Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1Kathy Reichs – Već su bile mrtve Empty Kathy Reichs – Već su bile mrtve Čet Mar 22, 2012 10:31 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Kathy Reichs – Već su bile mrtve Kathy-reichs-vec-su-bile-mrtve-slika-5963069

http://www.book-forum.net

2Kathy Reichs – Već su bile mrtve Empty Re: Kathy Reichs – Već su bile mrtve Čet Mar 22, 2012 10:39 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Kad na području napuštenog samostana radnici pronađu kostur žene, forenzičarka Temperance Brennan naći će se pred odgonetavanjem identiteta i uzroka smrti. No kad tu smrt poveže s nekima iz prošlosti i kad se zaredaju nova ubojstva, izvedena na sličan način, liječnica će biti uključena u policijski tim koji vrši istragu no osjećat će da tu nije dobrodošla. Nakon neuspjelog braka i alkoholičarske prošlosti, i sama će se osjećati nesigurno, no kada serijski ubojica zakuca i na njena vrata, više neće biti vremena za razmišljanje, već samo za borbu na život i smrt...

http://www.book-forum.net

3Kathy Reichs – Već su bile mrtve Empty Re: Kathy Reichs – Već su bile mrtve Čet Mar 22, 2012 10:44 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
1. poglavlje

Prestala sam razmišljati o čovjeku koji se raznio bombom i prionula sam poslu kako bih ga sastavila. Dva komada lubanje ležala su preda mnom, a treći je izbijao iz pijeskom ispunjene posude od nehrđajućeg čelika. Ljepilo se još uvijek sušilo na spojenim dijelovima, no znala sam da će biti moguće utvrditi identitet na osnovu dobivenog. Mrtvozornik će biti zadovoljan.
Bio je utorak, 2. lipnja 1994, kasno poslije podne. Čekajući da se ljepilo skrutne, dopustila sam mislima da besciljno odlutaju. Desetak minuta kasnije začut ću kucanje koje će me probuditi iz sanjarenja, preokrenuti mi život i upoznati s dotad neviđenim oblikom ljudske izopačenosti.
Bacila sam pogled na rijeku St. Lawrence kroz prozor svog prenatrpanog i zabačenog ureda. Uvijek bih se osjećala mlađe promatrajući vodu, posebice ako je protjecala u ritmu poput rijeke. Nijedan ljetnikovac na jezeru nije joj ravan, i prava je šteta što Freud nije uočio tu prednost i primijenio je u terapijskom liječenju.
Prisjetila sam se nadolazećeg vikenda i putovanja u Quebec City. Nisam ništa konkretno isplanirala. Jednostavno mi je sinulo kako bi bilo dobro posjetiti Plains of Abraham, najesti se školjki i palačinki, te nakupovati sitnica od uličnih prodavača. Pronaći spas u turizmu. U Montrealu sam već godinu dana. Radim kao forenzični antropolog za područje Quebeca. S obzirom da nisam stigla obići provinciju, navedeni se izlet činio dobrim potezom. Osim toga, bilo mi je potrebno odmoriti se nekoliko dana od kostura, poluraspadnutih leševa i tijela netom izvučenih iz rijeka.
Nikad mi nije bio problem osmisliti plan, no provesti ga u djelo oduvijek je bila prava muka. Upravo zato jednostavno pustim da se sve odvija svojim tijekom, znajući da ću uvijek imati opravdanje ako ne uspijem ostvariti planove. No, iako ne znam kako iskoristiti slobodno vrijeme, za posao sam opsesivno vezana.
Znala sam da stoji pred vratima prije no što sam čula kucanje. Masivan je i kreće se bešum-no, ali odao ga je miris duhana kojim puni lulu. Pierre LaManche već je dvadeset godina direktor Zavoda za sudsku medicinu. S obzirom da njegovi posjeti nikad nisu društvene prirode, pretpostavljala sam da ni tog dana nije došao kako bi mi saopćio dobre vijesti. Oprezno je pokucao.
– Temperance? – Nikad prije nisam uočila koliko mi se ime rimuje s riječju France. LaMan-che me uvijek tako oslovljava. Možda njegovu uhu skraćeni oblik jednostavno ne zvuči kako treba, a možda je doživio neugodno iskustvo u Arizoni , pa mu se riječ “temperance” usjekla u pamćenje. Kako god bilo, jedino me on ne zove “Tempe”.
– Oui? – Automatski sam odvratila. Došla sam u Montreal vjerujući kako izvrsno govorim francuski, ali nisam računala da će me dočekati Le Français Québecois . Savladavala sam ga korak po korak.
– Upravo sam primio poziv. – Bacio je pogled na ružičasti komadić papira koji je držao u ruci. Primijetila sam koliko mu je lice izduljeno. Sve bore i brazde kretale su se prema dolje, slijedeći liniju dugačkog i pravilnog nosa i ušiju. Gotovo kao da ga je netko modelirao po uzoru na jazavčara. Pretpostavljala sam da je oduvijek izgledao staro, a crte lica s vremenom su postale sve izraženije. Nisam mogla naslutiti koliko mu je zapravo godina.
– Dva radnika Hydro-Québeca pronašla su danas nekakve kosti. – Podigao je pogled i paž-ljivo me osmotrio. Kako na mom licu nije uočio ni trag oduševljenju, ponovno je pogledao u ružičasti papirić.
– U blizini mjesta gdje su prošlo ljeto nađene arheološke iskopine – objasnio je na gramatič-ki ispravnom i službenom francuskom. LaManche nikad nije upotrebljavao ni skraćenice, ni govorni jezik, ni policijske izraze. – Vi ste tada bili prisutni. Vjerujem da su i ovaj put naletjeli na isto. Netko bi trebao otići i potvrditi da to nije slučaj za mrtvozorništvo.
Ponovno je podigao pogled. Brazde na njegovu licu u međuvremenu su se produbile, upija-jući poslijepodnevnu svjetlost kao što crna rupa u sebe uvlači materiju. Pokušao se nasmiješiti i četiri okomite crte proparale su mu obraze.
– Znači, vjerujete da je u pitanju arheološko otkriće?
Odugovlačila sam. Nisam planirala zaletjeti se prije vikenda do potencijalnog nalazišta kako bih provjerila je li u pravu. S obzirom da sam namjeravala otputovati već sutradan, preostalo mi je još pokupiti odjeću s kemijskog čišćenja i oprati ostatak, a nakon toga se zaletjeti u ljekarnu, spakirati, promijeniti ulje u autu, te pojasniti Winstonu, pazikući u zgradi u kojoj živim, kako će se brinuti za mačku dok me nema.
Kimnuo je glavom.
– U redu. – No, nije bilo u redu.
Pružio mi je papirić. – Želite li da Vas odvezu patrolna kola?
Pogledala sam ga pokušavajući mu dati na znanje da mi se ideja nimalo ne dopada. – Ne, došla sam svojim autom. – Provjerila sam adresu. Blizu mog stana. – Pronaći ću ulicu.
Nakon toga jednostavno se izgubio. Pierre LaManche obično nosi cipele s debelim, gume-nim potplatom, a džepovi su mu uvijek prazni kako ništa ne bi zveckalo ili šuškalo. Dolazi i odlazi bez najave, krećući se nečujno poput riječnog krokodila, što nekim zaposlenicima strahovito smeta.
Ugurala sam kombinezon i gumene čizme u platnenu vreću, nadajući se da mi ni jedno ni drugo neće biti potrebno. Zgrabila sam laptop, aktovku i izvezeni etui za čuturicu koji je te sezone bio pravi modni hit među torbicama. Još uvijek sam se uvjeravala da se neću vratiti na posao do ponedjeljka, ali jedan drugi glas u glavi neprestano se ubacivao, uvjeravajući me u suprotno.

Čim ljeto nagovijesti svoj dolazak u Montreal, svi se odmah zamaskiraju u plesače rumbe. Naborana, pamučna odjeća jarkih boja počinje se šareniti na svakom koraku, a ispod nje ukazuju se butine i koža orošena znojem. To bestidno ljetno slavlje započinje u lipnju i traje do rujna.
Svatko ga dočekuje s oduševljenjem, uživajući u njegovim slatkim čarima. Ljudi započinju život na otvorenom. Nakon duge i tmurne zime kafići se sele na ulicu, biciklisti i roleri natječu se tko će prvi zaposjesti biciklističke staze, ulični festivali neprestano se izmjenjuju jedan za drugim, a bujice ljudi slijevaju niz pločnike.
Koliko je drukčije ljeto na rijeci St. Lawrence od ljeta u Sjevernoj Karolini, mojem rodnom kraju. Tamo se ono može prepoznati po lijenom izležavanju u ležaljkama na plaži, ili terasama predgrađa, ili pak na trijemovima planinarskih kućica. No, bez kalendara gotovo je nemoguće odrediti kad započinje ili završava. Isti je slučaj s jeseni i proljećem. Kad sam se doselila na sjever, naglo proljetno buđenje iznenadilo me daleko više od okrutnosti same zime. Ujedno je odagnalo nostalgiju prema rodnom kraju koju sam osjećala tijekom dugih, mračnih i hladnih dana.
Razmišljala sam o tome dok sam prolazila ispod mosta Jacques-Cartier i skretala zapadno na ulicu Viger. Prošla sam pivovaru Molson na lijevoj obali rijeke, a potom i toranj zgrade Radio-Canade. Sjetila sam se ljudi koji su još uvijek zarobljeni unutra, stanovnika industrijskih pčelinjaka koji čeznu za odmorom poput mene. Zamišljala sam ih kako čeznutljivo gledaju u sunce, pogledavajući na sat svake minute. Potpuno opčinjeni čarima mjeseca lipnja, zasigurno žude za čamcima, biciklima i tenisicama.
Spustila sam prozor i pojačala radio.
– Aujourd'hui je vois la vie avec les yeux du cœur. – “Danas život promatram srcem”. Pjevao je Gerry Boulet. Sjetila sam se tog vatrenog muškarca s tamnim očima i lepršavom, kovrčavom kosom. S toliko je strasti stvarao glazbu, a umro je već u četrdeset četvrtoj godini života.
No, arheološka otkrića... Prije ili kasnije svaki forenzični antropolog dođe u dodir s njima. U pitanju mogu biti stare kosti koje su iskopali psi i građevinski radnici, kosti koje su nanijele proljetne poplave, ili na koje su naišli grobari. Moglo bi se reći da mrtvozornički ured zapravo nadgleda smrt u provinciji Quebec. Ako netko umre izvan bolničkog ili vlastitog kreveta, mrtvozornik želi znati što je tome bio uzrok. Isto tako želi biti obaviješten ako postoji moguć-nost da nečija smrt za sobom povuče smrt drugih. Drugim riječima, mrtvozornik zahtijeva pojašnjenje svake nasilne, neočekivane ili prijevremene smrti. S druge strane, osobe koje su već odavno mrtve gotovo ga uopće ne zanimaju. Iako je njihova smrt možda jednom vapila za pravdom, ili nagovještavala i upozoravala na skoru epidemiju, njihovi su glasovi predugo nečujni. Stoga se njihove kosti predaju arheolozima nakon što im se utvrdi starost. Vjerovala sam da je u pitanju jedan takav slučaj. Na žalost, bila sam u krivu.
Uspjela sam se probiti kroz gusti promet u samom središtu grada i nakon petnaest minuta stigla sam na adresu Velikog sjemeništa koje se prostire na velikoj površini u samom središtu Montreala. Centre-ville ili središte grada. Moja četvrt. Jedino je još ta mala, urbana tvrđava preostala od ogromnog posjeda katoličke crkve. Uspjela je preživjeti i održati se kao zeleni otočić usred mora betonskih nebodera, nijemo svjedočeći o postojanju nekoć moćne institucije u ovim krajevima. Kameni zidovi sjemeništa u cijelosti su očuvani, zajedno sa stražarskim tornjićima. Okružuju mračnosive zamke, brižno njegovane travnjake i zarasle zelene površine.
U slavno doba katoličke crkve mnogobrojne obitelji znale su slati svoje sinove u Veliko sjemenište kako bi se obučili za zvanje svećenika, no danas je njihov broj zanemariv. Velike zgrade imanja iznajmljuju se školama i institucijama koje su svjetovne u svojoj misiji. One su Bibliju i teološku raspravu zamijenile internetom i telefaksom. Nije li to poprilično dobra metafora za moderno društvo? Društvo u kojem su ljudi toliko zaokupljeni međusobnim komuniciranjem da nemaju vremena za svevišnjeg arhitekta.
Zaustavila sam se u malenoj ulici nasuprot sjemeništa i pogledala istočno niz ulicu Sherbro-oke, prema dijelu crkvenog posjeda koji je unajmio Collège de Montréal. No, nisam uočila ništa neobično. Naslonila sam se laktom kroz prozor, i bacila pogled u suprotnom pravcu. Prašnjavi metalni okvir bio je usijan od vrućine. Opekla sam se s unutrašnje strane ruke i odmah je uvukla unutra.
Tamo su. Plavobijeli policijski auto s natpisom POLICE – COMMUNAUTÉ URBAINE DE MONTRÉAL bio je neprimjereno parkiran uz srednjovjekovni kameni toranj. Spriječavao je ulaz sa zapadne strane. Sivi kamion Hydro-Québeca bio je parkiran ispred policijskih kola, a ljestve i oprema izbijali su iz njega poput dodatne opreme na svemirskoj postaji. U blizini kamiona stajao je policajac i pričao s dvojicom muškaraca u radničkim odijelima.
Skrenula sam nalijevo i nastavila niz ulicu Sherbrooke. Laknulo mi je što nema novinara. Susret s njima može biti doista mučno iskustvo u Montrealu, s obzirom da su mediji zastupljeni i na engleskom, i na francuskom. Nisam previše susretljiva kad me se napada na jednom jeziku, ali potpuno pobijesnim ako se napad izvodi na dva jezika.
LaManche je bio u pravu. Već sam prošlo ljeto bila ovdje. Sjetila sam se slučaja. Iskopali su neke kosti kad su popravljali glavnu vodovodnu cijev. Crkveni posjed. Staro groblje. Zakopani kovčezi. Nazovi arheologe. Slučaj riješen. Nadala sam se da će i ovaj slučaj okončati na isti način.
Parkirala sam svoju mazdu ispred kamiona. Istog trenutka muškarci su prestali pričati. Pog-ledali su prema meni. Izašla sam iz auta i učinilo mi se da se policajac na trenutak dvoumi što mu je činiti. Na posljetku je odlučio krenuti prema meni. Na licu mu nije bilo traga osmijehu. Bilo je 16:15 i smjena mu je vjerojatno već završila. Nije želio biti tamo. No, nisam niti ja.
– Ne smijete ovdje parkirati, gospođo. – Rekao je ukazujući mi rukom da se vratim smjerom iz kojeg sam došla. Gledajući ga kako mi gestikulira, pomislila sam kako vjerojatno istim pokretom tjera muhe s krumpir salate.
– Ja sam doktorica Brenna – odvratila sam, zalupivši vratima. – Iz Zavoda za sudsku medi-cinu.
– Dolazite od mrtvozornika? – KGB-ov istražitelj vjerojatno bi ukazao više povjerenja.
– Da. Ja sam anthropologiste judiciare . – Odvratila sam polako naglašavajući obje riječi kao da se obraćam djetetu u drugom razredu osnovne škole. – Zadužena sam za ekshumacije i iskopane kosti. Koliko sam shvatila, ovdje bi u pitanju moglo biti i jedno i drugo?
Ispružila sam osobnu iskaznicu. Malena, brončana pločica bila mu je pričvršćena iznad dže-pa košulje, a na njoj je pisalo «Groulx».
Pogledao je u fotografiju, i potom u mene. Nisam izgledala uvjerljivo. Planirala sam cijeli dan raditi na rekonstrukciji lubanje, a s obzirom da to podrazumijeva lijepljenje, prikladno sam se odjenula. Odabrala sam isprane smeđe traperice i traper košulju s dugim rukavima koje sam podsvrnula, te koledžice koje sam obula na bosu nogu. Većinu kose uspjela sam skupiti kopčom, a ostatak je izgubio borbu s gravitacijom i padao u spiralnim pramenovima niz lice i vrat. Bilo je po meni i mrlja osušenog ljepila. Zacijelo sam više podsjećala na sredovječnu majku koja je prisiljena na trenutak prekinuti lijepljenje tapeta, nego na forenzičnog antropolo-ga.
Dugo je proučavao sliku na osobnoj, i na posljetku mi je vratio bez komentara. Očigledno nisam bila ono što je očekivao.
– Jeste li vidjeli što su pronašli? – upitala sam ga.
– Ne. Ja sam zadužen za osiguranje. – Ukazao je potom na dvojicu muškaraca koji su nas šutke promatrali.
– Oni su našli kosti. Ja sam ih samo prijavio. Oni će vam pokazati.
Na trenutak sam se zapitala je li redarstvenik Groulx uopće sposoban izražavati se složenim rečenicama. Potom je ponovno rukom ukazao na radnike i nadodao:
– Ja ću vam paziti na auto.
Namjeravala sam kimnuti glavom kako bih mu rekla da se slažem, no on mi je jednostavno okrenuo leđa. Nakon toga uputila sam se prema radnicima. Promatrali su me bez riječi. Primije-tila sam da obojica imaju pilotske naočale. Svaki put kad bi okrenuli glavu, kasnoposlijepod-nevno sunce odbilo bi se o stakla i zabljesnulo na tren narančastim odsjajem. Obojica su također imala istovjetne brkove koji su im uramljivali usta u obliku naopačke okrenutog slova U.
Muškarac koji je stajao nalijevo bio je mršav i tamnokos. Uočila sam da je stariji, a izrazom lica podsjetio me na terijera štakoraša. Nervozno se ogledavao oko sebe. Pogled mu je nepres-tano bježao s predmeta na predmet, osobe na osobu, poput pčele kad juriša s cvijeta na cvijet. Na trenutak bi pogledao prema meni i zatim odmah skrenuo pogled, gotovo kao da se boji da će ga susret s drugim očima obavezati na nešto što će kasnije požaliti. Prebacivao se s jedne noge na drugu, neprestano uvlačeći i izbacujući ramena.
Njegov je kolega bio daleko krupniji. Kosa mu je bila skupljena u dugački, ali tanki repić. Lice mu je bilo isušeno i izbrazdano. Kad sam se približila, usta su mu se razvukla u osmijeh, razotkrivajući šupljine koje su nekoć ispunjavali zubi. Odmah sam posumnjala da će biti pričljiviji.
– Bonjour. Comment ça va? – Obratila sam im se na francuskom. “Dobar dan. Kako ste?”
– Bien. Bien. – Obojica su istodobno zakimali glavom. “Dobro.”
Predstavila sam se i zapitala jesu li oni prijavili pronalazak kostiju. Ponovno su zakimali glavom.
– Recite mi o čemu se radi. – Iz ruksaka sam izvukla malu bilježnicu sa spiralnim uvezom, rastvorila je i pripremila olovku. Potom sam se nasmiješila pokušavajući ih ohrabriti na priču.
Konjski repić odmah je gorljivo započeo. Riječi su mu bezglavo izletjele iz usta poput djece za vrijeme velikog odmora. Uočila sam koliko uživa u svojoj ulozi. Pričao je ruralnim dijalek-tom, lijepio riječi i gutao posljednje slogove, što obično čine stanovnici Quebeca koji žive uzvodno. No, pažljivo sam ga saslušala.
– Čistili smo grmlje. To nam je dio posla. – Ukazao je na električne vodove u daljini, a onda povukao cipelom po tlu pred sobom. – Moraju biti na čistom.
Kimnula sam, signalizirajući da mi je jasno što pokušava reći.
– Kad sam se uvukao u onaj jarak tamo – okrenuo se i pokazao u smjeru ošumljenog pod-ručja koje se pružalo uzduž imanja – osjetio sam čudan miris. – Zastao je i zadržao ruku u zraku. Kažiprst mu je bio ispružen, a pogled prikovan u smjeru drveća.
– Čudan?
Okrenuo se prema meni. – Pa, ne baš čudan. – Zastao je i ugrizao donju usnicu. Činilo se kao da pokušava pronaći pravu riječ. – Po crkotini – potom je nadodao – Kao da je nešto crknulo.
Čekala sam da nastavi.
– Znate, kao kad se životinja uvuče u rupu i onda tamo crkne? – Gotovo je neprimjetno slegnuo ramenima i pogledao me kako bi provjerio razumijem li što priča. I te kako mi je bilo jasno o čemu govori. Smrt i ja smo na «ti». Kimnula sam glavom.
– Pomislio sam da je u pitanju možda pas ili rakun. Grabljama sam počeo kopati po grmlju, baš tamo gdje je jako smrdjelo, i naletio sam na hrpu kosti. – Ponovno je slegnuo ramenima.
– Tako znači. – Polako me počeo hvatati neugodan predosjećaj. Arheološke iskopine obično ne smrde.
– I onda sam pozvao Gila... – Pogledao je u starijeg muškarca, očekujući da ovaj potvrdi njegove riječi, no Gil je nastavio gledati sebi pod noge. – ... i onda smo obojica počeli kopati po lišću. Ono što smo našli nije nalikovalo ni psu, ni rakunu. – Nakon toga je prekrižio ruke i spustio bradu, te se lagano zanjihao na petama.
– Zašto?
– Bilo je preveliko. – Jezikom je pročeprkao po rupama u zubalu. Ugledala sam kako vrh jezika izranja između zuba i nestaje poput crva koji pokušava izvidjeti kako je na danjem svjetlu.
– Još nešto?
– Ne razumijem.
Crv se ponovno povukao u mrak usne šupljine.
– Jeste li našli išta drugo osim kostiju?
– Da. I to je ono što se ne uklapa. – Raširio je ruke i nastavio opisivati. – Sve je to zamotano u veliku plastičnu vreću i... – Potom je slegnuo ramenima, podigao dlanove i zaustavio se.
– I? – Neće biti dobro.
– Une ventouse. – Brzo je nadodao. Učinilo mi se da je zbunjen i uzbuđen. Pogledala sam Gila koji je mahnito zvjerao oko sebe. Bilo mi je jasno da nas muči ista strepnja.
– Što? – upitala sam, pomišljajući da sam možda čula krivu riječ.
– Une ventouse. Guma za odštopavanje. Ono za kadu. – Rukama mi je predočio način na koji se spomenuti predmet koristi. Nagnuo se naprijed, obuhvatio zamišljenu ručku i počeo pomicati ruke gore-dolje. Ta je ironična pantomimska točka bila toliko neprimjerena situaciji da mi je bilo neugodno što sam prisiljena gledati je.
Gilu je pobjeglo: – Sacré... – Nakon toga se ponovno zagledao u tlo. Nakratko sam ga osmotrila. Ne, ne miriši na dobro. Unijela sam posljednju zabilješku i zatvorila bilježnicu.
– Je li mokro dolje? – Uopće nisam željela navlačiti čizme i kombinezon osim ako to zaista nije bilo neophodno.
– Ne – odgovorio je, ponovno pogledavši u Gila kako bi on to potvrdio, no Gil je samo od-mahnuo glavom, ne dižući pogled.
– Dobro – odvratila sam – Hajdemo! – Nadala sam se da djelujem smireno.
Konjski nas je repić poveo preko trave k šumi. Postupno smo se spuštali i na posljetku zavr-šili u manjoj klisuri. Kako smo se približavali dnu, drveće i grmlje bivalo je sve gušće. Kretala sam se za njim kroz šipražje. Desnom sam rukom hvatala veće grane kako mi ih je spuštao i proslijeđivala ih Gilu, dok su mi male grančice zapinjale za kosu. Svugdje se mogao osjetiti miris vlažne zemlje, trave i trulog lišća. Sunčeva se svjetlost nejednako probijala kroz krošnje stabala, i poigravala na tlu tvoreći mozaik nepravilnih sjena. Sjetila sam se puzzle slagalica. Pokoja svjetlosna zraka naišla bi na otvor među lišćem i probila se ravno do tla. Čestice prašine plesale su u kosim svjetlosnim tracima. Leteći insekti rojili su mi se oko lica i zujali u ušima, a penjačice se motale oko nožnih zglobova.
Konjski repić se na trenutak zaustavio na dnu jame kako bi utvrdio kojim smjerom dalje, a onda je skrenuo nadesno. Krenula sam za njim, pokušavajući rukom odagnati komarce. Odmicala sam raslinje i škiljila kroz rojeve mušica koje su mi se motale pred očima, boreći se s malobrojnima koje su mi se zaletjele u rožnicu. Usnice su mi bile orošene znojem, a kosa mokra. Odbjegle vlasi lijepile su mi se za čelo i vrat. Zašto sam se brinula u vezi odjeće i frizure?
Kad smo bili udaljeni petnaestak metara od tijela više mi nije bio potreban vodič. U izmije-šanom mirisu ilovače, šume i toplog zraka prepoznala sam nepogrešivi miris smrti. Smrad tijela u raspadanju zaista je poseban. Mogla sam ga osjetiti u toplom poslijepodnevnom zraku. Bio je blag, ali i te kako prepoznatljiv. Sa svakim korakom njegov je slatki i zaudarajući karakter postajao sve intenzivniji, rastući poput cike skakavaca i nadjačavajući okolne mirise. Ugodni mirisi mahovine, humusa i borova popustili su pred silovitim smradom trulog mesa.
Gil se zaustavio na određenoj udaljenosti. Miris mu je bio dovoljan. Nije bilo potrebe još jednom pogledati. Konjski repić je stao desetak metara nakon njega, okrenuo se i bez riječi ukazao na malu hrpu djelomično prekrivenu trulim lišćem. Muhe su zujale i kružile oko nje poput akademika oko švedskoga stola na svečanoj gozbi.
Želudac mi se stisnuo i glas u glavi istog me trenutka podsjetio: “Upozorila sam te”. Sa strahom sam odložila stvari pod stablo, izvadila kiruške rukavice i krenula oprezno kroz lišće. Približila sam se humku i ugledala mjesto s kojeg je jedan od njih uklonio lišće. Prizor koji me dočekao potvrdio je moju strepnju.
Iz lišća i tla izbijao je rebrasti svod. Njegovi su se krajevi zavijali nagore poput kostura bro-da koji je još potrebno dovršiti. Sagnula sam se kako bih ga mogla bolje osmotriti. Muhe su zazujale iz protesta, i na sekundu sam uočila kako se sunce prelijeva u duginim bojama preko njihovih plavozelenih leđa. Uklonila sam trulo lišće s jednog dijela i shvatila da samo djelić kralježnice drži rebra na okupu.
Duboko udahnuvši, navukla sam gumene rukavice i počela uklanjati mrtvo lišće i borove iglice. Kad je kralježnica izronila na svjetlo, skupina preplašenih kornjaša izletjela je iznenada van i raspršila se ispod kralježnjaka.
Ne obazirući se na njih, nastavila sam polako i oprezno uklanjati talog. Za manje od deset minuta uspjela sam očistiti površinu veličine jednog četvornog metra. Odmaknula sam kosu s lica, naslonila se na pete i osmotrila što je izronilo na površinu. Na to su, dakle, Gil i njegov kolega naletjeli.
Preda mnom se ukazao djelomično skeletiziran torzo. Osim njega, mogla sam još prepoznati grudni koš, kralježnicu i zdjelicu. Na okupu su ih držali osušeni mišići i ligamenti. Vezivno tkivo je otporno i ne popušta na spojevima mjesecima ili godinama, ali mozak i unutarnji organi nisu toliko žilavi. Potpomognuti bakterijama i kukcima, vrlo se brzo razgrade, ponekad čak i za nekoliko tjedana.
Ostaci smeđeg i isušenog tkiva još su uvijek prijanjali uz kost s unutarnje strane grudnog koša i trbušne šupljine. Čučala sam i gledala. Muhe su zujale oko mene, a sunčeve zrake neometano se poigravale u krošnjama drveća. Dvije stvari odmah su mi postale jasne. Prvo, u pitanju je ljudski torzo. Drugo, nije dugo zakopan.
No, znala sam da nije posve slučajno završio na tom mjestu. Netko je počinio umorstvo. Netko se tu riješio tijela. Dijelovi koje sam ugledala izbijali su iz plastične vreće za smeće. Iako je bila rastrgana, pretpostavljala sam da ju je netko upotrijebio kako bi prenio tijelo. Primijetila sam da nedostaju glava i udovi, te da u blizini tijela nema osobnih vrijednosti ili predmeta. Osim jedne stvari.
Guma za odštopavanje slivnika bila je uglavljena u zdjelične kosti. Duga drvena drška izbi-jala je nagore kao naopačke okrenuta drška lizalice, a njezina čašica od crvene gume prijanjala je uz sam zdjelični otvor. Sudeći prema položaju predmeta, zaključila sam da je nasilno uguran. Sama pomisao da je netko sposoban učiniti takvo što bila je ogavna, no nisam vjerovala da postoji drugo rješenje.
Ustala sam i okrenula se, i koljena su se odmah glasno pobunila. Iz iskustva znam da strvi-nari mogu odvući dijelove tijela zapanjujuće daleko od mjesta na kojem je zakopano. Psi ih obično skrivaju pod niskim grmovima, a druge životinje koje vole kopati znaju odvući koščice i ugurati ih u podzemne rupe. Otresla sam zemlju s ruku i osmotrila okoliš u neposrednoj blizini u potrazi za najlogičnijim skrovištem.
Muhe su još uvijek zujale, a tisuću kilometara dalje, negdje na ulici Sherbrooke, začula se truba. Sjećanja na druge šume, druge grobove i druge kosti proletjela su mi kroz misli poput isječaka iz starih filmova. Ukipila sam se, budno proučavajući okoliš ne bih li uočila i najmanji trag. Nešto mi je iznenada zapelo za oko. Imala sam dojam kao da se sunčeva zraka odbila o nešto. No, trajalo je to prekratko i živčane stanice nisu uspjele podražaj pretvoriti u sliku. Nastavila sam gledati i gotovo neprimjetan odsjaj ponovno me naveo da okrenem glavu. I opet ništa. Ukipila sam se, ne znajući umišljam li to ili ne. Mahnula sam rukom kako bih odagnala insekte koji su mi zujali pred očima i osjetila sam kako je zahladilo.
Sranje. No, nisam namjeravala odustati. Lagani je povjetarac podizao mokre kovrče oko mojeg lica i uzburkavao lišće na tlu. I onda sam to ponovno uočila. Zraka svjetlosti odbila se o nešto! Napravila sam nekoliko koraka, pokušavajući utvrditi mjesto na kojem sam uočila odbljesak. Zastala sam. Moje je tijelo bilo spremno reagirati svakim svojim dijelom na bilo kakvu igru sunčevih zraka i sjena. Ništa. Naravno da nema ničega, glupačo. Tamo nema muha.
No, onda sam to ponovno ugledala. Vjetar je nježno zapuhao, lagano podižući svjetlucavu površinu nekog predmeta i izazivajući zrake poslijepodnevnog sunca na igru. Nije u pitanju bilo ništa posebno, ali privuklo mi je pažnju. Zadržala sam dah, približila se i bacila pogled. Prizor me nije iznenadio. To sam i mislila, rekla sam si.
Iz udubljenja u korijenju tulipanovca virio je komad druge plastične vreće. Vijenac ljutića okruživao je vreću i stablo, motajući se u nježnim viticama i gubeći u okolnom korovu. Njegovi su me jarko žuti cvjetovi podsjetili na ilustracije Beatrix Potter. Svojom su svježinom bili u izrazitom kontrastu s onim što sam znala da se skriva u vreći.
Približila sam se stablu. Grančice i lišće zapucketali su pod mojim stopalima. Poduprla sam se jednom rukom i izvukla komad vreće na površinu kako bih je mogla uhvatiti. Potom sam je polako potegnula. Bezuspješno. Omotavši još jednom plastiku oko ruke, jače sam potegnula i osjetila kako se pomiče. Nije bila prazna. Kukci su mi zujali pod uhom, znoj mi se slijevao niz leđa, a srce mi je počelo mahnito tući.
Ponovno sam povukla i vreća je izronila na površinu. Odvukla sam je sa strane kako bih mogla zaviriti unutra. Ali možda sam je zapravo željela odvojiti od cvijeća. Što god se nalazilo unutra, bilo je teško, i sa velikom sam sigurnošću nagađala što bi to moglo biti. Ispostavilo se da sam u pravu. Čim sam odpetljala čvor, zapahnuo me smrad truleži. Rastvorila sam vreću i pogledala unutra.
Ljudsko me lice gledalo u oči. Kako u blizini nije bilo kukaca koji bi ubrzali raspadanje, tkivo nije strunulo do kraja. Ipak, vrućina i vlaga unakazili su ga i pretvorili u masku smrti. Gotovo uopće nije nalikovalo onome što je nekoć bilo. Dva smežurana i stisnuta oka buljila su ispod napola spuštenih kapaka. Nos je bio nagnut na jednu stranu, a nosnice toliko stisnute da su prijanjale uz upali obraz. Usnice su bile smotane na vanjsku stranu i smrznute zauvijek u nakaradni osmijeh. Ispod njih ukazivao se red savršenih zubi. Tkivo je bilo blijedobijele boje. Nalikovalo je izbijeljenom i vlažnom omotaču koji prijanja uz kost. Lice je bilo uokvireno grivom tamnocrvene kose. Spiralne kovrče koje su izgubile prirodni sjaj zalijepile su se za lubanju na mjestu gdje je isteklo tekućinasto moždano tkivo.
Zatvorila sam vreću drhtavim rukama. Potom sam se sjetila radnika. Mlađi me pozorno promatrao. Njegov je pratilac stajao malo podalje, zgrbivši se i zabivši ruke duboko u džepove svojih radničkih hlača.
Ustala sam i krenula prema njima, skidajući rukavice. No, nisam se zaustavila. Mimoišla sam ih i nastavila kroz šumu, vraćajući se do policijskih kola. Nisu me ništa upitali, ali znala sam da će me slijediti. Ubrzo sam ih čula kako se probijaju kroz lišće.
Redarstvenik Groulx je čekao, naslonivši se na haubu. Promatrao me kako se približavam, ali nije imao namjeru krenuti mi ususret. Moram priznati da nisam već dugo surađivala s tako nesusretljivim osobama.
– Mogu li se poslužiti Vašim radijom? – Ako je potrebno, mogu i ja biti «cool».
Odgurnuo se i obišao auto do vozačkog mjesta. Nagnuo se kroz otvoreni prozor, skinuo mikrofon s postolja i potom me upitno pogledao.
– Umorstvo – odvratila sam.
Lice mu je prvo poprimilo iznenađeni, a potom razočarani izraz. Nazvao je centralu i zatra-žio: – Section des homicides – Nakon uobičajene stanke, niza prekopčavanja i pucketanja na posljetku se začuo glas inspektora.
– Claudel ovdje – zvučao je razdraženo.
Redarstvenik Groulx mi je predao mikrofon. Predstavila sam se i rekla gdje se nalazim. – Prijavila bih slučaj umorstva – nastavila sam. – Netko se tu najvjerojatnije riješio tijela. Pronašla sam dijelove. U pitanju je žena. Glava joj je bila odrezana. Bilo bi dobro da što prije pošaljite ekipu za očevid.
Uslijedila je duga stanka. Nikome to nisu bile dobre vijesti.
– Pardon?
Ponovila sam sve što sam rekla i potom zamolila inspektora Claudela da nazove mrtvačnicu i izvijesti LaManchea. Ovaj put nemamo ništa za arheologe.
Vratila sam mikrofon redarstveniku Groulxu koji me pozorno slušao dok sam pričala. Pod-sjetila sam ga da uzme cjelovit iskaz od radnika. Izraz njegova lica strahovito se izmijenio u tom trenutku. Imala sam osjećaj kao da sam ga upravo osudila na dvadeset godina zatvora. Istina, morat će ostati još neko vrijeme, ali nisam mogla biti previše suosjećajna. Ni ja neću prespavati nadolazeći vikend u Quebec Cityju. Zapravo, dok sam se vozila tih nekoliko minuta koliko sam bila udaljena od stana, naslućivala sam da nitko još dugo neće moći spavati. Ispostavilo se da sam bila u pravu. Međutim, nisam znala kakve nas zapravo strahote iščekuju.

2. poglavlje

Idući je dan u početku bio topao i sunčan kao prethodni. Takvo me vrijeme obično zna raz-vedriti. Naime, vremenske promjene jako utječu na moje raspoloženje, i moglo bi se reći da barometar određuje hoću li se osjećati dobro ili loše. Ipak, tog dana vrijeme nije igralo nikakvu ulogu. Još nije bilo ni 9 sati, a već sam se nalazila u obdukcijskoj sali br. 4. To je najmanja sala u Zavodu za sudsku medicinu i jedina s dodatnom opremom za ventilaciju. Često znam raditi tamo jer slučajevi kojima se bavim gotovo nikad ne dolaze u savršeno očuvanom stanju. Doduše, to ne znači da je sala uvijek djelotvorna, no u životu nema savršenstva. Ventilatori i dezinfektanti nikad zapravo ne mogu potpuno ukloniti miris smrti, a antiseptički sjaj nehrđaju-ćeg čelika nikad zapravo ne može iskorijeniti slike krvoprolića.
Ostaci koji su pronađeni u Velikom sjemeništu bili su za salu 4. Nakon što sam pojela nešto na brzinu, vratila sam se do sjemeništa i detaljno smo pretražili teren. Kosti su bile dopremljene u mrtvačnicu do 9:30. Ležali su u mrtvačkoj vreći na kolicima desno od mene. Slučaj je registriran pod brojem 26704, i ujutro je već bio raspravljen na stručnom sastanku. Slijedeći uobičajenu proceduru, dodijeljen je jednom od pet patologa koji rade u Zavodu. Moja pomoć je bila zatražena s obzirom da se tijelo većim dijelom pretvorilo u kostur, a malo preostalog, mekanog tkiva bilo je u poodmakloj fazi raspadanja i uobičajenu obdukciju nije bilo moguće izvesti.
Jedan od obdukcijskih tehničara nazvao je ujutro kako bi se ispričao što neće doći na posao zbog bolesti. Ispostavilo se da je to bio krivi trenutak za bolovanje. Tijekom noći bilo je puno posla. Prvo je pristiglo tijelo adolescenta koji je počinio samoubojstvo, potom stariji bračni par koji je umro u svojoj kući, te na posljetku žrtva iz zapaljenog auta koja je toliko pougljenila da ju je bilo nemoguće identificirati. Četiri obdukcije. Ponudila sam se da sama obradim slučaj sa sjemeništa.
Navukla sam zeleno kirurško odijelo i gumene rukavice, te stavila plastične naočale. Potom sam očistila glavu i fotografirala je. Tijekom jutra otići će na rendgensku obradu, a potom biti prokuhana. Potrebno je ukloniti trulo meso i moždano tkivo kako bih mogla pomno proučiti samu lubanju.
Pažljivo sam pregledala kosu u potrazi za nitima ili mogućim dokazom. Razdvajajući vlažne pramenove, pokušala sam zamisliti kako je izgledala posljednji put kad ju je žrtva počešljala. Zapitala sam se je li bila zadovoljna njezinim izgledom, ili možda razočarana, ili joj je pak bilo svejedno. Danas mi je frizura dobra. Danas je loša. A danas mrtva.
Potisnula sam te tužne misli i spremila uzorak kose u plastičnu vrećicu. Potom sam ga posla-la u mikrobiološki laboratorij na mikroskopsku analizu. Guma za odštopavanje i plastične vreće također su bile dostavljene Zavodu za sudsku medicinu i bit će pregledane radi eventualnih otisaka, tragova tjelesnih tekućina, ili drugih sitnih dokaza koji bi mogli ukazati tko je ubojica, a tko žrtva.
Prethodnu noć tri smo sata puzali kroz blato. Pipkali smo i pročešljavali travu i lišće, preok-retali kamenje i panjeve, ali naši su napori bili uzaludni. Bezuspješno smo tragali sve dok se nije spustio mrak. Nismo pronašli ni odjeću, ni cipele, ni nakit, niti ikakve osobne vrijednosti. Ekipa za očevid trebala se vratiti i još jednom provjeriti teren, ali sumnjala sam da će išta pronaći. Neću imati nikakve dokaze da potkrijepim eventualna otkrića. Neću imati ni etikete s odjevnih predmeta, ni zatvarače, ni kopče, ni nakit, ni oružje, ni poveze, ni proreze, ni ulazne otvore u odjeći. Tijelo je bilo odbačeno golo, iskasapljeno i lišeno svih dokaza da je nekoć bilo živo.
Vratila sam se k mrtvačkoj vreći kako bih izvadila preostali gnjusni sadržaj. Konačno sam bila spremna započeti s preliminarnim pregledom. Kasnije će udovi i torzo biti očišćeni, a ja ću nakon toga obaviti detaljnu analizu kosti. Uspjeli smo sastaviti gotovo cijeli kostur. Ubojica nam je olakšao posao jer je glavu, torzo, ruke i noge stavio, odnosno stavila – ako je u pitanju žensko, u zasebne vreće. Sveukupno ih je bilo četiri. Bile su vrlo uredno spakirane i odbačene kao da je riječ o smeću. Odlučila sam ne dozvoliti bijesu da preuzme nadzor nada mnom i prisilila sam se usredotočiti na posao.
Uklonila sam raskomadane dijelove i anatomski ih posložila na obdukcijskom stolu od ne-hrđajućeg čelika koji se nalazi nasred prostorije. Prvo sam prenijela torzo i odložila ga nasred stola, okrenuvši prsa nagore. Još se uvijek držao u komadu. Vreća u kojoj se nalazila glava bila je u potpunosti zatvorena, za razliku od vreća u kojima su se nalazili pojedini dijelovi tijela. Torzo je bio u najgorem stanju. Tu su se kosti držale na okupu zahvaljujući tek kožnatim remenčićima koje su sačinjavali sasušeni mišići i ligamenti. Uočila sam da nedostaju najviši kralješci, te sam se ponadala da ću ih pronaći pričvršćene za glavu. Unutarnji organi su već odavno nestali.
Ruke sam položila svaku s jedne strane torza, a noge ispod. Udovi nisu bili izloženi suncu te se stoga nisu isušili kao grudni koš ili trbuh. Na njima su se još uvijek mogli vidjeti veliki komadi trulog i mekanog tkiva. Trudila sam se ne obraćati pažnju na pokrivač blijedožute boje koji se podizao u valovima i spuštao niz udove kako sam ih izvlačila iz mrtvačke vreće. Crvi napuštaju tijelo čim ga se izloži svjetlosti. Neprestano su se i polako slijevali s pojedinih dijelova tijela na stol, i potom sa stola na pod. Nalikovali su blijedožutim zrnima riže. Presavi-jali su se u blizini mojih stopala i trudila sam se ne gaziti po njima. Nikad se, zapravo, nisam uspjela priviknuti na njih.
Uhvatila sam podložak i počela ispunjavati obrazac. Ime: Inconnue. Nepoznato. Datum obdukcije: 3. lipnja 1994. Inspektori: Luc Claudel, Michel Charbonneau, Section des homici-des, CUM. Odjel za umorstva, Policijska uprava grada Montreala.
Nadodala sam broj policijskog izvješća, broj izvješća mrtvačnice, te potom broj izvješća Zavoda za sudsku medicinu. U tom sam trenutku osjetila već poznati bijes prema arogantnom i nezainteresiranom stavu cijelog sustava. Nasilna smrt oduzima privatnost. Lišavajući vas života, ujedno vas lišava dostojanstva. Tijelo se dira, pomno pregledava i fotografira, a svaki novi korak bilježi se pod novim brojem. Žrtva postaje dio dokaza, izložak koji mogu pogledati policija, patolozi, forenzičari, odvjetnici te, na kraju, i sami porotnici. Označi brojem. Fotogra-firaj. Uzmi uzorak. Stavi ceduljicu na nožni prst. Dok god sam aktivni sudionik cijelog procesa, nikad neću moći podnijeti hladnokrvnost kojom se nameće, oduzimajući mrtvima najosobnije vrijednosti. Bar ću žrtvi dati ime. Neću dopustiti da umre u anonimnosti. Neću dopustiti da se još i na taj način povrijedi njezina privatnost.
Odabrala sam jedan obrazac s podloška. Promijenit ću uobičajeni postupak i ostaviti lubanju za kasnije. Zasad su inspektorima potrebne samo osnovne informacije kako bi utvrdili identitet: spol, starosna dob i rasna pripadnost.
Tu nisam imala previše poteškoća. Kosa je bila crvena, a ono što je preostalo od kože bilo je svijetle boje. No, tijekom raspadanja mogu se dogoditi čudne stvari. Potanko sam pregledala kostur nakon što sam ga očistila. Bila sam poprilično sigurna da je u pitanju osoba bijele rase.
Već sam ranije pretpostavila da je žrtva ženskog spola. Crte lica bile su nježne, a cjelokupna građa sitna. Duga kosa nije tu igrala nikakvu ulogu.
Pogledala sam zdjelicu. Okrenuvši je na stranu, uočila sam da je udubljenje ispod zdjeličnog krila široko i plitko. Položila sam ga kako bih mogla proučiti stidne kosti, odnosno područje s prednje strane zdjelice gdje se spajaju njezina desna i lijeva polovica. Njihovi donji rubovi tvorili su širok svod. Gotovo neprimjetni brežuljci prostirali su se uzduž prednje strane svake stidne kosti, tvoreći jasno vidljive trokute u njezinim donjim uglovima. Tipično ženska obiljež-ja. Kasnije ću izvesti mjerenja i napraviti diskriminantnu analizu na računalu, ali bila sam uvjerena da su u pitanju ostaci ženskog tijela.
Dok sam zamatala stidne kosti u mokru krpu, iznenada se oglasio telefon i poskočila sam. Zaokupljena poslom, nisam uočila kako je u međuvremenu utihnulo u sali, niti koliko sam ja napeta. Krenula sam k stolu, hodajući cik-cak kao dijete kad se igra školice, kako bih izbjegla crve koji su migoljili po podu.
– Doktorica Brennan – odgovorila sam, podižući naočale navrh glave i bacajući se u stolicu. Kemijskom sam odgurnula jednog crva sa stola.
– Claudel ovdje – odvratio je glas. Bio je to jedan od dvojice inspektora kojima je dodijeljen slučaj. Pogledala sam na zidni sat – deset i četrdeset. Nisam mislila da je tako kasno. S druge strane žice nije se ništa čulo. Zacijelo je pretpostavio da će njegovo ime otvoriti sva vrata.
– Upravo radim na njoj – odvratila sam. Začula sam struganje po metalnoj površini. – Treba-la bih...?
– Elle? – prekinuo me. “Žensko?”
– Da. – Odgovorila sam, promatrajući jednog crva kako se savija i puže, i onda iznenada baca na suprotnu stranu i ponavlja cijeli postupak. Dobro mu ide, pomislila sam.
– Bjelkinja?
– Da.
– Starost?
– Za sat vremena moći ću reći u kojim se dobnim granicama kreće.
Mogla sam zamisliti kako gleda na sat.
– U redu. Doći ću nakon ručka. – Odvratio je i prekinuo vezu. Rečenica koju je upotrijebio nije bila upitna, već izjavna i očigledno ga nije zanimalo odgovara li mi njegov dolazak ili ne.
Odložila sam slušalicu i vratila se dami koja me čekala na stolu. Ponovno sam uzela izvještaj i krenula ispunjavati iduću stranicu obrasca. Starosna dob. U pitanju je odrasla osoba. Već sam joj prije provjerila usta. Umnjaci su izrasli do kraja.
Pregledala sam joj ruke u ramenima gdje su bile odvojene od tijela. Kraj obje nadlaktične kosti oblikovao se do kraja. Nisam mogla uočiti tragove koji bi označavali odvojene čašice ni na jednoj strani. Potom sam pregledala noge. Glava bedrene kosti također se do kraja oblikova-la i na lijevoj i na desnoj nozi.
No, nešto me zasmetalo glede prerezanih zglobova. Nisam se zgrozila na izopačenost ljuds-kog uma, već me jednostavno uhvatio čudan predosjećaj. Kad sam odložila lijevu nogu natrag na stol, u želucu sam iznenada osjetila santu leda. Ponovno isti osjećaj straha koji me zapljus-nuo dok sam bila u šumi. Odlučila sam ga zatomiti i usredotočiti se na problem koji sam trebala riješiti. Starosna dob. Utvrdi starosnu dob. Pravilnom procjenom možeš doći do imena. Ništa drugo nije važno dok ne dobiješ ime.
Skalpelom sam oljuštila meso oko koljena i laktova. Sišlo je bez ikakva problema. Tu su se duge kosti također razvile do kraja, no provjerit ću to još na rendgenskim snimkama. Sve navedeno upućivalo je na činjenicu da je završio proces rasta kostiju. Nisam mogla pronaći ni «usne», ni upalne promjene u zglobovima. U pitanju je odrasla osoba, ali mlade dobi. U prilog tomu išli su i neistrošeni zubi.
No, potrebno mi je daleko više pojedinosti. Claudel će ih očekivati. Pregledala sam ključne kosti u donjem dijelu vrata gdje se spajaju s prsnom kosti. Iako je ona s desne strane bila odvojena, površina zgloba još je uvijek bila prekrivena čvrstim spletom isušene hrskavice i ligamenta. Škarama sam uklonila što sam više mogla žilavog tkiva, i potom zamotala kost u drugu mokru krpu. Nakon toga vratila sam se zdjelici.
Uklonila sam krpu i skalpelom počela oprezno rezati kroz hrskavicu koja je spajala dvije polovice zdjelice s njezine prednje strane. Nakon što sam je namočila, postala je podatnija. Ipak, bio je to dug i zamoran posao. Nisam željela riskirati i oštetiti površinu ispod hrskavice. Kad sam na posljetku uspjela razdvojiti stidne kosti, prerezala sam nekoliko komadića osuše-nog mišića koji je povezivao zdjelicu s donjim dijelom kralježnice. Oslobodila sam je, prenijela do sudopera i uronila u vodu.
Potom sam se vratila k tijelu i odmotala ključnu kost. Ponovno sam uklonila velik dio tkiva. Vodom sam napunila plastičnu posudu za uzorke, oslonila je o grudni koš i potom u nju zabola vrh ključne kosti.
Pogledala sam na zidni sat. 12:25. Odmaknula sam se od stola, skinula rukavice i istegnula se. Polako. Leđa su me boljela kao da ih je izgazio cijeli razred đaka. Naslonila sam ruke na kukove i razgibala se, naginjući se unazad i rotirajući gornji dio tijela. Nije mi to pomoglo, ali nije ni naštetilo. U posljednje vrijeme osjećam jake bolove u kralježnici, a tri sata provedena nad stolom za obdukciju samo su dodatno pogoršala već loše stanje. Odbijala sam vjerovati ili priznati si da je u pitanju starost. Niti novootkrivena potreba za naočalama za čitanje, ni očigledno neuklonjiv porast s 58 na 60 kilograma nisu posljedica starenja. Baš ništa nije posljedica starenja.
Okrenula sam se i ugledala Danijela, jednog od obdukcijskih tehničara, kako me promatra iz izvanjskog ureda. Gornja usnica iznenada mu je poskočila, a kapci na trenutak zatvorili. Tik. Nakon toga se trznuo i prebacio težinu na drugu nogu. Nalikovao je vivku koji očekuje nadola-zeći val.
– Kad želite da napravim radiografiju? – upitao me. Naočale su mu bile spuštene na vrh nosa i činilo se da gleda preko njih.
– Mislim da ću završiti do tri – odvratila sam, bacajući rukavice u kantu za biološki otpad. Iste sam sekunde osjetila glad. Jutarnja kava još uvijek me čekala na stolu, hladna i netaknuta. Potpuno sam je smetnula s uma.
– U redu. – Odvratio je, okrenuo se oko osi i nestao u hodniku.
Odložila sam naočale na stol i izvukla bijelu papirnatu plahtu iz ladice ispod stola. Rastvori-la sam je i prekrila njome tijelo. Nakon što sam oprala ruke, vratila sam se u ured na petom katu, presvukla se u dnevnu odjeću i izašla na ručak. Inače to rijetko činim, ali tog mi je dana sunce bilo potrebno.

Claudel se držao obećanja. Kad sam se vratila u jedan i trideset, već me čekao u uredu. Sje-dio je nasuprot stolu i promatrao rekonstruiranu lubanju na mojem radnom stoliću. Čuvši me kako ulazim, okrenuo je glavu, ali nije rekao ni riječ. Objesila sam kaput na vrata, mimoišla ga i sjela u stolicu.
– Bonjour, Monsieur Claudel. Comment ça va? – Nasmiješila sam se.
– Bonjour. – Očigledno mu pristojnost nije vrlina. U redu. Odlučila sam čekati. Neću pasti na njegov šarm.
Na stolu pred njim ležao je fascikl. Položio je ruku na njega i pogledao me. Podsjetio me na papagaja. Crte njegova lica pod oštrim kutom su se kretale od ušiju k sredini lica gdje su se stapale u kljunasti nos. Brada, usta i vrh nosa gledali su nadolje u obliku slova V. Kad bi se nasmiješio, što je bilo rijetko, V izraz njegovih usta bi se zaoštrio, a usnice nekako uvukle unutra.
Uzdahnuo je. Bio je jako strpljiv sa mnom. Nikad prije nisam surađivala s Claudelom, ali njegova mi je reputacija bila i te kako poznata. Smatrao se izuzetno inteligentnim čovjekom.
– Imam nekoliko imena – rekao je. – Sve su one moguće žrtve, i sve su nestale u posljednjih šest mjeseci.
Već smo raspravili koliko je dugo žrtva ležala zakopana nakon smrti, i moje se mišljenje nije promijenilo nakon učinjene obdukcije. Bila sam uvjerena da je mrtva manje od tri mjeseca, što znači da je umorstvo počinjeno u mjesecu ožujku ili kasnije. Zime su oštre u Kvibeku. Okrutne su prema živima, ali brižne prema mrtvima. Smrznuta se tijela ne raspadaju, niti privlače insekte. Da ju je netko zakopao prethodne jeseni, prije no što je počela zima, na tijelu bi se mogli naći dokazi. Prisutnost mrtvih kukaca ili ličinki ukazala bi na činjenicu da je zaustavljena njihova invazija. No, nije bilo ničega. S obzirom da je proljeće bilo toplo, obilato prisustvo crva i stupanj raspadnutosti upućivali su na vremenski razmak od tri mjeseca ili manje. Prisutnost vezivnog tkiva, kao i gotovo potpuni nestanak utrobe i moždane tvari, također su upućivali da je smrt morala nastupiti u kasnu zimu ili rano proljeće.
Naslonila sam se i pogledala ga s iščekivanjem. Mogu i ja biti prepredena. Otvorio je fascikl i prelistao sadržaj. Čekala sam.
Izdvojio je jedan obrazac i pročitao: – Myriam Weider. – Potom je uslijedila stanka. Provje-ravao je podatke. – Nestala 4. travnja 1994. – Stanka. – Žena. Bjelkinja. – Duga stanka. – Datum rođenja: 6. rujna 1948.
Oboje smo odmah izračunali. Četrdeset pet godina.
– Moguće je – odvratila sam, ukazujući mu rukom da nastavi.
Odložio je obrazac na stol i pročitao iz idućeg: – Solange Leger. Suprug prijavio nestanak. – Zastao je, naprežući se kako bi dešifrirao datum. – 2. svibnja 1994. Žena. Bjelkinja. Datum rođenja: 17. kolovoz 1928.
– Ne – odmahnula sam glavom. – Prestara je.
Umetnuo je obrazac u stražnji dio fascikla i izvukao novi. – Isabelle Gagnon. Posljednji put viđena 1. travnja 1994. Žena. Bjelkinja. Datum rođenja: 15. siječnja 1971.
– Dvadeset tri godine. Da. – Polako sam zakimala glavom. – Moguće je. – Obrazac je zavr-šio na stolu.
– Suzanne St. Pierre. Žena. Nestala 9. ožujka 1994. Nije se pojavila u školi. – Zastao je, računajući koliko bi joj moglo biti godina. – Šesnaest. Isuse...
Ponovno sam odmahnula glavom. – Premlada je. Ovo nije dijete.
Namrštio se i izvukao posljednji obrazac. – Evelyn Fontaine. Žena. Trideset šest. Posljednji put viđena u regiji Sept Îles 28. ožujka. Ah, da. Ona je Inuićanka.
– Sumnjam – odvratila sam. Nisam vjerovala da su u pitanju ostaci Indijanke.
– Nema više – zaključio je. Na stolu su se nalazila dva obrasca. Myriam Weider, četrdeset pet godina, i Isabelle Gagnon, dvadeset tri. Možda jedna od njih dvije leži dolje u sali 4. Claudel me pogledao. Podigao je obrve i još se jedno slovo V ukazalo, ali je ovo bilo okrenuto naopačke.
– Koliko je bila stara? – upitao je, naglasivši glagol i svoju mučnu strpljivost.
– Hajdemo dolje pa ćemo vidjeti. – To će te malo razveseliti, pomislila sam.
Nedolično s moje strane, ali nisam si mogla pomoći. Znala sam da Claudel ne voli odlaziti u obdukcijsku salu i željela sam da se osjeća nelagodno. Primijetila sam da je postao nervozan. S užitkom sam zgrabila kutu sa kvake i pojurila hodnikom. Ključem sam otvorila dizalo i ušli smo. Šutio je dok smo se spuštali. Ne izgledaju li tako muškarci kad se spremaju obaviti pretragu prostate? Claudel je rijetko silazio s dizalom znajući da se zaustavlja tek u mrtvačnici.

Tijelo je ležalo kako sam ga i ostavila. Navukla sam rukavice i uklonila bijelu plahtu. Kut-kom oka uočila sam da se zaustavio blizu vrata. Ušao je tek toliko da može reći kako je bio unutra. Očima je preletio stolove od nehrđajućeg čelika, staklene ormariće ispunjene praznim plastičnim posudama i potom odmjerio viseću vagu. Osmotrio je sve, ali ne i tijelo. Već sam to prije znala viđati. Fotografije obično ne predstavljaju problem jer prikazuju mrtva tijela koja su iskrvarila negdje drugdje, negdje daleko. Niti mjesto zločina ne predstavlja problem jer uvijek može poslužiti kao kognitivna vježba. Potrebno ga je potanko ispitati, proučiti i potom riješiti zagonetku. No, mrtvo tijelo na stolu za obdukciju posve je drukčija stvar. Claudel je odabrao neutralni izraz lica nadajući se da će tako djelovati smireno.
Izvadila sam stidne kosti iz vode i oprezno ih razdvojila. Sondom sam potom odvojila rubo-ve želatinaste ovojnice koja je prekrivala prednji dio desne stidne kosti. Postepeno je popustila i odvojila se. Kost je bila duboko izbrazdana po cijeloj svojoj površini. Tek se na njezinom vanjskom rubu mogao uočiti djelić čiste kosti, koja je tvorila nježni i isprekidani obod oko njezina prednjeg dijela. Isti sam postupak primijenila na lijevoj stidnoj kosti. Bila je identična.
Claudel se nije maknuo od ulaznih vrata. Stavila sam zdjeličnu kost pod svjetiljku i upalila je. Fluorescentna svjetlost obasjala je kost. Kroz okruglo povećalo uočila sam detalje koje je bilo nemoguće vidjeti prostim okom. Provjerila sam najviši zavoj svakog kuka, i ugledala što sam i očekivala pronaći.
– Gospodine Claudel – rekla sam ne podižući pogled – Dođite ovo vidjeti.
Prišao mi je s leđa i odmaknula sam se kako bi mogao pogledati. Ukazala sam mu na nepra-vilnost na gornjem rubu kuka. Ilijačni greben bio je u procesu sraštavanja kad je nastupila smrt.
Odložila sam zdjelicu. Nastavio ju je gledati, ali ju nije dirao. Vratila sam se tijelu kako bih proučila ključnu kost. Znala sam što ću pronaći. Iz vode sam izvukla kraj prsne kosti i počela odvajati tkivo. Kad sam ugledala površinu zgloba, rukom sam ga pozvala da priđe. Potom sam mu bez riječi ukazala na rubni dio kosti. Površina joj je bila namreškana, upravo kao i kod prednjeg dijela stidnih kosti. Komadić kosti nalazio se u samom središtu, a rubovi su mu bili jasno vidljivi i nespojeni.
– Dakle? – Čelo mu je bilo orošeno znojem. Hrabro je skrivao nervozu.
– Mlada je. Vjerojatno u ranim dvadesetim.
Mogla sam mu objasniti kako se po kostima može odrediti starosna dob, ali vjerojatno me ne bi saslušao, pa sam odustala. Stoga sam odlučila pričekati. Komadići hrskavice zalijepili su mi se za rukavice i odmaknula sam ruke od sebe, podignuvši ih kao da sam prosjak. Claudelu je to bilo dovoljno upozorenje da se zadrži na pristojnoj udaljenosti. Promatrao me trepćući očima. Znala sam da u glavi ponovno prelistava dokumente koje je donio, pokušavajući odrediti koja osoba odgovara navedenom opisu.
– Gagnonova. – Rečenica je opet bila izjavna, a ne upitna.
Kimnula sam glavom. Isabelle Gagnon. Dvadeset tri godine.
– Reći ću mrtvozorniku da izda nalog za podizanje rendgenskih snimki zubala – rekao je.
Ponovno sam kimnula. Zasigurno me on navodi na tako besmisleni automatizam.
– Uzrok smrti? – upitao je.
– Zasad ga ne mogu utvrditi – odvratila sam. – Možda ću više saznati kad vidim rendgensku snimku. Ili ću možda pronaći nešto na kostima kad ih očiste.
Nakon toga jednostavno se pokupio. Bez pozdrava. No, zapravo nisam ni očekivala da me pozdravi. Oboje smo prešutno cijenili njegov odlazak.
Skinula sam rukavice i bacila ih u smeće. Na izlazu sam zavirila u veliku obdukcijsku salu i rekla Danijelu da sam gotova za danas. Također sam ga zamolila da napravi ventralne i posteriorne rendgenske snimke tijela i glave. Kad sam se popela dizalom, svratila sam u histološki laboratorij. Rekla sam tehničaru da je tijelo spremno za kuhanje i upozorila ga da bude izričito oprezan jer je raskomadano. No, to je zapravo bilo nepotrebno. Nitko ne zna očistiti tijelo kao Denis. Kostur će se pojaviti za dva dana, besprijekorno očišćen i neoštećen.

Ostatak poslijepodneva provela sam ponovno sa slijepljenom lubanjom. Iako je bila nepot-puna, sadržavala je dovoljno podataka i bit će moguće utvrditi identitet njezina vlasnika. Nikad više neće voziti cisterne s propanom.
Na povratku kući ponovno me uhvatio loš predosjećaj koji sam osjetila u klisuri. Cijeli sam se dan izvlačila na posao pokušavajući ga odagnati od sebe. Potpuno sam se usredotočila na utvrđivanje identiteta žrtve i sastavljanje lubanje preminulog vozača kamiona. Za vrijeme pauze za ručak igrala sam se s golubovima u parku i ispostavilo se da proučavanje hijerarhije u svijetu golubova doista može čovjeku odvući pažnju. Učinilo mi se da sivi golub zauzima sam vrh piramide, da onaj sa smeđim mrljama dolazi odmah ispod njega, dok se crnonogi očigledno nalazi na najnižem položaju.
No, sad sam konačno bila slobodna i mogla sam se opustiti. Razmišljati. Brinuti. Čim sam parkirala auto u garažu i ugasila radio to se i dogodilo. Isključila sam glazbu i uključila brigu. No, odmah sam se prekorila. Ne sad. Kasnije. Poslije večere.
Kad sam ušla u stan, oglasio se utješni zvuk protuprovalnog alarma. Odložila sam aktovku u predvorju, izašla i zaputila se u libanonski restoran na uglu. Naručila sam porciju Shish Taouka i Shawarme. To je jedan od razloga zašto mi se toliko sviđa živjeti u središtu grada. Naime, u mojoj četvrti postoje vrhunski restorani svih svjetskih kuhinja. Znači li to da ću opet dobiti na kilaži...? Ne.
Dok sam čekala da mi priprave hranu, pažljivo sam proučila što se nudi za švedskim stolom. Homos. Taboule. Feuilles de vigne. Blaženo bilo globalno selo u kojem Libanonci kuhaju na francuski način!
Na polici lijevo od blagajne nalazile su se boce crnog vina. Moje omiljeno smrtonosno oruž-je. Promatrala sam ih i po tko zna koji put osjetila silovitu žudnju. Sjetila sam se mirisa vina i njegova suhog, osebujnog okusa na jeziku. Sjetila sam se topline koja bi mi zahvaćala utrobu, paleći oganj čistog užitka kako bi se širila mojim tijelom. Vatrometi moći. Snage. Nepobjedi-vosti. To bi mi sada dobro došlo, pomislila sam. Svakako. Koga ja to zavaravam? Ne bih znala stati. Kako ono idu faze? Prvo bih postala otporna na metke, a potom i nevidljiva? Ili možda obrnutim redoslijedom? Nije važno. U svakom slučaju, otišla bih predaleko, a onda bi slijedio slom. Utjeha bi bila kratkoročna, a cijena koju bih platila prevelika. Prošlo je šest godina otkad sam posljednji put popila piće.
Ponijela sam hranu kući i pojela je u društvu Birdieja i Exposa, omiljenog montrealskog bejzbol kluba. Dok je on spavao, sklupčavši se u mojem krilu i nježno predući, Exposi su uspjeli izgubiti od Cubsa s dva boda razlike. Nitko nije spomenuo umorstvo i bila sam im zahvalna na tome.
Nakon toga odlučila sam se za dugu i vruću kupku, i u deset i trideset bacila u krevet. Ostav-ši sama u mraku i tišini, više nisam mogla obuzdavati misli. Moždane su stanice u međuvreme-nu pomahnitale, a moje su misli narasle i ojačale, namećući se svijesti i zahtijevajući da ih se konačno prepozna. Jedno drugo umorstvo. Jedna druga mlada žena koja je također pristigla raskomadana u mrtvačnicu. Prisjetila sam se slučaja u najsitnije detalje i osjećaja koje sam proživljavala obrađujući njezine kosti. Chantale Trottier. Starost: šesnaest godina. Zadavljena. Premlaćena. Odrubljena glava. Tijelo raskomadano. Stigla je prije manje od godinu dana, gola i spakirana u plastične vreće za smeće.
Dan je već odavno završio, ali moj se mozak odbijao isključiti. Ležala sam u krevetu i misli su se slagale jedna na drugu, tvoreći planine, pomičući kontinente i stvarajući nove svjetove. Na posljetku sam ipak uspjela zaspati, mučena jednom jedinom mišlju. Misao je to koja će me proganjati cijeli vikend. Serijsko umorstvo.

http://www.book-forum.net

4Kathy Reichs – Već su bile mrtve Empty Re: Kathy Reichs – Već su bile mrtve Čet Mar 22, 2012 10:46 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
3. poglavlje

Gabby je najavljivala moj let. Imala sam ogroman kovčeg i nisam ga mogla vući niz hodnik do izlaza na pistu. Drugim je putnicima to smetalo, ali nitko mi nije želio pomoći. Vidjela sam Katy kako se naginje iz prvog reda business klase. Nosila je svilenu haljinu boje mahovine koju smo joj odabrali za maturu. Kasnije mi je, doduše, priznala da joj se ne dopada i da joj je žao što ju je odabrala. Više joj se svidio cvjetni uzorak. Zašto ju je onda odjenula? I zašto je Gabby bila u zračnoj luci ako treba biti na sveučilištu? Njezin je glas bivao sve bučniji preko razglasa, polako mi probijajući bubnjiće.
Uspravila sam se. Sedam i dvadeset. Ponedjeljak ujutro. Svjetlo je dodirivalo rubove prozor-skog sjenila, no tek pokoja zraka uspjela se probiti unutra.
Gabbyn je glas nastavio. – ... ali znala sam da te kasnije ne bih mogla dobiti. A valjda si veći ranoranilac nego što sam mislila! Ništa onda...
Podigla sam slušalicu. – Bok. – Pokušala sam zvučati prisebno. Gabby se zaustavila u po rečenice.
– Temp? Jesi to ti?
Zakimala sam.
– Jesam te probudila?
– Da. – Nisam bila u stanju smisliti duhovit odgovor.
– Oprosti. Hoćeš da kasnije nazovem?
– Ne, ne. Budna sam. – Nisam željela nadodati da bih ionako morala ustati kako bih, prije ili kasnije, odgovorila na neki drugi poziv.
– 'Ajmo! Diži se, mala! Tko rano rani... Slušaj, u vezi večeras... Je l' bi se mogle naći u se... – Iznenada ju je prekinulo pištanje.
– Samo malo. Mora da sam ostavila uključenu sekretaricu. – Odložila sam slušalicu i otišla u dnevnu sobu. Crveno je svjetlo treptalo. Uzela sam prijenosni telefon, vratila se u spavaću sobu i odložila slušalicu drugog telefona natrag u punjač.
– Sređeno. – Bila sam potpuno budna. Kava. Krenula sam prema kuhinji.
– Zovem te u vezi večeras – rekla je odrješito. No, nisam je mogla osuđivati. Već je pet minuta pokušavala završiti rečenicu.
– Žao mi je, Gabby. Cijeli sam vikend čitala jednu diplomsku radnju, a još sam uz to sinoć radila dokasna. Stvarno sam spavala kao klada i nisam čula telefon. – Što je bilo čudno, čak i za mene. – O čemu je riječ?
– O večerašnjem dogovoru. Možemo li ga pomaknuti sa sedam na sedam i trideset? Straho-vito sam nervozna u vezi tog projekta na kojem radim.
– Naravno. Nema problema. I meni to više odgovara. – Ukliještila sam telefon u rame i posegnula za kuhinjskim ormarićem. Izvadila sam kavu u zrnu, i nasipala tri žlice u aparat.
– Hoćeš da te pokupim? – upitala je.
– Kako god hoćeš. Mogu i ja tebe. Kamo ćemo ići? – Razmišljala sam koliko je pametno uključiti aparat, i odlučila sam to ipak ne učiniti. Već zvuči dovoljno povrijeđeno.
Uslijedila je tišina. Mogla sam je zamisliti kako se poigrava s ringom u nosu i razmišlja. Ili je danas stavila nešto drugo. U početku mi je smetalo i odvlačilo mi pažnju kad god bih pričala s njom. Uhvatila bih se kako ne mogu maknuti pogled s piercinga, pitajući se koliko je bolno bušenje nosa. No, više ga uopće nisam primjećivala.
– Neko lijepo mjesto – konačno se oglasila. – Što kažeš na neki restoran gdje možemo jesti vani? U ulici Prince Arthur ili St. Denis?
– Super – odvratila sam. – Onda nema potrebe da dolaziš po mene. Ja ću doći po tebe u sedam i trideset. Smisli neko novo mjesto. Jede mi se nešto egzotično.
Iako je to mogao biti riskantni potez kad je u pitanju Gabby, obično smo se tako dogovarale. Mnogo je bolje poznavala grad od mene, i stoga je obično nju dopao izbor restorana.
– U redu. À plus tard.
– À plus tard. – odvratila sam. Ostala sam iznenađena, ali moram priznati da mi je malo i laknulo. Gabby bi obično nastavila pričati u beskonačnost, i ja bih često bila primorana izmiš-ljati razloge kako bih je se riješila.
Telefon je oduvijek bio životna nit između nas dvije. Nikog drugog ne povezujem toliko s telefonom koliko Gabby. Svoje smo telefonsko druženje započele gotovo istog dana kad smo se upoznale. Razgovori koje smo vodile dok smo bile na poslijediplomskom uvelike su mi pomogli da se oslobodim melankolije koja me pratila u tom razdoblju. Nakon što bih konačno nahranila Kathy, oprala je i stavila u kolijevku na spavanje, Gabby i ja bismo provele sate i sate na telefonu. Dijelile bismo uzbuđenje koje smo osjetile pri čitanju neke novootkrivene knjige. Raspravljale bismo o predavanjima, profesorima, kolegicama s faksa i nevažnim sitnicama. Bio je to jedini hir koji smo si dopuštale u tako nehirovitom razdoblju naših života.
Iako se u posljednje vrijeme nismo čule tako često, naš se način druženja nije bitno promije-nio tijekom godina. Neovisno viđamo li se ili ne, uvijek smo tu jedna za drugu. I u dobru, i u zlu. Upravo mi je Gabby najviše pomogla u razdoblju kad sam se odvikavala od alkohola. Bilo mi je potrebno pričati s nekim, jer me želja za pićem tada pratila u stopu dvadeset četiri sata dnevno. Znala sam se buditi noću, drhteći i kupajući se u znoju. S druge strane, ja sam slušala nju kad god je bila vesela i ispunjena nadom jer je ljubav ušla u njezin život. Ili pak kad je bila usamljena i očajna jer ju je izgubila.
Pripravila sam si kavu i ponijela je do staklenog stolića u blagovaonici. Potom sam odlučila ponovno prekopati sjećanja u potrazi za Gabby. To mi je uvijek znalo izmamiti osmijeh na usta. Gabby na poslijediplomskom. Gabby na iskopavanju. Ukoso vezana crvena marama i kanirani dreadlocksi koji se njišu dok kopka lopaticom. Kad je dostigla visinu od sto osamdeset i pet centimetara, shvatila je da nikad neće biti standardna ljepotica. Nikad nije pokušala smršavjeti, niti potamnjeti. Nije brijala noge, ni pazuh. Gabby je Gabby. Gabrielle Macaulay iz gradića Trois-Rivières, u Quebecu. Majka joj je bila Francuskinja, a otac Englez.
Na poslijediplomskom studiju bile smo jako bliske. Ona je mrzila fizičku antropologiju i mučila se s kolegijima koje sam ja voljela. Ja sam pak mržnju osjećala prema njezinim semina-rima iz etnologije. Kad smo napustile sveučilište Northwestern, ja sam otišla u Sjevernu Karolinu, a ona se vratila u Quebec. Rijetko smo se viđale tih godina, ali ostale smo u vezi zahvaljujući telefonu. 1990. godine ona se potrudila da mi bude ponuđen posao stranog predavača na sveučilištu McGill. Tijekom te godine ujedno sam započela raditi honorarno u Zavodu za sudsku medicinu. Nastavila sam to činiti nakon što sam se vratila u Sjevernu Karolinu i selila bih se na sjever svakih šest tjedana, ovisno o tome koliko bi se posla nakupilo. Prije godinu dana upisala sam studijsku godinu na Sveučilištu u Sjevernoj Karolini i ostala raditi u Montrealu. Gabby mi je nedostajala i uživala sam u obnovljenom prijateljstvu.
Pogled mi je privuklo žmirkajuće svjetlo na telefonskoj sekretarici. Mora da je to bio Gabbyn poziv. Programirala sam je da se uključi nakon četvrtog zvona. No, ako je vrpca već pokrenuta, preuzet će poziv odmah nakon prvog zvona. Zapitala sam se kako sam mogla prespavati četiri zvona i čitavu jednu poruku. Stisnula sam gumb kako bih odslušala poruku. Vrpca se premotala i uključila. Prvo sam čula tišinu, a onda je iznenada uslijedio prekid veze. Nakon toga oglasio se kratki «beep» i začuo Gabbyn glas. Netko je prekinuo vezu. Znači, ništa bitno. Premotala sam vrpcu i odlučila se odjenuti za posao.

Zavod za sudsku medicinu smješten je u zgradi poznatoj kao «QPP» ili «SQ», ovisno o tome kojim se jezikom služite. Za sve engleske govornike, u pitanju je Quebec Provincial Police , a za sve francuske govornike «SQ», odnosno, Sûreté du Québec . Zavod za sudsku medicinu ne razlikuje se bitno od američkog ureda za mrtvozorništvo. Smješten je na petom katu koji dijeli s Laboratoire de Sciences Judiciaires, što je zapravo Centar za kriminalistička vještačenja kvibeške policije. Zajedno oni čine odjel poznat kao La Direction de l'expertise Judiciare – DEJ . Na četvrtom katu, kao i tri posljednja, nalazi se zatvor. Mrtvačnica i obdukcijske sale smještene su u podrumu. Prostorije provincijske policije Kvibeka zauzimaju preostalih osam katova.
Ovakav raspored ima svojih prednosti. Kao prvo, svi smo zajedno. Ako mi je potrebno miš-ljenje o vlaknima, ili pak analiza uzetog uzorka tla, trebam se samo odšetati na kraj hodnika i naći ću se na pravom mjestu. No, isto tako postoje i mane. Naime, naš je zavod lako dostupan. Ako policijski inspektor želi dostaviti prikupljene dokaze, treba se samo spustiti dizalom do naših prostorija.
Kao što se dogodilo tog jutra. Claudel me već čekao na vratima ureda kad sam izašla iz dizala. U ruci je držao malu, smeđu omotnicu i nestrpljivo njome udarao o dlan. Bio je više no vidno uzbuđen.
– Imam rendgenske snimke zubala – rekao je, ne pozdravivši me. Znakovito mi je ukazao omotnicu, i na trenutak sam pomislila da će proglasiti idućeg dobitnika Oscara.
– Sam sam ih pokupio.
Pročitao je ime zapisano na vanjskoj strani omotnice. – Dr Nguyen. Ima ordinaciju gore u Rosemontu. Došao bih ranije, ali faca je zaposlio neku glupaču za tajnicu.
– Jeste li za kavu? – upitala sam ga. Iako nikad nisam upoznala tajnicu dr Nguyena, suosje-ćala sam s njom. Jutro joj zacijelo nije prošlo u ugodnom tonu.
Otvorio je usta kako bi mi odgovorio, ali u tom se trenutku pojavio Marc Bergeron. Prošao je niz crnih, izlaštenih vrata ne primjećujući nas i zaustavio se ispred susjednog ureda. Podigao je nogu i odložio aktovku na butinu, podsjetivši me na Karate Kida. Otvorio ju je, prokopao po njezinu sadržaju i izvukao svežanj ključeva.
– Marc?
Zalupio je poklopac i odmah je spustio. Preplašila sam ga.
– Bien fait – rekla sam, suzdržavajući se da se ne nasmijem.
– Merci. – Odvratio je i pogledao u Claudela, držeći aktovku u lijevoj, a ključeve u desnoj ruci.
Marc Bergeron doista čudno izgleda. U kasnim je pedesetim ili ranim šezdesetim. Njegovo dugačko i koščato tijelo blago je zgrbljeno u ravnini prsa, te se doima kao da neprestano iščekuje udarac u trbuh. Kosa mu izranja tek od sredine skalpa tvoreći aureolu bijelih kovrča, i pomaže mu da dostigne gotovo dva metra visine. Nosi naočale sa žičanim okvirom koje su uvijek masne i prašnjave, i često zna škiljiti kao da pokušava pročitati sitni tisak. Sve u svemu, više nalikuje liku kakvog bi osmislio Tim Burton, nego stomatologu sudske medicine.
– Gospodin Claudel ima rendgenske snimke zubala Gagnonove – rekla sam, ukazujući na Claudela koji je odmah podigao omotnicu, predočujući je kao dokaz.
Iza zaprljanih stakala nije uslijedio ni treptaj. Upitno me promatrao. Izgleda poput maslačka, pomislila sam. Visokog i zbunjenog maslačka. Tijelo mu je poput dugačke i tanke drške na čijem se vrhu smjestio oblačić bijele kose. Shvatila sam da uopće ne zna o kojem slučaju je riječ.
Bergeron je jedan od stručnjaka zaposlenih na pola radnog vremena u Zavodu za sudsku medicinu. Svatko od njih jest forenzičar koji se specijalizirao za određeno područje. Neuropato-logija. Radiologija. Mikrobiologija. Odontologija. Primjerice, on obično dolazi u zavod petkom, a ostatak tjedna vodi privatnu ordinaciju. No, prethodni tjedan nije radio.
Sažela sam mu o čemu je riječ. – Prošlog četvrtka radnici su pronašli kosti na posjedu Veli-kog sjemeništa. Pierre LaManche je pomislio da je u pitanju još jedan arheološki pronalazak i poslao me da izvidim situaciju, no ispostavilo se da nije tako.
Odložio je aktovku na pod i pažljivo me saslušao.
– Otkrila sam dijelove raskomadanog tijela. Netko ih je spakirao u vreće i zakopao vjerojat-no prije nekoliko mjeseci. U pitanju je tijelo žene, bjelkinje, koja je vjerojatno bila u ranim dvadesetim.
Claudel je nervozno udarao omotnicom o dlan. Na trenutak se zaustavio, pogledao na sat i pročistio grlo.
Bergeron je prvo pogledao u njega, a potom u mene. Nastavila sam.
– Gospodin Claudel i ja suzili smo popis mogućih žrtava i poprilično smo uvjereni da bi u pitanju mogla biti jedna osoba. Odgovara opisu, a i vrijeme kad je nestala slaže se s procjenom kad je žrtva umrla. Gospodin Claudel je osobno donio podatke od dr Nguyena iz Rosemonta. Poznajete li ga?
Bergeron je odmahnuo glavom i ispružio svoju dugu, mršavu ruku. – Bon – odvratio je. – Dajte mi ih. Pogledat ću. Je li Denis već napravio rendgenske snimke?
– Danijel ih je napravio – pojasnila sam. – Trebali bi biti kod Vas na stolu.
Otključao je ured i Claudel je krenuo za njim. Kroz otvorena vrata ugledala sam malu, sme-đu omotnicu na njegovu stolu. Bergeron ju je uzeo i provjerio o kojem se slučaju radi. S mjesta na kojemu sam stajala mogla sam vidjeti Claudela kako nestrpljivo hoda sobom poput kralja, pokušavajući odlučiti kamo će se smjestiti.
– Možete mi se javiti za sat vremena, gospodine Claudel – Bergeron mu se obratio.
Claudel je stao na licu mjesta. Otvorio je usta kako bi mu odgovorio, ali je potom stisnuo usnice u tanku, usku crtu, popravio manšete i izašao. Po drugi put u nekoliko minuta suzdržala sam se da se ne nasmijem. Bergeron nikad ne bi dozvolio nijednom inspektoru da se naviruje preko njegovih leđa dok radi, i dao je to Claudelu na znanje.
Nagnuo se u hodnik. – Dolazite? – upitao me.
– Naravno. – Odvratila sam. – Kava? – Nisam popila kavu otkako sam došla na posao. Obi-čno je donosimo jedno drugom, naizmjence se zalijećući u kuhinjicu u drugom krilu zgrade.
– Super. – Izvukao je svoju šalicu i pružio mi. – Ja ću za to vrijeme sve prirediti.
Otišla sam po svoju šalicu i potom se uputila niz hodnik. Bilo mi je drago što me pozvao. Često smo znali surađivati na slučajevima. Obično su u pitanju bila raspadnuta, spaljena, mumificirana ili do kosti oguljena tijela, odnosno mrtvaci koje nije bilo moguće identificirati uobičajenom procedurom. Smatrala sam da dobro surađujemo, i činilo mi se da on dijeli moje mišljenje.
Kad sam se vratila, ugledala sam dva seta crnih kvadratića na negatoskopu. Svaka je ren-dgenska snimka pokazivala djelić čeljusti, a raspored zuba ocrtavao se kao svijetli odraz na crnoj pozadini. Sjetila sam se kako su izgledali kad sam ih vidjela u šumi, i koliko su bili savršeni u odnosu na ogavan kontekst iz kojeg su izranjali. No, sad su izgledali drukčije. Izgledali su sanirano. Bili su uredno poredani jedan do drugoga i spremni za provjeru. Poznati oblici krune, korijena i zubne pulpe bili su osvijetljeni različitim intenzitetom sive i bijele boje.
Posložio je predsmrtne rendgenske snimke nadesno, a poslijesmrtne nalijevo. Njegovi su dugački, koščati prsti našli malenu kvržicu na svakoj rendgenskoj snimci. Potom je svaku snimku postavio tako da je dio s točkom gledao nagore. Kad je završio, svaka je prijesmrtna rendgenska snimka bila u ravnini sa svojim poslijesmrtnim preslikom.
Nakon toga usporedio je dva niza pokušavajući uočiti razlike. No, snimke su se u potpunosti podudarale. Nijedna serija nije ukazivala da zubi negdje nedostaju. Svi su korijeni bili cijeli do vrha. Obris i nakrivljenost zubi nalijevo savršeno se reflektirala u snimkama nadesno. Ipak, najuočljivije su bile bijele mrlje koje su predstavljale mjesta na kojima su zubi bili popravljeni. Oblici na prijesmrtnim snimkama u potpunosti su se odražavali u snimkama koje je Daniel razvio.
Bergeron ih je proučavao gotovo čitavu vječnost, a onda je na posljetku odabrao jednu sliku s desna, i položio je preko odgovarajuće poslijesmrtne rendgenske slike. Namjestio ju je tako da i ja mogu vidjeti. Nepravilni oblici na kutnjacima savršeno su se podudarali. Okrenuo se i pogledao me.
– C'est positif – rekao je, naginjući se unazad i naslanjajući se laktom na stol. – Neslužbe-no, naravno, sve dok ne provjerim kartoteku. – Posegnuo je za kavom. Napravit će iscrpnu usporedbu zapisanih podataka te potom još detaljnije usporediti rendgenske snimke. Ipak, bio je uvjeren da je u pitanju Isabelle Gagnon.
Bilo mi je drago što se neću morati suočiti s njezinim roditeljima. Suprug. Ljubavnik. Sin. Već sam prisustvovala takvim susretima. Znala sam kakav će pogled imati u očima. Preklinjat će. Recite mi da je u pitanju greška. Recite da samo ružno sanjam. Nemojte dozvoliti da se mučim. Recite da nije tako. A onda će iznenada shvatiti, i u tisućinki sekunde svijet će se u potpunosti izmijeniti.
– Hvala Vam što ste to odmah pogledali, Marc – rekla sam mu. – I hvala Vam za prelimi-narno izvješće.
– Kad bi bar svi slučajevi bili tako jednostavni. – Skrnuo je gutljaj kave, napravio grimasu i odmahnuo glavom.
– Želite li da se ja pobrinem za Claudela? – Željela sam prikriti neugodan ton, ali nije mi uspjelo. Lukavo se nasmiješio.
– Uopće ne sumnjam da ćete se znati pobrinuti za gospodina Claudela.
– Tako je – odvratila sam. – Upravo to mu i treba. Netko tko će se pobrinuti za njega.
Čula sam ga kako se smije dok sam se vraćala u ured.

Baka mi je znala govoriti da u svakom ima nešto dobra. – Samo potraži... – Običavala je reći svojim prepoznatljivim irskim naglaskom – ... i pronaći ćeš. Svatko ima neku vrlinu. – E, bako, nisi upoznala Claudela.
Točnost je bila jedina Claudelova vrlina. Vratio se za pedeset minuta.
Svratio je u Bergeronov ured i čula sam ih kroz zid kako pričaju. Moje je ime bilo ponovlje-no nekoliko puta. Bergeron ga je očito proslijeđivao k meni. Claudelova intonacija ukazivala je koliko mu to smeta. Želio je čuti «pravo» mišljenje, a sad će se opet morati zadovoljiti sa mnom. Nekoliko sekundi kasnije pojavio se na mojim vratima neumoljiva izraza lica.
Nismo se ni pokušali pozdraviti.
– Podudaraju se – rekla sam. – Gagnonova je u pitanju.
Namrštio se, ali u očima sam mu prepoznala iskru uzbuđenja. Konačno ima žrtvu i može započeti istragu. Zapitala sam se osjeća li išta prema mrtvoj ženi, ili mu sve predstavlja tek mentalnu vježbu. Pronaći zločinca. Nadmudriti ga. Već sam prije čula šale i komentare koje prepričavaju na račun unakaženih tijela. Za neke to je tek način na koji se bore s opscenim karakterom nasilja, neka vrsta zaštitne barijere od svakodnevnice ispunjene umorstvima. Humor iz mrtvačnice. Zamaskiraj užas muškom «spikom»! No, kod nekih je to znalo ići dublje, i nagađala sam da je Claudel jedan od njih.
Promatrala sam ga nekoliko sekundi. Negdje na kraju hodnika zazvonio je telefon. Iako mi se istinski nije sviđao, morala sam si priznati da mi je važno kakvo mišljenje ima o meni. Željela sam njegovo odobravanje. Željela sam mu se svidjeti. Željela sam da me svi oni prihvate.
Sjetila sam se odjednom doktorice Lentz, psihologinje koja se bavi hologramskim sjeća-njem. Često bi mi znala očitati bukvicu.
– Tempe – znala je reći – Vaš je otac bio alkoholičar. Jednostavno želite da Vam se pokloni pažnja koju Vam je uskratio. Nedostaje Vam tatino odobravanje i stoga pokušavate ugoditi svima.
Pomogla mi je to shvatiti, no nije mogla ispravljati moje pogreške. To sam ja trebala činiti. Doista ponekad znam pretjerati u silnom pokušaju da svima ugodim, i mnogima sam onda prava gnjavaža. No, nisam se tako ophodila prema Claudelu. U njegovu slučaju zapravo sam izbjegavala mogući sukob.
Duboko sam udahnula i započela, oprezno birajući riječi.
– Gospodine Claudel, jeste li uzeli u obzir mogućnost da je ovo umorstvo povezano s dru-gim umorstvima koja su se dogodila tijekom posljednje dvije godine?
Lice mu se smrznulo, a usnice toliko skupile da ih se jedva moglo vidjeti. Tik iznad ovratni-ka uhvatilo ga je crvenilo, šireći se vratom i zahvaćajući mu cijelo lice. Glas mu je bio ledeno hladan.
– Kao naprimjer? – Nije se micao.
– Kao naprimjer Chantale Trottier – nastavila sam. – Ubijena je u listopadu 1993. Netko joj je raskomadao tijelo, odrezao glavu i izvadio utrobu. – Nisam odvraćala pogled. – Njezini su ostaci pronađeni u plastičnim vrećama za smeće.
Podigao je obje ruke k ustima, isprepleo prste i onda njima počeo lagano dodirivati usne. Manšete njegove skupocjene košulje, koja mu je tako savršeno pristajala, krasili su savršeno odabrani zlatni gumbi. Tiho su zazveckali. Pogledao me u oči.
– Gospođice Brennan – započeo je, obraćajući mi se na engleskom. – Možda biste se ipak trebali baviti područjem za koje ste obučeni. Vjerujem da smo u stanju pronaći vezu između zločina počinjenih na području koje je pod našom nadležnošću. Navedena umorstva nemaju dodirnih točaka.
Zanemarivši patronizirajući ton, tvrdoglavo sam nastavila. – U oba slučaja u pitanju su žene. Obje su bile ubijene u posljednje dvije godine. Oba tijela pokazuju tragove kasapljenja ili pokušaja...
– Dovraga! – eksplodirao je. – Trebate li vi že...
Usnice su mu se napućile spremajući se izgovoriti tako omraženu riječ, no na vrijeme se zaustavio. Bilo je očito da je uložio zavidan napor kako bi se suzdržao.
– Morate li vi uvijek pretjerivati?
– Razmislite o tome što sam rekla – odbrusila sam. Kad sam ustala kako bih zatvorila vrata za njim, uhvatila sam se kako se tresem od bijesa.

4. poglavlje

Namjeravala sam uživati u sauni. Namjeravala sam sjediti i znojiti se. Poput brokula. To mi je bio plan. Otrčati pet kilometara na step stroju, napraviti jednu seriju na spravi za vježbanje i onda vegetirati. No, ni teretana nije ispunila moja očekivanja kao ni bilo što drugo tog dana. Vježbanjem sam se donekle uspjela lišiti bijesa, ali još sam uvijek bila uzrujana. Znala sam da je Claudel seronja, i to je bio samo jedan od nadimaka koje sam mu nalijepila na čelo svaki put kad sam zagazila papučicu StairMastera. Seronja. Kreten. Debil. Najbolje su mi išli nadimci od dva sloga. Jedino sam to uspjela prokužiti. Zabavljala sam se tako neko vrijeme, ali onda mi se mozak odlučio odmoriti od Claudela i umorstva su se ponovno vratila. Isabelle Gagnon. Chantale Trottier. Počela sam ih okretati i sagledavati, poigravajući se njima kao zrnima graška na tanjuru.
Pomaknula sam ručnik i dopustila mozgu da provari događaje koji su se zbili tog dana. Kad je Claudel otišao, provjerila sam kad će Denis završiti kostur Gagnonove. Željela sam pretražiti svaki milimetar kako bih utvrdila ima li tragova ozljeda, prijeloma, posjekotina, bilo čega. Zabrinjavalo me nešto u vezi načina na koji je tijelo izrezano. Željela sam pobliže proučiti tragove reza. No, nešto nije u redu s aparatom za kuhanje i kosti će biti gotove kasnije. Do sutra.
Potom sam otišla u glavni arhiv i izvukla dosje Chantale Trottier. Ostatak sam poslijepodne-va provela proučavajući policijska izvješća, rezultate obdukcije, toksikološke nalaze i fotografi-je. Nešto se cijelo vrijeme motalo mojim sjećanjem ne dajući mi mira i inzistirajući da uočim kariku koja ih spaja. Jedan mi je zaboravljeni detalj nejasno treperio pred očima dovodeći ih u vezu. Neko pohranjeno sjećanje do kojega nisam mogla doći govorilo mi je da nije u pitanju tek sakaćenje tijela (i pakiranje u vreće). Moram otkriti o kakvoj je vezi riječ.
Ponovno sam namjestila ručnik i obrisala znoj s čela. Koža na jagodicama prstiju već se namreškala, a na ostalim dijelovima tijela bila je skliska. Nisam predviđena za dugoročno mučenje. Kakve god bile prednosti duljeg parenja, vrućinu ne mogu trpjeti dulje od dvadesetak minuta. Još pet.
Chantale Trottier bila je ubijena prije manje od godinu dana, u jesen moje prve godine u zavodu. Bilo joj je šesnaest. Poslijepodne sam izvadila fotografije s njezine obdukcije kako bih ih pogledala, no zapravo mi nisu bile potrebne. Svega sam se jasno sjećala i pamtila sam dan kad je njezino tijelo pristiglo u mrtvačnicu.
Bio je 22. listopada. Poslije podne. Imali smo slavlje povodom “praznika dagnji”. Bio je petak i većina zaposlenika rano je otišla s posla kako bi uživali u pivu i dagnjama, što je jesenski običaj u ovim krajevima.
Kroz gomilu u konferencijskoj sali uočila sam LaManchea. Pričao je držeći telefonsku sluša-licu u jednoj ruci, a drugom prekrivajući slobodno uho kako bi se ogradio od buke. Promatrala sam ga. U jednom trenutku odložio je slušalicu i očima preletio prostoriju. Kad mu se pogled zaustavio na meni, rukom je ukazao da se nađemo u predvorju. Potom je potražio Bergerona. Pet minuta kasnije, dok smo se spuštali dizalom, objasnio je o čemu je riječ. Pristiglo je tijelo mlade djevojke. Strahovito je izmlaćeno i raskomadano. Bit će nemoguće učiniti vizualnu identifikaciju. Želio je da Bergeron provjeri zube, a ja rezove na kostima.
Atmosfera u sali za obdukciju bila je u potpunoj suprotnosti s veseljem koje je vladalo neko-liko katova više. Dva su inspektora stajala sa strane dok je jedan policajac fotografirao tijelo. Tehničar je odlagao ostatke tijela bez riječi. Inspektori su šutjeli. Nije bilo nikakvih viceva ni duhovitih primjedbi. Nije bilo uobičajenih šala. Ništa osim škljocanja foto aparata dok bilježi strahotu na obdukcijskom stolu.
Ono što je preostalo od djevojčice potom je anatomski posloženo. Šest krvavih dijelova odloženo je na odgovarajuće mjesto, ali ne i pod odgovarajućim kutom. Činilo se kao da je u pitanju lutka prirodne veličine čije je udove moguće zakretati u razne položaje. Jezovita slika.
Glava joj je bila odrezana visoko na vratu, a osakaćeni mišići bili su jarkocrvene boje. Blije-da koža nježno se motala na odrezanim krajevima, kao da se povlači od kontakta sa svježim, sirovim mesom. Oči su joj bile napola otvorene, a gotovo neprimjetan trag sasušene krvi izlazio je iz desne nosnice. Kosa joj je bila mokra i zalijepljena za glavu. Bila je dugačka i plava.
Trup joj je bio razrezan napola u ravnini struka. Gornji torzo ležao je s rukama savijenim u laktovima. Prsti desne šake bili su uvučeni prema dlanu i oslanjali se na trbuh. Gotovo tipičan položaj mrtvog tijela izloženog u lijesu, osim što prsti nisu bili isprepleteni.
Ta je šaka bila djelomično odvojena, a dijelovi kremastobijelih tetiva stršali su poput prere-zanih električnih vodova. Napadač je imao više uspjeha s lijevom šakom. Tehničar ju je položio pored njezine glave. Ostala je ležati sama, skupljenih prstiju poput sasušenih paukovih nogu.
Grudni koš bio joj je otvoren uzduž, od grla do trbuha. Grudi su joj se spuštale s obje strane grudnog koša i svojom su težinom razdvajale polovice razrezanog mesa. Donji dio torza obuhvaćao je tijelo od struka do koljena. Potkoljenice su bile položene jedna do druge, niže od uobičajenog mjesta na kojem bi se spajale s ostatkom noge. Bile su izvađene iz koljeničnog zgloba. Stopala su bila prilično zakrenuta na stranu, a nožni prsti stršali van.
Nokti na nožnim prstima bili su joj lakirani u nježnu ružičastu boju. Intimnost jednog takvog jednostavnog čina toliko me pogodila da sam je poželjela pokriti, i povikati svima da je ostave na miru. Umjesto toga, ostala sam stajati i promatrati je, čekajući kad će na mene doći red da je diram i oskvrnem ono što mi ne pripada.
Zatvorila sam oči i prisjetila se okrnjenih rubova njezina raskomadanog skalpa koji su uka-zivali na uzastopne udarce tupim predmetom. Do najsitnijh detalja mogla sam se prisjetiti modrica na njezinu vratu. Mogla sam prizvati u sjećanje i točkasta krvarenja u njezinim očima. Uzrokovalo ih je pucanje krvnih žilica, koje je pak uslijedilo zbog izuzetno velikog pritiska na vratne žile. Tipični znak davljenja.
Stegnuo mi se želudac dok sam razmišljala što joj se moglo dogoditi, toj ženi-djetetu, tako pažljivo oblikovanoj i othranjenoj na maslacu od kikirikija, izviđačkim izletima, ljetnim kampovima i satovima vjeronauka. S tugom sam pomislila na godine koje neće proživjeti, školske zabave na koje nikad neće otići i pivo koje nikad neće poskrivećki piti. U posljednjem desetljeću drugog tisućljeća mi, stanovnici sjeverne Amerike, smatramo se civiliziranim plemenom. Obećali smo joj da će živjeti sedamdeset godina, a dopustili da doživi tek šesnaestu.
Odlučila sam prestati prisjećati se te bolne obdukcije i obrisala sam znoj s lica. Odmahnula sam nekoliko puta glavom i zabacila mokrom kosom naprijed-natrag. Slike u mojoj glavi počele su se stapati. Više nisam mogla razaznati što izranja iz prošlosti, a što s fotografija koje sam vidjela tog poslijepodneva. Nije li tako i sa životom? Dugo sam vrijeme naslućivala da mnoga moja sjećanja iz djetinjstva vuku porijeklo sa starih fotografija, da su mješavina ili mozaik celuloidnih slika koje sam uspješno preradila u zapamćenu stvarnost. Poput premota-nog filma. Možda je bolje tako se prisjećati prošlosti, s obzirom da rijetko odlučujemo zabilje-žiti tužne trenutke foto-aparatom.
Vrata su se otvorila i žena je ušla u saunu. Nasmiješila se, kimnula glavom, i pažljivo raširila svoj ručnik preko klupe nalijevo. Butine su joj nalikovale morskoj spužvi. Pokupila sam svoj ručnik i otišla pod tuš.

Birdie me čekao kad sam se vratila u stan. Gledao me s drugog kraja predvorja. Prepoznala sam nježni odraz njegova bijelog tijela u crnom, mramornom podu. Izgledao je ljut. Mogu li mačke osjećati ljutnju? Možda sam ja samo na njega projicirala vlastite osjećaje. Provjerila sam mu posudu za hranu. Nije bila potpuno prazna. No, s obzirom da sam osjećala grižnju savjesti, svejedno sam je napunila. Birdie se naviknuo na to. Ima jednostavne potrebe. Treba mene, mačju hranu i san. Takve potrebe ne poznaju granica i bez problema se mogu seliti s jednog boravišta na drugo.
Imala sam još sat vremena prije no što se nađem s Gabby. Odlučila sam prileći na sofu. Vježbanje i sauna dobro su me sredili. Osjećala sam se kao da su mi otkazale najvažnije mišićne skupine. No, iscrpljenost ima svojih prednosti. Bila sam fizički odmorena, ako ne već duševno. U takvim trenucima nekoć bih znala poželjeti piće.
Kasno poslijepodnevno sunce ispunjavalo je prostoriju. Njegov su učinak ublažavale izbije-ljene muselinske zavjese koje sam navukla preko prozora. To mi je najdraža stvar u cijelom stanu. Trenutak kad se sunčeva svjetlost stapa sa blijedopastelnim bojama, stvarajući veselu i prozračnu atmosferu koja djeluje smirujuće. Otok smiraja usred svijeta ispunjenog stresom.
Moj se stan nalazi u prizemlju. Sama zgrada je u obliku kopita i obavija se oko dvorišta. Stan zauzima većinu krila i nemam susjede u neposrednoj blizini. S jedne strane dnevne sobe dvokrilna vrata otvaraju se na dvorište, a vrata nasuprot izlaze na moj mali vrt. To je rijetkost u gradu – trava i cvijeće u središtu samog središta grada. Čak sam zasadila ljekovite trave.
U početku sam se pitala hoće li mi se svidjeti samački život jer nikad prije nisam živjela sama. Iz kuće sam se preselila na faks, s faksa u brak s Peteom, počela sam odgajati Katy i nikad zapravo nisam bila na svom. No, uzalud sam se brinula. Obožavam živjeti sama.
Ležeći na sofi, lebdjela sam između sna i jave kad me iznenada probudio telefon. Trgnula sam se iz drijemeža i osjetila tupu glavobolju. Podigla sam slušalicu i bila nagrađena robotskim glasom koji mi je pokušavao prodati grobno mjesto.
– Merde – odvratila sam, izbacujući noge i dižući se s kauča. To je jedini nedostatak sa-mačkom životu. Gotovo sam uvijek prisiljena pričati sama sa sobom.
Drugi je nedostatak što sam odvojena od kćeri. Utipkala sam njezin broj. Javila mi se na prvo zvono.
– O, mama! Baš mi je drago što si nazvala! Kako si? Ne mogu sada pričati. Imam nekog na drugoj liniji. Mogu ti se javiti malo kasnije?
Nasmiješila sam se. Katy. Uvijek zadihana i uvijek usredotočena na tisuću različitih stvari u isto vrijeme.
– Naravno, mala. Nije ništa bitno, samo sam te htjela čuti. Idem na večeru s Gabby. Hoćeš da se sutra čujemo?
– Super. Izljubi mi je. Eh, da, mislim da sam dobila peticu iz francuskog, ako te zanima.
– Nisam ni sumnjala – odvratila sam, smijući se. – Čujemo se sutra.


Dvadeset minuta kasnije parkirala sam auto ispred Gabbyne zgrade. Nekim neviđenim ču-dom jedno je parkirno mjesto točno nasuprot ulazu ostalo slobodno. Ugasila sam motor i izašla.
Gabby živi na trgu St. Louis, dražesnom malom trgu koji se ugurao između ulice St. Laurent i ulice St. Denis. Park je okružen kućama nepredvidljivih oblika s pomno izrađenim drvenim ukrasima. Relikvije su to iz doba arhitekturalne mušičavosti. Vlasnici su ih obojali ekscentrič-nim duginim bojama, a dvorišta su ispunili raspojasanim buketima ljetnog cvijeća, zbog čega me podsjećaju na Disneyjeve crtiće.
Park je proizvod kreativne hirovitosti. Središnja fontana diže se iz bazena kao divovski tuli-pan, a niska ograda od kovanog željeza ukrašava njegov vanjski rub. Seže nešto više od koljena, a njezine vesele bodlje i vitice razdvajaju javnu zelenu površinu trga od kuća boje đumbira koje ga okružuju. Iako su bili toliko izvještačeni u svojoj lažnoj, spolnoj čednosti, ljudi u viktorijansko doba ipak su se znali poigravati arhitekturom. To me na neki način tješi da u životu ipak postoji ravnoteža.
Pogledala sam Gabbynu zgradu. Smještena je na sjevernom dijelu parka i treća je po redu od ulice Henry-Julien. Katy bi rekla da je «pretjerano nakićena», poput haljina za završnu školsku zabavu koje smo znali ismijavati kad bismo se svakog proljeća bacali u potragu. Činilo se kao da arhitekt nije mogao stati sve dok nije ubacio svaki neobičan detalj kojeg se mogao dosjetiti.
Zgrada ima tri kata i građena je od smeđeg kamena. Niži katovi završavaju velikim izbojci-ma, dok joj se krov izdiže u krnji, šesterokutni tornjić. Tornjić je prekriven malim, ovalnim crijepovima koji nalikuju ljuskama na sireninom repu. Na vrhu se nalazi streha oivičena kovanom željeznom ogradom. Prozori su napravljeni u maurskom stilu. Donji rubovi su im četvrtasti, a gornji se napuhuju u svodne arkade. Svi prozori i vrata uokvireni su zamršenim, izrezbarenim drvenim ukrasima u blijedoj ljubičastoplavoj boji. Dolje, nalijevo od izbojaka, željezno se stubište penje od prizemlja do trijema drugog kata. Vijuge i petlje na ogradi stubišta odražavaju ukrase na ogradi parka. Ranolipanjsko cvijeće cvjeta u prozorskim kutijama i prevelikim loncima, poslaganim uz sam rub trijema.
Zasigurno me čekala. Dok sam prelazila cestu, uočila sam kako se čipkasta zavjesa na trenu-tak pomiče, i potom su se otvorila ulazna vrata. Mahnula mi je, zaključala ih i provjerila, snažno protresavši kvaku. Potom se zajurila strmim, željeznim stubištem, a njezina se dugačka suknja podizala u valovima za njom poput spinakera kad jedri niz vjetar. Čak sam je i čula kako šušti kad se približila. Gabby voli stvari koje sjaje ili zveckaju. Te je večeri oko nožnog zgloba stavila lančić s malenim, srebrnim zvončićima koji su zveckali pri svakom koraku. Za vrijeme poslijediplomskog studija nazivala sam njezin indijski stil oblačenja “nouveau Ashram”. Nikad se neće prestati tako odijevati.
– Kako si?
– Dobro – odvratila sam, odmah se ograđujući.
Znala sam da nije istina, ali nisam željela raspravljati o umorstvima, ni o Claudelu, ni o propalom izletu u Quebec City, ni o propalom braku, ni o bilo čemu što mi u posljednje vrijeme remeti duševni mir.
– Ti?
– Bien.
Nagnula je glavu s jedne na drugu stranu, i dreadlocksi su zaplesali. Bien. Pas bien. Kao u dobra, stara vremena. Gotovo kao u dobra, stara vremena. Njezina reakcija bila je preslik moje. I ona se ograđuje. Ni ona ne želi preduboke rasprave. To me malo ražalostilo, ali pretpostavlja-la sam kako sam ja odgovorna za to. Stoga sam se povukla i odlučila držati prešutnog dogovo-ra.
– I, kamo ćemo onda na večeru?
S obzirom da nismo imali temu za razgovor, nisam smatrala da to pitanje predstavlja prom-jenu teme.
– Što bi željela?
Zamislila sam se. Obično uvijek poželim bilo kakvu hranu na tanjuru. Moj mozak definitiv-no preferira vizualni pristup. Što se tiče hrane, pretpostavljam da bi se moglo reći da se više palim na izgled nego na kvalitetu ponude. Te je večeri moj mozak želio nešto crveno i teško.
– Talijanski restoran?
– Može. – Zamislila se. – Restoran Vivaldi's u ulici Prince Arthur? Možemo sjediti vani.
– Savršeno. I neću morati nekom drugom prepustiti ovo parkirno mjesto.
Krenule smo preko trga, prolazeći ispod velikih stabala koja se isprepliću iznad tratine. Sta-riji su ljudi sjedili na klupama, pričali i nadgledali svoje sugrađane. Žena s kapicom za tuširanje dobacivala je golubovima kruh iz vrećice, prekoravajući ih pritom kao da su zločesta djeca. Dvojica redarstvenika kretali su se jednim od puteljaka koji presijecaju park. Obojica su držali ruke na leđima. S vremena na vrijeme zastali bi i razmijenili dosjetke, postavili pitanja, ili odgovorili na sarkastične primjedbe.
Prošli smo pokraj betonske sjenice na zapadnom dijelu trga. Uočila sam riječ “Vespazijan” i ponovno se zapitala zašto je ime jednog rimskog cara uklesano iznad njezina ulaza.
Napustili smo trg, prešli ulicu Laval, i prošli kroz svod betonskih stupova koji obilježavaju ulaz u ulicu Prince Arthur. Šutke smo hodale. Čudno. Gabby inače nije tako šutljiva, ili toliko pasivna. Obično je puna planova i zamisli. Večeras je jednostavno pristala na moj prijedlog.
Poskrivećki sam je pogledala i uhvatila kako proučava lica koja nas mimoilaze. Grizla je nokat na palcu i činilo se da to radi posve svjesno. Izgledala je kao da pretražuje gomilu koja se kretala nogostupom.
Večernji je zrak bio topao i vlažan, a ulica Prince Arthur zakrčena ljudima. Motali su se i kretali u svim pravcima. Restorani su otvorili svoja vrata i prozore, a stolovi su se nasumce počeli pojavljivati na ulici, kao da ih je netko planirao tek kasnije posložiti. Muškarci u pamučnim kratkim hlačicama i žene razotkrivenih ramena pričali su i smijali se ispod veselo obojenih suncobrana. Drugi su pak stajali u redovima, čekajući da se uprazni mjesto. Pridružila sam se redu ispred restorana Vivaldi's dok je Gabby otišla do dućana na uglu kako bi kupila bocu vina.
Kad smo konačno dobile mjesto, naručila je «fettucine alfredo», a ja sam zatražila teletinu «picatta» i špagete. Dok smo čekale salatu, pijuckala sam mineralnu vodu. Iako i voda s limunom ima svojih čari, djelomično sam ostala vjerna crvenoj viziji. Nakratko smo popričale, pomičući usta i tvoreći riječi, ali ne govoreći zapravo ništa. Većinu vremena provele smo sjedeći. Nije to bila ona ugodna tišina koja zna zadesiti stare prijatelje koji su se već navikli jedno na drugo. U zraku se mogla osjetiti napetost.
Bila su mi poznata Gabbyna raspoloženja, kao što mi je poznat vlastiti menstrualni ciklus. Osjetila sam da je napeta. Izbjegavala je moj pogled i očima nemirno lutala prostorijom, neprestano je istražujući kao što je to činila dok smo prolazile parkom. Očigledno se nije mogla usredotočiti. Često je posezala za čašom s vinom. Svaki put kad bi podignula čašu, ranovečer-nje svjetlo obasjalo bi vino, dajući mu plamenu boju sunčanog zalaska u Karolini.
Znakovi su mi bili poznati. Previše pije. Pokušava umrtviti brigu. Alkohol je opojno sred-stvo mučenika. Znam to jer sam ga i sama probala. Led u mojoj čaši Perriera polako se topio i promatrala sam limun kako pada s jedne kocke leda na drugu, izazivajući nježne, šištave zvukove.
– Gabby, što je?
Pitanje ju je preplašilo.
– Što?
Nervozno se nasmijala, odmičući dreadlock s lica. Nisam mogla ništa pročitati u njezinu pogledu.
Praveći se da sam nasjela na glumu, prebacila sam se na neutralnu temu. Reći će mi kad bude spremna. Postavljam li se možda kukavički? Nije li potrebno žrtvovati intimnost kako bi bilo moguće imati intimne odnose s nekim? Nije li to cijena koju je potrebno platiti?
– Čuješ li se s nekim s Northwesterna?
Gabby i ja smo se upoznale sedamdesetih, kad smo bile na poslijediplomskom. Ja sam bila u braku. Katy je tada pohađala malu školu. Zavidjela sam Gabby i drugima na slobodi kojom su raspolagali. Nedostajalo mi je zajedničko proživljavanje tuluma koji traju do jutra i filozofske rasprave koje potom slijede. Bila sam njihove dobi, ali sam živjela u drukčijem svijetu. Samo sam se s Gabby uspjela zbližiti. Nikad mi zapravo nije bilo jasno zašto. Potpuno se razlikuje-mo. Tad smo se također razlikovale. Možda smo se zbližile jer joj se sviđao Pete. Ili, u najma-nju ruku, zato što se pretvarala da joj se sviđa. Ponovno sam se prisjetila: Pete, tek izašao iz vojske, usred djece cvijeća koji napušeni leže na travi i piju jeftino pivo. Mrzio je moje tulume, a drskim prezirom je pokušavao prikriti vlastiti osjećaj neugode. Samo se Gabby potrudila probiti tu masku.
Ostala sam u vezi tek s nekolicinom kolega. Raspršili su se po SAD-u i većina ih radi na sveučilištima i u muzejima. Tijekom godina Gabby je ostala u dobrim odnosima s njima. Ili su joj se jednostavno češće javljali.
– Čujem se sa Joeom tu i tamo. Mislim da radi kao nastavnik u nekoj selendri negdje u Iowi. Ili Idahu. – Geografija joj nikad nije bila jača strana.
– Je li? – potaknula sam je da nastavi.
– A Vern se bavi prodajom nekretnina u Las Vegasu. Došao je tu prije nekoliko mjeseci na neku konferenciju. Više se ne bavi antropologijom i najsretniji je čovjek na svijetu.
Popila je gutljaj vina.
– Doduše, još uvijek ima istu frizuru.
Ovaj put nasmijala se od srca. Nešto joj je pomoglo da se opusti. Možda je to bilo vino, a možda moj osobni šarm.
– A Jenny mi se javila e-mailom. Razmišlja da se ponovno vrati istraživanju. Znaš da se udala za neku budalu i da je napustila stalno mjesto na sveučilištu Rutgers kako bi pošla za njim na Keys?
Osjetila sam kako afektira, a to obično nikad ne čini.
– U svakom slučaju, postala je pridruženi član i sad se ubija kako bi dobila stipendiju.
Popila je još jedan gutljaj vina.
– Kad joj on to dopušta. Što je s Peteom?
Pitanje me dočekalo potpuno nespremnu. Vrlo sam bila oprezna u pogledu svog propalog braka. Imala sam osjećaj da mi se blokira moć govora čim se načne navedena tema. Bojala sam se da ću priznati istinu ako progovorim, gotovo kao da ću činom nizanja riječi i tvorbom rečenica potvrditi stvarnost s kojom se još nisam bila spremna suočiti. Stoga sam uglavnom izbjegavala tu temu. No, Gabby je bila jedna od rijetkih kojima sam sve priznala.
– Dobro je. Pričamo.
– Ljudi se mijenjaju.
– Da.
Pristigle su nam salate i nekoliko smo se minuta u potpunosti posvetile stavljanju preljeva i papra. Kad sam je pogledala, uhvatila sam je kako ukočeno sjedi, držeći viljušku iznad tanjura. Ponovno mi je pobjegla, iako se ovaj put činilo da preispituje vlastiti unutarnji svijet, a ne svijet koji je okružuje.
Pokušala sam još jednom.
– Reci mi kako ti napreduje projekt. – Nabola sam crnu maslinu.
– Ha? O, projekt. Dobro. Dobro ide. Konačno sam zadobila njihovo povjerenje i neke od njih su mi se zaista počele otvarati.
Zagrizla je.
– Gabby, znam da si mi sve već pojasnila, ali daj mi još jednom ponovi. Ja sam samo tip koji se bavi konkretnim znanstvenim radom. Koji je točno cilj tvog istraživanja?
Nasmijala se na tu famoznu razliku između studenata fizičke i kulturne antropologije. Naša je generacija bila malobrojna, ali smo bili svakojaki: neki su studirali etnologiju, drugi pak lingvistiku, arheologiju i biološku antropologiju. Dekonstrukcionizam mi je bio poznat koliko njoj mitohondrijalna DNK-a.
– Sjećaš se etnografija koje nas je Ray prisilio čitati? O indijanskim plemenima Venezuele i Brazila, o Semaićanima i Nuerima? U svakom slučaju, ideja je ista. Pokušavamo opisati svijet prostitutki proučavajući ih izbliza i razgovarajući s doušnicama. Rad na terenu. Izbliza i osobno. – Ponovno je zagrizla. – Tko su? Otkud dolaze? Kako se počinju baviti prostitucijom? Što rade svaki dan? Tko ih sve podržava? Kako se uklapaju u zakonski dozvoljenu ekonomiju? Kako doživljavaju same sebe? Gdje...
– Kužim.
Možda je vino počelo djelovati, ili sam ja možda uspjela upiknuti u jedinu strast u njezinu životu, no pričala je sa sve većim žarom. Iako se smračilo, uočila sam kako se zarumenila u licu. U očima joj se odražavalo svjetlo ulične svjetiljke. Ili je možda u pitanju bio alkohol.
– Društvo je jednostavno otpisalo te žene. Nitko se zapravo nije zainteresirao za njih, osim onih koje one na neki način ugrožavaju i koji ih žele maknuti.
Zakimala sam glavom i obje smo nastavile jesti salatu.
– Većina smatra da se djevojke počnu baviti prostitucijom jer su bile zlostavljane, ili prisi-ljene na to, ili tko zna zašto. Zapravo ih većina to radi jednostavno radi novca. Znaju da nikad neće moći pristojno živjeti jer nisu dovoljno obučene za poslove koji se legalno nude na tržištu. Odlučuju se baviti prostitucijom nekoliko godina jer im se to najviše isplati. Jahanje donosi više para od pečenja hamburgera.
Ponovno smo se okrenule salati.
– Imaju svoju subkulturu poput bilo koje druge društvene skupine. Zanimaju me kako su umrežene, kako mentalno funkcioniraju, na koju se podršku oslanjaju, i takve stvari.
Konobar se vratio s predjelom.
– A muškarci koji naručuju usluge od njih?
– Što? – Učinilo mi se da ju je pitanje zbunilo.
– Što je s tipovima koji im dolaze? Zasigurno su i oni važan element u cijeloj priči. Pričaš li i s njima? – Namotala sam nešto špageta na viljušku.
– Ja... Da, s nekima – zamucala je. Bila je zbunjena. Potom je nadodala: – Dosta o meni, Temp. Reci mi na čemu ti radiš. Imaš li zanimljivih slučajeva? – Spustila je pogled na tanjur ispred sebe.
Promjena teme bila je toliko nagla da sam ostala prilično zatečena. Odgovorila sam bez razmišljanja.
– Poprilično sam napeta zbog tih umorstava. – I odmah sam požalila što sam to rekla.
– Kojih umorstava? – Odvratila je promuklim glasom, a njezine su riječi zvučale nekako zaobljeno i mekano.
– Jedno prilično gadno umorstvo dogodilo se u utorak. – No, nisam željela nastaviti. Gabby nikad nije voljela slušati o mojem poslu.
– Da? – Uzela je još kruha. Samo je pristojna. Ja sam je saslušala kad je pričala o svom poslu, a sad će ona saslušati mene.
– Da. Začudo, novine nisu o tome previše pisale. Prošli tjedan pronađeno je žensko tijelo blizu ulice Sherbrooke. Stiglo je bezimeno, a potom se ispostavilo da je žena ubijena prošlog travnja.
– To se baš i ne razlikuje od drugih slučajeva koje si imala. Što te onda toliko muči?
Naslonila sam se i pogledala je, pitajući se želim li zaista objasniti o čemu je riječ. Možda bi bilo bolje ako to učinim. Bolje za koga? Za mene? Ni s kim drugim nisam to mogla učiniti. Je li zaista željela čuti o čemu se radi?
– Žrtva je bila iskasapljena. Potom je tijelo raskomadano i odbačeno u klisuru.
Pogledala me bez riječi.
– «Modus operandi» podsjeća me na jedan drugi slučaj.
– Što to znači?
– Uočila sam iste – zastala sam kako bih potražila pravi izraz – elemente u oba slučaja.
– Kao...? – Posegnula je za svojom čašom.
– Obje su divljački izmlaćene, a potom su im tijela iznakažena.
– Ali, nije li to čest slučaj? Kad je žena žrtva? Razbijte nam glavu, zadavite nas, a onda nas razrežite na komade? Stopostotno muško nasilje.
– Da – složila sam se. – I ne znam zapravo koji je uzrok smrti kod ove posljednje žrtve, jer joj je tijelo bilo u poodmaklom stadiju raspadanja.
Učinilo mi se da se ukočila.
– Što još? – Držala je čašu u zraku, ali je nije prinosila ustima.
– Tijelo je unakaženo. Razrezano. Dijelovi tijela su uklonjeni. Ili... – Zastala sam, sjetivši se gume za odčepljivanje. Još uvijek nisam znala objasniti zašto ju je ubojica upotrijebio.
– I misliš da ih je sredila ista svinja?
– Da, tako je. Ali ne mogu uvjeriti u to idiota koji radi na slučaju. Čak ne želi ni provjeriti ovaj prethodni slučaj.
– Hoćeš reći da ta umorstva mogu biti djelo neke gnjide koja se pali na kasapljenje žena?
Odgovorila sam ne podižući pogled. – Da.
– I misliš da će ponovno ubiti?
Nestao je baršunasti prizvuk i glas joj je opet zazvučao oštro. Odložila sam viljušku i pogle-dala je. Bila je nervozna. Glavu je nagnula naprijed, a prstima je čvrsto držala nožicu čaše. Čaša je podrhtavala, i vino u njoj lagano se ljuljkalo.
– Gabby, žao mi je. Nisam ti trebala išta reći. Gabby, jesi dobro?
Ispravila se i odložila čašu. Na trenutak je zadržala ruku na njoj a onda ju je odmaknula. Ponovno me pogledala. Pozvala sam konobara.
– Želiš li kavu?
Kimnula je glavom.
Završile smo večeru s cannolima i cappuccinom. Činilo se da joj se ponovno vraća dobro raspoloženje. Smijale smo se, prisjećajući se kako smo izgledale dok smo studirale u famozno «doba vodenjaka». Kosa nam je bila duga i ravna. Nosile smo šarene košulje i trapezice plitkog struka. U to je vrijeme čitava generacija mladih ljudi na istovjetan način bježala od konformiz-ma. Napustile smo restoran nakon ponoći.
Dok smo se vraćale ulicom Prince Arthur, ponovno je spomenula umorstva.
– Kakav bi bio profil tog tipa?
Pitanje me iznenadilo.
– Hoću reći, je li u pitanju luđak? Ili netko normalan? Bi li ga mogla prepoznati?
Nisam znala što odgovoriti i moja ju je zbunjenost srdila.
– Je l' bi mogla, recimo, prepoznati seronju na crkvenoj misi?
– Ubojicu?
– Da.
– Ne znam.
Nije odustala. – Misliš li da još uvijek ubija?
– Da. Ako je, naravno, ista osoba ubila obje navedene žene, a još uvijek nisam posve sigurna u to. Gab, tip je organiziran. Planira. Mnogim serijskim ubojicama uspijeva povlačiti cijeli svijet za nos prije no što ih se konačno uhvati. Ali ja nisam psiholog i sve ovo čisto je nagađa-nje.
Došli smo do auta. Otvorila sam vrata. Iznenada me uhvatila za ruku. – Daj da ti pokažem zonu u kojoj rade!
Nisam shvatila o čemu priča. Ponovno me smela. Mozak mi se zablokirao.
– Ja...
– Četvrt prostitutki. Projekt na kojem radim. Provest ćemo se kroz četvrt i pokazat ću ti cure.
Pogledala sam je i u tom trenutku naišao je automobil, djelomično joj osvjetljavajući lice svojim prednjim svjetlima. Izgledala je čudno, bilo je očigledno da mi doista želi pokazati gdje prostituke operiraju. Pogledala sam na sat. Osamnaest minuta nakon ponoći.
– U redu. – Zapravo nije u redu. Sutra me čekala hrpa posla. Međutim, nisam imala srca reći «ne», s obzirom da je to tako silno željela.
Uvukla se u auto i gurnula sjedalo unatrag kako bi dobila više prostora za noge, što je bio gotovo uzaludan potez.
Nekoliko minuta nismo pričale. Slijedila sam njezine upute i vozila prema zapadu. Prošla sam nekoliko kvartova i onda skrenula južno na ulicu St. Urbain. Išli smo uzduž najistočnijeg ruba četvrti McGill, te šizoidne mješavine jeftinog, studentskog smještaja, nebodera s etažnim stanovima i grandioznih zgrada od smeđeg kamena. Nakon šest kvartova skrenula sam nalijevo u ulicu Ste. Catherine. Iza mena ležalo je srce Montreala. U retrovizoru su se nazirali Complexe Desjardin i Place des Arts, stojeći sučelice na uglovima i izazivajući se na dvoboj. Ispod njih smjestili su se Complexe Guy-Favreau i Palais des Congrès.
U Montrealu se grandioznost samog središta brzo gubi pred prljavštinom istočnog dijela. Vidljivo je to u ulici Ste. Catherine koja započinje u obilju rezidencijalne četvrti Westmounta, prolazi kroz središte grada, i nastavlja se istočno ka bulevaru St. Laurent, gdje započinje četvrt zvana “the Main”. Bulevar St. Laurent predstavlja granicu između istoka i zapada. Ulica Ste. Catherine sjedište je kulturnog centra Forum, zgrade Eaton's i koncertne sale Spectrum. U središtu grada načičkana je neboderima i hotelima, kazalištima i kupovnim centrima. No, na križanju s bulevarom St. Laurent napušta komplekse ureda, zgrade s etažnim stanovima, kongresne centre, dućane poznatih dizajnera, restorane i barove za samce. Prostitutke i nitkovi tu preuzimaju vlast. Njihov se teritorij širi na istok, od bulevara St. Laurent do četvrti u kojoj žive homoseksualci, a dijele ga s dilerima i skinhedsima. Turisti i ljudi iz predgrađa znaju zalutati, ili zaletjeti se kako bi buljili i izbjegavali poglede. Dolaze baciti pogled na drugu stranu života i učvrstiti svoju izolaciju. I nikad se ne zadržavaju predugo.
Bili smo gotovo kod križanja s ulicom St. Laurent kad je Gabby iznenada rekla da stanem s desne strane ceste. Našla sam mjesto ispred La Boutique du Sex i parkirala se. Na suprotnoj strani ceste skupina žena okupila se ispred hotela Granada. Njegov je znak ukazivao da se iznajmljuju Chambres Touristiques , ali sumnjala sam da turisti ikad borave u tim sobama.
– Tamo – rekla mi je. – Ono je Monique.
Monique je nosila crvene gumene čizme koje su joj sezale do polovice butine. Crne tajice, navučene do granica rastezljivosti, pokušavale su joj prekriti stražnjicu. Kroz njih su se nazirale gaćice i neravni rub bijele bluze od poliestera. Nosila je plastične naušnice koje su joj visile do ramena. Bile su svjetlucavo-ružičaste u odnosu na njezinu nevjerojatno crnu kosu. Prava karikatura prostitutke.
– Ono je Candy.
Ukazala je na mladu ženu u žutim hlačicama i kaubojskim čizmama. Lice joj je bilo našmin-kano jarkim bojama. Bila je strahovito mlada. Da nije držala cigaretu i da nije imala klaunov-sko lice, mogla bi proći za moju kći.
– Koriste li svoja prava imena? – Upitala sam je, imajući osjećaj kao da mogu posvjedočiti stereotipnoj situaciji.
– Ne znam. Bi li ti?
Ukazala je potom na djevojku u crnim tenisicama i vrućim hlačicama.
– Poirette.
– Koliko joj je? – Bila sam zapanjena.
– Kaže da joj je osamnaest. Vjerojatno ima tek petnaest.
Naslonila sam se i položila ruke na upravljač. Dok mi ih je pokazivala jednu po jednu, iz glave nisam mogla izbaciti slike gibona. Upravo poput tih malih majmuna, one su se postavile na jednakim razmacima podijelivši teren u mozaik precizno definiranih teritorija. Svaka je radila na svojem dijelu, ne dopuštajući pristup drugim pripadnicama svog spola i pokušavajući zavesti mužjaka. Zavodničke poze, podrugivanja i ismijavanja bili su sastavni dio rituala udvaranja u stilu sapiensa. No, njima cilj nije bio produljiti vrstu.
U jednom sam trenutku shvatila da je Gabby prestala pričati. Sve ih je pobrojala. Okrenula sam glavu. Gledala je prema meni, ali ne i u mene, već u nešto što se nalazilo vani. Možda čak nešto što se nalazilo u svijetu u kojem ja ne živim.
– Idemo.
Rekla je to toliko tiho da sam je jedva čula. – Št...?
– Kreni!
Njezin me divljački ispad zaprepastio. Bujica riječi navrla mi je na usne, ali sam odustala kad sam joj u očima prepoznala panični strah.
Ponovno smo se vozile u tišini. Bila je zamišljena, sletjevši mislima na neki drugi planet. No, kad sam se zaustavila pred njezinim stanom, iznenada me zaskočila novim pitanjem.
– Jesu li bile silovane?
Premotala sam u mislima razgovor koji smo vodile do tog trenutka. Uzaludno. Opet nisam znala o čemu priča.
– Tko? – upitala sam.
– Te žene.
Prostitutke? Moje žrtve?
– Koje žene?
Nekoliko sekundi je šutjela.
– Dosta mi je tog sranja!
Prije no što sam stigla reći bilo što, izletjela je iz auta i pojurila uz stube. Trebalo mi je neko-liko sekundi da shvatim koliko je agresivna bila njezina reakcija.

http://www.book-forum.net

5Kathy Reichs – Već su bile mrtve Empty Re: Kathy Reichs – Već su bile mrtve Čet Mar 22, 2012 11:05 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
5. poglavlje

Iduća dva tjedna nije mi se javila. Kao niti Claudel koji me izbacio me iz igre. Preko Pierrea LaManchea saznala sam ponešto o životu Isabelle Gagnon.
Živjela je s bratom i njegovim ljubavnikom u četvrti St. Edouard, radničkoj četvrti u sjever-noistočnom dijelu grada. Radila je u dućanu njegova ljubavnika, maloj trgovini smještenoj u blizini ulice St. Denis koja je specijalizirana za prodaju unisex odjeće i sitne opreme. “Une Tranche de Vie”. Kriška života. Brat, koji je bio pekar po zanimanju, smislio je ime dućana. Ironično i deprimirajuće.
Isabelle je nestala u petak 11. travnja. Prema iskazu njezina brata, bila je redoviti gost u nekom baru u ulici St. Denis i ostala je do kasna prethodnu noć. Učinilo mu se da ju je čuo kako ulazi oko 2 ujutro, ali nije ustao kako bi provjerio. Iduće su jutro on i njegov ljubavnik otišli rano na posao. Susjed ju je vidio u jedan sat poslijepodne. Trebala se pojaviti u dućanu u četiri, ali to se nije dogodilo. Njezini su ostaci pronađeni devet tjedana kasnije na posjedu Velikog sjemeništa. Bile su joj dvadeset tri godine.
LaManche je došao u moj ured kasnog poslijepodneva kako bi provjerio jesam li završila analizu.
– Postoje brojne frakture lubanje – rekla sam mu. – Trebalo mi je poprilično vremena kako bih je rekonstruirala.
– Oui.
Uzela sam lubanju.
– Najmanje tri udarca u glavu. Ovo ovdje je prvi.
Ukazala sam na malenu udubinu u obliku tanjurića. Niz koncentričnih krugova širio se od središta, nalikujući prstenovima na meti za gađanje.
– Prvi udarac nije bio dovoljno jak i nije razbio lubanju. Uzrokovao je tek prijelom s utisnu-ćem na vanjskoj ploči. Nakon toga ju je udario ovdje.
Ukazala sam mu na središte zvjezdolikog rasprsnuća. Kroz njega se provlačio niz vijugavih prijelomnih linija. Crte i krugovi isprepletali su se tvoreći paučinu sitnih oštećenja.
– Ovaj je udarac bio jači i uzrokovao je opsežan prijelom s puno komadića kosti. Drugim riječima, razmrskao je kosti lubanje.
Bili su mi potrebni sati i sati kako bih je ponovno sastavila. Tragovi ljepila bili su vidljivi na rubnim dijelovima.
LaManche me pažljivo slušao, gledajući naizmjence sad u mene, sad u lubanju.
– A nakon toga udario ju je ovdje.
Ukazala sam na izdanak koji je vodio od drugog zvjezdolikog rasprsnuća prema izdanku rasprsnuća koje sam mu upravo pokazala. Taj drugi linearni prijelom približavao se prvom, zaustavljajući se iznenada kao seoska cesta u trenutku priključivanja na glavnu.
– Ovaj je udarac uslijedio kasnije. Stari prijelomi obično zaustavljaju nove prijelome. Nove linije neće prekriti već postojeće, stoga je ova morala biti posljednja.
– Oui.
– Tko god ju je udario, morao joj je stajati iza leđa. Nadesno.
– Oui.
Često je to bio jedini LaMancheov komentar. Ipak, zadržavanje povratne informacije nije upućivalo na nedostatak interesa, ili na nerazumijevanje. Njemu ništa nije moglo promaknuti i sumnjam da je ikad zatražio dodatno pojašnjenje. Jednosložnim odgovorom jednostavno je prisiljavao svakoga da si posloži misli. Imala sam osjećaj kao da vježbamo govor pred poro-tom. Nastavila sam.
– Kad nešto udari o lubanju, ona reagira poput balona. Na djelić sekunde kosti se spuste prema unutra na mjestu gdje je došlo do udarca, a potom se izbace na van na suprotnoj strani lubanje. Stoga, oštećenje nije ograničeno samo na područje koje je pretrpjelo udarac.
Pogledala sam ga kako bih provjerila prati li me.
– Zahvaljujući građi lubanje, sile proizvedene iznenadnim udarcem šire se u određenim smjerovima. Drugim riječima, kosti popuštaju ili pucaju na ponešto predvidljiv način.
Ukazala sam mu na čelo.
– Primjerice, udarac u ovom predjelu može za posljedicu imati oštećenje kosti očnih šupljina ili lica.
Potom sam prešla na stražnji dio lubanje.
– Udarac pak u ovom dijelu uzrokuje prijelome s jedne na drugu stranu baze lubanje.
Zakimao je glavom.
– U slučaju Gagnonove postoje dva opsežna prijeloma i jedan prijelom s utisnućem desno, straga, parijetalno. Također postoji nekoliko linearnih prijeloma koji započinju na suprotnoj strani lubanje i putuju prema oštećenju koje se nalazi desno, parijetalno. To upućuje da je žrtvu netko napao s leđa, i da je stajao udesno od nje.
– Tri puta – nadodao je.
– Tri puta – potvrdila sam.
– Je li to uzrok smrti? – Znao je što ću mu odgovoriti.
– Možda. Ne mogu tvrditi sa sigurnošću.
– Postoje li indicije da je nešto drugo uzrokovalo smrt?
– Nema metaka, nema ubodnih rana, niti ikakvih drugih prijeloma. Postoje duboke rasjeko-tine na kralješcima, ali zapravo ih još ne mogu protumačiti.
– Do njih je došlo kad je tijelo raskomadano?
Odmahnula sam glavom. – Mislim da ne. Nisu na mjestu na kojem bi trebale biti ako je u pitanju bilo razrezivanje tijela.
Vratila sam lubanju na predviđeno mjesto.
– Ubojica je raskomadao tijelo savršenom preciznošću. Nije tek tako odsjekao udove, već ih je pažljivo odvojio u zglobovima. Sjećate se slučaja Gagne? Ili Valencia?
Zamislio se na trenutak. Nagnuo je glavu nadesno, potom nalijevo, poput psa koji pokušava nešto shvatiti. Prava je rijetkost vidjeti ga kako pokreće tijelo.
– Gagne nam je stigao, pa... možda prije dvije godine – podsjetila sam ga. – Bio je zamotan u slojeve pokrivača koji su bili vezani trakom za pakiranje. Noge su mu bile odpiljene i svaka od njih posebno zapakirana.
– Ah, oui. Sjećam se tog slučaja.
– Bile su otpiljene ispod koljena. Isti je slučaj bio s Valenciom. Njegove su ruke i noge bile odrezane nekoliko centimetara ispod ili iznad zglobova.
Valencia je postao pohlepan u vezi jednog poslića s drogom. Dostavljen nam je u velikoj sportskoj torbi.
– U oba slučaja udovi su bili odrezani na mjestu koje je ubojici najviše odgovaralo u tom trenutku. No, u ovom slučaju ubojica je precizno razdvojio udove na zglobnim spojevima. Pogledajte.
Pokazala sam mu sliku sa shematskim prikazom ljudskog tijela i potom ukazala na mjesta na kojima je tijelo bilo razrezano. Jedna je crta prelazila preko vrata, a druge preko zglobnih spojeva ramena, kukova i koljena.
– Glavu je odrezao u visini šestog vratnog kralješka. Ruke je odvojio u ramenim zglobovi-ma, a noge iz zglobnih čašica kukova. Potkoljenice su odvojene u zglobovima koljena.
Uzela sam lijevu lopatičnu kost.
– Vidite kako urezi okružuju jamicu glenoida?
Proučio je tragove. Nizovi paralelnih udubljenja okruživali su površinu zgloba.
– Isti je slučaj s nogom. – Odložila sam lopaticu i uzela zdjelicu. – Pogledajte acetabulum. Zarezao je izravno u čašicu.
LaManche je proučio čašicu u kojoj je smještena glava bedrene kosti. Mnogobrojni duboki urezi ocrtavali su se na njezinim stijenkama. Potom sam bez riječi preuzela zdjelicu i predala mu bedrenu kost. Njezin je vrat bio okružen parovima usporednih ureza.
Dugo je promatrao kost, i na posljetku je odložio na stol.
– Jedino je s rukama postupio drukčije. Tu je jednostavno prerezao kost.
Pokazala sam mu palčanu kost.
– Čudno.
– Da.
– Što je tipičnije za ovaj slučaj? Taj rez ili prethodno spomenuti?
– Prethodni. Obično je ubojici cilj razrezati tijelo kako bi ga se mogao što lakše riješiti. Sto-ga je potrebno učiniti to na najbrži mogući način. Zgrabi pilu i otpili. U ovom slučaju ubojica je, međutim, utrošio puno više vremena.
– Hmm. Što to znači?
Dugo sam i sama razmišljala o tom pitanju.
– Ne znam.
Oboje smo ušutjeli.
– Obitelj želi sahraniti tijelo. Pokušat ću to odgoditi, ali pobrinite se da dobijete dobre snim-ke i sve potrebno za slučaj da idemo na suđenje.
– Namjeravam napraviti otisak dva ili tri ureza. Proučit ću ih pod mikroskopom kako bih pokušala utvrditi koje je oruđe upotrijebljeno.
Potom sam oprezno nastavila, prateći mu izraz lica ne bih li uočila kako će reagirati.
– Ako naiđem na zanimljiva obilježja, željela bih usporediti te ureze s urezima iz jednog drugog slučaja.
Kutovi njegovih usana gotovo su neprimjetno zadrhtali. Nisam znala zabavljaju li ga, ili ljute moje riječi. Možda čak nije bilo ni jedno ni drugo u pitanju. Možda sam si cijelu reakciju tek umislila.
Nakon kraće stanke odvratio je: – Da. Gospodin Claudel mi je to već spomenuo. – Potom me pogledao u oči. – Pojasnite mi zašto mislite da su ti slučajevi povezani.
Navela sam mu sličnosti koje sam uočila između slučaja Trottierove i Gagnonove. Obje su bile izmlaćene. Oba tijela bila su raskomadana nakon smrti i spakirana u plastične vreće. U oba slučaja vreće su bile odbačene u zabačeno područje.
– Jesu li oba slučaja u nadležnosti PUM-a?
– Gagnonova, da. Trottierova spada pod nadležnost kvibeške policije. Nađena je u St. Jero-meu.
Kao u mnogim gradovima, pitanje nadležnosti može biti diskutabilno i u Montrealu. Grad je smješten na otoku Montrealu, nasred rijeke St. Lawrence. Policijska uprava grada Montreala (PUM) obrađuje umorstva koja se događaju na samom otoku. Sve izvan otoka spada pod nadležnost lokalnih policijskih odjela, odnosno pod nadležnost kvibeške policije (KP). Surad-nja između PUM-a i KP-a nije baš najbolja.
Uslijedila je stanka.
– Gospodin Claudel ponekad može biti... – započeo je oklijevajući – ... težak. Usporedite navedene slučajeve. Izvijestite me ako Vam je što potrebno.

Tog sam tjedna uz pomoć fotomikroskopa napravila fotografije ureza pod različitim kutovi-ma, različitim stupnjevima uvećanja i osvjetljenja. Željela sam istaknuti pojedinosti njihove unutarnje građe. Uzela sam uzorke komadića kosti s nekoliko površina zgloba. Namjeravala sam ih proučiti pod elektronskim mikroskopom. Međutim, ispostavilo se da ću umjesto toga nadolazeća dva tjedna biti potpuno zatrpana drugim kostima.
Naime, djeca su u nekom parku izvan grada pronašla djelomično odjeven kostur. Potom se na obalu jezera St. Louis naplovilo tijelo u visokom stadiju raspadanja. Isto tako, jedan je par čisteći podrum tek kupljenog doma nabasao na kovčeg prepun ljudskih lubanja zalivenih voskom, krvlju i perjem. Svi navedeni slučajevi upućeni su meni.
Pretpostavljalo se da tijelo pronađeno na obali jezera St. Louis pripada jednom gospodinu koji je poginuo prethodne jeseni u nesreći na brodu. Konkurencija mu je zamjerila što se pokušava samostalno baviti krijumčarenjem cigareta. Sastavljala sam njegovu lubanju kad se oglasio telefon.
Moram priznati da sam očekivala poziv, ali ne tako brzo. Srce mi je mahnito lupalo dok sam slušala glas s druge strane linije. Gotovo sam mogla osjetiti kako mi krv šišti ispod prsne kosti. Zapahnula me nepodnošljiva vrućina.
– Mrtva je manje od šest sati – izvijestio me LaManche – mislim da biste trebali pogledati.

6. poglavlje

Margaret Adkins bile su dvadeset četiri godine. Živjela je sa suprugom i šestogodišnjim sinom u četvrti smještenoj u sjeni olimpijskog stadiona. Trebala se naći sa sestrom u deset i trideset tog jutra. Planirale su zajedno otići u kupovinu i potom na ručak. No, nije se pojavila, niti je odgovorala na telefonske pozive nakon deset sati ujutro, kad se posljednji put čula sa suprugom. U to vrijeme više nije bila u stanju govoriti. Ubijena je između njegova posljednjeg poziva i podneva kad je sestra svratila i pronašla njezino mrtvo tijelo. Dogodilo se to četiri sata prije našeg dolaska i to je ujedno bilo sve što smo znali.
Claudel je još uvijek bio na mjestu zločina. Njegov partner, Michel Charbonneau, sjedio je na jednoj od plastičnih stolica koje su bile poslagane uz donji zid velike obdukcijske sale. LaManche se vratio s mjesta zločina nešto prije sat vremena, a tijelo je pristiglo nekoliko minuta prije njega. Obdukcija je već bila u tijeku kad sam se pojavila. Odmah sam znala da ćemo svi ostati raditi do kasno u noć.
Ležala je lica okrenuta nadolje. Ruke su joj bile položene uz tijelo, dlanovi okrenuti nagore, a prsti se nježno savijali prema unutra. Papirnate vreće koje su ih prekrivale na mjestu zločina bile su uklonjene. Već su joj pregledali nokte i uzeli potrebne uzorke. Bila je gola. Njezina je koža boje voska bila u strahovitoj suprotnosti s besprijekorno očišćenim stolom od nehrđajućeg čelika na koji su je odložili. Leđa su joj bila osuta sitnim krugovima koji se se utisnuli od otvora na površini stola. Tu i tamo ugledala sam pokoju vlas na njezinu tijelu, bespovratno izdvojenu iz kovrčave mase na glavi.
Stražnji dio glave bio joj je izobličen, iskrivljavajući joj u potpunosti oblik. Krv joj je curila iz kose, miješajući se s vodom koju su koristili kako bi očistili tijelo i skupljajući se ispod tijela u poluprozirnoj, crvenoj lokvi. Njezina su trenirka, grudnjak, gaćice, cipele i čarape bile poslagane na susjednom stolu za obdukciju. Bili su natopljeni krvlju, i širili težak i ljepljiv metalni miris. U torbi koja je ležala pokraj trenirke nalazio se elastični remen i jedan higijenski uložak.
Daniel je slikao tijelo polaroidnim fotoaparatom. Na stolu tik do Charbonneaua već su bile poslagane neke polaroidne fotografije i slike su se postpuno ukazivale na njima. Charbonneau ih je pregledavao, jednu po jednu, oprezno ih vraćajući na mjesto otkud ih je uzeo. Grickao je pritom donju usnicu.
Uniformirani policajac je slikao tijelo blic fotoaparatom. Dok je kružio oko stola, nova teh-ničarka Lisa dovukla je staromodnu krevetnu pregradu i postavila je iza tijela. Obojeni metalni okvir sa oštećenom, bijelom tkaninom koristio se nekoć davno u bolničkim sobama kad je bilo potrebno ograditi pacijente za vrijeme intimnih pregleda. Nije li to okrutno ironično? Zapitala sam se čiju privatnost sada pokušavaju zaštititi. Margaret Adkins je bilo svejedno.
Nakon nekoliko snimki fotograf je sišao sa stolca i upitno pogledao u LaManchea. On je potom prišao tijelu i ukazao na ogrebotinu na stražnjem dijelu lijevog ramena.
– Jeste li poslikali ovo?
Lisa je približila četvrtastu karticu lijevo od ogrebotine. Na njoj je bio zapisan broj zavoda, broj mrtvačnice i datum: 23. lipnja 1994. I Daniel i fotograf napravili su nekoliko fotografija izbliza.
Poslušavši LaMancheove upute, Lisa je potom obrijala kosu oko ozljeda na glavi, raspuhu-jući obrijane vlasi raspršivačem. LaManche je nabrojao pet ozljeda. Svaka je imala nepravilne rubove. Bila su to tipična obilježja povreda nanešenih tupim predmetom. Potom ih je izmjerio i skicirao, a fotoaparati su ih zabilježili izbliza.
Na posljetku je rekao: – Dosta iz tog kuta. Okrenite je, molim Vas.
Lisa je prišla, zaklanjajući mi pogled na trenutak. Odgurnula je tijelo na krajnju lijevu stranu stola, lagano ga zaokrenula i čvrsto uhvatila lijevu ruku uz trbuh. Onda je uz Danielovu pomoć okrenula tijelo na leđa. Čula sam kako se glava polako spušta na metalnu površinu stola. Lisa ju je potom podignula, podmetnula gumeni podložak ispod vrata i odmaknula se.
Prizor koji me dočekao ponovno mi je uzburkao krv. Imala sam osjećaj da je netko maknuo palac s protresene bočice gaziranog pića u mojem prsnom košu i gejzir straha iznenada je eruptirao.
Tijelo Margaret Adkins bilo je rastvoreno od prsne kosti do preponske kosti zdjelice. Nepra-vilan rascjep širio se nadolje od sternuma, prikazujući boju i sastav iskasapljene utrobe. Na najnižoj točki gdje su organi bili ispremiješani, ugledala sam svjetlucavu ovojnicu kralježnice.
Polako sam pogledom krenula nagore, što dalje od zastrašujuće okrutnosti koju sam upravo ugledala u trbuhu. No, nigdje nisam mogla naći utjehu. Glava joj je bilo malo okrenuta na jednu stranu, otkrivajući njezino vilenjačko lice s prćastim nosom i pomalo izduljenom bradom. Imala je visoke jagodice, a obrazi su joj bili posuti pjegicama. Te su sićušne smeđe mrlje bile u oštroj suprotnosti s mrtvačkim bljedilom kože koju su nekoć krasile. Nalikovala je Pipi Dugoj Čarapi s kratkom, smeđom kosom. No, njezina mala, vilenjačka ustašca nisu se smiješila. Bila su razjapljena, a iz njih je izbijala odrezana lijeva dojka. Bradavica dojke dodirivala joj je donju usnicu.
Podigla sam glavu i presrela LaMancheov pogled. Brazde oko njegovih očiju produbile su se, a donji kapci nervozno i gotovo neprimjetno trzali. U očima sam mu vidjela tugu. Možda čak i više od toga.
No, nije ništa rekao. Nastavio je s obdukcijom, posvećujući svoju pažnju sad tijelu, sad ob-rascima koje je držao u ruci. Ubilježio je svaku grozotu na tijelu, mjesto gdje ju je pronašao i njezine dimenzije. Detaljno je zabilježio svaki ožiljak i ozljedu. Dok je to činio, tijelo je ponovno fotografirano s prednje strane, kao što je to bilo učinjeno s prednje. Čekali smo. Charbonneau je pušio.
Činilo se kao da su mu potrebni sati da okonča vanjski pregled.
– Bon. Odvezite je na radiografiju.
Skinuo je rukavice i sjeo za stol, nagnuvši se nad svoj podložak s obrascima poput starca nad zbirku poštanskih marki.
Lisa i Daniel dogurali su čelična bolnička kolica s desne strane obdukcijskog stola. Profesi-onalnom su spretnošću i hladnokrvnošću prebacili tijelo i odvezli ga na radiologiju.
Bez riječi sam prišla Charbonneauu i spustila se na stolicu do njega. On je napola ustao, kimnuo glavom i nasmiješio mi se. Potom je povukao dim i ugasio cigaretu.
– Doktorice Brennan, kako ide?
Charbonneau mi se uvijek obraćao na engleskom. Bio je ponosan što se može izražavati bez poteškoća. Govor mu je bio čudna mješavina kvibeškog engleskog i južnjačkog slenga. Rodio se i odrastao u Chicoutimiju, a dvije lijepe godine proveo je na naftnim poljima istočnog Teksasa.
– Dobro. A vi?
– Ne mogu se požaliti. – Slegnuo je ramenima, uvukao ih i izbacio dlanove u zrak. Tipična gesta francuskih govornika.
Charbonneau je imao široko, simpatično lice i bodljikavu sijedu kosu koja me uvijek pod-sjećala na morsku vlasulju. Bio je velik. Vrat mu je bio neproporcionalno širok u odnosu na ostatak tijela. Kragne košulja uvijek bi mu se ukočeno stršale, a kravate se ili okretale, ili pomicale na stranu, ili se pak izvlačile iz čvora i spuštale ispod prvog gumba na košulji. Ovaj put odlučio je namjerno olabaviti kravatu, vjerojatno se nadajući da će tako zamaskirati neizbježnu posljedicu. A možda se jednostavno želio osjećati ugodno. Za razliku od većine inspektora Policijske uprave Montreala, Charbonneau nije pokušavao svaki dan biti uzorno odjeven. Ili možda ipak jest, ali mu to nije uspijevalo. Tog je dana nosio blijedožutu košulju, hlače od poliestera i zeleni, karirani sportski sako.
– Jeste li već vidjeli slike? – upitao me, posegnuvši za smeđom omotnicom koja je ležala na stolu.
– Još nisam.
Izvukao je snop polaroidnih fotografija i pružio mi ih. – To su samo “back-up” fotke koje su stigle zajedno s tijelom.
Kimnula sam glavom i počela ih pregledavati. Osjetila sam da me prati pogledom. Možda se nadao da ću se zgranuti nad prikazanim krvoprolićem, pa će moći izvijestiti Claudela da sam se ipak slomila. A možda ga je doista zanimala moja reakcija.
Fotografije su bile poslagane kronološkim redoslijedom. Prikazivale su mjesto zločina kak-vog ga je zatekla ekipa za očevid. Na prvoj fotografiji mogla se vidjeti uska ulica. S obje njezine strane bile su poredane stare, ali dobro održavane trokatnice. Uz sam rub pločnika nizala su se stabla, izbijajući iz cementnih kutija ispunjenih zemljom. S prednje strane trokatni-ca nalazili su se sićušni vrtovi. Sredinom svakog vrta prolazila je staza koja je vodila do strmog, željeznog stubišta. Tu i tamo poneki se tricikl ispriječio na nogostupu.
Sljedećih nekoliko fotki bilo je posvećeno onome što se nalazilo s vanjske strane jedne tro-katnice građene od crvene cigle. Sitni detalji privukli su mi pažnju. Iznad dvostrukih ulaznih vrata na drugom katu nalazile su se pločice s brojevima 1407 i 1409. Ispod prozora u prizemlju bilo je zasađeno cvijeće. Tri zapuštena nevena stiskala su se jedan do drugoga. Njihove ogromne žute glave smežurale su se i klonule, naginjući se prema tlu pod istim nagibom. Netko je namamio te usamljene cvjetove u život i onda ih zapustio. Nečiji bicikl bio je naslonjen na hrđavu željeznu ogradu koja je okruživala sićušni vrt ispred zgrade. Iz trave je izbijao pohrđali natpis, naginjući se prema tlu gotovo kao da želi sakriti poruku koju nosi: À vendre. Na prodaju.
Iako je bilo očigledno da je uložen trud kako bi trokatnica djelovala dražesno, zapravo se nije bitno razlikovala od ostalih trokatnica u ulici. Imala je isto stubište, isti balkon, ista dvostruka vrata, iste čipkaste zavjese. Zapitala sam se: Zašto baš ona? Zašto je nesreća morala zadesiti baš taj ulaz? Zašto ne broj 1405? Ili neki od ulaza preko puta, ili još niže niz cestu?
Prelistavala sam fotografije, sve se više i više približavajući mjestu zločina, poput mikros-kopa koji prelazi na sve veće i veće uvećanje. Sljedeći niz fotografija predočavao je unutraš-njost stana. Ponovno su mi detalji privukli pažnju. Male prostorije. Jeftino pokućstvo. Neizbje-žan televizor. Dnevna soba. Blagovaonica. Spavaća soba za dječaka u kojoj su zidovi izlijeplje-ni posterima hokejaških ekipa. Knjiga na krevetu. “Kako funkcionira svijet”. Ponovno sam osjetila bol u prsima. Može li se njome pojasniti zločin koji se dogodio u stanu?
Margaret Adkins je voljela plavu boju. Sva su vrata i svaki centimetar stolarije bili obojeni u plavo. Svijetloplavo.
Posljednja serija fotografija prikazivala je samu žrtvu. Tijelo je ležalo u sićušnoj sobici koja se nalazila nalijevo od ulaznih vrata. Iz nje se ulazilo u drugu spavaću sobu i kuhinju. Kroz otvorena kuhinjska vrata ugledala sam stol od ultrapasa s plastičnim podlošcima. U zbijenoj prostoriji gdje je Adkinsova umrla nalazio se samo televizor, jedna sofa i ormar za posuđe. Njezino je tijelo ležalo nasred prostorije.
Ležala je na leđima, a noge su joj bile raširene. Nije bila gola. Gornji dio trenirke bio joj je navučen preko lica, zarobivši joj ujedno i šake. Ruke su joj bile podignute nagore i beživotno su visile, izbacujući laktove van. Položajem tijela podsjetila me na balerinu.
Duboka otvorena rana na grudnom košu bila je oblivena krvlju. Djelomično se gubila u mrlji koja se širila oko njezina tijela gutajući sve oko sebe. Četverokut grimizne boje prekrivao je mjesto na kojemu se nekoć nalazila njezina lijeva dojka. Dugački i duboki rezovi tvorili su rubove četverokuta, spajajući se pod pravim kutom. Gledajući ranu, sjetila sam se trepanacije koja se nekoć izvodila na lubanjama drevnih Maja. No, ovo sakaćenje nije bilo izvedeno s ciljem da se žrtvu liši boli, ili da se istjeraju zlodusi iz njezina tijela. Ako se pritom ipak oslobodio nečiji zarobljeni duh, zasigurno nije bio njezin. Margaret Adkins poslužila je tek kao ispušni ventil nekom duševnom bolesniku.
Donji dio trenirke bio joj se svučen sve do raširenih koljena gdje ga je držala napeta gumica u struku. Između nogu curila joj je krv skupljajući se u lokvu. Nosila je čarape i tenisice.
Bez riječi sam vratila fotografije u omotnicu i predala je Charbonneauu.
– Gadno umorstvo, zar ne? – upitao me, skidajući si nešto s usnice.
– Da.
– Kreten je umislio da je jebeni kirurg ili kauboj, i da zna baratati noževima. – Odmahnuo je glavom.
Spremala sam se odgovoriti kad se Daniel iznenada vratio s rendgenskim snimkama. Dok je stavljao jednu po jednu na negatoskop, svaka se snimka savila proizvodeći pucketav zvuk.
Pregledali smo ih u tišini. Zajedno smo se kretali s lijeva na desno, od snimki glave ka snimkama stopala. Frontalne i postranične rendgenske snimke glave ukazivale su na mnogob-rojne prijelome. Ramena, ruke, i grudni koš bili su u normalnom stanju. Nismo naišli ni na što neobično sve dok nismo došli do snimke trbuha i zdjelice. Ugledali smo ga u isto vrijeme.
– Sranje – prošaptao je Charbonneau.
– Isuse.
– Do vraga.
Iz dubina trbušne šupljine Margaret Adkins ukazivao se maleni ljudski lik. Nijemo smo buljili u njega. Samo je jedno objašnjenje bilo moguće. Netko je morao primijeniti veliku snagu kako bi ugurao tu figuricu kroz rodnicu i ugnijezdio je visoko u utrobi kako ne bi bila vidljiva izvana. Zastrašujuća me bol odjednom probola i nesvjesno sam se rukom uhvatila za trbuh. Srce mi je panično lupalo. Buljila sam u snimku. Kipić. U pitanju je kipić.
Uokviren širokim zdjeličnim kostima, svojim se obrisom jasno isticao u odnosu na organe koji su ga okruživali. Njegova je zasljepljujuće bijela boja odudarala od sivila crijeva. Ruke kipića bile su ispružene, a jedna noga izbačena naprijed. Učinilo mi se da je u pitanju religiozna figurica. Glava figurice bila je spuštena. Podsjetila me na paleolitski kipić božice Venere.
Neko vrijeme nitko nije prozborio ni riječ. U sobi je vladala zastrašujuća tišina.
– Već sam prije vidio te stvari – Daniel je na posljetku progovorio. Oštrom je kretnjom po-digao naočale. Tik mu je nakratko iskrivio crte lice, kao da je rađeno od gume.
– To je naša Gospa od nečega. Znate, Djevica... Marija.
Svi smo ponovno proučili tamnu siluetu na rendgenskoj snimci. Zahvaljujući njoj, počinjeni zločin sad se činio još opscenijim.
– Taj je kurvin sin stvarno poremećen – nadodao je Charbonneau. Izvježbanu ravnodušnost inspektora za umorstva uspjela je savladati trenutačna emocionalnost.
Iznenadila me njegova reakcija. Nisam bila sigurna je li počinjeni užas sam po sebi pokre-nuo nešto u njemu, ili je njegovoj reakciji doprinijela vjerska priroda uvredljivog predmeta. Poput većine stanovnika Quebeca, njegovo je djetinjstvo zacijelo bilo prožeto tradicionalnom katoličkom vjerom. Ritam svakodnevice neupitno mu je određivala crkvena dogma. Iako mnogi od nas na posljetku odbace vanjska obilježja religioznosti, često ipak zadržimo štovanje prema simbolima. Netko može odbiti nositi skapular, no to ne znači da će ga spaliti. To mi je posve jasno. U pitanju nije bio moj rodni grad, niti moj materinji jezik, ali svi smo bili odgojeni na isti način. Prastare stavove teško je iskorijeniti.
Uslijedila je još jedna duga stanka. Na posljetku se oglasio LaManche, oprezno birajući riječi. Pitala sam se naslućuje li sve moguće implikacije prizora kojemu smo svjedoci. Nisam bila sigurna da ih ja sama mogu pojmiti. Iako na njegovu mjestu nikad ne bih odabrala nježan ton kojim je progovorio, njegove su riječi u potpunosti odrazile moje mišljenje.
– Gospodine Charbonneau, smatram neophodnim da se Vi i vaš partner nađete s doktoricom Brennan i sa mnom. Kao što Vam je zacijelo već poznato, potrebno je razmotriti uznemirujuće aspekte ovog i nekih drugih slučajeva s kojima smo se već susreli.
Zastao je kako bi Charbonneau upio svaku njegovu riječ. Na brzinu je prelistao kalendar u svojoj glavi.
– Kasno večeras imat ću rezultate ove obdukcije, a sutra je praznik. Odgovara li vam poned-jeljak ujutro?
Charbonneau je pogledao prvo u njega, a potom u mene. Nisam ništa mogla pročitati iz njegova izraza lica. Nisam znala shvaća li što mu LaManche pokušava reći, ili jednostavno ne zna o kojim je još slučajevima riječ. I te kako je bilo moguće da je Claudel zanemario moje opaske i da mu ih nije spomenuo. Ako je to učinio, Charbonneau nije mogao priznati da doista ne zna što je u pitanju.
– Da. U redu. Vidjet ću što mogu učiniti.
LaManche ga je uporno gledao svojim melankoličnim očima, čekajući konkretniji odgovor.
– U redu! Dobro! Doći ćemo. Bolje da sad odem i bacim se u potragu za kretenom. Ako se Claudel pojavi, recite mu da ćemo se naći oko osam u postaji.
Zaboravio je prebaciti se na francuski obraćajući se LaMancheu. Bio je vidno uzrujan. Očig-ledno će imati dugi razgovor sa svojim kolegom Claudelom.
LaManche je nastavio s obdukcijom prije no što su se vrata stigla zatvoriti za Charbonneau-om. Preostao mu je još rutinski posao. Otvorio je grudni koš rezom u obliku slova Y. Potom je izvadio organe, izvagao ih, prerezao i pregledao. Utvrdio je položaj kipića, te procijenio i opisao oštećenje unutarnjih organa. Daniel je skalpelom zarezao kožu preko tjemena glave, ogulio kožu lica nadolje, a kožu tjemena unazad, te odvojio dio kape glave uz pomoć obdukcij-ske pile. Odstupila sam korak unatrag i zadržala dah kad se začulo zujanje. Miris spaljene kosti osjetio se u zraku. Mozak je bio normalne strukture. Na mjestima su želatinozne nahrupine bile zalijepljene za njegovu površinu, nalikujući crnim jeguljama na skliskoj, sivoj kugli. Riječ je bila o subduralnim krvarenjima koja su uzrokovana udarcima u glavu.
Znala sam kako će LaMancheovo izvješće izgledati u suštini. U pitanju je zdrava, mlada žena. Nema znakova abnormalnih promjena ili bolesti. Jednog dana netko joj je jednostavno izudarao glavu tolikom snagom da joj je uspio smrskati lubanju i uzrokovati krvarenje u mozgu. Udario ju je najmanje pet puta. Potom joj je kroz rodnicu ugurao kipić, djelomično joj izvadio utrobu i odrezao jednu dojku.
Zadrhatala sam zamislivši strahote koje je proživjela. Ozljede koje su nanešene rodnici bile su presudne. Rastrgano meso obilno je krvarilo. Kipić je bio uguran u tijelo dok joj je srce još kucalo. Drugim riječima, dok je bila živa.
– ... recite Danielu što želite da se učini, Temperance.
Nisam ga slušala, no začuvši svoje ime, povratila sam se u sadašnjost. Završio je svoj dio posla, i predlagao mi da uzmem uzorke kostiju. Prsna kost i rebra već su uklonjeni tijekom obdukcije, te sam stoga rekla Danielu da ih odnese u laboratorij, namoči i očisti.
Primaknula sam se tijelu i zavirila u torakalnu šupljinu. Niz malenih ali dubokih rana viju-gao je po trbušnoj strani trupova kralježaka. U pitanju je bio niz sitnih ureza u čvrstoj ovojnici kralježnice.
– Hoću kralješke odavde do tu. I rebra. – Ukazala sam na segment na kojemu su se nalazile rane. – Pošaljite to gore Denisu. Recite mu da to namoči, ali ne treba kuhati. I budite jako oprezni pri odvajanju. Ne dirajte to nožem.
Kimao je glavom pozorno me slušajući. Ruke su mu bile presvučene rukavicama. Držao ih je ispred sebe. Pokušao je namjestiti naočale, te su mu se nos i gornja usnica iznenada trznuli.
Kad sam ušutjela, pogledao je LaManchea.
– A nakon toga da je zatvorim? – upitao ga je.
– Nakon toga je zatvori – odgovorio je LaManche.
Daniel se bacio na posao. Uklonit će dijelove kostiju, potom vratiti organe i zašiti tijelo. Zatvorit će kapu glave, namjestiti lice i zašiti razrezane dijelove skalpa. Osim šava u obliku slova Y koji će napraviti s prednje strane tijela, tijelo Margaret Adkins izgledat će netaknuto. Bit će spremna za sprovod.

Vratila sam se u ured, odlučna da se sredim iznutra prije no što autom krenem kući. Peti je kat bio potpuno pust. Uvalila sam se u stolicu i okrenula. Naslonila sam noge na prozorsku dasku i zagledala se u život koji se odvijao oko rijeke St. Lawrence. Na mojoj obali rijeke smješten je kulturni centar Miron. Ta nekdašnja tvornica cementa podsjeća me na građevinu napravljenu od lego kocki. Njezine su ekscentrične sive zgrade povezane čeličnom rešetkom. U pozadini kompleksa Miron ugledala sam brod. Polako je plovio uzvodno, a svjetla su mu bila gotovo nevidljiva iza sive koprene zalaska sunca.
U zgradi je vladao mir, no zastrašujuća tišina nije mi pomogla da se opustim. Misli su mi bile crne poput rijeke. Nakratko sam se upitala gleda li me netko iz kulturnog centra, netko tko je sam kao i ja, netko koga također obeshrabruje samoća nakon posla koja odzvanja tako glasno u praznoj uredskoj zgradi.
Nisam se naspavala prethodnu noć i ustala sam već u 6.30. Trebala sam se osjećati umorno, ali zapravo sam bila uzrujana. Uhvatila sam se kako se nesvjesno poigravam desnom obrvom. Ta je nervozna kretnja znala tako srditi Petea, ali godine kritiziranja nisu imale nikakav učinak. U stvari, samački život uopće nije tako loš. Sad se, primjerice, mogu živcirati koliko me volja.
Sjetila sam se Petea i naše posljednje godine u braku. I Katynog lica kad smo joj rekli da ćemo živjeti razdvojeno. Ne bi je trebalo previše pogoditi, pomislili smo, ionako već studira. Koliko smo bili u krivu. Zbog njezinih sam suza umalo promijenila odluku. Iznenada je preda mnom izronila slika Margaret Adkins i njezinih stisnutih ruku. Njima je obojala svoja vrata u plavo. Njima je objesila postere u sobi svog sina. Ubojica. Je li sada negdje vani? Uživa li u posljedicama djela koje je danas počinio? Je li mu žudnja za krvi zadovoljena, ili mu je potreba za ubijanjem samo ojačala?
Telefon je odjednom zazvonio, probijajući tišinu poput zvučnog zida i izvlačeći me iz mrač-ne spilje u koju su me uvukle moje misli. Toliko sam se uplašila da sam skočila na noge i laktom prevrnula držač za olovke. Markeri su poletjeli zrakom.
– Doktorica Brenn...
– Tempe! O, hvala dragom Bogu! Zvala sam te doma, ali nije te bilo. Mislim, očito te nije bilo. – Nasmijala se. Osjetila sam napetost u njezinu glasu. – Odlučila sam te još pokušati dobiti na ovom broju za svaki slučaj. Nisam zapravo vjerovala da si još uvijek u uredu.
Bila je to doista ona, ali glas joj je zvučao potpuno drukčije. Odisao je strahom. Pričala je povišenim tonom i oštrom intonacijom. Zaskočile su me njezine riječi, izgovorene eksploziv-nim dahom i ispunjene panikom. Ponovno mi se želudac stisnuo od straha.
– Gabby, nisi mi se javila tri tjedna. Zašto nisi...
– Nisam mogla. Ja... upetljala sam se... u nešto. Tempe, treba mi pomoć.
Začula sam prigušeno struganje i tapkanje. Namještavala je slušalicu. Po zvukovima iz po-zadine zaključila sam da se nalazi na javnom mjestu. Do mene su dopirali isprekidani glasovi i zveckanje metala. Zasigurno stoji pokraj nekog telefona i osmatra okoliš, odašiljući svojim pogledom strah poput radio valova.
– Gdje si? – Odabrala sam kemijsku olovku iz hrpe na stolu i počela je vrtjeti.
– U nekom restoranu. La Belle Province. Na uglu je ulice Ste. Catherine i bulevara St. Lau-rent. Dođi po mene, Temp! Ne mogu izaći van!
Govorila je ubrzano i osjetila sam kako joj uzbuđenje raste.
– Gabby, imala sam naporan dan. Samo si nekoliko kvartova od svojeg stana. Ne bi li mog-la...
– Ubit će me! Ne mogu to više kontrolirati! Mislila sam da mogu, ali ne mogu. Ne mogu ga više štititi! Moram sebe zaštititi! Nije normalan. Opasan je. On je... complètement fou!
Glas joj je bivao sve viši, opasno se približavajući histeriji. Iznenada se zaustavila i naglo prebacila na francuski. To me još više preplašilo. Prestala sam vrtjeti olovku i pogledala na sat. 21:15. Sranje.
– Dobro. Tamo sam za petnaest minuta. Čekaj me. Doći ću ulicom Ste. Catherine.
Srce mi je tuklo, a ruke se tresle. Zaključala sam ured i gotovo otrčala do auta. Koljena su mi klecala. Osjećala sam se kao da sam popila osmu šalicu kave.

http://www.book-forum.net

6Kathy Reichs – Već su bile mrtve Empty Re: Kathy Reichs – Već su bile mrtve Čet Mar 22, 2012 11:08 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
7. poglavlje

Dok sam se vozila, mučili su me oprečni osjećaji. Smračilo se i grad je bio osvijetljen. U četvrti na istočnom dijelu koja je okruživala zgradu kvibeške policije prozori stanova bili su osvijetljeni nježnim odsjajem. Tu i tamo drhtava plava slika televizijskog ekrana probijala se u ljetnu noć. Ljudi su sjedili na balkonima i terasama, zavalivši se u stolice koje su izvukli kako bi mogli uživati u ljetnom zraku. Pričali su i pijuckali hladna pića, zamijenivši vrućinu poslije-podneva s večernjom hladnoćom koja im je ponovno vraćala snagu.
Žudjela sam za tišinom njihova doma. Željela sam otići kući, podijeliti s Bierdijem sendvič od tune i zaspati. Nisam željela da se išta dogodi Gabby, ali željela sam da se vrati kući taksijem. Užasavala me pomisao da ću se morati suočiti s njezinom histerijom. Osjetila sam olakšanje kad mi se javila jer sam se bojala da joj se nešto ne dogodi, no ujedno sam osjetila i ljutnju što moram otići po nju. I to nije bila najbolja kombinacija osjećaja.
Krenula sam niz bulevar Rene Levesque u smjeru bulevara St. Laurent i skrenula nadesno, ostavljajući kinesku četvrt za sobom. Dan se polako primicao kraju. Posljednji vlasnici dućana spremali su sanduke i štandove, unoseći ih unutra.
Četvrt Main rasprostirala se preda mnom, rastežući se sjeverno od kineske četvrti niz bule-var St. Laurent. Četvrt je to malenih dućana, bistroa i jeftinih kafića koji su nagurani jedan do drugoga, a bulevar St. Laurent njezina je glavna, poslovna žila kucavica. Od bulevara St. Laurent četvrt se širi poput mreže uskih, pokrajnjih ulica sa zbijenim, jeftinim stanovima. Iako je po karakteru francuska, oduvijek je predstavljala multikulturalni mozaik. U njoj različiti jezici i etnički identiteti žive suživotom, ali se međusobno ne miješaju. Ostaju jasno prepoznat-ljivi poput mirisa koji se šire iz njezinih nebrojenih dućana i pekarnica. Talijani, Portugalci, Grci, Poljaci i Kinezi nagurani su u enklavama uzduž bulevara St. Laurent, koji se penje od luke k planini.
Main je nekoć bila glavna ulazna postaja za useljenike u Montreal. Pridošlice bi obično privukao jeftini smještaj i utješna blizina već doseljenih sunarodnjaka. Skrasili bi se tu kako bi naučili što znači biti Kanađanin. Slijepo bi se držali svojih matičnih grupa, hrabreći jedni druge i stječući samopouzdanje kako bi mogli upoznati stranu kulturu. Neki bi uspjeli naučiti fran-cuski i engleski, napredovati i potom se odseliti nekamo drugdje. Drugi bi pak ostali zato što nisu željeli ponovno riskirati na nepoznatom, ili jednostavno zato što nisu bili sposobni maknuti se i otići nekamo. Danas se toj jezgri konzervativaca i gubitnika pridružuje i skupina otpadnika i grabežljivaca, odnosno legija bespomoćnih koje je društvo odbacilo, te onih koji ih vrebaju. Autsajderi dolaze u Main u potrazi za raznim stvarima: kako bi se cjenkali na rasprodajama, odlazili na jeftine večere, uživali u drogi, alkoholu ili seksu. Dolaze tu kako bi kupili, razgleda-vali, smijali se, ali nikad ne dolaze kako bi ostali.
Ulica Ste. Catherine predstavlja južnu granicu četvrti. Kod nje sam skrenula nadesno i zaus-tavila se uz rubnik, na istom mjestu gdje smo Gabby i ja sjedile prije gotovo tri tjedna. Ovaj put nije bilo tako kasno. Prostitutke su se tek počele razmještati, zauzimajući svaka svoj teritorij. Motoristi još nisu pristigli.
Mora da me Gabby čekala. Kad sam pogledala u retrovizor, ugledala sam je već napola ulice. Trčala je grčevito držeći aktovku na prsima. Iako u pitanju nije bio mahniti bijeg, bilo mi je jasno da ju je nešto preplašilo. Trčala je poput odraslih osoba koje su zaboravile kako to činiti, oborene glave i gotovo ne savijajući koljena. Torbica joj je visila preko ramena, ljuljajući se u ritmu s njezinim ukočenim kasom.
Obišla je auto, otvorila vrata i uvukla se u sjedalo. Zatvorila je oči. Disanje joj je bilo dubo-ko. Ruke su joj podrhtavale i stisnula ih je pokušavajući se primiriti. Nikad prije nisam je vidjela takvu. Uplašila sam se. Oduvijek je znala dramatizirati. Neprestano se probijala kroz krize, bilo stvarne, bilo imaginarne, ali nikad nije djelovala toliko rastreseno.
Nisam znala što reći. Iako je vani bilo toplo, osjetila sam kako sam se naježila. Disanje mi se ubrzalo. Odjednom su se začule automobilske trube. Okrenula sam glavu i ugledala prostitutku kako pokušava namamiti vozača. Glas joj proparao ljetnu večer poput dječjeg aviona, padajući i rastući u petljama i spiralama.
– Krenimo.
Toliko je to tiho rekla da je gotovo nisam čula. Po tko zna koji put.
– Želiš li mi pojasniti što se događa? – upitala sam je.
Podigla je ruku kao da me želi spriječiti da je izgrdim. Primijetila sam da još uvijek drhti. Potom ju je spustila na prsa. Osjećala sam njezin strah. Zrakom se širio topao miris sandalovine i znoja.
– Hoću. Hoću. Za minutu.
– Nemoj se zafrkavati sa mnom, Gabby – oštro sam je upozorila. Malo preoštro.
– Žao mi je. Hajdemo što prije odavde – odvratila je, zakopavši lice u ruke.
Dobro, napravit ću što kaže. Morat će se primiriti i reći mi kad bude spremna. Ali ovaj put se neće izmotavati.
– Vozim te doma? – upitala sam.
Kimnula je glavom, još uvijek zaklanjajući lice rukama. Upalila sam auto i krenula u smjeru trga St. Louis. Kad smo stigli do njezine zgrade, još uvijek je šutjela. Iako je sad već normalno disala, ruke su joj još uvijek drhtale, plešući u ritmu straha. Ponovno ih je počela stiskati, panično hvatajući jednu pa drugu.
Ugasila sam auto užasavajući se predstojećeg razgovora. Oduvijek je mogla računati na moju podršku. Kad god je proživljavala teške trenutke, obraćala bi mi se za pomoć. Raspravlja-le bismo o njezinim problemima sa zdravljem, roditeljima, studijem, vjerom, samopouzdanjem i ljubavi. Mene bi razgovor svaki put iscrpio do kraja, ali ona bi redovito izašla vesela i staložena, potpuno smetnuvši s uma netom proživljenu katastrofu. Nisam željela ispasti nesuosjećajna, no već smo tko zna koliko puta proživjele slična iskustva. Sjetila sam se epizode s trudnoćom kad se ispostavilo da zapravo nije trudna, pa onda ukradenog novčanika koji se zapravo sakrio ispod jastučića na kauču. Doduše, nikad prije nije tako burno reagirala, i to me zapravo preplašilo. Koliko sam god žudjela biti sama, nisam se usudila ostaviti je nasamo.
– Želiš li prespavati kod mene večeras?
Nije odgovorila. S druge strane trga ugledala sam starca kako se sprema provesti noć na klupi. Popravio je smotuljak ispod glave i prepustio se snu.
Toliko je dugo šutjela da sam pomislila kako me nije čula. Okrenula sam se kako bih joj ponovila ponudu, i uhvatila je kako me promatra. Živčani pokreti otprije nekoliko minuta potpuno su nestali. Sjedila je nepomično, a gornji dio tijela bio joj je nagnut, gotovo uopće ne dodirujući sjedalo. Jedna joj je ruka ležala u krilu, a druga bila smotana u šaku i čvrsto prislo-njena na usta. Treptala je očima i donji su joj kapci gotovo neprimjetno podrhtavali. Činilo se kao da pokušava donijeti odluku, razmatrajući o mogućnostima i ishodima. Takva iznenadna promjena raspoloženja potpuno me iznenadila.
– Sigurno misliš da sam luda. – Zvučala je smireno, a glas joj je bio dubok.
– Zbunjuješ me – odvratila sam. Nisam joj mogla priznati što zapravo mislim.
– Da. Lijepo si to rekla.
Nasmijala se s podsmijehom i polako odmahnula glavom. Dreadlocksi su se zanjihali.
– Zaista sam reagirala kao luđakinja.
Čekala sam da nastavi. Netko je negdje zalupio vratima auta. Dubok, melankolični zvuk saksofona dolebdio je iz parka. Negdje u daljini moglo se čuti zavijanje kola prve pomoći. Ljeto u gradu.
Sjedeći tako u tami, iznenada sam osjetila kako joj pažnja prelazi na nešto drugo. Kao da je odabrala cestu koja vodi do mene, a onda je u posljednji trenutak naglo skrenula. Poput leće na automatskom foto aparatu, oči su joj se iznenada prilagodile nečemu što se nalazilo iza mene. Ponovno se udaljila. Ponovno priča sa sobom razmatrajući koje joj se opcije nude, i koji bi izraz lica valjalo odabrati.
– Bit će mi dobro – rekla je uhvativši aktovku i torbicu, i posegnuvši za kvakom na vratima. – Doista sam ti zahvalna što si došla po mene.
Odlučila je izbjeći razgovor.
Možda je u pitanju bio umor, možda pak stres koji me pratio posljednjih nekoliko dana, a možda nešto posve treće, no u tom sam trenutku jednostavno izgubila strpljenje.
– Samo malo, molim te! – eksplodirala sam. – Hoću znati što se događa! Prije sat vremena rekla si mi da te netko pokušava ubiti! Nakon toga si izletjela iz restorana i pojurila preko ceste kao da te manijak proganja! Tresla si se i nisi mogla disati, a sad misliš odlepršati bez ikakva objašnjenja i zahvaliti mi se na vožnji?!
Nikad nisam tako pobjesnila na nju. Povisila sam glas, a od silnog uzbuđenja tek sam u naletima dolazila do zraka. Osjetila sam blago kljucanje u lijevoj sljepoočnici.
Žestina moje reakcije i iskazani bijes potpuno su je zaprepastili. Razrogačila je oči. Auto je prošao pokraj nas i njezino je lice na trenutak poprimilo bijelu, pa crvenu boju, što je dodatno pojačalo cjelokupni dojam.
Nakratko je ostala ukočena poput katatonika, a onda je sva napetost jednostavno iscurila iz njezina tijela. Maknula je ruku s kvake, spustila aktovku i naslonila se na sjedalo. Ponovno se zatvorila u sebe i zamislila. Možda je razmišljala kako započeti priču, a možda je smišljala nove načine da izbjegne odgovor. Čekala sam.
Na posljetku je duboko udahnula i lagano ispravila ramena. Nešto je odlučila. Čim je progo-vorila, znala sam što namjerava učiniti. Pustit će me k sebi, ali samo onoliko koliko ona to želi. Oprezno je birala riječi, probijajući se brižno čuvanim puteljkom kroz vrištinu svojih misli. Naslonila sam se na vrata.
– Radila sam s nekim... neobičnim... ljudima u posljednje vrijeme.
Smatrala sam to preslabim izrazom, ali nisam ništa prokomentirala.
– Ne, ne. Znam da to zvuči banalno. Ne mislim na uobičajene ljude s ulice. S njima se znam nositi.
Petljala je ne znajući kako se izraziti.
– Ako upoznaš igrače, ako naučiš pravila igre i njihov jezik, dobro ćeš proći. Kao i bilo gdje drugdje. Moraš proučiti običaje ponašanja i ne smiješ nikoga razljutiti. Princip je jednostavan: Ne zalazi na tuđi teritorij, nemoj zaribati mušteriju i ne pričaj s policijom. Zapravo uopće ne bi bilo teško tamo raditi da nije u pitanju noćna smjena. Osim toga, cure me sada poznaju i znaju da im nisam prijetnja.
Potom je stala. Nisam mogla pogoditi hoće li se ponovno zatvoriti u sebe, ili je odlučila razmisliti što učiniti. Odlučila sam potaknuti je da nastavi.
– Prijeti li ti koja od njih?
Moralna pitanja oduvijek su za Gabby bila od velike važnosti, i predmnijevala sam da poku-šava zaštititi doušnika.
– Cure? Ne. Ne. One su u redu. One nikad ne prave probleme. Mislim da im odgovara moje društvo. Mogu biti opscena poput njih.
Super. Sad bar znam što nije problem. Nastavila sam je poticati na priču.
– Kako izbjegavaš da te netko slučajno ne zamijeni za prostitutku?
– Ni ne pokušavam. Jednostavno se nekako uvučem među njih. Inače bih iznevjerila svoju funkciju. Znaju da ne muljam i jednostavno... ah, što ja znam, jednostavno mi dozvoljavaju da budem s njima.
Nisam željela pitati ono što je bilo očigledno.
– Ako mi neki tip visi za vratom, samo kažem da ne radim u tom trenutku. Većina ih produ-ži dalje.
Potom je uslijedila nova stanka. Ponovno je prebirala po mislima, razmišljajući što će mi reći, što zadržati za sebe, a što skupiti u hrpu koju mi neće ponuditi, ali koja će mi ostati na raspolaganju ako se pravilno postavim. Poigravala se resicom na aktovki. Negdje na trgu zalajao je pas. Bila sam uvjerena da štiti nekoga, ili nešto, ali odlučila sam ne siliti je.
– Većina ih odustane – nastavila je – osim tog jednog tipa u posljednje vrijeme.
Stanka.
– Tko je on?
Stanka.
– Ne znam, ali stvarno mi tjera strah u kosti. Nije zapravo mušterija, međutim voli se motati oko prostitutki. Mislim da se cure ne obaziru previše na njega. Zna mnogo o životu na ulici i bio je voljan pričati sa mnom. Imala sam intervju s njim.
Stanka.
– No, u posljednje vrijeme me prati. U početku to uopće nisam primjećivala, ali sam ga onda počela viđati na čudnim mjestima. Ugledala bih ga na podzemnoj kad bih se navečer vraćala kući, ili ovdje na trgu. Jednom sam ga zatekla pred knjižnicom na faksu, u blizini mog ureda. Ili se znam osvrnuti i ugledati ga iza sebe. Prošli tjedan bila sam na bulevaru St. Laurent kad sam ga iznenada uočila. Željela sam se uvjeriti da sam sve zapravo samo umislila, te sam ga odlučila testirati. Kad sam usporila, usporio je i on. Kad sam ubrzala, on je učinio isto. Pokuša-la sam ga se riješiti i otišla sam u slastičarnicu. Kad sam izašla, čekao me s druge strane ceste, pretvarajući se da razgledava izlog dućana.
– Sigurna si da je uvijek u pitanju isti tip?
– Sto posto.
Uslijedila je duga, mučna stanka. Uspjela sam je izdržati ne postavivši nijedno pitanje.
– To nije sve.
Buljila je u svoje ruke. Ponovno ih je spojila i čvrsto stisnula.
– U posljednje vrijeme počeo mi je pričati bizarne stvari. Odlučila sam ga izbjegavati, ali večeras se pojavio u restoranu. Kao da ima radar. Opet mi je srao u vezi iste stvari, i pitao me svakojaka bolesna pitanja.
Na trenutak se zamislila, a onda me pogledala, kao da je konačno ugledala rješenje koje joj se čitavo vrijeme nalazi pod nosom. Osjetila sam iznenađenje u njezinu glasu.
– U pitanju su njegove oči, Tempe. Oči su mu tako čudne! Crne su i hladne. Podsjećaju me na zmijske oči, a bjeloočnice su mu potpuno ružičaste i istočkane krvavim mrljicama. Ne znam je li bolestan, ili neprestano pijan, ili što god već. Nikad još nisam vidjela takve oči. Dođe ti da pobjegneš i da se sakriješ od njihova pogleda! Tempe, jednostavno sam puknula! Pretpostav-ljam da je za to kriv naš posljednji razgovor jer sam razmišljala o stvarima koje smo spomenu-le, o tom kretenu koji radi sranja, i mozak mi je jednostavno izmaknuo kontroli!
Nisam znala što joj reći. Nisam mogla vidjeti izraz njezina lica jer je bilo mračno, ali njezino je tijelo odašiljalo znakove straha. Ponovno se ukočilo. Ruke je privukla k sebi, grčevito držeći aktovku na prsima kao da se pokušava zaštititi.
– Što još znaš o tom tipu?
– Ništa bitno.
– Što cure misle o njemu?
– Prave se da ne postoji.
– Je li ti ikad prijetio?
– Ne. Nikad izravno.
– Je li ikad bio nasilan, ili je izgubio kontrolu?
– Ne.
– Drogira li se?
– Ne znam.
– Znaš li tko je, ili gdje živi?
– Ne. Neke stvari jednostavno ne pitamo. To je prešutno pravilo, neka vrsta prešutnog spo-razuma koji tamo vlada.
Opet je uslijedila duga stanka dok smo obje pokušavale procijeniti važnost navedenih poda-taka. Promatrala sam biciklista kako nas mimoilazi na pločniku, pedalirajući opuštenim ritmom. Učinilo mi se da mu kaciga pulsira. Zatreptala bi ispod ulične svjetiljke, a ugasila se u tami. Prošao je kroz moje vidno polje i nestao u noći poput krijesnice. Da. Ne. Da. Ne.
Razmišljala sam o svemu što je Gabby rekla, pitajući se ima li tu moje krivice. Jesam li ja potaknula njezine strahove pričajući o vlastitim strahovima, ili je doista naletjela na psihopata? Uveličava li možda niz nevažnih slučajnosti, ili se doista nalazi u opasnosti? Trebam li ja što učiniti? Trebam li o tome izvijestiti policiju? Pitala sam se već rutinska pitanja.
Sjedile smo neko vrijeme osluškujući zvukove koji su dopirali iz parka, i raspoznavajući mirise koji su se širili toplim noćnim zrakom. Svaka je lutala svojim svijetom misli. Ta je tiha međustanka imala smirujući učinak. Na posljetku je Gabby odmahnula glavom, spustila aktovku u krilo i naslonila se na sjedalo. Iako joj se lice još uvijek nije moglo razaznati u tami, jasno sam osjetila promjenu. Kad je prozborila, glas joj je bio sigurniji.
– Znam da pretjerujem. Vjerojatno je u pitanju tek bezopasan čudak koji me želi izbaciti iz takta. A ja jednostavno nasjedam na njegove trikove. Dozvoljavam tom seronji da se poigrava mojim mozgom.
– Zar ne nalijećeš na puno takvih «čudaka»?
– Da. Većina doušnika nisu zapravo poznati svjetski dizajneri. – Kratko se i tužno nasmijala.
– Zašto misliš da je taj tip ipak drukčiji?
Zamislila se grickajući nokat na palcu.
– Ah. Teško je to objasniti. Jednostavno postoji... postoji crta koja odvaja luđake od pravih grabežljivaca. Teško ju je definirati, ali znaš kad ju je netko prešao. Možda sam jednostavno pokupila instinkt i mogu ih prepoznati. Kad jedna od cura osjeti da je ugrožena, neće pristati na ponudu. Svaka od njih ima neki signalni mehanizam koji se uključi u određenom trenutku. Znaju da postoji granica između te dvije grupe. U pitanju mogu biti oči ili neki čudni prohtjevi. Hélène, naprimjer, ne želi pružati usluge muškarcima koji nose kaubojske čizme.
Ponovno se odlučila za stanku kako bi popričala sama sa sobom.
– Mislim da sam se jednostavno zanijela pričom o serijskim ubojicama i seksualnim manija-cima.
Ponovno je uslijedila introspekcija. Pokušala sam neprimjetno pogledati na sat.
– Zapravo me taj tip samo pokušava šokirati.
Ponovno pauza. Pokušavala se razuvjeriti.
– Koji seronja.
Ili možda razjariti. Glas joj je bio povišen i zvučala je ljutito.
– K vragu, Tempe, neću dozvoliti tom govnu da uživa iživljavajući se na meni! Neću mu dopustiti da mi slini pod uho i pokazuje svoje bolesne fotografije! Reći ću mu da si to nabije u dupe!
Okrenula se i položila svoju ruku na moju.
– Žao mi je što sam te dovukla. Koja sam ja glupača! Hoćeš mi oprostiti?
Promatrala sam je bez riječi. Ponovno me zaskočila nagla promjena u njezinu stavu. Kako samo može biti prvo užasnuta, potom racionalna, pa ljuta i na posljetku skrušena, a sve u razmaku od pola sata? Bila sam preumorna, a bilo je i prekasno za još jednu analizu.
– Gabby, kasno je. Popričajmo sutra o tome. Naravno da se ne ljutim i drago mi je da si dobro. I doista ti nudim da prenoćiš kod mene. Uvijek si dobrodošla.
Nagnula se i zagrlila me. – Hvala, ali dobro sam. Javit ću ti se. Obećavam!
Gledala sam je kako se penje uz stepenice i kako joj suknja podrhtava poput koprene. U sekundi je nestala iza purpurnih vrata, ostavljajući za sobom tek prazninu i tišinu. Sjedila sam još neko vrijeme u autu, okružena tamom i blagim mirisom sandalovine. Iako nigdje nije bilo nikoga, na trenutak me spopao strah. Izronio je na sekundu iz sjene i onda se opet izgubio.
Cijelim putem kući misli su mi se munjevito prevrtale u glavi. Pravi li Gabby još jednu dra-mu? Je li zaista u opasnosti? Postoje li stvari koje mi ne želi reći? Je li taj čovjek doista opasan? Hrani li se paranojom koju je započela moja priča o umorstvu? Trebam li izvijestiti policiju?
No, odbila sam brinuti se zbog Gabby. Kad sam stigla kući, odlučila sam se za ritual koji sam znala primjenjivati kao dijete kako bih se oslobodila napetosti i umora. Spravila sam si vruću kupku s mirisnim solima. Stavila sam CD Leonarda Cohena i pojačala zvuk do maksi-muma. Namakala sam se i slušala kako mi pjeva o budućnosti. Susjedi će preživjeti. Nakon kupke pokušala sam dobiti Katy, ali ponovno mi se javila sekretarica. Onda sam odlučila podijeliti mlijeko i kekse s Birdiejem, no on je odabrao samo mlijeko. Ostavila sam posuđe na stolu i uvukla se u krevet.
Nisam se uspjela u potpunosti osloboditi briga i nisam mogla odmah zaspati. Ležala sam neko vrijeme promatrajući sjene kako se poigravaju na stropu, i boreći se s porivom da nazo-vem Petea. Mrzila sam samu sebe što ga trebam u takvim trenucima, i što žudim za njegovom snagom kad god sam uzrujana. Obećala sam si da moram prestati s tim.
San me na posljetku ipak savladao, brišući iz moje svijesti svaku misao o Peteu, Katy, Gabby i umorstvima. Sva sreća da se to dogodilo. Zahvaljujući njemu uspjela sam preživjeti sljedeći dan.

8. poglavlje

Spavala sam kao top sve do devet i petnaest. Obično mi se to ne događa, ali bio je petak 24. lipnja, dan Sv. Ivana Krstitelja, La Fête Nationale du Québec . Probudivši se prilično kasno, shvatila sam da time zapravo dajem podršku općoj mlitavosti koja je poželjna u dane praznika. S obzirom da je u pitanju najvažniji praznik u ovoj pokrajini, gotovo svi su dućani zatvoreni. Znala sam da me pred vratima neće dočekati jutarnje izdanje Gazette, te sam si stoga napravila kavu i odšetala do ugla u potrazi za nekim drugim novinama.
Vani je bilo sunčano i živo. Svijet je blještao šarenilom, a predmeti i sjene isticali se do najsitnijih detalja. Cigla, drvo, prirodna i umjetna boja metala, trava i cvijeće jasno su izranjali iz spektra boja. Nebo je bilo blistavo i s prezirom odbijalo oblake. Svojom me besramno modrom bojom podsjetilo na religiozne čestitke iz djetinjstva. Bila sam uvjerena da bi se svidjelo samom Ivanu Krstitelju.
Jutarnji je zrak bio topao i nježan, pronoseći miris petunija koje su krasile prozorske okvire. Temperatura je postupno, ali uporno rasla cijeli tjedan. Prognoza tog petka bila je: trideset i dva stupnja celzijusa. S obzirom da se Montreal smjestio na otoku, jarak koji okružuje rijeku St. Lawrence nepresušni je izvor vlage. To je značilo da će, upravo kao u Karolini, dan biti vruć i vlažan. Odrasla sam na američkom jugu i obožavam takvo vrijeme.
Kupila sam Le Journal de Montréal. Te “najvažnije francuske dnevne novine u sjevernoj Americi” nisu uzele slobodan dan kao njihova engleska konkurencija zvana Gazette. Dok sam se vraćala u stan, bacila sam pogled na naslovnicu. Gigantskim plavim slovima bila je otisnuta čestitka: SRETAN PRAZNIK STANOVNICIMA QUEBECA!
Sjetila sam se parade i koncerata koji će se upriličiti u parku Maisonneuve. Sjetila sam se znoja i piva koji će teći, ali i političke podijeljenosti stanovnika Quebeca. Kako su se bližili jesenski izbori, strasti su se počele rasplamsavati. Oni koji su forsirali odvajanje Quebeca žarko su se nadali da će se to dogoditi baš ove godine. Majice i plakati već su odjekivali sloganom: L'an prochain mon pays! Iduće godine, moja država! Nadala sam se da praznik neće proteći u znaku nasilja.
Došavši kući, natočila sam si kavu, pripravila zdjelicu müslija i rastvorila novine na stolu u blagovaonici. Ovisnik sam o vijestima. Iako mogu provesti nekoliko dana zadovoljavajući se tek redovitim televizijskim pregledom novosti u jedanaest navečer, činim to sve dok se ne domognem tiska. Primjerice, kad god sam na putu, ne počinjem se raspakiravati prije no što na televiziji ne pronađem CNN. Kroz radni tjedan obično se probijam osluškujući zahtjeve prosvjetara ili socijalnih radnika, koje ublažavaju poznati glasovi emisija “Morning Edition” i “All Things Considered”. No, čitavo me vrijeme drži pomisao da ću za vikend nadoknaditi sve što sam propustila.
S obzirom da ne smijem piti i prezirem cigarete, a već godinu dana nisam uživala u čarima seksa, subotom ujutro redovito se prepuštam jedinom poroku. Novinskim orgijama. Znam provesti sate proždirući članke do posljednjeg slova. No, ne tvrdim da novine doista obiluju “novostima”. Daleko od toga. Vijesti koje donose poput loptica su u lutrijskom bubnju. Isti se događaji neprestano ponavljaju. Potres. Vojni puč. Trgovinski rat. Otimanje talaca. Međutim, ono što ja kompulzivno želim znati jest koje su loptice izvučene baš tog dana.
Le Journal izlazi u obliku kratkih priča i obiluje fotografijama. Iako nije poput The Christi-an Science Monitora, poslužit će svrsi. Birdie je već znao rutinu, i smjestio se na susjednoj stolici. Nisam sigurna privlači li ga moje društvo, ili se samo nada kako će ga zapasti ostaci müslija. Sklupčao se, uvukao šape i usmjerio svoje okrugle, žute oči prema meni, kao da namjerava pronaći odgovor na neku duboku, mačju tajnu. Počela sam čitati praćena njegovim pogledom.
Već na drugoj stranici naletjela sam na članak. Bio je ubačen između priče o zadavljenom svećeniku i izvještaja o svjetskom nogometnom prvenstvu.

PRONAĐENO ISKASAPLJENO TIJELO ŽENE
Jučer poslijepodne pronađeno je strahovito izobličeno tijelo dvadesetčetverogodišnje Marga-ret Adkins u njezinu domu u istočnom dijelu grada. Navedena je žrtva bila domaćica i majka šestogodišnjeg sina. U 10 sati ujutro posljednji se put čula sa svojim suprugom, a sestra je otkrila njezino brutalno izmlaćeno i osakaćeno tijelo oko podneva.
Prema izvješću PUM-a, u stanu nisu pronađeni tragovi provale, i zasad ostaje nerazjašnjeno kako je ubojica uspio ući. Obdukciju nad tijelom proveo je dr Pierre LaManche iz Zavoda za sudsku medicinu. Doktorica Temperance Brennan, američka forenzična antropologinja i stručnjak za ozljede glave, zadužena je za pregled žrtvinih kostiju kako bi se utvrdilo postoje li tragovi rezanja nožem...

Priča je potom nastavljena nagađanjima o trenucima kad je žrtva posljednji put viđena, si-nopsisom njezina života, srcedrapateljnim prikazom reakcije njezine obitelji te obećanjem da policija čini sve što je u njihovoj moći kako bi uhvatili ubojicu.
Nekoliko fotografija popratilo je članak prikazujući zastrašujući događaj i njegove protago-niste. U raznim nijansama sive boje ukazivali su se stan sa ulaznim stubištem, policija i ljudi iz mrtvačnice. Gurali su kolica s mrtvačkom vrećom. Skupina susjeda stajala je iza vrpce koja je ograđivala mjesto zločina. Crno-bijeli zapis ovjekovječio je njihovu radoznalost. Prepoznala sam Claudela u grupici ljudi unutar vrpce. Desna ruka mu je bila podignuta kao da dirigira srednjoškolskom bendu. Maleni okrugli portret Margaret Adkins bio je umetnut u tu fotografi-ju. Iako je slika bila nejasna, prepoznala sam vedriju verziju lica koje me gledalo s obdukcij-skog stola.
Iduća fotografija prikazivala je bradatog muškarca s naočalama. Grlio je postariju ženu s izbijeljenom, nakovrčanom kosom, i dječačića u hlačicama i majici s logotipom montrealskog bejzbol tima. Patnja i zbunjenost oslikavala im se na licima. Bio mi je dobro poznat taj pogled. Toliko sam ga često mogla prepoznati u ljudi koje je zadesio okrutan zločin. Pročitala sam navod ispod fotografije. Žrtvin suprug, majka i sin.
Kad sam pogledala treću fotografiju, ostala sam zatečena. Ugledala sam sebe na iskopava-nju. Odmah sam se sjetila da je u pitanju fotografija iz 1992. koju su često vadili iz arhiva i objavljivali. Kao i obično, bila sam predstavljena kao «... une anthropologiste américaine. «
– K vragu!
Birdie je trznuo repom. Nije mu bilo drago. Zaklela sam se da ću na praznik izbaciti umor-stva iz glave, no to nije dugo potrajalo. Mogla sam pretpostaviti da će priča izaći u današnjim novinama. Popila sam posljednji gutljaj već hladne kave i pokušala dobiti Gabby. Ništa. Iako je moglo postojati tisuću pojašnjenja zašto ne odgovara na moje pozive, uhvatila me još veća nervoza.
Otišla sam u spavaću sobu kako bih se presvukla za sat tai chija. Obično sam ga imala utor-kom navečer, ali kako su na praznik svi bili slobodni, odglasali su da se održi dodatni sat. Do tog trenutka još nisam bila sigurna hoću li otići, no pročitani članak i neodgovoreni telefonski poziv pomogli su mi da odmah donesem odluku. Bar na sat-dva neću razmišljati.

I ponovno sam bila u krivu. Devedeset minuta simulacije “tetošenja ptice”, “lebdenja poput oblaka” i “položaja igle na dnu mora” nisu mi uopće pomogli da se opustim. Nisam se mogla usredotočiti na vježbe i nisam uspijevala uskladiti pokrete s drugima, što me još više rasrdilo.
Vozeći se kući upalila sam radio. Namjeravala sam reorganizirati misli, nahraniti se ništav-nim, a riješiti se zlokobnih. Bila sam uvjerena da je još uvijek moguće spasiti vikend.
«... bila je ubijena jučer oko podneva. Sestra je očekivala gospođu Adkins koja se, nažalost, nije pojavila. Tijelo je otkriveno na adresi 6327 Desjardin. Policija nije naišla na tragove provale, i nagađaju da je gospođa Adkins poznavala ubojicu.»
Znala sam da bih trebala potražiti drugu stanicu. No, umjesto toga prepustila sam se glasu i dopustila mu da razbukta ono što je već tinjalo u mojoj glavi. Dopustila sam spikeru da izvuče moje frustracije na površinu i bespovratno uništi bilo kakvu mogućnost odmora preko vikenda.
«... rezultati obdukcije još nisu objavljeni. Policija pretražuje istočni dio Montreala, intervju-irajući svakoga tko je poznavao žrtvu. To je već dvadeset šesto umorstvo počinjeno tijekom ove godine na području koje je pod nadzorom PUM-a. Policija moli da svi koji posjeduju bilo kakvu informaciju nazovu Odjel za umorstva na broj 555-2052.»
Potpuno nesvjesno okrenula sam se i uputila prema zavodu. Ruke su mi same kormilarile, a stopala dirigirala papučicama. Stigla sam za dvadeset minuta odlučna da nešto učinim, ali nisam znala točno što.
Zgrada kvibeške policije bila je tiha. Uobičajeni je metež zamijenilo prisustvo tek nesretne nekolicine. Čuvari u predvorju sumnjičavo su me odmjerili, ali nisu postavili nikakva pitanja. Ne znam jesam li im privukla pažnju konjskim repićem i streč hlačicama, ili pak mrzovoljnim izrazom lica. No, zapravo mi je bilo svejedno što misle.
Krila zgrade gdje su smješteni Zavod za sudsku medicinu i Centar za kriminalistička vješta-čenja bila su pusta. Činilo se kao da se prazni uredi i laboratoriji odmaraju, skupljajući snage za konačni obračun nakon dugog i vrućeg vikenda. Moj ured bio je u stanju u kakvom sam ga ostavila. Kemijske i markeri bili su porazbacani po stolu. Dok sam ih skupljala, ogledala sam se oko sebe, prelazeći očima preko nedovršenih izvješća, nerazvrstanih slajdova i projekta o suturama gornje čeljusti. Prazne očne šupljine oglednih lubanja slijepo su me promatrale.
Još uvijek nisam bila sigurna zašto sam došla i što sam namjeravala raditi. Bila sam napeta i rastresena. Ponovno sam se sjetila doktorice Lentz. Ona mi je pomogla da osvijestim svoju ovisnost o alkoholu, i da se suočim sa sve većim otuđenjem od Petea. Nježno, ali uporno njezine su riječi skidale kraste sa zaraslih emotivnih rana. – Tempe – znala mi je reći – morate li baš uvijek držati stvari pod nadzorom? Ne možete li to baš nikad povjeriti nekom drugom?
Možda je u pravu. Možda jednostavno pokušavam pobjeći od krivnje koja me proganja kad god ne znam riješiti neki problem. Možda jednostavno želim izbjeći neaktivnost i popratni osjećaj manjkavosti. Ponovila sam si da istraživanje umorstava zaista nije moja odgovornost, već dužnost inspektora iz Odjela za umorstva. Moj zadatak jest omogućiti im da obavljaju svoj posao, te pružiti potpunu i svesrdnu stručnu pomoć. Prekorila sam se što sam se vratila u ured samo zato što nisam imala drugih opcija. No, to nije bilo ni od kakve pomoći.
Logika navedenih argumenata bila mi je potpuno jasna, no nastavio me mučiti poriv da nešto moram učiniti. Skupljala sam olovke žderući se iznutra. Nisam se mogla osloboditi osjećaja da sam pregledala neku sitnicu koja je od presudne važnosti i koja povezuje spomenute slučajeve. No, još uvijek nisam znala o kojoj je sitnici riječ. Morala sam nešto učiniti.
Izvukla sam jedan fascikl iz ormarića gdje čuvam izvještaje o starim slučajevima, i potom još jedan iz gomile slučajeva kojima sam se bavila u posljednje vrijeme. Odložila sam ih pokraj dosjea Adkinsove. Tri žuta fascikla. Tri žene istrgnute iz svoje sredine i zaklane s psihopats-kom zlonamjerom. Trottierova. Gagnonova. Adkinsova. Živjele su miljama udaljene jedna od druge, i dolazile iz različitih sredina. Bile su različite životne dobi, posjedovale različite fizičke karakteristike, no ipak se nisam mogla oteti dojmu da ih je iskasapila ista ruka. Claudel je uočavao tek njihove međusobne razlike, ali ja sam trebala pronaći vezu koja će ga uvjeriti da promijeni mišljenje.
Istrgnuvši komad iscrtanog papira, ugrubo sam skicirala tabelu. Odabrala sam kategorije koje sam smatrala relevantnim. Životna dob. Rasna pripadnost. Boja/duljina kose. Boja očiju. Visina. Težina. Odjeća u kojoj je posljednji put viđena. Bračni status. Jezik. Etnička skupi-na/vjera. Prebivalište. Mjesto/vrsta zaposlenja. Uzrok smrti. Datum i vrijeme smrti. Postupanje s tijelom nakon smrti. Mjesto na kojem je tijelo pronađeno.
Započela sam s Chantale Trottier, no ubrzo sam shvatila da dokumenti kojima raspolažem ne sadrže sve potrebne informacije. Željela sam proučiti sva policijska izvješća i fotografije mjesta zločina. Pogledala sam na sat. 13:45. Slučaj Trottier spadao je pod nadležnost kvibeške policije, i odlučila sam svratiti na prvi kat. Sumnjala sam da će u prostoriji Odjela za umorstva vladati radna atmosfera, pa je stoga možda bio pogodan trenutak da zatražim što mi je potreb-no.
Bila sam u pravu. Ogromna je prostorija bila gotovo prazna. Njezina je kolonija sivometal-nih stolova bila većim dijelom prazna. Trojica muškaraca okupila su se u donjem dijelu prostorije. Dvojica su sjedila jedan nasuprot drugome, gledajući se kroz gomile fascikala i košarica ispunjenih papirima.
Visok i mršav muškarac s ispijenim obrazima i kosom boje kositra sjedio je u stolici oslo-nivši noge na stol. Bio je to Andrew Ryan. Govorio je grubim i jednoličnim francuskim, kao što to znaju činiti engleski govornici. Sako mu je visio s naslona stolice, a prazni rukavi njihali se u ritmu kojim se poigravao olovkom. Sva trojica podsjetila su me na vatrogasce u vatrogas-noj postaji. Odmaraju se, ali sam znala da su spremni reagirati iste sekunde.
Kolega ga je promatrao s druge strane stola. Nagnuo je glavu na jednu stranu, poput kana-rinca koji proučava lice izvan krletke. Bio je nizak i mišićav, no tijelo mu je već počelo poprimati izbočine tipične za srednju dob. Nije imao bora, i bilo je očito da preplanuli ten održava u salonu za sunčanje. Gusta, crna kosa bila mu je stilski ošišana i savršeno počešljana. Izgledao je kao netko tko je došao na probno snimanje s ciljem da jednog dana postane filmska zvijezda. Nagađala sam da su mu i brkovi zasigurno djelo profesionalnih ruku. Na drvenoj pločici na njegovu stolu ispisivalo se ime Jean Bertrand.
Treći je muškarac sjedio naslonjen na kraj Bertrandova stola, osluškujući šale i odmjerava-jući resice na svojim talijanskim mokasinama. Čim sam ga ugledala, raspoloženje mi je splasnulo.
– ... kao koza kad sere brabonjke.
Sva trojica istodobno su se nasmijala grlenim smijehom, tipičnim za muškarce koji uživaju zbijajući šale na račun žena. Claudel je pogledao na sat.
Paranoidna si, Brennanice, rekla sam si. Sredi se. Pročistila sam grlo i počela se probijati kroz labirint stolova. Trio je ušutio i bacio pogled prema meni. Prepoznavši me, Bertrand i Ryan su se nasmiješili i ustali. Ne i Claudel. Nije ni pokušao prikriti svoje negodovanje. Ukočio se i spustio stopala, te nastavio proučavati resice na cipelama. Kad je podigao pogled, učinio je to samo kako bi provjerio koliko je sati.
– Doktorice Brennan, kako ste? – upitao me Ryan, prebacivši se na engleski i pružajući mi ruku. – Jeste li bili doma u posljednje vrijeme?
– Nisam već nekoliko mjeseci. – Čvrst stisak ruke.
– Već dugo Vas želim upitati nosite li kalašnjikov sa sobom kad odlazite dolje?
– Ne, uglavnom ih imamo samo za domaću uporabu. Već spremne.
Već sam se naviknula da me podbadaju u vezi nasilja koje vlada u SAD-u.
– Jesu li dolje konačno ubacili toalete u stambenu gradnju? – upitao je Bertrand. Američki jug bio mu je omiljena tema.
– Samo u većim hotelima – odvratila sam.
Primijetila sam da je Ryanu neugodno.
Andrew Ryan je netipičan inspektor u Odjelu za umorstva kvibeške policije. Rodio se u oblasti Nova Scotia. Sin je jedinac irskih roditelja koji su svoje liječničko zvanje stekli u Londonu. U Kanadu su došli govoreći samo jedan jezik. Engleski. Očekivali su da i sin krene njihovim stopama, a kako su bili iskompleksirani zbog vlastite jednojezičnosti, zakleli su se da će mu omogućiti da postane fluentan i u francuskom.
No, kad je bio na trećoj godini studija na sveučilištu St. Francis Xavier, stvari su iznenada krenule po zlu. Namamljen uzbuđenjem koji mu nudi život na rubu, Ryan se odao piću i pilulama. Počeo je sve manje vremena provoditi na fakultetu, a sve više u smrdljivim, mračnim okupljalištima motorista i dilera. Ubrzo je postao poznat lokalnoj policiji. Često bi njegove pijanke završile na podu zatvorske ćelije gdje bi se znao probuditi glave uronjene u vlastitu bljuvotinu. Tako je bilo sve dok jedne noći nije završio u bolnici St. Martha's. Netko mu je u vrat zabio razbijeni glavić boce Coca Cole, gotovo mu presjekavši vratnu arteriju.
Kao u priči o nanovo rođenom kršćaninu, uslijedilo je silovito i potpuno preobraćenje. No, kako ga je još uvijek privlačio nemoralni život, odlučio je jednostavno zamijeniti strane. Završio je dodiplomski studij kriminalistike, prijavio se i dobio posao u kvibeškoj policiji, dostigavši na posljetku titulu višeg policijskog inspektora.
Iskustvo koje je prikupio živeći na ulici bilo mu je od velike koristi. Uvijek je bio pristojan i ljubazan, a govorilo se da je ujedno i borac za pravdu. Navodno se mogao suočiti s kriminalci-ma na njihovu terenu, i vratiti im istom mjerom. Nikad nisam prije surađivala s njim, i sve to sam saznala od drugih koji su radili u Odjelu za umorstva. Nitko mi nikad nije rekao ništa negativno za njega.
– Što radite ovdje? – upitao me, ukazujući svojom izduljenom rukom na prozor. – Trebali biste biti vani i uživati u slavlju.
Iz ovratnika mu je izbijao tanak ožiljak. Bio je gladak i sjajan, i podsjetio me na gumenu zmijicu.
– Bit će da imam bijedan društveni život, i da ne znam što raditi kad su dućani zatvoreni.
Odmaknula sam šiške s čela i sjetila se kako se nisam presvukla. Još uvijek sam bila u opra-vi za vježbanje. Njihov besprijekoran izgled pomalo me plašio. Izgledali su kao da ih je netko skinuo s reklame za muški časopis.
Bertrand je obišao stol i pružio mi ruku. Kimnuo je glavom i nasmiješio mi se te smo se rukovali. Claudel me nastavio izbjegavati. Ni ja nisam bila oduševljena što smo oboje u istoj prostoriji.
– Zanimalo me bih li mogla pogledati jedan dokument od prošle godine? Chantale Trottier. Bila je ubijena u listopadu 1993. Tijelo je pronađeno u St. Jeromeu.
Bertrand je uperio prst u mene.
– Da, sjećam se! Ona mala koju su pronašli na odlagalištu smeća. Još nismo uhvatili gada koji ju je ubio.
Na sekundu sam uhvatila Claudela kako gotovo neprimjetno pogledava prema Ryanu. Sum-njala sam da je Claudel došao tek druženja radi. Bila sam uvjerena da su pričali o jučerašnjem umorstvu i znatiželjno sam se zapitala jesu li raspravljali i o slučajevima Trottierove i Gagno-nove.
– Naravno – odvratio je Ryan. Smiješio se, ali nisam mogla pogoditi što misli. – Što god Vam treba. Mislite da nam je nešto promaknulo?
Posegnuo je za kutijom cigareta i istresao jednu van. Stavivši je u usta, ispružio je paket prema meni. Odmahnula sam glavom.
– Ne, ne. Nisam to mislila – odgovorila sam. – Radim na nekoliko slučajeva koji me nepres-tano navode na slučaj Trottierove. Nisam zapravo sigurna što tražim. Samo bih htjela pregledati fotografije mjesta zločina i možda pročitati izvješće.
– Da, poznat mi je taj osjećaj – odvratio je, ispuhujući dim iz kuta usana. Ako doista zna da su svi ti slučajevi ujedno i Claudelovi, nije to namjeravao odati. – Ponekad jednostavno treba slijediti instinkte. Što mislite da je u pitanju?
– Misli da postoji psihopat koji je odgovoran za svako umorstvo još od Isusa.
Claudel je to rekao jednoličnim glasom, jedva pomičuči usnice. Odmjerila sam ga. Još uvi-jek je proučavao resice na svojim mokasinama. Nije pokušavao zamaskirati svoj prezir. Okrenula sam se, odlučivši ga ignorirati.
Ryan se nasmiješio i dobacio mu pogled. – Ma hajde, Luc, opusti se! Ne šteti provjeriti još jednom. Definitivno nećemo oboriti brzinski rekord ako pokušamo uhvatiti tog gada.
Claudel je na to otfrknuo i odmahnuo glavom. Ponovno je pogledao na sat.
Potom se Ryan obratio meni: – Što imate?
Prije no što sam uspjela odgovoriti, vrata su se širom otvorila i Michel Charbonneau uletio je unutra. Kretao se prema nama, žustro mimoilazeći stolove i mašući papirom u lijevoj ruci.
– Imamo ga – rekao je. – Imamo kurvinog sina! – Lice mu je bilo crveno i teško je disao.
– Bilo je i vrijeme – odvratio je Claudel, obraćajući mu se kao dostavljaču. – Da vidimo! – Njegova je nestrpljivost isključivala bilo kakvu pristojnost u ophođenju.
Charbonneau se namrštio, ali mu je predao papir. Potom su se on, Ryan i Berger nagurali jedan do drugoga. Glave su im se dodirivale i podsjetili su me na igrače koji provjeravaju plan igre. Charbonneau je nastavio pričati obraćajući se njihovim leđima.
– Idiot je upotrijebio njezinu bankovnu karticu sat vremena nakon što ju je sredio. Očigledno se nije dovoljno zabavio tog dana, pa je otišao do dépanneura na uglu kako bi podigao nešto gotovine. Samo što u taj dućan ne ulazi pristojna klijentela. Postavili su video kameru iznad bankomata koja je zabilježila transakciju i voilà! Dobili smo jednu krasnu fotografiju!
Glavom je ukazao na fotokopiju.
– Nije li predivan? Već sam ujutro otišao u dućan, ali tip koji je radio noćnu nije mu znao ime. Učinio mu se poznat. Rekao je da dođemo popričati s tipom koji dolazi raditi nakon devet. Navodno je naš tip redovita mušterija.
– Tako mu sveca – odvratio je Bertrand.
Ryan je buljio u sliku. Njegovo je visoko i mršavo tijelo natkrivalo tijelo njegova niskog kolege.
– Znači to je ta pederčina – odvratio je Claudel, pomno ispitujući sliku koju je držao u ruci. – Idemo ga pokupiti!
– I ja bih Vam se pridružila.
Potpuno su me smetnuli s uma. Okrenuli su se i odmjerili me. Ryan i Bertrand nisu ništa rekli, željno iščekujući daljnji razvoj situacije.
– C'est impossible – odvratio je Claudel. Obratio mi se na francuskom. Njegovi čeljusni mišiću su iskočili, a lice mu se istegnulo. Bio je mrtav ozbiljan.
Bilo je vrijeme da mu pokažem karte.
– Inspektore Claudel – započela sam, odgovarajući mu na francuskom i pažljivo birajući riječi. – Vjerujem da postoje nepobitne sličnosti između nekoliko smrtnih slučajeva koje sam bila zamoljena pregledati. Ako se ispostavi da sam u pravu, možda je samo jedna osoba, psihopat – kako ste i sami rekli, odgovorna za njihovu smrt. Možda sam u pravu, možda ne. Želite li zaista preuzeti odgovornost i zanemariti tu mogućnost riskirajući pritom živote drugih nedužnih žrtava?
Bila sam pristojna, ali nisam imala namjeru popustiti. Niti mene to uopće nije zabavljalo.
– Oh, k vragu, Luc, nek' ide s nama – javio se Charbonneau. – Samo ćemo obaviti razgovor.
– Da. Pokupit ćemo tog tipa s njom ili bez nje – nadodao je Ryan.
Claudel nije ništa odvratio. Izvadio je ključeve, ugurao fotografiju u džep i mimoišao me, krećući se prema izlazu.
– Idemo – rekao je Charbonneau.
Imala sam predosjećaj da će još jedan dan završiti prekovremenim radom.

http://www.book-forum.net

7Kathy Reichs – Već su bile mrtve Empty Re: Kathy Reichs – Već su bile mrtve Čet Mar 22, 2012 11:09 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
9. poglavlje

Trebalo nam je vremena da stignemo do dućana. Dok je Charbonneau kormilario zapadno niz ulicu De Maisonneuve, ja sam sjedila odostraga i gledala kroz prozor, ignorirajući pucketa-nje statičkog elektriciteta koje je dolazilo iz radio prijamnika. Bilo je poslijepodne i vladala je zapara. Pomicali smo se milimetar po milimetar, i promatrala sam vrućinu kako se diže s pločnika u drhtavim valovima.
Montreal se razmetao svojim patriotskim žarom. Svugdje su se mogli vidjeti ljiljani. Visili su s prozora i balkona, krasili majice, šešire i kratke hlačice. Bili su nacrtani na licima i vijorili se sa zastava i postera. Znojni slavljenici ispunjavali su ulice, krećući se istočno iz središta grada prema četvrti Main, i zagušujući protok automobila poput zadebljanja na stijenkama krvnih žila. Tisuće ljudi kretale su se ulicama, pritječući i otječući u rijekama plave i bijele boje. Iako se činilo kao da besciljno tumaraju, gomila se zapravo kretala prema sjeveru, ulici Sherbrooke i paradi. Probisvijeti su hodali usporedo s majkama koje su gurale dječja kolica. Ljudi u povorci i svi oni koji su se slučajno naplavili, napustili su ulicu St. Urbain u 14:00 sati. Brzo su se okrenuli i zakaskali istočno prema ulici Sherbrooke. Gomila se nalazila točno ispred nas.
Brujanje klima uređaja u autu nadglasavao je ljudski smijeh i sporadična pjesma. Neki su se već počeli i tući. Dok smo čekali da nam se otvori zeleno svjetlo na križanju s ulicom Amherst, promatrala sam kako klinac gura svoju djevojku uza zid. Imao je prljavoplavu kosu koja je bila kratko ošišana na tjemenu, i dugačka na vratu. Njegova koža blijedopileće boje zahvaljujući jakom suncu počela je poprimati boju grenadine. Krenuli smo prije no što se scena uspjela odigrati do kraja. Posljednje što sam vidjela bilo je zaprepašteno djevojčino lice prislonjeno na razgolićene ženske grudi. Treptala je očima, širom razjapivši usta. Lice joj je bilo uramljeno posterom za izložbu Tamare de Lempicke u Musée des Beaux Arts. «Une femme libre», pisalo je na posteru. «Slobodna žena». Još jedna životna ironija. Utješila me misao da mali kreten bar neće moći zaspati. Možda će čak dobiti i plikove.
Charbonneau se okrenuo prema Claudelu. – Daj da još jednom vidim sliku.
Claudel ju je izvukao iz džepa i Charbonneau ju je proučio, skačući pogledom s nje na guž-vu ispred.
– I nije baš nešto, zar ne? – rekao si je u bradu, dodajući mi je bez riječi.
U pitanju je bila uvećana crnobijela kopija video snimke, napravljene s velike visine i iz desnog kuta. Na njoj se nejasno ukazivala muška figura. Lice mu je bilo okrenuto u stranu. Bio je usredotočen na bankomat.
Kosa mu je bila kratka i čupava s prednje strane, i navučena preko čela poput šiški. Tjeme mu je bilo gotovo ćelavo. Kako bi to prekrio, načešljao je što je više mogao vlasi s lijeve strane glave na desnu. Inače mi se to najviše sviđa na muškarcima. Gotovo me jednako uzbuđuje kao kad ih vidim u «speedo» kupaćim gaćicama.
Guste obrve zaklanjale su mu oči, a uši su mu stršale poput latica maćuhice. Ten mu je bio mrtvačkoblijede boje. Nosio je kariranu košulju i nešto što je nalikovalo radničkim hlačama. Zrnatost fotografije i loš kut snimanja zamaskirali su preostale pojedinosti. Morala sam se složiti sa Charbonneauom. Snimka nije dobra. U pitanju može biti bilo tko. Vratila sam mu fotografiju bez riječi.
Dépanneurs su zapravo malo veći dućani na koje je moguće naići gotovo svugdje u Quebecu, odnosno gdje god postoji natkriveni prostor u koji je moguće ugurati police i hlad-njak. Razbacani su po cijelom gradu, a preživljavaju zahvaljujući ponudi osnovnih namirnica, mliječnih proizvoda i alkoholnih pića. Njima su načičkane sve četvrti. Stoga bi se moglo reći da tvore ležište kapilara koje prehranjuje pučanstvo koje živi u njihovoj neposrednoj blizini, ili sve slučajne putnike. U njima se uvijek mogu nabaviti mlijeko, cigarete, pivo i jeftino vino, a ostatak ponude određuju prohtjevi četvrti u kojoj su smješteni. Ne nude skupocjene artikle, ni parkirna mjesta, ali kvalitetniji dućani mogu imati bankomat. Upravo smo bili na putu k jednom takvom.
– Ulica Berger? – Charbonneau je upitao Claudela.
– Oui. Ide južno od Ste. Catherine. Skreni u bulevar René Lévesque i nastavi do ulice St. Dominique, a onda opet skreni na sjever. Ući ćeš u mrežu jednosmjernih ulica.
Charbonneau je skrenuo nalijevo i počeo se polako vući na jug. Bio je nestrpljiv. Dodavao je gas i kočio, zbog čega je chevrolet neprestano poskakivao. Počela me hvatati mučnina i odlučila sam usredotočiti se na dućane, kafiće i moderne zgrade od cigle koje su se nizale ulicom St. Denis, predstavljajući Sveučilište Quebeca.
– Sacré bleu!
– Calice! – odvratio je Charbonneau kad mu se ispriječio tamnozeleni karavan.
– Svinja! – Nadodao je nagazivši na kočnicu i potom se zaletio tik do toyotina branika. – Daj pogledaj tog zalizanog kretena!
Claudel nije obraćao pažnju. Očigledno je bio naviknut na Charbonneauovu hirovitu vožnju. Pomislila sam upitati ih imaju li nešto protiv mučnine, ali sam ipak zadržala jezik za zubima.
Kad smo se dovukli do bulevara René Lévesque, skrenuli smo zapadno, potom naglo na sjever i izašli na ulicu St. Dominique. Vratili smo se natrag ulicom Ste. Catherine i ponovno sam se našla u četvrti Main, udaljena samo jednu četvrt od Gabbynih djevojaka. Ulica Berger jedna je od malenih pokrajnjih ulica koje su se ugurale između bulevara St. Laurent i ulice St. Denis. Pružala se ispred nas.
Charbonneau je skrenuo iza ugla i parkirao uz rubnik ispred dépanneura Berger. Prljavi je znak stajao iznad ulaznih vrata, nudeći «bière et vin» . Izblijedjele reklame za pivo prekrivale su prozore, a požutjeli selotejp počeo se ljuštiti na mjestima. Mrtve mušice nagomilavale su se u slojevima na dnu prozorskog okvira. Željezne šipke štitile su staklo s vanjske strane. Dva su starca sjedila na kuhinjskim stolcima ispred ulaznih vrata.
– Tip se zove Halevi – rekao je Charbonneau, provjerivši u svojoj bilježnici. – Vjerojatno nam neće puno reći.
– Nikad ni ne kažu puno. Možda će mu se sjećanje poboljšati ako ga malo stisnemo – odvra-tio je Claudel, zalupivši vratima.
Starci su nas tiho promatrali.
Niz mjedenih zvončića zazvonio je kad smo ušli. Unutra je bilo vruće. U zraku se osjećao miris prašine, začina i starog kartona. Dva reda polica zauzimali su središnji prostor dućana, tvoreći jedan središnji prolaz i dva sa strane. Police su bile prašnjave, i prekrivene limenkama i namirnicama kojima je istjecao rok trajanja.
Na krajnjem desnom dijelu dućana nalazila se hladnjača. U njoj su bile kace oraha, leće, suhog graška i brašna. Izbor beživotnog povrća bio je uguran u njezin stražnji dio. Hladnjača je bila prastara i već odavno nefunkcionalna.
Uspravni hladnjaci s vinom i pivom bili su poredani uz lijevi zid. U stražnjem dijelu smjesti-la se malena otvorena škrinja. Bila je obložena plastikom kako bi zadržala nisku temperaturu. U njoj su se čuvale masline, mlijeko i feta sir. U krajnjem kutu nadesno od nje ugurao se banko-mat. Dućan je izgledao kao da nije obnovljen otkad se Aljaska pripojila SAD-u.
Blagajna je bila nalijevo od ulaznih vrata. Gospodin Halevi je sjedio za njom. Pričao je na mobitel i rukom prelazio po ćelavoj glavi. Pretpostavljala sam da mu je taj pokret ostao od mladosti dok je još imao kosu. Na blagajničkoj kasi stajao je natpis «NASMIJEŠITE SE. BOG VAS VOLI.» No, Halevi se nije držao vlastita savjeta. Lice mu je bilo crveno i bio je očigledno razdražen. Stajala sam sa strane i promatrala ga.
Claudel se postavio ispred blagajne i pročistio grlo. Halevi ga je zaustavio dlanom i zakima-o, gestikulirajući mu da «malo pričeka». Claudel je na to izvadio policijsku značku i odmahnuo glavom. Halevi je na trenutak izgledao zbunjen. Na brzinu je rekao nešto na indijskom, i potom isključio mobitel. Svojim je ogromnim očima, koje su se skrivale iza debelih stakala, naizmjen-ce pogledao u Claudela, pa u Charbonneaua.
– Da? – odvratio je.
– Vi ste Bipin Halevi? – upitao je Charbonneau na engleskom.
– Da.
Odložio je fotografiju na pult. – Bacite pogled. Prepoznajete li ovog tipa?
Halevi je okrenuo fotografiju prema sebi i nagnuo se nad nju, uhvativši je za rubove nervoz-nim prstima. Bio je napet, ali odlučio je zadovoljiti prohtjevu. Ili bar ostaviti dojam da surađu-je. Mnogi vlasnici dépanneursa prodaju krijumčarene cigarete i robu, te stoga policiju dočekuju s jednakim oduševljenjem kao i prijavu poreza.
– Kako bih mogao prepoznati ikoga na ovako lošoj slici? Je li to video snimka? Već su neki vaši bili tu. Što je tip učinio?
Halevi je pričao engleski s pjevajućom intonacijom, tipičnom za nekoga tko dolazi iz sjever-ne Indije.
– Znate li možda tko bi to mogao biti? – upitao je Charbonneau, ne obraćajući pažnju na njegovo pitanje.
Slegnuo je ramenima. – Nikad ne propitkujem mušterije. Osim toga, slika je jako mutna. A i lice mu je okrenuto.
Promeškoljio se. Uočila sam da se počeo opuštati. Vjerojatno je shvatio da nije on predmet istrage. Policija je došla raspitati se u vezi zaplijenjene video snimke.
– Je li riječ o nekome tko živi u blizini? – upitao je Claudel.
– Kažem Vam da ne znam.
– Podsjeća li Vas imalo na nekoga tko svraća ovamo?
Halevi je buljio u sliku.
– Možda. Da, možda. Ali, ipak, slika je mutna. Žao mi je što Vam ne mogu pomoći. Ja... Možda je tip kojeg sam znao viđati.
Charbonneau ga je presjekao pogledom, vjerojatno misleći isto što i ja. Je li im Halevi poku-šavao ugoditi, ili je doista prepoznao nekoga na fotografiji?
– Koga?
– Ma... ne poznajem ga. U pitanju je samo tek jedna mušterija.
– Postoji li obrazac u njegovu ponašanju?
Halevi mu je uputio prazan pogled.
– Dolazi li tip uvijek u isto vrijeme? Dolazi li iz istog smjera? Kupuje li uvijek iste stvari? Nosi li jebene balerinke? – Claudel je počeo gubiti živce.
– Rekao sam Vam. Ne postavljam pitanja. Ne primjećujem stvari. Samo prodajem robu. Noću sam kod kuće. Tip u faci izgleda kao bilo tko drugi. Svi oni dođu i odu.
– Dokad Vam je dućan otvoren?
– Do dva.
– Je li došao tijekom noći?
– Možda.
Charbonneau je unosio podatke u notes s kožnim uvezom. Zasad ih nije bilo previše.
– Jeste li radili jučer poslijepodne?
Halevi je zakimao glavom. – Bilo je puno posla zbog praznika, znate. Ljudi su možda mislili da danas neću raditi.
– Jeste li ga vidjeli kad je ušao?
Halevi je ponovno proučio fotografiju, i rukama ponovno skliznuo preko glave sve do vrata, energično trljajući preostalu aureolu kose. Ispuhnuo je i bespomoćno bacio ruke u zrak.
Charbonneau je ubacio fotografiju u notes i zatvorio ga. Odložio je posjetnicu na pult.
– Ako se sjetite nečega, gospodine Halevi, nazovite me. Hvala Vam što ste nam posvetili nekoliko dragocjenih minuta.
– Svakako, svakako – odvratio je. Lice mu se razvedrilo prvi put otkad je ugledao značku. – Javit ću Vam se.
– Svakako, svakako – ponovio je Claudel kad smo izašli van. – Ta će se žaba krastača javiti kad se Majka Tereza poševi sa Saddamom Husseinom.
– Čovjek radi u dépanneuru. Ima curry umjesto mozga – odvratio je Charbonneau.
Dok smo se prelazili cestu prema autu, okrenula sam glavu. Starci su još uvijek sjedili ispred vrata. Izgledali su kao dio stalnog postava. Podsjetili su me na kamene pse na ulazu u budistički hram.
– Dajte mi malo tu fotografiju – rekla sam Charbonneauu.
Iznenađeno me pogledao, i potom je izvadio. Claudel je otvorio vrata auta i vrući zrak ispa-rio je van. Prebacio je ruku preko okvira, naslonio se stopalom na prag i pogledao me. Dok sam prelazila cestu vraćajući se natrag do dućana, čula sam ga kako nešto dobacuje Charbonneauu. Nasreću, nisam čula što.
Prišla sam starcu koji je sjedio nadesno. Nosio je sportske hlačice čija je crvena boja odavno izblijedjela, majicu bez rukava, sokne i kožnate cipele. Njegove su koščate noge bile išarane proširenim venama. Izgledalo je kao da je netko presvukao bijelu kožu preko nahrupina špageta. Po upalim obrazima i uvučenim usnicama shvatila sam da nema ni svoje, ni umjetne zube. Iz jednog kuta usta virila mu je cigareta, opasno se nagnuvši nadolje kao da će svaki čas ispasti. Sa zanimanjem me promatrao kako prilazim.
– Bonjour – rekla sam.
– Hej – odvratio je, nagnuvši se kako bi odlijepio znojna leđa od ispucanog, vinilnog naslo-na stolice. Ili nas je čuo kako pričamo, ili je prepoznao moj naglasak.
– Vruć dan.
– Bilo je i gorih. – Cigareta mu je poskakivala u ustima dok je govorio.
– Živite negdje u blizini?
Zabacio je svoju mršavu ruku u smjeru bulevara St. Laurent.
– Mogu li Vas nešto upitati?
Ponovno je prekrižio noge i kimnuo glavom.
Pružila sam mu fotografiju.
– Jeste li već vidjeli ovog čovjeka?
Uzeo je fotografiju lijevom rukom, odmaknuo je od sebe i zaklonio desnom rukom od sun-ca. Dim mu je lebdio preko lica. Toliko ju je dugo proučavao da sam pomislila kako je odlutao u mislima. Sivobijela mačka sa nezacijeljenim, crvenim ranama provukla se iza njegove stolice i nestala iza ugla.
Drugi je starac položio obje ruke na koljena i podigao se gunđajući. Nekoć svijetla koža izgledala je kao da je u toj stolici proveo stotinu dvadeset godina. Namjestio je naramenice i remen koji su mu pridržavali sive radničke hlače i polako nam prišao. Rub njegove bejzbol kape s natpisom bejzbol kluba Mets dodirnuo je rame njegova prijatelja kad se nagnuo kako bi i on bacio pogled na fotografiju. Starac s proširenim venama na posljetku ju je vratio.
– Ni vlastita ga majka ne bi mogla prepoznat'. Slika je za bacit'.
No, drugi je starkelja bio od veće pomoći.
– Živi tamo negdje – rekao je, uperivši požutjeli prst niz četvrt u smjeru trošne trokatnice od cigle. Nastavio je govoriti toliko izraženim joualom da ga nisam gotovo uopće razumjela. Niti on nije imao zube i brada mu se podizala gotovo do nosa. Kad je konačno stao, ukazala sam na fotografiju i potom na zgradu. Zakimao je glavom.
– Souvent? – Često?
– Mmm, oui – odvratio je podigavši obrve i ramena. Potom je izbacio donju usnicu i nekoli-ko puta okrenuo ruke. Recimo često.
Drugi je starac odmahnuo glavom i otfrknuo s prezirom.
Pozvala sam Charbonneaua i Claudela da mi se pridruže. Kad su prišli, pojasnila sam im što mi je starac rekao. Claudel me pogledao kao da sam muha zujara koje bi se pod hitno trebalo riješiti. Presrela sam mu pogled, izazivajući ga da zucne jednu jedinu riječ. Dobro je znao da su sami trebali popričati sa starcima.
Charbonneau nam je okrenuo leđa i obratio im se. Claudel i ja smo stajali sa strane i slušali. Njegov je «joual» bio brz poput vatrene paljbe. Rastezao je vokale i gutao krajnje slogove. Gotovo ništa nisam shvatila iz njihova razgovora, no pokreti i signali bili su mi u potpunosti jasni. Starac s naramenicama rekao je da tip živi nekoliko kuća dalje. No, starac s proširenim venama nije se složio.
Na kraju se Charbonneau okrenuo prema nama. Kimnuo je glavom u smjeru auta, gestikuli-rajući nam da ga slijedimo. Dok smo prelazili ulicu, mogla sam osjetiti kako nas prate dva para reumatičnih očiju.

10. poglavlje

Charbonneau se naslonio na auto, istresao cigaretu iz kutije i potom je zapalio. Tijelo mu je bilo napeto poput luka. Neko je vrijeme šutio. Činilo mi se kao da analizira starčeve riječi. Kad je progovorio, usta su mu bila stisnuta u crtu, a usnice se jedva pomicale.
– Što mislite? – upitao je.
– Izgleda da provode puno vremena ovdje – započela sam. Osjetila sam kako mi se rječica znoja slijeva niz leđa.
– Možda su tek stare, senilne budale – odmah je nadodao Claudel.
– A možda su doista vidjeli seronju – odvratio je na to Charbonneau. Povukao je dubok dim i kvrcnuo cigaretu srednjim prstom.
– Nisu baš briljirali u pitanju pojedinosti – nastavio je Claudel.
– Da – složio se Charbonneau – ali svi smo se složili da se tipa ne bi moglo ni po čemu za-pamtiti. Uostalom, mutanti njegova kalibra obično se ne izlažu previše oku javnosti.
– A i djedica broj dva činio se prilično uvjeren da ga je vidio – nadodala sam.
Claudel je otpuhnuo s prezirom. – Ta dvojica sa sigurnošću mogu znati samo dvije stvari: gdje je prva vinarija, a gdje najbliži zavod za transfuziju krvi. Vjerojatno su to jedine dvije lokacije koje mogu pronaći na mapi.
Charbonneau je povukao posljednji dim, odbacio čik i zgnječio ga cipelom. – Možda će biti uzalud, a možda i ne. Ne želim nagađati. Predlažem da pogledamo i da ga uhapsimo ako ga nađemo tamo.
Claudel je ponovno slegnuo ramenima. – O.K. Ali nemam namjeru riskirati svoje dupe samo tako. Pozvat ću pojačanje.
Pogledao je prvo u mene, a onda u Charbonneaua upitno podigavši obrve.
– Meni ne smeta – odvratio je Charbonneau.
Odmahujući glavom, Claudel je potom obišao auto i uvukao se na suvozačko mjesto. Vidje-la sam kroz prozor kako poseže za radio prijamnikom.
Charbonneau se okrenuo prema meni. – Budite na oprezu – rekao mi je. – Ako izbije frka, samo se sagnite.
Cijenila sam što se suzdržao od upozorenja da ne smijem ništa dirati.
Za manje od minute Claudelova glava ponovno se ukazala iznad vrata.
– Allons-y! – rekao je. Idemo!
Uvukla sam se na stražnje sjedalo, a njih su dvojica ponovno sjeli naprijed. Charbonneau je upalio auto i polako smo nastavili ulicom. Claudel se okrenuo prema meni.
– Nemojte ništa dirati. Ako je to tip kojeg tražimo, ne smijemo ništa zajebati!
– Nastojat ću – odvratila sam pokušavajući se suzdržati od sarkazma. – Ja sam samo pripad-nik netosteronskog spola i nama je teško ponekad zapamtiti takve stvari.
Otpuhnuo je i okrenuo se natrag. Bila sam uvjerena da bi ujedno okrenuo očima i napravio grimasu da je imao zahvalnu publiku.
Charbonneau je parkirao auto uz rubnik, negdje nasred četvrti. Osmotrili smo zgradu. Bila je okružena praznim zemljištem. Ispucani cement i šljunak zarasli su u travu. Parcela je bila prekrivena razbijenim bocama, starim gumama i otpacima koji se obično nakupljaju na napuš-tenim gradskim površinama. Netko je naslikao kozu na zidu sa suprotne strane. Na oba uha imala je obješenu automatsku pušku, a u ustima je držala ljudski kostur. Zapitala sam se razumije li itko osim autora značenje slike.
– Stari ga nije vidio danas – oglasio se Charbonneau, lupkajući prstima po upravljaču.
– Kad su naši bili u ophodnji? – upitao je Claudel.
– U deset – odvratio je Charbonneau. Pogledao je na sat. Claudel i ja učinili smo isto. Kra-san primjer Pavlovljevog refleksa. Bilo je 15:10.
– Možda čovjek voli dugo spavati – nastavio je Charbonneau. – Ili je možda iscrpljen od jučerašnjeg izleta.
– Ili možda uopće nije tamo, pa starkelje sad krepavaju od smijeha.
– Možda.
Promatrala sam skupinu djevojčica kako prelaze prazno zemljište iza zgrade. Ispreplele su ruke kao što to tinejdžerke znaju činiti kako bi pokazale svoje prijateljstvo. Njihove su hlačice bile u bojama kvibeške nacionalne zastave. Gledala sam plesni ansambl ljiljana kako se njiše dok su se njih dvije probijale kroz korov. Svaka je isplela kosu u afričke pletenice i obojila je svijetloplavom bojom. Sudarale su se u hodu, i njihov se smijeh probijao vrućim, ljetnim zrakom. Dovoljan je samo jedan luđak i njihovi mlad i veseo život može se zauvijek ugasiti. Spopao me bijes. Je li moguće da sjedimo ni desetak metara od jednog takvog čudovišta?
Bijeloplavi policijski auto tiho se dovukao iza nas. Charbonneau je izašao i obratio se poli-cajcima. Vratio se za minutu.
– Pokrivat će stražnji dio – rekao je, kimnuvši glavom prema njihovu autu. Bio je oštar, i u njegovu glasu više nije bilo trunka ironije. – Allons-y!
Kad sam otvorila vrata, Claudel je otvorio usta kako bi nešto rekao, ali je promijenio mišlje-nje i krenuo prema stanu. Slijedila sam ga zajedno s Charbonneauom. Primijetila sam da je raskopčao sako. Desna mu je ruka bila napeta i savijena u laktu. Refleksna spremnost. Za što? Upitala sam se.
Zgrada od crvene cigle bila je usamljena. Njezini su susjedi već odavno nestali. Smeće je prekrivalo susjedna zemljišta, a veliki cementni blokovi bili su porazbacani po njima, poput stijena koje izranjaju nakon otapanja leda. Zahrđala i ovješena ograda od metalnih karika zatvarala je južni dio zgrade. Koza je gledala na sjever.
Tri su ulaza bila poredana jedan tik do drugog, a njihova su vrata bila bijela i trošna. Nije bilo stubišta, i izravno su se otvarala na asfaltnu površinu koja je vodila do rubnika. Nekoć jarkocrvena boja pločnika poprimila je zagasito smeđu nijansu.
Na prozoru kod trećih vrata stajao je rukom ispisan natpis. Bio je naslonjen na istegnutu čipkastu zavjesu koja je bila tamnosive boje. Staklo je bilo toliko prljavo da sam jedva pročitala natpis. Chambres à louer, #1. «Iznajmljujem sobe». Claudel je stao nogom na stepenicu i pozvonio na jedno od dva gumba koja su se nalazila tik do vrata. Nije bilo odgovora. Ponovno je zazvonio i potom zalupao.
– Tabernac! – zavrištao je nečiji glas, gotovo mi probivši bubnjiće. Poskočila sam od stra-ha.
Okrenula sam se i shvatila da glas dolazi s prozora na prvom katu koji je bio udaljen tek dvadesetak centimetara nalijevo od nas. Kroz paravan nas je gledalo namrgođeno lice, ne namjeravajući prikriti ljutnju.
– Što radiš? Ako razbiješ ta vrata, trou de cul , platit ćeš za nova!
– Policija – odvratio je Claudel, ignorirajući aluziju s anusom.
– Je li? Pokažite mi neki dokaz.
Claudel je približio svoju značku paravanu. Figura se nagnula prema naprijed i u tom sam trenutku shvatila da je u pitanju žena. Lice joj je bilo crveno i praseće, a obrubljivala ga je prozirna marama žute boje, koju je zavezala u krupnu mašnu na vrhu glave. Krajevi marame izbijali su nagore i drhtali poput latica. Nije imala nikakvo naoružanje, štoviše, devedeset kilograma viška, ali je ipak osjetno nalikovala naslikanoj kozi.
– Onda? – Krajevi marame lepršali su zrakom dok nas je naizmjence pogledavala. Odlučivši da sam ja najmanje opasna, konačno se zaustavila na meni.
– Željeli bismo Vam postaviti nekoliko pitanja – odgovorila sam, shvaćajući odmah da primjenjujem stereotipni policijski nastup. Mogla sam ga izvesti na engleskom, ali ništa se bitno ne bi promijenilo. Ovako sam bar izostavila poznato američko «gospođo» na kraju rečenice.
– Je li to u vezi Jean-Marca?
– Smijemo li ući? – odvratila sam, pitajući se tko je Jean-Marc.
U početku se nećkala, a onda je nestala. Za nekoliko sekundi čuli smo kako se otključavaju lokoti, i na ulaznim vratima se pojavila ogromna žena u žutoj kućnoj haljini od poliestera. Tamne mrlje znoja ukazivale su joj se ispod ruku i na trbušnom dijelu, a u naborima vrata uočila sam tragove prljavštine. Zatvorila je vrata za nama i odgegala se niz uski hodnik. Nestala je iza prvih vrata nalijevo. Slijedili smo je hodajući jedno iz drugoga. Claudel je bio na čelu, a ja na kraju kolone. U hodniku je smrdjelo na kupus i izgorjelu mast, a temperatura je dostizala najmanje trideset stupnjeva.
Njezin je sićušni stan bazdio na ustajali pijesak za mačke. Bio je nakrcan tamnim i teškim namještajem koji se proizvodio na veliko dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Sumnjala sam da ga je od onda dala presvući. U dnevnoj sobi je čist, dug i uski tepison od vinila dijagonalno bio položen preko izlizane imitacije perzijskog saga. Nigdje nije bilo ni centimetra slobodnog prostora.
Žena se odvukla do duboke, mekane fotelje smještene tik do prozora i polako spustila u nju. Zapela je pritom za metalni stolić za televizor koji joj se nalazio s desne strane. Stolić se zanjihao i limenka dijetalne Pepsi Cole koju je netko odložio na njega na trenutak je zadrhtala. Skrasivši se na posljetku, nervozno je okrenula glavu i pogledala kroz prozor. Očekuje li nekoga, ili joj jednostavno ne odgovara što smo je prekinuli u nadgledanju ulice?
Pružila sam joj fotografiju. Bacila je pogled i oči su joj istog trenutka poprimile oblik ličinki, gotovo se gubeći iza debelih kapaka. Potom je podigla glavu i odmah joj je postalo jasno da se dovela u neugodan položaj. No, bilo je prekasno. Nadvisivali smo je. Ispružila je vrat i nai-zmjence nas pogledala svojim ličinkastim očima. Više nije bila ratoborna. Odlučila je držati se na oprezu.
– Vi ste...? – započeo je Claudel.
– Marie-Eve Rochon. O čemu je riječ? Je li Jean-Marc u nevolji?
– Vi ste kućepaziteljica?
– Skupljam najamninu za vlasnika – odgovorila je. Iako joj nije preostalo previše mjesta, uspjela se promeškoljiti i fotelja se na to škripeći pobunila.
– Poznajete ga? – upitao je Claudel, ukazujući na fotografiju.
– Da i ne. Živi ovdje, ali ga ne poznajem.
– Gdje?
– Na broju 6. Prvi ulaz, soba u prizemlju – rekla je, široko zamahnuvši rukom. Ovješeno, kvrgavo meso zatreslo se poput hladetine.
– Kako se zove?
Zamislila se na trenutak, odsutno se igrajući vrškom marame. Kuglica znoja na njezinu čelu dostigla je hidrostatički maksimum, prsnula i pojurila joj niz lice. – St. Jacques. Naravno, obično mi stanari ne kažu svoje pravo ime.
Charbonneau je zapisivao.
– Koliko dugo tu živi?
– Možda godinu dana. To je jako dugo. Ljudi koji tu žive uglavnom su skitnice. No, ne vi-đam ga često. Možda jednostavno dođe i ode. Ne obraćam previše pažnju. – Spustila je pogled i namreškala usnice pokušavajući prikriti tako očiglednu laž. – Ne postavljam pitanja.
– Je li Vam ostavio kakve podatke?
Snažno je ispuhnula i usnice su joj zadrhtale. Polako je odmahnula glavom.
– Dolazi li mu tko u posjet?
– Rekla sam vam. Ne viđam ga tako često. – Claudel je nakratko ušutio. Nastavila se nervo-zno poigravati maramom, nesvjesno vukući čvor nadesno. – Čini mi se da je uvijek sam.
Charbonneau se ogledao oko sebe. – I drugi su stanovi poput ovoga?
– Moj je najveći. – Kutovi usana iznenada su joj zadrhtali, a brada se gotovo neprimjetno podignula. Čak i u tako bijednoj situaciji uvijek ima mjesta za ponos. – Drugi su gotovo uništeni. Neki od njih samo su prostorije sa rešoima i toaletima.
– Je li sada tu?
Žena je slegnula ramenima.
Charbonneau je zatvorio svoju bilježnicu. – Trebamo popričati s njim. Hajdemo!
Izgledala je iznenađeno. – Moi?
– Možda ćemo morati ući u stan.
Nagnula se naprijed i otrljala ruke o butine. Razrogačila je oči, i nosnice su joj se raširile. – Ne mogu to učiniti. To predstavlja zadiranje u tuđu privatnost. Potreban vam je nalog, zar ne?
Charbonneau ju je pogledao bez riječi, a Claudel je duboko uzdahnuo, glumeći dosadu i razočaranje. Promatrala sam kako se potočić kondenzirane vode slijeva niz limenku Pepsija i pridružuje prstenu vode na dnu. Nitko nije govorio, niti se micao.
– U redu, u redu, ali to je vaša zamisao!
Prebacujući težinu s jedne na drugu butinu, polako je počela izbacivati tijelo u dijagonalnim smjerovima poput jedrenjaka koji neprestano mijenja smjer. Pritom joj se kućna haljina podizala, otkrivajući ogromne površine prošaranog mesa. Kad je konačno uspjela postići ravnotežu i dovući se na rub stolice, obje je ruke položila na naslone i odgurnula se.
Polako se dovukla do radnog stola na drugom kraju prostorije i otvorila ladicu. Prekopala ju je i izvukla ključ. Provjerila je što piše na privjesku i potom ga pružila Charbonneauu.
– Hvala Vam, gospođo. Sa zadovoljstvom ćemo provjeriti ima li kakvih prekršaja na Vašem posjedu.
Kad smo se okrenuli kako bismo izašli van, više nije mogla suzdržati radoznalost. – Hej, što je tip učinio?
– Vratit ćemo Vam ključ na odlasku – odvratio je Claudel. Otišli smo i ponovno sam osjetila kako nas netko prati pogledom.

Hodnik u prvom ulazu bio je istovjetan hodniku iz kojeg smo netom izašli. Postojala su jedna vrata nalijevo i jedna nadesno, a u krajnjem dijelu nalazilo se strmo stubište koje je vodilo na gornji kat. Stan broj 6 bio je prvi nalijevo. U zgradi je bilo zagušujuće sparno. Vladala je sablasna tišina.
Charbonneau je stajao s desne, a Claudel i ja s lijeve strane vrata. Obojica su skinuli sakoe. Claudel je položio ruku na dršku svojeg magnuma. Pokucao je na vrata. Nije bilo odgovora. Pokucao je još jednom. Opet ništa.
Pogledao je u Charbonneua i kimnuo glavom. Potom je uvukao kutove usana i lice mu je poprimilo ptičji izraz. Charbonneau je umetnuo ključ u bravu i otvorio vrata. Ostali smo nepomično stajati, osluškujući kako se čestice prašine vraćaju natrag na svoje mjesto. Ništa.
– St. Jacques?
Tišina.
– Gospodine St. Jacques?
Opet tišina.
Charbonneau je podigao ruku ukazujući mi da pričekam. Pustila sam ih da prvi uđu unutra, a onda sam ušla i ja. Srce mi je uzbuđeno tuklo.
U prostoriji je bilo malo pokućstva. U donjem lijevom kutu visjela je ružičasta, plastična zavjesa. Njezini su pohrđali prstenovi bili nanizani na polukružnu šipku, pretvarajući taj dio prostorije u improviziranu kupaonicu. Ispod zavjese sam ugledala donji dio komode i dvije cijevi koje su vjerojatno vodile do sudopera. Bile su poprilično hrđave, a prekrivala ih je zelena kolonija nepoznatog oblika života. Uz stražnji zid nadesno od zavjese bio je postavljen pult od ultrapasa. Na njemu sam uočila rešo, nekoliko plastičnih vrčeva te svakojake posude i tavice.
Nespravljen krevet nalazio se ispred zavjese, tik do zida s lijeve strane, a stol napravljen od velike šperploče prijanjao je uz desni zid. Nogare su mu činila dva kozlića za piljenje drva. Na svakome od njih ugledala sam žig. Bili su vlasništvo grada Montreala. Knjige i novine prekri-vale su površinu stola. Zid iznad njega bio je prekriven mapama, fotografijama i novinskim člancima. Bio je to mozaik izrezanih i zalijepljenih komadića papira. Metalna stolica na rasklapanje bila je ugurana ispod stola. Jedini prozor u sobi nalazio se nadesno od ulaznih vrata, a bio je istovjetan prozoru u stanu gospođe Rochon. Dvije žarulje izbijale su iz otvora u stropu.
– Lijep stan, nema što – oglasio se Charbonneau.
– A-ha. Upravo predivan. Iako mi se herpes daleko više sviđa. Ili tupe Burta Reynoldsa.
Claudel je ušao u improviziranu kupaonicu. Izvukao je kemijsku iz džepa i oprezno odmak-nuo zavjesu.
– Možda će Ministarstvo obrane željeti uzorke. Možda se nešto odavde može iskoristiti za biološko oružje – Pustio je zavjesu i krenuo prema stolu.
– Seronja čak nije ni ovdje – odvratio je Charbonneau, odbacivši vrhom cipele kraj deke na krevet.
Pogledala sam koje se kuhinjsko posuđe nalazi na pultu. Dva vrča za pivo s logotipom Exposa. Uleknuta tava u kojoj se skrutnulo nešto što je nalikovalo špagetima. Napola pojeden komad sira izvirivao je iz špageta u plavoj, porculanskoj zdjelici. Plastična čaša iz Burger Kinga. Nekoliko celofanskih pakiranja slanih krekera.
Tek kad sam se nagnula nad rešo iznenada mi je sinulo. Toplina koja se širila iz njega sledila mi je krv u žilama. Okrenula sam se prema Charbonneauu.
– Ovdje je!
Čim sam to izgovorila, vrata u desnom kutu sobe naglo su se otvorila i udarila u Claudela. Izbacila su ga iz ravnoteže, i prignječila mu desnu ruku i rame uza zid. Netko je pojurio kroz sobu u polusagnutom položaju, krećući se prema ulaznim vratima. Čula sam ga kako hripće.
Usred mahnitog trka na stotinku je podigao glavu i njegove su tamne oči, skrivene ispod oboda narančaste kape, presrele moje. Bio je to pogled prestrašene životinje. Nakon toga je nestao.
Claudel je uspio povratiti ravnotežu. Izvadio je pištolj i pojurio kroz vrata. Charbonneau je pojurio za njim. Ne razmišljajući ni sekunde, i ja sam učinila isto.

http://www.book-forum.net

8Kathy Reichs – Već su bile mrtve Empty Re: Kathy Reichs – Već su bile mrtve Čet Mar 22, 2012 11:12 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
11. poglavlje

Sunce me zaslijepilo čim sam izletjela na ulicu. Zaškiljila sam i bacila pogled kako bih loci-rala Charbonneaua i Claudela. Parada je već prošla, i velik se broj ljudi vraćao iz ulice Sher-brooke. Uočila sam Claudela kako se probija kroz gomilu. Lice mu je bilo crveno i iskrivljeno u grimasu. Zahtijevao je da mu se ljepljiva tijela maknu s puta. Charbonneau ga je slijedio. Držao je značku ispred sebe, koristeći je kao dlijeto kojim će izdupsti prolaz.
Gomila se i dalje slavljenički zabavljala, ne primjećujući da se događa nešto neobično. Jedna se odeblja plavuša njihala na ramenima svog dragog. Zabacila je glavu, a ruke podigla u zrak mašući bocom piva. S ulične je svjetiljke visio pijanac. Zavezao si je kvibešku zastavu poput Supermanova plašta. Pobuđivao je gomilu skandirajući «Québec pour les Québecois! » Primijetila sam da je postalo bučno.
Skrenula sam na napušteno zemljište. Popela sam se na cementni blok i stala na prste kako bih imala pogled na čitavu gomilu. St. Jacquesa, ako je on bio osoba koju smo tražili, nisam nigdje mogla vidjeti. Bio je na domaćem terenu, i iskoristio je tu prednost kako bi prevalio što veću udaljenost.
Ugledala sam kako jedan čovjek iz pojačanja odlaže svoj prijamnik i pridružuje se potjeri. Vjerojatno je zatražio da pošalju još jedna kola, ali sumnjala sam da će se uspjeti probiti kroz gomilu. On i njegov partner već su se gurali prema križanju ulica Berger i Ste. Catherine, ali bili su poprilično daleko od Claudela i Charbonneaua.
A onda sam odjednom ugledala narančastu kapu. Kretala se ispred Charbonneaua koji je skrenuo istočno, u ulicu Ste. Catherine. Nije ju mogao zamijetiti kroz masu tijela koja mu se ispriječila. Odmah mi je bilo jasno da se St. Jacques probija prema zapadu. Zamahala sam rukama kako bih privukla Charbonneauovu pažnju, ali uzaludno. Claudela sam izgubila iz vida, a nijedan od patrolnih policajaca nije me mogao zapaziti.
Ne dvojeći ni sekunde, skočila sam s kamena i ubacila se u gomilu. Miris znoja, kreme za sunčanje i mlakog piva isparavao se iz tijela koja su me okruživala, tvoreći sumaglicu ljudskog smoga. Oborila sam glavu i nastavila se probijati kroz krdo s manje uobičajene pristojnosti, kopajući put k St. Jacquesu. Nisam imala značku kojom bih mogla opravdati svoje grubo ponašanje, te sam se stoga proguravala izbjegavajući tuđe poglede. Uglavnom su ljudi nagura-vanje doživjeli dobroćudno, ali neki su ipak zastali kako bi mi dobacili uvrede. Većina ih je reagirala u skladu sa svojim spolom.
Pokušala sam locirati St. Jacquesovu kapu preko nekoliko stotina glava koje su mu okruži-vale, ali bilo je to nemoguće. U glavi sam zamislila stazu kojom se trebam kretati k mjestu gdje sam ga prethodno uočila, i nastavila se probijati kroz tijela poput ledenjaka na rijeci St. Lawrence.
Gotovo sam i uspjela. No, kad sam se približila ulici Ste. Catherine nešto me iznenada zgra-bilo straga. Ruka veličine reketa za tenis zamotala mi se oko grla, zategnuvši mi konjski repić nadolje. Brada mi se podigla i čula sam kako mi nešto krcka u vratu. Ruka me potom povukla unatrag i stisnula o prsa građevinskog radnika jetijevske veličine. Osjetila sam toplinu njegova tijela i znoj. Upijao mi se u kosu i leđa. Spustio je glavu i iznenada me zapahnuo miris kiselog vina, cigareta i ustajalog nacho čipsa.
– Hej, mala, koji se kurac preguravaš?!
Nisam mogla odgovoriti čak i da sam htjela, i to ga je još više razljutilo. Oslobodio me, uhvatio rukama za ramena i snažno odgurnuo. Glava mi je poletjela naprijed kao da ju je netko izbacio iz katapulta. Zbog siline izbačaja udarila sam o ženu u kratkim hlačicama i visokim petama. Ona je zavrisnula, i ljudi oko nas odmah su se razmaknuli. Izbacila sam ruke ispred sebe kako bih pokušala uspostaviti ravnotežu, ali bilo je prekasno. Posrtala sam prema tlu odbijajući se o nečija koljena.
Padajući na pločnik, poskliznula sam se i aterirala na obraz i čelo. Odmah sam izbacila ruke preko glave kako bih se zaštitila. Krv mi je pulsirala u ušima. Osjetila sam kako se mi se šljunak zabija u desni obraz i znala sam da sam ogulila kožu. Pokušala sam se podići, no netko mi je čizmom nagazio na prste. Gomila se nastavila kotrljati preko mene, i sve što sam vidjela oko sebe bila su koljena, noge i stopala. Nitko me ne bi primijetio sve dok ne bi zapeo o moje tijelo.
Okrenula sam se na bok i ponovno pokušala postaviti na ruke i koljena. Nenamjerni udarci stopala i nogu onemogućavali su mi da se ispravim. Nitko se nije zaustavio kako bi me zaštitio, ili mi pomogao ustati.
A onda sam začula nečiji razjareni glas i osjetila kako se gomila razmiče. Oko mene se oslo-bodilo nešto prostora. Ugledala sam nečiju ruku ispred svog lica, i nečiji su me prsti nestrpljivo pozvali da ustanem. Zgrabila sam ruku i podigla se, vraćajući se ponovno u sferu ispunjenu suncem i kisikom.
Ruka je pripadala Claudelu. Dok mi je jednom pomagao da se osovim na noge, drugom je zadržavao gomilu. Vidjela sam kako mu se usnice pomiču, no nisam razumjela što mi pokušava reći. Kao i obično, činilo se da je uzrujan. Ipak, nikad prije nije izgledao tako dobro. Prestao je pričati, zastao i pregledao me od glave do pete. Uočio je poderotinu na desnom koljenu i ogrebane laktove. Pogled mu se zaustavio na desnom obrazu. Bilo je oguljeno i krvarilo je, a oko s te strane lica počelo je oticati i polako se zatvarati.
Pustio mi je ruku, izvadio maramicu iz džepa i ukazao mi na lice. Kad sam posegnula za maramicom, uočila sam da mi ruka drhti. Pokupila sam krv s obraza i odstranila šljunak, presavila je te čistim dijelom prekrila obraz.
Nagnuo se i povikao mi u uho. – Ostanite uz mene!
Zakimala sam glavom.
Potom se počeo probijati prema zapadnoj strani ulice Berger gdje nije bilo toliko ljudi. Sli-jedila sam ga, gotovo uopće ne osjećajući noge. Kad je skrenuo i počeo se provlačiti prema autu, bacila sam se i uhvatila ga za ruku. Zastao je i upitno me pogledao. Odrješito sam odmahnula glavom i lice mu je prvo poprimilo upitni, a potom tužaljivo-stanlijevski izraz lica.
– Tamo je! – povikala sam, ukazujući mu na suprotni smjer. – Vidjela sam ga!
Muškarac u kostimu Gudičića iz Carrollove Alise provukao se tik do mene. Jeo je sladoled u kornetu, i crvene kapljice ostavljale su trag na njegovu trbuhu. Izgledalo je kao da je pošprican krvlju.
Claudel me ošinuo pogledom. – Idete u auto – odvratio je.
– Vidjela sam ga u ulici Ste. Catherine! – ponovila sam, pomislivši da me nije čuo. – Ispred bara Les Foufounes Electriques! Kretao se prema bulevaru St. Laurent! – Čak sam i samoj sebi zvučala histerično.
No, izgleda da mu je to ipak privuklo pažnju. Na sekundu je zastao oklijevajući i procjenju-jući štetu nanešenu mojem obrazu i udovima.
– Dobro ste?
– Da.
– Otići ćete do auta?
– Da! – I onda se okrenuo kako bi se ponovno bacio u potragu. – Pričekajte! –Drhtavim sam nogama prekoračila metalnu žicu koja mi se motala u visini koljena, obrubljujući napuštenu parcelu. Odabrala sam jedan cementni blok i popela se. Bacila sam pogled preko mora ljudskih glava u potrazi za narančastom bejzbol kapom. Ništa. Claudel je nestrpljivo čekao dok sam proučavala gomilu, naizmjence gledajući u mene i raskrižje. Podsjećao me na psa u saonicama koji čeka na pucanj pištolja.
Na posljetku sam odmahnula glavom i podigla ruke.
– Idite! Nastavit ću gledati!
Krenuo je uz rub zemljišta i počeo se laktovima probijati u smjeru na koji sam mu ukazala. U ulici Ste. Catherine nakupilo se najviše ljudi i za nekoliko minuta vidjela sam ga kako se ubacuje među njih. Masa ga je progutala poput vojske antitijela koja traže i opkoljuju stranu bjelančevinu. Jednog trenutka bio je individua, a drugog tek točkica u mozaiku.
Nastavila sam pretraživati gomilu sve dok mi se nije počelo mutiti pred očima. Koliko god sam se trudila, nisam mogla uočiti ni Charbonneaua, ni St. Jacquesa. Iza ulice St. Urbain ugledala sam policijski auto kako se pokušava probiti u rubni dio gomile. Imao je upaljeno rotirajuće svjetlo, no slavljenici su ignorirali njegovo uporno zavijanje i pravo prolaska. Na sekundu sam čak ugledala nešto narančasto, ali ispostavilo se da je u pitanju tigar u fraku i konversicama. Nekoliko trenutaka kasnije približio mi se i vidjela sam da u ruci nosi glavu kostima i pije Dr. Pepper.
Sunce je žarilo. Osjećala sam kljucanje u glavi. Oguljeni obraz me zatezao. Rana je počela sraštavati. No, ostala sam nadzirati gomilu. Nisam imala namjeru odustati sve dok se Charbon-neau ili Claudel ne vrate, iako sam znala da je to potpuno uzaludno. Sv. Ivan Krstitelj i prazni-čno slavlje bili su dobrohotni prema našem plijenu i uspio nam je pobjeći.

Sat vremena kasnije okupili smo se kod auta. Claudel i Charbonneau skinuli su sakoe i kra-vate i odbacili ih na stražnje sjedalo. Kuglice znoja sjajile su im se na licima i slijevale u okovratnike. Leđa i pazusi bili su im potpuno mokri, a Charbonneauovo lice bilo je boje maline. S prednje strane kosa mu se nakostriješila. Nalikovao je loše ošišanom šnauceru. Moja se majica neuredno objesila, a streč hlačice za vježbu prijanjale su mi uz kožu kao da su tek izašle iz pranja. Svi smo sad već normalno disali, a «jebem ti» je svakome izletjelo najamanje desetak puta.
– Merde – oglasio se Claudel prihvatljivom alternativom.
Charbonneau se nagnuo u auto i izvadio novu kutiju cigareta iz džepa sakoa. Zgrbio se i naslonio na branik, zapalio cigaretu i ispuhnuo dim kroz kut usana.
– Seronja se može probiti kroz rulju k'o žohar kroz drek!
– Dobro se snalazi u ovoj četvrti – odvratila sam, suzdržavajući se da ne ispitam štetu nači-njenu obrazu. – To mu ide u korist.
Charbonneau je nastavio pušiti.
– Mislite da je to bio naš tip s bankomata?
– K vragu, nemam pojma – odvratila sam. – Nisam mu vidjela lice.
Claudel je na to prezreno frknuo. Izvukao je maramicu iz džepa i počeo si brisati znoj s potiljka.
Pogledala sam ga jedinim zdravim okom. – Jeste li ga uspjeli identificirati?
Još jednom je prezirno otfrknuo i odmahnuo glavom, i moj plan da se suzdržim od komenta-ra iste je sekunde pao u vodu.
– Ponašate se prema meni kao da nisam previše bistra, gospodine Claudel, i stvarno već pizdim na to!
Na licu mu je zatitrao glupavi smiješak.
– Kako Vam je lice? – odvratio je.
– Savršeno! – odvratila sam kroz stisnute zube. – Prava je rijetkost domoći se besplatne dermoabrazije!
– Idući put kad se odlučite odvažno boriti protiv zločina, nemojte računati da ću Vam pokri-vati dupe.
– Idući put bolje obavite hapšenje i neću morati računati na Vas! – Krv mi je kljucala u slje-poočnicama, a ruke su mi bile tako čvrsto stisnute da sam si noktima udubila polumjesece u koži dlanova.
– O.K. Prestanite se prepucavati – odvratio je Charbonneau, odbacujući cigaretu koja je poletjela zrakom u širokom luku. – Hajdemo pretresti stan.
Okrenuo se patrolnim policajcima koji su mirno stajali sa strane.
– Pozovite ekipu za očevid!
– Nema frke – odvratio je onaj viši i uputio se prema policijskom autu.
Claudel i ja smo bez riječi krenuli za Charbonneauom prema zgradi od crvene cigle i ponov-no ušli u hodnik. Drugi je patrolni policajac ostao čekati vani.
Tijekom našeg odsustva netko je zatvorio vanjska vrata, ali ona koja su vodila k stanu broj 6 još su uvijek bila širom otvorena. Ušli smo u prostoriju i raširili se po prijašnjem rasporedu, poput dramskih glumaca koji slijede naputke režisera.
Krenula sam u stražnji dio prostorije. Vrući je tanjur sad već bio hladan, a špageti se u me-đuvremenu nisu ništa poboljšali. Jedna je muha plesala na rubu tave, podsjećajući me na neke druge i daleko strašnije ostatke koje je stanar možda ostavio za sobom. No, sve je drugo ostalo isto.
Prišla sam vratima koja su se nalazila u donjem, desnom kutu sobe. Komadići žbuke prekri-vali su pod. Otpali su sa zida na mjestu gdje je udarila kvaka. Vrata su bila napola otvorena, otkrivajući drvene stepenice koje su se spuštale na kat ispod. Nakon prve stepenice silazilo se na platformu, a nakon nje stepenice su zavijale nadesno i nestajale u mraku. Uz stražnji zid platforme bile su poredane konzerve. Hrđave kukice izbijale su iz komada drveta koje mi se nalazio u razini očiju. Ugledala sam prekidač za svjetlo na zidu s lijeve strane. Nedostajala je pokrivna pločica i izložene žice motale su se jedna o drugu poput crva u kutijici za mamce.
Charbonneau mi je prišao i kemijskom odgurnuo vrata. Ukazala sam mu na prekidač. Ke-mijskom je pomaknuo capicu nagore. Negdje ispod nas upalila se žarulja, djelomično obasjava-jući donji dio ljestvi. Osluhnuli smo tamu, no vladala je tišina. Claudel nam se pridružio.
Charbonneau se spustio na platformu, zastao i potom polako sišao stepenicama. Krenula sam za njim, osjećajući kako se svaka stepenica škripavo buni pod mojim stopalima. Moje izudarane noge drhtale su kao da sam upravo istrčala maraton, ali sam se oduprijela iskušenju i nisam se ni za što uhvatila. Prolaz je bio uzak. Pred sobom sam mogla vidjeti tek Charbonnea-uova ramena.
Kad smo se približili dnu ljestvi, u zraku sam osjetila vlagu i miris plijesni. S obzirom da mi je obraz gorio, hladnoća je bila ugodno iznenađenje. Ogledala sam se oko sebe. Bio je to uobičajeni podrum, i ugrubo je pokrivao polovicu površine same zgrade. Stražnji je zid bio napravljen od nedovršenih građevnih blokova, a zasigurno je bio nadodan kasnije, kako bi se podijelila daleko veća površina. Ispred njega se nalazilo metalno korito, a tik do korita dugačka drvena klupa s koje se ljuštila ružičasta boja. Ispod klupe skrivala se zbirka četki za čišćenje. Njihove su oštre dlake požutjele i prekrivala ih je paučina. Crno crijevo za polijevanje bilo je uredno smotano i obješeno na zid.
Ogromna je peć popunjavala prostor s desne strane. Njezine su se okrugle, metalne cijevi granale i dizale poput grana hrasta. Hrpa smeća okruživala je njezino postolje. Iako je osvjet-ljenje bilo slabo, uspjela sam prepoznati slomljene okvire slika, kotače bicikala, presavijene i iskrivljene ležaljke, prazne limenke za boju i jednu komodu. Odbačene stvari podsjetile su me na žrtve koje se prinose druidskim božanstvima.
Jedna je žarulja visjela nasred stropa, bacajući svjetlo snage ni jednog vata. Nije bilo ničeg drugog. Ostatak podruma bio je prazan.
– Kurvin sin nas je sigurno čekao gore – rekao je Charbonneau, oslonivši ruke na bokove i pogledavši prema vrhu ljestvi.
– Debeloguza nam je mogla reći da tip ima ovu simpatičnu rupu – nadodao je Claudel, dira-jući hrpu smeća vrhom cipele. – Izgleda k'o skrovište Salmana Rushdieja.
Zadivila me je ta literarna aluzija, ali s obzirom da sam se odlučila držati prvotnog plana neutralnog promatrača, nisam ništa prokomentirala. Osim toga, previše sam bila zaokupljena bolom koji sam počela osjećati u nogama i vratu.
– Seronja nas je mogao zaskočiti iza tih vrata.
Charbonneau i ja nismo ništa odvratili na to. Vjerujem da smo dijelili isto mišljenje.
Charbonneau je potom krenuo natrag ljestvama, i ja sam odmah pošla za njim, osjećajući se pomalo kao Toto. Kad sam se vratila u gornju prostoriju, zapahnula me vrućina. Krenula sam k improviziranom stolu i počela preispitivati kolaž na zidu iznad stola.
U samom središtu nalazila se velika mapa otoka Montreala. Okruživali su je izresci iz časo-pisa i novina. Oni s desne strane bili su standardne fotografije iz porno časopisa sličnih Playboyu i Hustleru. Mlade žene gledale su me iz raznih, iskrivljenih položaja. Ili su bile potpuno gole, ili im je odjeća bila neuredna. Neke su se durile, neke izazovno gledale, a neke su glumile ekstazu postignutog orgazma. No, nijedna nije bila previše uvjerljiva. Osoba koja ih je zalijepila očigledno ima raznorodni ukus. Nisam zamijetila sklonost prema određenoj vrsti tijela, boji kože ili kose. Primijetila sam, doduše, da su sve slike precizno izrezane i učvršćene pribadačom. Bile su jednako udaljene jedna od druge.
Nalijevo od mape nalazila se skupina novinskih članaka. Tek ih je nekolicina bila na engles-kom. Većina je bila izvađena iz francuskog tiska. Uočila sam da su članci na engleskom ujedno popraćeni slikama. Primaknula sam se i pročitala nekoliko rečenica o iskopavanju kod neke crkve u Drummondvilleu. Potom sam prešla na jedan francuski članak u vezi otmice u Senne-villeu, a nakon toga na oglas za «Videodrome» koji je jamčio da je najveći distributer pornog-rafskih filmova u Kanadi. Bio je tu i isječak iz tabloida Allo Police. Govorio je o strip baru i prikazivao ženski lik odjeven u kožne haltere i lance. Onda je bio još jedan o provali negdje u St. Paul-du-Nordu. Provalnik je iskonstruirao lutku od žrtvine spavaćice, potom je izrezao nožem i ostavio na krevetu. A onda sam naišla na nešto od čega mi se ponovno sledila krv u žilama.
U svojoj je zbirci St. Jacques čuvao još tri pažljivo izrezana članka. Bili su pričvršćeni jedan tik do drugoga. Svaki od njih opisivao je nekog serijskog ubojicu i u pitanju su bile kopije originalnih članaka. Prva je prikazivala Léopolda Diona, «Čudovište Pont-Rougea». U proljeće 1963. policija je u njegovoj kući pronašla tijela četiri mlade žene. Sve su bile zadavljene.
Drugi je članak prepričavao podvige Waynea Clifforda Bodena koji je davio i silovao žene u Montrealu i Calgaryju u razdoblju od 1969. do 1971. U trenutku kad su ga uhvatili za sobom je ostavio četiri žrtve. Netko je sa strane nadodao «Bill l'étrangleur ».
Treći je članak opisivao karijeru Williama Deana Christensona, odnosno Billa l'éventreura , pravog montrealskog Jacka Trbosjeka. Početkom osamdesetih ubio je dvije žene, odsjekao im glave i raskomadao tijela.
– Pogledajte ovo – rekla sam ne obraćajući se nikome ponaosob. Iako je u prostoriji bilo zagušujuće, prošli su me trnci.
Charbonneau mi je prišao s leđa. – Oh, krasno – hladnokrvno je odvratio, prelijećući očima preko isječaka nadesno od mape. – Ljubav uhvaćena širokokutnim objektivom.
– Ovo – rekla sam, ukazujući mu na članke. – Pogledajte ovo ovdje.
Claudel nam se pridružio. Dok su oni šutke čitali tekstove, zapahnuo me miris znoja, opra-nog pamuka i losiona poslije brijanja. Čula sam ženski glas kako zove nekoga po imenu Sophie, i na stotinku sam se zapitala je li u pitanju kućni ljubimac ili dijete.
– Jebem ti sve – na posljetku je prošaptao Charbonneau.
– To ne znači da je tip Charlie Manson – odmah je odvratio Claudel.
– Ne. Vjerojatno samo radi na svojoj disertaciji.
Prvi put mi se učinilo da u Charbonneauovu glasu mogu osjetiti tračak ljutnje.
– Tip je možda samo umislio da je netko i nešto – Claudel je nastavio. – Možda se oduševio braćom Menendez. Možda smatra da je Superman i želi se boriti protiv zla. Možda vježba francuski i misli da je ovo zanimljivije od bilo kakvog udžbenika. Koji kurac ja znam?! Ali to ne znači odmah da je tip Jack Trbosjek! – Pogledao je prema vratima. – Gdje su, dovraga, ovi iz očevida?
Seronjo, pomislila sam, ali nisam ništa rekla.
Charbonneau i ja smo se bacili na stvari koje su prekrivale stol. Gomila novina bila je nasla-gana tik do zida. Charbonneau je kemijskom pročačkao po njima, podižući ih i spuštajući na mjesto. Sve su novine sadržavale samo oglase s potražnjom, i većina ih je bila iz La Presse i Gazette.
– Možda je kreten tražio posao – odvratio je Claudel podrugljivo. – Vjerojatno je želio na-vesti Bodena u preporuci.
– Što je bilo ono ispod? – Učinilo mi se da sam ugledala nešto žuto kad je podigao novine na dnu.
Ugurao je kemijsku ispod zadnjeg primjerka u hrpi i podigao ga nagore, naginjući cijelu hrpu prema zidu. Gledajući ga, zapitala sam se je li baratanje kemijskom neophodna obuka za detektive. Žuti blokić skrivao se ispod novina. Pustio ih je da se vrate na mjesto, gurnuo kemijsku do zida i pogurnuo blokić kako bismo ga mogli bolje vidjeti.
Žuti notes s crtama. Odmah smo uočili da je prva stranica djelomično ispisana. Zadržao je hrpu stražnjim dijelom ruke i polako ga izgurao na vidjelo.
Dojam koji su ostavile priče o serijskim ubojicama bio je nula u usporedbi sa šokom koji sam doživjela kad sam vidjela što piše na notesu. Strah koji sam čuvala duboko u sebi iznenada je eruptirao.
Isabelle Gagnon. Margaret Adkins. Njihova su me imena prenerazila. Bila su dio popisa. Sedam imena bilo je zapisano uz spojni rub notesa. Pored svakog imena iscrtan je bio niz stupaca koji su prekrivali cijelu stranicu. Poput grube tabele s osobnim podacima. Poput tabele koju sam sama osmislila, osim što nisam mogla prepoznati preostalih pet imena.
Prvi stupac navodio je kućnu adresu, drugi telefonski broj, a idući je sadržavao kratki zapis o stambenom objektu. Stan s ulazom izvana, etažni stan, prvi kat; kuća sa dvorištem. Sljedeći je stupac sadržavao niz slova kod nekih imena, a kod drugih je pak bio prazan. Pogledala sam na podatke za Adkinsovu. «Sprg». «S». Kombinacije su mi izgledale poznato. Zatvorila sam oči i pokrenula pretragu po ključnoj riječi. Srodstvo.
– To su ljudi s kojima žive – rekla sam. – Pogledajte kod Adkinsove. Suprug. Sin.
– Da. Gagnon ima skraćenice «Br» i «Dč». Brat, dečko – nadodao je Charbonneau.
– Pederčina – odvratio je Claudel. – Što znači «Do»? – potom je upitao, ukazujući na pos-ljednji stupac. St. Jacques je to zapisao samo kod nekih imena.
No, nitko nije znao odgovor na to pitanje.
Charbonneau je potom okrenuo prvi papir i svi troje smo zanijemili iščitavajući novi niz zabilješki. Stranica je bila podijeljena napola. Na gornjem dijelu nalazilo se jedno ime, a drugo je bilo zapisano u sredini. Ispod oba imena bio je ucrtan novi niz stupaca. Stupac s lijeve strane sadržavao je «Datum», a iduća dva su bila označena «Doma» i «Vani». Praznine su bile popunjene datumima i satima.
– Isuse bože, uhodio ih je. Odabrao ih je i slijedio kao da su jebene prepelice! – pobijesnio je Charbonneau.
Claudel nije ništa odvratio.
– Ovaj je bolesni kurvin sin lovio žene – ponovio je Charbonneau, vjerujući da će to učiniti vjerojatnijim ako se izrazi na drukčiji način. Ili možda pak nevjerojatnim.
– Super mu je disertacija – tiho sam nadodala. – A još ju nije ni predao.
– Molim? – upitao je Claudel.
– Adkinsova i Gagnonova su mrtve. Ovi su datumi od nedavna. Tko su druge?
– Sranje!
– Gdje je jebena ekipa za očevid?! – Claudel se uputio prema vratima i nestao u hodniku. Čula sam ga kako se dere na patrolne policajce.
Ponovno sam pogledala na zid. Više nisam željela razmišljati o popisu. Bilo mi je vruće, bila sam iscrpljena i osjećala sam bol u svakom djeliću tijela. Spoznaja da sam najvjerojatnije u pravu i da ćemo odsad surađivati nije mi pružala nikakvu utjehu. Čak ni spoznaja da će Claudel morati popustiti.
Pogledala sam na mapu, tražeći nešto kako bih odvratila misli. Bila je velika i u duginim je bojama prikazivala cijeli otok, rijeku i nahrupinu općina koje su uključivale Communauté Urbaine de Montréal (CUM) i okolna područja. Ružičaste općine bile su ispresijecane malenim bijelim ulicama, i povezane glavnim cestama u crvenoj boji i velikim autocestama plave boje. Bile su istočkane parkovima, golf terenima, grobljima, narančastim institucijama, trgovačkim centrima boje lavande, te industrijskim zonama u sivoj boji.
Pronašla sam središte grada i približila se kako bih pokušala pronaći svoju malu ulicu. Dok sam je tražila, postalo mi je jasno zašto je teško taksistima locirati je. Zaklela sam se da ću ubuduće biti strpljivija. Ili bar preciznija. Krenula sam ulicom Sherbrooke zapadno prema križanju s ulicom Guy, ali sam u jednom trenutku shvatila da sam otišla predaleko. Tad sam ujedno doživjela treći šok.
Prst mi je zastao na ulici Atwater, odmah izvan narančastog poligona koji je prikazivao Veliko sjemenište. Oko mi je privukao mali simbol skiciran kemijskom u njegovu jugozapad-nom kutu. Slovo X u kružiću. Netko ga je ucrtao tik do mjesta gdje je pronađeno tijelo Isabelle Gagnon. Srce mi je mahnito zalupalo. Prebacila sam se na istok i pokušala pronaći olimpijski stadion.
– Gospodine Charbonneau, pogledajte ovo – rekla sam. Glas mi je podrhtavao.
Charbonneau je prišao.
– Gdje je stadion?
Dotaknuo je mjesto kemijskom i pogledao me.
– Gdje je stan Margaret Adkins?
Na trenutak je oklijevao, a potom se nagnuo i krenuo kemijskom niz ulicu koja je vodila južno od parka Maisonneuve. Odjednom se zaustavio. Oboje smo promatrali sićušnu oznaku. Ponovno slovo X ucrtano u kružić.
– Gdje je živjela Chantale Trottier?
– U gradu St. Anne-de-Bellevue. Predaleko.
Nastavili smo buljiti u mapu.
– Proučimo je sistematično, sektor po sektor – predložila sam. – Ja ću početi u gornjem lijevom kutu i spuštati se nadolje, a vi počnite u donjem desnom kutu i idite nagore.
Prvi ga je pronašao. Treći X. Znak je bio ucrtan na južnoj obali, blizu grada St. Lambert. Nije znao ni za kakva umorstva u tom području. Kao ni Claudel. Tražili smo još deset minuta, ali nismo više naišli ni na kakav X.
Upravo smo započinjali drugu potragu kad se kombi kriminalističke policije iznenada zaus-tavio ispred zgrade.
– Gdje ste, k vragu, bili dosad? – upitao ih je Claudel kad su ušli sa svojim metalnim kofe-rima.
– K'o da smo se vodili kroz Woodstock – odvratio je Pierre Gilbert – samo nije bilo toliko blata. – Njegovo je okruglo lice bilo obrubljeno kovrčavom bradom, a kosa mu je bila još kovrčavija. Oduvijek me podsjećao na neko rimsko božanstvo, ali nikad se nisam mogla sjetiti koje. – Što imamo ovdje?
– Sjećate se iskasapljene žene koju je sestra pronašla u stanu? Kreten koji joj je maznuo bankovnu karticu živi u ovom ćumezu – rekao je Claudel. – Možda.
Rukom je naširoko ukazao na prostoriju. – Kao što možete vidjeti, velik dio sebe uložio je u dekoraciju.
– Onda ćemo taj dio izvaditi van – odvratio je Gilbert nasmiješivši se. Kosa mu je prijanjala za mokro čelo motajući se u prstenove. – Oprašimo sve.
– Postoji i podrum.
– Oui. – Iako je tu kratku riječ izgovorio silaznim pa rastućim tonom, više je zazvučala kao pitanje nego slaganje, gotovo kao da je odvratio: – Zaaštooo?
– Claude, što kažeš da ti počneš dolje? Marcie, ti se pozabavi onim stolom.
Marcie je prešla na drugi kraj prostorije. Izvadila je kanister iz svojeg metalnog kofera i počela nanositi crni puder na ultrapasni pult. Drugi se pomoćnik uputio u podrum. Pierre je navukao gumene rukavice i započeo uklanjati novine sa stola, odlažući ih u veliku plastičnu vreću. U tom sam trenutku konačno doživjela i posljednji šok.
– Qu'est-ce que c'est? – rekao je, podižući komad papira iz sredine gomile. Pomno ga je proučio. – C'est toi?
Iznenadila sam se shvativši da gleda u mene.
Bez riječi sam prišla i pogledala što drži u ruci. Izgubila sam i posljednju trunku snage kad sam vidjela o čemu se radi. Poznate traperice, poznata «zelenoirska» majica i pilotske sunčane naočale. U ruci presvučenoj rukavicom držao je fotografiju koja je to jutro izašla u Le Journa-lu.
Drugi put u danu ugledala sam se na iskopavanju koje se dogodilo prije dvije godine. Slika je bila izrezana s istom preciznošću kao i ostale slike na zidu, no razlikovala se od njih u jednom aspektu. Netko me je nekoliko puta zaokružio kemijskom, ispisavši mi preko prsa veliki znak X.

http://www.book-forum.net

9Kathy Reichs – Već su bile mrtve Empty Re: Kathy Reichs – Već su bile mrtve Čet Mar 22, 2012 11:15 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
12. poglavlje

Prespavala sam veći dio vikenda. U subotu ujutro pokušala sam ustati, ali bezuspješno. No-ge su mi se tresle, a svaki put kad sam pokušala okrenuti glavu, osjetila bih zastrašujuće bolove u vratu i donjem dijelu lubanje. Koža na licu poprimila je koricu poput pečenog kolača, a desno oko nalikovalo je pokvarenoj ljubičastoj šljivi. Cijeli sam vikend provela gutajući juhu i aspirine, i nanoseći antiseptičko sredstvo na obraz. Tijekom dana drijemala sam na kauču i pratila televizijski prijenos ispada O. J. Simpsona, a navečer sam zaspala već u devet.
U ponedjeljak više nisam osjećala kljucanje u glavi. Mogla sam ukočeno hodati, pa čak i djelomično okretati glavu. Rano sam ustala, otuširala se i pojavila u uredu oko osam i trideset.
Na stolu su me dočekale tri zamolbe. Zanemarila sam ih posegnuvši odmah za telefonom kako bih nazvala Gabby, no javila mi se njezina telefonska sekretarica. Priredila sam si šalicu instant kave i pregledala telefonske poruke koje sam pokupila iz pretinca na ulazu. Jedna je bila od inspektora iz policijske postaje u Verdunu, druga Ryanova, a treća od nekog novinara. Nju sam odmah odbacila, a druge sam odložila do telefona. Ni Charbonneau ni Claudel nisu mi se u međuvremenu javili. Niti Gabby.
Nazvala sam odjel Policijske uprave Montreala i zatražila Charbonneaua. Nakon kratke stanke izviještena sam da nije u uredu. Niti Claudel. Ostavila sam poruku pitajući se jesu li već izašli van, ili jednostavno kasnije dolaze na posao.
Pokušala sam dobiti Ryana, no njegova je linija bila zauzeta. Odlučila sam osobno svratiti. Možda ću s njim moći popričati o slučaju Trottier.
Spustila sam se dizalom do prvog kata i uputila se k njihovoj glavnoj prostoriji. Ovaj put atmosfera je bila puno življa. Dok sam hodala prema Ryanovu stolu, mogla sam osjetiti kako me prate tuđi pogledi. Bilo mi je malo neugodno. Očigledno su saznali što se dogodilo u petak.
– Doktorice Brennan – obratio mi se na engleskom, dižući se sa stolice i pružajući mi ruku. Njegovo izduljeno lice razvuklo se u osmijeh kad je ugledao krastu koja mi je prekrivala desni obraz. – Isprobavate novu nijansu rumenila?
– Tako je. Grimizno-cementnu. Dobila sam poruku da ste me zvali.
Na trenutak je izgledao zbunjen.
– Ah, da. Izvadio sam dosje o Trottierovoj. Možete ga pogledati ako želite.
Sagnuo se i počeo petljati po fasciklima na stolu. Na posljetku ih je raširio, odabrao jedan i pružio mi ga. U tom je trenutku Bertrand ušao u prostoriju i nastavio prema nama. Bio je odjeven u lagani sportski sako sive boje, tamnosive hlače i crnu košulju. Stavio je crnobijelu kravatu s cvjetnim uzorkom. Da nije bio preplanuo, izgledao bi kao savršeni preslik televizij-skih likova iz pedesetih.
– Doktorice Brennan, kako je?
– Super.
– Opa, impresivno.
– Pločnik nema milosti ni prema kome – odvratila sam, osvrćući se u potrazi za mjestom gdje bih mogla pogledati dosje. – Mogu li... – ukazala sam rukom na prazan stol.
– Naravno, oni su već izašli.
Sjela sam i izvadila sadržaj fascikla. Prelistala sam policijska izvješća, proanalizirala inter-vjue i pregledala fotografije. Chantale Trottier. Imala sam osjećaj kao da su se umorstva dogodila jučer. Ponovno me zapljusnula ista bol i morala sam povremeno odvratiti pogled, kako bih dozvolila mislima da se odmore od patnje koju su nanovo registrirale.
16. listopada 1993. godine ta je šesnaestogodišnja djevojčica nevoljko ustala, izglačala si bluzu, i utrošila sat vremena u pranje kose i uređivanje. Odbila je pojesti doručak koji joj je majka ponudila, i napustila je svoj dom u predgrađu kako bi se pridružila prijateljicama na vlaku kojim su redovite putovale u školu. Na sebi je imala kariranu haljinu s naramenicama i dokoljenke, a školske je knjige nosila u naprtnjači. Brbljala je s prijateljicama, smijala se i pojela ručak nakon matematike. Kad je završila nastava, jednostavno se izgubila. Trideset sati kasnije njezino je iskasapljeno tijelo pronađeno u plastičnim vrećama za smeće, šezdeset pet kilometara od njezina doma.
Preko stola se spustila sjena i podigla sam pogled. Bertrand je držao dvije šalice kave. Ona koju je ponudio meni imala je natpis «Od ponedjeljka sam na dijeti». Zahvalno sam ispružila ruku i preuzela je.
– Ima li što zanimljivo?
– Ne baš. – Popila sam gutljaj. – Bilo joj je šesnaest kad je ubijena. Pronašli su je u St. Je-romeu.
– Da.
– Gagnonovoj su bile dvadeset i tri. Pronađena je u središtu, također u plastičnim vrećama – nastavila sam razmišljati naglas.
Nagnuo je glavu.
– Adkinsovoj su bile dvadeset i četiri. Nađena je kod kuće, negdje blizu olimpijskog stadio-na.
– Nije bila raskomadana.
– Ne, ali je bila izrezana i iskasapljena. Možda je ubojicu netko prekinuo. Možda nije imao toliko vremena.
Popio je gutljaj kave glasno srćući. Kad je spustio šalicu, svijetlosmeđe kuglice krasile su mu brkove.
– Gagnonova i Adkinsova bile su na St. Jacquesovu popisu. – Pretpostavljala sam da se već pročulo što se dogodilo. Ispostavilo se da sam u pravu.
– Da, ali mediji su totalno poludjeli za tim slučajevima. Tip je mogao izrezati članke i slike iz časopisa Allo Police i Photo Police. Možda je u pitanju samo gnjida koja se hrani takvim sranjem.
– Možda. – Popila sam još jedan gutljaj kave, ne vjerujući zapravo u pojašnjenje koje mi je ponudio.
– Nije li imao cijelu hrpu takvih govana?
– Da – odgovorio je Ryan preko mojih leđa. – Kreten ima isječke o svakakvim sranjima. Francœur, nisi li ti imao slične slučajeve kad si radio u Odjelu za krađe i provale? – Upitao je niskog, zdepastog muškarca sa sjajnom, smeđom kosom koji je je sjedio četiri stola dalje i jeo čokoladicu.
Odložio ju je i polizao prste. Nosio je naočale bez okvira. Zakimao je glavom i svjetlost se odbila o njihova stakla.
– Mm. Hm. Dva slučaja. – Liznuo je prste. – Totalno bizarno. – Ponovno ih je liznuo. – Tip se ušulja u kuću i prekopa cijelu spavaću sobu dok ne pronađe spavaćicu ili trenirku, ili neki odjevni predmet koji pripada vlasnici. Onda od toga napravi lutku i navuče lutki donje rublje koje je pronašao, položi je na krevet i razreže. Vjerojatno ga to više pali od najtvrđeg pornića. – Dvaput je liznuo prste. – Nakon toga jednostavno pobjegne. Čak ni ne ponese ništa sa sobom.
– Jeste li pronašli tragove sperme?
– Ne. Pretpostavljam da samo prakticira opscenost.
– Što rabi?
– Vjerojatno nož, ali nikad ga nismo pronašli. Mora da ga nosi sa sobom.
Odmotao je omot čokoladice i ponovno zagrizao.
– Kako izlazi van?
– Kroz prozor spavaće sobe – odgovorio je žvačući.
– Kad?
– Obično tijekom noći.
– Gdje priređuje te predstave?
Na trenutak je usporio žvakanje, a onda noktom na palcu uklonio komadić kikirikija iz kutn-jaka. Pogledao ga je i odbacio.
– Jednom u ulici St. Calixte, a mislim da se drugi put dogodilo u ulici St. Hubert. Ona koju je taj tip izrezao iz novina dogodila se prije nekoliko tjedana u St. Paul-du-Nordu. – Gornja usnica mu se izbacila na van dok je jezikom prelazio preko sjekutića. – A mislim da jedna bila pod nadležnošću montrealske policijske uprave. Čini mi se da je netko od njih zvao prije godinu dana.
Uslijedila je tišina.
– Uhvatit će ga, samo što im baš i nije na listi prioriteta. Nikome ne nanosi zlo i ništa ne krade. Jednostavno ima čudno poimanje jeftinog čvenka.
Zgužvao je omot čokoladice i bacio je u koš za smeće tik do njegova stola.
– Čuo sam da je oštećena građanka iz St. Paul-du-Norda odbila podići tužbu.
– Da – odvratio je Ryan – zato je i teško riješiti takve slučajeve.
– Naša herojčina je vjerojatno izrezala članak jer mu se mali digne svaki put kad čita o pro-valjivanju u nečiju spavaću sobu. Imao je i priču o onoj djevojci iz Sennevillea, a pouzdano znamo da nju nije oteo. Ispostavilo se da ju je otac čitavo vrijeme skrivao. – Francœur se nagnuo unatrag. – Možda se jednostavno poistovjećuje sa srodnim bolesnim dušama.
Slušala sam razgovor ne promatrajući ih. Očima sam prelijetala veliku mapu grada koja se nalazila iza Francœurove glave. Bila je istovjetna onoj koju sam vidjela u stanu u ulici Berger, ali se rasprostirala obuhvaćajući daleka istočna i zapadna predgrađa u neposrednoj blizini otoka Montreala.
Razgovor se polako širio prostorijom. Svatko je počeo izvlačiti anegdote o voajerima i spol-no nastranim osobama. Dok se rasprava povlačila od stola do stola, ja sam ustala i prišla mapi kako bih je bolje promotrila, nadajući se da ću pritom privući što manje pažnje. Odlučila sam je proučiti primjenjujući metodu koju smo Charbonneau i ja primijenili u petak. Prisjetila sam se lokacija malih znakova X. Uplašeno sam se trznula kad sam začula Ryanov glas do sebe.
– O čemu razmišljate? – upitao me.
Uzela sam posudicu s pribadačama s postolja ispod mape. Svaka je pribadača imala široku glavicu jarke boje. Odabravši jednu crvenu, zabola sam je u jugozapadni kut Velikog sjem-eništa.
– Gagnonova – rekla sam.
Potom sam jednu smjestila ispod olimpijskog stadiona.
– Adkinsova.
Treća je završila u gornjem lijevom kutu, u blizini velike vodene površine poznate kao Lac des Deux-Montagnes.
– Trottierova.
Otok Montreal u obliku je stopala. Zglob mu se spušta sa sjeverozapada, a peta naginje pre-ma jugu, dok prsti pokazuju prema sjeveroistoku. Dvije pribadače označavale su stopalo odmah iznad tabana. Jedna je bila zabodena u petu gdje se nalazilo središte grada, a druga pak istočno, negdje između prstiju. Treća je pribadača stršala iz gležnja, na krajnjem zapadnom dijelu otoka. Nisu tvorile nikakav prepoznatljiv obrazac.
– St. Jacques je označio ovu i ovu – rekla sam, ukazujući na jednu od pribadača zabodenih u središte grada, te potom na jednu u istočnom dijelu.
Pregledala sam južnu obalu, slijedeći most Victoria do grada St. Lambert, a onda sam krenu-la na jug. Pronašavši imena ulica koje sam otkrila još u petak, uzela sam četvrtu pribadaču i ubola je na samom kraju rijeke, točno ispod svoda stopala. Sad je raspored pribadača imao još manje smisla. Ryan me upitno pogledao.
– To je bio treći X.
– Što se tamo nalazi?
– Što mislite? – odvratila sam.
– Nemam pojma. Možda je zakopao svog psa. – Bacio je pogled na sat. – Čujte, imamo...
– Ne mislite li da bi bilo pametno istražiti?
Pogledao me bez riječi. Njegove su oči bile neonski plave. Iznenadila sam se kako to već nisam uočila. Odmahnuo je glavom.
– Jednostavno ne sjeda. Nema dovoljno podloge. Ta vaša teorija o serijskom ubojici ima više rupa nego autoput Trans-Canada. Ispunite ih. Nabavite mi još nešto, ili nagovorite Claudela da zatraži kvibešku policiju da pokrene potragu. Zasad to još nije naš slučaj.
Bertrand mu je pokazao rukom na sat i onda palcem prema vratima. Ryan ga je pogledao, zakimao glavom, i ponovno me prostrijelio svojim neonkama.
Nisam ništa odvratila. Gledala sam ga, pokušavajući na njegovu licu pronaći najmanji trag podrške, no bezuspješno.
– Moram ići. Samo ostavite dosje na stolu kad završite.
– U redu.
– I... znate... Glavu gore.
– Što ?
– Čuo sam što ste našli u stanu. Možda taj seronja nije tek bezopasna gnjida. – Posegnuo je za džepom, izvukao posjetnicu i zapisao nešto na nju. – Na ovaj me broj možete dobiti u bilo koje vrijeme. Nazovite me ako budete trebali pomoć.

Deset minuta kasnije sjedila sam u svom uredu. Bila sam napeta i razdražljiva. Pokušavala sam se usredotočiti na druge stvari, ali nije mi polazilo za rukom. Kad god bi zazvonio telefon u nekom drugom uredu, posegnula sam za svojim. Toliko sam željela da mi se jave Claudel i Charbonneau. U deset i petnaest ponovno sam ih pokušala dobiti.
Glas mi je odgovorio: – Pričekajte, molim Vas. – A onda sam začula:
– Claudel ovdje.
– Doktorica Brennan pri telefonu – odvratila sam.
Uslijedila je kratka tišina.
– Oui?
– Jeste li dobili moje poruke ?
– Oui.
Odmah mi je bilo jasno da će biti susretljiv koliko i kriminalac kad je potrebno prijaviti porez.
– Zanimalo me što ste uspjeli iskopati o St. Jacquesu?
Otpuhnuo je s prezirom. – Da, St. Jacques... Kako da ne.
Iako mi je došlo da posegnem rukom kroz žicu i iščupam mu jezik, odlučila sam taktizirati. To je, naime, pravilo broj jedan u ophođenju s arogantnim inspektorima.
– Ne vjerujete da mu je to pravo ime ?
– Ako mu je to pravo ime, onda sam ja Margaret Thatcher.
– Gdje ste onda s potragom?
Uslijedila je nova stanka. Mogla sam ga zamisliti kako podiže pogled prema stropu, razmišl-jajući koji bi bio najbolji način da me se otarasi.
– Reći ću Vam gdje smo. Nigdje. Nismo ništa pronašli. Nikakvo usrano oružje. Nikakve filmove iz kućne radinosti. Nikakve nesuvisle ispovijesti na papiru. Nikakve dijelove tijela koje je sačuvao kao suvenire. Ništa.
– Jeste li pronašli otiske?
– Nijedan nije bio od koristi.
– Osobne vrijednosti?
– Sviđaju mu se ili jednostavne ili opasne stvari. Nikakvi ukrasi. Nikakve osobne vrijednos-ti. Nikakva odjeća. Ah, da, pronašli smo gornji dio trenirke i jednu staru gumenu rukavicu. I jedan prljavi pokrivač. I to je sve.
– Zašto rukavica?
– Možda se brinuo za nokte.
– Čime onda zapravo raspolažete?
– Vidjeli ste i sami. Imamo zbirku pornografskih fotografija, jednu mapu, hrpu novina, no-vinskih isječaka i jedan popis. Ah, da, i još nešto francusko-američkih špageta.
– Ništa drugo?
– Ništa.
– Pribor za osobnu higijenu? Nešto iz ljekarne?
– Nada.
Još jednom sam prošla popis nabrojenih stvari.
– Čini se da zapravo ne živi tamo.
– Ako živi, mora da je najneuredniji kreten na svijetu. Ne pere zube, niti se brije. Nema sapun. Nema šampon za kosu. Nema ni končić za zube.
Zamislila sam se nad tim.
– Kako to tumačite?
– Možda mali monstrum koristi stan kao tajno skrovište za gledanje pornića. Možda je to njegov jedini zločin. Možda žena ne dijeli njegovo poimanje lijepog. Možda mu ne dopušta da drka kod kuće. Kako bih ja mogao znati?!
– A što je s popisom?
– Provjeravamo navedena imena i adrese.
– Jeste li pronašli nešto u St. Lambertu?
Još jedna stanka.
– Ne.
– Jeste li uspjeli saznati kako je došao do bankovne kartice Margaret Adkins?
Ovaj put stanka je bila dulja i zamjetno agresivnija.
– Doktorice Brennan, zašto se ne bavite svojim poslom i nama prepustite da uhvatimo uboji-cu?
– Znači ipak je to on? – Nisam se mogla suzdržati i ne upitati.
– Što?
– Ubojica.
Čim sam to rekla, prekinuo je vezu.

***

Ostatak jutra provela sam procjenjujući životnu dob, spol i visinu jedne individue na osnovu jedne lakatne kosti. Djeca su pronašla kost dok su kopala tvrđavu u blizini grada Pointe-aux-Trembles. Pretpostavila sam da potječe iz negdašnjeg groblja.
U dvanaest i petnaest popela sam se dizalom kako bih si uzela dijetalnu Coca Colu. Donijela sam je sa sobom u ured, zatvorila vrata, te izvadila sendvič i breskvu. Okrenula sam stolicu kako bih imala pogled na rijeku, i dopustila mislima da odlutaju. No, odbile su to učiniti. Poput navođene rakete automatski su se zalijepile za Claudela.
Još je uvijek odbijao mogućnost da je riječ o serijskom ubojici. Je li moguće da je u pravu? Je li moguće da se slučajevi u segmentima posve slučajno podudaraju? Je li moguće da vidim vezu tamo gdje je, zapravo, nema? Je li moguće da St. Jacques ispoljava tek groteskno zani-manje za nasilje? Naravno. Filmski producenti i izdavačke kuće zarađuju milijune na tu temu. Možda i nije ubojica. Možda je jednostavno skicirao ubojstva, ili odigrao neku vrstu voajerske, špijunske igre. Možda je jednostavno pronašao bankovnu karticu Margaret Adkins. Možda ju je ukrao prije no što je ona umrla, te ona nije ni znala da joj nedostaje. Možda. Možda. Možda.
Ne. Ne uklapa se. Ako u pitanju nije St. Jacques, netko je ipak odgovoran za nekoliko smrti. Bar su neka od umorstava međusobno povezana. Nisam namjeravala čekati na još jedno iskasapljeno tijelo kako bih dokazala da sam u pravu.
Što bi bilo potrebno da uvjerim Claudela da nisam glupača koja ima prebujnu maštu? Zam-jera mi što sam zakoračila na njegov teritorij. Smatra da se petljam u tuđi posao. Rekao mi je da radim ono za što sam obučena. I Ryan dijeli njegovo mišljenje. Što je ono rekao? Postoje rupe u mojoj teoriji. Nema dovoljno podloge. Potrebno je pronaći čvršći dokaz da postoji veza između navedenih umorstava.
– U redu, Claudel, kurvin sine, to ćeš i dobiti.
Rekla sam to naglas, ispravljajući se u stolici i bacajući košticu breskve u košaru za smeće.
Dakle, što mi je ono posao?
Iskopavanje tijela. Pregledavanje kostiju.

13. poglavlje

Zamolila sam Denisa koji radi u histološkom laboratoriju da izvadi slučajeve broj 25906-93 i 26704-94. Počistila sam stol nadesno od mikroskopa, i potom odložila svoj podložak s obrascima i kemijsku. Izvadila sam dvije tube vinilnog polisiloxana i odložila ih na stol, zajedno s malenom spatulom, notesom masnog papira i digitalnim šestarom koji je mogao vršiti precizna mjerenja do 0,0025mm.
Denis je odložio jednu veliku i jednu malenu kartonsku kutiju na kraj stola. Bile su zapeča-ćene i pažljivo označene. Podigla sam poklopac na većoj kutiji, izvadila dijelove kostura Isabelle Gagnon i položila ih na desnu stranu stola.
Potom sam otvorila manju kutiju. Iako je tijelo Chantale Trottier bilo vraćeno njezinoj obitelji radi sahrane, komadići kostiju zadržani su kao dokaz. To je uobičajeni postupak u slučaju umorstava kod kojih je došlo do oštećenja kostiju ili sakaćenja tijela.
Izvadila sam šesnaest vrećica i odložila ih na lijevu stranu stola. Na svakoj je bilo zapisano koji je dio tijela spremljen u nju. Desni ručni zglob. Lijevi ručni zglob. Desno koljeno. Lijevo koljeno. Vratni kralješci. Prsni i slabinski kralješci. Ispraznila sam svaku vrećicu i razmjestila izvađeni sadržaj prema anatomskom rasporedu. Dva dijela bedrene kosti nalazila su se tik do odgovarajućih dijelova koljenične i potkoljenične kosti, tvoreći zglobove koljena. Petnaest centimetara palčane i lakatne kosti završavalo je ručnim zglobom. Krajevi kostiju otpiljenih prilikom obdukcije bili su jasno prepoznatljivi i znala sam da ih neću zamijeniti za rezove koje je učinio ubojica.
Privukla sam si podložak za miješanje, otvorila jednu od tuba i istisnula na papir svijetlop-lavu pastu za otiske. Tik do nje istisnula sam malo bijele paste iz druge tube. Odabravši jednu ručnu kost Trottierove, položila sam je ispred sebe i uzela spatulu. Na brzinu sam pomiješala plavi katalizator s bijelom podlogom, gnječeći smjesu i oblikujući je u jednoličnu, ljepljivu masu. Potom sam je nagurala u plastičnu štrcaljku i istisnula kao ukras za torte, oprezno njome prekrivajući površinu zgloba.
Odložila sam prvu kost, očistila spatulu i štrcaljku, otkinula iskorišteni komad papira te ponovila proceduru s idućom kosti. Kako su se odljevi stvrdnjavali, skidala sam ih jednog po jednog, zapisujući broj slučaja i dio tijela na koji se odnose. Potom sam nadodala datum i odložila odljev do kosti s koje je skinut. Ponovila sam postupak sve dok se pokraj svake kosti nije nalazio jedan gumeni odljev. Bila su mi potrebna dva sata.
Nakon toga prešla sam na mikroskop. Namjestila sam povećanje i prilagodila svjetlo. Zapo-čela sam s desnom bedrenom kosti Isabelle Gagnon. Detaljno sam pregledala svaki urez ili ogrebotinu na dobivenom odljevu.
Činilo se da su tragovi ureza dvojaki. Obje su ručne kosti imale niz udubljenja u obliku rovova, koja su se širila usporedo s površinom zgloba. Stijenke tih udubljenja bile su ravne i spajale se pod pravim kutem sa dnom. Većina ureza nije bila dugačka ni pola centimetra. U prosjeku su bili široki oko jednog milimetra. Nožne kosti bile su kružno obilježene sličnim udubljenjima.
Druga vrsta tragova bila je u obliku slova V, a stijenke i dno nisu im se spajali pod pravim kutem, kao u slučaju udubljenja u obliku rovova. Ti su se urezi kretali usporedo s «rovovima» na kraju dugačkih kostiju. No, u čašicama kuka i na kralješcima bili su prisutni tek V-urezi.
Skicirala sam položaj svakog ureza, zapisala njegovu duljinu i širinu, a u slučaju “rovova”, ujedno i dubinu. Potom sam proučila svaki “rovasti” urez te odljev njegova površinskog dijela i presjeka. Zahvaljujući odljevima, uočila sam sićušna obilježja koja nisam ranije primijetila. Sićušne kvržice, utori i brazgotine ukazivali su se na stijenkama i dnu rovova, pojavljujući se kao trodimenzionalni negativ. Imala sam dojam kao da proučavam reljefnu mapu. Otočići, terase i uleknuća svakog rova odražavali su se u svijetloplavoj plastici.
Udovi su bili odvojeni u zglobovima, zbog čega su duge kosti ostale netaknute. S jednim izuzetkom. Kosti podlaktice bile su odrezane točno iznad zglobova. Promotrivši prerezani dio palčane i lakatne kosti, zabilježila sam prisutnost izdanaka na krajevima i proanalizirala svaki urez u presjeku. Kad sam završila s Gagnonovom, ponovila sam cijeli postupak kod Trottie-rove.
U jednom trenutku Denis je upitao može li otići nešto zaključati i ja sam se složila, ne obraćajući previše pažnju. Nisam ni primijetila da je utihnulo u laboratoriju.
– Što još uvijek radite ovdje?
Kralježak mi je gotovo ispao iz ruke dok sam ga vadila ispod mikroskopa.
– Isuse! Nemojte mi to raditi!
– Smirite se. Vidio sam svjetlo i pomislio svratiti u slučaju da Denis radi prekovremeno i reže nešto što bi moglo biti zabavno za gledati.
– Koliko je sati? – Pokupila sam preostale vratne kralješke i odložila ih u vrećicu iz koje sam ih izvadila.
Ryan je pogledao na sat. – Pet i četrdeset. – Podigla sam vrećice i odložila ih u manju kar-tonsku kutiju koju sam potom zatvorila odgovarajućim poklopcem.
– Jeste li pronašli nešto zanimljivo?
– Da.
Stisnula sam poklopac kako bi sjeo na mjesto i potom sam podigla zdjelične kosti Isabelle Gagnon.
– Claudel ne vjeruje previše filozofiji o rezovima u kostima.
To je bila najgora stvar koju je mogao reći. Odložila sam zdjelične kosti u veću kutiju.
– Vjeruje da su sve pile iste.
Smjestila sam dvije lopatične kosti u kutiju iz koje sam ih izvadila, i posegnula sam za kos-tima ruku.
– Što vi mislite?
– Nemam ja pojma.
– Izgledate kao netko tko se razumije u tesanje i žbukanje. Što znate o pilama? – Nastavila sam odlagati kosti u kutiju.
– Da se njima mogu prepiliti stvari.
– Dobro. Kakve stvari?
– Drvo. Granje. Metal. – Zastao je. – Kosti.
– Kako?
– Kako?
– Da, kako?
Zamislio se na trenutak. – Zupcima. Zupci se pomiču naprijed-nazad i režu kroz materijal.
– A kružne pile?
– O, pa one se okreću.
– Režu li kroz materijal, ili dube kroz njega?
– Što mislite pod tim?
– Jesu li zupci oštri ili tupi? Režu li materijal, ili ga dube?
– A-ha.
– Režu li kad se kreću unatrag, ili kad se kreću naprijed?
– Što želite reći?
– Rekli ste da zupci idu naprijed-nazad. Režu li, dakle, kad se kreću naprijed, ili kad se kreću unatrag? Odnosno, režu li kad se probijaju, ili kad se povlače?
– A-ha.
– Jesu li napravljene kako bi rezale kroz vlakno ili uzduž vlakna?
– Je li to važno?
– Koliko su zupci međusobno razmaknuti? Jesu li jednako razmaknuti jedan od drugoga? Koliko ih ima na oštrici? Kojeg su oblika? Pod kojim su kutom postavljeni od naprijed prema nazad? Je li im rub oštar ili tup? Kako su postavljeni s obzirom na ravninu oštrice? Kakve vrste...
– O.K., OK., shvaćam. Recite mi onda kakve sve pile postoje.
Započela sam pojašnjavati, odlažući posljednju kost Isabelle Gagnon u kutiju i zatvarajući je pripadajućim poklopcem.
– Zacijelo postoji nekoliko stotina različitih vrsti pila. Postoje kružne pile. Pile za drvo. Pile za voćke. Pile za metal. Fine pile za pravljenje otvora u drvetu. Male kuhinjske pile i mesarske pile. Japanske pile za drvo. Pile za keramiku. Pile za rezanje kostiju. Pile za rezanje tetiva i prstiju šake. To su samo neke ručne pile. Neke od njih pokreće ljudski mišić, a neke struja ili benzin. Nekima je moguće regulirati brzinu, a nekima ne. Neke se kreću nazad-naprijed, a neke koriste rotirajuću oštricu. Pile su napravljene kako bi se prerezali različiti tipovi materijala, te kako bi se njima učinile mnoge druge stvari osim rezanja. Čak i ako se zadržimo samo na ručnim pilama, a ovdje je u pitanju ručna pila, one se međusobno razlikuju ovisno o dimenzi-jama oštrice te veličini, razmaku i broju zubaca.
Pogledala sam ga kako bih provjerila prati li me. Oči su mu bile plave poput plamička plinske pećice.
– Sve ovo upućuje na činjenicu da pile ostavljaju prepoznatljive tragove u materijalu kao što je, primjerice, kost. Urezi koje ostavljaju različite su širine, a njihove stijenke i dno točno su određenih oblika.
– Znači, ako imate kost, možete odrediti kojom je pilom prerezana?
– Ne. Ono što možete odrediti jest koja je vrsta pile ostavila ureze.
Shvatio je što to znači i onda upitao : – Kako znate da je ovdje u pitanju ručna pila?
– Motorne pile ne pokreće ljudski mišić te stoga ostavljaju konzistentnije ureze. Ogrebotine u urezima, takozvane “strije”, ravnomjernije su raspoređene. Smjer kretanja ureza također je pravilniji i ne mijenja se koliko u slučaju ručne pile. – Na trenutak sam zastala. – S obzirom da nije potrebno uložiti puno ljudske energije, prilikom korištenja motorne pile često se zna pronaći mnogo “pogrešnih startova”, koji mogu biti i prilično duboki. Isto tako, s obzirom da je pila teža, ili ponekad zato što osoba koja se njome služi vrši pritisak na predmet koji pili, motorne pile obično ostavljaju veće izdanke na kraju kosti kad ona na posljetku popusti.
– A što ako pilu koristi zaista snažna osoba?
– Dobro pitanje. Vještina i snaga pojedinca mogu imati utjecaj. No, motorne pile često os-tavljaju ogrebotine na početku reza, jer se oštrica već kreće kad dolazi u kontakt s materijalom. Kod motorne pile također je vidljivije finalno krhanje – Zastala sam, no ovaj put je pričekao da nastavim i nije me ništa upitao. – Veći prijenos energije s motornim pilama može također ostaviti neku vrstu sjaja na rezanoj površini. Kod ručnih pila to se obično ne događa.
Udahnula sam. Čekao je kako bi se uvjerio da sam konačno završila.
– Što je pogrešan start?
– Kad oštrica prvi put uđe u kost tvori korito ili urez čiji su rubovi još površinski. Kako pila prodire sve dublje i dublje u kost, ti inicijalni rubovi pretvaraju se u stijenke, a urez razvija uočljivo dno poput rova. Ako pak oštrica iskoči, ili ako je izvučena prije no što prođe do kraja kroz kost, urez koji preostaje naziva se pogrešnim startom. Pogrešni start može nam reći puno toga. Njegova je širina određena širinom oštrice pile i rasporedom njezinih zubaca. Pogrešni start u presjeku je tipičnog oblika, a zupci oštrice mogu ostaviti tragove na stijenkama njegova ureza.
– A što ako pila prođe kroz kost?
– Ako urez napreduje kroz kost, dno ureza još se uvijek djelomično može prepoznati u iz-danku na kraju kosti. To je bodljika koja se pojavi na rubu kosti kad se ona na posljetku prelomi. Isto tako, tragovi pojedinih zubaca mogu se pronaći na površini koja je rezana.
Ponovno sam izvadila palčanu kost Gagnonove. Pronašla sam djelomični trag pogrešnog starta na jednom koštanom izdanku, te ga osvijetlila.
– Evo, pogledajte ovamo.
Nagnuo se i pogledao u okular, okrećući gumb za fokusiranje slike.
– A-ha. Vidim.
– Pogledajte dno ureza. Što vidite?
– Izgleda kao da je prekriveno kvržicama.
– Tako je. Te kvržice se nazivaju otočićima. One ukazuju da su zupci naizmjenično mijenjali nagib u odnosu na oštricu pile. Takav položaj uvjetuje pojavu zanošenja oštrice.
Podigao je glavu s mikroskopa i upitno me pogledao. Okulari su ostavili dva kružna traga oko njegovih očiju, koji su me podsjetili na plivaće naočale.
– Kad se prvi zubac ureže u kost, pokušava se izravnati s oštricom. Traži sredinu i oštrica se prilagođava. Kad idući zubac uđe u kost, pokušava učiniti istu stvar, ali je položen u suprotnom smjeru. Oštrica se ponovno prilagođava. To se događa sa svakim novim zupcem na koji dođe red, tako da sile koje djeluju na oštricu neprestano mijenjaju njezin smjer. Zbog toga se ona prilikom reza na neki način zanosi amo-tamo. Što ima više zubaca, to je oštrica češće prisiljena zanositi se. Vrlo velik broj zubaca toliko često zanosi oštricu da se na sredini stvaraju «otoči-ći». Kvržice.
– Znači, one ukazuju da su zupci iskrivljeni.
– Zapravo, ukazuju mnogo više od toga. S obzirom da je svaka promjena smjera uvjetovana pojavom novog zupca, razmak između promjena smjera može nam reći koliki je razmak između zubaca. Navedeni otočići zapravo predstavljaju krajnje točke zanošenja oštrice, a razmak između dva otočića jednak je razmaku između dva zupca. Pokazat ću Vam nešto drugo.
Uklonila sam palčanu kost i stavila lakatnu kost pod mikroskop, osvjetljavajući rezanu povr-šinu na kraju zgloba. Potom sam se odmaknula.
– Primjećujete li valovite linije?
– Da. Malo podsjećaju na dasku za pranje, samo izgledaju kao zavoji.
– Kad se oštrica zanosi, na stijenkama ureza pojavljuju se brežuljci i udoline, upravo kako se na njegovu dnu formiraju otočići. Otočići i brežuljci predstavljaju krajnje točke zanošenja oštrice, a udoline i usko dno ureza pojavljuju se kad su zupci oštrice najbliži sredini ureza.
– To onda znači da možete mjeriti te brežuljke i udoline kao što možete mjeriti i otočiće?
– Tako je.
– Kako to da nema ničega dublje u urezu?
– Do zanošenja dolazi najčešće na početku ili na kraju reza, kad je oštrica slobodna, odnosno kad još nije uronjena u kost.
– Ima logike. – Podigao je pogled. Ponovno je oko očiju imao dvije kružnice.
– Možete li odrediti smjer?
– Ulaska ili prodiranja?
– Koja je razlika?
– Smjer ulaska ovisi o tome reže li oštrica kod probijanja, ili povlačenja. Većina zapadnjač-kih pila napravljena je kako bi rezala probijajući se kroz materijal. No, neke japanske pile režu pri povlačenju. Neke pak mogu rezati u oba slučaja. Prodiranje ovisi o smjeru u kojem se kreće oštrica kroz kost.
– Možete li to utvrditi?
– Da.
– Što ste onda otkrili? – upitao je, trljajući si oko i gledajući me.
Nisam se žurila s odgovorom. Na brzinu sam si promasirala križa i potom sam uzela podlo-žak. Prelistala sam zabilješke i odabrala najvažnije stvari.
– Na kostima Isabelle Gagnon može se uočiti dosta pogrešnih startova. Urezi su široki oko jednog milimetra. Njihovo dno je, u većini slučajeva, uleknuto. Stijenke ureza su izbrazdane, a na dnu postoje otočići. Oboje je moguće izmjeriti. – Okrenula sam stranicu. – Ima i nešto finalnog krhanja kosti.
Čekao je da nastavim. S obzirom da nisam to namjeravala učiniti, upitao me: – Što sve to znači?
– Mislim da je u pitanju ručna pila s izmjeničnim zupcima, vjerojatno pila tipa 10 TPI.
– TPI?
– Deset «zubaca po inču» . Drugim riječima, razmak između zubaca je desetina inča . Zupci su poput dlijeta, i pila reže pri prodiranju kroz materijal.
– Tako znači.
– Zanošenje oštrice je izrazito vidljivo kod te vrste pile, upravo kao i obilno finalno krhanje, no oštrica reže tako što dubi kroz materijal. Vjerujem da je u pitanju pila koja nalikuje velikoj pili za metal. Otočići upućuju da je raspored zubaca prilično širok, kako bi se izbjeglo njihovo spajanje.
– A to onda sužava izbor na što?
Bila sam poprilično uvjerena koja je točno pila napravila navedene ureze, ali još nisam bila spremna podijeliti svoje mišljenje.
– Želim se još s nekim posavjetovati prije no što iznesem zaključke.
– Postoji li još nešto?
Vratila sam se na prvu stranicu zabilješki i sažela promatranja koje sam provela.
– Pogrešni startovi nalaze se s prednje strane dugačkih kostiju, a na stražnjoj strani na mjes-tima gdje se nalaze izdanci. To znači da je tijelo vjerojatno ležalo na leđima kad je bilo razre-zano. Ruke su odvojene u ramenima, a šake odrezane. Noge su odvojene u kukovima. Zglobovi koljena također su razdvojeni. Glava je bila uklonjena u visini petog vratnog kralješka. Grudni koš je otvoren okomitim rezom koji je uspio prodrijeti sve do kralježnice.
Odmahnuo je glavom. – Tip je pravi majstor za pile.
– Mnogo je složenije od toga.
– Mnogo složenije?
– Upotrijebio je i nož.
Pomaknula sam lakatnu kost i ponovno izoštrila sliku. – Pogledajte sad.
Nagnuo se nad mikroskop i u tom sam trenutku primijetila koliko mu je stražnjica lijepa i čvrsta. Isuse, Brennanice...
– Ne trebate se tako jako nasloniti na okular.
Opustio je ramena i malo se odmaknuo.
– Vidite ureze o kojima smo pričali?
– A-ha.
– Pogledajte nalijevo od njih. Vidite li jedan dugi, uski rez?
Na trenutak je ušutio, okrećući gumb kako bi izoštrio sliku. – Više je klinastog oblika. Nije četvrtast. Nije toliko širok.
– Tako je. To je napravljeno nožem.
Ustao je. Ponovno tragovi naočala za plivanje.
– Tragovi koje nož ostavlja imaju jasan oblik. Većina ih ide usporedo s pogrešnim startovi-ma, a neki čak prelaze i preko tih startova. Jedino njih pronalazim na kukovima i kralješcima.
– To znači?
– Neki tragovi ureza nožem prelaze ureze načinjene pilom, a neki leže ispod njih. To znači da je do rezanja nožem vjerojatno došlo prije i poslije piljenja. Mislim da je meso rezao nožem, zglobove potom odvojio pilom, i na kraju ponovno upotrijebio nož kako bi razdvojio mišiće, ili prerezao tetive koje su držale kosti. Osim u slučaju šaka, na svim drugim mjestima rezao je izravno kroz zglob. Ne znam iz kojeg je razloga šake jednostavno otpilio iznad zglobova, prolazeći kroz podlatkicu.
Zakimao je glavom.
– Nožem je odrezao glavu Isabelle Gagnon i rastvorio joj grudni koš. Nema tragova piljenja ni na jednom kralješku.
Oboje smo šutjeli neko vrijeme, razmišljajući o podacima koje sam iznijela. Željela sam da mu sve bude jasno prije no što mu na posljetku saopćim najvažniju vijest.
– Također sam pregledala i Trottierovu.
Pogledao me svojim predivno plavim očima. Njegovo izduljeno lice izgledalo je ispijeno i napeto. Vidjela sam da se priprema za ono što slijedi.
– Tragovi su istovjetni.
Progutao je slinu i duboko uzdahnuo. Potom je tiho progovorio.
– Tip je mašina. Ništa drugo.
Odmaknuo se od pulta u trenutku kad je domar provirio kroz vrata. Oboje smo se okrenuli i on je nestao ugledavši smrknuti izraz naših lica. Ryanove oči ponovno su se vratile na moje. Čeljusni mišići su mu napeto iskočili.
– Javite to Claudelu. Blizu ste nečemu.
– Prvo još moram provjeriti nekoliko stvari, a onda ću se javiti Misteru Fotogeničnosti.
Ryan me nakon toga napustio. Nastavila sam pospremati kosti. Kutije sam ostavila na stolu i zaključala laboratorij. Dok sam prolazila kroz glavnu recepciju, uočila sam da sat iznad liftova ukazuje da je 18:30. Ulična svjetla već su treperila u sumraku. Ponovno smo ostali samo ja i ekipa za čišćenje. Znala sam da je prekasno učiniti dvije stvari koje sam još imala na popisu, ali ipak sam odlučila pokušati.
Vratila sam se, prošla pokraj vlastita ureda i krenula niz hodnik sve do posljednjih vrata nadesno. Na malenoj je pločici pisalo «Informatique» , a ispod toga lijepim je slovima pisalo: Lucie Dumont.
Bilo je potrebno jako dugo čekati, no konačno su Zavod za sudsku medicinu i Centar za kriminalistička vještačenja bili umreženi. Potpuna kompjutorizacija završena je ujesen 1993, i podaci se od onda neprestano unose. Konačno je moguće proučiti najnovije slučajeve zajedno s izvješćima svih odjeljenja, koja su pohranjena u glavnoj datoteci. Svi stari slučajevi postupno se unose u datoteku. Kriminalistika je zaroštala u kompjutorsko doba, a Lucie Dumont predvo-dila je revoluciju.
Vrata su bila zaključana. Pokucala sam, znajući da mi nitko neće odgovoriti. U 18:30 čak i Lucie Dumont više nije radila.
Vratila sam se natrag do svog ureda, izvukla popis članova Američke akademije forenzičnih znanosti, te pronašla ime koje mi je bilo potrebno. Bacila sam pogled na sat, na brzinu proraču-navajući. Tamo je dvadeset do pet. Ili možda dvadeset do šest? U kojoj je vremenskoj zoni Oklahoma?
– Ma, do vraga – rekla sam ukucavajući brojeve. Zatražila sam Aarona Calverta. Glas s nazalnim američkim izgovorom ljubazno mi je pojasnio da pričam s noćnom smjenom, ali da će vrlo rado primiti i prenijeti moju poruku. Ostavila sam svoje ime i broj, i prekinula vezu, zapitavši se koju sam vremensku zonu zapravo dobila.
Nije se odvijalo kako treba. Sjela sam na trenutak i zažalila što me ranije nije uhvatila takva odlučnost. Potom sam ponovno neustrašivo posegnula za telefonom i utipkala Gabbyn broj. Nitko mi se nije javio. Očigledno je i automatska sekretarica bila isključena. Pokušala sam je dobiti u uredu na sveučilištu. Nakon četvrtog zvona već sam bila spremna prekinuti vezu, kad je netko iznenada podigao slušalicu. Tajništvo odsjeka. Ne, nisu je vidjeli. Ne, nije pokupila svoju poštu već nekoliko dana. Ne, nije to neobično jer je ljeto. Zahvalila sam im i poklopila slušalicu.
– Treći pokušaj – rekla sam si u bradu. Nema Lucy. Nema Aarona. Nema Gabby. Bože, Gabby, gdje si? No, nisam si mogla priuštiti razmišljati o tome.
Udarila sam kemijskom po bugačici.
– Visoka lopta. Izvan polja.
Ponovno sam udarila.
– Četvrta i duga – nadodala sam, ne obraćajući pažnju na zbrkanu metaforu. Tup. Tup.
– Diskvalifikacija.
Naslonila sam se, bacila kemijsku u zrak i okrenula se.
– Dvostruka greška.
Uhvatila sam je i ponovno bacila u zrak.
– Osobna greška.
Još sam je jednom bacila u zrak.
– Vrijeme je primijeniti novi plan igre.
Uhvatila sam je i ponovno bacila.
– Vrijeme je ukopati se i zadržati prodor.
Ponovno sam je uhvatila i pogledala i postalo mi je jasno. Ukopati! Tako je!
– U redu – odvratila sam odgurnuvši stolicu i zgrabivši torbicu.
– Pokušaj napasti s druge strane!
Prebacila sam torbicu preko ramena i ugasila svjetlo.
– Dobit ćeš u facu, Claudel!

http://www.book-forum.net

10Kathy Reichs – Već su bile mrtve Empty Re: Kathy Reichs – Već su bile mrtve Čet Mar 22, 2012 11:16 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
14. poglavlje


Sjela sam u mazdu i pokušala rezimirati prethodni monolog sportskih klišeja. Uzalud. Ni traga talentu. Bila sam previše napeta. Odlučila sam sprovesti plan u djelo i više nisam bila sposobna kreativno razmišljati. Odvezla sam se do stana, svrativši samo u grčki restoran Kojax kako bih kupila porciju souvlakija.
Došavši kući, zanemarila sam Birdiejev optuživački pozdrav i odmah sam otišla do hladnja-ka po dijetalnu Coca Colu. Stavila sam je na stol do masne vrećice s netom kupljenom veče-rom, i bacila pogled na sekretaricu. Svjetlo nije treptalo. Znači, Gabby nije zvala. Sve me više hvatao strah i poput dirigenta potpuno zanesenog glazbom, srce mi je počelo lupati prestissimo.
Otišla sam u spavaću sobu i prerešetala ormarić do kreveta. Ono što mi je trebalo bilo je zakopano u trećoj ladici. Odnijela sam to u blagovaonicu, raširila preko stola i potom otvorila piće i vrećicu s hranom. Nema šanse. Prizor masne riže i raskuhane govedine stisnuo mi je želudac. Posegnula sam za komadom lepinje.
Pronašla sam svoju ulicu na sad već bliskijem “stopalu” , te krenula cestom iz središta grada, preko rijeke, na lijevu obalu. Pronašavši četvrt koja mi je bila potrebna, presavila sam mapu tako da su se gradovi St. Lambert i Longueuil još uvijek mogli vidjeti. Još jednom sam provjerila putokaze i pokušala zagristi souvlaki, ali želudac mi se ponovno usprotivio. Nije želio nikakav “input”.
Birdie se dovukao nekoliko centimetara od mene. – Nažderi se – rekla sam, odgurnuvši aluminijsku posudicu ispred njega. Izgledao je zapanjen. Nakratko se nećkao, a onda joj je prišao predući od zadovoljstva.
U ormaru u predvorju pronašla sam bateriju, jedan par vrtnih rukavica, i limenku spreja za insekte. Ubacila sam to u ruksak zajedno s mapom, i splela kosu u pletenicu. Potom sam još zgrabila traper košulju dugih rukava i ugurala je unutra. Uzela sam notes koji se nalazio pored telefona i zapisala: «Otišla sam provjeriti treći X – St. Lambert.» Pogledala sam na sat. 19:45. Nadodala sam datum i vrijeme, te potom odložila notes na stol u blagovaonici. Vjerojatno je to nepotrebno, ali bar ću ostaviti trag u slučaju da zapadnem u nevolje.
Prebacila sam ruksak preko ramena, i odlučila utipkati šifru za alarm, no toliko sam bila uzbuđena da sam pomiješala brojke i bila prisiljena krenuti ispočetka. Nakon što sam zabrljala i drugi put, stala sam, zatvorila oči i izrecitirala riječ po riječ pjesmu I wonder what the king is doing tonight. Pročisti si misli jednostavnom vježbom. Bio je to trik koji sam naučila na poslijediplomskom. Upalio je kao i svaki put dosad. Pjesma iz mjuzikla Camelot pomogla mi je da se saberem. Utipkala sam šifru bez greške, uključila alarm i napustila stan.
Izašavši autom iz garaže, napravila sam krug oko četvrti i krenula ulicom Ste. Catherine istočno prema ulici De La Montagne. Skrenula sam južno na most Victoria, jedan od tri mosta koji povezuju otok Montreal s južnom obalom rijeke St. Lawrence. Tamni i zlosretni oblaaci koji su se prikradali cijelo poslijepodne sad su se već potpuno prekrili horizont. Zahvaljujući njima, rijeka je poprimila olovnosivu boju i djelovala prijeteće.
Uzvodno sam ugledala otočiće Notre-Dame i Ste Hélène, koje je nadvisivao most Jacques-Cartier. Kako je bivalo sve mračnije, oni su bivali sve tamniji. Mora da su vrvjeli od života tijekom svjetskog sajma Expo '67, ali sad su bili lijeni, tihi i uspavani poput obitavališta neke drevne civilizacije.
Nizvodno se nalazio otok Des Soeurs. Otok časnih sestara. Nekoć je bio u vlasništvu crkve, ali danas predstavlja geto yuppieja. Postao je mala akropola etažnih stanova, terena za golf i tenis, i bazena, a most Champlain povezuje ga s gradom. Svjetla njegovih visokih tornjeva podrhtavala su kao da se nadmeću s munjama u daljini.
Došavši na južnu obalu, izašla sam na bulevar Sir Wilfred Laurier. Dok sam prelazila most, noć oko mene poprimila je sablasno zelenu boju. Stala sam sa strane kako bih proučila mapu. Orijentirala sam se prema smaragdno-zelenim površinama koje su predstavljale park i golf teren grada St. Lambert, i uspjela sam locirati gdje se nalazim na karti. Odložila sam je na suvozačko sjedalo i ubacila u prvu. Istog trenutka munja je proparala noćno nebo, vjetar je zapuhao i prve, debele kapi kiše spustile su se na vjetrobransko staklo.
Nastavila sam se vući kroz sablasnu, predolujnu pomračinu, usporavajući na svakom križa-nju kako bih se nagnula i provjerila ime ulice. Slijedila sam put koji sam si iscrtala u glavi, skrećući lijevo, pa desno, pa onda dvaput lijevo...
Deset minuta kasnije konačno sam parkirala auto uz rubnik. Srce mi je bjesomučno tuklo. Obrisala sam dlanove o traperice i ogledala se oko sebe.
Nebo se smračilo. Svugdje oko mene vladala je gotovo potpuna tama. Prošla sam kroz rezi-dencijalne četvrti koje su sačinjavali mali bungalowi i stablima ukrašene ulice i završila sam na rubu napuštenog industrijskog kompleksa. Na planu grada bio je označen malim, sivim polum-jesecom. Nigdje u blizini nije bilo nikoga.
Niz napuštenih skladišta nalazio se s desne strane ulice, a njihovi su beživotni obrisi bili osvijetljeni jedinom uličnom svjetiljkom koja je još bila u funkcionalnom stanju. Najbliža zgrada sablasno je izranjala iz mraka, poput scenskih rekvizita pod studijskim reflektorima. No, sve okolne zgrade postupno su se gubile u tami, i posljednju od njih uopće nije bilo moguće vidjeti. Na nekim zgradama uočila sam tablu. Na njoj je stajala obavijest da se zgrada prodaje ili iznajmljuje. Druge pak nisu nosile ništa kao da su vlasnici digli ruke od njih. Prozori su bili razbijeni, a asfalt parkirališta ispucan i zatrpan smećem. Prizor me podsjetio na crnobijele fotografije Londona za vrijeme bombardiranja u Drugom svjetskom ratu.
S lijeve strane ceste prizor nije bio ništa ljepši. Tamo nije bilo ničega. Ničega osim čiste tame. Navedena se praznina podudarala s neoznačenom zelenom površinom na mapi gdje je St. Jacques ucrtao svoj treći X. Očekivala sam da ću tu naići na groblje, ili mali park.
K vragu!
Rukama sam uhvatila volan i zagledala se u tamu.
Što sad?
Nisam isplanirala do kraja.
Munja je ponovno zabljesnula i ulica se na sekundu osvijetlila. Nešto je iznenada izletjelo iz mraka i udarilo o vjetrobransko staklo. Poskočila sam i vrisnula. Stvorenje se zadržalo na staklu poput tetovaže, grčevito udarajući nekoliko sekundi, a onda je ponovno odletjelo u tamu. Tek usamljeni jahač sve moćnijeg vjetra.
Sredi se, Brennanice. Duboko udahni. Riješi se tog luđačkog straha.
Posegnula sam za ruksakom, obukla traper košulju, ugurala rukavice u stražnji džep hlača i umetnula bateriju u struk. Notes i kemijsku sam odlučila ostaviti u autu.
Nećeš zapisivati bilješke, rekla sam si.
Noćnim zrakom širio se miris kiše i toplog asfalta. Vjetar je rastjerivao smeće niz ulicu. Vrtio je lišće i papire tvoreći male ciklone, bacajući ih u hrpe i potom ih ponovno raspirujući. Uhvatio me za kosu i zgrabio za odjeću, mlatarajući krajevima moje košulje kao rubljem obješenim na uže. Ugurala sam je u hlače i izvukla bateriju. Ruka mi je drhtala.
Usmjerivši svjetlo baterije ispred sebe, prešla sam cestu i zakoračila preko ruba pločnika na usku zelenu površinu. Bila sam u pravu. Zahrđala željezna ograda visine dva metra pružala se uz sam rub posjeda. Na krajnjem dijelu uočila sam stabla i grmlje. Ispreplitali su se tvoreći netaknutu šumu koju je željezna ograda zaustavljala od prodiranja. Usmjerila sam bateriju ispred sebe ne bih li osvijetlila stabla, ali nisam mogla vidjeti koliko se daleko prostiru, niti što se nalazi iza njih.
Krenula sam usporedo uz ogradu. Grane koje su je nadvisivale spuštale su se i dizale na vjetru, bacajući sjene preko žutog stakla baterije. Kapi kiše udarale su o lišće iznad moje glave, a nekoliko ih je prodrlo i pogodilo me u lice. Pljusak samo što nije počeo. Drhtala sam ili zato što je bivalo sve hladnije, ili zato što sam se kretala u neprijateljskom okruženju. Najvjerojatni-je iz oba razloga. Proklinjala sam se što sam umjesto jakne ponijela sprej za insekte.
Na tri četvrtine puta iznenada sam zakoračila i propala na nižu razinu. Usmjerila sam svjetlo niz ono što je nalikovalo kolnom prilazu ili sporednoj cesti. Put je vodio prema otvoru u drveću. Ugledala sam kapiju. Bila je zatvorena lancem koji je imao lokot na šifru.
Činilo mi se da je nitko nije otvarao u posljednje vrijeme. Korov je probijao kroz šljunčani temelj ceste i bila je zatrpana smećem. Usmjerila sam bateriju kroz otvor, no svjetlo se uspjelo probiti tek nekoliko metara kroz tamu. Imala sam dojam kao da zračnu luku pokušavam osvijetliti džepnom baterijom.
Idućih pedesetak metara kretala sam se centimetar po centimetar, sve dok nisam stigla do kraja ulice. Trebala mi je čitava vječnost. Na uglu sam se osvrnula oko sebe. Izašla sam na raskrižje. Bacila sam pogled kroz polutamu niz križanje. Još jedna mračna i napuštena ulica.
Mogla sam razaznati tek nepreglednu asfaltnu površinu koja se pružala usporedo s ulicom. Okruživala ju je žičana ograda. Pretpostavljala sam da je to nekoć bilo parkiralište za tvornicu, ili skladište. Ograđeni kompleks bio je u raspadu i osvijetljen žaruljom koja je visjela s impro-viziranog nosača na telefonskom stupu. Žarulja je bila prekrivena metalnim okvirom i bacala svjetlo u polukrugu od nekoliko metara. Smeće se kovitlalo po asfaltu, a tu i tamo uočila sam siluetu male daščare ili skladišta.
Na trenutak sam osluhnula. Zrakom je vladala kakofonija zvukova. Vjetar. Kapi kiše. Grm-ljavina u daljini. Lupanje mog srca. Svjetlo preko puta odagnalo je dovoljno tame i razotkrilo moje nesigurne ruke.
Okay, Brennanice, prekorila sam se, prestani s tim sranjem! Tko ne riskira, ne profitira!
– Hm, ta ti je dobra – priznala sam na glas. Glas mi je zvučao čudno, gotovo prigušeno, kao da noć guta moje riječi prije no što mi dolebde do uha.
Okrenula sam se natrag k ogradi. Na kraju četvrti skretala je naglo iza ugla, idući usporedo s ulicom do koje sam upravo došla. Slijedila sam je. Nakon tri metra željezne je stupove nadom-ještao kameni zid. Odmaknula sam se i osvijetlila ga. Bio je sivkaste boje, i visine otprilike dva i po metra. Nadvisivao ga je red kamenja koje je izbijalo petnaestak centimetara izvan pročelja. Koliko sam mogla vidjeti u tami, protezao se cijelom duljinom ulice, a negdje nasred ulice u njemu je postojao otvor. Učinilo mi se da je u pitanju prednji dio posjeda.
Krenula sam usporedo s njim gazeći po raskvašenom papiru, razbijenom staklu i zapinjući za aluminijske kanistere. Nisam željela identificirati u što sam još stala.
Nakon pet metara zid je ponovno zamijenila žičana ograda. Ponovno sam naišla na kapiju koja je bila zatvorena kao i ona sa sporedne strane. Osvijetlila sam lanac i lokot, i metalni su prstenovi zabljesnuli. Lanac je izgledao nov.
Zakvačila sam bateriju oko pojasa i oštro ga trznula. Nije popustio. Ponovno sam pokušala, no rezultat je bio isti. Odmaknula sam se i polako osvijetlila rešetke gore-dolje.
U tom trenutku nešto me iznenada uhvatilo za nogu. Instinktivno sam posegnula za zglobom i baterija mi je ispala iz ruke. Očekivala sam da će me dočekati par zažarenih očiju i niz žutih zuba, no pod rukom sam osjetila tek plastičnu vreću.
– Sranje – izustila sam. Usta su mi bila suha, a ruke se mahnito tresle dok sam se pokušavala osloboditi iz njezina zagrljaja. – Napadnuta i izmlaćena od strane plastične vreće!
Na posljetku sam se oslobodila i ona je nastavila dalje nošena vjetrom. Čula sam je kako šuška dok sam tragalaza baterijom. Ugasila se kad je pala na zemlju. Napipala sam je, ali shvatila sam da više ne radi kako treba. Isprva je uopće nisam mogla upaliti. Udarila sam njome nekoliko puta o dlan. Nakratko bi zasvijetlila, i onda se ugasila. Kad je na posljetku ostala upaljena, svjetlo je bilo treperavo i nesigurno. Nisam vjerovala da će mi dugo potrajati.
Ostala sam stajati okružena tamom, razmišljajući o idućem potezu. Jesam li zaista željela nastaviti? Što sam se, za ime Božje, nadala da ću ostvariti? Pametnije bi bilo vratiti se kući, i uvući u vruću kupku te potom u krevet.
Zatvorila sam oči i usredotočila se na zvukove, naprežući se ne bih li prepoznala dokaze o nečijem prisustvu. Svaki put kad sam kasnije premotala tu scenu u glavi, zapitala sam se nisam li nešto propustila u tom trenutku. Možda nisam dovoljno pozorno osluškivala, a možda je svemu doprinijela nadolazeća oluja. No, nisam čula ni škripanje guma na šljunku, ni škripanje zgloba na kapiji, ni brujanje motora u praznom hodu.
Duboko sam udahnula, izbacila ramena i zagledala se u tamu s druge strane zida. Jednom davno bila sam u Egiptu. Kad sam ušla u grobnicu u Dolini kraljeva iznenada je nestalo svjetla. Ostala sam nepomično stajati u tom skučenom prostoru, izgubljena u tami i potpuno odsječena od izvora svjetlosti. Imala sam osjećaj da je netko ugasio život. Pokušavajući razaznati oblike u ništavilu s druge strane ograde, ponovno me uhvatio isti osjećaj. Što je sadržavalo mračnije tajne? Faraonova grobnica, ili tama s druge strane tog zida?
X nešto označava. I to nešto upravo se tamo nalazi. Kreni!
Vratila sam se natrag do ugla te potom slijedila ogradu sve do sporednog ulaza. Kako mogu otvoriti lokot? Osvijetlila sam metalne šipke u potrazi za odgovorom kad je iznenada munja proparala nebo poput bljeskalice fotoaparata. Namirisala sam ozon u zraku, i osjetila peckanje u skalpu i rukama. U toj kratkoj eksploziji svjetla iznenada sam uočila znak nadesno od kapije.
Učinilo mi se da je u pitanju metalna pločica koju je netko zakvačio za šipke. Iako je bila gotovo izgrižena hrđom, poruka na njoj bila je čitljiva. Entrée interdite. Zabranjen pristup. Ne ulaziti. Približila sam bateriju i pokušala pročitati sitniji tisak. Nešto u vezi Montreala. Činilo se kao da je u pitanju arhiđakon. Arhiđakon Montreala? Mislim da takvo što ne postoji.
Zagledala sam se u sićušni krug ispod natpisa. Nježno sam uklonila nešto hrđe noktom pal-ca, i pojavio se znak nalik krijesti ili grbu koji mi se učinio poznatim. Sinulo mi je. Archdiocèse. Montrealska nadbiskupija. Naravno. U pitanju je crkveni posjed, vjerojatno neki napušteni samostan ili manastir. Quebec ih je pun.
O.K., Brennanice, ti si katolkinja. Na crkvenom posjedu si zaštićena, a sad navali naprijed! Otkud mi samo padaju na pamet takve gluposti? Pretpostavljala sam da dolaze s naletom adrenalina koji je reflektirao moju drhtavu strepnju.
Zadjenula sam bateriju za traperice, uhvatila lanac desnom, a hrđavu metalnu šipku lijevom rukom. Spremala sam se zatresti ga kad je posve neočekivano popustio. Prsten po prsten, polako se provukao kroz rešetke, smotavši mi se oko zgloba kao zmija oko grane stabla. Pustila sam šipku i namotala ga s obje ruke. Nije se u potpunosti oslobodio, ali zaustavio se samo zato što je lokot zapeo između rešetki. Pogledala sam s nevjericom. Lokot je bio provučen kroz posljednju kariku, no nije bio zatvoren.
Otvorila sam ga, izvukla ostatak lanca kroz rešetke i zagledala se u jedno i drugo. Vjetar je u međuvremenu prestao luđački puhati, i sad se moglo čuti tek kontinuirano šuškanje. U ušima mi je bubnjala tišina.
Prebacila sam lanac preko desnog krila kapije, a lijevo krilo povukla k sebi. Umjesto urlika-nja vjetra, zrakom se probila škripa. No, nijedan drugi zvuk nije ugrozio tišinu. Ni žabe, ni cvrčci, ni zvižduk lokomotive u daljini. Imala sam dojam da cijeli svijet zadržava dah iščekuju-ći idući potez oluje.
Kapija se mrzovoljno otvorila i ušla sam. Zatvorila sam je za sobom i nastavila puteljkom. Cipele su mi nježno škripale dok sam gazila po šljunku. Osvjetljavala sam naizmjence stazu, pa drveće sa strane. Nakon desetak metara zaustavila sam se i usmjerila bateriju prema gore. Grane su bile zloslutno mirne, ispreplevši se u svod iznad moje glave.
Ovo je crkva. Ovo je zvonik. Super, samo što uopće nije vrijeme za dječje pjesmice! Drhtala sam od napetosti, no osjećala sam se prepuna energije, gotovo kao da se pripremam istrčati maraton. Gubiš se, Brennanice! Opomenula sam se. Razmišljaj o Claudelu. Ne. Razmišljaj o Gagnonovoj, Trottierovoj i Adkinsovoj.
Okrenula sam se nadesno i pokušala vidjeti koliko se daleko širi šuma. Zadržala sam bateriju gotovo na svakom stablu koje se nalazilo uz rub ceste. Redala su se jedno za drugim u besko-načnom nizu. Potom sam je usmjerila na lijevu stranu, i odjednom mi se učinilo da se desetak metara dalje nalazi prolaz.
Zadržala sam svjetlo na tom mjestu, ali kad sam se približila, ispostavilo se da ne postoji nikakav prolaz među stablima. No, nešto mi se ipak činilo čudnim. Nešto nije bilo kako treba. I onda sam odjednom shvatila što. Nisu u pitanju bila stabla, već šipražje. Bilo je prorijeđeno, a vitice i puzavci bili su kržljavijeg rasta nego na drugim mjestima. Kao da je u pitanju čistina koja je djelomično opet zarasla.
Raslinje je mlađe, pomislila sam, i nisko. Mora da je nedavno izraslo. Osvijetlila sam ga i uočila da se širi uskom površinom, podsjećajući svojim oblikom na potok koji se probija kroz drveće. Ili puteljak. Stegnula sam bateriju, odlučivši krenuti njime, i čim sam učinila prvi korak, započela je oluja.
Tiho rominjanje iznenada se pretvorilo u pljusak. Stabla su se počela podizati i spuštati po-put zmajeva, a munje su sijevale praćene grmljavinom podsjećajući me na demonska stvorenja koja se međusobno traže. Bum! Gdje si? Bum! Ovdje! Vjetar je ponovno zapuhao razjareno napadajući s boka, potpomognut kišom.
Za tren oka bila sam mokra do kože. Kiša mi se slijevala niz lice, a kapljice bockale ranu na obrazu. Zadjenula sam kosu za uši i rukom obrisala oči. Izvukla sam kraj košulje i zaklonila njime bateriju kako bih spriječila vodu da prodre u kućište.
Zgrbila sam se i nastavila polako puteljkom. Blijedožuta svjetlost baterije predočavala mi je sve u polukrugu od tri metra, ali izvan toga ništa mi nije bilo vidljivo. Svako malo osvijetlila bih tamu i stabla s obje strane puteljka, poput psa na uzici koji se snalazi njuškajući i pipajući teren.
Uočila sam je već nakon dva metra. Mora da se u tom trenutku dogodila sinapsa. Zacijelo je u nanosekundi moj mozak povezao trenutačni vizualni input s već pohranjenim doživljajem i moja je podsvijest u predočenom djeliću informacije prepoznala ostatak slike.
Približila sam se i svjetlost je izvukla brižno čuvanu tajnu iz mračnog ponora. Svjesni dio mojeg mozga odmah je potvrdio zle slutnje. Stegnulo me u grlu.
Smeđa plastična vreća za smeće izbijala je iz zemlje i lišća. Jedan joj je kraj bio zavezan, a čvor se izdizao iz zemlje poput morskog lava kad izranja na površinu.
Gledala sam kišu kako se obrušava na vreću i okolno tlo. Padala je oko rubova plitko zako-panog blaga, pretvarajući zemlju u blato. Polako, ali nemilice rastvarala je jamu i ubrzo je na površinu izašao veći komad vreće. Osjetila sam kako mi koljena klecaju.
Iznenadna munja me osvijestila. Skočila sam prema vreći i sagnula se kako bih provjerila što se nalazi unura. Zadjenula sam bateriju za traperice, zgrabila je za čvor i povukla. Još uvijek je bila preduboko zakopana. Pokušala sam razvezati čvor, ali prsti su mi bili mokri i sklizali se o plastiku. Nisam uspjela. Približila sam nos mjestu gdje je bila zavezana i udahnula. Miris blata i plastike. Ništa drugo.
Noktom palca napravila sam rupicu i ponovno pomirišala. Iako je bio blag, i te kako je bio prepoznatljiv. Bio je to slatki smrad trulog mesa i vlažne kosti. Prije no što sam uspjela odlučiti hoću li pobjeći ili ne, čula sam pucketanje grančica iza sebe i osjetila nečiju prisutnost. Pokuša-la sam se baciti na stranu kad mi je iznenada sijevnulo u glavi, i ponovno sam potonula u mračne dubine faraonove grobnice.

15. poglavlje

Već dugo nisam osjetila takav mamurluk. Kao i obično, bilo mi je užasno mučno i nisam se ničega sjećala. Kad sam se pokušala pokrenuti, zastrašujuća bol proparala mi je glavu primora-vajući me na mirovanje. Želudac mi se stisnuo na pomisao da moram ustati i bojala sam se da ću povratiti ako pokušam otvoriti oči. No, nisam mogla više ležati. Bilo mi je hladno i nekon-trolirano sam se tresla cijelim tijelom. Trebala sam još jednu deku.
Uspravila sam se ne otvarajući oči. Oštro pulsiranje u glavi potjeralo me na povraćanje. Spustila sam glavu na koljena i pričekala da mučnina prođe. Nisam se usudila rastvoriti kapke. U lijevu sam ruku ispljunula žuč, a desnom potražila poplun.
Drhtala sam i tapkala rukom oko sebe, no svugdje sam nailazila na grančice i lišće. Odjed-nom mi je postalo jasno. Nisam u krevetu! Iste sekunde zaboravila sam na bol i otvorila oči.
Šuma. Sjedim u šumi. Odjeća mi je mokra i blatna, a tlo oko mene prekriveno lišćem i gran-čicama. U zraku sam osjetila miris zemlje i truleži. Podigla sam pogled. Krošnje stabala ispreplitale su se svoje tamne prste ispod baršunastog neba, tvoreći gustu mrežu iznad moje glave. Treptava svjetlost zvijezda probijala se kroz koprenu od lišća.
Odjednom slike su mi navrle u sjećanje. Oluja. Kapija. Puteljak. Ali, zašto ležim? U pitanju očigledno nije još jedna mamurna noć, tek njezina loša imitacija.
Prošla sam rukom preko potiljka i napipala oveću kvrgu ispod kose. Super. Dvaput izubijana u jednom tjednu. Većina boksača nema toliko sreće.
No, kako se to dogodilo? Jesam li se spotaknula i pala? Ili se grana obrušila na mene? Sjetila sam se oluje i silovitog vjetra, no nigdje na tlu nije bilo odlomljenih grana. Što se, dakle, dogodilo? To mi nije dolazilo u sjećanje. No, ionako je važnije bilo što prije se izvući od tamo.
Boreći se s mučninom, zapuzala sam četverenoške bacajući se u potragu za baterijom. Pro-našla sam je napola zakopanu u blato. Obrisala sam je i pokušala upaliti. Nevjerojatno! Proradi-la je! Potom sam se primorala obuzdati drhtanje u nogama i uspravila se. Čim sam stala na noge, glava mi se rasprsnula od boli. Oslonila sam se o stablo i ponovno pokušala ispovraćati sadržaj želuca.
Okus žuči ispunjavao mi je usta i potaknuo novi niz pitanja. Kad sam posljednji put jela? Sinoć? Večeras? Koliko je sati? Koliko sam dugo ovdje? Oluja je očigledno prošla jer je nebo bilo prekriveno tisućama zvijezda. Ipak, još je uvijek bila noć i bilo je strahovito hladno. Ništa osim toga nije mi bilo poznato.
Kad mi se želudac prestao grčiti, polako sam se ispravila i osvijetlila baterijom okoliš, traže-ći puteljak kojim sam došla. Drhtava je svjetlost plesala po tlu kad me iznenada ponovno zapahnulo sjećanje. Vreća! Gotovo istog trenutka preplavio me strah. Stegnula sam bateriju u ruci i okrenula se za stotinu osamdeset stupnjeva. Nitko mi nije stajao iza leđa. Primirivši se, ponovno sam se vratila na vreću. Gdje se nalazi? Mogla sam se sjetiti njezina izgleda, ali ne i mjesta na kojem je bila zakopana.
Odlučila sam prepipati obližnje raslinje. U glavi mi je još uvijek kljucalo i kad sam se sag-nula, ponovno sam osjetila mučninu. Pokušala sam se ispovraćati, ali bezuspješno. Slabine su me zaboljele od naprezanja, a oči se ispunile suzama. Svako malo zastala sam i naslonila se na stablo kako bi me prošli grčevi. Cvrčci su u međuvremenu započeli svoju poslijeolujnu probu. Ovaj put mi njihova glazba nije odgovarala, nemilosrdno mi parajući uši.
A onda sam je iznenada ugledala. Nije bila udaljena ni tri metra od mene. Toliko sam se tresla da sam umalo ispustila bateriju, no prepoznala sam je čim je izronila iz mraka. Primijetila sam da je veći dio plastike izbio na površinu. Okruživao ju je maleni jarak ispunjen vodom, a sitne lokve formirale su se u njezinim pregibima i naborima.
Nisam bila u stanju izvući je sama, i jednostavno sam nepomično stajala i buljila. Znala sam da ne smijem ništa dirati, ali sam se bojala da bi netko drugi mogao doći i pročeprkati, ili je čak ukloniti prije no što policija stigne. Nisam znala što učiniti i od silne sam bespomoćnosti umalo zavrištala.
E, to ti je dobra ideja, Brennanice! Samo cmizdri! Možda će te netko spasiti!
Stajala sam i tresla se od hladnoće i straha. Pokušavala sam razmišljati, ali moždane su mi stanice zalupile vrata i pravile se da nisu kod kuće. Samo se jedna misao uspjela probiti u svijest. Prijavi to!
Pronašla sam puteljak u grmlju i krenula njime vjerujući da će me izvesti iz šume. Nisam se mogla sjetiti kako sam dospjela tamo, i tek sam se nejasno sjećala izlaza. Snalažljivost u prostoru napustila me zajedno s kratkoročnim pamćenjem. U jednom trenutku baterija je otkazala i ostala sam zarobljena u tami ispunjenoj treperavom svjetlošću zvijezda. Protresla sam je, no nije više radila. Pokušala sam opsovati, ali ni to nije pomoglo.
– Sranje!
Osluhnula sam ne bih li prepoznala zvučni signal koji bi mi ukazao kojim smjerom trebam ići, ali svugdje oko mene mogla se čuti tek glazba cvrčaka, što mi nije bilo ni od kakve koristi.
Pokušavala sam u tami razaznati nisko raslinje i nastavila se polako probijati naprijed. Bolje ikakav plan nego nikakav. Nevidljive grane hvatale su me za kosu i odjeću, a vitice i puzavci motali mi se oko stopala.
Skrenula si s puta, Brennanice. Ovdje postaje gušće.
Usporila sam pokušavajući se odlučiti kojim smjerom ići, kad mi je iznenada jedna noga završila u zraku. Poletjela sam naprijed, i dočekala se na ruke i koljeno. Zapela sam za nešto. Učinilo mi se da klečim na rahloj zemlji. Baterija mi je pri padu ispala iz ruke. Udarila je o tlo i oživjela, te se potom otkotrljala, bacajući prema meni svoj sablasnožuti odsjaj. Bacila sam pogled ispod sebe i shvatila da mi stopala završavaju na uskom i mračnom mjestu.
Srce mi je odmah mahnito zalupalo, ali sam uspjela izgrepsti se i dovući do svjetla. Uzela sam bateriju i osvijetlila rupu u koju sam upala. Mali krater. Izgledao je svježe iskopan i neuređen, podsjećajući na nezacijeljenu zemljinu ranu. Nešto je zemlje bilo nabacano sa strane, tvoreći maleni humak.
Približila sam se i bolje je osvijetlila. Nije bila velika. Mogla je biti široka šezdeset centime-tara, a duboka devedeset. Dok sam se izvlačila van, ugazila sam stopalom preblizu rubu i odgurnula nešto zemlje unutra. Nastavila je sipiti.
Promatrala sam je kako se skuplja u hrpicu na dnu. Bilo je nešto čudno u vezi s tim. I onda sam odjednom shvatila što. Bila je gotovo suha! Čak i moj zbrčkani mozak mogao je iz toga izvući zaključak. Ili je rupa prethodno bila prekrivena, ili ju je netko iskopao tek nakon kiše!
Počela sam drhtati protivno svojoj volji i uhvatila se rukama kako bih se zagrijala. Još uvijek se cijedilo sa mene, a u međuvremenu je osjetno zahladilo. No, nisam se mogla ugrijati i ponovno sam usmjerila bateriju prema jami. Zašto bi netko...
I u tom trenutku sinulo mi je pravo pitanje prenerazivši me iste sekunde. Tko? Tko je došao ovamo kako bi iskopao ili ispraznio ovu jamu? Je li on, ili ona, sada ovdje? Istog trenutka zavrtila sam se oko osi osvjetljavajući zelenilo oko sebe. Glava mi je prsnula od boli, a rad srca ubrzao se triput.
Ne znam što sam očekivala ugledati. Čopor bijesnih dobermana? Normana Batesa i njegovu majku? Hannibala Lectera? Georgea Burnsa kao Boga u bejzbol kapi? Ništa od toga nije se ukazalo. Bila sam sama među stablima i puzavcima, izgubljena u noći ispunjenoj sjajem zvijezda.
No, ipak sam nešto uspjela uočiti dok sam se panično osvrtala oko sebe. Puteljak. Napustila sam svježe iskopanu rupu i odvukla se natrag do vreće. Nogom sam nabacala lišće na nju kako bih je prekrila. Tako gruba kamuflaža neće zavarati osobu koja je vreću dovukla, ali možda će je sakriti od običnog prolaznika.
Izvukla sam limenku insekticida iz džepa i uglavila je između grana na susjednom stablu kako bih znala pronaći put do vreće. Nakon toga krenula sam puteljkom, spotičući se o korov i korijenje. Bio mi je napor održati korak. Noge su mi obamrle kao da ih je netko umrtvio lijekovima i kretala sam se usporeno.
Na križanju puteljka i šljunčane staze, ugurala sam obje rukavice u grane stabla. Potom sam nastavila prema kapiji. Bilo mi je zlo i bila sam iscrpljena, i bojala sam se da ću se onesvijestiti. Adrenalin će me uskoro iznevjeriti i izgubit ću svijest. Nisam željela biti u šumi kad se to dogodi.
Moja je stara mazda bila parkirana gdje sam je i ostavila. Nisam pogledala ni lijevo ni desno i odmah sam prešla cestu, ne razmišljajući čeka li me netko u zasjedi ili ne. Ne osjećajući gotovo više ništa, ubacila sam ruke u džepove i potražila ključeve. Izvukla sam ih i proklela se što ih uvijek držim mnogo na privjesku. Drhtala sam i opsovala kad su mi dvaput ispali, a onda sam konačno uspjela izdvojiti ključ od auta, otvoriti si vrata i zavaliti se u sjedalo.
Spustila sam capicu na vratima, uhvatila upravljač rukama i naslonila glavu. Žudjela sam za snom. Željela sam zaspati i otploviti u neki drugi svijet. No, nisam se smjela prepustiti tom porivu. Možda je netko vani, možda me promatra i planira svakog trenutka zaskočiti.
Nisam mogla držati oči otvorene, ali znala sam se da bi bilo pogrešno odmoriti se makar na sekundu.
Misli su mi pobjegle i ponovno sam se prisjetila famozne rečenice Georgea Burnsa: «Uvijek sam zainteresiran za budućnost. Planiram tamo provesti ostatak života.»
Energično sam se ispravila i spustila ruke u krilo. Iste sekunde presjekla me oštra bol, proči-stivši mi glavu. Konačno više nisam osjećala mučninu. Napredak.
– Ako uopće želiš imati budućnost, bolje ti je da se makneš odavde, Brennanice.
Glas mi je zvučao turobno u zatvorenom prostoru, ali pomogao mi je vratiti se u stvarnost. Upalila sam auto i na konzoli su se ukazale zelene brojke. Bilo je 2:15 ujutro. Kad sam uopće krenula od kuće?
Još uvijek sam se tresla i pojačala sam grijanje do maksimuma, ali nisam bila sigurna da će biti od ikakve koristi. Hladnoća koju sam osjećala samo je djelomično bila uvjetovana vjetrom i noćnim zrakom. Moju je dušu zahvatila ozbiljnija hladnoća koju nije moglo ukloniti mehaničko strujanje zraka. Krenula sam ni ne osvrnuvši se.

Dugo sam se sapunala. Željela sam da ugodni miris tuš kupke ukloni svaki dokaz boravka u šumi. Podigla sam glavu i prepustila lice nemilosrdnom mlazu. Voda mi se slijevala niz tijelo. Znala sam da će uskoro postati hladna. Dvadeset sam minuta bila pod tušem, pokušavajući povratiti toplinu i utišati glasove u glavi.
Vjerovala sam da će mi vrućina, para i miris jasmina pomoći da se opustim. Nadala sam se da će me osloboditi napetosti u mišićima i ukloniti bol. No, to se nije dogodilo. Dok sam se tuširala, napeto sam osluškivala ne bih li čula telefon kad zazvoni. Bojeći se da ću propustiti Ryanov poziv, ponijela sam ga sa sobom u kupaonicu.
Stigla sam kući i prije no što sam svukla mokru odjeću, pohitala sam k telefonu i nazvala policijsku postaju. Dežurna na centrali saslušala me s nevjericom i rekla da ne želi uznemirava-ti inspektora usred noći. Odlučno je odbila dati mi njegov kućni broj, a sama ga nisam mogla nazvati jer sam posjetnicu zaboravila na poslu. Stajala sam u dnevnoj sobi i luđački se tresla. U glavi mi je pulsiralo, a želudac se spremao na nove grčeve i uopće nisam bila raspoložena za prepirku. Moje riječi i ton na posljetku su je ubijedili. Odlučila sam ispričati joj se idući dan.
Opipala sam stražnji dio glave. Kvrga je još uvijek bila na mjestu. Osjećala sam je ispod mokre kose. Bila je veličine manjeg jajeta i mekana na dodir. Prije no što sam otišla pod tuš, obavila sam rutinski pregled. Znala sam što mi je činiti, jer sam već ranije nekoliko puta doživjela udarac u glavu. Provjerila sam zjenice, zaokrenula glavu nadesno i nalijevo, te bockanjem provjerila imam li još osjećaj u rukama i stopalima. Činilo se da su svi dijelovi tijela na svom mjestu i da rade kako treba. Ako sam i doživjela potres mozga, mora da je bio jako blag.
Zatvorila sam vodu i izašla iz tuš kabine. Telefon je nepomično ležao, gledajući me nezain-teresirano.
K vragu! Što li samo radi?
Obrisala sam se, navukla stari, otrcani kućni ogrtač, te zamotala kosu ručnikom. Provjerila sam ima li poruka na sekretarici kako bih se uvjerila da nisam propustila nijedan poziv. Nije bilo crvenog svjetla. Do vraga! Uzela sam telefon i upalila ga kako bih provjerila radi li. Radi. Naravno da radi. Jednostavno si uzbuđena.
Legla sam na kauč i odložila ga na stolić. Zacijelo će uskoro nazvati. Nije imalo smisla otići u krevet. Zatvorila sam oči, odlučivši se odmoriti nekoliko minuta i onda pripraviti nešto za jelo. Međutim, hladnoća, stres, umor i pretrpljeni udarac ispremiješali su se u plimni val iscrpljenosti koji me zahvatio i ponio sa sobom, bacajući me u dubok, ali nemiran san. Nisam postepeno potonula, jednostavno sam izgubila svijest.
Stajala sam s vanjske strane ograde i promatrala nekoga kako kopa zemlju ogromnom lopa-tom. Lopata je vrvjela štakorima. Spustila sam pogled i vidjela ih kako jure po tlu. Morala sam ih udarati kako mi se ne bi hvatali za noge. U početku nisam mogla prepoznati tko drži lopatu, ali figura se okrenula i shvatila sam da je u pitanju Pete. Uperio je prst prema meni i obratio mi se, ali nisam ga razumjela. Potom je počeo vikati i zazivati moje ime. Usta su mu se izobličila u crni krug koji se širio, gutajući mu lice i pretvarajući ga u odvratnu, klaunovsku masku.
Štakori su mi jurili preko stopala. Ugledala sam jednog kako preko tratine vuče glavu Isabel-le Gagnon, držeći je zubima za kosu.
Pokušala sam pobjeći, ali noge su mi odbile poslušnost. Odjednom sam propala u zemlju. Osvrnula sam se i shvatila da se nalazim u grobu. Zemlja se počela usipavati oko mene. Ugledala sam Charbonneaua i Claudela. Promatrali su me. Pokušala sam im se obratiti, ali riječi su mi zamrle u grlu. Željela sam da me izvuku. Ispružila sam ruke prema njima, no oni su me nastavili nijemo promatrati.
Nakon toga pridružila im se još jedna osoba. Muškarac u dugačkoj halji i čudnom šeširu. Pogledao me i upitao jesam li krizmana. Nisam mu mogla odgovoriti. Objasnio mi je da se nalazim na crkvenom posjedu i da ga moram napustiti. Nadodao je da kroz kapiju mogu proći samo osobe koje rade za crkvu. Halja mu je lepršala na vjetru, i uplašila sam se da će mu šešir pasti u grob. Jednom je rukom pokušao obuzdati odjeću, a drugom se služiti mobitelom na preklop. Telefon je iznenada zazvonio, no on se nije javio na poziv. Pustio ga je da zvoni.
Neki dio mozga rekao mi je da je u pitanju stvarnost, a ne san. Uložila sam izuzetan napor kako bih došla k sebi, i posegnula sam za telefonom koji sam odložila na stolić.
– Mm. Hm – ošamućeno sam odvratila.
– Doktorice Brennan?
Anglofon. Grub glas. Poznat. Pokušala sam razbistriti misli.
– Da? – Pogledala sam na ruku, ali nisam imala sat.
– Ryan ovdje. Bolje da se isplati što Vas zovem.
– Koliko je sati? – Po tko zna koji put, nisam imala pojma jesam li odspavala pet minuta ili pet sati.
– Četiri i petnaest.
– Samo sekundu.
Odložila sam telefon i odvukla se do kupaonice. Oplahnula sam lice hladnom vodom i ot-pjevala refren pjesme The Drunken Sailor skačući pritom na mjestu. Potom sam popravila turban i vratila se natrag u sobu. Nisam ga željela ostaviti da čeka i još ga više rasrditi, no nisam željela zvučati ošamućeno, ili govoriti nesuvislo. Bilo je pametnije utrošiti minutu i sabrati se.
– O.K. Evo me. Oprostite.
– Je li to netko pjevao?
– Hm. Bila sam u St. Lambertu večeras – započela sam. Željela sam mu dati dovoljno in-formacija, ali nisam željela ići u detalje u 4:15 ujutro. – Pronašla sam mjesto koje je St. Jacques označio iksom. Nalazi se na nekom napuštenom crkvenom posjedu.
– Nazvali ste kako biste mi to rekli u četiri ujutro?
– Pronašla sam tijelo. Već je poprilično strunulo. Procjenjujući po smradu, vjerojatno se već pretvorilo u kostur. Moramo odmah otići tamo, prije no što ga netko otkrije, ili prije no što ga lokalni psi potamane za večeru.
Udahnula sam i pričekala.
– Jeste Vi jebeno ludi?
Nisam bila sigurna govori li mi to u vezi tijela koje sam pronašla, ili zato što sam otišla tamo posve sama. S obzirom da je vjerojatno bio u pravu u vezi ovog drugog, odlučila sam se opravdati u vezi svojeg otkrića.
– Znam kako izgleda tijelo u raspadanju.
Uslijedila je duga stanka, a onda: – Zakopano ili na površini?
– Zakopano je, ali vrlo plitko. Dio koji sam vidjela izbio je na površinu, a kiša je samo po-goršala stanje u kojem se nalazi.
– Sigurni ste da nije u pitanju još jedno jebeno groblje koje erodira?
– Tijelo je u plastičnoj vreći. – Poput Gagnonove i Trottierove. No, nije bilo potrebno reći mu to.
– Sranje. – Čula sam kako netko pali šibicu, a onda je uslijedio dugi izdisaj. Netko je pušio.
– Mislite li da bismo trebali sada otići?
– Nema jebene šanse! – Čula sam ga kako uvlači dim. – I što znači to «mi»? Slovite pomalo kao slobodnjak, Brennanice, što me baš i ne zadivljuje. Možda taj Vaš buntovni stav može proći kod Claudela, ali ne i kod mene. Drugi put kad osjetite poriv da se zaletite na mjesto zločina, mogli biste se pristojno raspitati ima li tko u Odjelu za umorstva vremena odvesti Vas tamo! Takve stvari još uvijek upisujemo u ionako već prenatrpan raspored dužnosti!
Nisam očekivala zahvalnost, ali ni tako agresivnu reakciju. U glavi mi je sve jače pulsiralo i bila sam na rubu strpljenja. Odlučila sam mu dopustiti da nastavi, ali je ušutio.
– Hvala Vam što ste se tako brzo javili.
– Hm.
– Gdje ste? – Da sam mogla koristiti mozak kako spada, nikad ga to ne bih upitala. Odmah sam i požalila.
Nakon kratke stanke odgovorio je: – S prijateljicom.
Dobar potez, Brennanice. Nije ni čudo da je ljut.
– Mislim da je netko bio tamo večeras.
– Što?
– Dok sam promatrala vreću, učinilo mi se da sam nešto čula i onda sam zadobila udarac o glavu i onesvijestila se. Zbog oluje mi se učinilo kao da je smak svijeta, i zato ne mogu biti posve sigurna.
– Jeste li povrijeđeni?
– Ne.
Ponovno je uslijedila stanka. Gotovo sam ga mogla čuti kako još jednom analizira dobivene informacije.
– Poslat ću kola da osiguraju to mjesto do jutra, a onda ću dovesti ekipu za očevid. Mislite da će nam psi biti potrebni?
– Vidjela sam samo jednu vreću, ali mora ih biti više. Čini mi se da je bilo još iskopavanja na tom području. Vjerojatno je pametno da ih dovedemo.
Očekivala sam komentar, ali ništa nije uslijedilo.
– Kad ćete doći po mene? – upitala sam ga.
– Neću doći po Vas, doktorice Brennan. Riječ je o stvarnom umorstvu, tipu umorstva koje je pod nadležnošću Odjela za umorstva, a ne o krimiću!
U tom sam trenutku izgubila strpljenje. Gotovo sam mogla osjetiti kako mi se negdje dubo-ko u mozgu nakuplja oblačić bijesa.
– «Više rupa nego na autoputu Trans-Canada» – odbrusila sam. – «Nabavite mi još dokaza.» To su Vaše riječi, Ryane! To sam i učinila! I mogu Vas odvesti do njih. Osim toga, ti dokazi podrazumijevaju ostatke kostura. Kosti! Ako se ne varam, to je moja nadležnost.
Toliko je dugo šutio da sam pomislila kako je prekinuo vezu. Čekala sam.
– Doći ću po Vas u osam.
– Bit ću spremna.
– Brennanice?
– Da?
– Možda biste trebali potrošiti nešto novaca i nabaviti si kacigu.
Nakon toga je prekinuo vezu.

http://www.book-forum.net

11Kathy Reichs – Već su bile mrtve Empty Re: Kathy Reichs – Već su bile mrtve Čet Mar 22, 2012 11:19 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
16. poglavlje


Održao je riječ. U osam četrdeset i pet već smo se zaustavljali iza kombija ekipe za očevid. Bio je parkiran ni tri metra od mjesta na kojem sam ja parkirala prethodnu noć. No, sad je to bio potpuno drukčiji svijet od svijeta koji sam ja upoznala. Sunce je blještalo, a ulica je bila puna života. Automobili i policijska kola bili su parkirani s obje strane ceste, a najmanje dvadesetak ljudi pričalo je okupivši se u grupice. Bilo ih je odjevenih u običnu odjeću, ali i policijsku uniformu.
Uočila sam Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku, kvibešku policiju te policajce iz St. Lamberta. Bili su raspršeni, a svatko od njih nosio je drukčiju uniformu s prepoznatljivim obilježjima. Podsjetili su me na spontane i cvrkutave zabave miješanog jata ptica koje pripad-nost određenoj vrsti pokazuju bojom svoga perja i šarama na krilima.
Žena s velikom torbom preko ramena i jedan mladić oboružan kamerom pušili su naslonjeni na haubu bijelog chevroleta. Još jedna vrsta: novinari. Malo dalje, na zelenoj površini neposre-dno uz ogradu ugledala sam njemačkog ovčara i muškarca u tamnoplavom kombinezonu. Svako malo pas bi se udaljio njuškajući tlo, a onda se zaletio natrag gospodaru veselo mašući repom. Činilo se da je nestrpljiv i da želi krenuti, te da ga čekanje zbunjuje.
– Svi su tu – rekao je Ryan, ugasivši motor i otkopčavajući pojas.
Nije se ispričao što je bio nepristojan preko telefona, ali nisam to ni očekivala. Nitko nije najbolje volje u četiri ujutro. Bio je srdačan tijekom vožnje, gotovo šaljiv. Ukazivao je na mjesta gdje su se zbile nesreće, i prepričavao anegdote o krivim potezima i pretrpljenom poniženju. Ratne priče. U onoj trokatnici neka je žena prvo napala muža s tavicom, a onda krenula na nas. Tamo, u restoranu Kentucky Fried Chickens, pronašli smo golog muškarca ukliještenog u ventilacijsku cijev. Policijske priče. Zapitala sam se pamte li policajci poprište zločina prema opisu u izvješću, za razliku od nas koji se koristimo imenima rijeka i ulica te brojevima zgrada.
Ryan je uočio Bertranda i odmah krenuo prema njemu. Bertrand je stajao usred skupine. Do njega su se nalazili jedan kvibeški policajac, Pierre LaManche i mršavi, plavokosi muškarac s tamnim, pilotskim naočalama. Krenula sam za njim. Prelazeći ulicu, očima sam preletjela gomilu ne bih li spazila Claudela ili Charbonneaua. Iako je službeno u pitanju bila potraga kvibeške policije, pretpostavljala sam da bi mogli biti ovdje. Bar su svi drugi došli. No, nisam ih nigdje uočila.
Kad smo se približili, primijetila sam da je muškarac s naočalama silno uzbuđen. Ruke mu nisu mogle mirovati ni sekundu. Neprestano je njima petljao po čupavim brkovima koji su mu prekrivali gornju usnicu. Prstima bi izvukao nekoliko dlaka i onda ih ponovno vraćao na mjesto. Uočila sam da mu je koža čudnovato siva i glatka, kao da nema ni boju, ni teksturu. Nosio je kožnu pilotsku jaknu i crne čizme. Moglo mu je biti dvadeset pet ili šest godina.
LaManche mi je dobacio pogled kad smo im se pridružili. Kimnuo je glavom, ali nije proz-borio ni riječ. Počela me hvatati sumnja. Ja sam odgovorna za cijeli taj cirkus. Ja sam dovela sve te ljude. Što ako ništa ne pronađu? Što ako je netko uklonio vreću? Što ako se ispostavi da je u pitanju samo još jedna iskopina na starom groblju? Sinoć je bilo mračno i bila sam uzbu-đena. Koliko toga je, zapravo, plod moje mašte? Želudac mi se počeo grčiti od muke.
Bertrand nas je pozdravio. Ponovno me podsjetio na nižu i zdepastiju varijantu muškog manekena. Ovaj put je odabrao zemljane boje, žutosmeđu i smeđu, zacijelo dobivenu bez kemijskih primjesa. Bilo je očigledno da je želio ukazati na svoju ekološku svjesnost.
Ryan i ja smo pozdravili one koji su nam bili poznati, a onda se okrenuli prema muškarcu u sunčanim naočalama. Bertrand nas je upoznao.
– Andy. Doktorica. Ovo je otac Poirier. Došao je u ime biskupije.
– Nadbiskupije.
– Oprostite. Nadbiskupije. S obzirom da je u pitanju crkveni posjed. – Bertrand je izbacio palac u smjeru ograde koja mu se nalazila iza leđa.
– Tempe Brennan – odvratila sam, pružajući ruku.
Otac Poirier okrenuo je glavu prema meni i prihvatio moju ruku. Stisak mu je bio slabašan i beživotan. Kad bi se ljude ocjenjivalo po jačini stiska, dobio bi minus jedan. Prsti su mu bili hladni i mlitavi, poput mrkvi koje je netko predugo držao u zamrzivaču. Kad mi je oslobodio ruku, oduprijela sam se nagonu da je obrišem o traperice.
Isti je ritual ponovio s Ryanom, ali na njegovu licu nisam uočila nikakvu reakciju. Njegovo ranojutarno veselje potpuno je nestalo, a nadomjestila ga je profesionalna ozbiljnost. Uključio je policijski «mod». Učinilo mi se kako Poirier namjerava nešto reći, ali ugledavši Ryanovo lice, promijenio je mišljenje i stisnuo usnice. Zacijelo je priznao kako je došlo do smjene autoriteta, te da Ryan svojim dolaskom preuzima nadzor.
– Je li netko već bio tamo? – upitao je Ryan.
– Nitko. Cambronne je došao tu oko 5 ujutro – odvratio je Bertrand, ukazujući na policajca u uniformi koji mu se nalazio s desne strane. – Nitko nije ni ušao, ni izašao. Otac Poirier nam je rekao da samo dvije osobe imaju pristup, on i čuvar. Taj tip ima osamdeset i nešto godina, a radi ovdje još otkad je gospođa Eisenhower bila Prva dama. – Na francuskom je to bilo izgovoreno kao «Eesenhure» i zvučalo je komično.
– Kapija nije mogla biti otvorena – naodao je Poirier, okrećući svoje naočale ponovno prema meni. – Provjerim je li zatvorena svaki put kad dođem.
– A kad je to? – odvratio je Ryan.
Naočale su se okrenule prema njemu, mirujući nekoliko sekundi prije no što se konačno začuo odgovor.
– Najmanje jedanput tjedno. Crkva ima odgovornost prema svim svojim posjedima. Mi jednost...
– Što se tu nalazi?
Ponovno je uslijedila stanka. – Le Monastère St. Bernard . Zatvoren je od 1983. Crkva je smatrala da broj polaznika nije dostatan te da samostan ne može nastaviti s radom.
Bilo mi je čudno kako govori o crkvi kao o živom biću koje raspolaže osjećajima i voljom. Njegov francuski zvučao je čudno. Bio je gotovo neprimjetno drukčiji od ravnodušnog i rastegnutog francuskog na koji sam već navikla. Bila sam uvjerena da nije stanovnik Quebeca, ali nisam mogla odrediti kojim naglaskom priča. Nije u pitanju bio ni pedantan, grleni zvuk Francuske, ono što Sjeveroamerikanci nazivaju «pariškim francuskim». Pretpostavljala sam da je stoga Belgijanac ili Švicarac.
– Što se tu odvija? – Ryan je bio uporan.
Ponovno je uslijedila stanka, gotovo kao da zvučni valovi moraju prevaliti ogromnu udalje-nost kako bi došli do primatelja.
– Danas ništa.
Svećenik se potom zaustavio i uzdahnuo. Možda se prisjetio sretnijih vremena kad je crkva bolje kotirala i kad su manastiri vrvjeli polaznicima. No, možda je tek sabirao misli, želeći policiji dati precizne podatke. Pilotske su mu naočale skrivale oči. Čudan kandidat za svećenika s tim savršenim tenom, kožnom jaknom i motorističkim čizmama.
– Navraćam kako bih provjerio posjed – nastavio je. – Čuvar se brine da sve radi kako treba.
– Što to? – Ryan je zapisivao bilješke u mali, spiralni notes.
– Peć, cijevi. Čisti snijeg. Živimo na poprilično hladnom mjestu. – Mršavom je rukom naši-roko zamahnuo kroz zrak, kao da želi obuhvatiti cijelu pokrajinu. – Popravlja prozore. Ponekad ih dječaci vole gađati kamenjem. – Pogledao je u mene. –Njegova je dužnost da vrata samosta-na i kapija uvijek budu zatvoreni.
– Kad ste posljednji put provjerili lokote?
– U nedjelju, u 6 poslijepodne. Bili su zaključani.
Nije zastao ni na stotinku kako bi razmislio. Možda mu je Bertrand već postavio to pitanje, a možda ga je i očekivao. No, zapanjujuća brza reakcija navela me na pomisao da je unaprijed smislio odgovor.
– Niste uočili ništa neobično?
– Rien. – Ništa.
– Kad taj čuvar... kako mu je ime?
– Monsieur Roy.
– Kad dolazi?
– Dolazi petkom, osim ako ne dobije neko posebno zaduženje.
Ryan nije odvratio ništa na to. Nastavio ga je gledati.
– Kao primjerice čišćenje snijega ili popravak prozora.
– Oče Poirier, vjerujem da Vas je detektiv Bertrand već upitao je li moguće da na posjedu postoji grobnica?
Uslijedila je stanka. – Ne. Ne. Nema nikakvih grobnica. – Odmahnuo je glavom i naočale su se pomaknule. Drška je poskočila s jednog uha i okvir se zaustavio pod kutem od dvadesetak stupnjeva. Podsjetile su me na tanker nagnut na jednu stranu.
– Ovo je bio samostan, i zauvijek će to i ostati. Nitko ovdje nije zakopan. Ali nazvao sam našu službenicu u arhivi, i zamolio je da provjeri spise za svaki slučaj. – Podigao je ruke k sljepoočnicama i vratio naočale na mjesto.
– Znate li zašto smo ovdje?
Kimnuo je glavom i naočale su mu ponovno poskočile. Otvorio je usta kako bi nešto nado-dao, ali je ponovno promijenio mišljenje i jednostavno ih zatvorio. – O.K. – odvratio je Ryan, zaklapajući spiralni notes i spremajući ga u džep. – Kako predlažete da to učinimo? – Pitanje je bilo meni upućeno.
– Ja ću vas odvesti i pokazati što sam pronašla. Uklonit ćemo vreću i onda ćete dovesti psa kako bismo provjerili je li još nešto negdje zakopano – Nadala sam se da mi riječi zvuče sigurnije od glasa. Sranje. Što ako tamo ne bude ničega?
– U redu.
Ryan je potom prišao muškarcu u kombinezonu. Ovčar mu se približio i njuškom dodirnuo ruku kako bi mu privukao pažnju. Ryan ga je pomilovao po glavi i nastavio pričati s trenerom. Potom se ponovno vratio k nama i odveo cijelu skupinu do kapije. Dok smo hodali, neprimjet-no sam pregledala okoliš u potrazi za znacima koji bi ukazivali da sam bila tu prethodne noći. Ništa.
Zaustavili smo se kod kapije. Poirier je izvukao ogroman svežanj ključeva iz džepa i odab-rao jedan. Uhvatio je lokot i povukao ga kako bi provjerio drži li šipke. Jutarnjim zrakom probio se nježni zveket, a kiša hrđe pala je na tlo. Jesam li ga zaključala na povratku? Nisam se mogla sjetiti.
Poirier je otključao lokot i skinuo ga, te potom otvorio kapiju. Tiho je zaškripala. Nije to bio onaj prodorni metalni zvuk kojeg sam se sjećala. Zakoračio je unazad kako bi mi oslobodio prolaz. Svi su čekali. LaManche je još uvijek šutio.
Popravila sam ruksak na ramenu, mimoišla svećenika i krenula šljunčanom stazom. Na jas-nom jutarnjem svjetlu šuma se doimala druželjubivom. Nije bila nimalo zlonamjerna kao prethodne noći. Sunce se probijalo kroz velike listove i iglice crnogorice, a u zraku se mogao osjetiti miris bora. Taj mi je miris bio poznat još od studija. Prizivao je u sjećanje ljetnikovce na jezerima i ljetne kampove. Nije prizivao slike mrtvih tijela i noćnih sjena. Polako sam se kretala, pomno proučavajući svako stablo i svaki centimetar tla kako bih uočila slomljene grane, uklonjeno raslinje, izgaženo tlo, bilo što što bi moglo upućivati na ljudsku prisutnost. Posebice moju.
Sa svakim korakom sve sam se više brinula, a srce mi je tuklo sve brže i brže. Što ako nisam zaključala kapiju? Što ako je netko došao nakon mene? Što se dogodilo nakon što sam otišla?
Sve je odisalo potpuno drukčijim ozračjem. Imala sam osjećaj kao da se sjećam tog dijela šume iz nekog članka ili s fotografija. Pokušala sam se orijentirati u vremenu i prostoru, te odrediti gdje bi se trebao nalaziti puteljak. No, mučile su me zle slutnje. Sjećanja su mi bila ispremiješana i nejasna, kao san koji mogu prizvati tek u djelićima. Glavni su događaji bili jasno vidljivi, ali detalji koji su se ticali njihova slijeda i vremenskog trajanja još su uvijek bili u magli. Samo da naiđem na neki podsjetnik, molila sam se u sebi.
Molitva mi je bila uslišana. Rukavice! Potpuno sam zaboravila na njih! S lijeve strane šljun-čane staze tri bijela vrška prstiju izbijala su iz jednog stabla, točno u razini mojih očiju. Da! Bacila sam pogled prema susjednim stablima. Druga se rukavica ukazala iz ureza u malenom javoru na visini od otprilike jednog metra. Odmah sam se prisjetila kako drhteći pipam kroz tamu pokušavajući ih uglaviti. Bila sam ponosna na tako promoćuran potez, ali nezadovoljna lošim sjećanjem. Bila sam uvjerena da sam ih odložila na višem mjestu. Jesam li doživjela transformaciju u šumi poput Alise?
Skrenula sam između stabala označenih rukavicama i krenula nečim što je jedva nalikovalo stazi. Toliko se neprimjetno razlikovala od gustiša da je možda ni ne bih uočila da nisam ostavila spomenute znakove. Na danjem svjetlu puteljak je predstavljao tek neprimjetnu promjenu u sastavu zelenila. Raslinje koje je ga je prekrivalo bilo je zakržljalo i rjeđe od raslinja sa strane, a nije se ni međusobno ispreplitalo. Korov i nisko žbunje jasno se odvajalo na tom mjestu, pokazujući grubu i spaljenu, smeđecrvenu boju lišća i otkrivajući tlo iz kojeg izbija. No, to je bilo sve.
Sjetila sam se puzzle slagalica koje sam znala sastavljati kao dijete. Baka i ja bismo prouča-vale dijelove u potrazi za odgovarajućim komadićem, dok su nam oči i mozak proračunavali i najmanju promjenu oblika i nijanse. Uspješnost je ovisila o sposobnosti primjećivanja najsitni-jih razlika u boji i sastavu. Kako li sam, do vraga, uspjela uočiti ovaj puteljak u mraku?
Hodajući, iza sebe sam čula šuškanje lišća i pucketanje grančica. Nisam ostalima ukazala na rukavice, odlučivši ih zadiviti vještinom orijentacije. «Brennanica, žena koja pronalazi staze». Nakon nekoliko metara uočila sam limenku insekticida. Tu se nisam mogla poslužiti profinje-nim trikovima. Svijetlonarančasta konzerva stršala je iz lišća poput zastavice.
Tik do nje nalazio se i moj zamaskirani humak. Iz podnožju bijelog hrasta ukazivala se mala izbočina prekrivena lišćem i oivičena zemljom. Prepoznala sam tragove prstiju koje sam ostavila kad sam odlučila nagrnuti lišće i zemlju kako bih prekrila vreću. Tim sam je užurbanim kamufliranjem možda više otkrila no sakrila, ali tad mi se to činilo pametnim potezom.
Nebrojeno sam puta već obrađivala pronađena trupla. Većina ih se otkrije zahvaljujući neči-joj dojavi ili pukoj sreći. Doušnici znaju ocinkati svoje suučesnike, a uzbuđena djeca znaju pokazati svoje otkriće. Strašno je smrdjelo pa smo počeli čeprkati i onda smo ga pronašli! No, bio je čudan osjećaj imati priliku proživjeti njihova iskustva.
– Eno ga – ukazala sam na humak prekriven lišćem.
– Sigurni ste? – upitao me Ryan.
Pogledala sam ga. Nitko drugi nije ništa rekao. Odložila sam ruksak na zemlju i izvukla par vrtnih rukavica. Prišla sam humku pazeći kako ga ne bih oštetila. Poprilično besmislen potez ako se uzme u obzir da sam prethodnu noć sve prekopala. No, danas se očekivao ispravan pristup.
Čučnula sam i uklonila dovoljno lišća kako bi na vidjelo izašao dio plastične vreće. Veći dio još uvijek je bio ukopan u zemlju, a nepravilni obrisi ukazivali su da sadržaj nije izašao van. Činilo se da je, ipak, nitko nije dirao. Kad sam se okrenula, ugledala sam Poiriera kako se križa.
Ryan se obratio Cambronneu. – Napravite nekoliko fotki.
Pridružila sam se drugima i u tišini pričekala da Cambronne završi svoj ritual. Rastvorio je opremu, ispunio obrazac te fotografirao humak i vreću nekoliko puta, s različite udaljenosti i pod različitim kutevima. Na posljetku je spustio fotoaparat i odstupio.
Ryan se okrenuo prema LaMancheu. – Doktore?
LaManche je tada prvi put progovorio. – Temperance?
Izvadila sam lopaticu iz ruksaka i vratila se do humka. Uklonila sam ostatak lišća, oprezno otkrivajući što sam mogla veću površinu vreće. Izgledala je točno onako kako sam je se sjećala. Čak sam uočila i rupu koju sam napravila noktom.
Lopaticom sam izgrebla nešto zemlje oko vreće, izbacujući je van i postupno otkrivajući dio koji je bio zakopan. Zemlja je smrdjela po nečemu prastarom i pljesnivom, kao da se u njezi-nim molekulama zadržao sićušni djelić svega što je nahranila otkad su ledenjaci odlučili otpustiti svoj ledeni stisak.
S ulice su dopirali glasovi policijskog karnevala, ali na mjestu na kojemu sam radila mogao se čuti tek pjev ptica, brujanje kukaca i neumorno struganje lopatice. Grane su se podizale i spuštale na povjetarcu, plešući nježniju verziju plesa od prethodne noći. Vatreni ples kenijskih domorodaca zamijenili su odmjereni koraci valcera. Sjene su prelazile preko vreće i ozbiljnih lica ljudi koji su se okupili kako bi posvjedočili njezinu pojavljivanju. Promatrala sam ih kako se kreću po plastičnoj površini poput likova u igri sjena.
Petnaestak minuta kasnije humak se pretvorio u jamu koja je otkrivala više od polovice vreće. Pretpostavljala sam da se njezin sadržaj pomicao kako je raspadanje napredovalo, oslobađajući kosti njihovih anatomskih odgovornosti. Ako je unutra uopće bilo kosti.
Zaključivši da sam uklonila dovoljno zemlje kako bih mogla osloboditi vreću, odložila sam lopaticu, uhvatila je za čvor i polako povukla. Nije se pomaknula. Nalazi li se netko ispod zemlje, netko tko drži drugi kraj vreće i izaziva me na jezovito nadmetanje u cimanju?
Cambronne je fotografirao dok sam kopala. Postavio se iza mene kako bi fotoaparatom uh-vatio trenutak kad će vreća izbiti na površinu. Dosjetila sam se slogana: «Uhvatite važne trenutke u životu». I smrti, pomislila sam.
Obrisala sam rukavice o traperice, zgrabila vreću što sam dublje mogla te je kratko i oštro povukla. Pokrenula se. Jama je nije namjeravala odmah ispustiti iz svog zagrljaja, ali je počela otpuštati. Osjetila sam kako se vreća pomiče i kako joj se sadržaj lagano premješta. Udahnula sam i snažnije ju povukla. Željela sam je izglaviti, ali ne i rastrgati. Popustila je i sadržaj joj se ponovno premjestio.
Oslonivši se na stopala, još sam je jednom povukla i moj je podzemni protivnik na posljetku odustao od borbe. Polako je klizila van. Čvršće sam je uhvatila za zavezani kraj i krećući se unatrag centimetar po centimetar, pažljivo je izvukla iz jame.
Čim je završila na ravnom, otpustila sam je i odmaknula se korak unatrag. Bila je to obična vreća za smeće kakva se koristi u kuhinjama i garažama cijele sjeverne Amerike. Bila je neoštećena i kvrgava, poprimivši oblik svog sadržaja. No, nije bila teška. To nije dobar znak, zar ne? Znači li to da ću pronaći ostatke nečijeg psa i osramotiti se, ili možda ipak ostatke ljudskog tijela i osvjetlati si obraz?
Cambronne se odmah bacio na posao. Ispucao je nekoliko fotki. Skinula sam jednu rukavicu i potom iz džepa iskopala švicarski nožić.
Kad je Cambronne završio, kleknula sam do vreće. Ruke su mi podrhtavale, ali sam uspjela rastvoriti nožić. Nehrđajući čelik zabljesnuo je na suncu. Odabrala sam mjesto na vezanom kraju vreće. Tu ću zarezati. Osjećala sam kako me promatra desetak očiju.
Bacila sam pogled prema LaMancheu. Sjene su se poigravale na njegovu licu, mijenjajući mu izraz. Nakratko sam se zapitala kakav dojam ostavljaju na mojem licu. Kimnuo je glavom i pritisnula sam oštricu noža.
No, prije no što je nož uspio probiti plastiku, ruka mi je zastala kao da ju je nešto povuklo za nevidljivu uzicu. Zaustavila se na zvuk. Svi smo ga registrirali u istom trenutku, ali samo je Bertrand odmah izrazio ono što nam je svima bilo na pameti.
– Šta je sad koji kurac?

17. poglavlje

Iznenadnu galamu tvorila je kakofonija zvukova. Luđačko lajanje psa pomiješalo se s povi-šenim i vidno uzbuđenim ljudskim glasovima. Međusobno su si dovikivali, oglašavajući se napetim i kratkim povicima. No, nisam mogla razaznati što govore. Zbrka se odvijala negdje na posjedu samostana. Negdje lijevo od nas. Prvo sam pomislila da se vratio tip koji me zaskočio prethodnu noć, i da se svaki policajac u pokrajini, zajedno s jednim njemačkim ovčarom, okomio na njega.
Pogledala sam u Ryana i ostale. Svi su stajali ukopani na mjestu. Čak je i Poirier prestao petljati po brku, ne mičući ruku s gornje usnice.
A onda je čini razbilo šuškanje lišća. Netko se probijao kroz šumu. Sve su se glave okrenule u istom trenutku i začuo se glas.
– Ryane? Jesi tamo?
– Ovdje sam.
Gledali smo u smjeru iz kojeg je dopirao glas.
– Sacré bleu! – Ponovno je uslijedilo šuškanje i pucketanje. – Ajme!
Iz grmlja je izbio kvibeški policajac, boreći se s granama i glasno mrmljajući. Njegovo je mesnato lice bilo crvene boje. Duboko je disao. Čelo mu je bilo orošeno znojem, a ono malo kose što je okruživalo ćelavo tjeme prilijepilo mu se za glavu. Kad nas je ugledao, sagnuo se i oslonio rukama o koljena, pokušavajući povratiti dah. Primijetila sam da su mu grančice izgrebale tjeme.
Potom se ispravio i izbacio palac u smjeru iz kojeg je došao. Dahćući je nadodao: – Bolje odi tamo, Ryane. Prokleti je pas totalno poludio k'o da ga je ugrizla bijesna lisica!
Kutkom oka uhvatila sam Poiriera kako podiže ruku prema čelu i kako je potom spušta k prsima. Još jednom znak križa.
– Što? – Ryanove obrve podigle su se u čudu.
– DeSalvo ga je proveo po posjedu kao što si rekao, i kurvin sin je počeo kružiti oko jednog mjesta i lajati kao da je netko tamo zakopao Adolfa Hitlera i cijelu jebenu njemačku vojsku! – Zastao je. – Slušaj ga!
– I?
– I??? Malo će kopile uskoro ostati bez glasnica! Ako se ubrzo tamo ne pojaviš, uvući će se samom sebi u dupe!
Suzdržala sam se od smijeha.
– Samo ga zadrži još nekoliko minuta. Daj mu neku kost ili mu uvali neki sedativ ako baš treba. Moramo tu nešto prvo dovršiti. – Bacio je pogled na sat. – Vrati se za deset minuta.
Policajac je slegnuo ramenima, otpustio granu koju je uhvatio i krenuo natrag.
– Hej, Piquot!
Korpulentno lice ponovno se okrenulo.
– Tu imaš stazu.
– K vragu – procijedio je probijajući se kroz grmlje prema stazi na koju mu je Ryan ukazao. No, bila sam sigurna da će nakon stotinu pedeset metara skrenuti s puta.
– I, Piquot... – ponovno ga je zazvao.
I čovjek se ponovno okrenuo.
– Pazi da Rin Tin Tin ništa ne takne.
Potom se obratio meni. – Čekate svoj rođendan, Brennanice?
Zabola sam nož i započela razrezivati vreću. Piquot se nastavio probijati natrag.
Miris me nije iznenada zapahnuo kao u slučaju Isabelle Gagnon. Kad sam ga oslobodila, počeo se polako širiti gotovo se neprimjetno namećući. Odmah sam nanjušila tlo i gnjilo bilje, ali bilo je tu još nešto. Nije u pitanju bio smrad truleži, već više miris nečeg puno starijeg. Govorio je o prolaznosti, o počecima, o izumiranju, o recikliranom životu. Bio mi je poznat, i ukazivao je da je u vreći nešto mrtvo, ali nešto što nije umrlo tako nedavno.
Samo da nije pas ili jelen, pomislila sam dok sam rastvarala vreću. Ruke su mi se opet poče-le tresti i plastična je vreća podrhtavala zajedno s njima. Ne, promijenila sam mišljenje, neka ipak bude pas ili jelen.
Ryan, Bertrand i LaManche nagurali su se kad sam rastvorila netom prerezanu vreću. Poirier je stajao ukočeno poput nadgrobne ploče. Nije se mogao pomaknuti s mjesta.
Prvo sam ugledala lopatičnu kost. Dovoljno da potvrdim pretpostavku. U pitanju nije skri-veni lovački ulov, ni kućni ljubimac. Pogledala sam Ryana. Očni kapci su mu titrali, a mišići čeljusti napeto se iscrtavali na njegovu licu.
– Ljudski leš.
Poirierova je ruka ponovno poletjela k čelu, ponavljajući znak križa.
Ryan je izvadio spiralni notes i okrenuo list. – Što imamo? – Upitao je. Glas mu je bio oštar poput noža.
Nježno sam razmaknula kosti. – Rebra... lopatične kosti... ključne kosti... kralješke – zastala sam. – Izgleda da su u pitanju dijelovi grudnog koša.
– Sternum – nadodala sam pronašavši i prsnu kost.
Nastavila sam čeprkati tražeći druge dijelove tijela. Ostali su stajali i pratili moje pokrete u tišini. Kad sam gurnula ruku u stražnji dio vreće, veliki smeđi pauk pojurio mi je preko šake i uzverao se uz ruku. Ugledala sam mu oči na tanjušnim peteljkama. Izgledale su poput sićušnih periskopa. Očito su željele znati koji je uzrok tako nenadanom prepadu. Pahuljaste su mu nožice bile lagane i delikatne, i dok se kretao imala sam osjećaj kao da mi netko klizi čipkom po koži. Trznula sam se unatrag, odbacujući ga u zrak.
– Ništa više – rekla sam uspravljajući se, na što su mi koljena pucnula iz protesta. Odmaknu-la sam se. – Gornji torzo. Bez ruku. – Osjetila sam kako me prolaze žmarci, no znala sam da to nije zbog pauka.
Nisam skinula rukavice i ruke su mi bespomoćno visjele uz tijelo. Nije mi bilo drago što sam uspjela potvrditi svoje pretpostavke. Osjećala sam se tupo i obamrlo, kao da sam zapala u šok stanje. Moje se emocionalno biće isključilo, ostavilo poruku na vratima dućana i otišlo nekamo na ručak. Još jedno, pomislila sam. Još jedno ljudsko biće je umrlo. Negdje vani skriva se čudovište.
Ryan je zapisivao u notes. Tetive na njegovu vratu iskočile su od napetosti.
– Što sad? – zacičao je Poirier.
– Sad idemo pronaći ostatak – odvratila sam.
Cambronne se namještao kako bi napravio nekoliko fotografija kad smo iznenada ponovno začuli Piquota kako se vraća, probijajući se kroz šipražje. Pridružio nam se, bacio pogled na kosti i tiho opsovao.
Ryan se okrenuo prema Bertrandu. – Možete li preuzeti ovo dok mi provjerimo što je pas pronašao?
Bertrand je kimnuo glavom. Svojim se ukočenim tijelom savršeno uklapao u okolnu sliku borova.
– Spremimo u vreću što smo pronašli, a onda ekipa za očevid može pregledati cijelo područ-je. Poslat ću ih.
Ostavili smo Bertranda i Cambronnea, te krenuli za Piquotom u smjeru laveža. Zvučalo je kao da je pas izvan sebe.

Tri sata kasnije sjedila sam na travi i pregledavala sadržaj četiri mrtvačke vreće. Sunce se već popelo visoko i pržilo mi ramena, ali nije me uspijevalo zagrijati iznutra. Pet metara dalje pas je ležao do nogu svojeg trenera. Spustio je glavu na smeđe šape. Obavio je važan posao.
Psi tragači poput njega izvježbani su da reagiraju na miris raspadnutog ili poluraspadnutog tijela koje pronalaze upravo kao što infracrvene zrake otkrivaju visoku temperaturu. Čak i ako se tijela uklone s mjesta na kojemu su bila zakopana, psi tragači mogu ih pronaći. Moglo bi se reći da su to lovački psi na mrtve. Naš je pas dobro obavio svoj posao. Otkrio je tri lokacije, nagovještavajući svaku od njih gorljivim lajanjem i mahnitim kruženjem oko mjesta ukopa. Zapitala sam se jesu li svi psi tragači mrtvih tijela toliko predani svom poslu.
Bila su potrebna dva sata kako bi se iskopali i obradili pronađeni ostaci, te kako bi ih se potom spremilo u mrtvačke vreće. Bio je to preliminarni popis koji je potrebno učiniti prije no što se ostaci uklone. No, nakon toga slijedi detaljniji popis kojim je potrebno unijeti precizne podatke o svakoj pronađenoj koščici.
Bacila sam pogled na psa. Bio je umoran kao i ja. Samo su mu se oči micale. Dvije kuglice boje čokolade okretale su se poput satelitskih tanjura. Neprestano je kružio njima, ne pomičući glavu ni za milimetar.
Imao je pravo biti umoran. I ja sam imala pravo biti umorna. Kad je na posljetku podigao glavu, iz usta mu se objesio dugi, tanki jezik. Ostao je visjeti i podrhtavati. No, ja sam svoj zadržala u ustima i vratila se natrag popisivanju pronađenenih kostiju.
– Koliko ih je?
Nisam ga čula kako se približava, ali sam mu prepoznala glas. Bila sam spremna.
– Bonjour, gospodine Claudel. Comment ça va?
– Koliko ih je? – Ponovio je pitanje.
– Jedna osoba – odgovorila sam ne podižući pogled.
– Nedostaje li što?
Unijela sam posljednju zabilješku te se okrenula kako bih ga odmjerila. Ukopao se na mjestu raskoračivši noge. Preko jedne ruke je prebacio sako, a drugom je skidao celofan s netom kupljenog sendviča.
Poput Bertranda, Claudel je također odabrao prirodne materijale – pamučnu košulju i hlače, i laneni sako. Ipak, odlučio se za nijanse zelene boje. Bit će da mu se više sviđa boja raslinja. Jedino je kravata odudarala od svega toga, jer je na mjestima imala mrlje boje tanđerine.
– Možete li odrediti što imamo? – Ukazao je svojim ručkom od kruha i mesa prema kostima.
– Da.
– Da?
Nije prošlo ni trideset sekundi otkako je došao, a već sam mu željela iščupati sendvič iz ruke i nagurati mu ga u nos, ili bilo koji drugi otvor na tijelu. Claudel nije pozitivno djelovao na mene kad sam opuštena i odmorena, a u tom trenutku nisam bila ni jedno, ni drugo. Kao i psu, i meni je bilo dosta svega. Nisam imala energije ni volje poigravati se.
– Ono što imamo jest djelomičan ljudski kostur. Gotovo da uopće nema mekanog tkiva. Tijelo je bilo raskomadano, stavljeno u vreće za smeće i zakopano na četiri različite lokacije na onom dijelu tamo. – Ukazala sam prema šumi. – Ja sam pronašla jednu vreću sinoć, a pas je nanjušio preostale tri danas ujutro.
Zagrizao je sendvič i bacio pogled prema stablima.
– Što nedostaje? – Riječi su nestale zajedno sa zalogajem.
Buljila sam u njega ne odgovarajući i pitajući se zašto me ta rutinska pitanja toliko živciraju. Bilo je to zbog načina na koji ih je postavljao. Podsjetila sam se da je u pitanju Claudel. Ignoriraj to. To je Claudel. Tip je gomolj. Očekuj da će ti spuštati i biti arogantan. Već je sigurno čuo cijelu priču. Neće ti reći «Bravo mala!». I mora da ga ubija što si bila u pravu, a bila si u pravu. To je dovoljno. Pusti ga.
Kako mu nisam odgovorila, okrenuo se i pogledao me.
– Nedostaje li što?
– Da.
Odložila sam papir s popisom pronađenih kostiju i pogledala ga u oči. Zatreptao je, ali je nastavio neometano žvakati. Zapitala sam se zašto ne nosi sunčane naočale.
– Glava.
Žvakanje se zaustavilo.
– Što?
– Glava nedostaje.
– Gdje je?
– Gospodine Claudel, da znam gdje se nalazi ne bih rekla da nedostaje.
Uočila sam kako mu se čeljusni mišići stišću, ali ovaj put za to nije bila kriva prehrana.
– Još nešto?
– Još nešto?
– Nedostaje li još nešto?
– Ništa bitno.
Mozgom je počeo prežvakavati dobivene podatke, a ustima sendvič. Uzeo je celofan i smo-tao ga u kuglicu koju je potom stavio u džep. Kažiprstom je obrisao kutove usana.
– Pretpostavljam da mi nemate ništa više za reći? – Ponovno više izjavna nego upitna reče-nica.
– Kad budem imala vremena da sve pregle...
– Da. – Odvratio je, okrenuo se i otišao.
Proklinjući ga sebi u bradu, povukla sam zatvarač na svakoj mrtvačkoj vreći. Pas je na taj zvuk podigao glavu. Nastavio me promatrati dok sam uguravala podložak s obrascima u ruksak. Nakon toga krenula sam preko ceste, prema čovjeku iz mrtvačnice čiji je struk bio tanak poput olovke. Rekla sam mu da sam gotova i da mogu ukrcati vreće, ali da me pričekaju kad to učine.
Malo dalje ugledala sam kako Ryan i Bertrand pričaju s Claudelom i Charbonneauom. Blis-ki susreti kvibeške i montrealske policije. Uhvatila me paranoja i zapitala sam se što raspravlja-ju. Što im Claudel govori? Omalovažava li me? Većina policajaca brani svoj teritorij poput majmuna urlikavaca. Ljubomorno čuvaju svoj teren, paze na svoje slučajeve, žele svoja uhićenja. Claudel je bio gori od većine, ali zašto je baš mene toliko prezirao?
Zaboravi, Brennanice. Čovjek je svinja, a ti si ga uspjela osramotiti na njegovu terenu. Zato mu i nisi baš najomiljeniji lik u životu. Prestani si razbijati glavu zbog tuđih osjećaja i počni razmišljati o poslu. Osim toga, i ti si posesivna kad su u pitanju tvoji slučajevi.
Prestali su pričati čim sam se približila. To mi je jednim dijelom oduzelo hrabrost i ublažilo energični nastup koji sam planirala inscenirati. No, uspjela sam prikriti neugodu.
– Hej, doktorice – obratio mi se Charbonneau.
Kimnula sam glavom i nasmiješila mu se.
– I, na čemu smo onda? – upitala sam.
– Vaš je šef otišao prije sat vremena. Kao i velečasni. Ekipa za očevid polako završava – odvratio je Ryan.
– Jesu li pronašli nešto?
Odmahnuo je glavom.
– Detektorom metala?
– Otkrili smo svaki prokleti zatvarač u ovoj pokrajini. – U glasu mu se mogao otkriti očaj. – Ah, da, i jedan aparat za parking. A vi?
– Gotova sam. Rekla sam dečkima iz mrtvačnice da mogu utovariti vreće.
– Claudel kaže da nematu glavu.
– Tako je. Nedostaju lubanja, vilica i prva četiri vratna kralješka.
– Što to znači?
– To znači da je ubojica žrtvi odrubio glavu i odbacio je negdje drugdje. Možda ju je zako-pao, ali odvojeno od ostatka tijela, kao što je učinio s drugim dijelovima. Svi su bili zakopani na različitim lokacijama.
– Znači, još nas jedna vreća čeka tamo negdje?
– Možda. Ili ju je odbacio nekamo drugdje.
– Gdje naprimjer?
– U rijeku, u javni toalet, u peć. Kako bih ja, k vragu, mogla znati?
– Zašto bi to učinio? – upitao je Bertrand.
– Možda kako se tijelo ne bi moglo identificirati.
– Hoće li se moći?
– Vjerojatno. No, stoput je lakše ako postoje zubi i rendgenske snimke zubala. Osim toga, nije dirao šake.
– Što onda?
– Ako se tijelo iskasapi kako bi se spriječila identifikacija, obično se i šake odrežu.
Uputio mi je prazan pogled.
– Otisci se mogu uzeti i s tijela koja su u poprilično raspadnutom stanju, sve dok postoji imalo sačuvane kože. Uspjela sam skinuti otiske s mumije stare pet tisuća godina.
– Jeste li uspjeli utvrditi identitet? – odvratio je Claudel hladnokrvno.
– Tip nije bio proveden – odgovorila sam mu jednako šaljivim tonom.
– No, ovdje su u pitanju samo kosti – ubacio se Bertrand.
– Ubojica nije znao da će tako ispasti. Nije bio siguran kad će se tijelo pronaći. – Kao u slučaju Gagnonove, pomislila sam. Samo što je ovu zakopao.
Stala sam na trenutak i zamislila ubojicu kako se šulja mračnim šumama, raznoseći vreće i njihov jezovit sadržaj. Je li izrezao žrtvu negdje drugdje, potom spakirao krvave dijelove tijela i dopremio ih tu autom? Je li parkirao gdje sam i ja parkirala, ili mu je nekako uspjelo odvesti se na posjed? Je li možda prvo iskopao rupe, pomno odabravši svaku lokaciju? Ili je jednostavno ponio vreće s dijelovima tijela, iskopavši jednu rupu ovdje, a drugu tamo, i vraćajući se četiri puta do auta? Je li razrezao tijelo kako bi u panici prikrio zločin iz strasti, ili je unaprijed isplanirao ubiti je i potom razrezati?
Zastrašujuća mi je mogućnost tada pala na pamet. Je li bio sinoć tamo zajedno sa mnom? Vratila sam se na razgovor.
– Ili...
Pogledali su me.
– Ili je možda još uvijek ima sa sobom.
– Još je uvijek ima? – ponovio je Claudel s podsmijehom.
– Sranje – odvratio je Ryan.
– Poput Jeffreyja Dahmera? – upitao me Charbonneau.
Slegnula sam ramenima.
– Bolje da Bijelog očnjaka još jednom prošećemo – odvratio je Ryan. – Ionako ga nikad nisu odveli blizu mjesta gdje smo pronašli torzo.
– U redu – složila sam se. – Razveselit će se.
– Smijemo gledati? – upitao je Charbonneau. Claudel ga je prostrijelio pogledom.
– Ne, sve dok imate tako pozitivne misli – odvratila sam. – Idem po psa. Naći ćemo se kod kapije.
Dok sam odlazila, začula sam Claudela kako kroz nos izgovara riječ «kučka». Zasigurno govori o psu, rekla sam si.
Pas se bacio na noge kad sam prišla i stao polako mahati repom. Pogledao je u mene, a onda u muškarca u plavom kombinezonu, tražeći dozvolu da se približi pridošlici. Muškarcu je na kombinezonu bila ispisana riječ «DeSalvo».
– Je li Fido spreman za još jedan krug? – upitala sam, ispruživši ruku prema psu. DeSalvo je gotovo neprimjetno kimnuo glavom i pas je poskočio, dodirnuvši mi prste vlažnom njuškom.
– Ime joj je Margot – rekao je, obraćajući mi se na engleskom, ali izgovarajući ime psa na francuskom.
Pričao je tihim i jednoličnim glasom. Kretnje su mu bile neužurbane i opuštene, toliko tipič-ne za ljude koji provode vrijeme sa životinjama. Lice mu je bilo tamno i duboko izborano, a lepeza sitnih bora širila se iz kuta svakog oka. Izgledao je kao netko tko većinu vremena provodi na otvorenom.
– Priča li francuski ili engleski?
– Oba jezika.
– Hej, Margot – rekla sam, kleknuvši jednim koljenom kako bih je počešala iza ušiju. – Žao mi je što sam pomislila da si muško. Velik dan za tebe, ha?
Margot je ubrzala mahanje repom. Kad sam ustala, odskočila je unazad i zavrtjela se oko osi. Potom se ukočila i napeto mi se zagledala u lice. Nagnula je glavu na jednu, pa na drugu stranu, i bora između očiju prvo joj se produbila, a onda izglačala.
– Tempe Brennan – predstavila sam se, ispruživši ruku prema DeSalvu.
Zakopčao je jedan kraj Margotine uzice sebi za pojas, a drugi uzeo u ruku. Drugu je ruku pružio prema meni. Bila je tvrda i gruba poput izgrebanog metala. No, imao je neosporivo prvoklasan stisak.
– David DeSalvo.
– Vjerujemo da tamo ima još kostiju, Dave. Je li Margot spremna za još jedan krug?
– Uvjerite se sami.
Začuvši svoje ime, naćulila je uši i zgurila se, oborivši glavu i izbacivši kukove. Nakon toga se bacila naprijed i poskočila nekoliko puta. Oči su joj bile prikovane na DeSalvovo lice.
– Dobro. Što ste dosad prošli?
– Manje-više prešli smo cijeli teren, osim mjesta na kojem ste vi radili.
– Postoji li mogućnost da joj je nešto promaknulo?
– Ne. Danas, ne. – Odmahnuo je glavom. – Uvjeti su savršeni. Temperatura je točno kako treba. Lijepo je i vlažno zbog kiše. Ima dovoljno povjetarca. Osim toga, Margot je u vrhunskoj formi.
Njuškom mu je dodirnula koljeno, i on ju je nagradio tapšanjem.
– Nema običaj raditi velike propuste. Izvježbana je kako bi prepoznala miris mrtvog tijela i ništa drugo ne može joj odvući pažnju.
Poput ostalih pasa tragača, psi koji tragaju za mrtvim tijelima izvježbani su kako bi reagirali na specifičnu vrstu mirisa. U njihovu slučaju, u pitanju je miris smrti. Sjetila sam se jednog simpozija Akademije forenzičnih znanosti na kojem je jedan izlagač podijelio bočice s uzor-kom mirisa mrtvog tijela. Eau de putrefaction . Trener kojeg sam poznavala upotrebljavao je izvađene zube. Maznuo ih je svojem liječniku i ostavio da odleže neko vrijeme u plastičnim bočicama.
– Margot je zapravo najbolji pas s kojim sam ikad radio. Ako tamo postoji još nešto, uvjeren sam da će to nanjušiti.
Pogledala sam je i povjerovala njegovim riječima.
– O.K. Odvedimo je onda na prvo nalazište.
DeSalvo je zakvačio slobodni kraj uzice za Margotinu ormu i ona nas je odvela do kapije gdje su nas čekala četvorica inspektora. Nastavili smo sad već poznatom rutom. Margot je vodila napinjući uzicu. Njuškala je cijelim putem, istražujući skrovite dijelove i napukline, upravo kako je to prethodnu noć činila moja baterija svojim snopom svjetlosti. S vremena na vrijeme zastala bi, na brzinu udahnula, a potom izbacila zrak raspirujući lišće oko njuške i zadovoljno nastavila dalje.
Zastali smo na mjestu gdje se puteljak odvajao i ulazio u šumu.
– Dio koji nismo pregledali nalazi se u neposrednoj blizini.
DeSalvo je rukom ukazao na smjer gdje se nalazilo prvo nalazište.
– Provest ću je okolo i onda je spustiti niz vjetar. Tako bolje pronalazi miris. Ako pomisli da je nešto pronašla, pustit ću uzde.
– Hoćemo li joj smetati ako odemo s njom na to područje? – upitala sam.
– Ne. Vaš miris njoj ništa ne znači.
Pas i trener nastavili su šljunčanom stazom još desetak metara, a onda su se izgubili u šumi. Mi smo nastavili puteljkom. Toliko je stopala gacalo po mjestu nalazišta da ga se bez ikakva problema moglo prepoznati. Zapravo je sada moglo proći za sićušnu čistinu. Raslinje je bilo potpuno izgaženo, a neke grane koje su ga nadvisivale bile su podrezane.
Nasred čistine zjapila je napuštena rupa. Tamna i prazna, podsjećala je na opljačkanu grob-nicu. Sad je bila daleko veća, a zemlja oko nje potpuno očišćena i izgažena. Humak zemlje uzdizao se sa strane. Nalikovao je zemljanom stošcu čiji je vrh okrnjen, a čestice koje su ga sačinjavale bile su neprirodno jednolike. Bila je to zemlja koja je preostala od prosijavanja.
Za manje od pet minuta začuli smo lajanje.
– Je l' to on iza nas? – upitao je Claudel.
– Ona – ispravila sam ga.
Otvorio je usta kako bi se obrecnuo, ali ih je ipak stisnuo. Uočila sam kako mu pulsira male-na vena na sljepoočnici. Ryan me prostrijelio pogledom. Ma, dobro, možda ga samo malo podbadam.
Šutke smo se vratili stazom. Margot i DeSalvo kretali su se s lijeve strane, šuškajući kroz lišće. Pojavili su se za manje od minute. Margotino tijelo bilo je napeto poput žica violine. Rameni mišići su joj iskočili, a prsa se izbacila natežući kožnu ormu. Glavu je držala vrlo visoko, trzajući je sad na jednu, sad na drugu stranu, i njušeći zrak u svim smjerovima. Nosnice su joj grozničavo podrhtavale.
Iznenada je zastala i ukočila se. Vrhovi njezinih zašiljenih ušiju su zadrhtali. Negdje duboko u sebi počela je proizvoditi čudan zvuk, u početku jedva čujan, koji je postupno bivao sve jači, pretvarajući se naposljetku u nešto između režanja i cviljenja. Nalikovao je naricanju žalobnika u nekom pradavnom običaju. Lajala je sve glasnije i glasnije. Osjetila sam kako mi se dlačice na vratu dižu i kako mi hladnoća zahvaća tijelo.
DeSalvo je spustio ruku i oslobodio uzicu. Na trenutak je Margot zadržala isti stav, kao da želi potvrditi svoj položaj i proračunati smjer napada, a onda je pojurila.
– Jebem ti... – rekao je Claudel.
– Kamo jeb... – nadodao je Ryan.
– Isusa ti Boga! – nadovezao se Charbonneau.
Očekivali smo da namiriši nešto na mjestu ukopa iza nas. Umjesto toga, pojurila je ravno preko puteljka i nestala u stablima iza njega. Gledali smo u tom smjeru bez riječi.
Dva metra nakon što je ušla u šumu stala je, spustila njušku i nekoliko puta udahnula. Potom je oštro izdahnula, krenula nalijevo i ponovila postupak. Tijelo joj je bilo ukočeno, a svaki se mišić jasno iscrtavao. Dok sam je promatrala, u mislima su mi počele izranjati slike. Bijeg kroz tamu. Jaki pad. Munja. Prazna rupa.
Iznenada je zastala u podnožju jednog bora i cijelim se tijelom usredotočila na tlo pred so-bom. Oborila je njušku i udahnula. Kao da ju je potaknuo neki divlji nagon, krzno joj se iznenada nakostriješilo cijelom duljinom kičme, a mišići se počeli trzati. Podigla je njušku visoko u zrak, ispustila zrak posljednji put i potpuno pomahnitala. Počela se bacati naprijed-nazad, uvukavši rep među noge. Režala je i lajala na tlo ispred sebe.
– Margot! Ici! – zapovijedio je DeSalvo. Pojurio je kroz grane, uhvatio je za ormu i odvu-kao od uzroka tako silnom uzbuđenju.
Nije bilo potrebe da odem i provjerim što je pronašla. Znala sam što je u pitanju. Znala sam isto tako što nije uspjela pronaći. Sjetila sam se kako sam buljila u suhu zemlju i praznu rupu. Je li ju netko iskopao kako bi sakrio nešto, ili kako bi to izvadio? Sad sam znala.
Margot je štektala i režala na jamu u koju sam upala prethodnu noć. Još uvijek je bila praz-na, ali sad sam znala što se u njoj nekoć nalazilo.

http://www.book-forum.net

12Kathy Reichs – Već su bile mrtve Empty Re: Kathy Reichs – Već su bile mrtve Čet Mar 22, 2012 11:20 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
18. poglavlje

Plaža. Ocean i valovi. Vivci nisko lete nad površinom vode, dodirujući je svojim vretenas-tim nogama. Pelikani klize po površini mora poput papirnatih aviončića, sklapajući krila kako bi se oborili. U mislima sam otputovala natrag u Sjevernu Karolinu. Mogla sam namirisati slankaste močvare u unutrašnjosti, slanu morsku pjenu, vlažni pijesak, ribu nasukanu na plaži i morsku travu kako se suši. Rt Hatteras, grad Ocracoke i otok Bald Head na sjeveru. Otoci Pawley's, Sullivan's i Kiawah na jugu. Željela sam biti kod kuće. Nije bilo važno na kojem otoku. Željela sam ponovno vidjeti patuljaste palme i brodice za lov na škampe. Nisam više željela gledati zaklane žene i dijelove njihovih mrtvih tijela.
Otvorila sam oči i ugledala golubove na kipu Normana Bethunea. Nebo je postajalo sivo, prepuštajući ostatke ružičastožutog zalaska sunca nadolazećoj vladavini mraka. Ulične svjetilj-ke i neonska svjetla dućana svojom su treptavom svjetlošću najavljivali skori dolazak večeri. Automobili su nastavili teći u tri kolone. Motorizirano krdo na četiri kotača svojevoljno se kretalo prema malenom trokutu zelene površine na križanju ulica Guy i De Maisonneuve.
Dijelila sam klupu s muškarcem u hokej majici. Kosa mu je dodirivala ramena, i bila je između blond i bijele boje. Osvijetljena farovima automobila, podsjetila me na aureolu od puhanog stakla. Oči su mu bile boje ispranog trapera. Skrivale su se iza crvenih kapaka, a žuta se krastica smjestila u oba njihova kuta. Čeprkao je po krastici svojim mekanim i bijelim prstima. Oko vrata je nosio lančić s kojega mu je visio metalni križ veličine moje šake.
Vratila sam se kući kasno poslijepodne, prebacila telefon na automatsku sekretaricu i zaspa-la. Duhovi poznatih osoba izmjenjivali su se s neprepoznatljivim licima iz parade kojoj nisam znala povod. Ryan je trčao za Gabby koja je pobjegla u zgradu zatvorenu daskama. Pete i Claudel kopali su jamu u mojem vrtu. Katy je ležala na smeđoj plastičnoj vreći na terasi neke kućice na plaži. Sunce joj je palilo kožu, ali je odbijala losion za sunčanje. Mene je pak uhodio zastrašujući lik niz bulevar St. Laurent.
Nekoliko sam se puta probudila i na posljetku sam ustala u 8 sati navečer. Osjećala sam glavobolju i uhvatila me glad. Odraz na zidu tik do telefona pulsirao je tri puta crveno i onda nestao, pa onda opet triput crveno i ništa. Tri poruke. Dovukla sam se do telefona i odslušala ih.
Pete je razmišljao o ponudi neke odvjetničke tvrtke iz San Diega. Fantastično. Katy je raz-mišljala da napusti školu. Predivno. Netko je prekinuo vezu. Bar to nije loša vijest. Još ništa od Gabby. Super.
Dvadesetominutni razgovor s Katy nije me oslobodio crnih misli. Bila je pristojna, ali neod-ređena. Na kraju smo obje ušutjele, pa je ona samo nadodala da ćemo se čuti kasnije i prekinula vezu. Zatvorila sam oči i potpuno se primirila. Sjetila sam je se kad joj je bilo trinaest. Zagrlje-na sa svojim Appaloosom. Njezina svijetloplava kosa isprepletena s njegovom tamnom grivom. Pete i ja smo je otišli posjetiti dok je bila u kampu. Kad nas je ugledala, lice joj se razvedrilo. Zaboravila je na konja i pojurila kako bi mi se bacila u zagrljaj. Bile smo tako bliske tada. Zašto je nestala ta prisnost? Zašto je nesretna? Zašto je željela napustiti školu? Je li to zato što Pete i ja živimo odvojeno? Jesmo li nas dvoje krivi?
Osjetila sam grižnju savjesti. Nisam bila dobra majka. Odlučila sam nazvati Gabby i utipka-la sam njezin kućni broj. Nije bilo odgovora. Sjetila sam se potom kako je jednom nestala na deset dana i kako sam izludjela od brige. Ispostavilo se da se odlučila povući iz svijeta kako bi otkrila svoje unutarnje «ja». Je li moguće da ne mogu stupiti u kontakt s njom jer ona ponovno pokušava stupiti u kontakt sa samom sobom?
Dva aspirina oslobodila su me glavobolje, a specijalna ponuda br. 4 iz singapurskog restora-na utažila mi je glad. No, ništa nije moglo umiriti moje nezadovoljstvo. Ni golubovi, ni stranci na klupama u parku nisu mi mogli odvući pažnju od već poznatih problema. Mnogobrojna pitanja u mojoj glavi odbijala su se jedna od drugih poput autića u lunaparku. Tko je ubojica? Kako je odabrao svoje žrtve? Jesu li ga one poznavale? Je li pridobio njihovo povjerenje i uvukao im se u domove? Adkinsova je bila ubijena kod kuće. A Trottierova i Gagnonova? Gdje su one bile ubijene? Na mjestu koje je unaprijed odabrao? Mjestu koje je odabrao za smrt i razrezivanje tijela? Kako se ubojica kreće? Je li u pitanju St. Jacques?
Buljila sam u golubove, zapravo ih niti ne primjećujući. Zamišljala sam žrtve. Zamišljala sam njihov strah. Chantale Trottier bilo je tek šesnaest. Je li ju prisilio nožem? Kad je točno shvatila da će umrijeti? Je li ga preklinjala da je ne ozlijedi? Da joj dopusti živjeti? Ponovno sam se prisjetila Katy. A onda i tuđih kćeri zvanih Katy. I bolno sam suosjećala s njima.
No, bilo je potrebno usredotočiti se na stvarnost. Ujutro ću raditi u laboratoriju na kostima koje smo pronašli. Morat ću se suočiti s Claudelom. Morat ću pregledati kraste na licu. Katy teži karijeri priležnice igrača NBA košarke, i ja je ne mogu razuvjeriti u tome. Pete će možda otići na zapadnu obalu. Pohotna sam kao Madonna, a zadovoljstva nigdje u blizini. I gdje je, do vraga, ta Gabby?
– Dosta je – rekla sam na glas, preplašivši golubove i čovjeka koji je sjedio do mene. Znala sam da nešto ipak mogu učiniti.
Vratila sam se kući, odmah otišla u garažu i odvezla se do trga St. Louis. Parkirala sam u aveniji Henri-Julien i skrenula iza ugla do Gabbyna stana. Ponekad me njezina zgrada znala podsjećati na Barbienu kuću iz snova, no te je večeri u sjećanje prizvala Carrollovu Alisu. Gotovo sam se nasmiješila.
Jedna, jedina žarulja obasjavala je trijem boje lavande, bacajući po daskama sjene u obliku petunija. Prozori poput Alisina zrcala mračno su me promatrali, govoreći mi: – Alisa nije kod kuće.
Stisnula sam zvonce tik do broja 3. Ništa. Ponovno sam pozvonila. Tišina. Pokušala sam broj 1, pa 2 i onda 4. Nije bilo odgovora. Zemlja čuda zatvorila je svoja vrata preko noći.
Odlučila sam prošetati se parkom i potražiti njezin auto. No, nije ga bilo tamo. Ne razmišlja-jući, odvezla sam se na jug, a onda istočno prema četvrti Main.
Dvadeset minuta bijesnila sam tražeći parkirno mjesto, a potom sam ostavila auto u jednoj od neasfaltiranih pokrajnjih ulica koje su izlazile na bulevar St. Laurent. Uličica je bila prekri-vena zdrobljenim limenkama piva. Smrdjela je na ustajalu mokraću i obilovala smećem. Kroz zid od cigle s moje lijeve strane dopirala je glazba iz jukeboxa. Bilo je to okrilje koje je zahtijevalo upotrebu nekog od često reklamiranih protuprovalnih uređaja za auto. S obzirom da ga nisam imala, prepustila sam mazdu na čuvanje «bogu parkiranja» i pridružila se bujici ljudi na bulevaru.
Poput tropskih šuma četvrt Main naseljavaju ljudi koji žive suživotom, jedni tik do drugih, ali u različitim nišama. Jedna je grupa aktivna danju, a druga isključivo noću.
Od zore do sumraka Main je carstvo dostavljača i vlasnika trgovina na malo, školske djece i domaćica. Mogu se čuti samo zvukovi iz dućana i dječji glasovi. Tada njome vladaju čisti mirisi, a priča se samo o hrani: o svježoj ribi u ribarnici Waldman's, dimljenom mesu u trgovini mesnih delikatesa Schwartz's, o jabukama i jagodama u dućanu Warshaw's, te kruhu i pecivu u pekarnici La Boulangerie Polonaise.
Kako sjene postaju sve dulje, kako se ulične lampe i barska svjetla počinju paliti, dućani polako zatvaraju svoja vrata, a gostionice i porno industrija se otvaraju. Dnevna gomila predaje pločnike na uporabu drugačijim stvorenjima. Neka od njih su bezopasna, poput turista i studenata koji dolaze kako bi se cjenkali za piće ili kako bi si priuštili jeftinu zabavu. No, druga sorta je otrovnija. To su svodnici, dileri, prostitutke i luđaci. Oni koji iskorištavaju i oni koji su iskorištavani, predatori i plijen u hranidbenom lancu ljudske bijede.
U jedanaest i petnaest noćna smjena u potpunosti preuzima vlast. Na ulicama vlada gužva, a jeftini barovi i bistroi dupkom su puni. Otpješačila sam do ulice Ste. Catherine i zaustavila se na uglu, tik do restorana La Belle Province. Činilo se to dobrom polaznom točkom. Ušla sam i prošla pokraj telefona s kojeg mi je Gabby uputila panični poziv.
Restoranom se širio miris proizvoda za čišćenje, ulja i prepečenog luka. Bilo je prekasno za izlazak na večeru, ali i prerano za zatvaranje. Samo su četiri separea bila zauzeta.
Jedan je par s istovjetnim irokezama buljio mrko jedno u drugo preko napola pojedenih porcija chilija. Njihove su bodljaste krijeste bile tamnoplave boje, gotovo kao da su ih zalili bočicom tinte. Nosili su toliko kože s čavlićima da sam vjerovala kako bi mogli uspješno voditi kombinirani dućan s robom za motocikliste i opremom za pse.
Žena s mravljim rukama i platinastom, natapiranom kosom pušila je i pila kavu u stražnjem separeu. Nosila je kratki, crveni korzet i ono što bi moja majka nazvala «capri» hlačama. Vjerojatno gaji taj izgled otkad je napustila školu kako bi se pridružila životu na rubu.
Promatrala sam je. Ispila je kavu, povukla dugi dim i ugasila čik na malenoj, metalnoj ploči-ci koja je služila kao pepeljara. Njezine su našminkane oči ravnodušno preletjele prostoriju ne očekujući da će pronaći mušteriju, ali bile su spremne odmah reagirati ako se ukaže koja zainteresirana glava. Lice joj je imalo sumoran izraz nekoga tko je predugo na ulici. Vjerojatno se više nije mogla natjecati s mlađim djevojkama, i specijalizirala se za brzi seks u pokrajnjim ulicama i pušenje na stražnjem sjedalu auta. Kasnonoćno veselje u pola cijene. Povukla je korzet naviše preko mršavog grudnog koša, pokupila račun i otišla do blagajne. Jahačica Rosie ponovno se vraća na ulicu.
Tri mladića sjedila su u separeu blizu ulaza. Jedan se prevalio preko stola. Jednom si je ru-kom obgrlio glavu, a druga mu je beživotno ležala u krilu. Sva su trojica nosila majice kratkih rukava, odrezane traperice i bejzbol kape. Dvojica su ih okrenula naopačke, a treći je, u prezirnom odnosu prema modi, nabio obod preko čela. Dvojica koja su uspravljeno sjedila tamanila su cheeseburgere. Učinilo mi se da ih nije previše briga za prijatelja. Moglo im je biti šesnaest godina.
Jedina preostala mušterija bila je opatica. Ni traga Gabby.
Izašla sam iz restorana i pogledala niz ulicu Ste. Catherine. Motociklisti su se polako počele dovlačiti. Harley i yamaha motori bili su parkirani s obje strane ulice gledajući prema istoku. Njihovi su ih vlasnici zajašili ili su pak stajali u grupicama, pijući i pričajući. Bili su odjeveni u kožu i čizme iako je vani bilo toplo.
Njihove su ženke sjedile iza njih, ili su također stajale u skupinama i pričale. Prizor me pod-sjetio na srednju školu. No, te su žene odabrale svijet nasilja i muške dominacije. Poput grivastih pavijana, muškarci su ih držali na okupu i pod nadzorom. Još gore. Postupali su s njima kao s prostitutkama. Međusobno su ih razmjenjivali. Tetovirali su ih i palili im kožu. Tukli su ih i ubijali. No, one su ipak ostajale. Ako su vjerovale da je to bolji život, bilo je teško zamisliti kakav su život ostavile za sobom.
Pregledala sam ulicu zapadno od bulevara St. Laurent. Odmah sam uočila ono što sam traži-la. Dvije su se prostitutke prošetavale ispred hotela Granada, pušeći cigarete i šaleći se s ljudima u prolazu. Prepoznala sam Poirette, ali nisam bila sigurna tko je druga.
Borila sam se protiv nagona da prekinem cijelu stvar i vratim se doma. Što ako sam pogrije-šila u vezi odjeće? Odjenula sam gornji dio trenirke, traperice i sandale, nadajući se da ću djelovati bezopasno, ali nisam mogla znati hoću li doista ostaviti takav dojam. Nikad se nisam bavila ovakvim terenskim radom.
Prestani srati, Brennanice, samo odugovlačiš. Odvuci tamo svoje dupe! Najgore što se može dogoditi jest da te otpile. A to ti neće biti prvi put.
Prišla sam im.
– Bonjour. – Glas mi je podrhtavao, zvučeći poput razvučene i premotane kazetofonske vrpce. Zakašljala sam kako bih to prikrila.
Prestale su pričati i pogledale me kao da sam rijetka vrsta insekta, ili nešto čudno što su pronašle u nosu. Nijedna nije rekla ni riječ. Lica su im djelovala bezizražajno i bezosjećajno.
Poirette se pomaknula izbacivši kuk. Nosila je iste crne conversice koje je imala kad sam je prvi put ugledala. Zagrlila se jednom rukom oko struka, a lakat druge ruke naslonila na nju i pogledala me kroz koprenu dima. Potom je uvukla dim duboko u pluća, izbacila donju usnicu i ispuhnula ga prema gore. Zablistao je poput maglice pod pulsirajućim neonskim svjetlom hotelskog znaka. Treptava mreža crvenog i plavog svjetla kretala se po njezinoj tamnosmeđoj puti. Bez riječi njezine su tamne oči iznenada napustile moje lice i vratile se natrag na paradu koja se odvijala na pločniku.
– Šta 'oćeš, chérie?
Glas nepoznate mi prostituke bio je dubok i hrapav, kao da čestice zvuka tvore riječi zajedno s prazninama koje plutaju među njima. Obratila mi se na engleskom, s intonacijom koja je prizvala slike močvara prepunih zumbula i čempresa, vatrenu Cajun glazbu i cvrčke koji jednolično bruje tijekom blagih ljetnih noći. Bila je starija od Poirette.
– Prijateljica sam Gabrielle Macaulay. Pokušavam je pronaći.
Odmahnula je glavom. Nisam bila sigurna želi li reći da ne poznaje Gabby, ili da ne želi odgovoriti.
– Ona je antropologinja. Radi ovdje.
– Slatkice, sve mi radimo ovdje.
Poirette je na to otfrknula i prekrižila stopala. Odmjerila sam je. Nosila je kratke hlačice i dulji korzet od sjajnog, crnog vinila. Bila sam uvjerena da poznaje Gabby. Ona je bila jedna od žena koje sam ugledala te noći. Gabby mi je ukazala na nju. Izbliza je izgledala još mlađe. Ponovno sam pogledala u njezinu prijateljicu.
– Gabby je visoka – nastavila sam. – Otprilike moje godište. Ima... – pokušavala sam prona-ći riječ koja bi najbolje opisala boju njezine kose – ... crvenkaste dreadlockse?
Nikakav odgovor.
– I ring u nosu.
Kao da sam se obraćala zidu.
– Već dugo ne mogu stupiti u kontakt s njom. Mislim da joj nešto nije u redu s telefonom, i pomalo se brinem za nju. Sigurno Vam je poznata?
Razvukla sam vokale i naglasila južnjačku verziju riječi vous . Apelirala sam na regionalnu vezu. Obje smo kćeri južnjačkog carstva.
Djevojka iz Louisiane slegnula je ramenima. Bila je to opuštenija, južnjačka verzija tako tipično francuske geste. Više upotrijebi ramena, a manje dlanove.
I tako je propao moj nastup «kćeri američkog juga». Razgovor nije nikamo vodio. Počelo mi je bivati jasno o čemu je pričala Gabby. Kad si u četvrti Main, ne postavljaš pitanja.
– Ako naletite na nju, hoćete li joj reći da je traži Tempe?
– Je li to južnjačko ime, chérie?
Ugurala je dugački, crveni nokat u kosu i pogrebla tjeme. Kosa joj je bila zacementirana lakom. Bila sam uvjerena da bi uspjela preživjeti i uragan. Kretala se u komadu i na trenutak mi se čak učinilo da pritom mijenja oblik cijeloj glavi.
– Zapravo ne. Znate li gdje bih je još mogla potražiti?
Ponovno je slegnula ramenima. Izvukla je nokat i pregledala ga.
Izvadila sam posjetnicu iz stražnjeg džepa hlača.
– Ako se ičega sjetite, možete me ovdje potražiti. – Dok sam odlazila, vidjela sam Poirette kako poseže za posjetnicom.

***

Kad sam pristupila nekim drugim uličarkama u ulici Ste. Catherine, doživjela sam manje-više isti uspjeh. Njihove su reakcije išle od ravnodušnosti do prezira, no sve su ispoljavale sumnju i nepovjerenje. Nikakve informacije. Ako se Gabby ikad pojavila ovdje, nitko to nije želio priznati.
Išla sam od bara do bara, krećući se kroz otrcana okupljališta ljudi koji žive noćnim živo-tom. Sva su mjesta bila istovjetna, umotvorine jednog izopačenog dekoratera. Stropovi su bili niski, a zidovi napravljeni od građevinskih blokova. Bili su prekriveni zidnim slikarijama fluorescentnih boja, ili ukrašeni lažnom trstikom i jeftinim drvetom. Bili su mračni i vlažni, a smrdjeli su na ustajalo pivo, dim i ljudski znoj. U boljim barovima podovi su bili suhi, a zahodske su školjke bile u funkcionalnom stanju.
Neki su barovi imali podignute platforme na kojima su se previjale i klizale striptizete. Pod crnim svjetlom i zubi i tange imali su ljubičast odsjaj. Na licima im se mogla vidjeti dosada. Uočila sam da gotovo svi muškarci imaju podočnjake i nose majice bez rukava. Pili su pivo iz boce i promatrali plesačice. Umjetne, elegantne žene pijuckale su jeftino vino ili gazirano piće zamaskirano kako bi izgledalo poput koktela. Prisiljavale su se nasmiješiti gotovo svakom muškarcu u prolazu, nadajući se da će uspjeti namamiti mušteriju. Pokušavale su djelovati zavodnički, ali ih je većina zapravo izgledala umorno.
Najtužnije su bile žene koje su se nalazile na samom rubu tog života koji se zasniva na trgo-vini mesom. One koje su tek prešle start, ili koje su se približile cilju. Neke su se bavile prostitucijom radi zabave i brze love, a druge su pak bježale od paklene obiteljske situacije. Sve su njihove priče imale zajedničku okosnicu. Kurvati se sve dok nešto ne zarade, a onda krenuti u pošten život. Avanturistice i bjegunke, došle bi busom iz gradića Ste. Thérèse, Val d'Or, Valleyfield ili Pointe-du-Lac. Došle bi sa sjajnom kosom i zdravim licima, uvjerene u svoju besmrtnost i sigurne da su sposobne upravljati svojom budućnošću. Trava i koka samo su zezancija. Nikad ih ne bi prepoznale kao prvu prečku na ljestvi očaja sve dok se ne bi popele previsoko, a onda bi preostao samo jedan način da se spuste. Skokom.
No, bilo je tu i onih koje su uspjele ostarjeti. Samo istinski prepredene i izuzetno snažne žene uspjele su napredovati i izvući se. One bolesne i slabe su umirale. One koje su imale snažna tijela, ali slabu volju ostale su i trpjele. Vidjele su kakva im se budućnost smiješi i prihvatile su je. One su umirale na ulici jer nisu poznavale drukčiji život. Ostajale su zato što su voljele nekog muškarca ili zato što su ga se bojale. Nastavile bi miješati kukovima i kupovati mu drogu. No, ostajale su ujedno zato što su morale negdje jesti i spavati.
Obraćala sam se onim ženama koje su bile na ulazu ili izlazu iz takvog sestrinskog druženja. Izbjegavala sam stariju generaciju – one koje su okorjele, koje je ulica naučila pameti i koje su još uvijek bile sposobne vladati na svojem teritoriju upravo kako njima upravljaju njihovi svodnici. Pomislila sam da će možda mlade, naivne i prkosne, odnosno stare, izmučene i istrošene biti otvorenije. Krivo. U svakom su mi baru okrenule leđa, puštajući da mi se pitanja rastope u odimljenom zraku. Držale su se koda šutnje. Strancima pristup zabranjen.
U tri i petnaest bilo mi je dosta. I kosa i odjeća smrdjeli su mi na duhan i marihuanu, a cipele bazdile na pivo. Popila sam toliko Spritea da sam njime mogla natopiti pustinju. U očima sam osjećala šljunak. Ostavila sam još jedan dolar u još jednom baru i konačno odustala od potrage.

19. poglavlje

Gotovo sam mogla osjetiti rosu u zraku. Maglica se podigla od rijeke i sićušne kapljice iskri-le su se pod svjetlom uličnih svjetiljki. Hladnoća i vlaga imale su dobar učinak, ublažavajući bol koju sam osjećala između vrata i ramenih lopatica. Pretpostavljala sam da je tome uzrok napetost koja me pratila satima. Ako je doista tako, bila sam uvjerena da je samo djelomično uvjetovana potragom za Gabby. Prilaženje prostitukama u određenom trenutku pretvorilo se u rutinu, upravo kao i njihov odbojan stav. Već su refleksno naučile reagirati na sve one koji kruže i ispipavaju teren, odbijajući ih od sebe.
Ono što me zapravo iscrpljivalo bila je bitka koju sam vodila sa sobom. Četiri sata sam pro-vela boreći se s negdašnjim ljubavnikom, ljubavnikom kojeg se nikad neću uspjeti osloboditi. Cijelu sam noć gledala iskušenje izravno u oči – kestenjasti sjaj viskija s ledom i pivo boje jantara, točeno iz boce ravno u grlo. Mogla sam osjetiti miris voljenog kojem sam se znala iskradati noću. Mogla sam ga prepoznati u očima svugdje oko sebe. Jednom sam ga voljela. K vragu, još uvijek ga volim! No, ako mu se predam, njegove će me čari potpuno uništiti! Dovoljno mi je najnevinije ljubakanje i završit ću u vezi koju neću biti u stanju kontrolirati. Upravo zato sam ga napustila. Poduzela sam dvanaest sporih koraka i ostavila ga. I od onda mu više ne prilazim. Jednom smo bili ljubavnici i nikad nećemo moći biti prijatelji. No, te smo se večeri umalo bacili jedno drugom u naručje.
Duboko sam udahnula. U zraku se osjećao koktel motornog ulja, mokrog cementa i fermen-tirajućeg kvasca iz pivovare Molson. Ulica Ste. Catherine bila je gotovo pusta. Jedan je stariji čovjek u pletenoj kapi i komandosici drijemao uz pročelje dućana. Naborani miješanac ležao je tik do njega. Drugi je pak starac prekopavao smeće na drugom kraju ulice. Možda u četvrti Main postoji i treća smjena.
Obeshrabrena i iscrpljena, uputila sam se k bulevaru St. Laurent. Dala sam sve od sebe. Pokušala sam je pronaći. Ako je Gabby u nevolji, ovi mi ljudi neće pomoći da dođem do nje. Njihov je svijet zatvoren poput najbolje čuvanog zatvora.
Prošla sam pokraj restorana My Kinh. Znak iznad prozora oglašavao je da se cijelu večer nudi Cuisine Vietnamienne . Gotovo bez ikakva zanimanja bacila sam pogled kroz prljavo staklo i odmah se zaustavila. U stražnjem separeu sjedila je Poirettina prijateljica. Kosa joj je još uvijek bila smrznuta u pagodu boje marelice. Na trenutak sam ostala stajati i promatrati je.
Umočila je “egg roll” u umak boje višnje, podigla ga do usta i polizala. Potom ga je pogle-dala, gricnula i ponovila cijelu proceduru bez ikakve žurbe. Zapitala sam se koliko ga već dugo jede.
Ne. Da. Prekasno je. K vragu! Još jedan pokušaj! Gurnula sam vrata i ušla.
– Bok.
Ruka joj je poskočila na moj glas. Isprva je izgledala zbunjeno, a onda mi se učinilo da joj je laknulo kad me konačno prepoznala.
– Hej, chérie. Još si uvijek tu? – Vratila se egg rollu.
– Smijem Vam se pridružiti?
– Kako god hoćeš. Ne radiš na mojem terenu, draga, tako da nemam ništa protiv.
Spustila sam se u separe. Bila je starija no što sam mislila. Vjerojatno u kasnim tridesetim, možda čak i ranim četrdesetim. Iako joj je koža na vratu i čelu bila napeta, premda nije imala podočnjake, pod jarkim fluorescentnim svjetlom uočila sam kako joj se mali nabori šire od usana. Koža oko donje vilice počela joj se opuštati.
Konobar je donio jelovnik i naručila sam juhu. Nisam bila gladna, ali trebao mi je razlog kako bih mogla ostati.
– Jesi našla prijateljicu, chérie? – Posegnula je za svojom kavom i plastične narukvice na zglobu jedne ruke tupo su zazveckale. Ožiljci sive boje ukazali su se na unutrašnjoj strani njezina lakta.
– Ne.
Čekale smo dok je azijski dječak od petnaestak godina odložio vodu i papirnati podmetač.
– Zovem se Tempe Brennan.
– Sjećam se. Jewel Tambeaux možda prodaje pičku, draga, ali nije glupa. – Polizala je egg roll.
– Gospođice Tambeaux, ja...
– Možeš me zvati Jewel, malena.
– Jewel, upravo sam provela četiri sata pokušavajući saznati je li sve u redu s mojom prijate-ljicom, i nitko ne želi priznati da je čuo za nju, kamo li tek pričati o njoj. Gabby ovamo dolazi već godinama i stoga sam uvjerena da znaju o kome pričam.
– Možda i znaju, chérie, ali nemaju pojma zašto se raspituješ. – Odložila je egg roll i tiho srknula kavu.
– Dala sam ti posjetnicu. Ne tajim tko sam.
Uputila mi je ozbiljan pogled. Miris jeftinog parfema, dima i neoprane kose dolebdio je do mene, ispunjavajući maleni separe u kojem smo sjedile. Primijetila sam da je rub njezinog topića oivičen šminkom.
– Ostavila si posjetnicu na kojoj piše Tempe Brennan, ali tko si ti zapravo? Je l' te traži poli-cija? Je l' si se uvukla u nešto? – Izgovorila je to rastegnutim južnjačkim izgovorom. – Je l' si se zamjerila nekome? – Podigla je kažiprst sa šalice i uperila dugi, crveni nokat u mene, naglaša-vajući njime svako postavljeno pitanje.
– Izgledam li ja kao prijetnja Gabby?
– Sve što se može vidjet', chérie, jest da si došla u gornjem dijelu trenirke s natpisom «Char-lotte Hornets» i tim finim sandalama, i da postavljaš puno pitanja i da jako pokušavaš nekoga pridobiti. Nisi kurva, nit' si došla kupit' robu. Nikome nije jasno tko si i što hoćeš.
Konobar mi je donio juhu. Sjedile smo u tišini dok sam iscijedila kockice limuna i keramič-kom žličicom umiješala malo paštete od crvenog papra. Počela sam jesti juhu, bacajući svako malo pogled prema Jewel koja je grickala svoj egg roll. Odlučila sam biti ponizna.
– Pretpostavljam da sam pogriješila u nastupu.
Pogledala me svojim očima boje lješnjaka. Jedna umjetna trepavica odvojila se od kapka i podigla poput stonoge. Oborila je pogled i odložila ostatke svojeg egg rolla, te odgurnula šalicu s kavom prema meni.
– U pravu si. Nisam trebala tek tako prilaziti ljudima i postavljati pitanja. Ali jednostavno sam zabrinuta za Gabby. Zvala sam je u stan, na faks, čak sam i svratila do nje. Nitko ne zna gdje se nalazi. To nije uobičajeno za nju.
Zagrabila sam žlicu juhe i progutala. Nisam očekivala da će biti tako dobrog okusa.
– Što radi ta tvoja prijateljica Gabby?
– Bavi se antropologijom. Proučava ljude. Zanima je kako živite ovdje.
– Kako se stari u četvrti Main.
Potom se nasmijala i pažljivo me odmjerila ne bi li uočila kako ću reagirati na aluziju u vezi Margaret Mead. Nisam ništa odvratila, ali to me uvjerilo da Jewel Tambeaux zaista nije glupa. Osjećala sam da me testira.
– Možda ne želi biti pronađena.
«Možete otvoriti obrasce s pitanjima.»
– Možda.
– U čemu je onda problem?
«Možete uzeti olovku.»
– Činila se jako uznemirenom kad sam je posljednji put vidjela. Gotovo prestrašena.
– U vezi čega je bila uznemirena, slatkice?
«Spremni?»
– Mislila je da ju prati neki tip. Rekla je da je čudan.
– Ovdje ima puno takvih, chérie.
«O.K., možete početi pisati.»
Ispričala sam joj cijelu priču. Dok me je slušala, vrtjela je šalicu usredotočivši se na ostatke crnosmeđe tekućine u njoj. Kad sam završila, nastavila se poigravati šalicom, kao da joj treba vremena kako bi procijenila moj odgovor. A onda je rukom signalizirala da želi još kave. Čekala sam kako bih saznala koliko sam dobila na testu.
– Ne znam kako se zove, ali mislim da znam o kome pričaš. Mršav tip, totalno jadan karak-ter. Doista je bizaran i što god da ga muči, sto posto nije ništa bezazleno. Ali mislim da nije opasan. Sumnjam da ima dovoljno mozga da shvati što piše na boci kečapa.
Prošla sam test.
– Većina cura ga izbjegava.
– Zašto?
– Govorim ti ono što čujem od drugih, jer ja sama nemam nikakve veze s njim. Sva se naje-žim kad ga vidim. – Napravila je grimasu i na trenutak se zatresla. – Pričaju da ima čudne prohtjeve.
– Čudne?
Odložila je šalicu na stol i pogledala me, procjenjujući hoću li razumjeti što mi namjerava reći.
– Plaća, ali se ne želi jebat'.
Pokupila sam rezance iz juhe i pričekala.
– Ta jedna Julie pristaje na to. No, sve druge odbijaju. Inače je cura glupa k'o noć, ali to je posve druga priča. Rekla mi je da svaki put ima istu predstavu. Odu u sobu, tip onda donese papirnatu vrećicu u kojoj je spavaćica. Ništa perverzno, uglavnom su u pitanju stvari s čipkom. Prvo je gleda kako je navlači na sebe, a onda joj naredi da legne na krevet. O.K. Nema frke. Onda jednom rukom počinje milovati spavaćicu, a drugom kurac. Napali se k'o stoka i svrši mumljajući i stenjući k'o da je na sedmom nebu. Nakon toga joj zapovijedi da skine spavaćicu, zahvali joj, plati i ode. Julie kaže da je to laka zarada.
– Zašto misliš da je to isti tip koji zabrinjava tu moju prijateljicu?
– Jednom kad je vraćao bakinu spavaćicu natrag u svoju mornarsku vreću, Julie je ugledala veliku dršku noža. Rekla mu je, ako hoćeš još, kauboju, riješi se noža. A on joj je na to odvratio da mu je to mač pravde ili koji već bijes, i nastavio joj kenjat' o nožu i svojoj duši, i ekološkoj ravnoteži u svijetu i takva sranja. Usrala se k'o grlica.
– I?
Ponovno je slegnula ramenima.
– Još uvijek dolazi?
– Već ga dugo nisam vidjela, ali to ništa ne znači. Nikad ga niti nisam viđala redovito. Nekak' bi se pojavio, a onda bi jednostavno nestao.
– Jesi li ikad pričala s njim?
– Slatkice, svaka od nas je pričala s njim. Kad dođe, dosadan je k'o proljev i naporan dozla-boga, ali ne možeš ga se riješit'. Zato i znam da ga resi osobnost kišne gliste.
– Jesi ga ikad vidjela s Gabby? – Srknula sam nekoliko rezanaca.
Naslonila se i nasmijala. – Dobar pokušaj, draga!
– Gdje bih ga mogla pronaći?
– Otkud bi' ja, k vragu, to mogla znat'? Čekaj dovoljno dugo i pojavit će se.
– A Julie?
– Tu ti je zona slobodne trgovine, chérie, ljudi dolaze i odlaze. Ne vodim bilješke.
– Jesi li je viđala u posljednje vrijeme?
Zamislila se. – Baš i nisam.
Promatrala sam rezance koji su se nagomilali na dnu tanjura i ponovno sam je pogledala. Podigla je poklopac za milimetar i dozvolila mi da zavirim unutra. Mogu li ga ja još više otvoriti? Pokušat ću.
– Možda imamo serijskog ubojicu, Jewel. Nekoga tko ubija žene i komada njihova tijela.
Nije reagirala. Pogledala me, ali lice joj je bilo prazno. Ili me nije razumjela, ili je jednos-tavno već otupjela na ideju nasilja, boli i smrti. A možda je i navukla masku kako bi prikrila stvarni strah koji bi mogao potvrditi moje riječi. Nagađala sam da bi to moglo biti u pitanju.
– Jewel, je li mi prijateljica u opasnosti?
Pogledale smo se.
– Je li žensko, chérie?


Dok sam se vozila kući, odlutala sam u mislima i nisam obraćala previše pažnju na vožnju. Ulica De Maisonneuve bila je prazna, a svjetla semafora gotovo su se bespotrebno palila. U jednom trenutku u retrovizoru sam ugledala nečija prednja svjetla i primijetila da mi se auto približava.
Prešla sam ulicu Peel i skrenula u desnu traku kako bih dopustila vozilu da me pretekne, ali uočila sam da se kreće zajedno sa mnom. Nakon toga sam se vratila u srednju traku i vozač iza mene učinio je to isto. Potom je uključio duga svjetla.
– Seronjo!
Ubrzala sam. Ubrzao je i on.
U tom me trenutku uhvatio strah. Možda nije u pitanju samo neka pijandura. Pogledala sam u retrovizor. Pokušala sam prepoznati lice vozača, no mogla sam uočiti tek nečiji obris. Velika figura. Je li u pitanju muškarac? Nisam mogla pogoditi. Svjetla su me zasljepljivala. Nisam mogla prepoznati niti koji je auto u pitanju.
Čvrsto držeći ruke na volanu, prešla sam ulicu Guy, skrenula u prvu ulicu lijevo i onda po-novno lijevo, radeći krug oko četvrti. Nisam se zaustavila na crveno svjetlo, već sam pojurila ulicom i uronila u podzemnu garažu.
Čekala sam sve dok se električna vrata nisu spustila. Nakon toga sam izletjela iz auta, držeći ključ od stana u rukama i pažljivo osluškujući ne bih li čula zvuk nečijih koraka. No, nitko me nije slijedio. Kad sam prošla kroz predvorje na prvom katu, pogledala sam kroz zavjese. Auto je bio parkiran uz rubnik na krajnjem dijelu ulice. Imao je upaljena svjetla, a vozačev profil bio je nejasan u tami praskozorja. Je li u pitanju auto koji me pratio? Nisam mogla biti sigurna. Zar počinjem gubiti razum?
Trideset minuta kasnije ležala sam promatrajući kako mračna zavjesa s druge strane prozora mijenja svoju ugljenocrnu boju za sivu. Birdie je preo, smjestivši mi se u pregib koljena. Bila sam toliko iscrpljena da sam svukla odjeću i bacila se u krevet, preskočivši uvodne pripreme. To mi nije slično. Obično sam opsesivna kad je u pitanju pranje zubi i skidanje šminke. No, u tom trenutku jednostavno mi je bilo svejedno.

20. poglavlje

Srijedom se odvozi smeće u mojoj četvrti. Prespavala sam tropoštanje kamiona. Prespavala sam Birdiejev pokušaj razbuđivanja. Prespavala sam tri telefonska poziva.
Probudila sam se u deset i petnaest. Osjećala sam se tromo i boljela me glava. Definitivno mi više nisu dvadeset četiri godine. Cjelonoćni izlasci sad su već ostavljali posljedice, i nevoljko sam si to morala priznala.
Moja kosa, koža, pa čak i jastuk i plahte smrdjele su na ustajali dim. Pokupila sam posteljinu i sinoćnju odjeću i ugurala ih u stroj za rublje, a onda sam se s užitkom istuširala. Baš sam premazivala isušeni kroasan maslacem od kikirikija kad je iznenada zazvonio telefon.
– Temperance? – Bio je to LaManche.
– Da.
– Pokušavao sam doći do Vas.
Bacila sam pogled na telefon. Tri poruke.
– Oprostite.
– Oui. Doći ćete danas? Monsieur Ryan je već zvao.
– Dolazim za sat vremena.
– Bon.
Uključila sam automatsku sekretaricu kako bih odslušala poruke. Prvu je ostavio jedan zbu-njeni poslijediplomant, drugu LaManche, a treća je registrirala tek prekid veze. Nisam bila raspoložena za rješavanje studentskih problema i ponovno sam pokušala dobiti Gabby. Nitko nije podigao slušalicu. Nazvala sam Katy, ali mi se javila sekretarica.
– Ostavite kratku poruku poput moje – veselo je otcvrkutala. Ostavila sam joj poruku, ali nije bila vesela.

***

Za dvadeset minuta bila sam u laboratoriju. Ugurala sam torbicu u ladicu stola i ne obraćaju-ći pažnju na ružičaste papiriće koji su ležali porazbacani preko bugačice, odmah se spustila u mrtvačnicu.
Leševi prvo pristižu u mrtvačnicu. Tamo ih se zaprima i pohranjuje u zamrzivačima, sve dok ih se ne dodijeli nekom sudskom patologu. Boja poda označava koji je dio pod čijom nadležno-šću. Mrtvačnica se izravno nastavlja na obdukcijske sale, a crveni pod svakog krila mrtvačnice naglo prestaje na pragu obdukcijske sale. Mrtvačnica je pod nadležnošću mrtvozornika, a Zavod za sudsku medicinu zadužen je za obdukcijske sale. Crveni pod: mrtvozornik. Sivi pod: Zavod za sudsku medicinu. Preglede obično obavljam u jednoj od četiri obdukcijske sale. Nakon pregleda kosti se šalju u histološki laboratorij kako bi se detaljno očistile.
LaManche je upravo rastvarao grudni koš jednog novorođenčeta kad sam se pojavila. Sićuš-na su joj ramena ležala na gumenom podlošku, a ruke bile raširene svaka na svoju stranu, kao da ju je netko namjestio u pozu anđelčića. Pogledala sam LaManchea.
– Secouée – odvratio je. Netko ju je protresao.
Na drugom kraju prostorije Nathalie Ayers je izvodila obdukciju nad drugim tijelom. Lisa je podignula torakalni oklop nekog mladića. Ispod hrpe crvene kose izbijale su ljubičaste natekli-ne na mjestima gdje su trebale biti oči. Uočila sam malenu, tamnu rupu na njegovoj desnoj sljepoočnici. Samoubojstvo. Nathalie je nova patologinja u Zavodu za sudsku medicinu, i još nije obrađivala umorstva.
Daniel je odložio skalpel koji je prethodno naoštravao. – Trebaju li Vam kosti iz St. Lamber-ta?
– S'il vous plaît . Hoćete li ih dostaviti u salu broj 4?
Zakimao je glavom i izgubio se u mrtvačnici.
Obdukcija kostura potrajala je nekoliko sati i potvrdila sam inicijalni dojam. U pitanju su ostaci jedne osobe, i to bjelkinje u dobi od, otprilike, trideset godina. Iako je ostalo još malo mekanog tkiva, kosti su bile dobro očuvane i zadržale su nešto masti. Netko ju je umorio prije dvije do pet godina. Jedina što me začudilo bio je nespojeni luk na petom slabinskom kralješku. Bez glave bit će teško uspješno identificirati o kome je riječ.
Zamolila sam Daniela da prebaci kosti u histološki laboratorij. Potom sam oprala ruke i popela se do ureda. Hrpa ružičastih papirića u međuvremenu se povećala. Nazvala sam Ryana i rekla mu ukratko o čemu je riječ. Već je počeo obrađivati izvještaje o nestalim osobama, stupivši u kontakt s policijskom upravom grada St. Lamberta.
Jedan od pristiglih poziva uputio je Aaron Calvert iz grada Norman, u Oklahomi. Jučer. Kad sam ga pokušala dobiti, slatkorječivi mi je ženski glas pojasnio da nije u uredu. Ista mi se spodoba odmah ispričala, obećavši da će mu prenijeti poruku. Profesionalna ljubaznost. Ostale sam poruke odložila sa strane i otišla posjetiti Lucie Dumont.
Lucien ured bio je pretrpan terminalima, monitorima, printerima i raznoraznim kompjuter-skim sitničarijama. Kablovi su se penjali zidovima i nestajali u stropu, ili su pak bili zalijepljeni vrpcom u snopove i vukli se po podu. Gomile isprintanog papira virile su s polica i iz ormarića, objesivši se prema van poput naplavina koje traže najnižu točku na kojoj će se zaustaviti.
Lucien stol smjestio se nasuprot ulaznih vrata. Kontrolnu ploča u obliku potkove nalazila joj se iza leša, a činili su je ormarići i kompjuterska oprema. Radila je kotrljajući se od jedne točke do druge. Nosila je tenisice i jurila na stolici preko sivo popločenog poda. Za mene je Lucie bila tek stražnji dio nečije glave čiji se odraz lica mogao vidjeti na upaljenom ekranu zelene boje. Rijetko sam ga mogla vidjeti uživo.
Danas se u potkovi nalazilo pet Japanaca u poslovnim odijelima. Rasporedili su se oko nje. Držali su ruke uz tijelo i ozbiljno zakimali glavom svaki put kad bi im ukazala na neki terminal, pojašnjavajući određeni fenomen. Proklela sam se što sam došla u krivo vrijeme, i uputila se u histološki laboratorij.
Kostur iz St. Lamberta pristigao je iz mrtvačnice, i počela sam analizirati ureze kako sam to već učinila s Trottierovom i Gagnonovom. Opisala sam, izmjerila i ucrtala položaj svakog traga, te potom uzela otiske pogrešnih startova. Kao i kod drugih, i tu su sitni, ali duboki urezi i rovovi ukazivali na vjerojatnu uporabu noža i pile. Mikroskopski detalji bili su isti, a položaj ureza gotovo istovjetan onima koje sam pronašla u prethodna dva slučaja.
Ženine šake bile su odrezane u visini zglobova, a ostali su udovi bili odvojeni iz zglobnih spojeva. Trbuh joj je bio prerezan po sredini, dovoljno duboko da su od njega ostali urezi na kralježnici. Lubanja i kosti gornjeg dijela vrata su nedostajale. Ipak, tragovi na šestom vratnom kralješku ukazivali su da joj je glava odrezana na polovici vrata. Tip je dosljedan.
Ponovno sam spakirala kosti, pokupila bilješke i uputila se natrag prema uredu. Prolazeći pokraj Luciene sobe, svratila sam kako bih provjerila je li slobodna, ali nigdje nisam vidjela ni nju, ni njezine japanske poslovne kolege. Zalijepila sam joj poruku na terminal. Možda će mi biti zahvalna što će dobiti izliku da zbriše.
Dok me nije bilo, Calvert je ponovno zvao. Naravno. Već sam počela utipkavati njegov broj kad se Lucie iznenada pojavila na vratima. Čvrsto je stisnula ruke i držala ih pred sobom.
– Ostavili ste mi poruku, doktorice Brennan? – rekla mi je upitno, nakratko se nasmiješivši. Nije znala ni riječ engleskog.
Lucie Dumont je mršava kao čačkalica i ošišana na ježa, što samo dodatno naglašava izdu-ljeni oblik njezine lubanje. Zbog tako kratke kose i blijedog tena naočale joj dolaze do izražaja i u principu izgleda kao manekenska lutka kojoj je netko stavio prevelike okvire.
– Da, Lucie, hvala što ste svratili – odvratila sam, ustajući kako bih joj oslobodila jednu stolicu.
Sjela je i ugurala noge ispod stolice, čineći to automatski kao kad se mačka spušta na jastuk.
– Je li Vas dopala tura s razgledavanjem?
Nakratko se nasmiješila, a onda me upitno pogledala.
– Japanska gospoda.
– Ah, da. Dolaze iz Laboratorija za kriminalistička vještačenja u Kobeu. Većinom su kemi-čari. U redu su.
– Nisam sigurna da mi možete pomoći, ali željela sam Vas nešto upitati – započela sam.
Naočale su joj se usmjerile prema redu lubanja koje sam držala na polici iza stola.
– Potrebne su mi za usporedbu – pojasnila sam.
– Jesu li prave?
– Da, prave su.
Ponovno se okrenula prema meni i u oba ružičasta stakla ugledala sam svoju iskrivljenu verziju. Kutevi usana na trenutak su joj se trznuli. Tako kratkotrajan i neočekivan osmijeh podsjetio me na treperavu svjetlost žarulje koja gubi kontakt. Odmah sam se sjetila baterije koju sam imala u šumi.
Objasnila sam joj što mi je potrebno. Kad sam završila, nagnula je glavu i zagledala se u točku iznad moje glave, kao da se odgovor nalazi negdje na stropu. Nije se žurila. Osluškivala sam kako iz nekog ureda u hodniku dopire brujanje printera.
– Neće biti podataka prije 1985. godine. U to sam sigurna. – Ponovno super kratki osmijeh.
– Jasno mi je da je malo neobično to što tražim, ali pogledajte što možete učiniti.
– Ville de Québec, aussi?
– Ne, zasad samo slučajeve koji su došli u Zavod za sudsku medicinu.
Zakimala je glavom, nasmiješila se i ustala. U trenutku kad je na izlazu zatvorila vrata ogla-sio se telefon, gotovo kao da je znao da je na njemu red. Bio je to Ryan.
– A ako je u pitanju netko mlađi?
– Koliko mlađi?
– Sedamnaest godina.
– Ne.
– Možda netko s nekom vrstom...
– Ne.
Uslijedila je tišina.
– Imam jednu od šezdeset sedam.
– Ryane, ova žena ne koristi ni losion protiv akni, ni umjetno zubalo.
Nastavio je neumoljivo i tvrdoglavo. – A što ako je u pitanju neka bolest kostiju ili nešto tog tipa? Čitao sam...
– Ryane, između dvadeset pet i trideset pet godina.
– Dobro.
– Vjerojatno je nestala negdje između '89 i '92.
– Da, rekli ste mi.
– Ah, da, još jedna stvar. Vjerojatno je imala djecu.
– Što?
– Našla sam «pukotinu» s unutarnje strane stidnih kostiju. To ukazuje da je žena rodila, odnosno da je žena koju tražite nečija majka.
– Hvala.
Telefon je ponovno zazvonio svega nekoliko sekundi nakon što sam spustila slušalicu i zapitala sam se kako mu je uspjelo tako brzo utipkati brojeve.
– Ryane, ja...
– Ja sam, mama.
– Hej, malena, kako si?
– Dobro. – Stanka. – Je l' se ljutiš zbog sinoćnjeg razgovora?
– Naravno da ne, Katy. Samo se brinem za tebe.
Duga stanka.
– I onda, što ima nova? Nismo stigli pričati što si radila ovo ljeto. – Toliko sam joj toga željela reći, ali sam joj dopustila da vodi razgovor.
– Ništa posebno. U Charlotti je dosadno kao i uvijek. Nema se što za raditi ovdje.
Dobro. Još jedna doza pubertetske negativnosti. Baš ono što mi je potrebno. No, odlučila sam ne izgubiti strpljenje i razljutiti se.
– Kako ide posao?
– O.K. Napojnice su dobre. Sinoć sam zaradila devedeset četiri dolara.
– To je super.
– Radim jako puno sati.
– Super.
– Želim dati otkaz.
Pričekala sam.
No, i ona je čekala.
– Katy, trebat će ti taj novac za školu. – Katy, nemoj si upropastiti život.
– Rekla sam ti da se ne želim odmah vratiti u školu. Razmišljam da upišem pauzu godinu dana i pronađem posao.
Opet iznova. Već sam znala što će uslijediti i odmah sam krenula u napad.
– Srce, već smo to raspravile. Ako ti se virdžinijsko sveučilište ne dopada, možeš probati doći na McGill. Zašto ne uzmeš par tjedana i dođeš pogledati kako izgleda. – Brzo pričaj, mama. – Mogli bismo to pretvoriti u praznike. Uzet ću slobodne dane. Možda bismo mogli otići u Maritimes i smucati se po Novoj Škotskoj nekoliko dana. – Bože. O čemu ja to? No, nema veze. Kći mi je najvažnija.
Nije ništa odgovorila.
– Nisu u pitanju ocjene, zar ne?
– Ne, ne. Ocjene su u redu.
– Onda će biti dovoljan prijepis ocjena. Mogle bism...
– Želim otići u Europu.
– Europu?
– U Italiju.
– Italiju?
Nisam trebala razbijati glavu.
– Je li Max tamo igra?
– Da. – I odmah nakon toga uslijedila je obrana. – Što onda?
– Što onda?!
– Daju mu puno više novaca nego Hornetsi.
Nisam ništa odvratila.
– I kuću.
Niti na to.
– I auto. Ferrari.
Niti to nisam prokomentirala.
– Za koji ne treba platiti porez. – Ton joj je bivao sve prkosniji.
– To je super za njega, Katy. Može se baviti sportom koji voli i još biti plaćen za to. Ali, što je s tobom?
– Max želi da dođem.
– Max ima dvadeset četiri godine i ima diplomu. Tebi je devetnaest i završila si tek prvu godinu fakulteta.
Osjetila mi je po glasu koliko sam se uzrujala.
– Ti si se udala kad ti je bilo devetnaest.
– Udala? – Želudac mi se iste sekunde zgrčio.
– Pa, jesi.
Bila je u pravu. Zadržala sam jezik za zubima. Bila sam zabrinuta za nju, ali znala sam da sam bespomoćna i da ne mogu ništa učiniti.
– Rekla sam to samo tako. Nećemo se vjenčati.
Sjedile smo i slušale prazninu koja je ispunjavala udaljenost između Montreala i Charlotte. Činilo mi se da to traje čitavu vječnost.
– Katy, hoćeš li razmisliti o dolasku ovamo?
– O.K.
– Obećaj da nećeš učiniti ništa prije no što se posavjetuješ sa mnom?
Ponovno je uslijedila tišina.
– Katy?
– Da, mama.
– Volim te, dušo.
– I ja tebe.
– Pozdravi tatu.
– O.K.
– Sutra ću ti poslati e-mail, u redu?
– O.K.
Nesigurnom sam rukom odložila slušalicu. Što će još napraviti? Kosti je lakše protumačiti nego djecu. Otišla sam po kavu, a onda sam ponovno okrenula jedan broj.
– Doktora Calverta, molim Vas.
– Mogu li znati tko ga treba? – Predstavila sam se. – Samo trenutak, molim Vas. – Nakon toga sam stavljena na čekanje.
– Tempe, kako si? Više vremena provodiš na telefonu od ljudi koji se bave kataloškom pro-dajom. Tebe se stvarno teško može dobiti. – Već dugo nisam čula tako naglašen nazalni, američki izgovor.
– Žao mi je, Aarone. Kći mi želi napustiti faks i pobjeći s košarkašem – provalila sam.
– Može li voditi loptu lijevom rukom i pogoditi tricu?
– Mislim da može.
– Onda je pusti da ode.
– Jako smiješno.
– Uopće nije smiješno ako netko može voditi loptu lijevom rukom ili pogoditi tricu. To ti je garancija da će biti para na računu.
– Aarone, imam još jedno raskomadano tijelo. – Već sam ga znala zvati zbog raznih slučaje-va i često smo znali razmjenjivati ideje.
Prigušeno se nasmijao. – Možda nemate vatrenog oružja tamo gore, ali stvarno volite rezat'.
– Da. Mislim da je jedan bolesnik razrezao nekolicinu njih. Osim što su sve žrtve žene, čini se da i ne postoji prečvrsta veza među njima. Osim tragova ureza, a oni su upitni.
– Serijski ili masovni ubojica?
– Serijski.
Na trenutak se zamislio. – Pa da čujem onda.
Opisala sam tragove reza pilom i odrezane dijelove na kostima ruke. Povremeno me preki-nuo kako bi mi postavio pitanje, ili kako bi me zamolio da usporim. Znala sam da zapisuje podatke. Mogla sam zamisliti njegovo visoko i mršavo tijelo kako se naginje nad komadić odbačenog papira, iskorištavajući svaki milimetar praznog prostora. Iako su Aaronu četrdeset i dvije godine, zbog mrkog izraza lica i indijanskih očiju oduvijek se doimao kao da mu je devedeset. Njegov je humor bio okrutan poput Sahare, ali njegova velikodušnost jednako velika.
– Ima li jako dubokih pogrešnih startova? – upitao me poslovnim tonom.
– Ne. Prilično su površinski.
– Stijenke su izbrazdane?
– Jako.
– Rekla si da postoje tragovi zanošenja oštrice u rezu?
– A-ha. Da.
– Jesi li sigurna u veličinu razmaka između zubaca?
– Da. Ogrebotine su bile jasne na nekoliko mjesta. Kao i neki otočići.
– Inače si naišla na jako ravne podove ureza?
– Da. Zaista je očito na otiscima.
– I finalno krhanje kosti – promrmljao je sebi u bradu.
– Obilno.
Uslijedila je dugačka stanka. Mozak mu je obrađivao podatke koje sam upravo iznijela iz-dvajajući sva moguća rješenja. Gledala sam kako ljudi prolaze ispred mojeg ureda. Telefoni su zvonili. Printeri su se uključivali, brujali i potom se gasili. Okrenula sam stolicu i pogledala kroz prozor. Automobili su prelazili most Jacques-Cartier. Liliputanski toyote i fordovi. Minute su prolazile. A onda se na posljektu oglasio.
– Malo sam prisiljen raditi naslijepo, Tempe. Ne znam kako ti uspijeva dobiti me na ovakve stvari, ali slušaj...
Okrenula sam se od prozora i naslonila laktovima na stol.
– Kladio bih se u farmu konja da nije u pitanju motorna pila. Vjerujem da je u pitanju ručna pila s posebnom namjenom. Vjerojatno neka vrste kuhinjske pile.
Da! Udarila sam rukom o stol, podigla stisnutu šaku i naglo je oborila. Ružičasti papirići su poskočili i ponovno se primirili na površini stola.
Nastavio je ne primijetivši moj teatralni ispad. – Tragovi reza pile su preveliki, i nije u pita-nju nikakva pila za drvo s finim zupcima, ili nazupčeni nož. Osim toga, izgleda da su zupci poprilično razmaknuti jedan od drugog. S takvim oblikom poda sumnjam da je u pitanju rezanje kroz materijal. Mora da je u pitanju «dubljenje». Iako, naravno, nemam priliku vidjeti tragove, a na osnovu svega navedenog, rekao bih da je u pitanju ili mesarska pila, ili kuhinjska pila za meso.
– Kako izgleda?
– Nalikuje velikoj pili za metal. Zupci su prilično razmaknuti jedan od drugoga kako se ne bi spajali. Upravo zato se ponekad znaju pojaviti otočići koje si spomenula kod pogrešnih starto-va. Obično dolazi do čestog zanošenja oštrice, ali oštrica dubi kroz kost bez ikakva problema i radi čisti rez. Jako su djelotvorne te male pile. Režu kroz kost, hrskavicu, ligamente, što god poželiš.
– Postoji li još nešto što bi moglo ostaviti takve tragove?
– Pa, uvijek postoji mogućnost da nešto neće ostaviti uobičajene tragove. Te pile nisu baš educirane, znaš. Ali sad se baš i ne mogu se sjetiti što bi još moglo odgovarati podacima koje si mi dala.
– Fantastičan si! Pretpostavljala sam da je to u pitanju, ali željela sam da mi to potvrdiš. Aarone, ne znam kako ti se mogu odužiti!
– Ah.
– Želiš li vidjeti fotografije i otiske?
– Naravno.
– Sutra ću ti ih poslati.
Pile su druga velika Aaronova strast. Prikuplja sve pisane i fotografske opise obilježja koje pile ostavljaju u kostima, i zna provoditi sate proučavajući slučajeve koji mu pristižu u labora-torij iz cijelog svijeta.
Trzaj u disanju ukazao mi je da mi želi još nešto reći. Pričekala sam i pokupila ružičaste papiriće.
– Jesi li rekla da su jedino kosti podlaktice u potpunosti prerezane?
– Tako je.
– A druge je odvojio u zglobovima?
– Da.
– Precizno?
– Jako precizno.
– Hm.
Prestala sam skupljati papiriće. – Što je?
– Što? – Nedužno je odvratio.
– Kad kažeš «hm» na takav način, onda to nešto znači.
– Samo izuzetno zanimljiva asocijacija.
– A to je?
– Tip koristi mesarsku pilu. Razrezuje tijelo kao da se totalno razumije u to što radi. Zna gdje se što nalazi i zna kako pristupiti pojedinim dijelovima. I svaki put to radi na isti način.
– Da. I ja sam o tome razmišljala.
Prošlo je nekoliko sekundi.
– Ali šake jednostavno odreže. Kako to?
– To je, doktorice Brennan, pitanje za psihologa, a ne za čovjeka koji voli pile.
Složila sam se i promijenila temu razgovora. – Kako su ti cure?
Aaron se nikad nije oženio. Poznavala sam ga dvadeset godina, i mislim da ga nikad nisam vidjela na izlasku s ženom. Konji su njegova najveća strast. Neprestano se kreće od Tulse do Chicaga, Louisvillea i natrag do Oklahoma Cityja, gdje god se organizira bilo kakav sajam ili izložba konja.
– Prilično uzbuđeno. Išao sam na dražbu jednog pastuha ove jeseni i dobio ga. Od onda se dame ponašaju kao da su tek napunile godinu dana.
Razmijenili smo novosti koje su nam se dogodile u životu i pročavrljali smo o zajedničkim prijateljima, te smo se složili da se nađemo na simpoziju koji se treba održati u veljači.
– Pa, nek' ti je sretan lov na tog tipa, Tempe!
– Hvala.
Okrenula sam ruku i pogledala na sat. 16:40. Još jednom su uredi i hodnici oko mene utih-nuli. Poskočila sam kad se telefon ponovno oglasio.
Previše kave, pomislila sam.
Kad sam podigla slušalicu kako bih odgovorila, osjetila sam da je još uvijek topla.
– Vidjela sam te sinoć.
– Gabby?
– Nemoj to više raditi, Tempe.
– Gabby, gdje si?
– Samo ćeš pogoršati stvari.
– Dovraga, Gabby, nemoj se poigravati sa mnom! Gdje si? Što se događa?
– Pusti to sad. Ne mogu te sada vidjeti.
Nisam mogla vjerovati da mi to ponovno radi. Osjetila sam kako mi bijes hukta u plućima.
– Ne prilazi, Tempe. Ne prilazi mi. Ne prilazi mojim...
Gabbyna egocentrična nesusretljivost pokrenula je već nagomilanu ljutnju. Potpaljena Clau-delovom arogancijom, nehumanošću psihopatskog ubojice i Katyinom mladenačkom ludošću, puknula sam poput groma, napadajući Gabby svim raspoloživim sredstvima.
– Što si, do vraga, umišljaš?! – Zaderala sam se u slušalicu ostajući bez glasa. Toliko sam je snažno stisnula da sam pomislila kako ću zdrobiti plastiku. Nastavila sam ne zaustavljajući se ni sekunde.
– Ostavit ću te na miru! Pustit ću te na miru! Ne brini! Ne znam kakvu usranu igru igraš, Gabby, ali na mene ne moraš računati! Gotovo je! Šah-mat! Gotovo! Ne nasjedam više na tvoju šizofreniju! Ni na tvoju paranoju! I nisam, ponavljam, nisam Maskirani Osvetnik koji će te po narudžbi spašavati kao damu u nevolji!
Svaki neuron u mojem tijelu bio je naelektriziran poput aparata priključenog na prevelik napon. Grudni koš mi se nadimao i osjetila sam kako mi se oči pune suzama. Moj krasni temperament.
No, Gabby je jednostavno prekinula vezu.
Ostala sam sjediti neko vrijeme, nepokretna i nesposobna razmišljati. Osjećala sam kako mi se vrti u glavi.
Polako sam spustila slušalicu. Potom sam zatvorila oči, prelistala glazbenu enciklopediju u mislima i odabrala jednu pjesmu. Ta je bila samo za mene. Dubokim, grlenim glasom zapjevu-šila sam melodiju:

Busted flat in Baton Rouge...

http://www.book-forum.net

13Kathy Reichs – Već su bile mrtve Empty Re: Kathy Reichs – Već su bile mrtve Čet Mar 22, 2012 11:21 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
21. poglavlje

U 6 ujutro kapi kiše ujednačenim su ritmom bubnjale po prozorima. Svaki bi se auto na putu kroz praskozorje oglasio nježno šištavim zvukom. Treći dan zaredom dočekivala sam zoru i još uvijek to nisam mogla prihvatiti s oduševljenjem. Ne volim dremuckati tijekom dana, ali nisam niti ranoranilac. No, već treći put u tjedan dana dočekujem izlazak sunca. Dvaput dok sam odlazila na spavanje, a danas dok sam se vukla po krevetu nakon jedanaest sati sna, ne osjeća-jući se ni pospano ni odmoreno.
Nakon Gabbyna poziva otišla sam kući. Čim sam stigla, uhvatila me manija žderanja. Mas-na, pržena piletina, umjetni pire krumpir s umjetnim umakom, mekani kukuruz i raskvašena pita od jabuka. Merci umjetnoj hrani. Nakon toga priredila sam si vruću kupku i dugo sam skidala krastu s desnog obraza. No, ni ta mi mikrokirurgija nije pomogla. Još uvijek sam izgledala kao da me je netko vukao po tlu. Oko sedam uključila sam prijenos bejzbol utakmice i zaspala do produžetaka.
S obzirom da nakon jedanaest sati sna više nisam mogla spavati, odlučila sam uključiti kompjutor. Nije bilo važno je li 6 ujutro ili 6 navečer. Bio je spreman za uporabu. Poslala sam poruku Katy, spajajući se preko sveučilišta McGill na moj server za poštu na sveučilištu u Charlotti. Može doći do poruke preko svojeg laptopa i modema, i odgovoriti mi iz spavaće sobe. Hajdemo! Bacimo se na internet!
Kursor na ekranu je treptao, naglašavajući da ne postoji ništa u dokumentu koji sam otvorila. Bio je u pravu. Tabela koju sam napravila sadržavala je tek nazive stupaca, no sami stupci bili su prazni. Kad sam ovo započela? Na praznik, kad je bila parada. Prošlo je tek tjedan dana, a činilo se kao da su u pitanju godine. Danas je trinaesti. Točno prije četiri tjedna pronađeno je tijelo Isabelle Gagnon, a prije tjedan dana ubijena je Margaret Adkins.
Što smo ostvarili od onda osim što smo pronašli još jedno tijelo? Zasjeda organizirana pred stanom u ulici Berger bila je uzaludna jer se stanar nije vratio, što me i nije iznenadilo. Pretres stana rezultirao je beskorisnim informacijama. Nismo imali nikakve tragove koji bi mogli ukazati tko je “St. Jacques”. Nismo uspjeli identificirati tijelo koje smo pronašli u St. Lambertu. Claudel još uvijek nije imao namjeru priznati da među navedenim slučajevima postoji veza, a Ryan me smatrao “slobodnjakom”. Krasan dan.
Vratila sam se na na tabelu i nadodala još nekoliko stupaca. Fizička obilježja. Lokacije. S kim živi. Posao. Prijatelji. Članovi obitelji. Datum rođenja. Datum smrti. Datum otkrića tijela. Dani i sati. Adrese. Unijela sam sve što mi je palo na pamet, a što bi moglo ukazati na vezu između slučajeva. Na krajnjem lijevom dijelu unijela sam četiri retka: Adkins, Gagnon, Trottier, “Inconnue” . Posljednju ću riječ maknuti čim uspijemo povezati neko ime s kostima pronađenim u St. Lambertu. U sedam i trideset zatvorila sam dokument, spremila laptop i pripremila se za posao.
Promet je bio zakrčen i skrenula sam kroz tunel Ville-Marie. Već je odavno bilo jutro, ali tamni i teški oblaci bacali su grad u sumornu polutamu. U mokrom sjaju kolnika odražavala su se kočiona svjetla automobila zarobljenih u jutarnjoj prometnoj gužvi.
Brisači na autu kretali su se u monotonom ritmu, odbacujući vodu s vjetrobranskog stakla i ostavljajući dva lepezasta traga. Nagnula sam se, dižući i spuštajući glavu poput kornjače, u potrazi za čistim dijelom između rječica kiše. Vrijeme je za nove brisače, podsjetila sam se, ali znala sam da ih neću kupiti tako skoro. Bilo mi je potrebno više od pola sata da stignem do zavoda.
Željela sam se odmah baciti na dokumente, iskopati pojedinosti i unijeti ih u napravljenu tabelu, ali na stolu su me dočekale dvije molbe. Muška beba pronađena je u gradskom parku. Tijelo joj je bilo ukliješteno između kamenja na dnu potoka. LaManche mi je nadodao u poruci da je tkivo isušeno, a unutarnji organi neprepoznatljivi, ali ostali dijelovi tijela u dobrom su stanju. Želio je mišljenje o djetetovoj dobi. To mi neće oduzeti puno vremena.
Pogledala sam u policijsko izvješće koje je bilo pridodano drugom papiru. «Ossements trouvés dans un bois». Kosti pronađene u šumi. Moj najčešći slučaj. Može pokrivati bilo što, od žrtvi višestrukog ubojstva sjekirom do kostura mrtve mačke.
Nazvala sam Denisa i zatražila rendgenske snimke djeteta, a onda sam sišla u podrum kako bih pogledala kosti. Lisa je donijela kartonsku kutiju iz mrtvačnice i stavila je na stol.
– C'est tout?
– C'est tout. – To je sve.
Predala mi je rukavice i iz kutije sam potom izvukla tri grude zemlje iz kojih su izbijale kosti. Pokušala sam odlomiti komadić zemlje, ali bila je tvrda poput cementa.
– Napravimo fotografije i rendgenske snimke, a onda ih možemo staviti u mrežu i ostaviti ih da se namoče. Pazi da grude ostanu razdvojene. Vratit ću se nakon sastanka.
Četiri patologa u Zavodu za sudsku medicinu svako se jutro sastaje sa LaMancheom kako bi razmotrili slučajeve i preuzeli nove zadaće. I ja prisustvujem tim sastancima ako se u to vrijeme nalazim u zavodu. Kad sam se popela gore, LaManche, Nathalie Ayers, Jean Pelletier i Marc Bergeron već su sjedili oko malog, okruglog stola u LaMancheovu uredu. Na oglasnoj ploči u hodniku pisalo je da Marcel Morin prisustvuje suđenju, i da je Emily Santangelo uzela slobo-dan dan.
Svi su se pomaknuli kako bi mi oslobodili mjesto, a netko je ugurao stolicu u krug. Potom smo razmijenili pozdrave.
– Marc, što Vas dovodi ovamo u četvrtak? – upitala sam ga.
– Sutra je praznik.
Potpuno sam smetnula s uma. Kanadski nacionalni praznik.
– Idete na paradu? – upitao me Pelletier uputivši mi bezizražajni pogled. Njegov se francus-ki resio obilježjima zabačenog dijela Quebeca i ponekad sam ga s teškoćom pratila. Prvih nekoliko mjeseci uopće ga nisam mogla shvatiti, i propustila sam sve zajedljive opaske. No, konačno sam se nakon četiri godina uspjela priviknuti i tog sam jutra, primjerice, bez ikakva problema pratila njegov izričaj.
– Mislim da ću tu paradu preskočiti.
– Možete si obojati lice u jednom od onih salona. Možda bi to bilo jednostavnije.
Svi su se nasmijali.
– Ili možda staviti tetovažu. To će biti manje bolno.
– Jako smiješno.
Podigao je obrve, ramena i dlanove, glumeći da ne razumije o čemu pričam. Potom se primi-rio, uhvatio preostala dva centimetra cigarete među požutjele prste i povukao dugi dim. Čula sam da Pelletier nikad nije bio izvan Quebeca. Bile su mu šezdeset četiri godine.
– Imamo samo tri autopsije – započeo je LaManche, dijeleći svima popis slučajeva koji su bili na rasporedu za taj dan.
– Predpraznično zatišje – odvratio je Pelletier, posegnuvši za svojim primjerkom. Zubalo mu je nježno cvokotalo dok je govorio. – Stvari će se ubrzo vratiti u normalu.
– Najvjerojatnije. – LaManche je uzeo svoj crveni marker. – No, bar je zahladilo. Možda će to biti od pomoći.
Prešao je preko otužnog popisa poslova za taj dan, nadodajući informacije vezane za svaki navedeni slučaj. Samoubojstvo ugljičnim monoksidom. Starac pronađen mrtav u svojem krevetu. Beba odbačena u parku.
– Samoubojstvo izgleda prilično jasno. – LaManche je pomno proučio policijsko izvješće. – Bijelac... U dobi od dvadeset sedam godina... Pronađen za volanom u vlastitoj garaži... spremiš-te za benzin prazno, ključ u bravici motora, motor upaljen.
Položio je nekoliko polaroidnih fotografija na stol. Prikazivale su tamnoplavi ford u garaži. Savitljivo crijevo dizalo se od ispušne cijevi auta i ulazilo kroz desni stražnji prozor. LaManche je nastavio čitati.
– Već otprije poznata depresija... Note d'adieu. – Pogledao je Nathalie. – Doktorice Ayers?
Kimnula je glavom i posegnula rukom za papirima. Na glavnom je popisu zapisao crvena slova «Ay» i uzeo novu hrpu obrazaca.
– Slučaj broj 26742... Bijelac... U dobi od sedamdeset osam godina... Liječeni dijabetičar. – Očima je preletio preko sažetog izvješća, izvlačeći najbitnije informacije. – Nitko ga nije vidio nekoliko dana... Sestra ga je pronašla... Nema tragova nasilja. – Potom je nekoliko sekundi čitao u sebi. – Čudno je jedino što postoji veliki razmak između trenutka kad ga je pronašla i trenutka kad je nazvala hitnu. Očigledno je gospođa u pauzi malo počistila stan. – Podigao je pogled. – Doktore Pelletier?
Pelletier je slegnuo ramenima i ispružio ruku. LaManche je na svojoj listi zapisao «Pe» i predao mu papire. Zajedno s njima išla je i plastična vreća puna lijekova kupljenih na recept ili bez recepta. Pelletier je uzeo materijale ispaljujući mudru opasku koja mi je, nažalost, promak-nula.
Pažnju mi je privukla hrpa polaroidnih fotografija koje su pratile slučaj pronađene bebe. Plitki potok slikan je pod različitim kutevima. Maleni mostić nadvijao se nad njim, a između kamenja na njegovu dnu ležalo je tjelešce. Sićušni su se mišići stisnuli, a koža je bila žuta poput starog pergamenta. Površinom vode plutala je gotovo neprimjetna kosica uramljujući mu glavu. Blijedoplave kapke obrubljivale su trepavice iste boje. Djetetovi prsti stajali su ukoso, kao da su se pokušavali uhvatiti za nešto. Kao da su tražili pomoć. Dječačić je bio gol. Polovica tijela bila mu je uronjena u vodu, a druga polovica izvirivala iz tamnozelene, plastične vreće. Izgledao je poput minijaturnog faraona kojeg je netko razotkrio i potom odbacio. Polako sam počela osjećati intenzivno gađenje prema plastičnim vrećama.
Vratila sam fotografije na stol i poslušala što LaManche ima za reći. Završio je rezime, i označio «La» na glavnom popisu. On će napraviti autopsiju. Ja ću pokušati utvrditi starosnu dob prema razvoju kostiju, a Bergeron će pregledati zube. Svi su zakimali glavom. Kako nitko više nije imao što za nadodati, sastanak je bio gotov.

Uzela sam kavu i vratila se u ured. Velika smeđa omotnica dočekala me na stolu. Otvorila sam je i umetnula prvu radiološku snimke bebe u negatoskop. Izvukla sam obrazac iz ladice radnog stola i započela pregled. U obje ruke našla sam samo dvije zapešćajne kosti. Krajevi kosti prstiju nisu završavali čašicama. Pogledala sam podlaktice. Nije bilo čašica ni na jednoj palčanoj kosti. Završila sam s gornjim dijelom tijela, navodeći na popisu samo one kosti koje sam pronašla, te zapisujući koje se još nisu stigle razviti. Potom sam isto učinila i s donjim dijelom tijela, prebacujući se s jedne snimke na drugu kako bih pouzdano iznijela opažanja. Kava se počela hladiti.
Dijete se rađa s nepotpunim kosturom. Neke kosti, kao što su zapešćajne kosti u ruci, ne postoje pri rođenju i pojavljuju se nakon nekoliko mjeseci, pa čak i nekoliko godina. Druge kosti koje su prisutne nemaju zadebljanja i rubove. Onog dana kad se pojave, završit će razvojni proces kostiju. Dotad će se već izoblikovati kostur odrasle osobe. S obzirom da se navedeni dijelovi pojavljuju predvidljivim redoslijedom, moguće je prilično precizno odrediti dob, pogotovo kad su u pitanju vrlo mlada djeca. Ova beba živjela je tek sedam mjeseci.
Sažela sam svoje zaključke na drugom obrascu, stavila sve papire u žuti fascikl, i odložila ga na gomilu koja je bila namijenjena tajnici. Kad mi se vrati, moj će izvještaj biti otipkan u meni omiljenom formatu, a svi će priloženi materijali i slike biti kopirani u dva primjerka i razvrsta-ni. Osim toga, izglancat će i moj francuski. LaMancheu sam podnijela usmeno izvješće. Nakon toga bacila sam se na grude zemlje.
Glina se još nije rastopila, ali je dovoljno omekšala i uspjela sam iz nje izdvojiti sadržaj. Nakon petnaest minuta grebanja i kopkanja, kalup je otpustio svoj stisak i oslobodio osam kralježaka, sedam dugačkih komadića kosti i tri veća komada zdjelice. Svi su oni nosili dokaze da je riječ o klanju. Trideset minuta sam ih ispirala i čistila, a potom sam oprala ruke i zapisala nekoliko zabilješki. Kad sam odlučila vratiti se do ureda, zamolila sam Lisu da fotografira djelomične kosture koje sam upravo pregledala. U pitanju su bile tri žrtve: dva bjelorepa jelena i jedan pas srednje veličine. Ispunila sam još jedan obrazac i odložila fascikl na prethodni. Doista čudan slučaj, ali ne i slučaj za forenzičara.
Pronašla sam Lucienu poruku na svom stolu i svratila do njezina ureda. Sjedila je leđa okre-nutih prema vratima, gledajući naizmjence u monitor i otvoreni dosje. Jednom je rukom tipkala, a drugom pratila tekst u dokumentu. Polako je pomicala kažiprst od jednog podatka do drugog.
– Našla sam vašu poruku – rekla sam joj.
Podigla je kažiprst, utipkala još nekoliko riječi, a onda odložila ravnalo preko dokumenta. Okrenula se, odgurnula i odvezla do svog stola.
– Pronašla sam podatke koji su Vam potrebni. Zapravo, ne sve.
Prekopala je prvo jednu, a potom drugu hrpu papira i onda se opet vratila na prvu. Polako ju je pregledala i na posljetku izvukla zaklamani snop papira. Pomno je prelistala nekoliko stranica i onda mi ih pružila.
– Ne mogu naći ništa prije '88.
Zbunjeno sam prelistala papire. Kako ih može biti toliko puno?
– Prvo sam pokušala prizvati sve slučajeve koji su imali ključnu riječ «komadanje». To je prvi popis. Onaj dugački. Izvukla sam ljude koji su se bacili pod vlak, ili zapeli u strojeve i ostali bez udova. Pretpostavljala sam da Vam to nije potrebno.
Točno. Činilo se da je u pitanju popis svih slučajeva u kojima su ruka, noga ili prst bili odre-zani u ili oko trenutka smrti.
– Nakon toga pokušala sam nadodati «s predumišljajem» kako bih suzila izbor na slučajeve u kojima je komadanje tijela učinjeno planski.
Pogledala sam je.
– Nisam ništa dobila.
– Ništa?
– To ne znači da nije bilo slučajeva.
– Kako onda?
– Nisam ih stigla unijeti. Tijekom posljednje dvije godine dobivamo specijalna novčana sredstva kako bismo unajmili honorarne djelatnike koji bi što prije unijeli podatke. – Očajnički je uzdahnula i odmahnula glavom. – Ministarstvo je godinama odugovlačilo s kompjuterizaci-jom, a sad žele da sve bude unešeno preko noći. Uglavnom, ljudi koji to rade obično se drže standardnih šifri kod unošenja osnovnih podataka: datum rođenja, datum smrti, uzrok smrti, i tako dalje. No, ako je u pitanju nešto čudno, nešto što se rijetko pojavljuje, prepušteni su sami sebi, odnosno, dopušteno im je da sami osmisle šifru pod kojom će unijeti navedeni podatak.
– Poput komadanja tijela.
– Tako je. Netko to može nazvati «amputacijom», netko drugi može upotrijebiti izraz «ras-tavljanje», ali obično koriste onu riječ koju je patolog prethodno upotrijebio u izvješću. Ili to mogu jednostavno zabilježiti kao rezanje, ili piljenje.
Ponovno sam pogledala popis. Bila sam potpuno obeshrabrena.
– Pokušala sam provjeriti neke od navedenih podataka, i još neke druge, ali nisam ništa pronašla.
Znači, onda i to otpada.
– Riječ «kasapljenje» izbacila je onaj jako dugačak popis. – Pričekala je da otvorim drugu stranicu. – To je bilo još gore od komadanja.
– A onda sam pokušala «rezanje udova» u kombinaciji sa «postmortem» kao faktorom ogra-ničenja, kako bih izdvojila slučajeve u kojima je do... – podigla je ruke i zagrebla prstima po zraku, oponašajući navodne znakove – ... navedenog došlo tek nakon smrti.
Podigla sam pogled s iščekivanjem.
– Ali dobila sam samo jednog tipa čiji je penis odsječen.
– Računalo Vas je shvatilo doslovce.
– Ha?
– Ništa. – Još jedna neuspjela šala.
– Onda sam pokušala «kasapljenje» u kombinaciji sa «postmortem» kao faktorom ograniče-nja, i... – Sagnula se preko stola i pokazala posljednji ispis. – Bango! Je li vi to tako kažete?
– Bingo.
– Bingo! Mislim da bi to moglo biti ono što tražite! Jedan dio podataka možete zanemariti, primjerice slučajeve s dilerima gdje je upotrijebljena kiselina. – Ukazala je na nekoliko podata-ka koje je podcrtala. – Vjerojatno Vam to neće trebati.
Odsutno sam kimnula glavom, potpuno se usredotočivši na treću stranicu. Na njoj je bilo navedeno dvanaest slučajeva. Tri slučaja bila su prekrižena.
– Ali mislim da će Vas možda neki od preostalih slučajeva zanimati.
Gotovo je uopće nisam čula. Očima sam prelijetala popis i zaustavila se kao ukopana kod šestog imena. I ponovno me uhvatio neugodan predosjećaj. Hitno se moram vratiti u ured!
– Lucie, ovo je fantastično – rekla sam joj. – Nisam očekivala da ćete imati ovoliko uspjeha.
– Možete li što iskoristiti?
– Da. Mislim da mogu – odvratila sam, pokušavajući zvučati ravnodušno.
– Želite li da Vam skinem te slučajeve?
– Ne. Hvala. Prvo ću ovo pregledati, a onda mislim da ću sama otići po sve dokumente. – Samo da nisam u pravu, molila sam se u sebi.
– Bien sur.
Skinula je naočale i počela brisati staklo krajem majice. Bez naočala izgledala je nekako nedovršeno i pogrešno, kao John Denver kad se prebacio na kontaktne leće.
– Željela bih saznati o čemu je riječ – potom je nadodala, vrativši četvrtasta stakla ružičaste boje na nos.
– Naravno. Reći ću Vam ako išta uspijemo saznati.
Dok sam odlazila, čula sam kako se kotačići njezine stolice kotrljaju podnim pločicama.
Vrativši se u ured, odložila sam ispis na stol i proučila popis imena. Jedno me ime gledalo izravno u oči. Francine Morisette-Champoux! Francine Morisette-Champoux! Potpuno sam je smetnula s uma. Ostani prisebna, rekla sam si. Ne juri pred rudo!
Prisilila sam se i provjerila druga imena. Gagne i Valencia također su bili navedeni. Dvojica dilera koji nisu imali smisao za posao. Bila je tu i Chantale Trottier. Prepoznala sam potom i ime jedne studentice koja je došla preko razmjene iz Hondurasa. Suprug joj je prislonio sačmaricu na lice i povukao obarač. Odvezao ju je iz Ohia u Quebec, odrezao joj šake i potom odbacio njezino, gotovo bezglavo tijelo u lokalni park. Pri rastanku urezao je svoje inicijale u njezine grudi. Preostala četiri slučaja nisam poznavala. Datirali su otprije 1990. godine, kad još nisam radila u zavodu. Otišla sam u glavnu datoteku i izvadila sve slučajeve, zajedno s košulji-com u kojoj se nalazio dosje o Morisette-Champouxovoj.
Posložila sam fascikle prema brojevima kojima ih je označio Zavod za sudsku medicinu, ali i prema kronološkom redoslijedu. Obradit ću ih jednog po jednog, upravo kako su pristigli. No, ne mogavši se suzdržati, odmah sam posegnula za fasciklom Morisette-Champouxove. Ono što sam u njemu otkrila potpuno me prenerazilo.

22. poglavlje


Francine Morisette-Champoux bila je pretučena i ubijena u siječnju 1993. godine. Susjed ju je vidio kako šeće malenog koker španijela oko deset ujutro. Za manje od dva sata njezin je suprug pronašao njezino tijelo u kuhinji. Tijelo psa ležalo je u dnevnoj sobi. Njegovu glavu nisu nikad pronašli.
Sjećala sam se tog slučaja, iako nisam sudjelovala u istrazi. Te sam zime letjela na sjever svakih šest tjedana i ostajala raditi u zavodu po tjedan dana. Pete i ja neprestano smo se svađali i na posljetku sam pristala provesti cijelo ljeto '93 u Quebecu. Vjerovala sam da će nam se brak oporaviti ako se ne budemo vidjeli tri mjeseca. Kako da ne. Još me tada zapanjila okrutnost zločina počinjenog nad Morisette-Champouxovom i zapravo to nisam nikad uspjela zaboraviti. Fotografije mjesta zločina prizvala su sve u sjećanje.
Ležala je tijela napola skrivena ispod drvenog stolića. Ruke i noge bile su joj širom rastvo-rene, a bijele pamučne gaćice nategnute oko koljena. Okruživalo ju je more krvi, šireći se sve do rubnog dijela geometrijski oblikovanog linoleumskog poda. Tamne mrlje prekrivale su zidove i prednju stranu kuhinjskog namještaja. Iz predočenog kuta snimanja izgledalo je kao da noge izokrenute stolice ukazuju na njezino tijelo i govore: tu si.
Tijelo joj je bilo sablasno bijelo u odnosu na grimiznu pozadinu. Tanka linija previjala se preko njezina trbuha, neposredno iznad stidne kosti. Kao da joj je netko olovkom ucrtao osmijeh. Trup joj je bio razrezan od tog ožiljka do prsne kosti, a utroba joj se izlijevala van. Drška kuhinjskog noža gotovo je neprimjetno stršala iz spolovila. Njezina desna šaka ležala je metar i po dalje od tijela, između radne površine koja se nalazila usred kuhinje i sudopera. Bilo joj je četrdeset sedam godina.
– Isuse – tiho sam prošaptala.
Polako sam iščitavala obdukcijsko izvješće kad se Charbonneau iznenada pojavio na vrati-ma. Osjetila sam da nije dobro raspoložen. Oči su mu bile krvave i nije se potrudio pozdraviti me. Ušao je bez pitanja i sjeo u stolicu nasuprot stolu.
Gledajući ga, na trenutak me obuzeo osjećaj gubitka. Njegov nezgrapan hod, njegove opuš-tene kretnje, jednostavno njegova masivnost dirnula je u meni nešto čega sam se trebala dosad već osloboditi. Nešto što je mene već trebalo ostaviti na miru.
Na trenutak mi se učinilo da vidim Petea kako sjedi preko puta mene i zapljusnula su me sjećanja. Kako mu je tijelo znalo biti primamljujuće. Nikad nisam znala je li u pitanju njegova veličina, ili opušteni način na koji ga je pokretao. Možda je u pitanju bila tek njegova opčinje-nost sa mnom. To mi se uvijek doimalo iskrenim. Nikad ga se nisam mogla zasititi. Znala sam i prije njega imati seksualne maštarije, i to vražje dobre maštarije, ali onog trenutka kad sam ga ugledala kako stoji na kiši ispred knjižnice pravnog fakulteta, uvukao se u njih postajući njihov sastavni dio. Kako bi mi jedna sada dobro došla, pomislila sam. Isuse, Brennanice, sredi se! Iste sekunde vratila sam se u sadašnjost.
Odlučila sam pričekati da započne. Gledao si je u ruke.
– Moj partner zna biti pravi kurvin sin – obratio mi se na engleskom. – Ali nije loš čovjek.
Nisam ništa odvratila na to. Primijetila sam da mu je obrub na hlačama debeo osam centime-tara i šivan rukom, i zapitala sam se je li on sam to učinio.
– Jednostavno je... takav kakav je. Ne voli promjene.
– Da.
Nije me želio pogledati u oči. Osjetila sam da mu je neugodno.
– I? – Potaknula sam ga da nastavi.
Naslonio se i počeo kopkati po noktu palca, još uvijek izbjegavajući podići pogled. Negdje u hodniku Roch Voisine je nježno pjevao svojoj Hélène.
– Kaže da će uložiti pritužbu. – Spustio je ruke i pogledao kroz prozor.
– Pritužbu? – Pokušala sam obuzdati glas.
– Kod ministra. I upravitelja. I LaManchea. Čak pokušava pronaći i vašu stručnu komoru.
– A čime je gospodin Claudel nezadovoljan? – Ostani prisebna.
– Kaže da ste prekršili svoje nadležnosti. Da se petljate u stvari koje Vas se ne tiču. Da ome-tate istragu. – Zaškiljio je i zagledao se u jarku sunčevu svjetlost.
Osjetila sam kako mi se stišću trbušni mišići. Zapahnula me vrućina.
– Nastavite. – Odvratila sam hladnokrvno.
– Misli da ste... – Zastao je pokušavajući pronaći pravi izraz, bez sumnje tražeći zamjenu za onaj koji je Claudel upotrijebio. – ... da pretjerujete.
– A što to točno znači?
Još uvijek je izbjegavao moj pogled.
– Kaže da pokušavate od slučaja Gagnon napraviti veći problem no što zaista jest i da vidite svakakva sranja koja uopće ne postoje. Kaže da jedno obično umorstvo pokušavate pretvoriti u lakrdiju o psihopatu na tipično američki način.
– A zašto to pokušavam učiniti? – Glas mi je lagano zadrhtao.
– Sranje, Brennanice, to nije moja ideja! Ne znam! – Pogledi su nam se konačno sreli i u očima sam mu prepoznala očaj. Shvatila sam koliko mu je teško pričati o tome.
Gledala sam ga pokušavajući obuzdati opasni nalet adrenalina. Mogla sam donekle zamisliti kakav bi upit moglo potaknuti pismo žalbe i znala sam da u pitanju zasigurno nije ništa dobro-namjerno. Već sam imala priliku istraživati takve optužbe kad sam bila član etičkog odbora stručne komore. Bez obzira na ishod, uvijek je to bilo izuzetno neugodno iskustvo. Oboje smo šutjeli.
«Hélène, the things you do make me crazy 'bout you», dopiralo je s radija.
Nemoj ubiti glasnika, podsjetila sam se na izreku. Spustila sam pogled na dosje koji je ležao na stolu. Desetak sjajnih fotografija prikazivalo je tijelo mliječne boje. Promotrila sam ih i onda ponovno pogledala u Charbonneaua. Nisam još to htjela načeti, još nisam bila dovoljno sigurna, ali Claudelov me potez prisilio. Ma, do vraga, može li biti gore nego što već jest?
– Gospodine Charbonneau, sjećate li se žene zvane Francine Morisette-Champoux?
– Morisette-Champoux. – Nekoliko je puta ponovio ime, listajući svoj mentalni adresar. – To je slučaj otprije nekoliko godina, zar ne?
– Prije gotovo dvije godine. U siječnju 1993. – Ispružila sam mu fotografije.
Zakimao je glavom pregledavajući ih. Prepoznao ju je. – Da, sjećam se. Što u vezi tog sluča-ja?
– Razmislite, Charbonneau. Čega se sjećate?
– Nismo uhvatili seronju koji je to napravio.
– Što još?
– Brennanice, recite mi da ne pokušavate i ovaj strpati u isti koš.
Ponovno je pregledao fotografije, no ovaj put je odmahivao glavom s neodobravanjem.
– Nema šanse. Bila je ubijena hicem. Nije isti princip.
– Tip ju je rasporio i odrezao joj šake.
– Bila je stara. Četrdeset sedam godina, ako se ne varam.
Uputila sam mu ledeni pogled.
– Želim reći, bila je starija od drugih – promrmljao je, zacrvenjevši se u licu.
– Ubojica joj je ugurao nož u vaginu. Prema policijskom izvješću, nakon toga je uslijedilo obilno krvarenje.
Zastala sam na trenutak kako bi shvatio što mu pokušavam reći.
– Bila je živa dok je krvarila.
Kimnuo je glavom. Nije bilo potrebe pojašnjavati da rana nanešena nakon smrti izuzetno malo krvari, jer srce više ne može tjerati krv s obzirom da nema krvnog tlaka. No, Francine Morisette-Champoux je obilno krvarila.
– U slučaju Margaret Adkins u pitanju je bio metalni kipić. I ona je bila živa dok je krvarila.
Bez riječi sam se potom okrenula i izvukla dosje o Gagnonovoj. Izvadila sam fotografije mjesta zločina i raširila ih pred njim. Torzo je ležao na plastičnoj vreći, išaran pjegama popod-nevnog sunca. Ništa nije bilo uklonjeno osim pokrova lišća. Guma za odčepljivanje ležala je na svom mjestu. Crvena, gumena kapica bila je priljubljena za stidne kosti, a drška je bila uperena u smjeru prerezanog vrata.
– Vjerujem da ju je ubojica ugurao tolikom silom da je drškom prošao kroz trbuh i zaustavio se kod dijafragme.
Dugo je promatrao fotografije.
– Isti obrazac umorstva u sva tri slučaja – nastavila sam. – Nasilna penetracija sa stranim predmetom dok je žrtva još živa. Kasapljenje tijela nakon smrti. Je li u pitanju slučajnost, gospodine Charbonneau? Koliko sadista zapravo želimo tražiti?
Prstima je prošao kroz oštru kosu, a onda ih spustio i zabubnjao njima po naslonu stolice.
– Zašto nam to ranije niste rekli?
– Tek sam danas otkrila Morisette-Champouxovu. Veza između Adkinsove i Gagnonove činila se malo labava.
– Što Ryan kaže na to?
– Nisam mu još rekla.
Nesvjesno sam prstima dodirnula obraz i napipala krastu. Još sam uvijek izgledala kao da me netko nokautirao.
– Sranje. – Rekao je potiho.
– Što?
– Mislim da ću se morati složiti s Vama. Claudel će mi razbiti jaja zbog ovoga. – Ponovno je zabubnjao prstima po naslonu stolice. – Što još imate?
– Tragovi piljenja i način na koji je tijelo raskomadano gotovo su istovjetni i u slučaju Gag-nonove i u slučaju Trottierove.
– Da. Ryan nam je to rekao.
– Kao i u slučaju nepoznate žene koju smo pronašli u St. Lambertu.
– Peta? – Izgovorio je riječ gotovo progutavši drugi slog.
– Brzo povezujete.
– Hvala. – Ponovno je zabubnjao prstima po naslonu stolice. – Znate li već o kome je riječ?
Odmahnula sam glavom. – Ryan radi na tome.
Mesnatom je rukom prešao preko lica. Zglobovi prstiju bili su mu prekriveni grubom, sivom dlakom. Bila je to minijaturna verzija onog što mu je prekrivalo glavu.
– I što mislite o načinu na koji odabire žrtve?
Podigla sam ruku. – Sve su žene.
– Super. U kojoj dobi?
– Od šesnaest do četrdeset sedam godina.
– Fizička obilježja?
– Raznolika.
– Mjesta na kojima su pronađene?
– Na različitim dijelovima mape.
– I zašto ih onda taj bolesni kreten napada? Je li u pitanju izgled? Čizme koje nose? Dućan u kojem kupuju?
Nisam ništa odgovorila.
– Jeste li našli bilo što što povezuje svih pet žrtava?
– Činjenicu da ih je neki kurvin sin prebio i onda ubio.
– Krasno. – Nagnuo se naprijed, oslonio rukama na koljena i oborio ramena. Potom je dubo-ko uzdahnuo. – Claudel će nas pobiti k'o zečeve.
Kad je otišao, nazvala sam Ryana. Ni on ni Bertrand nisi bili u uredu. Ostavila sam poruku. Potom sam pregledala preostale dosjee, ali u njima nisam naišla ni na što važno. Dvojicu dilera raznijeli su i pilom iskasapili njihovi negdašnji poslovni kolege. Jednog je muškarca ubio nećak, razrezavši ga motornom pilom i spremivši ga potom u hladnjaču u podrumu. Kad je nestala struja, ostali članovi obitelji razotkrili su tajnu. Bio je tu i slučaj s naplavljenim ženskim trupom. Njezina glava i ruke pronađeni su nizvodno, a suprug je naknadno osuđen na zatvor.
Zatvorila sam posljednji fascikl i shvatila da umirem od gladi. Bilo je 13:50. Nije ni čudo. U kafiću na osmom katu kupila sam croissant sa šunkom i sirom, i jednu dijetalnu Coca Colu, te se vratila u ured. Prisilila sam se uzeti stanku, no nisam dugo izdržala. Posegnula sam za telefonom i nazvala Ryana. Još se nije vratio u ured. Morat ću se odmoriti protivno svojoj volji. Zagrizla sam sendvič i dozvolila mislima da odlutaju. Gabby. Ne. Nije mi dopušteno. Claudel. Zabranjen pristup. St. Jacques. Nedostupan.
Katy. Kako bih mogla prodrijeti do nje? Dok je takva kakva je, nikako. Potom sam se auto-matski prebacila na Petea. Istog sam trenutka osjetila već poznati nemir u želucu. Sjetila sam se kako mi je koža znala gorjeti, kako mi je krv pulsirala u žilama, kako mi je znalo biti toplo i vlažno među nogama. Da, u pitanju je bila strast. Tjeraš se, Brennanice, ništa drugo! Ponovno sam zagrizla sendvič.
No, postojao je i drugi Pete. Postojale su i noći ljutnje i svađe. Postojali su i trenuci kad sam sama večerala. Taj je hladni plašt ljutnje ugušio požudu. Popila sam gutljaj Coca Cole. Zašto tako često razmišljam o Peteu? If we had a chance to do it all again... Hvala, Barbra, ali ne ovaj put.
Terapija opuštanja nije bila od velike pomoći. Ponovno sam pročitala Lucien ispis, pazeći da ga ne zakapam senfom. Ponovno sam pregledala popis na trećoj stranici, pokušavajući pročitati što je prekrižila, no tragovi olovke učinili su slova nečitkim. Iz radoznalosti sam ih izbrisala i pročitala podatke. U pitanju su bila dva slučaja. Tijela su bila ugurana u bačve i potom zalivena kiselinom. Novi vid sve popularnijeg načina osvete u svijetu dilera.
No, treći me podatak zbunio. Navedeni broj ukazivao je da je riječ o slučaju iz 1990. godine. Bio je dodijeljen Pelletieru. Ime mrtvozornika nije bilo navedeno. U polju gdje je trebalo stajati ime žrtve, pisalo je: Singe . Polja namijenjena unošenju podataka o datumu rođenja, datumu obdukcije i uzroku smrti ostavljena su prazna. Riječi «démembrement/postmortem» koje je Lucie unijela u računalo potaknule su ga da navedeni slučaj uključi u popis.
Pojela sam kroasan i uputila se do glavne datoteke. Izvukla sam pripadajuću košuljicu s dosjeom. U njoj su se nalazile samo tri stvari: policijsko izvješće o događaju, jedna stranica mišljenja patologa i omotnica s fotografijama. Prošla sam kroz fotografije, pročitala oba izvješća i potom otišla potražiti Pelletiera.
– Imate li minutu vremena? – upitala sam, obraćajući se njegovim zgrbljenim leđima.
Okrenuo se od mikroskopa, držeći naočale u jednoj ruci, a kemijsku u drugoj. – Uđite, samo uđite – odvratio je vraćajući naočale na nos.
Iako moj ured ima prozor, njegov je prostran. Prešao ga je i ukazao rukom na jednu od dvije stolice koje su se nalazile uz niski stolić ispred velikog radnog stola.
Iz svoje je laboratorijske kute izvukao kutiju cigareta i ispružio je prema meni. Odmahnula sam glavom. Prošli smo taj ritual već tisuću puta. Zna da ne pušim, ali uvijek mi ponudi cigaretu. Poput Claudela, i Pelletier je ustrojen na svoj način.
– Kako Vam mogu pomoći? – upitao me, paleći cigaretu.
– Zanima me jedan vaš stari slučaj. Iz 1990. godine.
– Ah, mon Dieu , mogu li se ja sjetiti tako davnih stvari? Ponekad se jedva mogu sjetiti kućne adrese. – Nagnuo se i skupio usta. Taj prepredeni izraz lica! – Uvijek je zapišem na kutiji šibica, znate. Za svaki slučaj.
Oboje smo se nasmijali. – Doktore Pelletier, mislim da se dobro sjećate svega čega se želite sjećati.
Slegnuo je ramenima i zatresao glavom glumeći nedužnost.
– Uglavnom, donijela sam dokument. – Podigla sam ga i otvorila. – Policijsko izvješće kaže da su ostaci pronađeni u sportskoj torbi iza autobusne stanice linije Voyageur. Neka ju je pijandura otvorila, misleći da će možda moći pronaći podatke o vlasniku.
– Da – odvratio je Pelletier. – Pošteni beskućnici toliko su česta pojava da bi morali osnovati svoje bratstvo.
– U svakom slučaju, nije mu se svidio miris. Rekao je... – preletjela sam izvješće kako bih mogla citirati rečenicu – «Miris Sotone podigao se iz torbe i zapahnuo mi dušu.» Kraj citata.
– Pravi pjesnik. Nije loš – obrecnuo se Pelletier. – Tko zna što bi rekao za moje bokserice.
Nisam ništa odvratila na to. Nastavila sam čitati. – Odnio je torbu portiru koji je potom naz-vao policiju. Oni su otkrili dijelove tijela zamotane u neku vrstu stolnjaka.
– Ah, oui. Sjećam se tog slučaja – rekao je, uperivši svoj požutjeli prst u mene. – Ogavan slučaj. Strahovit. – Ponovno je izgledao kao da nešto sprema.
– Doktore Pelletier?
– Slučaj «terminalnog» majmuna.
– Onda sam ispravno protumačila vaše izvješće?
Upitno je podigao obrve.
– Zaista je u pitanju bio majmun?
Zakimao je, gledajući me posve ozbiljno. – Kapucin.
– Zašto je završio ovdje?
– Jer je bio mrtav.
– Da, ali... – Ponovno ta duhovitost! – ... zašto je došao do mrtvozornika?
Mora da ga je izraz mojeg lica potaknuo na ozbiljan odgovor. – Što god je bilo unutra, bilo je maleno, a netko je ogulio kožu s tijela i razrezao ga. K vragu, moglo je biti bilo što u pitanju. Policajci su pomislili da je u pitanju fetus ili novorođenče, pa su nam dostavili tijelo.
– Jeste li naišli na nešto neobično? – Nisam bila sigurna što zapravo želim znati.
– Ne. Samo još jedan iskasapljeni majmun. – Kutevi usana gotovo su mu se neprimjetno trznuli.
– Dobro. – To je bilo glupo pitanje! – Je li majmun bio raskomadan na neobičan način?
– Zapravo, ne. Majmuni se obično razrezuju na isti način.
Učinilo mi se da razgovor ne vodi nikamo.
– Jeste li ikad saznali kome je pripadao?
– Jesmo. Izašla je obavijest u novinama i nazvao je neki tip sa sveučilišta.
– UQAM?
– Da, mislim da je UQUAM u pitanju. Neki biolog, zoolog ili nešto tog profila. Engleski govornik. Samo sekundu!
Otišao je do stola, otvorio ladicu i prekopao po njezinu sadržaju, a potom izvukao gomilu posjetnica vezanih gumicom. Skinuo je gumicu, prelistao ih i izdvojio jednu te mi je dodao.
– To je on. Vidio sam ga kad je došao prepoznati tijelo.
Na posjetnici je pisalo: Parker T. Bailey, dr. sci., profesor biologije, kvibeško sveučilište u Montrealu. Bila je navedena e-mail adresa, broj telefona i telefaksa, zajedno s adresom sveuči-lišta.
– Što je u pitanju? – upitala sam.
– Spomenuti gospodin drži majmune na sveučilištu za svoj istraživački projekt. Jednog dana je došao na posao i shvatio da mu jedan majmun nedostaje.
– Netko ga je ukrao?
– Ukrao? Oslobodio? Ili je pobjegao? Tko zna. U svakom slučaju, primat je otišao bez doz-vole.
– Znači, saznao je iz novina za mrtvog majmuna i nazvao Vas?
– C'est ça.
– Što se dogodilo s njim?
– S majmunom?
Kimnula sam.
– Predali smo ga... – Rukom je ukazao na posjetnicu.
– Doktoru Baileyu – dovršila sam rečenicu.
– Oui. Nije imao rodbinu. Bar ne u Quebecu – Nisam ni trepnula na to.
– Tako znači.
Ponovno sam pogledala posjetnicu. Lijeva moždana polutka govorila mi je da tu nema ničeg čudnog, no istodobno sam se čula kako postavljam pitanje: – Smijem li je zadržati?
– Naravno.
– Još jedna stvar. – Sama sam sebi postavila zamku. – Zašto to nazivate «slučaj terminalnog majmuna»?
– Pa... zato što je bio – iznenađeno je odgovorio.
– Što to?
– Terminalan. Majmun je bio u terminalnoj fazi. Mrtav.
– Da, razumijem.
– Isto tako, tamo je i pronađen.
– Gdje?
– Na terminalu. Autobusnom terminalu.
Doista je moguće poigrati se značenjem nekih riječi! Nažalost.
Ostatak poslijepodneva vadila sam pojedinosti iz četiri glavna dokumenta i unosila ih u tabelu koju sam kreirala. Boja kose. Boja očiju. Boja kože. Visina. Vjera. Imena. Datumi. Mjesta. Horoskopski znak. Unijela sam svaki i najmanji podatak. Planirala sam prvo ispuniti tabelu, a onda kasnije potražiti vezu. Ili sam možda vjerovala da će se ukazati sama od sebe. Možda sam vjerovala da će se međusobno povezani djelići informacija privući jedno drugom kao što se neuropeptidi privlače receptorima. Ili mi je jednostavno bio potreban rutinski posao kako bih se usredotočila na nešto, neka vrsta mentalne slagalice kako bih dobila dojam da ostvarujem napredak.
U četiri i petnaest ponovno sam pokušala dobiti Ryana. Iako nije bio u uredu, dežurnoj na centrali učinilo se da ga je vidjela, i nakon oklijevanja ipak ga je odlučila potražiti. Dok sam čekala, pogled mi je pao na dosje o majmunu. Nisam imala što za raditi te sam izvukla fotogra-fije. Postojale su dvije hrpe. U jednoj su se nalazile polaroidne fotografije, a druge su bile u boji, formata 10x18cm. Operaterka se ponovno oglasila kako bi me izvijestila da Ryan nije ni u jednom uredu koji je nazvala. Da, odvratila je s uzdahom, pokušat će ga potražiti i u prostoriji gdje piju kavu.
Prelistala sam polaroidne fotografije. Očigledno su bile snimljene kad su ostaci stigli u mrt-vačnicu. Na njima se mogla vidjeti ljubičastocrna sportska torba sa zatvaračem. Na jednoj fotografiji bila je zatvorena, a na drugoj otvorena. Iz unutrašnjosti je izvirivao smotuljak. Idućih nekoliko fotografija prikazivalo je zavežljaj na stolu za obdukciju. Prije i nakon razmatanja.
Šest fotografija predočavalo je različite dijelove tijela. Skala na identifikacijskom kartonu potvrđivala je da je doista u pitanju sićušno tijelo, manje od uobičajenog ljudskog fetusa ili novorođenčeta. Raspadanje je lijepo uznapredovalo. Meso je počelo poprimati crnu boju i bilo je prekriveno mrljama nečega što je podsjećalo na pokvarenu tapioku. Uspjela sam prepoznati glavu, torzo i udove, no ništa više od toga. Fotografije su bile napravljene s prevelike udalje-nosti i pojedinosti se nisu uopće mogle uočiti. Nekoliko sam fotografija okrenula, pokušavajući ih pogledati pod boljim kutem, no bilo je nemoguće išta razaznati.
Operaterka se ponovno oglasila i ovaj put je zvučala odlučno. Ryan nije tamo. Morat ću pokušati sutra. Nisam joj htjela dati šasnu da pokrene svađu na koju se već pripremila, te sam ostavila poruku i spustila slušalicu.
Fotografije izbliza, formata 10x18cm, bile su napravljene nakon čišćenja. Pojedinosti koje se nisu mogle uočiti na polaroidnim slikama ovdje su se mogle vidjeti u potpunosti. Sićušno je tijelo bilo oguljeno i raskomadano po udovima. Pretpostavljala sam da je Denis napravio te fotografije. Anatomski je porazmjestio dijelove tijela, i onda svaki pažljivo zabilježio na filmu.
Pregledavajući niz fotografija, shvatila sam koliko me iskasapljeni dijelovi podsjećaju na zeca u pripravnoj fazi za gulaš. Osim u jednom pogledu. Peta fotografija pokazivala je malenu ruku koja je završavala s četiri savršena prsta i palcem smotanim u nježni dlan.
Posljednje dvije fotografije prikazivale su glavu. Bez vanjskog sloja kože i dlake, izgledala je praiskonski, gola i ranjiva poput embrija odvojenog od pupčane vrpce. Lubanja je bila veličine mandarine. Iako je lice bilo plosnato, a crte lica majmunolike, nisam trebala biti Jane Goodall kako bih mogla zaključiti da u pitanju nije čovjekoliki sisavac. Primijetila sam da su svi zubi izrasli, uključujući kutnjake. Prebrojala sam ih. Tri pretkutnjaka u svakom kvadrantu. «Terminalni» je majmun došao iz južne Amerike.
Još jedan slučaj životinje, rekla sam si, vraćajući fotografije natrag u omotnicu. Ponekad ih znamo dobiti jer netko greškom pomisli da su u pitanju ljudski ostaci. Oguljene medvjeđe šape koje su ostavili lovci, uz cestu pronađeni odbačeni dijelovi svinja i koza zaklanih zbog mesa, tijela zlostavljanih pasa i mačaka odbačenih u rijeku. Bešćutnost ljudske vrste uvijek me uspijevala zaprepastiti, i nikad je zapravo nisam uspjela prihvatiti.
Ali zašto mi je taj slučaj ipak privlačio pažnju? Ponovno sam pogledala fotografije formata 10x18cm. O.K. Majmun je bio razrezan. Što onda? Mnoga životinjska tijela na koja nailazimo također su razrezana. Neki je seronja vjerojatno uživao dok ga je mučio i ubijao. Možda je to učinio student nakon što je poludio zbog dobivene ocjene.
Stala sam na petoj fotografiji. Oči su mi se prikovale za sliku. Osjetila sam grč u želucu. Neko sam vrijeme nepomično buljila u fotografiju, a onda sam posegnula za telefonom.

http://www.book-forum.net

14Kathy Reichs – Već su bile mrtve Empty Re: Kathy Reichs – Već su bile mrtve Čet Mar 22, 2012 11:28 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
23. poglavlje

Ne postoji ništa praznije od fakultetske zgrade nakon nastave. Upravo tako zamišljam život nakon atomske bombe. Svjetla su upaljena. Fontane izbacuju vodu na zapovijed. Zvona zvone po rasporedu. Kompjutorski terminali jezovito svijetle. No, ljudi nema nigdje. Nitko ne pokušava ugasiti žeđ, nitko ne juri na predavanje, nitko ne koristi tipkovnicu. Svugdje vlada tišina kao u katakombama.
Sjedila sam na stolici ispred ureda Parkera Baileya na kvibeškom sveučilištu u Montrealu, tzv. UQAM-u. Nakon što sam napustila laboratorij, otišla sam u teretanu, kupila namirnice u supermarketu i spravila si obrok. Iskombinirala sam «vermicelli» rezance i umak od školjki. Uopće nije bilo loše. Za nešto što nije zdravo i što se spravlja na brzinu. Čak je i Birdie bio zadivljen. No, sad sam već bila nestrpljiva.
Katedra za biologiju bila je sablasno tiha. Vrata svih prostorija u hodniku bila su zatvorena. Pažljivo sam pročitala sve oglasne ploče, sve brošure za poslijediplomski studij, sve obavijesti o terenskoj nastavi, ponude za prepisivanje tekstova ili davanje instrukcija, obavijesti koje su najavljivale goste predavače. Dvaput sam sve pročitala.
Pogledala sam na sat po milijunti put. 21:12. K vragu! Već se trebao vratiti. Predavanje mu završava u 9. Bar mi je tajnica tako rekla. Ustala sam i počela hodati gore-dolje. 21:14. K vragu!
U 21:30 odlučila sam više ne čekati. Prebacila sam torbicu preko ramena spremajući se otići, kad sam iznenada začula kako se negdje otvaraju vrata. Iza ugla je izronio muškarac, noseći u rukama ogromnu hrpu bilježnica. Užurbano je hodao, neprestano podižući ruke kako mu bilježnice ne bi ispale. Nosio je prastari, ofucani prsluk. Pretpostavila sam da mu je četrdesetak godina.
Zastao je kad me ugledao, ali lice mu je ostalo bezizražajno. Počela sam mu pojašnjavati tko sam kad mu je iznenada iz hrpe ispala jedna bilježnica. Oboje smo se odmah sagnuli kako bismo je pokupili, a to nije bio pametan potez s njegove strane. Većina bilježnica razletjela se po podu poput konfeta. Zajedno smo ih pokupili i posložili, a on je potom otključao vrata svojeg ureda i odložio ih na radni stol.
– Oprostite – rekao je na francuskom u kojem se mogao osjetiti strani naglasak. – Ja...
– Nema veze – odvratila sam na engleskom. – Mora da sam Vas preplašila.
– Da. Ne. Trebao sam to prenijeti u dva puta. Često mi se to događa. – Nije pričao američki engleski.
– Dnevnici rada?
– Da. Upravo sam održao predavanje iz metodike etologije.
Primijetila sam da mu je ten blijedoružičast. Obrazi su mu bili boje maline, kosa boje oblatni s vanilijom, a brkovi i trepavice boje jantara. Sve nijanse zalaska sunca u Sjevernoj Karolini. Vjerojatno je želio potamnjeti, ali je, nažalost, izgorio.
– Zvuči privlačno.
– Da ih bar više dijeli vaše mišljenje. Mogu li...
– Tempe Brennan – rekla sam. Izvadila sam posjetnicu iz torbice i pružila mu. – Tajnica mi je rekla da bih Vas mogla uhvatiti u ovo vrijeme.
Dok je čitao posjetnicu, objasnila sam razlog svog posjeta.
– Da, sjećam se. Strašno mi je bilo krivo što sam izgubio tog majmuna. Bio sam doista bije-san. – Potom me upitao: – Želite li sjesti?
Odmah je počeo uklanjati predmete sa zelene polivinilne stolice odlažući ih na pod. Osvrnu-la sam se na brzinu oko sebe. Moj je ured bio velik poput stadiona u odnosu na njegov.
Svaki centimetar zida koji nije bio prekriven policama bio je oblijepljen slikama životinja. Koljuške. Morska kokoš. Majmun svilaš. Afrička bradavičasta svinja. Pa čak i kapski mravo-jed. Nijedan nivo Linnaeusove hijerarhije nije bio zapostavljen. Odmah sam se sjetila ureda impresarija u kojem se fotografije sa slavnim osobama izlažu poput trofeja. Doduše, njegove nisu bile potpisane.
Oboje smo sjeli. On za svoj radni stol, oslonivši stopala na otvorenu ladicu, a ja u netom oslobođenu stolicu za goste.
– Da. Stvarno me razjarilo – ponovio je, a onda iznenada promijenio temu. – Vi ste antropo-log?
– Hm. Da.
– Imate puno posla s primatima?
– Ne. Nekoć jesam, ali ne više. Radim na antropološkom fakultetu Sveučilišta Sjeverne Karoline u gradu Charlotte. Ponekad održim predavanje iz biologije primata ili njihova ponaša-nja, ali se zapravo više ne bavim tim poslom. Previše sam zaposlena forenzičnim istraživanjima i konkretnim stručnim radom.
– Tako znači. – Mahnuo je posjetnicom. – U kom smislu ste se bavili primatima?
Zapitala sam se tko koga zapravo intervjuira. – Zanimala me je osteoporoza, posebice među-igra između društvenog ponašanja i procesa razvoja bolesti. Eksperimentirali smo na pokusnim životinjama, uglavnom rezus tipa. Upravljali bismo društvenim grupacijama, izazivali stresne situacije i onda pratili gubitak koštanog tkiva.
– Bavi li se tko tim radom u divljini?
– Samo otočne kolonije.
– Je li? – Trepavice boje jantara sa zanimanjem su se podigle.
– Cayo Santiago u Puerto Ricu. Nekoliko godina sam vodila terensku školu na otoku Mor-gan, u neposrednoj blizini obale Južne Karoline.
– Rezus makaki?
– Da. Doktore Bailey, možete li mi nešto reći o majmunu koji Vam je nestao?
Promjena teme je bila toliko očigledna i netaktična, ali on nije ni trepnuo. – Kako ste prešli s majmunskih kostiju na mrtvace?
– Građa kostiju. To im je zajednička točka.
– Da. Istina.
– Dakle, što mi možete reći o majmunu?
– Ne znam što bih Vam rekao. – Otrljao je jednu tenisicu o drugu. Potom se nagnuo i zače-prkao prstima po nečemu. – Jednog sam jutra došao i kavez je bio prazan. Pomislili smo da je možda netko zaboravio zatvoriti lokot i da je Alsa, tako se zvala, sama izašla van. Znaju to učiniti, znate. Bila je izvanredno pametna. Krasila ju je zapanjujuća manualna spretnost. Imala je najčudesnije ručice koje sam ikad vidio. U svakom slučaju, pretražili smo zgradu, obavijestili osiguranje sveučilišta i onda sve prekopali. No, nismo je pronašli. Nakon toga naišao sam na članak u novinama. Sve ostalo Vam je poznato.
– Što ste radili s njom?
– Zapravo, Alsa nije bila moj projekt. Jedna poslijediplomantica je radila na njoj. Mene, zapravo, zanimaju životinjski komunikacijski sustavi koji se oslanjaju na feromone i druge olfaktorne signale.
Promjena u intonaciji, zajedno s prelaskom na žargon, odmah mi je ukazala da je već ranije imao priliku iznijeti navedeni sinopsis. Prebacio se u svoj govor o «istraživanju kojim se bavi», odnosno usmeni sažetak koji svaki znanstvenik čuva za javnost. Takav se «govor» zasniva na jasnom principu: neka bude imbecilno jednostavno. Recitira ga se na koktelima i zabavama kojima se prikupljaju novčana sredstva, prilikom predstavljanja, te u drugim društvenim prilikama. Svatko od nas uvijek ima spreman jedan takav govor, a ja sam upravo odslušala njegov.
– O čemu je bio projekt? – Dosta si pričao o sebi!
Kiselo se nasmiješio i odmahnuo glavom. – Jezik. Učenje jezika kod primata Novog svijeta. Otud joj i ime. L'Apprentissage de la Langue du Singe Américain. ALSA. Marie-Lise je trebala biti kvibeški odgovor na Penny Patterson, a Alsa je trebala biti Ko Ko južnoameričkih majmuna. – Zavrtio je kemijskom iznad glave, prezirno otpuhnuo, a onda naglo spustio ruku. Izgledao je umorno. Možda čak i razočarano. Nisam bila sigurna.
– Marie-Lise?
– Moja studentica.
– Je li projekt bio uspješan?
– Tko to zna? Nije zapravo imala dovoljno vremena. Pet mjeseci nakon pokretanja projekta majmunica je nestala. – Ponovno se kiselo nasmiješio. – A potom ubrzo i Marie-Lise.
– Napustila je studij?
Kimnuo je glavom.
– Znate li zašto?
Uslijedila je dulja stanka. – Marie-Louise je bila dobra studentica. Naravno, trebala je nakon incidenta ispočetka krenuti s doktoratom, ali sam uvjeren da bi ga uspjela završiti. Voljela je posao kojim se bavila. Da, bila je strahovito pogođena kad je čula da je Alsa ubijena, ali mislim da to nije bio razlog zašto je napustila studij.
– Što mislite da je bio pravi razlog?
Počeo je crtati trokutiće na jednom dnevniku rada. Šutjela sam i čekala. Nisam ga željela požurivati.
– Imala je tog dečka koji joj je neprestano visio za vratom. Prigovarao joj je da previše vre-mena provodi na faksu. Gnjavio ju je da napusti studij. Spomenula mi je to jedanput ili dvaput, ali mislim da ju je to doista pogađalo. Sreo sam ga nekoliko puta na zabavama koje je priređi-vala katedra. Totalno sablasan tip.
– Kako to mislite?
– Jednostavno... ne znam... nedruštven. Ciničan. Antagonistički raspoložen. Nepristojan. Kao da nikad nije usvojio osnovne... vještine. Poput onih majmuna kojima se bavio Harry Harlow. Razumijete li me? Kao da je odrastao u izolaciji i kao da nikad nije naučio kako se ophoditi prema drugim bićima. Što god biste mu rekli, samo bi okretao očima i glupo se cerekao. Bože, kako mi je to išlo na živce!
– Jeste li ikad posumnjali na njega? Postoji li mogućnost da je on ubio Alsu kako bi saboti-rao rad svoje djevojke i naveo je da napusti studij?
Nije ništa odgovorio. Dakle, posumnjao je.
– Navodno je cijelo vrijeme bio u Torontu.
– To mu je bio alibi?
– Marie-Lise mu je vjerovala. Nismo željeli išta poduzimati. Bila je previše uznemirena. Uostalom, što bismo postigli time? Alsa je ionako bila mrtva.
Nisam bila sigurna kako mu postaviti iduće pitanje. – Jeste li ikad pročitali njezine zabilješ-ke u vezi projekta?
Prestao je crtkarati i presjekao me pogledom. – Što želite reći?
– Postoji li mogućnost da je željela nešto prikriti? Neki razlog zbog kojeg je htjela odbaciti cijeli projekt?
– Ne. Apsolutno ne. – Zvučao je samouvjereno, ali oči su mu odašiljale drukčije signale.
– Javlja li Vam se ikad?
– Ne.
– Je li to uobičajeno?
– Neki se javljaju, neki ne. – Trokuti su se ponovno počeli širiti papirom.
Odlučila sam promijeniti taktiku. – Tko je još imao pristup... je li u pitanju laboratorij?
– Da. Mali laboratorij. Ovdje na sveučilištu držimo izuzetno malen broj životinja. Jednos-tavno nemamo dovoljno prostora. Svaku je vrstu potrebno držati u odvojenoj prostoriji, znate.
– Da?
– Da. Savjet ima posebne upute za održavanje odgovarajuće temperature, i parametre kojih se potrebno držati kad je u pitanju prostor, prehrana, druženje i ponašanje, ma što god Vam padne napamet.
– Savjet?
– Kanadski savjet za ophođenje sa životinjama. Objavljuju vodič za brigu i upotrebu životi-nja koje se koriste za eksperimente. To nam je Biblija. Svatko tko drži životinje radi istraživač-kog rada mora ga se pridržavati. Znanstvenici, uzgajivači, industrija. Vodič isto tako daje naputke u vezi zdravstvenog stanja i sigurnosti osoblja koje radi sa životinjama.
– A što je sa osiguranjem?
– I te kako. Upute su izrazito jasne.
– Kakvih ste se sigurnosnih mjera morali držati?
– Sada radim sa koljuškama. Ribama.
Okrenuo se i olovkom ukazao na ribu koja se nalazila na zidu.
– One ne zahtijevaju velike sigurnosne mjere. Neki moji kolege imaju pokusne štakore. Niti oni nisu previše zahtjevni. Borci za životinjska prava obično se ne bore previše za ribe i glodavce.
Ponovno kiseo osmijeh.
– Alsa je bila jedini drugi sisavac i stoga mjere osiguranja nisu bile prestroge. Imala je svoju malenu sobicu koju smo zaključavali. Naravno, zaključavali smo i njezin kavez. I vanjska vrata laboratorija.
Zastao je.
– Već sam razmišljao o tome. Ne mogu se sjetiti tko je posljednji otišao te noći. Znam da nisam imao predavanje navečer, tako da ne vjerujem da sam ostao na faksu do kasno u noć. Vjerojatno je netko od poslijediplomanata posljednji obavio sve provjere. Tajnica ne provjerava ta vrata osim ako je ja izričito ne zamolim.
Ponovno je zastao.
– Prepostavljam da je mogao upasti netko izvana. Moguće je da je netko zaboravio zaključa-ti vrata. Neki studenti, naime, nisu baš pouzdani.
– A kavez?
– Ništa posebno. Najobičniji kavez s lokotom. Nismo ga nikad pronašli. Pretpostavljam da ga je netko prerezao.
Pokušala sam oprezno načeti iduću temu. – Jesu li ikad pronađeni dijelovi tijela koji su ne-dostajali?
– Koji su nedostajali?
– Alsa je bila... – sad sam ja pokušala pronaći odgovarajuću riječ. «Neka bude imbecilno jednostavno». – ... razrezana, no svi dijelovi tijela nisu bili u pronađenoj torbi. Zanimalo me jeste li pronašli nešto.
– Kao što, naprimjer? Što je nedostajalo? – Njegovo je pastelno lice izgledalo zbunjeno.
– Desna šaka, doktore Bailey. Desna šaka je bila odsječena u zglobu. Ona je nedostajala.
Nije bilo potrebno reći mu ujedno i za žene koje su u posljednje vrijeme doživjele istu os-kvrnuće, ili koji je uistinu razlog mojem posjetu.
Šutio je. Isprepleo je prste na potiljku, naslonio se i zagledao u točku iznad moje glave. Boju maline u njegovim obrazima zamijenila je boja rabarbare. Mali radio-sat zujao je potiho na jednom ormariću.
Odlučila sam prekinuti stogodišnju tišinu.
– Što mislite da se zapravo dogodilo?
Nije mi odmah odgovorio. Već sam počela vjerovati da niti ne namjerava kad se iznenada oglasio: – Najvjerojatnije ju je ubio ljudski mutant koji se okotio u septičkoj jami koja okružuje ovo sveučilište.
Zaključila sam da je time rekao sve što je želio reći. Počeo je dublje disati, a onda je gotovo šaptom nadodao još nešto što mi je promaknulo.
– Molim? – upitala sam.
– Marie-Lise to nije zaslužila.
Malo me začudila ta reakcija. Nije to ni Alsa zaslužila, pomislila sam, ali sam zadržala jezik za zubima. Zvono je iznenada probilo nastalu tišinu. Poskočila sam i automatski pogledala na sat. 22:00.
Odlučivši ne odgovoriti na pitanje zašto me toliko zanima majmun koji je umro prije četiri godine, zahvalila sam mu na vremenu koje mi je posvetio i zamolila da mi se javi ako se dosjeti nečega. Ostao je sjediti ponovno se zagledavši u što god je lebdjelo nad mojom glavom. Nagađala sam da ne gleda u prostornu točku, već točku u vremenu.

S obzirom da mi to područje grada nije previše poznato, odlučila sam parkirati u istoj uličici kao one noći kad sam se zaputila u četvrt Main. Drži se isprobanih metoda. Taj sam mali, noćni izlet nazvala Velikom Noćnom Potragom za Gabby. Činilo mi se kao da se dogodio nekoliko stoljeća ranije, a prošla su zapravo tek dva dana.
Ovaj put bilo je hladnije i nježna je kišica još uvijek sipila. Povukla sam zatvarač na jakni i nastavila hodati natrag k autu.
Napustivši sveučilište, krenula sam sjeverno ulicom St. Denis. Mimoišla sam niz otmjenih dućana i bistroa. Iako se smjestila tek nekoliko četvrti istočno, ulica St. Denis bila je miljama udaljena od bulevara St. Laurent. Posjećivali su je mladi i bogati, a bila je mjesto kamo se odlazilo u potrazi za nečim – haljinom, srebrnim naušnicama, budućom vezom ili tek seksom za jednu noć. Ulica snova. Većina gradova ima jednu takvu ulicu, no Montreal ih ima dvije: ulicu Crescent za one koji govore engleski, i ulicu St. Denis za sve koji govore francuski.
Sjetila sam se Alse dok sam čekala da se otvori zeleno svjetlo na semaforu kod križanja s ulicom De Maisonneuve. Bailey je vjerojatno u pravu. Nadesno od mene nalazila se autobusna stanica. Tko god ju je ubio, nije daleko otišao kako bi se riješio tijela. To znači da je u pitanju netko tko živi u ovom predjelu.
Promatrala sam mladi par kako izlazi iz podzemne željeznice na stanici Berri-UQAM. Potr-čali su kroz kišu, držeći se jedno za drugo kao da su sijamski blizanci.
Ili je u pitanju bio netko tko putuje podzemnom. Tako je, Brennanice, zgrabi majmunicu, odnesi je kući podzemnom, umlati je, raskomadaj i onda je odvuci natrag podzemnom i ostavi na autobusnoj stanici. Briljantno razmišljaš!
Upalilo se zeleno svjetlo. Prešla sam ulicu St. Denis i nastavila hodati zapadno niz ulicu De Maisonneuve, još uvijek razmišljajući o razgovoru s Baileyjem. Što mi je zasmetalo u vezi njega? Je li pokazao previše emocija za svoju studenticu, a premalo za majmuna? Zašto se doimao tako... Što? ... Negativan prema projektu Alsa? Zašto nije znao za ruku? Nije li mi Pelletier rekao da je Bailey pregledao tijelo? Ne bi li u tom slučaju primijetio da nedostaje ruka? Ostaci su mu bili vraćeni, i on ih je sam odnio iz laboratorija.
– Sranje – rekla sam naglas, pokušavajući si srediti misli.
Čovjek u radničkom odijelu se okrenuo i odmjerio me. Očigledno je čuo moje glasno promi-šljanje. Nije nosio ni košulju ni cipele, a u rukama je držao papirnatu kupovnu vrećicu čije su potrgane papirnate ručke čudno stršale. Nasmiješila sam se kako bih ga razuvjerila i on je nastavio dalje, odmahujući glavom s neodobravanjem. Kamo samo ide ovaj svijet! Gdje li će završiti ljudski rod!
Pravi si Kolumbo. Baileyja nisi ni upitala što je učinio s tijelom! Dobro si obavila posao, nema što.
Izgrdila sam se, no ništa se više nije moglo učiniti. Odlučila sam si oprostiti i počastiti se hot dogom.
Kao prvo, zasigurno neću odmah zaspati. Drugo, tako ću bar hranu moći okriviti za besani-cu. Otišla sam u restoran Chien Chaud u ulici St. Dominique, naručila hot dog sa svim prilozi-ma, porciju pomfrita i dijetalnu Coca Colu. – Nema Cole, samo Pepsi – dobacila mi je kopija Johna Belushija s gustom crnom kosom i osjetnim stranim naglaskom. Doista su u pravu kad kažu da je život imitacija umjetnosti.
Sjela sam u crvenobijeli separe i započela jesti, proučavajući postere koji su se gulili sa zidova. Razne turističke destinacije u svijetu. Bilo bi dobro tamo otići, pomislila sam gledajući u nestvarno plavo nebo i zasljepljujuće bijele zgrade Parosa, Santorinija i Myokonosa. Da, bilo bi to i te kako dobro. Vani je još uvijek kišilo, a promet na cesti u međuvremenu je postao gušći. Četvrt Main polako se počela zagrijavati.
Iznenada se odnekud stvorio muškarac i glasno se obratio Belushiju na jeziku koji nisam mogla prepoznati. Vjerojatno je u pitanju bio grčki. Odjeća mu je bila mokra i smrdjela je na dim, mast i nepoznate začine. Kapi kiše sjajile su se na njegovoj gustoj kosi. Okrenuo je glavu i nasmiješio mi se. Potom je podigao jednu gustu obrvu i jezikom polako polizao gornju usnicu. Ostala sam osupnuta. Mogao mi je odmah pokazati i hemoroide. Odlučila sam spustiti se na njegov nivo, te sam podigla ruku i pokazala mu srednji prst. Nakon toga ponovno sam pogleda-la kroz prozor.
Rječice kiše slijevale su se niz okno. S druge strane ceste nazirao se niz dućana. Bili su mra-čni i tihi uoči nadolazećeg praznika. La Cordonnerie «la Fleur». Zašto bi obućar svoj dućan nazvao «Cvijet»?
La Boulangerie «Nan». Zapitala sam se je li to ime pekarnice, ili vlasnika, ili jednostavno oglas za indijski kruh. Kroz izlog sam uočila prazne police kako se spremaju za jutarnju žetvu. Peku li pekari na državne praznike?
La Boucherie «St. Dominique». Njezini su izlozi bili prekriveni reklamama za ponudu tjed-na. Lapin frais. Boeuf. Agneau. Poulet. Saucisse. Svježi kunić. Govedina. Janjetina. Piletina. Kobasice. Majmun.
Dosta! Miči se odavde! Zgužvala sam papirnati omot hamburgera i odložila ga na papirnati pladanj. Dakle, zbog takvih stvari ubijamo drveće. Nadodala sam potom još i limenku Pepsi Cole, sve zajedno bacila u smeće i napustila restoran.
Auto je bio tamo gdje sam ga i ostavila. Vozeći se kući, ponovno sam se u mislima vratila na umorstva.
Svaki je trzaj brisača dozvao novu sliku u sjećanje. Alsina osakaćena ruka. Trzaj. Šaka Mo-risette-Champouxove na kuhinjskom podu. Trzaj. Tetive Chantale Trottier. Trzaj. Kosti ruke s glatko odrezanim donjim krajevima. Trzaj.
Je li uvijek u pitanju ista ruka? Nisam se mogla sjetiti. Moram provjeriti. Ni u jednom sluča-ju nije nedostajala šaka. Je li u pitanju tek slučajnost? Je li Claudel u pravu? Postajem li paranoidna? Možda Alsin ugrabitelj skuplja šape. Je li u pitanju samo pretjerano gorljiv obožavatelj Edgara Alana Poea? Trzaj brisača. Ili obožavateljica?
U jedanaest i petnaest ušla sam u garažu. Čak je i moja leđna moždina bila iscrpljena. Bila sam budna preko osamnaest sati. Nikakav hot dog neće mi večeras odagnati san.
Birdie me ovaj put nije dočekao. Sklupčao se u malenoj drvenoj ljuljačci pored kamina, kao što to često zna raditi kad je sam. Podigao je pogled kad sam ušla i zatreptao svojim žutim očima.
– Hej, Bird, kako je prošao još jedan mačji dan? – Odglumila sam predenje i počešala ga ispod brade. – Može li tebe išta održati budnim?
Zatvorio je oči i ispružio vrat. Nisam znala je li mu svejedno ili uživa. Kad sam odmaknula ruku, širom je razjapio usta i ponovno ugnijezdio bradu na šape, gledajući me ispod teških kapaka. Otišla sam u spavaću sobu, znajući da će mi se na posljetku pridružiti. Raskopčala sam kosu i odbacila odjeću na pod. Potom sam rastvorila pokrivač i zavalila se u krevet.
Iste sam sekunde potonula u san, ali nisam sanjala. Nisam doživjela fantomska ukazanja, ni prijeteće namještaljke. U jednom trenutku osjetila sam topli teret na nozi i znala sam da mi se Birdie pridružio, ali nastavila sam spavati, omotana crnim plaštem noći.
A onda mi je srce iznenada zalupalo i otvorila sam oči. Probudila sam progonjena osjećajem panike. Osvrnula sam se oko sebe, ne znajući gdje se nalazim.
U sobi je bilo crno kao u rogu. Na satu su treptale brojke. Jedan i dvadeset sedam. Birdie je nestao. Ležala sam u tami i zadržavala disanje, napeto osluškujući ne bih li otkrila što se događa. Zašto se moje tijelo tako uzbudilo? Jesam li čula nešto? Kakav je zvuk prepoznao radar u mojem tijelu? Neki je osjetilni receptor zasigurno poslao signal. Je li Birdie nešto čuo? Gdje je? Nije mu slično da se noću povlači po stanu.
Opustila sam se i pozornije osluhnula, no jedino što je dopiralo do mene bili su otkucaji srca. U stanu je vladala sablasna tišina.
A onda se odjednom oglasio. Taj nježni metalni zvuk popraćen tupim zveketom. Pričekala sam, ukočivši se i zadržavajući disanje. Deset. Petnaest. Dvadeset sekundi. Svjetlosna brojka na satu se promijenila. Baš kad sam pomislila da sam vjerojatno sve umislila, ponovno se oglasio. Klink, pa zveket. Stisnula sam zube i smotala prste šake.
Je li netko u stanu? Već sam se naviknula čuti neobične zvukove, ali ovaj je bio drukčiji. Nije se uklapao. Uljez.
Tiho sam odmaknula prekrivač i izbacila noge iz kreveta. Bila sam presretna što sam odjeću tako neuredno odbacila na pod. Posegnula sam za majicom i trapericama, i navukla ih. Potom sam oprezno pretapkala sag.
Zastala sam na izlazu iz spavaće sobe i okrenula se u potrazi za nečim što bi moglo poslužiti kao oružje. Ništa. Vani nije bilo mjesečine, ali svjetlo ulične svjetiljke širilo se kroz prozor u drugoj spavaćoj sobi, djelomično osvijetljavajući i hodnik. Krenula sam opreznim korakom, prolazeći pokraj kupaonice, prema predsoblju koje izlazi na dvorište. Svakih nekoliko koraka zastala sam, zaustavila dah i osluhnula. Na ulazu u kuhinju ponovno sam ga začula. Klink, pa zveket. Dolazio je iz smjera dvorišnih vrata.
Okrenula sam se nadesno i ušla u kuhinju. Pogledala sam prema vratima koja su vodila na unutarnje dvorište. Ništa se nije micalo. Proklela sam averziju koju gajim prema oružju i pažljivo pregledala kuhinju ne bih li pronašla nešto što bi mi moglo poslužiti u samoobrani. No, moja kuhinja i nije bila bog zna kakvo skladište oružja. Bešumno sam rukom tapkala po zidu, pokušavajući napipati stalak za noževe. Kad sam ga pronašla, odabrala sam nož za kruh. Omotala sam prste oko drške, usmjerila oštricu unatrag, i spustila ruku uz tijelo.
Tiho sam se iskrala u dnevnu sobu. Tu je bilo mračno kao u spavaćoj sobi i kuhinji.
Prepoznala sam obris Bierdiejeva tijela. Sjedio je nekoliko metara od vrata, promatrajući nešto s druge strane stakla. Vrh njegova repa nervozno se savijao naprijed-natrag. Učinilo mi se da je napet.
Ponovno se začuo zvuk i srce mi se smrznulo. Zaustavila sam disanje. Dolazio je izvana. Birdie je oborio uši.
Poduzela sam pet drhtavih koraka i zaustavila se tik uz njega. Nesvjesno sam spustila ruku kako bih ga podragala po glavi. Ustuknuo je pod neočekivanim dodirom i pojurio preko sobe, kandžama ostavljajući u sagu tragove nalik sitnim, crnim zarezima. Gotovo bih rekla da je zavrištao.
To me u potpunosti obeshrabrilo. Na trenutak sam ostala oduzeta, smrznuvši se na mjestu poput kamenog kipa na Uskršnjem otoku.
«Napravi isto što i mačka! Zbriši odavde!» povikao mi je panični glas u glavi.
Tek što sam napravila korak unazad, ponovno se začuo. Klink, pa zveket. Zastala sam, grče-vito stišćući nož kao okosnicu života. Tišina. Tama. Tam-tam. Tam-tam. Osluškivala sam ritam svog srca, tražeći dio mozga koji je još uvijek sposoban kritički razmišljati.
Ako je netko u stanu, govorio mi je mozak, nalazi se iza tebe. Moraš bježati naprijed, ne natrag. Ali ako je netko vani, nemoj mu dati da uđe.
Tam-tam. Tam-tam.
Zvuk dolazi izvana, uvjeravala sam se. Birdie je čuo nešto vani.
Tam-tam. Tam-tam.
Pogledaj. Nasloni se na zid do balkonskih vrata i odmakni zavjesu tek toliko da možeš pro-viriti van. Možda ćeš prepoznati nečiji obris u tami.
Logično.
Oboružana primjerkom jedaćeg pribora, odlijepila sam stopala sa saga, pomičući se centime-tar po centimetar i primaknula se zidu. Duboko dišući, odmaknula sam zavjesu. Uspjela sam razaznati oblike i sjene u dvorištu. Drvo, klupa, nekoliko grmova. Ništa što bi nalikovalo tijelu u pokretu. Štoviše, jedino što se micalo bile su grane kojima se poigravao vjetar. Ostala sam nepomično stajati, no nitko se nije pojavio. Pomaknula sam se prema središnjem dijelu zavjese i provjerila kvaku. Vrata su još uvijek bila zatvorena.
Čvrsto držeći nož u ruci, nastavila sam se šuljati uza zid prema ulaznim vratima stana gdje se nalazio protuprovalni alarm. Lampica je bila upaljena. Nitko nije provalio. Pritisnula sam dugme kako bih provjerila nije li aparat slučajno u kvaru.
Iznenadni je zvuk probio tišinu. Iako sam znala da će se to dogoditi, automatski sam posko-čila i podigla ruku, pokazujući da sam spremna obraniti se od mogućeg napada.
Glupačo! Obratio mi se funkcionalni djelić mozga. Protuprovalni sustav radi! Alarm se nije uključio! Nitko nije otvorio ni vrata, ni prozor! Nitko nije ušao u stan!
To onda znači da se nalazi vani! Zaključila sam, još uvijek drhteći od šoka.
Možda, odvratio je mozak, ali to nije tako loše. Upali neka svjetla, pokaži da postoji aktiv-nost, i svaki će imalo razuman manijak istog trenutka nestati.
Pokušala sam progutati slinu, ali usta su mi bila presuha. Hrabro sam upalila svjetlo u pred-vorju. Nakon njega gotovo odmah upalilo se svjetlo u svakoj prostoriji do spavaće sobe. Nigdje ni traga uljezu. Sjela sam na rub kreveta još uvijek držeći nož i ponovno sam začula zvuk. Prigušeni klink, pa zveket. Iste sam sekunde poskočila i gotovo se porezala.
No, ohrabrena uvjerenjem da nema uljeza u stanu, pomislila sam: – U redu, đubre, samo da te na stotinku vidim i zovem policiju.
Vratila sam se do balkonskih vrata koja izlaze na unutarnje dvorište. Ta je prostorija još uvijek bila neosvijetljena. Još jednom sam odmaknula rub zavjese i provirila van. Malo odvažnije.
Prizor je bio isti. Nejasni, ali prepoznatljivi oblici. Neke je pomicao vjetar. A onda opet klink! I opet zveket! Nesvjesno sam se trznula kad mi je iznenada sinulo. Zvuk ne dolazi iz neposredne blizine dvorišnih vrata.
Sjetila sam se reflektora koji osvijetljava dvorište i krenula sam potražiti prekidač. Nije me zanimalo što će susjedi reći. Upalila sam svjetlo i vratila se do ruba zavjese. Reflektor nije bio jak, ali je prilično dobro osvijetlio cijelo dvorište.
Primijetila sam da je kiša prestala i da je zapuhao lagani povjetarac. Sitna je maglica plesala u snopu svjetla. Neko sam vrijeme osluškivala. Ništa. Potom sam nekoliko puta pažljivo provjerila vidno polje. Ništa. Ne razmišljajući prijeti li mi opasnost ili ne, isključila sam alarm, otvorila vrata i pomoljila glavu van.
Tik do zida s lijeve strane uzdizala se crna smreka, opravdavajući u potpunosti svoje ime, ali nikakav strani oblik nije se provlačio kroz njezine grane. Vjetar je puhao u naletima i grane su se podrhtavale. Zvuk se ponovno oglasio i ponovno sam se uplašila.
Kapija! Od tamo dolazi! Bacila sam pogled i uhvatila je u trenutku kad se vraćala na mjesto. Vjetar je ponovno zapuhao i pomaknuo je onoliko koliko je dozvoljavao zasun koji ju je držao pod nadzorom. Klink, pa zveket.
Otvorila sam vrata i ljutito izašla dvorište. Zašto nikad prije nisam uočila taj zvuk? Prišla sam kapiji i odmah mi je postalo jasno. Zadrhtala sam. Nema lokota. Nedostaje lokot koji inače spriječava pomicanje zasuna! Zar ga je Winston zaboravio vratiti nakon što je pokosio travu? Sigurno je zaboravio.
Snažno sam povukla vrata kako bih bar donekle zatvorila zasun. Kad sam se okrenula kako bih se vratila unutra, prepoznala sam jedan drugi zvuk. Bio je nježniji i prigušeniji.
Okrenula sam glavu prema smjeru iz kojeg je dolazio i ugledala nepoznati predmet u svom dvorištu. Nalikovao je bundevi. Bundevi na štapu. Šuškavi zvuk je dolazio od najlona u koji je bila umotana, a koji je podrhtavao na povjetarcu.
Stravična mi je misao pala na pamet. Naslućivala sam što se nalazi ispod najlonskog prekri-vača. Polako sam krenula preko travnjaka. Noge su mi podrhtavale. Prišla sam i strgnula najlon.
Iste sekunde uhvatila me mučnina. Okrenula sam se kako bih povratila. Brišući usta od žuči, pojurila sam natrag u stan. Zalupila sam vrata za sobom, zaključala ih i uključila alarm.
Prekopala sam stvari u potrazi za telefonskim brojem. Kad sam ga pronašla, pojurila sam prema telefonu i obuzdavajući drhtanje, pažljivo pritisnula odgovarajuće tipke. Poziv je odgovoren tek na četvrto zvono.
– Dođite ovamo, molim Vas! Odmah!
– Brennanice? – Zvučao je ošamućeno. – Šta koji...
– Ove jebene minute, Ryane! Odmah!

24. poglavlje

Ispila sam litru čaja i sklupčala se u Bierdijevoj omiljenoj ljuljačci. Buljila sam u Ryana. Obavljao je treći poziv, ovaj put privatni, pojašnjavajući situaciju nekome tko se nalazi na položaju koji će njemu uskoro pripasti. Zaključila sam prema načinu na koji je razgovor završio da osoba s druge strane linije nije oduševljena događajem. Kakva šteta.
Histerija ipak ima neke prednosti. Ryan je došao za manje od dvadeset minuta. Pretražio je stan i dvorište, a potom nazvao policijsku upravu Montreala, zahtijevajući da se jedna patrolna kola parkiraju ispred zgrade. Vreću i njezin zastrašujući sadržaj spremio je u oveću torbu, koju je zatvorio i odložio u kut dnevne sobe. Večeras će je odnijeti u mrtvačnicu. Ekipa za očevid doći će ujutro. Nakon toga završili smo u dnevnoj sobi. Ja sam sjedila i pijuckala čaj, a on je hodao gore-dolje i obavljao telefonske razgovore.
Nisam bila sigurna smirujem li se zbog čaja, ili Ryana. Vjerojatno nije u pitanju bio čaj. Zapravo sam željela popiti pravo piće. Ne, žudjela sam za pravim pićem. Za nekoliko njih. Žudjela sam za cijelom bocom iz koje bih mogla točiti sve dok se ne isprazni. Zaboravi, Brennanice. Čep je gore, i tako će i ostati!
Pijuckala sam čaj i promatrala Ryana. Nosio je traperice i ispranu traper košulju. Dobar izbor. Plava boja odjeće još je više istaknula njegove šarenice. Kad je završio s pozivima, nastavio je hodati gore-dolje.
– To bi trebalo biti to – rekao je, odbacivši telefon na kauč i prešavši rukom preko lica. Kosa mu je bila raščupana. Izgledao je umorno. No, ni ja vjerojatno nisam izgledala poput Claudije Schiffer.
Što misli pod tim to bi trebalo biti to? Upitala sam se.
– Hvala Vam što ste došli – odvratila sam. – Žao mi je što sam preburno reagirala. – Već sam mu se ispričala, ali sam odlučila ponoviti ispriku.
– Ne, niste.
– Obično ne...
– U redu je. Uhvatit ćemo tog luđaka.
– Moglo je jednostavno biti...
Nagnuo se i naslonio laktovima na koljena. Njegove plave oči zgrabile su moj pogled, ne namjeravajući ga tek tako pustiti. Uočila sam da na trepavici ima sitnu pahuljicu. Podsjetila me na zrno polena koje prijanja uz tučak.
– Brennanice, ovo je ozbiljno. Gradom mi se mota mentalni degenerik. Tip ima psihološki deformiranu ličnost. Podsjeća na štakore koji se probijaju ispod odlagališta smeća i uvlače u grad kroz kanalizacijske cijevi. Tip je grabežljivac. Zbrčkana mu je matična ploča i uključio Vas je u kakvu god bolesnu noćnu moru kroji. Međutim, učinio je pogrešku i naći ćemo ga, a kad ga nađemo, zgazit ćemo ga. Tako se postupa sa štetočinama.
Nisam očekivala tako silovitu reakciju. Nisam znala što odgovoriti. Učinilo mi se ludim potezom upozoriti ga kako je pomiješao metafore.
No, on je moju šutnju protumačio kao skeptičnost.
– Ozbiljno to mislim, Brennanice. Taj seronja ima balegu u glavi. I to znači da više ne može-te izvoditi one svoje gluposti.
Taj me komentar razjario. Probudio je u meni oholost koja je čamila, čekajući najmanji povod da izbije na površinu. Već sam se osjećala dovoljno ranjivo i podređeno i mrzila sam se zbog toga, te sam odlučila svoju frustraciju iskaliti na njemu.
– Gluposti? – Krenula sam u napad.
– Ah, sranje, Brennanice, nisam mislio na ovo večeras.
Oboje smo znali na što misli. Bio je u pravu, i to me još više rasrdilo i raspalilo. Zavrtjela sam šalicu s rashlađenim čajem i ušutjela.
– Doista vjerujem da Vas tip uhodi – nastavio je piliti. – Zna gdje živite. Zna kako može ući unutra.
– Nije zapravo ušao u stan.
– Zabio je jebenu lubanju na štap u dvorištu!
– Znam! – povikala sam, raskrinkavši na posljetku što se skrivalo pod lažnom maskom sab-ranosti.
Oči su mi odlutale u kut dnevne sobe. Stvar koju smo pronašli u vrtu sad je ležala tiha i nepomična, poput arheološkog otkrića koje je potrebno obraditi. Unutra je moglo biti bilo što. Lopta za odbojku. Globus. Dinja. Taj je okrugli predmet omotan izgledao potpuno bezazleno nakon što ga je Ryan spremio u crnu najlonsku vreću.
Nastavila sam buljiti u njega i slike jezovitog sadržaja iznenada su me zapljusnule. Ugledala sam lubanju kako se izdiže na mršavom, drvenom vratu. Vidjela sam kako me promatraju prazne očne duplje i kako se ružičasto neonsko svjetlo odbija od bijele cakline razjapljenih usta. Zamislila sam uljeza kako reže lokot i hrabro prelazi preko dvorišta kako bi mi ostavio taj ogavni suvenir.
– Znam – ponovila sam – u pravu ste. Morat ću biti opreznija.
Ponovno sam zavrtjela šalicu, pokušavajući u listovima čaja pronaći rješenje.
– Želite li šalicu čaja?
– Ne, hvala. – Ustao je. – Idem vidjeti jesu li kola stigla.
Otišao je u stražnji dio stana, a ja sam krenula pripraviti si još čaja. Bila sam u kuhinji kad se vratio.
– U uličici preko puta parkirana su jedna kola, a druga će biti parkirana sa stražnje strane zgrade. Podsjetit ću ih na to još jednom kad budem odlazio. Nitko neće moći prići zgradi, a da ne bude pritom opažen.
– Hvala. – Popila sam gutljaj čaja i naslonila se na pult.
Izvadio je paket cigareta i upitno me pogledao.
– Nema frke.
Mrzim miris dima u stanu. No, on vjerojatno mrzi što je kod mene u stanu. Život je kom-promis. Pomislila sam potražiti jedinu pepeljaru koju imam, ali nije mi se, zapravo, dalo. Nastavila sam pijuckati čaj, a on je nastavio pušiti. Oboje smo šutjeli, naslonjeni na pult i izgubljeni u mislima. Hladnjak je tiho brujao.
– Znate, nije me zapravo zastrašila lubanja. Naviknuta sam na lubanje. Jednostavno je bila toliko... toliko nije odgovarala kontekstu.
– Da.
– Znam da je kliše reći da se osjećam silovanom, ali to je istina. Kao da je stranac prerovao po mojoj intimi i potom nestao kad je izgubio interes.
Čvrsto sam stisnula šalicu. Osjećala sam se ranjivo i mrzila sam se zbog toga. Toliko glup osjećaj! Zasigurno je već mnogo puta čuo slične izjave. No, nije ništa nadodao.
– Mislite da je u pitanju St. Jacques?
Pogledao me i otresao pepeo u sudoper. Naslonio se na pult i povukao dugi dim. Noge su mu se rastezale gotovo do hladnjaka.
– Ne znam. K vragu, ne možemo čak utvrditi čiji smo stan pretresli. St. Jacques je vjerojatno pseudonim. Tko god je koristio tu rupu od stana vjerojatno tamo ne živi. Ispostavilo se da ga je gazdarica svega dvaput vidjela. Zasjeda je trajala tjedan dana i za to vrijeme nitko nije ušao u stan, ni izašao iz njega.
Hmmmmm. Uvukao je dim i opet ga ispuhnuo. Zavrtjela sam čaj u šalici.
– Imao je moju sliku u svojoj zbirci. Izrezao ju je i označio.
– Da.
– Budite iskreni sa mnom.
Na trenutak je zastao, a onda odvratio: – Vjerujem da je on tip kojeg tražimo. Jednostavno je previše nevjerojatno da je u pitanju slučajnost.
Znala sam to i sama, ali nisam to željela čuti. Štoviše, nisam željela razmišljati o mogućim implikacijama. Ukazala sam rukom prema lubanji.
– Mislite li da pripada tijelu koje smo pronašli u St. Lambertu?
– Hej, to je vaše područje, ne moje.
Povukao je posljednji dim, stavio čik pod pipu i ugasio ga pod mlazom vode. Potom se osvrnuo kako bi ga nekamo odbacio. Odgurnula sam se od pulta i otvorila ormarić u kojem se nalazila vreća za smeće. Dok se ispravljao, uhvatila sam ga za podlakticu.
– Ryane, mislite li da sam luda? Mislite li da sam si samo umislila da postoji serijski uboji-ca?
Ispravio se i zagledao u moje oči.
– Ne znam. Jednostavno ne znam. Možda ste u pravu. Četiri mrtve žene u periodu od dvije godine, a sve su ili razrezane, ili raskomadane, ili jedno i drugo. Možda čak i pet žena. Možda ima sličnosti između navedenih slučajeva u pogledu načina na koji sakati njihova tijela. Ili u pogledu umetanja stranog predmeta u tijelo. Ali to je sve. Koliko ja vidim, ne postoji nikakva druga veza. Možda su njihova umorstva međusobno povezana, a možda i nisu. Možda postoji gomila sadista koji operiraju neovisno jedan o drugom. A možda je St. Jacques sam pobio sve te žene. Možda jednostavno voli skupljati priče o tuđim podvizima. Možda je u pitanju samo jedna osoba, ali možda to nije St. Jacques. Možda već sada planira idući podvig. Možda je ta svinja samo ostavila lubanju u vašem dvorištu, i ništa drugo. A možda nije. Ne znam. Ali znam da je neki bolesnik zabio lubanju u vaše petunije. Gledajte, ne želim da više riskirate. Želim da mi obećate da ćete biti oprezni. Nema više istraživanja.
Opet patroniziranje. – U pitanju je peršin.
– Što? – Rekao je to toliko oštrim tonom da nisam željela riskirati bilo kakve druge neumje-sne opaske.
– Što točno želite da napravim?
– Zasad se više nemojte potajno iskradati. – Ukazao je palcem na torbu s dokazom. – I recite mi tko se tamo nalazi.
Pogledao je na sat.
– Isuse. Tri i petnaest je. Hoćete li biti dobro?
– Da. Hvala Vam što ste došli.
– O.K.
Ponovno je provjerio telefon i protuprovalni alarm, zgrabio plastičnu vreću i sam se ispratio van. Dok sam ga promatrala kako odlazi, nisam se mogla suzdržati od prljavih primisli. No, traperice doista nisu isticale samo njegove oči. Brennanice! Previše čaja. Ili premalo nečeg drugog.

U četiri sata i dvadeset sedam minuta ponovno je započela noćna mora. Isprva sam mislila da sanjam i da vrtim događaje koji su se već zbili. No, zapravo nisam uspjela zaspati. Jednos-tavno sam ostala ležati prisiljavajući se da se opustim. Dopustila sam mislima da se raziđu i potom ponovno okupe, poput šarenih djelića kaleidoskopa. Ali zvuk koji se oglasio ovaj put i te kako je bio stvaran. Prepoznala sam ga iste sekunde. I znala sam na što upućuje. Bio je to zvuk protuprovalnog alarma i govorio mi je da je netko otvorio vrata ili prozor. Uljez se vratio. Ušao je.
Srce mi je poludjelo iste sekunde. Osjetila sam kako me ponovno hvata strah, isprva mi oduzimajući snagu i dah, a onda izazivajući takav nalet adrenalina da sam se potpuno razbudila. No, bila sam neodlučna. Što mi je činiti? Tući se? Ili pobjeći? Prstima sam uhvatila rub deke, a misli su mi se razbježale u tisuću različitih smjerova. Kako je mogao proći pokraj policijskih kola? U kojoj je sobi? Nož! Ostavila sam ga na kuhinjskom pultu! Ukočeno sam ležala, razmatrajući sve mogućnosti. Ryan je provjerio telefone, ali nisam željela da me itko uznemi-rava dok spavam te sam isključila telefon u spavaćoj sobi. Mogu li pronaći žicu, locirati maleni trokutasti utikač i nazvati prije no što me savlada? Što je Ryan rekao? Gdje su parkirana policijska kola? Ako otvorim prozor spavaće sobe i povičem, hoće li me policajci čuti i reagirati na vrijeme?
Napela sam se kako bih mogla čuti svaki pomak u tami koja me okruživala. Evo! Prigušeni klik. U predvorju? Zaustavila sam disanje. Prednjim zubima ugrizla sam donju usnicu.
Začulo se struganje po mramornom podu u blizini hodnika. Je li to možda Birdie? Ne, ovaj je zvuk pratila težina. Ponovno! Nježno struganje, kao da netko prolazi i dodiruje zid, a ne pod. Previsoko za mačku.
U tom sam se trenutku sjetila noćne vožnje u Africi. Farovima džipa osvijetlili smo leopar-da. Njegovo se napeto tijelo bešumno šuljalo prema gazeli koja nije naslućivala nadolazeću opasnost. Snalazi li se i moja uhoda jednako dobro u tami? Zna li točno kojim putem treba doći do moje spavaće sobe, zatvarajući mi pritom sve moguće izlaze? Što radi? Zašto se vratio? Što mi je činiti? Nešto! Nemoj samo ležati i čekati! Učini nešto!
Telefon! Pokušat ću doći do telefona! Policijska kola parkirana su ispred zgrade. Osoba na centrali može s njima stupiti u kontakt. Mogu li doći do telefona, a da se pritom ne odam? Je li to uopće važno?
Polako sam odignula pokrivač i okrenula se na leđa. Učinilo mi se da je šuškanje plahti jače od grmljavine.
Potom je nešto ponovno zastrugalo o zid. Glasnije i bliže. Kao da je uljez postao sigurniji u sebe, te stoga neoprezniji.
Svaki mišić i tetiva u mom tijelu bili su napeti poput struna. Pomicala sam se milimetar po milimetar na lijevu stranu kreveta. U sobi je bilo crno kao u rogu, i bilo mi je teško odrediti gdje se nalazim. Zašto sam spustila rolete? Zašto sam isključila telefon kako bih malo odspava-la? Glupačo, glupačo, glupačo! Pronađi žicu, pronađi utikač, utipkaj broj u mraku. Pokušavala sam se prisjetiti što se sve nalazi na noćnom ormariću, pokušavajući odrediti kojim smjerom će mi se kretati ruka. Trebat ću se spustiti na pod kako bih došla do utikača.
Kad sam se približila rubu kreveta, podigla sam se na laktove. Očima sam probadala tamu, ali nisam mogla razaznati ništa osim ulaza u spavaću sobu. Bio je gotovo neprimjetno osvijet-ljen svjetlom koje je dolazilo negdje otpozadi. Širila ga je neka naprava s blještavim brojčani-kom. No, na ulazu u sobu nije bilo siluete.
Ohrabrena tom činjenicom, podigla sam lijevu nogu s kreveta i polako pokušala naslijepo napipati pod. U tom je trenutku nečija sjena preletjela preko ulaznih vrata i noga mi je ostala visjeti u zraku, ukočivši mi mišiće u katatoničnom strahu.
Gotovo je, pomislila sam. Ubit će me u krevetu! Nitko mi ne može pomoći! Četiri policajca su vani, i nemaju pojma što se ovdje događa! Sjetila sam se svih drugih žena, njihovih kostiju, njihovih lica, njihovih rasporenih tijela. Sjetila sam se gume za odčepljivanje i kipića. Ne! Povrištao je glas u mojoj glavi. Ne i ja! Molim te! Ne i ja! Koliko sam puta mogla zavrištati dok me ne zaskoči i utiša jednim potezom oštrice preko grla? Dovoljno da obavijestim policiju koja čeka ispred zgrade?
Oči su mi luđački jurile lijevo-desno. Osjećala sam se poput životinje zarobljene u zamku. Na ulazu u spavaću sobu stajala je velika, tamna nahrupina. Obris ljudskog tijela. Ležala sam bez riječi, nepokretna, u nemogućnosti da kriknem posljednji put.
Figura je oklijevala, kao da je nesigurna što joj je činiti. Nisam mogla prepoznati crte lica, tek obris tijela uramljen ulaznim vratima, jedinim ulazom u prostoriju. Jedinim izlazom! Bože! Zašto nemam pištolj?
Sekunde su sporo prolazile jedna za drugom. Možda me nije mogao prepoznati kako ležim na rubu kreveta. Možda je soba izgledala prazna s vrata. Imam li bateriju? Radi li prekidač na zidu?
Mozak mi se iznenada probudio iz stanja paralize. Što su nas ono poučili na tečaju samoob-rane? Potrči ako možeš! Ne mogu. Ako ste natjerani u škripac, borite se svim snagama! Grizite! Zabijte palce u protivnikove oči! Udarite ga nogom! Ozlijedite ga! Prvo pravilo: Ne dozvolite mu da Vas obori! Drugo pravilo: Ne dozvolite mu da Vam prikuje ruke! Da. Iznenadite ga! Ako mogu doći do bilo kojih izlaznih vrata, policajci bi me mogli spasiti!
Lijevim stopalom bila sam gotovo već na podu. Još uvijek ležeći na leđima, pomaknula sam desnu nogu prema rubu kreveta, milimetar po milimetar, balansirajući se na stražnjici. Kad sam spustila obje noge na pod, figura se iznenada trznula i iste sekunde zaslijepilo me svjetlo.
Rukom sam odmah krenula k očima i očajnički se bacila naprijed kako bih ga odbacila na stranu i pobjegla iz sobe. Međutim, desnim sam stopalom zapela za plahtu i strmoglavila se na sag. Brzo sam se okrenula na lijevu stranu i podigla na koljena, okrenuvši se kako bih se suočila s napadačem. Treće pravilo: Nikad ne okreći leđa!
No, on je ostao stajati na drugom kraju sobe, držeći ruku na prekidaču za svjetlo. Samo što je sada imao lice. Lice iskrivljeno nekom unutarnjom mukom koju sam samo mogla nagađati. Meni poznato lice. Moje je lice prvo pokazalo užasnutost, potom olakšanje i na posljetku zbunjenost. Pogledi su nam se sreli i uhvatili ukoštac. Nitko se nije micao. Nitko nije govorio. Gledali smo se sa suprotnih krajeva spavaće sobe.
Onda sam povikala.
– Prokleta bila, Gabby! Glupa pičko! Što radiš? Što sam ti ja skrivila? Pičko jedna! Prokleta pičko!
Sjela sam na pete, spustila ruke na butine i nisam ni pokušala obuzdati suze koje su mi se slijevale niz lice, niti jecaje koji su mi grčili tijelo.

http://www.book-forum.net

15Kathy Reichs – Već su bile mrtve Empty Re: Kathy Reichs – Već su bile mrtve Čet Mar 22, 2012 11:29 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
25. poglavlje

Ljuljala sam se naprijed-nazad. Jecala sam i vrištala. Riječi koje sam izgovarala nisu imale previše smisla, a zahvaljujući jecanju bile su ujedno i nerazumljive. Znala sam da je u pitanju moj glas, ali više ga nisam mogla nadzirati. Iz usta su mi izlazile besmislice.
Ubrzo se jecanje pretvorilo u vrištanje, i potom u prigušeno stenjanje. Posljednji put sam zadrhtala, prestala se ljuljati i konačno usmjerila pogled prema Gabby. I ona je plakala.
Stajala je na drugom kraju sobe. Jednu ruku je još uvijek držala na prekidaču za svjetlo, a drugu na prsima. Prsti su joj se trzali, a grudni koš podizao sa svakim uzdahom. Niz obraze slijevale su joj se suze. Tiho je jecala. Da nije bilo ruke koja se grčevito držala prekidača, čovjek bi pomislio da se potpuno ukipila.
– Gabby? – Željela sam reći, no ostala sam bez glasa te se začuo tek drugi slog.
Oštro je kimnula glavom i dreadlocksi su poskočili. Lice joj je bilo boje pepela. Proizvodila je čudne zvukove. Učinilo mi se kao da istodobno cucla i pokušava uvući suze. Nije mogla govoriti.
– Zaboga, Gabby! Jesi li poludjela? – prošaptala sam, posve se sabravši. – Što radiš ovdje? Zašto me nisi nazvala?
Dvoumila se na koje će pitanje odgovoriti, a onda je odabrala prvo.
– Trebala sam... popričati s tobom.
Gledala sam je bez riječi. Nisam li je pokušavala pronaći već tri tjedna? Nije li me tri tjedna izbjegavala? A onda je jednog dana, u četiri i trideset ujutro jednostavno odlučila provaliti u moj stan i postarati me za najmanje deset godina.
– Kako si uspjela ući?
– Još uvijek imam ključ. – Ponovno je zajecala, ali ovaj put tiše i sporije. – Još od prošlog ljeta.
Maknula je drhtavu ruku s prekidača za svjetlo i pokazala ključić koji joj je visio na lančiću.
Osjetila sam kako me hvata bijes, no bila sam preumorna i nisam eksplodirala.
– Ne večeras, Gabby.
– Tempe, ja...
Dobacila sam joj pogled koji ju je trebao ušutkati na licu mjesta. Njezine su me oči zbunjeno preklinjale.
– Tempe, ne mogu ići kući.
Bile su tamne i okrugle. Stajala je ukočeno i nepomično, podsjećajući me na antilopu izdvo-jenu iz stada i stjeranu u škripac. Doduše, jednu vrlo veliku i prestravljenu antilopu.
Ustala sam bez riječi, uzela ručnike i posteljinu iz ormara u hodniku te ih odložila na krevet u sobi za goste.
– Pričat ćemo ujutro, Gabby.
– Tempe, ja...
– Ujutro.
Dok me polako savladavao san, učinilo mi se da sam je čula kako nekoga zove. Nije važno. Sutra.

I pričale smo. Satima i satima. Uz zdjelice kukuruznih pahuljica i tanjure špageta. Ispijajući litre capuccina. Pričale smo sklupčane na kauču. Pričale smo za dugih šetnji uzduž ulice Ste. Catherine. Bio je to vikend ispunjenim riječima, a većina ih je dolazila iz njezinih usta. U početku sam bila uvjerena da je doživjela živčani slom, no u nedjelju navečer nisam više bila tako sigurna.
Ekipa za očevid došla je u kasno nedjeljno jutro. Iz poštovanja prema meni najavili su se telefonom i potom pristigli bez ikakve pompe. Obavili su svoj posao brzo i učinkovito, te prihvatili Gabbyno prisustvo kao normalni slijed događaja. Nakon noći ispunjene strahom očigledno mi je bila potrebna prijateljičina podrška. Spomenula sam joj uljeza u dvorištu, ali sam izostavila glavu iz cijele priče. Već ju je dovoljno stvari mučilo. Tim mi je na odlasku uputio nekoliko utješnih riječi. – Ne brinite, doktorice Brennan! Uhvatit ćemo tog seronju! Držite se!
Gabby se nalazila u jednako mučnoj situaciji. Nekdašnji doušnik počeo ju je uhoditi. Pratio ju je kamo god je išla. Ponekad bi ga vidjela na klupi u parku, ponekad bi je slijedio niz ulicu, a noću bi se obično motao oko bulevara St. Laurent. Iako je odbijala pričati s njim, neprestano bi izranjao. Doduše, držao bi se uvijek na pristojnoj udaljenosti, ali nikad je nije ispuštao iz vida. Dvaput je pomislila da joj je bio u stanu.
Upitala sam je: – Gabby, jesi li sigurna? – Iako sam zapravo vjerovala da gubi razum.
– Je li ti ukrao nešto?
– Ne. Bar mislim da nije. Nisam primijetila da nešto nedostaje. Ali znam da mi je prekopao stvari. Znaš da se to može osjetiti. Nije ništa ukrao, ali stvari su bile nekako... pomaknute. Nekako zarotirane na svom uobičajenom mjestu.
– Zašto nisi odgovorila na moje pozive?
– Prestala sam se javljati na telefon. Zvonio je dvanaest puta dnevno. U početku sam podiza-la slušalicu, ali nitko mi se ne bi javio. Isto bi bilo i sa automatskom sekretaricom. Mnogo puta netko bi jednostavno prekinuo vezu. Stoga sam ga prestala koristiti.
– Zašto me nisi nazvala?
– I što bih ti rekla? Da me netko prati? Da sam od sebe napravila žrtvu? Da ne znam uprav-ljati svojim životom? Vjerovala sam da će izgubiti zanimanje ako se budem ophodila prema njemu kao prema najobičnijem crvu, što zapravo i jest. Odmigoljit će i začahuriti se negdje drugdje.
Izgledala je izmučeno.
– I znala sam što ćeš mi reći. Gubiš se, Gabby. Dozvoljavaš paranoji da upravlja tobom, Gabby. Treba ti pomoć, Gabby.
Sjetila sam se kako smo završile posljednji telefonski razgovor i uhvatila me grižnja savjesti. Bila je u pravu.
– Mogla si nazvati policiju. Dali bi ti nekakvu zaštitu. – Čak ni ja nisam vjerovala vlastitim riječima.
– Kako da ne. – I onda mi je ispričala što se dogodilo u petak navečer.
– Došla sam doma oko pola četiri ujutro i znala sam da mi je netko bio u stanu. Kad sam izlazila te večeri, odlučila sam isprobati onaj trik s niti, i stavila sam je preko zasuna. Kad sam na povratku uočila da je više nema, totalno sam poludjela! Bila sam prilično dobro raspoložena jer ga nisam vidjela cijelu noć. I još nešto. Netom prije toga promijenila sam sve brave, tako da sam se prvi put nakon nekoliko mjeseci konačno počela osjećati sigurno u stanu. No, kad sam pronašla nit na podu, jednostavno sam puknula. Nisam mogla vjerovati da je ponovno uspio ući. Nisam znala je li još uvijek unutra i nisam željela saznati! Jednostavno sam izjurila van i došla do tebe!
Malo-pomalo, prepričala mi je svoja posljednja tri tjedna i događaje koji su je zadesili, izno-seći ih onako kako su joj padali na pamet. Dok joj se tijekom vikenda priča polako razmotava-la, moj je mozak povezivao razdvojene epizode kronološkim redoslijedom. Iako muškarac koji ju je uznemiravao nije bio otvoreno nasilan, uočila sam kako postaje sve odvažniji. U nedjelju sam u potpunosti dijelila njezin strah.
Odlučile smo da će ostati sa mnom do daljnjega, iako nisam bila sigurna koliko je moj stan zapravo siguran. U subotu kasno navečer Ryan je nazvao kako bi me izvijestio da će policijska kola nastaviti nadgledati zgradu još u ponedjeljak. Kimnula bih im svaki put kad smo odlazile u šetnju. Gabby je mislila da su se pojavili zbog uljeza koji je provalio u dvorište. Nisam imala namjeru razuvjeravati je. Nisam joj mogla oduzeti novostečeni osjećaj sigurnosti. Morala sam joj davati podršku.
Predložila sam da obavijestimo policiju u vezi tipa koji je uhodi, ali ona je to oštro odbila, bojeći se da će njihovo uplitanje dovesti cure u neugodan položaj. Nagađala sam da se ujedno boji kako će na taj način izgubiti njihovo povjerenje. Nevoljko sam se složila.
U ponedjeljak sam je ostavila i otišla na posao. Planirala je pokupiti neke stvari iz svog stana. Pristala je da neko vrijeme neće odlaziti do cura. Namjeravala je provesti vrijeme u pisanju, a za to su joj bili potrebni laptop i dokumenti.
Prošlo je devet kad sam stigla u ured. Ryan je već zvao. Zapisana poruka glasila je: «Imamo ime. A.R.» Kad sam ga nazvala, nije bio u uredu, te sam otišla u histološki laboratorij kako bih provjerila u kakvom je stanju moj suvenir iz dvorišta.
Glava se sušila na pultu. Bila je očišćena i obilježena. Mekanog tkiva nije ni bilo i nije ju bilo potrebno prokuhati. Izgledala je poput tisuće drugih lubanja. Imala je prazne očne duplje i jasno ispisan broj pod kojim je zaprimljena u Zavod za sudsku medicinu. Buljila sam u nju, prisjećajući se stravičnog osjećaja koji je pobudila u meni tri noći ranije.
– Lokacija. Lokacija. Lokacija. – rekla sam praznom laboratoriju.
– Molim?
Nisam čula Denisa kad je ušao.
– Oui?
– Našu reakciju ne uvjetuje zapravo nešto, koliko mjesto gdje se nalazi.
Upitno me pogledao.
– Nema veze. Uzeli ste uzorke tla prije no što ste je oprali?
– Oui. – Podigao je i pokazao mi dvije male tube.
– Hajdemo ih pregledati.
Zakimao je glavom.
– Jesu li rendgenske slike gotove?
– Oui. Upravo sam ih predao doktoru Bergeronu.
– Došao je iako je ponedjeljak?
– Odlazi na odmor na dva tjedna i došao je završiti neke izvještaje.
– I nije mu najsretniji dan. – Stavila sam lubanju u plastičnu vreću. – Ryan misli da zna tko je u pitanju.
– Ah, oui? – Podigao je obrve.
– Mora da je ustao u cik zore. Poruku mi je prenio dežurni od sinoć.
– Za kostur iz St. Lamberta, ili za ovog Vašeg frenda?
Ukazao je na lubanju. Navodno se već pročulo što se dogodilo.
– Možda za oboje. Javit ću Vam.
Nastavila sam prema uredu i zaustavila se na vratima Bergeronova ureda. Već je pričao s Ryanom koji je navodno pronašao nekoga među nestalim osobama tko odgovara opisu. Na osnovu toga zatražio je «mandat du coroner» za podizanje predsmrtnih dokumenata i otišao po njih.
– Znate li što o njoj?
– Rien. – Ništa.
– Bit ću gotova s lubanjom prije ručka. Ako Vam bude potrebna, samo svratite.

Iduća sam dva sata provela utvrđujući spol, rasnu pripadnost i starosnu dob lubanje. Proučila sam crte lica i prostor u lubanji gdje se nekoć nalazio mozak, izvršila mjerenja te potom kompjuterski usporedila glavna obilježja s već unesenim podacima. Računalo se složilo sa mnom. Lubanja doista pripada bjelkinji. Upravo kao i kostur koji smo pronašli u St. Lambertu.
No, uopće nije bilo lako odrediti starosnu dob. Mogla sam tek provjeriti jesu li spojevi kosti-ju lubanje srasli ili ne, a to je zloglasno nepouzdan način utvrđivanja životne dobi. Računalo mi ovaj put nije moglo pomoći. Procjenjivala sam da je u trenutku smrti žrtva bila dobi između kasnih dvadesetih i sredine tridesetih. Možda joj je čak bilo i četrdeset. Ponovno se to poklapa-lo s kostima pronađenim u St. Lambertu.
Potražila sam druge podudarnosti. Cjelokupna veličina. Robusnost mišićnih veza. Stupanj upalnih promjena zglobova. Stanje u kojem se nalaze kosti. Njihova očuvanost. Sve se poduda-ralo. Bila sam uvjerena da je u pitanju glava kostura koji smo pronašli u blizini manastira St. Bernard, no trebalo mi je još podataka. Okrenula sam lubanju i proučila njezinu bazu.
Niz dubokih ureza presijecao je zatiljnu kost u blizini mjesta na kojem se lubanja naslanja na kralježnicu. Urezi su u presjeku bili u obliku slova V. Kretali su se odozgo nadolje, slijedeći konturu kosti. Pod svjetlom povećala nalikovali su tragovima koje sam otkrila na velikim kostima. No, željela sam biti sigurna.
Vratila sam lubanju natrag u histološki laboratorij, postavila je tik do mikroskopa i potom izvadila bezglavi kostur. Izdvojila sam šesti vratni kralježak, stavila ga ispod mikroskopa i ponovno pregledala ureze koje sam opisala prethodni tjedan. Nakon toga prebacila sam se na lubanju, usredotočujući se na duboke rezove koji su iscrtavali njezin stražnji i bazalni dio. Tragovi su bili istovjetni, a njihov obris i dimenzije u presjeku savršeno su se poklapali.
– Grace Damas.
Ugasila sam svjetlo povećala i okrenula se prema glasu.
– Oui?
– Grace Damas – ponovio je Bergeron. – Stara trideset dvije godine. Ryan je rekao da je nestala u veljači 1992.
Izračunala sam. Prije dvije godine i četiri mjeseca. – Odgovara. Još nešto?
– Nisam pitao. Ryan je rekao da će svratiti nakon ručka. Traži još nešto drugo.
– Zna li da smo je uspjeli identificirati?
– Još ne. Upravo sam završio. – Pogledao je u kosti. – Jeste li našli što god?
– Podudaraju se. Želim vidjeti što će ljudi iz «dokaza» reći za uzorke zemlje. Možda može-mo izvući nešto. Uvjerena sam da je riječ o istoj osobi, jer su čak i tragovi ureza istovjetni. Da bar imam kralješke gornjeg dijela vrata. No, nije neophodno.
Grace Damas. Tijekom ručka njezino mi je ime odjekivalo glavom. Grace Damas. Broj pet. Ili ne? Koliko ćemo ih još pronaći? Ime svake žrtve usjeklo mi se u mozak poput vrućeg željeza. Morisette-Champouxova. Trottierova. Gagnonova. Adkinsova. Sad još jedna. Damaso-va.
U jedan i trideset Ryan se pojavio u mojem uredu. Bergeron ga je već izvijestio kome pripa-da pronađena lubanja. Rekla sam mu da je Grace Damas ujedno i vlasnik pronađenog kostura.
– Što znate o njoj? – upitala sam ga.
– Bile su joj trideset dvije godine. Imala je troje djece.
– Isuse.
– Bila je dobra majka. Vjerna supruga. Aktivna u crkvi. – Bacio je pogled na zabilješke. – Crkva St. Demetrius, u ulici Hutchinson, blizu križanja avenije du Parc i Fairmont. Ispratila je djecu u školu jednog jutra, i nikad je više nisu vidjeli.
– A suprug?
– Izgleda da je čist.
– Je li imala ljubavnika?
Slegnuo je ramenima. – U pitanju je izuzetno tradicionalna grčka obitelj. Ako se o tim stva-rima ne priča, onda one jednostavno ne mogu biti istina. Bila je dobra djevojka. Živjela je za svog supruga. Podigli su joj jebeno svetište u dnevnoj sobi. – Ponovno je slegnuo ramenima. – Možda je bila svetica, a možda ne. Nećemo to nikad saznati od njezine mamice ili mužića. Drže jezik za zubima. Ako samo spomenete temu ljubakanja, ušute i isključe se.
Rekla sam mu za tragove ureza.
– Isti kao i kod Trottierove. I Gagnonove.
– Hm.
– Šake su odrezane kao u slučaju Morisette-Champouxove i Gagnonove. Trottierovoj je bila odrezana jedna šaka.
– Hm.
Kad je otišao, uključila sam kompjutor i izvukla svoju tabelu. Izbrisala sam riječ “nepozna-ta” iz jednog stupca i utipkala Grace Damas. Potom sam unijela oskudne informacije koje mi je Ryan naveo o njoj. U posebnom sam dokumentu ukratko navela sve podatke kojima sam raspolagala za svaki pojedini slučaj. Poredala sam ih prema datumu smrti.
Grace Damas nestala je u veljači 1992. Bile su joj trideset dvije godine. Bila je udata i majka troje djece. Živjela je u sjeveroistočnom dijelu grada poznatom kao Parc Extension. Tijelo joj je raskomadano i plitko zakopano na zemljištu manastira St. Bernard u gradu St. Lambert. Pronađena je u lipnju 1994. godine. Njezina se glava pojavila u mojem vrtu nekoliko dana kasnije. Uzrok smrti je nepoznat.
Francine Morisette-Champoux bila je pretučena i ubijena u siječnju 1993. godine. Bilo joj je četrdeset sedam godina. Tijelo joj je pronađeno sat vremena kasnije, u etažnom stanu u kojem je živjela sa suprugom, južno od središta grada. Ubojica joj je rasporio trbuh, odrezao joj desnu šaku i ugurao nož u vaginu.
Chantalle Trottier nestala je u listopadu 1993. godine. Bilo joj je šesnaest godina. Živjela je s majkom u neposrednoj blizini otoka, u gradiću Ste. Anne-de-Bellevue. Bila je pretučena, zadavljena i raskomadana. Desna šaka odsječena joj je djelomično, a lijeva u potpunosti. Tijelo joj je pronađeno dva dana kasnije u St. Jeromeu.
Isabelle Gagnon nestala je u travnju 1994. godine. Živjela je s bratom u ulici St. Edouard. U lipnju ove godine njezino je raskomadano tijelo pronađeno na posjedu Velikog sjemeništa u središtu grada. Iako je nemoguće utvrditi uzrok smrti, tragovi na njezinim kostima ukazuju da je raskomadana, te da joj je trbuh rasporen. Ubojica joj je također odrezao šake, a u vaginu joj ugurao gumu za odčepljivanje slivnika. Bile su joj dvadeset i tri godine.
Margaret Adkins ubijena je 23. lipnja, prije nešto više od tjedan dana. Bile su joj dvadeset četiri godine. Imala je sina i živjela je sa suprugom. Izmlaćena je na mrtvo. Trbuh joj je rasporen, a jedna dojka odrezana i ugurana u usta. Metalni kipić uguran joj je u vaginu.
Claudel je bio u pravu. Ne postoji isti «modus operandi». Sve su žene bile pretučene, ali Morisette-Champouxova ujedno je i ubijena hicem. S druge strane, Trottierova je bila zadavlje-na, a Adkinsova izmlaćena. K vragu, za Damasovu i Gagnonovu čak ni nemamo uzrok smrti!
Neprestano sam iščitavala kakve su im okrutnosti počinjene. Istina, postojale su različitosti, ali postojala je i sličnost. Sadistička okrutnost i sakaćenje. Mora u pitanju biti ista osoba. Isto čudovište. Damasova, Gagnonova i Trottierova bile su raskomadane i odbačene u plastičnim vrećama. Trbusi su im bili rasporeni. Gagnonovoj i Trottierovoj odsječene su šake. Morisette-Champouxova bila je izrezana. Odsječena joj je jedna šaka, ali tijelo joj nije raskomadano. Adkinsovoj, Gagnonovoj i Morisette-Champouxovoj u vaginu je uguran strani predmet. Drugima pak nije. Adkinsovoj je odsječena jedna dojka. Nijedna druga nije bila tako unakaže-na. Ili možda ipak jesu? Nije preostalo previše Damasove i Gagnonove kako bi se to moglo utvrditi.
Buljila sam u ekran. Mora postojati veza, rekla sam si. Zašto je ne mogu vidjeti? Što ih po-vezuje? Zašto baš ove žene? Različite su dobi. Nije to u pitanju. Sve su bjelkinje. I što onda? Pola Kanade je bijele boje kože. Neke govore francuski, neke engleski, a jedna ujedno i grčki. Neke su bile udate, druge neudate. Jedan od njih nije bila crkveno vjenčana. Odaberi drugu kategoriju. Pokušajmo s lokacijama.
Izvadila sam mapu i zacrtala mjesto na kojem je pronađeno svako tijelo. Sad je njihov raspo-red bio još besmisleniji, nego kad sam to učinila s Ryanom. Pet točaka bilo je raspršeno preko cijele karte. Pokušala sam potom ucrtati lokaciju njihova doma. Šarenilo pribadača podsjetilo me na nabacanu boju apstraktnih umjetničkih slika. Ne postoji zajednički obrazac.
Što si očekivala, Brennanice, da ćeš dobiti strelicu koja će ukazivati na aveniju Sherbrooke? Zaboravi na lokacije. Pokušaj s datumima.
Provjerila sam datume. Damas je bila prva. Umrla je početkom 1992. godine Izvela sam računicu u glavi. Jedanaest mjeseci između Damasove i Morisette-Champouxove. Devet mjeseci kasnije Trottierova. Šest mjeseci potom Gagnonova. Između Gagnonove i Adkinsono-ve dva mjeseca razlike.
Intervali su sve kraći i kraći. To znači da ubojica postaje sve odvažniji, ili da sve više žudi za krvlju. Zapitala sam se na što to upućuje i iste sekunde srce mi je mahnito zalupalo. Preko tjedan dana prošlo je otkad je umrla Margaret Adkins.

26. poglavlje

Osjećala sam se zarobljena u vlastitoj koži. Bila sam zabrinuta i isfrustrirana. Vizije koje sam proživljavala mučile su me, a nisam ih se mogla osloboditi. Gledala sam kroz prozor kako se papirnati omot bombona poigrava na vjetru neprestano mijenjajući smjer.
Taj komadić papira, to si ti, Brennanice. Ne možeš upravljati svojom sudbinom, a kako ćeš tek tuđom? Ništa nisu saznali o St. Jacquesu, niti o osobi koja ti je ostavila lubanju u dvorištu. Gabbyn luđak još uvijek se šeće po vani. Claudel je vjerojatno u pravu što pokreće žalbu protiv tebe. Kći će ti napustiti školovanje. Uz sve to, pet mrtvih žena žive u tvojoj glavi, a sudeći prema tome kako se istraga razvija, uskoro će im se pridružiti šesta ili sedma.
Pogledala sam na sat. 14:15. Nisam mogla biti ni minutu više u uredu. Morala sam nešto učiniti.
Ali što?
Bacila sam pogled na Ryanovo policijsko izvješće i istog mi je trenutka nešto palo na pamet.
Pobijesnit će, rekla sam si.
Da.
Otvorila sam ga i prelistala dok nisam naišla na adresu koja mi je bila potrebna. Ponovno sam izvukla tabelu na monitoru. Sve su adrese bile tu, zajedno s telefonskim brojevima.
Bilo bi ti bolje da odeš u teretanu i izbaciš te frustracije iz sebe.
Da.
Ako se nastaviš igrati privatnog detektiva, nikad nećeš riješiti problem s Claudelom.
Ne.
A možda ćeš izgubiti i Ryanovu podršku.
Istina.
I što onda?
Isprintala sam podatke sa zaslona ekrana, donijela odluku i okrenula broj. Nakon trećeg zvona javio se muški glas. Bio je iznenađen, ali je pristao primiti me. Zgrabila sam torbicu i izjurila na sunce.
Ponovno je bilo vruće. Zrak je bio toliko zasićen vlagom da sam imala osjećaj kako bih mogla prstom u njemu upisati svoje inicijale. Zasljepljujuće sunčeve zrake lomile su se u pari i širile u svim smjerovima poput plašta. Vozila sam se prema kući u kojoj je Francine Morisette-Champoux živjela sa svojim suprugom. Odabrala sam njezin slučaj samo zato što je živjela blizu središta grada, ni deset minuta od mojeg stana. Ako mi ne uspije, bar sam blizu kući.
Pronašla sam adresu i parkirala se. Uzduž ulice nizale su se kuće od cigle. Svaka je imala željezni balkon, podzemnu garažu i ulazna vrata jarkih boja.
Za razliku od većine općina u Montrealu, ova općina još nije dobila na ugledu. Pokriva pre-dio gdje su nekoć stajali vlakovi kanadske željeznice koji se preobrazio u vrijeme obnove grada. Tračnice i kolibe s oruđem nadomjestile su kuće za stanovanje, roštilji i stabljike domaće uzgajane rajčice. Novonastala četvrt uredna je i u njoj živi srednja klasa koja, nažalost, pati od krize identiteta. Naime, sama četvrt je smještena preblizu samom središtu grada i ne može se stoga istinski nazivati predgrađem. No, isto tako, nalazi se milimetar izvan granica modernog središta grada. Četvrt sama po sebi nije stara, ali nije niti nova. Funkcionalna je i prikladna za život, ali joj nedostaju «specifične čari».
Pozvonila sam i pričekala. Miris svježe pokošene trave i smeća ispunjavao je vrući zrak. Dvije kuće dalje raspršivač je zalijevao sićušnu tratinu. Uređaj za klimu brujao je svojim životom, gotovo se nadmećući s ravnomjernim pucketanjem raspršivača vode.
Kad je otvorio vrata, sjetila sam se beba s reklama za dječje proizvode. Bio je njihova odras-la verzija. Kosa mu je bila plava i prorijeđena sa strane, a s prednje strane pak kovrčava i padala na čelo. Obrazi i brada bili su mu zaobljeni i mesnati, a nos kratak i prćast. Bio je velik. Uočila sam da se još uvijek nije prepustio debljanju, ali se, bez sumnje, kretao u tom smjeru. Iako su vani bila trideset i dva stupnja, nosio je traperice i gornji dio trenirke na kojoj je pisalo «Calgary Stampede – 1985».
– Gospodine Champoux, ja sam...
Širom je otvorio vrata i zakoračio unatrag, ni ne pogledavši osobnu iskaznicu koju sam iz-vadila kako bih se predstavila. Krenula sam za njim kroz usko predvorje i završila u maloj dnevnoj sobi. S jedne strane zida nalazili su se akvariji. Zahvaljujući njima, soba je poprimila jezovitu plavozelenu boju. Na drugom kraju prostorije ugledala sam pult na kojemu su bile nagomilane mreže, kutije hrane i sve druge sitnice za ribe. Rebrasta vrata vodila su u kuhinju. Prepoznala sam radnu površinu nasred kuhinje i istog trenutka okrenula glavu.
Gospodin Champoux mi je oslobodio mjesto na sofi, a sam se spustio u naslonjač.
– Gospodine Champoux – započela sam – Ja sam doktorica Brennan iz Zavoda za sudsku medicinu.
Tu sam se zaustavila, nadajući se da ću izbjeći dodatna objašnjenja o svojoj funkciji u cijeloj istrazi. Ako me zatraži da mu pojasnim, neću to moći učiniti.
– Jeste li pronašli nešto? Ja... Toliko je to davno bilo da se više ni ne želim prisjećati. – Pri-čao je gledajući u parket. – Francine je umrla prije godinu i po, a vi mi se, ljudi, niste javili preko godinu dana.
Zapitala sam se s kim me točno povezuje.
– Na toliko sam pitanja morao odgovoriti i pričao sam s toliko ljudi. Mrtvozornikom. Poli-cajcima. Novinarima. Čak sam unajmio i privatnog detektiva. Stvarno sam želio uhvatiti tog tipa. No, ništa nije pomoglo. Nikad nisu našli nikakav trag. Navodno ju je ubio za manje od sat vremena, znate. Mrtvozornik je rekao da je tijelo još uvijek bilo toplo. Ubio mi je suprugu, izašao iz stana i nestao bez traga. – Odmahnuo je glavom s nevjericom. – Jeste li konačno otkrili nešto?
U njegovu sam pogledu uočila strepnju i nadu. Uhvatila me grižnja savjesti.
– Ne, gospodine Champoux, zapravo nismo. – Osim pretpostavke da je beštija možda pobila još četiri žene. – Želim jednostavno proći nekoliko detalja i provjeriti nismo li što previdjeli.
Pogled prepun nade zamijenila je rezignacija. Naslonio se i pričekao.
– Vaša je supruga bila stručnjak za ishranu?
Zakimao je glavom.
– Gdje je radila?
– Zapravo, svugdje. Plaćao ju je MAS, ali svakog dana mogla je raditi na drugom mjestu.
– MAS?
– Ministère des Affaires Sociales.
– Selila se?
– Posao joj je bio savjetovati prehrambene udruge, većinom useljeničke skupine, kako ku-povati hranu. Pomagala bi im oko zajedničkih kuhinja, pa bi ih podučavala kako mogu spraviti što god žele jesti, a da pritom bude jeftino i zdravo. Pomagala bi im da nabave proizvode, meso i druge stvari. Obično u velikim količinama. Uvijek bi posjećivala kuhinje kako bi se uvjerila da rade bez problema.
– Gdje su se nalazile te kuhinje?
– U svim dijelovima grada. Parc Extension. Côte des Neiges. U ulici St. Henri. U Maloj Burgundiji.
– Koliko je dugo radila za ministarstvo?
– Možda šest-sedam godina. Prije toga je radila u općoj bolnici. Tamo je imala bolje radno vrijeme.
– Je li uživala u poslu?
– O, da, obožavala ga je. – Riječi su mu na trenutak zastale u grlu.
– Je li radila tek povremeno?
– Ne, radila je redovito. Radila je cijele dane. Ujutro. Navečer. Vikendom. Kad god bi se pojavio problem, Francine ga je trebala srediti. – Stisnuo je čeljusne mišiće i potom ih opustio.
– Jeste li imali nesuglasica sa suprugom u vezi njezina posla?
Na trenutak je ušutio, a onda odgovorio: – Želio sam je više viđati. Bilo mi je žao što nije ostala raditi u bolnici.
– Čime se vi bavite, gospodine Champoux?
– Ja sam inžinjer građevinarstva. Gradim. Samo što nitko ne želi baš graditi u posljednje vrijeme. – Tužno se nasmiješio i nagnuo glavu na jednu stranu. – Otpustili su me kao tehnološ-ki višak. – Upotrijebio je englesku inačicu.
– Žao mi je.
– Znate li kamo je vaša žena trebala ići onog dana kad je ubijena?
Odmahnuo je glavom. – Gotovo se uopće nismo vidjeli taj tjedan. U jednoj od njezinih ku-hinja izbio je požar i provela je tamo cijeli dan i noć. Možda se ponovno vraćala tamo tog dana, a možda je bila na putu u neku drugu kuhinju. Koliko ja znam, nije vodila nikakav dnevnik ili zapisnik. Bar nisu ništa pronašli u njezinu uredu, a ni ja nisam ni na što naišao. Pričala je kako će se ići ošišati. K vragu, možda je išla k frizeru!
Tužno me pogledao.
– Znate li kako se osjećam zbog toga? Ne znam ni što mi je supruga planirala učiniti na dan kad je ubijena!
Iz pozadine je dopirao nježni žubor vode koja je cirkulirala u akvarijima.
– Je li vam spomenula nešto neobično? Čudne telefonske pozive? Stranca na vratima? – Sjetila sam se Gabby. – Nekoga na koga je naletjela na ulici?
Ponovno je odmahnuo glavom.
– Bi li vam spomenula takvo što?
– Vjerojatno bi spomenula da smo pričali. No, zaista nismo imali vremena tih posljednjih nekoliko dana.
Promijenila sam pristup.
– Bio je siječanj. Bilo je hladno. Vrata i prozori trebali su biti zatvoreni. Je li vaša supruga imala običaj držati ih zatvorenima?
– Da. Nije joj se nikad sviđalo živjeti ovdje. Nije joj se sviđalo što smo tako blizu ulice. Ja sam je nagovorio da kupimo ovu kuću, ali njoj su se više sviđali neboderi koje su imale protuprovalne alarme ili čuvare. Ovdje se može naletjeti na stvarno ljigave tipove, i ona se uvijek osjećala pomalo nelagodno zbog toga. Zato smo se odlučili odseliti. Svidjelo joj se što je kuća prostrana. Svidjelo joj se i stražnje dvorište, ali zapravo se nikad nije priviknula. Posao ju je znao odvesti u neka područja koja nisu bila bezopasna, i kad god bi se vratila kući, željela se osjećati sigurno. Nedodirljivo. To mi je govorila. Nedodirljivo. Razumijete što želim reći?
Da. I te kako.
– Kad ste posljednji put vidjeli svoju suprugu, gospodine Champoux?
Duboko je udahnuo. – Ubijena je u utorak. Noć prije toga radila je dokasna zbog požara, tako da sam već spavao kad se vratila kući.
Oborio je glavu i ponovno se zagledao u parket. Obrazi su mu bili prošarani mrežom kapila-ra.
– Došla je u krevet pričajući mi o silnim događajima koji su se zbili tog dana, pokušavajući mi reći gdje je sve bila i što je sve radila. No, nisam je želio slušati.
Vidjela sam kako mu se prsa podižu i spuštaju.
– Idućeg sam dana ustao poprilično rano i otišao. Čak joj nisam rekao ni doviđenja.
Na trenutak smo oboje ušutjeli.
– To sam učinio i od toga ne mogu pobjeći. Neću dobiti novu priliku.
Podigao je oči i zagledao se u tirkiznu boju akvarija. – Zamjerao sam joj što radi jer ja nisam mogao naći posao. I samo zato sam bio hladan prema njoj. Sad trebam s tim živjeti.
Pokušala sam smisliti odgovor kako bih ga utješila, no on se iznenada okrenuo prema meni. Lice mu je bilo ukočeno i obratio mi se grubljim glasom.
– Otišao sam posjetiti šogora. Našao mi je nekoliko adresa za posao. Bio sam tamo cijelo jutro, a onda sam je pro... Onda sam se vratio kući oko podneva. Već je bila mrtva. Sve su to već provjerili.
– Gospodine Champoux, ja ne pokušavam insinuirati da ste...
– Ne vidim koji je smisao ovoga. Jednostavno samo probavljamo sve što sam već rekao.
Ustao je. Gotov je sa mnom. Otpušta me.
– Žao mi je što sam pobudila bolna sjećanja.
Pogledao me bez riječi, a onda se uputio prema predvorju. Slijedila sam ga.
– Hvala Vam što ste mi posvetili svoje vrijeme, gospodine Champoux. – Uručila sam mu posjetnicu. – Ako se ičega dosjetite, javite mi se, molim Vas.
Zakimao je glavom. Lice mu je poprimilo tup izraz. Izgledao je kao netko tko je doživio tragediju. Bilo je očigledno da ne može zaboraviti posljednje riječi koje je uputio svojoj supruzi, niti način na koji se ophodio s njom. Znao je koliko je to bio tek bijedni i nedovoljno dobar oproštaj. No, može li oproštaj ikad biti dovoljno dobar?
Dok sam odlazila, osjetila sam kako me prati njegov pogled. Iako je vani bilo vruće, iznutra me tresla groznica. Požurila sam do auta.
Razgovor s Champouxom me potresao. Vozeći se kući, postavila sam si tisuću pitanja.
S kojim sam pravom iskopala njegove patnje?
Sjetila sam se njegovih riječi.
Toliko tuge. Jesu li je izazvala moja pitanja?
Ne. Nisam ja projektirala kuću tuge u kojoj sada živi. Sam si je izgradio grižnju savjesti s kojom je prisiljen živjeti.
Grižnju savjesti zbog čega? Zbog toga što je povrijedio svoju ženu?
Ne. Nije to u skladu s njegovim karakterom.
Osjeća grižnju savjesti jer ju je ignorirao. Zato što ju je ostavio s pomišlju da nije važna. Samo zbog toga. Odbio je razgovarati s njom uoči njezine smrti. Okrenuo joj leđa i zaspao. Ujutro joj nije rekao doviđenja. A to sad više nikad ni neće moći učiniti.
Skrenula sam sjeverno u ulicu St. Marc, ulazeći u sjenu nadvožnjaka. Hoće li moja propitki-vanja izvući na površinu tek sjećanja i ponovno izazvati bol, ili će imati i drukčiji učinak?
Mogu li zaista pomoći tamo gdje ni vojska stručnjaka nije uspjela, ili sam se jednostavno bacila u privatnu potragu kako bih nešto dokazala Claudelu?
– Ne!
Udarila sam dlanom o volan.
Ne, do vraga, rekla sam si. To mi nije cilj! Nitko osim mene nije uvjeren da je zločine poči-nio isti ubojica, niti itko vjeruje da će ponovno ubiti. Ako želim spriječiti nove smrti, moram iskopati više činjenica.
Izašla sam iz sjene ponovno na sunce. Umjesto da skrenem istočno, prema kući, prešla sam ulicu Ste. Catherine, vratila se na ulicu du Fort te izašla na autoput 20 West. Lokalni stanovnici zovu ga «dva i dvadeset», ali još nisam uspjela pronaći osobu koja bi mi mogla pojasniti ili locirati navedenu «dvojku».
Izvukla sam se iz grada, bubnjajući nestrpljivo rukama po volanu. Bilo je tri i trideset i pro-met je bio zakrčen kod Turcot Interchangea. Našla sam se na krivom mjestu u krivo vrijeme.

Četrdeset i pet minuta nakon toga ugledala sam Geneviève Trottier kako plijevi rajčice iza kuće blijedozelene boje, koju je nekoć dijelila sa svojom kćeri. Podigla je pogled kad sam se parkirala na prilazu kući i promatrala kako prilazim.
– Oui? – Obratila mi se susretljivo, naslanjajući se na pete i škiljeći u mom smjeru.
Nosila je kratke, svijetložute hlačice i majicu na bretelice koja je bila prevelika za njezine male grudi. Cijelo tijelo sjajilo joj se od znoja, a kosa kovrčala i prijanjala uz lice. Nisam očekivala da će biti tako mlada.
Pojasnila sam joj tko sam i zašto sam došla, i lice joj se istog trenutka smrknulo. Ispočetka se nećkala, a onda je odložila lopaticu i ustala, otresajući zemlju s ruku. Okruživao nas je intenzivan miris rajčice.
– Bolje uđimo unutra – rekla je, oborivši pogled. Poput Champouxa, ni ona nije zatražila pojašnjenje s kojim pravom se raspitujem.
Krenula je preko dvorišta i ja sam je slijedila, mrzeći samu sebe zbog razgovora koji namje-ravam započeti. Gledala sam joj u leđa i ispod pletene tkanine uočila kvrgava ispupčenja na njezinoj kralježnici. Vlati trave zalijepile su se za stražnji dio njezinih nogu i kraj peta.
Kuhinja je bila obasjana poslijepodnevnim suncem. Drvene i porculanske površine blistale su ukazujući na godine brižne njege. Kalanhoje u vrtnim lončićima resile su prozorske daske, a sami prozori bili su uokvireni kariranom, ljetnom tkaninom žute boje. Žute su kvake ukrašavale ormariće i ladice.
– Napravila sam limunadu – rekla je, bacivši se odmah u rutinu. Opustila se u poznatom okrilju.
– Može, hvala vam. Dobro će mi doći.
Sjela sam za izribani drveni stol i promatrala je kako u čašu istiskuje kockice leda iz plastič-ne vrećice i nadodaje limunadu. Donijela je oba pića i uvukla se za stol. Sjela mi je sučelice, ali još je uvijek izbjegavala moj pogled.
– Teško mi je pričati o Chantale – rekla je gledajući u svoju čašu limunade.
– Razumijem i doista mi je žao što je do toga došlo. Kako se držite?
– Neke mi je dane lakše, neke teže.
Prekrižila je ruke i ukočila se. Iskočila su joj mršava ramena.
– Jeste li došli kako biste mi nešto rekli?
– Nažalost, ne, gospođo Trottier. I zapravo nemam nikakvih posebnih pitanja za vas. Pomis-lila sam da ste se možda nečega prisjetili, možda nešto što prije niste smatrali važnim?
Oči su joj još uvijek bile prikovane za limunadu. Izvana je dopro lavež psa.
– Jeste li se ičega dosjetili otkad ste posljednji put pričali s inspektorima? Neke sitnice u vezi dana kad je Chantale nestala?
Nije bilo odgovora. Zrak u kuhinji bio je vruć i ispunjen vlagom. Gotovo je neprimjetno mirisao na sredstvo za čišćenje s mirisom limuna.
– Znam da Vam je ovo mučno, ali doista nam je potrebna vaša pomoć ako se uopće želimo nadati pronaći vašu kćer. Je li Vas nešto možda mučilo? Jeste li o nečemu razmišljali?
– Svađale smo se.
Ponovno grižnja savjesti zbog nesređenih odnosa. Želja za opozivom izrečenih riječi. Želja za šansom da se izreknu druge riječi.
– Nije željela jesti. Mislila je da se deblja.
Sve sam to već znala iz policijskog izvješća.
– Nije bila debela. Trebali ste je vidjeti. Bila je predivna. Bilo joj je tek šesnaest. – Konačno je podigla pogled. Dvije suze skliznule su joj s kapaka i otkotrljale se niz obraze. – Kao u onoj engleskoj pjesmi.
– Tako mi je žao – nježno sam odvratila. Sunce se probijalo kroz mrežu na prozorima. – Je li Chantale bila nesretna zbog nečega?
Prstima je stisnula čašu.
– Upravo zato mi i nije jasno zašto se to dogodilo. Naime, bila je toliko jednostavno dijete. Uvijek je bila sretna, puna života i planova. Čak je ni moj razvod nije uzrujao. Podnijela ga je u hodu i nikad nije propustila uživati ni u čemu.
Je li to bila istina ili retrospektivna fantazija? Sjetila sam se da su se Trottierovi razveli kad je Chantale bilo devet godina. Otac joj je živio negdje u gradu.
– Možete li mi reći bilo što u vezi posljednjih nekoliko tjedana? Je li Chantale na neki način promijenila svoju rutinu? Je li primila čudne pozive, ili upoznala nove prijatelje?
Polako je odmahivala glavom, nijekajući svaku opciju. Ne.
– Je li teško sklapala prijateljstva?
Ne.
– Jesu li Vam neki njezini prijatelji bili sumnjivi?
Ne.
– Je li imala dečka?
Ne.
– Je li izlazila van s dečkima?
Ne.
– Je li imala problema u školi?
Ne.
Krasan način ispitivanja. Ne smijem ja pričati. Trebam navesti svjedoka da to čini umjesto mene.
– Je li se što dogodilo tog dana? Tog dana kad je Chantale nestala?
Pogledala me, no nisam mogla ništa pročitati u njezinim očima.
– Možete li mi reći što se dogodilo tog dana?
Skrnula je gutljaj limunade, polako ga progutala i potom oprezno odložila čašu na stol.
– Ustale smo oko šest. Napravila sam doručak. – Toliko je jako stisnula čašu da sam se upla-šila da će prsnuti. – Chantale je otišla u školu. Ona i njezine prijateljice putuju vlakom s obzirom da im je škola u središtu grada. Kažu da je bila na svim satovima. A onda...
Povjetarac je dodirnuo žutu zavjesicu na prozorskom okviru.
– Nikad nije stigla kući.
– Je li imala nekih posebnih planova tog dana?
– Ne.
– Je li obično odmah nakon nastave dolazila kući?
– Da.
– Jeste li je očekivali kod kuće tog dana?
– Ne. Otišla je vidjeti oca.
– Je li to često radila?
– Da. Zašto moram odgovarati na sva ta pitanja? Beskorisno je! Već sam sve to rekla in-spektorima. Zašto moram neprestano ponavljati iste stvari? To nije ni od kakve pomoći. Nije onda pomoglo, a neće ni sada!
Nije odmaknula pogled. Gotovo sam mogla osjetiti njezinu bol.
– Znate što? Dok sam ja ispunjavala obrasce za nestale osobe i odgovarala na pitanja, Chan-tale je već bila mrtva. Ležala je raskomadana na odlagalištu smeća. Već je odavno bila mrtva.
Oborila je glavu i njezina su mršava ramena zadrhtala. Bila je u pravu. Nismo ništa pronašli, i ja sam lovila u mutnom. Ona je pokušavala zakopati patnju, saditi rajčice i nastaviti sa životom, a ja sam je zaskočila i prisilila da je ponovno iskopa.
Budi milostiva! Gubi se!
– U redu je, gospođo Trottier. Ako se ne možete sjetiti pojedinosti, vjerojatno nisu ni važne.
Ostavila sam svoju posjetnicu i ponovila uobičajenu zamolbu. Nazovite me ako se ičega sjetite. No, sumnjala sam da će to učiniti.

Vrata Gabbyne sobe bila su zatvorena kad sam došla kući. Osluhnula sam, ali ništa nisam mogla čuti. Poželjela sam provjeriti je li unutra. No, suzdržala sam se. Zna biti toliko osjetljiva kad je u pitanju njezina privatnost. Uvukla sam se u krevet i pokušala čitati, ali riječi Geneviève Trottier neprestano su mi se vraćale u mislima. Déjà mort. Već je bila mrtva. Champoux je upotrijebio isti izraz. Da. Već su bile mrtve. Njih pet. To je bila zastrašujuća istina. Poput Champouxa i gospođe Trottier, i mene su proganjale misli koje nikako nisam mogla umiriti.

http://www.book-forum.net

16Kathy Reichs – Već su bile mrtve Empty Re: Kathy Reichs – Već su bile mrtve Čet Mar 22, 2012 11:30 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
27. poglavlje

Probudile su me jutarnje vijesti. Bio je 5. srpnja. Provukla sam se kroz Dan nezavisnosti, a da to nisam ni primijetila. Nije bilo pite od jabuka, niti američke himne, niti jedne jedine prskalice. Nekako me ta pomisao oneraspoložila. Svaki američki državljanin, gdje god da bio na zemaljskoj kugli, trebao bi četvrtog srpnja koračati s ponosom. Dopustila sam si da posta-nem kanadski osmatrač američke kulture. No, neće više biti tako. Otići ću na stadion čim se ukaže prva prilika, i navijati za prvi američki bejzbol klub koji bude u posjetu Montrealu.
Otuširala sam se, spravila si kavu i tost, te pažljivo pročitala Gazette. Beskrajna rasprava o separaciji Quebeca. Što će se dogoditi s ekonomijom? S domorocima? Engleskim govornici-ma? Oglasi pod rubrikom «Ponuda» utjelovljavali su opću paniku. Gotovo svatko je prodavao, a gotovo nitko nije ništa kupovao. Možda bih se trebala vratiti u Ameriku. Što sam ovdje ostvarila?
Brennanice. Prestani s tim. Mrzovoljna si zato što moraš odvesti auto na servis.
Istina. Mrzim trčkarati po gradu i obavljati poslove. Mrzim sve pojedinosti života u državi tehnološki orijentirane nacije, i to u posljednjim godinama drugog milenija. Putovnica. Vozač-ka dozvola. Radna dozvola. Porez na osobni dohodak. Cijepljenje protiv bjesnoće. Kemijsko čišćenje. Ugovoreni posjeti zubaru. Papa test. Moj stav: odlaži sve dok možeš. Tog je dana auto trebao ići na servis.
Prava sam Amerikanka što se tiče odnosa prema automobilu. Bez njega se osjećam necjelo-vito, odsječeno i ranjivo. Kako to izbjeći? Što ako ranije poželim otići sa zabave, ili ostati nakon što podzemna prestane voziti? Što ako poželim otići na selo? Prevesti ormar? Moram imati auto. No, s druge strane, nisam predani obožavatelj motornih vozila. Želim auto koji će se upaliti kad okrenem ključ u bravici, auto koji će me odvesti kamo želim, koji će sve to raditi najmanje deset godina i koji pritom neće zahtijevati pretjeranu brigu.
Iz Gabbyne sobe još uvijek ni glasa. Mora da joj je dobro. Spakirala sam stvari i napustila stan.
Odbacila sam auto na servis, i do devet sam već bila u podzemnoj. Jutarnja je gužva prošla i vagon je bio prilično prazan. Bilo mi je dosadno. Odlučila sam čitati oglase. Pogledajte predstavu u kazalištu St. Denis. Poboljšajte svoje poslovne sposobnosti na fakultetu O'Sullivan. Kupite traperice u dućanu Guess, parfem Chanel u dućanu La Baie, a odjeću u boji u Benettonu.
Oči su mi odlutale na plan podzemne željeznice. Šarene linije križale su se poput žica na matičnoj ploči. Bijele točke označavale su stanice.
Pronašla sam rutu kojom sam se kretala na istok. Zelena linija. Ušla sam na stanici Guy-Concordia, a izaći ću na stanici Papineau. Narančasta linija mota se oko planine, idući od sjevera na jug s njezine istočne strane, a istok-zapad ispod zelene linije, i onda opet sjever-jug na zapadnoj strani grada. Žuta se linija odvaja i spušta ispod rijeke, ponovno izbijajući na otoku Ste. Hélène, a završava stanicom Longueuil na južnoj obali. Kod stanice Berri-UQAM naran-časta i žuta linija križaju se sa zelenom, što je vidljivo označeno na planu. Veliko sjecište.
Vlak je bučao probijajući se podzemnim tunelom. Prebrojala sam koliko se još stanica tre-bam voziti. Sedam točkica.
Opet kompulzivna, Brennanice? Želiš li možda oprati ruke?
Oči su mi krenule sjeverno, slijedeći stanice na narančastoj liniji i automatski zamišljajući raznoliki krajolik grada. Berri-UQAM, Sherbrooke, Mount Royal i na posljetku, Jean-Talon. Isabelle Gagnon je živjela u toj četvrti.
Je li?
Potražila sam četvrt Margaret Adkins. Zelena linija. Koja stanica. Pie IX. Prebrojala sam koliko je to stanica udaljeno od stanice Berri-UQAM. Šest stanica prema istoku.
Koliko je bila Gagnonova udaljena? Natrag do narančaste linije. Šest.
Koža mi se odjednom naježila na stražnjem dijelu vrata.
Morisette-Champoux. Stanica Georges-Vanier. Narančasta linija. Šest stanica zapadno od stanice Berri-UQAM.
Isuse!
Trottierova? Ne. Podzemna ne vozi do Ste. Anne-de-Bellevue.
Damasova? Parc Extension. Blizu stanica Laurier i Rosemont. Treća i četvrta stanica od stanice Berri-UQAM.
Zagledala sam se u plan podzemne. Tri žrtve živjele su točno šest stanica od stanice Berri-UQAM. Je li u pitanju slučajnost?
– Papineau – začuo se mehanički glas.
Zgrabila sam stvari i izjurila na platformu.

Deset minuta kasnije otključavala sam vrata ureda kad je iznenada zazvonio telefon.
– Doktorica Brennan.
– Do vraga, što radite, Brennanice?!
– Dobro jutro, Ryane. Kako Vam mogu pomoći?
– Claudel me želi objesiti zbog Vas. Kaže da ste se zaletjeli do obitelji nekih žrtava i terori-zirali ih.
Čekao je da se pobunim, ali odlučila sam se za šutnju.
– Brennanice, branim Vas zato što Vas poštujem, ali vidim što se događa. Zbog vašeg upli-tanja doista bih mogao izgubiti ovaj slučaj!
– Postavila sam im nekoliko pitanja. To nije zakonom zabranjeno. – No, to nije odagnalo njegovu ljutnju.
– Niste nikome rekli da ćete to učiniti! Niste ni s kim surađivali! Jednostavno ste zakucali na vrata! – Čula sam kako uvlači zrak kroz nos. Zacijelo je bijesan.
– Prvo sam nazvala. – Što zapravo i nije bila istina u vezi Geneviève Trottier.
– Niste istražitelj!
– Pristali su da ih posjetim.
– Umislili ste da ste Mickey Spillane. To nije vaš posao!
– Načitani ste, inspektore.
– Isuse, Brennanice, doista mi idete na živce!
U pozadini se čula buka.
– Ovako – nastavio je, primirivši se. – Nemojte me krivo shvatiti. Mislim da ste u redu. Međutim, ovo nije igra i ti ljudi to ne zaslužuju. – Pogodile su me njegove riječi.
– Znam.
– Trottierova je moj slučaj.
– Što se točno radi u vezi vašeg slučaja?
– Bren...
– I u vezi ostalih slučajeva? Kako stoje stvari s njima?
Dobro mi je krenulo.
– Te istrage nikome od Vas nisu baš najvažnija stvar na popisu, Ryane. Francine Morisette-Champoux je bila ubijena prije osamnaest mjeseci. Od Trottierove je prošlo osam mjeseci. Čudnog sam mnijenja da tko god je ubio te žene treba biti priveden i strpan iza rešetaka. Upravo zato me navedeni slučajevi toliko zanimaju. Upravo zato sam otišla i postavila nekoliko pitanja. I što se onda dogodi? Kaže mi se da se ne petljam. A samo zato što gospodin Claudel misli da sam potpuno beskorisna, ti će slučajevi sve više gubiti na važnosti, dok se na posljetku ne uklone s ploče i jednostavno ispare iz vaših glava. Kao što se već dogodilo.
– Ja Vam nisam rekao da se ne petljate.
– Što želite reći, Ryane?
– Koliko sam shvatio, Claudel Vas se želi riješiti, a vi mu se želite osvetiti. Možda ću i ja to htjeti učiniti ako me makne sa slučaja. Jednostavno ne želim da mi ga Vas dvoje sjebete!
– Što to znači?
Nije mi odmah odgovorio.
– Ne kažem da mi nisu potrebne vaše informacije. Želim jednostavno da bude savršeno jasno što je prioritetno u ovoj istrazi.
Uslijedila je duga stanka. U zraku se osjećala napetost.
– Mislim da sam nešto pronašla.
– Što? – Nije očekivao da ću mu to reći.
– Možda sam pronašla vezu.
– Što pokušavate reći? – Glas mu više nije zvučao toliko oštro.
Nisam bila sigurna što pokušavam reći. Možda sam ga samo htjela ušutkati.
– Nađimo se na ručku.
– Bolje Vam je da raspolažete nečim, Brennanice. – Stanka. – Vidimo se u restoranu Antoine's u podne.
Nasreću nisam dobila nove slučajeve i mogla sam odmah prionuti poslu. Do tog trenutka ništa se nije uklapalo, ali možda je podzemna veza koju tražim.
Upalila sam računalo i izvukla tabelu kako bih provjerila adrese. Da. Stanice su bile točne. Izvukla sam mapu i ucrtala ih, upravo kao što smo Ryan i ja učinili s kućnim adresama žrtava. Tri su pribadače tvorile trokut sa stanicom Berri-UQAM koja se nalazila u njegovu središtu. Morisette-Champouxova, Gagnonova i Adkinsova živjele su šest stanica od te stanice. St. Jacqueov stan bio je udaljen tek nekoliko minuta hoda od nje.
Je li to možda to? Ući u podzemnu na stanici Berri-UQAM. Odabrati žrtvu koja silazi šest stanica dalje. Nisam li negdje pročitala članak o takvom vidu ponašanja? Fiksirati se na boju. Na broj. Na niz radnji. Slijediti jedan princip. Nikad ga ne mijenjati. Imati kontrolu. Nije li pažljivo planiranje tipično za serijske ubojice? Može li ga naš tip odvesti još jedan korak dalje? Je li možda u pitanju serijski ubojica s nekim vidom kompulzivnog ponašanja koje bi moglo pojasniti sva spomenuta ubojstva?
Ali što je s Trottierovom i Damasovom? One se ne uklapaju u navedeni obrazac. Ne može biti tako jednostavno. Zagledala sam se u mapu, pokušavajući prisiliti odgovor da se materijali-zira sam od sebe. Ponovno me uhvatio mučan osjećaj da već posjedujem potrebnu informaciju, ali još je uvijek nisam osvijestila. Kakvu informaciju? Gotovo da nisam ni čula kucanje koje je uslijedilo.
– Doktorice Brennan?
Lucie Dumont se pojavila na vratima. Iste sekunde mi je sinulo!
– Alsa!
Potpuno sam zaboravila na malu majmunicu!
Moj je ispad preplašio Lucie. Trznula se i ispis koji je držala gotovo joj je ispao iz ruke.
– Da dođem kasnije?
No, nisam joj stigla odgovoriti jer sam se već bacila na kopanje po papirima u potrazi za ispisom koji mi je dala ranije. Da! Naravno! Autobusna stanica! Nalazi se gotovo tik do stanice Berri-UQAM. Ucrtala sam Alsu. Njezina je pribadača bila točno u središtu trokuta.
Je li to u pitanju? Je li u pitanju majmunica? Uklapa li se ona? Ako da – kako? Još jedna žrtva? Eksperiment? Alsa je umrla dvije godine prije Grace Damas. Nisam li čitala i o tom obrascu ponašanja? Pubertetsko zavirkivanje i fantaziranje koje na posljetku eskalira u mučenje životinja, te potom vodi k silovanju i ubijanju ljudskih bića? Nije li Dahmer pokazao taj zastrašujući razvoj?
Uzdahnula sam i naslonila se. Ako je to poruka koju mi je podsvijest pokušavala poslati, Ryan neće biti zadivljen.
Izašla sam i uputila se do središnje datoteke, no Lucie nije bila tamo. Kasnije ću joj se ispri-čati. U posljednje vrijeme to mi se sve češće događa. Vratila sam se natrag u ured.
Dosje o Damasovoj nije sadržavao gotovo ništa osim mojeg izvješća. Otvorila sam košuljicu na kojoj je pisalo Adkins i prolistala papire koji su se nalazili unutra. Toliko sam ih puta prešla da su se već doimali kao arhivni materijal. Ništa. Idemo dalje na Gagnonovu. Pa Morisette-Champouxovu. Pa Trottierovu.
Sat vremena sam proučavala dokumente. Ponovno je to bilo poput slagalice koju sam znala sastavljati sa bakom. Pomiješani djelići informacija. Ubaci ih, pusti da ih mozak provari i onda ih posloži. No, upravo to poslagivanje nije se odvijalo kako treba. Vrijeme je za kavu.
Donijela sam je natrag sa sobom, zajedno s jutarnjim izdanjem Journala. Pijuckaj i čitaj. I presloži informacije. Same vijesti gotovo se uopće nisu razlikovale od Gazette koja izlazi na engleskom, ali uvodni članci bili su potpuno drukčiji. Kako ih je Hugh MacLennan nazivao? «Dvije samoće».
Naslonila sam se. Ponovno ista stvar. Taj podsvjesni nemir. Imala sam djeliće slike koje nikako nisam mogla spojiti
O.K. Brennanice, budi sistematična! Osjećaj ti se danas javio. Što si radila? Ništa posebno. Čitala sam novine. Odvezla auto na servis. Vozila se podzemnom. Pregledala dosjee.
Je li Alsa u pitanju? No, mozak nije ništa odvratio. Još je nešto u pitanju.
Auto?
Ništa.
Novine?
Možda.
Ponovno sam ih prelistala. Iste priče. Isti uvodni članci. Isti oglasi s ponudama.
Zastala sam.
Oglasi s ponudama. Gdje sam vidjela oglase s ponudama? Hrpe oglasa s ponudama.
U St. Jacquesovoj sobi!
Polako sam ih prelistala. Poslovi. Izgubljeno i pronađeno. Kućne rasprodaje. Kućni ljubimci. Nekretnine.
Nekretnine?
Nekretnine!
Izvukla sam dosje Adkinsove i izvadila fotografije. Da. Evo! Tu je! Nagnuti, zahrđali znak, jedva vidljiv u zapuštenom dvorištu. À vendre. Netko je prodavao etažni stan u zgradi Margaret Adkins!
I što onda?
Razmisli!
Champoux. Što je ono rekao? Nije joj se sviđalo živjeti tamo. Zato su odlučili otići. Nešto u tom stilu.
Zgrabila sam telefon. Nitko se nije javljao.
A Gagnonova? Nije li brat iznajmljivao nešto? Možda je gazda prodavao zgradu.
Provjerila sam fotografije. Nema znaka. K vragu!
Ponovno sam pokušala dobiti Champouxa. Opet mi se nitko nije javio.
Nazvala sam Geneviève Trottier. Javila mi se na drugo zvono.
– Bonjour – odvratila je veselim glasom.
– Gospođo Trottier?
– Oui. – Osjetila sam čuđenje.
– Ovdje doktorica Brennan. Jučer smo pričale.
– Oui. – Potom strah.
– Smijem li Vam postaviti jedno pitanje?
– Oui. – Na posljetku rezignacija.
– Jeste li dali oglas za prodaju svoje kuće kad je Chantale nestala?
– Pardonnez-moi?
– Jeste li pokušavali prodati svoju kuću u listopadu prošle godine?
– Tko Vam je to rekao?
– Nitko. Jednostavno me zanimalo.
– Ne. Ne. Živim ovdje otkad sam se rastavila od supruga. Nemam namjeru otići. Chantale... ja... to je bio naš dom.
– Hvala Vam, gospođo Trottier. Oprostite što sam Vam smetala.
Ponovno sam prekinula sporazum koji je uspjela sklopiti sa svojim sjećanjima.
Ovo ne vodi nikamo! Možda je to ipak samo glupa ideja!
Pokušala sam ponovo nazvati Champouxa. Baš kad sam namjeravala spustiti slušalicu, javio mi se muški glas.
– Oui.
– Gospodine Champoux?
– Un instant.
– Oui. – Odvratio je drugi muški glas.
– Gospodine Champoux?
– Oui.
Pojasnila sam tko sam i postavila pitanje. Da, pokušavali su prodati kuću. Navedena je na popisu agencije za prodaju nekretnina ReMax. Nakon što mu je supruga ubijena, povukao je ponudu za prodaju. Da, misli da je oglas objavljen, ali ne može to pouzdano tvrditi. Zahvalila sam mu se i spustila slušalicu.
Dvije od pet. Možda. Možda se St. Jacques koristi oglasima za ponudu.
Nazvala sam ekipu za očevid. Materijali iz stana na ulici Berger bili su već arhivirani.
Bacila sam pogled na sat. 11:45. Vrijeme da se nađem s Ryanom. Neće to progutati. Potreb-no mi je nešto bolje!
Ponovno sam raširila fotografije Gagnonove i proučila ih jednu po jednu. Ovaj put potrebni djelić informacije nije mi promaknuo. Zgrabivši povećalo, pomicala sam leću milimetar po milimetar, sve dok ga nisam u cijelosti ugledala. Bliže sam se nagnula, provjeravajući nekoliko puta vidim li dobro.
– Tako mi boga...
Ubacila sam fotografije u omotnice iz kojih sam ih izvadila, potom u aktovku i gotovo sam otrčala u restoran.
Le Paradis Tropique smješten je točno preko puta zgrade kvibeške policije. Hrana je užasna, usluga spora, ali sićušni je restoran uvijek krcat u podne, ponajviše zahvaljujući predanom žaru samog vlasnika, Antoinea Janviera. Pozdravio me kao i svakog dana.
– Ah, gospođo, danas ste mi živahni! Da! Baš mi je drago što Vas vidim! Prošlo je tako puno vremena! – Njegovo lice boje ebanovine podsmjehivalo mi se s neodobravanjem.
– Da, Antoine, bila sam jako zaposlena. – Istina, ali karipska hrana nikad mi neće postati svakodnevna prehrana.
– Ah, previše radite, doista previše! No, danas imam jako dobru ribu. Svježu. Netom ubije-nu. Ocean joj se još uvijek cijedi s ljuski. Kad je pojedete, bit će Vam bolje. Imam i lijepi stol za Vas. Najbolji u restoranu. Vaši su prijatelji već ovdje.
Prijatelji? Tko još osim Ryana?
– Dođite. Dođite, dođite.
Mora da je unutra bilo stotinu ljudi. Znojili su se i jeli ispod suncobrana živih boja. Slijedila sam Antoinea kroz labirint stolova do uzdignute platforme na drugom dijelu prostorije. Ryan je sjedio uz lažni prozor na kojemu je visjela zavjesa žutoljubičaste boje. Bila je zavezana kako bi se mogao vidjeti naslikani zalazak sunca. Ventilator na stropu iznad njegove glave polako se okretao. Pričao je s muškarcem u lanenom, sportskom sakou. Iako mi je bio okrenut leđima, odmah sam ga prepoznala.
– Brennanice. – Ryan je napola ustao. Uočivši moj izraz lica, stisnuo je oči iz upozorenja, moleći me da budem obzirna.
– Inspektore Ryane – O.K. Nek' ti bude, ali bolje da imaš razloga.
Claudel je ostao sjediti i samo je kimnuo glavom.
Sjela sam do Ryana. Pojavila se Antoineova supruga. Popričali smo na brzinu. Njih su dvo-jica naručili pivo, a ja sam uzela dijetalnu Coca Colu.
– Onda, kakvo je to otkriće? – Nitko nije znao biti umiljat kao Claudel.
– Zašto prvo ne naručimo hranu? – Ubacio se «pacemaker» Ryan.
Ryan i ja smo nakon toga popričali o vremenu. Složili smo se da je toplo. Kad se Janine vratila, naručila sam ribu. Njih su dvojica naručili jamajkansku hranu. Počela sam se osjećati kao uljez.
– Onda, što ste otkrili? – Ryan pregovarač.
– Podzemna.
– Podzemna?
– To sužava izbor na četiri milijuna ljudi. Dva milijuna ako se držimo samo muškaraca.
– Pusti je da priča, Luc.
– Što u vezi podzemne?
– Francine Morisette-Champoux živjela je šest stanica od stanice Berri-UQAM.
– To već nekamo vodi.
Ryan ga je prostrijelio pogledom.
– Kao i Isabelle Gagnon. I Margaret Adkins.
– Hm.
Claudel nije ništa odvratio.
– Trottierova je živjela predaleko.
– Da. A Damasova preblizu.
– Stan St. Jacquesa udaljen je svega nekoliko četvrti.
Neko smo vrijeme jeli u tišini. Riba je bila isušena, a pomfrit i smeđa riža natopljeni mašću. Doista je teško iskombinirati sve te namirnice, i dobiti nešto jestivo.
– A možda nisu samo u pitanju stanice podzemne.
– Da?
– Francine Morisette-Champoux i njezin suprug stavili su kuću na prodaju. Zastupala ih je agencija ReMax.
Nitko nije ništa odvratio na to.
– Ispred zgrade Margaret Adkins stajao je znak. ReMax.
Čekali su da nastavim, ali ja to nisam učinila. Umjesto toga, posegnula sam za torbicom, izvadila slike Gagnonove i položila jednu na stol. Claudel je viljuškom uhvatio prženi trputac.
Ryan je uzeo fotografiju, osmotrio je i onda me upitno pogledao. Dala sam mu povećalo i ukazala na predmet koji je bio jedva vidljiv u donjem lijevom kutu fotografije. Dugo ga je vremena proučavao, a onda ispružio fotografiju i povećalo preko stola.
Claudel je obrisao ruke, zgužvao papirnati ubrus i odbacio ga na tanjur. Uzeo je fotografiju i proučio je također pomoću povećala. Kad je prepoznao predmet, čeljusni mišići iznenada su mu iskočili. Dugo ga je promatrao ne govoreći ništa.
– Susjed? – Ryan je upitao.
– Čini se da jest.
– ReMax?
– Mislim da jest. Može se vidjeti samo slovo «R» i dio slova «E». Možemo tražiti uvećanje.
– Trebali bismo ga pronaći bez ikakva problema. Oglas je izašao prije otprilike četiri mjese-ca. K vragu, s obzirom u kakvom nam je stanju ekonomija, vjerojatno još nije ni povučen s tržišta. – Ryan je već počeo zapisivati.
– A što je s Damasovom?
– Ne znam. – Ne bih željela smetati žrtvinoj obitelji. No, nisam to rekla.
– Trottierova?
– Ne. Pričala sam sa Chantalinom majkom. Nikad nije ni pomišljala prodavati kuću.
– Možda je to učinio njezin otac.
Oboje smo se okrenuli prema Claudelu. Gledao je u mene, i ovaj put u njegovu glasu nije bilo ironičnog prizvuka.
– Kako? – upitao je Ryan.
– Puno je vremena provodila kod oca. Možda je on stavio nešto na prodaju. – Je li to potvrda koju sam čekala?
– Provjerit ću. – Ryan je ponovno zapisao.
– Otišla je tamo onog dana kad je ubijena – nadodala sam.
– Znala je boraviti kod njega nekoliko dana u tjednu. – Spuštao mi je, ali ne više s prezirom. Napredak!
– Gdje živi?
– Westmount. Etažni stan od milijun dolara u ulici Barat, odmah do avenije Sherbrooke.
Odmah sam ga pokušala locirati. U neposrednoj blizini samog središta. Nedaleko od mojeg stana.
– Odmah iznad Foruma?
– Tako je.
– Koja je to stanica podzemne?
– Mora da je Atwater. Udaljena je tek nekoliko četvrti odavde.
Ryan je pogledao na sat, mahnuo kako bi privukao Janinenu pažnju, a onda rukom odglumio potpis u zraku. Platili smo račun i Antoine nam je potom natrpao bombone u ruke.
Čim sam došla u ured, izvukla sam mapu grada i pronašla stanicu Atwater. Prebrojala sam stanice do Berri-UQAM. Jedna. Dvije. Tri. Četiri. Pet. Šest. Telefon je zazvonio iste sekunde kad sam posegnula za slušalicom.

28. poglavlje

Etažni stan Roberta Trottiera nalazio se na popisu za prodaju nekretnina već godinu i po dana.
– Valjda prodaja ide sporo kad su u pitanju cijene tog ranga.
– Ne bih znala, Ryane. Nikad to nisam pokušala raditi.
– Vidio sam reklamu na televiziji.
– ReMax je u pitanju?
– Royal Le Page.
– Oglas za prodaju stana?
– Vjeruje da još uvijek izlazi. Rekao sam našima da provjere.
– Postoji li znak ispred zgrade?
– Da.
– A što je s Damasovom? – upitala sam.
Grace Damas, njezin suprug i troje djece živjeli su s njegovim roditeljima. Stariji obiteljski par živio je u svojem domu već čitavu vječnost, i vjerojatno namjeravao u njemu umrijeti.
Zamislila sam se nad tim.
– Čime se bavila Grace Damas?
– Odgajala je djecu i kačkala tabletiće za crkvu. Imala je i honorarne poslove. Pazite ovo: jednom je radila u klaonici.
– Savršeno. – A tko je zaklao koljača?
– Što je sa suprugom?
– Čist je. Vozi kamion. – Stanka. – Po uzoru na oca.
Tišina.
– Mislite li da to upućuje na nešto?
– Podzemna, ili oglasi za prodaju nekretnina?
– Bilo koje od tog dvoje.
– K vragu, Brennanice, ne znam. – Ponovno tišina. – Potreban mi je scenarij.
I sama sam ga pokušavala osmisliti.
– O.K. Recimo da St. Jacques lista oglase za prodaju nekretnina. Odabire jednu adresu i potom organizira zasjedu sve dok se žrtva ne ukaže. Uhodi je i čeka pogodnu priliku, a onda je jednog dana zaskoči.
– Kako se tu uklapa podzemna?
Razmisli! – To mu je razbibriga. On je lovac, a ona lovina. Skrovište u ulici Berger njegova je «čeka». Pronađe žrtvu u oglasniku, prati je i onda se baca na ubijanje. Koristi se samo nekim područjima za lov.
– Koja počinju na šestoj stanici.
– Imate li bolju ideju?
– Zašto oglasi za prodaju nekretnina?
– Zašto? Žena koja je sama kod kuće predstavlja ranjivu metu. Računa da će mu otvoriti vrata kako bi pokazala što prodaje. Ako uopće išta prodaje. Možda je prvo nazove kako bi najavio svoj dolazak. U tom slučaju, oglas mu može poslužiti kao opravdanje.
– Zašto baš šesta stanica?
– Ne znam. Tip je lud.
Briljantno, Brennanice!
– Sigurno prokleto dobro poznaje grad.
Zamislili smo se.
– Radnik u podzemnoj?
– Taksist?
– Komunalno?
– Policajac?
Uslijedila je napeta stanka.
– Brennanice, bolje nemojte...
– Neću.
– Što kažete na Trottierovu i Damasovu? One se ne uklapaju.
– Znam.
Tišina.
– Gagnonova je pronađena u samom središtu, a Damasova u St. Lambertu. Trottierova pak u St. Jeromeu. Ako tip putuje podzemnom, kako mu to uspijeva?
– Ne znam, Ryane. Međutim, u tri slučaja od sveukupno pet pojavljuju se oglasi i stanice podzemne željeznice. A St. Jacques? Ili kako god se zove to govno. Njegova se rupčaga od stana nalazi u neposrednoj blizini stanice Berri-UQAM. Osim toga, skuplja oglase s ponudom. Trebalo bi to ispitati.
– Da.
– Možda možemo početi sa zbirkom isječaka koje smo našli kod tipa pa ćemo vidjeti što je sačuvao.
– Da.
Još mi je jedna misao pala na pamet.
– A da pokušamo napraviti profil? Imamo dovoljno podataka. Mislim da bismo mogli poku-šati.
– Nije li to jako pomodno?
– Možda će nam biti od pomoći.
Znala sam što mu je bilo na pameti.
– Ne trebamo izvijestiti Claudela o tome. Mogla bih se neslužbeno raspitati i saznati isplati li se uopće napraviti profil. Zasad su nam poznata mjesta zločina za Morisette-Champouxovu i Adkinsovu, a za ostale znamo kako su umrle i kako se tip riješio njihovih tijela. Vjerujem da imamo dovoljno podataka.
– Nazvat ćete Quantico?
– Da.
Otfrknuo je s prezirom. – Kako da ne. Toliko su pretrpani da Vam se vjerojatno neće javiti do kraja stoljeća.
– Poznajem nekoga tko tamo radi.
– Nisam ni sumnjao. – Uzdahnuo je. – Ma, zašto da ne? Ali zasad se samo raspitajte. Ne-mojte nas obvezivati ni na što. Zamolba mora ići službeno od Claudela, ne od mene.
Minutu kasnije već sam okretala pozivni broj Virdžinije. Zatražila sam Johna Samuela Dobzhanskyja i pričekala da mi se javi. Gospodin Dobzhansky nije na raspolaganju. Ostavila sam poruku.
Pokušala sam dobiti Parkera Baileyja. Još jedna tajnica, još jedna poruka.
Nazvala sam potom Gabby kako bih saznala kakve planove ima za večeru. No, vlastiti me glas zamolio da ostavim poruku.
Nazvala sam Katy. I ponovno ostavila poruku.
Zašto ljudi ostavljaju brojeve telefona na koje ih nije moguće dobiti?
Ostatak poslijepodneva provela sam ispisujući pisma i studentske preporuke, i budno osluš-kujući telefon. Htjela sam popričati s Dobzhanskyjem. Htjela sam popričati s Baileyjem. U mislima sam čula sat kako otkucava i bilo mi je teško zadržati koncentraciju. Odbrojavanje je započelo. Koliko još do iduće žrtve? U pet sati sam konačno odustala i otišla kući.

Stan je bio tih. Nigdje Birdieja. Nigdje Gabby.
– Gab? – Možda drijema.
Vrata njezine sobe bila su zatvorena. Birdie je spavao na mojem krevetu.
– Vas se dvoje stvarno ne slažete – Pogladila sam ga po glavi. – Opa! Vrijeme je da ti očis-tim posudu. – Smrad je bio i te kako zamjetan.
– Previše toga imam na pameti, Bird. Oprosti.
Nije odgovorio.
– Gdje je Gabby?
Uputio mi je prazan pogled i rastegnuo se.
Zamijenila sam mu pijesak. Odmah se poslužio njime kako bi mi izrazio svoju zahvalnost. Kad je obavio nuždu, veći je komad izbacio na pod.
– Nemoj, Bird, pokušaj da ostane u posudi. Gabby nije previše pedantna kad je u kupaonici, ali bar ti budi kako treba. – Bacila sam pogled na njezinu hrpu vatica za čišćenje i kozmetiku. – Izgleda da je ipak malo počistila.
Uzela sam dijetalnu Colu i presvukla se u odrezane traperice. Planirati večeru? Ma, koga ja to zavaravam! Jest ćemo vani!
Svjetlo na sekretarici je treptalo. Jedna poruka. Ja. Ja sam zvala oko jedan. Nije li me Gabby čula? Zar je odlučila ne javiti se? Možda je isključila telefon. Možda je bolesna. Možda nije bila u stanu. Ponovno sam prišla vratima njezine sobe.
– Gab?
Nježno sam pokucala.
– Gabby?
I onda jače.
Nije bilo odgovora. Otvorila sam vrata i zavirila. Uobičajen Gabbyn nered. Nakit. Papiri. Knjige. Porazbacana odjeća. Grudnjak obješen o naslon stolice. Otvorila sam ormar. Cipele i sandale bile su nabacane na gomilu. No, usred nereda savršeno posložen krevet. Odmah mi je sinulo što se ne uklapa u sliku.
– Jebem ti!
Birdie mi se prošuljao kroz noge.
– Je li uopće bila u sobi sinoć?
Birdie me pogledao i potom skočio na krevet. Dvaput se okrenuo oko osi i spustio na pokri-vač. Sjela sam tik do njega. Osjetila sam kako mi se želudac ponovno stišće.
– Opet je to učinila, Bird.
Ispružio je šape i počeo ih lizati.
– Nije ostavila ni jebenu poruku.
No, Birdie me nije slušao. Potpuno se posvetio svojim prstićima.
– Ne želim razmišljati o tome. – Ustala sam i otišla isprazniti stroj za pranje posuđa.
Trebalo mi je desetak minuta da se primirim. Potom sam utipkala njezin kućni broj. Nitko mi se nije javio. Naravno. Pokušala sam je dobiti na fakultetu. Opet ništa.
Ušetala sam u kuhinju, otvorila hladnjak i potom ga zatvorila. Večera? Ponovno sam ga otvorila. Dijetalna Cola. Odšetala sam u dnevnu sobu, odložila novu Colu do one koju sam izvadila ranije, upalila televizor i odabrala humorističnu seriju. No, nisam je bila u stanju pratiti. Misli su mi jurile s ubojstava na Gabby, s Gabby na lubanju u vrtu i onda ponovno na ubojstva. Nisam se mogla skoncentrirati ni na što drugo. Dijalog i nasnimljeni smijeh pretvorili su se u pozadinsku buku dok sam dozvoljavala mislima da me bombardiraju iz svih smjerova.
Bila sam ljuta na Gabby, ali i na sebe što joj dopuštam da me iskorištava. Povrijedila me. No, što ako joj se nešto dogodilo? Uhvatio me strah. Što ako se uskoro pojavi nova žrtva? Osjećala sam se bespomoćno i isfrustrirano. Iako sam bila emotivno iscrpljena, nisam mogla prestati mučiti se.
Ne znam koliko sam dugo tako sjedila kad je telefon iznenada zazvonio, pokrenuvši lavinu adrenalina u mom tijelu.
Gabby!
– Molim?
– Molim Vas Tempe Brennan. – Muški glas. Strahovito poznat muški glas.
– J. S.! Bože, koliko mi je drago što te čujem!
John Samuel Dobzhansky. Moja prva ljubav. Počeli smo kao savjetnici u kampu u Northwoodsu. Veza nam je izdržala dva ljeta zaredom, cvjetajući sve do prve godine studija. Ja sam tada otišla na jug, a J. S. na sjever. Ja sam odabrala antropologiju i upoznala Petea. On se odlučio za psihologiju, oženio i razveo. Dvaput. Mnogo godina kasnije ponovno smo stupili u kontakt na Akademiji forenzičnih znanosti. J. S. se u međuvremenu specijalizirao za seksualno nasilje pri umorstvu.
– Hvata te osjećaj da si već bila u kampu u Northwoodsu? – upitao me.
– U mislima – dovršila sam stih iz logorske pjesme koju smo znali pjevati u kampu. Oboje smo se nasmijali.
– Nisam bio siguran želiš li da te nazovem na kućni broj, ali s obzirom da si ga ostavila, odlučio sam pokušati.
– Drago mi je što si nazvao. Hvala ti. – Mnogo, mnogo ti hvala! – Želim te priupitati nešto u vezi jednog problema koji imamo. U redu?
– Tempe, kad ću se konačno moći ponositi tobom? – Odglumio je povrijeđenost.
Srela sam ga nekoliko puta na svečanim večerama koje je organizirala Akademija i svaki put se moglo osjetiti kako bismo oboje najradije obnovili ugaslu romansu. No, treba li očijukati s tinejdžerskim sjećanjima? Je li strast doista još uvijek prisutna? S obzirom da ništa nikad nismo verbalizirali, sve je nekako isparilo. Ipak je bolje ne zadirati u prošlost.
– A što je s novom ljubavnom metom o kojoj si mi pričao prošle godine?
– Nema je više.
– Baš mi je žao. Čuj, dogodilo nam se nekoliko umorstava i vjerujem da među njima postoji veza. Predočit ću ti prikupljene činjenice pa ćeš mi dati svoje mišljenje. Želim znati tražimo li serijskog ubojicu ili ne.
– Mogu ti ja dati mišljenje o bilo čemu. – Bila je to jedna od naših starih i omiljenih pošta-palica.
Opisala sam mjesto zločina u slučaju Adkinsove i Morisette-Champouxove, te mu skicirala što je učinjeno žrtvama. Opisala sam mu kako su pronađene i gdje, te kako su bile osakaćene. Potom sam nadodala svoje teorije o podzemnoj i oglasima.
– Nikako ne mogu uvjeriti policajce da su navedeni slučajevi povezani. Neprestano mi govo-re da ne postoji isti obrazac. Donekle su u pravu jer se zapravo sve žrtve razlikuju. Jedna je ubijena hicem, a druge nisu. Osim toga, živjele su u različitim dijelovima grada. Doista bi se moglo reći da ih ništa ne povezuje.
– Hej, hej, uspori malo! Imaš krivi pristup. Kao prvo, veći dio toga što si mi opisala ima veze s «načinom rada» samog ubojice.
– Da.
– Nemoj me krivo shvatiti. Od velike je pomoći ako se mogu pronaći sličnosti u načinu na koji je ubio različite žrtve, ali nemogućnost povezivanja ubojstava i te kako je česta pojava. Napadač može jednoj žrtvi začepiti usta, ili je zavezati telefonskom žicom, a drugoj to učiniti užetom koje je ponio sa sobom. Može izrezati ili izbosti jednu žrtvu, drugu ubiti hicem, a treću zadaviti. Ili može od jedne nešto ukrasti, a od druge ne. Radio sam profil jednog tipa koji je koristio drukčije oružje na svakom mjestu zločina. Slušaš me?
– Da.
– «Modus operandi» kriminalca nije nepromjenjivog karaktera. To znači da je kod njega također prisutna krivulja učenja. Tip s praksom postaje sve bolji. Uči što može uspješno primijeniti, a što ne. Dakle, neprestano usavršava svoju tehniku. Naravno, neki su u tome uspješniji od drugih.
– Utješno.
– Isto tako, razni i međusobno nepovezani događaji mogu utjecati na njegov način rada, koliko god savršeno osmislio svoje planove. Iznenada zazvoni telefon, ili se pojavi susjed, ili puca telefonska žica i tip je odjednom prisiljen improvizirati.
– Tako znači.
– Nemoj me krivo shvatiti. Korisno je uočiti obrazac u «načinu rada» i mi se njime koristi-mo, no varijacije tog obrasca nisu od presudne važnosti.
– A na što se onda oslanjate?
– Na ritual.
– Ritual?
– Neki moji kolege to nazivaju potpisom, ili posjetnicom, a moguće ga je uočiti samo na nekim mjestima zločina. Većina zločinaca razvija «modus operandi». Naime, ako plan uspješno provedu nekoliko puta, počinju vjerovati da je pouzdan i da se njegovom ponovnom primjenom automatski smanjuje opasnost da ih se uhvati. No, ako su u pitanju nasilni i opetovani prekršaji, riječ je o nečemu posve drugom. Te ljude pokreće unutarnji bijes. Bijes ih navodi da fantaziraju o nasilju i da, na posljetku, ostvare jednu takvu fantaziju. Međutim, samo nasilje obično nije dovoljno te stoga izvode čitave rituale kako bi iskazali svoj bijes. Upravo ih ti rituali odaju.
– Kakvi rituali?
– Obično se pod njima podrazumijeva nadziranje žrtve, možda čak i njezino ponižavanje. Znaš, žrtva zapravo nema nikakvu važnost. Njezina dob i izgled ne moraju igrati nikakvu ulogu. U pitanju je jednostavno potreba da se izrazi bijes. Radio sam na jednom tipu čija je najmlađa žrtva imala sedam godina, a najstarija osamdeset i jednu.
– Što bi onda ovdje potražio?
– Saznaj kako upoznaje žrtvu. Je li je zaskoči, ili joj se obrati riječima? Kako upravlja njome kad je uspostavio kontakt? Napada li je seksualno? Čini li to prije, ili nakon što je ubije? Muči li je? Osakaćuje li njezino tijelo? Ostavlja li nešto na mjestu zločina? Odnosi li što sa sobom?
– Ali, ne mogu li na te stvari utjecati i nepredviđene okolnosti?
– Naravno. No, bitno je da sve to čini prilikom ostvarivanja fantazije, jer je u pitanju ritual oslobađanja od bijesa, a ne tek način uklanjanja tragova.
– I, što onda misliš? Je li tip ostavio potpis u ovim slučajevima?
– Neslužbeno?
– Naravno.
– I te kako.
– Ozbiljno? – Počela sam zapisivati.
– Ma, sto posto sam uvjeren da je tako!
– Misliš li da je u pitanju seksualni sadist?
Začula sam buku. Poigravao se slušalicom. – Seksualni sadisti se uzbuđuju kad žrtva pati. Oni je ne žele samo ubiti, već ujedno žele da ona pritom pati. I... to je ono bitno... seksualno se pale na to.
– I?
– Dio obrasca koji si mi navela ukazuje da je u pitanju seksualni sadizam. Umetanje predme-ta u vaginu ili anus jako je česta pojava. Jesu li tvoje žrtve bile žive kad je to učinjeno?
– Bar jedna od njih. Teško je reći je li tako bilo i s preostale dvije s obzirom da su se tijela poprilično raspala.
– Mogao bi biti u pitanju seksualni sadizam. No, pravo pitanje je i nadalje: je li se ubojica seksualno uzbuđivao svojim djelima?
Nisam mogla na to odgovoriti. Ni na jednoj žrtvi nije pronađena sperma. To sam mu i rekla.
– Korisna informacija, ali ne isključuje seksualni sadizam. Imao sam tipa koji je masturbirao u žrtvinu ruku, odrezao je i samljeo u mašini za meso. Na mjestu zločina nikad se nije pronašla sperma.
– Kako ste ga uhvatili?
– Jednom je promašio metu.
– Ovaj tip je u tri slučaja odrezao udove. U to smo potpuno sigurni.
– To može ukazivati da postoji obrazac u «načinu rada», ali ne dokazuje seksualni sadizam. Osim ako to nije učinio prije nego što je žrtva umrla. Serijski ubojice, bilo da su seksualni sadisti ili ne, jako su prepredeni tipovi i brižljivo planiraju svoje zločine. Sakaćenje tijela žrtve nakon smrti ne znači automatski da je u pitanju seksualna ili sadistička komponenta. Neki razrezuju tijelo kako bi ga lakše sakrili.
– A ako je odrezao udove? Naprimjer, šake?
– Ista stvar. U pitanju je obrazac, pretjerana primjena nasilja, ali ono ne mora neophodno biti seksualne naravi. Ponekad je to jednostavno način na koji se žrtvu čini bespomoćnom. Ipak, postoje ukazatelji da bi mogao u pitanju biti seksualni sadist. Kažeš da su žrtve bile nepoznate ubojici, i da su bile divljački ispretučene. U tri slučaja, žrtvi je uguran predmet u tijelo, i to vjerojatno prije njezine smrti. To su tipična obilježja seksualnog sadizma.
Mahnito sam zapisivala.
– Provjeri jesu li predmeti donešeni na mjesto zločina, ili su se već nalazili tamo. To bi ta-kođer mogao biti dio ubojičinog «potpisa». Taj je dio ubojstva planirao, u odnosu na okrutnost koja je spontano uslijedila.
Unijela sam zabilješku i označila je zvjezdicom.
– Koja su još obilježja seksualnog sadizma?
– Postojanje obrasca u «načinu rada». Na primjer, potreba za izlikom kako bi se stupilo u kontakt sa žrtvom. Potreba da se upravlja žrtvom i da je se omalovažava. Pretjerana okrutnost. Seksualno uzbuđivanje žrtvinim strahom i patnjom. Čuvanje žrtvinih suvenira. I...
– Što je bilo ovo posljednje? – Toliko sam brzo zapisivala da mi je ruku počeo hvatati grč.
– Čuvanje suvenira.
– Kakvih suvenira?
– Predmeta s mjesta zločina, žrtvine odjeće, nakita, takvih stvari.
– A izresci iz novina?
– Seksualni sadisti vole kad ih se spominje u novinama.
– Bi li čuvali te podatke?
– Mape, dnevnike, kalendare, crteže, bilo što. Neki čak vode i tonski zapis. Fantaziranje ne podrazumijeva samo ubijanje. Veliku ulogu u seksualnom uzbuđivanju mogu imati uhođenje koje prethodi umorstvu te njegova naknadna rekonstrukcija.
– Ali ako uspijevaju ne biti uhvaćeni, zašto onda čuvaju te stvari? Nije li to riskantno?
– Većina ih misli da su superiorniji od policajaca i prepametni da ih se uhvati.
– A dijelovi tijela?
– Što u vezi dijelova tijela?
– Čuvaju li i dijelove tijela?
Stanka. – Nije uobičajeno, ali ponekad se zna dogoditi.
– Što onda misliš o ideji o podzemnoj i oglasima?
– Kad odluče ostvariti fantaziju, ti su tipovi sposobni razraditi je u najsitnije detalje. Nekima su potrebne posebne lokacije i točan redoslijed događaja. Neki seksualni sadisti trebaju određe-nu reakciju žrtve, te pišu scenarij i prisiljavaju žrtvu da govori određene stvari, izvodi određene radnje i nosi određenu odjeću. No, Tempe, takvo ponašanje nije tipično samo za seksualne sadiste. To su obilježja velikog broja poremećaja ličnosti. Nemoj se držati samo seksualnog sadizma. Ono što trebaš potražiti jest potpis, posjetnicu koju samo tvoj ubojica ostavlja. Tako ćeš ga uhvatiti, bez obzira na to kako ga psihijatri klasificirali. Upotreba podzemne i novina mogao bi biti dio fantazije tvog tipa.
– Na osnovu svega što sam ti iznijela, kakvog si mišljenja?
Uslijedila je poprilično duga stanka. Polako je ispuhnuo.
– Mislim da imaš stvarno gadnog tipa, Tempe. Prisutan je strahovit bijes. Izuzetno je agresi-van. Ako je u pitanju taj St. Jacques kojeg si mi spomenula, malo me začuđuje što je upotrije-bio kreditnu karticu. Ili je nevjerojatno glup, a ne čini se da je tako, ili postaje aljkav iz nekog razloga. Možda su u pitanju bili neočekivani financijski problemi, a možda jednostavno postaje odvažniji. Zabio je lubanju u tvoj vrt poput zastavice na jarbol broda. Poslao ti je poruku. Možda ti se na taj način izruguje, ali isto tako je moguće da na nekom nivou svijesti želi biti uhvaćen. Ne sviđa mi se kako se ti uklapaš u sve to, a izgleda da se uklapaš. Slika iz novina, pa onda lubanja. Sudeći prema svemu, prije bih rekao da ti se izruguje i da te izaziva.
Ispričala sam mu za noć provedenu na manastirskom posjedu i autu koji me slijedio.
– Isuse, Tempe, ako se tip okrenuo na tebe, nemoj se igrati! Opasan je!
– J.S. ako je to zaista bio on te noći, zašto me jednostavno nije odmah ubio?
– Ponovno se vraćamo na ono što sam ti već rekao. Vjerojatno si ga tamo iznenadila, i nije bio spreman ubiti onako kako to inače voli činiti. Nije kontrolirao situaciju. Možda nije imao svoju opremu. Možda ga je činjenica da si bila bez svijesti lišila naleta adrenalina koji ga služi svaki put kad ugleda žrtvin strah.
– Izostao je ritual.
– Upravo tako.
Još smo neko vrijeme brbljali o drugim događajima, starim prijateljima i godinama prije no što smo se počeli baviti ubojstvima. Konačno smo se rastali nešto iza osam.
Naslonila sam se i istegnula ruke i noge. Neko sam vrijeme ležala opuštenih udova poput krpene lutke prisjećajući se prošlosti. No, glad me ubrzo osvijestila. Otišla sam u kuhinju, podgrijala paket smrznutih lazanja i prisilila se da ga pojedem. Nakon toga provela sam sat vremena rekonstruirajući zabilješke. Njegove riječi na rastanku neprestano su mi se vraćale.
– Razmaci između ubojstava postaju sve kraći.
Da, znala sam to.
– Povisuje ulog.
I to sam znala.
– Možda se sada usredotočio na tebe.
U deset sam otišla u krevet. Ležala sam u mraku, buljila u strop i sažalijevala se. Osjećala sam se usamljenom i napuštenom. Zašto nosim teret smrti tih žena? Jesam li odabrana kao sredstvo ostvarenja nečije psihopatske fantazije? Zašto me nitko ne želi uzeti za ozbiljno? Zašto starim i jedem smrznutu hranu ispred televizora koju nisam u stanju gledati? Birdie se došao smjestiti tik do mojeg koljena i gotovo neprimjetni dodir njegova tijela potaknuo me na suze koje sam susprezala od razgovora s J.S.-om. Zaplakala sam u jastučnicu koju smo Pete i ja kupili u Charlotti. Bolje rečeno, koju sam ja kupila dok je on nestrpljivo stajao sa strane.
Zašto je propao moj brak? Zašto spavam sama? Zašto je Katy toliko nezadovoljna? Zašto je moja najbolja prijateljica toliko neobazriva prema meni? I gdje je? Ne! Neću razmišljati o tome! Ne znam koliko sam dugo ostala ležati osjećajući prazninu u svom životu i osluškujući ne bih li čula Gabbyn ključ u vratima.

29. poglavlje

Idućeg jutra Ryanu sam ukratko prepričala razgovor s J.S.-om. U sljedećih tjedan dana ništa se nije dogodilo.
Vani je nadalje pržilo. Danima sam obrađivala kosti. Ostaci pronađeni u septičkoj jami u Cancunu pripadali su turistu koji je nestao prije devet godina. Kosti koje su iskopali psi bile su dio kostura tinejdžerke. Netko ju je ubio tupim predmetom. Osim toga, bio je tu i leš u kutiji. Šake su bile odrezane, a lice toliko iskasapljeno da ga se više nije moglo prepoznati. U pitanju je bio bijelac u dobi od trideset pet do četrdeset godina.
Navečer sam odlazila na jazz festivale i motala se zajedno sa znojnom gomilom koja je zakrčivala ulice Ste. Catherine i Jeanne-Mance. Slušala sam peruansku glazbu. Drveni duhaći instrumenti prizivali su slike tropskih šuma. Šetala sam od Place des Arts do Complexe Desjardins, uživajući u glazbi saksofona i gitara koja je ispunjavala ljetnu noć. Dixieland. Fusion. R&B. Kalipso. Prisilila sam se ne razmišljati o Gabby. Prisilila sam se ne strahovati za žene na koje sam nailazila. Slušala sam glazbu Senegala, Cape Verdea, Ria i New Yorka, i na neko sam vrijeme uspjela zaboraviti na pet ubijenih žena.
A onda je u četvrtak stigao poziv. LaManche. U utorak je sastanak. Važan. Molim Vas dođi-te.
Stigla sam ne znajući što će me dočekati. Nisam mogla ni naslutiti što se zbiva. Ugledala sam LaManchea. Za stolom su još sjedili Ryan, Bertrand, Claudel, Charbonneau i dva inspekto-ra iz St. Lamberta. Direktor laboratorija, Stefan Patineau, sjedio je na suprotnoj strani stola, a njemu s desna državni tužitelj.
Ustali su kad sam ušla. Spopala me panika. Patineau i odvjetnik pružili su mi ruku, a drugi su kimnuli glavom. Ništa im nisam mogla pročitati iz izraza lica. Pogledala sam u Ryana, no shvatila sam da me izbjegava. Spustila sam se u jedinu slobodnu stolicu i osjetila kako mi se dlanovi znoje. Već dobro poznati čvor počeo mi je stezati želudac. Je li ovaj sastanak sazvan kako bi se raspravljalo o meni? Kako bi se razmotrile sve Claudelove optužbe na moj račun?
Patineau nije namjeravao odugovlačiti. Stvara se posebna policijska jedinica. Postoji mogu-ćnost da je u pitanju serijski ubojica, no to je još potrebno detaljno provjeriti. Svi sumnjivi slučajevi bit će preispitani, a svaki trag iscrpno provjeren. Otprije poznati seksualni prijestupni-ci bit će privedeni i ispitani. Šest inspektora radit će puno radno vrijeme, a Ryan će biti zadužen za njihovu koordinaciju. Ja ću nastaviti s poslom u zavodu, ali ću ujedno sudjelovati u radu tima. Dolje je već oslobođen prostor, a svi se dosjei i važni materijali prenose. Sedam je slučajeva u procesu razmatranja. Prvi sastanak održat će se poslijepodne, a gospodina Gauvrea-ua i ured državnog tužiteljstva obavještavat ćemo o razvoju istrage.
I to je bilo to. Gotovo. Vratila sam se u ured. No, zapravo mi nije laknulo. Bila sam poprili-čno zapanjena. Zašto? Tko je to pokrenuo? Već gotovo mjesec dana zalažem se za teoriju o serijskom ubojici. Što se dogodilo da su iznenada počeli vjerovati u nju? Sedam slučajeva? Koja dva slučaja su još nadodana?
Zašto pitaš, Brennanice? Saznat ćeš.
Tako je i bilo. U jedan i trideset ušla sam u veliku prostoriju na drugom katu. Četiri stola tvorila su otok u samom središtu, a prenosive oglasne ploče i ploče s kredom prekrivale su zidove.
Inspektori su se okupili u stražnjem dijelu prostorije poput kupaca oko obrtničkog štanda. Na ploči koju su promatrali nalazile su se već poznate mape Montreala i podzemne željeznice, a obojene pribadače izbijale su iz obje mape. Još sedam ploča bilo je poredano jedna tik do druge, a iznad svake nalazilo se žensko ime i fotografija. Pet fotografija bilo mi je poznato kao da su u pitanju članovi uže mi obitelji, ali preostale dvije bile su mi nepoznate.
Claudel me pogledao na sekundu, a ostali su me srdačno pozdravili. Razmijenili smo ko-mentare o vremenu i onda sjeli za stol. Ryan je podijelio notese iz gomile koja se nalazila nasred stola, i odmah se bacio na posao.
– Svi znate zašto ste ovdje, i što vam je činiti. Želim samo razjasniti nekoliko stvari u ovom trenutku.
Pogledao je svakoga od nas i ukazao rukom na hrpu fascikala.
– Želim da svatko prouči ove dokumente. Učinite to pažljivo. Probavite sve podatke. Uno-simo ih i kompjutorski, ali to ide poprilično sporo. Zasad ćemo se osloniti na staromodni način. Ako ste uočili nešto bitno, zapišite to na odgovarajuću ploču.
Ljudi su zakimali glavom.
– Danas će nam stići ažurirani ispis pervertita. Raspodijelite si ih, dobro ih ispreskačite i provjerite gdje su posljednji put tulumarili.
– Obično u svojim gaćama – Charbonneau je nadodao.
– Možda je netko od njih prešao dozvoljenu crtu i tek je sad shvatio da je negdje zaboravio gaće.
Potom je Ryan pogledao svakoga od nas.
– Od apsolutne je važnosti da radimo kao tim. Nema individualnog rada. Nikakvih herojskih ispada. Pričajte. Razmjenjujte informacije. Međusobno dijelite ideje. Jedino ćemo tako uspjeti uhvatiti tog tipa.
– Ako je u pitanju samo jedan – javio se Claudel.
– Ako nije, Luc, sve ćemo ih srediti jednim udarcem. Ništa neće biti izgubljeno.
Claudel je zategnuo usnice i nabrzinu povukao nekoliko kratkih linija na svojem notesu.
– Isto je tako važno misliti na sigurnost cijele istrage – Ryan je nastavio. – Informacije ne smiju curiti van.
– Hoće li Patineau najaviti naše malo građansko udruženje? – upitao je Charbonneau.
– Ne. U neku ruku, zapravo radimo u tajnosti.
– Ako javnost načuje da je riječ o serijskom ubojici, totalno će poludjeti. Čudim se da se to već nije dogodilo – ponovno se oglasio Charbonneau.
– Navodno tisak još nije otkrio da postoji veza. Nemojte me pitati zašto. Patineau želi da tako i ostane. Možda će se stvari kasnije promijeniti.
– Novinari imaju memoriju vinske mušice – odvratio je Bernard.
– Ne, takav im je kvocijent inteligencije.
– Nikad ih neće uspjeti povezati.
– O.K. O.K. Počnimo. Ovo su informacije kojima raspolažemo.
Ryan je potom sažeo svaki slučaj. Nijemo sam slušala dok su se zrakom širile moje ideje, pa čak i moje riječi, koje su ostali zapisivali u notese. No, dobro, bilo je tu i Dobzhanskyjevih ideja koje sam im prenijela.
Osakaćivanje. Genitalna penetracija. Oglasi za prodaju nekretnina. Stanice podzemne želje-znice. Netko me je ipak slušao. Štoviše, netko je i provjerio stvari koje sam rekla. Mesnica gdje je Grace Damas nekoć radila bila je udaljena tek jednu četvrt od bulevara St. Laurent. Bila je i te kako blizu St. Jacquesova stana i stanice Berri-UQAM. To se uklapalo u cijelu sliku i pojašnjavalo je četiri od pet slučajeva. To je bilo ono što je prevagnulo. To i profil koji je napravio J.S.
Nakon našeg razgovora Ryan je uvjerio Patineaua da u Quantico uputi službenu zamolbu. J.S. je pristao hitno obraditi slučajeve pristigle iz Montreala. Roj fakseva koji smo mu poslali opskrbio ga je svim potrebnim informacijama, a Patineau je zauzvrat tri dana kasnije dobio profil ubojice. To je bila točka na «i». Nakon toga odlučio je nešto učiniti. Voilà! Posebna jedinica policije.
Osjetila sam olakšanje, ali i poniženje. Preuzeli su rezultate mog rada i pustili me da se zno-jim. Pojavila sam se na tom sastanku bojeći se osobne cenzure. Uopće nisam očekivala da će prešutno priznati da sam dobro obavila posao. No, primirila sam se kako bih prikrila ljutnju u glasu.
– Što Quantico kaže, koga bismo trebali tražiti?
Ryan je izvukao tanki fascikl iz gomile, otvorio ga i pročitao.
– Muškarac. Bijelac. Francuski govornik. Vjerojatno sa završenom srednjom školom. Vjero-jatno povijest NSP-a...
– C'est quoi ça? – upitao je Bertrand.
– Nedolično seksualno ponašanje. Voajerizam. Opsceni telefonski pozivi. Egzibicionizam.
– Dražesne stvari – odvratio je Claudel.
– Čovjek-lutka – oglasio se Bertrand.
Claudel i Charbonneau su otpuhnuli s prezirom.
– Sranje – nadodao je Claudel.
– Moj heroj – odvratio je Charbonneau.
– Tko je, do vraga, čovjek-lutka? – upitao je Ketterling iz St. Lamberta.
– Seronja koji upada damama u stanove kako bi im ukrao spavaćicu i potom je razrezao. Već petu godinu zaredom izvodi tu predstavu.
Ryan je nastavio, birajući rečenice iz izvješća.
– Pažljivo planira. Vjerojatno se koristi lukavštinom kako bi pristupio žrtvi. Možda je u pitanju prodaja nekretnina. Vjerojatno je oženjen...
– Pourquoi? – upitao je Rousseau iz St. Lamberta.
– Zbog skrovišta. Ne može žrtve donijeti kući, svojoj ženi.
– Ili mami – odvratio je Claudel.
Ryan se vratio natrag na izvješće.
– Vjerojatno unaprijed odabire i priprema izoliranu lokaciju.
– A podrum? – upitao je Ketterling iz St. Lamberta.
– K vragu, Gilbert je cijeli stan našpricao Luminolom. Da je bilo ijedne kapljice krvi, zablje-snula bi kao munja – odvratio je Charbonneau.
Ponovno izvješće. – Pretjerana primjena nasilja i okrutnost upućuju na izuzetan bijes. Mo-guće osvetljiv karakter. Moguće sadističke fantazije koje uključuju dominaciju, ponižavanje i nanošenje boli. Moguće vjerske konotacije.
– Pourquoi ça? – upitao je Rousseau.
– Umetnuti kipić i mjesta na kojima se riješio tijela. Trottierova je pronađena na posjedu sjemeništa, upravo kao i Damasova.
Svi su šutjeli neko vrijeme. Zidni sat je prigušeno zujao. Netko je prolazio hodnikom cupka-jući u visokim petama. Claudelova kemijska učinila je nekoliko kratkih, nervoznih poteza.
– Beaucoup de «mogućnosti» i «vjerojatnosti» – odvratio je.
To kontinuirano odbijanje teorije o serijskom ubojici doista mi je išlo na živce.
– Isto je tako moguće i vjerojatno da ćemo uskoro imati još jedno umorstvo – odbrusila sam.
Claudelovo se lice izobličilo u već uobičajenu grimasu. Ponovno se zagledao u notes. Stis-nuo je čeljusne mišiće, ali nije ništa odvratio.
Ponovno se začulo zujanje sata.
– Je li doktor Dobzhanksy napravio dugoročno predviđanje? – upitala sam staloženijim tonom.
– Samo kratkoročno – odvratio je Ryan tmurnim glasom i nastavio čitati profil. – Naznake gubitka nadzora. Sve veća odvažnost. Sve kraći vremenski razmaci između umorstava. – Zatvorio je fascikl i gurnuo ga k sredini stola. – Ponovno će ubiti.
Opet je uslijedila tišina.
U jednom trenutku Ryan je bacio pogled na sat. Svi smo odmah učinili isto, oponašajući ga kao skupina robota.
– U redu. Proučimo onda te dokumente. Nadodajte što god nedostaje u njima. Gautierova spada pod montrealsku policiju. Luc i Michel, možda vi imate više podataka o tom slučaju.
Charbonneau i Claudel su kimnuli glavom.
– Pitreva spada pod nadležnost kvibeške policije. Ja ću je sam još jednom provjeriti. Svi su preostali slučajevi svježi i trebali bi biti poprilično cjeloviti.
S obzirom da sam bila i predobro upoznata s pet nedavnih slučaja, započela sam sa slučaje-vima Pitre i Gautier koji su se zbili 1988. i 1989.
Napola golo i prilično raspadnuto tijelo Constance Pitre pronađeno je u napuštenoj kući u indijanskom rezervatu Khanawake, uzvodno od Montreala. Marie-Claude Gautier bila je pronađena iza stanice Vendome, gdje se presjeda s podzemne na vlakove koji vode u zapadna predgrađa. Obje žene bile su divljački izmlaćene, a njihovi vratovi prerezani. Gautier je imala dvadeset osam godina, a Pitre trideset dvije. Nijedna nije bila udata. Obje su živjele same. Svi su osumnjičeni bili ispitani, a tragovi provjereni. U oba slučaja istraga je završila u slijepoj ulici.
Tri sata pregledavala sam dokumente. Bili su relativno oskudni u odnosu na one koje sam proučavala posljednjih šest tjedana. Obje su žene bile prostitutke. Je li to razlog za ograničenu istragu? Izrabljivane u životu, zanemarene u smrti? Hvala bogu da smo ih se riješili? Nije moguće.
Proučila sam fotografije obiju žrtava. Lica su im bila različita, ali slična na neki uznemiruju-ći način. Bljedilo boje kvasca, pretjerana šminka, hladan i ravnodušan pogled. Izraz njihovih lica podsjetio me na noć provedenu u četvrti Main, kad sam se mogla uvjeriti kakav je život na ulici. Rezignacija. Očaj. Upravo to bilo je predočeno na fotografijama. Upravo to imala sam priliku vidjeti uživo.
Raširila sam fotografije mjesta zločina, znajući unaprijed kakvu će mi priču ispričati. Slučaj Pitre: dvorište, spavaća soba, tijelo. Slučaj Gautier: stanica, grmlje, tijelo. Glava Pitreove bilo je gotovo odsječena. Grlo Gautierove bilo je razrezano, a desno oko izbodeno i pretvoreno u kašu. Upravo zbog tako brutalnog karaktera njihova su umorstva bila uključena u našu istragu.
Pročitala sam toksikološki nalaz, obdukcijsko i policijsko izvješće. Proučila sam svaki raz-govor i razmotrila izneseni zaključak inspektora koji su bili zaduženi za oba slučaja. Izvukla sam svaku pojedinost o vremenu dolaska i odlaska žrtava, svaku sitnicu iz njihova života, svaki podatak o njihovoj smrti. Sve pojedinosti koje sam izvukla potom sam unijela u grubo skicira-nu tabelu. Nisam raspolagala s previše informacija.
Čula sam druge kako se motaju, kako pomiču stolice, kako zadirkuju jedan drugoga, ali nisam obraćala pažnju. Kad sam na posljetku zatvorila dokumente, već je prošlo pet sati. Samo je još Ryan ostao. Podigla sam pogled i uhvatila ga kako me promatra.
– Hoćemo li otići na cigane?
– Molim?
– Čuo sam da voliš jazz.
– Da, ali festival je završio, Ryane. – Čuo je od koga? Kako? Je li to poziv na izlazak?
– Istina, ali grad je još uvijek prepun događanja. «Les Gitanes» sviraju u staroj luci. Super su grupa.
– Ryane, ne bih. – Ali, naravno da bih vrlo rado izašla s tobom. Zato sam i odbila. Ne sada. Ne sve dok istraga ne završi. Ne sve dok ne uhvatimo životinju koja je ovo počinila.
– Nema problema. – Te predivne oči s plavom iskrom. – Ali morate jesti.
Što je bila istina, a pomisao da me čeka još jedna smrznuta večera koju ću pojesti u društvu s televizorom uopće me nije privlačila. Ne. Nemoj da Claudel pronađe mrvicu nedoličnog ponašanja.
– Vjerojatno nije pam...
– Možemo prožvakati ideje u vezi svega ovoga dok budemo tamanili pizzu.
– Poslovni sastanak?
– Certainement.
Ponovno se moglo čuti tek zujanje sata.
Želim li raspravljati o slučajevima? Naravno. Nešto nije u redu u vezi ta dva slučaja koja su naknadno nadodali. Štoviše, zanimala me ta policijska jedinica koju su oformili. Ryan nam je dao službenu verziju cijele stvari, ali što se zapravo krije iza toga? Trebam li znati nešto? Postoji li nešto čega bih se trebala kloniti?
Još uvijek se moglo čuti tek zujanje sata.
Bi li se itko drugi toliko dvoumio? Naravno da ne.
– Naravno, Ryane. Kamo ćemo?
Slegnuo je ramenima. – Pizzeria Angela's?
Blizu mojeg stana. Sjetila sam se poziva u 4 ujutro prošlog mjeseca i epizode s «prijatelji-com». Paranoidna si, Brennanice. Čovjek samo želi pojesti pizzu. Zna da u tom slučaju možeš parkirati auto kod sebe u garaži.
– Odgovara li Vam?
– Točno mi je usput.
Usput? A kamo ide? No, nisam ga upitala.
– Dobro. Vidimo se tamo za... – bacila sam pogled na sat – ... trideset minuta?

Otišla sam kući, nahranila Birdieja i odlučila ne pogledati se u ogledalo. Nema češljanja kose. Nema nanošenja rumenila. Poslovni izlazak.
U šest i petnaest Ryan je već pijuckao hladno pivo, a ja dijetalnu Colu. Čekali smo da nam donesu jumbo vegetarijansku pizzu. Njegova polovica trebala je biti bez kozjeg sira.
– Griješite.
– Ne sviđa mi se.
– Nefleksibilni ste.
– Ali uvijek u dodiru sa samim sobom.
Neko smo vrijeme bez veze pričali, a onda sam ja iznenada promijenila temu. – Objasnite mi onda druga dva slučaja. Zašto baš Pitre i Gautier?
– Patineau mi je rekao da izvučem sva neriješena umorstva do 1985. koja su bila pod nadle-žnošću kvibeške policije i koja su se nekako uklapala u zadani profil. U osnovici, trebao sam potražiti sva umorstva koja su se uklapala u obrazac na koji ste nam ukazali. Žene, pretjerano nasilje, sakaćenje. Claudel je pregledao slučajeve pod nadležnošću montrealske policije. Lokalni policijski odjeli zamoljeni su učiniti isto. Dosad su se pojavila samo ta dva slučaja.
– Samo u Quebecu?
– Zapravo ne.
Ušutjeli smo kad je došla konobarica. Izrezala je pizzu i poslužila je. Ryan je naručio još jedno pivo. Ja sam ga preskočila, zavideći mu donekle na užitku. Sama si kriva, Brennanice.
– Da Vam nije palo napamet taknuti moju polovicu.
– Bez brige. – Ispio je pivo. – Znate li što sve prolazi kroz kozu?
Znala sam, ali sam odbijala prisjetiti se.
– Što mislite pod tim «zapravo ne»?
– Inicijalno je Patineau zatražio istragu slučajeva u Montrealu i okolici. Kad je stigao profil iz Quantica, poslao je složeni opis koji je uključivao i profil u RCMP kako bi se vidjelo imaju li oni slične slučajeve u svojim dokumentima.
– I?
– Ništa. Izgleda da je u pitanju domaći dečko.
Nastavili smo jesti. Nitko nije ništa govorio.
Na posljetku me upitao: – Što vi mislite?
Nisam žurila s odgovorom.
– Utrošila sam samo tri sata na njih, ali nekako mi se čini da se ne uklapaju.
– Zato što su prostitutke?
– Da, ali i zbog nečeg drugog. Ubojstva su nasilna, u to nema sumnje, ali jednostavno su previše...
Pokušavala sam pronaći pravu riječ kako bih opisala osjećaj koji me pratio cijelo poslije podne. Bezuspješno. Odbacila sam komad pizze na tanjur, i zagledala se u rajčicu i artičoku koje su skliznule s gnjecavog tijesta.
– ... neuredna.
– Neuredna?
– Neuredna.
– Pobogu, Brennanice, što očekujete? Jeste li vidjeli stan Adkinsove? Ili stan Morisette-Champouxove? Izgledao je kao Wounded Tree.
– Knee.
– Što?
– Knee. U pitanju je Wounded Knee .
– Indijanci?
Zakimala sam glavom.
– Ne mislim na krv. Mjesta zločina u slučaju Pitreove i Gautierove izgledala su poput... – Ponovno sam se bacila u potragu za pravim izrazom. – Neorganizirano. Neplanirano. Kod drugih slučajeva stječe se dojam da je tip i te kako znao što radi. Ušao je u njihov dom. Ponio je sa sobom oružje i odnio ga natrag. Ni na jednom mjestu zločina niste ništa pronašli, zar ne?
Zakimao je glavom.
– U slučaju Gautierove pronađen je nož.
– Nije bilo otisaka. To bi moglo ukazivati na planiranje.
– Bila je zima. Tip je vjerojatno nosio rukavice.
Zavrtjela sam čašu s Colom.
– Tijela izgledaju kao da ih je netko na brzinu ostavio. Gautierova je bila lica okrenuta nado-lje. Pitreova je ležala na boku. Odjeća joj je bila rastrgana, a gaćice povučene do nožnih zglobova. Ponovno proučite fotografije Morisette-Champouxove i Adkinsove. Tijela su izgledala gotovo namješteno. Obje su ležale na leđima, noge su im bile raširene, a ruke ostav-ljene u određenom položaju. Poput lutki. Ili balerina. Pobogu, Adkinsova je izgledala kao da ju je netko odložio dok je izvodila piruetu! No, odjeća im nije bila rastrgana. Bila je uredno rastvorena. Gotovo kao da je ubojica želio pokazati što im je učinio.
Ryan to nije prokomentirao. Konobarica se pojavila kako bi provjerila jesmo li zadovoljni. Nešto drugo? Samo račun.
– Jednostavno imam drukčiji osjećaj u vezi posljednja dva slučaja. No, mogla bih biti pot-puno u krivu.
– To i trebamo utvrditi.
Uzeo je račun i podigao ruku kao da mi želi reći da nema potrebe svađati se. – Ovaj put ja častim. Idući put ćete Vi.
Pobunila sam se, ali on je na to ispružio ruku i dodirnuo mi gornju usnicu. Polako je prešao kažiprstom do kuta mojih usana i onda ga odmaknuo.
– Komadić koze – nadodao je.
Osjetila sam kako buktim cijelim tijelom.

Nakon toga vratila sam se u prazan stan. U međuvremenu se ništa nije promijenilo. Gabby se nije vratila i polako sam počela paničariti. Očajnički sam se nadala da će se ubrzo pojaviti, ponajviše kako bih je mogla natjerati da se što prije spakira.
Ležala sam na kauču i uključila televizor kako bih pogledala prijenos bejzbol utakmice. Expos. Martinez je raspalio loptu. Komentator je uzbuđeno povikao. No, tek neuspio pokušaj.
Nastavila sam gledati sve dok misli u mojoj glavi nisu nadjačale komentatorov glas, pretva-rajući ga u žamor. Kako su se Pitreova i Gautierova uklapale? Kakvo značenje ima rezervat Khanawake? Pitre je bila Mohikanka. Sve su druge bjelkinje. Prije četiri godine Indijanci su zabarikadirali most Mercier, zagorčavši život svima koji su se koristili javnim prijevozom. Osjećaji između rezervata i njegovih susjeda otad više nisu toliko srdačni. Je li to znakovito?
Gautierova i Pitreova bile su prostitutke. Pitreova je bila uhapšena nekoliko puta. No, nijed-na druga žrtva nije imala policijski dosje. Ima li to kakvo značenje? Ako su žrtve nasumce odabrane, kolika je vjerojatnost da će dvije od sveukupno sedam biti prostitutke?
Ukazuju li mjesta zločina kod Morisette-Champouxove i Adkinsove da je zaista riječ o umorstvu s predumišljajem? Ili sam ja to samo umislila? Nisu li možda u pitanju tek slučajna umorstva?
Imaju li ona vjerski aspekt? To je bila jedina stvar koju nisam zapravo proučila kako treba. Ako imaju, na što to onda upućuje?
Iscrpljujući se takvim razmišljanjem polako sam utonula u nemirni san. Pojavila sam se u četvrti Main. Ugledala sam Gabby kako me zove s gornjeg prozora nekog trošnog hotela. Nalazila se u slabo osvijetljenoj sobi, a iza njezinih leđa vidjela sam kako se kreću tuđe sjene. Pokušala sam prijeći ulicu, ali žene ispred hotela gađale su me kamenjem čim bih se pokrenula. Bile su ljute. Nečije se lice iznenada pojavilo pokraj Gabby. Bilo je osvijetljeno otpozadi. Constance Pitre. Pokušavala je navući Gabby nešto preko glave. Nekakvu haljinu. Gabby se odupirala, i postajala je sve očajnija, gestikulirajući mi da što prije dođem.
Osjetila sam kako me kamenčić pogađa u trbuh i istog trenutka sam se probudila, vraćajući se u sadašnjost. Birdie je stajao na meni i promatrao me svinuvši rep.
– Hvala ti.
Pomaknula sam ga i ispravila se u sjedeći položaj.
– Što ti je to trebalo značiti?
Moji snovi nikad zapravo nisu posebno podmukli, a moja se podsvijest obično služi tek proživljenim događajima i ponovno mi ih vraća, često u vidu zagonetki. Ponekad se osjećam poput Arthura kojeg frustriraju Merlinovi zagonetni odgovori. Jednostavno mi reci! Razmisli, Arthure, razmisli!
Bacanje kamenčića. Očigledno je u pitanju bio Martinezov udarac. Gabby. Nisam mogla prestati razmišljati o njoj. Četvrt Main. Prostitutke. Pitre. Pitreva pokušava obući Gabby. Gabby me moli za pomoć. Ponovno me uhvatio strah.
Prostitutke. Pitreova i Gautierova su bile prostitutke. Pitreova i Gautierova su mrtve. Gabby radi s prostitutkama. Gabby netko uznemirava. Gabby je nestala. Može li tu postojati veza? Je li Gabby u nevolji?
Ne. Iskoristila te, Brennanice. Često to radi, a ti svaki put padneš na isti trik.
No, to nije odagnalo strah.
A tip koji je prati u stopu? Doimala se doista uplašenom.
Nestala je. Ni poruku ti nije ostavila. «Hvala, ali moram ići.» Ni to ti nije napisala.
Nije li to malo previše? Čak i za Gabby? Ponovno me uhvatila panika.
– O.K., doktorice Macaulay, idemo saznati!
Vratila sam se u njezinu sobu i osvrnula oko sebe. Gdje započeti? Već sam posljednji put skupila njezine stvari i nagomilala ih na pod ispred ormara. Nisam zapravo željela prekopavati po njima.
Smeće. To neće biti tako agresivno narušavanje privatnosti. Istresla sam košaru na stol. Papirnate maramice. Omoti od bombona. Aluminijska folija. Obavijest o rasprodaji u nekom dućanu. Potvrda iz bankomata. Tri kugli

http://www.book-forum.net

17Kathy Reichs – Već su bile mrtve Empty Re: Kathy Reichs – Već su bile mrtve Čet Mar 22, 2012 11:31 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
– O.K., doktorice Macaulay, idemo saznati!
Vratila sam se u njezinu sobu i osvrnula oko sebe. Gdje započeti? Već sam posljednji put skupila njezine stvari i nagomilala ih na pod ispred ormara. Nisam zapravo željela prekopavati po njima.
Smeće. To neće biti tako agresivno narušavanje privatnosti. Istresla sam košaru na stol. Papirnate maramice. Omoti od bombona. Aluminijska folija. Obavijest o rasprodaji u nekom dućanu. Potvrda iz bankomata. Tri kuglice zgužvanog papira.
Rastvorila sam jednu kuglicu. Gabbyn rukopis na iscrtanom papiru:
«Žao mi je. Ne mogu se nositi s ovim. Nikad si ne bih mogla oprostiti ako bi...»
No, rečenica nije bila dovršena. Je li to bila poruka za mene?
Rastvorila sam drugu žutu kuglicu:
«Neću podleći tom zlostavljanju. Ti si samo iritans kojeg se mor...»
Ponovno je odustala. Ili je bila prekinuta. Što je pokušavala reći? Kome?
Treća je kuglica bila bijela i veća. Kad sam je razmotala, strah me ponovno zaskočio. Nesta-la je zlonamjernost koju sam do maloprije osjećala prema njoj. Izravnala sam papir drhtavim rukama i zagledala se.
U pitanju je bio crtež olovkom. Ženski lik. Grudi i genitalije isticali su se do najsitnijih deta-lja. S druge strane, torzo, ruke i noge bili su tek ugrubo skicirani. Lice žene bilo je ovalno, a njegove crte blago zasjenjene. Ženin je trbuh bio rasporen, a iz njega su ispadali organi, rasprostirući se oko nje. U donjem lijevom kutu nepoznatim je rukopisom bilo zapisano:
– Svaki tvoj pokret... Svaki tvoj korak... Nemoj me izrezati.

http://www.book-forum.net

18Kathy Reichs – Već su bile mrtve Empty Re: Kathy Reichs – Već su bile mrtve Čet Mar 22, 2012 11:32 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
30. poglavlje

Tresla sam se. Oh, bože, Gabby, u što si se samo uvukla? Gdje si? Pogledala sam u razbaca-ne stvari koje su me okruživale. Je li to njezina uobičajena neurednost, ili posljedica paničnog bijega?
Ponovno sam pročitala nedovršene poruke. Kome li su bile namijenjene? Meni? Muškarcu koji ju je uhodio? «Nikad si ne bih mogla oprostiti ako bi...» Što? «... iritans kojeg se mor...» Što? Pogledala sam crtež i osjetila isto što sam osjetila kad sam gledala rendgenske snimke Margaret Adkins. Zla slutnja. Ne. Ne Gabby!
Smiri se, Brennanice! Razmisli!
Telefon! Otipkala sam njezin kućni broj. Ništa. Nazvala sam je u ured na faksu. Javila mi se automatska sekretarica. Govorna pošta. Blaženo elektroničko doba.
Razmisli!
Gdje joj žive roditelji? U gradiću Trois-Rivières? Nazovi informacije. Postoji samo jedan Macaulay. Neal. Javio mi se glas starice. Francuski. Toliko mi je drago što se čujemo. Prošlo je tako puno vremena. Kako ste? Ne, nisu se već tjednima čuli s Gabrielleom. Ne, nije to neobič-no. Mladi ljudi su tako zaposleni. Nešto nije u redu? Uslijedilo je razuvjeravanje i obećanje da ću ih ubrzo posjetiti.
Što sad? Nisam poznavala nijednog sadašnjeg Gabbynog prijatelja.
Da nazovem Ryana?
Ne. On nije tvoj čuvar. Uostalom, što bi mu rekla?
Uspori! Razmisli! Uzela sam Colu. Pretjerujem li? Vratila sam se u sobu za goste i ponovno proučila crtež. Kakvo pretjerivanje? K vragu, i te kako bih trebala pretjerati. Nakon toga potražila sam broj, posegnula za telefonom i otipkala ga.
– Halo?
– Hej, J.S., Tempe ovdje – pokušala sam obuzdati drhtanje u glasu.
– Moj Bože, dva poziva u istom tjednu! Priznaj! Ne možeš prestati misliti na mene!
– Prošlo je tjedan dana.
– Sve što je kraće od mjesec dana tumačim kao neodoljivu privlačnost. Što ima?
– J.S, ja...
Osjetio je kako mi glas podrhtava i istog se trenutka uozbiljio. Po glasu sam mogla osjetiti da je iskreno zabrinut.
– Je li sve u redu, Tempe? Što se događa?
– Zovem te u vezi slučajeva o kojima sam ti pričala prošli tjedan.
– Što se dogodilo? Odmah sam Vam napravio tipov profil. Nadam se da shvaćaju koliko je tu važan tvoj utjecaj. Jesu li dobili moje izvješće?
– Da. Zapravo si ti promijenio cijelu stvar. Odlučili su oformiti posebnu policijsku jedinicu koja je već započela s radom.
Nisam znala kako načeti priču o Gabby, ili o strahu koji sam osjećala. Nisam željela zlorabi-ti naše prijateljstvo.
– Mogu li te upitati još nekoliko pitanja? Postoji još nešto što me zabrinjava, a zapravo ne znam što...
– Zašto me uopće to moraš pitati, Brennanice? Da čujem!
Gdje započeti? Trebala sam sastaviti popis. U glavi mi je vladao nered kao u Gabbynoj sobi. Misli i slike bile su nasumce porazbacane.
– U pitanju je nešto drugo.
– Da, već si mi to rekla.
– Zanima me nešto u vezi nenasilnih seksualnih prijestupnika.
– O.K.
– Bi li te takav tip mogao uhoditi, zvati, ali ne raditi ništa što bi predstavljalo otvorenu prije-tnju?
– Moglo bi biti.
Započni s crtežom.
– Posljednji si mi put rekao da nasilni prijestupnici često čuvaju zapise svojih nedjela? Poput zvučnog zapisa i crteža?
– Tako je.
– A nenasilni prijestupnici?
– Što s njima?
– Mogu li i oni raditi crteže, i takve stvari?
– Moguće je.
– Može li sadržaj crteža ukazivati na nasilni karakter?
– Ne neophodno. Nekome crtež može poslužiti kao ispušni ventil, način na koji će odglumiti nasilje, a da ga zapravo ne počini. No, nekog drugog crtež može potaknuti na nasilje. Isto tako, može predstavljati rekonstrukciju onoga što je već učinio.
Super.
– Pronašla sam crtež žene s rasporenim trbuhom iz kojeg ispada utroba. Na što to upućuje?
– Kip Afrodite nema ruke. G. I. Joe nema penis. Na što to ukazuje? Da je u pitanju umjet-nost? Cenzura? Seksualna nastranost? Teško je reći bilo što ako je podatak izdvojen iz konteks-ta.
Tišina. Što mu reći?
– Je li to jedan od crteža iz St. Jacquesove galerije? – upitao je.
– Ne. – Pronašla sam ga u smeću u sobi za goste. – Rekao si da prijestupnici često pribjega-vaju sve većem i većem nasilju, zar ne?
– Da. U početku se možda zadovolje samo voajerizmom, ili opscenim telefonskim pozivima. Neki ostanu na tome, no drugi se odlučuju za veće izazove: egzibicionizam, uhođenje, provalu. Nekima od njih ni to nije dovoljno i počinju silovati, pa čak i ubijati.
– To znači da neki seksualni sadisti zapravo možda nisu nasilni?
– Opet ti s tim sadizmom. No, odgovor je – da. Neki tipovi ostvaruju svoje fantazije na dru-ge načine. Neki koriste nežive predmete ili životinje, a neki pronalaze partnere koji na to pristaju.
– Partnere koji na to pristaju?
– Partner koji udovoljava, netko tko će pristati na sve što fantazija nalaže. Podređivanje, omalovažavanje, pa čak i trpljenje boli. Može biti u pitanju supruga, djevojka, ili netko tko plaća za to.
– Prostitutka?
– Naravno. Većina prostitutki pristat će odigrati neke uloge. Do određene granice, naravno.
– Time se mogu smanjiti nasilne tendencije?
– Mogu, ali sve dok ona na to dobrovoljno pristaje. Isto je sa suprugom i djevojkom. Često stvari krenu po zlu upravo kad se partnerica zasiti takve igre. Bila sam ti vreća za boksanje, ali sad je dosta. Možda mu čak i zaprijeti da će ga odati. On tada poludi, ubije je i iznenada shvaća kako je pritom uživao. Nakon toga jednostavno nastavlja.
No, mučilo me nešto što je prethodno spomenuo.
– Stani malo. O kakvim je neživim predmetima riječ?
– Slikama, lutkama, odjeći. Bilo čemu, zapravo. Imao sam tog jednog tipa koji je znao na mrtvo izmlatiti lik Flipa Wilsona u prirodnoj veličini, i to nakon što ga je obukao u žensku odjeću.
– Glupo mi je i pitati zašto je to činio.
– Duboko ukorijenjena mržnja prema crncima, homoseksualnim osobama i ženama. Izvodio bi onaj njegov trik sa šeširom svaki put kad bi masturbirao.
– Naravno.
Iz pozadine je dopirao Fantom u operi.
– J.S., ako se tip bavi time, ako radi takve slike ili koristi naprimjer lutku, znači li to da vje-rojatno neće nikoga ubiti?
– Možda. No, s druge strane, tko zna što će promijeniti njegovu krivulju i pogurati ga preko dopuštene granice. Jednog dana može se zadovoljiti perverznom slikom, ali drugog dana to više nije dovoljno.
– Može li tip raditi oboje?
– Oboje što?
– Raditi i jedno i drugo, odnosno uhoditi i uznemiravati jednu žrtvu, a ubiti posve drugu.
– Naravno. Kao prvo, ponašanje žrtve može promijeniti tu jednadžbu. Primjerice, jednog dana počinje osjećati da ga ona vrijeđa ili odbacuje. Naprosto mu kaže krivu stvar, ili skrene nalijevo umjesto nadesno. Čak ni ne mora znati gdje je pogriješila. Nemoj zaboraviti da većina serijskih ubojica nikad nije upoznala svoje žrtve, ali te žene igraju glavnu ulogu u njihovim fantazijama. Isto tako je moguće da jednu ženu vidi u jednoj ulozi, a drugoj dodijeli posve drukčiju. Ljubi svoju suprugu, a onda izađi van i ubij. Jednom strancu daj ulogu lovine, a drugom ulogu prijatelja.
– Znači, kad netko počne ubijati, još uvijek se povremeno može vratiti na raniju, manje nasilnu taktiku?
– Moguće je.
– Znači, netko tko se čini tek gnjavatorom može zapravo biti puno opasniji?
– Tako je.
– Netko tko zove žrtvu, tko je slijedi i šalje okrutne crteže nije neophodno bezopasan, iako se čitavo vrijeme drži na udaljenosti?
– Pričaš o St. Jacquesu, je li tako?
Pričam li?
– Zvuči li to poput njega?
– Samo sam pretpostavio da o njemu pričamo. Ili tko god je živio u onom krasnom stanu koji ste ispremetali.
Open up your mind, let the fantasy unwind...
– J.S., ja... Postalo je osobno.
– Što želiš reći?
Sve sam mu ispričala. Rekla sam mu za Gabby, za njezin strah i odlazak. Rekla sam mu koliko me to razljutilo i priznala koliko se bojim za nju.
– Sranje, Brennanice! Kako se samo uspijevaš uvući u takve stvari? Gledaj, tip mi se ne čini posve normalan. Možda je u pitanju St. Jacques, ali ne mora to biti on. No, moguće je! Uhodi žene upravo kao St. Jacques. Radi crteže žena kojima je rasporen trbuh, nema normalan seksualni život, i nosi nož. St. Jacques, ili kako god se zvao taj vaš bolesnik, ubija žene, kasapi im tijela ili ih unakažuje. Što ti misliš?
Turn your face away from the garish light of day...
– Kad je prvi put uočila tog tipa?
– Ne znam.
– Prije ili nakon što je cijela ova stvar započela?
– Ne znam.
– A što onda znaš o njemu?
– Gotovo ništa. Druži se s prostitutkama, plaća za seks, a onda izvodi scenu sa donjim rub-ljem. Nosi nož. Većina cura ne želi se uopće petljati s njim.
– Zvuči li to normalno?
– Ne.
– Tempe, hoću da o tome izvijestiš ljude s kojima radiš. Neka oni provjere. Kažeš da je Gabby nepredvidljiva i vjerojatno se ništa nije dogodilo. Možda je jednostavno otišla na put. No, prijateljica ti je, a i ti si ugrožena. Sjeti se lubanje i tipa koji te pratio autom!
– Možda.
– Gabby je odsjedala kod tebe, a sad je nestala. To zahtijeva potragu.
– Kako da ne! Claudel će odmah pojuriti i ščepati čovjeka-spavaćicu!
– Čovjeka-spavaćicu? Mislim da se malo previše družiš s policajcima.
Zastala sam. Otkud mi taj izraz? Naravno. Čovjek-lutka!
– Imamo tog jednog luđaka koji provaljuje u stanove ženama. Pronađe im donje rublje, izre-že ga nožem i onda se jednostavno pokupi. Radi to već godinama. Zovu ga čovjek-lutka.
– Ako to radi već godinama, onda i nije toliko glup.
– Nisam rekla «glup», već «lutka». Od donjeg rublja napravi lutku. Znaš, poput one velike, krojačke lutke.
Odjednom mi je sinulo. Ili je možda u pitanju najobičnija lutka.
Feel me, touch me...
J.S. je nastavio govoriti, ali moje su misli skrenule svjetlosnom brzinom. Lutka. Donje rub-lje. Nož. Prostitutka po imenu Julie koja igra igre u spavaćici. Crtež s rasporenim trbuhom i riječima «Nemoj me izrezati». Članci iz novina pronađeni u stanu u ulici Berger, jedan o provali u stan u kojemu se spominje čovjek-lutka, a jedan s mojom slikom, izrezan i označen slovom X. Lubanja nabijena na štap u ukrasnom grmlju mojeg vrta. Gabbyno užasnuto lice u 4 ujutro. Kaos u mojoj spavaćoj sobi.
Help me make the music of the night...
– Moram ići, J.S.
– Tempe, obećaj mi da ćeš učiniti što ti kažem. Možda je Gabbyn manijak upravo bolesnik koji ima gnijezdo u ulici Berger. Mogao bi u pitanju biti tvoj ubojica. Ako je tako, onda si u opasnosti. Blokiraš ga i zato si mu prijetnja. Tip je imao tvoju sliku. Možda je upravo on stavio lubanju Grace Damas u tvoje dvorište. Zna tko si. Zna gdje živiš.
Nisam ga više slušala. U glavi sam već bila na drugom mjestu.

Trebalo mi je trideset minuta da prijeđem gradsko središte, prođem kroz četvrt Main i pro-nađem svoju pokrajnju uličicu. Preskočila sam ispružene noge nekog pijanca koji se leđima oslonio na zid. Glava mu je poskakivala na prigušeno bubnjanje koje je dopiralo kroz cigle. Nasmiješio se i podigao ruku pozivajući me prstom. Nakon toga je rastvorio dlan i ispružio ga prema meni.
Prokopala sam po džepu i dala mu dolar. Možda će mi paziti na auto.
Sama četvrt bila je dupkom ispunjena noćnim protuhama kroz koje sam bila prisiljena probi-jati se. Ulični prosjaci, prostitutke, narkomani i turisti. Računovođe i trgovački zastupnici okupljali su se u hrpicama, nemarno se veseleći i opijajući. Nekima je četvrt Main bila poprište razuzdanog veselja, a drugima tek nesretna stvarnost. Dobro došli u «hotel St. Laurent».
Za razliku od posljednjeg posjeta, ovaj put sam pripremila plan. Probila sam se do ulice Ste. Catherine, nadajući se da ću pronaći Jewel Tamboux. No, nije to bilo lako. Iako se ispred hotela Granada okupila ista gomila, Jewel nije bila među njima.
Prešla sam cestu i proučila žene. Nijedna nije posegnula za kamenom. Dobar znak. No, što sada? Prilikom posljednjeg posjeta damama prilično sam dobro naučila što mi nije činiti. Međutim, to mi nije pojasnilo kako se trebam postaviti.
Jedno me pravilo oduvijek dobro služilo u životu. Kad nisi sigurna, miruj. Ako dvojiš, ne-moj kupiti, nemoj komentirati, nemoj ništa poduzimati. Samo mirno sjedi. Svako odstranjenje od navedenog principa obično mi je donijelo samo zlo. Crvena haljina s naboranim ovratnikom. Obećanje da ću raspravljati o kreacionizmu. Ljutito pismo otposlano počasnom rektoru. Ovaj put sam odlučila držati se pravila.
Pronašla sam cementni blok, očistila ga od slomljenog stakla i spustila se. Skupila sam ko-ljena i usmjerila pogled prema hotelu Granada. Odlučila sam čekati. I čekala sam. Dugo.
Neko mi je vrijeme pažnju odvlačila sapunica koja se odvijala oko mene. «Kako živi Main». Ponoć je došla i prošla. Jedan ujutro. Dva. Scenarijem predviđena priča o zavodništvu i izrabljivanju polako se odmotavala pred mojim očima. «Okomi se na moju djecu». «Mladi i izgubljeni». Poigravala sam se riječima, izmišljajući svakojake mudre naslove.
Oko 3 ujutro prošao me interes. Bila sam umorna, obeshrabrena i počela sam se dosađivati. Znala sam da nadgledanje nije glamurozno iskustvo, ali nisam očekivala da će djelovati toliko otupljujuće. Ispila sam litre kave, pripremila beskrajne popise u glavi, sastavila nekoliko pisama koja nikad neću napisati i pokušala pogoditi životnu priču velikog broja stanovnika Kvibeka. Prostitutke i mušterije dolazile su i odlazile, ali Jewel Tambeaux nije se ukazala.
Ustala sam i istegnula se. Poželjela sam istrljati umrtvljenu stražnjicu, ali sam na posljetku ipak odustala. Idući put nikakav cement ne dolazi u obzir. Idući put nema sjedenja cijelu noć kako bih mogla uočiti prostitutku koja je možda negdje u Saskatoonu.
Već sam se uputila prema autu kad se iznenada bijeli pontiac karavan naglo zaustavio uz rubnik na suprotnoj strani ceste. Iz njega je izronila narančasta griva, a zajedno s njom poznato lice i poznati topić.
Jewel Tambeaux je zalupila vratima i nagnula se kroz prozor na suvozačkom mjestu kako bi nešto dobacila vozaču. Nakon toga auto je odjurio, a ona se pridružila dvjema ženama koje su sjedile na stubama ispred hotela. Pod pulsirajućim neonskim svjetlom izgledale su kao trio domaćica koje su zasjele na stubište kuće negdje u predgrađu, kako bi ubile vrijeme u ogovara-nju. Njihov je smijeh odjekivao praskozorjem. Jewel je ubrzo potom ustala, namjestila svoju streč minicu i krenula niz četvrt.
Život u četvrti polako se gasio. Tragači za događanjima već su nestali, a smetlari su počeli izranjati. Jewel je polako hodala, njišući kukovima prema nekom zamišljenom ritmu. Potrčala sam kako bih je sustigla.
– Jewel?
Okrenula se smiješeći i upitno me pogledala. Nije očekivala da će mene vidjeti. Preletjela je očima preko mojeg lica. Vidjela sam da je zbunjena i razočarana. No, pričekala sam da me prepozna.
– Margaret Mead.
Nasmiješila sam se. – Tempe Brennan.
– Istražuješ za knjigu? – Povukla je rukom po zraku, gestikulirajući naslov. – «Dupe na prodaju, ili moj život među kurvama». – Rekla je to na nježnom i melodioznom engleskom koji me podsjetio na močvarne predjele američkog Juga.
Nasmijala sam se. – Moglo bi se prodavati. Mogu li nastaviti s tobom?
Slegnula je ramenima i izdahnula, a onda se okrenula i nastavila polako njihati kukovima. Krenula sam za njom.
– Još uvijek tražiš prijateljicu, chérie?
– Zapravo, nadala sam se da ću naići na tebe. Nisam očekivala da ćeš doći tako kasno.
– Vrtić je još uvijek otvoren, slatkice. Moram se baviti poslom kako bih ostala zaposlena.
– Istina.
Nekoliko smo koraka hodale u tišini. Moje su tenisice tupo odjekivale za njezinim metalnim petama.
– Odustala sam od potrage za Gabby. Mislim da ne želi da ju itko pronađe. Došla me vidjeti prije tjedan dana, a onda je opet nestala. Pretpostavljam da će se pojaviti kad to bude htjela.
Pogledala sam je ne bih li uočila reakciju. Slegnula je ramenima, ali nije ništa odvratila. Njezina se lakirana kosa svako malo gubila u sjeni i potom ponovno izranjala na svjetlo. Tu i tamo zatreptao bi pokoji neonski znak. Posljednji su barovi zatvarali svoja vrata, zaključavajući miris ustajalog piva i dima sve do iduće noći.
– Zapravo bih htjela popričati s Julie.
Stala je i pogledala me. Izgledala je umorno. Lice joj je djelovalo prazno ako da ga je iscrpi-la noć. Ili život. Izvadila je kutiju cigareta iz topića, zapalila jednu i ispuhnula dim u zrak.
– Možda bi se trebala vratiti kući, malena.
– Zašto to kažeš?
– Još uvijek hvataš ubojice, zar ne, draga?
Jewel Tambeaux nije glupa.
– Mislim da netko zaista ubija, Jewel.
– I misliš da je to taj kauboj s kojim se Julie poigrava?
– Pa... htjela bih popričati s njim.
Povukla je dim, otresla cigaretu dugačkim, crvenim noktom, a onda pogledala iskre kako lepršaju padajući na pločnik.
– Nisam li ti već rekla da ima balegu umjesto mozga? I da se karakterom ne razlikuje od štetočina? Ali ne vjerujem da je ikoga ubio.
– Znaš li kako se zove? – upitala sam je.
– Ne. Takvih kretena ima k'o pljeve. Zato i ne obraćam pažnju na njih.
– Sama si rekla da ti se čini da je tip opasan.
– Ovdje je život ispunjen opasnostima, slatkice.
– Je li dolazio u posljednje vrijeme?
Odmjerila me. Osjetila sam kako se na trenutak izgubila u mislima. Zasigurno se prisjetila nečega što ja nisam mogla ni pojmiti. Možda nekih drugih opasnih tipova.
– Da. Viđala sam ga.
Čekala sam. Ponovno je povukla dim i pogledala u auto koji se sporo spuštao ulicom.
– Ali Julie već dugo nisam vidjela.
Ponovno je povukla dim, zatvorila oči i zadržala dah, a onda ga ispuhnula u noćni zrak.
– Ni tvoju prijateljicu Gabby.
To je bio bonus. Trebam li je pogurati da nastavi?
– Misliš li da ga mogu pronaći?
– Iskreno, slatkice, mislim da ni vlastito dupe ne bi mogla pronaći bez mape.
Kako je dobar osjećaj kad te poštuju!
Povukla je posljednji dim, bacila čik i zdrobila ga cipelom.
– Hajdemo, Margaret Mead! Idemo upoznati svijet štetočina!

31. poglavlje

Promijenila je način hoda. Koračala je odlučno, a pete su joj odjekivale pločnikom u brzom ritmu. Nisam znala kamo me vodi, ali moralo je biti bolje od moje cementne čeke.
Prošle smo dvije četvrti istočno, a onda napustile ulicu Ste. Catherine i prešle otvorenu par-celu. Njezina se figura boje marelice bešumno kretala kroz mrak dok sam se ja spoticala slijedeći je i probijajući se kroz odlomljene komade asfalta, aluminijske limenke, razbijeno staklo i mrtvo raslinje. Kako li joj to uspijeva u tako visokim i oštrim petama?
Izbile smo na drugom kraju, potom skrenule u pokrajnju uličicu i ušle u nisku, drvenu zgra-du. Nigdje nisam uočila nikakav natpis i nisam znala što bi moglo biti u pitanju. Prozori su bili obojeni u crno, a niz božićnih ukrasnih lampica bio je jedina rasvjeta. Unutrašnjost je bila obasjana crvenom svjetlošću. Zapitala sam je li namjera bila njome potaknuti stanare na malo noćne zabave?
Oprezno sam se ogledala oko sebe. Oči su mi se brzo priviknule s obzirom da između umje-tnog svjetla i mraka vani nije bila velika razlika. Nastavljajući temu božića, dekorater je zidove prekrio zelenim kartonom, a barske stolice ispucanim crvenim polivinilom. Prostorija je bila ukrašena reklamama za pivo. Tamni, drveni separei bili su smješteni s jedne strane zida, a sanduci piva nagomilani uz drugi. Iako je bar bio gotovo prazan, zrak je bio ispunjen dimom, jeftinim alkoholom, te smradom bljuvotine, znoja i marihuane. S nostalgijom sam se sjetila cementnog bloka na kojem sam provela pola večeri.
Jewel i konobar su kimnuli jedno drugom. Koža mu je bila tamnosmeđe boje. Imao je guste obrve, a očima je vrebao naše kretnje.
Jewel se nakon toga polako zaputila kroz bar, provjeravajući svako lice s očiglednim neza-nimanjem. Sa barske stolice u kutu neki joj je starac mahnuo bocom piva, pozivajući je da mu se pridruži. Poslala mu je poljubac, na što joj je on pokazao srednji prst.
Dok smo prolazile pokraj prvog separea, nečiji su je prsti zgrabili za ručni zglob. Odmotala ih je i spustila ruku natrag ispred njezina vlasnika.
– Gotovo je za danas, dragi.
Ugurala sam ruke u džepove i prikovala pogled na njezina leđa.
Kod trećeg separea je zastala, prekrižila ruke i polako odmahnula glavom.
– Mon Dieu – nadodala je pucnuvši jezikom.
U separeu je sjedila samo jedna osoba. Buljila je u čašu razvodnjene smeđe tekućine, laktova naslonjenih na stol i obraza naslonjenih na šake. Mogla sam joj vidjeti tjeme. Masna smeđa kosa bila je neravno razdijeljena i beživotno joj visjela niz lice. Bijele pahuljice prhuti nagrđi-vale su razdjeljak.
– Julie – pozvala ju je Jewel.
No, djevojčino se lice nije podignulo.
Jewel je ponovno pucnula jezikom i uvukla se u separe. Sjela sam tik do nje, presretna što smo uspjeli pronaći tako oskudno sklonište. Bacila sam pogleda na stol i shvatila da ni ne želim znati što se sve prolilo na njemu. Jewel je naslonila lakat na rub i odmah ga povukla k sebi brišući se. Nakon toga je izvukla cigaretu, zapalila je i ispuhnula dim prema gore.
– Julie – obratila joj se oštrijim glasom.
Djevojka je udahnula i konačno podigla glavu.
– Julie? – Ponovila je svoje ime. Zvučala je kao da ju je netko probudio iz sna.
Srce me je zaboljelo iste sekunde i zubima sam ugrizla donju usnicu.
O, moj Bože!
Lice koje sam promatrala imalo je petnaestak godina. Lice prekriveno raznim nijansama sive boje. Blijeda koža, ispucane usnice, prazne i uvučene oči s tamnim podočnjacima, kao da već stoljećima nisu vidjele sunca.
Bezizražajno je buljila u nas, kao da se naše slike sporo oblikuju u njezinu mozgu, ili kao da je prepoznavanje tuđih lica zahtjevna mentalna vježba. A onda je uslijedilo: – Daš mi jednu, Jewel? – Na engleskom. Posegnula je drhtavom rukom preko stola. Unutarnji dio njezina lakta bio je ljubičast pod prigušenim svjetlom. Sićušni, sivkasti crvići prekrivali su vene s unutarnje strane njezina zgloba.
Jewel je zapalila još jednu cigaretu i pružila joj. Julie je duboko uvukla dim u pluća, zadržala ga, a onda ga ispuhala nagore, oponašajući Jewel.
– Da. O, da – odvratila je. Komadić cigaretnog papira zalijepio joj se za donju usnicu.
Ponovno je uvukla dim, zatvorila oči i potpuno se predala ritualu pušenja. Čekale smo. Julie jednostavno nije bila u stanju istodobno raditi dvije stvari.
Jewel me pogledala, no nisam mogla protumačiti što mi želi reći. Pustit ću je da vodi.
– Julie, draga, jesi radila?
– Malo. – Povukla je još jedan dugi dim i potom ga ispuhnula kroz nosnice. Gledali smo kako se dva srebrnkasta oblačića rastapaju na crvenkastom svjetlu.
Šutjele smo, puštajući je da puši. Činilo mi se da ju ne zanima zašto smo došle. Doduše, sumnjala sam da je išta zanima.
Kad je povukla posljednji dim, ugasila je čik i konačno nas osmotrila. Učinilo mi se da po-kušava procijeniti kako se može okoristiti našim prisustvom.
– Nisam jela danas – potom je rekla. Glas joj je bio jednoličan i isprazan poput njezinih očiju.
Pogledala sam Jewel koja je slegnula ramenima i posegnula za novom cigaretom. Ogledala sam se oko sebe. Nigdje nisam mogla vidjeti jelovnike.
– Imaju hamburgere.
– Hoćeš li jedan hamburger? – Koliko sam novaca ponijela?
– Banco ih radi.
– O.K.
Nagnula se izvan separea i pozvala konobara.
– Banco, mogu li dobiti jedan hamburger? Sa sirom? – Obratila mu se tepajući poput djeteta.
– Trebaš podmiriti račun, Jules.
– Ja ću platiti – odvratila sam, izbacujući glavu iz separea.
Banco je stajao naslonivši se na sudoper. Njegove prekrižene ruke podsjetile su me na grane baobaba.
– Jedan? – Odgurnuo se.
Pogledala sam u Jewel. Odmahnula je glavom.
– Jedan.
Vratila sam se u separe. Julie se zgrbila i uvukla u kut, nemarno uhvativši piće rukama. Donja joj je vilica bila opuštena, a usta djelomično rastvorena. Na donjoj usnici još uvijek je bio zalijepljen komadić papira. Poželjela sam ga maknuti, ali činilo se da njoj uopće ne smeta. Čula sam kako se otvaraju vratašca mikrovalne i potom je uslijedilo tiho zujanje. Jewel je nastavila pušiti.
Ubrzo su se oglasila četiri kratka zvonca i Banco se iznenada pojavio noseći hamburger zamotan u celofan. Bio je vruć. Odložio ga je pred Julie i onda pogledao u Jewel i mene. Naručila sam soda-vodu, a Jewel je odmahnula glavom.
Julie je ogulila celofan i podigla gornji dio peciva kako bi ispitala sadržaj. S užitkom je zagrizla. Kad mi je Banco donio piće, poskrivećki sam bacila pogled na sat. Tri i dvadeset. Pomislila sam kako Jewel vjerojatno neće prozboriti ni riječ.
– Gdje si radila, slatkice?
– Nigdje posebno. – Odgovorila je punim ustima.
– Nisam te viđala u posljednje vrijeme.
– Bila sam bolesna.
– Sad si bolje?
– Mm.
– Radila si u četvrti?
– Nešto malo.
– Još uvijek imaš onog tipa sa spavaćicom? – Upitala ju je posve ležernim tonom.
– Koga? – Djevojka je polizala rub hamburgera, kao dijete kad liže kornet sa sladoledom.
– Onog tipa s nožem.
– Nožem? – odsutno je ponovila.
– Znaš, draga, onog tipa što voli mlatiti svoju palicu dok se ti šetaš u spavaćici njegove ma-me?
Prvo je usporila žvakanje, a potom se zaustavila. No, nije odgovorila. Lice joj je izgledalo kao da je zakitano. Bilo je ravno, sivo i bezizražajno.
Jewelini nokti zalupkali su po površini stola. – Hajde, slatkice, nemoj odugovlačiti. Znaš o kome pričam.
Progutala je zalogaj, dobacila joj pogled i onda se ponovno vratila na hamburger.
– Što s njim? – Zagrizla je.
– Samo sam se pitala je l' se mota još okolo.
– Tko je ona? – odvratila je punim ustima.
– Tempe Brennan. Prijateljica doktorice Macaulay. Nje se sjećaš, zar ne, draga?
– Nešto nije u redu s tim tipom, Jewel? Ima gonoreju, sidu ili nešto? Zašto se raspituješ za njega?
Imala sam osjećaj kao da smo uključene u nepoznatu nam igru. Ako smo i dobijale odgovo-re, dolazili bi nam nasumce i potpuno nevezano za postavljeno pitanje.
– Ne, draga, samo sam se pitala dolazi li još uvijek.
Juliene oči presrele su moje. Izgledale su beživotno.
– Radiš s njom? – upitala me. Brada joj se sjajila od masti.
– Tako nekako – Jewel je odgovorila umjesto mene. – Željela bi popričati s tim tipom.
– O čemu?
– O uobičajenim stvarima – odvratila je Jewel.
– Je li ona gluhonijema? Zašto ne može pričati?
Pokušala sam odgovoriti, ali Jewel mi je ukazala da šutim.
Činilo se da Julie ne očekuje odgovor. Pojela je posljednji zalogaj i potom polizala prste. Jedan po jedan. Konačno je bila gotova.
– Što u vezi tog tipa? Isuse, i on je govorio o njoj!
Iste sekunde preplavio me strah.
– O kome je pričao? – automatski sam upitala.
Julie me pogledala. Vilica joj se opet objesila, a usta su joj se napola rastvorila. Kad nije pričala ili jela, činilo se da jednostavno nije sposobna držati ih zatvorenim. A možda to nije ni željela. Imala je ostatke hrane među donjim zubima.
– Zašto želiš prijaviti tog tipa? – upitala me.
– Prijaviti?
– To mi je jedina stalna ševa.
– Neće ona nikoga prijaviti. Samo želi popričati s tipom – odvratila je Jewel.
Julie je popila gutljaj svojeg pića. Ponovno sam pokušala.
– Što si mislila pod tim da je i on pričao o njoj? O kome je pričao, Julie? – Začuđeno me pogledala, kao da je već zaboravila što je rekla.
– O kome je taj tvoj redoviti jebač govorio, Julie? – Jewel je već zvučala umorno.
– Znaš, o onoj staroj gospođi koja se mota okolo, koja je malo muškarasta, i ima pirsing u nosu i čudnu kosu? – Zadjenula je jedan klonuli pramen za uho. – Iako je zapravo dobra. Kupila mi je krafne nekoliko puta. Nisi li o njoj pričala?
Zanemarila sam Jewelino upozorenje da ne pričam.
– Što je govorio o njoj?
– Bio je ljut na nju, ili tako nekako. Ne znam. Ne slušam što mušterije govore. Pojebem se i pazim da su mi pritom usta i uši zatvorene. Tako je zdravije.
– Ali taj ti je tip redovita mušterija.
– Recimo.
– Je l' se nekad dogodilo nešto posebno? – Nisam se mogla suzdržati. Jewel mi je rukama ukazala da odustaje od posredovanja.
– Što je ovo, Jewel? Zašto mi ona postavlja sva ta pitanja? – Opet je zvučala poput djeteta.
– Tempe želi pričati s njim. To je sve.
– Stvarno mi ne bi bilo od koristi da zatvore tog tipa. Živa je jeza, ali to su mi redovite pare i stvarno mi trebaju.
– Znam, slatkice.
Julie je zavrtjela čašu i onda ispila posljednji gutljaj. Izbjegavala je moj pogled.
– I neću odustati od njega. Ne zanima me što drugi govore. Čudan je, i što onda? Neće me ubiti, ili što ja znam već. K vragu, čak se ne moram ni jebati s njim. I što bih uopće radila četvrtkom? Otišla na tečaj? U kazalište? Ako ja ne budem htjela, neka druga kurva će pristati.
To su bile prve emocije koje je pokazala, to adolescentsko razmetanje koje je bilo u potpu-noj suprotnosti s prethodnom ravnodušnošću. Slušajući je, zaboljelo me srce. No, bojala sam se za Gabby i nisam namjeravala odustati.
– Jesi li viđala Gabby u posljednje vrijeme? – Pokušala sam zvučati nježnije.
– Koga?
– Doktoricu Macaulay. Jesi li je viđala u posljednje vrijeme?
Namrštila se i podsjetila me na Margot, iako Margot vjerojatno ima puno bolje kratkoročno pamćenje.
– Onu staru gospođu sa piercingom u nosu – pojasnila je Jewel, naglašavajući dobni faktor.
– A-ha. – Julie je nakratko zatvorila usta, a onda im opet dopustila da se rastvore. – Ne. Bila sam bolesna.
Ostani pribrana, Brennanice. Imaš gotovo sve informacije.
– Je li ti sada bolje? – upitala sam je.
Slegnula je ramenima.
– Hoćeš li biti O.K.?
Zakimala je glavom.
– Želiš li još što god?
Odmahnula je glavom.
– Živiš li u blizini? – Mrzila sam samu sebe što je tako iskorištavam, ali trebalo mi je još malo informacija.
– Kod Marcella's. Znaš, Jewel, tamo u ulici St. Dominique? Puno nas tamo odlazi prespavati preko noći. – Odbila me pogledati.
Da. Dobila sam sve što mi je potrebno. Ili ću vrlo brzo doći do toga.
Hamburger i piće, i što god je već prije popila, počeli su ostavljati učinak na nju. Prestala se razmetati i na licu joj se ponovno iscrtavala ravnodušnost. Zgrbila se i uvukla u kut separea. Njezine su me oči podsjetile na tamne krugove na sivom licu pantomimičara. Zatvorila ih je i duboko udahnula. Njezina su se koščata prsa, skrivena ispod pamučne majice bez rukava, nakratko napuhnula. Izgledala je iscrpljeno.
Božićni ugođaj je iznenada nestao. Fluorescentna svjetlost ispunila je bar i Banco je najavio neizbježno zatvaranje. Nekoliko preostalih mušterija krenulo je prema vratima, nezadovoljno si mumljajući u bradu. Jewel je ugurala svoju kutiju cigareta u haljinu i pozvala nas da krenemo. Provjerila sam koliko je sati. Četiri. Bacila sam pogled prema Julie i osjećaj krivnje protiv kojeg sam se borila cijelu noć zapljusnuo me svom snagom.
Pod jarkim svjetlom izgledala je gotovo kao leš. Izgledala je kao nešto što proživljava svoje posljednje dane. Željela sam je zagrliti i ne pustiti. Željela sam je odvesti kući u Beaconsfield, ili Dorval, ili North Hatley, gdje će jesti fast food i ići na školske zabave i naručivati traperice iz kataloške prodaje. No, znala sam da se to neće dogoditi. Znala sam da će Julie biti tek statistički podatak i da će, prije ili kasnije, završiti u mrtvačnici.
Platila sam račun i izašle smo iz bara. Ranojutarnji zrak bio je vlažan i hladan. Širio je miris rijeke i pivovare.
– Laku noć, moje dame – oglasila se Jewel. – Lijepo mi se odmorite.
Mahnula nam je, okrenula se i brzo odkoračala niz uličicu. Julie je bez riječi krenula u sup-rotnom smjeru. Vizija doma i kreveta privlačila me poput magneta, ali još mi je bio potreban jedan djelić informacije.
Stajala sam promatrajući je kako brzo korača uličicom, pretpostavljajući da je neće biti teško slijediti. Krivo. Za sekundu je već nestala iza ugla i morala sam pojuriti kako bih je sustigla.
Krenula je isprekidanim puteljkom, probijajući se kroz parcele i uličice kako bi na posljetku stigla do trošne trokatnice u ulici St. Dominique. Popela se stubištem i zastala ispred vrata s kojih se ljuštila zelena boja. Prekopala je džepove u potrazi za ključem. Izvadila ga je i ušla unutra. Otrcana zavjesa s unutrašnje strane vrata nakratko se zatresla i primirila, gotovo se uopće ne pomaknuvši s mjesta. Zapamtila sam broj.
O.K., Brennanice, vrijeme je za krevet. Za dvadeset minuta bila sam kod kuće.
Ležala sam pod pokrivačem. Birdie mi je bio tik do koljena. Vrijeme je da počnem kovati plan. Nije bilo teško odlučiti što neću učiniti. Nećeš nazvati Ryana. Nećeš uplašiti Julie. Nećeš dojaviti policiji o malom kretenu koji izvodi predstavu s nožem i spavaćicom. Saznaj je li u pitanju St. Jacques. Saznaj gdje živi. Ili gdje mu je trenutačno skrivalište. Nađi nešto konkretno i tek onda dovuci policiju. Tu ste, momci, i sad slobodno rasturite stan!
Zvučalo je tako jednostavno.

http://www.book-forum.net

19Kathy Reichs – Već su bile mrtve Empty Re: Kathy Reichs – Već su bile mrtve Pet Mar 23, 2012 12:38 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
32. poglavlje

U srijedu sam se jedva kretala od iscrpljenosti. Nisam namjeravala otići u zavod, ali LaManche je nazvao i rekao da mu treba izvješće. Kad sam konačno stigla, odlučila sam i ostati. Pregledat ću stare slučajeve iako mi se ne da. Bila sam živčana. Izdvojila sam slučajeve koje je Denis mogao baciti. Mrzim taj dio posla i odlagala sam ga mjesecima, no valjalo je to na posljetku učiniti. Uspjela sam izdržati do 4. Kad sam stigla kući, pojela sam nešto, pripravila si dugu kupku, i u 8 sati već sam bila u krevetu.
Kad sam se probudila u četvrtak, sunce je obasjavalo spavaću sobu i znala sam da je jutro već poodmaklo. Protegnula sam se, okrenula na stranu i pogledala na sat. Deset i dvadeset pet. Dobro. Nadoknadila sam nešto izgubljena sna, a sad slijedi prva faza plana. Nisam namjeravala otići na posao.
No, nisam odmah ustala. Ležala sam u krevetu i provjeravala što sve moram učiniti. Osjećala sam se prepuna energije i pomislila kako bih bez problema mogla istrčati maraton. No, trebalo je odrediti ritam. Obuzdaj se, Brennanice, i ovaj put pametno istrči.
Otišla sam u kuhinju, napravila si kavu i pročitala Gazette. Tisuće ljudi bježe od rata u Ruandi. Parizeauova kvibeška stranka vodi za deset bodova ispred Liberala premijera Johnsona. Bejzbol klub «Expos» ispao je iz istočnog krila nacionalne lige. Radnici rade za vrijeme godišnjeg praznika građevinara. Nemoguće! Nikad nisam mogla razumjeti koji se genijalac toga dosjetio. U zemlji koja ima tek četiri ili pet mjeseci u godini pogodnih za gradnju, svaka se gradnja obustavlja na dva tjedna u srpnju kako bi radnici mogli imati svoj praznik. Briljantan potez.
Popila sam još jednu šalicu kave i pročitala novine do kraja. Zasad je sve kako treba. Slijedi druga faza. Aktivnost koja ne zahtijeva primjenu mozga.
Nabacila sam na sebe hlačice i majicu kratkih rukava, te se uputila u teretanu. Uslijedilo je trideset minuta na steperu i jedna serija vježbi na klupici. Potom sam otišla u dućan i nakupovala gomilu namirnica. Vratila sam se kući i poslije podne sam provela u pranju, ribanju, brisanju prašine i usisavanju. U jednom sam trenutku čak pomislila očistiti hladnjak, ali sam ipak odustala. Bilo bi to previše.
Do 7 navečer prošla me mahnitost čišćenja. Cijelim se stanom širio miris sredstava za čišćenje i poliranje, a stol u blagovaonici bio je prekriven gornjim dijelovima trenirki koje su se sušile. Naprala sam gaćica za mjesec dana. S druge strane, ja sam izgledala kao da sam bila nekoliko tjedana na kampiranju. I smrdjela sam. Konačno mogu krenuti.
Cijeli je dan bilo sparno i nije se činilo da će večer biti imalo bolja. Odabrala sam drugi par kratkih hlačica, majicu kratkih rukava i navukla stare tenisice. Savršeno. Nisam izgledala kao profesionalna uličarka, ali nalikovala sam nekome tko bi se mogao motati četvrti Main u potrazi za drogama ili partnerom za večernju razonodu. Možda čak i oboje. Dok sam se približavala bulevaru St. Laurent još jednom sam projurila kroz plan. Pronađi Julie. Slijedi Julie. Pronađi Čovjeka-spavaćicu. Slijedi Čovjeka-spavaćicu. Pazi da te ne primijeti. Sve jednostavno da jednostavnije ne može biti.
Prošla sam ulicom Ste. Catherine, pažljivo osmotrivši pločnike s obje strane. Nekoliko je žena stajalo pred hotelom Granada, ali nigdje ni traga od Julie. Nisam je, zapravo, ni očekivala tako rano. Krenula sam ranije kako bih zauzela poziciju.
Na prvi sam problem naišla kad sam skrenula u uličicu u kojoj sam običavala parkirati. Poput duha iz boce, odnekud se stvorila ogromna žena i oborila na mene. Bila je našminkana u stilu šezdesetih, a vrat joj je bio kao u bull terriera. Iako nisam uhvatila sve njezine riječi, bilo mi je jasno što pokušava reći. Vratila sam se unatraške i odvezla u potrazi za drugim parkirališnim mjestom.
Našla sam ga šest četvrti sjeverno, u uskoj pokrajnjoj uličici u kojoj su se nalazile trokatnice. Vruće ljeto vladalo je gradom, a stražari četvrti Main već su se bacili na posao. Oči muškaraca pratile su me s balkona i stubišta. Razgovori su se na trenutak prekinuli, a limenke piva odložile na znojna koljena. Jesu li neprijateljski raspoloženi? Radoznali? Nezainteresirani? Jako zainteresirani? Odlučila sam ne zadržavati se i ne dati im priliku da mi priđu. Zaključala sam auto i žustrim hodom se vratila na početak četvrta. Možda sam bila bezrazložno napeta, ali nisam željela da ikakve komplikacije sabotiraju moju misiju.
Kad sam skrenula iza ugla i pridružila se bujicu ljudi na bulevaru St. Laurent, već sam mogla lakše disati. Bilo je osam i petnaest. K vragu. Planirala sam u to vrijeme već biti na položaju. Trebam li napraviti izmjene u planu? Što ako mi je već promaknula?
Prešla sam bulevar St. Laurent na križanju s ulicom Ste. Catherine i ponovno provjerila gomilu okupljenu pred hotelom Granada. Julie nije bila među njima. Hoće li se uopće pojaviti? Kojim će putem doći? K vragu. Zašto nisam ranije krenula? No, nije bilo vremena za neodlučnost.
Požurila sam na istok, pažljivo proučavajući lica s obje strane ulice. Međutim, bujica pješaka zgusnula se i bilo mi je teže procijeniti je li mi se prokrala ili ne. Potom sam se uputila na sjever, preko prazne parcele, istim puteljkom kojim smo Jewel i ja išle pretprošle noći. Zastala sam na trenutak kod bara u pokrajnjoj uličici, a onda nastavila dalje, uvjeravajući se da Julie zasigurno ne počinje rano raditi.
Nekoliko minuta kasnije sakrila sam se iza električnog stupa na kraju ulice St. Dominique. Ulica je bila napuštena i tiha. Juliena zgrada nije pokazivala znakove života. Prozori su bili mračni, svjetlo na trijemu ugašeno, a boja se nemilice ljuštila na sparnom zalasku sunca. Prizor mi je u sjećanje prizvao fotografije Doongerwadija. Pripadnici indijske sekte Parsi na njih odlažu svoje mrtve kako bi strvinari očistili kostur od mesa. Bilo je vruće, ali ja sam drhtala.
Vrijeme je sporo prolazilo. Pomno sam pratila što se događa. Jedna se starica dovlačila ulicom, povlačeći za sobom kolica prepuna odbačenih stvari. Mukotrpno se borila vukući najsvježiji ulov neravnim pločnikom. Nestala je iza ugla. Gotovo neprimjetno škripanje i tandrkanje kolica polako se izgubilo. Zavladala je tišina. Ništa drugo nije narušavalo otrcani ekosistem ulice.
Pogledala sam na sat – osam i četrdeset. Poprilično se smračilo. Koliko dugo još čekati? Što ako je već otišla? Da pozvonim? Do vraga! Zašto nisam saznala u koje vrijeme obično izlazi? Zašto nisam ranije došla? Plan je već polako počeo pokazivati mane.
Još sam se možda minutu dvoumila krenuti ili ne, kad se odjednom u prostoriji na katu upalilo svjetlo. Ubrzo nakon toga Julie se pojavila na ulaznim vratima. Nosila je kratki korzet, minicu i čizme iznad koljena. Njezino lice, trbuh i butine iskakali su svojim bljedilom iz sjene trijema. Sakrila sam se iza stupa.
Na trenutak je zastala oklijevajući. Podigla je glavu i ruke omotala oko struka. Činilo se kao da isprobava kakva je noć. Onda se ipak zaletjela niz stepenice i uputila brzim korakom prema ulici Ste. Catherine. Krenula sam za njom, pokušavajući je držati na vidiku i ostati neprimijećena.
Na uglu me iznenadila, naglo skrenuvši nalijevo, u suprotnom pravcu od četvrti Main. Pametno sam postupila što nisam ostala ispred hotela Granade, ali kamo je išla? Brzo se probijala kroz gomilu, ne obraćajući pažnju na dobacivanja i povike. Resice na njezinim čizmama njihale su se u ritmu. Svojski sam se morala potruditi kako ne bih zaostajala.
Što smo se više udaljavale na istok, gomila na ulici bivala je sve rjeđa. Kako se broj ljudi smanjivao, ja sam povećavala razdaljinu. No, to je vjerojatno bilo nepotrebno. Naime, činilo se da je usredotočena na destinaciju i da se uopće ne obazire na tuđe korake.

Nisu samo ulice bivale sve praznije, već su i četvrti promijenile svoj karakter. Ulicu Ste. Catherine iznenada smo počeli dijeliti s dendijima koji su bili ošišani po posljednjoj modi, s izbildanim tijelima u majicama bez rukava i šarenim trapericama, s istospolnim parovima i ponekim transvestitom. Prešli smo u homoseksualnu četvrt.
Slijedila sam Julie, prolazeći pokraj kavana, knjižara i nacionalnih restorana. Prvo je skrenula na sjever, onda na istok i na kraju na jug, ušavši na posljetku u slijepu ulicu ispunjenu skladištima i otrcanim drvenim zgradama, od kojih su mnogima prozori bili prekriveni metalnim rebrima. Neke su izgledale kao da im je prizemlje prilagođeno za poslovni prostor, iako vjerojatno već godinama nisu vidjele klijente. Papiri, limenke i boce nagomilavali su se na rubovima pločnika. Ulica je izgledala kao stadion nakon odigrane utakmice.
Julie se uputila u ulaz koji se nalazio nasred četvrti. Otvorila je prljava, staklena vrata prekrivena metalnom rešetkom, rekla nešto na brzinu i onda se izgubila unutra. Ugledala sam kako kroz prozor nadesno svijetli neonska reklama za pivo. I taj je prozor također bio zaštićen metalnim rešetkama. Znak iznad vrata nudio je tek dvije stvari: BIÈRE ET VIN.
Što sad? Je li to dogovorno mjesto sastanka? Postoji li posebna prostorija negdje gore, ili negdje sa stražnje strane? Ili je to bar za sastanke iz kojeg će zajedno izaći? Samo da je ovo drugo u pitanju! Ako obave posao i potom odu svatko na svoju stranu, moj će plan biti osujećen. Ne bih znala kojeg muškarca je potrebno slijediti.
No, nisam mogla ostati ispred zgrade i čekati. Uočila sam još mračnije skrovište preko puta ceste i odlučila se tamo uvući. Je li u pitanju prolaz između zgrada? Prošla sam pokraj pivnice u koju je Julie ušla, te dijagonalno krenula prema mjestu koje sam uočila. Bio je to prolaz između napuštene brijačnice i skladišta. Bio je širok oko pola metra i mračan poput grobnice.
Srce mi je uzbuđeno tuklo. Uvukla sam se i stisnula uza zid, skrivajući se iza ispucanog i požutjelog stupa čija se sjena bacala preko pločnika. Prošlo je nekoliko minuta. Zrak je bio težak i umrtvljen, strujeći onoliko koliko ga je pokretalo moje disanje. Iznenada sam začula šuškanje i prestravljeno sam poskočila. Nisam sama! Baš kad sam se spremala izjuriti van, crna je nahrupina izletjela iz smeća pod mojim nogama i izgubila se u stražnjem dijelu prolaza. Ostala sam bez zraka i ponovno mi je tijelo zadrhtalo usprkos sparini.
Opusti se, Brennanice! Samo glodavac, ništa više. Hajde, Julie!
Gotovo iste sekunde Julie je izronila. Iza nje pojavio se muškarac u tamnoj trenirci. Na prsima mu je pisalo «L'Université de Montréal». U lijevoj je ruci držao papirnatu vrećicu.
Moje je srce još jednom ubrzalo rad. Je li to on? Je li to lice s fotografije kod bankomata? Je li to čovjek koji nam je pobjegao u ulici Berger? Napela sam se kako bih mogla proučiti čovjekove crte lica, ali bilo je premračno i nalazio se predaleko. Bih li mogla prepoznati St. Jacquesa čak i da mogu imati bolji pogled? Sumnjam. Fotografija je bila previše nejasna, a muškarac je prebrzo izjurio iz stana.
Oboje su gledali naprijed i nisu se dodirivali, niti su pričali. Krenuli su stazom kojom smo Julie i ja došle. Na raskrižju s ulicom Ste. Catherine nisu skrenuli zapadno, već su nastavili na jug. Skrenuli su još nekoliko puta, šuljajući se ulicama ispunjenim trošnim stanovima i napuštenim poslovnim prostorima. Četvrt je djelovala mračno i doista opasno.
Zaostajala sam za njima, pazeći da ne proizvodim previše buke i držeći se na oprezu kako me ne bi primijetili. Nisam se mogla nigdje sakriti. Da su se okrenuli i ugledali me, ne bih imala ispriku. U blizini nije postojao izlog koji bih mogla razgledavati, ni ulaz u koji bih se mogla ući. Nisam se mogla sakriti, niti odglumiti ili opravdati svoje prisustvo. Ako se to dogodi, mogu samo nastaviti hodati i nadati se da ću moći skrenuti nekamo prije no što me Julie prepozna. No, nisu se osvrtali.
Probijali smo se kroz zamršene prolaze i uličice, a svaka nova činila mi se praznijom od prethodne. U jednom trenutku dvojica su muškaraca naišla iz suprotnog smjera, svađajući se povišenim i ljutitim glasovima. Samo da se ne osvrnu za njima. No, nisu to učinili. Nastavili su svoj neometani hod i u jednom trenutku nestali iza ugla. Požurila sam, bojeći se da ih ne izgubim u tih nekoliko sekundi.
Moj je strah bio potpuno opravdan. Kad sam skrenula iza ugla, više ih nigdje nisam mogla vidjeti. Četvrt je bila sablasno pusta i tiha.
Sranje!
Pogledala sam u zgrade s obje strane ulice, prelazeći očima gore-dolje po željeznim stubištima i probadajući pogledom svaki ulaz. Ništa. Ni traga.
K vragu!
Pojurila sam niz pločnik, bijesna na samu sebe što sam ih izgubila. Kad sam došla na po ulice, iznenada su se otvorila vrata i Juliena redovita mušterija iskoračila je na zahrđali željezni balkon tek šest metara dalje od mene. Bio mi je u ravnini ramena i okrenut leđima, ali prepoznala sam ga po gornjem dijelu trenirke. Smrznula sam se na mjestu. Iste sekunde mozak i tijelo otkazali su mi poslušnost.
Pročistio je grlo i pljunuo na pločnik. Nakon toga je rukom obrisao usta, ušao unutra i zatvorio vrata za sobom. Nije me primijetio.
Nisam se pomaknula s mjesta. Stajala sam obamrlih nogu i nesposobna pokrenuti se.
Krasan potez, Brennanice! Samo paničari i izleti pred rudo! Zašto jednostavno ne ispališ svijetleću raketu i oglasiš sirenu?
Zgrada u kojoj je nestao bila je tek jedna u nizu. Činilo se da se sve one drže zajedno kako se ne bi raspale. Izvadi jednu iz niza i cijeli četvrt će se srušiti. Pročitala sam što piše na ploči na fasadi. Hotel ST. VITUS koji nudi CHAMBRES TOURISTIQUES. Sobe za turiste. Kako da ne.
Je li mu to bio dom, ili tek mjesto za ugovoreni sastanak? Pomirila sam se s činjenicom da ću morati čekati još neko vrijeme.
Ponovno sam se osvrnula ne bih li pronašla neko pogodno sklonište i ponovno sam uočila sjenu na kraju ulice. Ponovno sam prešla ulicu i shvatila da sam u pravu. Možda to opravdava postojanje krivulje učenja. No, možda jednostavno imam sreće.
Udahnula sam i uvukla se u tamu novog prolaza. Imala sam osjećaj kao da se uvlačim u kontejner. Zrak je bio topao i težak, i smrdio je na mokraću i pokvarenu hranu.
Stajala sam u tom uskom prostoru prebacujući se neprestano s noge na nogu. S obzirom da sam u prethodnom stupu imala priliku promatrati sasušene paukove i žohare, nisam imala ni najmanju želju nagnuti se na zid. Sjedenje isto tako nije dolazilo u obzir.
Vrijeme je sporo prolazilo. Nisam maknula pogled s kuće, ali misli su mi bile nekoliko galaksija daleko. Razmišljala sam o Katy. Razmišljala sam o Gabby. Razmišljala sam o Sv. Vidu. Tko je zapravo bio Sv. Vid? Kako bi se osjećao da zna da je jedna rupčaga od zgrade dobila ime njemu u čast? Nije li to neka vrsta bolesti? Ili je to Sv. Erazmo?
Potom sam se prebacila na St. Jacquesa. Fotografija s bankomatom bila je toliko nejasna da mu se zaista nije moglo vidjeti lice. Starkelja je bio u pravu. Ni vlastita ga majka ne bi mogla prepoznati na toj slici. Osim toga, možda je promijenio frizuru, možda je pustio bradu, možda je nabavio naočale.
Inke bi uspjeli izgraditi sistem cesta, Hanibal bi uspio prijeći Alpe, a Seti bi uspjeli zaposjesti prijestolje za vrijeme dok sam čekala da netko uđe ili izađe iz hotela. Pokušala sam ne razmišljati o tome što se odvija u jednoj od prostorija. Nadala sam se da tipu ne treba puno vremena. Ta ti je dobra, Brennanice!
U mojoj maloj pukotini nije bilo ni daška vjetra, a cigleni zid sa svake strane još je uvijek čuvao vrućinu koju je upijao cijeli dan. Košulja mi je postala ljepljiva i priljubila mi se uz kožu. Tjeme mi je bilo mokro od znoja, i s vremena na vrijeme jedna bi mi kapljica skliznula niz lice ili vrat.
Prebacivala sam se s noge na nogu, promatrala i razmišljala. Nigdje ni daška vjetra. Nebo je treperilo i prigušeno bučalo u daljini. Nebesko mumljanje, ništa više od toga. S vremena na vrijeme auto bi osvijetlio ulicu, a onda nastavio bacajući je ponovno u tamu.
Vrućina, miris i zatočeništvo odjednom su me zaskočili. Osjetila sam tupu bol u predjelu između očiju, a stražnji dio grla počeo se pripremati za mučninu. Pomislila sam da odustanem. Spustila sam se u čučanj.
Istog trenutka nečija se sjena ukazala nada mnom! Misli su mi se raspršile na tisuću strana! Je li prolaz iza mene otvoren? Kako li sam glupa! Nisam provjerila postoji li izlaz za slučaj da moram pobjeći!
Čovjek je zakoračio u uličicu petljajući rukama oko struka. Bacila sam pogled prema stražnjem dijelu, ali bilo je mračno kao u rogu. Zarobljena sam!
Nakon toga uslijedio je gotovo fizikalni eksperiment o djelovanju sila međusobnog privlačenja i odbijanja. Poskočila sam i dočekala se na umrtvljene noge. Muškarac se zateturao unatrag i šokirano me pogledao. Primijetila sam da je Azijac, iako sam mu u mraku mogla razaznati tek magareće zube i prestravljene oči.
Stisnula sam se uza zid kako bih se oslonila o nešto, ali i sklonila. Začuđeno me pogledao i odmahnuo glavom kao da želi razbistriti misli. Nakon toga je nastavio dalje niz ulicu, gurajući košulju u hlače i povlačeći zatvarač na hlačama.
Na sekundu sam ostala ukočena pokušavajući se primiriti.
Pijanac koji se htio izmokriti. Nema ga više. Otišao je.
A što da je u pitanju bio St. Jacques?
No, nije bio on.
Nisi osigurala izlaz. Glupo razmišljaš! Poginut ćeš!
Bio je to samo pijanac.
Idi kući! J.S. je u pravu. Ostavi to policajcima!
Ali oni to neće učiniti umjesto tebe!
Nije to tvoj problem!
Gabby.
Vjerojatno je u ulici Ste. Adèle.
Uh! Baš me dobro preplašio!
Kad sam došla k sebi, nastavila sam zasjedu. Ponovno sam se zamislila. Bolest Sv. Vida ! U tome je stvar! Bila je raširena početkom šesnaestog stoljeća. U nervoznom stanju ljudima bi se udovi počeli nekontrolirano trzati i smatralo se da je u pitanju vid histerije. A što je sa Sv. Erazmom? Elmova vatra ! Nešto u vezi izbijanja električnog naboja. Ne uzrokuje li i to ludilo?
Odlučila sam razmisliti koje bih gradove željela posjetiti. Abilene. Bangkok. Chittagong. Oduvijek mi se sviđalo to ime, Chittagong. Možda bih mogla otići u Bangladeš. Došla sam do slova D kad je iznenada Julie izašla iz hotela i nastavila polako niz ulicu. Nisam se pomaknula. Ona više nije moja meta.
Nisam dugo čekala. Moj novi plijen također je odlazio.
Dala sam mu pola ulice prednosti, a onda sam ga krenula slijediti. Kretao se poput štakora. Koračao je sitnim i brzim koracima, zgrbivši ramena i uvukavši glavu. Torbu je čvrsto stisnuo uz prsa. Slijedeći ga, pokušavala sam ga usporediti s tipom koji je izjurio iz stana u ulici Berger. Nisam se dobro sjećala, ali imala sam osjećaj da mu baš i ne nalikuje. No, s druge strane, St. Jacques je bio prebrz i pojavio se potpuno neočekivano. To bi mogao biti isti muškarac, ali jednostavno ga nisam uspjela dobro pogledati drugi put. U svakom slučaju, ovaj se tip ne kreće brzo poput St. Jacquesa.
Po treći put u tri sata bila sam prisiljena probijati se kroz labirint neosvijetljenih pokrajnjih ulica, slijedeći plijen na opreznoj udaljenosti. Molila sam se da ne navrati u još jednu pivnicu. Nisam bila u stanju nastaviti zasjedu.
No, uzaludno sam se brinula. Provukavši se kroz labirint sporednih ulica i prolaza, muškarac je skrenuo posljednji put. Kretao se prema sivoj zgradi s bačvastim prozorima. Nije se razlikovala od stotine drugih koje sam već mimoišla tijekom večeri. Ipak, nije bila toliko ofucana, niti toliko prljava i činilo mi se da ishrđalo stubište koje je vodilo do ulaznih vrata još uvijek ne treba nanovo bojiti.
Brzo se popeo stepenicama i pri svakom koraku, metalna se jeka pronijela noćnim zrakom. U jednom se trenutku izgubio iza izrezbarenih vrata. Gotovo odmah nakon toga upalilo se svjetlo na drugom katu. Napola otvoreni prozori bili su zaklonjeni zavjesama koje su beživotno visjele. Nečija se sjena kretala po sobi, skrivena iza sive čipke.
Prešla sam ulicu i pričekala. Ovaj put nije bilo prolaza u koji sam se mogla skloniti.
Neko vrijeme sjena se kretala gore-dolje, a onda je nestala.
Nastavila sam čekati.
To je on, Brennanice! Bježi!
Možda je nekome došao u posjet. Možda je nešto došao ostaviti.
Uhvatila si ga. Idemo sad!
Bacila sam pogled na sat. 11:20. Još uvijek je rano. Još deset minuta.
No, čak ni toliko vremena nije bilo potrebno. Sjena se ponovno pojavila, širom rastvorila prozore i onda opet nestala. Nakon toga u sobi je zavladala tama. Vrijeme spavanja!
Pričekala sam još pet minuta kako bih se uvjerila da nitko neće izaći iz zgrade. Nakon toga više nije bilo potrebno skupljati dokaze kako bih se uvjerila. Ryan i dečki sad mogu preuzeti stvar u svoje ruke.
Zapisala sam adresu i počela se probijati natrag do auta, nadajući se da ću ga uspjeti pronaći. Zrak je još uvijek bio težak i sparan kao usred poslijepodneva. Lišće i zavjese nepokretno su visjele, kao da ih je netko oprao i ostavio da se posuše. Neonska svjetla bulevara St. Laurent iznad zamračenih zgrada djelomično su osvijetljavala labirint uličica kroz koje sam se užurbano probijala.
Ulazeći u garažu, provjerila sam koliko je sati. Bila je ponoć. Doista postajem sve bolja i bolja. Vratila sam se kući prije zore.
U početku nisam primijetila ništa čudno. Prešla sam garažu i pokušavala iz hrpe ključeva izdvojiti onaj pravi kad sam ga konačno čula. Stala sam na mjestu i osluhnula. Negdje iza leđa dopirao je visoki, piskutavi zvuk. Iz pravca glavnog ulaza za automobile.
Uputila sam se prema ulazu, pokušavajući odrediti otkud točno dolazi, kad se iznenada promijenio u glasno pulsiranje. Prišla sam ulazu i uočila da prolaz nadesno od rampe nije zatvoren do kraja. Vjerojatno se zbog toga uključio alarm.
Gurnula sam vratašca i povukla sigurnosnu prečku kako bi ih zatvorila do kraja. Istog trenutka pulsiranje je nestalo. Garaža je postala sablasno tiha. Ne smijem zaboraviti reći Winstonu za taj kvar.
Nakon nekoliko sati provedenih u vrućim, prljavim i uskim prolazima između zgrada, stan je djelovao hladno i svježe. Na trenutak sam zastala u predvorju, dopuštajući rashlađenom zraku da mi se zalijepi za vruću kožu. Birdie mi se petljao oko nogu, savijajući leđa i predući. Njegov tipičan pozdrav. Pogledala sam ga. Nježno, bijelo krzno dodirivalo mi je znojne noge. Pogladila sam ga po glavi, nahranila i provjerila poruke. Netko je nazvao i prekinuo vezu. Krenula sam se istuširati.
Dok sam se sapunala, premotala sam događaje koji su se zbili te večeri. Što sam ostvarila? Sad znam gdje živi Julien tip sa spavaćicom. Bar sam pretpostavljala da je to on s obzirom da je četvrtak. I što onda? Možda nema nikakve veze s ubojstvima. No, nisam se mogla uvjeriti u to. Zašto? Zašto vjerujem da je taj tip upetljan u ubojstva? Zašto smatram da je moj posao uhvatiti ga? Zašto se bojim za Gabby? Julie je živa i zdrava.
Nakon tuširanja još sam uvijek bila napeta i znala sam da neću moći samo tako zaspati. Otišla sam do hladnjaka i uzela komadić kravljeg i krišku kozjeg sira, te si natočila đumbirovog soka. Zamotala sam se poplunom i istegnula se na kauču. Nakon toga sam ogulila naranču i pojela je zajedno sa sirom. Lettermanov televizijski show nije mi zadržao pozornost. Odlutala sam u mislima i ponovno popričala sama sa sobom.
Zašto sam upravo provela četiri sata u društvu paukova i štakora? Zašto sam špijunirala tipa koji voli gledati kurve u donjem rublju? Zašto nisam prepustila policiji da to učini?
Neprestano sam se vraćala na ta pitanja. Zašto jednostavno nisam rekla Ryanu što znam i zamolila ga da pretrese tipa?
Jer je bilo osobno. Međutim, ne onako kako sam se uvjeravala da jest. Nije u pitanju bila samo prijeteća poruka koju mi je netko ostavio u dvorištu, ni ugrožavanje moje ili Gabbyne sigurnosti. Nešto me drugo prisiljavalo da se opsesivno držim svih tih umorstava, nešto što je imalo daleko dublje značenje i što me daleko više zabrinjavalo. Malo-pomalo počela sama sebi priznavati o čemu je riječ.
Činjenica je da se u posljednje vrijeme namjerno želim zastrašiti. Svaki sam dan suočena sa nasilnom smrću. Uvijek je u pitanju žena koju je ubio neki muškarac odbacivši njezino tijelo u rijeku, šumu ili na smetlište. Ili je pak riječ o slomljenim, dječjim kostima koje je netko pronašao u kutiji, ispod nadvožnjaka, ili u plastičnoj vreći. Dan za danom čistim ih, proučavam i razvrstavam. Pišem izvješća. Svjedočim na sudu. I ponekad se zna dogoditi da ništa ne mogu osjetiti. Profesionalna objektivnost. Klinička dezinteresiranost. Prečesto i preblizu viđam smrt i bojim se da ću zaboraviti njezino značenje. U tome je stvar. Znam da ne mogu žalovati za svakim ljudskim bićem koje se krije iza svakog leša koji obradim. To bi mi u kratko vrijeme ispraznilo emocionalne rezerve. Određena je količina profesionalne rezerviranosti neophodna kako bih mogla obavljati svoj posao, ali ne opet toliko da sam prisiljena izgubiti osjećaje.
Smrti svih tih žena pokrenula je nešto u meni. Osjećala sam bol zbog njihova straha, patnje, njihove bespomoćnosti dok su se suočavale s nečijim ludilom. Osjećala sam ljutnju i bijes, i potrebu da uništim životinju koja je odgovorna za njihov pokolj. Suosjećala sam s njima, i to je bila jedina veza koju sam još imala s vlastitim osjećajima. Jedina spona s vlastitom ljudskosti i željom za životom. Još uvijek sam mogla osjećati, i bila sam zahvalna za to.
Utoliko je sve to bilo osobno. Upravo zato i nisam namjeravala stati. Zato sam se šuljala po samostanskom posjedu i šumi, po barovima i pokrajnjim ulicama četvrti Main. Uvjerit ću Ryana da mora istražiti ovu stvar. Razotkrit ću Julienog klijenta. Pronaći ću Gabby. Možda tu postoji veza. Možda ne. No, nema veze. Kako god bilo, sredit ću kurvinog sina koji je odgovoran za krvoproliće nad svim tim ženama. Pomoći ću da ga se strpa u zatvor. Zauvijek.

33. poglavlje

Potaknuti istragu bilo je daleko teže no što sam očekivala. Djelomično i zbog mene.
Do pet i trideset u petak poslijepodne ispila sam nebrojeno mnogo kava. Osjećala sam bol i u glavi i u želucu. Satima smo raspravljali o dosjeima. Nitko gotovo ništa nije uspio saznati, te smo probavljali iznova već poznate stvari, prosipavajući hrpe informacija kroz sito i očajnički tražeći neki novi trag. Nije ga bilo.
Bertrand je bio zadužen za posrednike pri prodaji nekretnina. Morisette-Champouxova i Adkinsova svoje su stanove dale na prodaju preko agencije ReMax. Kao i Gagnonin susjed. Bila je to ogromna tvrtka s tri različita ureda i tri glavna posrednika. Nijedan od njih nije se sjećao ni žrtava, ni nekretnina. Otac Trottierove obratio se agenciji Royale Lepage.
Bivši dečko Pitreove bio je narkoman koji je ubio prostitutku u Winnipegu. Možda je to nešto. Možda nije ništa. Claudel je bio zadužen za to.
Ispitivanje poznatih počinitelja seksualnih prekršaja nastavilo se i nije urodilo plodom, što nije nikoga iznenadilo.
Timovi redarstvenika pretraživali su četvrti oko stanova Adkinsove i Morisette-Champouxove. Ništa.
Nismo znali što više činiti i okomili smo se jedni na druge. Raspoloženje je bilo mučno i svi smo bili na rubu živaca. Odlučila sam pričekati povoljan trenutak kako bih mogla saopćiti svoju vijest. Pristojno su me saslušali dok sam im ispričala o Gabbynu problemu i noći provedenoj u autu. Opisala sam im crtež, razgovor koji sam imala s J.S.-om, te kako sam odlučila nadgledati Julie.
Kad sam završila, nitko nije ništa prokomentirao. Sedam žena nijemo je gledalo s prenosivih oglasnih ploča. Claudelova kemijska iscrtavala je mreže na papiru. Bio je tih i povučen cijelo poslijepodne, gotovo odbijajući komunicirati s bilo kim. Moja priča učinila ga je još mrzovoljnijim. Zvuk velikog električnog sata na zidu počeo je dominirati prostorijom.
Zzzzz.
– I nemate pojma je li to isto govno za kojim smo izjurili iz stana u ulici Berger? – upitao me Bertrand.
Odmahnula sam glavom.
Zzzzz.
– Ja predlažem da uhapsimo tog kurčića – odvratio je Ketterling.
– Na osnovu čega? – upitao je Ryan.
Zzzzz.
– Možemo se jednostavno pojaviti tamo i vidjeti kako će reagirati pod pritiskom – odvratio je Charbonneau.
– Ako je u pitanju naš tip, to će ga preplašiti, a doista nam nije potrebno da se uspaničari i pobjegne iz grada – prokomentirao je Rousseau.
– Ne. Ono što nam zaista nije potrebno jest da tip opet zabije plastičnog Isusa u nečiju macu – obrecnuo se Bertrand.
– Tip je vjerojatno samo drkadžija.
– Ili je možda novi Ted Bundy, samo što se pali na donje rublje.
Zzzzz.
Razgovor se počeo vrtjeti u krug, prebacujući se neprestano s engleskog na francuski i obrnuto. Na kraju su svi ušutjeli i počeli povlačiti crte poput Claudela.
Zzzzz.
A onda se iznenada oglasio Charbonneau: – Koliko je zapravo nepouzdana ta Gabby?
Oklijevala sam. Nekako su na danjem svjetlu stvari izgledale drukčije. Već sam jednom te ljude poslala u potjeru, a još uvijek nismo uspjeli saznati jesmo li tada uhvatili maglu ili ne.
Claudel me pogledao. Oči su mu bile gmazovski hladne i osjetila sam kako mi se želudac stišće. Taj me čovjek prezire. Želi me uništiti. Što li samo radi iza mojih leđa? Koliko je daleko otišla njegova pritužba? Što ako nisam u pravu?
I onda sam učinila nešto što više neću moći ispraviti. Duboko u sebi možda nisam vjerovala da će se išta loše dogoditi Gabby. Uvijek se prije znala dočekati na noge. No, možda sam jednostavno odabrala sigurnije rješenje. Tko zna? Bojazni za prijateljičinu sigurnost nisam dala predznak hitnosti. Povukla sam se.
– Već je prije znala nestati.
Zzzzz.
Zzzzz.
Zzzzz.
Ryan se prvi oglasio.
– Samo tako? Bez riječi?
Zakimala sam glavom.
Zzzzz.
Zzzzz.
Zzzzz.
Bio je namrgođen. – U redu. Saznajmo ime i provjerimo tipa. Ali zasad ćemo se držati po strani. Ionako ne bismo mogli doći do naloga bez konkretnijih dokaza. – Okrenuo se prema Charbonneauu. – Michel?
Charbonneau je kimnuo glavom. Raspravili smo nekoliko drugih točaka, skupili stvari i razišli se.

Svaki put kad sam se prisjetila tog sastanka, uvijek sam se upitala jesam li mogla promijeniti slijed događaja. Zašto nisam priznala koliko sam zapravo zabrinuta za Gabby? Je li Claudel razvodnio moju odlučnost? Jesam li žrtvovala gorljivost koja me držala još prethodnu noć u ime profesionale opreznosti? Jesam li bila spremnija ugroziti Gabbyn opstanak nego riskirati svoj profesionalni ugled? Bi li se što promijenilo da je još istog dana pokrenuta cjelovita potraga?
Te sam se noći vratila kući i ugrijala si večeru u mikrovalnoj pećnici. Mislim da je u pitanju bio odrezak s povrćem. Kad se oglasila, izvadila sam posudu i uklonila aluminijski poklopac.
Neko sam vrijeme stajala, promatrajući kako se umjetni umak skrutnjava na umjetnom pire krumpiru. Osjećala sam se usamljeno i isfrustrirano. Mogla bih pojesti to i provesti još jednu noć boreći se u koštac sa zlim mislima, držeći mačku u krilu i gledajući humoristične serije. Ili bih mogla dirigirati cijelom večerašnjom izvedbom.
– Jebeš to! Maestro...?
Bacila sam večeru u smeće i odšetala do japanskog restorana u ulici de la Montagne gdje sam se počastila sushijem i pročavrljala nakratko s prodavačem razglednica iz Sudburyja. Odbivši njegov poziv za izlazak, nastavila sam dalje i pogledala kasnovečernju projekciju Kralja lavova u Le Faubourgu.
Bilo je deset i četrdeset kad sam izašla iz kazališta i liftom se popela u prizemlje. Sićušni je kupovni centar bio najvećim dijelom prazan. Prodavači su otišli, a njihova je roba bila zapakirana i odložena na kolica. Prošla sam pokraj pekarnice, štanda sa smrznutim jogurtom, i japanskog «carry-out» restorana . Police i pultovi bili su goli i zabarikadirani iza sigurnosnih vrata koja samo što se ne sruše. Noževi i pile uredno su visili iza praznih mesarskih sanduka.
Crtić mi je baš sjeo.
Dobro izorkestrirano, Brennanice! «Encore»!
Prešla sam ulicu Ste. Catherine i krenula pješke kući. Još je uvijek bilo vruće. U zraku se osjećala vlaga. Sumaglica je poput aureole podrhtavala oko uličnih svjetiljki i lebdjela iznad pločnika poput pare vruće kupelji u hladnoj, zimskoj noći.
Čim sam izašla iz predvorja i skrenula u svoj hodnik, ugledala sam je. Bila je ukotvljena između okrugle, čelične kvake i dovratnika. Prvo mi je na pamet pao Winston. Sigurno ju je on ostavio. Možda je nešto trebao popraviti i morat će isključiti struju ili vodu. Ne. U tom bi slučaju stavio obavijest. Da nije u pitanju pritužba u vezi Birdieja? Poruka od Gabby?
Nije bilo ni jedno ni drugo. U stvari, u pitanju nije bila nikakva poruka. U omotnici su se nalazila dva zastrašujuća predmeta. Izvadila sam ih i odložila na stol. Ostala sam tupo buljiti u njih. Srce mi je mahnito lupalo, a ruke mi se počele tresti. Znala sam odmah što se dogodilo, ali odbijala sam suočiti se s tim.
Plastificirana osobna iskaznica. Gabbyno ime, datum rođenja, i numéro d'assurance maladie bili su otisnuti bijelim slovima ispod crvenog zalaska sunca na lijevoj strani iskaznice. Njezina slika nalazila se u gornjem desnom kutu. Ugledala sam dreadlockse. Nešto srebrno visjelo joj je iz oba uha.
Drugi je predmet bio izrezani komadić mape. Bio je veličine pet kvadratnih centimetara. Mapa je bila na francuskom, a pokazivala je ulice i zelene površine u već poznatom kodu boja. Potražila sam neka prepoznatljiva mjesta, ili imena koja bi mi pomogla da utvrdim o kojoj je četvrti riječ. Ulica Ste. Hélène. Ulica Beauchamp. Ulica Champlain. Nisam znala gdje se nalaze. Možda je u pitanju Montreal, ali isto tako možda i bilo koji drugi grad. Nisam živjela dovoljno dugo u Kvibeku i nisam to mogla znati. Na mapi nije bilo ni cesta, ni obilježja koja bih mogla prepoznati. Osim jedne stvari. Veliko slovo X smjestilo se u samom središtu papirića.
Nepomično sam buljila u slovo i užasne slike počele su izranjati u mojim mislima, ali borila sam se protiv njih odbijajući jedini mogući zaključak. U pitanju je blef. Kao lubanja u vrtu. Taj se luđak poigrava sa mnom. Pokušava vidjeti koliko me može zastrašiti.
Ne znam koliko sam dugo gledala u Gabbyno lice, sjećajući ga se s nekih drugih mjesta i iz nekih drugih vremena. Sretno lice sa klaunovskim šeširom na zabavi za Katyin treći rođendan. Lice okupano u suzama dok mi je govorila o bratovu samoubojstvu.
Bilo je tiho u stanu. Učinilo mi se da je vrijeme na trenutak stalo. Posve iznenada postalo mi je jasno. Shvatila sam poruku.
Nije u pitanju blef. Dragi Bože! Dragi Bože! Draga Gabby! Toliko mi je strašno žao! Toliko mi je strahovito žao!
Ryan se javio nakon trećeg zvona.
– Ima Gabby – prošaptala sam, grčevito držeći slušalicu i obuzdavajući se svom snagom da ne briznem u plač.
No, nisam ga mogla zavarati.
– Tko? – odmah me upitao, osjetivši prestravljenost u mojem glasu.
– Ne znam.
– Gdje su?
– Ne... ne znam.
Čula sam kako rukom prelazi preko lica.
– Što imate?
Saslušao me bez prekidanja.
– Sranje.
Uslijedila je stanka.
– O.K. Uzet ću mapu kako bi naši mogli utvrditi točnu lokaciju, a onda ću tamo poslati ekipu.
– Mogu Vam je donijeti – odvratila sam.
– Mislim da je bolje da nikud ne idete. Reći ću patrolnim kolima da se opet vrate pred zgradu.
– Nisam ja u opasnosti – odmah sam se pobunila. – Ta svinja ima Gabby! Vjerojatno ju je već ubio!
Više nisam mogla glumiti. Borila sam se kako bih kontrolirala drhtanje ruku.
– Brennanice, žao mi je kao psu zbog vaše prijateljice. Pomogao bih joj da mogu, vjerujte mi! Ali razmislite. Ako je taj psihopat došao samo do njezine torbice, a ne do nje, vjerojatno je O.K. gdje god bila. Ako je ima, i ako nam je pokazao gdje je možemo pronaći, ostavit će je u kakvom god stanju želi da je pronađemo. Mi ne možemo ništa učiniti u vezi toga. No, kurvin sin je vama ostavio poruku na vratima. Bio je u Vašoj zgradi. Zna koji auto vozite. Ako je to ubojica, bez oklijevanja će vas nadodati na već postojeći popis. Tip previše ne poštuje tuđa prava na život, a čini se da se sada okomio na vaša.
Bio je u pravu.
– I zadužit ću nekoga da provjeri tipa kojeg ste slijedili.
Obratila sam mu se polako i oprezno. – Želim da me nazovu čim saznaju lokaciju.
– Bren...
– Je li to problem? – Upitala sam ga oštrijim glasom.
Znala sam da je to suludo, ali mogao je osjetiti kako se bližim rubu histerije. Ili bijesa? Možda se jednostavno nije želio dovesti u sukob sa mnom.
– Ne.
Došao je po omotnicu oko ponoći, a ljudi iz Odjela za dokaze nazvali su sat vremena kasnije. Uspjeli su skinuti jedan otisak sa iskaznice. Moj. X je označavao jednu napuštenu parcelu u St. Lambertu. Sat vremena kasnije Ryan me opet nazvao. Patrolna kola provjerila su teren i okolne zgrade. Ništa. Dogovorio se da ekipa za očevid krene ujutro. Uključujući pse. Opet se vraćamo na južnu obalu.
– Kad sutra? – upitala sam drhtavim glasom. Bilo je preteško suzdržavati bol koju sam osjećala.
– Dogovorit ću za sedam.
– Šest.
– Šest. Želite li da Vas pokupim?
– Hvala.
Zastao je na trenutak oklijevajući. – Možda je sve u redu.
– Da.
Napravila sam sve uobičajene pripreme za krevet, iako sam znala da neću spavati. Zubi. Lice. Losion za ruke. Pidžama. Nakon toga šetala sam iz sobe u sobu, pokušavajući ne razmišljati o ženama s oglasnih ploča. Fotografije mjesta zločina. Obdukcijska izvješća. Gabby.
Ispravila sam sliku na zidu, premjestila vazu, pokupila mačje dlake sa saga. Bilo mi je hladno. Spravila sam si šalicu čaja i smanjila klimu. Nekoliko minuta kasnije ponovno sam je pojačala. Birdie se povukao u spavaću sobu. Već mu je bilo dosta beskorisnog kretanja, ali ja se nisam mogla zaustaviti. Osjećaj nemoći uoči nadolazećeg užasa bio je nepodnošljiv.
Oko dva protegnula sam se na kauču, zatvorila oči i pokušala se prisiliti da se opustim. Usredotoči se na noćne zvukove. Klima-uređaj. Hitna pomoć. Odmjereno kapanje iz slavine u stanu iznad. Voda koja grglja kroz cijev. Škripanje drvenih daski. Podrhtavanje zidova.
Misli su mi se prebacile na vizualni mod. Slike su dolaze i odlazile, vrteći se i zasipajući me poput isječaka iz holivudskih filmova. Ugledala sam pleteni džemper Chantale Trottier. Potom rasporeni trbuh Morisette-Champouxove. Potom glavu Isabelle Gagnon u stanju raspadanja. Odsječenu šaku. Odrezanu dojku uguranu između bijelih usnica. Beživotno majmunsko tijelo. Kipić. Gumu za odčepljivanje slivnika. Nož.
Nisam si mogla pomoći. Priredila sam si filmsku večer na temu smrti, mučena mišlju da se i Gabby pridružila glavnim glumicama. Tama se polako počela povlačiti pred danjim svjetlom kad sam konačno ustala kako bih se odjenula.

http://www.book-forum.net

20Kathy Reichs – Već su bile mrtve Empty Re: Kathy Reichs – Već su bile mrtve Pet Mar 23, 2012 12:39 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
34. poglavlje

Sunce se tek pomolilo iza horizonta kad smo iskopali Gabbyno tijelo. Margot ga je odmah otkrila, gotovo uopće se ne dvoumeći kad su je oslobodili s unutarnje strane drvene ograde koja je okruživala posjed. Na trenutak je njuškala, a onda se zaletjela preko pošumljene parcele. Zora boje šafrana odražavala se na njezinom krznu, osvijetljavajući prašinu koja joj se dizala oko šapa.
Gabbyno tijelo bilo je zakopano u poluraspadnutim temeljima jedne kuće. Grob je bio plitak. Bio je iskopan i ispunjen na brzinu. Kao i svaki put dotad. No, u ovom slučaju ubojica je nadodao još nešto. Cigle. Pažljivo ih je posložio u krug, obilježavajući njima mjesto ukopa.
Izvadili su tijelo, spremili ga u mrtvačku vreću i odložili na tlo. Ogradili su mjesto zločina drvenim nogarima i žutom trakom, iako to nije bilo neophodno. Rano jutro i drvena ograda bili su već dovoljna zaštita. Nitko nije prišao kako bi buljio dok otkopavamo tijelo, i obavljamo ostale rutinske i sablasne poslove.
Sjedila sam u patrolnim kolima i pijuckala hladnu kavu iz stiroporne čaše. Radio-stanica je pucketala, a svugdje oko mene vladala je uobičajena strka. Došla sam kako bih obavila svoj posao, ono za što sam stručno obučena, ali sam shvatila da to ne mogu učiniti. Morat će se snaći bez mene. Možda će kasnije moj mozak prihvatiti poruke koje je u tom trenutku odbaci-vao. Otupjela sam. Mozak mi je otupio. Nisam je željela vidjeti u jarku. Nisam željela ponovno proživjeti scenu s natečenim tijelom boje mramora koje postupno izranja kako uklanjamo slojeve zemlje. Odmah bih prepoznala srebrne naušnice. Indijsko božanstvo Ganeš. Sjetila sam se Gabby kad mi je pojašnjavala priču o sloniću. Dobronamjeran bog. Bog sreće. Nikako bog patnje i smrti. Gdje si bio, Ganeš? Zašto nisi zaštitio svoju prijateljicu? Zašto je nijedan njezin prijatelj nije zaštitio? Agonija. Nemoj razmišljati o tome!
Identificirala sam njezino tijelo, a onda je Ryan preuzeo nadzor nad mjestom zločina. Gleda-la sam ga kako se obraća Pierreu Gilbertu. Na trenutak su ostali pričati, a onda se Ryan okrenuo i prišao mi.
Povukao je nogavice hlača i čučnuo tik do otvorenih vrata policijskih kola, uhvativši se jednom rukom za naslon sjedala. Iako je bila tek sredina jutra, već je bilo dvadeset sedam stupnjeva. Kosa i pazusi bili su mu potpuno mokri od znoja.
– Žao mi je – rekao je.
Kimnula sam glavom.
– Znam kako ti je teško.
Ne. Ne znaš. – Tijelo nije u jako lošem stanju, što je zapanjujuće s obzirom na vrućinu.
– Ne znamo koliko je dugo bila zakopana.
– Da.
Uhvatio me za ruku. Od njegova je dlana na naslonu ostao vlažni trag. – Nije bilo niš...
– Jeste li pronašli što?
– Ne baš.
– Nikakve otiske, nikakve tragove guma, baš ništa u cijelom jebenom polju?
Odmahnuo je glavom.
– Latentne otiske na ciglama? – Znala sam koliko je glupo to pitati još dok sam izgovarala riječi.
Gledali smo se.
– Ništa niste našli u jami?
– Našli smo nešto, Tempe. Na njezinim prsima. – Na trenutak se zaustavio kao da oklijeva. – Kiruršku rukavicu.
– Malo traljavo za tipa. Nikad prije nije ništa ostavio. Možda unutra ima otisaka. – Borila sam se sama sa sobom. Nisam željela slomiti se. – Nešto drugo?
– Mislim da nije ovdje ubijena, Tempe. Vjerojatno je dovezena s nekog drugog mjesta.
– Kakvo je ovo mjesto?
– Neka gostionica koju su zatvorili prije mnogo godina. Posjed je prodan, i onda su srušili zgradu. Nakon toga prodavač je bankrotirao. Cijela je parcela zatvorena ogradom već šest godina.
– Tko je posjeduje?
– Želiš ime?
– Da, ime – zarežala sam.
Pogledao je u svoju bilježnicu. – Neki tip zvan Bailey.
Preko njegova sam ramena ugledala dvojicu pomoćnika kako podižu Gabbyno tijelo, stavlja-ju ga na nosila i potom guraju do mrtvozorničkog kombija.
Oh, Gabby! Toliko mi je žao!
– Hoćete li da Vam donesem nešto? – Ledenoplave oči proučavale su moje lice.
– Što?
– Hoćete li nešto popiti? Pojesti? Želite li otići kući?
Da. I nikad se više ne vratiti.
– Ne. Dobro sam.
Prvi put sam tada uočila da je svoju ruku odložio na moju. Prsti su mu bili nježni i dugački, ali sama ruka bila je široka i četvrtasta. Isprekidani polukrug nadvijao mu se nad palčanim zglobom.
– Nije osakaćena.
– Ne.
– Zašto cigle?
– Nikad mi nije uspjelo shvatiti kako ti mutanti razmišljaju.
– Ruga nam se, zar ne? Želio je da je pronađemo. Zato je ostavio poruku. U rukavici neće biti otisaka.
Nije ništa rekao.
– Ovo je drukčije, zar ne, Ryane?
– Da.
Vrućina u autu lijepila mi se za kožu poput meda. Izašla sam i podigla kosu kako bih mogla osjetiti povjetarac na vratu. Nije bilo ni daška. Promatrala sam ih kako osiguravaju mrtvačku vreću crnim, platnenim remenima, te kako je potom guraju u kombi. Osjetila sam kako mi se grlo sprema za jecaj, ali sam ga uspjela zadržati.
– Jesam li je mogla spasiti, Ryane?
– Je li ju bilo tko od nas mogao spasiti? Ne znam. – Duboko je izdahnuo i zaškiljio prema suncu. – Možda je to bilo moguće prije nekoliko tjedana, ali jučer ili prekjučer vjerojatno ne. – Okrenuo se i pogledao me. – No, znam da ćemo uhvatiti tog seronju. Gotovo je s njim.
Uočila sam kako Claudel hoda prema nama, noseći plastičnu vrećicu za dokaze. Ako mi samo nešto kaže, razbit ću mu jebena usta! Zaista sam to namjeravala učiniti.
– Jako mi je žao – promrmljao je izbjegavajući moj pogled, a onda se obratio Ryanu. – Mi smo ovdje manje-više gotovi.
Ryan je podigao obrve. Claudel mu je glavom ukazao da ga slijedi.
Puls mi se ubrzao. – Što? Što ste pronašli? – Ryan je položio ruke na moja ramena.
Pogledala sam prema vrećici koju je Claudel držao u ruci. Mogla sam vidjeti blijedu kirur-šku rukavicu poprskanu tamnosmeđim mrljama. Iz rukavice je izbijao plosnati predmet pravokutna oblika. Imao je bijeli rub i tamnu pozadinu. Fotografija. Ryan me uhvatio za ramena. Upitno sam ga pogledala, bojeći se odgovora.
– Pogledajmo to kasnije.
– Dajte mi da vidim! – Posegnula sam drhtavom rukom za vrećicom.
Claudel je u početku oklijevao, a potom mi ju je pružio. Uzela sam je, uhvatila jedan prst rukavice kroz najlonski omot, i lagano protresla vrećicu dok se fotografija nije oslobodila. Preokrenula sam je i pogledala.
Na njoj su bile prikazane dvije osobe. Držale su se ruku pod ruku, kosa im je vijorila na vjetru, a surferi su u pozadini skijali na vodi. Iste me sekunde presjeklo. Počela sam ubrzano disati. Smiri se. Smiri se.
Plaža Myrtle 1992. godine. Ja. Katy. Ta je svinja zakopala sliku moje kćeri zajedno s tijelom moje prijateljice.
Nitko nije rekao ni riječ. Ugledala sam Charbonneaua kako se približava s mjesta ukopa. Pridružio nam se i pogledao u Ryana koji mu je kimnuo. Sva trojica ostala su šutke stajati. Nitko nije znao što učiniti, ili reći. Nisam namjeravala olakšati im situaciju. I ja sam šutjela. Na posljetku je Charbonneau progovorio.
– Hajdemo uhapsiti tog kurvinog sina!
– Imaš nalog? – upitao je Ryan.
– Naći ćemo se s Bertrandom. Izdali su ga čim smo pronašli... tijelo. – Okrenuo je glavu prema meni, ali je odmah odvratio pogled.
– Je li sad u stanu?
– Nitko nije ni izašao, ni ušao otkad smo postavili zasjedu. Mislim da ne bismo trebali čeka-ti.
– Slažem se.
Ryan se okrenuo prema meni. – Sudac Tessier pristao je na «osnovanu sumnju» i jutros je izdao nalog, pa ćemo uhapsiti tog tipa kojeg si pratila u četvrtak navečer. Javit ć...
– Nema šanse, Ryane. Idem s vama.
– Br...
– Ako ste slučajno smetnuli s uma, upravo sam identificirala tijelo najbolje prijateljice. U ruci je držala sliku mene i moje kćeri. Možda ju je ubio taj ljigavac, ili možda neki drugi psihopat, ali saznat ću tko i potrudit ću se zagorčati mu život! Pronaći ću ga i sredit ću ga s Vama, Ryane, ili bez Vas i Vaše vesele družine. – Prstom sam probadala zrak kao da ga želim opipati. – Tako će biti! Počevši od sada!
Oči su me pekle i teško sam disala. Nemoj zaplakati! Da se nisi usudila zaplakati! Prisilila sam se savladati histeriju. Ostala sam sabrana. Njih su trojica nakratko ušutjeli.
– Allons-y – na posljetku se oglasio Claudel. Krenimo.

35. poglavlje

Do podneva su vlaga i temperatura učinili grad potpuno beživotnim. Sve je mirovalo. Zagu-šujuća vrućina u potpunosti je imobilizirala stabla, ptice, insekte i ljude. Gotovo nikoga nije bilo vani.
Vožnja je bila gotovo istovjetna vožnji na Dan Sv. Ivana Krstitelja. U autu je vladala neugo-dna tišina, a u zraku se osjećao miris klimatiziranog znoja. Strah mi je grčio želudac. No, ovaj put nije bilo Claudelove mrzovolje. Trebao nas je dočekati na licu mjesta zajedno sa Charbon-neauom.
Promet je također bio drukčiji. Na putu prema ulici Berger probijali smo se kroz prazničnu gomilu, ali danas smo letjeli kroz prazne ulice i za manje od dvadeset minuta stigli na adresu na kojoj je živio osumnjičeni. Kad smo skrenuli iza ugla, ugledala sam Bertranda, Charbonneaua i Claudela. Sjedili su u autu, a Bertrandova policijska kola bila su parkirana sa stražnje strane. Kombi kriminalističke policije bio je parkiran na kraju ulice. Gilbert je bio za volanom, a jedan tehničar zgrbio se uz prozor na suvozačkom mjestu.
Bertrand, Charbonneau i Claudel su izašli iz auta kad smo se uputili prema njima. Ulica je ostala ista, iako mi se na danjem svjetlu učinila još običnijom i otrcanijom. Košulja mi je bila potpuno mokra od znoja i prijanjala uz kožu.
– Gdje je zasjeda? – Ryan ih je upitao bez pozdrava.
– Otišli su iza – odvratio je Charbonneau.
– Je li unutra?
– Nitko nije ušao, ni izašao otkad su došli, a tu su od ponoći. Možda tip spava.
– Postoji li stražnji ulaz?
Charbonneau je kimnuo. – Pod nadzorom je cijelu noć. Naši pokrivaju oba kraja četvrti, a jedna kola su parkirana u ulici Martineau. – Izbacio je palac prema suprotnom kraju ulice. – Ako je naš ljubavnik unutra, nikamo neće zbrisati.
Ryan se okrenuo prema Bertrandu. – Imaš nalog?
Bertrand je zakimao glavom. – Adresa je 1436 Séguin. Broj 201. Idemo! – Rukom je ukazao da je vrijeme za obračun.
Zastali smo na trenutak i odmjerili zgradu kao da je u pitanju protivnik kojeg je potrebno napasti i savladati. Dva tamnoputa dječaka odjednom su se stvorila iza ugla. Jedan od njih nosio je ogromni kazetofon iz kojeg je treštala rap glazba. Obojica su na nogama imali jordani-ce, a hlače su im bile toliko široke da je u njih bez ikakva problema mogao stati još jedan par nogu. Zaštitni znakovi nasilja prekrivali su im majice. Jedna je prikazivala ljudsku lubanju čije se očne jabučice rastapaju, a na drugoj je bila slika crnog kosca sa suncobranom za plažu. Smrt na praznicima. Viši dječak je izbrijao glavu sa strane, ostavljajući na tjemenu tek malenu, ovalnu kapicu kose. Drugi je imao dreadlockse.
Iste sekunde sjetila sam se Gabby i osjetila zastrašujuću bol.
Kasnije! Ne sad! Prisilila sam se razmišljati o sadašnjosti.
Gledali smo kako dječaci ulaze u obližnju zgradu. Rap glazba polako se izgubila iza zatvo-renih vrata. Ryan je još jednom provjerio ulicu i onda pogledao u nas.
– Spremni?
– Zgazimo tog kurvinog sina – odvratio je Claudel.
– Luc, ti i Michel pokrivat ćete stražnji dio. Ako izjuri, prignječite ga.
Claudel je zaškiljio, nagnuo glavu kao da namjerava nešto reći, a onda je odmahnuo i oštro ispuhnuo zrak kroz nosnice. On i Charbonneau već su odlazili kad im se Ryan ponovno obratio.
– Sve treba biti prema pravilima. – Ošinuo ih je pogledom. – Bez pogreške.
Prešli su ulicu i nestali iza sive zgrade.
Potom se okrenuo prema meni.
– Spremni?
Kimnula sam.
– Možda je to tip kojeg tražimo.
– Da, Ryane, znam to.
– Jeste u redu?
– Isuse, Ryane...
– Hajdemo.
Dok smo se penjali željeznim stubištem, osjetila sam kako mi strah zahvaća tijelo poput plimnog vala. Vanjska su vrata bila otključana i ušli smo u maleno predvorje. Poštanski sandučići bili su poredani na zidu s desne strane. Ispod njih, na prljavom popločenom podu ležale su okružnice. Bertrand je pokušao otvoriti unutrašnja vrata. Ni ona nisu bila zaključana.
– Fantastično osiguranje – odvratio je.
Ušli smo potom u slabo osvijetljeni hodnik. U zraku se osjećala vrućina i miris prepečene masti. Izlizani sag vodio je u stražnji dio zgrade otkud je nastavljao uz stubište. Nakon svakog metra zadržavala ga je metalna šipka. Netko je preko njega odložio kratki polivinilski tepison koji je jednom zacijelo bio čist, no sad je bio tek izlizan i prljav.
Bešumno smo se popeli na drugi kat. Stan broj 201 bio je prvi na koji smo naletjeli. Ryan i Bertrand odmah su se postavili s obje strane tamnih, drvenih vrata. Naslonili su se leđima na zid, raskopčali sakoe i lagano položili ruku na oružje.
Ryan mi je ukazao da stanem iza njega. Prionula sam uza zid osjetivši kako mi neizrađena žbuka čupa kosu. Duboko sam udahnula, usisavajući miris plijesni i prašine. Osjetila sam Ryanov znoj.
Kimnuo je glavom prema Bertrandu. Osjetila sam kako me steže u grlu.
Bertrand je pokucao na vrata.
Ništa.
Ponovno je pokucao.
Opet ništa.
Obojica su bili napeti. Moje se disanje ubrzalo.
– Policija! Otvorite!
Malo niže u hodniku polako su se otvorila vrata jednog stana. U razini sigurnosnog lanca pojavile su se nečije oči. Škiljile su u nas kroz procijep.
Bertrand je oštro pokucao pet puta.
Opet nikakav odgovor.
Iznenada se začulo: – Monsieur Tanquay n'est pas ici.
Okrenuli smo se. Glas je bio nježan i visok, i dolazio je iz pravca otškrinutih vrata.
Ryan je ukazao Bertrandu da ostane na mjestu. Nas dvoje smo se potom uputili prema očima koje su nas poskrivećki pratile. Skrivale su se iza debelih stakala, i uočila sam da pripadaju nekome tko je visok tek metar i po. Kako smo se približavali, sve su se više naginjale na stranu.
Na posljetku su počele nervozno skakati s Ryana na mene, tražeći najbezopasnije mjesto na kojem bi se mogle zaustaviti. Ryan je čučnuo kako bi presreo njihov pogled.
– Bonjour – rekao je.
– Bok.
– Comment ça va?
– Ça va.
Dijete nije imalo namjeru postavljati pitanja. Nisam mogla odrediti je li u pitanju dečko ili curica.
– Je li ti majka kod kuće?
Odmahnulo je glavom.
– Otac?
– Ne.
– Itko?
– Tko ste vi?
Pametno. Nemoj ništa reći strancu.
– Policija. – Ryan je pokazao značku i djetetove oči su se razrogačile.
– Mogu li je dodirnuti?
Ryan ju je gurnuo kroz otškrinuta vrata. Dijete ju je uzelo i proučilo sa strahopoštovanjem i potom mu je vratilo natrag.
– Tražite li gospodina Tanguaya?
– Da.
– Zašto?
– Želimo mu postaviti nekoliko pitanja. Poznaješ li gospodina Tanquaya?
Dijete je zakimalo glavom, no nije ništa odgovorilo.
– Kako se zoveš?
– Mathieu. – Znači, dečko.
– Kad će ti se majka vratiti kući, Mathieu?
– Živim s bakom.
Ryan se promeškoljio i začula sam kako mu nešto u tijelu krcka. Spustio je jedno koljeno na pod i nalaktio se na drugo. Oslonio je bradu na zglobove šake i zagledao se u dječaka.
– Koliko ti je godina, Mathieu?
– Šest.
– Koliko dugo već živiš ovdje?
Dječak mu je uputio zbunjen pogled. Učinilo mi se kao da mu nikad nije palo na pamet da bi mogao živjeti negdje drugdje.
– Oduvijek.
– Poznaješ li gospodina Tanguaya?
Kimnuo je glavom.
– Koliko on dugo tu živi?
Slegnuo je ramenima.
– Kad će ti se baka vratiti kući?
– Ona čisti stanove. – Stanka. – Subotom. – Potom je pogledao prema gore i zagrizao donju usnicu. – Samo trenutak. – Nestao je i vratio se za dvadesetak sekundi. – U tri i trideset.
– Sr... Sva sreća – odvratio je Ryan ustajući. Srdito je prošaptao: – Taj je seronja možda unutra, a imamo dijete koje je samo kod kuće.
– Gospodin Tanguay nije kod kuće.
– Jesi li siguran? – Ryan je ponovno čučnuo.
– Otišao je.
– Kamo?
Dječak je ponovno slegnuo ramenima i potom debeljuškastim prstom popravio naočale.
– Kako znaš da je otišao?
– Brinem se za njegove ribe. – Velik osmijeh ukazao mu se na licu. – Ima jednu tetru, jednu ribu-anđela i jednu ribu Bijelih oblačnih planina. – Naveo je njihova engleska imena. – Čarob-ne su! – Fantastique! Tako savršena riječ. Njezina engleska inačica, nažalost, nema istovjetno značenje.
– Kad će se gospodin Tanguay vratiti?
Dječak je ponovno slegnuo ramenima.
– Je li baka to možda zapisala na kalendaru? – upitala sam ga.
Iznenađeno me pogledao, a onda se ponovno izgubio.
– Kakav kalendar? – Ryan me upitao.
– Sigurno imaju kalendar. Maloprije je otišao provjeriti kad bi se baka danas trebala vratiti jer nije bio siguran.
Dječak se vratio. – Ne.
Ryan je ustao. – Što sad?
– Ako je u pravu, ući ćemo i pretresti stan. Imamo ime, provjerit ćemo gospodina Tanguaya. Možda baka zna kamo je otišao. Ako ne, zgrabit ćemo ga čim se pojavi.
Ryan je pogledao Bertranda i ukazao mu na vrata.
Bertrand je pokucao pet puta.
Ništa.
– Hoćemo provaliti? – upitao je Ryana.
– Gospodinu Tanguayu to se neće svidjeti.
Svi smo ga pogledali.
Ryan se ponovno spustio.
– Stvarno se jako ljuti kad netko napravi nešto loše – odvratio je dječak.
– Moramo nešto potražiti u stanu gospodina Tanguaya – pojasnio mu je Ryan.
– Neće mu se svidjeti ako mu provalite vrata.
Potom sam i ja čučnula.
– Mathieu, čuvaš li akvarij gospodina Tanguaya kod sebe u stanu?
Odmahnuo je glavom.
– Imaš li ključ od stana gospodina Tanguaya?
Zakimao je.
– Možeš li nas pustiti unutra?
– Ne.
– Zašto ne?
– Ne smijem izlaziti dok se baka ne vrati.
– To je ispravno, Mathieu. Baka želi da ostaneš unutra jer vjeruje da je tako sigurnije za tebe. U pravu je, i dobar si dečko jer slušaš što ti kaže.
Ponovno mu je osmijeh obasjao lice.
– Mathieu, bismo li mogli upotrijebiti ključ samo na nekoliko minuta? U pitanju je jako važan policijski posao i u pravu si, ne bismo smjeli razbiti vrata.
– Mislim da bi to bilo u redu – odvratio je. – Samo zato što ste policija.
Potom je odjurio i vratio se s ključem. Stisnuo je usnice i pogledao me u oči, pružajući mi ga kroz otškrinuta vrata.
– Nemojte mu razbiti vrata.
– Bit ćemo jako pažljivi.
– I nemojte ići u kuhinju. To je zločesto. Ne smije se ulaziti u kuhinju.
– Ti zatvori vrata i ostani unutra, Mathieu. Pokucat ću kad budemo gotovi. Nemoj otvoriti sve dok ne začuješ kucanje.
Dječačić je zakimao glavom i zatvorio vrata.
Pridružili smo se Bertrandu. On je ponovno pokucao i pozvao čovjeka po imenu. Uslijedila je stanka. Ryan je potom kimnuo glavom i ja sam ugurala ključ u bravu.
Otvorili smo vrata i pred nama se odmah ukazala malena dnevna soba u nijansama keste-njaste boje. Dva zida bila su prekrivena policama od poda do stropa, a preostali su zidovi bili popločeni drvetom čija je površina potamnjela od silnog lakiranja. Zgužvana zavjesa od crvenog baršuna i siva čipkasta zavjesa prekrivale su prozore, blokirajući prodor sunčeve svjetlosti u prostoriju. Stajali smo na mjestu, osluškujući i ogledavajući se oko sebe.
Jedini zvuk koji sam mogla prepoznati bilo je nejasno i nepravilno zujanje. Kao da je u pita-nju bio kratki spoj. Zzzt. Zzzzzzt. Zzt. Zzt. Dopiralo je s druge strane dvokrilnih vrata koja su nam se nalazila s lijeve strane. U cijelom je stanu inače vladala smrtna tišina.
Loš izbor pridjeva, Brennanice.
Osvrnula sam se oko sebe i pokućstvo raznih oblika odjednom je izronilo iz duboke sjene. Izgledalo je staro i istrošeno. U središtu sobe nalazio se izrezbareni drveni stol kojeg su okruživale izrezbarene stolice. U prednjem dijelu prostorije bio je položen poprilično istrošen i uleknut kauč, prekriven šarenim, meksičkim prekrivačem. Nasuprot njemu drveni je sanduk služio kao postolje za televizor Sony Trinitron.
Po cijeloj su prostoriji bili porazbacani drveni stolići i ormarići. Neki su bili doista lijepi. Nisu bili poput onih koje sam ja iskopala na crnim tržnicama. Sumnjala sam da ih je kupio za sitne novce, i potom nanovo presvukao i obnovio. Činilo mi se da već godinama stoje zanema-reni i necijenjeni, ne obazirući se na dolazak i odlazak stanara.
Pod je bio prekriven starim i ručno vezenim indijskim sagom. I biljkama. Svaki milimetar poda bio je prekriven biljkama. Bile su ugurane u kutove, poredane po podnim daskama i visjele su s kukica. Što god je nedostajalo od namještaja, bilo je nadomješteno zelenilom. Pomaljale su se iz zidnih džepića, gledale nas s prozorskih okvira, stolića, ormarića i polica.
– Izgleda k'o jebeni botanički vrt – prokomentirao je Bertrand.
I miriši tako, pomislila sam. U zraku se mogla osjetiti pljesnivoća i izmiješani miris gljivica, lišća i vlažne zemlje.
Dijagonalno od ulaza maleni je hodnik vodio do zatvorenih vrata. Ryan je rukom ukazao da se povučem i potom se naslonio uza zid. Zgrbio je ramena i savio koljena, te se počeo pomicati centimetar po centimetar. Zaustavio se u neposrednoj blizini vrata i onda ih snažno udario nogom.
Poletjela su unutra, udarila o zid i vratila se natrag, zaustavljajući se na po puta. Napeto sam osluhnula ne bih li čula kretanje, dok mi je srce lupalo u ritmu s nepravilnim zujanjem. Zzzzzzt. Zzt. Zzt. Zzzzt. Ta-dam-tam. Ta-dam. Ta-dam-tam.
Sablasno se svjetlo širilo kroz napola otvorena vrata, a iz pozadine je dopiralo tiho grgljanje.
– Pronašao sam ribe – odvratio je Ryan, ulazeći unutra.
Kemijskom je podigao capicu prekidača i prostorija se odmah osvijetlila. Uobičajena spava-ća soba. Jedan krevet prekriven indijanskim prekrivačem. Noćni ormarić, svjetiljka, budilica, nazalni sprej. Ormar bez ogledala. Sićušna kupaonica u stražnjem dijelu. Jedan prozor. Teške zavjese zaklanjale su pogled na zid od cigle.
Jedini neuobičajeni predmeti bili su akvariji poredani uz stražnji zid. Mathieu je bio u pravu. Doista su bili čarobni. Iskričavo-plave, jarkožute i bijelo-crne šare jurile su između ružičasto-bijelih koralja i raslinja u raznim nijansama zelene boje. Svaki je sićušni ekosistem bio obasjan akvamarinskom svjetlošću, a uspavljivala ga je sonata tekućeg kisika.
Opčinjeno sam ih promatrala, kad mi je iznenada sinula ideja. Dobiva ih laskanjem! Ali koga? Ribe? Ako ne ribe, koga onda? Ma nikoga. Zaboravi.
Ryan se kretao oko mene. Kemijskom je odmaknuo zavjesu za tuš, otvorio ormarić s lijeko-vima, pročeprkao hranu i mreže koji su se nalazili uz akvarije. Maramicom je otvorio ladice ormara i onda kemijskom pregledao donje rublje, čarape, košulje i trenirke.
Zaboravi na ribe, Brennanice. Kakva god se ideja rađala u mojim mislima, bila je neuhvat-ljiva poput mjehurića zraka u akvarijima. Nestala je čim je izbila na površinu.
– Jeste pronašli nešto?
Odmahnuo je glavom. – Koliko mogu vidjeti, nema ničega. Ne želim raspizditi ljude iz očevida, pa provjeravam na brzinu. Pogledajmo u druge sobe, a onda ću sve predati Gilbertu. Poprilično je sigurno da je Tanguay negdje drugdje. Uhvatit ćemo ga, ali u međuvremenu možemo bar saznati što skriva u stanu.
U dnevnoj sobi Bertrand je provjeravao televizor.
– Pravo umjetničko djelo – rekao je. – Tip se stvarno kuži u telke.
– Vjerojatno mu je potreban redoviti fiks – odvratio je odsutno Ryan. Tijelo mu je bilo nape-to, a očima je skenirao tamu koja nas je okruživala. Nitko nas danas neće zaskočiti.
Prišla sam policama na kojima su se nalazile knjige. Zadivio me izbor. Izgledale su nove poput televizora. Pročitala sam naslove. Ekologija. Ihtiologija. Ornitologija. Psihologija. Seks. Puno znanosti, ali tip ima raznorodni ukus. Budizam. Scijentologija. Arheologija. Umjetnost Maora. Običaj rezbarenja drveta u Kwakiutl Indijanaca. Samurai ratnici. Relikvije iz Drugog svjetskog rata. Kanibalizam.
Police su bile ispunjene stotinama džepnih izdanja, uključujući modernu književnost i na francuskom i na engleskom. Prepoznala sam mnoge, meni drage autore. Vonnegut. Irving. McMurtry. No, većinom su u pitanju bili krimići. Brutalna umorstva. Poremećeni uhode. Nasilni psihopati. Gradovi bez srca. Nije bilo potrebe provjeriti kratki sažetak na stražnjoj stranici jer sam već iz naslovnice mogla pogoditi njihov sadržaj. Cijela jedna polica bila je ispunjena literaturom o životima serijskih i pomahnitalih ubojica. Manson. Bundy. Ramirez. Boden.
– Mislim da su Tanguay i St. Jacques učlanjeni u isti klub čitatelja – prokomentirala sam.
– Ovaj seronja vjerojatno jest St. Jacques – odvratio je na to Bernard.
– Ne, ovaj tip mu samo pomaže pri kupovini – ironično se obrecnuo Ryan.
– Da. Kad je Tanguay.
– Ako čita ove stvari, onda ima stvarno zapanjujuće raznorodan ukus – zaključila sam. – I priča dva jezika. – Ponovno sam bacila pogled na zbirku. – I nevjerojatno je kompulzivan.
– Tko to sad govori? Doktorica Ruth? – upitao je Bertrand.
– Pogledajte ovo.
Pridružili su mi se.
– Sve je posloženo po abecednom redoslijedu tema. – Ukazala sam na nekoliko polica. – Svaku je temu sortirao po prezimenu autora i onda još prema godini kad je knjiga izdana.
– Ne radi li to svatko?
Ryan i ja smo ga pogledali. Bertrand očito ne čita.
– Pogledajte kako je svaka knjiga složena tik do ruba police.
– Isto čini sa gaćama i čarapama. Vjerojatno ih slaže uz pomoć ravnala – nadodao je Ryan.
I meni je to palo na pamet.
– Odgovara profilu.
– Možda drži knjige kako bi se mogao hvaliti. Želi da prijatelji pomisle da je intelektualac – prokomentirao je Bernard.
– Mislim da nije tako – odvratila sam. – Nisu prašnjave. Osim toga, pogledajte ove žute papiriće. Ne samo da čita sve to, nego i obilježava dijelove na koje bi se trebalo ponovno vratiti. Ukažimo na to Gilbertu i njegovim komandosima kako ne bi izgubili neke markere. Mogu nam dobro doći.
– Reći ću im da stave knjige u vrećice prije nego što počnu prašiti.
– Još ima jedna stvar u vezi tog gospodina Tanguaya.
Buljili su u police.
– Čita neka stvarno čudna sranja – rekao je Bertrand.
– Što ga najviše zanima osim krimića? – upitala sam. – Pogledajte na najgornju policu.
Podigli su pogled.
– Sranje – odvratio je Ryan. – «Anatomija» . «Priručnik za praktičnu anatomiju» . «Atlas u boji ljudske anatomije» . «Priručnik za anatomsko seciranje» . «Medicinski prikaz ljudskog tijela» . Isuse, pogledajte ovo! «Osnove kirurgije» . Tu ima više tog sranja nego u knjižnici medicinskog fakulteta! Izgleda da ga doista zanima kako je ljudsko tijelo građeno iznutra.
– Da, i ne samo software. Tip se bavi i hardwareom.
Ryan je posegnuo za svojom radio stanicom. – Javit ću Gilbertu i njegovim kaubojima da dođu. Reći ću ekipama koje su iza da dobro pripaze kako im doktor Hyde ne bi umaknuo. Nemamo namjeru preplašiti ga kad se pojavi. Isuse, Claudela vjerojatno već svrbe jaja od čekanja!
Ryan je progovorio u radio stanicu, a Bertrand je nastavio prelijetati naslove, stojeći iza mene.
Zzt. Zzzzzzzt. Zzzt. Zzt.
– Hej, ovo je nešto za tebe. – Maramicom je izvukao jednu knjigu. – Izgleda da je ovo jedi-na.
Na stol je odložio jedini tom zbirke American Anthropologist . Srpanj 1993. godine. Ni-sam je trebala otvoriti. Odmah sam prepoznala jedan naslov u popisu sadržaja. «Pravi zgodi-tak.» Tako ga je nazvala. «Hrana za napredovanje do zvanja sveučilišnog profesora.»
Gabbyn članak. Smrznula sam se na mjestu. Hoću nestati! Želim biti negdje gdje mogu uživati u suncu! Želim da je subota, da sam na sigurnom, i da nitko nije umro! Želim da me moja najbolja prijateljica uskoro nazove i pita hoćemo li na večeru!
Voda! Splahni si lice hladnom vodom, Brennanice!
Bacila sam se prema dvokrilnim vratima i odgurnula jedno krilo nogom, tražeći kuhinju.
ZZZZZZT. ZZZZZZT. ZZT. ZZZZZZZT. ZZT.
U prostoriji nije bilo prozora. Digitalni je sat s moje desne strane bacao narančasto svjetlo. Uspjela sam razaznati dva bijela oblika i jedan predmet blijede boje u ravnini mojeg struka. Pretpostavila sam da su u pitanju hladnjak, peć i sudoper. Potražila sam rukom prekidač. Do vraga s ispravnom procedurom! Uvijek mogu izdvojiti moje otiske.
Držeći ruku preko usta, bacila sam se na sudoper i zapljusnula lice hladnom vodom. Kad sam se ispravila i okrenula, Ryan je stajao na ulazu.
– Dobro sam.
Prostorijom su letjele muhe, uspaničivši se zbog tako iznenadnog upada.
ZZZT. ZZT. ZZZZZT.
– Mentol bombon? – Ponudio mi je paket bombona.
– Hvala. – Uzela sam jedan. – Vruće je.
– To je zbog peći.
Muha mu je sletjela na obraz. – Šta koji ku... – Mahnuo je rukom. – Što taj kreten radi ov-dje?
Ugledali smo ih u istom trenutku. Dvije smeđe grude ležale su na pultu, ostavljajući masne aureole na ubrusima na kojima su se sušile. Muhe su plesale oko njih, nervozno slijećući i uzlijećući. Nalijevo je ležala jedna kirurška rukavica, istovjetna onoj koju smo pronašli u Gabbynom grobu. Prišli smo i bacili muhe u panični bijeg.
Pogledala sam obje naborane mase i ponovno se sjetila žohara i paukova u stupu, njihovih osušenih nogu i mrtvačke ukočenosti. No, ti predmeti nisu imali nikave veze s paucima. Iako sam ih dotad vidjela tek na fotografijama, odmah sam znala što je u pitanju.
– To su šape.
– Što?
– Šape neke životinje.
– Jeste li sigurni?
– Okrenite jednu.
Okrenuo ju je kemijskom.
– Mogu se vidjeti krajevi potkoljenica.
– Što radi s njima?
– K vragu, otkud bih ja to mogla znati, Ryane? – Sjetila sam se Alse.
– Isuse...
– Provjerite hladnjak.
– Oh, Isuse!
U hladnjaku je ležao sićušni leš, oguljen i zamotan u čistu najlonsku vrećicu. Zajedno s još nekolicinom drugih.
– Što je to?
– Neka vrsta malih sisavaca. Ne mogu točno reći o kojoj je vrsti riječ jer je koža uklonjena. U svakom slučaju, nisu konji.
– Hvala, Brennanice.
Bertrand nam se pridružio. – Što ste pronašli?
– Mrtve životinje. – U Ryanovu glasu mogla se osjetiti razdraženost. – I još jednu kiruršku rukavicu.
– Možda tip jede životinje koje zgazi na cesti – odvratio je Bertrand.
– Možda. A možda od ljudi radi sjenila za svjetiljke. Dosta sranja! Hoću da mi zapečate ovaj stan! Hoću da zaplijene svaku prokletu stvar, i strpaju u vrećicu kuhinjski pribor i blender, i sve što se nalazi u tom prokletom hladnjaku! Hoću da se prekopa ta kanta za smeće i da se svaki centimetar stana ispere Luminolom! Gdje je dovraga taj Gilbert?!
Ryan je krenuo k telefonu koji se nalazio na zidu s lijeve strane vrata.
– Stanite! Ima li taj telefon «redial» dugme?
Kimnuo je.
– Pritisnite ga.
– Vjerojatno ćemo dobiti njegovog svećenika. Ili baku.
Ryan je stisnuo dugme. Uslijedilo je tonsko biranje sedmeroznamenkastog broja, a nakon toga četiri zvona. Iznenada se začuo glas. Strah koji mi se širio tijelom iznenada mi je eksplodi-rao u glavi i osjetila sam kako gubim svijest.
– Veuillez laisser votre nom et numéro de télèphone. Je vais vous rappeler le plutôt possible. Merci. Molim Vas, ostavite svoje ime i broj telefona, i javit ću Vam se što je prije moguće. Hvala. Tempe pri telefonu.

http://www.book-forum.net

21Kathy Reichs – Već su bile mrtve Empty Re: Kathy Reichs – Već su bile mrtve Pet Mar 23, 2012 12:48 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
36. poglavlje

Zvuk vlastita glasa srušio me poput udarca u glavu. Noge su mi klecnule i izgubila sam dah.
Ryan mi je dovukao stolicu. Donio mi je vode i nije postavljao pitanja. Ne znam koliko sam dugo sjedila osjećajući se obamrlo i isprazno. Na posljetku sam se sabrala. Bilo je potrebno procijeniti novonastalu situaciju.
Zvao me! No, zašto? I kada?
Promatrala sam Gilberta kako navlači gumene rukavice i gura ruku u kantu za smeće. Nešto je izvukao i bacio u sudoper.
Je li pokušavao dobiti mene ili Gabby? Što mi je namjeravao reći? Je li uopće namjeravao govoriti, ili jednostavno provjeriti jesam li kod kuće?
Fotograf se selio iz prostorije u prostoriju, a bljeskalica na fotoaparatu palila se poput krijes-nice u mračnom stanu.
Prekidi telefonske veze koje je zabilježila moja telefonska sekretarica! Je li to bio on?
Tehničar u radnom odijelu i gumenim rukavicama označavao je knjige i zatvarao ih u vreći-ce za dokaze. Obilježio ih je i zapisao nešto na svaku vrećicu. Drugi je tehničar nanosio bijeli prah na crvenocrnu lakiranu površinu polica. Treći je pak praznio hladnjak, uklanjajući hranu iz njega u papirnate vrećice i odlažući ih potom u putni zamrzivač.
Je li tu umrla? Je li posljednje što je vidjela bilo upravo to što ja sada gledam?
Ryan se obratio Charbonneauu. Dijelovi razgovora dolebdjeli su do mene zagušljivim, vru-ćim zrakom. Gdje je Claudel? Otišao je. Stupite u kontakt s višim inspektorom. Provjerite podrumske prostorije i skladišta. Pronađite ključeve. Charbonneau se izgubio na trenutak i onda vratio sa sredovječnom ženom. Bila je u kućnom ogrtaču i primijetila sam da na nogama ima papuče. Nakon toga oboje su nestali, a za njima je odmah krenuo i tehničar koji je pakirao knjige.
Ryan mi je svakog trenutka nudio prijevoz kući. Oprezno mi je pojasnio da nema potrebe da ostanem. Znala sam to i sama, ali nisam mogla otići.
Dječakova baka pojavila se oko četiri. Nije odbijala surađivati, ali nije bila ni previše susret-ljiva. Nevoljko nam je dala opis Tanguaya. Muškarac. Povučen. Smeđa kosa. Proćelav. Srednje veličine. Prosječni izgled muškarca u sjevernoj Americi. Nema pojma gdje je, ili koliko ga dugo neće biti. Već je prije znao otići, ali nikad nije bio dugo odsutan. Ovaj put je uočila njegov odlazak samo zato što je zamolio Mathieua da mu hrani ribice. Dobar je prema dječaku i daje mu novac svaki put kad se brine za njih. Ne zna ništa više o njemu. Rijetko ga viđa. Misli da ima posao i da posjeduje auto. No, nije sigurna. Ne zanima je. Ne želi se petljati.
Ekipa za očevid provela je cijelo poslijepodne pretražujući stan. Ostali su do kasno u noć. Ja nisam. U pet sam morala izaći na zrak. Prihvatila sam Ryanovu ponudu da me preveze i otišla sam.
U autu nismo razmijenili gotovo nijednu riječ. Ryan je ponovio što mi je rekao u prethod-nom telefonskom razgovoru. Moram ostati kod kuće. Jedna će patrolna kola paziti na moju zgradu dvadeset četiri sata dnevno. Nema više noćnih izlazaka, ni solo izleta.
– Nemojte mi piti krv, Ryane – odvratila sam. Bila sam na rubu živaca.
Ostatak vožnje proveli smo u neugodnoj tišini. Kad smo došli do moje zgrade, parkirao je auto i okrenuo se prema meni. Nastavila sam gledati ispred sebe.
– Slušajte, Brennanice, nije mi cilj raditi Vam bilo kakve probleme. Uhvatit ćemo tu svinju, vjerujte mi! Jednostavno bih želio da i Vi to doživite.
Njegova me zabrinutost dirnula više no što sam željela priznati.

Izvukli su sve stanice. Nalog za uhićenje otišao je svakom policajcu u Quebecu, pokrajin-skoj policiji Ontarija, RCMP-u, te državnoj policiji u državama New York i Vermont. No, Kvibek je velik i lako je prijeći granicu. Mogao se skriti tko zna gdje, ili prebjeći tko zna kako.
Idućih nekoliko dana mučila sam se razmišljajući što se sve moglo dogoditi. Tanguay se možda prikriva iščekujući povoljan trenutak. Možda je mrtav. Možda je zbrisao. Serijski ubojice znaju to činiti. Osjete opasnost, spakiraju se i presele nekamo drugdje. Neke od njih policija nikad ni ne uspijeva uhvatiti. Ne. Odbila sam to prihvatiti.
U nedjelju nisam napustila stan. Birdie i ja smo činili ono što Francuzi nazivaju «coconer». Ostali smo u svojoj čahuri. Nisam izašla iz pidžame. Nisam slušala radio, niti gledala televiziju. Nisam mogla podnijeti da vidim Gabbyne fotografije, ili da čujem pretjerano dramatične opise žrtve i osumnjičenog. Obavila sam tri poziva. Prvo sam nazvala Katy, a potom tetu u Chicagu. Sretan rođendan, teta! Napunila je osamdeset i četiri godine. Bravo!
Znala sam da je Katy u Charlotti, no željela sam se razuvjeriti. Nije bilo odgovora. Naravno. Prokleta udaljenost! Ne. Blažena udaljenost! Nisam željela da mi kći bude u blizini sve dok to čudovište ima njezinu sliku. Obećala sam si da nikad neće saznati za to.
Nakon toga sam nazvala Gabbynu majku. Popila je lijekove za smirenje i nije bila u stanju doći do telefona. Pričala sam s gospodinom Macaulayjem. Ako im vrate tijelo, sprovod će biti održan u četvrtak.
Neko sam vrijeme sjedila i jecala, ljuljajući se kako bih se primirila. Demoni koji obitavaju u mojem krvotoku počeli su vrištati zahtijevajući alkohol. Nadomjesti bol užitkom! Tako jednostavan princip. Nahrani nas! Umrtvi nas! Učini nešto da nestane bol!
No, nisam ništa učinila. Bilo bi to prejednostavno. Gubiš nula-četrdeset, lobaš jednu loptu, rukuješ se preko mreže i onda se ubiješ u alkoholu. Samo što u pitanju nije tenis. Ako se opustim u ovoj igri, izgubit ću karijeru, prijatelje i samopoštovanje. K vragu, u tom slučaju mogu odmah dozvoliti St. Jacquesu ili Tanguayu da me dokrajči!
Neću se predati! Ni boci, ni manijaku! Toliko dugujem Gabby, sebi i svojoj kćeri! Ostala sam trijezna, očajnički žudeći za razgovorom s Gabby. Često sam odlazila do prozora kako bih provjerila jesu li patrolna kola na predviđenom mjestu.

Ryan je nazvao u ponedjeljak oko jedanaest i po. LaManche je dovršio obdukciju. Uzrok smrti: nasilno gušenje. Iako se Gabbyno tijelo već počelo raspadati, u njezinu je vratu otkrio duboko utisnuti žlijeb. Iznad i ispod tog žlijeba koža je bila ispresijecana nizom udubina i ogrebotina. Krvne žile u vratnom tkivu prokrvarile su na stotine sićušnih mjesta.
Prestala sam ga slušati. Zamislila sam Gabby kako se očajnički bori rukama kako bi došla do zraka. Zamislila sam je kako se bori za život. Prestani! Hvala bogu da smo je tako brzo pronašli. Ne bih se mogla suočiti sa strahotnim ostacima njezina tijela na svojem stolu za obdukciju. Dovoljno je nepodnošljivo bilo patiti što je više nema.
– ... hrskavica grkljana je slomljena. Isto tako, što god je upotrijebio imalo je prstenove ili krugove, što je ostavilo spiralne tragove na koži.
– Je li bila silovana?
– Nije mogao utvrditi jer je tijelo u poprilično raspadnutom stanju. No, nije bilo tragova sperme.
– Vrijeme smrti?
– LaManche daje minimum od pet dana. Najviše deset.
– Prilično velik raspon.
– S obzirom na vrućinu i plitkoću ukopa smatra da bi tijelo trebalo biti u još gorem stanju.
Oh, bože! Možda čak nije umrla onog dana kad je nestala!
– Jeste li provjerili njezin stan?
– Nitko je nije vidio, ali bila je tamo.
– A Tanguay?
– Slušajte ovo! Tip je nastavnik. Radi u nekoj školi na zapadnom dijelu otoka. – Čula sam ga kako šuška papirima. – Škola St. Isidor's. Tamo je od 1991. Dvadeset osam mu je godina. Samac je. Na obrascu za prijavu upisao je da nema rodbinu. Upravo to provjeravamo. Živi u ulici Seguin od 1991. Vlasnica zgrade misli da je prije toga živio negdje u SAD-u.
– Otisci?
– Mnogo. Provjerili smo ih, ali ništa nismo dobili. Poslali smo ih jutros na jug.
– Jeste li pronašli otiske u rukavici?
– Najmanje dva jasna otiska prstiju i jedan zamrljani otisak dlana.
Ponovno sam se sjetila Gabby. Plastična vreća. Još jedna rukavica. Zapisala sam jednu jedi-nu riječ. Rukavica.
– Ima li diplomu?
– Sveučilište Bishops. Bertrand je sada u Lennoxvilleu. Claudel pokušava saznati nešto u školi, ali mu baš ne ide. Čuvar navodno ima sto godina, a nikog drugog nema jer je škola zatvorena preko ljeta.
– Jeste li pronašli kakva imena u stanu?
– Ne. Ni fotografije. Ni imenike. Ni pisma. Mora da tip živi u izolaciji.
Uslijedila je duga tišina. Oboje smo se zamislili nad podacima koje je naveo. Potom je na-dodao: – Možda to pojašnjava njegove neobične hobije.
– Životinje?
– I to, ali ujedno i izbor kuhinjskog pribora.
– Kuhinjskog pribora?
– Taj tip ima više oštrog oruđa od ortopedskog kirurga. Većinom je u pitanju kirurški pribor. Noževi, britve, skalpeli. Pohranio ih je ispod kreveta. Zajedno s kutijom kirurških rukavica. Neiskorištenih.
– Usamljenik sa fetišom prema oštricama. Super.
– I uobičajenom galerijom porno slika. Često pregledanih.
– Što još?
– Tip ima auto. – Ponovno je uslijedilo šuškanje. – Ford Probe, '87. godište. Nije parkiran u susjedstvu. Još uvijek ga traže. Jutros smo dobili sliku s vozačke, pa smo i to poslali.
– I?
– Dat ću Vam da sami prosudite, ali mislim da je baka bila u pravu. Nije baš vrijedan spo-mena. Ili ga se možda ne može dostojno prikazati fotokopirkom i telefaksom.
– Je li moguće da je u pitanju St. Jacques?
– Možda. A možda i Jean Chrétien. Ili tip koji prodaje hot dog na ulici St. Paul. U stvari, čini mi se da tražimo Richarda Pettyja. S brkovima.
– Krepat ću od smijeha, Ryane.
– Tip nema ni kaznu za parkiranje. Stvarno je uzoran građanin.
– Svakako. Uzoran građanin koji skuplja noževe i pornografiju i razrezuje sisavce.
Stanka.
– Koje životinje su u pitanju?
– Još nismo sigurni. Obratili su se nekom tipu na montrealskom sveučilištu.
Pogledala sam u zapisanu riječ i teško progutala slinu.
– Jeste li našli kakve otiske u rukavici koju smo pronašli kod Gabby? – Bilo je teško izgovo-riti njezino ime.
– Ne.
– Znali smo da ih neće biti.
– Da.
Iz pozadine sam začula druge glasove.
– Želim Vam dostaviti kopiju njegove fotografije s vozačke kako biste otprilike znali kako seronja izgleda za slučaj da ga sretnete izbliza. Još uvijek vjerujem da je bolje da ne idete nikamo sve dok ga ne uhvatimo.
– Dolazim. Ako ste gotovi s rukavicama, odnijet ću ih u mikrobiološki laboratorij i onda dati Lacroixu na pregled.
– Mislim da bi...
– Prestanite s tim mačoističkim sranjem, Ryane!
Uslijedio je duboki udisaj.
– Skrivate li mi nešto?
– Brennanice, znate sve što i mi znamo.
– Za trideset minuta sam tamo.

No, stigla sam za manje od pola sata. Ljudi iz Odjela za dokaze završili su svoj posao i pos-lali rukavice u mikrobiološki laboratorij.
Pogledala sam na sat. 12:40. Nazvala sam Odjel za dokaze Policijske uprave Montreala kako bih upitala mogu li vidjeti fotografije St. Jacquesova stana u ulici Berger. Bilo je vrijeme ručka. Čovjek je obećao da će im ostaviti poruku.
U jedan sat otišla sam u mikrobiološki laboratorij. Žena sa nakostriješenom kosom i bucma-stim licem poput božićnog anđela tresla je staklenu bočicu. Dvije gumene rukavice ležale su na pultu do nje.
– Bonjour, Françoise.
– Ah! Baš sam pomislila kako ću Vas možda vidjeti danas. – Kerubinove oči poprimile su zabrinuti izgled. – Žao mi je. Ne znam što bih Vam rekla.
– Merci. U redu je. – Kimnula sam glavom prema rukavicama. – Što ste pronašli?
– Ova je čista. Nema krvi. – Ukazala je rukom na rukavicu koju smo pronašli kod Gabby. – Upravo sam počela pregledavati ovu koju ste pronašli u kuhinji. Želite li gledati?
– Hvala Vam.
– Sastrugala sam ove smeđe mrlje i natopila uzorke u otopini.
Pogledala je tekućinu i odložila epruvetu u stalak. Potom je izvadila staklenu pipetu s du-gačkom cjevčicom i zatalila je nad plamenom.
– Prvo ću napraviti test na ljudsku krv.
Izvadila je jednu bočicu iz hladnjaka, probila čep i ugurala tanki, cjevasti vršak nove pipete. Kao komarac kad usisava krv, antiserum je pojurio u sićušnu cjevčicu. Drugi je kraj pipete zatvorila palcem.
Potom je ubacila njezin dugački kljun u pipetu koju je zatvorila plamenom. Maknula je palac i dopustila antiserumu da iscuri. Pojasnila mi je što radi.
– Krv može razlikovati svoje bjelančevine od antigena, odnosno stranih bjelančevina. Ako prepozna strano tijelo, dakle, antigene kojima tamo nije mjesto, pokušat će ih uništiti antitijeli-ma. Neka antitijela raznesu antigene, a druga ih pak okupljaju na hrpu. Takvo nagomilavanje naziva se aglutinacija.
– Antiserum se obično dobije od neke životinje, primjerice zeca ili pileta, i to tako da se injekcijom unese krv neke druge životinjske vrste. Krv primatelja prepoznaje uljeza i proizvodi antitijela kako bi se zaštitilo. Ako u životinju unesemo ljudsku krv, dobit ćemo ljudski antise-rum. Ako pak unesemo kozju krv, dobit ćemo kozji antiserum. Konjska krv na isti način proizvodi konjski antiserum.
– Ljudski antiserum izaziva aglutinaciju kad se pomiješa s ljudskom krvlju. Pogledajte. Ako je ovo ljudska krv, vidljivi talog stvorit će se na dnu epruvete, točno tamo gdje će otopina uzorka i antiserum doći u dodir. Usporedit ćemo to s čistom otopinom kako bismo provjerili.
Bacila je iskorištenu pipetu u kantu za biološki otpad i uzela epruvetu s otopinom uzorka pronađenog kod Tanguaya. Drugom je pipetom usisala uzorak, potom ga ispustila u antiserum i odložila pipetu s antiserumom u stalak.
– Koliko je vremena potrebno da se to utvrdi? – upitala sam.
– Ovisi o jačini antiseruma. Od tri do petnaest minuta. Ovaj je antiserum prilično dobar, i ne bi trebalo više od pet ili šest minuta.
Provjerili smo nakon pet minuta. Françoise je stavila pipetu ispod mikroskopa. Ništa. Po-novno smo provjerile nakon deset minuta. Ništa. Nakon petnaest. Ništa. Između antiseruma i otopine uzorka nije se pojavio bijeli sloj. Mješavina je ostala jasna poput kontrolne otopine.
– Dakle, nije ljudska. Pogledajmo je li životinjska.
Vratila se do hladnjaka i izvadila stalak prepun malenih bočica.
– Možete li odrediti koja je životinjska vrsta u pitanju? – upitala sam.
– Ne. Obično samo koja je porodica u pitanju. Šupljorošci. Jeleni. Kanidi.
Pogledala sam stalak. Do svake je bočice bilo zapisano neko životinjsko ime. Koza. Štakor. Konj. Sjetila sam se šapa pronađenih u Tanguayjevoj kuhinji.
– Pokušajmo s psima.
Ništa.
– A što ako je u pitanju nešto poput vjeverice ili krtice?
Zamislila se na trenutak, a onda je posegnula za jednom bočicom. – Možda štakor.
Za manje od četiri minute gotovo neprimjetna pjenica stvorila se u cjevčici. U gornjem dije-lu bila je žuta, prozirna u donjem, a bjelkasta u sredini.
– Voilà – odvratila je Françoise. – U pitanju je životinjska krv. Nešto maleno, vjerojatno sisavac poput glodavca, ili svisca, ili nešto tog tipa. Ne mogu utvrditi ništa više od toga. Ne znam je li Vam to od ikakve pomoći.
– Da – odvratila sam. – Pomaže. Smijem li telefonirati odavde?
– Bien sûr.
Otipkala sam broj sobe koja se nalazila u istom hodniku.
– Lacroix.
Predstavila sam se i pojasnila što mi treba.
– Naravno. Dođite za dvadesetak minuta. Upravo završavam provjeru.
Potpisala sam se i preuzela rukavice, vratila se u ured, te sam provela idućih pola sata iznova iščitavajući izvješća i potpisujući ih. Nakon toga vratila sam se u hodnik u kojem se nalazio mikrobiološki laboratorij. Ušla sam u prostoriju na čijim je vratima pisalo Incendie et Explosifs. Zapaljiva i eksplozivna sredstva.
Muškarac u laboratorijskoj kuti stajao je ispred ogromnog aparata. Prema natpisu zaključila sam da je u pitanju rendgenski difraktometar. Čovjek je šutio, a ja nisam ništa rekla sve dok nije uklonio pločicu s malenom bijelom mrljom i odložio je na pladanj. Nakon toga mi je uputio nježan pogled. Kapci su mu bili spušteni, a trepavice se motale na gore poput latica tratinčice.
– Bonjour, gospodine Lacroix. Comment ça va?
– Bien. Bien. Imate li ih?
Podignula sam dvije plastične vrećice.
– Započnimo onda.
Odveo me u malenu prostoriju. Ugledala sam aparat veličine fotokopirnog stroja, dva moni-tora i printer. Periodni sustav elemenata visio je na zidu iznad.
Odložio je vrećice s dokaznim materijalom na pult i navukao kirurške rukavice. Oprezno je izvukao svaku rukavicu iz vrećice, pregledao je i onda odložio na vrećice. Rukavice koje je navukao bile su istovjetne rukavicama koje su ležale na pultu.
– Prvo ćemo provjeriti opća obilježja, odnosno podatke o samom proizvodu. To znači da ćemo utvrditi njegovu težinu, gustoću i boju, te kako je, naprimjer, izveden rub. – Okretao je rukavice i proučavao ih dok je govorio. – Ove dvije poprilično nalikuju jedna drugoj. Na isti su način zašivene na rubu. Vidite?
Pogledala sam. Zglob svake rukavice završavao je rubom koji se motao na vanjsku stranu.
– Nisu li sve rukavice takve?
– Ne. Nekima se rub mota unutra, nekima pak prema van. Ovim rukavicama mota se na vanjsku stranu. Pogledajmo što se nalazi unutra.
Odnio je Gabbynu rukavicu do aparata, podigao poklopac i stavio je na unutarnju podlogu.
– Kad su u pitanju jako maleni uzorci, upotrebljavam te malene držače. – Ukazao je na pla-danj ispunjen malenim plastičnim cjevčicama. – Razvučem komadić polipropilenskog filma preko držača, a onda napravim ljepljivo mjesto koje će zadržati uzorak. To nije neophodno u ovom slučaju. Jednostavno ćemo staviti cijelu rukavicu unutra.
Uključio je aparat. Kutija smještena na stupiću u jednom kutu osvijetlila se, a riječ «ren-dgen» ispisala bijelim slovima preko crvene podloge. Zasjala je ploča s gumbima, ukazujući na stanje u kojem se stroj nalazi. Crveno: Rendgen. Bijelo: Struja. Narančasto: Otvoren zaslon.
Neko je vrijeme Lacroix namještavao skalu, potom je spustio poklopac i prešao na stolicu ispred monitora.
– S'il vous plaît. – Ukazao mi je da mogu sjesti do njega.
Na prvom monitoru mogla se vidjeti tek granularna pozadina sačinjena od sinklinala i antik-linala, sa sporadično razasutim sjenama i stupićima. Cijelu je sliku prekrivala serija koncentrič-nih kružnica. Dvije najmanje kružnice koje su bile najbliže sredini imale su oblik lopti za bejzbol. Dvije kose linije sjekle su se pod pravim kutom, tvoreći križ preko njih.
Lacroix je prilagodio sliku upravljajući «joy stickom». Stupići su se počeli seliti u krugove i izvan njih.
– To je rukavica koju gledamo, povećana osamdeset puta. Samo tražim ciljano mjesto. Sva-kim testom provjerava se uzorak veličine cca tri stotine mikrona, što je otprilike područje unutar istočkane kružnice. Upravo zato potrebno je usmjeriti rendgenske zrake na najbolji dio uzorka.
Još je neko vrijeme selio križ u vidnom polju, a onda se zaustavio na djeliću gdje nije bilo stupića.
– Evo. To bi trebalo biti kako treba.
Pokrenuo je drugi prekidač i stroj je zazujao.
– Sad stvaramo vakum, što će potrajati nekoliko minuta. Nakon toga slijedi skeniranje, a to je jako brz proces.
– I to će utvrditi što se nalazi u rukavici?
– Oui. To je neka vrsta rendgenske analize. Rendgenskom fluorescentnom analizom može se utvrditi koji su elementi prisutni u uzorku.
Zujanje je prestalo i na desnoj strani monitora nešto se počelo ukazivati. Serija sićušnih crvenih brežuljaka pojavila se na donjem dijelu ekrana i počela rasti u odnosu na svijetloplavu pozadinu. Kroz sredinu svakog brežuljka prolazila je tanka, žuta crta. U donjem lijevom kutu ugledala sam sliku tipkovnice, a svaka je tipka bila označena kraticom koja je predstavljala određeni kemijski element.
Lacroix je utipkao naredbe i slova su se ispisala na ekranu. Neki su brežuljci ostali maleni, ali drugi su se izdužili i izoštrili poput gigantskih mravinjaka termita koje sam vidjela u Australiji.
– C'est ça – To je to. Ukazao je prstom na stupac skroz nadesno, koji se dizao od dna do vrha ekrana, gdje je bio odrezan. Nadesno od njega drugi je šiljak dosegnuo četvrtinu njegove duljine. Oba su bila označena slovima Zn.
– Cink. To je uobičajeni sastavni element. Uvijek ga se nalazi u tom tipu rukavica.
Ukazao je na dva šiljka na krajnjoj lijevoj strani ekrana. Jedan je bio nizak, a visina drugog iznosila je tri četvrtine ekrana. – Ovaj niži je magnezij. Mg. Ovaj viši, koji je označen slovima «Si», to je silikon. – Desno od njih dva su šiljka bila označena slovom «S».
– Sumpor.
Šiljak sa slovima «Ca» dizao se poput tornja do polovice ekrana.
– Ima poprilično kalcija.
Iza stupca kalcija uslijedila je praznina, a onda niz niskih brežuljaka koji su prethodili kao podnožje stupcu cinka. Bili su označeni slovima «Fe».
– Malo željeza.
Lacroix se naslonio i sažeo otkriće. – Prilično uobičajena mješavina. Najviše ima cinka, a drugi značajniji sastojci su silikon i kalcij. Isprintat ću to, a onda ćemo testirati još jedno područje.
Napravili smo deset testova. Svi su pokazali istu kombinaciju elemenata.
– Dobro. A sad druga rukavica.
Ponovili smo postupak s rukavicom iz Tanguayeve kuhinje.
Šiljasti stupci cinka i sumpora bili su istovjetni, ali ta je rukavica sadržavala više kalcija. Isto tako, nije sadržavala ni željezo, ni silikon, ni magnezij. Maleni je šiljak ukazivao na prisutnost kalija. Ista se kombinacija elemenata pokazala pri svakom učinjenom testu.
– Što to znači? – upitala sam, znajući zapravo koji ću odgovor dobiti.
– Svaki proizvođač koristi malo drukčiji recept za proizvodnju latexa. Može se čak dogoditi da postoje varijacije u sastavu rukavica koje dolaze od istog proizvođača. No, te se varijacije uvijek kreću u nekim granicama.
– Znači da ove rukavice nisu dio istog para?
– Nije ih čak proizveo ni isti proizvođač.
Ustao je kako bi uklonio rukavicu. Razmišljala sam o spoznaji do koje smo upravo došli.
– Bi li se rendgenskom difrakcionom analizom moglo doći do više podataka?
– Mi smo proveli rendgensku fluorescentnu analizu. Ona ukazuje koji su elementi prisutni u nekom predmetu. Rendgenska difrakciona analiza može predočiti omjer u kojem su ti elementi prisutni. Njome se, dakle, opisuje kemijska struktura navedenog predmeta. Primjerice, uz pomoć fluorescentne analize možemo saznati sadrži li što natrij i klor. No, difrakcionom analizom možemo utvrditi da je građeno od kristalića natrija i klora.
– Jednostavnije rečeno, u rendgenskom difraktometru uzorak se zaokreće i bombardira ren-dgenskim zrakama. One se odbijaju od kristala, i oblik njihove difrakcije ukazuje kakva je struktura tih kristala. To ukazuje da takva metoda ima jedan nedostatak. Moguće ju je izvesti samo na materijalima koji imaju kristalnu strukturu, što pokriva osamdeset posto uzoraka koji nam dospijevaju. Nažalost, latex nije kristalne građe. No, difrakcionom analizom vjerojatno se ne bi puno toga još otkrilo. Ove su rukavice zacijelo napravili različiti proizvođači.
– A što ako jednostavno dolaze iz različitih kutija? Zacijelo se i pojedine serije latexa mogu međusobno razlikovati.
Na trenutak se zamislio, a onda je rekao: – Pričekajte. Pokazat ću Vam nešto.
Otišao je u glavni laboratorij. Čula sam ga kako priča s tehničarom. Vratio se s gomilom isprintanih papira. Na njima su se mogli uočiti već poznati oblici tornjića. Odmotao je svaku seriju koja se sastojala od sedam ili osam araka, te smo proučili različitosti u prikazanim obrascima.
– Svaki obrazac predstavlja niz testova koji su napravljeni na rukavicama od istog proizvo-đača, ali koje su izvađene iz različitih kutija. Postoji varijacija, ali razlike nikad nisu toliko velike kao kod rukavica koje smo upravo usporedili.
Pregledala sam nekoliko serija. Veličina šiljastih tornjića razlikovala se, ali uvijek su se pojavljivali isti kemijski elementi.
– A sad pogledajte ovo.
Odmotao je još jednu seriju ispisa. Ponovno su se mogle uočiti sitne razlike, ali obrasci su zapravo bili isti.
A onda sam iznenada ostala bez daha. Konfiguracija mi se učinila poznatom. Proučila sam simbole. Zn. Fe. Ca. S. Si. Mg. Visoka prisutnost cinka, silikona i kalcija. Drugi elementi prisutni tek u tragovima. Odložila sam ispis Gabbyne rukavice iznad te serije. Obrazac je bio gotovo istovjetan.
– Gospodine Lacroix, jesu li ovo rukavice od istog proizvođača?
– Da, da. To Vam želim reći. Vjerojatno su iz iste kutije. Upravo sam se toga sjetio.
– Koji je ovo slučaj? – Srce mi je počelo ubrzano lupati.
– Pristigao je prije nekoliko tjedana. – Vratio se na prvi arak papira u toj seriji. Numéro d'événement : 327468. – Mogu ga pronaći na kompjuteru.
– Molim Vas.
Za nekoliko sekundi podaci su se ispisali na monitoru. Pomno sam ih proučila.
Numéro d'événement: 327468. Numéro de LML : 29427. Testiranje zatražila Policijska uprava Montreala. Istražitelji: L. Claudel i M. Charbonneau. Mjesto pronalaska: Ulica Berger, kućni broj 1422. Datum pronalaska: 24. 06. 1994.
Stara gumena rukavica! Možda tip želi imati lijepe i uredne nokte! Claudel mi ju je spome-nuo, ali sam mislila da govori o rukavici za čišćenje! Znači, St. Jacques je posjedovao kiruršku rukavicu! I odgovarala je onoj koju smo pronašli u Gabbynu grobu!
Zahvalila sam se, pokupila kompjuterske ispise i napustila laboratorij. Vratila sam rukavice, razmišljajući o podacima do kojih sam upravo došla. Rukavica iz Tanguayeve kuhinje nije se poklapala s rukavicom koja je bila zakopana sa Gabbynim tijelom! Na njoj su bili Tanguayevi otisci. Mrlje na vanjskoj strani rukavice dolazile su od životinjske krvi. Rukavica koja je pronađena kod Gabby bila je čista. Nije bilo tragova krvi, niti otisaka. St. Jacques je imao kiruršku rukavicu. Odgovarala je rukavici koju smo našli u Gabbynu grobu. Je li Bertrand u pravu? Jesu li Tanguay i St. Jacques jedna te ista osoba?
Na stolu me dočekao ružičasti komadić papira. Zvali su me iz Odjela za dokaze montrealske policijske uprave. Fotografije stana iz ulice Berger pohranjene su na disku. Mogu ih pogledati kod njih, ili ih mogu podići. Nazvala sam kako bih dobila dozvolu da ih ponesem sa sobom, te ih izvijestila da dolazim po njih.
Probila sam se do sjedišta Policijske uprave Montreala, proklinjući prometnu gužvu i turiste koji su začepljivali predio oko stare luke. Ostavila sam auto na mjestu zabranjenom za parkira-nje i pojurila stepenicama. Odmah sam se uputila na treći kat. Dežurni za pultom imao je disk kod sebe. Potpisala sam obrazac i preuzela ga. Odjurila sam do auta i ubacila ga u aktovku.
Cijelim putem kući pogledavala sam preko ramena iščekujući da se pojavi Tanguay ili St. Jacques. Nisam se mogla suspregnuti.

http://www.book-forum.net

22Kathy Reichs – Već su bile mrtve Empty Re: Kathy Reichs – Već su bile mrtve Pet Mar 23, 2012 12:50 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
37. poglavlje

Kući sam stigla oko pet i trideset. Sjedila sam u tišini stana i razmišljala što još mogu učiniti. Ništa. Ryan je u pravu. Tanguay je možda negdje vani, i čeka priliku da me napadne. Neću mu pomoći u tome.
Ipak, trebala sam jesti. I trebala sam se okupirati nečim.
Dok sam izlazila van kroz glavni ulaz, bacila sam pogled niz cestu i uličicu nalijevo od piz-zerije. Kimnula sam glavom prema policajcima i ukazala prema ulici Ste. Catherine. Vidjela sam kako su razmijenili nekoliko riječi. Nakon toga jedan je izašao iz auta.
Moja ulica se križa s ulicom Ste. Catherine, nedaleko od centra Le Faubourg. Dok sam ho-dala prema tržnici, gotovo sam mogla osjetiti koliko je to ozlovoljilo policajca koji me pratio. Nema veze. Dan je predivan. Nisam to primijetila dok sam bila u zavodu. Vrućina je prestala i veliki bijeli oblaci plutali su na zapanjujuće plavom nebu, bacajući sjene na život koji se odvijao na pločniku. Bilo je tako dobro biti vani!
Odlučila sam se za vegetarijanski ručak. U supermarketu sam opipala nekoliko avokada, procijenila boju banana, te pomno odabrala brokulu, prokulicu i krumpire. Potom sam u pekarnici uzela jedan francuz, a u slastičarnici čokoladnu kremu. U mesarnici sam svratila po svinjske odreske, mljevenu govedinu i jednu tourtière .
– C'est tout?
– Ne, k vragu, dajte mi i veliki juneći ramstek! Neka bude deblji. – Razdvojila sam palac i kažiprst, ukazujući na debljinu od tri centimetra.
Dok sam ga gledala kako s kuke skida pilu, mozak mi se ponovno uključio. Pokušala sam do kraja oblikovati ideju koja se u njemu rađala, ali i ovaj put potpuno bezuspješno. Pila? Preočig-ledno. Bilo tko može kupiti mesarsku pilu. Kvibeška policija pokušala je to provjeriti i kontak-tirala je svaki dućan u regiji, ali bezuspješno. Tisuće takvih pila već je prodano.
Što onda? Shvatila sam da se ne smijem prisiljavati izvući nešto iz podsvijesti, jer će to samo još dublje potonuti. Jednostavno ću pustiti misli da lutaju, i na posljetku će ona ključna isplutati na površinu. Platila sam meso i otišla kući, odlučivši se za kratku obilaznicu i svrativši u Burger King u ulici Ste. Catherine.
Na povratku me dočekalo ono što nikako nisam željela vidjeti. Netko je zvao. Nekoliko sam minuta sjedila na rubu kauča, držeći pakete i buljeći u crveno svjetlo. Jedna poruka. Je li Tanguay? Hoće li pričati sa mnom, ili ću ga čuti kako osluškuje, nakon čega će uslijediti prekid veze?
– Histeriziraš, Brennanice. Vjerojatno je to Ryan.
Obrisala sam dlan i stisnula tipku. Nije bio Tanguay. Bilo je nešto gore od toga.
– Hej, mama! Je l' tulumariš? Halo? Jesi tamo? Podigni slu-ša-li-cu! – U pozadini sam čula prometnu buku. Bit će da zove iz govornice. – Izgleda da nisi. Pa, ionako ne mogu sada pričati jer sam na putu. «On the road again...» – Otpjevušila je oponašajući Willyja Nelsona. – Prilično dobro, ha? E, dolazim ti u posjet! U pravu si. Max je seronja i nije mi potreban! – Začula sam nečiji glas u pozadini. – O.K., samo sekundu – odvratilu je strancu. – Slušaj, dobila sam priliku posjetiti New York. «Big apple»! Upecala sam besplatni put i sad sam tu. U stvari, mogu dobiti i besplatnu vožnju do Montreala, i odlučila sam ti doći u posjet! Vidimo se!
Uslijedio je prekid veze.
– Ne! Nemoj doći, Katy! Ne! – povikala sam.
Vrpca se premotala na početak. Isuse, kakva noćna mora! Neki je manijak ubio Gabby. Zajedno s njezinim tijelom zakopao je fotografiju na kojoj smo Katy i ja. Katy je u međuvre-menu odlučila svratiti do mene. Pulsiralo mi je u sljepoočnicama, a misli su mi luđački jurile glavom. Moram je zaustaviti! No, kako? Ne znam ni gdje se nalazi!
Pete!
Čekajući da odgovori na poziv, iznenada sam se sjetila jedne epizode iz prošlosti kad su Katy bile tri godine i kad smo odlučile otići u park. Pričala sam s nekom ženom i gledala je kako pijeskom puni plastične posude. U jednom je trenutku odbacila lopaticu i otrčala do ljuljački. Na trenutak je zastala i pogledala željeznog ponija koji se ljuljao. Potom je pojurila prema njemu, opčinjena šarenom grivom i uzdama koje su letjele zrakom. Znala sam da će je udariti i nisam to mogla spriječiti. Sad me mučio isti osjećaj. Nešto će se dogoditi, a ja to ne mogu spriječiti!
Pete se nije javljao na direktnoj liniji.
Pokušala sam dobiti njegovu tajnicu. Rekla mi je da nije u uredu. Uzima nečiju izjavu. Ni-sam ni sumnjala. Ostavila sam mu poruku.
Zagledala sam se u sekretaricu. Zatvorila sam oči i nekoliko puta duboko udahnula, prisilja-vajući srce da prijeđe na sporiji ritam. Stražnji dio glave bolio me kao da je stegnut u škripu, i osjećala sam vrućinu u cijelom tijelu.
– Neće se ponoviti.
Otvorila sam oči i ugledala Birdieja kako me promatra s druge strane prostorije.
– Neće se ponoviti! – ponovila sam.
Nepomično me promatrao svojim žutim očima.
– Ovaj put mogu nešto učiniti!
Savio je leđa, skupio šape, smotao rep i potom se spustio na pod ne mičući pogled s mene.
– Učinit ću nešto! Neću samo sjediti i čekati da zlikovac napadne! Neće taknuti moju kćer!
Odnijela sam namirnice u kuhinju i stavila ih u hladnjak. Nakon toga izvadila sam laptop, uključila ga i otvorila tabelu. Koliko je vremena prošlo otkad sam je pokrenula? Provjerila sam datume koje sam unijela. Tijelo Isabelle Gagnon pronađeno je 2. lipnja. Prošlo je sedam tjedana, no činilo mi se kao da je u pitanju sedam godina.
Otišla sam u radnu sobu i iznijela dosje o svakom slučaju. Možda napor koji sam uložila u fotokopiranje na posljetku neće biti uzaludan.
Iduća sam dva sata pomno proučila svaku fotografiju, svako ime, svaki datum, doslovce svaku riječ svakog intervjua i policijskog izvješća. Kad sam završila, krenula sam ispočetka. Nanovo sam iščitavala dokumente nadajući se da ću pronaći neku sitnicu koja mi je promaknu-la. Pri trećem čitanju upravo to se i dogodilo.
Čitajući Ryanov intervju sa ocem Grace Damas, konačno sam uspjela osvijestiti misao koja me mučila čitavo vrijeme.
Mesnica. Grace Damas radila je u mesnici. Ubojica je upotrijebio mesarsku pilu. Znao je nešto o anatomiji. Tanguay disecira životinje. Možda tu postoji veza. Potražila sam ime mesnice u kojoj je radila, ali nisam ga mogla pronaći.
Nazvala sam broj naveden u dokumentu. Javio se muški glas.
– Gospodine Damas?
– Da. – Engleski s francuskim naglaskom.
– Doktorica Brennan ovdje. Sudjelujem u istrazi o smrti vaše supruge. Bih li Vam mogla postaviti nekoliko pitanja?
– Da.
– U vrijeme kad je nestala, je li vaša supruga imala posao negdje izvan kuće?
Prvo je uslijedila stanka, a onda i odgovor: – Da.
Iz pozadine je dopirala buka s televizora.
– Možete li mi reći gdje, molim Vas?
– U pekarnici «Le Bon Croissant». Bio je to posao na pola radnog vremena. Nikad nije radi-la puno radno vrijeme zbog djece i drugih stvari.
Zamislila sam se nad time. I nije neka veza.
– Koliko je dugo tamo radila, gospodine Damas? – Pokušala sam prikriti razočaranje.
– Mislim da je u pitanju bilo tek nekoliko mjeseci. Grace nigdje nije dugo ostala.
– Gdje je radila prije toga? – Bila sam ustrajna.
– U mesnici.
– Kojoj? – Zadržala sam dah.
– «La Boucherie St. Dominique». Vlasnik je jedan čovjek iz naše župe. Nalazi se u ulici St. Dominique, odmah do bulevara St. Laurent. Je li Vam poznato?
Da. Sjetila sam se kiše kako se slijeva niz prozorska okna dok sam je gledala s druge strane ceste.
– Kad je tamo radila? – Držala sam glas pod nadzorom.
– Mislim da je prošlo gotovo godinu dana. Čini mi se da je radila veći dio 1991. godine. Mogu provjeriti. Mislite li da to igra neku ulogu? Nikad prije nisu me ništa pitali za datume.
– Nisam sigurna. Gospodine Damas, je li vaša supruga ikad spominjala nekoga po imenu Tanguay?
– Kako? – Grubo je odvratio.
– Tanguay.
U pozadini se čuo glas televizijskog voditelja. Obećao je da će se vratiti nakon reklama. U glavi mi je počelo pulsirati. Grlo mi je bilo suho i hrapavo.
– Ne.
Žestina tako kratkog odgovora poprilično me prenerazila.
– Hvala Vam. Puno ste mi pomogli. Javit ću Vam ako otkrijemo nešto novo.
Prekinula sam vezu i odmah nazvala Ryana. Više nije bio u uredu. Bio je gotov s poslom. Pokušala sam ga dobiti na kućni broj. Nije bilo odgovora. Znala sam što mi je činiti. Okrenula sam još jedan telefonski broj, i nakon toga pokupila ključ i izašla van.

Mesnica «St. Dominique» imala je više posla nego onog dana kad sam je prvi put zamijetila. Iste su ponude bile zalijepljene po izlozima, ali te je večeri dućan bio osvijetljen i otvoren. Unutra nije bilo previše mušterija. Jedna se starica sporo kretala uz stakleni hladnjak. Lice joj je izgledalo uvenuto pod fluorescentnim svjetlom. Gledala sam je kako se vraća i ukazuje na kunića. Mali ukočeni leš podsjetio me na Tanguayjevu tužnu zbirku. I na Alsu.
Čekala sam sve dok žena nije izašla, a onda sam prišla muškarcu za pultom. Lice mu je bilo četvrtasto, kosti krupne, a crte grube. Iz majice kratkih rukava izbijale su zapanjujuće tanašne, ali mišićave ruke. Tamne mrlje prekrivale su mu pregaču, poput osušenih latica na lanenom stolnjaku.
– Bonjour.
– Bonjour.
– Večeras baš i nema prometa?
– Svake je večeri tako. – Pričao je engleski s francuskim naglaskom, upravo kao i suprug Grace Damas.
Netko je baratao posuđem u stražnjoj prostoriji.
– Radim na istrazi ubojstva Grace Damas. – Izvadila sam iskaznicu kako bih mu to mogla posvjedočiti. – Trebam Vam postaviti nekoliko pitanja.
Muškarac me nepomično promatrao. Netko je u stražnjem dijelu otvorio i zatvorio slavinu.
– Vi ste vlasnik?
Kimanje glavom.
– Gospodin...?
– Plevritis.
– Gospodine Plevritis, Grace Damas je radila ovdje kratko vrijeme, zar ne?
– Tko?
– Grace Damas. Sugrađanka iz župe St. Demetrius?
Položio je mršavu ruku na grudni koš i zakimao glavom.
– Kad je to bilo?
– Prije tri do četiri godine. Ne znam točno. Dođu i odu.
– Je li dala otkaz?
– Bez prethodne obavijesti.
– Zašto?
– Otkud bih ja to znao? Svatko mi je to radio u to vrijeme!
– Je li Vam se činila nesretnom, uznemirenom, nervoznom?
– Na koga Vam ja sličim? Sigmunda Freuda?
– Je li imala prijatelje ovdje? Nekoga s kim je bila posebice bliska?
Pogledao me u oči i razvukao usne u osmijeh. – Bliska? – ponovio je, i glas mu je zvučao ljigavo. No, nisam ni trepnula.
Kad je vidio da ne reagiram, osmijeh se izgubio s njegovih usana i očima je počeo prelijetati prostoriju.
– Samo smo brat i ja ovdje zaposleni. Nema nikoga s kim je mogla biti bliska. – Naglasio je riječ poput pubertetlije kad prepričava prosti vic.
– Je li primala čudne posjete? Je li ju netko možda gnjavio?
– Gledajte, dao sam joj posao. Rekao sam joj što treba raditi i ona je to radila. Nisam vodio bilješke o njezinu društvenom životu.
– Mislila sam da ste možda primijetili...
– Grace je bila dobra radnica. Bio sam ljut k'o pas kad je dala otkaz. S obzirom da su svi otišli u isto vrijeme, našao sam se u škripcu. I priznajem da sam pobijesnio, ali ne zamjeram joj. Kasnije, kad sam čuo u crkvi da je nestala, pomislio sam da je jednostavno zbrisala. Zapravo joj to nije bilo slično, ali njezin stari zna ponekad biti stvarno naporan. Žao mi je što je ubijena. No, i nije da je se baš prečesto sjetim.
– Što mislite pod tim «naporan»?
Tupo me pogledao. Potom je oborio oči i pogrebao palcem po pultu. – Morat ćete o tome popričati s Nikosom. To su obiteljske stvari.
Počela sam shvaćati na što je Ryan aludirao govoreći mi da su Damasovi čudna sorta. Što sad? Vizualna pomoćna sredstva. Posegnula sam za torbicom i izvukla sliku St. Jacquesa.
– Jeste li ikad vidjeli ovog tipa?
Plevritis se nagnuo kako bi je uzeo. – Tko je to?
– Vaš susjed.
Proučio je lice. – Nije baš prvoklasna fotografija.
– Snimljena je video kamerom.
– Kao i Zapruderov film o atentatu na Kennedyja, ali tamo se bar nešto moglo vidjeti.
Zapitala sam se što želi time reći, ali nisam ništa odvratila. Nisam imala namjeru saznati je li fanatični gledatelj filmova zavjere. No, onda sam iznenada uhvatila nešto u izrazu njegova lica. Gotovo neprimjetno je zaškiljio i donji kapci su mu se na sekundu podigli.
– Što?
– Pa... – Nastavio je gledati u fotografiju.
– Da?
– Tip malo podsjeća na jednog seronju koji me također iznevjerio. Ali to je možda zato što ste mi napunili glavu svim tim pitanjima. K vragu, nemam pojma! – Odbacio je sliku preko pulta. – Moram zatvoriti.
– Na koga? Tko je bio taj tip?
– Gledajte, fotka je očajna. Na tipu se može samo skužit' da ima lošu frizuru, ništa drugo..
– Što ste mislili pod tim da Vas je još netko iznevjerio? Kada?
– Upravo sam zato i toliko pobijesnio na Grace. Tip kojeg sam imao prije nje otišao je bez pozdrava, a onda je otišla i Grace, i onda nedugo nakon nje još jedan tip. On i Grace bili su na pola radnog vremena, i jedini pomoćnici koje sam imao u to vrijeme. Brat mi je bio u SAD-u, i sam sam vodio dućan cijelu godinu.
– Tko je bio taj tip?
– Fortier. Samo da razmislim. Leo. Leo Fortier. Sjećam se jer imam rođaka koji se također zove Leo.
– Radio je u isto vrijeme kad i Grace Damas?
– Da. Unajmio sam ga kako bi nadomjestio tipa koji je otišao. To je bilo prije no što je Gra-ce počela raditi. Mislio sam da ću moći pokriti dan ako zaposlim dvoje ljudi na pola radnog vremena. Za slučaj da jedno od njih ne dođe, bit ću prisiljen raditi sam tek polovicu dana. No, onda su oboje otišli. Isuse, kakvo je to bilo ludilo! Fortier je tu radio možda godinu dana, godinu i po, a onda je jednostavno prestao dolaziti. Čak mi nikad nije vratio ključeve. Morao sam početi od nule. Ne želim takvo što ponovno proći!
– Što mi možete reći o njemu?
– To je bar lako. Ništa. Vidio je moj oglas, ušao i rekao da želi raditi pola radnog vremena. Pristao je na uvjete koje sam postavio. Dolazio je ujutro kako bi otvorio mesnicu, i kasno navečer kako bi je počistio i zatvorio. Imao je iskustva u rezanju mesa. Zapravo se ispostavilo da je jako dobar u tome. Zaposlio sam ga. Tijekom dana imao je neki drugi posao. Činilo mi se da je tip u redu. Bio je jako povučen. Radio je i nije otvarao usta. K vragu, nikad nisam ni saznao gdje živi!
– Kako su se on i Grace slagali?
– Nemam pojma. Nije bio tu kad bi ona došla, a vratio bi se tek kad bi ona završila posao. Nisam siguran da su se uopće poznavali.
– I mislite da čovjek na ovoj slici nalikuje Fortieru?
– On, kao i svaki drugi tip koji je iskompleksiran zbog ćelavosti.
– Znate li gdje je Fortier sada?
Odmahnuo je glavom.
– Znate li nekoga po imenu St. Jacques?
– Ne.
– Tanguay?
– Zvuči k'o losion za samotamnjenje koji pederi koriste.
U glavi mi je tutnjalo, a u grlo me opet počelo grepsti. Ostavila sam posjetnicu i otišla.

38. poglavlje

Kad sam se vratila kući, zatekla sam Ryana kako bijesni na ulaznim vratima. Nije mi dao šansu da progovorim.
– Jednostavno ne mogu doprijeti do Vas, zar ne? Nitko ne može! Glumite da ste poput onih Indijanaca koji plešu Ples Duhova. Obuci točno određenu odjeću i otpleši točno određene pokrete, i nitko te nakon toga neće moći taknuti!
Lice mu je bilo crveno. Primijetila sam kako mu na sljepoočnici kuca sićušna žila. Bilo bi suludo išta prokomentirati.
– Čijim ste autom išli?
– Susjedinim.
– Je li Vama sve ovo zabavno, Brennanice?
Nisam odgovorila. Glavobolja koju sam u početku osjećala samo u potiljku u međuvremenu je zahvatila cijelu lubanju, a suhi kašalj ukazivao je da će nešto uskoro protresti moj imunološki sustav.
– Postoji li itko na ovom planetu koji može doprijeti do vašeg mozga?
– Hoćete ući na kavu?
– Na osnovu čega pomišljate da možete odjedriti samo tako i ostaviti ostale da Vas čekaju? Ovi ljudi zapravo ne žive kako bi bili ovdje i štitili vaše dupe, Brennanice! Zašto me, k vragu, niste nazvali, ili me pokušali dobiti na pager?!
– Jesam.
– Niste mogli pričekati deset minuta?
– Nisam znala gdje ste, ili koliko ću dugo morati čekati. Vjerovala sam da ću se ubrzo vrati-ti. K vragu, nisam ni bila tako dugo odsutna!
– Mogli ste mi ostaviti poruku!
– Ostavila bih Vam Rat i mir da sam znala da ćete ovako reagirati. – No, znala sam da to nije istina.
– «Ovako» reagirati?! – Glas mu je postao ledeno hladan. – Da Vas malo podsjetim. Pet, možda sedam žena brutalno je ubijeno i iskasapljeno u ovom gradu. Najsvježije ubojstvo dogodilo se prije tri tjedna. – Počeo je prebrojavati prste. – Jedna od tih žena djelomično se pojavila u vašem vrtu. Kod nekog luđaka smo pronašli vašu sliku. Nakon toga tip je nestao. U međuvremenu smo naišli na jednog drugog čudaka koji skuplja noževe i pornografiju, posjeću-je kurve i voli rezati i poigravati se s malim životinjama. On je nazvao vaš kućni broj telefona i uhodio vašu najbolju prijateljicu koja je također mrtva. Nju smo pronašli zakopanu sa fotografi-jom na kojoj ste vi i vaša kći. Niti tog tipa ne možemo naći.
Jedan je par prošao pored nas, oborivši pogled i ubrzavši korak. Nisu željeli biti svjedoci ljubavničkoj svađi.
– Ryane, uđite. Pripremit ću kavu. – Glas mi je zvučao grubo i grlo me boljelo dok sam govorila.
Očajnički je izbacio ruke, ukazujući mi dlanove i onda ih spustio. Vratila sam ključeve auta susjedi, zahvalila joj što mi ga je posudila, i otvorila vrata stana te smo ušli unutra.
– Bez ili sa kofeinom?
Prije no što je uspio odgovoriti, oglasio mu se pager. Oboje smo poskočili.
– Bolje neka bude bez kofeina. Znate gdje je telefon.
Osluškivala sam, poslagujući šalice i pretvarajući se da ne osluškujem.
– Ryan. – Stanka. – Da. – Stanka. – Nemoj zajebavat'. – Dulja stanka. – Kada? – Stanka. – O.K. Hvala ti. Odmah dolazim.
Došao je do kuhinjskih vrata i zastao. Lice mu je bilo ukočeno. Moja temperatura, krvni tlak i puls počeli su rasti. Ostani pri sebi. Natočila sam dvije šalice kave, prisiljavajući ruku da ne drhti. Čekala sam da počne govoriti.
– Uhvatili su ga.
Ruka mi se smrznula na mjestu, zadržavši lončić u zraku.
– Tanguayja?
Kimnuo je glavom. Oprezno sam spustila lončić na grijalo. Izvadila sam mlijeko, nadodala nekoliko kapi u šalicu i zatim ga ponudila Ryanu. Pazi što radiš. Odmahnuo je glavom. Vratila sam tetrapak natrag u hladnjak. Polako. Popila sam gutljaj kave. O.K. Sad govori.
– Recite mi.
– Sjednimo.
Otišli smo u dnevnu sobu.
– Uhapsili su ga prije dva sata. Vozio je na istok cestom broj 417. Kola kvibeške policije uočila su tablicu i zaustavila ga.
– U pitanju je Tanguay?
– Da, Tanguay. Otisci se poklapaju.
– Bio je na putu za Montreal?
– Očigledno.
– Za što ga optužuju?
– Zasad za posjedovanje otvorene alkoholne boce u pokretnom vozilu. Kreten je otvorio bocu Jim Beama i odložio je na stražnje sjedalo. Isto tako su zaplijenili i nekoliko časopisa. On misli da je zbog toga uhapšen. Puštaju ga da se malo znoji.
– Gdje je bio?
– Tvrdi da ima kolibu u gradiću Gatineau. Tvrdi da ju je naslijedio od tate. Pazite ovo. Na-vodno je išao tamo na pecanje. Kriminalistička policija šalje tim koji će prerovati brvnaru.
– Gdje je sada?
– U sjedištu kvibeške policije u ulici Parthenais.
– Tamo ste krenuli?
– Da. – Duboko je udahnuo očekujući svađu. Nisam imala želju vidjeti Tanguaya.
– O.K. – odvratila sam. Usta su mi bila suha i osjećala sam umor u svakom djeliću tijela. Je li moguće da me konačno hvata mir? Tako dugo ga nisam osjetila.
– Katy dolazi – rekla sam nervozno se nasmijavši. – Upravo zato... zato sam izašla sinoć.
– Vaša kći?
Kimnula sam glavom.
– Krivo vrijeme.
– Mislila sam da ću uspjeti nešto pronaći. Ja... zaboravite.
Nekoliko sekundi oboje smo šutjeli.
– Drago mi je da je završilo. – Više nije bio ljut. Ustao je. – Želite li da svratim nakon što popričam s njim? Možda će biti kasno.
Koliko god sam se loše osjećala, znala sam da nema šanse da zaspem sve dok ne saznam kako je završilo. Tko je Tanguay? Što će pronaći u njegovoj brvnari? Je li Gabby tamo umrla? A Isabelle Gagnon? Grace Damas? Ili ih je tamo odvezao nakon smrti kako bi ih razrezao i zapakirao?
– Molim Vas.
Kad je otišao, shvatila sam da sam mu zaboravila reći za rukavice. Nakon toga ponovno sam pokušala dobiti Petea. Iako je Tanguay bio u pritvoru, još uvijek se nisam mogla opustiti. Željela sam da Katy bude što dalje od Montreala. Možda ću i ja otići na jug.
Na posljetku je podigao slušalicu. Katy je otišla prije nekoliko dana. Rekla mu je da sam joj ja predložila to putovanje. Istina. I da sam ja odobrila njezine planove. Ne baš. Nije siguran koji joj je plan puta. Tipično za njega. Putuje s prijateljima s faksa, odlazi u Washington gdje će odsjesti kod prijateljice, a onda u New York. Tamo će također odsjesti kod neke prijateljice. Nakon toga planira nastaviti u Montreal. Njemu to zvuči O.K. Uvjeren je da će se javiti.
Počela sam mu pričati za Gabby i što mi se sve dogodilo u posljednje vrijeme, ali nisam bila u stanju dovršiti priču. Još ne. No, nije važno. Ionako je gotovo. Kao i obično, ispričao mi se da mora odjuriti i pripremiti se za uzimanje iskaza u rano jutro. Žao mu je što ne može dulje pričati. Nikakva novost.
Osjećala sam se previše bolesno i previše umorno. Nisam imala želju tuširati se. Idućih ne-koliko sati sjedila sam zamotana u prekrivač, drhteći i buljeći u prazni kamin. Poželjela sam da imam nekoga tko bi me nahranio juhom, pogladio po čelu i uvjerio da ću se uskoro bolje osjećati. Zadrijemala sam i probudila se, ulijetajući u djeliće sna i izlijetajući iz njih dok su se mikroskopska bića umnožavala u mojem krvotoku.
Ryan je pozvonio u jedan i petnaest.
– Isuse! Strašno izgledate, Brennanice!
– Hvala. – Jače sam se ogrnula prekrivačem. – Mislim da me uhvatila prehlada.
– Da dođem sutra?
– Nema šanse.
Zbunjeno me pogledao i onda krenuo za mnom. Odbacio je sako na kauč i sjeo.
– Zove se Jean-Pierre Tanguay. Dvadeset osam mu je godina. Domaći dečko. Odrastao je u Shawiniganu. Nikad se nije oženio. Nema djece. Jedna mu sestra živi u Arkansasu. Majka mu je umrla kad mu je bilo devet. Puno nasilja u obitelji. Otac mu je bio štukater i gotovo je sam odgojio oba djeteta. Poginuo je u automobilskoj nesreći kad je Tanguay bio na faksu. Navodno ga je to jako pogodilo. Napustio je faks, neko vrijeme živio sa sestrom, a onda se vucarao Amerikom. A sad slušajte ovo! Dok je bio na jugu, primio je Božji poziv. Poželio je biti isusovac ili nešto tog tipa, ali nije prošao na intervjuu. Navodno nisu smatrali da ima primjere-nu osobnost za svećenika. U svakom slučaju, ponovno se pojavio u Quebecu 1988. i uspio se vratiti na sveučilište Bishops. Godinu i po kasnije je diplomirao.
– Znači da je ovdje od 1988?
– Da.
– To bi ga onda smjestilo u vrijeme kad su Pitreva i Gautierova bile ubijene.
Ryan je zakimao. – I ovdje je od onda.
Morala sam progutati slinu prije no što sam ponovno progovorila.
– Što kaže na životinje?
– Tvrdi da podučava biologiju. Provjerili smo. Kaže da priprema oglednu zbirku za svoj razred. Kuha trupla i slaže kosture.
– To bi moglo pojasniti knjige iz anatomije.
– Možda.
– Gdje ih nalazi?
– Na cesti. U pitanju su navodno zgažene životinje.
– Oh, Isuse, Bertrand je bio u pravu. – Mogla sam ga zamisliti kako se noću vucara i kupi mrtva tijela, i kako ih potom odvlači kući u plastičnim vrećama.
– Je li ikad radio u mesnici?
– Nije rekao. Zašto?
– Što je Claudel saznao o njemu od ljudi s kojima radi?
– Sve što nam je već poznato. Povučen je i drži nastavu. Nitko ga zapravo ni ne poznaje tako dobro, a i nisu baš oduševljeni kad prime poziv kasno navečer.
– Malo podsjeća na opis koji nam je baka dala.
– Sestra kaže da je uvijek bio nedruštven. Ne sjeća se da je ikad imao prijatelja. Ali ona je devet godina starija od njega, i ne sjeća se baš previše kakav je bio kao dijete. No, ipak nam je rekla jednu zanimljivu sitnicu.
– Da?
Ryan se nasmiješio. – Tanguay je impotentan.
– Sestra je to rekla?
– Vjeruje da bi to moglo pojasniti njegovu nedruželjubivost. Sestrica misli da je bezopasan, i da jednostavno pati od nedostatka samopoštovanja. Jako vjeruje u «self-help» literaturu i barata svim stručnim terminima.
Nisam to prokomentirala, prizivajući u mislima navode iz dva obdukcijska izvješća.
– To ima smisla. Kod Adkinsove i Morisette-Champouxove nisu pronađeni tragovi sperme.
– Pogodak.
– Kako je postao impotentan?
– Kombinacija prirođene mane i traume. Rodio se s jednim jajetom, i onda ga je razbio za vrijeme nogometne utakmice. Neka bizarna nesreća. Drugi igrač je navodno imao kemijsku koja mu se zabola u jaje. Pa-pa, spermatogenezo!
– I zato živi sam?
– Hej! Možda je sestrica u pravu!
– To bi moglo pojasniti neuspjeh kod djevojaka. – Sjetila sam se Jewelinog komentara. Po-tom i Julienog.
– Kao i kod svih drugih.
– Nije li čudno što je odabrao nastavnički posao? – Ryan se zamislio. – Zašto raditi u okru-ženju gdje trebaš surađivati s toliko puno ljudi? Ako zaista osjećaš da se ne možeš uklopiti, zašto jednostavno ne odabereš nešto što predstavlja manju opasnost i daje ti veću privatnost? Rad s kompjuterima? Ili rad u laboratoriju?
– Nisam psiholog, ali nastavničko zanimanje može biti savršeno. Ne ulaziš u odnose sa sebi jednakima. Ne ulaziš u odnos s odraslima, već s djecom. Ti si onaj koji zapovijeda. Ti imaš moć. Tvoja učionica je tvoje malo kraljevstvo i djeca moraju raditi što im kažeš. Nema šanse da će te ismijati, ili iskritizirati nakon što nešto učiniš.
– Bar ne izravno u lice.
– Možda je to savršena ravnoteža za njega. Danju mu zadovoljava potrebu za moći i kontro-lom, a noću hrani njegove seksualne fantazije.
– To je zapravo najbolja moguća kombinacija – odvratila sam. – Sjetite se samo koje sve mogućnosti postoje za voajerstvo, ili čak fizički kontakt s djecom.
– Da.
Neko smo vrijeme sjedili u tišini. Ryan je očima skenirao sobu kao što je to činio i u Tanguayjevu stanu. Izgledao je iscrpljen.
– Pretpostavljam da policijska kola više nisu potrebna – rekla sam mu.
– Da. – Ustao je.
Otpratila sam ga do vrata.
– Što mislite o njemu, Ryane?
Nije mi odmah odgovorio. Kad je konačno progovorio, učinio je to oprezno birajući riječi.
– Tvrdi da je nevinašce, ali je ipak živčan kao pas. Nešto skriva. Do sutra ćemo saznati što se nalazi u brvnari. To ćemo onda upotrijebiti i prikliještit ćemo ga. Predat će se!
Kad je otišao, uzela sam veliku dozu lijeka protiv prehlade, i prvi put u nekoliko tjedana zaspala kao top. Ako sam i sanjala, ničeg se nisam sjećala ujutro.
***

Idućeg dana osjećala sam se bolje, ali nedovoljno dobro kako bih otišla na posao. Možda sam izbjegavala otići u zavod. Kako god bilo, odlučila sam ostati kod kuće. Željela sam samo Birdiejevo društvo.
Zaposlila sam se. Pročitala sam diplomski rad jednog studenta i odgovorila na poštu koju sam zanemarivala tjednima. Ryan je nazvao oko jedan dok sam vadila odjeću iz sušilice. Mogla sam mu po glasu osjetiti da se stvari ne odvijaju kako treba.
– Ekipa za očevid je preokrenula brvnaru naglavačke, ali nisu ništa pronašli. Ništa tamo ne ukazuje na mogućnost da tip možda vara na kartama, kamo li tek što drugo. Nikakvi noževi. Nikakvo oružje. Nikakvi pornići iz domaće radinosti. Nikakvi suveniri žrtava koje je Dobzhansky spomenuo. Nikakav nakit, odjeća, lubanje, nikakvi dijelovi tijela. Jedna mrtva vjeverica u hladnjaku i to je sve. Ništa drugo.
– Tragovi iskapanja?
– Ništa.
– Postoji li kakva baraka s alatom, ili podrum gdje bi mogao držati pile ili stare noževe?
– Grablje, motike, drveni sanduci, stara motorna pila i slomljeni kotač s drvenih kola. Uobi-čajene vrtlarske stvari. I dovoljno paukova da prestraše cijelu vojsku. Navodno će Gilbertu trebati terapija da se oporavi od njih.
– Postoji li nekakvo mjesto gdje se mogao sakriti?
– Brennanice, niste me čuli.
– Upotrijebili su Luminol? – upitala sam ga, sad već deprimirano.
– Sve je čisto.
– Nema novinskih isječaka?
– Ne.
– Postoji li nešto na osnovu čega biste mogli povezati tu kolibu sa sobom u ulici Berger?
– Ne.
– Sa St. Jacquesom?
– Ne.
– S Gabby?
– Ne.
– S bilo kojom žrtvom?
Nije odgovorio.
– Što mislite da radi tamo?
– Peca i razmišlja o svojem izgubljenom jajetu.
– I što sada?
– Bertrand i ja se spremamo za dugi razgovor s gospodinom Tanguayjem. Vrijeme je da mu spomenemo nekoliko imena i počnemo ga pržiti. Još uvijek vjerujem da će se predati.
– Ima li to smisla?
– Možda. Možda Bertrandova ideja nije toliko loša. Možda je Tanguay podijeljena ličnost. Jednim dijelom on je profesor biologije koji živi normalan život, peca i skuplja uzorke za svoje učenike. Drugi dio njegove ličnosti gaji nekontrolirani bijes prema ženama i osjeća da je seksualno nedostatan, pa uživa kad ih uhodi i životinjski mlati. Možda uspijeva živjeti dvostru-ki životom. Možda čak ima i posebno mjesto gdje kao uhoda može uživati u fantazijama i diviti se svojim suvenirima. K vragu, možda Tanguay ni ne zna da je lud!
– Nije loše. Gospodin Peepers i gospodin Creeper.
– Tko?
– Zaboravi. Stara humoristična serija. – Nakon toga sam mu rekla što je Lacroix otkrio.
– Zašto mi prije niste rekli za to?
– Teško je doprijeti do Vas, Ryane.
– Znači da se stan u Bergerovoj ulici definitivno uklapa.
– Što mislite, zašto tamo nije bilo otisaka?
– Sranje, Brennanice, nemam pojma! Možda je Tanguay lukaviji no što smo mislili. Ako će Vam to biti nekakva utjeha, znajte da Claudel namjerava tipa strpati u zatvor.
– Zašto?
– Neka Vam on sam kaže. Gledajte, moram sad otići tamo.
– Javite mi se.
Napisala sam pisma i odlučila ih odnijeti na poštu. Provjerila sam hladnjak. Kupljeni svinj-ski kotleti i mljevena govedina neće biti dovoljno dobri za Katy. Nasmiješila sam se sjetivši se dana kad je objavila da više neće jesti meso. Moja fanatična četrnaestogodišnja vegetarijanka! Mislila sam da će izdržati tri mjeseca, ali od onda je prošlo već pet godina.
U mislima sam sastavila popis. Libanonski specijaliteti. Sir. Voćni sokovi. Nikakva gazirana pića za Katy. Kako li sam samo stvorila takvo dijete?
Ponovno me počelo grepsti u grlu i ponovno me uhvatila vrućina, te sam odlučila svratiti u teretanu. Pomislila sam kako ću vježbom i parom izbaciti otrov iz tijela. Jedno od nas dvoje na posljetku će pobijediti.
No, ispostavilo se da to nije bio pametan potez. Nakon deset minuta provedenih na steperu noge su mi počele podrhtavati, a znoj mi se cijedio niz lice. Morala sam odustati.
Sauna je pak imala dvojak učinak. Ublažila mi je bol u grlu i oslobodila me pritiska na čelo i sinuse. Sjedeći i dozvoljavajući joj da se omota oko mene, mozak mi je ponovno počeo raditi. Tanguay. Prošla sam sve što mi je Ryan rekao, Bertrandovu teoriju i predviđanja J.C.-a, kao i stvari koje sam sama znala. No, nešto u vezi Tanguayja me mučilo. Moje su se misli polako ubrzavale i osjetila sam kako me hvata sve veća napetost. Rukavice. Zašto već nisam uočila njihovu važnost?
Je li Tanguayjev fizički nedostatak zaista doveo do seksualnih fantazija koje su završavale nasiljem? Ima li on doista očajnu potrebu za kontrolom? Predstavlja li njemu ubijanje konačni čin uspostavljanja kontrole? Može ih gledati, ali i ozlijediti, pa čak i ubiti? Izvodi li svoje fantazije i sa životinjama? S Julie? Ako je tako, zašto onda i ubija? Drži li nasilje pod nadzo-rom, a onda iznenada podliježe potrebi za primjenom? Je li se Tanguayjeva osobnost formirala nakon što ga je majka ostavila? Ili je možda posljedica vlastitog deformiteta? Posljedica tek lošeg kromosoma? Ili pak nečeg trećeg?
I zašto Gabby? Ona se nije uklapala u sliku. Poznavao ju je. Bila je jedna od nekolicine koji su željeli pričati s njim. Ponovno me zapljusnuo val boli.
Da. Naravno da se uklapala u sliku. Sliku koja je uključivala mene. Ja sam našla Grace Da-mas. Ja sam identificirala Isabelle Gagnon. Ja sam se upetljala. Ja sam prijetnja njegovom autoritetu. Njegovoj muškosti. Ubijajući Gabby, zapravo se rješavao bijesa koji je osjećao prema meni. Ponovno je uspostavio kontrolu. Što slijedi sada? Sudeći po fotografiji, hoće li sada krenuti na moju kćer?
Nastavnik. Ubojica. Muškarac koji voli pecati. Muškarac koji voli kasapiti. Misli su mi nastavile lutati. Zatvorila sam oči i osjetila vrućinu ispod kapaka. Jarke boje izmjenjivale su mi se pred očima, drhteći poput odsjaja zlatnih ribica u ribnjaku.
Nastavnik. Biologija. Pecanje.
Ponovno mi je nešto zasmetalo. Tu je negdje. Hajde! Hajde! Što je u pitanju? Nastavnik. Nastavnik. To je to! Nastavnik! Od 1991! U školi St. Isidor's! Da, tako je! No, to znamo. Što onda? Glava mi je bila preteška i nisam mogla razmišljati. Ali onda mi je sinulo.
Disk! Potpuno sam zaboravila na njega. Zgrabila sam ručnik. Možda tamo ima nešto!

http://www.book-forum.net

23Kathy Reichs – Već su bile mrtve Empty Re: Kathy Reichs – Već su bile mrtve Pet Mar 23, 2012 12:51 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
39. poglavlje

Strahovito sam se znojila i osjećala slabost u cijelom tijelu, ali uspjela sam voziti. Glupi potez, Brennanice! Mikrobi su te ovaj put pobijedili. Smanji brzinu. Ne želiš da te zaustave. Želiš stići kući i pronaći što ti je potrebno. Na disku sigurno ima nečega.
Proletjela sam kroz aveniju Sherbrooke, napravila krug oko četvrti i pojurila niz prilaz. Po-novno sam začula zujanje kod ulaza u garažu. K vragu! Zašto to Winston ne popravi? Parkirala sam auto i pojurila u stan. Provjeri datume.
Na podu pred vratima stana dočekao me ruksak.
– Sranje. Što je sad to?
Pogledala sam ga. Crna koža. “Made by Coach”. Skupo. Poklon od Max Ferrantija. Poklon za Katy! Ležao je ispred mojih vrata!
Srce mi je stalo u grudima.
Katy!
Otvorila sam vrata i pozvala je po imenu. No, nije bilo odgovora. Utipkala sam šifru protup-rovalnog alarma i ponovno je pozvala. Tišina.
Jurila sam iz sobe u sobu tražeći je i znajući da je zapravo neću pronaći. Je li se sjetila poni-jeti svoj ključ? Ako jest, ne bi ostavila svoj ruksak u predvorju. Bila je ovdje, nije me zatekla kod kuće, ostavila je ruksak i otišla nekamo.
Stajala sam u spavaćoj sobi i drhtala, što od viroze, što od straha. Misli, Brennanice, misli! Pokušala sam, ali nije bilo lako.
Došla je i nije mogla ući. Otišla je na kavu, ili u razgledavanje dućana, ili je otišla potražiti telefon. Nazvat će za nekoliko minuta.
Ali ako nije imala ključ, kako je prošla kroz ulazna vrata i došla do mojeg stana? Garaža. Mora da je ušla kroz ulaz za pješake u garažu. Mora da je prošla kroz vratašca koja se ne mogu zatvoriti do kraja.
Telefon!
Otrčala sam u dnevnu sobu. Nije bilo poruka. A što ako je u pitanju Tanguay? Je li ju on uhvatio?
Nemoguće! U zatvoru je.
Nastavnik u zatvoru. Ali on nije tip kojeg tražimo. Nastavnik nije ubojica. Ili možda ipak jest? Je li on unajmio sobicu u ulici Berger? Je li on zakopao rukavicu s Katyinom fotografijom u Gabbyn grob?
Od straha me uhvatila mučnina. Progutala sam slinu i nateklo grlo zavrištalo je iz protesta.
Provjeri podatke, Brennanice. Možda su u pitanju bili praznici.
Pokrenula sam računalo drhtavim rukama, a prsti su s mukom pritiskali tipke. Na ekranu se pojavila tabela. Datumi. Sati i dani.
Francine Morisette-Champoux je bila ubijena u siječnju. Umrla je između 10 ujutro i podne-va. Bio je četvrtak.
Isabelle Gagnon nestala je u travnju, između 1 i 4 ujutro. Bio je petak.
Chantalle Trottier nestala je jednog poslijepodneva u listopadu. Posljednji je put viđena u svojoj školi u središtu grada, kilometre daleko od zapadnog dijela otoka gdje živi.
Umrle su ili nestale tijekom tjedna. Tijekom dana. Školskog dana. Trottierova je možda ugrabljena nakon nastave, ali druge dvije nisu.
Zgrabila sam telefon.
Ryan nije bio u uredu.
Treskom sam spustila slušalicu na punjač. Glava mi je bila teška poput olova i misli su mi se usporeno kretale glavom.
Pokušala sam još jedan broj.
– Claudel.
– Gospodine Claudel, doktorica Brennan ovdje.
Nije ništa odgovorio.
– Gdje se nalazi škola St. Isidor's?
Oklijevao je na trenutak. Pomislila sam kako mi ne želi odgovoriti.
– U Beaconsfieldu.
– To je koliko – tridesetak minuta vožnje od središta?
– Ako nema prometa.
– Znate li kako škola sada radi?
– Zašto pitate?
– Mogu li dobiti odgovor? – Suzdržavala sam se da ne prasnem i zacijelo je to osjetio u mojem glasu.
– Mogu se raspitati.
– Saznajte je li Tanguay ikad izostao s posla. Raspitajte se je li uzeo bolovanje ili slobodne dane, posebice na dane kad su Morisette-Champouxova i Gagnonova bile ubijene. Sigurno imaju podatke o tim danima. U tom slučaju, netko ga je trebao mijenjati, osim ako iz nekog razloga nije bilo škole.
– Otiću ću tamo sut...
– Sada! Treba mi to sada! – Bila sam na rubu histerije, i bilo je gotovo pitanje sekunde kad ću puknuti. Nemoj mi pomoći da se to dogodi!
Zaškrgutao je zubima. Samo naprijed, Claudel! Prekini vezu! Ali onda si moj!
– Javit ću Vam se.
Sjedila sam na rubu kreveta, tupo buljeći u prašinu koja se igrala lovice u zrakama sunca.
Pokreni se.
Otišla sam u kupaonicu i hladnom vodom oplahnula lice. Onda sam potražila plastičnu kuti-jicu u aktovki i vratila se do kompjutora. Prepoznala sam adresu. Ulica Berger i datum 24/06/94. Otvorila sam poklopac i izvadila disk te ga ubacila u kućište.
Pokrenula sam program za gledanje slika. Pojavio se niz ikona. Odabrala sam onu na kojoj je pisalo Album i otvorila je. U prozorčiću se pojavilo ime dokumenta. Berger.abm. Dvaput sam kliknula i tri reda slika ispunila su ekran. Svaki se sastojao od šest fotografija St. Jacquesova stana. Na dnu ekrana pročitala sam da album sadrži stotinu dvadeset snimki.
Kliknula sam kako bih uvećala prvu sliku. Ulica Berger. Druga i treća slika prikazivale su ulicu pod različitim uglovima. Potom je uslijedila slika zgrade s prednje i stražnje strane. Nakon toga hodnik koji vodi do St. Jacquesova stana. S dvanaestom fotografijom započinjao je prikaz unutrašnjosti stana.
Sve sam ih pregledala, pomno proučavajući i najmanju pojedinost. U glavi mi je kljucalo. Rameni i leđni mišići bili su mi napeti poput kablova. Ponovno me zapahnula zagušljiva sparina. Strah. Miris prljavštine i truleži.
Tražila sam sliku po sliku. No, što? Nisam znala. Sve se nalazi tu. Slike s duplerice Hustle-ra. Novine. Plan grada. Platforma stepeništa. Prljavi zahod. Masni pultevi. Šalica iz Burger Kinga. Zdjela špageta.
Odjednom sam zastala i zagledala se u mrtvu prirodu predočenu na fotografiji. Dokument broj 102. Prljava plastična zdjela. Masni bijeli prstenovi koji su se skrutnuli u crvenoj tekućoj masi. Muha čije su prednje noge skupljene kao da izgovara molitvu. Narančasta gruda koja se diže iz umaka i tjestenine.
Zaškiljila sam i nagnula se. Je li moguće? Je li moguće da je to doista to? Tu! Kako izbija preko narančaste grude. Srce mi je zalupalo. Nije moguće! Nije moguće da imam toliko sreće!
Dvaput sam kliknula i ukazala se točkasta linija. Povukla sam kursor i linija se pretvorila u pravokutnik čije je rubove činio niz rotirajućih točkica. Zalijepila sam pravokutnik preko narančaste nahrupine i krenula je uvećati. Dvaput. Triput. Uvećala sam je osam puta. Isprva nejasna parabola polako se pretvorila u svijeni trag točkica i crtica.
Pregledala sam cijeli luk.
– Oh, Isuse.
Potom sam se poigrala osvjetljenjem i kontrastom slike, mijenjajući nijanse i gustoću pikse-la. Pokušala sam invertirati boju zamijenivši svaki piksel njegovim komplementom. Naglasila sam rubove i izoštrila njihov sićušni trag u odnosu na narančastu podlogu.
Naslonila sam se i zagledala. Duboko sam udahnula. Isuse Bože, to je doista to!
Drhtavom sam rukom posegnula za telefonom.
Snimljena mi je poruka rekla da je Bergeron još uvijek na odmoru. Morat ću to sama učiniti.
Prošla sam sve moguće opcije. Vidjela sam ga kako to radi nekoliko puta. Mogla bih poku-šati. Moram saznati jesam li u pravu.
Potražila sam jedan telefonski broj.
– Centre de Détention Parthenais.
– Tempe Brennan ovdje. Je li Andrew Ryan tamo negdje? Trebao bi biti s zatvorenikom po imenu Tanguay.
– Un instant. Gardez la ligne.
Začuli su se glasovi u pozadini. Hajde! Hajde!
– Il n'est pas ici.
K vragu. Pogledala sam na sat. – Je li Jean Bertrand tamo?
– Oui. Un instant.
Ponovno su se začuli glasovi. Žamor.
– Bertrand ovdje.
Predstavila sam se i objasnila što sam pronašla.
– Nemojte me zezati. Što je Bergeron rekao?
– Na odmoru je do idućeg ponedjeljka.
– Sranje! Baš predivno! Malo podsjeća na one pogrešne startove o kojima ste pričali, zar ne? Što želite da napravim?
– Pronađite negdje čisti stiropor i recite Tanguayu da zagrize u njega. Nemojte mu ga ugura-ti preduboko u usta. Treba mi samo otisak prednjih šest zuba. Neka čvrsto zagrize kako biste dobili lijepe i jasne otiske. Sa svake strane trebali biste dobiti jedan luk. A onda odnesite taj stiropor Marcu Dallairu koji izrađuje snimke. On je iza balistike. Je li Vam sve jasno?
– Da. Da. Kako ću navesti Tanguaya da pristane na to?
– To je Vaš problem. Izmislite nešto! Uostalom, ako se toliko busa u prsa da je nevin, trebao bi to prihvatiti s oduševljenjem!
– Gdje bih trebao pronaći stiropor u četiri četrdeset poslijepodne?
– Odite si kupiti prokleti Big Mac, Bertrand! Ne znam! Samo ga nabavite! Moram uhvatiti Dallaira prije no što ode. Krenite!
Dallair je čekao na dizalo kad mu je pristigao moj poziv. Primio ga je na recepciji.
– Treba mi usluga.
– Oui.
– U idućih sat vremena Jean Bertrand dostavit će Vam otiske ugriza. Trebali biste ih fotogra-firati i potom skenirati sliku u Tif formatu i poslati mi je mailom što je prije moguće. Možete li to učiniti?
Uslijedila je dugačka stanka. Mogla sam ga zamisliti kako baca pogled na sat iznad dizala.
– Ima li to veze sa Tanguayjem?
– Da.
– Nema problema. Pričekat ću.
– Osvijetlite stiropor kako biste što bolje istaknuli tragove. I nemojte zaboraviti ubaciti ska-lu, ravnalo ili nešto. I molim Vas pobrinite se da je slika u omjeru jedan naspram jedan.
– Nema problema. Mislim da negdje imam ABFO ravnalo .
– Savršeno. – Ostavila sam mu svoju e-mail adresu i zamolila ga da mi se javi kad bude poslao dokument.
Nakon toga sam pričekala. Imala sam osjećaj da čekam čitavu vječnost. Telefon nije zvonio. Ništa od Katy. Brojke na satu svijetlile su zelenim sjajem. Čula sam zupčanike kako se okreću i pratila ih kako se mijenjaju.
Čim je telefon zazvonio, zgrabila sam slušalicu.
– Dallair.
– Da? – progutala sam slinu i bol u grlu bila je mučna.
– Poslao sam dokument prije otprilike pet minuta. Zove se Tang.tif. Zipan je i morat ćete ga odzipati. Bit ću ovdje dok ga ne skinete. Javite mi ako nešto ne bude u redu. Sretno!
Zahvalila sam mu se i prekinula vezu. Vrativši se k računalu, otvorila sam svoj poštanski sandučić na McGillovom serveru. Poruka Imate poštu!!! zasvijetlila se na ekranu. Zanemaruju-ći preostalu nepročitanu poštu, skinula sam dokument koji mi je Dallair poslao i povratila ga u originalni, grafički format. Otisak zuba pojavio se preko cijelog ekrana. Svaki je zub bio jasno vidljiv u odnosu na bijelu pozadinu. Nalijevo i ispod otiska nalazilo se ravnalo. Poslala sam Dallairu odgovor i prekinula telefonsku vezu.
U programu za gledanje slika, dozvala sam dokument Tang.tif i dvaput kliknula na ikonu kako bih je otvorila. Otisci Tanguayjevih zuba ponovno su se ukazali. Nakon toga otvorila sam sliku tragova ugriza na siru koje sam izdvojila s fotografije napravljene u ulici Berger. Stavila sam slike jednu do druge.
Potom sam obje slike konvertirala prema RGB skali boja, kako bih do maksimuma povećala sva obilježja slika. Prilagodila sam jačinu, jarkost, kontrast i gustoću. Na posljetku sam izoštrila rubove otiska na stiroporu kao što sam učinila sa ugrizima u siru.
Za vrstu usporedbe koju sam planirala iskušati, obje slike su trebale biti prilagođene prema istoj skali. Izvukla sam šestar i provjerila ravnalo na fotografiji Tanguayjevih zubi. Udaljenost između crtica iznosi točno jedan milimetar. Dobro. Slika je u omjeru jedan naspram jedan.
Na fotografiji napravljenoj u stanu u ulici Berger nije bilo ravnala. Što sad?
Upotrijebi nešto drugo. Vrati se na cijelu sliku. Mora postojati nešto poznato.
Tu je! Čaša iz Burger Kinga dodirivala je zdjelu koja se nalazila tik do sira, a njezin je crve-ni i žuti logo bio jasan i prepoznatljiv. Savršeno.
Odjurila sam u kuhinju. Samo da je još uvijek tu! Otvorila sam vrata kuhinjskog ormarića i prekopala po kanti za smeće smještenoj ispod sudopera.
Da! Isprala sam ostatke kave i donijela je do kompjutora. Ruke su mi drhtale dok sam ra-zvlačila šestar. Uspravna crtica u slovu «B» bila je dugačka točno 4 milimetra.
Odabravši Resize funkciju u programu, kliknula sam na početak slova «B» na čaši iz stana u ulici Berger, povukla kursor do drugog kraja i ponovno kliknula. Potom sam naredila prog-ramu da promijeni veličinu cijele slike tako da slovo «B» mjeri točno 4 milimetra duljine. Istog trenutka dimenzije slike su se promijenile.
Obje slike sad su bile u omjeru jedan naspram jedan. Stajale su jedna tik do druge. Tanguayjev otisak pokazivao je cjelovit zubni svod, a s obje strane središnje crte nalazilo se osam zuba.
Samo pet zuba bilo je otisnuto u siru. Bertrand je bio u pravu. Bilo je to poput krivog starta. Zubi su uhvatili sir, poskliznuli se ili se povukli, a onda odgrizli komadić iza otiska koji sam upravo promatrala.
Proučavala sam tragove udubina. Bila sam uvjerena da je u pitanju gornji luk. Bile su tu dvije dugačke uleknine s obje strane središnje crte, i vjerojatno su u pitanju bili centralni sjekutići. Pored njih nalazila su se još dva kraća i istosmjerna žlijeba. Malo dalje, s lijeve strane luka nalazila se malena, okrugla uleknina koju je vjerojatno napravio očnjak. Nijedan drugi zub nije ostavio trag.
Obrisala sam dlanove o košulju, nagnula se i duboko udahnula.
O.K. Namjesti je sad!
Odabrala sam funkciju Effect te potom kliknula opciju Rotate . Nakon toga sam polako počela rotirati otiske Tanguayjeva zubala, nadajući se da ću postići isti smjer kao i slučaju otiska pronađenog na siru. Polako sam zakretala centralne sjekutiće u smjeru sata. Naprijed, potom nazad, potom ponovno naprijed, pomičući ih svaki put za nekoliko stupnjeva. Moja nestrpljivost i nespretnost odugovlačile su cijeli proces. Bila mi je potrebna čitava vječnost, ali na posljetku sam bila zadovoljna rezultatom. Tanguayjevi prednji zubi ležali su pod istim kutem i u istom položaju kao i njihovi pandani u siru.
Vratila sam se na Edit izbornik i funkciju Stitch . Odabrala sam «sir» kao podlogu i Tanguayjev otisak kao pomičnu sliku. Odredila sam da nivo transparentnosti bude 30 posto, i Tanguayjev otisak postao je mutan.
Kliknula sam na točku između Tanguayjevih prednjih zuba i ponovno na odgovarajuću pra-zninu u svodu u siru, definirajući mjesto na kojem će se slike slijepiti. Nakon toga sam odabrala funkciju Place i Tanguayjev zubni otisak prekrio je otisak iz sira. No, s obzirom da je bio pretaman, trag u siru u potpunosti se izgubio.
Podigla sam nivo transparentnosti na 75 posto i promatrala kako točkice i crtice stiropora blijede do sablasne prozirnosti. Sad sam jasno mogla vidjeti udubljenja i rupe u siru kroz otisak koji je napravio Tanguay.
Dragi Bože!
Odmah mi je postalo jasno da oba ugriza nije ostavilo isto zubalo. Nijedna količina manual-ne manipulacije ili finog tuniranja slike ne može toliko izmijeniti otisak. Usta koja su zagrizla stiropor nisu ostavila otiske u siru!
Tanguayjev zubni luk bio je preuzak. Krivulja s njegove prednje strane bila je puno uža od krivulje zubnog luka u siru. Tako složena slika prikazivala je potkovu koju je samo djelomično prekrivao polukrug.
Još me više zapanjila nepravilnost koju sam uočila u otisku zubala pronađenom u siru, a koja se nalazila nadesno od raspodjelne linije. Susjedni je zub izbijao pod kutem od trideset stupnjeva, zbog čega se cijeli niz doimao kao kolčana ograda. Osoba koja je jela sir ima jako odlomljen centralni sjekutić i oštro zaokrenut lateralni.
Tanguayjevi zubi bili su jednaki i poslagani u neprekinutom nizu. Dakle, njegov ugriz nije prikazivao nijedno od navedena dva obilježja. On nije zagrizao u sir. Ili je Tanguay imao gosta u ulici Berger, ili stan u ulici Berger nije imao nikakve veze sa Tanguayjom!

40. poglavlje

Tko god je upotrijebio stan u ulici Berger ubio je Gabby. Rukavice su se podudarale. Velika je vjerojatnost bila da Tanguay nije ta osoba. Njegovi zubi nisu zagrizli sir pronađen u tom stanu. St. Jacques nije Tanguay!
– Tko si ti, do vraga? – upitala sam se, a hrapavi je glas odjeknuo praznim stanom. Strah za Katy eruptirao je u neviđene visine. Zašto me nije nazvala?
Pokušala sam dobiti Ryana na kućni broj. Nije bilo odgovora. Pokušala sam dobiti Bertran-da. Otišao je. Pokušala sam dobiti nekoga u prostoriji posebene policijske jedinice. Nitko se nije javljao.
Otišla sam u dvorište i pogledala kroz ogradu prema pizzeriji preko puta ceste. Uličica je bila prazna. Policijska su kola povučena. Prepuštena sam sama sebi.
Razmotrila sam sve opcije. Što mogu učiniti? Gotovo ništa. Ne mogu otići. Moram biti tu ako Katy nazove. Kad Katy nazove!
Pogledala sam na sat. 19:10. Dokumenti. Moram se vratiti na dokumente. Što drugo mogu raditi unutar ova četiri zida? Moje se sklonište očigledno pretvorilo u zatvorsku ćeliju.
Presvukla sam se i otišla u kuhinju. Iako mi je u glavi bubnjalo, odlučila sam ne uzeti lijek. Mozak mi je bio dovoljno umrtvljen i bez sredstava za smirenje. Raznijet ću klice vitaminom C. Izvadila sam pakiranje smrznutog narančina soka iz zamrzivača i potražila otvarač. K vragu, gdje je? Bila sam previše nestrpljiva i gotovo sam odmah odustala. Zgrabila sam veliki nož i njime otpilila vrh kartonske kutije kako bih mogla ukloniti aluminijski pokrovac. Posuda. Voda. Promiješaj. Možeš ti to. Kasnije počisti nered.
Nekoliko trenutaka kasnije sjedila sam na kauču, čvrsto se zamotavši pokrivačem. Maramice i sok bile su mi nadohvat ruke. Igrala sam se obrvom kako bih živce držala pod nadzorom.
Damasova. Ponovno sam otvorila dosje, ponovno provjerila imena, mjesta i datume koje sam već dobro poznavala. Samostan St. Bernard. Nikos Damas. Otac Poirier.
Bertrand je dodatno istražio Poiriera. Dvaput sam pročitala izvješće, ali nikako se nisam mogla skoncentrirati. Velečasni je čist. Ponovno sam pročitala originalni razgovor, tražeći imena koja bih još mogla preispitati, poput izviđača kad traže znakove pri orijentacijskom trčanju. Nakon toga ponovno ću proći datume.
Tko radi kao čuvar? Roy. Emile Roy. Potražila sam njegovu izjavu.
Nije je bilo. Prekopala sam sve što se nalazilo u košuljici. Ništa. Zasigurno je netko pričao s njim. Nisam se mogla sjetiti jesam li već pročitala izvješće o njemu. No, zašto nije ovdje?
Sjedila sam neko vrijeme osluškujući svoje disanje Ponovno me uhvatio osjećaj da bi tu moglo biti nešto. Glas u glavi gotovo je vikao da nešto propuštam, ali ključni podatak jednos-tavno mi nije ulazio u vidno polje.
Vratila sam se na Poirierovu izjavu. Roy se brine za zgradu i zemljište. Popravlja peći i uklanja snijeg.
Uklanja snijeg? U osamdesetoj godini? No, zašto ne? George Burns je to mogao raditi. Slike iz prošlosti iznenada su me zapahnule. Sjetila sam se straha koji sam osjetila dok sam sjedila u autu, i dok su kosti Grace Damas ležale iza mene, u kišom natopljenoj šumi.
Sjetila sam se i sna koji sam sanjala te noći. Štakora. Petea. Glave Isabelle Gagnon. Njezina groba. Svećenika. Što je ono rekao? Samo oni koji rade za crkvu mogu proći kroz kapiju.
Je li to u pitanju? Je li tako ušao na samostanski posjed i u Veliko sjemenište? Je li naš ubo-jica netko tko radi za crkvu?
Roy!
Tako je, Brennanice, osamdesetogodišnjak je, zapravo, serijski ubojica.
Bih li trebala sačekati da me Ryan nazove? Gdje je, do vraga? Izvukla sam telefonski imenik drhtavim rukama. Ako uspijem pronaći čuvarov kućni broj, nazvat ću ga.
Samo jedan E. Roy živi u St. Lambertu.
– Oui? – Javio mi se grub i hrapav glas.
Budi oprezna. Imaš vremena.
– Gospodin Emile Roy?
– Oui.
Pojasnila sam mu tko sam i zašto zovem. Da, dobila sam dobro ime. Emile Roy. Upitala sam ga koje dužnosti obavlja u samostanu. Dugo je šutio. Čula sam ga kako hripće i diše kao da uvlači zrak kroz cjevčicu. Na posljetku je ipak progovorio.
– Ne želim izgubiti posao. Dobro se brinem za samostan.
– Da. Sami to radite?
Čula sam kako pokušava uhvatiti dah, kao da mu je nešto začepilo dotok zraka.
– Samo mi treba malo pomoći s vremena na vrijeme. Ne košta ih ništa više. Ja to sam pla-ćam od nadnica koje dobivam. – Gotovo je cvilio.
– Tko Vam pomaže, gospodine Roy?
– Moj nećak. Dobar je on dečko. Većinom samo čisti snijeg. Namjeravao sam reći velečas-nom, ali...
– Kako se zove vaš nećak?
– Leo. Neće se uvući u nevolje, zar ne? On je dobar dečko.
Zamalo sam ispustila slušalicu.
– Kako se preziva?
– Fortier. Leo Fortier. Sestrin unuk.
Više ga nisam čula. Oblio me znoj. Rekla sam na brzinu što je još bilo neophodno i prekinu-la vezu. Misli su mi šibale glavom, a srce mi je luđački tuklo.
Smiri se. Možda je samo slučajnost u pitanju. To što je radio kao čuvar i mesarov pomoćnik ne čini ga automatski i ubojicom. Razmisli.
Pogledala sam na sat i posegnula za telefonom. Hajde. Budi tamo!
Podigla je slušalicu na četvrto zvono.
– Lucie Dumont.
Da!
– Lucie, ne mogu vjerovati da ste još uvijek tamo!
– Imala sam problema s nekom aplikacijom. Baš sam bila na odlasku.
– Treba mi nešto, Lucie. Od izuzetne je važnosti! Možda mi samo vi možete pomoći!
– Da?
– Želim da mi provjerite nekoga. Napravite sve što je potrebno i izvucite mi sve što postoji o ovom tipu. Možete li to učiniti?
– Kasno je i že...
– Ovo je od presudne važnosti, Lucie! Moja kći je možda u opasnosti! Zaista ste mi potreb-ni!
Nisam namjeravala prikriti očaj u glasu.
– Mogu se spojiti na datoteku kvibeške policije i vidjeti ima li tamo što. Za to imam dozvo-lu. Što želite znati?
– Sve.
– Što mi možete dati?
– Samo ime.
– Nešto drugo?
– Ne.
– Tko je u pitanju?
– Fortier. Leo Fortier.
– Javit ću Vam se. Gdje ste?
Ostavila sam broj i odložila slušalicu.
Počela sam hodati gore-dolje. Mislila sam da ću poludjeti od brige za Katy. Je li Fortier taj kojeg tražimo? Je li svoj psihotični bijes usmjerio na mene zato što sam mu pomrsila račune? Je li ubio moju prijateljicu kako bi se riješio bijesa? Je li isto planirao učiniti i sa mnom? Mojom kćeri? Kako je saznao za moju kćer? Je li Gabby ukrao sliku?
Hladni i otupljujući strah protresao me duboko iznutra. Na pamet su mi padale najgore misli. Zamišljala sam posljednje Gabbyne trenutke. Zamišljala sam što je morala proživjeti. Telefon je naglo prekinuo tijek mojih misli.
– Da?
– Lucie Dumont.
– Da? – Srce mi je toliko jako tuklo da sam se uplašila da će ga i ona čuti.
– Znate li koliko je star taj vaš Leo Fortier?
– Uh... trideset, četrdeset godina.
– Pronašla sam dvojicu. Jedan je rođen 9. 2. 1962, i on bi mogao imati oko trideset i dvije godine. Drugi je bio rođen 21. 4. 1916. i njemu bi bilo... sedamdeset i osam.
– Ovaj od trideset i dvije – odvratila sam.
– To sam i mislila, pa sam ga i provjerila. Ima veliki dosje koji kreće još od suda za malolje-tnike. Nikakva krivična djela, ali niz problematičnih izgreda i opetovano upućivanje na psihijat-rijsko liječenje.
– Kakvih izgreda?
– Uhvaćen u voajerstvu kad mu je bilo trinaest. – Čula sam je kako tipka. – Vandalizam. Markiranje. Onda se dogodio incident kad mu je bilo petnaest. Ugrabio je neku djevojku i držao je zatočenu osamnaest sati. Nije podignuta tužba. Želite sve čuti?
– A u posljednje vrijeme?
Klik, klik, klik. Mogla sam je zamisliti kako se naginje prema monitoru i kako njezine ruži-časte naočale odražavaju zeleno svjetlo ekrana.
– Posljednji podatak unešen je 1998. godine. Uhapšen zbog fizičkog nasrtaja. Izgleda da je žrtva u srodstvu s njim jer imaju isto prezime. Nije odslužio zatvorsku kaznu. Odradio je šest mjeseci na liječenju u institutu Pinel.
– Kad je pušten?
– Točan datum?
– Imate li točan datum?
– Izgleda da je u pitanju 12. studeni 1988.
Constance Pitre je umrla u prosincu 1988. U prostoriji je iznenada postalo nepodnošljivo vruće. Cijelo mi je tijelo bilo obliveno znojem.
– Navodi li dokument ime psihijatra koji je bio zadužen za njega u Pinelu?
– Navedena je osoba kojoj se možete obratiti. Dr. M. C. LaPerrière. Ne piše tko je to.
– Je li naveden i broj telefona?
Dala mi ga je.
– Gdje je Fortier sada?
– Dokument završava 1988. godine. Želite li tu adresu?
– Da.
Bila sam na rubu suza dok sam utipkavala broj i slušala telefon kako zvoni na drugom, sje-vernom dijelu montrealskog otoka. Composer, kažu na francuskom. Composer le numéro. Saberi se, Brennanice. Pokušala sam smisliti što ću reći.
– L'hôpital Pinel. Puis-je vous aider? – Ženski glas.
– Doktora LaPerrièrea, s'il vous plaît. – Samo da još uvijek radi.
– Un instant, s'il vous plaît.
Da! Još uvijek radi! Stavljena sam na čekanje, a onda sam prošla isti ritual s drugim ženskim glasom.
– Qui est sur la ligne, s'il vous plaît?
– Doktorica Brennan.
Ponovno je uslijedila tišina, a nakon nje: – Doktorica LaPerrière. – Ponovno ženski glas, ali ovaj je zvučao umorno i nestrpljivo.
– Doktorica Temperance Brennan ovdje – odvratila sam, boreći se da obuzdam drhtanje u glasu. – Radim kao forenzični antropolog u Zavodu za sudsku medicinu. Uključena sam u istragu niza umorstava koji su se dogodili tijekom prošlih godina na području Montreala. Opravdano vjerujemo da bi jedan Vaš bivši pacijent mogao biti upleten.
– Da? – odvratila je žena umornim glasom.
Pojasnila sam joj zašto smo oformili posebnu policijsku jedinicu i upitala što mi može reći o Leu Fortieru.
– Doktorice... Brennan, je li tako? Doktorice Brennan, znate da ne smijem telefonski ras-pravljati o pacijentima. Bez sudskog naloga na taj bi se način narušio povjerljiv odnos liječnika i pacijenta.
Ostani sabrana. Znala si da će to biti odgovor.
– Naravno. I taj će Vam nalog biti proslijeđen, ali informacija nam hitno treba, doktorice, i ne možemo odgoditi ovaj razgovor. U ovom trenutku sudski nalog zaista nije potreban. Žene umiru, doktorice LaPerrière. Netko ih brutalno ubija i osakaćuje njihova tijela. Osoba koja to čini sklona je pretjeranom nasilju. Kasapi svoje žrtve. Vjerujemo da je u pitanju netko tko osjeća strahovit bijes prema ženama, netko tko je dovoljno inteligentan da planira i sprovede ta ubojstva. I vjerujemo da će to ponovno učiniti. – Progutala sam slinu. Usta su mi bila suha. Osjećala sam panični strah. – Leo Fortier je osumnjičeni, i trebamo znati postoji li, po vašem mišljenju, nešto u njegovoj povijesti bolesti što bi ukazivalo da se uklapa u navedeni profil ubojice? Naknadno ćemo poslati svu potrebnu papirologiju kako bismo opravdali dobivene podatke, ali ako se sjećate navedenog pacijenta, svaka informacija mogla bi nam pomoći da zaustavimo ubojicu prije no što ponovno napadne.
Odlučila sam se ogrnuti još jednim omotačem. Ovojnicom prisebnosti. Nisam joj mogla dozvoliti da osjeti strah u mojem glasu.
– Jednostavno Vam ne mogu...
No, taj se omotač nije dugo zadržao na meni.
– Imam dijete, doktorice LaPerrière, a Vi?
– Molim? – Zvučala je uvrijeđeno i umorno.
– Chantale Trottier je bilo šesnaest godina. Nasmrt ju je izmlatio i potom je razrezao i odba-cio na smetlište!
– Isuse Bože!
Iako nikad nisam upoznala Marie-Claude LaPerrière, njezin je glas prizvao triptih metalno-sive, zelene i zagasito crvene boje zdravstvenih ustanova.
Mogla sam je zamisliti. Tu sredovječnu ženu s duboko razočaranim izrazom lica. Radi za sustav u koji je već odavno izgubila vjeru, sustav koji nije sposoban shvatiti, kamo li tek suzbiti okrutnost društva koje je potpuno poludjelo. Žrtve ratova bandi. Tinejdžeri s ispraznim pogle-dom i prerezanim žilama. Bebe, opečene i unakažene opeklinama od cigareta. Fetusi koji plutaju u krvavim zahodskim školjkama. Stari ljudi, izgladnjeli i zarobljeni u vlastitim fekali-jama. Žene pretučenih lica i molećivih pogleda. Jednom je vjerovala da može promijeniti stvari, ali iskustvo ju je uvjerilo u suprotno.
Ipak, zaklela se. Čemu? Komu? Ta je dilema zamijenila nekdašnji idealizam. Duboko je udahnula.
– Leo Fortier je primljen na šestomjesečno liječenje 1988. godine. Tijekom tog perioda ja sam bila njegov psihijatar.
– Sjećate li ga se?
– Da.
Čekala sam da nastavi. Srce mi je ubrzano lupalo. Čula sam je kako otvara upaljač, kako ga zatvara i kako duboko udiše.
– Došao je u Pinel jer je svjetiljkom pretukao svoju baku. – Govorila je oprezno, izražavaju-ći se kratkim rečenicama. – Starici je bilo potrebno preko stotinu šavova. No, odbila je podići tužbu protiv unuka. Kad je isteklo šest mjeseci, preporučila sam mu da se nastavi liječiti, ali on je to odbio.
Zastala je kako bi odabrala prave riječi.
– Leo Fortier je gledao kako mu majka umire dok je njegova baka stajala tik do nje. Baka ga je odgojila. Ona mu je nametnula negativnu sliku o sebi. Zbog toga je postao nesposoban ostvarivati normalne društvene odnose. Pretjerano ga je kažnjavala, ali ga je ujedno i štitila od posljedica njegovih djela izvan kuće. Kad je postao tinejdžer, njegovi su postupci ukazivali da pati od ozbiljnog kognitivnog poremećaja. Pokazivao je pretjeranu potrebu za kontrolom. Razvio je pretjerani osjećaj veličine, i iskazivao izrazit narcistički bijes kad bi mu se netko ispriječio na putu.
– Njegova potreba da ima kontrolu, njegova potisnuta ljubav i mržnja prema baki, te sve veća društvena izoliranost navela ga je da sve više i više vremena provodi u svojem zamišlje-nom svijetu. Razvio je sve klasične obrambene mehanizme. Poricanje, potiskivanje, projekciju. Bio je izuzetno nezreo emocionalno i socijalno.
– Smatrate li da je sposoban ponašati se kako sam Vam opisala? – Bila sam iznenađena smirenim tonom kojim sam joj se obraćala dok me iznutra izjedao strah.
– U vrijeme kad sam radila s Leom neprestano je imao fantazije koje su bile potpuno nega-tivne. Mnoge od njih uključivale su nasilno seksualno ponašanje.
Zastala je i ponovno duboko udahnula.
– Po mojem mišljenju, Leo Fortier je jako opasan čovjek.
– Znate li gdje sada živi? – Ovaj put mi je glas zadrhtao.
– Nisam bila u kontaktu s njim otkad je otpušten.
Spremala sam se pozdraviti je kad sam se iznenada dosjetila još nečega.
– Kako je umrla Leova majka?
– Za vrijeme pobačaja – odgovorila je.

Čim sam odložila slušalicu, misli su me zaskočile iz svih smjerova. Imala sam ime. Leo Fortier je radio s Grace Damas, imao je pristup crkvenom posjedu i izuzetno je opasan. Što sada?
Začula sam tihu grmljavinu u daljini i primijetila da je soba poprimila purpurnu boju. Ras-tvorila sam dvokrilna dvorišna vrata i pogledala van. Teški oblaci skupili su se iznad grada, dovukavši sa sobom preranu tamu. Počelo je puhati i u zraku se mogla osjetiti nadolazeća kiša. Čempresi su se njihali, a lišće je plesalo na tlu.
Iznenada sam se sjetila jednog od prvih mojih slučajeva. Nellie Adams. Bilo joj je pet godi-na. Jednog dana jednostavno je nestala. Saznala sam za nju na vijestima. Onog dana kad su prijavili njezin nestanak izbila je strahovita oluja. Razmišljala sam o njoj te noći ležeći na sigurnom u svom krevetu. Je li sama u toj oluji? Sama i prestrašena? Šest tjedana kasnije identificirala sam je na osnovu lubanje i komadića rebrenih kosti.
Molim te, Katy! Molim te, vrati se!
Prestani! Nazovi Ryana!
Na zidu je zatreptala svjetlost munje. Zaključala sam vrata i prišla sobnoj svjetiljci. Nije radila. Timer, Brennanice. Namješten je na sedam. Još je uvijek prerano.
Gurnula sam ruku iza kauča i pokrenula prekidač timera. Još uvijek ništa. Pokušala sam prekidač na zidu. Ništa. Napipala sam zid i skrenula u kuhinju. Ni tu se svjetla nisu upalila. Istog trenutka uhvatila me panika i pojurila sam niz hodnik prema spavaćoj sobi. Sat je bio u tami. Nema struje! Zastala sam na trenutak, pokušavajući si pojasniti situaciju. Zar je grom pogodio u električne instalacije? Je li vjetar oborio grane na glavni vod?
U tom sam trenutku shvatila kako je sablasno tiho u stanu. Zatvorila sam oči kako bih oslu-hnula. Mješavina zvukova ispunila je vakum koji su ostavili isključeni električni kućanski aparati. Potom sam ponovno začula kako vani grmi, i srce mi je mahnito zalupalo. A onda sam začula još nešto. Gotovo neprimjetan zvuk. Jesu li se to vrata zatvorila? Birdie? Gdje je? U drugoj spavaćoj sobi?
Prešla sam do prozora spavaće sobe. U stanovima u mojoj ulici i ulici DeMaisonneuve svjet-la su bila upaljena! Otrčala sam natrag niz hodnik do vrata koja su vodila na dvorište. Pogledala sam kroz kišu i ugledala svjetla u susjednom stanu. Samo ja! Samo sam ja ostala bez struje! I onda mi je sinulo: protuprovalni alarm nije se oglasio kad sam otvorila dvorišna vrata. Ne radi!
Istog sam trenutka zgrabila telefon.
Nije bilo signala.

http://www.book-forum.net

24Kathy Reichs – Već su bile mrtve Empty Re: Kathy Reichs – Već su bile mrtve Pet Mar 23, 2012 12:52 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
41. poglavlje

Odložila sam slušalicu i očima preletjela polutamu koja me okruživala. Nisam vidjela ničiju siluetu, ali mogla sam osjetiti nečiju prisutnost! Zadrhtala sam i ukočila se. Na brzinu sam razmotrila sve mogućnosti.
Ostani sabrana, rekla sam si. Pokušaj pobjeći u vrt kroz dvorišna vrata!
No, kapija u vrtu je zaključana, a ključ je u kuhinji. Sjetila sam se ograde. Mogu li se popeti preko nje? Ako ne mogu, bar ću biti vani i netko će me čuti kako vrištim. No, može li me itko čuti? Vani bijesni oluja.
Napela sam se kako bih registrirala i najmanji zvuk. Srce mi je toliko tuklo da sam pomislila kako će mi iskočiti iz grudnog koša. Misli su mi se razbježale u tisuću smjerova. Sjetila sam se Margaret Adkins, sjetila sam se Pitreve i ostalih, sjetila sam se njihovih prerezanih grkljanja i slijepih, razrogačenih očiju.
Poduzmi nešto, Brennanice! Napravi korak! Nemoj čekati da i ti postaneš njegova žrtva! No, strah za Katy gotovo mi je oduzeo sposobnost racionalnog razmišljanja. Što ako se izvučem i on dočeka nju? Ne, rekla sam si, neće on ostati i čekati! Želi imati kontrolu. Nestat će i planirati idući put!
Progutala sam slinu i gotovo vrisnula od bola. Grlo mi je bilo suho, što od straha, što od prehlade. Odlučila sam potrčati, otvoriti dvorišna vrata i baciti se u kišu i na slobodu. Tijelo mi je bilo ukočeno, a svaki mišić i tetiva napeti, no ipak sam se bacila prema vratima. U pet koraka zaobišla sam kauč i postavila se ispred njih. Rukom sam uhvatila kvaku, a drugom sam posegnula za zasunom. Osjetila sam hladni dodir mjedi u grozničavo vrućim prstima.
Iznenada se niotkud stvorila ruka i uhvatila me za lice. Trgnula me unatrag i pritisnula mi glavu uz čvrsto tijelo, stišćući mi usnice i iskrivljujući čeljust. Nečiji je snažni dlan prekrio moja usta, a poznati miris ispunio mi nosnice. Ruka je bila neprirodno glatka i skliska. Kutkom oka uhvatila sam odsjaj metala i osjetila nešto hladno na desnoj sljepoočnici. Strah mi je u potpunosti zakočio misli. Nisam mogla razmišljati dalje od onoga što je moje tijelo proživljava-lo.
– Pa, doktorice Brennan, vjerujem da večeras imamo dogovor. – Obratio mi se na engles-kom, ali s francuskim naglaskom. Izgovorio je to nježno i tiho, gotovo kao da recitira riječi neke ljubavne pjesme.
Borila sam se, trzajući tijelom i mlatarajući rukama. No, njegov je stisak bio poput škripca. Očajnički sam izbacivala ruke i grebla prstima po zraku.
– Ne, ne. Nemojte se boriti. Večeras ste sa mnom. Na svijetu postojimo samo nas dvoje. – Privio me k sebi i osjetila sam njegov vruć dah na vratu. Tijelo mu je bilo čudnovato glatko i kompaktno. Progutao me osjećaj panike. Bespomoćna sam!
Nisam mogla razmišljati. Nisam mogla govoriti. Nisam znala trebam li ga preklinjati, ili se boriti, ili pokušati razumno pričati s njim. Imobilizirao mi je glavu, a rukama mi pritiskao usnice o zube. Osjetila sam krv u ustima.
– Ništa nećeš reći? U redu, onda ćemo kasnije popričati. – Dok je govorio, nešto je čudno radio s usnicama, i učinilo mi se da ih vlaži i uvlači.
– Nešto sam ti donio. – Osjetila sam kako mu se tijelo okrenulo. Maknuo je ruku s usta. – Poklon.
Začuo se metalni zvuk, a onda mi je povukao glavu naprijed i provukao je kroz nešto hlad-no, što mi je završilo na vratu. Prije no što sam uspjela reagirati, trznuo je ruku. Iste sekunde ugledala sam vatromet iskri i osjetila kako ostajem bez zraka! Nisam mogla ništa učiniti, odnosno sve što sam mogla učiniti bilo je tek osjećati bol koju mi je nanosio!
Otpustio je lanac i potom ga snažno povukao, gnječeći mi dušnik i iskrivljujući mi čeljust i kralježnicu. Bol je bila neopisiva!
Grebla sam rukama po zraku pokušavajući doći do daha! Zavrtio me, zgrabio za ruke i omo-tao mi ručne zglobove drugim lancem. Oštro ga je povukao i stegnuo, te potom zakačio za vratni lanac. Oba lanca je podigao visoko iznad svoje glave. Kroz pluća mi je šiknula vatra, a mozak je počeo vapiti za kisikom. Borila sam se da ostanem prisebna. Osjećala sam kako mi se niz lice slijevaju suze.
– Oh, je li te to boljelo? Žao mi je.
Spustio je lanac i moje izmučeno grlo pokušalo je doći do zraka.
– Izgledaš kao velika riba koja visi i pokušava disati.
Stajala sam mu sučelice. Njegove oči bile su tek nekoliko centimetara od mojih. Gotovo ništa nisam mogla registrirati od bola. Njegovo je lice moglo biti bilo čije. Moglo je biti i životinjsko. Kutevi usana su mu zadrhtali, gotovo kao da se dosjetio neke šale i poželio nasmijati. Vrškom noža prošao je po rubu mojih usana.
Usta su mi bila potpuno suha, a jezik mi se zalijepio za njih kad sam pokušala govoriti. Pro-gutala sam slinu.
– Ja bih...
– Zaveži! Zaveži jebenu gubicu! Znam što bi htjela! Znam što misliš o meni! Znam što svi vi mislite o meni! Mislite da sam neko genetičko čudovište koje treba istrijebiti! E pa, nisam ništa lošiji od bilo koga drugog! I ovdje ja imam kontrolu!
Toliko je grčevito stisnuo nož da mu je ruka zadrhtala. Izgledala je sablasno u polumraku predvorja, a njezini su zglobovi bili bijeli i zaobljeni. Kirurške rukavice! To sam namirisala! Vrh oštrice zarezao mi se u obraz i osjetila sam nešto toplo kako mi curi niz bradu. Nema mi spasa!
– Prije nego što završim, strgat ćeš si gaćice! Toliko ćeš biti očajna za mnom! Ali to dolazi tek kasnije, doktorice Brennan! Zasada ćeš pričati samo kad ti to naložim!
Duboko je disao, a nosnice su mu se pobijelile od bijesa. Lijeva mu se ruka poigravala lan-cem koji mi je bio oko vrata, neprestano ga motajući oko dlana i odmatajući.
– A sad mi reci. – Nastavio je smirenim glasom. – O čemu razmišljaš? – Oči su mu izgledale gmazovski hladno i okrutno.
– Misliš li da sam lud?
Nisam ništa odvratila. Čula sam kako kiša udara o prozor iza njega.
Povukao je lanac i privukao mi lice bliže svome. Osjetila sam mu dah na znojnoj koži.
– Brineš se za svoju kćer?
– Što znaš o mojoj kćeri? – Upitala sam ga gušeći se.
– Znam sve o tebi, doktorice Brennan. – Glas mu je opet bio tih i sladunjav. Imala sam osje-ćaj kao da mi se nešto opsceno uvlači u uho. Progutala sam slinu ne obazirući se na bol. Željela sam pričati s njim, ali ga nisam željela izazivati. Raspoloženje mu se mijenjalo svjetlosnom brzinom.
– Znaš li gdje je?
– Možda. – Ponovno je podigao lanac, ovaj put sporo, istežući mi bradu do kraja. Potom mi je polako prešao nožem preko vrata.
Munja je iznenada proparala nebo i ruka mu se trznula. – Dovoljno stegnuto? – upitao me.
– Molim te... – odvratila sam ostajući bez daha.
Popustio ga je i dopustio mi da spustim glavu. Progutala sam i duboko udahnula. Osjećala sam kako mi gori u grlu. Vrat mi je bio u masnicama i počeo je natjecati. Podigla sam ruke kako bih ga protrljala, ali on ih je trznuo nadolje lancem kojim su bile vezane. Usta su mu se ponovno zatitrala u osmijeh.
– Ništa mi nemaš za reći? – Upitao je promatrajući me crnim očima u kojima nisam mogla pronaći zjenice. Donji su mu kapci podrhtavali u ritmu usana.
Prestravljeno sam se zapitala što su druge učinile. Što je Gabby učinila?
Podigao je lanac iznad moje glave i počeo ga zatezati, poput djeteta koje je odlučilo mučiti štene. Dijete s ubilačkim sklonostima. Sjetila sam se Alse. Sjetila sam se tragova u Gabbynu mesu. Što je rekao J.S.? Kako to mogu upotrijebiti?
– Molim te! Željela bih pričati s tobom! Zašto ne odemo nekamo na piće i...?
– Kujo!
Trznuo je lanac i on se strahovito zategnuo. Imala sam osjećaj da mi plamen zahvaća glavu i vrat! Automatski sam podignula ruke, no one su bile hladne i beskorisne!
– Velika doktorica Brennan ne pije, zar ne? Svatko to zna!
Kroz suze sam vidjela kako mu se kapci luđački trzaju. Bilo je pitanje trenutka kad će puk-nuti do kraja! Oh, Bože! Pomozi mi!
– Ista si kao i sve druge! Misliš da sam glup, zar ne?
Mozak mi je slao dvije poruke: Bježi! Nađi Katy!
Vani je zavijao vjetar, a kiša je udarala o prozorska okna. Negdje u daljini začula sam auto-mobilsku trubu. Miris njegova znoja pomiješao se s mojim. Oči su mu poprimile stakleni sjaj i unijele su mi se u lice. Srce mi je luđački lupalo.
A onda se nešto začulo u tišini spavaće sobe i kapci su mu se na trenutak smirili. Zastao je. Birdie se pojavio na ulazu i oglasio se nečim što je bilo između režanja i cviljenja. Fortierove oči prebacile su se na bijelu sjenu i ja sam odlučila riskirati.
Izbacila sam nogu i udarila ga u međunožje. Ulila sam sav strah i mržnju koju sam osjećala u taj udarac i moja ga je goljenica slomila. Zaderao se i presavio. Trzajem sam izvukla krajeve lanca iz njegove ruke, okrenula se i poletjela kroz predsoblje. Iako su mi prestravljenost i očaj pomogli da se pokrenem, imala sam osjećaj da mi je svaki pokret usporen.
On je odmah došao k sebi, i vrisak boli iznenada se pretvorio u ljuto režanje.
– Kujo!
Kretala sam se niz uski hodnik, gotovo se spotičući o lanac koji sam vukla.
– Mrtva si, kujo!
Čula sam ga kako se probija kroz tamu, dahćući poput podivljale životinje. – Moja si! Nećeš mi pobjeći!
Zateturala sam na uglu, motajući rukama kako bih se oslobodila lanca kojim su bile vezane. U ušima mi je pulsiralo. Osjećala sam se poput robota. Moj je simpatični živčani sustav imao potpuni nadzor nada mnom.
– Pičko!
Postavio se između mene i ulaznih vrata, prisiljavajući me da se probijem kroz kuhinju! Jedna me je misao tjerala: Dođi do dvorišnih vrata!
Uspjela sam osloboditi desnu ruku.
– Kurvo! Moja si!
Tek što sam zakoračila u kuhinji, ponovno me probola zastrašujuća bol i pomislila sam da mi je vrat slomljen! Lijeva mi je ruka poletjela u zrak, a glava unatrag! Uhvatio je vratni lanac koji se vukao za mnom. Osjetila sam kako mi unutrašnjost sopće. Ponovno mi je odsjekao dovod zraka!
S oslobođenom sam rukom pokušala osloboditi grlo, ali što sam jače grebla, to je on jače vukao. Izvijala sam se i povlačila, ali lanac se samo dublje urezivao u meso.
Polako ga je namotavao, privlačeći me natrag k sebi. Lanac je podrhtavao i znala sam da i on drhti od bijesa. Kariku po kariku skraćivao je uzicu. Iznenada mi se počelo vrtjeti u glavi. Izgubit ću svijest!
– Platit ćeš za to, kučko! – Prosiktao je.
Od nedostatka kisika osjetila sam mravinjanje u licu i jagodicama prstiju, a u ušima mi je počelo odzvanjati. Soba oko mene odjednom se počela ljuljati. U središtu vidnog polja pojavila se hrpa točkica. Počele su se stapati i širiti, tvoreći crni oblak. Kroz rastući sam oblak ugledala kako mi se približavaju keramičke pločice. Vidjela sam kako mi se ruke podižu dok sam tijelom padala prema naprijed, poput biljke koja se ruši zajedno sa svojim nametnikom.
Padajući prema naprijed, trbuhom sam udarila u pult i glavom zapela za ormarić iznad njega. Lanac mu se u tom trenutku izmaknuo iz ruke, ali me je pritisnuo tijelom.
Raširio je noge i prionuo tijelom uz moje, prikliještivši me tako za pult. Rub stroja za pranje posuđa bolno mi se zarezao u zdjeličnu kost. No, bar sam mogla disati.
Čula sam ga kako dahće i mogla sam osjetiti svaki mišić na njegovu tijelu. Bilo je napeto poput praćke. Ponovno je namotao lanac oko ručnog zgloba i povukao mi glavu unatrag. Potom je posegnuo rukom prema mojem vratu i postavio vrh noža ispod čeljusti. Arterija je nastavila pulsirati pod dodirom hladnog čelika. Osjetila sam njegov dah na lijevom obrazu.
Učinilo mi se kako mi čitavu vječnost drži glavu zategnutu unatrag. Ruke su mi bile izbače-ne naprijed i bile su potpuno beskorisne. Osjećala sam se kao strvina obješena o kuku. Imala sam dojam da samu sebe promatram s druge strane velikog bezdana, poput gledatelja koji je užasnut, ali ne može pružiti pomoć!
Stavila sam desnu ruku na pult, pokušavajući se odgurnuti kako bih se podignula i popustila lanac. Onda sam odjednom napipala nešto. Tetrapak s narančinim sokom! Nož!
Nečujno sam omotala prste oko drške. Zastenjala sam i pokušala zajecati. Odvući mu paž-nju.
– Tišina, kujo! Sad ćemo se malo igrati! Ti voliš igre, zar ne?
Oprezno sam okrenula nož, glasno cvileći kako bih prikrila svaki pokret.
Ruka mi je drhtala i na trenutak sam oklijevala.
Onda su mi se ponovno ukazale sve ubijene žene i ponovno sam se sjetila što im je učinio. Osjetila sam njihov užas i znala koliko su bile očajne u posljednjem trenutku.
Učini to!
Adrenalin je zahvatio moj grudni koš i udove poput lave! Ako već moram umrijeti, neću mu se prepustiti bez borbe! Umrijet ću napadajući neprijatelja svim raspoloživim oružjem! Obuz-dala sam misli i postala aktivni sudionik vlastite sudbine. Stegnula sam dršku noža u ruci, uspravila oštricu i procijenila kut pod kojim ću ga zabosti. Potom sam iz straha, očaja i osvete skupila snagu i zamahnula njime preko lijevog ramena!
Osjetila sam kako vrh noža pogađa kost, te kako potom kliže i uranja u nešto mekano. Nje-gov prethodni vrisak nije bio ništa u odnosu na zvukove koji su mu se u tom trenutku oteli iz grla. Posrnuo je unatrag, oborio lijevu ruku, a desnu maknuo s mog vrata. Kraj lanca odsklizao je na pod oslobađajući me smrtonosnog stiska.
Prvo sam osjetila tupu bol u grlu, a onda nešto vlažno. Nije važno. Sve što sam željela bio je zrak i mahnito sam ga počela udisati. Posegnula sam rukom kako bih oslobodila karike i osjetila krv pod prstima.
Ponovno sam začula vrisak iza sebe. Bio je strahovito visok i primalni, podsjetivši me na predsmrtni krik divlje životinje. Dašćući i oslanjajući se na pult, okrenula sam se i pogledala.
Spoticao se i kretao unatraške preko kuhinje. Držao je jednu ruku preko lica, a drugu je izbacio u pokušaju da uspostavi ravnotežu. Strahoviti zvukovi izlazili su mu iz razjapljenih usta. Udario je o zid na drugoj strani kuhinje i skliznuo do poda. Izbačena ruka ostavila je crni trag na zidu. Na trenutak mu se glava micala naprijed-natrag, a onda se iz njegova grla začulo tiho stenjanje. Spustio je potom obje ruke i oborio glavu. Nastavio je sjediti gledajući u pod ispred sebe.
Stajala sam ukipljena, osluškujući iznenadnu tišinu, svoje nepravilno disanje i njegovo sve tiše i tiše cviljenje. Iako sam osjećala bol, polako sam počela registrirati stvari koje su me okruživale. Sudoper. Štednjak. Sablasno tih hladnjak. Nešto sklisko pod nogama.
Buljila sam u lik koji je zgrbljeno i nepomično sjedio na kuhinjskom podu. Noge su mu bile izbačene prema naprijed. Bradu je oborio, a leđa naslonio na zid. U polutami sam prepoznala tamnu mrlju koja mu se širila niz prsa prema lijevoj ruci.
U tom je trenutku munja zabljesnula osvjetljavajući mojih ruku djelo.
Učinilo mi se da mu je tijelo glatko i zamotano u plavu ovojnicu. Kosa mu je prijanjala uz lice, a tjeme mu je prekrivala plavocrvena kapa dajući njegovu licu bezizražajni ovalni oblik.
Drška velikog noža izbijala mu je iz lijevog oka poput zastavice na golf-terenu. Niz lice i vrat slijevala mu se krv, ostavljajući tamnu mrlju na streč majici koja mu je prekrivala prsa. Prestao je stenjati.
Ostala sam bez daha i sijaset točkica ponovno mi se ukazao pred očima. Koljena su mi klec-nula i pokušala sam se osloniti na pult.
Duboko sam udahnula i podignula ruke prema grlu kako bih uklonila lanac. Osjetila sam nešto toplo i sklizavo. Spustila sam ruku i pogledala. O, da. Krvarim.
Sjetila sam se Katy i krenula prema vratima. Moram pozvati pomoć. Iznenada sam začula zvuk i smrznula sam se na mjestu. Čelične karike! Soba je u tom trenutku zabljesnula i zacrnila se.
Bila sam previše izmučena i nisam više mogla bježati. Odlučila sam se predati. Ugledala sam tamnu siluetu kako se tiho kreće prema meni.
Začula sam vlastiti glas, i ugledala tisuću točkica koje su se spojile, pretvarajući se u ništavi-lo.

Sirene u daljini. Glasovi. Pritisak na vrat.
Otvorila sam oči, reagirajući na svjetlost i pokrete. Iznad sebe ugledala sam nečiju siluetu. Potom sam osjetila nečiju ruku na vratu.
Tko? Gdje? Moja dnevna soba. Sjećanje. Panika. Pokušala sam se uspraviti.
– Attention. Attention. Elle se lève.
Ruke su me nježno vratile u ležeći položaj.
Začula sam poznati glas. Potpuno neočekivano. Potpuno izvan konteksta.
– Nemojte se micati. Izgubili ste puno krvi. Hitna je na putu.
Claudel.
– Gdje...? Ja...?
– Na sigurnom ste. Uhvatili smo ga.
– Što je ostalo od njega – nadodao je Charbonneau.
– A Katy?
– Legnite. Imate duboku ranu s desne strane vrata i grla koja krvari kad mičete glavom. Već ste izgubili dovoljno krvi i nema potrebe da još izgubite.
– Što je s mojom kćeri?
Njihova su lica lebdjela iznad mene. Iznenada je zabljesnula munja, pretvarajući ih u bijelu sjenu pod žutom svjetlošću stolne svjetiljke.
– Ali Katy? – Srce mi je tuklo. Nisam mogla disati.
– Dobro je. Jedva čeka da Vas vidi. Prijatelji su s njom.
– K vragu! – Claudel se udaljio od kauča. – Où est cette amubulance?
Odšetao je u hodnik, bacio pogled na nešto što se nalazilo na kuhinjskom podu, i potom u mene. Izgledao je zbunjen.
Zvuk sirene sve je glasnije odjekivao mojom uličicom. Nekoliko trenutaka kasnije ugledala sam crvenoplavo rotirajuće svjetlo ispred dvorišnih vrata.
– Sad se opustite – rekao je Charbonneau. – Stigli su. Pobrinut ćemo se za vašu kćer. Goto-vo je.

42. poglavlje

Još uvijek imam praznine u službenom zapisu sjećanja. Sjećam se iduća dva dana, ali su nejasni i nesinhronizirani, poput zbrkanog kolaža slika i osjećaja koji dolaze i odlaze ne slijedeći nikakvu logiku.
Sat sa brojkama koje nikad nisu iste. Bol. Ruke koje me povlače, bodu, podižu mi kapke. Glasovi. Svijetli prozor. Mračni prozor.
Lica. Claudelovo lice u jarkoj fluorescenciji. Obris Jewel Tambeaux kako izranja iz jarke sunčeve svjetlosti. Ryan pod žutim svjetlom svjetiljke polako okreće stranice. Charbonneau dremucka, a plava boja televizijskog ekrana treperi mu na licu.
Dali su mi dovoljno lijekova da otupe cijelu iračku vojsku i bilo mi je teško razlučiti što je drogirani san, a što java. Snovi i sjećanja vrte mi se i komešaju poput ciklona u svom središtu. Koliko god sam često pokušala prisjetiti se što se zbivalo tih dana, ne mogu jasno razlučiti slike.
Tek sam se u petak donekle sabrala.
Otvorila sam oči i ugledala jarku sunčevu svjetlost. Medicinska sestra namještala je infuziju i odmah mi je bilo jasno gdje se nalazim. Netko nadesno od mene proizvodio je nježne, pucketave zvukove. Okrenula sam glavu i istog trenutka presjekla me bol. Tupo pulsiranje u vratu reklo mi je da bi svaki idući pokret bio nepromišljen.
Ryan je sjedio u polivinilnoj stolici, upisujući nešto u svoj džepni rokovnik.
– Hoću li preživjeti? – Nerazgovijetno sam izgovorila.
– Mon Dieu. – Pogledao me i nasmiješio se.
Progutala sam slinu i ponovila pitanje. Usnice su mi bile umrtvljene i naotečene.
Sestra me uhvatila za ručni zglob, položila na njega jagodice prstiju i pogledala na sat.
– Tako bar kažu. – Ryan je ubacio rokovnik u džep na košulji, ustao i prišao krevetu. – Pot-res mozga, rana na desnoj strani vrata i grla, zamjetan gubitak krvi. Trideset sedam šavova. Svaki šav brižno je izveo jedan izvrstan plastični kirurg. Prognoza: preživjet će!
Sestra ga je pogledala s neodobravanjem. – Deset minuta – potom je nadodala i napustila prostoriju.
Iznenadno sjećanje probilo je zaštitni sloj lijekova i prestrašilo me.
– Katy?
– Smirite se. Samo što nije došla. Već je bila tu, ali niste bili pri svijesti.
Upitno sam ga pogledala.
– Pojavila se s prijateljicom prije no što Vas je hitna odvezla. Neko dijete koje poznaje sa sveučilišta McGill. Odbacili su je pred vašom zgradom to poslijepodne. Nije imala ključ, ali je uspjela nagovoriti nekog susjeda da joj otvori vanjska vrata. Ti ljudi baš i ne mare pretjerano za sigurnost. – Zakačio je palac za remen. – No, nije mogla ući u stan. Nazvala Vas je u ured, ali već ste otišli. Zato Vam je i ostavila ruksak kako bi Vam dala na znanje da je u gradu. Nakon toga se ponovno spojila s prijateljicom i... Sayonara, draga mama!
– Planirala je vratiti se do večere, ali kako je izbila oluja, njih su dvije odlučile ostati u ne-kom irskom pabu i polako su ispile nekoliko pića. Pokušala Vas je dobiti, ali bezuspješno. Skoro je poludjela kad je stigla, ali uspio sam je smiriti. Jedna je kolegica iz Odjela za pomoć žrtvama u dodiru s njom i izvještava je što se zbiva. Nekoliko joj je ljudi već ponudilo smještaj, ali je ona ipak odabrala prespavati kod prijateljice. Dolazi svaki dan i već umire od želje da Vas vidi.
Iako sam dala sve od sebe kako ne bih zaplakala, suze olakšanja potekle su mi niz lice. Ryan mi je pružio maramicu i nježno me pogledao. Ruka mi je ležala na zelenom, bolničkom pokrivaču. Izgledala je čudno. Kao da nije moja. Kao da pripada nekom drugom. Oko zgloba sam imala plastičnu narukvicu. Uočila sam sićušne mrlje krvi ispod noktiju.
Ponovno su navrla sjećanja. Munja. Drška noža.
– Fortier?
– Kasnije.
– Sada. – Bol u vratu bivala je sve jača. Znala sam da neću još dugo biti raspoložena za razgovor, a i Florence Nightingale samo što se nije vratila.
– Izgubio je dosta krvi, ali moderna medicina uspjela je spasiti tog kurvinog sina! Koliko sam shvatio, oštrica mu se zabila u očnu duplju, ali je skliznula u etmoidnu kost i nije probila u lubanju. Izgubit će oko, ali će mu sinusi ostati u savršenom stanju.
– Krepat ću od smijeha, Ryane.
– Uvukao se u zgradu kroz pokvarena garažna vrata i onda je obio bravu na vratima stana. Nikoga nije bilo kod kuće, te je onesposobio protuprovalni sustav, isključio struju, a na posljetku i telefon. A onda je čekao. Vjerojatno je bio tamo kad je Katy pokušala otvoriti vrata i kad je ostavila ruksak.
Ponovno me uhvatio strah. Ruka koja me drobi. Ovratnik koji me guši.
– Gdje je sada?
– Ovdje je.
Pokušala sam se uspraviti, i želudac je odmah pokušao učiniti to isto. Ryan me nježno spus-tio na jastuk.
– Jako je dobro čuvan, Tempe. Ne ide nikamo.
– St. Jacques? – Začula sam drhtanje u glasu.
– Kasnije.
Imala sam tisuću pitanja, ali bilo je prekasno. Ponovno me obuzimao umor.
Sestra se vratila i presjekla ga pogledom. Nisam uspjela vidjeti je li nakon toga otišao.

Idući put kad sam se probudila Ryan i Claudel stajali su do prozora i tiho pričali. Vani je bilo mračno. Sanjala sam Jewel i Julie.
– Je li Jewel Tambeaux dolazila ovamo?
Okrenuli su se prema meni.
– Došla je u četvrtak – odgovorio je Ryan.
– A Fortier?
– Više nije na intenzivnoj.
– Može li pričati?
– Da.
– Je li on St. Jacques?
– Da.
– I?
– Možda bi to trebalo pričekati dok ne ojačate.
– Želim znati!
Pogledali su se i potom su mi prišli. Claudel je pročistio grlo.
– Zove se Leo Fortier. Trideset dvije su mu godine. Živi u neposrednoj blizini otoka sa že-nom i dvoje djece. Seli se s posla na posao. Nikad nema stalan posao. Imao je aferu s Grace Damas 1991. godine. Sreli su se u mesnici gdje su oboje radili.
– «La Boucherie St. Dominique».
– Oui. – Zbunjeno me pogledao. – Stvari su krenule po zlu. Ona je počela prijetiti da će izvijestiti suprugu o svemu, i počela ga je ucjenjivati za novac. Njemu je dozlojadilo, te se dogovorio da se nađu u dućanu nakon radnog vremena. Tamo ju je ubio i razrezao joj tijelo.
– Riskantno.
– Vlasnik dućana je bio na putu i dućan je bio zatvoren na nekoliko tjedana. Tamo je imao svu potrebnu opremu. U svakom slučaju, razrezao ju je, odvukao u St. Lambert i zakopao na samostanskom posjedu. Izgleda da mu je stric čuvar. Ili mu je starac dao ključ, ili ga je Fortier sam uzeo.
– Emile Roy.
– Oui.
Ponovno me zbunjeno pogledao.
– To nije sve – nastavio je Ryan. – Upotrijebio je samostan kako bi ubio Trottierovu i Gag-nonovu. Odveo ih je tamo, ubio ih i raskomadao im tijela u podrumu. Sam je nakon toga sve počistio kako Roy ne bi ništa posumnjao, ali kad su Gilbert i dečki naprašili jutros cijeli podrum Luminolom, osvjetlao se kao Betlehem.
– Na isti je način dobio pristup na Veliko sjemenište – odvratila sam.
– Da. Kaže da je došao do te zamisli kad je pratio Chantale Trottier. Stan njezina oca odmah je iza ugla. Roy ima ploču u samostanu s raznim crkvenim ključevima, a svaki je ključ precizno označen. Jednostavno je uzeo onaj koji mu je bio potreban.
– Ah, da. Gilbert ima jednu mesarsku pilu za Vas. Kaže da je predivna – rekao je Ryan.
Mora da je uočio promjenu u izrazu mog lica, jer je odmah nadodao:
– Kad se budete bolje osjećali.
– Jedva čekam. – Pokušavala sam komunicirati, ali moj istučeni mozak ponovno se gasio.
Sestra je ušla.
– Policija – Claudel joj je pojasnio.
Prekrižila je ruke i odmahnula glavom.
– Merde.
Istjerala ih je van i odmah nakon toga se vratila. Katy je bila s njom. Prešla je sobu bez riječi i uhvatila me za ruke. Oči su joj bile ispunjene suzama.
Nježno mi je rekla: – Mama, volim te.
Neko sam je vrijeme samo gledala. Tisuću različitih osjećaja kipjelo je u meni. Ljubav. Zahvalnost. Bespomoćnost. Toliko sam dragocjeno pazila na to dijete kao ni na jedno drugo biće na svijetu. Očajnički sam željela da bude sretna i da joj se nikad ništa ne dogodi. Osjećala sam se potpuno nesposobnom da joj omogućim ijedno od toga. Potom sam osjetila i vlastite suze.
– I ja tebe volim, mala moja.
Privukla je stolicu i sjela tik uz krevet ne puštajući mi ruke. Fluorescentno svjetlo tvorilo je bijeložutu aureolu oko njezine glave.
Pročistila je grlo. – Kod Monice sam. Doma je, ali svaki dan odlazi na McGill zbog nekih ljetnih kolegija. Njezini su dobri prema meni. – Zastala je, ne znajući što reći, a što zadržati. – Birdie je s nama.
Bacila je pogled prema prozoru, a onda opet prema meni.
– Dvaput dnevno javlja mi se jedna policajka. Ona me može dovesti tu kad god poželim. – Nagnula se oslanjajući se podlakticama na krevet. – Nisi baš previše bila pri svijesti.
– Planiram poraditi na tome.
Nervozno se nasmiješila. – Tata zove svaki dan kako bi se uvjerio da sam dobro. Pita za tebe.
Sestra se vratila i nečujno stala tik do Katy. Shvatila je što joj je činiti. – Doći ću sutra.

Bilo je jutro kad sam dobila nove podatke o Fortieru.
– Već je odavno poznat policiji kao nenasilni seksualni prijestupnik. Ima dosje koji seže sve do 1979. Držao je jednu djevojku zatvorenu dan i po kad mu je bilo petnaest, ali ništa od toga na kraju nije bilo. Baka se pobrinula da ne dođe ni do suđenja, ni do hapšenja. Najčešće bi odabrao ženu, pratio je i bilježio njezino kretanje. Konačno je uhapšen zbog napada 1988. godine...
– Na baku.
Claudel me ponovno zbunjeno pogledao. Tek sam tad primijetila da su mu svilena kravata i košulja svijetloljubičaste boje.
– Oui. Psihijatrica koju mu je sud dodijelio u to vrijeme opisala ga je kao paranoidnu i kom-pulzivnu osobu. – Okrenuo se prema Ryanu. – Što je još zapisala? Strahovit bijes, sklonost nasilju, posebice prema ženama.
– Upućen je na šestomjesečno liječenje, nakon čega je završio na slobodi. Tipično.
Claudel me ponovno osmotrio. Na trenutak je prstima dodirnuo oči i potom nastavio.
– Osim one male i bake, Fortier je do tog trenutka činio tek neugodnosti. Međutim, nakon što je ubio Grace Damas, totalno je poludio i odlučio se baviti većim stvarima. Odmah nakon toga iznajmio je prvo skrovište. Onaj stan u ulici Berger bilo mu je posljednje.
– Nije želio dijeliti svoj hobi sa ženicom kod kuće – odvratio je Ryan.
– Gdje je dobio novac za najamninu ako ima samo privremene poslove?
– Žena radi. Vjerojatno ga je iskamčio od nje. Vjerojatno joj je nešto slagao, a možda je imao neki drugi hobi za koji ne znamo. No, zacijelo ćemo i to saznati.
Claudel je nastavio ravnodušnim glasom kojim je obično raspravljao o slučajevima.
– Godinu dana kasnije počeo se ozbiljno baviti uhođenjem. Radio je to sustavno. Bili ste u pravu u vezi podzemne. Opčinjen je brojem šest. Vozio bi se šest stanica, potom bi slijedio neku ženu koja odgovara profilu koji je zamislio. Prva slučajna meta bila mu je Francine Morisette-Champoux. Ukrcao se u metro na stanici Berri-UQAM, sišao na stanici Georges-Vanier i slijedio je kući. Nekoliko ju je tjedana pratio, a onda je poduzeo odlučujući korak.
Sjetila sam se njezinih riječi i iznenada me uhvatio bijes. Željela se osjećati sigurnom. Ne-dodirljivom u svojem domu. Tako tipično ženska potreba. Claudel je nastavio.
– Ali uhođenje je previše opasno. Nije dovoljno kontrolirano. Tada mu pada na pamet da se koristi znakovima za prodaju nekretnina koje je vidio za stan Morisette-Champouxove. To je savršena krinka.
– A Trottierova? – Uhvatila me mučnina.
– Trottierova. Tog puta vozio se zelenom linijom podzemne i sišao na šestoj stanici. Atwater. Šetao je okolo sve dok nije uočio znak. Tatin stan. Čekao je i promatrao. Ima dovoljno vremena. Onda je uočio Chantale kako dolazi i odlazi. Kaže da je na njezinoj uniformi uočio simbol škole. Čak je nekoliko puta otišao i u školu. Nakon toga uslijedila je zasjeda.
– Dotad je već pronašao sigurnije mjesto za ubijanje – ubacio se Ryan.
– Samostan. Savršeno mjesto. Kako je naveo Chantale da ode s njim?
– Jednog dana čekao je dok se ne uvjeri da je sama, pozvonio je na vrata i upitao može li pogledati stan. Potencijalni je kupac, zar ne? No, ona ga ne želi pustiti unutra. Nekoliko dana kasnije zaustavlja auto pred njom nakon izlaska iz škole. Kakva slučajnost. Tvrdi da je imao dogovor s njezinim ocem, ali se nije pojavio. Chantale zna koliko njezin otac silno želi prodati stan, te mu ga pristaje pokazati. Ostatak nam je poznat.
Fluorescentna cijev iznad mojeg kreveta tiho je zujala. Claudel je nastavio.
– Fortier ne želi riskirati zakapajući još jedno tijelo na samostanskom posjedu, te se odlučuje odvesti je do St. Jeromea. No, ni tamo mu se ne sviđa. Preduga vožnja autom. Što ako ga zaustave? Potom uočava sjemenište i prisjeća se da može doći do ključa. Idući put još će pametnije postupiti.
– Gagnonova.
– Krivulja učenja.
– Voilà.
U tom trenutku ponovno se pojavila medicinska sestra. Ova je bila mlađa i nježnija verzija sestre iz dnevne smjene koja se brinula za mene cijeli tjedan. Pogledala je moju listu, opipala mi glavu i izmjerila puls. Tada sam prvi put uočila da više ne primam infuziju.
– Jeste li umorni?
– Dobro mi je.
– Možete dobiti još jednu tabletu protiv bolova ako želite.
– Hajde da prvo vidimo kako će biti bez nje – odvratila sam.
Nasmiješila mi se i izašla.
– A Adkinsova?
– Strašno se uzrujao kad je pričao o njoj – odgovorio je Ryan. – I potpuno se zatvorio. Go-tovo je ponosan na druge, ali prema njoj gaji drukčije osjećaje.
Medicinska kolica prošla su niz hodnik. Gumeni kotači bešumno su odklizili pločicama.
Zašto se Adkinsova nije uklapala u obrazac?
Čula sam monotoni glas kako se obraća nekome sa zamolbom da se javi na broj 237.
Zašto je to ubojstvo bilo toliko neuredno?
Vrata dizala su se otvorila i potom bešumno zatvorila.
– Što kažete na ovo – započela sam. – Ima stan u ulici Berger. Sustav koji je osmislio fun-kcionira. Žrtve pronalazi pomoću podzemne i znakova za prodaju nekretnina. Potom ih slijedi sve dok mu se ne ukaže pravi trenutak. Ima sigurno mjesto na kojem ih može ubiti i sigurno mjesto na kojem se može riješiti njihovih tijela. Možda sve predobro funkcionira. Možda više ne osjeća euforiju i mora malo povisiti ulog. Odlučuje vratiti se u kuću žrtve, kao što je učinio u slučaju Morisette-Champouxove.
Sjetila sam se fotografija. Rastvorena trenirka. Tamnocrvena lokva oko tijela.
– Ali postaje neuredan. Znamo da je unaprijed nazvao kako bi ugovorio sastanak s Margaret Adkins. Ono na što nije računao bilo je da će suprug nazvati za vrijeme njegova posjeta. Stoga je prisiljen ubiti je na brzinu. Mora je brzo razrezati i iskasapiti je nečim što mu se nalazi pri ruci. Uspijeva mu i bježi, ali sve čini u žurbi. To govori da nema nadzor nad situacijom.
Kipić. Odrezana dojka.
Ryan je zakimao glavom.
– Ima smisla. Ubojstvo je samo posljednji čin u cijeloj fantaziji o uspostavljanju kontrole nad žrtvom. Mogu te ubiti, ili ti dopustiti da živiš. Mogu ti sakriti tijelo, ili ga pokazati. Mogu te lišiti spola unakazujući ti dojku ili vaginu. Mogu te učiniti bespomoćnom i odrezati ti šake. Međutim, muž iznenada zove i prijeti da će ga lišiti tog užitka. Neće moći ostvariti svoju fantaziju.
– Lišio ga je euforije – nadodao je Ryan.
– Prije Adkinsove nije koristio ukradene predmete. Možda je njezinu bankovnu karticu upot-rijebio poslije kako bi ponovno uspostavio kontrolu.
– Ili je možda imao financijskih problema. Trebao je nešto ušmrkati, a nije imao s čim to nabaviti – odvratio je Claudel.
– Čudno je kako ga ne mogu ušutkati u vezi ostalih žena, ali kad je riječ o Adkinsovoj jed-nostavno začepi usta.
Neko vrijeme nitko nije ništa rekao.
– Pitreva i Gautierova? – upitala sam, izbjegavajući postaviti jedino pitanje koje me doista zanimalo.
– Tvrdi da nisu njegove.
Nakon toga Ryan i Claudel su izmijenili nekoliko riječi. Nisam ih čula. Kad mi se u glavi na posljetku oblikovalo neizbježno pitanje, osjetila sam kako mi hladnoća steže grudni koš. Visilo je u zraku i konačno se materijaliziralo u riječima.
– A Gabby?
Claudel je oborio pogled.
Ryan je pročistio grlo.
– Upravo si doži...
– Gabby? – ponovila sam. Kapci su me s unutarnje strane zapekli od naleta suza.
Ryan je kimnuo glavom.
– Zašto?
Nisu mi odgovorili.
– Zbog mene, zar ne? – Borila sam se kako ne bih izgubila glas.
– Taj je seronja totalni luđak – odvratio je Ryan. – Opsjednut je kontrolom! Ne želi puno pričati o svojem djetinjstvu, ali toliko je bijesan na baku i takve gadosti priča o njoj da svaki put kad izađemo iz prostorije, imam osjećaj da se moram oprati zajedno s odjećom kako bih se pročistio! Ona je kriva za sve probleme. Ponavlja da ga je ona uništila. Prema onome što smo uspjeli saznati, bila je jako dominantna žena. Religiozni fanatik. Njegov osjećaj bespomoćnosti vjerojatno vuče svoje korijene iz odnosa koji su njih dvoje imali.
– Što znači da je tip totalni luzer kod žena i da za to krivi staricu – nadodao je Claudel.
– Kakve to veze ima s Gabby?
Učinilo mi se da Ryan oklijeva.
– U početku Fortier stječe osjećaj kontrole baveći se voajerizmom. Može promatrati žrtve, pratiti ih, promatrati kako žive, a da one toga nisu ni svjesne. Vodi bilješke i vadi isječke, te u glavi proživljava cijelu fantaziju. Dodatni bonus je to što ne postoji opasnost da bude odbijen. No, kasnije to više nije dovoljno. Jednog dana ubija Damasovu i shvaća da mu se to sviđa, i tada odlučuje nastaviti. Počinje kidnapirati i ubijati svoje žrtve. U pitanju je vrhunska moć kontrole, jer na taj način raspolaže životom i smrću. On ima tu moć i nezaustavljiv je.
Gledala sam u njegove plave šarenice.
– A onda se iznenada Vi pojavljujete i pronalazite Isabelle Gagnon.
– Ja predstavljam prijetnju – nadodala sam, predviđajući što pokušava reći.
– Njegov je savršeni «modus operandi» ugrožen. Doktorica Brennan predstavlja prijetnju. Vi možete srušiti cijelu fantaziju u kojoj je on glavni igrač.
Prešla sam događaje koji su se zbili u posljednjih šest tjedana.
– Otkopavam i identificiram Isabelle Gagnon na početku lipnja. Tri tjedna kasnije Fortier ubija Margaret Adkins, a idućeg dana mi se pojavljujemo u ulici Berger. Tri dana kasnije ja pronalazim kostur Grace Damas.
– Tako je.
– I on je bijesan.
– Upravo tako. Lov je njegov način ispoljavanja mržnje prema ženama.
– Ili bijesa prema baki – nadovezao se Claudel.
– Možda. U svakom slučaju, on vidi da ga Vi u tome sprječavate.
– A ja sam ujedno i žena.
Ryan je posegnuo za cigaretom i onda se sjetio gdje se nalazi.
– No, učinio je pogrešku. Ubojstvo Adkinsove bilo je neuredno, a upotreba njezine bankov-ne kartice umalo ga je stajala glave.
– Stoga mu je potreban netko na koga može svaliti krivicu.
– Tip jednostavno ne može priznati da je zabrljao. Osim toga, ne može se pomiriti s činjeni-com da ga žena pokušava uhvatiti.
– Ali zašto Gabby? Zašto ne ja?
– Tko zna? Slučajnost? Ili loš tajming? Možda je jednostavno izašla iz stana prije Vas.
– Ne vjerujem – odvratila sam. – Očigledno ju je uhodio neko vrijeme. Sjećate se da mi je ostavio lubanju u vrtu?
Zakimali su glavom.
– Mogao je čekati i onda me ugrabiti kao što je učinio s drugim ženama.
– Tip je stvarno bolestan – nadodao je Claudel.
– Gabby nije bila poput ostalih. Nije bila tek slučajno odabrana žrtva. Fortier je znao gdje živim. Znao je da ona boravi kod mene.
Pojašnjavala sam to zapravo samoj sebi, a ne njima. Prethodnih šest tjedana pripremala se emocionalna aneurizma koju sam uspjela držati pod kontrolom čistom snagom volje. No, sad se činilo da će izbiti svakog trenutka!
– Napravio je to namjerno! Taj je luđak želio da to znam! To mi je bila poruka, upravo kao i lubanja!
Glas mi se povisio, ali nisam se mogla suzdržati. Sjetila sam se omotnice koja me dočekala pred vratima. Sjetila sam se cigli postavljenih u krug. Sjetila sam se Gabbyna otečena lica sa sićušnim srebrnim naušnicama u liku indijskog božanstva. Sjetila sam se slike vlastite kćeri.
Tanka opna balona u kojem su bile zarobljene moje emocije iznenada je prsnula, i tjedni nagomilane patnje i napetosti probili su van.
Kroz grlo su me probole oštrice bola. Zavrištala sam: – Ne! Ne! Ne! Prokleti gade!
Čula sam kako se Ryan oštro obraća Claudelu, osjetila sam njegove ruke na svojim, ugledala sam sestru i osjetila ubod igle. Nakon toga sam otupjela.

http://www.book-forum.net

25Kathy Reichs – Već su bile mrtve Empty Re: Kathy Reichs – Već su bile mrtve Pet Mar 23, 2012 12:52 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
43. poglavlje

Ryan me došao posjetiti u srijedu. Zemlja se okrenula sedam puta od moje paklene noći i imala sam dovoljno vremena da si iskonstruiram službenu verziju događaja. No, bilo je praznina koje sam još trebala popuniti.
– Je li Fortier optužen?
– Bit će u ponedjeljak. Za pet točaka optužnice prvog stupnja.
– Pet?
– Pitreva i Gautierova vjerojatno nemaju veze s njim.
– Recite mi nešto. Kako je Claudel znao da će se Fortier tu pojaviti?
– Zapravo, nije znao. Nazvao je školu kako bi se raspitao u vezi Tanguayja i shvatio da ne može biti tip kojeg tražimo. Provjerio je i saznao da klinci dolaze u osam, a izlaze u tri i petnaest. Tanguay je zaradio počasnu medalju za redoviti dolazak na posao. Nije izostao nijedan dan otkad je počeo raditi, a dani koje ste ga zatražili da provjeri nisu bili praznici. Osim toga, saznao je za rukavice.
– Znao je da ste u opasnosti i otišao je do Vašeg stana kako bi pripazio dok ne dođu policij-ska kola. Došao je točno u trenutku kad su se ugasila svjetla. Pokušao Vas je nazvati i shvatio da nema signala, te je preskočio kapiju u vrtu i ugledao otvorena dvorišna vrata. Vas ste dvoje bili previše zaposleni plesanjem i niste ga čuli. Razbio bi staklo, ali mora da ste otvorili zasun kad ste pokušali pobjeći.
Claudel. Ponovno me spasio.
– Jeste li našli što novo?
– Pronašli su sportsku torbu u Fortierovom autu. U njoj su otkrili tri pseće ogrlice, nekoliko lovačkih noževa, kutiju kirurških rukavica i nešto obične odjeće.
Sjedila sam na rubu kreveta i pakirala se.
– Njegova oprema.
– Da. Uvjeren sam da ćemo uspjeti spariti rukavice iz stana u ulici Berger i onu koju smo pronašli kod Gabby s rukavicama iz auta.
Zamislila sam ga te noći kako se kreće kroz mrak, prepreden poput čovjeka-pauka, navukav-ši sablasno bijele rukavice.
– Uvijek bi obukao biciklističko odijelo i upotrijebio rukavice kad god bi se krenuo igrati. Čak i u stanu u ulici Berger. Upravo zato nikad ni nismo uspjeli ništa pronaći. Nikakve dlake, nikakve niti ili latentne otiske.
– Niti spermu.
– Oh, da. Imao je i kutiju kondoma.
– Savršeno.
Otišla sam do ormara kako bih uzela tenisice, i onda ih ugurala u putnu vreću.
– Zašto je to učinio?
– Sumnjam da ćemo ikad saznati. Navodno je baka imala moć prizvati kišu i ispeći zlatnike.
– Što želite reći?
– Da je bila izuzetno moćna. I da je bila fanatik.
– U vezi čega?
– Seksa i Boga. Ne neophodno tim redoslijedom.
– Primjerice?
– Davala je malom Leu klistir i odvlačila ga u crkvu svako jutro kako bi si pročistio tijelo i duh.
– Dnevna misa i protokol šibe.
– Pričali smo s jednim susjedom. Čovjek se sjetio da se klinac jednog dana hrvao na podu s obiteljskim psom. Baba je skoro doživjela srčani udar kad je šnaucer dobio erekciju. Dva dana kasnije netko je štene napumpao otrovom za štakore.
– Je li Fortier znao za to?
– Ne priča o tome. Priča, doduše, o vremenu kad mu je bilo sedam i kad ga je uhvatila kako drka. Bakica je onda malome Leu zavezala ruke za svoje i tako ga vukla tri dana. Totalno pobenavi kad su u pitanju ruke.
Zastala sam usred slaganja džempera.
– Ruke.
– Da. No, to nije sve. Bio je tu i stric. Po zanimanju je bio svećenik i bio je prisiljen otići u prijevremenu mirovinu. Motao se po kući u kućnom ogrtaču i vjerojatno je zlostavljao klinca. Niti u vezi toga ne želi ništa reći. To još provjeravamo.
– Gdje je baka sada?
– Mrtva je. Umrla je neposredno prije no što je ubio Damasovu.
– Je li ga to pokrenulo?
– Tko zna.
Počela sam prebirati po kupaćim kostimima, a onda sam odustala i sve ih ugurala u vreću.
– A Tanguay?
Ryan je odmahnuo glavom i duboko izdahnuo. – Izgleda da je u pitanju samo još jedan gra-đanin s ozbiljno poremećenim stavom prema seksu.
Zastala sam i pogledala ga.
– Luđak je, ali vjerojatno bezopasan.
– Što to znači?
– Profesor je biologije. Skuplja zgažene životinje, kuha njihove leševe i slaže kosture. Čov-jek je pripremao zbirku za nastavu.
– A šape?
– Osušio ih je za zbirku šapa kralježnjaka.
– Je li on ubio Alsu?
– Tvrdi da ju je pronašao mrtvu na ulici blizu UQAM-a i donio kući za zbirku. Baš ju je razrezivao kad je pročitao članak u Gazette. To ga je preplašilo, pa ju je ugurao u torbu i ostavio na autobusnoj stanici. Vjerojatno nikad nećemo saznati kako je nestala iz laboratorija.
– Tanguay jest Julien klijent, zar ne?
– Tako je. Raspaljuje ga ideja da unajmi kurvu koja će obući maminu spavaćicu. No...
Zastao je.
– Da?
– Jeste spremni za ovo? Tanguay je čovjek-lutka.
– Nije moguće! Tip koji je provaljivao u spavaće sobe?
– Tako je. Upravo zato mu se dupe uvuklo do grla kad smo ga propitkivali. Pomislio je da smo ga priveli zbog toga. Glupi kreten je sam sve priznao! Navodno bi primijenio plan B kad ne bi mogao naći prostitutku!
– Provali i svrši na nečijoj pidžami?
– Upravo tako. Bolje od kuglanja!
No, još me nešto mučilo.
– A telefonski pozivi?
– Plan C. Nazovi ženu, prekini vezu i osjeti kako ti se diže u gaćama. Tipični voajerizam! Imao je popis brojeva.
– Imate li teoriju kako je došao do mog broja?
– Vjerojatno ga je pokupio od Gabby. Nju je također potajno promatrao.
– A slika koju sam pronašla u košu za smeće?
– Tanguayjeva. Zanima se za urođeničku umjetnost. Precrtao ju je iz knjige namjeravajući je pokloniti Gabby. Želio ju je zamoliti da ga ne isključi iz projekta.
Pogledala sam Ryana. – Prilično ironično. Mislila je da je uhodi jedan tip, a zapravo su je uhodila dvojica.
Osjetila sam kako mi se oči pune suzama. Emotivni je ožiljak već počeo zaraštati, no još je uvijek bilo prerano. Još dugo se neću moći bezbolno prisjećati Gabby.
Ustao je i protegnuo se. – Gdje je Katy? – upitao je, promijenivši temu.
– Otišla je na kvarcanje. – Povukla sam uže na vreći i spustila je na pod.
– Kako je?
– Čini se da je u redu. Brine se za mene kao da mi je potrebna kućna njega.
Nesvjesno sam počešala šavove na vratu.
– Ali možda je sve to opterećuje više no što pokazuje. Zna što je nasilje, ali zna za njega iz večernjih vijesti. Poznato joj je u vidu događaja koji su se zbili u južnom Los Angelesu, Tel Avivu i Sarajevu. Oduvijek je to bilo nešto što se događa nekom drugom. Pete i ja smo je namjerno štitili od posla kojim se bavim. Oduvijek smo je držali podalje od toga. No, sad je to doživjela kao dio stvarnosti. Osjetila je to izbliza. Vizija svijeta malo joj je narušena, ali oporavit će se.
– A Vi?
– Ja sam dobro. Zaista.
Stajali smo i šutke se promatrali. A onda je posegnuo za svojim sakoom i prebacio ga preko ruke.
– Idete na plažu? – Pokušao je odglumiti ravnodušnost.
– Na svaku na koju ćemo naletjeti. Nazvali smo taj naš izlet «Velika potraga za plažom i surfanjem». Prvo idemo u Ogonquit, a onda niz obalu. Cape Cod. Rehobeth. Cape May. Virginia Beach. Plan nam je stići u Nags Head petnaestoga.
Pete je organizirao cijeli put. Planirao je naći se tamo s nama.
Položio je svoju ruku na moje rame. U pogledu sam mu prepoznala iskru nečega što nije profesionalni interes.
– Hoćete li se vratiti?
Cijeli tjedan sam se to pitala. Hoću li? Čemu? Poslu? Mogu li sve to proći s još jednim izo-pačenim psihopatom? Vratiti se u Quebec? Mogu li podnijeti da me Claudel ponovo kasapi i predaje nekoj inspekciji na razmatranje? A moj brak? To nije u Kvibeku. Što ću učiniti u vezi Petea? Što ću osjećati kad ga vidim?
Samo sam jednu odluku bila u stanju donijeti: zasad neću o tome razmišljati. Zaklela sam se da ću neizvjesnost koju mi donosi budućnost staviti sa strane. Neću njome opteretiti vrijeme koje sam odlučila provesti s Katy.
– Naravno – odgovorila sam mu. – Morat ću dovršiti izvještaje, a onda još i svjedočiti.
– Da.
Uslijedila je neugodna šutnja. Oboje smo znali da to nije nikakav odgovor.
Pročistio je grlo i izvadio nešto iz džepa sakoa.
– Claudel me zamolio da Vam ovo dostavim.
Izvukao je smeđu omotnicu. U gornjem lijevom uglu stajao je simbol Policijske uprave Montreala.
– Super...
Ugurala sam je u džep i otpratila ga do vrata. Ne sada.
– Ryane...
Okrenuo se.
– Može li se to raditi dan za danom, godinu za godinom i ne izgubiti vjeru u ljudski rod?
Nije mi odmah odgovorio. Činilo se da se pokušava usredotočiti na neku točku između nas. Pogledao me u oči.
– S vremena na vrijeme ljudski rod izmrijesti predatore koji se hrane onima koji žive oko njih. Oni ne predstavljaju ljudsku vrstu, već njezinu mutaciju. Moj je stav da ta čudovišta nemaju pravo udisati kisik. No, tu su i zato pomažem da ih se zatvori i stavi tamo gdje više neće moći drugima činiti nažao. Moja je zadaća pružiti sigurniji život onim ljudima koji ustaju svaki dan i odlaze na posao, koji odgajaju djecu, koji uzgajaju rajčice ili tropske ribice, i koji navečer gledaju prijenos bejzbol utakmica. Oni su ljudska vrsta.
Gledala sam ga dok se udaljavao, ponovno se diveći kako mu levisice fantastično stoje. I mozak također, pomislila sam dok sam zatvarala vrata. Možda, rekla sam si sa smiješkom. Možda će tu nešto biti, ako dragi Bog da.

***

Kasnije te večeri Katy i ja smo otišle na sladoled, a onda smo se autom odvezle na planinu. Sjela sam na omiljeno mjesto s kojeg se baca pogled na cijelu dolinu. Rijeka St. Lawrence predstavljala je tek crnu crtu u daljini, a treptava panorama Montreala prostirala se na obje njezine strane.
Bacila sam pogled s klupe na kojoj sam sjedila. Osjećala sam se poput likova u nekom dječ-jem romanu koji su krenuli na veliko putovanje. No, moje se putovanje privelo kraju. Možda sam se popela na to mjesto kako bih se oprostila.
Pojela sam sladoled i ugurala maramicu u džep. Napipala sam Claudelovo pismo.
K vragu, zašto da ne?
Otvorila sam je i izvukla rukom pisanu poruku. Čudno. Nije u pitanju bila službena žalba koju sam očekivala. Pismo je bilo na engleskom.

Doktorice Brennan,
U pravu ste. Nitko ne bi trebao umrijeti u anonimnosti.
Zahvaljujući Vama, pet žena nije to moralo doživjeti.
Zahvaljujući Vama, okončao se ubilački pohod Lea Fortiera.
Mi smo posljednja linija obrane u borbi protiv svodnika,
silovatelja i hladnokrvnih ubojica.
Bio bih počašćen kad bismo ponovno surađivali.

Luc Claudel

Malo više iznad nas križ je širio nježni odsjaj, šaljući svoju poruku preko cijele doline. Što je ono Kojak rekao? Netko te voli, mala.
Ryan i Claudel su shvatili u čemu je bit. Mi smo doista posljednja linija obrane.
Pogledala sam u grad koji se prostirao ispod nas. Samo se drži. Netko te voli.
– À la prochaine – rekla sam obraćajući se ljetnoj noći.
– Molim? – odvratila je Katy.
– Vidimo se.
Zbunjeno me pogledala.
– Hajdemo na plažu!

http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

Kathy Reichs – Već su bile mrtve Beautiful-girl-look-up2-