Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1Od kostiju do pepela  Empty Od kostiju do pepela Sre Maj 02, 2012 1:26 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Od kostiju do pepela  9789531404815



Spojler:
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Spojler:

Od kostiju do pepela  8b_15
http://www.book-forum.net

2Od kostiju do pepela  Empty Re: Od kostiju do pepela Sre Maj 02, 2012 1:27 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
ZAHVALE

Kao obično, ovaj roman je proizvod skupnog rada. Da vam pred¬stavim ekipu.
Neizmjerno hvala Andrei i Cléoli Léger bez čije ga pomoći vjerojatno ne bih ni napisala. Zahvaljujući njima upoznala sam to¬ple, velikodušne i živahne Akadane. Merci. Merci. Mille mercis.
Ujedno sam velik dužnik svima koji su me ugostili tijekom bo¬ravka u New Brunswicku. Teško ih je sve nabrojati, ali medu njima svakako se nalaze Claude Williams, Maurice Cormier, Jean-Paul i Dorice Bourque, Paula LeBlanc, Bernadette Léger, Gerard Léger, Normand i Pauline Léger, Darrell i Lynn Marchand, Fernand i Lisa Gaudet, Kevin Demeau (RCMP), George i Jeannie Gaggio, i Joan MacKenzie pri Beaverbrook Houseu. Posebice se zahvalju¬jem svima u Tracadie, a naročito Claudeu Landryju, Père Zoëlu Saulnieru, i Raynaldu Basqueu te osoblju pri Cojak Productions. Soeur Dorina Frigault i Soeur Zelica Daigle, RHSJ (Les Hospitalières de Saint-Joseph), velikodušno su mi omogućile pristup svojim arhi¬vima i pokazale muzej i groblje na nekadašnjoj lokaciji lazareta.
Robert A. Leonard, dr. sci, profesor lingvistike i šef Katedre za forenzičnu lingvistiku pri Sveučilištu Hofstra, pronašao je vre¬mena u svojem prenatrpanom rasporedu kako bi mi pružio pomoć u vezi forenzične lingvistike. (Doista ste bili jedan od osnivača Sha Na Na? Da, Kathy. Nema šanse! Da, Kathy. Mrak!)
Ron Harrison, Service da la police da le Ville de Montréal, infor¬mirao me o oružju, sirenama i svakojakim sitnicama policijskog posla.
Normand Proulx, Directeur général, Sûreté du Québec, i l'inspecteur-chef Gilles Martin, adjoint au Directeur general, adjoint à la Grandefunction des enquêtes criminelles, Sûreté du Québec, dali su mi potrebne statističke podatke o umorstvima i istragama nerazriješe¬nih slučajeva u Quebecu.
Mike Warns, inženjer dizajna pri ISR, Inc., odgovarao je na moja beskonačna pitanja i vodio kroz svijet tehnologije. Pravi obo¬žavatelj renesansnog razdoblja, ujedno je uvelike odgovoran za po¬eziju u knjizi.
Doktor Willam C. Rodriguez, mrtvozornik pri Uredu ame¬ričkih oružanih snaga, i doktor Peter Dean, mrtvozornik za Suffolk i South East Essex, pomogli su mi oko pojedinosti vezano za pato¬logiju kostura i mekog tkiva.
Paul Reichs je pružio neprocjenjivu pomoć oko rukopisa.
Nan Graham i moja obitelj pri izdavačkoj kući Scribner uve¬like su poboljšali knjigu. Isto vrijedi i za Susan Sandon i svakoga u Random House UK.
Jennifer Rudolph-Walsh pružila je, kao uvijek, svoju neupit¬nu podršku.
Od pomoći mi je bila i knjiga Children of Lazarus: the story of the lazaretto at Tracadie (M. J. Losier i C. Pinet, Les Editions Faye, 1999.).



Spojler:
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Spojler:

Od kostiju do pepela  8b_15
http://www.book-forum.net

3Od kostiju do pepela  Empty Re: Od kostiju do pepela Sre Maj 02, 2012 1:27 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
1
Bebe umiru. Ljudi nestaju. Ljudi umiru. Bebe nestaju.
Brzo sam si te činjenice utuvila u glavu. Naravno, bilo je to dječje poimanje konačnosti života. U školi su časne go¬vorile o raju, čistilištu, limbu i paklu, a ja sam znala da stariji članovi moje obitelji moraju jednog dana »preminuti«. Tako se kod nas izbjegavao razgovor na spomenutu temu. Ljudi umiru, odlaze k Bogu, počivaju u miru. No, iako sam ne¬kako uspjela prihvatiti da je zemaljski život privremen, smrt oca i mlađeg brata strahovito su me pogodile.
S druge strane, nestanak Evangeline Landry bio mi je neshvatljiv.
Ipak, da ne hitrim.
Ovako se zbilo...
Kao djevojčica živjela sam na južnoj strani grada Chicaga, u manje pomodnoj vanjskoj spirali četvrti Beverly. Osmišljena kao utočište gradske elite nakon velikog požara iz 1871, če¬tvrt se dičila prostranim travnjacima i velikim brijestovima, te irsko-katoličkim klanovima, čija su rodovna stabla bila još razgranatija. Isprva donekle trošna, poslije se oplemenila ge¬neracijom boomera u potrazi za zelenilom u blizini povijesnog dijela Chicaga zvanog Loop.
Naša je kuća izvorno bila seljačka i prethodila susjednim zdanjima. Bila je bijele boje sa zelenim kapcima, opasana tri¬jemom, sa starom pumpom u stražnjem dijelu i garažom u kojoj se nekoć držalo konje i krave.
Gajim vesela sjećanja na nju i na to razdoblje života. Kad je bilo hladno, klinci iz susjedstva znali su klizati na praznoj parceli koju bi se prethodno zalijevalo vodom iz vrtnih cri¬jeva. Tata mi je pomagao održati ravnotežu na klizaljkama s dvije oštrice i čistio bljuzgavicu sa zimske jakne kad god bih pala. Ljeti smo se znali loptati i igrati lovice, i lanca probijanca. Sa sestrom Harry znala sam čak hvatati krijesnice koje bi¬smo potom zatvarale u staklenke s izbušenim poklopcima.
Tijekom beskonačnih zima na tom Srednjem Zapadu mnogobrojne ujne i ujaci obitelji Brennan okupljali su se na kartanju u našoj ciljano otrcanoj primaćoj sobi. Rutina se nikad nije mijenjala. Nakon večere mama bi iz ormara u hodniku izvadila stoliće, prebrisala ih i rastvorila im noga-re. Harry bi ih potom presvukla bijelim lanenim krpama, a ja na sredinu odložila snopove karata, ubruse i zdjelice s kikirikijem.
S dolaskom proljeća stoliće za kartanje zamijenile bi lju¬ljačke na trijemu s prednje strane kuće, a razgovor odagnao kanastu i bridž. Nisam baš razumjela o čemu se govorilo. Warrenova komisija. Zaljev Tonkin. Hruščov. Kosigin. No, nisam ni marila. Okupljanje svih onih koji su nosili moju dvostruku uzvojnicu DNK uvjeravalo me u opće blagosta¬nje, poput zveckanja novčića u kašici prasici s likovima iz se¬rije Beverly Hillbillies, koju sam držala na noćnom ormari¬ću. Svijet je bio predvidljiv i prepun rođaka, učitelja, djece poput mene iz susjedstava sličnih mojemu. Život mi se vrtio oko škole St Margaret, članstva u izviđačicama Brownie, ne¬djeljnih misa, ljetnih kampova.
A onda je Kevin umro, i meni se u šestoj godini svijet ra¬sprsnuo u krhotine ispunjene sumnjom i neizvjesnošću. Bila sam uvjerena da smrt dolazi po stare praujne s ispupčenim plavim venama i prozirnom kožom, a ne po dječake s buc¬mastim crvenim obrazima.
Vrlo se malo toga prisjećam u vezi njegove bolesti, još manje u vezi njegova sprovoda. Sjećam se, doduše, Harryna vrpoljenja u crkvi. I mrlje na crnoj kožnoj cipelici na zatvarač. Od čega? Iz silne želje da se prisjetim, zapiljila sam se u nju, u tu malu sivu mrlju, izdvajajući se iz stvarnosti koja me okruživala.
Cijela se obitelj okupila; svi, naravno, prigušenih glasova i obamrlih lica. S mamine strane doputovali su iz Sjeverne Karoline. No, bilo je tu susjeda i župljana, muškaraca iz ta-tine odvjetničke tvrtke, i stranaca. Svi su me pomilovali po kosi promrmljavši nešto o anđelima i raju.
Kuća je bila prepuna složenaca i peciva zamotanog u alu-foliju i plastiku. Dotad sam voljela sendviče bez kore, iako nikad zbog tune ili salate od jaja, već čiste dekadencije tog ispraznog okusa. Ali ne i tog dana. Niti ikad više. Nije li čud¬no kako čovjeka neke stvari mogu promijeniti?
Kevinova smrt promijenila je puno više od načina na koji sam doživljavala sendviče. Izmijenila je cijelu pozornicu na kojoj sam živjela svoj život. Majčine oči, uvijek dobroćudne i često radosne, sad su bile drukčije. S tamnim podočnjacima i duboko uvučene. Moj dječji mozak nije bio u stanju shva¬titi njezin pogled, već samo osjetiti tugu. Kad sam mnogo godina poslije ugledala fotografiju žene s Kosova kako stoji do improviziranih kovčega sa suprugovim i sinovljevim ti¬jelom, pobudilo mi se sjećanje. Poznajem li je? Nemoguće. A onda sam shvatila. Poraz i očaj u njezinim očima već sam prepoznala u majčinima.
Ali nije se promijenila samo izvana. Ona i tata više nisu uživali zajedno u koktelu prije večere, niti su ostajali za sto¬lom ispijajući kavu i čavrljajući. Više nisu gledali televiziju kad bi se posuđe opralo i pospremilo, a Harry i ja navukle pidžame. Nekoć su uživali u komičnim serijama, i znali se pogledavati kad god bi Lucy ili Gomer učinili nešto smiješno. Tata bi je tad uzeo za ruku i zajedno bi se nasmijali.
No, smijeh je zamro kad je leukemija pobijedila Kevina.
I mojeg oca više nije bilo. Nije se povukao u osamu i samosažaljenje, kako je to majka na posljetku učinila. Michael Terrence Brennan, litigator, connoisseur i neumoljiv bon vivant, utočište je pronašao u dobrom irskom viskiju. Odnosno, ne¬brojenim bocama istog.
Isprva nisam zamjećivala njegovu odsutnost. Poput boli koja se postupno budi pa niste u stanju točno utvrditi njezi¬no podrijetlo, jednog sam dana shvatila da je rijetko kad kod kuće. Sve smo češće večerale bez njega, a on bi se sve kasni¬je vraćao, sve dok se konačno nije pretvorio u utvaru u mo¬jem životu. Ponekad sam noću znala čuti njegove nesigurne korake na stubama. Vrata bi treskom udarila o zid, netko bi pustio vodu u toaletu, a onda bi uslijedila tišina, ili prigušeni glasovi iz tatine i mamine spavaće sobe, čiji je ritam odisao optužbama i ogorčenjem.
Dan danas znam zadrhtati kad nakon ponoći čujem te¬lefon. Možda sam paničar, a možda samo realna, no iskustvo me poučilo da noćni pozivi nikad ne donose dobre vijesti. Došlo je do nesretnog slučaja. Uhićenja. Svađe.
Mama je jedan takav zaprimila beskonačno dugih osa¬mnaest mjeseci nakon Kevinove smrti. Telefoni su tada zvo¬nili kako treba. Nije bilo polifonih melodija poput »Grillz« ili »Sukie in the Graveyard«. Probudila sam se na prvo re¬zonantno zvono. Čula kako zvoni drugi puta. I onda kako započinje treći put. Uslijedio je prigušen zvuk, napol vri¬sak, napol jauk, i naglo spuštanje slušalice o drveno postolje. Preplašivši se povukla sam prekrivač sve do očiju. No, nitko nije došao k meni.
Dogodila se nesreća, rekla nam je idući dan. Tatin auto sletio je s ceste. Nijednom nije spomenula policijsko izvješće, ni 2,7 promila alkohola u krvi. Te sam pojedinosti načula sama. U dobi od sedam godina prisluškivanje je instin¬ktivna reakcija.
Tatinog sprovoda sjećam se još manje nego Kevinovog. Brončani kovčeg prekriven grančicama bijelog cvijeća. Beskonačni govori. Prigušen plač. Mamu pridržavaju dvije ujne. Psihotično zelena trava groblja.
Mamini rođaci ovaj puta su došli u još većem broju. Daesseeovi. Leejevi. Rođaci čijih se imena nisam ni sjeća¬la. Ponovno slušajući iz prikrajka saznala sam kakve planove kuju: morat će se vratiti s djecom.
Ljeto nakon što je tata umro bilo je jedno od najtopli¬jih u povijesti Illinoisa, a temperature tjednima bile iznad trideset. Iako su prognozeri tvrdili da će jezero Michigan imati rashlađujući učinak, mi smo se nalazili daleko od vo¬de, odijeljeni s previše zgrada i cementa kako bismo uživa¬li u jezerskim povjetarcima. Tako su se u četvrti Beverly uključivali ventilatori, otvarali prozori, a ljudi su se jednostavno znojili. Harry i ja smo spavale na trijemu zatvorenom mrežnim vratima.
Cijeli lipanj i srpanj baka Lee vodila je telefonsku kampa¬nju zalažući se za »povratak u Dixie«. Majčini rođaci nasta¬vili su navraćati, solo ili u parovima: muškarci s ogromnim znojim tragovima ispod pazuha, žene u obješenim pamučnim haljinama. Razgovor je bio suzdržan; mama nervozna i uvi¬jek na rubu suza. Ujna ili ujak potapšali bi je po ruci. Učini što je najbolje za tebe i cure, Daisy.
A ja sam nekim dječjim instinktom nanjušila novi ne¬mir u tim obiteljskim pozivima, sve veću nestrpljivost s ko¬jom se čekalo okončanje tuge i nastavak života. Posjeti su se pretvorili u bdijenja, neugodna ali obavezna, jer je Michael Terrance bio jedan od njih, a problem udovice i djece morao se riješiti na ispravan način.
Smrt je ujedno unijela promjenu u moj društveni život. Klinci koje sam poznavala od rođenja sad su me izbjegavali, a kad bih slučajno naletjela na njih, zagledali bi se u tlo. Iz neugode? Zbunjenosti? Straha da će se zaraziti? Većini je bi¬lo lakše kloniti me se.
Kako nas mama nije upisala u dnevni kamp, Harry i ja smo duge paklene dane provodile same. Čitala sam joj priče; igrale smo igre na ploči, koreografirale lutkarske predstave, ili se pak šetale do Woolwortha na Devedeset-petoj Ulici gdje bismo si kupile stripove i Coca-Colu s okusom vanilije.
Tijekom tih tjedana na maminom noćnom stoliću počela se stvarati mala ljekarnica. Kad bi sišla, prekretala sam bočice s tvrdim bijelim poklopcima i uredno ispisanim etiketama. Pretresala ih. Virila kroz žuto-smeđu plastiku. Sitne kapsule svaki puta bi pobudile treperenje u mojim prsima.
Donijela je odluku sredinom srpnja. Ili je to možda baka Lee učinila umjesto nje? Slušala sam je kako pojašnjava tatinoj braći i sestrama. Potapšali su je po ruci. Možda je tako naj¬bolje, odvratili su ostavljajući dojam... kakav? Kao da im je laknulo? Može li sedmogodišnjakinja prepoznati nijanse?
Baka je stigla onog dana, kad nam je u dvorištu postav¬ljen znak. U kaleidoskopu sjećanja pamtim je kako izlazi iz taksija mršava poput kakva strašila, kvrgavih i suhih ruku. Tog joj je ljeta bilo pedeset šest.
Za tjedan dana spakirane smo stvari nagurale u Chrysler Newport koji je tata kupio prije Kevinove dijagnoze. Baka je vozila, mama sjedila na suvozačkom mjestu, a Harry i ja na stražnjem. Granica načinjena od drvenih bojica i igara dijelila je sjedalo po sredini obilježavajući njezin i moj teritorij.
Za dva dana stigle smo u bakinu kuću u Charlottei. Harry i ja smo dobile spavaću sobu na katu oblijepljenu tapetama na zelene pruge. Ormar je mirisao po lavandi i sredstvu protiv moljaca. Promatrale smo mamu kako nam vješa haljine na žičane vješalice. Zimske haljinice za zabave i crkvu.
Koliko ćemo dugo ostati, mama?
Vidjet ćemo.
Vješalice su potiho zazveckale. Hoćemo li ovdje pohađati školu? Vidjet ćemo.
Iduće jutro za doručkom baka je upitala bismo li osta¬tak ljeta htjela provesti na plaži. Harry i ja smo odvojile po¬gled od rižinih pahuljica, iscrpljene od šokova i neprestanih promjena.
Naravno da da, odmah je nadodala.
Otkud znaš što bih ja htjela činiti, pomislila sam. Nisi ja. No, naravno, bila je u pravu. Obično je uvijek bila u pravu. Ali nije u tome bit. Donesena je još jedna odluka, koju ja ni¬sam mogla promijeniti.
Dva dana nakon što smo stigle u Charlotteu, naša mala trupa ponovno se smjestila u Chrysler, a baka opet sjela za upravljač. Mama je putem spavala probudivši se kad je škripa kotača objavila da prelazimo nasip.
Glava joj se odvojila od naslona. Nije se okrenula pre¬ma nama. Nije se nasmiješila i zapjevala »Pawley's Island, here we come!« kako je znala činiti u sretnijim vremenima. Jednostavno se zgrbila i uvukla u sebe.
Baka ju je potapšala po ruci. Bila je to tipična gesta Bren-nanovih. — Sve će biti u redu — protepala je razvučenim ju¬žnjačkim izgovorom. — Vjeruj mi, Daisy. Sve će biti u redu, dušo!
I to se doista obistinilo, čim sam upoznala Evangeline Landry. I ostalo je tako iduće četiri godine. Sve dok Evangeline nije nestala.

2
Rođena sam u srpnju. Ako si dijete, to može biti i dobro i loše.
Kako sam svako ljeto provodila na otoku Pawleys, u ku¬ćici na plaži koja je bila u vlasništvu Leejevih, za rođendan bi me prvo odveli na piknik i onda u Gay Dolphin Park na obali grada Myrtle Beacha. Obožavala sam taj zabavni park, posebice vožnju na Wild Mouseu. Grčevito se držeći penjala sam se, spuštala i jurcala naokolo uskim tračnicama, dok mi se šećerna vuna vraćala iz želuca, a srce luđački tuklo.
To je bilo super. No, zato nikad nisam morala nositi ko¬lače u školu.
Napunila sam osam tog ljeta nakon tatine smrti. Mama mi je poklonila ružičastu kutijicu za nakit s glazbalom i ba¬lerinom koja bi iskočila van, kad bih je otvorila. Harry mi je nacrtala obiteljski portret, dvije velike i dvije male osobe mršave poput štapića, raširenih prstiju koji su prekrivali jed¬ni druge, ali nitko se nije smiješio. Baka mi je pak poklonila primjerak romana Anne od zelenih zabata.
Iako je pripremala tradicionalni piknik s tortom od crve¬nog biskvita, pečenim piletom, kuhanim škampima, krumpir salatom, punjenim jajima i keksima, te godine nakon banketa nije uslijedila vožnja toboganom smrti. Harry je za¬dobila opekline od sunca, a mama migrenu, pa sam ja sama ostala na plaži čitajući o Annenim pustolovinama s Marillom i Matthewom.
Nisam je odmah zamijetila. Stopila se s bukom zapjenjenih valova i morskih ptica. Kad sam podigla pogled, nalazila se ni dva metra daleko, ,i koštunjave ruke podigla je na zaobljene bokove.
Bez riječi smo se odmjerile. Po visini sam procijenila da je starija godinu-dvije, iako joj je struk još uvijek bio kao u djeteta, a izblijedjeli kupaći kostim pripijen za ravna prsa.
Prva je prozborila ukazujući palcem na knjigu u mojim rukama. — Već sam je pročitala.
—Ja ne — odvratila sam.
— I vidjela sam englesku kraljicu. — Vjetar joj se poigra¬vao tamnim kovrčama podižući i spuštajući pramenove kao da prebire vrpce.
— Ja ne — ponovila sam, na što me odmah spopao glup osjećaj. — Kraljica živi u palači u Londonu.
Uklonila je kosu iz očiju. — Bile su mi tri. Grand-père1 me podigao kako bih je mogla vidjeti.
Engleski joj je bio čudan. Nije bilo ni nazalnog zavlače-nja tipičnog za Srednji Zapad, ni rastezanja vokala tipičnog za obalne južnjake. Nesigurno sam zastala.
— Kako je izgledala?
— Nosila je rukavice i šešir boje ljiljana.
— Gdje? - Skeptično.
— U Tracadie.
Grleno »r« zazvučalo je uzbudljivo i strano mojem osmo¬godišnjem uhu. -A gdje je to?
— En Acadie.
— Nikad čula.
— Djevičanska šuma. Sve samo kokota i šuškavi borovi. Zaškiljila sam ne znajući što reći.
— To je pjesma.
— Ja sam bila u Institutu za umjetnost u Chicagu. — Osjetila sam potrebu da njezinoj poeziji konkuriram jedna¬ko visokoumnom replikom. — Imaju hrpu slavnih slika. Na primjer, one ljude u parku koji su naslikani točkicama.

1 Grand—père (franc.) = Djed.

— Odsjedam kod tete i tetka.
—Ja sam u posjetu baki. — Nisam spomenula ni Harry, ni mamu, ni Kevina, ni tatu.
Frizbi se u tom trenutku zabio u tlo između nje i oceana. Dječak ga je podigao i bacio unatrag zamahnuvši rukom.
— Znaš da se zapravo ne može otići u zelene zabate — re¬kla sam.
— Naravno da se može.
— Ne postoje.
— Naravno da postoje. — Jednim smeđim nožnim prstom stala se igrati pijeskom.
— Danas mi je rođendan — nastavila sam ne znajući što pametnije reći.
— Bonne fête.
— To je talijanski?
— Francuski.
Moja škola u četvrti Beverly nudila je učenje francu¬skog, što je bio omiljeni projekt jedne frankofilne časne zva¬ne Sestra Mary Patrick. Iako ja nisam uspjela usvojiti goto¬vo ništa osim bonjour, bila sam svjesna da ona uopće ne zvuči poput profesorice koja mi je držala satove u prvom i drugom razredu.
Jesam li bila usamljena? Radoznala? Možda samo voljna čuti bilo što što bi me odvojilo od tuge u velikoj bakinoj ku¬ći? Tko zna zašto, ali nasjela sam.
—Je li princ bio s njom?
Zakimala je.
— Kako izgleda Tracadie? — Izgovorila sam ime kao »Track-a-day«.
Slegnula je ramenima. — Un beau petit village. Malo mjesto.
—Ja se zovem Temperance Brennan. Možeš me zvati Tempe.
— Evangeline Landry.
— Meni je osam.
— Meni deset.
— Hoćeš vidjeti kakve sam poklone dobila?
— Dopada mi se ta knjiga.
Vratila sam se u stolicu, a ona je sjela u pijesak do mene prekriživši noge. Sat vremena razgovarale smo o Anne i slav¬noj farmi na Otoku Princa Edwarda.
I tako je započelo naše prijateljstvo.
Četrdeset osam sati nakon rođendana zavladalo je nevrijeme. Nebo je danju osciliralo između bolesne sivo-zelene i boje kositra, a kiša dolazila s naletima vjetra, zapljuskujući slanom vodom prozore bakine kuće.
Između pljuskova preklinjala sam je da me pusti na plažu, što je ona uporno odbijala bojeći se podvodnih struja i pjenu¬šavih valova koji su se okomili na pijesak. Ljutito sam gledala kroz prozor, no nigdje nisam ugledala Evangeline.
Konačno su se ukazali plavi komadići neba odguravajući u stranu oblake, a sjene izoštrile pod visokom obalnom tra¬vom i šetalištima koja su presijecala dine. Ptice su nastavile pjev, temperatura je porasla i vlaga objavila da se, za razliku od kiše, ne namjerava povući.
Unatoč sunčanim danima, od Evangeline nije bilo ni traga.
Sve dok je jednog dana nisam ugledala vozeći bicikl. Hodala je Avenijom Myrtle, glave izbačene naprijed kao da je kornjača i cuclala lizaljku, odjevena u japanke i ispranu majicu s natpisom Beach Boys.
Zaustavila se kad sam joj prišla.
— Hej — dobacila sam spuštajući tenisicu s pedale na kolnik.
-Bok!
— Ne viđam te u posljednje vrijeme.
— Morala sam raditi. — Ljepljive crvene prste obrisala je o hlačice.
— Imaš posao? — Ostala sam zapanjena da je netko djetetu dopustio tako »odraslu stvar«.
— Ujak mi se bavi ribolovom u Murrellovoj uvali. Ponekad mu pomažem na koči.
— Guba. - Odmah su mi se pred očima ukazali Gilligan, Ginger i Skipper.
— Pffff... — otfrknula je kroz nos. — Ribama vadim utrobu.
Nastavile smo dalje; ja gurajući bicikl. —Ja se ponekad moram brinuti za mlađu sestru — odvra¬tila sam pokušavajući povući paralelu. — Njoj je pet. Okrenula se prema meni. — Imaš i brata?
— Ne. — Lice mi se zarumenjelo.
— Ni ja. Moja sestra Obéline ima dvije godine.
— Pa što onda ako moraš tu i tamo očistiti ribu? Super je provoditi ljeto na moru! Je li tamo otkud dolaziš stvarno drukčije?
Nešto joj je zabljesnulo u očima, ali i ugaslo prije nego sam uspjela shvatiti o čemu je riječ.
— Mama mi je tamo. Dobila je otkaz u bolnici, i sada ima dva posla. Želi da Obéline i ja naučimo dobro engle¬ski pa nas dovodi ovamo. C'est bon.2 Teta Euphémie i tetak Fidèle su dobri.
— Ispričaj mi nešto o toj djevičanskoj šumi. - Skrenula sam s obiteljske teme.
Oči su joj poletjele prema autu u prolazu, a onda se vra¬tile na mene.
— L'Acadie je najljepše mjesto na kugli zemaljskoj. Tako mi se i učinilo.

2 C'est bon. (franc.) = U redu je.

Cijelo to ljeto pričala je priče o svojem domu u New Hrunswicku. Naravno, već sam čula za Kanadu, ali kao di¬jete mogla sam zamisliti samo kraljevsku policiju na konjima, iglue ili pak sanjke s psima koje se probijaju svijetom karibua, polarnih medvjeda i tuljana na ledenim santama. Pričala mi je o bujnim šumama, obalnim hridima i mjestima kao što su Miramichi, Kouchibouguac i Bouctouche.
Ujedno mi je govorila o povijesti Akadije posebice se za¬državajući na izgonu njezinih predaka iz domovine. Iznova sam je slušala zapanjeno postavljajući pitanja iz bijesa na tu sjevernoameričku tragediju koju njezini nazivaju le Grand Dérangement3. Britanski nalog za deportaciju ne samo da je izgnao francuske govornike s područja Akadije, već im i odu¬zeo svu zemlju i prava.
Osim toga, upoznala me s poezijom. To smo ljeto posrtale probijajući se kroz Longfellowov epski rad, koji je na¬dahnuo odabir njezina imena. Njezin primjerak bio je na francuskom, njezinom materinjem jeziku, i prevodila je što je bolje mogla.
Iako sam jedva shvaćala stihove, ona je priči dala ma¬gičnu čar. Naši djetinji umovi zamišljali su akadijsku mlje-karicu daleko izvan svojeg rodnog mjesta u Novoj Škotskoj. Improvizirale smo kostime i izvodile priču dijaspore i njezi¬nih ljubavnika, koje je snašla kobna sudbina.
Bila je odlučna da jednog dana i sama postane pjesnikinja. Na pamet je naučila pjesme svojih omiljenih pjesnika, veći¬nom francuskih, ali i nekolicine engleskih: Edwarda Blakea, Elizabeth Barrett Browning, barda Blissa Carmana, koji se rodio u New Brunswicku. Slušala sam je, a zajedno smo čak i uspjele sklepati nekoliko loših pjesama.
Meni osobno draže su bile priče s fabulom. Iako joj je taj engleski bio teži, okušala se u čitanju omiljenih mi autora:

3 Le Grand Dérangement (franc.) = Veliko protjerivanje.

Anne Sewell, Carolyn Keene, C. S. Lewisa. U beskonačnost smo raspravljale o Anne Shirley i zamišljenom životu na far¬mi zelenih zabata.
Tih sam se dana nadala postati veterinarka pa smo ujedno na moj nagovor vodile zabilješke o bijelim čapljama u mo¬čvari i pelikanima koji su klizili visoko na vjetru. Oko gni¬jezda kornjača izgradile smo obrambene zidove, i mrežama na ručku hvatale žabe i zmije.
Neke dane organizirale smo bogate čajanke za Harry i Obéline, ili im kovrčale kosu i odijevale ih kao da su lutke.
Teta Euphémie spravljala nam je poutine râpée, fricot au po¬ulet, tourtière4. Gotovo je mogu vidjeti kako u pregači boga¬toj naborima prepričava priče o Akadanima na svojem lošem engleskom; priče koje je čula od svojeg oca, a on od svojeg. Tisuću sedam stotina pedeset i peta. Deset tisuća ljudi pro¬tjerano iz svojih domova.
Kamo su otišli? Harry je znala upitati. U Europu. Na Karibe. U Ameriku. Oni u Louisiani postali su Cajuni.
Kako se takvo što može dogoditi? To sam ja znala pitati. Britanci su htjeli njihove farme i nasipe, a imali su oružje.
Ali valjda su se vratili? Neki jesu.
Tog prvog ljeta Evangeline je zasadila sjeme moje doži¬votne ovisnosti o vijestima. Možda zato što je njezin kutak u svijetu bio toliko izoliran, možda zato što je htjela vježbati engleski, a možda jednostavno zato što je to bila ona. Njezina žeđ za znanjem bila je neutaživa.
Radio. Televizija. Novine. Upijale smo svakojake vije¬sti samo ih djelomično razumijevajući. Noću, na njezinom ili mojem trijemu, dok su lipanjski kukci udarali o mre¬žu, a tranzistor krčao svirajući Monkeese, Beatlese, Wilsona Picketta, Isley Brotherse, razgovarale smo o tipu naoruža-

4 Akadijska jela: okruglice od krumpirova tijesta sa svinjetinom; pileća juha; pita.

nom puškom koji se zabarikadirao na vrhu tornja sveuči¬lišne zgrade u Teksasu. O smrtima astronauta. O Stokelyju Carmichaelu i čudnoj grupi zvanoj SNCC5.
U dobi od osam smatrala sam je najpametnijim i najegzotičnijim bićem na svijetu. Bila je prekrasna poput kakve ta¬mnopute ciganke, govorila je strani jezik, poznavala pjesme i poeme koje nikad nisam čula. Ali, čak i tada, unatoč tajnama koje smo dijelile, osjetila sam suzdržanost u novostečenoj pri¬jateljici. Tajnovitost. I još nešto. Neku skrivenu tugu o kojoj nije govorila i koju nisam mogla identificirati.
Vrući i zagušljivi dani nizali su se jedan za drugim, dok smo istraživale naš maleni otok uz obalu Južne Karoline. Pokazala sam joj mjesta koja sam upoznala tijekom prethod¬nih posjeta, a zajedno smo otkrivale nova.
S vremenom moja je bol minula, što je bilo za očekivati, i misli su mi se uhvatile novih stvari. Ugodnih stvari.
A onda je došao kolovoz, s njim i vrijeme odlaska.
Mama se nije vratila živjeti u Chicago. Moj se život smje¬stio u novom i ugodnom domu u Charlottei. Zavoljela sam bakinu staru kuću u Dilworthu, miris cvjetova kozje krvi koji su se penjali ogradom iza kuće, zeleni i mračni tunel koji su tvorili vrboliki hrastovi nadvijajući se nad ulicu.
Naravno, odmah sam pronašla prijatelje, ali nitko među njima nije bio egzotičan poput srodne duše koju sam upozna¬la tijekom ljeta. Nitko nije pisao poeziju, govorio francuski, niti je vidio zelene zabate i englesku kraljicu.
Dok smo bile razdvojene, dopisivale smo se prepričava¬jući jedna drugoj vijesti iz naših zimskih života, pišući po¬eziju, bilježeći predpubertetske impresije trenutnim zbiva¬njima. Biafra. Zašto druge države ne nahrane te ljude? My Lai. Jesu li Amerikanci doista pobili nedužne žene i djecu?

5 SNCC ili Student Nonviolent Coordinating Committee (engl.) = Studentski odbor za borbu protiv nasilja.

Chappaquiddick. Zar i slavne osobe imaju takve proble¬me? Spekulirale smo o krivnji, odnosno nedužnosti Jeffreyja MacDonalda. Može li itko biti toliko zao da pobije vlastitu djecu? Pa zlog Charlesa Mansona. Je li on utjelovljenje zla? Brojale smo dane do ljeta i križale ih na kalendaru.
Školska se godina ranije privela kraju u Charlottei ne¬go u Tracadie, pa sam ja prva stigla na na otok. Tjedan da¬na poslije zahrđali Ford Fairlane madame Landry dokotrljao se nasipom. Laurette je trebala provesti tjedan dana u kućici sestre i šurjaka u tom močvarnom predjelu, a onda se vratiti na sjever i obavljati posao u pogonu za konzerviranje jasto¬ga i turističkom motelu, sve do kolovoza kad ju je ponovno čekao dugi put do Juga.
U periodu od njezinog odlaska do ponovnog dolaska Evangeline, Obéline, Harry i ja uživale smo u ljetnim pusto¬lovinama. Čitale smo, pisale, razgovarale, istraživale. Skupljale školjke. Naučila sam kako se baviti ribolovom. I loše savlada¬la nešto francuskog.
Naše peto ljeto odvilo se poput prethodna četiri. Sve do 26. srpnja.
Psiholozi kažu da neki datumi zauvijek ostaju urezani u sjećanje. 7. prosinca 1941. Japanski napad na Pearl Harbor. 22. studeni 1963. Atentat na Predsjednika Kennedyja. 11. rujna 2001. Svjetski trgovački centar u plamenu.
Moj popis uključuje i datum Evangélineina nestanka.
Bio je četvrtak. Ona i sestra dotad su na otoku bile već šest tjedana i po planu trebale ostati još četiri. Rano tog jutra Evangeline i ja smo isplanirale otići u lov na rakove. Drugih pojedinosti prisjećam se samo u djelićima.
Vožnja biciklom kroz maglovitu zoru, s mrežom za rako¬ve ukoso ukotvljenom preko ručki. Auto iz suprotnog smje¬ra. Obris muškarca za volanom. Oncle Fidèle? Pogled preko ramena. Nečija silueta na stražnjem sjedalu.
Lagano zveckanje kamenčića o mrežu prozora na Evangelininoj spavaćoj sobi. Lice tete Euphémie kroz odš¬krinuta vrata. Kosa podignuta kopčama, oči crvene, usnice sablasno blijede.
Otišle su. Ne smiješ više dolaziti ovamo.
Otišle kamo, ma tante?
Idi. Zaboravi.
Ali zašto?
Sad su opasne.
Silovito pedaliranje, dok mi suze teku niz lice. Auto ne¬staje u magli na nasipu. Otišla je? Bez obavijesti? Bez pozdra¬va? Bez obećanja da će pisati? I zašto više ne smijem dolaziti? Zašto moram zaboraviti?
Moja prijateljica i njezina sestra više nijedno ljeto nisu provele na otoku.
Iako sam se ja nastavila vraćati u kućicu u tom močvar¬nom predjelu preklinjući ih da mi nešto kažu, uvijek bi me otjerali. Tante Euphémie i Oncle Fidèle obraćali su mi se sa¬mo kako bi ponovili: »Idi. Nisu ovdje.«
Pisala sam pismo za pismom. Neka su se vratila neis¬poručena, neka nisu, ali ni na jedno nisam dobila odgovor. Upitala sam baku Što mi je činiti. - Ništa - odvratila je. — 1 )ogađaji nam mogu izmijeniti život. Sjeti se da si i sama na¬pustila Chicago.
Rastresena, zaklela sam se da ću je pronaći. Nancy Drew je to mogla učiniti, rekla sam si. I pokušala sam, koliko god je to jedna dvanaestogodišnjakinja može učiniti bez mobite¬la i interneta. Ostatak tog ljeta, kao i početak idućeg, Harry i ja smo špijunirale Tante Euphémie i Oncle Fidèla6. Ništa nismo saznale.
Ni po povratku u Charlotteu nismo odustale. Iako u knjižnicama u našoj maloj orbiti nije bilo telefonskih imenika

Tante Euphémie i Oncle Fidèle (franc.) = Teta Euphémie i tetak Fidèle.

za New Brunswick u Kanadi, uspjele smo dobiti broj za Tracadie-Sheila. Tamo je pak bilo toliko Landryja da dežurni na centrali nije mogao nikoga pronaći bez imena. Laurette.
Ništa. Trideset i dvije osobe registrirane kao L. Landry.
Ni Harry ni ja nismo se mogle prisjetiti je li Evangeline spominjala očevo ime.
A onda iznenadna spoznaja. Tijekom dugih dana i noći Evangeline i ja smo razgovarale o dečkima, seksu, Longfellowu, zelenim zabatima, Vijetnamu, ali nekim prešutnim dogovorom nikad se nismo upuštale u temu očeva.
Otišavši na govornicu i posluživši se kovanicama iz kaši¬ca prasica, Harry i ja smo nazvale svakog L. Landryja u gra¬du Tracadie. Poslije smo isto pokušale s okolnim mjestima. Nitko nije čuo za Evangeline ni za njezinu obitelj. Ili su bar tako tvrdili.
Moja je sestra izgubila zanimanje za posao istražitelja dav¬no prije mene. Evangeline mi je bila prijateljica, pet godina starija od nje, a Obéline je bila premlada, upola mlađa.
Na posljetku sam i ja odustala od potrage. No, nisam se prestala pitati. Gdje? Zašto? Kako bi jedna četrnaestogodišnjakinja mogla ikome predstavljati prijetnju? Počela sam čak i sumnjati u vlastito sjećanje. Je li Tante Euphémie doista re¬kla da su »opasne«?
Praznina koju je Evangeline ostavila za sobom u mojem životu zadržala se, sve dok me srednja škola nije oslobodila razbijanja glave i žaljenja.
Kevin. Tata. Évangéline. Bol koju je prouzročila ta tro¬struka nesreća s vremenom je izblijedjela, a nadomjestili su je svakodnevni problemi.
Ali tu i tamo nešto zna pokrenuti sjećanje koje nepresta¬no čami u zasjedi.



Spojler:
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Spojler:

Od kostiju do pepela  8b_15
http://www.book-forum.net

4Od kostiju do pepela  Empty Re: Od kostiju do pepela Sre Maj 02, 2012 1:29 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
3
Bila sam u Montrealu punih sat vremena, kad se LaManche javio. Sve do tog trenutka moje lipanjsko putovanje u tek ra¬stopljenu tundru na St. Lawrenceu proteklo je glatko.
Zrakoplovi u Charlottei i Philadelphiji, gdje sam presje¬dala, došli su na vrijeme. Birdie mi je zadavao minimalno problema buneći se i mijaučući samo tijekom uzlijetanja i slijetanja. Prtljaga je sletjela zajedno sa mnom. Stigavši kući, etažni sam stan zatekla u razumno dobrom stanju. Mazda je proradila već pri prvom pokušaju. Život je, zaključila sam, predivan.
A onda me on nazvao na mobitel.
— Temperance? — Jedini se uporno odbija koristiti razu¬mljivijom verzijom, Tempe, poput ostatka svijeta i tako se moje ime iskotrljalo s njegovog jezika kao »Temperonce« s izrazito pariškim izgovorom.
— Oui. — Mozak mi se odmah prebacio na francuski.
— Gdje ste?
— U Montrealu.
— To sam i mislio. Putovanje prošlo bez problema?
— Koliko je moguće.
— Letjeti zrakoplovom više nije što je nekoć bilo.
— Nije.
— Sutra ćete rano doći? — Prepoznala sam napetost u nje¬govom glasu.
— Naravno.
— Zaprimili smo slučaj koji je... — Lagana stanka. — ... kompliciran.
— Kompliciran?
— Mislim da je najbolje da vam osobno pojasnim.
— U osam?
— C'est bon.
Prekinuvši vezu spopala me lagana nervoza. Rijetko me zove i kad to učini, nikad u pitanju nije dobra vijest. Pet baj-kera spaljenih u Chevrolet Blazeru. Truplo žene pronađeno kako pluta naglavačke u senatorovom bazenu. Četiri tijela nagurana u skučen prostor.
Preko trideset godina forenzični je patolog, a dvadeset godina vodi naš medico-legal odjel. Znao je da sam se treba¬la vratiti tog dana i da ću se iduće jutro javiti u labos. Što bi moglo biti toliko komplicirano da je morao osobno provje¬riti hoću li biti na raspolaganju?
Ili možda toliko ogavno?
Dok sam se raspakiravala, kupovala i punila hladnjak namirnicama te konačno uživala u francuskoj salati u mi¬slima sam smišljala scenarije, od kojih je svaki bio gori od prethodnog.
Uvukavši se u krevet odlučila sam se za dolazak u 7.30h. Jedna prednost putovanja zrakoplovom jest da vas izmori. Unatoč strahu, zaspala sam još tijekom vijesti u jedanaest.
Idući me dan dočekao kao reklama za putni aranžman. Mimoirisan, s laganim povjetarcem i tirkiznim nebom.
S obzirom da poslovno putujem u Quebec dulje nego što sam spremna priznati, bila sam uvjerena da će klimatski po¬godak biti privremen. Htjela sam voziti bicikl u prirodi; uži¬vati u pikniku na planini, rolati stazom uz kanal Lachine.
Sve samo ne suočiti se s LaManchevim »kompliciranim« slučajem.
U sedam i četrdeset parkirala sam kod Édifice Wilfrid-Derome, nebodera u obliku slova T u radničkoj četvrti istoč¬no od središta grada. Ovako se tamo radi:
Laboratoire de sciences judiciaires et de médecine légale, tako¬zvani LSJML, glavni je kriminalistički laboratorij i labora¬torij sudske medicine za cijelu provinciju Quebec. Mi smo zauzeli dva gornja kata: dvanaesti i trinaesti, dok se Bureau du coroner7 smjestio na desetom i jedanaestom, mrtvačnica i obdukcijske sale u podrumu, a policija provincije Quebec, La Sûreté du Québec ili SQ, u preostalim dijelovima.
Provukavši karticu kroz čitač, prošla sam metalna vrata i ušla u dizalo kojim se mogu služiti samo LSJML/ Mrtvozornik, te ponovno provela karticu i popela se zajedno s desetak drugih koji su promrmljali »Bonjour« i »Comment ça va?«. U to doba dana »Dobro jutro! i »Kako ste?« jednako je formalnog karaktera kao i na bilo kojem drugom jeziku.
Četvero nas je izašlo na dvanaestom katu. Prošavši pred¬vorje provukla sam novu karticu i ušla u radni dio laborato¬rija. Kroz prozore za promatranje i otvorena vrata ugledala sam tajnice kako pokreću računala, tehničare kako okreću telefone, znanstvenike i analitičare kako navlače kute. Svi srćući kavu.
Nakon fotokopirnih strojeva ponovno sam provukla kar¬ticu. Staklena su se vrata rastvorila i ušla sam u krilo sudske medicine.
Na tabli sam zamijetila da su na raspolaganju četiri do pet patologa. U praznini do imena Michela Morina stajalo je: Témoignage: Saint-Jérôme. Daje iskaz u Saint-Jérômeu.
LaManche je bio za stolom i sastavljao popis slučajeva za jutarnji sastanak. Iako sam zastala na njegovim vratima, ostao je zgrbljen nad papirologijom.
Nastavljajući hodnikom prošla sam patološki, histološki i antropološko-odontološki labos s lijeva, te urede patologa s desna. Pelletier. Morin. Santangelo. Ayers. Moj je bio po¬sljednji u redu.

7 Bureau du coroner (franc.) = Mrtvozornički ured.

Ponovno sigurnosna provjera. Dobra staromodna bra¬va i ključ.
Nije me bilo mjesec dana, a prostorija je izgledala kao da me nije bilo od useljenja.
Perači prozora prebacili su uokvirene fotografije moje kćeri Katy, kao i sve druge uspomene, s prozorske daske na vrh metalnog ormarića. Perači poda prebacili su koš za smeće i dvije biljke na prikladno ispražnjenu prozorsku dasku. Novi kombinezoni i čizme nagomilali su se na jednom stolcu, či¬ste kute objesile preko drugog. Laminiran Dubuffetov poster odlijepio se djelomično sa zida oborivši držač olovki.
Stol mi je bio prekriven materijalima dostavljenim iz po¬štanskog sandučića u uredu tajnice. Pisma. Leci. Reklame. K tomu još, identificirala sam sljedeće: obnovljen popis novih brojeva u zgradi; četiri paketa fotografija iz Section d'identité; dvije skupine antemortalnih rendgenskih snimki i dva liječ¬nička dosjea; kopija Voir Dire, tračerskih novina LSJML-a, i tri obrasca demande d'expertise en anthropologie. Tri zamolbe za antropološku analizu.
Prikupivši razbacane kemijske i olovke, utonula sam u stolicu, očistila mali dio radne površine i pregledala prvi obrazac kojim se tražilo moje stručno mišljenje.
Patolog: M. Morin. Istražitelj: H. Perron, Service de police de la Ville de Montréal. SPVM. Nekoć poznat kao Service de la police de la Communauté urbaine de Montréal, ili SPCUM. SPVM su gradski momci. Ista snaga, drugo pakiranje. Nom: Inconnu. Prezime: Nepoznato. Preskočila sam izvješća LSJML-a, mr¬tvačnice i policijsko izvješće te odmah potražila sažetak utvr¬đenih činjenica.
Dijelove kostura iskopao je buldožer na gradilištu za¬padno od centre-villeas. Bih li mogla utvrditi jesu li u pitanju ljudski posmrtni ostaci? Ako se ispostavi da je tako, koliko

8 Centre-ville (franc.) = Središte grada.

je osoba u pitanju? Kad je nastupila smrt? Ako je nastupila nedavno, mogu li odmah utvrditi dob, spol, rasu i visinu, te opisati razlikovna obilježja za svaku grupaciju kosti? Bih li također mogla utvrditi uzrok smrti?
Uobičajeni parametri u forenzičnoj antropologiji.
Drugi je obrazac također zaprimljen od SPVM-a, od¬nosno gradske policije. Patologinja Emily Santangelo bila je zadužena za koordinaciju stručnih analiza. Riječ je bila o požaru u kući, spaljenom truplu i u potpunosti rastopljenom zubalu. Tražilo me se da ustanovim podudarnost između spa¬ljenih ostataka i devedesettrogodišnjeg muškarca koji je ži¬vio na toj adresi.
Treći obrazac: naduto truplo u poodmaklom stadiju ras¬padanja izvučeno je iz Lac des Deux Montagnes, u blizi¬ni LTle-Bizard. Osim činjenice da je žrtva ženskog spola, LaManche, patolog, nije uspio utvrditi bog zna što drugo. Zuba je bilo, ali nitko nije izronio po unošenju podataka u CPIC9, kanadsku inačicu američkog NCIC-a10. Bih li mo¬gla utvrditi dob i rasno podrijetlo? I provjeriti ima li tragova nasilja na kostima?
Za razliku od prva dva, LaMancheov je slučaj bio pod nadležnošću SQ-a, provincijske policije.
Jedan grad, dvije policijske agencije? Zvuči komplicira¬no, ali nije.
Montreal je otok, dio arhipelaga koji se vuče od stjecišta rijeka Ottawe i St. Lawrencea. Njegov južni vrh obmata ri¬jeka Saint-Laurent, a sjeverni Rivière des Prairies.
Otočić je duljine pedeset kilometara. Varira od pet do trinaest kilometara u širini, sužavajući se na kraju i debljajući

9 CPIC ili Canadian Police Information Center (engl.) = glavna (kanadska) policijska baza podataka.
10 NCIC ili National Crime Information Center (engl.) = vidi gore (američka verzija).

u sredini. Njegovo dominantno obilježje jest Mont Royal, eruptivan uljez koji se uzdiže gordih 231 metara iznad razi¬ne mora. Les Montréalais 11 nazivaju tu sitnu kvrgu la monta¬gne. Planinom.
Radi lakšeg policijskog nadzora podijeljen je prema na¬vedenim geološkim obilježjima. Na otoku nadležnost ima SPVM, izvan otoka — SQ. Naravno, za slučaj da ne postoji lokalna policijska uprava. Iako postoji rivalstvo, u principu ça marche. Funkcionira.
Pogled mi je pao na ime istražitelja. Detektiv poručnik Andrew Ryan.
Želudac mi je skočio u grlo.
Ali više o tome poslije...
Pierre LaManche velik je čovjek i zgrbljen poput kakvog starca. Najviše od svega voli imati mokasine i prazne džepo¬ve, a kreće se toliko bešumno da se zna nenadano pojaviti ne najavljujući ničim svoj dolazak.
— Ispričavam se što sam vas smetao sinoć. — Stajao je na pragu držeći u jednoj ruci podložak, u drugoj kemijsku.
— Nema problema. - Ustajući zaobišla sam stol, pokupila kute i objesila ih na kukicu na poleđini vrata.
Spustio se u stolicu, ali sam pričekala da započne.
— Poznajete, naravno, maître Asselin?
U Quebecu mrtvozornici su ili liječnici ili odvjetnici. Čudan sustav, ali ça marche. Funkcionira. Michelle Asselin je bila odvjetnica, i otud joj titula maître.
Kimnula sam.
— Maître Asselin je mrtvozornica otkako sam došao u ovu instituciju. — Podragao se po bradi kao da provjerava je li se obrijao. — Nadomak je mirovini.
— Onaj kompliciran slučaj koji ste spomenuli zapravo je njezin?

11 Les Montréalais (franc.) — Montrealci.

— Neizravno. Maître Asselin ima rođaka koji obrađu-je zemlju u blizini Saint-antoine-abbé. Théodore Doucet. Théodore i njegova supruga Dorothée imaju jedno dijete. Kći Geneviève, kojoj su trideset i dvije, ali ima posebne potrebe i živi kod kuće.
Zagledao se u koš za smeće kao da proučava njegov smje¬štaj. Pričekala sam da nastavi.
— Dorothée je nekoć redovito odlazila u crkvu, a onda jednog dana prestala. Nitko ne zna kada točno. Iako se zna¬lo da obitelj živi povučeno, susjedi su se zabrinuli i jučer je dvoje župljana posjetilo njihovu farmu. Pronašli su i nju i Geneviève mrtve u spavaćoj sobi na katu, a Théodore je u prizemlju igrao Silent Hunter na računalu.
Upitno sam ga pogledala, ali on je to krivo protumačio. - To je nekakva računalna igra s podmornicama.
Znala sam, ali sam zato ostala iznenađena da i on zna.
— Bili ste tamo?
Kimnuo je. — Kuća je prava noćna mora; sobe nakrcane beskorisnim smećem. Na svakom koraku prazne kartonske kutije zobene kaše. Novine. Limenke. Prljavi rupčići. Izmet u vrećicama na zatvarač.
— Théodorea su odveli na psihijatrijsku procjenu? Kimnuo je. Djelovao je umorno. Ali, s druge strane, ne
djeluje li uvijek umorno?
— Obje su žene bile u potpunosti odjevene i ležale na le¬đima, a prekrivači su im bili navučeni do brade. Glave su im bile nagnute jedna prema drugoj i dodirivale se, dok su im ruke bile isprepletene.
— Namješten položaj. -Da.
Pitala sam se kakve to veze ima sa mnom. Osim ako tijela nisu bez udova, iskasapljena ili bez ikakvih identifikatora po¬put prstiju i zuba, svježa trupla rijetko su mi predmet rada.
— Imam osjećaj da je Dorothée mrtva najmanje dva tjed¬na — nastavio je. - Danas će to biti potvrđeno. Geneviève je problem. Njezino je tijelo ležalo do otvora za grijanje.
— A topli zrak je puhao prema njoj — pretpostavila sam. Već sam to imala prilike vidjeti.
Zakimao je. — Bit će teško odrediti kad je nastupila smrt.
Mumificirano truplo. Nemogućnost preciznog utvrđi¬vanja trenutka smrti. Da, to sam ja.
— Tragovi nasilja?
— Nisam ni na što naišao pri vanjskom pregledu Dorothée. Genevièvino tijelo je isuviše dehidriralo. No, nisam ništa za¬mijetio na rendgenskim snimkama ni majke ni kćeri.
— Slučaj je prioritetan?
Kimnuo je. Potom su se tužne oči lovačkog psa zagledale u mene. — Uvjeren sam da ovo može biti učinjeno s diskre¬cijom i obazrivošću.
Za razliku od njih, gotovo nitko tko biva dovezen k na¬ma ne dobiva priliku umrijeti u krevetu. Naše su žrtve ili ubijene, ili su počinile samoubojstvo, a njihovi životi prerano okončali zbog lošeg tajminga, loše procjene ili zle kobi.
LaManche je znao za moju predanost pokojnicima i oni¬ma koje su ostavili za sobom. Već je posvjedočio mojoj ko¬munikaciji s obiteljima, kao i novinarima u potrazi za vije¬šću dana.
Znao je da ne treba reći to što je rekao. Međutim, činje¬nica da je to izgovorio razotkrila je netipičnu razinu emocija. Bilo mu je izuzetno stalo do Michelle Asselin.
Nakon što su raspravljeni administrativni problemi, a slučaje¬vi podijeljeni, kolegij je u devet bio gotov. Vrativši se u ured, navukla sam kutu i pokupila se u antropološki laboratorij. Kosti pronađene na gradilištu prekrivale su dva radna stola.
Bio je dovoljan jedan pogled da zaključim kako slučaj ne¬će zahtijevati detaljnu obradu. Svaki sam djelić proučila golim okom i sročila izvješće u vidu jedne jedine rečenice.
Les ossements ne sont pas humains. Kosti nisu ljudske. Dvadeset minuta. Gotovo.
Potom sam uputila Denisa, laboratorijskog tehničara, ka¬ko očistiti Santangelino spaljeno truplo. Spaljena tijela mogu biti krhka i zahtijevaju pažljivo rastavljanje kostura te ručno uklanjanje mekog tkiva.
Nakon toga sam se uputila u mrtvačnicu.
Podložak. Šestar za mjerenje šupljina. Obrasci za obduk¬ciju kostura.
Ruka mi je završila na kvaki, kad je telefon zazvonio. Gotovo se nisam javila. Možda i nisam trebala.

4
Doktorice Brennan? — Glas je zazvučao kao da netko žicom povlači preko naboranog lima. — C'est moé, Hippo.
— Comment ça va? — Kao i u dizalu, pro forma. Da sam ga iskreno upitala, odgovorio bi mi do najmanjih pojedinosti. Iako mi se tip dopadao, odabrao je krivi trenutak.
— Ben. J'vas parker mon char. Chu...
- Hippo? — Prekinula sam ga.
Sergent-enquêteur12 Hippolyte Gallant radio je za L'unité nerazrješenih slučajeva pri Service des enquêtes sur les crimes con¬tre la personne de la Sûreté du Québec. Dugo ime, lagan prijevod. Provincijalna policija. Zločini protiv osoba. Odjel zadužen za nerazrješene slučajeve.
Iako smo surađivali u vezi dvaju slučajeva od pokretanja spomenute jedinice 2004, nikad mu nisam uspjela skužiti iz¬govor. U pitanju nije bio jouai Quebecove frankofone radnič¬ke klase, ali ni pariški, belgijski, sjevernoafrički ili švicarski francuski. Koje god mu bilo podrijetlo, Hippov francuski bio je prava nepoznanica mojem američkom uhu.
Na sreću, tečno je govorio i engleski.
- Oprostite, doktorice. — Prebacio se na engleski. Ra¬zumljiv, iako s očiglednim stranim naglaskom, i bogat slang izrazima. — Dolje sam, parkiram auto. Moram nešto provje¬riti s vama.
- LaManche mi je upravo udijelio hitan slučaj. Na putu sam prema mrtvačnici.
— Deset minuta?

12 Sergent—enquêteur (franc.) = Narednik istražitelj.

Na satu mi je već bilo 09.45h.
— Popnite se. — Pomirila sam se. Ionako bi me pronašao.
Pojavio se za dvadeset minuta. Kroz prozor za opserva¬ciju promatrala sam ga kako se probija hodnikom zaustav¬ljajući se kako bi pozdravio patologe koji su još uvijek bi¬li u uredu. Ušao je u moj labos noseći vrećicu s natpisom Dunkin' Donuts.
Kako ga opisati? Višak kilograma, naočale plastičnog okvira, retro frizura u stilu marinca. Više je nalikovao pro¬grameru nego policajcu.
Prišao je stolu i spustio vrećicu. Bacila sam pogled. Krafne.
Uopće nema potrebe isticati da ne živi zdravo. Nekolicina kolega prozvala ga je »visoko izdržljivi Hippo«, što je bilo pa¬radoksalno, s obzirom da mu je želudac neprestano burno reagirao.
Odmah se poslužio krafnom prelivenom javorovim siru¬pom. Ja sam odabrala čokoladnu.
— Pretpostavio sam da ste preskočili doručak.
— Mmm... — No, već sam pojela pecivo sa svježim sirom i pola kilograma malina.
— To je taj hitni slučaj? — Bradom je kimnuo prema ja¬njećim kotletima i peradi s gradilišta.
— Ne. — Nisam elaborirala. Ne samo da je prošlo deset, već su mi usta bila puna čokolade i tijesta.
— Želim vaše mišljenje o nečemu.
— Moram sići.
Dovukao si je stolicu. — Deset minuta i kupim se. — Smjestio se i polizao šećer s prstiju. Ponudila sam mu rupčić. — Ne morate ništa učiniti.
Ukazala sam rukom da nastavi.
— U pitanju su kosti. Nisam ih zapravo vidio, već mi ih je spomenuo frend iz SQ-a. On već osamnaest godina radi za njih, i upravo je premješten iz Rimouskija u Gatineau. Popili smo nekoliko piva kad je prolazio kroz Montreal.
Kimnula sam zamislivši se nad krafnama. Je li bila još koja s preljevom od javorovog sirupa?
— Ja i Gaston, tako se tip zove, frendovi smo još odma¬lena. Odrasli smo u jednom krasnom gradiću u primorskoj provinciji. — Konačno i pojašnjenje otkud francuski s takvim izgovorom. Chiac, pučki francuski sličan joualu, ali specifičan za neke provincije uz Atlantski ocean.
— Već dvije godine muči ga jedan kostur. Gaston je po-lu-Micmac. Čuli ste za njih? Indijansko pleme?
Ponovno sam kimnula.
— I opsjednut je time da pokojnike valja pošteno sahra¬niti. Misli da je čovjeku duh sjeban ako nije zakopan pod zemljom. U svakom slučaju, jedan SQ detektiv u njegovoj bivšoj postaji drži lubanju u radnom stolu, a ostatak kostura u nekakvoj kutiji.
— A kako se detektiv domogao tih kostiju? - Podigla sam vrećicu i pružila mu je. Odmahnuo je glavom. Gotovo ne¬zainteresirano pogledala sam unutra. To! Još jedna prelivena javorovim sirupom! Odložila sam vrećicu.
— Gaston ne zna, ali mu savjest radi sto na sat jer nije po¬duzeo ništa kako bi se kosti sahranile.
— Nema groba, nema zagrobnog života.
— Pogodak!
— I tu se ja pojavljujem?
— Upitao me jesam li čuo za neku ženu koja radi ovdje s kostima. Ja sam odvratio — šališ se? Doktorica Brennan i ja smo sympathique]13 — Podigao je i spojio dva prsta unakažena mrljama nikotina.

13 Sympathique (franc.) = U dobrim odnosima.

— Siguran je da su kosti ljudske?
Kimnuo je. — Da, i misli da je u pitanju dijete.
— Zašto?
— Male su.
— Trebao bi nazvati lokalnog mrtvozornika. - Posegnula sam rukom u vrećicu i ležerno izvadila krafnu prelivenu ja¬vorovim sirupom.
— I jest. Ali gaje tip otpilio.
— Zašto?
— Navodno nisu baš najsvježije.
— Arheološko otkriće? - Javorov sirup nije bio loš, ali čo¬kolada je ipak bila bolja.
— Koliko sam ja shvatio, suhe su, a u očnim dupljama ima paučine.
— Paučina ukazuje da su dugo bile iznad tla.
— Pogodak! — Obožavao je tu riječ i često je koristio. — Mrtvozornik je rekao da se predugo vucaraju po svijetu!
Prestala sam žvakati. To nije bilo ispravno. Ako su doista u pitanju ljudske kosti, tehnički gledano, riječ je o neidentificiranim posmrtnim ostacima koji spadaju u mrtvozornikov posao. Na forenzičnom je antropologu da utvrdi je li smrt na¬stupila dovoljno nedavno da bude od forenzičnog interesa.
— Kako se zove taj mrtvozornik? — Posegnula sam za pa¬pirom i kemijskom.
Potapšao je sako, koji se isplati spomenuti: žuto-narančaste pruge tvorile su karirani obrazac na crvenkastosmedoj pozadini. Sa zlatnim džepnim rupčićem od poliestera spome¬nuti bi odjevni predmet vjerojatno bio visoka moda negdje u ruralnom predjelu Rumunjske.
Lociravši spiralni notes prelistao je nekoliko stranica.
— Doktor Yves Bradette. Hoćete broj? Kimnula sam i zapisala ga.
— Gaston ne želi nikoga uvaliti u nevolje.
Pogledala sam ga.
- U redu, u redu. - Izbacio je dlanove. - Samo budite diskretni. Kosti su u sjedištu SQ-a u Rimouskiju. — Bacio je pogled na zabilješke. — To je okrug Bas-Saint-Laurent-Gaspésie-Iles-de-la-Madeleine. — Tipično za njega. Previše informacija.
- Ne mogu se odmah tomu posvetiti.
- Ma, u redu. Pas d'urgence. — Nije hitno. — Čim prona¬đete vremena.

Kad tijelo otkuca svoje, dolazi do jednog od tri procesa: ras¬padanja, mumifikacije ili saponifikacije. Nijedan nije lijep.
U toplom i vlažnom okruženju i uz prisustvo bakterija, insekata i/ili kralježnjaka-strvinara u potrazi za objedom doći će do raspadanja. Obilježja tog procesa su guljenje kože, šare¬nilo, nadimanje, erupcija trbušnih plinova, propadanje trbu¬ha, truljenje tkiva, i pri samom kraju, dezintegracija kostiju.
Ako je okruženje suho i toplo, bez kukaca i drugih stvo¬renja, doći će do mumifikacije. Ona podrazumijeva pro¬padanje unutarnjih organa autolizom i djelovanjem entero-bakterija, dehidraciju mišića i kože, te stvrdnjavanje uslijed evaporacije.
Nitko zapravo ne zna kako se točno odvija saponifikacija, ali je po svemu sudeći za nju potrebno svježe okruženje i kisikom nedovoljno obogaćena voda, iako nju može proi¬zvesti i samo truplo. Saponifikacija podrazumijeva pretvara¬nje masnoća i masnih kiselina u smrdljiv i sirast spoj obično zvan »grobni vosak«. Isprva bijela i nalik sapunu, s vremenom može otvrdnuti. No, čim se stvori, dugotrajan je.
Ipak, raspad trupla ne predstavlja tek jednu od spomenu¬te tri opcije. Truljenje, mumifikacija i saponifikacija mogu se javiti odvojeno ili u kombinaciji.
Tijelo Geneviève Doucet ležalo je u jedinstvenom mikrookruženju. Zrak koji je dolazio iz otvora za grijanje bio je zarobljen prekrivačem i odjećom, zbog čega se oko trupla stvorila mini-pećnica. Voilà! Opcija broj dva!
Iako je kose bilo, crte lica su nestale i preostali su tek sa-sušeno tkivo u očnim dupljama i kosti. Udovi i prsa ostali su zarobljeni u debelom i tvrdom oklopu.
Oprezno odižući ramena provjerila sam leđa. Mišići i li¬gamenti tvrdi poput kože držali su se kralježnice, zdjelice i ramenih lopatica. Kost je bila vidljiva na mjestima gdje je bila u dodiru s madracom.
Napravila sam niz polaroidnih fotki, a onda prišla rasvjet¬nim kutijama poredanim na zidu. Kostur joj je zablještao bi¬jelom bojom u sivilu tkiva i crnilu filma. Polako sam se selila sjedne rendgenske snimke na drugu.
LaManche je bio u pravu. Nije bilo očiglednih tragova nasilja. Ni metaka, ni njihovih krhotina, ni čahura, ni bilo kakvog traga metalu. Kosti nisu imale ni jedva zamjetne, ni linearne, ni duboke, ni površinske frakture. Niti su zglobovi bili dislocirani. Niti je igdje bilo stranih predmeta. No, kako bi se mogao obaviti cjelovit pregled kostura, tijelo će mora¬ti biti očišćeno.
Vrativši se za obdukcijski stol započela sam s Genèvieveinom glavom spuštajući se prema stopalima u potrazi za indikatorima bolesti, ozljede ili aktivnosti insekata. U po¬trazi za bilo čime što bi moglo pojasniti vrijeme i/ili način smrti.
No, kao i u slučaju rendgenskih snimki — nada.
Potom sam joj pokušala rastvoriti trbuh, što je malo po¬trajalo, jer su koža i mišići očvrsnuli. Skalpel mi se konačno uspio probiti, a ja odmah povećala otvor. Smrad je iznenada ispunio prostoriju.
Uz malo napora izrezala sam površinu od otprilike dva¬deset kvadratnih centimetara, zadržala dah te se nagnula i osvjetljavajući malenom baterijom zagledala u unutrašnjost.
Unutarnji organi sveli su se na tamnu, viskoznu pastu. Nisam uočila nijednog jedinog crvića, jajašce ili pak čahu¬ru ličinke.
Ispravljajući se skinula sam naočale i zamislila se.
Zapažanja: Dehidracija vanjskog tkiva. Vidljivost kostiju. Raspad utrobe. Odsutnost aktivnosti muha i kornjaša.
Zaključak: Smrt je nastupila prethodne zime. Dovoljno davno kako bi došlo do raspada tkiva u doba kad nema insekata. Genevieve Doucet umrla je nekoliko mjeseci prije majke.
To vam je stvarnost, drage moje krimi TV serije! Ne zna se ni dan, ni sat ni minuta u kojoj je smrt nastupila. Stanje u kojemu se tijelo nalazilo nije dopuštalo veću preciznost.
Nisam se zadržala na nagađanjima. Genevieve se sasušila u krevetu, Dorothée joj se pridružila nekoliko mjeseci po¬slije, a Théodore je čitavo vrijeme upravljao podmornicama na svojem računalu.
Nakon što sam izrecitirala upute za čišćenje Genevièvinih posmrtnih ostataka, skinula sam kombinezon, oprala ruke i vratila se na dvanaesti kat.
Stari se ponovno nalazio u svojem uredu. Saslušao me, a li¬ce mu je bilo ukočena replika uobičajene verzije. Znao je što budućnost donosi Théodoreu Doucetu i, zajedno s tim, Michelle Asselin.
Uslijedila je neugodna tišina kad sam završila izvješće. Rekla sam mu da mi je žao. Jadno, znam, ali ne ide mi izra¬žavanje sućuti. Čovjek bi zaključio da sam zbog posla ko¬jim se bavim već savladala neke vještine. Na žalost, kriva pretpostavka.
LaManche je slegnuo ramenima. Život nije lak. Što se može?
Vrativši se u labos ugledala sam Hippovu vrećicu na sto¬lu. Ostala je jedna jedina ružičasta krafna. Ružičasta? Nešto nije bilo u redu.
Bacila sam pogled na sat. 13.46h.
Papirić s podacima o Hippovom mrtvozorniku privukao mi je pogled. Zgrabivši ga otišla sam u ured.
Gomila se u međuvremenu nije smanjila, a košara za smeće i biljke nisu se prebacili na pod. Zalihe ekipe za oče¬vid nisu se uredno posložile u ormarić.
Jebeš čišćenje.
Uvukavši se u stolicu nazvala sam Yvesa Bradetta. Javila mi se automatska sekretarica. Ostavila sam ime, prezime i broj.
Rezanje želuca upozorilo me da krafne nisu bile do¬voljne.
Brzinski ručak. Pileća salata u kafeteriji na prvom katu.
Kad sam se vratila, crveno svjetalce za primljene poruke je bljeskalo. Yves Bradette u se međuvremenu javio.
Ponovno sam nazvala Rimouski. Ovaj puta je od¬govorio.
— Što mogu učiniti za vas, doktorice Brennan? - Kroz nos i malo rastegnuto.
— Hvala vam što ste mi se tako brzo javili.
— Nema problema.
Ispričala sam mu što mi je Hippo rekao ne spominjući imena.
— Mogu li znati kako ste to saznali? - Vrlo hladnim i for¬malnim tonom.
— Od jednog policijskog časnika.
Nije ništa odvratio. Zapitala sam se pokušava li se prisje¬titi Gastonova izvješća o kostima, ili pak formulira opravda¬nje što ih nije preuzeo.
— Mislim da se isplati provjeriti — nadodala sam.
— Već sam to učinio. — Još hladnijim tonom.
— Pregledali ste kostur?
— Letimično.
— Što to znači?
— Otišao sam u sjedište SQ-a. Zaključio sam da su kosti stare. Možda drevne.
— I to je to?
— Mišljenja sam da pripadaju ženskoj osobi u adolescentskoj dobi.
Mir, Brennanice.
Dovoljno je da mrtvozornik ili patolog naruči priručnik ili završi kratki tečaj i — bum! Odmah postaje forenzični an¬tropolog! Zašto se isto tako ne pokušaju domoći primjerka Kardiokiruških zahvata, pa objese pločicu s imenom i prezime¬nom i bace se na otvaranje grudnih koševa? Iako je rijetkost da se nedovoljno kvalificirana osoba bavi mojim zanimanjem, kad se to dogodi na mojem terenu, uopće mi nije drago.
— Tako znači — ovaj puta sam ja odvratila ledenim to¬nom.
— Kad su ga upitali, priznao je da kosti čuva već godina¬ma. Štoviše, izjavio je da potječu iz New Brunswicka, a to je izvan moje nadležnosti.
Mjeseci, možda čak godine protekle su da se nisam pri¬sjetila Evangeline Landry, a onda odjednom sinapsa! Nikad ne znam što je okidač: zaboravljena fotka koja mi se već smo¬tala na dnu kutije; riječi izgovorene određenom intonacijom; neka melodija ili možda stih neke pjesme.
Hippov chiac izgovor. New Brunswick. Kostur djevojke koja je mrtva već godinama.
Neuroni su stali frcati, a prsti mi se posve iracionalno stegnuli oko slušalice.



Spojler:
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Spojler:

Od kostiju do pepela  8b_15
http://www.book-forum.net

5Od kostiju do pepela  Empty Re: Od kostiju do pepela Sre Maj 02, 2012 1:32 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
5
Želim da se te kosti zaplijene i dostave u moj labos. — Glasom sam mogla rezati mramor.
— Moje je stručno mišljenje da je to gubitak vr...
— Sutra. — Granitno.
— Pierre LaManche mora dostaviti službeni zahtjev.
— Dajte mi broj faksa, molim vas. Poslušao me, a ja sam ga zapisala.
— Za sat vremena dobit ćete svu potrebnu papirologiju. Nakon što sam ispunila obrazac, otišla sam u potragu za
potpisom.
LaManche se ovaj puta nalazio za bočnim pultom u pato¬loškom labosu. Nosio je masku preko lica i plastičnu pregaču zavezanu na potiljku i leđima. Izrezan pankreas ležao je na plutenoj ploči pred njim. Načuvši moje korake, okrenuo se.
Ispričala sam mu za Gastonov kostur. Nisam spomenu¬la ni Evangeline Landry ni njezin nestanak iz mojeg živo¬ta, koji se dogodio gotovo četiri desetljeća ranije, kao nešto što me nagnalo da pobliže proučim posmrtne ostatke jedne adolescentice iz New Brunswicka. Nisam zapravo vjerovala da postoji veza, ali nekako sam imala osjećaj da sam dužna Evangeline istražiti identitet tog kostura.
No, otkud onda to stezanje u prsima?
— Nouveau-Brunswick?
— Posmrtni su ostaci trenutačno u Quebecu. -Je li moguće da potječu s nekog starog groblja? -Da.
— Ovaj ćete mjesec imati puno posla.
Razdoblje od proljeća do početka ljeta u Quebecu visoka je sezona za ljude moje struke. Rijeke se tada odleđuju, snijeg rastapa, a planinari, kampisti i obožavatelji piknika dolaze na svoje. Navali! No, to je ujedno sezona kad se pronalaze poluraspadnuta trupla, na što me nježno podsjetio.
- Kosti s gradilišta nisu ljudske. Sad ću se baciti na slučaj doktorice Santangelo, a onda na vašu žrtvu iz Lac des Deux Montagnes.
Oštro je kimnuo glavom. — A stare kosti koje se čuvaju kao suvenir?
- Nije utvrđeno kad je nastupila smrt. Nije ništa odvratio.
- Stav doktora Bradettea je uvredljiv. Kostur se nalazi na području pod našom nadležnošću, a u potpunosti ga se igno¬rira. Nijedno ljudsko biće ne bi smjelo to doživjeti.
Podigao je pogled i slegnuo ramenima. — Ako vjerujete da ćete imati vremena...
- Hoću.
Odložila sam obrazac na pult. Svukao je rukavicu i pot¬pisao ga.
Zahvalivši mu odjurila sam do faks-aparata.
Ostatak poslije podneva provela sam u društvu žrtve poža¬ra, devedesettrogodišnjeg starca za kojeg se znalo da puši u krevetu prije skidanja zubala i isključivanja noćne svjetiljke. Djeca i praunačad neprestano su ga upozoravali na to, ali star¬kelja se nije obazirao.
E, pa sada djedica više neće zapaliti. Ležao je na nehrđajućem čeliku u obdukcijskoj sali broj četiri.
Ako je to uopće bio djedica.
Lubanja se sastojala od pougljenjenih djelića, koji su mi pristigli u smeđoj papirnatoj vrećici. Torzo je bio amorfna crna masa u kojoj su nadlaktice i noge bile podignute zbog kontrakcije mišića, a donji udovi tek smežurani batrljci. Šaka i stopala nije bilo.
Nema prstiju, nema otisaka. Nema zuba, nema slike zu¬bala. Lažno zubalo izgledalo je poput žvakaće gume.
Ali nešto mi je pojednostavilo zadaću. 1988. žrtva se na¬vodno počastila posve novim kukom. Rendgenske snimke starčeva kuka, napravljene za života, zamijenile su snimke Geneviève Doucet.
Djedova proteza blještala je bijelom bojom u gornjem desnom dijelu femura. Postmortalne rendgenske snimke pri¬kazivale su sličnu neonsku gljivu također unutar spaljene de¬sne noge.
Zarezavši uzduž vanjskog ruba zdjelice, ogulila sam spa¬ljeni mišić i tetivu, izvukla napravu iz čašice kuka te obdukcijskom pilom propilila gornju trećinu kosti.
Dodatno čišćenje razotkrilo je serijski broj. Prišavši pultu provjerila sam postojeće ortopedske podatke.
Bonjour, djedice!
Posnimila sam dokaz, spakirala ga u vrećicu i označila, a onda se vratila tijelu kako bih ga u cijelosti pregledala. Iako je umetak omogućio identifikaciju, antropološki podaci tre¬bali su poslužiti kao korisni backup.
Djelići lubanje imali su velike čeone rubove i mastoidne nastavke, a okcipitalno hvatište mišića bilo je veličine mo¬je teniske.
Muško.
Zapisala sam i bacila se na zdjelicu. Kratka i kvrgava stidna kost. Klinasti subpubični ugao. Uski sjedni greben. Muško.
Bilježila sam opažanja, kad su se vanjska vrata otvorila i zatvorila.
Podigla sam pogled.
Visok muškarac kose boje pijeska stajao je u predpro-storiji. Bio je odjeven u sako od tvida, tamne elegantne hla¬če i košulju nevjerojatne plave boje, kakve su mu bile i oči. Burberryjeva košulja. I te kako poznata. Ja sam mu je, nai¬me, poklonila.
Vrijeme je da vam predstavim lieutenant-détective14 Andrewa Ryana, iz Section des crimes contre la personne, Sûreté du Québec.
S obzirom da istražuje umorstva za provincijsku policiju, a ja obrađujem trupla za provincijskog mrtvozornika, nije teško pretpostaviti kako smo se upoznali. Godinama sam se pokušavala zadržati na profesionalnoj distanci, ali on je igrao po drukčijim pravilima. Libertinskim pravilima. Znajući kakva ga reputacija prati, nisam im se priklonila.
No, kad mi se brak raspao, nagazio je do daske svojim legendarnim šarmom. Zašto ne, do vraga? Odlučila sam se ponovno okušati u izlascima i neko vrijeme sve se lijepo ra¬zvijalo. Uistinu lijepo.
A onda je sudbina bacila kartu obiteljskih obaveza. Kći za koju nije znao banula mu je u život, a mojeg otuđenog supruga Petea upucao lokalni idiot u Isle of Palms, Južnoj Karolini. Ni on ni ja nismo mogli izbjeći zov nužde.
Stvari su se potom još dodatno iskomplicirale, kad je Peteov bliski susret sa smrću u meni pobudio osjećaje za ko- je sam bila uvjerena da su odavno nestali. Ryan nije dijelio moje uvjerenje i povukao se.
Je li, dakle, taj detektiv-poručnik još uvijek glavna faca u mojem životu? Naravno. Ali nije jedini. Nismo razmijenili i ni riječ, otkako smo se rastali prethodnog mjeseca.
Hej - dobacila sam, što je bila južnjačka verzija pozdrava.
Požar u autu? — Ukazao je na djedicu.

lieutenant-détective— Detektiv poručnik.

— Pušio u krevetu.
— Dokaz da živimo u sve samozadovoljnijem društvu. Upitno sam ga pogledala.
— Nitko se više ne trudi oko etiketa. Još uvijek mi nije bilo jasno.
— Na svaki bi paket trebalo otisnuti velikim crnim slovi¬ma: Pušenje je opasno po zdravlje.
Zakolutala sam očima.
— Kako si — nadodao je nježnijim tonom. Ili mi se samo učinilo?
—Ja dobro, ti?
— Super.
— Odlično. -Da...
Razgovarali smo poput dvoje srednjoškolaca, a ne poput bivših ljubavnika. No, jesmo li doista bivši, zapitala sam se.
— Kad si stigla? -Jučer.
— Ugodan let?
— Sletjela na vrijeme.
— Bolje nego ranije ili nenadano. -Da.
— Vidim da radiš dokasna...
Bacila sam pogled na sat. Izolirana u obdukcijskoj sali broj četiri, opremljenoj specijalnom ventilacijom, nisam ču¬la tehničare pri odlasku. Bilo je šest i četvrt.
— Stvarno... — Bože, kako nategnut razgovor! — Kako je Charlie?
— Raskalašen kao obično.
Riječ je bila o nimfi, koja je svoje prve godine prove¬la u bordelu. Bio je to njegov Božični dar, ali smo dijelili skrbništvo.
— Birdie se raspitivao za njega. — Zapitala sam se je li do¬šao meni u posjet, ili možda porazgovarati o LaMancheovom truplu iz Lac des Deux Montagnes. Ubrzo je uslijedio odgovor.
—Jesi li već pogledala moje naplavljeno truplo? -Još ne. — Nisam pokazala razočarenje. — O čemu je riječ?
— Neki je ribar jučer pecao u neposrednoj blizini L'Ile-Bizard. Pomislio je da je uhvatio macana, a izvukao je truplo. Vjerojatno sad prodaje brodicu na eBayu.
— Nisam ga još stigla pogledati.
— U pitanju je žena. LaManche je navodno zamijetio ne¬obične tragove oko vrata, ali zbog izrazite nadutosti i mrlja nije bio siguran o čemu je riječ. Nema ozljeda od vatrenog oružja, ništa se ne može vidjeti na rendgenskim snimkama, niti je došlo do frakture hioidne kosti. Zatražio je toksiko¬loški nalaz.
— Je li Bergeron pregledao zube? — Marc Bergeron je odontolog s kojim labos surađuje.
Kimnuo je. — Unio sam podatke u CPIC, ali ništa. Možda će se šansa povećati ako uspiješ utvrditi dob i rasnu pripadnost.
— Iduća mi je na popisu.
Zastao je. — Nekoliko nestalih osoba i mrtvih tijela pri¬vuklo nam je pažnju, i vjerujemo da bi mogli biti međusob¬no povezani.
— Koliko ih je?
— Tri nestale osobe i dva tijela, oba neidentificirana.
— Misliš da je u pitanju serijski ubojica?
— Razmatramo i tu mogućnost.
— Vremenski period?
— Deset godina.
— Profil žrtava?
— Žene u ranoj ili kasnoj adolescenciji.
Uslijedio je uobičajeni nalet tuge i bijesa. Možda i stra¬ha? Je li moguće da je neki predator pretvorio Quebec u po¬lje smrti?
— Nagađaš da bi žrtva iz Lac des Deux Montagnes mo¬gla biti broj šest?
-Da.
— Kako ti odgovara sutra ujutro?
— Hvala ti.
Uputio se prema vratima, a onda okrenuo.
— Kako je Pete?
— Lijepo se oporavlja, hvala na pitanju. Lily?
— Dobro.
— Odlično. — Bože, evo opet. - Pokupit ću Charlieja — dobacila sam.
— Nema potrebe. Dostavit ću ti ga.
— Ne moraš.
— Zadaća mi je služiti i štititi. - Naglo je odsalutirao. -Javit ću ti se.
— Hvala ti, Ryane.
Ponovno sam zamotala devedesetogodišnjaka i vratila koli¬ca s njegovim posmrtnim ostacima, te oprala ruke i krenula kući. Birdie me dočekao na pragu.
Presvlačeći se u hlačice pojasnila sam mu da će nam se Charlie uskoro pridružiti. Bio je oduševljen. Ili možda razo¬čaran? S mačkama se nikad ne zna.
Nakon večere odgledali smo reprizu Sopranosa, epizodu u kojoj Adrian dobiva batina. Čitavo sam vrijeme podizala kućni telefon. Provjeravala ima li signala i bacala ga natrag na kauč.
Nije nazvao, niti se pojavio.
Iako smo se Birdie i ja prije jedanaest pokupili na spava¬nje, san mi dugo nije dolazio na oči. Razmišljajući o razgo¬voru u obdukcijskoj sali, shvatila sam što me zapravo muči. Gotovo se nijednom nije nasmijao ni našalio, što mu uopće nije slično.
Ne ponašaj se poput iskompleksirane adolescentice, pre¬korila sam se. Zaposlenje. Zabrinut za kći. I muči ga serij¬ski ubojica. I nakupljanje usnog voska. I mrlja od senfa na kravati.
Nisam, međutim, nasjela.


6
Koristim se improviziranim sustavom za čišćenje trupala. Izvorno napravljen za javne kuhinje, aparat se sastoji od cjev¬čica za dovod vode i njezino ispuštanje, filtera za masnoće, pregradnog rezervoara za prokuhavanje i košarica kakve se koriste za prženje krumpirića ili riba.
U četvrtastim košaricama prokuhavam malene dijelove tijela kao što su sasušene čeljusti, šake, stopala, ponekad i luba¬nju, dok u velikim pravokutnim velike komade, na primjer, duge kosti, grudni koš, zdjelicu. I jedno i drugo dolazi na red tek nakon što tehničari uklone tkivo. Tad je dovoljno vodu zagrijati gotovo do vrelišta, nadodati enzimski deterdžent kako bi se minimalizirala masnoća i promiješati. Spomenuti recept uvijek polučuje uspjeh.
Osim ako kosti nisu prekrhke, u kojem se slučaju sve »ručno pere«.
Tog jutra moje je »kuhalo« bilo krcato do vrha. Truplo iz Lac des Deux Montagnes. Dijelovi Santangelinog spaljenog pušača. Geneviève Doucet.
Trulo i raskvašeno tkivo omogućava brži proces čišće¬nja. Ryanovo truplo bilo je prvo na redu i Denis je baš vadio kosti, kad sam stigla nakon jutarnjeg sastanka.
Prvo sam otvorila smeđe omotnice u kojima su se nala¬zile fotografije s lokacije na kojemu je pronađeno, te obdukcijske slike. Prošla sam jednu po jednu krećući se od obrade mjesta zločina do obdukcije.
Bilo je očigledno zašto je LaMancheu potrebna pomoć. Po izvlačenju iz rijeke tijelo je izgledalo poput marionete obmotane u konzervirano meso boje mahovine. Nije bilo kose, ni lica, a velike komade tkiva proždrali su raci i ribe. Zamijetila sam da je žena nosila samo jednu crvenu čarapicu.
Bacila sam se na utvrđivanje zatraženih dijelova biološ¬kog profila, što je potrajalo cijelo jutro. Iako sam naložila da me nazovu čim stigne bilo što iz Rimouskija, nitko me nije nazvao niti mi navratio u labos.
Čak ni Ryan.
U vrijeme ručka izvijestila sam LaManchea što sam ot¬krila u vezi trupla iz Lac des Deux Montagnes, a on mene da je Théodore Doucet obavio prvi u nizu psihijatrijskih razgovora.
Po liječnikovim riječima, uopće nije svjestan da su mu supruga i kći umrle, odnosno da je, s obzirom da pati od deluzija, uvjeren da su obje otišle u crkvu i da će se ubrzo vra¬titi pripremiti mu večeru. Smjestili su ga u Institut Philippe-Pinel, glavnu psihijatrijsku ustanovu u Montrealu.
Vrativši se u labos, na radnoj su me površini dočeka¬le zdjelične kosti, te kosti nadlaktice i noge spaljene žrtve. Navukavši rukavice, prebacila sam posmrtne ostatke na drugi stol i započela pregled.
Iako su bile izrazito oštećene, strukturom su potvrdile da je riječ o muškom spolu. Simfiza stidne kosti, zajedno s uznapredovalim artritisom, ukazala je da starost kostura odgovara dobi od devedeset i tri godine.
Spol i starosna dob utvrđeni. Serijski broj ortopedskog implantata također. Stanar na spomenutoj adresi poznat, kao i činjenica da je pušio u krevetu. Meni je to bilo posve dovolj¬no, i sada je ostatak bio na mrtvozorniku. Do tri sam dovršila izviješće i predala ga u tajništvo na pretipkavanje.
Protokol ne nalaže da se mene izvještava o zaprimanju kostura. Svaki slučaj u pravilu odlazi jednom od pet patologa, a onda biva proslijeđen meni. Međutim, u slučaju kostiju koje mi je Bradette trebao poslati iz Rimouskija, zatražila sam da se mene prvo izvijesti i za slučaj da su zaboravili, provjerila upis zaprimljenih slučaja u mrtvačnicu. Ništa.
Posmrtni ostaci Geneviève Doucet treći su se po redu kuhali tijekom noći. Velikim kliještima izvukla sam lubanju, zdjelicu i nekoliko dugih kostiju, a onda provela sat vremena odvajajući tkivo koje je bilo žilavo poput aligatorove kože, i polučila gotovo nezamjetan uspjeh.
Baš kad sam spuštala košaricu s ostacima u pretinac iz kojeg sam je izvadila, otvorila su se vrata labosa. Okrenula sam se.
Naravno. Ryan zna kako se pojaviti u najnezgodnijem trenutku. Očekivala sam doskočicu u stilu »parne frizure« i »meko kuhanog tkiva«. Ništa.
— Oprosti što ti nisam sinoć dostavio Charlieja.
— Nema problema. — Prekrila sam otvor poklopcem od nehrđajućeg čelika i provjerila pokazivač temperature.
— Lily — dobacio je umjesto pojašnjenja.
— Nadam se da nije ništa ozbiljno. — Rukavom kute od¬maknula sam kosu s lica.
— Navratit ću večeras. — Izbacio je palac prema kosturu koji je ležao iza mene. — To je moje?
— Da. — Prišla sam stolu držeći vlažne i masne rukavice podalje od sebe. - Mlada je. Petnaest do osamnaest godina. Miješane rase.
— Pojasni.
— Da nije prednjih zubi, rekla bih da je bjelkinja. Nosni otvor je uzak i zašiljen pri dnu, nosni greben visok, jagodične kosti nisu izražene. Ali svih osam sjekutića ima lopatasto udubljenje.
— A to znači?
— Da je velika vjerojatnost da je dijelom azijskog ili indi¬janskog podrijetla.
- Misliš na »Prve nacije«?
- Ili japansko, kinesko, korejsko podrijetlo. Azijsko — razumiješ?
Nije se obazreo. — Pokaži.
Zarotirala sam lubanju kako bi joj gornji dio zubala bio vidljiv. — Svaki od četiri plosnata zuba sprijeda ima zadignut vanjski rub s unutarnje strane. — Podigavši donju če¬ljust ukazala sam na izdignuti greben. — Isti je slučaj i s do¬njim zubima.
Odložila sam je.
- Izmjerila sam lubanju i provjerila u Fordiscu 3.0. Po mjerama spada u kategoriju miješane bijele i mongoloidne rase.
- Bjelkinja i Indijanka.
- Ili Azijka. — Poput profesora koji ispravlja nesmotrenog učenika. — Zanimaju li te pokazatelji dobi?
- Samo u glavnim crtama.
Ukazala sam na stvrdnuto područje pri bazi lubanje. — Šav na bazi lubanje je srastao.
- A umnjaci još nisu izbili do kraja — primijetio je.
- Tako je. Treći su kutnjaci izrasli, ali još uvijek nisu u ravnini s ostalima.
Pomaknuvši se malo niže prstom sam prešla preko ne¬pravilne linije koja je zakrivljavala ispod gornjeg ruba desne zdjelične kosti. — Grebeni ilijačne kosti djelomično su spojeni. - Podigla sam ključnu kost i ukazala na sličnu nepravilnost na vratnom kraju. — Isto vrijedi i za medijalne klavikularne epifize. Kukom sam ukazala na kosti ruke i noge. — Rast čašica na dugim kostima u različitim je stadijima sraštavanja. - Išta drugo?
- Bila je visoka stotinu šezdeset centimetara.
- I to je to?
Kimnula sam. — Nisam pronašla nikakve abnormalnosti ili anomalije, kao ni svježe ili zacijeljene frakture.
— LaManche smatra da je hioidna kost netaknuta. Riječ je o sitnoj vratnoj kosti u obliku slova U, koja če¬sto biva oštećena tijekom davljenja.
Podigla sam maleni ovoidni disk s dva gotovo neprimjet¬na izdanka. — U njezinoj dobi »krilca« i tijelo još nisu do kraja okoštali. To znači da postoji određena elastičnost i kost može otrpjeti zamjetni pritisak, a da ne pukne.
— Znači da je ipak mogla biti zadavljena.
— Zadavljena, ugušena, otrovana, ili izbodena. Mogu ti reći samo ono što mi kosti kažu. — Vratila sam hioidnu kost.
-A to je?
— Da nije ubijena niti izmlaćena na smrt. Na kostima ni¬sam pronašla ni ulaznu ni izlaznu ranu od metka, niti frak¬ture, posjekotine ili velike rezove.
— A obdukcijom se nije ništa otkrilo.
LaManche i ja smo već tijekom ručka razmotrili njegove zaključke i nismo imali o bog zna čemu raspravljati.
— Pluća su u poodmaklom stadiju raspada i ne može se utvrditi je li disala, kad je završila u vodi. Morski lešinari po¬brinuli su joj se za oči, pa tako ne možemo provjeriti je li bilo petehijalnog krvarenja.
Petehije su točkasta krvarenja koja nastaju pri pucanju i izlijevanju kapilara, a uslijed velikog pritiska na venu. Kako ustrajni pritisak na vrat uzrokuje nakupljanje krvi koja se vra¬ća u srce, prisustvo petehijalnog krvarenja na koži lica, a po¬sebice oko očiju, pouzdanje dokaz davljenja.
— Znači, mogla je biti mrtva kad je završila u vodi.
— Mogla bih se poigrati diatomima.
— Ali ćeš mi sigurno prvo pojasniti o čemu je riječ.
— Diatomi su jednostanične alge koje se pronalaze u vo¬denim i vlažnim staništima na kopnu. Neki patolozi vjeruju da udisanje vode uzrokuje prodor diatoma u respiratorni su¬stav i krvotok, te se oni potom talože u mozgu, bubrezima i drugim organima, uključujući i koštanu srž. Upravo zato prisustvo diatoma smatraju karakterističnim za utapljanje.
- Zvučiš skeptično.
- Mislim da se diatomi mogu probiti u bilo koje tijelo uronjeno u vodu, bilo da je riječ o utapanju ili ne. LaManche se slaže sa mnom. Ali nešto drugo je zanimljivo. Mnoge vr¬ste diatoma pronalaze se u točno određenim staništima, te se nakupine pronađene u ili na tijelima mogu usporediti sa sku¬pinama diatoma u kontrolnim uzorcima s različitih lokacija. Ponekad se čak mogu identificirati njihova mikrostaništa.
- Onda se posluži njima kako bi točno utvrdila gdje je ti¬jelo bilo: u slanoj vodi, na koritu rijeke, u močvari ili ušću.
- Tako se to obično radi. Ali ne znači da ćemo poluči¬ti uspjeh.
- Meni zvuči moguće.
- Prije nego sam prokuhala kosti, uzela sam uzorke za DNK test. Mogla bih morskog biologa zamoliti da provjeri koštanu srž i samu kost.
Raširio je ruke i pokazao dlanove. — Slučaj je praktič¬ki riješen.
Upitno sam podigla obrve.
- Djevojka je umrla u blizini rijeke ili na nekoj drugoj lokaciji. Bila je živa ili mrtva kad je završila u vodi. Ako je bila živa, pala je ili skočila ili je bila gurnuta, pa je stoga u pi¬tanju ili samoubojstvo, umorstvo ili slučajna smrt.
Osim ako nije doživjela moždani ili srčani udar — od¬vratila sam znajući da su mi preostale još dvije kategorije: pri¬rodna smrt i, naravno, neutvrđen uzrok smrti.
- Osim toga. Ali u pitanju je tinejdžerica.
- Događa se.

Pojavio se navečer. Ja sam se prethodno istuširala i osušila ko¬su i, priznajem, nanijela maškaru i sjajilo za usne te špricnula mrvicu Alfreda Sunga iza ušiju.
Zvonce je zabrundalo oko devet. Čitala sam o FTIR spektroskopiji u Journal oj Forensic Sciences, a Birdie je izvodio večernju toaletu na drugom kraju kauča. Izgubivši interes za međunožne prostore, dotapkao je sa mnom do predvorja.
Ugledala sam ga na ekranu kako stoji u predvorju, a ka¬vez za ptice nalazio mu se do nogu. Propustila sam ih i toplo dočekala. Pozdravivši Birdieja i počešavši ga po uhu, prihva¬tio je moju ponudu za pivo.
Dok sam njemu točila Moosehead, a sebi dijetalnu Coca Colu, smjestio je Charlieja na stol u blagovaonici. Birdie je zauzeo pozu sfinge na stolcu, podigavši glavu i uvukavši kan¬dže. No, svakim se osjetilom usredotočio na kavez i njego¬va stanara.
Charlie je bio u vrhunskoj formi, skakao na grančicu i bacao sjemenke, naginjao glavu na desno i na lijevo odmje¬ravajući mačka. Svako malo izbacio bi nešto iz svojeg noir15 repertoara.
Ryan se spustio na Birdiejevu stranu kauča, ja na svo¬ju uguravši stopala pod stražnjicu. Ponovno smo utvrdili da su nam kćeri dobro. Lily je konobarila u Café Cherrier na Rue Saint-Denis, a Katy pohađala ljetni tečaj španjolskog u Santiagu, Čileu.
Moj stan u Montrealu je malen. Sastoji se od kuhinje, spavaće i radne sobe, dvije kupaonice. Samo je dnevna so¬ba zapravo prostrana. Francuska vrata nalaze se s obje stra¬ne: sjeverna vode na glavno dvorište, a južna na liliputanski komadić tratine.
Postoji i kameni kamin. Stakleni stol u blagovaonici. Žuto-plave sofe u provansalskom stilu i naslonjač za dvoje.

15 Noir (franc.) = Zloglasni.

Dodaci od trešnjeva drveta, ukrasi na prozorima, polica nad kaminom.
Dok smo razgovarali, Ryanove oči selile su se s predmeta na predmet. Katyne fotke. Fotke moje mlađe sestre Harry. Nećaka Kita. Keramički tanjur koji sam dobila na dar od jed¬ne starice u Gvatemali. Izrezbarena figurica žirafe, kupljena u Ruandi. Svega me tu i tamo pogledao u oči.
Neizbježno smo završili u profesionalnim vodama. Siguran i neutralan teren.
Radio je na posebnim slučajevima još od smrti svo¬jeg partnera nekoliko godina ranije i opisao što trenutačno istražuje.
Tri nestale djevojke. Dva ženska trupla pronađena u vo¬di ili blizini vode, a sad još i tijelo koje je isplovilo iz Lac des Deux Montagnes. Sve u svemu, šest osoba.
Rekla sam mu za spaljenu žrtvu, Douceteove i kostur iz Rimouskija koji je bio na putu u labos. Upitao je tko je od¬govoran za njega pa sam mu prepričala sastanak s Hippom Gallantom.
Odvratio je da ga Hippo izvještava o nestalim osobama ili pronađenim truplima. I tako smo se neizbježno uvukli u priče o njemu prepričavajući epizodu kad je zaboravio pištolj u muškom toaletu na benzinskoj crpki, pa kako je jednog osumnjičenog izvukao iz kanalizacije i poderao mu hlače na stražnjici, pa kako mu se jedan uhićenik israo u stražnjem dijelu patrolnih kola.
Razgovor je protekao u ugodnom i prijateljskom tonu, i bio prokleto bratsko-sestrinskog karaktera. Nijednom ri¬ječju nije se spomenula prošlost ili budućnost. Nije došlo do tjelesnog kontakta. Jedine aluzije na seks bile su one koje je iznio Charlie.
U deset i po Ryan je ustao. Otpratila sam ga do vrata, a svaka stanica u mozgu vrištala je da mi se mislima mota ogavna zamisao. Muškarci mrze kad ih se pita što osjećaju! I ti to mrziš!
No, po tko zna koji puta zanemarila sam vlastite instinkte.
- Reci... — Uhvatila sam ga za ruku.
— Trenutačno Lily...
— Ne — provalila sam. — Nije samo ona u pitanju.
Oči boje različka nisu se zagledale u moje. Proteklo je nekoliko sekundi. - Mislim da nisi preboljela supruga.
- Pete i ja godinama već ne živimo zajedno. Konačno je podigao pogled. Osjetila sam toplinu u
želucu.
— »Ne živimo« su ključne riječi u toj rečenici.
— Mrzim odvjetnike i papirologiju.
— Bila si posve drukčija u njegovom društvu.
- Bio je upucan! Nije ništa odvratio.
- Moj ti bračni status prije nije bio ni od kakve važnosti.
- Ne, nije.
- Zašto sada jest?
—Jer vas nisam imao prilike vidjeti zajedno.
- A sad kad jesi...?
—Jasno mi je koliko ti je stalo. - Nisam stigla odgovoriti. - I koliko je meni stalo.
Ostala sam zapanjena i na trenutak nisam znala što reći.
- Što sada?
— Pokušavam se oporaviti.
— Kako ti ide?
— Ne baš najbolje. I s tim se pokupio.
Kad sam legla u krevet te noći, osjetila sam kako se previrem iznutra. Zamjerala sam što me namamio i preveslao. Prvo silna pitanja, a onda nastojanje da se ničemu ne prida važnost.
Pa ljutnja što nije reagirao drukčije. No, istaknuo je bitnu činjenicu. Zašto se, doista, nisam rastala?
Obično mi treba vremena da se uvrijedim, a kad se to dogodi, beskonačno mi dugo treba da oprostim. On je pak potpuna suprotnost. Zna se lako uvrijediti, ali isto tako i br¬zo prašta. I jako se dobro razumijemo.
Uopće nije bio povrijeđen ni ljut i slao je nepogrešive signale.
Upravo sam i zato ponajviše od svega osjetila tugu.
Udaljavao se od mene.
Suza mi se iskrala iz kuta oka.
— U redu, kauboju — izgovorila sam na glas, iako sam bila sama u krevetu. — Adios.



Spojler:
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Spojler:

Od kostiju do pepela  8b_15
http://www.book-forum.net

6Od kostiju do pepela  Empty Re: Od kostiju do pepela Sre Maj 02, 2012 1:33 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
7
Harry živi u Teksasu, otkako je u četvrtom srednje napu¬stila školu. Duga je to priča, koja je završila kratkotrajnim brakom. Njezin koncept telefonskih razgovora ovako glasi: Budna sam. Hoću razgovarati. Nazovi.
Prozorski kapci propuštali su sivkastu svjetlost, kad mi je mobitel zazvonio.
— Budna si?
Zaškiljila sam bacajući pogled prema budilici. Šest i pet¬naest. Njoj je dovoljno samo pet sati sna kao i bjelogrlom dupinu.
— Sada jesam.
Jednom je nosila majicu sa sloganom: Ne prigovaraj i ne pojašnjavaj. Iako je aljkava u prvom, u drugom je pravi maj¬stor. Uvijek slijedi svoje mušice nikad ne nudeći ispriku za eventualni ishod.
Ni ovaj puta to nije učinila.
— Idem u Canyon Ranch. — Plavokosa je, ima duge no¬ge i svojski se trudi izgledati kao da joj je trideset. Iako je tu dob prešla još prije deset godina, pod blagim osvjetljenjem i u odgovarajućoj odjeći to joj čak polazi za rukom.
— Koje su to toplice po redu ove godine?
— Guzica mi se vuče po podu, sise vise k'o vreće. Moram jesti povrće i unositi željezo. Pridruži mi se!
— Ne mogu.
— Prodajem kuću.
Iznenadila me promjena teme. - Kako to?
— Seronja je bio neoprostiva pogreška.
Pretpostavila sam da je riječ o suprugu broj pet. Ili šest? Pokušala sam se prisjetiti imena. Donald? Harold? I odustala.
— Mislim da sam ti dala na znanje da nije baš san snova.
— Dala si mi na znanje da je glup, Tempe. Arnoldo nije glup. Problem je što mu violina ne svira kako bi trebala.
Harry obožava seks, ali isto tako sve joj brzo dosadi. Nisam htjela slušati o njegovoj violini.
— Zašto prodaješ kuću?
— Prevelika je.
— Bila je prevelika i kad si je kupila.
Neki drugi njezin suprug bavio se naftom. Nikad nisam saznala što to točno podrazumijeva, ali nakon njihova krat¬kotrajnog braka ostala je dobro »natankirana«.
— Treba mi promjena. Dođi mi pomoći pri razgledava¬nju nekretnina.
— Ne mogu.
— Radiš na sočnom slučaju?
Čak sam razmotrila mogućnost da joj spomenem kostur iz Rimouskija, ali sam odustala. Potpalim li je, neću je moći ugasiti. Osim toga, nije bilo nikakvih dokaza da ima ikakve veze s Evangeline Landry.
— Sezona kad imam najviše posla.
— Trebaš sestrinsku podršku?
O, Bože... — Znaš koliko volim kad mi dođeš u posjet, ali sad sam toliko zatrpana da ne bismo imale vremena bi¬ti zajedno.
Uslijedila je tišina. — Ono što sam ti rekla za Arnolda za¬pravo nije istina. Uhvatila sam gada kako ševi drugu.
— Zao mi je, Harry. — I doista mi jest bilo žao. Iako ni¬sam bila iznenađena.
— Da, i meni.
*
Navukavši traperice i polo-majicu, nahranila sam Birdieja i napunila Charliejeve posudice sjemenkama i vodom. Mali je zazviždao i zamolio me da provrtim dupetom. Prebacila sam mu kavez u radnu sobu i ubacila CD za obuku nimfi.
U labosu me ništa nije dočekalo u pretincu za poštu, niti mi je svjetalce na telefonu treperilo. Na stolu sam pak ugle¬dala mini-lavinu, ali medu papirima nisam pronašla ružiča¬sti papirić s porukom.
Nazvala sam mrtvačnicu. Ništa nije stiglo iz Rimo¬uskija.
O. K, stari, dajem ti vremena još do podneva!
Na jutarnjem sastanku dodijeljen mi je novi slučaj.
Kupci jednog pogrebnog poduzeća pronašli su balzami-rano i odjeveno truplo u lijesu u podrumskom hladnjaku. Prethodni vlasnici prestali su poslovati devet mjeseci ranije. Patolog, Jean Pelletier, htio je moje mišljenje o rendgenskim snimkama. Na obrascu je zapisao: Sav ušminkan, a nema ka¬mo izaći.
Vrativši se u ured nazvala sam biologinju pri Sveučilištu McGill. Ona sama nije se bavila diatomima, ali njezin kolega jest. Rečeno mi je da mogu dostaviti uzorke žrtve iz Lac des Deux Montagnes kasno poslije podne idućeg dana.
Nakon što sam ih spakirala i pripremila papirologiju, vra¬tila sam se Pelletierovom slučaju.
Usporedbom rendgenskih snimki načinjenih prije i na¬kon smrti utvrdila sam da je pokojnik neženja bez djece, čiji je jedini živući brat otišao u Grčku. Sprovod mu je bio plaćen novcem poslanim dvije godine ranije. Uspješnom identifika¬cijom još jednom smo loptu zapucali u mrtvozornikov gol.
Po povratku u labos dočekale su me kosti Geneviève Doucet, koje su na posljetku izašle iz kuhala te sam ostatak jutra i dobar dio poslije podneva provela pregledavajući svaku od njih novim Leica stereomikroskopom s uvećanim digitalnim displejom. Nakon tko zna koliko naginjanja nad dinosaurom, konačno sam na raspolaganju imala najnovije tehničko dostignuće. Obožavam ga!
Ipak, čak ni povećanje nije ništa novog razotkrilo. Koštani prerast površine interfangealnih zglobova srednjeg nožnog prsta na desnom stopalu. Asimetrično izdignuće s prednje strane središnjeg dijela dijafize desne tibije. Osim tih zacijeljenih sitnih ozljeda, Genevièvin kostur bio je po¬sve uobičajen.
Nazvala sam LaManchea.
— Prikliještila si je nožni prst i udarila se o potkoljenicu — sažeo je moja zapažanja.
— Tako je.
— Što ju nije ubilo.
— Ne — složila sam se.
— I to je nešto.
— Žao mi je što nisam ništa drugo pronašla.
— Kako vam se dopada novi mikroskop?
— Rezolucija je zapanjujuća!
— Drago mi je da ste zadovoljni.
Spuštala sam slušalicu, kad je Lisa ušla u labos noseći ve¬liku kartonsku kutiju. Kosa joj je bila skupljena u kovrčav konjski repić, a na sebi je imala plavo kirurško odijelo koje joj je dobro stajalo. Čvrsti gluteus, uzak struk, grudi poput planinskih vrhova. Izuzetno je omiljena među policajcima, ali ujedno najbolji obdukcijski tehničar u labosu.
— Samo mi reci da nosiš kostur iz Rimouskija.
— Nosim kostur iz Rimouskija. — Često se koristila mno¬me za uvježbavanje engleskog. — Upravo je pristigao.
Prelistala sam papirologiju. Paketu je dodijeljen broj mr¬tvačnice i laboratorija. Zabilježila sam ovaj drugi: LSJML-57748. Posmrtni ostaci oduzeti su agentu Lucyu Tiquetu, Sûreté du Québec, Rimouski. U prozorčiću za osnovne in¬formacije, Bradette je zapisao: odrasla ženska osoba, arheološki pronalazak.
— Vidjet ćemo, frajeru. Lisa me upitno pogledala.
— Kreten misli da može raditi moj posao. Imaš li posla dolje?
— Sve su obdukcije gotove.
— Želiš li baciti pogled? — Znala sam da voli kosti.
— Naravno.
Dok sam ja otišla po obrazac, ona je odložila kutiju na stol. Pridružila sam joj se, skinula poklopac te smo se obje zagledale unutra.
Bradette je bio u pravu u vezi jednog: u pitanju nije bi¬la odrasla osoba.
— Izgleda jako staro - dobacila je. U redu. Možda u vezi dvije stvari.
Kostur je bio prošaran žuto-smeđim mrljama, a na mno¬gim mjestima i polomljen. Lubanja je bila deformirana, lice strahovito oštećeno. Duboko u dupljama i ostatku nosnog otvora ugledala sam sitna vlakna.
Kosti su bile lagane poput perja kad sam ih podigla i ana¬tomski porazmjestila. Na stolu se pojavio djelomični kostur sitne osobe.
Zapisala sam da nedostaje šest rebara, većina kostiju šake i nožnih prstiju, jedna ključna kost, jedna tibija, jedna ulna, i obje čašice koljena. Kao i svih osam sjekutića.
— Zašto nema prednjih zuba? — Lisa je upitala.
— Svaki ima samo jedan korijen. Kad ode zubno meso, ništa ih više ne može zadržati.
— Kosti su jako oštećene. -Da.
— Perimortem ili postmortem? — Jesu li ozljede nanesene u doba smrti ili nakon što je nastupila?
— Nagađam da je većina nastala nakon smrti. Ali morat ću proučiti lomove pod povećanjem.
— Mlada je?
Odjednom bljesak. Djevojčica u kupaćem kostimu na plaži u Karolini. Mala bijela knjiga sa svijetlozelenim slovima iz koje čita poeziju na glas s čudnim francuskim naglaskom.
Ukazala sam na gornji dio desnog humerusa, donji dio desne ulne, gornji dio lijeve fibule i donji dio desnog femura.
— Vidiš kako neke duge kosti izgledaju normalno na krajnjim dijelovima, dok ove izgledaju naborano i necjelovito?
Kimnula je.
— To znači da epifize nisu još srasle s dijalizama. Malena je još uvijek bila u procesu odrastanja.
Podigla sam lubanju i okrenula bazu na gore.
Kako trči medu dinama dok joj tamne kovrče plešu na vjetru.
— Šav na bazi lubanje još nije srastao. Nema umnjaka, a drugi kutnjaci minimalno su istrošeni.
Zamijenila sam lubanju kukom.
— Svaka polovica zdjelice započinje u vidu triju odvojenih kosti: ilium, ischium i pubis, koje sraštavaju u doba puberteta.
— Ukazala sam na jedva vidljiv trag u obliku ipsilona u čašici kuka. — Vidiš tu liniju? Sraštavanje se privodilo kraju, kad je umrla. S obzirom na zube, duge kosti i pelvis, rekla bih da joj je bilo trinaest ili četrnaest.
Evangeline Landry. Kako žmiri, spojenih ruku, i puše u svije¬će. Bilo ih je četrnaest na torti.
— A zdjelica ukazuje da je ,u pitanju žensko? -Da.
— Bjelkinja?
— Bit će teško utvrditi rasnu pripadnost jer je lice unište¬no, a nema ni nepca ni sjekutića.
Podigla sam lubanju i osjetila olakšanje.
— Nazalni otvor je širok i zaobljen. Donji rub mu je slo¬mljen, ali izgleda da je nazalni hrbat bio malen. To nisu eu¬ropske crte lica. Više ću saznati kad uklonim zemlju.
— Zašto joj glava izgleda tako — podigla je dlan u potrazi za engleskom riječju — čudno?
— U adolescenciji šavi lubanje još uvijek nisu srasli. -Govorila sam o sitnim »prazninama« među kostima lubanje. - Nakon raspadanja mozga, a pod pritiskom, kosti se mogu iskriviti, razdvojiti ili preklopiti.
— Pritisak do kojeg dolazi zakapanjem?
— Da. No, distorcija lubanje može biti uzrokovana dru¬gim faktorima, izlaganjem suncu, na primjer, ili ekstremno visokim ili niskim temperaturama. Taj je fenomen jako čest u djece.
— Ima toliko puno zemlje. Mislite da je bila zakopana? Baš sam joj se spremala odgovoriti, kad je stolni telefon zacičao.
— Možeš li provjeriti jesmo li što propustili u kutiji?
— Naravno.
— Što ima, doktorice? - Hippo.
Preskočila sam uvod. - Stigao je kostur vašeg frenda Gastona. -Da?
— Na prvi pogled, rekla bih da je u pitanju žensko u ado¬lescenciji.
— Indijanka?
— Postoji velika vjerojatnost da je miješanog rasnog podrijetla.
— I nije u pitanju arheološki pronalazak?
— Kosti su suhe. Nemaju ni mirisa ni tkiva, pa stoga sum¬njam da je smrt nastupila u posljednjih deset godina. Ali za¬sad je to jedino što vam mogu reći. Treba je pošteno očistiti, a morat ću to učiniti ručno.
— Crétaque. Ima li zube?
— Nekoliko. Ali nema plombi.
— Hoćete li napraviti DNK test?
— Uzet ću uzorke, ali ako nema organskih dijelova, bit će ga nemoguće provesti. Duboko u pukotinama, kao i u medularnim šupljinama, ima zemlje, što ukazuje na zaka¬panje. Iskreno, nagađam da bi mrtvozornik u Rimouskiju mogao biti u pravu. Posmrtne je ostatke možda voda doni¬jela iz nekog starog groblja, ili ih je netko ukrao s arheološ¬kog nalazišta.
— A radio-ugljik 14 ili neki od onih pomodnih testova?
— Osim nekoliko specijaliziranih primjena C14 nije ni od kakve koristi na materijalima koji nisu starosti nekoliko stoti¬na godina. Osim toga, ako u izvješću zabilježim daje djevoj¬ka mrtva više od pola stoljeća, nitko neće zatražiti ni DNK, ni radio-karbon, ni bilo kakvo drugo testiranje.
— Mislite da ćete uspjeti razriješiti stvar?
— Pokušat ću.
— A da ja porazgovaram s tipom koji ju je čuvao? Da ču¬jemo njegovu priču.
— Bilo bi dobro.
Odlažući slušalicu, okrenula sam se prema Lisi.
— Zašto se ova razlikuje? — Ukazala je na drugu desnu metakarpalnu kost.
Bila je u pravu. Iako oklopljena zemljom, spomenuta kost prsta nije se uklapala.
Uklanjajući što sam više zemlje mogla, a da ju ne oštetim, ubacila sam je pod moj fantastični novi mikroskop i pojačala povećanje, sve dok njezin donji dio nije ispunio ekran.
Obrve su mi se podigle u čudu.

8
Vanjska površina kosti bila je izdubljena kraterčićima poput Mjeseca.
— Otkud to? - upitala je.
— Ne znam. — U mislima sam već stala prevrtati mo¬gućnosti. Kontakt s kiselinom ili nekim drugim jetkalom? Mikroorganizmi? Lokalizirana infekcija? Sastavni dio pro¬cesa razvoja bolesti?
— Je li bila bolesna?
— Možda. Ili je to nastalo nakon smrti. Još uvijek ima pre¬više zemlje kako bi se išta moglo utvrditi. — Uklonivši metakarpalnu kost, vratila sam se kosturu. — Morat ćemo očistiti i pregledati svaku kost.
Pristojno je bacila pogled na sat.
— Kako sam nesmotrena. Već sam te ionako predugo za¬držala. - Bilo je pet i dvadeset. Većina tehničara odlazila je u četiri i po. - Idi.
— Da zaključam?
— Hvala, ali ne treba jer ću ostati još malo.
To »malo« pretvorilo se u dva i po sata i vjerojatno bih nastavila cijelu noć da mi se mobitel nije oglasio.
Odlažući kalkaneus sa strane spustila sam masku, izvukla ga iz džepa, i bacila pogled na zaslon. Nepoznat broj.
Prihvatila sam poziv. — Brennan.
— Gdje si?
—Ja sam super, hvala na pitanju, a ti?
— Već sam te šest puta zvao na kućni. - Zar je uzrujan?
— Nisam doma.
— Ozbiljno?
- Izgleda da sam zaboravila ponijeti čip kojim me inače uspješno lociraš.
Trenutak tišine. — Nisi napomenula da imaš planove.
- Imam život, Ryane. Osam je navečer i čistim kosti od zemlje.
Načula sam zvuk šibice, a onda dubok udisaj. Nakon dvo¬godišnjeg prekida ponovno se vratio cigaretama. Očigledan dokaz stresa.
- Stvarno si nekad prava noćna mora, Brennanice. — Bez ogorčenja.
- Dajem sve od sebe. — Uobičajen odgovor.
- Pokupila si prehladu?
- Nos mi je iziritiran od disanja kroz masku. — Prošla sam čačkalicom kroz čunj suhe zemlje na stolu preda mnom.
- U labosu si?
- Stigao mi je Hippov kostur iz Rimouskija. U pitanju je žensko tijelo, vjerojatno u dobi od trinaest ili četrnaest go¬dina. I nešto mi je čudno u vezi njezinih kostiju.
Uvlačenje dima, ispuhivanje.
- Dolje sam.
- Tko je onda luzer i radi nakon radnog vremena?
- Muče me ti slučajevi s nestalim i mrtvim curama.
- Hoćeš se popeti?
- Evo me za deset minuta.
Bila sam za mikroskopom, kad se pojavio. Lice mu je bilo napeto, kosa u čupavim grudama. Pred očima mi se odmah ukazao kako zgrbljen gleda računalni ispis i nemirnim se pr¬stima češka po skalpu. Tako poznato. Spopala me mučnina.
Nisam htjela da se ljuti ni da bude povrijeđen, ili kako god se već, do vraga, osjećao.
Podigla sam ruku s namjerom da ga pomilujem po glavi.
Ali nisam ni željela da upravlja mojim životom. Kad za¬ključim da je potrebno poduzeti određene korake, onda ta¬ko mora biti.
Zadržala sam ruke na mikroskopu.
— Ne bi smjela ovdje biti noću. Sama.
— Ne pričaj gluposti. Zgrada je sigurna, a ja sam na dva¬naestom katu.
— Ali četvrt je opasna.
— Velika sam curica.
— Kako god kažeš. — Glas mu nije bio ni hladan ni nelju¬bazan. Samo neutralan.
Kad je Katy bila mlađa, neki slučajevi u labosu natjera¬li su me da joj iz predostrožnosti ograničim privatni život. Nije to bila njezina krivica. Niti moja, zapravo. Jedan slučaj dječjeg umorstva bacio me u pravu noćnu moru. Možda se Ryan postavljao isuviše zaštitnički baš zbog tih nestalih i mr¬tvih djevojaka. Dopustila sam mu paterniziranje.
— Baci pogled... — Odmaknula sam se u stranu kako bi mogao vidjeti zaslon. Kad je prišao, zapahnuo me miris ko¬lonjske vode Acqua di Parma, muškog znoja i natruha po-pušenih cigareta.
— Nova stvarčica? Kimnula sam. — Fantastična je!
— A u što to gledam?
— U metatarzalnu kost.
- A-ha.
— Kost stopala.
— Izgleda čudno. Nekako šiljasto.
— Oko sokolovo. Distalni dio trebao bi biti kvrgav, a ne sužen pri vrhu.
— Kakva je to rupa usred cjevastog dijela?
— Foramen.
— A-ha.
— Kako bi arterija mogla ući i donijeti hranjive tvari u unutrašnjost kosti. Posve normalna pojava. Ono što bi moglo biti neobično jest njezina veličina. Otvor je ogroman.
— Hitac u stopalo?
— Uvećan foramen može biti posljedica opetovanih mikrotrauma. Ali ne vjerujem da je to u pitanju.
Zamijenila sam kost drugim primjerkom.
— Ova izgleda izdubljeno na kraju.
— Tako je.
— Sto nagađaš?
— Postoji puno mogućnosti, ali kako nema većine kostiju stopala, teško je zaključiti koja je najvjerojatnija.
— Da čujem nekoliko!
— Možda su se glodavci hranili, pa je, posljedično tomu, došlo do erozije okolne površine kosti. Ili su možda stopala ležala u dodiru s nekim jetkalom. Ili brzom tekućicom.
— To ne pojašnjava velike otvore.
— Destrukcija kosti nožnih prstiju popraćena povećanjem tih otvora može biti posljedica smrzotina. Ili reumatoidnog artritisa. Ali to baš nije vjerojatno, s obzirom da zglobovi ni¬su oštećeni.
— Možda jednostavno ima tako velike otvore.
— Moguće je. Ali nisu joj samo stopala u pitanju. Stavila sam pod mikroskop čudnu metakarpalnu kost ko¬ju je Lisa zamijetila. — Ovo je kost prsta šake.
Bez riječi je osmotrio površinu prepunu kratera. Zamijenila sam je potom jednom od dvije preostale fa¬lange šake. — Kao i ovo.
— U taj otvor stane cijela podzemna!
— Nutritivni otvori mogu biti različite veličine. Kao što si i sam rekao, možda je ta veličina bila normalna u njezinom slučaju. — No, čak i meni to nije zvučalo uvjerljivo.
— A ostatak kostura?
— Pregledala sam samo ruke i stopala. I nije mi puno to¬ga preostalo.
— Preliminarna dijagnoza?
— Povećan protok krvi u ekstremitete. Možda. De¬formacija kostiju nožnih prstiju. Možda. Kortikalna destruk¬cija na jednoj metakarpalnoj kosti. — Isfrustrirano sam izbaci¬la ruke u zrak. — Lokalizirana upala? Proces razvoja bolesti? Prirodno ili nasilno postmortalno oštećenje? Kombinacija svega spomenutog? - Ruke su mi se spustile u krilo. — Nemam dijagnozu.
Iako mi labos nije opremljen vrhunskom tehnologijom, prikladno je uređen i osim radnih površina, kuhala i savrše¬nog novog mikroskopa raspolaže uobičajenom aparaturom: fluorescentnim stropnim svjetlima, keramičkim podnim plo¬čicama, sudoperom, digestorom, aparatom za ispiranje očiju u slučaju nužde, stalkom za fotografije, svjetlosnim kutijama za rendgenske snimke, staklenim ormarićima. Maleni pro¬zor iznad sudopera bacao je pogled na hodnik, a velik prozor iznad stola na grad.
Ryanove su oči poletjele prema njemu. Moje su ga slije¬dile. Dvije sablasne slike zaplesale su na staklu. Visok muška¬rac i vitka žena, prozirni i neprepoznatljivih lica, iznad rijeke St. Lawrence i Mosta Jacques-Cartier.
Napeta tišina proširila se labosom ispunjavajući prazan prostor. Pomirila sam se.
— Ali kostur izgleda poprilično star.
— LaManche se neće polomiti da ti skoči u pomoć.
— Ne. — Isključila sam svjetlo na mikroskopu. — Želiš porazgovarati o slučajevima na kojima radiš?
Toliko se dugo nećkao da sam pomislila da mi neće odgovoriti.
— Kava?
— Može. — Iako mi uopće nije bila potrebna. Četvrta ša¬lica već mi se nalazila na stolu.
Habitat 67 moderan je pueblo nagomilanih cementnih kutija. Izgrađen kao stambeni eksperiment za Expo 67, spomenuti kompleks oduvijek je u ljudima budio jake emocije. Ne, to je eufemizam. Stanovnici Montreala ili ga obožavaju ili mr¬ze. Nitko nije neutralan.
Nalazi se s druge strane rijeke St. Lawrence, nasuprot Vieux-Porta. Kako Ryan tamo živi, a ja u središtu grada, od¬lučili smo popiti kavu na po puta.
Oboje smo došli autom, pa smo se odvojeno i odvezli do starog dijela Montreala. Lipanj je vrhunac sezone i upravo kako sam očekivala, promet je bio gust, pločnici pretrpani, a rubnici zakrčeni automobilima.
Poslušala sam ga i prednjim dijelom ugurala Mazdu na prilaz koji je blokirao narančasti gumeni čunj. Rukom ispi¬san znak. Plein. Puno.
Pojavio se muškarac u sandalama, kratkim hlačicama i Red Green majici. Predstavila sam se. Podigao je čunj i ru¬kom mi ukazao da uđem. Policijske privilegije.
Silazeći pješke Trgom Jacques-Cartier, mimoišla sam sta¬re kamene zgrade u kojima su se sada nalazile suvenirnice, restorani i barovi. Turisti i lokalno stanovništvo prekrivali su vanjske terase i šetali se trgom. Ulični zabavljač na štulama žonglirao je lopticama i prepričavao viceve, a drugi se poi¬gravao žlicama i pjevao.
Skrećući u kamenjem popločenu Rue Saint—Paul, zapahnuo me miris ribe i ulja s rijeke. Iako ga nisam mogla vi¬djeti, znala sam da se Ryanov stan nalazi na suprotnoj oba¬li. Moje viđenje? Habitat 67 nalikuje divovskoj kubističkoj skulpturi, poput križa na Mont Royalu, i ljepši je izdaleka nego izbliza.
Nije ga bilo, kad sam ušla u kafić. Odabravši stol u stra¬žnjem dijelu, naručila sam capuccino bez kofeina, a on mi se pridružio baš kad me konobarica posluživala. Za nekoliko se trenutaka vratila i s njegovim dvostrukim espressom.
— Planiraš ostati budan cijelu noć? — Kimnula sam pre¬ma šalici.
— Ponio sam dosjee sa sobom.
Ali ti nisi pozvana, stara. Pričekala sam da započne.
— Krenut ću kronološkim redoslijedom. Što se tiče nera¬zriješenih slučajeva, postoje tri nestale osobe i dva neidentificirana trupla. Tijelo koje je ovaj tjedan isplivalo u Lac des Deux Montagnes jest treće.
Umiješao je šećer.
— 1997, nestala osoba broj 1: Kelly Sicard, osamnaest go¬dina, živi s roditeljima u Rosemère. 12. ožujka u 01.40h ostavlja skupinu frendova s kojima je pila kako bi se busom vratila kući. Ne pojavljuje se.
— Frendovi su provjereni?
— Kao i obitelj i dečko.
Popio je gutljaj kave. Ruka mu je djelovala zastrašujuće muževno držeći sitnu bijelu šalicu.
— 1999, truplo broj 1. Tijelo adolescentice zapelo je za propeler čamca u Rivière des Mille Iles. Radila si na tom slučaju s LaMancheom.
Prisjetila sam se. — Bilo je u raspadu. Zaključila sam da je u pitanju djevojka, bjelkinja, u dobi od četrnaest do petnaest godina. Napravili smo rekonstrukciju lica, ali nisu je uspjeli identificirati. Kosti mi se nalaze u skladištu.
— To je ona.
Ispio je ostatak espressa.
— 2001, truplo broj 2. Tinejdžerica pronađena u Dorvalu, na obali ispod kluba Forest and Stream. Prema LaMancheu, bila je u rijeci manje od četrdeset osam sati. Napravio je ob¬dukciju, i zaključio da je bila mrtva kad je završila u vodi. Nije pronašao dokaz da je bila upucana, izbodena ili iskasapljena. Slike su otposlane po cijelom Quebecu. Uzalud.
I tog sam se slučaja prisjetila. — Djevojka je na posljetku sahranjena kao bezimena. Kimnuo je i nastavio.
— 2002, nestala osoba broj 2. Claudine Cloquet vozi svo¬jeg Schwinna kroz pošumljeno područje u Saint-Lazare-Sud. Dvanaest joj je godina i lagano je retardirana. Bicikl je pro¬nađen dva dana poslije, ali ne i ona.
— Nije baš vjerojatno da je pobjegla.
— Otac je mutan, ali ima alibi kao i ostatak obitelji. On je u međuvremenu umro, a majka je dvaput bila hospitalizirana zbog depresije.
— 2004, nestala osoba broj 3. Prvi rujna Anne Girardin nestaje iz kuće u Blainvilleu usred noći. — Čeljusni mišići na trenutak su se stisnuli. — Maloj je deset godina.
— Poprilično mlada za bijeg.
— Ali nije rijedak slučaj. Osim toga, već je upoznala život ulice. Ponovo, starije luzer, ali ništa nije pronađeno kako bi ga se povezalo s njezinim nestankom. Isto vrijedi za ostatak kućanstva. Pretraga četvrti ništa ne polučuje.
Oboje smo utihnuli prisjetivši se masovne potrage za Anne Girardin i Amber Alert. SQ. SPVM. Psi tragači. Lokalni dobrovoljci. Članovi NCECC-a. Ništa nije prona¬đeno. Sve dojave ispostavile su se lažnima.
— A sad imam i truplo broj 3, izvučeno u Lac des Deux Montagnes.
— Šest djevojaka. Tri pronađene u vodi ili u njezinoj bli¬zini. Tri nestale s vrlo malom vjerojatnošću bijega — sažela sam. — Povezuje li ih što drugo?
Ponovno sam zamijetila kako stišće čeljusne mišiće. — Možda imamo i četvrtu nestalu osobu. Phoebe Jane Quincy, trinaest godina. Živi u Westmountu. Nema je, otkako je prekjučer otišla iz kuće na sat plesa.
Izvadio je fotku iz džepa i odložio je na stol. Djevojka je oponašala scenu s Marilyn u Sedam godina vjernosti: haljina se nadimala oko nje, a svjetlo u pozadini isticalo joj mršavo tji-elo kroz prozračnu bijelu tkaninu.
Trinaest?
— Tko je to fotografirao?
— Roditelji nemaju pojma. Pronašao sam je skrivenu na dnu ladice. Provjeravamo.
Zagledala sam se u fotku. Iako nije bilo direktne seksu¬alne provokacije, bila je uznemirujuća.
— Prijateljice kažu da želi biti manekenka.
I mogla bi biti, pomislila sam proučavajući joj vitko tije¬lo, dugu kosu i blještavo-zelene oči.
— Puno ih želi to postati. —Jesi li i ti htjela? -Ne.
— Kelly Sicard je također sanjala o bijegu.
— Labav trag. - Vratila sam mu fotku.
— Bolje ikakav nego nikakav.
Još smo nekoliko minuta razgovarali o slučajevima. Ja sam uglavnom slušala.
Znala sam da ga ne uznemiruju nasilje ili smrt. Cesto nalijeće i na jedno i na drugo i naučio je kako zamaskirati osjećaje. Ali poznajem ga i znam da ga zato duboko pogađa zlostavljanje svih koji su bespomoćni i koji se ne mogu za¬štiti. Kao i mene. Bila sam i te kako svjesna svojih osjećaja u tom trenutku, s obzirom da sam prethodne sate provela pro¬učavajući kosti djeteta.
Iako je tvrdio da je u pitanju samo umor, prozrela sam ga i prepoznala tugu i isfrustriranost. I treba. U pitanju je ipak profesionalna deformacija. Ali jesam li osjetila još ne¬što? Doprinosi li još nešto njegovoj uzrujanosti, oduzimajući mu uobičajenu vedrinu i tjerajući ga na pušenje? Ili sam sa¬mo paranoidna?
Nakon nekog vremena mahnuo je zatraživši račun.
Vratili smo se na parking. Pokrenula sam Mazdu i uklju¬čila svjetla u smjeru prema kući. Trebali su mi odmor i tuš. I trebalo mi je vremena za razmišljanje.
I piće koje nisam smjela popiti.
Skrećući na zapad na René-Levesque, otvorila sam pro¬zor. Zrak je bio topao, vlažan i neuobičajeno težak, nebo crni zaslon na kojemu bi povremeno zaplesale munje.
Noć je mirisala po kiši.
Nevrijeme samo što nije započelo.



Spojler:
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Spojler:

Od kostiju do pepela  8b_15
http://www.book-forum.net

7Od kostiju do pepela  Empty Re: Od kostiju do pepela Sre Maj 02, 2012 1:35 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
9
Idući dan nisam se čula ni s Hippom ni s Ryanom. Harry je pak bila posve druga priča. Mlađa sestrica dogovorila je ra¬zgledavanje penthousea u centru Houstona, pa ranča s konjima u okrugu Harris, te konačno posjeda s pogledom na plažu na otoku South Padre. Predložila sam joj da si uzme vremena i porazmisli što doista želi nakon Arnolda, umjesto da impul¬zivno jurca jugoistočnim Teksasom u nadi da će pronaći na¬dahnuće. Predložila sam joj da se razvedri. Ili tako nekako.
Ja sam se pak probijala uredskim neredom, a onda na¬stavila uklanjati zemlju s posmrtnih ostataka iz Rimouskija. Nepoznatim žrtvama često dajem nadimke jer na taj način nekako bivaju personalizirani. Iako je Hippo bio tek margi¬nalno uključen u slučaj spomenutog kostura, odlučila sam ga po njemu prozvati »Hippova mala«.
I što sam više pojedinosti otkrivala o njoj, to sam bivala sve zbunjenija.
Oko jedanaest stigla mi je lubanja iz Iqaluita, super sit¬nog mjestašca na karti Quebeca, milijun milja sjeverno od zaljeva Frobisher. Potražila sam ga. Iako sam htjela ostati s Hippovom malom, zaglavila sam obećavši LaMancheu i ba¬cila se na pridošlicu.
Pokupivši se iz labosa oko pet, dostavila sam uzorke žrtve iz Lac des Deux Montagnes morskom biologu pri McGillu, a onda navratila do Hurley's na moju verziju pive: dijetalnu Coca Colu s ledom i kriškom limuna. Nisam to, naravno, učinila radi spomenutog gaziranog pića, već radi frendova koji su me tamo čekali.
Dok sam prolazila kroz prostoriju s igraćim aparatima, podigla sam pogled prema televizoru na postolju. Klasični školski portret tvorio je pozadinu smrknutom voditelju vi¬jesti. Oči djevojčice bile su zelene i zločeste, kosa podijeljena posred glave i ispletena u pletenice koje su joj dodirivale ra¬mena. Phoebe Quincy.
Malena skupina redovnih posjetitelja okupila se oko šan¬ka: Gil, Chantai, Black Jim i sam Bill Hurley. Pozdravili su me, smrknutih lica, a onda nastavili razmjenjivati mišljenja o nestanku Quincyjeve.
— Majko Božja, trinaest joj je. — Chantai je odmahnu¬la glavom i naručila još jedno pivo. Kako je podrijetlom iz Newfoundlanda, u stanju je nadmašiti i najbolje ispičuture, i često to činila.
— Nadam se da je samo otišla u lunjanje. — Naglasak Black Jima često se mijenjao. Nitko nije znao otkud, u stvari, potje¬če, i svaki puta kad bi ga netko upitao, proizveo bi drukčiju priču. Ovaj puta govorio je s australskim izgovorom.
— Koliko je dugo nema? - Bill je signalizirao pipničaru i preda mnom se začas pojavila dijetalna Coca Cola.
— Tri dana. Otišla je na sat plesa. Isuse Bože. — Chantai. -Jesi uključena? — Bill me upitao.
-Ne.
—Ryan? -Da.
— Gdje je on? Konačno si se uspjela riješiti tog puža golaća?
Popila sam gutljaj Cole.
— Ne ukazuje na dobro, je li? — Gil je nalikovao ostarjeloj francuskoj verziji Fonza.
— Možda će se pojaviti — dobacila sam.
— Misle daju je netko sredio? — Black Jim.
— Ne znam.
— Možete li zamisliti što joj roditelji prolaze? — Gil.
— Uhvate li gada, dobrovoljno ću se javiti da mu odre-žem kurčinu. — Chantai.
Zagledala sam se u čašu ponovno razmatrajući odluku tla odgodim odlazak kući. Htjela sam podijeliti teret tuge i smrti, vratiti se s olakšanjem i osvježena, ali ništa nije ukazi¬valo da će se to dogoditi.
Sto se doista dogodilo Phoebe? Je li vani na ulici, sama, ali tvrdoglavo se držeći svojeg plana? Ili je drže na nekom mračnom mjestu, bespomoćnu i užasnutu? Je li uopće živa? Kako joj roditelji preživljavaju beskonačne sate agonije?
A što je s truplom iz Lac des Deux Montagnes? Tko je ona? Je li bila ubijena?
I ona druga cura u mojem labosu, Hippova mala. Kad je ona umrla? Uslijedila je nepojašnjiva pretpostavka. Bi li kostur mogao pripadati Evangeline Landry? Gdje se ona nalazi?
Tad sam shvatila da mi se Bili obraća. — Oprosti, što si rekao?
— Upitao sam gdje je Ryan.
Očigledno u pub još nije stigla vijest o našem prekidu, ako se to uopće može tako nazvati.
— Ne znam.
—Jesi dobro? Izgledaš crknuto.
— Posljednja su mi dva dana bila mučna. —Jebeno — dobacila je Chantai.
Još sam nekoliko minuta slušala njihov razgovor, a onda ispila Colu i uputila se kući.
U petak ujutro nisam zaprimila nove antropološke slučajeve. Bacila sam se na sastavljanje izvješća o lubanji iz Iqaluita, kad se Ryan pojavio u labosu.
— Dobra zurka.
Lijevom sam rukom automatski zabacila kosu iza ušiju i tek tada shvatila da govori o lubanji. Bila je bijela, a tjeme joj je bilo prekriveno sasušenom zelenom mahovinom.
— Dugo je ležala u tundri.
Iako bi me inače upitao koliko dugo, ovaj puta to nije učinio. Pričekala sam da pojasni razlog dolaska.
— Hippo me nazvao jutros. Tip zvan Joseph Beaumont odrađuje sitnu kaznu u Bordeauxu.
Riječ je bila o najvećem zatvoru u Quebecu.
— Sinoć je CFCF u šest sati objavio prilog o Phoebe Quincy. Ubacili su snimku Kelly Sicard i Anne Girardin.
— Samo njih dvije?
Izbacio je ruke u zrak. Tko će ga znati zašto? - Beaumont je to vidio i zatražio razgovor s upraviteljem zatvora. Tvrdi da zna gdje je Sicardova zakopana.
— Može li mu se vjerovati?
— Možda si samo želi poboljšati život u zatvoru. Ali ne možemo ga isključiti.
— Što kaže?
— Da želi pregovarati. -I?
— Upravo to i činimo. Htio sam te samo izvijestiti. Ako se ispostavi da je dojava istinita, odmah ćemo poslati ekipu. Morat ćemo brzo reagirati, prije nego tisak namiriše krv.
— Bit ću spremna.
Provjeravala sam pribor za terenski rad kad mi se javio.
— Krećemo.
— Kada?
— Vozilo ekipe za očevid već je otišlo.
— Naći ćemo se u predvorju u pet.

16 CFCF ili CTV Montreal (engl.) — kanadska televizijska postaja u Montrealu.

Skrenuo je Auto-cestom 15 sjeverozapadno od grada, pre¬sjekao na istok, a onda nastavio sjeverno prema Saint-Louis-de-Terrebonneu. Bila je sredina dana i promet nije bio gust. Tijekom vožnje podnio mi je sažeto izvješće.
— Pristao je da mu se vrati privilegija dobivanja pošte. Prije tri mjeseca kreten je primio primjerak »Kvake 22« s LSD-om u ljepilu uveza.
— Kreativni frendovi. Sto kaže?
— Prije šest godina dijelio je ćeliju s tipom zvanim Harky Grissom i tvrdi da mu je ovaj rekao za malu koju je sredio devedeset sedme. Navodno ju je usred noći pokupio na busnoj, odvezao kući, zlostavljao, a onda joj utičnim ključem smrskao lubanju.
— Isto tako je mogao pročitati ili čuti izvješća o nestan¬ku Sicardove.
— Grissom mu je navodno rekao da je mala bila luda za NASCAR-om. Tvrdi da ju je namamio obećanjima da će upoznati Marija Gosselina.
Na sunčanim naočalama pojavila mu se žuta razdjelna linija.
— I doista je točno da je Sicardova voljela utrke. — Pogledao me, a žute crtice su se izgubile. — Ali ta informacija nikad ni¬je izašla u javnost.
— Gdje je Grissom sada?
— Pušten uvjetno devedeset devete, poginuo u automo¬bilskoj nesreći iste godine.
— Neće nam biti od pomoći.
— Ne bez seanse, ali to bi ionako bilo beskorisno. Moramo se osloniti na Beaumontovo sjećanje.
Skrenuo je na desno. S obje strane ceste nalazila se šuma i za nekoliko trenutaka ugledala sam što sam i očekivala vi¬djeti. Vozilo ekipe za očevid LSJML-a, crni mrtvozornički kombi, patrolno vozilo SQ-a, Chevrolet Impala i terensko vozilo bili su parkirani uz rub kolnika. Očigledno su brzina i tajnovitost operacije polučili uspjeh. Nigdje nije bilo ni ka¬mera, ni mikrofona, ni kemijskih olovaka spremnih za zapi¬sivanje. Bar zasad.
Hippo je razgovarao s dvojicom uniformiranih polica¬jaca, dvojica tehničara iz mrtvozorničkog ureda pušila su do kombija, a tip u civilu iz čuture točio u zdjelicu graničarskom škotskom ovčaru.
Čim smo Ryan i ja izašli, zrak me zapljusnuo poput si¬rupa od karamele. Gazette je tog jutra najavila kišu i viso¬kih trideset i nešto Celzijusa. Lipanj u Quebecu zna biti nepredvidljiv.
Krenuli smo prema Hippu, a Ryan mi je pojasnio kako stoje stvari.
— Grissom je Beaumontu opisao lokaciju u blizini Route 335, u šumi koja se nalazi sa stražnje strane farme konja.
Slijedila sam pogledom njegovu ruku.
— Auto-cesta je iza nas, Parc équestre de Blainville iza ovih stabala, a Saint-Lin-Jonction i Blainville južno.
Osjetila sam težinu u prsima. - Anne Girardin je nesta¬la u Blainvilleu.
— Da — odvratio je gledajući pred sebe.
Stigli smo do skupine, nakon čega su uslijedila rukovanja i pozdravi. Možda zbog ljepljive vrućine, a možda zbog ne¬ugode vezano za to što bismo mogli uskoro iskopati, izostale su uobičajene doskočice i šale.
— Stala je desetak metara odavde. - Hippovo lice bilo je obliveno znojem, pazusi mokri. — Pošten vjetar mogao bi je srušiti bez ikakva problema.
— Što je dosad učinjeno? — Ryan ga je upitao.
— Proveli smo psa.
— Miju - dobacio je trener.
Collie je izoštrio uši prepoznavši svoje ime, a Hippo za¬kolutao očima.
— Zove se Mia. — Na trenerovoj košulji bilo je izvezeno ime Sylvain.
Hippo je poznat po tome koliko prezire, kako to sam kaže, »usranu novu tehnologiju«. Bilo je očigledno da psi za pronalaženje trupala spadaju u istu kategoriju kao računala, skeneri šarenice oka i touch-tone telefoni.
— Mia nije bila posebice zadivljena. — Iz džepa je izvadio bočicu, palcem otvorio poklopac, na dlan istresao nekoliko antacida i ubacio ih u usta.
— Sve je puno konjske balege — Sylvain je dobacio oštrim tonom. — A to je udaljava od traga.
— GPR? - Ubacila sam se spominjući radar kojim je mo¬guće prodrijeti u zemlju.
Hippo je kimnuo i krenuo u šumu, Ryan i ja za njim. U zraku se mogao osjetiti miris mahovine i ilovače, a gusto li¬šće nepomično je, gotovo beživotno, visjelo. Nakon nekoliko metara počela sam duboko disati i preznojavati se.
Za trideset sekundi stigli smo do štale. Izdizala se na či¬stini nezamjetno većoj od nje same, nagnuvši se u stranu po¬put broda na uspjenjenom moru. Daske su bile sive i nagrize¬ne vremenskim prilikama, krov djelomično urušen. Nekoć dvostruka vrata sad su predstavljala tek hrpu natrulog drveta. Kroz otvor sam zamijetila zamračen prostor ispresijecan sno¬povima sunčeve svjetlosti, u kojima su plesala zrnca prašine.
Svo troje zaustavili smo se na pragu. Dvama prstima po¬vukla sam majicu za ovratnik i nekoliko je puta nategnula. Znoj mi se slijevao u grudnjak i za pojas hlača.
Unutrašnjost štale odisala je pljesnivoćom, vlagom i starošću. Natrula vegetacija. Prašina. Nešto sladunjavo i organsko.
Tehničari ekipe za očevid izgledali su poput astronauta u maskama i bijelim kombinezonima. Svakog sam prepoznala po pokretu i obliku tijela. Dugonogi je bio Renaud Pasteur, David Chenevier pak onaj s gradom kontejnera.
Hippo ih je zazvao. Mahnuli su mu i bacili se na posao.
Chenevier je podom štale vukao aparat na trima kotači¬ćima krećući se naprijed-natrag u horizontalnim potezima. Pravokutna crvena kutija visjela je ispod glavne osovine, a njezino podnožje tek nekoliko centimetara iznad površine tla. Maleni LCD ekran nalazio se na ručkama.
Pasteur je naizmjence snimao i fotografirao čisteći smeće koje bi izronilo ispred Cheneviera. Kamenje. Limenke gazi¬ranog pića. Komad zahrđalog metala.
Očigledno je izvukao kraću slamku, pomislila sam ugle¬davši ga kako podiže i pregledava nešto, i onda to odbacu¬je u stranu.
Za četrdeset minuta Chenevier je pregledao posljed¬nji i najudaljeniji dio štale. Zaustavivši se iznio je komentar. Pasteur mu se pridružio, na što su se obojica uputila u raspra¬vu o nečemu na monitoru.
Umjesto vrućine prošli su me hladni trnci. Osjetila sam kako se Ryan ukočio.
Chenevier se okrenuo. — Pronašli smo nešto.

10

Ryan i ja smo krenuli neravnim terenom, a Hippo cik-caka-jući za nama. Košulja koju je odjenuo očigledno je bila ku¬pljena na rasprodaji, i to na rasprodaji jeftine robe. Blještavi pingvini sa šalovima i beretkama! Čak mi se učinilo da je načinjena od zapaljivog materijala.
Chenevier i Pasteur su se razmaknuli omogućavajući nam pogled. Na zaslonu se ukazala »torta« sa slojevima crvene, ze¬lene i plave boje. Nasred torte nalazila se sivkasta kvrga.
GPR nije kompliciran koliko mu ime da naslutiti. Sastoji se od radio-odašiljača i prijamnika koji su spojeni na dvije uzemljene antene.
Signal se odašilje u zemlju, a s obzirom da ispodpovr-šinske zakopine posjeduju drukčija električna svojstva od okolnog tla, odbija se o njih i s malim zakašnjenjem vra¬ća do prijamnika, a val drukčijeg oblika istodobno javlja na monitoru.
Kao, recimo, kad koristite fish finder17, koji vam kaže da se nešto nalazi u vodi, ali ne i što.
— Možda je u pitanju jazbina. — Chenevierovo lice bilo je orošeno znojem. — Ili kanal kojim su nekoć prolazile cijevi.
— Na kojoj dubini? — upitala sam proučavajući izvrnut sivi polumjesec.
Slegnuo je. — Četrdeset pet do pedeset centimetara. Dovoljno duboko za nekoga tko zakapa na brzinu. Mia je pozvana i dovedena na lokaciju. Zasjevši i oštro zalajavši upozorila je da se ispod zemlje doista nešto skriva.

17 Fish finder (engl.) = uređaj za otkrivanje riba.

Do podneva sam kolčićima i uzetom ogradila četverokut površine tri sa tri metra. Ryan i ja smo započeli otkopavati lopatama, Pasteur je fotografirao, a Chenevier prosijavao.
Hippo je ostao stajati po strani brišući si znoj i prebacujući se s noge na nogu. Tu i tamo ugurao bi ruku u džep, a zvec¬kanje njegovih ključeva pridružilo bi se škljocanju Pasteurove blende i šištanju zemlje koju se prosijavalo kroz mrežu.
Tlo je bilo bogato organskim tvarima. Lako ga se pro¬kopavalo i prosijavalo.
Do dvanaest i po razotkrili smo amorfnu mrlju, vidljivo tamniju od okolne zemlje. Dokaz raspadanja.
Ryan i ja smo se prebacili na lopatice nastavljajući ukla¬njati zemlju i s užasom iščekujući što će izroniti ispod mrlje. Tu i tamo pogledi bi nam se presreli, a onda vratili u jamu koja se stvarala pod nama.
Prva kost izronila je pri prosijavanju.
— Imamo nešto! — Chenevierov glas razbio je tišinu.
— Gaubine! — Hippo je ubacio antacid. Chenevier mi je prišao i izbacio ruku.
Spustivši se na pete preuzela sam predmet s njegova dlana.
Odrastao ljudski kostur sastoji se od 206 kostiju, a sve se razlikuju po veličini i obliku. Same po sebi gotovo ništa ne govore o nečijem životnom putu, ali zajedno, poput spoje¬nih dijelova slagalice, pričaju priču o dobi, spolu, podrijetlu, zdravlju, načinu života. Što je više kostiju na raspolaganju, više smo toga u mogućnosti saznati.
Chenevierov je pronalazak, međutim, predstavljao tek djelić slagalice.
Kost je bila tanka i kraća od deset centimetara, nalik igla¬ma kojima se pričvršćuje pundža na tjemenu: deblja pri jed¬nom, a sužena u blagi čvor na drugom kraju.
Podigla sam pogled prema očima koje su me radoznalo promatrale.
— To je baculum. Četiri upitna pogleda.
— Kost koju je moguće pronaći u penisu većine sisavaca. Ja bih rekla da ova potječe od velikog domaćeg psa.
Još uvijek tišina.
— Os baculum pomaže pri kopulaciji, odnosno kad do pa¬renja dolazi tijekom kratkotrajnih susreta.
Pasteur je pročistio grlo.
— Kad životinje moraju biti brze. — Popravila sam si masku.
— Pour l'amour du bon Dieu! — Hippov usklik bio je odraz i mojih osjećaja.
Olakšanje. Čuđenje. Nada.
Predala sam kost Pasteuru. On ju je fotografirao i spre¬mio u vrećicu, a Ryan i ja nastavili kopati.
U tri sata Grissomova »žrtva« bila je u potpunosti iskopana. Široka njuška, nepravilna lubanja. Kaudalni kralješci vijuga¬li su između stražnjih nogu koje su bile prekratke u odnosu na torzo.
— Dugačak rep.
— Mješanac pit bulla i neke druge pasmine.
— Možda ovčara.
Svi prisutni vlasnici testosterona iskazali su neuobiča¬jen interes za podrijetlo psa. No, meni je bilo svejedno. Znojila sam se, osjećala svrbež po cijelom tijelu i očajnički čeznula svući Ty vekov kombinezon. S obzirom da je di¬zajniran kako bi zaštitio osobu od krvi, kemikalija i tok¬sičnih tekućina, smanjuje protok zraka te je u njemu pa¬kleno vruće.
- Što god bilo u pitanju, bio je faca! - Pasteur je podigao vrećicu na zatvarač u kojoj se nalazila kost penisa. Chenevier je izbacio dlan, a on lagano pljesnuo o njega.
I pošalice su zaredale. Bilo mi je drago da nisam nadodala kako se os baculum ponekad naziva i »seljačkom čačkalicom«, ili da najveći primjerak posjeduju morževi, kod kojih pone¬kad može dosegnuti duljinu od sedamdeset i pet centimetara. Stvari su ionako krenule krivim smjerom.
Tijekom poslijediplomskog studija jedna je kolegica prou¬čavala os baculum rhesus majmuna. Zvala se Jeannie. Današnji profesori i uvaženi znanstvenici, a moji tadašnji kolege, još uvijek je od milja zovu »Peannies«.
U dva pseće su kosti bile spakirane i spremljene u mr-tvozorničko vozilo. Pretpostavila sam da će se pregled is¬postaviti nepotrebnim, ali nije grijeh pogriješiti iz predo-strožnosti.
U šest Ryan i ja smo cijeli četverokut spustili za šezdeset centimetara. Ništa nije izronilo ni u jami ni pri prosijavanju. Chenevier je ponovno provjerio štalu i okolno polje, ali više nije pronašao dokaze drugim zakopinama.
Hippo je prišao, dok sam se svlačila.
- Žao mi je što sam vas dovukao.
- To mi je posao, Hippo. — Bila sam presretna kad sam konačno skinula kombinezon, a i laknulo mi je da nismo iskopali Kelly Sicard.
- Kad je Žućko odapeo?
- Kosti više nemaju tkiva, bez mirisa su i prekrivene ze¬mljom. Prisustvo kukaca dokazuju tek sasušene čahure ličin¬ki. S obzirom da je bio zakopan u staji i na toj dubini, rekla bih da je mrtav bar dvije godine. Ali mi predosjećaj govori da bi u pitanju mogao biti puno dulji period.
- Deset?
- Možda.
— Možda je pripadao Grissomu ili Beaumontu. Ili Céline Dion, odmah sam pomislila.
Zagledao se u daljinu. Kako su mu naočale bile pre¬krivene slojem prljavštine, nisam mu mogla vidjeti oči. Pretpostavila sam da smišlja što reći bivšem doušniku.
— Ako pričekate nekoliko minuta, mogu vas prevesti. Pogledala sam prema Ryanu. Govorio je na mobitel.
Vrućina iza njegovih leda treperila je iznad tla i parkiranih vozila poput fatamorgane.
Presrela sam mu pogled i ukazala da ću se voziti s Hippom. Mahnuo je i nastavio razgovor.
— Može — odvratila sam.
— Reći ću vam što znam o Lucu Tiquetu. Zagledala sam se u njega.
— Sûreté du Québec, Rimouski? Kosti mojeg frenda Gastona?
— Što kaže?
— Reći ću vam u autu.
Ulazak u njegovu Impalu bio je poput ulaska u pećnicu.
Kad je skrenuo na auto-cestu, ofrljila sam klimu do mak¬simuma i zadržala ruku ispred ventilacijskog otvora. Vrući zrak opalio me po prstima.
— L'air conditionné est brisé.™
Riječ »pokvaren« izgovorio je tako da mi se gotovo uči¬nilo da je rekao »popravljen«.
Iz radio-prijamnika zakrčale su statičke smetnje. Čekajući da utihnu skupila sam i odmaknula vlažnu kosu s vrata.
—Jeste provjerili rashladnu tekućinu?
— Užas živi. — Odmahnuo je rukom. — Ali neće zadugo. Svaki puta je tako.

18 L'air conditionné est brisé (franc.) = Klima-uređaj je pokvaren.

Suzdržala sam se od uzaludnog komentara. Vjerojatno nema pojma što sam ga upitala.
Kad sam spustila prozor, miris gnojiva i svježe pokošene trave uvukao se u kabinu.
Zgrbila sam se naslanjajući se leđima i odmah trznula naprijed jer mi se pakleno vruć vinil zalijepio za kožu. Prekriživši ruke, uvukla sam se u sjedalo, sklopila oči i pre¬pustila vjetru koji mi je šibao kosom.
Na osnovu već stečenog iskustva, znala sam da je vožnja s Hippom poput rodea. Grčevito sam se uhvatila za naslone kad smo pojurili luđačkom brzinom, a njegova čizma naiz¬mjence stala gaziti po pedali gasa i kočnice.
— Tiquet nije loš tip.
Otvorila sam oči. Skretali smo na Auto-cestu 15. — Što je rekao?
— Kaže da mu je prije pet ili šest godina dojavljeno da je netko provalio u neki kamenolom. Uhitio je dvojicu klinaca zbog ulaženja na tuđi posjed i uništavanja imovine. Krelci su tvrdili da se bave grafitima i da stvaraju bezvremena umjet¬nička djela.
Naslonila sam se na konzolu, kad smo zaobilazili pick up. Vozač je izbacio srednjaka, a Hippov izraz lica ukazao da namjerava učiniti isto.
— A kostur? — Vratila sam ga na temu.
— Izronio je u kovčegu, kad im je Tiquet pregledavao auto.
— Gdje se nalazi taj kamenolom?
— Negdje u blizini granice Quebeca i New Brunswicka. Nije precizirao.
— Sjeća li se kako su se klinci zvali?
— Ne, ali je izvukao dosje pa sam zapisao imena.
— Odlično. Znači, domogao se kostura tijekom uhićenja. A zašto ga je zadržao?
— Kaže da je kontaktirao mrtvozornika.
— Bradettea?
— Tako je. Ovaj je navratio, bacio pogled i rekao da bi trebao nazvati arheologa, no Tiquet ne poznaje nijednog.
— Niti je pronašao vremena da potraži nekoga.
— Tako je.
Naletjevši na rupu oboje smo skočili gotovo do stropa kabine.
— Moses! Oprostite!
— Kako su se klinci opravdali?
— Tvrdili su da su kupili kosti u zalagaonici i namjeravali ih navodno iskoristiti za sprejom obojanu skulpturu.
— Krasno. A gdje ih se vlasnik zalagaonice domogao?
— Tiquet ne zna.
— Otkud je tip?
— Iz Miramichija.
Okrenula sam se i pogledala kroz prozor. Vratili smo se u grad. Ispušni plinovi nadomjestili su miris raskopanog tla. Trgovina auto-dijelovima na trenutak se ukazala u pro¬lazu, nakon nje otrcan striptiz klub, pa benzinska postaja Petro-Canada.
— Gdje se nalazi Miramichi?
— U New Brunswicku.
— To je velika pokrajina, Hippo.
Čelo mu se nabralo. — U pravu ste, doktorice. Miramichi je gradić od osamnaest, možda dvadeset tisuća stanovnika, a njegovo ime odnosi se još na rijeku i regiju.
— Ali gdje se on nalazi?
— U okrugu Northumberland.
Suzdržavajući se da ne zakolutam očima, prstima sam mu ukazala da mi dodatno pojasni.
— Sjeveroistočna obala New Brunswicka.
— Akadija?
— Duboko u njezinom srcu.
Osluhnula sam kako se asfalt prigušeno buni pod kota¬čima. S druge strane vjetrobranskog stakla sloj smoga pri¬gušivao je zalazak sunca obmatajući grad nježnim, zlaćanim sjajem.
Miramichi. Nisam li već čula za taj gradić? U kojem kontekstu?
I tad sam se odjednom prisjetila.

11

Onog ljeta kad je meni bilo deset a Évangéline dvanaest, pre¬pričala mi je događaj koji se zbio u prosincu godinu dana ra¬nije. Toliko ju je uznemirio da mi ga nije bila u stanju opi¬sati u pismu.
Prepustivši Obéline na čuvanje susjedi, majka ju je pove¬la u obližnji grad u kupovinu namirnica, što je bilo neobič¬no, s obzirom da su obično kupovale u Tracadie. Napuštajući tržnicu, rekla joj je da se vrati u njihov stari Ford i tamo je pričeka.
Radoznala, Évangéline ju je ugledala kako skreće iza ugla i krenula za njom. Zamijetila je potom kako ulazi u za-lagaonicu i tamo se upušta u živahni razgovor s prodavačem. Uplašivši se odjurila je natrag do auta.
Laurette je posjedovala jedan jedini primjerak nakita — pr¬sten sa safirom i sitnim bijelim dijamantima. Iako Évangéline nije znala otkud joj, znala je da ga nikad ne skida. Međutim, kad se tog dana vratila u auto, više ga nije imala na ruci, niti ga je ona ikad više vidjela.
Naša dječja mašta odmah je stala presti priče o slomlje¬nim srcima i izgubljenim ljubavima. O zgodnom zaručni¬ku koji je poginuo u ratu. O zavadi u stilu Montecchijevih i Capulettijevih, samo na akadski način. Pisale smo čak stiho¬ve koji su se rimovali s imenom tog gradića. Peachy. Beachy. Lychee.
I upravo sam se tako i prisjetila.
Évangéline i njezina majka tog su dana otputovale u Miramichi.
Je li Hippova mala iz Miramichija?
— Koliko je Miramichi udaljen od Tracadie? — Sinule su mi nove nevjerojatne mogućnosti.
— Oko pedeset milja.
Nemoguće. Nema razloga vjerovati da Évangéline nije živa.
— Ravno Auto-cestom 11.
A da ga ipak zatražiš da provjeri popis nestalih osoba? Nije vje¬rojatno. Mogla je promijeniti ime i možda sada živi negdje drugdje.
Duboko udahnuvši, započela sam priču o Évangéline Landry. Kad sam je završila, toliko je dugo šutio da sam po¬mislila da je odlutao u mislima. No, nije.
— Doista mislite da se nešto dogodilo toj maloj?
Upravo me to pitanje mučilo tijekom svih minulih go¬dina. Jesu li Oncle Fidèle i Tanta Euphémie, iscrpljeni bri¬gom za dvije mlade nećakinje, jednostavno odlučili vratiti ih kući? Ili se dogodilo obrnuto pa je Évangéline dojadilo biti u Južnoj Karolini? Je li se zasitila mojeg prijateljstva? Je li me moja srodna duša jednostavno nadrasla? Nisam to mogla po¬vjerovati. Rekla bi mi da je namjeravala otputovati. I zašto je Tante Euphémie iznijela onu opasku o tome da su opasne?
— Da — odvratila sam. — Uvjerena sam u to.
Prelazili smo na otok. Pogled mu se prebacio ukoso pre¬ma nabujaloj vodi Rivière des Prairies. Zapitala sam se raz¬mišlja li o prvom Ryanovom truplu, djevojci koju je 1999. brodica izvukla iz Rivière des Mille Iles. Ili pak o drugom truplu koje je voda izbacila u Dorvalu 2001. godine. Ili mož¬da o onoj koja je pronađena prethodni tjedan u Lac des Deux Montagnes, a koja bi mogla biti treća u nizu?
— Kažete da je kostur miješanog rasnog podrijetla — do¬bacio je. —Je li i ta vaša prijateljica bila mješanka?
— Za kostur sam stekla takav dojam, ali nisam imala vre¬mena u potpunosti očistiti lubanju. No, zato nikad nisam pomislila da bi Évangéline mogla biti mješanka. Doživljavala sam je jednostavno egzotičnom i misterioznom.
Zamislio se.
- Rekli ste da je truplo u poprilično lošem stanju. Je li moguće da je umrla prije četrdeset godina?
Već sam se zapitala koliko je vremena proteklo od djevoj¬čine smrti. — Uvjerena sam da je bila zakopana i da su potom kosti neko vrijeme čuvane izvan zemlje. Problem jest da ne znam ništa o kontekstu. Kako je bila zakopana? U pjeskovitom ili možda kiselom tlu? Plitko ili duboko? U kovčegu ili vreći za smeće? Možda je umrla prije deset, četrdeset, a mož¬da i prije stotinu četrdeset godina.
Opet se na kratko zamislio. — Koliko ste dobro pozna¬vali njezinu obitelj?
- Poznavala sam joj tetu i tetka, ali samo površno. Nisam govorila francuski, a oni se nisu pouzdavali u svoj engleski. Njezina majka, Laurette, izuzetno se kratko zadržavala na otoku i govorila je samo francuski, pa bismo se samo pozdra¬vile kad bi navratila, a navratila je svega nekoliko puta.
- Spomenuli ste sestru?
- Obéline, osam godina mlada od Évangéline. Skrenuo je na Ulicu Papineau. Vukli smo se puževim
korakom okruženi rijekom vozila.
- Ben. Znate kako sustav funkcionira. Svi u Odjelu za umorstva moraju se posvetiti najsvježijim slučajevima. Imaju li vremena, mogu preuzeti stare i nerazriješene. Problem jest taj da zapravo nikad nemaju vremena jer se ljudi neprestano ubijaju, zbog čega na scenu nastupa Odjel za nerazrješene slu¬čajeve. Mi preuzimamo dosjee na kojima nitko ne radi.
Pokazivačem smjera dao je na znanje da skrećemo u li¬jevo i pričekao da trojica tinejdžera otpužu preko pješačkog. Svaki je nosio dovoljno prostranu odjeću da u njoj udomi preostalu dvojicu.
- Od 1960. do 2005. u ovoj pokrajini se nagomilalo pet stotina sedamdeset tri dossiers non résolus. Odjel za nerazriješene slučajeve pokrenut je 2004. i otad smo uspjeli razriješiti samo šest slučajeva od spomenutog broja.
Šest odgovora u četrdeset godina. Pet stotina šezdeset se¬dam obitelji još uvijek čeka. To me bacilo u depresiju.
— Kako je moguće da ih toliki broj prođe nekažnjeno?
Slegnuo je ramenima. — Možda nema dokaza ili svjedo¬ka. Možda je netko zasrao. U većini slučajeva važno je da se u prvih nekoliko dana pronađe konkretan trag, jer istraga u protivnom obično nikamo ne vodi. Godine prolaze, dosjei se pune obrascima, ali ne i novim saznanjima. Na posljetku, detektiv zaključuje da je vrijeme zaključiti slučaj i nastaviti dalje. Koliko god to bilo tužno, što je, u stvari, još jedno nerazriješeno ubojstvo?
Nalazili smo se nekoliko blokova od Edifice Wilfrid-Derome. Zapitala sam se je li Ryan negdje iza nas i vraća li se i on u sjedište SQ-a. Hoće li navratiti do mene u ured ili labos?
Skrenuvši na desno na Ulicu Parthenais, Hippo je nastavio.
— Neki kauboji iz Odjela za umorstva misle da su nerazriješeni slučajevi zapravo gotova stvar. Ja se ne slažem s tim. Smatram da ubojstvo ne gubi na važnosti ako se dogodilo deset, dvadeset ili četrdeset godina ranije. Da se mene pita, žrtve nerazriješenih slučajeva trebale bi imati prioritet. Ako ništa drugo, ipak dulje čekaju na red.
Naglo je skrenuo na parkiralište, pojurio niz prolaz iz¬među vozila i zaustavio se do moje Mazde. Ubacivši mjenjač u parkirni položaj, okrenuo se prema meni.
— A to dvostruko više vrijedi, kad su djeca u pitanju. Obitelji nestale i ubijene djece žive u agoniji. Svake godine nanovo proživljavaju dan kad im je dijete nestalo ili kad je pronađeno njegovo tijelo. Svaki Božić. Svaki puta kad rođen¬dan tog djeteta izroni na kalendaru. Mrtvo dijete zastrašujuća je rana koja jednostavno ne zacjeljuje. — Presreo je moj po¬gled. - Izjeda ih osjećaj krivnje. Što se dogodilo? Zašto? Zašto nismo bili tamo i spasili je? Takav pakao nikad ne gasne.
— Ne — složila sam se shvaćajući da ga vidim posve dru¬gim očima.
Izbacio je ruku prebrodivši prostor između nas i zgrabio sako sa stražnjeg sjedala te izvukao mali spiralni notes. Potom je uzeo kemijsku s konzole, ovlažio palac i prelistao nekoliko stranica. Pročitavši nešto, pogledao me u oči.
— Sad mi je najvažnija suradnja s Ryanom. Nemojte me krivo shvatiti; četrdeset godina jako je dug period. Svjedoci znaju napustiti grad i umrijeti. Isto vrijedi za rođake, susjede i prijatelje. Izvješća nestaju. Dokazi se gube. Ako je mjesto zločina i postojalo, sad to sigurno više nije slučaj. Čak i da uspijem nešto iskopati, nitko neće pronaći nimalo vremena kako bi to obradio. Niti će itko biti voljan financirati najsu¬vremenija testiranja.
Evo, otpilit će me, zaključila sam.
— Ali ako se ne inzistira, ništa se ne može postići, a ja baš to činim. Inzistiram.
Otvorila sam usta namjeravajući nešto reći, ali je nasta¬vio.
— Meni je dovoljno što ste uvjereni da je netko učinio nažao toj Évangéline. Dovoljno mi je čak ako mislite da bi Tiquetov kostur mogao biti njezin. Čak i da nije, u pitanju je nečije dijete.
Spustio je pogled na notes i ponovno palcem prolistao, nešto zapisao, a onda istrgnuo stranicu i predao mi je.
— Ovaj slučaj nije mrtav. Imamo tragove.
Pročitala sam papirić. Patrick i Archie Whalen, adresa u Miramichiju, telefonski broj s pozivnim 506.
— Tiquetovi grafitni umjetnici?
— Navodno njihova vrsta nije daleko dogurala pa tako momci, koji se sada bliže tridesetima, još uvijek žive kod ta¬te i mame. Nazovite ih. Nekako mislim da će biti otvore¬niji s vama.
Jer sam žensko? Jer govorim engleski? Jer sam civil? No, nije bilo važno na osnovu čega je to zaključio. Jedva sam če¬kala domoći se telefona.
— Nazvat ću čim dođem kući.
— Ja ću u međuvremenu započeti s malom i njezinom obitelji. Nije moguće da ima puno Évangéline i Obéline na ovom svijetu.
— Da — odvratila sam.
Bilo je gotovo osam, kad sam stigla u stan. Bila sam u stanju progutati cijelu državu i još bi ostalo mjesta za desert.
Birdie me dočekao na pragu. Jednom me ponjušio, što je bilo dovoljno da zbriše pod kauč. Shvatila sam što mi že¬li reći.
Dok sam se razodijevala, Charlie se oglasio moćnim zviž¬ducima u hodniku.
— Charlie, to je najljepši kompliment koji sam dobila danas.
— Maco!
— Štoviše, jedini. Zazviždao je.
Namjeravala sam mu odgovoriti, a onda se prisjetila, Razgovaraš s nimfom, Brennanice.
Nakon oduljeg tuširanja u toploj vodi provjerila sam au¬tomatsku sekretaricu.
Četiri poruke. Harry. Jedan prekid. Harry. Harry.
U zamrzivaču su me dočekale dvije mogućnosti: mek¬sička hrana ili pileća pita. Odlučila sam se za nju. Ipak sam dan provela u štali.
Dok mi se smrznuto jelo zagrijavalo, iskopala sam broj koji mi je Hippo dao. No, ništa.
Nazvala sam potom Harry i u trideset minuta saznala sljedeće:
Bračnih odvjetnika u Houstonu ima u obilju. Razvod košta gomilu para. Arnoldovi dijelovi nisu u bajnom stanju. Odrat će ga do kože.
Nakon što sam spustila slušalicu, pojela sam pitu i onda opet pokušala dobiti braću Whalen.
Opet ništa.
Razočarano sam uključila televizor kako bih odgleda-la vijesti.
Na Auto-cesti 40 došlo je do lančanog sudara: jedna je osoba poginula, četvero ih je ozlijeđeno. Podignuta je optuž¬nica protiv suca zbog pranja novca. Predstavnici Ministarstva zdravstva izrazili su sve veću zabrinutost vezano za bakterije koje haraju plažom na Ile Sainte-Hélène. Policija ne raspolaže novim saznanjima o nestanku Phoebe Jane Quincy.
Jedina dobra vijest uključivala je vrijeme. Kiša samo što nije započela, a zajedno s njom i pad temperature.
Potonulog raspoloženja, isključila asm televizor i provje¬rila koliko je sati. Deset i dvadeset. Pa što onda, k vragu... Odlučila sam posljednji puta nazvati Whalenove.
- Poziv je na vaš račun - stigao je odgovor na engle-, skom.
- Gospodin Whalen?
- Možda.
- Archie Whalen? -Ne.
- Patrick?
- Tko je to?
— Doktorica Temperance Brennan. Antropologinja pri Laboratoriju sudske medicine u Montrealu.
— A-ha. — Na oprezu ili nezainteresirano? Nisam mogla procijeniti.
— Razgovaram li s Patrickom Whalenom?
— Ovisno o tome što nudite.
— Prije pet do šest godina vi i vaš brat ste kupili kosti u jednoj zalagaonici u Miramichiju. Je li to točno?
— Kako ste se domogli ovog broja?
— Dao mi ga je detektiv SQ-a zadužen za nerazrješene slučajeve.
— Kupili smo to sranje i pošteno ga platili. Punu cijenu!
— Razgovaram li s Patrickom?
— Zovem se Trick. Trick?
— Znate li da je zakonom zabranjena prodaja i kupovina posmrtnih ostataka?
— Upišat ću se u gaće od straha. - Bilo je očigledno da su mu inteligencija i stav u obrnuto proporcionalnom odnosu.
— Mogli bismo povući tužbu, Trick, ali pod uvjetom da surađujete s nama tijekom istrage o podrijetlu kostu¬ra. — Nisam bila sigurno tko smo to »mi«, ali je zazvučalo službeno.
— Već mi je lakše.
U redu, seronjo, da vidimo znaš li baš sve trikove!
— U policijskom izvješću stoji da ste kostur otkupili od vlasnika zalagaonice.
-Da.
— Gdje ga se on domogao?
— Nisam pitao. Vidjeli smo ga u dućanu i odmah nam je sinula ideja o mrtvačkoj skulpturi, nešto totalno u ratnom stilu — kosti, meci, puno crne i zelene boje.
— I niste se raspitali o njegovom podrijetlu?
— Tip je rekao da potječe sa starog indijanskog groblja. Kakve veze ima?
— A-ha.
— Hej! Lubanje, čegrtuše, mrtvački plašt! Sablasni mo¬je, jasno?
Nečije mrtvo dijete. Pokušala sam suspregnuti gađenje.
— Uhićeni ste u Quebecu. Zašto ste se nalazili tamo?
— Bili smo u posjetu rođaku. On nam je rekao za kame¬nolom i zaključili smo da će biti jebeno ako oslikamo svo to kamenje. Gle, kad nas je drot uhitio, totalno smo poludjeli i zaboravili na kosti.
— Koliko su vam dugo bile u prtljažniku?
— Godinu dana. Možda dulje.
— Čime se sada bavite, gospodine Whalen? Uslijedila je stanka. Učinilo mi se da sam načula televi¬ziju u pozadini.
— Radim u osiguranju. — Defenzivno. — Noćna smjena u srednjoj školi.
— A vaš brat?
— Archie je jebeni narkić. - Mačoistički ton poprimio je žalobnu notu. - Učinite nam obojici uslugu. Uhitite ga i izvucite iz tog sranja.
Imala sam još jedno pitanje.
— Sjećate li se kako se zvao vlasnik zalagaonice?
— Naravno da se sjećam kretena. Jerry O'Driscoll. Tek što sam spustila slušalicu, zazvonio mi je mobitel. Hippo.
Njegova vijest pošteno me prenerazila.



Spojler:
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Spojler:

Od kostiju do pepela  8b_15
http://www.book-forum.net

8Od kostiju do pepela  Empty Re: Od kostiju do pepela Sre Maj 02, 2012 1:38 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
12

Laurette Philomène Saulnier Landry. Rođena 22. svibnja 1938, umrla 17. lipnja 1972.
U dobi od trideset četiri? Kako tužno.
Prisjetila sam je se u kuhinji na Pawleysu. Kao dijete ni¬sam registrirala njezinu dob. Bila je jednostavno odrasla, mla¬đa od bake, ali izboranija od mame.
— Umrla je strahovito mlada! Od čega?
— Osmrtnica navodi prirodnu smrt, ali ne i razloge.
— Sigurni ste da je u pitanju moja Laurette Landry?
— Laurette Philomène Saulnier Landry udala se za Philippea Grégoirea Landryja 20. studenog 1955. U braku su dobili dvoje djece: Évangéline Anastasie, rođenu 12. kolo¬voza 1956. i Obéline Flavie, rođenu 16. veljače 1964.
— Isuse! Ne mogu povjerovati da ste to tako brzo pronašli. - Osim Whalenovih, pokušala sam dobiti i Odjel za vitalnu statistku New Brunswicka, ali bezuspješno.
— Poslužio sam se akadskim šarmom.
Šarm i sitniš mogli su mu omogućiti samo vožnju pod¬zemnom. Pričekala sam da nastavi.
— Još u šezdesetima crkva je vodila najveći dio vitalne statistike. U nekim dijelovima New Brunswicka bebe su se nastavile rađati kod kuće, posebice u ruralnim područjima i manjim gradovima. Mnogobrojni Akađani nisu imali vre¬mena za vladu i njezine institucije, što ni danas nije bitno drukčije.
Uslijedio je prigušen zvuk i zamislila sam ga kako guta nekoliko antacida.
— Nećakinja mi radi u Crkvi St. John the Baptist u Tracađie. Poznaje arhive kao ja vlastiti kurac.
To doista nisam htjela znati.
— Preko nje ste došli do krsnog lista i potvrde o vjenčanju?
— Tako je. Kako sam lokalni, počeo sam zvati nasumce. Mi Akađani se identificiramo imenima predaka. Recimo, ja sam Hippolyte à Hervé à haïe à Calixte...
— I što ste saznali?
— Kako sam vas upozorio, četrdeset godina je dug period. Međutim, Akadska nacionalna banka podataka ima divovski sef. Pronašao sam nekoliko lokalaca koji se prisjećaju Laurette i njezinih kćeri. Nitko mi nije bog zna što rekao poštujući njihovu privatnost, ali sam skužio stvari.
— Kad je Laurette toliko oboljela da više nije mogla radi¬ti, suprugova ju je rodbina uzela k sebi. Landryjevi su živjeli izvan grada i uglavnom se nisu družili ni s kim. Jedan old-tajmer ih je nazvao morpions. Bijelo smeće iz prikolica. Rekao je da su većinom bili nepismeni.
— Laurette je imala vozačku.
— Ne. Imala je auto.
— Ali sigurno je položila vozački i dobila dozvolu. Vozila je preko granice.
— U redu. Možda su nekoga potplatili. Ili je možda bi¬la dovoljno pametna da nauči čitati i upamti prometne zna¬kove. Kako god bilo, Philippe je zbrisao dok je bila trudna s Obéline ostavljajući je da sama odgaja djevojčice, što jôj je polazilo za rukom pet ili šest godina, a onda je morala prestati raditi. Na posljetku je umrla od neke kronične bolesti. Meni se učinilo da je u pitanju tuberkuloza ili nešto tomu slično. Tip je bio uvjeren da se sredinom šezdesetih preselila u oko¬licu Saint-Isidorea. Možda su joj tamo živjeli rođaci.
— A Philippe?
— Ništa. Možda je napustio državu. Najvjerojatnije vi¬še nije živ.
— A cure? — Srce mi je zalupalo.
— Obéline Landry se 1980. udala za tipa zvanog David Bastarache. Upravo provjeravam njega kao i Saint-Isidore.
— A Évangéline?
— Bit ću otvoren. Kad god sam se raspitivao za majku ili Obéline, ljudi bi surađivali. Ili su bar ostavljali taj dojam. No, kad bih upitao za stariju sestru, jednostavno bi me otpilili.
— Kako to mislite?
— Hoću reći da se već dugo bavim ovim poslom i imam razvijen njuh. Kad bih se raspitivao za malu, dobivao bih pre¬brze i prelogične odgovore.
Pričekala sam.
— Nitko ništa ne zna.
— Nešto skrivaju? — Toliko sam grčevito stisnula slušalicu da su mi tetive iskočile u zglobu.
— Kladim se da nešto taje.
Ispričala sam mu što sam saznala od Tricka Whalena. Zalagaonica u Miramichiju. Mojo skulptura. Indijansko groblje.
— Hoćete da nazovem tog O'Driscolla?
— Ne. Ako se možete domoći adrese, ja ću to istražiti, a vi provjerite Tracadie.
— Samo malo...
Stavio me na čekanje dobrih deset minuta.
— Dućan se zove Oh O! Pawn. Pamtljivo. Piše da im je stalo do mušterija. — Izrecitirao mi je telefonski broj i adresu. Auto-cesta King George.
Uslijedilo je šuštanje celofana. — Rekli ste da ste otkrili nešto neobično u vezi Gastonovog kostura. -Da.
—Jeste li utvrdili o čemu je riječ?
— Ne još.
- Radite u subotu?
Nisam namjeravala dopustiti da me išta odvoji od spo¬menutih kostiju.
U osam i po već sam se nalazila u Wilfrid-Deromeu. Suprotno izvješćima, nije došlo do kiše, ni pada temperature. Štoviše, živa se već penjala prema tridesetici.
Sama sam se povezla dizalom, i nisam nikoga mimoišla ni u predvorju, ni u hodnicima LSJML-a. Bilo mi je drago da me nitko neće ometati.
No, bila sam u krivu. I bila je to samo jedna od nekoli¬cine krivih procjena koje sam donijela tog dana.
Prvo sam nazvala O'Driscolla, ali se nitko nije javio.
Razoračana, bacila sam se na kostur. Hippovu malu. Prije nego me prekinula lubanja Iqaluita i ekshumacija psa u Blainvilleu, očistila sam što je preostalo od kostiju trupa i udova.
Bacajući se direktno na lubanju očistila sam foramen ma¬gnum te uklonila zemlju i sitni šljunak iz baze lubanje.
U devet i po ponovno sam pokušala dobiti O'Driscolla. Opet ništa.
Vratila sam se čišćenju. Desni slušni kanal. Lijevi. Stražnje nepce.
Labos je odjekivao tišinom koju je u državnim instituci¬jama moguće čuti samo vikendom.
U deset sam odložila sondu i ponovno nazvala broj u Miramichiju. Ovaj puta javio se muški glas.
- Oh O! Pawn. —Jerry O'Driscoll?
— Tako je.
Predstavila sam se i pojasnila kako sam povezana s LSJML-om. Ili me nije čuo ili nije mario.
-Jeste li zainteresirani za antikne satove, mlada damo? -Na engleskom, s tragom irskog naglaska.
— Na žalost, ne.
— Upravo sam se domogao dva ljepotana. Volite nakit?
— Naravno.
— Imam Navajo tirkiz koji će vas oduševiti!
Navajo nakit u zalagaonici u New Brunswicku? Baš me zanima kako je tamo dospio!
— Gospodine O'Driscoll, zovem vas u vezi posmrtnih ostataka koje ste prodali Tricku i Archieju Whalenu prije nekoliko godina.
Očekivala sam prepredenost ili nemogućnost prisjećanja. No, bio je pristojan; štoviše, opširan. Raspolažući gotovo ra¬čunalnim pamćenjem.
— Proljeće 2000. Klinci su rekli da im je potreban za neki projekt iz likovne umjetnosti. Rekli su da konstruiraju in¬stalacije kojom će odati počast mrtvima. Prodao sam kosti za šezdeset pet dolara.
— Imate izvrsno pamćenje.
— Zapravo je to bio prvi i posljednji kostur kojim sam tr¬govao. Prastar. Puno je kostiju bilo slomljeno, a lice razbije¬no i prekriveno zemljom. Ipak, ideja o prodaji pokojnih duša baš mi nije sjela. Nema veze je li jadnik kršćanin, Indijanac ili Bantu. Zato se i prisjećam.
— Gdje ste ga nabavili?
— Neki je tip običavao dolaziti svaka dva mjeseca. Tvrdio je da je prije rata bio arheolog. Nije, doduše, spomenuo koji je rat u pitanju. Uvijek se za njim vukao šugavi terijer. Zvao ga je Bisou. Pusa. Nema šanse da bih ga ja poljubio pa makar izdaleka! Tip je provodio vrijeme tražeći stvari koje bi mo¬gao založiti. Kopao je po kontejnerima, i služio se detektorom metala kojim je prolazio uzduž riječne obale. Jednom mi je donio prekrasni broš. Prodao sam ga jednoj dami koja živi gore u Neguacu. No, većina pronađenog bila je smeće.
— A kostur?
— Rekao je da ga je pronašao kad je otišao u šumu za¬kopati Bisoua. Nisam ostao iznenađen. Pas je djelovao kao da mu je sto i neka, a starkelja kao da mu je tog dana doista potreban prijevoz. Pretpostavio sam da ću biti na gubitku, ali sam mu dao pedeset dolara. Nije mi se učinilo da krivo postupam.
—Je li rekao gdje je zakopao psa?
— Na nekom otoku. Rekao je da tamo postoji drevno indijansko groblje. A možda je samo govorio gluposti, kao mnogi. Ljudi misle da dobra priča uvećava vrijednost ono¬ga što nude, ali to nije tako. Predmet vrijedi onoliko koli¬ko vrijedi.
— Znate li kako se zvao?
Njegov smijeh podsjetio me na pucketanje kokica. — Rekao je da se zove Tom Jones. Kladim se u sve na svijetu da je to izmislio!
— Zašto?
— Tip je bio Francuz. Izgovorio je ime Jones, a slovkao ga kao Jouns.
— Znate li što se dogodilo s njim?
— Prije otprilike tri godine prestao je dolaziti. Bio je krh¬kog zdravlja i slijep na jedno oko. Vjerojatno je umro.
Nakon poziva vratila sam se kostima. Ima li istine u priči Toma Jounsa o drevnom indijanskom groblju? Je li moguće da je Hippova mala domorotkinja iz doba otprije Kolumba?
Oblik lubanje bio je izvitoperen zbog lomova. Nije mi bila od pomoći. Okrenula sam je i pregledala ostatke lica. Gotovo da nije bilo nosnog hrpta, što nije obilježje bijele ra¬se. Iako je otvor bio nakrcan zemljom, usna šupljina činila se širom nego što je uobičajeno za Europljane.
Vratila sam se čišćenju. Vrijeme je protjecalo, a jedini zvuk u labosu bilo je brujanje hladnjaka i stropnih fluores¬centnih svjetiljki, gotovo kao da se međusobno natječu.
Očne jabučice od frontalnog režnja odvaja kost gotovo tanka poput papira, koja tvori podnožje prednje kranijalne šupljine. Očistivši desnu duplju, pronašla sam nepravilna ošte¬ćenja baš u tom dijelu. I nastavila dalje.
Čistila sam lijevu duplju, kad mi je nešto privuklo pažnju. Odloživši pijuk navlažila sam krpu i jagodicom prsta prešla preko orbitalnog svoda. Zemlja je odmah otpala razotkriva¬jući izbušenu i poroznu kost u gornjem, vanjskom kutu.
Cribra orbitalia.
E sad smo već negdje! Ali gdje to? Iako je u pitanju doj¬mljivo znanstveno ime, a spomenute lezije najčešće se jav¬ljaju kod djece, njihov uzrok još uvijek nije u potpunosti pojašnjen.
Prelistala sam pamćenje. Anemija zbog nedostatka želje¬za? Manjak C vitamina? Zaraza? Patogeni stres?
Sve navedeno? Ništa od navedenog? Samo A i B? Ostala sam zbunjena.
Do tog trenutka razotkrila sam promjene na kostima nožnih prstiju, povećanje nutritivnih otvora na kostima ša¬ka i stopala, kortikalnu destrukciju na bar jednoj metakarpalnoj kosti, i sada cribru orbitaliju. Abnormalno izrovane oč¬ne duplje.
Raspolagala sam s hrpom podataka i samo sam ih tre¬bala povezati.
Jedno je bivalo sve očiglednije. Djevojka je bolovala. Međutim, od čega? I je li ju bolest ubila? Čemu onda ule-knuto lice? Postmortalno oštećenje?
Upotrijebivši toplu vodu očistila sam cijelu lijevu duplju i uzela povećalo.
I doživjela drugo iznenađenje tog jutra.
Crna nepravilna linija širila se ispod supraorbitalnog ruba, s unutarnje strane zadebljanog gornjeg ruba duplje.
Otisak korijena neke biljke? Riječ?
Odjurila sam do mikroskopa i namjestila lubanju na dr-žalo okrenuvši je licem na gore. Gledajući u ekran naglo sam povećala sliku i odjednom prepoznala sitna, rukom is¬pisana slova.
Bilo mi je potrebno nekoliko minuta fokusiranja da de¬si friram natpis.
L'Ile-aux-Becs-Scies.
Obmotala me tišina prazne zgrade.
Je li Jouns obilježio kostur imenom otoka na kojemu ga je pronašao? Arheolozi to čine, a on je tvrdio da je bio arhe¬olog u mladosti.
Izletjela sam iz labosa niz hodnik i ujurila u knjižnicu LSJML-a. Pronašavši atlas, otvorila sam ga na karti Mira-michija.
Otok Fox. Otok Portage. Otok Sheldrake. Iako sam po¬mno proučila dijelove karte koji su prikazivali rijeke i zaljev, nisam uspjela pronaći LTle-aux-Becs-Scies.
Hippo!
Vrativši se u labos, nazvala sam ga na mobitel. Nije se javio.
Dobro, pitat ću ga poslije. Sigurno će znati. Odlažući lubanju ponovno na radni stol, bacila sam se na čišćenje nosne šupljine dugom i zašiljenom sondom. I naletjela na treće iznenađenje.

13

Otvor je nalikovao izokrenutom srcu, uzak pri vrhu, nabreknut pri dnu. Ništa nije izbijalo iz jamice na donjem rubu srca.
U redu. Bila sam u pravu u vezi širokog nosnog otvo¬ra i smanjenog hrpta. Ali nosni most bio je uzak, a njegove dvije kosti se izdizale prema sredini. Osim toga, periferija usne šupljine bila je spužvasta ukazujući na resorpciju okol¬ne čeljusti.
Grada djevojčina nosa nije ukazivala da je indijanskog ili afričkog podrijetla. Vrh je bio skraćen, a oblik izmijenjen bolešću.
Kojom?
Defekti na rukama, stopalima, očnim dupljama i nosu.
Zar mi je nešto promaknulo na lubanji?
Pomno sam pregledala svaki milimetar.
Lubanjski je svod bio normalan. Kao i baza lubanje. Ostatak tvrdog nepca netaknut. Nisam bila u mogućnosti proučiti predčeljusni dio, odnosno najizbočeniji dio nepčanog svoda jer je taj dio nedostajao zajedno sa sjekutićima.
Ponovno sam provjerila ostatak kostura, ali nisam pro¬našla ništa novo.
Ruke. Stopala. Duplje. Nos. Kakva bolest bi mogla uzro¬kovati tako raspršeno oštećenje kosti?
Ponovno sam razmotrila sve mogućnosti.
Sifilis? Lupus vulgaris? Neki oblik talasemije? Gaucherova bolest? Osteomijelitis? Septički ili reumatoidni artritis? Neki parazit koji se prenosi krvlju? Infekcija koja se proširila s pred-ležeće kože?
Bit će potrebno istražiti kako bi se postavila dijagnoza. S obzirom da je nedostajalo puno kostiju, a velik broj prisutnih bio oštećen, nisam gajila optimizam.
Vadila sam Bulloughovu Ortopedsku patologiju kad je Hippo prešao prag. Ovaj puta nosio je košulju prekrivenu bananama i stablima crvene palme, sive hlače i šešir kojim bi se ponosio svaki ulični diler.
Unatoč ležernom stilu, učinilo mi se da nije baš pre¬sretan. Podočnjaci su mu bili izraženiji nego inače, a lice namršteno.
Sjeo je s druge strane stola šireći miris slanine i ustajalog dezodoransa.
— Ležeran subotnji stil? — dobacila sam nasmiješivsi se. Ostao je smrknut.
— Pronašao sam mlađu sestru.
— Gdje? - Odmah sam se uozbiljila.
— Hoću da me prvo saslušate.
Spustila sam se ushićena, no istodobno i prestrašena.
— Malo sam provjerio supruga.
— Davida Bastarachea?
— »Balega« bi mu bolje pristajalo. Mlada sestrica vaše fren-dice udala se u obitelj krijumčara, kako alkohola, tako sve¬ga drugog.
— Šalite se!
— Davidov djed Siméon dvadesetih je skupio lijepu svoticu prodajući rum i uložio pare u nekretnine. Barovi u gradovima Tracađie i Lamèque. Pansion u Caraquetu. Davidov tata, Hilaire, nasljeđe je dobro iskoristio. Neke po¬sjede svojeg starog pretvorio je u »skrovišta« za ilegalno piće i krijumčarenje.
— Samo malo. Krijumčari ruma?
— Prisjećate li se ponosnog trenutak u povijesti Amerike koji su vam donijeli osamnaesti amandman i Volsteadov zakon?
— Prohibicija.
— Od 1920. do 1933, Republikanci i Prohibicionisti udružili su se s trezvenjačkim pokretom. — Lagano se na¬smiješio. — Otud vam ime19?
-Ne.
— Ali obožavate Pepsi, zar ne?
— Dijetalnu Coca Colu. Vratite se na Bastarachea.
— Kako se sigurno prisjećate sa satova povijesti, možda su se neki politicos i veliki vjernici zakleli na trezvenjaštvo, ali većina Amerikanaca nije. Poznati su vam Saint-Pierre et Miquelon?
Južno od Newfoundlanda nalazi se maleno otočje, po¬sljednji ostatak nekadašnjeg kolonijalnog teritorija Nove Francuske. Bilo je pod francuskom vlašću od 1763. i tek je ustavna reforma iz 2003. uspjela promijeniti njegov sta¬tus od teritorijalne zajednice do prekomorske regije, poput Gvadalupea i Martiniquea u Karipskom moru, francuske Gvajane u Južnoj Americi, i otoka Reunion u Indijskom oceanu. S vlastitim poštanskim markama, zastavom i grbom, te šezdeset tri stotine vatreno frankofonih duša, Saint-Pierre et Miquelon najfrancuskiji su od svih francuskih teritorija u Sjevernoj Americi.
Kimnula sam.
— Amerikanci su htjeli nastaviti ispijati koktele, a Francuzi uopće nisu marili za prohibiciju, pa su Saint-Pierre et Miquelon izronili na scenu. Dvadesetih su plivali u alkoholu i ne mislim pritom samo na kanadski viski, već i na francuski pjenušac, karipski rum, britanski džin. No, trebalo je distri-

19 Temperance (engl.) = Trezvenjaštvo, ali i ime glavne junakinje.

buirati svo to piće, što je pak značilo vrijeme blagostanja za puno malih mjesta u Atlantskim provincijama.
Moj nestrpljiv pogled pogrešno je protumačio neodo¬bravanjem.
— Čovjek može više zaraditi krijumčareći piće nego smr¬zavajući si dupe cijele godine u ribarici. Što biste vi odabrali? Kako god bilo, pravo ili krivo, alkohol je tekao u potocima niz istočni obalni dio i ulijevao se u Rum Row.
Upitno me pogledao. Ponovno sam kimnula. Čula sam već za Rum Row, flotu brodica usidrenih iza tromiljne gra¬nice od američke Istočne obale, a u iščekivanju iskrcaja pića za poduzetnike poput Al Caponea i Billa McCoya.
— I sami dobro znate ishod. Dvadeset prvi amandman okončao je prohibiciju, ali je vlada zato nabila paklene pore¬ze. Krijumčarenje se nastavilo. Na posljetku su SAD i Kanada neovisno jedna o drugoj objavile rat američkim krijumča¬rima. Jeste li ikad čuli pjesmu Lennieja Gallanta o Nellieju J. Banksu?
— Možda u Hurley'su.
— Nellie J. Banks je bio najozloglašeniji krijumčar ru¬ma na otoku Princa Edwarda, ali i posljednji. Brodica mu je uhvaćena '38 i to se prepričava u baladi.
Oči su mu se prebacile na točku iza mojeg ramena. Na užasnih nekoliko sekundi pomislila sam da će zapjevati. Na svu sreću, nije.
— RCMP i kanadska carina još uvijek imaju tonu posla. Ali nije više kao nekad. Ljigavci koji rade na obali sad veći¬nom dilaju drogu i ilegalne imigrante.
— Impresivno znanje.
Slegnuo je ramenima. — Krijumčari ruma su mi neka vr¬sta hobija. Načitao sam se.
— Ima li to ikakve veze s Obélineinim suprugom?
— Da. Doći ću na to. Hilaire Bastarache je bio drugi po redu. Poželjevši povećati profit nakon Drugog svjetskog rata nadodao je novi zanat.
— A to nije bilo krijumčarenje?
Odmahnuo je glavom. — Trgovina seksom. Striptiz baro¬vi. Kurveraji. Saloni za masažu. I potez se ispostavio izuzetno plodonosnim. David, treći po redu, čudna je sorta, mješavi¬na Howarda Hughesa i pripadnika urbane policije. Drži se za sebe. Ne vjeruje ičemu što ima veze s vladom ili vladinim institucijama, na primjer, školama, vojsci, zdravstvu. Tip se nije prijavio za zdravstveno osiguranje, niti je ikad glasao. Jednom ga je udario kamion, ali je odbio otići u bolnicu. I, naravno, posebice mrzi policiju.
— Jasno mi je zašto netko tko je ogrezao u poroke mrzi policiju, ali čemu paranoja općenito u vezi vlade?
— Tata je djelomično kriv. Mali David je bio obrazovan kod kuće i jako dugo držan na uzici. Hilaire Bastarache nije baš bio veseljak. Ali nije samo to u pitanju. Kad mu je bilo deset, posvjedočio je kad su mu ubili majku tijekom racije u jednom od očevih bordela.
—Je li bila naoružana?
Odmahnuo je glavom. — Našla se jednostavno na krivom mjestu u krivo vrijeme. Nešto tipa Ruby Ridge.
Riječ je bila o ženi koju je 1992. FBI-ev snajperist ubio s desetomjesečnim sinom u naručju, a tijekom opsade jedne kolibe u Idahu.
— Unatoč svojim kompleksima Bastarache je uspio vodi¬ti posao. Izolirao se unajmljenim snagatorima. Djedov po¬sao u Caraquetu uništen je prije nekoliko godina, a on na¬vodno nije imao pojma da se koristi kao kupleraj. Mislio je da iznajmljuje sobe časnim mladim ženama. — Prezreno je otfrknuo. — I sud je nasjeo. Prostitutka zvana Estelle Faget je žrtvovana.
— Posjeduje striptiz klub u Monctonu u neposrednoj bli¬zini Auto-ceste 106. Le Chat Rouge. 2001. je tamo prebacio bazu, ali koliko sam saznao, u posljednje vrijeme često je u Quebec Cityju. Tamo posjeduje bar zvan Le Passage Noir.
— Zašto selidba?
— Uhvaćen je dok je ševio striptizetu, a ispostavilo se da je maloj šesnaest. Tad je zaključio da mu je u interesu napu¬stiti Tracađie.
— Isuse... - odvratila sam s gađenjem.
Izvukao je presavijen papir iz džepa. Kad sam izbacila ruku, spustio ga je na stol.
— Izvori mi kažu da za njega ne rade anđelčići. — Presreo je moj pogled. — Priča se da njegovi utjerivači dugova igraju grubo.
— Pravi frajer — odbrusila sam. — Vara suprugu s malo¬ljetnicom.
— Da vam ispričam jednu anegdotu. Tip zvan Thibault prodao mu je auto devedeset sedme. Bastarache se požalio da je koljenčasta osovina u lošem stanju, ali ga je tip otpi¬lio. Tri dana poslije njegovo truplo je izronilo ispod Mosta Little Tracadie Br. 15. Iz grudnog koša izbijala mu je koljen¬časta osovina. »
—Je li optužen za ubojstvo?
— Nije ga se moglo povezati, niti gaje itko bio voljan otcinkati.
— Možda je u pitanju slučajnost.
— Kao što ću ja slučajno dobiti šansu igrati u nacionalnom nogometnom prvenstvu! Pokušavam vam reći da je tip lud i zao, i da za njega radi gadna ekipa, a to je loša kombinacija!
Tomu nisam mogla proturječiti.
Ali zašto bi se Obéline udala za takvog luzera? I zašto bi on odabrao nju? Sto se dogodilo djevojčici koju sam pozna¬vala na otoku Pawleys?
Hippo je oborio pogled. Podigavši presavijen papir stao ga je okretati istodobno tapkajući njime po stolu. —Još sam nešto saznao... Otvorila sam usta.
— U vezi vaše prijateljice.
Osjetila sam promjenu tona. Prošli su me trnci.
— Uobičajena priča. Tučnjava. Suprug liberalan u kori¬štenju šaka. Anonimna dojava policiji. Supruga odbija podi¬ći tužbu. Na posljetku joj slama ruku. Ona završava u gipsu, on u društvu plesačice.
— Obéline?
Zakimao je. — Nije jasno kako ga je uspjela istjerati iz ku¬će. Možda je priprijetila da će ga ovaj puta tužiti ako ne ode. Dva tjedna poslije izbio je požar.
Progutala sam slinu.
— Opekline trećeg stupnja na dvadeset posto tijela. Dugo je bila na rehabilitaciji i vratila se poprilično unakažena.
Prisjetila sam se djevojčice s breskvinim tenom i kesta-njastim kovrčama kako se smije i juri za galebovima iznad pjenušavih valova u Južnoj Karolini.
Na medijalnoj površini mozga sisavaca, tik ispod kortek-sa, nalazi se skupina neurona zvana limbički sustav. Ta mala nahrupina sive tvari ubacuje naše emocije u brzinu i izba¬cuje ih iz nje. Otud bijes, strah, strast, ljubav, mržnja, vese¬lje, tuga.
Baš u tom trenutku moj se limbički sustav uključio i eto bijesa. No, nisam to pokazala. Nisam takva. Svaki puta kad se to dogodi, a iskonski mi bijes spali unutrašnjost lubanje, ne vrištim niti sipam otrovne riječi. Au contraire. Postajem čelično sabrana.
— Podmetnut požar? — Monotonim glasom.
— Policija nagađa da je tako.
— Bastarache?
— Svi su bili uvjereni da je gad kriv, ali ničim to nisu mo¬gli dokazati, a nitko nije bio voljan posvjedočiti. Snagatori su svima utjerali strah u kosti.
Ispružila sam dlan.
Grčevito je držao papir. — Znam da volite raditi stvari na svoj način, doktorice, ali želim da se klonite ovog tipa.
Smotala sam prste nalažući mu da mi preda presavijen papir.
Nevoljko ga je kliznuo preko stola.
Rastvorila sam ga i pročitala telefonski broj i adresu.
Soba oko mene odjednom je nestala, a zajedno s njom i zujanje fluorescentnog svjetla na stropu. Nije više bilo ni ko¬stura, ni Hippove šarene košulje. Nalazila sam se na trijemu. Bila je ljetna noć, tranzistor je svirao »Ode to Billie Joe«; a Évangéline i ja pjevušile ležeći, glava naslonjenih na ruke i podignutih koljena.
Zar je doista tako jednostavno? Nazvati te brojke i Obéline će se javiti? Možda čak razriješiti misteriju koja me mučila svih tih silnih godina? Možda me čak odvesti do Évangéline?
—Jeste li dobro?
Kimnula sam jedva svjesna pitanja.
— Moram ići. Ryan me čeka dolje.
Čula sam ga kako ustaje, i kako se potom vrata labosa otvaraju i zatvaraju.
Oči su mi poletjele prema kostima.
Ili će se dogoditi suprotno? Možda ću ja odgovoriti na njezina pitanja. Proteklo je nekoliko beskonačno dugih se¬kundi prije nego su se vrata ponovno otvorila. Podigla sam pogled.
— Odustaješ od crtica u subotu ujutro? -Hej...
— Hippo mi je rekao da si ovdje.
Zacijelo mu je rekao više od toga. Škiljio je zabrinuto me promatrajući.
— Dobričina. - Uspjela sam se nasmiješiti. - Je li ti re¬kao da je Obéline Landry udana za gada zvanog David Bastarache?
Kimnuo je.
— Ne želi da stupim u kontakt s njom.
— Ali oboje znamo da hoćeš.
— Misliš li da bi me Bastarache upucao samo zato što sam mu nazvala otuđenu suprugu?
— Ne znam. Samo...
Izbacila sam prst i dovršila mu rečenicu. —.. .se pazi! — HM Street Blues. Riječi kojima se zapovjednik iz spomenute serije koristio svakog dana. Bila je to naša interna šala.
Zastao je kao da pokušava organizirati misli. Ili kao da razmatra kako načeti neku drugu temu.
— Slušaj, Tempe, moram ti nešto reći... Radoznalo sam pričekala.
— Napravio sam...
Oglasio mu se mobitel. Pogledavši me s isprikom, okre¬nuo je rame i javio se.
— Ryan...
Uslijedio je niz kratkih potvrdnih odgovora. Oui.
— Loš tajming. — Zamahnuo je mobitelom. — Ali mogli bismo se domoći traga u vezi male Quincyjeve.
— Tako znači... — Primirila sam se. — Hoćeš li da se po¬slije nađemo?
Odgovorio je nakon kratke stanke. — Može.
— Curry?
— U sedam, Ben's?
— Dogovoreno.
Zabrinute plave oči pretražile su mi lice kao da žele upamtiti svaku pojedinost. Srce mi se stegnulo.
— Dođi ovamo. — Rastvorio je ruke. — Zagrli me. Iznenađena, ustala sam i prislonila obraz na njegova prsa,
Time sam prekršila sva pravila koja sam si nametnula vezano za intimnost na radnom mjestu. No, nisam marila. Previše je vremena proteklo. Bila je subota. Nigdje nije bilo žive duše.
Obgrlio me. Spustio bradu na moju kosu. Osjetila sam kako se rumenim dok me ispunjava toplina.
Udahnuvši poznat miris sapuna i Acqua di Parme, pipa¬jući poznate mišiće i udubljenja, zapitala sam se jesam li kri¬vo protumačila njegov pogled.
A onda sam načula kako šapuće više sebi u bradu nego meni:
- Vjerojatno ovo više nećeš učiniti.

14

Odbila sam razmišljati o njemu.
Odbila sam odjuriti do telefona. Prije nego otipkam broj¬ke, htjela sam izvježbati što ću reći Obéline.
No, umjesto toga usredotočila sam se na patologiju kosti.
Iako je metatarzalna kost bila tanka i neprirodno zašilje¬na na distalnom kraju, njezina vanjština činila se normalnom na rendgenskoj snimci. Slične promjene događaju se u slu¬čajevima uznapredovalog reumatoidnog artritisa. Ali kad je on u pitanju, zglobovi su također pogođeni, a zglobovi ove djevojke bili su u dobrom stanju.
Lupus pak može uzrokovati promjene u kostima ruku i stopala. Ujedno može utjecati na nosni hrbat i otvor te uzro¬kovati resorpciju premaksilarnih alveolarnih nastavaka. Ali lupus je bolest imunološkog sustava koja napada mnogobroj¬ne unutarnje organe i tkiva, a oštećenje tog kostura nije bilo toliko sveobuhvatno.
Venerični sifilis vodi do atrofije nazalnog hrpta i unište¬nja prednjeg nepca. No, u njegovom slučaju česte su lezije nepčanog svoda, a djevojka ih nije imala.
Prirođeni sifilis.
Malinaste boginje.
Tuberkuloza.
I mnoga druga oboljenja.
Ništa se nije uklapalo.
U pet sam odustala i krenula kući.
Dok sam se koncentrirala na promet, moždane stanice nastavile su raditi.
Treba li Birdie na pregled? Odvela siga u ožujku. Ne, nego u srpnju. Pronađi potvrdu o cijepljenju. Šišanje?
Ošišaj se jako kratko, kao Halle Berry.
Izgledat ćeš poput Demi Moore u G. I. Jane!
Loš film.
Nije to poenta.
Bez muda nema slave.
Vidi Pee Wee Hermana.
Ryan?
Pa što, bila si umorna.
I po tom pitanju mozak mi je bio podijeljen.
Prekid, predvidjele su pesimistične stanice.
Nema šanse, pobunila se optimistička frakcija.
Pesimisti su odmah prizvah prizor iz Annie Hall. Alvie i Annie dijele imovinu.
Nismo imali priliku živjeti zajedno, ali provodili smo no¬ći jedno kod drugoga. Jesu li se i neke stvari preselile zajedno s nama? Je li htio možda porazgovarati o vraćanju CD-a?
Započela sam mentalni popis stvari koje je ostavio kod mene. Otvarač za vinske boce. Četkica za zube. Bočica Boucheronova losiona poslije brijanja.
Charlie?
Ne želi bračno stanje. Želi se pokupiti. Zašto onda zagrljaj? Napaljenje.
— E sad je dosta. — Uključila sam radio. Garou je pjevušio pjesmu »Seul«. Sam. Odmah sam ga ušutkala.
Birdie me dočekao bacivši se na bok, rastegnuvši noge i preokrenuvši se na leda. Ryan je taj manevar nazvao »bok and roll«.
Počešala sam ga po trbuhu, no sigurno je osjetio napetost u mojem dodiru jer je odmah skočio na noge i pogledao me svojim žutim, okruglim očima.
Djelomično je u pitanju bio Ryan, djelomično Obéline, a djelomično kava.
— Oprosti, mali. Puno mi se toga mota glavom.
Načuvši moj glas, Charlie se ubacio... — love drunk off my hump.
Black Eyed Peas. Odličan potez s CD-om za obuku, Ryane! Ali zašto baš taj stih?
Kad baterija u mojem protupožarnom alarmu crkne, apa¬rat krešti sve dok ne ubacim novu. To se dogodilo jednog vikenda, kad sam ga ostavila na samo i kreštao je još tri na¬redna mjeseca.
U pitanju je ritam, rekla sam si, a ne stihovi.
Ubacila sam CD za obuku nimfi, napunila mu zdjeli¬ce zrnjem i vodom te nahranila mačku. Potom sam se sta¬la prešetavati iz sobe u sobu, svaki puta zaboravljajući zašto sam došla.
Potrebno mi je razgibavanje!
Zavezavši tenisice za jogging, pojurila sam uzbrdo, a on¬da skrenula na zapad. Na suprotnoj strani Avenije Sherbrooke nalazi se Le Grand Séminaire, lokacija na kojoj sam jednom davno otkrila raskomadano tijelo. Bio je to jedan od prvih slučajeva na kojima sam surađivala s Ryanom.
Još uvijek nije bilo kiše, ali je tlak iznosio bar milijardu Pascala. Za nekoliko blokova već sam se znojila i teško disala. Bilo je ugodno osjetiti tjelesni umor. Projurila sam mimo Shriner's Templea, Dawson Collegea, Westmount Parka.
Nakon milje i po vratila se kući.
Ovaj puta Birdie me nije dočekao. U žurbi da što prije izjurim, ostavila sam vrata radne sobe odškrinutima.
I mačak i ptica gledali su se oči u oči. Iako je na, podu bi¬lo perja i ljuski od zrnja, ni predstavnik mačje, ni predstavnik ptičje vrste nisu djelovali posebice uzbuđeno. Ali znala sam da je došlo do obračuna dok me nije bilo.
Istjeravši Birdieja iz sobe, odjurila sam pod tuš.
Dok sam si sušila kosu, moždane stanice ponovno su se oglasile.
Maskara i rumenilo.
Malo ćemo se nafarbati za staru ljubav?
Privlačna izvana, neodoljiva iznutra.
Daj, molim te!
Nanijela sam Issey Miyakea. Droljo.
La Maison du Cari smjestila se u podrumskom prostoru na Ulici Bishop, nasuprot knjižnici Sveučilišta Concordia. Kako Ben, vlasnik restorana, pamti što mu redovni gosti najviše vo¬le, moj izbor nije bio upitan. Njegova korma toliko je veličan¬stvena da može izmamiti osmijeh iz najiscrpljenijeg gosta.
Silazeći stubama kroz maleno sam okno nazrela Ryanovo tjeme.
Curry je fantastičan. Tandoori fenomenalan. Windex — zaboravi.
Pio je Newcastle ale i grickao papadum. Tek što sam sjela, na stolu se pojavila dijetalna Coca Cola s puno leda i kriš¬kom limete. Savršeno.
Prvo sam odslušala vijesti o Benovoj kćeri u Švedskoj, a onda smo naručili. Pileći vindaloo. Janjeća korma. Channa masala. Raita od svježih krastavaca. Naan.
Razgovor se s neutralnog terena prebacio na Pheobe Jane Quincy.
— Mislim da smo naletjeli na trag. Mala nije imala mo¬bitel, ali najbolja prijateljica jest. Na posljetku je priznala da joj je dopustila da obavlja pozive koje nije mogla kod kuće. Zapisi su izbacili jedan nepoznat broj, koji je nazvala osam puta u prethodna tri mjeseca.
— Dečko?
-Jeftin foto-studio u Plateauu, iznajmljen tipu zvanom Stanislas Cormier. — Stisnuo je čeljust. — Obećao je malu pre¬tvoriti u supermodel.
— To ti je prijateljica rekla?
Kimnuo je. - Quincyjeva se zamišljala kao nova Tyra Banks. —Jeste ga uhitili?
— Proveli smo dražesno poslije podne preispitujući ga. Nedužan je kao Bambi.
— Kako pojašnjava pozive?
— Tvrdi da ga je pronašla u telefonskom imeniku. Htjela je session, na što je naš uvaženi građanin upitao koliko joj je godina i kad je čuo da joj je trinaest, rekao da dođe u prat¬nji roditelja.
— Nazvala ga je osam puta.
— Kaže da je bila uporna.
— Vjeruješ mu?
— Što ti misliš?
— On ju je slikao u pozi Marilyn?
— Tvrdi da nema pojma za to.
— Možete li ga zadržati u pritvoru?
— Smislit ćemo nešto.
— I što sada?
— Čekamo nalog. Čim bude izdan, pretražit ćemo mu foto-studio.
— A što je s truplom iz Lac des Deux Montagnes? Je li što iskrsnulo na osnovu informacija o dobi i rasnoj pripadnosti?
— Nije uvedena ni u CPIC ni u NCIC.
Hrana je pristigla. Naručio je još jedno pivo. Dok srno sc posluživali, prisjetila sam se nečega iz ranijeg razgovora.
— Nisi li rekao da je i Kelly Sicard htjela biti manekenka?
— Da. — Viljuškom je zagrabio curry i progutao ga. — Zamisli samo!
Jeli smo u tišini. Dvoje klinaca do nas držalo se za ruke ne skidajući pogled jedno s drugoga, dok im se hrana hladila na tanjuru. Ljubav? Požuda? Sto god bilo, zavidjela sam im.
Na posljetku je nastavio.
Obrisavši usta pažljivo je presavio i odložio ubrus na stol, te ga izravnao dlanom.
— Moram ti nešto reći. Nije mi lako, ali mislim da tre¬baš znati...
Želudac mi se stisnuo.
— Lily ima većih problema nego što sam ti rekao. Grč je lagano popustio.
— Prije tri tjedna uhvaćena je kako krade DVD-e u Blockbusteru. Kolega mi je dojavio pa sam uspio primiriti vla¬snika i nadoknaditi štetu, tako da prijava nije registrirana. Ovaj puta.
Pogled mu je odlepršao do prozora, i potom kroz staklo prema Ulici Bishop obavijenoj mrakom.
— Ovisna je o heroinu, zbog čega i krade.
Nisam ni trepnula. Niti sam bacila pogleda prema pa¬ru do nas.
—Ja sam uvelike kriv. Nisam bio uz nju kad je trebalo. Ali Lutetia se skrivala od tebe! No, nisam to izgovorila.
Okrenuo je oči prema meni. Prepoznala sam bol i kriv¬nju u njima. I još nešto. Tugu koja nagovještava kraj. Želudac mi se ponovno stisnuo.
— Mojoj je kćeri potrebno bolničko liječenje. Psihološka terapija. I dobit će ju. Ali treba joj i stabilnost. Obiteljski dom. Jamstvo da netko vjeruje u nju.
Uhvatio me za ruke.
— Lutetia je već dva tjedna u Montrealu. Srce mi se smrznulo.
— Sate smo utukli raspravljajući o ovome. — Zastao je na kratko. — Uvjereni smo da joj možemo pružiti potreb¬nu sigurnost.
Pričekala sam.
— Odlučili smo pokušati poraditi na vezi.
— Vraćaš joj se? - Smireno, i u neskladu s užasom koji me izjedao iznutra.
— Ovo mi je najbolnija odluka koju sam ikad morao do¬nijeti. Nisam sklopio ni oka. Ni o čemu drugom nisam u sta¬nju razmišljati. — Oborio je glas. - I neprestano se prisjećam tebe i Petea u Charlestonu.
— Bio je ustrijenjen. - Jedva čujno.
— Mislim na ono prije toga. Kad te grlio.
— Bila sam izmorena od silnog posla. Jednostavno me tješio.
— Znam. Priznajem da sam se osjećao iznevjerenim kad sam vas ugledao. Poniženim. Neprestano sam se pitao kako si mi to mogla učiniti. Htio sam da ti se dogodi najgore mo¬guće zlo. Kupio sam bocu viskija te noći, ponio je sa sobom u sobu i nalio se. Toliko sam pobijesnio da sam sobnim tele¬fonom razbio televizor.
Podigla sam obrve.
— Hotel mi je naplatio štetu u iznosu od šest stotina do¬lara. — Napet osmijeh. — Gle, ne kritiziram te niti te okriv¬ljavam. Ali sam u međuvremenu shvatio da ga nikad nećeš otpustiti. — Palčevima mi je pomilovao nadlanice. — A ta mi je spoznaja pomogla da nanovno procijenim nastalu situaciju.
Možda pjesnici i kompozitori nisu u pravu. Možda ipak čo¬vjek može dobiti još jednu priliku da popravi što je zaribao.
— Andrew i Lutetia, »The way we were«.20— Bilo je to zlob¬no i podlo, no nisam se mogla suzdržati.
— Naravno, to neće utjecati na naš poslovni odnos. -Ponovno slabašan osmijeh. — Surađivat ćemo poput Muldera i Scully.
Dosjei X. Ex-ljubavnici.
— Želim da mi pomogneš oko nestalih i mrtvih djevo¬jaka.
Suzdržala sam se od opaske znajući da bih je zauvijek požalila.
— Siguran si?
— Daleko od toga, ali jedno znam. Dužan sam kćeri poku¬šati. Ne mogu stajati sa strane i gledati je kako se uništava.
Osjetila sam potrebu za svježim zrakom.
Nisam mu ponudila podršku, niti sam izgovorila neki drugi stih Streisandove. Nisam ga niti zagrlila.
Prisilivši se na osmijeh, ustala sam i napustila restoran.
Osjećala sam se beživotno i uopće nisam registrirala noć¬ne šetače s kojima sam dijelila pločnik. Stopala su mi se oba¬mrlo podizala i spuštala pokrećući me. A onda se zaustavila.
Podigla sam pogled.
Hurley's.
Nisam žudjela za zrakom. Pojurila sam prema pupčanoj vrpci. Blještavo svjetlo boje rubina u staklenoj čaši na nožicu, lagano grebenje u grlu, toplina u želucu. Munjevito brz vlak koji će mi omogućiti privremenu ugodu i užitak.
Samo sam trebala ući i naručiti.

20 Naslov pjesme Barbre Streisand, u prijevodu s engleskog = Kako nam je nekoć bilo.

Ali poznajem se. Alkićka sam i u pitanju neće biti afera. Euforija će se neizbježno pretvoriti u samoprezir. Sati, mož¬da čak i dani, izbrisat će mi se iz života.
Okrenula sam se i uputila kući.
Legla u krevet osjećajući se sama samcata na cijelom svijetu.
Misli su mi zaplesale danse macabre. Dorothée i Geneviève Doucet, zaboravljene u sobi na katu.
Kelly Sicard. Claudine Cloquet. Anne Girardin. Phoebe Jane Quincy.
Nestale, možda zlostavljane i ubijene.
Tri mlada trupla, dva napuhnuta i groteskna.
Laurette, napuštena i mrtva u trideset četvrtoj.
Moja vlastita majka, neurotična udovica, mrtva u pede¬set sedmoj.
Beba Kevin, mrtav u dobi od devet mjeseci. Kostur djevojke istrgnut iz groba. Obéline, izmlaćena i unakažena. Évangéline, nestala. Ryan, izgubljen.
Osjetila sam mržnju prema poslu i vlastitom životu. Cijeli svijet učinio mi se jadnim. No, nije bilo suza. Samo otupjelost.



Spojler:
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Spojler:

Od kostiju do pepela  8b_15
http://www.book-forum.net

9Od kostiju do pepela  Empty Re: Od kostiju do pepela Sre Maj 02, 2012 1:41 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
15

Probudila me zvonjava telefona. Osjećala sam se zgnječeno poput puža i isprva nisam znala zašto. A onda sam se prisjetila. Ryan.
I otupjelost od prethodne noći ponovno se vratila. Sva sreća, jer mi je pomogla prebroditi poziv. —Jutro, slatkice!
Pete me inače nikad ne zove u Montreal. Katy! Naglo sam se uspravila.
— Sto se dogodilo?
— Ništa se nije dogodilo. —Je li Katy dobro?
— Naravno da jest.
— Razgovarao si s njom? Kad ste se čuli? —Jučer.
— Što kaže?
— Buenos dias. Čile je mrak. Pošalji novac. Adios. Naslonivši se leđima privukla sam prekrivač do brade.
— Kako si ti?
— Prva liga.
— Gdje si?
— U Charlottei. Nešto ti želim reći.
— Zaručio si se s Paris Hilton? — Toliko mi je laknulo što mi je kći živa i zdrava da sam se nasmijala na vlastitu pošali¬cu, a bio je to dobar osjećaj.
Nije mi odgovorio.
— Halo?
— Tu sam. - Ozbiljnim glasom.
Iako rastrojena, odjednom mi se razbistrilo.
— Pete?
— Ne zove se Paris, već Summer. Summer?
— Želiš se oženiti? — Nisam mogla suspregnuti šok.
— Dopast će ti se, slatkice! Zamrzit ću je!
— Gdje ste se upoznali? — Pokušala sam zvučati vedro.
— U pubu Selwyn. Djelovala je tužno pa sam joj ku¬pio pivo. Ispostavilo se da je prisustvovala eutanaziji štenca. Veterinarska je tehničarka.
— Koliko se dugo već viđate?
— Od ožujka.
— Isuse, Pete...
— Izuzetno je bistra, Tempe. Želi studirati veterinu. Naravno.
— Koliko joj je?
— Dvadeset devet.
A njemu uskoro pedeset.
— Tri mjeseca nisu ništa.
— Ona želi reći sudbonosno »da«. - Nasmijao se. — I za¬što, do vraga, ne? Star sam, neženja, i posve sam se vucaram po svijetu. Ne zaboravi — ti si me izbacila, draga!
Progutala sam slinu. — Što želiš da učinim?
— Ništa. Ja ću pokrenuti razvod na osnovu nepomirljivih razlika. Treba nam samo dogovor oko raspodjele plijena, a poslije možemo sve i podijeliti.
— Nema ga baš previše.
— Sjeverna Karolina je država sporazumnih rastava i ne¬ma potrebe za bilo kakvim optužbama.
— Kada? - Prestala sam glumiti vedrinu.
— Nas dvoje već godinama ne živimo zajedno, pa stoga neće biti potreban neophodni period razdvajanja. Pod pret¬postavkom da se dogovorimo oko financija, razvod bi trebao brzo biti odobren.
— A tvoji planovi? — Beživotno.
— Razmišljamo o proljeću. Možda idući svibanj. Summer želi vjenčanje u planinama.
Zamislila sam je — bosonogu, preplanulu, s vjenčićem ivančica u kosi.
—Jesi li rekao Katy?
— Nije to baš tema za telefonski razgovor. Otvoreno će¬mo porazgovarati kad se vrati iz Čilea.
-Je li je upoznala? Kratko nećkanje. — Da.
— Nije dobro prošlo?
— Nije joj sjela nijedna žena s kojom sam bio u vezi.
Sto nije bila istina. Kći mi je ponekad znala pričati o nje¬govim trofejima. U nekim je slučajevima smatrala da je pao na cice, u drugima pak na sise. Dinje. Dude. No, nekoliko joj se dama izuzetno dopalo.
— Moglo bi biti neugodno — nastavio je. - Summer želi djecu, a Katy bi to mogla teško podnijeti.
Dragi Bože...
— Htio bih tvoj blagoslov, slatkice.
— Kako god kažeš. — Otupjelost je isparivala poput magle na toplom, jutarnjem suncu. Morala sam prekinuti razgovor.
— Dopast će ti se. Doista. -Da...
Ostala sam nepomično sjediti osluškujući zujanje u slušalici.
Moj otuđeni suprug voli žene onako kako noćni lepti¬ri vole žarulje. Voli flertati i opčinjeno se mota oko njih, ali nikad nije voljan skrasiti se. Ja sam to shvatila na teži način i pritom se opekla. Brak, bilo kakve vrste, jednostavno ni¬je u njegovom stilu. Kad smo bili u Charlestonu, prije nego što su ga napucali, učinilo mi se da čak razmatra pomirbu. A sad se želi razvesti od mene i oženiti Summer i još imati djecu s njom!
Tužna Summer. Izuzetno bistra Summer. Dvadeset i ne¬što godina.
Polako i pažljivo odložila sam slušalicu.
Skliznula s jastuka. Okrenula se na bok. Privukla kolje¬na na prsa.
I pukla.
Ne znam koliko sam dugo plakala, ni kad sam utonula u san.
Ponovno me probudilo zvono telefona. Ovaj puta u pi¬tanju je bio mobitel. Bacila sam pogled na sat. Devet četr¬deset tri.
Provjerila zaslon.
Harry.
U tom trenutku nisam bila spremna za melodramu. Pustila sam da zvoni. Nekoliko sekundi poslije prodorno se oglasio kućni telefon.
Opsovavši zgrabila sam slušalicu i pritisnula tipku.
— Što je? — odmah sam je napala.
— Gle, molim te, kako je razdražljiva!
— Nedjelja je ujutro, do vraga!
— Upravo sam pronašla super recept za loše raspoloženje i pomislila da bi te možda zanimao!
— Duhovito.
— Trebaš silikonsku injekciju za osmijeh?
— Bolje ti je da ne započinješ u vezi Arnolda. — Odbacujući prekrivač krenula sam prema kuhinji. Trebao mi je kofein.
— Tip je prošlost.
— Baci staro, uzmi novo, je li? - Bila sam gruba, ali i ne-raspoložena za bračne priče koje su pošle po zlu.
— Pete me zvao.
Ostala sam osupnuta. — Moj Pete? Kada?
— Maloprije. Ne čini mi se da je više tvoj.
— Zašto je tebe zvao? — Iz ormarića sam izvukla kavu u zrnu i napunila mikser.
— Pomislio je da bi te možda trebalo razvedriti.
— Ma kako je to samo obazrivo od njega! Dobro sam.
— Ne zvučiš dobro. Nisam ništa odvratila.
— Ti želiš razgovarati, ja želim slušati.
Pritisnula sam tipku. Oštrice miksera su zabrujale, a to¬pao miris kave ispunio kuhinju.
— Tempe? -Da.
—Ja sam ti mlada sestra.
Ubacila sam izmljevenu kavu u Mr. Coffee. Nadodala vodu.
— Tempe?
Želim li razgovarati? —Javit ću ti se.
Devedeset minuta poslije sve sam istresla iz sebe.
Ryana. Lily. Lutetiju. Istragu nerazrješenih slučajeva mr¬tvih i nestalih djevojaka. Phoebe Jane Quincy. Truplo koje je izronilo u Lac des Deux Montagnes. Doucetove.
Sestra mi je lepršava, ćudljiva i sklona histeriziranju, ali je ujedno prvoklasni slušatelj. Nije me prekinula.
Na posljetku sam ispričala za Hippa i kostur koji sam za¬tražila od mrtvozornika u Rimouskiju. Hippovu malu.
— Nemam te što mudro savjetovati vezano za Petea ili Ryana, pa stoga porazgovarajmo o kosturu. Da vidim jesam li dobro shvatila — Hippo razrješava nerazrješene slučajeve.
Saznao je za kostur od frenda Gastona, koji također radi u SQ-u, a koji ga je uočio kod drota zvanog Luc Tiquet, koji radi Bogu iza leđa. Tiquet ga je konfiscirao od dvojice klipa¬na koji sprejaju grafite, Tricka i Archieja Whalena, koji su ga pak kupili u zalagaonici Jerryja O'Driscolla. O'Driscoll ga se domogao preko nekog starkelje zvanog Tom Jouns, koji ga je iskopao iz nekog indijanskog groblja. Jesam li u pravu?
— Ako nitko od njih nije lagao.
— Život je prepun pogodbenih veznika.
— Bome.
— Kakvo je to indijansko groblje u pitanju?
— Ne znam. Možda plemena Micmac.
— Znači, djevojka je bila Indijanka.
— Mislim da je bjelkinja.
— Zašto?
— Grada lica.
— Procjenjuješ da je umrla u trinaestoj ili četrnaestoj? -Da.
— Od nekakve bolesti.
— Bila je bolesna, ali ne znam je li ju bolest ubila.
— A što onda jest?
— Ne znam.
— Kakva je bolest u pitanju?
— Ne znam.
— Znači, od toga ništa. A koliko je dugo mrtva?
— Ni to ne znam.
— Dugo? -Da.
Pucnula je jezikom.
Ja sam duboko udahnula.
— Sjećaš li se Évangéline i Obéline Landry?
— Misliš da sam spremna za umobolnicu? Naravno da ih se sjećam! Bilo mi je devet, tebi dvanaest. Nestale su ne samo s Pawleysa, već i s lica zemlje. Tri smo ih godine pokušavale pronaći i potrošile gomilu kovanica nazivajući Kanadu.
— Možda pretjerujem, ali mislim da bi Hippova mala mo¬gla biti Évangéline.
— Hippova mala?
— Kostur koji je došao od Jounsa, O'Driscolla, Whalena, Tiqueta, Gastona i Hippoa.
— Mogla bi biti?
— Možda.
Ispričala sam joj za Laurette i Obéline. I Davida Basta-rachea.
— Prokleti gad! Da mi je njegov pimpek na nišanu, ta šup-čina nikad više ne bi podmetala požare!
Znala je izmiješati metafore kao nitko drugi, i nisam joj istaknula da izrečenim pomiče granice u anatomiji ljudskog tijela.
Uslijedila je tišina s druge strane kontinenta, a onda je rekla nešto što je samo ona u stanju reći:
— Dolazim.
— A što će biti s prodajom kuće?
— Misliš da ću ostati ovdje i bakćati se s imovinom? Pametna si žena, Tempe, ali ponekad se pitam kako si uspi¬jevaš ujutro navući donje rublje!
— Što misliš pod tim?
— Imaš li Obélineinu adresu i broj telefona? -Da.
— Treba li ti divovski prst koji će ti ukazati što ti je činiti?
Pustila sam da nastavi.
— Ukrcat ću si dupence na zrakoplov i posjetiti la Belle Province. Rezerviraj nam karte za New Brunswick!
— Predlažeš da je posjetimo?
— Zašto ne?
- Kao prvo, Hippo će popizditi.
- Nemoj mu reći.
- To bi bilo neprofesionalno i potencijalno opasno. Nisam policija, a u njih se uzdam.
- Poslat ćemo mu poruku iz djevičanske šume!

16

Trebala je sletjeti u deset. Kako sam rezervirala podnevni let u Moncton, plan nam je bio da se nađemo na izlazu za zrakoplov.
Glavna zračna luka Montreala nalazi se na zapadnom otočnom predgrađu zvanom Dorval. Godinama ju se jed¬nostavno i zvalo Dorval, što je imalo smisla. Ali ne. 1. siječ¬nja 2004. prekrštena je u Međunarodnu zračnu luku Pierre Elliott Trudeau. Lokalci je, unatoč tomu, još uvijek zovu starim imenom.
U deset sam se parkirala, prijavila i prošla sigurnosnu pro¬vjeru. Harry se još nije nalazila do izlaza 12-C. No, nisam se zabrinula. Zračna luka Dorval diči se svojom dobrodoš¬licom priređujući pridošlicama redove, kojih bi se posramio i Disney World.
Deset četrdeset pet. Još ništa. Provjerila sam letove. Zrakoplov joj je sletio u 10.07h.
U jedanaest me spopala nervoza. Pokušala sam čitati, ali su mi oči neprestano letjele prema moru lica u prolazu.
U jedanaest i petnaest počela sam razmatrati moguća pojašnjenja.
Nema putovnicu. Možda ne zna da za ulazak u Kanadu zrakoplovom više nije dovoljan bilo koji identifikacijski do¬kument s fotkom.
Izgubila je prtljagu. Možda ispunjava obrasce u tri ili vi¬še primjeraka. Na osnovu prethodnih posjeta znala sam da sa sobom uvijek vuče hrpu stvari.
Možda je nešto prokrijumčarila pa trepće okicama po¬kušavajući smekšati carinika čeličnog izraza lica. Super, bar joj to ide.
Vratila sam se čitanju romana Jaspera Ffordea.
Do mene je sjedio krupan tip sa žičanom kosom, čije se tijelo izljevalo iz nekoliko brojeva premale jakne od polieste-ra. Neprestano je podizao i spuštao koljeno lagano udarajući ukrcajnom kartom o naslon između nas.
Montreal nije Toronto i za razliku od tog uštogljenog anglikanskog susjeda sa zapadne strane slavi spolnost i seks. Noćni barovi i bistroi organiziraju bal feromona do sitnih jutarnjih sati. Veliki reklamni panoi najavljuju događaje s ri¬skantnim dvostrukim značenjem. Uzduž auto-cesti polugole manekenke nude pivo, kremu za lice, satove i traperice. Grad pulsira uspaljenom krvlju i znojem.
Unatoč tomu, nikad nije spreman za moju sestru.
Kad se gromada do mene ukočila, znala sam da je Harry konačno stigla.
Učinila je to s uobičajenom razmetljivošću. Stajala je u vozilu za prijevoz osoba i prtljage raširivši ruke poput Kate Winslet na pramcu Titanika. Vozač se smijao povlačeći je za pojas i pokušavajući joj spojiti zadak sa sjedalom.
Vozilo je usporilo, a ona iskočila. Bila je odjevena u to¬liko uske traperice da su mogle proći za kožu, ružičasto-tirkizne čizme, i ružičasti Stetston. Uočivši me skinula je šešir i mahnula. Plava kosa prosipala joj se do struka.
Ustala sam.
Gromada iza mene se smrznula. Znala sam da i drugi gle¬daju u istom smjeru. Svi oni s Y kromosomima.
Pojurila je prema meni, a za njom vozač koji vuče kom¬binaciju Neimana Marcusa i Louisa Vuittona.
— Tem-pee-roo-nee!
- Baš sam se pitala jesi se izgubila. — Uspjela sam proci¬jediti pod snažnim zagrljajem.
Oslobodivši me rukom je zagrlila šerpu. — Mi smo malo razgovarali na francuskom, zar ne, André?
On se nasmiješio očigledno ne razumijevajući što mu govori.
I baš u tom trenutku netko je putem mikrofona objavio ukrcavanje na naš zrakoplov.
Vozač je spojio dva primjerka ručne prtljage i predao joj ih, zajedno s torbicom koju je nosila preko ramena. Meni je ponuđena torba s logotipom Neimana Marcusa. Preuzela sam je.
Tutnula mu je dvadesetku, oduševljeno se nasmiješila i uputila jedno veliko »mersiiii«.
On je odjurio noseći sa sobom sočnu priču.
Iznajmljeni auto koji sam rezervirala u zračnoj luci Moncton nije bio na raspologanju, pa nam je za istu cijenu ponuđena bolja verzija.
Kakva vrsta vozila?
Prostrana. Dopast će ti se.
Imam li izbora?
Ne.
Dok sam potpisivala ugovor o najmu, Harry je sazna¬la sljedeće:
Agent se zove George. Četrdeset i tri su mu i razveden je, ali ima desetogodišnjeg sina koji još uvijek mokri u kre¬vet. Tracadie ćemo pronaći ako krenemo ravno Auto-ce-stom 11. Benzin je jeftin na Irvingovoj postaji odmah iza Kouchibouguaca. Le Coin du pêcheur u Escuminacu nudi pakleno dobar sendvič od jastoga. Putovanje će potrajati ot¬prilike dva sata.
Ispostavilo se da je bolja i prostranija verzija vozila zapravo blještavi novi Cadillac Escalade EXT. Crni. Harry se oduševila.
— Vidi ti ovu mrcinu! Prvoklasni motor, pogon na četiri kotača, i kuka za prikolicu. Ovim vrancem od željeza može¬mo jahati uzbrdo, nizbrdo i po kakvom god želiš terenu!
— Ja ću se zadržati kolnika, hvala lijepa. Ne bih se htje¬la izgubiti.
— Nećemo se izgubiti. — Potapšala je torbicu. — Imam GPS na mobitelu.
Ušle smo. Željezni je vranac imao miris novog auta, a pokazivač kilometara brojao četrdeset i četiri milje. Učinilo mi se da se nalazim u vojnom vozilu.
Iako je bio u pravu u vezi sendviča, George je bio pretje¬rano optimističan u vezi trajanja putovanja.
Kad smo skrenuli u Tracadie, bilo je sedam i dvadeset, odnosno osam i dvadeset po lokalnom vremenu. Zašto nam je bilo potrebno toliko puno vremena? Pogodili ste. Harry.
Prednost? Sprijateljile smo se s pripadnikom RCMP-a zva¬nim Kevin Martel, kao i s većinom stanovnika Escuminaca. Ujedno smo se slikale isprepletenih ruku ispred Le plus gros homard du monde.21 Shediac nam se nije nalazio na putu, ali koliko često čovjek dobiva priliku pozirati ispred najvećeg jastoga na svijetu?
Pri prijavi na recepciji motela ljubazna joj je gospođa pojasnila kako pronaći restoran s tradicionalnom akadskom hranom i vanjskom terasom. Potom sam pričekala da si osuši šiške, nakon čega smo se konačno uputile prema obali.
Plastični stolovi. Plastične stolice. Plastificirani jelovnici.
No, ugodna atmosfera. Bile smo okružene muškarcima u bejzbolskim kapicama koji su trusili pivo iz velikih boca.
Bilo je ugodno svježe i u zraku se mogao osjetiti miris ribe i slanog mulja. Voda je bila mračna i nemirna, prekrive¬na bijelim mrljama Mjeseca na izlasku. Tu i tamo pokoji bi

21 Skulptura zvana »najveći jastog na svijetu« u gradiću Shediac, poznatom po izlovu i uzgoju jastoga.

budni galeb zakreštao i onda se zaustavio, gotovo iznenađen vlastitim glasom.
Ona je naručila špagete, ja bakalar s krumpirom. Kad se konobarica pokupila, ukazala mi je na novine koje su ostale na susjednom stolu. L Acadie Nouvelle.
— U redu, šefice. Opće informacije. Započnimo utvrđu¬jući gdje se, do vraga, nalazimo.
— Tracadie-Sheila. — Izgovorila sam drugu riječ kao »shyla«, kako je izgovaraju lokalci.
— Toliko znam.
— U utrobi L'Acadie, domovine prepoznatljive četvero-stoljetne akadske kulture.
— Zvučiš poput putne brošure u predvorju nekog motela!
— Pročitala sam četiri primjerka dok si ti sređivala šiške.
— Bile su masne.
— Izuzmemo li izletić u Shediac, putovale smo na sjever usporedo s Northumberlandovim tjesnacom i sad se nala¬zimo na Akadskom poluotoku. Sjećaš se da smo mimoišle znakove za Neguac?
— Otprilike...
— Akadski poluotok rasteže se dvjestotinjak kilometara od Neguaca, uzduž sjeveroistočne obale New Brunswicka, pre¬ma otoku Miscouu pri vrhu, a onda zaobilazi zaljev Chaleurs do Bathursta. Oko dvije stotine četrdeset dvije tisuće fran¬cuskih govornika živi u ovoj pokrajini, a oko šezdeset tisuća nalazi se baš ovdje na poluootoku.
Hrana je pristigla. Provele smo nekoliko trenutaka zasi-pavajući je parmezanom, paprom i solju.
— Jedinstven francuski dijalekt ovih ljudi ovdje, njiho¬va glazba, pa čak i stil kuhanja vuku korijene još iz Poitoua i Bretanje.
— U Francuskoj. — Umjetnica je iznošenja očiglednih činjenica.
— Preci današnjih Akadana počeli su dolaziti u Novi Svijet krajem sedamnaestog stoljeća donoseći sa sobom stare tradicije.
— Nisu li se svi preselili u New Orleans? Évangéline je nekoć govorila o tome.
— Ne baš. 1755. Englezi su zapovijedili izgon deset tisuća francuskih govornika iz Nove Škotske. Akadani tu depor¬taciju nazivaju Le Grand Dérangement. Posjedi su konfis¬cirani, a ljudi proganjani i otpremani brodovljem, većinom u Francusku i SAD. Danas oko milijun Amerikanaca tvr¬di da ima akadsko podrijetlo, a većina ih živi u Louisiani. Nazivamo ih Cajunima.
— Tako mi svega. — Nasipala je još parmezana. — Zašto su ih se Englezi htjeli riješiti?
— Jer su se odbili zakleti na vjernost britanskoj kruni. Neki su uspjeli izbjeći progon i sklonili se ovdje, uzduž ri¬jeka Restigouche i Miramichi, i na obali zaljeva Chaleurs. Krajem 1700.-tih pridružili su im se Akadani koji su se vra¬tili iz egzila.
— Znači, Francuzima je tada dopušten povratak?
— Da, ali Englezi su još uvijek bili dominantni i prokleto neprijateljski nastrojeni, pa je stoga izolirani prst zemlje koji je izbijao u zaljev rijeke St. Lawrence bio najbolja lokacija na kojoj će ih se pustiti na miru. Puno ih se ovdje i nastanilo.
Namotala je špagete i po pogledu sam shvatila da nešto smišlja.
— Koju ste onu pjesmu Évangéline i ti uvijek izvodile?
— Zove se Evangeline, a napisao ju je Henry Wads worth Longfellow. O dvoje ukletih akadskih ljubavnika. Gabriel je po engleskom nalogu i protivno svojoj volji odveden u Ameriku, a Evangeline ga odlazi pronaći.
— I što se potom događa?
— Stvari loše završe.
— Šteta... — Progutala je namotanu tjesteninu i ponovi¬la proceduru. — Sjećaš se kako bih ti dodijavala dok mi ne bi dodijelila ulogu?
— O, da. — Znala je stajati i prekriživši koštunjave ruke potamnjelim me licem prkosno gledati. — Izdržala bi deset minuta i onda počela cviliti kako je vruće i pokupila se ostav¬ljajući nas na cjedilu.
— Dobivala sam očajne uloge bez ikakvih stihova. Glumi stablo. Ili glupog zatvorskog čuvara!
— Zvjezdana slava ne dolazi preko noći. Zakolutavši očima ponovno je namotala tjesteninu.
— Oduvijek mi se dopadala Évangéline. Bila je — zastala je u potrazi za pravom riječju — draga. I smatrala sam je neopisivo glamuroznom. Vjerojatno jer je bila pet godina starija od mene.
—Ja sam bila tri godine starija!
— Da, ali ti si mi sestra. Vidjela sam te kako prstom jedeš Cool Whip iz tetrapaka.
— Nisi. -I Jell-O!
Nasmiješile smo se prisjećajući se vožnji na stražnjem sjedalu auta, rođendana provedenih u luna-parku na veli¬kim toboganima, igrokaza i potraga za izgubljenim prijate¬ljima u stilu Nancy Drew. Bilo je to jednostavnije razdoblje. Razdoblje kad smo bile tim.
Na posljetku se razgovor prebacio na Obéline.
Bismo li je trebali nazvati i upozoriti da joj dolazimo u posjet? Netom je napunila šest, kad smo posljednji puta bile zajedno, a život je otad nije mazio. Mati joj je u međuvre¬menu umrla, možda čak i sestra. Bastarache ju je zlostavljao. U požaru je ostala unakažena. Nismo se složile u pogledu dobrodošlice koju će nam prirediti. Harry je smatrala da će nas dočekati kao davno izgubljene prijatelje, a ja baš nisam bila sigurna u to.
Kad smo platile račun, već je prošlo deset. Prekasno za poziv. Odluka je donesena. Pojavit ćemo se nenajavljene.
Motel nam se nalazio s druge strane drage, preko puta restorana. Vraćajući se natrag Auto-cestom 11, pretpostavi¬la sam da ponovno prelazimo riječni Most br 15 na ulazu u Little Tracadie. Prisjetila sam se Hippove priče, i osjetila sa¬žaljenje prema jadniku koji je nabasao na truplo s koljenča-stom osovinom.
Te sam noći doživjela samo jedno otkrovenje.
Kad Harry nosi traperice, pretvara se u komanda.
Ujutro je inzistirala na palačinkama.
Konobarica je bila zdepasta, s paperjastom svijetlopla-vom kosom i ružom boje višnje. Obilno nas je poslužila ka¬vom, savjetovala u vezi laka za nokte i instruirala kako doći na adresu koju mi je Hippo dao.
Auto-cestom 11, a onda istočno na Rue Sureau Blanc. Skrenuti desno na kraju zelene ograde i nakon toga još jed¬nom. Koje prezime?
Bastarache. Poznajete li ih?
Naborane usnice stisnule su se u tanku crvenu crtu. Ne. Obéline Landry? Ne želite ništa više?
Cak ni Harry nije pošlo za rukom izmamiti išta drugo. U devet smo se vratile u auto.
Grad Tracadie nije velik. U devet i petnaest skretale smo u ulicu rezidencijalne četvrti koja bi se uklopila u bilo koje predgrađe na kontinentu. Održavane gredice cvijeća. Uredni travnjaci. Svježe obojane fasade. Većina kuća izgledala je kao da su izgrađene osamdesetih.
Hippova adresa odvela nas je do visokog kamenog zida na samom kraju bloka, a pločica upozorila tko živi s njegove druge strane. Otvoren lokot visio je na zahrđaloj željeznoj kapiji. Harry je izašla iz auta i rastvorila je.
Mahovinom obrastao cigleni prilaz na dva je dijela di¬jelio travnjak koji se uzmicao pred korovom. Na njegovom kraju izdizala se kuća od cigle, kamena i drva, s krovom od šindre, oštećenim pod vremenskim prilikama. Nije u pitanju bilo veliko i otmjeno zdanje, ali ni straćara.
Harry i ja smo sjedile neko vrijeme gledajući u mračne prozore, a oni su buljili u nas ništa ne razotkrivajući.
— Podsjeća me na Ye Olde Rod and Gun Club — dobaci¬la je.
I bila je u pravu. Kuća je odisala ozračjem lovačke kolibe.
— Spremna?
Kimnula je. Bila je neprirodno tiha otkako smo ustale tog dana. Osim kratkog okršaja u vezi njezine averzije pre¬ma gaćicama, nisam je dirala. Pretpostavila sam da se prisjeća Obéline i priprema vidjeti unakaženu ženu. Baš kao i ja.
Bez riječi smo izašle i prišle kući.
Preko noći dovukli su se oblaci, debeli i natopljeni vla¬gom i jutro je ukazivalo na kišu.
Ne pronašavši zvonce, pokucala sam na vrata. Bila su od tamnog hrasta, sa staklenim oknom u olovnom okviru, i ni¬su pokazivala znakove života.
Nije bilo odgovora.
Ponovno sam pokucala, ovaj puta na staklo. Oštro. Rat-a-tat-tat. Opet ništa.
Galeb nam je proletio iznad glava kreštanjem nagovje¬štavajući nadolazeće nevrijeme. Izvješća o plimi. Glasine po¬znate samo umu vrste Larus.
Harry je prislonila lice staklu.
— Nikoga nema unutra.
— Možda kasno ide na spavanje.
Ispravila se i okrenula. — Koliko sreće imamo, vjerojatno je u Wichita Falls.
— Zašto bi otišla tamo?
— Zašto bi itko tamo otišao?
Osvrnula sam se. U blizini nije bilo drugog zdanja.
— Provjerit ću sa stražnje strane.
— A ja ću ostati sprijeda. — Odsalutiravši s ramena je ski¬nula torbicu, koja joj je pala do stopala.
Sišavši s trijema zaobišla sam kuću s desne strane.
Kamena terasa širila se gotovo cijelim opsegom. Jedno krilo išlo je usporedo s krajnjim dijelom terase, nevidljivo s prednje strane. Djelovalo je novije, a njegovi ukrasi življi od ostatka zdanja. Zapitala sam se gledam li u poprište požara.
Na terasi sam zamijetila vrtnu garnituru, roštilj i neko¬liko praznih ležaljki. Popevši se prešla sam je i provirila kroz staklena vrata.
Standardna kuhinjska pomagala. Stol od borovine i stoli¬ce s naslonom. Sat s mačkom čiji je rep služio kao njihalo.
Radna površina nasred prostorije. Nožić za guljenje, pa¬pirnati ubrusi i oguljena kora jabuke.
Osjetila sam kako me prolaze trnci.
Tu je!
Okrenula sam se.
Iza travnjaka nalazila se malena struktura nalik sjenici. Iza nje voda, valovita i metalnosiva. Draga zaljeva rijeke St. Lawrence, zaključila sam.
Čudni visoki stupovi nalazili su se s obje strane ulaza u sjenicu, a njihovi dijelovi izbijali na gore i u stranu. Na sva¬kom se nalazio neprepoznatljiv oblik.
Kroz pletenu ogradu nazrela sam nečiju siluetu, a mozak mi je razaznao pojedinosti.
Sitno tijelo, vjerojatno žensko.
Zgrbljeno. Nepomično. Okrenutih leda.
Nisam mogla vidjeti je li čita, dremucka ili jednostavno gleda prema moru.
Krenula sam prema njoj osjetilima još uvijek upija¬jući dojmove. Melodija zvončića na vjetru. Mokru travu. Eksplozije pjene na valovima.
Prilazeći shvatila sam da su stupovi izrezbareni u gomile zoomorfnih stvorenja. Izbočenja su predstavljala kljunove i krila, a oblici na vrhu stilizirane prikaze ptica.
A onda odjednom spoznaja, potaknuta studijem antropo¬logije otprije mnogo godina. Sjenica je nekoć bila sweat ho¬use22, a poslije je modificirana pa su zidovi zamijenjeni ple¬tenom ogradom.
Struktura se uopće nije uklapala u okoliš. Totemske stu¬pove i »saune« gradili su narodi pacifičkog sjeverozapada, Tlingiti, Haide ili Kwakutli, a ne Micmac ili druga plemena primorskih provincija Kanade.
Zaustavila sam se na otprilike tri metra.
— Obéline?
Glava joj se naglo trznula.
— Quisse que là? — Tko je tamo? Akadski francuski.
— Temperance Brennan. Nije bilo odgovora.
— Tempe. S otoka Pawleys. Ništa.
— I Harry je došla.
Ruka se podigla i zadržala u zraku kao da nije sigurna što želi. -Bile smo prijateljice. Ti i Harry, ja i Évangéline.
— Pour l'amour du bon Dieu. — Šapatom.
— Poznavala sam Tante Euphémie i Oncle Fidèle.

22 Sweat House (engl.) — indijanska »znojna koliba« ih sauna.

Ruka joj je poletjela prema čelu, spustila joj se na prsa onda prešla od jednog do drugog ramena. — Već te jako dugo tražim.
Odgurnuvši se na noge, navukla je maramu preko glave zastala oklijevajući i onda se dovukla do vrata. Izbacila je ruku. Sarke su zaškripale. I izronila van.



Spojler:
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Spojler:

Od kostiju do pepela  8b_15
http://www.book-forum.net

10Od kostiju do pepela  Empty Re: Od kostiju do pepela Sre Maj 02, 2012 1:41 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
17

Pamćenje je mušičave prirode. Ponekad igra pošteno, pone¬kad vara. Može pružiti zaštitu, osporiti, mučiti ili jednostav¬no pogriješiti.
No, ovaj puta u pitanju nisu bile ni pogreška ni prevara.
Iako sam mogla vidjeti samo polovicu njezina lica, uči¬nilo mi se kao da me netko ošamario. Tamne ciganske oči, prkosna gornja usnica nadvijena nad manjom donjom. Smeđa mrlja na obrazu u obliku žabe u skoku.
Obéline hihoće. Évangéline je golica i zadirkuje. Lice sa žabljom pjegom! Lice sa žabljom pjegom!
Čeljust joj se objesila, a koža bila strahovito opečena. No, to nije igralo nikakvu ulogu. Bila je samo ostarjela mutacija djeteta koje sam poznavala na otoku Pawleys.
Oči su mi se ispunile suzama.
Prisjetila sam se kako silovito izbacuje nožice i plačući zahtijeva da je uključimo u naše igrice. Evangéline i ja smo joj čitale priče, oblačile je u šljokice i balerinske haljinice, gradile joj pješčane kule na plaži. Ali smo je najčešće tjera¬le od sebe.
Prisilila sam se na osmijeh. — Strahovito si nam nedo¬stajala!
— Sto želite?
— Razgovarati s tobom.
— Zašto?
— Htjele bismo znati zašto ste tako iznenada otišle. Zašto mi Evangéline nikad nije odgovorila na pisma.
— Otkud ti adresa? — Glas joj je bio jedva čujan, a disanje i gutanje odmjereno, mogući učinak govornih vježbi nakon preživljenog požara. — Radiš za policiju?
Priznala sam da radim za mrtvozornika u Montrealu.
— I on te poslao da me pronađeš?
— Duga je to priča. Htjela bih je podijeliti s tobom. Smotala je tkaninu koja joj se nagomilala oko vrata. Koža
na prstima bila joj je kvrgava i bijela poput voska, ili zobene kaše koja se zna skrutiti na dnu lonca.
— Užas se ostvario.
— Oprosti? — Njezin chiac izgovor bio je toliko naglašen da joj nisam pohvatala sve riječi.
— Noćna mora se obistinila.
— Molim?
Nije se obazrela na moje pitanje. — Harry je tu?
— Kod ulaznih vrata.
Bacila je pogled mimo mene i zadržala ga u daljini. Pretpostavila sam da gleda u prošlost.
— Pridruži joj se. Pustit ću vas unutra.
Nakon što je otključala gotovo stotinu lokota, propustila nas je u predvorje, na koje se nastavljao širok glavni hodnik. Svjetlo koje se probijalo kroz staklena okna oklopljena olovom dalo je prolazan odsjaj tom velikom i praznom prostoru.
Uočila sam bogato izrezbareno stubište i na stropu luster, lažnu verziju originala iz razdoblja nekog od Louisa. Hodnik je bio ispunjen izrezbarenim i obojenim klupama s visokim naslonima, također artefaktima s pacifičkog sjeverozapada.
Na mjestima cvjetne su tapete imale jarkoružičaste i ze¬lene pravokutnike, dokaz da su s tih mjesta uklonjene slike ili portreti. Pod je pak bio prekriven masivnim antiknim perzijskim sagom Sarouk Farahan, zacijelo skupljim od mo¬jeg stana.
Marama joj je bila zamotana ispod brade i zavezana na potiljku. Izbliza, razlog je bio očigledan. Desni kapak bio joj je spušten, a desni obraz prošaran poput mramora.
Nevoljko su mi se oči odvojile od njezinih. Zapitala sam se: Kako bih se ja osjećala da sam ja unakažena, a ona netko tko nakon dugo vremena dolazi u posjet?
Harry je dobacila »Hej«, na što joj je odgovorila s »Bonjour«. Obje su bile suzdržane. Nisu se dodirnule. Znala sam da Harry dijeli moju tugu i sažaljenje.
Pozvala nas je da ju slijedimo. Harry je pošla odmahujući glavom, a ja za njom.
Masivna vrata ukazala su se s lijeve i desne strane glavog hodnika. Iza stubišta jedna obična vodila su također u pro¬storije ili ormare. Maleni križ visio je iznad svakih.
Očigledno arhitekt nije imao zadaću dovesti Majku Prirodu u stražnji dio kuće. Unatoč tomu, malena primaća soba u koju nas je uvela bila je slabije osvijetljena nego što je nalagala propusnost stakla. Svaki je prozor bio prekriven kap¬cima, svako krilo zatvoreno. Dvije mjedene stolne svjetiljke bacale su minimum svjetla.
— S'il vous plaît. - Ukazujući na dvosjed od zlatne imita¬cije baršuna.
Sjele smo, a ona se smjestila u stolicu na suprotnom kra¬ju prostorije, navukavši rukave preko zapešća. Jednu je ruku obuhvatila drugom i spustila je u krilo.
— Harry i Tempe. — Imena su nam zazvučala čudno, iz¬govorena chiac intonacijom.
— Dom ti je dražestan. — Započela sam ležernim tonom. — A totemski stupovi zapanjujući. Jesam li ispravno pretpo¬stavila da je sjenica nekoć bila sweat house?
— Svekar je imao zaposlenika čija je strast bila naivna umjetnost. Dugi je niz godina živio ovdje.
— Kuća je neobična.
— I on je bio... — zastala je pokušavajući pronaći pravi pridjev — ... neobičan.
— Zamijetila sam izrezbarene klupice u predvorju. Imaš li puno primjeraka iz njegove zbirke?
— Nekoliko. Kad je svekar umro, suprug ga je otpustio. Rastanak nije prošao u prijateljskom tonu.
— Žao mi je. Takve su stvari uvijek teške.
— Ali to je bilo neizbježno. Harry je pročistila grlo.
— Žao mi je da ti je brak tako gadno završio — nadodala sam nježnijim tonom.
— Znači, čula si priču.
— Dio, da.
— Bilo mi je šesnaest, bila sam siromašna i nisam ima¬la previše izbora. — Zdravom je rukom uklonila nešto sa su¬knje. - David me smatrao predivnom. Brak je bio izlaz. No, bilo je to davno.
Fućkaj ćaskanje! Bacila sam se na ono što sam htjela sa¬znati. — Kamo ste otišle, Obéline?
Znala je na što aludiram. — Ovamo, naravno.
— Niste se više vraćale na Pawleys.
— Mama se razboljela.
— Posve iznenada?
— Bila joj je potrebna njega. Nije mi odgovorila.
Koja je to bolest ubila Laurette? Odlučila sam ne forsirati.
— Pokupile ste se bez pozdrava. Tante Euphémie i Oncle Fidèle odbili su nam išta reći. Sestra ti je prestala pisati i pu¬no mi se pisama vratilo neotvoreno.
— Otišla je živjeti s Grand-pèreom Landryjem.
— Zar joj nisu preusmjeravali poštu?
— Živjela je daleko na selu. Znaš i sama da pošta tamo rijetko stiže.
— Zašto se odselila?
— Kad mama više nije mogla raditi, svojta je preuzela kontrolu. — Je li joj to glas poprimio grubu notu ili je u pita¬nju samo nuspojava mučno izvježbanog govora?
— Roditelji su vam opet bili zajedno? -Ne.
Proteklo je nekoliko neugodnih sekundi popraćenih tek otkucavanjem sata.
Sama je razbila tišinu. —Jeste li za gazirano piće?
— Može.
Nestala je na ista vrata na koja smo ušle.
— Nisi li bar mogla pokušati na engleskom? — Harry je uzrujano dobacila.
— Želim da se osjeća ugodno.
— Čula sam te kako spominješ Pawleys. O čemu se radi?
— Vraćene su ovamo jer se Laurette razboljela.
— Od čega?
— Nije rekla.
— I to je to?
— Manje-više. Zakolutala je očima.
Ja sam proučila prostoriju. Zidovi su bili prekriveni ama¬terskim prikazima krajolika i mrtvim prirodama napadnih boja i iskrivljenih proporcija. Zbog polica prepunih knjiga i svakojakih sitnica maleni je prostor djelovao nabijeno i klau-strofobično. Ptičice od stakla. Snježne kugle. Dream catchers. Posude od ispupčenog mliječnog stakla. Svijeće. Glazbene kutijice. Kipovi Djevice Marije i njezinih miljenika. Sveti Andrija? Franjo? Petar? Obojena bista od gipsa. Nju sam pre¬poznala. Nefertiti.
Vratila se s istim tajanstvenim izrazom lica i predala nam Sprite ne pogledavši nijednu u oči. Potom se ponovno spustila u stolicu i usredotočila na vlastito gazirano piće palcem šećući po limenci gore-dolje i uklanjajući nakupljenu vlagu.
Ponovno sam se bacila na nju poput kopca.
— Sto se dogodilo s Évangéline?
Palac joj se zaustavio. Podigla je glavu i pogledala me.
— Ali to si ti došla meni reći, zar ne?
— Kako to misliš?
— Došla si mi reći da su pronašli njezin grob. Srce mi se smrznulo. — Mrtva je?
Ne mogavŠi pratiti francuski Harry je u međuvremenu dojadilo i stala je pogledom pregledavati nazive knjiga. No, na oštrinu u mojem glasu naglo je okrenula glavu.
Obéline je ovlažila usnice, ali nije ništa odvratila.
— Kad je umrla? —Jedva sam uspjela izgovoriti.
— 1972.
Dvije godine nakon što je napustila Pawleys! Dragi Bože!
Prisjetila sam se kostura u labosu, njegova uništena lica i oštećenih prstiju ruke i noge. —Je li bila bolesna?
— Naravno da nije. Gluposti. Bilo joj je samo šesnaest. Prebrz odgovor? Ili sam možda samo paranoidna.
— Molim te, reci mi što se zbilo!
— Zar je to sada važno?
— Meni jest.
Pažljivo je odložila piće na trpezarijski stol do sebe. Popravila maramu. Suknju. Spustila ruke u krilo. Pogledala ih.
— Mama je ostala prikovana za krevet, a Grand-père nije bio u stanju raditi. Ona je jedina mogla zarađivati za život.
— Bila je tek dijete! — Nisam uspjela prikriti osjećaje.
— Tad su stvari bile drukčije.
I ta je izjava ostala visjeti u zraku. Kuc. Kuc. Kuc.
Osjećala sam se toliko jadno da nisam bila u stanju inzi-stirati na pojašnjenju.
No, nastavila je bez moje zamolbe.
— Kad smo se razdvojile, pomislila sam da ću umrijeti.
— Razdvojile ste se?
— Njih su se dvije odselile k djedu, a mene su odaslale da živim kod očevog rođaka. Ali Évangéline i ja smo razgova¬rale, iako ne prečesto, i znala sam Što se događa. Ujutro i na¬večer brinula se za mamu, a ostatak dana radila kao sobarica. Dio plaće je slala za troškove mojeg uzdržavanja.
— Sto se dogodilo vašoj majci?
— Ne znam. Bila sam premlada. Ponovno prebrz odgovor?
— Gdje vam je bio otac?
— Upitat ću ga to ako ga ikad sretnem. To se, naravno, može dogoditi samo na drugom svijetu.
— Umro je?
Kimnula je. — Bilo joj je teško. Htjela sam joj pomoći, ali bila sam tako malena. Što sam mogla učiniti?
— Ni ti ni ona niste pohađale školu?
— Ja jesam nekoliko godina, a ona je već znala čitati i računati.
Moja prijateljica, koja je voljela knjige i priče, i koja je htjela postati pjesnikinjom. Nisam bila u stanju to izreći.
— Prvo je mama umrla — nastavila je — četiri mjeseca na¬kon nje i djed.
Zaustavila se. Kako bi se sabrala? Kako bi posložila sje¬ćanja? Dvojeći što reći, a što zadržati za sebe?
— Dva dana nakon djedovog sprovoda dovedena sam u njegovu kuću. Netko je u međuvremenu donio prazne ku¬tije. Rečeno mi je da sve spakiram. Nalazila sam se u spa¬vaćoj sobi na katu, kad sam načula dernjavu. Prokrala sam se u prizemlje i osluhnula s vanjske strane kuhinjskih vrata. Évangéline se svadila s nekim muškarcem. Nisam čula o če¬mu je riječ, ali uplašili su me njihovi glasovi i odjurila sam natrag na kat. Nekoliko sati poslije, kad sam odlazila, bacila sam pogled prema kuhinji. — Progutala je slinu. — Bilo je kr¬vi. Na zidu i na stolu. A u sudoperu krvavih krpa.
Dragi Bože...
— Što si učinila?
— Ništa. Sto sam mogla učiniti? Bila sam užasnuta i za¬držala to za sebe.
— Tko je bio u pitanju?
— Ne znam.
— Sto se dogodilo Évangéline?
— Nikad ju više nisam vidjela.
— Što su ti rekli?
— Da je pobjegla. Nisam upitala otkud krv, ni je li ozlijeđena. Nisam ju vidjela tamo, a morala sam se vratiti Landryjevima.
Kuc. Kuc. Kuc.
— Bilo mije osam. — Glas joj je zadrhtao. — Nije bilo si¬gurnih kuća ni terapeuta za zlostavljanu djecu. Klinci nisu imali s kim razgovarati.
— Razumijem te.
— Doista? Znaš li kako je živjeti s takvom tajnom? — Suze su joj kliznule niz obraz. Izvukavši maramicu iz džepa, obri¬sala je oči, ispuhala nos i odbacila je na stol. — Znaš li kakav je osjećaj izgubiti sve voljene osobe u tako ranoj dobi?
Različite slike izronile su mi pred očima. Évangéline kako čita pod svjetlom moje izviđačke baterije. Pa kako raz¬mazuje maslac od kikirikija na krekere od grahama. Kako, obmotana ručnikom za plažu, juri u spas ljubavniku. Kevin. Tata. Hippova mala, odavno mrtva, kako mi leži u labosu.
Prišla sam joj, čučnula i spustila ruke na njezina koljena. Osjetila sam kako joj noge podrhtavaju. Prepoznala nježan miris. Muguet. Đurđice.
— Znam — prošaptala sam. - Znam kakav je to osjećaj. Nije me htjela pogledati. I ja sam spustila pogled ne že¬leći buljiti u njezino uništeno lice.
Ostale smo tako sjediti nekoliko trenutaka, oborenih gla¬va i nepomične kao na umjetničkom prikazu ljudske patnje. Suze su joj kapale na suknju tvoreći male i savršene krugove. Koliko joj smijem razotkriti?
Bih li joj trebala reći za Hippovu malu? Što ako sam krivo procijenila njezinu starost? Je li djevojci možda bilo šesnaest?
Obéline je gotovo odjednom izgubila majku, sestru i dje¬da. Otac ju je odavno napustio, a suprug mlatio, odbacio i onda pokušao spaliti. Spomenem li pronađene kosti, mogla bih joj pobuditi nadu, a poslije je satrti.
Ne, neću je dodatno povrijediti. Pričekat ću da se uvje¬rim, što je sada izvedivo!
— Jako sam umorna. — Izvukla je novi rupčić i obrisala si donje kapke.
— Pomoći ću ti da odeš u krevet.
— Ne. U sjenicu, molim te.
— Naravno.
Harry je ustala. — Mogu li na toalet? Prevela sam zamolbu.
Obéline je odgovorila ne podižući glavu. — Kroz kuhi¬nju i spavaću sobu.
Pojasnila sam na engleskom, a onda bradom ukazala pre¬ma Obélineinom gaziranom piću. Harry je kimnula shvativši na što aludiram.
Obgrlivši Obéline rukom oko struka pomogla sam joj da ustane. Dopustila je da je podržim. Prošle smo kuhinju, tera¬su i dvorište. U sjenici se odmaknula od mene i oprostila.
No, čim sam joj okrenula leda namjeravajući se pokupiti, nečega sam se prisjetila i zastala.
— Smijem li te još nešto upitati? Lagano i oprezno je kimnula.
— Evangéline je radila kao sobarica. Znaš li gdje? Njezin me odgovor zaprepastio.

18

Droit ici. — Ovdje.
— U Tracadie?
— U ovoj kući.
— U ovoj kući? — Bila sam u takvom šoku da sam automat¬ski ponovila riječi.
Kimnula je.
— Ne razumijem.
— Radila je za suprugovog oca.
— Hilairea Bastarachea?
Nešto joj je zabljesnulo u očima. Iznenađenje što znam?
— Obitelji Landry i Bastarache generacijama su poveza¬ne. Očev otac i njegova braća pomogli su suprugovom djedu, Siméonu, izgraditi ovu kuću. Kad se mama razboljela, supru¬gov joj je otac ponudio posao. Hilaire je bio udovac i nije se razumio u pranje rublja i čišćenje, a ona je tražila posao.
— Deset godina poslije ti si se udala za njegovog sina.
— David je bio velikodušan i podmirivao moje troškove nakon Evangélineine smrti. Posjećivao me. Njegov je otac umro 1980. Zaprosio me, a ja sam prihvatila.
— Tebi je bilo šesnaest, njemu trideset.
— Ništa mi drugo nije preostalo.
Odgovor mi se učinio čudnim, ali nisam zatražila po¬jašnjenje.
— I otad živiš u ovoj kući? -Da.
-Je li ti dobro ovdje?
Stanka. — Nigdje drugdje ne želim biti.
Iako sam je namjeravala upitati kako se uspijeva održa¬ti na životu, odustala sam osjetivši kako mi nešto steže prsa. Progutala sam slinu i uhvatila je za ruku.
— Obećavam ti, Obéline, učinit ću sve što mogu kako bih otkrila što se dogodilo Evangéline!
Lice joj je zadržalo ravnodušan izraz. Predala sam joj posjetnicu i zagrlila je. —Javit ću ti se.
Nije me pozdravila. Zaobilazeći kuću bacila sam pogled. Ulazila je u sjenicu, a marama joj je plesala na povjetarcu.
Harry me dočekala u autu. Čim sam ušla, nasmiješila se i potapšala torbicu.
— Nisi valjda dodirnula rub?
— Svaki kreten koji je vidio ijednu TV seriju zna da se to ne čini. — Nacerila se, što je u meni odmah pobudilo oprez.
— Da čujem.
— Možeš slobodno biti ponosna mlađom sekom! O, ne... — Zini.
— Pokupila sam i maramice.
Izbacila sam dlan u zrak, što od olakšanja, što od sreće, a ona pljesnula o njega. Nasmiješile smo se jedna drugoj. Sestre Brennan ponovno istražuju!
— Što sada? — upitala je.
— Čim se vratimo u Montreal, poslat ću limenku, rup¬čiće i uzorak kostiju u neovisni labos. Ako izvuku DNK iz kosti i usporede ga s Obélineinim, moći ćemo utvrditi je li kostur Évangélinein.
— Zašto privatni labos?
— Naš labos ne vadi mitohondrijalnu DNK.
— Što je od presudne važnosti u slučaju...?
— Starih kostiju. Tad je vjerojatnije da će se izvaditi mi-tohondrijalna nego nuklearna DNK. U svakoj stanici posto¬ji više kopija.
— Ali to jest Evangeline — odvratila je.
— Šanse su jedna u milijardu.
— Kako uspijevaš procijeniti?
— Ma, izmislila sam brojku. Pokušavam ti reći da nije vjerojatno da mi je Evangélinein kostur iz vedra neba pao na stol.
— Misli što hoćeš. Meni srce kaže da je to ona!
Kad god se tako prepusti naletu mašte, nema koristi sva-diti se. Unatoč tomu, pobunila sam se, a onda zaustavila pri-sjetivši se nečega. Ponekad je u pravu, koliko to god bilo nelogično.
Bacila sam pogled na sat. Jedanaest i deset. Let nam je bio u šest i nešto.
— Krećemo prema Monctonu? — upitala sam.
— Što kažeš na ručak?
— Upravo smo smazale dva i po kilograma palačinki svaka!
— Gladna sam.
— Mislila sam da te zabrinjava što ti se derrière22 širi.
— Zene-detektivi moraju se neprestano okrepljivati!
— Zdipila si dva rupčića i limenku gaziranog pića!
— U pitanju je mentalna iscrpljenost.
— U redu. Nakon toga idemo ravno u zračnu luku. Dok smo se vozile u grad, svakojake slike izranjale su
mi pred očima. Obélinenine mrtve oči i unakaženo lice. Laurette na samrti. Zid i stol poprskani krvlju. Krvave krpe. Zastrašujuće vizije Evangélineinih posljednjih trenutaka.
Čeznula sam što prije stići u labos kako bih ponovno procijenila starosnu dob Hippove male. Kako bih spakirala

23 Derrière (franc.) = stražnjica.

i FedExom otpremila uzorke za DNK analizu. Stala sam tražiti argumente kojima bih slučaj učinila prioritetnim, no uspjela se dosjetiti samo jednog. Novac.
Harry je odabrala pivnicu na Rue Principale. Dopala joj se tenda. Kako jelovnik nije nudio nikakve specijalitete, na¬ručile smo pljeskavice.
Razgovor nam se kretao između prošlosti i sadašnjosti. Obéline sada. Sve četiri nekoliko desetljeća ranije na otoku Pawleys. Dok smo razgovarale, prisjetila sam se kako smo se tukle jastucima, kako smo pekle kekse i čekale školski auto¬bus, ruksaka prepunih mladih života i snova.
Unatoč tuzi zbog Obéline, Ryana, kao i mrtvih i nestalih djevojaka, nisam mogla suspregnuti osmijeh. Njezino odu¬ševljenje što je pronašla Evangéline nadjačalo je moje. Sjedeći u separeu i slušajući njezino živahno planiranje shvatila sam koliko je volim. Bilo mi je drago daje došla.
Po izlasku iz restorana ugledale smo dvojicu kako nam se naslanjaju na auto.
— Cheech i Chong24? -Ššš!
— Moraš priznati da nisu za naslovnicu GQ-a.
Bila je u pravu. Od glave do pete bili su u traperu, čizma¬ma i crnim majicama. Osobna higijena, činilo se, nije im bila prioritet. Iako je bilo oblačno, obojica su nosila sunčane.
— Ali su zato poprilično mišićavi.
— Daj da ja to riješim. — Samo mi je trebalo da pokuša za¬vesti autohtone stanovnike ili da ih slučano razjari.
— Bonjour. — Nasmiješila sam se i zaplesala ključevima. Nisu odlijepili stražnjice od auta.
— Oprostite, ali trebale bismo nastaviti put. — Vedrim i prijateljskim tonom.
— Dobra pila.

24 Dvojica komičara koji su tijekom sedamdesetih snimali istoimene komedije.

— Hvala. - Kad sam krenula prema vozačkom mjestu, Chong je izbacio ruku i zaustavio me u ravnini prsa.
— Ne diraj, stari. — Harryn ton bio je sve samo ne prijateljski.
Odmaknuvši se unatrag namrštila sam se i pogledala ga, a onda ponovila što sam rekla, ovaj puta na francuskom. No, nisu se pomaknuli.
-Što vam je, do vraga? — Spustivši ruke na bokove, Harry je bijesno ošinula jednog pa drugog.
Chong se nasmiješio, skrivajući se iza tamnih naočala. — Eh, mon chouchou. Velik auto za dvije djevojčice — dobacio je na engleskom, ali s chiac izgovorom.
Nismo ništa odvratile.
— Frendice ste Obéline Landry?
— Mislim da vas se to ne tiče. — Harry se spremala na okršaj.
— U djetinjstvu smo bile prijateljice — ubacila sam se po¬kušavajući primiriti situaciju.
— Šteta što je završila kako je završila. — Chong je okre¬nuo sunčane prema meni.
Nisam odgovorila.
— Mičite svoje guzice s mojeg vozila! Moramo dalje! Zaškiljila sam dajući joj na znanje da »ohladi«. Izbacila je
bok napućivši usnice i prekrižila ruke.
— Gđa Landry je dobrog zdravlja?
— Da. — Hladnim tonom.
— Tvrdi da je Bastarache bolesno kopile? Nisam ništa odvratila.
Cheech se odgurnuo od pokrova motora, a Chong od¬mah za njim.
— Ugodan vam povratak u Montreal; dame moje. — Za razliku od partnera, Cheech je govorio engleski.
Harry je otvorila usta, ali sam je ušutkala rukom.
Zakoračivši na rubnik, Cheech je palcem i kažiprstom napravio pištolj i uperio ga prema nama. - I pripazite na pilu!
Na odlasku sam bacila pogled u retrovizor. Još uvijek su stajali na pločniku i gledali za nama.
Na zrakoplovu Harry i ja smo ponovno porazgovara-le o Obéline te iznijele nagađanja u vezi susreta s njima dvojicom.
— Samo testosteronom nabrijani pimpeki koji pokušava¬ju ostaviti dojam.
— Nisam baš sigurna — odvratila sam.
— Vjerojatno im je najveća zabava prditi pazusima! Nisam bila uvjerena da bi im se dopalo nešto tako
ležerno.
Znali su da smo posjetile Obéline i da smo doputova¬le iz Montreala. Otkud? Zar su nas slijedili? Je li Cheechov komentar na odlasku bio prijetnja ili samo mačoistički adi¬eu? Ne želeći pobuditi paniku, nisam otvoreno priznala zabrinutost.
Birdie se nije ukazao kad sam ušla u stan, uvrijeđen što sam ga ostavila samog. Istresala sam malu putnu torbu na kre¬vet, kad mi je Harry doviknula:
— Ptica ti sluša Korn?
— Što je rekao?
— Bolje da ne znaš.
Iako Charliejevi ispadi nisu bili za svačije uši, bila sam zadivljena bogatstvom njegova opusa. Prenosila sam ga u bla¬govaonicu kad mi se oglasio mobitel.
Odloživši kavez, bacila sam pogled na zaslon. Skriven broj.
Prihvatila sam poziv.
— Kako je? — Ryan, umornim tonom.
— Dobro. —Ja, neutralnim.
— Imaš minutu vremena?
— Samo malo... Treba ti još što? — Upitala sam Harry. Nijemo je odvratila: »Ryan?«
Kimnula sam.
Oduševljeno je izbacila ruke u zrak. Odmahujući glavom pokupila sam se u spavaću sobu i zatvorila vrata za sobom.
— Slušaš Korn? — upitala sam.
— Koga?
— Black Eyed Peas?
— Ne. Zašto?
— Nema veze.
— Netko je kod tebe?
Dobar potez. Dva pitanja u jednom, ležerno postavlje¬nom. Jesam li kod kuće? Jesam li sama?
— Harry je došla.
— Neplanirano? — Upit broj tri.
— Razišla se sa suprugom.
Uslijedio je dubok udah, a onda i dulji izdah. Bilo je očigledno da puši, što je značilo da je zabrinut. Ili ljut. Pripremila sam se za prepričavanje izleta u Tracađie, no to se nije dogodilo.
— Treba mi tvoja pomoć. Pričekala sam.
— Stigao je nalog za pretres, pa smo pretražili Cormierov studio. Cijeli smo proketi dan utukli u pretres otprilike osmi¬ne arhivskih ormarića. Tip ima sranja koja su stara nekoliko desetljeća!
— Ne pohranjuje slike digitalno?
— Misli da je Ansel Adams i tvrdi da digitalni aparat ne može dočarati neuhvatljiv karakter prizora kao film.
Koristi Hasselblada koji se ne proizvodi još od osamdesetih. Vjerojatno je preglup kako bi išao ukorak s tehnologijom.
— Ima fotografa koji dijele njegovo mišljenje.
— Većinom radi portrete. Parove. Kućne ljubimce. Ali ima puno žena i glam fotografija — znaš, teška šminka, na-tapirana kosa.
— A-ha.
— Mogla bi i ti probati. Možda s boom.
— Zato si me nazvao?
— Ujedno fotografira djecu. Ima ih na stotine.
— Phoebe Jance Quincy? —Još je nismo pronašli.
— Kelly Sicard?
— Ni nju.
Nisam se raspitala za Claudine Cloquet ili Anne Girardin. Uvukao je dim u pluća i ponovno ga ispuhnuo. Pričekala sam da prijeđe na bit.
— Želim da pregledaš fotke klinki. Možda uočiš ne¬ku od nestalih osoba, ili malu koju smo pronašli na obali u Dorvalu.
— Njezina je fotka objavljena 2001. kad je pronađena.
— To je bila fotka s obdukcije. Ljude to zna odbiti.
Bio je u pravu. Već sam doživjela oprečne reakcije — kako rođaci identificiraju tijelo nekoga tko im nije nitko i ništa, a ne prepoznaju nekoga tko jest.
— Razumiješ se u kosti. — Nastavio je. - Građu lica. Ako ugledaš nekoga nalik jednoj od mojih nestalih ili mrtvih cu¬ra, mlade dobi i svu nalickanu, možda bi mogla učiniti ono što se radi s video-snimkama nadzornih kamera.
Govorio je o tehnici kojom se metrički uspoređuju, na primjer, slika osumnjičenika i slika kriminalca uhvaćenog ka¬merom. Mjere se udaljenosti između pojedinih anatomskih obilježja, računaju omjeri i prognozira statistička vjerojatnost kako bi se utvrdilo jesu li uhićeni osumnjičenik i kriminalac na snimci jedna te ista osoba.
— Usporedba antropometrijskih mjera? -Da.
— Isplati se pokušati. Mogla bih također izvući i rekon¬strukciju lica cure koju smo pronašli u Rivière des Mille Iles.
— Pokupit ću te u osam.
— Doista misliš da je Cormier kriv? -Tip je ljiga.
— A što je s njegovim stanom?
— Sudac kaže da moramo prvo u studiju pronaći nešto što ga može povezati s nekom od tih cura i tek će tada potpisati nalog za pretres stana.
Otvorila sam vrata spavaće sobe. I slučajnosti li — Harry je baš u tom trenutku prolazila.
— Ne zaboravi na dokaz! — Odmah je podigla torbicu. —Jadan potez.
— Zar insinuiraš da sam prisluškivala?
— Donijet ću vrećice na zatvarač.
Kad sam se vratila iz kuhinje, zatekla sam je kako pre¬križenih nogu sjedi na krevetu. Prekrećući obje vrećice na ruku, prvo sam izvadila limenku, a onda rupčiće iz njezine torbice.
— Vidi se da si naviknuta skupljati pseća govanca — pro¬komentirala je.
— I znam primijeniti taj talent na više stvari.
— Imam još nešto.
Preuzevši torbicu izvukla je predmet iz postraničnog džepa i odložila ga na krevet.
Isprva nisam shvatila njegovu važnost. Podigla sam ga. A onda je uslijedio nalet uzbuđenja.
— Gdje si to pronašla?
— Na njezinom noćnom stoliću.



Spojler:
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Spojler:

Od kostiju do pepela  8b_15
http://www.book-forum.net

11Od kostiju do pepela  Empty Re: Od kostiju do pepela Sre Maj 02, 2012 1:44 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
19

Držala sam u ruci knjižicu iz čijeg je uveza visjela lijepa zele¬na vrpca. Omot je bio crven, slova crna. Od kostiju do pepela: Pjesnički recital.
— Izgleda poput knjiga iz šezdesetih u kojima se citira Mao — dobacila je.
— Ukrala si je?
— Oslobodila. — Lažno prijekornim tonom. — Mao bi to odobrio.
Rastvorila sam je. Stranice su bile zrnate i žute, načinje¬ne od istog jeftinog papira koji se koristi za stripove. Tisak blijed i nejasan.
Ime autora nije bilo navedeno, kao ni datum ili ISBN broj. Osim naslova, djelo se jedino moglo identificirati po izdavaču. O'Connor House.
Prelistala sam do posljednje, šezdeset osme stranice. Bila je prazna.
Otvorila je na mjestu obilježenom vrpcom. Dočekala me pjesma naslovljena poput zbirke.
— U pitanju je poezija, Tempe. — Harryn govor tijela dao mi je na znanje da je nabrijana.
— Nisam čula za O'Connor House. Možda je u pitanju vanity press.
— Što je to?
— Vanity press naplaćuje autoru tisak i uvez. Zbunjeno me pogledala.
—Javnost je ciljano tržište komercijalnih izdavača, dok je to u slučaju vanity pressa sam autor.
Razrogačila je oči natopljene maškarom.
— U redu. To se poklapa. Évangéline je htjela biti pjesni¬kinja, zar ne?
— Tako je.
— Sto ako je ona autorica pjesama? Pogledala sam njezino uzbuđeno lice.
— Ne raspolažemo apsolutno nijednim dokazom — od¬vratila sam znajući da slijedi jedna od njezinih domišljatih, ali neosnovanih hipoteza.
— Nagađaš li zašto sam maznula baš nju? Odmahnula sam glavom.
— Nisi zamijetila kakve su druge knjige u primaćoj sobi? — Nije pričekala na moj odgovor. — Naravno da nisi. Blebetala si francuski. Ali zato ja jesam. Bilo ih je na desetine. Čitava hrpa. I svaka je bila na francuskom. Ista stvar u spavaćoj sobi, koju sam, ne uzbuđuj se bez razloga, morala proći kako bih pronašla toalet. Jedino je ova knjiga bila na engleskom. Jedna jedina u cijeloj kući. Nalazila joj se uz krevet.
— Što želiš reći?
— Jedno jedino džepno izdanje na engleskom? Baš do njezina kreveta?
— To automatski ne ukazuje...
— Možda je objedinila Évangélineine pjesme i dala ih objaviti. U spomen, želeći ostvariti sestrin san...
— Moguće je. U tom slučaju strahovito smo pogriješile uzevši je.
Uzbuđeno se nagnula prema meni. — Vratit ćemo je. No, sad raspolažemo tragom. Pronađemo li izdavača, možda će¬mo uspjeti nešto saznati o Évangéline. Možda ćemo se uspjeti nečega domoći. Kakve veze ima? Nećemo ju oštetiti!
Nisam se mogla tomu usprotiviti.
— Smatram da se isplati provjeriti.
— Sutra ću morati pomoći Ryanu, a i ponovno pregle¬dati kostur.
Ustala je s kreveta i prebacila kosu preko ramena. — Prepusti sve seki...
Ryan je stigao u sedam i četrdeset. Pustila sam ga unutra na¬gađajući da je došao ranije kako bi vidio Harry.
Sori, stari. Uspavana ljepotica neće ustati još nekoliko
sati.
Odvela sam ga do kave, a onda dovršila jutarnju toalet, pitajući se jesu li se on i Harriet doista »spetljali«, kako bi to Katy rekla, tijekom njezina prethodnog posjeta. Bila je to moja pohotna radoznalost.
Kad sam izašla iz kupaonice, on se već duboko uvukao u razgovor s Charliejem. Birdie ih je promatrao s naslona sofe.
— Cheaper to keep her — dobacila je ptica krećući se napri-jed-natrag na stalku.
— Buddy Guy. — Plave oči okrenule su se prema meni. — Charlie voli blues.
— Charlie je nimfa s nepristojnim kljunom. — Prisilila sam se na ozbiljnost. — Koristiš li njegove CD-e za vježbu?
— Pobožno. — Nedužnim tonom. — Zar ne, stari?
Kao da zajedno nešto kuju, Charlie je odzviždao stih iz »Pop Goes the Weasel«.
— Skinuo je i Kom - dobacila sam.
— Rekao sam ti da ih ne slušam.
— Netko očigledno sluša.
Odjednom neugodna spoznaja. Pokunjeno je pogledao u stranu, a meni je sinulo.
Novi CD-i. Novi glazbeni ukus. Lutetia se sigurno use¬lila! Koliko već dugo žive zajedno?
— Hajdemo - dobacila sam s tužnim i olovnim osjeća¬jem u želucu.


Cormierov foto-studio nalazio se u zdanju od crvene cigle u blizini križanja Ulica Saint-Laurent i Rachel. Prizemlje se iznajmljivalo zubaru zvanom Brigault, a na drugom katu nu¬dilo nešto na kineskom.
Zamijetio je kako proučavam pločicu s imenom.
— Ho. Radi akunpukturu i Tui Na. -Što je to Tui Na25?
— Očekivao sam da ćeš mi ti pojasniti.
Hippo je otključavao vrata, kad smo se Ryan i ja popeli na kat. Do njegovih nogu nalazio se kartonski pladanj s bi¬jelom papirnatom vrećicom i tri šalice zatvorene plastičnim poklopcima.
Dok sam ja bila u New Brunswicku, u Montrealu se vru¬ćina nastavila istim intenzitetom. U nakrcanom je hodniku bilo pakleno, a zrakom se širio smrad prašine i plijesni.
Otvarajući vrata izvukao je rupčić iz džepa i obrisao si lice. Potom me pogledao.
—Jeste se priviknuli na vremensku razliku? — dobacio je zajedljivo.
Ne pričekavši na odgovor spustio se u čučanj i podigao pladanj s izlizalog saga, te ušao u stan.
— O čemu on to? - upitao me Ryan. Odmahnula sam glavom.
Nazvala sam ga iz zračne luke Moncton, ali dok smo bile na odlasku, a ne kad smo stigle i to mu se nije dopalo. Zatražio je detaljni opis Cheecha i Chonga i onda naglo pre¬kinuo vezu.
Cormierov foto-studio bio je ono što bi posrednici za prodaju nekretnina u Montrealu nazvali »četveroiposobnim stanom«. Veliku prostoriju u prednjem dijelu stana, koja je kombinirala dnevnu sobu i blagovaonicu, koristio je za sessi-

25 Tui Na (kin.) = vrsta akupunkture.
one. Do zidova su bili aranžirani različiti tipovi fotografske opreme. Svjetla. Pozadine. Mjerači. Plahte obojene plastike.
Jedna je spavaća soba služila kao ured, a druga samo kao skladište. Procijenila sam da se u njima nalazi četrdesetak me¬talnih arhivskih ormarića.
Veća kupaonica bila je pretvorena u mračnu komoru i pretpostavila sam da je baš ona bila izvor blago oporog mi¬risa koji se širio stanom. Uvijači i sušila za kosu, kao i osvi¬jetljena zrcala ukazivali su da mu je manja kupaonica služila kao prostor za šminkanje i presvlačenje.
Sitna kuhinja zadržala je pak izvornu funkciju. Tamo smo jedući ljepljivo pecivo i ispijajući kavu raspravljali o strategiji.
— Kako su ormarići organizirani? — upitala sam.
— Imaju ladice. Svaka je prepuna mapa.
Ryanove obrve su se podigle na Hippov sarkazam, ali nije ništa odvratio.
—Jesu li posložene abecednim redoslijedom? Prema pre¬zimenima klijenata? Ili po datumima? Ili su kategorizirani? — Strpljivo sam nastavila, poput roditelja koji se obračunava s ironičnim tinejdžerom.
— Pretpostavljam da je Cormier ovako radio: plaćalo se po obavljenom poslu i onda se to ubacivalo u ladicu. — Hrapav glas bio je leden.
— Znači, razdvajao je plaćene od neplaćenih poslova?
— Zamršeno, zar ne? — Posegnuo je za trećim ljepljivim pecivom. — Vjerojatno će biti potrebno otputovati zrakoplo¬vom kako bi se razriješio slučaj.
Ryan se ubacio. — Na radnom je stolu imao košaricu za neplaćene poslove i zapravo nije arhivirao ni po kakvom obrascu.
— Ormarići bi bar trebali biti ugrubo kronološki sorti¬rani, zar ne?
— Dokumenti nisu baš stari. U nekom trenutku sigurno je prebacio materijale odnekud drugdje. Izgleda da je samo sranje ugurao u ormariće.
Dogovorili smo se oko strategije. Svako će odabrati jedan ormarić. Pregledat će ga od vrha do dna, prekopati svaku la¬dicu i izvući svaki dokument o nekoj mladoj ženskoj osobi.
Tko kaže da detektivski posao nije složen?
Iako je Ryan otvorio prozore u primaćoj sobi i kuhinji, go¬tovo je neprimjetan povjetarac prodro u spavaće sobe u stra¬žnjem dijelu stana, gdje nije bilo prozora. Nakon četiri sata rada počela sam osjećati svrbež u očima, a košulja mi se na¬topila znojem.
Puno dokumenata bilo je pohranjeno u velike smeđe ili plave omotnice, a ostatak ubačen u standardne fascikle kakve je moguće kupiti u običnoj papirnici.
Ryan je bio u pravu. Tip je bio lijen. U nekim ladicama čak se nije potrudio posložiti dosjee uspravno, te ih je jedno¬stavno naslagao na hrpu.
Na većini omotnica crnom keramičkom olovkom bilo je ispisano prezime klijenta, a većina mapa imala je ozna¬ke na markerima. I omotnice i mape sadržavale su prikaze umanjenih fotografija, tzv. contact sheets i negative u blješta¬vim papirnatim košuljicama. Na nekima je bio datum. Na nekima nije. Neki dokumenti sadržavali su fotokopije čeko¬va. Neki nisu.
Do početka poslije podneva nagledala sam se na stotine lica fotografiranih u varijantama sretne ili seksipilne poze. Kod nekih sam se dulje zadržala zamišljajući trenutak u ko¬jem je Cormier napravio fotku.
Je li ova žena nakovrčala kosu i nanijela sjajilo na usnice za nezainteresiranog supruga? Nadajući se u tom trenutku da će ponovno potpaliti strasti?
Je li ova djevojčica razmišljala o Harryju Potteru? Ili o svojem štencu? Možda o sladoledu koje su joj obećali ako bu¬de poslušna i vesela?
Iako sam izdvojila nekoliko mapa i zatražila Hippovo ili Ryanovo mišljenje, na posljetku sam svaku odložila na gomi¬lu odbačenih. Postojala je određena sličnost, ali nisu to bile one. Te se djevojke nisu nalazile među nerazrješenim sluča¬jevima nestalih ili mrtvih osoba za koje sam znala.
Hippo je petljao po papirima na drugom kraju pro¬storije. Tu i tamo zaustavio bi se kako bi si špricnuo nosni sprej ili progutao pilulu protiv žgaravice. Ryan se nalazio u Cormierovom uredu s druge strane hodnika. Proteklo je go¬tovo sat vremena, otkako su zatražili moje mišljenje.
Donji dio leda zabolio me od podizanja pregršta mapa i naslanjanja pod ergonomski neprikladnim kutem. Ustala sam sa stolčića na kojemu sam sjedila, istegnula se te sagnula i dodirnula nožne prste.
Šuškanje papira je utihnulo. — Da naručim pizzu?
Bila je to dobra opcija i namjeravala sam pristati.
— Možda iz Tracađie?
— Dosta, Hippo.
Papir je udario o drvo, a onda se njegovo lice izdiglo iznad niza ormarića u pozadini. Bilo je stisnuto i bijesno.
— Rekao sam vam da je taj Bastarache prava mustra i bi¬lo bi korisno da su neki pripazili na vas s udaljenosti za slučaj da je postalo čupavo!
Bio je u pravu, naravno. I imao gomilu doušnika. Mogao nas je pratiti u stopu, i saznati čini li to još netko drugi.
— Tko je plavuša?
— Sestra. — Znači, ipak je dobio povratnu informaci¬ju. Vjerojatno nakon mojeg poziva. — Razgovarale smo s Obéline. Ništa više. Nismo njuškale naokolo.
Rupčićem sije obrisao čelo i vrat.
— Želite li znati što smo saznale?
—Je li kostur ta mala koju ste poznavali?
— A što je s pizzom?
Zaobišao je niz ormarića. Košulja mu je bila toliko vlaž¬na da je postala gotovo prozirna, što uopće nije bio ugodan prizor.
— Postoji li nešto što ne jedete?
— Svejedno mi je.
Kad je otišao, prisjetila sam se da Ryan mrzi kozji sir.
No, pretpostavila sam da će najvjerojatnije naručiti tra¬dicionalnu verziju s kobasicom i topljenim sirom. ĆČ i da se to ne dogodi, što onda?
Pregledala sam još jednu policu prije nego se vratio. Bila sam u pravu. Toute garnie. Sa svim dodacima. Kobasica. Feferoni. Zeleni papar. Gljive. Luk.
Dok smo jeli, opisala sam putovanje u Tracadie ponov¬no prepričavajući susret s dvojicom grdosija ispred pivnice. Upitao me jesam li saznala kako se zovu. Odmahnula sam glavom.
— Bastaracheovi vinovnici? — Ryan je dobacio.
— Većinom su njegovi momci toliko glupi da ne znaju što su. — Hippo je odbacio koru u kutiju i pokupio novu krišku pizze. — Što ne znači da ne može srediti koga god poželi.
— Samo sam mu posjetila suprugu.
— Suprugu koju je prebio i zapalio.
Bila sam odlučna ne obazirati se na njegovo zlovolju. — Sutra ću poslati uzorke DNK-a na analizu.
— Ima li šanse da mrtvozornik to plati?
— Ako neće, ja ću.
— Procijenila si starosnu dob kostura na trinaest godina — Ryan je dobacio.
— Mala je bila bolesna. Ako joj je bolest usporila razvoj, možda sam pogriješila u procjeni.
- Ali Obéline je rekla da joj je sestra bila zdrava.
— Da - odvratila sam. — Istina.
U pet i petnaest izvukla sam posljednju hrpu dosjea iz stražnjeg dijela donje ladice osmog arhivskog ormarića.
Prva je bila glamur fotografija Claire Welsh. Napućene usnice. Natapirana kosa. Izbačeno poprsje.
Druga je bila fotka djeteta. Christophe Routier. Na tri-ciklu. U ljuljački. Kako grli plišanog Eeyorea.
Treća je prikazivala par. Alaina Tourniquettea i Pamelu Rayner kako se drže za ruke. Za ruke. Na contact sheetu je pisao datum. 24. srpnja 1984.
Gdje sam ja bila tog ljeta? U Chicagu. Udana za Petea. Brinula se za Katy. Dovršavala doktorat na Northwesternu. Iduće godine Pete je promijenio odvjetničku tvrtku i pre¬selili smo se u Charlotteu. Kući. Ja sam dobila mjesto pri UNCC-u.
Oči su mi poletjele prema dvostrukom nizu sivih metal¬nih ormarića. Zapljusnuli su me osjećaji. Ne samo zato što rujem po tom bespreglednom odlagalištu ljudskih priča, već zbog svega. Zbog mrtvih i nestalih djevojaka. Zbog kostu¬ra koji sam prozvala Hippovom malom. Zbog Évangéline i Obéline. Zbog Petea i Summer. Zbog Ryana i Lutetije.
Ponajviše zbog njih dvoje.
Sredi se, Brennanice! Prije nego ste postali ljubavnici, bili ste kolege, a to ste još uvijek! Potrebna mu je tvoja stručna pomoć. Ako je netko namjerno ozlijedio te djevojke, posao ti je da mu pomogneš uhvatiti gada. Nikomu nije stalo do tvojeg osobnog života.
Rastvorila sam idući dokument.

20

Na markeru je bilo zapisano ime. Kitty Stanley.
Plave oči ukrašene neopisivo dugim trepavicama gleda¬le su u foto-aparat, a jantarne kovrče iskakivale ispod crnog zvonolikog šeširića, nisko navučenog na čelo.
Na nekim je fotkama sjedila glave naslonjene na ruke, kojima je obgrlila naslon stolice. Na drugima je ležala na tr¬buhu, brade spuštene na isprepletene prste, podignuvši sto¬pala i prekriživši gležnjeve. Nekoliko fotki prikazivalo joj je lice izbliza.
Vatren pogled. Guste, ali pravilne obrve.
Pod naletom adrenalina otvorila sam paketić s dokazima, odabrala fotografiju i primaknula je nizu umanjenih. No, one su bile toliko sitne da je bilo teško procijeniti.
Izbacivši sve iz krila, na vrhu ormarića pronašla sam lupu i usporedila lica pod povećanjem.
Kelly Sicard! Ryanova nestala osoba broj jedan! Djevojka je živjela s roditeljima u Rosemère, a nestala je 1997. nakon noćne pijanke s prijateljicama.
Kitty Stanley.
Kelly Sicard.
Obje su imale plave oči, jantarnu kosu i obrve poput Brooke Shields.
Kelly Sicard bilo je osamnaest kad je nestala, a Kitty Stanley je izgledala kao da joj je šesnaest.
Okrenula sam contact sheet. Nije bilo datuma.
Kelly Sicard.
Kitty Stanley.
Jedna. Druga. Jedna. Druga.
Neko sam vrijeme proučavala fotke, sve dok se nisam konačno uvjerila. Iako su se osvjetljenje i žarišna udaljenost razlikovali, djevojke su imale iste jagodične kosti, uzak raz¬mak između očnih duplji, dulju gornju usnicu, široku čeljust i usiljenu bradu. Nisu mi bili potrebni ni mjerni šestar ni ra¬čunalni program. Kitty Stanley i Kelly Sicard bile su jedna te ista osoba!
Sicardova je djelovala tako mlado. Došlo mi je da joj se obratim kroz celuloid i upitam zašto je došla na to uža¬sno mjesto kako bi pozirala tom čovjeku. Sto joj se dogodi¬lo nakon tog dana? Je li otišla u New York ostvariti san? Ili je ubijena?
I zašto promjena imena i prezimena? Je li unajmila Cormiera, a da nije rekla roditeljima? Je li lagala kako se zo¬ve? I koliko je imala godina?
— Imam Sicardovu — dobacila sam posve smirenim tonom.
Hippo je skočio na noge i u tri koraka se pojavio do me¬ne. Predala sam mu lupu, fotke i contact sheet.
Zaškiljio je promotrivši ih, a ja pritom zaključila da se pod hitno treba istuširati.
— Crétaque—dobacio je preko ramena. - Ryane! Dolazi ovamo! I on se odmah pojavio. Predao mu je lupu i fotke. Ryan se zagledao u njih. I njegovo je tijelo žudjelo za sa¬punom i vodom.
— Mala Sicardova? — Meni. Kimnula sam.
— Sigurna si? —Jesam.
Otipkao je broj na mobitel. Načula sam glas u daljini. Zatražio je da ga spoje sa ženom, za koju sam znala da je krunska tužiteljica. Uslijedila je stanka, a onda se opet netko oglasio s druge strane.
Predstavio se i odmah bacio na bit.
- Cormier je fotografirao Kelly Sicard. Glas je nešto odvratio.
- Nema datuma. Možda godinu do dvije prije nego je nestala. Glas je ponovno nešto rekao.
Ryanove oči okrenule su se prema meni.
- Da - odvratio je. — Siguran sam.
Do sedam smo pretražili polovicu Cormierovih dosjea. Izgledali smo poput Dorothy, bojažljivog lava i strašila — znoj¬ni, prljavi i obeshrabreni. I prokleto razdražljivi.
Ryan me odvezao kući. Osim nekoliko rečenica koje smo razmijenili u vezi Cormiera i mojeg putovanja u Tracađie, ostatak vožnje proveli smo u tišini. Ni on ni ja nismo spo¬menuli ni Charlieja, ni Korn, ni Lutetiju.
Nekoć smo se s užitkom međusobno izazivali igrajući igru opskurnih citata i njihovih autora. Glupo, znam, ali obo¬je smo natjecateljski nastrojeni.
U jednom sam se trenutku dosjetila jednog. »Činjenice ne prestaju egzistirati ako ih se zanemaruje.«
Aldous Huxley.
Bravo, Brennanice.
No, morala sam se zadovoljiti time što sam si sama čestitala.
Zaustavljali smo se uz rubnik, kad je zaprimio poziv. Izdanje nalog za pretres Cormierova stana Želim li biti uključena?
Naravno. Ali prvo moram otići u labos. Sama ću se dovesti.
Izrecitirao mi je adresu.
Po ulasku zapljusnuo me miris kuhane hrane. Kim, luk, čili papričice. Harry je spremala svoj specijalitet, a kako sam cijeli dan provela u pećnici, uopće nisam bila oduševljena.
Doviknula sam pozdravljajući je, na što je potvrdila da ćemo večerati »San Antonio čili«.
Progundavši u sebi krenula sam prema tušu.
U neku ruku djelovala je terapeutski. Toksine, koje ni¬sam uspjela izbaciti u Cormierovom studiju, istresla sam za večerom.
Ona je pak bila sva nabrijana u vezi zbirke pjesama i mo¬ram priznati da sam bila zadivljena uspjehom koji je u među¬vremenu polučila u istrazi.
— Bila si u pravu. O'Connor House je izdavačka ku¬ća za isfrustrirane pisce koji se žele samoobjavljivati. U pi¬tanju je obiteljski posao, kojeg vodi i posjeduje bračni par O'Connor.
— Flannery i suprug. Razrogačila je oči. — Poznaješ ih?
I ja sam razrogačila oči. — Nemoguće! Zar je žena dobila ime po Flannery O'Connor?
Odmahnula je glavom. — Tek nakon udaje. Flanner i Michael O'Connor. Vode posao u Monctonu. Tiskanje i uve¬zivanje se radi negdje drugdje.
Posipala je svoj čili šakom naribanog Cheddar sira.
— Navodno se to samoizdavaštvo nije ispostavilo brzim putem do blagostanja kako su prvotno očekivali. Tvrtka je propala nakon što je otisnula devedeset četiri knjige, priruč¬nika i pamfleta. Salate?
Pružila sam tanjur te ga je napunila.
— Ciliju treba kiselog vrhnja.
Navratila je u kuhinju zasigurno nastavljajući razgovor u glavi jer je po povratku već preskočila nekoliko stranica.
— Dvadeset dvije ispunjavaju traženi uvjet.
— Kako to misliš?
— Dvadeset dvije su zbirke poezije.
— Nemoj me...! Jesi saznala autore?
Odmahnula je glavom. — Ali sam se zato domogla kon-takt-podataka za Flannery O'Connor. Živi u Torontu, gdje ujedno radi za jednu reklamnu agenciju. Nazvala sam je i ostavila poruku, i pokušat ću ponovno nakon večere.
— Kako si to uspjela saznati?
— Riječ je o knjigama, Tempe, a tko se kuži u njih? Pretpostavila sam da je pitanje retoričko.
— Knjižničari, eto tko. Naravno, knjižare se ovdje zovu bibliothèques, ali sam pronašla jednu s web stranicom na do¬brom starom engleskom. Ima direktorij zaposlenika s imeni¬ma i prezimenima, njihovim e-mail adresama i telefonskim brojevima. Ne možeš ni zamisliti što se dogodilo kad sam nazvala recepciju!
Doista nisam mogla.
— Ljudsko mi se biće obratilo na engleskom! Jedna lju¬bazna dama zvana Bernice Weaver, koja mi je rekla da od¬mah dođem.
Kriškom baguettea pokupila je ostatke čilija.
— Zgrada izgleda kao velika kuća za lutke. - Izbacila je komadić kruha lagano prema zapadu. — Na onu je stranu.
— Govoriš o Gradskoj knjižnici Westmount? Kimnula je. Usta su joj bila prepuna kruha.
Kako je izgrađena 1897. u čast dijamantnog pira Kraljice Victorije, spomenuta knjižnica odražava arhitekturalnu ćud-ljivost tog razdoblja. Njezine su zbirke među najstarijima na području Montreala, a njezina klijentela anglofona.
Odličan izbor, Harry!
— Znači, Bernice je bila u stanju identificirati O'Connor House, njegove vlasnike i popis izdanja?
— Žena je mrak! Očigledno.
— Zadivljena sam. Doista sam zadivljena.
— Ne koliko ćeš tek biti, sestrice!
Odmjerila je moju vlažnu kosu, majicu na naramenice i donji dio pidžame na vezicu. Možda zaintirigirana što sam se istuširala i odjenula za spavanje prije večere, upitala me kako sam provela dan. S obzirom da su svi mediji već izvijestili o Ryanovim nestalim i mrtvim djevojkama, kao i o nestanku Pheobe jane Quincy, nije bilo razloga išta tajiti.
Rekla sam joj za nerazriješene slučajeve koje su on i Hippo istraživali. Za nestale Kelly Sicard, Claudine Cloquet, Anne Girardin i posljednju, Phoebe Jane Quincy. Za pokoj¬nice iz Rivière des Mille Iles, Dorvala i posljednju, iz Lac des Deux Montagnes. Ukratko sam ispričala što se dogodilo u foto-studiju, ali nisam spomenula Cormiera. Opisala sam joj sliku Kelly Sicard.
—Jebemti...
Složila sam se. Jebemti.
Večeru smo dovršile svaka izgubljena u svojim mislima. Ustajući na posljetku sam prekinula tišinu.
— A da pokušaš dobiti Flannery O'Connor dok ja po¬spremim stol?
Vratila se prije nego sam napunila perilicu posuda. Još uvijek se nitko ne javlja u Torontu.
Pogledala me i provjerila koliko je sati. Deset i pet.
— Dušo, izgledaš mi kao da te netko pošteno izjahao. — Oduzela mi je tanjur iz ruku. — U staju!
Nisam se pobunila.
Birdie me otpratio do kreveta.
Međutim, nisam mogla zaspati.
Bacakala sam se, natresala jastuk, zbacivala posteljinu i navlačila je natrag na sebe. Ista pitanja neprestano su mi se motala glavom.
Što se dogodilo Phoebe Jane Quincy? Što se dogodilo Kelly Sicard, Claudine Cloquet, i Anne Girardin? Tko su djevojke pronađene u Dorvalu, Rivière des Mille Iles i Lac des Deux Montagnes? .
Pred očima su mi neprestano izranjale slike Kelly Sicard/ Kitty Stanley. Zašto se poslužila alijasom? Zašto ju je Cormier fotografirao? Ima li to ikakve veze s njezinim nestankom? Ili nestancima i/ili smrtima drugih?
A kostur iz Rimouskija? Hippova mala. Što znače one lezije na prstima i licu? Gdje se nalazi Ile-aux-Becs-Scies? Je li u pitanju djevojka s drevnog indijanskog groblja? Ili netko svježiji? Bi li kosti mogle pripadati Evangéline Landry? Je li doista ubijena, u što joj je sestra uvjerena, ili je njezino prisje¬ćanje samo iskrivljena dječja percepcija jednog zastrašujućeg događaja? Je li Evangéline bolovala? Ako jest, zašto je onda Obéline tvrdila da je bila zdrava?
Pokušala sam se prisjetiti kako je nekoć izgledala i zami¬sliti kakva bi danas bila. Samo dvije godine starija od mene.
A bio je tu, naravno, i Ryan.
Možda je u pitanju bio umor, možda otupjelost od toliko razočaravajućih razvoja događaja, a možda i zasićenost sto¬tinama lica koje sam pomno proučila tog dana. Pred očima su mi se ukazale tamne kovrče, plavi kupaći kostim, ljetna haljinica na točkice — tek pojedinosti s fotografija, ne i kon¬kretna sjećanje. Koliko god se trudila, nisam mogla prizvati njezino lice.
I spopala me neopisiva tuga.
Navukavši prekrivač, uključila sam noćnu svjetiljku i sjela na rub madraca. Bird mi je njuškicom lagano gurnuo lakat. Zagrlila sam ga.
Odjednom se začulo lagano kucanje.
— Što je?
— Ništa.
Harry je otvorila vrata. — Bacakaš se k'o riba u mreži.
— Ne mogu se prisjetiti kako je Evangéline izgledala.
— Zato ne možeš zaspati?
— Trenutačno si to ne mogu izbiti iz glave.
— Čekaj.
Vratila se za minutu s velikom zelenom knjigom prislo¬njenom o prsa.
— Ovo sam čuvala kao zahvalu za gostoprimstvo, ali čini mi se da će ti sada dobro doći.
Spustila se na krevet do mene.
—Jesi li svjesna da ti je sestra svjetski šampion u skuplja¬nju isječaka?
— Molim?
Odglumilaje zaprepaštenje. - Nisi čula za skupljanje isječaka? Odmahnula sam glavom.
— Najvažnija stvar na svijetu, bar u Teksasu, a ja sam monstruozni pripadnik tog žanra!
— Lijepiš stvari u bilježnicu?
Toliko je silno zakolutala očima da sam pomislila da ih više neće moći vratiti.
— Ne stvari, Tempe, već uspomene. I ne lijepim ih zbrda-zdola. Svaka je stranica umjetnički oblikovana!
— Nisam znala.
— Temperance Daessee Brennan... — Obratila mi se me-lodramatičnim glasom poput Ralpha Edwardsa. - Ovo je tvoj život. — Rastvorila je bilježnicu. - Ali rane ćeš godine prelistati neki drugi puta.
Preskočivši nekoliko stranica skliznula mi je svoj opus u krilo. I ugledala sam Évangéline i sebe, potamnjele i bosonoge, kako škiljimo u sunce.
Do zrnate fotke ispisala je: Deseti rođendan. Na stranici s nama dvjema nalazila se fotka bakine kuće, ubrus iz ribljeg kampa na otoku Pawleys, i karta iz Gay Dolphin Parka na šetalištu Myrtle Beacha. Naljepnice s dupinima i morskim zvijezdama dovršavale su umjetnički uradak.
— Predivno je, Harry. — Zagrlila sam je. — Doista prediv-no. Hvala ti.
— Nemoj mi se raspekmeziti. — Ustala je. — Naspavaj se. Iako je dvolični kreten, Ryan je još uvijek presladak i sutra trebaš djelovati svježe.
Ovaj puta sam ja svjetski zakolutala očima.
Prije nego sam ugasila svjetlo, dugo sam proučavala Évangélineino lice. Tamna i kovrčava kosa. Izražen i laga¬no kukast nos. Delikatne usnice stisnute oko vragolasto iz¬bačenog jezika.
Nisam imala pojma koliko će malo vremena proći prije nego ugledam to lice.

21

Ne znam što sam očekivala. A-ha! Tup po glavi. Prosvjetljenje! Ako je to u pitanju, onda sam se razočarala.
Osim dokaza o postojanju bolesti, nisam pronašla ništa u kostima Hippove male što bi promijenilo prvotnu procje¬nu njezine dobi, odnosno što bi isključilo mogućnost da joj je bilo šesnaest. Patologija njezina kostura još uvijek je bila misteriozna.
U devet sam nazvala privatni DNK labos u Virginiji. Loša vijest: cijena je astronomski skočila, otkako sam se po¬sljednji puta poslužila njihovim uslugama. Dobra vijest: do¬pušteno mi je poslati uzorke kao privatnom građaninu.
Nakon što sam skinula i ispunila odgovarajuće obrasce, spakirala sam limenku Spritea, rupčiće, jedan kutnjak, kao i uzorak kosti djevojčinog desnog femura. I otišla u potragu za LaMancheom.
Šef me saslušao pridržavajući si prstima bradu. Évangéline. Obéline. Agent Tiquet. Braća Whalen. Jerry O'Driscoll i nje¬gova zalagaonica. Tomjouns.
Postavio je nekoliko pitanja kako bi raščistio neke ne-jasnoće. Odgovorila sam mu, nakon čega je nazvao mrtvo-zornika.
Hippo je bio u pravu. Nema šanse, stara!
Priznala sam mu potom što namjeravam privatno podu¬zeti i nevoljko mi je odobrio zamolbu da platim testiranja iz vlastitog džepa.
Potom me izvijestio da mi je pristigao novi slučaj. Ništa hitno. Nekoliko dugih kostiju pronađeno je u blizini Jonquiérea. Vjerojatno potječu sa starog groblja.
Izvijestio me također o razvoju situacije u slučaju Doucetovih. Psihijatar je zaključio da je Théodore mental¬no nesposoban i kako se za Dorothée i Geneviève nije mogao ustanoviti uzrok smrti, nije ni za što optužen.
Ja sam mu potom u glavnim crtama opisala nerazriješene slučajeve na kojima su radili Hippo i Ryan, i predočila svoju ulogu. Nestale osobe: Kelly Sicard, Claudine Cloquet, i Anne Girardin. Trupla iz Rivière des Mille Iles, Dorvala, i Lac des Deux Montagnes. Telefon je zazvonio dok sam pojašnjavala moguću povezanost s Phoebe Jane Quincy.
Izbacio je oba dlana u znak isprike. Sto se može?
Vrativši se u labos, uputila sam Denisa da FedExom po¬šalje DNK uzorke. Potom sam nazvala labos preklinjući da hitno obave analizu. Tip je odvratio da će dati sve od sebe.
Baš kad sam uzimala torbicu, prisjetila sam se La-Mancheovih pitanja.
»OM se situe l'ue-aux-Becs-Scies?
Doista, gdje se nalazi? Nisam bila u stanju pronaći otok na atlasu New Brunswicka.
I što znače te riječi? Kakav je to otok? Možda su karte kojima sam se poslužila upotrijebile engleski prijevod nje¬gova imena.
Izvukla sam Harrap's francusko-engleski rječnik.
Znala sam da riječ scie znači »pila«. Već sam bezbroj puta naletjela na nju na zamolbama za obdukciju raskomadanih trupala. No, zato nisam bila sigurna u značenje onog bec.
Nudilo mi se puno mogućnosti. Kljun, bilo izoštren, bi¬lo plosnat i zaobljen. Njuška. Usta. Vrh oruđa. Usta cijevi. Otvor vrča. Kljun lončića za kavu. Vrh biciklističkog sjeda¬la. Pisak klarineta.
Tko može pojmiti način na koji razmišljaju frankofoni govornici?
Provjerila sam druga značenja riječi scie.
Ništa. Manje-više samo »pila«. Radijalna, drvena, cirku-larna, pila za metal, motorna, ubodna, obična ručna, električ¬na pila i cirkular. Razlike medu njima potvrdio je pridjev.
Otok kljunastih pila? Otok njuškastih pila? Otok pilastih biciklističkih sjedala?
Odustala sam. Bolje da pitam Hippa.
Cormierov stan bio je udaljen jedan blok od njegova fo-to-studija, a smjestio se u kutiji od bijele cigle na kojoj ni¬je bilo nijedne arhitekturalne pojedinosti vrijedne štovanja. Klima-uređaji stršali su sa sva tri kata hučeći i kapajući. Zlatni natpis iznad staklenog ulaza nosio je ime zdanja: Château de Fougères.
Dobra zamisao, ali nigdje ni traga paprati.
Ryanov jeep bio je parkiran uz rubnik. Malo dalje niz blok uočila sam tamnoplavi Taurus. Tablice su ukazivale da je vlasništvo SQ-a.
Vanjski vestibul prikupio je uobičajeno neželjene letke i brošure. Zaobišavši ih pritisnula sam dugme do Cormierova prezimena. Ryan mi je otvorio.
U predvorju sam ugledala smeđu plastičnu sofu i plastič¬nu paprat. U redu. Očigledno sam preduhitrila sa zaključ¬kom u vezi flore.
Dizalom sam se odvezla na drugi kat. Vrata su se niza¬la s desne i lijeve strane hodnika popločenog sivim pločica¬ma. Provjerila sam broj koji mi je Ryan dao. 307. Stan je bio otključan.
Kuhinja se nalazila s desna, preda mnom dnevna soba s parketom, s lijeva kratki hodnik koji je izlazio na spavaću so¬bu i kupaonicu. Hvala Bogu, stan je bio malen.
I čist. Svaka je površina blještala od sjaja, a u zraku se osje¬ćao lagan miris sredstva za čišćenje.
Iako su se vrućina i vlaga vani borile za prevlast, unutra je temperatura jedva nadmašivala dvadeset stupnjeva. Klima-uredaj je radio do maksimuma.
Super. S obzirom na saunu od prethodnog dana, odluči¬la sam se za topić bez rukava i kratke hlačice i osjetila kako me prolaze trnci.
Ryan se nalazio u spavaćoj sobi. Razgovarao je s tehni¬čarima ekipe za očevid koji su GPR-om pronašli mješanca u štali: Chenevier je ovaj puta prahom tražio otiske, a Pasteur prekopavao ladice. Sam Ryan pretraživao je ormar. Lica su im bila napeta.
Pozdravili smo se.
— Hippo? - Upitala sam.
— U studiju je. — Provjeravao je džepove strahovito prlja¬ve kabanice. — I ja ću tamo čim ovdje završim.
-Jeste li pronašli što god? Slegnuo je ramenima. Ne baš.
— Tip ima lijepe primjerke elektronike. - Chenevier je bradom ukazao na zapadni zid spavaće sobe. - Bacite pogled.
Vratila sam se u dnevnu sobu.
Zapadni zid prostorije bio je pretrpan jeftinom garnitu¬rom koja se sastojala od stolice, sofe i stolića. Plazma televizor bio je veličine reklamnog panoa.
Staklena i čelična radna površina širila se cijelom du¬ljinom istočnog zida i nastavljala još mrvicu sjevernim. Na njoj sam ugledala modem, tipkovnicu, skener, i dvadesetinčni LCD monitor. Kućište računala nalazilo se u kutu na podu.
Promatrajući kako svjetalca na monitoru trepere zamislila sam se. Nešto se nije uklapalo. Cormier je kod kuće imao brzi internet, a posao je sortirao u omotnice i svijetložute mape?
Bežični miš blještao je crvenom bojom. Protresla sam ga i monitor se povratio u život. Plava pozadina. Treptavi crni kursor u pravokutnoj bijeloj kutijici.
— Pokriva li nalog za pretres i računalo?
— Da. — Ryan je napustio spavaću sobu i prišao mi. - Čim sam došao, proveo sam dva sata petljajući po njemu.
— Cormier ga nije zaštitio lozinkom?
— Genije koristi vlastito prezime.
Odmaknula sam se u stranu. Sjeo je i odabrao nekoli¬ko tipki, nakon čega je uslijedila kratka melodija, a ekran se pretvorio u dobropoznati Windowsov desktop. Pozadinu je činila panoramska slika grada, snimljena noću s promatrač-nice na Mont Royalu. Fotka je bila kvalitetna i zapitala sam se je li ju sam Cormier napravio.
Prepoznala sam većinu ikona. Word. HP-ov direktorij. WinZip. Adobe Photoshop. No, druge su mi bile nepoznate.
Desnim gumbom miša odabrao je Start na toolbaru u pod¬nožju, a onda Explore, pa My Documents. Popis dokumenata i datuma ispunio je ekran. Dopisivanje. Troškovi. Narudžbe pu¬tem pošte. Moji albumi. Moji arhivi. Moje e-knjige. Moja glazba. Moje slike. Moj video. Nadolazeći događaji.
— Provjerio sam svaku mapu, svaki dokument i posljednje internetske stranice koje je posjetio. Nisam stručnjak, ali čini mi se da je u pitanju samo hrpa bezopasnog sranja.
— Možda je tip čist.
— Možda. — No, nije to izgovorio s uvjerenjem.
— Možda je samo ono što se čini da jest. -A to je?
—Jeftini fotograf sa skupom računalnom opremom.
— A-ha.
— Možda je takva tehnološka neznalica da su ga nagovo¬rili da kupi više nego što mu je potrebno.
Oborio je bradu.
— Ali događa se - odvratila sam.
— Cave canem.
— Čuvaj se psa? Misliš caveat emptor. Neka kupac bude na oprezu. Obje su latinske izreke, a ne citati.
Prokleto plave oči zagledale su se u moje. Nešto mi je bljesnulo u prsima. Stisnuo je usnice.
Oboje smo odmaknuli pogled u stranu.
— Nazvao sam Division des crimes technologiques. — Promijenio je temu. — Tip samo što nije stigao.
I baš u tom trenutku ušla je tražena osoba, samo što u pitanju nije bio »tip«.
— Tabarnouche. Koji promet! — Žena je bila visoka i mrša¬va, s obješenom plavom kosom koja je očajnički žudjela za fri¬ziranjem. — Ulice su već krenule s pripremama za festival!
Montrealski Festival international de jazz odvija se krajem lipnja i početkom srpnja, a svake godine paralizira oveći ko¬mad centre-villea.
Izbacila je ruku prema Ryanu. — Solange Lesieur.
Rukovali su se.
Potom ju je pružila meni. Stisak joj je bio čeličan.
— To je sustav?
Ne pričekavši na odgovor sjela je, navukla rukavice i stala tipkati. Ryan i ja smo se postavili iza nje kako bismo dobili bolji pogled na zaslon.
— Potrajat će — dobacila je ne podižući glavu. Pošteno. I ja odbijam raditi dok mi netko visi za vratom. Chenevier je još uvijek pretraživao spavaću sobu. Pasteur
se u međuvremenu prebacio na kupaonicu, a zvuči koje je proizvodio tijekom pretrage dopirali su hodnikom. Spuštanje keramičkog poklopca na WC školjci. Skvičanje vratašca or¬marića s lijekovima. Šuškanje tableta u plastičnoj bočici.

26 Division des crimes technologiques (franc.) = Odjel za elektronski kriminal.

Navlačeći rukavice Ryan i ja smo odlučili započeti u kuhinji.
Kad nam se Lesieurova obratila, dovršavala sam pregled hladnjaka.
Ostavljajući ladicu s priborom Ryan je otišao k njoj, a ja sam nastavila.
Četiri posude od nehrđajućeg čelika nalazile su se na jed¬nom pultu. Otvorila sam najmanju. Zrnca kave. Prošla sam žlicom kroz njih, ali nisam pronašla ništa zanimljivo.
— Ovaj sustav ima mjesta za višestruke tvrde diskove, što mu podiže kapacitet memorije do 1.5 terabajta.
Postavio je pitanje, na što je uslijedio odgovor.
Druga posuda sadržavala je malo smeđeg šećera. Prstom sam je dodirnula. Ako se išta i nalazi unutra, trebat će nam hidraulična bušilica.
Lesieurova i Ryan su nastavili razgovor u susjednoj pro¬storiji. Na trenutak sam osluhnula.
— Gigabajt iznosi milijun, a terabajt trilijun bajtova. Ovo je prokleta lokomotiva, a kreten samo surfa po internetu i pohranjuje dokumente?
Ponovno sam se usredotočila na posude. U trećoj se na¬lazio bijeli šećer, no žlicom nisam izvukla plijen.
— Nije inženjer, niti pohranjuje video-snimke. Zašto mu je potrebno toliko memorije? — Lesieurova.
— Igra igre? — Ryan. -Ne.
Najveća posuda bila je ispunjena brašnom. Preduboko za žlicu.
— A što je sa skenerom? — Lesieurova.
— Ne pohranjuje slike? — Ryan.
— Nisam nijednu pronašla.
Izvadivši naslagane zdjelice iz gornjeg ormarića, izvukla sam najveću i druge vratila.
Ryan je nešto dobacio, ona odgovorila, ali zbog zvecka¬nja porculana nisam čula što.
Zgrabila sam posudu s obje ruke i nagnula je. Brašno se stalo prelijevati preko ruba stvarajući bijeli oblačić koji mi je zapuhnuo lice i ruke.
Došlo mi je da kihnem.
Odložila sam posudu. Pričekala. Još uvijek me golicalo u nosu. Nastavila sam isipavati brašno. Polovicu posude. Tri četvrtine.
Gotovo da ga više nije bilo, kad je nešto iznenada palo na dno. Odloživši posudu na pult, zagledala sam se u predmet. Taman. Plosnat. Otprilike veličine mojeg palca. I osjetila neopisivo uzbuđenje. Iako zatvoren u plastiku, bio mi je poznat.



Spojler:
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Spojler:

Od kostiju do pepela  8b_15
http://www.book-forum.net

12Od kostiju do pepela  Empty Re: Od kostiju do pepela Sre Maj 02, 2012 1:45 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
22

Odjurila sam u spavaću sobu držeći podalje od tijela ruke pre¬krivene brašnom.
— Pronašla si nešto? - Chenevier je dobacio.
— U posudi. Bolje da to odmah fotografiraš i potražiš otiske.
Krenuo je za mnom. Našvrljavši nešto na etiketu za do¬kaze, fotografirao je zdjelu iz nekoliko kuteva. Kad je zavr¬šio, izvukla sam predmet, otresla ga o rub posude i odložila na pult.
Potom je napravio još nekoliko fotki i provjerio ima li otisaka. Ništa. Prstom mi je ukazao da skinem plastični omo¬tač, što sam i učinila. Fotografirao je svaki korak.
Za nekoliko minuta prozirna plastična vrećica duljine dvadeset centimetara i thumb drive27 ležali su jedan do drugoga na pultu od ultrapasa. Ni na jednom nije bilo otisaka.
— Imam nešto — doviknula sam u dnevnu sobu.
Ryan nam se pridružio i podigavši obrvu uklonio mi brašno s nosa.
Zaškiljila sam upozoravajući ga da se suzdrži od komen¬tara.
Ponudio mi je kuhinjsku krpu, a onda bacio pogled pre¬ma malenoj nahrupini do zdjele.
— USB flash drive28 — pojasnila sam. — Šesnaest gigabajta.
— Mrcina.
— Na to je moguće pohraniti državni arhiv.

27 USB flash stick/USB flash uređaj ih thumb drive (engl.) = prijenosni pohra-njivački uređaj s flash memorijom.
28 Vidi pod 1.

Ukazao mi je da ponesem stick, a Chenevier se vratio u spavaću sobu.
Predala sam napravu Lesieurovoj. Ona je pritisnula du¬gme i USB konektor izletio je s jedne strane.
- Imamo li papir za ovo? Ryan je kimnuo.
Odmah je ubacila stick u kućište u podnožju. Računalo se oglasilo gotovo nečujnim zvukom i otvorio se prozorčić zatraživši lozinku.
- Probajte »Cormier« - Ryan je dobacio. Pogledala ga je s nevjericom.
- Samo utipkajte.
I učinila je to. C-O-R-M-I-E-R.
Ekran se promijenio, a novi prozorčić nas izvijestio da je računalo prepoznalo napravu i da se na njoj nalazi više vr¬sta sadržaja.
- Koji kreten — dobacila je i otipkala još nešto. Izronili su stupci teksta. Mape, dokumenti, datumi. Otvorila je jedan dokument. Pa drugi. Ryan i ja smo se
nagnuli kako bismo bolje vidjeli.
- Ovo će potrajati. — Kao i prvi puta, nije bila suptilna dajući nam znanje da se pokupimo.
Okrenuli smo se i vratili u kuhinju. Nakon što smo obradili nekoliko preostalih ormarića i čitav silos kutija zobenih pahuljica i krekera, ponovno nas je zazvala.
- U redu, evo što mislim. Izvana je sve nedužno. Prijave poreza, poslovni dokumenti. Ali sam uvjerena da tip ima ci¬jeli jedan sloj skriven u neiskorištenom prostoru sticka.
Ryan i ja samo je zacijelo upitno pogledali, jer je odmah nadodala:
- Neki od novih programa za zaštitno kodiranje po¬dataka stvaraju dva sloja ostavljajući dojam transparentnosti. Korisnik u prvom pohranjuje nevažne dokumente poput prijava poreza, poslovnih kontakata, informacija koje bi nor¬malna osoba kodirala. Drugi sloj nalazi se skriven u »neisko¬rištenom« prostoru sticka.
— Znači, Cormier koristi jednostavnu lozinku za prvi sloj jer mu zapravo nije stalo do tih dokumenata — pretpostavila sam. — To je krinka. U stvarnosti je zabrinut za drugi sloj.
— Tako je. Ako se radi o takvom kodiranju, onaj tko počne zabadati nos naletjet će na nekakve dokumente, ne¬što iskorištenog prostora, i sve će mu se učiniti zadovoljaju-ćim. Pregleda li dostupan prostor diska bajt po bajt, pronaći će tek žbrljotine.
— A to nije sumnjivo? — Ryan.
Odmahnula je glavom. — Operativni sustavi obično ne brišu izbrisane dokumente. Samo promjene marker koji ka¬že: »Ovaj je dokument izbrisan i preko njega se može pisati.« Sve što je bilo u dosjeu još uvijek je zapravo na driveu29, sve dok se ne ukaže potreba za tim prostorom. Pogledate li nei¬skorišten prostor na normalnom disk driveu, vidjet ćete djeliće starih dosjea. Sjećate se Ollieja Northa?
Potvrdno smo odgovorili.
— Upravo su tako istražitelji afere Irangate otkrili infor¬maciju koju je izbrisao. Kad nema tih starih dokumenata, bi¬lo običnog teksta ili prepoznatljivih računalnih podataka, na njihovom se mjestu pronalaze besmislice.
Bradom je ukazala na monitor. — Ono što je odalo vašeg tipa jest činjenica da pronalazim megabajte takvih gluposti.
— Znači, pretpostavljate da postoje kodirani dokumenti, ali ih ne možete otvoriti.
— C'est ça. Vaš tip koristi Windows XP. Kad se koristi pod dovoljno dugačkom i nasumično stvorenom zaporkom, čak i alat koji dolazi s XP Pro kreira enkripciju koju je jebe¬no teško razbiti.

29 Drive (engl.) = pogonska jedinica.

— Pokušali ste »Cormier«? — Ryan.
— O, da.
Bacila je pogled na sat i ustala.
— Stick s divovskom memorijom uguran u posudu s braš¬nom. Kodiranje u dva sloja. Tip skriva nešto što doista ne želi da bude pronađeno.
— Što sada? — Opet Ryan.
— Ako vam nalog dopušta, konfiscirajte hardware i izvući ćemo što god je skrio.
U jedan smo ostavili Cheneviera i Pasteura da završe i za¬ključaju. Odvezla sam se direktno u Cormierov studio. Imala sam osjećaj da se iz arktički hladnog područja selim u vrući¬nu i prljavštinu tropa.
Hippo je navukao novu havajku. Crvene kornjače i pla¬ve papige. Bila je sva vlažna i klonula. U međuvremenu je obradio još dva ormarića.
Rekla sam mu za stick. Odmah je izbacio zaključak:
— Tip se bavi pornografijom.
— Možda.
— Molim? Mislite da pohranjuje crkvenu glazbu? Kako slike i video-snimke zahtijevaju puno memorije, i
ja sam nagađala da je u pitanju pornografija, ali jednostavno me izluđuje kad netko donosi automatske zaključke.
— Ne bismo trebali juriti pred rudo. Ispuhnuo je kroz usnice.
Promijenila sam temu razgovora kako bih izbjegla svađu.
—Jeste li čuli za Ile-aux-Becs-Scies?
— Gdje se nalazi?
— U blizini Miramichija.
Zamislio se na trenutak, a onda odmahnuo glavom.
— Što znači to ime?
— Mislim da je bec scie neka vrsta patke. Nešto mi se preokrenulo u stražnjem mozgu. Otok patki ili...?
Odabrala sam ormarić i stala izvlačiti dosje za dosjeom. Djeca. Kućni ljubimci. Parovi.
Bilo mi je teško usredotočiti se. Zar doista ispravno raz¬mišljam? Ili to možda odbijam činiti? Cormier kao porno-graf. Cormier kao fotograf žena i djece. Jesu li implikacije jednostavno prezastrašujuće?
I zašto taj nagovor podsvijesti da nastavim? Otok pataka?
Dijelom zbog vrućine, dijelom zbog gladi, osjetila sam natruhe glavobolje na desnoj strani lubanje.
Ryan je trebao kupiti ručak i doći direktno iz Cormierova stana u studio. Gdje je, do vraga? Razdražljivo sam nastavila orati po dokumentima.
Tek u dva i po konačno se pojavio. Umjesto salate i dije¬talne Coca Cole, kako sam zatražila, donio je hot dog i pr¬žene krumpiriće iz Lafleur'sa.
Dok smo jeli, on i Hippo su raspravljali o sticku. Složio se da Cormier vjerojatno krije pornografiju, a ja sam nastavila glumiti đavoljeg advokata. Bilo mi je vruće, bila sam razdra¬žljiva i nakrcana masnim kobasicama.
— Možda su mu dojadili neorganizacija i nered. - Mahnula sam prema ormarićima. — Možda je skenirao sve stare slike i dokumente.
— Na stick skriven u posudi s brašnom? Ryan je bio u pravu, i to me izluđivalo.
— U redu, znači u pitanju je pornografija. Možda je samo pervertit koji pokušava skriti svoju prljavu malu tajnu.
Obojica su me pogledala kao da sam rekla da je antraks bezopasan.
— Mislite što želite. — Zgužvala sam omote od hrane i ugurala ih u masnu smeđu vrećicu. - Ja ću pričekati na dokaze.
Ormarić broj dvanaest. Gledala sam fotku strahovito ne¬privlačne bebe, kad mi se iznenada oglasio mobitel. 281 bio je pozivni. Harry. Pritisnula sam tipku. —Jutros si bome rano ustala.
— Uglavnom i ustajem rano.
— Kako je moj francuski pastuh?
— Ako misliš na Ryana, on je kreten, a ne pastuh.
— Upravo sam se čula s Flannery O'Connor. - Glas joj je treperio od uzbuđenja.
— Slušam.
Uslijedila je stanka.
— Opet smo razdražljivi?
— Vruće je. — Odložila sam fotku ružne bebe na gomilu pregledanih dokumenata, i otvorila novi.
— Ovo nije ni izbliza vruće!
— Sto si saznala?
— Ako želiš vidjeti što je vruće, posjeti Houston u ko¬lovozu!
— O'Connor House?
— Posao je propao, kad su se Flan i suprug razišli. Inače, žena se predstavlja kao Flan. Nisam je upitala je li to službena promjena imena ili ne. U svakom slučaju, povukla je crtu na¬kon što je mužića uhvatila au flagrant s nekim Mauriceom.
— A-ha. — Novi je dokument imao naljepnicu na kojoj je pisalo Krenshaw. U pitanju je bio koker španijel. Zatvorila sam ga i odabrala novi.
— Žena je otkačena, Tempe. Razgovarale smo dulje od sat vremena.
Nisam mogla zamisliti o čemu.
— Što si saznala o Obélinineoj knjizi? — Otvorila sam no¬vi dosje. Tremblay. Vrlo debela žena s vrlo debelim djetetom. I njih dvoje odmah su završili na gomili.
— Nakon razvoda zadržala je cjelokupni arhiv tvrtke: imena i prezimena klijenata, nazive knjiga, broj stranica, broj primjeraka, tip uveza. Naravno, u pitanju nije renomirana izdavačka kuća.
— Obélinenina knjiga? — Imala sam osjećaj da zalutalu ovcu pokušavam vratiti u stado.
— Tijekom postojanja O'Connor House je objavila dva¬deset i dvije zbirke poezije. Šest narudžbi zaprimljeno je od žena. — Šuškanje papira. — La Pénitence, Félice Beaufils.
Bilo je zapanjujuće čuti što njezin izgovor čini francu¬skom jeziku.
— Lie Down Among the Lilies, Géraldine Haege. Peppermint Springtime, Sandra Lacanu. Un besoin de chaleur humaine, Charlene Pierpont. To znači nešto kao potreba za ljudskom toplinom.
Otvorila sam novu mapu. Briggs. Zarumenjena mladen¬ka. Gotovo!
— Druge četiri nisu imale autore. Znaš, pjesnik radije ostaje anoniman. Ghostly Mornings. Flan smatra da je to pro¬jekt nekog književnog kluba. Žena zvana Caroline Beecher obavila je transakciju.
Glavobolja mi je opasno kljucala u pozadini očne jabu¬čice. Palcem sam protrljala sljepoočicu.
— Parfum je platila Marie-Joséphine Deveraux, Fringe pak Mary Anne Coffey. Obje knjige bile su tiskane na pedesetak stranica i u stotinu primjeraka. Beecherova i Deverauxova su dale adrese u Monctonu. Coffeyjeva je živjela u St. John...
— Obéline? — Izletjelo mi je oštrije nego što sam htjela. Uslijedilo je nekoliko sekundi sablasne tišine.
— Oprosti. Znam da si se pošteno naradila, ali trenutačno ne mogu obraditi toliko informacija.
-Hm.
— Što si saznala o zbirci?
Otvorila sam novi dokument. Zucker. Troje djece u ka¬riranom uzorku.
— Virginie Le Blanc. - Odrješito.
— Ona je naručila tisak? -Da.
-Je li O'Connorova imala njezinu adresu?
— Poštanski pretinac. -Gdje?
— Bathurst.
— Bilo kakve druge kontakt-informacije? -Ne.
—Jesi li je pokušala pronaći?
-Da.
-I?
Tišina. Durenje.
Zakolutala sam očima, što se ispostavilo poprilično bol¬nim.
— Gle, oprosti. Cijenim što činiš!
S druge strane prostorije načula sam zvonjavu mobitela, a onda Hippov glas.
— Gallant.
— Mogu li te izvesti na večeru? — nastavila sam.
— Quand? Où? - Staccato pitanja u pozadini. Gdje? Kada?
— Bit ću ovdje - odgovorila je.
— Bon Dieu!
— Odaberi restoran.
Načula sam prigušeno gunđanje, a onda korake u mo¬jem pravcu.
— Podnijet ćeš mi puno izvješće. Pristala je, hladno, a ja prekinula vezu. Hippo se već nadvijao nada mnom. Podigla sam pogled. Nešto definitivno nije bilo u redu.

23

Čeljust mu je bila stisnuta poput škripca.
— Što je? — Zatvorila sam dosje Zucker. Nastavio je nijemo kipjeti.
— Da čujem.
— Upravo sam zaprimio poziv kolege iz RCMP-a u Tracadie. Obéline Bastarache je nestala i sumnjaju da je mrtva.
Skočila sam na noge, a dosje Zucker odletio je na pod. - Mrtva? Kako?!
Zabacivši rub košulje ugurao je mobitel u džep i okre¬nuo mi leda.
— Kako?— zakreštala sam.
— Susjed nizvodno od Bastaracheovih ugledao je maramu obmotanu oko stupa mola i prepoznao je. Navratio je kako bi provjerio je li sve u redu i posumnjao da se nešto dogodilo, jer ju nije zatekao kod kuće. Kaže da inače nikad ne izlazi.
— To ne znači da se utopila!
— RCMP je pretražio cijelo imanje. Pronašli su krv na lukobranu.
— To bi moglo...
Nastavio je kao da nisam ništa rekla. — I odjeću. Po-složenu. Cipele na vrhu. Note d'adieu bila je ugurana u jednu.
Osjetila sam kako mi se krv povlači iz lica. - Oproštajna poruka?
Nije se okrenuo kako bi me pogledao. Nije izgovorio riječi koje sam znala da su mu na vrh jezika.
Nije bilo potrebe. Već me mučio zastrašujući osjećaj krivnje.
Progutala sam slinu. — Kada? —Jučer.
Posjetila sam je u utorak. U srijedu je već umrla?
— Što je stajalo u poruci?
— Adieu. Život je pušiona.
Osjećaj srama stao je ključati u meni. I bijes. I još nešto.
Iako nije bila sretna, učinilo mi se da je zadovoljna. Nije li rekla da baš želi biti tamo?
— Nisam ništa uočila što bi ukazalo da je suicidalna.
— Gdje ste ono zaradili diplomu iz psihologije?
Lice mi je buknulo. U pravu je. Sto sam uopće znala o njoj? Iako sam je posjetila dva dana ranije, posljednji puta kad smo se družile bile smo djeca.
— Nitko ne sumnja u njezinu smrt? Još nisu pronašli tije¬lo, zar ne? Pretražuju li rijeku?
— Na tom dijelu je divlja. — Škiljio je gledajući u hodnik i sunčevu svjetlost koja se ulijevala kroz jedan od prljavštinom zapečenih prozora. — Tijelo je vjerojatno sada već u Zaljevu St. Lawrence.
— Gdje je bio Bastarache? — Načuvši uzbuđene glasove, Ryan je došao iz Cormierova studija.
— U Quebec Cityju.
— Ima alibi?
— Ta svinja uvijek ima alibi.
I rekavši to ljutito je izmarširao iz prostorije. Za nekoliko sekundi ulazna vrata studija zalupila su se treskom.
— Moja sućut. - Pogledala sam Ryana. Da, doista mu je bilo žao.
— Hvala ti. — Slabašnim glasom.
Uslijedila je mučna tišina.
— Sto se to zbiva između tebe i Hippa?
— Pizdi jer sam otišla u Tracadie.
— Sumnjam da si ti u pitanju. Vjerojatno si mu samo pri ruci.
- Zamolio me da ne uspostavljam kontakt.
- Bastarache se bavi trgovinom tijela. Hippo misli da to ružno utječe na sve Akađane.
Nisam bila u stanju odgovoriti.
- Nemoj dopustiti da te obeshrabri. Iako ti ne namjerava priznati, uistinu je ostao zadivljen kad si pronašla Cormierov USB stick. Čim ga Lesieurova dekodira, sredit ćemo gada!
— Pronašla bi ga i ekipa za očevid.
Znao je da je to istina. Samo je bio ljubazan. —Jasno mi je ako želiš odustati.
Odmahnula sam glavom. Ali već sam izgubila njegovu pozornost.
- Sutra imam suđenje. Ne dovršimo li danas, vratit će¬mo se u ponedjeljak.
Nestao je u hodniku i nastavio me ignorirati ostatak dana.
Neka mu! Odlučila sam se u potpunosti posvetiti prokle¬tim Cormierovim dokumentima.
Samo što to nisam bila u stanju. Cijelo poslije podne pred očima mi se ukazivala Obéline. Sjenica. Lukobran. Marama.
S mukom sam se prisiljavala pregledavati dokument za dokumentom.
Kućni ljubimci. Mladenke. Djeca. Nitko među njima Phoebe. Nitko među njima ijedna od mrtvih ili nestalih djevojaka.
U šest sam odustala.

Probijajući se milimetar po milimetar kroz prometnu gužvu prema kući, zabrinuto sam razmišljala o tome da ću morati izvijestiti Harry. Sestra mi gaji intenzivne osjećaje i teatral¬no ih iskazuje. Bez imalo susprezanja. Veselje. Bijes. Strah. Reakcije su joj uvijek pretjerane. Upravo sam se zato užasa¬vala razgovora.
Parkirala sam u podzemnoj garaži. Svjetalce iznad dizala uka¬zalo mi je da se zaustavilo na trećem katu. Krenula sam stubama.
I vanjska i unutarnja ulazna vrata bila su otvorena. Kratki sagovi unakrsno su prekrivali pod predvorja, a Winston, ku-ćepazitelj, stajao na jednom od njih.
— Netko se seli? — nezainteresirano sam dobacila razmi¬šljajući još uvijek o Harry.
— Stan tri stotine i četiri. Sele se u Calgary.
Zaobišla sam ogradu stubišta i krenula prema mojem hodniku.
— Planirate i vi prodati svoj? -Ne.
— Čudno.
Okrenula sam se. — Zašto?
— Dvojica su se pojavila jutros i raspitivala. Zaustavila sam se. - U vezi čega?
— Koliko imate prostorija. Je li dvorište vaše. — Slegnuo je ramenima i zakvačio palčeve o traperice. - Uobičajene stvari.
Spopala me strepnja. — Jesu li ostavili kontakt-podatke? Odmahnuo je glavom.
— Baš su mene spomenuli?
Zamislio se nad pitanjem. — Nisam siguran. Danas je tu bila prava ludnica. Vjerojatno samo gledaju. Takvih je sva¬ko malo.
— Ne iznosite ikakve informacije o mojem stanu! Osmijeh mu se izgubio s lica. Podigao je ruke i prekrižio ih.
— Oprostite. Znam da to ne biste učinili. Prstom i palcem prošao je kutevima usta. Nasmiješila sam se. — Hvala što ste mi rekli.
— Sestra vam je prava!
— Znam. — Skrenula sam prema mojem hodniku. - Bolje da je nahranim ili će početi grickati drvo.
Još uvijek' povrijeđena, Harry je odbila sudjelovati u izboru restorana. Odvela sam je ujedan od mojih omiljenih. Iako je Miloš skup, te večeri nisam mogla škrtariti.
Razgovor po odlasku iz stana protekao je ovako:
— Riba je svježa?
— Netom ulovljena. Po dolasku u restoran:
— Gdje smo?
— Saint-Laurent, u blizini Saint-Viateur.
— Tako mi bogca.
Podijelile smo grčku salatu i na ulju pržene tikvice. Ona je potom naručila jastogova kliješta, a ja snapper30.
Nakon dugo nagovaranja pristala je raspravljati o Obéli-neinoj zbirci.
— Kad sam nazvala poštanski ured u Bathurstu, spojili su me s gđicom Schtumpheiss. — Simulirajući njemački izgovor. — Frau Schtumpheiss nije htjela ni potvrditi ni osporiti da je-Virginie LaBlanc iznajmila poštanski pretinac u njezinoj po¬šti. Kunem ti se, Tempe, zvučalo je kao da žena vodi gulag!
— Stalag. Što je rekla?
— Da su te informacije povjerljivog karaktera. Mislim da Frau Schtumpheiss jednostavno nije htjela pomaknuti svoj frauenhintern.
Nasjela sam. - Frauenhintern?
— Guzicu. Žensku.

30 Snapper (engl.) = Toplomorska riba slična lovrati.

— Otkud to znaš?
— Conrad je govorio njemački. Conrad je bio suprug broj dva. Ili tri.
— Mogla bih zatražiti Hippa da ju poslije nazove — odvra¬tila sam. - On potječe iz tog šumskog predjela.
— Možda će uspjeti. — Nekako s visoka, ali ne i neprija¬teljski. Raspoloženje joj se poboljšalo.
Tijekom večere držala sam se vedrog tona, ali kad je sti¬gla kava, uhvatila sam je za ruku.
— Hippo mi je danas saopćio vrlo tužnu vijest. Zabrinuto me pogledala.
Progutala sam slinu. — Obéline je možda mrtva.
Oči su joj se zamaglile. — O, moj Bože... — Proštaptala je. - Kako? Kada?
Prenijela sam joj Što sam saznala i pripremila se na reakciju.
Podigla je žličicu i promiješala kavu. Otresla je o rub šalice. Odložila na stol. Naslonila se leđima. Zamišljeno se uhvatila za usnicu.
Nije bilo ni suza, ni emotivnih ispada.
—Jesi dobro?
Nije mi odgovorila.
— Očigledno je struja jako moćna. Kimnula je.
Uznemirilo me njezino držanje. Otvorila sam usta, ali mi je rukom ukazala da ne govorim. Mahnula sam zatraživši račun.
— Mogle bismo nešto učiniti — odvratila je. — U sjećanje na Evangéline i nju.
Pričekala je da mi konobar ponovno napuni čašu.
— Sjećaš se tipa koji je poštom slao bombe na sveučilišta i u zrakoplovne tvrtke?
— Unabomber?
— Da. Što se točno zbilo?
— Od kraja sedamdesetih do početka devedesetih Theodore Kaczynski ubio je tri i ozlijedio dvadeset devet osoba. Bio je meta jednog od najskupljih lovova na ljude u povijesti FBI-a. Kakve on ima veze s Obéline?
Izmanikiran nokat iskočio je u zrak. - Kako su ga na po¬sljetku uhvatili?
— Zahvaljujući njegovom proglasu. Industrijsko društvo i njegova budućnost. Tvrdio je da su bombe bile neophodne kako bi privukao pažnju na svoj rad. Htio je nadahnuti druge da se bore protiv potlačenosti koju olakšava tehnološki napredak.
— Da, da, ali kako su ga uhvatili?
— Sredinom devedesetih slao je pisma, između ostalog i bivšim žrtvama, tražeći da mu proglas bude tiskan u vode¬ćim novinama. Svih trideset i pet tisuća riječi. Verbatim. Ako to ne bude učinjeno, prijetio je pobiti još više ljudi. Nakon duge rasprave Ministarstvo pravosuđa je preporučilo da mu manifest bude objavljen. I New York Times i Washington Post učinili su to nadajući se da će doći do pomaka.
— I? — Izbacila je dlan u zrak.
— Kaczynskijev brat prepoznao je stil pisanja i obavijestio policiju. Forenzični lingvisti usporedili su uzorke teksta ko¬je su zaprimili od brata i majke s proglasom Unabombera, te zaključili da se u oba slučaja radi o istom autoru.
— Eto. — I drugi je dlan izbacila u zrak.
— Što?— Nisam shvatila.
— To ćemo i mi učiniti. U sjećanje na Obéline. I Evangéline, naravno. Unajmit ćemo jezičara koji će uspore¬diti pjesme u zbirci s pjesmama koje je Évangéline pisala kao dijete. I tad ćemo je službeno proglasiti pjesnikinjom!
— Ne znam, Harry. Puno toga što je tada pisala bilo je tek odraz adolescentskog bijesa.
— Misliš da je mladi Kaczynski bio prokleti William Shakespeare?
Potrudila sam se ne djelovati sumnjičavo.
— Razgovarala si s Obéline o umorstvu Évangéline. Ne govorim francuski, ali sam vas slušala i znam što sam prepo¬znala u njezinom glasu. Krivnju. Užasnu, odvratnu krivnju koja ju izjeda. Cijeli njezin život bio je zastrašujući put kriv¬nje, a samo zato što je skrivala činjenicu daje znala za sestri-no ubojstvo. Ne bi li i ona htjela da to učinimo?
— Da, ali...
— Poznaješ li kojeg forenzičnog lingvista?
— Da, ali...
— Dovoljno dobro da ga zamoliš da napravi usporedbu?
— Možda.
Spustivši obje ruke na stol, oslonila se na podlaktice i na¬gnula prema meni. — Obje su mrtve, i samo nam je ta knjiga preostala. Ne želiš li znati je li ju Évangéline napisala?
— Naravno da želim, ali...
— Pa da postane pjesnikinja s objavljenom poezijom, što je, uostalom, i htjela?
— Samo malo, ovo nema smisla. Pokušavaš reći da je ona pisala pjesme, a da ih je Obéline dala tiskati preko O'Connor House. Zašto bi upotrijebila ime Virginie LeBlanc? I zašto ne bi navela Évangéline kao autoricu zbirke?
— Možda je to morala skrivati od tog gada od supruga.
— Zašto?
— Do vraga, Tempe, ne znam! Možda nije htio da se uznemiruju duhovi.
— Misliš, njezino ubojstvo?
Kimnula je. — Znamo da je običavao mlatiti Obéline. Vjerojatno ga se bojala. — Prigušila je glas. — Misliš li da ju je i ubio?
— Ne znam.
- Vjeruješ li uopće da je mrtva? Hoću reći, gdje je tijelo?
Zamislila sam se. Doista, gdje je njezino tijelo? Račun je stigao. Provjerila sam računicu i potpisala.
— Postoji problem. Ako još uvijek imam njezine pjesme, što je doista upitno, nalaze se u Charlottei. Nemam ništa ov¬dje u Montrealu.
Usnice su joj se razvukle u osmijeh.



Spojler:
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Spojler:

Od kostiju do pepela  8b_15
http://www.book-forum.net

13Od kostiju do pepela  Empty Re: Od kostiju do pepela Sre Maj 02, 2012 1:46 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
24

Kad se Harry odluči biti prepredena, ništa na svijetu ne može je navesti da se oda. Iako sam je nastavila propitkivati, nije mi ništa više rekla. S obzirom da uživa priređivati iznenađenja, znala sam da me i ovaj puta iščekuje jedno.
Za dvadeset minuta našle smo se u mojoj spavaćoj sobi, a čudni uzorci moje prošlosti gledali u nas. Prijateljice koje se drže pod ruku. Karta. Ubrus.
Ali nije se zadržala na toj stranici svaštare. Na idućoj je zalijepila tri predmeta: sitnu akadsku zastavu, francusku trobojnicu sa žutom zvijezdom; naljepnicu oslikanu perom; krem omotnicu s unutrašnjošću metalik boje, na čijoj je va¬njštini pisalo Evangéline.
Podigavši preklop izvukla je nekoliko pastelnih listova i predala mi ih.
Sve oko mene odjednom je nestalo. Opet mi je bilo dva¬naest. Ili jedanaest. Ili devet. Stajala sam do poštanskog san¬dučića, svjesna samo pisama u mojoj ruci.
Refleksno sam pomirisala papir. Friendship Garden. Dragi Bože, kako je moguće da se još uvijek prisjećam kolonjske vodice iz djetinjstva?
— Gdje si ih pronašla?
— Kad sam odlučila prodati kuću, počela sam prekopa¬vati po kutijama. Prvo na što sam naletjela bila je naša stara zbirka romana o Nancy Drew. Pronašla sam pjesme ugurane u The Password to Larkspur Lane, što je i začelo svaštaru. Ova ružičasta mi se dopada. Pročitaj je.
I jesam.
I zagledala sam se u nedovršen predio Evangélineina sna. Nije bila naslovljena.
Late in the morning I'm walking in sunshine, awake and aware like I have not been before. A warm glow envelops me and tells all around,
»Now I am love!« I can laugh at the univers for he is all mine. — Slušaj sad ovo.
Otvorivši ukraden primjerak poezije, pročitala je:
»Laughing, three maidens walk carelessly, making their way to the river.
Hiding behind a great hemlock, one smiles as others pass unknowing Then with a jump and a cry and a laugh and a hug the girls put their Surprise behind them. The party moves on through the forest primeval
In a bright summer they think lasts forever. But not the one ailing. She travels alone and glides through the shadows; others can not see her.
Her hair the amber of late autumn oak leaves, eyes the pale purple of day clean.
Mouth a red cherry. Cheeks ruby roses. Young bones going to ashes

31 Smijući se tri djeve bezbrižno hodaju probijajući se prema rijeci.
Skrivena iza visoke kukute, jedna se smije dok one ne znajući prolaze A onda skokom i usklikom i smijehom i zagrljajem djevojke na Iznenađenje zaboravljaju. Skupina nastavlja kroz šumu djevičansku
Na osunčanom ljetu misleć' da će zauvijek potrajati. Ali ne i boležljiva. Ona se kreće sama klizeć' među sjenama; druge ju ne mogu vidjeti.
Kosa joj je jantama poput hrastova lišća u kasnu jesen, oči blijedo purpurne k'o zora.
Usta poput višanja. Obrazi poput rubina. Mlade kosti pepeljaste.

Sjedile smo u tišini, izgubljene u sjećanjima na četiri djevoj¬čice koje su se smiješile životu i onomu što će im donijeti. Progutala je slinu. — Obje pjesme imaju isti prizvuk, zar
ne?
Osjetila sam toliko duboku bol da sam pomislila da se ni¬kad neću oporaviti. Nisam joj bila u stanju odgovoriti.
Zagrlila me. Osjetila sam kako joj se prsa podižu i kako naglo udiše. Oslobodivši me iskrala se iz sobe. Znala sam da je pogođena Obćlineinom smrću koliko i ja.
Nisam bila u stanju pročitati druge pjesme. Odlučila sam odspavati. Sve odagnati iz glave. Ali bezuspješno. Dan se nastavio ponavljati u djelićima. Cormierov memory stick. Hippov bijes. Obélineino samoubojstvo. Évangélineina po¬ezija. Kostur. Ile-aux-Becs-Scies.
Bec scie. Patka. Negdje duboko iz podsvijesti oglasio se šapat. Slabašan i nerazumljiv.
Najgore od svega, koliko god se trudila, u mislima sam mogla prizvati samo akvarel Evangélineinog lica. Poput ne¬jasnog lica na dnu jezera.
Zar mi je sjećanje presahnulo jer sam ga tijekom godina prečesto posjećivala? Ili baš suprotno? U medicini govorimo o atrofiji — sušenju kosti ili tkiva uslijed njihove neuporabe. Je li Évangélinino lice isparilo iz istog razloga?
Uspravila sam se s namjerom da proučim fotke iz svašta¬re i posegnula za svjetiljkom, kad me pogodila uznemirava-juća pomisao.
Zar prisjećanje na nju ovisi o fotografskim podražajima? Zar su moja sjećanja oblikovana hirovitom igrom svjetla i sjene u točno određenim trenucima?
Vrativši se na jastuk pročistila sam misli i duboko pose¬gnula u sjećanje.
Raskuštrane tamne kovrče. Lagano spuštena brada. Nemarno zabacivanje glave.
Ponovno mi se iz podsvijesti oglasilo mučno ššš!...
Ten boje meda. Žućkaste pjegice na nosu izgorenom na suncu.
Neki komentar...
Blještave zelene oči.
I veza koja mi je promaknula...
Mrvicu prečetvrtasta brada.
I ideja koja me proganja...
Udovi kao u vrbe. Lagane natruhe grudi.
Nešto u vezi patke...
I u tom sam trenutku utonula u san.
U osam ujutro nalazila sam se u uredu. Uslijedio je dan is¬punjen prekidima.
Telefon mi je treptao poput prometne signalizacije na željezničkom prijelazu. Pregledala sam poruke, ali sam od¬govorila samo na poziv Frances Suskind, morske biologinje pri McGillu.
U potpunosti sam zaboravila na uzorak diatoma s tijela ti¬nejdžerice pronađene u Lac des Deux Montagnes, Ryanovog trećeg trupla.
Javila se već na prvo zvono.
— Doktorice Brennan, baš sam vas namjeravala ponovno nazvati. Studenti i ja smo izuzetno uzbuđeni zbog otkrića!
— Podijelili ste to s njim?
— U pitanju su, naravno, diplomanti. Vaš nas je izazov ohrabrio.
Izazov? Ohrabrio?
— Poznato vam je područje limnologije?
— Diatomi imaju svoju klasifikaciju? — Trebalo je to za-zvučati kao šala, ali nije se nasmijala.
— Diatomi su dio skupine Bacillariophyceae iz odjeljka Chrysophyta phylum mikroskopskih jednostaničnih biljaka. Jeste li znali da su pripadnici te skupine toliko mnogobrojni da predstavljaju najbogatiji izvor kisika u našoj atmosferi?
— Nisam.
Stala sam švrljati po papiru.
— Da vam pojasnim proceduru. Prvo smo prikupili dva¬naest uzoraka sa svih sedam lokacija uzduž rijeke i oko Lac des Deux Montagnes, koje je, u stvari, dio rijeke, te L'Ile-Bizard, u blizini lokacije na kojoj je truplo pronađeno. Poslužili su nam kao kontrolni uzorci pri pregledavanju nakupina dia¬toma sa žrtve, odnosno onih koje smo izdvojili iz uzoraka kosti koje ste poslali.
— A-ha. — Nacrtala sam školjku.
— Na svakoj lokaciji skupljali smo uzorke iz različitih sta¬ništa. Riječno korito. Riječna obala. Obala jezera.
Nadodala sam spirale.
— Kontrolni uzorci sadržavali su devedeset-osam različitih vrsta diatoma. Sve su nakupine slične, odnosno zajedničke su im mnogobrojne vrste.
Započela sam crtati pticu.
— Dominantne uključuju Naviculu radiosu, Achnan... Postoji više od deset tisuća vrsta diatoma. Nagađajući da
će se baciti na njihovo nabrajanje, odlučila sam je prekinuti. — Možda bismo to mogli ostaviti za izvješće.
— Naravno. Dakle, ovako... Manje važne vrste razliku¬ju se po svojoj prisutnosti, dok se dominantne vrste razliku¬ju po brojčanosti, što je za očekivati s obzirom na komplek¬snost mikrostaništa.
Nadodala sam perje na rep.
— U osnovici, uzorci se mogu podijeliti u tri zone: stani¬šte na sredini rijeke dubine preko dva metra sa srednjim pro¬tokom vode, plitko stanište na manje od dva metra sa spo¬rim protokom vode, te stanište na riječnoj i jezerskoj obali, iznad razine vode.
Nadodala sam oko. I još perja.
— Možda bih trebala pojasniti način na koji obrađujemo podatke. Provodimo analizu kojom se utvrđuje prisutnost ovakvih nakupina kakve sam upravo opisala. — Proizvela je čudan zvuk koji sam protumačila kao smijeh. — Naravno, za¬to se i zove »analiza nakupina«!
Skicirala sam kljun.
— Kako bismo kontrolne uzorke usporedili s uzorcima sa žrtve, koristi se prijenosna funkcija zvana MAT, kojom se računa odstupanje uzorka uzetog sa žrtve od najslični¬jeg kontrolnog uzorka primjenom određenog koeficijenta zvanog...
— Možemo li i tu kvantitativnu analizu ostaviti za izvješće?
— Naravno. Poenta jest da smo otkrili da diatomi iz uzor¬ka kosti pokazuju veliku sličnost s uzorcima iz sredine rijeke i s obale jezera.
Spojena kožica na prstima.
— Spomenuta tehnika ukazuje da najveća analogija po¬stoji s kontrolnim uzorkom prikupljenim pri dnu prilaza za čamce u Bois-de-LTle-Bizard, parku prirode, u blizini mje¬sta na kojemu je pronađeno tijelo.
Kemijska mi se zaustavila.
— U mogućnosti ste toliko precizno utvrditi izvor?
— Naravno. Zapravo, činimo sljedeće...
— Gdje se nalazi taj park prirode? Zapisala sam.
— A što je sa šupljinom koštane srži?
— Na žalost, to je malo složenije.
U tom mi je trenutku konačno u potpunosti privukla pažnju. — Nastavite.
— Flora diatoma s vanjske površine slična je onoj u kosti. No, nismo pronašli diatome u samoj šupljini koštane srži.
— A to znači...?
— Da je uvijek riskantna interpretacija negativnih dokaza.
— Što se sve moglo dogoditi?
— Diatomi se mogu uvući u tijelo disanjem, gutanjem i udisanjem vode. Koji god bio inicijalni put, pod pretpostav¬kom da su dovoljno sitni, diatomi ulaze u tjelesne organe i koštanu srž. U otprilike trideset posto utopljenika pronalazi ih se baš tamo, u koštanoj srži. Javljaju se u značajno malenom broju, otprilike deset posto slučajeva, kad su u pitanju utaplja-nja u kadi ili nekom drugom obliku gradske vode.
—Jer se diatomi i druge nečistoće filtriraju u kućnoj vo¬di - pretpostavila sam.
— Naravno. Ako su prisutni, najvjerojatnije su došli iz kuć¬nih pročiščaća. Ali to su jedinstvene i prepoznatljive vrste.
— A vi ih niste pronašli?
— Nismo ništa pronašli u šupljini koštane srži.
— Znači, moguće je da se žrtva utopila u obrađenoj ili filtriranoj vodi, a ne u rijeci?
— Moguće je. Ali dopustite da nastavim. Koncentracija diatoma u koštanoj srži obično je proporcionalna s koncen¬tracijom diatoma u mediju utapljanja. Ta koncentracija vari¬ra zbog prirodnog ciklusa cvijeća i izumiranja. U sjevernoj hemisferi procvat diatoma se događa u proljeće i jesen, stva¬rajući visoke razine u rijekama i jezerima tijekom ljeta. Zimi je razina uobičajeno najniža.
— Znači, žrtva se mogla udaviti u rijeci, ali prije sezon¬skog procvata.
— I to je moguće.
— A kad se dogodio taj sezonski procvat?
— U travnju.
Zapisivala sam do crteža.
— Udisanje vode je potrebno kako bi došlo do prijenosa diatoma - nastavila je. — Prijenos uspijeva jer su diatomi ot¬porni na sluznicu respiratornog sustava i sposobni su se em-bolizirati iz cirkulatornog sustava u unutrašnje organe.
Znala sam na što smjera. - Krv mora cirkulirati kako bi diatomi ušli u koštanu srž.
— Naravno.
— Znači, možda žrtva nije disala kad je završila u vodi.
— I to je moguće. Ali upamtite, diatome se pronalazi sa¬mo u jednoj trećini svih slučajeva utapljanja.
— Zašto tako malen postotak?
— Iz mnoštva razloga. Spomenut ću glavna tri. Kao prvo, možda to ima veze s metodom prikupljanja. Ako u šupljini koštane srži nema diatoma, možda ih se jednostavno propu¬stilo pri uzorkovanju. Drugo, žrtve koje hiperventiliraju i gu¬be svijest pod vodom ili koje doživljavaju laringealni spazam mogu brže umrijeti, što vodi k smanjenoj količini udahnute vode. Treće, kao što sam uvjerena da znate, relativno malena količina krvi utječe u kost i koštanu srž i protječe kroz njih, a u slučaju ove osobe, imala sam samo jedan uzorak kosti. Nije bilo uzoraka pluća, mozga, bubrega, jetre, gušterače.
— Kad mogu očekivati vaše izvješće?
— Upravo ga dovršavam. Zahvalila sam joj i okončala razgovor.
Super. Cura se možda udavila u vodi, a možda nije. Ako jest, to se moglo dogoditi u rijeci ili negdje drugdje.
Ali prilazište za čamce... Ta je informacija bila korisna.
Nazvala sam Ryana. Nije mi se javio. Naravno, na sudu je. Ostavila sam mu poruku.
Slušalica tek što se vratila na postolje, kad je telefon po¬novno zazvonio.
— Ugodan dan, maco? - Muški glas. Engleski bez stra¬nog naglaska.
— Tko je to?
— Nema veze.
U mislima sam pokušala spojiti glas s licem. Cheech, nasilnik iz Tracadie? Nisam bila sigurna. Izgovorio je samo dvije rečenice.
— Otkud vam broj?
— Lako te se može pronaći.
— Što želite?
— Mučiš se u borbi protiv kriminala? Odbila sam nasjesti na provokaciju.
— Plemenito nastojanje. Štitiš građane ove pokrajine. Negdje niže u hodniku oglasio se telefon.
— Ali ujedno opasan posao. —Je li to prijetnja?
— Imaš lijepu sestru. Želudac mi se stegnuo.
— Što mlađa seka radi dok se starija igra policajca? Nisam ništa odvratila.
— I nju se lako može pronaći.
— Odjebi — odvratila sam i zalupila slušalicom.
Ostala sam sjediti neko vrijeme otpetljavajući telefonsku žicu. Cheech? Ako je to bio on, je li mi doista prijetio ili je samo seljačina s očajnim nastupom i previsokim mišljenjem o vlastitim čarima? Ne. Sigurno je u pitanju nečiji glasnik.
Zašto? Radi li za Bastarachea? I što je mislio pod tim »u ovoj pokrajini«? Gdje se točno nalazi?
Tko je?
Da nazovem Hippa? Nema šanse. Fernand Colbert!
Pametno, Brennannice! Colbert je bio policijski tehničar za elektroniku, i dugovao mi uslugu za roštilj-umak koji sam mu donijela iz Sjeverne Karoline.
Nazvala sam ga.
Kad se javio, pojasnila sam anonimni poziv. Obećao je provjeriti.
Spuštala sam slušalicu, kad mi je pogled pao na crteže.
Patka.
Školjka.
Zaboravi. Usredotoči se na trenutačne slučajeve. Ryanove nestale žrtve: Kelly Sicard, Anne Girardin, Claudine Cloquet, Phoebe Quincy. I na pokojnice pronađene u Rivière des Mille Iles, Dorvalu, Lac des Deux Montagnes...
Patka...
Školjka...
Šapat mi se konačno probio iz podsvijesti nadglasavaju¬ći razmišljanja o nestalim i mrtvim žrtvama, Cheechu i svi¬ma drugima.

25

Odjurila sam u knjižnicu i izvukla isti atlas New Brunswicka koji sam konzultirala u subotu te ponovno otvorila kartu. Otok Sheldrake nalazilo se na ušću rijeke Miramachi.
Provjerila sam u engleskom rječniku.
Sheldrake. Vrsta patki Starog svijeta roda Tadorna.. .32
Patka. Školjka. Sheldrake.
Otok pataka. Sheldrake Island.
Bec scie je vrsta patke!
Je li moguće da je Otok Sheldrake engleska verzija Ile-aux-Becs-Scies? Je li to ta poruka koja mi je uzrokovala kratki spoj u mozgu? Je li moguće da je lutalica Jerryja O'Driscolla, Tom Jouns, nekadašnji arheolog, pronašao djevojčino tijelo na Otoku Sheldrake?
Vrativši se u ured priključila sam se na Internet, no prije nego se otvorila Googleova stranica, zazvonio mi je mobitel. Ovaj puta u pitanju je bila Harry.
—Jesi stupila u kontakt s lingvistom?
—Još ne.
Kad god je htjela izraziti nezadovoljstvo, jednostavno bi utihnula.
— Ali hoću.
— Kada?
— Danas ujutro. Ponovno tišina.
— Odmah.
— Odlično.
— Što smišljaš?

32 Posebice Tadorna tadorna (lat.) = Utva.

— Ništa posebno. Iščitavam pjesme. Doista su predivne. Zazvučala je potišteno.
— Sjećaš se kako smo znale kuhati kad bi mama poto¬nula?
-Da.
— Hajdemo i večeras. Ti i ja.
— Tad si bila poprilično nasilna.
— Odaberi recept. Ja ću ti biti glavna pomoćnica!
— Nazvat ćeš lingvista?
— Nakon našeg razgovora.
— A što kažeš na ono jelo s piletinom i pire krumpirom koje smo znale spravljati?
— Savršeno!
— Hoće li me shvatiti u onom malom supermarketu na Sainte-Catherine?
— Ako budeš govorila engleski, a ne teksaški.
— Đi-ha!
— I... — Zastala sam. Da. — pazi se.
— Čega?
— Samo budi na oprezu.
Rob Potter je dovršavao doktorat iz antropologije, kad sam ja započela poslijediplomski studij na Sveučilištu Northwestern. Stariji i mudriji, znao je slušati i bio mi rame za plakanje, a da ne spominjem da su sve kolegice bile po¬tajno zaljubljene u njega. I nevjerojatno ali istinito, prije ne¬go se vratio akademskom radu, bio je bona fide rock zvijezda sedamdesetih. Pjevao je na Woodstocku, nosio kožne jakne i šljokičave zlatne hlače pripijene za stražnjicu. Poznavao je Hendrixa, Lennona i Dylana. Tvrdio je da se ostavio svjetala pozornice jer je za njega rock izgubio čari nakon što su Jimi i Janis umrli, te se radije smatrao ostarjelim profesorom nego ostarjelom ili mrtvom rock zvijezdom.
Dok ja prebirem po kostima, on proučava jezik usredo¬točujući se na njegovu upotrebu u raznim semiotičkim su¬stavima, modalitetima i kanalima. Jednom je pojasnio što to znači, a ja sam shvatila. Manje-više.
Trenutačno je radio na Sveučilištu Columbia. I njega su kao i mene u forenziku uvukli policija i odvjetnici u potrazi za stručnom pomoći. Iako nismo surađivali na slučajevima, često smo se šalili na taj račun.
Provjerila sam popis članova u Američkoj akademiji fo-renzičnih znanosti. Bio je naveden.
Nazvala sam ga i predstavila se.
— Baš sam razmišljao o tebi!
— Nisam kriva — odmah sam odgovorila.
— Što ako bi trebala biti?
— Onda jesam.
— Drago mi je da smo to razjasnili. S obzirom da si tako savjesna, bi li razmotrila poziciju programskog šefa sastanaka AAFS-a za iduću godinu?
— Mogu li razmisliti?
— Samo si ti u stanju dati takav odgovor.
— Razmislit ću.
— Pošteno. Sto te muci?
— Moram te zamoliti za uslugu.
— Ne sve dok ne saznam koliko će me koštati.
— Bi li mogao analizirati dva primjerka poezije?
— Mogao bih.
— Bi li?
— Naravno. Sve za tebe. Želiš da izvučem demografske informacije o autoru, ili da testiram zajedničko autorstvo?
— Zajedničko autorstvo.
— Pojasni!
— Jednu je pjesmu napisala adolescentica, a autor druge je nepoznat.
— Nagađaš da je obje napisala ista osoba?
— Moguće je.
-Jasno ti je da te analize mogu potrajati.
— Čim ti bude zgodno. Ali moraš nešto znati...
— Da nisam još za bacit'?
— Da nije riječ o službenoj zamolbi.
— Sto znači da neće biti plaćeno. Ili bih trebao zaboraviti na analizu nakon što ti je dam?
— Pa... oboje.
— Znači, neslužbena, tajna i besplatna usluga. -Ja ću...
— O, platit ćeš, ne brini. Možda na idućem proputovanju kroz New York?
— Može. Vodim te na ručak!
— Dakle, da čujem...
— Neke pjesme se pojavljuju u zbirci koju je autorica sa¬ma izdala. Druge su napisane rukom.
— Ispričaj sve što je povezano s njima.
I jesam. O otoku Pawleys i Évangélineinom iznenadnom nestanku, o nedavnom putovanju u Tracadie, o Harry noj za¬pljeni zbirke pjesama i O'Connor House. Izostavila sam samo da se Obéline ubila.
— Danas ću ti poslati materijal - nadodala sam.
— Započinješ s temom.
— Molim?
— S temom konferencije. Konceptualni okvir.
— Organiziranje programa AAFS-a je opsežan posao, Rob.
— Mačji kašalj.
— Isto kao da si mi u zadatak dao da, na primjer, preo-rem pustinju Mojave.
— Dopremit ću ti umjetno gnojivo!
— Nisam ni sumnjala.
Nazvala sam Harry, dala joj njegovu adresu i predložila da pošalje paket FedExom iz Ulice de Maisonneuve. Bila je oduševljena novom misijom.
Potom sam se vratila računalu, ali se baš u tom trenutku pojavio Hippo. Njegovo namršteno lice nije ukazivalo da mi je oprostio, kao ni da je zaboravio što sam učinila. Opet sam se pripremila na negodovanje.
— Možda se ispostavi da imamo jednu nestalu osobu manje.
Nisam očekivala to čuti. — Kako to mislite? Žvakao je žvakaću izbjegavajući moj pogled. - Stari Girardinove se sinoć ubio.
— Otac Anne Girardin? Malene iz Blainvillea? Oštro je kimnuo. Sans33 gledanja u oči.
— Sto se dogodilo?
— Bio je pijandura. U srijedu se naroljao, rekao frendu da je ubio svoju malu i da ju je zakopao u šumi. Tražio je suo¬sjećanje jer ga je njezin duh navodno proganjao u snovima. Uvaženi građanin porazmislio je o tomu što mu je rekao i spo¬pala ga je moralna dilema: biti vjeran prijatelju ili izvršiti gra¬đansku dužnost. Jutros mu je navratio u posjet i zatekao ga u kadi s Remingtonkom među nogama i mozgom na stropu.
— Majko božja...
Ispljunuo je žvakaću na dlan, ubacio dva antacida i zatvo¬rio bočicu. - Pas je nanjušio nešto iza prikolice. —Jeste li kontaktirali Ryana? Kimnuo je. — Na putu je. Ustala sam.
— Hajdemo!
— Girardinova je mrzila gomile i nije vjerovala strancima. Živjela je u prikolici miljama daleko od ičega.

33 Sans (franc.) = Bez.

— Usamljen život za desetogodišnju djevojčicu.
— Da. — Oči su mu se zadržale na cesti.
Ponovno sam bila na putu za Blainville. Ponovno me se izvještavalo u vezi djeteta čije bih truplo mogla uskoro iskopati.
-Mala je nestala '04. Adelaide, a to je mama, pokupila se šest mjeseci poslije. Girardin je ostao živjeti na istoj adresi.
— Čime se bavio?
— Građevinom. Većinom honorarnim poslovima.
— A gdje je Adelaide sada?
— Tražimo je.
— Živi negdje u blizini?
— Thunder Bay, Ontario. - Hippo je skrenuo. - Bez bri¬ge. Pronaći ćemo je.
Kako smo se približavali destinaciji, naseljenost je bivala sve rjeđa i rjeđa. Nekolicina kućica i pokretnih domova ko¬je smo mimoišli izgledale su kao da ih je netko preslikao iz filma Oslobađanje.
Prikolica Girardanovih bila je pravokutna kutija mat žute boje s ukrasima boje bundeve. Improvizirani trijem bio je pri¬čvršćen čavlima oko ulaza. Na njemu se nalazio hladnjak boje avokada i narančasti naslonjač s ispupčenim punjenjem.
Dvorište je bilo pretrpano uobičajenim smećem: sta¬re gume, zahrđale bačve, plastično pokućstvo, kostur ko¬silice. Među njima su se isticali prikolica za brod i prastari Mustang.
Vozilo ekipe za očevid već je bilo tu, kao i mrtvozorni-kov kombi. Chenevier i Pasteur. Sylvain i Mia, ženka collieja koja otkriva trupla. Ryan.
Bilo je vruće, vlaga gotovo istovjetna kiši.
I ponovila se potraga za Kelly Sicard, samo ovaj puta s tužnim i drukčijim ishodom.
*

Sunce je bilo na zalazu, kad smo konačno izvadili maleni za¬vežljaj. Svjetlosne zrake probijale su se kroz lišće bacajući čud¬ne oblike na plitku jamu, šperploču i vreću od 200 litara.
Grob nije bio iznenađenje. Prethodno smo pod prikoli¬com pronašli na po praznu vreću živog vapna i lopatu s du¬gačkom drškom.
I Mia je poludjela.
Tuđi su me pogledi pratili, kad mi je oštrica probila pla¬stiku. Iz vreće se proširio slatki miris truleži, kao da je u pi¬tanju natrula vegetacija. Usamljeno kreštanje vrane razbilo je tišinu.
Malena je bila zakopana u ružičastim trapericama na cvjetni uzorak, ružičastoj jakni s kapuljačom, ružičastim ci¬pelicama. Narančaste kikice još uvijek su se držale za lubanju, zapečene zemljom, izgubivši sjaj nakon smrti. Zubi su joj bili u stadiju prijelaza iz dječje u odraslu dob.
I svi smo se prisjetili fotke. I policijskog izvješća koje je podnijela majka.
Nitko nije rekao ni riječ. Nitko nije ni morao.
Znali smo da smo je pronašli.
Zamolila sam Ryana da me odveze u labos. Rekao je da je to suludo; da obdukcija može pričekati do ponedjeljka. Tata je mrtav i možda će potrajati prije nego pronađu mamu.
Nema veze. Bližu rodbinu neće moći izvijestiti bez službene identifikacije. Kao majka, znala sam kakva tjesko¬ba svakodnevno proganja Adelaide Girardin. Htjela sam bi¬ti spremna.
Hippo je ostao kako bi pomogao Chenevieru i Pasteuru obraditi prikolicu. Putem u labos nazvala sam Lisu, obdukcij-sku tehničarku. Pristala je ostati prekovremeno. Zamolila sam je da provjeri raspolažemo li zubnim kartonom Anne Girardin te da nazove Marka Bergerona, odontologa LSJML-a.
Potom sam se javila Harry te ju izvijestila što se dogo¬dilo, i rekla da će naš kulinarski poduhvat morati pričekati. Upitala me kad ću doći. Kasno. Uopće mi se nije dopalo što je tako često ostavljam samu. Sto ako su ona dvojica koji su se raspitivali u vezi stana zainteresirani za nešto drugo? Što ako je anonimni poziv doista prijetnja?
Ponudila se da ode po gotovu hranu, čim joj javim da sam gotova. Zahvalila sam i podsjetila je da pri svakom izla¬sku uključi alarm. Mogla sam zamisliti kako koluta očima.
Odmah po dolasku u mrtvačnicu dočekalo me tijelo ma¬lene. Dodijeljen joj je broj LSJML#57836-07 i napravljene su rendgenske snimke zubala.
Ljudi vjeruju da živo vapno ubrzava raspad tijela, ali to nije točno. Kalcijev oksid samo prikriva miris truleži, a nje¬govo prisustvo odbija strvinare.
No, tkivo će se s vremenom raspasti. Iako životinje nisu oštetile posmrtne ostatke, preostao je kostur i nešto kose, i više uopće nije bilo mekog tkiva.
Lisa je fotografirala natrulu odjeću koju sam skidala i ra¬sprostirala na pultu. Jakna s kapuljačom. Traperice. Sportski grudnjak najmanje veličine s proširivim košaricama, Pamučne gaćice s uzorkom na Barbie.
Unatoč tuzi i umoru dobro mi je išlo, sve dok me donje rublje nije shrvalo. Barbie i grudnjak. Prečke na igralištu i ruž. Dijete na početku ženstvenosti. Prizor je bio dirljiv.
— Sva sreća da je gad mrtav, zar ne? - Lisa me pogledala s tugom u očima. Znala sam da je i njoj mučno.
-Da...
Usredotoči se, pomislila sam namještavajući kosti na ob-dukcijskom stolu.
I tako je ona nastavila fotografirati, a ja pregledavati po¬smrtne ostatke.
Obilježja lubanje i lica ukazivala su da je u pitanju bjelkinja.
Srastanje ramusa sjedne i stidne kosti ukazivala je da je prešla osmu godinu života. Nedostatak sitne okrugle kosti u podnožju palca, takozvane sezamoidne kosti, ukazivao je na predspolnu zrelost, a razvoj dugih kostiju pak na raspon od devet do deset godina.
Procjena spola ne može biti precizna, kad su u pitanju djeca. Iako su odjeća i kikice ukazivali da je u pitanju ženski spol, nisam specificirala taj dio biološkog profila.
Bergeron je nazvao, dok sam unosila posljednje zabi-lješke. Nalazio se na katu i sa sobom imao njezin karton. Rendgenske su se snimke poklopile.
No, to nije bilo iznenađenje.
Bilo je gotovo deset kad sam konačno stigla kući. Nakon što sam se istuširala, Harry i ja smo pojele tajlandsku hranu kupljenu u restoranu na uglu, a onda sam joj se ispričala i po¬vukla na spavanje. Shvatila me i nije forsirala.
Ponovno mi se mozak odupirao snu, a kad sam konač¬no uspjela usnuti, utonula sam u krajolik nepovezanih sli¬ka. Anne Girardin. Evangéline. Kostur s Otoka Sheldrake. Hippova mala. Otok Pawleys. Ryan.
U jednom sam se trenutku probudila i provjerila koliko je sati. Dva i četrdeset. Zažmirila. Ponovno provjerila. Tri i deset. Tri i pedeset.
U četiri sam odustala. Odbacivši prekrivač otišla sam u kuhinju i spravila si šalicu jasminovog čaja. Pokrenula sam laptop i bacila se u potragu. Otok Sheldrake.
Zora je obasjala roletu kad sam se konačno naslonila le¬đima. Zapanjena. Zgrožena.
I saznavši dvije stvari.
Otok Sheldrake je doista Ile-aux-Becs-Scies. Hippova je mala umrla na zastrašujući način.

26

Pretpostavljam da mi je nedostatak sna pomutio razmišlja¬nje.
Ili je možda u pitanju bio Peteov ranojutarnji poziv u ve¬zi povoda za rastavu. Predaja službenog zahtjeva za rastavom. Nesposobnost mlade Summer da sredi catering.
A možda i Hippova šokantna vijest.
Svaki puta kad se osvrnem na te događaje, zgrozim se u sebi i sa sumnjom upitam jesam li mogla bolje postupiti.
Nakon razgovora s Peteom probudila sam Harry i poja¬snila što sam saznala preko interneta. Potom sam joj se ispri¬čala što je ponovno moram napustiti.
Moram se uvjeriti, rekla sam.
Možda smo onda na nuli, odvratila je.
Znam, potvrdila sam.
Otišla je u kupovinu, ja u labos.
Obrada kostura potrajala je samo sat vremena jer mi se sada nova dijagnoza učinila posve očiglednom. Kako sam mogla biti toliko glupa u vezi lezija?
Riječ je bila o nečemu užasnom, s posve drugog mjesta i iz posve drugog doba, rekla sam si, a ne o nečemu što se zbi¬va u dvadesetostoljetnoj Sjevernoj Americi.
Istina. Ipak, jadan argument.
Kad sam obradila kosti, pokrenula sam računalo i pri¬pojila se na internet želeći se u potpunosti oboružati za raz¬govor s Hippom. Baš sam zatvarala web pretraživač, kad mi je sandučić elektronske pošte dojavio da sam zaprimila no¬vu poruku.
Dobiti vladin ured vikendom uzaludno je koliko i poku¬šati dobiti Papu na Uskršnje jutro. Radoznalo se pitajući tko mi je poslao mail u subotu, otvorila sam inbox.
Nisam prepoznala pošiljatelja: watching@hotmail.com.
Čim sam otvorila poruku, prošli su me ledeni trnci.
Temperance:
Staring your severed head in the face... Death. Fate. Mutilation.34
Ispod teksta bila je ubačena slika.
Četvrtak navečer, Harry i ja s leđa, osvijetljene iznad ulaza u Milos's.
Bez daha sam se zagledala u fotku. Ne od šoka što sebe vidim, niti zato što me netko promatrao. Nešto nije bilo u redu. Nešto nije bilo kako treba na slici.
A onda sam shvatila.
Njezina je glava bila na mojem tijelu, moja na njezi¬nom.
Pogled mi je odlebdio do rečenice otisnute italikom. Poezija? Stihovi?
Ponovno sam pretražila web utipkavši posljednje tri rije¬či. Svi linkovi uputili su me na isti izvor.
Death je bio naziv heavy metal benda koji se oformio 1983. a raspao 1999. godine. Njegova osnivača, Chucka Schuldinera, smatralo se ocem žanra heavy metala. 1992. objavili su album Fate, na kojemu je postojala singlica Mutilation.
Kad sam otvorila stihove, puls mi se vinuo u nebesa. Prepoznala sam rečenicu iz poruke i refren koji se ne¬prestano ponavljao:

34 Death. Fate. Mutilation, (engl.) = Buljeći u tvoju odsječenu glavu... Smrt. Sudbina. Sakaćenje.

You must die in pain. Mutilation.
Isuse Bože! Gdje je Harry?
Pokušala sam je dobiti na mobitel, ali uzalud. Ostavila sam poruku: javi se!
Tko je taj ljigavac koji se skriva iza adrese watching@ hotmail.com?
Uslijedila je istovjetna instinktivna reakcija kao i na te¬lefonski poziv. Cheech?
Pa isti niz pitanja.
Udvaranje alfa mužjaka? Prijetnja? Čemu? 1 potom nalet bijesa.
Duboko udahnuvši otipkala sam broj Fernanda Colberta. Odmah se javio.
— Radiš subotom? — upitala sam.
— Čeka me instalacija prislušnog uređaja.
Znala sam da je bolje ne upitati za pojedinosti. — Nadam se da ti se zbog moje zamolbe ne nagomilavaju drugi poslovi.
— Mais non. Osim toga, opet mi treba roštilj-umak. —Jesi li imao sreće s tragom?
— Da i ne.
— Tako znači.
— Da ti pojasnim. Telefonske tvrtke prate sve pozive ve¬zano za fiksni broj, s mogućim izuzetkom poziva unutar jed¬ne te iste centrale. Isto vrijedi i za mobitele.
— To je ono »da«.
— Tako je. Ovako funkcionira poziv mobitela na fiksni. Otipkaš broj, a on stupa u kontakt s najbližim odašiljačem i služeći se pritom istom tehnologijom kao caller ID36, kao da kaže: »Ja sam broj Tempe Brennan i želim nazvati 1-2-3-4-5.«

35 Moraš umrijeti u bolovima. Sakaćenje.
36 Caller ID (engl.) = Prikaz broja pozivatelja.

Odašiljač odašilje poziv u MTSO, središnji ured za pozive iz mobilne telefbnije, koji ga povezuje sa sustavom fiksne telefo-nije. Pratiš me?
— Zasad. Imam osjećaj da sad dolazi ono »ne«.
— Spomenuti centar povezuje te s glavnom centralom u sustavu fiksne telefoni] e, koja odašilje poziv do glavne centra¬le koja poslužuje tvoju destinaciju. Od tamo tvoj poziv biva usmjeren do lokalne centrale i potom do ciljanog telefona.
— Pri svakom koraku tvoj se telefon identificira i regi¬strira, jer svi koji dođu u dodir s njim žele naplatiti tu uslu¬gu. Tako tvoj broj nije samo povezan s tobom već i s tvojim otpremnikom. Najbolje od svega jest da se sve informacije vezano za tvoj broj ne čuvaju na jednom mjestu i da ih tvrt¬ke ne žele odati bez sudskog naloga i pokrića troškova za nji¬hovu provjeru.
— Druga stvar jest činjenica da neki bežični operateri ne zahtijevaju ikakve osobne podatke, a kamo li tek točne, ka¬ko bi omogućili pokretanje usluge.
— I svaka budala može kupiti jeftini mobitel u najobič¬nijem dućanu.
— Tako je. Posjedovanje telefonskog broja nije od pomoći ako ne znaš tko posjeduje telefon.
— Moja budala je zvala s mobitela kupljenog u Wal-Martu — pretpostavila sam.
— Ili Costcu ili Kmartu ili Pop's Dollarami. Ako je do¬ista važno, mogli bismo saznati gdje je mobitel bio kupljen, a onda provjeriti nadzorne kamere dućana, i možda tako uhvatiti tipa.
— Ne. To je u ovom trenutku malo ekstremno. Ali imam još jednu zamolbu.
— Za sanduk umaka!
— Dogovoreno.
Opisala sam mu e-mail, ali ne i sadržaj.
— Isti kreten?
— Ne znam. Vjerojatno.
— Prijeti ti?
— Ne otvoreno.
— Ako je tip toliko prepreden s mobitelom, vjerojatno je beskorisno pokušati ga pronaći putem e-maila.
— Nekako sam očekivala da ćeš mi to reći.
— Možda je, recimo, u pitanju sljedeći scenarij: vozika se s laptopom opremljenim bežičnom karticom, kojom pro¬nalazi mreže i čim naleti na nezaštićenu, pokreće adresu na Hotmailu unoseći lažne informacije. Potom šalje e-mail po¬ruku, isključuje laptop i odlazi.
— Moguće je jednostavno sjediti u autu i koristiti se tu¬đom bežičnom mrežom?
— Oui. Vlasnik izvorne IP adrese vjerojatno nema sustav praćenja koji bi pokazao da se mrežom koristi još netko. Neki to geekovi rade iz zabave. Nazivaju to wardriving, makar pri¬tom i pješačili. Motaju se naokolo u potrazi za nezaštićenim bežičnim mrežama. Znaju čak napraviti antene iz limenki Pringlesa i nabaviti kemijske koje bljeskaju zelenim svjetlom kad se zatekneš na devedeset metara od signala.
Super. Još jedna briga više.
— Moguć je još jedan trik — nastavio je. — Mnogobrojni hoteli imaju bežične mreže koje ne zaštićuju kako ne bi mo¬rali obučavati goste kako se priključiti putem SSID-a, odno¬sno Service Set Identifier-a37, koji može biti duljine čak trideset i dva znaka. Kad je u pitanju zatvoren sustav, korisnik mora upotrijebiti lozinku, ali kad je u pitanju otvoren sustav, SSID se prenosi svim bežičnim napravama u dometu. Znači, ako skrenete na parkiralište između dvaju hotela u zračnoj luci, vjerojatno se potpuno anonimno možete priključiti na nji¬hovu bežičnu mrežu.

37 Naziv bežične mreže.

— Što je obeshrabrujuće!
— Da, ali i primamljivo. Zahvalivši mu se, prekinula sam vezu. U redu. Vrijeme je da uključim Ryana. No, umjesto toga nazvala sam Hippa.
Odmah se javio. Toliko o vikend-odmoru u glamuro¬znom svijetu policije.
— Imam vijesti u vezi kostura iz Rimouskija.
— Da? Ja sam toliko dugo već zakopan u te vražje orma¬riće da mi je Gastonov problem ispario iz glave.
— Agent Tiquet nabavio je kosti od braće Whalen, koji su ih kupili u zalagaonici Jerryja O'Driscolla u Miramichiju, koji ih je pak otkupio od Toma Jounsa, koji tvrdi da ih je iskopao na indijanskom groblju.
— Kao da je u pitanju igra lovice. - Učinilo mi se da žva-če karamelu.
— O'Driscoll je rekao da se groblje nalazi na otoku. Pronašla sam ga. île-aux-Becs-Scies ispisano je na djevoj¬činoj lubanji.
— Da, sjećam se da ste me pitali o značenju riječi becs scies.
— Ile-aux-Becs-Scies je danas poznat kao otok Shel¬drake.
Izgovorio je nešto nerazgovijetno.
—Jedete karamele?
-Da.
— U pitanju je otok površine trideset i dva jutra, smješten na rijeci Miramichi, oko osam milja istočno od Chathama. Početkom devetnaestog stoljeća služio je kao karantena za tek pridošle imigrante. 1844. vlada New Brunswicka pretvorila ga je u koloniju gubavaca.
Žvakanje se zaustavilo. — Molim?
— U pokrajini se pojavila guba.
— Ono kao u Bibliji? Ljudima su otpadali prsti na ruka¬ma i nogama?
— Kod nekih, da. Gubu uzrokuje bacil Mycobacterium le¬prae. Danas se zove Hansenova bolest.
— U New Brunswicku je bilo gubavaca?
— Da, Hippo. U New Brunswicku.
— Kako to da ja nisam čuo za to?
— Zato što gubu prati velika stigma, a u to doba bilo je još gore. Mnogi su govorili da su gubavci sami navukli bolest na sebe svojim poročnim i nečistim životom. Cijele su obi¬telji bile protjerivane, a ljudi nevoljko govorili o tome. Kad bi pak progovorili, nazivali bi je la maladie38.
— Kad se to dogodilo?
— Prvi su se slučajevi javili oko 1820. Tijekom iduća dva desetljeća sve je više i više ljudi obolijevalo, isprva u okviru obitelji, a poslije i medu susjedima. Kad ih je umrlo sedme¬ro, Ured za javno zdravstvo spopala je panika.
— Zafrkavate me!
— Ne zaboravite da je guba jedna od bolesti koje se lju¬di najviše boje. Tisućama je godina prisutna, uzrokuje una-kaženost, i sve do 1940.-tih za nju nije bilo lijeka. Tad nitko nije ni znao je li zarazna.
— Pa je 1'je?
— Da, ali ne zna se kako se točno prenosi. Dugo vremena zaraza se pripisivala dugotrajnom kontaktu bolesnih i zdravih osoba, a danas većina istraživača smatra da se bakterija pre¬nosi kapljičnim putem poput tuberkuloze.
— Znači, onda jest opasno biti među gubavcima?
— Guba nije ni smrtonosna ni visoko zarazna bolest. U pitanju je kronično stanje koje mogu razviti samo osobe s ge¬netskom predispozicijom, vjerojatno oko pet posto čovječan¬stva. Ali to nije bilo poznato u devetnaestom stoljeću.

38 La maladie (franc.) = (Ona) bolest.

— Pa su protjerivali ljude?
— 1844. vlada New Brunswicka donijela je zakon koji je nalagao izolaciju svakoga sa simptomima. Pokrenuto je liječ¬ničko tijelo koje je imalo dopuštenje posjećivati, pregledavati i odvoditi sve one za koje bi se posumnjalo da su zaraženi. Otok Sheldrake je odabran kao lokacija njihova smještaja, jer je na njemu bilo svega nekoliko poluruševnih zdanja.
— Kao ono mjesto na Havajima.
— Molokai. Da, samo što je Sheldrake bio u gorem sta¬nju. Bolesnici su tamo ostavljani bez hrane, s tek priručnim skloništem i bez gotovo ikakve liječničke skrbi. Kolonija je postojala pet godina i od trideset sedam zaprimljenih pacije¬nata, petnaest ih je umrlo i sahranjeno na otoku.
— Što se dogodilo ostatku?
— Šačica ih je pobjegla. Jedan medu njima bio je deseto¬godišnji dječak.
Barnabe Savoie. Njegova me priča gotovo rasplakala. Užasnuto, dijete je pobjeglo s Sheldrakea u jedino poznato utočište — kući. No, oduzeto je ocu pod prijetnjom oružjem, zavezano užadi i vraćeno na otok.
— I djecu su tamo ostavljali?
— U velikom broju. Čak su se i bebe tamo rađale.
— Crétaque! A ti koji su zbrisali na posljetku su bili uhva¬ćeni?
— Većina ih je bila vraćena na otok. Nakon toga namet¬nuta su najgora moguća ograničenja. Svi su bili smješteni u jednu zgradu koja je ograđena, i mogli su izaći samo na svježi zrak i vježbu. Unajmljen je i čuvar kako se nitko ne bi ogri¬ješio o pravila.
Pred očima mi je zabljesnuo prizor djece unakaženih lica i prstiju obmotanih u krpe, kako kašlju i plaču za majkama. Odagnala sam ga iz glave.
— A drugi? Oni koji su preživjeli?
— Nisam sigurna što im se dogodilo. Još ću malo istra¬žiti.
— Kakve to veze ima s Gastonovim kosturom?
— Mala je imala gubu.
Uslijedilo je šuštanje. Pretpostavila sam da premješta slu¬šalicu na drugo uho razmišljajući o mojim riječima.
— Želite reći da je umrla prije stotinu i šezdeset godina?
— Izgleda da jest.
— Znači, onda je i to riješeno.
— Poznajem arheologinju na UNB-u39 u Frederictonu. Čim posmrtni ostaci dobiju službenu otpusnicu, nazvat ću je-
Prvo se začuo tresak, a onda i glas iz pozadine.
— Samo malo.
Prigušeni glasovi. Prislonio je mobitel na prsa. Kad se ponovno javio, zvučao je nabrijano. -Jeste tamo? - Da.
— Nećete povjerovati!

39 UNB ili University of New Brunswick (engl.) = Sveučilište New Brun¬swicka.

27
Netko nam je sredio omiljenog fotografa!
— Cormiera?
— Tijelo je uočeno rano jutros iza nekog skladišta u bli¬zini Marché Atwater. Dva metka u potiljak. Ryan se upravo vratio s poprišta. Kaže da je ubijen na drugoj lokaciji, a tamo odbačen. Navodno odmah nakon ponoći.
— Isuse, možete mi ga dati na telefon?
— Da. Samo malo.
Ponovno je uslijedilo šuštanje, nakon čega se javio.
— Kakav prevrat! -Da.
— Od silne strke vezano za iskapanje Anne Girardin, za¬boravila sam ti reći da sam se čula s doktoricom Suskind.
— A-ha. - Učinilo mi se da me ne sluša.
— Suskindova je morska biologinja pri McGillu. Iznijela je komplicirana opažanja u vezi slučaja iz Lac des Deux Montagnes.
— Sažmi ih.
— Pronašla je diatome na vanjskom dijelu kosti, ali ne i u šupljini koštane srži.
— A to znači?
— Ili je djevojka bila mrtva kad je bačena u rijeku, ili se utopila negdje drugdje u obrađenoj vodi, ili se utopila prije travnja, ili je hiperventirala i brzo umrla, ili tehnika koju su primijenili ima mana.
— Super.
— No, ipak je saznala nešto korisno. Nakupine diatoma pronađene na tom mjestu najviše odgovaraju kontrolnom uzorku prikupljenom u podnožju pristaništa za čamce u bli¬zini LTle-Bizarda, parka prirode nedaleko od mjesta gdje je tijelo izvučeno.
— Daj ponovi. Ponovila sam.
— Možda je to mjesto na kojemu je žrtva završila u vodi — odvratio je.
— Ili mjesto gdje se tijelo zadržalo neko vrijeme. Jesi li što saznao vezano za njezin identitet?
— Odaslao sam agencijama zamolbu za pretragom baze nestalih osoba u potrazi za bjelkinjom miješanog bjelačko-in-dijanskog ili bjelačko-azijskog podrijetla. Još ništa ne znam.
—Jesi li imao uspjeha u lociranju Adelaide Girardin?
— Raspolažemo s nekoliko tragova. Ali sada Cormier stupa na scenu. Slučaj je meni dodijeljen s obzirom da je bio upetljan u nestanak Pheobe Quincy.
—Jesi li izvijestio njezine?
— Ne. Ne veselim se tomu. Cormier je bio jedino čime smo raspolagali, ali dobra je vijest da nam njegovo ubojstvo omogućava da zadržimo memory stick. Više nam ne treba ni¬kakav prokleti sudski nalog.
Otvorila sam usta s namjerom da odgovorim,a onda za¬stala. Prepoznao je moje oklijevanje. -Što je?
— Već si pretrpan poslom.
— Reci.
— Možda nije ništa u pitanju. —Ja ću to procijeniti.
— Spomenula sam Hippu, a onda pomislila da bi možda i ti trebao znati.
— Planiraš mi to reći u skoro vrijeme? - Dovoljno prija¬teljskim tonom.
Opisala sam anonimni poziv u labos, te e-mail koji je sa¬državao fotku i stihove grupe Death.
— Fernand Colbert nije uspio ući u trag pozivu, niti je optimističan u vezi e-maila.
— Misliš da je u pitanju jedan od dvojice nasilnika koji su vam visjeli za vratom u Tracađie?
— A tko drugi?
— Istina je da znaš razjariti ljude.
— Trudim se.
— I ide ti.
— Hvala.
— Pusti to meni.
— Heroju moj.
Iako je to trebalo zazvučati smiješno, ni on ni ja nismo se nasmijali. Nova tema.
— Riješila sam slučaj Hippove male — nadodala sam ne¬svjesno se koristeći nadimkom.
— Hippove male?
— Slučaj kostura koji je konfiscirao mrtvozornik u Rimo-uskiju. Onaj koji je uznemirio Hippova prijatelja Gastona.
-Da?
— Kosti su vjerojatno stare.
— Znači, ipak nisi izgubila žicu.
— Ne, i kad budeš imao vremena, izvijestit ću te u deta¬lje. A može i Hippo.
—Jeste se izljubili i izmirili?
— Nije tip koji dugo zamjera nekomu.
— Nego koji odmah razrješava stvari i ide dalje? Zdrav stav!
-Da.
Ponovno je s druge strane uslijedila neugodna stanka.
— Reci mu da ću vam sutra pomoći u vezi Cormierovih dosjea.
— A ja ću tebe izvijestiti čim saznam nešto u vezi onih nasilnika iz Tracađie.
I učinio je to. Brže nego što sam očekivala.
U nedjelju ujutro dugo obećana kiša na posljetku se spustila. Probudilo me njezino slijevanje niz okna spavaće sobe i do¬čekao iskrivljen pogled na dvorište i panoramu grada. Vjetar je mlatarao granama nabijajući povremeno lišće u mrežu i glasajući se nježnim zveckanjem.
Harry je spavala, a ja se uputila prema Cormierovom studiju.
Dok sam se vozila gradom, brisači su cvilili i ujednače¬nim ritmom čistili vjetrobransko staklo, dok su ih moje misli oponašale. Cormier — mrtav. Cormier — mrtav. Cormier — mrtav.
Nisam znala koji je povod bio njegovom ubojstvu. Znala sam samo da to nikako nisu dobre vijesti.
Uvukavši se do rubnika na Rachelovoj, nabacila sam ka-puljuču trenirke i pojurila. Vanjska vrata bila su otključana, a smotani primjerak Le Journal de Montréal pridržavao je unu¬tarnja. Prepostavila sam da je Hippo već došao.
Otresajući kosu prešla sam prljavo predvorje i mimomišla znak obješen na vratima zubne ordinacije doktora Brigaulta. Fermé. Zatvoreno.
Krenula prema prvom katu. Zbog nevremena stubište se doimalo smrknutije i opasnije nego tijekom prethodnog po¬sjeta, a neuhvatljiv vjetar sablasno ja zavijao njime.
Kako sam se sve više penjala, uski prolaz bivao je sve mračniji i mračniji. Zaustavila sam se kako bi mi mozak upio pojedinosti. Svega nešto svjetla probijalo se iz prizemlja.
Podigla sam pogled. Ogoljena žarulja visoko na zidu nije radila. Skrećući nagnula sam se preko ograde i bacila pogled prema žarulji na prvom katu. Ista stvar.
Nestanak struje uslijed nevremena?
Čim sam to pomislila, načula sam nečije kretnje.
- Hippo? Ništa.
—Jeste to vi, Hippo? Ponovno ništa.
Izoštrenih osjetila stigla sam na plato prvog kata. Vrata Cormierova studija bila su odškrinuta. Olakšanje. Naravno, negdje je odostraga i ne može me čuti!
Rastvorivši ih ušla sam u stan. Sjene su plesale po zido¬vima svjedočeći poigravanju vjetra s granama i telefonskim linijama. Osvijetljen nevremenom i ispunjen tišinom, stan je djelovao sablasno. Krenula sam hodnikom.
No, čim sam zakoračila u kuhinju, prošli su me trnci. Brojke na mikrovalnoj blještale su zelenom bojom. Znači, ima struje! Obrisala sam vlažne dlanove o traperice. Zašto je onda hodnik u mraku? Zar je netko poskidao žarulje?
Oprezno dišući osluhnula sam. Vjetar. Naleti kiše o kli-ma-uredaj ugrađen u prozor na drugom katu. Otkucaji vlasti¬tog srca. I posve drukčiji zvuk. Nečije nestrpljivo rovanje.
Bešumno sam nastavila hodnikom, sve dok nisam ugle¬dala rastvorena vrata kupaonice. Prizor me naveo na čučanj. Drhtavim prstima oslonila sam se o zid.
Muškarac. Okrenutih leda i raširenih nogu, gleda u ne¬što u rukama. I nije Hippo.
Prošli su me trnci.
Vjetar se vani silovito okomio na zgradu tresući prozori¬ma i noseći metalni predmet cijelom duljinom Rachelove.
Podna daska pod mojim nogama odjednom je zaškri-pala.
Hladni adrenalin šibnuo mi kroz tijelo. Bez razmišlja¬nja djelomično sam se uspravila i pojurila unatrag. Prebrzo. Petom sam zahvatila poderani rub saga i pljusnula koliko sam duga i široka.
Linoleumom kupaonice odjeknuli su koraci.
Na brzinu sam projurila opcije. Da potrčim i poku¬šam pobjeći? Da se zaključam u spavaćoj sobi i pozovem u pomoć?
Imaju li vrata brave?
Na osvrćući se na više centre, noge su same donijele od¬luku. Briši!
Pojurila sam niz hodnik. Kroz studio. Van kroz vrata. Na trenutak tišina, a onda odjednom tutnjanje koraka.
Nalazila sam se na prvoj stubi, kad mi se nešto masivno zabilo u leda. Osjetila sam kako me čupa za kosu i glava mi se trznula unatrag.
Neupaljena žarulja projurila mi je mimo očiju. Namirisala sam vlažni najlon. Masnu kožu.
Mišićave ruke priljubile su mi laktove uz tijelo. Pobunila sam se. Stisak je još više očvrsnuo.
Zamahnula sam nogom unatrag i udarila u potkoljenicu. Ponovno je savila u koljenu.
Jedna strana škripca se oslobodila. Uslijedio je snažan udarac u sljepoočicu.
Krhotine bijelog svjetla zaplesale su mi pred očima.
Progunđavši napadač me podigao. Stopala su mi se od¬vojila od saga. Potom me naglo okrenuo i gurnuo.
Rukama mlatarajući posrnula sam unatrag. Glava mi je poskakivala dok su mi kralješci klizili o stube. Zaustavila sam se u prizemlju, obraza priljubljenog za sag.
Ostala sam ležati. U glavi mi je kljucalo, u nogama gor¬jelo. A onda, kroz zveckanje u ušima, načula sam prigušen zvuk. U predvorju? Ili samo u glavi?
Za nekoliko sekundi, ili možda nekoliko sati, više sam osjetila nego načula novi zvuk. Koraci su se kretali prema meni. Ubrzani i nespretni.
Kroz maglicu sam prepoznala metalni glas. Obraćao mi se.
Uspravila sam se. Naslonila ramenima na zid. S mukom udahnula.
Osjetila pritisak o stražnji dio vrata. Oborila glavu po¬nizno poput krpene lutke. I cijelo mi se biće usredotočilo na jednu očajnu pomisao:
Diši!
Glas nalik zujanju komarca ponovno mi se obratio, rije¬či izgubile u ušima. Diši!
Silueta je kleknula do mene. Ruka me uhvatila za rame. Diši!
Grč u plućima polako je popustio. Udahnula sam. Zujanje u ušima se povuklo.
— Doktorice, jeste dobro? - Hippo. Zabrinuto. Odmahnula sam glavom.
— Želite da...
— Dobro sam - odvratila sam prigušeno.
— Pali ste?
— Gurnuo me.
— Netko vas je gurnuo?
Kimnula sam. Osjetila podrhtavanje pod jezikom. Pro¬gutala slinu. -Gdje?
— U Cormierovom studiju.
— Tip je još uvijek tamo?
— Mislim da nije. Ne znam. -Jeste li ga vidjeli?
Prorovala sam po smušenom mozgu. Isprva mi je bio okrenut leđima, a sam napad se potom prebrzo odvio. -Ne.
— Nisam nikoga vidio — odvratio je oklijevajući. Znala sam da ne zna treba li ostati sa mnom ili se obračunati s napadačem.
Zašto me tip napao? Je li me prepoznao i ciljano krenuo na mene? Ili je u pitanju bila slučajnost? Možda sam mu se jednostavno ispriječila pri bijegu. Tko lije, uopće, bježao?
Podigla sam obje ruke ukazujući da želim ustati.
— Samo malo.
Nazvao je nekoga na mobitel, opisao što se dogodilo i odgovorio na pitanja oštrim potvrdnim odgovorima na fran¬cuskom. Kad je prekinuo, oči su nam se presrele. Oboje smo znali. Patrolna jedinica proći će ulicom i provjeriti susjedstvo. Bez svjedoka, šanse da se tipa uhvati bile su jednake nuli.
Lagano sam zamahnula rukama.
— Moses! — Obujmio me rukom oko struka i podigao. Noge su mi drhtale.
— Moram provjeriti gore — odvratila sam.
— Možda biste trebali pričekati da vas liječnik... Uhvativši se za ogradu popela sam se do Cormierova
studija. Krenuo je za mnom. Prigušeno svjetlo između vra¬ta i dovratnika. Ukazao je da se postavim iza njega i izvu¬kao pištolj.
— Police! Ništa.
— Police! — Napetost u njegovu glasu iskrivila je izgovor riječi. — On défonce. - Ulazim!
Ponovno tišina.
Podigavši dlan i ukazujući mi da ostanem na mjestu, no¬gom je udario o vrata, koja su se naglo otvorila na unutarnju stranu i odbila unatrag. Odgurnuo ih je laktom i ušao držeći pištolj s obje ruke uz obraz.
Načula sam korake dok se kretao kroz stan. Za minutu je doviknuo:
— Nema nikoga! Ušla sam.
— Ovamo. — Glas mu je dopirao iz kupaonice u kojoj sam uočila uljeza.
Pohitala sam niz hodnik i zavirila zamjećujući detalje koji su mi prethodni puta promaknuli.
Cijevi iznad glave prikrivao je improvizirani spušteni strop. U pitanju su bile ploče duljine 30 centimetara, obru-bljene tankim metalnim vrpcama. Nekoliko ih je bilo istr¬gnuto i odbačeno u umivaonik.
Hippo je stajao na komodi baterijom osvjetljavajući otvor.
Bijes mi je nadjačao bol u glavi. — Kako se netko mogao samo tako ušetati u stan?
Podigao se na nožne prste.
— Gad je znao što traži i znao je gdje to pronaći — nasta¬vila sam iako me nije slušao.
— Kurvin...
Predao mi je bateriju ne spuštajući pogled.
— Što je? Pronašli ste nešto?
Posegnuo je rukom u otvor. Osjetljiva na problem rav¬noteže i gravitacije, namjestila sam se u podnožju za slučaj da se poklizne.
Spustio se na pete. Ruku usmjerio prema meni. Preuzela sam zgužvani papir.
Fotografiju. I bacila pogled.
Srce mi je stalo.




28

Očekivala sam pornografiju. Silikonom napuhane žene kako se izvijaju u simulaciji erotskog užitka, ili kako kleče poput mačaka izbacujući stražnjice u zrak. Za to sam bila spremna, ali ne i za ono što mi se nalazilo u rukama.
U pitanju je bila contact sheet. Smeđkaste boje. Ili doista stara, ili lažirana da ostavi taj dojam. Papir je bio toliko zgu¬žvan i izblijedio da nisam bila sigurna.
Na njemu se nalazilo dvanaest sličica. Četiri niza, u sva¬kom po tri, a na svakoj od njih djevojka. Mlada. Mršava. Gola. Možda zbog lošeg osvjetljenja baterijom, možda zbog namjerne igre ekspozicijom, tkivo djevojke blještalo je sabla¬sno blijedo u tami koja ju je okruživala.
U prvom nizu fotki bila je posjednuta, svijenih leđa i ra¬mena lagano okrenutih od kamere. Gležnjevi i zapešća bili su joj vezani užadima.
U idućem nizu nadodano joj je uže oko vrata, namota¬no na drugom kraju oko kuke na zidu iznad njezine glave. Paučinaste pukotine širile su se gipsom na mjestu gdje je ku¬kica bila zabijena.
U dva posljednja niza ležala je na podu, isprva na leđi¬ma, a onda ničice. Užad ju je obmotavala u različitim poza¬ma mučenja. Ruke zavezane na leđima. Zapešća vezana za gležnjeve. Zapešća vezana i ovješena o kukicu.
Na svakoj slici gledala je u stranu. Iz neugode? Straha? Po zapovijedi?
I tad sam odjednom doživjela strasniji udarac od onog koji sam zaradila na stubištu. Sve oko mene je nestalo, a pri¬gušeno kljucanje odjeknulo mi u ušima.
Obrazi su bili ispijeniji, oči uvučenije, ali lice mi je bilo poznato. Kao i ta neukroćena gomila kovrča.
Zažmirila sam poželjevši se odvojiti od djevojke koja je , izbjegavala gledati u aparat, poželjevši se pretvarati da užas kojemu sam svjedočila nije stvaran.
— To je sve. - Hippove cipele spustile su se do mene. — Sigurno mu je to promaknulo kad je zgrabio ostalo.
Zar je pristala na takvo zlostavljanje? Je li bila prisiljavana?
— Sjednite, doktorice. — Nalazio mi se do ramena. — Da dođete k sebi.
— Znam je. —Jedva čujno.
Osjetila sam kako mi preuzima papir iz ruku.
— To je ona — prošaptala sam. — To je Evangéline.
— Da? — Sa sumnjom u glasu.
— Bilo joj je četrnaest, kad sam je posljednji puta vidjela. Na ovim je fotkama nešto starija.
Zapahnuo me vjetrić kad je okrenuo papir. — Nema da¬tuma. Sigurni ste da je to ona? Kimnula sam.
— Ciel del boss. — Ponovno lagan vjetrić. Podigla sam glavu, ali nisam se usudila prozboriti. Odvajajući pogled od fotografija izgovorio je ono što
mi se motalo glavom. — Ovo možda povezuje Cormiera s Bastaracheom.
— Uhitit ćete ga?
— Nego što da ću ga uhititi, ali tek kad...
— Onda to učinite! - Ljutito.
-1 ja želim srediti tog gada jednom zauvijek. — Zamahnuo je papirom. — Ali ovo nije dovoljno.
— Bila je dijete!
— To što neki jeftini fotografima prljave fotke djeteta koje je čistilo kuću Bastaracheovog tate prije trideset godina ništa ne dokazuje. Bit će na slobodi prije nego ga strpaju u ćeliju.
Mučena glavoboljom, tjeskobom zbog Évangéline, bijesom zbog Cormiera i isfrustriranošću što Hippo ne želi uhiti¬ti Bastarachea, ne znam kako sam uspjela preživjeti ostatak dana. Pretpostavljam, zahvaljujući adrenalinu. I hladnim oblozima.
Kad sam odbila otići kući, Hippo je kupio vrećicu le¬da i par čarapa. Svakih sat i nešto stavio bi mi improviziranu kompresu na obraz.
Do pet sam pregledala posljednji od Cormierovih orma¬rića. Naletjeli smo samo na jedan zanimljiv dosje.
Opale St-Hilaire je na negativima bila nasmiješena ado¬lescentica s bademastim očima i blještavom crnom kosom. Na omotnici je pisao datum. Travanj 2005.
Složili smo se da bi mogla biti azijskog ili indijanskog po¬drijetla, čime je postala kandidat za truplo koje je isplovilo u Lac des Deux Montagnes. Bila je to Ryanovo truplo broj tri. Obećao je da će ju provjeriti u ponedjeljak.
Iako mi je njegova terapija ledom minimalizirala nate-knuće obraza, Harry je uočila masnicu čim sam ušla.
— Pala sam.
— Pala? — Zaškiljila je.
— Niz stube.
—Jednostavo si puknula i strovalila se? - Kad bi je spopala sumnja, primjenjivala bi gore metode od inkvizitora.
— Neki me kreten zakačio u prolazu. Još me sumnjičavije odmjerila. — Tko?
— Gospodin se nije zaustavio kako bi mi uručio posjet¬nicu.
— A-ha.
— Incident nije vrijedan spomena.
— Tip te sruši niz stube i to nije vrijedno spomena? — Prekrižila je ruke. Na trenutak sam doista pomislila da će početi i tapkati stopalom.
— Hippo je najgori dio priče. Neprestano mi je na facu stavljao zdrobljeni led.
Nasmiješila sam se, ali njezino je lice ostalo kameno.
— Ima li još kakvih incidenata koji nisu vrijedni spomena?
— O. K. O. K. Zaprimila sam čudan poziv i e-mail!
— Čudan? Misliš, prijeteći? Vagnula sam rukom. Da i ne.
— Da čujem. Ispričala sam joj.
— Misliš da je u pitanju isti kreten koji te srušio niz stube?
— Sumnjam.
Crveni izmanikirani prst uperio mi se u prsa. — Kladim se da su u pitanju oni kreteni iz Tracađie!
— Cheech i Chong? Ne bih rekla. Hajdemo jesti.
Po izlasku iz Cormierova studija uzela sam sendviče s di¬mljenim mesom u Schwartz'su, dućanu mesnih specijaliteta na Ulici Saint-Laurent. Chez Schwartz Charcuterie hébraïque de Montréal40. Kulturni sinkretizam. Posebnost grada.
Dok smo jele, ispričala sam joj za lažni strop i contact sheet. Njezina je reakcija bila pretjerana verzija moje. Kako je Evangéline mogla pristati na nešto tako ponižavajuće? Nisam imala odgovor. Zašto bi Cormier zadržao negative? Ni na to nisam imala odgovor. Zašto bi netko provalio u studio i ukrao ih? Nisam ni to znala.
Kako bih razvedrila atmosferu, upitala sam je što je radi¬la prethodna dva dana. Opisala je svoj posjet Oratorie Saint-Joseph, i pokazala mi plijen subotnjeg šopinga. Dvije svilene bluze, korzet i doista neobičan par crvenih kožnih hlača.
Nakon što sam počistila stol, odgledale smo prastari film u Birdiejevom društvu. Zao znanstvenik proizvodio je ženske
robote, genetički isprogramirane da ubijaju muškarce iznad četrdesete. Iako bi to inače izazvalo salve smijeha, ovaj puta smijeh je izostao.
Kad smo se uputile svaka u svoju sobu, iznenadila me re¬kavši da je već isplanirala naredni dan. Koliko god sam joj se umiljavala, nije mi htjela odati kakvi su planovi u pitanju.
- Samo se kloni napuštenih uličica i obrati pažnju na zbivanja oko sebe — upozorila sam je. — Spomenuta si bila i u e-mailu i u pozivu.
Odmahnula je rukom.
Ryan je flertao s Marcelle, recepcionerkom pri LSJML-u, kad sam u ponedjeljak ujutro izašla iz dizala. Uočivši me, Marcelline su obrve skočile u zrak. Nisam bila iznenađena. Modrica je bila veličine Maroka.
Ryan je krenuo za mnom iz predvorja, a u uredu me zgrabio za bradu i okrenuo mi lice s jedne na drugu stranu. Odmaknula sam mu ruku.
- Hippo te izvijestio?
- Do pojedinosti. Možeš li identificirati kretena? -Ne.
-Je li te se dojmio po nečemu?
- Bio bi pakleno dobar obrambeni igrač.
Uhvativši me za ramena ugurao me u stolicu, izvadio iz džepa nekoliko fotki osumnjičenika i bacio ih na bugačicu. Nasilnik jedan. Nasilnik dva. Cheech. Polunasilnik. Chong.
- Mladoženje broj tri i pet. - Koža mi se zarumenjela na mjestu gdje su mi njegovi prsti dodirnuli lice. Nisam podi¬gla pogled.
Prstima je dodirnuo odabrane fotke. - Michael Mulally. Louis-François Babin.
- A ostatak dream teama? - Prešla sam rukom preko preostalih slika.
— Bastaracheovi snagatori.
— Jesi li vidio contact sheet iz Cormierova tajnog skrovi-
šta?
— Da. - Stanka. - Žao mi je.
Proučila sam Mulallyjevo lice. Zapetljana kosa obrublji-vala mu je obraze zarasle u tamnu bradu. Gangsterski pogled. Babin je bio niži i mišićaviji, ali zapravo njegov klon.
— E-mail. Poziv. Stubište. - Naslonio se bokom o stol. — Što ti kažeš?
— Ne mogu nagađati.
— Nagađaj.
— Istraživala sam Tracađie i razgovarala s Bastaracheovom suprugom. - Prisjetila sam se Obélineninog lica ispred sjenice. Srce mi se stegnulo. Nastavila sam. - Provjeravala Cormiera. Cormier je povezan s njim, ali on misli da ja to ne znam. Ne dopada mu se moje njuškanje, pa stoga dvojici svojih ljudi nalaže da me otjeraju.
— Zašto?
—Jer me se može otjerati?
Po pogledu sam shvatila da to ne smatra smiješnim.
— U redu. Recimo da Bastarache ne razumije zašto sam nenadano posjetila Tracadie, i odmah navratila do Obéline. Ali to ga zabrinjava. Kaže Cheechu i Chongu da saznaju što smišljam. Ili da me preplaše i otjeraju.
— Cheech i Chong?
— Mulally i Babin. Jesi li razgovarao s njima?
— Ne još, ali su mi njihovi dosjei dobro poznati. I im¬presivni su.
— Hippo kaže da je prerano za uhićenje Bastarachea.
— U pravu je. Ne želimo ništa poduzimati dok ne bude¬mo raspolagali čvrstim dokazima.
— Znaš li gdje se nalazi?
— Ušli smo mu u trag.
Zagledao se u cipelu. Pročistio grlo.
— Zovite me Ishmael.
Iznenađena neočekivanim uključivanjem u igru, kao i udarcem koji mi je zadao svojim očima boje maćuhice, od¬mah sam identificirala izvor. — Moby-Dick.
— A knjiga je o...?
— Tipu koji lovi kita u barci. - Nasmiješila sam se.
— Knjiga je o opsjednutosti.
— Sto želiš reći?
— Da se ponašaš poput pit bulla kad je Evangeline u pita¬nju. Možda bi trebala malo ohladiti.
Osmijeh mi se povukao s lica. — Ohladiti?
— Opsesivna si. Ako je sestra govorila istinu, mala je umr¬la prije više od trideset godina.
— Ili je bila ubijena — odbrusila sam. — Nije li to poenta istraživanja nerazriješenih slučajeva?
—Jesi li se čula prije nekoliko minuta? Je li ti jasno da se Hippo možda opravdano brine za tvoj život?
— Što to znači? — Mrzim kad glumi zaštitnika i predosje-tivši da preuzima tu ulogu, postala sam drska.
— Obéline Bastarache je nestala i pretpostavlja se da se utopila, a Cormier je definitivno mrtav.
— Znam.
— Neki kreten te danas pokušao srediti na stubištu. Postoji velika vjerojatnost da su u pitanju ili Mulally ili Babin.
— Misliš da su oni poslali one stihove?
— Prema onomu što sam načuo, tim klaunovima su po¬trebne instrukcije kako koristiti Velcro i ne bih rekao da ima¬ju vijuge za internet.
— Tko onda?
— Ne znam. — Ustao je. — Ali namjeravam saznati. Vrlo je vjerojatno da je više ljudi uključeno. Ljudi koje ne bi mo¬gla prepoznati i stoga se ne bi trebala nuditi kao meta. Može ručak?
— Molim?
— Ručak? Maslac od kikirikija i žele? Tuna na raženom kruhu?
— Zašto? — Prkosno.
— Moraš jesti. Nakon toga znam gdje bismo se mogli po¬četi raspitivati...
Preko vikenda jedanaest metara duga jahta Catalina ot¬krivena je na dnu rijeke Ottawa, u blizini Wakefielda u Quebecu. Kosti su prekrivale produženi pramčani V krevet brodice. Pretpostavilo se da pripadaju Marie-Eve i Cyprien Dunning, paru koji je nestao 1984. nakon isplovljavanja po lošem vremenu.
Nakon Ryanova odlaska provela sam dan s njihovim po¬smrtnim ostacima.
U deset je nazvao Hippo izvještavajući me da je Opale St-Hilaire živa i zdrava, te da živi s roditeljima u Baie-D'Urfé. Upravo su oni s Cormierom dogovorili snimanje za njezin šesnaesti rođendan i bili su zadovoljni fotografijama.
U jedanaest Ryan je nazvao kako bi otkazao ručak. Bez razloga.
U podne me nazvala Harry, ali sam bila u kafeteriji. Nije ostavila poruku. Kad sam odvratila poziv, javila mi se auto¬matska sekretarica.
Do četiri sam iznosila glavne crte preliminarnog izvješća o kostima pronađenim na brodici. Muškarac. Žena. Sve je ukazivalo da je riječ o gospodinu i gospođi Dunning.
Ryan je ponovno nazvao u četiri i trideset pet.
— Ideš kući?
— Ubrzo.
— Naći ćemo se tamo.
— Zašto?
— Želim s tvojim kućepaziteljem provjeriti Mulallyja i Babina.
— Oni su dvojca koji se raspitivao u vezi mojeg stana? U potpunosti sam zaboravila.
Načula sam paljenje šibice, a onda dubok udisaj. Kad je ponovno prozborio, glas mu se gotovo neprimjetno promijenio.
—Jutros sam bio osoran i okomio se na tebe.
— Zaboravi. Muče te ti nerazriješni slučajevi, a uz to još imaš i istragu žrtve iz Lac des Deux Montagnes i Phoebe Quincy. Mene muči Evangéline. — Progutala sam. — A za¬brinut si i u vezi Lily.
— Odrađuje svoj dio i drži se programa.
— Doista mi je drago to čuti.
— Kako je Katy? —Još uvijek je u Čileu.
— A Pete?
— Zaručen.
— Ozbiljno?
— Ozbiljno.
Načula sam kako uvlači dim. I kako ga ispuhuje.
— Teško se vratiti.
Komu? Lily u normalno stanje? Ili njemu Lutetiji? No, nisam upitala.
— Tempe...
Pričekala sam da ponovno uvuče dim ne znajući kamo razgovor vodi.
— Htio bih čuti o kosturu Hippovog frenda. — Opet ne¬utralnim tonom.
— Kad god želiš.
— Večeras?
— Može.
— Večera?
— Moram provjeriti s Harry.
— Može nam se pridružiti.
— Nekako mi se čini da to baš i ne misliš ozbiljno.
— Tako je.
Opa, nešto mi je došapnulo duboko iz mozga.



Spojler:
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Spojler:

Od kostiju do pepela  8b_15
http://www.book-forum.net

14Od kostiju do pepela  Empty Re: Od kostiju do pepela Sre Maj 02, 2012 1:48 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
29

Skrećući u svoju ulicu zatekla sam ga kako sjedi prekriženih nogu na svojem jeepu. Skliznuo je s poklopca motora i mah¬nuo. I ja sam njemu mahnula. Ugledala sam ga u retrovizo¬ru uranjajući u podzemnu garažu. Iznošene traperice. Crna polo-majica. Sunčane.
Već se deset godina poznajemo, a još me uvijek prolaze trnci. Harryna procjena u njegovom je slučaju bila savršena. Prokleto je zgodan!
Cijelim putem kući ponavljala sam si razgovor. Što li je samo započeo govoriti? Tempe, ja sam najsretniji čovjek na svijetu? Nedostaješ mi? Imam žgaravicu od kobasice koju sam pojeo za ručak?
Neuroni su mi se bacili na uobičajenu debatu.
Bila si napadnuta. Samo traži razlog da te zadrži na nišanu.
Ali prijetili su ti i prije. Tvoja sigurnost više nije njegova briga.
Želi ispitati Winstona. Može to i sam učiniti.
Želi čuti o Hippovoj maloj. Nije njegov slučaj.
Radoznao je. To mu je samo izlika.
Sam je to rekao. Ali glas mu je govorio nešto drugo.
Parkiravši provjerila sam Winstonovu podrumsku radi¬onicu. Bio je tamo. Pojasnila sam što Ryan želi i pristao je porazgovarati. Primjetila sam da ga interesira moja modri¬ca, ali je očigledno zaključio da ne bi bilo pametno postav¬ljati pitanja.
Ryan se nalazio u vanjskom predvorju, kad smo se popeli u prizemlje. Pritisnula sam dugme propuštajući ga unutra.
— Krasna obuća — dobacila sam zamijetivši visoke crve¬ne tenisice.
— Hvala. — Pogledao je Winstona. — Tajni zadatak. Winston je znalački kimnuo,a ja zakolutala očima.
— Doktorica Brennan vam je pojasnila zašto sam došao?
— Da - Winston je odvratio mrtav ozbiljan. Ryan je izvadio slike Mulallyja i Babina.
Winston se zagledao u njih namrštena lica i gornjim zu¬bima uhvativši donju usnicu. Za nekoliko trenutaka polako je odmahnuo glavom.
— Ne znam. Doista ne znam.
— Samo polako.
Ponovno se usredotočio, a onda slegnuo ramenima.
— Žao mi je. Bilo je prometno tog dana. Tipovi vise dok¬torici za vratom?
Ryan je ubacio slike u džep. — Ako ih opet vidite, javite. — Ozbiljnim tonom.
— Naravno. — Još ozbiljnije.
Iz novčanika je izvadio posjetnicu. — Osjećam se bolje sad kad znam da ste vi ovdje.
Značajno su se pogledali dajući jedan drugom na znanje da, kao muškarci, dijele odgovornost prema ženskom rodu.
Ja bih ponovno zakolutala očima da se nisam uplašila da će mi ispasti iz duplji.
Ryan je potom izbacio ruku, a Winston ju protresao po¬put vojnika na misiji.
— Tajni zadatak? — otfrknula sam. — A za koga to radiš? Policiju u Disneylandu?
— Dopadaju mi se.
— Da vidimo što Harry radi. — Krenula sam prema hod¬niku u kojemu se nalazio moj stan.
No, što god činila, očigledno je to činila negdje drug¬dje. Poruka na hladnjaku pojasnila mi je da je otišla i da će se vratiti krajem tjedna.
— Možda joj je dosadilo.
— Zašto se onda vraća?
— Možda je nešto iskrsnulo pa je nenadano morala kući.
— Trebala bi joj putovnica za Teksas. Krenuo je za mnom u sobu za goste.
Odjeće je bilo svugdje: nabacane u kovčege, nagomilane na krevetu, prebačene preko stolice i otvorenih vrata orma¬ra. Posluživši se pamćenjem, podigla sam pulovere sa stola i otvorila gornju ladicu.
Putovnica joj je ležala među starim računima.
— Negdje je u Kanadi — odvratila sam. — O, Bože, vjero¬jatno opet smišlja neko iznenađenje!
— Ili je možda zaključila da nema potrebe spominjati us¬putno putovanje.
Nema potrebe? To je pobudilo zabrinjavajuću pomisao.
— Jučer sam joj rekla za telefonski poziv, e-mail i tipa na stubama. Pobijesnila je i odmah optužila onu dvojicu iz Tracađie.
— Mulallyja i Babina.
— Nije znala kako se zovu. Nije valjda tamo otišla?
— To bi bilo suludo.
Pogledali smo se. Oboje smo je poznavali.
— Ne vjeruje da se Obéline ubila. - Mozak mi je nasta¬vio izbacivati mogućnosti. — Zapravo, iako to nisam otvo¬reno priznala, ni ja nisam uvjerena u to. Obéline se činila zadovoljnom kad smo je posjetile. Možda je sumnja nagnala Harry da malo pronjuška.
-1 dok je tamo, možda istraži Mulallyja i Babina i izvuče nešto iz njih te tako jednim udarcem ubije dvije muhe.
Čak ni ona ne bi mogla učiniti nešto toliko glupo. Ili...? Proletjela sam kroz alternativna pojašnjenja.
— Sinoć smo raspravljale i o zbirci. Upitno me pogledao.
Pojasnila sam mu da je u pitanju knjiga koju je maznula s Obélineinog noćnog stolića, a onda ga izvijestila o Flan i Michaelu O'Connoru i O'Connor House.
— Uvjerena je da je Évangéline napisala te pjesme. Možda je otišla u Toronto porazgovarati s Flan O'Connor.
Nova pomisao.
— Saznala je da je narudžbenica za tisak stigla od Vir¬ginie LeBlanc, koja se poslužila poštanskim sandučićem u Bathurstu. Možda je tamo otišla!
— A do tamo nije baš najlakše doći.
— Isuse, Ryane, što ako doista jest otišla u Tracađie? — Čak sam samoj sebi zazvučala mrvicu mahnito.
— Nazovi je.
— Sto ako...
Uhvatio me za nadlakticu. — Nazovi sestru na mobitel.
— Naravno. Kako sam glupa!
Podigla sam kućni telefon, utipkala njezin broj i priče-kala da me prespoje. U desnom uhu čula sam kako zvoni, dok su u lijevo Buddy Holly i Crickets zacvrkutali That'll Be the Day.
Bacili smo pogled prema stolici.
Zgrabila sam njezine nove crvene hlače i prekopala dže¬pove. I gotovo se trznula kad su mi prsti dodirnuli metal.
— Promijenila je gaće i zaboravila ga uzeti — odvratila sam izvlačeći blještavo ružičast mobitel.
— Ništa joj se nije dogodilo, Tempe.
— Posljednji puta kad je to učinila loše je završilo. - Glas mi se slomio. — Posljednji puta su je gotovo ubili!
— Velika je. Sve će biti u redu. - Rastvorio je ruke. — Dođi.
Nisam se pomaknula.
Uhvatio me za ruke i privukao k sebi. I gotovo reflek¬sno sam ga zagrlila.
Zastrašujuće slike zaplesale su mi pred očima. Sjećanja na sestrin davni okršaj s luđacima. Mrazom prekriveno vjetro-bransko staklo. Zvuk hitaca.
Oglasio se utješnim zvucima i potapšao me po leđima. Moj obraz se uvukao u njegova prsa.
Harry, drogirana i bespomoćna.
Pomilovao me po kosi.
Tijela, kako vise poput lutkinih u zamračenoj kući.
Zažmirila sam. Pokušala primiriti izmučene živce.
Ne znam koliko smo dugo ostali tako stajati, ni koliko je vremena bilo potrebno da se tapšanje pretvori u milovanje. Da uspori. I postane maženje.
Druga sjećanja polako su me zaposjela.
Ryan u sitnoj gvatemalskoj posadi. U mojoj spavaćoj sobi u Charlottei. U spavaćoj sobi s druge strane zida.
Osjetila sam kako spušta nos u moju kosu. I udiše. I mr¬mlja nešto.
Polako i gotovo neprimjetno sve se promijenilo u tom trenutku. Njegove su me ruke jače stisnule, a moje ga spre¬mno dočekale. Nesvjesno, tijela su nam se pripila jedno uz drugo.
Osjetila sam toplinu njegovog. Prepoznala oblinu prsa. Bokova.
Otvorila usta. Kako bih se pobunila? Ne baš. Ruke su mu se spustile na moj vrat. Moje lice. Podigla sam bradu.
I shvatila da grčevito stišćem Harryn mobitel. Okrenula sam se kako bih ga odložila na stol.
Šakom me povukao za kosu i silovito poljubio na usta. Predala sam se.
Odbacila telefon.
Prsti su nam posegnuli za zatvaračem i dugmadi.
Brojke na satu blještale su ukazujući da je 20.34h. U nekom trenutku smo se prebacili u krevet. Ili sam to samo ja učini¬la. Okrenuvši se na leđa izbacila sam ruku.
Prošli su me hladni trnci. Nije ga bilo.
Vrata hladnjaka su se zatvorila, a onda se oglasila i ladica.
Laknulo mi je. Zgrabila sam kućni ogrtač i odjurila u kuhinju.
Već je bio u potpunosti odjeven, i držao pivo gledajući pred sebe. I tad sam shvatila koliko je iscrpljen. -Hej...
Trznuo se na moj glas. — Hej...
Pogledi su nam se presreli. Nasmiješio se, ali nekako drukčije. Iz tuge? Nostalgije? Postkoitalne lijenosti?
- Dobro si? - Izbacio je ruku. —Jesam.
— Djeluješ napeto.
— Zabrinuta sam za Harry.
- Ako želiš, mogu provjeriti zračne luke, vlakove, rent-a-carove.
- Ne. Još ne. Ja... — Što »ja«? Pretjerujem? Glumim non-šalantnost? Anonimni poziv i email bili su jednako prijeteći i njoj i meni. — Impulzivna je i nikad ne znam što bi mogla učiniti.
- Dođi.
Prišla sam. Zagrlio me.
- Onda...
— Onda — ponovila sam.
Neugodna i napeta atmosfera ispunila je kuhinju. Birdie je ušetao odagnavši je.
— Birdster! — Spustio se u čučanj kako bi ga počešao po uhu.
— Moraš li već ići? — Lutetiji. Ali nisam to rekla.
— Nešto želiš reći?
— Ne. Ako si gladan, mogu nam nešto spraviti. Ali razu¬mijem ako se moraš vratiti...
Koljeno mu je preskočilo, kad je ustao. — Umirem od gladi.
Spravila sam ono što standardno spremam kad mi je ku¬hinjski ormarić poluprazan: linguine s umakom od školjki i miješanu salatu. Tijekom pripreme i objeda ispričala sam mu što sam saznala u vezi Hippove male. Saslušao me postavlja¬jući pametna pitanja.
— Guba? Kao, cin-cin, nečisti, gubi se?
— Zvonca su se koristila kako bi se skupljali milodari, ali i kako bi se upozorilo ljude da se približavaju bolesnima. Inače, danas se kuga zove Hansenova bolest.
— Zašto?
— Jer je Hansen 1873. otkrio Mycobacterium leprae, prvu bakteriju za koju se pouzdano zna da uzrokuje tu bolest u čovjeka.
— Kako god se zvala, u svakom slučaju u pitanju nije ni¬šta dobroćudno.
— U stvari, javlja se u dva oblika: tuberkuloidnom i lepro-matoznom. Ovaj prvi je blaži, i ponekad rezultira tek mje¬stimičnim gubitkom pigmenta. Lepromatozna guba je da¬leko ozbiljnije stanje. Nastaju kožne lezije, čvorići, plakovi, zadebljanja kože. U nekim slučajevima dolazi do promjene nosne sluznice što rezultira kroničnom začepljenošću i no¬snim krvarenjem.
— Da ne spomenem da zbog tih bakterijica tkivo i truli.
— To je zabluda. Tijelo se na taj način jednostavno poku¬šava riješiti bakterije koja uzrokuje propadanje tkiva, pretje¬ranu regeneraciju, i na posljetku mutilaciju, što znači da to ne čini sama bakterija. Još salate?
— Naravno.
Predala sam mu zdjelu.
— Neprestano viđam onaj prizor iz Ben Hura. Podigla sam obrve.
— Majka i sestra su mu oboljele od gube pa su bile prisi¬ljene živjeti u pećini u napuštenom kamenolomu. Koloniju se hranilo spuštanjem hrane preko ruba kamenoloma.
-Da...
Namotao je ostatak tjestenine i ubacio je u usta. — Kad bolje razmislim, prisjećam se nekih glasina o gubi u primor¬skim provincijama, ali sve se tajilo. Mislim da je tamo negdje postojao i leprozarij.
— Da. Otok Sheldrake.
— Ne... — Čelo mu se zamišljeno naboralo. — U pitanju je bila bolnica. Negdje u New Brunswicku. Campbellton? Caraquet? — Progutao je zalogaj i odjednom izbacio viljušku u zrak. — Tako mi svega! U pitanju je bila Tracadie! Tamo je postojao lazaret!
— Tracadie? Onaj isti koji ima veze s Evangéline? Obéline? Bastaracheom? — Bila sam toliko šokirana da sam to ispucala kao kakva glupača, ili učiteljica koja vrši prozivku.
— Popularan gradić!
— Za koji nitko živ nije čuo, a sad izranja kamo god se okrenem. — Odgurnula sam stolicu unatrag. — Da vidimo što možemo saznati na internetu.
Oči su mu se spustile na tanjur i s uzdahom je odložio viljušku. Znala sam što slijedi.
— Moraš natrag? - Htjela sam zvučati vedro. Uzalud.
— Žao mi je, Tempe.
Slegnula sam ramenima namjestivši osmijeh.
— Radije bih ostao — potiho je nadodao.
— Onda ostani.
— Da je bar tako jednostavno...
Ustao je, dodirnuo mi obraz i pokupio se.
Načuvši kako se ulazna vrata zatvaraju Birdie je podigao glavu.
— Što se to dogodilo večeras, Bird? Zijevnuo je.
— Vjerojatno pogreška. — Ustala sam i pokupila tanjure. - Ali je zato ševa bila super!
Nakon tuširanja pripojila sam se na internet i u Googleov pretraživač utipkala dvije riječi: guba i Tracadie. Ispostavilo se da je bio u potpunosti u pravu.

30

Surfala sam dugo u noć uvlačeći se sve dublje i dublje u po¬vijest trakadskog leprozarija, odnosno lazareta, kako ga se nazivalo na lokalnom dijalektu. Iščitavala sam osobne priče, učila o uzroku, podjeli, dijagnozi i liječenju gube, analizirala promjene javnog stava prema spomenutoj bolesti. I saznala sljedeće...
Nakon pet godina zapanjujuće stope smrtnosti 1849. Zavod za javno zdravstvo New Brunswicka prepoznao je ne-humanost prisilne karantene na otoku Sheldrake. Odabrana je lokacija u selendri zvanoj Tracađie, i jadna sredstva ulože¬na u izgradnju lazareta.
U pitanju je bila jednokatnica — na katu se spavalo; u pri¬zemlju sjedilo i objedovalo, a toaleti su se nalazili u stražnjem dvorištu. Maleno i skromno opremljeno, to novo zdanje se zacijelo činilo raskošnim onima koji su preživjeli Sheldrake, a bilo ih je sedamnaestero.
Iako su još uvijek bili zatvoreni, sad su imali vezu s vanj¬skim svijetom. Obitelji su bile bliže i mogle primati posjete. Tijekom desetljeća liječnici su pokazali različiti stupanj pre¬danosti. Charles-Marie LaBillois, James Nicholson, A. C. Smith, E. P. LaChapelle, Aldoria Robichaud. Svećenici su dolazili i odlazili. Ferdinand-Edmond Gauvreau. Joseph-au¬guste Babineau.
No, unatoč boljim uvjetima, stopa smrtnosti u prvim je godinama još uvijek bila visoka. Vođene suosjećanjem, les Hospitalières de Saint-Joseph, red časnih sestara iz Montreala dobrovoljno se brinuo za oboljele. Došle su 1868. i ostale do kraja.
Zagledala sam se u zrnate fotografije tih hrabrih žena, melankoličnih u tvrdom bijelim i dugim crnim velovima. Sama, u tami, izgovorila sam njihova pjevušna imena. Marie Julie Marguerite Crére. Eulalia Quesnel. Delphine Brault. Amanda Viger. Clémence Bonin. Philomène Fournier. Zapitala sam se bih li ja mogla biti toliko nesebična. Bih li imala srčanosti žrtvovati se. U tolikoj mjeri?
Proučila sam i fotografije pacijenata, skenirane iz arhiva Musée Historique de Tracadie. Dvije mlade djevojke obri¬janih glava i ruku skrivenih ispod pazuha. Muškarac s čupa¬vom bradom i konkavnim nosom. Bakica nalik babuški, sa stopalima zamotanim u zavoje. 1886. 1900. 1924. Mode su se mijenjale, ali lica i izrazi očaja ostajali isti.
Svjedočenja ljudi bila su još strašnija. 1861. jedan svećenik iz lazareta opisao je izgled paćenika u posljednjoj fazi bolesti: »... od lica su ostale samo duboke brazde, usnice se pretvo¬rile u otvorene čireve, gornja strahovito natečena i okrenuta prema podnožju nosa koji je nestao, a donja obješena preko blještave brade.«
Životi tih ljudi bili su nezamislivo bolni. Stranci su ih prezirali. Obitelj i prijatelji ih se bojali. Protjerani u živu grobnicu, bili su mrtvi među živima.
Tu i tamo morala sam napustiti računalo. Prošetati se pro¬storijama stana. Spraviti si čaj. Odmoriti se i onda nastaviti.
A Harry mi se čitavo vrijeme motala glavom. Kamo je otišla? Zašto nije nazvala? Nemogućnost da stupim u kontakt sa sestrom pobudila je u meni nemir i bespomoć.
Lazaret se tri puta rekonstruirao. Pa mrvicu dalje prese¬lio. Pa proširio. Pa poboljšao.
Primjenjivani su različiti načini liječenja. Patentirani lijek zvan Fowleov lijek za raspoloženje. Ulje Chaulmoogra. Isto ulje s dodatkom kinina ili sirupa od divlje trešnje. Injekcije. Kapsule. Ništa nije polučivalo uspjeh.
A onda je 1943. doktor Aldoria Robichaud posjetio Carville u Louisiani, gdje se nalazio leprozarij s četiri sto¬tine kreveta. Tamošnji liječnici su eksperimentirali sa sulfa lijekovima.
Po njegovom povratku u Tracađie uvedeno je liječenje sulfonskim preparatom zvanim diasone. Mogla sam zamisliti njihovo veselje i nadu. Prvi puta izlječenje je bilo moguće. Poslijeratne godine donijele su nova otkrića u farmakologiji. Dapson. Rifampicin. Klofazimin. Višestruke terapije.
Konačna brojka: 327 duša liječilo se od gube u New Brunswicku. Uz Kanadane bilo je pacijenata iz Skandinavije, Kine, Rusije, s Jamajke i iz drugih dijelova svijeta.
Osim petnaest trupala ostavljenih na otoku Sheldrake, 195 ih je sahranjeno u Tracađie, 94 na groblju osnivača ko¬lonije, 42 na crkvenom groblju, i 59 na groblju gubavaca do posljednjega lazareta.
Hippova mala je došla s otoka Sheldrake. Razmišljajući o njoj pretražila sam imena pokojnika. Neki su bila strahovito mladi. Mary Savoy, sedamnaest godina. Marie Comeau, de¬vetnaest. Olivier Shearson, osamnaest. Christopher Drysdale, četrnaest. Romain Dorion, petnaest. Imam li još jednu mla¬du žrtvu u labosu? Djevojku od šesnaest godina koja je umr¬la kao izopćenik?
Oči su mi se s laptopa prebacile na mobitel. Htjela sam da zazvoni. Nazovi me, Harry! Nađi negdje telefon i javi se! Sigurno znaš da brinem. Čak ni ti ne možeš biti toliko bezobzirna.
No, mobitel je i dalje prkosno šutio.
Zašto?
Ustala sam i rastegnula se. Na satu je bilo dva i dvanaest. Znala sam da bih trebala otići na spavanje, no umjesto toga vratila sam se računalu, užasnuta i opčinjena novostečenim spoznajama.
Posljednji pacijenti u lazaretu bile su dvije postarije že¬ne, Archange i Madame Perehudoff, te jedan prastari kineski gospodin kojeg su zvali Hum. Svo troje doživjeli su starost baš u toj ustanovi i izgubili kontakt sa svojim obiteljima.
Iako izliječeni, ni Madame Perehudoff ni Hum nisu htjeli otići. Oboje su umrli 1964. Ironično jest da Archange nikad nije pokupila gubu, iako su joj roditelji i sedmero braće i se¬stara oboljeli. Primljena je kao tinejdžerica, te na kraju po¬stala posljednji stanovnik lazareta.
Kad im je preostao samo jedan pacijent, časne su zaključi¬le da je vrijeme zatvoriti dućan. Ali Archange je predstavljala problem. Kako je cijeli život proživjela medu gubavcima, nit¬ko od starijih građana u gradu nije ju htio prihvatiti k sebi.
Gotovo sam se rasplakala pročitavši to.
Nakon dugotrajne pretrage konačno je pronađeno mjesto za nju daleko od Tracadie. Stotinu i šesnaest godina nakon otvorenja, lazaret je zatvorio svoja vrata.
Dogodilo se to 1965.
Zagledala sam se u datum, kad mi se ponovno obratio glas iz podsvijesti.
Kao i prethodni puta pokušala sam shvatiti što mi poku¬šava reći, ali moj izmoren mozak odbio je obrađivati nove informacije.
A onda mi je nešto teško nenadano završilo o u krilu. Poskočila sam.
Birdie je zapreo i protrljao si glavu o moju bradu.
— Gdje je Harry, Bird? Ponovno je zapreo.
— U pravu si.
Pokupivši ga sa sobom, uvukla sam se u krevet.

*
Harry sjedi na izrezbarenoj drvenoj klupici izvan Obélineine sjenice, a totemski stup baca zoomorfne sjene po njezinom licu. Drži svaštaru inzistirajući da bacim pogled. Stranica je crna. Ništa ne vidim.
Ona odjednom izgovara riječi koje ne razumijem. Podižem ruku kako bih okrenula stranicu, ali mi se ruka nekontrolirano trza. Pokušavam još nekoliko puta s istim re¬zultatom — grčenjem.
Sva izvan sebe bacam pogled. Nosim rukavice s odreza¬nim prstima, ali iz otvora ništa ne viri.
Pokušavam promeškoljiti prstima. Ruka se ponovno trza.
Nebo se smračuje i prodorni krik probija zrakom. Podižem pogled prema totemskom stupu. Orlov kljun se ra¬stvara, a izrezbarena ptica ponovno krešti.
Kad sam rastvorila kapke, ugledala sam Birdieja kako mi gurka lakat.
Zvonjava telefona.
Nespretno posegnuvši za slušalicom, pritisnula sam tipku.
-...lo?
Ryan nije provalio jednu od svojih uobičajenih šala o usnuloj princezi. — Razbili su šifru.
— Molim? - Još uvijek sneno.
— Cormierov memory stick. Upali smo. Imaš vremena da pregledamo lica?
— Naravno, ali...
— Treba ti prijevoz?
— Ne treba. — Provjerila sam koliko je sati. 08.13h.
— Vrijeme je da nam budeš od koristi, princezo. — Dobar, stari Ryan.
— Budna sam već satima. — Pogledala sam Birda. I on je mene pogledao. S neodobravanjem?
— Vidim.
— Bila sam na netu do tri i po. -Jesi li što saznala? —Jesam.
— Pravo je čudo da si ostala toliko dugo budna nakon ta¬ko rigorozne tjelesne aktivnosti.
— Kuhanja tjestenine? Stanka.
— Sve O. K. u vezi sinoć? — Ozbiljnim tonom.
— A što se to dogodilo sinoć?
— Dolazi u sjedište. Odmah! Prekid veze.
Za pedeset minuta ušla sam u konferencijsku salu na četvr¬tom katu zgrade Wilfrid-Derome. U tom malenom prostoru nalazili su se istrošen stol sa šest istrošenih stolica, sve državno vlasništvo. Na zidu ploča za kredu. Venecijaneri na jednom prljavom prozoru.
Na stolu sam ugledala kartonsku kutiju, telefon, gume¬nu zmiju, laptop, i sedamnaestinčni monitor. Solange Lesieur pripajala ga je na računalo.
Ryan je stigao baš kad smo nas dvije špekulirale o podri¬jetlu zmije. Hippo se pojavio za njim noseći kavu.
Ugledavši me namrštio se.
— Brennanica prepoznaje face — Ryan je pojasnio.
— Bez tuđe pomoći?
Lesieurova je progovorila, prije nego sam se stigla dosje¬titi mudre doskočice. — Meni ne treba kava.
— Donio sam jednu više - Hippo je odvratio. Odmahnula je glavom. — Već sam se natankirala.
— Što Harpo radi ovdje? — Zgrabio je reptila i odložio pladanj na stol.
Nas dvije smo se pogledale. Zmija se zove Harpo?
Sjeli smo i dok je pokretala laptop, umiješali mlijeko i/ili šećer u mutnu smeđu bljuzgu u stiropornim čašama. Hippo je ubacio dva paketića i jednog i drugog.
— Spremni? Kimnuli smo.
Ubacila je Cormierov memory stick, na što je računalo zabrundalo.
— Tip je zaštitio podatke, ali je to učinio amaterski. — Prsti joj zaplesali po tipkovnici. — Želite znati zašto?
— Brzo govori, ovo je ubojito — Ryan je dobacio udariv-ši se šakom o prsa.
— Idući puta si sam nabavi prokletu kavu! — Hippo je od¬vratio pokazujući mu srednjaka.
Ryan se ponovno udario šakom.
Dobropoznat humor iz mrtvačnice. Bilo je očigledno da smo nervozni i napeti zbog slika koje ćemo vidjeti.
— Najbolje su lozinke alfanumeričke — Lesieurova je započela.
— Ti bogca - dobacio je Hippo posprdno. — Ubit će nas žargon, a ne kava!
— Alfanumerička lozinka sastoji se od brojeva i slova. Što je odabir slučajniji, i što je više znakova uključeno, to je ona neprobojnija.
— Što znači, ne unosi ime svojeg štenca, pa makar obrnu¬tim redoslijedom - dobacila sam.
Nastavila je kao da nisam ništa rekla.
— Cormier se poslužio starim trikom. Odaberi stihove neke pjesme i onda prvo slovo svake riječi na početku stiha. Spari niz slova s brojkama koristeći se datumom kad je lo¬zinka smišljena, dan naprijed, mjesec iza.
Windowsi su se podigli pa je odabrala još nekoliko tipki.
— Što je poprilično dobar kriptirani niz, ali mi geekovi kužimo stvar.
— Obrazac koji se sastoji od dvije brojke, više slova pa dvi¬je brojke — pretpostavila sam.
— Tako je.
Ryan je bio u pravu. Kava je bila nepitka. S obzirom da se nisam naspavala, odustala sam.
— Pretpostavivši da je lozinka osmišljena ove godine, pro¬vjerila sam glazbene ljestvice, napravila nizove slova uvodnih stihova najpoznatijih petnaest pjesama za pedeset i dva tjedna, a onda provjerila kombinacije svih kriptiranih parova brojki i slova. I polučila uspjeh kod četiri stotine sedamdeset četvr¬tog alfanumeričkog niza.
— Samo četiri stotine sedamdeset četiri? — Hippo je sarka¬stično dobacio pokazujući koliko mu se tehnologija gadi.
— Morala sam testirati i francuski i engleski.
— Da pogodim. Cormier se palio na Waltera Ostaneka? Tri upitna pogleda.
— Kralja polke? Ništa.
— Kanadskog Franka Yankovica?
— Voliš polku? — Ryan.
— Tip nije loš. — Defenzivno. Nitko se nije pobunio.
— Trebao bi vam biti poznat. Lokalni je. Iz Duparqueta. Quebec.
— Cormier se poslužio Richardom Séguinom — Lesieurova se obrecnula.
Hippo je slegnuo ramenima. - Ni on nije loš.
— Dvadeset devetog listopada Séguinova »Lettres ou-vertes« zauzela je trinaesto mjesto na montrealskoj ljestvici. Upotrijebio je prvi stih jedne pjesme s tog albuma.
— Zadivljena sam.
— Obični haker neće moći probiti četrnaestoznamenka-sti alfanumerički kod. — Pritisnula je tipku Enter. — Ali ja ni¬sam običan haker.
Ekran je poprimio crnu boju. U gornjem desnom kutu ukazala se sličica, staromodna filmska špula, a ispod nje popis desetak nedefiniranih opcija. Brojke su ukazivale na trajanje svake snimke. Većina se kretala od pet do deset minuta.
— Na sticku se nalaze video-snimke; neke kratke, neke čak u trajanju od sat vremena. Nijednu nisam otvorila pret¬postavljajući da ćete vi prvi htjeti pogledati. Hoćemo li za¬početi s kraćim filmovima?
— Može. — U Ryanovom glasu više nije bilo traga duhovitosti.
— Ovo vam je netaknuta zemlja, ljudi dragi. — Dvaput je kliknula na prvu ponuđenu opciju.
Kvaliteta snimke bila je loša, trajanje šest minuta. Ugledala sam nezamislive prizore.



Spojler:
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Spojler:

Od kostiju do pepela  8b_15
http://www.book-forum.net

15Od kostiju do pepela  Empty Re: Od kostiju do pepela Sre Maj 02, 2012 1:49 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
31

Snimka je bila napravljena prijenosnom kamerom. Nije bi¬lo zvuka.
Prostorija kao u jeftinom motelu prepunom žohara. Stolić od plastične imitacije drveta. Bračni krevet prekriven šarenim pokriva¬čem. Čavao zabijen u zid iznad uzglavlja baca gotovo neprimjet¬nu sjenu.
Mozak bi mi se inače poigrao slikom zamišljajući što je uklonjeno. Primjerak užasne konfekcijske umjetnosti? Poster pasa na kojemu piju pivo i kartaju? Nešto što bi ukazalo na ime i lokaciju motela?
Ovaj puta nije bilo nagađanja. Svim osjetilima usredoto¬čila sam se na užas nasred ekrana.
Djevojčica na krevetu. Blijeda, kosa svilenkasta poput brka na kukuruznom klipu. Masnicama zavezane kikice.
Ostala sam bez daha.
Naga. Ne može joj biti više od osam godina.
Odižući se na laktove okreće lice prema nečemu izvan kadra. Oči joj se udaljavaju od objektiva. Zjenice su prazne, pogled izgubljen..
Podiže bradu prateći nečiji dolazak. Sjena joj se povlači po tijelu.
Odmahuje glavom, obara je. Ruka ulazi u kadar i spušta joj se na grudi. Djevojčica pada unatrag i zatvara oči. Sjena joj se kreće niz torzo. Oprečni refleksi projurili su mi živcima. Okreni leda! Ostani! Pomozi joj! Oči su mi se zalijepile za monitor.
Muškarac ulazi u kadar. Nagih leda, okrenut prema kameri. Kosa mu je crna i vezana na potiljku. Stražnjica prekrivena ružnim crvenim prištevima. Oko njih koža je gnojne boje.
Prsti su mi se isprepleli i stegnuli. Predosjećajući noćnu moru osjetila sam vrtoglavicu.
Hvata djevojčicu za zapešća i podiže joj krhke ruke. Bradavice su joj tek točkice na zaobljenim sjenama koje joj opisuju grudni koš.
Oborila sam pogled. Nokti su mi urezali polumjesece u nadlanice. Dvaput polako udahnuvši ponovno sam se usre¬dotočila na monitor.
Djevojčica je okrenuta. Leži ničice, bespomoćna i nijema. Muškarac je na krevetu. Na koljenima. Namjeravaju zajahati.
Skočivši na noge izjurila sam iz prostorije. Potpuno ne¬svjesna reakcije. Limbički impuls šibnuo je ravno u motor¬ne neurone.
Koraci su odjeknuli za mnom. Nisam se osvrnula.
Zaustavila sam se tek do prozora u predvorju, obmotavši se rukama oko prsa. Zudeći za stvarnošću. Za osvještenjem. Horizont. Sunčeva svjetlost. Asfalt. Promet.
Ruka mi je dodirnula rame.
—Jesi dobro? - Ryan. Potiho.
Odgovorila sam ne okrećući lice: — Gadovi. Jebeni bo¬lesni gadovi.
Nije odgovorio.
— Radi čega? Vlastitog bolesnog užitka? Tako ozlijediti nedužno dijete iz čiste zabave? Ili možda radi onih koji uži¬vaju gledati? Zar ima toliko bolesnika da postoji tržište za takve snimke?
— Uhvatit ćemo ih.
— Ti degenerici onečišćuju planet i ne zaslužuju disati!
— Uhvatit ćemo ih. — Prepoznala sam vlastiti prezir u njegovom glasu.
Suza mi se prelila preko kapka. Nadlanicom sam je obrisala.
— Koga to, Ryane? Gamad koja snima ovakvo smeće ili pedofile koji plaćaju kako bi gledali, skupljali i razmjenjivali snimke? Ili roditelje koji glume svodnike vlastitoj djeci kako bi zaradili nekoliko dolara? Ili predatore koji kruže internet-skim chat stranicama nadajući se uspostaviti kontakt?
Naglo sam se okrenula.
— Koliko ćemo djece vidjeti na tom sticku? Same, uplaše¬ne, bespomoćne djece. Koliko je djetinjstava uništeno?
— Da, u pitanju su pokvarena čudovišta, ali prioritet su mi Phoebe Quincy, Kelly Sicard, Claudine Cloquet i tri dje¬vojke pronađene mrtve na mojem teritoriju.
—Bastarache stoji iza toga. — Kroz stisnute zube. — Osjećam to!
— To što vodi prostituciju ne znači da i dila dječju pornografiju.
— Ovo je Cormierova prljava zbirka, u kojoj su se na¬lazile i Évangélineine fotke. Nije li Évangéline radila za Bastarachea?
— Prije trideset godina.
— Cormier...
Spustio mi je prst na usta.
— Možda se ispostavi da je prljav. Možda se ispostavi da je Cormier karika. No, možda se isto tako ispostavi da je sa¬mo obični pervertit. Kako god bilo, sve na tom sticku ide u NCECC.
National Child Exploitation Coordination Center41.
— Krasno. — Suzdržavajući se da ga ne napadnem. — A što će oni poduzeti?
— Oni neprestano istražuju ovakve stvari. Posjeduju bazu slika izrabljivane djece i sofisticirane programe za njihovu digitalnu obradu. Razvijaju načine kako identificirati kretene koji skidaju to smeće s interneta.
— Svake se godine više istražuju krađe automobila nego slučajevi dječjeg zlostavljanja! — S prezirom.
— Znaš da to nije pošteno. Ima puno više automobilskih krađa, a NCECC se ubija kako bi spasio tu djecu. — Izbacio je ruku prema konferencijskoj sali.
Nisam ništa odvratila. Znala sam da je u pravu.
— Meni su one glavni cilj. — Smotao je prste u šaku. — Quincyjeva. Sicardova. Cloquetova. Mrtve djevojke. — Šaka mu je poskakivala pri nabrajanju. — I ne namjeravam odustati sve dok ne zaključim svaki slučaj.
— Prava je agonija gledati — gotovo sam nečujno izgovo¬rila — i ne moći ništa poduzeti kako bih joj pomogla.
— Mučno je, znam. I ja bih se najradije pokupio. Ali se podsjećam da moram nešto uočiti. Ime ulice. Znak na do-stavnom vozilu. Logo na ručniku. Uoči nešto i bit ćeš korak bliže da pronađeš to dijete, a gdje se ono nalazi, pronaći ćeš i druge. Možda čak i neke moje.
Oči su mu zabljesnule posve novim žarom.
— O. K. - odvratila sam dlanovima brišući obraze. — O. K. — I krenula natrag prema konferencijskoj sali. - Pronađimo onda nešto.
I baš se to i dogodilo.
Iduća tri sata bila su mi najgora u životu.
Prije nego sam otišla, Lesieurova je pojasnila da je Cormier pohranio svoju zbirku u vidu niza digitalnih mapa. Neke su bile imenovane. »Tinejdžerice plesačice«. »Domaće koze«. »Aux privés d'amour« 42. »Japonaise«43. Druge su pak bile numerirane ili kodirane slovima. Svaki je dokument nosio isti datum, vjerojatno dan prijenosa na memory stick.
Nas troje smo se polako probijali mapu po mapu, video-snimku po video-snimku.
Nije svaka bila užasna poput prve. Neke su prikazivale pretjerano našminkane djevojčice u seksi mladenačkom do¬njem rublju, a na drugima su pak bile djevojke ili adolescenti¬ce u neobičnim zavodničkim pozama oponašajući striptizete ili plesačice oko šipke. Velik broj je prikazivao zlostavljanja i penetraciju.
Estetska i tehnička kvaliteta je varirala. Neke su snim¬ke djelovale staro, druge se doimale kao da su nedavno sni¬mljene. Neke su bile odraz tehničke spretnosti, neke pak amaterske.
No, cijela se zbirka vrtjela oko jednog zajedničkog ele¬menta. Svaka je snimka prikazivala jednu ili više mladih žena, a nekolicina ogavnih uključivala tek prohodale bebe.
Periodički smo odlazili na stanku. Pili kavu. Borili se protiv osjećaja gađenja. I ponovno vraćali glavnom cilju.
Svaki puta sam provjeravala poruke na mobitelu. Ništa od Harry.
Do podneva smo svi već bili na rubu živaca i strahovi¬to napeti.
Otvarala sam novu mapu, kad je Hippo dobacio:
— Što, do vraga, postižemo ovim? Predlažem da proslije¬dimo to smeće NCECC-u i vratimo se na ulicu!
Mapa nije imala ime, a u njoj se nalazilo osam dokume¬nata. Otvorila sam prvi i video-snimka je krenula.
— Treba nam samo jedno poznato lice. — Ryanovi pr¬sti zatapkali su po stolu. Znala sam da čezne za cigaretom. — Samo jedna pojedinost u pozadini.
— Da? — Hrapavi glas nervozno je odvratio. — A što će¬mo s tim?
Ryan je nagnuo stolac i podigao noge na stol. — Trenutačno nam je to jedina šansa da se domognemo traga.
— Cormier je bio pervertit i sad je mrtav — Hippo se obrecnuo progutavši bilijuntu tabletu protiv kiseline.
— Fotografirao je Quincyjevu i Sicardovu. — Ryan nije namjeravao dopustiti da ga obeshrabri svojim neraspolože¬njem.
— Dobro jutro, tip je bio fotograf!
Zar doista to misli? Ili samo glumi đavoljeg odvjetnika?
— Mogao bi nas odvesti do Bastarachea — ubacila sam se. — Nije li vam cilj uhvatiti tog kretena?
Zaslon monitora se zacrnio, a na njemu ukazao prizor. Kamera gleda prema vratima.
— Ne raspolažemo ama baš ničim. — Promeškoljio se i vi-nil je zapucketao pod njegovom težinom.
— Imamo contact sheet.
— Koja je stara kao Biblija.
— Dijete na njoj nekoć mi je bila prijateljica i radila je u Bastarachevoj kući.
— Prije stotinu godina.
— Kad je i ubijena!
— Koncentrirajmo se. — Ryan. Oštrim tonom.
Djevojka se pojavljuje na pragu, mlada, petnaest ili šesnaest go¬dina. Odjevena je u crnu večernju haljinu dubokog dekoltea. Kosa joj je podignuta. Ima previše ruža za usne.
Kamera je zumira. Djevojka gleda u objektiv. Načula sam oštar udah do sebe.
Bulji u nas. Naginje glavu i lagano podiže obrvu. Natruhe osmijeha.
— Majko Božja... — Nagli izdah. Bio je to Hippo. Ryan je skinuo noge sa stola, a nogari stolice naglo su
udarili o pod.
Posegnuvši rukama iza vrata, djevojka razvezuje gornji dio. Haljina pada, ali je ona hvata u visini grudi.
U prostoriji je zavladala apsolutna tišina.
Saginjući se u struku otvara usta. Jezik joj kruži usnama. Kamera je ponovno zumira i njezino lice prekriva ekran.
Ryan izbacuje prst. — Zaustavi snimku!
Skočila sam prema tipkovnici i pritisnula Pause. Kadar se zaustavio.
Svi smo se zagledali u lice.
Ryan je izgovorio ime.
— Kelly Sicard.
— Pozirala je za Cormiera kao Kitty Stanley — odvrati¬la sam.
— Crétaque!
— Kurvin sin je koristio svoj foto-studio kako bi stupao u kontakt s djevojkama. — Ryan je nastavio razmišljajući na glas. — A onda ih uvlačio u prostituciju.
— Vjerojatno je dobivao postotak po glavi svaki puta kad bi dostavio »friško« tijelo.
Hippo.
— Možda. Ali pedofili nisu poput običnih kriminalaca kojima je profit u interesu. Ne čine to samo radi novca. Čine to radi proizvoda. U pitanju je opsesija.
— Misliš da je gad dovlačio cure kako bi si obogatio zbirku?
Ubacila sam se: — Cormierov motiv nije važan. Na¬mjeravamo li saznati što se dogodilo Sicardovoj, ili Quincy-jevoj, ili bilo kojoj drugoj žrtvi, treba nam kupac. Gad koji proizvodi ovo smeće.
Pogledali su se.
— Bastarache - odvratila sam. - Sigurno je on u pitanju. Hippo je rukom prošao preko brade.
— Možda je u pravu. Bastarache živi od prodaje tijela. Saloni za masažu, striptiz klubovi, prostitucija.
— A od toga ga dijeli mali korak do pornografije - nado¬vezala sam se. — I otud još manji do dječje pornografije.
— Dila ljudima — Ryan je odvratio. — Ali ne raspolažemo ničim što bi ga moglo povezati s ovim.
— Contact sheet — odvratila sam.
— Osporit će da zna išta o tome.
— Čak i da to učini, u pitanju je dječja pornografija. Odmahnuo je glavom. — Prestaro je.
— Evangeline je radila za njega.
— Zvučiš poput pokvarene ploče.
— Što ti je onda potrebno?
— Direktna veza.
Na rubu živaca, uvukla sam se u stolicu i pritisnula Play.
Kamera se povlači. Sicardova se ispravlja, okreće leda, razigrano poziva prstom. Slijedi me.
Kamera se kreće sobom slijedeći njezin ležeran hod. Još uvijek držeći naramenice gornjeg dijela haljine, spušta se na madrac i savija poput mačke.
Promatrajući je zapitala sam se kakve je snove sanjala. Osvijetljene modne piste? Blještave časopise i premijere na crvenom sagu?
Zavjerenički se smiješi. Pušta da joj naramenica padne. Mu¬škarac ulazi i kreće se prema krevetu. Šišajući prst Sicardova podiže pogled i smiješi se. Podiže se na koljena dopuštajući haljini da joj padne oko struka.
Potrajalo je sve do sredine poslije podneva. Mapa se zva¬la Vintage i snimke doista jesu bile stare. Frizure i odjeća u nekim prizorima ukazivali su da su u pitanju pedesete i šezdesete.
Video-snimka broj sedam. Scenarij nije bio originalan.
Tinejdžerica, visoka, s tamnom kosom razdijeljenom posred gla¬ve. Nosi crni korzet, haltère i mrežaste čarape. Doima se kao da joj je neugodno.
Baca pogled lijevo. Kamera je slijedi dok prelazi sobu i sjeda na klupicu ispod i na desno od prozora. Ponovno baca pogled na lijevo, kao da traži upute. Sunčeva svjetlost pada joj na kosu.
Oči su mi odlebdjele prema prozoru koji ju je uokviravao. Pogledom sam pretražila zavjese. Drvene ukrase. Maglovit krajolik iza stakla.
I trebalo mi je nekoliko sekundi kako bih sve povezala.
Pritisnuvši Pause proučila sam zaslon. Pa oblik. Maglovitu konturu ispod njega.
Načula glasove gotovo milijun milja daleko.
Pritisnula Play. Pa Stop. Pa opet Play.
Premotala. I krenula iznova. Pa još jednom.
— Imamo ga. - Smirenim tonom, iako mi se srce pope¬lo u grlo.
Glasovi su utihnuli.
- Imam prokletog gada koji je premlatio suprugu.


32

Hippo i Ryan su mi se pridružili.
— Ovo je snimljeno u Bastarachevoj kući u Tracadie. — Ukazala sam na kadar na monitoru. — Kroz prozor se vide totemski stupovi.
Hippo se toliko primaknuo da me čačkalicom u ustima umalo ogrebao po obrazu.
— Do te čudne šupe?
— To je sjenica.
— Čemu kičeraj?
— Nevažno.
Namrštivši se prebacio je čačkalicu u prednji dio usta.
— Vidjela si te stupove i sjenicu na Bastaracheovom ima¬nju? - Ryan.
— Sa stražnje strane kuće.
— Sigurna si?
— Da. Mislim da sam vidjela i tu izrezbarenu klupicu na kojoj sjedi.
Ispravivši se Hippo je izbacio čačkalicu prema Ryanu:
— Snimka je stara.
— Ali mala nije.
— I zahvaljujući njoj postala je besmrtni dio Bastaracheove gajbe.
— Tako je.
— Dovoljno da ga ćopimo?
— Za mene jest.
— Pod osnovanom sumnjom?
— Mislim da bi sudac mogao pristati.
— Da nazovem Quebec City dok se ti domogneš na¬loga?
Ryan je kimnuo.
Čim se Hippo pokupio, okrenuo se prema meni.
— Odlična si, Oko Sokolovo!
— Hvala.
— Možeš li izdržati još neko vrijeme? — Bradom je ki¬mnuo prema monitoru.
— Nedvojbeno.
— Dobar izbor riječi.
Do četiri Bastarache je bio u pritvoru, a Ryan raspolagao na¬lozima koji su mu omogućili pretragu stana i bara u Quebec Cityju. Kuća u Tracadie nije prošla, jer Bastarache nije ži¬vio u njoj.
Pronašao me u konferencijskoj sali, gdje sam još uvijek pregledavala pornografiju. Uzimala sam stanke samo kako bih provjerila mobitel, kućni i uredski telefon, i saznala ima li što od Harry.
— Nisu ga stigli ni strpati u ćeliju kad mu se pojavila prav¬na pomoć. Kipeći od bijesa. Možeš li ti to zamisliti?
— Je li odvjetnik svjestan da mu se klijent bavi dječjom pornografijom?
— Odvjetnica. IsabelleFrancoeur. Po njezinim riječima trebao bi dobiti orden časti.
—Je li izašao?
— Radi na tome. Policija Quebec Cityja može ga zadr¬žati dvadeset i četiri sata. Nakon toga ga moraju optužiti ili izbaciti.
— A što sada?
— Hippo će malo prerovati po njegovim stvarima, dok mu ja verbalno odvučem pažnju.
— Odlaziš u Quebec City?
— Hippo samo što nije došao po mene.
— Hoću s vama.
Zagledao se u mene očigledno predosjećajući da imam skrivene namjere.
— Ako netko spomene tvoje prijateljice, bit ću to ja. Otvorila sam usta kako bih se pobunila, ali sam odmah
promijenila mišljenje. — Tvoje uhićenje.
— Kako se zovu?
— Évangéline i Obéline.
— Pojavljuješ se isključivo u ulozi promatrača.
— Dat ću sve od sebe.
Za deset minuta vozili smo se na sjeveroistok Auto-ce¬stom 40, usporedo s obalom rijeke St. Lawrence. Hippo je bio za upravljačem, Ryan sjedio do njega, a ja na stražnjem sjedalu bacakajući se, poskakujući i suzdržavajući od povraćanja.
Ryan je putem pojasnio plan, no jedva sam ga čula od statičkih smetnji radio-prijamnika. Nakon zamolbe Hippo ga je isključio.
Strategija: nas dvoje ćemo otići u la prison d'Orsainville, gdje je Bastarache pritvoren, dok će Hippo nastaviti u grad kako bi nadgledao pretres njegovog bara.
Vožnja do Montreala obično traje tri sata, no mi smo sti¬gli za manje od dva. Čitavo sam vrijeme provjeravala mobi¬tel. Još uvijek ništa od Harry. Podsjetila sam se da se ionako svako malo pokupi bez najave. Unatoč tomu, mučio me sve veći strah. Zašto se ne javlja?
Ryan je najavio naš dolazak kako smo se približavali predgrađu, a Hippo odjurio čim nas je odbacio do zatvora. Kad smo prošli sigurnosnu provjeru, Bastarache nas je doče¬kao u sobi za ispitivanje. Čuvar je stajao do vrata. Izgledao je kao da ga bole noge.
Možda sam odgledala previše epizoda Obitelji Soprano, ali očekivala sam tip kriminalca. Nauljena kosa. Zlatni lanac.
Steroidom napuhani mišići. Dočekao me bijeli kit u polie-steru sa sitnim prasećim očima.
Na raspolaganju su nam bile četiri stolice i stol. Ryan i ja smo sjeli s jedne, on s druge strane. Ostala sam iznenađena ne ugledavši Francoeurovu.
Ryan se predstavio i pojasnio da je pripadnik SQ-a te da je doputovao iz Montreala.
Praseće oči kliznule su prema meni.
— Biste li radije pričekali odvjetnicu? - Nadodao je odbi¬jajući udovoljiti Bastaracheovoj radoznalosti. Odlično. Neka se pita tko sam.
— Frippe-moi Y ehu. — Ugrubo prevedeno s chiac-a: »polju¬bi me u dupe«. — Vlasnik sam barova i bezgrešno ih vodim. Kad ćete to vi, kreteni, konačno shvatiti?
— Posjeduješ striptiz klubove.
— Koliko ja znam, egzotičnije ples legalan biznis u ovoj državi. Svaka je moja djevojka iznad osamnaest. — Govorio je poput Hippa.
— Siguran si u to?
— Provjeravam im osobne.
— Jesu li jedna do dvije ipak uspjele pobjeći radarskom vidu?
Čvrsto je stisnuo usnice i udahnuo kroz nos ispuštajući hriptav zvuk.
— Daleko mlađe. Preslatke šesnaestogodišnjakinje. Tko zna jesu li još uopće skinule aparatić za zube?
Crvenilo mu se počelo penjati od vrata u lice. — Mala je lagala.
Ryan je zapucnuo jezikom i oštro odmahnuo glavom. — Ta današnja djeca...
— Nije se žalila.
— Dopada ti se kad su mlade, Dave?
— Zaklela se da su joj dvadeset tri.
— Prikladna dob za nekog poput tebe.
— Gle, na svijetu postoje dvije vrste žena: one u koje umačeš i one koje odvodiš kući na nedjeljni ručak. Ova ni¬je odlazila Grand-mère na nedjeljno pečenje, ako razumiješ što želim reći.
— Ali si se ti domogao trećeg tipa. Upitno je nagnuo glavu.
— Onih zbog kojih se odlazi u zatvor.
Lice mu se zarumenilo. — Opet isto sranje. Rekla je da je punoljetna. Što hoćete da učinim — provjerim joj zube?
— A prostituiranje? Je li to legalno?
— Kad cura napusti bar, nemam nadzor nad njezinim pri¬vatnim životom.
Ryan je na to ušutio znajući da većina intervjuiranih ta¬da osjeti potrebu ispuniti nastalu tišinu. Međutim, Bastarache nije bio poput njih.
— Nedostaje nam nekoliko cura, a pronašli smo i nekoli¬cinu mrtvih. Znaš li što o tome?
— Nemam veze s Montrealom.
Ryan se poslužio drugim trikom kojemu sam također već posvjedočila. Iznenadna promjena teme.
— Dopadaju ti se filmovi, Dave?
— Molim?
— Svjetla! Kamera! Kreni!
— O čemu, do vraga, govoriš?
— Da vidimo... Možda si odlučio pokrenuti novi poslić. U holivudskom stilu.
Bastaracheove ruke ležale su na stolu, a prsti bili ispre¬pleteni poput kratkih, debelih kobasica. Na Ryanovo pitanje kobasice su se stegnule.
— Gole sise na štangi. Nije li to poprilično jeftina akcija? Bastarache je nastavio nijemo bijesniti.
— Filmovi su prava stvar.
—Jebeno si lud!
— Recimo, čisto hipotetski, da si se domogao male koja želi zaraditi nešto love. Predlažeš joj snimanje i ona pristaje.
— Molim?
— Prebrzo govorim?
— O čemu je riječ?
— Dobro ti znaš.
— O pornićima?
— Vrlo specifičnog žanra.
— Ne razumijem.
Ryanov je glas poprimio ledeni ton. — Govorim o dječjoj pornografiji, Dave. O djeci.
Bastarache je razdvojio ruke i udario njima o stol. — Ne petljam se s djecom!
Čuvar je provirio u prostoriju. — Sve u redu?
— Ma, super — Ryan je odvratio.
Dok je Bastarache razmjenjivao bijesne poglede s njim, ja sam ga poskrivećki promotrila. Kobasice na njegovom vratu i trbuhu djelovale su čvrsto, a ruke predstavljale pleter mišića. Tip nije bio masni debeljko, kako mi se isprva učinilo.
Netremice ga promatrajući Ryan je posegnuo u džep i izvadio jednu od nekolicine fotografija koje sam isprintala s video-snimke iz Cormierove mape nazvane Vintage. Bez ri¬ječi ju je gurnuo prema njemu.
Bacio je pogled prema djevojci na klupici. Pratila sam mu govor tijela, ali nisam zamijetila napetost.
—Jesi li ovoj maloj provjerio osobnu?
— Nikad je u životu nisam vidio.
— Kako se zove?
— Rekao sam ti da je nisam vidio. — Praseće oči su se po¬digle. — Nisam imao prilike upoznati ovu mladu damu.
— Poznat ti je fotograf po imenu Stanislas Cormier?
— Na žalost, ne. — Palcem je počeo prolaziti kroz puko¬tinu na površini stola.
Ryan je ukazao na sliku. — Skinuo sam je s njegova računala. Dio je nestašne video-snimke, a na sticku se nalazi lijepa zbirka.
— Svijet je prepun degenerika.
— Je li to tvoja kuća?
Nokat palca se zaustavio. — Što jebeno pokušavaš reći?
— Lijepi ukrasi.
Bastarache je zaškiljio i ponovno pogledao fotku, a onda ju mesnatim prstom odgurnuo prema Ryanu.
— Pa što i da jest? Tek sam završio srednju kad je mala glumila indijansku princezu.
Sitno zvonce oglasilo mi se u glavi. Što tu ne valja? No, odlučila sam se poslije zamisliti nad time.
Jednu po jednu Ryan je izvadio i posložio sve fotografije. Phoebe Quincy, Kelly Sicard, Claudine Cloquet, te rekon¬strukciju lica djevojke iz Rivière des Mille Iles. Bastarache je jedva bacio pogled.
— Sori, stari, ne mogu ti pomoći.
Ryan je nadodao obdukcijske fotografije trupla koje je isplovilo u Lac des Deux Montagnes i djevojke pronađene u Dorvalu.
— Isuse Kriste — Bastarache je zatreptao, ali nije odma¬knuo pogled.
Ryan je prstom dodirnuo fotke Quincyeve i Sicardove. Ove se djevojke također pojavljuju u Cormierovoj zbirci. -Sto nije baš bilo točno za Quincyjevu, ali nije bilo ni daleko od istine. — I sad su nestale. Želim znati zašto.
Ponovit ću ti. Ne znam ništa o pornićima, ni o nesta¬loj djeci.
Podigao je pogled prema stropu. Kako bi se primirio? Ili kako bi smislio pametniji odgovor? Kad mu se lice spustilo, bilo je bezizražajno.
— Za tebe rade dvojica kretena zvanih Babin i Mulally? — Ponovno promjena teme.
— Mislim da ću pričekati odvjetnicu. Koliko god uži¬vao u ovom razgovoru, vrijeme je da se pokupim. Čeka me posao.
Ryan se naslonio leđima i prekrižio ruke.
— Iznenađuješ me, Dave. Osjećajan tip poput tebe. Pretpostavio sam da ćeš još uvijek žalovati zbog žene.
Ili mi se učinilo, ili se u tom trenutku ukočio na aluzi¬ju na Obéline.
— Ali, do vraga, ipak je proteklo tjedan dana.
Dva mesnata dlana poletjela su u zrak. — Nemoj me krivo shvatiti. Nisam hladnokrvno kopile. Imam osjećaje. Ali smrt moje supruge nije bio šok. Žena je godinama bila suicidalna.
— Zato si je s vremena na vrijeme morao dovoditi u red? Kako bi joj ponovno pobudio volju za životom?
Praseće oči zagledale su se u njega. Prsti se ponovno isprepleli. — Odvjetnica će me izvući odavde prije nego se vratiš na cestu.
Pogledala sam Ryana. Htjela sam da mu se suprotstavi i pokaže Évangélineinu contact sheet. Nije to učinio.
— Odvjetnica ti ima dovoljno vremena. — Nije odmaknuo pogled. - Ekipa za očevid je upravo kod tebe. Kad odem, po¬moći ću im da ti rastave život u najmanje djeliće.
—Jebi se.
— Ne, Dave. - Čeličnim tonom. - Pronađemo li samo jedno ime, samo jedan telefonski broj ili fotku djeteta u dvo¬dijelnom kupaćem, tebe će toliko jebati da ćeš požaliti što ti se roditelji nisu odlučili za celibat.
Odgurnuo je stolicu i ustao pa sam i ja učinila isto. Bili smo na izlazu, kad je Bastarache zalajao: - Nemaš pojma o čemu je riječ!
Oboje smo se zaustavili i okrenuli.
— Zašto mi onda ne kažeš?
— Te se djevojke nazivaju umjetnicama. Svaka od njih sa¬nja da će postati nova Madonna. — Odmahnuo je glavom. -Umjetnice? Možeš si mislit'. Prije zmije otrovnice! Ispriječi im se na putu i odgrist će ti kurac!
Iako sam obećala da neću reći ni riječ, tip je bio toliko ogavan da se nisam mogla suzdržati.
— A Evangéline Landry? Je li i ona zatražila da se pojavi u jednom od tvojih prljavih filmova?
Kobasičasti prsti toliko su se stegnuli da su zglobovi isko¬čili poprimajući bijelo-žutu boju. Ponovno je stisnuo usnice. Nakon nekoliko hriptavih udisaja na nos, odgovorio je obra¬ćajući se Ryanu: — Uopće niste na pravom putu.
— Doista? — Dobacila sam s prezirom u glasu.
Nije se obazreo. — Ne da niste na pravom putu nego ste na drugom kontinentu!
— A kamo bismo trebali pogledati, gospodine Bastarache? - Opet ja.
Na posljetku se okrenuo prema meni.
— Ne kod mene, mala. — Vijugava vena iskočila mu je nasred čela.
Ryan i ja smo mu okrenuli leda.
— Provjerite vlastito jebeno dvorište.



33

Quebec City je jednostavno Québec za stanovnike gra¬da. U pitanju je glavni grad pokrajine, koji je neopisivo très francuski.
Vieux-Québec, stara četvrt, jedini je utvrđeni grad u Sjevernoj Americi iznad Meksika. Na istoj adresi nalaze se Château Frontenac, Assemblée nationale, i Musée national des be¬aux-arts. Hotel, Parlament, i Muzej lijepe umjetnosti za anglofone. Starinski i popločen, stari je dio grada zaštićena kul¬turna baština.
Što Bastaracheov mali kutak definitivno nije bio.
Smješten na otrcanoj ulici u neposrednoj blizini Chemin Sainte-Foy, Le Passage Noir bio je rupa u nizu rupa u koji¬ma se moglo vidjeti žene kako se skidaju. Sama četvrt bila je bez šarma skrivajući se u niši urbanog ekosustava Quebec Cityja. Osim striptizeta koje su se razmetale sisama i guzica-ma, dileri su na uličnim uglovima prodavali drogu, a kurve seks u taksijima i jeftinim hotelima.
Policajac SQ-a dovezao nas je na adresu istaknutu na Ryanovom nalogu. Hippov je auto bio parkiran uz rubnik zajedno s kombijem ekipe za očevid, i patrolnim vozilom na čijoj je bočnoj strani pisalo Service de police de la Ville de Québec.
Kad smo prošli kroz teška drvena vrata, zapahnuo nas je miris ustajalog piva i znoja. Le Passage Noir je bio poput bara, koliko je to moguće s obzirom da je bio nešto veći od običnog kioska. I bilo je očigledno da Bastarache ne troši puno na rasvjetu.
Šank se nalazio nasred prostorije, a nezgrapna platforma širila uz stražnji zid. Desno od nje blještao je Rock-Ola juke¬box iz četrdesetih, na lijevo se nalazio stol za biljar s porazba-canim kuglama i štapovima, koje su gosti ostavili za sobom pokupivši se na brzinu.
Uniformirani policajac stajao je do ulaza, raširenih no¬gu i zakačivši palčeve za pojas. Na znački mu je pisalo: C. Deschênes, SPVQ.
Muškarac je sjedio za jednom od osam barskih stolica, naslonivši pete na prečku. Nosio je bijelu majicu, crne hlače izglačane na crtu, blještave crne mokasine, zlatne manšete, zlatni sat, zlatni lanac oko vrata. Nije bilo pločice s imenom. Pretpostavila sam da je spomenuti maneken zapravo pipničar koji je nenadano lišen posla.
Dvije žene su pušile i razgovarale za jednim od dese¬tak stolova nasuprot pozornici. Obje su nosile jarkoružiča-sta kimona.
Treća je sjedila odvojeno od drugih, pušeći na samo. Za razliku od kolegica, nije bila odjevena u radnu odjeću, već u kratke hlače, šljokičavu majicu bez rukava, rimljanke za¬vezane do koljena.
Nije bilo nikoga drugog.
Dok je Ryan razgovarao s Deschênesom, ja sam odmje¬rila dame.
Najmlađoj je moglo biti osamnaest, i bila je visoka, s mat-smeđom kosom i umornim plavim očima. Crvenokosa prijateljica prešla joj je tridesetu i očigledno dio plaće uložila u operaciju grudi.
Usamljena pušačica imala je pak spaljenu platinastu kosu koja joj je u pramenovima padala ispod ušiju. Pretpostavila sam da joj je oko četrdeset.
Načuvši glasove, ili možda nanjušivši moj interes, ba¬cila je postranično pogled prema meni. Nasmiješila sam se.
Okrenula je glavu. Druge žene nastavile su razgovor. One nisu bile radoznale.
— Bastarache ima ured odostraga. Hippo je tamo. — Ryan mi je prigušeno dobacio preko ramena. — Stan mu je na katu. Ekipa za očevid ga pretresa.
— Je li osoblje ispitano? — Ukazala sam na žene i pipni¬čara.
— Bastarache je šef. Oni su zaposlenici i ne znaju ništa. Ah, da. Pipničar kaže da mu možemo poljubiti dlakavo fran¬cusko dupe.
Ponovno je plavuša pogledala prema nema i okrenula glavu.
— Smijem li porazgovarati s obdarenim djevojkama?
— Zanimaju te novi plesni koraci?
— Možemo li pipničaru i sestrama u kimonu reći da nestanu?
Upitno me pogledao.
— Imam osjećaj da bi plavuša mogla progovoriti ako ne¬ma nikoga u blizini.
— Zatražit ću Deschênesa da mi ih dovede.
— Može, a sad glumi!
Prije nego je stigao odgovoriti, odmaknula sam se i na¬pala ga: — Prestani mi govoriti što mi je činiti. Nisam glu¬pa, znaš!
Odmah je shvatio. — Ne vidi se - obrecnuo se glasno i s visoka.
— Mogu li bar dobiti slike? - Oholo sam izbacila dlan.
— Kako god želiš. — S gađenjem.
Izvadio je omotnicu u kojoj su se nalazile isprintane fot¬ke, reprodukcije lica i obdukcijske slike. Zgrabivši je, bijesno sam odmarširala na drugu stranu prostorije, naglo povukla stolicu i sjela za stol.
Plavuša je sa zanimanjem popratila naše »rječkanje«. Oči su joj bile zalijepljene za poklopac limenke kojom se koristi¬la kao pepeljarom.
Nakon nekoliko riječi razmijenjenih s Deschênesom Ryan je nestao na stražnja vrata označena crvenim električ¬nim znakom sortie.
Deschênes je pokupio pipničara, a onda prišao sestrama u kimonu. - Hajdemo, cure!
— Kamo?
— Navodno ova rupa ima predivnu zelenu prostoriju.
— A ona?
— I na nju će doći red.
— Možemo li se bar odjenuti? — Crvenokosa je zacvilila. — Dupe mi se smrzava!
— Profesionalna deformacija — odvratio je. — 'ajmo! Nevoljko su krenule za njim i pipničarem kroz isti izlaz
na koji je Ryan nestao.
Iako sam glumila da sam ljuta, odabrala sam stol dovoljno blizu kako bih mogla porazgovarati s plavušom, a opet do¬voljno daleko da moj potez ne izgleda kao nametanje.
— Kreten — promrmljala sam u bradu.
— Kao i cijeli muški spol — dobacila je gaseći cigaretu u poklopac.
— E pa on im je voda! Prigušeno je zahihotala.
Okrenula sam se prema njoj i zamijetila da joj je kosa tamna pri korijenu, a sasušena šminka zapečena u kutevima očiju i usta.
— Duhovita si! — S jezika je uklonila komadić duhana i odbacila ga. — Policajka?
— Bome si i ti duhovita!
— A gospodin macho-man?
Kimnula sam. — Frajerčina sa značkom.
— Policajac i kreten u jednom?
Zahihotala sam. — Policajac i kreten u jednom! Sviđa mi se!
— Ali ne i njemu.
— Trebao bi mi pomagati. Nije nasjela, ali nisam ponovila.
Navodno još uvijek kipeći od bijesa, prekrižila sam noge i stala nestrpljivo plesati gležnjem.
Zapalila je novu cigaretu i povukla dug dim. Prsti su joj bili žuti od nikotina ispod umjetnih ružičastih noktiju.
Sjedile smo u tišini nekoliko minuta. Ona je pušila, a ja sam se pokušavala prisjetiti što sam naučila od Ryana o umjetnosti ispitivanja.
BaŠ kad sam se odlučila okušati, prekinula je tišinu.
— Toliko su me puta uhitili da znam kako se zove sva¬ki drot u gradu, ali nisam još imala prilike upoznati tvojeg kretena.
— On je iz SQ-a, iz Montreala.
— Znači, na tuđem terenu.
— Traži nestalu djecu. Jedna od njih moja je nećakinja.
— Djeca su odavde?
— Možda.
— Ako ne radiš s njim, zašto si mu se pridružila? -Jako se dugo poznajemo.
— Obrađuješ ga?
— Više ne — prezreno sam odvratila.
— Od njega ti je ta modrica? Slegnula sam ramenima.
Povukla je dim i ispuhnula ga prema stropu. Promatrala sam kako oblačić lebdi rasplinjavajući se pod neonskim svje¬tlom šanka.
— Rođakinja ti ovdje radi?
— Mislim da se spetljala s vlasnikom. Poznaješ ga?
— Naravno. S prekidima radim već dvadeset godina za gospodina Bastarachea. Uglavnom u Monctonu.
— Sto kažeš na njega?
— Dobro plaća. Ne dopušta mušterijama da budu grubi prema curama. - Usnice su joj se napućile. Odmahnula je glavom. — Ali ga rijetko viđam.
Činilo se to čudnim s obzirom da je živio na katu. Odlučila sam to poslije razmotriti.
— Nećakinja mi se možda uvukla u nešto — odvratila sam.
— Svi su upetljani u nešto, srećo.
— U nešto više od plesa. Nije ništa odvratila.
Oborila sam glas. — Mislim da je snimala porniće.
— Cura mora zaraditi za život.
— Tek je napunila osamnaest.
— Kako se zove?
— Kelly Sicard. -A ti?
— Tempe.
— Céline. — Ponovno prigušen smijeh. — Ne Dion, ali i ja imam svojih čari.
— Drago mi je, Céline Ne Dion.
— Nismo li nas dvije par!
Otfrknula je, a onda zapešćem obrisala nos. Posegnuvši u torbicu, prišla sam njezinom stolu i ponudila joj rupčić.
— Koliko dugo tražiš Kelly Sicard?
— Gotovo deset godina.
Pogledala me kao da sam rekla da je odmarširala u Galipolje.
— Druge male nema tek dva tjedna. — Nisam spomenula Évangéline, koja je nestala više od trideset godina ranije. — Zove se Phoebe Jane Quincy.
Povukla je dugi dim, a onda joj se čik pridružio ostali¬ma na poklopcu.
— Njoj je tek trinaest. Nestala je pri odlasku na satove plesa.
Ruka joj se na trenutak zaustavila i potom nastavila dro¬biti čik. - Imaš dijete? -Ne.
— Ni ja. — Zagledala se u poklopac vraćajući se zasigurno duboko u prošlost. Davno prije tog malog stola u Le Passage Noir. —Ja sam u trinaestoj htjela biti balerina.
— Ovo je Phoebe. - Izvadila sam fotku iz Ryanove omot¬nice i odložila je na stol. — Snimljena je kad je bila u sed¬mom razredu.
Zagledala se u sliku. Očekivala sam reakciju, ali ništa. —Slatka mala. — Pročistila je grlo i odmaknula pogled u stranu. -Jesi je vidjela?
— Ne. — Nastavila je buljiti u zamišljenu točku. Maknula sam Phoebe i odložila fotku Kelly Sicard.
— A nju?
Ovaj puta usnice su joj se trznule i prepoznala sam ne¬što u njezinim očima. Gornjim dijelom zapešća nervozno je protrljala nos.
— Celine?
— Vidjela sam je. Ali kao što si i sama rekla, davno je to bilo.
Osjetila sam nalet uzbuđenja. - Ovdje?
Bacila je pogled preko ramena i ogledala se po baru.
— Gospodin Bastarache ima biznis u Monctonu. Le Chat Rouge. Mala je tamo plesala. Ali ne zadugo.
— Zvala se Kelly Sicard?
— Ne bih rekla.
— Kitty Stanley?
Umjetni ružičasti nokat se podigao. — Da. Tako je. Plesala je kao Kitty Chaton. Slatko, zar ne? Kitty Kitten44.
— Kad je to bilo?
Gorko se nasmiješila. — Predavno, srce.
— Znaš li što joj se dogodilo?
Istresla je novu cigaretu iz kutije. — Osvojila je na lutriji. Udala se za redovnu mušteriju i izvukla iz posla.
— Sjećaš li se kako se tip zvao?
— Ne bavim se poslom u kojem im pamtimo imena.
— Možeš li se ičega prisjetiti u vezi njega?
— Bio je nizak i imao mršavo dupe.
Zapalila je cigaretu, lagano odmahnula dim iz lica. — Samo malo. Sjećam se nečega. Svi su ga zvali Bouquet Beaupré.
-Jer...?
— Jer je posjedovao cvjećarnicu u Sainte-anne-de-Beaupré.
Promatrala me netremice, a usta su joj se lagano razvukla u osmijeh. — Da. Kitty Chaton se izvukla.
Promatrajući je osjetila sam neočekivanu tugu. Nekoć je bila lijepa. Možda još uvijek jest ispod teške šminke i blajha.
— Hvala ti - odvratila sam.
— Kitty je bila dobro dijete. — Otresla je pepeo na pod.
— Céline — odvratila sam. — I ti bi se mogla izvući. Polako je odmahnula glavom očima dajući na znanje da
se tomu više ne nada.
U tom se trenutku pojavio Ryan.
— Pronašao sam nešto zanimljivo.

34

Céline i ja smo ga slijedile kroz osvijetljeni SORTIE u zamra¬čenu stražnju dvoranu. Deschênes nas je gledao kako prilazi¬mo, poluspuštenih kapaka i očigledno se dosađujući. Njemu s desna nalazila se malena garderoba odškrinutih vrata. Kroz maglicu sam ugledala pipničara i djevojke u kimonima, zr¬cala, šminku i šljokičave stvari, zacijelo kostime.
Prostorija popločena imitacijom drveta nalazila se s lijeva. Hippo je u njoj pregledavao papire za stolom.
Céline se pridružila kolegicama. Ryana i ja njemu.
— Ima li što? — upitao je Ryan.
— Čini se da ured nije koristio neko vrijeme. Računi su stari bar dvije godine.
—Ja sam uspjela nešto saznati. Obojica su me pogledala.
— Plavokosa plesačica, Céline, rekla je da je Kelly Sicard radila u Bastaracheovom baru u Monctonu pod imenom Kitty Stanley. Umjetničko ime bilo joj je Kitty Chaton. Udala se za cvjećara iz Sainte-anne-de-Beaupré.
— Kada?
— Ne idu joj datumi.
— Ne bi ga trebalo biti teško pronaći - Ryan je dobacio. Hippo je već vadio mobitel. - Ja ću to riješiti. Postranična vrata u uredu vodila su na stube. Ryan i ja
smo se popeli do stana u potkrovlju.
U pitanju je bila četverokutna površina s prostorom za spavanje, objedovanje i odmor, međusobno odjeljenim na-hrupinama pokućstva. Kuhinja je bila odvojena otočićem i barskim stolicama. Primaći prostor sastojao se od garniture, odnosno sofe, naslonjača i ležaljke, kromiranih i presvučenih crnom kožom. Nasuprot njima, televizor ravnog ekrana na staklenom i čeličnom nosaču. U boudoiru kraljevski krevet, oveći drveni stol, jedan manji i ormar za odjeću. Cijelo je područje bilo okruženo crnim metalnim arhivskim ormari¬ćima poslaganim u obliku slova L. Kupaonica u kutu bila je odijeljena zidovima i vratima.
Dva tehničara ekipe za očevid obavljala su svoj posao prahom tražeći otiske i pregledavajući ormariće u potrazi za bilo čim sumnjivim ili nelegalnim. No, ispostavilo se da ni¬su bog zna što pronašli.
— Hoću da ovo poslušaš.
Ryan me odveo do stola i pritisnuo tipku na telefonu. Mehanički glas izvijestio nas je da nema novih poruka, osim postojećih trideset i tri, i prekorio da poštanski pretinac ni¬je ispražnjen Potom je Ryan pritisnuo tipku »1« kako bismo preslušali staru poštu.
Dvadeset i devet pozivatelja javilo se na oglas u vezi Lexusa. Ženski je glas dvaput nazvao kako bi odgodio do¬govoreno čišćenje. Muškarac zvan Léon htio je da mu se Bastarache pridruži na pecanju.
Posljednji je glas bio ženski, a dijalekt očigledno chiac.
— Nije mi dobar dan. Treba mi recept. Ob... Vrpca se prekinula.
—Je li to na kraju trebalo biti Obéline?
— Mislim da jest. — Ostala sam zabezeknuta. — Pusti još jednom.
I učinio je to. Dvaput.
— Zvuči poput nje, ali ne mogu biti sigurna. Zašto kre¬ten nije brisao poruke?
— Vidi ovo — Ryan je nastavio. — Telefon pokazuje broj pozivatelja. Osim ako ga pozivatelj ne sakrije, ispisuju se ime¬na i brojke, zajedno s datumom i satom uspostave veze. Za slučaj da pozivatelj prikrije podatke, poziv biva registriran kao »privatni broj«. — Počeo je pregledavati popis zaustavljajući se na ispisima »privatnih brojeva«. — Vidi datume i sate.
— Netko je zvao svaku večer oko sedam — odvratila sam.
— Prekinuta poruka posljednja je ušla u poštanski sandu¬čić. Registrirana je kao »privatnai broj«, a zaprimljena sinoć u sedam sati i osam minuta.
— Možda je Obéline živa — odvratila sam iznenada shva¬tivši što bi to moglo značiti. — I svaku se večer javlja.
— Tako je. Ali zašto?
— Ako je to ona, zašto je onda odglumila samoubojstvo? — upitala sam. — I gdje je?
— Pronicljiva pitanja, dr Brennan. Ući ćemo joj u trag.
Zamijetila sam da tehničari ekipe za očevid rade u ku¬hinji. — Jesu li pronašli nešto što bi povezalo Bastarachea s Quincyjevom ili Sicardovom? Ili Cormierom?
— Čini se da ne provodi puno vremena u ovom stanu.
— To se poklapa, jer je Céline rekla da ga rijetko vida ov¬dje. Gdje živi?
— Pronicljivost ti nema granica — Ryan je odvratio s osmijehom.
Presjeklo me. Njegov me osmijeh svaki puta obori s nogu.
Stala sam se prešetavati rastvarajući ormare, kuhinjske or¬mariće i ladice već pregledane u potrazi za otiscima prstiju. Bio je u pravu. Osim smrznutih račića i kartonskog pakira¬nja iskristaliziranog Ben & Jerry'sa, u hladnjaku su se nalazile masline, clamato juice45, na pola pojedena staklenka kiseljenih haringi, isušen limun, i nekoliko čudnih zelenih komada za koje sam pretpostavila da su sir. U ormariću za lijekove pro¬našla sam tek Gillete Foamy i britvice Bic.

Nakon dvadesetak minuta Hippo je doskakutao stubama.
— Imam Sicardovu! Sad se zove Karine Pitre. Suprug još uvijek prodaje ljiljane i tulipane u Sainte-anne-de-Beaupré.
— Tako mi svega — Ryan.
— U jedanaest će nas čekati u kafiću na Route 138. Zacijelo smo ga iznenađeno pogledali jer je odmah nadodao:
— Gospoda ima djecu i spremna je za razgovor o šou bi¬znisu što dalje od obitelji.
Le Café Sainte-anne bilo je tipično odmorište za kamione. Šank. Vinilni separei. Zavjese izblijedjele od sunca. Izmorene konobarice. U to doba noći kafić je bio manje-više prazan.
Iako starija i s kratkom jantarnom kosom, Kelly je nali¬kovala sebi na starim fotografijama. Iste plave oči, iste obrve u stilu Brooke Shields. Sjedila je u stražnjem separeu, a na stolu pred njom nalazila se na po ispijena šalica vruće čoko¬lade. Nije se smiješila.
Ryan je pokazao značku. Kimnula je ni ne pogledav¬ši je.
Sjeli smo. Započeo je na francuskom.
— Puno ljudi te traži, Kelly.
— Sad se zovem Karine. Karine Pitre. — Odgovorila je na engleskom, gotovo prošaptavši.
— Nije nam namjera uvaliti te u nevolje.
— Da? Ako mi prošlost završi u novinama, svi će me se odreći.
— Pa znaš što se kaže, svatko žanje ono što je sijao.
— Bila sam mlada i glupa, i već osam godina ne živim ta¬ko. Kćeri mi ništa ne znaju. - Dok je govorila očima je pre¬traživala kafić. Osjetila sam da je napeta i nervozna.
Konobarica se pojavila. Johanne. Ryan i ja smo naručili kavu, ona još jednu vruću čokoladu.
— Dat ću sve od sebe kako ništa ne bi procurilo - Ryan je odvratio kad se Johanne pokupila. — Ti nas ne zanimaš.
Na to se mrvicu opustila. — Nego?
— David Bastarache.
— Što s njim?
Zagledao se u nju očima boje butana. — Ti nam reci.
— Posjeduje barove. — Ponovno je pogledom preletjela prostoriju. — Ja sam plesala u jednom od njih. Le Chat Rouge u Monctonu. Tamo sam i upoznala supruga.
— Kad si ga posljednji puta vidjela?
— Netom prije nego sam otišla. Bio je O. K. Nije bio u sukobu sa mnom.
— I to je to, Karine? Samo prljavi ples?
Johanne se vratila i podijelila šalice i žličice. Karine je pričekala da se pokupi.
— Znam na što ciljate. Ali ja nisam bila zainteresirana za zabavu s mušterijama. Samo sam se skidala.
— Nikad nisi pokazala cice na filmu?
Odložila je šalicu ne ispivši gutljaj. Zamijetila sam da joj ruka drhti.
— Reci nam što znaš o Stanislasu Cormieru - nastavio je. Oči su joj se prebacile na mene. — Tko je ona?
— Moja partnerica. Stanislas Cormier?
— Stvarno ste temeljiti.
— Ne onoliko koliko bismo mogli biti.
— Bilo mi je petnaest. Htjela sam biti poput Spajsica. — Zavrtjela je vrućom čokoladom. — Htjela sam živjeti u Hollywoodu. Htjela sam da mi People objavljuje fotke.
— Nastavi.
— Otišla sam Cormieru kako bi mi izradio kompozit. Znate, glamur-fotke. Pročitala sam u nekom članku da se tako može probiti u glumu i manekenstvo. Što sam znala?
Tijekom snimanja počeli smo razgovarati. Ponudio je da me spoji s agentom.
— Ako pristaneš na neke upitne poze?
— Činilo se nedužnim. -Je li bilo?
Odmahnula je glavom.
— Nastavi.
— Teško mi je govoriti o tome.
— Pokušaj.
Oči su joj ostale prilijepljene za šalicu. — Muškarac me nazvao otprilike tjedan dana nakon snimanja i rekao da ima malu ulogu za mene u filmu zvanom Wamp Um. Ja sam bila toliko uzbuđena da sam se skoro izmokrila u gaće. Pomislila sam da sam pronašla spas od nacističkih roditelja.
Tužno je odmahnula glavom. Žaleći za čime, zapita¬la sam se. Izgubljenim roditeljima? Mladošću? Snovima o zvjezdanoj prašini?
— Odveo me u neki ušljivi motel. Nosila sam mokasine dok me jebao neki drugi u urodeničkoj pregači. Dobila sam pedeset dolara.
— Bastarache.
Iznenađeno je podigla glavu. — Ne. Pierre.
— Prezime?
— Nije rekao niti sam pitala. — Progutala je slinu. — Rekao je da imam talenta i ako mu dam ekskluzivna prava, započet će moju glumačku karijeru.
— Povjerovala si da će te pretvoriti u filmsku zvijezdu? — Poušala sam prikriti nevjericu.
— Cormier je tvrdio da je Pierre strahovito moćan agent. Sto sam znala? Govorio je jezik struke. Tvrdio da poznaje lju¬de na pravim položajima. Vjerovala sam mu.
Iza nas Johanne je zatresla porculanom.
— Nastavi — Ryan je dobacio.
— Za nekoliko tjedana rekao mi je da se moram iseliti iz kuće. Jedne sam noći rekla roditeljima da odlazim učiti s prijateljicama. Umjesto toga, otišla sam u bar. Pokupio me i odvezao u veliku staru kuću na selu. Bila je trošna, ali bolja nego ona u Rosemère. Dvije djevojke živjele su tamo pa ni¬sam ništa posumnjala. Pomogao mi je da odrežem i obojim kosu. Rekao je da tako izgledam starije. Stvar imidža.
Nisam micala ruke netremice je promatrajući.
— Bilo mi je potrebno šest, možda sedam mjeseci da shva¬tim da me nasamario. Pokušala sam prestati, ali mi je kreten prijetio. Rekao je da će se pobrinuti da mi se nešto dogodi ili će mi unakaziti lice ako pokušam nekoga kontaktirati ili pobjeći.
— Kako to da si ipak uspjela?
— Svi njegovi filmovi imali su glupe teme. Nasty Nunnery. Sorority Sluthouse. Wiki Up46. Mislio je da film dobiva na kvaliteti ako ima priču. Upravo je to tako nazivao — pričom. Filmovi su mu bili čisto sranje.
— Nalazili smo se u Monctonu gdje smo snimali Inside Acadians47. Ta druga cura i ja smo nakon snimanja poče¬le izlaziti u bar na Auto-cesti 106. Le Chat Rouge. Gosp. Bastarache je bio vlasnik, i znao je s nama tu i tamo poraz¬govarati. Jedne sam noći puno popila i stala cviliti koliko sam nesretna. Iduće jutro Pierre mi je rekao da me više neće pla¬ćati i da radim za Bastarachea, što me prokleto iznenadilo.
— Nisi upitala zašto si dobila otkaz? - Ryan.
— To je bio njegov stil. Jedan dan cura mu je omiljena, idući je više nema. Nisam marila. Bilo mi je drago da se više neću baviti pornografijom.
—Jesi li znala da te policija traži u Montrealu?
— Isprva ne. Ali kad sam saznala, zaključila sam da je pre¬kasno. Pierre me uvjerio da ću morati platiti globu i da ću završiti u zatvoru s obzirom da nemam novaca. Ubrzo su se mediji prebacili na nešto drugo i više nije imalo smisla iza¬ći u javnost.
— Pokazat ću ti zašto jest.
Prstima mi je dao na znanje da mu predam omotnicu. Na stol je odložio fotografije Claudine Cloquet i djevojke s obale Dorvala.
Karine je bacila pogled na njihova lica. — Ne poznajem ih.
Phoebe Jane Quincy pridružila se nizu.
— Dragi Bože, samo je nekoliko godina starija od moje kćeri! Nadodao je rekonstrukciju lica djevojke pronađene u
Rivière des Mille Iles.
Ruka joj je poletjela prema ustima. — O, ne... Ne. Zaustavila sam dah. Svaki mi se mišić ukočio.
— To je Claire Brideau!
— Poznavala si je?
— Claire je bila jedna od cura koje su živjele u Pierreovoj kući. S njom sam visjela u Le Chat Rouge. - Nos joj je pocr¬venio, a brada stala podrhtavati. — Bila je sa mnom one noći prije nego sam dobila otkaz.
—Je li poznavala Bastarachea?
— Obično se njoj upucavao. Iz nekog razloga te noći je razgovarao sa mnom. — Glas joj je zadrhtao. — Je li mrtva?
— Pronađena je 1999. kako pluta potrbuške.
— Isuse Kriste! — Prsa su joj se stala podizati dok se borila protiv plača. — Zašto čudni prikaz? Je li bila unakažena?
Učinilo mi se čudnim da to pita. Ako je i Ryan to po¬mislio, nije mi dao na znanje.
— Neko je vrijeme plutala u vodi.
Ruke su joj poletjele prema kopči na torbici.
— Otkud je bila? — Ryan.
— Nije mi rekla. — Izvukla je rupčić i obrisala oči.
— I ona je snimala porniće za Pierrea? Kimnula je stišćući rupčić ispod nosa.
— Znaš li gdje je Pierre sada?
— Nisam ga ni vidjela ni čula od 1999.
— Bi li mogla pronaći njegovu kuću?
Odmahnula je glavom. — Bilo je to davno. Tada nisam vozila ni obraćala pažnju kamo me se vozi.
Spustivši čelo na šaku, povukla je dug i isprekidan dah. Oprezno sam spustila ruke na njezine. Ramena su joj zadrh¬tala, a suze potekle niz obraze.
Ryan je presreo moj pogled i kimnuo prema vratima. Složila sam se. Saznali smo sve što smo mogli, i sada znamo gdje ju pronaći.
Ustao je i prišao blagajni.
— Nisam htjela uzrokovati probleme — nadodala je jeca¬jući. — Samo sam htjela pobjeći. Nisam vjerovala da ću iko¬me nedostajati.
— A tvoji? — upitala sam.
Podigavši glavu, zgužvanim je rupčićem obrisala oba oka. — Nismo se slagali.
— Možda bi htjeli dobiti šansu i uspostaviti odnos s unu¬cima. — Pokrenula sam se namjeravajući napustiti separe.
Odjednom me zgrabila za zapešće. - Moj suprug ne zna za filmove!
Pogledala sam je ne mogavši ni zamisliti što je sve proži¬vjela. Ni kako joj je sada.
— Možda bi mu trebala reći - potiho sam odvratila. Oči su joj zabljesnule. Strah? Prkos? Stisak je ojačao.
— Znate li tko je ubio Claire?
— Misliš da ju je netko ubio?
Zakimala je, a prsti su joj toliko zgnječili rupčić da se pretvorio u sitnu bijelu lopticu.

35

Što sada?
Nalazili smo se u Hippovom autu i vozili prema Le Passage Noir. Već je prošla ponoć; ja sam odspavala tek pet sati, ali sam bila nabrijana.
— Pronaći ću Claire Brideau — odvratio je. — I tog ljigav-ca zvanog Pierre.
— Cormier je bio svodnik Sicardovoj i nabavio mu je za prljave filmove. Pierre ju je predao Bastaracheu da radi kao striptizeta u njegovom baru. To bi trebalo biti dovoljno da se podigne optužnica protiv Bastarachea.
— Sicardova nije bila maloljetnica, kad je radila za njega.
— Preko Pierrea je došla od Cormiera do Bastarachea. Phoebe Quincy je nazvala Cormiera. Vjerojatno je on taj koji je snimio onu fotku u Marilyninoj pozi, a to bar indirektno povezuje Bastarachea s njom.
— Dijeljena krivnja. - Ryanovi britki odgovori ukazivali su da nije zainteresiran za raspravu.
Tišina je ispunila skučeni prostor. Kako bih si neči-me zaokupirala misli, ponovno sam se prisjetila razgovora s Bastaracheom. Što je ono rekao što mije zasmetalo?
I odjednom mi se razbistrilo.
— Ryane, sjećaš li se Bastaracheovog komentara kad si mu pokazao sliku djevojke na klupi?
— Rekao je da je tek završio srednju kad je mala glumila indijansku princezu.
— Što tu ne zvuči kako treba?
— To samo potvrđuje da je beskrupulozna svinja.
— Ja sam isprintala tu sliku sa snimke. Danas. Moderan printer, moderan papir. Na toj fotki ne postoji ništa što bi ukazivalo kad je nastala.
Pogledao me. — Otkud onda njemu da je snimka stara nekoliko desetljeća?
— Zna što se zbiva. Zna tko je ta djevojka. Zamijetila sam kako mu se prsti stišću oko upravljača.
— Ako ga se ne optuži, sutra će izaći na slobodu.
— Potreban nam je dokaz za podizanje optužbe. Naslonila sam se pokisnuto na sjedalo, sad već na rubu
živaca, ali znajući da je u pravu. Istraga vjerojatno nije polu¬čila ništa što bi ga povezalo s bilo kojom od nestalih ili umrlih djevojaka. Naravno, Kelly Sicard je plesala za njega. I Claire Brideau je posjećivala njegov bar. Ali krunska tužiteljica za¬htijevat će konkretne ili puno jače dokaze na osnovu indicija. Unatoč tomu, njegova me utučenost iznenadila.
— Trebao bi biti sretan. Sicardova je živa. Pronašli smo je.
— Da. Živa je i zdrava.
— Planiraš nazvati njezine? —Još ne.
— Imam osjećaj da će Kelly sama stupiti u kontakt s njima.
— Karine.
— Kelly. Kitty. Karine. Misliš da nam je rekla sve što
zna?
Ispustio je zvuk koji nisam uspjela interpretirati u tami. -Ja mislim da se otvorila kad smo je upitali, ali da nam je vrlo malo toga dobrovoljno priznala. Nije ništa odvratio.
— Iznijela je zanimljiv komentar dok si plaćao račun.
— Hvala na čokoladi?
— Misli da je Brideauova ubijena.
— A tko ju je ubio?
— Nije rekla.
—Ja se kladim na Pierrea.
— Prijetio joj je. Ali Bastarache joj se isto tako upuca¬vao.
Pogledala sam ga i dočekala me tek silueta. Farovi nado¬lazećeg auta osvijetlili su mu lice. Stiskao je čeljust.
— Razriješio si dva slučaja. Anne Girardin i Kelly Sicard. Ako je ona u pravu, tijelo pronađeno u Rivière des Mille Iles bit će identificirano kao Claire Brideau. Polučio si uspjeh.
— Jedna živa, četiri mrtve, dvije još uvijek nestale. Nije za slavlje.
Kamion je projurio mimo nas. Zarobljena u vodi koju ju je zalio, Impala se zanjihala i potom primirila. Okrenuvši se na drugu stranu izvukla sam mobitel i provjerila poruke.
Još uvijek ništa od Harry.
No, zato je Rob Potter zvao u 10.42h. Izanalizirao je po¬eziju i donio zaključak. Iako radoznala, zaključila sam da je prekasno da ga nazovem.
Spustila sam glavu na naslon i zažmirila. Misli su mi se međusobno odbijale kako smo se probijali kroz noć.
Zašto Harry još nije nazvala? Uslijedile su nenadane i uznemirujuće slike. Nasilnik u Cormierovom studiju. E-ma¬il sa stihovima grupe Death. Anonimni poziv. Par koji mi je izviđao stan.
Cheech i Chong. Mulally i Babin.
Sto ako Harry nije dobrovoljno zbrisala?
Ne razmišljaj tako, Brennanice. Ne još. Ako se ne ja¬vi do sutra, zamoli Hippa i Ryana da se bace na Mullalyja i Babina.
Je li Obéline živa i čuje li se redovito s Bastaracheom? Zašto? Tip joj je ne samo slomio ruku, već ju je i zapalio. Ako je tako, čemu onda namješteno samoubojstvo?
I do kakvog je zaključka Rob došao? Je li svu poezi¬ju napisala ista osoba? Je li Évangéline autorica? Ako jest, je li Obéline platila kako bi O'Connor House objavio zbirku? Zašto anonimno? Je li joj Bastarache toliko neumorno visio za vratom da je smatrala neophodnim biti tajnovita?
I je li doista posvjedočila Évangélineinom umorstvu? Ako jest, tko ju je ubio? Bastarache je u to doba bio mlad. Je li i on bio uključen? Kako?
Sto se dogodilo s Évangélineinim tijelom? Je li završila u anonimnoj grobnici poput Hippove male, kostura s Otoka Sheldrake? Tko je, u stvari, bila ta mala? Hoćemo li ikad saznati?
Je li Bastarache ubio Cormiera? Ili možda Pierre? Je li je¬dan od njih dvojice ubio i Claire Brideau? Ako jest, zašto? Ili možda Claudine Cloquet? Phoebe Quincy? Djevojku čije se tijelo naplavilo na obalu Dorvala? Djevojku koja je pronađe¬na kako pluta u Lac des Deux Montagnes?
Jesu li sve one ubijene? Jesu li Cloquetova i Quincyeva mrtve? Ako nisu, gdje se nalaze?
Previše nagađanja i pitanja.
I gdje je, do vraga, Harry?
Hippo je pušio na nogostupu kad smo parkirali do Basta-racheovog bara. Ryan je izvukao šibicu i također zapalio, dok sam mu ja prepričala razgovor s Kelly Sicard/Katrine Pitre. Saslušao me kimajući bradom poput kakve lutke.
— Još jednom smo provjerili osoblje — rekao je kad sam završila. - I otprilike prije sat vremena ih pustili. Rekli smo im da ne odlaze na put.
— Orsainville? — Ryan.
Hippo je kimnuo. — Bastaracheova odvjetnica prijeti na sve strane. Ne pronađemo li nešto čime ćemo podići optuž¬bu protiv gada, izbacit će ga u zoru.
Ryan je odbacio cigaretu i nagazio je petom. - Onda pronađimo nešto. — Naglo rastvorivši vrata umarširao je u bar.
Dok su on i Hippo rovali po Bastarachevim dokumen¬tima, ja sam otišla do Impale, izvadila laptop i uključila ga. Povezivanje na internet je potrajalo. Pokrenuvši pretraživač, stala sam se polako probijati kroz »producente pornografskih filmova«, »porno redatelje«, »pornografske tvrtke«, »porno¬grafsku filmsku industriju«, etc.
Naletjela sam na »Vjerski savez u borbi protiv pornogra¬fije«, pročitala članke o gradskim odvjetnicima i saveznim tužiteljima koji su vodili sudske slučajeve, naišla na virtualne lap dancers48, simulirane orgazme, gomilu silikona. Saznala imena producenata, glumaca, web stranica, i tvrtki koje pro¬izvode filmove.
Nisam naletjela ni na koga po imenu Pierre.
U četiri i po osjetila sam potrebu za tušom. I antibioti¬cima.
Isključivši računalo, otišla sam u bar vjerujući kako ću tamo na pet minuta odmoriti oči. Na drugoj strani prostori¬je Ryan i Hippo su lupali ladicama, prekopavajući po raču¬nima i fakturama.
Potom sam se iznenada uhvatila u svađi s Harry. Inzistirala je da nazujem mokasine, a ja sam se bunila.
— Glumit ćemo Pocahantas!
— To je za klince — odvratila sam.
— Moramo to učiniti prije nego se razbolimo.
— Nitko se neće razboljeti.
— Morat ću otići.
— Možeš ostati koliko god želiš.
— To mi neprestano govoriš. Ali imam knjigu. Zamijetila sam da u rukama stišće svaštaru.
- Nisi vidjela dio u vezi Evangeline. —Jesam — odvratila sam.
I kad sam posegnula za knjigom, naglo se okrenula. Preko njezina ramena ugledala sam dijete s plavom kosom. Obratila mu se, ali nisam čula što govori.
Još uvijek držeći knjigu, krenula je prema njemu. Pokušala sam je slijediti, ali sam se spoticala o mokasine koje su mi spadale s nogu.
Potom sam se zagledala u sunčevu svjetlost kroz pro¬zor zatvoren željeznim rešetkama. Svugdje oko mene tama. Harry i malena gledale su u mene. Ne, u pitanju nije bilo di¬jete, već postarija žena. Obrazi su joj bili ispijeni, a kosa sre-brno-bijeli nimbus oko glave.
Dok sam je promatrala, u naboranoj koži oko njezinih usta i ispod očiju pojavile su se raspukline. Nos joj se pretvo¬rio u crnu rupu nepravilna oblika.
Nečije se lice počelo materijalizirati ispod njezina polako poprimajući oblik. Lice moje majke. Usnice su joj drhtale, a suze blještale na obrazima.
Posegnula sam rukom kroz rešetke. Podigla je ruku. U njoj se nalazio zgužvani rupčić.
- Izađi iz bolnice - rekla mi je.
- Ne znam kako — odvratila sam.
- Moraš u školu.
- Bastarache nije išao u školu - odvratila sam.
Bacila je rupčić koji me pogodio u rame. Pa još jedan. I još jedan.
Otvorila sam oči. Ryan me tapšao po rukavu. Toliko sam naglo skočila da se stolica sklopila sama od sebe.
- Izlazi za sat vremena - odvratio je. - Pratit ću ga i vi¬djeti kamo ide.
Bacila sam pogled na sat. Bilo je gotovo sedam.
— Mogla bi ostati ovdje s Hippom, a mogu te i odbaciti do motela, i pokupiti...
— Nema šanse. — Ustala sam. — Hajdemo!
Dok smo se vozili, disecirala sam dio sna kojeg sam se pri¬sjećala. Sadržaj je bio uobičajen — mozak mi se poput Fellinija poigravao nedavnim događajima. Cesto se pitam što bi kri¬tičari napisali o mojim noćnim lutanjima. Nestvarne slike bez jasne demarkacije između mašte i stvarnosti.
Te večeri došlo je do tipične retrospektive u mojoj pod¬svijesti. Harry i njezina svaštara. Opaska Kelly Sicard u vezi mokasina. Njezin zgužvan rupčić. Bastarache. Prozor s re¬šetkama bez sumnje je ubacio »id« kako bi mi pokazao koli¬ko sam isfrustrirana.
Ali me zbunila pojava majke. I zašto je spomenula bol¬nicu? I bolest? I tko je ona starica?
Promatrala sam aute kako prolaze pitajući se kako je mo¬guće da ih je toliko tako rano. Idu li na posao? Dopremaju li djecu na ranojutarnje plivanje? Vraćaju se kući nakon duge noći posluživanja hamburgera i prženih krumpirića?
Ryan se uvezao u parkiralište ispred glavnog ulaza u za¬tvor, parkirao i naslonio bočno na vrata. Očigledno je bio u potrazi za mirom, pa sam ja ponovno uronila u misli.
Minute su se stale razvlačiti. Deset. Petnaest.
Sjedili smo u autu pola sata, kad me iznenada presjekla sinapsa pobuđena snom.
Majka. Bolnica. Bolest. Devet stotina šezdeset i peta.
Glas koji mi je šaputao dok sam čitala o lazaretu u Tracadie odjednom mi se zaderao u prednji mozak budeći nove slike i sjećanja.
Naglo sam se uspravila. Majko Božja, zar je moguće?
Predosjećala sam da sam u pravu. Nakon trideset pet go¬dina konačno mi je postalo jasno.
No, umjesto likovanja spopala me tuga.
— Znam zašto su Evangeline i Obéline nestale — dobacila sam, a glas mi je podrhtavao od uzbuđenja.
— Da? — Ryan je odvratio iscrpljenim tonom.
— Laurette Landry je počela dovoditi kćeri na Pawleys kad je izgubila posao u bolnici i morala raditi dvije smje¬ne u tvornici konzervi i motelu. Neplanirano su vraćene u Tracadie kad se razboljela.
— To si već znala.
— Počele su dolaziti na otok 1966. prvo ljeto nakon što je lazaret u Tracađie zatvoren.
— Možda je postojala još jedna bolnica.
— Mislim da nije. Provjerit ću podatke o zaposlenima, ali kladim se da će se ispostaviti da je Laurette Landry radi¬la tamo.
Pogledao me postrance i onda opet okrenuo glavu pre¬ma glavnom ulazu.
— Evangéline mi je rekla da joj je majka jako dugo radila u bolnici. Ako je radila u lazaretu, sigurno je bila u bliskom dodiru s gubavcima. Činjenica je da se razboljela od nečega što je zahtijevalo da se Evangéline za nju brine na svakod¬nevnoj bazi.
— Čak i da jest pokupila leprozu, riječ je o šezdesetima. Još od četrdesetih izlječenje je bilo moguće.
— Zamisli kakva je stigma u pitanju, Ryane. Obitelji su bile odbacivane. Ljudima je bilo zabranjivano da unajmlju¬ju gubavce ili druge članove njihovih obitelji ako je osoba s dijagnozom živjela kod kuće. I nisu pritom uništavani samo osobni životi. Prisutnost lazareta imala je razorni učinak na ekonomiju Tracađie. Godinama ni na jednom proizvodu ni¬je bilo ime grada, a javno povezivanje s njim često je značilo da će posao propasti.
— To je bilo prije nekoliko desetljeća.
— Kako Hippo kaže, sjećanje Akadana duboko je ukorije¬njeno. Landryjevi nisu bili obrazovani ljudi. Možda su se od¬lučili skriti. Možda nisu vjerovali vladi. Poput Bastarachea.
Otfrknuo je na tipično svoj način.
— Možda se Laurette bojala da će biti zatvorena u karan¬tenu u neki lazaret. Možda je bila odlučna umrijeti kod kuće i preklinjala obitelj da taji u kakvom je stanju.
U tom trenutku oglasio mu se mobitel.
— Ryan.
Misli su mi skočile s Laurette na Hippovu malu. Jesu li obje umrle od iste bolesti?
— Izlazi!
Ryanov glas naglo me povratio u stvarnost. Bacila sam pogled prema glavnom ulazu.
Bastarache je hodao prema nama u društvu tamnokose žene u sivom kostimu. Nosila je aktovku i govoreći jednom rukom gestikulirala. Pretpostavila sam da je u pitanju odvjet¬nica Isabelle Francoeur.
Prešavši parking oboje su ušli u crni Mercedes. Još uvi¬jek nešto tumačeći Francoeurova je ubacila mjenjač u brzi¬nu i pokrenula auto.
Ryan je pričekao da se Mercedes uključi u promet, a on¬da krenuo za njima.



Spojler:
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Spojler:

Od kostiju do pepela  8b_15
http://www.book-forum.net

16Od kostiju do pepela  Empty Re: Od kostiju do pepela Sre Maj 02, 2012 1:52 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
36

Vozili smo se u tišini. Promet je bivao sve gušći i bojala sam se da će se, odmaknem li pogled, naša meta izgubiti u mo¬ru branika i stražnjih svjetala koja su se kretala južno prema gradu.
Ryan je osjetio moju nervozu.
— Opusti se. Neću ih izgubiti.
— Možda bismo se trebali približiti.
— U tom bi nas slučaju mogli zamijetiti.
— Nismo u policijskom vozilu.
Gotovo se nacerio. — Ova kanta je više policijski auto od patrolnog!
— Idu prema gradu. -Da.
— Znači, Le Passage Noir?
— Ne znam.
— Onda ih nemoj izgubiti!
— Neću.
Nalazili smo se na rubu centre-villea, kad je Mercedesov pokazivač smjera zatreptao.
— Skreće desno!
Prebacio se u trak za skretanje.
Pokazivač smjera uključio se još dvaput, nakon čega su uslijedila još dva skretanja. Promatrala sam vozilo grickajući zanokticu desnog palca.
— Oprezna vozačica — dobacila sam.
— Što mi olakšava posao.
— Samo ju nemoj...
— Izgubiti. Znam.
Mercedes je skrenuo još jednom, a onda se zaustavio na Boulevardu Lebourgneuf. Ryan je nastavio dalje i skrenuo do rubnika pola bloka niže. Bacila sam pogled u bočni re¬trovizor, a Ryan se poslužio unutarnjim.
Francoeurova je spustila nešto na konzolu, a onda su obo¬je izašli, prešli nogostup i ušli u zdanje od sivog kamena.
— Vjerojatno njezin ured — dobacila sam.
— Odložila je kartu za parkiranje ispod vjetrobrana. Ako joj je ovo ured, onda sigurno ima mjesto na kojemu redovito parkira. Zašto se nije poslužila njime?
— Možda su se samo na kratko zaustavili.
Sto god su smišljali, to je potrajalo toliko dugo da mi je nadgledanje dojadilo. Ugledala sam uredske djelatnike ka¬ko jure s kavom iz Starbucksa. Majku s dječjim kolicima. Dva pankera s plavom kosom i skejtbordima pod pazusima. Uličnog svirača obojenog sprejom kako nosi hodalice.
Postalo je vruće i zagušljivo. Otvorila sam prozor. Gradski mirisi uvukli su se u kabinu. Cement. Smeće. Sol i benzin s rijeke.
Borila sam se protiv sna, kad je Ryan iznenada pokre¬nuo vozilo.
Bacila sam pogled prema zgradi. Naš je mali izlazio
van.
Uperio je daljinski prema Mercedesu. Auto se oglasio, svjetla upalila. Odlučno otvorivši vrata, sjeo je za upravljač i naglo se uključio u promet. Mimoišao nas je, a Ryan krenuo za njim propustivši nekoliko vozila.
Bastarache je vijugao uličicama izlazeći na Boulevard Sainte-anne, nesvjestan da ga pratimo. Glava mu je nepre¬stano poskakivala pa sam pretpostavila da se poigrava radi-jom ili da ubacuje CD.
Nekoliko milja izvan grada skrenuo je na desno na most koji se nadvijao nad rijekom St. Lawrence.
— Ide na Ile d'Orléans — Ryan je dobacio.
— Čega ima tamo?
— Farmi, nekoliko ljetnikovaca i polupansiona, i nekoli¬ko malih mjesta.
Prešao je otok vozeći se Route Prévost i onda skrenuo lijevo na Chemin Royal, asfaltnu cestu s dva prometna traka koja je pratila obalu. Voda je blještala plavo-sivom bojom na ranojutarnjem suncu.
Tu je promet bio rijedak prisiljavajući nas da povećamo razmak. Iza zaseoka Saint-Jean skrenuo je na desno i nestao s vidika.
Kad je Ryan skrenuo iza ugla, više ga nigdje nije bilo. Nisam ništa odvratila. Nastavila sam grickati zanokticu, koja je sada poprimila jarkocrvenu boju.
Dok smo se spuštali asfaltnom cestom, pogledom sam pretražila krajolik. Vinograd s obje strane. I ništa drugo. Samo jutra i jutra bujne i zelene vinove loze.
Za četvrt milje cesta je završavala T-raskrižjem. Pred nama se nalazila rijeka, smjestivši se iza triju kuća tipičnih za Quebec. Sivi kameni zidovi, trijemovi od drvenih greda, visoki krovovi s prozorčićima, posude s cvijećem na pro¬zorima u podnožju. Mercedes je bio parkiran na prilazu do najistočnije kućice.
Cesta je nastavljala na lijevo, a na desno se privodila kraju nakon deset metara. Ryan je krenuo na tu stranu, polukruž¬no se okrenuo i isključio motor.
— Što sada? - Često sam to pitala u posljednje vrijeme.
— Sada nadgledamo.
— Nećemo ući?
— Prvo moramo procijeniti situaciju. —Jesi li doista rekao »procijeniti situaciju«?
— Kod 6: ne mičemo dupe i čekamo gada. — Na moju je opasku odgovorio drugim izrazom iz televizijskih policij¬skih serija.
— Lud si. — Odbila sam upitati o kakvom je kodu riječ. Za četrdeset minuta vrata su se otvorila, a gad pojurio niz
stube prema Mercedesu. Kosa mu je bila mokra. Presvukao se u košulju boje marelice.
Ne bacajući pogled ni lijevo ni desno, naglo je unatraške krenuo prilazom gumama bacajući šljunak. Ryan i ja smo ga promatrali kako juri asfaltom prema Chemin Royalu podi¬žući za sobom oblak dima.
Posegnuvši u pretinac na suvozačkom mjestu izvukao je pojasnu torbicu. Znala sam što se nalazi unutra. Lisičine, do¬datno punjenje, značka i "milimetarski Glock. Koristio ju je kad ne bi nosio jaknu.
Zadigavši rub košulje, osigurao ju je oko pojasa i provje¬rio vezicu kojom je povlačio zatvarač. Potom je pokrenuo motor i krenuli smo.
Parkiravši kod kućice, izvukli smo se iz Impale i pretra¬žili pogledom okoliš. Jedino što se micalo bio je šugav smeđi španijel koji je njuškao po nečemu zgaženom kod bankine dvadeset metara dalje.
Pogledala sam ga. Kimnuo je. Povukli smo se do ula¬znih vrata.
Pozvonio je kažiprstom lijeve ruke, dok mu je desna bila lagano savijena iznad Glocka.
Za nekoliko sekundi javio se ženski glas.
— As-tu oublié quelque chose? - Nešto si zaboravio?
— Police - odgovorio je.
Uslijedio je trenutak tišine, a onda: — Morate pričekati. Nalet adrenalina projurio mi je tijelom. Iako prigušen, glas mi je bio poznat.
— Želimo vam postaviti nekoliko pitanja.
Ništa.
Ponovno je pozvonio. Pa još jednom. I još jednom.
— Odlazite!
Otvorio je usta kako bi odgovorio, ali sam ga uhvatila za ruku. Mišići su mu bili napeti.
— Pričekaj — prošaptala sam.
Stisnuo je usnice držeći još uvijek ruku u pripravnosti.
— Obéline? — odvratila sam. - C'est moi, Tempe. Molim te, pusti nas unutra.
Rekla je nešto, ali nisam je razumjela. Za nekoliko se¬kundi perifernim sam vidom zamijetila kretnje.
Okrenula sam se. Navučeni kapak na jednom prozoru la¬gano je zadrhtao. Je li bio podignut kad smo prilazili? Nisam se mogla prisjetiti.
— Obéline? Tišina.
— Molim te, Obéline.
Uslijedilo je otključavanje brave, vrata su se odškrinu-la, a njezino lice izronilo u otvoru. Marama joj je ponovno prekrivala glavu.
Iznenadila me obraćajući mi se na engleskom: — Suprug će mi se uskoro vratiti. Bit će ljut ako vas zatekne ovdje.
— Mislili smo da si mrtva. Srce se slomilo i meni i Harry.
— Molim vas, idite. Dobro sam.
— Reci mi što se dogodilo. Usnice su joj se stisnule.
— Tko je namjestio samoubojstvo?
— Želim da me ostavite na miru.
— Ne namjeravam to učiniti, Obéline.
Oči su joj se prebacile preko mojeg ramena, prema cesti koja je vodila prema Chemin Royalu.
— Detektiv Ryan i ja ćemo ti pomoći. Nećemo mu do¬pustiti da te povrijedi.
— Ne razumiješ.
— Pomozi mi da shvatim.
Zdrava koža poprimila joj je rumenu boju groteskno joj prekrivajući desnu stranu lica mrljama.
— Nitko me ne treba spašavati.
— Mislim da treba.
— Moj suprug nije loš čovjek.
— Možda je ubio nekoliko djevojaka.
— U krivu ste.
— To je i on rekao.
— Molim vas, ostavite me na miru!
— Tko ti je slomio ruku? Tko ti je potpalio kuću?
Oči su joj se smrknule. — Čemu ta opsjednutost sa mnom? Prvo si se pojavila u kući i ponovno pobudila bol koju je naj¬bolje ne dirati, a sada mi želiš uništiti brak. Zašto me jedno¬stavno ne možeš pustiti na miru?
Pokušala sam primijeniti Ryanovu tehniku nenadane promjene teme. - Znam za Laurette.
— Molim?
— Lazaret. Guba.
Pogledala me kao da sam je ošamarila. — Tko ti je rekao?
— Tko je ubio Evangeline?
— Ne znam. — Gotovo očajnički.
— Tvoj suprug?
— Ne! — Oči su joj jurcale amo-tamo.
— Moglo bi se ispostaviti da je ubio dvije djevojčice.
— Molim vas. Preklinjem vas. Sve ste krivo povezali! Nisam odmaknula pogled. Nastavila sam dalje. —
Claudine Cloquet? Phoebe Quincy? Jesi li čula za njih?
Posegnuvši u torbicu, zgrabila sam omotnicu i izvukla njihove fotograrije te ih gurnula prema njoj.
— Pogledaj ih! Njihovi roditelji trpe bol poput tebe!
Okrenula je glavu, ali sam ugurala fotke kroz otvor dr¬žeći ih u njezinom vidnom polju.
Zažmirila je, a onda su joj se ramena spustila. Kad je po¬novno prozborila, u glasu joj se mogao prepoznati poraz.
— Pričekajte. - Vrata su se zatvorila, lanac zazvečao, a on¬da ih je širom rastvorila. — Uđite.
Ušli smo u hodnik. Zidovi su bili prekriveni slikama svetaca. Juda. Sveta Ruža Limska. Franjo Asiški. Tip sa šta¬pom i psom.
Odvela nas je mimo blagovaonice i knjižnice do primaće sobe s podom od širokih dasaka, teškim hrastovim stolovi¬ma, otrcanom kožnom sofom, i prenapunjenim naslonjačima. Jedan zid bio je u staklu od poda do stropa. Kameni kamin izdizao se među prozorima, djelomično onemogućavajući veličanstven pogled na rijeku.
— Izvolite. — Ukazala je rukom na sofu. Sjeli smo.
Ona je ostala stajati prinijevši kvrgavu ruku ustima i pro¬matrajući nas. Nisam mogla shvatiti što joj se krije u očima. Sekunde su protjecale. Kap znoja kliznula joj je niz sljepoo-čicu i taj taktilni input odjednom ju je probudio.
— Pričekajte ovdje. — Naglo se okrenuvši izmarširala je kroz isti nadsvođeni prolaz kojim smo ušli.
Ryan i ja smo se pogledali. Zamijetila sam da je napet.
Jutarnje sunce tuklo je o staklo. Iako je tek prošlo jeda¬naest, u prostoriji je već bilo ogavno vruće. Osjetila sam ka¬ko mi se košulja natapa znojem.
Vrata su se negdje otvorila, a koraci odjeknuli hodnikom. Pojavila se vodeći djevojku od sedamnaestak godina.
Prešle su prostoriju i zaustavile se pred nama.
Osjetila sam kako mi se prsa nadimlju.
Djevojka je bila visine do stotinu pedeset centimetara. Imala je svijetlu put, plave oči i gustu crnu kosu koja joj je
bila odrezana u ravnini čeljusti. Osmijehom mi je privukla pogled. Bio je to osmijeh s jednim jedinim nedostatkom. Ryan se ukočio.
Nismo očekivali tako dramatičan preokret stvari.

37

Još uvijek sam držala fotografiju Claudine Cloquet, Ryanove nestale osobe broj dva. Dvanaestogodišnjakinje kojoj se izgu¬bio trag 2002. dok je vozila bicikl u Saint-Lazare-Sud.
Bacila sam pogled s djevojke na sliku. Mliječno blijeda put. Crna kosa. Plave oči. Uska i zašiljena brada.
Niz bijelih zuba unakažen jednim zakrenutim očnjakom.
— Ovo je Cécile — Obéline je odvratila spuštajući ruku na djevojčino rame. — Cécile, pozdravi goste.
Ryan i ja smo ustali.
Malena nas je odmjerila s neprikrivenom radoznalošću.
— Jesu te naušnice authentiques?
— Pravo staklo - odvratila sam s osmijehom. —Jako blještav-o. Baš blještav-o!
— Bi li ih htjela?
— Nema šanse!
Skinula sam ih, a ona ih je zapanjeno preokrenula na dla¬nu, kao da su u pitanju kraljičini dragulji.
— Cécile živi s nama već gotovo tri godine. — Obéline se zapiljila u mene.
—Je fais la lessive — djevojka je dobacila. — Et le ménage.
— Pereš rublje i čistiš. Zacijelo si od velike pomoći. Odlučno je zakimala. - I jako sam dobra u uzgoju bilja.
Jako dobra. Jak-o. -Da?
Oduševljeno se nasmiješila razotkrivajući blještave zube.
— Moj Božični kaktus ima tisuću cvjetova. — Rukama je na¬pravila veliki krug u zraku.
— Nevjerojatno.
— Oui. — Zahihotala je poput djevojčice. — Obélinein ne¬ma nijedan. Smijem zadržati naušnice?
— Naravno.
— Sad se ispričavamo — Obéline se ubacila.
Cécile je slegnula ramenima. — Nema veze. Gledam Simpsone, ali slika se svako malo kvari. Možeš je popraviti? — Okrenula se prema meni. — Homer je jako smiješan. — »Jako« je izgovorila razvučenim izgovorom. — Drôle. Drôle-o.
Obéline je izbacila prst dajući na znanje da će na kratko nestati. Odjurile su u sobu.
— Claudine Cloquet — odvratila sam pokušavajući zadržati prisebnost i ležernost u glasu. Ryan je samo kimnuo. Njegova je pozornost bila usmjerena na mobitel. Tipkao je.
— Kako, do vraga, misliš... Podigao je ruku ušutkavajući me.
— Ryan pri aparatu. Bastarache drži Cloquetovu na adresi u Ile d'Orléans. — Uslijedila je kratka stanka. — Mala je do¬bro, koliko vidim. Ali on je nekamo zbrisao.
Opisao je boju, model i godinu proizvodnje Mercedesa, izrecitirao registarski broj tablica, a onda i adresu na kojoj se nalazi kuća. Čeljusni mišići su mu se napinjali dok je slušao glas s druge strane. — Javite mi kad ga uhvatite. Ako se tu pojavi, moj je.
Prekinuvši vezu stao se prešetavati prostorijom.
— Misliš da će se vratiti? — upitala sam.
— Ona ga oček...
Ukočio se. Pogledi su nam se presreli kad smo prepoznali prigušeno brujanje, gotovo vibracije zraka, a ne zvuka. Sve dok se isto nije pretvorilo u bučanje motora.
Pojurio je niz hodnik u blagovaonicu, ja za njim. Zajedno smo se zaustavili do prozora i provirili.
Auto je poput fatamorgane izranjao na vrhu asfaltne ce¬ste dolazeći iz smjera Chemin Royala.
—Je li to on? — upitala sam bespotrebno šapćući. Povukao je uzicu trbušne torbice. Nejasan obris vozila polako se pretvarao u crni Mercedes. A onda spoznaja.
— Parkirali smo uz rubnik!
— Tabarnac!
Mercedes se zaustavio na udaljenosti i odjednom naglo polukružno okrenuo.
Ryan je izletio u hodnik, pa na vrata i niz prilaz. Za ne¬koliko sekundi njegova Impala je pojurila frcajući šljunak za sobom. Gledala sam kako nestaje na obzoru.
— Sto se događa? Kamo je otišao?
Progutala sam slinu i okrenula se. Obéline je stajala na pragu.
— Ne zove se Cécile — odvratila sam — već Claudine. Claudine Cloquet.
Zagledala se u mene motajući maramu kao i za prvog posjeta.
— Tvoj ju je suprug oteo od oca i majke. Vjerojatno ju je prisiljavao da se svlači za njegove prljave filmove. Bilo joj je dvanaest, Obéline. Dvanaest godina!
— Nije tako bilo.
— Dosta mi je da to slušam — odbrusila sam.
— Cécile je sretna s nama.
— Zove se Claudine.
— Ovdje je na sigurnom.
— Bila je na sigurnom sa svojima.
— Ne, nije bila.
— Otkud to znaš?
— Otac joj je bio čudovište.
— Tvoj suprug je čudovište!
— Molim te. — Glas joj je drhtao. — Uđi i sjedni.
— Kako bi mi rekla da stvari nisu onakve kakvima se doimaju? - Bila sam bijesna i više nisam pokušavala biti pristojna.
— Otac ju je prodao za pet tisuća dolara. Tipu koji snima dječju pornografiju.
Ostala sam zabezeknuta.
— Komu?
— Zlom čovjeku.
— Kako se zove?
— Ne znam. — Na trenutak je oborila pogled. Nagađala sam da laže.
— Kad se to dogodilo?
— Prije pet godina.
One godine kad je Claudine nestala iz Saint-Lazare -Suda. Pet godina nakon Kelly Sicard. Pet godina prije Phoebe Jane Quincy.
Kelly Sicard! Iznenada sam se prisjetila.
—Je li se zvao Pierre?
— Nisam uspjela saznati.
Okrenula sam se i pogledala kroz prozor. Cesta je bila prazna, a španijel je sada mokrio po stupu do T-križanja.
Vrijeme je nastavilo protjecati. Načula sam kako sjeda u stolicu do televizora iza mojih leda. Prigušeni glasovi Homera i Marge Simpson dolebdjeli sus televizora negdje duboko u kući.
Na posljetku sam se ponovno okrenula.
— Kako se tvoj suprug upoznao s tim čovjekom koji je »otkupio« Claudine? — Prstima sam u zraku odsimulirala na¬vodne znakove.
— Jednom davno radio je za Davidova oca. Prije nego smo se vjenčali.
— Znači, striptiz klubovi nisu bili dovoljni. Tvoj su¬prug se povezao s tim ljigavcem kako bi proizvodio dječju pornografiju.
— Ne. - Odrješito. - David ga mrzi. Ponekad su — zastala je oprezno birajući riječi — bili potrebni jedan drugom.
— I spomenuti je gospodin Zlikovac jednostavno predao Claudine tvojem suprugu? Zašto? Postala mu je prestara za tržište?
Ponovno je na trenutak oborila pogled. - David mu je platio.
— Naravno. David Bastarache, spasitelj djeva!
Nisam namjeravala nasjesti, ali priča Kelly Sicard o oslo¬bođenju od Pierrea još me uvijek progonila.
Bacila sam pogled na sat. Ryana nije bilo već gotovo dvadeset minuta.
— Gdje tip operira?
— Ne znam.
U tom trenutku oglasio mi se mobitel. Ryan. Bastarache se uspio izvući na Auto-cestu 20 i sad se kreće prema zapa¬du. On ga diskretno slijedi nadajući se da će se dodatno in¬kriminirati. Neko vrijeme ga neće biti.
Super. Bila sam bez auta, negdje Bogu iza leda i ostat ću tu sam Bog zna koliko dugo!
Osjećajući se zarobljenom, ljutito sam ugurala mobitel u torbicu, no prije nego sam je zatvorila, ponovno se oglasio. Neočekivani pozivni broj. New York. Rob Potter!
Ne skidajući pogled s Obéline, prihvatila sam poziv.
— Hej, Rob!
— Rock and roll!
— Oprosti što ti se nisam javila sinoć. — Bila sam preu-morna i prenapeta za duhovite doskočice.
— Nema problema. Imaš nekoliko minuta? Možda će ti se dopasti što sam otkrio.
— Samo malo...
Prislonivši mobitel o prsa, obratila sam se Obéline. — Moram nasamo obaviti ovaj poziv.
— Kamo je otišao onaj detektiv?
— Uhititi tvojeg supruga.
Prenula se kao da sam joj zaprijetila da ću je ošamariti.
— I sad sam ti ja ostala. Ustala je.
— Ne zovi ga na mobitel — nadodala sam. — Budeš li ga upozorila, mogla bi postati udovica.
Ukočeno je napustila prostoriju.
Iskopala sam kemijsku i notes iz torbice. Potom sam si zadjenula slušalicu, odložila mobitel na stol i nastavila razgo¬vor. Bilo mi je drago što će mi ispuniti vrijeme, dok čekam na Ryanov povratak.
— Pucaj — rekla sam.
— Dulja ili kraća verzija?
— Onoliko koliko je potrebno kako bih shvatila.
— Imaš poeziju sa sobom? -Ne.
Načuvši zveckanje posuda, pretpostavila sam da je Obé¬line otišla u obližnju kuhinju.
— Nema veze. Proći ću sve s tobom. Ovako... P je šifra za pjesme koje je napisala tvoja frendica u šezdesetima, a N se odnosi na one koje se nalaze u zbirci Od kostiju do pepela.
— »Poznate« i »Nepoznate« — pretpostavila sam.
— Da. Sva sreća da su sve pisane na engleskom. To mi je olakšalo analizu s obzirom da ti je prijateljica izvorni francu¬ski govornik. Pojasnit ću ti.
Nisam ga prekinula.
— Čak i kad ljudi pokušaju prikriti materinji i oponaša¬ti tuđi jezik, forenzični lingvist često može ispod površine razaznati segmente koji nisu pod nadzorom govornika. Na primjer, većina ljudi u SAD-u kaže da se u poštanskom ure¬du »stoji u redu«, dok Njujorčani koriste posve drukčiji izraz. Američki govornici općenito, bilo iz New Yorka ili odnekud drugdje, toga nisu svjesni. Riječ je, dakle, o izrazito specifič¬nom obilježju, koje se skriva u podsvijesti većine.
— Znači, netko tko oponaša Njujorčana trebao bi to znati, ili bi Njujorčanin koji prikriva svoj govor toga trebao biti svjestan.
— Točno. Ali obično ljudi nisu svjesni takvih sitnica. Gramatičke razlike mogu biti i suptilnije prirode, a izgovor da i ne spominjem.
— Ali ovdje je u pitanju pisana poezija.
— Pisana poezija se oslanja na sve razine jezika. Razlike u izgovoru, na primjer, mogu utjecati na shemu rime.
— U pravu si.
—Jesi li ikad čula za otkupninu s devil stripa? -Ne.
— Bio je to slučaj kojeg mi je spomenuo moj mentor, Roger Shuy. Pogledao je pismo i zaključio daje ugrabitelj dobro obrazovan muškarac iz Akrona. Naravno, policija je bila skeptična. Zapiši. Kratko je i pomoći će ti shvatiti što sam učinio s tvojim pjesmama.
Našvrljala sam što mi je izdiktirao.
»Do you ever want to see your precious little girl again? Put $10,000 cash in a diaper bag. Put it in the green trash kan on the devil strip at corner 18th and Carlson. Don't bring anybody along. No kops! Come alone! I'll be watching you all the time. Anyone with you, deal is of-fand dautter is dead!«49
______________________
—Jedna od prvih stvari koje lingvisti traže jest skriveni jezik. Je li osoba izvorni govornik engleskog? Ako nije, možda po¬stoje krivi kognati, riječi koje izgledaju kao da znače isto na oba jezika, ali to uopće nije tako. Primjerice, riječ »gift« na njemačkom ima značenje »otrova« na engleskom.
— Embarazada na španjolskom, na primjer. — Pogrešno sam je upotrijebila za posjeta Puerto Ricu. Umjesto da kažem da mi je neugodno50, rekla sam da sam »trudna«.
— Izvrstan primjer. Sustavne pogreške u pravopisu tako¬đer mogu ukazati da je autorov materinji jezik zapravo stra¬ni jezik. Zamijeti da je u poruci autor napisao riječi »kan« i »kops« umesto »can« i »cops«, ali ne i »kash« za »cash«, ili »korner« za »corner«, što znači da vjerojatno nije bio obrazo¬van na jeziku na kojemu se k uvijek piše kao k, a nikad kao c. Općenito gledajući, cijela je poruka tečno napisana.
— Sto znači da je pisac govornik engleskog, koji nije u drugom stanju, i koji ne zna ispravno napisati »trash can«. Otkud da je obrazovan?
— Nastavi proučavati pravopis. Ni riječ »daughter« ne zna napisati, zar ne?
— Tako je. Ali zna napisati »precious« i »diaper«, a i inter¬punkcija mu je točna, ne kao u nekoga tko bi pisao »kops«.
— Znao sam da ćeš to odmah shvatiti. U biti, istu stvar i ti radiš u svojem poslu. Tražiš obrasce koji se uklapaju ili ko¬ji odudaraju. Ako se, dakle, kriminalac razumije u pravopis, zašto se onda služi netočnim pravopisom?
— Kako bi policiju odvratio od sebe. Možda zajednica u ko¬joj živi zna da je dobro obrazovan. Umjesto da prikrije stupanj obrazovanja, njegov pokušaj prikrivanja zapravo je samo to do¬datno istaknuo. Ali zašto Akron, a ne Cleveland? Ili Cincinnati?
— Ponovno pročitaj poruku. Koje se riječi ističu?
— Devil strip.
— Kako ti zoveš travnatu površinu između nogostupa i ceste?
Zamislila sam se. — Nemam pojma.
— I većina to ne zna. Ili ako znaju, onda je to lokalni izraz. County strip. Median strip.
— Devil strip — pretpostavila sam.
— Ali samo u Akronu. Čak ni u Toledu ili Columbusu. No, nitko toga nije svjestan. Tko uopće ikad spominje devil strip? Pratiš me?
-Da.
— Znači, jezik varira ovisno o nivou obrazovanja i ge¬ografiji. Moguće je također u obzir uzeti dob, spol, druš¬tvenu pripadnost, kao i svako drugo zamislivo demografsko obilježje.
—Jezik demonstrira kojoj skupini pripadaš.
— Tako je. Znači, prvo sam kod tvojih pjesama pokušao lingvistički i demografski profilirati autora. Što jezik govori o piscu? Potom sam uporabio mikroanalitičke tehnike kako bih u svakoj skupini pjesama izdvojio specifičan jezični obrazac, koji možemo nazvati idiolektom. Na osnovu svega toga, bio sam u mogućnosti učiniti analizu autorstva koju si zatražila, i odgovoriti na pitanje je li ista osoba napisala obje zbirke.
-I?
— Dopusti da nastavim. Analiza je bila posebice zanimlji¬va s obzirom da je P pjesme napisao izvorni govornik fran¬cuskog služeći se engleskim. Svaki nastavnik stranog jezi¬ka zna da je moguće pokušati govoriti drugi jezik služeći se poznatim jezičnim sustavom materinjeg jezika. Sve dok ne u tome ne postaneš vješt, materinji se probija u jezik koji si naknadno usvojio.
Zamislila sam se nad vlastitim francuskim. — Upravo zato postoje naglasci, čudna rečenična struktura i izbor riječi.
— Tako je. Analizirajući tvoje pjesme, kad god bih uočio zanimljive dijelove, međusobno sam ih uspoređivao. S jedne strane ostavio sam ih onakvima kakvi su, s druge promijenio kako bi odrazili što je francuski govornik pokušavao reći na engleskom, ali nije u tome uspio jer je neispravno prevodio s francuskog, svojeg materinjeg, i koristio se krivim kognatima. Ako je pjesma općenito postala suvislija zahvaljujući mojim promjenama, uzeo sam to kao dokaz da bi pisac mogao biti frankofon. Želiš li da ti pokažem nekoliko primjera?
— Samo najvažnije.
— Poprilično je očigledno da je i P i N pjesme napisa¬la izvorna govornica francuskog s ograničenim formalnim obrazovanjem na engleskom.
Osjetila sam nalet uzbuđenja.
— Potom sam potražio osebujne retoričke figure zajednič¬ke i P i N pjesmama, kao i bilo kakvo statistički prepoznatlji¬vo iskrivljavanje rječnika ili gramatike. Pratiš me?
— Zasad, da.
— Čuj ovih nekoliko stihova iz jedne P pjesme:

Late in the morning I'm walkin in sunshine, awake and aware like
I have not been before. A warm glow envelops me and tells all around,
»Now I am love!« I can laugh at the univers for he is all mine.5'1
Riječi koje su se izdigle iz prošlosti stegnule su mi prsa. Nisam ga zaustavila.

51 Kasno ujutro hodam po suncu, budna i svjesna kao
nikad prije. Toplo me svjetlo obmata i govori svemu naokolo,
»Sad sam ja ljubav!« Smijem se svijetu jer on je samo moj.

— A sad slijede stihovi iz jedne N pjesme:
Lost in the univers, hiding in shadow, the woman, once young, looks
Into the mirror and watches young hones turning to dust.52
- U oba primjera autor piše u daktilskom heksametru.
— Kako je i Longfellow učinio s »Evangeline«. Moja je prijateljica obožavala tu pjesmu.
— Daktilski heksametar tipičan je za epsku poeziju tako da sličnost u duljini stihova sama po sebi nije posebice zna¬čajna, ali je zato od velikog zanimanja činjenica da se u obje pjesme ponavljaju iste pogreške. U obadvije je riječ »universe« napisano bez završnog »e«.
— Univers. Francuski pravopis.
— Oui. Sad se vratimo na geografiju. Tvoja je prijateljica iz Akadije, odnosno New Brunswicka i provela je neko vri¬jeme u Južnoj Karolini. Pročitat ću ti glavnu pjesmu iz zbir¬ke Od kostiju do pepela.
— Na što da obratim pažnju?
— Na regionalni dijalekt. Spomenuta je pjesma glavni primjer.
Polako ju je iščitao.
Laughing, three maidens walk carelessly, making their way to the river.
Hiding behind a great hemlock, one smiles as others pass un¬knowing
Then with a jump and a cry and a laugh and a hug the girls put their Surprise behind them. The party moves on through the forest primeval
In a bright summer they think lasts forever. But not the ailing. She travels alone and glides through the shadows; others can not see her.
Her hair the amber of late autumn oak leaves, eyes the pale purple of dayclean.
Mouth a red cherry. Cheeks ruby roses. Young bones going to ashes.53
— Ista duljina stiha — odvratila sam.
— A rječnik? Provela si neko vrijeme u New Brunswicku i Južnoj Karolini?
— Izraz »forest primevak potječe iz Longfellowa.
— I odnosi se na Akadiju. Bar u »Evangeline«. Sto još?
Pogledala sam što sam zabilježila. — »Dayclean« znači »zo¬ra« na kreolskom jeziku gullah, a na jugu je »ailing« kolokvi¬jalni izraz za bolovanje.
— Tako je. Znači, to dvoje ukazuje na vezu s Južnom Karolinom.

Pjesnik vezan za Akadiju i Južnu Karolinu. Pjesnik pod utjecajem Longfellowove »Evangeline«. Frankofona osoba koja piše na engleskom. Eto ti lingvističkog otiska prstiju!
Dragi Bože, Harry je bila u pravu. Evangeline je doista napisala tu zbirku!
Uslijedila je navala bijesa. Još jedna laž! Ili, u najbo¬ljem slučaju, izbjegavanje istine. Jedva sam čekala suočiti se s Obéline.
Rob je nastavio, a ono što sam tada čula sledilo mi je krv u žilama.



Spojler:
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Spojler:

Od kostiju do pepela  8b_15
http://www.book-forum.net

17Od kostiju do pepela  Empty Re: Od kostiju do pepela Sre Maj 02, 2012 1:53 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
38

Samo malo — odvratila sam, kad su mi usnice opet bile u sta¬nju formulirati riječi. — Stani.
— O. K. Rekao sam da materinji jezik često izbija na po¬vršinu kad je govornik pod stresom. Tad je skloniji koristi¬ti krive kognate jer emocije ključaju kroz materinji jezik. U ovim se stihovima to moglo dogoditi zbog zastrašujućih osje¬ćaja koje je autor proživljavao i nezamislivih no stvarnih tele¬vizijskih prizora zapaljenih žrtava koje skaču u smrt.
— Daj mi ponovno pročitaj stihove. — Nemoguće. Vjerojatno sam ga krivo shvatila.
Ponovio je što je već pročitao.
I see the tenor that comes from hate Two towers fall while men debate
Oh where is God? Even brave people, chair, blessed by fire, Jet to death!54
Srce mi je toliko silno tuklo da sam se uplašila da će me čuti s druge strane linije. Nastavio je govoriti, nesvjestan emocija koje su bijesnile u meni.
— »Chair, blessed by fire« nema baš smisla na engleskom, ali poezija je ovdje medij, a u njoj protok informacija i re¬ferenci treba biti nejasan i drukčiji nego u svakodnevnom govoru. Samo što baš u ovim stihovima gotovo kao da jest u pitanju svakodnevni govor, bar na francuskom. Chair jest meso. A se jeter, ovdje u vidu glagola »jet«, ugrubo znači »ba¬citi se«, a blesser »ozlijediti«. Na francuskom taj bi stih glasio: »O, gdje je Bog? Čak se i hrabri ljudi, mesa spaljena vatrom, bacaju u smrt!«
— Siguran si da je to aluzija na 11. rujna i Svjetski trgo¬vački centar? — Neopisivo smirenim tonom.
— Mora biti.
— I ne sumnjaš da je pjesme u zbirci Kosti od pepela napi¬sala moja prijateljica Évangéline?
— Uvjeren sam u to. Pojasnit ću ti kako sam došao do tog zaključka.
— Moram ići, Rob.
— Ima toga još!
— Nazvat ću te. —Je li sve u redu?
Prekinula sam vezu. Znala sam da je to nepristojno i nezahvalno od mene, ali isto tako i da ću mu poslije posla¬ti cvijeće ili konjak. No, u tom trenutku nisam više bila za razgovor.
Sve su pjesme bile Évangélineine, neke među njima ne¬davno napisane.
Negdje u hodniku otvorila su se vrata, a svađa između Homera i Marge odjeknula.
Bar je jedna bila napisana nakon rujna 2001.
Svađa se ticala puta u Vermont. Homer je htio voziti, Marge putovati zrakoplovom.
Ostala sam nepomično sjediti paralizirana implikacijama njegovog otkrića.
Évangéline je bila živa 2001! Nije bila ubijena nekoliko desetljeća ranije!
Bart i Lisa pridružili su se debati zalažući se za odmor u kamp-prikolici.
Znači, Obéline je slagala da je umrla 1972. Zašto?
Je li možda pogriješila? Naravno da nije, bila je u posjedu tih pjesama. Zacijelo je znala kad su otprilike napisane.
Prigušen hihot prokrao mi se u misli. Podigla sam gla¬vu. U prostoriji nije bilo nikoga, ali ugledala sam sjenu ka¬ko prelazi prag.
— Cécile? — potiho sam zazvala.
— Pogodi gdje sam!
— Mislim — zastala sam kao da nisam sigurna — da si u ormaru.
— Ne. - Doskakutala je natrag na prag.
— Gdje je Obéline?
— Kuha.
— Ti si dvojezična, zar ne, dušo? Zbunjeno me pogledala.
— Govoriš i francuski i engleski.
— Što to znači?
Odlučila sam se za promjenu taktike.
— Možemo li nas dvije malo porazgovarati?
— Oui. — Pridružila mi se za stolom.
— Dopadaju ti se igre riječima, zar ne? Kimnula je.
— A kako ih igraš?
— Reci riječ koja nešto opisuje, a ja ću je zaobliti.
— Gros - odvratila sam nadimajući obraze. Namrštila se. — Nju ne možeš!
— Zašto ne?
— Zato što ne možeš!
— Pojasni mi.
— Riječi mi u glavi stvaraju slike. — Zaustavila se ili is-frustrirana nemogućnošću da pojasni, ili mojom nesposob-nošću da shvatim.
— I? — potaknula sam je.
— Neke riječi izgledaju plosnato, neke iskrivljeno. — Zaškiljivši, rukama je demonstrirala »plosnato« i »iskrivlje¬no«. — Plosnate riječi mogu zaobliti ako na kraju nadodam »o«. Njih volim. Ali to ne mogu s iskrivljenim riječima.
Čisto kao suza.
Prisjetila sam se prvog razgovora. Govorila je mješavinu francuskog i engleskog, franglais, očigledno nesvjesna granica između tih dvaju jezika. Zapitala sam se koji to konceptualni okvir odjeljuje plosnate od iskrivljenih riječi. »Blještav« i drôle očigledno su bile plosnate. Gros pak iskrivljena.
— Debela. — Prevela sam riječ »gros« na engleski. Zelene su oči zaiskrile. — Debel-o.
— Sretna.
Odmahnula je glavom.
— Fort.
— Nee. I ta je iskrivljena.
— Neustrašiv — odvratila sam pokazujući zube i savijajući prste u simulaciji prijetnje.
— Neustrašiv-o — ponovila je hihoćući i oponašajući me.
Znala sam da nikad neću shvatiti semantički sustav koji je razvio njezin mozak. Nakon još nekoliko riječi promije¬nila sam temu.
—Jesi li sretna ovdje, Cécile?
— Mislim da jesam. — Zadjenula si je kosu za uši. Nasmiješila se. — Ali dopada mi se i ona druga kuća. Tamo ima ptica na stupovima.
Kuća u Tracadie. Vjerojatno je tamo bila, kad smo Harry i ja navratile.
— Možeš li se prisjetiti gdje si bila prije nego si došla ži¬vjeti s Obéline?
Smijeh je nestao.
— Rastužuje li te kad razmišljaš o tome?
— Ne razmišljam.
— Sjećaš li se gdje si tada živjela? Odmahnula je glavom.
-Je li netko bio zao prema tebi?
Koljeno joj je stalo nervozno poskakivati, a teniska joj prigušeno zacičala.
—Je li u pitanju bio muškarac? — Oprezno.
— Prisiljavao me da skidam odjeću. I... — Ples se ubrzao. - da radim stvari. Bio je zao. Zao.
— Sjećaš li se kako se zvao?
— Mal-o. Bio je zao. Nisam ja bila kriva.
— Naravno da nisi.
— Ali mi je dao nešto »cool«. Zadržala sam to. Hoćeš vidjeti?
— Možda poslije...
Ne obazirući se na moj odgovor izjurila je iz prostori¬je i za nekoliko se sekundi vratila noseći pleteni kožni krug ukrašen perjima i perlicama. Dream catcher.
— Magičan je. Ako ga objesiš iznad kreveta, usnut ćeš li¬jepe snove. I...
— Zašto mučiš Cécile?
Okrenule smo se prepoznavši Obélineinin glas.
— Samo razgovaramo — Claudine je odvratila.
— Na pultu ima jabuka — Obéline je odmah nadodala netremice me smrknuto promatrajući. — Ako ih oguliš, na¬pravit ćemo pitu.
— Dobro.
Vrteći svoj dream catcher, djevojka ju je zaobišla i nesta¬la. Za nekoliko trenutaka niz hodnik se začulo pjevušenje.
— Fendez le bois, chauffez le four. Dormez la belle, il n'est point jour.
Prevela sam si tu dječju pjesmicu u glavi. Nasjecite drva, zagrijte pećnicu. Spavaj, ljepotice, još nije dan.
— Kako se usuđuješ - prosiktala je Obéline.
— Ne, Obéline, kako se ti usuđuješ?
— Ima um osmogodišnjeg djeteta!
— U redu. Porazgovarajmo o djeci. — Ton mi je bio le¬den. — O tvojoj sestri.
Problijedjela je. -Gdje je?
— Rekla sam ti.
— Lagala si!
Udarivši dlanovima o stol skočila sam na noge. Stolica se preokrenula i udarila o pod odjeknuvši poput hica.
— Nije ubijena - odvratila sam nemilosrdna tona i izraza lica. — Bar ne u šesnaestoj!
— Gluposti. - Glas joj je zatreperio poput snimke na izli¬zanoj audio-vrpci.
— Harry je pronašla zbirku i znam da je Évangéline na¬pisala te pjesme, a neke od njih datiraju iz 2001!
Oči su joj poletjele prema prozoru.
— Znam za O'Connor House. I saznat ću tko je naru¬čio tisak. Kladim se da će se ispostaviti da ste ili ti ili ona Virginie LeBlanc!
— Okrala si me — odvratila je ne gledajući u mene.
— Žao mi je, ali to što ste ti i tvoj suprug učinili neuspo¬redivo je gore od krađe najobičnije knjige!
— Krivo nas prosuđujete i iznosite uvredljive i neistini¬te optužbe.
— Što se dogodilo Évangéline?
— Ne tiče te se.
—Je li posao bio razlog? Do vraga, mala radi za tatu. Nije joj u opisu posla, ali svući ću je, zavezati i napraviti neko¬liko fotki. Mlada je i siromašna, i treba joj posao. Neće me odati!
— Nije tako bilo.
Toliko sam silno udarila o stol da se trznula. — Onda mi reci kako je bilo!
Naglo se okrenula i pogledala me.
— U pitanju je bio čovjek koji je vodio posao za punca. — Suze su joj orosile unakaženo tkivo. — I prisilio ju je na to!
— Gospodin koji nema ime? — Nisam namjeravala nasje¬sti. Ako i postoji, sigurno zna tko je u pitanju!
— David ga je otpustio na dan očeve smrti, a ja sam za fo¬tografije tek poslije saznala.
— Sto se dogodilo Evangéline? — Bila sam odlučna ponav¬ljati to koliko god bude potrebno.
Zagledala se u mene. Usnice su joj drhtale.
— Sto joj se dogodilo?
— Zašto to ne možeš pustiti na miru?
— Sto to? Évangéline?
— Molim te.
— Što joj se dogodilo? Iz grla joj se oteo jecaj. —Je li ju tvoj suprug ubio?
— Ne pričaj ludosti! Otkud ti to? —Jedan od njegovih poslušnika?
— David nikome ne bi dopustio da je povrijedi! Voli je! Ruka joj je poletjela prema ustima, a oči se razrogači¬le od užasa.
Kao i prethodni puta, ponovno sam osjetila kako me prolaze trnci.
— Živa je — potiho sam odvratila.
— Ne. - Očajnički. — David ju voli kakva je bila! Njezinu poeziju! Moja je sestra bila predivna osoba!
-Gdje je?
— Bourreau! Pusti je na miru!
— Mene nazivaš krvnikom?
— Samo ćeš joj nanijeti bol. Povrijedit ćeš je! —Je li s tim čovjekom?
Prisjetila sam se što mi je ranije rekla. Kako ono? David i taj tip su bili potrebni jedan drugom.
— Neće te htjeti vidjeti!
— Skriva je, zar ne?
— Pour l'amour du bon Dieu!
— Molim? Je li ti suprug mijenjao sestru za Claudine? Trebao mu je noviji model?
Lice joj se stisnulo u bijesnu masku. Kad mi je odgovo¬rila, glas joj je postao nemilosrdniji od mojeg.
—J'vas t'arracher le gorgoton! — Iščupat ću ti dušnik!
Bijesno smo se zagledale jedna u drugu. Ja sam prva od¬maknula pogled. Jesam li osjetila natruhe nesigurnosti? Zvuk motora dolebdio je izvana bivajući sve glasniji. I onda utih¬nuo. Ubrzo su se otvorila i zatvorila ulazna vrata, koraci odje¬knuli hodnikom, a Ryan umarširao u blagovaonicu.
— Spremna? —Jesam!
Nije pokazao da ga je iznenadila žestina mojeg odgo¬vora.
— Što ćemo s Claudine? — upitala sam kupeći zabilješke i spremajući mobitel u torbicu.
— Socijalna služba je krenula za mnom.
— A Bastarache?
— Predao sam ga SQ Trois-Rivières. Oni će ga pratiti. Izgleda da ide prema Montrealu.
— Hippo?
— Leti poslije u Tracađie. Planira stisnuti Mulallyja i Babina, i provjeriti neke stvari koje su izronile u Basta-racheovim dosjeima.
Okrenula sam se prema Obéline.
— Posljednja šansa. Nije ništa odvratila.
Unijela sam što više prijetnje u posljednje riječi.
— Obéline, ne zaboravi da ne namjeravam prestati, sve dok ti ne pronađem sestru. Poduzet ću sve u mojoj moći da se tvojeg supruga optuži za otmicu, zlostavljanje djece i ugro¬žavanje njihovih života, kao i za bilo što drugo čega ću se dosjetiti kako bi završio u zatvoru.
Odgovorila je tihim i tužnim glasom:
— Znam da to činiš iz dobre namjere, Tempe, ali samo ćeš nanijeti zlo. Povrijedit ćeš ljude koje pokušavaš zaštititi i one koji su im pomogli. Jadna Cécile ovdje je sretna. Socijalni radnici bit će joj noćna mora, a pronađeš li Evangéline, i njoj ćeš nanijeti bol. Neka te Bog blagoslovi i oprosti ti.
Tiha snaga njezinih riječi odagnala je moj bijes.
— Molim te, Obéline, preklinjem te, reci mi što mo¬ram znati da na pravdu izvedeni čovjeka koji je ozlijedio Evangéline i Cécile! Molim te!
— Ne mogu ti ništa više reći - promrmljala je ne podi¬žući pogled.

39

Dok smo jurili Ile d'Orléansom prepričala sam Ryanu razgo¬vor s Claudine i Obéline.
— Dvostruka sramota. — Ostao je zadivljen. - Suprug sni¬ma, sestra glumi.
— Obéline tvrdi da je nedužan u pogledu svega za što ga sumnjičimo. Štoviše, nekim je djevojkama navodno pomo¬gao. Sjeti se našeg razgovora s Kelly Sicard.
— A na koga svaljuje krivicu?
— Na bivšeg zaposlenika njegova punca.
— Na koga?
— Ili ne zna kako se zove, ili nije htjela razotkriti njegovo ime. Kaže da ga je David otpustio 1980. Činjenica jest daje netko ubio nekoliko djevojaka i da je on jedino što ih pove¬zuje. Ne mogu to zanemariti.
Skrenuo je na ulaznu kosinu. Uslijedio je kratki spust, usporavanje, nakon čega je Impala izjurila na Auto-cestu 20. Utihnula sam dopuštajući mu da se usredotoči na vožnju.
Dok smo jurili asfaltom, moje su misli vijugale među do¬gađajima koji su se zbili u prethodna dvadeset četiri sata. David Bastarache. Kelly Sicard. Claudine Cloquet. Vodom natoplje¬no i naduto tijelo za koje se ispostavilo da je Claire Brideau.
Harry. Bila je srijeda, a nisam je vidjela od nedjelje na¬večer. Posljednji puta sam se čula s njom kad me nazvala na mobitel u ponedjeljak ujutro.
Djelići slika međusobno su se lijepili jedni na druge. Évangéline zavezana užadi. Djevojka na klupici. Claudine, živi jad i bijeda. Tinejdžerica miješane rase izvučena iz Lac des Deux Montagnes.
Je li moguće da Évangéline još uvijek radi u porno indu¬striji? Krije li Obéline možda tu tajnu?
Dijelovi rečenica nanovo su izronili. Sicardova kako ra¬spravlja o tajanstvenom Pierreu: Nosila sam mokasine dok me jebao tip u urodeničkoj pregači. Bastaracheov uznemirujući ko¬mentar: Tek sam završio srednju kad je ta mala glumila indijan¬sku princezu.
I ponovno me »id« potapšao po ramenu.
Očigledno je znao da je snimka s djevojkom na klupici stara i da je napravljena u njegovoj kući. Mora biti kriv. Ili...? Koliko mu je doista tada bilo godina? I koja mu je bila uloga u obiteljskom poslu Bastaracheovih?
»Id« nije odustajao.
Ljudski mozak je zapanjujući organ. Kemijski spojevi. Električni impulsi. Tekućina. Citoplazma. Dobro ga namje¬sti i proradit će, iako nitko zapravo ne zna kako.
Ali njegovi dijelovi mogu biti poput vladinih agenci¬ja, udružujući se kako bi nagomilali svoje stručno znanje. Cerebrum. Cerebellum. Prednji režanj. Motorni korteks. I ponekad je potreban katalizator kako bi ih naveo da to zna¬nje podijele.
Moji su neuroni progutali, ali ne i provarili, slaninu pre¬punu podataka prikupljenih u posljednjih nekoliko dana. Iznenada se nešto provrpoljilo, i donji je mozak kontaktirao gornji. Zašto? Dream catcher Claudine Cloquet!
— Što ako Obéline ipak govori istinu? — dobacila sam ispravljajući se. — Sto ako je tip kojeg lovimo doista tip koji je radio za Bastaracheova oca?
-O. K...
- Kad smo Harry i ja bile u Tracađie, spomenula je biv¬šeg zaposlenika njezina punca. Rekla je da ga je njezin suprug otpustio i da rastanak nije prošao u prijateljskom tonu.
Nije to prokomentirao.
— Taj je bivši zaposlenik dizajnirao sweat house koju su poslije pretvorili u sjenicu. Bio je opsjednut indijanskom umjetnošću. Rezbario je klupice. Izradio totemske stupove. — Melodramatično sam zastala. — Kelly Sicard je rekla da ju je Pierre prisilio da nosi mokasine. Koji je ono bio Bastaracheov komentar kad si mu pokazao isprintanu verziju fotke s dje¬vojkom na klupici?
— Da je mala glumila indijansku princezu. — Pratio me.
— Ništa na toj fotki nije ukazivalo da je u pitanju indi¬janska tema, a sjeti se samo naslova snimki koje je Sicardova navela.
— Wamp Um. Wiki Up. Tako mi svega...
— Claudine ima dream catcher. Rekla je da ga je dobila od tipa s kojim je živjela prije Obéline. Sto ako je Cormierov prijatelj-agent, taj Pierre, tip kojeg je Bastarache otpustio? Isti tip koji je držao Claudine?
Grčevito je stisnuo upravljač. - Kako se onda Bastarache uklapa u sve to?
— Nisam sigurna. - Stala sam sipati opcije. — Bastarache je još klinac. Otkriva da se u njegovoj kući snimaju porno¬grafski filmovi. To mu se ne dopada i zaklinje se da će sve okončati, čim mu stari odapne.
Ryan se zamislio.
— Kako je Claudine rekla da se gad zove?
— Nije znala ili nije htjela reći. — Ispričala sam mu za igru zaobljavanja riječi. — Pridjeve doživljava ili plosnatim ili iskrivljenim. Plosnatima nadodaje »o«, a iskrivljene ne mi¬jenja. Nije logično; u pitanju je samo aspekt njezina speci¬fičnog kognitivnog poimanja svijeta. Rekla je da je tip bio zao. Mal-o.
Zamišljeno je zaškiljio i nadodao još jednu mogućnost čitavom nizu koji sam netom iznijela.
— Što ako je mal zapravo iskrivljen pridjev? Pridjev kojeg je nemoguće zaobliti.
— Pa se stoga ne može nadodati »o«?
— Tako je.
Shvatila sam na što cilja. — Što ako je u pitanju ime? Malo. — Neuroni su stali frcati. — Pierre Malo.
Posegnuo je za mobitelom i zatražio nekoga da provjere spomenuto ime i prezime.
Kretali smo se na zapad zarobljeni u moru vozila. Promatrala sam ispušne cijevi, odraz sunca na prtljažnicima i krovovima. I grickala zanokticu.
Kad mu je mobitel zazvonio, nalazili smo se sat vremena daleko od Quebec Cityja.
— Ryan. Stanka.
— Où? - Gdje? Stanka.
— Sranje!
Uslijedila je posljednja, kraća stanka, a onda je naglo sklo¬pio mobitel i bacio ga na konzolu.
— Što je?
— Izgubili su Bastarachea.
— Pa kako?
— Svinja je skrenula na odmorište i ušla u restoran iz ko¬jeg više nije izašla.
— Ostavio je Mercedes?
Kimnuo je. — Ili ga je netko pokupio ili je stopirao.
Ponovila sam njegov komentar. — Sranje!
Za nekoliko minuta oglasio se moj mobitel.
Kako gotovo uopće nisam pošteno spavala u prethodnih četrdeset osam sati, funkcionirala sam zahvaljujući dozama dremuckanja i naletima čistog adrenalina. Ono što se potom dogodilo bila je moja pogreška.
Prepoznavši pozivatelja, osjetila sam nalet olakšanja. A onda i bijesa.
Vođena time, prihvatila sam poziv, ali bez riječi. —Jesi tamo, seko?
— Da. - Ledenim tonom.
— Vidim da baš nisi dobre volje. — Harry je bila prava majstorica eufemizama. — Znam što misliš.
— Gdje si, do vraga?!
— Samo malo, u tome i jest stvar. Pojasnit ću ti!
— Nema potrebe.
— Htjela sam te iznenaditi! Koliko sam to puta već čula?
Ryanov mobitel je ponovno zazvonio. Čula sam kako se javlja.
— Tko je to? — upitala me.
— Sto želiš?
— Prije nego totalno popizdiš, dopusti da ti ispričam što sam saznala.
— A da mi kažeš gdje si bila?
— U Torontu. Razgovarala sam s Flan O'Connor. I do¬mogla se zanimljivih informacija.
— Imaš nešto za pisanje? — Ryan je dobacio još uvijek dr¬žeći mobitel na uhu.
— Samo malo — rekla sam joj.
— Gdje si? — Upitala je, dok sam odlagala mobitel na konzolu. Iskopala sam papir i kemijsku iz torbice.
— Rustique, broj trinaest.
I zapisalu adresu koju mi je izdiktirao. Dok sam dovršavala, Harryn glas je zazujao s mobitela. Nisam se obazrela.
— Boulevard Pierrefonds pa Ulica Cherrier. Lijevo, otpri¬like milju nakon Montée de l'Église. — Upitno me pogledao. Na glas sam pročitala upute.
— Ispod golf-terena i parka prirode. Kužim. — Prekinuo je vezu.
— Pierre Malo živi izvan Montreala? — upitala sam zapi¬sujući na brzinu posljednju informaciju.
Kimnuo je.
— Tako mi svega, Ryane! To je vjerojatno kuća koju nam je Kelly Sicard opisala.
— Vrlo vjerojatno.
— I sjećaš se kako nam je Bastarache žestoko odvratio da provjerimo vlastito dvorište?
—Ja sam to protumačio kao »odjebite«.
— Obéline je rekla da su Malo i njezin suprug imali ne¬kakav poslovni dogovor. Rekla je da su bili potrebni jedan drugom. Možda se Bastarache ide naći s njim?
— Kretao se prema Montrealu. Ponovno sam pročitala upute.
— Koji park prirode?
— Bois-de-l'Ile-Bizard.
Osjetila sam kako mi se grlo stišće.
— Prilaz za čamce!
— Što? — Promijenio je prometni trak kako bi zaobišao Mini Coopéra.
— Suskindova je analizom diatoma povezala tijelo iz Lac des Deux Montagnes upravo s tim prilazom!
— Sigurna si? -Da!
— To je praktički u Maloovom stražnjem dvorištu! — Stisnuo je i opustio čeljusne mišiće.
Nešto užasno odmah mi je palo na pamet. — Ako se ne¬kako preko Cormiera dočepao Phoebe Quincy, onako kako se domogao Kelly Sicard, možda je drži u toj kući.
Mobitel mi se oglasio prodornim zviždukom.
U potpunosti sam zaboravila da je Harry još uvijek na. liniji.
-Hej!
Javila sam joj se. — Ne mogu sada!
— Skužila si tko je oteo tu malu? — Bila je jednako uz¬buđena.
— Ne mogu sada razgovarati.
— Gle, znam da si bijesna. Nisam razmišljala. Dopusti mi da ti pomognem kako bih se iskupila.
— Moram prekinuti.
— Želim biti od pomoći. Molim te! Čekaj! Znam! Mogu otići tamo i pripaziti na kuću...
— Ne! — Zavrištala sam iako to nisam htjela. A možda i jesam.
— Ali neću ništa poduzimati.
— Ne dolazi u obzir! Ryan me upitno pogledao.
— Nisam glupa, Tempe. Neću tipu pozvoniti na vrata. Jednostavno ću ga držati na oku, sve dok ti i tvoj vitez ne stignete!
— Harry, dobro me saslušaj. — Prisilila sam se na smire¬nost. — Ne približavaj se toj kući. Tip je opasan i ne valja se poigravati s njim!
— Ponosit ćeš se mnome, seko! Uslijedio je prekid.
— Isuse Bože! — Pritisnula sam tipku za ponovnu uspo¬stavu poziva.
— Sto se događa?
— Harry namjerava nadzirati Malovu kuću!
— Spriječi je!
Mobitel joj je zazvonio, a onda se uključila govorna pošta.
— Ne javlja se. Bože, Ryane! Ako smo u pravu, tip je ču¬dovište i ubit će je bez premišljanja!
— Ponovno je nazovi!
I jesam. I opet mi se javila govorna pošta.
— Neće uspjeti pronaći adresu — dobacio je.
— Ima GPS na mobitelu. Pogledali smo se.
— Posegni odostraga za onom LED-icom. Otkopčavši pojas okrenula sam se i zgrabila prijenosno
reflektor-svjetlo s poda auta.
— Zakvači je za svoj štitnik za sunce. Osigurala sam je.
— Pripoji na upaljač. I to sam učinila.
Duga svjetla zamijenio je bljeskanjem.
— Spusti štitnik i uključi onaj prekidač. Učinjeno.
LED-ica je stala pulsirati crvenim svjetlom. Potom je uključio sirenu i nagazio na gas.

40

Sirena i rotirajuće svjetlo pomoći će vam da dođete na želje¬nu destinaciju u tren oka.
Trebalo nam je dva sata od Ile d'Orléansa do Montreala. Povratno putovanje definitivno me održalo budnom. Vozila sam se dlanova priljubljenih za konzolu i bočni prozor, sva¬ko malo polijećući naprijed i poskakujući kako je Ryan ubr¬zavao i kočio.
L'Ile-Bizard nalazi se sjeverozapadno od Montreala, na zapadnom vrhu gradića Lavala. Prešavši na otok, Ryan je smanjio brzinu na šezdeset kilometara na sat. Probili smo se dijagonalno gradom prema jugozapadu te pojurili sjeverno na Boulevard Saint-Jean.
U blizini Boulevarda Pie-Bizard. Nasred mosta isključio je svjetla i sirenu.
Većinu L'île-Bizarda čine golf-tereni i park prirode, ali nekoliko četvrti smjestilo se na periferiji, neke među njima stare, a neke nove i toliko tražene na tržištu da se cijene ni¬su objavljivale u javnosti. Ulica u kojoj je živio Malo nala¬zila se odmah nakon malene nahrupine kuća na južnom ru¬bu otoka.
Ryan je usporio mimomilazeći Ulicu Rustique, ali nije skrenuo. Devet metara dalje polukružno se okrenuo i polako vratio kako bi još jednom bacio pogled.
Ulica je bila izrazito rezidencijalnog karaktera. Velika zdanja. Velika, stara stabla. Nisam primijetila da se itko kre¬će medu njima.
Ponovno promijenivši smjer na Cherrierovoj, dovukao se do rubnika i parkirao Impalu na mjestu koje mu je omo¬gućilo najbolji pogled. Njemu. Ja sam morala iskrenuti vrat iza njega kako bih išta vidjela.
Rustiqueova je bila duljine bloka, s nečim nalik malenom parku na samom kraju. Šest kuća s lijeve, šest s desne strane. Uvučene duboko na dugačkim i uskim parcelama, sve su dje¬lovale otrcano, kao da su im potrebni novi sloj boje, te nove instalacije vodovodnih cijevi i električnih vodova.
Velik broj stanara pokušao je u red dovesti travnjake i pretvoriti ih u vrtove. Neki su u tome bili više, neki manje uspješni. Na jednoj izblijedjeloj kući u viktorijanskom stilu stajao je izrezbaren drveni natpis: 4 Chez Lizot.
— Nalikuje Bastaracheovoj kući u Tracadie - dobacila sam.
— Kako?
— Slijepa ulica. Stražnji dio gleda na rijeku.
Nije ništa odvratio. Izvukao je dalekozor iz pretinca na suvozačkom mjestu i pomno pretražio obje strane ulice.
Ponovno sam bacila pogled. Tri automobila bila su pri¬ljubljena uz rubnik, jedan u blizini Cherrierove, drugi nasred bloka, jedan niže do parka.
Znak 4 Chez Lizot ukazivao je da su parni brojevi s de¬sne strane. Izbrojala sam od ugla.
— Broj trinaest mora biti ona dvostruka parcela, posljednja s lijeve strane. - Nisam zapravo mogla dobro vidjeti. Imanje je bilo okruženo metalnom ogradom u visini od gotovo dva metra, zarasloj u puzavac. Kroz pukotine u lišću razaznala sam bor, cedrovu živicu, i ogroman sasušen brijest.
— Dopada mi se kako je uredio dvorište. — Nagomilana tje¬skoba očigledno je bila odgovorna za imbecilnu doskočicu.
Nije se nasmijao. Utipkavao je broj.
— Možeš li pročitati Što piše na njegovom znaku? — upi¬tala sam.
— Prenez garde au chien.
Čuvaj se psa. To nije bilo smiješno.
— Hoću da provjerite tri tablice. — Zatražio je provjeru očigledno razgovarajući s dežurnim časnikom na prijamu u sjedištu SQ-a. Pričekao je, a onda iščitao broj registarske ta¬blice oštećenog Mercury Grand Marquisa parkiranog u bli¬zini Cherrierove.
— Murchison, Dewey. Trois Rustique. Oui. Odmjerila sam cigleno-drveni bungalov pet kuća dalje
od Maloove. Bilo je očigledno da Dewey nema debeli ban¬kovni račun.
— Devet. Četiri. Sedam. A, C, Z. — Prebacio se na Porsche 911 parkiran na po bloka.
Nakon luđačke vožnje toplina i mirnoća u Impali poče¬la je djelovati otupljujuće. Slušajući ga iznenada me spopao neopisiv umor.
— Vincent, Antoine. — Ponovio je. — Ima li Vincenta na Rustiqueovoj? — Pričekao je. — O. K.
Osjetila sam olovnu težinu u rukama i nogama.
— Samo malo. — Zgrabivši dalekozor pročitao je registar¬sku tablicu najnovijeg modela Honde Accord na suprotnom kraju bloka. Uslijedila je kratka stanka. - Koji rent-a-car?
Osvijestila sam se u stotinki i zaškiljivši usredotočila na auto.
— Imate li broj? — Glas s druge strane linije nešto je odvra¬tio. - Sigurno imate vremena? — Sekunda. — Puno hvala.
Sklopio je, ali ne i odbacio mobitel.
— Harry - nabrijano sam dobacila. - To je ona!
— Ne hitaj sa zaključcima.
— U pravu si.
Uvukla sam se u sjedalo i prekrižila ruke. Pa ih rastvorila i bacila se ponovno na zanokticu.
— Mercedes i Porsche pripadaju lokalcima - dobacio je ne skidajući pogled s kućnog broja trinaest.
Nisam se ni potrudila to prokomentirati.
Sekunde su nastavile protjecati pretvarajući se u minute. Svjetlosne godine.
Odjednom mi je postalo nepodnošljivo. Spustila sam pro¬zor. Gadljiv topao zrak uvukao su u kabinu donoseći miris blata i pokošene trave. I kreŠtanje galebova.
Poskočila sam, kad mu je mobitel zacičao u ruci.
Saslušao je pozivatelja i zahvalivši se prekinuo vezu.
— Harry je unajmila to vozilo u ponedjeljak ujutro. Oči su mi poletjele prema Hondi. Bila je prazna. Kao i
obližnji park.
— Nazvat ću je. — Posegnula sam za torbicom. Uhvatio me za ruku. — Ne.
— Zašto ne?
Bio je dovoljan jedan pogled. Zamijetila sam da su i nje¬gove oči iscrpljene.
Zastrašujća mi je pomisao sinula. Ako se nalazi na Maloovom imanju ili u njegovoj kući, zvonjava telefona mo¬gla bi je odati i ugroziti joj život!
— Isuse, Ryane, doista misliš daje ušla? - Iliju je možda odvukao unutra? No, to nisam bila u stanju izgovoriti.
— Ne znam.
Ali sam ja zato znala.
— Moramo je izvući! —Još ne.
— Molim? - Oštro. - Ostat ćemo sjediti?
— Neko vrijeme, da. Ja ću potom ući i izvući je van, ali s pojačanjem. I zamijeti da sam naglasio prvo lice jednine.
Sunce je bilo na zalasku odbijajući se o prozore i pokro¬ve automobila, dajući rijeci, parku i ulici brončani odsjaj. Navukavši sunčane obje je ruke spustio na upravljač i nasta¬vio gledati niz Rustiqueovu.
Zemlja je usporila vrtnju oko osi. Tu i tamo pogledao bi na svoj sat, ja na svoj. Svaki puta proteklo bi manje od minute.
Prebacila sam se s grickanja zanoktice na povlačenje niti na naslonu za ruku. I opet vratila na zanokticu. Unatoč vru¬ćini prsti su mi bili ledeni.
Nakon desetak minuta jedan Camaro naglo se spustio niz Cherrierovu i skrenuo na Rustiqueovu vozeći toliko br¬zo da su mu gume cvilile. Vozač je bio tek nejasna silueta iza zatamnjenog stakla.
Silueta koju sam odmah prepoznala.
— Bastarache!
Promatrali smo ga kako skreće do rubnika ispred broja trinaest, iskače van i rastvara prtljažnik. Izvukavši škare za metal, prišao je ogradi, namjestio ih i presjekao. Nogom je potom rastvorio kapiju i nestao s vidika.
Prvi pucnji zazvučali su poput praskalica, a toliko se br¬zo zaredali jedan za drugim da su se doimali povezanima. U parku se podigao čitav ciklon galebova nadvijajući se nad rijeku.
— Sranje!
Ryan je uključio radio-prijamnik. Dežurni na centrali odmah se javio. Predstavivši se izrecitirao je adresu na kojoj smo se nalazili i zatražio pojačanje.
— Slušaj me, Tempe — dobacio je vadeći Glocka. - Spusti se na pod i ne miči se. Ne šalim se.
Bez riječi sam skliznula sa sjedala zadržavši oči iznad kon¬zole kako bih mogla vidjeti ulicu.
— Ne izlazi iz auta!
Koristeći se kućama kao zaklonom, krenuo je Ru-stiqueovom. Glock mu je bio priljubljen uz nogu i uperen u pod. Leđima se primaknuvši metalnoj ogradi, polako se do¬vukao do kapije, provirio i nestao.
Ja sam čučala na podu Impale, užasnuta, dok su mi se dlanovi preznojavali. Učinilo mi se da je proteklo nekoliko sati, a ne tek nekoliko minuta.
Pokušavala sam istegnuti zgrčene noge, kad mi se oglasio mobitel. Izvukla sam ga iz torbice.
- Gdje si? - Harry je dobacila svojim tipičnim priguše¬nim vriskom.
- Gdje si ft'?
- U parku u blizini Maloove kuće. Hranim galebove.
- Isuse Kriste! Sto te spopalo? - Ni ne mogu opisati ko¬liko mi je laknulo u tom trenutku.
- Mislim da sam načula pucnjeve.
- Slušaj me! — Primijenila sam isti ton kojim se Ryan netom poslužio sa mnom. — Na uglu sam Cherrierove i Rustiqueove. Ryan je otišao unutra, a pojačanje je na putu. Želim da se makneš što dalje od kuće, ali ne napuštaj park. Razumiješ me?
- Vidim spomenik nekom mrtvom tipu. Skrit ću se iza njega!
- Učini to!
Povukavši dupe na sjedalo, ugledala sam figuru odjevenu u ružičasto kako poskrivećki juri s lijeva na desno do ruba rijeke. Vraćala sam se u čučanj, kad su odjeknula dva prigušena hica. Srce mi se zaustavilo. Osluhnula sam. Nepodnošljiv smiraj.
Dragi Bože, tko je u nevolji? Ryan? Harry? I gdje je to pojačanje?
Možda iz straha za sestru, možda iz straha za Ryana, po¬duzela sam sulud potez. No, nisam oklijevala.
Izletjevši iz Impale pojurila sam preko Cherrierove i dija¬gonalno preko prve tratine s lijeve strane Rustiqueove. Držeći se sjena koje su bacale kuće, dojurila sam do broja trinaest, leđima se provukla uz ogradu i zastala naćulivši uši.
Kreštanje galebova. Bijesni otkucaji vlastita srca.
Jedva dišući provirila sam kroz kapiju.
Šljunčani prilaz vodio je do tamne ciglene kuće s dreča¬vim ružičastim cementom. Njoj s desna nalazila se slična ga¬raža za tri automobila, s lijeva pak rastezala tratina posipana sjenama mrtvog brijesta.
Ukočila sam se boreći se protiv adrenalina koji me po¬ticao na akciju. Silueta je sjedila u podnožju stabla. Jesam li uočen?
Pet sekundi razvuklo se u čitavu vječnost. Deset sekundi. No, silueta se nije pomaknula.
Nakon čitave minute osvrnula sam se oko sebe i polako krenula prilazom. Šuštanje šljunka zazvučalo je poput eksplo¬zije. Unatoč tomu, silueta je ostala beživotna, poput divovske lutke zarobljene u paučinastim sjenama.
Približivši se stablu ugledala sam muškarca. Posve nepo¬znatog. Dugačak i taman pipak razvlačio mu se niz prednjicu košulje. Oči su mu bile sklopljene, ali mi se učinilo da diše.
U polu-čučnju pretrčala sam tratinu.
I odjednom stala kao ukopana.
Dva psa vezana lancima za klinove u cementu. Oba ogro¬mna, s blještavim smeđe-crnim krznom, malenim ušima i kratkim repom. Dobermani. Zlokobno su zarežali.
Podigla sam ruku iz upozorenja, na što su pomahnitali i zalajali frcajući slinu. U očima sam im prepoznala divljač¬ki nagon.
Iz daljine odjednom je dopro slabašan zvuk sirene.
Oprezno sam se povukla. Psi su se nastavili bacakati, a svaki skok prijetio je da će osloboditi klinove iz cementa.
Odrvenjelim nogama odvukla sam se do prednje strane kuće. Na desno od vrata ugledala sam djelomično otvoren prozor. Propuzavši kroz cedrovu živicu ošišanu u četverokut, podigla sam se na prste i provirila unutra. Iako mi je zaslon stolice onemogućavao pogled na cijelu prostoriju, prepoznala sam trojicu muškaraca.
I samo mi je jedna riječ odjeknula u glavi.
Kraj igre.
Ryan je držao .12 vinčesterku, a Glocka je usmjerio u Bastarachea. Bastarache je pak 9mm Sig Saurea usmjerio pre¬ma muškarcu za kojeg sam pretpostavila da je Malo.
Tipova leđa bila su okrenuta prema prozoru. Poput njega i on je bio velik i izrazito mišićav.
Zvuk sirena postajao je sve prodorniji. Pretpostavila sam da pojačanje prelazi most.
— Bijedni gade — Bastarache je vikao. — Znao sam da će nas tvoje poremećene perverzije jednom koštati glave!
— A ti si kao jebeni dobrica? Bio si dobro upućen u sve, stari moj.
— Nisam znao za djecu. Na to nikad ne bih pristao.
— Ionako žele postati zvijezde. Ja im samo ispunjavam snove!
— Obećao si da si prestao s tim sranjima! Povjerovao sam ti i sad znam da si mi lagao čitavo vrijeme. — Znoj mu je oro¬sio kosu, a košulja mu se zalijepila za prsa.
— Polako. — Ryan ga je pokušao primiriti.
No, trznuo je Sig Saureom prema njemu. — Sudeći pre¬ma pitanjima koja mi je ovaj tip postavljao, pretpostavljam da si ih nekolicinu i ubio?
— Gluposti. — Malo se nervozno nasmijao.
— Pogledaj me, svinjo! - Podigao je Sig Sauera prema nje¬govom licu. — Meni si natovario umorstva i drotovi mi već danima vise za vratom!
Podigavši oba dlana Malo se okrenuo prema Basta-racheu.
Moja su se usta sasušila od šoka.
Iako je bio stariji i iskvarcan, te u daleko boljoj formi, ne¬vjerojatno je nalikovao Bastaracheu. U pitanju je bila sličnost koja se može pojasniti samo genima.
Bastarache je nastavio napad.
— Ubio si ih! Priznaj!
— To su...
— Ne! Dosta laži! — Bastaracheovo lice poprimilo je bo¬ju maline.
— Bile su drolje. Jednu sam uhvatio kako krade od mene, a druga je bila narkićka. — Progutao je slinu. - Ti si mi brat, Davey. Sredi tipa. — Nervozno je ukazao prema Ryanu. — Sredi ga i slobodni smo. Pronaći ćemo novu lokaciju...
— Privlačiš pozornost na mene, na moj posao, na ljude do kojih mi je stalo. Izgubio si ono malo mozga što si imao. Policija me prati od Quebeca. Dogodi li mu se nešto, znat će koga potražiti.
— Njoj se ništa nije dogodilo.
— Tvoja devijantna sranja sve su nas ugrozila. Zagadio si kuću mojeg oca. Zato sam te i izbacio čim sam dobio priliku.
Trzao je oružjem u naglim i oštrim pokretima. - Isti si kao i tvoja kurva od matere!
— Spusti pištolj na pod, Dave. — Ryan, pregovarač. — Ne želiš ikoga ozlijediti.
Nije se obazreo.
— Stalo ti je samo do novca i vlastitog bolesnog kurca! Ali ovaj puta si ugrozio moju kuću i ljude do kojih je meni stalo. Zbog tebe će ju sada pronaći i zauvijek zatvoriti!
— Lud si — Malo je otfrknuo. — Živiš u srednjem vijeku!
— Lud? — Pištolj mu je podrhtavao u ruci. - Pokazat ću ti tko je lud kad ti raznesem mozak!
Tik ispod prozora oglasio se ženski glas. Zadihan i hriptav.
— Ozlijediš li ga, i nama ćeš naštetiti.
Pokušala sam je vidjeti, ali stolica mi je onemogućava¬la pogled.
Sirene su prodorno vrištale primičući se Rustiqueovom. Uslijedila je škripa kotača, naglo rastvaranje vrata, jurnjava, statičke smetnje radio-prijamnika. Muški glas nešto je dovi¬knuo, drugi se odazvao.
Bastaracheove oči prebacile su se na ženu. U tom trenut¬ku Ryan je bacio vinčesterku iza sebe i skočio.
Sačmarica je otklizala odbijajući se o podnu daščicu. Malo se okrenuo i pojurio iz prostorije.
Ja sam povikala: — Izlazi na prednja vrata!
Trojica policajaca pojurila su prilazom, a jedan uskliknuo: — Arrêtez-vous! Stani!
Malo je pojurio prema garaži. Sustigli su ga i gurnuli na ciglenu fasadu, te mu na zapešća stavili lisičine.
Ujurivši u kuću skrenula sam na desno kroz dvostruka vrata u primaću sobu, a policajac me slijedio u stopu. Ryan mu je rekao da radio-prijamnikom pozove hitnu.
Bastarache je ležao na podu raširenih nogu, a ruke su mu bile prikovane za leđa. U lisičinama. Ugledala sam ženu kako čuči do njega. Jednom ga je rukom držala oko struka, dok joj je dlan druge bio spušten na njegovo rame. Na njemu je imala samo tri kvrgava prsta.
— Nula sam — Bastarache je mrmljao. - Nitko i ništa.
— Sššš - odvratila je. - Znam da me voliš.
Snop sunčeve svjetlosti naglo se obrušio na njezine tamne kovrče. Polako je podigla bradu.
I zastrašujuća spoznaja stegnula mi je utrobu.
Obrazi i čelo bili su joj kvrgavi. Gornja usnica razvlačila se do nosa koji je bio asimetrično konkavan.
— Evangeline — ganuto sam prozborila.
Pogledala je prema meni i nešto joj je zabljesnulo u očima.
— Vidjela sam englesku kraljicu — odvratila je promu¬klim glasom, teško dišući, a suze su joj zavijugale niz unakaženo lice.

41

Proteklo je tjedan dana. Sedam dana oporavka, slavlja, ra¬stanka, otkrića, priznanja i osporavanja.
Nakon incidenta u Maloovoj kući odspavala sam dva¬naest sati te se probudila svježa i ništa ne više zamjerajući sestri. Harry je preživjela eskapadu u parku, za razliku od jedne japanke Jimmy Chooa na leopardov uzorak. Galeblji guano55.
Pojasnila mi je da se odvezla vidjeti Flan O'Connor u Toronto. Htjela me iznenaditi vijestima o Obéline i poezi¬ji, a njezino veliko otkriće bila je činjenica da je O'Connor House radila samo od 1998. do 2003. Na žalost, ta je infor¬macija samo potvrdila sve što smo već znali.
Odletjela je potom kući pokrenuti razvod i prodati kuću u River Oaksu. Kako joj se strahovito dopao život u centru grada, odlučila je potražiti etažni stan koji bi joj omogućio život bez auta. Nekako sam nagađala da taj plan neće moći ostvariti u Houstonu. No, zadržala sam to za sebe.
Blagdan Svetog Ivana Krstitelja, la fête nationale du Québec56, došao je i prošao. Gradski odredi sve su počistili, zastave s fleur-de-lis57 su skinute, a građani Montreala posve¬tili pažnju godišnjim jazz obredima.
Kroz razgovore s Ryanom i Hippom saznala sam neko¬licinu stvari.
Muškarac kojeg sam ugledala do stabla bio je Serge Sardou, Maloov nasilnik. Suprotstavio se Bastaracheu koji je

55 Guano (španj.) = Izmet.
56 La fête nationale du Québec (franc.) — Nacionalni praznik u Quebecu.
57 Fleur—de—lis (franc.) = (Zlatni) Ljiljan.

jurio prilazom i ovaj ga je upucao. Rana je obilno krvarila, ali mišići su pretrpjeli neznatno oštećenje i počeo je trgovati informacijama, čim je anestezija popustila.
Ispostavilo se da su Mulally i Babin doista bili opčinje¬ni iznajmljenim Fordom, a ne nama dvjema. Sardou je bio taj koji mi je prijetio e-mailom i telefonom te, meni osobno najdraže, baš me on gurnuo niz stube. Malo ga je zamolio da pronađe Évangélineinu contact sheet i da me odvrati. Odlučio je u Cormierovom studiju učiniti ijedno i drugo.
Bastarache i Malo direktno su iz Rustiqueove otišli u za¬tvor. Bastarache se pozvao na samoobranu tvrdeći da mu je Sardou zaprijetio vinčesterkom, a odvjetnica ga je već idući dan jamčevinom izvukla van.
Na osnovu izjava prikupljenih od Sardoua i Kelly Sicard, Malo je optužen za tri umorstva i bezbroj prekršaja koji su se odnosili na djecu. Za razliku od Bastarachea, nije izgledalo da će izaći tako skoro.
U srijedu 27. lipnja nalazila sam se u labosu. Pet kutija bilo mi je poredano na pultu sa strane, a posmrtni ostaci u njima spakirani, spremni za vraćanje rodbini.
Pročitavši etikete koje sam ispisala, osjetila sam slatko-gorki osjećaj uspjeha. Geneviève Doucet. Anne Girardin. Claire Brideau. Maude Waters. LSJML-57748.
Uzrok smrti nikad neće biti utvrđen za Genevieve Doucet. Nema veze. Jadni Theodore ionako više nije u sta¬nju išta shvatiti, niti ga se može za išta kriviti. Maître Asselin doći će po posmrtne ostatke svoje pranećakinje.
Pravda neće biti zadovoljena u slučaju Anne Girardin, Ryanove nestale žrtve broj tri. Tatina smrt bila je posljedica samoranjavanja hicem u glavu, ali majka Adelaide je prona¬đena i sad će konačno moći sahraniti kćer.
Od sedamnaeste do devetnaeste godine Claire Brideau se pojavila u dvanaestak filmova snimljenih u produkciji Peter Bad Productions. Pierre Malo. Peter Bad. Nije li to poetično?
Ispravno smo pretpostavili što se tiče Cormiera. Spomenuti mu je fotograf slao cure u zamjenu za nekoliko dolara i konstantnu pošiljku pedofilskog smeća. Kelly Sicard bila je jedna od njih, kao i Claire Brideau. No, više ih neće biti. Bojeći se da bi ga Cormier mogao otcinkati kako bi se spasio, Malo ga je ubio.
Sardou je izjavio da je 1999. također zadavio Brideauovu u naletu bijesa, otkrivši da mu je maznula novac s noćnog or¬marića u kući u Rustiqueovoj. Zapovijedio mu je da se riješi tijela te ju je Sardou iskrcao s frendove brodice u Rivière des Mille Iles, čime je postala Ryanovo truplo broj dva.
Truplo broj tri, pronađeno kako pluta u Lac des Deux Montagnes, pripadalo je šesnaestogodišnjoj Maude Waters. Godinu dana ranije Maude je napustila kućnu adresu u re¬zervatu Kahnawke Mohawk nadajući se da će se probiti u Hollywood i postati zvijezda na Šetalištu slavnih. Umjesto toga, završila je snimajući porniće.
Malo je tvrdio da se predozirala, dok je živjela u njego¬voj kući. Sardouova verzija bila je da ju je Malo zadavio jer je zaprijetila da će ga ostaviti. Kao i s Brideauvom osam godi¬na ranije, opet mu je naređeno da se riješi trupla. Osjećajući se nepobjedivim, odani se zaposlenik odvezao tek nekoliko blokova dalje i izbacio Maude s pristaništa za čamce u nepo¬srednoj blizini Bois-de-L'Ile-Bizard.
LSJML-57748. Hippova mala. Do daljnjega kostur s oto¬ka Sheldrake ostat će sahranjen pod bezimenim željeznim križem na groblju gubavaca u Tracadie. Ali stupila sam u kontakt s jednim akadskim povjesničarem i uz malo sreće i puno truda, očekivali smo saznati kako se zvala. Labos u Virdžiniji izvukao joj je DNK iz kostiju. Možda ćemo joj jednog dana pronaći i rodbinu.
Vrata labosa su se otvorila prekidajući me u sanjare¬nju. Hippo je ušao noseći kavu i vrećicu peciva iz pekar¬nice St. Viateur. Dok smo malim plastičnim nožićima raz¬mazivali krem-sir, ja sam razmotrila sve što sam saznala o Evangeline.
Bila sam u pravu. Laurette Landry radila je u lazaretu i izgubila posao po njegovom zatvaranju 1965. Nekoliko go¬dina poslije i sama je oboljela od gube, a kako je obitelj ga¬jila veliko nepovjerenje u vladu, skrili su je kod Grand-père Landryja. U četrnaestoj Evangeline je jedina u obitelji zara¬đivala za kruh i njegovala majku.
Dok je Laurette bila živa, živjela je kod kuće i danju ra¬dila za Davidova oca, Hilairea Bastarachea. No, po majčinoj smrti preselila se i preuzela brigu o kućanstvu.
U to je doba i Pierre Malo, Hilaireov izvanbračni sin, živio tamo. On ju je nagovorio da mu pozira pod prijetnjom da će ostati bez posla. David Bastarache se pak zaljubio u nju. Zgrožen polubratovim postupcima, zakleo se da će ga otpu¬stiti i izbaciti čim sve preuzme, što mu je otac i obećao.
Iako sam donekle upoznala Bastaracheov karakter, tip me još uvijek zbunjivao.
— Dajte mi pojasnite kako je moguće da danas ljudi ta¬ko razmišljaju!
Zvačući Hippo se zamislio nad mojim pitanjem.
— Djeca u Akadiji odrastaju na pričama o precima koje su lovili i deportirali. Le Grand Derangement još uvijek nas pro¬ganja, a u pitanju nije tako davna prošlost. Akađani smatraju da njihovu kulturu konstantno ugrožava neprijateljski raspo¬ložen svijet kojim dominira anglofono pučanstvo.
Pustila sam ga da nastavi.
— Kako je moguće očuvati običaje i jezik ako ti djeca gle¬daju Seinfelda i slušaju Stonese? Ako njihovi gradski rođaci jedva mogu parler nekoliko riječi francuskog?
Doživjela sam to retoričkim pitanjima i nisam odgovo¬rila.
— Mi, Akađani, znamo sačuvati svoj identitet što god nam život priredi. Kako? Jednim dijelom zahvaljujući čistoj tvrdo¬glavosti, drugim dijelom pridajući svemu neopisivu vrijed¬nost. Glazbi. Hrani. Festivalima. Čak i našim strahovima.
— Ali više u pitanju nije 19. stoljeće - odvratila sam. — Nisu čak ni 1960.-te. Kako Bastarache može toliko ne vjero¬vati bolnicama i vladi?
— Akađanin je po prirodi. Osim toga, vodi poslove koji su na rubu legalnosti,a ima i osobne razloge. Ogavan otac. Polubrat devijantnog ponašanja. Majka ubijena. Odgajan kod kuće. — Slegnuo je ramenima. — Ali čini se da doista voli va¬šu frendicu. Nije želio da joj se išta dogodi. Učinio je što je smatrao najboljim kako bi je zaštitio.
Malo je bio u pravu u vezi jedne stvari. Obeline i Bastarache su još uvijek živjeli u srednjem vijeku kad je u pitanju bila Évangélineina bolest. Poput sestara koje su nje¬govale gubavce stotinu godina ranije, Obeline se žrtvova¬la pristajući na brak bez ljubavi kako bi se brinula za sestru. Bastarache je zajedno s njom skrivao Evangeline.
— Lagala je da ju je vidjela ubijenu kako bi me odvukla s traga. Ujedno je svakoga uvjerila daje Bastarache odgovoran za njezinu slomljenu ruku i požar.
— A nije? — Noktom palca pročačkao je po kutnjaku. Odmahnula sam glavom. — Évangéline je zbog leproze izgubila osjetljivost u rukama i nogama pa si je Obeline slo¬mila ruku pokušavajući je zaustaviti da ne padne niz stube. Osim toga, Evangéline je bila ta koja je posve slučajno zapa¬lila kuću. No, Obéline je lagala i u vezi zbirke poezije. Dala ju je objaviti kao rođendanski poklon za sestru. Anonimno, jer nitko nije smio znati da je živa.
Polučivši uspjeh s kutnjakom, novo je pecivo premazao krem-sirom. Nastavila sam.
— Najveća je tragedija to da je Evangeline mogla živje¬ti relativno normalan život. Višestruke terapije lijekovima sad su na raspolaganju i pacijentima se stanje obično pobolj¬ša za dva do tri mjeseca. Kod manje od jedne desetine jed¬nog postotka onih koji su primili terapiju nema baš nika¬kvog pomaka.
— Ima li još puno gube u svijetu? Već sam to istražila.
— Početkom 2006. postojalo je gotovo dvije stotine i dva¬deset tisuća oboljelih u svijetu, ali u pitanju nisu samo Afrika i jugoistočna Azija. Trideset i dvije tisuće moguće je pronaći u Sjevernoj i Južnoj Americi, a preko šest tisuća u SAD-u. Dvije stotine do dvije stotine i pedeset novih slučajeva biva dijagnosticirano svake godine.
— Tako mi svega!
— Bastarache i Obeline su učinili za Evangeline točno ono što je učinjeno za njezinu majku, ne shvaćajući težinu svoje pogreške.
— Jedno mi nije jasno. Bastarache je mrzio polubarata. Zašto ga je skrio zajedno s njom?
— Evangeline je bila jako kratko u Maloovoj kući. Kad smo Harry i ja navratile do Obćline, Bastarache je poludio. S obzirom da smo uspjele pronaći kuću u Tracadie, pretposta¬vio je da bismo mogle pronaći i kuću na Ile d'Orléans, a kad smo se Ryan i ja tamo doista pojavili, uspaničario se i odjurio kako bi je ponovno preselio.
Moje su oči poletjele prema nizu uredno etiketiranih kutija. Geneviève Doucet, koju je jadni poremećeni Théodore ostavio u krevetu sve dok se nije mumificirala. Anne Girardin, koju je ubio vlastiti otac.
Prisjetila sam se i drugih. Ryanove nestale osobe broj dva, Claudine Cloquet, koju je otac prodao Bastaracheovom po-lubratu. Evangeline, koju su skrivali nesuđeni suprug i sestra, iako uz njezin pristanak.
— Znate, ubojica se ne mora uvijek motati školskim dvo¬rištem ili busnom stanicom. Može to biti tip koji barata da¬ljinskim u dnevnoj sobi.
Zagledao se u mene kao da sam mu rekla nešto na svahiliju.
— Netko u obitelji. Upravo se tamo često i krije prijet¬nja.
— Da — potiho se složio.
Moje su se oči spustile na ime sada povezano s djevojkom iz Lac des Deux Montagnes. Maude Waters. I ona je sanjarila da će postati filmska zvijezda. Umrla je u šesnaestoj.
Vratila sam se na Maloa. Tvrdio je da ne poznaje Phoebe Quincy, ali je Sardou ponovno ispričao drukčiju priču. Navodno ju je vidio u kući u Rustiqueovoj. Međutim, sa¬mo na kratko.
Phoebe još nisu pronašli.
Ryanovo truplo broj dva, djevojka s obale Dorvala, osta¬la je neidentificirana.
Simbolički, zaključila sam, u ime mnoštva djece koje se ubija svake godine, ili u ime one djece koja jednostavno ne¬stanu i nikad ne budu pronađena.
— Natrag na ulicu — dobacio je Hippo ustajući.
I ja sam ustala. — Fantastično ste odradili svoj posao, Hippo.
—Još mi preostaju dva slučaja.
— Mislite da se Phoebe Quincy uvukla u neku undergro¬und porno industriju?
— Radije bih vjerovao da je još uvijek živa, ali ne namje¬ravam je prestati tražiti sve dok ne saznam. Svaki dan dolazit ću na posao i tražiti tu djecu.
Uspjela sam se nasmiješiti. - Znam da hoćete. Znam. Zagledao se u mene. — Prije ili poslije domoći ću se odgovora.
U petak ujutro ukrcala sam se na let za Moncton, iznajmi¬la auto i odvezla se u Tracadie. Ovaj puta Bastarache mi je otvorio vrata.
— Kako je? — upitala sam. Rukom je odvagnuo. »Tako-tako«.
— Uzima li lijekove?
— Obćline je prisiljava.
Odveo me u prostoriju u stražnjem dijelu kuće, potom se ispričao i povukao. Zamislila sam se nad njim dok je odlazio. Striptiz klubovi, kurveraji, preljub, ali ne i dječja pornogra¬fija — tu je povukao crtu. I voli Evangeline. Tko će shvatiti ljudsku prirodu?
Evangeline je sjedila u naslonjaču gledajući prema vodi.
Prišavši joj zagrlila sam je oko ramena i privukla k sebi. Isprva se odupirala, a onda opustila.
Stisnula sam je uz sebe i zadržala tako onoliko dugo ko¬liko sam se usudila. Potom sam je oslobodila i zagledala joj se u oči.
— Evangeline...
— Nemoj, Tempe. Nema potrebe. Srele smo se i dodir-nule. Pročitala si moje pjesme. To je dovoljno. Ne očajavaj zbog mene. Svi smo mi Božja stvorenja, i ja sam se već po¬mirila. Dala si mi predivan dar, moja draga, predraga prija¬teljice. Ponovno si me vratila u djetinjstvo. Sjedi sa mnom neko vrijeme i onda se vrati svojem životu. Zauvijek ću te čuvati u srcu.
Nasmiješivši se iz torbice sam izvukla krekere od graha-ma, maslac od kikirikija i plastični nožić te sve odložila na stol. Nadodala sam i dvije Coca Cole u staklenim bocama. I onda povukla stolicu.
- Zapravo je nemoguće posjetiti zelene zabate.- započela sam.

SVRŠETAK

29.08.2010.


KIKA



Spojler:
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Od kostiju do pepela  Giphy
Spojler:

Od kostiju do pepela  8b_15
http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

Od kostiju do pepela  Beautiful-girl-look-up2-