Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Empty Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Čet Apr 26, 2012 9:06 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Devicanski_plavo-trejsi_sevalije_v

http://www.book-forum.net

2Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Empty Re: Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Čet Apr 26, 2012 9:09 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Ella i Isabelle dvije su žene čije su sudbine, premda ih dijele četiri stol-jeća, neodvojivo povezane tajnom iz obiteljske prošlosti.
Poslije naše uspješnice Djevojke s bisernom naušnicom iste autorice, evo i njenog novog romana! Ella i Isabelle dvije su žene čije su sudbine, premda ih dijele četiri stoljeća, neodvojivo povezane tajnom iz obiteljske prošlosti.
U želji da se uklopi u francuski gradić u koji je doselila, Amerikanka Ella Turner počinje istraživati korijene svoje obitelji koja potječe iz Fran-cuske, nadajući se da će tako otkriti i zašto je noćima u snu proganja neka intenzivno plava boja.

Potraga će je dovesti do spoznaja o samoj sebi, ali i o potresnim događajima u davnoj prošlosti… Isabelle du Moulin na glasu je kao vješti-ca zbog svoje crvene kose i zato što štuje Djevicu Mariju.
Kad zatrudni, nema izbora nego udati se u oholu obitelj Tournier i uputiti se u susret strašnoj sudbini, koju će Ella Turner otkriti četiristo godina kasnije.
Spoj detektivskog i povijesnog romana, Djevičanski plavo potresna je priča koja se čita bez daha.

http://www.book-forum.net

3Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Empty Re: Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Čet Apr 26, 2012 9:09 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Za Jonathana

Kao što žutu uvijek prati svjetlo,
tako se može reći da plava uvijek
nosi načelo tame. Ta boja osebujno
i gotovo neopisivo djeluje na oko.
Kao nijansa je moćna, ali je u
području negativnog, i u svojoj je
vrhunskoj čistoći zapravo
poticajna negacija. Njezina je
pojava stoga svojevrsno proturječje
između ushita i vedrine.

– Goethe, Učenje o bojama

http://www.book-forum.net

4Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Empty Re: Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Čet Apr 26, 2012 9:11 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
1.
DJEVICA
Zvali su je Isabelle, a kad je bila malena djevojčica, kosa joj je promije-nila boju u vrijeme kad ptice pjevom sebi dozivaju par.
Tog je ljeta vojvoda, Duc de l'Aigle, na povratku iz Pariza donio kip Bogorodice s djetetom te lonac s bojom za nišu iznad crkvenih vrata. U selu je održana svečanost onog dana kad su kip postavljali. Isabelle je sjedila pri dnu ljestava i promatrala kako Jean Tournier boji udubinu tam-nomodrom bojom jasnoga večernjeg neba. Kad je završio, iza zida od oblaka pojavilo se sunce i obasjalo plavetnilo takvim blještavilom da je Isabelle čvrsto spojila dlanove iza vrata i pritisnula laktove o prsa. Dopri-jevši do nje, sunčeve su joj zrake dodirnule kosu kao u bakrenoj aureoli koja se zadržala i nakon što je sunca nestalo. Od toga su je dana zvali La Rousse, prema Djevici Mariji.
Nadimak je izgubio draž kad je nekoliko godina poslije u selo stigao Monsieur Marcel, ruku umrljanih taninom, s riječima koje je preuzeo od Calvina. U svojoj im je prvoj propovijedi, u šumi daleko od očiju seoskog svečenika, ispričao kako im Gospa priječi pristup Istini.
– La Rousse su oskvrnuli kipovima, svijećama, bezvrijednim ukrasima. Onečišćena je! – objavio je. – Ona stoji između vas i Boga!
Seljani su se okrenuli i netremice zagledali u Isabelle. Čvrsto je stisnula majčinu ruku.
Kako zna, pomislila je. Samo Maman zna.
Majka mu sigurno nije rekla da je Isabelle toga dana prokrvarila i da sada ima komad gruba platna stisnut među nogama i bol u utrobi poput jastuka. Lesfleurs, tako je to nazvala njezina majka, posebni cvjetovi od Boga, dar o kojem je morala šutjeti jer ju je on izdvajao za posebnu svrhu. Podigla je pogled prema majci, koja je poprijeko promatrala Monsieura Marcela, otvorenih usta kao da će nešto reći. Isabelle joj je stegnula ruku i Maman je zatvorila usta u razvučenu crtu.
Poslije je natrag hodala između majke i sestre Marie, dok su braća bli-zanci išli za njima malo sporije. Ostala su seoska djeca isprva zaostajala i nešto šaptala. Naposljetku, ohrabren znatiželjom, jedan je dječak dotrčao do njih i punom šakom zagrabio Isabellinu kosu.
– Jesi li ga čula, La Rousse? Nečista si! – povikao je.
Isabelle je vrisnula. Petit Henri i Gerard priskočili su joj u obranu, sretni što napokon mogu biti od koristi.
Sutradan je Isabelle počela nositi platneni povez za glavu, svaku je kes-tenjastu vlas utaknula pod tkaninu i skrila je od pogleda, znatno prije nego što su to učinile druge djevojčice njezinih godina.
Kad je Isabelli bilo četrnaest godina, dva su stabla čempresa rasla na suncem obasjanom komadiću zemlje uz kuću. Za svako to stablo Petit Henri i Gerard prevalili su cijeli dugi put do Barreles-Cevennesa, dva dana hoda.
Prvo je stablo bilo Marieino. Toliko je okrupnjala da su sve seoske žene govorile kako zacijelo nosi blizance, ali Maman je istražujući prstima napipala samo jednu glavicu, doduše veliku. Maman je bila u brizi zbog veličine glave.
– Da su barem blizanci – promrmljala je Isabelli. – Bilo bi lakše.
Kucnuo je čas i Maman je iz kuće otpravila sve muškarce: muža, oca, braću. Bila je studena noć, jak je vjetar nagomilao zapuhe snijega na kuću, kamene zidove, busene uvele raži. Muškarcima se nije žurilo napustiti vatru sve dok nisu začuli Mariein prvi krik: snažne je muškarce, naviknute na zvuke koje ispuštaju svinje pri klanju, boja ljudskoga glasa brzo otjera-la.
Isabelle je već prije pomagala majci pri porađanju, ali uvijek u prisut-nosti drugih žena koje su dolazile pjevati i pripovijedati priče. Sada zbog hladnoće nisu uspjele doći pa su ona i Maman bile same. Zurila je u sestru, koja se, kao ukopana pod golemim trbuhom, tresla, znojila i vrištala. Maj-čino je lice bilo napeto i zabrinuto; govorila je malo.
Cijele je noći Isabelle držala Marie za ruku, stiskala je tijekom trudova i brisala joj čelo vlažnim komadom platna. Molila se za nju, nijemo se obra-ćajući Majci Božjoj i svetoj Margareti s molbom da joj zaštite sestru, osje-ćajući istodobno krivnju. Monsieur Marcel im je bio rekao da ni Gospa ni svi sveci nemaju nikakve moći i da im se ne smiju obraćati molitvama. Ništa od onoga što je on govorio sada joj nije pružalo utjehu. Samo su stare molitve imale smisla.
– Glava je prevelika – objavila je Maman na kraju. – Moramo je zareza-ti.
– Non, Maman – Marie i Isabelle prošaptale su u jedan glas. Marieine su oči bile izbezumljene i širom rastvorene. U očaju je ponovno počela tiskati, plačući i stenjući. Isabelle je začula zvuk mesa koje se para; Marie je zavrištala, a onda je posve omlitavjela i posivjela. Glavica se pojavila u potoku krvi, crna i izobličena, a kad je Maman izvukla djetešce, već je bilo mrtvo, pupčane vrpce čvrsto omotane oko vrata. Bila je djevojčica.
Muškarci su se vratili kad su ugledali vatru, dim od krvave slame koji je sukljao visoko u jutarnji zrak.
Pokopali su majku i dijete na osunčanome mjestu gdje je Marie voljela sjediti za topla vremena. Stablo čempresa posadili su joj iznad srca.
Krv je na podu ostavila blijed trag koji se nije dao ukloniti niti uza sva silna čišćenja i ribanja.
Drugo je stablo posađeno idućeg ljeta.
Bio je sumrak, doba vukova, nije bilo vrijeme da žene hodaju uokolo same. Maman i Isabelle otišle su obaviti porođaj u Felgerolles. Majka i dijete su preživjeli, prekinuvši tako dugačak niz smrti koji je počeo s Marie i njezinim djetešcem. Te su se večeri dugo zadržale, brižno poslujući oko majke i djeteta, slušajući druge žene kako pjevaju i čavrljaju, pa i sunce se već spustilo za Mont Lozere kad je Maman rukom odmahnula na savjete i pozive da tamo prenoće, i one su krenule kući.
Vuk je ležao poprijeko na putu ispred njih, kao da ih čeka. Zaustavile su se, spustile platnene torbe i prekrižile se. Vuk se nije pomaknuo. Promatra-le su ga časak, zatim je Maman podigla torbu i zakoračila prema njemu. Vuk je ustao i Isabelle je čak i u mraku vidjela da je mršav, olinjala siva krzna. Oči su mu svjetlucale žuto kao da iza njih gori svijeća, a kretao se nezgrapnim, teturavim otegnutim koracima. Tek kad se toliko približio da je Maman gotovo mogla ispružiti ruku i dodirnuti mu otrcano krzno, Isa-belle je ugledala pjenu oko njegovih usta i sve joj je bilo jasno. Svatko je vidio životinju obuzetu bjesnilom: pse zapjenjenih njuški u bezglavu trku što muklo laju, a oči im neobično podlo svjetlucaju. Bježali su od vode; najsigurnija je obrana od njih, osim sjekire, bilo puno vjedro. Maman i Isabelle nisu sa sobom imale ništa osim ljekovitih biljaka, lanena platna i noža.
Kad je skočio, Maman je nagonski podigla ruku i uštedjela tako dvade-set dana života, no poslije je poželjela da mu je dopustila da joj hitro i nemilosrdno razdere grlo. Kad je pao unatrag, krv joj je potekla niz ruku, a vuk je nakratko pogledao Isabelle i utonuo u tamu bez glasa.
Dok je Maman pripovijedala mužu i sinovima o vuku sa svijećama u očima, Isabelle joj je očistila ranu od ugriza vodom od prokuhane rusoma-če pa je prekrila paučinom, a zatim povezala ruku mekom vunenom tkani-nom. Maman nije htjela mirovati, uporno je brala šljive, radila u povrtnja-ku, nastavila je kao da nije vidjela istinu koja sja u vučjim očima. Sutradan joj je podlaktica nabubrila i postala velika kao i nadlaktica, a područje oko rane je pocrnjele Isabelle je pripremila omlet, ubacila ružmarin i kadulju pa nad njim bezglasno izgovorila molitvu. Donijela je jelo majci i zaplaka-la. Maman je uzela od nje zdjelicu i stala odmjereno jesti, očiju uprtih u Isabelle, osjećajući okus smrti u kadulji, sve dok nije pojela i posljednji zalogaj.
Petnaest dana kasnije, dok je pila vodu, grlo su joj zahvatili grčevi i iz-bacila je vodu u mlazu koji joj je šiknuo niz haljinu. Gledala je u crnu mrlju što joj se širila na grudima i potom sjela na klupu uz vrata na kasno-me ljetnom suncu.
Groznica ju je obuzela vrlo brzo i tako silovito da se Isabelle molila da jednako brzo dođe i smrt i oslobodi je muka. Ali Maman se borila, psujući i vičući u bunilu bez svijesti, puna četiri dana. Posljednjega je dana, kad je svećenik iz Le Pont de Montverta došao obaviti posljednju pomast, Isabel-le zagradila vrata metlom i pljuvala ga sve dok nije otišao. Tek kad je stigao Monsieur Marcel, spustila je metlu i stala u stranu propuštajući ga da prođe.
Četiri dana poslije blizanci su se vratili s drugim stablom čempresa.
Gomila ljudi koja se okupila pred crkvom nije bila navikla na pobjedu, niti su znali kako se obavlja služba Božja. Svećenik je nestao netragom tri dana prije. Sada su bili sigurni daje pobjegao – drvosječa Pierre La Foret vidio ga je kilometrima dalje, sa svime što je posjedovao i što je mogao ponijeti na leđima.
Prvi je zimski snijeg prekrio ravne dijelove zemlje tankim tkanjem što ga je mjestimično proparalo lišće i kamenje. Još se snijega spremalo jer je nebo bilo boje kositra prema sjeveru, gore iza vrha Mont Lozere. Bijeli je sloj nalegao na debelo granitno crepovlje crkvenoga krova. Crkva je bila prazna. Nijedna se misa nije u njoj održala sve od žetve: ljudi su dolazili sve manje otkako su Monsieur Marcel i njegovi sljedbenici postali samo-uvjereniji.
Isabelle je stajala medu suseljanima i slušala Monsieura Marcela, kora-čao je ispred ulaznih vrata, strog u crnoj odjeći i srebrne kose. Dojam na-dmoći njegove pojave umanjivale su mu samo ruke umrljane crvenom bojom jer su ih podsjećale na to da je on, napokon, običan postolar.
Kad je progovorio, čvrsto se zagledao u točku iznad glava okupljenih.
– Ovo mjesto na kojem su se obavljale vjerske dužnosti bilo je poprište pokvarenosti. Sada je u sigurnim rukama. U vašim je rukama – zamahnuo je rukom ispred sebe kao da sije sjeme. Svjetina je zažamorila.
– Treba je pročistiti – nastavio je – pročistiti od grijeha, od ovih idola. Mahnuo je rukom prema zgradi iza sebe. Isabelle je zurila gore u Djevicu, plavetnilo iza kipa je izblijedjelo, no ipak je imalo moć da je gane u dušu. Već je bila dodirnula čelo i grudi kad je shvatila što čini i uspjela se obuz-dati ne prekriživši se do kraja. Pogledom je zaokružila uokolo provjerava-jući je li tko zamijetio ovu kretnju. Ali susjedi su gledali u Monsieura Marcela, glasno mu se obraćajući dok je dugim koracima hodao između njih pa nastavio uzbrdo prema gomili tamnih oblaka, zabacivši žućkastos-mede ruke iza leda. Nije se osvrnuo.
Kad je otišao, svjetina je zagrajala jače, gnjevnije. Netko je viknuo: – Prozor! Svi su se poveli za tim povikom. Maleni, okrugao prozor iznad vrata pridržavao je jedini komadić stakla koji su ikad vidjeli. Vojvoda ga je postavio ispod niše prije tri ljeta, neposredno prije nego što je došao u dodir s Calvinovom Istinom. Izvana je prozor bio mutnosmede boje, ali iznutra je bio zelen, žut i plav, sa sitnom točkicom crvene na Evinoj ruci. Grijeh. Isabelle već dugo nije bila u crkvi, ali tog se prizora sjećala vrlo dobro, Evina žudnog pogleda, zmijina smiješka, Adamova stida.
Da su ga mogli vidjeti još jednom, dok sunce osvjetljava boje poput po-lja načičkana ljetnim cvijećem, njegova bi ga ljepota možda spasila. Ali nije bilo sunca, niti se ulazilo u crkvu: svećenik je utaknuo golemi lokot kroza zasun postavljen preko vrata. Nisu takvo što vidjeli prije; nekoliko ga je muškaraca proučavalo, potezalo, pokušavajući razabrati kakav mu je unutarnji sklop. Trebalo bi ga sjekirom, oprezno, da se ne ošteti.
Jedino ih je svijest o tome koliko je prozor vrijedan spriječila. Pripadao je Vojvodi, kojemu su dugovali četvrtinu uroda i u zamjenu za to dobivali zaštitu, sigurnost da će u kraljevo uho došapnuti pokoju za njih povoljnu riječ. Prozor i kip bili su njegovi darovi. Možda on i dalje drži do njih.
Nitko nije bio posve siguran tko je bacio kamen, iako je poslije nekoli-ko ljudi tvrdilo da su to bili oni. Pogodio je usred prozora i odmah ga raz-bio. Zvuk je bio tako neobičan da je svjetina utihnula. Još nikad nisu čuli zvuk stakla koje se razbija.
U tišini koja je zavladala jedan je dječak dotrčao i podigao krhotinu sta-kla, zajauknuo pa ga bacio na tlo.
– Ugrizlo me! – povikao je, podižući uvis krvavi prst. Ponovno su se svi razgalamili. Dječaka je majka ščepala I stisnula k sebi.
– Vrag! – vrisnula je. – To je bio vrag!
Kose nalik na spaljeno sijeno, Etienne Tournier istupio je s dugačkim grabljama. Letimice je pogledao unatrag prema starijem bratu, Jacquesu, koji je kimnuo. Etienne je podigao oči prema kipu i glasno izgovorio: – La Rousse!
Ljudi su se pomaknuli nekoliko koraka postrance i ostavili tako Isabelle stajati samu. Etienne se okrenuo s podmuklim smiješkom na licu, blijedop-lave oči što su se spustile na nju poput dlanova kao da su prodirale kroz nju.
Kliznuo je rukom niz držak pa podigao grablje uvis, puštajući da se me-talni zupci spuste i zalebde pred njom. Netremice su promatrali jedno drugo. Svjetina je zamuknula. Naposljetku je Isabelle zgrabila zupce; dok su ona i Etienne svatko na svojoj strani držali grablje, osjetila je kako joj je u dnu utrobe zažegla vatra.
Nasmiješio se i pustio svoj kraj tako daje lupnuo o tlo. Isabelle je doh-vatila držak pa počela grabiti rukama niza nj, podižući kraj sa zupcima u zrak sve dok nije dospjela do njega. Kad je pogledala gore u Bogorodicu, Etienne je koraknuo unatrag i povukao se. Osjećala je kako gomila nava-ljuje, ljudi su se ponovno natiskali na hrpu, uznemireni, i glasno zamorili.
– Hajde, La Rousse! – netko je povikao. – Udari!
U gužvi su stajala Isabellina braća i nepomično gledala u pod. Nije vid-jela oca, ali ako je i bio ondje, nije joj mogao pomoći.
Duboko je udahnula i podigla grablje. Uto se prolomio povik od kojeg joj se zatresla ruka. Pustila je da zupci grabalja padnu ulijevo od niše i pogledala preko gomile sjajnih rumenih lica, sada tuđih, tvrdih i hladnih. Uspravila je grablje, podbočila ih o podnožje kipa i navalila. Nije se po-maknuo.
Vika je postajala sve osornija dok je jače gurala, a suze su joj pekle oči. Dijete je gledalo u nebo u daljini, ali Isabelle je osjećala Bogorodičin pos-tojan pogled na sebi.
– Oprosti mi – prošaptala je. Zatim je povukla grablje unatrag i zamah-nula njima na kip što je snažnije mogla. Metal je udario o kamen uz tupi zveket i odsjekao Bogorodici lice zasipajući Isabelle prašinom, a svjetina je prasnula u smijeh. U očaju ona ponovno zamahne grabljama. Žbuka je popustila pod udarcem I kip se malo zanjihao.
– Još jednom, La Rousse! – zavikala je neka žena.
Ne mogu više, pomislila je Isabelle, ali pogled na ona zajapurena lica natjerao ju je da zamahne još jednom. Kip se zaljuljao, žena bez lica njiha-la je dijete u naručju. Tada se zanio prema naprijed i pao, najprije je o tlo udarila Bogorodičina glava i rasprsnula se, a zatim je tresnulo i tijelo. Pri udaru u padu dijete se otrgnulo od majke i ležalo je na zemlji pogleda uprta uvis. Isabelle je ispustila grablje i prekrila lice rukama. Čuli su se glasni usklici odobravanja i zvižduci, i svjetina je nagrnula naprijed i nagu-rala se oko slomljenoga kipa.
Kad je Isabelle odmaknula ruke s lica, Etienne je stajao pred njom. Sla-vodobitno se osmjehnuo, ispružio ruke prema njoj i stisnuo joj dojke. Za-tim se pridružio gomili i počeo nabacivati gnoj u plavu nišu.
Nikad više neću vidjeti ovakvu boju, pomislila je.
Petit Henrija i Gerarda nije trebalo mnogo nagovarati. Iako je Isabelle smatrala da je uvjerljivost Monsieura Marcela kriva, u sebi je znala da bi oni ionako otišli, i bez njegove slatkorječivosti.
– Ugodit čete Bogu – govorio je svečano. – Odabrao vas je za ovaj rat. Da se borite za svoga Boga, svoju vjeru, svoju slobodu. Vratit čete se kao hrabri i snažni muževi.
– Ako se uopće vratite – promrmljao je Henri du Moulin, ali samo ga je Isabelle čula. Davao je u zakup dva polja raži i dva polja krumpira, kao i krasnu kestenovu šumu. Držao je svinje i stado koza. Trebao je sinove; nije mogao obrađivati zemlju samo uz pomoć jedne kćeri koja mu je još preostala.
– Zasadit ću manje polja – rekao je Isabelli. – Samo jedno polje raži, a riješit ću se nešto stada i nekoliko svinja. Tako će mi da ih prehranim dos-tajati samo jedno polje krumpira. Mogu opet nabaviti stoke kad se blizanci vrate.
Neće se oni vratiti, mislila je. Vidjela im je u očima svjetlo dok su odla-zili s drugim momcima iz Mont Lozerea. Otići će u Toulouse, u Pariš, u Ženevu vidjeti Calvina. Otići će u Španjolsku, gdje su ljudi tamnoputi, ili na ocean na kraju svijeta. Ali ovamo, ne, ovamo se neće vratiti.
Prikupila je hrabrost jedne večeri dok je otac sjedio i brusio oštricu plu-ga uz vatru.
– Tata – počela je hrabro – mogla bih se udati i mi bismo mogli živjeti ovdje i raditi s tobom.
Prekinuo ju je jednom riječju.
– Za koga? – upitao je, a brusni je kamen zastao nad oštricom. U sobi je utihnulo bez zvuka uzastopnog udaranja metala o kamen.
Okrenula je lice od njega.
– Sami smo, ti i ja, ma petite – Glas mu je bio blag. – Ali Bog je milos-tiviji nego što misliš.
Isabelle je nervozno stiskala rukama vrat, u ustima joj se zadržao okus posvećena kruha – grubog, suhog kruha koji joj je zaostao straga u grlu još dugo nakon što gaje progutala. Etienne je pružio ruku prema njoj i povu-kao joj povez za glavu. Pronašao je kraj, ovio ga oko ruke i žustro povuka-o. Počela se vrtjeti, okretala se i okretala i tako izvukla iz poveza, kosa joj se rasula, na mahove je vidjela Etiennea s neumoljivim osmijehom na licu, zatim očeva stabla kestenova, plodove sitne i zelene i daleko od dohvata ruku. Kad se oslobodila poveza, posrnula je, ponovno uspostavila ravnote-žu, zastala neodlučno. Okrenula se licem prema njemu, ali je zakoračila unazad. Stigao ju je u dva duga koraka, srušio i svalio se odozgo na nju. Jednom joj je rukom zadignuo haljinu, dok joj je drugu zarinuo u kosu, raširenih prstiju provlačila se kao češalj do vrhova, omatajući vlasi oko sebe kako je ovila I povez za glavu samo časak prije, sve dok mu šaka nije počinula na stražnjem dijelu njezina vrata.
– La Rousse – promrmljao je – dugo me izbjegavaš. Jesi li spremna? Isabelle je oklijevala, zatim je kimnula. Etienne ju je zgrabio za kosu i povukao joj glavu unatrag i tako joj podigao bradu pa prinio njezina usta svojima.
– A pričest od Duhova još je u mojim ustima – pomislila je – i ovo je Grijeh.
Tournierovi su bili jedina obitelj između Mont Lozera i Floraca koja je posjedovala Bibliju. Isabelle ju je vidjela za vrijeme mise, kad bi je Jean Tournier donio umotanu u laneno platno i važno je predao Monsieuru Marcelu. Promatrao ju je usplahireno tijekom cijelog obreda. Mnogo ga je stajala.
Monsieur Marcel bi isprepleo prste i držao knjigu kao da je njiše u zip-ki, podbočen o svoju oblu trbušinu. Dok je čitao, njihao se s jedne strane na drugu kao da je pijan, premda je Isabelle znala da sigurno nije jer je zabranio vino. Oči su mu šetale natrag i naprijed, i riječi su mu se pojavlji-vale u ustima, ali joj nije bilo jasno kako su ondje dospjele.
Jednom kad je u staroj crkvi uspostavljena Istina, Monsieur Marcel je dao donijeti Bibliju iz Lyona, a Isabellin je otac izradio drveni stalak na kojemu je stajala. Nakon toga Biblija Tournierovih više nije viđena, iako se Etienne i dalje hvalio njome.
– Odakle dolaze riječi? – Isabelle ga je upitala jednog dana nakon mise, ne osvrćući se na oči koje su ih pratile, na bijesan pogled Etienneove maj-ke, Hanne. – Kako ih Monsieur Marcel izvlači iz Biblije?
Etienne je prebacivao kamen iz ruke u ruku. Odbacio ga je hitrim pok-retom; zaštropotao je pa se zaustavio u lišću.
– Dolete mu – odgovorio je odlučno. – On otvara usta, a crni znaci sa stranice ulijeću mu u usta tako brzo da ih se ne vidi. Zatim ih ispljune.
– Znaš li čitati?
– Ne, ali znam pisati.
– Što pišeš?
– Napišem svoje ime. A mogu napisati i tvoje ime – dodao je samopou-zdano.
– Pokaži mi. Nauči me.
Etienne se nasmiješio, napola pokazujući zube. Cijelom joj je šakom zgrabio haljinu i povukao je.
– Naučit ću te, ali moraš platiti – rekao je tiho, oči su mu se stisnule ta-ko da se plavo jedva vidjelo.
Opet Grijeh: šuštanje lišća kestena u ušima, strah i bol, ali i divlje uz-buđenje osjećaja zemlje pod sobom, težine njegova tijela na sebi.
– Da – reče ona napokon, gledajući u stranu – ali najprije mi pokaži. Morao je prikupiti pribor potajice: vjetrušino pero, s vrhom odrezanim i naoštrenim; komadić pergamenta ukraden s jednog ugla stranica Biblije; osušenu gljivu koja se pomiješana s vodom na komadiću pločice od škri-ljevca razmočila u crnilo. Zatim ju je poveo u planinu, podalje od njihovih imanja, do uglačane granitne gromade s ravnom površinom što joj je seza-la do struka. Naslonili su se na nju.
Kao nekim čudom, nacrtao je šest crtica i oblikovao ET. Isabelle je zu-rila u to.
– Želim napisati svoje ime – rekla je. Etienne joj je pružio pero i stao iza nje, tijelom se natisnuo o cijelu dužinu njezinih leda. Osjećala je tvrdu izbočinu pri dnu njegova trbuha i drhtaj bojažljive želje munjevito je pros-trujao kroz nju. Položio je ruku preko njezine, poveo je najprije prema tinti, zatim do pergamenta, gurajući je tako da oblikuje šest oznaka. ET, napisala je. Usporedila je dva zapisa.
– Ali nisu isti – reče ona, zbunjena. – Kako to može biti i tvoje ime i moje ime?
– Ti si ga napisala, znači to je tvoje ime. Ne znaš to? Tko ga napiše, njegovo je.
– Ali – zašutjela je i dalje otvorenih usta, čekajući da joj oni znakovi ulete u usta. No kad je progovorila, iz njih je izašlo njegovo ime, ne njezi-no.
– Sada moraš platiti – rekao je Etienne, smješkajući se. Gurnuo ju je preko golema kamena, stao iza nje pa joj zadigao suknju i spustio hlače. Rastavio joj je noge koljenima i rukom ih zadržao razmaknutima da može naglo ući u nju, uz silovit trzaj. Isabelle se priljubila uz gromadu kad je Etienne navalio na nju. Tada joj je kriknuvši odgurnuo ramena, naginjući je prema naprijed tako da su joj lice i prsa teško nalegli na stijenu.
Kad se povukao, drhtavo se uspravila. Pergament joj se bio utisnuo na obraz i odlepršao na tlo. Etienne ju je pogledao i nacerio se.
– Ispisala si svoje ime na licu – reče on.
Još nikad nije bila na imanju Tournierovih, premda nije bilo daleko od očeva, dolje niz rijeku. Bilo je to najveće gospodarstvo u kraju osim onoga u posjedu Vojvode, koji je živio još dalje u dolini, pola dana hoda prema Floracu. Pričalo se da je sagrađeno prije sto godina, s dodacima tijekom vremena: svinjac, gumno, krov pokriven crijepom, a ne slamom. Jean i njegova rođakinja Hannah oženili su se kasno, imali su samo troje djece, bili su skrbni, moćni, hladni. Rijetko ih je tko uvečer posjećivao dok su sjedili pokraj ognjišta.
Unatoč njihovu utjecaju, Isabellin otac nikad ne bi prešutio koliko ih prezire.
– Žene se rođacima – rugao se Henri du Moulin. – Daju novac u crkvu, ali ne bi dali ni truli kesten prosjaku. I ljube se tri puta, kao da dvaput nije dosta.
Imanje se prostiralo niz padinu u obliku slova L, ulaz je bio u sredini, gledao je prema jugu. Etienne ju je poveo unutra. Njegovi roditelji i dva najamnika sadili su u polju; sestra, Susanne, radila je u dnu povrtnjaka.
Unutra je bilo tiho i mirno. Isabelle je čula samo prigušeno roktanje svinja. Sviđao joj se svinjac, štagalj dvaput veći od očeva. Stajala je u zajedničkoj sobi, ovlaš dodirujući dugačak drveni stol vršcima prstiju kao da će joj to pomoći da stoji čvršće. Prostorija je bila čista, netom pomete-na, lonci obješeni u pravilnim razmacima o kuke na zidovima. Ognjište je zauzelo cijeli jedan kraj sobe, tako veliko da bi u njega stala cijela njezina obitelj i Tournierovi zajedno – cijela njezina obitelj prije nego što se poče-la osipati. Sestra joj je mrtva. Majka mrtva. Braća su u vojsci. Ostali su samo ona i njezin otac.
– La Rousse.
Okrenula se, ugledala je Etienneove oči, razmetljivost u njegovim du-gim koracima, i stala uzmicati sve dok nije leđima dotaknula granitni zid. Slijedio ju je ukorak pa joj položio ruke na bokove.
– Ne ovdje – reče ona. – Ne u kući tvojih roditelja, na ognjištu. Ako ti majka... Etienne je spustio ruke. Sam spomen njegove majke bio je dovo-ljan da ga ukroti.
– Jesi li ih pitao?
Šutio je. Široka su mu se ramena objesila, zagledao se u kut.
– Nisi ih pitao.
– Uskoro ću navršiti dvadesetpetu i onda mogu raditi što hoću. Onda mi neće trebati njihovo dopuštenje.
Jasno da ne žele da se uzmemo, mislila je Isabelle. Moji su siromašni, nemamo ništa, a oni su bogati, imaju Bibliju, konja, znaju pisati. Oni se žene rođacima, prijateljuju s Monsieurom Marcelom. Jean Tournier je Vojvodin syndic, prikuplja od nas porez. Oni nikad neće kao svoju kćer prihvatiti djevojku koju zovu La Rousse.
– Mogli bismo živjeti s mojim ocem – predložila je. – Teško mu ide bez moje braće. Treba mu...
– Nikad.
– Znači, moramo živjeti ovdje. – Da.
– Bez njihova pristanka.
Etienne je prebacio težinu s jedne noge na drugu, nagnuo se preko ruba stola, prekrižio ruke. Pogledao je ravno u nju.
– Ako te ne vole – reče on tiho – sama si za to kriva, La Rousse. Isabel-line su se ruke zgrčile, čvrsto je stisnula šake.
– Nisam ništa zgriješila! – povikala je. – Vjerujem u Istinu. Osmjehnuo se.
– Ali voliš Bogorodicu, je li tako? Pognula je glavu, i dalje stežući šake. – 1 majka ti je bila vještica.
– Što si rekao? – prošaptala je.
– Onaj vuk koji je ugrizao tvoju majku, vrag ga je poslao po nju. I po svu onu djecu koja su poumirala.
Isabelle je izbezumljeno zurila u njega.
– Ti misliš da je moja majka odvela u smrt rođenu kćer? Vlastite unu-ke?
– Kad budeš moja žena – reče on – nećeš biti primalja. – Uzeo ju je za ruku i povukao prema štaglju, dalje od roditeljskog ognjišta.
– Zbog čega me hoćeš? – upitala ga je tako tiho da je nije čuo. Sama je odgovorila na svoje pitanje: zato što njegova majka mene mrzi najviše od svih.
Vjetruša je lebdjela tik iznad nje, lepećući krilima, prkoseći vjetru. Sive boje: mužjak. Isabelle je stisnula oči. Ne. Crvenkastosmeda, kao njezina kosa: ženka.
Sama je naučila održavati se na površini, ležeći na leđima, rukama za-mahujući iz vode postrance, spljoštenih grudi, dok joj je kosa lelujala u rijeci poput lišća oko lica. Ponovno je pogledala gore. Vjetruša je ponirala desno od nje. Onaj kratki časak sudara zaklonio je busen grma žutike. Kad se ptica ponovno pojavila, nosila je neku sitnu životinjicu, miša ili vrapca. Uzletjela je zatim hitro pa nestala iz vidokruga.
Naglo je sjela, šćućurila se na dugačkoj glatkoj stijeni riječnoga korita, dojke su joj se ponovno zaoblile. Zvukovi su se pojavili niotkuda, prvo je tu i tamo zacilikalo zvonce, a onda su se iznenada svi pomiješali u suzvuč-je stotina zvončića. Estiver – Isabellin je otac prorekao da će stići za dva dana. Psi su im zacijelo dobri ovoga ljeta. Ako ne požuri, opkolit će je stotine ovaca. Brzo je ustala i oprezno se uputila na sprud. Dlanovima je otrla kapljice vode s kože i iscijedila kosu izažimajući je rukama. Svoju sramotnu kosu. Navukla je haljinu i košulju pa uvila kosu u dugačak ko-mad bijeloga lanenog platna da bude skrivena od pogleda.
Podvijala je kraj platna i odjednom se, osjetivši nečiji pogled na sebi, sledila. Strijeljala je očima oko sebe koliko je god mogla a da ne okrene glavu, ali ništa nije vidjela. Zvona su još odzvanjala iz daljine. Prstima je napipala odbjegle pramenove kose pa ih gurnula pod tkaninu, a onda je rukama zadigla haljinu i potrčala puteljkom uz rijeku. Ubrzo je sišla s puta i prešla polje zakržljalih grmova žutike i vrijeska.
Stigla je na vrh brežuljka i pogledala dolje. Daleko ispod nje mreškalo se polje prepuno ovaca koje su se kretale prema planini. Dva muškarca, jedan naprijed, jedan straga, i po jedan pas sa svake strane držali su stado na okupu. Povremeno bi nekoliko zalutalih ovaca jurnulo u jedan kraj, no ubrzo bi ih vratili natrag u stado. Bit će da hodaju već pet dana, čak iz Alesa, ali na ovome posljednjem vrhuncu nisu pokazivale znakove umora. Imat će cijelo ljeto da se oporave.
Kroz zvonjavu čula je zvižduke i povike muškaraca, oštar lavež pasa. Čovjek koji je bio naprijed pogledao je gore, ravno u nju kako se činilo, i prodorno zazviždao. Istog se časa iza jedne gromade s njezine desne stra-ne, sasvim blizu nje pojavio mladi muškarac. Isabelle je prinijela ruke vratu. Momak je bio nizak i žilav, znojan i opaljen suncem. Nosio je štap za hodanje i kožnu pastirsku vreću, na glavi je imao tijesno pripijen okru-gao šešir ispod čijeg su oboda u krug izvirivale crne kovrče. Osjetivši njegove tamne oči na sebi, znala je da je to čovjek koji ju je vidio u rijeci. Nasmiješio joj se, prijateljski, prisno, i načas je Isabelle osjetila dodir rije-ke na svome tijelu. Spustila je pogled, pritisnula laktove na prsa, nije mu mogla uzvratiti osmijehom.
U jednom je skoku momak naglo krenuo nizbrdo. Isabelle ga je promat-rala kako hita sve dok nije dostigao stado. Zatim je pobjegla.
– Dijete je tu – Isabelle je položila ruku na trbuh i prkosno se zagledala u Etiennea.
Za tili čas njegove su se blijede oči smrknule kao kad sjena oblaka pri-jeđe preko polja. Gledao ju je strogo, računao je.
– Reći ću ocu, zatim moramo reći tvojim roditeljima – progutala je pljuvačku. Što će oni reći?
– Sad će nam dopustiti da se vjenčamo. Ne bi priličilo da nam oni ne daju, a dijete je tu.
– Mislit će da sam to učinila namjerno.
– Jesi li? – njegove su oči presrele njezine. Sada su bile hladne.
– Ti si htio Grijeh, Etienne.
– Ah, ali i ti si to željela, La Rousse.
– Da je barem Maman ovdje – protisnula je tiho. – Da je barem Marie tu.
Otac se držao kao da je nije čuo. Sjedio je na klupi uz vrata i gulio gra-nu nožem; izrađivao je nov kolac za motiku koju je slomio tog dana. Isa-belle se ukipila pred njim. Izgovorila je ono što je imala reći tako tiho da je pomislila kako će morati sve ponoviti. Zaustila je, ali on ju je pretekao: – Svi ste me ostavili.
– Žao mi je, Papa. On kaže da neće živjeti ovdje.
– Ne bih ni htio jednog Tourniera u svojoj kući. Ovo imanje ne ide tebi kad umrem. Dobit ćeš svoj miraz, ali imanje ću ostaviti nećacima u l'Hopitalu. Neće se Tournier nikad dočepati moje zemlje.
– Blizanci će se vratiti iz rata – dometnula je, boreći se protiv suza.
– Neće. Poginut će. Nisu oni vojnici, nego seljaci. Ti to znaš. Dvije go-dine ni riječi od njih nema. Toliko mnogo ih je već prošlo ovuda sa sjevera i još nema nikakvih vijesti.
Isabelle je ostavila oca sjediti na klupi i otputila se preko polja, uz rije-ku, dolje do imanja Tournierovih. Onako kasno, bilo je više mračno negoli svijetlo, duge su sjene polijegale uzduž brežuljaka i terasastih polja prepu-nih napola dozrele raži. Jato čvoraka cvrkutalo je u drveću. Put između dva imanja kao da se otegnuo, a na njegovu kraju čekala je Etienneova majka. Isabelle je usporila korak.
Stigla je do Tournierove prazne clede> ovogodišnje se kestenje već odavno osušilo, kad spazi sivu sjenu kako se plaho pomalja iz drveća i staje na put.
– Sainte Vierge, aide-moi – izgovorila je molitvu bez razmišljanja. Promatrala je vuka kako on motri nju, žute su mu oči sjale čak i u mraku. Krenuo je prema njoj, a Isabelle u sebi kao da je čula glas kako joj govori: – Ne dopusti da se to dogodi i tebi.
Čučnula je i podigla s tla debelu granu. Vuk je stao. Ustala je i pošla naprijed, uz viku i mašući granom. Vuk je krenuo natraške, a kad je Isabel-le zamahnula kao da će baciti granu, šmugnuo je postrance i nestao medu drvećem.
Isabelle je trčala iz šume pa preko polja, raž joj se zasijecala u listove nogu. Stigla je do stijene u obliku gljive koja je označavala kraj povrtnjaka Tournierovih i stala da uhvati dah. Nije se više bojala Etienneove majke.
– Hvala ti, Maman – rekla je tiho. – Neću zaboraviti.
Jean, Hannah i Etienne sjedili su uz vatru, a Susanne je pospremala os-tatke bajanas, iste one juhe od kestena koju je Isabelle nešto prije stavila pred svog oca, i crni mirisni kruh. Svi četvero ukočili su se kad je Isabelle ušla.
– Što je, La Rousse? – upita je Jean Tournier kad je stala usred sobe, a ruka joj je i opet počinula na stolu kao da želi osigurati sebi mjesto medu njima.
Isabelle nije rekla ništa, samo je nepomično gledala u Etiennea. Napo-kon je ustao i prišao joj. Kimnula je, a on se okrenuo spreman suočiti se s roditeljima.
U sobi je bilo tiho. Hannino se lice stvrdnulo kao da je od granita.
– Isabelle će roditi – reče Etienne tihim glasom. – Uz vaše dopuštenje, mi bismo se oženili.
Bilo je to prvi put da je nazvao Isabelle po imenu. Hannin je glas zapa-rao zrak.
– Čije to dijete nosiš, La Rousse? Nije Etienneovo.
– To je Etienneovo dijete. – Ne!
Jean Tournier podbočio se rukama o stol i ustao. Srebrna mu je kosa bi-la zaglađena poput kape uz lubanju, lice upalo. Nije rekao ništa, ali žena je zašutjela i ponovno sjela. Pogledao je Etiennea. Duga je stanka potrajala prije nego što je Etienne progovorio.
– Dijete je moje. Oženit ćemo se ionako kad mi bude dvadeset i pet. Uskoro.
Jean i Hannah izmijeniše poglede.
– Što kaže tvoj otac? – upitao je Jean Isabelle.
– Dao je svoje dopuštenje i pobrinut će se za miraz. – Nije rekla ništa o njegovoj mržnji.
– Idi i čekaj vani, La Rousse – reče Jean tiho. – Pođi s njom, Susanne.
Djevojke su sjele jedna do druge na klupu uz vrata. Rijetko su se viđale od djetinjstva. Prije mnogo godina, još prije nego što je Isabellina kosa postala crvena, Susanne se igrala s Marie, pomagala pri sušenju sijena, oko koza, praćakala se s njom u rijeci.
Neko su vrijeme sjedile, pogledom pretražujući dolinu.
– Vidjela sam vuka pokraj clede – reče Isabelle iznenada.
Susanne se nepomično zagledala u nju, širom rastvorenih smeđih očiju. Imala je usko lice i izbočenu očevu bradu.
– Što si učinila?
– Otjerala sam ga štapom – nasmiješila se, zadovoljna sobom. – Isabel-le...
– Štoje?
– Znam da je Maman uzrujana, ali meni je drago što češ živjeti s nama. Nikad nisam vjerovala u ono što su govorili o tebi, o tvojoj kosi i... – zašu-tjela je. Isabelle nije ništa pitala.
– A ovdje češ biti na sigurnom. Ova je kuca sigurna, pod zaštitom.
Ponovno je zastala, bacila pogled prema vratima, pognula glavu. Isabel-le je odmarala oči na zaobljenim brežuljcima u daljini, prekrivenim sjena-ma.
Uvijek če biti ovako, pomislila je. Ova tišina u ovoj kuci.
Vrata su se otvorila i Jean i Etienne pojavili su se sa rasplamsalom bak-ljom i sjekirom.
– Odvest čemo te natrag, La Rousse – reče Jean. – Moram razgovarati s tvojim ocem.
Dodao je komadič kruha Etienneu.
– Uzmite ovaj kruh zajedno, a ti joj daj ruku.
Etienne je prepolovio kruh i dao manji komadič Isabelli. Stavila ga je u usta i položila ruku u njegovu. Prsti su mu bili hladni. Kruh joj je zapeo duboko u grlu poput šapta.
Petit Jean rođen je u krvi i bio je neustrašivo dijete.
Jacob je rođen sav modar. Bio je tiho dijete: ni kad ga je Hannah pljes-nula po leđima da ga potakne na disanje, nije glasno zaplakao.
Isabelle je ponovno ležala u rijeci, mnogo ljeta poslije. Na njezinu su ti-jelu ostali ožiljci od dva dječaka, a još joj je jedno dijete gurkalo trbuh iznad površine vode. Djetešce se ritalo. Prekrila je izbočinu zaobljenim dlanovima.
– Molim te, daj da Djevica učini da bude djevojčica – molila se. – A kad se rodi, dat ću joj ime po tebi, svojoj sestri. Marie. Sa svima ću se boriti da joj dadem to ime.
Ovaj put nije bilo nikakvih upozorenja, ni brecanja zvona, ni osjećaja da na njoj počivaju nečije oči. Jednostavno je bio ondje, sjedio je na peta-ma na sprudu. Naglo se uspravila i pogledala ga. Nije prekrila grudi. Izgle-dao je isto, malo starije, s dugačkom brazgotinom duž desne strane lica, od jagodice do brade pa sve do ugla usta. Ovaj bi mu put uzvratila osmijeh da joj se nasmiješio. Ali nije se nasmiješio. Mladi joj je pastir jednostavno kimnuo, zagrabio skupljenim dlanovima vodu i poškropio lice, potom se okrenuo i otputio se uzvodno.
Marie je rođena u bujici čiste tekućine, otvorenih očiju. Bila je dijete puno nade.

http://www.book-forum.net

5Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Empty Re: Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Čet Apr 26, 2012 9:15 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
2.
SAN
Kad smo se Rick i ja preselili u Francusku, zamišljala sam da će mi se život malo promijeniti. Jedino nisam znala kako.
Ponajprije, nova je zemlja bila gozba na kojoj smo bili spremni kušati svako jelo. Prvog tjedna koji smo proveli ondje, dok je Rick oštrio olovke u svome novom uredu, ja sam odlučila osvježiti srednjoškolsko znanje francuskog i istražiti seoski kraj u okolici Toulousea u potrazi za mjestom u kojem bismo živjeli. Htjeli smo mali grad, zanimljiv. Jurila sam cestica-ma u novome sivom renaultu, vozeći brzo kroz duge drvorede javora. Katkad mi se, kad nisam obraćala pozornost, učinilo da sam u Ohiju ili Indiani, ali krajolik bi naglo poprimio svoj pravi karakter čim bih ugledala kuću s krovom od crvena crijepa, sa zelenim drvenim kapcima na prozo-rima i bujnim pelargonijama u prozorskim kutijama za cvijeće. Posvuda su seljaci u svijetloplavim radnim hlačama stajali u poljima prošaranima blijedim travanjskim zelenilom i promatrali moj automobil dok promiče pokraj njih na obzoru. Smiješila sam se i mahala im; katkad su mi neodlu-čno uzvraćali mahanjem. – Tko je to? – vjerojatno su pitali jedni druge.
Obišla sam mnogo gradića i sve sam ih odbacila, katkad zbog bezvez-nih sitnica, ali zapravo zato što sam tragala za mjestom koje će mi odgovo-riti pjesmom, koje će mi samo reći da je moja potraga završena.
Stigla sam u Lislesur-Tarn prešavši dugačak uzak most preko rijeke Tarn. Crkva i kafić na drugoj obali označavali su kraj grada. Parkirala sam uz kafić i krenula u šetnju; onog časa kad sam se našla u središtu gradića, znala sam da ćemo živjeti ovdje. Bio je to utvrđeni grad, bastide, očuvan još iz srednjeg vijeka; za osvajačkih pohoda u srednjovjekovno doba, se-ljani bi se okupili na gradskom trgu i pozatvarali sva četiri ulaza. Stala sam nasred trga pokraj vodoskoka okružena grmovima lavande i osjetila da sam zadovoljna i na sigurnom.
Trg su sa sve četiri strane okruživale nadsvodene kolonade ispod kojih su se nizale prodavaonice, a iznad dizale kuće sa žaluzinama. Lukovi ko-lonada bili su građeni od dugačkih uskih cigala; i kuće su bile od istih cigala, poslaganih vodoravno ili dijagonalno u lijepim uzorcima između smeđih greda, koje je povezivala zagasito ružičasta žbuka.
To je ono što mi treba, pomislila sam. Ako ovo budem gledala svaki dan, bit ću sretna.
Istog su me časa počele salijetati sumnje. Smiješno je odlučiti se za neki grad samo zbog jednoga lijepog trga. Krenula sam dalje, tragajući za onim odlučujućim faktorom, znakom koji će me potaknuti da ostanem ili da odem.
Nije trajalo dugo. Kad sam istražila sve okolne ulice, ušla sam u bou-langerie na trgu. Žena iza tezge bila je niska, u dugoj kućnoj haljini mor-narsko plave i bijele boje, kakve sam vidjela na rasprodaji na svakoj tržnici koju sam obišla. Poslužila je drugoga kupca, a onda se okrenula meni, pomno me odmjeravajući crnim očima na izboranu licu, kose zategnute unatrag u rahlu pundu.
– Bonjour, Madame, rekla je pjevuckavim glasom kakvim već Francus-kinje govore u dućanu.
– Bonjour, odvratila sam i, okrznuvši pogledom kruh na policama iza nje, pomislila: Ovo će sada biti moja boulangerie. No kad sam je ponovno pogledala, očekujući toplu dobrodošlicu, samopouzdanje mi je splasnulo. Čvrsto se ustobočila za pultom, lica nalik na oklop.
Otvorila sam usta: ništa nije izašlo. Gutnula sam. Netremice zagledana u mene, rekla je: – Oui, Madame? – istim tonom kojim mi se obratila i prvi put, kao da se ovih posljednjih nekoliko neugodnih sekundi nije ni dogodi-lo.
Zastala sam neodlučno, zatim sam pokazala rukom na dugačak, uzak kruh, baguette. – Un, uspjela sam izgovoriti, premda je zazvučalo više kao roktaj. Izraz joj se ukočio od negodovanja. Naslijepo je posegnula rukom iza sebe, očiju i dalje prikovanih za mene.
– Quelque chose d'autre, Madame?
Načas sam iskoračila iz vlastita bića i vidjela sebe kako me valjda ona vidi: strankinja, u prolazu, nespretno zapliće jezikom dok izgovara neobič-ne zvukove, ovisi o planu grada da se snađe u nepoznatom krajoliku, o jezičnom priručniku i rječniku da komunicira. Zbog nje sam se osjetila izgubljenom baš onda kad sam pomislila da sam pronašla dom.
Pogledala sam u ostakljeni ormar, htijući joj u očaju pokazati da nisam tako budalasta kao što se čini. Pokazala sam na pite od luka, quiches, i uspjela izreći: – Et un quiche – Djelić sekunde nakon toga shvatila sam da sam upotrijebila pogrešan član – quichet ženskog roda i treba uz njega rabiti une – i u sebi sam zastenjala od muke.
Ubacila je pitu u vrećicu i položila je na tezgu uz baguette. – Quelque chose d'autre, Madame? – opet je upitala.
– Non.
Ukucala je stavke u blagajnu. Bez riječi sam joj predala novac, a onda, kad je spustila preostali sitniš u malenu plitku posudu na tezgi, shvatila sam da sam novac trebala staviti ondje, a ne ravno njoj u ruku. Namrštila sam se. Ovakvo što već sam trebala naučiti.
– Merci, Madame, zapjevala je bezizražajna lica i nesmiljenih očiju.
– Merci, promrmljala sam.
– Au revoir, Madame.
Okrenula sam se i pošla, zatim sam zastala, misleći kako mora postojati način da se ovo nekako spasi. Pogledala sam je: prekrižila je ruke preko glomaznih grudi.
– Je – nous – nous habitons pres d'ici, la-bas, lagala sam i zagrabila ru-kom neodređeno iza sebe, pokazavši neko područje negdje u njezinu gra-du.
Kimnula je jedanput. – Oui, Madame. Au revoir, Madame.
– Au revoir, Madame, odgovorila sam, zavrtjela se i izašla kroz vrata.
Oh, Ella, pomislila sam dok sam se vukla preko trga, što to radiš, lažeš da bi spasila obraz?
– Pa onda nemoj lagati. Doseli se ovamo. Suočavaj se s Madame sva-kog dana uz kroasane, odgovorila sam mumljajući. Našla sam se pokraj vodoskoka i posegnula prema grmu lavande, otrgnula nekoliko listića i zgnječila ih medu prstima. Oštar drvenast miris govorio je: Reste.
Ricku se svidio Lislesur-Tarn kad ga je vidio i, kad me poljubio i u na-ručju zavrtio uokolo, osjetila sam se bolje zbog svog izbora. – Hah! – po-vikao je pri pogledu na stare kuće.
– Š-š-š, Rick, rekla sam. Bio je radni dan na tržnici na trgu i osjećala sam da nas prate pogledi svih ljudi. – Spusti me, protisnula sam.
Samo se nasmiješio i još me čvršće stisnuo.
– Ovo je grad po mom ukusu, rekao je. – Pogledaj kako je sve pomno zidano opekom!
Šetali smo posvuda, birajući kuće koje nam se najviše sviđaju. Poslije smo navratili u boulangerie uzeti još pita od luka. Zarumenjela sam se kad me Madame pogledala, ali većinu svojih primjedaba uputila je Ricku, koji ju je doživio kao neopisivo zabavnu osobu i stao joj se smijati, no činilo se da je time ni najmanje ne vrijeđa. Vidjela sam da misli kako je zgodan: njegova je plava kosa vezana u rep upadala u oči u ovoj zemlji u kojoj muškarci imaju mahom kratku crnu kosu, a kalifornijska preplanula put još mu nije izblijedjela. Prema meni je bila pristojna, ali zamijetila sam neku prešutnu odbojnost zbog koje me hvatala nervoza.
– Šteta što su ove pite tako dobre, rekla sam Ricku vani na ulici. – Inače više nikad ne bih ovamo nogom stupila.
– Joj, dušo, evo ga sad, sve shvaćaš preozbiljno. Nemoj biti tako para-noična, kao da smo kod kuće, na Istočnoj obali.
– Jednostavno mi se zbog nje čini da nisam dobrodošla.
– Ima loš odnos prema kupcima. C-c-c! Bilo bi bolje da joj pozoveš ne-koga iz kadrovske službe, da je sredi.
Široko sam mu se nasmiješila. – Da, voljela bih vidjeti njezin karton.
– Sigurno vrvi od pritužaba. Gotova je, to je očito. Smiluj se sirotoj sta-rici.
Privlačila nas je pomisao da stanujemo u jednoj od starih kuća na trgu ili blizu njega, ali kad smo doznali da se nijedna ne iznajmljuje, potajice mi je odlanulo: bile su to ozbiljne kuće, za ugledne građane. Umjesto toga pronašli smo kuću na nekoliko minuta hoda od središta, također staru, ali bez raskošnih ciglenih ukrasa, s debelim zidovima i podovima prekriveni-ma pločicama, prekrivenim te malim popločanim dvorištem iza kuće nat-krivenim pergolom s vinovom lozom. Pred kućom nije bilo dvorišta: ulaz-na su se vrata otvarala ravno na usku ulicu. Unutra je bilo mračno, ali Rick me podsjetio da će zato ljeti biti prohladno. Sve kuće koje smo vidjeli bile su takve. Borila sam se protiv mraka tako što sam uvijek držala podignute prozorske kapke, i nekoliko sam puta uhvatila susjede kako vire kroz pro-zore prije nego što su nas prestali gledati.
Jednoga sam dana odlučila iznenaditi Ricka: kad se uvečer vratio kući s posla, ja sam bila prebojila tmurne smeđe kapke raskošnom ljubičastocr-venom bojom i stavila kutije s pelargonijama da vise na prozorima. Stao je pred kućom i nasmiješio mi se kad sam se nagnula preko prozorske daske, uokvirena ružičastim, bijelim i crvenim pupoljcima.
– Dobro došao u Francusku, rekla sam. – Dobro došao kući.
Doznavši da ćemo Rick i ja živjeti u Francuskoj, otac me nagovorio da pišem daljnjem rođaku koji je živio u Moutieru, malom gradu u sjeveroza-padnoj Švicarskoj. Tata je posjetio Moutier jedanput, vrlo davno. – Svidjet će ti se, siguran sam, neprestano je govorio kad me nazvao da mi da adre-su.
– Tata, Francuska i Švicarska su dvije različite države! Vjerojatno neču biti ni blizu Švicarske.
– Svakako, mala, ali uvijek je dobro imati obitelj u blizini.
– U blizini? Moutier je sigurno kakvih 700-800 kilometara od mjesta gdje čemo mi biti.
– Vidiš? Samo dan vožnje. A to je mnogo bliže nego što ču ti biti ja.
– Tata!?
– Samo ti uzmi adresu, Ella. Meni za ljubav.
Kako sam mogla reci ne? Zapisala sam adresu i nasmijala se. – Ovo je smiješno. Što da mu napišem: 'Dragi rođače, ja sam vaša daleka rođakinja za koju nikad prije niste čuli i sad sam u Europi, pa bismo se mogli sasta-ti?'
– Zašto ne? Slušaj, za početak bi ga mogla pitati o povijesti obitelji, odakle potječemo, čime se naša obitelj bavila. Iskoristi nešto od tog silnog slobodnog vremena."Tata je živio po pravilima protestantske radne etike i pomisao na to da neču imati posao gaje uznemiravala. Neprekidno mije davao savjete o tome što bih korisno mogla raditi. Njegova je zabrinutost poticala moju: nisam bila naviknuta na dokolicu – uvijek sam bila zauzeta učenjem ili sam radila dokasna. Morala sam se naučiti da slobodno raspo-lažem svojim vremenom; prošla sam kroz razdoblje dugog spavanja i vrz-manja po kuci, a onda sam smislila tri pothvata da se nečime zaokupim.
Počela sam raditi na svome zaboravljenome francuskom; uzimala sam satove dvaput tjedno u Toulouseu kod Madame Sentier, postarije žene svijetlih očiju i lica uska kao u ptice. Imala je prekrasan naglasak, i najprije se prihvatila rada na mom izgovoru. Mrzila je površno izgovaranje i vikala bi na mene kad bih počela govoriti Oui onako usput, poput mnogih Fran-cuza, jedva mičući usnama tako da zvuči poput pačjega kvakanja. Natjera-la bi me da riječ izgovorim pravilno, da oblikujem jasno sva tri glasa i na kraju zviždeči otpuhnem zrak kroza zube. Tvrdoglavo je ustrajala na tome da je važnije kako govorim nego ono što kažem. Pokušala sam joj prigovo-riti što tome pridaje toliku važnost, ali nisam se mogla mjeriti s njom.
– Ne budete li dobro izgovarali riječi, nitko neče razumjeti što govorite, tvrdila je. – Osim toga, znat če da ste strankinja i neče vas slušati. Francuzi su takvi.
Nisam joj htjela reći da je i ona Francuskinja. Svejedno mi se sviđala, sviđali su mi se njezini stavovi i njezina čvrsta ruka, i tako sam izvodila vježbe za usta koje mi je zadavala, rastezala usnice na sve strane kao da su od žvakače gume.
Poticala me da govorim što više mogu, gdje god se nađem. – Ako po-mislite nešto, recite to! – povikala je. – O čemu god bila riječ, ma koliko bilo nevažno, izgovorite to. Razgovarajte sa svakim. – Katkad me tjerala da govorim bez prekida tijekom unaprijed određenoga vremenskog razma-ka, od jedne pa postupno sve do pet minuta. To mi je bilo naporno i činilo mi se neizvedivim.
– Vi pomislite nešto na engleskome i zatim to riječ po riječ prevodite na francuski, tumačila je Madame Sentier. – Jezik ne djeluje na taj način. On ima veličanstveno ustrojstvo. Morate misliti na francuskome. U vašoj glavi engleski ne bi smio postojati. Mislite što više možete na francuskome. Ako ne možete razmišljati u odjeljcima, mislite u rečenicama, u riječima barem. To pak razrađujte u veće misli! – Mahnula je rukom obuhvaćajući cijelu sobu i cjelokupan ljudski um.
Bilo joj je strašno drago kad je doznala da imam švicarske rođake; ona me i potaknula da napišem pismo. – Možda su podrijetlom iz Francuske, znate, rekla je. – Bilo bi dobro za vas da saznate nešto o svojim francuskim precima. Osjećat ćete veću povezanost s ovom zemljom i njezinim ljudi-ma. Tada vam neće biti tako teško misliti na francuskome.
U sebi sam pomislila kako mi je svejedno. Utvrđivanje rodoslovlja bila je za mene zanimacija sredovječnih kao i radijske postaje na kojima se samo govori, pletenje i nedjeljne večeri provedene kod kuće. Znala sam da i mene sve to čeka na kraju, ali nije mi se žurilo. Moji preci nisu imali nikakve veze s mojim životom u ovom času. Ali, Madame Sentier za volju, kao dio domaće zadaće sastavila sam nekoliko rečenica kojima sam svog rođaka pitala o povijesti obitelji. Kad je pregledala gramatiku i pravopis, poslala sam pismo u Švicarsku.
Satovi francuskoga su mi, doduše, pomogli u mojem drugom pothvatu. – Kako prekrasno zvanje za ženu! – Madame Sentier je uskliknula kad je čula da pohađam studij nakon kojeg ću moći raditi kao primalja u Francu-skoj. – Kako plemenit posao! – Bila mi je odviše draga da bi me iritirale njezine romantične zamisli, i tako joj nisam spomenula kako sumnjičavo mene i moje kolegice gledaju liječnici, bolnice, osiguravajuća društva pa čak i trudnice. Nisam govorila ni o besanim noćima, o krvi, psihičkim opterećenjima kad nešto pode po zlu. Zato što to jest dobar posao i zato što sam se nadala da ću ga moći raditi i u Francuskoj kad odslušam tražene predmete i položim ispite. Posljednji je pothvat imao neizvjesnu buduć-nost, ali bi me svakako svu zaokupio kad za to dođe vrijeme. On ni za koga ne bi bio iznenađenje: bilo mi je dvadeset i osam godina, Rick i ja bili smo dvije godine u braku i pritisak je rastao sa svih strana, uključujući i nas same.
Jedne noći, nakon tek nekoliko tjedana provedenih u Lisle-sur-Tarnu, izašli smo na večeru u dobar restoran u gradu. Razgovarali smo nevezano – o Rickovu poslu, mojem danu – uz crudites, pates, pastrvu iz rijeke Tarn ifilet mignon. Kad je konobar donio Rickovu creme brulee i moju tarte au citron, ocijenila sam da je to pravi trenutak da mu kažem. Zagrizla sam u ukrasnu krišku limuna; usta su mi se skupila.
– Rick, počela sam spuštajući vilicu.
– Izvrsna creme brulee, rekao je. – Osobito ovaj dio gdje je brulee. Uz-mi, kušaj malo.
– Ne hvala. Slušaj, razmišljala sam o nečemu.
– Hoće li ovo biti ozbiljan razgovor?
U tom je času u restoran ušao jedan par i sjeo za stol pokraj nas. Ženin se trbuh jedva nazirao pod elegantnom crnom haljinom. Trudna je pet mjeseci, odmah sam pomislila, i nosi vrlo visoko.
Prigušila sam glas. – Znaš kako povremeno razgovaramo o tome da imamo djecu?
– Želiš imati djecu sada?
– Pa, razmišljala sam o tome.
– Uredu.
– U redu, što?
– U redu, na posao onda.
– Samo tako? 'Na posao?'
– Zašto ne? Znamo da želimo djecu. Čemu se boriti protiv toga?
Osjećala sam razočaranje, iako sam i odviše dobro poznavala Ricka da bi me iznenadio njegov pristup. Uvijek je donosio odluke nabrzinu, čak i one velike, dok sam ja htjela da odlučivanje bude složenije.
– Osjećam se, razmišljala sam kako da to objasnim, – pomalo kao kad skačeš s padobranom. Sjećaš se kad smo skakali prošle godine? Gore si u onome minijaturnom avionu i neprestano misliš – dvije minute i onda više nema natrag, ne možeš više odustati. Jedna minuta i više nema natrag, onda, evo, teturam na vratima, ali još mogu reći ne. A onda skočiš i više se ne možeš vratiti, bez obzira na to kako ti je. Eto, tako se osjećam sada. Stojim uz otvorena vrata zrakoplova.
– Ja se samo sjećam onoga čudesnog osjećaja padanja. I predivnog pog-leda dok se spuštaš prema zemlji. Kako je samo tiho ondje gore.
Usisala sam obraz iznutra, zatim stavila u usta golemi zalogaj kolača.
– To je velika odluka, rekla sam punih usta. – Velika odluka je donese-na. – Rick se nagnuo k meni i poljubio me. – Mmm, fini limun.
Poslije te noći iskrala sam se iz kuće i pošla prema mostu. Čula sam ri-jeku daleko ispod, ali bilo je odviše mračno da vidim vodu. Pogledala sam uokolo; nigdje nije bilo nikoga, izvukla sam omot s kontracepcijskim pilu-lama i počela ih jednu po jednu istiskivati iz metalne folije. Nestajale su prema vodi, sitni bijeli bljeskovi ocrtavali su se na čas u mraku. Kad sam ih sve pobacala, ostala sam dugo naslonjena na ogradu, prisiljavajući samu sebe da se osjećam drukčije.Nešto se jest promijenilo te noći. Te sam noći prvi put sanjala san. Počelo je s treperenjem, komešanjem između tame i svjetla. Ni crno, ni bijelo – nego plavetnilo. Sanjala sam u plavom. Nešto se kretalo kao nošeno naletima vjetra, u valovima, prema meni i od mene. Počelo se utiskivati u mene, bio je to pritisak vode, više vode nego kame-na. Čula sam glas koji pjevuši. Zatim sam i ja recitirala, riječi su sukljale iz mene. Drugi je glas zaplakao, onda sam ja jecala. Plakala sam sve dok više nisam mogla disati. Pritisak plavetnila posve me okružio sa svih strana. Čuo se glasan tresak, poput zveketa teških vrata koja sjedaju na mjesto, i plavetnilo je zamijenila crna, tako duboka kao da nikad nije doživjela svjetlost.
Prijateljice su mi rekle da se, kad nastojiš zatrudnjeti, ljubav vodi mno-go češće ili mnogo rjeđe. Možeš se seksati neprestano, kao što sačmarica prska posvuda sitna okrugla zrnca u nadi da će nešto pogoditi. Ili svemu možeš pristupiti strateški, čuvati streljivo za prikladan trenutak.
U početku smo se Rick i ja priklonili prvom pristupu. Kad je došao kući s posla, vodili smo ljubav prije večere. Odlazili smo u krevet rano, budili se rano da vodimo ljubav i to smo činili kad god smo mogli.
Rick je uživao u ovom obilju, ali ja sam to doživjela drukčije. Prije sve-ga, nikad se prije nisam seksala zato što sam smatrala da moram – nego samo zato što hoću. Sada je, međutim, iza seksa stajala neka prešutna za-daća, zbog koje je ispadalo da to radimo smišljeno i proračunato. Podvoje-no sam gledala i na neuzimanje kontracepcije: sva ona energija koju sam ulagala u sprječavanje trudnoće tijekom godina, sve one pouke i oprez usađeni duboko u mene – treba li ih odjednom odbaciti? Čula sam da to može djelovati upravo afrodizijački, ali umjesto uzbuđenja koje sam oče-kivala, osjećala sam samo strah.
Iznad svega, bila sam iscrpljena. Loše sam spavala, jer sam svake noći u snu odlazila u sobu plavetnila. Ništa nisam rekla Ricku, nikad ga nisam probudila niti mu sljedećeg dana objašnjavala zbog čega sam tako umorna. Obično sam mu pričala o svemu; sada mi je zapinjalo u grlu, a na ustima kao da mi je bio lokot.
Jedne sam noči ležala u krevetu, zureči u plavetnilo što je plesalo nada mnom, kad mi je napokon sinulo: u posljednjih deset noči nisam sanjala san samo one dvije noči kad nismo vodili ljubav.
Dio mene osjetio je olakšanje što sam otkrila tu povezanost, što to mo-gu objasniti: brinula sam se hoču li zanijeti i to je izazivalo nočnu moru. Zbog ove je spoznaje sve postalo manje zastrašujuće.
Ipak, trebao mi je san; morala sam nagovoriti Ricka da se prestanemo seksati tako često ne objašnjavajući mu zašto. Nisam mu imala srca reći da imam noćne more nakon što vodi ljubav sa mnom.
Umjesto toga, kad sam dobila mjesečnicu i kad je postalo jasno da ni-sam zanijela, predložila sam Ricku da iskušamo strateški pristup. Poslužila sam se svim razumnim argumentima iz literature za koje sam znala, ubaci-la nekoliko stručnih riječi i trudila se zvučati veselo. Bio je razočaran, ali se ponio dostojanstveno.
– Ti znaš o tome više od mene, rekao je. – Ja sam samo strijelac. Ti reci što da radim.
Na nesreću, premda sam rjeđe sanjala san, već sam bila iscrpljena: bilo mi je teže zaspati dubokim snom i često sam ležala budna u nekom stanju neodređene tjeskobe, iščekujući plavetnilo, misleći kako će se ionako po-javiti, čak i ako nema seksa.
Jedne noći – noći strateškog pristupa – Rick je poljupcima klizio s mog ramena niz ruku kad je zastao. Osjećala sam kako mu usne lebde iznad pregiba na mojoj ruci. Pričekala sam, no nije nastavio. – Mmm, Ella, na-pokon je izustio. Otvorila sam oči. Zurio je u nabor; slijedila sam očima njegov pozoran pogled pa s trzajem odmaknula ruku.
– Oh, samo sam izgovorila. Proučavala sam krug crvene, ljuskave kože.
– Što je to?
– Psorijaza. Imala sam je jednom, kad mi je bilo trinaest godina. Kad su se mama i tata rastali.
Rick je pogledao to mjesto, zatim se nagnuo prema meni i poljupcima mi zatvorio očne kapke.
Kad sam ponovno otvorila oči, načas sam spazila tračak gađenja koje mu je preletjelo licem prije nego što se svladao i nasmiješio mi se.
Tijekom idućeg tjedna promatrala sam bespomoćno kako se prvotna mrlja širi, preskače na drugu ruku i oba lakta. Uskoro će doseći gležnjeve i listove.
Na Rickovo sam navaljivanje otišla liječniku. Bio je mlad i odrješit, ne-dostajalo mu je one ležerne razgovorljivosti kojom američki liječnici ubla-žavaju zakočenost pacijenata. Morala sam se svojski usredotočiti na nje-gov brzi francuski.
– Imali ste to već prije? – upitao je proučavajući mi ruke.
– Da, kad sam bila mala.
– Ali otad više ne?
– Ne.
– Koliko ste dugo u Francuskoj?
– Šest tjedana.
– I ostajete?
– Da, nekoliko godina. Moj muž je zaposlen u jednome građevinskom poduzeću u Toulouseu.
– Imate djece?
– Ne. Još ne. – Pocrvenjela sam. Priberi se, Ella, pomislila sam. Imaš dvadeset i osam godina, ne mora ti više biti neugodno zbog seksa.
– Vi radite?
– Ne. To jest, radila sam, u Sjedinjenim Državama. Bila sam primalja.
Podignuo je obrve. – Une sage-femme. Želite li raditi kao primalja u Francuskoj?
– Voljela bih, ali još nisam uspjela dobiti radnu dozvolu. I liječnički je sustav ovdje drukčiji pa moram položiti ispit i tek onda mogu raditi. Zato sada učim francuski, a ove ču jeseni krenuti na studij za primalje u Toulo-useu i učiti za taj ispit.
– Izgledate umorno. – Naglo je promijenio temu, kao da mi želi pokaza-ti da mu tratim vrijeme razgovorom o svojoj karijeri.
– Imam nočne more, ali... – zastala sam. Nisam s njim htjela načinjati tu temu.
– Nesretni ste, Madame Turner? – upitao je blaže.
– Ne, ne, nisam nesretna, nesigurno sam odgovorila. Katkad je teško re-ci kad sam tako umorna, dodala sam u sebi.
– Znate da se psorijaza pojavljuje kad vam nije dovoljno sna.
Kimnula sam. Toliko o psihološkoj obradi.
Liječnik mi je propisao kortizonsku kremu, čepiče koji če umanjiti šire-nje osipa i pilule za spavanje ako zbog svrbeža ne budem mogla spavati, zatim mi je rekao da ga opet posjetim za mjesec dana. Kad sam odlazila, dodao je: – I dođite mi kad budete trudni. Ja sam i obstetrkien?
Opet sam se zacrvenjela.
Moja je zaljubljenost u Lisle-sur-Tarne splasnula nedugo nakon što sam prestala spavati.
Bio je to prekrasan, miran grad, živio je tempom koji je, znala sam, zdraviji od onoga na koji sam se naviknula u Sjedinjenim Državama, i kvaliteta tog života bila je neosporivo bolja. Namirnice s tržnice subotom, meso iz boucherie, kruh iz boulangerie sve je to imalo predivan okus za nekoga tko je odrastao na bljutavim proizvodima iz velikih samoposluži-vanja. U Lisleu je ručak još bio najvažniji obrok u danu, djeca su trčala slobodno bez straha od nepoznatih ljudi ili automobila i bilo je vremena za ugodne razgovore o nevažnim temama. Ljudi nikad nisu bili u tako straš-noj žurbi da se ne bi mogli zaustaviti i sa svakim pročavrljati.
To jest, sa svakim osim sa mnom. Koliko znam, Rick i ja bili smo jedini stranci u gradu. Razgovor bi zamro čim sam ja ušla u dučan, a ako se nas-tavio, točno sam znala da se prešlo na neku nevažnu temu. Ljudi su bili ljubazni prema meni, ali i nakon nekoliko tjedana još sam imala osječaj da nisam pravo porazgovarala ni sa kime. Pazila sam da pozdravljam ljude koje sam prepoznavala i oni su mi odzdravljali, ali nitko me nije pozdravio prvi, nitko nikad nije zastao i porazgovarao sa mnom. Trudila sam se pos-lušati savjet Madame Sentier da govorim što više, ali imala sam tako malo poticaja da su mi misli presahnule. Jedino kad sam nešto obavljala, kad sam kupovala ili se raspitivala o tome gdje je što, stanovnici grada udijelili bi i meni nekoliko riječi.
Jednog sam jutra sjedila u kafiću na trgu, pila kavu i čitala novine. Još je nekoliko ljudi bilo raštrkano za stolovima. Vlasnik je prolazio između nas, čavrljajući i šaleći se, dijeleći djeci slatkiše. Bila sam ondje nekoliko puta; on i ja pozdravljali smo se, ali nismo se pomaknuli dalje, do razgovo-ra. Pusti da za to prođe desetak godina, pomislila sam ogorčeno.
Nekoliko stolova dalje sjedila je žena, mlada od mene, s petomjeseč-nom bebom remenčićima stegnutom u sjedalicu za auto, koja je tresla zvečku. Imala je na sebi uske traperice i razdražljivo se smijala. Nakon kraćeg vremena ustala je i pošla unutra. Dijete nije ni zamijetilo da je ne-ma.
Usredotočila sam se na Le Monde. Prisiljavala sam se da pročitam cije-lu naslovnicu prije nego što se posvetim International Herald Tribuneu. Bilo mi je kao da gacam kroz blato: ne samo zbog jezika nego i zbog ime-na koje nisam prepoznavala, političkih situacija o kojima ništa nisam zna-la. Čak i kad bih priču razumjela, ona nije u meni nužno potaknula zani-manje.
S mukom sam se probijala kroz članak o neizbježnoj obustavi rada poš-tanske službe – pojavi na koju nisam bila naviknuta u Sjedinjenim Drža-vama – kad sam začula neki neobičan zvuk, ili bolje reći tišinu. Podigla sam pogled. Dijete se prestalo igrati zvečkom i ispustilo ju je iz ruke u krilo. Lice mu se namreškalo poput ubrusa koji se zgužva nakon jela. Evo, sad slijedi plač, pomislila sam. Letimice sam pogledala u unutrašnjost lokala: majka je naslonjena na šank razgovarala telefonom, lijeno se poig-ravajući podloškom za čašu.
Beba nije zaplakala: lice joj je postajalo sve crvenije i crvenije, kao da se trudi zaplakati, ali ne može. Zatim je vrlo brzo poljubičastila pa pomod-rila.
Skočila sam na noge, stolac je pao unatrag s treskom. – Dijete se guši! – povikala sam.
Bila sam udaljena samo tri metra, ali sam stigla do djeteta, oko njega se već stvorio krug gostiju. Jedan je čovjek čučnuo ispred bebe, gladio joj poplavjele obraze. Pokušala sam se progurati medu njih, ali vlasnik, okre-nuvši mi leda, neprestano se gurao ispred mene.
– Slušajte, dijete se guši! – vikala sam. Gledala sam u zid od ramena. Potrčala sam na drugu stranu kruga. – Ja mu mogu pomoći!
Ljudi medu koje sam se gurala gledali su me, lica su im bila kruta i hla-dna.
– Morate ga udariti po leđima, ne dobiva zraka.
Zaustavila sam se. Govorila sam na engleskome.
Majka se pojavila, stopila se sa zidom od ljudi. Počela je dijete bjeso-mučno udarati po leđima, odviše snažno, pomislila sam. Svi su stajali i promatrali je u jezivoj tišini. Razmišljala sam kako da kažem – Heimlic-hov zahvat – na francuskome kad je dijete iznenada zakašljalo i iz usta mu je izletio crveni bombon u obliku romba. S mukom je udahnulo zrak, zatim je zaplakalo, a lice mu je opet postalo svijetlocrveno.
Začuo se sveopći uzdah i krug se razišao. Uhvatila sam vlasnikov pog-led, gledao je u mene neljubazno. Otvorila sam usta htijući nešto reći, ali okrenuo se, podigao pladanj i pošao unutra. Pokupila sam svoje novine i otišla ne plativši.
Nakon ovoga osjećala sam se u gradu nelagodno. Izbjegavala sam kafić i ženu s djetetom. Bilo mi je teško gledati ljude u oči. Moj je francuski postao nesigurniji, a izgovor još slabiji.
Madame Sentier to je odmah uočila. – Ali što se to dogodilo? – upitala je. – Tako ste dobro napredovali!
U mislima mi je oživjela slika kruga od ljudskih ramena. Ništa nisam rekla.
Jednog sam dana u boulangerie čula ženu ispred sebe kako kaže da je upravo krenula u la bibliotheque, i mahnula rukom kao da je to odmah iza ugla. Madame joj je dodala knjigu u plastičnom omotu, neki jeftini ljubav-ni roman. Kupila sam svoje baguettes i auiches u žurbi, skrativši uobičaje-ni nezgrapan razgovor s Madame. Izjurila sam na ulicu i krenula tragom one žene koja je obavljala dnevnu kupnju po trgu. Zastala je da pozdravi nekolicinu ljudi i raspravljala je sa svim trgovcima, dok sam ja sjedila na klupi na trgu i držala je na oku iznad novina. Zaustavila se na tri strane trga prije nego što je naglo ušla u gradsku vijećnicu. Presavinula sam no-vine i požurila za njom, shvativši kako ću se morati motati u predvorju i proučavati najave vjenčanja te objave o zatraženim građevinskim dozvo-lama, dok je ona sporo i s naporom svladavala dugačak niz stuba. Popela sam se po dvije stube odjednom pa šmugnula kroz vrata za njom. Zatvo-rivši ih za sobom, okrenula sam se i ugledala prvo mjesto u gradu koj e mi j e bilo blisko.
U knjižnici je vladala upravo ona mješavina trošnosti i ugodne tišine zbog koje sam i kod kuće voljela gradske knjižnice. Premda je bila malena – samo dvije prostorije – imala je visoke stropove i nekoliko prozora bez kapaka, zbog čega se doimala neobično prozračnom za tako staru zgradu. Nekoliko je ljudi podiglo pogled s onoga čime su bili zabavljeni i napadno se zagledalo u mene, no njihova je pozornost bila samilosno kratka i jedan po jedan ponovno su se posvetili čitanju ili međusobnom tihom razgovoru.
Ogledala sam se oko sebe pa prišla glavnom pultu da se učlanim. Jedna mi je ugodna žena srednjih godina u elegantnome maslinastom kostimu rekla da bih joj trebala pokazati neku ispravu sa svojom francuskom adre-som kao dokaz o prebivalištu. Također me obzirno uputila prema mjestu gdje je stajao Francusko-engleski rječnik u nekoliko svezaka te na omanji odjeljak s knjigama na engleskom jeziku.
Žena nije bila ondje drugi put kad sam došla u knjižnicu; na njezinu je mjestu stajao muškarac i razgovarao telefonom. Bistre je smeđe oči upro u neku točku vani na trgu, a podrugljiv osmijeh lebdio mu je na četvrtastom licu. Bio je otprilike moje visine, nosio je crne hlače i bijelu košulju bez kravate, zakopčana ovratnika, rukava zavrnutih iznad laktova. Usamljeni vuk. Nasmiješila sam se sama sebi: ovakve treba izbjegavati.
Skrenula sam u suprotnom smjeru od njega i uputila se prema odjelu knjiga na engleskom jeziku. Izgledao je kao da su neki turisti darovali gomilu štiva za odmor: police su bile pune kriminalističkih romana i ro-mana o seksu i kupovanju. Bio je tu i dobar izbor krimića Agathe Christie. Pronašla sam jedan koji nisam pročitala, zatim sam pregledala knjige u odjelu francuske beletristike. Madame Sentier preporučila mi je Francoise Sagan jer ću se njezinim romanima najbezbolnije uvesti u čitanje na fran-cuskome; odabrala sam Bonjour Tristesse. Krenula sam prema prednjem pultu, letimice pogledala vuka iza njega pa svoje dvije neozbiljne knjige i stala. Vratila sam se do odjela s engleskim knjigama, pretražila ga i dodala svojoj hrpi Portret jedne dame.
Odugovlačila sam još neko vrijeme, pozorno proučavajući Paris-Match. Naposljetku sam ponijela knjige do pulta. Muškarac me oštro pogledao, proračunavajući nešto u sebi, pa je pogledom obuhvativši knjige i uz jedva vidljiv, samozadovoljan osmijeh upitao na engleskome: – Vaša iskaznica?
Proklet bio, pomislila sam. Mrzila sam ovo podrugljivo procjenjivanje, to što tako drsko smatra da ne znam govoriti francuski, da izgledam tako američki.
– Htjela bih se učlaniti, odgovorila sam oprezno na francuskome, nasto-jeći izgovarati te riječi bez ijednog tračka američkog naglaska.
Dodao mi je obrazac. – Ispunite ovo, naredio mi je na engleskome.
Tako sam se razljutila da sam, kad sam ispunjavala prijavu, kao prezi-me navela Tournier a ne Turner. Prkosno sam mu odgurnula papir zajedno s vozačkom dozvolom, kreditnom karticom i pismom iz banke u kojem je bila naša francuska adresa. Pogledao je isprave, zatim se zagledao u papir.
– Što je to 'Tournier'? – upitao je tapkajući prstom po mojem imenu. – To je Turner, je li? Kao Tina Turner?
Nastavila sam mu odgovarati na francuskome. – Da, ali prvotno je pre-zime bilo Tournier. Promijenili su ga kad su se odselili u Sjedinjene Drža-ve. U devetnaestom stoljeću. Izbacili su V i 'i5 da bi zvučalo više američki. – Bilo je to ono malo obiteljske prošlosti što sam znala, i time sam se po-nosila, ali to očito na njega nije ostavilo dojam. – Mnoge su obitelji promi-jenile ime pri iseljavanju, rekla sam sve tišim glasom i odvojila pogled od njegovih podrugljivih očiju.
– Ime vam je Turner, dakle Turner mora biti i na iskaznici, zar ne?
Prešla sam na engleski. – Ja sam – s obzirom na to da sada živim ovdje – mislila sam da bih se mogla početi služiti s Tournier.
– Ali nemate nikakvu ispravu ni pismo koji glase na Tournier? – Zatres-la sam glavom i mrko pogledala naslagane knjige, laktova stisnutih uz tijelo. Kad su mi se oči ispunile suzama, obuzeo me osjećaj potpunog poniženja. – Zaboravite, nije važno, promucala sam. Nastojeći da ga ne gledam, prikupila sam isprave i pismo, okrenula se i odrješito krenula van.
Te sam noći otvorila ulazna vrata naše kuće da potjeram dvije mačke što su se tukle na ulici i spotaknula se o hrpu naslaganih knjiga na stubi pred ulazom. Na vrhu knjiga ležala je iskaznica iz knjižnice naslovljena na Ellu Tournier.
Klonila sam se knjižnice, potiskivala želju da odem u poseban posjet i zahvalim knjižničaru. Još nisam naučila zahvaljivati Francuzima. Kad sam nešto kupovala, činilo mi se kao da mi tom prigodom i prečesto zahvaljuju, pa ipak sam uvijek sumnjala u njihovu iskrenost. Bilo je teško procijeniti ton njihovih riječi. Ali knjižničareva je zajedljivost bila nedvojbena; nisam ga mogla zamisliti kako prihvaća zahvalu s naklonošću.
Nekoliko dana nakon što se iskaznica pojavila, šetala sam cestom uz ri-jeku i spazila ga kako sjedi na suncu pred malom kavanom pokraj mosta, gdje sam počela odlaziti na kavu. Izgledao je kao opčinjen vodom što je tekla daleko dolje, i ja sam stala razmišljajući trebam li mu nešto reći, mogu li proći pokraj njega kradomice, da me ne zamijeti. Uto je podigao pogled i ulovio me kako ga promatram. Izraz mu se nije promijenio, kao da su mu misli negdje daleko.
– Bonjour, rekla sam osjećajući se budalasto.
– Bonjour. – Malo se pomaknuo na sjedalu i pokazao rukom na stolac do sebe. – Cafe?
Oklijevala sam. – Oui, s'il vousplaif\ rekla sam napokon. Sjela sam, a on je mahnuo glavom konobaru. Načas me obuzela silna nelagoda pa sam se zagledala u daljinu iznad rijeke Tarn da ne moram gledati u njega. Bila je to velika rijeka, široka stotinjak metara, zelena, nepomućena i naoko mirna. I dok sam motrila vodu, zamijetila sam da se nekako sporo valja. Zagledana u rijeku, povremeno bih ugledala pokoji bljesak mrke tvari, crvene poput hrde, koja je sukljala na površinu pa opet nestajala. Očarana, slijedila sam crvene mrlje pogledom.
Konobar je stigao s kavom na srebrnom pladnju i zaklonio mi pogled na rijeku. Okrenula sam se knjižničaru. – Ono crveno u vodi, što je to? – upitala sam ga na francuskome.
Odgovorio mi je na engleskome. – Naslage ilovače iz brda. Nedavno je tu otklizala zemlja i razotkrila pritom slojeve ilovače ispod tla. Ispire se u rijeku.
Rijeka mi je ponovno privukla pogled. I dalje promatrajući ilovaču pre-šla sam na engleski. – Kako se zovete?
– Jean-Paul…
– Hvala vam za iskaznicu za knjižnicu, Jean-Paul. Vrlo lijepo od vas.
Slegnuo je ramenima, i bilo mi je drago što nije tome pridavao veću va-žnost.
Dugo smo sjedili bez riječi, pili kavu i promatrali rijeku. Bilo je toplo na kasnome svibanjskom suncu i skinula bih kaputić, ali nisam htjela da mi vidi psorijazu na rukama.
– Zašto niste u knjižnici? – upitala sam ga neočekivano.
Podigao je pogled. – Srijeda je. Knjižnica je zatvorena.
– Aha. Koliko dugo radite ondje?
– Tri godine. Prije toga bio sam u knjižnici u Nimesu.
– To vam je dakle zanimanje? Knjižničar ste?
Pogledao me iskosa dok je palio cigaretu. – Da. Zašto pitate?
– Jednostavno – ne izgledate kao knjižničar.
– Kako izgledam?
Pomno sam ga odmjerila. Nosio je crne traperice i meku pamučnu košu-lju boje lososa; crnu je jaknu prebacio preko naslona stolca. Ruke su mu bile preplanule, podlaktice gusto obrasle crnim dlakama.
– Kao gangster, odvratila sam. – Samo vam trebaju naočale.
Jean-Paul se blijedo nasmiješio i otpuhnuo dim koji mu se digao oko li-ca poput plave zavjese. – Kako ono vi Amerikanci kažete – ne sudi čovje-ka po odijelu.
Uzvratila sam mu osmijeh. – Touche.
– Zašto ste, dakle, u Francuskoj, Ella Tournier?
– Moj muž radi kao arhitekt u Toulouseu.
– A zašto ste ovdje?
– Htjeli smo vidjeti kako je živjeti u malom gradu umjesto u Toulouseu. Prije smo bili u San Franciscu, a ja sam odrasla u Bostonu, pa sam mislila da bi mali gradić bila zanimljiva promjena.
– A zašto ste vi ovdje?
– Oh. – Zastala sam. – Zato što mi je muž tu.
Podignuo je obrve i ugasio cigaretu.
– Mislim, htjela sam ići. Bilo mi je drago zbog promjene.
– Bilo vam je drago ili vam jest drago?
Ljutito sam otpuhnula. – Odlično govorite engleski. Gdje ste ga naučili?
– Živio sam u New Yorku dvije godine. Studirao sam knjižničarstvo na Columbia University.
– Živjeli ste u New Yorku i onda se vratili ovamo.
– U Nimes pa ovamo, da. – Osmjehnuo mi se. – Zašto vas to tako čudi, Ella Tournier? Ovo je moj dom.
Poželjela sam da prestane govoriti Tournier. Gledao me s onim podsmi-jehom koji sam mu prvi put zapazila na licu u knjižnici, neprobojno i s visine. Voljela bih da sam mu vidjela lice dok je ispisivao moju iskaznicu: je li i to obavio ovako pun sebe?
Ustala sam naglo i naslijepo potražila u torbici nešto kovana novca. – Bilo je lijepo razgovarati s vama, ali moram ići. – Spustila sam novac na stol. Jean-Paul ga je pogledao i namrštio se, gotovo neprimjetno zatresao je glavom. Pocrvenjela sam, pokupila kovanice i krenula svojim putem.
Okrenula sam se oko sebe. – Zašto neprestano izgovarate moje ime na taj način?
Zavalio se u naslon, sunce mu je blještalo u oči pa nisam mogla vidjeti kakav izraz ima. – Da se naviknete na njega. Onda će postati vaše.
Sa zakašnjenjem zbog štrajka u pošti, odgovor moga rođaka stigao je prvog lipnja, otprilike mjesec dana nakon što sam mu pisala. Jacob Tour-nier ispisao je dvije stranice krupnih, gotovo neodgonetljivih črčkarija. Izvadila sam rječnik i počela se probijati kroz pismo, ali bilo ga je tako teško čitati da sam, provjerivši nekoliko riječi u rječniku, odustala i odluči-la poslužiti se većim rječnikom u knjižnici.
Jean-Paul je razgovarao s nekim čovjekom za svojim stolom kad sam ušla. Nije bilo promjene u njegovu ponašanju ili izgledu, ali sam, sa zado-voljstvom koje me iznenadilo, zamijetila da mi je dobacio brz pogled dok sam prolazila pokraj njih. Uzela sam sveske rječnika na jedan stol i sjela leđima okrenuta prema njemu, ljutita sama na sebe što sam ga toliko svjes-na.
Rječnik iz knjižnice više mi je pomogao, ali još je bilo riječi koje nisam mogla pronaći, a još više onih koje jednostavno nisam mogla pročitati. Nakon petnaest minuta provedenih nad jednim odlomkom, naslonila sam se u stolac, smetena i izgubljena od nemoći. U tom sam času ugledala Jean-Paula koji se oslonio o zid meni slijeva i promatrao me s izrazom koji je odavao da se zabavlja, a u meni poticao želju da ga pljusnem. Poskočila sam i gurnula pismo prema njemu, promrmljavši: – Evo vara, da vidim vas!
Uzeo je listove, letimično ih pregledao i kimnuo. – Ostavite to meni, rekao je. – Vidimo se u srijedu u kafiću.
U srijedu ujutro sjedio je za istim stolom, u istom stolcu, no ovaj je put bilo oblačno i u rijeci se nisu prelijevale naslage ilovače. Sjela sam nasup-rot njemu radije nego na stolac pokraj njega, tako da mi je rijeka bila za leđima i morali smo gledati jedno u drugo. Iza je bila samo prazna kavana. Konobar koji je čitao novine podigao je pogled kad sam sjela pa ostavio novine kad sam mu mahnula glavom.
Oboje smo šutjeli dok smo čekali kavu. Bila sam preumorna za sitno, neobavezno čavrljanje; na snazi je bilo strateško razdoblje u mjesecu i san me budio tri noći zaredom. Nisam uspijevala ponovno zaspati pa sam tako sat za satom ležala i slušala Rickovo ravnomjerno disanje. Pomagala sam si tako što sam svako poslijepodne kratko odrijemala, ali od toga sam bila slaba i izgubljena. Prvi put sam shvatila odakle onaj izraz što sam ga viđa-la na licima mladih majki s kojima sam radila: izbezumljen, skršen izraz osobe kojoj je uskraćen san.
Kad je stigla kava, Jean-Paul je položio pismo Jacoba Tourniera na stol. – Ima nekih švicarskih izraza, rekao je, – koje možda nećete razumjeti. I rukopis je bio zamršen, premda sam se načitao i gorega. – Predao mi je uredno ispisan list papira s prijevodom.

Moja draga rođakinjo, kako mi je drago što sam dobio tvoje pismo! Dobro se sjećam tvoga oca, kad nas je davno nakratko posjetio u Moutieru i sretan sam što mogu upoznati njegovu kćer.

http://www.book-forum.net

6Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Empty Re: Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Čet Apr 26, 2012 9:15 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Žao mi je što moj odgovor na tvoja pitanja stiže kasno, ali ona su zahti-jevala da pregledam djedove stare zabilješke o Tournierovima. Upravo je on njegovao veliko zanimanje za obitelj i o tome je mnogo istraživao. Izradio je obiteljsko stablo – teško mi ga je tumačiti i prenijeti tebi u ovom pismu, zato ćeš nas morati posjetiti i vidjeti ga.
Bez obzira na ovo, navest ću ti nekoliko činjenica. Prvi se put neki To-urnier u Moutieru spominje u vezi s Etienneom Tournierom, na vojnom popisu 1576. Zatim je tu krštenje zabilježeno 1590., drugog Etiennea To-urniera, sina Jeana Tourniera i Marthe Rougemont. Malo je zapisa preosta-lo iz tog doba, ali poslije se Tournierovi često spominju – obiteljsko je stablo vrlo bogato od osamnaestog stoljeća do danas.
Tournierovi su imali mnoga zanimanja: krojač, vlasnik svratišta, urar, školski učitelj. Jedan je Jean Tournier početkom devetnaestog stoljeća čak izabran za gradonačelnika.
Pitaš za francusko podrijetlo. Djed mi je jednom rekao da obitelj vuče korijene iz kraja Cevennes. Ne znam odakle mu taj podatak.
Drago mi je što se zanimaš za obitelj i nadam se da ćete nas ti i tvoj su-prug uskoro posjetiti. Novi član obitelji Tournier uvijek je dobrodošao u Moutier.
Tvoj itd.
Jacob Tournier

Podigla sam pogled. – Gdje je Cevennes? – upitala sam.
Jean-Paul je pokazao rukom preko moga ramena. – Sjeveroistočno odavde. To je područje u gorskom kraju sjeverno od Montpelliera, zapad-no od Rhone. Oko rijeke Tarn i na sjever.
Usredotočila sam se na tu sitnu geografsku cjelinu, jedinu koja mi je bi-la barem malo poznata. – Ove rijeke Tarn? – pokazala sam bradom na rijeku pod nama, nadajući se da nije zamijetio da sam mislila kako je gorje Cevennes grad.
– Da. Ta je rijeka znatno drukčija dalje na istok, bliže svom izvoru. Mnogo je manja, brža.
– A gdje je Rhone?
Dobacio mi je brz pogled, zatim je posegnuo za olovkom u džep jakne i nabrzinu na ubrusu skicirao obrise Francuske. Oblik me podsjetio na krav-lju glavu: istočna i zapadna točka bile su uši, gornji vršak čuperak dlaka između ušiju, granica sa Španjolskom četvrtasta gubica. Naznačio je točki-ce za Pariz, Toulouse, Lyon, Marseilles, Montpellier, krivudave okomite i vodoravne crte za rijeke Rhone i Tarn. Kao da se toga upravo sjetio, dodao je točkicu uz rijeku Tarn i nadesno od Toulousea označio tako Lisle-sur-Tarn. Zatim je zaokružio dio lijeve strane kravine glave, tik iznad Rivijere. – To su Cevennes.
– Hoćete reći, bili su iz nekog mjesta u blizini?
Jean-Paul je napućio usne. – Odavde do gorja Cevennes ima najmanje 200 kilometara. Mislite li da je to blizu?
– Amerikancima je blizu, – odgovorila sam ratoborno, svjesna da sam nedavno prekorila oca kad je rekao to isto. – Neki će se Amerikanci voziti i 150 kilometara na zabavu. Ali gledajte, čudesna je podudarnost da su u vašoj velikoj zemlji, pokazala sam rukom na kravlju glavu, – moji preci baš iz mjesta koje je vrlo blizu mjestu u kojemu ja živim sada.
– Čudesna podudarnost, Jean-Paul je ponovio na način zbog kojeg sam poželjela da sam ispustila ovaj pridjev.
– Možda onda ne bi bilo teško doznati više o njima, kad je to tako blizu. – Prisjetila sam se kako je Madame Sentier rekla da ću se, budem li nešto doznala o svojim francuskim precima, lakše odomaćiti u Francuskoj. – Mogla bih jednostavno otići onamo i... – zastala sam. – Sto bih točno on-dje postigla?
– Znate da vam je rođak rekao kako obiteljska predaja kaže da su došli odande. Dakle, to nije siguran podatak. Nije pouzdano. – Zavalio se, istre-sao cigaretu iz omota na stolu i zapalio je u jednome neprekinutom pokre-tu. – Osim toga, već znate taj podatak o svojim švicarskim precima, a postoji i obiteljsko stablo. Otkrili su podrijetlo obitelji sve do 1576. godi-ne, i to je mnogo više nego što većina ljudi zna o svojim obiteljima. To je dovoljno, ne?
– Ali bilo bi zabavno malo čeprkati. Istraživati. Mogla bih pregledati arhivske zapise ili takvo što?
Izgledao je kao da se zabavlja. – Kakve to zapise, Ella Tournier?
– Pa, zapise o rođenjima. Zapise o smrtima. Vjenčanjima. Tome slično.
– A gdje ćete pronaći te zapise?
Zabacila sam ruke u zrak. – Ne znam. To je vas posao. Vi ste knjižni-čar!
– U redu. – Kao da ga je umirilo to što sam se pozvala na njegovo zva-nje; namjestio se na stolcu. – Mogli biste početi s arhivom u Mendeu, to je glavni grad Lozerea, jednog od departementa u Cevennesu. Ali mislim da vi ne razumijete riječ – istraživanje – kojom se tako olako služite. Nema tako mnogo arhivske grade iz šesnaestog stoljeća. Knjige se nisu vodile onako kako je to državna uprava počela raditi nakon revolucije. Postojali su crkveni zapisi, da, ali mnogi su uništeni tijekom vjerskih ratova. A oso-bito hugenotski zapisi nisu vodeni pouzdano. Dakle, bilo bi vrlo neobično da pronađete nešto o Tournierovima odete li u Mende.
– Čekajte malo. Kako znate da su to bili, hm, hugenoti?
– Većina Francuza koji su tada prebjegli u Švicarsku bili su hugenoti koji su ili tražili sigurnost ili su željeli biti blizu Calvina u Ženevi. Dogodi-la su se dva glavna vala iseljavanja, 1572. i 1685. godine, najprije nakon pokolja u Bartolomejskoj noći, zatim kad je ukinut Nanteski edikt. Možete o tome pročitati u knjižnici. Neću umjesto vas obavljati sav posao, dodao je izazovno.
Prešla sam preko njegove podrugljive primjedbe. Počela mi se sviđati zamisao o istraživanju dijela Francuske u kojem možda imam pretke. – Znači, mislite da bi vrijedilo posjetiti arhiv u Mendeu? – upitala sam, nep-romišljeno nadobudna.
Otpuhnuo je dim ravno uvis. – Ne.
Moje je razočaranje zacijelo bilo očito jer je Jean-Paul nestrpljivo lup-nuo po stolu i dodao: – Razvedrite se, Ella Tournier. Nije to tako lako, doznati nešto o svojoj prošlosti. Vi Amerikanci koji dolazite ovamo u potrazi za korijenima mislite da ćete sve otkriti u jednom danu, je li? Zatim odete na to mjesto i fotografirate ga i osjećate se odlično, osjećate se kao Francuzi na jedan dan? A već idućeg dana odlazite u potragu za precima u drugim državama. I tako cijeli svijet proglašavate svojim?
Zgrabila sam torbicu i ustala. – Vi doista uživate u ovome, zar ne? – re-kla sam zajedljivo. – Hvala vam na savjetima. Doista sam mnogo naučila o francuskom optimizmu. – Namjerno sam bacila kovanicu na stol; otkotrlja-la se pokraj Jean-Paulova lakta i pala na pod, gdje je nekoliko puta posko-čila odbijajući se o beton.
Dodirnuo mi je lakat kad sam htjela otići. – Čekajte, Ella. Nemojte ići. Nisam vas mislio uvrijediti. Samo nastojim biti realan.
Napala sam ga. – Zašto bih ostala? Osorni ste, imate mračne poglede na svijet i ismijavate sve što ja radim. Pokazala sam prirodno zanimanje za svoje francuske pretke, a vi se ponašate kao da sam si dala istetovirati Francusku na stražnjici. Dovoljno mi je teško živjeti ovdje i bez toga da se zbog vas osjećam kao totalna tudinka. – Još sam se jednom okrenula da ću poći, ali na svoje iznenađenje otkrila sam da se tresem. Osjetila sam takvu vrtoglavicu da sam se morala uhvatiti za stol.
Jean-Paul je poskočio i privukao mi stolac. Kad sam se srušila na nj, doviknuo je konobaru: – Un vene cTeau, Ddminique, s'il te plat.
Voda i nekoliko dubokih udaha su pomogli. Hladila sam lice mašući rukama; sva sam se zarumenjela i oznojila. Jean-Paul mi je sjedio nasuprot i pomno me promatrao.
– Možda da skinete jaknu, predložio je tiho. Prvi put glas mu je bio blag.
– Ja... – Ali nije bio trenutak za čednost i bila sam preumorna za prepir-ke; moj je gnjev prema njemu iščezao čim sam ponovno sjela. Neodlučno sam spustila jaknu s ramena. – Imam psorijazu, objavila sam ležernim tonom, da spriječim nelagodu zbog stanja svojih ruku. – Liječnik kaže da je to zbog stresa i nedostatka sna.
Jean-Paul je gledao u mrlje ljuskave kože kao da promatra neku zanim-ljivu suvremenu sliku.
– Ne spavate? – upitao je.
– Imam noćne more. Zapravo, jednu noćnu moru.
– I govorite suprugu o tome? Prijateljima?
– Nisam rekla nikome.
– Zašto ne razgovarate s mužem?
– Neću da on misli kako sam ovdje nesretna. – Nisam dodala da bi se Rick mogao osjetiti ugroženim zato što je san povezan sa seksom.
– Jeste nesretni?
– Jesam, rekla sam, gledajući ravno u Jean-Paula. Bilo je olakšanje iz-govoriti ovo.
Kimnuo je. – Dakle, kakva je to noćna mora? Opišite mi je.
Pogledala sam u daljinu iznad rijeke. – Sjećam se samo nekih dijelova. Nema prave priče. Postoji jedan glas – ne, dva glasa, jedan govori francus-ki, drugi plače, zapravo histerično plače. I sve je u nekoj magli, kao da je zrak vrlo težak, kao da je voda. I na kraju se nešto muklo tresne, kao da su se zatvorila vrata. Ali ono najvažnije je plava boja koja sve preplavi. Pos-vuda je. Ne znam zašto me tako plaši, ali svaki put kad sanjam taj san, želim otići kući. Više me plaši ta atmosfera nego ono što se uistinu događa. I činjenica da ga neprestano sanjam iznova, da me ne napušta, kao da će me pratiti cijelog života. To je najgore od svega. – Zastala sam. Nisam ni slutila koliko sam ovo željela nekome ispričati.
– Želite se vratiti u Sjedinjene Države?
– Katkad. Zatim se razbjesnim sama na sebe jer se bojim običnog sna.
– Kako to plavetnilo izgleda? Poput ovoga? – Pokazao je na znak rek-lame za prodaju sladoleda u kafiću. Odmahnula sam glavom.
– Ne, to je presvijetlo. Mislim, i plavetnilo iz sna je svijetlo. Jasno pla-vo. Ali istodobno je i svijetlo i tamno. Ne znam stručne riječi kojima bih to opisala. Odražava mnogo svjetlosti. Prekrasno je, ali u snu me rastužuje. I razvedrava. Kao da postoje dvije strane te boje. Neobično je što se te boje sjećam. Uvijek sam mislila da sanjam u crno-bijelom.
– A glasovi? Čiji su?
– Ne znam. Katkad je to moj glas. Katkad se probudim i izgovaram ri-ječi. Gotovo da ih čujem, kao da je soba upravo u tom času utihnula
– Koje riječi? Što govorite?
Razmišljala sam trenutak, zatim odmahnula glavom. – Ne sjećam se.
Uporno me gledao. – Pokušajte. Zatvorite oči.
Poslušala sam ga, sjedila sam mirno koliko sam dugo mogla, Jean-Paul tiho je sjedio do mene. Upravo kad sam htjela odustati, jedan mi je djelić dolebdio u misli. – Je suis un pot casse\ rekla sam iznenada.
Otvorila sam oči. – Ja sam slomljena posuda? Odakle je to?
Jean-Paul je izgledao zatečeno.
– Možete se sjetiti još nečega?
Ponovno sam zatvorila oči. – Tu es ma tour et forteresse, promrmljala sam napokon.
Otvorila sam oči. Jean-Paulovo se iskrivilo od napeta razmišljanja i do-imao se odsutnim. Vidjela sam kako mu um radi, putuje kroz prostranstva sjećanja, pretražuje i odbacuje, sve dok mu nešto nije sinulo i on se opet okrenuo prema meni. Zagledao se u znak za sladoled i počeo recitirati:
Entre tous ceux-la qui me haient Mes voisins fapercois Avoir honte de mol: II semble que mes amis aient Horreur de ma recontre, Quand dekors je me montre. Je suis hors de leur souvenance, Ainsi quun trespasse. Je suis un pot casse.
Dok je govorio, osjećala sam pritisak u grlu i iza očiju. Bila je to tuga. Čvrsto sam se držala za naslone za ruke na stolcu, upirući se tijelom snaž-no o naslon iza leda kao da želim učvrstiti položaj. Kad je završio, gutnula sam, opustila grlo.
– Što je to? – upitala sam tiho.
– Trideset prvi psalam.
Namrštila sam se.
– Psalam? Iz Biblije?
– Da.
– Ali odakle bih ga znala? Ne znam nijedan psalam! Ni na engleskome, a>svakako ne na francuskome. No te su mi riječi tako poznate. Sto posto sam ih čula negdje. Kako ih vi znate?
– Iz crkve. Kad sam bio mali, morao sam zapamtiti mnogo psalama. A jednom su mi bili i u nastavnom programu.
– Proučavali ste psalme za diplomu knjižničara?
– Ne, ne, prije toga, dok sam studirao povijest. Povijest Languedoca. To mi je prava struka.
– Što je Languedoc?
– Područje oko nas. Od Toulousea i Pireneja pa sve do Rhone. – Nacr-tao je još jedan krug na karti načinjenoj od ubrusa, obuhvativši onaj manji krug oko gorja Cevennes i velik dio kravina vrata i njuške. – Nazvano je prema jeziku koji se nekoć ondje govorio. Ocje bila njihova riječ za oui. Langue dyoc – jezik riječi oc.
– Kakve veze ima psalam s Languedocom?
Oklijevao je. – To je, eto, čudno. To je psalam koji su hugenoti obično govorili kad bi se dogodilo kakvo zlo.
Te sam noći nakon večere napokon ispričala Ricku o snu, opisala mu plavetnilo, glasove, ugođaj, što sam točnije mogla. Ponešto sam i ispustila: nisam mu rekla da sam sve to pretresla s Jean-Paulom, da su ono riječi iz jednog psalma i da taj san sanjam samo nakon seksa. Kako sam morala pomno birati što mu govorim, sve je teklo nekako suzdržano i nije mi ni izbliza pomoglo kao razgovor s Jean-Paulom, u kojemu je sve došlo samo od sebe i prirodno. Sad kad sam to izgovarala radi Ricka, a ne radi sebe, uvidjela sam da sve moram oblikovati više kao priču, i sve se počelo odva-jati od mene i poprimati izmišljeni život.
I Rick je to tako doživio. Možda zbog načina na koji sam mu to pričala, ali sitfsao je^kao da istodobno napola posvećuje pozornost nečemu dru-gom, radiju u pozadini ili razgovoru s ulice. Nije mi postavio nijedno pita-nje kao što je to činio Jean-Paul.
– Rick, slušaš me? – upitala sam napokon, ispružila ruku i povukla ga za rep.
– Svakako. Imaš noćne more. O plavoj boji.
– Samo sam htjela da znaš. Zbog toga sam i bila tako umorna u poslje-dnje vrijeme.
– Trebala bi me probuditi kad ti se to događa.
– Znam. – Ali znala sam da neću. U Kaliforniji bih ga isti čas probudila već prvi put kad sam sanjala taj san. Nešto se promijenilo. Budući da je Rick, kao i uvijek, onaj stari, zacijelo sam ja u pitanju.
– Kako ide učenje?
Slegnula sam ramenima, zlovoljna što je promijenio temu. – Dobro. Ne. Užasno. Ne. Ne znam. Katkad se pitam kako ću uopće porađati djecu na francuskome. Nisam znala izgovoriti prave riječi kad se ono dijete gušilo. Ako čak ni to ne mogu, kako ću uopće voditi ženu kroz porođaj?
– Ali porađala si djecu hispanskih žena kod kuće i išlo ti je dobro.
– To je drukčije. Možda one nisu govorile engleski, ali isto tako nisu od mene očekivale da govorim španjolski. A ovdje će sva bolnička oprema, svi lijekovi i doziranja, sve će biti na francuskome?
Rick se nagnuo naprijed, nalegao je laktovima na stol odgurnuvši tanjur ustranu. – Hej, Ella, gdje je nestao tvoj optimizam? Nećeš mi valjda početi glumiti Francuskinju? Dosta mi je toga na poslu.
Unatoč tome što sam znala da sam upravo napala Jean-Paula zbog pe-simizma, shvatila sam da ponavljam njegove riječi. – Samo nastojim biti realna.
– Da, i to čujem u uredu.
Otvorila sam usta želeći mu odbrusiti, ali sam se zaustavila. Bila je isti-na daje moj optimizam splasnuo u Francuskoj, možda polako usvajam podrugljivu narav ljudi oko sebe. Rick je na sve gledao pozitivno. Upravo je zbog takva pozitivna pristupa i uspio. Zbog toga mu je francusko podu-zeće i ponudilo posao, zbog toga smo ovdje. Zatvorila sam usta i progutala svoje pesimističke riječi.
Te smo noći vodili ljubav, Rick oprezno izbjegavajući moju psorijazu. Poslije sam ležala i strpljivo čekala da zaspim i sanjam. Kad je san došao, nije bio toliko pun općenitih dojmova, već opipljiviji nego ikad prije. Pla-vetnilo se prostrlo nada mnom poput živo obojena komada platna, nadima-lo se pa se ulegnulo, dobivalo oblik i teksturu. Probudila sam se u suzama koje su mi tekle niz lice i s vlastitim glasom u ušima. Ležala sam nepomi-čno bez glasa.
– Haljina, prošaptala sam. – To je bila haljina.
Ujutro sam požurila u knjižnicu. Za pultom je bila žena i morala sam se okrenuti da bih sakrila razočaranje i razdraženost što Jean-Paul nije tu. Tumarala sam besciljno dvjema prostorijama, pogled knjižničarke me pratio. Napokon sam je upitala hoće li Jean-
– Paul doći u neko doba tijekom dana. – O, ne, odgovorila je neznatno se namrštivši. – Neće ga biti nekoliko dana. Otišao je u Pariz.
– U Pariz? Ali zašto?"!
Izgledala je iznenađeno što to pitam. – Sestra mu se udaje. Vratit će se nakon vikenda.
– Oh. Merđ, rekla sam i otišla. Bila je neobična pomisao da ima sestru, obitelj. Dovraga, pomislila sam silazeći bučno stubama na trg. Madame iz boulangerie stajala je pokraj vodoskoka i razgovarala sa ženom koja me odvela do knjižnice prvi put. Obje su prestale razgovarati i dugi su trenutak zurile u mene prije nego što su se ponovno okrenule jedna drugoj. Proklete bile, pomislila sam. Nikad se nisam osjećala ovako izdvojenom i izlože-nom pogledima.
Te smo nedjelje bili pozvani na objed u dom jednog od Rickovih kole-ga, na prvo pravo druženje otkad smo se doselili u Francusku, ne računaju-ći ono kad smo odlazili na brzo piće s ljudima koje je Rick susretao na poslu. Bila sam uznemirena zbog tog izlaska i svoje sam brige usmjerila na razmišljanje o tome što odjenuti. Nisam imala pojma što nedjeljni ručak znači za Francuze, je li to formalna ili neobavezna prigoda.
– Moram li odjenuti haljinu? – gnjavila sam Ricka.
– Odjeni što hoćeš, odvratio je snalažljivo. – Neće im smetati.
Ali meni hoće, mislila sam, odjenem li se pogrešno.
Bila je tu i dodatna teškoća s mojim rukama – bio je vruć dan, ali nisam mogla podnijeti skrivene poglede na svoju upaljenu kožu. Naposljetku sam odabrala haljinu bez rukava boje kamena koja je sezala do sredine listova i kratki bijeli laneni kaputić. Mislila sam da ću se ovako odjevena uklopiti u manje-više svaku prigodu, ali kad nam je par otvorio vrata svoje velike kuće u predgrađu i kad sam spazila Chantaline traperice i bijelu majicu te Olivierove žućkastosmede kratke hlače, osjetila sam da izgledam istodob-no i previše službeno i neugledno. Uglađeno su mi se nasmiješili, zatim su se nasmiješili što smo im donijeli cvijeće i vino, ali zamijetila sam da je Chantal ostavila cvijeće neodmotano na ormariću za jedaći pribor, a naša brižno odabrana boca vina više se nije pojavila.
Imali su dvoje djece, djevojčicu i dječaka, koji su bili tako pristojni i ti-hi da uopće nisam doznala njihova imena. Pri kraju objeda ustali su i nes-tali u unutrašnjosti kuće kao da ih je dozvalo neko zvono koje čuju samo djeca. Vjerojatno su gledali televiziju i ja sam potajice poželjela da im se mogu pridružiti. Razgovor medu nama odraslima bio mi je zamoran i na trenutke me hvatala mala snaga. Rick i Olivier veći su dio vremena ras-pravljali o poslu u poduzeću i govorili su engleski. Chantal i ja nezgrapno smo čavrljale na nekoj mješavini francuskoga i engleskoga. Ja sam se trudila govoriti samo na francuskome, ali ona je neprestano prelazila na engleski čim bi osjetila da ne mogu držati korak. Bilo bi nepristojno da nastavim na francuskome pa bih ja prešla na engleski sve dok ne bi nastu-pila stanka; zatim bih načela neku drugu temu na francuskome. Pretvorilo se to u neku pristojnu borbu između nas; mislim da je potiho likovala što može pokazati kako joj je engleski dobar u usporedbi s mojim francuskim. A nije bila od žena koje vole neobavezno čavrljati. U roku od deset minuta dotaknula se većine svjetskih političkih problema, a kad nisam imala kon-kretan odgovor na svaki od njih, pogledala me s prezirnim izrazom na licu.
I Olivier i Chantal gutali su svaku riječ koju je Rick izgovorio, premda sam se ja više od njega trudila razgovarati s njima na njihovu jeziku. Una-toč mojem silnom trudu da komuniciram s njima, oni su me jedva slušali. Mrzila sam što uspoređujem svoje znanje s Rickovim, nikad Ali to nije palo na pamet u Sjedinjenim Državama.
Otišli smo kasno poslijepodne, s pristojnim poljupcima i obećanjima da će oni doći k nama u Lisle. To će biti luda zabava, pomislila sam dok smo sjedali u auto. Kad smo im izmakli iz vidokruga, svukla sam kaputić nato-pljen znojem. Da smo u Americi s prijateljima, ne bi bilo važno kako mi izgledaju ruke. No opet, da smo još u Americi, ja ne bih imala psorijazu.
– Hej, baš su simpatični, ne? – Rick je počeo naš obred izmjenjivanja podataka nakon obavljena zadatka.
– Nisu ni taknuli naše vino i cvijeće.
– Da, ali uz vinski podrum kakav je njihov nije ni čudo! Krasna kuća.
– Nisam razmišljala o njihovu materijalnom stanju.
Rick me okrznuo pogledom postrance. – Nisi izgledala kao da ti se on-dje sviđa, dušo. Što nije u redu?
– Ne znam. Jednostavno mi se čini – jednostavno mi se čini da se ne uk-lapam, to je sve. Kao da ovdje ne mogu razgovarati s ljudima onako kao u Americi. Dosad je uz Madame Sentier Jean-Paul jedina osoba s kojom vodim neki suvisao razgovor, pa čak ni to nije pravi razgovor. Više je nalik na borbu, više poput...
– Tko je Jean-Paul?
Pokušala sam zvučati neusiljeno. – Knjižničar u Lisleu. Pomaže mi u is-traživanju povijesti obitelji. Trenutačno nije tu, dodala sam potpuno nepo-vezano s temom.
– I što ste to vas dvoje otkrili?
– Ne mnogo. Nešto malo od mog rođaka u Švicarskoj. Znaš, već sam pomislila da bih se ovdje osjećala ugodnije kad bih znala više o svome francuskome podrijetlu, ali sad mi se čini da sam u krivu. Ljudi me i dalje vide kao Amerikanku.
– Ti jesi Amerikanka, Ella.
– Da, znam. Ali moram se malo promijeniti dok sam ovdje.
– Zašto?
– Zašto? Zato što – zato što inače previše odskačem od ostalih. Ljudi žele da budem ono što očekuju, žele da budem poput njih. Uostalom, i ne mogu izbjeći da ovaj krajolik djeluje na mene, kao i ovi ljudi i način na koji razmišljaju, i jezik. Promijenit će me, promijenit će me barem malo.
Rick se držao zbunjeno. – Ali ti već jesi svoja, rekao je i tako naglo pre-šao u drugi vozni trak da su automobili iza nas bijesno zatrubili. – Ne tre-baš se mijenjati zbog drugih.
– Nije riječ o takvoj promjeni. To je više prilagodba. Kao što u ovdaš-njim kafićima ne služe kavu bez kofeina pa se privikavam na manje koli-čine prave kave ili na to da je uopće ne pijem.
– Ja u uredu tajnici kažem da mi skuha kavu bez kofeina.
– Rick! – zaustavila sam se i nabrojila do deset. Činilo se kao da nam-jerno pogrešno tumači moje usporedbe, pridajući svemu pozitivan pred-znak.
– Mislim da bi bila mnogo sretnija kad se ne bi toliko brinula o tome kako da se uklopiš. Ljudi će te zavoljeti onakvu kakva jesi.
– Možda. – Zurila sam kroz prozor. Rick je imao običaj da se ne trudi uklopiti, ali da svejedno bude prihvaćen. Kao i s njegovim repom: nosio ga je tako prirodno da nitko nije zurio u njega niti ga je smatrao neobičnim. Ja sam, pak, koliko god se trudila da se prilagodim okolini, stršala poput nebodera.
Rick je morao svratiti u ured na sat vremena, ja sam namjeravala sjesti i čitati ili se poigrati na jednom od računala, ali bila sam tako loše raspolo-žena da sam umjesto toga izašla u šetnju. Ured mu je bio u samom središtu Toulousea, u dijelu grada s uskim uličicama i dućanimXprepunim nedjelj-nih šetača koji su razgledavali izloge. Počela sam tumarati, zavirivati u izloge s ukusno izrađenom odjećom, zlatnim nakitom, raskošnim ženskim rubljem. Kult francuskoga ženskog rublja oduvijek me čudio; čak su i gradići poput Lisle-sur-Tarne imali specijaliziranu prodavaonicu. Bilo je teško zamisliti da bih nosila izložene komade, s raskošno izrađenim nara-menicama, čipkom i uzorcima koji su ocrtavali erogene zone tijela. Bilo je nečega neameričkog u tome, u otvoreno priznatoj erotičnosti.
Zapravo su Francuskinje u gradu bile tako drukčije od mene da sam se često osjećala nevidljivom u njihovoj blizini, kao neki nedo tjerani duh koji uzmiče ustranu da bi ih propustio. Žene koje su izlazile u šetnju Tou-louseom nosile su kratke jakne krojene po mjeri uz traperice i nenametljive zlatne detalje na ušima i oko vrata. Obavezno su imale cipele s visokom potpeticom. Frizure su im bile besprijekorne, skupe, obrve uredno obliko-vane, koža čista. Bilo ih je lako zamisliti u zamršenim grudnjacima ili potkošuljama, u svilenome donjem rublju izrezanom visoko iznad bedara, u čarapama s podvezicama. Ozbiljno su se odnosile prema svojem izgledu u javnosti. Na ulici sam osjećala kako me kradomice pogledavaju, detaljno mi proučavajući kosu dugu do ramena koju nisam redovito šišala, lice bez šminke, neukrotivo izgužvanu lanenu tkaninu, nezgrapne niske sandale koje su mi se u San Franciscu činile modernima. Bila sam sigurna da vi-dim sažaljenje kako im prelijeće preko lica.
Znaju da sam Amerikanka, mislila sam. Je li to tako očito?
Bilo je očito. I sama sam na kilometar udaljenosti prepoznala par Ame-rikanaca srednjih godina samo po odjeći i držanju.
Gledali su čokoladu u izlogu i, dok sam prolazila pokraj njih, rasprav-ljali o tome bi li sutradan opet došli i kupili štogod pa ponijeli sa sobom kući.
– Neće se rastopiti u zrakoplovu? – upitala je žena. Imala je široke, nis-ko ovješene bokove i nosila je prostranu bluzu pastelne boje, hlače i tenisi-ce. Stajala je širom razmaknutih nogu, ukrućenih koljena.
– Neee, dušo, na visini od deset tisuća metara je hladno. Neće se rasto-piti, ali bi se mogla zgnječiti. Možda u ovom gradu ima nečega drugog što možemo ponijeti kući. – On je pred sobom nosio pozamašnu trbušinu, koja se još jače isticala zbog pojasa kojim ju je presjekao na dvoje i čvrsto je obgrlio sa svih strana. Nije nosio šiltericu, ali kao da jest. Valjda mu je ostala u hotelu.
Podigli su pogled i veselo se nasmiješili, lica su im sjala čeznutljivom nadom. Zaboljela me njihova otvorenost, hitro sam skrenula u pokrajnju ulicu. Iza sebe sam čula kako čovjek kaže: – Oprostite, gospođice, sivu-plej – Nisam se okrenula. Osjećala sam se poput djeteta koje su vlastiti roditelji osramotili pred prijateljima.
Izašla sam iz ulice na kraju odmah do Musee des Augustins, staroga kompleksa zgrada od cigle u kojemu se smjestila zbirka slika i skulptura. Ogledala sam se: onaj me par nije slijedio. Neopazice sam se sklonila unutra.
Plativši ulaznicu, progurala sam se kroz vrata i ušla u samostansku zgradu, mirno, osunčano mjesto na kojem su uz četvrtaste šetnice stajali redovi skulptura i okruživali uredno zasađen vrt s cvijećem, povrćem i ljekovitim biljkama. Uz jednu su se stazicu nanizali kameni psi, s njuška-ma podignutima u zrak kao da veselo zavijaju. Obišla sam cijelo dvorište, zatim prošetala kroz vrt diveći se izdancima jagoda, zelenoj salati u brižno uredenim gredicama, malim nasadima estragona, kadulje i triju vrsta met-vice, golemom grmu/ružmarina. Sjedila sam neko vrijeme, svukla jaknu i pustila da porijaza upija sunce. Sklopila sam oči i nisam razmišljala ni o čemu^
Nakon nekog vremena prenula sam se i ustala razgledati crkvu pripoje-nu samostanu. Bilo je to golemo zdanje, veliko poput katedrale, ali sva su sjedala i oltar bili uklonjeni, a na zidovima su visjele slike. Nikad nisam vidjela da se crkva tako otvoreno koristi kao muzej umjetnina. Stala sam na ulaz i divila se golemu praznom prostor koji se močno nadvija nad slike, preplavljuje ih tako da izgledaju kao da su malene.
Neki me odbljesak uz rub vidnog polja ponukao da pogledam sliku na suprotnom zidu. Stup svjetla padao je na nju i vidjela sam samo plohu plave boje. Zatreptala sam i krenula prema slici, dok mi se želudac stezao.
Bila je to slika Krista skinutog s križa, ležao je na ponjavi na tlu, a gla-va mu je počivala u krilu nekog starca. Pokraj njih su stajali jedan momak i mlada žena u žutoj haljini, a medu njima Djevica Marija, koja je plašt upravo one plave boje koju sam sanjala ovila oko prekrasnog lica. Sama je slika bila statična, prizor brižljivo komponiran, svaka osoba pažljivo smje-štena, svaki nagib glave i pokret ruku odmjeren da postigne određeni uči-nak. Jedino se Gospino lice, u samom središtu slike, kretalo i mijenjalo, bol i neki čudan mir borili su se na crtama lica dok je gledala svoga mrtvog sina, uokvirena bojom što je odslikavala neizmjernu patnju.
Dok sam stajala pred slikom, desna mi se ruka trznula, podigla i nesvje-sno učinila znak križa. Nikad se još u životu nisam prekrižila.
Na natpisu uz sliku pročitala sam naslov i ime slikara. Dugo sam stajala posve nepomično, prostor crkve lelujao je oko mene. Zatim sam se ponov-no prekrižila, izgovorila – Sveta Majko, pomozi mi, i počela se smijati.
Nikad ne bih pomislila da smo u obitelji imali slikara.

http://www.book-forum.net

7Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Empty Re: Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Čet Apr 26, 2012 9:16 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
3.
BIJEG
Isabelle je sjela uspravno i pogledala na drugu stranu prema dječjoj pos-telji. Jacob je već bio budan, rukama je obujmio noge, bradu položio na koljena. Imao je najbolje uho od svih njih.
– Jedan konj – reče tiho.
Isabelle je gurnula Etiennea laktom.
– Konj – šapnula je.
Njezin je muž poskočio, napola u snu, kose tamne od znoja. Navukao je hlače i rukom prodrmao Bertranda da ga probudi. Zajedno su se nečujno spustili niz ljestve kadli je netko zalupao na vrata. Isabelle se navirila pre-ko ruba sjenika i gledala kako se muškarci okupljaju, stežući u rukama sjekire i noževe. Hannah se pojavila iz stražnje komore sa svijećom. Šap-tom izgovorivši nešto kroz pukotinu u vratima, Jean je spustio sjekiru i povukao zasun.
Upravitelj Vojvode od FAiglea nije im bio stranac. Dolazio je povre-meno na razgovor s Jeanom Tournierom i služio se kućom da prikupi dese-tine s okolnih imanja te ih je pažljivo bilježio u knjigu s uvezom od teleće kože. Nizak, debeo, potpuno ćelav, nedostatak visine nadoknađivao je snažnim glasom koji je sada Jean uzaludno pokušavao utišati. Uz ovakav glas ništa nije moglo ostati tajnom.
– Vojvoda je ubijen u Parizu!
Hannah je prigušeno zastenjala i ispustila svijeću. Isabelle se nesvjesno prekrižila, zatim čvrsto stisnula dlanovima vrat i pogledala uokolo. Sve četvero djece sjedilo je u nizu, Susanne je uz njih čučala na rubu, nesigur-no održavajući ravnotežu, golema i nabreknuta trbuha. Bit će uskoro spremna, pomislila je Isabelle, nehotično je procjenjujući. Premda se njime više nije koristila, i dalje je posjedovala staro znanje.
Petit Jean počeo je rezuckati nožem koji je držao uza se čak i u postelji. Jacob je šutio, oči su mu bile krupne i smeđe kao majčine. Marie i Debo-rah stisnule su se jedna uz drugu, Deborah je izgledala pospano, Marieine su oči bile bistre.
– Maman, što znači ubijen? – javila se glasom koji je odjeknuo kao da je zazvonio bakreni lonac.
– Psst! – prošaptala je Isabelle. Primaknula se rubu postelje da bi čula što upravitelj govori. Susanne joj je prišla i sjela do nje i obje su se naslo-nile rukama na ogradu i nagnule naprijed.
– ... prije deset dana, na vjenčanju Henrija de Navarrea. Zaključali su velika gradska vrata i poubijali tisuće sljedbenika Istine. Colignv, kao i naš Vojvoda. I to se širi na selo. Posvuda ubijaju čestitu čeljad.
– Ali mi smo daleko od Pariza i svi slijedimo Istinu – odvratio je Jean. – Ovdje smo sigurni od katolika.
– Kažu da iz Mendea stiže garnizon – orio se upraviteljev glas. – Žele iskoristiti Vojvodinu smrt. Doći će po vas, njegova syndica. Vojvotkinja bježi u Ales i proći će ovuda za nekoliko sati. Morate s nama, morate spa-siti obitelj. Nikoga se drugog nije ponudila povesti sa sobom. Samo Tour-nierove.
– Ne.
To je odgovorila Hannah. Bila je ponovno užgala svijeću i ustobočila se čvrsto nasred sobe/a srebrna joj je pletenica padala niz malo pogrbljena leda.
– Mi ne moramo napustiti ovu kuću – nastavila je. – Ovdje smo zaštiće-ni.
– I imamo usjeve koje valja požeti – dodao je Jean.
– Dao Bog da se predomislite. Vaša obitelj, svi iz vaše obitelji, dobro-došli su pridružiti se Vojvotkinji.
Isabelle se učinilo kako je u upraviteljevim očima spazila bljesak upu-ćen Bertrandu. Promatrajući svog supruga, Susanne se s nelagodom pro-meškoljila. Isabelle joj posegne za rukom; bila je studena kao rijeka. Pog-ledala je djecu. Djevojčice su, premalene da razumiju, opet polijegale i zaspale, Jacob je i dalje sjedio s bradom na koljenima, a Petit Jean već se bio odjenuo i naslonjen na ogradu promatrao je muškarce.
Upravitelj je otišao upozoriti druge obitelji, Jean je navalio zasun na vrata i postavio uz njih sjekiru, a Etienne i Bertrand pošli su u štagalj osi-gurati ga iznutra. Hannah se primaknula ognjištu, odložila svijeću na poli-cu iznad njega i kleknula pokraj vatre zapretane pepelom za noć. Isabelle je isprva mislila da će raspiriti plamen, ali starica je samo nijemo klečala.
Stisnula je Susanninu ruku i pokazala glavom prema ognjištu.
– Što to radi?
Susanne je promatrala majku, brišući obraz gdje je zalutala jedna suza.
– Čarolija je u ognjištu – napokon je prošaptala. – Čarolija koja štiti ovu kuću. Maman joj se moli.
Čarolija. Godinama se o tome prešutno znalo, ali ni Etienne ni Susanne nikad nisu htjeli ništa izravno reći, niti se ona usudila propitivati Jeana ili Hannu.
Ipak, ponovno je upitala: – Ali što je to? Što je ondje? Susanne je od-mahnula glavom.
– Ne znam. Ali ako se govori o tome, uništava joj se moć. Već sam i previše rekla.
– Ali zašto moli? Monsieur Marcel kaže da u molitvi nema čarolije.
– Ovo je starije od molitve, starije od Monsieura Marcela i njegova učenja.
– Ali nije starije od Boga. Nije starije od – Gospe – dovršila je Isabelle bez glasa.
Susanne nije imala odgovora.
– Ako odemo – reče ona umjesto toga – ako pođemo s Vojvotkinjom, više nećemo biti zaštićeni.
– Štitit će vas njezini ljudi, mačevima, štitit će vas – odgovorila je Isa-belle.
– Idete li vi?
Isabelle nije odgovorila. Što bi moglo odvući Etiennea? Upravitelj nije gledao u njega kad ih je nagovarao da podu. Znao je da Etienne neće otići.
Etienne i Bertrand vratili su se iz štaglja, Etienne je prišao roditeljima za stolom. Jean je podigao pogled prema Isabelli i Susanni.
– Pođite na počinak – rekao je. – Mi ćemo čuvati stražu.
Ali oči su uprli u Bertranda, koji je nesigurno stajao u sredini sobe. Pogledao je gore u Susannu kao da čeka kakav znak. Isabelle se nagne prema njoj.
– Bog će vas štititi – šapnula je Susanni na uho. – Bog i ljudi uz Voj-votkinju.
Odmakla se, uhvatila Hannin bijesni pogled i mirno ga otrpjela. Svih ste me ovih godina mučili zbog moje kose, mislila je, a molite se svojoj čaroli-ji. Ona i Hannah netremice su se gledale. Hannah je prva svrnula pogled.
Isabelli je promaknuo Susannin mig, ali ne i ono što je uslijedilo. Ber-trand se odlučno okrenuo Jeanu.
– Susanne, Deborah i ja odlazimo u Ales s Vojvotkinjom, Duchesse de PAigle – izgovorio je.
Jean je netremice promatrao Bertranda.
– Znaš da ćeš izgubiti sve ako odeš – tiho je rekao.
– Izgubit ćemo sve ako ostanemo. Susanni se bliži čas, ne može dugo hodati. Ne može trčati. Neće imati nikakvih izgleda kad dođu katolici.
– Ti ne vjeruješ u ovu kuću? U kojoj nikad nije umrlo nijedno dijete? U kojoj Tournierovi žive sretno već stotinu godina?
– Vjerujem u Istinu – odgovorio je. – Eto u što vjerujem.
Izrekavši to, Bertrand kao daje narastao, otpor što gaje pružio dao mu je i snagu i visinu. Isabelle je prvi put primijetila da je zapravo viši od tasta.
– Kad smo se vjenčali, niste Susanni dali miraz jer živimo ovdje s va-ma. Sada tražimo samo jednoga konja. To će biti dostatan miraz.
Jean je zinuo s nevjericom.
– Hoćeš da ti dam konja da mi odvedeš kćer i unuke?
– Želim vam spasiti kćer i unuke.
– Ja sam gospodar ove obitelji, nije li tako?
– Moj gospodar je Bog. Moram slijediti Istinu, a ne ovu čaroliju u koju slijepo vjerujete.
Isabelle nikad ne bi pomislila da Bertrand može biti ovako buntovan. Kad su ga Jean i Hannah odabrali za Susannu, marljivo je i teško radio i nikad se nije suprotstavljao Jeanu. Unio je u kuću neku neusiljenu vedrinu, svakog su dana on i Etienne odmjeravali snage obaranjem ruku, učio je Petit Jeana rezbariti, nasmijavao ih je uz vatru uvečer pričama o vuku i lisici. Prema Susanni se ponašao s nježnošću na kojoj joj je Isabelle zavid-jela. Jednom ili dvaput vidjela je kako zatomljuje vlastitu tvrdoglavost; činilo se kao da mu je bujala u utrobi, čekajući na trenutak poput ovoga.
A onda ih je Jean sve iznenadio.
– Idite – rekao je osorno. – Ali uzmite magarca, ne konja. Okrenuo se i dugim koracima otišao do vrata štaglja, naglim ih trzajem povukao i otvo-rio pa nestao unutra.
Etienne je okrznuo Isabellu pogledom, a onda spustio pogled. Znala je sigurno da oni neće poći za Bertrandom. Etienneu je ženidba s njom bila jedini buntovan čin. Nije mu preostalo dovoljno odlučnosti za još jedan.
Isabelle se okrenula šurjakinji.
– Kad budeš jahala na magarcu – šapnula joj je – moraš sjediti postran-ce i podupirati dijete nogama. Tako se neće roditi prije vremena. Jaši pos-trance – ponovila je jer je Susanne zurila u prazan prostor kao skamenjena. Okrenula se i pogledala Isabellu.
– Misliš onako kako je Bogorodica jahala u Egipat?
– Da. Da, upravo kao Bogorodica. Nju nisu spominjale dugo, dugo.
Deborah i Marie spavale su omotane u ponjavu kad su tik prije svitanja Susanne i Isabelle pošle probuditi Deborah. Nastojale su ne uznemiriti ostale, ali Marie se probudila i glasno rekla: – Zašto Deborah odlazi? Zašto odlazi? – Jacob je otvorio oči, lice mu je bilo nagnječeno. Zatim se Petit Jean, još odjeven, uspravio u postelji.
– Maman, kamo oni idu? – prošaptao je hrapavim glasom. – Hoče li vi-djeti vojnike? I konje i zastave? Hoče li vidjeti strica Jacquesa?
– Stric Jacques nije katolički vojnik, on se bori s Colignyjevom voj-skom na sjeveru.
– Ali upravitelj je rekao da je Colignv ubijen.
– Jest.
– Znači, stric Jacques če se možda vratiti.
Isabelle nije odgovorila. Jacques Tournier otišao je u vojsku prije deset godina, u isto vrijeme kad i drugi momci iz Mont Lozerea. Jednom se vratio, prekriven ožiljcima, razuzdan, i beskrajno je pripovijedao između ostalog i o Isabellinoj braći koje su nabili na isto koplje.
– Kako i spada blizancima – dodao je Jacques okrutno i nacerio se kad se Isabelle odvratila od njega. Petit Jean obožavao je Jacquesa. Isabelle ga je mrzila, njegove su je oči slijedile posvuda, nikad se ne zadržavajući na njezinu licu. Poticao je u Etienneu neku silovitu raskalašenost koja ju je uznemiravala. Ali Jacques nije ostao dugo: zov krvi i uzbuđenja bio je odviše snažan, jači od potreba obitelji.
Djeca su sišla za ženama niz ljestve pa van na dvorište, gdje su muškar-ci tovarili na magarca ono malo stvari što su ih posjedovali i hranu: kozji sir i tvrde tamne hljebove kruha od kestena koji je Isabelle bila brzo ispek-la nekoliko sati prije zore.
– Dođi, Susanne – domahnuo joj je Bertrand.
Susanne je pogledom potražila majku, ali Hannah nije izašla. Okrenula se k Isabelli, poljubila je triput i ovila joj ruke oko vrata.
– Jaši postrance – Isabelle joj je šapnula u uho. – 1 zaustavi ih ako te počne boljeti. I neka te Gospa i sveta Margareta čuvaju i sretno dovedu u Ales.
Podigli su Susannu na magarca, sjela je na zavežljaje, prebacivši noge na stranu.
– Adieu, Papa, petits – rekla je i kimnula Jeanu i djeci. Deborah se po-pela Bertrandu na leda. On je uhvatio uže privezano za magarčev ular, pucnuo jezikom i trgnuo uže, pa zagrabio niz planinsku stazu brzim kora-kom. Etienne i Petit Jean su ih slijedili, pratili su ih sve do ceste za Ales, gdje će se sastati s Vojvotkinjom. Susanne se osvrtala prema Isabelle, lica sitna i bijela, sve dok nije nestala iz vida.
– Djede, zašto odlaze? Zašto Deborah ide? – pitala je Marie. Rođene u razmaku od samo tjedan dana, sestrične su dosad bile nerazdvojne. Jean se okrenuo. Marie je pošla unutra za Isabellom i stala pokraj Hanne, koja je poslovala uz vatru.
– Zašto, Meme, zašto Deborah ide? – neprestano je ispitivala sve dok Hannah nije zamahnula rukom i pljusnula je.
Bez obzira na vojnike, usjevi su čekali. Muškarci su pošli u polja kao i inače, ali Jean je za žetvu odabrao njivu blizu kuće i Isabelle ga nije, kao obično, slijedila s grabljama – ona i Marie ostale su u kući s Hannom i pomagale ukuhavati zimnicu. Petit Jean i Jacob radili su s ocem i djedom, skupljali raž u snopove, premda je Jacob bio jedva dovoljno visok da može rukovati grabljama.
U kući su Isabelle i Hannah malo govorile, Susanne je za sobom ostavi-la prazninu koja im je zavezala usta. Dvaput je Isabelle zastala osjetivši nemir, zagledala se u prazno i onda proklela kad su je vruće šljive poprska-le po rukama. Naposljetku ju je Hannah odgurnula.
– Med je odviše dragocjen da bi ga besposlene ruke uludo rasipale – promrsila je.
Isabelle je zato iskuhavala zemljano posude i često prilazila vratima da se rashladi na povjetarcu i osluhne tišinu u dolini. Jednom je Marie krenula za njom i stala pokraj nje na vratima, sitnih ručica umrljanim ljubičastim sokom od prebiranja šljiva u potrazi za nezrelima ili trulima.
– Maman – rekla je tiho, sada je znala govoriti tiše. – Maman, zašto su otišli?
– Otišli su zato što su se bojali – odgovorila je Isabelle nakon jednog časka i otrla znoj sa sljepoočnica.
– Čega su se bojali?
– Zločestih ljudi koji im žele nauditi.
– Zločesti ljudi če doći ovamo?
Isabelle je uvukla ruke pod pregaču da Marie ne vidi kako joj se tresu.
– Ne, cherie, mislim da neće. Ali bojali su se za Susannu s bebom.
– Hoču li uskoro vidjeti Deborah?
– Hoćeš.
Marie je imala očeve blijedoplave oči i, na Isabellino olakšanje, njego-vu plavu kosu. Da je bila crvena, Isabelle bi je bila obojila sokom crnog oraha. Marie ju je netremice motrila sjajnim očima, usplahirenim, punim neizvjesnosti. Isabelle joj nikad nije bila kadra lagati.
Pierre la Forćt obišao je polje u podne upravo kad je Isabelle nosila ob-jed muškarcima. Ispripovijedao im je tko je sve pobjegao – nije ih bilo tako mnogo, samo oni koji su imali vrijednu imovinu koja se dade opljač-kati, kćeri koje bi mogli silovati, ili pak oni povezani s Vojvodom.
Najveće je iznenađenje čuvao za kraj.
– Monsieur Marcel je otišao – objavio je, slabašno prikrivajući veselje. – Otišao je na sjever, preko Mont Lozerea.
Zavladala je tišina. Jean uzme kosu u ruke.
– Vratit će se on – reče kratko i ponovno se okrene raži. Pierre la Forćt ga je gledao kako ujednačeno kosom, zatim se bojažljivo ogledao uokolo, kao da se upravo dosjetio da bi vojnici mogli nahrupiti svakog časa. Otišao je naglo, zviždukom dozvavši psa.
Tog su jutra sporo napredovali na polju. Osim što nije bilo Bertranda i Susanne, težaci koje je Jean unajmio za žetvu uopće se nisu pojavili, stra-hujući zbog toga što je imanje imalo veze s Vojvodom. Dječaci nisu mogli držati korak s muškarcima, pa su povremeno Jean ili Etienne morali osta-viti kosu i latiti se grablji da nadoknade izgubljeno.
– Pustite me da grabljam – nudila se Isabelle, nestrpljiva da pobjegne od Hanne i kuće u kojoj ju je sve gušilo. – Maman može sve sama obaviti oko ukuhavanja. Jacob i Marie će joj pomagati. Molim vas. – Malokad se obraćala Hanni s Maman, samo kad se htjela dodvoriti.
Na njezino olakšanje muškarci su pristali i poslali Jacoba natrag u kuću. Ona i Petit Jean koračali su za tragovima kose, grabljali što su brže mogli, skupljali raž u snopove, vezivali snopove i redali ih jedan do drugoga da se suše. Radili su brzo, znoj im je natapao odjeću. Povremeno je Isabelle prekidala posao da se ogleda oko sebe i osluhne. Nebo se zažutjelo od izmaglice, prostrano i prazno. Kao da je sam svijet zastao pa čeka zajedno s njom.
Jacob ih je čuo. Kasno poslijepodne pojavio se na rubu polja, u brzom trku. Svi su stali i promatrali ga, Isabelli je srce počelo divlje udarati. Kad je stigao do njih, presavio se prema naprijed, s rukama na bedrima, teško hvatajući dah.
– Ecoute, Papa – samo je to propentao kad je uzmogao, pokazujući ru-kom prema dolini. Osluhnuli su. Isprva Isabelle nije ćula ništa osim ptica i vlastita disanja. Zatim se iz kraja oko njih začula potmula tutnjava.
– Deset. Deset konja – najavio je Jacob. Isabelle je bacila grablje, uhva-tila Jacoba za ruku i nagnula u trk.
Petit Jean je bio najbrži. Bilo mu je samo devet godina, ali čak i nakon cijelog dana rada s lakoćom je trčao brže od oca. Stigao je do štaglja i pohrlio navući zasune. Etienne i Jean donijeli su vodu iz obližnjeg potoka, a Isabelle i Jacob počeli su zatvarati prozorske kapke.
Marie je stajala nasred sobe, pritišćući naramak lavande na grudi. Han-nah je nastavila raditi uz vatru, kao da ne mari što se oko nje zbiva. Kad su se svi okupili oko stola, starica se okrenula i rekla samo: – Sigurni smo.
Bile su to posljednje riječi koje je Isabelle od nje čula.
Stizali su sporo.
Obitelj je u tišini sjedila oko stola na svojim uobičajenim mjestima, ali bez jela pred sobom. Unutra je bilo mračno: vatra je bila prigušena, nijed-na svijeća nije gorjela i jedino je svjetlo dopiralo kroz pukotine na kapci-ma. Isabelle se stisnula na klupi, Marie se privinula uz nju i držala je za ruku, s lavandom u krilu. Jean je sjedio vrlo uspravno na čelu stola. Etien-ne je zurio u svoje sklopljene ruke. Obraz mu se trzao, inače je bio smiren poput oca. Hannah je dlanovima trljala lice, pritiskala korijen nosa palcem i kažiprstom, zatvorenih očiju. Petit Jean izvadio je svoj nož i položio ga na stol pred sebe. Neprestano ga je uzimao u ruku, hitro zamahivao njime, provjeravao mu oštricu pa ga ponovno odlagao. Jacob je, pognutih leda, sam na klupi gdje su inače sjedili Susanne, Bertrand i Deborah, držao okrugao kamen u ruci. Ostali su mu bili u džepu. Uvijek je volio šarene oblutke iz rijeke Tarn, najdraži su mu bili crveni i žuti. Čuvao ih je čak i onda kad su se osušili i postali neugledno smeđi i sivi. Kad god im je pože-lio vidjeti pravu boju, liznuo bi ih.
Prazna su mjesta duž klupe, Isabelli se činilo, zauzeli duhovi njezine obitelji – majka, sestra, braća. Stresla je glavom i zaklopila oči, pokušava-jući zamisliti gdje je Susanne sada, sigurna uz Vojvotkinju. Kad joj to nije uspjelo, pomislila je na Gospino plavetnilo, boju koju nije vidjela već godinama, ali ju je u ovom času mogla predočiti tako živo kao da su zidovi kuće obojeni njome. Duboko je udahnula i otkucaji srca joj se usporiše. Otvorila je oči. Prazna mjesta za stolom plavo su se presijavala.
Kad su konji stigli, začuli su se povici i zviždanje, zatim glasna lupa na vrata od koje su svi poskočili.
– Zapjevajmo – rekao je Jean odrješito i počeo dubokim, sigurnim ba-som: – J'ai mis en toi mon esperance: Garde-moi done, Seigneur, D'eternel deshonneur: Octroye-moi ma delivrance, Par ta grande bonte haute, Qui jamais ne fit faute. – Svi su mu se priključili osim Hanne, koja je uvijek govorila da je pjevanje isprazno i radije je mumljala riječi ispod glasa. Djeca su pjevala visokim glasićima, Marie je štucala od straha.
Otpjevali su psalam uz pratnju štropota prozorskih kapaka i jednoličnih udaraca na vrata. Počeli su i drugi psalam kad je lupa zamrla. A onda je nešto strahovito tresnulo u dno vrata, zatim je zapucketalo i zavonjalo je na dim. Etienne i Jean su skočili i pritrčali vratima. Etienne je podigao vjedro s vodom i kimnuo. Jean je tiho povukao zasun i odškrinuo vrata. Etienne je zapljusnuo vodu upravo u času kad su se vrata silovito otvorila i ognjeni je val naglo nagrnuo unutra. Dvije su ruke zgrabile Jeana za vrat i košulju i divljački ga povukle van, a vrata su se za njim uz tresak zatvorila.
Etienne je pohrlio prema vratima, ponovno ih otvorio snažnim zama-hom i nestao kao da su ga progutali dim i vatra.
– Tata! Papa – zavikao je pa nestao u dvorištu.
Unutra je nastala neobična, ledena tišina. Tad je Isabelle smireno ustala, učinilo joj se da je plava svjetlost okružuje i štiti. Podigla je Marie.
– Drži se za mene – prošaptala je – i Marie je ovila ruke oko majčina vrata, noge oko struka, drobeči lavandu medu njima. Isabelle je uzela Ja-coba za ruku, pokazala Petit Jeanu da ga uhvati za drugu ruku. I kao u snu povela je djecu kroz sobu, navukla zasun natrag i ušla u štagalj. Oprezno su zaobišli konja, koji je toptao i njištao zbog mirisa dima i konja koji su frktali u dvorištu. Isabelle je otkračunala mala vrata koja su s druge strane štaglja vodila u povrtnjak. Zajedno su polako prošli kroz glavice zelja i rajčice, mrkvu, luk, začinsko bilje. Isabellina je suknja okrznula izdanke kadulje pa je zrak natopio poznati prodoran miris.
Dospjeli su do stijene u obliku gljive u dnu vrta i stali. Jacob je nakrat-ko pritisnuo ruke o kamen. Iza njega je steralo nezasijano polje koje su koze obrstile do kraja, sada suho i smeđe zbog jakoga ljetnog sunca. Njih četvero dalo se u bijeg preko polja, dječaci sprijeda, Isabelle iza njih s Marie koja se i dalje čvrsto privijala uz nju.
Na pola puta preko polja shvatila je da Hannah nije pošla za njima. Pro-klela je glasno.
Stigli su sigurno do stabala kestena. U cledije Isabelle spustila Marie na tlo i okrenula se Petit Jeanu.
– Moram se vratiti, po Meme. Ti se znaš dobro sakriti. Pričekajte ovdje dok se ne vratim. Ali nemojte se skriti u cledu, mogli bi je potpaliti. A ako dođu i budete morali trčati, krenite prema kući mog oca, preko polja, ne stazom. D'accord?
Petit Jean je kimnuo i izvadio iz džepa nož, plave su mu oči sijevnule.
Isabelle se okrenula i pogledala natrag. Imanje je plamtjelo kao bukti-nja. Svinje su skvičale, psi zavijali, a zavijanje su prihvatili i psi po cijeloj dolini. Selo zna što se događa, pomislila je. Hoće li doči i pomoći? Hoće li se sakriti? Pogledala je djecu, Marie i Jacob bili su nepomični, razrogače-nih očiju, Petit Jean je pogledom pretraživao šumu.
– Allez – rekla je. Bez ijedne riječi Petit Jean poveo je drugo dvoje dje-ce u šikaru.
Isabelle se odvojila od drveća i zaobišla rub polja. U daljini je vidjela polje na kojem su radili toga dana: iz svih snopova koje su ona, Petit Jean i Jacob skupili grabljama izvijao se dim. Čula je udaljene povike i smijeh, zvuk od kojeg joj se ježila koža na rukama. Kad se približila, osjetila je kako smrdi na izgorjelo meso, vonj u isti mah poznat i neobičan. Svinje, pomislila je. Svinje i – odjednom je shvatila što su vojnici učinili.
– Sainte Vierge, aide-nous – prošaptala je i prekrižila se. Tako je mnogo dima ispunilo dno vrta da se smračilo kao da je zanoćalo. Polako se probi-jala kroz povrće i na pola puta uz gredicu pronašla je Hannu koja je na koljenima privijala glavicu zelja na grudi, dok su joj suze zasijecale brazde niz pocrnjelo lice.
– Viens, Metne – Isabelle je šapnula, stavila ruke Hanni oko ramena i podigla je. – Viens.
Starica nije ispuštala ni glasa dok je plakala i pustila je Isabelle da je odvede natrag kroz vrt do polja. Čule su kako vojnici na konjima za njima jurišaju na vrt, ali zid od dima skrivao je žene od njihova pogleda. Držeći se ruba polja, slijedile su nizak granitni zidić koji je Jean podigao prije mnogo godina. Hannah je neprestano zastajkivala i osvrtala se. Isabelle ju je morala bodriti, obujmila ju je rukom i vukla naprijed.
Vojnik se pojavio tako nenadano kao da ga je Bog spustio ravno s neba. Očekivale su ga iza sebe, umjesto toga izronio je upravo iz šume prema kojoj su krenule. Prešao je polje u kasu, s podignutim mačem i, kako je Isabelle vidjela kad se približio, s osmijehom na licu. Zaječala je i počela posrtati unatrag, povlačeći Hannu sa sobom.
Kad se konjanik približio toliko da mu je mogla namirisati znoj, nešto se sivo i bezoblično odvojilo od tla i uspravilo nehajno stresavši stražnju nogu. Istog se časa konj propeo i zanjištao. Vojnik je skliznuo iz sedla i svom težinom pao na zemlju. Konj se uzvrtio oko sebe pa se bjesomučnim trkom uputio natrag preko polja u kestenov šumarak.
Hannah je pogledala vuka pa Isabelle, zatim opet vuka. Stajao je i mir-no ih promatrao, žute su mu oči bile oprezne. Nije ni pogledao vojnika koji se nepomično opružio na tlu.
– Merci – tiho je rekla Isabelle i kimnula vuku. – Merci, Maman. Han-nah je raširila oči.
Čekale su dok se vuk nije okrenuo i otkasao, skočio preko niskog zida i iščezao u polju. Zatim je Hannah opet krenula naprijed. Isabelle je pošla za njom, a onda stala i drhteći pogledala vojnika. Na kraju se okrenula i opre-zno mu prišla. Njega nije ni pogledala, umjesto toga čučnula je do njegova mača i pozorno ga proučila. Hannah ju je čekala, prekriženih ruku, spušte-ne glave. Isabelle je naglo ustala. – Nema krvi – rekla je.
Kad su stigle u šumu, Isabelle je počela tiho dozivati djecu. U daljini je čula kako konj bez jahača grabi kroz drveće. Vjerojatno je dospio do ruba šume jer je zvuka nestalo. Djeca se nisu javljala.
– Zacijelo su otišli naprijed – promrmljala je Isabelle. – Nije bilo krvi na maču. Daj Bože da su otišli naprijed. Poodmakli su – ponovila je glasni-je zbog Hannah.
Ne dobivši odgovora, dodala je: – Meme? Mislite da su otišli naprijed?
Hannah je samo slegnula ramenima.
Počele su pješačiti preko polja prema imanju Isabellina oca, osluškujući neće li čuti vojnike, djecu, konja, bilo koga. Nikoga nisu susrele.
Bilo je mračno kad su posrćući ušle u dvorište. Kuća se crnila, zatvore-na, ali kad je Isabelle tiho zakucala na vrata i prošaptala, Papa, čest moi, vrata su se otvorila. Djeca su sjedila u tami s djedom. Marie je skočila i potrčala majci, stišćući lice uz njezin bok.
Henri du Moulin kratko je kimnuo Hanni, ona je odvrnula pogled. Ok-renuo se k Isabelle.
– Gdje su oni?
Isabelle je odmahnula glavom.
– Ne znam. Mislim ... – pogledala je djecu i zašutjela.
– Čekat ćemo – mrko reče otac. – Da.
Čekali su satima, jedno po jedno djeca su pozaspala, odrasli su ukočeno sjedili za stolom u mraku. Hannah je zatvorila oči, ali sjedila je vrlo us-pravno, ruku isprepletenih na stolu ispred sebe. Na svaki je sušanj otvarala oči i trzala glavom prema vratima.
Isabelle i njezin otac su šutjeli. Ona se tužno ogledavala oko sebe. Čak je i u tami bilo jasno da se kuća raspada. Kad je Henri du Moulin doznao da su mu sinovi blizanci mrtvi, zapustio je imanje: polja su ležala neobra-đena, krovovi su prokišnjavali, koze odlutale, a miševi se gnijezdili u žitu. Unutra je bilo prljavo i hladno, vlažno čak i za vrućine i suhog vremena u doba žetve. Isabelle je slušala kako miševi šuškaju u mraku.
– Trebaš mačku – prošaptala je.
– Imao sam je – odgovorio je otac. – Ovdje ništa ne ostaje. Neposredno pred zoru začuli su kako se nešto kreće u dvorištu, konje kako se prigušeno glasaju. Jacob se naglo uspravio.
– To je naš konj – rekao je.
Isprva nisu prepoznali Etiennea. Spodoba koja se ljuljala na vratima ni-je imala kose, tek nekoliko krpica sprženih pocrnjelih čekinja na glavi. Njegove su svijetle obrve i trepavice nestale, od čega su mu oči izgledale kao da mu neuhvatljivo lebde na licu. Odjeća mu je izgorjela, a on je bio sav čađav.
Svi su se skamenili osim Petit leana, koji je objema rukama uzeo spo-dobu za ruku.
– Dođi, tata – rekao je i poveo Etiennea do klupe za stolom. Etienne je mahnuo rukom iza sebe.
– Konj – šapnuo je i sjeo. Konj je strpljivo stajao u dvorištu, kopita su mu bila umotana u tkaninu da se priguši topot. Griva i rep su mu izgorjeli, inače kao da nije bio ozlijeđen.
Kad je Etienneu kosa ponovno narasla, nekoliko mjeseci poslije i mno-go kilometara dalje, bila je sijeda. Obrve i trepavice nikad mu nisu ponov-no izrasle.
Etienne i njegova majka sjedili su za stolom Henrija du Moulina oša-mućeni, nesposobni razmišljati ili bilo što poduzeti. Cijelog su se dana Isabelle i otac trudili razgovarati s njima, bez uspjeha. Hannah nije govori-la ništa, a Etienne bi se samo izjasnio, žedan sam, ili gladan sam, pa zatvo-rio oči.
Napokon ih je Isabelle prodrmala kad je zdvojno povikala:
– Moramo brzo odavde. Vojnici će nas i dalje tražiti i na kraju će im netko reći da traže ovdje.
Poznavala je seljane: bili su odani. Ali ponudi li im se dovoljno, ili ih se dovoljno zaplaši, odat će tajnu, pa makar i katolicima.
– Kamo da idemo? – pitao je Etienne.
– Mogli biste se skrivati u šumi dok ne bude sigurno da se vratite – pre-dložio je Henri du Moulin.
– Ne možemo se onamo vratiti – odgovorila je Isabelle. – Usjevi su propali, kuće više nema. Bez Vojvode nemamo zaštitu od katolika. I dalje će nas tražiti. I ... – zastala je neodlučno, posegnuvši za njihovim vlastitim riječima – bez kuće više nije sigurno.
I ne želim se vratiti u onu bijedu, dodala je u sebi. Etienne i njegova majka izmijeniše pogled.
– Mogli bismo otići u Ales – nastavila je Isabelle. – Pridružiti se Susan-ni i Bertrandu.
– Ne – odsjekao je Etienne. – Oni su odabrali. Napustili su ovu obitelj.
– Ali oni su ... – Isabelle je zašutjela ne želeći upropastiti svađom ono malo utjecaja što ga je stekla. Ukazalo joj se neočekivano kako vojnik u polju nožem rasijeca Susanni trbuh i znala je da su donijeli ispravnu odlu-ku.
– Cesta za Ales bit će opasna – reče njezin otac. – Moglo bi se i ondje dogoditi ono što se dogodilo tu.
Djeca su bez riječi slušala. Sada je Marie progovorila.
– Maman, gdje možemo biti sigurni? – tražila je da joj se odgovori. – Reci Bogu da želimo biti sigurni.
Isabelle je kimnula.
– Calvin – objavila je. – Mogli bismo otići kod Calvina. U Zenevu, gdje je sigurno. Gdje je Istina slobodna.
Čekali su dok nije pala noć, vruća i nespokojna. Isabelle je dala djeci da očiste kuću dok je ona u krušnoj peći u ognjištu napekla kruha koliko je mogla. Nekoć su ona, sestra i majka rabile tu peć svakodnevno, sada je iz nje morala pomesti mišji izmet i paučinu. Ognjište je izgledalo kao da ga se ne koristi i pitala se što joj otac uopće jede.
Henri du Moulin nije htio poći s njima unatoč tome što je zbog veze s Tournierovima bio izložen opasnosti.
– Ovo je moje imanje – rekao je odrješito. – Nijedan me katolik neće otjerati s njega.
Ustrajao je na tome da uzmu njegova kola, jedini vrijedan komad imo-vine koji mu je bio preostao uz plug. Očistio ih je, popravio kotač, posta-vio dasku na mjesto preko sanduka za sjedenje. Kad se spustio mrak, od-vukao je kola u dvorište i natovario na njih sjekiru, tri pokrivača i dvije vreće.
– Kesteni i krumpiri – objasnio je Isabelle.
– Krumpiri?
– Za konja i za vas.
Hannah ga je čula i ukočila se. Petit Jean, koji je izvodio konja iz štag-lja, nasmijao se.
– Ljudi ne jedu krumpire, djede! To je hrana samo za prosjake. Isabellin je otac stegnuo šake.
– Bit ćeš ti još zahvalan što ih imaš za jesti, mon petit. Svi su ljudi si-romašni u Božjim očima.
Kad su bili spremni, Isabelle se netremice zagledala u oca, nastojeći upiti svaki dio njegova lica i zauvijek ga zadržati u sjećanju.
– Čuvajte se, tata – šapnula je. – Vojnici su blizu.
– Borit ću se za Istinu – odgovorio je. – Ne bojim se. – Pogledao ju je i kratko zabacivši bradu uvis dodao: – Courage, Isabelle.
Istegnula je uglove usta u osmijeh da zadrži suze, zatim mu je stavila ruke na ramena i, stojeći na vršcima prstiju, poljubila ga tri puta.
– Bah, naučila si se ljubiti kao Tournieri – promrmljao je.
– Ššš, tata. Sada jesam Tournier.
– Ali ime ti je ipak du Moulin. Ne zaboravi to.
– Neću – rekla je. – Sjetite me se.
Marie, koja inače nikad nije plakala, plakala je sat vremena nakon što su ga ostavili stajati na cesti.
Konj ih nije mogao vući sve. Hannah i Marie sjedile su na kolima, osta-li su hodali iza njih, a Etienne ili Petit Jean vodili su konja. Povremeno bi se jedan od njih popeo na kola i odmorio, a konj bi nastavio polaganije.
Krenuli su cestom preko Mont Lozerea, mjesec je sjao i osvjetljavao im put, ali su zbog toga bili lako uočljivi. Kad god su začuli nešto neobično, zaustaviljali su se ukraj puta. Stigli su u Col de Finiels na vrhu i sakrili kola, a Etienne je uzeo konja i pošao u potragu za pastirima. Oni će znati put za Ženevu.
Isabelle je čekala pokraj kola, ostali su spavali. Napregnuto je osluški-vala svaki šum. Znala je da u blizini izvire rijeka Tarn i počinje svoj duga-čak put niz planinu. Nikad više neće vidjeti rijeku, nikad osjetiti njezin dodir/Počela je tiho plakati, prvi put otkad ju je Vojvodin upravitelj probu-dio u noći.
A onda je osjetila na sebi pogled, ali to nisu bile oči neznanca. Bile su joj poznate, kao da osjeća rijeku na koži. Prešavši pogledom uokolo, spazi-la ga je kako stoji naslonjen na stijenu, ne predaleko. Nije se ni pomaknuo kad ga je primijetila.
Isabelle je otrla vlažno lice i prišla pastiru. Oči su im se susrele u du-gom pogledu. Isabelle je podigla ruku i dodirnula mu ožiljak na obrazu.
– Odakle ti ovo?
– Od života. – Kako ti je ime? – Paul.
– Odlazimo. U Švicarsku.
Kimnuo je, njegove su je tamne oči smirivale.
– Sjeti me se. Ponovno je kimnuo.
– Hajde, Isabelle – čula je Etiennea kako šapće iza nje. – Što radiš on-dje?
– Isabelle – Paul je ponovio tiho. Nasmiješio se, zubi su mu bljesnuli na mjesečini. Zatim je nestao.
– Kuća. Štagalj. Naša postelja. Velika krmača i njezinih četvero prašči-ća. Vjedro u bunaru. Memein smeđi šal. Moja lutka koju mi je Bertrand napravio. Biblija.
Marie je nabrajala sve stvari koje su izgubili. Isprva je Isabelle nije čula kroz štropot kotača. Onda je shvatila.
– Tiho! – podviknula je.
Marie je prestala. Ilije barem prestala nabrajati glasno. Isabelle je vidje-la kako joj se usnice miču. Nijednom nije spomenula Jeana. Isabelle je stegnulo u utrobi kad je pomislila na Bibliju.
– Bi li još mogla biti ondje? – upitala je Etiennea tiho. Gazili su preko rijeke Lot u podnožju druge strane Mont Lozerea. Isabelle je pomagala Etienneu voditi konja kroz vodu.
– Skrivena je ondje u udubini u dimnjaku – dodala je. – Možda je i zaš-tićena od vatre. Nikad je neće pronaći.
Pogledao ju je umorno.
– Ništa nam nije ostalo i Papa je mrtav – odgovorio je. – Biblija nam sada nije od pomoći. Nema više nikakve vrijednosti.
Ali njezine riječi vrijede najviše, pomislila je ona. Nisu li one razlog zbog kojeg odlazimo, upravo te riječi iz Biblije?
Pokatkad, dok se Isabelle odmarala na kolima, gledala je za sobom i promatrala kraj kroz koji su prolazili, i katkad bi joj se učinilo da vidi oca kako trči cestom za njima. Tad bi stisnula i čvrsto zatvorila oči i, kad bi ih otvorila, nije ga više bilo. Gdjekad bi umjesto njega vidjela zbiljsku osobu, ženu koja stoji uz cestu, težake koji kose ili grabljaju ili kopaju na polju, čovjeka koji jaše na magarcu. Svi bi stali nepomično i gledali ih kako prolaze.
Katkad su ih dječaci Jacobovih godina gađali kamenjem i Etienne je morao obuzdavati Petit Jeana da im ne uzvrati. Marie je sa stražnjega kraja kola bez riječi gledala nepoznate dječake. Nju kamen nikad nije pogodio. Jednom su pogodili Hannu. Tek kad se okrenuo da joj nešto kaže, dugo nakon što su dječaci otrčali, Etienne je vidio da joj krv curi s tjemena niz jednu stranu lica. I dalje je zurila ravno preda se dok se Isabelle nagnula k njoj i nježno tapkajući upijala krv komadićem navlažene tkanine.
Marie je počela nabrajati sve što je vidjela.
– Tu je štagalj. Tu je i vrana. I plug. I pas. I šiljak crkvenog tornja. I plast zapaljena sijena. I ograda. I brvno. I sjekira. I stablo. I čovjek na stablu.
Kad je Marie zašutjela, Isabelle je podigla pogled. Čovjek je visio s grane stabalca masline koje se svijalo pod njegovom težinom. Stali su i netremice se zagledali u tijelo, golo, osim crna šešira nataknuta nisko pre-ko čela. Spolovilo mu je stršalo uvis ukočeno poput grane. Onda je Isabel-le spazila crvene ruke, zagledala mu se u lice izbliza i oštro udahnula.
– To je Monsieur Marcel! – poviknula je ne uspjevši se zauzdati. Etien-ne je coknuo jezikom i udario u trk vukući konja sa sobom te oni žurno ostaviše prizor iza sebe. Dječaci su se osvrtali i pogledavali sve dok im tijelo obješenog nije nestalo iz vida.
Marie je još dugo poslije šutjela. Kad je opet počela nabrajati stvari, iz-bjegavala je sve što je bilo djelo ljudskih ruku. Stigli su do sela, a ona je samo ponavljala: – Tu je i tlo. Tu je i tlo – neprekidno, sve dok nisu prošli kroz selo.
Stali su kod potoka napojiti konja kadli se na suprotnoj obali pojavio starac.
– Nemojte se ovdje zaustavljati – oporo je rekao. – Uopće se ne zaus-tavljajte dok ne stignete u Vienne. Gadno je tu. I ne idite blizu St. Etiennea ili Lyona.
Zatim je nestao u šumi.
Nisu se zaustavljali te noći. Konj se malaksalo vukao dok su Hannah i djeca spavali u kolima, a Etienne i Isabelle ga naizmjence vodili. Za dana su se sklonili u borovoj šumici. Kad se smračilo, Etienne je zauzdao konja i izveo kola natrag na cestu. Časak poslije skupina muškaraca izronila je iz drveća sa svih strana i opkolila ih.
Etienne zaustavi konja. Jedan od ljudi zapalio je baklju i Isabelle raza-bere sjekire i vile. Etienne preda ular Isabelli, posegne u kola i izvuče sjekiru. Spustio je kraj sa sječivom oprezno na zemlju i čvrsto obuhvatio dršku.
Nitko se nije pomaknuo. Samo su se Hannine usne micale u bezglasnoj molitvi.
Muškarci kao da nisu znali kako da počnu. Isabelle je zurila u čovjeka koji je držao baklju, promatrala kako mu Adamova jabučica poskakuje gore-dolje. Zatim je osjetila škakljanje u uhu: Marie se pomaknula na stranu kola i nešto joj šaptala.
– Što je? – promrmljala je Isabelle, ne skidajući pogleda s čovjeka i nas-tojeći ne pomicati usne.
– Onaj čovjek s vatrom. Reci mu o Bogu. Reci mu što Bog želi da čini.
– Što Bog želi da čini?
– Da bude dobar i ne zgriješi – odrješito je odgovorila. – I reci mu da nećemo ostati ovdje.
Isabelle je jezikom ovlažila/usne. Usta su joj se osušila.
– Monsieur – obratila se čovjeku s bakljom. Etienne i Hannah trznuli su glavom kad su joj čuli glas.
– Monsieur, putujemo u Ženevu. Nećemo ostati ovdje. Molim vas, pus-tite nas da prodemo.
Muškarci su zatoptali nogama. Neki su se tiho nasmijali. Čovjek s bak-ljom prestao je gutati.
– Zašto bismo vas pustili? – nadmoćno je upitao.
– Zato što Bog ne želi da griješite. Zato što je ubojstvo grijeh. Tresla se i više nije mogla ni riječ protisnuti. Čovjek s bakljom je iskoračio naprijed i Isabelle je ugledala dugačak lovački nož za njegovim pojasom.
Onda je progovorila Marie, a glas joj je zvonio kao kovina i odjekivao kroz šume.
– Notre Pere qui es aux cieux, ton nom soit sanctifie – izgovorila je gla-sno.
Čovjek je zastao.
– Ton regne vienney ta volonte soitfaite sur la terre comme au ciel.
Stanka, a onda su dva glasa nastavila.
– Donne-nous aujourd'hui notre pain quotidiien. – Jacobov je glas škr-gutao kao šljunak pod nogama. – Par donne-nous nos peches, comme aussi nous pardonnons ceux qui nous ont offences.
Duboko udahnuvši, Isabelle je priključila i svoj glas.
– Et ne nous induis point dans la tentation, mais delivre-nous du malin; car a toi appartient le regne, la puissance, et la gloire a jamais. Amen.
Čovjek s bakljom stajao je između njih i gomile muškaraca. Zurio je u Marie, u potpuno neprobojnoj tišini.
– Ako nam naudite – rekla je Marie – Bog će nauditi vama. Nanijet će vam veliku, veliku bol.
– A što će nam to učiniti, ma petite? – podsmjehnuo se čovjek.
– Tiho, Marie! – prošapta Isabelle.
– Bacit će vas u vatru! I nećete umrijeti, ne odmah. Bit ćete u njoj i on-da će vam crijeva iscuriti i zakuhati. I oči će vam se širiti i širiti dok ne iskoče! Raspuknu se!
Ovo nije naučila od Monsieura Marcela. Isabelle je prepoznala pojedi-nosti: Petit Jean je jednom bacio žabu u vatru i djeca su se okupila promat-rati njezine smrtne muke.
Čovjek je učinio nešto što Isabelle nikad ne bi očekivala od takva čov-jeka na takvome mjestu: nasmijao se.
– Vrlo si hrabra, ma pauvre – reče on Marie – ali pomalo luckasta. Vo-lio bih da si mi kći.
Isabelle je čvrsto stisnula Marieinu ruku, a čovjek se ponovno nasmijao.
– Ali što će mi djevojčica? – zakikotao je. – Kakva korist od njih?
Trznuo je glavom prema ostalima pa ugasio baklju. Svi su nestali u šu-mi.
Čekali su dugo; nitko se nije vratio. Naposljetku je Etienne pucnuo je-zikom i konj je nastavio hodati, sporije nego prije.
Ujutro je Isabelle pronašla prvu crvenu vlas u Marieinoj kosi. Iščupala ju je i spalila.

http://www.book-forum.net

8Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Empty Re: Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Čet Apr 26, 2012 9:17 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
4.
POTRAGA
Potrčala sam natrag u ured, stežući razglednicu s Tournierovom slikom. Rick je sjedio na visokom stolcu za crtaćom daskom, svjetlo uredske po-mične svjetiljke isticalo mu je kosti lica i liniju uske čeljusti. Iako je zurio u nacrt pred sobom, u mislima je očito otišao mnogo dalje od papira. Često je satima sjedio i u glavi stvarao detaljnu sliku svake pojedinosti onoga što je upravo projektirao: ugradbene dijelove, električne i vodovodne instalaci-je, prozore, sustav ventilacije. Zamišljao je cjelinu i održavao sliku u glavi, hodao kroz nju, sjedio u njoj, živio u njoj, pročešljavao je da nade nedos-tatke.
Promatrala sam ga, zatim sam tutnula razglednicu u torbicu i sjela, a ushit mi je splasnuo. Odjednom nisam htjela podijeliti svoje otkriće s njim.
Ali morala bih mu reći, raspravljala sam sama sa sobom. Reći ću mu.
Rick je podigao pogled s crtaće daske i nasmiješio se. – Hej,
ti, rekao je.
– Hej i tebi. Sve u redu? Konstrukcija čvrsto stoji? – Konstrukcija zasad stoji. I vijesti su dobre. – Mahnuo je faksom. – Jedna njemačka tvrtka želi da im održim prezentaciju za tjedan-dva. Ako sve dobro prođe, ugovorit ćemo važan posao.
Ovaj ured bit će zatrpan poslom godinama.
– Zaista? Kakva si ti zvijezda! – nasmiješila sam se i pustila ga da još nekoliko minuta priča o tome.
– Slušaj, Rick, rekla sam kad je završio. – Pronašla sam nešto u muzeju u blizini. Pogledaj, izvukla sam razglednicu i pružila mu je. Prinio ju je pod snop svjetla.
– To je ona plava boja o kojoj si mi govorila, je li?
– Da. – Stala sam iza njega i ovila mu ruke oko vrata. Istog se časa uko-čio. Provjerila sam ne dodiruje li neki dio zahvaćen psorijazom njegovu kožu.
– Pogodi tko je autor, spustila sam bradu na njegovo rame.
Htio je okrenuti razglednicu da vidi poleđinu, ali sam ga zaustavila. – Pogodi.
Rick je nasmijao. – Daj, dušo, znaš da nemam pojma o slikarstvu. – Proučavao je razglednicu. – Valjda neki talijanski renesansni slikar.
– Nije. Francuz je.
– Aha, da, neki tvoj predak, znači.
– Rick! – bubnula sam ga u ruku. – Pogledao si!
– Ne, nisam! Samo sam se šalio. – Okrenuo je razglednicu. – Ovo je zbilja neki tvoj rođak?
– Da. Zbog nečega mislim da mi je rođak.
– Baš dobro!
– Nego što! – široko sam mu se osmjehnula. Rick me obgrlio oko struka i poljubio me, a istodobno mi počeo otvarati zatvarač na leđima haljine. Već mi je skinuo haljinu do struka kad sam shvatila da ima ozbiljne namje-re. – Čekaj malo, dahnula sam. – Strpi se dok ne dođemo kući!
Nasmijao se i zgrabio spravicu za spajanje papira. – Što, ne sviđa ti se moja spajalica? A moje tehničko ravnalo?' Svinuo je stolnu svjetiljku tako da se snop svjetla odbio od stropa. – Ne uzbuđuje te moja intimna rasvje-ta?
Poljubila sam ga i povukla zatvarač na haljini. – Nije to. Samo mislim da bismo morali – možda ovo nije pravi čas za razgovor o tome, ali možda više nisam tako sigurna da je plan s bebom tako pametan. Možda bi bilo dobro pričekati još malo.
To ga je iznenadilo. – Ali odlučili smo. – Rick se volio držati odluka.
– Da, ali mnogo je mučnije nego što sam očekivala.
– Mučnije?
– Možda je to preoštra riječ. – Čekaj malo, Ella, pomislila sam, zbilja je mučno. Zašto ga hoćeš zaštititi?
Rick je čekao da kažem još nešto. Kad nisam rekla ništa, uzdahnuo je. – U redu, Ella, ako tako misliš. – Počeo je prikupljati pera za crtanje. – Ne želim da se upuštaš ni u što ako nisi sigurna.
Vozili smo se kući u nekom neobičnom raspoloženju, oboje uzbuđeni zbog različitih razloga, oboje kažnjeni zbog toga što sam odabrala loš trenutak. Upravo smo prošli pokraj trga u Lisleu kad je Rick zaustavio auto. – Pričekaj časak, rekao je. Iskočio je iz auta i nestao za uglom. Kad se vratio minutu poslije, dobacio mi je nešto u krilo. Prasnula sam u smi-jeh. – Ma nisi valjda, rekoh.
– Jesam. – Nasmiješio se vragolasto. Često smo se znali šaliti na račun napuštenog aparata za kondome u jednoj od glavnih ulica i nepredviđenih situacija koje bi nekoga natjerale da se njime koristi.
Te smo noći vodili ljubav i dobro spavali.
Onoga dana kad se Jean-Paul vratio iz Pariza, bila sam na satu francus-koga tako rastresena da me Madame Sentier počela zadirkivati.
– Vous cetes dans la lune, poučila me. Ja sam pak nju naučila onoj: – Danas nisam sasvim svoja. – Morala sam ovo još malo objašnjavati, ali kad je shvatila, nasmijala se i nastavila čavrljati o mom drdle američkom humoru.
– Nikad ne znam što ćete sljedeće izvaliti, rekla je. – Ali barem vam je izgovor sve bolji. – Napokon je završila sa mnom, dala mi dodatnu zadaću da nadoknadim izgubljeni sat. Požurila sam uhvatiti vlak za Lisle. No, kad sam stigla na trg i bacila pogled na hotel de ville, odjednom sam osjetila nelagodu što ću ga vidjeti, kao kad priređuješ zabavu i sat vremena prije nego što će gosti stići poželiš sve otkazati. Natjerala sam samu sebe da prijeđem trg, uđem u zgradu, popnem se stubama i otvorim vrata.
Nekoliko je ljudi čekalo da im se dva knjižničara posvete. Oboje su po-digli pogled, a Jean-Paul mije uljudno kimnuo. Sjela sam za stol, smetena. Nisam očekivala da ću morati čekati, da ću mu to morati reći uz tako mno-go ljudi. Počela sam bezvoljno rješavati zadaću Madame Sentier.
Nakon petnaest minuta u knjižnici se malo raščistilo i Jean-Paul mi je prišao. – Mogu li vam pomoći, Madame? – upitao je tiho na engleskome, nagnuo se, jednu je ruku položio na moj stol. Nikad mu nisam bila tako blizu i, kad sam podigla pogled prema njemu, osjetila sam onaj njemu svojstven miris, miris sunca na koži, zagledala sam se u liniju njegove čeljusti obrasle kratkom neobrijanom bradom i pomislila, – Oh ne. Ne to, ne. Nisam zbog ovoga došla ovamo. – Drhtav osjećaj straha nabujao mi je u želucu.
Stresla sam se i prošaptala: – Da, Jean-Paul, imam. – Gotovo nezamje-tan pokret njegove glave prekinuo me. – Da, Monsieur, ispravila sam se. – Nešto bih vam pokazala. – Dala sam mu razglednicu. Letimice ju je pogle-dao, okrenuo i kimnuo. – Ah, Musee des Augustins. Razgledali ste roman-sko kiparstvo, da?
– Ne, ne, pogledajte ime! Ime slikara!"Pročitao je naglas prigušenim glasom:"NicolasTournier, 1590. do 1639. – Pogledao me i nasmiješio se.
– Pogledajte ovo plavo, prošaptala sam dodirujući razglednicu. – To je ono plavo. I znate, onaj san o kojem sam vam pričala? Shvatila sam još prije nego što sam ovo vidjela da sanjam o haljini. Plavoj haljini. Ovako plavoj.
– Ah, plava boja renesanse. Znate da u toj plavoj boji ima lapis lazulija. Tako je skup da su ga rabili samo za važne stvari kao što je Djevičin plašt.
Uvijek spreman na poduku. – Ne shvaćate? On mi je predak!
Jean-Paul se osvrnuo oko sebe, premjestio se za stol i ponovno pogle-dao razglednicu.
– Zašto mislite da je ovaj slikar vaš predak?
– Zbog imena, očito, i godina rođenja i smrti, ali ponajviše zbog plave boje. Savršeno se slaže sa snom. Ne samo boja nego i osjećaj povezan s njom. Taj pogled na njezinu licu.
– Niste vidjeli ovu sliku prije nego što ste sanjali san?
– Ne.
– Ali u ono je vrijeme vaša obitelj bila u Švicarskoj. Ovaj Tournier je Francuz, da?
– Da, ali rođen je u Montbeliardu. Provjerila sam, i pogodite gdje je to? Pedesetak kilometara od Moutiera! Tik pred francuskom granicom. Rodi-telji su mu se sasvim lako mogli preseliti iz Moutiera u Montbeliard.
– Nije bilo nikakvih podataka o njegovoj obitelji?
– Ne, u muzeju nemaju mnogo o njemu, samo da je rođen u Montbeli-ardu 1590., daje proveo neko vrijeme u Rimu, zatim je došao u Toulouse i umro 1639. To je sve što se zna.
Jean-Paul je lupkao razglednicom o zglobove prsta. – Ako znaju datum njegova rođenja, znat će i imena roditelja. U matičnim knjigama uvijek se navode roditelji.
Čvrsto sam se uhvatila za stol. Rick je sasvim drukčije reagirao, pomis-lila sam.
– Potražit ću vam podatke o njemu. – Ustao je i dodao mi razglednicu.
– Ne, ne želim da mi pomažete, glasno sam rekla. Nekoliko je ljudi po-diglo pogled, a knjižničarka je strogo sijevnula očima.
Jean-Paul je podigao obrve.
– Monsieur, sama ću to obaviti. Pronaći ću podatke o njemu.
– Razumijem. U redu, Madame. – Lagano se naklonio i otišao, ostavlja-jući me potresenu i iscijeđenu.
– Proklet bio, promrsila sam zureći u Gospu. – Proklet bio!
Jean-Paulova me nevjerica kosnula više nego što sam to htjela priznati. Kad sam otkrila slikara, nije mi palo na um da doznam o njemu nešto više. Znala sam tko je, nagonski, po osjećaju, i to mije bio sasvim dostatan do-kaz. Imena i godine i mjesta ne mogu me poljuljati u mojoj sigurnosti. Ili sam barem tako mislila.
Ali dovoljna je samo jedna napomena da potakne sumnju. Nekoliko sam dana nastojala ne obraćati pozornost na ono što je rekao, no idući put kad sam otišla u Toulouse, ponijela sam razglednicu sa sobom i nakon sata poduke uputila se u sveučilišnu knjižnicu. Već sam bila ondje, služila sam se njihovim medicinskim priručnicima, ali nikad nisam zalazila u odjel za umjetnost. Sve je bilo prepuno studenata koji su učili za ispite, pisali refe-rate, uzbuđeno razgovarali na stubištu.
Trebalo mi je više vremena, nego što sam očekivala da pronađem bilo što o Nicolasujburnieru. Pripadao je skupini sljedbenika Caravaggia, fran-cuskih slikara koji su studirali u Rimu početkom sedamnaestog stoljeća, oponašali Caravaggia i njegovu uporabu snažnog svjetla i sjene. Ti slikari često nisu potpisivali svoja djela pa se dugo raspravljalo o tome tko je što naslikao. Tournier se tu i tamo kratko spominjao. Nije bio slavan, iako su mu dvije slike visjele u Louvreu. Ono malo podataka koje sam pronašla razlikovalo se od onoga što sam pročitala u muzeju: najraniji ga je izvor naveo kao Roberta Tourniera rođenog u Toulouseu 1604., umrlog oko 1670. Jedino sam zbog toga što sam prepoznala slike bila sigurna da je posrijedi isti slikar. Drugi su izvori opet naveli drukčije godine rođenja i smrti i ispravili mu ime u Nicolas.
Naposljetku sam u katalogu otkrila tri knjige s najnovijim podacima. Kad sam ih potražila na policama, nije bilo nijedne. Obratila sam se izmu-čenom studentu za pultom za informacije koji je vjerojatno morao učiti za svoje ispite. Pretražio je katalog u kompjuteru i potvrdio da su sve posuđe-ne.
– Velika je gužva, kao što vidite, rekao je. – Možda nekome baš trebaju za radnju.
– Možete li doznati kod koga su?
Bacio je pogled na zaslon. – Zatražili su ih iz druge knjižnice.
– U Lisle-sur-Tarnu?
– Da. – Začudio se što sam pogodila, a još i više kad sam promrmljala: – Gad! Ne vi. Mnogo vam hvala.
Mogla sam znati da Jean-Paul neće besposleno sjediti i pustiti me da to obavim sama. Bio je odviše nametljiv da stoji po strani, odlučan da dokaže vlastite teorije. Pitanje je bilo hoću li ja juriti za njim da saznam nešto više ili neču.
Na kraju nisam morala donijeti tu odluku. Dok sam išla sa željezničke postaje u Lisleu, naletjela sam na Jean-Paula koji se vračao kući s posla. Kimnuo je i rekao: – Bonsoir, i prije nego što sam stigla promisliti, izletje-lo mi je: – Kod vas su knjige koje sam tražila cijelo poslijepodne. Zašto to radite? Zamolila sam vas da ne istražujete o njemu, a vi to svejedno radite!
Držao se gotovo kao da se dosađuje. – Tko je rekao da istražujem za vas, Ella Tournier? Zainteresirao sam se pa sam malo istraživao. Ako želi-te knjige, možete ih prelistati sutra u knjižnici.
Naslonila sam se na zid i prekrižila ruke. – U redu, u redu. Pobijedili ste. Samo mi recite što ste otkrili. Požurite i završite s tim.
– Sigurni ste da ne želite sami prelistati knjige?
– Samo mi recite.
Pripalio je cigaretu, uvukao dim i otpuhnuo ga prema stopalima. – U redu. Možda čete danas doznati da o Nicolasu Tournieru dugo nije bilo podataka. Ali 1951. pronađen je zapis o njegovu rođenju, u srpnju 1590. u protestantskoj crkvi u Montbeliardu. Otac mu je bio Andre Tournier, slikar iz Besancona, to nije tako daleko od Montbeliarda. Djed mu se zvao Clau-de Tournier. Otac, Andre Tournier, došao je u Montbeliard 1572. zbog vjerskih nemira – možda zbog krvoproliča uoči blagdana sv. Bartolomeja. Vaš slikar, Nicolas, bio je jedno od nekoliko djece. Spominju ga u Rimu između 1619. i 1626. Zatim ga navode u Carcassoneu 1627., pa u Toulou-seu 1632. Dugo se mislilo da je umro krajem sedamnaestog stolječa, nakon 1657. Ali 1974. otkrivena je njegova oporuka s nadnevkom 30. prosinca 1638. Umro je vjerojatno ubrzo nakon toga.
Zurila sam u pod i šutjela tako dugtrda se Jean-Paul uzvrpoljio i bacio cigaretu na ulicu.
Napokon sam progovorila.
– Recite mi, jesu li u ono doba djecu krstili odmah nakon rođenja?
– Obično jesu. Ne uvijek.
– Znači, moglo se dogoditi da se to zbog nekog razloga odgodi? Nad-nevak krštenja nije nužno i datum rođenja. Nicolas Tournier mogao je imati mjesec dana ili dvije godine ili deset godina kad su ga krstili, koliko mi znamo. Možda je bio več odrastao čovjek!
– To nije vjerojatno.
– Ne, ali je moguće. Hoču reci da povijesni izvor to ne navodi točno. A u njegovoj oporuci stoji nadnevak koji ste spomenuli, no to ne znači da znamo kad je umro. Ne znamo, je li? Možda je umro deset godina nakon što je sastavio oporuku.
– Ella, bio je bolestan, dao je napisati oporuku, umro je. Tako to inače ide.
– Da, ali ne znamo sigurno. Ne znamo točno kad je rođen ni kad je um-ro. Ovi zapisi ne dokazuju ništa. I najosnovniji podaci o njemu još su upit-ni. – Zastala sam da suzbijem navalu histerije u glasu.
Naslonio se na zid i prekrižio ruke. – Vi jednostavno ne želite čuti da je otac ovog slikara bio Andre Tournier, a ne neki od vaših predaka. Ni Eti-enne ni Jean. Ali nije bio ni iz Cevennesa ni iz Moutiera. On nije vaš ro-đak.
– Gledajte to ovako, nastavila sam smirenije. – Sve donedavno – do pe-desetih godina dvadesetog stoljeća – nisu o njemu znali ništa. Svi su samo navodili netočne podatke, osim prezimena i grada u kojem je umro. Sve ostalo bilo je pogrešno, njegovo ime, godine rođenja i smrti, mjesto rođe-nja, neke od njegovih slika koje su, kako se otkrilo, naslikali drugi slikari. I svi su ti pogrešni podaci objavljeni, vidjela sam ih u knjižnici. Da nisam otkrila da postoje neki još svježiji izvori, imala bih sve pogrešne podatke o njemu. Čak bih ga zvala pogrešnim imenom! Još se sad povjesničari spore o tome koje su slike njegove. Ako oni ne mogu osnovne činjenice doznati točno – ako se sve temelji na nagađanju, pri čemu se krštenje izjednačuje s rođenjem, a oporuka sa smrću – to je jednostavno izvrtanje činjenica. Nije stvarno, pa zašto bih onda u to vjerovala? Ono što mi zbilja izgleda stvarno činjenica je da je njegovo prezime i moje prezime, da je radio samo pede-setak kilometara od mjesta u kojem živim, da je slikao ono isto plavetnilo koje ja neprestano sanjam. To je opipljivo.
– Ne, to je slučajna podudarnost. Zavedeni ste podudarnostima.
– A vi nagađanjima.
– To što vi sada živite blizu Toulousea, a on je živio u Toulouseu ne znači da ste u rodu. A prezime Tournier nije tako rijetko. A to što sanjate njegovu plavu boju – pa to je plava boja koja se lako pamti i sjetit ćete se je kad se probudite jer je tako izražajna. Teže biste se sjetili tamnoplave, nije li tako?
– Dobro, zašto se vi tako silno trudite dokazati da on nijemoj rođak?
– Zato što temeljite sve svoje dokaze na slučajnostima i vlastitom osje-ćaju, a ne na činjenicama. Zanesete se nekom slikom, nekim plavetnilom, i kako je slikarevo ime isto kao i vaše, vi zaključite da vam je predak? Ne. Ne, ne bih ja vas trebao uvjeravati da Nicolas Tournier nije vaš rođak, vi biste trebali mene uvjeravati da jest?
Moram ga prekinuti, pomislila sam. Ubrzo će mi sasvim ponestati nade.
Možda mi se ova pomisao ogledala na licu jer, kad je Jean-Paul ponov-no progovorio, glas mu je bio blaži. – Mislim da vam možda ovaj Nicolas Tournier nije od pomoći. Da je možda, kako vi to ono kažete, lažni svje-dok.
– Što? – nasmijala sam se. – Lažni trag, mislite da mi samo odvlači po-zornost. Možda imate pravo. – Zastala sam. – Pa i uspijeva mu. Ne mogu se ni sjetiti što sam zapravo mislila početi s cijelom tom pričom o podrijet-lu prije nego što se on pojavio.
– Htjeli ste pronaći davno izgubljene rođake u predjelu Cevennes.
– Možda unatoč svemu i hoću. – Izraz njegova lica natjerao me na smi-jeh. – Da, hoću. Znate, cijela ova vaša rasprava samo potiče u meni želju da dokažem kako niste u pravu. Želim pronaći dokaz – da, stvarni dokaz s kojim ćete se čak i vi složiti – o mojim 'davno izgubljenim' precima. Samo da vam pokažem da predosjećaj i ne odvlače uvijek na krivi trag.
Nakon ovoga oboje smo zašutjeli. Premjestila sam se s noge na nogu, Jean-Paul je žmirio pred zalazećim suncem. Dok je stajao uza me u toj uličici u Francuskoj, postala sam vrlo svjesna njegove blizine. Razdvaja nas samo pola metra slobodnog prostora, pomislila sam. Mogla bih jednos-tavno...
– A vaš san? – upitao je. – I dalje ga sanjate?
– Ah, ne. Ne, čini se da je nestao.
– Znači, želite da nazovem arhiv u Mendeu i najavim im da ćete doći?
– Ne! – Od mojeg povika putnici koji su odlazili s kolodvora okrenuli su glave. – Upravo to ne želim, bijesno sam prosiktala. – Ne miješajte se osim ako vas ne zamolim za pomoć, u redu? Budem li trebala pomoć, tražit ću je.
Jean-Paul je podigao ruke kao da je u njega uperen pištolj. – Dobro, El-la Tournier. Ovdje povlačimo crtu i ja ostajem na svojoj strani, u redu? – Koraknuo je unatrag od zamišljene crte i razmak između nas se povećao.
Sutra sam, dok smo večerali u popločanom dvorištu, rekla Ricku da že-lim poći u Cevennes i pogledati zapise o obitelji.
– Sjećaš se da sam pisala Jacobu Tournieru u Švicarsku? – objasnila sam mu. – Otpisao mi je da Tournierovi vuku korijene iz Cevennesa. Vje-rojatno. – Nasmiješila sam se sama sebi, učim ublažavati izjave. – Htjela bih to malo ispitati.
– Ali mislio sam da si doznala dosta o svojoj obitelji kad si otkrila onog slikara.
– To zapravo nije točno utvrđeno. Još ne, dodala sam brzo. – Možda ondje pronađem nešto što će to potvrditi.
Na moje iznenađenje, on se namrštio. – Pretpostavljam da je to zakuhao onaj Jean-Pierre.
– Jean-Paul. Ni govora. Zapravo, točno obrnuto. On misli da neću ništa pronaći.
– Hoćeš da pođem s tobom?
– Moram ići u tjednu, kad je arhiv otvoren.
– Mogao bih uzeti nekoliko slobodnih dana i ići s tobom.
– Mislila sam otputovati idući tjedan.
– Ne, ne mogu tada. Sad kad smo preuzeli posao s Nijemcima u uredu je ludnica. Možda krajem ljeta kad se sve malo slegne. U kolovozu.
– Ne mogu čekati do kolovoza!
– Ella, zašto te sada tako zanimaju tvoji preci? Nikad te prije to nije za-nimalo.
– Nikad prije nisam živjela u Francuskoj. – Da, ali čini mi se da se stra-hovito angažiraš oko toga. Što točno očekuješ dobiti zauzvrat?
Namjeravala sam mu reći kako želim da me Francuzi prihvate, o osjeća-ju da pripadam ovoj zemlji.
– Hoću da ona plava noćna mora nestane, čula sam samu sebe kako iz-govaram umjesto toga.
– Misliš da ćeš se, ako doznaš sve o svojim korijenima, riješiti ružnog sna?
– Da. – Naslonila sam se i zagledala u lozu. Sitni zeleni grozdovi tek su se počeli oblikovati. Znala sam da to nema smisla, da ne postoji veza iz-među sna i mojih predaka. Ali ja sam ih u sebi povezala i toga sam se tvrdoglavo odlučila držati. – Ide li Jean-Pierre s tobom?
– Ne! Zašto sve gledaš tako crno? To nije nalik na tebe. Ovo me zani-ma. Ovo je prvo što sam zbilja poželjela učiniti otkad smo ovdje. Mogao bi me barem malo podržati.
– Mislio sam da zbilja želiš da imamo dijete. U tome sam te podržavao.
– Da, ali... – Za to treba malo više od podrške, pomislila sam. Morao bi i ti željeti dijete.
U posljednje su mi vrijeme padale na um mnoge misli koje sam cenzu-rirala.
Rick je namrgođen zurio u mene, a zatim učinio vidljiv napor da se opusti. – Imaš pravo. Svakako idi, mala. Ako će te to usrećiti, onda moraš ići.
– Joj, Rick, nemoj, zastala sam. Nije imalo nikakva smisla prigovarati mu. Pokušavao mi je pružiti podršku bez imalo razumijevanja. Barem je pokušao.
– Slušaj, idem na nekoliko dana, to je sve. Ako pronađem nešto, odlič-no. Ako ne pronađem, nije važno. U redu?
– Ella, ako ne pronađeš ništa, izvest ću te u najbolji restoran u Toulou-seu.
– Ooo, baš ti hvala. Odmah mi je mnogo bolje.
Zajedljivost je najpodliji oblik humora, kako bi rekla moja majka. Moja mi je rečenica zazvučala još podlije kad sam mu u očima vidjela kako ga je zaboljela.
Jutro kad sam krenula bilo je svježe i vedro, noć prije bjesnjela je oluja s grmljavinom i raščistila napetost u zraku. Pozdravila sam Ricka poljup-cem kad je odlazio na kolodvor, zatim sam sjela u auto i odvezla se u sup-rotnom smjeru. Osjećala sam olakšanje što idem. Proslavila sam to pustivši glazbu da glasno svira, spustila sam oba prozora i otvorila krov da mi puše sa svih strana. Cesta je slijedila rijeku Tarn sve do Albija, grada s katedra-lom prepunog lipanjskih turista, zatim se odvajala od rijeke i skretala na sjever. Sastat ću se s Tarnom opet u gorju Cevennes, kad se popnem sve do njezina izvora. Nakon Albija krajolik se promijenio, obzor se najprije sve više širio dok sam se uspinjala, zatim se stao sužavati, a brežuljci su me okružili sa svih strana i modro je nebo pošivjelo. Medu makove i ko-morač duž ceste umiješali su se novi cvjetovi, ružičasti kozlac, tratinčice i osobito žutika sa svojim prodornim, pljesnivim mirisom. Drveće je bilo sve tamnije. Polja više nisu bila obrađena, već zarasla travom koju su pasle žutosmede ovce i krave. Rijeke su postajale manje, brže i glasnije. Naglo se mijenjao izgled kuća: svijetli vapnenac prelazio je u tvrdi smedesivi granit i krovovi su češće bili četvrtasti, obloženi ravnim pločicama škri-ljevca, a ne više valovitom pečenom glinom. Sve je smanjilo, smračilo, uozbiljilo.
Zatvorila sam prozore i krov, ugasila glazbu. Moje raspoloženje kao da-je bilo povezano s krajolikom. Nije mi se sviđalo gledati tu lijepu, tužnu zemlju. Podsjećala me na plavetnilo.
Mende je bio kruna i krajolika i mog raspoloženja. Njegove su uske uli-ce bile okružene obilaznicom zbog koje se grad doimao kao da je opkoljen. Katedrala se smjestila u središtu, zbog dva je različita šiljka tornja izgleda-la nezgrapno i kao da nije dobro planirana. Unutra je bilo mračno i sumor-no. Pobjegla sam i, zastavši na stubama, zagledala se u sive kamene zgrade oko sebe. Ovo je Cevennes? pomislila sam. Zatim sam se nasmijala sama sebi: naravno da sam očekivala da će zemlja Tournierovih biti lijepa.
Vožnja iz Lislea bila je duga. Čak su i veće ceste zavijale i uspinjale se, zahtijevajući više pozornosti od ravnih američkih autocesta. Bila sam umorna i nekako mrzovoljna, a mračna, uska hotelska soba i usamljena večera u pizzeriji gdje su jedini gosti bili parovi i starci nisu mi nimalo popravili raspoloženje. Palo mi je na pamet da nazovem Ricka, ali znala sam da bi se osjećala još gore umjesto da se razvedrim jer bi me podsjetio na jaz koji se produbljivao između nas.
Departmanski arhiv smjestio se u posve novoj zgradi od bijeloga i svije-tloružičastoga kamena te metala obojena plavo, zeleno i crveno. Soba za pretraživanje bila je velika i prozračna, stolove su gotovo sasvim zaposjeli ljudi koji su pregledavali dokumente.
Svi su izgledali kao da točno znaju što rade. Osjećala sam se kao što sam se često osjećala u Lisleu: kao strankinji mjesto mi je bilo na rubu, gdje sam mogla promatrati i diviti se starosjediocima, ali nikad sudjelovati u njihovu životu.
Visoka žena koja je stajala za glavnim stolom pogledala je prema meni i nasmiješila mi se. Bila je otprilike mojih godina, kratke plave kose, imala je žute naočale. Pomislila sam: (Ah, hvala Bogu, barem nije neka Madame'. Prišla sam stolu i spustila torbu. – Ne znam što radim ovdje, rekla sam. – Molim vas, možete li mi pomoći?
Njezin je smijeh zakriještao posve neprimjereno tako tihome mjestu.
– Alors, što tražite? – upitala je i dalje se smijući, očiju povećanih debe-lim lećama. Nikad nisam vidjela nekoga da s toliko stila nosi naočale tako debelih stakala.
– Imam pretka po imenu Etienne Tournier koji je možda živio u Ceven-nesu u šesnaestom stoljeću. Htjela bih doznati više o njemu.
– Znate li kad je rođen ili kad je umro?
– Ne. Znam da se obitelj u jednom času preselila u Švicarsku, ali ne znam točno kada. Vjerojatno prije 1576.
– Ne znate godine rođenja ili smrti? A njegove djece? Ili čak unučadi?
– Imao je sina, Jeana, koji je imao dijete 1590.
Kimnula je. – Znači, sin lean je rođen između, recimo, 1550. i 1575., a otac Etienne dvadeset do četrdeset godina prije toga, recimo od 1510. nadalje. Vi, dakle, tražite između 1510. i 1575. godine, nešto tako, da?
Govorila je francuski tako brzo da nisam mogla odmah odgovoriti; s mukom sam pokušavala proniknuti u njezine račune.
– Valjda, rekla sam konačno, pipajući se trebam li spomenuti i slikare Tourniere, Nicolasa, Andrea i Claudea.
Nije mi dala priliku. – Morate pretražiti zapise o krštenjima, vjenčanji-ma i smrtima, objavila je. – A možda i compoix, evidenciju o porezima. Iz kojeg ste ono sela rekli da potječu?
– Ne znam.
– Ah, to je nezgodno. Cevennes je velik kraj, znate. Dakako, nema baš mnogo zapisa iz onog vremena. U ono su se doba isprave vodile u crkvi, ali mnogo toga je spaljeno ili izgubljeno u vjerskim ratovima. Zato možda nećete imati previše toga za pregledati. Kad biste znali selo, mogla bih vam odmah reći što imamo, ali nije važno, vidjet ćemo što možemo prona-ći.
Pregledala je popis dokumenata koji se drže ondje i u drugim gradskim arhivima u departementu. Bila je u pravu: za cijelu je regiju postojala samo pregršt dokumenata iz sedamnaestog stoljeća. To malo preostalih spisa očito su očuvani igrom slučaja. Izgled da se neki Tournier pojavi u ovim knjigama ovisi isključivo o sreći.
Naručila sam najvažnije dokumente čuvane u zgradi, koji su potjecali iz razdoblja koje je odredila. Nisam bila sigurna što će se pojaviti: služila sam se izrazom – spis – vrlo neodređeno, očekujući nekakvu ispravu iz šesnaestog stoljeća koja će u svemu biti nalik na moj uredno natipkan rodni ili vjenčani list. Pet minuta poslije žena je donijela nekoliko kutija mikrofilmova, knjigu obloženu zaštitnim smeđim papirom i golemu kutiju. Nasmiješila se ohrabrujuće i pustila me da se posvetim poslu. Bacila sam pogled prema njoj dok se vraćala za stol i u sebi se nasmijala njezinim cipelama s debelim potplatima i kratkoj kožnoj suknji.
Počela sam s knjigom. Bila je uvezana u prljavu sivkastobijelu teleću kožu, korica oslikanih notama iz davnina i latinskim pismom. Prvo slovo svakog reda bilo je uvećano i obojeno crveno i plavo. Otvorila sam prvu stranicu i zagladila je rukom. Bilo je uzbudljivo dodirivati nešto tako staro. Rukopis ispisan smeđom tintom bio je vrlo uredan, ali činilo se kao da je pisan da bi mu se divilo, a ne za čitanje: nisam mogla pročitati ni riječi. Nekoliko je slova bilo doslovce istovjetno, a kad sam napokon počela raspoznavati tu i tamo pokoju riječ, shvatila sam da mi sve to ništa ne znači – sve je to bilo na stranom jeziku.
A onda sam počela kihati.
Žena mi je prišla dvadeset minuta poslije, da vidi kako mi ide. Pregle-dala sam deset stranica, pronalazila nadnevke i malo-pomalo odgonetala imena.
Podigla sam pogled prema njoj. – Je li ovo dokument na francuskome?
– Na starome francuskom.
– Oh! – To mi nije palo na pamet.
Preletjela je pogledom preko stranice i prešla ružičastim noktom preko nekoliko redova. – Trudna žena utopljena u rijeci Lot, svibanj 1574. Une inconnue, la pauvre, promrmljala je. – Ove smrti nisu vam baš od koristi, je li?
– Mislim da nisu, rekla sam i kihnula na knjigu.
Žena se nasmijala kad sam se ispričala. – Svi kišu. Pogledajte oko sebe, rupčići na sve strane! – Začule smo tiho kihanje nekog starca na drugoj strani prostorije i zahihotale.
– Odmorite se malo od prašine, rekla je. – Dođite sa mnom na kavu. Ja sam Mathilde. – Ispružila je ruku i široko se osmjehnula. – Tako to rade Amerikanci, ne? Rukuju se kad se upoznaju?
Sjele smo u kafić iza ugla i ubrzo čavrljale poput starih prijateljica. Unatoč njezinoj brzometnoj paljbi, s Mathilde je bilo lako razgovarati. Nisam ni znala koliko mi je nedostajalo žensko društvo. Postavila mi je milijun pitanja o Americi, posebno o Kaliforniji.
– Što radite ovdje? – uzdahnula je napokon. – Ja bih istog časa otišla u Kaliforniju!
Napregnula sam se smisliti odgovor iz kojeg bi bilo jasno da nisam jed-nostavno pošla za Rickom u Francusku, kako je to Jean-Paul primijetio. Ali Mathilde je nastavila prije nego što sam mogla odgovoriti i shvatila sam kako ne očekuje da joj se opravdavam.
Uopće se nije čudila što me zanimaju moji daljnji rođaci. – Ljudi nepre-stano istražuju povijest svojih obitelji, rekla je.
– Osjećam se zbog toga malo smiješno, priznala sam. – Prilično je nev-jerojatno da ću bilo što pronaći.
– Istina je, priznala je. – Da budem iskrena, rijetko se kad nešto pronađe kad se ide tako daleko unatrag. Ali ne dajte se obeshrabriti. U svakom slučaju, stari dokumenti su zanimljivi, ne?
– Da, ali toliko mi dugo treba da shvatim o čemu su ti zapisi! Sve što sa sigurnošću mogu pronaći su datumi i katkad imena.
Mathilde se nasmiješila. – Ako mislite da je teško čitati knjigu, priče-kajte dok vidite mikrofilmove! – Nasmijala se kad mi je vidjela lice. – Nemam danas tako mnogo posla, nastavila je. – Vi samo čitajte svoju knjigu, a ja ću proći kroz mikrofilmske liste umjesto vas. Navikla sam na onaj stari rukopis!
Bila sam joj zahvalna na ponudi. Dok je ona sjedila za strojem za mik-rofilmove, ja sam se prihvatila kutije, koja je, kako je Mathilde objasnila, bila knjiga compoixa., zapisa o porezima na ljetinu. Sve je bilo pisano istim rukopisom i gotovo nerazumljivo.
Trebao mi je preostali dio dana da ga pregledam. Pri kraju sam bila pot-puno iznurena, ali Mathilde se doimala razočaranom što više nismo imale što pregledavati.
– Je li to zbilja sve? – upitala je, listajući još jednom kroz popis doku-menata. – Attendsy evo knjige o compoix iz 1570. u mairie u Le Pont de Montvert. Jasno, Monsieur Jourdain! Pomogla sam mu da prije godinu dana preuzme popis tih zapisa.
– Tko je Monsieur Jourdain?
– Tajnik mairie?
– Mislite da se isplati?
– Bien sur. Čak i ako ne nađete ništa, Le Pont de Montvert je krasno mjesto. To je malo selo u dnu Mont Lozerea. – Bacila je pogled na sat. – Mon Dieu – moram po Sylvie! – Zgrabila je torbicu i izgurala me van, tiho se smijuckajući dok je zaključavala vrata za mnom. – Zabavit ćete se s Monsieurom Jourdainom. Ako vas živu ne pojede, jasno!
Idućeg sam jutra krenula rano, slikovitom cestom za Le Pont de Mon-tvert. Kako sam se uspinjala na Mont Lozere, krajolik se otvarao i postajao svjetliji, ali istodobno i samotniji. Prolazila sam kroz malena, prašnjava sela u kojima su kuće bile cijele od granita, uključujući i crjepove na kro-vovima, tek s pokojom točkom boje po kojoj su se razlikovale od okoliša. Mnoge su kuće bile napuštene, bez krova, sa srušenim dimnjacima i rastr-ganim drvenim prozorskim kapcima. Nisam vidjela mnogo ljudi, a kad sam se našla iznad određene točke, ni automobila. Ubrzo su se uokolo uzdizale samo granitne stijene, žutika i vrijesak te ponegdje skupina boro-va.
To je već nešto drugo, pomislila sam.
Skrenula sam, zaustavila auto blizu vrha, u mjestu po imenu Col de Fi-niels i sjela na poklopac motora. Nakon nekoliko minuta isključio se ure-đaj za hlađenje motora i zavladala je divna tišina; osluškivala sam, čuj& sam poneku pticu i sumorno hučanje vjetra. Prema karti, u smjeru istoka preko borove šumice i jednog brežuljka bio je izvor rijeke Tarn. Došla sam u iskušenje da ga pođem potražiti.
Umjesto toga spustila sam se niz drugu stranu planine, krivudavom ces-tom oštrih zavoja, sve dok posljednjim od njih nisam sišla u Le Pont de Montvert, te prošla pokraj hotela, škole, restorana, nekoliko prodavaonica i barova na jednoj strani ceste. Putevi su se granali od glavne ceste, zavijali medu kuće podignute na brežuljku. Iznad vrhova kuća vidjela sam crkveni krov; zvono je visjelo u kamenom zvoniku.
Nakratko sam s druge strane ceste ugledala vodu, rijeku Tarn skrivenu za niskim kamenim zidom. Parkirala sam uza stari kameni most, krenula prema njemu i zagledala se dolje u rijeku.
Potpuno se promijenila. Više nije bila široka i spora, najviše šest metara od jedne do druge obale, a tekla je brzo poput potoka. Proučavala sam tamnocrvene i žute oblutke što su svjetlucali pod vodom. Nisam od njih mogla odvojiti pogleda.
Ova će voda teći cijelim putem do Lislea, mislila sam. Sve do mene.
Bila je srijeda, deset sati prije podne. Jean-Paul bi mogao sjediti u kafi-ću, i on možda promatra rijeku.
Prestani, Ella, pomislila sam odrješito. Misli na Ricka ili nemoj uopće razmišljati.
Izvana je mairie-siva zgrada sa smeđim prozorskim kapcima i francus-kom zastavom koja je beživotno visjela preko jednog prozora – izgledala sasvim pristojno. Međutim, unutra je bilo kao u staretinarnici. Sunce je u snopovima probijalo kroz prasnu izmaglicu. Monsieur Jourdain čitao je novine za stolom u dnu sobe. Bio je nizak i punašan, izbočenih očiju, mas-linaste puti, imao je onu rijetku bradu što se spušta do pola vrata i postup-no nestaje, prikrivajući mu čeljust. Sumnjičavo me odmjeravao dok sam polako koračala medu starim rasklimanim pokućstvom i hrpama naslaga-nih papira.
– Bonjour, Monsieur Jourdain – rekla sam živahno.
Progundao je i spustio pogled na novine.
– Moje ime je Ella Turner – Tournier, nastavila sam oprezno na francu-skome. – Htjela bih pogledati neke dokumente koje čuvate ovdje u mairie. Postoji jedan compoix iz 1570. godine. Smijem li ga vidjeti?
Nakratko je podigao pogled prema meni pa nastavio čitati novine.
– Monsieur? Vi ste Monsieur Jourdain, je li? Rekli su mi u Mendeu da se obratim vama.
Monsieur Jourdain prešao je jezikom preko zuba. Spustila sam pogled. Čitao je sportske novine, rastvorene na stranici s rezultatima konjskih utrka.
Rekao je nešto što nisam razumjela. – Pardon? – pitala sam. Opet je iz-govorio nešto nerazumljivo i pomislila sam daje pijan. Kad sam ga još jednom zamolila da ponovi što je rekao, zamahnuo je rukama i poprskao me pljuvačkom, a iz njega je provalila bujica riječi. Povukla sam se.
– Isuse, kakav bezveznjak! – promrsila sam na engleskome.
Stisnuo je oči i zarežao, a ja sam se okrenula i otišla. Sjedila sam uz ka-vu u kafiću i pjenila se, a zatim sam pronašla broj gradskog arhiva u Men-deu i s javnog telefona nazvala Mathilde.
Zakriještala je kad sam joj ispričala što se dogodilo. – Prepustite to me-ni, preporučila je. – Vratite se za pola sata.
Ma što daje Mathilde rekla Monsieuru Jourdainu telefonom, upalilo je jer, premda je ljutito zurio u mene, poveo me niz hodnik u prenatrpanu sobu sa stolom preplavljenim spisima. – Attendez, promumljao je i otišao. To je valjda bilo skladište. Dok sam čekala, ogledala sam se oko sebe. Posvuda kutije s knjigama, od kojih su neke bile vrlo stare. Hrpe papira nalik na službene isprave ležale su na podu, a na stolu su bile razbacane gomile neotvorenih omotnica, sve naslovljene na Abrahama Jourdaina.
Nakon deset minuta ponovno se pojavio s velikom kutijom i tresnuo je na stol. Zatim je bez riječi ili pogleda izašao.
U kutiji je bila knjiga slična onom compoixa u Mendeu, samo još veča i u još gorem stanju. Uvez od teleće kože bio je tako izlizan da više nije pridržavao stranice. Držala sam knjigu u rukama što sam opreznije mogla, ali unatoč tome sitni su se komadići uglova stranica lomili i otpadali. Skri-vala sam te komadiće potajice u džepove, zabrinuta da ih Monsieur Jour-dain možda ne nade i ne počne na mene vikati.
U podne me izbacio. Radila sam tek sat vremena kad se pojavio na vra-tima, ošinuo me svisoka pogledom i nešto srdito promumljao. Shvatila sam što misli samo zato što je prstima kucnuo po ručnom satu. Bučno me dop-ratio do vrata, otvorio ih i zatvorio za mnom s treskom i navukao zasun. Stajala sam i treptala na suncu koje me zaslijepilo nakon one mračne, pra-šnjave sobe.
Zatim su me okružila djeca koja su dojurila sa susjednog igrališta.
Udahnula sam. Hvala Bogu, pomislih.
Kupila sam nešto za jelo u prodavaonicama čas prije no što su se zatvo-rile: sir i breskve i neki tamni crveni kruh koji je, kako mi je prodavačica rekla, bio specijalitet toga kraja, spravljen od kestenja. Uspela sam se pu-tem medu granitnim kućama do crkve na vrhu sela.
Bila je to jednostavna kamena zgrada, široka gotovo koliko i visoka. Vrata za koja sam zaključila da su ulazna bila su zaključana, ali zašavši sa strane, pronašla sam otvorena vrata, iznad kojih je bila urezana godina 1828., i zakoračila unutra. U prostoriji su se nizali redovi praznih drvenih crkvenih klupa. Duž dva dugačka zida protezale su se galerije. Bile su tu i drvene orgulje, propovjedaonica i stol s velikom Biblijom što je na njemu ležala otvorena. To je bilo sve. Bez ukrasnih detalja, bez kipova ili križeva, bez oslikana stakla. Nikad nisam vidjela ovako golu crkvu. Nije bilo čak ni oltara po kojem bi se svećenikovo mjesto razlikovalo od mjesta za ljude.
Prišla sam Bibliji, jedinom predmetu ondje koji je imao više od isklju-čivo uporabne funkcije. Izgledala je staro, premda ne tako staro kao compoix koji sam pregledavala. Počela sam je prelistavati. Potrajalo je – nisam znala redoslijed knjiga u Bibliji – no napokon sam pronašla što sam tražila. Počela sam čitati trideset i prvi psalam: fai mis en toi mon esperan-ce: Garde-moi done, Seigneur. U času kad sam stigla do prvog stiha treće kitice, Tu es ma tour et forteresse, oči su mi bile pune suza. Naglo sam prekinula i pobjegla.
Ludo, prekorila sam samu sebe sjedajući na zid oko crkve i obrisala oči. Prisilila sam se na jelo, trepćući na jarkom suncu.
Kruh od kestena^bio^ksladak i suh i zapeo mi je duboko u grlu. Osjeća-la sam ga ondje preostali dio dana.
Kad sam se vratila, Monsieur Jourdain sjedio je za svojim pisaćim sto-lom, ruku isprepletenih pred sobom. Nije čitao novine, zapravo je izgledao kao da čeka mene. Oprezno sam rekla: – Bonjour, Monsieur. Mogu li, molim, dobiti compoix7.
Otvorio je ormar s kartotekom pokraj stola, izvukao kutiju i predao mi je. Zatim se pomno zagledao u moje lice.
– Kako vam je ime? – upitao je smetenim glasom.
– Tournier. Ella Tournier.
– Tournier, ponovio je i dalje me oprezno procjenjujući. Izvinuo je usta i stao grickati unutrašnju stranu obraza. Zurio je u moju kosu. – La Rousse, promrmljao je.
– Što? – prasnula sam. Protrnula sam.
Monsieur Jourdain je raširio oči, zatim ispružio ruku prema meni i do-dirnuo mi uvojak kose. – C'est rouge. Alors, La Rousse.
– Ali moja kosa je smeđa, Monsieur.
– Rouge, ponovio je odlučno.
– Naravno da nije. To je... – Navukla sam čuperak kose pred oči i pres-tala disati. Bio je u pravu: doista je bila prošarana bakrenastim vlasima. Ali bila je smeđa kad sam se pogledala u zrcalo tog jutra. Sunce je znalo istak-nuti svjetlije vlasi u mojoj kosi, ali nikad ovako naglo ni tako uočljivo.
– Što je to La Rousse? – upitala sam optuživački.
– To je cevennesko ime za djevojku crvene kose. Nije uvreda. – Dodao je hitro. – Djevicu su zvali La Rousse jer su mislili da ima riđu kosu.
– Oh. – Osjetila sam vrtoglavicu, i mučninu i žed, sve u isti mah.
– Slušajte, Madame. – Prešao je jezikom preko zuba. – Ako se želite poslužiti onim stolom ondje, rukom je mahnuo prema praznome pisaćem stolu preko puta njegova.
– Ne hvala, rekla sam drhtavo. – Druga će soba biti dobra.
Monsieur Jourdain je kimnuo, s olakšanjem što ne mora dijeliti sobu sa mnom.
Počela sam ondje gdje sam stala, ali neprestano sam prekidala i pregle-davala kosu. Naposljetku sam se pribrala. Sada zbilja ne možeš poduzeti ništa, Ella, pomislila sam. Daj nastavi s poslom.
Radila sam brzo, svjesna da neću moći dugo uživati u novoj trpeljivosti Monsieura Jourdaina. Prestala sam se trsiti da shvatim za što su porezi bili nametnuti i usmjerila se na imena i datume. Kako sam se približavala kraju knjige, sve me više obuzimalo malodušje i počela sam se sama sa sobom kladiti, samo da bih ustrajala: u jednom od idućih dvadeset stavaka pojavit će se neki Tournier; pronaći ću jednoga u idućih pet minuta.
Ljutito sam zurila u posljednju stranicu: bio je to zapis o nekom Jeanu Marcelu, i to samo jedan unos, za chdtaignes, riječ koju sam često vidjela u compoix. Riječ za novu boju moje kose.
Podigla sam knjigu i ubacila je u kutiju pa polako niz hodnik otišla u ured Monsieura Jourdaina. Još je sjedio za stolom, tipkao je brzo s dva prsta na starome mehaničkom pisaćem stroju. Kad se nagnuo naprijed, srebrni mu je lanac u zamahu izašao iz raskopčanog ovratnika košulje; privjesak na njegovu kraju zazvečao je udarivši o ključeve. Podigao je pogled i uhvatio me kako zurim u njega. Ruka mu je krenula prema priv-jesku, protrljao ga je palcem.
– Križ hugenota, reče. – Poznajete ga?
Zatresla sam glavom. Podigao ga je da ga vidim. Bio je to četvrtast križ s golubom raširenih krila uz donji krak.
Položila sam kutiju na prazan stol nasuprot njemu. – Voila, rekla sam. – Hvala vam što ste mi dopustili da to vidim.
– Pronašli ste nešto?
– Nisam. – Ispružila sam ruku. – Merci beaucop, Monsieur?
Neodlučno se rutovao sa mnom.
– Au revoir, LaRousse – doviknuo je dok sam odlazila.
Bilo je prekasno da se vratim u Lisle pa sam tu noć ostala u jednom od dva hotela u selu. Nakon večere pokušala sam nazvati Ricka, ali se nije javio. Zatim sam nazvala Mathilde, koja mi je bila dala svoj broj i natjerala me da joj obećam da ču je izvijestiti o novostima. Bila je razočarana što nisam ništa pronašla, iako je znala da vjerojatno neću imati sreče.
Pitala sam je kako je uspjela uvjeriti Monsieura Jourdaina da bude lju-bazniji prema meni.
– Oh, jednostavno sam ga natjerala da se osjeća krivim. Podsjetila sam ga na to da tražite hugenote. I on je iz hugenotske obitelji, zapravo poto-mak jednog od voda Pobune camisarda. Renea Laportea, mislim.
– Znači, hugenot je.
– Pa da. Što ste očekivali? Ne smijete ga odviše strogo uzimati, Ella. Teško mu je u posljednje vrijeme. Kči mu je pobjegla s Amerikancem prije tri godine. Turistom. Ne samo to, i katolikom! Ne znam što ga je više raz-bjesnilo, to što je Amerikanac ili katolik. Vidite kako ga je to pogodilo. Bio je prije dobar radnik, pametan čovjek. Poslali su me ovamo prošle godine da mu pomognem srediti stvari.
Pomislila sam na sobu punu knjiga i papira u kojoj sam radila i zasmiju-ljila se.
– Zašto se smijete?
– Jeste li ikad vidjeli stražnji ured?
– Ne, rekao je da je izgubio ključ i da unutra ionako nema ničega.
Opisala sam joj ga.
– Merde, znala sam da nešto skriva! Trebala sam biti upornija.
– Svejedno, hvala vam što ste mi pomogli.
– Bah, nije to ništa. – Zastala je. – Onda, tko je Jean-Paul?
Pocrvenjela sam. – Knjižničar u Lisleu, gdje živim. Kako ga poznajete?
– Nazvao me danas poslije podne.
– On je zvao vas?
– Tako je. Htio je znati jeste li pronašli ono što ste tražili.
– Jeli?
– Zar vas to toliko čudi?
– Da. Ne. Ne znam. Sto ste mu rekli?
– Rekla sam mu da bi trebao pitati vas. O, kakav udvarač!
Lecnula sam se.
Krenula sam cestom s koje su se pružali prekrasni vidici natrag u Lisle, kroz vijugave usjeke u brdima. Bio je oblačan dan i vozila sam bezvoljno. Pozlilo mi je od silnih zavoja. Na kraju sam se upitala zbog čega sam se uopče upustila u ovaj izlet.
Rick nije bio kod kuče kad sam stigla, a ni u uredu se nitko nije javljao. Kuca je djelovala beživotno i tumarala sam od sobe do sobe, nesposobna čitati ili gledati televiziju. Dugo sam proučavala svoju kosu u zrcalu u kupaonici. Moj me frizer u San Franciscu uvijek pokušavao nagovoriti da obojim kosu crvenkastosmeđe jer je mislio da bi mi dobro pristajala uz smeđe oći. Uvijek sam odbacivala njegov prijedlog, ali sad je, eto, došlo na njegovo: moja je kosa nedvojbeno postajala crvena.
Do ponoći sam se već zabrinula: Rick je propustio posljednji vlak iz Toulousea. Nisam imala kućne brojeve telefona nikoga od njegovihkolega s posla, jedinih ljudi s kojima bi, koliko sam znala, mogao Biti vani. Ni-sam imala koga drugog nazvati, nijednog sućutnoffprijatelja koji bi me saslušao i ohrabrio. U jednom času mi je palo na um da nazovem Mathilde, ali bilo je kasno i nisam je poznavala dovoljno dobro da je opterećujem izbezumljenim telefonskim pozivom u ponoć.
Umjesto toga nazvala sam majku u Bostonu. – Jesi sigurna da ti nije re-kao kamo ide? – neprestano je ispitivala. – Gdje si to bila? Ella, posvećuješ li ti njemu dovoljno pažnje? – Nije ju zanimalo moje istraživanje obitelj-skog stabla Tournierovih. To više nije bila njezina obitelj. Cevennes i francuski slikari ništa joj nisu značili.
Promijenila sam temu. – Mama, rekla sam, – kosa mi je crvena. – Što? Kanirala si je? Izgleda dobro?
– Nisam. – Nisam joj mogla reći da je jednostavno postala crvena. Nije imalo smisla. – Izgleda u redu, rekoh napokon. – Zapravo, izgleda zbilja dobro. Nekako prirodno.
Otišla sam u krevet, ali sam satima ležala budna, iščekujući zvuk Ric-kova ključa u vratima, grizući se trebam li se brinuti ili ne, podsjećajući se da je odrastao, ali da mi isto tako uvijek kaže gdje će biti.
Ustala sam rano i pila kavu do sedam i trideset kad mi je na poziv od-govorila službenica na recepciji u Rickovoj tvrtki. Nije znala gdje je, ali je obećala da će njegovoj tajnici reći da me nazove čim on dođe. Kad me nazvala u osam i trideset, već me tresla napetost od kave i lagano mi se vrtjelo u glavi.
– Bonjour, Madame Middletony\ otpjevala je. – Kako ste?
Odustala sam od objašnjavanja da nisam uzela Rickovo prezime.
– Znate li gdje je Rick? – upitala sam.
– Ali on je u Parizu, poslovno, rekla je. – Morao je hitno otići prekjučer. Vratit će se večeras. Nije vam rekao?
– Ne. Ne, nije.
– Dat ću vam broj u hotelu ako ga želite nazvati.
Kad sam dobila hotel, Rick je već bio izašao. Zbog nekog me razloga to naljutilo više od bilo čega drugog.
Kad je uvečer stigao kući, bila sam tako ljuta da nisam htjela ni razgo-varati s njim. Izgledao je iznenađen što me vidi, ali mu je bilo i drago.
Nisam ga čak ni pozdravila. – Zašto mi nisi rekao gdje si? – pitala sam oštro.
– Nisam znao gdje si ti?
Namrštila sam se. – Znao si da idem u gradski arhiv u Mendeu pregle-dati gradu. Mogao si me ondje potražiti.
– Ella, da budem iskren, nisam bio siguran što točno izvodiš posljednjih nekoliko dana.
– Što time misliš?
– Gdje si, kamo ideš. Uopće me nisi nazvala. Nisi baš točno rekla kamo ideš ni koliko te dugo neće biti. Nisam znao da ćeš se vratiti danas. Jer koliko znam, nisi se trebala vratiti tjednima.
– Oh, ne pretjeruj.
– Ne pretjerujem. Nemaš pravo ovaj put, Ella. Ne možeš očekivati od mene da ti kažem gdje sam ja ako mi ne kažeš gdje si ti?
Srdito sam gledala u pod. Bio je tako razuman i toliko u pravu da sam ga poželjela udariti. Uzdahnula sam i rekla: – Dobro. Oprosti. Žao mi je. Jednostavno nisam pronašla ništa, i onda sam se vratila, i tebe nije bilo ovdje i, oh, popila sam danas previše kave. Zlo mi je.
Rick se nasmijao i zagrlio me. – Ispričaj mi o tome što nisi pronašla.
Zarila sam mu lice u rame. – Gomilu ničega. Jedino sam upoznala jednu pragu ženu i jednoga mušičavog starca.
Osjetila sam kako Rick odmiče obraz. Zabacila sam glavu da mu vidim lice. Mrštio se.
– Jesi li obojila kosu?
Sutradan, u subotu, Rick i ja smo tumarali tržnicom, on mi je prebacio ruku preko ramena. Bila sam mnogo opuštenija nego tijekom dva protekla mjeseca. U čast tog osjećaja i zbog toga što mi se psorijaza, čini se, napo-kon počela povlačiti, odjenula sam najdražu haljinu, blijedožutu ravnu haljinu bez rukava.
Tržnica je postajala sve bogatijom svakog vikenda kako se ljeto bližilo. Sada je na njoj bilo najživlje, ljudi su potpuno preplavili trg. Seljaci su pristizali s kamionima punima voća i povrća, sira, meda, slanine, kruha, pdtea, pilića, zečeva, koza. Mogla sam kupiti slatkiše na dekagrame, kućni ogrtač kakav ima Madame, pa i traktor.
Svi su bili ondje: naši susjedi, žena iz knjižnice, na klupi s drugoj strani trga Madame sa svojim društvom, žene s tečaja joge koji sam pohađala, mama čija se beba gušila i svi od kojih sam bilo kad nešto kupila.
I uz tolike ljude, odmah sam ga uočila. Činilo se kao da se žestoko pre-pire s čovjekom koji je prodavao rajčice, zatim su se jedan drugome široko osmjehnuli i pljesnuli se po leđima. Jean- Paul je podigao vrećicu s rajči-cama, okrenuo se i umalo se zaletio u mene. Odskočila sam da mi se rajči-ce ne bi rasule po cijeloj haljini i posrnula. I Rick i Jean-Paul zgrabili su me za lakat i, kad sam ponovno uspostavila ravnotežu, jedan su časak obojica stajali pridržavajući me, a onda je Jean-Paul spustio ruku.
– Bonjour, Ella Tournier, rekao je i kimnuo mi, tek neznatno podižući obrve. Imao je na sebi blijedoplavu košulju, odjednom sam osjetila potrebu da ispružim ruku i dotaknem je.
– Zdravo, Jean-Paul, odgovorila sam smireno. Sjetila sam se kako sam negdje čitala da je važnija ona osoba kojoj se najprije obratiš i predstaviš joj onoga drugog. Namjerno sam se okrenula Ricku i rekla: – Rick, ovo je Jean-Paul. Jean-Paul, ovo je Rick, moj suprug.
Dva su se muškarca rukovala, Rick je rekao Bonjour, a Jean-Paul zdra-vo. Poželjela sam se nasmijati koliko su bili različiti: Rick visok, krupan, sav nekako zlatast i otvoren, Jean-Paul nizak, žilav, tamnoput i pronicav. Lav i vuk, pomislila sam. I kako su samo nepovjerljivi jedan prema dru-gome.
Nastupio je neugodan tajac. Jean-Paul se okrenuo prema meni i upitao na engleskome: – Kako je prošlo istraživanje u Mendeu?
Nehajno sam slegnula ramenima. – Ne osobito dobro. Ništa korisno ni-sam pronašla. Zapravo baš ništa. – Nisam se, doduše, osjećala nehajno: mislila sam s osjećajem krivnje i zadovoljstva o tome kako je Jean-Paul nazvao Mathilde, a ja mu nisam uzvratila poziv; kako samo Jean-Paulov nezgrapni engleski otkriva unutarnju dramu; kako se on i Rick razlikuju; kako me obojica pozorno promatraju.
– Znači, putovali ste i u druge gradove zbog toga?
Izbjegavala sam pogledati Ricka. – Išla sam i u Pont de Montvert, ali ondje nije bilo ničega. Nije mnogo sačuvano iz onog vremena. No, svejed-no, nije to tako važno. Zbilja nije važno.
Jean-Paulov podrugljiv osmijeh rekao je tri stvari: lažeš, mislila si da će biti lako i rekao sam ti.
Ali ništa od toga nije izgovorio. Umjesto toga uporno je gledao moju kosu. – Kosa vam postaje crvena, izjavio je.
– Da. – Nasmiješila sam mu se. Izgovorio je to baš na pravi način: bez ispitivanja, bez okrivljavanja. Načas su i Rick i tržnica nestali.
Rick mi je kliznuo rukom uz leda i spustio mi je na rame. Nervozno sam se nasmiješila i rekla: – Ali, moramo krenuti. Bilo mi je drago.
– Au revoir, Ella Tournier, rekao je Jean-Paul.
Rick i ja nismo govorili nekoliko minuta. Pretvarala sam se da sam za-okupljena kupovanjem meda, a Rick je odmjeravao težinu patlidžana. Naposljetku je rekao: – Dakle to je on, ha?
Naglo sam ga pogledala. – To je knjižničar, Rick. Samo to.
– Sigurno?
– Da. – Odavno mu nisam lagala.
Vraćala sam se joge jednog poslijepodneva kad sam s ulice čula zvo-njavu telefona. Potrčala sam podignuti slušalicu i uspjela u dahu izgovoriti – Halo? – prije nego što je visoki, uzbuđen glas progovorio tako brzo da sam morala sjesti i pričekati da dovrši. Napokon sam se ubacila na francu-skome. – Tko je to?
– Mathilde, Mathilde je. Slušaj, ovo je prekrasno, moraš to vidjeti!
– Mathilde, polako! Ne razumijem što govoriš. Što je prekrasno?
Mathilde je duboko udahnula. – Pronašli smo nešto o tvojoj obitelji, o Tournierovima.
– Čekaj malo. Tko to mi'?
– Monsieur Jourdain i ja. Sjećaš se da sam ti spomenula kako sam prije radila s njim, u Le Pont de Montvertu?
– Da.
– Eto, danas nisam radila u knjižnici, pa sam odlučila odvesti se autom u posjet, zaviriti malo u onu sobu o kojoj si mi pričala. Kakva kanta za smeće! I tako smo Monsieur Jourdain i ja počeli pregledavati stvari. I u jednoj od kutija s knjigama on je pronašao tvoju obitelj!
– Kako to misliš? Knjigu o mojoj obitelji?
– Ne, ne, zapisano u knjizi. To je Biblija. Naslovna stranica Biblije. Ondje su obitelji zapisivale rođenja, smrti i vjenčanja, u svojim Biblijama, ako su ih imali.
– Ali što je radila ondje?
– Dobro pitanje. Užasan je, taj Monsieur Jourdain. Zamisli, ostavljati tako vrijedne stvari da leže unaokolo! Očito je netko donio cijelu kutiju starih knjiga. Ima svega, starih spisa iz crkvene općine, starih isprava, ali Biblija je najvrijednija. No, možda i nije baš tako vrijedna, s obzirom na njezino stanje.
– Što nije u redu?
– Spaljena je. Većina stranica je pocrnjela. Ali navedeni su mnogi To-urnier i. To su tvoji Tournier i, Monsieur Jourdain je u to siguran.
Šutjela sam, pokušavajući shvatiti.
– Možeš li doći i vidjeti je?
– Svakako. Gdje si ti?
– Još sam u Le Pont de Montvertu. Ali mogu se naći s tobom negdje na pola puta. Nadimo se u Rodezu, za, recimo, tri sata.
Razmišljala je časak. – Znam. Možemo se naći u baru Crazy Joe. To je odmah iza ugla od katedrale, u starom dijelu mjesta. Lokal je američki pa možeš popiti martini! – Zavrištala je od smijeha i spustila slušalicu.
Dok sam automobilom izlazila iz Lislea, prošla sam pokraj hotela de ville. Samo nastavi, Ella, pomislila sam. On s time nema nikakve veze.
Zaustavila sam se, iskočila van, utrčala u zgradu pa gore po stubama. Otvorila sam vrata knjižnice i gurnula glavu unutra. Jean-Paul je sjedio sam za svojim stolom, čitao je knjigu. Podigao je pogled prema meni, ali nije se ni pomaknuo.
Stajala sam na dovratku. – Jeste li zauzeti? – upitala sam.
Slegnuo je ramenima. Nakon susreta na tržnici prije nekoliko dana, nije čudo da je suzdržan.
– Pronašla sam nešto, rekla sam tiho. – Ili bolje reći, netko drugi mi je pronašao nešto. Nešto što će vam se sviđati.
– Nešto o vašem slikaru?
– Mislim da nije. Dođite sa mnom vidjeti.
– Gdje?
– Pronašli su to u Le Pont de Montvertu, ali naći ću se s njima u Rode-zu. – Pogledala sam u pod. – Htjela bih da idete sa mnom.
Jean-Paul me časak netremice gledao, zatim je kimnuo. – U redu. Zat-vorit ću malo ranije. Možete li čekati na postaji Fine gore na cesti Albi za petnaest minuta?
– Na benzinskoj postaji? Zašto? Kako ćete stići do tamo?
– Dovest ću se svojim autom. Ondje ćemo se naći pa možemo nastaviti jednim autom.
– Zašto jednostavno ne možete sada sa mnom? Pričekat ću vas vani.
Jean-Paul je uzdahnuo. – Recite mi, Ella Tournier, nikad niste živjeli u malome mjestu prije nego što ste se doselili u Lisle?
– Ne. Ali...
– Objasnit ću vam kad krenemo.
Jean-Paul se zaustavio na benzinskoj postaji u trošnome bijelom spače-ku, automobilu koji izgleda kao bjednija verzija Volkswagenove bube i ima mekani krov koji se rola kao konzerva sardina. Motor mu proizvodi jedinstven zvuk, simpatičan bućkavi cvilež koji me nasmijavao kad god bih ga čula. Mislila sam da će Jean-Paul imati sportski auto, ali spaček, to je bilo logično.
Tako se trudio neprimjetno izaći iz svojeg auta i ući u moj da sam se nasmijala. – Znači, mislite da će nas ogovarati? – rekla sam dok smo se priključivali na cestu Albi.
– Ovo je malo mjesto. Mnoge stare žene ovdje nemaju što raditi osim gledati i raspravljati o onome što vide.
– Sigurno ne misle ništa loše.
– Ella, opisat ću vam kako teče dan jedne od tih žena. Ujutro ustane i, dok doručkuje na terasi, promatra svakoga tko prođe. Zatim ide u kupnju: svaki dan obiđe sve prodavaonice, razgovara s drugim gospođama i gleda što drugi rade. Vraća se kući, stoji pred vratima, razgovara sa susjedama i promatra. Odspava sat vremena poslije podne kad zna da i svi ostali spava-ju pa ništa ne propušta. Sjedi na terasi ostatak poslijepodneva, čita novine, ali zapravo promatra sve što prođe ulicom. Uvečer opet pode u šetnju i klepeće sa svim svojim prijateljicama. Dan joj se sastoji od ogovaranja i promatranja. Time se bavi.
– Ali ja nisam javno učinila ništa o čemu se može pričati.
– Iskoristit će bilo što i izokrenuti to.
Ušla sam u zavoj u širokom luku. – Nisam u ovome gradu učinila ništa što bi bilo kome moglo biti zanimljivo ili skandalozno ili što već insinuira-te.
Jean-Paul je šutio trenutak. Zatim je rekao: – Volite quiches od luka, ni-je li tako?
Ukočila sam se načas, zatim se nasmijala. – Da, prava sam ovisnica, za-pravo. Stare tračare mora da se zgražaju.
– Mislile su da ste, da ste... – Zastao je. Pogledala sam ga, izgledao je kao da mu je neugodno. – Trudni, napokon je završio.
– Što?
– Da imate pojačanu želju za jelom.
Počela sam se smijuckati. – Ali to je idiotski! Zašto bi to mislile? I zaš-to bi to njima bilo važno?
– U malome gradu svatko zna što svi ostali rade. Smatraju da imaju pravo znati ako ste u drugom stanju. No sada ionako znaju da niste.
– Dobro, promrmljala sam. Zatim ga ošinuh pogledom. – Kako znaju da nisam trudna?
Na moje iznenađenje Jean-Paulu je očito bilo još neugodnije. – Ništa, ništa, samo... – Glas mu se izgubio i počeo je prtljati oko džepa na košulji.
– Što? – Zgadilo mi se do mučnine kad sam pomislila što bi sve mogle znati. Jean-Paul je izvadio paketić cigareta iz džepa. – Znate onaj aparat za prodaju kondoma što stoji odmah pokraj trga? – upitao je napokon.
– Ah. – Netko je valja vidio Ricka kako ih kupuje one noći. Bože, po-mislila sam, što sve nisu nanjušile? Zar liječnik svaki posjet razglasi svi-ma? Zar nam kopaju po smeću?
– Što su još rekle?
– Bolje da ne znate.
– Što su još rekle!?
Jean-Paul je zurio kroz prozor. – Zamjećuju sve što kupite u dućanima. Poštar im kaže sve o svakom pismu koje primite. Znaju kad izlazite tije-kom dana i zamjećuju koliko često izlazite s mužem. I, eto, ako ne zatvori-te prozorske kapke, zaviruju vam i u kuću. – Zvučao je kao da više zamje-ra meni što ne zatvaram kapke nego njima što vire unutra.
Zadrhtala sam, pomislila na bebu koja se gušila, na sva ona ramena ok-renuta od mene.
– Što su točno rekle?
– Želite znati?
– Da.
– Ono o quiches i pojačanom teku. Zatim misle da ste uobraženi jer ste kupili stroj za pranje rublja.
– Ali zašto?
– Misle da biste trebali prati rublje na ruke, kao što one peru. Da jedino ljudi s djecom trebaju perilicu za rublje. I misle da je boja kojom ste obojili prozorske kapke prostačka i da nije dobra boja za Lisle. Misle da nemate ukusa. Da ne biste smjeli nositi haljine bez rukava. Da ste neodgojeni kad s ljudima govorite engleski. Da ste lažljivica jer ste Madame Rodin u bou-langerie rekli da ste živjeli ovdje, a niste. I ubrali ste lavandu na trgu, a to se ne radi. Bio je to zapravo prvi dojam koji su stekli o vama. To je teško promijeniti.
Vozili smo se u tišini nekoliko minuta. Osjećala sam se kao da ću zap-lakati, ali došlo mi je i da se smijem. Samo sam jednom govorila engleski pred svima, ali to je značilo mnogo više nego sve one prigode u kojima sam govorila francuski. Jean-Paul je pripalio cigaretu i tek malo spustio prozor.
– Mislite li vi da sam nepristojna i da nemam ukusa?
– Ne. – Nasmiješio se. – I mislim da biste mnogo češče trebali nositi ha-ljine bez rukava.
Zarumenjela sam se. – Pa jesu li imale što lijepog reći o meni?
Razmišljao je trenutak. – Misle da vam je muž vrlo zgodan, čak i sa... – Pokazao je rukom straga, na potiljak.
– S repom.
– Da. Ali ne razumiju zbog čega trči i misle da su mu hlačice prekratke.
Nasmiješila sam se u sebi. Trčanje je doista izgledalo neumjesno u francuskom selu, ali Ricka nisu smetali radoznali pogledi. Zatim mi je osmijeh izblijedio.
– Kako to da vi znate sve to o meni? – upitala sam. – O quiches, i trud-noći, i prozorskim kapcima i strojevima za rublje? Ponašate se kao da ste iznad tih tračara, ali čini se da znate isto koliko i svi ostali.
– Ja ne tračam, odvratio je Jean-Paul odlučno, otpuhujući dim prema prozoru. – Netko mi je to prenio kao upozorenje.
– Upozorenje, zbog čega?
– Ella, svaki put kad se vi i ja sastanemo, to je javni događaj. Nije dobro za vas da se nalazite sa mnom. Rekli su mi da o nama kruže priče. Trebao sam biti pažljiviji. Nije važno za mene, ali vi ste žena, a za ženu je to uvi-jek gore. Sad ćete reći da to nije pravedno, nastavio je kad sam ga pokuša-la prekinuti, – ali bilo ispravno ili ne, to je istina. I udani ste. I strankinja. Sve to još pogoršava situaciju.
– Ali uvredljivo je to što mislite daje njihovo mišljenje važnije od mo-jeg. Što je loše u tome ako se sastajem s vama? Ne kršim nikakva pravila, za ime Božje. Udana sam za Ricka, ali to ne znači da nikad ne smijem razgovarati s drugim muškarcem!
Jean-Paul nije rekao ništa.
– Kako živite s tim? – rekla sam nestrpljivo. – Medu lajavim jezicima? Znaju li sve o vama?
– Ne. Naravno da mi je bilo čudno nakon velikoga grada, ali naučio sam biti diskretan.
– I vi ovo nazivate diskretnim, to što ste se potajno sastali sa mnom? Sada zbilja izgledamo kao krivci.
– Nije to baš tako. Njih najviše vrijeđa kad se nešto događa pred njima, na nosu.
– Mislite, pred nosom. – Nasmijala sam se unatoč svemu.
– No, pred nosom. – Uzvratio mi je smrknutim osmijehom. – Drukčija je to psihologija.
– No, kako bilo, upozorenje nije upalilo. Ipak smo ovdje.
Šutjeli smo preostali dio puta.
Pola prednjih korica nije bilo jer su izgorjele, stranice su bile pouglje-njene i nečitke, osim one prve. Paučinastim je rukopisom izblijedjelom smeđom tintom pisalo:

Jean Tournier, n. aout 1507.
m. Hannah Tournier, 18.juin 1535.
Jacques, n. 28. aout 1536.
Etienne, rc. 29. mai 1538.
m. Isafrdl du Moulin, 28 mai 1563.
Jean, n. 1. janvier 1563.
Jacob,n. 2. juillet 1565.
Mariey n. 9. octobre 1567.
Susanne, n. 12. marš 1540.
m. Bertrand Bouleaux, 29. novembre 1565.
Deborah, n. 16. octobre 1567.

Četiri para očiju počivala su na meni: Jean-Paulove, Mathildine, oči Monsieura Jourdaina – koji je, kad smo ušli, na moje iznenađenje sjedio do Mathilde i ispijao viski s ledom – te jedne male plavokose djevojčice koja je čučala na visokom stolcu bez naslona s Coca-Colom u ruci, širom ras-tvorenih očiju od uzbuđenja, predstavljene kao Mathildina kći, Sylvie.
Osjetila sam laganu mučninu, ali stisnula sam Bibliju na grudi i nasmi-ješila im se.
– Oui\ rekla sam jednostavno. – Oui.

http://www.book-forum.net

9Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Empty Re: Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Čet Apr 26, 2012 9:17 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
5.
TAJNE
Planine su bile najupadljivija razlika.
Isabelle je netremice promatrala okolne obronke; goli komad stijene blizu vrha izgledao je kao da bi se svakog časa mogao odlomiti i strovaliti. Drveće joj je bilo strano, raslo je zbijeno poput mahovine, kroz stabla bi tek tu i tamo prosinula svijetla površina livade.
Cevenneske su planine poput ženina trbuha, pomislila je. Ove planine Jure kao da su joj ramena. Oštrije su, jačih obrisa, ne tako pristupačne. Život će mi biti drukčiji u ovim planinama. Zadrhtala je.
Stajali su pokraj rijeke uz rub Moutiera, dio skupine koja je putovala iz Ženeve u potrazi za mjestom na kojemu bi se skrasili. Isabelle je htjela preklinjati da se ne zaustavljaju tu, da putuju dalje dok ne pronađu pitomiji dom. Ali nitko drugi nije osjetio srhe straha. Etienne i još dva muškarca ostavili su ih uz rijeku pa otišli u seosko svratiste raspitati se za posao.
Rijeka što je tekla kroz dolinu bila je malena i tamna, obrubljena redo-vima srebrnih breza. Izuzme li se drveće, Birse se nije odviše razlikovala od rijeke Tarn, ali se doimala odbojno. Sad je bila niska, ali u proljeće će nabujati trostruko veća. Dok su se odrasli dogovarali, djeca su se štrcala na vodu, Petit Jean i Marie namakali su ruke, a Jacob se šćućurio uz rub i zagledao u oblutke na dnu. Oprezno je uronio ruku u vodu pa izvadio crni kamen u obliku nakošena srca i podignuo ga držeći ga između dva prsta da i oni vide.
– Eh, bravo, mon petit! – viknuo je Gaspard, srdačan, šali sklon čovjek slijep na jedno oko. On i njegova kći Pascale nekoć su vodili svratiste u Lvonsu i bježali su s kolima punima hrane koju su dijelili sa svakim kome je bila potrebna. Tournierovi su ih susreli na cesti iz Ženeve kad su potro-šili kestenje, a krumpira im je dostajalo tek za još jedan dan. Gaspard i Pascale su ih nahranili, odmahujući rukom na sve njihove zahvale i obeća-nja da će im se odužiti.
– Bog tako hoće – rekao je Gaspard i nasmijao se kao da je upravo is-pričao neku šalu. Pascale se samo nasmiješila, podsjećajući Isabellu svojim blagim licem i povučenim držanjem na Susannu.
Muškarci su se vratili iz gostionice, Etienne zbunjena izraza, očiju izbu-ljenih i divljih bez trepavica i obrva koje bi ih zadržale.
– Ovdje ne postoji Duc de l'Aigle – reče on odmahujući glavom. – Ne-ma velikih posjeda na kojima bi se moglo uzeti zemlju u najam ili je obra-đivati za vlasnika.
– Za koga oni rade? – zanimalo je Isabelle.
– Za sebe. – Zvučao je nepovjerljivo. – Neki od seljaka trebaju pomoć kad se skuplja konoplja. Mogli bismo ostati neko vrijeme.
– Što je konoplja, Papa? – pitao je Petit Jean. Etienne je slegnuo rame-nima.
Ne želi priznati da ne zna, pomislila je Isabelle.
Ostali su u Moutieru. Dok još nije napadao snijeg, Tournierove su se-ljaci jedan za drugim unajmljivali za rad. Prvog su ih dana poveli u polje konoplje koju je trebalo posjeći i ostaviti da se suši. Zurili su u čvrste, vlaknaste biljke visoke kao Etienne.
Napokon je Marie izgovorila ono o čemu su svi razmišljali.
– Maman, kako se ove biljke jedu? Seljak se nasmijao.
– Non, non, ma petite fleur – rekao je – ova biljka nije za jelo. Od nje pređemo niti, za tkaninu i konope. Vidiš li ovu košulju? – Pokazao je prs-tom na sivu košulju koju je imao na sebi. – Načinjena je od konoplje. Haj-de, dodirni je!
Isabelle i Marie su protrljale platno medu prstima. Bilo je debelo i gru-bo.
– Ova će košulja trajati sve do vremena kad moj unuk bude imao djecu!
Objasnio im je kako će sjeći i sušiti konoplju, namakati je u jami s vo-dom da omekša i razdvajati vlaknasti dio od drvenastog, pa je ponovno sušiti, a onda će biljke mlatiti kako bi se vlakno potpuno odvojilo. Zatim će se vlakna raščešljavati i upredati u niti.
– Eto, to ćete raditi cijele zime – kimnuo je Isabelli i Hanni. – Od toga će vam ruke ojačati.
– Ali što vi jedete? – ustrajala je Marie.
– Mnogo toga! Na tržnici u Bienneu razmjenjujemo konoplju za pšeni-cu, koze, svinje i ostalo. Ne boj se, fleurette, nećeš gladovati.
Etienne i Isabelle su šutjeli. U Cevennesu su malokad tržili na tržnici: prodali bi višak Vojvodi. Isabelle je rukama stiskala vrat. Nije joj se činilo ispravnim uzgajati nešto što se ne jede.
– Imamo povrtnjake – uvjeravao ih je seljak. – A neki uzgajaju i ozimu pšenicu. Ne brinite, ovdje ima svega u izobilju. Pogledajte ovo selo – vidi-te li koga da gladuje? Ima li ovdje siromašnih ljudi? Bog se brine za nas. Radimo marljivo i On nas opskrbljuje svime.
Istina je da je Moutier bio bogatiji od njihova starog sela. Isabelle je podigla kosu i kročila u polje. Osjećala se kao da pluta na leđima u rijeci i mora vjerovati da će se održati na površini.
Istočno od Moutier a Birse je zaokretala na sjever, zasijecajući kroz gorski lanac, ostavljajući za sobom klanac u vrtoglavo visokim žutosivim stijenama koje su na mjestima bile čvrste, a na rubovima se osipavale. Prvi put kad je to vidjela, Isabelle je poželjela pasti na koljena kao da je u crkvi.
Seosko gospodarstvo na koje su se doselili nije bilo uz Birse, nego uz potok podalje na istok. Prolazili su kroz klanac kad god su išli u Moutier ili iz njega. Kad je Isabelle išla onuda sama, uvijek bi se prekrižila.
Njihova je kuća bila sagrađena od kamena koji nisu prepoznavali, svjet-lijeg i mekšeg od cevenneskoga granita. Na mjestima gdje je žbuka otpala, zijevale su pukotine zbog kojih je kuća bila vlažna i puna propuha. Prozori i okviri vrata bili su drveni, kao i nizak strop, i Isabelle je strahovala da će se kuća zapaliti. Imanje Tournierovih bilo je u cijelosti sagrađeno od ka-mena.
Najčudnije od svega bilo je to što kuća nije imala dimnjak, kao ni jedno imanje u dolini. Umjesto toga nizak drveni strop zatvarao je prostor ispod krova pa se dim ondje nakupljao i izlazio kroz sitne otvore usječene pod strehom. Pod krovom se sušilo meso na dimu, ali to je, čini se, bila jedina korist. Sve je u kući prekrivao sloj čađe, a zrak je tamnio i postajao zaguš-ljiv kad god su prozori i vrata bili zatvoreni.
Tijekom prve zime Isabelle bi katkad, dok je omatala kosu u umašćeno, sivo platno, ili u nedogled prela nastojeći okrvavljenim prstima ne umrljati grubu konopljinu predu, ili sjedila za stolom u gustom dimu, kašlj ući i teškom mukom hvatajući dah, svjesna da nebo vani visi otežalo od snijega i da će tako ostati mjesecima, mislila da će poludjeti. Nedostajalo joj je sunce na stijenama, zaleđena žutika, dani prozirne hladnoće, prostrano Tournierovo ognjište što je zračilo toplinom i odvodilo dim iz kuće. Ali ništa nije rekla. Bili su sretni što uopće imaju kuću.
– Jednom ću sagraditi dimnjak – obećao je Etienne jednoga mračnoga zimskog dana kad djeca nisu mogla prestati kašljati. Dobacio je pogled Hanni, a ona je kimnula.
– Kuća mora imati dimnjak i pravo ognjište – nastavio je. – Ali najprije moramo zasaditi usjeve. Čim uzmognem, sagradit ću ognjište i kuća će biti potpuna. I sigurna. – Zurio je u kut, izbjegavajući Isabellin pogled.
Izašla je iz sobe, ušla u devant-huis, otvoren dio između kuće, štaglja i staje, sve pod istim krovom. Ondje je mogla stajati i gledati van zaštićena od zapuha vjetra i snijega. Duboko je udahnula svjež zrak i uzdahnula. Vrata su gledala prema jugu, ali sunce još nije zatoplilo. Zagledala se pri-jeko u bijele padine na suprotnoj strani i spazila sivu priliku zgurenu u snijegu. Povukla se dublje u sjenu devant-huisa i promatrala ga kako du-gim koracima grabi u šumu.
– Sad se osjećam sigurnom – rekla je prigušeno Etienneu i Hanni. – 1 to nema nikakve veze s vašim čaranjem.
Svakih je nekoliko dana Isabelle prošla smrznutim putevima pokraj žute klisure do zajedničke peći u Moutieru. Kod kuće je uvijek pekla kruh u Tournierovoj peći na ognjištu ili u očevoj kući, no ovdje su ga pekli na jednome mjestu. Pričekala je da se otvore vrata peći, da je zahvati val vrućine dok ubacuje hljebove. Oko nje su žene s okruglim vunenim kapa-ma tiho razgovarale. Jedna joj se nasmiješila.
– Kako su Petit Jean, Jacob i Marie? – upitala je. Isabelle joj je uzvratila osmijeh.
– Htjeli bi biti vani. Ne vole se toliko zadržavati u kući. U nas nije bilo ovako hladno. Sad se češće svađaju.
– Ali sad ste tu i ovo je vaš dom – žena ju je blago ispravila. – Bog će se pobrinuti za vas ovdje. Dao vam je ove godine blagu zimu.
– Istina je – složila se Isabelle.
– Bog vas čuvao, Madame – rekla je žena na odlasku, s hljebovima pod rukom.
– I vas.
Ovdje me zovu Madame, pomislila je. Nitko ne vidi moju crvenu kosu. Nitko ne zna za nju. U selu živi tristo ljudi koji me nikad ne zovu La Rous-se. Koji ne znaju ništa o Tournierovima osim da smo sljedbenici Istine. Kad odem, neće govoriti o meni iza mojih leda.
Zbog toga je bila zahvalna. Zbog ovoga je mogla živjeti s oporim, str-mim planinama, nepoznatim usjevima, studenim zimama. Možda bi čak mogla živjeti i bez dimnjaka.
Isabelle je često susretala Pascale kod zajedničke peći i u crkvi. Isprva je Pascale govorila vrlo malo, ali polako joj se jezik razvezao, dok napo-kon nije uspjela Isabelli potanko opisati svoj dotadašnji život.
– U Lyonsu sam radila u kuhinji što sam više mogla – rekla joj je dok su stajale u svjetini pred crkvom jedne nedjelje. – Ali kad je Maman umrla od kuge, morala sam početi posluživati. Nisam se voljela plesti oko toliko nepoznatih muškaraca koji su me posvuda dodirivali. – Zadrhtala je. – A i točiti toliko vina u vrijeme kad se ne priliči, to mi se činilo pogrešnim. Radije sam ostajala skrivena. Kad god sam mogla. – Načas je utihnula.
– Ali Papa, on uživa u tome – nastavila je. – Znate da se nada preuzeti Cheval-Blanc ako vlasnici odu. S njima je u prijateljskim odnosima, za svaki slučaj. U Lvonsu se svratiste također zvalo Cheval-Blanc. On to vidi kao znak.
– Ali ne žalite li za starim životom? Pascale je odmahnula glavom.
– Sviđa mi se ovdje. Osjećam se sigurnije nego u Lvonsu. Ondje je gu-žva i silni ljudi kojima ne možeš vjerovati.
– Ovdje jesmo sigurni. Ali nedostaje mi nebo – reče Isabelle.
– Prostrano nebo koje se stere sve do kraja svijeta. Ovdje planine sputa-vaju nebo. Kod kuće su ga otvarale.
– Meni nedostaju kesteni – objavila je Marie naslanjajući se na majku. Isabelle kimne.
– Dok smo ih uvijek imali, nisam o njima razmišljala. Kao i o vodi. O vodi ne misliš dok ne ožedniš, a nema je.
– Ali u vašem je kraju bilo opasno, da?
– Da. – Teško je progutala prisjetivši se mirisa spaljenog mesa. Nije htjela povjeriti nikome ovu uspomenu.
– Ove okrugle kape koje ovdje nose su smiješne, ne misliš li?
– rekla je umjesto toga, pokazujući rukom na skupinu žena. – Možeš li zamisliti da nosiš takvu kapu povrh poveza za glavu?
Nasmijale su se.
– Možda ćemo ih jednog dana i mi nositi, a novi će se doseljenici smija-ti nama – dometnula je Isabelle.
Iz mnoštva se zaorio Gaspardov glas: – Vojnici! Štošta bih vam mogao ispričati o katoličkim vojnicima od čega bi vam se naježila kosa na glavi!
Pascalin je osmijeh zamro. Spustila je pogled, tijelo joj se ukrutilo, a šake čvrsto stisnule. Nikad nije govorila o tome kako su pobjegli, ali Isa-belle je već nekoliko puta čula Gaspardove potanke opise, baš kao što je i sada ponavljao novom prijatelju.
– Kad su katolici čuli za krvoproliće u Parizu, pomahnitali su i došli u gostionicu spremni da nas rastrgaju na komade – pripovijedao je Gaspard. – Vojnici su nahrupili, a ja sam pomislio: Jedini način da se spasimo je da žrtvujemo vino. I za tren oka nudio sam im svima besplatno vino. Aux frais de la maison! neprestano sam vikao. Eto, to ih je zaustavilo. Znate katolike, oni vole zaviriti u čašu! Zato smo i dobro prošli. Ubrzo su se tako napili da su zaboravili po što su došli, i dok im je Pascale zaokupljala po-zornost, ja sam spakirao sve što smo imali, točno njima pred nosom!
Pascale se naglo odvojila od Isabelle i nestala iza crkve. Kako Gaspard ne vidi da mu s kćeri nešto ne valja, pomislila je Isabelle, dok je Gaspard i dalje pripovijedao i smijao se.
Časak kasnije pošla ju je potražiti. Pascale je upravo povratila i sad se naslonila o zid te otirala usta, sva uzdrhtala. Isabelle je zamijetila kako je blijeda i kako su joj upale oči, i potvrdno kimnula. Tri mjeseca, reče u sebi. A nema muža.
– Isabelle, ti si bila primalja? – Pascale je napokon prozborila. Isabelle odmahne glavom.
– Majka me učila, ali Etienne... njegovi mi nisu dopustili da i dalje po-rađam kad smo se vjenčali.
– Ali znaš o ... o djeci, i... – Da.
– Što ako ... ako dijete nestane, znaš li štogod i o tome?
– Misliš ako Bog hoće da dijete nestane?
– Ja ... da, to mislim. Ako Bog hoće.
– Da, znam.
– Postoji li nešto... kakva posebna molitva? Isabelle načas razmisli.
– Dođi za dva dana u klanac pa ćemo se zajedno pomoliti. Pascale je oklijevala.
– Bilo je to u Lvonsu – provalilo je iz nje. – Kad smo htjeli otići. Tako su mnogo popili. Papa ne zna za...
– Neće ni doznati.
Isabelle je zašla duboko u šumu da nade borovicu i rutu. Kad se dva da-na poslije sastala s Pascale medu stijenama pri vrhu klanca, Isabelle joj je dala da pojede smjesu, zatim je s njom kleknula na tlo i molila se svetoj Margareti sve dok zemlja nije pocrvenjela od krvi.
Bila je to prva tajna njezina novog života.
Na njihov prvi Božić u Moutieru Isabelle je otkrila da ju je Djevica če-kala.
U mjestu su bile dvije crkve. Sljedbenici Calvina preuzeli su katoličku crkvu Saint Pierre, spalili sve slike svetaca i obrnuli oltar. Kanonici su pobjegli i zatvorili opatiju koja je ondje bila stotinama godina i svjedočila brojnim čudima. Crkvica pripojena opatiji, PEglise de Chalieres, sada je služila župljanima Perrefitte, malog zaselka uz Moutier. Četiri puta godiš-nje, u dane svetkovine, stanovnici Moutiera dolazili su na jutarnju misu u Saint Pierre te na poslijepodnevnu u Chalieres.
Toga prvog Božića, odjeveni u crninu koju su im posudili Pascale i Ga-spard, Tournierovi su se natiskali u crkvicu. Bila je takva gužva da se Isa-belle izdizala na vrške prstiju da vidi svećenika. Ubrzo je odustala i zagle-dala se iznad njega, u zidne slikarije, zelene, crvene, žute i smeđe, što su prekrivale zidove kora, Krista koji drži Knjigu života na zaobljenu stropu, dvanaest apostola na zidnim oplatama pod njim. Nije vidjela ukrasa u crkvi sve od vremena obojenog stakla i kipa Djevice s Isusom iz svog djetinjstva.
Kad se ponovno podigla na prste da razgleda likove naslikane u visini oćiju, morala je potisnuti glasan uzdah. Desno od svećenika razabirala se izblijedila slika Djevice tužna pogleda uprta u daljinu. Premda su joj suze navrle na oći, Isabelle je zadržala bezizražajno lice. Promatrala je svećeni-ka, a pogledom bi povremeno hitro kliznula prema slici.
Djevica je gledala u nju i osmjehnula joj se trenutak prije nego što je ponovno poprimila tugaljiv izraz. Nitko to nije vidio osim Isabelle.
Bila je to druga tajna.
Nakon ovoga uvijek se žurila u Chalieres o blagdanima da stane što bli-že Djevici.
Proljetno je sunce donijelo treću tajnu. Preko noći snijeg se otopio, pre-tvorio se u vodopade koji su se obrušavali s okolnih planina i slijevali u rijeku što je sve više bujala. Sunce je ponovno osvanulo, nebo se zaplavje-lo, a trava iznikla. Mogli su otvoriti vrata i prozore, djeca i dim razbježali su se iz kuće, Etienne se protezao na suncu poput mačke i nakratko bi se osmjehnuo Isabelle. Zbog sijede kose izgledao je kao starac.
Isabelle je s radošću dočekala sunce, ali zbog njega je bila i na oprezu. Svakog je dana vodila Marie u šumu i pregledavala joj kosu, čupala svaku crvenu vlas. Marie je strpljivo stajala i nikad nije zaplakala na ubod boli. Molila je majku da joj dopusti zadržati kosu pa je sve veći smotuljak vlasi sakrila u rupu pod obližnjim stablom.
Jednog je dana Marie dotrčala do Isabelle i zarila joj glavu u krilo.
– Kosa mi je nestala – prošaptala je kroza suze, znajući čak i tada da drugima ne smije ništa reći. Isabelle je pogledala Etiennea, Hannu i dječa-ke. Osim Hannina kisela izraza, na njihovim licima nije bilo ničeg što bi odavalo da sumnjaju.
Pomagala je Marie pronaći ono stablo kadli je pogledala uvis i spazila ptičje gnijezdo o koje se odbijala sunčeva svjetlost.
– Eno, ondje! – uprla je rukom. Marie se nasmijala i zapljeskala.
– Uzmite je! – doviknula je pticama i podigla krajeve kose uvis pa spus-tila kosu da padne sporo kao u slapu. – Uzmite je, vaša je! Sad ću uvijek znati gdje je.
Zavrtjela se u krug i pala na tlo smijući se.
Prodoran se zvižduk vinuo u zrak i zamro, a onda za kraj odjeknuo kao ptičje ćurlikanje. Čulo ga se posvuda u dolini. Nedugo zatim čuo se i štro-pot, zveket i škripa, zvuči kola koji su se odbijali od stijena u visinama i dopirali do njih u poljima gdje su sadili lan. Etienne je poslao Jacoba da vidi što stiže. Kad se vratio, uzeo je Isabellu za ruku i poveo je, a svi ostali iz obitelji krenuše za njima, stazom do kraja sela. Ondje su se zaustavila kola, a oko njih se natisnuo sav svijet.
Pokućarac je bio nizak i tamnoput, s bradom i dugim brcima ukovrča-nima u kićene uvojke i kapom na crvene i žute pruge oblikom nalik na preokrenuto vjedro navučeno preko ušiju. Ustobočio se visoko iznad njih na kolima pretrpanima robom preko koje se prebacivao i skakao sa sigur-nošću čovjeka koji točno zna gdje će se uprijeti nogom i prihvatiti rukom. Dok se penjao, neprekidno je klepetao preko ramena s nekim neobičnim pjevuckavim naglaskom koji je Isabelli izmamio smiješak, dok je Etienne samo bez riječi piljio.
– Naranče! Naranče! Nosim vam naranče, masline, limun iz Seville! Evo vam krasnoga mjedenog lonca. I kožne torbe. I kopče. Hoćete kopče za cipele, lijepa gospo? Da, hoćete! A dam vam i gumbe koji uz njih pris-taju! I konac i čipku imam, da, najfiniju čipku. Dođite, dođite! Dođite i razgledajte, dođite opipajte, ne bojte se. Ah, Jacques La Barbe, bonjour encore! Tvoj brat veli da će uskoro doći iz Ženeve, ali sestra, kaže, živi blizu Lvonsa. Zašto ne dođe tebi u ovaj krasan kraj? Nije važno. Abraha-me Rougemont, tebe čeka konj spreman u Bienneu. Dobra kupovina, vidio sam svojim očima. Provedi na njemu onu svoju lijepu kćer kroz selo. Monsieur le regent, vidio sam se s vašim sinom...
Govorio je i govorio, prenosio poruke i istodobno prodavao robu. Ljudi su se smijali i zadirkivali ga; bio je svima dobro poznat i dobro došao, dolazio je svake godine kad je popustila najgora studen pa opet tijekom žetvenih svečanosti.
Usred općeg uzbuđenja nagnuo se prema Isabelle.
– Che bella, tebe još nisam vidio! – povikao je. Dođi i pogledaj moje stvari! – Potapšao je bale tkanine pokraj sebe. – Dođi i vidi!
Isabelle se stidljivo osmjehnula i pognula glavu, Etienne se namrštio. Nisu imali ništa čime bi tržili, i manje od ništa, jer su dugovali uslugu svima u Moutieru. Kad su došli ovamo, dobili su dvije koze, po jednu malenu vreću sjemena lana i konoplje, pokrivače, odjeću. Nisu trebali nikome vratiti taj dug, ali od njih se očekivalo da budu isto tako darežljivi kad stignu nove izbjeglice bez igdje ičega. Stajali su dugo i gledali kako ljudi kupuju, divili se čipki, novoj konjskoj ormi, ženskim košuljama od lanena platna.
Isabelle je čula da trgovac spominje Ales.
– Možda zna – prošaptala je Etienneu.
– Ne ispituj – prosiktao je.
Ne želi znati, pomislila je. Ali ja želim. Pričekala je dok se Etienne i Hannah nisu odvojili, a Petit Jean i Marie umorni od trčkaranja otišli na rijeku pa mu je prišla.
– Molim vas, Monsieur – šapnula je. – Ah, Bella, hoćeš gledati! Dođi, dođi! Odmahnula je glavom.
– Ne, pitala bih vas nešto. Jeste li bili u Alesu?
– Za Božić, da. Zašto, imaš poruku za mene?
– Moja šurjakinja i njezin muž su ondje, mogli bi biti. Susanne Tournier i Bertrand Bouleaux. Imaju kćer, Deborah, a možda i malo dijete, ako Bog da.
Prvi put trgovac je utihnuo, razmišljao je. Kao da je pretraživao sva lica i imena koje je vidio i čuo na svojim putovanjima i pohranio u pamćenje.
– Ne – naposljetku reče – nisam ih vidio. Ali potražit ću ih za tebe. U Alesu. A tvoje je ime?
– Isabelle. Isabelle du Moulin. A moj muž je Etienne Tournier.
– Isabella, che bella. Prekrasno ime neću zaboraviti! – nasmiješio joj se. – A tebi ću pokazati ono najljepše što imam, nešto posebno. – Spustio je glas: – Tres cher, to većini i ne pokazujem.
Poveo je Isabelle oko kola i počeo prekapati medu svežnjevima tkanine dok nije izvukao balu bijeloga lanenog platna. Jacob se pojavio pokraj Isabelle i trgovac ga pozove rukom.
– Dođi, dođi, ti voliš gledati stvari! Vidim kako ti oči gledaju. Vidi ovo.
Uspravio se i protresao bijelo platno. Iz njega je ispala četvrta tajna, bo-ja za koju je Isabelle mislila da je više nikad neće vidjeti. Kliknula je, a zatim posegnula rukom prema tkanini i protrljala je medu prstima. Bila je to mekana, obojena vuna. Pognula je glavu i dotaknula tkaninom obraz.
Trgovac je kimao.
– Poznaješ tu plavu – rekao je zadovoljno. – Znao sam da znaš tu plavu. To je plava boja Bogorodice svetog Zaccarije.
– Gdje je to? – Isabelle je rukom gladila platno.
– Ah, prekrasna crkva u Veneciji. Postoji priča o tome plavom, znaš. Tkalac koji je satkao ovu tkaninu radio ju je prema plastu Djevice sa slike u crkvi sv. Zaccaria. Time joj je htio zahvaliti za čudo.
– Kakvo čudo? – Jacob je netremice gledao u trgovca širom otvorenih smeđih očiju.
– Tkalac je imao kćerkicu koju je volio i jednog dana ona je nestala, kako djeca u Veneciji često nestanu. Padnu u kanale, znate, i utope se. – Pokućarac se prekriži.
– I tako kćerkica nije došla kući i tkalac je otišao u crkvu sv. Zaccaria pomoliti se za njezinu dušu. Molio se Djevici satima. A kad je došao kući, pronađe tamo kćer, živu i zdravu! I kao zahvalu on satka ovu tkaninu, ovo posebno plavo, znate, da ga njegova kći nosi i živi zauvijek sigurna pod Gospinom zaštitom. Drugi su ga oponašali, ali nitko to ne umije. Postoji jedna tajna u toj boji i samo njegov sin je danas znade. Obiteljska tajna.
Isabelle je zurila u platno, zatim je podigla pogled prema trgovcu, sa suzama u očima.
– Nemam ništa – reče.
– Tebi ću onda, Bella, dati jednu sitnicu. Plavi darak. Nadvio se nad tkaninu i s iskrzana kraja izvukao nit dužine njezina prsta. Predao joj ga je uz duboki naklon.
Isabelle je često mislila na plavu tkaninu. Nije bilo načina da je kupi, a čak i da je kupi, Etienne i Hannah ne bi joj dopustili unijeti je u kuću.
– Katolička tkanina! – Hannah bi promumljala da može govoriti.
Skrila je nit u porub haljine i vadila je samo kad je bila sama ili s Jaco-bom, koji je bio škrt na riječima i neće nikom reći ništa o komadiću boje za koji su oboje znali.
Zatim je jedna od njihovih koza ojarila dodatno mlado i Isabelle je mo-rala sakriti još jednu, posljednju tajnu.
Koza je na svijet donijela dva kozlića, oblizala ih, nahranila ih mlije-kom i zaspala dok su joj se mladunci natisnuli uz nabreklo vime. Kad je Isabelle došla iz polja vidjeti kako joj je, zamijetila je crvenu opnu još jedne glave koja se probijala van. Izvukla je sitno tijelo, vidjela da je živo i postavila ga pred kozu da ga očisti. Dok se novo jare dojilo, Isabelle je sjedila, promatrala ga i razmišljala. Tajne su je osmjelile.
Šume oko Moutiera bile su tako velike da je poznavala mjesta kamo nitko nije odlazio. Povela je kozlića na jedno takvo mjesto, sagradila zak-lon od drva i sijena, hranila ga i brinula se za njega cijelo ljeto i nitko za to nije znao.
Ipak netko jest. Jednog je dana davala kozliću da siše vreću napunjenu majčinim mlijekom kad je Jacob iskoračio iza bukvina stabla. Čučnuvši uz nju, položio je ruku kozliću na leda.
– Papa želi znati gdje si – rekao je milujući kozlića.
– Koliko već dugo znaš da dolazim ovamo?
Slegnuo je ramenima i poigravao se s kozlićevom dlakom, zagladujući je na jednu pa na drugu stranu.
– Hoćeš li mi pomoći da se brinem za njega? Podigao je pogled prema njoj.
– Svakako, Maman.
Tako se rijetko smiješio da je vidjeti njegov osmijeh bilo poput dara.
Ovaj put je bila spremna kad je začula trgovčev zvižduk. Pokućarac se široko osmjehnuo ugledavši Isabellu. Uzvratila mu je osmijeh. Dok su ona i Hannah pregledavale laneno platno, Jacob se uspeo na kola, počeo mu pokazivati svoje oblutke i tihim mu glasom prenio njezinu poruku. Trgo-vac je kimao glavom, a pritom se nije prestajao diviti neobičnim oblicima i bojama kamenčića.
– Imaš dobro oko, mio bambino – rekao je. – Lijepe boje, lijepi oblici. Ti gledaš i ne govoriš mnogo, nisi kao ja! Ja volim riječi, ali ti, ti voliš gledati i vidjeti stvari, da? Da.
Kad je počeo recitirati poruke, u očima mu je bljesnulo pri pogledu na Isabelle i pucnuo je prstima.
– Ah, da, sad sam se sjetio! Da, pronašao sam tvoju obitelj u Alesu!
Premda protiv volje, čak su i Etienne i Hannah podigli prema njemu pogled pun očekivanja. Njegova je publika živnula.
– Da, da – rekao je, silno se razmahujući rukama. – Vidio sam ih na trž-nici u Alesu, ah, bellafamiglial Rekao sam im za vas i oni su sretni što ste dobro.
– I oni su dobro? – upitala je Isabelle. – 1 imaju malo dijete?
– Da, da, malo dijete. Bertrand, i Deborah i Isabella, sad se sjećam.
– Ne, ja sam Isabelle. Htjeli ste reći Susanne. – Isabelle nije mislila da bi pokućarac mogao pogriješiti.
– Ne, ne, Bertrand i dvije djevojčice, Deborah i Isabella, ona je još ma-la, Isabella.
– Ali što je sa Susanne? S majkom?
– Ah. – Trgovac je zastao, gledajući ih odozgo, i zabrinuto pogladio br-kove. – Ah. Ona je umrla u porodu, znate. Kad je rađala manju, Isabellu.
Zatim se okrenuo jer mu je teško padalo što mora prenijeti loše vijesti i revno se bacio na preslagivanje kožnih remena za orme za jednoga kupca. Isabelle je spustila glavu, a oči su joj se zamutile suzama. Etienne i Han-nah su se izdvojili iz gomile i stajali bez riječi na udaljenosti, pognutih glava.
Marie je uzela Isabellu za ruku.
– Maman – prošaptala je. – Jednog dana ću vidjeti Deborah. Hoću li?
Pokućarac se našao s Jacobom poslije, niže na cesti. U mraku su obavili razmjenu, koza za plavo. Dječak je skrio tkaninu u šumi. Sutradan su ga on i Isabelle rastresli i dugo zurili u polje uzbibane boje. Zatim su umotali tkaninu u komad lanena platna i sakrili to u slamaricu na kojoj je Jacob spavao zajedno s Marie i Petit Jeanom.
– Učinit ćemo nešto s njime – obećala mu je Isabelle. – Bog mi mora reći što.
Ujesen su ubirali vlastiti urod konoplje. Jednog je dana Etienne poslao Petit Jeana u šumu da posiječe debele hrastove prutove kojima će mlatiti konoplju. Ostali su postavili nogare i počeli donositi pune naramke konop-lje iz suše pa ih polagati na njih.
Petit Jean se vratio s pet prutova preko ramena i s gnijezdom od Marie-ine kose.
– Pogledaj što sam pronašao, Meme – rekao je pružajući gnijezdo Han-ni, dok su crvene vlasi bljeskale na svjetlosti kako bi ga okrenuo.
– Oh! – Marie je viknula prije nego što se uspjela obuzdati. Isabelle je ustuknula.
Etienne je pogledom prelazio s Marie na Isabellu. Hannah je proučavala gnijezdo, zatim Marieinu kosu. Ošinula je Isabellu pogledom pa predala gnijezdo Etienneu.
– Idite na rijeku – zapovjedio je Etienne djeci.
Petit Jean je spustio pruće pa dohvatio Marie i povukao je za kosu svom snagom. Zajecala je, a Petit Jean se nasmiješio, s pogledom koji je Isabelle podsjetio na Etiennea iz vremena kad ga je tek upoznala. Dok je odlazio, dohvatio je nož za vršak i hitnuo ga od sebe. Zario se ravno u deblo stabla.
Deset mu je godina, pomislila je, ali već se ponaša i razmišlja kao muš-karac.
Jacob je uzeo Marie za ruku i odveo je, osvrćući se prema Isabelli širom otvorenih očiju.
Etienne je šutio dok djeca nisu otišla. Zatim je rukom pokazao na gnije-zdo.
– Što je ovo?
Isabelle je pogledala gnijezdo, zatim u tlo. Nije znala dovoljno o čuva-nju tajni da zna što treba činiti kad se otkriju. Zato je rekla istinu.
– To je Marieina kosa – šapnula je. – Počela joj je rasti crvena kosa i ja sam joj je čupala u šumi. Ptice su je uzele da sviju gnijezdo. – Gutnula je. – Nisam htjela da je zadirkuju. Da je – osuđuju.
Kad je vidjela pogled koji su izmijenili Etienne i Hannah, u želucu joj je potonulo kao da je progutala kamenje. Požalila je što im nije lagala.
– Pomagala sam joj! – vikala je. – Da bih pomogla nama! Nisam time mislila ništa zlo!
Etienne je prikovao pogled uz obzor.
– Govorkalo se – rekao je polako. – Čuo sam glasine.
– O čemu?
– Drvosječa Jacques La Barbe je rekao da misli kako te vidio s jaretom u šumi. A netko drugi je pronašao mrlju krvi na zemlji. Pripovijeda se o tebi, La Rousse. Je li to ono što želiš?
Pripovijeda se o meni, pomislila je. Čak i tu. Moje tajne uopće nisu taj-ne. I vode do drugih tajni. Hoće li i za njih doznati?
– Još nešto. Bila si s jednim čovjekom kad smo odlazili iz Mont Loze-rea. S nekim pastirom.
– Tko to kaže? – Ovo je bila tajna koju je čuvala čak i od same sebe, ne dopuštajući si razmišljati o njemu. Njezina naskrovitija tajna.
Pogledala je Hannu i odjednom je znala. Može ona govoriti, pomislila je Isabelle. Govori i razgovara s Etienneom. Ona nas je vidjela na Mont Lozereu. Od ove je pomisli silovito zadrhtala.
– Što imaš reći, La Rousse?
I dalje je šutjela, znala je da joj riječi ne mogu pomoći, bojala se da će još tajni izletjeti ako otvori usta.
– Što skrivaš? Što si učinila s onom kozom? Ubila je? Žrtvovala je vra-gu? Ili si je tržila za nešto kod onoga katoličkog pokućarca koji te guta očima?
Podigao je jedan prut, zgrabio je za ručni zglob i odvukao je u kuću. Natjerao ju je da stane u kut dok je on sve pretražio, razbacivao lonce, razgrnuo vatru, razderao njihovu slamaricu, zatim Hanninu. Kad je poseg-nuo za slamaricom djece, Isabelle je zaustavila dah.
Sad je došao kraj, pomislila je. Sveta majko, pomozi mi. Preokrenuo je slamaricu i izvukao iz nje svu slamu.
Tkanina nije bila ondje. Udarac ju je iznenadio. Nikad prije nije ju uda-rio. Njegova ju je šaka odbacila na pola sobe. – Nećeš nas odvući u propast sa svojim vještičjim činima, La Rousse – rekao je tiho. Zatim je podigao prut koji je Petit Jean bio odrezao i tukao je dok joj se soba nije zacrnjela pred očima.

http://www.book-forum.net

10Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Empty Re: Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Čet Apr 26, 2012 9:18 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
6.
BIBLIJA
Probudio me dim ili hladan zrak koji je dopirao kroz otvoren prozor. Kad sam otvorila oči, ugledala sam narančasti gumb cigarete, zatim ruku koja ju je držala, prebačenu preko upravljača. Ne pomičući glavu klizila sam pogledom uz ruku sve do ramena, zatim do njegova profila. Gledao je pred sebe preko upravljača, kao da još vozi, ali automobil se više nije kre-tao, motor je bio ugašen, nije čak ni otkucavao kao inače odmah nakon gašenja. Nisam imala pojma koliko dugo sjedimo ovdje.
Bila sam skvrčena postrance na suvozačevu sjedalu, okrenuta prema njemu, obraza pritisnuta o grubo tkanje naslona za glavu. Kosa mi je bila pala preko lica i zalijepila se za usta. Bacila sam pogled u prostor između sjedala. Biblija je bila odostraga, umotana u plastičnu vrećicu.
Iako se nisam ni pomaknula ni progovorila, Jean-Paul je okrenuo glavu i pogledao me. Dugo smo gledali netremice jedno u drugo ne govoreći ništa. Ta je tišina bila ugodna, iako nisam znala o čemu razmišlja: lice mu nije bilo bezizražajno, ali ni otvoreno.
Koliko treba proći da se odbace dvije godine braka, i još dvije hodanja? Nikad prije nisam bila u iskušenju; kad sam pronašla Ricka, mislila sam da je potraga svršena. Slušala sam priče prijateljica o potrazi za pravim muš-karcem, o katastrofalnim vezama i slomljenim srcima i nikad se nisam stavljala u njihovu kožu. Bilo je to kao da gledaš film o nekom mjestu za koje znaš da ga nikad nećeš posjetiti, o Albaniji, Finskoj ili Panami. No sad sam, čini se, u ruci imala avionsku kartu za Helsinki.
Pružila sam ruku prema njemu i položila je na njegovu. Koža mu je bila topla. Krenula sam dlanom gore preko udubine lakta i obruča od tkanine zavrnutog rukava. Kad sam stigla na pola nadlaktice i nisam znala što sad, dlanom mi je prekrio ruku i zaustavio je na oblini svog mišića.
Ne popuštajući mu stisak na nadlaktici, sjela sam uspravno na sjedalu i uklonila kosu s lica. U ustima sam osjećala okus maslina iz martinija koje mi je Mathilde naručivala te večeri. Jean-Paulova crna jakna bila mi je prebačena preko ramena. Bila je meka i mirisala je na cigarete, lišće i toplu kožu. Nikad nisam nosila Rickove jakne; bio je mnogo viši i krupniji od mene pa sam u njima izgledala poput neke kutije, a rukavi bi mi onemogu-ćili kretnje rukama. Sada mi se činilo kao da nosim nešto što mi pripada već godinama.
Ranije, dok smo bili s ostalima u baru, Jean-Paul i ja cijele smo večeri razgovarali jedno s drugim na francuskom i zaklela sam se da ću tako i nastaviti. Sada sam rekla: – Nous sommes arrives chez nous? – i odmah požalila. Ono što sam izrekla bilo je gramatički točno, ali zbog onog chez nous zvučalo je kao da živimo zajedno. Kao često s mojim francuskim, vladala sam samo doslovnim značenjem, ne i svim konotacijama.
Ako je Jean-Paul i osjetio ovaj skriveni smisao u gramatici, nije to po-kazao. – Non, le Fina, rekao je.
– Hvala na vožnji, nastavila sam na francuskome. – Nema na čemu. Možeš voziti sada?
– Da. – Odjednom sam se otrijeznila i usredotočila na to kako je rukom pritiskao moju. – Jean-Paul, počela sam, želeći reći nešto, ne znajući što bih drugo rekla.
Trenutak nije odgovarao. Zatim reče: – Nikad ne nosiš žive boje.
Pročistila sam grlo. – Ne, zapravo ne. Sve otkad sam bila tinejdžerka.
– Ah! Goethe je rekao da samo djeca i jednostavni ljudi vole živahne boje.
– Treba li to biti kompliment? Volim prirodne tkanine, to je sve. Pamuk i vunu osobito – kako se ovo kaže na francuskome? – Rukom sam pokaza-la na svoj rukav. Jean-Paul je podigao ruku s moje i protrljao tkaninu iz-među palca i kažiprsta, dok su mu prsti okrznuli moju golu kožu.
– Le lin. A na engleskome?
– Lan. Uvijek nosim laneno platno, osobito ljeti. Izgleda bolje u prirod-nim bojama, bijeloj i smeđoj i... – glas mi se izgubio. Rječnik o bojama tkanina bio je daleko iznad mojih mogućnosti u baratanju francuskim; kako se kaže krem, karamel, hrda, prljavo bijela, sepija, oker?
Jean-Paul je pustio moj rukav i spustio ruku na upravljač. Gledala sam vlastitu ruku, ostavljenu na njegovoj, koja je svladala toliko unutarnjih prepreka da bi dospjela ondje, i osjetila da bih najradije zaplakala. Nevolj-ko sam je odmakla i prekrižila ruke, zbacila Jean-Paulovu jaknu preko ramena i okrenula se licem prema naprijed. Zašto sjedimo ovdje i razgova-ramo o mojoj odjeći? Bilo mi je hladno, htjela sam kući.
– Goethe, otpuhnula sam posprdno i uprijevši se petama o pod nestrp-ljivo se leđima odgurnula od sjedala.
– Što je s Goetheom?
Prešla sam na engleski. – Tipično za tebe da se u ovom času sjetiš ne-koga poput Goethea.
Jean-Paul je hitnuo opušak van i podigao prozor. Otvorio je vrata, iza-šao iz auta i protresao ukočene noge. Dodala sam mu jaknu i prebacila se na vozačevo sjedalo. Navukao je jaknu pa se nagnuo u auto, jednu je ruku držao na gornjem dijelu vrata, drugu na krovu. Pogledao me, odmahnuo glavom i protisnuo ogorčen uzdah kroz čvrsto stisnute zube.
– Ne volim unositi razdor u nečiji brak, promrsio je na engleskome. – Čak ni kad je ne mogu prestati gledati i ona se vječno sa mnom svađa, i ljuti me, i želim je u isto vrijeme. – Nagnuo se i kratko me poljubio u oba obraza. Nije se još stigao uspraviti kad je moja ruka, smjela, izdajnička ruka, poletjela uvis, ovila mu se oko vrata i povukla mu lice dolje k mome.
Prošlo je mnogo godina otkako sam poljubila nekoga osim Ricka. Več sam i zaboravila kako je drukčija svaka osoba. Jean-Paulove su usne bile meke ali čvrste, odavale su tek naznaku onoga što se skriva iza njih. Nje-gov me miris opajao; odvojila sam se od njegovih usana, okrznula mu obrazom hrapavu čeljust, zarila nos u dno vrata i udahnula. Kleknuo je i povukao mi glavu unazad, provukao prste kroz moju kosu kao češljem. Nasmiješio mi se. – Izgledaš više kao Francuskinja s crvenom kosom, EUa Tournier.
– Nisam je bojila, zbilja.
– Nisam ni rekao da jesi.
– To je Ri... – Oboje smo se ukočili, Jean-Paulovi su prsti zastali.
– Oprosti, rekla sam. – Nisam htjela... – uzdahnula sam i pustila da iz mene sve provali. – Znaš, nikad nisam mislila da sam nesretna s Rickom, ali sada osječam kako nešto nije – kao da smo dječja slagalica na kojoj se uklapa svaki djelić, ali ta slagalica prikazuje pogrešnu sliku. – Steglo me u grlu i zašutjela sam.
Jean-Paul je spustio ruke s moje kose. – Ella, poljubili smo se. To ne znači da če ti se raspasti brak.
– Ne, ali... – zastala sam. Ako me muče sumnje u vezi sa mnom i Ric-kom, trebala bih to reći Ricku.
– Želim te i dalje viđati, rekla sam. – Mogu li te opet vidjeti?
– U knjižnici, da. Ne na postaji Fine. – Uzeo mi je ruku i poljubio dlan. – Au revoir, Ella Tournier. Bonne nuit.
– Bonne nuit.
Ustao je. Zatvorila sam vrata i promatrala ga kako ulazi u svoj autu na-lik na limenku. Upalio je motor, lagano zatrubio i otišao. Odlanulo mi je što nije inzistirao da čeka dok ja prva ne odem. Gledala sam za njim sve dok se stražnja svjetla nisu izgubila iz vida pri kraju dugačke ceste s drvo-redom. Zatim sam duboko udahnula, dohvatila sa stražnjeg sjedala Bibliju Tournierovih i sjedila s njome u krilu, zureči u cestu pred sobom.
Zapanjilo me kako je lako lagati Ricku. Uvijek sam mislila da bi on odmah znao jesam li ga prevarila, da nikad ne bih mogla skriti krivnju, da me predobro poznaje. Ali ljudi vide ono što očekuju. Rick je imao neku očekivanu sliku o meni, pa me prema njoj i doživljavao. Kad sam stigla s Biblijom pod rukom, tek pola sata nakon što sam bila s Jean-Paulom, Rick je podigao pogled s novina i veselo rekao: – Hej, mala, i bilo je kao da se ništa nije dogodilo. Točno mi je tako bilo, kod kuće s Rickom koji je jasno ocrtan i zlatast sjedio pod svjetlom lampe za čitanje, daleko od mračnog auta, dima, Jean-Paulove jakne. Lice mu je bilo otvoreno i bezazleno, on od mene nije skrivao ništa. Da, gotovo sam mogla reci da se ništa nije ni dogodilo. Život se može iznenađujuće dobro rasporediti po pretincima. Bilo bi mnogo lakše da je Rick neki gad, pomislila sam. No opet, za gada se nikad ne bih ni udala. Poljubila sam ga u čelo. – Imam ti nešto pokazati – rekla sam.
Bacio je novine i sjeo uspravno. Kleknula sam pokraj njega, izvadila Bibliju iz torbe i spustila mu je u krilo.
– Hej. Ovo je nešto posebno, rekao je gladeći rukom prednje korice. – Gdje si to nabavila? Nisi na telefonu jasno objasnila kamo ideš?
– Starac koji mi je pomogao u Le Pont de Montvertu, Monsieur Jourda-in, pronašao ju je u arhivu. On mi ju je dao. – Tvoja je?
– Da. Pogledaj prvu stranicu. Vidiš? Moji preci. To su oni. – Rick je pogledom preletio preko popisa, kimnuo i nasmiješio mise.
– Uspjela si. Pronašla si ih!
– Da. Uz veliku pomoć i mnogo sreće. Ali jesam. – Nije mi promaknulo da nije pregledao Bibliju onako pomno i s ljubavlju kao Jean-Paul. Zbog te mi se pomisli zgrčio trbuh od grižnje savjesti: potpuno je nepravedno us-poređivati ih. Dosta toga, pomislila sam strogo. Dosta toga sa Jean-Paulom. Gotovo je.
– Znaš da ovo itekako mnogo vrijedi, rekao je Rick. – Jesi sigurna da ti ju je dao7. Jesi tražila potvrdu?
Zurila sam u njega u nevjerici. – Ne, nisam tražila potvrdu! Tražiš li ti potvrdu svaki put kad ti nešto poklonim?
– Ma daj, Ella, samo ti hoću pomoći. Pa nećeš valjda da se predomisli i zatraži je natrag. A ako to imaš napismeno, nema problema. No dobro, morali bismo to spremiti u trezor. Možda u Toulouseu. Sumnjam da ga ovdašnja banka ima.
– Neću je spremati u sef! Držat ću je ovdje, uz sebe! – Sijevnula sam očima. A onda se dogodilo: poput nekog od onih jednostaničnih bića pod mikroskopom koja se bez ikakva vidljiva razloga odjednom razdijele na dvoje, osjetila sam kako se razilazimo u dvije odvojene osobe s različitim gledištem. Čudno; nisam ni znala kako smo bili povezani sve dok se nismo posve udaljili.
Rick kao da nije zamijetio promjenu. Zurila sam u njega sve dok se nije namrštio. – Što se događa? – upitao je.
– Ja ... no, neću je staviti u trezor, to je sigurno. Odviše je vrijedna. – Podigla sam knjigu i pritisnula je uz tijelo.
Na moje olakšanje Rick je sutradan morao otputovati u Njemačku. Ta-ko me potresao novi prostor koji se postavio između nas da sam trebala neko vrijeme samo za sebe. Poljubio me za rastanak, nesvjestan bure u meni, i upitala sam se jesam li i ja tako slijepa za njegov unutarnji život kao on za moj.
Bila je srijeda i silno sam željela poći do kafića uz rijeku i vidjeti Jean-Paula. Glava je odnijela pobjedu nad srcem; znala sam daje bolje neko vrijeme pustiti sve kako jest. Namjerno sam pričekala do časa kad se već sigurno zadubio u novine u kafiću i tek sam onda izašla iz kuće obaviti svakidašnje obaveze. Slučajan susret na ulici u mjestu gdje tolike ljude fascinira svaki naš pokret svakako nije poželjan. Nisam namjeravala odig-rati tu predstavu pred očima cijeloga grada. Dok sam prilazila središnjem trgu, ponovno sam se sjetila Jean-Paulova opisa Lislea i onoga što u njemu misle o meni i umalo nisam potrčala u zaklon svoje kuće, čak i da zatvorim žaluzine.
Natjerala sam se da idem dalje. Dok sam kupovala Herald Tribune i Le Monde, prodavačica je bila iznimno ugodna, nije me nimalo čudno pogle-davala, čak je napomenula nešto o vremenu. Kao da nije razmišljala o mojem stroju za pranje rublja, žaluzinama i haljinama bez rukava.
Pravi je test bila Madame. Odlučno sam krenula u boulangerie. – Bo-njour, Madame! – zapjevala sam ulazeći. Bila je usred razgovora s nekim i neznatno se namrštila. Pogledala sam njezina sugovornika i našla se licem u lice sa Jean-Paulom. Sakrio je iznenađenje, ali ne dovoljno brzo za Ma-dame, koja nas je odmjerila s pobjedonosnim gnušanjem.
Oh, za ime Boga, pomislila sam, kad je dosta, dosta je. – Bonjour, Monsieur, rekla sam vedrim glasom.
– Bonjour Madame, odgovorio je. Premda mu se ništa na licu nije po-maknulo, zvučalo je kao da je podigao obrve.
Okrenula sam se k Madame. – Madame, molila bih vas dvadeset vaših quich.es. Znate, obožavam ih. Jedem ih svaki dan, za doručak, ručak, veče-ru.
– Dvadeset komada quicheš\ ponovila je razjapivši usta.
– Da, molim.
Madame je zaklopila usta, stisnuvši usnice tako snažno da su nestale i, držeći me na oku, posegnula iza sebe za papirnatom vrećicom. Čula sam kako se Jean-Paul tiho nakašljava. Kad se Madame sagnula ubaciti auiches u vrećicu, virnula sam prema njemu. Zurio je u kut, u ostakljeni ormar s ušećerenim bademima. Zategnuo je usta i trljao čeljust kažiprstom i pal-cem. Ponovno sam pogledala Madame i nasmiješila se. Ona se uspravila nad staklenim pultom i zavila uglove vrećice. – Ima ih samo petnaest, promrmljala je i bijesno sijevnula očima.
– Oh, kakva šteta. Morat ću otići u pdtisserie vidjeti imaju li oni koju. – Pretpostavljala sam da Madame ne voli pdtisserie; ono što se ondje prodaje njoj je bezveze, njoj, ozbiljnoj pekarici. Bila sam u pravu: raširila je oči i uvukla dah, odmahnula glavom I proizvela nepristojan zvuk. – Nemaju oni quiches\ – uzviknula je. – Samo ja radim quiches u Lisle-sur-Tarn!
– Aha, odgovorila sam. – Pa, možda ih ima u Intermarche.
Na ovo je Jean-Paul proizveo neki izobličen zvuk, a Madame je ispusti-la vrećicu s quiches. Počinila sam grijeh spominjući njezina najvećeg su-parnika i najgoru prijetnju njezinu poslu: veliko samoposluživanje na kraju grada, bez prošlosti, bez dostojanstva, bez ugladenosti. Pomalo kao i ja. Nasmiješila sam se. – Koliko sam dužna? – upitala sam.
Madame nije odgovarala časak-dva, izgledala je kao da bi morala sjesti. Jean-Paul je iskoristio priliku, promrmljao – Au revoir, Mesdames – i iskrao se.
Čim je otišao, izgubila sam volju da se borim s njom. Kad je zatražila mahnito visoku svotu, krotko sam joj predala novac. Isplatilo se.
Vani me sustigao Jean-Paul.
– Jako si zločesta, Ella Tournier, promrmljao je na francuskome.
– Hoćeš ti jednu quiche7. – Nasmijali smo se.
– Mislila sam da se ne smijemo viđati u javnosti. Ovo, mahnula sam ru-kom pokazujući po trgu, – je vrlo javno.
– Ah, ali imam poslovni razlog za razgovor s tobom. Reci mi, jesi li do-bro pregledala Bibliju?
– Još nisam. Slušaj, zar ti nikad ne staješ? Zar ne spavaš?
Osmjehnuo se. – Nikad mi nije trebalo mnogo sna. Donesi Bibliju sutra u knjižnicu. Otkrio sam neke zanimljive pojedinosti o tvojoj obitelji.
Biblija je bila čudnog oblika, izduljena i neobično uska. Ali nije bila preteška i osjećala sam kako mi udobno leži u naručju. Korice su bile izra-đene od izlizane, ispucale kože bez sjaja i omekšale od trenja, prošarane kestenjastosmedim nijansama. Koža se već nabrala od starosti, a na neko-liko je mjesta neki kukac izgrizao sitne rupice. Stražnje korice su pocrnjele i napola izgorjele, ali zamršen crtež od vitica, lišća i točkica otisnut u zlatu na prednjoj strani bio je netaknut. Zlatni su se cvjetovi ponavljali i na hrp-tu, a pomalo izmijenjen uzorak istog crteža ukucan je čekićem i iglom na rubove stranica.
Okrenula sam na početak Postanka: – Diev crea av commen-cement le ciel & la terre. – Tekst je bio u dva stupca, slova jasna, i premda je pravo-pis bio neobičan, razumjela sam što piše – u onom što je od teksta ostalo. Poleđina knjige bila je spaljena, stranice u sredini oprljene do neprepoznat-ljivosti. U baru Crazy Joe's Mathilde i Monsieur Jourdain upustili su se u dugu raspravu o porijeklu Biblije, a Jean-Paul se povremeno ubacivao u razgovor. Ja sam samo djelomično uspijevala pratiti što govore jer mi je izgovor Monsieura Jourdaina bilo teško dokučiti, a Mathilde je pak govori-la prebrzo. Uvijek sam razgovor na francuskome pratila s naporom kad se ljudi nisu obraćali izravno meni. Koliko sam shvatila, složili su se da je Biblija vjerojatno objavljena u Ženevi i da ju je možda preveo netko po imenu Lefevre d'Etaples. Monsieur Jourdain vrlo je odrješito naglašavao to ime.
– Tko je on bio? – upitala sam nesigurno.
Monsieur Jourdain je zahihotao. – La Rousse želi znati tko je bio Lefev-re, neprestano je ponavljao odmahujući glavom. Do tada je već bio strusio tri viskija s ledom. Strpljivo sam kimala i puštala ga da uživa u svojoj maloj šali. Nakon martinija lakše sam podnosila da me zadirkuju.
Napokon je objasnio da je Lefevre d'Etaples prvi preveo Bibliju s latin-skog na pučki francuski kako bi je mogli čitati ljudi koji nisu pripadali svećenstvu. – To je bio početak, tvrdio je. – To je bio početak svega. Svijet se rascijepio nadvoje! – Nakon ove izjave poletio je prema naprijed na stolcu i srušio se preko šanka.
Susprezala sam smijeh, Mathilde je rukom prekrila usta, Sylvie se glas-no nasmijala, a Jean-Paul se osmjehivao prelistavajući Bibliju. Tek sam se kasnije sjetila da je dugo proučavao stranicu s popisom Tourniera i žvrljao nešto na poleđini neke omotnice. Bila sam previše popila da pitam što to radi.
Na Mathildino zaprepaštenje i moje razočaranje, Monsieur Jourdain ni-je bio u stanju prisjetiti se tko mu je točno donio Bibliju. – Ta upravo zbog toga i morate voditi dokumentaciju! – prekoravala ga je."Zbog važnih pitanja, za ljude poput Elle! – Monsieur je pokunjeno zapisao imena svih članova obitelji navedenih u Bibliji, pa obećao da će vidjeti može li nekako pronaći nešto o njima, uključujući i one čije prezime nije bilo Tournier.
Pretpostavljala sam da Biblija potječe iz kraja oko Le Pont de Montver-ta, ali znala sam da su je mogli donijeti bilo od kuda jer su se mnogi dose-ljavali u to područje i donosili sa sobom svoju imovinu. No, kad sam to izložila Mathilde i Monsieuru Jourdainu, odmahnuli su glavom.
– Ne bi je donijeli u mairie da su iz drugoga kraja, objasnila je Mathil-de. – Samo bi je prava cevenneska obitelj dala Monsieuru Jourdainu. Ov-dje vlada snažan osjećaj za povijest, i obiteljski predmeti poput ove Biblije ne odlaze iz Cevennesa.
– Ali odlaze obitelji. Moja je obitelj otišla.
– Zbog vjere, odgovorila je, prezirno odmahnuvši rukom. – Naravno da su tada odlazili, a nakon 1685. otišlo je još mnogo više obitelji. Znaš, čud-no je što je tvoja obitelj otišla upravo u to vrijeme. Za cevenneske je prote-stante stoljeće poslije bilo mnogo gore. Krvoproliće u Bartolomejskoj noći bilo je, zastala je i slegnula ramenima, zatim je domahnula rukom Jean-Paulu: – Vi objasnite, Jean-Paul. – Na sebi je imala ružičasti plesni triko i kariranu mini suknju.
– Događaj uglavnom vezan za građanski stalež, nastavio je glatko, osmjehnuvši joj se. – Uništio je protestantsko plemstvo. Ali cevenneski su hugenoti bili seljaci, a Cevennes odviše izdvojeno područje da bi bilo ugroženo. Možda je bilo nekih zategnutosti s nekolicinom mjesnih katoli-ka. Katedrala u Mendeu ostala je katolička, primjerice. Mogli su odlučiti malo terorizirati hugenote. Što ti misliš, Mademoiselle? – obratio se Sylvie. Smireno ga je odmjerila pogledom, zatim je izbacila noge van, promigoljila nožnim prstima i rekla: – Vidi, Maman mi je namazala nokte bijelim lakom!
Vratila sam se popisu Tournierovih i proučila ga. Obitelj je zacijelo završila u Moutieru: Etienne Tournier, Isabelle du Moulin i njihova djeca Jean, Jacob i Marie. Prema zabilješci mog rođaka, Etienne je bio na voj-nom popisu 1576., a Jean se oženio 1590. Provjerila sam datume; poklapa-li su se. A ovaj Jacob je bio jedan od Jacoba u dugačkom nizu koji je zavr-šavao s mojim rođakom. On sigurno zna nešto, mislila sam. Pisat ću mu.
Oko mi je privukao zapis na unutrašnjim koricama koji nitko prije nije zamijetio. Bio je zamrljan i blijed, ali uspjela sam prepoznati riječi – Mas de la Baume du Monsieur. Imanje pomasti gospodinove, nespretno preve-deno. Izvadila sam detaljnu kartu okolice Le Pont de Montverta koju sam kupila i počela tražiti. Tragala sam u koncentričnim krugovima od sela za nekim sličnim imenom. Nakon samo pet minuta pronašla sam ga, otprilike dva kilometra sjeveroistočno od Le Pont de Montverta. Bio je to brežuljak sjeverno od Tarne, napola obrastao šumom. Kimnula sam. Evo nečega za Jean-Paula.
Ali vjerojatno nije vidio ime imanja prošle noći jer bi mi inače na to skrenuo pozornost. Što je mislio kad je rekao da zna nešto o mojoj obitelji? Zurila sam u imena i datume, ali nisam mogla pronaći ništa osim dvije neobične pojedinosti na popisu: jedan je Tournier oženio jednu Tournieri-cu, a jedan od Jeanova bio je rođen na Novu godinu.
Kad sam idućeg poslijepodneva stigla u knjižnicu s Biblijom u vrećici za kupnju, Jean-Paul je izveo cijelu predstavu da me upozna s knjižničar-kom. Kad je vidjela Bibliju, prestala je sumnjičavo pogledavati.
– Monsieur Piquemal je stručnjak za stare knjige, za povijest, rekla je pjevnim glasom. – To je njegovo područje. A ja znam više o romanima, ljubavnim pričama i takvim stvarima. Onim popularnijim knjigama.
Osjetila sam kako je to išlo Jean-Paula, ali samo sam kimnula i nasmi-ješila se. Jean-Paul je čekao da nas dvije završimo, zatim me poveo do stola u drugoj prostoriji. Otvorila sam Bibliju, a on je izvukao svoj koma-dić omotnice.
– Onda, rekao je s iščekivanjem. – Što si otkrila? – Prezime ti je Piquemal. – Pa?
– 'Zao ubod'. Savršeno. – Nasmijala sam mu se, a on se namrštio. – Pique znači i koplje, promrmljao je. – Još bolje!
– Onda, ponovio je. – Što si pronašla? – Pokazala sam mu ime imanja na unutrašnjim koricama, zatim sam raširila kartu i prstom pokazala mjes-to. Jean-Paul je kimnuo.
– Dobro – rekao je, pomno proučavajući kartu. – Sada ondje nema zgrada, ali barem smo sigurni da je Biblija iz tog područja. Što jos?
– Dva su se Tourniera oženila.
– Da, vjerojatno rođaci. Nije to tada bilo tako neuobičajeno. Što još?
– Hm, jedan od njih rođen je na Novu godinu.
Podigao je obrve, poželjela sam da nisam ništa rekla. – Još nešto? – us-trajao je.
– Ne. – Opet je bio neugodan, pa ipak, bilo mi je teško sjediti uz njega i razgovarati kao da se prošle noći ništa nije dogodilo. Njegova je ruka bila tako blizu moje na stolu da sam je mogla okrznuti. Bliži od ovoga nećemo biti, mislila sam. Dalje od ovoga neće ići. Sjediti pokraj njega bilo je tuž-no, uzaludno.
– Nisi pronašla ništa više zanimljivo? – otpuhnuo je Jean-Paul. – Bah, američko obrazovanje. Loš bi detektiv bila, Ella Tournier. – Kad mi je ugledao lice, zaustavio se, bilo mu je neugodno. – Oprosti, prebacio se na engleski kao da će me to utješiti. – Ne voliš kad te zezam.
Odmahnula sam glavom i dalje netremice gledala u Bibliju. – Nije to. Da ne želim da me zezaš, nikad ne bih mogla razgovarati s tobom. Ne, samo, odmahnula sam rukom kao da ne želim nastaviti razgovor o tome, – zbog onog sinoć, objasnila sam tiho. – Teško je ovako sjediti ovdje.
– Ah. – Sjedili smo blizu, zurili u obiteljski popis, vrlo svjesni jedno drugog.
– Čudno, prekinula sam tajac. – Upravo sam ovog časa uočila. Etienne i Isabelle oženili su se dan prije njegova rođendana. To je 28. svibnja i 29. svibnja.
– Da. – Jean-Paul je prstom lagano dodirnuo moju ruku. – Da. Ja sam to najprije uočio. Neobično. Zato sam se upitao je li to bila slučajnost? Onda sam vidio koliko mu je bilo godina. Dan nakon vjenčanja imao je dvadeset i pet godina.
– Navršio je dvadeset i pet.
– Da. Kad bi medu hugenotima u ono doba muškarac navršio dvadeset i pet godina, više nije trebao dopuštenje roditelja da se oženi.
– Ali bilo mu je dvadeset i četiri kad se oženio, dakle, morao je imati njihovo dopuštenje.
– Da, no čini se neobičnim oženiti se tako blizu dvadesetpete. Dati svi-ma razlog da posumnjaju što mu roditelji misle. Zatim sam bolje pogledao. – Pokazao je rukom na stranicu. – Pogledaj datum rođenja njihova prvog sina.
– Da, Nova godina, kako sam rekla. Pa što?
Pogledao me prijekorno. – Pogledaj još jednom, Ella Tournier. Napreg-ni mozak.
Zurila sam u stranicu. Kad sam shvatila što misli, nisam mogla vjerova-ti da to nisam zamijetila prije, i to baš ja od svih. Počela sam brzo računati, brojeći unatrag na prste.
– Sad razumiješ.
Kimnula sam, izračunavajući posljednje dane pa objavila: – Najvjeroja-tnije je zanijela oko 10. travnja, tu negdje.
Jean-Paul kao da se zabavljao. – Oko 10. travnja, ha? Što je ovo? – Glumio je da broji na prste.
– Računa se da rođenje slijedi otprilike 266 dana nakon začeća. Manje-više. Trajanje trudnoće razlikuje se od žene do žene, dakako, a vjerojatno je to bilo malo drukčije u ono doba. Drukčija prehrana, drukčija tjelesna grada. Ali to je bilo u travnju, svakako. Dobrih sedam tjedana prije nego što su se vjenčali.
– A kako znaš za tih 266 dana, EU-a Tournier? Ti nemaš djece, ne? Možda ih skrivaš negdje?
– Ja sam primalja.
Izgledao je zbunjeno pa sam ponovila na francuskome. – Une sage-femme. Je suis une sage-femme.
– Toi? Une sage-femme?
– Da. Nikad me nisi pitao što sam po zanimanju.
Kao da se posramio, neobično za njega, i osjetila sam se slavodobitno; napokon sam jednom ja u prednosti.
– Uvijek me iznenadiš, Ella, rekao je, odmahujući glavom i smiješeći se.
– No-no, nema udvaranja jer će to tvoja kolegica rastrubiti cijelom gra-du.
Oboje smo nagonski pogledali prema vratima i sjeli usprav-nije. Nagnu-la sam se na suprotnu stranu od njega.
– Dakle, bilo je to prisilno vjenčanje, zaključila sam da se vratimo na prethodnu temu.
– Prisilno vjenčanje?
– Morali su se vjenčati. Roditelji su ga prisilili da je oženi kad su doz-nali da je trudna. U Americi postoji već uvriježena slika o ocu koji puškom tjera mladoženju pred oltar.
Jean-Paul je neko vrijeme razmišljao. – Možda se to i dogodilo. – Nije zvučao kao da je u to uvjeren.
– Ali?
– Ali to – prisilno vjenčanje ne objašnjava zašto su se oženili tako blizu njegova rođendana.
– Onda je to što su se oženili dan prije njegova rođendana slučajnost. Pa što?
– Ti i tvoje slučajnosti, Ella Tournier. Ti biraš za koje ćeš od njih vjero-vati da su više nego slučajnosti. Znači ovo je slučajnost, a Nicolas Tourni-er nije.
Naćulila sam uši. Nismo spominjali slikara sve otkad smo se onako žes-toko razišli u mišljenju o njemu.
– Mogla bih to isto reći i za tebe! – odvratila sam. – Jednostavno bira-mo različite slučajnosti koje smatramo zanimljivima, to je sve.
– Zanimao me Nicolas Tournier dok nisam otkrio da ti nije rođak. Dao sam mu priliku. A i ovoj podudarnosti dajem priliku.
– U redu, zašto je onda ovo više od koincidencije?
– Zbog datuma i dana vjenčanja. Oba su nepovoljna.
– Kako to misliš, nepovoljna?
– Postojalo je u kraju Languedoc vjerovanje da se ne valja vjenčati u svibnju i studenome.
– Zašto ne?
– Svibanj je mjesec kiša, suza, a studeni je mjesec mrtvih.
– Ali to je samo praznovjerje. Mislila sam da su hugenoti nastojali ne biti praznovjerni. To je navodno bio porok katolika.
Ovo ga je načas zaustavilo. Nije on jedini koji čita knjige.
– Bez obzira na to, istina je da je tih mjeseci bilo manje vjenčanja. Osim toga 28. svibnja 1563. bio je ponedjeljak, a vjenčanja su se većinom odr-žavala utorkom ili subotom. To su bili dani kojima su davali prednost.
– Čekaj malo. Kako možeš znati da je to bio ponedjeljak?
– Pronašao sam kalendar na internetu.
Nevjerojatno, kakav moljac. Uzdahnula sam. – Znači, očito imaš teoriju o tome što se dogodilo. Ne znam zašto se uopće trudim smatrati da imam u ovome nekog udjela.
Pogledao me. – Pardon. Preoteo sam ti potragu, da?
– Jesi. Čuj, cijenim tvoju pomoć, ali osjećam da sve to radiš iz glave, ne iz srca. Razumiješ to?
Naškubio je malo uvrijeđeno usne i kimnuo.
– Svejedno, voljela bih čuti tvoju teoriju. Ali to je samo teorija, ne? I dalje mogu misliti po svome, daje to bilo prisilno vjenčanje.
– Da. Dakle, možda su se njegovi roditelji protivili braku sve dok nisu doznali za dijete. A onda su požurili s vjenčanjem kako bi susjedi povjero-vali da su im roditelji cijelo vrijeme bili suglasni.
– Ali ne bi li ljudi posumnjali u to, s obzirom na datume? – Sasvim sam lako mogla zamisliti Madame u izdanju iz šesnaestog stoljeća kako pove-zuje konce ove priče.
– Možda, ali ipak je bilo bolje da se vidi kako su dali svoj pristanak.
– Samo da se održi privid.
– Da.
– Dakle, ništa se zapravo nije bitno promijenilo ove četiri stotine godi-na.
– Mislila si da će se promijeniti?
Na vratima se pojavila knjižničarka. Zacijelo smo izgledali zadubljeni u raspravu jer nam se samo nasmiješila pa ponovno nestala.
– Ima još nešto, rekao je Jean-Paul. – Samo sitnica. Ime Marie. Neobič-no ime za dijete u hugenotskoj obitelji.
– Zašto?
– Calvin je tražio da ljudi prestanu štovati Djevicu Mariju. Vjerovao je u izravan dodir s Bogom, a ne kroz likove poput nje. Smatralo se da ona odvraća pozornost od Boga. I dio je katolicizma. Čudno je što su je nazvali po Djevici.
– Marie, ponovila sam.
Jean-Paul je zaklopio Bibliju. Promatrala sam ga kako dodiruje korice knjige, slijedi prstima obris zlatnog lista.
– Jean-Paul.
Okrenuo se k meni, sjajnih očiju.
– Dođi sa mnom kući. – Nisam ni znala da ću ovo izgovoriti.
Izvana mu je lice ostalo isto, ali promjena između nas osjetila se kao vjetar koji je promijenio smjer.
– Ella. Radim.
– Nakon posla.
– A što je s tvojim mužem?
– Nema ga. – Osjetila sam poniženje. – Zaboravi, promrmljala sam. – Zaboravi da sam to uopće rekla. – Htjela sam ustati, ali je on rukom prek-rio moju i zaustavio me. Kad sam ponovno utonula u stolac, bacio je pog-led prema vratima i odmaknuo ruku.
– Hoćeš li doći nekamo večeras? – upitao je.
– Gdje?
Jean-Paul je napisao nešto na komadiću papira. – Bilo bi dobro da do-đeš oko jedanaest.
– Ali što je to?
Odmahnuo je glavom. – Iznenađenje. Samo dođi. Vidjet ćeš.
Davno se nisam tako dugo tuširala i uređivala za neki izlazak, iako ni-sam imala pojma o tome kamo idem. Jean-Paul mi je samo nažvrljao neku adresu u Lavauru, gradu udaljenom tridesetak kilometara. Što se mene tiče, mogao je to biti restoran i kuća nekog prijatelja i kuglana.
U mislima mi je još odjekivalo ono što mi je sinoć rekao o tome kako se odijevam. Premda nisam bila sigurna je li to bila kritika, pregledala sam cijeli ormar u potrazi za nečim u boji.
Na kraju sam ponovno odjenula blijedožutu haljinu bez rukava, najbliže svijetloj boji što sam mogla pronaći. Barem sam se u njoj osjećala udobno, a u smeđim polusandalama i s malo ruža na usnama nisam izgledala ni tako loše. Nisam se ni izdaleka mogla mjeriti s Francuskinjama, koje su izgledale super elegantno samo u trapericama i majicama, ali moglo je proći.
Upravo sam za sobom zatvorila vrata kad je zazvonio telefon. Morala sam potrčati natrag i odgovoriti na poziv prije automatske sekretarice.
– Hej, Ella, jesam te probudio?
– Rick. Ne, zapravo sam, upravo sam, ovaj, krenula u šetnju. Van, na most.
– U šetnju u jedanaest u noći?
– Da, vruće je i bilo mi je dosadno. Gdje si ti?
– U hotelu.
Pokušala sam se sjetiti gdje je, u Hamburgu ili Frankfurtu? – Je li sasta-nak dobro prošao?
– Odlično! – Ispričao mi je kako mu je prošao dan i tako mi dao vreme-na da se priberem. Kad me pitao što sam ja radila, nije mi na pamet palo ništa što bi on želio čuti.
– Ništa posebno, brzo sam odgovorila. – Onda, kad se vraćaš?
– U subotu. Moram na povratku svratiti u Pariz. Hej, dušo, što imaš na sebi? – Bila je to naša stara igra koju smo igrali telefonom: jedno je od nas opisivalo što nosi, a drugo je opisivalo kako tu odjeću svlači. Pogledom sam kliznula niz haljinu pa na cipele. Nisam mu mogla reći što nosim i zbog čega se ne želim igrati.
Srećom, spasio me sam Rick, rekao je: – Pričekaj, imam drugi poziv. Moram se javiti.
– Svakako. Vidimo se za nekoliko dana.
– Volim te, Ella. – Prekinuo je vezu.
Pričekala sam nekoliko minuta, osjećajući mučninu, da budem sigurna da neće opet nazvati.
U automobilu sam sama sebi govorila svakih nekoliko minuta: Možeš se okrenuti, Ella. Ne moraš ovo raditi. Možeš se odvesti sve do tamo, par-kirati se, doći do vrata, kamo već ideš, i okrenuti se. Možeš ga čak i vidjeti i provesti s njim neko vrijeme i bit će to savršeno nedužno, i možeš se vratiti čista i neokaljana. Doslovce tako.
Lavaur je bio grad s katedralom, otprilike triput veći od Lisle--sur-Tarna, sa starom gradskom četvrti i nečim nalik na noćni život: kino, niz restorana, nekoliko barova. Provjerila sam sve na karti, parkirala se pokraj katedrale, glomazne građevine od opeke s osmerokutnim tornjem, i ušetala u stari grad. Čak i uz uzbuđenje što su ga nudile noćne aktivnosti, nigdje nije bilo nikog, svi su prozorski kapci bili zatvoreni, sva svjetla pogašena.
Lako sam pronašla adresu. Bilo ju je teško promašiti označenu upadlji-vim neonskim natpisom koji je pozivao u gostionicu. Ulazilo se iz pokraj-nje uličice, a na prozorskim kapcima uz vrata bio je naslikan prizor na kojem, kako mi se činilo, vojnici bez lica stražare nad ženom u dugom ogrtaču. Stala sam i promotrila kapke. Slika me uznemirila, požurila sam unutra.
Razlika između vanjskog i unutrašnjeg prostora nije mogla biti veća. Bio je to maleni bar, s prigušenom rasvjetom, bučan, prenapučen, zadim-ljen. Onih nekoliko barova koje sam posjetila u francuskim gradićima bili su uglavnom sumorna mjesta, prepuna muškaraca i odbojna. Ovo je bila svijetla točka usred mraka. Tako sam se iznenadila da sam samo stajala na vratima i čudila se.
Točno ispred mene naočita je žena u trapericama i smećkas-tocrvenoj svilenoj bluzi pjevala – Every Time We Say Goodbve – teškim francuskim akcentom. I iako mi je bio okrenut leđima, odmah sam znala da je to Jean-Paul pogrbljen nad bijelim pijaninom, u svojoj svijetloplavoj košulji. Nije dizao oči s ruku na tipkama, tek bi povremeno letimice pogledao pjevači-cu, s koncentracijom, ali vedra izraza.
Iza mene su ulazili ljudi i morala sam se umiješati u gomilu. Nisam mogla odvojiti pogled od Jean-Paula. Kad su dovršili pjesmu, odjeknuli su povici i dug pljesak. Jean-Paul se ogledao po publici, zamijetio me i nas-miješio se. Muškarac s desne strane potapšao me po ramenu. – Budite na oprezu – onaj ondje vam je pravi vuk! – nasmijao se i pokazao glavom prema pijaninu. Za-crvenjela sam se i odmaknula. Kad su Jean-Paul i pje-vačica počeli drugu pjesmu, progurala sam se do bara i nekim čudom pro-našla slobodan visoki stolac.
Maslinastu put pjevačice kao daje osvjetljavalo nešto iznutra, tamne su joj obrve bile savršeno oblikovane. Duga joj je smeđa kosa bila valovita i razbarušena, i dok je pjevala, neprestano je na nju privlačila pozornost, provlačeči kroz nju prste, zabacujući glavu, prislanjajući zapešća o sljepo-očnice kad bi otpjevala visoki ton. Jean-Paul je bio suzdržaniji, svojom je smirenošću bio protuteža njezinu teatru, svojom pratnjom isticao je njezin iskričav glas. Bili su izvrsni zajedno – opušteni, dovoljno samopouzdani da se poigravaju i uzajamno zadirkuju. Osjetila sam ubod ljubomore.
Dvije pjesme poslije napravili su stanku i Jean-Paul je krenuo prema meni, zastajkujući pritom da pročavrlja sa svakim drugim. Nervozno sam natezala haljinu, žaleći što mi ne pokriva koljena.
Stigavši do mene, rekao je: – Salut, Ella, i poljubio me u obraze onako kao i desetero njih prije mene. Smirila sam se, odlanulo mi je, ali ipak sam bila pomalo razočarana što nisam dobila poseban tretman. Što ti želiš, Ella, bijesno sam upitala samu sebe. Jean-Paul je sigurno vidio moj zbunjeni izraz. – Dođi. Upoznat ću te s nekim prijateljima, rekao je jednostavno.
Spuznula sam sa stolca i uzela svoju čašu s pivom, zatim pričekala dok je on od barmena naručio viski. Mahnuo je prema stolu na drugom kraju prostorije i položio mi ruku nisko na leda da me usmjeri, držeći je ondje dok smo se probijali kroz gužvu; uklonio ju je tek kad smo stigli do njego-vih prijatelja.
Šestero je ljudi, zajedno s pjevačicom, sjedilo na klupama za dugačkim stolom. Stisnuli su se da nam naprave mjesta. Ja sam završila do pjevačice, Jean-Paul meni preko puta, i koljena su nam se dodirivala u skučenom prostoru. Pogledala sam stol prepun boca piva i čaša s vinom i u sebi se nasmijala.
Društvo je raspravljalo o glazbi, spominjali su francuske pjevače za ko-je nikad nisam čula, grohotom se smijali šalama vezanima za njihovu sre-dinu koje meni nisu ništa značile. Bilo je tako bučno, a oni su govorili tako brzo da sam ubrzo odustala od slušanja. Jean-Paul je pripalio cigaretu i smijuljio se šalama, ali inače je šutio. Povremeno sam osjetila njegove oči na sebi. Jednom kad sam mu uzvratila pogled, upitao je: – £a va?
Kimnula sam. Janine, pjevačica, okrenula se meni i rekla: – Onda, voliš više Ellu Fitzgerald ili Billie Holidav?
– Ma, ne slušam često ni jednu ni drugu. – Ovo je zvučalo nepristojno. Napokon, otvorila mi je mogućnost da se uključim u razgovor. Osim toga, htjela sam uvjeriti samu sebe da nisam ljubomorna na nju, na njezinu lje-potu i ležernost, na njezinu povezanost sa Jčan-Paulom. – Volim Franka Sinatru, brzo sam dodala.
Proćelav čovjek s dječjim licem i dva dana neobrijanom bradom, koji je sjedio uz Jean-Paula, posprdno je otpuhnuo. – Previše sentimentalno. Pre-više showbiz – Poslužio se engleskim izrazom i zalepetao dlanovima uz uši uz istodobni namješteni slatkasti smiješak. – Ali Nat King Cole, to je već nešto drugo!
– Da, ali..., zaustila sam. Svi za stolom pogledali su me s očekivanjem. Prisjetila sam se što mi je otac jednom rekao o Sinatrinoj tehnici i očajnič-ki sam pokušavala to nabrzinu prevesti u glavi: upravo ono što mi je Ma-dame Sentier rekla da nikad ne smijem.
– Frank Sinatra pjeva bez daha, rekla sam i zaustavila se. Nisam to mis-lila: htjela sam reći da je pjevao s takvom lakoćom da se nije čulo kako diše, ali moj me francuski izdao. – Njegovo...
Ali razgovor se nastavio, nisam bila dovoljno brza. Namrštila sam se i lagano zavrtjela glavom, ljuta sama na sebe što sam se dovela u glupu situaciju, kao kad nešto počneš pričati i shvatiš da te nitko ne sluša.
Jean-Paul je ispružio ruku i dotaknuo moju. – Tako je i meni bilo u New Yorku, rekao mi je na engleskome. – Katkad u baru ništa nisam čuo, a svi su urlali i izgovarali meni nepoznate riječi.
– Ne mislim još dovoljno brzo na francuskome. Pogotovo kad je nešto kompliciranije.
– Doći će to. Ako dovoljno dugo ostaneš ovdje, hoćeš.
Čovjek dječjeg lica čuo je da govorimo engleski i odmjerio me od glave do pete. – Tu es Americaine? – pitao je.
'Oui.'
Moj je odgovor imao neobičan učinak: kao da je stol stresla struja. Svi su sjeli uspravno i pogledom kliznuli s mene na Jean-
– Paula. I ja sam ga pogledala, zbunjena ovom reakcijom. Jean--Paul je posegnuo za čašom i trzajem iz zapešća iskapio viski, pokretom protkanim nekom svojeglavošću.
Čovjek se podrugljivo nasmijao. – Ah, ali nisi debela. Zašto nisi kao sve Amerikanke? – Napuhao je obraze i dlanovima obujmio zamišljenu mješinu.
Spoznala sam jedno o svome francuskome – kad sam bijesna, šikne iz mene poput mlaza. – Amerikanke su možda debele, ali sigurno nemaju tako dugačke jezičine kao Francuzi!
Svi za stolom prasnuli su u smijeh, čak i čovjek dječjeg lica. Zapravo, izgledao je kao da je spreman na još. K vragu, pomislila sam. Progutala sam mamac, i sad će me gnjaviti satima.
Nagnuo se naprijed.
Hajde, Ella, napad je najbolja obrana. Bila je to Rickova omiljena izre-ka, gotovo sam ga čula kako je izgovara.
Prekinula sam ga prije nego što je dovršio rečenicu. – Dakle, Amerika. Naravno, spomenut ćete, čekajte, moram ići redom. Vijetnam. Ne, možda prije toga američke filmove i televiziju, Hollywood, McDonald's na Champs-Elvsees. – Odbrojavala sam na prste. – Onda Vijetnam. Pa nasilje i oružje. I CIA, da, CIA-u morate spomenuti nekoliko puta. A možda, ako ste komunist – komunist ste, Monsieur? – možda ćete spomenuti Kubu. A na kraju dolazi Drugi svjetski rat, u koji su Amerikanci ušli kasno i nikad nisu doživjeli da ih Nijemci okupiraju kao jadne Francuze. To jest piece de resistance, nest-ce pas?
Petero se ljudi veselo cerekalo dok se čovjek durio, a Jean--Paul je pri-nio ustima praznu čašu da prikrije smijeh.
– No, dobro, nastavila sam. – Budući da ste Francuz, možda bih vas trebala pitati jesu li Francuzi kao kolonizatori bolje postupali s Vijetnam-cima. I ponosite li se onime što se dogodilo u Alžiru? A ovdašnji rasizam prema Sjevernoafrikancima? A nuklearni pokusi u Tihom oceanu? Vidite, vi ste Francuz, dakle svakako ste predstavnik svoje vlade, vi odobravate sve što vlada radi, nije li tako? Koji seronja, dodala sam ispod glasa na engleskome. Samo je Jean-Paul čuo i zaprepašteno me pogledao. Nasmije-šila sam se. Toliko o damskom držanju.
Čovjek je vršcima prstiju dotaknuo grudi pa ih naglo odbacio od sebe pokazujući da je poražen.
– No, raspravljali smo o Franku Sinatri i Natu Kingu Coleu. Oprostite mi na mome francuskom, katkad mi treba malo više vremena da kažem što mislim. Htjela sam zapravo reći da mu se nije čulo – kako se to kaže? – Spustila sam ruku na grudi i udahnula.
– Respiration, ubacila se Janine.
– Da. Nije mu se čulo disanje dok pjeva.
– Kažu da je to zbog tehnike kružnog disanja koju je naučio od... – Mu-škarac koji je sjedio na drugom kraju stola raspričao se o toj temi, na moje olakšanje.
Jean-Paul je ustao. – Moram ići svirati, rekao mi je tiho. – Ostaješ?
– Da.
– Dobro. Znaš se dobro boriti?
– Zašto? Misliš da će u baru izbiti tučnjava?
– Ma ne. Znaš što mislim, rekao je i prešao prstom preko ruba stola.
– Znam. Sve je u redu. Bit ću dobro.
I bilo je dobro. Nitko više nije spominjao američke stereotipe, ja sam povremeno sudjelovala u razgovoru, a kad nisam razumjela o čemu govo-re, jednostavno sam slušala glazbu.
Jean-Paul je odsvirao neku stvar u stilu ragtimea, zatim mu se pridružila Janine. Izveli su niz pjesama: Gershwina, Colea Portera, nekoliko francus-kih pjesama. U jednom su se času kratko posavjetovali, zatim je, dobacivši mi pogled, Janine počela pjevati Gershvvinovu pjesmu – Let's Call The Whole Thing Off, a Jean--Paul se smješkao nad tipkama.
Poslije se gužva razrijedila, a Janine mi je prišla i sjela preko puta. Sa-mo je nas troje ostalo za stolom, utonuli smo u onu ugodnu tišinu duboko u noć kad je sve već rečeno. Čak je i proćelavi čovjek bio tih.
Jean-Paul je nastavio svirati – tihu meditativnu glazbu, tek po nekoliko akorda oko kojih se razvijala jednostavna melodija. Nešto između klasike i džeza, spoj Erika Satiea i Keitha Jarretta.
Nagnula sam se preko stola k Janine. – Što to svira?
Nasmiješila se. – To je njegova stvar. On ju je komponirao.
– Prekrasna je.
– Da. To svira samo kad je kasno.
– Koliko je sati?
Pogledala je na ručni sat. Bilo je gotovo dva.
– Nisam znala da je tako kasno!
– Nemaš sat?
Ispružila sam ručni zglob. – Ostavila sam ga kod kuće. – Pogled nam je objema u isti čas pao na moj vjenčani prsten, nagonski sam povukla ruke. Toliko je postao dio mene da sam posve zaboravila na njega. Da sam ga se i sjetila, vjerojatno ga svejedno ne bih skinula. Bilo bi to odviše proračuna-to.
Uhvatila sam njezin pogled i zacrvenjela se, još više pogoršala situaciju. Načas sam razmišljala o tome da odem u zahod i skinem prsten, ali znala sam da će ona to uočiti, i tako sam skrila ruke u krilu i promijenila temu, naglašeno je upitala gdje je nabavila bluzu. Sve je shvatila.
Nekoliko minuta poslije ostali su za stolom ustali da krenu kući. Na moje iznenađenje Janine je pošla s proćelavim čovjekom. Veselo su mi mahali, Janine je dobacila poljubac Jean-Paulu i otišli su s posljednjim gostima. Ostali smo sami, osim barmena koji je skupljao čaše i brisao stolove.
Jean-Paul je dovršio stvar i neko vrijeme sjedio bez riječi. Barmen je nešto neskladno zviždao dok je slagao stolce na stolove. – Čuj, Francois, daj nam dva viskija ako ne želiš ispasti škrt. – Francois se posprdno zasmi-juljio, ali je otišao za šank i natočio tri čaše. Jednu je uz mali naklon spus-tio preda me, a drugu na pijanino. Zatim je izvukao ladicu blagajne i, no-seći je na jednoj ruci, čašu u drugoj, nestao u stražnjoj sobi.
Podigli smo čaše i otpili u isti čas.
– Svjetlo ti lijepo pada na kosu, Ella Tournier. – Pogledala sam gore u blagi žuti reflektor iznad sebe: dodirivao mi je kosu u bakrenim i zlatnim snopovima. Vratila sam pogled na njega, a on je odsvirao tih, skladan akord.
– Išao si u glazbenu školu?
– Da, kad sam bio mali.
– Znaš nešto od Erika Satiea?
Spustio je čašu i počeo svirati skladbu koju sam prepoznala, u peteroče-tvrtinskom taktu, jednolične, čiste melodije. Savršeno se uklapala u prosto-riju, svjetlo, kasni sat. Dok je svirao, spustila sam ruke u krilo, skinula prsten i ubacila ga u džep haljine.
Kad je završio, načas je zadržao ruke na tipkama, zatim je podigao čašu i ispio do dna. – Idemo, rekao je ustajući. – Francois mora spavati.
Izašli smo i kao da smo se ponovno vratili u svijet nakon tjedan dana gripe; svijet se doimao velikim i stranim i nisam bila sigurna gdje sam. Zahladilo je i na nebu su se vidjele zvijezde. Prošli smo pokraj prozorskih kapaka sa slikom žene i vojnika. – Tko je to? – upitala sam.
– La Dame du Pio. Katarska mučenica iz trinaestog stoljeća. Vojnici su je silovali, zatim su je bacili u bunar i zatrpali ga kamenjem.
Zadrhtala sam i prebacio mi je ruku oko ramena. – Dođi, rekao je, – jer ćeš me inače optužiti da govorim o pogrešnim temama u pogrešno vrijeme.
Nasmijala sam se. – Kao ono s Goetheom.
– Da, kao s Goetheom.
Prije sam se pitala hoće li se doći trenutak kad ćemo morati nešto odlu-čiti, raspraviti, analizirati. Sad kad je taj čas kucnuo, bilo je jasno da smo prešutno pregovarali cijelu večer i da je odluka već donesena. Bilo je olak-šanje ne govoriti ništa, jednostavno otići do njegova auta i ući. Nismo zapravo gotovo ni progovorili tijekom vožnje natrag. Kad smo prošli pok-raj katedrale u Lavauru, zamijetio je moj osamljeni auto na parkiralištu. – Tvoj auto, bila je to više tvrdnja nego pitanje.
– Doći ću sutra ovamo vlakom. – To je bilo to, bez mnogo razmišljanja.
Kad smo zašli u prirodu, zamolila sam ga da spusti krov spačeka. Otvo-rio ga je u vožnji. Spustila sam mu glavu na rame, on me obgrlio i prešao mi dlanom gore-dolje po goloj ruci, a ja sam se naslonila i promatrala kako nam nad glavama brzo promiču gorski javori. Kad smo prešli most nad Tarnom koji vodi u grad, sjela sam uspravno. Čak se i u tri ujutro trebalo ponašati pristojno. Jean-Paul je živio u stanu na suprotnoj strani od moje, tamo gdje se grad već pretvarao u selo. Svejedno, bilo je to na samo deset minuta hoda od moje kuće, činjenica koju sam teškom mukom pokušavala izbrisati iz misli.
Parkirali smo i izašli iz auta, zatim zajedno navukli krov. Okolne su ku-će bile u mraku i zatvorenih kapaka. Slijedila sam ga stubama pred kućom do njegovih vrata. Ušla sam, a on je upalio lampu koja je obasjala urednu sobu s policama i policama knjiga.
Okrenuo se i pružio mi ruku. Grlo mi se stegnulo. Kad je stigao konačni odlučujući trenutak, uhvatila me strava.
Naposljetku sam ga uzela za ruku i privukla sebi, zagrlila ga s leda i pri-ljubila se uz njega te mu zarila nos u vrat. A onda je straha nestalo.
U gotovo praznoj spavaćoj sobi stajao je najveći krevet koji sam ikad vidjela. Jedan je prozor gledao na polja; zaustavila sam ga kad je htio zat-voriti kapke.
Osjećala sam sve kao jedan dugačak potez. Nije postojao trenutak u ko-jem bih pomislila, sad ja radim ovo, sad on radi ono. Misli uopće nisu postojale, bila su tu samo dva tijela koja su se prepoznavala, stapala se zajedno u jednu cjelinu.
Nismo spavali sve do svitanja.
Probudilo me jarko sunčevo svjetlo i prazan krevet. Sjela sam i pogle-dala oko sebe. Bila su tu dva noćna ormarića, jedan pretrpan knjigama, na zidu iznad kreveta uokviren crno-ljubičasti poster za klavirski džez-koncert, na podu grubo tkana prostirka boje pšenice. Vani su polja iza kuće bila svijetlozelena i prostirala su se u daljinu sve do drvoreda gorskih javo-ra i ceste. Sve je odisalo istom jednostavnošću kao Jean-Paulova odjeća.
Vrata su se otvorila i Jean-Paul mi je, odjeven u crno i bijelo, donio ma-lenu šalicu crne kave. Spustio ju je na noćni ormarić i sjeo na rub kreveta.
– Hvala na kavi.
Kimnuo je. – Moram sada na posao, Ella.
– Jesi siguran?
Nasmiješio mi se umjesto odgovora.
– Osjećam se kao da nisam oka sklopila, rekla sam.
– Spavala si tri sata. Možeš još odspavati ako želiš.
– Neobično mi je u ovom krevetu bez tebe.
Pogladio mi je nogu. – Ako hoćeš, možeš ovdje pričekati dok na ulica-ma ne bude manje ljudi.
– Mislim da hoću. Prvi sam put čula povike djece s ulice. Bilo je to svo-jevrsno rušenje ograda, prvi prodor vanjskog svijeta. S time je išlo i neu-godno skrivanje, potreba za oprezom. Nisam bila sigurna da sam spremna za to, kao ni za njegovo razumno ponašanje.
Pretekao me i zagledao mi se u oči pa rekao: – Mislim na tebe. Ne na sebe. Za mene je drukčije. Uvijek je ovdje drukčije za muškarca.
Otrijeznile su me te izravne riječi. Natjerale me na razmišljanje.
– Ovaj krevet, zastala sam. – Odviše je velik za jednu osobu. I ne bi imao dva ormarića i dvije lampe da samo ti spavaš ovdje. – Jean-Paul me upitno pogledao. Zatim je slegnuo ramenima i s tom smo se kretnjom zbi-lja vratili u pravi svijet.
– Živio sam s jednom ženom neko vrijeme. Otišla je prije otprilike go-dinu i pol. Ovaj krevet je bio njezina ideja. – Jeste bili oženjeni? – Ne.
Stavila sam mu ruku na koljeno i stisnula ga. – Žao mi je – rekla sam na francuskome. – Nisam to trebala spominjati.
Ponovno je slegnuo ramenima, zatim me pogledao i nasmiješio se. – Znaš, Ella Tournier, koliko si sinoć pričala na francuskome, jezik ti je narastao. U to sam siguran!
Poljubio me, trepavice su mu zabljesnule na suncu.
Kad su se za njim zatvorila ulazna vrata, sve se nekako promijenilo. Ni-kad se prije nisam osjećala tako neobično u nečijoj kući. Slušala sam djecu izvana, automobile koji su prolazili, tu i tamo pokoju vespu. Užasno mi je nedostajao i htjela sam otići što prije, ali zbog zvukova izvana osjećala sam se kao uhvaćena u zamku.
Napokon sam ustala i otišla pod tuš. Moja je žuta haljina bila zgužvana i mirisala je na dim i znoj. Kad sam je odjenula, osjetila sam se poput dro-lje. Htjela sam kući, ali prisilila sam samu sebe da pričekam dok ulice malo ne utihnu. Dok sam čekala, razgledala sam njegove knjige u dnevnoj sobi. Imao je mnogo knjiga iz francuske povijesti, mnogo romana, nekoli-ko knjiga na engleskome: John Updike, Virginia Woolf, Edgar Allan Poe. Neobičan spoj. Bila sam iznenađena što knjige nisu složene po nekom redoslijedu: lijepa književnost i publicistika bile su pomiješane, i to čak ne prema abecedi. Očito radne navike s posla nije donosio kući.
Kad sam se uvjerila da se na ulici raščistilo, nije mi se više dalo ići jer sam znala da se, odem li, više neću moći vratiti. Još sam jednom razgleda-la sobe. U spavaćoj sam sobi prišla ormaru i izvadila blijedoplavu košulju koju je Jean-Paul nosio prošle noći, zavila je u smotuljak i ugurala u torbu.
Izašla sam na ulicu i učinilo mi se da u velikom stilu izlazim na pozor-nicu, iako, koliko sam vidjela, uopće nisam imala publiku. Potrčala sam niza stube i brzo otpješačila u središte grada; kad sam stigla do dijela ko-jim sam često ujutro šetala, počela sam lakše disati, ali svejedno sam se osjećala izloženom pogledima. Bila sam sigurna da svi zure u mene, u nabore moje haljine, podočnjake. Daj, Ella, oni uvijek zure u tebe, pokuša-vala sam se ohrabriti. To je zato što si još strankinja, ne zato što si upravo – nisam imala snage dovršiti misao.
Tek kad sam stigla do naše ulice, otkrila sam da ne želim kući: ugledala sam našu kuću i preplavio me val mučnine. Zaustavila sam se i naslonila na susjednu kuću. Kad uđem, mislila sam, morat ću se suočiti s krivnjom.
Dugo sam ondje stajala. Zatim sam se okrenula i uputila prema kolod-voru. Barem mogu najprije otići po auto. To mi je pružilo opipljiv izgovor da odgodim preostali dio života.
Sjela sam na vlak u nekom stanju zbunjenosti, napola slatke, napola opore, umalo sam zaboravila da na idućoj postaji moram presjesti na vlak za Lavaur. Oko mene su sjedili poslovni ljudi, žene s vrećicama, tinejdžeri koji su izmjenjivali zaljubljene poglede. Činilo mi se neobičnim što se dogodilo nešto izvanredno, a nitko oko mene to ne zna. Imate li pojma o tome što sam upravo učinila, poželjela sam reći namrgođenoj ženi koja je plela sjedeći nasuprot meni. Biste li i vi tako postupili?
Ali događaji u mom životu nisu nimalo utjecali na vlak i preostali svi-jet. Kruh se i dalje pekao, benzin se točio, quich.es su se pekle, i vlakovi su vozili prema voznom redu. Čak je i Jean--Paul bio na poslu, savjetovao je stare gospode pri odabiru ljubavnih romana. A Rick je bio na sastancima u Njemačkoj, u stanju neznanja. Oštro sam udahnula: samo se ja nisam ukla-pala u ritam, samo ja nemam drugog posla osim otići po auto i osjećati grižnju savjesti.
Popila sam espreso u kafiću u Lavauru, a onda otišla po auto. Dok sam u zamahu otvarala vrata automobila, začula sam: – Eh, FAmericaine! – slijeva od sebe i, okrenuvši se, ugledala kako mi prilazi onaj proćelavi čovjek s kojim sam se sinoć svađala. Sad je imao trodnevnu bradu. Povuk-la sam vrata i širom ih otvorila pa se naslonila na njih, štit između njega i mene. – Salut – izgovorila sam.
– Salut, Madame. Nije mi promaknulo kako se poslužio izrazom Ma-dame.
– Je m'apelle Ella, hladno sam rekla.
– Claude. – Ispružio je ruku pa smo se službeno rukovali. Osjetila sam se pomalo glupo. Svi su dokazi o tome što sam učinila bili rasprostrti pred njim kao u izlogu: auto koji je još tu, moja izgužvana haljina od sinoć, moje umorno lice, sve ga je navodilo na samo jedan zaključak. Pitanje je bilo hoće li biti diskretan i ne spominjati to. Nekako sam sumnjala. – Jesi za kavu?
– Ne, hvala, već sam je popila. – Osmjehnuo se.
– Ma daj, idemo na kavu. – Mahnuo je rukom kao da će me zagrliti i počeo hodati. Nisam se pomaknula s mjesta. Osvrnuo se, zaustavio i nas-mijao. – Oh, ti si svojeglava! Poput mačke s kandžama, pokušao je to dočarati ukočenim, povijenim prstima, – i nakostriješenim krznom. Dobro, nećeš kavu. Slušaj, dođi sjedni pokraj mene na ovu klupu, dobro? Samo to. Moram ti nešto reći. – Što?
– Želim ti pomoći. Ne, nije tako. Želim pomoći Jean-Paulu. Zato, sjed-ni. Samo načas. – Sjeo je na obližnju klupu i pogledao me s iščekivanjem. Naposljetku sam zatvorila vrata auta, prišla klupi i sjela do njega. Nisam gledala u njega, već u vrt ispred nas u kojem su upravo počinjali cvasti brižno isplanirani cvjetni nasadi.
– Što želite reći? – Pazila sam da mu se obraćam formalno kako bih is-taknula razliku između prisnog tona kojim se on obraćao meni. Nikakva korist od toga.
– Znaš, Jean-Paul je Janinin i moj dobar prijatelj. Prijatelj svih nas u La Taverne. – Izvadio je kutiju cigareta i ponudio me. Odmahnula sam gla-vom, on je pripalio, prekrižio noge na gležnjevima i protegnuo se.
– Znaš da je godinu dana živio s jednom ženom, nastavio je.
– Da. I?
– Je li ti rekao nešto o njoj?
– Ne.
– Bila je Amerikanka.
Bacila sam pogled prema Claudeu da vidim kakvu reakciju očekuje od mene, ali on je očima pratio promet ne odavajući ništa.
– I bila je debela?
Claude se grohotom nasmijao. – Ti! – povikao je. – Ti si – shvaćam zašto te Jean-Paul voli. Mačka!
– Zašto je otišla?
Slegnuo je ramenima, napokon se prestao smijati. – Nedostajala joj je domovina i osjećala je da se tu ne uklapa. Govorila je da ljudi nisu prijaz-ni. Bila je otuđena.
– Isuse, promrmljala sam na engleskome ne uspjevši se suzdržati. Clau-de se nagnuo naprijed, raširenih nogu, s laktovima na koljenima, pustivši da mu ruke vise. Pogledala sam ga. – Još je voli?
Slegnuo je ramenima. – Sad je udana.
To nije odgovor – pogledaj me, pomislila sam, ali nisam izgovorila.
– Znaš, rekao je, – mi pomalo želimo zaštititi Jean-Paula. Upoznamo li-jepu Amerikanku, punu duha, nalik na malu mačku, koja je bacila oko na Jean-Paula, ali je udana, i mislimo, ponovno je slegnuo ramenima, – da možda nije dobra za njega, ali znamo da on to neče htjeti vidjeti. Ili vidi, ali ona ga svejedno privlači.
– Ali..., nisam mu mogla proturječiti. Ako mu se usprotivim i kažem da neče svaka Amerikanka pobjeći kući podvinuta repa – iako sam možda i sama razmišljala o toj mogućnosti u vlastitim trenucima otuđenosti – Cla-ude će jednostavno spomenuti kako sam udana. Nisam mogla odrediti što naglašava više, možda mu je to bio dio strategije. Previše mi je bio mrzak da to istražujem.
Ali nedvojbeno je tvrdio kako nisam dobra za Jean-Paula.
Na ovu pomisao – u spoju s nedostatkom sna i idiotskom situacijom u kojoj sam se zatekla na klupi s ovim čovjekom koji mi govori ono što već i sama znam – napokon sam pukla. Presavinula sam se, oslonila se laktovi-ma na koljena i dlanovima pokrila oči kao da ih štitim od jarkog sunca. A onda sam bezglasno zaplakala.
Claude se uspravio. – Oprosti, Ella. Nisam ovo rekao zato da te ražalos-tim.
– Što ste očekivali, kako ću reagirati? – prasnula sam. Načinio je isti onaj pokret pretrpljenog poraza kao i sinoć.
Otrla sam vlažne ruke o haljinu i ustala. – Moram ići, promrsila sam i zagladila rukama kosu s lica. Nisam se mogla prisiliti da mu zahvalim ni da ga pozdravim. Plakala sam cijelim putem kući.
Biblija je ležala na mom stolu poput prijekora. Nisam mogla podnijeti što sam sama u sobi, ali nisam imala mnogo izbora. Trebao mi je razgovor s prijateljicom, obično su mi u teškim trenucima pomagale žene. Ali u Americi je bila duboka noć. Osim toga, na telefonu to nikad nije isto. Ov-dje se nisam imala kome povjeriti. Najsrodniju dušu našla sam u Mathilde, ali ona je tako uživala očijukati sa Jean-Paulom da možda ne bi bila presre-tna čuti što se dogodilo.
Kasno tog prijepodneva sjetila sam se da poslije podne imam sat fran-cuskoga u Toulouseu. Nazvala sam Madame Sentier i otkazala, rekla sam joj da sam bolesna. Na pitanje što mi je, izgovorila sam se ljetnom grozni-com.
– Ah, morate naći nekoga tko će vas njegovati! – uzviknula je. Njezine su me riječi navele da pomislim na oca, na to kako se brinuo da ću ovdje ostati napuštena bez pomoći. – Nazovi Jacoba Tourniera budeš li imala bilo kakvih problema, rekao je.

– Kad se pojave problemi, dobro je u blizini imati obitelj.
Jean-Paul

Idem svojoj obitelji. Čini mi se da je tako najbolje. Ako ostanem ovdje, utopit ću se u vlastitoj krivnji. Uzela sam ti plavu košulju. Oprosti mi.
Ella

Ricku nisam napisala ništa, nazvala sam njegovu tajnicu i ostavila sas-vim kratku poruku.

http://www.book-forum.net

11Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Empty Re: Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Čet Apr 26, 2012 9:22 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
7.
HALJINA
Nikad nije bila sama. Netko je uvijek ostajao uz nju, Etienne, Hannah ili Petit Jean. Obično je to bila Hannah, što je Isabelli bilo milije: Hannah nije mogla ili nije htjela razgovarati s njom, i bila je prestara i preslaba da bi joj naudila. Etienneove su se ruke sada nesputano prepuštale bijesu, a Petit Jeanu se više nije moglo vjerovati, s njegovim nožem i podsmijehom u očima.
Kako se to dogodilo? razmišljala je, spajajući dlanove iza vrata i stišću-ći laktove na prsima. Da ne mogu vjerovati rođenome sinčiću? Stajala je u devant-huisu i gledala van preko gluhih bijelih polja u tamne planine i sivo nebo.
Hannah se vrzmala oko vrata iza nje. Etienne je uvijek saznavao sve što Isabelle radi, a opet, nikad joj nije uspjelo uhvatiti Hannu da s njim razgo-vara.
– Meme, zatvori vrata! – povikao je iznutra Petit Jean.
Isabelle se navirila preko ramena u zamračenu, zadimljenu prostoriju i zadrhtala. Prekrili su okna i zatvarali vrata pa se dim nakupljao kao gust, zagušljiv oblak. Oči i grlo su je pekli i prostorijom se kretala otežala kora-ka, usporeno kao da se kreće kroz vodu. Samo je u devant-huisu mogla disati prirodno, unatoč hladnoći.
Hannah je dotaknula Isabellinu ruku, trznula glavom prema vatri pa sta-la u kraj da joj pokaže kako mora ući.
Zimi se prelo po cijele bogovetne dane, beskonačne hrpe konoplje čeka-le su u suši. Dok je radila, Isabelle je mislila na mekoću plave tkanine, pretvarala se da dodiruje nju, a ne grubo vlakno koje joj je paralo kožu i urezivalo mrežu sićušnih posjekotina na prstima. Nikako konoplju nije uspijevala ispresti onako fino kao vunu u Cevennesu.
Znala je da je Jacob zasigurno tkaninu negdje skrio, u šumi ili u suši, ali ništa ga nije pitala. Nikad nije za to imala prilike; ali čak i da su načas ostali nasamo, pustila bi mu da tajnu zadrži za sebe. Inače bi je Etienne mogao batinama izvući iz nje.
Bilo joj je teško razmišljati u dimu, pred beskonačnom konopljom, u mraku, u potmulom muku sobe. Etienne je često zurio u nju i nije odvraćao očiju kad bi ga pogledala. Oči su mu bile okrutne bez trepavica i nije mog-la otrpjeti njegov pogled a da ne osjeti prijetnju ili krivnju.
Sve je manje govorila, sada je uvečer šutjela uz vatru, više nije pričala djeci priče niti im pjevala, niti se smijala. Činilo joj se da se smanjuje, da će, bude li tiho, biti manje vidljiva i tako izbjeći sjeni sumnje što je na nju pala kao mreža, neizgovorenoj prijetnji koja je visj ela u zraku.
Najprije je sanjala pastira u polju žutike. Kidao je žute cvjetove i gnje-čio ih medu prstima. Stavi to u vruću vodu i popij, rekao je. Nakon toga bit će ti dobro. Ožiljka je nestalo, a kad ga je upitala gdje je, rekao je da mu se premjestio na drugi dio tijela.
Zatim je usnula kako joj otac razgrće pepeo srušenog dimnjaka dok se oko njega diže dim s ruševina kuće. Zazvala ga je, ali on, zadubljen u pot-ragu, nije podigao pogled. Zatim se pojavila neka žena. Isabelle nikako nije mogla gledati ravno u nju.
Pojavljivala se na vratima, uz drveće, jednom pokraj rijeke koja je nali-kovala Tarnu. Njezina je nazočnost bila utješna, iako nikad nije govorila niti prilazila dovoljno blizu da joj Isabelle razabere crte. Nakon Božića snovi su prestali. Na božično se jutro obitelj odjenula prema običaju u crninu, ali ovaj put u vlastitu odjeću koju su istkali od svog uroda konop-lje. Platno je bilo kruto i grubo, ali trajat će dugo. Djeca su se žalila da ih grebe i svrbi. Isabelle se šutke slagala s njima, ali nije rekla ništa. Ispred Eglise Saint Pierre ugledali su Gasparda usred svijeta okupljena pred crk-vom i prišli mu pozdraviti ga.
– Ecoute, Etienne – rekao je Gaspard – sreo sam u gostionici čovjeka koji ti može nabaviti granit za dimnjak. Preko u Francuskoj, na jedan dan jahanja odavde, postoji kamenolom granita, pokraj Montbeliarda. Mogao bi ti donijeti veliku ploču za ognjište u proljeće. Reci mi veličinu pa ću mu poslati poruku po sljedećem koga će put nositi onamo.
Etienne je kimnuo.
– Rekao si mu da bih platio konopljom? – Biensur.
Etienne se okrenuo ženama.
– Sagradit ćemo dimnjak u proljeće – rekao je tiho da ga švicarski sus-jedi ne bi čuli i uvrijedili se.
– Hvala budi Bogu – otelo se Isabelle.
Bacio je pogled prema njoj, stisnuo usne i okrenuo se kad im se pridru-žila Pascale. Kimnula je Hanni i nesigurno se osmjehnula Isabelle. Vidjele su se u crkvi nekoliko puta, ali nikad nisu uz-mogle razgovarati.
Prišao im je svećenik, Abraham Rougemont. Dok je pozdravljao Han-nu, Isabelle je ugrabila prigodu da tiho porazgovara s Pascale.
– Žao mi je što te nisam obilazila. Sada je... teško. – Znajuli za... za...
– Ne. Ne brini. – Isabelle, imam...
Zaustavila se, sva smetena, jer se pokraj Isabelle obrela Hannah, krutih ustiju, i uprla oči u Pascalino lice.
Pascale se načas uspetljala, zatim prozborila: – Neka vas Bog čuva ove zime.
Isabelle se blijedo nasmiješila.
– I vas.
– Hoćete li doći k nama između misa?
– Bien sur.
– Dobro. Jacobe, što to imaš za mene ovaj put, cherfi Izvadio je iz dže-pa zeleni kamen bez sjaja u obliku piramide I dao joj ga.
Isabelle se zaputila u crkvu. Kad se osvrnula, vidjela je kako Jacob neš-to šapće Pascale.
Nakon j utar nj e mise Etienne se okrenuo k nj oj.
– Ti i Maman ćete sada kući – promrsio je.
– Ali misa u Chalieresu?
– Ti ne ideš, La Rousse.
Isabelle je zaustila da nešto kaže, ali kad je vidjela kako je napeo rame-na i kakve su mu oči, umuknula je. Neću vidjeti Pascale, pomislila je. Neću vidjeti Djevicu u kapelici. Sklopila je oči i pritisnula ruke uz glavu, kao da očekuje udarac.
Etienne ju je zgrabio za lakat i grubo je izvukao iz gomile.
– Idi – rekao je i gurnuo je u smjeru kuče. Hannah je stala do nje.
Isabelle je ukočeno ispružila ruku.
– Marie – dozvala je. Kći joj je priskočila.
– Maman – reče i uhvati je za ruku.
– Ne. Marie če u crkvu s nama. Dođi ovamo, Marie. Marie je pogledala majku, zatim oca. Ispustila je Isabellinu ruku i krenula pa stala na pola puta između njih.
– Ovamo. – Etienne je rukom pokazao mjesto uza se. Marie ga je pro-matrala krupnim plavim očima.
– Papa – rekla je glasno – ako me udariš onako kako tučeš Maman, po-teci če mi krv!
Etienne kao daje narastao od bijesa. Zakoračio je prema kčeri, ali je stao kad je Hannah u znak upozorenja podigla ruku i za-tresla glavom. Pogle-dom je obuhvatio ljude: svi su utihnuli. Razjareno je sijevnuo očima na Marie, okrenuo se i dugim koracima zagrabio prema Gaspardovoj kući.
Hannah je krenula niz puteljak koji je vodio do njihova imanja. Isabelle se nije pomakla.
– Marie – rekla je – dođi s nama.
Marie je stajala na istome mjestu sve dok joj Jacob nije prišao i uzeo je za ruku. – Idemo na rijeku – rekao je. I Marie je pustila da je povede. Nije-dno od njih nije se osvrnulo.
Kad ih je studen zarobila u kuci, Jacob se igrao s Marie, smišljajući no-ve igre sa svojim oblutcima. Naučio ju je brojiti ih pa razvrstavati na razli-čite načine: prema boji, veličini, porijeklu. Počeli su ocrtavati obrise pred-meta pomoću oblutaka. Položili bi kosu na pod i poslagali oblutke oko nje, zatim alat podigli tako da je na tlu ostao samo njegov obris od kamenčića. Radili su to s grabljama, lopatama, loncima, klupom, košuljicom, hlačama, sa svojim rukama.
– Daj da ocrtam tebe – predložio je on jedne večeri. Marie je pljesnula ručicama i nasmijala se. Legla je na leda na pod, a on joj je brižljivo nam-jestio haljinu da joj kamenčići ocrtaju puni oblik. Pomno je odabrao oblut-ke: cevenneski granit oko glave i vrata, bijeli oko haljine, tamnozeleni za noge, stopala i ruke. Bio je nevjerojatno uredan i točan, slijedio je crte haljine, čak je označio i rez na struku, suženja na rukama. Kad je sve pore-dao, pomogao je Marie da ustane tako da ne poremeti kamenčiće. Svi su se divili obrisu djevojčice raširenih ruku i nogu na zemljanom podu. Isabelle je podigla pogled i zamijetila da i Jacob i Etienne pozorno promatraju obris. Etienne je jedva primjetno micao usnama. Broji, pomislila je. Što to broji? Preplavio ju je val straha.
– Prestani! – povikala je i utrčala u poslagani obris te poraz-bacala ka-menje.
Mračni mjeseci nakon Božića bili su najteži. Tako je stezala studen da su otvarali vrata samo jednom dnevno, da unesu drva i konoplju. Nebo se sivjelo, otežalo od snijega, a vani je bilo mračno gotovo kao u kući. Isabel-le je izvirivala kroz okno, nadajući se da će moći načas pobjeći iz kuće, ali nije nalazila utjehe u teškom nebu, u glatkoj površini snijega koju su samo ponegdje u daljini proparali crni vršci jela ili kraste stijenja. Kad bi je hladnoća dodirnula, činilo joj se da joj se u kožu utiskuje duguljast komad metala.
Počela je osjećati i okus metala, u tvrdome raženom kruhu koji je Han-nah pekla jednom tjedno u zajedničkoj peći, u gnjecavom varivu od povrća što su ga jeli dan za danom. Morala se prisiliti da guta, zanemariti okus krvi, skrivati da je to tjera na povraćanje. Često je davala Marie da dovrši njezin tanjur.
Zatim su je počele svrbjeti ruke i noge, u naborima s unutrašnje strane laktova i iza koljena. Isprva je grebla kožu kroz slojeve sukna; bilo je preh-ladno da skine odjeću i riješi se ušiju. Ali jednog je dana otkrila kako kroz tkaninu probija krv pa je zavrnula rukave i pomno pregledala rane: suha, srebrnkasta ljuskava koža, hrapave pruge crvenila, ni traga ušima. Skrila je mrlje boje hrde, strahujući za što bi je Etienne optužio da vidi krv.
Ležala je noću u postelji, zurila u mrak i grebla se uz što manje pokreta da Etienne ne bi zamijetio. Osluškivala je njegovo ujednačeno disanje, strepeći da se ne probudi, i radije bdjela da bude pripravna – nije znala na što, ali nešto je čekala u mraku, jedva dišući.
Mislila je da je oprezna, ali jedne ju je noći zgrabio za ruku i otkrio krv. Istukao ju je, a nakon toga je na silu uzeo odostraga. Bilo joj je olakšanje što ga ne mora gledati u lice.
Jedne je večeri Gaspard došao sjesti uz njihovu vatru.
– Granit je naručen – rekao je Etienneu, vadeći lulu iz džepa i uzimajući kresivo. – Na cijenu je pristao i ima mjere koje si mi dao. Donijet će ga prije Uskrsa. Nego, želiš li još granita? Za dimnjak?
Etienne je odmahnuo glavom.
– Nemam čime platiti. A osim toga, ovdašnji vapnenac bit će dobar za dimnjak. Ognjište se najviše zagrijava i za njega valja imati najtvrđi ka-men.
Gaspard se tiho nasmijao.
– Ljudi dolje u gostionici misle da si lud. Čemu dimnjak, pitaju se. Ku-ća mu je dobra kakva jesti.
Zavladao je muk. Isabelle je znala o čemu svi razmišljaju, prisjećali su se dimnjaka Tournierovih.
Marie se prikučila Gaspardu, čekajući da je počne škakljati. Pružio je ruku prema njoj, poškakljao je pod bradom i povukao za uši.
– Eh, hoćeš dimnjak, mon petit souris, to hoćeš? Ne sviđa ti se ovaj dim?
– Maman ga najviše mrzi – odgovorila je Marie i zahihotala. – Ah, Isa-belle – Gaspard se okrenuo prema njoj. – Ne izgledaš dobro. Jedeš li do-voljno?
Hannah se namrstila. Etienne je odgovorio umjesto nje.
– U ovoj kući ima obilje hrane za sve koji je hoće – osorno je rekao.
– Bien sur. – Gaspard je zamahnuo rukama u širokom luku kao da zag-laduje nabrano platno. – Konoplja vam je dobro prinijela, imate koze, sve je kako valja. Samo vam nedostaje dimnjak za Madame. – Glavom je po-kazao na Isabelle. – A Madame dobije ono što želi.
Isabelle je zatreptala i zaškiljila u njega kroz dim. Ponovno je nastao ta-jac dok se Gaspard nije nesigurno nasmijao.
– Šalim se! – povikao je. – Samo zadirkujem.
Kad je otišao, Etienne se ushodao gore-dolje po sobi i ogledavao vatru iz svakoga kuta.
– Ognjište će doći ovamo, uz ovaj zid – objasnio je Petit Jeanu, tapšaju-ći zid najdalji od vrata. – Na onome mjestu možemo otvoriti krov. Vidiš? Ovdje će biti četiri stupa – pokazao je rukom – nosača kamenoga krova, koji će voditi dim uvis i van kroz rupu koju ćemo gore probiti.
– Kako će veliko biti ognjište, Papa? – Petit Jean je upitao. – Kao na starome imanju?
Etienne je kružio pogledom dok mu se oči nisu zaustavile na Marie.
– Da – reče on – bit će to veliko ognjište. Što misliš, Marie? Malokad joj je izgovarao ime. Isabelle je znala da ga mrzi.
Bila mu je zaprijetila da će baciti kletvu na usjeve ako joj ne dopusti da djevojčicu nazove Marie. Svih godina koliko je živjela s Tournierima tad se jedini put drznula iskoristiti to što je se boje. Sad je straha nestalo; um-jesto njega osjećali su ljutnju.
Marie je prijekorno pogledala Etiennea. Kad je nastavio zuriti u hlad-nim velikim očima, briznula je u plač. Isabelle je zagrlila kćer.
– Nije to ništa, cherie, ne plači – šaptala je, gladeći joj kosu. – Samo ćeš sve pogoršati. Ne plači.
Iznad Marieine glave vidjela je Hannu šćućurenu u kutu sobe. Načas je pomislila da nešto s njom nije u redu. Lice joj se promijenilo, fina je mre-žica istkana od bora bila izražajnija. A onda je shvatila da se starica smije-ši.
Isabelle je počela zadržavati Marie uza se, učila ju je presti, davala joj je da namotava konac u klupko, plela joj haljinice za lutku. Često bi je dodirivala, hvatala je za ruku, gladila joj kosu, kao da se želi uvjeriti da je malena još ondje. Uvijek se brinula da joj lice bude čisto, trljala ga krpom svakog dana da zasja kroz dim.
– Moram te dobro vidjeti, ma petite – objasnila je, premda Marie nikad nije tražila objašnjenje.
Isabelle je držala Hannah podalje od djevojčice koliko god je mogla, priječeći joj prilaz vlastitim tijelom.
Nije joj uvijek uspijevalo. Jednog je dana Marie prišla Isabelli sjajnih usnica.
– Meme mi je namazala svinjsku mast na kruh! – povikala je. Isabelle se namrštila.
– Možda će i tebi sutra dati malo – nastavila je njezina kći – da se i ti malo udebljaš. Tako mršava, Maman. I tako umorna.
– Zašto Meme želi da se udebljaš?
– Možda sam posebna.
– Nitko nije poseban u Božjim očima – Isabelle je bila nepopustljiva.
– Ali svinjska mast je bila dobra, Maman. Tako je dobra da želim još.
Jednog ju je jutra probudio šum vode i znala je da je napokon gotovo.
Etienne je otvorio vrata i pustio unutra sunčevo svjetlo i toplinu koji su joj osnažili tijelo. Snijeg se posvuda topio i tekao u potočićima koji su žuborili prema rječici. Djeca su se razbježala van kao da su dotad bila svezana, trčala su i smijala se, dok im se blato u krupnim grudama lijepilo na cipele.
Isabelle je kleknula u povrtnjaku i pustila da joj blato natopi koljena. Prvi put u mnogo mjeseci bila je sama, svi su bili tako zauzeti dolaskom proljeća da su je ostavili bez nadzora. Pognula je glavu i počela moliti na glas.
– Sveta Majko, ovdje ne mogu proživjeti više nijednu zimu – mrmljala je. – Jedna ovakva zima sve je što mogu podnijeti. Molim te, draga Djevi-ce Marijo, ne dopusti da se ovo ponovi. – Pritisnula je ruke preko trbuha. – Čuvaj mene i ovo dijete. Ti si jedina koja zna.
Isabelle nije bila u Moutieru od Božića. Cijele je zime Hannah nosila kruh na pečenje. Kad je vrijeme bilo lijepo, Etienne je vodio djecu u crkvu, ali Isabelle je uvijek morala ostati kod kuće s Hannom. Kad je trgovac zviždukom objavio proljetni dolazak, Isabelle je očekivala da će joj zabra-niti da pode, čak je istući bude li zamolila za dopuštenje. Ostala je u vrtu saditi začinsko bilje. Marie ju je došla potražiti.
– Maman – rekla je. – Ideš li?
– Ne, ma petite. Vidiš da ovdje imam posla.
– Ali Papa me poslao da te pronađem, da ti kažem da smiješ ići.
– Tata hoće da pođem u grad?
– Da. – Marie je prigušila glas. – Molim te, Maman. Nemoj ništa govo-riti. Samo dođi.
Isabelle je pogledala njezino lice, jasne i otvorene plave oči, plavu kosu svijetlu na vrhovima i tamnu pri korijenu kao što je nekoć bila i kosa nje-zina oca. Crvene su joj vlasi ponovno počele izbijati, po jedna na dan, ali sad ih joj je Hannah sama čupala.
– Premalena si da budeš ovako mudra.
Marie se zavrtjela na peti, ubrala nešto tek iznikle lavande iz grma i otr-čala smijući se.
– Idemo u grad, svi! – povikala je.
Isabelle se pokušala nasmiješiti kad su stigli do ljudi okupljenih oko tr-govčevih kola. Osjećala je kako svi zure u nju. Nije imala pojma što grad misli o njoj, je li Etienne poticao ili stišavao glasine i pripovijeda li se o njoj uopće.
Pristupio im je Monsieur Rougemont.
– Lijepo vas je opet vidjeti, Isabelle – ukočeno je rekao i stisnuo joj ru-ku. – Vidjet ćemo vas i u nedjelju, nadam sć?
– Da – odgovorila je. Ne bi se ovako ponašao prema vještici, pomislila je nesigurno.
Pascale joj je prišla, lica napeta od brige.
– Isabelle, jesi li bila bolesna?
Isabelle je s nelagodom dobacila pogled Hanni, koja je stajala uz nju.
– Da – rekla je. – Bolesna od zime. Ali mislim da sam se sad oporavila.
– Bella! – začula je iza sebe, okrenula se i ugledala trgovca koji se na-ginjao prema njoj s kola. Ispružio se da joj dohvati ruku i poljubio je. – Ah, kakva je radost vidjeti te, Madame! Radost. – 1 dalje je držeći za ruku, iskobeljao se iz nagomilanih stvari i poveo je s druge strane kola, dalje od Etiennea, Hanne i djece, koji su ih promatrali, ali nisu pošli za njima. Kao da je pokućarac bacio na njih čini kojima ih je zaledio na mjestu.
Pustio joj je ruku, čučnuo na rub kola i pogledao je izbliza.
– Ali tako si tužna, Bella – reče on tiho. – Što ti se dogodilo? Kako mo-žeš biti tako tužna, a imaš tako krasnu plavu tkaninu za gledanje?
Isabelle je zatresla glavom, nije mu mogla objasniti. Sklopila je oči da skrije suze.
– Slušaj, Bella – rekao je, i dalje tiho. – Slušaj. Moram te nešto pitati.
Otvorila je oči.
– Vjeruješ mi, da?
Pogledala ga je duboko u tamne oči.
– Da, vjerujem vam – prošaptala je.
– Moraš mi reći koje ti je boje kosa.
Isabellina je ruka sama od sebe poletjela prema povezu za glavu.
– Zašto?
– Možda imam poruku za tebe, ali znat ću sigurno tek kad mi kažeš bo-ju.
Isabelle je polako odmahivala glavom.
– Posljednja je vijest koju ste mi donijeli bila da mi je šurjakinja umrla. Zašto bih htjela čuti još štogod od vas?
Trgovac se nagnuo bliže.
– Zato što si sada tužna, a ova bi te poruka mogla razveseliti, a ne rastu-žiti. Obećaj em ti, Bella. Nisu loše vijesti. Osim toga – zastao je, gledajući je u lice. – Ova ti je zima bila teška, je li tako? Ništa gore nećeš čuti od onoga što si već propatila.
Isabelle je spustila pogled u blato oko svojih cipela. Duboko je udahnu-la.
– Crvena – reče. – Crvena je. Nasmiješio se.
– Ali to je prekrasno, nije li? Boja Gospine kose, blagoslovljena bila. Čemu se sramiti? A i odgovor je dobar! Sad možeš dobiti poruku. Od pastira kojeg sam susreo zimus u Alesu. On mi te opisao i zamolio da pripazim na tebe. Ima crnu kosu i ožiljak na obrazu. Poznaješ ga?
Isabelle se sledila. Kroz dim, iznemoglost, strah koji joj je kočio misli, zatreperio je plamičak svjetla.
– Paul – šapnula je.
– Si, si, tako mu je ime! Rekao mije da ti kažem – trgovac je zatvorio oči i napregnuo pamćenje – da te još traži u ljeto pokraj izvora rijeke Tarn. Uvijek te traži.
Isabelle je zaplakala. Srećom, prišla joj je Marie, a ne Etienne ili Han-nah, i uhvatila je za ruku.
– Što nije u redu, Maman? Što ti je ovaj zli čovjek rekao? – mrko je po-gledom prostrijelila trgovca.
– Nije on zao – Isabelle je rekla kroza suze. Trgovac se nasmijao i raz-barušio Marieinu kosu.
– Ti, bambinay ti si kao barčica na vodi, kao mala gondola. Ljuljaš se gore-dolje i plutaš na vodi i hrabra si, ali jako malena.
I dalje joj je prstima pročešljavao kosu dok nije pronašao crveni pramen koji je Hannah propustila.
– Vidiš – reče on Isabelle – nije sramotno. Prekrasno je.
– Recite mu da sam u mislima uvijek ondje – rekla je Isabelle. Marie je pogledavala jednog pa drugog.
– Kome da kaže?
– Ništa, Marie. Samo razgovaramo. Hvala vam – reče ona pokućarcu.
– Budi sretna, Bella.
– Trudit ću se.
Dan uoči Velikog petka stigao je kamen za ognjište.
Etienne i dječaci su orali na njivi, a Isabelle i Hannah čistile kuću, tjera-jući iz nje zimski dim i mrak. Oribale su podove i zidove, prokuhale lonce i zdjele, oprale odjeću, promijenile slamu u posteljama, očistile štalu od blata i gnoja. Još nisu obijelile zidove. U svim su se kućama u dolini pros-torije bijelile vapnom jedanput godišnje, u proljeće, ali Tournierovi su čekali dok ne sagrade dimnjak.
Isabelle je miješala rubeninu u kotlu iz kojeg se pušila para kad je ugle-dala kako se sporo primiču teretna kola što ih je s mukom vukao upregnuti konj.
– Marie, trči i reci ocu da je granit stigao – rekla je Isabelle. Marie baci štap kojim je gurala namočenu tkaninu pa potrči u polje.
Kad su Etienne i dječaci stigli, kamenorezac je sjedio nad zdjelom vari-va za netom oribanim stolom. Jeo je brzo, prinoseći zdjelu ustima. Kad je završio, podigao je glavu.
– Trebat će nam još dva muškarca da ga podignemo. Etienne je kimnuo Petit Jeanu.
– Idi pronaći Gasparda – rekao je.
Dok su čekali, Etienne je objasnio kako će sagraditi dimnjak.
– Najprije ću iskopati ležište u koje će kamen sjesti tako da bude u rav-nini s podom – rekao je.
Hannah, koja je stajala iza Etiennea, uzela je zdjelu od kamenoresca i ponovno je napunila, zatim je s treskom spustila pred njega.
– Zašto ga ne iskopaš sada? – upita kamenorezac. – Tako bismo mogli odmah položiti kamen na mjesto.
– Predugo bi trajalo – izvlačio se Etienne. – Zemlja je još smrznuta, znaš. Ne bih te želio zadržavati.
Čovjek je nogom udario o pod.
– Meni ne izgleda smrznuto.
– Još je vrlo tvrda. Bio sam na njivi i nisam imao vremena kopati. Osim toga, mislio sam da ćeš doći kasnije. Nakon Uskrsa.
To nije istina, pomislila je Isabelle i oštro pogledala u Etiennea koji nije dizao očiju s poda tamo gdje je čovjek vrhom cipele iskopao jamicu. Gas-pard im je rekao da ga očekuju prije Uskrsa. Neobično ga je čuti da tako otvoreno laže.
Kamenorezac je dovršio drugu zdjelu. – Tvoje žene ionako sasvim dob-ro kuhaju na ovoj vatri – rekao je trgnuvši glavom prema plamenu u kutu. – Zašto to mijenjati?
Etienne je slegnuo ramenima.
– Navikli smo na dimnjak.
– Ali sada ste u novoj zemlji. S novim običajima. Trebali bi postati i va-ši.
– Neki stari običaji zauvijek ostaju s nama, gdje god mi pošli – rekla je Isabelle. – Dio su nas. Ništa ih posve ne može nadomjestiti.
Svi su je pogledali, a Etienneu je licem preletio ružan izraz.
Zašto sam progovorila? pomislila je. Znam daje najpametnije šutjeti. Zašto sam izrekla takvo što? Sad će me tući, kao što me tukao zimi. I mož-da naudi djetetu. Dodirnula je trbuh.
Kad su muški stigli, Etienne je imao previše posla da bi ispucao svoj bi-jes. Trebalo ih je četvorica, sve snažnih muškaraca, da podignu ploču s kola i da je uz posrtanje unesu unutra, gdje su je naslonili na zid odmah do vrata. Jacob je prešao rukom preko ploče. Marie se ispružila po njoj kao da je krevet.
– Topla je, Maman – rekla je. – Kao kod kuće.
Uskrs je bilo vrijeme iskupljenja, kad patnje zime postaju razumljive. Isabelle je izvadila crninu za službu Božju i preodjenula se s lakoćom koju je, mislila je, već bila izgubila.
Ovo se zove nada, pomislila je. Ovo sam već bila zaboravila.
Pitala se hoće li joj Etienne zabraniti da ode u crkvu zbog onog što je rekla kamenorescu, ali nije to spominjao. Smjelost njezinih riječi umanjila je njegova laž.
Pomogla je Marie odjenuti haljinu. Kći joj se vrpoljila, poskakivala po sobi, smijala se sama sebi. Kad je došao čas za polazak, primila je Isabellu za ruku, za drugu ju je uhvatio Jacob i zajedno su se, rame uz rame, otputi-li uskim puteljkom za Etienneom, Hannom i Petit Jeanom koji je trčao ispred svih.
Isabelle se nije usudila misliti na Djevicu u Chalieresu. Dovoljno je što idem na prvu misu i što ću vidjeti ljude, što hodam na suncu, mislila je. Neću očekivati više.
Pri kraju jutarnje mise u Saint Pierreu, Etienne se samo zaputio prema Gaspardovoj kući ne obrativši se Isabelle; ostatak obitelji ga je slijedio. Pascale joj je prišla i uhvatila s njom korak, smiješeći se.
– Drago mi je da ideš na drugu misu – prošaptala je. – Dobro je da si danas ovdje.
U kući je Isabelle sjela pokraj Pascale uz vatru i slušala priče o svemu što se događalo te zime, o čemu nije znala ništa.
– Ali sigurno ste sve to već čuli! – povikao je Gaspard svaki put kad je ispripovijedao nešto novo. – Hannah je zacijelo o tome čula kad je došla peći kruh i sve vam ispričala! Oh! – Prinio je ruku ustima, prekasno da zaustavi riječi, i pogledao Hannu, koja je sjedila pokraj Etiennea na drugoj klupi, zatvorenih očiju. Otvorila ih je i pogledala Gasparda, koji se pak nervozno nasmijao.
– Eh, Hannah – rekao je brzo – vi znate sve o čemu se pričalo, nest-ce pas. Čujete sve, premda ne možete govoriti.
Hannah je slegnula ramenima i ponovno sklopila oči.
Postarala se, pomislila je Isabelle. Stara je i umorna. Ali još može govo-riti, sigurna sam u to.
Petit Jean je ubrzo nestao sa susjedovim sinovima, ali Jacob i Marie nemirno su se vrtjeli u blizini, dok su im se oči sjale od iščekivanja. Napo-kon je Pascale glasno rekla: – Dođite, pokazat ću vam nove kozliće. Ne ti, Isabelle. Samo njih dvoje. – 1 povela je djecu u staju.
Kad su se ponovno pojavili, smijuljili su se, osobito Marie. Koračala je glave uzdignute visoko kao da nosi krunu.
– Kakvi su kozlići? – upita Isabelle.
– Mekani – odgovorio Jacob, pa on i Marie prasnuše u smijeh.
– Dođi ovamo, petit souris – rekao je Gaspard – ili ću te baciti u rijeku!
Marie je cičala od veselja dok ju je lovio po sobi, a onda je uhvatio i počeo škakljati.
– Nikad neće biti tiho za vrijeme mise budete li to radili – Etienne je re-kao strogo.
Gaspard je naglo pustio Marie.
Pascale se vratila i sjela uz Isabelle. Na licu joj se širio osmijeh koji Isabelle nije razumjela. Ali nije ništa pitala. Naučila je ne ispitivati.
– Znači, imat ćete uskoro dimnjak – rekla je Pascale.
– Da. Etienne će postaviti ognjište nakon sadnje, uz Gaspardovu po-moć, dakako. Granit je težak. Zatim će sagraditi dimnjak.
– Više neće biti dima – Pascale je zvučala kao da joj zavidi i Isabelle se nasmiješila.
– Ne, više neće biti dima. Pascale je prigušila glas.
– Izgledaš bolje nego kad sam te posljednji put vidjela.
Isabelle je pogledom preletjela uokolo. Etienne i Gaspard su bili zadub-ljeni u razgovor, Hannah je izgledala kao da spava.
– Da, više sam vani – odgovorila je oprezno. – Na svježem zraku.
– Nije samo to. Izgledaš sretnija. Kao da ti je netko otkrio neku tajnu.
Isabelle pomisli na pastira.
– Možda i jest.
Pascale raširi oči i Isabelle se nasmije.
– Nije to ni zbog čega – rekla je. – Samo zbog proljeća i dimnjaka.
– Znači, djeca ti ništa nisu rekla. Isabelle je sjela uspravno.
– Što bi mi rekla?
– Ništa. Moramo sada jesti. Još malo pa moramo krenuti u Chalieres. – Pascale je ustala prije nego što je Isabelle uspjela bilo što reći.
Nakon jela krenuli su u raštrkanoj povorci prema kapelici: Etienne i Gaspard naprijed, a Hannah uz Etiennea, zatim žene s Marie koja je držala Isabellu za ruku, pa Petit Jean i njegovi prijatelji u divljem čoporu, uz guranje i viku. Iza svih njih hodao je Jacob, sam, s rukama u džepovima, i smiješio se.
Stigli su rano; kapelica je bila samo dopola puna pa su stali dovoljno blizu da lijepo vide svećenika. Isabelle nije dizala očiju s tla, ali je stala tako da vidi Djevicu kad se usudi dignuti pogled. Marie je stajala uz nju, grlila samu sebe rukama i smijuljila se.
– Maman – prošaptala je. – Sviđa li ti se moja haljina? Isabelle je kliz-nula pogledom preko nje. – Tvoja haljina je upravo kakva treba biti, mafil-le. Crna za blagdan.
Marie je zahihotala, a onda se ugrizla za usnicu kad ju je Jacob namrš-teno pogledao. – Igrate neku igru, vas dvoje – ustvrdila je Isabelle. – Da, Maman – odgovorio je Jacob. – Ovdje nema igre – ovo je kuća Božja.
Tijekom mise Isabelle je nekoliko puta uspjela letimice pogledati Dje-vicu. Osjetila je gdjekad na sebi Etienneov pogled, ali je zadržala ozbiljan izraz lica, skrivajući radost.
Monsieur Rougemont je dugo govorio o Kristovoj žrtvi i o tome kako treba živjeti čistim životom.
– Bog je već odabrao one medu vama koji će slijediti Njegova sina u raj – izjavio je neuvijeno. – Vaše ponašanje ovdje upućuje na Njegovu odlu-ku. Odaberete li griješiti, ustrajati u starim navikama, a pokazana vam je Istina, štovati lažne idole – Isabelle je spustila pogled na tlo – njegovati zle misli, nećete moći dobiti Božji oproštaj. Ali ako živite život čistoće, mar-ljiva rada i jednostavnog bogoštovlja, možda ćete biti jedan od Božjih odabranika i vrijedni žrtve Njegova sina. Pomolimo se.
Isabelle su obrazi gorjeli. On to meni govori, pomislila je. Ne pomičući glavu uznemireno je pogledavala u Etiennea i Hannah; na svoje iznenađe-nje na njihovim je licima ugledala strah. Pogledala je na drugu stranu i, izuzevši vedra dječja lica, uočila je isti izraz posvuda oko sebe.
Možda nitko od nas nije odabran, mislila je. I svi to znamo.
Pogledala je gore u Djevicu.
– Pomozi mi – molila se. – Pomozi mi da mi bude oprošteno. Monsieur Rougemont je završio misu te izvadio kalež s vinom i tanke hostije za pričest.
– Najprije djeca – rekao je. – Blago nevinima.
– Pođite. – Isabelle je nježno gurnula Marie pa su se ona, Jacob i Petit Jean pridružili drugoj djeci koja su klečala pred svećenikom.
Dok su čekali, Isabelline su oči opet počinule na Djevici. Pogledaj me, molila je u sebi. Pokaži mi da su mi grijesi oprošteni.
Djevica kao da je spuštenih očiju gledala nešto dolje pred sobom. Isa-belle je slijedila njezin pogled do Marie. Kći joj je strpljivo klečala, čeka-jući da dođe na red, a crna joj se haljina malo nabrala i podigla oko kolje-na. Ali ispod nje nije bilo bijelo rublje. Bilo je plavo. Marie je na sebi imala tkaninu.
Isabelle je zaprepašteno udahnula kao da se guši i svi oko nje, ^ i Etien-ne i Hannah, naglo su se okrenuli prema njoj. Trudila se, ali nije mogla otkinuti pogleda s plave tkanine.
I drugi su je primijetili. Gurkanje i šapat hitro su se pronijeli kapelicom. Jacob, koji je klečao uz Marie, osvrnuo se, a zatim pogledao u Marieine noge. Načinio je pokret kao da će povući Marieinu crnu haljinu nadolje, zatim se zaustavio.
Kad je Etienne napokon vidio što svi gledaju, lice mu je problijedilo, zatim se zajapurilo. Progurao se naprijed i povukao Marie na noge. Podigla je prema njemu pogled i njezina je osmijeha nestalo. Kao da se stisnula i uvukla u se. Etienne ju je odvukao kroz pastvu do vrata i izašao s njom iz crkve.
Jacob se podigao s koljena i nepomično stao ispred djece koja su kleča-la, očiju prikovanih uz crkvena vrata. Kad se Isabelle okrenula i pošla za njima, spazila je nakratko Pascale: počela je plakati.
Progurala se do vrata. Vani je Etienne visoko zadignuo Marieinu crnu haljinu i otkrio ispod nje onu plavu.
– Tko ti je to dao? Tko te odjenuo? – ispitivao je. Marie nije rekla ništa. Etienne ju je odgurnuo i bacio na koljena.
– Tko ti je to dao? Tko?
Kad mu Marie i dalje nije odgovarala, snažno ju je udario straga po gla-vi. Pala je pred sebe na lice.
– Ja sam joj to dala – slagala je Isabelle. Etienne se okrenuo.
– Trebao sam znati da ćeš nas nasamariti, La Rousse. Ali nećeš više. Više nam nećeš moći nauditi. Ustani – rekao je Marie.
Polagano je sjela. Krv joj je potekla iz nosa prema bradi.
– Maman – prošaptala je. Etienne je zakoračio između njih.
– Ne diraj je – siknuo je Isabelli. Grubim trzajem podigao je Marie na noge i pogledao oko sebe. – Petit Jean, viens – rekao je kad mu se sin pojavio na vratima.
Petit Jean mu priđe.
– Pascale – otkrio je Etienneu. – To je bila Pascale, Papa. – Uzeo je Ma-rie za drugu ruku. Počeli su se udaljavati oštrim koracima, vodeći je izme-đu sebe. Marie se osvrtala prema Isabelli.
– Molim te, Maman – rekla je. Posrnula je; Etienne i Petit Jean su je čvršće zgrabili za ruke. Hannah i Jacob su se pojavili na vratima. Jacob je stao uz Isabelle.
– Kamenčići na podu – rekla je ne gledajući. – Oni su bili nacrt za ha-ljinu.
– Da – odgovorio je tiho. – Haljina ju je trebala zaštititi. Tako je rekao trgovac. Da se ne utopi.
– Zašto je i tvoj otac brojio one oblutke? Zašto bi on htio znati koliko je Marie velika?
Jacob je zurio u nju širom rastvorenih očiju. – Ne znam.

http://www.book-forum.net

12Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Empty Re: Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Čet Apr 26, 2012 9:23 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
8.
IMANJE
Zrakoplovom sam doputovala do Ženeve, zatim sam uhvatila vlak za Moutier. Sve je proteklo brzo i glatko: slobodno mjesto na letu, slobodno mjesto u vlaku, a Jacob je više zvučao kao da mu je drago nego što je iz-nenađen da želim doći u tako kratkom roku. Vrlo kratkom roku: nazvala sam ga u podne, u šest se vlak zaustavio u Moutieru.
U vlaku od Ženeve mozak mi je ponovno proradio. Sjedila sam kao omamljena tijekom leta iz Toulousea, ali sada me ritam kretanja vlaka, mnogo prirodniji od onoga u zrakoplovu, prodrmao iz sna. Ogledala sam se oko sebe.
Preko puta mene sjedio je krupan par, on je u kaputiču boje čokolade i prugastoj kravati čitao brižljivo presavinute novine, ona je na sebi imala sivu vunenu haljinu i tamnije sivu jaknu, zlatne naušnice u obliku mašni, talijanske cipele. Upravo je došla od frizera, kosa joj je bila uzdignuta i svježe obojena u crvenkastosmeđu nijansu koja nije bila toliko različita od moje osim što je izgledala umjetno. Držala je elegantnu kožnu torbicu u krilu i zapisivala neki popis u malu bilježnicu.
Vjerojatno več sastavlja popis za božične čestitke, pomislila sam, neu-godno svjesna svoje ovješene, izgužvane lanene haljine.
Nisu jedno drugom uputili ni riječ cijelih sat vremena koliko sam sjedi-la nasuprot njima. Kad sam ustala da presjednem na drugi vlak u Neucha-telu, muškarac je nakratko podigao pogled i kimnuo. – Bonnejournee, Madame, rekao je uglađeno kako to znaju samo ljudi s više od pedeset godina. Nasmiješila sam se i kimnula njemu i njegovoj pratilji. To je jed-nostavno takva sredina.
Vlakovi su bili tihi, čisti i točni. Putnici su također bili tihi i čisti, nena-padno odjeveni, usredotočeni na ono što čitaju, odmjereni u kretnjama. Nije bilo parova koji se ljubakaju, muškaraca koji nepristojno zure, pretije-snih haljina ili otkrivenih prsa, nije bilo pijanaca koji se razvaljuju preko dva sjedala – svega onoga što je posve uobičajen prizor u vlaku od Lislea do Toulousea. Ovo nije zemlja u kojoj se razvaljuju. Švicarci nikad ne zauzimaju dva mjesta ako su platili samo jedno.
Možda sam imala potrebu za ovakvim redom nakon totalne zbrke koju sam ostavila za sobom. Svojstveno sebi, odredila sam karakterne osobine nacije nakon samo jednog sata provedenog u zemlji, stvorila sam mišljenje koje ču onda usput prepravljati i mijenjati ga tako da uključi ljude koje upoznajem. Da sam zbilja htjela, vjerojatno sam negdje na vlakovima mogla pronači i prljavštinu i bijedu, poderanu odječu i povišene glasove, ljubavne romane, narkomana koji se bode u zahodu, neku strast, neki strah. Umjesto toga, ogledala sam se oko sebe i čvrsto se uhvatila privida nor-malnosti.
Novi me krajolik očarao: čvrste planine Jura uzdizale su se strmo od že-ljezničke pruge, obronci obrasli tamnozelenim jelama, oštri obrisi kuca, uredno nanizane njive i imanja. Bila sam iznenađena što je sve drukčije nego u Francuskoj, iako me to zapravo nije trebalo čuditi. Bila je to, napo-kon, druga zemlja, kako sam napomenula ocu. Pravo sam iznenađenje doživjela kad sam shvatila da mi francuski krajolik koji sam ostavila za sobom – blagi brežuljci, jasno zeleni vinogradi, zemlja boje hrde, srebrna svjetlost – više nije stran.
Jacob mi je na telefon rekao da će me dočekati na postaji. Ništa nisam znala o njemu, čak ni koliko mu je godina, premda sam pretpostavljala da je po godinama bliži mom ocu nego meni. Kad sam zakoračila na peron u Moutieru, uočila sam ga odmah: podsjetio me na oca, iako mu kosa nije bila sijeda nego smeđa, iste boje kakva je moja bila prije. Bio je vrlo visok, a preko ramena povijenih poput luka prebacio je rastegnut prljavobijeli džemper. Lice mu je bilo izduljeno i mršavo, gotovo upalo, s profinjenom bradom i jasnim smeđim očima. Imao je odlučno držanje muškarca u kas-nim pedesetim godinama, koji još uživa u svom poslu, koji se još nije pridružio skupini onih što se opuštaju odlaskom u mirovinu, ali zna da će im se uskoro pridružiti i pita se kako će se nositi s toliko slobode.
Dugim je koracima krenuo prema meni, obujmio mi lice krupnim dla-novima i poljubio me tri puta u obraze.
– Ella, isti si otac, reče on srdačno, obraćajući mi se s 'ti', na čistome francuskom.
Nasmiješila sam se. – Ah, onda sigurno izgledam kao ti jer ti si isti moj otac!
Podigao je moju torbu, obgrlio me oko ramena i poveo me niz stube pa na ulicu. Zamahnuo je torbom u širokom polukrugu pokazujući cijelom rukom. – Bienvenue a Moutierl – uzviknuo je.
Načinila sam korak naprijed i uspjela izgovoriti samo: – Čest tres... – i srušila se na tlo.
Probudila sam se u bijeloj sobi, malenoj, pravokutnoj i bez ukrasa, nalik na redovničku ćeliju, s krevetom, stolom, stolcem i pisaćim stolom. Iza moje glave bio je prozor; kad sam pogledala unazad, vidjela sam naopako bijeli crkveni zvonik, i na njemu crno lice sata djelomično zakriveno jed-nim stablom.
Jacob je sjedio na stolcu uz krevet, neki se nepoznat čovjek okrugla lica vrzmao oko vrata. Ležala sam i gledala ih i nisam mogla prozboriti ni riječi. Jacob je nježno rekao: – Ella, tu fes evanouiee? Nikad nisam čula riječ koju je upotrijebio, ali sam odmah shvatila što misli. – Lucien, poka-zao je rukom iza sebe na muškarca, – je prolazio u svojem kamionu baš kad ti je pozlilo i dovezao te ovamo. Bili smo zabrinuti jer si dugo bila bez svijesti.
– Koliko dugo? – s mukom sam pokušala sjesti i Jacob me prihvatio za ramena da mi pomogne.
– Deset minuta. Cijelim putem u autu do kuće.
Sporo sam zavrtjela glavom. – Ne sjećam se ničega.
Lucien mi je prišao i dodao mi čašu vode.
– Merci, promrmljala sam. Odgovorio mije osmijehom, jedva pomak-nuvši usnice. Polako sam pila u malim gutljajima, zatim sam rukom opipa-la lice; bilo je vlažno i ljepljivo. – Zašto mi je lice mokro?
Jacob i Lucien su izmijenili pogled. – Plakala si, Jacob je odgovorio.
– Dok sam bila u nesvijesti?
Kimnuo je, a ja sam postala svjesna svoga otečenog nosa iz kojeg je cu-rilo, promukloga grla, iscrpljenosti.
– Jesam govorila?
– Recitirala si nešto.
– J'ai mis en toi mon esperance: Garde-moi, doncy Seigneur. Da?
– Da, odgovorio je Lucien. – To je...
– Treba ti sna, ubacio se Jacob. – Samo se odmaraj. Razgovarat ćemo poslije. – Navukao je tanki prekrivač preko mene. Lucien je podigao ruku i gotovo neprimjetno mahnuo. Kimnula sam i nestao je.
Sklopila sam oči, zatim ih otvorila upravo kad je Jacob zatvarao vrata. – Jacob, ima li ova kuća prozorske kapke?
Zastao je i gurnuo glavu u sobu. – Da, ali nikad se njima ne služim. Ne volim ih. – Nasmiješio se i zatvorio vrata.
Bilo je mračno kad sam se probudila, znojna i izgubljena u vremenu i prostoru. Vani su posvuda svijetlili prozori, kao da ovdje nitko ne zatvara prozorske kapke. Crkveni je toranj bio osvijetljen reflektorom. U tom su času zvona u tornju počela zvoniti i ja sam ih nagonski stala pratiti, odbro-jivši do deset: spavala sam četiri sata. Činilo mi se danima.
Ispružila sam ruku i pritisnula prekidač svjetiljke uz krevet. Sjenilo je bilo žuto i bacalo je meku zlatnu svjetlost po cijeloj sobi. Nikad nisam bila u nekoj sobi potpuno lišenoj ukrasa; ova mi je oskudnost bila neobično utješna. Ležala sam neko vrijeme, proučavajući kako svjetlost pada, nisam bila sigurna želim li iz kreveta. Ali naposljetku sam ustala, izašla iz sobe i opipavajući put sišla niz mračne stube. U podnožju sam zastala u četvrtas-tom hodniku s troja zatvorena vrata. Odabrala sam ona ispod kojih je dopi-rao tračak svjetla i rastvorila ih u svijetlu kuhinju obojenu žuto, s ulaštenim drvenim podom i nizom prozora duž jednog zida. Jacob je sjedio za okrug-lim drvenim stolom i čitao novine oslonjene na zdjelu s breskvama. Mlada žena tamne sitno nakovrčane kose ribala je tavu nagnuta nad sudoperom. Kad se okrenula prema meni, shvatila sam da je sigurno u rodu s Jacobom: imala je isto ono koščato lice i šiljatu bradu, omekšane pramenovima kose na čelu i dugim trepavicama oko istih smeđih očiju. Bila je viša od mene i vrlo krhka, dugih ruku i uskih zglobova.
– Ah, Ella, tu si, rekao je Jacob, a žena me poljubila tri puta. – Ovo je moja kći, Susanne.
Nasmiješila sam joj se. – Oprostite, rekla sam im oboma. – Nisam znala da je tako kasno. Ne znam što mi je bilo.
– Ništa. Samo si trebala spavati. Hoćeš nešto pojesti? – Jacob mi je pri-vukao stolac uz stol. Zatim su on i Susanne iznijeli sir i salamu, kruh, mas-line i salatu. Bilo je to upravo ono što sam željela, nešto jednostavno. Ni-sam htjela da skaču oko mene.
Malo smo govorili za vrijeme jela. Susanne me na francuskome, jedna-ko čisto kao što je govorio i njezin otac, pitala jesam li za malo vina, a Jacob je pripomenuo nešto o siru, ali inače smo uglavnom šutjeli.
Kad smo odmaknuli tanjure ustranu, a Jacob mi napunio čašu, Susanne se iskrala iz sobe. – Osjećaš li se bolje? – pitao me.
– Da.
Iz druge se sobe začula nježna glazba, nalik na zvuke glasovira, ali s nekim žicanim prizvukom. Jacob je časak osluškivao. – Scarlatti, rekao je s užitkom. – Susanne studira čembalo na Concertgebouwu u Amsterdamu, znaš.
– Jesi li i ti glazbenik?
Kimnuo je. – Predajem ovdje na glazbenoj školi, gore na brijegu. – Ru-kom je pokazao iza sebe.
– Što sviraš?
– Mnogo toga, ali ovdje uglavnom predajem glasovir i flautu. Svi momci žele svirati gitaru, djevojke flautu, i jedni i drugi violinu i blokflau-tu. Nekoliko njih svira glasovir.
– Jesu li dobri daći?
Slegnuo je ramenima. – Većina ih uzima satove zato što to žele njihovi roditelji. Zanimaju ih i druge stvari, konji, nogomet ili skijanje. Svake zime četvero ili petero djece slomi ruke na skijanju pa ne mogu svirati. Ima jedan dečko, klavirist, koji odlično svira Bacha. Možda če nastaviti školovanje.
– Jesi li ti podučavao Susanne?
Odmahnuo je glavom. – Moja žena.
Otac mije rekao daje Jacobova žena umrla, ali nisam se mogla sjetiti kad ni od čega.
– Rak, rekao je kao da sam ga naglas pitala. – Umrla je prije pet godina.
– Žao mi je, rekla sam. Osjećajući koliko su te riječi neprikladne, doda-la sam: – Još ti nedostaje?
Tužno se osmjehnuo. – Naravno. I ti si udana?
– Jesam, odgovorila sam s nelagodom, zatim promijenila temu. – Hoćeš da sad pogledamo Bibliju?
– Pričekajmo do jutra, da svjetlo bude jače. No, izgledaš bolje, ali još si blijeda. Jesi li možda trudna?
Ustuknula sam, zaprepaštena što me to tako nehajno pita. – Ne, ne, ni-sam. Ja – ne znam zbog čega sam se onesvijestila, ali nije zbog toga. Loše spavam posljednjih nekoliko mjeseci. A prošle noći gotovo uopće nisam spavala. – Zastala sam prisjećajući se Jean-Paulova kreveta i polako od-mahnula glavom. Nisam znala kako bih mu mogla opisati svoju situaciju.
Očito smo se našli na skliskom terenu; Jacob nas je spasio namjerno promijenivši temu.
– Što si po zanimanju?
– Ja sam, hm, bila sam primalja, u Americi.
– Zaista? – Lice mu je zablistalo. – Kako krasno zvanje!
Pogledala sam zdjelu s breskvama i nasmiješila se. Reagirao je slično kao Madame Sentier.
– Da, rekla sam. – Bio je to dobar posao.
– Znači, svakako bi znala da si trudna.
Zasmijuljila sam se. – Da, vjerojatno bih znala. – Obično sam doista znala je li žena trudna, čak i u najranijim danima trudnoće. To se odmah vidjelo po nekom odmjerenom držanju, kao da su im tijela zaštitni omotač ovijen oko nečega što još ni ne znaju da nose u sebi. Vidjela sam to malop-rije na Susanni, recimo, neki rastresen pogled, kao da osluškuje razgovor duboko u sebi, na nekome stranom jeziku, i nije baš oduševljena onime što čuje, čak ako i posve ne razumije.
Pogledala sam Jacobovo otvoreno lice. On još ne zna, pomislila sam. Bilo je to čudno: bila sam mu dovoljno blizak rod da mi postavlja osobna pitanja, ali opet ne toliko bliska da se on pribojavao čuti odgovor. Svoju kćer to nikad ne bi pitao ovako izravno.
Loše sam spavala te noći, opterećena mislima o Ricku i Jean-Paulu, i turobnim mislima o sebi. Ništa time nisam postigla, samo sam se uzrujala. Jedva sam napokon uspjela zaspati, a opet sam se probudila rano.
Ponijela sam Bibliju u prizemlje. Jacob i Susanne već su sjedili za sto-lom i čftali novine, zajedno s blijedim čovjekom narančastocrvene kose, više mrkvaste nego kestenjaste boje kao što je moja. Trepavice i obrve također su mu bile crvene, što je njegovu licu pridavalo neki mutan, neod-ređen izgled. Ustao je kad sam ušla i pružio mi ruku.
– Ella, ovo je Jan, moj dečko, rekla je Susanne. Izgledala je umorno, kavu nije bila ni taknula pa se na površini počela skupljati namreškana pjenica.
Ah, budući otac, pomislila sam. Stisak ruke bio mu je mlitav. – Žao mi je što nisam sinoć bio ovdje na vašem dočeku, rekao je na besprijekornom engleskom. – Imao sam nastup u Lausanne i vratio sam se tek kasno uve-čer. – Što vi svirate? – Flautu.
Nasmiješila sam se, dijelom njegovu formalnom engleskom, djelomice zato što mu je tijelo bilo pomalo nalik na flautu: tanki, zaobljeni udovi i nešto ukočeno u nogama i grudima, poput limenog čovjeka u – Čarobnjaku iz Oza. – Vi niste Švicarac? – Ne, Nizozemac.
– Oh! – Nije mi padalo na um ništa drugo, njegovo me službeno držanje paraliziralo. Jan je i dalje stajao. Nespretno sam se okrenula Jacobu. – Stavit ću Bibliju u drugu sobu da je možeš pogledati poslije doručka, u redu? – rekoh.
Jacob je kimnuo. Ponovno sam izašla u hodnik i ovaj put odabrala dru-ga vrata. Vodila su u izduženu, suncem obasjanu sobu žućkastobijelih zidova, s grubo obrađenom drvenom oplatom i ulaštenim crnim pločicama na podu. Bila je oskudno namještena, samo dvosjed i dva trošna naslonja-ča. Kao ni u spavaćoj sobi, ni ovdje nije bilo ničega na zidovima. U jed-nom je kraju sobe stajao koncertni klavir, spuštena poklopca, a nasuprot njemu fino izrađeni čembalo od palisandrovine. Odložila sam Bibliju na klavir i prišla prozoru prvi put dobro pogledati Moutier.
Kuće su bile nasumce raštrkane posvuda uokolo i na brijegu iza kuće. Sve su bile sive ili prljavobijele, sa strmim krovom pokrivenim škriljev-cem koji je završavao jezičcem isturenim poput zvonaste suknje. Bile su više i novije od onih u Lisleu, sa svježe obojenim prozorskim kapcima, u suzdržanim nijansama crvene, zelene i smeđe, iako je baš preko puta Jaco-bove kuće bio par kapaka neočekivane, neonski plave boje. Otvorila sam prozor i nagnula se van da vidim Jacobove kapke: uopće nisu bili obojeni, nego u prirodnoj boji drva.
Začula sam korake iza sebe i uvukla glavu unutra. Jacob je stajao sa ša-licom kave u svakoj ruci i smijao mi se. – Ah, već špijuniraš susjede! – povikao je i dodao mi šalicu.
Nasmijala sam se. – Zapravo sam gledala tvoje prozorske kapke. Htjela sam vidjeti kojom si ih bojom premazao.
– Sviđaju ti se?
Kimnula sam.
– Dobro, gdje je Biblija? Ah, eno je. Odlično, sad možeš kući, našalio se.
Sjela sam do njega na dvosjed, a on je otvorio knjigu na prvoj stranici. Dugo je i pomno proučavao imena, zadovoljna izraza na licu. Zatim je posegnuo rukom iza sebe i s police za knjige izvukao snop papira spojenih ljepljivom trakom. Počeo ih je rastvarati i rasprostirati na pod. Papiri su bili požutjeli, traka je pucala.
– Ovo je obiteljsko stablo koje je izradio moj djed, objasnio mije.
Rukopis je bio čitak, stablo brižljivo iscrtano. Unatoč tome, bio je to kaos: bilo je kosih linija, ogranaka koji ne vode nikamo, praznina tamo gdje su se linije gubile. Kad je Jacob rasprostro sve papire, od njih nije nastao ni četverokut ni piramida, već neuredan kolaž na kojemu su mjes-timice bili umetnuti listovi papira s podacima.
Čučnuli smo pokraj toga. Posvuda sam vidjela imena Susanne, Etienne, Hannah, Jacob, Jean. Pri vrhu je drvo bilo oskudnije, ali počinjalo je s Etienneom i Jeanom Tournierom.
– Gdje je tvoj djed sve to pronašao?
– Na različitim mjestima. Nešto od toga doznao je od bourgeoisie u ov-dašnjem hotel de ville – postoje zapisi koji potječu još iz osamnaestog stoljeća, mislim. Za razdoblje prije toga ne znam. Godinama je proučavao arhivske spise. A sad si i ti dopunila njegov rad; izvela si veliki skok u Francusku! Ispričaj mi sada kako si pronašla Bibliju Tournierovih.
Ispripovjedila sam mu skraćenu verziju svoje potrage s Mathildom i Monsieurom Jourdainom, izostavljajući Jean-Paula.
– Kakva slučajnost! Imala si sreće, Ella. I došla si čak ovamo da bi mi to pokazala. – Jacob je prešao dlanom preko kožnih korica. Iza njegovih se riječi krilo pitanje, ali nisam na njega odgovorila. Sigurno je mislio kako je krajnje neobično što sam odjednom došla ovamo samo mu pokazati Bibli-ju, ali nisam imala osjećaj da mu se mogu povjeriti: bio je previše sličan mom ocu. Ni u snu ne bih priznala roditeljima što sam izvela i kakav sam nered ostavila iza sebe.
Poslije smo Jacob i ja pošli u šetnju gradom. Hotel de ville, zgrada vije-ćnice sa sivim prozorskim kapcima i tornjem sa satom, stajala je u središtu. Prodavaonice su se nagurale oko nje i oblikovale takozvani stari grad, iako je u usporedbi s Lisleom bio sasvim nov: mnoge su zgrade bile moderne, a sve obnovljene, svježe ožbukane, obojene i pokrivene novim četvrtastim crijepom. Na jednoj strani stajala je neobična zgrada s lukovičastom kupo-lom, a u niši ispod nje kameni je redovnik držao svjetiljku iznad uličnog ugla, ali inače su zgrade bile jednolike i bez ukrasa.
U posljednjem je stoljeću broj stanovnika u gradu porastao na osam ti-suća, a kuće su se počele širiti po brežuljcima oko staroga grada. Osjećalo se kako u svemu tome nema nekogplana, neobično nakon života u Lisleu spravilnom mrežom ulica, i dobivao se dojam jedne organske cjeline. Uz nekoliko iznimaka, zgrade su bile funkcionalne prije nego ugodne oku, građene s određenom svrhom, bez ukrasne opeke, drvenih greda ni krovo-va prekrivenih crijepom kao u Lisleu.
Malo izvan središta, šetali smo stazom uz rijeku Birse. Bila je malena, više nalik na potok nego na rijeku i obrubljena srebrnim brezama. Ima nečeg veselog u vodi što teče kroz grad, povezujući ga s ostatkom svijeta, poput podsjetnika da ovo mjesto nije tako statično ni izdvojeno.
Kamo god smo išli, posvuda me Jacob predstavljao kao Tournierovu iz Amerike. Ljudi su me pozdravljali s pogledom prepoznavanja i prihvaća-nja koje nisam očekivala. Bilo je to svakako drukčije od onoga kako su me primili u Lisleu. Spomenula sam to Jacobu, a on se nasmiješio. – Možda si ti drukčija, rekao je.
– Možda. – Nisam dodala kako sam, premda mi ovdašnji stav prema meni godi, ipak pomalo skeptična prema tako neupitnom prihvaćanju jed-nog prezimena. Kad bi samo znali kako sam odvratna, mračno sam pomis-lila, ne bi mislili da su Tournieri tako divni.
Jacob je morao na nastavu. Na putu u školu poveo me do kapelice na groblju na kraju grada i ostavio me da proučim njezinu unutrašnjost. Re-kao mi je da su u Moutieru prve samostane podigli još u sedmom stoljeću; današnja kapelica u Chalieresu potječe iz desetog stoljeća. Iznutra je bila malena i jednostavna, s izblijedjelim freskama boje hrde i prljavobijele u bizantinskom stilu na zidovima kora, a drugdje obojena bijelo. Poslušno sam proučavala likove – Krista koji je stajao ispruženih ruku, niz apostola pod njim s blijedim svetačkim aureolama oko glava, neka od lica tako isprana da ih se nije moglo raspoznati – ali osim mutna obrisa žene tužna izgleda sasvim po strani, freske su me ostavile hladnom.
Kad sam izašla, ugledala sam Jacoba na pola puta uzbrdo, stajao je pred nadgrobnim spomenikom, pognute glave, zatvorenih očiju. Promatrala sam ga trenutak, postidena zbog vlastitih muka pred pravom tragedijom, čovje-kom koji tuguje nad ženinim grobom. Da ga ostavim nasamo, ponovno sam ušla u kapelicu. Oblak je prešao preko sunca i unutra se smračilo; likovi na freskama lebdjeli su nada mnom poput duhova. Zastala sam is-pred nejasna obrisa žene i počela je pomnije proučavati. Malo je ostalo od nje: oči otežalih kapaka, velik nos, napućena usta, uokvirena plastom i aureolom. Pa ipak, i ove najgrublje crte savršeno su dočaravale njezinu tugu.
– Naravno. Djevica, rekla sam tiho.
Po nečemu u izrazu lica razlikovala se od Bogorodice Nicolasa Tourni-era. Sklopila sam oči i pokušala je se sjetiti: one boli, rezignacije, neobič-nog mira na njezinu licu. Otvorila sam oči i ponovno pogledala lik ispred sebe. A onda sam shvatila: vidjelo se to po ustima, zategnutim malim zavi-jucima u uglovima. Ova je Djevica bila ljutita.
Kad sam opet izašla iz crkvice, sunce je izronilo iza oblaka, a Jacoba više nije bilo. Koračala sam prema gradu kroz naselje novijih kuća i na kraju stigla do protestantske crkve, iste one koju sam vidjela kad sam se prvi put probudila u Jacobovoj kući. Bila je vrlo velika, sagrađena od vap-nenca i okružena starim drvećem. Po nečemu me podsjetila na crkvu u Le Pont de Montvertu: obje su bile slično smještene u odnosu na grad – ne u središtu, ali ipak dominiraju gradom, na pola puta sjeverne padine brijega, s travnatim trijemom i zidićem gdje se moglo sjediti i odozgo promatrati grad. Zaobišla sam crkvu i pronašla otvoren prednji ulaz. Unutra je bilo mnogo više ukrasa nego u crkvi u Le Pont de Montvertu, podovi su bili od mramora, a kor ukrašen vitražima. Pa ipak, crkva je djelovala prazno, strogo i, nakon kapelice u Chalieresu, golemo i bezlično. Nisam se u njoj dugo zadržala.
Sjela sam na zid, na sunce, baš kao i onda u Le Pont de Montvertu. Sa-da je bilo toplo pa sam skinula jaknu. Pod njom su mi se ruke ponovno osule psorijazom. – K vragu, promrmljala sam. Prekrižila sam ruke i stis-nula ih uz grudi, zatim ih istegnula i pružila prema suncu. Od istezanja se oboljeli dio kože na mojoj ruci naglo prokrvio.
U tom mi je času u skokovima pritrčao crni labrador, dopola se uspen-trao na zid i progurao se glavom uz mene. Nasmijala sam se i pogladila ga. – Odabrao si pravi čas, psiću, rekla sam. – Nemoj me tjerati da se prepus-tim osjećajima.
Lucien se pojavio na tratini. Dok mi je prilazio, mogla sam ga promotri-ti malo bolje nego prošle noći, njegovo dječačko lice, tamnu žilavu kosu i krupne kestenjaste oči. Vjerojatno mu je oko trideset godina, ali izgleda kao da nikad nije upoznao ni brige ni tragedije. Švicarsko nevinašce. Spus-tila sam pogled i namjerno nisam pokrila psorijazu. Zamijetila sam još jednu krpicu na gležnju i proklela samu sebe što sam zaboravila spakirati kortizonsku kremu.
– Salut, Ella, rekao je, i stajao u neprilici dok mu nisam ponudila da sjedne. Na sebi je imao stare kratke hlače i majicu kratkih rukava, sve umrljano bojom. Labrador nas je gledao, dahtao, mahao repom. Kad je bio siguran da ne kanimo nikamo, počeo je njuškati oko obližnjih stabala.
– Ti si slikar? – upitala sam da bih prekinula tišinu, pitajući se je li čuo za Nicolasa Tourniera.
– Jesam, odgovorio je. – Radim ondje gore. – Pokazao je rukom iza nas uzbrdo. – Vidiš ljestve?
– Ah, da. – Soboslikar. To je valjda ista stvar, rekla sam sama sebi. Ali ponestalo mi je pitanja, nisam znala što da kažem.
– Gradim i kuće. Popravljam stvari. – Lucienov je pogled lutao nad gradom, ali vidjela sam da također kradomice virka na moje ruke.
– Gdje stanuješ? – pitala sam.
Pokazao je kuću na brijegu i ponovno mi pogledao u ruke.
– To je psorijaza, rekla sam odrješito. Kimnuo je glavom jedanput; nije bio razgovorljiv. Primijetila sam da u kosi ima pruge bijele boje, a nadlak-tice mu je prekrivala maglica bijelih točkica od boje što prska kad se služi valjkom. Podsjetilo me to na selidbu s Rickom: kad smo kupili novu kuću, najprije smo sve prostorije obojili bijelo. Rick je rekao da tako može bolje vidjeti dimenzije soba, za mene je to bilo kao da smo ih čistili od duhova. Tek nakon što smo ondje proveli neko vrijeme, kad se počeo razabirati karakter kuće i nama je postalo ugodno živjeti u njoj, tek smo onda počeli bojiti sobe različitim bojama. Naša kuća u Lisleu još je bila bijela.
Dan poslije zazvonio je telefon. Ne znam zbog čega sam me to zateklo: znala sam da će se moj drugi život s vremenom umiješati, ali nisam podu-zela ništa da se za to pripremim.
Upravo smo jeli fondue od sira. Susanne se razveselila kad je saznala da je, nakon švicarskih džepnih nožića, satova i čokolade, fondue četvrta stvar koju Amerikanci povezuju sa Švicarskom, pa je odlučila da ga mora prip-remiti za mene. – Prema starome obiteljskom receptu, bien sur\ zadirkivala je. Ona i Jacob pozvali su nekoliko ljudi: Jan je bio tu, dakako, kao i jedan njemačko-švicarski par, zapravo, kako se pokazalo, susjedi s plavim pro-zorskim kapcima, i Lucien, koji je sjedio do mene i povremeno, dok smo jeli, zurio u moj profil. Barem sam prekrila ruke da mi ne može buljiti u psorijazu.
Kušala sam fondue samo jednom, kao malena djevojčica, kad ga je pri-premila moja baka. Nisam baš mnogo zapamtila. Susannin fondue je bio zamaman i s iznimno mnogo alkohola. Povrh toga neprekidno smo pili vino i bili sve glasniji i šašaviji. U jednom sam času umočila komadić kruha u sir i izvadila praznu vilicu. Svi su se počeli smijati i pljeskati.
– Čekajte, što je bilo? – Zatim sam se sjetila vjerovanja o kojemu me poučila baka: tko prvi izgubi kruh umočen u fondue, nikad neće stupiti u brak. I ja sam se nasmijala.
– Oh, ne, sad se nikad neću udati!
Ali čekajte malo, pa ja jesam udana!
Zaorio se još jači smijeh. – Ne, ne, Ella, povikala je Susanne. – Ako ti prvoj ispadne kruh, to znači da ćeš se udati, i to uskoro!
– Ne, u našoj obitelji to znači da se nećeš udati.
– Ali ovo je tvoja obitelj, rekao je Jacob, – i prema običaju ispada da ćeš se udati.
– Onda smo mi to valjda negdje pobrkali. Sigurna sam da mi je baka rekla...
– Da, pobrkali ste kao što vam je zbrkano i prezime, izjavio je Jacob. – Trrrr-nrrrr, izgovorio je tugaljivo, oštro ističući svaki slog. – Gdje su tu samoglasnici da ga razvedre, da zazvuči lijepo, kao Tourni-er? Ali nije važno, ma cousine, ti znaš svoje pravo ime. Znate li, nastavio je okrećući se susjedima, – da je moja rođakinja primalja?
– Ah, lijepo zvanje, odgovorio je čovjek kao iz topa. Osjetila sam na sebi Susannine oči.
Kad sam se okrenula prema njoj, ona je spustila pogled. Čaša joj je još bila puna vina, a nije mnogo ni pojela. Kad je telefon zazvonio, Jan se javio i, dok je govorio, kružio je pogledom oko stola sve dok nije stao na meni. Pružio mi je slušalicu. – Za tebe, Ella, rekao je.
– Za mene? Ali... – Nisam nikome dala ovaj broj. Ustala sam i preuzela poziv, svi su me promatrali.
– Halo? – rekla sam nesigurno.
– Ella? Što, do vraga, radiš ondje?
– Rick? – Okrenula sam leda stolu, nastojeći se barem malo osamiti.
– Zvučiš kao da si iznenađena što me čuješ. – Nikad nisam u njegovu glasu osjetila toliko gorčine.
– Ne, samo – nisam ti ostavila telefonski broj.
– Ne, nisi. Ali nije tako teško doznati broj Jacoba Tourniera u Moutieru. U imeniku ih ima dva, kad sam nazvao prvog, rekao mi je da si ovdje.
– On je znao da sam tu? Drugi Jacob Tournier? – ponovila sam glupa-vo, iznenađena što se Rick uopće sjetio rodakova imena.
– Da.
– Eto, ovo je malen grad. – Pogledala sam uokolo. Svi su jeli, trudili se da se na njima ne vidi kako slušaju što govorim, ali svejedno su slušali, svi osim Susanne, koja je naglo ustala i prišla sudoperu, gdje je pokraj otvore-na prozora duboko udahnula.
Svi znaju što mi se događa, pomislila sam. Čak i Tournier na drugom dijelu grada zna što mi se događa.
– Ella, zašto si otišla? Što se dogodilo?
– Rick, ja... Slušaj, možemo li razgovarati u neko drugo vrijeme? Sada nije najbolji trenutak.
– Valjda je to što si ostavila vjenčani prsten na podu spavaće sobe ne-kakva poruka.
Raširila sam prste lijeve ruke i tupo se zagledala u nju, zgranuta što ni-sam ni primijetila da ga nema. Vjerojatno mi je ispao iz žute haljine kad sam se preodijevala.
– Zar se ti ljutiš na mene? Jesam li nešto učinio?
– Ne, ništa, samo... Oh, Rick, ja... ništa nisi učinio, samo sam htjela upoznati svoju obitelj koja živi ovdje, to je sve.
– Pa zašto si onako odjurila? Nisi mi čak ni poruku ostavila. Uvijek mi ostavljaš poruku. Je li ti jasno kako sam se brinuo? I kakvo sam poniženje doživio kad sam sve doznao od tajnice?
Šutjela sam.
– Tko se to sad javio na telefon?
– Što? Dečko moje sestrične. On je Nizozemac, dodala sam uslužno.
– Je li onaj – tip s tobom?
– Tko?
– Jean-Pierre.
– Ne, on nije tu. Zbog čega to misliš?
– Spavala si s njim, je li tako? Osjećam ti to po glasu.
Ovo nisam očekivala od njega. Duboko sam udahnula.
– Čuj, zbilja sada ne mogu razgovarati. Ima – ljudi u sobi. Oprosti, Rick, jednostavno – više ne znam što želim. Ali sada ne mogu razgovarati. Jednostavno ne mogu.
– Ella... – Rick je zvučao kao da hvata dah.
– Samo mi daj nekoliko dana, u redu? Onda ću se vratiti i – razgovarat ćemo. U redu? Oprosti. – Spustila sam slušalicu i okrenula se, suočiti se s njima. Lucien je zurio u tanjur, susjedi su odlučno čavrljali s Janom. Jacob i Susanne su me uporno gledali smeđim očima, iste boje kao što su i moje.
– Onda, veselo sam rekla. – Što smo ono pričali o mojoj udaji?
Ustala sam usred noći, s osjećajem da mi je vino iscrpilo svu vodu iz organizma, a fondue mi leži u trbuhu poput olova, i sišla u kuhinju po malo mineralne vode. Nisam palila svjetla, nego sam sjela s čašom za stol, ali prostorijom se još širio miris sira pa sam odlučila prijeći u dnevnu sobu. Na vratima sam začula slabašan žičani zvuk čembala. Tiho sam otvorila vrata i ugledala Susanne kako sjedi za instrumentom u tami, a profil joj se ocrtava u udaljenom svjetlu s ulice. Odsvirala je nekoliko taktova, prekinu-la i ostala nepomično sjediti. Kad sam prošaptala njezino ime, podigla je pogled, zatim pustila da joj se ramena objese. Prišla sam joj i stavila ruku na rame. Imala je na sebi tamni svileni kimono, gladak na dodir.
– Trebala bi biti u krevetu, rekla sam tiho. – Sigurno si umorna. Sada ti treba puno sna.
Susanne mi je pritisnula lice u bok i briznula u plač. Mirno sam stajala i gladila joj kovrčavu kosu, a zatim kleknula do nje.
– Znalijanveć?
– Ne, odgovorila je brišući oči i obraze. – Ella, nisam spremna za to. Želim se posvetiti drugim stvarima. Tako sam naporno radila i baš sam napokon počela dobivati više ponuda za koncerte. – Spustila je ruku na tipke i odsvirala akord. – Imati dijete sada, to bi mi potpuno uništilo sve izglede.
– Koliko ti je godina?
– Dvadeset i dvije.
– I želiš djecu?
Slegnula je ramenima. – Jednog dana. Ne još. Ne sada.
– AJan?
– Oh, on bi volio imati djecu! Ali znaš, muškarci ne razmišljaju na isti način. Njegovu glazbu, njegovu karijeru to ne bi nimalo promijenilo. Kad on govori kako ćemo imati djecu, to nema nikakve veze sa stvarnošću i zato znam da bih se ja sama morala brinuti za djecu.
Bila mi je poznata ova pjesma.
– Tko još zna za ovo?
– Nitko.
Oklijevala sam, nisam navikla razgovarati sa ženama o pobačaju kao o opciji: u mom zvanju, u trenutku kad mi se jave, žene su već odlučile da će roditi. Osim toga, nisam čak ni znala kako se francuski kaže – pobačaj – ili – opcija.
– Što možeš poduzeti? – napokon sam je neuvjerljivo upitala, vodeći brigu o tome da to barem kažem u ispravnom glagolskom vremenu.
Zurila je u tipke. Zatim je slegnula ramenima. – Un avorte-ment'\ bez-bojno je rekla.
– Što misliš o – pobačaju? – To sam upitala tako nespretno da bih naj-radije samu sebe udarila. Susanne kao da to nije zamijetila.
– Oh, odlučila bih se za abortus, iako mi se ideja ne sviđa. Nisam reli-giozna, ne bi to bio grijeh u tom smislu. Ali Jan.
Čekala sam.
– Eto, on je katolik. Ne ide sada u crkvu i smatra se slobodoumnim, ali – drukčije je kad je riječ o stvarnom izboru. Ne znam što če on misliti. To bi ga moglo jako pogoditi.
– Znaš, moraš mu reći, on na to ima pravo, ali ne moraš donijeti odluku zajedno s njim. Na tebi je da odlučiš što češ poduzeti. Svakako je bolje da se složite, ali ako se ne složite, odluka mora biti tvoja jer ti nosiš dijete. – Pokušala sam to izreci što odlučnije.
Susanne me pogledala iskosa. – Jesi – jesi li i ti...
– Ne.
– Želiš djecu?
– Da, ali... – nisam znala što bih joj prvo objasnila. Počela sam se neob-jašnjivo smijuljiti. Susanne je zurila u mene, bjeloočnice su joj bljesnule na svjetlu s ulice. – Oprosti. Moram sjesti, rekla sam. – Onda ču ti ispričati.
Sjela sam u naslonjač, a Susanne je upalila malu svjetiljku na klaviru. Sklupčala se u kutu dvosjeda, nogu podvijenih poda se, zelenu je svilu čvrsto zategnula preko koljena i zagledala se u mene s očekivanjem. Mis-lim daje osjetila olakšanje što reflektori više nisu uprti u nju.
– Moj muž i ja razgovarali smo o djeci, počela sam. – Mislili smo kako bi sada bio dobar trenutak. Zapravo, ja sam to predložila, a Rick je pristao. I tako smo počeli raditi na tome. Ali imala sam neke smetnje. Mučila me je nočna mora. I sada, sada mislim – no, sada imamo probleme.
– Postojalo je još – postoji još nešto. Netko drugi. – Sramila sam se to izgovoriti, ali mi je i laknulo što o tome pripovijedam nekome.
– Tko?
– Knjižničar u gradu u kojem živim. Mi smo se – svidjeli jedno drugom i jedno vrijeme smo malo koketirali. A onda smo... – zamahala sam ruka-ma u zraku. – Nakon toga osjećala sam se užasno i morala sam otići. Pa sam došla ovamo.
– Je li zgodan?
– On – o, da. Meni je zgodan. Nekako je – strog.
– I sviđa ti se.
– Da. – Bilo je neobično govoriti o njemu; zapravo mi je bilo teško do-čarati ga u mislima. Iz ove udaljenosti, u ovoj sobi u kojoj se Susanne sklupčala preda mnom, ono što se dogodilo s Jean-Paulom činilo se dale-kim i ne toliko urnebesnim kao što sam prije mislila. Čudno: jednom kad ispričaš svoju priču drugima, ona sve više zvuči kao nešto izmišljeno i sve je manje istinita. Poprima glumljeni prizvuk, a to je udaljava od stvarnosti.
– Koliko ste dugo ti i Rick u braku?
– Dvije godine.
– A taj čovjek, kako mu je ime?
– Jean-Paul. – Bilo je nečega tako određenog u njegovu imenu da sam se izgovarajući ga nasmiješila. – Pomaže mi u istraživanju povijesti moje obitelji, nastavila sam. – Često raspravlja sa mnom, ali to je zato što ga zanimam, zanima ga ono što radim – ne, zapravo, ono što jesam. Sluša me. Vidi mene, a ne neku ideju o meni. Razumiješ? – Susanne je kimnula.
– I mogu razgovarati s njim. Ispričala sam mu čak i za moru koja me noćima muči i bio je divan, tražio je da mu sve točno opišem. To mi je pomoglo.
– Što se događa u tom snu??
– Ma ne znam. Nema tu neke priče. Postoji samo osjećaj, kao – kao da sam bez – respiratioru Potapšala sam prsni koš. Frank Sinatra, pomislila sam. Ole blue eyes.
– I plava, jedna određena plava boja, dodala sam. – Kao na renesansnim slikama. Boja kojom su slikali Bogorodičin plašt. Postoji jedan slikar – reci, jesi li čula za Nicolasa Tourniera?
Susanne je sjela uspravno i čvrsto stegnula naslon za ruku na dvosjedu. – Ispričaj mi više o toj plavoj boji.
Napokon neka povezanost sa slikarom. – Ima dva dijela: otvoreno pla-va, onaj gornji sloj, puna svjetlosti i... – tragala sam za riječima. – Ta se boja kreće sa svjetlom. Ali ispod tog svjetla postoji i tama, nešto vrlo turo-bno. Ove se dvije nijanse međusobno bore. Zbog toga je boja tako živa i izražajna. Prekrasna je to boja, znaš, ali i tužna, možda da bi nas podsjetila da Djevica uvijek oplakuje smrt svoga sina, čak i u času njegova rođenja. Kao da već zna što će se dogoditi.
Ali i kad je mrtav, svejedno je plava predivna, još je puna nade. Zbog nje misliš kako ništa nije sasvim ovakvo ili onakvo; ona može biti svijetla i vesela, ali pod površinom je uvijek tama.
Zašutjela sam. Obje smo utihnule.
A onda je ona rekla: – I ja sanjam taj san.
– Sanjala sam ga samo jednom, prije otprilike šest tjedana, još u Am-sterdamu. Probudila sam se sva užasnuta i uplakana. Mislila sam da se gušim u plavetnilu, u plavoj boji koju si opisala. Jan je rekao da sam nešto govorila, kao da sam recitirala nešto iz Biblije. Poslije nisam mogla spava-ti. Morala sam ustati i svirati, kao i noćas.
– Imaš malo viskija? – upitala sam.
Pošla je do ormara s knjigama i otvorila vratašca pri dnu, izvadila polu-praznu bocu i dvije male čaše. Ponovno je sjela u kut dvosjeda i svakoj nam natočila po prst. Razmišljala sam o tome da joj kažem nešto o alkoho-lu u njezinu stanju, ali nisam morala: dodavši mi čašu, samo je omirisala sadržaj svoje čaše i iskrivila lice, pa odčepila bocu i pretočila viski natrag.
Ja sam svoj iskapila. Presjekao je sve: fondue, vino, moju patnju zbog Ricka i Jean-Paula. Dao mi je ono što mi je trebalo da bih postavila neugo-dna pitanja.
– Koliko dugo si trudna?
– Nisam sigurna. – Položila je dlanove preko rukava kimona i protrljala nadlanice.
– Kad ti je izostala? – mahnula sam objašnjavajući rukom.
– Prije četiri tjedna.
– Kako si zatrudnjela? Ničim se niste zaštitili? Oprosti, ali ovo je važno.
Spustila je pogled. – Zaboravila sam uzeti pilulu jednog dana. Obično je uzimam prije spavanja, ali zaboravila sam. Mislila sam da to neće utjecati.
Zaustila sam da nešto kažem, ali me Susanne prekinula. – Znaš, nisam glupa ili neodgovorna. Jednostavno... – rukom je prekrila usta. – Katkad je teško povjerovati da između male pilule i začeća postoji neka povezanost. To je kao čarolija, da dvije potpuno nepovezane stvari imaju nekakve veze jedna s drugom, to je ludo. Moj razum to shvaća, ali u srcu mi to nije zaista jasno.
Kimnula sam. – Trudne žene često ne povezuju djecu i seks. Pa ni muš-karci. To je dvoje tako različito da je poput čarolije. – Šutjele smo nekoli-ko minuta. – Kad si preskočila pilulu? – upitala sam. – Ne sjećam se.
Nagnula sam se naprijed. – Probaj se sjetiti. Je li to bilo onda kad si sa-njala san?
– Mislim da nije. Ne, čekaj malo, sad se sjećam. Jan je bio u Bruxellesu na koncertu te noći kad sam zaboravila uzeti pilulu. Vratio se idućeg dana i te sam noći sanjala onaj san. Tako je. – A jeste li – ti i Jan – vodili ljubav te noći? – Da. – Bilo joj je neugodno.
Ispričala sam joj se. – Pitam to samo zato što je meni taj san uvijek do-lazio nakon seksa s Rickom, objasnila sam. – Isto kao i tebi. Ali nisam ga više sanjala čim sam upotrijebila kontracepciju, a ti si ga prestala sanjati kad si ostala u drugom stanju. – Pogledale smo se.
– Vrlo neobično, rekla je Susanne tiho. – Da, neobično je.
– Susanne je zagladila kimono preko trbuha i uzdahnula. – Moraš reći Janu, rekla sam. – To moraš najprije. – Da, znam. A ti moraš reći Ricku. – Čini se da on već zna.
Sutradan sam pregledala zapise u gradskoj vijećnici. Iako je Jacobov djed vrlo sustavno razradio obiteljsko stablo, osjećala sam potrebu da do-dirnem izvornu gradu vlastitim rukama. Razvila sam prema tome neku sklonost. Cijelo sam poslijepodne sjedila za stolom u sobi za sastanke, pomno pregledavajući popise s datumima rođenja, smrti i sklapanja brako-va iz osamnaestog i devetnaestog stoljeća. Nisam ni znala koliko je obitelj Tournier zaživjela u Moutieru: bilo ih je na stotine.
Ovi su mi kratki zapisi otkrili mnogo toga: koliko su obitelji bile velike, s koliko su godina obično stupali u brak – najčešće u ranim dvadesetim – zanimanja muškaraca – seljak, učitelj, krčmar, urar i graver. Djeca su često umirala. Pronašla sam Susanne Tournier koja je između 1751. i 1765. rodila osmero djece, a petero je od njih umrlo u roku od mjesec dana na-kon rođenja. Umrla je rađajući posljednje dijete. Nikad mi se nije dogodilo da mi na porođaju umru dijete ili majka. Imala sam sreću.
Saznala sam još svakojake šokantne stvari. Brojne izvanbračne veze i incesti otvoreno su zabilježeni. Toliko o kalvinističkim načelima, mislila sam, ali unatoč tom cinizmu, zaprepastila sam se što su u službene knjige zapisali i da je Judith Tournier 1796. rodila sina svog oca Jeana. U drugim su spisima izravno navodili da su djeca nezakonita.
Bilo je neobično vidjeti sva ta imena koja se i danas koriste. Ali zapazi-la sam da medu imenima – mnoga od njih starozavjetna imena koja su hugenoti rado uzimali, kao Danijel, Abraham pa čak i Noa – često pojav-ljuju imena Hannah i Susanne, a poslije i Ruth, Anne i Judith, no nijedna Isabelle, nijedna Marie.
Kad sam pitala za dokumentaciju iz vremena prije polovice osamnaes-tog stoljeća, službenica mi je rekla da moram pogledati u općinske matične knjige u Bernu i Porrentruvu i savjetovala mi da ih najprije nazovem tele-fonom. Zapisala sam imena i telefonske brojeve pa joj zahvalila, osmjehu-jući se u sebi: užasnula bi se da zna kako sam neplanski otišla u Cevennes i unatoč svemu uspjela. Ovo je zemlja u kojoj se ne računa na sreću, postig-nuća su rezultat savjesnog rada i pomnog planiranja.
Sjela sam u obližnji kafić da razmislim o sljedećem potezu. Stigla je kava, poslužena na podlošku od čipkastog papira, sa žličicom, kockama šećera i komadićem čokolade aranžiranim na tanjuriću. Proučavala sam ovaj sklad: podsjetio me na zapise koje sam upravo bila pregledala, uredno zabilježene podatke ispisane čitkim rukopisom. Premda ih je bilo lakše odgonetnuti, nedostajalo im je one draži i nasumičnosti francuskih doku-menata. Bili su poput samih Francuza: strance bi naljutili i razdražili jer im nisu bili od pomoći, ali su zato bili zanimljiviji. Na njima si morao raditi više pa si od njih mogao više i dobiti.
Jacob je sjedio za glasovirom kad sam se vratila, svirao je nešto lagano i tužno. Spustila sam se na dvosjed i zatvorila oči. Glazba se sastojala od jasnih nota, jednostavnih melodijskih linija, kao da zvukove netko vadi iglicom. Podsjetilo me to na Jean-Paula.
Upravo sam zadrijemala kad je završio. Otvorila sam oči i susrela nje-gov pogled preko klavira.
– Schubert, rekao je.
– Prekrasno.
– Jesi li pronašla što si tražila?
– Pa i nisam. Jacob, bi li mogao obaviti nekoliko telefonskih poziva za mene?
– Bien sur, ma cousine. A razmišljao sam i o nečemu što bi možda htje-la vidjeti. Obiteljske stvari. Postoji jedno mjesto gdje je bio mlin koji je pripadao Tournierovima. Danas je ondje restoran, picerija koju vode Tali-jani, a nekoć je to bilo konačište koje je u devetnaestom stoljeću vodio jedan Tournier. A tu je i imanje, oko kilometar izvan Moutiera, prema Grand Valu. Nismo sigurni je li to doista imanje Tournierovih, ali po obi-teljskoj tradiciji jest. Svakako je zanimljivo mjesto jer ima stari dimnjak.
Bila je to očito jedna od prvih kuća u dolini koja je imala dimnjak.
– Nemaju li sve kuće dimnjake?
– Danas imaju, ali davno prije to je bilo neobično. Nijedno od imanja u ovom području nije imalo dimnjak.
– Što su radili s dimom?
– Postojao je lažni strop i dim se nakupljao između njega i krova. Selja-ci su ondje vješali meso i sušili ga.
Zvučalo je užasno. – Nije li kuća bila prepuna dima? I prljava?
Jacob je zahihotao. – Vjerojatno jest. U Grand Valu ima jedno imanje bez dimnjaka. Bio sam unutra, ognjište i strop nad vatrom su potpuno crni od čađe. Ali imanje Tournierovih, ako je to njihovo imanje, nije takvo. Ima neku vrstu dimnjaka.
– Kad je sagrađen?
– U sedamnaestom stoljeću, mislim. Možda potkraj šesnaestoga. Baš dimnjak. Ostatak imanja nekoliko su puta adaptirali, ali dimnjak je ostao. Mjesno povijesno društvo otkupilo je imanje prije nekoliko godina.
– Znači, sada je prazno? Možemo ga razgledati?
– Svakako. Sutra, ako bude lijepo vrijeme. Nemam sat sve do kasno po-slije podne. Dobro, gdje su ti telefonski brojevi?
Objasnila sam mu što želim, zatim mu dala vremena da se time pozaba-vi, a ja sam otišla prošetati. Nije mi preostalo mnogo toga za razgledanje u Moutieru što mi Jacob već nije pokazao, ali je bilo lijepo hodati bez tuđih pogleda na sebi. Nakon tri dana provedena ovdje, ljudi su me čak počeli prvi pozdravljati, kako me nitko u Lisle-sur-Tarnu nije pozdravljao ni nakon tri mjeseca. Kao da su bili ljubazniji i manje sumnjičavi od Francu-za.
No pronašla sam nešto novo dok sam lunjala ulicama: spomen-ploču kojom se obilježava da je upravo na ovom mjestu Goethe prenoćio u kona-čištu Cheval-Blanc, u listopadu 1779. Spomenuo je Moutier u jednom pismu, opisao je formaciju stijena koje ga okružuju, a osobito čudesni klanac istočno od grada. Samo jedna noć koliko je proveo u gradu smatrala se dovoljnom zaslugom da grad u spomen tomu postavi ploču: eto kako se malo događalo u Moutieru.
Okrenula sam se od ploče i ugledala Luciena koji je dolazio prema meni noseći dvije kante s bojom. Imala sam osjećaj da me neko vrijeme promat-rao pa je tek sad podigao kante i krenuo.
– Bonjour – rekla sam. Stao je i spustio kante.
– Bonjour – odgovorio je on.
– gava?
– Oui,cava.
Stajali smo glupavo. Bilo mi je teško gledati u njega jer me je prodorno promatrao, kao da je nešto tražio u mojim očima. Njegova mi pažnja sad nikako nije bila potrebna. Vjerojatno sam ga zbog toga i privukla. U sva-kom slučaju, bio je opčinjen mojom psorijazom. Čak ju je i sada nepresta-no pogledavao.
– Lucien, to je psorijaza, prasnula sam, potajno zadovoljna što ga uspi-jevam natjerati da mu bude neugodnno. – Rekla sam ti neki dan. Zašto neprestano gledaš u to?
– Oprosti. – Skrenuo je pogled. – Samo .. .znaš, i ja to dobivam. Na is-tom mjestu na rukama. Uvijek sam mislio da je to alergijska reakcija na boju.
– Ti oprosti meni! – Sad sam se osjećala krivom, ali i dalje sam se ljuti-la na njega, što je pak još više poticalo krivnju. Začarani krug.
– Zašto nisi otišao liječniku? – upitala sam malo blaže. – Rekao bi ti što je to i dao ti neku mast. Postoji za to krema – ostavila sam je kod kuće, inače bih se sad namazala.
– Ne volim liječnike, objasnio je Lucien. – Od njih se osjećam – nepri-lagođen.
Nasmijala sam se. – Znam što misliš. A ovdje – u Francuskoj, mislim – propisuju strašno mnogo lijekova. Previše.
– Od čega se dobije? Psorijaza?
– Od stresa, kažu. Ali ona krema nije loša. Mogao bi jednostavno zamo-liti liječnika da...
– Ella, hoćeš izaći jedne večeri sa mnom na piće?
Zastala sam. Ovo trebam sasjeći u korijenu: ne zanima me i nije umjes-no, osobito sada. Ali nikad nisam znala reći ne. Ne bih podnijela izraz na njegovu licu.
– Dobro, rekla sam napokon. – Za nekoliko dana, u redu? Ali Lucien...
Izgledao je tako sretan da nisam mogla nastaviti. – Nije važno. Jedne večeri ovog tjedna, dakle.
Kad sam se vratila, Jacob je opet svirao. Ugledavši me, prestao je svira-ti i podigao komadić papira. – Loše vijesti, bojim se, rekao je. – Matične knjige u Bernu idu samo do 1750. U Porrentruvu mi je knjižničarka rekla da su župne knjige iz šesnaestog stoljeća i one s početka sedamnaestoga uništene u požaru. Postoje, doduše, neki vojni popisi koje možeš pogledati. Mislim da je u njima moj djed pronašao ove podatke.
– Vjerojatno je tvoj djed pronašao sve što se dalo pronaći. Ali hvala ti što si to sve nazvao umjesto mene. – Vojni mi popisi ne koriste – žene me zanimaju. Nisam mu to rekla.
– Jacob, jesi li čuo za slikara po imenu Nicolas Tournier? – rekoh um-jesto toga.
Zatresao je glavom. Otišla sam u svoju sobu i donijela razglednicu koju sam donijela sa sobom.
– Znaš, rodom je iz Montbeliarda, možda.
Jacob je gledao sliku i odmahivao glavom. – Nikad nisam čuo da u obi-telji postoji slikar. Tournierovi su bili skloni praktičnim zanimanjima. Osim mene! – Nasmijao se, pa se opet uozbiljio. – Ah, Ella, Rick je zvao dok si bila vani.
– Oh.
Izgledao je kao da mu je neugodno. – Zamolio me da ti kažem da te vo-li.
– Oh! Hvala ti. – Spustila sam pogled.
– Ti znaš da možeš ostati kod nas koliko god želiš. Koliko god trebaš.
– Da. Hvala. Imamo – imamo nekih problema. Znaš već.
Ništa nije rekao, samo me dugo promatrao, i na trenutak sam se prisjeti-la onog para u vlaku. Ta Jacob je Švicarac.
– Ali sigurna sam da će sve uskoro biti u redu.
Kimnuo je. – Do tada ostani uz obitelj.
– Da.
***
Sad kad sam Jacobu rekla nešto o Ricku i sebi, više mi se nije činilo da moram opravdavati svoj boravak ovdje. Sutradan je padala kiša pa smo odgodili izlet na imanje, i bilo mi je ugodno cijeli dan sjediti u kući, čitati i slušati Susanne i Jacoba kako sviraju. Te smo večeri jeli u piceriji koja je nekoć bila konačište Tournierovih, ali je u njoj sada vladao izrazito talijan-ski ugođaj. Idućeg smo jutra svi otišli obići imanje. Susanne ondje nikad nije bila, iako je u Moutieru provela veći dio života. Na istočnom smo kraju grada krenuli stazom obilježenom jasno istaknutim žutim znakom za – Pedestre tourisme – koji nas je obavijestio da do Grand Vala ima četrde-set i pet minuta hoda. Samo će vam u Švicarskoj dati na znanje koliko će dugo trajati šetnja umjesto da u kilometrima navedu koliko je daleko neko odredište. Slijeva je počinjao vapnenasti klanac o kojemu je pisao Goethe: dramatične su se litice žutosive stijene protezale od planina na obje strane i, raspolućene po sredini, propuštale Birse da teče kroza njih. Prekrasan prizor pod suncem koje gaje obasjavalo podsjetio me na katedralu.
Dolina kroz koju smo krenuli bila je pitomija, s nekim bezimenim poto-čićem i željezničkom prugom što su vijugali kroz nju, s poljima na nižim padinama, zatim borovima i strmim obronkom koji se naglo uzdizao u stijene visoko iznad nas. Konji i krave pasli su na livadama, imanja su se pojavljivala u redovitim razmacima. Sve je bilo uredno, u jasnim linijama i osvijetljeno jasnom, oštrom svjetlošću.
Muškarci su žustro hodali zajedno, a Susanne i ja išle smo za njima. Imala je na sebi plavozelenu tuniku bez rukava i široke bijele hlače koje su joj lelujale oko vitkih nogu. Izgledala je blijedo i umorno, veselost usilje-na. Znala sam, po tome kako se držala na maloj udaljenosti od Jana i s krivnjom pogledavala u mene, da mu još nije rekla.
Sve smo više zaostajale za muškarcima, kao da se spremamo jedna dru-goj reći nešto povjerljivo. Zadrhtala sam iako je bio topao, sunčan dan, i ovila oko sebe Jean-Paulovu plavu košulju. Mirisala je na dim i na njega.
Jacob i Jan su se zaustavili na mjestu gdje se put račvao, a kad smo ih stigle, Jacob je pokazao na kuću poviše nas, blizu točke gdje su prestajala polja i drveće se počelo uspinjati u planinu. – To je imanje, rekao je.
Ne želim onamo, pomislila sam. Zbog čega to? Pogledala sam Susanne. Ona je gledala u mene i znala sam da misli isto. Muškarci su krenuli uzbr-do, a ona i ja smo samo stajale i gledale za njima.
– Hajde, mahnula sam Susanni i krenula za muškima. Polako me slije-dila.
Imanje se sastojalo od izdužene niske zgrade, lijeva je strana bila kame-na kuca, desni dio drvena suša. Dva je dijela spajao dugački, plitki krov, a imala su zajednički široki ulaz koji je vodio u polumračni prostor nalik na trijem, koji je Jacob nazvao devant--huis. Na tlu je ležala razbacana slama, komadići drveta i stare kante. Mislila sam da će Zavod za zaštitu spomeni-ka poduzeti nešto da se imanje sačuva, ali sve se polako raspadalo: prozor-ski su se kapci nakrivili, prozori su bili razbijeni, a krov obrastao mahovi-nom.
Jacob i Jan stajali su i divili se kući, a Susanne i ja smo gledale u pod. – Vidite li dimnjak? – Jacob je prstom pokazao bezobličnu grudu što je str šala iz krova – nimalo nalik na skladnu uzlaznu liniju kamena zida kakav sam očekivala. – Sazidan je od vapnenca, znate, objasnio je Jacob. – Me-kog kamena, zato su ga oblikovali i učvrstili pomoću svojevrsnog cementa. Veći je dio dimnjaka unutra, ne izdiže se iznad vanjskog zida. Hajdemo unutra pa ćete vidjeti ostatak.
– Otvoreno je? – upitala sam neodlučno, priželjkujući da na vratima bu-de lokot, znak na kojem piše – Proprieteprivee.
– O, da, već sam bio ovdje. Znam gdje je ključ skriven.
K vragu, pomislih. Nisam mogla objasniti zašto nisam htjela ući; napo-kon, ovamo smo i došli zbog mene. Osjećala sam kako me Susanne bes-pomoćno gleda, kao da samo ja ovo mogu zaustaviti. Kao da nas unutra vuče neka hladnokrvna muška logika kojoj se ne možemo oduprijeti. Pru-žila sam joj ruku. – Dođi, rekla sam. Stavila je ruku u moju. Bila je hladna poput leda. – Ruka ti je hladna, reče ona.
– I tvoja. – S nelagodom smo se nasmiješile jedna drugoj. Kao da smo dvije djevojčice koje u nekoj bajci zajedno ulaze u kuću. Unutra je bilo mračno, svjetlo je dopiralo samo s vrata i nekoliko uskih prozora. Kad su mi se oči privikle na mrak, razaznala sam još komada drveta i neke polom-ljene stolce koji su ležali na podu od nabijene zemlje. Odmah do vrata pocrnjelo je ognjište stršilo po dužini u sobu umjesto da bude postavljeno paralelno sa zidom. U svakom kutu ognjišta stajao je četvrtasti kameni potporanj visok otprilike dva metra, kao oslonac za lukove od kamena. Na lukove se nadovezivala ista ona gromadna konstrukcija kao i vani, ružna ali korisna piramida koja je dim odvodila iz kuće.
Pustila sam Susanninu ruku i zakoračila na ognjište da zavirim u dim-njak. Crnio se nada mnom; čak ni kad sam stala na vrške prstiju, pridržava-jući se za stup, i izvinula vrat, nisam vidjela otvor. – Valjda se začepio, promrmljala sam. Odjednom mi se zavrtjelo u glavi, izgubila sam ravnote-žu i cijelom težinom pala na zemlju.
Jacob se u hipu stvorio uza me, pružio mi ruku i podignuo me na noge, otresao s mene prašinu. – Jesi dobro? – upitao je, glasom u kojemu se osjećala zabrinutost.
– Jesam, odgovorila sam nesigurno. – Iz – izgubila sam ravnotežu, čini mi se. Možda ovaj kamen nije ravan.
Zaokružila sam pogledom tražeći Susanne; nestala je. – Gdje je? – zaus-tila sam, a onda me u trbuhu presjekla oštra bol i nagnala me da izjurim iz kuće.
Susanne se u dvorištu presavijala od boli, držeći se rukama za trbuh. Jan je stajao pokraj nje i bez riječi zurio u nju. Kad sam je obgrlila oko rame-na, zagrcnula se, a na unutarnjem dijelu bedara na hlačama zacrvenio se žarki cvijet koji se brzo razlio niz nogavicu.
Načas sam se sledila od straha. Sveta Majko, pomislila sam, što da ra-dim? A onda sam osjetila nešto što mi se nije dogodilo mjesecima: mozak mi je počeo raditi automatski, našavši se na poznatom terenu na kojem sam znala točno tko sam i što mi je činiti.
Obgrlila sam je objema rukama i tiho rekla: – Susanne, moraš leći. – Kimnula je, svinula koljena i klonula mi u naručje. Oprezno sam je spusti-la na bok i digla pogled prema Janu, koji je još stajao kao skamenjen. – Jan, daj mi svoju jaknu, zapovjedila sam. Zurio je u mene dok mu to nisam ponovila glasnije. Predao mi je smećkastu pamučnu jaknu, kakve sam uvijek povezivala sa starcima koji igraju balote. Podmetnula sam je Susan-ni pod glavu, zatim sam svukla Jean-Paulovu košulju i prevukla je preko nje kao prekrivač, pokrivajući joj okrvavljene prepone. Crvena je mrlja probila leda košulje. Načas me opčinio pogled na te dvije boje, još ljepše zbog toga što su jedna drugoj bile tako snažna suprotnost.
Zatresla sam glavom, stisnula Susanninu ruku i nagnula se prema njoj. – Ne brini, sve je u redu s tobom. Sve će biti u redu.
– Ella, što se događa? – Jacob se nadvio nad nas, izduženo mu se lice iskrivilo od zabrinutosti. Bacila sam pogled prema Janu, koji je još bio paraliziran, i hitro odlučila. – Susanne je imala...
Kakav trenutak da me iznevjeri moj francuski. Madame Sentier me nije pripremila za slučaj da moram upotrijebiti riječ kao što je spontani poba-čaj.
– Susanne, moraš im reći. Ne znam tu riječ na francuskome. Jesi u sta-nju?
Pogledala me, očima punim suza. – Moraš to samo izgovoriti. To je sve. Ja ću obaviti ostalo. – Unefausse couche – protisnula je. Dva su muškarca zurila u nju, zaprepašteni.
– Dobro, rekla sam smireno. – Jan, vidiš onu kuću ondje dolje? – poka-zala sam rukom na najbliže imanje, tristotinjak metara nizbrdo. Jan nije odgovorio dok ga opet nisam zazvala po imenu, ovaj put nešto oštrije. Tek tad je kimnuo.
– Dobro. Sada potrči onamo, brzo, posluži se njihovim telefonom i na-zovi bolnicu. Možeš?
Napokon je došao k sebi. – Da, Ella, trčim na ono imanje i telefonirat ću u bolnicu, rekao je.
– Dobro. I pitaj ondje ljude mogu li nam pomoći i odvesti nas svojim autom ako hitna pomoć ne bude mogla doći. Kreni! – Posljednja je riječ siknula poput pucnja bičem. Jan je u čučnju rukom dodirnuo zemlju i odle-tio kao da sudjeluje u nekoj utrci na igralištu. Iskrivila sam lice. Susanne se mora riješiti ovog tipa, pomislila sam.
Jacob je kleknuo pokraj Susanne i položio joj ruku na kosu. – Hoće li sve biti u redu? – pitao je, trudeći se prikriti očaj.
Uputila sam odgovor Susanni. – Naravno da će sve biti dobro. Sada vje-rojatno malo boli, je li?
Susanne je kimnula.
– Uskoro će prestati. Jan je otišao pozvati hitnu pomoć da dođe po tebe.
– Ella, ja sam kriva za ovo, prošaptala je.
– Ne. Nisi ti kriva. Naravno da nisi kriva.
– Ali nisam ga željela, a možda, da jesam, možda se ovo ne bi dogodilo.
– Nisi ti kriva, Susanne. Mnoge žene spontano pobace. Nisi učinila niš-ta loše. Na to ne možeš nikako utjecati.
Nije izgledala kao da mi vjeruje. Jacob je zurio u nas dvije kao da raz-govaramo na svahiliju.
– Časna riječ. Ti nisi kriva. Vjeruj mi. U redu?
Naposljetku je kimnula.
– A sada te moram pregledati. Smijem?
Susanne me čvršće stegnula za ruku i suze su joj kliznule niz jedan ob-raz. – Da, to boli, znam, i ne želiš da te pregledam, ali moram, da budemo sigurni da je sve u redu. Neću te ozlijediti. Znaš da te ja ne bih povrijedila.
Svrnula je pogledom do Jacoba, zatim ponovno na mene; shvatila sam. – Jacob, uzmi Susanne za ruku – zapovjedila sam mu i stavila mu njezinu usku ruku u dlan. – Pomozi joj da legne na leda i sjedni ovdje uz nju. – Postavila sam ga licem prema njoj, tako da ne može vidjeti što radim.
– A sada razgovaraj s njom. – Jacob me bespomoćno gledao. Razmiš-ljala sam časak. – Sjećaš se kako si mi rekao da imaš jednoga dobrog uče-nika klavira? Koji svira Bacha? Što će svirati na idućem koncertu? I zašto? Pričaj Susanni o njemu.
Nakratko je Jacob izgledao izgubljeno, a onda mu se lice opustilo. Ok-renuo se Susanni i počeo govoriti. Nakon nekoliko trenutaka i ona se opus-tila. Nastojeći je što manje pomicati, uspjela sam joj nekako svući hlače i gaćice niz noge, dovoljno da mogu nešto vidjeti, upijajući krv Jean-Paulovom košuljom. Zatim sam joj ponovno navukla hlače, ali nisam zat-vorila patent. Jacob je prestao govoriti. Oboje su me pogledali.
– Izgubila si nešto krvi, ali krvarenje je zasad zaustavljeno. Bit ćeš dob-ro.
– Žedna sam, tiho je rekla Susanne.
– Potražit ću vode. – Ustala sam, zadovoljna što vidim da su oboje smi-reni. Krenula sam po imanju u potrazi za slavinom na dvorištu. Nije je bilo; morala sam u kuću.
Tiho sam ušla u devant-huis i zastala na vratima kuće. Sunčeva je svjet-lost u tankom traku padala na kamen ognjišta. U snopu svjetla lebdjela je gusta prašina koju smo digli svojim posjetom. Okretala sam se oko sebe tražeći neki izvor vode. Bilo je vrlo tiho; ništa nisam čula, ni ohrabrujući ton Jacobova glasa, ni vjetar u borovima nad nama, ni kravlja zvona, ni vlak u daljini. Postojala je samo tišina i ponjava svjetla na kamenoj ploči ispred mene. Bio je to golem komad kamena; sigurno ga je nekoliko muš-karaca moralo uglaviti na mjesto. Pogledala sam ga pobliže. Unatoč mr-ljama od čađe, jasno se vidjelo da nije iz ovoga kraja. Izgledao je kao da je stigao iz neke druge zemlje.
U kutu nasuprot vratima bio je stari sudoper sa slavinom. Sumnjala sam da radi, ali zbog Susanne sam morala pokušati. Krenula sam do sudopera, uzdrhtala srca, ruku vlažnih i hladnih. Borila sam se nekoliko trenutaka sa slavinom dok je napokon nisam uspjela odvrnuti. Kratko vrijeme nije se događalo ništa; onda se začuo šum, kako nešto bučno nahrupljuje i slavina se zatresla. Koraknula sam unazad. Snažan je mlaz tamne tekućine iznena-da briznuo u sudoper i odskočila sam tako da sam stražnjim dijelom glave udarila o brid jednog od stupova koji su podupirali dimnjak. Prodorno sam kriknula i zavrtjela se oko sebe, pred očima su mi iskočile zvijezde. Klek-nula sam uz ognjište i pognula glavu. Potiljak mi je bio vlažan i ljepljiv. Nekoliko puta sam duboko udahnula. Kad su mi zvjezdice nestale ispred očiju,
podigla sam glavu i spustila ruke. Kapljice krvi probile su mi kroz raz-derane psorijatične površine na naborima laktova, skotrljale se niz ruke pa se slile s krvlju na dlanovima.
Zurila sam u pruge krvi. – To je, znači, to mjesto? – rekla sam na glas. – Je suis arrivee chez moi, n'est-ce-pas?
Voda je iza mene prestala teci.

http://www.book-forum.net

13Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Empty Re: Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Čet Apr 26, 2012 9:23 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
9.
DIMNJAK
Isabelle je bez riječi stajala u devant-huisu. Čula je kako se konji meš-kolje u staji; iz kuće su dopirali zvuči kopanja.
– Marie? – dozvala je tiho jer nije bila sigurna bi li tko mogao čuti iz-govori li joj ime glasno. Na zvuk njezina glasa konj je zanjištao, zatim stao. Kopanje se nastavilo. Isabelle je oklijevala, a onda otvorila vrata.
Etienne je radio na dugačkoj rupi uz granitnu ploču, koja se od podnož-ja protezala u sobu. Nije bila postavljena duž suprotnog zida gdje je prije odlučio smjestiti ognjište, već pokraj vrata. Pod je bio čvrsto nabijen i morao je silovito zasijecati lopatom da probije zemlju.
Kad ga je kroz otvorena vrata obasjalo svjetlo, podigao je pogled i upi-tao: – Je li ona? – a zatim se naglo prekinuo shvativši da je to Isabelle. Uspravio se.
– Što radiš ovdje?
– Gdje je Marie?
– Trebala bi se stidjeti, La Rousse. Trebala bi pasti na koljena i moliti Božju milost.
– Zašto kopaš na blagdan? Prečuo je pitanje.
– Kći ti je pobjegla – reče on glasno. – Petit Jean ju je otišao potražiti u šumu. Mislio sam da je to on, da se vratio i javlja mi da je na sigurnom. Nisi li zabrinuta za svoju kćer besramnicu La Rousse? I ti bi je trebala tražiti.
– Samo za Marie se i brinem. Kamo je otišla?
– Iza kuće, u planinu. – Etienne joj okrene leda i opet zamahne lopatom. Isabelle ga je promatrala.
– Zašto kopaš ovdje, a ne kod drugog zida, ondje gdje si rekao da ćeš sazidati ognjište?
On se ponovno uspravi i podigne lopatu iznad glave. Isabelle u skoku uzmakne, a Etienne se nasmije.
– Ne postavljaj glupa pitanja. Idi i pronađi kćer.
Isabelle se natraške iskrala iz prostorije i zatvorila za sobom vrata. Za-držala se časak u devant-huisu. Etienne je prestao kopati i zavladala je tišina, tišina puna tajnovitosti.
Nisam sama s Etienneom, pomislila je. Marie je ovdje, negdje je u bli-zini.
– Marie! – počela ju je dozivati. – Marie! Marie! – Izašla je na dvorište, i dalje je zvala. Marie se nije pojavila, samo Hannah, koja se s mukom uspinjala stazom. Isabelle je nije sačekala ispred Chalieresa, već ju je osta-vila s Jacobom pa trčala putem prema imanju sve dok nije bila sigurna da je Hannah više ne može sustići. Ugledavši Isabelle, starica se zaustavila i, teško dišući, naslonila na štap. Zatim je spustila glavu i žurno prošla pokraj snahe u kuću pa s treskom zatvorila vrata.
Nije bilo lako opiti Luciena. Piljio je u mene preko stola i ispijao pivo tako polako da sam morala pomalo vraćati gutljaje u čašu i čekati da me dostigne. Bili smo jedini gosti u baru u središtu grada. Iz zvučnika je svira-la američka narodna glazba; konobarica je iza pulta čitala novine. Moutier je kišnog četvrtka početkom srpnja bio beživotan poput prometnog znaka za obavezno zaustavljanje.
Imala sam ručnu svjetiljku u torbici, ali pouzdala sam se u to da će Lu-cien imati alat ako nam bude trebao. On to, doduše, još nije znao; sjedio je i iscrtavao šare od mokrih kolutova što ih je čaša ostavljala na stolu, držeći se kao da mu je nelagodno. Još će mi dugo trebati da ga navedem na ono što sam naumila. Morat ću pribjeći mjerama za krajnju nuždu.
Uhvatila sam konobaričin pogled. Kad nam je prišla, naručila sam dva viskija. Lucien je zurio u mene krupnim očima boje lješnjaka. Slegnula sam ramenima. – U Americi uvijek pijemo viski s pivom, glatko sam sla-gala. Kimnuo je, a ja sam pomislila na Jean-Paula, kod kojega nikad ne bi prošla ovako glupa izjava. Nedostajala mi je njegova zajedljiva, podruglji-va britkost; bio je poput noža, prosijecao je kroz izmaglicu nesigurnosti, rekao što je trebalo reći.
Kad je konobarica donijela dvije čaše viskija, rekla sam Lucienu neka popije svoj u jednom gutljaju umjesto da ga polako pijucka. Kad je iskapio čašu, naručila sam još dva viskija. Oklijevao je, ali nakon drugog se vidlji-vo opustio i počeo mi pričati o kući koju je nedavno sagradio. Pustila sam ga da razveze naširoko, premda se služio brojnim tehničkim izrazima koje nisam razumjela. – Kuća je na pola puta u planinu, na padini – tu je uvijek teže graditi, objasnio je. – A bilo je i problema s betonom za Vabri nuclea-ire. Morali smo ga dvaput miješati.
– L'abri nucleaire? – ponovila, sam, nesigurna u svoj francuski.
– Oui – Pričekao je da potražim riječ u rječniku koji sam nosila u torbi-ci.
– Atomsko sklonište? Sagradio si atomsko sklonište u kući?
– Jasno. Takav je propis. U Švicarskoj po zakonu svaka nova kuća mora imati sklonište.
Protresla sam glavom da je razbistrim. Lucien je pogrešno protumačio moju kretnju. – Ali istina je, svaka nova kuća ima atomsko sklonište, po-novio je još gorljivije. – I svaki muškarac ima obvezu služenja vojnog roka, jesi li to znala? S osamnaest godina ide u vojsku na sedamnaest tje-dana. Nakon toga, svake godine provede tri tjedna u vojnoj pričuvi.
– Zašto Švicarska toliko polaže na borbenu spremu kad je neutralna? Znaš, kao za vrijeme Drugoga svjetskog rata?
Kruto se osmjehnuo. – Zato da možemo ostati neutralni. Država ne mo-že biti neutralna ako nema jaku vojsku.
Potječem iz zemlje s golemim vojnim proračunom i baš nikakvim osje-ćajem za neutralnost; činilo mi se da to dvoje nije međusobno povezano. Ali nisam došla razgovarati o politici; sve smo se više udaljavali od onoga što sam imala na umu. Morala sam pronaći način da ga navedem na razgo-vor o dimnjaku.
– I od čega je sagrađeno to atomsko sklonište? – upitala sam nespretno.
– Od betona i olova. Znaš, zidovi su debeli jedan metar.
– Zbilja?
Lucien je počeo potanko objašnjavati kako je sklonište projektirano i izgrađeno. Sklopila sam oči. Kakav dosadni štreber, pomislila sam. Zbog čega sam, za ime svijeta, od njega očekivala pomoć?
Nije bilo nikoga drugog. Jacoba je odviše potresao Susannin pobačaj da bi se vratio na imanje, a Jan nije bio od onih koji igraju protiv pravila. Još jedan mlakonja, pomislila sam s odbojnošću. Što je to s tim muškarcima? I opet sam poželjela da je Jean-Paul ovdje: on bi se natezao sa mnom oko toga ima li smisla to što želim učiniti, doveo bi u pitanje moj zdrav razum, ali bi mi pružio potporu kad bi znao da mi je to važno. Mislila sam o tome kako mu je. Ona noć kao da se zbila vrlo davno. Prije tjedan dana.
No, nije ovdje, morala sam se pouzdati u čovjeka koji mi je pri ruci. Otvorila sam oči i prekinula Lucienov monolog. – Ecoute, htjela bih da mi pomogneš – rekla sam odrješito i namjerno prešla na prisan ton na francu-skome. Sve dotad razgovarala sam s njim suzdržano i s udaljenosti.
Lucien je stao, djelovao je iznenađeno i sumnjičavo.
– Znaš za ono imanje pokraj Grand Vala sa starim dimnjakom?
Kimnuo je.
– Jučer smo ga otišli pogledati. Jednom davno to je bilo imanje mojih predaka.
– Zbilja?
– Da. Treba mi nešto odande.
– Što?
– Nisam sigurna, odgovorila sam, a zatim brzo dodala, – ali znam gdje je.
– Kako možeš znati gdje je, a ne znaš što je?
– Ne znam.
Lucien je zastao, zavirujući u svoju praznu čašu. – I što želiš od mene? – upitao je nedugo zatim.
– Dođi sa mnom na imanje, da ga malo razgledamo. Imaš li kakvog ala-ta?
Kimnuo je. – U kamionu.
– Dobro. Mogao bi nam zatrebati. – Izgledao je preplašeno pa sam do-dala: – Ne brini, nećemo morati provaljivati ni išta slično – postoji ključ. Samo želim malo razgledati. Hoćeš mi pomoći?
– Misliš sada? Odmah sada?
– Da. Ne želim da bilo tko zna da idem onamo, zato to mora biti noću.
– Zašto ne želiš da bilo tko zna?
Slegnula sam ramenima. – Ne želim da ljudi postavljaju pitanja. Da pri-čaju.
Nastala je duga tišina. Pripremila sam se na to da će me odbiti.
– Uredu.
Kad sam se nasmiješila, Lucien mi je neodlučno uzvratio osmijehom. – Znaš, Ella, rekao je, – nasmijala si se prvi put cijele večeri.
Počela je padati kiša kad je Isabelle ušla u šumu. Prve su kapi sipile kroz mlado lišće bukava, nježno ih tresle i ispunjavale zrak mekim šumom. Mošusni se miris dizao s vlažne mješavine otpala lišća i borovih iglica.
Stala se uspinjati uz padinu iza kuće, povremeno dozivajući Marie, ali češće je posve mirno stajala i osluškivala zvukove pod plastom kiše: grak-tanje vrana, vjetar u borovima gore više u planini, topot konjskih kopita na stazi za Moutier. Mislila je kako Marie nije mogla dospjeti daleko – nije voljela biti sama ni daleko od doma. Ali nikad prije nije bila osramoćena, pred tako mnogo ljudi.
To ti je zbog nove kose, mislila je Isabelle, i zato što si moja kći. Čak i ovdje. A ja nemam nikakvih čarolija da te zaštitim, ništa čime bih te oču-vala od hladnoće i mraka.
Nastavila je dalje uz planinu, stigla do stjenovitog hrpta na pola puta do vrha i udarila njime na sjever. Znala je da je privlači jedno posebno mjesto. Našla se na maloj čistini gdje su ona i Jacob cijelog ljeta držali kozu. Ovamo se nije vraćala sve otkako je Jacob kozu zamijenio za tkaninu. Još je i sad bilo tragova da su ovdje držali životinju: ostaci zaklona od granja, razbacana slamnata stelja, borove iglice, izmet osušen u tvrde kuglice.
Mislila sam da pametno čuvam svoje tajne, sumorno je razmišljala Isa-belle i promatrala kozlićev ležaj. Da nitko nikad neće doznati. Činilo joj se kao da je to bilo davno, prije cijele jedne zime. Kad je obišla jedno tajno mjesto, znala je da će otići i na drugo. Nije se pokušala oduprijeti tom nagonu, iako je znala da Marie po svoj prilici nije ondje. Tamo gdje se greben počinje spuštati prema klancu, stala se probijati kroza stijenje do mjesta na kojemu je Pascale klečala i molila se. Ovdje nije ostalo traga tajne: krv se već odavno upila u zemlju.
– Gdje si, cherie? – tiho je prozborila.
Kad je vuk istupio iza stijene, Isabelle je poskočila i vrisnula, ali nije pobjegla. Stali su jedno nasuprot drugome, vatra u vučjim očima budna i prodorna. Prišao je korak Isabelli i zaustavio se. Isabelle se povukla korak unatrag. Vuk je ponovno krenuo naprijed i Isabelle je stala silaziti natraške kroza stijene. U strahu da ne padne, okrenula se u pravom smjeru, ali je u hodu neprekidno pogledavala preko ramena da se uvjeri da joj vuk ne prilazi bliže. Održavao je istu udaljenost, usporavao korak ili se zaustav-ljao kad i ona, ubrzavao kad i ona.
Tjera me poput ovce, pomislila je Isabelle, prisiljava me da idem kamo želi. Provjerila je to skrenuvši ustranu. Vuk je poskočio na istu stranu i trčao uz nju sve dok opet nije krenula ravno naprijed. Izbili su iz stijenja na puteljak uz rub drveća, koji je vodio od Moutiera u Grand Val, put za ima-nje. Iz smjera Moutiera kasao je konj Tournierovih, noseći na leđima Petit Jeana i Gasparda. Bio je to konj kojeg je čula kako se meškolji u staji i, sad je shvatila, kako grabi stazom ranije.
Isabelle se okrenula i pogledom potražila vuka. Nestao je.
Lucien je imao stari Citroenov kamion krcat alata – upravo kako sam se nadala. Štropotao je i kašljucao kroz glavnu ulicu tako glasno da sam bila sigurna kako će cijeli grad izaći na prozore i ispratiti pogledom naš odla-zak. Toliko o diskreciji.
Upravo je počela padati kiša, od prozračne je izmaglice ulica postala skliska, morala sam čvršće stegnuti jaknu oko sebe. Lucien je uključio brisače; strugali su o vjetrobransko staklo, kidajući mi živce. Vozio je oprezno kroz grad, ne zato što bi morao: u devet i trideset na ulicama nije bilo ni žive duše. Kod željezničkoga kolodvora, jedinog mjesta koje je pokazivalo znakove života, zaokrenuo je na cestu prema Grand Valu.
Šutjeli smo tijekom vožnje. Bila sam zahvalna što nije postavljao bez-brojna pitanja, kao što bih to ja na njegovu mjestu činila, jer nisam za njega imala odgovore.
Skrenuli smo na cesticu koja je zaronila pod tračnice vlaka pa se stala uspinjati uzbrdo. Kod nakupine kuća Lucien je zaokrenuo na zemljani put koji sam prepoznala s naše jutrošnje šetnje. Vozio je tristotinjak metara, zaustavio se i ugasio motor. Odahnula sam kad su se brisači na vjetrobranu napokon zaustavili, kamion je zakašljao nekoliko puta, zatim je u dugač-kom hropcu izdahnuo.
– To je ondje. – Lucien je pokazao s naše lijeve strane. Nakon čas, dva uspjela sam raspoznati obrise imanja na pedesetak metara od nas. Zadrhta-la sam; bit će teško izaći iz kamiona i uspeti se onamo pješke.
– Ella, mogu te nešto pitati?
– Da, odgovorila sam s oklijevanjem. Nisam mu htjela reći sve, ali zna-la sam da ne mogu očekivati da će mi pomagati naslijepo.
Iznenadio me. – Udana si. – Bila je to više izjava nego pitanje, ali po-tvrdila sam kimnuvši.
– To je tvoj muž nazvao neku večer, kad smo jeli fondue.
– Da.
– I ja sam bio oženjen, rekao je.
– Vraiment? – Iznenadila sam se više no što sam htjela. Kao i onda kad mi je rekao da pati od psorijaze: osjetila sam grižnju savjesti što sam misli-la da on ne može imati život kakav je moj, pun stresa i romantike.
– Imaš djece? – upitala sam, nastojeći mu vratiti život.
– Kćer. Christine. Živi s majkom u Baselu.
– Nije jako daleko.
– Ne. Viđam je svakog drugog vikenda. A ti, imaš ti djece?
– Ne. – Laktovi i gležnjevi su me počeli svrbjeti, psorijaza je zahtijevala da joj se posvetim.
– Još nemaš.
– Ne, još ne.
– Onog dana kad sam doznao da mi je supruga trudna, Lucien je govo-rio polako, – imao sam joj namjeru reći da mislim kako bismo se trebali razvesti. Bili smo oženjeni dvije godine i znao sam da nam ne ide. Barem sam ja tako osjećao. Sjeli smo da jedno drugome kažemo velike vijesti, svoja razmišljanja. Prva je rekla što je imala. Nakon toga, nisam joj mogao reci što sam mislio.
– I tako ste ostali zajedno.
– Sve dok Christine nije navršila godinu dana, da. Ali bilo je kao u pak-lu.
Ne znam koliko se to dugo nakupljalo u meni, ali odjednom sam shvati-la da mi je zlo, da mi je želudac natopljen betonom. Progutala sam plju-vačku pa duboko udahnula.
– Kad sam te čuo kako razgovaraš telefonom s mužem, podsjetilo me to na moje telefonske razgovore sa ženom.
– Ali nisam mu rekla gotovo ništa!
– Čuo sam ti ton.
– Oh! – Zagledala sam se u mrak, obuzeta nelagodom.
– Nisam sigurna da je moj muž pravi čovjek s kojim trebam imati dije-te, rekla sam. – Nikad u to nisam bila sigurna. – Izgovoriti ovo naglas, i to baš Lucienu, bilo je kao da sam razbila prozor. Sam zvuk tih riječi zgranuo me.
– Bolje je da si to doznala sada, rekao je Lucien, – da, ako možeš, ne doneseš dijete na svijet bez ljubavi.
Gutnula sam i kimnula. Sjedili smo i slušali kišu; usredotočila sam se na smirivanje želuca.
– Želiš nešto ukrasti odande? – naglo je upitao i mahnuo glavom prema imanju.
Razmislila sam. – Ne. Samo želim pronaći nešto. Nešto što je moje.
– Što? Ostavila si nešto ondje jučer? O tome je riječ?
– Da. Priču o svojoj obitelji. – Sjela sam uspravno. – Ipak ćeš mi pomo-ći? – odrješito sam ga upitala.
– Svakako. Rekao sam da ću ti pomoći i pomoći ću ti. – Lucien me mirno i duboko pogledao u oči. Nije ni tako loš, pomislih.
Petit Jean kao da nije namjeravao stati. Isabelle je zakoračila na sredinu puta i primorala ga da zauzda konja. Posegla je rukom i čvrsto uhvatila oglav. Konj joj je utisnuo njušku u rame i frknuo. Ni Petit Jean ni Gaspard nisu je gledali u oči, premda je Gaspard podigao crni šešir i kimnuo joj. Petit Jean je sjedio napet, očiju čvrsto uprtih preda se, i samo nestrpljivo čekao da bude pušten.
– Kamo idete? – upitala je.
– Natrag na imanje. – Petit Jean je gutnuo.
– Zašto? Jeste li pronašli Marie? Je li dobro?
Nije odgovorio. Gaspard je pročistio grlo i okrenuo prema njoj ono sli-jepo oko.
– Žao mi je, Isabelle – promrmljao je. – Ti znaš da ja s time ne bih imao ništa da nije Pascale. Da nije sašila onu haljinu, ne bih sada morao pomoći oko ovoga. Ali... – slegnuo je ramenima i nataknuo šešir na glavu. – Žao mi je.
Petit Jean je zasiktao između zuba i divljački povukao uzde. Isabelli se oglav istrgnuo iz ruke.
– Pomoći oko čega? – viknula je, a Petit Jean je nogom podbo konja ko-ji je poskočio i pojurio. – Pomoći oko čega?
Dok su odlazili u trku, Gaspardu je spao šešir i otkotrljao se u lokvu. Isabelle je gledala kako odmiču niz put, zatim se prignula i podignula šešir, otresla ga od blata i vode. Držala ga je ovlaš prstima dok je koračala putem kući.
Kiša je jače padala. Uvukli smo se u devant-huis, a baterija je obasjala lokot na vratima. Lucien ga je povukao brzim trzajem. – Ovo su stavili ovdje da les drogues ne bi ulazili, rekao je.
– Zar u Moutieru ima, hm, drogeraša?
– Svakako. Ima ih svugdje u Švicarskoj. Ne poznaješ ovu zemlju baš najbolje, je li?
– Očito ne, promrmljala sam na engleskome. – Bože. Toliko o prividu.
– Kako ste ušli jučer?
– Jacob je znao gdje je skriven ključ. – Pogledala sam uokolo. – Nisam vidjela gdje. Ali ne bi trebalo biti teško pronaći ga.
Pomoću ručne svjetiljke pretražili smo sva uočljiva mjesta u devant-huisu.
– Možda ga je Jacob zabunom uzeo sa sobom, dosjetila sam se. – Svi smo jučer bili uzrujani. Sasvim se lako moglo dogoditi. – Osjetila sam neko neznatno olakšanje što to ipak neću morati obaviti.
Lucien je pogledao minijaturne prozorčiće sa svake strane vrata. Slom-ljena su se stakla lako mogla izbiti, ali nijedno od nas ne bi se uspjelo tuda provući. Prozori na prednjem dijelu kuće bili su također maleni i visoko postavljeni. Uzeo mi je bateriju iz ruku. – Potražit ću neki veći prozor straga, rekao je. – Možeš pričekati ovdje sama?
Natjerala sam se da mu glavom pokažem da mogu. Sagnuo se pa izašao iz devant-huisa i nestao za uglom. Naslonila sam se na ulaz, obgrlivši se rukama da zaustavim drhtanje, i osluškivala. Isprva sam čula samo kišu, nedugo zatim počeli su izranjati i drugi zvukovi – promet na glavnoj cesti ispod nas, zvižduk vlaka – i osjetila sam se malo hrabrijom zbog blizine uobičajenog svijeta.
Čula sam neku škripu iznutra iz kuće i poskočila. – To je samo Lucien, rekla sam sebi, ali svejedno sam zakoračila van na dvorište, na kišu i blato. Kad je svjetlo bljesnulo kroz prozor uz vrata i na njemu se pojavilo lice, jedva sam se suzdržala da ne vrisnem.
Lucien me pozvao na prozor i dodao mi bateriju kroz okrhnuto staklo. – Naći ćemo se kod prozora iza kuće. – Nestao je prije nego što sam ga us-pjela pitati je li dobro.
Krenula sam oko kuće kao i Lucien prije nekoliko minuta. Bilo je teško zaokrenuti za ugao: pokrajnji i stražnji dio zgrade bili su poput zabranjena područja, dio skriven od pogleda drugih ljudi. Kad sam došla iza kuće, zakoračila sam u drugi, nepoznat svijet.
Iza kuće je bilo blatnjavo. Morala sam oprezno i polako hodati između mlaka i tragati za sušom, čvršćom podlogom. Kad sam ugledala otvoren prozor i iza njega Lucienov taman obris, zakoračila sam prebrzo i, poskliz-nuvši se, pala na koljena. Nagnuo se kroz prozor. – Jesi dobro? – pitao je. Drhtavo sam ustala, dok je snop svjetla iz baterije pritom plesao kao lud. Koljena na hlačama upila su dva blatnjava kruga. – Jesam. Odlično sam, promrmljala sam i snažnim zamasima nogu otresla blato koliko se dalo. Predala sam mu bateriju, a on ju je usmjerio na prozorsku dasku dok se nisam uspentrala.
Bilo je hladno unutra – hladnije, činilo se, nego vani. Odmaknula sam mokru kosu s očiju i razgledala uokolo. Bili smo u tijesnoj sobici u straž-njem dijelu kuće, spavaonici ili spremištu, gotovo praznoj osim hrpe dasa-ka i nekoliko polomljenih stolaca. Mirisalo je na plijesan i vlagu, a kad je Lucien posvijetlio u kuteve ispod stropa, vidjeli smo krpe paučine što su lepršale na propuhu s otvorenog prozora. Gurnuo ga je i zatvorio, a okvir se oglasio škripavim zvukom koji sam čula prije nekoliko minuta. Umalo sam ga zamolila da ga opet otvori, da ostavi izlaz za bijeg slobodnim, ali sam se suzdržala. Nemaš od čega bježati, rekla sam sama sebi odlučno, a želudac mi se preokrenuo.
Lucien je prvi ušao u veliku prostoriju, zastao pokraj ognjišta i usmjerio bateriju na dimnjak. Dugo smo ga promatrali u tišini.
– Impresivno, ne? – rekla sam.
– Da. Živio sam u Moutieru cijelog života i čuo sam za ovaj dimnjak, ali ga nikad nisam vidio.
– Kad sam ga jučer vidjela, iznenadilo me što je tako ružan.
– Da. Kao one ruches koje sam vidio na televiziji. Iz Južne Amerike.
– Ruches? Što je ruche?
– Košnica.
– Oh, košnica. Da, znam što misliš. – Negdje sam, vjerojatno u National Geographicu, vidjela visoke, kvrgave košnice o kojima je govorio, oblože-ne sivkastim cementom koji je omatao rebrasti oblik, nalik na čahuru prije nego što se otvori, nezgrapno, ali funkcionalno. Prizvala sam sliku jednog od propalih imanja u Cevennesu: savršeno postavljen granit, profinjena linija dimnjaka. Ne, ovo nije nimalo slično tome; ovo su načinili ljudi koji su očajnički trebali bilo kakav dimnjak, kojima bi u tu svrhu poslužilo bilo što.
– Neobično je to, znaš, reče on pomno promatrajući ognjište i dimnjak. – Pogledaj kako je postavljen u odnosu na preostali prostor u sobi. Nije ondje gdje bi čovjek očekivao ognjište. Ne uklapa se u prostoriju kako bi trebao. Čini je – nezgrapnom. Neudobnom.
Imao je pravo. – Previše je blizu vrata, rekla sam.
– Itekako previše. Malo nedostaje da se zaletiš ravno u njega kad udes. Vrlo nedjelotvorno – koliko se topline gubilo svaki put kad se otvore vrata. A propuh od vrata raspirivao bi vatru koja bi tako brže gorjela i teže ju je bilo nadgledati. Možda i opasno. Čovjek bi očekivao da ognjište bude na suprotnom zidu, ondje. – Pokazao je rukom. – Čudno je da su ljudi živjeli ovdje stotinama godinama i cijelo vrijeme trpjeli ognjište na ovom mjestu.
Rick, odjednom sam pomislila. Rick bi ovo mogao objasniti. Ovo je njegovo područje, unutrašnji prostor.
– Što sada želiš da radimo? – Lucien je bio zbunjen. Ono što mi je u mašti izgledalo sasvim jasno i jednostavno postalo je neizmjerno besmis-leno u stvarnosti, u mraku i vlazi.
Uzela sam svjetiljku od njega i počela temeljito pretraživati dimnjak, četiri četvrtasta stupa na uglovima ognjišta, četiri luka između stupova nosača dimnjaka.
Lucien je ponovno postavio pitanje. – Što želiš pronaći? – Slegnula sam ramenima. – Nešto – staro, odgovorila sam, stojeći na kamenoj ploči og-njišta, pogleda uprta uvis, u prolaz koji se postupno sužavao. Vidjela sam ostatke ptičjih gnijezda na izbočinama nepravilnoga kamenja. – Možda nešto – plavo. – Nešto plavo?
– Da. – Sišla sam s kamena u jednom koraku. – Slušaj, Lucien, ti si graditelj. Kad bi htio nešto sakriti u dimnjaku, gdje bi to sakrio?
– To plavo?
Nisam odgovorila; samo sam ga netremice gledala. Pogledao je dim-njak. – Pa, rekao je nedugo zatim, – većina se dijelova dimnjaka prejako zagrijava i stvari bi izgorjele. Možda gore u višem dijelu dimnjaka. Ili... – Kleknuo je i položio ruku na ploču ognjišta. Prešao je rukom preko nje i kimnuo. – Granit. Ne znam odakle im ovaj kamen; nije iz ovoga kraja.
– Granit – ponovila sam. – Kao u Cevennesu.
– Gdje?
– To je dio Francuske, na jugu. Ali zašto granit?
– Tvrdi je od vapnenca. Ravnomjernije prenosi toplinu. Ali ova je ploča vrlo debela, tako da se njezin donji dio nije mogao jako zagrijati. Pretpos-tavljam da bi se ispod nje moglo nešto sakriti.
– Da. – Kimnula sam i protrljala kvrgu na čelu. Ovo ima smisla. – Haj-demo podiči granit.
– Pretežak je. Trebali bismo četiri muškarca da ga podignu!
– Četiri muškarca, ponovila sam. Rick, Jean-Paul, Jacob i Lucien. I jed-na žena. Pogledala sam oko sebe. – Imaš li kolotur? – Blijedo me pogledao pa sam izvadila papir i olovku iz torbice i grubo skicirala sustav s kolotu-rom za dizanje tereta.
– Ah, un palan! – povikao je. – Da, imam. Ovdje, u kamionu. Ali sveje-dno bismo trebali više ljudi da povučemo ploču.
Razmišljala sam časak. – A tvoj kamion? – pitala sam. – Mogli bismo le palan svezati ovdje, zatim ga pričvrstiti za kamion i uz pomoć njegove snage povući ploču.
Izgledao je iznenađeno, kao da nikad nije razmišljao da bi njegov kami-on mogao poslužiti nekoj plemenitijoj svrsi osim prijevoza. Dugo je šutio, proučavao kako sve stoji, odmjeravao okom. Slušala sam kako vani sipi kiša.
– Da, rekao je napokon. – Možda bi se to dalo izvesti.
– Izvest ćemo to.
Kad je stigla do imanja, Isabelle je pokušala tiho otvoriti vrata kuće. Bi-la su zakračunata iznutra. Čula je kako Etienne i Gaspard stenju i naprežu se, zatim su zastali i raspravljali. Nije ih dozivala. Umjesto toga otišla je u staju, gdje je Petit Jean češao konja. Jedva je dosezao konju do ramena, ali je baratao životinjom s pouzdanjem. Dobacio je pogled Isabelle pa nasta-vio trljati. Primijetila je kako je ponovno gutnuo.
Kao onaj čovjek na cesti kad smo odlazili iz Cevennesa, pomislila je, sjetivši se muškarca s jako izraženom Adamovom jabučicom, onih baklji, Marieinih hrabrih riječi.
– Papa nam je rekao da ostanemo ovdje da ne smetamo – rekao je Petit Jean.
– Vama? Je li i Marie ovdje?
Njezin je sin trznuo glavom prema gomili slame u najmračnijem kutu staje. Isabelle je pohrlila onamo.
– Marie – rekla je tiho i kleknula uz rub gomile.
Bio je to Jacob, stisnut u klupko i šćućuren u kutu. Oči su mu bile širom otvorene, ali kao da je nije vidio.
– Jacob! Što je? Jeste li pronašli Marie?
Preko njegovih je koljena ležala crna haljina koju je Marie nosila iznad one plave. Isabelle je dopuzala k njemu i otrgla mu je iz ruku. Bila je mok-ra, teška od vode.
– Odakle ti ovo? – strogo je pitala, pregledavajući haljinu. Bila je pode-rana oko vrata. Džepovi su bili puni kamenja iz Birse.
– Gdje si to pronašao?
Jacob je tupo gledao kamenje i šutio. Zgrabila ga je za ramena i počela ga tresti.
– Gdje si to pronašao? – kriknula je. – Gdje?
– Ovdje ju je pronašao – začula je odnekud iza sebe. Pogledala je u Pe-tit Jeana.
– Ovdje? – ponovila je. – Gdje?
Petit Jean je pokazao rukom posvuda oko sebe. – U staji. Sigurno ju je svukla prije nego što je pobjegla u šumu. Htjela se pohvaliti novom halji-nom vragu u šumi, ha, Jacob?
Jacob se pod Isabellinim rukama lecnuo.
Lucien je prišao kući kamionom natraške što je bliže mogao. Sproveo je uže od male metalne kuke ispod stražnjeg branika kroz devant-huis i mali prozor uz vrata – sve je polomljeno staklo izbio da ne prereze konopac – pa unutra u kuću. Objesio je kolotur za nosivu gredu što se protezala preko sobe i provukao konopac od malog prozora gore do kolotura pa dolje do kamene ploče ognjišta i svezao kraj za vrh trokutastega metalnog okvira. Stezaljke je pričvrstio na druga dva vrha.
Zatim smo kopali oko jednoga kraja ploče sve dok joj nismo ogolili te-melj. Trajalo je to dugo jer je pod bio čvrsto nabijen. Grubo sam zemlju komadala lopatom, povremeno zastajući da obrišem znoj s očiju.
Lucien je postavio metalni okvir preko ruba ploče i pričvrstio stezaljke, utisnuvši im zupce u blato ispod donjeg dijela. Naposljetku smo lopatom i željeznom polugom prošli uz ploču da se nabijena zemlja oko nje razrahli.
Kad je sve bilo spremno, stali smo raspravljati o tome tko će ostati unu-tra i držati ploču i kolotur na mjestu, a tko će sjesti u kamion.
– Znaš, ovo nije baš najbolje postavljeno, rekao je Lucien zabrinuto promatrajući konopac. – Nije pod dobrim kutem. Uže će strugati o prozor, ondje, i o luk dimnjaka, tamo. – Baterijom je osvijetlio mjesto na kojemu je očekivao trenje. – Konopac bi se mogao iskrzati i puknuti. A sila nije ravnomjerno raspoređena na obje stezaljke jer nismo mogli objesiti kolotur točno nad ploču nego sa strane, o gredu. Pokušao sam to nekako uravnote-žiti, ali svejedno će sila potezanja na svakoj strani biti drukčija pa bi ste-zaljke lako mogle spasti. Tu je i greda. Možda nije dovoljno jaka da pod-nese težinu ploče. Najbolje je da ja to nadgledam. – Ne. – Ella...
– Ja ću ostati ovdje. Pazit ću na uže i stezaljku, i lepalan. – Moj ga je ton natjerao da se povuče. Prišao je prozorčiću i pogledao van. – U redu, rekao je tiho. – Ti ostani ovdje sa svjetiljkom. Ako se konopac počne krza-ti ili spadnu stezaljke ili zbog bilo kojeg razloga moram zaustaviti kamion, usmjeri svjetlo na ono zrcalo ondje. – Usmjerio je bateriju u retrovizor na lijevoj strani kamiona. Odbljesak se vratio do nas. – Kad se ploča dovoljno visoko digne, nastavio je, – također posvijetli svjetiljkom u zrcalo, tako ću znati da moram stati.
Kimnula sam i uzela svjetiljku od njega, zatim sam mu osvijetlila put do stražnjeg prozora, pripremajući se za škripu kad bude gurnuo prozor da ga otvori. Dobacio mi je pogled prije nego što će nestati. Slabašno sam se nasmiješila, nije mi uzvratio osmijehom. Izgledao je zabrinuto.
Zauzela sam položaj pokraj prozorčića, napetih živaca. U cijeloj ovoj strci barem više nisam osjećala onu mučninu i znala sam da sam na pra-vom mjestu, koliko god besmisleno sve ovo bilo. Bilo mi je drago što sam ovdje s Lucienom: nisam ga poznavala dovoljno da mu moram objašnjava-ti sve, kao što bih morala Ricku ili Jean-Paulu, a njega je dovoljno zanima-la tehnička izvedba zadatka da ne ispituje previše zašto sve to radimo.
Kiša je prestala padati, iako se odasvud čulo kapanje. Motor kamiona pokrenuo se s praskom i počeo se tresti na mjestu, a Lucien je uključio prednja svjetla i stao jače pritiskati gas. Gurnuo je glavu kroz prozor i mahnuo. Polako, polako kamion je milio prema naprijed. Uže se pokrenu-lo, napelo po okomici, zadrhtalo. Ploča koja je visjela s grede zanjihala se prema meni. Začuo se zvuk lomljave kad je o gredu uprla sila kojom je kamion povukao. Poskočila sam unatrag, u strahu da če se kuca srušiti na mene.
Greda je izdržala. Pomicala sam svjetlo naprijed-natrag po konopu, do kolotura, dolje na stezaljke oko ploče, natrag duž konopa, dolje kroz pro-zor pa van do kamiona. Mnogo toga je trebalo držati na oku. Koncentrirala sam se, tijelo mi je bilo napeto poput opruge.
Ostavila sam snop svjetla da nekoliko sekundi počine na jednoj od ste-zaljki kad je počela klizati s kamena. Brzo sam zasvijetlila kroz prozor u retrovizor. Lucien je zaustavio kamio upravo kad se stezaljka otkačila s ploče, a metalni je okvir poletio uvis prema koloturu, udario u dimnjak pa tresnuo o gredu. Kriknula sam i leđima se natisnula na vrata. Okvir se stropoštao na pod. Trljala sam dlanovima lice kad je Lucien gurnuo glavu kroz prozor.
– Jesi dobro? – pitao je.
– Jesam. Bila je to samo jedna stezaljka, skliznula je s ploče. Stavit ču je natrag.
– Jesi sigurna?
– Svakako, odgovorila sam. Duboko udahnuvši, prišla sam okviru.
– Daj da vidim, Lucien je rekao. Donijela sam mu da ga pregleda. Sre-ćom, metal nije bio oštećen. Promatrao je s prozora dok sam ga namještala oko ploče i pričvršćivala stezaljke kako sam vidjela da on steže. Kad sam završila, osvijetlila sam sve baterijom i Lucien je kimnuo.
– Dobro. Znaš, možda mi to zbilja možemo izvesti. – Vratio se do ka-miona, a ja sam opet, kao i prije, stala uz prozor.
Isabelle se zgurila u slami i gledala van kroz devant-huis. Kiša je sada pljuštala i nebo se smračilo. Uskoro će pasti noć. Promatrala je sinove. Petit Jean je i dalje četkao konja i usplahireno pogledavao oko sebe. Jacob je sjedio i proučavao kamenje iz Marieine haljine. Liznuo ih je jezikom pa podigao pogled prema majci.
– Odabrali su najružnije kamenje – rekao je tiho. – Sivo, bez boje. Zaš-to?
– Budi tiho, Jacob! – prosiktao je Petit Jean.
– Što to znači, vas dvojica? – povikala je Isabelle. – Što to skrivate od mene?
– Ništa, Maman – odgovorio je Petit Jean. – Marie je pobjegla, znaš. Vratit će se u Tarn i sastati se s vragom. Tako je sama rekla.
– Ne. – Isabelle je ustala. – Ne vjerujem ti. Ne vjerujem!
Stezaljke su skliznule još dva puta, ali treći su put uspjele zadržati plo-ču. Lucien se u sitnim pomacima sporo i ravnomjerno pomicao kamionom prema naprijed, uz strahovitu buku, ali je neprekidno vukao istom jačinom. Usmjerila sam svjetlo na kolo tur kad sam začula taj zvuk, zvuk usisava-nja, kao kad se noga naglo izvuče iz blata. Primaknula sam svjetiljku i vidjela da se ognjište nevoljko odvaja od blata, podiže se centimetar, dva, tri centimetra, ujednačeno. Promatrala sam, kao okamenjena. Greda je zaječala. Odmaknula sam se od prozora, čučnula uz ploču i usmjerila svje-tiljku u procjep ispod nje. Grmjelo je od jezive buke, jer su i greda i kolo-tur potmulo stenjali, a kamion se vani naprezao, i srce mi je tuklo. Zavirila sam u mračan prostor ispod ognjišta.
Začuli su tutnjavu kad je stijena udarila o tlo i sledili se. Čak se i konj umirio.
Isabelle i Petit Jean pošli su prema vratima, Jacob se uspravio i krenuo za njima. Isabelle je stigla do vrata i pokušala uči. Kad ih je gurnula, zasun se povukao ustranu i vrata je otvorio Etienne, crven u licu i znojan. Nasmi-ješio joj se.
– Udi, Isabelle.
Trgnula se na zvuk svog imena, zatim je prošla pokraj njega. Hannah je klečala uz netom postavljeno ognjište, zaklopljenih očiju, a na kamenoj su ploči bile poredane sviječe. Gaspard je stajao odostraga, pognute glave. Nije podigao pogled kad su Isabelle i dječaci ušli. Već sam vidjela Hannah ovakvu, pomislila je. U molitvi na ognjištu.
Ugledala sam bljesak plavoga, sitan komadič nečega plavog u toj mrač-noj rupi. Onda se kamena ploča podigla za desetak centimetara i ja sam zurila i zurila bez razumijevanja, zatim je to bilo petnaest centimetara i ugledala sam zube i tada sam shvatila. Shvatila sam i počela sam vrištati i istodobno sam posegnula rukom u grobnicu i dotaknula sičušnu kost. – To je dječja ruka! – kriknula sam. – To je... – Posegnula sam dublje, uhvatila prstima plavi komadič i izvukla dugačku nit omotanu oko pramena kose. Bila je djevičanski plava, a kosa je bila crvena poput moje i briznula sam u plač.
Zurila je u ognjište, postavljeno na tako neobičnome mjestu u prostoriji.
Nije mogao čekati, pomislila je. Nije mogao čekati da mu drugi pomo-gnu pa je pustio da ploča padne bilo gdje.
Bio je to golemi komad kamena, postavljen odveč blizu ulaza. Našli su se stiješnjeni između ognjišta i vrata, ona, Etienne, Petit Jean i Jacob. Od-maknula se korak dalje od njih i počela obilaziti oko ognjišta.
A onda je na podu ugledala tračak plavoga. Pala je na koljena, posegnu-la za njim i stala vuči. Bio je to komadič plave niti koji je izvirivao ispod kamene ploče. Vukla je i vukla sve dok se nit nije prekinula. Prinijela ju je k svijeći da je oni vide.
Začula sam kako je konopac u zraku zviznuo i zacvrčao. Zatim je uz zaglušnu buku kamen pao natrag na mjesto, a stezaljke se razmrskale o gredu. Znala sam da sam ovaj tresak čula već prije.
– Ne! – kriknula je Isabelle i bacila se na ognjište, jecajući i udarajući glavom o kamen. Pritisnula je čelo o hladni granit. Stišćući nit uz obraz počela je recitirati: – J'ai mis en toi mon esperance: Garde-moi done, Seig-neur, D'eternel deshonneur: Octroye-moi ma delivrance, Par tagrande bonte haute, Quijamais nefitfaute. Zatim više nije bilo plavoga; sve je bilo crveno i crno.
– Ne! – kriknula sam i bacila se na ognjište, jecajući i udarajući glavom o kamen. Pritisnula sam čelo o hladan granit. Stišćući nit uz obraz, počela sam recitirati: – J'ai mis en toi mon esperance:
Garde-moi done, Seigneur, D'eternel deshonneur: Octroye-moi ma de-livrance, Par tagrande bonte haute, Quijamais nefitfaute. – Zatim više nije bilo plavoga; sve je bilo crveno i crno.

http://www.book-forum.net

14Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Empty Re: Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Čet Apr 26, 2012 9:24 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
10.
POVRATAK
Stajala sam na stubama dugo prije nego što sam se odvažila pozvoniti na vratima. Spustila sam putnu torbu, sportsku torbu do nje i promotrila vrata. Bila su od bezlične, jeftine šperploče s malom špijunkom u visini očiju. Pogledala sam oko sebe: bila sam u kompleksu zgrada, omanjih, novih, s travnjacima ali bez drveća, izuzevši nekoliko grmova kurike koji su tu pokušavali rasti. Ne tako različito od novih američkih predgrađa.
Ponovila sam u sebi još jednom što ću reći, pa pozvonila. Dok sam če-kala, u želucu mi je počelo treperiti i dlanovi su mi se oznojili. Progutala sam i otrla ruke o hlače. Iznutra sam čula muklo kloparanje; zatim su se u jednom zamahu vrata otvorila i na pragu je stajala mala plavokosa djevoj-čica. Crno-bijela mačka provukla joj se pokraj nogu i šmugnula na stube, gdje je načas prekinula bijeg i stala nosom gurkati sportsku torbu. Njuškala je i njuškala dok je vrškom cipele nisam blago odgurnula.
Djevojčica je na sebi imala žute kratke hlačice i majicu kratkih rukava na prednjoj strani umrljanu prolivenim sokom. Objesila se za okruglu ručicu na vratima, održavajući ravnotežu na jednoj nozi, i zagledala se u mene.
Bonjour, Sylvie. Sjećaš me se?
I dalje me netremice gledala. – Zašto ti je glava ljubičasta?
Dotaknula sam čelo. – Udarila sam se.
– Moraš staviti zavoj.
– Hoćeš mi ga ti staviti?
Kimnula je. Iznutra je jedan glas doviknuo: – Sylvie, tko je to?
– Ona teta s Biblijom. Ozlijedila je glavu.
– Reci joj da ode. Zna da to ne kupujem!
– Ne, ne! – viknula je Sylvie. – Ona druga teta s Biblijom!
Niz hodnik se začulo klik-klik-klik, zatim se iza Sylvie pojavila Mathil-de, u sasvim kratkim ružičastim hlačicama i bijeloj majici s tankim nara-menicama, držeći u jednoj ruci napola oguljen grejpfrut.
– Mon Dieu! – kriknula je. – Ella, quelle surprise! – Dodala je grejpfrut Sylvie, zgrabila me i poljubila u oba obraza. – Trebala si mi reći da dola-ziš! Udi, udi.
Nisam se pomaknula. Ramena su mi se tresla, spustila sam glavu i po-čela plakati.
Bez riječi Mathilde me obgrlila i podigla putnu torbu. Kad je Sylvie po-digla sportsku torbu, umalo sam viknula: – Ne diraj to! – Umjesto toga pustila sam je da uzme torbu i uhvati me za ruku. Zajedno, njih su me dvije povele unutra.
Nisam mogla podnijeti pomisao na avion. Nisam htjela biti stiješnjena u zatvorenom prostoru, ali još važnije, nisam se željela vraćati kući tako brzo. Trebalo mi je više vremena da napravim neki prijelaz, više nego što daje jedan avionski let.
Jacob je putovao sa mnom vlakom za Ženevu pa me smjestio na auto-bus do zračne luke, ali tri postaje dalje od željezničkoga kolodvora ustala sam i zamolila vozača da me pusti sići. Ušla sam u neki kafić i sjedila uz kavu dok nije prošlo pola sata, kad sam znala da će Jacob biti u vlaku koji se vraća za Moutier, a zatim sam ponovno otišla na kolodvor i kupila kartu za vlak do Toulousea.
Bilo je teško ostaviti Jacoba: ne zato što sam htjela ostati, nego zato što je tako očito vidio da želim pobjeći što prije.
– Žao mi je, Ella, mrmljao je dok smo se pozdravljali, – što je tvoj pos-jet Moutieru bio tako bolan. Trebao ti je pomoći, no umjesto toga samo ti je nanio bol. – Pogledao je modrice na mojem čelu, sportsku torbu. Nije htio da je uzmem sa sobom, ali ja sam inzistirala, premda sam se pomalo pribojavala hoću li imati problema s psima tragačima u zračnoj luci – još jedan razlog da putujem vlakom.
Lucien je donio sportsku torbu jutro prije kad sam se ja napokon probu-dila jer je djelovanje lijekova što ih je liječnik ugurao u mene popustilo. Pojavio se pokraj mog kreveta, neobrijan, prljav i iscrpljen, i stavio torbu uza zid.
– Ovo je za tebe, Ella. Nemoj to sada gledati. Znaš što je to.
Tupo sam bacila pogled na torbu. – Nisi to učinio sam, je li?
– Jedan mi je prijatelj bio dužan uslugu. Ne brini, neće nikome reći. Zna čuvati tajne. – Zastao je. – Uzeli smo jači konopac. Greda je umalo pala, doduše. Cijela se kuća gotovo srušila.
– Da barem jest.
Dok je odlazio, pročistila sam grlo. – Lucien. Hvala ti. Na pomoći. Na svemu.
Kimnuo je. – Budi sretna, Ella.
– Pokušat ću.
Ostavile su moje torbe u hodniku i povele me u stražnje dvorište, ko-madič travnjaka ograđen od susjeda s obje strane, na kojem su bile poraz-bacane igračke i plastični plitki dječji bazenčič. Natjerale su me da sjed-nem na plastični vrtni stolac, a dok je Mathilde opet otišla unutra donijeti mi nešto za piče, Sylvie mi je stala uz rame i pozorno me promatrala. Is-pružila je ruku i nježno mi pomilovala čelo. Zatvorila sam oči. Bilo mi je ugodno od njezina dodira i sunca na meni.
– Što je ovo? – upitala je Sylvie. Otvorila sam oči. Pokazivala je prstom na psorijazu na mojoj ruci; crveno i otečeno mjesto.
– Imam jednu kožnu bolest. Zove se psorijaza.
– So-ri-jaa, ponovila je, a kako je to izgovorila zazvučalo je kao ime neke rijetke zvijeri. – I tu trebaš zavoj, nest-cepas?
Osmjehnula sam se.
– Dakle, počela je Mathilde kad mi je dodala čašu soka od naranče, sje-la na travu pokraj mene i poslala Sylvie da se presvuče u kupači kostim. – Gdje si to bila i zaradila ovakve modrice?
Uzdahnula sam. Užasavala me pomisao na to da ču joj morati sve obja-šnjavati. – Bila sam u Švicarskoj, počela sam, – otišla sam u posjet obitelji. Pokazati im Bibliju.
Mathilde je iskrivila lice. – Bah, Švicarci, rekla je.
– Tražila sam nešto, nastavila sam, – i...
Iz kuće se začuo prodoran krik. Mathilde je skočila na noge. – Ah, to je zbog kostura, rekoh.
Najteže je bilo ostaviti Susannu. Ušla je u moju sobu nedugo nakon što je Lucien donio sportsku torbu. Sjela je na krevet i glavom mahnula prema torbi ne gledajuči je.
– Lucien mi je rekao o ovome, rekla je. – I pokazao mi.
– Lucien je dobar čovjek.
– Da. – Gledala je kroz prozor. – Što misliš, zašto je bio ondje?
Zatresla sam glavom. – Ne znam. Možda... – Zastala sam. Kad sam ra-zmišljala o tome, drhtala sam od glave do pete, a silno sam se trudila osta-viti dojam kako mi je dovoljno dobro da več sutradan mogu otići.
Susanne me uhvatila za nadlakticu. – Nisam ovo trebala spomenuti.
– Nije važno. – Promijenila sam temu. – Mogu li ti nešto otvoreno reći? – Onako slaba, osjećala sam se iskrenom.
– Svakako.
– Moraš se riješiti Jana.
Njezino zaprepašteno lice nije značilo da se iznenadila, nego da se slaže s onim što govorim. Kad se počela smijati, priključila sam joj se.
Mathilde je opet došla u dvorište, držeći uplakanu Sylvie za ruku.
– Zamoli Ellu da ti oprosti što si zavirivala u njezine stvari, zapovjedila je.
Sylvie me sumnjičavo promatrala kroz suze. – Oprosti mi, promucala je. – Maman, molim te, pusti me da se igram u bazenu.
– Dobro.
Sylvie je otrčala do bazenčića kao da jedva čeka da pobjegne od mene.
– Žao mi je zbog ovoga, rekla je Mathilde. – Ona je jako znatiželjna.
– U redu je. Meni je žao što se uplašila.
– Znači ono – one kosti – to je ono što si pronašla? Ono što si tražila?
– Mislim da joj je ime bilo Marie Tournier.
– Mon Dieu. Bila je – iz obitelji?
– Da. – Počela sam joj sve prepričavati, o imanju, i starom dimnjaku, i ognjištu, i o imenima Marie i Isabelle. O plavoj boji, i o snu, i o zvuku kamena koji pada u ležište. I o boji moje kose.
Mathilde je slušala ne prekidajući me. Proučavala je svoje nokte, oboje-ne jarko ružičasto, cupkajući kožicu oko njih.
– Kakva priča! – rekla je kad sam završila. – Trebala bi je zapisati. – Zastala je, zaustila kao da će reći nešto drugo pa odustala.
– Stoje?
– Zašto si došla ovamo? – upitala je. – Ecoute, drago mi je što si došla, ali zašto nisi otišla kući? Zar nisi poželjela ići kući ako ti je teško, k mužu?
Uzdahnula sam. Još joj i to moram ispričati: bit ćemo ovdje satima. Njezino me pitanje podsjetilo na nešto. Pogledala sam uokolo. – Postoji li – imaš li ti – gdje je Sylviein otac? – upitala sam nespretno.
Mathilde se nasmijala i neodređeno mahnula rukom. – Tko zna? Nisam ga vidjela nekoliko godina. Nikad ga nisu zanimala djeca. Nije htio da rodim Sylvie, pa sam... – Slegnula je ramenima. – Tantpis. Ali nisi odgo-vorila na moje pitanje.
Zatim sam joj ispričala sve ostalo, o Ricku i Jean-Paulu. Iako nisam po-sebno kratila priču, trebalo mi je i manje vremena nego što sam očekivala.
– Znači Rick ne zna gdje si?
– Ne. Rođak je htio da ga nazovem i kažem mu da dolazim kući, ali mu nisam dopustila. Rekla sam mu da ću nazvati Ricka iz zračne luke. Možda sam znala da se neću vratiti.
Zapravo sam u vlaku iz Ženeve sjedila kao omamljena, uopće nisam ra-zmišljala o tome kamo idem. Morala sam presjesti u Montpellieru i dok sam čekala, čula sam kako preko razglasa najavljuju vlak koji će stati i u Mendeu. Promatrala sam vlak kako stiže, ljude koji su silazili i ukrcavali se. Zatim je stajao ondje, i što je dulje stajao, nepomičan, to me više izazi-vao. Napokon sam podigla torbe i ušla u vlak.
– Ella, rekla je Mathilde. Podigla sam pogled; promatrala sam Sylvie kako se praćaka u bazenu. – Zbilja moraš razgovarati s Rickom, nest-ce pas? O svemu ovome.
– Znam. Ali jednostavno ga ne mogu nazvati.
– Ostavi to meni! – Poskočila je na noge i pucnula prstima. – Daj mi broj telefona. – Dala sam joj, neodlučno. – Dobro. Sad pripazi na Sylvie. I ne ulazi!
Zavalila sam se u stolac. Bilo je olakšanje dopustiti joj da preuzme bri-gu za sve.
Srećom, djeca brzo zaboravljaju. Do kraja dana Sylvie i ja smo se zaje-dno igrale u bazenčiću. Kad smo ušle u kuću, Mathilde je već bila sakrila sportsku torbu u ormar. Sylvie je više nije spominjala; pokazala mi je sve svoje igračke i dopustila mi da joj kosu upletem u dvije čvrste pletenice.
Mathilde mi je vrlo šturo opisala telefonski razgovor. – Sutra navečer, osam sati, rekla je kratko i tajanstveno, dodala mi neku adresu u Mendeu, baš kao i Jean-Paul kad mi je dao adresu La Taverne.
Večerale smo rano jer je Sylvie morala na spavanje. Nasmiješila sam se kad sam pogledala svoj tanjur: bila je to hrana slična onoj koju sam jela kao dijete, posve jednostavna, ništa posebno. Bez tjestenine u posebnim umacima ili u ulju ili s aromatičnim začinima, bez neobičnog kruha, bez pretapanja okusa i tekstura.
Preda mnom je bio svinjski odrezak, mahune, kuhani kukuruz i baguet-te, sve utješno jednostavno.
Umirala sam od gladi, ali kad sam zagrizla zalogaj svinjetine, zamalo sam ga ispljunula: imala je okus po metalu. Kušala sam kukuruz i mahune; i to je imalo isti okus. Iako sam bila gladna, čim sam stavila zalogaj bilo čega u usta, nisam više mogla podnijeti ni okus ni taj osjećaj na jeziku.
Nisam mogla sakriti kako mi je slabo, osobito jer je Sylvie odlučila jesti kao i ja. Kad god bih ja uzela zalogaj odreska, i ona bi pojela zalogaj; kad sam ja pila, pila je i ona. Mathilde je sve pohlepno gutala i ne primjećujući kako napredujemo, a onda je prekorila Sylvie što tako odugovlači.
– Ali Ella jede sporo! – povikala je Sylvie.
Mathilde je bacila pogled na moj tanjur.
– Žao mi je, rekla sam. – Osjećam se malo čudno. Sve mi ima neki me-talni okus.
– Ah, i meni je tako bilo kad sam nosila Sylvie! Užasno. Ali to traje samo nekoliko tjedana. Nakon toga jedeš sve. – Zaustavila se. – Oh, ali ti...
– Mislim da je to možda zbog lijekova koje mi je liječnik propisao, pre-kinula sam je. – Čini mi se da su mi još u organizmu. Oprosti, jednostavno ne mogu jesti.
Mathilde je kimnula. Poslije sam uhvatila kako me dugo i procjenjivač-ki gleda.
S iznenađujućom lakoćom sam se uklopila u njihov život. Rekla sam Mathilde da ću otići rano sutradan – iako nisam znala kamo. Odmahnula je na to rukom. – Ne, ostani kod nas. Drago mije što si tu. Inače smo Sylvie i ja same pa je lijepo imati društvo. Ako nemaš ništa protiv spavanja na kauču!
Sylvie me natjerala da joj prije spavanja čitam knjigu za knjigom, uz-buđena zbog promjene, oštro me ispravljala u izgovoru i objašnjavala što određene fraze znače. Ujutro je preklinjala Mathilde da joj dopusti ostati kod kuće umjesto da ide s djecom u ljetni kamp. – Hoću se igrati s Ellom! – povikala je. – Molim te, Maman. Mogu li?
Mathilde me pogledala. Neprimjetno sam kimnula. – Moraš pitati Ellu, rekla je. – Kako znaš da se ona želi igrati s tobom cijeli dan?
Kad je Mathilde otišla na posao, izvikujući preko ramena upute, kuća je odjednom postala tiha. Pogledala sam Sylvie; ona je pogledala mene. Zna-la sam da obje na umu imamo torbu s kosturom skrivenu u kući.
– Hajdemo u šetnju, rekla sam vedro. – U blizini je dječje igralište, je li?
– Dobro, rekla je i otišla spremiti sve što će nam trebati u naprtnjaču u obliku medvjedića.
Na putu do igrališta prošle smo pokraj mnogih prodavaonica. Kad smo stigle do ljekarne, zastala sam. – Hajdemo unutra, Sylvie. Moram nešto kupiti. – Poslušno je ušla sa mnom. Povela sam je do police sa sapunima. – Odaberi jedan, rekla sam, – pa ću ti ga kupiti na dar. – Zadubila se u otva-ranje kutija i mirisanje sapuna, a ja sam tako mogla tiho porazgovarati s ljekarnikom.
Sylvie je odabrala sapun od lavande i držala ga u ruci da ga može miri-sati usput, dok hodamo, dok je nisam nagovorila da spremi sapun u svoju torbu-medvjedića. Na igralištu je otrčala prijateljicama. Sjedila sam na klupama s drugim majkama, koje su me promatrale ispod oka. Nisam ni pokušavala razgovarati s njima: morala sam razmišljati.
Poslije podne smo ostale kod kuće. Dok je Sylvie punila svoj bazenčić, ja sam otišla u kupaonicu s onime što sam kupila. Kad sam ponovno sišla dolje, ona je skakala u vodu i brčkala se, a ja sam legla na travu i zagledala se u nebo.
Nedugo potom prišla mi je i sjela pokraj mene. Igrala se sa starom Bar-bikom neravno odrezane kose, razgovarala s njom i postavljala je kao da pleše.
– Ella? – počela je. Znala sam što slijedi. – Gdje je ona torba s kostu-rom?
– Ne znam. Mama ju je spremila.
– Još je u kući?
– Možda. Možda i nije.
– Gdje bi drugdje mogla biti?
– Možda ju je mama uzela sa sobom na posao, ili ju je dala susjedu?
Sylvie se ogledala. – Našim susjedima? Zašto bi je oni htjeli?
Loša zamisao. Promijenila sam taktiku. – Zašto me to pitaš?
Sylvie je spustila pogled na lutku, povukla je za kosu, slegnula rameni-ma. – Ne znam, promrmljala je.
Pričekala sam časak. – Htjela bi to ponovno vidjeti? – upitala sam.
– Da.
– Jesi sigurna?
– Da.
– Nećeš vikati i bojati se?
– Ne, neću ako ti budeš tu.
Izvadila sam torbu iz ormara. Sylvie je sjedila koljena podvučenih pod bradu, nemirno me promatrala. Spustila sam torbu. – Hoćeš da – da ih ja složim da ih vidiš, a ti pričekaj vani pa ću te pozvati kad bude gotovo?
Potvrdila je kimnuvši i poskočila na noge. – Hoću Colu. Mogu uzeti Colu?
– Da.
Otrčala je unutra.
Duboko sam udahnula i potegnula zatvarač na torbi. Zapravo ni ja još nisam pogledala unutra.
Kad je sve bilo gotovo, otišla sam po Sylvie; sjedila je u dnevnoj sobi s čašom Cole i gledala televiziju.
– Dođi, rekla sam i pružila joj ruku. Zajedno smo otišle do stražnjih vrata. Odatle je vidjela nešto u travi. Stisnula se uza me.
– Ne moraš gledati, znaš. Ali neće ti nauditi. Nije živo.
– Što je to?
– Djevojčica.
– Djevojčica? Djevojčica poput mene?
– Da. Ovo su joj kosti i kosa. I mali komadić haljine.
Krenule smo i prišle kosturu. Na moje iznenađenje Sylvie je pustila mo-ju ruku i čučnula uz kosti. Promatrala ih je dugo.
– Ovo je lijepa plava boja, napokon je rekla. – Što je s ostatkom halji-ne?
– Pa ... – Htjela sam reći da je istrunula, ali nisam znala tu riječ na fran-cuskom. – Bila je stara i uništila se, objasnila sam nespretno.
– Kosa joj je iste boje kao i tvoja.
– Da.
– Odakle je?
– Iz Švicarske. Bila je zakopana u podu, ispod ognjišta s dimnjakom.
– Zašto?
– Zašto je umrla?
– Ne, zašto je bila zakopana ispod ognjišta? Zato da joj bude toplo?
– Možda.
– Kako joj je bilo ime?
– Marie.
– Trebalo bi je opet zakopati.
– Zašto? – Zanimalo me što će reći.
– Zato što joj treba dom. Ne može ostati ovdje zauvijek.
– Istina je.
Sylvie je sjela u travu, zatim se cijelom dužinom ispružila pokraj kosti-ju. – Sad ću spavati, objavila je.
Pomislila sam da bih je trebala spriječiti, reći joj da to nije pametno, da bi mogla imati noćne more, da će nas Mathilde pronaći i misliti kakva ću ja užasna majka biti kad sam dopustila da joj kći spava pokraj kostura. Ali ništa od toga nisam izgovorila. Umjesto toga legla sam s druge strane kos-tura.
– Ispričaj mi priču, Sylvie je zapovjedila.
– Ne znam dobro pričati.
Sylvie se otkotrljala na lakat. – Svi odrasli znaju pričati priče! Ispričaj mi priču.
– Dobro. Bila jednom jedna mala djevojčica plave kose i s plavom ha-ljinom.
– Kao ja? Je li izgledala kao ja?
– Da.
Sylvie je ponovno legla sa zadovoljnim osmijehom i sklopila oči.
– Bila je to hrabra mala djevojčica. Imala je dva starija brata, majku, 9ca i baku.
– Jesu li je voljeli?
– Gotovo svi, osim bake.
– Zašto?
– Ne znam. – Zaustavila sam se. Sylvie je otvorila oči. – Bila je to ružna starica, nastavila sam žurno. – Bila je malena i uvijek je nosila crno. I nije govorila.
– Kako je djevojčica mogla znati da je baka ne voli ako joj nikad ništa nije rekla?
– Imala je – imala je strašne oči, i znala je djevojčicu pogledati tako ru-žno kako ne bi pogledala nikoga drugog. Tako je djevojčica znala da je ne voli. A bilo je još gore kad bi nosila svoju najdražu plavu haljinu.
– Jer ju je baka htjela za sebe?
– Da, tkanina je bila prekrasna, ali nije je bilo mnogo, točno toliko da se sašije haljina za malu djevojčicu. Kad ju je nosila, izgledala je poput neba.
– Je li to bila čarobna haljina?
– Jasno. Štitila ju je od bake, i od svega drugog – od vatre i vukova i zločestih dječaka. I od utapanja. Zapravo, jednog se dana djevojčica igrala pokraj rijeke i pala u nju. Potonula je i vidjela je kako ribe plivaju pod njom, i mislila je da će se utopiti. Zatim se haljina napuhnula zrakom i ona je isplutala na površinu i spasila se. Tako je, kad god je nosila tu haljinu, njezina majka znala da je sigurna.
Pogledala sam prema Sylvie; zaspala je. Pogled mi je pao na komadiće plave boje između nas.
– Osim jednom, dodala sam. – A dovoljno je samo jednom.
Sanjala sam da stojim u kući koja gori do temelja. Posvuda su padali komadi drva i letio je pepeo. Zatim se pojavila djevojčica. Vidjela sam je samo krajičkom oka; kad sam gledala ravno u nju, nestala bi. Plava je svjetlost titrala oko nje.
– Sjeti me se, rekla je. Pretvorila se u Jean-Paula; nije se brijao danima i izgledao je neuredno, kosa mu je narasla i kovrčala se na krajevima, lice, ruke i košulja bili su mu posuti Čadom. Ispružila sam ruku i dodirnula mu lice, a kad sam je odmakla, od njegova nosa do brade pokazala se brazgo-tina.
– Kako si ovo zadobio? – upitala sam.
– Od života, odgovorio je.
Neka mi je sjena preletjela licem i probudila sam se. Mathilde je stajala nada mnom, zaklanjala mi je kasno poslijepodnevno sunce. Izgledala je kao da je ondje već neko vrijeme, ruku prekriženih na prsima, pomno nas je promatrala. Sjela sam uspravno. – Oprosti, rekla sam žmirkajući. – Znam da ovo vjerojatno izgleda krajnje neobično.
Mathilde je otpuhnula. – Da, ali znaš, ne čudim se. Znala sam da će Sylvie opet htjeti vidjeti one kosti. Izgleda da ih se više ne boji.
– Ne. Iznenadila me, bila je tako smirena.
Naši su je glasovi probudili; Sylvie se prevrnula pa sjela, zarumenjelih obraza. Ogledala se uokolo dok joj se oči nisu zaustavile na kostima.
– Maman, rekla je, – pokopat ćemo je.
– Što? Ovdje u dvorištu?
– Ne. U njezinu domu.
Mathilde me pogledala.
– Znam točno gdje, rekla sam.
Mathilde mije dala svoj auto da odem u Mende. Bilo je neobično pomi-sliti da sam bila ondje prije samo tri tjedna; mnogo se toga odonda dogodi-lo. Ali obuzeo me isti onaj osjećaj dok sam koračala oko sumorne katedra-le i mračnim uskih ulicama staroga grada. Ovo nije gostoljubivo mjesto. Bilo mije drago što Mathilde živi izvan grada, pa makar i u predgrađu bez drveća.
Na onoj je adresi, pokazalo se, bila ista ona picerija u kojoj sam već je-la. Bila je prazna gotovo kao i posljednji put. Bila sam smirena dok sam ulazila, ali kad sam ugledala Ricka kako sjedi sam s čašom vina i mrko proučava jelovnik, preokrenuo mi se želudac. Nisam ga vidjela trinaest dana; bilo je to dugih trinaest dana. Kad je podigao pogled i spazio me, ustao je, nervozno se smiješeći. Nosio je tamnu odjeću, bijelu košulju, mornarsko plavi sako i sportske cipele. Doimao se krupnim i zdravim i kao Amerikanac u toj špilji od lokala, nalik na Cadillac koji mili uskom uli-com.
Nespretno smo se poljubili. – Zaboga, Ella, što ti se dogodilo s licem? – Dodirnula sam modricu na čelu. – Pala sam, rekla sam. – Ništa strašno.
Sjeli smo. Rick mi je natočio čašu vina prije nego što sam uspjela odbi-ti. Pristojno sam je prinijela ustima, ne ispijajući. Od kiselog, octenog mirisa umalo sam povratila; brzo sam odložila čašu.
Sjedili smo u tišini. Shvatila sam da ću morati početi razgovor. – Znači, Mathilde te je nazvala, počela sam umorno. – Da. Bože, kako ta brzo go-vori! Nisam zapravo shvatio zašto me nisi sama mogla nazvati.
Slegnula sam ramenima. Osjetila sam kako mi u želucu raste napetost.
– Slušaj, Ella, želim ti reći nekoliko stvari, u redu?
Kimnula sam.
– Eto, znam daje ovaj premještaj u Francusku za tebe bio težak. Za tebe i teži nego za mene. Za mene, za mene je to značilo samo da moram raditi u drugom uredu. Ljudi su različiti, ali posao je sličan. Ali ti, ti nemaš po-sao ni prijatelje, sigurno ti je pusto i dosadno. Shvaćam zašto možeš biti nesretna. Možda ti nisam posvećivao dovoljno pažnje jer sam bio zaokup-ljen poslom. Zato ti je dosadno i, eto, jasno mi je da si došla u iskušenje, čak i u ovako zabitome mjestu kao što je Lisle.
Prešao je pogledom preko psorijatične površine na mojim rukama; kao da se zbog toga istog trenutka smeo.
– I zato sam mislio, – nastavio je, vraćajući se na temu, – da bismo mo-rali pokušati ispočetka.
Konobar je došao uzeti narudžbu i prekinuo ga. Bila sam tako uznemi-rena da nisam mogla ni smisliti jelo, no reda radi naručila sam najobičniju piću. Bilo je vruće i zagušljivo u restoranu; znoj mi se nakupljao na čelu i dlanovima. Drhturavo sam popila gutljaj vode.
– Eto, Rick je nastavio, – čini se da za to postoji jednostavno rješenje. Znaš da sam bio u Frankfutu na sastancima zbog onoga stambenog projek-ta?
Kimnula sam.
– Ponudili su mi da ga vodim, kao zajednički projekt naše i njihove tvrijke. – Zastao je i pogledao me s očekivanjem.
– To je odlično, Rick. To je izvrsno za tebe.
– Eto vidiš? Preselili bismo se u Njemačku. Dobili priliku da počnemo iznova.
– Da se odselimo iz Francuske?
Moj ga je ton iznenadio. – Ella, cijelo vrijeme otkad si stigla samo se žališ na ovu zemlju. Da ljudi nisu pristupačni, da se ne možeš ni sa kime sprijateljiti, da se ponašaju prema tebi kao prema strankinji, da su odviše kruti. Zbog čega bi htjela ostati? – Jer mi je ovdje dom, odgovorila sam slabašno. – Slušaj, trudim se biti razuman. I mislim da mi to prilično dobro uspijeva. Spreman sam oprostiti i zaboraviti sve ovo s – znaš već. Sve što tražim od tebe je da odeš dalje od njega. Je li to nerazumno? – Ne, valjda nije.
– Dobro. – Pogledao me i njegove je dobronamjernosti u trenu nestalo. – Znači priznaješ da si imala nešto s njim?
Tvrdi se čvor u mom želucu pokrenuo, a graške znoja izbile su mi iznad gornje usnice. Ustala sam. – Moram pronaći zahod. Vratit ću se za minutu.
Uspjela sam smireno otići od stola, ali čim sam se dočepala zahoda i za-tvorila vrata, prepustila sam se i povraćala, u dugim grčevitim mlazevima koji su mi potresali cijelo tijelo. Osjećala sam kao da sam dugo čekala da ovo obavim, da povratim sve što sam uopće pojela u Francuskoj i Švicar-skoj.
Napokon sam se posve ispraznila. Sjela sam na pete i naslonila se o zid zahoda, svjetiljka ugrađena u strop svijetlila je u mene poput reflektora. Napetosti je nestalo kao daje rukom odnesena; iako sam bila iscrpljena, mogla sam jasno misliti, prvi put u mnogo dana. Počela sam se smijuljiti.
– Njemačka. Isuse Kriste, promumljala sam. Kad sam se vratila za stol, naručena pića već je bila tu. Uzela sam svoj tanjur, odložila ga na prazan stol do nas i sjela.
– Jesi dobro? – Rick je upitao, mršteći se. – Jesam. – Nakašljala sam se. – Rick, moram ti nešto reći.
Pogledao me sa strepnjom; zbilja nije znao što bih mogla reći.
– Trudna sam.
Poskočio je. Lice mu je bilo kao televizor na kojem se kanali svakih ne-koliko sekundi izmjenjuju kako su mu glavom prolazile raznovrsne misli.
– Ali to je prekrasnol Zar ne? To si željela, zar ne? Samo što. Sumnja na njegovu licu bila je tako bolna da mi je malo nedostajalo da posegnem preko stola i dodirnem mu ruku. Sinulo mi je da bih mogla slagati i to bi riješilo sve. To je bio izlaz za kojim sam tragala. Ali laganje mi nikad nije išlo.
– Tvoje je, rekla sam napokon. – Zacijelo se dogodilo neposredno prije nego što smo opet počeli rabiti kontracepciju.
Rick je skočio sa stolca, obišao stol i zagrlio me. – Šampanjac! – povi-kao je. – Moramo naručiti šampanjac!
Pogledom je potražio konobara.
– Ne, ne, rekla sam. – Molim te. Ne osjećam se dobro.
– Oh, u redu. Slušaj, vodim te kući. Idemo sada. Imaš stvari sa sobom? – Pogledao je uokolo.
– Ne. Rick. Sjedni. Molim te.
Sjeo je, na njegovo se lice vratio onaj nesiguran izraz. Duboko sam udahnula.
– Ne vraćam se s tobom.
– Ali – zar nije sve ovo upravo zbog toga?
– Što je zbog čega?
– Ova večera. Mislio sam da se vraćaš sa mnom. Auto mi je tu i sve je spremno.
– Je li ti to Mathilde rekla?
– Nije, ali mislio sam...
– Nisi smio to misliti. – Ali nosiš moje dijete. – Izostavimo načas iz ovoga dijete. – Ne možemo izostaviti dijete. Ono je tu, nije li? – Uzdahnu-la sam. – Da, izgleda da jest. – Rick je progutao ostatak svog vina i spustio čašu. Zazvečala je dodirnuvši stol. – Slušaj, Ella, moraš mi nešto objasniti. Nisi rekla zašto si otišla u Švicarsku. Jesam li učinio nešto pogrešno? Zaš-to si takva prema meni? Kao da želiš reći da nešto nije u redu s nama. Meni je to nešto novo. Ako bi netko trebao biti izvan sebe, to sam ja. Ti si ona koja bježi.
Nisam znala kako da mu to kažem na lijep način. Rick je to, čini se, os-jetio. – Jednostavno mi reci, rekao je. – Budi iskrena. – Dogodilo se kad smo se doselili ovamo. Osjećam se drukčije. – Kako?
– Teško je objasniti. – Razmišljala sam časak. – Znaš kako ti često ku-piš ploču i zaneseš se njome neko vrijeme, neprestano je puštaš, znaš sve pjesme. I misliš da je dobro poznaješ i posebna ti je. Kao na primjer prva ploču koju si kupio kao dijete. – The Beach Boys. Surfs Up?
– Tako je. Onda je jednog dana jednostavno prestaneš puštati – ni zbog čega posebno, ne odlučiš to svjesno. Jednostavno odjednom više nemaš potrebu slušati je. Nestalo je one snage. Čuješ je i znaš da su to i dalje dobre pjesme, ali izgubile su za tebe svaku čar. Tek tako.
– To se s Beach Bovsima nikad nije dogodilo. I danas osjećam isto kad ih slušam.
Snažno sam tresnula rukom o stol. – Do vraga! Zašto to radiš? – Ono malo ljudi u restoranu podiglo je pogled. – Što? – prosiktao je Rick. – Što sam učinio?
– Ne slušaš me. Iznijela sam ti usporedbu, a ti je upropastiš. Jednostav-no ne želiš čuti ono što ti pokušavam reći.
– Što mi to pokušavaš reći?
– Mislim da te više ne volim! To ti pokušavam reći, ali ne slušaš!
– Oh! – Naslonio se. – Zašto mi to onda jednostavno nisi rekla? Zašto si u to morala petljati Beach Boyse?
– Pokušala sam ti to objasniti slikovito, da bi bilo lakše. Ali ti na to uporno želiš gledati sa svog stajališta.
– Kako bih to drukčije trebao promatrati?
– S moga stajališta! Moga! – Udarila sam se oštro i kratko zglobovima prsta po grudima. – Zar nikad ne možeš vidjeti stvari iz moga gledišta? Ponašaš se tako fino i opušteno sa svima, ali uvijek sve izađe na tvoje, uvijek ljude navedeš da sve vide iz tvoga gledišta.
– Ella, hoćeš znati što ja to vidim iz tvoga gledišta? Vidim izgubljenu ženu, koja ne zna kamo će, ne zna što želi pa se dosjeti ideje o djetetu kao o nečemu što će je zaokupiti. A s mužem joj je toliko dosadno da se poševi s prvim tipom koji joj se ponudi.
Zaustavio se i pogledao ustranu, sada s izrazom neugode, shvativši da je otišao predaleko. Nikad ga nisam čula govoriti ovako otvoreno.
– Rick, rekla sam nježno. – To, vidiš, nije moje gledište. To je sasvim sigurno način na koji ti vidiš stvari. – Počela sam plakati, od olakšanja kao i zbog svega drugog.
Konobar nam je prišao i tiho odnio naše netaknute piće, zatim nam je na stol spustio račun a da to nitko nije tražio. Nijedno od nas nije ga ni pogle-dalo.
– Je li to – ova promjena u tvojim osjećajima privremena ili stalna? – upitao je Rick kad sam prestala plakati.
– Ne znam.
Pokušao je ponovno. – Ono s pločom, o čemu si pričala. Vrati li se to ikad? Znaš – može li te ponovno jednog dana očarati?
Razmišljala sam o ovome. – Neki put. – Ali nikad zadugo, dodala sam u sebi. Onaj se osjećaj nikad zapravo ne vraća.
– Znači, možda će se situacija promijeniti.
– Rick, sve što znam je da se u ovom času ne mogu vratiti s tobom. – Osjećala sam kako mi na oči opet naviru suze.
– Znaš, dodala sam, – nisam ti ni rekla što se dogodilo u Švicarskoj. I u Francuskoj, također. Što sam otkrila o Tournierovima. Cijelu priču. Mogla bih ti ispričati cijelu priču – nadopuniti dijelovima koji su nedostajali. Znaš, kao da mi se događa cijeli jedan drukčiji život o kojemu ti ne znaš ništa.
Rick je palcem i kažiprstom stisnuo dio nosa između obrva. – Napiši to, rekao je. Ponovno je pogledom okrznuo moju psorijazu. – U ovom času moram izaći odavde. Previše je vruće ovdje.
Kad sam se vratila, Mathilde je još bila budna, čitala je časopis u dnev-noj sobi, duge je noge držala na staklenom stoliću. Uputila mi je ispitujući pogled. Srušila sam se na dvosjed i zabuljila se u strop.
– Rick hoće da idem u Njemačku, objavila sam.
– Vraiment?Vrlo nenadano.
– Da. Ne idem s njim.
– U Njemačku? – Iskrivila je lice. – Jasno da ne ideš!
Frknula sam nosom. – Reci mi, voliš li još koju zemlju osim Francuske?
– Ameriku.
– Ali nikad nisi bila ondje!
– Da, ali sigurna sam da bi mi se svidjelo.
– Teško mi je zamisliti da se vraćam. Kalifornija mi se čini tako stra-nom.
– Zar ćeš se vratiti?
– Ne znam. Ali ne idem u Njemačku.
– Jesi li rekla Ricku da si trudna?
Uspravila sam se. – Kako si znala?
– Očito je! Umorna si, hrana ti je odbojna, premda jedeš mnogo kad je-deš. A kad ne govoriš, izgledaš kao da osluškuješ nešto duboko u sebi. Dobro se sjećam toga iz vremena kad sam nosila Sylvie. Onda, tko je otac?
– Rick.
– Sigurna si?
– Da. Neko smo vrijeme pokušavali začeti, zatim smo prestali, ali očito ne prije nego što sam ostala u drugom stanju. Kad o tome razmislim, imam simptome već nekoliko tjedana.
– A Jean-Paul?
Okrenula sam se na trbuh i zagnjurila lice u jedan od jastuka na dvosje-du. – Što je s njim?
– Hoćeš li ga vidjeti? Razgovarati s njim?
– Što mu to mogu reći što bi on htio čuti?
– Mais – dakako da bi te htio čuti, pa makar to bile i loše vijesti. Nisi bila osobito dobra prema njemu.
– Oh, ne znam baš. Mislila sam da sam dobra upravo zbog toga što ne stupam u vezu s njim.
Na moje olakšanje, Mathilde je promijenila temu. – Uzet ću srijedu slo-bodnu, rekla je, – da odemo u Le Pont de Montvert, kako si predložila. Povest ćemo i Sylvie. Strašno joj se sviđa ondje. I, dakako, moći ćeš opet vidjeti Monsieura Jourdaina.
– Oh, jedva čekam.
Vrisnula je i udarile smo u smijeh.
U srijedu ujutro Sylvie je uporno tražila da mi pomogne pri odijevanju. Ušla je u kupaonicu gdje sam se presvlačila u bijele kratke hlačice i košu-lju boje zobene kaše, naslonila se na umivaonik i promatrala me.
– Zašto cijelo vrijeme nosiš bijelo? – pitala je.
Oh, Bože, evo ga opet, pomislila sam. – Ova košulja nije bijela, jasno sam rekla. – Ima boju – sličnu boji kukuruznih pahuljica. – Nisam znala kako se kaže zobena kaša.
– Nema. Moje su kukuruzne pahuljice narančaste!
Bila sam pojela tri zdjelice kukuruznih pahuljica i još sam bila gladna.
– Alors što bi ti htjela da odjenem?
Sylvie je pljesnula rukama i otrčala u dnevnu sobu pa tu počela pretra-živati moju torbu. – Sva ti je odjeća bijela ili smeđa! – povikala je razoča-rana. Izvukla je plavu Jean-Paulovu košulju. – Osim ovoga. Odjeni to, zapovjedila je. – Kako to da je još nisi nosila?
Jacob mije oprao košulju u Moutieru. Većim je dijelom mrlja od krvi izašla, ali na leđima su ostali obrisi kao od hrde. Mislila sam da se ne vidi ako se pomnije ne zagleda, ali Mathilde je to uočila čim sam odjenula košulju. Srela sam njezine podignute obrve pa sam iskrivila vrat i pogleda-la niz leda.
– Bolje da ne znaš, rekla sam.
Nasmijala se. – Život pun napetih događaja, ha?
– Prije nije bilo tako, to ti jamčim!
Mathilde je bacila pogled na ručni sat. – Hajdemo, Monsieur Jourdain če nas čekati, rekla je. Otvorila je ormar u hodniku, izvadila sportsku torbu i dodala mi je.
– Zaista si ga nazvala?
– Slušaj, Ella, dobar je on čovjek. Ima dobre namjere. Sad kad zna da ti je obitelj zbilja iz ovoga kraja, ponašat če se prema tebi kao da si mu dav-no izgubljena nećakinja.
– Je li Monsieur Jourdain onaj čovjek koji mi je rekao Mademoiselle? S crnom kosom? – upitala je Sylvie.
– Ne, to je Jean-Paul. Monsieur Jourdain je onaj stari čovjek koji je pao sa stolca. Sjećaš se?
– Sviđao mi se Jean-Paul. Hoćemo ga vidjeti?
Mathilde mi se široko osmjehnula. – Vidi, ovo je njegova košulja, reče ona i povuče jedan kraj košulje.
Sylvie se zagledala u mene. – Pa zašto je onda ti nosiš? – Zacrvenjela sam se, a Mathilde se nasmijala.
Bio je prekrasan dan, u Mendeu je bilo vruće, ali svježije i prohladno što smo dalje zalazili u planine. Pjevale smo cijelim putem, Sylvie me učila pjesmice koje je naučila u ljetnom kampu. Bio je to neobičan osjećaj, pjevati na putu za pogreb, ali ne i neprikladno. Vodili smo Marie kući.
Kad smo se zaustavili ispred mairie u Le Pont de Montvertu, Monsieur Jourdain se istog trena pojavio na vratima. Rukovao se sa svima nama, čak i sa Sylvie, a meni je zadržao ruku časak duže. – Madame, rekao je i nas-miješio mi se. I dalje me činio nervoznom; možda je to znao jer u njegovu je osmijehu bilo neke malodušnosti, kao u djeteta koje želi da ga se prihva-ti kao odraslu osobu.
– Hajdemo na kavu, rekao je užurbano i poveo nas dolje u kafić. Naru-čili smo kavu i Oranginu za Sylvie, koja se nije dugo zadržala za stolom kad smo otkrili mačku što je pripadala lokalu. Mi odrasli sjedili smo minu-tu, dvije u nelagodnoj tišini, a onda je Mathilde pljesnula rukom po stolu i viknula: – Karta! Idem po kartu u auto. Pokazat ćemo vam kamo idemo. – Poskočila je na noge i ostavila nas same.
Monsieur Jourdain se nakašljao; na trenutak sam pomislila da će pljunu-ti. – Slušajte, La Rousse, počeo je. – Znate da sam rekao da ću se raspitati o nekim članovima vaše obitelji koji su zapisani u vašoj Bibliji.
– Da.
– Alors, pronašao sam nekoga.
– Što, Tourniera?
– Ne Tourniera, ne. Ime joj je Elisabeth Moulinier. Unuka čovjeka koji je živio u PHdpital, selu nedaleko odavde. Biblija je bila njegova. Ona ju je donijela ovamo kad je umro.
– Jeste li poznavali njezina djeda?
Monsieur Jourdain je napućio usne. – Ne – odgovorio je kratko.
– Ali – mislila sam da vi poznajete sve ljude u ovom kraju. Mathilde je tako rekla.
Namrštio se. – Bio je katolik, promrmljao je.
– Oh, zaboga! – prasnula sam.
Izgledao je kao da mu je neugodno, ali je tvrdoglavo ostajao pri svome.
– Nije važno, promucala sam odmahujući glavom.
– Kako bilo, rekao sam toj Elisabeth da ćete vi danas biti ovdje. Dolazi vas vidjeti.
– To je... – Što je to, Ella? pomislila sam. Divno? Želiš li biti povezana s tom obitelji?
– Lijepo je od vas što ste to dogovorili, rekla sam. – Hvala vam
Mathilde se uto vratila s kartom pa smo je raširili na stolu.
– La Baume du Monsieur je jedno brdo, objasnio je Monsieur Jourdain. – Tu su ostaci nekog imanja, vidite? – Pokazao je sićušan znak. – Sada pođite, a ja ću vam dovesti Madame Moulinier, za sat-dva.
Kad sam ugledala auto parkiran uz cestu, prašnjav i trošan, želudac mi se zgrčio. Mathilde, pomislila sam. Ta doista voli telefonirati. Dobacila sam joj pogled. Zaustavila se iza njega, trudila se namjestiti nedužan izraz, ali uhvatila sam tračak samozadovoljnog osmijeha. Kad su nam se pogledi susreli, slegnula je ramenima.
– Ti samo idi – rekla je. – Sylvie i ja ćemo malo razgledati rijeku, je li, Sylvie? Pronaći ćemo te poslije. Hajde.
Oklijevala sam, zatim sam podigla sportsku torbu, lopatu i kartu pa kre-nula uzbrdo puteljkom. A onda sam se zaustavila i okrenula. – Hvala ti, rekla sam.
Mathilde se nasmiješila i mahnula mi rukom. – Vasy, cherie.
Sjedio je na ostacima porušena dimnjaka, leđima okrenut prema meni, pušio je cigaretu. Nosio je košulju boje lososa; sunce mu je sjalo u kosi. Izgledao je tako stvarno, tako smireno i opušteno duboko u sebi kao i u ovoj okolini da gotovo nisam mogla u njega gledati, koliko me boljelo. Osjetila sam kako me preplavljuje čežnja za njim, želja da osjetim njegov miris i dodirnem mu toplu kožu.
Kad me ugledao, odbacio je prstima cigaretu, ali je ostao sjediti. Spusti-la sam torbu i lopatu. Poželjela sam oviti ruke oko njega, utisnuti nos u njegov vrat i briznuti u plač, ali nisam mogla. Ne dok mu ne ispričam. Napor s kojim sam se suzdržavala da ga ne dotaknem bio je gotovo nepod-nošljiv i toliko mi je odvraćao pozornost da sam prečula njegove prve riječi pa sam ga morala zamoliti da ih ponovi.
Nije ih ponavljao. Samo me dugo gledao proučavajući mi lice. Pokušao je ostati bezizražajan, ali vidjela sam da mu je teško.
– Jean-Paul, tako mi je žao, promrmljala sam na francuskome.
– Zašto? Zbog čega ti je žao?
– Oh! – Spojila sam ruke iza vrata. – Toliko ti toga imam ispričati, ne znam odakle bih počela. – Čeljust mi je počela drhtati pa sam pritisnula laktove na grudi da bih se prestala tresti.
Pružio je ruku i dodirnuo mi čelo u modricama.
– Kako si ovo dobila?
Sumorno sam se nasmiješila. – Od života.
– Pričaj mi onda o tome, rekao je. – I o tome zašto je ovo tu. – Glavom je pokazao na torbu. – Pričaj mi na engleskome. Na engleskome govori kad moraš, a ja ću govoriti na francuskome kad moram.
Nikad nisam pomislila da bi to moglo ići na taj način. Imao je pravo: bi-lo bi na francuskome preteško izgovarati ono što sam imala reći.
– Torba je puna kostiju, objasnila sam, prekrižila ruke i prebacila težinu na bok. – Jedne djevojčice. Znam to prema veličini i obliku kostiju, a tu su i ostaci nečega sličnog haljini, i kosa. Pronašla sam to sve ispod ognjišta na jednom od imanja koje je, kako kažu, dugo pripadalo Tournierovima. U Švicarskoj. Mislim da su to kosti Marie Tournier.
Prekinula sam svoje isprekidano tumačenje i pričekala da mi se usproti-vi. Nije mi se usprotivio, i ja sam shvatila da se trudim odgovoriti na nje-gova neizgovorena pitanja. – U našoj se obitelji imena prenose naraštajima sve do danas. I danas postoje mnogi ljudi po imenu Jacob i Jean, i Hannah i Susanne. Kao da se time želi zadržati sjecanje na ljude iz prošlosti. Odr-žala su se sva prvobitna imena osim Marie i Isabelle. Znam da ćeš misliti da je sve to plod moje mašte i da, nemam dokaze, ali mislim da to znači da su učinile nešto loše, da su umrle ili su ih ljudi izbjegavali, ili nešto slično. I obitelj je njihova imena izbacila.
Jean-Paul je pripalio cigaretu i snažno povukao dim.
– Ima i drugih stvari, nekih dokaza u koje češ posumnjati. Kao primje-rice to da joj je kosa, kosa koja je ovdje u torbi, iste boje kao i moja. Kak-va je moja postala kad sam došla ovamo. A kad smo podigli kamenu ploču ognjišta, tresnula je natrag uz onu buku koju sam čula u nočnoj mori. Onu gromku potmulu tutnjavu. Točno onakvu. No najvažnija od svega je plava boja. Komadići haljine iste su one plave boje o kojoj sam sanjala. Djevi-čanski plave.
– Tournierovski plave, rekao je on.
– Da. Sve je to slučajnost, reći ćeš. Znam što misliš o slučajnostima. Ali previše ih je. Previše ih je za mene.
Jean-Paul je ustao i protresao noge, zatim je počeo koračati oko ruševi-ne. Obišao ju je cijelu.
– Ovo je Mas de la Baume du Monsieur, je li? – pitao je kad se vratio do mene. – Imanje navedeno u Bibliji?
Kimnula sam. – Pokopat ćemo ovdje kosti.
– Mogu pogledati? – Jean-Paul je rukom mahnuo prema torbi.
– Da. – Dosjetio se nečega: poznavala sam ga dovoljno dobro da išči-tam te znakove. Bio je to neobično ugodan osjećaj. Moj se želudac, sav uzburkan sve otkad sam ugledala Deux Chevaux, smirio i zatražio hranu. Sjela sam na kamen i promatrala ga. Kleknuo je i otvorio torbu, širom je rastvorio. Dugo je gledao unutra, dodirnuo nakratko kosu, prstima prešao preko plave tkanine. Podignuvši pogled, odmjerio me od glave do pete; sjetila sam se da nosim njegovu košulju. Plavo i crveno.
– Nisam to namjerno odjenula, zbilja, rekla sam. – Nisam znala da ćeš biti ovdje. Sylvie me natjerala da je odjenem. Rekla je da nemam na sebi dovoljno boje.
Osmjehnuo se.
– Hej, kad smo već kod toga, Goethe je, kako se čini, prespavao jednu noć u Moutieru.
Jean-Paul je posprdno otpuhnuo. – To nije nešto osobito. On je svugdje tako odsjedao.
– Pretpostavljam da si pročitao sve što je Goethe napisao.
– Što si ono jednom rekla? Kako tipično za tebe da se u ovom času sje-tiš nekoga poput Goethea.
Nasmiješila sam se. – Touche. U svakom slučaju, oprosti što sam ti uze-la košulju. A dogodila mi se – i jedna nezgoda u vezi s njom.
Pomno ju je pregledao. – Meni izgleda u redu. – Nisi vidio leda. Ne, neću ti pokazati. To je druga priča. – Jean-Paul je povukao zatvarač na torbi. – Imam ideju, rekao je. – Ali to bi te moglo uzrujati. – Ništa me ne može uzrujati više od svega što se dosad dogodilo.
– Htio bih kopati ovdje. Pokraj dimnjaka. – Zašto?
– Samo nešto nagađam. – Čučnuo je uz ostatke ognjišta. Nije od njega ostalo mnogo. Bila je to golema granitna ploča, poput one u Moutieru, ali ova je bila napukla po sredini i raspadala se.
– Ne želim je pokopati ovdje ako to misliš, rekla sam. – Ovo je posljed-nje mjesto na kojem je želim ostaviti.
– Ne, svakako ne. Samo bih nešto potražio.
Promatrala sam neko vrijeme kako premeće komade stijene, zatim sam se spustila na koljena i pomogla mu, izbjegavajući teško kamenje da poš-tedim trbuh. U jednom mu je času pogled pao na moja leda, pružio je ruku prema meni i prstom ocrtao obris krvave mrlje na košulji. Ostala sam pog-nutih leda, ruke i noge preplavili su mi trnci. Jean-Paul mi je prstima kre-nuo uz vrat pa na tjeme, gdje ih je raširio i provukao kroz kosu poput češ-lja.
Ruka mu se zaustavila. – Ne želiš da te dodirujem, rekao je; bila je to tvrdnja više negoli pitanje.
– Nećeš me ni htjeti dodirivati kad čuješ sve. Još ti nisam sve ispričala.
Jean-Paul je spustio ruku i podigao lopatu. – Ispričat ćeš mi poslije, re-kao je pa počeo kopati.
Nisam zapravo bila iznenađena kad je pronašao zube. Pružio ih je meni bez riječi. Uzela sam ih, otvorila sportsku torbu i izvadila one druge zube. Bila su iste veličine: dječja zubala. Osjećala sam njihovu oštrinu na dlano-vima.
– Zašto? – rekla sam.
– U nekim su društvima ljudi tijekom gradnje zakapali predmete u te-melje kuća. Tijela životinja, katkad cipele. Gdjekad, ne često, ljude. Vje-rovali su da će se njihove duše zadržati uz kuću i rastjerivati zle duhove.
Zavladao je dugi tajac.
– Misliš, žrtvovali su ih. Ova su djeca bila žrtvovana.
– Možda. Vjerojatno. Prevelika je to podudarnost, pronaći kosti ispod ognjišta obiju kuća, da bi bilo slučajno.
– Ali – bili su kršćani. Trebali su biti bogobojazni, a ne praznovjerni!
– Vjera nikad nije potpuno iskorijenila praznovjerje. Kršćanstvo je bilo poput sloja prevučena preko starih vjerovanja – prekrilo ih je, ali ona nisu nestala.
Pogledala sam dva zubala i zadrhtala. – Isuse! Kakva obitelj! A ja sam jedna od njih. I ja sam Tournier. – Počela sam se tresti.
– Ella. Ti si vrlo daleko od njih, Jean-Paul je rekao nježno. – Pripadaš dvadesetom stoljeću. Nisi odgovorna za njihova djela. A sjeti se da porije-klo vučeš i od majčine obitelji jednako kao od očeve.
– Ali ipak sam Tournier.
– Da, no ne moraš ispaštati zbog njihovih grijeha. – Zurila sam u njega. – Još nisam čula kako izgovaraš tu riječ. – Slegnuo je ramenima. – Odgo-jen sam u katoličkom duhu, na kraju krajeva. Neke je stvari nemoguće potpuno potisnuti.
Sylvie se pojavila u daljini, trčkarala je u krivudavoj liniji, pozornost bi joj privukao pokoji cvijet ili zečić, i tako je izgledala poput žutog leptira koji vrluda amo-tamo. Kad nas je ugledala, krenula je ravno prema nama.
– Jean-Paul! – povikala je. Dotrčala je k njemu i stala uz njega. Čučnuo je pokraj nje. – Bonjour, Mademoiselle – rekao je. Sylvie je zahihotala i potapšala ga po ramenu.
– Kopate li vas dvoje već? – Mathilde se probijala kroz stijene u ružiča-stim polusandalama, mašući žutom košaricom, panier. – Salut, Jean-Paul, rekla je i široko mu se osmjehnula. Uzvratio joj je osmijeh. Palo mi je na um da bih se, da sam imalo uviđavna, trebala povući i dopustiti im da budu zajedno, priuštiti Mathilde malo radosti u životu, a Sylvie oca. Bila bi to moja žrtva, ispaštanje za grijehe moje obitelji.
Zakoračila sam unazad. – Potražit ću mjesto na kojem ću pokopati kosti – objavila sam. Ispružila sam ruku. – Sylvie, ideš sa mnom?
– Neću, odgovorila je Sylvie. – Ostat ću ovdje sa Jean-Paulom.
– Ali – možda bi mama htjela ostati nasamo sa Jean-Paulom.
Odmah sam shvatila da sam pogriješila. Mathilde se počela kreštavo smijati.
– Dakle, Ella, katkad si tako budalasta!
Jean-Paul nije rekao ništa, samo je izvadio cigaretu iz džepa na košulji i pripalio je sa samozadovoljnim osmijehom na licu.
– Da, glupa sam, promrmljala sam na engleskome. – Vrlo, vrlo glupa.
Svi smo se složili da je to pravo mjesto, travom obrastao komad zemlje uz gromadu u obliku gljive, nedaleko od razvaline. Uvijek će je biti lako pronaći zahvaljujući upadljivom obliku stijene.
Jean-Paul je počeo kopati, a mi smo sjele nedaleko od njega i objedova-le. Zatim sam ja kopala, pa Mathilde, sve dok nismo iskopali rupu duboku šezdesetak centimetara. Počela sam u nju polagati kosti. Iskopali smo toliko da je bilo dovoljno mjesta za dvoje, i premda je Jean-Paul u ruševi-nama pronašao samo zube, ja sam ih postavila kao da su ondje i kosti cije-log tijela. Ostali su promatrali, Sylvie je nešto šaptala Mathilde. Kad sam završila, izvukla sam plavu nit iz ostataka haljine i stavila je u džep.
Ustala sam i Sylvie mi je prišla. – Maman je rekla da tebe pitam, počela je. – Mogu li pokopati nešto s Marie?
– Što?
Sylvie je iz džepa izvukla komadić sapuna od lavande.
– Možeš, odgovorila sam. – Izvadi ga najprije iz omota. Hoćeš da ga ja spustim umjesto tebe?
– Ne, sama ću. – Legla je pokraj groba i spustila sapun na određeno mjesto. Zatim je ustala i otresla zemlju sa sebe.
Nisam znala što sad: osjećala sam da bih trebala nešto reći, ali nisam znala što. Kliznula sam pogledom prema Jean-Paulu; na moje zaprepašte-nje, on je već pognuo glavu, zaklopio oči i nešto je šaptao. Mathilde isto tako, a Sylvie ih je oboje oponašala.
Podigla sam pogled i visoko nad nama ugledala pticu koja je lepećući krilima lebdjela na mjestu.
Jean-Paul i Mathilde su se prekrižili i otvorili oči u isti čas. – Gledajte, rekla sam i uprla prstom u zrak. Ptice više nije bilo.
– Ja sam je vidjela, potvrdila je Sylvie. – Ne brini, Ella, vidjela sam cr-venu pticu.
Kad smo zatrpali grob zemljom, počeli smo na njega slagati manje ka-menje da životinje ne mogu doći do kosti, i tako sagradili nepravilnu pira-midu visoku oko pola metra.
Upravo smo završili kad smo začuli zvižduk i ogledali se uokolo. Kod ruševina je stajao Monsieur Jourdain, pokraj njega neka mlada žena. Čak je i na toj udaljenosti bilo očito da je u osmom mjesecu trudnoće. Mathilde me okrznula pogledom i nas smo dvije jedna drugoj uputile osmijeh. Jean-Paul nas je uhvatio u trenutku osmijeha i zbunjeno nas pogledao.
Oh, Bože, pomislila sam. Još mu i to moram reći. Želudac mi se stisnu-o.
Kad su prišli bliže, žena se spotaknula. Ukočila sam se. – Mon Dieu! – ispod glasa je rekla Mathilde.
Sylvie je pljesnula rukama. – Ella, nisi nam rekla da dolazi tvoja sestra! – Stigla je do mene i stala. Pomno smo promatrale jedna drugu: kosu, oblik lica, smeđe oči. Zatim smo u istom koraku prišle jedna drugoj i po-ljubile se u obraz: jedan, dva, tri puta. Nasmijala se. – Vi Tournieri uvijek se ljubite tri puta, kao da dvaput nije dosta!
Poslije tog dana odlučili smo se spustiti s planine. Otići na piće u bar, zatim se razići, svatko svojim putem: Mathilde i Silvvie u Mende, Elisa-beth kući pokraj Alesa, Monsieur Jourdain svojoj kući iza ugla odmah do mairie, Jean-Paul u Lisle-sur-Tarn. Jedino ja nisam znala kamo idem. Eli-sabeth i ja išle smo zajedno do automobila.
– Hoćeš k meni? – upitala je. – Dođi odmah sada ako želiš.
– Uskoro. Moram – srediti nešto. Ali doći ću za nekoliko dana.
Kod automobila su me ona i Mathilde pogledale s očekivanjem. Jean-Paul se zagledao u daljinu.
– Vi samo krenite, rekla sam im. – Ja ću se odvesti sa Jean-Paulom. Vi-dimo se ondje.
– Ella, ideš kući s nama, je li? – Sylvie je pitala zabrinuto. Počela me milovati po ruci.
– Ne brini za mene, cherie.
Kad su automobili nestali niz cestu, Jean-Paul i ja našli smo se svatko na jednoj strani pokraj njegova auta.
– Možemo spustiti krov? – pitala sam.
– Bien sur.
Otkačili smo kopče s obje strane, odvrnuli krov i pričvrstili ga. Kad smo završili, naslonila sam se na auto i odozgo položila ruke po dužini prozora. Jean-Paul se naslonio na drugu stranu.
– Moram ti nešto reći, rekla sam. Progutala sam knedlu u grlu.
– Na engleskome, Ella.
– Dobro. U redu. Na engleskome. – Ponovno sam zastala.
– Znaš, reče on, – nisam ni sanjao da bih se mogao osjećati tako jadno zbog neke žene. Prošlo je gotovo dva tjedna otkako si otišla. Sve otad ne mogu spavati, ne mogu svirati klavir, ne mogu raditi. Starice me zadirkuju u knjižnici. Prijatelji misle da sam lud. Claude i ja se svađamo zbog glu-posti.
– Jean-Paul, trudna sam, izgovorila sam.
Pogledao me, cijelo je njegovo lice bilo jedno pitanje. – Ali mi... – Zau-staviose.
I opet sam pomislila na to da lažem, o tome koliko bi lakše bilo lagati. Znala sam da bi me prozreo.
– Dijete je Rickovo, rekla sam tiho. – Žao mi je.
Jean-Paul je duboko udahnuo. – Nema ti zbog čega biti žao, rekao je na francuskome. – Htjela si imati dijete, da?
– Oui, mais...
– Onda ti nema zbog čega biti žao, ponovio je na engleskome.
– Ako imam dijete s pogrešnom osobom, mnogo je toga zbog čega mi može biti žao.
– Zna li Rick?
– Zna. Rekla sam mu sinoć. Želi da odemo u Njemačku.
Jean-Paul je podigao obrve.
– Što ti želiš?
– Ne znam. Moram razmisliti o tome što je najbolje za dijete.
Jean-Paul se odgurnuo od auta i prešao na drugu stranu ceste, tu je sta-jao i promatrao polja žutike i granitnih stijena. Ispružio je ruku, ubrao stabljiku žutike i zgnječio gorke žute cvjetove medu prstima.
– Znam, šapnula sam da me ne čuje. – Oprosti. Ovo je preteško, zar ne?
Kad se vratio do auta, izgledao je odlučno, čak hladnokrvno. Ovo je Je-an-Paul u najboljem izdanju, pomislila sam. Neočekivano, nasmiješila sam se.
Jean-Paul mi je uzvratio osmijehom.
– Ono što je najbolje za majku najčešće je najbolje i za dijete, rekao je. – Ako si ti nesretna, i dijete će biti nesretno.
– Znam. Ali izgubila sam predodžbu o tome što je za mene najbolje. Voljela bih kad bih barem znala gdje mi je dom. Više nije u Kaliforniji. A Lisle – mislim da se ne mogu vratiti onamo. Ne u ovom času. Ili u Švicar-sku. U Njemačku svakako ne idem.
– Gdje se osjećaš najugodnije?
Pogledala sam oko sebe.
– Ovdje, rekla sam, – točno tu.
Jean-Paul je širom rastvorio ruke.
– Alors, tu es chez toi. Bienvenue

http://www.book-forum.net

15Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Empty Re: Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Čet Apr 26, 2012 9:24 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
EPILOG
Zagledala sam se u nebo, blijedoplave boje, preplavljeno kasno-rujanskim suncem. Rijeka Tarn još je bila topla; ležala sam na leđima i plutala na vodi poput lišća oko mog lica. Spustila sam pogled: trbuh mi se jedva izdignuo iznad površine. Prekrila sam izbočinu zaobljenim dlanovi-ma.
Sa spruda se začulo šuškanje papira.
– Što se dogodilo s Isabelle?
– Ne znam. Katkad mislim da je otišla iz Moutiera i vratila se ovamo u Cevennes. Pronašla je svog pastira, rodila dijete i živjela sretnim životom. Čak se ponovno vratila na katoličku vjeru da bi se mogla moliti Majci Božjoj.
– Sretan završetak.
– Da. Ali znaš, mislim da nije zapravo tako bilo. Mnogo češće mislim da je umrla od gladi u nekom jarku, u bijegu od Tourniera, s mrtvim djete-tom u utrobi, zaboravljena, a grob joj je neobilježen.
Nastala je tišina.
– No znaš što bi bila najgora sudbina, gora i od ove, a opet najizgledni-ja?
– Što bi moglo biti gore od toga?
– Živjela je s time. Ostala je u Moutieru i živjela uz kćerino tijelo pod ognjištem sve do svoje smrti.
Isabelle kleči na raskrižju. Može birati između tri puta: krenuti naprijed, vratiti se ili ostati tu gdje jest.
– Pomozi mi, Sveta Majko – ona se moli. – Pomozi mi da odaberem.
Plava je svjetlost okružuje i pruža joj tek kratkotrajnu utjehu.
Naglo sam se uspravila i sjela, skutrila se na dugačkoj glatkoj stijeni ri-ječnoga korita, dojke su mi se ponovno zaoblile. Dijete se probudilo i počelo cviljeti poput mačića. Elisabeth gaje podigla s prekrivača na obali rijeke i namjestila mu ustašca na dojku.
– Je li Jean-Paul pročitao ovo? – Potapšala je rukopis do sebe.
– Još nije. Pročitat će ga ovog vikenda. Najviše strepim zbog njegova mišljenja.
– Zašto?
– Najvažnije mi je. On ima vrlo određene stavove o povijesti. Bit će vr-lo kritički raspoložen prema mom pristupu.
Elisabeth je slegnula ramenima. – Pa što? Napokon, to je tvoja povijest. Naša povijest.
– Da.
– A onaj slikar o kojem si mi pričala? Nicolas Tournier.
– Krivi trag, misliš.
– Što?
– Ništa. Ima on svoje mjesto u povijesti, bez obzira na to što Jean-Paul misli.
Jacob stiže do raskrižja i nailazi na majku na koljenima, okupanu pla-vim svjetlom. Ona ga ne vidi i on je nakratko promatra, plavetnilo se zrcali u njegovim očima. Zatim pogleda uokolo i krene cestom koja vodi na zapad.

http://www.book-forum.net

16Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Empty Re: Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Čet Apr 26, 2012 9:24 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
POVIJESNA BILJEŠKA
Protestantska reformacija iz 16. stoljeća počela je s Martinom Lutherom u Njemačkoj. Jedan od njegovih pristaša, Jean Calvin, prešao je u Ženevu, gdje je prenosio propovjednicima svoja vjerovanja utemeljena na životu pobožnosti i stege, kao i na izravnom štovanju Boga bez posredovanja svećenika. Ovi su se propovjednici razišli diljem Francuske i širili – istinu – po čemu su kalvinistička učenja bila poznata. Ubrzo su preobratili brojne ljude u gradovima i mnoge pripadnike francuskog plemstva.
Bilo je potrebno nešto više vremena da prodru u udaljene seoske kraje-ve poput predjela oko gorja Cevennes u južnoj Francuskoj. Kad su, među-tim, propovjednici ondje stigli, mnogi su se seljaci obratili na – istinu – i počeli potajice obavljati vjerske dužnosti, u stajama i šumama, dok nisu uspjeli zbaciti tamošnje katoličke svećenike i zaposjesti crkve. Katoličke su crkve preuzete u nekoliko cevenneskih sela 1560. i 1561., a hugenoti (ime pod kojim su postali poznati francuski protestanti) u kraju Cevennes uzeli su prevlast.
Tisuće je hugenota okupljenih na kraljevskom vjenčanju 1572. godine pobijeno. Pokolj uoči blagdana sv. Bartolomeja pokrenuo je golemi val progona po cijeloj Francuskoj, zbog čega su mnogi hugenoti bili prisiljeni iseliti se iz zemlje. Djelomično je mir uspostavljen Nanteskim ediktom koji je štitio prava protestanata, ali nemiri su se ponovno rasplamsali 1685., kad ga je Luj XIV. ukinuo protjeravši hugenote diljem Europe. Početkom 18. stoljeća skupine hugenota u cevenneskom kraju ustale su protiv francuske vlade u poznatoj Pobuni camisardsa, no bez uspjeha, pa su bogoštovlje ponovno morali obavljati u tajnosti.

http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

Trejsi Ševalije - Devičanski plavo Beautiful-girl-look-up2-