Rachel je naslijedila kuću na selu, zajedno s prihvatilištem za pse. Iako misli da nije tip za pse, polazi joj za rukom napuštenim psima naći nove vlasnike. Brak Natalie i Johnnyja, nakon bezuspješnih pokušaja začeća, zapada u krizu. Hoće li se išta promijeniti nakon što usvoje proždrljivog i svojeglavog baseta Bertieja? Zoe briga o štenetu labradora dovodi do zanosnog liječnika Billa. Dok se životi novih vlasnika pasa isprepliću, oni, zajedno sa svojim ljubimcima, uče važne lekcije o vjernosti, drugim prilikama i bezuvjetnoj ljubavi.

1. POGLAVLJE

POČETKOM VELJAČE Rachel Fielding uživala je u sjajnoj karijeri kao osoba zadužena za odnose s javnošću internetskih tvrtka, vezi s muškarcem koji joj je redovito kupovao cvijeće i odijevao se bolje od nje, kućnoj pomoćnici i tenu zahvaljujući kojemu je izgledala tri godine mlađe od svojih trideset devet.
No do drugoga tjedna u mjesecu jednim je potezom uspjela izgubiti ljubav života, stan u Chiswicku i posao. Istoga je jutra Rachel također otkrila prvu sijedu vlas, koja joj se u gustoj tamnoj kosi isticala poput bijele vrane, i primila poruku od svoje sestre Amelie koja se na nju okomila zato što je svojoj nećakinji zabora¬vila čestitati peti rođendan, rekavši da »to što nema djece ne znači da može biti tako prokleto sebična«.
Otkaz, prekid veze ili prva sijeda vlas bili su dovoljno depresivni sami po sebi. No sve troje zajedno bilo je previše čak i za nekoga tko je osposobljen u uljepšavanju loših vijesti. Trenutačno je čeznula, žudjela, zapravo, za tim da lice zarije u lokvu sladoleda Baileys, uz zvuke Joy Divisiona. Umjesto toga, sjedila je na plastičnome stolcu u odvjetničkom uredu u Longhamptonu, gradiću u kojemu je glavna vijest bila dolazak lanca supermarketa Waitrose, i slušala predavanje o zakonu o nasljeđivanju od sredovječnog odvjetnika koji ju je neprestano oslovljavao »gospodična Fielding« a sebe »ja osobno«.
Rachel je upravo naslijedila ono što je Geraldu Flintu »bilo drago da može nazvati velikim posjedom«, ali u tome se trenu mogla usredotočiti samo na činjenicu da i ona, baš kao i njezina pokojna teta Dot prije nje, srlja u razvodnjen polusvijet psećega krzna i gotovih obroka za jednu osobu. Svaki put kada bi pokušala misli usmjeriti na svoju novu zadaću izvršitelja oporuke i zapravo jedinog nasljednika Dotina imanja, koje se sastojalo od obiteljske kuće, štenara, pasa, još pasa i još ponekog psa, Oliverov tamnooki pokvaren lik prostrujao bi joj glavom poput mazohističkog motiva na zaslonu računala: njegovo lice u trenutku kada ga je suočila s potvrdama plaćenih računa — šok, zatim strah, zatim, na njezin užas, tračak onoga za što sada zna da je bila samodopadnost.
»Jesam li vas izgubio, gospodična Fielding?«
Rachel snažno zadrhti, a zatim pozornost usmjeri na sastanak. Saberi se, naredi sama sebi. Otišao je. Ti si ovdje. Ovo je važno.
»Pratim vas, gospodine Flint«, reče i olovkom zakuca po bi¬lježnici. »Zapravo i ne. Možete li samo kratko ponoviti koje su moje dužnosti, kao izvršiteljice oporuke?«
Gerald je sjedio za radnim stolom ispod velikog realističnog portreta svojih namješteno ozbiljnih unuka. S njegova desna sjedila je plavuša u dvadesetima koja je očito bila upraviteljica Dotinih šte¬nara. Do nje je sjedio nesretan crno-bijeli graničarski škotski ovčar.
Rachel nije shvaćala što zapravo pas ondje radi. No Dot je u obitelji bila poznata po svojem šašavom odnosu prema psima (tu sažetu dijagnozu postavila je Rachelina majka Val; sama Rachel nije smatrala da u tome ima ičega čudnog, u usporedbi s Valinom strašću prema održavanju higijene). Bilo je sasvim moguće da je pas zapravo jedan od izvršitelja oporuke.
Gerald je krivo protumačio njezinu odsutnost izazvanu sje¬ćanjem na Olivera kao ucviljenost zbog gubitka voljene osobe. »Možda vam se to sada čini previše, ali mi ćemo se za većinu po¬brinuti umjesto vas. Ukratko ću ponoviti, u redu?«
Rachel počne okretati novu stranicu u svojem rokovniku. No listovi se rastvore točno na ljutitom popisu zadataka koji je sastavila dan prije — spakiraj se, nazovi tvrtku za pohranu stvari, promijeni brave, rezerviraj odmor. Ona požuri okrenuti list.
Dok je Gerald govorio, pravila je bilješke. Prije nego što na¬slijedi Dotinu kuću, pripadajuće psetarnice i utočište za napuštene pse koje je bilo njihov dio, morat će se dogovoriti o procjeni vjero¬dostojnosti oporuke, zatim će odvjetnici poslati razne formulare, porezna će izračunati porez na nasljedstvo koji valja platiti, ništa neće biti njezino dok se ne podmiri barem dio i tako dalje i tako dalje. No čak i dok je njezina olovka marljivo ispunjavala stranicu, Rachel su prsa boljela od snažnoga osjećaja žaljenja.
Izgubila je deset godina života tek tako. Najbolje, najzrelije desetljeće života. Nikada više neće dotaknuti Oliverovu crnu kosu koju je nosio začešljanu od čela u stilu koji je, unatoč svim izgle¬dima, njemu dobro pristajao. Njegov miris nakon posla, taj težak, muževan miris s njegove bijele košulje kada bi bacio jaknu zlatne podstave preko njezina stolca...
»... i Gem, naravno?« doda plavuša, prekinuvši Racheline mi¬sli. Zbog njezina australskog naglaska to je više nalikovalo pitanju nego izjavi. Širok osunčan osmijeh koji je uputila Rachel ukazivao je na to da misli kako je to najbolji dobitak u ždrijebu.
Rachel zaškilji na zlatnu ogrlicu koja joj je visjela preko majice. Megan.
»Oprostite, ne sjećam se da je u oporuci spominjan pas«, reče, pogledom potraživši potvrdu od Geralda. »Zar je bio? Ispriča¬vam se, prošli je tjedan bio prava noćna mora za mene...«
»Dot me uputila da vas obavijestim o Gemu kada stignete ovamo.« Megan pokaza na psa koji joj je sjedio do nogu otkako je sastanak počeo, poslušan ali nekako zlovoljan, s repom i ušima koji su mu tužno visjeli.
Izgleda ucviljenije od mene, pomisli Rachel uz žalac krivnje.
»Gemu je sedam godina i on je graničarski škotski ovčar. Dot je željela da ga uzmete. Zapravo je to izričito naglasila, zar ne, Gem? Za tebe samo poseban novi dom.« Nježno pogladi pseće paperjaste crne uši, a on se nagne prema njoj.
»Ali ja baš nisam ljubitelj pasa«, pobuni se Rachel. Kada pro¬govori, pas podignu pogled prema njoj i ona ustukne pred sablasnim ledenoplavim očima koje su joj proučavale lice kao da je životinja pokušava prepoznati. Imaju li i drugi psi takve oči, pitala se. Činilo se kao da pogledom može prodrijeti u njezine misli i da zna kako je pred njim žena kojoj se na brigu ne mogu povjeriti ni kućne biljke.
»Dot vam ne bi ostavila Gema da nije smatrala da ste prava osoba za njega. Imala je urođen dar da ljude spoji s pravim psom«, objasni Megan vrlo ozbiljno. »Odmah je znala, čim bi ušli u sobu. Nikada ne bi dopustila da neki od njezinih psećih štićenika ode s krivom osobom, čak ni kada bi je ta osoba moljakala i preklinjala.«
Rachel baci pogled prema odvjetniku, očekujući da neprimje¬tno odmahne glavom na ovo Disneyevsko ludilo, ali Gerald se tek obazrivo smješkao. »Mene je sjajno spojila s dva mala ljepotana. Zvali smo je pseći posrednik.«
O, Bože, pomisli Rachel. Ja sigurno sanjam.
»Je li to obiteljska crta?« raspitivala se Megan. »To šaptanje psima?«
»Koliko ja znam, nije«, odgovori Rachel pristojno, a zatim se predomisli. »Zapravo, nije. Ne, nikako nije. Sestra i ja u djetinj¬stvu nismo smjele imati ni zlatne ribice. Ne znam odakle ta Dotina strast prema psima.«
No Dot u mnogo pogleda zapravo i nije bila tipičan član obitelji Mossop. Nije se udala s dvadeset četiri, nikada nije imala djece i nije se pojavljivala na redovitim obiteljskim okupljanjima koje je organizirala Rachelina majka Valerie i na kojima se gostilo voćnim kolačima i šerijem. Doduše, nije ni Rachel. Valina odluka da Dot postane Rachelina kuma prije njezina zagonetnog preselje¬nja u zrelijoj dobi u Longhampton pokazala se pametnom. Kako se Rachel činilo, Val je smatrala da je Dot na nećakinju prenijela svoje usidjelištvo kao neku vrstu nasljedne nesreće.
»Oprostite na primjedbi, ali vrlo nalikujete Dorothy«, primijeti Gerald tonom koji je odavao da to smatra komplimentom. »Izgle¬dom, hoću reći. Nešto u ...«
Rachel je znala što želi reći. To su svi govorili. Da obje izgledaju poput ekscentričnih sufražetkinja s početka dvadesetog stoljeća. Ili poput anđela osvetnika iz prerafaelitskoga razdoblja, s dugim no¬sovima i tamnim okruglim očima, tako malo nalik svjetloputosti
engleske niže kakva je odlikovala Val i njezinu drugu kćer Ameliju. Rachel je godinama čeznula da bude zgodna kao Amelia. Tek ju je Oliver uspio uvjeriti u to da će izgledati izvanredno i kada joj bude osamdeset.
»Nosu?« predloži ona.
»... nešto u vezi s nosom«, dovrši Gerald, ponešto nervo¬znije. Rachel je znala da izgleda strogo čak i kada je opuštena. On pokuša popraviti dojam. »Dorothy je bila vrlo privlačna žena dok bi šetala imanjem sa svojim psima. Uvijek smo se pitali je li bila članica tajne službe ili neke druge...« Završi nespretno. »Možda zbog njezina samopouzdanja.«
»Znam«, reče Rachel nesretno.
Oliveru se uvijek sviđala Rachelina samouvjerenost. Njezin bezbrižan i uljudan način na koji se na sastancima odnosila prema klijentima, za koji je sama sebe gotovo uvjerila da je prirodan, a ne posljedica ispijanja velikih količina kave koja joj je pržila jetru ili njezine goruće potrebe da ga se dojmi.
»Pa, neke nam stvari jesu zajedničke«, popusti Rachel jer joj srce ponovno zatreperi. »Ali ne i ljubav prema psima, nažalost. Zai¬sta to mislim, Megan«, doda, uhvativši obazriv smiješak s druge strane stola. »Nemam kamo s psom. Vrlo često putujem i radim po cijele dane.« Podigne dlanove.
U redu, možda trenutačno i ne radi po cijele dane i ne živi u stanu u Chiswicku, ali škotskog ovčara nikako nije htjela. Radila je U odnosima s javnošću, ne u produkciji Blue Petera.
»Ah, ali Gem nije pas. Gem je više kao stari prijatelj. Nisi li? A ako je Dot mislila kako je suđeno da vi i Gem završite zajedno, onda ste sigurno par izišao iz raja.« Meganin veseo osmijeh najed¬nom nestane i izraz užasa bljesne joj na licu. »O, Bože, žao mi je, to je doista zvučalo neobazrivo.«
»Kako bilo, dopustite da vam predam ključeve od kuće«, uključi se Gerald, iskoristivši priliku da skrene razgovor na drugu temu, pa posegne u ladicu za ključevima. »Siguran sam da jedva
čekate stići u Four Oaks i razgledati«, doda i klimnu prema Megan. »Megan će vas začas uputiti u način rada psetarnice.«
Psihički napori protekloga tjedna odjednom sustignu Rachel i sruše se na njezinu umornu glavu, baš kao i svakoga dana točno u tri. Ona osjeti neobuzdanu potrebu da bude sama s bocom vina, ispod pokrivača, u pidžami, a ne u suknji Marca Jacobsa koja joj se utisnula u struk jer je bila na rasprodaji, a njoj se previše svidjela etiketa da bi potražila nešto drugo. Osim toga, mlade uspješne žene u tridesetima moraju biti dobro odjevene jer se ne mogu opravdati izgovorom da imaju djecu koja im bljuckaju po odjeći.
Gerald je pogleda sa savršeno odmjerenim izrazom suosjećanja dok joj je predavao velik svežanj ključeva s pričvršćenim urednim natpisima, ispisanim Dotinim urednim rukopisom.
»Tu je i pismo koje je Dorothy ostavila da se izvršitelju opo¬ruke preda zajedno s ključevima, ali ostavit ću vam ga da ga proči¬tate nasamo.« Preda joj tanku kuvertu koju ona zakači u džep na stražnjoj korici svoje bilježnice. »Kao što sam rekao, možemo se dogovoriti da procjenitelji svrate i obave svoj posao, pošalju formu-lare i ostalo. Možda biste mogli pregledati imanje da provjerite ima li kakvih dragocjenosti — ili se jednostavno možemo obratiti nekoj tvrtki za selidbe da izvrši procjenu?«
»Ne, ja ću to obaviti. Hvala svejedno.« Rachel pogleda jedno pa drugo, pitajući se što bi sada trebala reći. Val je, usprkos svim svojim manama, u takvim stvarima bila sjajna. Uvijek je znala po¬goditi pravi ton mrmljanja. Sprovodi, vjenčanja, čitanja oporuka — njezina bi se majka bacila na posao čim bi se pojavio neki stariji član obitelji. Čitav je sprovod organizirala iz druge države i dala je da se Dot ukopa do njihovih roditelja, u rodnom Lancashireu. Kako se čini, bilo je baš nalik Dot to što je inzistirala da se oporuka pročita u Longhamptonu i da je pročita upravo njezin izvršitelj — Rachel.


Prema Rachelinu mišljenju, Val je bila jedina osoba koja bi se osjećala povrijeđenom da joj nije povjerena čitava zbrka s papirolo-gijom.
Pas ju je promatrao tužnim, ledenim očima. Sjedio je savršeno mirno, no istodobno je izgledao toliko jadno da je Rachel stekla dojam kako bi, baš kao i ona, radije bio sam u košari sa svojom kosti, ili što god je već bila pseća istoznačnica za bocu vina, nego prolazio kroz ovaj cirkus.
Megan se promeškolji u stolcu. »Mogu li vas zamoliti za uslu¬gu, ovaj... gospodična Fielding?«
»Jednostavno Rachel, molim vas. I svakako«, odgovori Rachel, i više nego spremna da joj prepusti Gema kao uspomenu na Dot. Nažalost, to nije bilo ono što je Megan tražila.
»Možeš li me povesti do Four Oaksa? Ako ideš onamo?«
»Naravno. Ionako nisam sigurna da znam put«, odgovori Rachel. Svoje je riječi popratila smiješkom jer je Megan tako djelo¬vala na ljude. Njezino je lice bilo živo i dobronamjerno, još uvijek osunčano usprkos tome što je sumornost veljače vani već tamnila nebo. Megan je svakako bila tip osobe za pse.

* * *

Megan je nastavila živahan monolog i kada su izišle iz ureda, pa sve do parkirališta. A kada je ugledala Rachelin automobil, njezina je brbljavost prerasla u oduševljenje.
»O, zar je ovaj tvoj?« dahnu kada Rachel pritisnu gumb za daljinsko otključavanje crnoga range rovera. »Ovo je upravo savr¬šeno za Gema! Geme, pogledaj kakvo divno vozilo ima tvoja nova mama!«
Rachel se trgnu, ovaj put na to što ju je Megan nazvala »no¬vom mamom«. »On je pas i ja nisam njegova mama, u redu?«
Dlanom protrlja lice i stisne umorne oči. Nije dodala da se, sada kada je napustila posao, range rover vraća u London čim leasing kuća od koje ga je uzela sazna za njezin novi status nezaposlene osobe.
Jednostavno ćeš morati pronaći novi posao, podsjeti se. S tvo¬jim životopisom izbor je zaista velik. Čak i u recesiji, tvrtkama je potrebno uspješno predstavljanje u javnosti. Osobito u recesiji.
Megan i Gem promatrali su je s iščekivanjem i Rachel nije bila sigurna tko od njih dvoje izgleda spremnije da joj udovolji. Osjećala je jednaku krivnju zbog toga što će ih oboje iznevjeriti.
»Oprosti. Gle, ne znam kamo s njim. Hoće li mu biti dobro U prtljažniku?«
»Bit će mu dobro u prtljažniku ovakve veličine, ti sretnice«, odvrati Megan i otvori stražnja vrata. »Opa, ti putuješ bez mno¬go prtljage«, primijeti kada ugleda Racheline dvije male torbe i kutiju usput potrpanih bezvezarija koje je pokupila na odlasku iz stana. To je bila još jedna stvar koja ju je oneraspoloživala: koliko je zapravo malo toga dragocjenog skupila u deset godina. »Koliko dugo ostaješ?«
»Ne znam.« Rachel prstima prođe kroz kosu što je podsjeti na sijede vlasi, pa uzdahne. »Iskreno mogu reći da sada nemam nikakve planove.«
»Vidjet ćeš kako će se stvari razvijati, ha? Tako je najbolje.« Megan potapša rub automobila. »Uskači, momče!«
Gem poslušno uskoči u Rachelin prtljažnik i sklupča se izme¬đu njezine dvije kožne torbe Mulberry za kratka putovanja. Od¬mah je vidjela kako se duge pseće dlake primaju crnih presvlaka, ali bila je preumorna da o tome misli. Umjesto toga, zatvori prtljažnik i otvori vozačeva vrata.
»Zaista sam zahvalna na vožnji. Ovdašnji autobusi prilično su nepouzdani, ali takvim se tebi vjerojatno čini sve ovdje na se¬lu. Pokazat ću ti put ako kreneš cestom iz Longhamptona prema Hartleyu«, govorila je Megan dok se penjala na suvozačevo sjedalo. Morala je malo poskočiti jer je bila gotovo trideset centimetara niža od Rachel. Stare traperice uvukla je u praktične čizme, a kada se smjestila, Rachel osjeti miris pasa i šampona White Musk iz Body Shopa. »Nije predaleko od grada, ali to već znaš zar ne?« Nakratko zašuti i posluša. »Je li to tvoj telefon?«
Rachel je znala da je to njezin telefon. Pozivna zvonjava bila je »Kas valkira« što joj je govorilo da je zove majka. Pomisao da je zanemari i pravi se da vozi učini joj se primamljivom, ali Val je znala da je danas bila kod odvjetnika i neće odustati s pozivima. Zvat će je. I zvati. Bolje da to obavi odmah.
»Da«, reče i posegne u torbu. »Jest. Oprosti, moram se javiti. Neću dugo.« Iskliznu iz automobila i prisloni telefon na uho. »Halo, mama?«
»Jesi li se već sastala s odvjetnikom? Je li došlo do pogreške u oporuci?« Val nikada nije okolišala. »Tvoj tata i ja raspravljali smo o tome i on misli da možda postoji pismo od Dot u kojemu objaš¬njava kako ti sve trebaš podijeliti. Mislim, kod odvjetnika. Misli da je njoj možda bilo jeftinije sve ostaviti tebi, a zatim da ti podijeliš sve sa sestrom, umjesto da to obavlja službena osoba.«
Rachel puhne kroz nos. Taj je razgovor počeo prije četiri dana. Val je uvijek nastavljala točno gdje je posljednji put stala. »Mama, postoji pismo, ali još ga nisam otvorila. I možeš li prestati predstav¬ljati čitavu stvar kao da sam ja kriva za sve? Nisam baš ovo očekiva¬la, znaš. Sigurna sam da mogu pronaći neke stvari koje bi se svidjele Ameliji. Ne mislim da je Dot to učinila kako bi nekoga kritizirala.«
»Nemoj me krivo shvatiti, ja ne krivim Dot«, ustraje njezina mama, nastojeći da zvuči pravedno. Val je uvijek bila poštena i do¬pustila bi drugima da je uvjere u svoje tvrdnje, čak i kada im nije sasvim vjerovala. Osobito kada im nije vjerovala »Dot je jedno¬stavno bila takva — naviknula se živjeti sama, bez polaganja računa i bez brige za druge — ali nije riječ samo o Ameliji. Grace i Jack također bi trebali imati nekakvu uspomenu na svoju pratetu.«
Rachel se othrva iskušenju da istakne kako briga o čoporu raznolikih pasa i nije nešto što bi čovjeka učinilo slobodnim i nes¬putanim. Ljutila ju je pretpostavka njezine obitelji da život bez djece podrazumijeva lude provode u noćnim klubovima i razuzdano udo¬voljavanje vlastitim željama. »Želiš li psa?« predloži napola u šali. »Ima ih koliko hoćeš.«
Začuje dubok udah zaprepaštenja, udaljen tristotinjak kilome¬tara. »Molim? Ne! To bi bilo sasvim neodgovorno! Sto je s alergi¬jama? Morala bi najprije razgovarati s Amelijom, Rachel. Ne, lijep srebrni komplet četka za kosu bio bi prikladan za Grace. Nekoć je pripadao našoj mami. A kada je o Jacku riječ, mislim da je Dot malo i pecala, usudila bih se reći da negdje postoji i skupocjen štap za pecanje.« Zatim zastane. »I nemoj otkriti da sam ti to rekla,
Rachel, ali Ameliji bi sada dobro došla pomoć u troškovima za dije¬te. Dječje potrepštine stoje gomilu novca. Sigurna sam da je Dot ostavila kakvu ušteđevinu koju bi mogla...«
»Mama, prestani«, prekine je Rachel. »Odmah ću te riješiti brige. Nema nikakvog novca.«
»Molim?« odgovori Val u nevjerici.
»Nema novca. Tu je kuća i posao oko štenara, ali kada se plate radnici i odvjetnik, neće ostati ništa.«
»Ali... kako? Imala je polovicu novca od tatine kuće i nije ga imala potrošiti na koga osim na sebe!«
Rachel je mogla osjetiti kako između riječi kulja povrijeđe¬nost. Nije bila riječ samo o novcu, znala je. Val je bila pretjerano velikodušna. Na svoj način, bila je spasiteljica baš kao i Dot, ali ne pasa nego ljudi. Uvijek je pomagala, odlučno stavljajući druge ispred sebe, vozeći starije u bolnicu u svojoj crvenoj fiesti ili perući rublje za izgubljene obudovjele susjede.

»Sigurno je potrošila veći dio na pse, mama«, odvrati Rachel, obilazeći auto. »Ali to je bio njezin izbor.«
S druge strane linije Val zašuti i Rachel je znala da broji do deset radije nego da kaže što misli. Čula je kako netko u pozadini nešto viče.
»Sto kažeš, Ken? O, tvoj tata pita možeš li potražiti Dorothyne... Dorothyne što? Govori glasnije! Dorothyne albume Ackera Bilka.«
Rachel se okrenu na peti i pogleda prema Megan koja je još če¬kala u vozilu. »Ovo nije sajmišna rasprodaja«, pobuni se. »Gledajte, kada oporuka postane pravovaljana, možete doći i sami potražiti što želite. Sto kažete na to?«
»Ne bismo se htjeli nametati, a osim toga, ovdje imam ob¬veze, svoje štićenice iz hospicija koje računaju na mene i tvojega oca — ne mogu tek tako sve ostaviti«, zadihala se Val.
Alija mogu, doda Rachel u sebi.
»Onda? Kakvi su ti planovi?« nastavi Val. »Hoćeš li je pro¬dati? Tako velika kuća zahtijeva mnogo održavanja, a ti si sama.
Uvijek sam govorila tvojem ocu, to je obiteljska kuća, puno preve¬lika za Dot samu.«
Rachel se zagleda u druge automobile na parkiralištu odvjet¬ničkog ureda. Primijetivši srebrni jaguar identičan Oliverovom, osjeti kako joj glavu steže škripac.
»Rachel? Jesi li još ondje?«
»Jesam, mama«, odgovori, pritisnuvši prstima korijen nosa i čvrsto zažmirivši.
»Jesi li i sada tamo? Pokušala sam te sinoć nazvati u stan, ali nije bilo odgovora. Više mi ništa ne govoriš«, nastavi Val ne¬što nježnije. »Neke se djevojke vole povjeravati svojim majkama. Amelia uvijek svraća s dječicom, a za tebe nikada ne znam jesi li uopće u zemlji.«
»Padam s nogu od posla, mama«, odvrati Rachel, odlučna da završi taj razgovor prije nego što pode starim, neproduktivnim tokom. Morala bi joj u nekom trenu reći za otkaz, no barem joj nije morala govoriti da je prekinula s Oliverom.
Rachel je o tome dobro razmislila prije nekoliko godina i od¬lučila da je lakše pretvarati se da nije u vezi i nositi se s Valinim dosađivanjem o tome kako bi trebala »pronaći muškarca s kojim će se skrasiti«, nego objašnjavati svoj složen odnos s čovjekom tako nepodobnim kao što je bio Oliver Wrigley. Da ironija bude veća, jedina u obitelji koja je uopće znala za Olivera bila je Dot, no i njoj je Rachel ispričala samo osnovno.
»Posao nije sve u životu«, podsjeti je Val. To mi nimalo ne pomaže, pomisli Rachel jer mi to govori žena koja je domaćica od 1969., zahvaljujući tatinoj predanosti stomatologiji. »Ne postaješ ništa mlada.«
»Zar netko postaje?« otrese se Rachel i vrati prema automo¬bilu.
Naglo se okrenuvši, suoči se s parom svijetlih očiju. Gem je zurio u nju kroz stražnje staklo i Rachel iznenađeno ustukne.
Sjedio je poput stražara, s jednom šapom na njezinoj kutiji punoj stvari, nakrivivši glavu kao da je mogao čuti drugu stranu telefonskog razgovora. Jedno mu se crno uho preklopilo, dok je
drugo stišalo u zrak, otkrivajući nježnu ružičastu kožu s nnljicama bijelog paperja. Doimao se ponosnim što može čuvati njezina ze¬maljska dobra, željan da bude koristan, nesvjestan da nova vlasnica u svojem nesređenom životu nema mjesta za njega.
Nerazumna navala sućuti preplavi joj prsa i, na svoje iznenađe¬nje, ona osjeti da je na trepavicama škakljaju suze.
Možda je to rani znak menopauze, pomisli zlovoljno. Raznježiti se nad životinjama. Možda se upravo to dogodilo. Tijelo je obavješta¬va da će se oglasiti posljednji zvižduk vlaka i da bi se valjalo opskrbiti mačkama.
»Rachel! Reci nešto!« Val je još uvijek bila na vezi, nadajući se izljevu osjećaja u Amelijinu stilu.
»Mama, nazvat ću te poslije«, odgovori.
»Moramo o mnogočemu razgovarati«, reče Val.
»I ne zaboravi albume Ackera Bilka!« viknu prigušen glas.
»I ne zaboravi...« počne ponavljati Val.
»Znam«, prekinu je Rachel. »Čula sam ga i prvi put.«
Prekine vezu, a iza stakla Gem poče dahtati. Usta mu se raz¬vuku u osmijeh, isplažena ružičasta jezika.
»Nemoj se previše udomaćiti«, upozori ga Rachel.

2. POGLAVLJE

KADA JE VRATA napokon uspjela otvoriti snažno ih gurnuvši ra¬menom, postade joj jasno da se službenim glavnim ulazom Dot nije služila svakoga dana. Drvo se iskrivilo od rijetke uporabe, a u mrač¬nom predvorju bez ijednoga letka za pizzu ili reklamnih brošura nije bilo znakova uobičajenog života. Umjesto toga, Rachel dočekaše sta-lak za biljke s prašnjavom aspidistrom, djedov sat s mjedenim licem i niz uzoraka na grimiznim zidnim tapetama s prizorima španijela čokoladnih očiju i s mlitavim divljim pticama koje su im visjele s mekanih usana.
Rachel osjeti miris lavande i sredstva za laštenje od pčelinjeg voska, ali začudo, ne i pasa. Val je uvijek mrmljala o tome kako Dotina kuća vjerojatno« zaudara kao unutrašnjost mokre psetarnice«, ali Rachelin osjedjiv nos nije mogao razaznati ništa odbojnoga. Pod visokim stropovima raspršilo se i najmanje pseće zaudaranje.
Ništa se nije promijenilo otkako je ovdje bila posljednji put, za Novu godinu prije sedam godina. Bilo je to odmah nakon prve ozbiljne svađe s Oliverom, u danima kada ga je još uvijek pokušavala nagovoriti da praznike provodi s njom, umjesto što je ostavlja da se s obiteljskim svečanostima suočava sasvim sama. Umorna od Valinih slonovski taktičnih aluzija kako bi se trebala skrasiti i Oliverova izvrdavanja, Rachel je rezervirala skijaški aranžman za sebe i Olivera koje je on, prepredena lasica, otkazao u posljednji tren. Radije nego da bude kod kuće, prepuštena na milost i nemilost sućutnih ukuća¬na, Rachel se othrvala svim dobronamjernim nastojanjima da joj se pomogne i nazvala je Dot koja ju je neočekivano pozvala da svrati.
Rachel se odmah upitala što to, pobogu, radi, vozeći se sama tako daleko, sve do Worcestershirea, kada se umjesto toga mogla zabavljati u nekom otmjenom klubu u Sohou. No svojeglava želja da nestane s lica zemlje tjerala ju je dalje. Kada je stigla u Long-hampton, sve se neočekivano promijenilo. Dot ju je utjerala u toplu kuhinju gdje je slušala radiodramu na stanici Radio Four i pripremi¬la joj je riblju pitu. Malo-pomalo i Rachel je ponijela radnja drame. Jele su u ugodnoj tišini, uz tiho njuškanje sedam različitih psića iz prihvatilišta u kutiji od nekoga komada pokućstva iz Agae.
Ponoć su dočekale uz odsjaj kamina, a nazdravile su joj starom bocom Kruga. Dot je nije zapitkivala zbog čega je sama u noći kada je većina žena njezine dobi zauzeta žestokim tulumarenjem. Upitala ju je jedino je li sretna. Jednostavno pitanje probilo se kroz Rachelinu lažnu nonšalantnost i ona je dopustila da joj pobjegne više nego što je rekla i vlastitoj majci. Nije joj, doduše, rekla sve — samo to da je Olivera bilo teško vezati, a da je ona previše ponosna da ostane sama kod kuće. »Muškarci uživaju u tome da kompliciraju stvari«, rekla joj je, s tračkom zajedljivosti koja je otkrivala da zna o čemu govori. »Nemoj im dopustiti da tebi zakompliciraju život. U tome i jest ljepota pasa: njihova je ljubav vrlo jednostavna. Šetnja, malo hrane, krevet...« Zastala je i podignula obrvu. »Zapravo...«
U tom se trenu Dot doimala desetljećima mlađom i Rachel se osjećala poput naivna djeteta, a ne izmoždene stanovnice vele¬grada. Ali nije mogla pitati. Val joj je rekla da teti Dot nikada ne postavlja pitanja o njezinu neobičnu nedostatku supruga. Navike teško umiru.
Zatim joj je Dot ponudila viski i dodala joj ušećereno voće iz Fortnum & Masona, a nakon toga su utonule svaka u svoje misli. Rachel se pitala odakle joj Fortnumovo ušećereno voće i vino Krug. Te se pojedinosti nisu uklapale u predodžbu koju je o njoj svakoga Božića stvarala njezina majka, govoreći da Dot sada sa svo¬jim sustanarima dijeli zdjelu pseće hrane s utaknutom grančicom božikovine.
Ostala je na trenutak ispred ulaznih vrata, prisjećajući se te noći. Otišla je odmah u novogodišnjem jutru, kako bi se pripremila za sastanak s klijentom, a ona i Dot tu zgodu više nikada nisu spomenule. Njihov se odnos, koji se sastojao od usiljenih rođendanskih i božičnih čestitaka, nastavio kao i dotada. Otada je Rachel svaku Novu godinu volontirala u lokalnom skloništu za beskućnike, kako bi Olivera naučila pameti. Kao da je njemu uopće bilo važno.
Zatim ude u predvorje. Dot se očito nimalo nije bavila unu¬tarnjim uređenjem otkako se ranih sedamdesetih uselila, ali otmje¬na otrcanost pristajala je toj kući u prirodi. Uz malo nježne boje i nekoliko vaza cvijeća lako bi se pretvorila u sasvim drukčije mjesto. Bit će njezina, da se u njoj skrasi. I preuredi je ako želi. No, Rachel se nije osjećala uzbuđenom koliko je trebalo.
»Želiš li se najprije osvježiti?« upita je Megan, zastavši u pod¬nožju stuba prekrivenih sagom, s jednom od Rachelinih torba preko ramena. »Ili bi možda radije pozdravila ostatak društva i riješila se toga? Ja moram neke pse izvesti u pet pa će mi, ako se želiš prošetati, biti drago da nam se pridružiš, a možda bi se mogla i malo družiti S Gemom...«
Ušuti kada Rachel ne odgovori. »Oprosti, zvuči kao da ti že¬lim dobrodošlicu u hotelu, zar ne? A ovo je sada tvoja kuća.«
»U redu je«, odgovori Rachel. Više ju je mučila činjenica da mora čavrljati s neznancima, a zapravo je samo htjela navući masku za spavanje koju je otuđila s leta Virgin Atlantica i isključiti misli na lavinu koju je pokrenula u Chiswicku. U džepu joj je nepresta¬no zujao telefon i znala je da je to Oliver. Nije htjela čuti njegove poruke. Vjerojatno je sada već izvan sebe od bijesa nakon onoga što je učinila. »Hm, to društvo koje spominješ...«
»Zapravo sam mislila na pse.« Megan se nasmiješi. »Oprosti, naviknut ćeš se. Ali George je ovdje, veterinar, a pretpostavljam da želiš s njim porazgovarati o prihvatilištu?«
Veterinar George. Kupka i boca vina su je vabile, ali Rachel ipak na lice navuče izraz lažne ljubaznosti koji je uvježbala na sas¬tancima. Najbolje da to obavi odmah.
»Dobra zamisao!« reče donekle šuplje, a zatim se posrami zbog Meganina revna, iskrena osmijeha kada je pošla niz hodnik.
»Imamo svoju ekipu dobrovoljnih šetača pasa«, reče preko ramena. »Iskreno, ne bismo mogli bez njih. Doći će svakoga trena, ostaviti terijere.«
»Šetača?« ponovi Rachel, iako je zapravo nije slušala. To je bio trik za klijente koji je naučila od Olivera: ako ne želiš govoriti ili slu¬šati, samo ponovi posljednju riječ i pusti drugoga da nastavi s pričom.
»Da, ovdašnji vlasnici pasa koji u šetnju rado povedu i nekoli¬ko naših štićenika. A dolaze i djeca kojima roditelji ne žele nabaviti ljubimca i starije osobe koje se o njima ne mogu brinuti. Svi imaju neke koristi.«
»Aha«, odgovori Rachel i zastane pred fotografijom Dot, uspravnih leda i sijede kose, okruženom skupinom pasa koji skaču kako bi joj polizali lice. Posvuda su bili veliki portreti pustopašnih hrtova i ovčara u skoku, baš kao što su zidove Valina uvijek netom počišćenoga dnevnog boravka krasile profesionalne snimke Amelie, Grace i Jacka.
»Onda, čime se baviš?« upita je Megan da nastavi razgovor. »Gerald je spomenuo da radiš u odnosima s javnošću! Zvuči čaro¬bno.«
»Ma, pretjeruje. Uglavnom smo se bavili uspostavljanjem internetskih tvrtka, ponekom maloprodajom putem interneta, ništa odviše zanimljivo.« Rachel osjeti da ju je netko gurnuo u petu, pa se lecne.
Gem ju je sada spuštene glave nježno nosom gurkao u list. Zatim zastane i pogleda gore prema njoj, nakrivivši glavu tako da mu se uho preklopi.
»Gem! Stalno nam nešto zapovijedaš!« uzviknu Megan praveći se da je ljuta, ali bilo je očito da je ponašanje psa zabavlja. »Oprosti mu, Rachel, on je pravi ovčar. Uvijek nas tjera kao da misli da ne hodamo dovoljno brzo.«
»Jesu li i njega doveli ovamo i ostavili?« upita je ona, prvi put pošteno pogledavši u oči svojega novog psa. »Ne sjećam se da sam ga vidjela kada sam bila ovdje.«
Meganine razdraganosti odmah nestane. »Ne. On je bio njezin psić. Dot ga je dobila kada mu je bilo tek dva tjedna. Naš ovdaš¬nji policajac pronašao ga je u kutiji na igralištu, zajedno s još troje njegove braće. Svi su ondje ostavljeni da umru.« Sirom raširi oči. »Bog zna što se dogodilo njihovoj jadnoj mami. Te se zime smrznula rijeka, pa možeš zamisliti u kakvom su stanju bili maleni. Kada su stigli, samo su se stiskali jedno uz drugo da se ugriju. Njihova se sestra već bila nasmrt smrznula.«
»Strašno«, šapnu Rachel, probuđena iz vlastita samosažaljenja. Sagnula se do Gema kako bi ga počešala po vratu.
Pas ju je gledao svijetlim očima koje su se sjajile u prigušenoj svjedosti hodnika. Njegovo je krzno sada bilo tako gusto i čvrsto da joj ga je bilo teško zamisliti sićušnoga, kako se bori za život.
»Sada izgleda divno«, reče.
»Da, to je Dotina zasluga.« Megan se sagnu i pomiluje ga po uhu. »Prvi je tjedan doslovce svu četvoricu nosila naokolo u nekoj vrsti nosiljke. Bili su premali da budu odvojeni od majke, pa ih je morala hraniti na bočicu. Jedan mališan nije preživio — bio je previše pothranjen. George je učinio sve, ali čak ga ni Dot nije uspjela održati na životu.«
Iz kuhinje do njih dopre grohotan muški smijeh i Rachel po¬želi da se ne mora još susresti sa svima. Osobito ne sada kada ju je Gemova priča zamalo rasplakala. »Sto se dogodilo s njima?« upitala je da odgodi taj trenutak.
Megan čučnu ispred Gema kako bi ga lakše milovala. »Shem i Star otišli su na seosko imanje nedaleko od Hartleya, Spark je otišao u Rosehill, treneru koji se bavi poučavanjem pasa. No kako nije mogla podnijeti rastanak od Gema, on je ostao s njom. Prekr¬šio je svako njezino pravilo, govorila je, ali bio je toga vrijedan. A ti si nju volio isto koliko i ona tebe, nisi li, jadni, tužni dečko? Ha? Nedostaje ti tvoja vlasnica, zar ne?
Megan zakopa lice u njegovo crno krzno i Rachel se učini da mu poklanja dodatnu pažnju kako se ne bi vidjelo da plače. Možda su obje odlagale ulazak u kuhinju.
»Dot inače nije zadržavala pse za sebe?« upita. »Zar joj to nije bilo teško, s obzirom na to koliko ih je voljela?
»Ne, kada je o tome bila riječ, morala je biti čvrsta. Da smo usvajali sve jadnike koji su nam dolazili, svoje bi domove pretvorili u pseća prihvatilišta. Morala sam joj obećati da ih neću pokušati sama sve spasiti! Najbolje što smo mogli učiniti, smatrala je, bilo je da im pronađemo drugu priliku za novi život koji ih neće iznevjeri¬ti. Morali smo im pružiti drugu priliku jer su i oni nama, ljudskim bićima, dali drugu priliku, usprkos tome kako smo loše s njima postupali.«
»Nemoj«, odjednom će Rachel. »Rasplakat ću se.«
Megan se uspravi i nasmiješi se kroz suze. »Oprosti. Ne znam kako ćemo bez nje, i ne samo zbog Gema. Znaš, on je bio s njom kada je doživjela moždani udar. Barem je zato ne traži, kao drugi psi. Zna da se više neće vratiti.«
U dva sitna koraka Gem pride bliže i ovoga puta snježnobije¬lom njuškom poče gurkati Meganinu nogu sve dok nije ušutjela i pogledala ga.
»Da, da, znam, vrijeme je za čaj.« Podignu obrve i pogleda Rachel. »Zapravo ne bih smjela to govoriti. To je bilo još jedno njezino pravilo. Nemoj se praviti da životinje razgovaraju poput ljudi, govorila je. Oni su psi, dovraga, deset puta pametniji od nas. I deset puta bolje društvo.«
»To joj vjerujem«, uzdahne Rachel, misleći na Oliverove duge šutnje i neprestano kvocanje njezine majke. »Ali nemoj da ti svašta padne na pamet«, doda brzo.





* * *

Kada Megan otvori vrata, kuhinja je brujala od srdačnog razgovora koji ne utihne ni kada ona ude.
»... a ja sam rekla, evo, izvoli vrećicu za kakicu, mladiću!« go¬vorila je starija gospoda za kuhinjskim stolom, klimajući radi većega dojma toliko snažno da joj je klimala i uredno počešljana kosa. »Kažem ja Tedu, trebali bismo imati školu za vlasnike, a ne za pse. Pippin nikada nije obavljao nuždu negdje gdje to nije bilo primjere¬no, nije li tako, Ted?«
»Točno tako.«
»Nije. On je bio vrlo uredan psić.«
»Za jednoga jorkširskog terijera Pippin je bio pravo toaletno čudo, Freda«, reče krupan muškarac oslanjajući se o keramički su¬doper, no Freda ne obrati pozornost na njegovo blago zadirkivanje.
Znači to je veterinar George, pomisli Rachel. Barem ima smisla za humor. Osim duhovitosti, George je njegovao i imidž seoskoga veterinara u košulji kockastoga uzorka i zavrnutih rukava, s poha¬banim hlačama od samta i blatnjavim čizmama. Krupnom, ogru-bjelom šakom obuhvatio je šalicu čaja, ne hajući za dršku. Kosa mu je bila svijetla i gusta, a sudeći prema opuštenoj samouvjerenosti u njegovim plavim očima i načinu na koji se posluživao dvjema kriš¬kama voćne torte, ovdje se osjećao kao kod kuće.
»O, Megan, vratila si se, dušo!« reče stariji muškarac, vjero¬jatno Ted. »Mickeyja i Minnie ostavili smo u boksovima i spremni smo za drugo dvoje, ako želiš.«
»Sto kažete na Bertieja?« predloži George, a Rachel zamijeti kako se stariji par lecnuo. Uto je George uoči kako stoji iza Megan i opuštenost na njegovu licu ustupi mjesto službenijem izrazu.
Rachel pomisli kako joj se više sviđao prije nego što ju je ugle¬dao. Georgeovo je lice bilo više markantno nego zgodno, a crvenilo oko nosa odavalo je da mnogo vremena provodi vani, na hladnoći. Gim ju je spazio na vratima, pretvorio se u ozbiljna veterinara, no dok je zadirkivao stariju gospođu drski sjaj u očima učinio ga je mladim. Bio je otprilike njezinih godina, možda malo stariji. I doi¬mao se kao vlasnik privatne prakse, a ne zaposlenik.
»Zdravo, društvo!« veselo zacvrkuta Megan. »Ovo je Rachel Fielding, Dotina nećakinja. Ona je nova vlasnica kuće, psetarnice, prihvatilišta, svega!«
»Zdravo«, pozdravi Rachel i nespretno podignu ruku.
»Ted Shackley. I moja supruga Freda. Zao nam je, dušo«, reče Ted. Ustao je i rukovao se s njom, zadržavši joj dlan na trenutak u svojem. Dok je govorio, bore na njegovu čelu produbile su se. »Nije vesela prigoda.«
»Ne«, složi se njegova supruga. »Na svijetu nema mnogo takvih kakva je bila Dot.«
»Nema«, uzdahne Ted.
»George Fenwick.« Veterinar se odgurne o sudoper i prebaci šalicu u drugu ruku, ali je ne spusti. Bio je viši od Rachel, što je zapravo bilo neobično s obzirom na to da je bila visoka gotovo sto osamdeset centimetara, zbog čega pete nije nosila od razdoblja prije Olivera. Pružio joj je ruku i ona duž podlaktice zamijeti zlatno paperje koje je nestajalo u kariranoj košulji.
»Zdravo«, pozdravi ga. Njegova se šaka doimala velikom i grubom u dodiru s njezinom glatkom kožom. Seoska ruka na grad¬skoj, namazanoj zaštitnim faktorom. »Hvala što pomažete Megan da održi ovo mjesto u pogonu otkako je Dot... posljednjih nekoliko tjedana.«
»Zadovoljstvo mi je. Surađivao sam s Dot, ali bila mi je i do¬bra prijateljica.« George je pogleda glave nagnute ustranu, kao da je proučava. »Da pogodim«, nastavi. »Vi niste baš tip za životinje.«
»Gospodine Fenwick!« uzviknu Freda, praveči se daje osup¬nuta. »Kako ste neobazrivi!«
»Dajte, molim vas, skupa crna suknja u štenari?« odvrati on. Promatrao ju je pronicavim pogledom i Rachel pomisli kako se oni zapravo ne šale. »Nisam stručnjak za modu, ali savjetovao bih vam da se ne približavate boksovima dok Megan ne završi s hranjenjem. Ušli biste u otmjenoj crnoj suknji, a izišli u sivim dronjcima.«
»Nisam se odjenula za hranjenje pasa«, odvrati Rachel. Sada se nije imala snage zamarati muškarcima koji su smatrali da to što su gotovo nepristojni znači da su i duhoviti. »Odjenula sam se za sastanak s odvjetnikom.«
»Naravno«, utješi je Freda. »Sigurna sam da ćeš u Dotinu ormaru pronaći nešto prikladnije. Ako trebaš bilo kakvu pomoć, samo pitaj.« Freda joj stisnu ruku. »Ovdje sam gotovo svaki dan, pomažem jadnim dušicama. Tako čuvamo uspomenu na Pippina. Pippin je bio jedan od pasa koje je Dot spasila, nije li tako, Ted? On je bio anđeo koji nam je poslan s neba.«
»On je bio jorkširski terijer poslan iz uzgajališta pasa u Walesu«, ispravi je George. »Propali mužjak u haremu ženka s previše okota, ako me sjećanje dobro služi.«
Freda se nije dala smesti. »George je izvrstan veterinar, ali još je daleko od uglađenih manira svojega oca«, nastavi. »Nemoj ga slušati, Rachel. Ja vidim da ti jesi tip za pse. Pogledaj samo kako ti je Gem privržen.«
Rachel spusti pogled na ovčara koji se smjestio do nje, odma¬rajući dugu njušku na šapama. Bijele dlake lebdjele su joj uz nogu, sliježući se na suknju koja se mogla čistiti jedino kemijski. »Oh. Ali nisam. Nikada nisam imala psa. Mnogo putujem poslovno i nemam vremena...«
Ne želim da me se veže. Ne želim zaglaviti. To je sjajno kod mene i Olivera, bez spona, bez dosadnih obveza.
Bilo je sjajno, podsjeti se.
»Gem nije takav prema svima«, reče Freda, kao da je nije čula. »On sigurno zna. Oni znaju, zar ne? Pippin je uvijek znao kada će padati kiša. Ugurao bi glavicu pod jastuk i skrio se. Bio je iznimno pametan pas. Kao da ga je netko navodio, mislili smo, nismo li, Tede?«
»Jesmo.«
»Pippin je bio dobar u igrama na sreću«, reče George, uhva¬tivši Rachelin pogled. »Freda i Ted mogu Pippinu zahvaliti što sada imaju staklenik. Imao je i svoj naslonjač, zar ne? Da može gledati tenis.«
»Ne spominji«, odvrati Freda, tapkajući se maramicom po nosu. »Tako je prazno bez njega.«
Ted posegne za još jednom kriškom torte.
»Znam da nisi primjereno odjevena, ali, ako želiš, pokazat ću ti prihvatilište«, ponudi joj Megan. »Zatim bi se mogla smjestiti. Ili već što želiš.«
Rachel osjeti grižnju savjesti zbog vlastite nepripremljenosti. Od nje se očekivalo da ima planove. Izgledala je kao netko tko bi mogao imati planove jer je ovamo došla u ulozi izvršitelja oporuke, odjevena kao da je spremna za iznimno važan poslovni doručak i ovlaštena da razdijeli Dotin život. Ali ona nije imala nikakvih planova. Mozak joj je bio toliko preopterećen duševnim potresom, novčanim brigama i stvarima koje bi morala reći samo da se uspjela snaći, da nije bila sigurna bi li uopće bila u stanju otići u samopo¬služivanje po namirnice.
»Megan, zamoli samo pse da se na deset minuta suzdrže od linjanja«, ponovno se oglasi George, pretvarajući se da je strogi šef. »I ponesite osvježivač zraka — seoski neugodni mirisi mogu iznenaditi otmjene gradske mahere.«
Rachel je upravo htjela zamoliti Megan da prvo popiju šali¬cu čaja, no na njegove se riječi naglo okrene. U kutu Georgeovih širokih usana titrao je zajedljiv poluosmijeh i ona, bez nagovještaja, osjeti navalu bijesa — prvu emociju koju je osjetila nakon što ju je Oliver ostavio, a koja nije bila vezana uz njega.
»Možete čak postaviti i mirisne svjećice«, doda on, primijeti¬vši njezinu uzrujanost. »I uvesti pravila feng sbuija, možda?«
Taj mi se samodopadni nitkov ruga, pomisli Rachel. On misli da sam ja neka londonska princeza koja nije dostojna kročiti nogom u Dotine dragocjene psetarnice. Samo zato što nemam neku dlaka¬vu životinju za petama, misli da se može iživljavati. E, pa ne može.
Spusti torbu s prijenosnim računalom do stola i zavrnu rukave kašmirskog džempera na kopčanje.
»U Londonu se brzo naviknete se na neugodne mirise«, od¬govori mu. »Onda, idemo li, Megan?«
Megan iznenađeno pogleda najprije Rachel, pa Georgea, a za¬tim spusti šalicu čaja koji joj je Freda natočila i povede Rachel od kuhinje do psećih nastamba.

* * *

Psetarnicu je sa stražnjim dijelom kuće povezivao natkriven prolaz, uredno popločen crno-bijelim pločicama i sa zidovima ukrašenim veselim fotografijama starih pasa koji su pronašli nove vlasnike.
Visoki prozori gledali su na jabučnjak i na skromne bregove iza voćnjaka, a dok su prolazile kratkim hodnikom, Rachel se kroz maglu prisjeti da se u oporuci spominjalo više od pet hektara zemlje iza kuće. Psi su u tim divljim vrtovima imali na raspolaganju mnogo prostora.
Megan gurne protupožarna vrata prema psetarnici i u tome trenu Rachel zaista osjeti miris pasa — slatkast, težak neugodan miris krzna i dlake, s reskom primjesom mesa i izbjeljivača. Miris joj je bio stran, ali ne i neugodan. Kroz njega je imala osjećaj kao tla u zraku može razaznati tjeskobu psećih tjelesa, napetost, sapetu energiju i zbunjenost.
Unutar štenara sve je bilo od čelika, betona i stakla, bespri¬jekorno čisto. Zašavši dalje u prostoriju, razabra dva reda boksova duž svake strane prolaza popločenog kamenom, s malim uredom na jednoj strani i kuhinjom preko puta. Na kraju su se nalazila velika i stara vrata štale. Propuštala su sunčanu svjetlost i oštar svjež zrak kada bi gornja polovica bila otvorena radi ventilacije, kao što je bilo sada. Iako je to bilo nemoguće, činilo se da psi gunđaju na radijski prijenos okrugloga stola.
»Pa, evo nas!« veselo će Megan i širom rastvori ruke. »Dome, slatki dome našoj siročadi i lutalicama!«
Na zvuk njezina glasa neusklađen zbor štektanja pretvori se u zid laveža — duboku, grohotnu tutnjavu sa sićušnim cviležom pre¬ko bas nota. Lavež je odzvanjao u Rachelinim nenaviknutim ušima.
»Ššš!« pokuša ih utišati Megan, ali bez uspjeha.
»Koliko ih je?« upita Rachel, nadglasavajući se s kakofonijom.
»Petnaest, osim ako nismo imali nove pridošlice dok nas nije bilo.« Megan je provjeravala knjigu na uredskom stolu, istodobno pritišćući tipke na telefonskoj sekretarici. »Oprosti, često nas zovu ljudi na rubu živaca zbog neodgojenih pasa koje žele nama utrapiti. Pokušam razgovarati s njima, umjesto da samo dopustim... O, ne opet. Oprosti, Rachel, neka luđakinja iz Maddena pokušava se riješiti para škotskih terijera valjda deseti put ove godine. Kada bi svoju stražnjicu mogla odvući na satove dresure, sve bi nas poštedjela...«
Zgrabi olovku i pokaza prema boksovima. »Želiš li malo raz¬gledati društvo? Navuci gumene čizme, ako želiš. Hodaj vrlo polako i ne guraj prste unutra.«
Rachel shvati da vjerojatno izgleda užasnuto jer Megan brzo doda: »Neće te ugristi, ali neki su malo razdražljivi u ovo doba dana.« Dobaci joj vrećicu s poslasticama sa stola i Rachel je uhvati. »Daj im jednu ili dvije, ali ne više — u šest im je večera.«
Rachel ugura noge u čizme pokraj vrata i oprezno se približi prvom boksu, ne želeći potaknuti novi val laveža. Miris krzna i pse¬ćeg zadaha se pojača. Kao što je George i predvidio, njezina suknja i noge u tamnim čarapama već su sivjeli od zalutalih dlaka.
Trebala sam ponijeti traperice, pomisli. U žurbi da napusti stan, u torbe je utrpala odjeću koja se posljednja vratila s kemijskog čišćenja, ostavivši preostalu u skladištu. No ionako nije bila sigur¬na bi li ijedan komad njezine moderne poslovne odjeće uopće bio prikladan za posao u psetarnicama. Većina se mogla čistiti samo kemijski. Iznenada, vlažan se nos progura kroz žičanu mrežu, a ona poskoči kada se prednja stijenka boksa zatrese od udarca velikog psa koji je gurao šape prema njoj.
»O, moj Bože!« izgovori ona bez daha, zgrabivši se za grlo. »Nemoj!«
No i protiv svoje volje raznježi se nad prizorom lijepa crven-kasto-bijelog engleskog baseta s mekom, naboranom njuškom koji je nestrpljivo njuškao prema njoj, krupnom šapom pritišćući ogradu u stavu kojim kao da ju je nešto molio, tako da su se čvrsti jastučići pritisnuli o žičanu mrežu, a između njih provirivala je paperjasta dlaka. Rachel nije imala pojma koliko je pas star, ali činilo se kao da rastom još mora dostići goleme koščate šape i klempave uši, po¬put djeteta koje nosi još uvijek preveliku odjeću.
Pročitala je cedulju pričvršćenu na vrhu boksa, dok je pas na¬stavio njuškati njezin zanimljiv novi miris. Bila je ispisana Dotinim urednim nakošenim rukopisom, ali u ime psa.

»Ime mi je Bertie i otprilike mi je dvanaest mjeseci. Moji su me gospodari izveli u park u šetnju, ali su se nakon toga odvezli. Iako sam pokušao trčati za njima, nisam bio dovoljno brz jer, kao što vidite, noge su mi vrlo kratke. Volio bih kada bi se netko vratio po mene jer mi nije nimalo lijepo samome. Zapravo tražim strpljiv par sa smislom za humor koji žele psa duhovitog kao što su i oni. P.S. Kada narastem, uživat ću u šetnjama, iako izgledam kao da bih radije vrijeme provodio ležeći pokraj vašega kamina.«

Rachelin se želudac stegnu u čvor kada joj pas pokuša polizati ruku, željan pažnje. Kako bi itko mogao tek tako napustiti ovakvo štene? Kako itko može samo odbaciti psa prepunog povjerenja i ne dopustiti mu da se vrati kući? Ugrize se za usnu dok je gladila meko uho psa, nastojeći ne misliti previše na njegovu tužnu priču.
Opazi da je na svakom boksu pričvršćena cedulja. Nije bila sigurna želi li ih pročitati, ali neka je grozna znatiželja natjera na to.
Okrenu se prema onome preko puta gdje je u košari u najda¬ljem kutu tužno ležao mali crni pudl, čak i ne pokušavajući pogle¬dati posjetitelja. Vesela poruka bila je mnogo vedrija od neutješne loptice krzna ispred Rachel.

»Zdravo svima! Ja sam Lulu! Molim vas da ne obraćate pozornost na moju današnju lošu frizuru; ti čvorovi zapravo skrivaju predivnu damu za izložbu. Moj posljednji vlasnik nije se zamarao time da me češlja ili da se brine o meni, čak ni da me nahrani svakoga dana. Srećom, sada sam ovdje. Megan će me urediti i uskoro ćete vidjeti kako sam lijepa. Tražim nekoga tko je dovoljno pametan da vidi da, samo zato što sam zgodna, to ne znači da sam glupa. Zapravo, ovdje sam vjerojatno najpametnija (osim Gema) i želim upotrijebiti svoj mozak! Vjerujte mi, i stari psi mogu naučiti nove trikove.«

Jesu li pudli pametni? Rachel nije imala pojma. Jedini pudli koje je ona vidjela bili su smiješno ošišani ljubimci koji su se šepurili na izložbama. Ali ti su psi bili veseljaci, za razliku od ovoga jadnička.
»Zdravo, Lulu!« zazva je kroz rešetke, mašući psećim kek¬som, ali pas čak ni ne podignu njuškicu s ruba košare. Umjesto toga, od njezina se glasa još više šćućuri, kao da se boji onoga što bi joj Rachel mogla učiniti. Na boku joj je bilo obrijano malo dlake, a blijeda plavosiva koža još je uvijek bila nadražena oko šavova koji su zatvarali nedavni rez.
Rachel se, dirnuta, okrenu od pudlice. Sve je to bilo pretužno. Gdje su bili normalni psi? Oni o kojima se Dot brinula preko dana za vlasnike koji su zapravo voljeli svoje pse ?
Oslonila se na zid nasuprot Lulu i zaklopila oči, osjećajući kako joj umor i sućut preplavljuju čitavo tijelo.
Ona je dobro znala kakav je osjećaj kada te netko koga voliš izbaci iz vlastita života. Koliko je samo ona htjela drugu priliku. Dot nije ni slutila koliko će ironije sadržavati njezina oporuka. Ili možda jest. Možda se sjetila onoga njihovog čudnog razgovora i odlučila da Rachel treba ljubav ne jednoga nego petnaestoro pasa...
»Pazi! Ej! Ne!«
Rachel odskoči kada Megan pritrči s drugog kraja hodnika, mašući prstom prema kavezu do nje. Kada spusti pogled, shvati i za¬što: baset je progurao nos kroz rupu u žicanoj ogradi i sada je lizao i grickao njezin okrugli gumb od rogožine na dugom kardiganu.
»To nije bombon! Ma daj, Bertie!« Megan kroz zrak nježno zamahnu rukom prema psu i on se pokorno spusti na četiri goleme šape. »Ponekad se pitam nije li u tom tvojem kostimu engleskoga baseta prerušena svinja!«
Bertie im objema uputi tugaljiv, pregladnjeli pogled, tako da Rachel posegne za poslasticama koje je skrila u džep.
»I nemoj je gledati tim tužnim, »nitko-me-ne-hrani« pogle¬dom«, nastavi Megan. »Oprosti«, okrenu se prema Rachel. »Bertie je nestašan, ali ga volimo.«
»Ali, zašto je još uvijek ovdje?« upita Rachel, istresajući keks iz vrećice i pružajući ga psu kroz žicu. »Prelijep je!«
»Oh, baseti«, uzdahnu Megan. »Jedu, spavaju, neće slušati... Neodoljiva štenad izrasta u goleme pse. Bertie krade hranu, nije dresiran, cvili kada ostane sam, žvače stvari.« Meganin izraz lica postade ozbiljan, ali nije bio sasvim uvjerljiv zbog blagosti kojom se sagnula da poškaklja Bertijeve klempave uši. »Ti si prava mustra, zar ne, Bertonjo? Treba ti netko tko voli izazove.«
»Vidjela sam ovu poruku«, reče Rachel, pokazavši prema cedulji na vratima. »Mislila sam da je Dot bila protiv toga da se psima daje ljudski glas?«
»I jest. Ali zaključila je da bi to bio najbolji način da ljudi shvate kako to nisu igračke koje se može vizeti ili ostaviti i kako oni također imaju osjećaje.«
Meganino se lice smrači dok je grickala zanokticu. »Možda ne igraju na osjećaj krivnje ili ljutnje i ne služe se emocionalnim ucjenama, ali jednako pate od usamljenosti. Mi smo željeli da novi vlasnici dobro razmisle o tome što vode kući: život koji o njima ovisi.«
»Baš kao dijete«, reče Rachel s grčem. To je bila još jedna misao koja ju je proganjala otkako je prekinula s Oliverom. Djeca. Djeca koju sada neće nikada imati, iako ih prije nije ni željela.
»Teže nego s djetetom«, javi se novi glas i one se obje okrenu prema vratima na kojima je stajao George, ruku prekriženih na prsima. »Dijete vam može reći što nije u redu, a s psima morate pronaći zajednički jezik koji ćete oboje razumjeti. Neki nemaju str¬pljenja, ali za to nisu krivi psi. Kako se drži vaša dizajnerska odjeća? Vidim da ste odustali od svojih cipela Jimmy Choo.«
»Nekoliko dlaka neće me prestrašiti.« Rachel ovlaš otare su¬knju. Georgeu nije namjeravala reći da će je sutra ujutro odmah od¬nijeti na kemijsko čišćenje. »Nisam znala da je ovdje toliko spašenih pasa. Odvjetnik je rekao da je glavni Dotin posao vođenje hotela za pse.«
»To bi ovo mjesto zapravo trebalo biti«, odvrati George. »Ali Dot je imala vlastitu misiju, a to je da udomi svaku izgubljenu dušu na ovome području. Ako mene pitate, moglo bi se ovdje sasvim pristojno živjeti da ti boksovi nisu prepuni spašenih pasa. Jedino je takvo mjesto u okolici, dovoljno je mjesta da se otvori salon za uređivanje i šišanje pasa i da se psetarnica proširi... Znam da je ti¬jekom godina Dot dobivala ponude za kupnju. Mislim da bih vas mogao spojiti s pravim trgovcima nekretninama.«
»To bi bilo...« poče Rachel, ali Megan je prostrijeli pogledom i ona zašuti.
»Da, ali oni ne bi jamčili da bi se nastavilo sa spašavanjem pasa, a to je bio Dotin život.« Megan se vratila u ured da potraži papire i pokaže ih Rachel. »Moramo strogo odijeliti pse koji su tu na čuvanju i koji su spašeni — imali smo pet pasa na čuvanju, baš netom prije nego što je Dot umrla. Samo što sam mislila da bi bilo bolje da s tim nakratko prestanemo, dok ne saznamo što će se dogoditi.« Zastane. »Hoću reći, hoćeš li ti...?«
»Megan«, upozori je George.
Rachel poželi da je njezina majka sada ondje, da se uvjeri koliko je sve složenije nego što svi misle. »Nabavi mi albume Ackera Bilka.« Kako da ne. Dot joj nije tek ostavila lijepu vilu sa šest soba, vrtom i pokućstvom. Ostavila joj je kuću za koju će joj vjerojatno trebati mje¬seci da je sredi, posao o kojemu nije imala pojma, obrasce koje je tre¬balo ispuniti prije nego što je išta moglo biti prodano ili razdijeljeno, zaposlenike koji su ovisili o njoj i, povrh svega, petnaest napuštenih životinja o kojima će se, vodena grižnjom savjesti, morati brinuti.
»Kako bilo, oprostite što prekidam razgledavanje, ali moram se s Megan dogovoriti za šišanje Lulu«, žustro će George, pa ode do Luluina boksa kao da Rachel nije ondje. Ude unutra i, na Rachelino iznenađenje, pudlica podigne glavu i dopusti da je podigne. Prema Lulu se ponašao sasvim drukčije nego prema ljudima: odluč¬no, ali brižno, gotovo nježno.
»Još uvijek nisi došla k sebi, zar ne?« Ponovno se okrenuo prema Megan, a sada mu se na pregibu ruke sigurno smjestio psić, izgledajući manji nego ikada u njegovu čvrstom naručju. »Da, u načelu, čim se oporavi, moramo je urediti, ali ne smiješ učiniti da izgleda poput nekoga smiješnog holivudskog psića koji stane u tor¬bicu. I nemoj mi pričati o tečaju koji si upravo završila.«
»Ošišat ću je na uobičajen način«, odvrati Megan. »Ali mo¬ram je malo ušminkati! Pogledaj je, ona je prava cura za izložbu!«
»Megan«, javi se ponovno George, ali sada je već zvučao strogo. »Ona nije igračka i ne želim da tako izgleda i tako na krivi način privlači pozornost.«
Lulu je zurila u Megan iz sigurnosti naručja svojega zaštitnika, a crne su joj oči sjale u čupi krzna.
»Ti znaš da. to nije ono što sam...« poče ona, ali zašuti kada on podignu prst da je upozori. Rachel osjeti da je riječ o starom zadirkivanju između njih dvoje, pa se osjeti suvišnom.
»Nemojte izgledati tako užasnuto«, doda George, opazivši da netremice promatra Luluin ožiljak. »Upravo je sterilizirana. To radimo sa svim psima, ili barem ja.«
»George je vrlo izdašan s popustima«, objasni Megan. »U dubini duše prava je dobrica.«
»Ne, nisam«, ispravi je George. »U vezi s tim šišanjem...«
Rachel pogledom prijeđe po boksovima u kojima prepozna šarenog staforda, par krupnih čokoladnosmeđih labradora, nestaš¬noga Jacka Russela koji se odbijao o zidove i nekoliko mješanaca, možda s malo terijerske krvi, budnih smeđih očiju i uspravnih re¬pica kojima kao da su govorili: »Uzmi mene!« Drugi su se boksovi doimali praznima, ali nije htjela gledati ako su se njihovi stanari možda pritajili u dnu, poput Lulu, izgubivši svaku nadu.
Kako bi čovjek odabrao samo jednoga od njih? Grlo joj se ste-gnulo kao da je progutala grudicu pamuka. Kako bi otišao i ostavio četrnaest razočaranih stvorenja da razmišljaju o tome što s njima nije u redu? I o tome kada će se njihovi vlasnici vratiti po njih?
Ona spusti pogled i iznenađeno trepne. Gem se odnekud ne¬čujno prišuljao i legao ispred nje, uredno skupivši uske šape dok je čekao na zadatak.
»Ja nisam Dot«, šapnu tako da je Megan ne čuje. »Ne znam što moram raditi.«
Rachel, reče sama sebi, za ime Boga, nemoj početi razgovarati s psima. Saberi se.
»Megan?« Glas joj je prepukao, usprkos nastojanju da zvuči vedro. »Idem se okupati. Kako ću zaključati?«
»Nema potrebe za tim«, veselo odvrati Megan. »Ja kao upra¬vitelj psetarnice ovdje živim. Nadam se da ti ne smeta. Dot mi je prepustila čitav drugi kat. Ondje je i zasebna kupaonica i dnevni boravak. Neću ti smetati.«
»Oh«, odvrati Rachel. »Tako.«
Znači imala je i podstanara. Sjajno. Zapravo, možda to i jest bilo sjajno.
»Hoću li ti pripremiti kakvu večeru?«, upita Megan. »Freda ti je donijela složenac, a kuhinja je puna i drugih stvari.«
»Ne, ja...« Megan je bila toliko ljubazna prema njoj i Rachel nije željela priznati da zapravo ne želi ni s kim razgovarati. »Imam nekoga posla«, rekla je. To je bio uvijek primjenjiv izgovor koji je toliko puta u prošlosti upalio. Smiješno je bilo to što zapravo nije imala nikakvoga posla, osim pisanja pisama bivšim klijentima i objaš¬njavanja zašto je dala otkaz.
»Nema problema!« odvrati Megan. »Nisam bila sigurna hoćeš li htjeti spavati u Dotinu krevetu, pa sam ti pripremila gostinjsku sobu odmah do njezine. Ručnici su na zagrijanim rešetkama u ku¬paonici.«
»Rachel se prisili na osmijeh. »Uh... hvala. Hvala na svemu što si učinila.«
Megan se još šire nasmiješi. »Bilo mi je zadovoljstvo, doista. Uživaj u kupki!«
»Želim vam ugodnu večer!« pozdravi George Fenwick i laga¬no klimnu glavom u maniri starinskoga pozdrava. »I dopustite da vam dam broj svoje kemijske čistionice!«
»Vi svraćate u kemijsku čistionicu?« začudi se hinjeno Rachel.
On se nasmiješi. »Touche.«
Rachel je ipak bila previše iscrpljena da bi uživala u svojoj maloj pobjedi. Umjesto toga se povukla u Dotinu starinsku kadu, kako bi isprala umor koji je osjećala do samih kostiju.

3. POGLAVLJE

JOHNNY HODGE spusti praznu kriglu između prazne vrećice čipsa i tanjurića s ljuskama pistacija, pa pogleda na sat.
Osam i petnaest. Bili je za šankom čekao dvadeset četiri mi¬nute, što je rekord čak i za Lisice i pse, gdje je usluga ovisila o tome koliko je ozbiljna Rayeva ozljeda od pikada.
Johnny pomisli da je trebao sam otići po pića. Čak kada je Ray bio spreman natočiti pivo, s doktorom Billom to je uvijek tra¬jalo dvostruko duže jer bi svatko pokušao iskoristiti priliku za malo neobvezatne liječničke pozornosti u udobnosti vlastitoga puha. To je bila cijena koju je svaki ovdašnji liječnik morao platiti. Za razliku od toga, vrlo je malo ljudi Johnnyja poželjelo gnjaviti pitanjima o maturalnom ispitu iz povijesti.
Pogledao je kratko Natalie, ali ona je prazno gledala u daljinu, što je za nju bilo neobično. Obuze ga malodušje.
Znao je o čemu razmišlja. U posljednje je vrijeme razmišljala samo o tome. Računala je plodne dane i procjenjivala bi li ga treba¬la odvući odmah kući, ili ga pustiti da provede još koji sat s Billom. Nažalost, nijedna mogućnost — strastveni seks s najljepšom ženom U baru ili još jedno piće s najboljim prijateljem — nije ga ispunjavala radošću.
Hill je možda bio stručan liječnik, ali po njegovu intimnom mišljenju, kada se govorilo o ljudskoj plodnosti, u usporedbi s Nat bio je pravi amater. Natalie je davala sve od sebe da ga poštedi gad¬nih detalja, ali kada te supruga počne pola mjeseca zavoditi, a zatim iduću polovicu uopće na tebe ne obraća pozornost, čak i momku kao što je Johnny mora biti jasno da se nešto događa. Čak ni on nije bio toliko smušen. Vidio je internetsku stranicu za koju je mi¬slila da ju je od njega skrila, onu prema kojoj je vodila evidenciju o svojoj bazalnoj temperaturi. Nat je mislila da za to nije znao jer je uvijek prigušivala piskutanje termometra prije nego što bi se oglasila budilica.
Ovih se dana više osjećao kao davatelj sperme nego kao netko tko vodi ljubav sa svojom ženom.
Johnny o stol lagano lupne čašom mokrom od pjene, više da skrene svoje misli nego da privuče Natinu pozornost. »Koliko čov¬jeku treba da naruči piće?« upita veselim tonom. »Sto radi ondje? Čeka da pivo provrije?«
Nat se prene i pogleda prema šanku gdje je Billa za barski stolac zaista prikovala revna djevojka u čizmama do koljena koja je imala nekih problema s vratom, sudeći prema tome kako je Billa poticala da ga pregleda. No njega nije trebalo posebno ohrabrivati. Udubio se u problem i sagnuo tamnokosu glavu tako da mu je kosa upadala u oči.
»Ne, mislim da obavlja jedan od svojih izvanrednih zahvata«, odgovori ona suho. »Čudno je koliko se neobičnih osipa ovdje javlja. Ray bi ovo mjesto morao raskužiti.«
»Mislim da ona zahtijeva kućni posjet«, odvrati Johnny.
»Ako uspije«, odvrati Natalie. »Postoji lista čekanja, zar ne?«
Bili je bio zgodan momak, čak je i Johnny morao to priznati. Visok, sportski tip, iskričavih smeđih očiju. Bio je privlačan poput veslača na nekom fakultetu, što je značilo da može nositi polo maji¬ce s podignutim ovratnikom i ne izgledati poput šmokljana. Bio je momak za kakvoga bi Johnnyjeva mama voljela da ga njegova sestra Becky dovede doma — iako bi se Johnny mogao okladiti da Bill nikada neće doći do faze upoznavanja mama svojih djevojaka.
Takva je bila njegova strast prema ženama. Billove veze trajale su u prosjeku tri izlaska ili dva vikenda. Ipak, svaki bi put uspio prekinu¬ti toliko nježno da bi djevojke plakale na njegovu ramenu i tvrdile Johnnyju da je Bill »najbolji dečko kojega su ikada upoznale.«
Johnny je smatrao da je vrijeme da Bili ozbiljnije shvati igru udvaranja. Ne zato što je bio gorljiv zagovornik braka, nego zato što je u gradiću poput Longhamptona bio tek ograničen broj žena.
»Misliš li da bi prestao toliko skakati s jedne na drugu da je manje privlačan?« odjednom se javi Natalie. »Misliš li da ima prevelik izbor?«
Cesto bi se tako uvukla u njegove misli, da on uopće ne bi ni primijetio. Kliznuo je rukom niz baršunasti naslon separea, kako bi je privukao bliže.
»Mislim da promatra nas i da želi ono što mi imamo«, od¬govori joj iskreno. »Ali ono što mi imamo ne susreće se često, zar ne? Svaki dan mislim na to koliko sam sretan što sam upoznao dje¬vojku svojih snova u udobnosti vlastite školske kantine. I dvanaest godina poslije za mene si još uvijek slatka osamnaestogodišnjakinja. S onom frizurom u stilu Jennifer Aniston.«
I svakog si dana sve ljepša, i sve divnija i ne mogu vjerovati da je ambiciozna, inteligentna i prekrasna žena kao što si ti izabrala nekoga poput mene, Johnny je još mogao dodati. Ali nije jer Nat je već znala što on o njoj misli.
»Sretnik sam«, reče umjesto toga.
Ona ga postrance pogleda, a pametne joj zelene oči, nalik mač¬jima, zasvjetlucaju od radosti. »Prestani. Pozlit će mi.« Ali ipak se nagne i pritisne potajan poljubac u udubinu na njegovu vratu, brzo, tako da nitko ne vidi. Johnnyjevo se srce ubrza i on se ponada da ulaze u »zelenu zonu«. To bi bilo vrijedno žrtvovanja jednoga pića.
Ali Nataline se misli vrate na Billa. »Billu je potrebna djevoj¬ka«, reče uzdahnuvši, pa potone u naslon od jeftinoga baršuna. »Ne može i dalje biti tako nesređen. Ne može se i dalje družiti s dosad¬nim bračnim parovima kao što smo mi. Zašto je posljednju ostavio?«
»Nije znala parkirati automobil.« Johnny je ponovno pozornost usmjerio na šank za kojim se brineta grohotom smijala razmećući se svojim dekolteom. Prvi znakovi rigor mortisa hvatali su se za Billov osmijeh. »Ma hajde, pa momak ne traži mnogo. Samo želi ženu iz¬među dvadeset i šeste i dvadeset i osme, bez prtljage i zastrašujućih bivših, da je dobra kuharica, plavuša, viša od Kylie Minogue, ali niža od Kate Winslet, koja voli provoditi vrijeme vani, ali uživa i u udob¬nosti svojega doma.«
»I koja savršeno vlada parkiranjem.«
»Naravno.«
»On ne pokušava pronaći nekoga«, zaključi Natalie uz uzdah. Strusila je posljednje kapi dijetalne Cole dok je Johnny razbijao gla¬vu time što je zapravo htjela reći. »Trebamo li ga ostaviti njegovim konzultacijama, ili bismo ga morali spasiti?«
Proučili su Billov govor tijela. Duge noge koje je prebacio jednu preko druge i ruke koje je prekrižio na prsima. Dok su ga promatrali, on je ulovio Johnnyjev pogled i gotovo neprimjetno klimnuo glavom.
»Spasit ću ga.« Johnny je ustao i gotovo prevrnuo stolić. On nije bio sitan čovjek, a stolovi su razmješteni mnogo gušće otkako je Ray Lisicu ipse pokušao unaprijediti u okupljalište gurmana, i to tako da je pilce zgurao na hrpu kako bi napravio mjesta za blago¬vaonicu. »Sto ću ti donijeti?«
»Vražju Bloody Mary bez alkohola.« Natalie je žrtvovala bijelo vino isto kad i čaj, kavu i sve drugo što je moglo utjecati na njezine hormone. »Johnny, ne bih htjela gnjaviti, ali ne misliš li da bi i ti... trebao to naručiti?« ugrizla se za usnicu i spustila pogled na ručnu torbu koja je ležala do nje na otrcanom sjedalu. Doimala se kao da je više ljuta na sebe nego na njega.
Johnny je znao što je zapravo htjela reći: je li zaboravio na savjet o vlastitoj konzumaciji piva? Natalie nikada nije prigovarala. To je bio jedan od njihovih intimnih bračnih zavjeta, zajedno s njegovim obećanjem da će sam glačati svoje košulje. Ali sada nije trebala ništa reći. Ako je morao birati između odricanja od piva i toga da mora predavati grozan uzorak za analizu Billovoj zlokobnoj medicinskoj sestri Soniji u onim njezinim niskim cipelama, bio je spreman prinijeli žrtvu na nekoliko mjeseci.
Dvanaest mjeseci već je prošlo otkako su se prestali čuvati trud¬noće. Najduljih dvanaest mjeseci u njegovu životu.
No, mislio je Johnny, rođenje djeteta bilo je vrlo važno za Nata¬lie. I za njega. Naravno. Bilo im je oboma važno jer je njega veselilo isto što i nju. Ali, u dubini duše, Johnny je smatrao da bi bio sretan i kada bi Natalie i on ostali sami do kraja života.
»Virgin Mary? Kokteli, ha? U LisicP.« rekao je umjesto toga. »Mislim da ću ti se pridružiti. Pružit ćemo Rayu priliku da vježba za sve one otmjene gradske tipove koje želi privući.«
Natalie podigne pogled i zahvalno se nasmiješi, a on je zavoli još malo više.

* * *

Dvadeset minuta poslije Natalie do kraja iskapi svoj sok od rajčice i prebaci torbicu preko ramena.
»Trebala bih krenuti« reče sa smiješkom kao da se ispričava. »Znam, uništavam zabavu. Oprostite.«
»Tako rano?« Bili je izgledao razočarano. »Znači li to da Starimo? Sutra čak nije ni škola. Učitelj Hodge je tamo, gle!«
Natalie čvrsto obuhvati remen torbice. »Ne, samo... Moram napisati neka izviješća prije vikenda. Ne volim to ostavljati za nedje¬lju navečer. Radije bih to obavila dok mi je još sve u glavi.«
Johnny posegne za svojom jaknom, ali ona odmahne glavom. »Ne, doista, dušo, ti ostani i dovrši piće. U redu je.«
»Zajedno ćemo kući taksijem«, predloži Bili. »Nećemo pre¬kasno.«
»Do ponoći je u redu.« Natalie se nasmiješi. »Nakon toga ponovno se pretvara u žabu. Vidimo se!«
Izišla je iz puba na svjež večernji zrak koji je u posljednjih ne¬koliko dana postao još oštriji. Nije bilo znakova proljeća, pomisli, čvršće stegnuvši jaknu s kapuljačom. Daljinskim ključem otključa svoj mini cooper i ude u vozilo.
Natalie je voljela svoj automobil. Johnny je većinu vremena u školu odlazio autobusom, tako da je mini bio zaista njezin, za odlazak U poslovni kompleks u predgrađu U kojemu je radila i za beskrajne sastanke o marketinškoj strategiji na koje je morala pu¬tovati posvuda. Svaki put kada bi dlanovima prošla po upravljaču presvučenom kožom Natalie bi pomislila koliko je zadovoljna svo¬jim životom. To je bio nov automobil i za njih pomalo luksuz, ali time su se oboje počastili jer su novac trošili samo na sebe, a ne kao njihova braća i sestre koji su svaki novčić odvajali za svoju djecu.
Ona je odabrala mogućnost da se ISOFIX-om može pričvr¬stiti dječja sjedalica, za svaki slučaj, dok se Johnny šepurio uokolo, odlučujući se za izgled naplataka. To je ionako bilo pametno, radi kasnije preprodaje. Razumna odluka. Ne samo zato što je Natalie često zamišljala da u odrazu u retrovizoru vidi oblu malu auto-sjedalicu Maclaren. S malim oblim Hodgeom u njoj.
Dok je pažljivo izlazila iz parkirališta puba i uključivala se na glavnu cestu, u prsima joj se stezao čvrst čvor bezvoljnosti, a ona ga nemilosrdno preispita. Otkako su ona i Johnny službeno počeli raditi na trudnoći — Natalie je mrzila taj izraz, ali ga je ipak upotrebljavala — u svoje bi se tijelo uključivala kao da je riječ o radioprijamniku. Svako probadanje, drukčije raspoloženje ili neka promjena u tijelu bilježili su se u nekom dijelu njezina mozga.
Je li to zbog puba ? Je li bila ljuta što ne može piti alkohol zbog novoga režima prehrane? Zapravo ne. Više joj je nedostajala kava. Bože, pomisli, kako su žene u prošlosti uopće ostajale u dru¬gom stanju, sa svim tim uživanjem u cigaretama, alkoholu i slabo pečenom crvenom mesu.
Je li Bili razlog? I nije. Nije joj smetalo da se svi troje druže. Bili i Johnny bili su prijatelji još od fakulteta i on im je bio kao brat.
Je li to zbog posla? Čvor se stegne i postade joj jasno da ga ne može ignorirati.
Da, posao ju je mučio. Škripac nametnut kreditom stezao je svoje ralje oko multinacionalne prehrambene tvrtke za koju je ra¬dila kao marketinški izvršni direktor u novom odjelu za organski uzgojenu hranu, a njezina šefica, Selina, svakoga je dana oštrila očnjake na njezinoj ekipi. Ono što ju je zaista živciralo jest to što je već znala da današnji sastanak za mjesečnu strategiju nije dobro prošao. Natalie je bila dovoljno pametna da vidi kako se drugima reže budžet, što je ostavljalo još manje prostora za njih, ali tu i nije mogla mnogo učiniti, osim ako nije mislila isplatiti Svjetsku banku.
Pritisnuvši žmigavac jače nego što je bilo potrebno, skrenula je na cestu koja je vodila do imanja gdje je živjela s Johnnyjem.
Ali, iskreno govoreći, a Natalie je uvijek nastojala biti iskrena, čvor u prsima uzrokovala je zapravo manje plemenita sitnica u nizu razumnijih problema vezanih uz posao.
Toga jutra, kada je Kay Lambert, treća trudnica u radijusu od dvadeset metara oko njezina stola, objavila veliku novost preko uredske elektronske pošte, nešto je u Natalie eksplodiralo, nešto vruće, puno ljubomore i oštro. Kay je zaista bila draga, ali imala je trideset sedam godina i već je imala dvoje djece. Ovo je bilo »lijepo iznenađenje!«. Nije čak ni pokušavala. Nije bila ni na umjetnoj oplodnji ni ičemu takvom, samo na »nestašnoj proslavi godišnjice braka u Bathu!«. To je bilo toliko nepošteno.
Natalini članci na prstima pobijele na upravljaču. Ničim nije pokazala kako se osjeća. Nije željela pokvariti Kayin trenutak jer je bila toliko sretna zbog nje i bilo koga drugoga tko je čekao dijete. Zapravo, ona je bila ta koja je organizirala prikupljanje novca i koja joj je u ime svih kupila divnu maramu za nošenje bebe koju je i sama zatim dodala svojemu potajnom popisu želja iz trgovine Mothercare.
Pa kako to da to nisam ja, urlao je glas u njezinoj glavi, dok su joj se usta krivila od napora da ne zaplače. Meni je tek trideset, ne pušim i ne pijem, volim svojega supruga, vodimo ljubav u pravim trenucima, svakoga jutra pijem folnu kiselinu, čak više ne pijem ni tu vražju kavu. Sto nije u redu sa mnom?
Prema mišljenju liječnika, ništa. Osim nestrpljivosti. »Majka Priroda ne voli rasporede«, rekao joj je liječnik (dr. Carthy, ne Bill) kada ga je zamolila da obavi testiranja. Bio je poprilično otresit, kao da je riječ o nekoj od onih dosadnih žena koje pokušavaju raspore¬diti svoju dizajnersku djecu po svojim novim kuhinjama.
Kod Natalie nije bila riječ o stavki na popisu stvari koje mora učiniti. Zapravo ju je zaprepašćivao val žudnje, želje da u naručju drži svoje i Johnnyjcvo dijete. Smatrala je da im sada nedostaje sa¬mo dijete koje se medu njima ispriječilo poput duha melankolije. Natalie je za njim toliko žudjela da joj je bilo gotovo neugodno zbog te očajničke želje.
Nije uvijek bila tako mrzovoljna. Sve do dvadeset devetog ro¬đendana bila bi sasvim poludjela da je crtica na testu za trudnoću poplavila. No u nekom nečujnom trenutku nešto se u njoj poma¬knulo, kao da se otvorio sef s vremenskom odgodom i iz nje je pro-kuljala žudnja oborivši je s nogu svojom nerazumnošću. Sada, svaki put kada bi ušla u Starbucks, srce bi joj poskočilo na prizor dječjih kolica i sićušnih nožica u sićušnim čarapicama. Kada bi se bebe nasmiješile Johnnyju, što se događalo često jer ih je na neki način jednostavno šarmirao, Natalinin želudac stegnuo bi se od mrzovolje, straha i zlovolje zato što je tim ženama pošlo za rukom nešto što njoj nije. Sto možda nije u stanju.
Smiri se, zapovijedi sama sebi. Sjeti se svih sjajnih stvari na kojima moraš biti zahvalna: lijepome automobilu, lijepoj kući, slo¬bodi, praznicima, osam sati noćnoga sna.
Natalie se provezla pokraj prvih nekoliko kuća na zavoju i kol¬nih prilaza na kojima su bili parkirani veliki obiteljski automobili sa žutim natpisima »mali anđeo u autu« koji su se samodopadno kočili pred svjetlima njezina minija i nešto je zaboli. Pamtila je što joj je tata rekao na vjenčanju, onoga lipnja prije sedam godina: ona i Johnny bili su sretna obitelj u nastajanju. Oboje su voljeli djecu. No dosada su Johnny i ona imali već petero kumčadi. Svi su, čini se, već imali djecu osim njih.
Natalie je unatraške skrenula na njihov kolni prilaz i parkirala. S bilo kim drugim osim Johnnyja ovakva bi situacija bila tisuću puta gora. On je od početka bio pun razumijevanja, optimističan i opušten. Istina, najprije se bunio što ga je odvlačila u spavaću so¬bu svakih trideset šest sati, ali tko ne bi. No, u posljednje vrijeme, otkako se počela živcirati kada bi »zeleni dan« propustili zbog posjeta obitelji ili prehlade, uspio je u sve unijeti i dozu humora. Da nije Johnnyja, mislila je, čitava bi procedura bila romantična koliko i kakav veterinarski zahvat.
Pokušali su s kratkim stankama tijekom vođenja ljubavi i po¬ložajima joge. Natalie se predbilježila za akupunkturu, a bacila je i fohnnyjeve omiljene stare hlače. Ipak, ništa. Svakoga mjeseca kada bi joj se temperatura spustila i kada bi stigla neizbježna mjesečnica, dočekao bi je buket cvijeća na poslu ili posebno pripravljena večera kod kuće, ili bi ulovila Johnnyjev pogled pun bojazni kako ispituje njezino razočarano lice kada je mislio da ga ona ne gleda. A ona se morala pretvarati kako joj ne smeta jer nije htjela da pomisli kako je to ičija krivnja, a posebice ne njegova.
Prošlo je više od godinu dana. Sljedeće na redu bit će dodatna ispitivanja. Ako je slučajno ipak bila nečija krivnja. Natalie nije željela da sve ode tako daleko.
Sto ako je doista bila njezina krivnja? Sto ako mu nije mogla podariti djecu koju je zaslužio? Sto će se tada dogoditi s njihovim brakom koji su svi smatrali savršenim?
Natalie je izišla iz vozila, ponijevši torbu sa spisima i prijenosno računalo iz prtljažnika.
U kući koja je mirisala na zumbule i odisala mirom savršeno uređenoga prostora za odrasle, izvadila je ružičastu vrećicu iz torbe sa spisima i popela se na kat da se iz odijela presvuče u udobne pamučne hlače. Kada je kosu počešljala u konjski rep, nakratko je oklijevala, a zatim iz vrećice izvadi novu svilenu spavaćicu i ugura je pod jastuk, spremivši je za poslije. Nikada nije nosila spavaćice, sve dok seks nije prestao biti zabava, a postao misija. Zato se sada morala uređivati, kako bi ublažila tu promjenu.
Zatim je, prije nego što zaboravi, toplomjer za mjerenje bazal-ne temperature stavila na noćni stolić da joj bude nadohvat ruke, ispod džepnoga izdanja knjige gdje ga Johnny neće vidjeti. Nije htjela da zna.
Natalie se na trenutak zagleda u krevet — savršen krevet s mjedenim okvirom i bijelim jastucima, gotovo kao iz ljubavnog romana, i uzdahne. Jastuke je sada gurala pod stražnjicu istoga trena kada bi sve bilo gotovo, kako bi plivačima »pomogla« da lakše prodru u njezine jajovode koji nisu bili spremni na surad¬nju, a nožnim prstima zakačila bi se na mjedene rešetke kako bi uključila i pomoć sile teže. Smiješno kako su se najromantičniji detalji izgubili.
Zatim se okrene na bosoj peti i pođe dolje da kratko prijeđe izviješća, kako bi ih mogla isključiti iz misli i prepustiti se zavođenju kada se Johnny vrati iz puba.


4. POGLAVLJE

ZOE GRAHAM se u čudu zagleda u svoj uredan dnevni boravak i poželi da ga može poprskati lakom za kosu tako da i za jedan sat izgleda isto.
Kuća nije bila ovako čista otkako su se uselili. Ukrasni jastu¬čići bili su rastreseni i uredno složeni u kutovima nezgnječenoga naslonjača, igrača konzola uredno pospremljena u velikoj plastičnoj kutiji, zajedno sa svim upravljačima, žicama i igrama koji su inače zakrčivali sagove, a sve je odisalo čistoćom od nedavnog usisavanja. Čak je i mekani naslonjač u obliku vreće, u kojemu su Spencer i Leo provodili većinu vremena jedući, pijući i prepirući se ispred te¬levizora, sada bio očišćen od kečapa i mamio da se na njega sjedne.
Zoe se odmakne i položi ruke na bokove, uživajući u neobičnoj tišini koja je ispunjavala kuću.
Ovako uredna, ova je kuća zaista lijepa, pomisli Zoe, gotovo iznenađena. Kada se riješiš smeća koje je neizbježno dolazilo u pa¬ketu s dva dječaka mlada od osam godina, gotovo je nalikovala kući s prvotnih slika trgovca nekretninama: s kaminom raskošna okvira, izbočenim golemim prozorima i ukrasnim štukaturama. No ono što ju je činilo toplim domom bile su gomile uokvirenih fotogra¬fija nje, Spencera i Lea po raskošno plavim zidovima, na policama
s njihovim igračkama i DVD-ima, pokraj njezinih CD-a, te slike koje su zajednički izradili. Obiteljska kuća. Zato su je i kupili, zbog te obiteljske atmosfere, iako nije dugo trajala.
Zoe otjera tu misao. Kuća nije bila kriva što ih je David na¬pustio, kriva je bila njegova suradnica Jennifer. I David, naravno. Za tango tijekom lažnih vikend-radionica u Solihullu potrebno je dvoje. Još uvijek je to bio obiteljski dom, podsjeti se ona, ali sada su obitelj bili ona, Spencer i Leo.
Zoe iz stražnjega džepa traperica izvuče mobitel, zakorači una¬trag na prag sobe i snimi nepoznat savršen dom koji je stvorila, a zatim fotografiju pošalje majci. Nakon toga je spremi kao motiv na zaslonu.
Sve je sređeno.
Bilo je sablasno tiho bez buke video-igrica, simulirane pucnjave ili prepiranja, i Zoe shvati da joj mozak sastavlja novu listu obve¬za kako bi skrenuo misli od dosadne znatiželje o tome koliko se Spencer i Leo zabavljaju sa svojim ocem. Znala je da se ne bi smjela spustiti tako nisko, ali teško se suzdržavala. Prvih nekoliko vikenda bilo je grozno svima. Suze su tekle kada bi odlazili i kada bi dolazili. No sada su se dječaci počeli radovati »tatinom« petku navečer.
Ali opet, tko ne bi, pomisli dok je spremala daljinski upravljač u obliku automobila s kojim se Spencer posljednji put vratio. Sada je bilo kao da im je rođendan dvadeset puta godišnje.
Prema dogovoru koji su jedva postigli nakon rastave prije go¬tovo godinu dana, David ih je mogao uzeti svakoga drugog vikenda te za vrijeme polovice školskih praznika, na Badnjak, rođendane i državne praznike. Odvjetnik je upozorio Zoe da previše popušta, ali ona je željela što više olakšati dječacima koji su se našli usred vr¬lo neugodne rastave. Na taj im je način željela sve učiniti bezbolni-jim. Davidov način bio je bacanje novca na njih. Novca i gumenih bombona od kojih ih je gotovo već uspjela odviknuti.
Možda bih trebala oribati hladnjak kao što mi mama uvijek govori.
Zoe se zagleda u svoj raskuštran odraz u zrcalu iznad kamina. Kosa joj je bila neukroćenija nego inače: smeđe sitne kovrče još su se više uvile od napora čišćenja. »Hej? Što je tebi?« reče naglas. »Čistiš na svoj slobodan dan?«
Trebala bi se opuštati, jasno. Ovo je bilo rijetko i dragocjeno »vrijeme za sebe« o kojemu su druge mame u salonu uvijek čez¬nutljivo pričale, kao što drugi pričaju o dobicima na lotu. Zar je nije svakoga sata, svakoga radnog dana opsjedala maštarija o tome da kod kuće noge odmara na povišenom? Zar svaki frizer nije čez-nuo za tim da legne i olakša teret svojim proširenim venama?
»Vrijeme za mene«, reče naglas. Još pet sati koje mora nekako ispuniti prije nego što se dečki vrate. Mnogo vremena za... što?
Njezin mozak stane. Bilo je tako lako prije majčinstva, kada je blistave, šarene časopise čitala iz zabave, a ne zato što su ležali razbacano u dijelu salona u kojemu se s mušterijama dogovarala o njihovoj frizuri. Njezine su nedjelje navečer uvijek protjecale po strogom rasporedu stavljanja maske za lice, brijanja nogu i nano¬šenja maske za kosu, a u to je vrijeme bila u stanju i čavrljati o knjigama, filmovima, kratkim putovanjima — o mnogo toga. Danas je još uvijek pravila popise, ali na njima su se nekako uvijek nalazili zadaci poput »potroši banane« i »operi plahte«.
Pogleda svoj odraz ponovno i ugleda tužnu ženu čije je plave pramenove trebalo osvježiti i obrve počupati, i koja zapravo nije mogla podnijeti da je do krajnosti ne iscrpljuju dva mala dječaka.
»O, za Boga miloga!« reče srdito i ode u kuhinju da se poča¬sti paketićem Bahlsensa koje je skrila od Spencera jer je čokoladni keks mogao nanjušiti s druge strane ulice. Oni su joj bili jedina tajna poslastica, za rijetke trenutke u kojima je mogla sebi ugađati. Ovo je prvi put da ih je uopće kušala prije ponoći.
Mogla bih nazvati mamu, pomisli, uključujući grijalo za vodu koje je netom očistila od kamenca. Ili Cal. Ali već kada je pomi¬šljala na to, znala je da ne želi razgovarati ni s jednom. Njezina su mama i najbolja prijateljica, čini se, udružile snage u svojoj misiji da je »vrate natrag u sedlo«, što je bila rečenica koja je prema Zoenu mišljenju poprilično dobro sažimala romantiku izlazaka nakon ra¬stave, i činilo se da se svaki razgovor vraća na pitanje kada će Zoe početi sa satovima plesa, ili se priključiti klubu ljubitelja knjiga, ili Učiniti bilo što kako bi sebi drugi put pronašla partnera.
Rekla im je da su Spencer, Leo i dr. Who jedini muškarci za koje sada ima vremena, ali, iskreno, na samu pomisao da ponovno mora izići u svijet poželjela se uvući u rupu i skriti. David je šatro ono malo samopouzdanja koje je imala, a tu je još bilo i minsko polje pri upoznavanju novoga muškarca s dječacima — ako bi uopće ikada našla nekoga...
Voda u grijalu provri i Zoe poskoči. »Vrijeme za sebe« bilo je zapravo posvećeno dotjerivanju radi pronalaženja novoga frajera. Trenutačno joj je privlačnija bila mogućnost čišćenja kuće. To je njezino unutarnje »ja« doista htjelo: sag na kojemu nisu vrebale lego kockice i kupku koja neće biti ometana zvonjavom telefona.

* * *

Kako se pokazalo, Zoe je riješila problem kako bi provela ostatak poslijepodneva tako što je zaspala u naslonjaču ispred Come dine with me, strastveno uživajući u gledanju drugih koji su se trgali da ostave dobar dojam u društvenom životu koji ona nije imala.
No šestim čulom probudila se deset minuta prije sedam i go¬tovo je poletjela iz naslonjača na udaljeno brujanje automobila na kraju ulice.
»Mislim da su to oni«, reče naglas. Bilo je čudno što nema s kim razgovarati. Nije se na to mogla naviknuti.
Bacivši posljednji čeznutljiv pogled na uredan dnevni boravak, ustane i razmaše se po kuhinji, strgnuvši pregaču i provjerivši zali¬he u hladnjaku. Odmah će ih morati nahraniti. David bi ih uvijek odveo u McDonald's, a zatim bi preostale praznine u želucima napunio šećerom u svim mogućim oblicima.
Pomisao na Davida također je učini nervoznom. Nije joj se više sviđao. Daleko od toga.




Čarolija je nestala davno prije neugodnih prizora u odvjetničkom uredu. Ali otkako je vražja
Jennifer postala stalni gost u njegovu životu, sa svojim transatlantskim naglaskom i prokletim trčanjem maratona u dobrotvorne svrhe, počeo je Zoe gledati s novim sažaljenjem u očima kada god bi se pojavila na pragu, nasmrt umorna, a to je činilo da se osjeća bezvrednijom više nego ijedna izravna uvreda. Zoe je Jennifer vidjela tek jednom, na uredskoj zabavi, ali odmah je mogla zaključiti da je to vrsta osobe koja ustaje u šest da bi otišla na vježbanje savršeno našminkana. Jedna njihova prijateljica slučajno je spomenula da je Jennifer ustrajala u tome da njezin suprug zadrži djecu kada ih je napustio. Sasvim logično.
Automobil zatrubi na nešto na kraju ulice, a ona je po nervo¬znom trubljenju odmah znala da je to David.
K vragu, k vragu, k vragu, pomisli prekasno. Da sam barem stavila masku na lice dok sam gledala televiziju, sada sam osim higi-jenski čiste kuhinje mogla imati i osvježeno lice. Rukama prođe kroz kosu, a zatim odustane i na brzinu je podigne kopčom, pa nabaci pregaču s natpisom Božanska kućanica koju joj je kao šalu darovala mama za Božić. Dobro joj je prikrivala mrlju od kave na majici.
Zoe požuri prema ulaznim vratima navrijeme da vidi kako David ispred kuće parkira golem novi terenac. Spencer, koji se doi¬mao starijim od sedam godina, gotovo odmah iskoči, dok je David još uvijek telefonirao. Leo, mladi tek sedamnaest mjeseci, kratko se borio da se oslobodi remena, a zatim iskoči na pločnik slijedeći starijega brata. Obojica optrče automobil i podu prema prtljažniku, trepereći od uzbuđenja.
Njezino srce nabuja od ljubavi na prizor Leove prevelike ski¬jaške jakne koja mu je padala preko šaka. Čim otvori vrata, Leo i Spencer prestanu vaditi torbe iz prtljažnika i požure joj u zagrljaj, gotovo je oborivši od uzbuđenja.
Sve dotada Zoe je mislila da joj nedostaju, no zapravo ni sa¬ma nije znala koliko. Čim ih je vidjela, imala je osjećaj da je život ponovno dobio boju i zvuk. Odmah se osjeti potpunom, kao da se sve vratilo na staro. Nije ih bilo samo jedan dan; David je »morao nekamo« u nedjelju. Nekako je to uspio iskoristiti da ih uzme i sljedeće subote.
»Zdravo! Zdravo!« ponavljala je, nadvikujući se s njihovim uz¬buđenim brbljanjem o karting utrkama i brzim restoranima u Londo¬nu i o tome koliko im je nedostajala, od čega joj srce nabuja od sreće.
»Nemojte pretjerivati, dečki. Zvučite kao da se nismo sjajno zabavili!«
Zoe duboko udahne i podigne pogled prema Davidu koji je s izrazom likovanja iskrcavao njihove torbe.
Da nije takav nitkov, pomisli ona, bio bi zgodan čovjek. Ras¬tava mu je pristajala. Ili je već bio na odmoru, ili je Jennifer bila vlasnica solarija: lice mu je sjalo, a svijetlosmeda kosa bila mu je kraća nego prije, iako su mrlje sijedih nekim čudom nestale. Nestala je i vikend-uniforma od otrcanog džempera i traperica koju je nosio svih godina njihova braka, a zamijenio ju je golublje sivi kašmirski džemper preko majice kratkih rukava, i da, platnene hlače i jahtaške mokasinke. U veljači.
David je postao zamamni tatica, baš kao da se riješio svojih roditeljskih dužnosti. Kakva ironija, pomisli Zoe.
»Bok!« pozdravi ga ona napeto. Dogovorila se sama sa sobom da u svojoj glavi prema njemu može biti opaka koliko god želi, sve dok to ne znaju Spencer i Leo.
»Bok!« odgovori on, nehajno se oslonivši o automobil. »Čis¬tila si?«
»Da.« Da, ti nitkove, iako ti uopće ni ne poznaješ taj posao. Svih onih godina nisi čak ni uključio perilicu posuda. Zoe se još šire nasmiješi.
David podigne obrvu. Činilo se kao da se zabavlja. »Opa. Stvari su se zaista promijenile.« Zatim se namršti. »Ne misliš valjda prodati kuću iza mojih leda? Zato što...«
»Mama!« Spencer je potegne za rukav. »Mama, tata je Leu dao najbolji dar na svijetu.«
»Da!« složi se Leo. »Nikada nećeš pogoditi što je, tako je dobar!«
Lica su im sjala od uzbuđenja, pa nju, iako im uzvrati smiješ¬kom vidjevši ih tako sretne, uhvati malodušje. Davidovi su darovi uglavnom za nju značili mnogo čišćenja. Nadala se da nije riječ o nečemu od čega će im biti loše, što će oštetiti kuću ili zbog čega će ona ispasti najveća škrtica.
»Da pogodim!« reče, vješto glumeći da se mršti od razmišlja¬nja. »Je li to... Tardis? «
»Ne!« viknu dječaci.
»Je li to... Dalek?« Zoe preko krova automobila kradomice pogleda Davida. Mislila je da bi o njemu mogla biti riječ. Razmi¬šljala je o tome da pozove zabavljača u njegovu kostimu za proslavu Leova šestog rođendana idućeg tjedna, ali je nakraj u otkrila da bi joj ga u NASA-i mogli izraditi za manje novca. Bilo bi baš nalik Davidu da zasjeni njezinu smjelu imitaciju od kartona.
On odlučno odmahne glavom. »Mislim da ih u ovoj dobi nije pametno navikavati na ta markirana imena. Usput, moramo o tome razgovarati. Mislim na tu rođendansku zabavu s temom dr. Whoa.«
Aaaaahhhh, zašuti, ti dosadni gade. »Prekasno«, odgovori mu. »Već sam naručila tortu.«
»Ne, mama!« javi se Leo. Gotovo je skakao od sreće, a okru¬glo mu je lice sjalo od zadovoljstva. Izgledao je kao umanjeni David, ali s njezinim smeđim očima. Srce joj zadrhti.
»Bolje od Daleka« odgovori Spencer prezirno.
Zoe se ponada da nije riječ o biciklu. Molim te, samo ne bi¬cikl. Ili minijaturni ferrari ili takvo što.
»Je li to...« Glumila je dalje, stavivši prst na bradu i pogle¬davši Lea s jednim okom zatvorenim. »Gliser?«
»Ne!« zakokodače on, ne mogavši više izdržati. »To je psić!«
Ona širom rastvori usta, ovaj puta ne glumeći. »Ali ne pravi?«
»Da, pravi!« uključi se Spencer, gotovo oborivši Lea mičući ga sebi s puta. U posljednjih nekoliko mjeseci postao je znatno veći od svojega brata i poprimio je crte pravoga dječaka. »Gle, pustimo ga van! U prtljažniku je. Zove se Toffee i izgleda kao da je iz nekog filma, i spavat će u mojoj sobi u tjednu, a kod Lea za vikend.«
»U mojoj sobi!« zatuli Leo. »Spavat će na mojem krevetu, Spenceru! On je moj pas!«
»Ne, ja sam stariji...«
»On pripada obojici«, javi se David umirujućim, brižnim gla¬som od kojega Zoe dođe da ga zadavi. »Budi oprezan, Leo, Toffee je vjerojatno vrlo preplašen nakon puta.«
Dok su se dječaci prepustili svojem uobičajenom prepiranju, ovoga puta oko toga tko će prvi izvaditi psića, Zoe se uspravi i pogleda na drugu stranu automobila. »Davide. Ne mogu vjerovati da možeš biti toliko neodgovoran!« prosikće. »O ovome smo raz¬govarali za Božić. Znao si da sam rekla da ne mogu imati psa! To je nemoguće!«
On podignu ruke. »Ništa nije nemoguće, Zoe. Pitanje je sa¬mo što je zgodno. Svi ćemo morati napraviti neke ustupke, a zaista mislim da je to za njih dobro. Tako će dobiti osjećaj svakidašnjice.«
Zoe je jedva mogla disati od bijesa. Svakidašnjice? Nakon što je on uništio i posljednji tračak svakidašnjice koju su poznavali? Sve je to bilo toliko loše da nije znala odakle početi. Problem je bio u tome što je imala točno trideset sekunda prije nego što njoj prebaci vrući krumpir i nestane iz života dječaka na još jedan tjedan.
»Možda bi mogao ući i popiti čaj tako da porazgovaramo o ovome«, prisilila se da kaže, ali David se već počeo izmotavati.


»Volio bih, ali moram natrag. Jennifer ima planove za večeras. Nije je bilo čitav tjedan i moramo, znaš... nadoknaditi.« Bespotreb¬no je spomenuo taj eufemizam i Zoe osjeti kako joj se u grlo vraća čokoladni keks koji je pojela.
»O? bila je na putu?« Barem se nije nametala dok su dječaci bili ondje. Barem toliko.
»Da«, odvrati David, pogledavši je s nekom vrsti prepredene samouvjerenosti. »Ali mislio sam da bi bilo zgodno da ide s nama sljedeći put kada budemo išli u Alton Towers. Mogli bismo čak povesti i njezino dvoje, iako su nešto stariji. Da bude kao obiteljsko okupljanje.«
Zoena se usta osuše. »O tome moramo razgovarati. O tome kako ćemo nove veze objasniti dječacima. Zar nije savjetnik rekao da je najbolje da to odgodimo dok sasvim ne prihvate rastavu? Jesi li sigu¬ran da je sada pravo vrijeme? Poznaješ li ti uopće Jenniferinu djecu?«
»Prošla je čitava godina, Zoe«, prekinu je David mahnuvši rukom. »Svi moramo poći dalje. I ne sviđa mi se što govoriš kao da je Jennifer nekakva površna veza kojom se oporavljam od rasta¬ve. Mi mislimo vrlo ozbiljno.«
Zoe duboko udahnu i pokuša obuzdati sve snažniji osjećaj pa¬nike. Nije bio pravi trenutak. Dječaci su vriskali, iz prtljažnika je dopiralo tiho cviljenje, a nije se ni pripremila na to da bi Alton Towers mogao doći tako brzo nakon Legolanda. U kući je ionako već bilo dovoljno urnebesa. »Davide«, poče, dajući od sebe sve da pokaže razumijevanje. »O tome bismo ipak morali ozbiljno porazgovarati. To nije nešto što mi možeš dobaciti u lice dvije minute prije nego što ostaviš djecu.«
Problem je bio što se Zoe panično bojala sukoba, a srce joj je bilo mekše od rastopljena sladoleda. David je to dobro znao. Oduvi¬jek. Upravo je zato to i radio.
»Spenceru! Makni se s ceste!« uzviknu ona. »Leo! Pazi! Popni se na pločnik, molim te. Objema nogama.«
Dječaci su vragoljasto virili iza vozila. Bilo je jasno da nešto smjeraju. Kako bih se uopće mogla brinuti o psiću uz dvoje djece i stalan posao, tulio je glas u Zoenoj glavi.
Pogleda Davida. »Ne mogu se nositi s psom. Zasto ja uvijek moram biti ta koja kaže ne?« Osjećala se kao da se davi.
»Onda nemoj reći ne«, odgovori joj David, kao da je to naj¬jasnija stvar na svijetu. »Bok, dečki! Hoćete li zagrliti taticu?«
»Mama! Gle!« Leo joj gurnu nešto u ruke i Zoe instinktiv¬no privinu zlatnog psića koji se migoljio. Bio je topao i mekan, težak poput novorođenčeta, krzna glatka poput tuljanova i golemih smeđih očiju koje su je odozdo gledale prepune povjerenja. Psić je cvilio i pokušavao joj polizati ruku.
O ne, pomisli ona, dajući sve od sebe da bude čvrsta srca. Ne. Nećeš me obraditi.
»Zove se Toffee«, reče Leo. »Zar nije sladak?«
Spencer se pozdravljao s Davidom koji ga je grlio i raskuštra-vao mu kosu, a Zoen oštri sluh uhvati više obećanja nego što je željela čuti. Obećanja su bila previše sladunjava i skrivala su buduća razočaranja.
Ona pogleda Lea koji ju je u prevelikoj jakni odozdo gledao u iščekivanju. »Da«, odgovori ona. »Divan je. Ali, Leo, zar se ne sjećaš što smo rekli o psima i kako ne bi bilo pošteno da...«
»Dođite i pozdravite se s taticom!« David je s druge strane vozila ispružio ruke na zagrljaj i Leo požuri okolo, kratko se osvr¬nuvši prema njoj, s pogledom kao da se ispričava.
Zoe se srce slamalo dok bi promatrala kako dječaci u trenucima primopredaje presavjesno dijele jednake količine ljubavi oboma rodi¬teljima.
Pas ponovno zacvili i Zoe shvati da ga neobzirno stišće. Pitala se drži li ga kako treba. Koliko je star? Nikada nije imala psa. Sto se s njima radi?
Praktična strana njezina mozga, ona za koju uopće nije znala dok nije dobila djecu, već je radila popise: Jesu li donijeli i priruč¬nik? Sto je s njegovim stvarima? Gdje će spavati? Tada shvati da se prozor u kojemu je mogla Davida primorati da uzme ovoga psa natrag kako bi živio s njime i Jennifer brzo zatvara.
Njezini predivni sinovi mahali su Davidu u znak pozdrava, očiju prepunih suza za koje nisu bili dovoljno odrasli da ih sakriju, a on je vozio unatrag i zatim u trenu nestao. Ona je ostala sama s dva hiperaktivna dječaka, svom njihovom odjećom koju je valjalo oprati i štenetom labradora.
Zoe osjeti nešto toplo i vlažno na rukama.
Psić se upravo popiškio po njoj.
K vragu i David.

5. POGLAVLJE

RACHEL SE PROBUDI S osjećajem jutarnjeg sunca i toplog daha na licu, pa pretpostavi da je u krevetu s Oliverom u svojem stanu u Londonu. Kuća i psi ? Mora da je sve bio čudan san.
Preplavi je olakšanje, ali kada otvori oči ne susretne se s Oliverovim žudnim pogledom, nego s dugom crnom njuškom i, kada joj se vid izoštri, dva ledenoplava oka.
Gem je stajao šapama na pokrivaču, nadvivši se nestrpljivo nad njom i tiho cvileći. Rachel u užasu shvati da ju je polizao. Osjeti pseću dlaku na nosu, pa i u njemu.
»Aah!« Uspravi se, trljajući lice, a pas se istoga trena makne s kreveta i ode do najudaljenijega dijela sobe, odakle je nastavi zlokob¬no gledati.
»To je odvratno! Zar se ovdje svi tako bude?« poviknu.
Gem ne reče ništa.
Rachel utonu natrag u jastuke i zagleda se prazno u crtež kredom s prizorom strastvene tamnokose žene koji je visio na su¬protnom zidu.
Naravno da nije bila u Londonu. Ovdje je bila već tri dana i još uopće nije niti počela sređivati stvari, a kamoli čitati papire o potvrđivanju oporuke koje joj je Gerald uručio. Uspjela je samo
nazvati trgovca nekretninama da procijeni kuću i lagati Val da je i dalje u potrazi za prokletim srebrnim četkama.
Pogledom besciljno prijeđe sobom, pitajući se ubraja li se prou¬čavanje masivnog viktorijanskog pokućstva i neobičnih sitničarija u procjenu vrednota u kući. Pozornost joj ponovno privuče fatalna žena u masivnom okviru na suprotnom zidu čiji je ponosan izraz lica plamtio pod začešljanom grivom gavran-crne kose.
Mogla bih to zadržati, pomisli Rachel. Poprilično je nalikovala njoj kada bi nanijela mnogo šminke na smeđe oči. Slika je bila pot¬pisana črčkarijom uz koju je pisalo Pariz, 1966.
Rachel se zapita koliko je sati, iako to i nije bilo važno jer su se ovdje svi ravnali prema seoskom računanju vremena. George Fen-wick svratio je jučer u devet ujutro da je upozori na važnost toga da se neki psi iz štenara presele u nove domove. U to je vrijeme bila u pidžami i Megan ju je, posebno zbog toga, morala izvući iz kreveta, ali to se njemu nije učinilo dovoljnim razlogom da svrati malo poslije.
»Ne možete sebi priuštiti da vam se ovdje motaju bez veze«, istaknuo je jedući doručak koji mu je Freda Shackley gurnula pod nos. »Vi ste stručnjak u odnosima s javnošću, mogli biste vrlo lako osmisliti kakvu zgodnu malu kampanju kojom bi im se olakšao daljnji put. To je Dot i željela — novi dom za svoje stare pse. To je dio vaše dužnosti kao izvršitelja oporuke.«
»Uvrstit ću to na svoj popis«, odvratila mu je Rachel. Njezin je popis dosada poprimio epske razmjere. Ali osim što je satima obamrlo ležala na krevetu, jedini put kada je, na Meganin nagovor, izišla iz kuće, tumarala je obližnjim poljima s Gemom, vježbajući u mislima sjajne i ubojite odgovore koje bi uputila Oliveru kad bi se ikada usudio pojaviti ovdje.
Nekoliko se puta rasplakala. Gem tada nije reagirao, ali je, kada su se vratili, prvi put glavu položio u njezino krilo.
Iz prizemlja začuje udaljeno lajanje i tresak ulaznih vrata što je najavilo dolazak dobrovoljnih šetača. U kratkim trenucima kada se nije sažalijevala Rachel je osjećala grižnju savjesti što dopušta da Me¬gan sve radi sama. No, kada bi ugledala dobrovoljce u jaknama žar¬kih boja i čizmama kako se pojavljuju i nestaju u kuhinji brbljajući iz petnih žila dok bi ih nestrpljivi psi vukli prema gradskom parku, poželjela se skriti još dublje u svoju rupu. Svi su bili vrlo dragi, puni razumijevanja i tužni što je ona očito bila toliko shrvana smrću svoje tete da je ležala u krevetu obamrla od tuge.
To je bio najgori dio njezina slomljena srca: nikome se nije mogla povjeriti. Sve je bilo previše složeno. Sto je bilo najgore, sa¬ma je bila za sve kriva, a nije napravila nikakav plan za neizbježnu propast koja je od početka prijetila.
Odakle početi, pitala se Rachel, prazno buljeći u raspucan strop. Što bih sada trebala raditi? Čemu sve to?
Netko tiho zakuca na vrata.
»Rachel?«
Bila je to Megan sa šalicom čaja kojom ju je svakoga jutra mamila iz kreveta.
»Rachel, jesi li budna?«
Gem se podignu na bešumne šape, došulja do vrata pa nakrivi glavu kao da joj govori neka već jednom ustane.
»Hm, da.« Glas joj prepuknu i ona se nakašlja. »Da, samo... provjeravam elektronsku poštu.«
Nadala se da se Megan neće sjetiti kako Dot nije imala nikakav internetski priključak.
»Izvrsno! Donijela sam ti šalicu čaja. Zapravo mi treba pomoć sa šetanjem«, nastavi Megan. »Jedna od djevojaka koje inače dola¬ze je bolesna, a ja ne mogu sve izvesti odjednom. Hoćeš li moći?«
Rachel se baci natrag na jastuke. »Ne osjećam se baš najbolje jutros...«
»Zbilja?«
»Imam...« Rachel pogledom brzo prijeđe po sobi. »Imam go¬milu hitnih poruka na koje moram odgovoriti. Približava se prijava poreza.«
»A, tako.« Megan nakratko zašuti. »Ali sigurno bi ti svjež zrak dobro došao da razbistriš misli! A naši prijatelji bi ti bili za¬hvalni. Bilo bi i za Gema dobro da malo prošeta, znaš? Tako da ne misli na... ma, znaš.«
Rachel je kroz vrata gotovo mogla vidjeti Mcganin neumoran australski smiješak. Također joj nije promaknulo kako su se Gemove uši trznule na spomen šetnje.
Morala bih do banke, pomisli. A treba mi i još vina. Doista bih mogla van.
»U redu«, odgovori i zbaci pokrivače tako da više nije imala izbora. »Daj mi deset minuta.«

* * *

Megan je bila dolje u kuhinji i provjeravala raspored zadataka na papiru kada se Rachel pojavi u najmanje poslovnoj odjeći koju je mogla pronaći u svojoj maloj torbi.
Na velikom se stolu nalazio najveći sendvič sa slaninom koji je ikada vidjela, a uz njega je stajala Freda Shackley, spremna za akciju u podstavljenom prsluku i hlačama slične blijedocrvene boje. Kada Rachel ude, ona joj se široko osmjehnu.
»Zdravo, dušo!« pozdravi je. »Jesi li spremna za današnju drugu smjenu?«
»Drugu smjenu?« upita Rachel. Baci pogled na zidni sat. Tek je prošlo deset.
»O da, Ted je već bio u parku sa mnom i vratio se u kafić. On voli odmah ujutro obaviti jednu rundu«, odgovori Freda. »Tako se lakše sprema za rad, kaže. Mene vrati na drugi krug, da mu se maknem s puta!«
»Sto je bilo s onim planovima za umirovljenje?« upita Megan, označujući nešto jarkim flomasterom.
»On će se umiroviti kada umre, kaže«, uzdahne Freda. »Govori da je nedjelja najbolje vrijeme da budemo otvoreni za tople doručke. Vjera, mali kućni poslovi i pravi engleski doručak. Najbolje prolaze u nedjelju.«
»Ted i Freda drže talijanski kafić u glavnoj ulici«, objasni Megan. »Znaš onaj s crno-bijelom tendom? Otkada postoji kafić, Freda?«
»Od 1912. godine. Shackley je posluživao engleski doručak tijekom dva svjetska rata.« Fredina puna usta tužno se objese. »Iako se ponekad pitani koliko ćemo još opstati, s našom Lynne na Novom Zelandu i novim bistroom koji se otvara. A ni Ted ni ja ne postajemo ništa mladi.«
»Sve ćete nas ispratiti«, odvrati joj Megan. »Samo vam treba novi psić da vas drži mladima.«
Rachel osjeti da slijedi još jedan dug razgovor.
»Nećemo zamijeniti našega Pippina«, odgovori Freda odlučno. »Nije pošteno, mi smo toliko stari...«
»Ma dajte, molim vas. Rachel, to je za tebe.«
Rachel pogleda sendvič i osjeti kako joj rastu zazubice. »Za mene?«
»Da! Radimo sendviče s prženom slaninom za sve volontere koji šetaju vikendom, takav je dogovor. Ne možeš izići prazna želu¬ca.« Megan označi neke zadatke u rasporedu i istrese suhu hranu za pse. »Dok jedeš, kratko ću te upoznati s time kako stvari stoje.«
Rachel je oklijevala. Inače nije jela kruh. Nije si uopće dopu¬štala da ga ima kod kuće. Ali sendvič je mirisao zamamno. Na kraju krajeva, ionako se uskoro neće morati utisnuti u La Perlino donje rublje koje joj je darivao Oliver. Prije nego što se uspjela zaustaviti, podignu sendvič i zagrize ukusan kruh s gomilom kečapa. Okusni su joj se pupoljci opili od radosti.
»Možeš se snaći s nekoliko pasa, zar ne?« nastavi Megan. »Gem nije problem, njemu ne treba povodac, ali Tinker i Flash još se uče hodati uz nogu. Tek se privikavaju jer nikada prije nisu bili na povodcu. Došli su od neke žene iz Rosehilla.
George misli da je UIG.«
»UIG?«
»O, oprosti. Uzgajivačica iz garaže.«
Freda cmoknu jezikom i pogleda Rachel, a ljubazno joj se lice iskrivi od negodovanja. »Neki od tih jadničaka koji dođu nikada u životu nisu bili u šetnji. Jedva su i izišli iz šupa u kojima su ih držali, vezane poput strojeva za proizvodnju pasa. Poželim ih...«
»Freda, nemoj strašiti Rachel!« prekinu je Megan i kratko pogleda Rachel. »Takve teške slučajeve ne dobivamo često. Ovo dvoje nije u toliko lošem stanju, zaista. Oboje su Westie terijeri, a George ih je doveo prije nekoliko dana. Ponekad mu netko otkuca uzgajivače koji se žele riješiti pasa. Ne znači da onaj tko pse uzgaja pse i voli, nažalost.«
»I on ih dovodi ovamo?« Zaista ima petlje. Meni drži prodi¬ke kako bih morala pripaziti na isplativost prihvatilišta za napuštene pse i kako ne bih smjela biti tako meka srca, pomisli.
»Da, Dot ih je uvijek prihvaćala. Kod nas su ta jadna prepla¬šena bića dobrodošla. Njima samo treba malo više ljubavi i pažnje. Jesi li spremna za polazak?«
Rachel shvati da je sendvič slistila u tri zalogaja. Sve do tada nije imala pojma koliko je gladna, ali, promislivši bolje, shvati da ništa pošteno nije pojela već deset dana. Od brze večere koju je pripremila netom prije nego što je došao Oliver i pokrenuo val groznih događaja.
»Bit će još kada se vratiš«, doda Freda, raspoređujući časopis Svijet pasa, mobitel i čajnik da joj budu nadohvat ruke. »Ako bude što hitno, zvat ću te. Imam li tvoj broj?«
Rachel zausti da joj kaže kako joj baterija u telefonu nije puna, kada Megan iskopča nešto iz zida i doda joj.
»Napunila sam ga za tebe«, reče uslužno. »Isti je kao i moj. Slučajnost, ha?«
Rachel ga uključi i telefon se gotovo istoga trena oglasi. Petna¬est propuštenih poziva, deset poruka. Zato ga je i ostavila isključen. »Hvala«, ipak reče.
»Pođite!« potaknu ih Freda. »Ne propustite ovako sunčan dan!«
Megan u Racheline ruke utisnu neke stvarčice.
»Vrećice za izmet, keksi, zviždaljka, povodac, slatkiši za tebe.« Nasmiješi se. »Dobrodošla u svijet šetača pasa!«

* * *

Zrak je bio oštar, a u voćnjaku su se na golim granama jabuka prema svijetloplavom nebu, preplavljenom sunčanom svjetlošću, pomaljali blijedozeleni pupoljci.
Kao što je Megan i pretpostavila, Rachel se zaista osjeti bolje kada joj svježi zrak ispuni pluća. Iako su joj se noge isprva bunile, nespretno gazeći u Dotinim rezervnim visokim gumenim čizmama, shvati da joj održavanje koraka s Meganinim brzim tempom nije samo ubrzalo krvotok. Kao da joj se i mozak uključio i prvi put nakon toliko vremena jedna je misao slijedila drugu, umjesto da se vrte u zatvorenom krugu.
Misli su uglavnom bile usmjerene na to kamo će staviti nogu — da ne bi stala na jednoga od dva nervozna mala bijela terijera, ali i to je bio početak.
Four Oaks kočio se na vrhu brijega poput dječjega crteža ku¬će: savršeno simetrična kutija, s četiri velika prozora bijelih okvira, podijeljenih na šest okana, dva u prizemlju, dva na katu, s okruglim prozorčićem iznad crvenih ulaznih vrata i šarama od razrasloga bršljana na pročelju. Odatle se pružao panoramski pogled na skromnu mrežu ulica u Longhamptonu. Rachel je promatrala šiljak tornja viktorijanske vijećnice koji se izdizao nad udaljenim krovovima dok je s Megan iz voćnjaka izlazila na pješačku stazu.
Sjećala se da je u gradiću vrlo živo, no okoliš iza psetarnice ubrzo je poprimio odlike pravoga seoskog kraja: staza iza stražnjih dvorišnih vrata na jednu je stranu vodila u gradić, a na drugu u gu¬stu šumu nakon čega su slijedila polja s kravama i podnožja blagih brežuljaka.
»Obično radimo ovaj krug koji ide kroz šumu, do gradića, oko parka i natrag«, reče Megan i pode širokom stazom, omeđenom ja-rebikom i borovicom. Vodila je četiri psa na dva dvostruka povodca, kao da vozi kočiju. »Ako želiš, bacat ću im loptice dok ti razgledaš uokolo i obaviš kupovinu. Danas su trgovine većinom zatvorene.«
»Hvala.« Rachel pogleda svoje crne hlače Joseph koje je zatakla u čizme da ih zaštiti. »Mogla bih nabaviti neku odjeću. Nisam baš opremljena za šetanje pasa.«
»Moram te upozoriti, trgovine nisu onakve na kakve si navi¬kla u Londonu.« Megan se nasmiješi. »Možda bi trebala upitati za savjet Georgea, kada se on toliko brine za tvoju odjeću?«
»Ne primani modne savjete od muškarca koji nosi crvene hlače«, odvrati Rachel koju je proljetni zrak udobrovoljio. »Takvo je što u velikom dijelu Britanije zabranjeno još od 1938.«
Megan se zahihoće. »Reći ću mu to, može? Vrijeme je da kuša vlastitu kašu. Ej, Tinkeru! Van odande! Samo ga lagano povuci, Rac¬hel.«
»Vlastitu kašu?« Rachel povuče Tinkera iz grmlja, oprezno kao da se boji da bi ga mogla slomiti. »Želiš li reći da sam nepri¬stojna kao i on?«
»Ne! Doduše, možda i jesi. Ali, George je grozan. Mislim da je to zato što živi sam.« Megan zastane, čekajući da Rachel ponovno zavlada nad terijerom. »Ali trebaš vidjeti Fredu kada joj on govori koliko je Pippin bio loše dresiran pas. Ona umire od smijeha.«
»To je vjerojatno zato što se ona jedina sjeća vremena u kojemu je takav grubi šarm prolazio«, odvrati Rachel. »Zar se on nikada nije zapitao zašto je sam?«
»To je njegov izbor. George ima mnogo obožavateljica, vje¬rovala ili ne«, odgovori Megan. »Neke ovdašnje žene obožavaju taj grubi veterinarski imidž u verziji Daniela Craiga. A kako ima veterinarsku ambulantu, sa svim tim konjima i seoskim imanjima u okolici uživa u obilju pažnje.«
Rachel zarokta od smijeha. »Daniel Craig! Zar on misli da je njemu nalik?«
»To svatko misli, osobito otkako se na božičnoj zabavi kod gospođe Merryman pojavio u crnom smokingu. Rachel, ovo je za¬bit. Izbor i nije velik.« Megan zastade, položi dlan na Rachelinu ruku i širom rastvori oči. »Provedi više od godinu dana u Longhamptonu i počet ćeš misliti da je Ted Shackley novi Paul New¬man. Vjeruj mi, bolje je da ti se počnu sviđati stariji muškarci.«



Rachel se nasmije i na tren gotovo zaboravi zašto to uopće nije bilo smiješno. Kada je istina, to da je uvijek padala na starije muš¬karce jer je glupo vjerovala da su pouzdaniji, ubode poput žalca, šala je još bila u zraku i ona osjeti naglo olakšanje. Megan nije znala za Olivera. Nije ga morala objašnjavati, niti skrivati, niti se zbog njega ispričavati, kao što je to uvijek činila pred prijateljima u Londonu.
Olivera više nema. Ona počinje ispočetka. Na čudan način, bilo je to kao da joj je netko podignuo teret s ramena.
Rachel zagrize usnu i nasmiješi se kada se upute nizbrdo.
Put je bio blago strm i Rachel se brinula za kratke noge terijera koji su posrtali po neravnoj površini, ali Gem im je ipak nekako nametnuo ritam dok ih je svojom smirenošču sprečavao da potrče predaleko naprijed. Baš je to lijepo, pomisli ona, kako je tome ovčaru urođeno da čuva dva manja psa, kao da je riječ o ovcama.
»Koliko namjeravaš ostati?« upita Megan. »Ne želim zaba¬dati nos, ali jednom bismo morale skočiti do samoposluživanja.«
»Znam«, odgovori Rachel. »Mnogo je računa. Mislim da ih moram platiti dok se ne odobri oporuka, a zatim ću novac dobiti natrag.« Nervozno pode rukom prema kosi, no tada shvati da joj je za zapešće pričvršćen povodac i da je zamalo s nogu oborila iznena¬đenog psića. »Oprosti, malo sam izgubljena u svim tim obrascima i pravnom žargonu. Ne znam zapravo odakle početi.«
»Ako ti treba pomoć, samo pitaj«, ponudi joj Megan. »No u međuvremenu moramo platiti troškove psetarnice, a ponestalo nam je i mlijeka i kruha. Malo mi je neugodno ovo reći, ali ni ja nisam plaćena za prošli mjesec i pomalo sam švorc.«
Rachel zastane, posramljena svojom sebičnošću. »Oprosti, Megan. Nazvat ću banku i podići ću nešto gotovine.«
Vjerojatno imam dovoljno, pomisli, ugrubo računajući. Izme¬đu otkaza i spoznaje da Dotino naslijede zapravo nije bilo njezino dok se ne riješi pitanje oporuke, Rachel nije pretjerano razmišljala o tome kako će se uzdržavati. Nije bila sklona štednji. Na održava¬nje životnog stila »sretna sam što sam slobodna i sama«, kako bi nadomjestila komplikacije života s Oliverom, odvajala je znatan dio svojih primanja.
»Izvrsno! Onda, što misliš koliko ćeš biti ovdje? Mjesec dana? Nekoliko mjeseci?« Megan coknu jezikom i staford koji je otišao predaleko vrati se u vrstu, do njezine noge. »Zauvijek?«
»Ne znam«, odgovori Rachel.
»Pretpostavljam da u Londonu imaš vlastiti stan?« Megan je samo željela neobvezatno čavrljati. Bila je toliko otvorena da joj Rachel iskreno odgovori.
»Ne, zapravo nemam stan. Unajmljivala sam ga. Upravo sam vratila ključeve. Stan je bio jedna od pogodnosti mojega radnog mjesta, a ja sam dala otkaz. Sve je to... vrlo složeno.«
Megan podignu pogled sa zanimanjem i na prizor njezina lica, puna razumijevanja, riječi samo poteku. Rachel o tome nije mogla ni s kim razgovarati, čak ni s vlastitom majkom. Čak je i njezina najbolja prijateljica Ali, koja ju je iz sigurnog utočišta vlastita braka često upozoravala na upravo ovakav razvoj događaja, znala tek po¬vršne pojedinosti.
»Upravo sam prekinula s dečkom prije otprilike dva tjedna. Mi...« Rachel je oklijevala, otresajući se manje privlačnih potankosti kako bi se usredotočila samo na dobre, što je bila navika koja joj je ostala od posla. »Bili smo zajedno dugo, zajedno smo i radili u istoj agenciji. Oliver je bio partner, a ja sam bila stariji voditelj projekta. Moj je stan bio iznad ureda. Dobila sam povoljnu ponudu za sta¬narinu zato što sam čuvala ključeve, ali kada smo prekinuli, morala sam se maknuti. Odmah. Željela sam otići nekamo gdje me Oliver neće moći pronaći. A kada se sve ovo dogodilo, činilo se kao...«
»O, Bože.« Megan stade, a psi nastaviše trčati rastegnuvši povodce. »Je li bio nasilan?« Zgrabi Rachelinu ruku, lica napeta od brige. »Meni možeš reći, nikome neću otkriti. Ali ako te traži, možda bismo morale reći Fredi i svima ostalima tako da čuvaju stražu? Trebala bi otići do policijske stanice, ovdje su vrlo susredjivi, nije kao u Londonu.«
Rachel je bio potreban trenutak da shvati o čemu Megan go¬vori, a nakon toga joj se koža naježi. Nije to mislila! Nije željela da je Oliver pronađe jer je znala da će biti bijesan zbog kaosa koji je izazvala svojim odlaskom, ali i zato što se bojala da bi je jedna nje¬gova riječ vratila natrag u njegovo naručje, kao mnogo puta dotada.
»Ne, ne, nije on takav«, odvrati. »On je bio...« Zašuti, tražeći prave riječi.
Problem je bio što se tek malo loših potankosti moglo izostavi-ti. Oliver Wrigley bio je njezin dečko, ali nije joj pripadao. Zapravo nije ni bio njezin, pa ga nije mogla ni izgubiti.
Oliver je bio oženjen, gospodom Kath Wrigley, i tako je bilo od 1989. godine.
Rachel nije bila ponosna na činjenicu što je nečija ljubavnica, ali Olivera je iskreno voljela. Doduše, ispočetka je njegove priče o Kathinu nedostatku zanimanja i braku koji su oboje prerasli i koji je bio preopterećen hipotekama i školarinama uzimala sa zadrškom, ali iskri između njih nije mogla odoljeti, a on se zaklinjao da se samo u njezinu društvu osjećao živim. Ali, jedinoj prijateljici kojoj je povjeravala potankosti tvrdila je da je riječ samo o usputnoj vezi, vezi koja joj je davala slobodu i u kojoj nije bilo prijeteće moguć¬nosti da bi se oca moglo otrgnuti od obitelji. Tvrdila je da je Oliver iskreno voli, a Ali bi klimala i ne bi govorila ništa, što je upravo Rachel i htjela.
Dugo je njihova veza bila upravo ono što je željela. Razumjeli su se, provodili su vruće, iskričave noći i Oliver je nikada nije smetao nedjeljom niti ju je vidio mamurnu. S vremenom je Rachel prestala slušati unutarnji glas koji ju je podsjećao koliko je sve to pogrešno. Nikada nije od njega tražila da ostavi Kath, zbog straha da će čuti odgovor koji je već znala. Godinama je sve bilo u redu. Sve dok više nije mogla zanemarivati ono što se našlo pred njom.
Ali joj je davno rekla da će sve upravo tako završiti, još kada je njihova veza trajala tek dva mjeseca. Oliver se uvijek vraćao Kath. Usprkos dosadnim razgovorima i razmiricama, ona je bila njegova supruga. I sada je, naravno, Rachelina prava kazna bila ta što svoje slomljeno srce mora skrivati, baš kao što je skrivala njihovu vezu.
»Sto se dogodilo?«
Megan ju je promatrala, a na licu joj se vidjelo da u glavi prevrće stotine raznih scenarija iz sapunica o obiteljskom nasilju. Rachel je žudjela za nekoliko riječi utjehe. Bila je u iskušenju. Bol¬no joj je srce vapilo za malo sućuti. Da, bila je kučka koja razara domove, ali ona koja je na kraju uspjela razoriti samo vlastiti dom. Rachelina se odlučnost poljulja.
»Otkrila sam da se vida s nekim drugim«, prizna.
Što je bilo istina. Oliver se viđao s vlastitom suprugom, ali joj je o tome lagao. Odlazio je s njom na romantične vikende u Pariz, a njoj bi govorio da je na konferenciji u Glasgowu. Rachel je imala dovoljno samopouzdanja da uvidi koliko je sve to bilo smiješno.
»Kako si otkrila?«
»Našla sam račun. Zapravo, račune. Ispraznio je svoju lisnicu na moj stol i...« Rachel stegnu zube, raspadajući se iznutra dok se svega prisjećala. »Oliver je uvijek u rezaču papira uništavao sve stare račune. Ponekad sam i ja to za njega činila. I tako sam pronašla ra¬čun iz pariškog hotela. S mnogo narudžaba u sobu, recimo to tako.«
Posljednja kap koja je prelila čašu došla je u zao trenutak, u ne¬djelju. Rachel se osjećala uznemireno, s predmenstrualnim bolovima i svjesna nove smežuranosti kože na području dekoltea, umorna jer je sve teže podnosila svoje usamljeničke vikende. Bila je to krhka, skupocjena ravnoteža, veličanje vlastite neovisnosti i života bez djece u kojoj je zapravo bilo nemoguće previdjeti drugu stranu. Isprva, Oliverov iznenadan dolazak na njezina vrata bio je pravo veselje — i znak da je sada možda imao više vremena za nju.
Rachel zastade dah u grlu. Ipak nije bilo tako. Taj nitkov Oliver nije rekao ništa. Samo da mu je žao. Zatim ponovno ništa. Ništa. Deset godina njezina života, deset godina koje mu je posvetila, a on nije dao ništa. A zatim joj je izraz na njegovu licu, kada se suočila s njim, pokazao sve što je nastojala ne vidjeti. Gotovo ju je žalio.
Zato je ključeve stana poslala natrag Kath. S porukom u kojoj je stajalo da, ako Oliver želi natrag svoje stvari, svoju rezervnu odje¬ću, traperice za koje je zapravo bio prestar da ih nosi, košulje koje je Rachel slala u kemijsku čistionicu jer je glačanje bila zadaća njegove supruge, može po njih doći ona ili njezin suprug.
»O, Bože«, tiho je zamrmljala. Nije to mogla ispraviti. Sada kada je mrtvilo u koje je zapala popuštalo, palucnuli su prvi jezičci krivnje zbog onoga što je učinila Kath, nedužnoj Kath koja ništa nije sumnjala i koja je voljela igrati golf.
Megan je primi za ruku, krivo protumačivši njezino stenjanje. »Rachel, toliko mi je žao«, reče. »Nakon svega još i ovo s Dot.
Ti si zaista prošla pakao! I mislila sam da se nešto događa. Moja mama je bila ista takva kada nas je napustio tata, nalik zombiju. Spavala je danima i samo je razgovarala s psima.«
»Možemo li pričati o nečemu drugom?« upita Rachel, nasto¬jeći se pribrati. »To sve nije... to nije... nije tako zanimljivo.«
»Naravno!« Megan cmoknu jezikom dozvavši Gema i svi po¬novno krenu. Vesele žute strelice koje su šetače vodile po longhamptonskoj Povijesnoj stazi uz kanal pojavile su se na rubu pošumljenoga dijela, koji je u shemi organizacije gradskih parkova predstavljao divlju prirodu. Prošli su pokraj još pokojega šetača pasa koji su im se prijateljski nasmiješili dok su se psi njuškali ispod repa. »O čemu želiš razgovarati? Psetarnici?«
»Može«, odgovori Rachel. O tome će morati razgovarati prije ili poslije. »Pričaj mi o psima.«

* * *

Meganino živo opisivanje dnevnoga rasporeda u psetarnicama trajalo je dok su šetale kroz šumu i glavnim parkom u središtu grada u ko¬jemu su stariji parovi sjedili na klupama, uz stroge redove sunovrata koji su se nizali u cvjetnim nasadima.
Rachel je nastojala ne obraćati pozornost na parove. U Londo¬nu su se stariji parovi rijetko mogli vidjeti. Ovi ovdje bili su poput golupčića, još uvijek se držeći za ruke i s osamdeset, ili koliko god već godina imali.
»... banku? Rachel, slušaš li me? Želiš li otići do banke?«
Rachel nasilu svrne pozornost na Megan koja je mahala ne¬kakvom igračkom za pse zastrašujuća izgleda. Igračka je nalikovala golemu plastičnom jeziku.
»Mogu se malo poigrati s njima, ako želiš pola sata razgledati uokolo?« predloži Megan. »Samo su dvije glavne ulice. U ulicama pokraj vijećnice pokušaj naći hlače, nedavno se otvorilo nekoliko trgovina.« Ispruži ruku da preuzme dva povodca koja je Rachel držala. »Geme, sjedi ovdje i čekaj.«
Gem podignu pogled prema Rachel, a zatim poslušno sjede uz Megan.
»Reci mu da te čeka«, uputi je. »Tako ćete se lakše zbližiti.«
»Zašto bi on mene uopće slušao?« upita Rachel. »On nije pročitao oporuku i ne zna da je sada moj pas. Nisam se njime uopće bavila otkako sam došla. Samo se vuče uokolo.«
Meganino se lice raznježi. »Gem tuguje, Rachel. Izgubio je jedinog vlasnika, a nije više mlad. Sedam mu je godina, tako da je to... otprilike pedeset, zapravo. Bio je s njom kada je umrla. Bezglavo je dotrčao do mene, da me obavijesti, baš kao Lassie. Jadničak.«
Sada se Rachel rastuži, ali se i pokoleba. »Ja nisam osoba koja bi mogla zamijeniti Dot.«
»Psima samo treba šetnja i malo milovanja«, ohrabri je Megan. »I zvuk tvojega glasa. Hajde. Reci mu da čeka.«
Rachel nesigurno pogleda Gema koji je podignuo paperjaste uši, mašući repom po du toliko snažno da je gotovo oborio maloga Tinkera.
»Čekaj«, naredi mu Rachel plaho.
»I pokaži mu gdje želiš da te čeka.«
Rachel pokaza prema Meganinim nogama. »Čekaj tamo.«
Gem mahnu repom još snažnije, a zatim glavu spusti na šape, još uvijek je gledajući i čekajući da mu se nasmiješi.
Činilo se da je vrlo zahvalan za malo pažnje. I željan da joj udovolji. Nešto zatreperi u Rachelinu otupjelom srcu. On je želio njezinu pažnju. Njezino odobravanje. Želio je da joj pripada i da bude voljen.
Drugi su psi trčkarali uokolo, oduševljeni što su izišli iz beton¬skih boksova i što su sada na svježoj travi. Rachel donese odluku: već će danas početi s kampanjom zbrinjavanja pasa o kojoj joj je George govorio. Nije bila riječ samo o novcu, ovi su tužni psi tre¬bali ljude kako bi ih voljeli. Ne bi mogla podnijeti činjenicu da ih njezina tromost drži zatvorene u psetarnici.
Tek bi onda možda mogla čiste savjesti obaviti prodaju ima¬nja. Dot ne bi mogla tražiti više od toga.
»Dobar dečko!« reče Gemu. »Dobar dečko.«
»Izvrsno! Dobar dečko! I dobra cura!« doda Megan i potapša ručni sat. »Začas ćeš ih i ti moći dresirati! Vidimo se ovdje u jeda¬naest? U redu. Hajde sad!«
Bacila je prvu sažvakanu tenisku lopticu na zelenu livadu i Rachel nije bila sigurna govori li njoj ili psima koji su za njom po¬letjeli.


6. POGLAVLJE

DOK SU DJEČACI iz svoje sobe uzimali školske stvari za ponedjeljak, na sigurnoj udaljenosti da je ne čuju, Zoe proguta veliki gutljaj vrele kave kako bi joj glas zvučao promuklo, pa s kuhinjskog telefona na¬zove salon. Nije željela da djeca čuju groznu, ali svakako nužnu laž koju se spremala reći Hannah, zaduženoj za organizaciju poslova u salonu.
Dok je telefon zvonio, Zoe je jednim okom motrila privremeni pseći kutak, sklepan od kartonskih kutija, u kojemu je TofFee spavao tek drugi put u trideset šest nevjerojatno napornih sati.
Ili, barem se nadala da spava. Isto je tako mogao, zatvorenih očiju, razmišljati koji će dio kuće sljedeći uništiti. Bilo je teško reći tko je bio uzbuđeniji: Toffee, Leo ili Spencer. Udruženi, činili su naporan razorni vihor. Dnevni je boravak izgledao kao da ga je net¬ko napao palicom za bejzbol, a komadići kuhinjskih ubrusa bili su posvuda, preostali od brojnih »nezgoda« koje je nastojala počistiti otkako je stigao TofFee.
Tko bi rekao da tako mali psić može toliko piškiti?
»Hej, Hannah!« reče, kada začu da je njezin poziv prebačen na zvučnik. »Zoe je. Mislim da danas neću moći doći. Provela sam grozan vikend. Nisam oka sklopila dvije noći...«
Toffee se poče meškoljiti u kutiji, otvori jedno oko i sretno zacvili kada ugleda Zoe. Njoj se srce spusti u pete kada psić počne oštriti zube o rub kartonske kutije.
»Zaista zvučiš loše, Zoe«, odgovori joj Hannah. Salon je već brujao od ranojutarnjega čišćenja. U daljini je bučio radio. »Želiš li da ti otkažem današnje klijente?«
»Molim te. Vjerojatno je neka viroza, ali ne bih to htjela dalje širiti«, odgovori Zoe, istodobno posežući za kutijom psećih keksa, jednim okom motreći kutiju i slušajući buku koja je dopirala odoz¬go. Dječaci su žurili s pranjem zubi kako bi se što prije vratili igri s Toffeejem. »Slušaj, javit ću ti kako ću biti ujutro, zdravo.« Preki¬nula je vezu, dok su Hannine smetene želje za brzim ozdravljenjem još lebdjele u zraku.
Tada uhvati svoj odraz prepun krivnje u čistim vratima pećnice i osjeti se grozno.
Zoe već godinama nije uzela ni dan bolovanja i u salon bi se dovlačila tijekom bračnih kriza, nakon besanih noći uzrokovanih nicanjem dječjih zuba, za snježnih mećava. Duguju mi malo bo¬lovanja, reče sama sebi iako grižnja savjesti ne nestade. Nije nestao ni umor koji joj se iz kostiju širio u čitavo tijelo. Već se naučila na bolno nicanje zuba i noćne more, ali ne i na cjelonoćno zavijanje.
Zoe se naviri u hodnik. »Spenceru! Sto radite ondje? Hajde-te, zakasnit ćemo!«
Kada povisi glas, Toffee poče zavijati iz petnih žila. To je sada već bio poznat zvuk koji Zoe probode poput noža.
Pogleda ga i Toffee zacijuknu.
Zoe je već znala što to znači. Odustavši od namjere da i sebi ispeče prepečenac, zgrabi štene i u četiri duga koraka prijeđe kuhi¬nju, pa ga ispruži kroz vrata. Usprkos tome, većina toplih kapljica završila je na njoj. Ona ga spusti i ode oprati ruke po tisućiti put.
»Dobar dečko«, reče odlučno dok je Toffee njuškao stubu. »Tako se piški.«
To je uspjela naučiti u deset minuta koje je ugrabila da na internetu prouči kako se psa uči na ponašanje u kući. Izvodite ih svakoga sata, hvalite ih kada odu onamo kamo ste htjeli, uvedite u rječnik prihvatljivu rečenicu koju će povezivati s obavljanjem nuž¬de. Kako su stvari sada stajale, Toffee bi se mogao popiškiti svaki put kada netko vikne »O, za Boga miloga, ne ondje!«
Zoe i psić su se promatrali podozrivo.
»Gdje ću te ostaviti dok budem obilazila trgovine kako bih ti nabavila sve stvari koje tvoj glupi tatica nije donio s tobom?« upita ga. I koliko uopće dugo može psića ostaviti samoga?
Štropot niza stube navijesti da dolaze dječaci. Leo je iz svega grla dozivao psića, na što mu je ovaj odgovarao radosnim štekta-njem. Ona ga podignu tako da im se ne mota oko nogu.
»Morat ćemo te odvesti na dresuru«, reče njegovu savršenom vlažnom nosiću. »A vjerojatno i tvoju braću. I njima je potrebno malo dresure.«
Zašuti kada Leo i Spencer nahrupiše u kuhinju, još raskuštra¬ne kose i s mirisom paste za zube u dahu. Leu je većina paste još bila oko usta, ali barem se vidjelo da se potrudio.
»Tofffeee!« zacvilio je Spencer, zgrabivši psa i podignuvvši ga tako da su mu stražnje noge nesigurno visjele, otkrivajući mu debeljuškasti trbuščić. Možemo li ga povesti u školu s nama, mama? Molim te! Molim!«
»Da!« Leo poskoči, pokušavajući također dotaknuti Toffeeja, ali Spencer ga je podignuo izvan bratova domašaja, tako da mu je lice dodirivao jedino rep kojim je pas veselo mahao. »Želim ga pokazati učiteljici Barratt!«
»Ne možeš povesti Toffeeja u školu«, reče Zoe i pridrži To£ feejevu stražnjicu koja se njihala. Izgledalo je kao da njemu ne sme¬ta jer je bio previše zauzet srdačnim lizanjem Spencerova namrštena lica. »Drži mu noge, Spenceru, povrijedit ćeš ga! Bit će ovdje kada se vratite kući.«
»O, mooolim tee!« Spencer svrati pozornost na psa i uputi joj uznemirujući pogled bistrim očima, što je podsjeti na Davida u najboljim danima. »Tata je rekao da će biti guba pokazati ga u razredu. Mogli bismo održati govor o psićima.«
»Pretpostavljam da ćete pričati o čišćenju za psima, o hranjenju i sličnom?«
»Pa da«, odvrati Spencer. »Naravno.«
Zoe prestraši novi ton u njegovu glasu. Bio je drzak, gotovo obramben. On je uvijek bio milo dijete, čak i prema mlađem bratu koji mu je oduzimao pozornost odraslih, ali u posljednje vrijeme, otkako su odlazili Davidu na vikende, u njega se uvlačila nekakva oštrina, kao da ispituje koliko daleko može ići.
»Hej!« reče ona. »Dosta toga. Briga za psa ne znači samo igru. Znate li koliko će narasti? I koliko će s njim svakoga dana trebati šetati? Je li vam tata pričao o tome?«
»Jučer navečer čuo sam ga kako plače«, odvrati Leo. »Mis¬lim da bi trebao spavati sa mnom.«
»Usamljen je«, doda Spencer, stručnjak za pse. »Nedostaje mu mama. Možda bismo morali nabaviti još jednoga?« predloži kao da se tek toga sjetio. »Da mu pravi društvo?«
»Da!« složi se Leo. »Dva psića! Toffee i... Fudge!«
»Ne!« Zoe položi ruke na bokove. Tako je izgledala strože, ia¬ko se nije tako osjećala. Još uvijek je mogla namirisati pseću mokraću na cipelama. »Nisam čak rekla ni da možemo zadržati Toffeeja. Ovo je...« O, Bože. Bilo ju je tako lako obraditi. »... samo proba.«
»Ali, mama!« odmah je počelo ulagivanje i Zoe osjeti kako popušta pred molećivim licima dječaka, a osobito pred TofFeejevim čokoladnim okruglim očima koje su je gledale odozdo, ispod mekih ušiju koje su mu padale na lice. Revan, zaigran labradorski prijatelj iz svih dječjih priča.
Dva dječaka i psić s reklame protiv jedne majke, umorne i mučene grižnjom savjesti — to se nikako ne bi moglo nazvati po¬štenom borbom.
Zoe se nastojala pribrati. Sto je sa svim onim sjajnim razlozi¬ma protiv nabavljanja psa Spenceru, pitao ju je glas u glavi. Sto se s njima dogodilo? Uloženo vrijeme? Nered? Činjenica da imaš posao s punim radnim vremenom?
Kao da joj može pročitati misli, što je vjerojatno i mogao, Spencer se razveže. Ponašanje mu od tinejdžerskoga prkosa prijeđe u anđeosku dobrotu vlasnika psa. »Brinut ću se o njemu svake ve¬čeri«, preklinjao ju je. »Čistit ću mu kutiju i sve ostalo. Molim te, mama! Molim te!«
Uto se, kao i svakoga jutra, oglasi alarm koji ju je podsjećao da je vrijeme da podu kako ne bi kasnili i ona se baci na posao.
»Moramo ići«, reče, u panici da će ponovno biti posljednja mama na vratima školskoga dvorišta. Toffee će jednostavno morati ostati jedan sat u kuhinji iza zatvorenih vrata. Koliko štete može počiniti? Sve su utičnice još uvijek imale zaštitu za djecu. »Stavi Toffeeja u kutiju, molim te Leo, ne, nemoj ga ponovno podizati. Mora malo odspavati nakon doručka. Imate cipele ? Kapute ? Jesi li ponio tenisice za sat tjelesnoga, Spenceru?«
Spencer ode po torbu, ali Leo se još uvijek naginjao u kutiju, ljubeći psa i mumljajući mu nešto u njegovo baršunasto preklopljeno uho.
»Leo, idemo.« Zoe je grozničavo tražila ključeve. »Već kas¬nimo.«
»Tako sam sretan, mamice«, reče on.
»Zašto, dušo?«
»Zato što imamo psa!« Leo podignu pogled, a okruglo mu se lice ozari. »Tata je rekao da ćeš nas primorati da ga vratimo, ali nisi, i zaista sam uzbuđen! Dopustit ćeš da ostane, zar ne?«
O, Bože, pomisli Zoe. Čak i Leo zna da me je lako obrlatiti. A nema ni šest godina.

* * *

Zoe ostavi dječake na ulazu u školu i požuri dalje, skutrivši se u sjedalu dok je prolazila pokraj salona Anđeoska kosa i nebeska lje¬pota, u golemu trgovinu za kućne ljubimce izvan centra grada. U glavi su joj se rojile slike onoga što bi Toffee u tome trenu mogao uništavati. Već je morala žrtvovati par natikača i daljinski upravljač.
Skrenu na prvo parkirno mjesto i pokuša nazvati Davida de¬seti put otkako su se dječaci vratili, ali on i dalje nije odgovarao. To je nije iznenađivalo. David je postao vrlo izbirljiv kada je riječ bila o pozivima na koje je namjeravao odgovoriti, a koje je mislio zanemariti zato što je »na sastanku«. Uvijek je bio takav, ali sada je već počela misliti da je promijenio broj.
Zoe se zavali u sjedalu i osjeti da joj se želudac grči od prvih naznaka panike. Vrijeme je izmicalo. Sto da učini ? Koga da zamoli za pomoć ? Nitko od njezinih prijatelja nije imao pse. Ovo ionako nije imalo veze s psima, nego s njom i Davidom i dječacima.
Tri puta duboko udahne da odagna osjećaj neobuzdanoga straha u prsima koji je prijetio da je ščepa za grlo. Takvi su napadi bili sve češći, otkako Davidov odlazak više nije bio samo nekakva privremena kriza srednjih godina, nego gruba stvarnost. Osim toga, to joj je bilo sve teže skrivati od dječaka. Ali morala je skrivati. Morala je izgledati kao da se sa svime dobro nosi, baš kao i prije.
Spustila je štitnik za sunce i zagledala se u malo zrcalo, kao da gleda dragu prijateljicu. »Samo nabavi ono što ti sada treba«, reče svojem napola sluđenom odrazu. »Toliko da Toffee bude sretan i na jednom mjestu. Onda možeš nazvati Davida, reći mu da je to za tebe previše i...«
Ne dovrši rečenicu. Moram prestati razgovarati sama sa so¬bom, pomisli. Široko razmaknute smeđe oči u zrcalu izgube luđački sjaj i nastave je gledati gotovo blagonaklono. Ona i njezin odraz znali su da neće biti nastavka.
Dečki su željeli psa. Bilo bi nepošteno psića ponovno lišiti do¬ma. Da natjera Davida da ga uzme natrag, ispala bi prava Cruella de Vil Morat će učiniti najbolje što zna.

* * *

Prva stvar koju je Zoe uočila kada je kolica za kupnju gurnula kroz vrata bio je časopis s prilogom »Jednostavan vodič za topao doček vašemu novom štenetu«. Konačno naišavši na prve korisne savjete, pošla je s otvorenim časopisom kroz trgovinu, trpajući u kolica sve što se u prilogu spominjalo: ovratnik i povodac, hranu, košaru, jastuk za košaru, sanduk za obavljanje nužde, igračke za žvakanje, obične igračke, zgodne mekane stvarčice koje će mu praviti društvo po noći.

Petnaest minuta poslije bila je na blagajni, zaprepašteno zureći u iznos koji je morala izdvojiti za toga psića i prije nego što ga je uopće odvela veterinaru. U usporedbi s ovim, djeca su jeftina, po¬misli dok se pokušavala odlučiti treba li joj uopće pseća vreća za spavanje. Razočarano shvati da će ipak morati nazvati Davida, da joj da još novca. Ako ga uopće uspije dobiti.
Zoe se natjera na misli o tome koliko je dražestan bio Toffee kada se probudila u blijedoj svjedosti zore i pronašla ga skutrenoga u udubljenju svojega ramena, kako vrućim dahom puše u njezino uho, a jednu joj šapu drži na prsima, kao da je njegova izgubljena mama. Oboje su bili u naslonjaču, nakon što ju je njegovo neumo¬ljivo cviljenje dovuklo u prizemlje. Bio je tako ranjiv i mekan da mu je čak oprostila lokvicu na sagu.
Zaista je neodoljiv, pomisli, skrivajući račun u torbicu, a da ga ni ne pogleda i gurajući kolica prema izlazu. Koliko uopće može biti teško dresirati labradora? Radili su i kao vodiči i gluhima isključivali pišteća grijala za vodu, zar ne? Trebat će se samo dobro organizirati.
Oglasi se alarm na Zoenu mobitelu. Jedan je sat gotovo istekao.
»Ah! Novi psić?« upita mlada Australka koja je stajala pokraj oglasnih ploča, a oko nogu joj se tiskalo pet ili šest pasa. Bili su vrlo poslušni, iako su bili okruženi poslasticama i hranom.
Zoe se zagleda u svoju hrpu stvari. »Zapravo hrčak. S velikim ambicijama.«
Djevojka se nasmija, a visoka žena uto završi s pričvršćivanjem oglasa na ploču. Na oglasu je bila fotografija crveno-bijela baseta s tragičnim izrazom na naboranom licu lovačkoga psa. Zapravo, bio bi tragičan da na glavi nije nosio kapicu Djeda Mraza.
»Ima li u tvojem hladnjaku mjesta za mene?« pročita Zoe, ne odoljevši znatiželji. »O! Zar ne bi trebalo pisati >ima li mjesta pokraj kamina»Ne, Bertieju je najvažniji hladnjak. Njegovim novim vlasnici¬ma sigurno će trebati lokot na hladnjaku.« Australka se nasmiješi. »Ali kladim se da bi ga se moglo naučiti bilo čemu s pola vrećice kobasica — uopće nije glup! Baseti su sjajni psi, izvrsni s djecom, zaista mirni... Da možda vaš psić ne treba prijatelja?«
Zoe se nasmiješi, možda malo previše nervozno. »Ne! Ovaj je tek stigao i već me vrti oko maloga prsta.«
»Divno! Koje je vrste? Koliko je star?« Činilo se da je to zaista zanima.
»Toffee je psić s reklame za toaletni papir Andrex. Ne znam točno koliko je star, zapravo«, prizna Zoe. »Stigao je kao dar.«
Dvije su se žene kratko pogledale i Zoe se učini da se čelo plavuše ogorčeno trznulo.
Ponovno pogleda logotip na oglasu i shvati da vjerojatno dola¬ze iz prihvatilišta na cesti Rosehill te da su one vjerojatno Rachel i Megan čija su imena stajala pokraj telefonskih brojeva. Dno stranice završavalo je rečenicom: »Psi zaslužuju budućnost — ne darujte ih drugima!«.
»Ne!« brzo se ispravi. »Ne, ja ga nisam dobila kao dar, moj suprug... moj bivši suprug dao ga je djeci. Ja nisam imala pojma, mislim, sada kada je Toffee došao, obožavamo ga, ja samo nisam bila pripremljena na to da ne mogu izići iz kuće na više od deset minuta.«
Zoe je blebetala. Zbog čega nimalo nije popravila dojam koji je ostavljala. Poče čitati, ne mogavši više odvojiti pogleda od oglasa. Moji su me prvi vlasnici kupili kao božični dar, ali brzo su se zasitili i izbacili me da se brinem sam o sebi, čitala je. Mogu pružiti mnogo ljubavi u zamjenu za šetnje, hranu i najbolji naslonjač u kući. Zato ću držati fige na šapama da imate mjesta za moju malenkost. Dobro, poprilično veliku malenkost. Voli vas, Bertie.
»Dobro ću se za njega brinuti«, brzo doda Zoe. »Zato sam i ovdje i kupujem pola trgovine!«
»Naravno da hoćete«, reče tamnokosa. Činila se poprilično strogom, a držala je fascikl pun oglasa koje je namjeravala izvjesiti. »Samo što ovih dana Megan viđa mnogo božičnih psića! Sigurna sam da vi nećete povećati broj naših članova. Hoću reći«, doda, »na¬stojimo udomiti ove koje već imamo. Tako da u našim boksovima možemo napraviti mjesta za klijente koji plaćaju. Je li tako, Megan?«
»Tako je.« Megan uzdahnu i pogleda Zoe prijateljski, ali odlučno. »Kada je riječ o psima, stalna im je pažnja potrebnija od mnogo opreme. Je li cijepljen? Imate li broj uzgajivača koji vam može reći koliko je star i je li primio prava cjepiva?«
»Hm... cjepiva?«
Megan se doimala zabrinutom. »Toffee sada nije sam, zar ne?«
»Ovaj... jest.« Zoe pogleda jednu pa drugu, zamijetivši Meganin pogled neodobravanja i Rachelinu sjajnu modernu torbu. »U kuhinji je koja je sasvim osigurana od male djece, hoću reći, ja sam samohrana mama i morala sam ga ostaviti da nabavim sve ovo, ali što bi se trebalo napraviti s psima? Unajmiti dadilju?«
»Da«, odgovori Megan.
»Šalite se, zar ne?« upita Zoe s nadom.
»Biste li ostavili svoje dijete samo dok odete u trgovinu? Znate li koliko su mu oštri zubići? Može sažvakati vrata, strujne žice...«
Golemi razmjeri tereta koji joj je David natovario počeli su joj se slijegati na prsa i Zoe osjeti kako u njoj, poput plimnoga vala, raste neobuzdan strah. »O, Bože«, reče.
»Pogledaj, nabavila je kutiju«, istakne Rachel. »I knjigu o psima. I igračke za žvakanje. Hajde, Megan. Popusti malo. Nije baš kao da ga je ostavila da se igra sa šibicama.«
»Pružate li vi usluge dresure?« upita Zoe plaho. »Za pomoć vlasnicima?«
Meganino se strogo lice smekša. »Zapravo, da. Dođite u subotu i pokazat ćemo vam osnove. Mogu vam također dati ime veterinara, da zavedete Toffeeja.« Žena potraži olovku u torbi. »Rachel, dodaj mi letak. George Fenwick, ima ambulantu nedaleko od vatrogasne stanice. Toffee će trebati cjepiva i mikročip.«
»A ako želite doći i pomoći nam u šetnjama ili prikupljanju donacija, to bi bilo izvrsno!« reče Rachel, s lakoćom poprimivši stav uvjerljivog prodavača. »Uvijek nam dobro dođu pomoćnici. I donacije. Također, ako psa želite negdje zbrinuti na nekoliko dana, pružamo vrhunski smještaj.«
Zoe uze letak i ubaci ga u kolica. Već je znala da će visjeti na istaknutom mjestu na hladnjaku, odmah do telefona.
»Mislim da je to dobro prošlo«, reče Megan, vraćajući pse na širo¬ku stazu iza velike hale. »Obavili smo samoposluživanja, policijsku stanicu i obje trgovine za kućne ljubimce. Još samo jedno zaustav¬ljanje i gotove smo. A to su glavna ovdašnja okupljališta, kao što si već vjerojatno shvatila!«
»Najvažnije je da uspijemo doprijeti do svakoga novog vla¬snika«, reče Rachel. Njezini psi nisu bili toliko poslušni, iako se Gem svojski trudio da okupi manje pse i tako joj pomogne. »Sto je rekao George? Moraš izbaciti deset pasa koji ne plaćaju i dovesti drugih deset prije kraja mjeseca, tako da on može naplatiti svoje troškove?«
Georgeov je savjet bio izravan, ali iskren, a izrekao ga je uz čaj u Dotinoj kuhinji. Tako je Rachel saznala da ona nije jedina s novčanim problemima: Dotin se novac potrošio, a time i onaj namijenjen psetarnicama. Čak da je Rachel željela prodati imanje, potrajalo bi dok bi riješila pravnu stranu, a u međuvremenu je pse trebalo hraniti i održavati i Georgea, svakako, platiti.
Plavim očima izazivački ju je gledao preko stola, kao da na¬pola očekuje da će mu napisati ček i pobjeći od problema. Rachel mu nije rekla da ona nije imala nikakvog izbora. Bez posla i staroga života ovo više nije bilo pitanje »održavanja Dotine ostavštine«. Ovo je sada bio njezin posao. Dok ne smisli nešto drugo.
»Tako stvari stoje. George uvijek kaže što misli.« Megan po¬gleda u prozirni fascikl s oglasima. »Ah, najbolje smo sačuvali za kraj. Chester. Pogledaj mu samo to tužno lice! Ljudi u ambulanti će ridati! Usput, jako mi se sviđaju ovi oglasi. Zaista znaš s riječima.«
Rachel joj nije rekla da je posljednjih šest mjeseci provela radeći na kampanji teškoj milijun funta za novu internetsku stranicu za ski¬danje glazbe s interneta. To joj se sada činilo kao drugi život. Umje¬sto toga, slabašno se osmjehnu. »Hvala«, reče. »Da budem iskrena, i meni su došle suze na oči. Pretpostavljam da to znači da djeluju.«
Oglasi koje je prethodne noći sastavila na kuhinjskom stolu nisu izgledom bili bog zna što, ali su privlačili pozornost. Rukom napisa¬ni naslovi: »Traži se novi vlasnik«, s polaroidnim snimkama pasa i molbama u njihovo ime, djelomice ukradenim s Dotinih cedulja.
Upotrijebila je svaki besramni marketinški trik koji joj je pao na pa¬met da dirne u srce stanovnike Longhamptona.
»Hoćeš li nam napraviti i internetske stranice?« nastavi Megan uzbuđeno.
»Ne mogu vjerovati da ih već nemate«, odvrati Rachel. »Mo¬gu pronaći nekoga tko će to učiniti za malo novca. I to će pomoći udomljavanju.«
»Znaš, izvrsna si, pogotovo s obzirom na to da se tek oporavljaš od teškoga prekida«, poče Megan, ali je Rachel, kojoj je bilo neugod¬no, prekinu.
»Ma, nisam još zapravo ništa napravila. Kamo idemo slje¬deće?« upita, puštajući Gema s povodca tako da mu može bacati lopticu kao nagradu za dobro ponašanje.
»U dom zdravlja«, odgovori Megan. »Ondje sam već i prije vješala oglase. U predvorju jednom na mjesec prodajemo kolače u svrhu prikupljanja sredstava. A doktor Carthy, koji je ondje glavni, veliki je ljubitelj pasa. Znao je govoriti Dot da ga, kada god primi nekoga starog trkaćeg hrta, svakako nazove. Sada ih ima dvoje. Ne¬koć ih je imao šestero. Jedan je spavao u kutu njegove ordinacije!«
»Ma daj«, odvrati Rachel. Gem ispusti lopticu do njezinih nogu, netremice je gledajući, a ona mu je ponovno baci.
Desna ju je ruka već boljela, ali joj, na neki mazohistički način, to nije smetalo. Pogled na Gemovo lice, svaki put jednako revno, sve je nadoknađivao. Rachel vjerojatno nije mogla komunicirati s Gemom onako kao Dot, ali ovo je bio njezin skroman doprinos njihovu vrlo neravnopravnom odnosu, mala naknada za strpljive noći koje je proveo čekajući pokraj vrata, slušajući njezin isprekidan san i čineći da se osjeća manje osamljenom u stranom novom životu u kojemu se našla.

* * *

Dom zdravlja Longhampton Park smjestio se u modernoj građevi¬ni s prilaznim rampama, velikim prozorima i urednim betonskim cvjetnjacima s crvenim geranijima na svakoj slobodnoj ravnoj po¬vršini. Dok su Megan i Rachel prilazile zgradi, ugledale su mršavu
i visoku djevojku u bijeloj recepcijskoj odori kako pomaže gospodi u kolicima da se spusti niz prilaznu rampu, naginjući se nad njom poput brižne majke kokoši.
Ili čaplje, pomisli Rachel. Sva je bila u dugim rukama i osun¬čanim nogama.
»Ma, pogledajte ove lijepe psiće!« reče djevojka veselo, zabacivši dugu plavu kosu skupljenu u rep. »I vi ste imali ovakvog Jacka Russella, zar ne Ida?«
»Jesam, dok nisam otišla u starački dom.« Starica ispruži ruku prema Bonhamu, kratkonogom terijeru koji je dosada Rachel vukao po čitavom parku. On ustuknu i podvuče rep medu noge. »Zdravo, momče.«
Rachel osjeti neugodu kao da je riječ o djetetu koje se ponaša nepristojno u samoposluživanju. »Bonhame«, reče, »nemoj biti nepristojan. Oprostite, malo je mrzovoljan.«
»Ma, sve je u redu, mora samo malo ponjušiti«, reče starica ispruživši kvrgave prste prema psu. I zaista, Bonham se približi sit¬nim koracima, sve dok ne dođe dovoljno blizu da ga gospođa može počešati iza ušiju. »Tako. Dobar dečko.«
Rachel osjeti kako joj se grlo steže kada vidi kako se staričina zgrbljena ramena opuštaju na prizor Bonhamova repa koji je mahao. Prestani, naredi sama sebi. Sljedeće što će ti pasti na pamet bit će da kupiš pojas opremljen vrećicama za skupljanje izmeta.
»Sa mnom se tako nikada ne ponaša«, prizna.
»To je poseban trik«, reče starica veselo. »Zar ne, Bonhame, dečko?«
»Želite li ga zadržati?« našali se Rachel. »Nema nikoga.«
»O, da barem.« Tuga u staričinom uzdahu bila je vrlo jasna.
»Znaš, Megan«, obrati joj se djevojka s recepcije, Lauren, kako je pisalo na pločici s imenom, »trebala bi početi dovoditi pse da se naši starčići s njima igraju. To bi zaista raspoložilo naše evergreene, zar ne, Ida?«
»Ah!« Megan posegnu u torbicu i izvuče oglas. »Baš zgodno što ste to spomenuli. Upravo smo u akciji spašavanja.«
»Čekajte«! prekinu ih Lauren kada se Ford Fiesta zaustavi pokraj rampe. »Evo tvojega prijevoza, Ida. Samo da gospodu Harris smjestimo u automobil. Ida, morat ćeš se oprostiti s Bonhamom, žao mi je.« Spretno odveze staricu do automobila i pomogne vozaču da je ukrca, ne prekidajući ohrabrujući razgovor. Rachel se morala ot¬hrvati porivu da malog terijera ukrca na stražnje sjedalo zajedno s Idom. Činilo se da bi se Bonham rado prošvercao kao slijepi putnik.
»Lauren vodi ambulantu«, šapnu Megan. »Zna sve što se ovdje događa. Ona za nas prodaje kolače i vodi prodaju knjiga.«
»Želi li psa?« prošapta Rachel.
»Lauren!« mladi muškarac gurne glavu kroz ulazna vrata, ne izlazeći na hladnoću. Sudeći prema stetoskopu oko vrata, Rachel zaključi da je riječ o liječniku, a na temelju raskuštranih smeđih kovrča i nervozna izraza lica shvati da postoji i nekakav problem. »Lauren, možeš li doći i srediti računalo?«
Lauren se uspravi i zakoluta očima prema Rachel i Megan. »Čovjek bi pomislio da su liječnici u stanju rukovati jednostavnim računalom, zar ne? Ali ne! Upravo ispraćam gospodu Harris!« po¬viče ona preko automobila.
»To je doktor Harper«, šapnu Megan. »Sjećaš li se da sam ti rekla kako ti se ovdje moraju početi sviđati stariji muškarci ? On je iznimka. Mislim, za mene je on malo stariji, ali za tebe nije.« Blago se zarumeni. »Oprosti, nisam namjeravala da to zvuči tako grozno.«
»Ne brini«, Rachel poče šaptati, a zatim se uspravi. »Ne brini se«, reče uobičajenim glasom. »Ja ionako volim starije. Ted je baš za mene.«
»Dobro, kako vam mogu pomoći, drage djevojke?« reče Lau¬ren, vraćajući se prema njima dok joj se kosa, svezana u rep, njihala amo-tamo. »A vi, dragi psići?« doda i sagne se da ih počeše po ušima.
»Mi smo u misiji udomljavanja«, objasni Rachel. »Pokušavamo naći nove vlasnike za ove pse, a još imamo oko pet takvih u utočištu. Zdravo, ja sam Rachel.« Protrese ruku da joj povodci kliznu prema gore, pa je ispruži na rukovanje. »Ja sam nećakinja Dot Mossop.«
»Naravno, odmah sam to pogodila prema tvojem nosu«, od¬vrati Lauren. Stisne Rachelinu ruku i široko se osmjehne. »Pljunuta si teta. Uvijek smo govorili da je sigurno bila ženska i pol kada je bila mlada. Nije bila klasična ljepotica, ali je plijenila pojavom. Oprosti, to je krivo zazvučalo, nisam htjela...«
Rachel se zapita je li možda previše vremena provodila okruže¬na lažno ljubaznim ljudima iz svoje struke ili su svi u Longhaptonu bili samo nevjerojatno netaktični.
»Lauren!« Liječnik na vratima sada je već preklinjao. »Četiri pacijenta čekaju na recepciji, a ja ne mogu otvoriti raspored na za¬slonu!« Stiša glas. »A uopće ne znam tko su dvoje od njih. Trebam tvoju stručnu pomoć.«
Lauren zakoluta krupnim očima. »Evo sjajnoga kandidata za novoga psa... Za mnom, dame. Doktore Harper!« Ude u zgradu nakon što su joj duge noge učas prešle udaljenost do vrata. »Zar mi niste nekidan govorili kako bismo morali ljude poticati da se više kreću?«
»Hm, da.« Bili pogleda Megan pa Lauren, a potom namigne Megan. »Zdravo, Megan. Drago mi je što te vidim.«
Megan mu se sramežljivo osmjehne. Rachel opazi da to nije bio njezin uobičajen osmijeh sa sjajem od stotinu vata. Ona skrenu po¬gled i zabavi se držeći mali čopor pasa podalje od automatskih vrata.
»Pa, slušajte.« Lauren se okrenu i pokaza na Rachel. »Rachel se nada da će pronaći novi dom za neke od Dotinih štićenika, a niste li vi baš nekidan spominjali kako razmišljate o tome da nabavite psa? Kako biste ponovno počeli trčati?«
»Ja sam vrlo zaposlen čovjek, kao što znaš, Lauren«, poče Bili, ali Lauren ga nije ni slušala.
»Hajde, vaš društveni život ne oduzima vam baš toliko vre¬mena! Mogli biste ga dovoditi na posao, znate da doktoru Carthyju ne bi smetalo, i voditi u šetnju za vrijeme ručka. Tako biste pružali sjajan primjer. Zapravo, mogli bismo pokrenuti klub vježbanja u stanci za ručak. Ja bih vam pravila društvo.« »Lauren...« Billovo zgodno lice poprimi očajnički izgled, kao da je pokušao, ali bezu¬spješno, spriječiti da Laurenino brbljanje uzme maha.
»Dat ću vam oglas da ga objesite«, reče Rachel, iskoristivši trenutak da mu preda posljednji oglas. Na njoj je bila fotografija Chestera, neodoljiva springer španijela dugih smeđih ušiju i pjegavih nogu.
»Ja sam Chester«, počne čitati Lauren maloj skupini slušača koji su se sada okupili u predvorju. »Moji vlasnici preselili su u stan u kojemu nije bilo mjesta za mene, pa su me jednostavno osta¬vili na cesti, zavezana za stari kontejner. Ne znam kamo su otišli, ali nadam se da postoji još netko tko želi moju bezuvjetnu ljubav. Rado ću vas voditi u šetnju, pomagati vam da bacate lopticu i gri¬jati vam koljena ako mi dopustite da skočim navečer u naslonjač. Molim, nazovite Megan ili Rachel i one će vam reći sve o meni!«
Ona užasnuto pogleda Rachel. »Zavezali su ga za kontejner?«
»Tako je.«
Lauren razjapi usta. »To je strašno.« Okrenu se liječniku s još većom strašću. »On bi bio savršen za vas, doktore Harper. Već vas vidim kako šetate parkom, s vašim dugim šalom i vjernim psom Chesterom koji skakuće uz vas.« Nakratko zastane, pa nastavi. »Znate, to je sjajan način da upoznate ljude. Uvijek čitate o tome kako ljudi upoznaju ljubav svojega života kada im se psi posvađaju u parku. Iako vama, istini za volju, u tome ne treba nikakva po¬moć«, doda važno.
»Ne uzmite joj za zlo«, ispriča se Bill. »Gleda mnogo filmova s Hughom Grantom.«
»Zašto bih gledala filmove kad mogu gledati ono što se odi¬grava ovdje!« Lauren mu otme oglas iz ruku. »Stavit ću ga ovdje da ga svi vide. Pored oglasa Hodajte za život.« Lauren ode do ogla¬sne ploče, skine nekoliko starih obavijesti i postavi Chestera u samu sredinu, uperivši sve žute strelice u njega.
»Dobro. Sjajno. Možete li sada, molim vas, srediti računalo?« zamoli je Bill i prođe rukama kroz kosu.
»Svakako!« Lauren spretno obiđe stolić s časopisima i neko¬liko zalutalih mališana u čekaonici, a zatim kliznu iza prijamnog stola. »Oh, otišli ste u krivi prozorčić, ponovno ste naručili sve potrepštine za čišćenje.«
Bill zausti kao da će se pobuniti, ali zatim podignu ruke prema Rachel. »Sto da kažem? Znam da ćete me sada stalno gnjaviti, ali da, zaista sam razmišljao o tome da uzmem psa.«
»Divno! Onda, hoćemo li se vidjeti u prihvatilištu?« upita ona, osjećajući se više kao stara Rachel koja je lako sklapala poslove, a manje kao nespretna šetačica pasa. »Dakako, ako mislite ozbiljno? Uvijek možete doći i porazgovarati. Nećemo vas ugristi.«
»Naši psi ne grizu«, doda Megan, piskutavije nego inače.
»Sutra radi samo pola radnog vremena«, uzviknu Lauren iza stola. »Oprostite, doktore Harper, ali znate kakvi ste. Netko vam mora pomoći da se organizirate.«
On se okrenu, pa zakoluta očima prema njoj, a Lauren po¬dignu ruke kao da su šapice i složi tužan izraz lica. »Jadan mali Chester. Sada bi mogao biti tu sa mnom, iza stola«, doda. »Čuva¬jući moje kekse. Moram nekako spriječiti Diane da mi ih krade.«
Iz dijela u kojemu se prodaju lijekovi začulo se prigušeno ljutito mumljanje.
»Nazvat ću vas i dogovoriti se o sastanku.« On pruži ruku Rachel i ona se na trenutak prepusti uživanju u njegovu snažnom, suhom stisku i izravnom pogledu. Primijetila je da je zgodan, no to u njoj nije izazvalo nikakvu iskru. Samo opasku da ondje nitko ne nosi onako lijepe košulje kao Oliver. »Sada me ispričajte, ali žurim se jer me čekaju dva, još uvijek nepoznata pacijenta.«
»Bok!« pozdravi ga Megan bez daha.
Rachel klimnu i nasmiješi mu se. »Vidimo se uskoro.«
Psi su se već uzvrpoljili, potiho gunđajući kao djeca koja se dosa¬đuju. Svi osim Gema koji je čekao u svojoj uobičajenoj pozi, dugoga nosa položena na bijele šape. »Hajdemo kući«, reče. »Dođi, Megan.«
»Ja ću se brinuti da vam oglas uvijek bude na vidljivom mje¬stu«, doda Lauren široko im se osmjehnuvši. Zveckala je ključevi¬ma u ruci. »Vrlo sam dobra u skupljanju dobrotvornih priloga u ovoj ambulanti. Primljiva publika.«
Namignu im. Kada Rachel zakoraknu na automatska vrata, sunce iziđe iza oblaka i učini da u sivim cvjetnjacima zasjaju zlatni sunovrati.

7. POGLAVLJE

NATALIE JE OBAVLJALA tri stvari odjednom, u čemu je postala vrlo stručna otkako je promaknuta u vodu ekipe. Vjerovala je da će je ta vještina dobro pripremiti za majčinstvo.
U isto je vrijeme popravljala šminku u svemirski uređenom zahodu konferencijske dvorane na petome katu zgrade GreenPea, uvježbavala izviješće koje mora podnijeti Selini o idejnim rješenjima koje je upravo čula za novu kampanju za organske kekse, a jednim je okom motrila mobitel koji joj je virio iz torbice, ako je posljednja oglašivačka ekipa ipak nazove u vezi s predviđenim tržišnim udje¬lima koje je zatražila.
Natalie je bila svjesna da je nositi mobitel u zahod grozna na¬vika, ali svi su u marketingu to činili. Previše su se bojali da bi u ovim vremenima mogli propustiti koji poziv. U kuhinji su kružile glasine, koje je započela širiti Andrea, voditeljica ureda s radarskim ušima i radnim stolom nedaleko od šefova, da se glavni ured »re¬strukturira«. Natalie je bila dovoljno pametna da zaključi kako to podrazumijeva otpuštanje radnika.
Namaza usne ružom i provjeri ima li na zubima mrlja. Njezi¬na je ekipa bila dobra i isticalo je se na posljednja tri sastanka, ali opasnost ipak još nije prošla. Ona je pokrivala veći dio organske linije koju je razvio GreenPea, ali prošle je godine GreenPea otkupio manju tvrtku, zajedno s Jasonom, briljantnim direktorom marketinga koji je radio za američki WholeFoods. A od onoga što je Natalie saznala od Andree, Jason nije namjeravao dugo ostati na drugome katu.
Osvježene šminke, ona pode na četvrtu razinu svojih istodob¬nih zadataka. Brzo provjeri sve zahodske boksove kako bi se uvjerila da je sama, pa ude u onaj koji je bio najdalji vratima i prokopa po torbici u potrazi za štapićem za računanje ovulacije.
Pokušaji da zatrudni lišili su je bilo kakve čednosti kada je riječ bila o tjelesnim funkcijama. Ovih je dana provodila više vre¬mena provjeravajući tjelesne tekućine nego što bi to trebala činiti normalna osoba. Natalie otvori plastičnu vrećicu i pripremi se da nacilja testni prozorčić na štapiću, pitajući se u kojem će trenutku u ovome krugu pokušaja da zatrudni izgubiti i posljednju trunku dostojanstva.
Zaklopi testni štapić, sjedne i pričeka da se u prozorčiću poja¬ve crte. Natalie zapravo i nije morala raditi ovulacijski test. Već je na temelju svojega opsesivnog mjerenja temperature znala kada će ispustiti jajašca, kako je to Johnny nazivao. No potajno je uživala u prizoru dviju crta u nastajanju. Za razliku od testova za trudnoću, na ovome su se štapiću uvijek pojavljivale dvije crte. Takve crte nika¬da nije vidjela na testu za trudnoću.
Zapravo jednom jest. Jedne nedjelje ujutro, trećega mjeseca otkako su se odlučili na trudnoću, iskrala se iz kreveta, pomokrila na štapić iako je još bilo puno prerano da se sa sigurnošću može išta znati, i, dok je prala zube kako bi ispunila dvije preduge minute, na njezino su se zaprepaštenje pojavile dvije ružičaste crte. Natalie je osjetila kako joj tlo pod nogama postaje mekano dok joj je srce u ušima tuklo. Uspjeli su! Napravili su bebu!
Otrčala je dolje da pokaže Johnnyju, ali on je već izišao po novine. Natalie ga je nazvala drhtavim prstima, ključajući od riječi koje je uvježbavala da zvuče što opuštenije: Zdravo, tatice! Ili mož¬da: Jesam li dobila najboljeg tatu Longhamptona? Nije se mogla odlučiti.
Telefon je zvonio u njegovu džepu, a Natalie je neprestano u čudu pogledavala na test. Ali dok ga je promatrala, a telefon zvo¬nio, prva je crta počela nestajati i nestajala je sve dok nije ostalo ništa. Nestala je! Kemijska pogreška, a ne beba.
Prekinula je vezu prije nego što se Johnny uspio javiti i sjela na kuhinjski pod, ne mogavši podignuti glavu od teška razočaranja. Naravno, bilo je prerano da učini test. Naravno, ovakve su se stvari događale. Naravno, ovo su tek prvi dani. Ali ipak... Na kraju nije ništa rekla Johnnyju kada je zviždukajući došao natrag, znajući da bi joj rekao sve što je već znala, iako vrlo obazrivo. Nikada više nije vidjela pozitivan test.
No ovoga će puta biti drukčije, rekla je sama sebi, zureći u dvije ružičaste crte koje su potvrdile da je jajašce bilo spremno. Ovaj je mjesec morao doći red i na njih; čak su i statistike tako govorile. Crte su morale bojom odgovarati jedna drugoj kako bi to bio dokaz da je plodna. Jesu li jednake ili je ova malo tamnija? Podignu štapić prema svjetlu da provjeri, a zatim poskoči kada se vrata zahoda otvore.
»...sazovi sastanak da se to raspravi, Kim. To je poprilično stroga odredba i ne mogu je tek tako priopćiti svojim ekipama.«
O, Bože, pomisli Natalie, a srce joj se spusti u pete. To je bila Selina. Na uhu je imala jedan od onih uređaja bluetooth kako bi se uvijek mogla slobodnim rukama razmahati kao prava šefovska gadura, čak i u zahodima.
»Zaista? Sigurna si?« Uključi se slavina i Natalie promakne djelić. »Aha. Aha.«
Aha, što? Natalie naćuli uši.
»Ne veseli me što moram donijeti tu odluku, Kim. Nadam se da će to biti moja odluka... Da, shvaćam da u glavnom uredu moraju biti odlučni, svi smo sada na meti. No ja mislim...«
Natalino srce brže zakuca, no baš kada je Selina trebala otkri¬ti ključne detalje poziva, zvonjava njezina vlastitog telefona glasno zaječi u uskom boksu. Natalie brzo prokopa po torbi da ga ugasi, ali telefon je pao na samo dno kada je vadila test i sada ga nije mogla naći.
Sclina odmah utihne.
0, sranje, pomisli Natalie u panici, iskopavši ga napokon iz gomile papirnatih maramica. Zvao je Johnny i u tom je trenutku prekinuo vezu. U zahodima nastupi napeta tišina.
»Cut ćemo se poslije«, oštro će Selina. »Sada nije dobar tre¬nutak.«
Shvativši da nema drugog izbora, Natalie pusti vodu i otvori vrata što je opuštenije mogla, čak ni ne gledajući prema Selini.
Nije moja pogreška što je šefica odlučila voditi tako osjetljiv razgovor u ženskom zahodu, pravdala se u sebi, ali zbog toga se ne osjeti bolje ili manje znatiželjnom da sazna zašto je uvijek pribrana Selina zvučala tako nervozno. Dok je prala ruke, Natalie krajičkom oka opazi da je Selina promatra s neobičnim izrazom lica, pa se zbunjeno uspravi.
Osuši ruke, pitajući se kakva su pravila ponašanja u neugod¬nim zahodskim susretima. Nasreću, Selina to riješi umjesto nje.
»Nisi ništa čula«, prosikta.
»Čula što?« odgovori Natalie, mrtva-hladna.

* * *

Čim se našla u sigurnosti svojega ureda, nazove Johnnyja.
Prema buci koja je dopirala iz slušalice, zaključi da je zadužen za održavanje discipline za vrijeme velikog odmora.
»Hej, ljepotice!« obraduje joj se Johnny. »Hoćemo li večeras uživati u priči o čovjeku i psu?«
»Molim?« Natalie kemijskom zakuca po bradi. Nakon što je uvijeno ispitala Andreu, zaključila je da nitko drugi ne zna što se događa u glavnom uredu. No od Johnnyjeva glasa odmah se ras-položi. Zračio je opuštenom učiteljskom sigurnošću da se sve može riješiti uz malo truda i zalaganja.
»Priču o čovjeku i psu. Bill uzima psa iz onoga prihvatilišta na Hartley Hillu i želi da pomognemo drugim mišljenjem.«
»Ali ti si imao psa, ne ja.« Natalie pod stolom zbaci cipele i promigolji prstima. Jedna od prednosti ureda u kutu, k tome s prozorom. »Ja sam samo imala zeca, i to prije dvadeset godina.«
»Znam, ali on cijeni tvoju žensku intuiciju. Ja ću samo doći da mu predložim vrstu psa, ali ti ga moraš navesti na ono što njemu odgovara. Znaš kakav je Bili.«
»Da. Znam kakav je Bili«, reče Natalie. »Voli čuti drugo mišljenje. I treće. I četvrto, ako ima od koga.«
»Kada možeš doći? Oko pet?«
Natalie provjeri ulazne poruke kojih je ponovno bilo gomilu zbog toga što je trideset minuta bila na stanci za ručak. Za poslije¬podne je imala zakazane sastanke, a morala je početi sastavljati izvi-ješće o tome može li se odjel GreenPea koji se bavi prodajom kolača probiti na tržište s uslugom dostave svježega povrća u domaćinstva.
Kao da joj može čitati misli, Johnny doda, »Hajde, Nat, radila si dokasna čitav prošli tjedan. Zar ti Selina neće dodijeliti zlatnu zvijezdu?«
»O tome je i riječ«, stiša ona glas. »Mislim da Selina traži ljude koji nemaju zlatne zvijezde. Nije pravo vrijeme da se prije od¬lazi s posla.«
»Ali Nat, mislio sam da bismo mogli pogledati toga psa, negdje večerati i onda, znaš, malo se posvetiti jedno drugome?«
Oboje su znali što to znači. Barem nisam to morala ja predlo¬žiti, pomisli Natalie. Barem zna. I stalo mu je.
»Dat ću sve od sebe«, odgovori. »Slušaj, netko me zove. Vidimo se tamo. Čim uspijem nakon pet?«
»Čim uspiješ«, odgovori Johnny, stišavši se tako da djeca oko njega ne mogu čuti kako oponaša promukli glas Barryja Whitea. »Jer ne želim da nam Bill Harper i njegova pseća zamjena za žensko druš¬tvo ukradu naše posebne trenutke u »zelenoj zoni«. Dogovoreno?«
»Dogovoreno«, odgovori Natalie sretno.

* * *

»Još uvijek mislim da ne bih ja trebala razgovarati s ljudima«, reče Rachel i preko uredskog stola gurnu Megan mapu s kvačicom.
»Zašto ne? Moraš s nečim početi.« Megan joj je gurnu na¬trag. »A nije uopće toliko teško. Na papiru su sva pitanja. Samo označi da ili ne. Vrlo jednostavno.«
Rachel se zagleda u upitnik i pokuša ne misliti o tome kako reći Megan da ne namjerava ostati toliko dugo da se izvješti u tra¬ženju odgovarajućih novih vlasnika za pse. Čitavo je poslijepodne bilo grozno. Mnogo pasa, mnogo lajanja, George Fenwick za vra¬tom kada je riječ o buhama i shvaćanje da više nikada neće moći ući u Topshop a da se ne osjeća kao nečija baka.
»Ali nije jednostavno, zar ne?« zakuka. »Sto je s onim da se mora odabrati pravi pas? Sto je s čarobnim Dotinim darom da savršeno spoji čovjeka i psa koji će živjeti sretno do kraja života? Ja to ne mogu.«
»Gledaj, o tome ćeš misliti kada to toga dođe. Više od jednoga »ne« znači da taj neće uopće dobiti psa.« Megan je pogleda preko goleme šalice čaja. Rachel se činilo da se čitava psetarnica pokreće na čaj. »Freda je već obavila teži dio — znamo da ima kuću koja je pogodna za psa i da nije na njih alergičan.«
»Mislim da Freda provjeravanje doma ne shvaća kao teži dio«, odvrati Rachel, listajući opširno, reklo bi se čak pretjerano radoznalo, izviješće o Bili Harperu i njegovu »vrlo ugodnom domu u kojemu se ni na čemu nije štedjelo« i »lijepom vrtu, otprilike veličine našega, ali ne tako dobro organiziranome, ograđenom«.
»Dobro. Kako god. Ima pristojan ograđen vrt, nema djece — to je najvažnije. Samo porazgovarajte!« Megan ju je nastojala ohra¬briti. »Poznaješ sve naše pse, dosada si već gotovo sa svima šetala. Znaš kakvoga bi vlasnika voljeli imati, kada bi ti to mogli reći.«
»Zar znam?« Rachel sumnjičavo nabora nos.
Dotino slavno »šaptanje psima« visjelo je nad psetarnicom poput torinskoga platna s Isusovim likom. Ljudi su očekivali da će ih se spojiti s psom iz njihovih snova i dok bi Megan vjerojatno u tome i uspjela zahvaljujući svojem iskustvu, Rachel ni na sekundu nije pomislila da i ona može takvo što.
Iako su se ona i Gem donekle počinjali razumijevati, što je proizišlo iz zajedničke tugaljivosti, nije bila sigurna da je s drugim psima stvorila bilo kakav odnos. Sigurno nije s njima počela razgo¬varati, niti je mislila da oni mogu razgovarati s njom.
»Samo ih zamisli u parku«, javi se Megan u želji da pomo¬gne. »Odgovaraju li jedno drugome, ako znaš što mislim?«
»Ne«, odgovori Rachel. »Ne znam.«
Zvonce na psetarnici zaječi od čega obje poskoče. Takva su se zvona nekoć nalazila u kuhinjama, a služila su za dozivanje kućnih pomoćnica. Bilo je dovoljno glasno da se čuje iz ograđenog dvorišta ispred psetarnice.
»U pravi tren. To je dobar znak. Volimo kada su naši budući vlasnici točni«, reče Megan i gurnu stolac kako bi otišla otvoriti vrata.
Rachel ponovno baci pogled na upitnik, pokušavajući što bolje zapamtiti sva pitanja. Cilj je, reče sama sebi, da imamo jednoga psa manje o kojemu se moramo brinuti i jedno mjesto više za iznajmiti.
Na vrhu obrasca kočilo se strogo upozorenje ispisano pode¬bljanim, nakošenim slovima:
Mi smo jedini glas koji psi imaju! Molimo nemojte se uvrije¬diti ako vam se učinimo nametljivima ili izbirljivima — mi samo želimo najbolje za njih. Neke su naše pse ljudska bića već gorko razočarala, no oni nam još uvijek žele vjerovati i pružiti nam ljubav. Nikako ne bismo htjeli da se vrate ovamo.
Rachelino se grlo stisnu dok je razmišljala o Bertiejevu nabo¬ranom licu punom iščekivanja i Chesterovu tjeskobnom šetanju amo-tamo svaki put kada bi netko prošao pokraj njegova boksa, a to nije bio njegov odbjegli vlasnik koji se vratio po njega. Molim te, nemoj da ih ja iznevjerim, pomisli i začudi se sama sebi.
Do nje dopre Meganin glas. »Uđite, uđite.«
Podignu pogled, pa ugleda kako uvodi doktora Harpera u društvu para u tridesetima koji se znatiželjno ogledao. Muškarac je uzbuđeno trljao rukama, ali žena je bila opreznija, kao da je očeki¬vala da je mjesto prepuno mučenih pasa.
»Mogu li vas ponuditi čajem ili kavom?« Megan se ustrčala oko pridošlica. »Ovo je Rachel, ona će vas provesti kroz postupak udomljavanja!«
»Lijepo. Čaj, molim vas, dva šećera. Grlo mi se osušilo. Zdra¬vo, ja sam Johnny Hodge«, predstavi se krupan muškarac, pa pruži ruku prema Rachel. Nasmiješi se od čega mu se stvore boriće oko prijateljskih smeđih očiju. »A ovo je moja supruga Natalie.«
»Zdravo, Natalie.« Rachel primijeti da je i Natalie u poslovnoj odjeći neprikladnoj za posjet psetarnici, pa se odmah sažali nad ele¬gantnom uskom crnom suknjom i sakoom. »Uđite i sjednite ovdje«, reče i izvuče stolac. »Manja je vjerojatnost da ćete odlakaviti. Vjerujte mi. Svaka dva dana potrošim čitav kolut ljepljive trake za skidanje dlaka.«
»Onda, kako to ide?« Doktor Bili se ogledao. »Mislio sam da ovdje držite pse.«
»Misliš, kao u Sastanku na slijepo?.« šalio se Johnny. »Bill bi volio upoznati ambicioznoga psa, mlađega od tri godine, s dobrim smislom za humor.«
»Nastojimo da posjetitelji ne vide pse prije nego što porazgo¬varamo«, objasni Megan. »To može biti previše uznemirujuće za sve, da ih vidite tako napuštene, i da oni vide vas koji ćete nekoga od njih povesti kući. Svi pomalo polude u nastojanjima da privuku vašu pozornost. No, imate li kakav prijedlog o tome kakvog biste psa htjeli, možda o tome možemo porazgovarati?«
»O, Bili je vrlo izričit u onome što želi, zar ne, Bille?« Johnny se okrenu prema prijatelju. »Zato je još uvijek samac!«
»Johnny...« namršti se Natalie.
»Samo bih volio znati u što se upuštam.« Bili prijateljski po¬gleda Johnnyja. »Nisam zaista tako zahtjevan. Volio bih psa koji je dresiran i koji se previše ne linja tako da ga mogu povesti na posao. I da ima karakter.«
»Govoriš li o psu ili djevojci?« podbode ga Rachel.
Bill se blago zarumeni kada se Johnny nagnu i reče: »Oboje.«
»Izvrsno! Hoćemo li proći kroz pitanja?« upita Rachel i spusti pogled. »Za početak, koliko često možete izvoditi psa u šetnju?«

* * *

Nakon dvadeset pet minuta Rachel je saznala da Bill sa svojim psom može prošetati otprilike kilometar i pol kad ide na posao i isto toliko natrag, s kratkom šetnjom po parku u vrijeme stanke za ručak. Da želi psa koji će mu visinom biti do koljena i koji je po mogućnosti crn, da njegova majka ima hladnoga jezerskog terijera i da nikako ne želi takvu vrstu, da Johnny voli pse i da bi rado labradora, kratkodla-koga ptičara, springer španijela ili samo »zabavnog malog prijatelja« te da se Natalie nada kako će pas izvoditi Billa u šetnju.
»Onda«, reče Johnny, pljesnu se po koljenima i pogleda Billa. »Je li sada trenutak kada odlazite iza paravana i izvodite osobu broj jedan?«
»Tako je!« Megan odgurnu stolac. »Poslužite se keksima ako želite. Sada kratko porazgovaramo, dovedemo nekoliko pasa da se malo poigrate i upoznate, pa odatle polazimo. Hajdemo, Rachel.«
Rachel podignu pogled s papira. »Molim?«
»Trebam tvoju stručnu pomoć.« Samouvjereno povuče Rach¬el na noge. »Ispričajte nas!«
Izvan ureda Rachel se okrenu da se pobuni, ali Megan je na¬stavi nježno gurkati prema psetarnici. »U redu«, reče. »Hajde sad. Udi unutra s tim upitnikom da Billu pronađeš psa.«
Rachel se ukopa na mjestu. »Ne! Nemoj biti smiješna.«
»Hajde, možeš ti to.«
»Ne mogu! Ti si upraviteljica psetarnice, ne ja! A znaš kakav je on!« Rachel mahnu rukama. »Ovo nije igra, Megan. Ne znam dovoljno o psima. To nije moj posao! Nemam tu... žicu.«
Megan sitne dlanove položi na Racheline nadlaktice. »Nema žice. Sve je logično. Samo uđi, pročitaj bilješke koje je Dot ostavila na vratima i...« Zastane i podignu obrvu. »Neka psi razgovaraju s to¬bom. Ne, ne! Prije nego što išta kažeš, ne ponašam se čudno. Samo im dopusti... Dobro hajde, možda jesam čudna. Ali budi mirna... U sebi ćeš znati.«
Rachel je pogleda kao da je luda, ali Megan je odlučno gurnu.
»Hajde. Ako izvedeš nekoga potpuno pogrešnog, reći ću ti.« Lice joj se omekša. »Znam da nisi tip za pse, Rachel. Nemoj mi to ponovno reći.«
Rachel se ugrize za gornju usnu i gurnu teška vrata. Istoga trena ususret joj jurnu razgovorno lajanje, žamor stanice Radio Four, miris toplih pasa, masne dlake i suhe pseće hrane.
»To sam ja!« viknu bez razmišljanja. »Nemojte ludovati, hajde, društvo, smirite se.«
Rachel je polagano hodala niz kameni prolaz između boksova, nastojeći da joj srce ne prepukne od tuge pred veselim mahanjem repova i molećivim pogledima koji su je pratili. Umjesto toga misli¬la je na visoka i mršava liječnika i na to koji bi mu pas odgovarao i bio mu dobro društvo. Prošla je pokraj dvije ovčarke — uvježbane, ali previše živahne da bi sjedile u košari. Staforda koji bi počeli zaglušujuće lajati svaki put kada bi se netko igrao u njihovoj blizini. Ondje je bio i Chester, španijel kojega je Bili vidio na oglasu, ali on je skakao po boksu onako kako je to činio od jutra do mraka, a to u ambulanti ne bi dobro prošlo.
Tu je bio i Bertie. Rachel se nasmiješi, ugledavši njegove tužne oči kako je promatraju iz plastična kreveta i dugu njušku koja mu se borala od nade.
»Večera je gotova, tako da možeš prestati s ulizivanjem, izje¬lice«, reče glasno, ali nježno. Bertie je bio divan, ali nije bio pravi pas za Billa.
Ne znajući zašto, Rachel se zaustavi ispred pudlice Lulu. Megan ju je to poslijepodne malo podšišala, mrmljajući o Georgeovim vraški sarkastičnim primjedbama kako »ne smije učiniti ništa glupo«. Iako joj je tek obrijala čvorove, Luluine lijepe noge i bistre oči sada su se isticale pod crnim oblakom pahuljaste dlake zbog čega je više naliko¬vala janjetu nego psu.
Lulu bi bila savršena, reče glas u Rachelinoj glavi prije nego što ona uspije promisliti. Bili želi pametnoga psa koji se može tre¬nirati. Ako je vjerovati knjizi Psi za neznalice, to je pudlica. Tako¬đer se neće linjati po ambulanti, a nezahtjevna je i brzo uči nove trikove.
Lulu ju je netremice promatrala sjajnim crnim očima i prvi put mahne repićem koji je sada gotovo nalikovao pomponu.
Ali on želi velikoga psa, pokoleba se Megan. Psa za muškarca.
Lulu je ta.
Rachel je mirno stajala dok su psi ponovno počinjali lajati, zna¬tiželjni i željni saznati što se ondje zbiva. Začuje prigušeno škljocanje čeljusti, a zatim osjeti kako joj se o gležnjeve prislanja toplo tijelo. Odsutno se sagnu i podraga Gemovo uho. Njegovo odobrenje, koje je u ovome trenutku bilo najbliže Dotinu, učvrsti je u odluci.
Lulu je bila prava.
»Sto ti misliš, Gem?« upita graničarskog ovčara koji je sada izvijao glavu prema vratima psetarnice. »Bili i Lulu?«
Govoriš s psom, podsjeti se Rachel. To nije sklizak teren. To je crni spust.
Povuče željezni klin na vratima boksa i Lulu sitnim korakom iziđe, znatiželjna da vidi što se događa. Još uvijek nije bila prpoš¬na, ali otkako se ošišala činilo se da je vratila dio samopouzdanja. Svakako je izgledala veća nego kada ju je Rachel prvi put vidjela, a to se moglo pripisati više buđenju njezine osobnosti nego dvama izdašnim obrocima na dan koje je ovdje dobivala.
»Zdravo, Lulu«, pozdravi je Rachel i pričvrsti joj povodac na ogrlicu. »Željela bih te upoznati s nekim.«
Nastojala je ne gledati druge pse dok se s Gemom i Lulu vraćala u ured.

* * *

Megan je stajala na vratima, žustro razgovarajući na telefon.
»Naravno, mogu poslati nekoga da provjeri vaš dom sutra uju¬tro«, govorila je. »Oko jedanaest? Izvrsno. Gdje ste vidjeli oglas? U poštanskom uredu? Lijepo.« Pokaza Rachel podignute palce, a zatim se, ugodno iznenađena, nasmiješi Lulu. »U redu, nazvat ću vas ujutro. Doviđenja!«
Megan slušalicu telefona objesi natrag na zid i spusti se na ko¬ljena. »Hej, Lulu!« Lulu se privije u njezin zagrljaj, dok joj je Megan milovala kovrčave crne uši. »Zar ti nije drago da si se ošišala, ha? Izgledaš sjajno!«
Rachel se ugrize za usne. »Misliš li da sam odabrala pravoga?«
»Samo je jedan način da saznamo.« Megan skoči na noge i pođe ispred njih prema uredu.
Bill i Johnny šalili su se za stolom, a Natalie je uz prozor pro¬vjeravala poruke na mobitelu, no kada se Rachel pojavi s Lulu na povodcu, odmah pogledaše nju, pa Lulu koja je zbog troje neznanaca oklijevala na vratima.
»Je li to pudlica?« reče Johnny i naglas se nasmije. »Čovječe, tvoj savršen pas je pudlica!«
»Nemoj se smijati«, odmah ga utiša Natalie. »Povrijedit ćeš je.« Zatim pogleda Rachel. »Je li to cura?«
Rachel klimnu, ganuta što Natalie, koja se u poslovnom odi¬jelu doimala poprilično strogom, misli na pseće osjećaje. Pokuša prepričati ono što je naučila u Dotinim knjigama o pisma. »Lulu je veliki primjerak minijaturne pudlice. Postoje tri vrste pudlica: mi¬nijaturna, srednja i kraljevska, a Lulu je vjerojatno mješanka dviju vrsta. Tata joj je vjerojatno bio srednja pudlica.«
»Možda vam se čini čupavom«, doda Megan. »Ali ne biste vjerovali kakve sam joj čvorove morala obrijati, samo da bi joj se vidio taj drski nosić. Jadna je Lulu provela teške dane na cesti prije nego što nam je došla.«
»Zar pudlice ne bi trebale imati pompone?« upita Johnny, sarkastično zaškiljivši. »Ova je sva u dredloksicama. Izgleda više kao Slash iz Guns N' Rosesa nego pudlica!«
»Ne budi blesav. To je stvar sisanja«, obrecnu se Natali. »To je kao da kažeš da se svi muškarci rađaju s brkovima!«
Oprezno se sagnula u uskoj suknji i Lulu učini nekoliko ko¬raka prema njoj, spustivši repić dok je njuškala Nataline ispružene prste. »Zdravo, mala damo«, pozdravi je ona. »Kakve pametne oči! Jesi li ti mala mudrica? Jesi!«
Rachel, uz žalac ljubomore, zamijeti uredne ružičaste nokte i sjajni zaručnički i vjenčani prsten.
»Lulu je sjajna s nepoznatim ljudima, vrlo je prijateljski na¬strojena, čak i nakon svega što je prošla«, reče Megan. »Rachel misli da bi se dobro snašla u domu zdravlja, zar ne?«
»To bi bilo savršeno«, javi se Bill. »Ne mogu imati nervoznoga psa. Ali nisam siguran.« Počeša se po bradi. »Pudlica. Nikada nisam mislio da bi pudlica bila moj tip psa.«
»Zdravo!« reče Natalie nježno, gladeći dugo uho nadlanicom.
»Kako si lijepa! Bill, spusti se niže. Zastrašujuće djeluješ i djevojka¬ma normalne visine, a kamoli ovako sićušnom psu.«
Bill nespretno povuče hlače i čučne, pa ispruži ruku. Lulu odmah od Natalie odskakuta Billu, koketno podignuvvši okruglu glavicu prema njegovoj nozi da je može pomilovati.
»Zdravo!« pozdravi je.
Lulu se zagleda u Billa bistrim očima i gurne dugu njušku u njegovu šaku. On se, iznenađen, nakratko povuče, gotovo se spotaknuvši, ali brzo se sabra, nasmiješi i počeše je po glavi. Lulu izvije leda prema njegovoj ruci.
»O, sviđa joj se zgodan dečko, je li, Lulu?« zahihota se Megan.
»Dobro, to je pas broj jedan. Hoće li Bili vidjeti još kojega?« upita Johnny.
»Ne znam je li to uopće potrebno«, odvrati mu Natalie. »Pogledaj ih samo. To je ljubav na prvi pogled!«
Lulu je na Billove hlače položila dvije otmjene prednje šapice i sada je njuškala njegov ovratnik, dok se on trudio da se ne pomakne prenaglo. Iskrivljen osmijeh titrao mu je na usnama dok je susprezao glasan smijeh. Milovao ju je, a ona ga je pokušavala čitavoga pomirisati.
»Lulu! Malo pristojnosti, može?« smijala se Megan. »Nikada je nisam vidjela ovakvu. Dosada je bila tako mirna!«
»Bili?« javi se Johnny. »Želiš li vidjeti još kojega?«
Bili ne odgovori.
»Ja mislim...« poče Rachel, ali riječi joj se utopiše u gromo¬glasnom zavijanju koje je dopiralo iz psetarnica. Zvučalo je kao da se baskevirlski pas probudio iz dubokog sna s groznom glavoboljom, a možda i probavnim smetnjama.
»Koji je to vrag?« začudi se Johnny, pa u uho zabije prst i pročačka.
Ponovno se začuje gromovito zavijanje koje pokrenu lavinu štektanja, iako ne tako zvučnoga.
»O, to je samo Bertie«, reče Megan i odgurnu se od zida. »Vjerojatno misli da ovdje večeramo.«
»Bertie? Sto je Bertie? Velika doga ili nešto takvo?« živnu Johnny. »Zvuči kao da je golem.«
»Nije tako velik«, objasni Rachel. »Iako biste pomislili da ima želudac bernardinca koliko može pojesti.«
»Možemo li i njega vidjeti?«
»Mislim da nema potrebe.« Rachel se okrenu prema Billu koji je sada sjedio na stolcu, s Lulu koja mu se smjestila u krilu kao da je ondje od rođenja.
»Otići ću po njega«, odvrati Megan uz ljubazan osmijeh. »Samo da vidite kako izgleda nevolja, može? Molit ćete nas da vam više ne pokazujemo nikakve pse.«

* * *

Čuli su kako Megan i Bertie dolaze mnogo prije nego što su se vrata otvorila.
»Mir, mir, k nozi!« vikala je Megan i Rachel je mogla zami¬sliti kako ga pokušava obuzdati. Silno ga je željela naučiti da hoda uz nogu, ali on bi izvukao glavu iz ovratnika svaki put kada bi nanjušio kakav smrdljivi trag.
Bertie provali u prostoriju kao vihor od smeđih ušiju, nabo¬ranih nogu i nosa koji je divlje njušio, praćen Megan koja se na povodcu borila za goli život. On se nakratko zaustavi da sve prouči, a zatim zaroni nosom prema podu, nalik psećem usisavaču, i nastavi njušiti ono što mu je bilo toliko zanimljivo.
»O, Bože, divan je«, uskliknu Natalie, nesvjesno pljesnuvši od oduševljenja. »Pogledaj mu njušku! I te zdepaste noge!«
Sa sigurnosti Billova koljena Lulu jedva okrenu glavu, uputivši Bertieu preziran pogled prije nego što pozornost vrati na svojega novog junaka.
»Koliko je star? Odakle je došao?« navirala su pitanja Natalie. Odmaknu kosu s lica i sagnu se da pomiluje Bertiejevu baršunastu glavu. »Zdravo! Zdravo ti, dugouško! Zdravo!«
Na Rachelin užas, Bertie odgovori tako da zabije njušku u njezinu dizajnersku torbicu za kojom zatim pode čitava glava. Ali Natalie se samo nasmija i povuče ga za ovratnik. »Unutra nećeš naći ništa, osim ako ne možeš odmotati pepermint bombone!«
»On može odmotati pepermint bombone«, odgovori Megan. »I kobasice, i čokoladice KitKats.«
»O, Jon, pogledaj ove predivne uši!« Natalie je gotovo zakopala glavu u Bertiejev vrat. »Kako je nešto ovako slatko završilo ovdje?«
Megan brzo pogleda Rachel. »Ah, Bertijeva je priča jako tužna. Neću vam je ispričati jer ćete ga odmah poželjeti povesti kući, a vi niste došli po psa, zar ne?«
Natalie pogleda Johnnyja koji je još sjedio za stolom. Smješ¬kao se prema smiješnom basetu, ali zbog izraza lica njegove supruge doimao se tužnim.
»Ne, nismo došli po psa«, odgovori. Govorio je Megan, ali Rachel dobije dojam da su njegove riječi zapravo upućene Natalie. »Oboje radimo puno radno vrijeme i ne možemo ga povesti na posao. Znate, ja sam učitelj, a Natalie je izvršna direktorica u mar¬ketingu.«
»Mora li netko stalno biti s njim?« upita Natalie. »Bi li se mogao snaći kada bismo samo svratili za vrijeme stanke za ručak?«
Megan odmahnu glavom. »Ovakav pas ne. Bertie je lovački pas, a oni ne podnose samoću. Tako bi zavijao po cijele dane, a nije ni dobro dresiran za kuću, tako da mu je potreban netko čvrste ruke. Da ga nauči redu.« Ona podignu obrve. »Zato je vjerojatno ovdje i završio. Vlasnici nisu za njega imali dovoljno vremena.«
»Tako, znači.« Natalie se snuždi. »Jasno.«
»To je za vaše, ali i njegovo dobro.« Rachel se osjeti krivom što je uništila Natalino oduševljenje. »On bi bio nesretan, a vama bi susjedi sjeli za vrat.«
»A uništio bi vam i kuću«, doda Megan praktično. »Zaslinio bi zidove i sve bi sažvakao.«
»Ja sam mislio da tim psima nastojite pronaći dom!« našali se Johnny, ali glas mu je bio pomalo napet.
»Nastojimo!« Rachel ukaza na uspješno posvojenje. »Čini se da smo ovo dobro riješili.«
Bili makne pogled s Lulu, koja mu je sada bila sklupčana na koljenu, napeto prisluškujući razgovor. »Da, mislim da jesmo. Iako, mislim da ionako nemam izbora!«
»Hajde, Bertie, isprosio si dosta češkanja po trbuhu«, reče Megan, maknuvši mu prednje šape s Natalina koljena. »Vraćamo se u baraku na spavanje.«
Bertie nije skidao pogleda s Natalie dok ga je Megan odlučno vodila prema vratima. Ukopao se u mjestu, tako da ga je morala vući. Dok su mu se šape vukle po pločicama, tužno je cvilio.
»Kao da plače!« Natalin glas napuknu. »Ne želi se vratiti u boks!«
»Ne smije vas zavarati njegova predstava«, odgovori Rachel. »Znam da se sada čini kao da ga držimo zavezana za stup na gro¬znoj kiši, ali na raspolaganju mu je grijana psetarnica, sve igračke koje mu padnu napamet, topao krevet...«
»Ali to nije isto kao vlastiti dom, zar ne?« reče Natalie dok joj je glas drhtao od iznenadne provale osjećaja.
»U redu, dakle!« Johnny pljesnu rukama po koljenima. »Koli¬ko vidim, Lulu ide s Billom kući?«
»Sutra«, odlučno će Megan. »Mi želimo da prespavate odluku. Da se uvjerite kako zaista to želite.«

* * *

Natalie je bila vrlo šutljiva na putu kući, a takav je bio i Johnny što mu nije bilo nalik.
Nisu mnogo govorili sve dok Natalie nije parkirala pred kućom i izvukla ključeve. Johnny nije iskočio da što prije pristavi vodu kao inače. Umjesto toga, sjedio je i grickao zanokticu što je, Natalie je već znala, bio znak da je zaokupljen nečim o čemu mu je preteško govoriti.
»Razmišljaš li o onome psu?« napokon je upitao dok je mo¬tor koji se hladio u tišini kuckao.
»Da«, prizna Natalie.
»I ja. Ali pronaći će dobar dom. Nije li Megan rekla da pse s pedigreom obično spase uzgajivači? Netko će doći po njega.«
»A što ako ne dođe?« zurila je u urednu garažu s pročeljem od ciglica, a oči joj se punile suzama pod utjecajem hormona. Pred očima su joj se samo redale njuškice pune nade i razmahani repovi koji mole za ljubav. Ovo je bilo pogrešno vrijeme u mjesecu da se ide u utočišta za pse, pomisli ljutito, pokušavajući ovladati podiv¬ljalim hormonima.
»Mi ne možemo imati psa, Nat«, reče Johnny. »Znaš da ne možemo. Ne možemo mu posvetiti vrijeme.«
»Imamo li uopće onda vremena za bebu?« Natalie je znala da zvuči nerazumno. »Morat ću ga nekako tada pronaći!«
»To nije isto, i ti to znaš«, reče Johnny i otvori vrata auto¬mobila. Prekinuo je razgovor, ali obzirno. »Pripravit ću nam čaj, može?« doda u znak dobre volje.
Znala je da je u pravu, ali ipak ga je slijedila s težinom na ramenima.


8. POGLAVLJE

NAKON TRI NAPORNA DANA S Toffeejem u kojima je jedva izišla iz kuće zbog straha da ne nabasa na nekoga s posla, Zoe pomisli kako je napokon svladala vještinu da ga motri čak i kada joj se na¬lazi iza leda. Još uvijek nije ni približno usvojio vještine obavljanja nužde na pravome mjestu, ali ona je kovala plan koji će joj omogu¬ćiti da uvjeri Marion, vlasnicu salona, da ga dovodi na posao. Sve dok nije primila telefonski poziv od svojega odvjetnika koji joj je ponovno uništio s mukom stečeno samopouzdanje.
Allen Howard imao je vijesti o Davidovu plaćanju alimentacije zbog čega je zaboravila na sve, čak i pseće lokvice.
»Oprostite, možete li ponoviti, ali polagano?« upitala je dok je tonula dublje u kuhinjski stolac. Noge su je izdale. »Mislila sam da je pristao platiti iznos odjednom, za alimentaciju koju mi nije plaćao tijekom ljeta?«
»On zahtijeva da sud ponovno procijeni njegove prihode, ovaj put u svjetlu recesije. Znam, smiješno.« Zvučalo je kao da je i nje¬mu neugodno. »Ali takva su mu prava.« Zoe prstima stisnu čelo i pokuša ne misliti o iznosima kojima je opteretila kreditne kartice, očekujući isplatu Davidova duga. Sto je Allenov glas postajao strplji¬viji, to je više željela zaplakati. Zvučao je poput njezina oca. Ili bolje, onako kako bi njezin otac zvučao daje ovdje kako bi joj pomogao preživjeti ovo grozno razdoblje. Dio nje bio je sretan što ga nema.
Zoe se osjeti bolno usamljenom. Kada je uopće izrasla u odra¬slu ženu koja je morala imati odgovor na sve? Rijetka stvar koja joj je nedostajala iz braka s Davidom bila je ta da ima nekoga koga može nešto upitati. Nije ni čudo što je razgovarala s četveromjesečnim labradorom.
»Može li to učiniti? Zašto bi to htio učiniti?« Zgrabi pramen kose i zavrti ga oko prsta što joj je bila stara navika. »Vodi ih u sku¬pe tematske parkove svaki drugi vikend i kupuje im nove autiće!«
Allan uzdahnu. »Pitate krivu osobu, Zoe. Zaprepastilo bi vas što neki ljudi čine. Rastava nije ugodan posao.«
Osim za odvjetnike, pomisli ona gorko.
Zoenu pozornost privuče Toffee koji izviri iza stolca, kao da se nečega srami. Čeljust mu se pomicala na način kojega se počela bojati.
Allan je još uvijek govorio, glasom koji je sada zvučao zabrinu¬to, ali i strpljivo. »Zoe, znam da ne volite što morate biti oštri, ali sada se morate postaviti. Predlažem da dođete ovamo i...«
»Samo malo, Allen«, reče Zoe i zgrabi Toffeeja koji je poku¬šao neprimjetno zbrisati. Sa slušalicom koju je pridržavala bradom, podigne psića — činilo se da raste iz sata u sat — i bojeći se onoga što će naći, prstom mu hitro prokopa po ustima, spretno izvukavši komadić Leove lego-kockice kojom se mogao udaviti.
Toffee je pogleda prijekorno i poče oštrim zubićima žvakati njezin prst, ostavljajući joj crvene mrlje na koži. Zoe zagrize usnu da ne vrisne.
»Mogao bi vas ostaviti bez ičega«, nastavi Allen. »I da bu¬dem iskren, zabrinjavaju me izjave njegova odvjetnika. Između nas, planira li se on skrasiti s tom Jennifer?«
Zoe pogleda kockicu kojom se pas umalo nije ugušio, zatim svoje izgrižene prste koji su pulsirali od bola, a zatim sebe u staklu kuhinjskoga ormarića. Bez šminke, raščupana, u prljavoj majici, s podočnjacima kakve nije imala još od vremena kada je njezina baka haračila halama u Barrowu u kojima se igrao bingo.
Kada su dječaci bili ovdje, bilo je lakše sve ignorirati pod ne¬prestanom lavinom pitanja, užina i pranja odjeće. No bez utješnoga bijelog šuma dječaka koji joj je ispunjao glavu, nemilosrdna je stvar¬nost napadala oštrim ubodima.

David se ne vraća. Ja sam samohrana majka, a tek mije trideset godina. Dopuštam mu da radi što hoće umjesto da mu se usprotivim jer nemam snage biti opaka. A sada je i Jennifer stala u red da postane nova gospođa Graham.
Zoe rukom poklopi usta, osjećajući kako je preplavljuju muč¬nina i neobuzdani strah. Spusti psića, a on pobjegnu na drugi kraj kuhinje, divlje lajući, nesvjestan njezine uznemirenosti. »Oh... opro¬stite, zaboravila sam što ste me pitali.«
»Zašto ne biste svratili ovamo?« predloži Allen. »Odmah jutros. Otkazali su mi jedan sastanak. Uskočite u automobil, pa možemo zajedno proći kroz ovo. Mnogo je podataka.«
»Ali ne mogu ostaviti psa!« odgovori ona brzo, već sasvim obuzeta panikom. To bi potrajalo mnogo duže od četrdeset minuta koliko je u knjizi stajalo da može ostaviti psića da ga ne izvede van.
»Molim?« Allen je bio sasvim zbunjen.
Ne, pomisli Zoe, ovo je smiješno. Ne može me u kući zatočiti psić.
»U redu. Doći ću.« Nadljudskim se naporom prisili da se sabere, pa poče tražiti četku za kosu i Toffeejev ovratnik i povodac. Moram to učiniti, mislila je, dok su joj suze zbog razdraženosti cu¬rile niz obraze. Moram se srediti radi dječaka. Iako me to boljelo kao sam vrag.
Toffeeju koji se migoljio namjesti ovratnik, a zatim na ku¬hinjskom stolu ugleda svoju veliku torbu s ručkama. Mogla bi je podložiti plastičnom vrećicom, pomisli.
»Neka ovo bude tvoj prvi izlazak u društvo«, hrabro reče psiću, a on mahnu repićem.
Kako se ustanovilo, Zoena zamisao nije bila pretjerano sjajna.
Rachel je u boks vratila i posljednjeg psa i sada je pošla prema Do-tinoj kuhinji, u mislima se već sladeći kavom koja će joj zagrijati promrzle ruke i noge, kada začuje prodornu buku povišenih glasova koja je dopirala iz ureda. Prvi put nije bila riječ o stafordima koji su se porječkali.
»Ne slušate me!« vikao je ženski glas vrlo uzrujano. »Govorim vam, ne mogu više! Ne mogu više!«
Rachel razazna Meganin glas koji nešto odgovara. Zvučao je neobično oštro, pa požuri u ured, a da čak ni povodce nije objesila na kuke.
Žena koju su susreli u trgovini za kućne ljubimce stajala je po¬kraj prijamnog pulta, u rukama stežući žućkasto labradorsko štene. Psić je štektao, a niz ženino su lice curile suze dok je nešto nesuvislo govorila Megan i pokušavala joj predati štene.
Rachel se svim silama pokuša prisjetiti ženina imena. Je li im ga rekla?
Napela se da čuje što govore, ali od štektanja i plakanja jedva je mogla razaznati pokoju riječ. Megan ju je nastojala smiriti, ali ženu je obuzela histerija što je već počelo uznemirivati i ostale pse u boksovi¬ma. Osjećao se snažan miris mokraće, a možda i nečega prodornijega.
Gem je uspravno sjedio u košari, nagnuvši glavu na jednu stranu kao da gleda EastEnderse.
»Molim vas, molim«, ponavljala je žena neprestano. »Mo¬ram se vratiti na posao, moji me dječaci trebaju. Morate ga uzeti. Ne mogu se za njega brinuti onako kako bih trebala.«
»Smirite se«, ponavljala je Megan, ali s malo učinka. »Zoe, samo se smirite...«
Rachel se uključi u prepirku, samo da prekine tu buku.
»Sto se događa?« upita ljubazno. »Mogu li vam pomoći? Je li to štene o kojemu ste nam nekidan pričali? U Svijetu kućnih ljubimaca?«
»Molim vas, morate ga uzeti«, provali iz Zoe prije nego što Megan uspije zaustiti. »On je dobar psić i zaslužuje dobar dom koji mu ja jednostavno ne mogu pružiti. Dala sam sve od sebe, ali ne mogu više izostajati s posla kako bih ga dresirala. Znam da je okrutno ostavljati ga samoga.« Lice joj se zgrči od očaja. »Nemojte da se osjećam još gore nego sada. Dovoljno mi je teško smisliti što ću reći dječacima kada se vrate kući.«
Megan, već pokolebana, pogleda Rachel, a Rachel zamisli Luluin predivno prazan boks kako se puni novim stanarom, baš sada kada su ga napokon uspjele osloboditi. Odlučno odmahne glavom i usnama oblikuje nečujno »ne«.
»Možda biste ga trebali vratiti svojem bivšem suprugu, pa neka ga on vrati uzgajivaču?« brzo predloži, zgrabivši punu šaku Dotinih letaka. »Zar nije takva procedura, Megan? Nije li to neko nepisano pravilo medu uzgajivačima?«
»Ne znam otkuda je došao«, tulila je Zoe. »I ne vjerujem Davidu — neće se pobrinuti ni za vlastitu djecu, a kamoli za psa! Maločas sam se našla sa svojim odvjetnikom koji...« jecala je. »Zao mi je, imala sam zaista, zaista loš dan.«
»Naravno da ćemo ga uzeti«, poče Megan, ali Rachel je pre¬kinu.
»Megan, molim te, učini mi uslugu i pristavi vodu. Smrznuta sam.« Protrlja ruke i okrenu se prema ženi koja je sada utonula u stolac, s psićem koji joj se sklupčao u naručju. Zoe je očito bila pretjerano uzrujana da primijeti mokru mrlju na kaputu, ali Rachel je uoči. Posvuda je mogla razaznati lokvice. Ozbiljno je razmišljala o tome da pokrene posao proizvodnje pelena za psiće. »Možemo li vas ponuditi šalicom čaja? Čini se da bi vam dobro došla.«
Megan prijeteći pogleda Rachel, ali ona odlučno pokaza gla¬vom prema kuhinji, pa Megan ipak ode.
Rachel sjede do Zoe i podignu Toffeejevu šapicu kao da se s njim rukuje. Psić je pogleda, pa joj očima punim povjerenja nastavi proučavati lice. Nema pojma da će ga sada ovdje ostaviti, pomisli ona. On samo misli da su pošli na izlet. Mali ružičasti jezik proviri i nervozno poliže nosić. Rachel se potrudi da ne popusti pred nje¬govom neodoljivosti.
»Zdravo, Toffee. Ti si zgodan momak!« reče, gladeći mu krzno iza toploga uha.
»Dajte, hoćete li ga malo primiti?« reče Zoe i prije nego što Rachel uspije odgovoriti, prebaci ga na njezino koljeno.
Rachel instinktivno zgrabi psića kako ne bi pao, a on joj se ugnijezdi u krilu.
Baš je zgodna topla grudica, pomisli Rachel dok joj je Toffee njuškao odjeću i kožu. Zatim joj, gotovo odmah, poče žvakati prst, tako da mu je morala rastvoriti čeljust da oslobodi ruku, nastojeći ne iskriviti lice od boli.
»Prolazi li kroz fazu griženja?« upita.
»Čitavo vrijeme«, šmrcnu Zoe. »Žvače sve. Znam da ne misli ništa loše, ali bojim se da će pregristi kakvu žicu dok sam na poslu i da će djeca doći kući i pronaći ga mrtva u...« Ona štucne i zata¬kne kosu za uho, pokušavajući zvučati mirnije nego što se osjećala. »Oprostite. Upravo sam bila na sastanku koji me vrlo uznemirio. Moj se bivši ponaša kao pravi nitkov.«
»Svi psići žvaču stvari«, odgovori Rachel glasom koji je umi¬rivao. Nadala se da zvuči autoritativno, a ne kao da je to nedavno pročitala u priručniku. Godine u odnosima s javnošću naučile su je da zvuči vrlo upućeno u problematiku tek na osnovi podatka pročitanoga u kakvu letku. »Samo mu dajte da nešto žvače. Kong lopticu ili gumenu igračku. Ubacite je u njegovu košaru i bit će mu dobro. Mi također dajemo savjete o tome kako psa naučiti na košaru...«
»Ja za to nemam vremena!« zatuli Zoe. »Moram se vratiti na posao da prehranim djecu!« Očajnički pogleda Toffeeja koji je blaženo grickao Racheline prste. »On zaslužuje više nego što mu mi možemo pružiti. Mora pronaći bolji dom odmah, prije nego što se na nas navikne.«
Rachel je junački zanemarivala bol u prstima. Umjesto toga, usredotočila se na to da psića drži podalje od svojega dragocjeno praznoga boksa.
»Možete li svratiti kući za vrijeme stanke za ručak? Ili unajmiti nekoga tko će s njim prošetati?« predloži. »Imate li susjeda koji bi ga mogao pričuvati? Ili biste ga možda mogli povesti na posao? Jedan od naših novih vlasnika namjerava to učiniti. On je liječnik...«

Zoe se napola nasmije, a napola zajeca, dok joj je posljednja trunka pribranosti visjela o koncu. »Vi se sigurno šalite! Znam da Toffee izgleda zgodno, ali on je stroj za uništavanje! Razorio mi je kuću u tri dana, a ona i inače izgleda kao da ju je pogodila bomba.«
Rachel se namršti. »Zašto je vaš bivši uopće mislio da bi to bila dobra zamisao, ako je znao da radite?«
»Zato što David ne misli!« Zoe zarije lice u dlanove. »Spen¬cer već odavna želi psa i David mu ga je jednostavno darovao, a zatim je pustio mene da se nosim s usranim dijelom. To je njemu slično! Poželio je obitelj — imao je nas. Poželio je nekoga sa strane — poševio se s nekim na poslu. Želio nas je imati sve odjednom, ali barem je otkrio da ne možeš...« Riječi joj prekinu jecaj i ona poklopi usta rukom, stisnuvši oči.
Rachel se posrami kada Natalie spomenu ljubavnicu, ali brzo se pribra. Počinjem iznova, reče si. Ovo je novi početak, bez Olive¬ra, bez tajna, bez osjećaja krivnje.
»To je gadno«, reče i ispruži ruku da potapša Zoenu. »To je veliki teret za podnijeti. Nisam htjela da se osjećate još gore.«
»Oprostite.« Zoe grubo otare oči. »Bože, ovo je tako neu¬godno. Morala sam Toffeeja povesti sa sobom kod odvjetnika, a on je samo posvuda piškio, čak i na neke žice zbog čega su prestala raditi sva računala i što je uzrokovalo veliku štetu.«
Njezine okrugle smeđe oči susretnu Racheline i za trenutak se u njima pojavi iskra. »Da je neka druga situacija, vjerojatno bi mi to bilo smiješno, ali...« Zastane i nakratko se zamisli. U tome trenu Megan nogom otvori vrata i na uredski stol spusti tri šalice čaja.
»Evo ga, čaj za nas i keks za momka«, reče Megan. »Slušaj¬te, imam zamisao.« Okrenu se prema Zoe s utješnim smiješkom. »Mislim da možemo postići kompromis.«
Rachel ju je sumnjičavo promatrala.
»Slušam«, reče Zoe, čvrsto stežući šalicu.
»Ako uzmemo Toffeeja, naći ćemo mu novi dom za pet mi¬nuta«, reče Megan strogo. »Ne šalim se. Ljudi u redu čekaju na štenad i jednom kada ga predate, gotovo je. Ne možete se više pre¬domisliti kada se vratite kući. Sigurna sam da to zapravo ne želite. No u potpunosti shvaćam da morate raditi, a vrlo je odgovorno od vas što ste svjesni da mu je potrebno društvo. Jeste li stoga razmi¬šljali o psećem vrtiću?«
Svaki put kada bi zastala da udahne, Zoe i Rachel otvorile bi usta da nešto kažu, ali ih Megan svaki put preduhitri. Sada se Rachel uključi prije nego što ona uspije nastaviti.
»Pseći što?«
»Pseći vrtić«, reče Megan, kao da bi Rachel točno morala znati što je to. »Poput vrtića za djecu, samo ovdje. Dovedete psa na putu za posao, mi s njim šetamo, hranimo ga, pustimo da se druži s ostalima, a vi ga uzmete na putu kući, pa ostatak dana provedete zajedno, dresirajući ga zajedno s vašim dječacima.«
»Zbilja?« Zoene oči zasjaju. »To bi bilo savršeno rješenje.«
»Zbilja?« Rachel se namršti prema Megan. »Nisam znala da je Dot nudila takvu...«
»To je razmjerno nova usluga.« Megan se zabavi lomeći još jedan pseći keks na manje komade. »Tek smo je počeli iskušavati. Da vidimo kako će proći. Kako stvari stoje, čini se da će ići!«
Zoe s Megan skrenu pogled na Rachel. »To bi bilo u redu?«
»Da«, odvrati Megan u isti tren kada Rachel reče: »Megan, mogu li s tobom nakratko porazgovarati?«
»O čemu?« veselo joj odgovori Megan.
»Ovaj, o čaju«, odvrati Rachel. »Pokazat ću ti kako ja pijem svoj čaj. Mogu li vas nakratko ostaviti ovdje s Toffeejem?«
Izgura Megan iz ureda i nastavi je gurati ispred sebe prema kuhinji u psetarnici. Po kuckanju noktiju po linoleumu, znala je da ih Gem prati kao da je dio ekipe.
»Sto se, dovraga, događa?« upita Rachel ispod glasa. » Mi ne nudimo usluge čuvanja pasa!«
»To je sjajna ideja!« Megan nije odustajala. »Tako ćemo lako doći do nešto novca! Gle, to nije puno dodatnoga posla. Tako maloga psa ne treba još voditi u šetnju, može biti u uredu s Fredom, ili u kući s tobom.«
»Da!« prosikće Rachel. »I posvuda piškiti!
»Ma, brzo ćemo ga naučiti pravilima, on je labrador. Oni su vrlo pametni. Samo moraš s njima odlučno.«
Rachel uzdahnu. S Megan se nije moglo raspravljati, to je već naučila.
»Pa, pretpostavljam da bi tako onaj boks ipak ostao slobodan«, složi se. »I možemo joj nešto naplatiti. Iako, ako nema novca da plati šetača psa, vjerojatno nema mnogo ni za vrtić?«
Megan prekriži ruke. »Rachel, ne znam koliko znaš o tim stvarima, ali moram ti reći, labradori s pedigreom nisu jeftini. Ako taj glupi, lažljivi nitkov od njezina supruga može istresti nekoliko stotina funta za psića s reklame, može si priuštiti i dadilju.«
»Kako znaš da ima lažljivoga bivšeg supruga?«
»Priznajem, prisluškivala sam.« Megan se malo posrami. »I sudeći prema tome što je rekla da ne želi uzrujati djecu, očito je do¬bra osoba.« Slegnu ramenima i njezine pletenice odskoče. »Trebali bismo joj izići u susret. Nije očekivala da će dobiti psa. Svi koji prvi put imaju psa prvih nekoliko tjedana paničare. Baš kao i novope¬čene mame.«
Rachel spusti pogled u sudoper gdje ju je čekala hrpa čistih me¬talnih psećih posuda, spremnih za užinu. Zaprepastilo ju je kojom se brzinom svakidašnjica u psetarnici ugnijezdila u njezinu mozgu. »Da, dobro. U redu. Može, porazgovarajmo s njom.«
»Hvala!« odvrati Megan. »Cijenim to!«
»Zašto? To je tvoja sjajna zamisao.« Rachel joj se nesigurno nasmiješi. »Ako to zaista želiš pokrenuti, onda dobro. Neću odati Georgeu da ovamo namjeravaš dovući još pasa.«
»O, Bože, nemoj!« Megan počne oponašati Georgea dok su se vraćale u ured. »Moraš odlučno odbiti, Megan! Da ti netko piški po nozi, odmah bi rekla >ne<, zar ne? Promisli!«
»Za jednu Australku, dobro mu oponašaš naglasak«, reče Rachel.
»Cesto imam priliku to čuti«, odvrati Megan uz grimasu. »Osobito ovaj dio da promislim!«

* * *

Kada su Zoe i Toffee, nakon još nekoliko šalica čaja, napokon otišli, Rachel je već bila uvjerena da je poslovni svijet dosada bio zakinut za beskrupuloznu zvijezdu u liku Megan.
U zamjenu za tjedan dana čuvanja psića dok je Zoe na poslu, dogovorila se s njom da će im za dva dana plaćati u gotovini (koju će Megan spremiti u džep), a kao naknadu za ostatak, Zoe će nju i Rachel jednom mjesečno šišati i pomagati im u bojenju kose. Zoe će također volontirati u subotnjim šetnjama i poučiti Megan nekim frizerskim trikovima koji se mogu primijeniti i na pse.
Takvo je rješenje odgovaralo svima. Nije se mnogo razlikovalo od lukavih dogovora kakve je Rachel morala sklapati na poslu kako bi joj se popravilo računalo.
»Moglo bi se reći da je sklopila dobar posao«, reče Megan dok su odmjeravale suhu hranu za večeru i uz štropot je istresale u metalne zdjele.
»Nije. Nemaš pojma koliko je skupo održavanje moje kose.« Rachel se morala nadglasavati s uzbuđenim lavežom. »Potrebno je mnogo truda da bi mi frizura izgledala ovako, kao da na nju ne trošim mnogo vremena.«
»Sijede vlasi su pramenovi?«
»Zašuti, mudrice.« Rachel je blago gurne laktom. »Ostavi modne savjete za gospodina Fenwicka.«
»Pretpostavljam da to znači da ipak ostaješ, da ti se sve to isplati«, reče Megan. »Koliko? Barem dva mjeseca?« Zvučalo je kao nevino zadirkivanje, ali Rachel u njezinim riječima ipak razazna i znatiželju. Nesumnjivo ju je na to nagovorila Freda.
»Pretpostavljam da je tako«, odgovori, a zatim uzdahnu. »To¬liko je toga za učiniti.«
Posla je zaista bilo. Tek je uspjela nazvati trgovca nekretnina¬ma da procijeni imanje, a nije još ni otvorila pismo koje joj je Dot ostavila i u kojemu se sigurno spominju svi dosadni poslići koje je još trebalo obaviti. A tu su i kuhinjski ormarići. Dot nije patila od iste opsesije kao Val — za godišnjim raščišćavanjima i oblaganjem polica papirom.
Naravno, tek kada sve završi, nastupaju prave odluke. Da proda ili da ostane? Da se vrati u London, ili da pode dalje? Da počne ispočetka... Ali gdje?
Kada bi sve tako postavila, razvrstavanje stvari iz Dotinih škri¬putavih viktorijanskih komoda i nije joj se činilo tako lošim. Ali koliko takvo čišćenje može potrajati?

9. POGLAVLJE

NATALIN LOŠ DAN počeo je tuđim dobrim vijestima. I prije nego što se pošteno razbudila, nazvala je Johnnyjeva majka da ih obavi¬jesti kako je njegova sestra Becky trudna s trećim djetetom.
Natalie je ponekad iskreno vjerovala da je neka vrsta srećonoše za one koji se odluče imati djecu. Kamo god je pošla, bebe su nicale poput gljiva.
»Ponovno ću biti baka!« cičala je Sheila u telefon, očito već na četvrtoj kavi od jutra. »Rekla sam Becky da želim djevojčicu jer su mi ladice prepune lijepe odjeće koje moram nekome dati! A to bi značilo da ćemo imati dva dečka i dvije curice što je zgodno, zar ne? Treba se roditi na Jacobov prvi rođendan! Baš sam rekla našem Michaelu, dovoljno je da si ti Hodgeovi samo namignu i svi već trčimo u nabavu dječje opreme!«
U tome trenutku Johnny ugleda Natalino lice i otme joj slu¬šalicu iz ruke, ali prekasno. Natalie je znala da nije proizvela prave zvukove oduševljenja i da će zato morati poslati dvostruko veći bu¬ket cvijeća kako bi dokazala da je zaista sretna zbog Becky i Stevea. Još jedan nećak ili nećakinja, još jedno grozno krštenje na kojemu će morati slušati sve one komentare kao što su«morate ići dalje« i »uskoro će i na vas doći red«.
Ostavi Johnnyja da razgovara na telefon, pa se zabavi zakuča¬stim pripravljanjem kave u njihovu blistavom uređaju za espresso. No nije se mogla oglušiti na razgovor koji je vodio s majkom. Nakon to¬liko vremena praznine u razgovoru sada je mogla popuniti lakoćom koja ju je oneraspoloživala. Taj su razgovor on i majka vodili često. Zapravo je to bilo više nalik šahovskoj igri.
»Da... sve je u redu... Nije najbolje vrijeme da o tome govo¬rimo, zar ne, mama?... Naravno, ne... Ima mnogo posla, zapravo, oboje imamo... Mama, Natalie je upravo unaprijeđena, ne bi bilo... Hajde, znaš da to nije istina...«
Natalie osjeti težinu na ramenima. Sto nije u redu s Natalie, vjerojatno je sada pitala Sheila. To su svi pitali kada nisu zbijali šale o tome sjete li se uopće ona i Johnny voditi ljubav. Toliko o pravu na izbor: mogla je birati hoće li se prikazati kao sebična karijeristica ili frigidna žena koja izbjegava seks?
Usna joj zadrhta, ali Natalie brzo pogleda svoj odraz u zrcalu u hodniku, toliko privlačan u novom poslovnom odijelu, pa se ohrabri mišlju da se njezino biće ne svodi samo na maternicu. Sama je uspje¬la privući više posla nego itko drugi u njezinu odjelu. A zbog toga čak nije nikoga pregazila, niti je odlazila na beskrajne, ulizivačke ručkove. Na to je mogla biti ponosna, zar ne? Zar uzdržavanje obite¬lji i gradnja karijere više nisu bili važni? Je li na to spao feminizam?
»Mama, samo reci Becky da smo oboje presretni zbog nje i Stevea i da ću je nazvati kada se večeras vratim iz škole...«
Johnnyjev glas postade glasniji kada s telefonom ude u hod¬nik. Natalie čvrsto zatrepće da potisne suze, pa na licu namjesti smiješak za koji je već znala da izgleda lažno.
»U redu.« Johnny prođe pokraj kuhinje, po zraku vrteći pr¬stom ispred uha. »Da, divno je. Vidimo se za vikend? Natalie te također pozdravlja. Bok, mama. Bok.«
»Kavu?« upita Natalie napeto, pružajući mu šalicu. »Bez ko¬feina.«
Johnny je na tren pogleda čudna izraza lica, a zatim bez riječi uze šalicu i spusti je pokraj nje.
Natalie ga je promatrala trudeći se da ne zaplače. »Zaista mi je drago zbog Becky«, poče, ali Johnny je prekinu raširivši ruke da može zariti glavu u njegova prsa.
»Dođi ovamo.« Obujmi je rukama toliko čvrsto da pomisli kako bi joj mogao slomiti rebra. Šutjeli su zagrljeni, blago se njišući, u prelijepo uređenom hodniku.
»Volim te«, promrmlja on, zakopavši lice u njezinu kosu ne¬tom osušenom sušilom. »Zao mi je. Nije pošteno. Znam. Ali doći će i na nas red, obećavam ti.«
Natalie ne reče ništa jer je u njegovoj ljubavi osjećala neuo¬bičajenu surovost. U njezinim tmurnim raspoloženjima takva bi je ljubav grijala više od sladunjave nježnosti. Činilo se da se gruba životna stvarnost koja ju je iznutra razdirala od njega samo odbija: Johnny je bio jedna od onih iskrenih duša koje su vjerovale da će sve s vremenom doći na svoje. Ona život nije smatrala takvim.
No, toga je jutra slutio njezin očaj i ona mu se osjeti bližom, kao da se bore za život na istom čamcu za spašavanje. Nije bilo važno koliko su se trudili ili koliko su željeli vlastito dijete: odluka je bila u rukama nekoga drugoga.
»Hajde«, reče ona i odmaknu se od njega. »Moram na posao. Nešto se događa sa Selinom. Jutros u sedam dobila sam elektronsku poštu u kojoj saziva tajni sastanak.«
On ju je i dalje držao u zagrljaju, podozrivo je gledajući. Dje¬čačko mu se lice doimalo zbunjenim. »Jesi li dobro?«
»Možda je riječ o unapređenju?« nastavi Natalie vedrije. »Ili premještaju?«
Ako ne mogu stvoriti obitelj, pomisli ona, imat ću najbolju moguću karijeru. Borit ću se protiv tih otkaza.
Johnny se tužno nasmiješi.

* * *

»Otkaz?«
Natalie se namršteno zagleda preko stola. Nije mislila da će sastanak poći ovim smjerom. Barem ne u prvoj uvodnoj minuti.
Selina u svojem stilu hladno klimnu u znak potvrde. Taj je pokret Natalie vidjela kod toliko novih klijenata koji nisu kod nje uspjeli od kojih većina nije to ni shvatila kao znak da ih je otpisala sve dok ne bi već bili na odlasku.
»Nažalost, da. Ali moraš na to gledati pozitivno. Dobit ćeš ve¬liku otpremninu, a sa svojim ocjenama i vezama...« Ona pretjerano naglašeno slegne ramenima, gotovo kao da joj zavidi na novonastaloj situaciji. »To je mnogo više nego što se većina naših ljudi može na¬dati, Natalie.«
»Mogu li pitati...« Natalie teško proguta dok joj je srce divlje tuklo. »Mogu li pitati zašto sam ja dobila otkaz? Moja ocjena na kraju prošle godine bila je zaista dobra. Postigla sam sve ciljeve o kojima smo govorili i mislila sam...«
Selina podignu ruku, kao da im je željela objema olakšati.
»Ne moram ti spominjati da je i nas zahvatila globalna kriza. Bilo je strašno teško odlučiti koga ćemo otpustiti da bismo srezali troškove. Morali smo razmotriti mnoge čimbenike: duljinu ugo¬vora, financijske odgovornosti, dugotrajne ekipne igrače... a tu je i pitanje rodiljnoga.« Selina zastane. »Nismo mogli otkaz dati Fioni koja je na rodiljnom dopustu, odmah bi nas odvukli na sud.«
»Ali mene ste mogli«, reče Natalie u nevjerici. »Zašto? Jer nemam nikoga tko o meni ovisi?«
»Zato što si ti, u povjerenju, kandidat koji će otići ravno na drugi posao.« Selina rastvori dlanove kao da joj njezinu buduć¬nost predaje na dar. »Ova je industrija mala. Uopće ne sumnjam da ćemo se uskoro sresti. A u međuvremenu, zabavi se! Opusti se! Iskoristi ovo kao neočekivan godišnji. Imaš još neiskorištenih slo¬bodnih dana, zar ne? Za vikend već možeš biti na Maldivima!«
I to je bilo to. Čitava njezina karijera, od nadobudne pripravnice tek izišle s fakulteta do danas, sažeta u petominutnom razgo¬voru.
Natalie postane slabo, no prvi put ne shvati to kao mogući znak trudnoće.





* * *

Nije odmah nazvala Johnnyja.
On bi joj ionako rekao da joj to sudbina pruža mogućnost za dobrodošao odmor, a Natalie se, koja u sreću nije vjerovala, već jedi¬no u težak i predan rad, samo željela satima gušiti u čistoj nepravdi čitave situacije. Zato se odveze do parka, sjedne na klupu i zagleda u život Longhamptona usred bijela dana kakav dosada nikada nije imala prilike promatrati. Stariji parovi, djeca koja jedu čips u vrijeme školskoga odmora i, naravno, jata mamica koje su poput krda plod¬nih gnuova tumarale parkom sa svojim kolicima.
Taj je prizor poput šamara pljesnu posred lica. Zašto se uopće brinula o pravom trenutku za rodiljni dopust kada se zapravo tre¬bala brinuti o svojemu poslu?
Možda je Johnny u pravu, pomisli Natalie, mučeći samu se¬be takvim mislima dok je promatrala dvije bebe koje su se gegale prema Jubilejskoj fontani. Možda je to zaista bila sudbina koja ju je zgrabila i naredila joj da se opušta pet mjeseci s punim iznosom dohotka. Svi su joj tako govorili. Osim kada joj nisu govorili da pije sok od grejpa, da nabavi kućnoga ljubimca, da uplati neko putova¬nje, da pije lijek protiv kašlja, da se seksa svakoga dana, da se seksa svakoga drugog dana...
Ne, odluči ona. Samo se opusti — bio je najgori savjet. Iritirao ju je iz mnogo razloga. Ništa na svijetu nije manje opuštalo nego život u milosti vlastite lutealne faze. Osim toga, Natalie nije bila osoba koja se znala opuštati. Voljela je kod Johnnyja to što nije imao ništa protiv toga da u slobodne dane obilaze dvorce i sajmove, umjesto da se prže na plaži.
Čaj u papirnatoj čaši koji je kupila usput smlačio joj se u ruci. Glavom su joj se rojila pitanja. Sto da učini? Da se izludi tražeći novi posao, da radi godinu dana od jutra do sutra kako bi stekla prava na rodiljni dopust, a zatim da ponovno pokušava zatrudnjeti dok joj se u lice ceri trideset peta? Ili da stisne zube, obavi pretrage i popravi što god je trebalo popraviti dok je vrijeme još bilo na nje¬zinoj strani? Koliko Johnny i ona žele djecu? Dovoljno da riskiraju sve, ako se ustanovi da je netko od njih dvoje neplodan?
Natalie zadrhti, iako se sunce ljeskalo na mlaznicama fontane. Brak, karijera, kuća, prijatelji — sve je to uzimala zdravo za gotovo.
1 sada, odjednom, ništa više nije bilo sigurno. Samo je jedna osoba trebala reći jednu stvar i sve se zaustavilo.
Gledala je u daljinu kada se na obzoru pojavio čopor pasa, na onoj strani koja je vodila prema šumi. Unatoč svojoj obamrlosti, Natalie razazna da je žena koja je vodila pse Rachel iz prihvatilišta.
Je li to Bertie kojega vuku na začelju? Cesto je o njemu mislila otkako je Bili ondje bio da uzme Lulu, pitajući se je li se pojavila kakva prava osoba za njega i nadajući se da ga nije uzeo netko tko će ga maltretirati ili zanemarivati.
Natino bi se srce zgrčilo od pomisli da ondje sjedi sam i zavija, da hoda po svojem boksu slijeva nadesno, da čeka svojega vlasnika da se po njega vrati, odan usprkos svemu. I još uvijek spreman pru¬žiti svoju bezuvjetnu ljubav.
Možda bi to ona trebala učiniti, umjesto što glavu razbija zbog svoje neučinkovite maternice. Pružiti izgubljenom psu malo svojega vremena i ljubavi. Johnny je zapravo želio psa, vidjela je to. No na putu im se ispriječio njezin posao koji sada više nije imala. Ako mu ne može podariti dijete, možda će to pas ipak nekako nadomjestiti.
Natalie zamisli Bertieja sretno sklupčana u naslonjaču između nje i Johnnyja, a zatim odluči. Rachelina zelena jakna sada je ne¬stajala između drveća. Više je nije mogla sustići, a osim toga nije željela da Rachel pomisli kako je riječ o ishitrenoj odluci. Ovo je bila njezina stvar koja će sve promijeniti.
Otare rukom razmazanu maškaru pod očima, pa izvadi telefon.

* * *

Vraćajući se iz šetnje, na pola puta uzbrdo prema kući, Rachel shvati nešto nevjerojatno: zapravo je počela uživati u svakidašnjem bavljenju psima.
Gotovo je uspjela ovladati vještinom da pse drži na okupu i da se svi kreću jednakom brzinom, a i staza kojom je svaki dan šetala postajala joj je sve poznatijom: sagovi zvončića koji su se njihali na vjetru na putu prema gradu, proširenje na pola puta gdje se grub šumski put pretvarao u glatku šetnicu gradskoga parka, crkveni toranj i toranj gradske vijećnice koji su sezali visoko u zrak.
Megan je očito dijelila njezino mišljenje o tome da su joj se vještine upravljanja psima poboljšale jer joj je jutros povjerila Bertieja koji se uopće nije ponašao loše, vjerojatno zato što ga je Gem svako malo gurkao u red s ostalima. Rachel se ipak okrenu da pro¬vjeri hoda li još za njom, ili je možda uletio u živicu voden svojim nosom. Čak je i Rachel zamijetila da nijedan pas nema drskosti da se suprotstavi Gemovim nježnim naredbama.
Da stvari budu bolje, složenim sustavom pantomime uspjela je naručiti kavu za van koja joj je donesena na ulicu, tako da je na putu natrag mogla uživati u svježoj količini kofeina. Dupli espresso okusom je izdaleka podsjećao na London i ona se zamalo poželi doma.
Rachel duboko udahnu svjež zrak i zaklopi oči na suncu, pu¬stivši da je psi vode uzbrdo.
»Možda će sve ipak biti dobro, ha, Gem?« reče naglas, gotovo bez ikakva srama.
Kada se vratila u voćnjak iza Four Oaksa i kada je pse vratila u psetarnicu, Rachel za kuhinjskim stolom naiđe na odbor za doček.
Megan je na telefon brbljala s mogućim novim vlasnikom, upi¬sujući bilješke na mapi s kvačicom, a Freda je zaokruživala osmrtnice u mjesnim novinama.
I George Fenwick je bio ondje. Pio je čaj i halapljivo jeo voćni kolač koji je donio jedan od šetača, a par se sramežljivih tinejdžera motao oko pseće košare u kojoj je Zoen Toffee uništavao tri kar¬tonske role.
Rachel osjeti blag drhtaj iščekivanja kada ugleda Georgea koji se oslanjao o keramički sudoper, zavrnutih rukava usprkos hladnoći koja je vladala vani. George je sa sobom donosio prirodu: izgledao je kao da je nedavno svladao odbjeglu kravu ili potkovao konja, ili obavio neki drugi muževan zadatak seoskog veterinara. Rachel baš nije bila dobro upućena u detalje.
»Ah«, reče on kada ona ude. »Najljepše odjevena šetačica pasa u Longhamptonu.«
»Nemate li nekog posla?« upita ga Rachel, vješajući povodce. Zapravo joj je laskalo što ga je mogla opčiniti jedna suknja Marca Jacobsa koju je, k tome, kupila na sniženju.
»Imam«, složi se on. »Samo sam svratio da pogledam neke od vaših podstanara i da vidim kako napreduje vaša totalna rasprodaja.«
»Zasada dobro«, odvrati Rachel. Promotri njegovo grubo lice tražeći znak sarkazma, no naiđe na krajnje iritantnu mješavinu za¬bavljenosti i nečega što nije mogla sasvim prepoznati. »Lulu je otiš¬la doktoru Harperu, kao što vam je Megan vjerojatno već rekla...«
»I Chester je imao nekoliko posjetitelja«, doda Megan, vraća¬jući slušalicu na mjesto. »Dragi par iz Hartleya i ženu iz Rosehilla. Telefon zvoni čitavog jutra, zar ne, Freda? Nismo prestali otkako si otišla!«
»Sve je to zbog tvojih oglasa, Rachel. Vidjela sam oglas u knjižnici, dušo«, javi se Freda. »Vrlo dirljivo. Svi su u klubu vrtlara ridali.«
»Dobro«, reče George. »Tu brigadu dama koje kosu boje plavilom spoji s terijerima koji stanu u torbicu i pošalji mi ih sve na cijepljenje, molim te.«
»George!«




»On je biznismen, Freda«, javi se Rachel, odmahujući glavom. »Neka te ne zavara svakidašnjica Jamesa Herriota.«
»A bit će vam drago čuti da će se i za Bertieja ići u obilazak jednoga doma«, doda Megan. »Tko želi to obaviti?«
»Netko koga znamo?« znatiželjno će Freda.
»Zapravo, riječ je o paru koji je došao s doktorom Billom.« Megan je zapisivala detalje. »Nazvala je žena. Doimala se prilično uzbuđenom. Natalie. Evo«, doda i preda joj bilješku »Žive u novoj kući pokraj kanala. Možeš li to večeras obaviti?«
»Ne mogu«, uzdahnu Freda. »Šteta, večeras imam kuglanje. Rado bih se prošetala kroz koju takvu kuću. Divne su. Direktorske.«
»Mogla bi ti, Rachel?«
»Sto?«
»Samo pogledati kuću, provjeriti da imaju ogradu, osigurana vrata i takve stvari.« Megan to predstavi kao sitnicu. »Imam popis koji ti može pomoći. Samo pomisli kako ćeš usrećiti Bcrticja! Po¬kušavamo ga udomiti otkako je stigao.«
»Da, drago mi je da je Bertie na putu da ode odavde!« od¬vrati Rachel. »Čini se da mu se žena zaista svidjela. Kao da se već odnekud poznaju. Odmah su se spojili.«
Freda mahne prstom. »Vidiš? Rekli smo ti da ćeš lako time ovladati!«
»Ne, Freda«, ispravi je George. »Rachel je također samo ne¬milosrdni biznismen i želi isprazniti boksove tako da Megan može uzeti klijente koji plaćaju. Je li vam ispričala o novom poslovnom planu? Usvojite jednoga psa, drugog dobijete besplatno? Baš kao u siipermarketu, samo s manjim psima. Tvoj Ted razmišlja o tome da nabavi par da zamijene Pippina.«
Na Fredinu se licu javi zaprepaštenost, zatim ljutnja, a nakon toga pljesnu Georgea po ruci. »Zafrkavaš me! On to ne bi učinio. Ne da mi ne kaže. Ooo, ti grozni čovječe.«
George namignu Rachel koja priguši osmijeh, a zatim se namršti s neodobravanjem. »To govori čovjek koji uklanja testise po načelu »dva za jedan«.
Bilo je teško ne odgovoriti na Georgeovu mrzovolju. Pitala se zašto je jedina koja se zamara time da mu odvraća. Činilo se da mu se to sviđa.
»Ali ti bi morala razmisliti o psu, Freda«, reče Megan uvjer¬ljivo. »Bilo bi to dobro za tebe, zaista. Za tebe, ali i za Teda. Po¬mogni mu da razmisli o mirovini.«
»Pippina bi mogao zamijeniti vrlo poseban psić«, odgovori Freda. »Jesam li ti pričala, Rachel, kako smo znali...«
Rachel zazvoni mobitel u džepu, a ona se tržnu kada vidi da je poziv od njezine majke.
Val i Oliver zvali su je svakoga dana, no činilo se kao da je on sada ipak odustao, za razliku od Val. Rachel je znala o čemu želi razgovarati: o tome kako napreduje izvršenje oporuke, o tome gdje se nalaze srebrni komplet četaka za kosu i albumi Ackera Bilka koje još nije pronašla.
»Ispričajte me«, reče i s kutije za kruh uze spise od odvjetnika koje još zapravo nije ni pogledala. »Moram se javiti.«
Razgovor je započeo čim se domogla stuba do kojih je dopirao Georgeov srčani i glasni smijeh. Ona se nakratko upita smiju li se njoj.
»Mama, kako si?« reče. Znala je da ju je trebala nazvati prije, ali mogla je podnijeti tek određenu količinu super-važnih vijesti o njezinim novim zubima i lijenim crijevima.



»Ja sam dobro, Rachel.« Val je zvučala pomalo uvrijeđeno. »Kako ide? Napreduje li sređivanje?«
»Zapravo nikako, imala sam posla s psetarnicama.« Rachel prijeđe odmorište i pode prema Dotinoj spavaćoj sobi u prednjem dijelu kuće. »Idem odmah po te četke, može? Ali ne mogu ništa uzeti dok se ne riješi oporuka i dok ne platim prvu ratu poreza. To može potrajati i šest mjeseci, znaš.«
Baci spise na krevet i počne tražiti pismo koje joj je Dot osta¬vila. Val će je sigurno pitati za to. Sasvim je na njega zaboravila, pretpostavivši da je vjerojatno riječ o oporučnim uputama za pse. O tome da Gem bude zadužen za intuitivno spajanje pasa i budućih vlasnika, ili takvo nešto. Iz ladica su ispadali spisi i računi, dok se napokon nije pojavilo pismo. Rachel ramenom pritisnu telefon kako bi prstom otvorila omotnicu.
Papir je samo s jedne strane ispunjavao Dotin uredan rukopis, a činilo se da ne sadrži nikakve oporučne detalje.
O sjajno, pomisli Rachel, ali njezina majka nastavi.
»Nisam samo zbog toga zvala, Rachel! Kako se nosiš sa svime? Želiš li da dođem da ti pomognem sa sređivanjem stvari?«
»Ne, sve je u redu, mama. Sto misliš, gdje bi te četke mogle biti? Je li se njima služila? Ili će biti u ladici?«
Rachel dosada gotovo nije ulazila u Dotinu sobu: bilo joj je čudno njuškati po tuđem intimnom prostoru dok je sve bilo još toliko svježe. Toaletni stolić bio je netaknut, s ruževima u zlatnim kutijicama, razbacanim rupčićima i vrećom iz kemijske čistionice koja je visjela sa stražnje strane vrata. Dvije suknje od tvida i sako.
Soba je mirisala na stare gospode, pomisli Rachel, razgledajući. Dotjerane stare gospode, ne zapuštene starice koje je Val iz staračkog doma vodila na sajmove rabljene robe. Dotina soba mirisala je na vunenu odjeću, staromodne parfeme i pudere u kamenu. Ona otvo¬ri prvi ruž, očekujući da će biti sladunjave ružičaste boje. Umjesto toga, naiđe na tamnu karmin crvenu.
»Mogle bi biti na njezinu toaletnom stoliću«, doda Val. »Pri¬padale su mojoj baki, obiteljsko naslijede. Našoj baki, zapravo.«
»Nisu ovdje«, odvrati Rachel. »Ovdje su samo neke sitnice i nekoliko fotografija.« Podigne najveću, u srebrnom okviru, i prouči je sa zanimanjem. Sve fotografije u prizemlju prikazivale su Dot u starijoj dobi, okruženu životinjama, lica pomalo ogrubjela od vre¬mena. No ovo je bila mlada Dot, u nekoj službenoj ulozi, pozitivno provokativna u satenskoj haljini bez rukava, i oslanjala se o privlačna muškarca u otmjenom odijelu.
Vrlo privlačna muškarca.
Rachel se iznenađeno namršti. Je li to doista bila Dot? Ova je žena bila iznimno lijepa. Njezina egzotična tamnoputa vanjština sjajno se uklapala u dramatičan stil šezdesetih: plijenila je pozor¬nost, poput Eleanor Bron ili Alme Cogan, i nije se ustezala svoj upadljiv izgled dodatno naglasiti lažnim trepavicama i visoko podi¬gnutom crnom kosom.
Muškarac je također bio vrlo seksepilan: punih usana, guste ko¬se, sa sjajem u očima kakav se može vidjeti kod Micka Jaggera. Gle¬dao je Dot postrance, ponosna izraza lica. S punim pravom, pomisli Rachel. Izgledao je kao da je Dot rekla nešto neobično smiješno.
»Tko je ovaj muškarac na Dotinu toaletnom stoliću, mama?« upita Rachel. »Mislila sam da Dot nikada nije imala ozbiljnu vezu.«
»Odakle ti ta pomisao?« reče Val neodređeno.
»Od tebe?« Okvir je bio težak, od pravoga srebra. Mora da je bio netko poseban kada je zaslužio ovakav okvir i tako istaknuto mjesto u sobi.

»Ma... sigurna sam da to nisam nikada rekla.«
Rachel kožom prođu trnci kada se zagleda u Dotine oči s teš¬kim kapcima, toliko nalik njezinima. Tada joj sine. Dot je bila žena na slici kredom u gostinjskoj sobi. Nije je prepoznala jer je jedina fotografija mlade Dot bila ona na Amelijinu krštenju na kojoj je Dot nalikovala zalutaloj članici skupine Supreme, u narančastom odijelu s hlačama što je njezina majka još uvijek smatrala osobnom uvredom.
U majčinim albumima s fotografijama postojala je praznina. Dot se pojavljivala kao djevojčica u soknicama u Valinu društvu, zatim kao štrkljava tinejdžerica koja se sprema na koledž, a nakon toga gotovo ništa, sve do kraja na kojemu se pojavljuje u pozadini na nekoliko vjenčanja i sprovoda, sijede kose i kao da joj je neu¬godno što je ondje.
Ovo je bila Dorothy koja je nedostajala, Dorothy koja nije uvi¬jek živjela u tvidu. Dot koju je očito obožavao netko tako privlačan da se pred njime Oliver mogao skriti.
»O moj Bože, mama«, reče Rachel. »Zašto mi nikada nisi za ovo rekla?«
»Zato što to nije nešto o čemu pričamo«, odgovori Val. »Za¬pravo, mislim da ni sada ne želim o tome razgovarati.«
Nije to smjela reći.
»Morat ćeš«, odvrati Rachel.


10. POGLAVLJE

ZBOG VALINA IZVRDAVANJA Rachel odmah pomisli da majčini učestali pozivi znače mnogo više od pukoga zanimanja za Racheline vještine čišćenja kuće.
Brine li se da će se otkriti neka obiteljska tajna, pitala se Rac¬hel, odjednom vrlo radoznala. Očito je o tome bila riječ.
»Hajde, mama«, reče. »Ovo je za mene novost. Mislila sam da je Dot živjela životom časne sestre, ali s psima umjesto dječjim zborom i gitarom.«
»Nisam rekla da nikada nije imala dečka... Rekla sam da je bila previše izbirljiva da se s nekim skrasi.«
»Izgleda da joj s ovime nije išlo tako loše«, reče Rachel, po¬bliže proučavajući fotografiju. »Tko je to? To je vjerojatno... sredina šezdesetih? U nekakvom hotelskom baru?«
S druge strane veze bio je muk. »To je vjerojatno Felix, koliko mogu zaključiti«, napokon će Val. »Visok, kovrčave kose? Pomalo kicoški tip?«
»Da, rekla bih da je. Ovo se odijelo čini skupim.«
»Aha. Zvao se Felix Henderson.« Majka ponovno zašuti. »On i Dot bili su... Pa, ne mogu se praviti da znam što se ondje događalo. Činilo se da misle ozbiljno, ali sve se iz nekog razloga raspalo. Na kraju nisam htjela pitati. Dot je smatrala da su moji svjetonazori vrlo staromodni, ali ja sam se ipak udala kada sam imala dvadeset i jednu.«
Rachelin mozak užurbano je slagao dijelove slagalice, pomažu-i i se iskustvom u takvim složenim vezama. Je li na ovo Dot mislila kada je rekla da muškarci vole biti komplicirani? Je li taj Felix već bio oženjen? Je li to bio netko s kim je Dot radila? Nije zapravo točno ni znala čime se u životu Dot bavila. Val je bila vrlo neodre¬đena u vezi sa svim što se odigravalo u Londonu.
»Ali mislili su ozbiljno?«
»Pa, izlazili su nekoliko godina, odlazili su zajedno na odmor i takve stvari. Nikada joj nije uspio staviti prsten, jadni Felix. Glupa je što ga je pustila da ode, ako mene pitaš.«
»Možda ona nije željela prsten«, oštro i bez razmišljanja od¬govori Rachel. Dotine prste na fotografiji upadljivo je prekrivalo drugo skupo prstenje. »Možda je ona više voljela biti slobodna.«
»Prije bih rekla da je voljela sama sebi ugađati.« Val je zvučala srdito. »Ali takva je bila Dot. Nije dopuštala da joj se išta kaže.«
»Kako to da se ja ne sjećam tog Felixa?« Rachel okrenu fo¬tografiju prema svjetlu. »Jako je zgodan. Oboje su. Sjajan su par. Dot izgleda poput manekenke.«
»O, ma nisi ga ni mogla upoznati. Dot je s njime prekinula kada si ti bila vrlo mala. Ja ga nisam nikada dobro upoznala. Ona nije Felixa mučila obiteljskim okupljanjima, govorila je da je previše zaposlen za takve stvari.« Ono što Val nije izgovorila ostalo je visjeti u zraku: što čak ni tvoj otac nije povjerovao.
»Cime se bavio?« upita Rachel.
»Bio je nekakav poduzetnik. Mislim da ga je Dot upoznala dok je radila kao tajnica u Cityju.«
»No, ti si ga upoznala?« Rachel je sada već bila vrlo radoznala. »Kakav je bio?«
»Samo jednom. Naša ga je obitelj susrela jedino na Amelijinu krštenju. U osam godina, možeš li vjerovati. Svatko bi pomislio da on nas nije želio upoznati.«
Izbjegavanje obiteljskih okupljanja bila je najgora uvreda u Valinu pravilniku. I sama je Rachel zbog toga bila proteklih godi¬na strogo ukorena. Naravno, nije mogla objasniti da su prilike da provede praznike s Oliverom rijetke poput ptičjega mlijeka i da ih mora objeručke zgrabiti, čak ako se preklapaju s tuđim proslavama godišnjica braka. Osobito zato što svadbene svečanosti i proslave godišnjica u Rachelinoj obitelji nisu bili pitanje izbora.
U najudaljenijem kutku njezina sjecanja zazvone zvona na uzbunu i Rachel se namršti dok je pokušavala iskopati dio razgo¬vora odraslih koji je jednom načula. »Je li se nešto... dogodilo na Amelijinu krštenju, mama?«
Mama isprva ne odgovori. »Koliko ja znam nije.«
Rachel zakoluta očima. To je značilo da se nešto dogodilo. Val je bila vješta u guranju stvari pod sag. Ako o nečemu nije htjela razgovarati, to je značilo da se nikada nije ni dogodilo.
Rachel se, s druge strane, ponosila maštom koja je nedostajala Val i Ameliji i tajnim poznavanjem svih problema koje su nedopu¬štene veze donosile. Misli su joj se kovitlale.
Felix je bio zgodan momak. Je li bilo kakve ljubomore medu sestrama? Njezin je otac bio drag čovjek, ali smatrao je da dobra večernja zabava uključuje kuglanje i sate provedene u pubu Bik i biskup. Felix je, pak, izgledao kao netko tko jako dobro zna kako se dobro zabaviti. Baš kao i Oliver. Slatkorječiv i samouvjeren. Čovjek koji bi ženu mogao i po najgoroj kiši odvući u taksi za deset sekun¬da, a u krevet za šezdeset.
»Kako su se upoznali?« nastavi Rachel sa znatiželjnim pita¬njima. »Hajde, mama, ne mogu vjerovati da mi nikada nisi ispriča¬la o Dotinu predivnom frajeru. Ja sam mislila daje ona usidjelica!«
»Da se na vrijeme sredila i udala za Felixa, ne bi bila! Ali ja ionako ne znam pojedinosti.« Zvučalo je kao da Val sada zaista izbjegava odgovor. »Rachel, nije lijepo govoriti loše o mrtvima. To nije bila naša stvar ni onda, a kamoli sada.«
»Mama, ja sam u njezinoj kući! Pronaći ću to ovako ili ona¬ko, kada napokon počnem pretraživati svih osam milijuna ladica!«
Mama nevoljko uzdahne. »Bavio se nekakvim financijama«, odgovori napokon. »Imao je veliku kuću u četvrti Chelsea, toliko znam, u vrijeme kada je ona živjela u nekoj zagušljivoj garsonijeri. Felix je možda potjecao iz bogate obitelji, ili je zarađivao mnogo novca jer se družio s vrlo otmjenim prijateljima, a imao je i lijep sportski automobil koji je darovao Dot kada ga se zasitio. Sjećam se da joj je tvoj otac zavidio dok se u njemu vozikala uokolo...«
Rachel je polako šetala sobom i podizala druge manje uokvi¬rene fotografije, složene u gomili na komodi od mahagonija — tako da je sve nalikovalo malom svetištu: Dot na nekoj plaži u Europi s velikim sunčanim naočalama i kapri hlačama, Dot i Felix na još jednoj svečanoj zabavi, Felix koji pozira pokraj bijeloga jaguara e-t ypea, raskopčane bijele košulje i široka osmijeha koji mu obasjava lice, kao da ga je neki prolaznik zamijenio za Toma Jonesa — a njemu zapravo to nije zasmetalo.
Nije ni čudo da je tata bio ljubomoran: nas je šlepao uokolo u Austin Allegru, pomisli Rachel. Dok je vikao na Ameliju da ne prosipa kokice po sjedalu.
»I samo su prekinuli? Nije ti rekla zašto?«
Gotovo je mogla vidjeti kako je mama napućila usne. »Nismo razgovarale o takvim stvarima.«
Rachel se zaustavi ispred prozora koji je gledao na mali šljun¬čani prilaz, pa dalje na Longhampton čiji su se tornjevi i šiljci vidjeli n daljini, i na polja između kuće i grada, s bijelim grudicama ovaca. Toliko se sve razlikovalo od londonske scene čiji je Dot očito bila zvjezdani član. Fotografije u prizemlju i ove u sobi mogle su pripa¬dati dvjema potpuno drukčijim ženama, dvama potpuno drukčijim životima.
»A ti nikada nisi pitala?« Rachel nikada nije mogla shvatiti mamin potpun nedostatak znatiželje.
Val bez razmišljanja pode u protunapad. »Razgovarate li ti i Amelia o intimnim stvarima? Je li te ona ikada pitala zašto si pre¬kinula s onim dragim Paulom? Zato što je on bio drag momak, Rachel. Nadali smo se da bi...«
»Paul i ja nikada nismo bili u ozbiljnoj vezi«, poče Rachel, pa stane. Paul, sasvim ugodan odvjetnik, prijatelj prijatelja, bio je pokušaj da Olivera potakne na nekakvu... nije bila zapravo sigurna što je očekivala. Nije upalilo. Paul nije bio pravi. Oliver je to znao. Vratila mu se prije nego što se dragi Paul imao prilike vezati.
Oliver. Bože, činio je da se ponaša na načine na koje zaista nije bila ponosna.
Na vrhu komode, na čipkastom podlošku, bila je izblijedila fotografija koju nikada nije vidjela, ali je prigodu prepoznala prema odjeći: na slici je bila ona, stara otprilike dvije godine, u Dotinu naručju na Amelijinu krštenju. Dot je nosila moderno kričavo na¬rančasto odijelo i na glavi maramu povezanu u turban, a Rachel je bila u minijaturnom kombinezonu od trapera. Radosno su se osmjehivale jedna drugoj, veliki nos do minijaturna velikog nosa.
Obje imamo izražene nosove, pomisli Rachel pomalo tužno. Pretpostavljam da ću na kraju i ja imati tako sijedu kosu. I kuću punu pasa, bez muškarca, dok moja sestra bude podizala djecu, organizirala obiteljske proslave blagdana uz seri i svima dosađivala čestitkama za rođendane i proslave godišnjica braka.
Naježi se. Povijest se ponavlja. Dot je zabrljala sa svojim muš¬karcem, a sada je to učinila i ona. Možda je to bilo neizbježno, ka¬rakterna crta. Poput Dotine usamljenosti.
»Amelia misli...« poče Val, ali je Rachel prekinu.
»To ne znači da ja ne volim Ameliju«, provali iz Rachel. »Sa¬mo su naši životi... naši su životi vrlo različiti. Ona ima Grace i Jacka i misli da sam ja... ma, nema veze. Nikada ne znam što reći. Samo zato što si s nekim u rodu ne znači da se dobro slažete.«
Na vezi ponovno nastupi tišina, ali ovaj put drukčija. Rachel pomisli da je začula tihi uzdah.
»Točno.«
»Stajala je mirno, ispred velikog bračnog kreveta za jednu oso¬bu, pitajući se je li zgodni Felix ikada privukao Dot na svoja gola prsa u ovoj sobi. Prođe je drhtaj.
»Jesi li pokušala u njezinoj garderobi?« predloži Val, po sta¬rom običaju mijenjajući temu. »Jer, kada bolje promislim, trebala bi potražiti nakit koji joj je Felix darovao. Ima lijepih komada, možda bi mogla nešto dati i Ameliji i Grace kada malo poraste.«
»Ali ne mogu ti ih poslati dok se ne odobri oporuka.«
»Ipak možeš potražiti.«
Rachel otvori Dotin skromni ormar, očekujući lavinu kuglica od naftalina i starih kaputa, ali iznenađeno trepne pred neočekiva¬nim sjajem smaragdno zelene i zagasito crvene boje. Haljine i jaknice od satena i brokata svjetlucale su iz tamne unutrašnjosti, stisnute između tamnih odijela od vune poput dragulja u kutiji. Otmjene kutije za šešire i cipele ispunjene papirima redale su se na dnu orma¬ra, a ladice pune rukavica i složenih svečanih rubaca ispunjavale su čitavu jednu stranu.
Posrebren komplet četaka i zrcala koji je pripadao njezinoj pra-baki ležao je na vrhu ladica, odložen nehajno na kutiju iz trgovine rubljem Mayfair.
»Jesi li još tamo?« upita Val, očito žaleći što nije ondje da pošteno obavi taj posao.
Rachel se naceri. Kladim se da je mama očekivala da će ih držati na toaletnom stoliću, baš kako bi revna usidjelica trebala. I )ot joj se još više svidi. Nije mogla ni pomisliti da će biti skriveni na kutiji koja je bila dar njezina bogata ljubavnika. Pitam se bi li se Ameliji više svidio sadržaj kutije?
»Našla sam ih«, reče. »Reci tati da ću danas poslijepodne potražiti njegove albume.« Rachel izvuče dugačku srebrnu haljinu koja joj u rukama zavodljivo zašušti poput zmijske kože. Još je uvijek mirisala na Shalimar.
Dot! Pomisli Rachel. Sto si to učinila prije nego što si se ovdje skrila? Mogućnost da počne sa sređivanjem stvari više joj nije bila toliko odbojna.
»Bravo, curo«, pohvali je Val, pribravši se. »Jesi li na poslu uzela slobodne dane? Moraju imati razumijevanja, zbog takvog gu¬bitka.«
»Aha.« Felix je sigurno Dot izvodio na neka lijepa mjesta, pomisli, gladeći mekani baršun i namreškani saten. Možda na ista mjesta na koja je ona odlazila s Oliverom.
»Mama, slušaj, nazvat ću te poslije, u redu? Moram sada ići«, reče, u mislima obećavši da će joj reći za otkaz sljedeći put kada se čuju.
Zatim sjede na pokrivač na krevetu i počne čitati Dotino pi¬smo.

Draga Rachel!

Ako ovo čitaš, znači da me odavno nema i da si već razgovarala s odvjetnikom te da si počela s teškim zadatkom sređivanja moje kuće. Jadnice! Želim da znaš kako sam Ti tu zadaću povjerila jer si jedini član naše obitelji koji zaista razumije tajne. Dok budeš prekapala kroz četrdeset godina staro smeće, naići ćeš na neke stvari koje su meni dragocjene — neke od njih su tajne koje sam čuvala mnoge godine. Nisu sve moje. Na tebi je da odlučiš što ćeš učiniti s njima, kao i s kućom.
Evo naše prve tajne. Napravila sam pravu zbrku oko štednje za porez na naslijede — opelješit će te. No u posudici za maslac koja je u hladnjaku nalazi se ogrlica koju nikada nisam nosila. Nosi je tako da svi pomisle kako je Tvoja, a zatim, ako bude trebalo, možeš je prodati. Imam osjećaj da Tvoja »složena« veza podrazumijeva da se tu i tamo pojavi kakva dijamantna ogrlica.
Evo još jedne. Tvoja majka i ja posvađale smo se prije nekoliko godina, a ona misli daje to bila njezina krivnja. Nije. Bila je mo¬ja, kao što ćeš i vidjeti kada prodeš kroz kuću. Ako možeš pronaći načina da joj to objasniš, bit ću Ti vječno zahvalna. Bila bih joj to odavna sama objasnila, ali dala sam obećanje koje nisam mogla pogaziti. Možda ćeš Ti to moći.
Nadam se da ćeš u ovoj kući naći sve koji Ti trebaju. Ja jesam. Također se nadam da sada, dok ovo čitaš, vodiš sređeniji život nego kada smo se posljednji put vidjele. Ako sve drugo propadne, moj je savjet, ako ga želiš poslušati, da izideš u šetnju s psima. Čak ako odgovor nikada ne dođe, nekoga ćeš tako usrećiti, a vjerujem da je to ono što je zapravo bitno.

Voli Te
Dorothy

PS. Molim Te, dobro se brini za Gema. On se za mene dobro bri¬nuo.

* * *

Rachel utonu natrag na krevet, zaprepaštena zbog neočekivano živahna tona u pismu. Činilo se kao da je u sobi s njom mlada Dot, a ne starija gospoda za koju je mislila da je poznaje, i da joj sudionički namiguje. Tajne? Gdje? Kako bi ih ona uopće trebala pronaći, a kamoli razdijeliti poput srebrnih četaka za kosu?
Na vratima se začuje grebanje pa se pojavi Gemova duga njuš¬ka, a zatim i tijelo, bešumno poput duha. Nije je ni pogledao u oči i kao da ga ona ne vidi, došulja se i legne pokraj nje.
Rachel se osjeti kao u klopci, a misli joj se prekinu. Imala je osjećaj kao da je posvuda prati malo dijete: više se nije mogla ni istuširati, a da Gem ne zagrebe na vrata. Hoće li ovdje ikada biti sama? »Sto sada hoćeš?« otrese se, a zatim se sjeti Dotine molbe pa se posrami. »Jesi li gladan? Piški ti se? Hoćeš li da na brzinu zaigramo sudoku? Pomogni mi.«
Gem podignu glavu, ali ne pusti glasa. Rachel cmokne jezi¬kom, pa ustane da se spusti u prizemlje. On u tišini pode za njom.
Rachel osjeti olakšanje kada uvidi da se druženje Megan i Georgea premjestilo u ured u psetarnici. U kuhinji nije bilo nikoga, pa se sagne kako bi posegnula u dubinu hladnjaka gdje je posudica za maslac Clarice Cliff ležala skrivena iza mnogih ljepljivih sta¬klenka domaćega džema.
Rachel je, sumnjičava, izvuče van. Sto je više mislila o tome, više joj se činilo da je Dot bolovala od ranoga stadija Alzheimerove bolesti. Ogrlice u posudicama za maslac ? Nemoguće.
Djelomice očekujući da će pronaći grudu užegla maslaca, ona podigne poklopac, a usta joj se rastvore od zaprepaštenja.
Složena u hrpici poput stare bižuterije s dvorišne rasprodaje, ležala je ogrlica od skupocjenih dijamanata, isprepletenih sa safirima veličine nokta na malome prstu. Rachel se u šoku osloni na pete i podigne hladno drago kamenje prema prozoru, puštajući da kroz njih zrake oštra zimskoga svjetla zaplešu po podnim pločicama umr¬ljanim otiscima šapa. Njezini neuređeni nokti činili su se previše grubima da drže nešto toliko lijepo, a kada ju je objesila oko vrata, oduzeo joj se dah od osjeta hladnih dragulja na koži.
Rachel se pogleda u vratima pećnice, podignuvši kosu radi boljega dojma. Na ključnoj joj je kosti ležalo kamenje vrijedno ne¬koliko tisuća funti. Takvu ogrlicu ni u ludilu ne bi uspjela podvaliti kao svoju bilo kome tko je poznavao nju — ili Olivera. Ona je bila minimalist, a njegovi su darovi uvijek bili takvi da im se ne može ući u trag: cvijeće, večere, gotovina »da se počasti«. Ovo je bio napadno romantičan dar, ogrlica koja će krasiti nekoga jednako vrijednoga i koju je darovao netko vrlo darežljiv i vrlo zaljubljen.
Rachel se nije prepustila samosažaljenju, ali prvi put se prekori zbog sebičnosti. Zašto više nije razgovarala s tetom? Zašto nije na¬stavila njihov odnos nakon one čudne, ali toliko utješne novogodiš¬nje noći? Zašto je bila toliko licemjerna da proguta Valinu verziju šašave nevoljene pseće mučenice, čak onda kada je bila dovoljno odrasla da prepozna što je to uistinu bilo — stara obiteljska izlika koja se već izlizala?
Dot za Rachel zapravo nije bila stvarna jer je živjela toliko daleko. Činila joj se više poput nekog lika iz knjige, okružena psima i okićena Valinim okrutnim primjedbama. Tek je sada Dot oživjela, života čudno slična Rachelinom, ali sada je bilo prekasno za bilo kakva pitanja.
»K vragu«, reče Rachel, a Gem, kao na zapovijed, neopazice ude u kuhinju i sjedne pokraj kuke na kojoj su visjeli povodci.

11. POGLAVLJE

JOHNNY BI POGODIO da se nešto događa i da mu na telefonu nije bilo pet propuštenih poziva. Dok je iza ugla prilazio kući, vidio je Natin mini parkiran na prilazu.
To ga je začudilo, pa je provjerio koliko je sati. Natalie je rijetko dolazila kući prije sedam. Stalno su se šalili kako on radi skraćeno i kako je uvijek dočekuje s pripravljenim čajem na stolu kada ona baci svoju torbu s računalom u hodnik, nakon što su večernje vijesti već odavna završile.
Johnny ubrza korak. Iako ga je nazvala nekoliko puta dok mu je u učionici telefon bio isključen, nije mu ostavila nikakvu poruku zbog čega se ponada da se nije dogodilo ništa loše. Možda je to samo poziv u spavaću sobu. Prema njegovu okvirnom izračunu (na temelju utakmica u kojima je Birmingham City domaćin), ulazili su u kritično razdoblje: možda je Nat došla kući prije kako bi ga dočekala na vratima u onom bež ogrtaču i donjem rublju koje joj je lani darovao za godišnjicu braka?
To im je bila glavna zabava posljednjih nekoliko mjeseci.
Johnny se nasmiješi i otpusti kravatu, pa prebaci torbu s uče¬ničkim uradcima na drugo rame. Ne bi ga iznenadilo da je Nat dosada već uspjela odrediti točne sate ovulacije. Prošloga je ljeta uspjela naučiti osnove finskoga za onoliko vremena koliko je njemu bilo potrebno da upamti naziv njihova hotela.
Gurnu ulazna vrata, no bila su već otvorena, a iznutra je dopiralo brujanje usisavača.
Usisavanje? To nije bilo nalik Natalie. Johnny se namršti. Mož¬da je njegova majka napokon puknula i provalila u kuću da obavi proljetno čišćenje za koje je tvrdila da im treba. Natini pozivi bili su joj samo potpora.
»Nat? Jesi li to ti?« Ostavi svoju školsku torbu pokraj vrata, pa s ramena zbaci debeli kaput.
Sada usisavač utihnu i Natalie se pojavi na vratima dnevnog boravka. Oči su joj blistale i još je uvijek bila u modrom odijelu, ali bosa. Bob-frizuru raščupao joj je statički elektricitet, tako da joj se kosa u plavoj aureoli podignula oko glave.
»Zar čistiš?« Johnny upita u čudu. »Ali gospoda Landon je bila jučer, zar ne?«
»Jest. Ali moram ponoviti.« Natalie nagazi na namatalo za žicu, pa utikač udari velikom brzinom o uređaj, za dlaku promašivši njezin nježni gležanj. »Obavila sam donji kat i sada idem...«
»Stani! Stani!« Johnny je zgrabi za ramena. »Jesi li dobro? Izgledaš...« Pomnije je promotri, ne znajući što bi mislio. Zapravo je izgledala pomalo ljutito. Oči su joj plamtjele i bila je vruća. »Izgledaš malo zajapureno.«
Natalie se ugrize za usnu, pa nadlanicom otare čelo.
»Želiš li sjesti?« upita Johnny, pitajući se ima li to kakve veze s jutrošnjim vijestima o novoj bebi. »Mislim da bi trebala. Hajde, napravit ću ti šalicu čaja.«
Shvati da s njom razgovara kao da je odbjegli pacijent iz ludni¬ce, ali činilo se da Natalie nema ništa protiv dok ju je vodio prema kuhinji i posjedao za stol.
Na stolu su bili razasuti spisi, primijeti Johnny, zajedno s raz¬nim proizvodima za čišćenje koje nije poznavao. Čišćenje nije bila njegova jača strana. Nije ni Natalina, zbog toga i tjedni posjeti gos¬pode Landon. Pristavi vodu za čaj. Instinktivno otvori bocu vina, ali vino je za oboje bilo na Natalinoj crnoj listi, barem dok joj svakoga mjeseca ne bi došla mjesečnica.
»Johnny, imam dobre i loše vijesti«, objavi Natalie. »Koju želiš čuti prvo?«
»Hm, dobru?«
Oči joj zasjaju od oduševljenja. »Sjećaš li se onih dragih pasa koje smo vidjeli u prihvatilištu, kada smo onamo otišli s Billom?«
»Da«, reče on oprezno.
»I znaš da sam ja uvijek željela psa?«
Johnny nije znao kamo sve to vodi. »Da, ali zar nismo odlučili da ne možemo imati psa dok oboje radimo puno radno vrijeme?« Podrobno je pogleda u oči. »Odlučili smo tako, zar ne?«
»Znam, znam, ali stvari se mijenjaju i neprestano sam mislila o Bertieju, tom zgodnom basetu, i tako sam se dogovorila s Rachel koja vodi prihvatilište, sjećaš se? Da dođe i pogleda kuću večeras, zato i čistim, i ako je to u redu, možemo ga sutra povesti u šetnju i vidjeti kako se slažemo!« Ona se nasmiješi i, iako je izgledala sret¬no, Johnny osjeti da mu se želudac steže u čvor.
Nešto nije bilo u redu. Nije bio siguran o čemu je riječ, zapravo nije bio siguran da će ikada moći ići ukorak s Natalinim mnogo bržim mozgom, ali nešto svakako nije bilo u redu.
»Nat«, reče, »kako to misliš, stvari se mijenjaju? Koje su loše vijesti?«
»Nazvala sam Billa i on će doći s nama jer ide po Lulu da je sutra vodi kući«, Natalie nastavi, slažući papire i udarajući hrpom o površinu stola. »Ne moramo ništa ponijeti, oni imaju povodce i...«
Voda u kuhalu iza Johnnyja proključa, ali on se ne obazre. Polako obiđe stol i sjede do nje, gledajući je netremice u oči. Uze papire iz njezinih ruku i baci pogled na poznati logotip: bio je to njezin ugovor.
Zapravo, to nije bio njezin ugovor: bila je to službena obavijest o... otpremnini?
»Nat?« Johnny je pogleda, a njezin manični smiješak nestane. »Reci mi loše vijesti. Odmah.«
Ona se ugrize za usnu. »Otpuštena sam kao višak. Spajaju dva odjela što je dio mjera za rezanje troškova. Plaćat će me još pet mjeseci i dobit ću koliko god želim pisama preporuke. Eh da, i mnogo vremena za šetanje psa.« Ona teško zatrepće. »Odlučila sam da to moram najbolje iskoristiti. Moram sve shvatiti kao du¬gačak odmor.«
Johnny nije znao što reći. Nije bio siguran što ona želi čuti. Ovo nije bila smirena reakcija koju bi očekivao od žene koja je živjela za svoj posao, koja je svako promaknuće smatrala medaljom časti.
»Dobro«, reče on. »Koliki ti je otkazni rok?«
»Nema ga. Ostalo mi je još tri tjedna godišnjega od prošle godine, pa su me zamolili da ga odmah iskoristim i završim danas.«
»Danas?« Nije to mogao shvatiti. »Znači... ne vraćaš se u ponedjeljak? To je to?«
Natalie klimnu. »Ja i pola odjela. Barem ću dobiti naknadu za godišnji odmor. I ne moram organizirati nikakvu oproštajnu zabavu, tako da to i nije tako loša vijest, ha?«
Johnny upne mozak i požali što bolje ne poznaje suptilne ni¬janse ženskoga mozga. Sigurno nije ovakva samo zbog posla. Pomalo luda. Je li to bilo vezano uz mamine jutrošnje vijesti o Becky? Ali to nije imalo smisla: otkaz i vijesti o tuđoj trudnoći sigurno bi svakoga rasplakali.
»U redu«, reče, pa ustane i pokuša dobiti na vremenu. »Zar ne bi trebala biti malo više... uznemirena? Mislim, ja ne bih htio da si ti uznemirena, ali...«
»Johnny?« Natalie ispruži ruke preko stola, tako da je po¬novno morao sjesti. »Čitavo sam poslijepodne provela uznemirena. Završila sam s uznemirenošću. Završila sam s razmišljanjem koliko je sve to nepravedno. Ne želim više tratiti vrijeme na stvari koje ne mogu promijeniti. Odsada želim raditi stvari za nas. Stvari koje mogu promijeniti.«
Johnny pogleda ženu. Izgledala je tako malena i odlučna, po¬put djevojčice u radnom odijelu, da ga odmah preplavi očajnička potreba da je usreći. »Bit će sve u redu, Nat. Ako želiš uzeti psa, sjajno! Učinimo to! Vikendi u parku, dresura, što god! Sjajno!«
Natalie spusti pogled i činilo se da se pokušava sabrati za slje¬deće priznanje. »Kada spominjem stvari koje možemo promijeniti, mislim na... Johnny, pođimo k liječniku i obavimo te pretrage. Znam da nisi oduševljen, ali mislim da bismo morali. Tako da ne provodimo vrijeme samo čekajući i nadajući se.«
»Pretrage ?« Johnny se zgrozi od pomisli na čekaonice, testne čašice i Natalie još napetiju nego što je sada. »Ne možemo li sa¬mo... ne znam... uzimati više željeza?«
»Moram znati«, reče Natalie. Raširi ruke na stolu i zagleda se u prste na kojima su blistali vjenčani i zaručnički prsteni te prsten vječnosti. »Svakoga mjeseca nastojim sve obaviti kako treba i uvi¬jek se iznova nadam da će uspjeti, a na kraju ne uspije. Ne djeluje. Imam osjećaj kao da padam. Svakoga mjeseca.«
Kada podignu pogled, Johnny opazi da joj se maškara raz-mazala od plakanja. On se posrami što nije shvatio koliko je zbog svega bila očajna.
»Samo moram znati zašto«, reče tiho. »Sto sa mnom nije u redu.«
Johnnyju se stegnu srce. Imao je sreću. Kakvu je sreću imao! Od života nije tražio mnogo: suprugu, posao, kuću s garažom i tu i tamo nekoliko krigla piva u pubu s Billom. Sve je to imao, a da se nije ni trudio. Beba povrh svega bila bi pravi dobitak, iako to nije mogao reći Nat, ne kada ona sjedi tamo slomljena srca. Ona je bila sve što je želio.
»Naravno«, začu sam sebe kako govori. »Ugovori pregled.«
Lice joj zasja od zahvalnosti, a on se osjeti krivim što joj je to očito bilo toliko teško zatražiti. Ona ga uhvati za ruke i oko njih ovije tanke prste. »Hvala ti.«
»Ali pod jednim uvjetom.« Johnny stegnu stisak i osjeti kako mu se u kožu zabija njezin vjenčani prsten. »Kakvi god bili nalazi, još uvijek imamo jedno drugo. I možemo biti sretni i ako ostane¬mo samo mi. Nećemo se pretvoriti u one parove koji na večerama I prijateljima pričaju o svojim...« Strese se od same pomisli, »...o uzorcima sperme ili čemu već.«
»Naravno da nećemo!« Nataline su oči blistale od suza, ili možda čak odlučnosti. »Nemoj biti smiješan. Ali ovo slobodno vrijeme... dat će nam dobru priliku da pokušamo.«
U tom trenutku Johnny dođe do spoznaje o njihovim različi¬tostima: dok su oboje razgovarali o istom, Natalie je u mislima već bila dva, tri koraka ispred njega i brinuo se što zapravo pojma nema o čemu ona razmišlja.
U tom se trenutku oglasi zvono na ulaznim vratima i ona sko¬či na noge. »To mora da je Rachel iz prihvatilišta. Misliš li da bih trebala biti u odijelu?« Nabora nos. »Hoće li tako izgledati kao da sam prezaposlena da imam psa? Čekaj, idem se presvući. Uvedi je unutra i pokaži joj kuću. Ponudi je šalicom čaja ili nečim.«
Natalie izjuri iz sobe i uskoro se začuje kako se u čarapama penje uza stube.
Johnny je u čudu gledao za njom. Kako te žene, pobogu, uspiju u samo deset sekunda prijeći iz emotivnoga kraha u brigu o tome što će odjenuti za susret sa ženom iz psećeg prihvatilišta? Kako je može više brinuti to je li kuća dovoljno čista za psa nego to što je dobila otkaz ? Odmahnuvši glavom, iziđe u hodnik i otvori vrata.
Na ulazu je stajala Rachel, u rukama držeći mapu s kvačicom. Johnny pomisli kako ovako ležerno odjevena djeluje mnogo mlade nego što je izgledala kada su se upoznali. Tamna joj je, kratko oši¬šana, kosa sada bila raščupana, a nosila je traperice, čizme i nekakvu sjajnu jaknu u stilu šezdesetih, s vrlo malo šminke osim tamnocr¬venoga ruža.
Johnny se osjećao nelagodno. Rachel nije bila vrsta žene na koju je navikao. Odisala je duhom Londona, možda zbog načina na koji je bila ošišana (koji se Natalie jako sviđao, a on je mislio da izgleda čudno) i samouvjerenoga nastupa. Imala je golemu torbu, dovoljno veliku da u nju stane malo dijete, toliko neobično ukra¬šenu zakovicama da on zaključi kako se to sada sigurno tako nosi. Natalie bi sigurno znala.
»Bok«, pozdravi ga ona i podignu ruku s noktima obojenim u tamnoplavo. Izgledalo je kao da ih je nedavno uredila. »Došla sam vidjeti je li vaša kuća dovoljno osigurana od Bertieja?«
»Uđite.« Johnny uzmaknc da je pusti da prođe, pitajući se kada će ih početi ocjenjivati. Je li već počela? »Trebamo li imati sigurnosnu kopču na vratima?« upita.
»Ne! Hoću reći, mislim da ne. Molim vas, nemojte biti tako zabrinuti«, doda. »Ovo doista nije ništa posebno, samo ću brzo baciti oko.«
»Recite to mojoj ženi«, reče Johnny. »Cijelu je kuću počistila usisavačem.«
Rachel ga suosjećajno pogleda. »Ozbiljno? Njezino druženje s usisavačem tek počinje. Ja bih mogla napuniti sve svoje ukrasne jastučiće s količinom dlake koju Dotin graničarski ovčar ispusti u tri dana. Pogledajte.« Ona mu pokaza upitnik. Pitanje broj tri bilo je: Ima li u novome domu bijelih sagova?
Johnny podignu obrve. »Je li to dobro ili loše?«
Rachelina široka usta tržnu se od smiješka. »Megan kaže da bi onima s bijelim sagovima i jasnim dokazima da kupuju u Lakelandu trebalo obazrivo savjetovati da radije nabave zlatne ribice.«
»O, dobro.« Johnny dugo izdahne. »Jer, iskreno govoreći, nismo baš...«
»Nismo baš što?« Natalie doskakuće niza stube u traperica¬ma i mekoj crvenoj majici koju je imala još od studentskih dana. »Zdravo, Rachel! Hvala ti što si tako brzo došla!«
»Hvala tebi što si nazvala za Bertieja. Jako nam je stalo da tim psima nađemo nove domove, kao što znaš.« Rachel se nasmiješi, osvrne se po sobi i unese nekoliko brzih oznaka u upitnik. »Ovo zaista neće dugo trajati. Ne želim vam upropastiti početak vikenda.«
»Ma, nema problema, ionako nikamo ne idemo«, reče Na¬talie, kradomice mičući lomljiv stakleni ukras s telefonskog stolića.
Johnny pogleda preko Rachelina ramena da vidi što upisuje, ali Natalie ga prostrijeli pogledom.
»Želiš li šalicu kave dok razgledaš, Rachel?« upita ljubazno. »Ili čašu vina?«
»Hvala!« Rachel pode za Natalie u kuhinju, ogledajući se. »Morate me ispričati, ovo je moja prva provjera. Inače to radi Fre¬da. Ali sigurna sam da bi Bertie bio vrlo sretan da se ovamo doseli. Znam da ja bih. Je li to vaš vrt? Oprostite, ali moram provjeriti je li dobro ograđen. Ooo, kakva divna kuhinja!«
Natalie je blistala od ponosa. »Naravno, samo naprijed. John¬ny, pokaži Rachel vrt dok ja pripravim kavu.«
Johnny za šalu salutira prema ženi i ruku ispruži prema stra¬žnjim vratima, pa uključi vanjska svjetla. »Nakon vas.«
Rachel prošeta obodnicom od cvijeća, usput radeći kratke bi¬lješke. Johnny ju je slijedio sa svjetiljkom, pitajući se kako uspijeva hodati po travi u tim čizmama. No svoja je pitanja uspio svesti na ljubazne upite o psećoj dnevnoj rutini.
Kada su se vratili, na stolu su ih već čekala tri savršena kapuci¬na, baršunaste pjene posute čokoladom u prahu. Bila je vrlo ponosna na svoju kavu.
»Oh!« Rachelinim licem prijeđe izraz odobravanja dok je otpijala gutljaj. »Ovo je najbolja kava koju sam kušala otkako smo ovamo stigli.«
»Trebaš otići u kafić u gradu«, predloži Natalie, uvijek spre¬mna pomoći. »Izvana nije baš nešto, unutra je mnogo ljepši. Prešli su na organske proizvode.«
»Sto znači da su im se cijene uvećale petnaest posto i sada ti kažu ime krave koja je dala mlijeko za tvoj čaj«, objasni Johnny. »Sve stavljaju u papirnate vrećice i svi proizvodi su od ovdašnjih seljaka.«
Rachel se nasmiješi i sada se doimala više kao jedna od djevo¬jaka s kojima se Natalie nalazila u klubu knjige. »Da, samo što je problem u tome što unutra ne puštaju pse. A ja sa sobom uvijek vučem najmanje četvero.« Otegnuto namigne Natalie. »Megan bi to trebala spomenuti na ovom svojem obrascu: psi su izvrstan način štednje. Više ne možeš u trgovine! Mnogo ćeš vremena provoditi kod kuće ili na drugom kraju povodca!«
»Sto se mene tiče, to je u redu!« reče Natalie. »Ja sam na prisilnom godišnjem od ponedjeljka.«
Rachel pogleda jedno, pa drugo, i zakucka olovkom po usna¬ma. »Ne bih htjela dodavati sol na ranu, ali ne znaš koliko će to trajati, zar ne? Možda šest mjeseci, šest tjedana ili...«
»Neće biti kraće od šest mjeseci«, odlučno će Natalie. »Želim riješiti neke privatne stvari.«
Rachel okrene obrazac prema njima, tako da mogu vidjeti što na njemu piše krupnim



Meganinim rukopisom. »Nemoj to shva¬titi osobno, ali Megan je predložila da Bertieja uzmeš na određeno vrijeme jer nećete stalno moći biti kod kuće za njega. To će isto dobro doći«, brzo doda. »On mrzi što mora biti u psetarnici, a kućni odgoj pomoći će mu da lakše nade obitelj. Je li to u redu?«
»Naravno.« Natalino lice bilo je vedro zbog novoga izazova. »Ako ga to izvuče iz psetarnice, učinit ćemo to.«
Johnny je zabrinuto pogleda. »Nat, to neće biti lako, znaš. Morat ćeš ga se odreći ako netko drugi...«
»O tome ću misliti kada bude vrijeme.«
Rachel se doimala zadovoljnom. »Nedostajat će nam, ali nje¬mu je potrebna sva pažnja. I pravila. Na primjer, nikakvo njuškanje po radnim površinama i svakako ne penjanje po naslonjačima«, doda ona pokazujući na bilješke. »Megan kaže da morate biti odr¬ješiti jer još raste. Nema penjanja po stubama i naslonjačima dok ne navrši dvije godine.«
»Naravno. Postoji li mogućnost da ga zauvijek zadržimo? Ako se stvari promijene?«
Rachel klimne, a zatim stane kada Johnny okrene mapu da nešto pročita.
»Sto je ovo?« upita, pokazujući na Meganinu bilješku sa zvjez¬dicom. »Upitaj za djecu«?
»Ma, blesavo. Oprostite.« Rachel uze mapu natrag, a obrazi joj se zarumene pod nenapadnom šminkom. »Moram to pitati, ali čini mi se malo nepristojnim, a i ja bih poludjela da mene to netko pita. Ali Megan mi je rekla da moram.« Uzdahnu. »Planirate li imati djecu u sljedećoj godini?«
Johnny i Natalie se pogledaju.
»Mislim«, Rachel nastavi, ne primijetivši njihov znakovit pogled, »mladi ste od mene, ali ponekad mi se čini kao da je naj¬normalnija stvar na svijetu pitati ženu misli li imati dijete, ili će to odgoditi za poslije, ili smatra da joj je karijera važnija. Nitko vas ta¬ko ne bi ispitivao o vašoj vjeri, zar ne? Ili tjelesnoj težini?« Zakoluta očima prema Natalie koja joj isto odvrati na identičan način, kao da se dobro razumiju.
Natalie je oklijevala, ne želeći lagati. »Stvar je u tome što...«
»Hoću li napraviti novu kavu?« upita Johnny.
»Da, molim«, odvrati Natalie. »Ja ću bez kofeina. Ma, zapra¬vo ću si dati oduška, napravi mi običnu.« Pruži mu šalicu i nastavi razgovarati s Rachel. »Znači, ni ti nemaš djecu?«
Rachel odmahnu glavom. »Ne«, odgovori. »Nemam. Sve¬jedno mislim da je to zadiranje u tuđu privatnost, a takva pitanja postavljam samo zato sto Megan kaže da se psi mogu vrlo uznemi¬riti ako se hijerarhija u kući promijeni, a ne bismo željeli još više zakomplicirati stvari.« »Mhm, shvaćam«, odgovori Natalie. »Ali to vas ne smeta, to što nemate djecu?«
Oh, Nat, zašuti, pomisli Johnny, ali Rachelino se lice ne pro¬mijeni. Samo je kratko šutjela prije nego što odgovori.
»Ponekad«, prizna. »Ali ne previše. Ja radim u odnosima s javnošću i mnogo putujem, često bez prethodne najave. Volim svoju neovisnost, da mogu raditi što želim.« Napravi grimasu, tek se napo¬la šaleći. »Moram vam reći, zahvaljujući tome što imam psa, shvatila sam kakva bi gnjavaža bila imati dijete. Gema barem mogu ostaviti Megan. A njegovu kakicu moram počistiti samo dvaput na dan.«
Natalie se grohotom nasmija. Dok je čvrsto stezao dršku šalice za kavu Johnny shvati da je mjesecima nije čuo da se tako smije.
»Ali, razmišljate li o djeci?« nastavi Rachel.
»Da«, odgovori Johnny prije Natalie. Želio je da Nat zna kako misli ozbiljno u vezi s pretragama. Iako je Nat, koja je željela svakoga zadovoljiti, smatrala da to nije ono što Rachel želi čuti. »Ali djeteta očito neće biti barem još devet mjeseci«, doda on. »Tako da to neće utjecati na odluku da privremeno uzmemo psa.«
»Nimalo. Divno«, reče Rachel. »Pa, sretno!«
Sagnu glavu da nešto kratko zapiše, a Johnny joj nije znao pročitati izraz lica.
No znao je što vidi na Natalinom. Čistu sreću.
Na taj se prizor oblačak na Johnnyjevu srcu podignuo i on kuhinju ispuni svojim iskrenim, privlačnim smijehom.

* * *

Na drugoj strani grada, u jednoj od terasastih kuća pokraj kanala, Zoe je promatrala Davidov novi automobil, pitajući se gdje to točno u Milton Keynesu on živi kada mu treba terenac s pogonom na sva četiri kotača koji je izgledao kao da bi svojim moćnim kotačima mogao smrviti njezin natučen Polo.
David je točno u osam došao po Lea, Spencera i njihova novog lajavog prijatelja, zajedno sa svim njihovim stvarima te iznenađuju¬ćom gomilom opreme koja je trebala Toffeeju. Stvari su brzo ispu¬njavale prtljažnik vozila kojim je David liječio krizu srednjih godina, iako to njemu nije smetalo, dok su mu se dječaci motali oko nogu s novostima o školi, prijateljima i, što je bilo najvažnije, o psiću.
Toffee je sjedio u prtljažniku iza stakla, bez glasa lajući iz sve snage i, nadala se Zoe, potajno piškeći po navlakama. Toffee je volio mokriti na novim mjestima. Kako je rekla Megan u prihvatilištu, popiškio se u sva četiri kuta njihova ureda, ali dobro je reagirao na strog polusatni program kojemu ga je podvrgnula. Otkako je išao u pseći vrtić, naučio je da ne piški po ljudima. Također je usvojio naredbu »ne«.
Megan i Rachel su je tome poučile. Njih su tri zajedno uvježba¬vale naredbu popraćenu policijskim mahanjem prstom sve dok Zoe nije uspjela nadglasati Toffeejevu najgoru galamu. Njezino »ne« sa¬da je iznosilo četiri od ukupnih deset bodova na Meganinoj ljestvici.
»Moraš biti čvrsta«, rekla je kada se Zoe zgrozila nad vlasti¬tim zapovjedničkim glasom koji dotada nije poznavala. »Postavi granice. Drži ih se! To mu je potrebno.«
No granice nisu bile Zoena jača strana. Sada je duboko udah¬nula i natjerala se da takvu granicu postavi i Davidu.
»Potreban mi je novac za pseći vrtić«, promrmljala je, još uvijek nastojeći održati veseli izraz lica sve dok su je dječaci mogli vidjeti.
»Vrtić? Za pse? Razgovaraj s mojim odvjetnikom.« To je bila nova Davidova uzrečica, zajedno s »Moramo to riješiti na ispravan način.«
Zoena odlučnost splasne. Splašnjavala je polako još od jučer navečer, zbog Leova i Spencerova živog razgovora o sjajnim vožnja¬ma u zabavnom parku u koji odlaze s tatom. Ali primijeti kako je Spencer nestrpljivo gleda kroz zatamnjeno staklo, pa se podsjeti da ima potpuno pravo očekivati da David preuzme odgovornost za svoje blesave odluke.
Zoe se prisjeti Meganina predavanja o »odlučnom glasu«, pa primora samu sebe da ne odustane. »On je još mali, ne mogu ga ostaviti samoga čitav dan, a znaš da moram raditi puno radno vrijeme. Da, jasno da znaš jer si nam ti upravo prepolovio iznos alimentacije.«
David se okrenu prema njoj, pomirljiva smiješka koji mu se širio licem, pa joj položi ruku na rame: nekad bi se zbog toga osje¬ćala sigurnom i zaštićenom. Nekoć ju je ta gesta tješila. Sada joj nije značila ništa.
»Nemoj biti smiješna, Zoe, to je pas! Zar ga ne može samo pričuvati neki susjed? Ma hajde«, reče. »Teška su vremena za sva¬koga. Ja sam tu stvar kupio. Nemaš pojma koliko to danas stoji!« »Toffee nije stvar«, obrecnu se Zoe. »On je pas.« David se kiselo nasmiješi. »Kako god. On je pas.« Zoe se prisili da zvuči oštro i razumno, kao i Rachel kada joj je govorila što da kaže. »Davide, dogovorila sam se s mjesnom pse-tarnicom za pola cijene, ali moraš sudjelovati i ti. Ne mogu taj iznos odvajati od alimentacije. Ili bi radije da ja hranim psa, a ti dječake?« On posegnu u džep i prije nego što je shvatila što radi, izvuče lisnicu i pljesnu novčanicom od sto funta o njezin dlan. »Evo. Jesi li to htjela?«
»Ne radi se o tome...« poče ona, ali on je već otvarao voza¬čeva vrata na novom automobilu, spreman da dječake odveze na vikend sjajne zabave.
»Onda«, okrenu se on prema stražnjem sjedalu, »jeste li spre¬mni za vikend u Alton Towersu?«
Grozna pomisao spopadnu Zoe kada on zalupi vratima i po¬krenu motor.
»Stani!« Zalupala je o prozor pa ga David spusti, ljutit. Iznutra je treštala stanica Radio One.
»Sto je sad?«
»Tko će se brinuti o Toffeeju dok se vi zabavljate u Alton Towersu?« upita bez daha.
David razrogači oči tako da dječaci ne mogu vidjeti njegovo lice koje je govorilo »zašuti«. »Kako to misliš, tko će se o njemu brinuti? Povest ćemo ga s nama i ostaviti ga u automobilu u njegovu kavezu. Bit će dobro. Bit ćemo tamo samo do, ne znam, možda tri...«
»Neće biti dobro! Morate ga izvoditi najmanje svaki sat.« U glavi joj je bila grozna slika izbezumljenoga Toffeeja, pregrijana, upla¬šena i usamljena, kako sjedi u vlastitu neredu u prtljažniku Davidova glupa novog automobila, ili još gore, kako ga izbezumljenog vuku uokolo kroz gomilu ljudi.
David zinu od čuđenja. »Zaboga, Zoe, to je pas!« »Točno! On nije igračka! Zao mi je, ali Toffee ostaje ovdje«, reče, sada već uvjerljivo strogo. »Trebala sam to odmah pretpostaviti. Otvori prt¬ljažnik.«
Ne mogu vjerovati da to radim, pomisli Zoe. Mogla sam uži¬vati u vikendu bez djece i bez psa i mogla sam ga čitavog prespavati.
»Molim? Nemoj biti tako...«
»Otvaraj prokleti prtljažnik!« razbjesni se ona.
David se uozbilji, a zatim se okrenu dječacima. »Zao mi je, dečki, mama kaže da Toffee mora ostati ovdje s njom. Ne može s nama.«
Sa stražnjega sjedala začuje se tuljenje u znak prosvjedovanja. »Maaama!«
Zoe je bila nepokolebljiva. »Zao mi je, Spenceru, ali ondje je za Toffeeja preglasno. Čekat će vas kada se vratite.« Borila se s teškim vratima prtljažnika, a zatim ih otvori i podignu 'Ioffejev putni kavez.
Dva smeđa oka puna obožavanja pogledala su je kroz žičana vratašca i ona osjeti golemo olakšanje što Toftee u njemu neće ostati zarobljen čitav vikend. Cvilio bi, znala je. I morao bi sjediti u vlastitoj bljuvotini i izmetu, i počinio bi vjerojatno svakakve štete koje bi Jenniferinu kuću uništile na sto divnih načina. No njezino meko srce to nije moglo dopustiti samo kako bi David naučio lekciju.
Spencer nogom snažno udari o Davidovo sjedalo. »Nije pošte¬no!« »Spenceru! Ne udaraj sjedalo! Ostat će udubljenje!« prasnu David, a zatim nešto blaže doda, »Molim te, prijatelju.«
To nije ni blizu onoga što bi mu učinio ovakav živahni psić, pomisli Zoe.
Priđe do vozačeva prozora, osjećajući navalu nove odlučnosti koja joj je dotada bila strana. »A ako se vrate, pa makar i s plastič¬nom patkicom, moj će se odvjetnik za to pobrinuti«, prosikta, a zatim reče glasnije da je čuju i dječaci.
»Vidimo se u nedjelju, dečki!« uzviknu. »Slušajte taticu!«
Spencer je ruke čvrsto prekrižio kao da se duri, pritisnuvši bra¬du o prsa, ali Leo je pokraj prozora mahao debelom ručicom. »Brini se za Toffeeja, mamice!«
Zoeno se srce stisnu dok im je odmahivala i morala se upeti da održi smiješak. Zatim David pritisnu gas i oni nestadoše u noći.





Drhteći, Zoe podignu Toffeejev kavez da ga može pogledati u oči.
»Onda, Toffee«, reče. »Ostali smo samo nas dvoje. Imaš li kakvih planova za vikend?«
Toffee joj poliže nos kroz mrežu i kratko zalaje da ga pusti piškiti.
Što je ipak napredak, pomisli Zoe.

12. POGLAVLJE

»BUDI DOBRA PREMA MENI, MEGAN«, molila je Rachel. »U pravom životu u ovo doba još uopće nisam budna, a kamoli ovako sasvim odjevena.« Pogleda raspored na stolu. »Na putu da raspo¬redim volontere.«
Bila je subota ujutro i Rachel je prvi put sudjelovala u glav¬nom danu za volonterske šetače. Najprije ju je probudila Megan sa šalicom čaja ispred vrata, a zatim ju je dokrajčio Gem, maknuvši joj pokrivače s kreveta.
Rachel se utješi mišlju da je barem prestao s običajem da je liže kao da je pokušava probuditi iz mrtvih.
»Izvrsno ti ide!« reče Megan koja je izgledala i previše radosno s obzirom na to da je bila budna već dva sata i da je sve boksove već očistila od blata. »Mogla bih te zadužiti za sendviče od slanine.«
Povede Rachel do štednjaka pokraj kojega su čekala dva kruha, nekoliko vrećica slanine i boca umaka od rajčica. Rachel je isprazni¬la svoj račun za nenadane troškove kako bi napunila kuhinjske or¬mariće, platila Megan i riješila najhitnije račune: zbog iznosa ostalih neplaćenih računa rješavanje oporuke postalo je goruće pitanje.
Barem je napravila novi popis zadataka. Toga poslijepodneva mora početi s popisivanjem imovine.
»Isprži slaninu, spremi je u pećnicu da bude na toplom i na¬pravi sendviče kada se šetači vrate. Ponavljaj čitavo jutro. Obično se pojavi desetak šetača«, objasni Megan. »Tvoja je kampanja s oglasima također upalila.«
»Upozoravam te, nisam baš neka kuharica.« Rachel na šted¬njak oprezno podignu staru tešku tavu. »Ja sam više tip djevojke koja jede vani.«
»Zdravo! Jesam li došla prerano?«
Svi se okrenu prema Zoe koja je stajala na vratima kuhinje s Toffeejem pod rukom. Kada Toffee uoči Gema u košari do štednja¬ka, sretno se izvije i izmigolji se iz Zoenih ruku da pozdravi svojega odraslog prijatelja.
»Molim te, nemoj mi reći da si ga došla ostaviti?« molećivo joj se obrati Rachel.
Zoe odmahnu glavom. Nosila je plavu pletenu kapu koja joj je oko lica pritisnula crvenkaste kovrče. »Ne, moj je bivši suprug uzeo djecu za vikend. U kući je sada čudno i pretiho, a i razumjela sam sve Fredine aluzije na vikend-šetače, tako da...« Teatralno podignu ruke i obrve. »Evo me! Trebali biste oglase staviti i u odvjetničke urede. Da privučete sve samohrane roditelje koji su vikendom slobodni.«
»Rekla si svojem bivšem, zar ne?« upita je Rachel. »Za vrtić?«
»I rekla si »Ne!«, doda Megan napravivši odrešit pokret ru¬kom. »I njemu i Toffeeju?«
Zoene se oči zamute. »Tako nekako. Rekla sam mu da ne može uzeti Toffeeja i čitav ga vikend ostaviti u automobilu. Ali čim se vrate, to mislim učiniti. Pogledajte, David mi je dao nešto novca, tako da ću vam platiti nešto unaprijed.«
»To je sjajno!« Rachel uze novčanice od Zoe prije nego što ih Megan uspije odbiti. Pedeset funta u ovoj je situaciji značilo pedeset funta hrane. Njezin je plan štednje bio namijenjen novoj modnoj sezoni, a ne održavanju psetarnice i već su bili na izmaku sredstava. »Neka to bude rata za prvi mjesec, posebna ponuda u znak dobrodošlice. Napisat ću ti račun.«
»I to je početak«, reče Megan ohrabrujući je. »Hoću reći, ne mislim na novac, nego na to da si mu rekla što ga ide. Ne smiješ dopustiti da se tako ponaša prema tebi!«
»Zašto mijenjati stare navike?« uzdahnu Zoe. »Kao da ovome tu ne dopuštam da me iskorištava kako želi.«
»Psi su drukčiji«, odvrati Megan, popustljivo gledajući kako se Toffee vere po Gemu i vuče ga za uši dok Geni mirno gleda u svoje šape.
Rachel ugura novac u stražnji džep traperica.
»Megan, zašto Zoe ne bi izvela neke pse? Dok se vrati, valjda ću svladati kako napraviti sendvič od slanine.« Sumnjičavo prouči paketić. »I ne žuri se natrag.«

* * *

Natalie i Johnny sjedili su u Natalinu miniju ispred Billove kuće i promatrali kako se Bili snalazi u novoj ulozi vlasnika psa.
Natalie je možda bila pristrana, ali kada se Bili pojavi na ula¬znim vratima, pomisli da izgleda poput modela za Boden, s istaknu¬tim jagodicama, u debeloj jakni i pletenoj kapi. S modnim dodatkom u obliku crne pudlice.
Doduše, sudeći prema načinu na koji je doskakutala do auto¬mobila, prije bi se reklo da je Lulu Billa smatrala svojim zgodnim modnim dodatkom.
»Samo muškarac koji je zgodan kao Bili može se izvući s pud¬licom kao kućnim ljubimcem«, primijeti Johnny. »Barem donekle.«
»Mislim da izgleda prelijepo.« Natalie mahnu Billu tako da vidi da ga čekaju. »Neće se moći otresti obožavateljica u parku. Djevojke obožavaju muškarce s psom.«
»Hoćeš li to govoriti i kada se ja s Bertiejem budem šetao po parku?« Johnny je pogleda zadirkujući, a ona ga blago gurne laktom.
»Ja ću biti s tobom. Mi ćemo se zajedno šetati.«, namjesti se Natalie u sjedalu, spremna na pokret, »Svakako se pobrini da Bill razgovara s onom dragom Megan.«
»Molim? O, sada shvaćam... Ne idemo samo na običan volon¬terski zadatak, zar ne?«
»Ponovno ćemo vidjeti Bertieja«, Natalie se nije dala zbuniti. »Ali, mislila sam, kad smo već ondje... Ta mi se Megan čini kao pravi tip za Billa.«
»Na koji način?«
Bill je sada petljao nešto oko ulaznih vrata, provjeravajući ima li prave ključeve. Očito ih nije imao jer se okrenuo i mahnuo im, pa zavezao Lulu za ulazna vrata i nestao unutra. Lulu strpljivo sjede.
»U tome što se čini kao organizirana osoba«, nastavi Natalie. »Bez prtljage, dobra s psima, mnogo putuje, vesela...«
»Kako to sve znaš? Samo si je jednom vidjela!« zakoluta John¬ny očima.
»Lijepo smo porazgovarale kada sam zvala da se dogovorimo za provjeru doma. No to i sam možeš zaključiti.« Natalie se nasmi¬ješi kroz staklo kada Bili iziđe, sada u drukčijoj jakni, s povodcem u odgovarajućoj boji. »Vidim ih zajedno. Samo mu treba malo poti¬caja u pravom smjeru. U onome u kojemu će se napokon skrasiti.«
»Potičeš ga već posljednje tri godine«, reče Johnny. »Ali ti znaš da on teži savršenosti... Bok, Bille!«
»Bok, Natalie, Johnny!« Bill podignu pudlicu i stavi je pod pazuho.
»Bok, Lulu!« guknu Natalie.
»Bok, teta Nat...!« poče Bill glumeći da je psić, ali ga Johnny prekinu pogledom.
Johnny izide s vozačeva mjesta da dotjeranog Billa pusti na stražnje sjedalo.
»Pogledaj, tu je mala kopča za koju možeš pričvrstiti Lulu«, reče Natalie, naginjući se unatrag da mu pokaže. »Da, to je.«
»To je za Bertieja. Već je pripremila automobil«, javi se Johnny izvana. »Usput smo stali u Svijetu kućnih ljubimaca. Kao da sedam sati na internetu jučer navečer nije bilo dovoljno da nauči svaku sit¬nicu o basetima! Jer sada imamo i sav pribor, uključujući i nekakvo pucketalo s kojim će Nat početi svoju novu karijeru dresera pasa.«
Bill podignu obrve. »U svojem je elementu.« »Da«, uzdahnu Johnny. »Malo je složenije, prijatelju. Udi i reći će ti više nego što si ikada želio znati.«

* * *

Megan je Zoe povjerila Bertieja i labradoricu Treacle, zato što će jednoga dana i Toffee biti slične veličine. Podsjetila ju je da bude odlučna, da ne zaboravi na naredbu »Ne!« i, ako dođe do najgorega, da ih podmiti keksima.
Zatim ih je poslala na »šetnju od tri milje«, kako je stajalo na fotokopiranom letku koji su dobivali vikend-šetači.
Čitavim putem niz brijeg i kroz gradski park Zoe je imala osjećaj kao da je u reklami za šampon: sretno se smješkala drugim vlasnicima pasa, uživajući u prohladnom subotnjem jutru. Psi su bili ludi od sreće što su na svježem zraku, a ona je dijelila njihovo veselje. Zaprepašteno je shvatila da je to prva nova stvar koju je učinila sama otkako su se dječaci rodili. I činilo se da sve protječe u najboljem redu.
Zapravo, i bolje. Osjećala se kao da je na nekom odmoru: slobodno, lagano i bez obveza. K tome, činilo se da je i psi shva¬ćaju ozbiljno jer su držali korak s njom i povremeno se osvrtali u dirljivoj potrebi da provjere je li još s njima.
No čim su, na putu natrag, došli do divljega dijela parka, Ber¬tie je nešto nanjušio i dao se u trk, razvukavši do kraja rastezljivi povodac.
»Uspori!« poviknula je Zoe uzaludno kada je osjetila da se povodac istegnuo do kraja. Zatim joj, uz iznenadan trzaj, Bertie zamalo ne iščupa ruku iz ramena. Ona ubrza korak kako ovratnik ne bi gušio Berieja koji je sada kaskao tako brzo da su mu uši klepetale. »Uspori! K nozi! K nozi!«
Sto bi trebala vikati ? Napne moždane stanice u nastojanju da se sjeti još koje naredbe. »Stani! K nozi! Stoj!«
Ništa nije djelovalo. Bertie ju je preko livade odlučno vukao prema nekim ljudima i njihovu psu.
Sada je i ona već gotovo trčala. Pogleda na Treacle koja je po¬slušno stala kaskati pokraj nje, usprkos neuobičajenom smjeru kojim je šetnja odjednom pošla. »Oprosti«, dahne, ali činilo se da dobra kujica nije nimalo uznemirena.
Zoe osjeti kako joj u džepu nešto vibrira: zvonio joj je telefon. Osjećaj slobode nestane i mozak joj odmah počne izbacivati sablasne scene nesreća u zabavnom parku ili na autoputu.
Pogleda naprijed da vidi kamo je Bertie pošao: ispred nje je bio razmjerno čist komad livade, bez grmlja ili živica preko kojih je mogla pasti, pa odluči riskirati. U trku prebaci povodac u drugu ruku i prokopa po unutrašnjem džepu u potrazi za telefonom. No uređaj joj iskliznu iz prstiju. Dok ga je pokušavala zgrabiti, zapne o izbočeni krtičnjak, pa izgubi ravnotežu i pade na mokru travu i metalni poklopac otvora za kanalizaciju koji nije vidjela sve dok se nije čelom usmjerila prema njemu.
Ispruži ruke prema naprijed, ali bilo je prekasno da ublaži pad. Ispusti telefon i povodce dok je klizala tlom, udarivši naposljetku glavom o poklopac. Iza vjeda joj eksplodiraše zvjezdice, a u daljini je čula razdragano lajanje Bertieja. Sve se činilo vrlo dalekim.
»Au!« zajauknu, osjetivši metalni okus krvi na mjestu na ko¬jemu se ugrizla za usnicu. Znala je da će sada uslijediti iznenadna provala boli iz čela i zguljenih dlanova. U takvim bi prigodama dječacima uvijek razgovorom pokušavala odvući pozornost — kako ne bi zamijetili svoje ozljede.
Izvan vidokruga telefon još dvaput zazvoni, a zatim utihnu. Zoe pokuša ustati, ali osjeti vrtoglavicu. Psi! Kamo su nestali psi?
Podignu glavu i ugleda Bertieja kako skače od sreće oko troje ljudi s psom koji su zurili u nju dok je njihova pudlica odbijala Bertiejeve pokušaje udvaranja, poput nevoljne dame kojoj se dosa¬đuje u nekom noćnom klubu. Treacle je zaštitnički ostala uz nju, nesigurno mašući repom i slineći.
»Bertie!« viknu Zoe, boreći se da ustane. Kada u tome napo¬kon uspije, zvjezdice bola prošire joj se niz dlanove, noge, ramena, pa osjeti da je koljena izdaju. Kliznu natrag u travu. »O, Bože.«
Sve je bilo bolno i sramotno. Začuje kako joj prilaze ljudi. Zaklopi oči i oprezno se dotakne po čelu. Pala joj je kapa, a napipa i golemu kvrgu ondje gdje je prije nije bilo.
»Jeste li dobro?« uzviknu muškarac. »Ne mičite se, ovdje je liječnik.«
»Možete li uhvatiti psa?« doviknu ona s nadom. »Molim vas?«
»Imam ga«, viknu žena.
Topot nogu koje trče postade glasniji, pa se stopi s teškim di¬sanjem koje nije dolazilo samo od Treacle.
»To je izgledalo vrlo bolno«, reče netko. »I kao da ste u nekom skeču.«
Zoe otvori oči i ugleda muškarca koji se nad njom nadvio. I on je nosio vunenu kapu navučenu na uši iz koje su mu nad tamno-smedim očima provirivali pramenovi crne kose. Čak ni nos crven od zime nije umanjio privlačan dojam ležerno neobrijane brade i dugih crnih trepavica.
Zašto uvijek zgodne muškarce susrećeš kada napraviš potpunu budalu od sebe, pomisli ona kroz tupo brujanje u ušima.
»Hm, nisam baš stručnjak, ali mislim da ste možda poderali traperice«, doda muškarac. »Ja bih na vašem mjestu ustao vrlo oprezno.«
Kada joj se vrati osjet u ozlijeđene dlanove, Zoe u sebi pro-gunda, a zatim shvati da su to zapravo svi čuli.
Muškarac joj pristupi službenije kada čučnu do nje i prihvati joj bradu, tako da joj se može zagledati u oči. Zoe u neugodi pokuša skrenuti pogled. »Nemojte to krivo shvatiti, ali možete li me pogle¬dati u oči, molim vas?« zamoli je. »Ne brinite se, ja sam liječnik.«
»Da, da, kladim se da jeste.« Zoe se prisili na osmijeh nate¬čenim usnama. »Možda se samo motate po parku i čekate da neka od šetačica padne kako biste je mogli hipnotizirati?«
»Ma ne. » Oči su mu prelijepe, pomisli Zoe, nalik Toffeejevima: goleme, smeđe, tople. Pitala se jesu li joj se zjenice proširile što bi bio znak da joj je privlačan, kao što je pisalo u tinejdžerskim časopisima. »Nije vrijedno po ovakvome vremenu. Mislim da ne¬mate potres mozga. Niste se onesvijestili?«
»Ne.«
»Dobro. Ali svome ćete dečku morati objasniti ovu golemu modricu.«
»Ako je tako, sva sreća što ga nemam«, odvrati Zoe bez raz¬mišljanja.
On se naceri. Zašto sam baš jutros odlučila izići bez šminke, zapita se Zoe. Čak ni s malo maskare?
»Možete li ustati?« upita je muškarac, provjeravajući ima li još kakvih ozljeda. Zoe bude žao što mora reći da nema.
»Više mi je žao ovih poderanih traperica. Bile su mi omiljene.«
Dok se borila da ustane, Zoe zamijeti drugi par koji im se približavao, s vlastitim psom, crnom pudlicom, kao i s Treacle na povodcu i Bertiejem koji je sada veselo skakutao oko žene, lako dopirući do njezina struka kada bi se protegnuo.
»Oslonite se o mene«, reče muškarac i obgrli je oko ramena da joj pomogne. »Tako, stavite mi ruku oko struka, ako će vam biti lakše.«
»Zdravo, ja sam Zoe.« Zoe ponudi drugu ruku jer od Davida nije bila s nekim muškarcem toliko prisna. Mirisao je na čistu odjeću i vuneni kaput, a držao ju je kao da je laka poput pera.
»Ispričavam se, ja sam Bill«, odvrati on. »Bill Harper«, doda. »Možda smo se vidjeli u ambulanti? Jako loše pamtim imena.«
»Nismo. Sjećala bih se. Bok, Bille«, odvrati ona, pa se oprezno rukovaše. Cak je i Zoe shvatila da su to oboje iskoristili kao izgovor kako bi se dotaknuli i odjednom joj postade prevruće, usprkos tome što je bilo hladno.
Ne bi mi se smjeli sviđati slučajni prolaznici u parku, podsjeti se. Prije deset sekunda panično sam se bojala da mi dijete ne visi naglavce s kakvoga tobogana u zabavnom parku.
»Moj telefon...« počne ona, a Bill joj se priključi u traženju kada se ona naglo sagne. Glave im se sudare i ona zajauče.
»Vi niste neka od onih osoba iz oglasa koje uživaju u ozljeđi¬vanju?« upita on, trljajući čelo kroz vunenu kapu.
»Ne«, odgovori Zoe. »Samo sam sada malo nespretna.«
»Je li sve u redu?« Plavuša požuri k njima s tri psa, pa po¬vodce preda drugom muškarcu kako bi podignula Zoen mobitel.
».Johnny, uzmi ih, može? Evo, je li ovo vaš telefon? Jeste li nešto slomili?«
»To je bio dobar skok«, složi se drugi muškarac, Johnny. »Bertie se mora dobro ispričati.«
»Vi ga poznajete?« Zoe pogleda jednoga, pa drugoga, iznena¬đena. Prema načinu na koji je Bertie njuškao i veselio se ženi, on ih je poznavao.
»Zapravo smo baš pošli s njim prošetati.« Žena se sagne i po¬draga ga po uhu. »Nadamo se da smo mi njegovi novi privremeni roditelji. Natalie i Johnny. Bok!«
»I Lulu je iz prihvatilišta«, objasni Bill. »Mislim da ona i Bertie dijele sličnu sudbinu. Oh, čovječe, dobro ste sredili ruke. Vje¬rojatno je dolje bilo stakla ili nečega oštrog.« Posegne u džep, pa izvadi crvenu maramicu. »Samo stisnite. I držite ruku iznad glave.«
»Da zaustavim krvarenje?«
»Ne, da me ne biste slučajno udarili.« Bill se naceri i Zoe osjeti kako se i njoj na licu pojavljuje smiješak. Donekle glupav, bojala se.
»Hoćemo li se vratiti u psetarnice?« predloži Natalie. »Mi smo parkirali nedaleko odavde da najprije prošetamo s Lulu. Nismo željeli da pomisli kako je vraćamo, sada kada ju je Bill tek udomio!«
»Je li smeđi labrador vaš?« upita Billi kada Zoe preuze povo¬dac od Johnnyja pa svi pođoše stazom.
»Ne, ali ja imam štene labradora. Ili, bolje rečeno, uvalili su mi štene«, reče. »Ja radim, pa je u psećem vrtiću s Megan. U svojoj dobi može prošetati tek petnaestak minuta.«
»Petnaestak minuta?« On zavidno ponovi. »Mislio sam da s psićima ima mnogo posla.«
»Mnogo posla?« Zoe bolnim rukama prijeđe po licu. »O, koliko cviljenja. I cirkusa! Spavam u naslonjaču samo da ga mo¬gu noću dvaput pustiti van da obavi nuždu. Ne znam tko dresira koga.« Povuče Treacle dalje od primamljive kante za smeće, pa se lecne od boli u čelu.
»Kako vam je sada glava? Je li gore?« Bill kratko pogleda prijatelje koje je Bertie sada mnogo bržim korakom vukao uzbrdo, odlučivši da mu je svega dosta.
»Bit će dobro. Želite li ih sustići?« upita Zoe brzo. »Ne mo¬rate ostati sa mnom.«
»Ne, ne, nije problem. To će im dobro doći da se povezu s Bertiejem. Da im pokaže što ih čeka.« On se nasmiješi i pokaza lijep niz bijelih zuba. »Ako vam mogu predložiti, mislim da biste trebali leći i opustiti se na nekoliko sati.«
»Ali tek smo se upoznali!« dovitljivo odvrati Zoe.
On se još šire osmjehnu. »Otpratit ću vas do psetarnica«, na¬stavi. »Siguran sam da se ondje možete malo odmoriti. I da imaju malo leda kako vam to ne bi još gore nateklo. Zurite li se nekamo?«
»Ne«, odgovori Zoe pred kojom je bio samo usamljenički vikend. »Zasada.«
»Dobro«, odvrati Bili.
Nastupi kratka stanka u kojoj Zoe shvati da zapravo očijuka i da joj se istom mjerom uzvraća. Opa! Još uvijek je to mogla! I još uvijek je nekome bila zanimljiva!
»Hajde«, reče Bili i nježno je podupre dlanom o donji dio leda. »Nemojte žuriti.«
Krenuli su uzbrdo dok je uz njih kaskala Lulu. Zoe je uživala u neobičnom osjećaju da se, za promjenu, netko brine o njoj.

* * *

»To je dobro prošlo«, reče Natalie dok je automobilom polako izlazila s parkirališta kako ne bi uznemirila njihova novog putnika, sigurno svezana na stražnjem sjedalu remenčićima koji su mu po¬državali čitavo tijelo.
»Svakako, one si žene iz prihvatilišta uspjela uvjeriti da si do¬bro obavila svoju domaću zadaću«, reče Johnny. »Ona je Rachel na kraju tebi postavljala pitanja.«
Natalie se okrene prema njemu. »Samo sam željela biti pot¬puno sigurna da sam sve dobro obavila za Bertieja. Ne želim da ga iznevjerimo.«
»Nećeš ga iznevjeriti.« Johnny je uhvati za koljeno u znak potpore. »Ti ćeš biti sjajna vlasnica psa. I on te obožava. Zar ne?« Izvije se u sjedalu i da Bertieju da mu poliže prste.
»Oprezno, Jon, ne želim da mu bude slabo«, reče Natalie pogledavajući u retrovizor. Bertieja je trebalo uvjeravati da ude u automobil, a uskočio je tek kada je Megan na stražnjem sjedalu skrila kobasicu.
Bertie je s licem očajnika sjedio u svojim remenčićima kao da se sprema na skok padobranom. Natalie se podsjeti da je tako izgle¬dao i netom nakon što su se vratili iz šetnje, kada je ukrao sendvič sa slaninom. Takav je zapravo bio stalno.
»Vidio sam da si nas zapisala za sljedeći vikend«, nastavi John¬ny. »Je li to zbog sendviča sa slaninom, ili da se uvjeriš da će doći Bill i Lulu?«
»Oboje«, Natalie skrene i skrije osmijeh.
»Čini se da taj plan djeluje«, reče Johnny. »Muškarac i pas očito jamče nekakvu romansu.«
»Misliš li da se slažu?«
»Sudeći prema načinu na koji su čavrljali u kuhinji, rekao bih da je tako. Nikada nisam vidio Billa tako živahna.«
Vikend-šetači ponašali su se poput prijateljske družine — njih troje, Zoe koju su upoznali u parku, nekoliko simpatičnih starčića i jedan ili dva tinejdžera iz mjesne škole koje je Johnny poznavao. Ra¬chel Fielding, u trapericama i nekakvoj prelijepoj vesti od kašmira, [navila je sendviče od slanine, a Megan je držala neku vrstu savje¬tovališta o postupanju s psićima. Svi su se ubacivali i nudili savjete, uglavnom o tome kako se iz filtera perilice rublja čiste pseće dlake. Bilo je lijepo, pomisli Natalie. Kao da su se učlanili u klub, ali bez natjecateljskog duha koji je njezin klub knjige činio tako napornim.
Natalie je držala oko na Billu, a on je poprilično dugo čavrljao s Megan o Luluinu rasporedu češljanja.
»Nadam se«, reče. »Sviđa mi se. Vrlo je duhovita i prijateljski nastrojena.«
»Mhm«, odgovori Johnny. »Možda je malo previše sklona nezgodama, ali ako je on liječnik, može li to biti dobro?«
»Sto?«
»Zoe. Nisi li vidjela kako je zamalo pala preko Bertieja kada je čekao pokraj vrata? Tako ju je Bill brzo spriječio da se ponovno ne ozlijedi.«
»Nisam mislila na Zoe«, iznenađeno odvrati Natalie. »Mislila sam na Megan. Ona je savršena za Billa.«
»Sto ne valja sa Zoe?« Johnnyju se na licu ponovno čitalo da ne razumije žene. »Zgodna je, mlada i ima onoga divnog psića! Sto se u tome Billu ne bi sviđalo?«
Zaglavili su u prometu i počela je slaba kišica. Natalie uključi brisače i pokuša otkriti što se kod Zoe ne bi Billu svidjelo. Bila je vrlo draga. No nije bila netko koga je mogla zamisliti uz Billa Har-pera, koji »ne bi mogao izlaziti s nekim tko ne voli Hitchcockove filmove«.
»Ne znam«, napokon reče. »Možda je to zato što Bill uvijek točno zna što hoće.«
»I dosada mu je sjajno išlo s pronalaženjem partnerica.«
»Zaljubio se u pudlicu kada je zapravo išao po španijela, zar ne?« primijeti Johnny. »I pogledaj kako je to dobro ispalo.«
»Istina.«
»A mi nismo onamo uopće išli po psa i sada na stražnjem sje¬dištu imamo Bertieja, kantu za smeće u psećem obliku. Nikada ne možeš znati što je za tebe dobro sve dok to ne ugledaš pred sobom. No, na kraju se sve nekako dobro završi.«
Natalie se zagleda u kišnu večer i pomisli na sve one pse koji s njuškama na šapama leže u svojim boksovima, pitajući se tko će po njih doći i nadajući se da će biti nečiji neočekivan izbor kada se vrata otvore. Johnny je uvijek vjerovao da će sve biti u redu jer nikada nije ni mislio da bi moglo biti drukčije.
»Ili sam možda dovoljno sretan da stalno nailazim na prave stvari«, doda nježnije.
Kada joj rukom preklopi njezinu na upravljaču, ona pomisli kako je vrijeme da počnu isto razmišljati.

13. POGLAVLJE

U SRIJEDU JE MEGAN zamolila slobodnu večer — prvu u više od dva mjeseca.
»Imaš li što protiv?« upitala ju je za doručkom. »Inače imam slobodno tri večeri u tjednu, ali znaš, zbog ovoga s Dot i svime...« Podignula je ruke kao da se ispričava. »Idem do grada s nekim prijateljima da proslavimo rođendan. Neću daleko, ako nešto hitno zatreba.«
Rachel je znala da joj to ne može uskratiti, s obzirom na to tla je Megan toga jutra već očistila boksove i da je još uvijek čekala na mali dio Dotine ostavštine koji nije mogla dobiti dok Rachel ne podnese prijavu za provjeru vjerodostojnosti oporuke. A to je svakako namjeravala učiniti toga jutra. Svakako.
»Naravno! Nema problema«, odvrati, provjeravajući jutarnju poštu u potrazi za zlokobnim računima. »Snaći ću se. Samo me gledaj.«
»Sjajno. Jesi li podnijela prijavu za dozvolu za držanje živo¬tinja?«
»Jesam«, odgovori Rachel iako to nije bila istina. No učinit će to do večeri, reče sama sebi. Danas će biti vrlo učinkovita.
Uzme još jedan prepečenac s goleme hrpe ispred sebe jer nji¬hova se nestašica kruha napokon završila, pa otvori Dotin aukcijski katalog od Christiesa, jedan u nizu luksuznih časopisa na koji je Dot bila pretplaćena.
»Možeš li mi, molim te, dodati marmeladu, Megan?« doda.
»Jesi li podnijela prijavu za dozvolu za držanje životinja?«
Rachel podignu pogled sa sjajnih stranica na kojima su se nudili predmeti lijepe umjetnosti, pa bolje pogleda Megan koja je držala ljepljivu staklenku domaće marmelade upravo izvan njezina dohvata.
»Dresiraš me?« upita je Rachel. »Kao psa?«
»Jesi li ispunila obrazac?« ponovi Megan. »Jer to u gradskoj upravi neko vrijeme toleriraju, ali onda počnu praviti probleme ako su psi na imanju bez ikakvih dozvola.« Zatrese marmeladom. »Za to ti treba dvije minute.«
Rachel nije željela svoje misli pretvoriti u riječi: nadala se da će otići iz Longhamptona natrag u svijet bez bijelih dlaka i sline mnogo prije nego što grad počne istraživati novo stanje vlasništva. Ali već se, dok joj je to prolazilo glavom, snuždi zbog pomisli da pronalaženje novoga posla, nakon što je Oliver svima ispričao o nje¬zinu krajnje neprofesionalnom ponašanju, neće biti lako. Čak da joj se samopouzdanje i nije toliko srozalo, marketinške su se agencije zbog recesije posvuda zatvarale.
Megan ju je netremice promatrala. »To ne znači da ti moraš ostati. To samo znači da možemo obavljati posao dok se ti ne od¬lučiš.«
Rachel klonu. Koji je bio smisao ? Megan ju je već predobro poznavala, usprkos tome što su se tako kratko znale. Ona je ili preuzela Dotine sposobnosti čitanja misli nijemih životinja, ili je Rachel postala tako laka za pročitati otkako je otišla iz Londona.
»Da. Da, ispunit ću obrazac ovoga jutra. Mogu li sada, mo¬lim te, dobiti marmeladu?«
»Dobra cura!« Megan se široko osmjehne i preda joj staklenku.

* * *

Psi su slušali Archerove kada Rachel gurnu vrata psetarnice, stežući Meganine nažvrljane upute.
»Dobra večer svima«, pozdravi, pa umjesto svojih cipela na petu obuče gumene čizme koje su stajale uz vrata. Razgovor s psi¬ma sada joj je dolazio prirodno, ali još uvijek joj se pomalo gadio koktel od dlaka, kakice i dezinfekcijskih sredstava po kojemu bi šljapkala prije nego što bi čišćenje počelo.
Psi se jave tihim lavežom. Bili su dremljivi nakon večere i većina ih se sklupčala u košarama, glave nagnute u stranu kao da pozorno slušaju tračeve iz Ambridgea.
Gem se tiho pojavi pokraj nje dok je pribadačom pričvršćivala Meganin popis na oglasnu ploču kako bi se lakše snalazila. Nije bio dug:
Provjeri i osvježi zdjele s vodom, pometi boksove (ne maši metlom pokraj staforda na kraju prolaza: boje se metle, vjerojatno neko loše iskustvo), dezinficiraj gdje je potrebno, provjeri deke, promjeni stanicu na radju u Radio Three ili Classic FM za noć.
Rachel izvuče par gumenih rukavica i otvori najbliži boks da pusti prvoga psa, Chestera, šašavog springer španijela, a zatim oprezno ude po njegovu zdjelu za vodu.
Na njezino iznenađenje nije izjurio van kao izbačen iz katapul¬ta. Umjesto toga, ležao je u košari tupa pogleda, a točkaste su mu uši tromo visjele preko ruba.
»Hej, Chesteru!« pozdravi ga Rachel dok je prolijevala vodu u odvod. »Jesi li dobro?«
Ode do pseće kuhinje kako bi isprala i ponovno napunila zdjelu. Kada se vratila, primijetila je da se nije ni pomaknuo, a Gem je oko njega njuškao poput bolničarke. Chester se čak ne pokuša ni izmaknuti Gemovu nosu.
Rachel pogleda Gema, a kroz prsa joj prođu žmarci nelagode.
Gem nježno iziđe iz Chesterova boksa, pa sjede u prolaz izme¬đu boksova. Na samome kraju dva su staforda lajala željna pažnje, ali čak ni to nije uznemirilo španijela.
»ŠŠš!« Megan zakorakne da ušutka staforde, a onda osjeti kako u njoj raste panika kada Chester ispusti dubok jecaj.
Na koliko je Megan otišla? Nekoliko sati? Rachel je bez nje već bila sasvim izgubljena. Brzo je učila i proučila je osnove njege za pse iz Dotinih bilježaka u uredu, ali nije imala pojma o prvoj pomoći. No Chestera je poznavala dovoljno dugo da zna kako je bilo kakvo stanje koje nije bilo nalik blagoj euforiji značilo da nešto s njim nije u redu.
Rachel ponjuši zrak. Nešto je u Chesterovu boksu zaudaralo. Brzim pogledom ustanovi da se na kraju boksa, najdalje od njegove košare, nalazi lokvica žutoga proljeva. Trag proljeva bio je dug, kao da se nije stigao na vrijeme maknuti.
»O, Bože«, reče, nehotice uzmaknuvši. Nije bila u svojim najboljim hlačama, ali nije bila ni u onima u kojima je inače šetala s psima. Pomisli kako ih nikada neće moći očistiti od te odvratne prljavštine.
Je li Chester ozbiljno bolestan? Hoće li to prenijeti i drugim psima? Sto ako ugine? Hoće li ona biti odgovorna?
Rachel zatvori vrata boksa što je brže mogla, poželjevši pobje¬ći, ali tada krajičkom oka zapazi Chestera. Promatrao ju je umorno, pokušavajući mahnuti repom s ono malo snage koja mu je ostala, što je bio jadan pokušaj.
Odjednom osjeti navalu osjećaja kakve je vjerojatno i Dot njegovala i njezino gađenje nestane. Ona je morala pomoći Che-steru, nije imao nikoga drugoga. To što je i dalje vjerovao da će mu ljudsko biće pomoći, nakon što su ga vlasnici koje je volio izbacili poput neželjena naslonjača, bilo je više nego što je zaslužila.
Rachel strgnu rukavice, vrati se unutra i pogladi Chesterove meke uši. Cučnu pokraj njega dok joj je on neuspješno pokušavao polizati ruku. Na paperjastim stražnjim nogama bile su mrlje teku¬ćeg izmeta, a ona pokuša ne razmišljati o tome hoće li joj ostati na hlačama.
»Ne znam što se događa, Chesteru«, prošapta, nerazumno se bojeći da je ne čuju drugi psi. »Ali pronaći ću nekoga tko zna, može?«
Ustade, pa drhtavim rukama zaključa njegova vrata i krene do ureda što je brže mogla, da ne prestraši druge pse. Na bežičnom telefonu pokraj vrata nekoliko je tipka bilo za brzo biranje i


Rachel se isprva dvoumila između Meganina i Georgeova broja.
Nije željela pokvariti Meganinu zabavu, ali ako je Chester bolestan, Megan bi ionako nazvala Georgea, pa...
Prst joj pritisne tipku za poziv Georgea prije nego što je uspje¬la razmisliti. Zazvoni samo dvaput prije nego što se javi.
»U čemu je problem, Rachel?« upita. »Dlačica na suknji? Ili psi stilom ne odgovaraju?«
»Ne, riječ je o Chesteru«, odvrati ona, previše zabrinuta da bi odgovorila na njegovo zadirkivanje. »Mislim da je bolestan. Ima proljev i samo leži u košari.« Ona se vrati do boksa gdje se Chester još nije pomaknuo. »Samo ondje leži, kao da će umrijeti.«
»Čekaj, nemoj paničariti.« Georgeov glas poprimio je miran zapovjedni ton. »Je li povraćao ? Čini li ti se vruć ?«
»Ne znam«, odgovori Rachel. Osjećala se nemoćno i bojala se za maloga psa. »Sto mogu učiniti? Jesam li ja u nečemu pogriješila?«
»Ne. Mislim da nisi. Vjerojatno nije ništa ozbiljno, ali doći ću ga pregledati. Samo ga drži na oku, neka ima dovoljno svježe vode i odmah stižem.« Prekinu vezu i Rachel ostade stajati neko vrijeme, osjećajući slabost u koljenima. Nikada se nije osjetila tako beskori¬snom i krajnje preplašenom. Kako je George mogao biti tako miran?
Zgrabi čistu deku s hrpe u ostavi i vrati se u Chesterov boks, pa mu pokrije malo tijelo. Drhtao je ispod baršunastog krzna, no kada osjeti njezinu blizinu, uspije na jedvite jade mahnuti repom u znak zahvalnosti, a njoj se stisne srce.
»George stiže«, reče utješnim glasom. »Ja ću nastaviti sređi¬vati ostale, ali stalno ću te imati na oku, dobro? Molim te nemoj umrijeti prije nego što on stigne!«
Chester ponovno mahnu repom, no ovaj put još slabije. Sada su već i stafordi u najdaljem boksu potpuno utihnuli.

14. POGLAVLJE

U SLJEDEĆIH PETNAEST MINUTA Rachel je promijenila vodu, očistila boksove i provjerila pokrivače brzo kao nikada dotad. Ne¬prestano je pogledavala Chestera koji je bezvoljno ležao u košari, čak je ni ne gledajući. Ostali psi su utihnuli, osjećajući da se nešto događa. Prije nego što je Prvi red završio na Radio Four, na vratima se pojavio Georgeov poznati krupan lik.
Rachel nikada nije bilo toliko drago što ga vidi kao tada.
»To je bilo brzo!« rekla je, otirući ruke i žureći prema vratima.
»Bio sam u prolazu, kao što se kaže.« George je već otvorio torbu. » Onda, gdje je pacijent ?«
»Ovdje.« Otvori boks pa pričeka vani, nervozna, dok je Geo¬rge klečao pokraj Chesterove košare. »Hoće li biti dobro?«
»Dobri Bože, Chesteru, što si to pojeo? Hajde, stari, daj da vidim.« George je mrmljao vesele, umirujuće riječi koje su djelovale i na Rachel. »Da pogodim, pokvarenog zeca? Ili si opet kopao po kantama za smeće?«
Rachel je promatrala kako mu ruke stručno ispituju glavu psa. Prizor ju je posve opčinio i, na njezino iznenađenje, učini joj se poprilično privlačnom ta kombinacija znanja i nježnosti u načinu na koji je otvarao pseće vjede i pregledavao malo tijelo. Napokon ustade.
»Sto mislite, što mu je?« upita ga nervozno. »Hoće li se svi zaraziti?«
»Mislim da neće.« George opra ruke antibakterijskim gelom. »Vjerojatno je nešto pojeo tijekom šetnje. Ali, držite ga na oku za svaki slučaj. U spremištu imate one kaveze za izolaciju, je li tako? Mogli bismo ga ondje smjestiti za noćas, tako da ga možete provje¬ravati.«
»Sigurni ste da nije zarazno?« Racheline su oči bile širom rastvorene od brige i bila je zahvalna što je George, barem ovoga puta, ne zadirkuje zbog neiskustva.
»Poprilično siguran. Psi koji dođu s ulice ne mogu se suzdržati da vani nešto ne pojedu. Izgleda mnogo gore nego što je, a nema ni krvi u stolici. Mogu mu dati nešto protiv dehidriranosti, a nekoliko će dana morati jesti piletinu i rižu.« George jednim pokretom podi¬gne čitavu košaru i pomakne je u stranu. »No morali bismo očistiti ovaj nered. Jeste li već izvadili kante? Pomoći ću vam.«
Rachel zausti da kaže kako nije potrebno, ali George se nas¬miješi.
»Hajde, ne morate biti tako prestrašeni«, utješi je i potapša po ruci. »Ovakve se stvari stalno događaju.«
Osmijeh mu je grubo i poprilično oštro lice pretvorio u njež¬no, nalik blagome licu nekoga diva. Nakratko se i njoj učini, baš kao i drugim vlasnicama pasa, da pomalo nalikuje Danielu Craigu.
»Više sam zabrinut za vas«, nastavi on. »Izgledate kao da ste ugledali duha! Jeste li se preplašili zbog stanja svojih hlača ili Chestera?«
»Chestera«, iskreno će Rachel. »Zaista sam se... zabrinula za njega.« Položi ruku na prsa, tek se napola šaleći, dok joj je srce snažno tuklo. »Mislila sam da sam nešto krivo učinila.«
»A tvrdite da niste tip za pse«, George puhne, zabavljajući se. »Mislim da to sada možemo prestati govoriti, zar ne? Kruže glasine da čak šetate s Gemom i onda kada to nije potrebno.«
»Kako to vi znate?« upita Rachel. »Koliko je malen ovaj grad kada šetanje s psima može biti povod tračanju?«
George podigne ruke, a zatim se okrene da uključi vodu u gumenoj cijevi. »Samo nagađam!


Znam da nema ničega boljeg od duge šetnje u dobrom društvu, kada svoje probleme možete ispri¬čati nekome tko će vas saslušati.« Nije mu mogla vidjeti lice jer je ispirao boks precizno usmjerenim mlazovima vode, ali glas mu je zvučao opušteno. »Psi su sjajni slušači. Nikada vam ne pokušavaju prodati savjete, za razliku od ljudi.«
Rachel je otvorenih usta zurila u njega.
»Možete to dodati svojoj kampanji za udomljavanje.« On podigne ruku da u zraku ispiše zamišljen naslov. »Nabavite psa, izbjegnite psihoterapiju. Bolje od beskorisna dečka.«
Sada je sve već pošlo po starom. Rachel prestane mijenjati vodu u boksu sa stafordima. Zar mu je Megan nešto spomenula? O tome da je napustila posao? Ili o Oliveru? Na tu se pomisao naježi.
Moram joj to reći, pomisli, ali čak dok joj je pomisao da pri¬zna još prolazila glavom, Rachel uvidje kako joj njezin dragocjen nov početak izmiče, pa stisnu usta. Ja više nisam ona stara Rachel. Odsada sam poput svake druge žene u kasnim tridesetima koja počinje ispočetka.
Novi je početak podrazumijevao bavljenje slobodnim muškar¬cima. Malo je muškaraca bilo koji nisu bili ni u kakvoj vezi, a jedan od takvih bio je George Fenwick.
»Bolje i od beskorisnih djevojaka«, odvrati ona i izvije obrvu u luk. »Megan kaže da je pokraj vašega kamina prazno mjesto. Je¬ste li se upoznali s mojoj predivnom prijateljicom Treacle, smeđom labradoricom ?«
»Svakako. Upoznao je, sterilizirao, stavio je na strog režim prehrane. Ona je divna djevojka, ali nije baš moj tip.«
»Tko je vaš tip?«
On zastane držeći zdjelu vode iz boksa s Westie terijerima. »Netko tko ima svoj stav. Labradori su divni, ali pomalo su... pasivni. Nemam ništa protiv nezavisnosti, tu i tamo. Čak malo svojeglavosti.«
»Tada bih vas mogla upoznati s našim velikim izborom mrzo¬voljnih terijera.« Rachel pokaza prema lajavom kraju boksova, poput hostese iz televizijskoga kviza. »Koju god boju želite, a svi su vrlo svojeglavi.«
Oboje su sada stajali sa zdjelama, a Rachel se pitala je li netko uključio noćni način rada na termostatu jer joj je odjednom bilo pomalo vruće.
»Nisam rekao da volim mrzovolju«, reče George. »Samo malo iskričavosti.« Zastade, pa doda, kratko namignuvši »I dobre bokove.«
Sličnost s Danielom Craigom sada je prilično došla do izražaja. Ili mu je možda središnja rasvjeta u psetarnici vrlo laskala, mislila je Rachel.
»Pod time mislim da nema displaziju kukova«, doda on. »To mi zagorčava život. Eto, je li to sve?« On se ponovno okrene Chesteru, pa ga lako podigne zajedno s košarom. »Ovoga momka moramo odvesti na mirno mjesto, a vama moramo pronaći neko piće. Čini se da bi vam dobro došlo.«

* * *

Kako je već bilo osam navečer, Rachel se učini da bi Georgeu tre¬bala ponuditi sramotno oskudnu večeru koju je planirala za sebe. Kada ju je on izgurao s puta kako bi popravio njezine pokušaje, ona se rado odmakne i otvori bocu vina, zadivljeno ga promatrajući.
George se kuhinjom kretao istom spretnošću kojom je posta¬vio dijagnozu za Chestera koji je sada sklupčan mirovao u boksu u zagrijanom spremištu pokraj kuhinje. Dok je sjeckao češnjak i ubacivao ga u tavu zajedno sa soli i vinom, održavao je postojanu paljbu pitanja. Kako joj se sviđa kuća? Je li već bila na dresuri s Gemom? Je li joj Freda ispričala priču o tome kako je Pippin jednom spasio Tedov život tako da mu je u spavaću sobu donio tablete za srce kada ih je on zaboravio ? I može li to povjerovati ?
Rachel je pijuckala vino i pustila je da razgovor teče prirodno, sve se više opuštajući u njegovu društvu. George je zaista slušao njezine odgovore, često postavljajući potpitanja. Ponekad su bila oštra, ali to joj se svidjelo. Upoznala je mnoge zatvorene ljude koji su se pitanjima služili kako ne bi ništa o sebi otkrili. No George nije bio takav. Rado je pričao o svojem poslu u Longhamptonu i nasmijavao ju je pričama i anegdotama o mještanima i njihovim životinjama. Primijetila je kako galantno izbjegava imena.
»Odmah sam znao da često ideš u restorane čim si pokušala izvagati špagete«, zadirkivao ju je, zavrćući rukave. No iza svake takve šaljive primjedbe slijedilo je blaže pitanje, iako bi ga ponekad postavio nenamjerno otresito.
»Kako ti napreduje sređivanje kuće?« upitao je, postavljajući prepun tanjur ispred nje. Mirisalo je božanstveno. »Dovoljno je teš¬ko voditi psetarnicu, ali mora da je vrlo čudno kopati po intimnom životu vlastite tete. I to sama.«
»Da sam barem znala koliko će to čudno biti.« Rachel podi¬gne vilicu i pokuša se obuzdati da pojede samo pola mamutske koli¬čine na tanjuru. »Oduvijek sam znala da ne poznajem Dot dovoljno dobro, ali sada se pitam koliko ju je uopće itko od nas poznavao. Ako znaš što želim reći.«
»Na neki način. Zar nisi ti izgradila karijeru na riječima?« George s užitkom navali na špagete.
»Ne, ja profesionalno uljepšavam činjenice i oblikujem ih u dobre vijesti«, odgovori Rachel. »No sada vidim zašto ljudi imaju djecu. Samo im kažeš da svatko može uzeti polovicu i pustiš ih da ogole kuću do kosti. Kao što bi moja mama rekla: jedan reže, drugi bira. Pretpostavljam da je to najbrži način da se riješi oporuka. Da je Dot ostavila polovicu mojoj sestri Ameliji, kamioni za selidbu i struč¬njaci za pronalaženje vrijednih starina već bi se poredali u voćnjaku.«
George se nasmija. »To je najbolje rješenje koje sam dosada čuo.« On podignu pogled s tanjura i nakrivi glavu u stranu. »Ako ti treba pomoć, zatražit ćeš? I ne samo za podizanje teških stvari«, reče, odjednom ozbiljan.
»Da.« Rachel dirnu njegova pažnja.
»Onda, jesi li planirala kakvu pomoć u budućnosti?« upita on kao usput. »Djecu? Dečka? Partnera... ili kako ih već zovete u Londonu.«
»Ne«, odgovori Rachel. »Nemam djece.«
Oliver je bio poprilično jasan kada je o tome riječ: neće biti nikakve »slučajne« djece. On je svoje dane u pelenama proživio, govorio je, iako je njegovo treće dijete, Jensen, šašavog li imena, sti¬glo godinu dana nakon što je odlučno tvrdio da Kath i on više ne dijele sobu. To je uzrokovalo veliku svađu. Već je onda trebala otići, onda kada joj je bilo tek trideset četiri i dok je još imala vremena.
Ruka joj je oklijevala na nožici čaše dok su joj uspomene kvarile raspoloženje, pa joj George nadolije vina, shvativši to kao znak. »Nisi tip ni za bebe ni za pse, ha?«
»O, hvala. Ne, volim bebe koje možeš vratiti.« Rachel struč¬nim potezom namota špagete na vilicu. »Uvijek kažem da je moj bi¬ološki sat vjerojatno digitalan jer ga nikada nisam čula da otkucava.«
Bio je to pametan odgovor koji je već jednom uputila majci. A bio je i istinit, onoliko koliko je to željela istraživati. No kako joj je postavio tako intimno pitanje, Rachel osjeti da ima pravo uzvra¬titi istom mjerom. »A što je s tobom?«
George odmahnu glavom. »Čuo sam da najprije moraš naći ženu. Ja radim osamdeset sati tjedno i, kao što uvijek ponavljam, ne bi bilo pošteno ni imati psa, a kamoli vezu. Ali to sam znao čim sam se odlučio za veterinu, tako da, ako ne upoznam neku veterinarku...« Slegnu ramenima. »Mislim da su zato veterinari nekoć uvijek imali kućne pomoćnice.«
Rachel pomisli da je Georgeov odgovor dobro uvježban, baš kao i njezin. Pogledi im se sretoše dok joj je to govorio. »To je nedruštven život«, nastavi on, žmirkajući plavim očima pod prigu¬šenim svjetlom, »I vjerojatno sebičan, ali...«
»Ti u njemu uživaš. Znam.« Rachel je točno znala što želi reći. »Kao da ti mora biti neugodno zato što voliš svoj život pun izazova i bez djece. Neprestano to slušam. A kada pokušaš objasniti da zapravo voliš raditi čitavu noć kako bi privukao velikog klijenta, ili voliš što možeš otići u Veneciju bez ikakve najave, ili...« Pokuša se sjetiti nekakve inačice u veterinarskom svijetu. »Ili spasiti bole¬snog ponija, ili tako nešto, ljudi te samo sućutno pogledaju, kao da žele reći »O, to je zato što nemaš djece, pa tražiš zamjenu u svojem
poslu.« Ona otpije veliki gutljaj vina. »Kako da ne. Žao mi je, ali to nije zamjena. To je ono što želim.«
»Mhm.« Činilo se kao da se George dobro zabavlja. »Možda bez putovanja u Veneciju. Jesi li vidjela longhamptonski kanal? Vrlo je slikovit.«
»Morat ćeš me odvesti.«
»Vrlo rado.« On podigne čašu. »Ne obećajem gondole, ali mogu ti kupiti talijanski sladoled.«
»Onda smo dogovorili izlazak«, nasmiješi se Rachel, ali spu¬sti pogled kada joj on uzvrati osmijeh jer joj je iskrenje u zraku bilo teško podnijeti.
Zatim ga kratko promotri, njegov zajedljivi poluosmijeh i drsko staromodnu kariranu košulju. Zbog vina, raspoloženja i lagana razgo¬vora osjećala se vrlo opušteno, no istodobno i napeto.
George pokaza na tjesteninu. »Je li dobro? Nisam dugo kuhao za dvoje.«
Rachelinim usnama prođu žmarci kada im se pogledi sretnu i ona postade svjesna sebe, svojega izraza lica, odjeće, usta, kako već dugo nije. George nije bio zgodan, ne kao Oliver, ali u sebi je imao nešto zbog ćega se osjećala kao da se već odavna poznaju.
»Koliko već dugo kuhaš samo za sebe?« upita ona usputno.
»O...« George se pretvarao da razmišlja. »Već godinama.«
»Ne bi se reklo prema tvojem umijeću. Ovo je vrlo ukusno.«
»To mi laska. Ti si djevojka koju se uvijek izvodilo van i kojoj se rijetko kuhalo, jesam li u pravu?«
»Moj bivši nije kuhao«, odgovori ona. »I da, više volim jesti vani, kao što se vjerojatno može prosuditi prema mojim kuhinjskim vještinama.«
»Je li to bilo ozbiljno, s tim bivšim?« Georgeov je ton bio opušten, ali Rachel je znala da oboje oklijevaju kada je riječ o važ¬nim pojedinostima koje su htjeli otkriti, ali tako da njihovo zani¬manje ne bude previše očito.
»Prilično«, odvrati ona. »Zajedno smo radili. Prekinuli smo prije nekoliko tjedana.«
»Ah!« On pokuša zvučati sućutno, ali nije mogla otkriti što zapravo misli. »Zao mi je.«
»Ne treba ti biti«, brzo doda. »Ionako to nikamo nije išlo. Trebala sam to prije prekinuti, ali...«
»Muškarci mogu biti prave budale«, reče George i otpije gutljaj vina prije nego što ona uspije pročitati što mu je na licu.
Rachel je razbijala glavu što bi mogla odgovoriti da zvuči pa¬metno, ali i koketno, kada na zidu zazvoni telefon. »Oprosti«, reče i odgurnu stolac. »Javit ću se.«
Kada podigne slušalicu, morala se usredotočiti na riječi koje su dopirale iz buke puha.
»Bok, Rachel, Megan je. Je li sve u redu?«
»Bok, Megan. Sve je u redu. Recimo. Chester je pojeo nešto što nije smio i utjerao mi je strah u kosti, ali mislim da smo se sada dobro snašli. Došao je George.«
»Je li?« Rachel se učini da Megan hini iznenađenost. »Iz¬vrsno! Slušaj, neću se uspjeti vratiti noćas. Moja prijateljica Jules malo je pretjerala s ponudom pića na popustu, pa sam obećala da ću večeras ostati s njom. Hoćeš li se snaći bez mene? Pokušat ću se vratiti što prije ujutro, tako da se ne moraš brinuti o...«
»Želiš li reći da se ja ne znam brinuti za sve?« reče Rachel.
George ustade sa stolca i pokaza prema telefonu. »Daj mi to. Halo, Megan? Megan, bit će ti drago čuti da je Rachel očistila boksove isto tako dobro kao i ti. Da, posvuda. Prava eksplozija.« Pogleda Rachel. Telefonska žica bila je kratka, pa su stajali vrlo blizu. Bila je potpuno svjesna topline njegovih prsa ispod košulje.
Pitam se kakav bi osjećaj bio osloniti se o njih, pomisli ona i zadrhti. Pitam se kako Georgeovo tijelo izgleda ispod te odjeće. Sigurno mišićavo, od svega tog hodanja oko krava i konja. Ali, je li dlakav? Ili mu je koža glatka? I zlatna?
Otrese se takvih misli, a George je upitno pogleda.
»Dobro je. Onda, trebaš li još nešto? Ne? Sjajno. Laku noć, Megan.« On poklopi slušalicu, ali ne odmaknu se odmah. Ni ona nije pomišljala da se pomakne.
»Onda«, reče on tiho, a Rachel se pripremi na sljedeći korak. Oliver bi već dosada izbacio neki zavodnički štos. Ili bi je samo samouvjereno poljubio.
Umjesto toga, George je rekao: »Pretpostavljam da nemaš nikakav kolač?«
Pogledi im se sretnu, a vedrina u njegovim očima pretvori se u nešto mnogo snažnije, pa se ovoga puta Rachel odmakne za korak dok su joj niz kožu plesali trnci, toliko snažno da se osjećala kao da joj je osamnaest.
»Ne«, reče. Glas kao da nije bio njezin. »Ali možda bi Dot mogla imati viskija?«
George nagne glavu u stranu, kao da razmišlja. »Predlažeš li da se dobro proveselimo?« Kada shvati što je rekao, malo se posrami. »Mislio sam u pogledu pića, nisam htio...«
Njegova je zbunjenost bila vrlo draga, ali nagovještaj da mu glavom prolaze druge, prljavije misli odjednom promijeni ozračje i stade između njih poput pitanja.
Rachel zastade dah kada shvati koliko ga zapravo želi poljubi¬ti. On ne bi napravio prvi korak, bio je previše pristojan. No ona je popila dovoljno vina da bude smiona, ako ne i pripita. Polako ugleda vlastitu ruku kako se ispruža i miluje izražajnu crtu Geor-geove čeljusti, dugih i nježnih prstiju na gruboj neobrijanoj bradi, modernoga plavoga laka za nokte u upadljivom kontrastu s njego¬vim klasičnim licem.
Nije micao zamućen pogled s nje, ne popuštajući ali ni ne pomažući, sve dok ga ona nježno ne povuče prema sebi i ovlaš usnama dotakne njegove, osjećajući iznenađujuću mekoću njegovih usta. Oklijevao je dvije, tri sekunde u kojima se Rachel osjećala kao da visi u zrakopraznom prostoru, a zatim je snažnom rukom ovije oko struka, a drugom joj klizne kroz kosu, milujući je po glavi kada im se usne razdvoje. Ona mu na usnama osjeti vino i okus njegova bića, odjednom zamamno poznat.
Rachel svlada vrtoglavica, ne od alkohola već od gorućega po¬nora žudnje koji joj se razjapi u želucu. Nesvjesna što čini, omota ruke oko Georgeova vrata i pusti da se stopi s njegovim tijelom, drhteći od uzbuđenja zbog njegove snage kojom je s lakoćom mo¬gao nositi svih njezinih sto osamdeset centimetara.
George se na sekundu odmaknu, ljubeći je u nos i oko vjeđa. »Nemoj me krivo shvatiti, Rachel«, promrmlja. Poljupci su trepe¬rili duž njezinih jagodica, »ovo je...« Riječi se izgube kada pritisnu usne ispod njezina vrata. »Ali, jesi li sigurna...?«
Rachel ga ponovno ščepa za lice i poljubi u usta, sasvim mu razjasnivši što želi.
A zatim George učini nešto što bi je ionako izbacilo iz ravno¬teže. Jednim je pokretom podignu i odnese kroz dnevni boravak do Dotina golema baršunastog naslonjača.

* * *

Dalje niz brijeg, Johnny je ljubio Natalin vrat, omotavši ruke oko nje i klizeći neprimjetno ispod meke majice koju je nosila u kreve¬tu. Imala ju je još od školskih dana i bila je tanka poput papira, ali i nekako nevino seksepilna. Njemu se mnogo više sviđala nego bilo koje drugo zavodljivo noćno rublje zbog kojega se ponekad osjećao kao da ljubav vodi u izlogu trgovina Ann Summers.

Natalie se ukoči pod njegovim dodirom i on se nasmiješi, zna¬jući da je pronašao čarobnu točku na stražnjoj strani vrata koja je uvijek činila da se izvija i uzdiše, što bi vodilo dalje, nečemu mnogo strastvenijem.
Ohrabren njezinom reakcijom, on ponovi pokret, ovoga puta žustrije, ali ona mu odgurnu ruke i podignu glavu s jastuka.
»Sto je?« reče, iznenađen.
»Čuješ li to?« prosikće ona.
»Čujem li što?« Napne uši. Tada začuje sada već poznat zvuk: otegnuto, tugaljivo tuljenje više nalik onome umirućeg čo¬vjeka nego uvrijeđena psa. »Ah, to.«
»Nemoj zvučati kao da ti ide na živce.« Ona se okrenu na bok, licem prema njemu, još uvijek primamljivo blizu ispod toploga pokrivača. »Plače.«
Johnny se zagleda u zamamnu oblinu Natalinih grudi pod majicom i njezine bradavice koje su se naježile pod tankim pamu¬kom, pa joj pomakne ruku prema kuku, ne želeći tek tako odustati. Spontani seks ovih je dana bio tako rijedak.
»Nat, čujem da plače.« Rukom prijeđe preko meke obline njezina struka. »On točno zna što radi. Ne možeš stalno silaziti k njemu. Nije li ti Megan rekla — stalno će to ponavljati. Testira nas.«
Ona se okrenu natrag, pa su u tami ležali nosom do nosa, slušajući grozno zavijanje koje se orilo kućom. Zvučalo je kao da netko svira dva basa u boksačkim rukavicama.
»To nije plakanje«, šapnu Natalie. »Zvuči kao da ga nešto boli. Misliš li da se ozlijedio nečim u kuhinji?«
»Takvu je buku stvarao i jučer navečer. I večer prije toga.«
»Je li? A tako. Jesi li ga pustio van prije nego što si došao gore ? Možda mora obaviti nuždu.«
Johnny progunda i prevrnu se na leda. »Sto će biti sa mnom?«
»Sto bi bilo s tobom? Ti ne moraš moliti da odeš na zahod. Samo daj.«
»Nat.« Povuče je za ruku tako da se prevrne na njega, a za¬tim je zgrabi za stražnjicu, stisnuvši je prema sebi na način koji joj je inače bio neodoljiv. Bilo je očito da je uzbuđen.«Ja ću ti svrnuti pozornost sa psa. Sto si ono pročitala na internetu? Sto se više sek-saš, bolji su izgledi za...«
»Ovulacija je završila prije nekoliko dana«, reče Natalie, a za¬jedljiv joj se smiješak pojavi u kutu usana. »Tvoja bi sperma morala putovati Tardisom da ovaj mjesec napravi bebu.«
Johnny se tržnu. »Možda ja nisam želio raditi bebu. Možda sam samo želio voditi ljubav s tobom.«
U prizemlju Bertie doda još jedan ćurlik svojem tužnom zavi¬janju. Zvučalo je gotovo nadnaravno tužno.
»Ne mogu to podnijeti, žao mije.« Natalie se oslobodi, zbaci pokrivače i iskoči iz kreveta, »silazim prije nego što susjedi pozovu službu za suzbijanje okrutnosti prema životinjama.«
Bolno razdražen, Johnny ju je promatrao kako traži kućni ogrtač dok joj je duge vitke noge obasjavalo slabašno svjetlo digital¬noga sata.
Zar će tako sada biti uvijek? Ako nije bio zeleni dan, nije se isplatilo? Osjećao se povrijeđenim. Ako se i šalila, što se nadao, još uvijek je bilo jasno da joj je u glavi raspored, čak kada se pretvarala da se ponaša spontano.
Potonu u jastuke. Grčeviti seks po narudžbi polovicu mjeseca, a zatim ništa, uz psa koji izvodi dramu umirućega dok mu napokon ne dopuste da se uspne na krevet. A onda seksa uopće neće biti ?
Johnny poskoči kada se Natalie nagne nad njega i poljubi ga u nos. »Nemoj se duriti«, reče. »Vraćam se odmah. I pomisli samo — ovo je dobra vježba za besane noći s djetetom.«
»Ako ga ikada budemo imali«, promrmlja on, ali tek kada Natalie iziđe iz sobe.


* * *

Natalie se tiho u papučama spusti niza stube, znajući da krši sva pravila popuštajući pred Bertiejevim zavijanjem. No istodobno je, tješila je sama sebe — baš kao što je pisalo u istoj toj knjizi — bila sasvim nemoćna pred zavijanjem kojim su njegovi preci tisućama godina pronalazili ostatak čopora.
Bio je to zov prirode. Osim toga, još uvijek se privikavao na novi dom. Bertie je mnogo propatio u svojem kratkom životu. Ima još vremena da očvrsne kada napokon shvati da ga oni neće ostaviti.
Otvori kuhinjska vrata i zavijanje prestade istoga trena, a baset joj poleti u naručje mašući repom tako jako da je izgledalo kao da mu je trup po sredini spojen zglobom.
Kako netko može odoljeti tolikoj količini ljubavi, pitala se Natalie, sagnuvši se tako da se psić može svojim toplim, naboranim tijelom privinuti o nju.
»Zdravo, Bertie!« promrmlja u njegov vrat, uživajući u neo¬doljivom njuškanju kojim joj je prekrivao svaki komadić otkrivene kože. Njegovo je krzno odisalo slatkastim mirisom na koji se tek navikavala. Megan ju je upozorila da lovački psi imaju jak miris, a i oprala ga je prije nego je pošao ovamo, ali čak i uz osvjcživače zraka u svakoj prostoriji lako se moglo pogoditi gdje se točno nalazi.
Natalie to nije smetalo. Bertieju je mogla oprostiti bilo što kada bi je pogledao odozdo onako kako ju je sada gledao, prepun ljubavi i zahvalnosti zbog novoga doma, nove pozornosti, novoga početka.
On je činio da se i njezino srce ispuni ljubavlju. Barem je sada imala osjećaj da njezina žudnja za majčinstvom ipak ima nekakav cilj, da dira nečiji život i čini ga boljim.
»O, ti šašavi psu! Potpuno si zgužvao svoj krevet!« Uznemiren što mora spavati sam, na najskupljem jastuku od kože, Bertie ga je izvukao iz košare i ostavio ga pokraj vrata. Natalie se sagnu da ga vrati, ali kada se okrenu, Bertie je već nestao.
Natalie se zbunjeno ogleda oko sebe, a zatim začuje izdajničko lupkanje noktiju po drvenom podu. Izjuri iz kuhinje na vrijeme da vidi bijeli vrh Bertiejeva repa kako nestaje uza stube.
Pode za njim. On se nije smio penjati na kat — to nije bilo dobro za njegova leda. A da ne spominje njihovu zapovijed vođe čopora.
»Nat, je li to...? Uuuf! K vragu!«
Vjerojatno je to Bertie skočio na krevet, zaključi ona uz smije¬šak. Ustanovilo se da noge kratke poput onih na klavirskom stolcu nisu bile nikakva prepreka da dosegne ostatke hrane s kuhinjske radne površine, ili da skoči u naslonjač.
Natalie ude u spavaću sobu i vidje Bertieja kako se kraljevski opružio na bijelome pokrivaču, gledajući je pogledom punim obo¬žavanja, iako pomalo tragičnim. Još se uvijek nije mogla naviknuti na njegovo tugaljivo lice. Čak ni sada, kada je dobio ono što je htio.
»Dopustila si mu da se popne ovamo!« Johnnyjev prigušen glas dopirao je odnekud ispod psa. »Mislio sam da si rekla da ne smije na kat? Sto si pročitala u svojem velikom pravilniku?«
»Znam.« Ona pogleda Bertieja koji joj uzvrati tužnim po¬gledom. »To nije dobro za tvoja leđa, Bertie. A mogao bi i pasti i ozlijediti se.«
Bertie ne reče ništa.
Ona se uvuče u krevet, a pas ispuni prazninu između njih prije nego što se uspije privinuti uz Johnnyja. Bertie ispruži dugi vrat na jastuk, tako da je ležao između njih poput dugoga jastuka, s dugim smeđim ušima koje su se raširile svako na svoju stranu.
Nije vrlo higijenski, pomisli Natalie, ali toliko je neodoljivo da ga ne mogu pomaknuti. Očito u svojem dosadašnjem životu nije uživao u blagodatima jastuka.
»Samo ovaj put«, reče mu. »Sutra spavaš u kuhinji.«
»A noćas će nam hrkati u lice.«
»Neće hrkati«, odvrati Natalie, baš kad Bertie protegnu noge i udari je u lice. Ona ih odgurnu. »Odnosno, neće hrkati gore od tebe.«
»Lako je tebi. Ti ne moraš sutra na posao. Ti si dokona da¬ma.« Johnny se iskobelja pa proviri glavom iza Bertieja. Kosa mu je bila raskuštrana, a na licu mu je bila pospana zlovolja koja je, na svoj način, bila gotovo slatka, baš kao i Bertiejeva.
»Dakle, želiš li potratiti još dragocjenog vremena slušajući ga kako plače odozdo?«
»Ne«, reče Johnny i prebaci se na leda, zgrabivši ono malo pokrivača na kojemu Bertie nije ležao. »Ali ne mogu se nositi s dva otimača pokrivača.«
Bertie dahnu zadovoljstvom pobjednika.

* * *

Ni Zoe nije spavala, slušajući psića kako diše.
Nije mogla zaspati i sada je u mekanom kućnom ogrtaču sje¬dila u naslonjaču, u dva i trideset ujutro, u rukama držeći hladnu šalicu kave dok je promatrala Toffeejev mekani trbuščić kako se podiže i spušta u košari pokraj kamina. Bilo bi lijepo da joj leži u krilu, ali Zoe je nastojala poštovati pravila koja joj je zadala Megan.
Granice, neprestano je ponavljala. Psići i djeca trebaju granice. Zoe poželi da ima Meganin autoritet barem s jednim od njih, ili još bolje, svima.
Barem je on spavao. Često joj se događalo da u rijetkim prili¬kama kada je mogla mirno zaspati, sigurna da Toffee ne uništava, žvače ili piški negdje gdje ne smije, njezina glava bruji od raznih dvojba zbog kojih joj je oči bilo nemoguće držati zatvorenima du¬lje od minute. Morala je promisliti o mnogo toga, u njezinoj glavi zamršenoga poput zapetljane ogrlice koju je nemoguće otpetljati.
Bill. Nije mogla prestati misliti o Billu. Bilo je krajnje ludo zaljubiti se u nekoga koga si tek upoznao, ali kada ju je smjestio u Rachelin naslonjač, ostatak poslijepodneva proveli su pričajući. Kako bi ustvrdili da nema potres mozga, naravno. On je govorio isto toliko kao i ona, uz česte poglede koje nisu imali nikakve veze s liječničkim pregledom, a i usputno je spomenuo da bi se mogli ponovno naći s psima, možda za neki ručak. Zoe poželi da može uživati u prvim drhtavim sanjarenjima o nečemu što bi se moglo izroditi u novu vezu, ali nad glavom joj se nadvio oblak.
Kada je otišla s Toffeejem, shvatila je da nije ni spomenula svoju djecu. Bi li mu trebala iskreno priznati da je rastavljena i da ima dva sina? Ili je za spominjanje djece bilo još prerano?
Sto dulje odgađa, bit će joj teže priznati mu to. A podmukao noćni glas nije joj nimalo išao na ruku, podsjećajući je kako je lijepo bilo ukrasti kratak sat u kojemu je bila samo Zoe. Ne mama ili ne¬čija bivša supruga. Samo ona, nakon toliko godina.
Otrese se takvih misli, pa izvuče telefon ispod jastuka kamo ga je skrila od sebe same.
To je bio Spencerov telefon, mito koji mu je David dao prije nego što je otišao, usprkos tome što se ona bunila da je Spencer još premalen za mobitele. Prsti joj pođoše prema tipkama prije nego što se uspjela zaustaviti, a zatim se na zaslonu ponovno otvoriše slike Alton Towersa i Davida koji troši gomile novca na zabavu s dječacima. Ti su joj prizori bili dovoljno teški sami po sebi, ali na nekoliko fotografija pojavljivala se i Jennifer, cereći se u pozadini, jasno dajući sve od sebe da im postane najbolji prijatelj.
Jennifer je imala vrlo loše pramenove. Vidjelo se da su je skupo stajali, ali loše su napravljeni.
Prestani gledati, naredi sama sebi Natalie, ali nije bilo svrhe. Bilo je to kao da češka po sasušenoj krastici, nije se mogla suzdržati. Sada kada je znala za fotografije, više se nije mogla suzdržati. Leo se doimao sretnim, ali na Spencerovu je licu bila sjena koju je vrlo dobro poznavala i koja bi se pojavila kada god bi pokušavao ići ukorak s događajima glumeći velikog dječaka, iako je zapravo još uvijek bio premalen da skrije svoju neugodu.
Natalie se napokon prisili da isključi mobitel. David je snimio te fotografije znajući da će ih ona vidjeti. Podmukli nitkov fotogra¬firao je sinove s novom djevojkom, znajući da će joj ih Spencer poka¬zati, kako bi je podsjetio da ona više nije dio te obiteljske zajednice.
Zoe stavi ruku na usta da priguši bolni jecaj.
Davida više nije voljela. Nije željela biti s njim. Jennifer s lošim pramenovima mogla ga je uzeti. No nije željela izgubiti svoje dječake samo zato što je bila previše fina za prljavu borbu kakvu je David vodio.
Ona ih nije mogla podmititi. Nije to mogla sebi priuštiti. Mo¬gla ih je samo voljeti, a koliko će ih to držati u usporedbi s ludim izletima za vikend i psićima po narudžbi?
Toffee se promeškolji, začuvši buku, pa podignu meku glavicu preko plastičnog ruba svojega krevetića. Izgledao je pospano i neo¬doljivo, nosa i očiju namreškanih pred blijedom svjetlošću.
Zoe tiho ustade, podignu psića iz košare i donese ga u naslonjač gdje se smjesti s njim u naručju. On se instinktivno privinu u udu-bljenje njezina vrata, pušući joj vrućim dahom u uho.
»Ponekad mislim da si ti jedina jednostavna stvar u mojem životu«, prošapta Zoe. »Ti si jedini koji razumije »ne«. Iako me ponekad nimalo ne slušaš.«
Toffee joj poliza uho. Ona se odmah osjeti bolje.

15. POGLAVLJE

SLJEDEĆEGA JUTRA Meganin jutarnji poziv uz čaj došao je, kao i uvijek, u sedam i trideset, ali toga puta Rachel ne skoči odmah na noge. Nešto nevidljivo držalo ju je prikovanu za jastuk, a to nije bio Gem.
To nije bio najgori mamurluk koji je dotada iskusila, iako su joj usta bila spržena i nije bila sigurna bi li trebala pomaknuti gla¬vu bez podrobnog razmišljanja o tome. Više nije bila izdržljiva kao nekada. Usprkos lošem stanju, Rachel je osjećala radost u zraku, gotovo drhtaj, pomalo kao na rođendansko jutro. Ima li razloga da bude tako sretna?
Provjeri, još uvijek ne otvarajući oči.
Nema Olivera. Nema posla. Oporuka je gotova, ali svakoga će trena stići golemi račun. Psetarnica, noćna mora s bolesnim psom. George...
Širom otvori oči, a dobro raspoloženje otprhnu poput ptice.
George. Jučerašnja večer. Bila je savršena i mnogo je obećavala, sve dok se ona nije napila i odvukla ga u krevet poput tinejdžerice koja je prvi put sama kod kuće.
Rachel sjede, ne obraćajući pozornost na težak osjećaj u prsima, pa se osvrnu po sobi. Georgeu nije bilo ni traga, a traperice i majica koje je nosila jučer navečer ležali su na stolcu pokraj vrata. Spusti pogled i opazi da je u staroj majici za vježbanje joge koju je prije nekoliko dana bila prebacila preko stolca.
Kratke slike prethodne večeri vraćale su se u njezin preplašen um. Lagani razgovor. Osjećala se kao da Georgea poznaje čitavu vječnost. Nevjerojatan trenutak od kojega joj zadrhtaše koljena — kada ga je poljubila i osjetila kako mu se snažna ruka ovija oko njezina struka kada joj je uzvratio poljubac.
A zatim je sve utonulo u maglu. Nije bila pijana, no sve se odigralo brzo...
Rachel je nemilosrdno kopala po mozgu u potrazi za pojedi¬nostima. Sada nije bio trenutak za gubitak pamćenja.
Ponio ju je uza stube. Ona ponovno zadrhti kada se toga sjeti. A kada mu je skinula košulju, oduševila se što su se njezine pretpostavke o njegovim mišićima, ojačanim hrvanjem s kravama, pokazale istiniti¬ma. Za muškarca koji navodno godinama nije imao djevojku, milovao ju je samouvjerenošću na koju je mogla odgovarati samo neartikuli¬ranim jecajima. Kojih je bilo bezbroj. Sigurna je da nisu oka sklopili.
Rachel posramljeno pokrije lice. Ovakvu bezumnu avanturu na jednu noć nije imala od fakulteta. Bila je tipičan primjer osobe koja se oporavlja od propale veze.
Na vratima se ponovno začu kucanje.
»Rachel? Čaj?« Megan je zvučala veselo. »Jutros sam ti stavila dva šećera. Za svaki slučaj!«
Rachel razrogači oči kada joj se učini da joj je strastvena Dot na zidu namignula. Kada je George otišao? Je li ga Megan vidjela?
»Ili bi radije Beroccu?« nastavi Megan svojim uslužnim glasom.
Moram ustati prije nego što pomisli da sam pijandura, pomisli Rachel, pa se nadljudskim naporom izvuče iz kreveta, zgrabivši svoj kašmirski kućni ogrtač i navukavši ga jednim potezom.
Zamalo se spotaknu o Gema koji je ležao na uobičajenom mje¬stu uz vrata. Rachel se želudac veza u čvor. »O, sjajno«, reče naglas.
»Nemoj mi reći da si bio ovdje čitavo vrijeme? To bi bilo... zaista čudno.«
Sirom otvori vrata i Megan joj preda šalicu čaja. Izgledala je svježa poput tratinčice u čistoj majici nalik onoj koju je nosila Ra¬chel, odrezanim trapericama i uggskama. To što je prespavala kod prijateljice nije utjecalo na njezinu isporuku čaja.

»Dobro jutro!« zacvrkuće. »Čini se da si ti provela dobru noć!«
Rachel nervozno prođe rukom kroz kosu koja je, koliko je mo¬gla vidjeti u velikom zrcalu u okviru od hrastovine, stršala na sve strane. Koliko je Megan znala o prethodnoj noći? »Kako to misliš?«
»Lonci! U sudoperu! Kuhinja izgleda kao da ju je pogodila bomba. Nikada ne bih rekla da znaš kuhati.«
»Nisam kuhala. George je ostao na večeri i odbio je jesti ono što sam ja pripremila. »Ostao je poslije na piću.«
»Sjajno!« Megan podignu obrve, zabrinjavajuće znatiželjna.
Rachel ne reče ništa.
»I ?« upita je ponovno Megan.
Rachelino je srce divlje udaralo, ali ispod posramljenosti zbog toga što je George od nje učinio još je uvijek osjećala radost kao u božično jutro. Blagi smiješak u kutku usana je izda, iako se nadala da zvuči hladnokrvno.
»I ništa. Lijepo smo popričali. On je...« On je jednostavno divan. » On je vrlo ugodno društvo.«
»Hoćeš reći da te nije cijelu noć zafrkavao?« reče Megan. »Čovječe. Čuj, ostavit ću ti sendvič sa slaninom.« Okrenu se da ode. »Freda je dolje, želi tvoj savjet u vezi s odlaskom na predstavu u London za Tedov rođendan, kaže da si ti stručnjak. Ništa s golo¬tinjom ili iznenadnim bljeskovima. Ima slabo srce.«
Rachel čvrsto stegnu šalicu i osloni se o vrata dok je Megan žurila niza stube s Gemom. Kada ponovno ulovi svoj odraz u zr¬calu na odmorištu, ugleda raščupanu, ali sretnu ženu kakvu dugo nije vidjela.

* * *

Kada je napokon sišla, svježe istuširana i pribranija, Freda je već oprala posude i nastavila s laštenjem staklovine. Rachel se zgranu nad gomilom posuda koje se sada cijedilo pokraj sudopera, ali bila je svjesna da će cijena te usluge biti potanko prepričavanje prethod¬ne noći.
Megan je miješala rižu i piletinu za Chestera koji je njuškao po kuhinji mnogo živahniji nego prethodne noći, pa pogleda Rachel sa smiješkom kojim joj se unaprijed ispriča za unakrsno ispitivanje koje će uslijediti.
»Jesi li se dobro provela sama?« upita Freda, vješajući mokru kuhinjsku krpu na prečku starinskog štednjaka.
»Jako dobro, hvala«, odvrati Rachel. »O, je li to svježi čaj?«
»Čula sam da je svratio George Fenwick«, nastavi Freda kao da usputno čavrlja.
»Je. Chester nije bio dobro. Kako je jutros, Megan?«
»Puno bolje! Bio je...«
»Čula sam da se George sinoć nije samo za njega pobrinuo«, izlanu Freda ne mogavši se više suzdržati. »Bravo, dušo!«
»Nisam joj ja rekla«, pobuni se Megan kada se Rachel htjede obraniti. »Pretpostavila je. Prema loncima. Nije povjerovala da ih ti toliko trebaš da podgriješ kupovnu juhu, bez uvrede.«
»Onda?« Freda podignu uredno počupane obrve.
Rachel podignu do usta šalicu, a zatim se nasmiješi svim tim licima punim iščekivanja: Fredinu, Meganinu, Chesterovu, a sada i Gemovu. »Onda ništa. George mi je pripremio večeru i ostao prespavati jer je bilo vrlo kasno.«
Freda zapljeska. »Divno! O, ti si zaslužila dragog čovjeka, dušo, nemoj mi zamjeriti, nakon svega što si proživjela!«
Rachel počne odgovarati kako Dotina smrt za nju nije bila toliko traumatična, ali opazi kako je Megan pokušava ušutkati, pa joj odmah bude jasno da joj je ispričala sve o njezinoj vezi »punoj nasilja«. Taman kada se razveselila zbog prijateljske reakcije kojom su dočekali vijesti o njezinoj romantičnoj večeri, Rachel se snuždi. Toliko o novom početku.
»Nemoj biti ljuta na Megan što nam je rekla, ovdje si medu prijateljima, Rachel. Dobro je da si otišla«, Freda nastavi, na žalost obiju djevojaka. »Kao što sam uvijek govorila našoj Lynne, ne mo¬žeš naći pravoga dok si s pogrešnim. Onda kada sam je još viđala, zapravo.«
Rachel pogleda Fredino priprosto i srdačno lice i osjeti grižnju savjesti. Odsada nadalje, odlučno reče sama sebi, samo ću govoriti istinu. Osim sada.
»Proveli smo lijepu večer i uživala sam u razgovoru«, prizna. »Ali mislim da George i ja nismo još u toj fazi. Samo smo večerali, to je sve.
»Ja baš mislim da ste dobar par«, reče Freda. »Ti si prva osoba koja mu zna uzvratiti istom mjerom. I jedina kojoj on to dopušta.« Ona namignu. »Morat ćeš nam reći potankosti, dušo, jer iz Georgea nećemo ništa izvući.«
Megan potisnu užasnuto grgoljenje, a Rachel je prijateljski uti¬ša, iznenađena koliko joj je zapravo ugodno pričati o događajima od prethodne večeri, umjesto da se pretvara da se nikada nisu dogodili kao što je u prošlosti činila.
Nije bila u svojoj kuhinji, ali počela se osjećati kao kod kuće.

* * *

Čitavog su se jutra kratki bljeskovi na prethodnu večer vraćali u Racheline misli dok joj se glava bistrila, čineći da stane usred provjere boksova ili telefonskog razgovora s gorko-slatkim drhtajem zadovolj¬stva pomiješanim sa sramom. Zbog svega se osjećala poput tinejdžeri¬ce, no ipak je neprestano provjeravala mobitel da vidi je li je zvao.
No nije. On je vrlo zaposlen, tješila se. Čak i da nije, George nije bio osoba koja bi se sutradan ujutro pojavila s buketom cvijeća. Iako, mislila je dalje, nije se činio ni kao osoba sklona avanturama za jednu noć. Nije ga dobro poznavala, ali u to je bila prilično sigurna.
U skladu s novom odlukom o iskrenosti, Rachel odluči da bi najbolje bilo zgrabiti bika za rogove i odmah raščistiti njihov odnos. Nije željela da tek tako, nakon što je s divljenjem proma¬trala njegova gola široka ramena, nastave razgovarati za stolom u psetarnici o nekom španijelu koji povraća. Koža joj se naježi od pomisli koliko bi to bila neugodna situacija, osobito zbog obvezne prisutnosti Megan i još najmanje dva psa.
Tako je nakon ručka Rachel parkirala ispred veterinarske stanice, upravo u trenutku kada je Georgeov blatnjavi land rover punom brzinom dojurio s druge strane.
Ona duboko udahnu, na lice navuče osmijeh, pa iskoči iz automobila.
»Bok!« pozdravi ga. »Imaš li dvije minute?«
Georgeovo je lice bilo vedro, ali na oprezu.
»Imam. U pravi tren«, reče pomalo kruto. »Samo sam svra¬tio po zalihe. Danas sam na terenu čitav dan. Mnogo drama oko janjenja.«
Krenuli su šljunčanom stazom prema zgradi i on joj otvori vrata da ude. Predvorje je bilo moderno uređeno, ukrašeno brojnim oglasima sa sredstvima za zaštitu od buha i, Rachel je bilo drago što to vidi, velikom oglasnom pločom s oglasima za udomljenje koje mu je vjerojatno dala Megan.
Nekoliko je klijenata čekalo s košarama i kartonskim kutija¬ma, pa se nasmiješiše kada George prođe pokraj njih. Uveo ju je u ured prilično službeno, a onda je otvorio ladicu sa spisima i počeo pregledavati neke papire.
»Smeta li te ako ovo obavim?« upita. »Moram za deset mi¬nuta ponovno izići.«»Samo naprijed.« Rachel odjednom shvati da zapravo ne zna što reći. Osjećala se kao da prvoga dečka s kojim se zapravo poljubila u školskom disku sljedećega jutra susreće u razredu.
George se okrenu i njoj postade jasno da mu je neugodno koliko i njoj.
»Čuj, željela sam doći ovamo da te vidim zato što...« Rachel je crvenjela, usprkos nastojanjima da se ponaša poput zrele osobe. »Zato što ovakve stvari nikada ne ispadnu dobro kada ih se pokuša riješiti telefonski.«
George podignu obrvu, a Rachelin želudac zatreperi.
Položi ruke na naslon stolca. »Došla sam se zahvaliti što si mi jučer navečer skuhao večeru. Bilo mi je zaista lijepo, ali malo sam popila, kao što si vjerojatno primijetio i, hm, samo sam htjela reći da inače...«
Kako da kaže da inače ne spava s muškarcima na prvom izla¬sku, a da ne zvuči poput čistunke? Bilo joj je gotovo četrdeset. Iz nekog razloga njegovo joj je mišljenje bilo vrlo važno. Bez obzira na to hoće li početi vezu ili ostati prijatelji, Rachel je ovoga puta željela stvari učiniti kako valja.
George se sažali nad njezinom smetenošću, pa zakoluta očima, sada već više nalik Georgeu kojega se sjećala od jučer.
»Ne moraš objašnjavati«, reče. »Ni ja.«
»A, tako. Dobro!«
»Dobro!« George je pogleda, pa napetost medu njima po¬novno zapucketa. »Je li to dobar odgovor?«
»Da. Svakako.« Rachel se pripremi za sljedeće pitanje. »Ali, mi jesmo...?«
»Jesmo.« George klimnu. »Možda si to izbrisala iz sjećanja, ali gotovo si pala s kreveta prekapajući po svojoj torbi, a zatim si me pokušala natjerati da upotrijebim mokru maramicu iz japanskog restorana kao kontracepciju.«
Rachel se smrznu, a zatim poče zamuckivati. Nije bilo smi¬ješno, ali bilo je nečega u njegovu ozbiljnom licu i mirnom glasu kojim je to rekao. »Zar jesam?«
»Jesi.« On uzdahnu. »Očito se oboje moramo vratiti u školu kada je riječ o tome jer to nikako nije bilo uspješno. To se događa kada se zanesenost nade na putu iskustva.«
»Da, svakako smo bili zaneseni.« Bilo je to zapravo prilično dirljivo, pomisli ona. Njih dvoje, u tim godinama, kako razbijaju glavu oko kontracepcije poput para uspaljenih, pijanih balavaca.
Kratko su se gledali, a Rachel se upita na što bi sada trebala skrenuti razgovor. Za seoskog veterinara s navodno slabim isku¬stvom sa ženama, Georgeu je išlo mnogo bolje nego njoj.
»No, sada kada smo to riješili«, nastavi on, »možemo li se vratiti desetak izlazaka unatrag, pa izići na večeru ovog vikenda? Ja sam staromodan, znaš. Bojim se, kada bismo pošli dalje, da bih te morao zaprositi.«
Rachel nije očekivala takvu reakciju: jednostavnu mirnoću koja je govorila »nešto smo počeli«. Bez izvrdavanja, bez izmišljanja razlo¬ga zašto to ne bi učinili. Bilo je to kao da je zakoračila na zaleđeno jezero i shvatila da je led dovoljno debeo da može po njemu klizati.
»Da!« odgovori. »Da, to bi bilo sjajno. No, ne bih li ja ovo¬ga puta trebala kuhati?«
»Ne, hvala«, odvrati George. »Najljubaznije te molim. Mislim da se dovoljno poznajemo da znamo kako to nije dobra zamisao. Sto kažeš na subotu? Imaš li kakvih planova?« On zastade. »Ili je čitav smisao toga što smo ostarjeli samci usred ničega taj da se ne moramo više pretvarati?«
»Točno«, reče Rachel. »Moj je raspored prazan. Očajna sam. Doći ću na večeru.« Nasmiješi se jer je mogla vidjeti koliko se oboje, usprkos šalama, vesele prilici za još jednu večer uz priču.

* * *

Već su bila dva sata i Natalie još uvijek nije uspjela obaviti ništa sa svojega popisa obveza, zahvaljujući Bertieju i njegovim nepresta¬nim, dječjim zahtjevima za pažnjom.
Ako su ovakva i djeca, pomisli ona mičući njegovu šapu sa svoje noge, više nije bila sasvim sigurna da je to bila dobra zamisao.
Osim toga, to što nije odlazila na posao podnosila je mnogo teže nego što je mislila da će biti. Dan je počinjao kao i prije, u sedam, ali umjesto da uskoči u finu odjeću i odjuri na posao, ona bi ustala, pustila Bertieja van i počela njegovu rutinu koja je uključivala petnaest minuta stajanja u vrtu s vrećicom za izmet dok je čekala da Bertie obavi što mora.
Johnny je otišao u osam u školu i sada su ona i Bertie bili u njezinoj radnoj sobi u prizemlju gdje su se čitavog jutra borili jedno protiv drugoga. Natalie je bila snažna i vrlo usredotočena na svoje zadatke, ali nije mogla tipkati s basetom koji joj se oslanjao o nadlakticu, moleći za pažnju.
»Dolje!« reče ona, čvrstim glasom kako su savjetovali u pri¬ručniku, ali Bertie nije odustajao od svojega položaja uz njezin radni stol.
Umjesto toga, nasrnu svojim nosom prema njezinu, kako bi je onjušio. Natalie se u posljednji tren naglo odmaknu, ali on se, nimalo pokoleban, još više istegnu na kratkim stražnjim nogama.
Tako ispružen, nalik psećim ljestvama na razvlačenje, Bertie je mogao dosegnuti stolove, kuhinjske radne površine, Natalin to¬aletni stolić i svaku drugu površinu na kojoj je bilo nečega za jesti.
»To je divno, ali dolje«, ponovi ona ali odlučnije, pokazujući na pod. »Dolje!«
On joj se ponovno baci u lice, ovoga puta udarivši nosom o njezin tako da ju je zaboljele Još ju je boljelo od prošloga puta kada je to učinio — i kada je Johnny umirao od smijeha jer mu je to bilo neodoljivo, zbog čega je Bertie taj potez uvrstio u svoj repertoar trikova za privlačenje pozornosti.
»Au! Ne! Sram te bilo!« Ona odgurnu psa tako da može pokriti nos jer je imala osjećaj kao da joj krvari.
Bertie se spusti na sve četiri i tužno je pogleda. Znala je što želi: da sjedne na pod, tako da joj on može sjesti u krilo i zaspati. Ponekad se Natalie pitala tko dresira koga.
»Bertie, to što sam kod kuće ne znači da nemam gomilu po¬sla. Kako ću nadopuniti životopis ako me stalno prekidaš?« upita ga kroz šake kojima je prekrivala nos.
Od jutra se uspjela tek istuširati, i to brzinski jer je na ras¬polaganju imala samo vrijeme u kojemu se Bertie mogao zabaviti lopticom napunjenom poslasticom. U suprotnom bi se pojavio na vratima kupaonice, tuleći za pažnjom i muvajući se uokolo s izgle¬dom očajnika.
Osim preporučene šetnje od jednoga sata koja je zapravo tra¬jala dva ako se broji sve podmićivanje potrebno da Bertie uopće side s naslonjača, Natalie je prve dane novoga života provela vezana uz kuću jer nije bila sigurna može li ga ostaviti samoga. Johnny je mislio da ona i Bertie po cijeli dan gledaju televiziju i izvrsno se za¬bavljaju, ali zapravo se, iskreno govoreći, osjećala vrlo sputano. Iako mu to nikada ne bi priznala, niti bi dopustila da Bertie to primijeti.
»Mamica se ne može stalno zabavljati s tobom«, reče mu.
Bertie tužno zamumlja što Natalie pogodi ravno u srce. Bila je zločesta. Toliko je malo pažnje dobivao u svojem prošlom domu da nije bilo čudo što se želio uvjeriti da ga i ona neće napustiti.
»Dobro, hoćemo li onda u šetnju?« Natalie odusrade od ži¬votopisa i posegnu za popisom zadaća. Njezina slobodna godina, kako ju je sada shvaćala, učinila ju je samo odlučnijom da ne troši vrijeme uzalud — njezini su ciljevi bili da zatrudni, dresira Bertieja i sasvim se opusti.
I šetnja s Bertiejem bila je na popisu, pa će obaviti barem nešto.

* * *


Proučivši tijekom vikenda kartu Longhamptona, Johnny i Natalie razradili su zgodne rute za Bertiejeve šetnje koje su uvijek završavale u velikom parku gdje je mogao trčati i loviti loptice.
Takva je barem bila njihova zamisao. Natalie je čitala da se baseti uz puno strpljenja mogu dresirati da donose stvari, ali dosa¬da je lopticu bacila dvanaest puta i svaki je put morala sama otići po nju. Već se počela osjećati prilično blesavo, kada je Bertie napo¬kon pokazao neke znakove zanimanja, otišavši do stabala na rubu parka.
Natalie zgrabi njegov povodac na rastezanje i zasjeni oči od sunca. Bertiejevo uzbuđenje nije imalo veze s njom. Uočio je Ra¬chel kako im prilazi s četiri psa različitih veličina.
Ona joj mahnu i Rachel pride, a za njom i Bertie, skakućući oko svojih prijatelja kao da ih godinama nije vidio.
»Bok! Drago mi je što te ovdje vidim!« pozdravi je Rachel, pa uz manje poteškoće prebaci sve povodce u jednu ruku. »Vidim da si se pridružila kultu šetača pasa.«
»Pretpostavljam da se ovako osjećaju mame koje voze djecu u školu«, odgovori Natalie. »Isto vrijeme, isto mjesto, isto manično ponašanje.«
»Da, ali kada odvezeš djecu u školu, barem možeš otići na kavu!« Rachel izbaci staru tenisku lopticu iz plastične lopatice za bacanje i svi psi, uključujući, na Natalino iznenađenje, Bertieja, po¬jure za njom. »Jesi li pokušala nekamo otići s nekim od ovih? To me ubija. U Londonu sam svaki dan pila po četiri espressa. A sada ne mogu ni uči u kafić. Ej, Lucy! Donesi mi tu loptu! Odmah!« Lucy, tigrasta stafordica, dojuri s lopticom u snažnoj čeljusti, a za njom i ostali. Rachel se sagnu, pa ponovno baci lopticu.
»Znaš li što nama treba? Kafić u kojemu bi psi bili dobrodoš¬li«, reče Natalie i u glavi joj se počnu stvarati slike. »S kukama i udubljenjima u zidovima tako da možeš pse uvesti unutra, baš kao što mame uvoze djecu u kolicima kako ih vani netko ne bi drpio.«
»I besplatnim psećim keksima uz svaku kavu i zdjelama za vodu na različitim visinama.«
»I s malim vrtom, tako da ih možeš ostaviti na pola sata i obaviti neki poslić«, nastavi Natalie, misleći također kako se mora naručiti za krvne pretrage. »Bertie je vrlo čist, znaš. Uredniji je od mnoge djece koju viđam po kafićima.«
»To zvuči sjajno.« Rachel se osmjehnu. »Trebala bi to pokre¬nuti.«
»Hoćeš li se priključiti, pa da pola zarade ide u prihvatilište?« Natalie baci lopticu. »Mogla bi prodavati one sendviče sa slaninom. Johnny je rekao da bi za takav sendvič dao i tri funte. Čini se da su vrijedni duge šetnje.«
»Doista? Nemoj se šaliti«, reče Rachel. »Morala bih pronaći neku dodatnu zaradu za psetarnicu. Moja teta Dot nije bila spretna s novcem, a ne bi ni vjerovala koliko ovi psi mogu pojesti. Kao da nadoknađuju izgubljeno vrijeme.« Ponovno im baci lopticu. »Mo¬ram priznati da nemam pojma o tim stvarima, ali morat ću nešto brzo smisliti ako mislim prihvatilište održati na životu.«
»Ako ti trebaju neke zamisli, ja imam mnogo iskustva u mar¬ketingu i gomilu slobodnog vremena. Sve dok mogu povesti svoje¬ga psa sa sobom«, predloži joj Natalie. Rachel joj se zbog nečega posebno sviđala. Možda zato što je bila u kasnim tridesetima, nije imala dijete, a ipak se činila sretnom.
Prestani, reče sama sebi. To ne određuje ljude. Osim toga, krv¬ne pretrage prvi su korak. Natalie sjetno pogleda Bertieja koji se sada hrvao s miroljubivom Treacle. Nikako ga ne bi mogla povesti u dom zdravlja. »Hoće li ikada moći ostati sam? Mislim, kod kuće?«
»Nikada mu to neće dobro sjesti, kako kaže Megan, ali tko zna?« Rachel se okrenu prema njoj. »Je li ti već naporan? Jesi li se predomislila?«
»Ne! Ne, nikako«, brzo će Natalie. »Samo što moram otići U dom zdravlja obaviti neke krvne pretrage i još neke sitnice po gra¬du, a ne mogu ga ostaviti dok se Johnny ne vrati s posla.« Ugrize se za usnu. »Moram obaviti te pretrage danas ili sutra.«
»Nadam se da nije ništa ozbiljno«, Rachel je izgledala zabri¬nuto.
»Ne, samo...« Natalie je kratko oklijevala, a zatim joj se jezik razveže. »Johnny i ja pokušavamo dobiti dijete, kao što smo rekli kada si bila kod nas, a to se ne odigrava onoliko brzo koliko bismo htjeli, pa moram izmjeriti razinu hormona da se provjeri dolazi li uopće do ovulacije. Bilo bi najbolje da to učinim danas.«
»O, jasno«, promrmlja Rachel s razumijevanjem, a zatim re¬če, »Bit ću ovdje još najmanje četrdeset minuta, bacajući loptice i šetajući s njima, pa ga možeš ostaviti meni dok to obaviš!« Razma-knu čopor pasa oko nogu. »Jedan više neće učiniti veliku razliku.«
»Doista?« Natalie osjeti kao da je i sama puštena s povodca.
»Naravno. Samo mi donesi kavu i kolač kada se budeš vraća¬la.« Rachel iz Lucynih slinavih usta izvuče lopticu, gadljivo je vrati u bacač loptica, pa je dodatno snažno zavitla prema šumi. »Zapravo, neka bude dupli espresso. A možeš li mi kupiti i novi Vogue}«
»Nema problema. O, Bože, Rachel, spasila si me!« Natalie zakači Bertiejev povodac o kukicu na Rachelinu pojasu, pa pode prema domu zdravlja, već vadeći mobitel da nazove Billa kako bi povukao koju vezu.

* * *

Rachel se nakon posljednje šetnje u četiri poslijepodne vrati u psetarnicu, smjesti pse u boksove i ode u kuhinju, veselo pjevušeći za sebe.
Nakon bezveznoga početka dana sve je pošlo u mnogo boljem smjeru. Sunce je izišlo, ona je bila na početku veze za koju je svima, ako to poželi, mogla reći, psi su doista dolazili kada bi ih pozvala,a Natalie Hodge pomoći će joj da osmisli kako zaraditi dodatne nov¬ce za psetarnicu.
Bilo je pravo olakšanje što će joj netko u tome pomoći, mislila je. Gruba procjena poreza na nasljedstvo ostavila ju je u strahu. Cak je i uz svoje loše poznavanje matematike shvaćala da je riječ o veli¬kom iznosu. Dotine »tajne« nisu uključivale i čarobnu formulu ko¬ja će joj pomoći da spaja kraj s krajem tijekom godina koje dolaze.
Tu je i ogrlica, naravno, koja je trenutačno bila kod staroga zlatara u gradu i koju je tobože dala na procjenu radi osiguranja. U najboljem slučaju moći će njome podmiriti troškove do provjere oporuke, no što nakon toga?
Rachel zastade, s rukom na hladnjaku. Provjerila je sve druge staklenke u potrazi za još dragoga kamenja, ali više nije bilo ničega. No, zapravo je htjela pronaći neko objašnjenje za taj nevjerojatan komad nakita. Je li to bio dar? Od zagonetnog Felixa? Ili nešto drugo?
Napravi sebi šalicu kave i pusti da joj mašta pretresa moguća romantična rješenja. Dot i Felix neprestano su joj se vraćali u misli. Tijekom daljnjega sređivanja stvari u kući nisu se više pojavili nika¬kvi tragovi ni tajne, pa je morala sama isticati svoju verziju događaja, na temelju svojega vrlo sličnog iskustva s Oliverom: dugim večeri¬ma u uredu koje su se pretvorile u ukradene večere u pivnicama što se, naposljeticu, pretvorilo u nešto više.
Sudeći prema fotografijama, Felix je Dot barem izvodio u javnost, pomisli ona s trunkom žaljenja. O njezinim godinama s Oliverom nije bilo zapisa jer je fotografiranje izbjegavao instinktima špijuna. Dot je barem imala dokaza o svojoj vezi.
Sve je to stvar prošlosti, reče sama sebi na putu prema uredu gdje je htjela provjeriti što se događalo dok je nije bilo. Uzvratit ću istom mjerom: ako nisam postojala za njega, nije ni on za mene.
Megan je za stolom, grickajući olovku, proučavala dnevni raspored. Freda je tog poslijepodneva bila zadužena za pteuzimanje telefonskih poziva i, kao obično, kada je otišla kući da Tedu pripra¬vi čaj, ostavila je nažvrljane poruke koje su Megan i Rachel morale dešifrirati.
»Hej!« pozdravi je Megan i pokaza na voćni kolač na stolu. »Predaje ovo ostavila. Ponudi se. Izgledaš kao da si se dobro proše¬tala.«
»Jesam«, potvrdi Rachel. »Treacle sve bolje dolazi na poziv. Iskušavala sam je metodom zvižduka i nagrade, kako si mi rekla.«
»Sjajno. Dobro obavljen posao.«
»Moram priznati, lijepo je kada djeluje.« Baci pogled preko njezina ramena na Fredine bilješke. »Čini se da je i ovdje bilo puno posla. Ima li kakvih poruka za mene?«
»Nekoliko provjera domova za Fredu ili tebe u sljedećih neko¬liko dana, za Tinkera i Treacle.«
»Hura!« uzviknu Rachel i prođe stisnutom šakom kroz zrak. »Četiri manje, još jedanaest!«
»A imali smo i tri poziva za dnevno čuvanje pasa što nam znači novac u banci. E da, i privatni poziv za tebe.«
»Privatni poziv u psetarnicu?« Rachel se namršti. Mama bi je zvala na mobitel, isto kao i Oliver. Zatim je sustigne depresivna misao: vjerojatno je procjena nasljedstva dosada stigla do porezne uprave. »Je li to bio netko od odvjetnika u vezi s nasljedstvom? O, Bože, jesam li im nešto pogrešno rekla?«
»Ne, na tvoj mobitel. Ostavila si ga ovdje, u drugoj jakni. Net¬ko je zvao... Fredin je rukopis grozan.« Megan zaškilji na črčkariju. »Neka Kath Wrigley. Željela je s tobom pričati o... Oliveru? O, Rachel.« Ona podignu pogled zabrinuta izraza. »Nije valjda to tvoj bivši?«
Nestade Rachelina dobrog raspoloženja. Dok je zanemarivala Oliverove pozive, sasvim je zaboravila da bi Kath mogla pokušati stupiti u vezu s njom. Bilo je to sasvim logično: kako joj uopće nije palo na pamet da bi Kath mogla poželjeti svoj trenutak da iskali neobuzdan bijes?
»To je sve što je Freda napisala?« Glas joj zadrhti. »Kath zove u vezi Olivera?«
Megan kimnu, iskolačenih očiju nalik tanjurićima.
»Je li rekla da će ponovno nazvati ?«
»Ne znam. Freda kaže da joj je dala broj psetarnice, ako želi pokušati nazvati ovamo.« Meganin pogled odavao je krivnju. »Ni¬sam joj spominjala imena, onda kada sam joj rekla za tvoj prekid. Mislim da nije povezala stvari. Vjerojatno misli da je Oliver pas.«
Rachel teško proguta. Hvala Bogu na tome. Pomisao na Fre-dino lice kada bi shvatila da je sažalijevala »drugu ženu« bila je previše sramotna za podnijeti.
»Čuj, mogu je nazvati i reći joj da nisi ovdje«, reče Megan. »Možemo spriječiti pozive!«
»Ne«, reče Rachel hrabro. »Ako ponovno nazove...«
To je dio tvoje kazne, reče sama sebi, usprkos tome što je bila izbezumljena. Moraš s njom razgovarati. Vjerojatno se mora izvikati na tebe da bi mogla poći dalje. To je najmanje što možeš učiniti.
Megan primijeti njezinu nelagodu, pa promijeni temu. »O, a zvao je i George. Želio je znati jesi li alergična na meso fazana.« Ona se naceri. »Znači, ponovno ćete se naći na večeri?«
»Da. Za vikend.«
Megan oduševljeno pljesnu. »Samo naprijed! Izgleda da sve sjeda na svoje mjesto, zar ne ?«
Rachelin se sramežljiv osmijeh pokoleba. Samo da prošlost uspije držati na sigurnoj udaljenosti.

16. POGLAVLJE

ZOE INAČE NIJE ODLAZILA na ručak u vrijeme stanke. Vrijeme bi radije iskoristila da dovrši posao i završi ranije, tako da ne mora juriti po Spencera i Lea. No danas Hanni najavi da neće biti u sa¬lonu za nenajavljene mušterije, pa odlučno prođe glavnom ulicom kako bi stigla do doma zdravlja u jedan sat.
U glavi je na putu onamo napravila jasan plan: Billu će odni¬jeti tulipane sa štanda nedaleko od salona, kako bi mu se zahvalila na pruženoj pomoći, a zatim će otići. No kada je napokon došla do prijamnog stola, obuze je neobično raspoloženje zbog kojega nije mogla izgovoriti ni riječi. Odnosno, ne redom koji bi imao smisla.
»Znači, nemate dogovoreno?« pokuša razjasniti Laure, glave uslužno nagnute malo u stranu. U kutu iza nje Zoe opazi Lulu sklupčanu u košari, kako sve promatra bistrim pogledom kojemu ništa ne promiče. »Želite vidjeti doktora Harpera? Ali nemate za¬kazan pregled?«
»Hm, da«, odgovori Zoe. »Ovo je za njega.« Ispruži cvijeće, no dok je govorila, uvidi da zvuči poput neke lude obožavateljice, pa počne uzmicati. »Zapravo, možda bih ih mogla ostaviti i kod vas...«
Lauren snažno odmahne glavom. »Ne! Nema potrebe, upravo je s posljednjim pacijentom prije stanke za ručak. Sjednite i on će brzo izići. Ionako mora s Lulu u šetnju.« Ona nježno pokaza na psa. »Zar ne? Jesi ti spremna za svoju šetnjicu, jesi?«
Dok je govorila, Zoe krajičkom oka opazi muški lik kako se pojavljuje na stražnjem ulazu, a prema Luluinoj reakciji, podignutim ušima i ustajanjem na šapice, zaključi da je to sigurno Bili.
Želudac joj se stisnu od nervoze, pa gotovo zažali što je došla. Njezin je postupak sigurno otrcan. Pojavila se da mu preda cvijeće? On je samo bio pristojan, reče si. Pravila je od buhe slona.
No prije nego se uspije predomisliti i nestati, Lauren oslovi Billa. »Doktore Harper? Netko vas čeka u čekaonici!«
On podignu pogled, a Zoeno srce poče luđački udarati. O, Bože, kao prizor iz kakva izdanja Mills&Boona: oko vrata je imao i pravi stetoskop! On pogledom prijeđe po čekaonici i kada je ugleda kako sjedi koljena stisnutih od nervoze u suknji koju inače nije nosi¬la, izraz lica promijeni mu se iz zbunjenosti u smiješak prepoznavanja.
Nemoj reći ništa glupo, upozori samu sebe. Neka ti mozak radi čitavo vrijeme.
Bili je sada prilazio ravno njoj, a pokraj nogu mu je skakutala Lulu. Zoe stisnu usne da provjeri kako joj se ruž barem još donekle drži, a zatim se nasmiješi, nadajući se da ga nema i na zubima.
»Hej, Lulu, gle tko je ovdje!« reče on psu i klimnu prema njoj. »Tvoja nova frizerka! Vidim da je oteklina splasnula! Jeste li došli na pregled?«
»Dobro sam! Hoću reći, malo sam još rasklimana i ne treni¬ram za maraton, ali nekako se snalazim!« brbljala je Zoe. »Bok, Lulu! Kako si? Je li te u posljednje vrijeme kakav veliki pas oborio s nogu?«
Ma, daj zašuti, pomisli.
Na trenutak se zabavi milujući je po ušima.
»Upravo smo pošli u kratku šetnju«, reče Bill. »Hoćete li s nama? Osim ako niste došli nekoga posjetiti?«
Zoe se zagleda ravno u Billove smeđe oči. Njegova želja da je ponovno vidi sada se pomiješala s blagom posramljenosti zbog čega je izgledao samo još privlačnije. »Ne, zapravo, došla sam vam ovo dati.« Ona ispruži tulipane, crvene sa žutim crtama, pomalo nalik njezinoj kosi ovoga tjedna nakon što se na njoj učila pripravnica. »Samo da se zahvalim. Sto ste se pobrinuli za mene. Pokvarila sam vam subotu, ali zaista sam vam zahvalna.«
Bill se doimao iskreno iznenađenim. »Bilo mi je zadovoljstvo. Mislim da mi nitko još nikada nije donio cvijeće. To je tako lijepo od vas. Zašto ne biste s nama otišli do parka? Tako ću provjeriti vašu pokretljivost. Očito ste našli dobar način da osigurate privatnu skrb na račun zdravstvenog osiguranja.«
»To bi bilo sjajno«, nasmija se Zoe.
Malo šepaj, začuje zločesti glasić u glavi.

* * *

Zoe je pričuvala Lulu dok je Bili skoknuo u restoran Masna žlica po dvije šalice čaja. Imala je osjećaj da prolazi provjeru sumnjičave svekrve. Lulu joj je oprezno njuškala noge i kružila oko nje, po¬gledavajući je pod svojim kovrčama i mirno stojeći kada bi je Zoe htjela pomilovati.
»Njušiš li Toffeejev miris?« upita je Zoe, samo da o nečemu razgovaraju. To je više uopće nije smetalo. Ovih je dana s Toffeejem mogla bolje razgovarati nego sa Spencerom. »On je mlađi od tebe. Ne nosi se tako dobro. Svidio bi ti se.«
»Tko to?« Bili joj preda šalicu od stiropora.
»Toffee. Moj psić.«
»Znam tko je Toffee.« Bill je zvučao kao da nije zaboravio, što je možda bila istina, ili je bila vještina koju liječnici usvoje, pomisli Zoe. »Kako napreduje? Je li pojeo još koju sobnu biljku?«
Zoe osjeti val oduševljenja što se sjetio njezinih užasavajućih priča.
»Zamalo. Tu vještinu još pokušavamo svladati«, uzdahne ona. »Kao što kaže Megan, ja jednostavno nemam taj zapovjedni glas. Moram vježbati govoriti »ne« kao da to zaista mislim.« Ona naglo ispruži ruku i vikne: »Ne!« tako oštro da Bili tržne šalicom od iz¬nenađenja i prolije čaj po jakni.
»Oprostite! O, Bože, jeste li se opekli?« Zoe ga zgranuto poč¬ne brisati maramicom.
»Dobro sam, dobro«, naceri se on. »Kakav bi to kaput za šetnju bio ako ne može podnijeti malo akcije? Idemo?« Pođu prema parku, a Lulu u stopu između njih.
»Hoćete li ponovno šetati s psima u subotu?« upita.
»Vjerojatno. U povjerenju, Rachel i Megan su mi dale velik popust na čuvanje psa, tako da je to najmanje što mogu učiniti. A zapravo mi se i jako sviđa. To mi je dobra vježba za Toffeeja kada naraste i kada ću morati upravljati labradorom od četrdeset kila.«
Okrenu glavu i vidje da je Bili promatra pogledom punim za¬nimanja na dječačkom licu.
»Morat ćete doći s nama«, predloži on. »Da ga Lulu nauči kako da hoda poput psa za izložbe.«
»To bi bilo sjajno! Kladim se da bi ona to i uspjela. Dolazite li i vi u subotu?«
»Svakako.« Bill puhne kroz nos. »Čak i kad ne bih želio«, doda zatim, »ne bih imao izbora. Moji najbolji prijatelji, Johnny i Nat, znate, par koji je udomio baseta, predbilježili su se za cje-lojutarnje šetanje. To je Natina nova opsesija. Ona je reinkarniran vlasnik pasa. Ozbiljno. Samo o tome sada govori.« On se nasmije. »No vjerojatno sam i ja takav.«
»Zaista ti preuzmu život«, složi se Zoe. »Svi mi na poslu govore zastrašujuće priče o tome kako nikada više neću izići iz ku¬će i kako je to golema obveza. No, meni se sviđa! Uvijek Toffeeja vodim sa sobom. Megan mi je dala popis mjesta na kojima su psi dobrodošli i već sam upoznala mnogo novih lica.«
»Pričajte mi o tome. Kao da se pretvorite u magnet za sve koji su ikada imali pudlicu, ili labradora, ili koga god.« Bili pusti da Lulu hoda ispred njih kako bi se mogli diviti njezinu savršeno pravocrtnom izložbenom hodu. »Zar vam se ne čini kao da ste u nekom klubu? Svakako je lakše zapodjenuti razgovor s nekim kada je tu i pas. Hoću reći, već znaš koliko toga imate zajedničkog.«
Nastane kratka tišina prepuna neizgovorenih riječi, ali Zoe je prekinu provalom brbljarija.
»O, da, svakako, a tu je i prednost svježega zraka! Sve dok nisam doživjela potpuni debakl s Bertiejem, razmišljala sam koliko mi je lijepo što šetam s psima i što mi se glava prazni od svih mi¬sli ! To je bilo prvi put u čitavom tjednu da sam imala trenutak za sebe. Zar nije isto kod vas? Tako možete imati malo vremena da provedete sami sa sobom.«
»Da«, složi se Bill. »Točno znam što želite reći. Jedini nedo¬statak na koji sam naišao, kao što je, primjerice, sada, je taj da ne možete istodobno na ručak s nekim i u šetnju s psom.«
Sada su već bili u parku, pokraj fontane s nestašnim granit¬nim sirenama. Lulu se trudila da je ne ometa njuškanje napadnoga jorkširskog terijera i kada Bili zastade da ga otjera, susretne Zoen po¬gled. Ona tada zamijeti da i on ulaže veliki trud da djeluje opušteno.
»Mislim«, nastavi on »osim ako ne znate kakvo mjesto gdje bi dva vlasnika psa mogla...« Sada mu je boja puti već prelazila u ružičastu, iako se trudio da ne pravi veliku stvar od svega. »Hm, naći se na piću nakon posla?«
»Oh, nakon posla?« Zoe tužno odmahnu glavom. »Zao mi je, ali radnim danom ja ne mogu.«
»Naravno, imate Toffeeja«, Bill je prekinu prije nego što mu je uspjela objasniti. »Baš glupo od mene. Lulu može ostati sama, ali naravno, psić ne može biti bez nadzora čitavu večer.« On se nasmiješi. »Ali doći ćete u klub šetača u subotu?«
»Svakako«, prihvati Zoe prije nego što uspije promisliti.

* * *

Zoe se sabrala tek kada je iz salona pošla u školu po Spencera i Lea. Dugotrajna toplina od čavrljanja s Billom i mogućnost da se ponovno vide u subotu grijale su je čitavoga dosadnog poslijepod-neva, ispunjenoga bojenjem pramenova, no u jednom je trenutku ipak poče peći savjest.
Na kraju Billu nije rekla da je majka dvoje djece. Opet.
Kod kuće, dok je dječacima pripremala čaj, šetnja za vrijeme stanke za ručak činila joj se vrlo dalekom.
»Maaaama!«
Poznati zvuk prepiranja trgnu je iz misli. Spencerovo tuljenje bilo je malo glasnije od ponovnoga Toffeejeva laveža. Ni on se nije morao pomaknuti iz naslonjača da bi ga se čulo.
»Mama! Leo zadirkuje Toffeeja s mojim Dalekom, a Toffee je povratio u naslonjač!« objavi joj Spencer, više zabrinut zbog nereda nego toga što je s psom.
»Spencer je pustio Toffeeja da piški u naslonjač! Spencer ga nije izveo van kada je trebao!«
»Leo je mali gad!«
Zoena se vilica objesi od zaprepaštenja. Spusti šalicu i dojuri u sobu.
»Sto si to rekao?« upita, podignuvši s jastuka psića koji se popiškio i povratio u naslonjač. »I što ste napravili Toffeeju? Tko ga je trebao izvesti da piški?«
Pogleda svoje sinove koji odmah spuštenih pogleda zanijemješe. No Zoe im nije mislila popustiti. Nije namjeravala prijeći preko kr¬šenja Toffeejeva rasporeda, ne samo zbog toga što joj je mekani dio pokućstva propadao sve brže nego i zbog maloga psa koji se toliko trudio naučiti pravila.
Zoe pokaza na digitalni sat postavljen na okvir kamina i na raspored pokraj njega, što je bio još jedan Meganin savjet kako bi se dječaci uključili u Toffeejev odgoj. »Spenceru, pogledaj, bio je tvoj red! Morao si izvesti Toffeeja u pet!«
»Gledao sam nešto«, slegnu on ramenima, a Zoe se još više razljuti.
»Kako bi se ti osjećao da ja zaključam vrata od zahoda kada moraš piški ti?« upita ga. »Toffee je beba. Mora izlaziti točno sva¬koga sata. Već smo o tome razgovarali, zar ne?«
Spencer ponovno slegnu ramenima, pa Zoe zgrabi daljinski upravljač.
»Nema televizije do šest«, naredi i ugasi televizor.
Toffee joj se uzvrpolji na rukama, a ona ga podignu na rame tako da može gledati preko. Tijelo mu je bilo toplo i sada je bio već gotovo prevelik da ga nosi uokolo.
Dječaci se usprotive, ali Zoe je bila nepokolebljiva.
»Zaista ste me razočarali«, reče odlučno. »Mislila sam da ćete se brinuti o Tofteeju kako treba, a ne da ćete se prema njemu odnositi kao prema igrački.«
»Idem u sobu«, reče Spencer u obrambenom stavu.
»Dobro«, odvrati Zoe. Trebalo joj je malo vremena da shvati kako ju je ponovno nadmudrio.

17. POGLAVLJE

U USPOREDBI s PRVIM DANIMA u Four Oaksu, kada joj se činilo da su zbog njezina besciljna i tupa raspoloženja satovi u gostinjskoj sobi stali, vrijeme je sada počelo letjeti.
Stari joj život nije nedostajao koliko je mislila da hoće: metež luđačkoga tempa svakidašnjih sastanaka, nakon čega su slijedile ne¬zanimljive večeri, a sve u iščekivanju dragocjenog četvrtka s Olive¬rom (njegova navodna večer za teretanu). Njihovo skrivanje učinilo je njezine tjedne čudno iskrivljenima. Rachelin poslovni adresar bio je prepun imena, ali usamljene večeri i vikendi odjekivali su tišinom, tako da ih je nastojala pretrpati odlascima u kupovinu, satovima joge i bilo čime što bi je moglo zaposliti.
Sada joj je dan počinjao u sedam i trideset, kada bi joj Megan ostavila šalicu čaja ispred sobe, a završavao u jedanaest navečer, kada bi lijegala iscrpljena od kilometara prijeđenih u šetnji s psima i razgo¬vora s nepoznatim ljudima o usporedbama staforda i ovčarskih pasa. Rachelin um, nalik spužvi, ubrzo se ispunio činjenicama o psima i dreserskim savjetima, tamo gdje je nekoć pohranjivala podatke o londonskim restoranima i rasprodajama. Malo-pomalo, psi su utirali put u njezino srce u kojemu im prije, kako je mislila, nije bilo mjesta. Kada je peti pas, Flash, sramežljiv i zapušten Westie terijer, napustio psetarnicu i otišao u ruke novih vlasnika punih ljubavi, oči su joj bile pune suza, baš kao i Megan i Fredi koje su plakale bez srama.
S njih dvije koje su uz nju bile po cijele dane, nije imala vre¬mena misliti o Oliveru. Ipak, uspjela je pronaći jedan sat za rane večeri kada se mogla prepuštati intimnom očaju. Megan je mislila da je vrlo dražesno što želi sama šetati s Gemom kako bi se bolje zbližili, ali nije mogla čuti Rachel koja bi, dok bi kružila voćnjakom i prostranim poljima oko kuće, mrmljala sebi u bradu, ljuteći se na Olivera, na nepravdu ljudskoga srca, ali uglavnom na vlastitu glupost. Prvoga tjedna trebao joj je sat vremena da završi monolog žaljenja i predbacivanja. Do kraja mjeseca zadnjih bi dvadeset minuta već provodila misleći više o Dot i Felixu i o tome kako će platiti račun za električnu energiju.
Nedostatak života u Longhamptonu bio je taj što je njezina majka sada točno znala gdje će je naći i što se više nije mogla pre¬tvarati da je na sastanku, kao što je činila u Londonu, osobito zato što su Megan i Freda oduševljeno preuzimale Valine pozive i spajale je s Rachel.
Rachel je sjedila u kuhinji s Natalie, razmišljajući o moguć¬nostima prikupljanja sredstava, kada Val nazove za najnovije vijesti.
»Nemam nikakvih novosti, mama«, odgovori Rachel, zakolu¬tavši očima prema Natalie. »Osim ako te ne zanima jedan šnaucer?«
Natalie joj odgovori grimasom. Bila je ondje od hranjenja pasa, zajedno s Bertiejem. Ili je gorljivo željela pomoći Rachel da pronađe način kako financirati psetarnicu, ili nije imala ništa pametnije činiti sa slobodnim vremenom.
»Naravno da ne želim šnaucera, Rachel. Sto je procjenitelj rekao za kuću?« Rachel je u pozadini čula zuj usisavača i pitala se radi li Val nekoliko stvari odjednom, ili je i tata morao pokleknuti pred kućnim poslovima.
»Rekao je da je kuća lijepa, ali da zahtijeva dosta popravaka. Nešto u vezi s temeljima.« Racheline misli tada odlutaju dok se u sebi pitala želi li zapravo da kuća vrijedi bogatstvo, pa da može sebi kupiti nešto drugo na nekom drugom mjestu, ili priželjkuje da ne vrijedi ništa kako ne bi morala platiti golem porez.
»A što to znači?«
»Ne znam. Poslao je procjenu odvjetnicima, a račun će mi doći poštom. Ne, ne znam kada«, doda prije nego što Val uspije postaviti pitanje. »Ali Gerald Flint kaže da možete uzeti albume za tatu. Očito ionako neće utjecati na konačnu procjenu.«
»Rachel kaže da možeš dobiti svoje albume Ackera Bilka, Kene.« Usisavač prestane raditi. »Sto? Tata kaže da bi te htio čuti, Rachel. Evo.« Začuje se kako slušalica prelazi iz ruke u ruku, a zatim i prigušen razgovor u kojemu razabere »poštenu kavu«, pa se javi Rachelin otac.
»Zdravo, tata«, pozdravi ga Rachel. Nadala se da neće spo¬minjati njezin otkaz. Posljednji put kada su se čule Val nije dobro podnijela vijesti. Zvučala je zaprepašteno, što je imala pravo biti, zbog Racheline odluke da ostavi karijeru »zbog koje je žrtvovala svoje tridesete« — kako bi vodila psetarnicu.
»Kako si, dušo? Snalaziš se dobro?« Ken je zvučao zabrinuto. Rachel se ponada da joj neće održati govor »što god da odlučiš, mi ćemo na tebe biti ponosni«. Uvijek bi je natjerao na suze.
»Dobro sam, tata. Jesi li ti dobro?« Rachel usnama oblikuje ni¬jemo »hvala« prema Natalie koja joj doda svježu šalicu čaja. »Samo sam imala dosta posla...«
»Neću te zadržavati«, reče Ken. »Samo sam...«, stiša glas, »samo sam se pitao kako se snalaziš s Dotinim stvarima.«
»Hm, dobro.« Sto je to trebalo značiti? »Moram proći puno toga, ako na to misliš.«
»Zapravo sam mislio na njezine... osobne stvari.«
»Tata«, reče ona teško, »ako postoji nešto što mama želi, a ustručava se pitati, reci joj da dođe ovamo i potraži to sama ili reci meni što da tražim, pa ću...«
»Ne, ne!« Ken je zvučao kao da mu netko čupa nokte. »Sa¬mo želim reći... kada prekapaš po nečijim stvarima, nailaziš na neke čudne stvari. Osobne. Pisma. Znaš već.«
»Zapravo, ne znam.« Rachel je grozničavo pokušavala otkriti razlog Kenovoj nelagodi. Je li znao nešto o Felixu? Sigurno nije.
Jedva je mogao govoriti o vlastitom braku, a kamoli o tuđim veza¬ma. Odjednom Rachel osjeti nadahnuće. »Ima li to kakve veze s maminom i Dotinom svađom? Postoji li kakvo pismo možda?«
To bi imalo smisla. Otrovno pismo od mame u kojemu nabraja sve Dotine sebičnosti i za koje je uvijek žalila što ga je poslala. Valina je savjest zadirala duboko u prošlost.
»Ne baš.« Rachel je čula majčin glas u pozadini. »Svakako«, nastavi Ken glasnije, »zaboravi da sam išta rekao. Nije važno. Sigu¬ran sam. Tvoja te mama hoće još jednom čuti. Do viđenja, dušo!«
Sudeći po zbunjenom mrmljanju na drugom kraju veze, Rac¬hel stekne dojam da mama zapravo i nije htjela razgovarati s njom jer, kada se napokon javila, nije započela nikakvu prepirku i Rachel je uspjela prekinuti vezu za nekoliko minuta.
»Obiteljski problemi?« upita Natalie.
»Ne znam.« Rachel zbunjeno slegnu ramenima. »Tko bi to znao s roditeljima? Moja mama i Dot nešto su se bile porječkale, znaš, uobičajene sestrinske prepirke. Ne bih to nazvala svađom. Mislim da tata misli kako ću naići na neku tajnu zalihu obiteljskih vudu lutkica ili nečega takvog.«
»Ooo«, reče Natalie. »Kako zanimljivo!«
»Ne. I nije baš. Vjerojatno je riječ o tome da je Dot ukrala bakin tajni recept za kremu od limuna još 1974., a mama joj to ni¬kada nije oprostila. Ili je Dotin dečko za krštenje moje sestre obuo cipele s platformama, pa je vikar prigovorio. No, o čemu smo mi razgovarale?«
»O sponzorstvu!« reče Natalie. »Govorile smo o tome kako moraš pronaći sponzore koji će pokriti troškove utočišta za pse.« Kićeno je napisala riječ sponzorstvo na vrhu stranice. »Ponovno sam provjerila tvoje troškove i izračunala sam da te ovoliko stoji održavanje svakoga boksa na godišnjoj osnovi. Nije mnogo, zar ne? Popisala sam sve tvrtke u industrijskoj zoni kojima bi se mogla obratiti, te odvjetnike i računovođe u glavnoj ulici, zajedno s Lon-ghamptonskim vjesnikom. »A tu su i građani. Možeš staviti kutiju za prikupljanje dobrotvornih prihoda u dom zdravlja i uključiti osnovnu školu.«
»A zauzvrat?« Rachel se pokuša priključiti brzini Naralinih misli, ali ne uspije. Usprkos blaženih osam sati sna u seoskoj tišini u kojima je svake noći uživala, ovaj joj je tjedan još uvijek trebalo više od šalice jaka čaja da se pokrene. »Oprosti, izgubila sam se na trenutak.«
»Jesi li dobro?« upita Natalie, zagledavši joj se pobliže u lice.
»Da, dobro sam.« Rachel protrlja oči. Megan je bila prehlađe¬na, vjerojatno je i nju lovilo. »Znaš što? Mislim da se moja london¬ska imunost na klice napokon istrošila. Mislila sam da se to nikada neće dogoditi.«
»Vjerojatno je to odgođena reakcija na stres«, primijeti Natalie. »To što se moraš brinuti o kući, i prekidu veze, i svemu ostalom odjednom. Dosada si to radila izvrsno.«
»O, nisam baš sigurna. Ali hvala, svejedno.« Rachel nije znala zaslužuje li tuđe sažalijevanje, no godio joj je sućutan osmijeh koji joj je Natalie upućivala.
Ne bi te tako gledala da zna da si kradljivica supruga, podsjeti se. Iako neuspjela.
»Dobro, u redu, sponzorstvo.« Rachel otjera misli dalje od neugodne teme. »Sto misliš da za sponzore ukratko opišemo kako psi napreduju, tako da to mogu izvjesiti u uredskim kuhinjama? Nešto slično kao što smo učinile s oglasima?«
»Točno! A ti i Megan odvedite pse u školu i održite preda¬vanja o odgovornostima držanja kućnoga ljubimca. Pse koji najma¬nje ližu povedite u starački dom kako bi se malo s njima mazili. Možemo popričati s Lauren u domu zdravlja o terapiji s psima: već je objesila oglas o prednostima za zdravlje koje donosi šetanje s psima.«
»Dobro si o svemu promislila, čini se.«
Natalie skromno slegne ramenima. »Trenutačno nemam mno¬go obveza. Ispada da nisam tako dobra u odmaranju kod kuće kao što sam mislila. Jesi li odlučila što ćeš učiniti s čuvanjem pasa? Mogla bi pokrenuti sve odjednom. Pretpostavljam da je tako Dot i financi¬rala spašavanja pasa. Od mjesečnih članarina za čuvanje pasa?«
Rachel nije bila sigurna. Prema onome što je iz računa zaklju¬čila, psetarnica je jedva donosila neku zaradu, pa je jedino mogla zaključiti da je Dot za sve plaćala dijamantima koji su rasli na sta¬blu iza kuće. No, bez obzira na to odluči li ostati ili sve rasprodati, stvari je morala pokrenuti.
»To je dobra zamisao«, odgovori. »Sada će Four Oaks dobiti i internetsku vezu, gotovo čitavo desetljeće nakon svih ostalih.«
Natalie je izgledala vrlo iznenađeno. »Nije bilo interneta? Nije imala ni internetske stranice?«
»Nikakve internetske stranice. Ja se liječim od ovisnosti o elektronskoj pošti otkako sam stigla. Ali od ovoga vikenda sve će se promijeniti«, odgovori Rachel. »Pokušavam naplatiti neke svoje prijašnje usluge. Pretpostavljam da bi to moglo pomoći našim tra¬gičnim slučajevima.«
»Zapravo bi trebala organizirati dan otvorenih vrata, tako da svi dođu ovamo i vide čime se baviš.« Natalie nacrta veliki oblak oko riječi »dan otvorenih vrata« i poče crtati strelice. »Kada vi¬de pse, rastopit će se baš kao što smo i mi, i onda će vidjeti kako su boksovi lijepi i svi će željeti ovdje ostaviti svoje pse preko ljeta. Dvostruki učinak! Da vidimo što ti je potrebno kako bi se ljudi zaljubili u psetarnicu Four Oaks? Ti si stručnjak za odnose s jav¬nošću«, doda velikodušno.
»Oslikavanje lica«, reče Rachel svečano. » A možda i svinje¬tina na ražnju. To je barem bilo omiljeno jelo svih informatičara.«
Natalie se uozbilji dok ne shvati da se Rachel šali. »O, vr¬lo smiješno. Ja sam imala na umu nekakva natjecanja na kojima svatko može pobijediti. Primjerice, »najčupavije uši«. Ili »najslađi ljubimac«. Moraš svakako imati i natjecanje za ljubimca koji najviše sliči vlasniku, kako bi Bertie i Johnny mogli pobijediti. Ne znam tko od njih dvojice provodi više vremena motajući se oko hladnja¬ka.« Odjednom uperi olovku prema Rachel. »Imam sjajnu ideju. To će biti neodoljivo: pozovi sve sretno udomljene pse na ponovno okupljanje sa starim prijateljima!«
»Ti si pravi genijalac za marketing, Natalie.« Rachel klimnu s odobravanjem. »To će biti najbolja priča ikad objavljena u novinama.«
»Onda, kada?«
»Eh, da.« Rachel se snuždi. »To je problem. Ne možemo ni¬šta dok se ne odobri oporuka. Moram najprije platiti golem porez, a zatim će mi službeno predati ključeve. Ali možemo sve isplanirati, a nakon toga, čim dobijem zeleno svjetlo, predstavit ćemo sve publici koja neće ni znati što joj se sprema.« Gurnu tanjur čokoladnih kek¬sa prema Natalie. »Ne želim te zadržavati. Sigurna sam da imaš mnogo pametnijih stvari za obaviti nego meni pomagati da vodim natjecanja za pse.«
»Varaš se. Nemoj reći Johnnyju, ali drago mi je što se mogu zabaviti nečim drugim«, uzdahnu Natalie. Rachel je pomnije po¬gleda i uoči da joj se pod okruglim zelenim očima na napetom licu tamne podočnjaci.
»Je li riječ o Bertieju?«
»Ne! Ne, on je divan.« Natalie je kratko oklijevala, a zatim se otvori. »Ne, čekali smo nalaze nekih pretraga. Znaš, onih krvnih pretraga na koje sam nekidan morala otići dok si mi čuvala Bertieja? Vjerojatno sam ti spomenula, pokušavamo dobiti dijete i ovo je sljedeći korak.«
»A, tako«, odgovori Rachel. U takvim prilikama nikada nije znala što reći. Ona je većinu života provela pokušavajući ne zatrud-njeti. Činilo joj se strašnim koliko je zapravo moglo bilo teško dobiti dijete. »Pokušavate li, hm, već dugo?«
»Više od godinu dana. Čini mi se i duže.« Natalie zagrize čokoladni keks. »Oprosti, to baš i nije tema za čavrljanje, ali takve te stvari potpuno obuzmu.« Blijedo se nasmiješi. »Oprosti. Previše potankosti.«
»Sve će biti u redu. Nalazi će sigurno biti dobri.« Rachel je željela zvučati ohrabrujuće. Natalie je izgledala vrlo potišteno, za razliku od vesela samopouzdanja kojim je planirala dan otvorenih vrata.
Natalie uzdahnu. »Ne znam. Johnny i ja bili smo tako sretni. Ne znam kako će on podnijeti ako ispadne da ne može...«
Megan svoj dolazak najavi glasnim kihanjem. »Rachel, opro¬sti, to je...« Ponovno kihnu u veliku bijelu maramicu. »Netko te traži. Gospođa je došla u psetarnicu, ali rekla je da želi razgovarati s tobom.«
Natalie stisnu usta i Rachel zažali što je taj intimni trenutak nestao. Okrenu se oklijevajući. »Je li rekla u vezi s čim?«
»Ne, ali razgledavala je pse.« Megan se nasmiješi, nabora nos da obuzda kihanje, ali onda ponovno kihnu. »Činilo se kao da je prilično zanima Tinker. Izgleda kao tip za Westije.«
»Kakav bi to tip bio?« pogleda je Natalie znatiželjno.
»Ma, znaš.« Megan obrisa nos. »Srednjih godina. Lijepo odje¬vena, pravilno govori. S prslukom.«
»Vrsta žene koja voli da je pas otprilike iste veličine kao i nje¬zina najveća torba«, doda Rachel. »I s dlakom koja neće začepiti njezin skupocjen usisavač. Natalie, nemoj me gledati kao da sam poludjela. Čovjek brzo nauči čitati ljude.«
»A ja i Johnny očito smo tip za basete?« upita Natalie.
»Ne«, reče Megan. »Mislila sam da ćete se odlučiti za labra-doricu Treacle. Johnny je više tip za labradore, a ti si...«
»Hajde«, reče Natalie dobro se zabavljajući. »Mogu to pod¬nijeti.«
»U redu, Megan, ostani ovdje i sama se iz toga vadi.« Rachel ustade od stola, ali osjeti vrtoglavicu. Pomisli kako bi morala kupiti neke vitamine kada idući put pođe u nabavu, prije nego se Megani-na prehlada proširi. »Natalie, možeš li pričekati deset minuta? Ovo neće dugo trajati.«
»Nema problema.« Natalie se nasloni u stolcu, a pokraj su¬dopera Bertie se odjednom trže iz drijemeža i poče čeznutljivo gledati kekse. »Onda, Megan. Nastavi.«
Kada Rachel otvori vrata ureda, posjetiteljica nije listala letke ili razgledavala boksove da vidi pse kao što su to pridošlice većinom činile. Ona je jednostavno čekala, ruku prekriženih na prsluku od ovčje kože.
»Rachel?« Zakoraknu naprijed, odmjeravajući je od glave do pete.
»Da, zdravo.« Rachel ispruži ruku. »Oprostite, Megan mi nije rekla vaše ime!« Megan je bila u pravu. Žena je izgledala kao tipičan vlasnik Westieja. Nosila je skupe traperice malo povišenog struka, svijetlosmedi džemper s kopčanjem ispod vrata, iste boje kao njezina bujna kosa sa svijetlim pramenovima.
»Kath.« Njezine sjajne ružičaste usne iskrive se u ironičan osmijeh, dok je prihvaćala Rachelinu ruku na mlitavo rukovanje. »Kath Wrigley. Smiješno. Mislila sam da si mlada.«

* * *

Ni u jednoj od brojnih šetnja s Gemom, tijekom kojih je uvježba¬vala sve što je željela reći Oliverovoj ženi kad bi se ikada susrele, Rachel ovakvo što nije planirala.
Zamišljala je Kath koja bijesni, Kath koja joj dramatično govo¬ri kako je gotovo uništila njezin brak, Kath kako je samodopadno podsjeća na to da je Olivera spasila s ruba propasti. Obično bi se Rachel ispričavala iz sveg srca, ali zadržala bi dostojanstven obram¬ben stav koji se temeljio na činjenici da je Olivera voljela, bez obzira na to koliko je to krivo bilo.
Nije planirala da se Kath ondje pojavi i sažalno je, ali ne i agre¬sivno, odmjeri kao da je riječ o nekoj zanimljivosti, a ne o prijetnji.
»I uvijek sam te zamišljala kao plavušu«, doda Kath, više za sebe.
Rachel povuče ruku i pokuša se sjetiti nekoga pametnog od¬govora, ali ne uspije. »Uvijek ste me zamišljali?« ponovi. »Koliko dugo znate za mene?«
»Oh, godinama. Godinama! Nemoj to krivo shvatiti, Rachel«, reče Kath, » ali prilično je naivno misliti da žena ne bi primijetila da njezin suprug, s kojim je u braku dvadeset dvije godine, ima ljubav¬nicu. Znala sam po razlici u losionu poslije brijanja kojim se danima s tobom vida. Četvrtkom, ako se ne varam.«
Ta njihova jednostavna prisnost zarežala se u Rachel poput po¬sjekotine od papira. Rane za koje je mislila da su počele zacjeljivati ponovno se otvore.
»Čak znam kada ti je rođendan«, nastavi Kath. »Devetna¬estog srpnja. On i nije pametan kao što misli. Ma hajde, molim te! Zagonetni dugi vikendi s klijentima, kada su svi na godišnjem?
A zatim košulje koje su se tebi sviđale, vaše svadice, hidratantna krema koju si mu darovala i za koju se pretvarao da ju je dobila njegova tajnica...«
Rachel to više nije mogla slušati. Kath je činila da se sve doi¬mlje tako trivijalnim: njezina desetogodišnja veza s muškarcem koji je bio njezin koliko i Kathin. »Ako ste znali, zašto nikada niste ništa rekli?«
Kath izvije obrve u čuđenju. »Zašto ništa nisam rekla? Zašto bih to učinila?«
»Nije vas smetalo što netko spava s vašim suprugom s kojim ste bili u braku dvadeset dvije godine? Ipak vas je smetalo jer ste ga dovukli natrag. Zašto ste toliko dugo čekali?«
Rachelino je srce divlje tuklo usprkos tome što se sama sebi zaklela da će zadržati hladnokrvnost. Osjećala se gore nego kada je prekinula s Oliverom. Sada se više nije osjećala samo odbačenom nego i poniženom. Pripremila se posuti pepelom, ali Kath je govori¬la kao da čak nije ni željela njezinu ispriku. Ionako je nije bilo briga što je Rachel osjećala.
»Nisam čekala.« Kath uzdahne. »O, Bože. Pitala sam se na putu ovamo jesi li jedna od onih ciničnih sponzoruša koja se samo želi okoristiti kratkim putovanjima, ili si blesava romantičarka koja je mislila da će me ostaviti radi tebe.«
»Nikada vam nije palo na pamet da sam možda u njega za¬ljubljena?.«. Rachel je svim silama nastojala zadržati miran glas. »Ili da je možda on zaljubljen u mene?«
»Ne.« Kath je pogleda staklastim očima i Rachel u njezinu čelu zamijeti nekoliko godina skupocjenih tretmana botoxom. »Oso¬bito ne u tvojim godinama. Mislila sam da si pametnija. Ma, daj, dušo, molim te! Radiš u odnosima s javnošću? Zar nisi već navikla tu ljude koji ti pokušavaju prodati nešto? Oliverovo laganje kupilo nam je kuće.«
Rachel skupi ono malo dostojanstva koje joj je ostalo, s obzi¬rom na to da je bila u blatnjavim trapericama i s nedovoljno šminke za susret sa ženom njezina ljubavnika. Bivšeg ljubavnika.
»U redu. Dosta se likovali«, reče kruto. »Zao mi je zbog toga što se dogodilo. Sada je gotovo, kao što već znate. Dobili ste Olivera natrag, ja sam ostavila posao, pa možete li sada, molim vas, otići?«
»O, mali mi se govnar nije vratio«, reče Kath iznenađeno. »Zašto si to pomislila?«
Stafordi su se počeli igrati između sebe, ali Rachel ih nije čula. »Ali vratio vam se. Zato sam vam i poslala ključeve stana.«
»O, ne. Ne, ne. Ostavio nas je obje, Rachel. Oliver i njego¬va kriza srednjih godina pobjegli su s Tarom, trenericom tenisa.« Kath je govorila polagano. »To je glavna vijest u našem selu, taj glupi, nesmotreni gad. Sad ću se morati od njega rastati, a to znači da će sve to prljavo rublje izići na vidjelo. O, s tobom nije bilo tako loše«, nastavi ona pred zaprepaštenom Rachel. »Tebe nisam morala viđati. Držala si ga podalje od mene i zabavljala si ga. Zahvaljujući tebi dobila sam svoje praznike nakon petnaest godina. Ti mi nisi smetala.«
Rekla je to s takvim gađenjem da Rachel osjeti kako se njome, poput osipa, širi osjećaj jeftinosti. Ona je samo služila da počeše ondje gdje je svrbjelo.
»Ali on nikada nije spomenuo nikakvu Taru«, šapnu. Osjeti iznenadan luđački poriv da sazna kako ta Tara izgleda, je li bolja, mršavija, duhovitija od nje.
Kath primijeti Rachelinu uznemirenost, pa je potapša po ruci. »Ne moraš razbijati glavu, dušo. Samo zamisli kako izgleda kriza srednjih godina. Plavuša je. Oko dvadeset pet godina. Savitljiva, na mnoge načine, rekla bih.«
»Hoće li se... njome oženiti?« Rachelin je glas sasvim pre-pukao.
»Rekla bih prije hoće li se ona s njime vjenčati. Sumnjam. Osobito kada shvati koliko mu je malo ostalo nakon što sve po¬dijelimo popola, osim školarina. Ali sam si je za to kriv. Mogao je ostati s tobom, ispratiti svoje srednje godine i staloženo se umirovi¬ti, ali sada...« Ona slegnu ramenima. »Došla sam da ti ih vratim.«
Ispusti ključeve stana na Rachelin dlan. Rachel ih tupo po¬gleda. Privjesak za ključeve iz Tiffanyja još uvijek je bio ondje, onaj koji joj je Oliver darovao za trideset peti rođendan. Gledala ga je kao da ga vidi prvi put: sićušnu srebrnu kuću, tako savršenu i si¬gurnu. Kuću vjerojatno nalik onoj u koju je on odlazio nakon što bi s njom vodio ljubav.
»Hvala što si mi ih poslala. Samo mi je žao što mu nisi vi¬djela lice kada sam shvatila što se događa. On je mislio da je sve tako zgodno: ti si s njim završila i ostavila ga slobodnog da nastavi sa svojim švrljanjima, a ja i dalje nisam imala pojma o vama. No, kako je ispalo, ti si mi dala mig, pa sam mislila kako bi bilo dobro da i tebi razjasnim neke stvari.« Nagne se prema naprijed i Rachel osjeti dašak parfema Chanel 5. »Ne znam je li ti Oliver to ikada rekao, ali onaj stan pripada njemu, a ne agenciji. Da sam na tvo¬jem mjestu, vratila bih se onamo i zahtijevala stanarsko pravo ili takvo nešto. Jer, neće mnogo toga ostati kada moj odvjetnik završi s njim.«

* * *

Rachel se posrćući vrati u kuću, očajnićki nastojeći zadržati suze, no one su joj u slapovima tekle niz lice i gušile je u grlu. Znala je da će ubrzo početi naglas jecati i da nije bilo izgleda da se smiri.
Sada joj je postalo jasno da je dotada bila u stanju šoka. Svu njezinu tugu nije uzrokovao samo Oliver nego i nered koji je na¬pravila od vlastita života zbog čega se poželjela negdje sklupčati, poput ranjene životinje, i umrijeti.
O, Bože, pomisli, Natalie je još u kuhinji. Kako da je se riješi?
Prekasno. Natalie ju je čula da se vraća u kuću i već joj je prilazila s prošlotjednim brojem Longhamptonska vjesnika.
»Malo sam pogledala i izračunala da možeš zakupiti čitavu stranicu gotovo u bescjenje«, reče, dok su joj oči sjale od poduzet¬nička zanosa. »Izgledalo bi... Rachel? Jesi li dobro?«
»Samo sam dobila neke loše vijesti.« Rachel teško proguta.
»Sjedi.« Natalie je isprati natrag u kuhinju i gurnu na stolac. »O, Bože, sasvim si problijedjela. Hoćeš li čaj? Viski?«
Rachel nasloni glavu na nadlaktice i pusti da joj se bol u srcu proširi čitavim tijelom.
Osjećala je mučninu zbog apsurdnosti čitave situacije. Oliver se rastavlja. Bit će slobodan. Tek tako. A čini to zbog nekoga drugoga. Nekoga koga je tek upoznao! Sve ove godine nikada nije spominjala njegov brak jer je vjerovala njegovoj tužnoj priči o tome kako svojim odlaskom ne bi želio povrijediti djecu. A sada je ta priča nestala, poput beskorisne hrpe starih novina koju je bacila iz ostave.
Nikada više neće imati trideset godina, nikada neće vratiti to vrijeme kada joj na golim nogama nisu trebale najlonke i kada je mogla piti čitavu noć — da pronađe nekoga boljeg. A ove će godine navršiti četrdeset.
»Ima li to kakve veze s tvojim bivšim?« upita Natalie, mu¬čena neizvjesnošću. »Megan je rekla da si doživjela neko grozno iskustvo...«
Na trenutak Rachel razmisli koje bi komadiće istine mogla izostaviti kako ne bi o svemu lagala, ali tada shvati da je sve gotovo. Nije se morala ispričavati Kath, ili se osjećati loše — jer je Kath sažalijevala nju. Ona je zapravo jedina koja je iz čitave priče izišla bez ičega.
No ono što je sada mogla izgubiti bila je nova topla atmosfera za stolom kada joj se Natalie počela povjeravati. Ali koja je bila svrha? Prijateljstva se ne mogu temeljiti na tajnama. Samo bi se brinula o tome kada će Natalie sve saznati.
Rachel podignu glavu i skupi ono malo samopouzdanja što joj je ostalo. »To je bila žena moga bivšeg dečka. Došla mi je reći da je ostavio nju i mene zbog neke plave praznoglavke.«
Nataline se zelene oči smrače. »Molim? Žena?«
»Znam. Ne zaslužujem nikakvo sažaljenje, ali...« Rachel po¬novno teško proguta kada je pogodi nova misao. Možda je ta Tara u drugom stanju.
U tom trenutku shvati koliko je zapravo potiskivala pomisao da zanese s Oliverovim djetetom i gorčina provali iz nje poput nafte iz bušotine. O ne. To bi bilo previše okrutno. Previše nepravedno.
»Izbaci to iz sebe«, reče Natalie. »Hajde.«
Rachel skupi snagu. »Bila sam s Oliverom deset godina«, pri¬zna. »S prekidima. Radili smo zajedno i sve je počelo kao flert iz ureda, ali bilo je mnogo više od toga. Mislila sam da me voli, ali...« Rachel stane. Čula je kako iz njezinih riječi kuljaju laži kojima je sa¬mu sebe zavaravala i više ih nije mogla slušati. Nije zvučala pametno ni neovisno, zvučala je poput krajnje budale. »Svakako, završila sam s tim, i sada je njegova žena došla da mi kaže kako se rastaju jer je on pobjegao s drugom ženom. Varao nas je obje. Bila sam...« Ona zadrhti. » Tako glupa.«
Eto. Sve je bilo na stolu. A izgledalo je kao da je Natalie žao, a ne kao da joj se gadi. Njezino milo lice zgrčilo se od sućuti.
»O, Rachel. Ne znam što reći.« Pomilova je po ruci. »Tako mi je žao.«
»Ne bi me trebala žaliti. Ja to ne zaslužujem.«
»Zaslužuješ. Bez obzira na okolnosti, nekoga si voljela i taj te je iznevjerio. Ja te neću osuđivati«, reče Natalie. »Znam da u ova¬kvim stvarima nikada nema crnoga ili bijeloga odgovora. Ali ti si lijepa žena, s izvrsnim smislom za humor i ... toliko drugih vrlina. Je li to bilo zaista najbolje što si mogla? Muškarac koji te pusti da se tako zanosiš deset godina, dok on sjedi na dva stolca? Ne mogu vjerovati da je to jedini muškarac s kojim si mogla biti.«
Rachel odmahnu glavom dok su joj snažni jecaji razdirali prsni koš. »On je bio taj kojega sam voljela. I nemoj mi reći da je to otr¬cano jer to i sama znam.«
»Ali sada je gotovo«, reče Natalie. »To je u prošlosti. Sada možeš upoznati pravoga, onoga tko ti može pružiti ono što želiš.« Iz njezinih je usta to zvučalo tako jednostavno, kao još jedan pro¬jekt koji se može isplanirati i ostvariti. »Znam da Longhampton i nije pravo mjesto za veliki izbor, ali i ovdje ima dobrih momaka. Dođi na kviz u pubu, s Johnnyjem i sa mnom. Billa, liječnika i Luluina novog tatu, već poznaješ, kao i djevojke iz mojega kluba knjige, ako te ne smetaju razgovori o forama iz Prijatelja. Vidim li to ipak smiješak?«
Rachel se doista smiješila. Iako kroz suze.
Natalie joj uzvrati osmijehom i stisnu joj ruku. »Moja mi je mama uvijek govorila da svoje probleme moraš promatrati kao da savjetuješ najboljeg prijatelja i da ne smiješ prema sebi biti previše stroga. Primjerice, kada sebi predbacujem što još nisam zatrudnjela, kažem, čekaj, svojoj bi prijateljici rekla da si da vremena. I da to ne shvati kao osobni neuspjeh, nego samo kao slijed nekih događaja.« Zastane, lica prepuna razumijevanja. »Ti bi trebala postupiti na isti način. Taj, tko god da je bio, gospodin zavodnik, nije bio pravi. Trebalo ti je samo malo duže vremena da to shvatiš, ali sa¬da...« Natalie odmahnu rukom. »Sada si poput onih pasa unutra. Čekaš da se čovjek za vječnost pojavi i odabere tebe.«
Rachel zagrglja. »Hvala!«
»Dobro, jedan od ljepših pasa. Koji ovdje neće biti dugo. Za¬pravo, prema onome što sam načula od Megan, neki veterinar već dolazi u kućne posjete, ha?«
Natalie razmakne Racheline šiške da joj pogleda lice, a od te majčinske geste nju preplavi zahvalnost.
Sada je shvaćala zašto bi oni zalutali jadnici tako očajnički mahali repovima prvoga dana kada bi ovamo došli i kada bi im se pokazalo malo naklonosti. Rachelin se adresar po debljini mogao mjeriti sa žutim stranicama, ali ni s jednim se prijateljem nije mo¬gla sasvim opustiti iz straha da se ne oda. Čak ni njezina najbolja prijateljica nije znala potpunu istinu, no Ali je bila udana i jasno joj je dala do znanja da ne želi znati previše. Zbog toga koliko su joj zavidjeli na njezinu nesputanu životu, imala je osjećaj da samo čekaju da zaglavi zbog nekoga postupka iz prošlosti.
Ali Natalie, koja se toliko osjećala sigurnom uz svojega dragog supruga da se mogla sažaliti nad »drugom ženom«, govorila joj je da nema veze. Da može ovdje početi ispočetka. I što je bilo još dirljivije, da će joj u tome pomoći.
»Hvala ti«, reče Rachel i preko stola dohvati Natalinu ruku.
»Drage volje«, odvrati Natalie.


18. POGLAVLJE

DA BI SUBOTOM Johnny ustao iz kreveta prije devet bila je potrebna prava sila, ali Bertiejev zapuhani skok na njihov jastuk u sedam sati bio je dovoljan da ih oboje probudi.
»Kako se uspne ovamo s tako kratkim nogama?« upita se Nata¬lie naglas, dok ih je Bertie obasipao neobuzdanim jutarnjim lizanjem.
»Služi se onim malim trampolinom koji si nabavila u QVC-u . Možeš li ga možda naučiti da napravi šalicu čaja?« Johnny progun-da, praveći se da je ljut, ispod dvadeset kilograma kožnih nabora. »Umjesto da samo prazni sve šalice na koje naiđe?«
»Daj mi vremena. Nisam ni tebe uspjela naučiti da skupljaš šalice za sobom«, odgovori Natalie. Zatim zbaci pokrivače zbog čega Bertie ostane s Johnnyjem kao u čahuri. Na to je uvijek odgo¬varao tako da bi sklopio oči od oduševljenja i prevalio se na leda. »Imaš pet minuta, a onda moramo ići. Moramo ga ostaviti kod Rachel prije nego odemo u kliniku.«
»Kliniku?«
Natalie uključi tuš u kupaonici. Kako je Johnny mogao zabo¬ravljati takve stvari? Ona mu pokuša odgovoriti mirnim glasom, ali ne uspije. »Stižu nalazi. Pretraga.«
»A, to.« Ispod pokrivača čulo se njuškanje. »Nat, nemojmo od toga praviti veliku stvar...«
»Ne pravim! Doktor Carthy nam je rekao da dođemo čim prije. Zajedno.« Ona skinu majicu i zakorači pod tuš, ne želeći da Johnny vidi koliko je nervozna. »Imaš pet minuta, Johnny.«
Iz sobe se začuje još jedno potmulo zavijanje.

* * *

»Vi ste kod doktora Carthyja u sobi šest. Ugurala sam vas«, obavije¬sti ih Lauren, pa namignu. »Sigurno su važne vijesti. 'Oćete sjesti?«
Natalie se na silu okrene po čekaonici prepunoj ljudi i žarkih oglasa za trudničke tečajeve i klinike za odvikavanje od pušenja, ali u sebi nije mogla prestati nabrajati razloge zbog kojih bi ih liječnik toliko hitno želio vidjeti.
Možda je već trudna. Možda su to pokazale krvne pretrage, protivno svim izgledima. U časopisima je pisalo o takvim slučaje¬vima. Cim bi se čovjek predbilježio za liječenje neplodnosti, ili za utjehu kupio pretjerano skupe traperice, došla bi vijest o trudnoći.
Postrance pogleda Johnnyja koji je nehajno listao godinu dana staro izdanje časopisa Top gear, kao da čekaju autobus, a ne presudu o njihovim budućim planovima za obitelj.
Pitala se mogu li drugi pacijenti pogoditi zašto su došli. Joh¬nny i Natalie Hodge. Ne mogu napraviti bebu. Ne vode ljubav dovoljno često. Ne vode ljubav dovoljno dobro. Ne razgovaraju o tome što će se dogoditi ako se otkrije da je problem veći od samoga točnog računanja datuma.
Natalie se zagleda u oglas za cijepljenje djece i osjeti kako joj se želudac stisnuo. Johnny je neprestano govorio o tome kako je za Bertieja postala prava »mama«. No što ako hranjenje nije bilo dovoljno? Sto ako se tjelesno nije mogla boriti sa slikom sretne obi¬telji koju je on imao u glavi? Ako je krvavi porod muškarce poslije odbijao od seksa, što će onda umjetna oplodnja učiniti njegovim ružičasto obojenim vizijama Natalie Hodge, super-majke ?
Njihova su se imena pojavila na digitalnom zaslonu: Johnny Hodge, Natalie Hodge. Soba šest. I strelica.
»Zovu nas.« Johnny vrati časopis na stolić, sasvim nesvjestan njezine napetosti. Čak se i nasmiješio Natalie kada su pošli.

* * *

Doktor Carthy sjedio je za stolom kada ga Johnny razdragano po¬zdravi, pa pokaza na dva stolca do njega. Natalie sjede bliže, kako bi Johnny imao mjesta prekrižiti svoje duge noge.
»Zdravo, Natalie! Johnny!« pozdravi ih liječnik, listajući njiho¬ve nalaze. Natalie je kod doktora Carthyja dolazila od svoje dvanaeste godine, zbog čega joj je bilo još više neugodno. Osjećala se kao da o svojim mjesečnicama raspravlja s tatom.
»Zamolio sam vas da dođete jer su stigli rezultati vaših pretra¬ga«, poče on.
»Ali ja sam samo obavila krvne pretrage«, istaknu Natalie. »Moja pretraga dvadeset ptvog dana. Nisam obavila onu petog da¬na. Je li to ultrazvučni pregled? Učinilo mi se da na maternici mo¬gu napipati nešto nalik fibroidima. Čitala sam na internetu o...«
Ona ušuti kada liječnik ne odgovori. »Znam«, ispriča se. »Internet je opasna stvar.«
Doktor Carthy se nakašlja. »Ne, drago mi je da shvaćate ko¬liko je sve to složeno. Zaprepastilo bi vas koliko ljudi malo znaju o svojim tijelima. Zapravo, vaš ultrazvučni pregled jako je dobar, Natalie. Nemate policistične jajnike, nemate endometroze, ništa.« Pogleda nalaze, pa izvuče jedan. »No bojim se da ćemo od Johnnyja morati uzeti još jedan uzorak.«
»Još jedan uzorak? Zašto?« Natalie je bila zbunjena. Osjeti kako se Johnny uspravio na stolcu.
»Pretrage su pokazale da ima nizak broj spermija, što može biti slučajnost. Jedna od deset pretraga pokaže abnormalnu razinu, a zatim se pokaže da je sve u redu.«
»Abnormalnu?« javi se Johnny stisnuta glasa.
Doktor Carthy ih pogleda, a Natalie zaprepasti što mu u oči¬ma pročita pogled koji je govorio »bolje da im ove vijesti kažem što brže«. »Uobičajen broj spermija je oko dvadeset milijuna na mililitar. Vaš je znatno niži. Moramo pretragu obaviti još jednom da budemo sigurni, ali čak i sada možemo razmotriti mogućnosti.« Otvori prozorčić na svojem računalu. »Čim prije pokrenemo stvari, tim bolje.«
Natalie se već pripremila na takvu vrst komplikacija, ali Johnny je još bio sasvim zbunjen.
»To ne može biti točno. Nikada nisam bio bolestan«, usproti¬vi se. »Ne pušim ni ne pijem... barem ne mnogo. I puno vježbam.« Ponovno se nervozno nasmija. »Ja treniram ragbi! Dobro, ponekad na posao idem biciklom. Je li to razlog? Jer mogu i prestati s tim.«
Doktor Carthy sad je bio pun suosjećanja. »Nizak broj sper-mija ne uzrokuju uvijek vanjski čimbenici. Iako možete unositi manje kofeina i nositi udobnije donje rublje, možda pomogne.« Pogleda svoje bilješke. »Razlozi mogu biti i genetske prirode. Uzet ću krvni uzorak, tako da možemo isključiti neke hormonalne po¬remećaje, a mogu vas uputiti i urologu u bolnicu da vam odredi kariotip. Predbilježit ću vas za sljedeću pretragu.«
Dok je tipkovnica kuckala, Johnny se okrenu Natalie, zapre¬pašten razvojem događaja i ona se nad njime sažali. Nakon cervi-kalnih brisova i testiranja na klamidiju koje je već obavila, Natalie se navikla na osjećaj da je upala u zdravstveni sustav poput loptice u bubnju igre na sreću i da se njezin reproduktivni sustav sažeo na niz simptoma. Johnny je u svemu bio nov. Nije ništa rekao, ali na licu su mu se čitala pitanja.
Poželi da mu nešto može reći, nešto što bi ga ohrabrilo, ali tek je površno poznavala muško shvaćanje ovih problema. Bila je tako sigurna da je krivnja njezina da se nije ni pozabavila potankostima muških problema.
»)e li to istina?« šapnu on, kao da više vjeruje njezinoj struč¬nosti.
Johnnyjev dječački, uplašen izraz lica toliko ju je razdirao da Natalie gotovo požali što nije riječ o fibroidima ili začepljenim jajo¬vodima. Ona se pripremila na to da nešto nije u redu, ali Johnny... za njega je sve bilo mnogo teže. Njegov se ego raspadao pred njom.
»Možda je ipak riječ o problematičnoj ovulaciji?« upita dok¬tora Carthyja. »Ja nisam obavila sve pretrage.«
On podignu pogled. »To je malo vjerojatno. Obavili ste kućni test na broj jajašaca, niste li? Ti testovi nisu uvijek najprecizniji, ali ako je sve bilo u redu, kao što ste rekli, sumnjam da se što promi¬jenilo.«
Johnnyju se zavrti. »Napravila si kućni test?«
Ona klimnu. »Prije nekoliko mjeseci. Samo sam htjela znati.«
»Nisi mi rekla.« Zvučao je povrijeđeno. Jučer bi bio pun razu¬mijevanja, pomisli. Jučer je smatrao da se ona previše brine, uz svoje mjerenje temperature i zelene čajeve.
»Nisam ti imala što reći. Sve je bilo u redu.« Natalie se ugrize za usnu. Kako mu je uopće mogla objasniti trenutak krajnjeg uzbu¬đenja kada je preokrenula štapić naopako, a zatim navalu olakšanja kada je otkrila da je s njezinim jajašcima sve u redu? Ili drhtaj olak¬šanja sada kada joj je rečeno da je i dalje sve u redu?
»Nikada mi nisi rekla.«
»Nisam željela da misliš kako sam time opsjednuta.«
Doktor Carthy bio je liječnik stare škole. Sumnjala je da uz recepte i uputnice dijeli i bračne savjete. Čak je i sada prikupljao letke iz registra u ladici.
»Stalno dolazi do novih napredaka«, reče žustro. »A postoje i medicinski potpomognute oplodnje kao što su ICSI, IVF, Dl, ako dođe do toga da morate poći tim putem.«
Natalie se smrznu. »Ne mislim da...«
»Dl?« upita Johnny. »Ja nisam toliko upućen kao moja su¬pruga.«
»Donorska inseminacija. To je isto kao kada se ženi usađuju donorska jajašca. Samo se u ovom slučaju uzima donorska sperma.«
Nastupi bolna tišina.
»Ne, nije isto«, oglasi se Johnny napokon. »Uopće nije isto.« Pogleda Natalie, a ona uzmakne pred velikim poniženjem koje mu se čitalo na licu. »Nećeš imati dijete nekog neznanca, Nat. Zao mi je. Ne mogu to.«
»Johnny, daleko smo od toga i ne moramo brzati«, reče dok¬tor Carthy obazrivo. »Mnogi parovi moraju proći trnovit put do roditeljstva, ali ipak onamo stignu, a vas dvoje ste još dovoljno mla¬di, zar ne? Morate se samo opustiti i pobrinuti se da poduzimate sve što možete. Pokušajte rezervirati kakav odmor. To je učinila i moja kći. Godinama je pokušavala, već je gotovo odustala i...«
»Kako će dovraga odmor pomoći broju Johnnyjevih spermija?« upita Natalie, ne mogavši se suzdržati.
Doktor Carthy bio je dovoljno uljudan da izgleda kao da mu je neugodno.
U tome i jest problem, pomisli Natalie. Ljudi koji nisu upozna¬li prave probleme začeća jednostavno obožavaju te bajkovite priče o opuštanju i odlasku na odmor. Čak i vražji liječnici.
Ona pogleda Johnnyja koji je sada zurio kroz prozor, sasvim šokiran. On će to tek otkriti.

* * *

Sunce je vani još sjalo, ali Natalie je osjećala hladnoću koja se pro¬bijala kroz kaput.
Otključa automobil, ali Johnny odmahne glavom.
»Ne želim još onamo«, reče. »Moram... moraju mi još sjesti neke stvari.«
Natalie ga je razumjela. Bili je znao gdje su bili i mogao je pretpostaviti razlog tomu. Iako se nije raspitivao o rezultatima pre¬trage jer su muška prijateljstva to branila, Johnnyjevo će mu lice sve otkriti.
Slijedila ga je kada je pošao niz glavnu ulicu, pokraj trgovina rabljenom robom i mobitelima. Dugim je nogama brzo grabio na¬prijed. Natalie je hodala što je brže mogla, ali nije mogla uhvatiti korak s njim, pa je napokon morala sebi priznati da je pogled na Johnnyjeva široka leđa u jakni od samta mnogo privlačniji od po¬gleda na njegovo namršteno čelo.
Kada su stigli do parka, Johnny prođe pokraj svih klupa, pa ode do zabačenog podija za svirače na kojemu su se nekoć oblijevali Martinijem koje bi Bill ukrao iz majčinog ormarića s pićima u pos¬ljednjem razredu srednje škole. On sjedne na jedan kraj, pa glavu zarije u dlanove. Kovrče plave kose provirivale su mu između prstiju.
Natalie je oklijevala, a zatim sjedne do njega, nagnuvši se prema njemu glave oslonjene na njegovo rame.
Napokon on progovori, glasom teškim od osjećaja. »Tako mi je žao.«
Natalie nije znala što reći, pa ništa nije ni rekla. Posegnu za njegovom rukom, ali on je odmaknu.
»Ne. Ja sam kriv. Sve sam uništio. Želio sam da imamo obitelj. 1 )ječaka i djevojčicu. A potom iznenađenje. Želio sam te vidjeti u bolnici, s našom bebom u naručju, pa vas odvesti kući i brinuti se 0 vama. A ne mogu to učiniti. Ne mogu ti to pružiti.«
»Možeš. Ne budi smiješan.«
»Nat, ovo je najgora vijest koju mi je itko ikada rekao.« Podi¬gnu glavu i ona vidje da su mu oči crvene. »Tek sam sada shvatio koliko želim da budemo obitelj. A sada ćeš možda trebati nekog stranca da nam to pruži. Osjećam se tako... nedostatnim. Osjećam se kao da mi je netko odrezao muda.« Teško proguta. »A i mogli bi, ionako ništa ne vrijede.«
Vruće suze pekle su Natalino grlo dok je gledala velikoga ja¬kog muškarca kojega je voljela kako se bori s poniženjem. »John¬ny, ti jesi moja obitelj. Ti... i Bertie, sada!« pokuša se osmjehnuti, ali znala je da će to izgledati namješteno, previše otrcano i neuvje¬rljivo.
»Obećao sam ti da ću ti pružiti sve što želiš«, rekao je, glasa otežala od bola. »A ne mogu.«
»Ma, hajde. To je jedna pretraga! Zar nije doktor Carthy re¬kao da možemo učiniti mnogo toga? Sve dok imam tebe, imam sve što trebam. Sve što želim. Ako ne možemo imati dijete, onda...« Prisili se da to kaže jer nije mogla podnijeti da vidi Johnnyja toli¬ko očajna. »Pa što onda? Imamo jedno drugo. To je više nego što mnogi imaju.«
Natalie je bila svjesna da on zna kako mu ne govori iz srca i mrzila je samu sebe što to ne može biti istina. Kako bi oboje nešto mogli toliko željeti i pretvarati se da to nije važno? U srcu njihova braka uvijek će biti odjek onoga što su oboje priželjkivali.
No dijete nije željela više od samoga Johnnyja. Zato mu privuče glavu na svoje rame i pusti ga da plače, tek drugi put U čitavu njiho¬vom braku, i prvi put svjesna čitavog problema.

* * *

Zoe je Spencera i Lea odvela na subotnji nogomet. Odlučila je da će Billu napokon spomenuti činjenicu da ima djecu. Ne zato što je mislila da je sada pravo vrijeme, nego zato što će, ako to ne učini odmah, izgledati kao da ih skriva. Osim toga, nije više mogla pod¬nijeti razmišljanja o tome kada će i hoće li ikada biti pravo vrijeme.
U prošlome tjednu Bili i ona prešli su nevidljivu granicu iz¬među dva stranca koji se susreću na usputnoj kavi u dva stranca koji pronalaze razloge kako bi nabasali jedno na drugo. Svaki put kada bi Zoen telefon zazujao, osjećala je da njome prolaze žmarci, a izgledi da će se »nešto« dogoditi visjeli su u zraku medu njima.
Počelo je, nakon njihove prve šetnje u vrijeme stanke za ručak, s Billovom potragom cipela po gradu. Trebalo mu je žensko mišlje¬nje zbog čega se Zoe zapitala zašto ga nije jednostavno zatražio od Natalie, s obzirom na to da su bili tako dobri prijatelji. Odgovorila mu je, ne očekujući da joj se više obrati, ali poruke su i dalje stiza¬le. Poruke s pitanjima o Toffeeju na koje su kao odgovori odlazile poruke s pitanjima o Lulu, zatim usputno spominjanje dogovora za šetnju u subotu, a zatim i poziv na ručak u utorak.
Pristala je. Jeli su sendviče dok su šetali parkom s Lulu i ovoga je puta Zoe namjerno razgovor držala na Billu kako se ne bi morala ugristi za jezik. Pitanje obitelji nije se pojavilo, pa ga ona nije ni spominjala. Ali kako je sada Bill znao koja joj je omražena hrana (sir s plemenitom plijesni i mrkva), a ona je znala da ima ožiljak na laktu od nesreće na mopedu koju je imao kada je pauzirao godinu, izgledalo bi prilično loše da počnu sljedeću raspravu o bilo kakvoj neobvezatnoj temi, a da ona ne spomene sitnicu o svojem bivšem braku i dvojici sinova.
To je bio dio pozitivnih akcija u njezinu životu, umjesto samih reakcija kako je dosada bilo, govorila je sama sebi dok je parkirala ispred psetarnice. Odlučno s Toffeejem, odlučno s dečkima, odluč¬no sama sa sobom, a to je sada značilo suočavanje s činjenicama, primjerice njezinim propalim brakom i životnim putem nakon toga.
Kao što joj je rekla prijateljica Callie kada joj se u salonu po¬vjerila, ako je Bill pristojan momak, razumjet će iako to nije iskusio. Osim toga, planira li Zoe živjeti sama dok dječaci ne navrše dva¬deset godina? Ili trideset? I kakav to dojam ostavlja na njih — da tata može imati novu prijateljicu, ali ne i mama? Callie je imala sve odgovore. No ona je već bila na drugome suprugu.

* * *

Rachel je posluživala drugi krug sendviča sa slaninom kada Zoe ude u kuhinju, s Toffeejem na dreserskom povodcu.
»Ah! Baš tebe trebam!« reče. »Jedan se stari prijatelj raduje što te vidi.«
Pokaza na Bertieja koji je svojim najtužnijim izrazom poku¬šavao namoliti Fredu da mu iz ruku preda sendvič, a da Bili nije sjedio za stolom, očito sretan što je vidi, Zoe se možda i ne bi toliko obradovala.
»O, izvrsno!« reče, ne skidajući pogled s njega. »Tek sam se oporavila od posljednjeg puta.«
»Bili ga čuva dok se Johnny i Natalie ne vrate«, objasni Ra¬chel, pružajući joj sendvič. »Ali on bi volio izići s Treacle, ako ti nemaš ništa protiv? Možeš Toffeeja ostaviti ovdje da imaš manju gu¬žvu.« Ona se sagnu da pogladi mekanu glavicu. »Ti ćeš uskoro doći na red, dušice. Još samo nekoliko mjeseci i moći ćeš van s velikim dečkima.«
»Idemo?« skoči Bill na noge, mašući Luluinim povodcem. »Osim ako najprije ne želiš kavu?«
»Ti si promijenio ploču, doktore Harper!« javi se Freda. »Nisi li upravo rekao da ćeš ostati dok...«
On sramežljivo pogleda Zoe, a ona mu uzvrati osmijeh, osjeća¬jući kako joj želudac treperi. Bila je vrlo uzbuđena što ga vidi uživo nakon što su očijukali porukama. Pošišao je tamne kovrče i izgledao je pomalo raskuštrano u ležernom izdanju, u udobnom džemperu i trapericama, koje se toliko razlikovalo od uobičajene radne odjeće.
»Ma ne, mogao bih nastaviti. Ako Zoe izvodi Treacle, možda bih mogao s njom ako nešto zatreba.« On namignu, a kada Zoe spusti pogled pomalo pokolebana, vidje da nosi nove cipele koje¬mu je savjetovala da kupi, pa joj se nervoza u želucu pretvori u toplo isijavanje.
Kada su izišli iz psetarnice, pošli su puteljkom izvan voćnjaka, pa niz brijeg prema parku. Zoe je vodila Bertieja i Treacle, a Bill je poveo Lulu i Tinkera koji je kaskao pokraj nje.
»Lijepe cipele«, primijeti Zoe.
»O, hvala. Imao sam stručnu pomoć«, odgovori Bili »Uspje¬šan tjedan?«
»Nije bio loš.« Odmaknu Bertieja od odbačene vrećice čipsa. »Toffee je napredovao s ponašanjem u kući. Tri čiste noći zaredom! A prošle noći uopće nisam morala ustati.«
On je pogleda s oduševljenjem novoga vlasnika psa. »Čestitam! To je pravi korak naprijed.«
»Drago mi je što to misliš. Svi na poslu misle da sam polu¬djela zato što se uzbuđujem zbog toga što moj psić više ne piški po meni. Kako je Lulu?«
»O, dobro, hvala. Lulu!« On pucnu prstima da joj privuče pozornost. »Lulu, pokaži Zoe svoj novi trik. Gledaj ovo.«
Zaustaviše se, a on u džepu potraži malu poslasticu koju postavi na elegantan nosić svoje pudlice. »Čekaj«, zapovjedi joj i podignu ruku. Luluine su ga oči slijedile dok nije rekao »Dobro!« Zatim psić odbaci poslasticu u zrak, pa je pojede kada padne na tlo.
»Dobra cura!« Bili je izgledao pomalo razočarano, pa pro¬šapta na Zoino uho, »Obično ga i uhvati u zraku. No ne želim je obeshrabriti.«
»I ovako je dobro«, reče Zoe, uživajući u osjećaju Billova daha na vratu. »Je li ti trebalo dugo da je tome naučiš?«
»Ne predugo. Mislim da je otprije znala neke trikove jer mi je trebalo tek jedan sat da je naučim da sjedi i čeka, a i sve ostalo uobičajeno. Sada smo već na naprednim trikovima, zar ne, Lulu?«
»Ili si ti samo jako dobar učitelj?« predloži Zoe. Za malo Billovih pohvala i tapšanja i ona bi razmislila o tome da žonglira keksima na nosu. Za početak.
»Ah, vrlo si ljubazna.« On slegnu ramenima, pa ponovno po¬đoše. »Da budem iskren, moj se društveni život sada okreće oko nje. Znaš kako je«, doda, pogledavši je sa strane. »Sto ono svi govore? Psi su tako velika obveza!«
Rekao je to na način kojim je jasno pokazao da mu ta obveza ne smeta. Zoe je dobro znala što misli. Istu je primjedbu slušala na poslu, od drugih šetača, od svih, uključujući i mame koje su, zajedno s njom, djecu vozile u školu.
»Da, kao da djeca nisu!« reče ona bez razmišljanja. »Ne bih baš rekla da je moj prijašnji društveni život bio neobuzdan. Više sam ljudi upoznala otkako imam Toffeeja nego u posljednje tri godine.«
Bili se nasmija i ona shvati da Bili misli kako ona govori u prenesenom smislu.
»Da, vjerojatno je to dobra vježba za roditeljstvo. Odgajanje, ži¬vot prema rasporedu... Pretpostavljam da tako misle Nat i Johnny.«
Sada je trenutak, pomisli ona. Sada je pravo vrijeme da kažem kako nemam društveni život jer imam dvoje djece. Duboko udahnu.
»Nemoj me krivo shvatiti«, nastavi on prije nego što ona uspije išta reći. »Ja nikada nisam volio puno izlaziti. Johnny i Nat me uvi¬jek pokušavaju izvući van, ali iskreno, ja sam radije kod kuće i učim Lulu kako žonglirati predmetima na nosu. Ona to obožava. I ja.«
»Doista?« Zoe nije mogla sebi pomoći. Bilo je nečega toliko neodoljivog u načinu na koji bi mu se lice obasjalo kada bi se na¬smiješio Lulu. Tako zgodan čovjek morao bi se štapom braniti od žena, a ne tražiti društvo jedne pudlice.
»Da, doista,« uzdahnu on. »Vjerojatno i ti to stalno slušaš. Cijenim njihovu zabrinutost, ali zar i tebi već nije dosta toga da te vjenčani parovi stalno s nekim spajaju? Ne kažem da ne želim nekoga upoznati«, nastavi on žurno. »Znaš, smiriti se u nekom trenutku, ali uvijek me sile da upoznam onu djevojku, ili neku dru¬gu koja je baš moj tip. Kako uopće znaju koji je moj tip?«
Odjednom kao da je shvatio da je previše rekao, pa ušuti i nakašlje se.
»Kad smo već kod izlaženja, znam da si rekla da ti je teško izlaziti tijekom tjedna i znam točno što misliš jer očito i ja imam isti problem s ovom gospodičnom, ali razgovarao sam s Rachel...« Uspori korak dok gotovo nisu stali. »Rekla je da će je rado priču¬vati ovaj tjedan ako bi željela izići sa mnom u onaj novi indijski restoran, nedaleko od trgovačkog centra?«
Zoeno srce zalupa brže. Pitao ju je želi li s njim izići na večeru. Na spoj! Pravi spoj! Ali čim joj to postade jasno, ponovno osjeti težinu odgovornosti. Morala mu je sada reći.
»I ja moram pronaći dadilju«, reče.
Bill klimnu. »Pitao sam je za Lulu, ali siguran sam da bi rado pričuvala i Toffeeja.« Osmijeh mu nestane. »Oprosti, jesam li...?«
U tom trenu Bertie ispusti urlik koji je ledio krv u žilama, a potom toliko snažno povuče povodac da Zoe zatetura prema na¬prijed. Zatim i ona shvati povod njegovu uzbuđenju — uz brijeg su se uspinjali Johnny i Natalie.
»Samo ga pusti!« nasmija se Bill, pa ona, teturajući da održi ravnotežu, uspije otkopčati povodac da pas može oduševljeno odju¬riti svojim vlasnicima dok su mu uši klepetale od napora trčanja.
»To se zove ljubav, zar ne?« reče Zoe bez daha, promatrajući razdragano skakanje koje je gotovo oborilo Natalie.
»Rekao bih da je tako«, odvrati Bill i uputi joj pogled koji ona poželi zamrznuti da može u njemu uživati i poslije.
Kada su Hodgeovi prišli, Zoe primijeti da Natalie nešto poku¬šava hrabro prikriti. Iako se osmjehivala, neprestano je pogledavala Johnnyja koji kao da je hodao u snu. Lice mu je bilo tupo i jedva je i primijetio da su ondje.
»Zdravo, Bille, Zoe!« pozdravi ih Natalie odglumljenom radošću. »Nadam se da vas Bertie nije previše ugnjavio.«
»Ne, bio je dobar. Dosada. Mislim da jednostavno uživa u tome da me povlači. Jeste li razmišljali o tome da mu nabavite sanj¬ke?« Zoe im preda povodac. »Hoćete li nastaviti sa šetnjom, ili se vraćate na doručak? Mi smo na putu natrag.«
Natalie pogleda supruga. »Zašto se ne bismo vratili? Mislim da bi Johnnyju dobro došla šalica čaja. Zar ne?«
Johnny ne odgovori.
»Prijatelju, jesi li dobro?« upita ga Bili.
»Jesam«, progunda on.
Natalie svrne pozornost na Zoe i povede je prema puteljku. »Onda, Zoe, je li ti Rachel rekla za dan otvorenih vrata koji misli organizirati kako bi mogla plaćati troškove psetarnica? Traži dobro¬voljce. Bi li možda ti mogla oslikavati lica ili takvo nešto? Ili plesti one sitne pletenice?«
Zoe ne promaknu kako pokušava skrenuti razgovor na novu temu, pa rado prihvati čavrljanje, a iza njih su zaostali Bill i Johnny. Natalie je neprestano pogledavala preko ramena, a Zoe je napela uši, pokušavajući otkriti o čemu razgovaraju. Zapravo, o čemu Bili razgovara. Johnny nije govorio mnogo, ali je jednom, dvaput čula da se spominju »testovi«.
Vozački test ? Nije li zapravo Johnny učitelj ? Možda je nešto u vezi sa školom.
Na vrh brijega ona i Natalie zastanu kako bi ih ostali sustigli. Zoe je upravo obećavala da će postaviti štand za prodaju, kada je Bili dotakne da joj privuče pozornost.
»Nismo li mi upravo o tome razgovarali, Zoe? Imamo još vremena napretek da se skrasimo.«
»Molim? Oprosti?« Ruka joj protrne na mjestu gdje ju je dotaknuo.
»Svi smo još premladi da bismo se upleli u bebe i smrdljive pelene i sve to. Psi su nam zasada dovoljna briga, nisu li?« Na¬smiješio joj se, uz pogled kojim ju je molio za pomoć. Iako ga je instinktivno željela podržati, sasvim se snuždi.
Sjajno. Ne samo da nije znao da ona ima djecu, nego ih nije ni želio. Ima li boljeg načina da u tri sekunde potopi vezu koja je toliko obećavala?
Nije riječ o tebi, pomisli s grižnjom savjesti. Ne bi uopće ni smjela pomišljati na novu vezu dok Spenceru i Leu još uvijek nedo¬staje njihov tata. Kakva si ti to majka?
»Bille, nema potrebe da...« poče Natalie, ali Bill se već upu¬stio u predavanje.
»Ljudi postanu opsjednuti time da osnuju obitelj samo zato što tako rade i drugi. Bertie je i više nego dovoljan, nije li? Možete vježbati besane noći i čišćenje za njim... To je gotovo isto.« Pogleda Johnnyja, pa Zoe. »Nije li tako?«
»Ne, nije!« provali iz Natalie, a Zoe primijeti kako joj je licem prešao bljesak bola. »Nije ista stvar. Bože, Bille, za jednog liječnika možeš biti nevjerojatno bezosjećajan.«
Očito je bilo da se ovdje događalo nešto mnogo važnije, ali Zoe je i sama bila toliko razočarana da joj uopće nije bilo neugod¬no što se našla usred privatne drame. No njezini majčinski osjećaji nadvladaju sve.
»U pravu je. Djeca nisu kao psi!« Zoe će, i protiv svoje volje. »Mnogo su više od toga! Istina, mnogo je posla s njima i mogu te zaista izluditi, ali oni su nešto najbolje što mi se dogodilo i ne bi ih mijenjala ni za što na svijetu.«
Billove smeđe oči zatamne se od zaprepaštenja. »Nisam znao da... O, Bože, tako mi je žao.«
»Ne treba ti biti. Imam ih dvoje, zapravo«, odgovori Zoe. Ri¬ječi su prokuljale iz nje kao da ne može dovoljno reći da nadoknadi to što ih je prešutjela. »Dva dječaka. Spencera, njemu je sedam, i Lea koji je tek navršio šest. Ne kažem da je lako jer nije, osobito ne zato što ih sama odgajam. Ali oni su divni i uživam u svakom trenutku s njima, čak i onda kada me izluđuju. Oni su najbolji dar na čitavom svijetu.«
Usta su joj bila suha, a jezik kao da joj se zalijepio za nepce. Dok je govorila, Zoe primijeti da Natalie pokušava potisnuti jecaj. Na svoj očaj, zatim primijeti da su Johnnyju oči pune suza koje je pokušavao otjerati treptanjem. I zatim odjednom shvati da ona testiranja koja su spominjali nisu imala nikakve veze sa školom. A ako ih je Bili pokušavao razvedriti, njezina bujica riječi samo je pogoršala stvari.
Zoe poželi da se zemlja rastvori i proguta je.
Nespretno dotakne Natalino rame. »Doista mi je žao, Natalie. Nadam se da nisam rekla nešto što bi te uznemirilo. Mislim da bih morala poći. Vi o mnogočemu imate razgovarati, i... Oprostite!«
»Zoe, slušaj«, poče Bill, ali ona mu samo uputi kratak napeti smiješak.
Možda je napravila budalu od sebe, ali morala je priznati: da je on pravi čovjek za nju, nikada ne bi rekao takvo što. Bolje da sa¬da sve sazna, nego nakon romantične večere u indijskom restoranu kada bi se i njezine nade rasplamsale.
Zoe zgrabi Treaclein povodac, a potom se okrenu i pođe uz brijeg, najprije po svojega psića, a zatim po sinove. Ako požele ići u McDonald's, barem se ovaj put neće gristi što im ne može reći ne.

19. POGLAVLJE

JOHNNY SE U AUTOMOBILU na putu kući uopće nije obraćao Bertieju kako je to inače činio. Nije ni Natalie, osim kada bi odgovarao na njezina pitanja. Kada su stigli, rekao je da ide prošetati. Ona i Bertie nisu bili pozvani.
Natalie je pričekala da nestane za uglom, a onda se baci na internet, metodički tražeći sve dostupne podatke na stranicama i forumima. Bertie joj je ležao do nogu, nosa okrenuta prema vra¬tima. Nijedno od njih nije se pomaknulo satima, a kada su začuli struganje Johnnyjeva ključa u bravi, Natalie naglo zaklopi prijeno¬sno računalo, a Bertie skoči na zdepaste noge.
Natalie se pripremi na to da izgleda smireno i puna razumije¬vanja, ali Johnny se odmah popne na kat. Potom začuju vodu koja je punila kadu.
Bertie postrance pogleda Natalie, pa se išulja iz sobe kako bi pošao za Johnnyjem na kat, ako ne i u kadu.
»Ne, Bertie«, reče Natalie, pa ustane da ga uhvati za ovrat¬nik. »Taticu ne smiješ sada smetati. Tužan je.«
Čim je to izrekla, ugrize se za usnu. Za šalu su se tako počeli nazivati ispred Bertieja. Nisu zapravo bili ljudi koji bi napuštenim psom nadomjestili dijete koje nisu imali.
No zapravo i jesu. Morali su s time prestati.
»Hajdemo na večeru!« reče, a na zvuk tih riječi baset, kojega je inače bilo teško dresirati, tako poslušno sjede da bi oduševio i sa¬mog Cesara Millana.  Natalino se srce preplavi ljubavlju za tog psa.

* * *

Johnnyjeva mrzovoljna mučaljivost trajala je čitavu večer, no do po¬nedjeljka ujutro barem je počeo razgovarati. Samo ne o pretragama.
»Gle, ponovit ću ih«, rekao je, podignuvši ruku kako bi spriječio njezina oprezna pitanja za doručkom. »Nemoj me sada gnjaviti, Nat. Još uvijek sve pokušavam shvatiti.«
Natalie je primijetila da je nije pogledao u oči kada je odlazio i, iako je promrmljao uobičajeno »volim te«, osjećala je da je između njih nešto drukčije zbog čega joj se unutrašnjost smrzla.
»Dobro, Bertie«, reče kada je Johnny otišao, a dan se pred njom protegnuo u beskraj. »Idemo u šetnju.«
Pošli su uobičajenim putem duž kanala, pokraj pataka i labu¬dova na koje je Bertie lajao, pa u park. No kada su se ondje našli, Nataline su noge same pošle dalje. Htjela je šetnjom ublažiti nape¬tost koju je Johnnyjevo neobično ponašanje u njoj potaknulo.
»A da posjetimo psetarnicu?« upitala je, odmjeravajući stazu uz brijeg. Time bi njihova šetnja trajala dvostruko dulje, ali čemu se imala vraćati kući? Kao da joj netko čita misli, u tom trenu opazi Megan kako ulazi u park s čoporom terijera koji su poslušno ka¬skali na svojim povodcima.
Natalie im mahnu kao da su i sami tek onamo stigli i neobič¬no je utješi kada ih Megan veselo pozva da joj se pridruže.

* * *

Sat poslije, nakon duge šetnje, Natalie se našla u toploj kuhinji u Four Oaksu. Bertie je ležao u košari pokraj štednjaka u starinskom stilu, zajedno s Gemom, a ona je pomagala Rachel u radu s novim internetskim stranicama, nazvanim Psi za drugu priliku.
Osjećala se kao da je istodobno na poslu i kod kuće, što je za¬pravo bio sjajan spoj, razmišljala je Natalie uzimajući još jedan kolač.
Taman su sastavile vrlo dirljive opise labradorice Treacle i stafordice Lucy, zbog čega su obje zasuzile, kada Rachel kratko prekine da im napravi užinu.
Natalie je htjela srknuti kavu kada Rachel iskrivi lice u grima¬su i zaustavi je. »Oprosti, nemoj to piti! Mlijeko je pokvareno.«
Natalie ponjuši šalicu. »Je li? Meni se čini da je u redu.«
»Ne, pokvareno je. Učinilo mi se da je pokvareno kada sam ga jutros jela s pahuljicama, pa sam otvorila svježe, ali i ovo je ta¬kvo. Ima zaista grozan okus. Fuj.« Snažno se strese. »Slabo mi je. Mislila sam da mi je zlo od Meganina virusa, ali zapravo je to bilo zbog mlijeka.«
Natalie je promotri. Rachel je bila vrlo blijeda i iscrpljena, kao da nije spavala. U glavi joj se pokrenu kotačići, mali znakovi koje je svakoga mjeseca očekivala, a koji su počinjali tim neobičnim metalnim okusom koji su, ironično, izazivale i tablete folne kiseline.
Ne bi bilo pošteno. To nikako ne bi bilo pošteno.
»Čini ti se da je metalnog okusa?« upita je, ne mogavši se suzdržati.
»Da!« Rachel pokaza prema njoj olovkom. »Kao da je netko unutra ubacio kovanicu. Osjećaš li? Je li to ovdašnje mlijeko ili što?«
Privida li joj se nešto? Bi li trebala nešto reći?
»Sto je?« upita je Rachel. »Zašto me tako gledaš? Misliš da sam luda, zar ne?«
Natalie odmahne glavom. »Nemoj me krivo shvatiti, ali jesi li možda trudna?«
Rachel se nasmija. »Ne! Nisam. Zašto? Je li to jedan od zna¬kova? Mlijeko koje ima okus na sitniš?«
»Da«, odvrati Natalie i zapazi kako se Rachelino lice objesi. »Kasni li ti mjesečnica? Je li ti grudnjak pretijesan? Imaš li bubuljice?«
Rachel bez razmišljanja pode rukom prema bradi koja je, primi¬jeti snuždeno Natalie, bila prekrivena debelim slojem tekućeg pudera.
Koliko bi se ona veselila bubuljicama želeći vjerovati da su znak hormonalne promjene.
»Ne«, reče Rachel, gotovo za sebe. »O... ne.«
Natalie bez riječi posegnu u svoju torbicu, pa izvuče test za trudnoću koji je skrila u jednom džepiću za trenutke krajnje slabo¬sti. »Vrlo ćeš lako otkriti.«
Na prizor kutijice u foliji Rachel se probudi iz stanja zaprepa-štenosti. »Ti sa sobom nosiš testove na trudnoću?«
»Kada pokušavaš onoliko dugo koliko to radimo mi, moraš ih skrivati daleko od zahoda«, odgovori Natalie. »Koliko ti kasni?«
Rachel se zagleda u nju velikim preplašenim očima. Natalie pomisli kako nikada nije vidjela tako duge trepavice, zaobljene i tamne, kao u prave ljepotice iz šezdesetih.
Nakon trenutka tišine, ona se tiho nasmija i reče: »Ne znam. Nije li to grozno ? Zapravo ne vodim računa. Ali, Nat, sigurno nije to. Gotovo mi je četrdeset. Mislila sam da je gotovo nemoguće da u mojoj dobi žena zatrudni, osim ako nije na umjetnoj oplodnji i ako si ne usađuje jajašca nekih studentica.«
»Očito jest.« Natalie se ugrize za usnu kako ne bi zadrhtala. »Cherie Blair, Mariella Frostrup, Jerry Hall. Sve starije majke.«
»Jesi li istraživala...« Rachel se zaustavi. »O, Nat, tebi je tek trideset! Ti i Johnny ćete dobiti dijete ubrzo!«
»Ne, nećemo!« Natalie se pokuša suzdržati, ali nije mogla spriječiti provalu riječi. Nije se mogla nikome povjeriti tko je ne bi zbog toga gnjavio. »Dobili smo rezultate za vikend. Johnny nema.«
Nije mogla. Bilo je to previše intimno. Osim toga, postalo bi stvarno kada bi to izgovorila. Trebat će im pomoć kako bi zanijeli dijete.
Natalie spusti pogled na test na trudnoću u rukama i nešto je probode kroz srce kada se prisjeti vremena kada bi zadržavala dah čekajući da se pojavi čarobna crta. Svi oni mjeseci! Svi oni testovi, tablice, živci, a zapravo nijedanput nije bilo nikakvih izgleda da ta crta poplavi jer spermija nije bilo dovoljno. Koliko je samo novca potrošila na testove kada zapravo i nije bilo što za testirati.
»Evo«, reče i gurnu ga prema Rachel. »Uzmi. Meni više ne treba.«
»Natalie.« Rachel ju je netremice gledala, kao bez riječi.
»Molim te.« Natalie se pokuša osmjehnuti. »Saznat ćeš ovako ili onako. Iskreno, neću poludjeti ako jesi. Nisam još došla do te faze. Mogu se radovati za druge.«
Rachel otvori usta kao da nešto želi reći, zatim bolje promisli i iziđe iz sobe.
Natalie se prisili da se usredotoči na sitnice kako bi spriječila tamu da joj ispuni prsa. Na radiju je svirala pjesma »Clocks« od Coldplaya, a na prozorskoj dasci bio je svijetao vrč sa žarkožutim sunovratima koji su hvatali svaku zraku jutarnjeg sunca. Bertie ju je promatrao, s tamnim kolutima oko očiju koje kao da je iscrtao tušem, i svijetlonarančastim obrvama iznad tugaljivih očiju.
Ispruži prste prema njemu, želeći osjetiti njegovu mekanu glavu.
Bertie koraknu bliže, misleći kako će mu ponuditi nešto sa stola. Umjesto toga, Natalie ispruži dlan tako da u njega zarije svoj hladan mokri nosić, a kada on to učini, punim povjerenjem oslo-nivši glavu o njezino koljeno, debela suza kapne s njezina nosa na njegov.
»O, Bertie«, šapnu. »Ti ćeš sada biti naša beba.« Milovala mu je tople baršunaste uši i mekani podvoljak, a u glavi joj se sve stisnu od nepravde života.
Bertie iskoristi priliku da skoči i položi joj krupne bijele šape na koljeno, a ona ga taj put ne odgurne i ne reče mu da mora čuvati kralježnicu. Umjesto toga ga zagrli, baš kao što bi zagrlila malo dije¬te, pa utisnu mokre oči u njegove uši.
Odjednom Natalie sine da će i Bertieja morati staviti na stranice, kako bi se neka obitelj mogla za njega odlučiti. Morat će napisati zaista sjajnu priču za njega, kako bi ga netko poveo kući i volio ga baš kao što ga vole Johnny i ona. Nije očekivala da će joj se na tu pomisao stisnuti prsa, pa Bertieja zagrli još jače.
Držala je psa nepomično dok pjesma nije završila, a zatim na¬pravi strogo lice i spusti ga da sjedne na pod. »Nije dobro za tvoja leda, Bertonjo«, reče mu.
Negdje u kući prastare cijevi najave puštanje vode u zahodu i ubrzo se na vratima sramežljivo pojavi Rachel.
»Nije upalilo!« reče, pošavši ponovno zakuhati vodu.
Natalie brzo otare oči. »Kako to misliš, nije upalilo? Vrlo je jednostavno, samo moraš...«
»Znam, piškiti po štapiću. Mislim da sam popiškila krivi kraj.« Rachel u obrani mahne rukama. »Oprosti, Nat, nisam na¬vikla kontrolirati mokrenje. Ali sigurno nije ništa, tako sam stara da je vjerojatno riječ o menopauzi, a ne o bebi. Moje su mjesečnice uvijek bile nepravilne, a tu je još i sav taj stres.«
»Mm.« Natalie se pobliže zagleda u nju. Nešto na Rachelinu licu nije bilo kako treba, ali sada se nije željela time zamarati.
»No, otići ćeš kod liječnika?« reče jer je to bio red.
»Molim? Da, svakako. Da. Još jednu šalica čaja?«
»Ne, hvala, dosta mi je.« Natalie se ponovno usredotoči na zaslon računala i pse koji su trebali novi dom. Stavi Bertieja na dno popisa. »U redu, tko je sljedeći? Chester? Imaš li neke njegove fotografije?«

* * *

Kada su Natalie i Bertie otišli kući, Rachel navuče teniske i uputi se preko polja.
Nije uopće bila sigurna slijedi li je Gem. Nije znala ni kamo je krenula, samo da mora pobjeći, pobjeći i ne misliti. No misli nije mogla zaustaviti. Ista pomisao zaglavila joj je u mozgu: trudna je.
Lagala je Natalie. Test zapravo jest upalio: nije ni morala čeka¬ti da prođu tri minute prije nego što se u prozorčiću pojavila plava crta. Pojavila se odjednom, kao da želi podcrtati koliko je glupa bila što već to sama nije zaključila.
Rachel je lagala djelomice zato što sama nije mogla prihvatiti tu novu činjenicu koja ju je zapanjila, a djelomice i zato što nije željela da jadna Natalie mora reagirati na jedan ili drugi način. Zbog svega toga osjećala se još gore: Natalie je bebu toliko žarko željela, a nije je mogla imati. Ona je pak, koja si čak nikada nije ni dopustila da zamisli vlastito dijete sve dok joj je srce bilo vezano uz čovjeka koji joj je jasno dao do znanja da ne misli imati drugu tajnu obitelj, uspjela u nečemu što je statistički bilo gotovo nemoguće. Zatrudnjela je a da zapravo nije to ni pokušala.
U posljednjih deset godina ponekad bi pomislila na djecu. Pitala se kakav bi osjećaj bio izreći te riječi koje bi, kako se činilo, sve nagnale u ekstazu punu suza: »Dušo, trudna sam.«
Ali Oliver, lažljivi gad, izričito je naglasio da on obitelj već ima. »Ja nisam nekakav torijevski političar koji potajno uživa u tome da posvuda sije djecu«, rekao je prvi put kada su se izdaleka približili toj temi. »Zato nas nikada nemoj dovesti u situaciju u kojoj bismo morali voditi razgovor koji se ne bi svidio ni jednome od nas.«
To je bila stvar izbora: njihova veza ili njezina odluka da ima djecu. Istini za volju, Rachel nikada nije osjetila zov majčinstva do¬voljno snažno da žrtvuje svoj lagodan život. Možda je bila riječ i o potrebi da zaštiti samu sebe. Nikada sebi nije dopustila da ode dalje od zamišljanja nereda i urnebesa, ako bi se našla na opasnom terenu.
Rachel je jurila poljima, a pluća su je boljela od napora što trči po neravnu du. To nije bila istina. To nikako nije mogla biti istina.
Ako je istina, zar se ne bi trebala drukčije osjećati ? Nije lagala kada je Natalie rekla da ne zna koliko joj kasni mjesečnica. Nikada to nije računala jer joj je stres na poslu često uzrokovao kašnjenja, baš kao i stres s Oliverom. U posljednje joj je vrijeme čitavo tijelo poludjelo, ali sada joj je taj plavi križić ukazao na druge znakove: bolne grudi koje su je svrbjele što je pripisala — Rachel se gotovo nasmija vlastitoj gluposti — jeftinom prašku za pranje. A jutarnju mučninu mislila je da može zahvaliti Meganinoj virozi. No očito nije bilo tako.
Spotaknu se o krtičnjak zbog čega prestade trčati i zaustavi se drhtavih nogu. Gem, koji ju je dotada neopazice pratio, najednom pojuri naprijed da provjeri je li dobro. Nervozno je kružio oko nje dok se ona sagnula da povrati dah. Srce joj je ubrzano tuklo i sada je osjećala svaki dio svojega tijela osim trbuha u kojemu nije osjećala ništa.
Od vlastita tijela ne možeš ništa skriti. Čak se i sada ta usa¬mljena stanica dijelila na srce, prste, kosu, donosila je odluke i na¬predovala dok je ona samo stajala ondje, i dalje ne shvaćajući što joj se događa.
Bijeg, pomisli Rachel, neće promijeniti ništa. Ovo je bila od¬luka od koje nije mogla pobjeći. Na ovaj ili onaj način, morat će se s time suočiti jer se sve odigravalo unutar nje.
Uspravi se i pogleda preko polja, na gustu borovu šumu iza uredna pročelja Four Oaksa, pa pokuša sve učiniti opipljivijim. Pre¬vrtala je po napola zaboravljenom znanju iz biologije, posramljena koliko zapravo malo o tome zna. Kada? Kako?
Dobro, ne baš kako....
Sićušna misao doplazi joj u glavu poput grane bršljana. Sto ako je Oliverovo?
Posljednji put kada su vodili ljubav, iako to onda nije znala, bilo je tjedan dana prije nego što je pronašla račune iz Pariza. To bi značilo... Rachel pokuša izračunati. Činilo se da ovdje vrijeme drukčije prolazi. Prije šest tjedana? Ali Oliver je uvijek bio tako pažljiv. Usprkos tome što je tvrdio drukčije, on zaista nije bio spon¬tan čovjek. Čak i onda kada bi to učinili na stolu u njegovu uredu, kondomi bi se uvijek našli sumnjivo nadohvat ruke.
No što da je i jest njegovo? Bi li to potuklo Taru, instruktori-cu tenisa, ili Kath i njihovo troje djece? Rachel pokuša zamisliti tu scenu, ali sve joj se činilo previše zbrkanim. Nije mogla zamisliti da se Oliver topi od oduševljenja. Godinama je to pokušala zamisliti, ali on joj je bolno jasno dao do znanja da ne bi bilo tako. A što je s Kath? Ne bi mogla podnijeti njezine komentare o vlastitoj kasnoj dobi za majčinstvo. Osim toga, sigurno bi se noktima i zubima borila da Rachel ne dobije nikakav novac.
Dah joj je gorio u plućima, pa sjede na travu. Gem leže do nje, čekajući, a ona bez razmišljanja ispruži ruku i položi je na nje¬gov vrat. Dlaka mu je bila gruba, ne kao kod pasa koji su mamili na milovanje, ali bilo je topla. Gem je imao otpornu dlaku za kišu i blatna polja, on nije bio gradski psić. On je bio onaj koji opstaje. Opstao je dovoljno dugo da ga Dot spasi iz kartonske kutije. Suze joj se skupe u kutovima očiju.
Duboko u sebi, znala je da je dijete zapravo Georgeovo. Tako je moralo biti i po Murphyjevu zakonu. Čovjek kojega je jedva pozna¬vala, u jedinoj noći kada je previše popila da provjeri je li ispravno namjestio kondom. No, kako joj je majka lijepo rekla kada joj je bilo šesnaest, bile su potrebne samo dvije neoprezne minute.
Zaklopi oči i osjeti mučninu, ali od žaljenja, ne od hormona. George je bio prva prava veza koja je obećavala otkako je navršila dvadeset jednu, muškarac koji se, koliko je malo o njemu znala, činio baš onakvim kakvoga je trebala: onako zabavan, pristojan i uporan. Sto će reći kada mu kaže ? Hoće li osjećati moralnu obvezu da stane uz nju ili će reagirati užasom u Oliverovu stilu i zahtijevati da ga se riješi. Sto je bilo gore ?
Istina se polagano slijegala u Racheline kosti dok joj se hlad¬noća zemlje uvlačila kroz tkaninu hlača. Nije ista osoba kakva je bila jučer. No više nije bila sigurna tko je bila ta osoba. Nije reagi¬rala na način koji je predviđala: bez vrisaka užasa, bez trenutačnog poziva najbližoj klinici. Istina, nije frcala suzama radosnicama, ali nije ni očajnički trčala uokolo pokušavajući se riješiti sićušna na¬metnika koji je rastao u njoj. Osjećala se kao da visi u bestežinskom prostoru, bespomoćna da shvati vlastite osjećaje.
Sto želi? Mnogo je vremena prošlo otkako se posljednji put to uistinu zapitala.
»Gem«, reče. »Sto da napravim?«
Pas skoči na noge, misleći da od njega traži da nešto napravi, a kada ugleda njezino očajno lice, spusti se na trbuh i položi nos na šape, čekajući. Rachel potapša mjesto do sebe, a Gem čeznudjivo dopuza poput raka, kako bi se oslonio o nju. Ona oprezno leže na do i zagleda se u oblake koji su plovili porculanskoplavim nebom, osjećajući tvrdoću tla pod sobom i utješnu toplinu Gemova tijela.
Čak i na otvorenome Rachel se osjećala zarobljenom nečim golemim i nevidljivim. Odgovornošću. Rasporedom. Osjećajnom vezom koju nikada neće moći raskinuti s Georgeom, Longhamp-tonom i ovim usidjeličkim naslijeđem.
Za ovo dijete znam samo ja, pomisli. Nitko drugi ne zna. Osim toga, to još nije dijete. Samo nekoliko stanica. Mogla bih se vratiti u London na dva dana, nitko ne bi ni okom trepnuo. Mogla bih na trenutak zaustaviti svijet, vratiti se i biti ista kao prije. Rachel pusti da joj se zamisao vrti glavom dok su bucmasti oblačići plovili nebom bez žurbe.
Gem bi mogao pomisliti da sam ga napustila, pomisli. Ne mo¬gu ga ostaviti. Ne mogu ga povesti sa sobom. Ne mogu ići. To je to. Ne mogu ići.
Osim toga, ne bi bilo isto.
U misli joj nenadano dođe slika Dot kako Gema i njegovu braću danima nosi na prsima dok su bili premaleni da ih ostavi. To je bila žena koja je psima zamijenila izglede za vlastitom bio¬loškom djecom, ali koja nije uspjela nadomjestiti potrebu da voli i da njeguje.
Imam li to u sebi, pitala se Rachel. Možda sam sebična kao što svi misle. Ne bih li trebala znati što želim? Nije li mama rekla da je plakala od sreće kada je saznala da me nosi? I Amelia, koja je svoju vijest obznanila na vjenčanju neke jadne rođakinje, otevši joj svu pozornost jer »nije mogla više u sebi držati svu tu sreću«?
»Kakva ću ja to prokleto loša majka biti?« reče naglas, pa ispruži ruku. Gem je ležao glave okrenute u smjeru u kojemu je ruka bila ispružena, strpljivo čekajući.
U kući je Megan pripravljala kajganu kao posebno hranjivu večeru za napola izgladnjelu noseću dobermanku, kao da se ništa nije pro¬mijenilo.
»Vidjela sam te s Gemom u voćnjaku«, reče Megan kada Rachel uđe u kuću. »Hoćeš li ga početi trenirati?«
»Trenirati?« Rachel pogleda telefonske poruke, tražeći spo¬minje li se u kojoj Oliver što joj je već prešlo u naviku. Skrenu pogled na Megan.
»Da. Rio bi sjajan. Mogla bi to pokazati na danu otvorenih vrata. U sjenici su stupovi i male prepone. Da ih izvadim? Rilo bi dobro i za staforde da potroše malo energije, a sigurno bi bilo za¬nimljivo posjetiteljima. Pogledala sam Nataline planove, nadam se da ti ne smeta.«
Rachel je vidjela bilješke koje je Natalie ostavila na kuhinjskom stolu. Imala je jasan, uredan rukopis koji je dodatno organizirala kućicama i podcrtavanjem. To joj se činilo godinama udaljeno.
Natalie. Rachel se snuždi kada se sjeti jadna izraza na njezinu licu kada joj je dala test. To je samo jedan test, reče sama sebi po¬novno. Sve je tek na početku. Možda nije ništa. Možda je pogreška.
»Megan, jesi li ti prijavljena u općoj ambulanti?« upita. »Tko ti je liječnik?«
»Doktor Carthy.« Megan nije ni primijetila naglu promjenu teme. »Naravno, nastojat ću nastaviti s doktorom Harperom.«
»Je li doktor Carthy... ljubazan?«
O, zašuti, Rachel, pomisli ljutito. Ljubazan? Kao da bi mogao vikati na neudane žene koje zatrudne u avanturi za jednu noć poput blesavih tinejdžerica!
»Pa jest. Malo je staromodan. Ima i ženskih liječnika. Dokto¬rica Powel je vrlo ljubazna. Dot ju je prije nekoliko godina spojila sa slatkim starim kavalirskim španijelom kralja Charlesa«. Nasmi¬ješi se sjetno, a zatim se zabrinu. »Nisi valjda bolesna?«
»Ne, ne. Samo... samo sam mislila da bih se trebala prijaviti kod liječnika.«
»Dobro«, odvrati Megan. »Šalicu čaja? Upravo sam htjela pri¬staviti vodu. Freda je ostavila svakakve poruke koje moramo proći. I mnogo sočnih tračeva iz kafića. Misli da će se Ted ove godine napo¬kon moći umiroviti! Možeš li vjerovati? Misli da će ga napokon uspje¬ti držati podalje od friteze, sada kada po preporuci doktora Carthyja uzima statine. Mislim da bismo joj morali pronaći nekoga psa.«
Rachel odjednom osjeti silnu potrebu da bude sama, u pot¬punoj tišini, negdje gdje se ne bi trebala pretvarati da je sve isto kao prije. Previše se toga odvijalo u njezinoj glavi da bi glumila zanimanje za razinu kolesterola u krvi Teda Shackleya.
»Čuj, Megan, žao mi je što te moram ostaviti s Fredinim bi¬lješkama, ali zaista moram početi sa sređivanjem«, reče, slegnuvši ramenima kao da se ispričava. »Narudžbe od moje mame. Jedan sat na dan kopanja po smeću, dok to ne obavim.«
»Nema problema«, reče Megan. Nastavila je miješati jaja u kajgani. »Vikni mi kada zaželiš čaj.«
Rachel pode na kat, pa zastade na odmorištu, zagledavši se u veliko zrcalo koje je visjelo nad stubama, pitajući se kada se Dotino lice promijenilo iz onakvoga kakvo joj je sada uzvraćalo pogled u lice sjedokose udovice na fotografijama.
Znala je da bi zapravo trebala početi od gostinjskih soba koje su bile prepune masivnog viktorijanskog pokućstva iz stare kuće njihovih djeda i bake, kako joj je rekla Val. Morat će ih prodati kada ih napokon isprazni od svega što je u njima. No umjesto toga, privlačila ju je

Dotina soba i onaj lijepi ormar prepun odjeće i tajna. Željela je vidjeti čudesan dokaz o nesputanom životu svoje tete pri¬je nego što je dopustila da je proguta rutina života u Four Oaksu.
U Dotinoj su sobi bila dva ormara. Onaj bliži krevetu bio je prepun jednostavnih suknja od tvida i slične radne odjeće koju je nosila u svakidašnjim šetnjama s psima. Rachel pomaknu vješalice lijevo pa desno, provjeravajući da iza njih nema kakva tajnovita ku¬tija. Osim nenošenoga para zlatnih sandala iz Marks&Spencera u kojima je još bio račun, sadržaj ormara bila je točno onakva zbirka komada cvjetnog uzorka kakve bi posjedovala sredovječna ljubite¬ljica pasa.
No drugi je ormar svjedočio o sasvim drukčijem životu. Rache-linom su kožom prolazili žmarci dok je rukom prelazila po vješali¬cama, pokušavajući osjetiti prigode i uspomene koje su se još držale odjeće. Svjetlucavi saten blistao je ispod vunenih kaputa s krznenim ovratnicima, u žarkim tragovima smjele narančaste i sjajne boje višnje koje bi dobro pristajale samo ženi tamnih očiju i vitka stasa.
Rachel je svaku vješalicu polagala preko ruba kreveta, sve dok okvir nije zadebljao od odjeće, nošene na svečanim večerama ili uredskim zabavama. Bilo je vunenih odijela sa suknjama A-kroja i kratkih jaknica zbog kojih je Rachel posumnjala da Dotin po¬sao u Cityju nije bio toliko priprost koliko je Val mislila. Prstima je kliznula u džepove i sjajne ručne torbice od krokodilske kože i izvukla isječke Dotina burna londonskog života: autobusne karte i računi iz taksija za odlaske u Soho, račun iz kemijske čistionice za tri smokinga, popis za kupovinu koji je uključivao šampanjac i jaja, tablete protiv glavobolje i knjižice za ples od kojih je jedna bila s no-vogodišnjeg bala u Dorchesteru iz tisuču devetsto šezdeset devete.
Svaki je ples bio popunjen, ali Felixovo se ime pojavljivalo u svakom drugom retku. Jesu li to tajne na koje je Dot mislila u svojem pismu? Tajni neovisan život o kojemu Val nikada nije zapit¬kivala? Je li ona, zapravo, sama zaradila novac, a zatim se povukla kako bi se brinula o svojim psima? Možda je to bio razlog koji ju je rastavio od Felixa — njezina ambicija?
Rachel je mogla zamisliti kako Val okreče glavu kada bi joj Dot pokušala reći što se s njom događa i koga je upoznala. I nje¬zina je vlastita sestra Amelia njoj činila isto. »Oh, ja nisam mogla izdržati takav život«, prezirno je puhnula kroz nos za Božić kada im je Rachel počela pričati o posljednjem velikom lansiranju proi¬zvoda koje je organizirala, kao da je njezin uspjeh nešto čega bi se trebala sramiti. To ju je smetalo i boljelo, iako Ameliji ne bi pružila zadovoljstvo da to primijeti.
Kada je izvadila sve vješalice i kada je prečka u ormaru ostala gola poput grane zimi, Rachel u dnu ormara ugleda planinu kutija za cipele od kojih su na nekima još bile istaknute cijene, u funtama, šilinzima i penijima.
»Ti si bila žena po mojem ukusu, Dot«, uzdahne i počne ih vaditi. Dot je imala dugo, usko stopalo, pa iako je Rachel pokušala utisnuti prste u tirkiznu cipelu pravokutna vrha na petu i s masni¬com na prstu, bilo joj jasno da joj je noga barem za broj veća. Sjela je natrag na krevet, razočarana. Odjeća je pristajala — za probu je sada navukla brončano-svijetlosmedi kaputić od Courregesa, ali za zbirkom cipela istinski je žalila.
Bile su u tako savršenom stanju da nije znala treba li ih ogla¬siti za prodaju na eBayu, ili ih ponuditi nekom muzeju. Neke očito nikada nisu napustile svoj papirnati omot. Vrati tirkiznu štiklu i počne otvarati druge kutije, sve dok sag nisu sasvim prekrivale ci¬pele na petu, niske cipele, jednostavne salonke i čizme. U nekoliko njih našla je rukom ispisane račune, u drugima su bile poruke, a u jednome paru prelijepih sedefastih satenskih cipela na stiletto pot¬peticu bila je posjetnica. Rachel je izvadi, a srce joj poskoči: bila je to Felixova posjetnica, s brojevima ureda iz St. Jamesa. Preokrenu je i na poleđini pronađe poruku ispisanu nalivperom: Za Pepeljugu! Poljubac.
Rachel uzdahne. Cipele su bile savršene, previše savršene da ih odabere muškarac. Takav bi sjajan dar poslao i Oliver: uvijek je točno znao što joj se sviđa i što joj najbolje pristaje. No, za razliku od Olivera, Felixu očito nije bilo važno hoće li ga Dot u njima nadvisiti.
Pomalo rastužena, Rachel posegne za posljednjom kutijom, no kada je izvuče, opazi da je znatno teža od ostalih, pa njezina znati¬želja uzbuđeno zaigra. Podigne poklopac i vidi da je puna pisama. Na vrhu je bila starinska žuta omotnica, bez adrese.
Ljubavna pisma! Kako romantično, pomisli. Elektronska pošta sve je uništila. Nad njome je nemoguće uzdisati, čak kada se poruka ispiše na papir. Ali što je u toj velikoj omotnici, pitala se. Rastvori metalna krilca na poleđini, a iz nje isklizne kutijica s nakitom.
Cartier. Rachel teško proguta, zadržavajući dah dok ju je opre¬zno otvarala, pitajući se čime se, pobogu, Dot bavila da medu psećim keksima čuva zbirku kraljevskih dragulja.
No unutra nije bilo ogrlice. Samo još jedna omotnica, pre¬savijeni dokument, i posjetnica od Cartiera s naslovom »za moju suprugu«, ispisanim istim tečnim rukopisom kao i na Felixovoj posjetnici.
Rachelino srce preskoči otkucaj. Dot mu je bila supruga? Ona i Felix bili su vjenčani ?
Oprezno razmota dokument, nesvjesna da se soba mrači zbog večeri koja se spuštala. Bila je to neka vrsta dozvole za brak, ili barem obrazac za hitan svadbeni obred kod matičara između Felixa Ant-honyja Carlislea Hendersona i Dorothy May Mossop. Dan je bio naznačen kao treći rujna tisuću devetsto sedamdeset druge.
Ceremonija se očito nije održala. Nije bilo potpisa. No namje¬ra je bila jasna: Felix je htio Dot oboriti s nogu.
Rachel pokuša datum smjestiti u svoj obiteljski album. Amelia je rođena u veljači tisuću devetsto sedamdeset druge. To se vjerojat¬no odigralo ubrzo nakon krštenja i velike svađe.
Posljednje od stvari u kutiji s nakitom bilo je pismo naslovlje¬no na Dorothy. Rachel rastvori debeli papir blijede sivoplave boje, s reljefno otisnutom londonskom adresom. U njemu je pisalo:

Draga D., molim te, znaj da razumijem. Tražim mnogo, a znam da tvoj odgovor proizlazi iz ljubavi za mene, više nego za samu tebe. Kao i uvijek.
Ali ako se predomisliš, još ima vremena. Vremena će uvijek biti jer ja ću uvijek ćekati, nadajući se.
Hoćeš li zadržati ogrlicu? Vrijedna je, ali zapravo ništa u usporedbi s onim što sam danas izgubio.

Sa svom mojom ljubavlju
F.

Rachel u mraku osjeti suzu kada joj kapne na golu ruku. Nije bila sigurna plače li zbog Dot, ili zbog sebe same.

20. POGLAVLJE

OTKAKO SE TOFFEE pojavio u njezinu životu, Zoe je počela zamje¬ćivati koliko se mušterija u salonu pojavljivalo sa svojim otmjenim psićima. Jedna je od njih čak kupila isti skupi šampon za svojega Shih Tzua kao i za sebe.
Zoe je neopazice masirala bolna stopala dok je jedna od pripravnica ispraćala njezinu posljednju mušteriju, gospođu Nayler i njezina Jack Russell terijera, zavezana za kolica za kupnju. Vlasnica salona, Marion, nevoljko je pristala zažmiriti na jedno oko, sve dok su psi bili »dovoljno mali, tihi i čisti«.
Zoe pomisli na Toffeejev spori napredak u usvajanju pravila ponašanja, pa se uz težak uzdah vrati pregledavanju knjige s raspo¬redom. Bilo bi lijepo da ga može dovesti na posao, ali godine mogu proći prije nego što bi ga bezbrižno mogla dovesti u prostoriju s toliko viklera.
»Došla je nenajavljena mušterija dok si završavala s gospodom Naylor«, reče joj Hannah koja je radila za prijamnim stolom. Žon¬glirala je s dva telefona dok je istodobno smireno mijenjala CD u stereo-uredaju. »Smjestila sam je na rezervno mjesto. Izgleda da bi šišanje moglo kratko trajati. Je li to u redu? Svi su već otišli na stanku ili bježe prije s posla.«
»U redu je«, Zoe otpije još gutljaj Red Bulla koji je ostavila iza prijamnog stola, pa pode natrag u jarko osvijetljen prostor pred¬viđen za mušterije.
»Onda, što ćemo danas?« reče, tražeći češalj po torbici. Opa¬zila je da je riječ o muškarcu. Bilo joj je drago kada bi joj u vrijeme stanke za ručak došao muškarac jer oni nikada nisu otezali ili pre¬više pričali, tako da je mogla na miru misliti na to što će pripremati za večeru ili koje poslove mora još obaviti.
»Ispriku?«
Zoe gotovo iskoči sa stolca kada pogleda u zrcalo i ugleda poznato lice.
Zbog crne zaštitne pelerine na ramenima Bill nije izgledao to¬liko privlačno kao inače, no oči su mu se još više isticale. Izgledale su pokajnički. »A zatim brzi ručak?«
Zoe je prtljala sa škarama kako bi prikrila nervozu. »Nastojim raditi za vrijeme stanke. Imam mušterije do dva.«
»Da«, složi se Bill. »Mene. Dvaput. Rezervirao sam termin za vrlo složenu frizuru.« Pokuša se osmjehnuti. »Trebat će mi otprilike pedeset pet minuta da objasnim, a zatim još pet minuta da me oši¬šaš.« Prođe prstima kroz tamne kovrče. »Sto je četiri minute više nego što inače na nju potrošim.«
Nastojala je da im se pogledi ne susretnu u zrcalu.
»Gdje je Lulu?« upita ona umjesto odgovora. »Nadam se da ne zanemaruješ svoje obveze kako bi se ošišao.« Nije dodala da mu šišanje zapravo i nije potrebno. Posljednji puta kada ga je vidjela izgledao je kao da je upravo posjetio frizera.
»Ne, ne. Lauren će s njom prošetati. Svi rado žele s njom še¬tati.« Bill zastade. »No jedino ja imam i dodatni motiv za odlaske u park. Da sam znao kako inače radiš za vrijeme ručka, ne bih bio potrošio čitav sat lunjajući uokolo. Već joj je toga dosta, da budem iskren. Radije odlazi u trgovine.«
Zoe se nije mogla suzdržati da ne pogleda u zrcalo i kada im se pogledi sretnu, osjeti žalac žaljenja pomiješan s čežnjom. Bio je predivan, a očito se želio i ispričati, ali ona nije mogla tek tako prijeći preko stvari koje je rekao o djeci. I stvari koje ona nije rekla o vlastitoj djeci. Ništa im nije išlo od ruke.
»Onda, samo podšišati?« reče ona službeno. »Ili sasvim druk¬čiji stil?«
Bill je oklijevao, nadajući se da se ona samo šali, a zatim, kada uvidje na nije tako, reče: »U tvojim sam rukama, Zoe.«
»Izvrsno«, odvrati mu ona, a glas joj zadrhta.
Pripravnica Manda pojavila se da mu opere kosu, ali Zoe joj mahne da ode. Željela je to učiniti sama. Rijetko bi kada mušteri¬jama prala kosu i u tim bi prilikama obično razmišljala o načinu šišanja dok bi joj ruke prolazile poznatom rutinom zapjeni-isperi--ponovi. No danas joj je to pružalo priliku da dotakne Billa na način na koji ga vjerojatno više nikada neće dotaknuti.
Smjesti ga na stolac, smješkajući se potajno njegovoj zbunje¬nosti što sjedi između dviju starijih gospođa, redovitih mušterija, koje su nastavile s raspravom o svojim najnovijim zdravstvenim problemima. Potom zapjeni šampon, pa mu vršcima prstiju pjenu umasira u skalp. Dok mu je toplom vodom ispirala kosu, divila se njegovim lijepim ušima i gustoći tamnih vlasi, uživajući u tim tre¬nucima intimnosti dok su svi u salonu užurbano trčkarali uokolo.
Vidjela je da i on uživa, po načinu na koji su mu se napeta ramena opustila, a glava se oslonila o podstavljen jastučić umivao¬nika. Zoe je bila najbolja u salonu u masiranju tjemena, a sada je i više vremena nego inače provela češkajući i pritišćući Billovu glavu, promatrajući usto kako mu se napetost topi s lica.
To je takva šteta, pomisli. Da sam barem nešto rekla. Da sam barem rekla nešto bolje. Nešto plemenitije od pukoga »ja sam mama s obvezama«.
Obriše mu kosu, a kada mu se lice koje toga dana nije obrijao pojavi ispod ručnika, bilo je ozareno.
»Moram objasniti«, reče, »a ti me ne smiješ prekinuti.«
Zoe ne reče ništa nego ga počne češljati.
Bill joj se obraćao u zrcalu. »Stvar je u tome da Nat i Johnny pokušavaju dobiti dijete i upravo su čuli neke loše vijesti. Čini se da će biti teže nego što su mislili.«
»Zaista mi ne moraš to pričati«, prekinu ga Zoe, pocrvenjevši. »To su njihove privatne stvari.«
»Ali dugujem ti objašnjenje. Zapravo, Nat je željela da ti obja¬snim jer sam te doveo u tako neugodnu situaciju. Sve nas, zapra¬vo.« Na licu mu se čitala preplašenost i Zoe shvati da ga je Natalie nagovorila da se ispriča. »Nisam sve to dobro obavio i žao mi je.«
Zoe mu poče rezati kosu, važući odluku otkuda bi počela. Sma¬trala je da ga uopće ne bi trebala šišati, ali nije mogla ne učiniti ništa kada se već naručio. »Sve je u redu. Imaš pravo na svoje mišljenje. Djeca nisu za svakoga.«
»Gledaj, i to je krivo zazvučalo. Zaista bih jednoga dana volio imati djecu. Djeca su sjajna. No na moj glup, netaktičan muški na¬čin samo sam želio reći nešto kako bi Johnny prestao izgledati kao netko kome je upravo izgorjela kuća.« Pogleda je, moleći za oprost. »Sve mi je ispričao tek kada smo stigli kući. Zapravo, nikada ne bih rekao ono što jesam da sam znao... koliko će im biti teško.« Bili zastane. »I jasno, da sam znao za tvoju djecu.«
Sada je Zoe izgledala posramljeno. »To je moj propust. Trebala sam ti odmah reći za njih.«
»Zašto nisi?«
Ona zareže rub kovrča, nastojeći nepovezane misli pretočiti u riječi. »Jer nisam od toga htjela praviti veliku vijest. Nemam mno¬go iskustva u pravilima ponašanja samohranih majka koje su počele izlaziti«, reče, a zatim se brzo ispravi. »Hoću reći, ja ne izlazim, upravo je u tome stvar, nisam bila sigurna na čemu smo, znaš...«
»Jesmo li na spoju?«
»Pa, da. Nisam željela tome pridati preveliko značenje ako ipak samo šetaš s psom. Sa mnom.«
Pogledi im se sretnu u zrcalu i Zoeno srce poskoči kao da su u salonu samo njih dvoje.
»Samo da znaš, ni ja nikada nisam izlazio sa samohranom majkom«, reče Bili. »Ali ja nisam upoznao samohranu majku. Upoznao sam tebe.«
Zoe nije znala što reći.
»Hoćemo li se složiti da jesmo?« predloži Bill. »Mislim, izišli na spoj?«
Zoene ruke zadršću, pa za svaki slučaj odmakne škare od nje¬gove kose.
»Ako to može pomoći«, nastavi Bill, »moram reći da muš¬karci ne pričaju često o svojim planovima za obitelj. Ja sam pretpo¬stavio, zato što si bila sama, i zato što si se činila sretnom sa svojim psićem, da...« Dok je pričao, Zoe shvati da ni on ne zna što zapra¬vo treba reći, baš kao ni ona.
Sjeti se Megan koja joj je savjetovala da svojim stavom preuz¬me stvari u svoje ruke. Smiren zapovjedni stav dobro je djelovao i na nju i na Toffeeja kada bi ga pronašla do grla u nečemu nedo¬puštenom. Zoe duboko udahne. Bilo je vrijeme da pode dalje sa svojim životom. Vrijeme da zakorakne u nepoznato.
»Rastavljena sam od Spencerova i Leova oca, Davida, sada već gotovo godinu dana«, reče. »On ih uzima svakoga drugog vikenda i za praznike. Obožavam svoje dječake i ne bih ih mijenjala ni za što, ali ponekad je lijepo ugrabiti malo vremena za sebe.« Zastane. »Kada smo se tek upoznali, imala sam osjećaj kao da sam to samo ja. Nisam bila sigurna što si ti mislio da jesam.«
»Onda dobro. Ja sam Bili, nemam djece, nemam neku oz¬biljnu bivšu vezu, a neki ljudi, bolje rečeno Natalie, misle da je to čak i gore nego da sam u svojoj dobi rastavljen. Trideset i četiri su mi godine. Također imam uređaj za pravljenje kruha, ali sam ga upotrijebio samo dvaput.«
»Dobro«, odvrati Zoe. »Ja imam uređaj za sladoled i čoko¬ladnu fontanu.«
»Izvrsno. Onda, kada smo sada to raščistili, možemo li po¬razgovarati o indijskom restoranu? Mislim da Rachelina ponuda da nam bude dadilja još stoji. Mislim, za Toffeeja.« Oklijevao je, kao da se među njih uvlači zbilja. »Ali pretpostavljam da je sve malo složenije s djecom. Ne bih htio otežavati stvari!«
Zoe se trudila da ga ne gleda. Je li je to pitao zato što je sma¬trao da mora znati? Sumnja je plazila po rubovima njezina nesta¬bilna veselog raspoloženja. Zatim zaključi da je u pravu: njezina glavna odgovornost bila je da se brine o sinovima, a ne da ugovara sastanke s privlačnim liječnicima.
»Možda bismo se trebali držati šetanja s psima«, reče vedrije nego što se osjećala. »To zapravo nije pošteno prema dječacima. David neprestano dovlači nove djevojke u čitavu priču, a iskreno mislim da dječaci time nisu oduševljeni koliko on misli da jesu.« Ona uzdahne. »Sa Spencerom mi postaje sve teže. Zna da se može izvući s bilo čim jer osjećam krivnju zbog svega što se događa.«
»Shvaćam.« Izgledalo je kao da mu je laknulo, pomisli ona tužno. »Znaš gdje sam tijekom svake stanke za ručak. I svake su¬bote ujutro.«
»Veselit ću se tome. I Toffee.«
Nespretno su se nasmiješili jedno drugome, a Zoe nevoljko nastavi sa šišanjem, razvlačeći pramenove medu prstima da provjeri je li pogodila duljinu.
»Barem ćeš se dobro ošišati«, reče, milujući guste kovrče malo dulje nego što je trebalo. »Kamo inače odlaziš? Kod svoje mame?«
On joj ponovno ulovi pogled. Znala je da uživa u gorko-slat-kom osjećaju njezinih ruku u svojoj kosi, gotovo isto kao i ona.
Postupaš kako treba, reče sebi Zoe. Granice. Pravila. To je ono što trebaš. Sve se može razviti iz prijateljstva. No iz spoja sve može poći ukrivo.
»Zoe?«
Hannah, djevojka koja je radila za prijamnim stolom, stajala je iza nje s bežičnim telefonom pritisnutim o prsa. Izgledala je ne¬uobičajeno zabrinuto.
»Ima li nekih problema?« upita Zoe.
»Zovu te iz škole. U vezi sa Spencerom. On je...« Hannah pogleda Billa. »Možda bismo trebale otići u službenu prostoriju.«
Zoe smjesta spusti škare, potapša Billa po ramenu i gotovo zatjera Hannah u sićušnu sobu kojom su se zaposlenice služile u stankama za kavu ili za hitno tračanje.
Hannah je telefon stezala čvrsto uza se, razrogačenih očiju. No¬sila je mnogo plavoga sjenila, kako to samo dvadesetogodišnjakinje mogu, i učinak je bio dramatičan. »Moraš otići po Spencera. Došlo je do nekakvog incidenta.«
»O, moj Bože«, Zoe joj otme telefon dok joj je tisuću najcr¬njih misli bljeskalo glavom. »Halo?«
»Je li to gospoda Graham?«
»Da.« Zoe prepozna glas: bila je to gospoda Barratt, Spen-cerova razrednica. Posljednji ju je put vidjela prije šest mjeseci kada je na roditeljskom sastanku Spencera hvalila na sva zvona. Onda je zvučala mnogo sretnije. »Ima li kakvih problema? Zar je došlo cio neke nezgode?«
»Da. Bojim se da je za vrijeme ručka došlo do nekih nevolja i Spencer se prilično uznemirio. A bio je i vrlo zločest.«
Zoe sva krv nestade iz lica. »Kakvih nevolja? Je li dobro?«
Nastane stanka koja je vrlo zabrinu. »Spencer je dobro«, reče naposljetku gospoda Barratt. »Ali bojim se da Callum Harris i nije tako dobro. Možete li doći po njega? Mislim da je sada najbolje da ide kući s mamom.«
»O, Bože«, reče Zoe. »Dolazim odmah.«

* * *

Zoe se jedva sjećala puta do škole, ili ludoga trka do ravnateljeva ureda dok je školska tajnica pokušavala održati korak s njom. Na¬tikače koje je Zoe nosila na poslu grozno su ječale hodnicima, a kada ugleda gospodu Barratt kako je čeka ispred ureda, srce joj se spusti u pete.
Gospoda Barratt podsjećala je Zoe na divnu majku iz priča, zahvaljujući njezinim ručno ispletenim džemperima i toplu osmije¬hu. Zoe presiječe do kosti kada u njezinim očima ugleda razočara¬nje. Osjećala se da je zovu na razgovor kod ravnatelja zato što nije uspjela kao majka.
»Nije njemu nalik da bude toliko ljut«, šapnu gospoda Bar¬ratt u nevjerici dok su ulazile unutra.
Kada se vrata otvoriše, Spencer se naglo okrenu s izrazom olak¬šanja na licu išaranom suzama, a Zoe preplavi majčinska žudnja da zaštiti svojega malog dječaka.
Očito je jako plakao, ali ipak je prkosno napučio usnu kao da odbija svaku moguću primjedbu. Veliki odmor proveden u društvu gospode Kennedy utrnuo je kakvo god ponašanje bilo koje ga je uvalilo u nevolju i sada se doimao spremnim da se baci u mamino naručje za malo utjehe.
Zoe se othrva iskušenju i umjesto toga navuče na lice razočaran izraz.
»Je li tu i tata?« Spencer proviri iza nje, kao da je očekivao da je slijedi David.
»Ne, tata nije mogao doći«, reče gospoda Kennedy. Sjedila je za svojim stolom, dok je gospoda Barratt nervozno stajala između Spencera i vrata. Poput mrke sove i majke kvočke, pomisli Zoe.
»I njega smo zvali. Naša nova tajnica nije iz vaše evidencije mogla zaključiti tko ima skrbništvo«, objasni gospoda Barratt. »Zao mi je, nadam se da to nije prouzrokovalo neke probleme.«
»Ne, ne«, slaže Zoe. Nije željela ni misliti o tome što bi Da¬vid rekao. Još jedna pobjeda u njegovoj kampanji »Bolje im je sa mnom.« »Mi dijelimo... sve kada je riječ o roditeljstvu.«
»Hoće li doći tata?« uporan je bio Spencer, lica odjednom u iščekivanju.
»Ne znam«, reče Zoe. »Budi tiho.«
»Jako mi je žao što sam vas morala smetati na poslu, gospođo Graham«, reče gospoda Kennedy. Prijekorno pogleda Spencera, pa doda: »Neki si neće moći urediti kosu jer je mama morala doći ovamo po tebe, Spenceru.«
»Nekako ću ih ugurati u raspored«, reče Zoe brzo. »Sto se dogodilo?«
Spencer se odmah snuždi pa pogleda u cipele koje su, primije¬tila je Zoe, bile izgrebene.
»Udario sam Calluma«, promrmlja.
»Ne čujemo te«, reče gospoda Kennedy mirno. »Budi veliki dečko i reci istinu.«
Spencer srcedrapateljski pogleda Zoe. Pomalo je nalikovao Toffeeju kada bi ga uhvatila da se popiškio u kuhinji. Mješavina krivnje i ljutnje što se nije mogao obuzdati. Zoe se morala ugristi za usnu kako ga ne bi zagrlila. »Udario sam Calluma.«
»Zašto, dušo?«
On odmahne glavom i ponovno se zagleda u cipele.
»Ne želi reći«, ubaci se gospoda Barratt. »Upitala sam ih obojicu i Callum tvrdi da nije ništa rekao, ali mislim da je jer ga je Spencer pošteno udario. Ništa nije slomljeno, ali takvo ponašanje ne smijemo podnositi. To nije lijepo i Spencer će sutra morati pro¬pustiti svoje vrijeme za igru.«
»Spenceru! Mi ne udaramo ljude!« Zoe je bila zaprepaštena. » Nikada! «
»Spenceru, hoćeš li otići s gospodom Barratt po svoj kaput?« predloži ravnateljica. »Htjela bih popričati s tvojom mamom.«
Spencer kliznu sa stolca a da nije ni pogledao Zoe, pa prihvati ruku koju mu je pružila gospoda Barratt. Kada stigoše do vrata, on se okrenu i pogleda gospodu Kennedy ravno u lice. »Zao mi je, gospođo Kennedy«, reče brzo. »Zao mi je, gospođo Barratt. Nisam htio biti zločest.«
Zoe osjeti kako joj se suze skupljaju u očima.
»I meni je žao, Spenceru«, reče gospođa Kennedy. »Ali sutra je novi početak. Dođi nam veseo. Dobar dječak.«
Ona se uozbilji kada njih dvoje odoše.
»Ne bih ga inače slala kući, ali Spencer je imao takav napad bijesa da ga čak ni gospođa Barratt nije mogla smiriti. Bio je neu¬tješan. Slomio je maketu koju je izrađivao čitavog jutra. Mislila sam da bi bilo najbolje da ode kući, pa da to vas dvoje riješite.«
»Naravno«, reče Zoe, ukočena od užasa i rastresena. »Tako mi je žao zbog tuče. Inače je vrlo nježan.«
Potom se zamisli. U posljednje vrijeme Spencer je više igrao na snagu, udarajući Lea u igri, no nikada ozbiljno. Nikada da ga ozlijedi. Oči joj se ponovno ispune suzama. Je li to bila njezina krivnja? Zar nešto nije radila kako treba? Možda ona nije bila do¬voljna, bez Davida kao muške ruke?
Gospođa Kennedy doda joj kutiju s maramicama. »Ako vam smijem reći, gospodo Graham, nije neobično da djeca, kada se ro¬ditelji rastave, postanu nasilna kako bi pridobila pažnju.«
»Ali on dobiva mnogo pažnje!« Zoe ispuše nos. »Osim toga, to nije ništa novo. Njegov se otac iselio prije godinu dana. Zaista se trudimo da budemo ljubazni jedno prema drugom pred dječacima, da im olakšamo koliko možemo.
»Ima li... Ponovno se ispričavam što zabadam nos, ali često viđamo ovakvo ponašanje.« Glas gospode Kennedy bio je ljubazan, a k tome je i pažljivo birala riječi. »Je li se pojavio kakav novi rodi¬telj? Zbog toga se dijete može teže miriti s rastavom.«
Zoe podignu pogled. »Pa, je. Prošli je vikend proveo s tatom i njegovom prijateljicom. Ali činilo se da ga to ne smeta.«
»Ne, ako se potajno nadao da biste se mogli pomiriti. Bilo bi lakše kada bismo se mogli samo uključiti u te male glavice, kao u radioprijamnik, zar ne?« Ravnateljica podignu obrve i uputi joj po¬gled umoran od svega, ali pun naklonosti. »Sigurna sam da možete otkriti što se danas dogodilo. Dajte mu do znanja da se na njega ne ljutimo, ali kako kažemo, bolje je razgovarati ustima nego rukama.«
»Naravno.« Zoe ustade, klecavih koljena.
To je bio kraj kakvim god maštarijama koje je mogla imati o seksepilnim liječnicima.

* * *


Spencer je bio neobično šutljiv sve dok nisu izišli na dvorišna vrata škole, a zatim, kada je Zoe skrenula uzbrdo, dalje od njihova uobi¬čajena puta kući, ponovno živnu.
»Kamo idemo, mamice?« upita je dok su čekali na semaforu pokraj željezničke stanice.
»Idemo kod Rachel po Toffeeja.«
»Jupi! Onda možemo s njime u park? Da vidimo i druge pse?«
Zoe se naglo okrenu s prednjeg sjedala. »Ovo nije nagrada, Spenceru. Gospođa Barratt je mislila da bi morao kući da se malo smiriš. Jako se ljutim što si udario Calluma. On ti je prijatelj!«
Spencerova usna zadrhta. »Ne više.«
»Što ti je rekao? Meni možeš reći.«
Usne mu se stisnu u obrambenu tišinu.
Zoe se nasloni u sjedalu kada promet ponovno počne i duboko uzdahne. Sve do sada Spencer i Leo bili su tako dobra, nezahtjevna djeca. Nije bila sigurna jesu li njezine roditeljske vještine dorasle pra¬voj zloći.
Spencer poče udarati nogom o naslon njezina sjedala, ali Zoe samo pojača zvuk na radiju kako ga ne bi čula.

* * *

Megan je bila u uredu s Toffeejem kada su stigli, usred jednoga od dvominutnih treninga kojim ga je naumila uvježbavati tijekom čuvanja.
Zoe je bilo drago kada je Toffee debelim repom zamahao ugledavši je: to je bila prva jednostavna reakcija koju je doživjela U tome danu. Megan je bilo jednako drago što ih vidi. No opet, pomisli Zoe, Megan je karakterom vrlo nalikovala veselom žutom labradoru.
»Bok, društvo!« pozdravi ih. »Taman ste na vrijeme. Gledaj¬te ovo! Toffee? Toffee! Dobro, spusti ga, Spenceru, može? Toffee, sjedi!«
Podignu ruku u kojoj se mogao, ali i nije morao, skrivati keks, a Toffeejeva se stražnjica poslušno spusti na tlo.
»Dobar dečko!« Megan ga silovito protrlja i ponudi mu poslasticu.
Zoe se pitala koliko je Billu trebalo da Lulu nauči da žonglira keksom na nosu i može li se isti trik naučiti i labradora.
»Je li bio dobar?« upita, pozorno promatrajući Spencera koji se sada u kutu igrao s psićem.
»Dobar kao kruh, kao i uvijek. Freda i ja bismo ga posvuda nosile u džepu, zar ne, Freda?«
»Aha.« Freda je bila za stolom, ispisujući telefonske poruke za Rachel, ali je pogledom ipak pratila Spencera po sobi. Toffee je skakutao pod stalkom za letke koje je Spencer izbacivao rukom tako da su fotokopirane stranice o savjetima za dresuru letjele po¬svuda.
»Hoćeš li odvesti Toffeeja da vidi pse?« predloži Zoe, želeći mu odvući pozornost prije nego što obori čitav stalak. »Budi dobar i tih, Spenceru. I nemoj ih dražiti.«
Freda zausti da nešto kaže, vjerojatno kako bi se usprotivila, ali Spencer je već bio na vratima. Zoe pođe za njim, ali je Megan preteknu.
»Idem ja s njim«, reče. »Ti ostani ovdje i popij kavu. Izgledaš kao da si imala loš dan. Dođi, Spenceru. Stavimo Toffeeju povodac, neka se na njega navikne. Ne, ne prečvrsto. Drži je ovako...«
Zoe je promatrala Megan kako mu izdaje odlučne upute, na isti način kojim je razgovarala s Toffeejem. Zatim Megan dječaka i psa povede iz ureda.
Kada se vrata za njima zatvore, iznenadna tišina spusti se na ured i Zoena se ramena zgure.
»Danas si stigla vrlo rano«, primijeti Freda. »Je li sve u redu?«
Zoe se ugrize za usnu. »Da, u redu.«
»Jesi za kavu?«
Zoe klimnu. Osjeti da joj u torbi zvoni telefon. Vjerojatno je David.
Kratko je oklijevala, a zatim se sjeti da su problem prouzro¬kovale Davidova glupa djevojka i njegova još gluplja podmićivanja mobitelima i psićima. Zgrabi telefon iz torbice i javi se dok je još bila ljuta.
»Koji se vrag događa, Zoe? Rekli su mi da mi je sin izbačen iz škole!« David se nije zamarao ljubaznostima. »Sto se dogodilo? Nisu mi htjeli reći ništa više.«
Zoe pogleda Fredu koja se taktično povukla u kuhinju s pr¬ljavim šalicama za kavu. »Oprosti!« oblikuje nečujno usnama, a zatim se okrenu prema prozoru.
»Prestani dramatizirati, Davide. Nije izbačen. Samo sam ga poslijepodne povela kući. Ne želi mi reći zašto se potukao, trenu¬tačno je vrlo ćudljiv. Ne želim da se osjeća još gore.«
»Za ime Boga, Zoe, on je premlad da bi se upuštao u tuč¬njave! Tek mu je sedam! Sto je sljedeće? Napuštanje škole kako bi krao? Ti si dobila skrbništvo jer si ti tvrdila da se ti najbolje s njima snalaziš.«
Zoe se zagleda u voćnjak gdje je Rachel bacala loptice paru te¬rijera. Bilo je tako mirno, sa šumom u pozadini i redovima jabuka. Rachel je loptu bacala dugim, otmjenim pokretima. Psi bi za njom žurno polijetali i donosili joj je pod noge kako bi im je ponovno bacila. Jednostavno. Skladno.
»I snalazim se«, reče kruto. »Ali mislim da ne pomaže to što njega i Lea tako rano upoznaješ s...«, prisili se da to kaže, »...s Jennifer.«
David teško uzdahne. »Tako rano? Zašto? Zajedno smo od...« Zastade.
»Hajde«, reče Zoe mazohistički raspoložena. »Ne može biti duže nego što mislim. Sada si dobio rastavu. Priznavanje istine ne može ništa promijeniti.«
»Nema veze koliko se dugo viđamo«, obrecnu se on, pa iako više za njega ništa nije osjećala, nešto u njoj uvenu. Kakva sam ja naivčina, pomisli. Svi me mogu preveslati.
»On mora saznati prije ili poslije da sada imamo odvojene ži¬vote«, nastavi David. »Moraju prihvatiti da se nećemo pomiriti.«
»A u međuvremenu, ja moram spašavati stvari?«
Rachel je sada, na oduševljenje terijera, bacala dvije lopte odjed¬nom. Na trenutak, Zoe poželi da može imati život Rachel Fielding: kozmopolitski, seksi na neobičan, svjetski način. Sjajne noge. Nika¬kve veze. Nitko nju nije veslao. Ona je činila i dobivala točno ono što je htjela.
Čim je to pomislila, Zoe poželi da može izbrisati takve izdaj¬ničke misli.
»I ja se ne viđam ni s kim«, doda, samo da nož zarije dublje. U koga od njih dvoje, nije bila sigurna. »Ja pokušavam dječake staviti na prvo mjesto.«
»Ako ti želiš živjeti poput opatice, to je tvoj izbor«, reče Da¬vid. »To nije moj problem. Ali Spencer jest.«
Zvučao je licemjerno, kao da se ne bi iznenadio da mu pošalje račune dječjeg psihijatra.
Zoe protrlja oči. Ništa neće postići ako sada postane bezo¬brazna.
»Saznat ću što se dogodilo i javit ću ti što ti možeš učiniti«, odgovori istim mirnim glasom kojim se gospođa Kennedy obraćala Spenceru s onako sjajnim učinkom. »A u međuvremenu bi možda mogao posuditi kakav priručnik o tome kako djetetu pomoći da lakše podnese rastavu? I jedan za svoju djevojku. Po mogućnosti ne Snjeguljicu.«
»Jako smiješno«, zareži David i prekinu vezu.
Freda proviri kroz vrata. »Jesi li završila, mila?« Ponudi joj šalicu kave. »Stavila sam dva šećera. Mislila sam da će ti trebati.«
»Hvala.« Zoe potone u stolcu, jedva osjećajući vrućinu šalice koju je držala objema rukama. Psi su lajali iz svega glasa i ona se ponada da ih Spencer ne draži. Sada joj zaista nije trebalo da Megan odluči kako joj Toffee i Grahamovi nisu u životu potrebni.
»Postane li lakše, Freda?« upita. »Rođiteljstvo?«
»Ne«, odvrati ona. »Naša Lynne, Bog je blagoslovio, bila je grozna. Motocikli, tetovirani dečki i ostalo. Zatim se odselila na Novi Zeland gdje se i udala, a sada ne znamo za pola toga što se u životima nje i njezine obitelji događa.« Sjetno se nasmiješi. »Ali navikneš se na tu stalnu zabrinutost. Zato smo Ted i ja udomljavali pse za Dorothy. Tako smo imali nešto novo o čemu smo se mogli brinuti.«
»Ali te su brige bile dovoljno male da ih možeš staviti na koljeno.«
»Da! I pružali su bezuvjetnu ljubav.«
Zoe otpije malo kave. Između ludnice na poslu i ludnice kod kuće, psetarnica se pretvorila u jedino mjesto na kojemu se osjećala opušteno. Usprkos svim napuštenim psima koji su iz svega glasa s druge strane vrata lajali.
»Ali uživaj dok možeš«, doda Freda neočekivano. »Prije ne¬go što se snađeš, otići ćeš, a ti ćeš jorkširskom terijeru govoriti da ga mamica voli.«
Zoe je pogleda i odjednom na njezinu licu, ispod prividne užurbanosti opazi sjetnost koju prije nije uočila. Zausti da je pita više o tome, kada se vrata naglo otvore i ude Megan s Toffeejem na povodcu i Spencerom koji se vukao iza njih, naduren i vrlo nalik Davidu kada bi njegova momčad kao domaćin izgubila utakmicu.
»Spenceru«, poče ona tonom upozorenja, ali Megan podignu ruku. Nije izgledala veselo kao inače, ali na licu joj je čitala odluč¬nost da ne smije izgubiti živce.
»Trening!« reče veselo. »To je Spenceru potrebno. On će To-ffeeja učiti novim trikovima, a Toffee će Spencera učiti strpljivosti.«
Ni Toffee ni Spencer nisu izgledali pretjerano uvjereni u nje¬zin plan, ali Megan izvadi pseće poslastice i kratko pogleda Zoe. »Hoćeš li nam se pridružiti, Zoe? Naučit ćemo zapovijed »Stani!«. A za to ćemo morati mnogo vježbati.«

* * *

Za razliku od Spencera koji je svojim ratobornim ponašanjem od¬lučio privlačiti pozornost, Leo je činio sasvim suprotno i rado je otišao u krevet čim se okupao.
»Jesam li ja dobar dečko?« promrmljao je u polumraku dječ¬je sobe, kada ga je Zoe udobno namjestila pod pokrivačem dok su mu se oči sklapale.
»Da, ti si moj dobar dečko«, odgovori mu ona dok joj se srce stezalo. Već je spavao kada mu utisnu nečujan poljubac u čelo. Ili se barem vješto pretvarao.
Zoe je Spenceru dopustila da ostane budan još deset minuta, objasnivši mu to time što je sada velik dječak, ali zapravo je htjela biti nasamo s njim.
Sjedili su zagrljeni u naslonjaču i slušali snimljenu priču, dok je Toffee spavao medu njima, sklupčan u Zoenu krilu, ali sa šapicama na Spencerovoj nozi. Njihovo se disanje miješalo u zajednički miris mekanoga psića i malog djeteta koji je Zoe obožavala. Pokuša zauvijek utisnuti u sjećanje Spencerovo pospano lice, način na koji mu se mekana kosa kovrčala oko uha, glatki sjaj njegove savršene kože. Neće se još dugo maziti na njezinu koljenu, ali sada je još uvijek bio dovoljno malen. Toga mirnog anđela u naručju nije mo¬gla zamisliti kako se u napadu bijesa okomljuje na druge.
Pogladi ga po glavi, još toploj od kupanja. »Spence, rekao bi mi da si nesretan zbog nečega, je li tako?«
On ne reče ništa, pa se Zoe upita spava li.
»Meni možeš sve reći jer te ja volim«, nastavi ona. »Uvijek ću te voljeti. I tata isto. Nije važno što se dogodi jer ćeš nam uvijek biti najvrednija stvar na svijetu.«
On joj ne odgovori i ona osjeti olakšanje što ne mora dalje objašnjavati nešto što ni sama nije razumjela. To kako su se ona i David nekoć toliko strastveno voljeli, a zatim su došla i dječica kao znak da je njihova veza savršena i suđena. A zatim im je sve više stvari počelo smetati kod onoga drugoga, sve dok David napokon nije radije ostajao na poslu — s Jennifer. Ona nije razumjela, a bila je odrasla.
Pogled joj pade na fotografiju nje, Davida, Spencera i Lea na maketi željeznice u The Lakesu. Posljednji obiteljski odmor. Sada se činilo kao da su na slici neki drugi ljudi. U drugom životu. Bolje rečeno, njezin život je isti, barem ono što je od njega ostalo. No Da¬vid je taj koji se odvojio i počeo ispočetka. Bila joj je potrebna sva snaga da ostavi fotografiju ondje, umjesto da Davida izreže poput gangrenozna stopala.
Možda sam pogriješila što sam je ostavila, pomisli. Možda zato Spencer misli da će se tata vratiti ako bude dovoljno zločest.
Spencer je zaspao, sudeći prema dubokom disanju. Zoe se na¬gnu da mu pritisne usne o glavu, duboko udišući njegov pospani miris. To je bio najslađi miomiris na svijetu. »Volim te, Spenceru«, šapne i čvrsto zaklopi oči kako mu vrele suze ne bi kapale po kosi.

21. POGLAVLJE

RACHEL JE TREBALO nekoliko dana da se naruči na pregled u domu zdravlja, no doktoru Carthyju bilo je dovoljno samo pet minuta da joj potvrdi da je pet tjedana trudna.
»Čestitam«, reče joj uz brzi osmijeh, a zatim joj uruči pregršt brošura vezanih uz tu temu za koju Rachel nije mogla vjerovati da s njom ima ikakve veze.
To je to, pomisli, dok se vraćala u sunčanu čekaonicu, još uvijek u mislima obrađujući te vijesti. Bilo je službeno. Poslušno je provjerila svoj raspored dok joj je Lauren ugovarala sljedeći pregled idućeg tjedna, a zatim se omamljeno odvezla natrag u Four Oaks.
Pretpostavljam da bih sada trebala reći Georgeu, pomisli.

* * *

Rachel i George upali su u posljednjih nekoliko tjedana u nedogovorenu, ali jednostavnu rutinu: subotom navečer jeli bi kod njega gdje je hrana bila izvrsna, srijedom bi Rachel Gema ostavljala s Megan i Georgea izvodila na večeru i film u kino-kompleks izvan građa, nedaleko od Hartleya, gdje je hrana bila prosječna. No to je Georgeu samo davalo povoda da je zadirkuje kako joj nedostaje velegrad. Ostalim danima uglavnom bi kratko svraćao u psetarnicu dok bi bio »u prolazu«, no kada se ne bi pojavio, Rachel to nije smetalo. George je shvaćao da joj je potrebno prostora. Oboma im je tako odgovaralo.
»Znaš, priča se da je George podmitio svojega zamjenika da ga mijenja na dežurstvu srijedom kako bi se mogao nalaziti s to¬bom«, reče joj Megan vragolasto, kada se Rachel u subotu pojavi u kuhinji, na odlasku. »O, lijepo izgledaš. Mislila sam da nikamo ne izlazite?«
»Ne izlazimo.« Rachel rukama prođe kroz kosu. »Samo zato što George ima gumene čizme za svaki dan i za svečane prilike, ne znači da se ja ne mogu malo potruditi.«
Nosila je skupe traperice koje je kupila preko interneta u tre¬nutku slabosti i Dotinu jaknicu široka struka preko majice kratkih rukava. Jakna je bila rukom šivana, s prelijepom podstavom od sa¬tena boje lavande. Činilo se da uopće nije nošena, osim Što je blago mirisala na parfem Chanel.
»Trebala bih krenuti.« Rachel zviždukom pozva Gema. Želu¬dac joj je čitavoga dana treperio dok je razmišljala kako će mu reći novosti. Nijedan je poslovni sastanak nije za ovo pripremio. Nije bilo lakog načina.
Megan nikako nije mislila pustiti da njezin trač prođe neza¬paženo. »Freda misli da si ti prva djevojka koju je doveo u pub, a znaš koliko su Ted i ona dugo ovdje. Misli da George ima onaj poseban izraz lica kada je s tobom. Kaže da će si kupiti šešir za vjenčanje!« Megan se uozbilji kada primijeti Rachelin izraz lica, pa doda »Naravno, rekla sam joj da je prerano za to.«
Rachel se prisili na blijedi smiješak. »Je.«
»Hoćeš li se kasno vratiti?« upita je Megan.
»Ne znam. Gem! Dodi ovamo odmah!«
Njezin je ton bio oštriji nego što je htjela, pa je pas nervozno spustio uši uz glavu dok joj je plaho prilazio.
»Nemoj ga plašiti«, reče Megan. »Znam da je seoski pas, ali nije navikao da se na njega viče.«
Gem sjedne do nje spuštena pogleda i Rachel se odjednom osjeti sasvim neprilagođenom takvu životu. Čeznula je da bude ponovno sama, u vlastitu stanu, u svojem starom svijetu. Bolje bi bilo da sam sama, pomisli, i odmah shvati da takvo što nikada više neče biti moguće.
»Neću doći kasno, Megan.« Prebaci torbicu preko ramena i zgrabi bocu vina s komode. Za Georgea. Trebat će mu. »Doći ćeš kada budeš htjela«, reče Megan veselo.

* * *

George se pravio kao da se nije pretjerano potrudio. Tvrdio je da se upravo vratio s janjenja ovaca, ali čitava je kuća mirisala zanosno, a na stolu je bio vrč sa žutim tulipanima za koje je znala da nisu iz njegova zapuštenog vrta.
Brbljao je tako neopterećeno da je prvih dvadesetak minuta Rachel sasvim zaboravila što mu je došla reći i tek kada je otvorio bocu vina, stvarnost je ponovno pljusnu po licu.
»Mogu li te ponuditi?« George joj pokaza bocu. »Pripre¬mam divljač, pa sam se odlučio za Shiraz, ali ako bi željela nešto drugo, samo reci.« Položi bocu do njezine čaše i pokaza prema dobro opskrbljenom stalku s vinima. »Moj ti je podrum na raspo¬laganju. Znam da si stručnjak«, doda.
»Ja ću samo vodu, hvala«, odvrati Rachel.
»Vodu? Jesi li bolesna?« George se pretvarao kao da joj pro¬vjerava temperaturu na čelu, a njoj koža zatreperi od njegova dodi¬ra. Znala je da je i on svjestan tih slučajnih dodira. Još su uvijek bili u treperavoj fazi kada su tražili povoda da dotaknu jedno drugo.
Malo je sada za to kasno, pomisli.
»Ne moraš se praviti kao da ne piješ«, nastavi on veselo. »Ne zaboravi da smo već riješili sramotu da jedno drugo gledamo pripito.«
»Ne, ja ne pijem. Ne smijem... Ja sam...« Rachel se primi za naslon stolca. Dobro je počela.
Pogleda u Gema koji se sklupčao u košari pokraj starinskog štednjaka. Izgledao je krajnje opušteno i ona shvati da je onamo vjerojatno i prije dolazio, s Dot. Osjećao se više kao kod kuće nego ona. Vjerojatno bi više volio živjeti s Georgeom.
Rachel ponovno osjeti poriv da pobjegne, ovaj put još snažniji. Kako se našla u ovome?
»Što? Na antibioticima?« On promiješa umak u lončiću na grijaćoj ploči. »Nešto za što bih trebao znati?«
»George, ja sam u drugom stanju«, izvali ona. »Znam, to je neodgovorno i glupo. Ali ne moraš ništa reći ni učiniti. Željela sam ti reći, i ako ti ne želiš da se za to zna, ja se slažem. Svi će ionako misliti da je Oliverovo. Ako tako želiš.«
U nekom kutku mozga Rachel shvati da ništa nije zvučalo onako kako je htjela, ali sada je bilo prekasno.
Georgeova ruka zastade, no zatim ipak maknu lonac s vatre i stavi ga na željezni podložak. Nakon toga se okrenu prema njoj. »Što pod time misliš? Da ne moram ništa učiniti?«
»Mislim, ne moraš me zaprositi ni išta slično. No odlučila sam zadržati dijete. Nije sjajan trenutak, i znam da ni ti ovo nisi planirao, jer to sigurno nije način na koji sam htjela da se stvari odvijaju, ali molim te, nemoj me pokušavati odgovoriti od toga. Ne mogu objasniti i nije razumno, ali želim roditi.« Rachel nije bila sasvim sigurna odakle dolaze te riječi: to sigurno nisu bile stvari koje je uvježbavala. »Molim te«, doda.
George otare lice rukom koja mu se ondje zadrži dok je razmi¬šljao. Kada je odmaknu, na licu mu se čitala nevjerica. »Da nešto razjasnim. Ti misliš da sam ja čovjek koji bi ženu nagovarao na po¬bačaj? Zar zaista misliš da bih to učinio? Znam da se ne poznajemo dovoljno dobro, ali nadam se da o meni ipak misliš bolje od toga.«
»Ja nisam...«, počne Rachel, ali tada shvati da je čitavo vrijeme razmišljala o tome kako bi reagirao Oliver. A ne George. Zapravo ga je optužila da želi pobjeći od nje i djeteta.
I dalje je zurio u nju. »Zar ne bismo trebali početi s: »Dra¬gi, imam divne vijesti.«? Za nekoga tko toliko želi dijete ni ti ne zvučiš vrlo sretno.«
»Ali jesam! I vijesti su divne. Samo što...« Rachel protrnu iznutra. Sve je ovo bilo pogrešno. Nije reagirao bombastično kao što bi to Oliver učinio, ali joj se činio dalekim i ona instinktivno stane u svoju obranu.
»U pravu si. Zapravo i ne znam mnogo o tebi«, reče. »Ni¬sam željela pretpostavljati. Nisam htjela da pomisliš kako sam to planirala. Da sam ti otela spermu poput neke luđakinje.«
»Planirala? Kako?« Osim što je bio uvrijeđen, sada je bio i sasvim zbunjen. »Zar to neke žene rade? Moraš mi oprostiti, Rac¬hel, ali nemam pojma o čemu govoriš.«
Gem zacvili od buke povišenih glasova, pa se još čvršće sklupča.
Rachel se spusti u stolac i položi glavu u ruke. Naravno da on to ne bi mislio. On nije čitao Graziju, niti je poznavao žene izlu-dene umjetnom oplodnjom, niti je slušao očajavanja ljubavnica op¬sjednutih karijerom. George je bio pristojan, staromodan neženja. Iako zbog toga s njime nije bilo ništa lakše nego s nepouzdanim oženjenim muškarcima na koje je navikla.
Samo zato što je rekao da ga zapravo ne zanima stvaranje obi¬telji nije značilo da neće zahtijevati da se poštuju njegova očinska prava. Možda će zahtijevati da se uda za njega. Nije o tome razmi¬šljala. Nije razmišljala o tome što će on možda htjeti za svoje dijete. Ili za majku svojega djeteta.
Hladni trnci prijeđu joj trbuhom kada se vrata njezine neovi¬snosti zatvore. Dijete bi mogla povesti sa sobom. No nije ga mogla odvesti od oca koji je želio sudjelovati u njegovu životu.
»Oprosti«, reče. »Ovo nije zvučalo kako treba.«
»Ne, nije.« On podigne bocu da joj natoči vina.
»Ne, George«, podsjeti ga. »Ne smijem više piti.«
»Imaš pravo.« On je pogleda, pa svoju čašu napuni gotovo do ruba. Nakon što otpije veliki gutljaj, sjedne nasuprot nje na čelo stola. Sada je već bio nalik sebi. »Onda, čestitam«, reče. Na trenu¬tak pomisli da bi mogao ustati i zagrliti je, ali ga je vjerojatno odbio njezin govor tijela jer to nije učinio.
Rachel je čeznutljivo gledala bocu vina. Baš sada kada mi do¬ista treba piće, pomisli. »Hvala.«
»Kako se osjećaš?«
»Malo mi je slabo. Pomalo i debelo.« Napravi grimasu. »Ni¬kada nisam bila trudna. Možda bi mi ti mogao reći što me čeka.«
George se nasmije, pomalo napeto. »Možda da se moraš pri-premiti da ćeš za devet mjeseci roditi, a ja ću biti pri ruci s gumenim rukavicama?«
»Mogu li dobiti čašu vode, molim te?« zamoli ga.
On joj natoči vode iz velikog vrča na stolu i ona je zahval¬no popije. U vrču je bilo leda i kriška limuna. Zbog truda koji je uložio, iako nije želio da se to vidi — svečanijih tanjura, srebrnine, tulipana koje je očito kupio — Rachel odjednom poželi zaplakati. Od večeri koja je obećavala do ovoga — u samo jednoj rečenici.
Sjedili su u tišini nekoliko trenutaka. Rachel je slušala kako na štednjaku krčka hrana u loncima i kako je starinska pećnica zašumjela kada se ponovno uključila. Zbog tih bi joj zvukova proš¬loga tjedna bilo toplo oko srca, toplo i uzbudljivo zbog nove veze s muškarcem koji je znao kuhati i koji je volio vino.
»Slušaj, to je moja pogreška«, reče George, pa ponovno pro¬trlja lice. »Nisam na vrijeme stavio kondom. Upozorio sam te da sam izišao iz prakse.« Pogleda Rachel i ona uoči njegovu nervozu.
Rachel se raznježi.
»I moja je«, odvrati. »Nisam smjela toliko popiti da to ne primijetim. Nisam smjela toliko popiti da uopće završimo u kreve¬tu, ali jesmo. Sada je kasno za kajanje. Mislim da se moj otac neće pojaviti kako bi te za kaznu išibao.«
»Jesi li rekla roditeljima?«
Ona zajedljivo odmahnu glavom. »Ne, nisam rekla nikome osim tebi. Moja će mama s jedne strane poludjeti zbog novoga unuka, ali s druge strane i zbog neodgovorne avanture. Već me predbilježila za utočište za mačke, kako bih pošla stopama tete Dot.« Rachel teško proguta, nastojeći održati vedrinu u glasu. »A ne samohrane majke s ocem djeteta kojega jedva poznaje.«
»Nemoj se šaliti, ovo je ozbiljno«, reče George. »Možeš joj reći da nisi sama u ovome. Ja ću djetetu pružati financijsku potporu i... osjećajnu, u mjeri u kojoj želiš.«
»To je dijete, George, ne porezna inspekcija«, reče Rachel. Nije mogla odlučiti smeta li joj to što je nije podignuo na ruke i rekao joj da će sve biti u redu, ili bi je to, da je takvo što učinio, samo razljutilo.
»Znam«, ugrize se za usnu. »Znam. Oprosti, samo poku¬šavam usvojiti novost. Bit ću otac. A ne znam čak ni kada ti je rođendan.«
»Možda bismo morali usporediti putovnice?« predloži Rachel. »Ionako imam devet mjeseci na raspolaganju da pogađam tvoja šaljiva druga imena.«
»To nije smiješno.«
»Znam.« Rachel zaklopi oči. Salama se lakše borila sa stvar¬nošću, ali nije željela da George stekne krivi dojam. To je bila opa¬snost kada se nekoga površno poznavalo.
»Samo ću te jednom ovo pitati«, reče George ozbiljno, ali nježno. »Ali ipak ću te pitati. Jesi li zaista sigurna da ga želiš za¬držati?«
Rachel širom rastvori oči. »Da. Jesam.«
»Samo što...« George se borio pronaći prave riječi. »Ovo neće zvučati dobro.«
»Sto samo što? Hajde, reci.« Rachel ga je netremice gledala. Osjećala je snagu osobnosti tvrdoglave koliko je i ona sama bila, i bezglavo je jurila naprijed, odlučna da istjera i ono najgore. »Ni¬smo djeca. I nećemo razoriti ničiji brak.«
»Ne tako davno odlučno si tvrdila da ne želiš djecu, ni sada, ni poslije. Tvoji bijeli sagovi, tvoja putovanja. Sjećaš se?« Pogleda je bistro. »Nemoj mi reći da je to nestalo preko noći. Neovisna žena s vlastitim životom. Sasvim razumijem odakle dolaziš. Želim reći da te neću gnjaviti ako odlučiš ne istjerati to do kraja. To je tvoj život.«
»Molim?« Ona uzvrati udarac, iako nije bila sigurna protiv čega se bori. »To govori čovjek koji se ne voli zamarati udovoljava¬njem drugima? Čovjek koji uživa u trenucima samoće i koji se ne javlja na telefon?«
On podignu ruke. »Samo pokušavam shvatiti što se događa. To je velika odluka, a tobom sada vjerojatno vladaju hormoni.«
Rachel se osupnu. Vladaju hormoni? Kao da mi je mozak prestao raditi otkada sam zatrudnjela, pomisli. Ovaj čovjek očito nikada nije imao neku ženu.
»Znam da je to velika odluka«, obrecnu se ona. »Ali ja ni¬sam prva žena na svijetu koja će dobiti dijete a da to nije planirala! Ili koja je promijenila mišljenje o prokletim sagovima kada se to dogodilo. Sve se promijenilo u samo nekoliko posljednjih tjedana.«
Ona pokaže na Gema koji je sada tiho hrkao u košari. »Po¬gledaj samo: bijeli sagovi ionako su stvar prošlosti. Mislim da se više nikada neću moći vratiti životu koji sam imala.« Ona zašuti, i sama shvaćajući koliko su njezine riječi istinite. »I ne želim. Ono što sada imam je stvarno. Moje je.«
George ne reče ništa, a ona shvati da je on čak ni ne poznaje dovoljno da shvati što je mislila.
»Ne moraš biti dio ovoga«, brzo doda. »Nisam ovamo došla kako bih te natjerala da, ne znam, budeš uz mene. Govorim ti jer imaš pravo znati. I zato što...« Glas joj zapnu u grlu.
George joj se sada činio kao utjelovljenje pouzdanosti, ali ne¬koć je to mislila i za Olivera. Pouzdan i pun ljubavi, a kako je samo to ispalo! Zar ne bi bilo bolje da počne sama ispočetka jer tako se sigurno neće razočarati.
»Zvučiš kao da ti ne želiš da budem dio ovoga«, primijeti George.
»Što se u tvojem životu promijenilo? Ništa. Još uvijek radiš dugo i ne viđaš nikoga. Čak ne možeš reći da si upoznao pravu ženu jer me jedva poznaješ.«
»Promijenilo se to što znam da bih sada mogao postati otac«, odgovori jednostavno. »To mijenja sve.«
Rachel zašuti kako bi se stezanje koje je osjećala u prsima smirilo. Nije bila riječ o hormonima, nego o iznenadnoj čežnji za muškarcem koji se činio pristojnim i snažnim. Kakva će uopće ona biti majka? Nije imala pojma. No nisu se mogli pretvarati da je između njih povezanost koju još nisu imali vremena izgraditi. Nije okrenula leda starome životu punom laži kako bi započela s novim, izgrađenim na drukčijoj vrsti obmane, iako je razlog bio opravdan.
»Kako mi u svemu tome stojimo?« upita on.
»Ne znam. Ne želim da učiniš nešto što ne želiš, samo zato Što misliš da moraš.« Rachel pritisnu vršak jezika o prednje zube sve dok je ne zaboli. »Zapravo, možda bi bilo bolje da odem. Ja sam imala nekoliko dana da o svemu razmislim. Bilo bi pošteno da i ti dobiješ isto.«
»Rachel, molim te...«
Bilo joj je čudno čuti kako izgovara njezino ime. Ona odgur-nu stolac, svjesna da samo pogoršava stvari. »Idem. Zao mi je zbog večere, miriše divno. Gem?«
I George je sada stajao. »Ako to želiš...« počne.
»Želim.« Nije željela. Zapravo je željela da je podigne u na¬ručje i da joj kaže kako će sve biti u redu, kako im je suđeno da budu zajedno i kako je Dot odredila njihovu sudbinu, ali bili su prestari za to.
Gem nevoljko ustane iz košare, njišući se nesigurno na dugim nogama i pospanim očima gledajući jedno pa drugo, kao da se pita zašto tako brzo odlaze.
»Hajde«, reče ona i posegne za njegovim ovratnikom.
»Nazvat ću te«, obeća George. Potom odmahne glavom. »Da barem znam što bih rekao. Samo sam...«
»Znam«, odgovori Rachel nesretno. Čitava je večer bila upro¬paštena. Pokvarena, kao mlijeko koje je nepažnjom ostalo izvan hladnjaka. »I ja.«
»Ispratit ću te.« George ju je slijedio do vrata, a dok je odla¬zila, nagnuo se kako bi je poljubio u obraz. No Rachel to ne zami¬jeti i sagnu se da odmakne Gema od ježa koji se sklupčao na pragu.
Kada je shvatila svoj propust, poljubac je već nestao u zraku i George nespretno podigne ruku da joj mahne u znak pozdrava.
Prave jutarnje mučnine počele su nekoliko dana iza toga, zajedno s krajnjom iscrpljenošću i nagonom za povraćanje na sam pogled na pseću hranu.
Jadna Megan i dalje je vjerovala da je njezin trbušni virus uzrok Rachelinoj mučnini, pa ju je željela osloboditi zadaća u psetarnici dok joj ne bude bolje.
»Ostani u krevetu«, molila je, kada se Rachel dovukla u ku¬hinju u osam, nerazbudena uobičajenom šalicom čaja. »Molim te! Već se osjećam dovoljno krivom.«
»Dobro sam. Zaista.« Rachel presloži poštu na stolu od bo¬rovine. »Ovdje ima toliko posla, ne mogu te ostaviti da... Ooh.« Zgrabi stolac i stropošta se na nj kada joj prođe val mučnine. »Oprosti. Jesi li jutros jela sendvič sa slaninom?«
»Prije otprilike jedan sat.« Megan ju je uznemireno proma¬trala. »Sigurna si da ne ideš natrag u krevet? Freda će doći svakoga trena, a danas su s nama i dobrovoljci iz škole.«
»Sigurna sam. Moram puno toga obaviti.«
»Misliš, u vezi s danom otvorenih vrata?« Meganino se lice ozari. Skori događaj veselio ju je čak više nego Rachel i Natalie, i bila je uvjerena da su njih dvije poslovni genijalci zato što su se toga sjetile. »Imam sjajnu zamisao: Freda može postaviti stol za prodaju sendviča sa slaninom! Mogli bismo ih prodavati za dvije funte, a svima ćemo reći da su besplatni za dobrovoljne šetače pasa!«
Rachel teško proguta na pomisao sendviča. »To je sjajno, Me¬gan. Želiš li tu zamisao dodati na ploču s ostalim planovima?«
Dok je Megan sretno piskarala po bijeloj ploči pokraj vrata, Rachel je odvajala reklamne letke od ostale pošte. Uglavnom je bila riječ o ponudama supermarketa, ali uoči i nekoliko službenih pisa¬ma zbog kojih se snuždi. Rješavanje oporuke pomicalo se s mrtve točke: prisegnula je za sve što je morala prisegnuti i Gerald Flint upozorio ju je da će uplatnica za porez uskoro stići.
Ona duboko udahne i otvori smeđu omotnicu, a zatim uzda¬hne kada ugleda iznos poreza.
»Loše vijesti?« upita Megan.
»Ovisi.« To je Gerald mislio kada je rekao da je trgovac nekre¬tninama donio konačnu procjenu. »Vijesti su dobre i loše, Rachel.« Dobre su vijesti bile da ne mora platiti porez na psetarnice jer je riječ bila o poslovnom objektu i također da je agent donio nevjerojatnu procjenu zemlje iza kuće.
Loša je vijest bila ta, naravno, da je iznos poreza koji će trebati platiti bio zaista golem. Gotovo dvjesto tisuća funti, kako je stajalo na računu.
Rachel kratko zažmiri, pa otvori oči. Strašan je iznos još uvijek bio ondje. Spopadne je malodušje dok je čitala pojedinosti: jednu ratu morala je platiti odmah, a ostatak unutar dvanaest mjeseci, a tek tada će kuća, polja, pripadajuće zgrade koje su navodno toliko vrijedile, srebrne četke, albumi Ackera Bilka i ostatak Dotina života biti njezini.
Da plati račun, morat će prodati kuću. Kako bi prodala kuću, mora najprije platiti porez. Našla se u začaranome krugu u Zemlji čudesa i nije imala kamo.
Ugura pismo u veliki rokovnik na stolu i okrene se prema Megan što je veselije mogla.
»Onda, čini se kako bi mi godilo malo svježega zraka! Kome treba šetnja? Polagana?«

* * *

Neumoljiva svakidašnjica u psetarnici sljedećih je nekoliko dana držala Racheline misli podalje od mučnine i poreza na naslijede, no nije mogla ne primijetiti kako George još uvijek nije nazvao niti svratio i kako se Natalie nije pojavila s Bertiejem od dana kada joj je dala test na trudnoću.
Nedostajalo joj je Natalino smirujuće društvo za kuhinjskim stolom. Imala je osjećaj da bi račun za porez na naslijede mogao biti riješen uz nekoliko pragmatičnih poslovnih savjeta, kada bi ga Natalie samo pogledala. Pogledom je tražila Natalinu crvenu jaknu dok je šetala s psima i razmišljala je o tome da je nazove, da joj kaže kako joj je Gerald Flit priopćio kako mogu nastaviti s organizaci¬jom dana otvorenih vrata kada god to žele.
No ruka bi joj se uvijek ukočila nad telefonom jer je znala da bi joj morala reći za bebu. A njoj nije željela lagati.
Još je uvijek rano, mislila je dok je u voćnjaku neumorno ba¬cala lopticu stafordima. Prema onome što je stajalo u brošurama i onome što su tvrdili internetski defetisti, vijest je trebala ostati taj¬nom tri mjeseca, ako nešto pode krivo. Jedne je noći morala ugasiti računalo koliko su je preplašile priče koje je pročitala na internetu.
Val. I njoj će uskoro morati reći. Ipak, i to je moglo pričekati nekoliko tjedana. Jednom kada njoj kaže, bit će gotovo. Počet će objašnjavanja, brige, drama. A ako pode krivo...
Neke je tajne voljela držati za sebe umjesto da s njima otvo¬reno paradira pred obitelji. Jadna Rachel. Već je bila jadna Rachel.
Samoća ju je preplavljivala poput vala i kada pogleda željna mala lica terijera koje je bilo toliko lako zadovoljiti, osjeti potrebu da zaplače.

* * *

Megan je i dalje srijedom mogla imati slobodnu večer jer se nave¬čer Rachel osjećala mnogo bolje. Otišla je u ured gdje je jednim uhom mogla slušati pse i natjerati se da još jednom pogleda pismo porezne uprave.
Nije željela sama sebi priznati da se osjećala bolje u psećem društvu, sa zvučnom kulisom stanice Radio Four koja je zamorila u pozadini.
Dlanovima pritisnu oči i natjera se da razmišlja praktično. Mogla bi platiti prvu ratu ako proda Dotinu dijamantnu ogrlicu i sav svoj nakit te ako unovči sva svoja ulaganja koja je u životu uspjela steći. No što je s preostalim dijelom? Sto je još mogla pro¬dati? Kuću kako bi platila psetarnicu, ili psetarnicu da plati kuću?
Potražila je svoj adresar i nazvala prijatelja s fakulteta koji se bavio financijama. Predložio joj je razne mogućnosti, no ni jedna je nije ispunila nadom. Čitajući između redaka izviješće trgovca ne¬kretninama, Four Oaks bi bilo bolje srušiti, a zemlju prodati nekoj gradevinskoj tvrtki nego početi s moderniziranjem imanja na kojemu su se morala riješiti neka velika pitanja. Hipoteku ne bi lako dobila kao nezaposlena PR menadžerica sa štenarama koje već sedam godina nisu ostvarile dobit.
Gem joj je dremuckao do nogu, povremeno trzajući njuškom. Bi li ga mogla iznajmiti kakvoj televizijskoj kući, pitala se. Ili da na radiju počne s kampanjom »ostavili su mi psetarnku koju ne mogu platiti«?
Uto se oglasi zvono na vratima psetarnice i Rachel se na pragu susretne s Georgeom koji je držao plastičan kavez za prijevoz pasa, izgledajući kako je uvijek izgledao kada bi netko ostavio psa: odlu¬čan, ali bijesan na čitav svijet. Rachel osjeti čudnu mješavinu neugode i olakšanja.
»Oprosti što smetam«, reče on, »ali imam nešto za tebe.«
»Sto je?« Rachel pokuša izgledati prirodno. »Nosiš li večeru?«
»Ne baš. Osim ako ne voliš pse nalik kobasicama.« George ude, a Rachel začuje slabašno cviljenje koje je dolazilo iz kaveza. »To je jazavčar.«
Gem na njegov glas podignu uši. Zapravo uopće nije spavao.
»A, tako. Hoću li nazvati Megan? Ima slobodnu večer.« Rachel se okrenu prema telefonu, ali George odmahnu rukom.
»Nema potrebe. Siguran sam da i ti možeš ispuniti papire, samo mu to treba. Dao sam mu cjepiva u ambulanti, očistio sam ga, ali ne bih ga još smjestio s ostalima. Jako je preplašen, jadničak.« Georgeov glas postade nježniji. »Očito je bio nečiji ljubimac, ali je¬dan ga je seljak nedaleko od Rosehilla pronašao u staji, prekrivenog krastama. Oni su inače lovački psi, ali ovaj vjerojatno nikada nije ni vidio štakora, a kamoli ulovio kojega.«
On proviri kroz mrežasta vratašca. »Pretpostavljam da su ga grickali više nego što je on njih.«
»Ne mogu shvatiti kako ljudi mogu biti tako okrutni.« Rachel odmakne šiške s lica i pokuša prikriti svoju uznemirenost pred Georgeom. Nije ni čudo da se Dot odrekla šminke kada je stigla ovamo. Vjerojatno ju je stalno ispirala suzama.
»Plačeš?«
»Ne, to je zbog hormona.« Ona obriše oči nadlanicama, pa pomisli da mora upitati Natalie gdje bi mogla kupiti vodootpornu maškaru. »Mogu li ga uzeti?«
»Ne. Vrlo je uplašen.« George spusti kavez do rezervne košare. »Pusti da sam iziđe. Pravi se da ga ne primjećuješ.«
»Želiš li kavu? Kad si već ovdje?« Rachel ode do kuhinje, pazeći da ne prođe preblizu plastičnom kavezu. »Bojim se da imam samo bez kofeina.«
»Može. Nisam očekivao da ćeš biti ovdje.« George joj se pri¬druži u kuhinji i osloni se o mali hladnjak, jednim okom motreći ured u kojemu je sada iz kaveza provirivao mokar nosić. »Zar se ne bi negdje trebala odmarati podignutih nogu, čitajući priručnik o majčinstvu?«
Bio je to nesiguran početak koji je pomalo nalikovao njihovu starom zadirkivanju. »Ne, danas se sve svodi na internet. Osim toga, moram rješavati neke papire.«
»Mogla bi to činiti u udobnosti vlastita doma«, istaknu on.
»Ne želim da to Megan vidi.« uzdahnu Rachel. »Riječ je o porezu na naslijede. Moram platiti golem iznos.«
»Koliko golem? Kraljevski?«
Voda u kuhalu zaključa i Rachel razdijeli kavu u šalice. »Do¬voljno golem da predstavlja noćnu moru.«
»Nemoj me krivo shvatiti«, reče George, »ali kako je to mo¬guće? Kuća je lijepa, ali ima li ovdje i kakav rudnik zlata?«
»Moglo bi se reći. Zemlje ima više nego što sam mislila, ali Dot, ili bolje rečeno Dotini odvjetnici podnijeli su zahtjev za gra¬đevinsku dozvolu ako bi se jedna od starih štala prenamijenila u zgradu za smještaj budućega osoblja psetarnice.« Uzvrati Georgeov iznenađen pogled. »Znam. Nikada to nije uspjela dovršiti. Uglav¬nom, zemlja i građevinska dozvola ovdje vrijede pravo bogatstvo, kako se čini. Ono što je sjajno je jedino to što moram prodati kuću kako bih mogla platiti porez.«
»Uzmi hipoteku. Bit ćeš vlasnica kuće.«
»Čini se da to neće biti tako lako.« Rachel mu preda šalicu. »Nakon pregleda kuće čini se da i miševi u podrumu nose zaštitne kacige.«
George otpije malo kave, pa iskrivi lice.
»Što je?« upita Rachel.
»Tvoja kava. Grozna je kao i tvoje kuhanje. Molim te još mli¬jeka.« Ona mu doda tetrapak, pa on popravi okus kave.
Jazavčar se sada iskrao iz kaveza i počeo sramežljivo njuškati po uredu. Rachel se zaprepasti zbog njegova izgladnjela izgleda. Re¬bra njegova sitnog prsnog koša gotovo su probijala dlaku bez sjaja koja je morala blistati poput ulaštena kestena. Gem se držao po strani, ali na oprezu, jasno dajući do znanja da je on glavni, i mali mu se pas polagano počeo približavati, repa spuštana u očajničkom iskazu pokornosti. Rachel je od toga prizora sve boljelo u prsima, ali suzdržala se da mu ne pohrli u pomoć, puštajući ga da sam pro¬nađe svoj put.
»Uvijek možeš naći nekog ulagača«, predloži George. »Mislio sam da je to i svrha toga velikog događaja dana otvorenih vrata, da se prikupe dobrovoljni prilozi?«
Rachel odmahnu glavom. Odjednom joj se zamisao takvog događaja, s malim štandovima i neobvezatnim natjecanjima, činila sasvim besmislenom. »To je kap u moru. Sponzori psetarnice riješit će dnevne troškove, ali to ne rješava problem gdje ću se domoći stotinu tisuća funti da zaciržim ovo mjesto.«
»Dovedi ulagača«, ponovi George, ovoga puta tako gorljivo da mu se Rachel bolje zagleda u lice. »Netko tko već ima neke interese u svemu.«
»Nudiš se ?« upita ga, tek napola u šali.
On klimnu. »Da. Nudim.«
»Stotinu tisuća?«
»Mislim da podcjenjuješ zaradu veterinara«, odgovori on, praveći se uvrijeđenim.
Rachel spusti šalicu i zagleda mu se u oči. »Ne podcjenjujem. Vidjela sam tvoje račune. Hvala, ali nisam sigurna da je to dobra zamisao. Jedva te poznajem.«
»Sada je malo kasno za to, nije li?« reče George. »To je ra¬zuman poslovni prijedlog, s moje točke gledišta. Osim toga, ovdje toliko puta svraćam besplatno...«
»Je li to zbog djeteta?« Rachel osjeti kako se nad njom za¬tvaraju vrata.
»Djelomice.« George se nije zamarao laganjem. »Slušaj, mora¬mo o tome pošteno porazgovarati. Je li to tako grozno ako ti želim pomoći?« Nakratko zašuti. »To je u mojem interesu, iz mnogo razloga. Da ostaneš ovdje i da budeš spokojna. Nije li bolje da sve postaviš na poslovne noge? Tako ćeš znati na čemu si.«
»Ne.« Rachel ustane i okrene se jer je znala da zvuči nezahval¬no i prostački, ali nije si mogla pomoći. Predugo je bila neovisna. Ovo je, zajedno s djetetom, bilo previše za podnijeti. »Ne mogu to dopustiti. Oprosti!«
»Nemoj se okretati od mene. Razmišljao sam o svemu što si rekla.« George je okrene i lagano joj položi dlanove na ruke. »Da budem iskren, samo sam to radio. Znam da nisam reagirao kako si htjela i žao mi je. Zaista.«
»To nema...« poče ona, ali je George zaustavi.
»Naravno da ima veze. U pravu si. Neću se pretvarati da znam što moram činiti jer ne znam. Ovisim samo o sebi već četr¬deset i nešto godina i da, ja sam sebični stari neženja. Ali učinit ću što god hoćeš.« Netremice ju je gledao iskrenim očima. »Kada i sama to budeš znala. Zasada nam dobro ide, zar ne?«
Ona klimnu, pa se odmaknu da sjedne na mali stol pretrpan čistim metalnim psećim zdjelama. »Ne želim biti teška«, prizna. »Samo sam bolno svjesna da usput improviziram.«
George izvuče stolac, pa sjede do nje. Bio joj je blizu, što ju je tješilo. »I ja«, reče. »Ali mi smo dvoje pametnih, razumnih odra¬slih. I možemo samo raditi najbolje što znamo.«
Bilo je to tako jednostavno, ali zbog načina na koji je to rekao, Rachel se sjeti oca. Od nje je uvijek tražio samo da pokuša najbolje što može, a to je uvijek bio bolji poticaj od svih podmićivanja i prijetnja. Njezina mama, s druge strane, djelovala je po složenom sustavu razočaranja koji je samo doveo do toga da se Rachel odseli u London gdje se, s druge strane, kao od šale mogla boriti s razbje-snjelim šefovima.
Nekoliko puta duboko udahne, pustivši da je prođe osjetljivo raspoloženje, a George preko stola pruži ruke kako bi prste omotao oko njezinih.
Pričekao je kratko, kao da razmišlja što bi bilo ispravno reći, a zatim je progovorio, vrlo nježno. »To nisu ničija posla«, reče, »ali kada te budu pitali za dijete, volio bih da kažeš da je moje. Hoću reći, naše. Ja ću se susretati sa svim glupim pitanjima.«
Rachel se kratko osmjehne, a zatim spusti pogled na ruke na stolu, na njegove ispucale i grube prste na njezinoj blijedoj koži.
Tada je čula da se nešto kreće po uredu, pa okrene glavu. Ja¬zavčar je njuškao zdjelu s vodom u kutu, oprezno kao da očekuje da nešto iz nje iskoči. Gem se držao na udaljenosti, promatrajući ga u tišini. Rachel je zadržala dah. Ružičastim jezikom jazavčar poče piti vodu, isprva polako pa sve brže, kao da se mjesecima nije pošteno napio.

22. POGLAVLJE

JOHNNY SE TRGNUO iz mračna raspoloženja, ili se barem tako či¬nilo, ali u danima koji su uslijedili nakon druge pretrage spermija, Natalie je vidjela da nije onaj pravi. Bez razloga bi utonuo u šutnju i mijenjao bi program čim bi se pojavilo nešto vezano uz bebe. Po¬kušala je s njime razgovarati o ljetnom odmoru o kojemu bi inače raspravljali tjednima, prekrivajući naslonjač turističkim vodičima i člancima istrgnutim iz nedjeljnih novina, ali on je samo neodređeno slegnuo ramenima.
»Još je rano za to«, rekao je, iako su obično već u travnju rezervirali putovanje. »Vidjet ćemo kako će sve ići.«
Kako će što ići, htjela je zaurlati. Ali nije, ako slučajno raz¬mišlja o nekom načinu liječenja protiv neplodnosti. Još mu nije priopćila da im je od zdravstvenog osiguranja stigla vijest da su na listi čekanja, što može potrajati i godinu dana dok ne dođu na red. To je bilo dovoljno vremena da ponovno počnu o toj temi. Najpri¬je ga je željela pustiti da se pomiri s činjenicom da mu je liječenje potrebno.
Njihovo udaljavanje počelo je tišinama koje bi inače ispunjavali blesavim šalama, no širilo se brzo i neprimjetno. Johnny je počeo rano odlaziti na počinak, tvrdeći da je iscrpljen od škole, ali Natalie je zapravo znala da se pretvara da spava kada bi se ona ušuljala ispod pokrivača.
Jedne noći, želeći mu pokazati koliko ga još želi, s djetetom ili bez njega, ona skine majicu i privije se o njegovo čvrsto tijelo, spuznuvši mu rukama ispod pidžame koju inače nikada nije nosio, kako bi mu ugrijala poznata prsa i bedra toplom golom kožom. Johnny je, napola spavajući, odgovorio na njezine dodire, okrenuvši se da pritisne usne u zavoj njezina vrata, ali oboje su, činilo se, u isti tren shvatili koliko je sve drukčije zbog nove spoznaje i strast je samo izmaknula.
Uz težak se uzdah prevalio na leda, pa su ležali jedno do dru¬goga ne dotičući se, praveći se da spavaju.
Natalie nije znala koliko će to još moći podnijeti. Svih tih go¬dina koliko su se poznavali nikada nisu imali tajna, osim misli koje je bilo previše bolno dijeliti. Kao da su oboje znali da bi onaj tko bi prvi progovorio, poput rušenja domino kockica, pokrenuo mučan niz optužaba i posljedica, a ni jedno od njih nije se moglo suočiti s užasnim mislima koje su im se poput tmastih oblaka skupljale u glavama.
Sljedećeg tjedna, govorila je sama sebi. Sljedećeg tjedna reći ću mu da moramo potražiti stručnu pomoć. To je pretežak razgovor da ga obavimo sami.
Zapravo su samo uz pomoć Bertieja i njegove nove uloge ne¬svjesne trbuhozboračke lutke uspijevali zapodjenuti razgovor.
»Jesi li spreman za svoje druženje?« upita ga Johnny u subotu ujutro. »Sendviči od slanine, ha? Malo šetnje i čavrljanja s tvojom curom pudlicom?«
Natalie je znala da se zapravo obraća njoj, a ne Bertieju.
»Znam da smo prošlog tjedna izostali«, nastavi on, ne spomi¬njući činjenicu da je otišao na trosatnu vožnju, ostavivši Natalie da sama vuče Bertieja njihovim uobičajenim krugom. »Ne bih htio da pomisliš kako smo zanemarili tvoj društveni život.« On pogleda Na¬talie. »Bill je jučer zvao, želio je znati idemo li u psetarnicu da pro-šetamo i s ostalima.« Kratko zašuti. »Rekao je da smo mu prošlog tjedna nedostajali. Trebali bismo ići prije nego što iziđemo iz štosa.«
Zar smo prije samo dva tjedna dobili nalaze, pomisli ona. Či¬nilo joj se mnogo duže.
»Želiš li ići sam s Billom?« Ona ispruži ruku da pomiluje Bertieja. On se opružio u naslonjaču s glavom na rukohvatu i uši¬ma koje su mu visjele preko. Ne bi smio biti u naslonjaču. No ni ona ne bi smjela piti kavu s kofeinom. Koji je bio smisao? »Ha, Bertie? Da se malo nasamo družiš s taticom?«
»Zašto?«
»Pa«, Natalie slegnu ramenima. Znala je da je to blesavo, ali imala je osjećaj da Rachel nije bila sasvim iskrena. Imala je predo¬sjećaj da je trudna, a trenutačno nije imala snage da svoje lažno sretno lice učini dovoljno uvjerljivim. Osim toga, to bi samo pogor¬šalo stvari za jadnoga Johnnyja. »Bertie i ja dovoljno se družimo tijekom tjedna. Već mu je dosta mojega razgovora.«
»Zar ne želiš ići u psetarnicu?« namršti se Johnny. »Samo si o tome govorila čitavoga prošlog tjedna. O tim danima otvorenih vrata koje organiziraš s Rachel. Sto se s tim dogodilo? Otkazano?«
Natalie promiješa kašu u tanjuru. »Nije otkazano, ali učinila sam sve što sam mogla«, odgovori. »Ne želim da Rachel pomisli kako želim preuzeti čitavu stvar.«
»Siguran sam da to ne misli. Ti si marketinški stručnjak, Nat! Siguran sam da rado prihvaća tvoju pomoć.« Sada je već zvučao kao stari Johnny. »Hajde, uzmi kaput. I Bertie želi da dođeš, zar ne?«
On se sagnu i progovori kao da je Bertie koji je, iz nepoznatog razloga, zvučao kao tugaljivi Skot. »Požuri, Nats. Zurim da si usta začepim sendvičem od slanine.«
Trebala bih poći, pomisli Natalie, promatrajući ga. Idućih ne¬koliko tjedana morat će proći mnogo gore stvari od mene. Morali bismo se udružiti.
No nešto ju je ipak zadržavalo. »Zašto se ne bi najprije našao s Billom?« reče veselo. »Ja moram nešto obaviti. Naći ćemo se ondje, pa možemo otići na ručak u pub ili negdje slično.«
Johnny je čudno pogleda. »Dobro«, reče. »Nazovi me kada podeš.«
Dok je odlazio, s Bertiejem koji se gegao iza njega, Natalie se upitala hoće li sada uvijek ovako biti: radit će sve odvojeno, dok im to s vremenom više ne bude čudno.

* * *

Zoeno strpljenje iskušavano je do krajnjih granica nemogućim za¬datkom utjerivanja u automobil Spencera i Lea s njihovom opremom za nogomet, zatim Toffeeja i napokon zajedničkog doručka.
»Meni je potreban ovčar a ne labrador!« mrmljala je kada je Leo skočio natrag u kuću »po jabuku«. »Spenceru! Prestani!«
Planirala je dječake odvesti na nogomet da se dobro izmore, a potom otići na šetanje s psima s Toffeejem. Zoe je sama sebi govori¬la da je za njih dobro da vide što se događa drugim psima i da vide kako Megan dresira TofFeeja, ali duboko u sebi znala je da zapravo izaziva sudbinu.
Ako je Bili tamo, ako upozna dječake, ako shvati koliki su dio nje, bit će sjajno. Ako nije ondje... Nema veze. No ipak je u stražnjem džepu ponijela sjajilo za usne.
Prijekorno pogleda Spencera koji je prkosno trgao lišaj s ula¬znih vrata. On joj uzvrati zurenjem i Zoe bi mu bila nešto rekla da joj telefon nije zazvonio.
Zvala je Rachel. »Zoe? Sjećaš li se onoga sisanja koje si mi obećala? Ima li kakve šanse da to bude danas?«
Zoe htjede odbiti, ali uto samu sebe začu kako odgovara po¬tvrdno, pa ude u kuću po torbicu s priborom.
Kada je za dva sata stigla u kuhinju Four Oaksa, blatnjava i promukla od navijanja, Rachel ju je gotovo dočekala s ručnikom oko ramena, spremna za frizuru. Duge su joj šiške ulazile u oči i iako su pridonosile njezinu opuštenom šarmu, Rachelina se nervozna navika da ih trzajem glave miče u stranu još pogoršala.
Kuhinja je bila puna dobrovoljnih šetača u hlačama otpornim na kišu, a Leo i Spencer pođoše ravno prema štednjaku za kojim je Freda služila sendviče sa slaninom.
»Zoe, ti si sjajna«, reče Rachel dok je Spencer dodavao još kečapa u svoj sendvič. Na Zoen užas, uopće nije obraćao pozornost na papirnati ubrus u koji ga je Freda pokušavala umotati. »Jako mi je žao što te gnjavim na tvoj slobodan dan, ali nisam više mogla izdržati. Izluđivala me.«
Zoe je uznemireno gledala po sobi, nadzirući sinove i psića. Leo se valjao ispod stola s Toffeejem čija je njuška također bila prekrivena kečapom. Nogomet ih nije izmorio koliko se Zoe nadala, iako se igra za Lea sastojala od toga da trčkara uokolo i ciči od sreće.
Nije bilo ni traga Billu. Zoe je nastojala ne biti razočarana.
»Nema problema«, odgovori. »Spenceru! Ne treba ti više kečapa na tome.«
On je bezobrazno pogleda i ponovno stisnu bocu. Zoe se na-mršti.
Rachel je bilo pomalo slabo od pogleda na njegovo ljepljivo lice. »Zar ih ne hraniš?«
»Neprestano. To je kao da trpam ugljen u parni stroj. Nema kraja. Slušaj, hoću li ti ih maknuti s puta? Kamo ćemo?«
»U ured«, reče Freda, možda malo prebrzo. »Tako se možete javiti na telefone.«
»Izvrsno. Idemo, djeco.« Zoe ih istjera, žaleći što im ne može staviti povodce kao i TofFeeju koji je, bezobrazno, ispred Megan, svojom obožavanom trenericom, glumio pravog anđela.
Da i nije znala da je Rachel radila u agenciji za odnose s javnošću, Zoe bi prema oštrom rezu njezine frizure pogodila da je odlazila u neki jako dobar salon u Londonu. Nastojala je djelovati samouvje¬reno dok je kratila gustu crnu kosu.
Sve u vezi s Rachel je sjajno, pomisli. Nokti, kosa, odjeća, automobil. Ali tako je kada nemaš djecu. Mnogo novca možeš po¬trošiti na skupe frizure. Na trenutak osjeti zavist, ali onda zaključi da nikada ne bi toliko novca trošila na kosu, čak da i nema djecu.
Na Meganin prijedlog Spencer i Leo su pokušavali Toffeeja naučiti da čeka, sada kada je više-manje usavršio naredbu da sjedne. No on se previše zabavljao trčeći za njima po uredu. Bili su vrlo bučni, osobito Spencer koji je, osim Toffeeju, naređivao i Leu.
Zoe je osjećala kako iz Rachel isijava napetost dok ju je češljala i šišala. Nije bila samo stvar u njezinim zgrbljenim ramenima. Zoeni prsti prepoznavali su napetost i u samoj kosi što je često doživljavala u salonu. Postala je vrlo iskusna u tome i mogla je čitati raspoloženja svojih mušterija poput otvorene knjige.
»Hoćeš li je ostaviti raspuštenu?« upita jer joj je bilo neugodno zbog ponašanja dječaka. »Oprosti«, doda. »Vikendima potpuno po¬lude. Trebala bih njih navikavati na kavez, a ne psića. Rade li kaveze njihovih veličina u trgovini za kućne ljubimce?«
»Mogu li te upitati nešto osobno?« Rachel je zvučala srame¬žljivo što joj nije bilo nalik.
»Naravno. Ako je u vezi s bojom za kosu, to je sigurno nešto osobno, vjeruj mi.«
»Ne«, odgovori Rachel, a zatim nastavi mnogo tiše. Dječaci su bili predaleko, sasvim zabavljeni svojom igrom da bi je čuli. »Je li vrlo teško biti samohrani roditelj? Je li im teško biti sve, a još uvijek imati svoj život?«
Zoe nije očekivala baš toliko osobno pitanje. »Pa, nisam stvari tako planirala, da tako kažem. Trebalo nas je biti dvoje na toj duž¬nosti.« Ona uzdahnu, prisjetivši se ranih dana kada je Spencer bio tek beba. David je onda bio dobar tata. Oni su bili dobra ekipa. Sada je nije toliko umarao stres, koliko činjenica da je na dužnosti dvadeset četiri sata na dan, svakoga dana, spremna na katastrofu. Zagrljaji i zabavni trenuci nikada joj nisu mogli dodijati, ali proga¬njala ju je mogućnost da bi nešto moglo poći krivo.
Zoe se ponovno usredotoči na Rachelinu kosu. »Da, teško je. Zašto ? Zar se prema meni može zaključiti da je to najgori posao na svijetu?« Uze pramen kose i primijeti nekoliko srebrnih vlasi. Bolje da ništa ne spominje. »Nije riječ samo o borbama i prepirkama. Imaju i oni svojih trenutaka.«
»Ne! Nisam ti mislila ništa predbaciti. Mislim da su tvoji dječa¬ci divni!« Rachel se ne okrene. »Mislila sam, pa, nagrada je vrijedna truda, zar ne? Kada ih vidiš kako odrastaju, kako te vole i kako se pretvaraju u odrasle ljude.«
»Svakako. Ali teško je.« Zoe je bila zahvalna što ispred njih ovoga puta nije bilo zrcala. Nije bila sigurna kakav joj je izraz na licu. »To je kao da se penješ na planinu. Ne znaš koliko je naporno dok ne stigneš do vrha, a onda je sve divno. Ponekad je čisti užas. U to nema sumnje.«
»Ali su tvoji.« Rachelin glas zadrhti.
»Moji su«, složi se Zoe. Zaključila je da Rachel spominje temu majčinstva zbog predmenstrualnih hormonalnih promjena. I sama je takva ponekad bila, iako ni u ludilu ne bi mogla podnijeti još jedno dijete, čak ni da stigne preporučenom poštom. »Dobro, moji su, ali /' njihova oca. A tu sve postaje složenije. U to se ne želiš upuštati.«
Rachel ne odgovori i Zoe se pitala je li rekla nešto krivo. Rach¬el je bila dovoljno stara da i sama bude rastavljena, iako nije nosila prsten. Zoe se u mislima prekori zbog svoje netaktičnosti. Možda je razmišljala o umjetnoj oplodnji, da rodi dijete iako nije ni s kim u vezi.
Prstima prođe kroz Rachelinu kosu, podižući je i ispuštajući da vidi kako pada. Nije loše, pomisli. Može se mjeriti s londonskim standardima.
»Imam prijedlog«, nastavi, nastojeći da sve zvuči kako se čita¬vo vrijeme šalila. »Možeš ponekad uzeti Spencera i Lea na čuvanje. Ostavit ću ti ih nekoliko sati na tjedan. To bi ti trebalo biti dovoljno da zadovoljiš majčinske instinkte.«
Telefon zazvoni na stolu i Spencer ga zgrabi prije nego što se Rachel uspije pomaknuti sa stolca. »Policija u Longhamptonu, narednik Prdljivac«, reče.
»Ili ih možda odmah želiš uzeti?« predloži Zoe. »Na koliko god vremena?«

* * *

Natalie se ozlovoljila čim su Johnny i Bertie otišli sastati se s Billom.
Pokušala se zabaviti kućnim poslovima i pravdanjem da Johnnyju daje priliku da se na miru druži s najboljim prijateljem, ali bila je previše poštena da bi zanemarila istinu: zapravo je htjela izbjeći Rachel i zbog toga se osjećala posramljeno.
Kada bi se Natalina savjest probudila, ne bi je puštala na miru. Koji je bio sljedeći korak? Izbjegavanje svih trudnica? Bojkotiranje ulica u kojima su trgovine dječjom opremom ili osnovne škole? Prije ovoga ona i Rachel zaista su se dobro slagale. A ona je rijetko sklapala nova prijateljstva. Ako je Rachel zaista bila trudna s tim oženjenim čovjekom kojega je ostavila, trebat će potporu svih raspoloživih prijatelja u Longhamptonu.
Zaustavi se usred dnevnoga boravka i isključi usisavač. Rachel je s njom bila iskrena i povjerila joj se u vezi s Oliverom. Nije to morala učiniti. A kako joj je ona uzvratila?
To je toliko nepošteno.
Natalie teško proguta. Neugodna istina bila je ta što se Rachel činila kao još jedna članica kluba Bez bebe, bez briga. Ali sada je ispadalo kako su slobodne četrdesetogodišnjakinje lakše ostajale u drugom stanju od nje. Tko je sljedeći? Freda? Ali to nije bila Ra-chelina krivnja. Nitko nije za to bio kriv.
Natalie se još pet minuta borila sama sa sobom, a zatim odu¬stala, navukla kaput i odvezla se do psetarnice. Kada je stigla u ku¬hinju, Bili i Johnny su još bili vani s psima, no Freda i Megan ipak je ponude sendvičem.
»Rachel se šiša u uredu, ako nju tražiš«, reče Megan. »Hej, misliš li da bi Zoe pristala da to ponudimo u danu otvorenih vrata? Šišanje ?«
»Za pse, možda«, predloži Natalie i protiv svoje volje nepre¬stano smišljajući prijedloge za prikupljanje novca. »Brzo šišanje za ljubimce? Bi li to mogla?«
»Naravno da bih!« Megan posegnu za markerom i novu zamisao dopise na ploču. Ploča je već bila prepuna prijedloga do¬brovoljnih šetača, od natjecanja za najbrži odaziv do lovljenja jabuke ustima iz bačve pune vode — za pse i vlasnike. »Sto misliš? Dvije funte po šišanju?«
»Da, zašto ne?« Natalie zasvrbiše prsti da na popis doda i natjecanje u najduljim ušima. Moralo je postojati nešto u čemu bi Bertie mogao pobijediti.
»Jesi li došla o tome razgovarati s Rachel?« upita Freda. »Mo¬ram priznati da se veselim toj izložbi pasa. To je sjajan način da ljudi obrate više pozornosti onome što ovdje radimo. Tako da naše male pse odvedemo U nove domove. Ted i ja smo se dogovarali da ponu¬dimo kakvu zakusku. Znam da u kafiću negdje imamo prijenosni roštilj.«
»Mogli biste jednostavno usvojiti jednoga psa, Freda«, reče Megan.
»Ma, nismo mi više za to«, uzdahne ona. »I nikada nećemo naći psa kao što je bio naš Pippin. Jesam li vam pričala kada...«
»Idem samo do Rachel«, brzo će Natalie, pa ode kroz stražnja vrata prema kompleksu psetarnica.

* * *

Kada Natalie proviri kroz uredska vrata, zbog histerične buke koja je odande dopirala zapita se je li stigao kamion pun novih lutalica.
Ispostavilo se da su to Toffee te Leo i Spencer koji su vrlo uvjerljivo oponašali lajanje. Sva su trojica jurcali oko ormarića sa spisima. Umrljani umakom od kečapa, razdragano su se smijali dok su oko njih letjeli leci i zalutali papiri.
Rachel je sjedila na stolcu usred ureda, a Zoe joj je dovršavala novu frizuru, nehajno raskuštranu oko lica, sa šiškama odrezanim tik iznad obrva. Izgledala je nepravedno seksi, čak i bez šminke i očiju uokvirenih tamnim kolutima. Zoe se doimala nervoznom, ali to je vjerojatno bilo zato što je svakih nekoliko rezova bijesno pogledavala u smjeru svojih sinova.
Rachel se trgnu kada na pragu uoči Natalie. Njezino tjeskobno raspoloženje dobi sasvim nov poticaj.
»Bok, Rachel. Bok, Zoe«, pozdravi ih Natalie i nasmiješi se što je prirodnije mogla.
Natalie opazi da je i Zoe postala napeta kada ju je ugledala, ali znala je da je to zato što je ona Billova prijateljica. Nikada nije ugodno upoznavati prijatelje svojega novoga dečka i pitati se što im o tebi priča iza leda. Natalie se trudila nastupiti što je mogla srdačnije.
»Znaš li možda kada će se Johnny i Bill vratiti?« upita ona Zoe. »Ostala sam kod kuće da obavim neke stvari jer sam mislila da bi Bertieju i njegovom tati dobro došlo da provedu neko vrijeme nasamo«, doda. »Planirali smo otići na ručak. Hoćeš li s nama? Ako se već nešto nisi dogovorila?«
»O, ne znam«, Zoe slegnu ramenima. »Nisam danas vidjela Billa.«
»A tako.« Natalie se upita je li nešto propustila.
»Zapravo bih trebala poći.« Zoe pospremi škare. »Spenceru, budi dobar dečko i dodaj mi metlu, tako da Leo može mamici po¬moći da pomete ovu divnu kosu.«
Leo odmah otrči, ali Spencer napući usnu.
»Nemoj da te moram opet moliti«, upozori Zoe i on poku¬njeno ode.
»Vidjela sam ploču s prijedlozima u kuhinji«, reče Natalie. »Čini se da prijedlozi samo frcaju. Znači, dan otvorenih vrata će se svakako održati?«
»Da, svakako. Dobila sam zeleno svjetlo od odvjetnika. Čini se da i to može proći pod vođenje poslova, tako da ne moram če¬kati odobrenje oporuke da ugovorimo datum.« Rachel je zvučala napeto.
»Sjajno!« Natalie se maknu s puta kada se Leo vrati s metlom dvaput većom od sebe, dok ga je mrzovoljni brat slijedio. »Kada si ga mislila održati?«
»Kada u ove krajeve dolazi ljepše vrijeme?
»Možda u srpnju?« predloži Zoe. »Ovdje ljeto traje tri da¬na, ali ne uzastopna. Pazi, Leo, čuvaj se stola... Koji je danas dan? Zadnji tjedan u ožujku? Recimo početak svibnja. Tako ćemo imati mjesec dana da ugovorimo sve, a ono divno trešnjino drvo na kraju kolnog prilaza upravo će tada biti u cvatu.«
»Hoće?« Rachel je izgledala iznenađeno. »Nisam ni znala da je ondje. Onda, ti ćeš volontirati ?«
»Spenceru!« zagrmi Zoe. »Možeš li tu kosu ubaciti u koš, molim te lijepo? U koš. Da, to je najmanje što možemo učiniti.« Zakoluta očima prema Natalie. »Oprosti na šali, ali nećemo ti više dizati kosu. Bilo bi najbolje da ih odvedem kući.«
»Sigurno nećete ostati dok se ne vrate Johnny i Bill? Nedaleko od Rosehilla je sjajan pub u koji mogu i psi. I djeca.«
Zoe je bila na sto muka.
»Hajde«, potaknu je Natalie. Nastojala je na bilo koji način popraviti učinke svojega lošeg raspoloženja.
»Ako ljubazno zamoliš Megan, dječacima će dati pseće kekse za Toffeeja«, reče Rachel. »A u smočnici ima i čitavu zalihu tableta protiv glavobolje.«
»Vidjet ćemo se poslije, možda«, reče Zoe, dok je dječake gurkala prema hodniku kojim su, galameći, otišli prema kuhinji.
»Bože, imam osjećaj kao da sam oglušila«, reče Rachel, vrteći prstom u uhu. »Čini li se to meni ili je sve iznenada utihnulo?«
»Ne čini ti se«, Natalie shvati da zapravo nije razmišljala o tome što će reći. Osjećala se zbunjenom poput šiparice i otprilike jednako razumno.
Rachel se ipak uhvatila ukoštac s neugodnim okolnostima, a učinila je to spretnije nego što bi Natalie uspjela da je situacija bila obrnuta.
»Zaista mi je drago što si svratila«, reče Rachel,. »Moram ti nešto reći. Da to odmah riješim.«
Evo ga, pomisli Natalie, i navuče na lice sretan izraz dok joj se želudac grčio od jada. »U redu.«
»Jesam trudna.« Rachel nije izgledala presretno, no pogledom je ispitivala Natalino lice i vidjelo se da bira prave riječi. »Gotovo šest tjedana. Nisam još nikome rekla jer je rano, ali željela sam da ti znaš.«
»Čestitam.« Natalie je nastojala zvučati sasvim pribrano, no u sebi je udarala i vrištala poput razbjesnjela djeteta. Kako je net¬ko tko mrzi svojega bivšeg dečka koji čak bebi nije mogao pružiti sretnu obitelj, mogao imati više sreće od nje i Johnnyja? Kako je to bilo pošteno?
»Nemoj mi čestitati«, lecnu se Rachel. »Neću glumiti da me to nije zaprepastilo jer zapravo jest. To je takva slučajnost. To nisi htjela čuti«, doda brzo. »Oprosti.«
»Ma, ne. Možda je bolje da je slučajnost.« Suze bijesa skupljale su joj se na kapcima. »Zbog toga je manje... osobno.«
»Natalie, vagala sam koliko će meni biti teško reći ti novosti i koliko bi se povrijeđenom osjećala da sama otkriješ.« Rachel ispru¬ži ruku i dotakne joj rukav. »Zaista, zaista cijenim što si za mene učinila kada se Kath tu pojavila. To mi je mnogo značilo. Željela sam biti iskrena prema tebi.«
Natalie joj zahvali hrabro klimnuvši. Vidjela je da je Rachel na mukama i željela joj je olakšati. »Jesi li mu rekla? Ocu, mislim?«
Rachelino se lice počelo opuštati, ali sada joj se blage crte oko čela ponovno napnu. »Da«, reče i nakratko zašuti. »No, to nije Oliver«, doda u napadu iskrenosti. »Nego George.«
»George... Fenwick?« Natalie se namršti kada je ponovno poklopi val nepravde. »Dovraga, kada se to dogodilo? Nisam ni znala da vi...« Zastane. »Izlazite.«
»Zapravo i ne«, odgovori Rachel nesretno. »Hoću reći, sada izlazimo, ali to je bila samo jedna noć. Znam da je i to dovoljno, ali to sam mislila kada sam rekla da je bila čista slučajnost.«
Natalie joj se zagleda u oči, pa se ugrize za jezik prije nego što reče nešto okrutno.
Svoje misli zadrži za sebe jer se one nisu dobro odražavale na njezino općenito čovjekoljublje. No Natalie se vodila složenim susta¬vom kada je riječ bila o tome da se mora radovati zbog drugih trud¬nica, sustavom koji se temeljio na tome koliko su dugo pokušavale, koliko su truda u to ulagale, koliko su voljele svoje supruge. Rachelin nesretan prekid s muškarcem koji joj je uskratio mogućnost sretnoga braka bio je jedno, ali da zatrudni slučajnošću s muškarcem kojega je tek upoznala...
»To zaista jest složeno«, reče međutim, mrzeći se što zvuči kao vlastita majka.
Rachel rukom poklopi usta i neko se vrijeme doimala sasvim iscrpljenom. »Znam. Molim te nemoj nikome reći. Htjela sam da samo ti znaš. Da budem iskrena, većinu vremena ne mogu vjerovati da mi se to događa. A preostalo sam vrijeme užasnuta.«
Natalie je bila rastrgana bijesnom ljubomorom i naklonošću prema ženi koja je pred njom sjedila. Rachel već možeš smatrati prijateljicom, podsjeti se. Nemoj da tvoja opsjednutost djetetom sve upropasti. Već je unijela razdor između tebe i Johnnyja.
Lako je to reći. Mnogo teže učiniti.
No na trenutak je uspjela pobijediti svoju negativnost i natjerati se na smiješak. »Hvala ti što si mi rekla«, reče. »I hvala što si mi rekla zašto.«
Rachel joj uzvrati smiješkom, iako su joj niz lice tekle suze. Kada je Natalie htjede zagrliti, shvati da i sama plače.

23. POGLAVLJE

KADA JOJ SE GLAVOM nije motala misao na bebu, Rachel je bilo nevjerojatno lako nastaviti život kao da se ništa neugodno ne događa.
Sve dok je riječ bila o psetarnici, nije bilo nikakvih problema jer Megan i Freda nisu znale, a Natalie uopće nije željela pričati o bebama. Čak nije bilo ni nemoguće s Georgeom koji se prema njoj odnosio manje-više isto, svaki put kada bi nazvao pod razno¬raznim izlikama za koje je većinom čak i Megan mogla reći da su izmišljene.
Nastavili su sa svojim izlascima dvaput na tjedan, no najveća je razlika bila u tome što se sada na rastanku ne bi poljubili. Činilo im se pogrešnim. Prve noći, dok ju je ispraćao prema automobilu, George se sagnuo da je poljubi, a Rachel ga je, ne znajući zašto, poljubila u obraz. Pogledao ju je iznenađeno i to je bilo to.
Sada mi je potrebno da budemo dobri prijatelji, mislila je dok se vozila natrag, a ne da samo još više kompliciramo stvari. No u želucu joj je bila težina koju nije mogla objasniti.
George je bio s njom i na prvom pregledu. Spomenula je to usput, a on je tome pripisao mnogo veću važnost nego što je mislila jer je već čekao na parkiralištu kada je stigla, zaustavivši svoj sjajan novi Range Rover pokraj njegova izlupana Land Rovera.
»Jesi li siguran?« upitala ga je, nagnuvši se kroz prozor. Če¬kaonica će biti puna ljudi, njoj nepoznatih, ali koje je on dobro poznavao.
»Siguran sam«, odgovorio je. »Želim se uvjeriti da ćeš slušati što ti kažu.«
Pregled je iznenada sve učinio vrlo stvarnim. Rekli su joj i termin poroda: dvadeseti prosinca, a ugovorila je i prvi ultrazvuč¬ni pregled. Zbog svega toga znala je da više ne može odugovlačiti. Morat će reći Val.

* * *

Rachel pričeka da Megan izvede prvu skupinu pasa u šetnju i da Freda bude na sigurnom, za stolom u uredu, odgovarajući na tele¬fonske pozive.
Zatim ode na kat i sa staroga telefona na odmorištu nazva roditelje. Zagleda se u svoj odraz u zrcalu dok je u njezinu starom domu zvonio telefon. Glava joj je bila prazna, osim što ju je pro¬ganjala misao da je trebala zamoliti Georgea da Gemov raspored cijepljenja provjeri zajedno s onim za druge pse.
Nekoć sam bila dobra u telefonskim razgovorima, pomisli. Provodila sam čitave dane na telefonu.
Val se javi upravo kada je htjela prekinuti vezu. »O, Rachel,« dahnu Val. »Mislila sam daje Amelia. Grace nije dobro.«
»Hoću li osloboditi vezu?« ponudi Rachel.
»Ne.« Val nije dodala »ako budeš brza«, ali bilo je jasno da tako misli.
»Pa, kako si?« Rachel se prisjeti kako joj jedna od njezinih suradnica jednom zgodom rekla da je najbolji način da se loše vije¬sti prenesu taj da se počne još gorima. No ništa joj nije padalo na¬pamet, osim one da je Dot čuvala dijamantnu ogrlicu vrijednu sto tisuća funti pokraj kiselih krastavaca i hitnu dozvolu za sklapanje braka u kutiji za cipele. No to bi joj i previše odvuklo pozornost.
»Dobro sam, Rachel.« Mama kratko zašuti. »Jesi li ti dobro? Jesi li usamljena?«
»Ne, nimalo!« Teško proguta. »Gle, mama, imam neke novo¬sti. Trudna sam.«
Tišina na drugom kraju veze protegnula se toliko dugo da je Rachel čula kako se treskom zatvaraju njihova ulazna vrata i kako tata ulazi s novinama. Pitala se je li se mama možda onesvijestila.
»Nisu imali tvoj časopis, Vally, pa sam ti donio pepermint bombone!« uzviknu tata, a Rachelino se grlo stisnu od ganuća zbog tolikog niza godina brige za obitelj i nježne ljubavi između njezinih roditelja. Tako neće biti s njezinim djetetom.
Saberi se, naredi sama sebi. To nije život koji si željela. Prilično si se namučila da nemaš isti život kao mama i tata.
»Oprosti, dušo«, reče Val tiho. »Tvoj tata je ušao, nisam sigur¬na da sam te dobro čula. Sto si rekla?«
»Rekla sam da sam trudna.« Rachel to ovaj put pokuša reći vedrije. Tako da Val zna da se smije radovati.
»Kako?« Mama je zvučala kao da joj je ponestalo zraka. Nije bila ljuta ni neprijateljski raspoložena, više zaprepaštena, kao da joj je Rachel priopćila da joj raste treća noga.
»Pa, na uobičajen način. Muškarac upozna ženu. Roda pronađe kuću.«
»Rachel, ne izvrdavaj. Mislila sam da si poludjela i učinila ono što već rade neudane žene. Umjetnu oplodnju ili što već.« Sada je već zvučala ljutito. »Mislim, nemaš dečka. Barem mi nisi rekla«, doda.
»Sada imam. Na neki način. To nije bilo planirano, ali sam odlučila s tim nastaviti i...« Rachel iskrivi lice pred svojim odra¬zom. To nisu bile riječi za koje je ikada mislila da će izići iz njezinih usta. »Pokušati biti majka.«
»Pa, čestitam«, reče Val. Zvučala je sretno koliko i posljednje troje koji su joj to rekli.
Zvuk se priguši kada majka rukom poklopi slušalicu. Rachel razazna kako majka govori: »Rachel je. Imat će dijete... Da, dijete. Ne, ne psa. Ona. Ja ne...«
Tada se uključi tata. »Zdravo, dušo. Čestitam! Jesam li dobro čuo? Da ćeš postati mama? Divne vijesti!«
»Hvala, tata.« Rachel se ponovno raznježi pred tatinom is¬krenom toplinom. »Malo me je zateklo.«
»Pa i ti si nas zatekla. I Amelia. Sa svim je bebama tako. Jako se radujem za tebe, dušo. Hoćemo li upoznati sretnoga oca?«
»Da, zato vas i zovem.«
»Vratit ću ti mamu«, reče Ken. »Domahuje mi.«
»Mama«, reče Rachel teško kada slušalica prijeđe u njezine ruke. »Mislila sam da bi bilo zgodno kada...«
»Tko je tata, Rachel?« Valin je glas drhtao. Ovakvi razgovori iz sapunica nisu bili na njezinu uobičajenom repertoaru.
»Zove se George. On je veterinar s kojim se viđam, brine se za pse u psetarnici.«
»Ali ondje si tako kratko!«
»Znam. To je, kao Što sam rekla, iznenađenje. Ali takav je život, zar ne ? Uglavnom, zanima me biste li vas dvoje došli ovamo za vikend. Možete se upoznati s Georgeom i vidjeti što se ovdje događa. Možda biste željeli razgledati po kući da vidite što biste uzeli.« Pokuša sa šalom. »Ne morate uzeti jednog psa, ali ako biste željeli, imamo zaista divnog španijela koji bi vam odgovarao.«
»Zašto ne možeš dovesti Georgea ovamo?«
»Mama, ne mogu ostaviti Megan samu ovdje sa svim psima. To ne bi bilo pošteno. A George ima zaista mnogo posla, još uvijek traje sezona janjenja.« Rachel je nastojala ne misliti previše o tome što znači »dovesti Georgea kući da upozna roditelje«. Njih dvoje su odrasli ljudi slobodne volje, a ne par tinejdžera uhvaćenih na djelu. Ako se upoznaju na njezinu teritoriju, barem će moći uprav¬ljati situacijom i izbjeći pokoje neugodno pitanje.
»Ako je to jedino vrijeme kada nas možeš ugurati, onda pret¬postavljam da je to najbolje vrijeme«, reče Val, a onda se odmah ispravi. »Nisam htjela da to zvuči kao da te optužujem, Rachel. Samo...« Borila se s riječima. »Nikada ne znam što da ti kažem. Nikada ne znam želiš li od mene da se veselim ili ne.«
»Sto želiš reći?« Rachel je iznenadio neobičan, tužan prizvuk u majčinu glasu.
»Ništa. Onda, kada si mislila?« nastavi Val, pribravši se. »Za¬mijenit ću se s nekim za vožnje u bolnicu. Možemo li ti što donijeti? Jesi li već bila na pregledu? Mogu nazvati Ameliju ako želiš i vidjeti što još ima od Jacka.«
Rachel osloni glavu o drveni rukohvat. Sada je zaista postalo stvarno.
»Da budem iskrena, mama, radije bih da mi daš neke savjete u vezi s održavanjem jednog događaja«, reče. »Organiziram dan otvorenih vrata da prikupim dobrovoljne priloge za pse. Sljedećeg mjeseca. Nemoj ništa reći. Znam da mi to nije nalik.«
Tišina koja je uslijedila duljinom je nalikovala onoj kada joj je rekla za dijete.
»To je lijepa zamisao«, reče Val. »Jesi li razmišljala što ćeš ako počne padati kiša?«
Rachel pusti majku da je zaspe savjetima o važnosti toga da svaki štand bude dobro posjećen. Možda je to bio njezin način da se sve vrati u uobičajen tijek.

* * *

U kuhinji nije bilo nikoga osim Gema koji je ležao na pragu če¬kajući je. Meganina jakna bila je prebačena preko njezina omiljena stolca, najbližeg štednjaku, što je značilo da se vratila iz šetnje. No nije joj bilo ni traga, kao ni Fredi koja je to obično shvaćala kao znak da počne posluživati užinu.
»Jesu li obje u psetarnici?« upita Rachel dok ju je Gem slije¬dio prema uredu.
Zaista su bile ondje. Freda za Rachelinim prijenosnim računa¬lom, a Megan joj je preko ramena pokušavala pomoći s onim što se događalo.
»Dobili smo neke poruke«, objasni Megan. »U vezi s usvaja¬njem pasa!«
Nataline i Racheline nove internetske stranice dobivale su na zamahu nakon što ih je Rachel oglasila na nekoliko državnih strani¬ca za spašavanje pasa i na dan je dolazilo tri do četiri pitanja. Rachel
je nastojala postaviti dvije posebne stranice na dan, a posljednja je objavljena prethodne večeri.
»Dobro, jednog psa«, ispravi je Freda i u istom im trenu lica poprimile zabrinut izraz.
»Kojega?« Rachel spusti šalice kave koje je htjela isprati i pride da vidi o čemu je riječ. Pogleda na zaslon preko Meganina ramena. »A tako.«
Tema četiriju uzastopnih poruka bila je baset Bertie.
»Tko će im reći?« upita Freda, a pogledi sve troje, Fredin, Meganin i Gemov, okrenu se k Rachel.

* * *

Natalie je šetala s Bertiejem kroz Longhamptonski kanal kada joj u džepu zazvoni mobitel.
Već je ionako bila loše volje jer je konobarica u kafiću nije pustila unutra da uzme kavu za van i k tome se pravila da je ne razumije kada je pantomimom kroz staklo pokušala naručiti kapučino. A Johnny, koji je inače uvijek iznosio smeće, što je bila jedna od njegovih zadaća u kući, ostavio je kante da dva tjedna trule u garaži. Koktel smradova pokazao se neodoljivim za Bertieja i njegov ukleti nos.
Natalie bijesno izvuče mobitel i javi se, očekujući da čuje Johnnyja kako se ispričava ili Rachel koja je pita kako da napravi tablicu u Excelu.
»Dobar dan, je li to Natalie Hodges?«
»Da, Natalie je«, odgovori ona mehanički. Bertie je njuškao po niskom raslinju, na tragu nečega ogavnog, i ona tržne povodac. On je zlokobno pogleda, a Zoe prijekorno mahnu prstom.
»Ja sam Maria Purcell iz Blue Sky Solutionsa. Zao mi je što se tek sada javljamo.« Ženin glas bio je odrešit i poslovan i Natalie se bolje usredotoči. »Selili smo ured, a imalo smo i nekih problema s informatičkom potporom. Ali zovem vas da uspostavimo kontakt i da vam predočim neke mogućnosti, ako imate malo vremena? Je li vam sada zgodno?«
Natalie stade. Gotovo je zaboravila da se prijavila u agenciju za zapošljavanje, kako su joj savjetovali u ljudskim resursima onoga čudnog dana kada joj je Selina rekla da će je otpustiti.
»Ovaj, da, jest«, reče. Pokuša razbistriti misli, ali to joj je teško polazilo za rukom kada se Bertie radosno spremao uvaljati u nešto, ušiju već umočenih u nekakvu odvratnu tvar.
»Ne«, oblikova usnama zapovijed, nastojeći mu uputiti što oštriji pogled. On se ipak uvalja, zažmirivši od užitka dok je vrat prekrivao mirisom crkotine čiji se težak smrad nije mogao ukloniti umakom od rajčice, bez obzira na to što su tako tvrdili na internetu.
Natalie se kratko premišljala treba li prekinuti vezu, odvući ga odande i ponovno nazvati, s isprikom da ih je nešto prekinulo. Umjesto toga, ponudi mu pseći keks iz vrećice koju je nosila u džepu i on joj pride brzinom munje.
»Čujemo li se?« oglasi se ponovno Maria.
Treba ti posao, podsjeti se. Ovo je šestomjesečni otkazni rok, a ne tvoj novi život.
»Da, naravno. Recite«, odgovori, žustrim hodom udaljavajući Bertieja od iskušenja.
»Zapravo nam se sprema sjajna prilika u idućih nekoliko tjedana, za što mislim da će vam biti drago što ste dobili otkaz«, nastavi Maria na drugom kraju. »Poslat ću vam pojedinosti elek¬tronskom poštom. Jeste li blizu računala?«
»Nisam«, reče Natalie. »Setam s psom!«
»A tako.« U glasu te žene razabrala je iznenađenje i gotovo neodobravanje.
Pas se nije dobro uklapao u životopis, podsjeti se Natalie. Nezaposleni se nisu bavili vrtlarstvom, iako je to jedino čime su se mogli baviti.
»Možda biste me mogli nazvati kada se vratite. Bitno nam je vrijeme. No vaše se iskustvo savršeno slaže s klijentovim zahtje¬vima i znam da ćete biti oduševljeni kada vidite o čemu je riječ. O prihodima ćete još pregovarati, ali s vašim iskustvom...« Gotovo je mogla čuti kako se brojevi u iznosu agencijske provizije okreću.
»Naravno«, reče Natalie svojim najposlovnijim glasom. »Na¬zvat ću vas čim prije.«
Ispisala je detalje s računala čim su se vratili i čim je okupala Bertieja jer je smrad u četiri zida bio nepodnošljiv, pa je ostatak poslijepodne-va provela zureči u opis radnoga mjesta.
Nije radila tek nekoliko tjedana, koliko inače traje prosječan Johnnyjev ljetni odmor, no nešto ju je u opisu radnoga mjesta nu¬kalo da isključi mobitel i da Mariji ne pošalje odmah svoj životopis.
»...čeznete za odgovornošću i ovlastima...«
»snažna strateška vizija i beskrupulozan stav u ostvarenju ciljeva...«
»...morate biti uporni i otporni...«
Ona pogleda Bertieja koji se izvalio na mekanom kožnom ja¬stuku za razmažene pse, žvačući ogavno sušeno svinjsko uho: što mu je bila nagrada zato što je izdržao žustro pranje. »Pogledaj ovo.« Ona mahnu papirom. »Žele li brend menadžera ili gladijatora?«
On je nagradi svojim tragičnim pogledom, a Natalie mobi¬telom načini fotografiju da se podsjeti koliko žalosno izgleda kada mu je toplo, kada je mokar od kupke, kada jede svinjsko uho i ima svu njezinu pažnju.
Mobitel joj je već bio prepun njegovih fotografija.
Okrene se svojem životopisu na računalu. Posao je nudio vo¬đenje marketinške ekipe za malu marku organske čokolade koju je upravo kupio veliki proizvođač hrane. Tražili su nekoga s bogatim korporativnim iskustvom, no i sa smislom za pojedinosti. Sve je to imala zahvaljujući lansiranju organskih proizvoda čime se bavila na prošlome radnom mjestu. Na papiru je sve izgledalo savršeno, a na posao bi odlazila tek pedesetak kilometara dalje, u predgrađe Birminghama.
»Koliko bi loše bilo«, nastavi ona, »da Mariji Purcell kažem kako ne želim prihvatiti ovu priliku života jer pokušavamo dobiti dijete? To je bolje nego da prihvatim, a onda odem na rodiljni, nije li tako, Bertie? Tako je poštenije?«
Zašuti pa pogleda dolje na Bertieja koji je ležao na leđima, otkrivši mekani točkasti trbuščić. Bio je sasvim drukčiji od onoga psa kojega je uzela prije nekoliko tjedana. On tada nije bio prestrašen kao neki od pasa, ali je bio tužan kao da se posebno trudio da ga zavole kako ga ne bi ostavili. Sada bi, kada bi se preokrenuo na leda, zaklopio oči jer je znao da ga samo sekunde dijele od škakljanja.
Kako su dosada uopće živjeli bez njega?
Johnnyjeva reakcija nije bila onakva kakvoj se nadala.
Bolje rečeno, nije mogla ni sasvim odrediti kakva je bila. U nekim točkama pokazao je prirodno zanimanje: uobičajen ponos što je kvalificirana za takvo zahtjevno mjesto i uobičajen cinizam zbog menadžerskog žargona. No istodobno, imala je osjećaj da nešto drži u sebi.
Odmarali su se u naslonjaču nakon večere, svatko na jednome kraju, s Bertijem ispruženim u sredini. Naslonjač, koji su dobili kao svadbeni dar, bio je golem — dovoljno velik da na njemu zajedno leže i gledaju televiziju, no ne toliko velik da ga Bili ili bilo tko drugi od njihovih samačkih prijatelja može shvatiti kao dodatni krevet na kojemu bi prespavali.
»Onda, misliš li da bih im trebala poslati životopis?« upita ga Natalie.
»Ta je odluka na tebi, Nat.«
»Znam, ali bih li trebala?«
Johnny spusti papir s opisom radnoga mjesta. Na licu mu se ništa nije moglo pročitati. »To je sjajna prilika. Oduvijek si željela sama voditi marketinšku ekipu, to je mala ekipa za velikog igrača, ti voliš čokoladu. Zvuči kao da si ga sama sastavila.«
»Znam.« Natalie napući usta. »Ali nismo li se odlučili da ću ovih šest mjeseci iskoristiti da se malo odmorim i smirim za bebu?«
»Nismo li upravo otkrili da to neće biti tako lako? I da sam ja taj koji bi trebao uzeti slobodno da se popravim.«
»Nemoj tako govoriti. Znaš da to nije tako.« Lagano mu gurnu bedro nožnim prstom u čarapi. »Osim toga, doktor Carthy još nije dobio nalaze drugoga pregleda, tako da ne znaš što će reći.«
Johnny je buntovno pogleda. »Mislim da oboje znamo.«
Nije imalo smisla razgovarati kada je tako raspoložen, pomisli Natalie. Činilo se kao da je preko noći iz stava da će sve biti u redu prešao u stav da je sve gotovo.
»Možda bih trebala probati«, reče Natalie, iskušavajući samu sebe. »Ako će potrajati neko vrijeme da uđemo u sustav, možda bih trebala stvoriti neka prava za rodiljni?« Zašuti nakratko. »Ne spo¬minju plaću, ali ona mi je natuknula da će biti veća nego prijašnja.«
»Odluči sama, Nat.«
»Hoćeš li prestati s tim?« gurnu ga ponovno, ovaj put malo jače. »Johnny, ovo je ozbiljno, moramo o tome razgovarati. Ovo nije moj posao nego naša budućnost.«
»Sto bi bilo da odbiješ?« Johnny obrati pozornost na Bertieje-ve uši koje Natalie nije željela čistiti. Bile su pune usnoga voska što joj se pomalo gadilo. On namota mokru maramicu oko kažiprsta, pa poče čistiti unutrašnjost dugoga baršunastog uha dok je Bertie stenjao od zadovoljstva. »Snašli bismo se. Imamo tvoju otpremni¬nu i moje prihode. A više toliko ne izlazimo otkada imamo ovu vrećetinu.«
»Da«, reče Natalie ravnodušno. »No, nismo li razgovarali o tome da to uložimo?«
»Ovaj je odmor ulaganje u vrijeme«, odgovori on. »Snašli bismo se. Kada budeš na rodiljnom, ionako ćemo morati smanji¬ti troškove. Zar nisi htjela ostati doma s bebom najmanje godinu dana? Govorila si da ne bi radila sve dok dijete ne pode u školu.«
»Nisam više u to sigurna.« Koliko god je voljela Bertieja, sva¬kidašnjica u kojoj je stalno bila zatvorena u kući i u kojoj nije smjela u kafiće, trgovine, knjižnice, nigdje osim u Svijet kućnih ljubimaca, probušila je Natalin balončić oduševljenja time da bude kućanica. A Bertieja je čak mogla ostaviti samoga dva sata.
»Morat ćemo samo smanjiti troškove«, reče on. »Ljudi to rade.«
»Johnny, ja ne želim da vodimo skromniji život:« Natalie za¬klopi oči i ugleda jednu priliku za poslom iz snova kako joj lebdi pred očima, a zatim nestaje i nikada se više ne pojavljuje. »Uvijek sam radila, ne želim sada prestati! A ako ne možemo imati djecu, onda želim imati najbolji...« Zastane, shvativši što je rekla. »Ako nam neće biti lako dobiti djecu«, ispravi se, »onda ima smisla da zarađujem koliko mogu tako da možemo otići u privatnu kliniku. 1 )a preskočimo čekanja.«
»Znam što si željela reći«, reče Johnny kruto. »Ne moraš uljepšavati. Meni treba sva moguća liječnička pomoć kako bi ti mo¬gla zatrudnjeti, tako da ti moraš ići za to zarađivati. Jer moj novac nije dovoljan. Misliš li da si to uopće mogla reći na gori način?«
Ona posegnu za njegovim rukama, ali on ne obrati pozornost na to. Umjesto toga, samo mokru maramicu umrljanu voskom ispu¬sti na pod i poče s drugim uhom. »Nisam tako mislila. Samo sam htjela reći da bih željela da budemo sretni koliko god to možemo biti.«
»A sada to nismo.« Glas mu je bio bezbojan. »A ako sada nismo...«
Natalie ne odgovori odmah jer nije bila sigurna što bi mogla reći da ne pogorša stvari. S Johnnyjem nikada prije nije morala ho¬dati po jajima. Uvijek je on njoj govorio da nije sve tako crno kao što ona misli.
»Nije riječ o novcu.« Natalie ga pokuša pogledati u oči, ali on spusti glavu. »Riječ je o meni i tebi, i o tome što zapravo želimo... Johnny, pogledaj me. Zaista moramo o ovome razgovarati. Koliko zapravo želiš dijete? Jer razgovori će postati mnogo teži od ovoga.«
»Ja ne znam što želim.« Zagleda se u vrt koji nijedno od njih nije znalo održavati. Takav su vrt svi u njihovu susjedstvu ispunili dječjim trampolinima, a oni su u njega smjestili smiješno velik roštilj.
Ona duboko udahnu, pa mu postavi pitanje koje ju je tjednima mučilo. Prva domino kockica u nizu.
»Jesi li sretan?« upita, a on polagano, na njezin užas, odmahnu glavnom.
Natalie se ugrize za usnu. Znala je da nije sretan. Ni ona nije bila, a svojom ga je mrzovoljom u ovo uvukla.
Sjedili su neko vrijeme u tišini, a zatim Johnny progovori: »Jesi li dobro promislila o tome što bi povratak na posao zaista značio?«
»Naravno«, poče ona, ali on je prekinu.
»Toliko je to očito da ne mogu vjerovati kako to nisi spome¬nula.« Bez riječi je pokazao na Bertiejevu pospanu glavu.
»Sto će se dogoditi s njime ako se ti vratiš na posao?« gotovo je šapnuo. »Ne mogu ga voditi sa sobom u školu. Samoga ga ne možemo ostavljati. Morat će se vratiti u prihvatilište. Sto prije, prije nego što se još više veže uz nas.«
Ona podigne pogled i susretne se s njegovim. Oči su mu bile pune suza, a nije sa sigurnošću mogla reći da su sve zbog Bertieja. Natalie je znala da Johnny izbjegava pravo pitanje, ali više nije znala mogu li se ta dva problema tako lako odvojiti. Bertie je sada bio njihova obitelj.
Njegov pseći miris, dlake koje je neprestano skupljala, noćno hrkanje na krevetu. Sve se to sada činilo kao da je oduvijek bilo dio njihova života. Kako bi ga sada mogli poslati natrag, da ode u uvjerenju da je iznevjerio još jednu obitelj ? Da nije vrijedan ljubavi ? Baš kada se njegova neposlušnost smirila do razine vragolanstva.
Natalie podignu ruku na usta i pokuša razmišljati poput pro¬fesionalca kakav je bila. I kakav još uvijek jest. No srce joj se kidalo, ne samo zato što je sada bilo nemoguće razlikovati Bertiejeve tužne oči od tužnih očiju njezina vlastita supruga.
»Nat«, poče Johnny. »Razmišljao sam i...«
Oglasi se zvonce na ulaznim vratima i Bertie odmah skoči iz svojega drijemeža, zabaci glavu i zatuli.
»Sto?« Natalie nadglasa tuljenje.
»Nije važno.« Johnny zbaci noge s naslonjača, ali Natalie ga uhvati za ruku.
»Važno je. To može čekati. Sto si htio reći?«
Johnny odmahnu glavom. Bertie je sada njuškao zrak, kao da može prepoznati posjetitelja kroz ciglene zidove i ulazna vrata.
Ako je zvonio netko iz škole ili skupljač dobrovoljnih priloga, Johnny bi na vratima proveo čitavu večer. Johnny je uvijek mogao ljubazno čavrljati, za razliku od Natalie.
»Ja ću«, reče stoga Natalie i pode niz hodnik.
Kada otvori vrata, na svoje se iznenađenje susretne s Rachel pokraj koje je stajao Gem.
»Bok.« Rachel odmakne gustu crnu kosu s očiju i otkrije na licu napetost zbog čega se i Natalie ukoči. »Mogu li nakratko ući? Je li nezgodan trenutak?«
Natalie odmahne glavom, nastojeći se pribrati. Iskreno se nadala da Rachel nije svratila kako bi joj povjerila nešto u vezi s trudnoćom. To bi bilo... Ona odbaci tu misao uz drhtaj.
»Ne«, odvrati. »U redu je. Uđi.« Otvori vrata do kraja. Bertie nije pojurio da ponjuši Gema kao inače. Umjesto toga, virio je iza Natalinih nogu poput sramežljiva djeteta.
»Nemoj biti smiješan, Bertie«, reče Natalie, pomalo posra¬mljena. »To je Rachel. Oprosti, Rachel.«
Odmaknula se da je propusti, pa Rachel i Gem podu prema kuhinji gdje je Johnny već stajao pokraj kuhala u kojemu je voda zamalo proključala.
»Sjedi«, ponudi joj Natalie, vadeći limenku s keksima. Bertie se zavalio na svoj jastuk u kuhinji, sumnjičavo promatrajući Gema. »Onda, jesi li došla u vezi s danom otvorenih vrata?«
Rachel potone u stolcu i pogleda jedno, pa drugo. Nalakti se na stol i šalicu uhvati objema rukama.
»Neću okolišati«, reče. »Stiglo je pitanje u vezi s Bertiejem. Zapravo, nekoliko njih.« Osmjehne se tužno. »Vrlo je popularan. Prije dva dana postavila sam njegov profil na stranice i dobio je više upita nego ijedan drugi pas.«
Natalie nije mogla progovoriti. U rukama je stezala limenku s keksima.
»Stupila sam u vezu sa svima koji su se javili«, nastavi Rachel. »Željela sam provjeriti misle li ozbiljno prije nego što kažem vama. Nekoliko njih uspjela sam odgovoriti zastrašujućim pričama o base-tima. Ispričala sam im kako je tebi zaslinio računalo i kako stalno krade hranu.« Pogled joj postade još tužniji. »No jedan par koji već ima dva udomljena baseta ozbiljno se zanima za to da ga uzme. Veliko polje, društvo čitav dan, brdo stvari za njuškati.«
»Zvuči savršeno«, reče Johnny prazno.
»Znam. Uglavnom, doći će na našu zabavu da ga upoznaju. Ja sam ih na to nagovorila, da budem iskrena, kako biste imali vre¬mena razmisliti.«
»Oh«, reče Natalie, a grlo joj se stisnu. Nije ga mogla ni po¬gledati u njegovoj košari. Znala je da ih gleda i sluša. Ne bi mogla podnijeti njegov pogled.
»Znam koliko vas dvoje volite Bertieja, ali nisam mogla odbi¬ti.« Rachel se doimala izmučenom. »Mislim, ako ćeš se vratiti na posao, on če ostati sam.« Zastade. »Vratit ćeš se na posao, zar ne?«
Natalie se ugrize za usnu, pitajuči se što da odgovori, kada se oglasi Johnny. »Ne znamo još.«
Ona munjevito okrene glavu.
»Pa, ne znamo, nije li tako?« ponovi on.
Rachel je bilo neugodno dok je gledala jedno, pa drugo. »Oprosti, jesam li krivo shvatila? Mislila sam da si ti sada nezaposle¬na, Natalie. Je li se to promijenilo?« Obrve joj se značajno podigoše i Natalie je znala što to znači: je li trudna?
»Ne znam«, reče Natalie. »Sve se sada mijenja.«
Voda napokon proključa i Johnny pripremi čaj što je ispunilo neugodnu tišinu.
»Mlijeka? Šećera? Keksa?« upita, a Rachel promrmlja odgovor.
Zato Englezi toliko vole piti čaj, pomisli Natali tupo. Tako se ispunjava vrijeme prije teških odgovora. Toliko joj se toga vrzmalo glavom da nije mogla razlučiti što je najvažnije: beba, ovaj posao, Johnny, Bertie, duševni mir, njezina karijera. Sto je trebalo imati prednost pred svime ?
Bi li se mogla vratiti dvanaestosatnom radnome danu, na mje¬stu gdje bi se prvu godinu morala ubijati od posla da se dokaže, kako bi poslije mogla uzeti slobodno za liječenje neplodnosti ? Je li imala pravo odgoditi liječenje zbog karijere, ako je poslije moglo biti samo teže? Kako bi sve to Johnny u međuvremenu podnio?
Natalie se nije mogla suzdržati: okrenu glavu, pa pogleda Ber¬tieja koji ju je gledao sa svojega jastuka. Srce joj se razmekša pred iskrenim povjerenjem u njegovim očima i ona se osjeti razapetom između odgovornosti.
Važno je da bude sretan, pomisli. Ti će ga novi vlasnici voljeti isto koliko i mi. Ne bih se smjela odreći karijere zbog psa kojega imam tek nekoliko tjedana.
No dok se okretala Rachel, glasić u glavi šaptao je da Bertie nije jedini razlog njezinoj uznemirenosti. Bilo je to nešto mnogo veće, čak i od toga.

24. POGLAVLJE

RACHEL JE ZNALA da bi morala voditi kalendar trudnoće, kako joj je preporučila entuzijastična mlada primalja, ali umjesto toga vrije¬me je računala prema psima koji su pronašli novi dom i onima koji su dovedeni. To joj je svraćalo pozornost sa svih onih stvari koje bi, kako je na internetu pisalo, u njezinu tijelu mogle poći krivo, a osim toga, imala je osjećaj da tako korisno troši svoje vrijeme.
Otkako je nazvala Val, pa do dana za koji su ugovorili večeru »upoznavanja roditelja«, ona i Megan udomile su dva staforda, labradoricu Treacle i Oskara, napuštenog jazavčara kojega je doveo George.
Mali je jazavčar zapravo dobio najbolji dom. Bio je previše uznemiren da ga smjeste u boks zajedno s drugim psima, pa ga je Rachel pustila da živi u prostranom otvorenom kavezu pokraj uredskoga stola gdje je uvijek bio u društvu. Kada je Freda prvi put došla u svojim crvenim kratkim gumenim čizmama, u strahu se sakrio ispod stolca no njezin ga je glas odmah umirio. Do trenut¬ka kada je zavezala šal na kraju svoje smjene, spremajući se odvući Teda iz kafića, Oskar je svoje skrovište premjestio pod stol odakle ju je promatrao sjajnim okruglim očima, žmirkajući pod čupavim obrvama.
»Freda«, reče Rachel, »ti znaš da ja inače ne dajem takve srcedrapateljske komentare, ali čini mi se da vidim sjajan par.«
»Oh, ne znam...« zausti Freda, ali Rachel je zamijetila sjaj kojim bi joj se lice ozarilo kada bi pogledala Oskarovu čupavu bra¬dicu. I Oskar je zračio nečim. Činilo se kao da se otprije poznaju.
»Zar ga ne bi barem privremeno udomila?« nastavila je, po¬taknuta iznenadnom potrebom da ih spoji. »On je sasvim svoj, baš kao što je i Pippin bio, ali rado će drijemati uz tebe i čuvati te od svega. Mislim da biste bili zgodan trio, ti, Oskar i Ted. A Tedu bi dobro došlo malo svježega zraka, umjesto da cijeli dan crnči nad vrelim roštiljem.«
»To reci njemu!« Freda je promatrala Oskara koji joj je njuš¬kao nogu. Rane su mu cijelile, zahvaljujući masti koju je Megan pomno nanosila dvaput dnevno. »Ted smatra da će svemu doći kraj kada prestane raditi. Samo će se izvrnuti i ostaviti nekoga jadnog psa bez vlasnika. Ja ne«, doda. »Jadan pas. On ne želi da pas završi na ovakvom nekom mjestu.«
Megan ju je potapšala po ruci. »George misli da mu je već oko deset godina, a meni se čini da ćete svi izdržati još barem pet. Za¬pravo, znaš li što mi je George rekao? Rekao mi je da bih se trebala zabaviti sparivanjem umirovljenika — jednog starčića s drugim.«
Megan je klimnula kada ju je Freda u šali bijesno pogledala. »To je rekao? Nazvao me starčićem? Kakav bezobraznik!«
»Onda, hoćeš li?« Rachel je shvatila da zadržava dah dok je promatrala kako se Oskar i Freda odmjeravaju, kako se Fredino lice razvlači u osmijeh te kako Oskar postaje sve opušteniji. Odjednom joj je postalo kristalno jasno zašto se Dot svega odrekla kako bi se bavila time. Pronalaženje usamljenoj osobi para u usamljenom psu značilo je stvaranje vlastita sretnog završetka iz istinski tužne priče.
»Razgovarat ću s Tedom«, rekla je, ali Rachel je prema nje¬zinu majčinskom osmijehu već znala da će svojemu suprugu samo prenijeti vijest, a ne pitati ga za mišljenje.
Megan je bacila brz pogled u Rachelinu smjeru i pod stolom joj pokazala podignuti palac. Rachel joj je uzvratila osmijehom. Osjećaj je bio dobar. To je bilo najbolje što je u dugo vremena učinila.
»Što kažeš na šalicu čaja?« predloži Preda. »Točno je vrijeme za čaj.«
Rachel pogleda na sat. Bilo je tek tri i trideset, iako je Freda inače radila u vrijeme užine. »Nažalost, ne mogu. Moji roditelji dolaze večeras na vikend i obećala sam im da ću skuhati večeru.«
»Ali, mislila sam da ćemo pregledati popis ljudi koje ćemo zvati za sponzorstvo?«
Rachel i Natalie su okvirno odredile datum za dan otvorenih vrata: subota za tri tjedna.
»Možemo li o tome sutra?« upita Rachel. »Nemaš pojma koliko mi treba da napravim večeru, a zatim počistim kuhinju tako da moja mama ne može vidjeti koliko mi je vremena za to trebalo.«
»Neka posebna prilika?« upita Freda.
»Hm, da. Pozvat ću i Georgea.«
Megan i Freda izmijeniše brze poglede.
»Da upozna roditelje, ha?« Freda prekriži ruke na prsima, prethodno podignuvši Oskara u krilo. »Tako znači! Moram li po¬četi tražiti šeširić za svadbu?«
»Ne, ne. Ništa... ništa takvoga. Mama želi vidjeti mene i ku¬ću, i mislila sam da bi bilo zgodno da joj sve pokažem«, žurno će Rachel. »A George je, znaš, pa, hoću reći, mi izlazimo. I...«
»Ja idem van«, reče Megan brzo.

* * *

Kenov i Valin karavan zaustavi se ispred Four Oaksa točno u sedam i Rachel ih žurno provede do dnevnoga boravka s velikim čašama džin tonika, ostavivši njihove torbe u predsoblju.
Ljutio ju je George. Kasnio je. Obećao je da će doći što pri¬je bude mogao, ali na njegovu se telefonu već gotovo jedan sat uključivala automatska sekretarica. Hodnik u prizemlju morala je namirisati osvježivačem zraka kako bi prikrila miris pasa i zagorena prepečenca od svojega prvog pokušaja da napravi male sendviče za predjelo, a nije imala ni dovoljno vremena da im namjesti krevete.
Srećom, Val je bila sasvim zadovoljna time da može pronjuš-kati po sobi, pa je podizala stvari i spuštala ih uz mrmljanje. Ken se zabavio pregledavanjem Dotine zbirke starih ploča, naslaganih u sobi za primanje i spremnih da ih Rachel odnese na kakav god sajam.
U deset do osam Rachel je bila spremna odustati od pečenog pileta koje je sada više nalikovalo hrskavo pečenoj patki i već je pokraj telefona otvorila dostavni letak, kada se pojavio George sa složencem u jednoj i bocom vina u drugoj ruci.
»Bilo je vrijeme«, prosikta ona, pustivši ga da ude i nukajući ga da što brže ode do kuhinje.
»Dobra večer, George«, odgovori on. »Drago mi je što te viciim! Je li to glavno jelo? O, kako si drag. Moje je zagorjelo.«
Nije imao vremena počešljati kosu nakon što ju je oprao, ali nosio je novu bijelu majicu otvorenu oko vrata i svoje tamnozelene samterice. Rachel je u sebi pomislila da izgleda kao arhetip okorjeloga neženje u stilu Colina Firtha, ali nije bila sigurna da će njegov imidž, bez kravate i s tako raskuštranom kosom, dobro sjesti Val. Amelijin suprug Paul odijelo je nosio i kada bi djecu vodio na plivanje.
»Donijet ću ti piće.« Slijedila ga je do kuhinje gdje je svoje jelo stavio u pećnicu, izvadivši prije toga njezin beznadni pokušaj pečenja. »Trebat će ti, moja se mama već raspituje gdje su sredstva za čišćenje.«
»Smiri se!« George položi dlanove na njezine ruke. »Oni su samo ljudi. A ako bude potrebno, u autu imam sredstvo za oma-mljivanje.«
Rachel mu uputi svoj najbolji cinični pogled ispod podignute obrve.

* * *

Čak ni uz pomoć dva velika džin tonika razgovor nije baš tekao onako kako se Rachel nadala. Zapravo je samo praznine između nje¬zinih i Kenovih hrabrih pokušaja i Valine i Georgeove šutnje učinio još više zamjetnima. Ni ona ni George nisu pili. Rachel poželi da za ovakve trenutke postoji nešto što bi i trudnice mogle strusiti.
»Onda«, Ken se opet oglasio u očajničkom pokušaju da pre¬kine šutnju remećenu samo zveckanjem pribora za jelo, »Divan složenac, Rachel. Jesi li završila neki od onih otmjenih tečajeva kuhanja?«
Rachel pokuša izbjeći Georgeov pogled, ali on nije bio ni blizu toga da se smije. Njegovo je prijašnje dobro raspoloženje nestalo, iako je ostao vrlo pristojan na neka besmislena pitanja Racheline majke. Brazda između bora sada mu je bila dublja. Neprestano je pogledavao na mobitel, toliko da mu ga je poželjela oteti.
Ja sam kriva, pomisli ona samokritično. Sada gleda moju majku i misli: dovraga, kako da se iz ovoga izvučem?
»Ne, ne mogu lagati«, reče vedro. »George ga je pripravio. To je složenac od divljači. Od ovdašnjih fazana, nije li?«
»George je ovo skuhao? Valerie? Čuješ li ti to?«
Ken se zaista trudio, pomisli Rachel. Ona je kaskala uz njega. »Vidiš, tata? Muškarac koji zna kuhati. Nije toliko rijetko koliko si mislio.«
Ken malo podignu čašu. »Morali bismo nazdraviti kuharu.«
»Mama«, pokuša Rachel. »Nazdravimo kuharu.« Podignu svoju čašu sa sokom od bazge, a George joj se zahvali slabim osmi¬jehom.
»Vrlo ukusno«, reče Val. »Neobični okusi.«
Rachel primijeti da je na tanjuru izdvojila sve zaostale komadi¬će kostiju, mrkvu, i sve ostalo što joj se prema izgledu nije sviđalo, napravivši uredne hrpice na rubu tanjura, poput nekakvog arheologa.
»Pa, dosta sam vježbao«, reče George. »Ne možeš jesti svaku večer zapečeni grah kada si samac.«
Umjesto Valina odgovora nastupi šutnja, a ona samo preko stola uputi pogled Rachel.
Rachel se pak pitala što je to trebalo značiti i kada će uopće njezina majka lansirati svoju raketu o temi unuka. Dosada su sasvim izbjegavali to pitanje, no visjelo je u zraku, poput golema balona u obliku bebe.
George odjednom odgurnu stolac i izvuče telefon iz džepa zbog čega Rachel poskoči.
»Moram se javiti«, reče. Već je zavrtao rukave. »Moj zamjenik uskače umjesto mene na dežurstvu, ali upozorio me da bi moglo biti problema s konjem kojega liječimo u Hartleyju. Darren!«
Glas mu se prigušio kada je izišao u hodnik, ali prema odre-šitim uputama Rachel je mogla zaključiti da se nešto događa. Ili je samo nagovorio nekoga od suradnika da ga nakon sat i pol nazove i izbavi odavde.
»Ima mnogo posla«, objasni roditeljima, gotovo žaleći što i sama nije istu stvar dogovorila s Megan. »Vodi veliku kliniku.«
»Radi li često navečer?« upita Ken da ispuni tišinu.
Rachel klimnu.
»Kada se onda viđate?« javi se Val.
»Nekoliko puta na tjedan. Tijekom dana. Zapravo, to nam odgovara«, doda. »Ja volim imati prostora za sebe, a tako i on.«
»Nekoliko puta na tjedan?« nastavi Val u nevjerici.
Kada se tako stvari gledaju, pomisli Rachel, zaista zvuči po¬malo... čudno.
»Hoće li ti posvetiti više vremena kada dođe dijete?«
»Mama! Naravno.«
»Samo pitam. Kada s nekim nisi u uobičajenoj vezi, važno je takve stvari raščistiti.«
»Da«, reče Rachel teško. »Kada se dijete rodi, George će se doseliti ovamo, ili ću ja otići k njemu. Ali o tome još nismo razgo¬varali.«
»Zašto ne?«
»Zato što sam trudna tek sedam tjedana, mama!« prosikta Rachel. »Još mnogo toga može poći po zlu! A nema smisla...«
»A, George!« Ken spasi Rachel neugodna razgovora. »Je li sve u redu?«
»Bojim se da nije.« George je već navlačio jaknu. »Stanje se pogoršalo i nisam siguran da se Darren može sam snaći. Moram otići onamo i pomoći mu. Zao mi je što ovako odlazim, ali svaka je minuta važna.«
Rachel se već dosada naviknula na iznenadne promjene u Georgeovu ponašanju kada je riječ bila o hitnim slučajevima, ali primijeti da se lice njezine majke skamenilo.
»Sretno.« Ken ustane i ispruži ruku. George se brzo rukova. »Vidjet ćemo se prije nego što odemo?«
»Da. Vjerojatno.« George se osvrne u potrazi za ključevima, zgrabi ih, pritisne brzi poljubac u Rachelin obraz i pode prema vratima. »Rachel je za desert pripremila sladoled, u tome ne može pogriješiti. Dovidenja!« Podigne svoju široku ruku u znak pozdrava, pa nestane.
Slušali su kako su se vrata zalupila, a zatim se na njih spusti tišina.
»Čini se kao drag momak«, napokon progovori Ken. »Ne možeš odbiti muškarca koji zna kuhati, ha? Ima li još tog složenca?«
»Drago mi je da ti se sviđa, tata«, reče Rachel, poslužujući ga novim tanjurom jela. »Mama? Ti si nekako tiha.«
Val spusti vilicu pa napući usne.
»Hajde«, reče Rachel. »Reci što god ti je na pameti.«
»Koliko ga dobro poznaješ?« upita je mama.
»Dovoljno! Nije oženjen, nije na glasu po čudnom ponašanju i dobar je prema životinjama. Trebala bi čuti kako o njemu govore cure u prihvatilištu. A one su nevjerojatno izbirljive.«
Željela je dodati, Olivera Wrigleyja poznavala sam deset godina, a pokazalo se da sam jedva zagrebla površinu.
Njezina mama nije htjela progutati mamac. »Rachel, čitala sam o takvim muškarcima u Mailu. Kakav to muškarac godinama nema djevojku? Kakav se muškarac ne želi skrasiti?«
»Valerie...« Ken se okrenu Rachel. »Jako je umorna, dušo, dugo smo se vozili.«
»Ne, tata, nemoj pronalaziti isprike za nju«, pogleda Rachel majku. Barem će sada sve raščistiti. »Reći ću ti kakav muškarac: muškarac koji ustaje u pet kako bi pomogao u janjenju i koji se ne vraća u krevet dok ne završi sve poslove! Osim toga, sigurna sam da bi isto mogao reći i za mene, ali to ne čini. Ni meni nije dvadeset i jedna.«
»Ne počinji o tome, Rachel«, reče Val. »Godinama sam se zbog toga brinula.«
»Zašto onda sada nisi sretna? Sto ti želiš?« Rachel nije bila sigurna jesu li hormoni u pitanju, ili napetost zbog organiziranja dana otvorenih vrata, ali svi su je osjećaji bockali ispod kože po¬put sićušnih užarenih mrava. »Trudna sam, znam tko je otac, on nije oženjen, ili nezaposlen, ili... ili... čudan.« Ona ustade, pa ode do štednjaka gdje se mogla osloniti o prečku. »Nije dosada imao ozbiljnu vezu. Pa što? Bi li radije da me napumpao neki oženjen čovjek?«
Val se lecne. »Morat ćeš prestati sa svim ovim dramatiziranjem kada postaneš majka«, reče. »Tada se neće sve vrtjeti oko tebe.«
Rachel pogleda oca za pomoć. »Tata?«
»Meni se on čini kao zgodan momak, Rachel«, reče on. »Sviđa mi se.«
»Jesi li pitala nekoga odavde zašto dosada nije imao nikakvu ženu?« prosikće Val. »Ne misliš li daje to čudno?«
»Ako pokušavaš pitati je li gay, mama, mislim da te dokaz kako nije tako gleda u lice«, prasnu Rachel. »Nije me pratio s kom¬pletom za umjetnu oplodnju, znaš.«
»Možda samo želi domaćicu!«
»Onda je pošao vrlo složenim putem. A i namjerio se na onu kojoj bi zagorjelo i kuhano jaje«, javi se Ken veselo zbog čega ga Rachel i Val samo namršteno pogledaju. On podigne ruke. »Opro¬stite!«
»Zašto ne možeš biti sretna zbog mene, mama?« upita Rach¬el. »Sve je sada gotovo!«
»Ne želim te napadati, dušo.« Val se činila tjeskobnom. »Samo što... Pogledaj jadnu Dot! Ne bih mogla podnijeti da se isto dogodi s tobom! Dovoljno je loše što sam dopustila da vlastitoj sestri srce slomi muškarac koji se nije mislio obvezati. Tada sam rekla pogrešnu stvar i...«
Rachel je prekinu. »A, ne. Dot se prilično dobro snašla prema onome što vidim, mama. Jesi li pogledala njezin ormar? Ili njezinu kutiju s nakitom? Ona se jako dobro zabavljala, s muškarcem koji joj je darivao dijamante, a ona je bila ta koja je vjenčanje otkazala!«
»Vjenčanje?« Val iskolači oči.
»Da, vjenčanje.« Rachel nije mogla vjerovati da napokon je¬danput ona zna o obitelji nešto za što njezina mama još nije čula. »Trebali su se vjenčati, a ona je sve otkazala. Pronašla sam njegovu poruku i dijamantnu ogrlicu koju joj je namjeravao darovati kao vjenčani dar. Stoga nemoj jadnog Felixa proglašavati čudnim neže¬njom jer je Dot bila ta koja je odlučila da joj se ne sviđa pomisao da bude u braku.«
Rachel se nije mogla zaustaviti, pa nije primjećivala uznemi¬rene znakove koje joj je upućivao Ken. »Možda je bila sebična kao što su svi mislili! Možda samo nije željela biti kao svi ostali. Nema ničega lošeg u tome da budeš drukčiji.«
»Sto si pronašla?« upita je Val oštro. Ustala je i prvi put u živo¬tu Rachel je vidjela majku zaista uznemirenu. Ramena su joj drhtala pod njezinom najsvečanijom svilenom bluzom. »Sto si pročitala?«
»Poruku. Poruku od Felixa. Zašto?«
»Vally«, javi se Ken. »Nemojmo ponovno o tome. Rekao sam ti tisuću puta da to nema nikakve veze s tobom, dušo.«
»Nije sve uvijek u vezi s tobom, mama«, složi se Rachel. »Ljudi su savršeno sposobni zeznuti stvari i bez tvoje pomoći.«
Valerie je zurila u nju preko stola, usana stisnutih u kutovima. »Ti si baš kao ona, Rachel«, reče. »Izgledaš poput nje i zvučiš poput nje. Ne želim da završiš poput nje, usamljena i tužna.«
»Zašto si onda toliko zločesta prema meni?« Rachel se nije mogla suzdržati.
Val zausti da nešto kaže, ali umjesto toga iz nje iziđe samo prigušen jecaj. Brzo iziđe iz kuhinje, bacivši ubrus na stolac.
»Sto sam rekla?« Ratobornost je sada nestala iz Rachel i ona se umorno osloni o štednjak. Lako se umarala. »Tata, znam da nije sve kako je ona zamišljala da će biti, ali doista...«
»Možda je malo popila«, pomirljivo će Ken. »A i sve u vezi s Dot vrlo je uznemiruje. Moraš znati da je za većinu toga okrivljavala sebe.«
»Kada bi mi barem netko rekao što je to sve u vezi s Dot, možda bi imala malo više razumijevanja?«
Ken pogleda nju, pa vrata. Zatim potapše stolac do svojega i glavom joj klimne da pride. Rachel sjede do njega.
»Postoji nešto što bi morala znati«, reče Ken vrlo tiho. »U vezi s Felixom i Dot. Tvoja mama to ne zna i nisam siguran bi li trebala znati.«
Rachel se pitala kako je moguće da tata zna nešto ako to ne zna i mama, i u sebi se pomoli da to nema nekakve veze s njom.
»Ne znam kako bih to rekao«, nastavi Ken. »I sve je bilo vrlo davno, ali postojao je dobar razlog zašto se Dot nije udala za Felixa.« On se nakašlja i nakratko zašuti, kao da je sve želio složiti u nekakav red koji bi lakše shvatio. »Nismo često viđali Felixa i Dot. Dot je voljela London i svoj život ondje. Tvoja majka to nika¬da nije zaista shvaćala.« Pogleda je sa sjajem u očima. »Ti možda shvaćaš.«
Rachel klimne.
»Mnogo smo slušali o Felixu, o tome koliko je zgodan i kako lijepu kuću ima, i kako njegova obitelj ima ovo i ono. Mislim da se Dot pomalo nas sramila jer smo bili običan puk iz Lancashirea.« Ken to u šali reče sjevernjačkim naglaskom. »Tako je to barem tvoja majka shvaćala. Jedini put kada ga je Dot dovela kući bilo je za Amelijino krštenje. Stigli su u njegovu lijepom bijelom jaguaru, poput dviju filmskih zvijezda. Mislim da je tvoju majku to malo oneraspoložilo jer je to bio njezin dan, da tako kažem. Ti si bila nemirna, pa je, nakon čaja, tebe i Ameliju odvela kući, a mi smo još ostali u hotelu na piću: ja, Dot, Felix i još nekoliko prijatelja.« Ken je izgledao sjetno. »Mogu reći za Dot da je bila iznimno zabavna, a Felix je tutnuo nešto novca iza šanka, kao dar za krštenje.«
»Kladim se da se mami ni to nije svidjelo«, reče Rachel. Sve se samo nagomilavalo.
Tata je pogleda kao da se s njom slaže. »I tako je poslijepodne prolazilo, svi smo malo previše popili, recimo to tako. Pri kraju, kada smo odlazili, malo smo se previše prijateljski zagrlili...« Ken se snažno zacrveni. »Nema načina da to uljepšam, Rachel. Kada sam otišao na zahod, Felix mi je jasno dao do znanja da bi rado da odemo i dalje od zagrljaja. Nas dvojica. Čim sam mu rekao da ja tako ne igram, brzo se otrijeznio. Rekao je da nije mislio ništa ozbiljno, ali znao sam da laže.«
»Tata!« Rachel je bila sasvim zaprepaštena. Pokušala je za¬misliti svojega sjedokosog oca u ranim tridesetima: bio je zgodan muškarac, sportaš. Ne muškarac koji bi mnogo znao o takvim stvarima: žene su mu se vjerojatno rijetko ubacivale.
»Nemoj me krivo shvatiti, ne kažem da s muškarcima imam takvih problema.« On brzo pogleda vrata da se kojim slučajem Val nije vratila. »Svatko svome jatu, kako kažu. A on je bio okamenjen od užasa, jadničak. Morao sam reći Dot. Mislio sam da ima pravo znati, kada su već bili u tako ozbiljnoj vezi. Nisam želio da je poslije povrijedi.«
»Što je rekla?« Kako je Ken obavio taj razgovor nije mogla ni zamisliti, ali divila se ocu što je učinio ono što je smatrao ispravnim, iako je čitav incident vjerojatno samo želio izbrisati iz pamćenja.
Ken tužno uzdahne. »Rekla je da je znala, duboko u sebi. Nešto je predosjećala, nešto u što nije mogla uprijeti prstom. Pripi¬sala je to njegovoj snobovštini. Ukočenosti. Zapravo, kada se s njim suočila, priznao joj je da je imao povremene afere s muškarcima još od školskih dana. Nije ih se sasvim mogao odreći. Čak ni s Dot.«
»Sto se onda dogodilo?«
»Znaš što se dogodilo.« Kenu je bilo neugodno. »Ispričala mi je da se pojavio s hitnom dozvolom za brak i rekao joj da se mora odlučiti. Ako bi se mogla pomiriti s tim da on povremeno ima takve izlete, on će joj pružiti divan dom i sve što želi. Mogli su imati vrlo lijep život. Felix ju je doista volio. A ona je voljela njega.«
Rachel klimne. »Ona poruka koju sam pronašla tako je tužna. Zvuči kao da mu se srce zaista slomilo. Ali ona je odbila? Jesi li je pitao zašto?«
»Dot me jednom potražila, a da tvoja majka to nije znala. Izišli smo na ručak, ona s onim svojim velikim sunčanim naočala¬ma poput filmske zvijezde. Tada mi je rekla da ne želi brak s tajna¬ma.« Rachel je po čeznudjivom očevu pogledu mogla vidjeti da se toga dana i o njega očešalo malo londonskog glamura. »Nije željela znati s kim je bio, ili što se događalo, ali nije željela znati da ne zna. Ako shvaćaš što želim reci. Rekla je da zavidi meni i tvojoj majci jer smo imali tako dosadan brak bez ikakvih tajna.« Nasmiješio se. »Zapravo je to rekla mnogo ljepše. Ali to je mislila.«
Rachel se osvrne po kuhinji. Gem je ležao u košari pokraj vrata, u sobi u kojoj je Dot njegovala odbačene psiće i u koju je do¬vodila izgladnjele pse, brinući se o njima dok ih ne bi dala vlasniku koji će ih voljeti. Jednostavno pronalaženje partnera.
»Je li joj Felix kupio ovu kuću?«
»Pretpostavljam da je tako. Znam da ju je novčano pomagao sve dok nije umro. Ona je sve trošila na pse, a ne na sebe. Ali nakon toga je nismo često viđali. Mislim da nije željela da je se podsjeća na ono što se dogodilo.« Otac joj uputi dug, tužan pogled. »Tvoja majka, naravno, krivi sebe.«
Rachel zakoluta očima. Samo je Val bila u stanju Dotinu odlu¬ku da se ne uda za biseksualnog muškarca objasniti nekom vlastitom izmišljenom pogreškom. »Zašto?«
»Ma, zbog nečega što je rekla na krštenju. Nikada mi nije priznala o čemu je bila riječ. Kaže da joj je neugodno.« Ken je oklijevao. »Vjerojatno nešto u vezi s Dotinim šeširom.«
»Zašto joj jednostavno nisi rekao istinu?«
On podigne ruke. »Jer sam obećao Dot da neću. Znam.« Uzmaknuo je pred Rachelinim optužujućim pogledom. »Natjerala me da se zakunem kako nikome neću reći. Zbog Felixa, i nje same. Bila je vrlo ponosna, znaš. Mislim da je radije birala da ljudi misle da je bila sebična nego da znaju pravi razlog prekida. A nije bilo na meni da išta govorim.
Baš divno, Dot, pomisli Rachel, diveći se kraljici drame koja je izranjala iza maske mirne ljubiteljice pasa. Posadi tajnu u srce lijepoga, iskrenog odnosa mojih roditelja. Ali ne reče ništa naglas.
»Ali sada bi mogao reći mami?« predloži mu. »Barem kako se idućih trideset godina ne bi pitala je li Dot u ovoj kući skrila nešto što ja moram pronaći.«
»Da joj kažem što? Kako sam više od trideset godina od nje skrivao da me dečko njezine sestre pokušao zaskočiti i da sam ja spriječio Dot da se uda? Molim te, dušo...« On zastade, pa je zna¬kovito pogleda. »Zapravo...«
»O, ne«, reče Rachel. »Nemoj i ti.«
Tata je želio da ona kaže Val. Baš kao i Dot. To je bila tajna koju je ostavila u kući kako bi je Rachel pronašla i podijelila s Val, i ni s kim drugim — pravi razlog njezinu doživotnom usidjelištvu i razlog zašto sa sestrom nije razgovarala do kraja života.
Dot i Val. Ne znaš koja je gora, pomisli Rachel u očaju.
»Molim te«, reče on tiho. »Mogla bi se praviti da si pronašla nešto u ladici. Možda neku poruku koju ti je ostavila?«
»Ali...« Rachel zarije ruke u kosu. »Mama i ja nikada ne vo¬dimo takve razgovore, tata. Ona me zove samo kada moram nešto učiniti.«
»Ona se boji da gubi vezu s tobom, Rachel«, reče on. »Znam da tvoja majka voli zapovijedati, ali u dobroj namjeri. Nedostaješ joj. Ova beba... ne želi ti to priznati, ali izvan sebe je od sreće. Ako prigovara, to je samo zato što je zabrinuta.«
»Ne mora se brinuti«, pobuni se Rachel. »Ja sam velika cura! Gotovo mi je četrdeset!«
Ken je pogleda u oči, prepun očinskog obožavanja, i Rachel osjeti kako joj se prsa stežu. »Možda ti je gotovo četrdeset, ali uvi¬jek ćeš biti naša curica, Rachel. Naša prva curica.«
Da samo zna koliko se malenom sada osjećam, pomisli ona. Koliko samo želim zariti lice u njegova prsa, a da sve ostalo nestane.
Valine sandale lupetale su po pločicama ispred kuhinje i Gem naglo podigne glavu iz drijemeža. Prije nego što su se Ken i Rachel stigli pogledati, Val se vratila u kuhinju, osvježena ružičasta ruža na usnama i očiju blistavih od suza i vlažnih maramica.
»O čemu vas dvoje raspredate?« upita namješteno vedrim gla¬som koji je nagovijestio promjenu teme. »Misliš li da će se George vratiti na kavu nakon što završi sa svojim konjem?«
»Poslat ću mu poruku«, odgovori Rachel, shvativši da tonom glasa sasvim oponaša majku. »Nikad se ne zna. Tata, sladoleda?«
»Divno!« Ken se pljesnu po koljenima, što je bio njegov uobi¬čajen znak da su osjetljiva osjećajna pitanja gotova. Činilo se kao da mu je laknulo. »Gdje je ovdje zahod, Rachel? Ispričajte me, dame.«
»Malo sam proučavala zidne tapete na stubištu.« Val je po¬čela s dobrodošlom navalom savjeta o uređenju dok je Rachel iz komode vadila Dotine porculanske desertne zdjelice. Iako se smije¬šila, uopće je nije slušala.
Umjesto toga, razmišljala je kakav mora da je bio osjećaj čuti da je muškarac kojega je Dot pustila u svoje misli, kojega je mislila da poznaje, sve to vrijeme bio netko sasvim drugi. Pokuša se zami¬sliti u takvoj situaciji. Sto da joj Oliver sve te godine nije rekao za Kath? Sto da je ona to otkrila?
Zapravo, Kath je znala. Ona je odlučila živjeti s gorkom spo¬znajom da Oliver voli nekoga drugog, u zamjenu za sigurnost, za obitelj. Ne nagriza li to duh poput kiseline?
Nije isto, zaključi. To što je Felix tražio da Dot čuva kao tajnu značilo je da se sve mijenja, uključujući i ono što je ona bila: netko tko nije dovoljno dobro poznavao svojega ljubavnika da prepozna te tajne potrebe. Nije ni čudo da je plimni val zaprepaštenja Dot doveo čak ovamo, sasvim skrhanu i izgubljenu. A bila je mlada nego što je Rachel sada.
Možda ljude oko sebe nikada zapravo ne upoznaš. Rachel je mehanički na stol slagala Dotine srebrne žlice. Mama nikada ne bi pogodila da je tata bio s muškarcem, da je takvo što htio učiniti. Tata nikada nije saznao da je njegova curica bila nečija ljubavnica dulje nego što je Amelia bila u braku. Možda je mama bila u pravu. George je, isto tako, mogao biti tajni bigamist.
Odjednom zadrhti, ne toliko zbog Georgea koliko zbog sebe same, budućnosti o kojoj nije imala pojma i bebe za koju još nije mogla povjerovati da će do Božića biti ovdje. Dot je bila u pravu kada je rekla da je kuća prepuna tajna. Four Oaks, ako ga je Felix kupio, bio je sam po sebi golema tajna. Možda bi ga najbolje bilo prodati i početi ispočetka, što je i Dot trebala učiniti, umjesto da se zapedjava u spone, pokušavajući na životu održati Dotinu nera¬zumnu strast začetu u bijegu od stvarnosti?
Val položi ruku na njezinu i Rachel je pogleda.
Majka joj se pokajnički smiješila. U tom su pogledu bile slič¬ne. Uvijek im je bilo žao nakon što bi se na nekoga otresle.
»Imaš li mnogo briga na pameti, draga?« upita Val.
Rachel klimnu. Bila je preumorna za prepirku. »Mnogo«, odgovori. I uspije se blijedo nasmiješiti.

25. POGLAVLJE

RACHEL SE NIJE VESELILA »trenutku mira« kako bi s Val razgo¬varala o Dotinoj bolnoj obiteljskoj tajni, ali nasreću nije ni morala, zahvaljujući najluđoj suboti koju je psetarnica doživjela u posljednjih nekoliko mjeseci.
Zvono na ulaznim vratima počelo je zvoniti odmah nakon što je završila s pripravom doručka, kada je stigao prvi val šetača, raz¬galjenih vedrim jutrom i proljetnim zrakom. Zvono nije utihnulo i uskoro je kuhinja bila prepuna dobrovoljaca. Svi su uglas brbljali i proždirali sendviče sa slaninom koje je Val pripravljala na svoje inzistiranje, što je dovelo do gurkanja laktima pokraj štednjaka s Fredom, kraljicom roštilj-tave.
Kako bi ublažila već usijanu napetost, Rachel je predložila da Ken i Val izvedu Gema u šetnju, a kada su otišli, bacila se na rješa¬vanje zahtjeva brojnih posjetitelja koji su čekali u uredu. Nataline su stranice dovele nove moguće vlasnike koji su željeli upoznati pse i dok su ona i Megan razgovarale, između ostaloga i o kućnim posjetima, pojavila se obitelj na rubu očaja, u društvu tri terijera. Obitelj je bila u suzama jer njihov novi stanodavac nije dopuštao držanje kućnih ljubimaca. Megan ih je upravo uspjela umiriti kada je George stigao s jorkširskim terijerom kojega je netko napustio ispred veterinarske stanice.
George je rekao da ne može ostati, usprkos Rachelinim mol¬bama.
»Samo sam u prolazu, moram na teren.« Bacio je pogled na sat, a napetost mu je produbila brazdu između obrva. »Zapravo sam trebao poslati Darrena da ga donese.«
»Ne možeš li ostati barem deset minuta? Mama i tata će se uskoro vratiti.«
George napravi grimasu, a Rachel poželi da posjeduje barem djeličak Oliverove uljudnosti u ophođenju s ljudima.
»Moja je sestra upala u neke nezgode i morat će poći prije nego što su mislili«, nastavi, oklijevajući mu reći istinu: da želi dokazati kako mu je ona zaista važnija od posla. »Mama bi se sigurno htjela oprostiti.«
»Znaš da ne mogu«, rekao je zlovoljno. »Rachel, čeka me bolestan pas. Ne mogu reći vlasnicima: žao mi je što je Tucker bolestan, ali ja sam morao pročavrljati o popravcima automobila s roditeljima moje djevojke.«
»Ako tako misliš, onda je bolje da se gubiš odmah.« Znala je da je nerazumna, ali zbog prethodne je večeri postala vrlo napeta. Ona i George su bili i suviše naučeni na neovisnost da bi u tako malo vremena počeli glumiti sretnu obitelj. Možda to nikada neće ni moći.
On zausti da nešto kaže, ali se predomisli. Medu njima nasta¬de kratka šutnja i Rachel zažali što ga ne može pritisnuti pitanjima, ako je slučajno riječ o nečemu što nije željela čuti.
George nije odustajao. »Reci im da mi je jako žao što se nismo vidjeli prije nego što su otišli. Ali siguran sam da ćemo se ponovno vidjeti. Možda na danu otvorenih vrata?«
»Bit će na Mallorci tada«, odgovori Rachel, a zatim doda: »S Ameliom i djecom.«
»Tako.« Na sekundu se činio punim razumijevanja. »Divno. Kako bilo, nazvat ću te. Imaš li kakve planove za večeras?«
»Ne znam kako ću se osjećati«, odgovori Rachel prije nego što se uspije suzdržati.
On joj uputi pogled koji nije mogla pročitati, klimnu Megan koja je upravo završila s pregledavanjem novopridošloga psa, a zatim ode.
»Sto se događa? Vrlo je mrzovoljan.« Megan preda Rachel pločicu iz psetarnice koja se trebala okačiti o novi boks za jorkšir-skog terijera. »Možeš li napisati kakvu dirljivu priču za Mitzi, molim te?«
»Mitzi?« Rachel sjedne za stol, pa izvadi tanki flomaster. Morala je jako treptati da suzbije suze koje su navirale a da nije bila sigurna zašto.
»Svi se jorkširski terijeri zovu Mitzi, to je nepisano pravilo. U redu, što kažeš na ovo: voljela sam svoje ljude koji su me hranili slatkišima, ali nisu mi čistili zube! Potom su me zubi zaboljeli, a ka¬da su otkrili koliko će ih to stajati, samo su me izbacili...« Megan zašuti. »Oprosti, je li to previše tužno? Rachel, ne plači.«
Rachel je nadlanicom brisala suze. »Nije zbog toga, to je zbog glupih hormona.« Podignu pogled sa stola, odlučna da Megan sa¬da kaže istinu. Ako ništa drugo, zaslužila je da je upozori na svoje grozne promjene raspoloženja. »Ne smiješ o tome nikome pričati. Ja sam trudna. Imat ću dijete.«
»Znam što znači da je netko trudan.« Megan raširi oči »Je li...«
»Georgeovo je. Da, došlo je nenadano.«
»To su divne vijesti.« Megan pljesnu rukama, a činilo se da govori istinu. »To je tako sjajno za tebe, ali i za Georgea!«
Rachel je sumnjičavo pogleda. »Još je rano. U svakom pogle¬du.«
»Znaš, to potpuno vraća moju vjeru u ludu ljubav i u to kako se prilike otvaraju kada od svega odustaneš«, reče. »Hoću reći«, do¬da kao da se ispričava, »za Georgea. Svi smo digli ruke od Georgea.«
»Da, tako je«, odvrati Rachel uz kiseli smiješak, pa se vrati pričici za Mitzi koja je morala biti toliko dobra da je odmah kata-pultira u novi dom.

* * *

Natalie je naposljetku životopis ipak poslala u tvornicu čokolade iz snova, ali kada je nisu pozvali na intervju (»Imali smo vrlo strog postupak selekcije«, rekli su joj), nije bila toliko razočarana koliko je mislila da će biti. Zapravo, djelomice joj je laknulo da je netko odlučio umjesto nje. Barem zasada.
Maria Purcell iz agencije za zapošljavanje nije bila pretjerano zabrinuta, iako je nazvala dok je Natalie šetala s Bertiejem kako bi predložila da dođe u ured na »sljedeći sastanak, kako bi se dogo¬vorili o strategiji daljnjeg napredovanja.«
»To je dobra zamisao«, rekla je Natalie, jednim okom motreći Bertiejevu slinavu čeljust. »No upravo se spremam na dva tjedna godišnjega, pa bismo se možda mogli naći kada se vratimo?«
Dok je to govorila, znala je da se Marijine oči sumnjičavo su-žuju, ali nije je bilo briga: trebalo joj je još vremena da shvati što želi. Johnny nije bio od pomoći, zapravo se odbio izjasniti o bilo čemu: o tome da zadrže Bertieja, o tome da se ona vrati na posao, ili da se predbilježe na listu čekanja za umjetnu oplodnju. Sve je očito bilo na njoj. Ona je sama morala donositi odluke.
Johnnyjevo iznenadno potonuće u bezvoljnost, što njemu ni¬kako nije bilo slično, počelo je onoga jutra kada su imali zakazano kod liječnika, kada je odlučio da neće ići na savjetovanje u bolnicu. Nikakve ga molbe nisu mogle uvjeriti u suprotno.
»Sto još moram znati?« rekao je plačljivim tonom. »Moja sperma ništa ne valja. Suoči se s tim. Ja pokušavam.« Potom je njegovo lice poprimilo kameni izraz, odbivši svaku daljnju raspra¬vu. U školu je odjurio u takvom raspoloženju da su vjerojatno na prva tri sata djeca u strahu sjedila u potpunoj tišini. Natalie je u vrata zurila još pet minuta nakon što je otišao, a zatim je legla u naslonjač i plakala dok joj je Bertie, sklupčan pokraj nje, lizao suze s obraza.
Budući da je Johnny odbijao razgovor o liječenju, pa čak i sa¬vjetovanju, nije bilo smisla u tome da nastavi sa svojim planom da ne radi kako bi se mogla posvetiti trudnoći. Sve se sada razvodnilo. Tužno je zaključila da ipak Mariji Purcell može uzvratiti poziv kako bi ponovno pokrenula karijeru.
Sve do kraja razgovora uspjela je održati profesionalno ležeran ton glasa, a zatim je uz uzdah prekinula vezu. Bertie je skočio na klupu do nje, ne obazirući se na njezine pokušaje da ga makne, i sada joj je glavom rovao po torbi tražeći čokoladice KitKat.
Natalie se nasloni i zagleda u kanal kojim je labud malu flotu prašnjavo sivih labudića predvodio prema ustavi za koju nije ni znala da je ondje dok nije pošla u šetnje s Bertiejem.
Nedostajat će mi ovo, pomisli s tugom. Više se nije osjećala kao da je na praznicima, nego kao da vodi drukčiju vrstu života.
Šetnje s Bertiejem prikazale su joj u sasvim novom svjetlu grad koji je mislila da poznaje poput vlastita džepa. Put bi je vodio pokraj otmjenih vila u georgijanskom stilu, kuća od ciglica s izblijedjelim natpisima za pekarnice i radionice kočija, zgodnih mostića preko napuštenih željezničkih pruga, skrovite crkvene dvorane i zajednice dragih ljudi koji su joj sada bili poznata lica jer ih je s Bertiejem su¬sretala iz dana u dan. Natalie se pitala kako je ikada mogla pošteno razmišljati prije nego što je za to na raspolaganju imala jedan sat šetnje puteljcima u kojemu je mogla prevrtati probleme dok su joj noge same slijedile žute strelice koje su pokazivale put.
Bertiejeva se glava pobjedonosno pojavi iz torbe: pronašao je čarapu koju je Johnny ondje skrio kako bi »uvježbao« njegove vje¬štine pronalaženja plijena, u davnim danima kada su oboje vjerovali da u Bertieju čuče mnogi skriveni talenti.
»To je tu već dva tjedna, Bertie«, reče i izvadi mu čarapu iz usta. Rastuži se sjetivši se kako su se ona i Johnny držali za ruke dok bi šetali parkom i gledali kako ispred njih kaska njihov pas. Obitelj.
Bertie je pogleda očima koje joj razgale srce, kao i svaki put. On se toliko trudio, a ona će ga morati vratiti. Život je ponekad toliko nepodnošljivo nepravedan.

* * *

U odvjetničkom uredu na glavnome trgu Rachel je bila na još jed¬nom sastanku s Geraldom Flintom na kojemu je on raspravljao o preostalim nerazriješenim sitnicama iz postupka potvrđivanja pravovaljanosti oporuke. Rachel se činilo da sve traje vječno, ali Gerald je bio zadovoljan koliko sve brzo napreduje.
Još ga se više dojmila brzina kojom je poslala ček za prvu ratu poreza na naslijeđe, kako bi se nastavilo s potvrđivanjem oporuke, ali opet, njemu za vratom nije bila Val koja bi ga gnjavila o preu¬ređenju kupaonice i raspodjeli stvari u kući zaslužnim rođacima.
»Srećom ste imali nešto ušteđevine«, zaključi on nakon što mu je podvalila priču o tome kako je skupila novac. »Mi svoje klijente savjetujemo da unaprijed pronađu neko rješenje kako svoje nasljednike ne bi stavili u neugodan položaj. Ali takva je bila Do¬rothy. Svaki je peni trošila na pse.«
»Hmh«, složi se Rachel.
Dot je zapravo bila našla nekakvo rješenje, iako, što joj je bilo nalik kako je sada uviđala, složeno i tajno, i takvo koje je zahtijevalo obilaženje londonskih draguljara. Osim ogrlice, Rachel je prodala i svoj prsten koji je sama sebi kupila za trideseti rođendan: sjajan »pa-što-ako-nisam-udana« safir koji je kupila u navali samosažalje-nja i sitne dijamantne naušnice koje joj je darovao Oliver. One su zapravo bile jedini nakit koji joj je ikada darovao i stoga ih se teško odrekla, ali željela je Dotinu ogrlicu prikriti među svojim vrijedno¬stima, ako bi joj netko postavio kakva pitanja. Naposljetku, jedan dar nevjerna ljubavnika bio je vrijedan koliko i drugi.
»Mogli bismo se pokušati dogovoriti s poreznom o vremen¬skom roku za ostatak poreza«, nastavio je Gerald, »ali bilo bi dobro da porazgovaramo o vašim planovima. Želite li prodati kuću, ili možda dio zemljišta? Ako namjeravate ostati.« Zastade. »Ne bih vas želio požurivati, ali to zna potrajati. Mogla bi proći gotovo godina dana, kako sada stvari na tržištu stoje.«
Godina dana? Dotada ću imati novorođenče, pomisli Rachel. To je odjednom bacalo novo svjedo na sve. Ako želi negdje drugdje početi ispočetka, morat će se brzo odlučiti kako se ne bi istodobno morala suočavati s trgovcima nekretninama, tvrtkama za selidbu i primaljama.
Ove godine neću razmišljati o tome gdje ću nabaviti najljepše božične ukrase, pomisli.
»Ne znam može li vam pomoći, ali ovo govorim neslužbeno«, poče Gerald s oklijevanjem. »Agent koji je obavio procjenu zemlje, drag čovjek, pokriva mnogo velikih posjeda na ovome području i upitao me za mišljenje o tome planirate li prodati. On ima klijenta koji se zanima za kupnju čitavog imanja. Traži veliku obiteljsku ku¬ću s popratnim zgradama za studio i komadom zemlje za privatnost. Mislim da plaća u gotovini. Možda bi vrijedilo o tome razmisliti? Toj kući potrebna su ulaganja, sudeći prema procjeni, a iskreno go¬voreći, zašto biste preuzimali sve to na sebe ako ne morate?«
»To je prilično primamljiva ponuda.« Trenutačno ju je iscr¬pljivala i sama pomisao na dogovaranje s majstorima za uređenje. »Možda biste mi mogli dati njegovu posjetnicu?«
»Dobro je imati izbor«, doda Gerald, tražeći agentove po¬datke. »Mogli biste zemlju parcelirati, ali s obzirom na to da vas za ovo mjesto ništa ne veže, ja bih na vašem mjestu sve prodao i počeo ispočetka s lijepim iznosom u džepu.«
Rachel se u mislima igrala slikom zgodne kućice na nekom mjestu, bez hipoteke, s novcem u banci kojim bi se neko vrijeme mogla pomagati. No nikako se nije mogla odlučiti što zapravo želi. Nekim se jutrima budila s golemom čežnjom za starim životom, a drugim je večerima u krevet odlazila kipteći od sreće zbog još jed¬noga psa i jednog vlasnika sretno ujedinjenih. Bilo joj je nemoguće razlučiti što je doista osjećala, a što je bila posljedica hormonalnih promjena, sada kada ju je i ptičji pjev mogao natjerati na suze.
»Treba mi neko vrijeme da razmislim«, reče. »Padam s nogu zbog organizacije dana otvorenih vrata. Zapravo«, doda u napadu iskrenosti, »mnogi su mi pritekli u pomoć. Hrpe papira samo se re¬daju, ali nadajmo se da će to pokrenuti posao psetarnice za Megan. Tako da ću, ako se tada i odlučim prodati, imati jednu brigu manje.«
»A, da!« Geraldovo se lice ozari. »Dan otvorenih vrata! Na¬ša je tajnica dobila pismo od... je li Natalie, vaša nova upraviteljica sponzorstava?«
Rachel kimnu. »Natalie je naša nova upraviteljica psetarnice, kako stvari stoje.« Nije bila sigurna da bi upola toga napravila da nije bilo Natalinih gorljivih poticaja. Površno je pogledala papire za osiguranje i dozvole te se prijavila za registraciju dobrotvorne ustanove »ako će to život učiniti lakšim.« Rachel nije bila sigurna kako to može pomoći, ali činilo se da se Natalie raduje izazovu. »Možemo li računati na Flint&Sunderlanda da će sponzorirati pse-tarnicu? Ili ćemo vam nabaviti pseću zdjelicu s vašim logotipom za godinu dana konzerviranih iznutrica?«
»Ha! Čini se prikladnim za odvjetničku tvrtku. Da, mislim da bi to moglo proći. I tako treba biti, s obzirom na to da sam toliko sretnih godina proveo s moje dvoje.«
Gerald bi uvijek oživio na spomen pasa, pomisli Rachel. Be¬zlična pojava pretvorila bi se odjednom u očinski lik. Sto je više upoznavala svijet pasa i vlasnika u Longhamptonu, više joj je na¬likovao na pseću verziju slobodnih zidara. Svatko je svakoga znao.
»A dobio sam i pismo od Megan«, nastavi on. »Ili, da bolje kažem, Molly i Spry dobili su pismo od Gema!«
»Da«, reče Rachel malo manje samouvjereno. Nije imala vre¬mena pogledati Meganina pisma, ali primijetila je štambilj u obliku otiska pseće šape na stolu u uredu zbog čega je očekivala veliku količinu sladunjavosti.
Dok su se ona i Natalie bavile sponzorstvima i predstavlja¬njem psetarnice, Megan se ponudila da stupi u vezu s udomiteljima koji su tijekom godina usvajali pse iz Four Oaksa te da ih pozove da podrže događaj. Svi su podaci bili u rukom ispisanim dokumen¬tima u uredu, uglavnom s pričvršćenim fotografijama i božičnim čestitkama.
»Uvijek sam govorio da je Dot Mossop znala spajati ljude onako kako je spajala pse i njihove vlasnike, svi bismo čekali u re¬du.« On se široko osmjehnu. »Doći ćemo, to je ove subote, je li?«
Rachel se lecnu. Dotada je bilo još samo četiri dana, a bilo je još toliko toga za obaviti. »Da«, reče ona hrabro. »Hoću li vas predbilježiti za natjecanje u najrazmahanijem repu?«
»Svakako.« Gerald je napravio stanku kako bi povećao komi¬čan učinak. »A možete i zavesti pse!«
»Na popis natjecatelja, nadam se«, našali se Rachel.
Gerald je isprva izgledao zbunjeno, a zatim se grohotom na¬smija. »Da! Jako dobro! Da, svakako!«
O, Bože, pomisli Rachel. Sada čak i zbijam šale o temi pasa. Kraj je blizu.
Zoena zadaća u planiranju dana otvorenih vrata bila je ta da prona¬đe uglednu osobu koja bi žirirala u raznim natjecanjima. Osigurala je usluge ledi Mayoress dok je bila bespomoćna ispod grijače lampe u frizerskom salonu. Gospoda Haileybury je bila oduševljena što može pomoći, iako je ona bila više »tip za mačke«.
Zoe je počela smatrati da bi i sama mogla postati tip za mačke. Nakon predugog dana na poslu na kojemu su dvije zaposlenice bile na bolovanju, a ona je bila premekana srca da odbije njihove mušte¬rije, Toffee joj je odlučio uništiti jedini dobar par cipela, a Leo se počeo češati po glavi s depresivno poznatom usredotočenošću koju je već bila vidjela tijekom prošloljetne velike najezde ušiju. Spencera nije napustilo nervozno raspoloženje, a njoj je sve teže bilo ostati mirnom.
Bilo joj je jasno da je s izradom svečanog odijelca za Lea i Tof-feeja trebala početi ranije, a ne prethodne večeri, ali imala je zaista grozan tjedan. A baš poput navođenoga projektila, Spencer je oda¬brao posljednjih pola sata prije kupanja i spavanja da ispusti svoju najnoviju bombu.
»Tatica kaže da za ljetne praznike idemo u ljetni kamp u Ameriku.«
Zoe podignu pogled s para zečjih ušiju na obruču za kosu, što joj je ostalo od davne djevojačke zabave kada su se prerušile u zečice, a koji je sada prilagođivala za Toffeeja koji je trebao glumiti zeca. Zamisao i nije bila previše originalna, ali imala je tek ograni¬čena sredstva. Leo se nije bunio protiv slatkoga prsluka koji je nosio na vjenčanju njezine sestre, a u kojemu je sada trebao predstavljati mađioničara. Toffeejev kostim morao je biti otporan na žvakanje, mokrenje i, u najboljem slučaju, na Lea.
»Mamice?« reče on ponovno, ako ga slučajno nije čula. »Tata nas vodi na Floridu za praznike.«
»Doista?« upita ona jednoličnim glasom.
»Da. To je poseban kamp za djecu i očeve.« Spencer joj to reče istim samodopadnim glasom kojim mu je to, vjerojatno, David priopćio. »Ima dugačke vodene kanale i poseban teren za skejtborde, i možeš jesti hranu s roštilja svake večeri.«
»Kada vam je to rekao?« Zoe se usredotočila na to da prišije elastičnu vrpcu na obruč. Florida. Florida! Možda David i nije bilo toliko opterećen kreditima da ne bi mogao plaćati alimentaciju za djecu.
Ili je Jennifer organizirala to putovanje u pokušaju da je njezi¬ni sinovi zavole. Problijedi na tu pomisao.
»Prošloga vikenda. Kada smo se vidjeli.«
»Do ljetnih praznika ima još nekoliko mjeseci, Spenceru. Tata mora o tome razgovarati sa mnom.« Pokušala je zvučati vedro. »Htjeli smo ići u Cornwall, zar ne? To bi bilo zgodno. Toffee će obožavati ići na plažu. Osim toga, on ne smije u avion, zar ne?«
Spencer odmahne glavom. »Toffee može ostati ovdje s tobom. Mi idemo na Floridu s tatom. Cornwall je smeće u usporedbi s Amerikom. Ja ne idem. Odbijam.«
Spencerov ton uplašio je Lea koji plaho podigne pogled sa svo¬jih figurica Dr. Whoa. Počeo je skupljati plastične Daleke i Cyber-mene, slažući ih na hrpicu iza velikog Tardisa. Svemirski brod bio je iz drugoga kompleta i pokraj malih figurica djelovao je zlokobno.
Zoe se prisili da diše polako. Za jednoga sedmogodišnjaka Spencer je odjednom razvio zastrašujući tinejdžerski stav. Znala je da je pokušava izazvati da nazove Davida, kako bi se sastali, pa ma¬kar samo zato da ga napadne, ali zbog toga joj nije bilo ništa lakše podnijeti njegov bezobrazluk. Spencer je imao nepogrešiv dar da je udari onamo gdje je najviše boljelo.
Baš kao i David i njegova strahovito skupa podmićivanja.
»Spenceru«, reče ona, »ja u ovoj kući donosim odluke. Ta-tica je to najprije trebao sa mnom raspraviti. Jer, možda se to ne uklapa u naše planove.«
On je bijesno pogleda. »Ja i Leo idemo na Floridu i ne možeš nas spriječiti.«
»Mogu.« Nemoj se upuštati u svađu s vlastitim sinom, reče Zoe sama sebi.
»Ne možeš. Pobjeći ću. Imam torbu.«
»Ne budi smiješan.« Ona brzo pogleda Lea koji je izvukao donji kraj majice poput pregače i sada je ondje skrivao Daleke, za-štitivši ih rukom. »Spenceru, zašto mi ne bi pokazao kako ćeš sutra voditi Toffeeja po ringu?« Dala je sve od sebe da se nasmiješi. »Sto ćeš odjenuti? Tvoju posebnu nogometnu majicu?«
»Da nas voliš, i ti bi nas vodila na Floridu«, vikne Spencer, lica crvena od bijesa. Pogleda Zoe kao da će pobjeći, no odjednom pride mjestu gdje je Toffee spavao, pa gurne preplašena psa na pod i pobjegne gore.
»Spenceru!« Zoe pretrči sobu u trenu. Toffee više nije bio psić kakav je bio kada je došao i pao je uz udarac na jedan od veli¬kih podnih jastuka na kojima su se dječaci izležavali dok bi gledali televiziju. Činilo se da nije ozlijeđen, ali bio je zbunjen i uznemiren. Zoe ga podigne da ga utješi, pa osjeti kako mu srce ubrzano tuče ispod rebara. Baš kao i njoj.
Leo poče nervozno cendrati. »Zašto Spencer viče? Zašto je ozlijedio Toffeeja?«
»Nije ga ozlijedio, dušo«, reče Zoe, ispruživši drugu ruku da ga zagrli. Privuče ga k sebi. »Gle, dobro je, nisi li, Toffee?«
Toffee se migoljio dok mu je Leo pokušavao pomilovati crni nosić. Zoe je nastojala ostati pribrana. Sto bi trebala najprije učiniti? Kazniti Spencera? Odvesti psa veterinaru? Uvjeriti jadnog zabrinu¬tog Lea da u njihovoj kući ne počinje Treći svjetski rat? Bilo joj je previše da sve to podnese sama. Golema težina toga što mora biti i mama i tata i sve ostalo srušilo se na nju u trenu, ali ona to odgurnu za poslije.
»Leo, molim te stavi Toffeeja u njegovu košaru na dvije mi¬nute dok ja odem porazgovarati sa Spencerom«, reče, pokušavajući procijeniti koliko ih je mogla ostaviti same. »Nemoj mu dati da išta žvače i ako počne cviljeti, zovi me.«
Potrči na kat preskačući po dvije stube i udari u vrata spavaće sobe, ali Spencer ih je držao zatvorenima.
»Spenceru, jako si me razočarao«, reče Zoe kroz vrata. »Mo¬gao si ozbiljno povrijediti Toffeeja!«
»Nije me briga.«
»Mislim da te ne mogu pustiti sutra na izložbu pasa s Toffee-jem«, reče, odlučna da ga kazni zato što je povrijedio psića. »Jako će te se bojati ako mu se ne ispričaš. Morat će ići Leo umjesto tebe.«
»Nije me briga.«
»Dobro«, reče Zoe i osloni čelo o vrata, zadovoljna što Spen¬cer barem ne može vidjeti koliko je poražena.
Nije znala što drugo reći. Ovako će se nastaviti idućih deset godina. Ona zaklopi oči, pa pomisli koliko bi lijepo bilo ponovno imati ono vrijeme koje je provodila u šetnji s Billom. Ne zbog ika¬kve romanse, nego samo zbog sigurnosti da postoje neke stvari koje je još znala izvesti kako treba.
»Maaama!« Leov glas je dopro do nje i ona se odgurne od vrata kako bi se suočila s novim problemima.





26. POGLAVLJE

ČIM BI BERTIE NANJUŠIO sendviče sa slaninom, bilo bi ga nemo¬guće zadržati na povodcu. Natalie je preko parka gotovo odvukao do kuće. Nije ni željela pomisliti što će biti kada Freda otvori štand s pečenom slaninom.
»Johnny! Johnny, morat ćeš ga odvesti u šetnju da se malo iz¬mori!« reče teško dišući, nastojeći zadržati povodac na razvlačenje. »Samo mu nemoj dopustiti da se u nešto uvalja. Mora biti lijep i čist koliko god je to moguće.«
Iako su Bertieja toga jutra oprali da bude spreman na upozna¬vanje s novim, stalnim vlasnicima, dio Natalie nadao se da će se uvaljati u nešto ogavno što će ih od njega odbiti i zbog čega će se odlučiti za nekoga manjeg i urednijeg psa.
»Misliš li da zna?« Johnny izgubljeno pogleda Bertieja. »Može li pogoditi?«
»Ne«, reče Natalie, više da razvedri Johnnyja nego što je sama u to vjerovala. »Naravno da ne može.«
»Sjećaš li se kada smo ispočetka dolazili s njim ovamo, kako bi cvilio jer je mislio da ga vraćamo?« Johnny je izgledao gotovo isto očajno kao i baset. »A sada je sve u redu?«
»Johnny, nemojmo ponovno kroz to prolaziti«, reče Natalie. »Molim te! Hajde, dobro se s njim prošetaj. Obojica čete se bolje osjećati.«
»Hoćeš li s nama?« Nije dodao »u našu posljednju šetnju«, ali to je visjelo u zraku.
Natalie je nastojala zvučati odlučnije nego što se osjećala. »Ne mogu. Moram mnogo toga obaviti. Moram provjeriti jesu li spon-zorski paketi gotovi, ima li dovoljno letaka i ostaloga.« Pokušavala je ne gledati Bertieja i njegove lijepe baršunaste uši koje mu je mo¬gla preklopiti preko očiju poput maske za lice. »Samo brzo prošetaj s njim kroz voćnjak i onda onim puteljkom prema šumi. Nemoj ići niz brijeg prema parku, samo će se previše uzbuditi.«
»U redu«, odgovori Johnny i cmoknu jezikom prema Bertieju. Kada to nije upalilo, zašuška vrećicom poslastica u džepu i Bertie po¬slušno poče kaskati u korak s njim, bijela repa svinuta poput upitnika iznad dugih leda.
Natalie ih je gledala dok nisu nestali iz vidokruga, zatim uz¬dahne, pa pode prema Rachelinoj kuhinji.
Tamo je bilo življe nego inače. Za početak, svim je psima bio zabranjen pristup, i nekoliko tužnih parova očiju virilo je kroz dječ¬ja vratašca prema nadozidanom dijelu, uključujući i Gema. Freda je pripravljala golem vrč čaja i sendviče sa slaninom za sve, a Rachel je, u trapericama, crnoj majici kratkih rukava i sjajnoj vintage jaknici, iz¬davala upute dobrovoljcima. Natalie prepozna Teda, Fredina supruga, redovite učenike iz škole i Lauren iz doma zdravlja.
Bili je stajao pokraj prijamnog stola, pregledavajući set za prvu pomoć toliko star da je Natalie gotovo mislila da će iz njega početi ispadati pijavice.
»'jutro!« pozdravi i Rachel se naglo okrenu. Tamne su joj oči bile uokvirene podočnjacima i činilo se kao da je probdjela čitavu noć.
»Sjajno. Stigla si. Sada nam još nedostaje samo Zoe.«
Natalie uhvati Billov pogled, a on blago porumeni. Pitala se što se s njima događa. Već neko vrijeme nije spominjao da se vidio sa Zoe nakon što je o njoj govorio više nego što ga je ikada čula da govori o nekoj djevojci, a ona je bila previše zaokupljena vlastitim problemima da ga o tome ispituje. Natalie pomisli kako svakako mora s njim razgovarati nasamo i vidjeti može li ona nešto učiniti. Napokon, njezina je krivnja bila što je došlo do onoga neugodnog razgovora u šetnji s psima.
»Sto ja mogu učiniti?« upita.
Rachel se doimala vrlo uznemirenom. »Ne znam. Sve ? Noćas sam do dva prala pse i mela boksove. Ne znam ni kako se zovem.«
»Daj da vidim.« Natalie pride bliže, uzme ploču s rasporedom iz Rachelinih ruku i počne sve raspoređivati poput zrakoplova na pisti. Tako će barem misli odvratiti od Bertieja.

* * *

Sunce je granulo jedan sat prije nego što su oko podneva počeli stizati ljudi, usprkos Rachelinu strahu da će ih doći samo desetak i da će se ta šačica posjetitelja na kraju prežderavati tonama slanine koju su nabavile.
Natalie se trudila smiriti, ali odmah je vidjela da je Rachel jako nervozna.
»Osjećaš li se dobro?« upitala ju je kada su ostale same, dok su provjeravale boksove. Kako se psi ne bi uznemirili prevelikim brojem posjetitelja, plan je bio da Megan i Rachel potencijalne mje¬sne dobročinitelje naizmjence vode u obilazak psetarnice.
»Ja sam samo... pod stresom«, reče Rachel. Oklijevala je i Natalie je znala da ne želi spominjati trudnoću.
»Osjećaš li mučninu?« upita je Natalie hrabro. »Sada si na kraju trećeg mjeseca, je li tako?«
Rachel je izgledala zahvalno, a Natalie osjeti gorko slatku ra¬dost što je stekla prijateljicu, ali onu koja nikada neće razumjeti koliko joj je teško biti u njezinu društvu.
»Mučninu? Nemam vremena za mučninu. U strahu sam da nisam ovdje dovoljno učinila«, reče. »Nemam Dotin dar s psima, ako sve i pode dobro. Nisam vješta s brojkama poput tebe i brine me da sam sve krivo izračunala. Polovicu vremena uopće ne znam što činim. Sve je kao čudan san u kojem će psi početi govoriti, a na kraju ću se probuditi u Londonu.«
Natalie je utješno potapša po ruci. Kao i uvijek, Rachel je bila vrlo privlačna u trapericama, ali zamijetila je da je majicu navukla preko nezakopčana prvog gumba.
»Nisi sama. Ovo će biti vrlo uspješno«, reče. »Na kocki je moj ugled marketinškog menadžera.«
Racheline se oči zamute.
»Dala si sve od sebe«, nastavi Natalie. »Čekaj samo da se u pet i trideset nađemo ponovno ovdje, brojeći dobit.«
To ju je malo pribralo. »Da«, reče, iskrivljena osmijeha. »Pet i trideset, piće za sve. Osim za mene, naravno.«

* * *

Natalie je stajala pokraj ulaza u voćnjak, dočekujući posjetitelje i predajući im letke s kratkim opisom psetarnice i prihvatilišta. Usko¬ro je počela pritjecati rijeka vlasnika i njihovih pasa od koje je neke prepoznavala iz svakidašnjih šetnja s Bertiejem.
Voćnjak je bio predivan. Stabla su bila u pjenastom cvatu, a ispod njih postavile su stolove s raznovrsnom ponudom: stol s kolačima, s lutrijom, s Dotinim lecima o njezi pasa koje je Rachel malo nadopunila, s opremom za pse koje je donirala trgovina za kućne ljubimce, stol koji su vodili studenti i na kojem se moglo oslikati lice ili pošišati i urediti (samo pse), stol za prijave za zabav¬nu izložbu pasa.
Prema obrascima koje je Megan pričvrstila na drveće, katego¬rije su bile: Najrazmahaniji rep, Pas koji najviše sliči vlasniku, Ma¬skirani parovi, Najljepši mužjak, Najzgodnija ženka, Pogodi težinu psa i Najbolji prijatelji.
Bertie bi mogao pobijediti u barem tri kategorije, pomisli Na¬talie, pa ga predbilježi za Najrazmahaniji rep, Najljepšeg mužjaka i Najbolje prijatelje. Premišljala se nad kategorijom Psa koji najviše sliči vlasniku, pa je odlučila riskirati, barem kako bi Johnnyju izma¬mila osmijeh. Njemu i Bertieju nije bilo ni traga, ali pretpostavila je da su pošli u dugu šetnju, s obzirom na to da je bila oproštajna.
Izvadi mobitel da provjeri ima li propuštenih poziva, ali nitko je nije zvao. Upravo kada ga se spremala nazvati, Megan, koja je stajala pokraj Fredina stola sa sendvičima, domahne joj. Zbog para koji je do nje stajao Natalie odmah pogodi o čemu je riječ.
Činili su se kao dragi ljudi. Stoga je sve bilo gore.
Duboko udahne, pa pride da ih pozdravi, nasmiješenim licem prikrivši novu bol koja ju je gušila u prsima.
»Natalie! Htjela bih da nekoga upoznaš.« Megan se smiješila, pokazujući na par koji joj odlučno pruži ruku. »Ovo je Adam, a ovo Paula. A ovo je Natalie koja je bila izvrsna zamjenska mama za Bertieja posljednjih nekoliko mjeseci.«
»Ma, nije to bilo uopće teško«, reče Natalie. »On je tako dragi, dragi pas.«
»Zaista je maza«, složi se Megan. »Ne možemo shvatiti kako ga je itko mogao izbaciti!«
»Iako je malo nestašan«, doda Natalie protiv svoje volje. »Shvatio je kako se može otvoriti hladnjak. A ne biste vjerovali kako zna zavijati. I spavat će u krevetu s vama ako će moći.«
»Nat!« Megan je poprijeko pogleda. »Nemoj ih odgovarati!«
»Ma, navikli smo mi na basete«, reče Adam i zakoluta očima. »Znamo sve o lisičjoj kakici, i o njihovoj gluhoći, i o dlakama po¬svuda.«
»Imamo još dva«, objasni njegova supruga. »Sada ne bismo više imali nikakvu drugu vrstu! Tako su snažna karaktera.«
»Ali vama svaka čast na privremenom čuvanju«, nastavi Adam. »Ja to ne bih mogao. Naša bi kuća u mjesec dana bila puna spašenih pasa! A ne bi nikoga od njih mogao dati novim vlasnicima!«
»Natalie i Johnny vrlo su posebni ljudi«, brzo doda Megan. »Mislim da bi ga svakako zadržali da im to okolnosti dopuštaju.«
»Svakako«, složi se Natalie. »Odmah. Bertie je sada negdje s mojim suprugom. Poslala sam ih u kratku šetnju, a nema ih već čitavu vječnost. Da ga nazovem?«
»Molim vas!« reče Paula. Doimala se iskreno uzbuđenom. »Jedva ga čekamo upoznati.«
Natalie se stisne srce pri pomisli na Bertieja na stražnjem sje¬dalu njihova automobila kako odlazi u novi život i ostavlja svoju praznu košaru u njihovoj kuhinji.
»Mi ćemo malo ovuda razgledavati«, reče Paula. »Hoćete li doći po nas kada ih nađete?«
»Odmah«, odvrati Natalie, pa nestade u gomili kako ne bi zamijetili njezin očaj.

* * *

»Možda ćeš ih morati pridržavati, Leo. Toffee, sjedi! Sjedi, molim te!«
Zoe je pokušavala namjestiti zečje uši da stoje na Toffeejevoj glavi kada iza sebe začuje poznati glas.
»To su najbolji zec i mađioničar koje sam ikada vidio!«
Ona se nespretno okrene jer je čučala kako bi bila Toffeejeve visine. Do nje je stajao Bill, s Lulu na otmjenom novom srebrnom povodcu. Bila je svježe ošišana, kao da, za razliku od svih drugih pasa, ide na prestižnu izložbu pasa.
»Znaš li što tebi treba?« obrati se sa smiješkom Leu koji je začuđeno promatrao vrlo visoka muškarca nad sobom. »Treba ti... ovo!«
Bili izvuče bijelu maramicu iz stražnjega džepa, pa je svečano uruči Leu.
»Zahvali se«, ponuka ga Zoe.
»Hvala«, poslušno odgovori Leo.
»Maama«, zacvili Spencer. »Hoću sladoled.«
»Ne sada, Spenceru«, odgovori ona odlučnim glasom kakvim je dresirala i Toffeeja. »Leo će se sada natjecati. Kupit ćemo slado¬led kada svi budemo gotovi.«
»Daj mi novac, pa idem sam.«
»Ne.« Zoe pogleda njega, pa Billa. Posljednje što je sada htjela bilo je da počne cendrati. »Samo pričekaj.«
»Kako si?« upita je Bili. »Meni i Lulu nedostajalo je tvoje društvo za ručkom.«
»O, padam s nogu od posla. Malo lijepa vremena i svi odjed¬nom žele pramenove.« Možda je to bilo zbog proljetnog sunca koje se probijalo kroz voćke u cvatu, ali Zoe se učini da je zrak oko njih odjednom postao topliji. Zaboravila je koliko joj je lijepo bilo samo stajati pokraj Billa. Zbog njegova ugodnog društva osjećala se mlade i manje iscrpljeno.
Megafon zapucketa i Meganin glas zagrmi voćnjakom. »Mo¬limo sve natjecatelje za Maskirane parove da dođu ovamo. Hvala!«
Zoe povede Lea za ruku, ali on se otrese. »Želim ići sam«, reče. »Ja sam veliki dečko.«
»Nisi, ti si još beba«, dobaci mu Spencer, a Zoe mu uputi najstroži, najstrašniji pogled na koji on odgovori tako da gurne jezik pod donju usnu.
Nemoj nasjesti, reče Zoe sebi. Zanemari loše, nagradi dobro.
»Hajde, Leo!« blago ga gurnu Zoe. »Gledat ćemo te odavde! Sretno!«
S Billom je promatrala kako se Leo progurava prema Megan koja ga dočeka raširenih ruku i pozove sve na mali pljesak.
»Mislim da je pobjeda njegova«, reče Bili i blago je gurnu laktom što pošalje trnce struje niz njezinu ruku, ondje gdje je nje¬gova košulja dotaknula njezinu golu kožu.
Pogleda Spencera koji je nadureno zurio prema polju, a zatim upita Billa kako napreduje njegov plan da pacijenti počnu sa šet¬njama s psima radi očuvanja zdravlja. Čavrljali su lako, a zatim od srca zapljeskali Leu i Toffeeju koji su preuzeli prvu nagradu od ledi Mayoress, u konkurenciji s bokserom koji se prerušio u dalmatinca, dva klauna i Supermanom.
»Mislim da smo svi sada zaslužili sladoled«, reče Bili.
»Da, sladoled! Koji ti želiš, Spenceru?« Zoe se okrene kada on ne odgovori. »Spenceru?«
No više nije bio iza nje.
O, Bože, pomisli ona ljutito. Odlutao je. To je bio još jedan u nizu novih iritantnih trikova kojima ju je izbacivao iz takta: od¬lutao bi u supermarketu ili trgovini zbog čega bi se ona našla u smrtnom strahu. Sve ju je to jako ljutilo jer bi svaki put upalilo i svaki put kada bi ga pronašla, on bi joj cendravo rekao »Ali mama, samo sam čitao časopis, ili gledao psa, ili kopao nos«.
»Ima li problema?« upita Bill, kada im se pridruži Leo za petama s Toffeejem kojemu su sada nedostajale uši zečice.
»Spencer. Mislim da je sam otišao po sladoled.« Ona ga po¬gleda kao da se ispričava. »Oprosti, trenutačno prolazi kroz doista glupu fazu.«
Bili se osvrnu po voćnjaku. »Navikni se. Mislim da to kod muškaraca u prosjeku traje od pedeset do osamdeset godina. Želiš li da ostanem ovdje ako se slučajno vrati?«
»Hoćeš li?« Zoe opusti miran način na koji joj se Bili obratio. »Neću dugo. Evo, uzmi Toffeejev povodac. Mogu li ti nešto doni¬jeti?«
»Ja ću čokoladu i čokoladni štapić.« Bili namigne Leu koji je poprijeko promatrao kako Toffee njuška oko Lulu. »Ne brini se, Leo, oni su stari prijatelji.«
»Hajdemo«, Zoe podigne Lea. Bez obzira na to je li još beba ili nije, željela se vratiti prije nego što se pojavi Spencer i pred Bil-lom prikaže njihovu obitelj u najgorem mogućem svjedu.

* * *

Natalie je Johnnyja pokušala dobiti na mobitel, ali kako nije odgo¬varao, pozornost su joj odvukle dvije drage gospode iz pekarnice pokraj gradske vijećnice koje su silom željele sponzorirati psetarni-cu, ali pod uvjetom da se ondje čuvaju samo njemački ovčari.
Kada ih je napokon provela po imanju i objasnila o nasumič-nom izboru pasa o kojima se njihov centar skrbi, Bertie i Johnny se još nisu pojavili. Ona ode do dna voćnjaka kako bi imala bolji po¬gled. Prije nego što ga je ponovno počela zvati, ugledala je Johnnyja kako dolazi puteljkom, pa mu mahne da mu privuče pozornost.
Kada se približio, shvati da je sam. Bertieja nije bilo. Uhvati je strah dok mu je prilazila.
»Sto se dogodilo?«
Johnnyjevo je lice bilo crveno, a čelo prepuno kaplja znoja. »Iz¬gubio sam ga.« Sagnuo se, s rukama na koljenima, boreći se za dah.
»Molim?«
»Izgubio sam Bertieja. Pustio sam ga s povodca, samo nakrat¬ko, da se popiškim u onom gustišu pokraj kraja voćnjaka, a on je vje¬rojatno nešto nanjušio jer je jednostavno... nestao.« Natalie primijeti da je izvan sebe od straha. »U jednom je trenutku bio ondje, zatim sam mu vidio samo rep, a onda ništa! Vjerojatno je nanjušio zeca...«
Natalie osjeti mučninu. Bertie je možda izgledao kao lijenčina, ali kada bi se odlučio pokrenuti, nije bilo izgleda da ga se zadrži. Mogao je u sekundi nestati u šumi.
»Jesi li ga zvao ?«
»Jesam li ga zvao? Naravno da sam ga zvao.« Johnny je očaj¬nički pogleda. »Ali, molim te, znaš kako se on odaziva. Nikako, osim ako se ne znaš glasati kao pečena kokoš.«
»To nije smiješno. Sto ti je bilo na pameti? Ja ga nikada ne puštam negdje gdje ga ne mogu vidjeti.« Natalie se uhvati za glavu. »Koliko je velika ta šuma? Golema je.« Suma Collingdale pružala se od Four Oaksa prema Rosehillu, s velikom autocestom na jed¬nom kraju. Ali ondje je zid, Natalie zaključi razumno. Morao bi dugo trčati da dođe do glavne ceste.
No sama je šuma bila golema. Odjednom je spopadne strašna misao. »U šumi ima zamka, zar ne? I zečjih rupa. Isuse, Jon, što ako je pošao niz rupu i zaglavio se? Ili ako je njušku gurnuo u za¬mku?« Glas joj prepukne i ona prekrije usta. Znala je da paničari, ali spoj napetosti prethodnih mjeseci i straha za naivnoga, znatiželj¬nog Bertieja jedva je mogla podnijeti.
Johnny joj položi ruke na ramena. »Nemoj paničariti. Pronaći ćemo ga.«
»Nemoj reći Megan. Ona je s parom koji ga želi uzeti. I sada nas traže! O, Bože, što ako je ozlijeđen? Kako ćemo ga pronaći?«
»Natalie.« Johnny je blago protrese. »To je Bertie. Vjerojatno će trčati šumom pola sata, uvaljati se u jelenje govno, a zatim se vratiti u psetarnicu na sendvič sa slaninom.«
»Možda bismo ondje trebali tražiti.« Natalie pode, pa stane. »Johnny...«
Htjela je reći »Molim te, zadržimo ga. Molim te, nemojmo ga dati.«
On zastade, crvena lica. »Sto je? Gubimo vrijeme.« »Ništa«, reče ona i nastavi.

* * *

Kada je prošlo pola sata otkako nije bilo Spencera, i nakon što je četiri puta prešla voćnjak s Leom i Toffeejem za petama, Zoena uzrujanost počela je rasti u paniku.
»Jesi li siguran da ne znaš kamo je mogao otići?« upitala je Lea deseti put. Sada se toliko ljudi i pasa vrzmalo uokolo da je bilo teško vidjeti viri li Spencer iza kakvog drveta. »Nije spominjao da bi htio ići u grad, zar ne? Nije onamo sam otišao?«
Leo se ugrize za usnu, izbjegavajući njezin pogled. Zoe se spusti na njegovu razinu, omotavši Toffeejev povodac oko zapešća kako ne bi pobjegao.
»Reci mi, Leelee«, nježno ga potakne. »Neću biti ljuta.«
»Spencer je jučer navečer rekao da ide vidjeti taticu, ali ja sam mislio da misli na sljedeći tjedan. Ne sada.« Leo pocrveni. »Nisam mislio da je mislio sada. Kako će naći taticu? Tatica nije ovdje! A uzeo je i torbu s Toffeejevim stvarima.«
O sranje, pomisli Zoe. Uspravi se, nastojeći da Leo ne primi¬jeti koliko je uznemirena. Spencer je možda izišao na vrtna vrata, kroz vrt i prema gradu, ili je mogao poći put otvorenih polja.
Prepametan je da ude u nečiji automobil, reče sama sebi. Ali što ako misli otići do Davida?
»Mislim da ga moramo početi ozbiljnije tražiti«, reče. »Zlo¬česti Spencer, zbog njega će Toffee propustiti svoj poseban sat!«
»Zločesti Spencer«, složi se Leo i zgrabi je za ruku kao da se boji da će i ona pobjeći.
»Da vidimo.« Zoe pretraži gomilu ljudi u potrazi za Mega-ninim zlatnim pletenicama, pa je ugleda pokraj stola s lecima kako tepa ljutitom crnom škotskom terijeru koji je nalikovao golemim Hitlerovim brkovima. »Mogli bismo pronaći Megan i pokazati joj tvoj lijepi kostim?«
Prilazila joj je tako brzo da su Toffee i Leo jedva držali korak, a stigli su baš kada je Megan brzo povlačila ruku od psa. »Megan, možeš li pripaziti Lea na pet minuta?«
»Sto se događa?« Megan strese prste i hrabro se nasmiješi.
Zoe nastavi tiše. »Spencer je nestao. Moram reći Rachel da možemo svima objaviti, ali ne želim da se Leo zabrine. Možeš li ga zabaviti?«
»O, ne!« Megan iskolači oči. »Naravno! Ali pojavit će se, Zoe. Sigurno nije daleko stigao. Želiš li da pošaljem nekoga ptičara za njim? Oni će ga pronaći po mirisu. Moglo bi biti zanimljivo vidjeti kako ga brzo mogu pronaći.«
»Ne! Jako će se preplašiti. Ja sam kriva. Razgovarala sam s Billom, on me gnjavio, a ja sam mu rekla da mora čekati i da prestane biti takav dosadnjaković! Zato što sam željela razgovarati s Billom!« Zoe teško proguta. »Ja sam grozna mama. Svoju sam glupu zaljubljenost stavila ispred...«
Megan je zgrabi za ruku. »Zoe, to je smiješno. Pa smiješ imati prijatelje, za ime Boga. Hoće li se to događati svaki put kada upo-znaš nekog muškarca? Moraš opet postaviti granice. Spencer mora znati da ga voliš, ali ne možeš podnositi da te maltretira zato što želi tvoju pozornost. Toffeeju ne bi dopustila da zavija ili piški kako bi privukao pozornost, zar ne?«
Zoe očajnički odmahnu glavom.
»Dobro onda. Pronađi ga i reci mu, ali vrlo mirno. Onda, Leo Grahamu!« doda, promijenivši ton. »Čula sam da je upravo u tijeku natjecanje Pogodi težinu psa i treba mi jedan stručnjak za pse! Možeš li mi pomoći?«
Povede Lea prema golemom bernardincu koji je strpljivo sjedio do Natalina stola za sponzorstva, a Zoe pode ravno prema Rachel i njezinu megafonu dok joj je srce u grlu luđački tuklo.

* * *

Bertie nije bio u psetarnici.
Nije ga bilo ni pokraj stola sa sendvičima, ni igdje drugdje u kući.
Natalie je bila luda od brige, a vidjela je da je i Johnny jedna¬ko uznemiren, iako je nastojao zadržati svoju uobičajenu mirnoću u kriznim situacijama, svojstvenu učiteljima. Neprestano joj je po¬navljao da prestane paničariti, ali sam je grickao zanoktice i mrštio se kada je mislio da ga ona ne gleda.
»Najbolje bi bilo da se vratimo u šumu«, reče, vodeći je spored¬nim puteljkom kako ih Megan ne bi vidjela bez Bertieja. »To je po¬sljednje mjesto na kojemu me vidio i ondje će nas moći namirisati.«
Natalie mu nije željela reći da priručnici koje je čitala upozo¬ravaju kako jednom kada baseti spuste nosove, ne podignu glavu sve dok mirisa ne nestane, do kada već mogu biti miljama daleko. »Ali što ako se izgubio?«
»Nije se izgubio, samo je u pola bijela dana iskoristio priliku da se malo istrči podalje od kuće!« reče Johnny, obgrlivši je rukom dok su posrtali preko krtičnjaka. »Hajde, Nat, on ne zna da su njegovi novi vlasnici ovdje. Prestani misliti da si je smotao svoj mali zavežljaj i pobjegao.«
Čim je to Johnny rekao, Natalie zamisli Bertiejevo začuđeno lice u trenutku kada ga budu predavali, pa glasno zajeca.
»Natalie, i ja ga volim, ali on je pas...«
»Nije samo zbog Bertieja.« Pas je bio samo posljednja kap u moru groznih događaja. »Nego zbog svega!«
»Čega to?«
Ona se zagleda u njega, ne mogavši vjerovati da se još uvijek pretvara da ne zna. »Svega o čemu ne razgovaramo! Mojega posla, naše bebe, tvojih pretraga! Svega! Svašta se događa, a tjeraš me da sve odluke donosim sama i ne mogu to više podnijeti.« Luđački je mahala rukama. »Hoćemo li zadržati Bertieja? Vraćam li se na posao? Hoćemo li se predbilježiti za umjetnu oplodnju? A ti stalno ponavljaš: »Ti odluči, Nat.« Čini mi se kao da sam te još prošli mjesec tako dobro poznavala, a sada... sada si poput stranca koji mi neće reći što mu se odigrava u glavi! Ležiš pokraj mene svake večeri, ali čini mi se da si užasno daleko.«
»Nemoj.« Johnny poče okretati glavu od nje, ali Natalie mu ne dopusti.
»Moraš se trgnuti, Johnny. Inače ćemo se prestati truditi!« Natalie nije bila sigurna odakle je to izišlo, ali zaista je to mislila.
Njezine su ga riječi napokon potaknule na neku reakciju. »Mo¬lim?« upita je.
»Hoću reći...« Zurila je u svojega supruga, vidjevši ga prvi put kao odrasla muškarca, a ne štrkljava osamnaestogodišnjaka kakav je još bio u njezinim očima. To je bio muškarac kojemu je obećala da će ostatak života provesti s njim: mučaljiv, zabrinut muškarac, a ne mladić pun nade koji je smatrao da će se sve uvijek nekako riješiti. On je zauvijek nestao, nakon prvih pretraga. Natalie nije bila sigurna da poznaje ovoga Johnnyja.
»Hoću reći da više ne znam što želiš«, odgovori mu.
»Ti ne znaš što ja želim.«
»Ne.« Ona odmahnu glavom, osjećajući da stoje na raskrižju na kojem bi ih jedna pogrešna riječ mogla odvesti stranputicom bez povratka.
Ovo je najgori mogući trenutak za ovakav razgovor, pomisli dok su joj živci titrali. Bertie je sada mogao bježati, ili negdje povri¬jeđen ležati, no ako pustimo da ovaj razgovor završi loše, ili ako ga zaustavim sada kada je napokon počeo govoriti, sve bi moglo zavr¬šiti. Adrenalin joj je tako snažno kolao žilama da su joj prsti trnuli.
Johnny se zagledao prema šumi, a zatim se okrene prema njoj. Lice mu je bilo mračno i preplašeno. »Sve što sam ikada želio bila si ti«, progovori. »Ti i obitelj. Mislio sam da će se to samo dogo¬diti, isto kao što smo se vjenčali, zaposlili. Toliko sam sreće imao. A sada, kada ti ne mogu pružiti dijete, okamenjen sam od straha što bi se moglo dogoditi. Zato ne želim o tome razgovarati.«
»Sto si mislio da ću reći?«
»Da želiš van«, odvrati on kratko. »Kako bi našla nekoga boljeg. Bogatijeg. Nekoga tko ti može pružiti mogućnost da više ne radiš, da se brineš o njegovu psu, da imaš djecu i da budeš ra¬zlog zašto žuri kući svake večeri. Umjesto toga...« On udahnu. »Umjesto toga, ja sam nemušta budala s nevaljalom spermom koja ti čak ne može reći ni koliko se usrano osjeća. Znam da si ti predobra da odeš, pa sam razmišljao da...« Johnny trepnu. »Da bih ja možda trebao biti taj koji će te pustiti kako bi mogla naći nekoga drugog.«
»Molim?« Sada je Natalie bila zaprepaštena. »Jesi li poludio? O tome si razmišljao?«
On bez riječi klimnu.
»Kako možeš biti tako blesav!« Natalie mu ovije ruke oko čvrstoga vrata i podigne se na prste kako bi mu se zagledala u oči. Sama pomisao na ono što mu se odigravalo u glavi, na to kako se želio izložiti hladnoći poput pingvina koji se žrtvuje za svoje gni¬jezdo, tjerala ju je na suze. »Ti si sve što mi treba, i ako nećemo imati djecu, onda ih nećemo imati, Johnny. Neću ostaviti tebe i sve što imamo zbog nečega što nemamo. To je smiješno.«
»To je previše da od tebe tražim«, promrmlja on. »Ne mogu dopustiti da ostatak života podnosiš žrtvu. Za mene.«
Natalie mu se strogo zagleda u oči. Prsti su je boljeli od staja¬nja na njima, ali nije se na to obazirala. »To nije žrtva. To je ono što želim. I da si me pitao, to bih ti rekla. Zašto me nisi pitao?«
»Teško je.« Johnnyjevo se lice iskrivilo od posramljenosti. »Toliko je o tome teško pričati. Muškarcu.«
»Johnny, nemaju svi sve. Mi imamo mnogo. I reći ću ti još ne¬što«, nastavi ona, ni ne znajući odakle joj riječi. »Ostat ću na svojem plaćenom odmoru. Saznat ću sve što mogu o problemima niskoga broja spermija i potražit ćemo pomoć. I zadržat ćemo Bertieja.«
»Ali što je s tvojim poslom?« Johnny je bio zbunjen, ali mu je laknulo.
»Nešto ćemo smisliti.« Natalie osjeti kako se podignula od tla kada ju je Johnny odjednom zagrlio i pritisnuo čvrsto na sebe. »Dobro. A sada ne želim zvučati kao da paničarim«, šapne mu na uho, dok joj je on ljubio kosu i vrat, »ali još uvijek moramo pronaći našega psa.«
On je odmah pusti, ozbiljna lica. »Točno. Možda je dosada već izišao iz šume.«
Pošli su brzim hodom prema šumi, a Johnny je usput nazvao Billa. Glavni put se dijelio u dvije staze koje su vodile svaka s jedne strane šume i kada su se približili, Johnny pokaza na lijevu.
»Ti pođi onuda, a ja ću nastaviti glavnim putem. Imaš njegovu zviždaljku?«
Natalie klimnu, iako se na nju Bertie nikada nije odazvao. Obuzela ju je tjeskoba dok je hodala izrovanom zemljom, tražeći znak bijelom repu ili smeđim ušima. Grane su je greble po rukama i nogama, ali to gotovo nije zamjećivala.
»Bertie! Bertie!« vikala je između puhanja u zviždaljku. Čula je Johnnyja kako viče s druge strane borove šume, a grozne slike skupljale su joj se u mislima.
Samo neka bude dobro, mislila je, dok su joj suze tekle niz obraze. Ako je Bertie dobro, onda će sve biti dobro. Johnny i ja bit ćemo dobro, samo ako se on vrati.
Imala je osjećaj da hoda i viče satima, kada odjednom na čisti¬ni ugleda trag bijeloga i smeđega. Nešto se u njoj pomaknu.
»Johnny! Ovamo!« vrisnu, potrčavši kroz nisko raslinje. Ako je to bio Bertie, nije se micao. Kada se približila, olakšanje se pretvori u užas: ljepljivi crveni trag krvi prljao je snježnu bjelinu njegova vrata i njuške.

27. POGLAVLJE

NATALIE NIJE ZNALA kako se uspjela toliko brzo probiti kroz grmlje, ali i to joj se činilo presporim da dođe do svojega psa.
Kada se približi, opazi da nije sam.
Bertie je ležao do dječaka koji je očajnički plakao. Duboki jecaji širili su mu prsa i potresali mu malo tijelo. Gole ruke i noge prekrivale su mu ogrebotine, a Bertiejevu veliku glavu njihao je u krilu kao utjehu. Krv na Bertiejevim ustima i nosu nije potjecala od nikakvih ugriza na dječaku i prema načinu na koji je dječak grlio psa činilo se da ga ovaj nije napao.
O, Bože, pomisli Natalie. Vjerojatno je stavio njušku u zamku i slomio je! Nije mogla ni zamisliti u kakvoj je agoniji bilo jadno stvorenje.
Bertie je ležao sasvim mirno, ali kada ugleda Natalie, slabašno mahnu repom. To nije bilo ni blizu nalik uobičajenoj snazi kojom bi repom lupao po naslonjaču i ona poželi da njegovu bol može preuzeti na sebe.
Natalie pade na koljena do psa i dječaka. Instinktivno je počela najprije tješiti psa, pritisnuvši glavu uz njegovu i posežuči istodobno prema dječaku. On se baci prema njoj, čvrsto je zgrabivši objema rukama. Činio joj se poznat, prevrtala je po glavi gdje ga je prije vidjela. U psetarnici?
»Je li dobro? Jesi li ti dobro?« Natalie je gutala suze. »Bertie!« Što se dogodilo? Što je ovo jadno dijete vidjelo? »Šve je u redu, sve je u redu. Ššš...«
Johnny je dojurio bez daha, a nekoliko sekunda poslije i Bili s Lulu koja ga je slijedila preskačući grane poput pahuljasta jelena.
Kada dječak ugleda Billa, poče još snažnije plakati.
»Sve je u redu, Spenceru«, reče Bili i kleknu do njega. Njež¬no pomaknu Natalie u stranu, tobože kako bi pregledao dječaka, ali zapravo kako bi Johnny mogao pogledati Bertieja da ga Natalie ne vidi. »Nema potrebe za slapovima, prijatelju. Jesi li ozlijeđen? Ili si samo malo ogreben?«
Johnny se sada naginjao nad psom, nastojeći ga zaštititi od Nata-lina pogleda. »Nemoj gledati, Nat«, reče. »Pobrini se za Spencera.«
»Želim vidjeti!« jecala je ona. »Što mu je, Johnny? Hoću li nazvati veterinara?« Drhtavim rukama izvadi mobitel. »On je sada ondje... O, Bože, nemam Georgeov broj!«
»Sto se dogodilo Bertieju, Spenceru?« upita Bili mirnim, liječničkim glasom. »Jesi li vidio?«
»Lovio me.« Spencer je tako snažno štucao da je jedva mogao govoriti. »A tada sam pao. A on je pokušao otvoriti moju torbu i onda... onda...«
»Natalie«, Johnny poče ozbiljnim glasom. »Moraš ovo vi¬djeti.«
»I onda mi je pojeo sendvič!« Spencer brižnu u plač, tragič¬no pogleda Billa, a zatim po njemu povrati.
Johnny podignu dva velika omota od sendviča sa slaninom, zamrljana umakom od rajčica koji je sada prekrivao Bertiejevu bije¬lu bradu. »Morat ćeš Bertieja naučiti kako da se ponaša za stolom, ako ćemo ga zadržati, Nat«, reče nježno. »Ali dobiva najvišu ocjenu za glumu.«

* * *

Zoen mobitel zazvoni upravo kada je Megan sve zamolila da traže sedmogodišnjaka u bijeloj majici s likom Ben Tena.
»Jesu li ti svi sinovi na broju?« javi joj se Bili.
Zoe zamalo pade na koljena od olakšanja. On joj objasni put, pa Zoe pojuri prema šumi gdje naiđe na Bilk, Johnnyja, Natalie i Spencera kako izlaze između drveća, s Lulu i pokunjenim Bertiejem za petama.
Natalie i Johnny izgledali su sasvim iscrpljeno, a Billu su nova košulja, traperice i tenisice od brušene kože bile prekrivene bljuvo¬tinom. Malo bljuvotine bilo je i na Spencerovoj majici.
»O moj Bože, što se dogodilo?« uzviknu ona.
»Spencer. Mislim da si pojeo nešto što nisi trebao, je li?« Bili se okrenu prema Spenceru, a Zoe i protiv svoje volje pomisli da izgleda još privlačnije, čak i u ovakvu stanju. »Neke bobice, hm? A malo si se i uznemirio.«
Spencer nesretno klimnu.
»Ali idemo do poliklinike gdje ću te pregledati«, nastavi Bili, naizgled nezabrinut za stanje svoje odjeće. »S posebnim testerom za bljuvotinu.«
Spencerovo se lice malo razvedri.
»Sto si pojeo?« upita Zoe u strahu. »Jesam li ti rekla da se ne smiju jesti stvari s poda, Spenceru?« Svim se silama trudila da ne zaplače, ali zbog sreće i olakšanja to joj je bilo vrlo teško. »Tako sam se brinula!«
Ona raširi ruke i on joj se zaleti u zagrljaj, zarivši joj glavu pod ruku s nespretnošću psića. Kada su se grlili dovoljno dugo da se Zoe sabere, ona ga malo odmakne, tako da on može vidjeti koliko je bila zabrinuta. »Kamo si išao, Spenceru? Sto si radio u šumi?«
Njegova usna zadrhće, isprva slabo, pa onda snažnije. »On mi je pojeo sendvič! Oba, i nisam više imao nijedan!«
Natalie čučne i zagrli Zoena drhtava ramena.
»Mi mislimo da je Spencer vrlo razumno zaključio da će mu trebati zalihe hrane ako misli pobjeći.« Natalin glas bio je miran poput Billova. »Tako da je uzeo dva sendviča od Frede i stavio ih u torbu, ali mi poznajemo još nekoga tko voli sendviče sa slaninom, a također je pošao u šetnju.« Pogleda Bertieja. »Nekoga tko mi¬sli da je u redu gurati glavu u tuđe torbe i malo po njima kopati.
Vjerojatno je lutao voćnjakom, pronašao Spencera, pa slijedio miris slanine.«
Bertie je šutio, ali Zoe mu primijeti tragove kečapa na njušci i krivnju u očima.
»Eto, ostavljamo ti ga. Moramo do Rachel.« Natalie značaj¬no pogleda Johnnyja. »Moramo porazgovarati s njom i Megan o nečemu.«
»Hvala«, reče Zoe. »Dugujem vam sladoled. I tebi«, doda ona Billu, nastojeći ne pridavati značenje onome što mu je njezin sin napravio od košulje. Natalie i Johnny su ga s čuđenjem proma¬trali, ne vjerujući da od toga ne pravi veliku stvar.
»Možemo li na sladoled?« upita Spencer.
Zoe se pribra. Morala se suočiti s problemima s kojima se njezin mali sin borio, pa makar ne znala kako ih riješiti. Htjela je da zna da se ona trudi. »Samo ću kratko, moramo nešto porazgovarati...«
»Naravno«, reče Bili zbunjeno i mahne psu. »Lulu! Lulu, dođi ovamo!«
»Spenceru, pogledaj me.« Zoe mu podignu bradu tako da je može pogledati u lice i vidjeti koliko je uznemirena. »Što je ovo trebalo značiti? Zašto si bježao?«
Sada, kada su ostali nasamo, njegov se prkos rasplinuo. »Ne znam što sam učinio.« On zakopa lice u njezino rame, pa ga je jedva mogla razumjeti.
»Kada?«
»Sto sam učinio da tata ne želi živjeti sa mnom i Leom. Sa¬mo nas želi viđati vikendima.« On podigne mokro lice i mogla je vidjeti da se bori s logikom odraslih najbolje što može. »Callum iz škole kaže da će Jennifer sada biti naša nova mama. A ti ćeš naći novoga tatu i onda ćeš nas htjeti viđati samo vikendima, a kamo ćemo onda Leo i ja?«
Zoeno se srce slomi. »Ne«, odgovori. »Ne, ne, ne, ne, ne. To se nikada neće dogoditi.«
»Zašto ne možemo biti prava obitelj?« Njegova se usta iskrive u obrnuti polumjesec, kao kod lika iz crtića.
»Mi jesmo prava obitelj.« Zoe privuče Spencera na koljeno i čvrsto ga zagrli. »Ja, ti, Leo i Toffee. A tu je i tata i ...«, natjera se da to izgovori, za njega, »Jennifer. Obitelj su ljudi koji te vole. A mi te svi volimo.«
»Hoćeš li nam i ti naći novoga tatu?« On je pogleda bistrim očima i Zoe osjeti zastrašujuću majčinsku ljubav kako ih privlači po¬put magneta. Spencer će uvijek moći zaviriti ravno u njezine misli.
Sjetila se kako joj je jednom mama rekla, dok je Spencer bio još vrlo mali, da mora paziti što pred njim govori jer djeca pohra¬njuju njihove izjave poput snimača.
»Ti imaš samo jednoga tatu, a to je tvoj tata«, reče. »No jed¬noga dana možda i ja upoznam nekoga posebnog i on dođe živjeti s nama. Ali on bi vas morao voljeti isto koliko i mene jer smo ti, ja, Leo i Toffee ekipa, je li tako?« Ona ga ponovno stisnu. »Je li?«
Spencer klimnu.
»A ti ćeš uvijek biti moj posebni veliki dječak. I najbolji Leov prijatelj. A sada i Toffeejev.«
Ona pogleda preko Spencerove glave i uoči Billa kako još uvi¬jek stoji pokraj obližnjega drveta, pretvarajući se da dresira Lulu nekakvim keksom. Dok su razgovarali, travom je obrisao dio blju¬votine s košulje, ali Zoe je bilo žao njegovih lijepih cipela, onih koje je vjerojatno bio kupio samo zato da bi je mogao pitati mišljenje.
Nikada se iz brušene kože neće riješiti smrada, pomisli ona. Kada čovjek ima djecu, postane stručnjak u uklanjanju bljuvotina.
Bili pusti da Lulu skoči po keks, a zatim podignutih obrva pogleda Zoe, kao da kaže »Je li sve u redu?«
»Kakav bi muškarac dopustio tvojem sinu da povrati po nje¬mu, a potom ostao blizu kako bi ga odveo na pregled, mislila je Zoe. Takav koji vjerojatno ne bi iznevjerio tvoju obitelj i tebe, iako nema mnogo iskustva s djecom.
»Kako ti je trbuh?« upita Spencera. »Hoćemo li otići s Bil-lom da te pregleda?«
»Gladan sam«, reče Spencer. »Možemo li na sladoled? Zašto mu pas nalikuje ovci? Zašto je tako kovrčav? Bili kaže da je Lulu Tofieejev prijatelj i da šetate s psima subotom kada smo Leo i ja na nogometu. Je li to istina? Možemo li i mi doći? Zapravo, mogu li dobiti još jedan sendvič?
Zoe ustade, a Bili odmah pride.
»Mislim da se oporavio«, reče ona. »Barem dovoljno da traži novi sendvič.«
»Da vas povezem natrag?« ponudi Bill, a kada Spencer klimne, on se sagne pa ga podigne na ramena. Vrlo hrabro, pomisli Zoe, s obzirom na Spencerov osjetljivi želudac. Specner kratko vrisne od veselja i zgrabi Billovu kovrčavu kosu.
»I ja bih sendvič«, reče Bili. »I kupku.«
»Oprat ću ti odjeću«, reče Zoe. »Tako mi je žao, to je naj¬manje što mogu učiniti.«
Bili je pogleda, a Zoe bude drago što je Spencer bio zabavljen s Lulu da ne vidi vragolasti pogled koji su izmijenili.
»Ne možeš stalno ostavljati stvari u ambulanti«, reče. »Cvijeće je jedno, ali majica? Ljudi će početi ogovarati.«
»Neka«, odvrati Zoe, gledajući ravno pred sebe dok su se vraćali prema voćnjaku.

* * *

Kada bi se prema tome što je jedva stajala od umora moglo reći da dan uspješno prolazi, Rachel zaključi da žuljevi na stopalima sigurno znače lud uspjeh.
Posjetitelji su pokazali zanimanje za mogućnosti čuvanja pasa u Four Oaksu, ali svi su zapravo htjeli vidjeti prihvatilište. Megan je organizirala kratke posjete kako se psi ne bi previše uznemirili, pa su ih u malim skupinama vodili u obilazak, objašnjavali im kako sve radi i besramno igrali na njihove osjećaje.
Na Rachelino olakšanje, psi su se izvrsno ponašali. Odlazili su u kratke šetnje po voćnjaku s dobrovoljcima, ponosno noseći po¬ruke »trebam dom«, a cedulje na boksovima gotovo su se izlizale od čitanja.
Natalie je neočekivano nestala i Rachel je morala sama obaviti većinu razgovora sa sponzorima. Usprkos svojim strahovima da nema
Natalinu darovitost, sve je jako dobro prošlo. Postala je svjesna kako odgovara na razna pitanja o psima koja bi inače prepuštala Megan. Do dva sata već im je ponestalo obrazaca za sponzorstva i Rachel je morala otići do ureda kako bi ispisala nove. Do dva i trideset, od ukupnih petnaest spašenih pasa raspravljalo se o njih deset i dobili su obećanja da će im se omogućiti opskrba hranom, transport, ogla¬šavanje u novinama, privremena udomljavanja, provjeravanje domova. Odziv je bio golem.
Jedini joj je trn u oku bio što se George nije pojavio. Poslao je Darrena, nedavno diplomiranog veterinara koji je izgledao kao da mu je dvanaest, kako bi dežurao zbog hitnih slučajeva. Iako se mla¬dić pojavio opskrbljen donacijskim čekom od Fenwick Armstrong partnera, Rachel se to nije dojmilo. Željela je njegovo vrijeme, ne novac.
Bilo bi lijepo, razmišljala je Ijutito, da je bio ondje da ih po¬drži. Nije znao koliko je toga ovisilo o tom danu, no možda je u tome i bio smisao. Odluku da ostane morala je donijeti na temelju stvarnoga života, a na nečijeg najboljeg izdanja.
»Vjerojatno je imao hitan poziv«, rekla je Megan čitajući joj misli dok su privodile kraju obilazak za predstavnike gradske vijeć¬nice koji su bili »i više nego zadovoljni novim uredbama«. »Sigur¬na sam da će doći čim bude mogao.« Megan pusti van Yoshi, jed¬nu od najnovijih Jack Russell terijerka i zakvači joj povodac. »Sada kada sam Fredu spojila s Oskarom, nova mi je meta George i jedan od ovih. Lako stanu u džep od jakne, ne misliš li?« Podignu malu bijelu terijerku da to dokaže, a ona joj žustro počne lizati uho.
»George kaže da nema vremena za psa.«
»Ma, kako da ne! Naravno da ima. To je i nekoć govorio Dot kada ga je pokušavala spojiti s nedresiranim psima. Postala mu je navika govoriti ne.« Megan spusti Yoshi i pogleda Rachel. »Ako će dobiti dijete, može imati psa, zar ne? Možete se o još jednome brinuti.«
Rachel iskrivi usta. Zbog Meganina jednostavnog nastupa bila joj je neizmjerno zahvalna, sada kada su svi oko nje hodali kao po jajima zbog njezinih hormonalnih promjena raspoloženja.
»Zar tako ne bismo prekršili vlastito pravilo o davanju pasa na udomljavanje trudnicama.«
»Gem će novoga psa dovesti u red.« Oklijevala je. »Nemoj to krivo shvatiti, ali ne smiješ zaboraviti da je George dugo bio odgovo¬ran sam sebi, a kada si sam, poprimiš neke navike. Dot je to i meni znala govoriti. Ugađaš sebi jer tako je lakše. On je sjajan momak i vi ste sjajan par, ali trebat će ga naučiti na pravila ponašanja u kući.«
Rachel uzdahnu i položi ruku na malu izbočinu za koju se na¬dala da je traperice previše ne ističu. »Ja nemam vremena odgajati muškarca. Treba mi onaj koji je već dresiran. Sada.«
»Sva sreća da si sama dresirana«, reče Megan. »Čuj, moram zbrisati jer dogovaram nešto sjajno. Možeš li izići za otprilike četvrt sata?«
»Mogu.«
Megan se ozari. »Supač. Mogu li posuditi Gema?«
Gem je sjedio u košari u uredu, glave položene na šape, čeka¬jući sljedeću naredbu. Kada Megan to reče, on naćuli uši i skoči na noge, pa pode za njom.
Rachel pogleda u raspored u mapi i pode prema protupožar¬nim vratima da provjeri pse. Nije imala nikakav zabilježen obilazak u idućih dvadeset minuta, boksovi su bili čisti i telefon nije zvonio.
Bože, iscrpljena sam, odjednom pomisli. Kako ću se snalaziti kada mi trbuh bude velik? A zatim s bebom? Zašto se netko ne može doći brinuti za mene, onako kako se ja brinem za ove lutalice?
»Šalica čaja«, reče naglas da razbije sve veći strah. »Lijepo što pitaš!« reče poznati glas. »S mlijekom, bez šećera.« Rachel se okrenu tako naglo da gotovo izgubi ravnotežu. Iza nje, izgledajući krajnje nezgrapno u sivom odijelu i rukom izrađenim cipelama pokraj vreća s psećom hranom, stajao je Oliver.

* * *

»Što ti, dovraga, radiš ovdje?« upita ga.
To nije bio početak ni jednog monologa koje je uvježbavala s Gemom, no bilo je to prvo što joj je izletjelo.
Oliveru se moralo odati priznanje što nije ni trepnuo. »Došao sam te spasiti. Je li ovo prihvatilište?«
Rachelino izdajničko srce snažno zalupa, a nju preplavi čežnja. Oliver u odijelu. Svježe obrijano lice i kosa koju je nedavno ošišao neki stilist iz Chelsea. Na zgodnome licu oči pune pokajanja i nade i njegova ruka — ona teško proguta — koju je pružao prema njoj bez vjenčanog prsta koji joj se godinama rugao.
On je pravi nitkov, podsjeti se. Varao je dosadnu Kath, varao je tebe, prolazi krizu srednjih godina i nikada te zapravo nije volio.
»Što ako mene ne treba spasiti?« protisnu ona, uspjevši za¬držati mir.
Oliver spusti ruku. »Onda možda ti možeš spasiti mene«, reče glatko. »Došao sam se ispričati.«
»Ako je tako, nastavi.«
Izgledao je pomalo iznenađen njezinim stavom, ali ipak je posluša. »Bio sam nevjerojatno glup. Ne mogu objasniti što se sa mnom događalo ovih posljednjih nekoliko mjeseci, ali sada je sve gotovo. Ti si me prizvala pameti i žao mi je zbog svega.«
»Je li Tara toga svjesna?«
On podignu obrvu, a zatim shvati da sve zna. »Ona... više nije u igri.«
Nastupi kratka tišina, ali Oliver je odmah ispuni, poput vješta govornika kakav je bio. »Znam da ne mogu od tebe tražiti da za¬boraviš što se dogodilo, ali nadam se da ćeš mi jednoga dana moći oprostiti.«
»A Kath?«
»Kath mi ne treba ništa opraštati. Dobit će moju kuću, moju djecu i pola mojih poslova, pa bi mi na kraju ona trebala poslati cvijeće u znak zahvale.«
»Ne mogu se praviti da se ništa nije dogodilo, Olivere.« Rachel se osloni o stol. Noge je više nisu držale. »Prošla sam najgore vrijeme u životu. Izgubila sam sve! Dom, posao, ljubav svojega života...«
Prokletstvo, pomisli čim to izgovori. U tome će uživati. Nisam mu to trebala dati.
»Znam«, reče on. »I zato sam i došao. Želim sve ispraviti. Morao sam prodati agenciju, takav je bio savjet odvjetnika, nemoj ni pitati. I želim sam pokrenuti novu. Želim samo najbolje ljude, pa sam se pitao mogu li ti ponuditi posao?«
Rachel ga je netremice promatrala, zaprepaštena njegovom drs¬košću. Podilazio je njezinu poslovnom ponosu. Kao da je on bio važniji od njezina slomljenog srca.
»Ti si najveći stručnjak u svom poslu kojega znam«, nastavi on, »bez obzira na tvoje druge odlike. Mogu ti odmah udvostru¬čiti plaću i proglasiti te direktoricom.« Oliver pride korak bliže i Rachel je sada mogla namirisati njegovu skupu kolonjsku vodu. Počelo joj se vrtjeti u glavi. »Ali ono što zaista želim, čemu se čak ne mogu ni nadati, to je da razmisliš o tome da mi se vratiš. Ne kao moja uredska ljubavnica, nego... kao moja supruga.« Zagleda joj se u oči, a Rachelin se otpor još više uruši. »Znam da sam se grozno ponio, ali to je bila pljuska koja mi je trebala, Rachel. A sada sam slobodan, Kath mi se maknula s puta i možemo zajedno početi ispočetka.«
»Ja...« Rachel nije znala što reći. Previše joj se toga vrzmalo glavom, a sve misli nisu bile poštene kao što je htjela.
Težina odgovornosti već joj se podizala s umornih ramena dok ju je obavijala njegova poznata magija i uvlačila se poput dima u njezin otpor. Oliver će se o njoj brinuti jer je bio staroga kova. Kath nikada nije radila. A beba... Možda je i bila Oliverova. Nije još napravila nikakve pretrage i postojali su mali izgledi da je njegov kondom bio nevaljao, a ne Georgeov.
Georgeu bi vjerojatno laknulo, govorio joj je prepredeni glasić. On nije želio da mu njegov samački život uznemire slučajno začeto dijete i žena koju zapravo nije poznavao. Bilo bi najpoštenije za sve da ode. Najjednostavnije.
»Želim da se vratiš«, reče Oliver kao da može čuti vražji glasić. Zakorači bliže i položi dlanove na njezine ruke. To je bio nježan, romantičan dodir, a ne jeftin grubi zagrljaj. Rachel je bilo jasno da je predobro poznaje. A igrao je na asa koji je dugo držao u rukavu, onoga koji je bacao samo u krajnjoj nuždi: »Volim te, Rachel.«
Rachel poželi vrištati o tome kako ju je povrijedio, ali bila je previše začarana da izusti i jednu riječ. Oliver ju je uvijek znao šarmirati, a sada je jasno povlačio konce. Jer ju je želio. Nije mogla oporeći koliko joj je to laskalo.
»Imaš li uopće pojma što si mi učinio?« poče ona, ali prema izrazu Oliverova lica bilo joj je jasno da on to shvaća kao uvod u njezin pristanak.
Odjednom se vrata otvore uz tresak.
»Rachel! Zaista mi je žao što kasnim, ali imao sam jedan jako težak slučaj teljenja gore u... Oh.«
Ona se odmaknu od Olivera kao da je kroz nju prošao elek¬trični šok.
George je stajao na vratima, a njegovo pošteno lice sada je bilo mračno. Gotovo je čitav okvir vrata ispunio svojim krupnim likom, osobito onako još u radnoj jakni, umrljanoj blatom i drugim groznim tvarima.
Toliko je viši od Olivera, pomisli Rachel rastreseno. Ili, bolje rečeno, Oliver je toliko manji od Georgea.
»Oprostite što smetam«, reče George kruto. »Megan želi da dođeš van. Treba te u vezi s nečim.«
Rachel pogleda Olivera koji je uspio izgledati kao da je on tu kod kuće, a ne George.
»Olivere, ovo je George Fenwick, naš veterinar. George, ovo je Oliver Wrigley. Moj...« Čim je to izustila, znala je da je grozno pogriješila, a Georgeov povrijeđen pogled to je i potvrdio.
»Njezina stara ljubav«, doda Oliver sa samouvjerenim smiješ¬kom. »Drago mi je.«
George se nije udostojao odgovoriti. »Naš veterinar«, ponovio je. »Dobro. Pa, vašem veterinaru drago je da se ovdje sve dobro odvija. Idem sad. Ostavit ću kapi za uši kod Darrena.«
On klimnu i ode prije nego što ga je Rachel uspjela zadržati.
»Jesu li svi ovdašnji muškarci tako otresiti?« upita Oliver, dobro se zabavljajući. »Nije ni čudo da toliko uspijete obaviti. Ovdje se vrijeme ne troši na beskorisno čavrljanje.« On ponovno posegnu prema njoj, ovoga puta prošavši njezinu ruku i posegnuvši za strukom. Privuče je dovoljno blizu da ju je mogao poljubiti. Ka¬da joj dotakne majicu i osjeti njezin proširen struk, osmijeh mu se razvuče. »Onda, što smo ono govorili? Vidim da i tebi odgovara seoski život...«
Stisnu joj trbuh i Rachel odjednom osjeti da izdaje ne samo Georgea nego i dijete. »Ima još nešto«, reče, istisnuvši riječi iz sebe prije nego što je uspjela razmisliti. »Trudna sam.«
Olivera to previše ne uznemiri. »U redu. To je neočekivano. Kada si mi to mislila reci?«
»Ne znam.« Znala je da sada pliva u opasnim vodama. On je o djeci znao mnogo više od nje. Datume, termine, razvoj. Napokon, imao ih je troje. Ona se odmaknu. »Olivere, ne mogu još to sve shvatiti.«
»Razumijem.« Glas mu je bio umirujuči. »Ali sada nisi sama. Samo reci i možemo odmah otići odavde. Imam odvjetnike koji sve mogu riješiti za četrdeset osam sati. Ostavi sve psima, ako želiš.«
Bio je to pametan potez. To bi uravnotežilo njezinu ljestvicu krivnje.
»Moram izići. Megan je nešto priredila«, reče ona, kupujući vrijeme. »Dođi da upoznaš spašene psiće, divni su.«
»Nisam znao da si ti tip za pse«, odvrati on, oprezno se kre¬ćući psetarnicom u smjeru vrata koja su izlazila u voćnjak. Preostali Jack Russelli zarežali su kada je prošao i Rachel ih je morala utišati.
»Nisam ni ja. Ali čovjek se mijenja, zar ne?« Ona zatrepće kada iziđoše na jarko svibanjsko sunce. Ugleda Megan na drugom kraju voćnjaka, okruženu velikim brojem pasa i vlasnika.
Kada ugleda Rachel, podigne megafon na usta i počne govo¬riti. Njezin je australski naglasak kroz zvučnike još više dolazio do izražaja.
»Hvala vam svima što ste danas došli podržati našu akciju spašavanja pasa! To je najvažniji dio današnjih događanja. Veliko ponovno okupljanje! Ali najprije, željela bih vas upoznati s našom direktoricom Rachel Fielding koja je nećakinja naše utemeljiteljice i prijateljice mnogih od vas, Dorothy Mossop. Rachel?«
Mahne joj da dođe i Rachel sramežljivo pride.
»Sto je?« prošapne.
Megan namigne i podigne megafon. »Ovo su samo neki od prijatelja koje je Dot spojila tijekom godina. Željeli su doći i zahva¬liti se na ponovno pruženoj prilici. Bez Dotine ljubavi i predanosti većina bi ovih pasa bila uspavana ili ostavljena da ugine od gladi na ulici. Zato vas molim jedan pljesak za Geralda Flinta, sa Spryjem i Molly...«
0, Bože, pomisli Rachel protrnuvši od jeze. Nemam vremena za ovo. Nemam vremena gledati pse kada bih zapravo trebala biti u uredu s Oliverom i pokušavati smisliti što ću učiniti s ostatkom života! Nokti su joj se žarili u dlanove dok je čvrsto stezala šake.
Ali Megan ju je gledala s iščekivanjem i ona se nasilu nasmije¬ši. Promatrala je Geralda koji je prvi prolazio, u opuštenom vikend--izdanju: svijetlosmedim hlačama i polo majici, ponosno vodeći dva prelijepa engleska španijela. Nasmiješio joj se kada je prošao pokraj nje, a ona zamijeti kako u društvu svojih pasa izgleda kao potpuno drugi čovjek.
»Bridget Armstrong i Muffin! Jim i Lesley Horrocks, s Richar-dom i Judy! Gavin i Kaden Laine s Marleyem!« Sjedokosu gospodu i bucmastog labradora slijedio je stariji par s dva skakutava mješanca i mladi čovjek s malim dječakom i mješancem škotskoga ovčara.
Racheline se ruke počeše opuštati dok je promatrala sretna lica okrenuta prema njoj. Ljudi su dolazili, kao u kakvom mimohodu veterana. Stariji psi, mladi psi, tronogi psi, a svakoga je vodio vla¬snik koji je sjao od ponosa.
Dok je promatrala, jedna starica s maltezerom iziđe iz vrste i pristupi joj.
»Izvolite«, reče starica. U dlan joj utisnu novčanicu od dva¬deset funta i obrazac za sponzorstvo.
»Za što je to?«
»Ne mogu vam dati mnogo«, reče, »ali ovo je za svinjske uši. Ja sam svojega Kippera dobila od Dot i on mi je bio najbolji prijatelj kojega sam ikada imala. Umiljat. Nikada nije bez veze lajao, čak ni na samom kraju.«
»Hvala«, ganuto će Rachel.
»To što je Dot učinila...« Starica je treptala iza debelih na¬očala. »To je čudesno. Ne za pse, nego za ljude poput mene. Mi smo bili sretnici. Oni su dobili domove i udoban krevet, ali mi smo nagrađeni nekim tko nas je slušao i pravio nam društvo. To se ničim ne može platiti. Dot kao da je znala što nam je nedostajalo.« Onda pucnu jezikom prema psu, pa pođoše dalje.
»Zgodno«, reče Oliver, dubokim, iskrenim glasom kao s re¬klame za kavu. »Zaista je dirljivo što ti ljudi osjećaju prema svojim psima. Moraš i meni dopustiti da nešto doniram.«
Rachel ga nije slušala. Razmišljala je o Dot, o Felixu i o stran¬cima koji bi virili iz sjena njihova braka, baš kao što su toliko go¬dina virili u braku Olivera i Kath. Dot je mogla imati sve što je htjela, sve dok nije tražila isto od Felixa. Umjesto toga, odlučila se za društvo kojemu je mogla vjerovati, za jednostavnog Gema i za druge plahe, slomljene životinje koje su zalutale ovamo, nadajući se drugoj prilici u kojoj bi mogle pokazati svoju odanost. A što joj je Oliver sada nudio? Čitavoga sebe? Ali koliko dugo? Felix je barem bio iskren prema Dot. Znala je da Oliver ne bi bio.
A što je ona nudila? Svu sebe, osim tajne koja je u njoj rasla? I drugu tajnu, onaj dio sebe koji je želio da je sve drukčije ispalo s krupnim, grubim veterinarom.
»Ne«, reče Rachel naglas.
Više nije smjelo biti tajna.
»O, ali moraš«, reče Oliver, obgrlivši je starom, lakom samo-uvjerenošću. »Provući ću to kao donaciju u dobrotvorne svrhe. Ja sam za spašavanje izgubljenih i odbačenih pasa.«
Ona se okrenu prema njemu, otresavši se njegove ruke, pa ga pogleda u oči. U novim čizmama bila je malo viša od njega, ali, i unatoč tome, osjećala se od njega, većom. Višom, jačom, sigurnijom. Napokon.
»Ne«, ponovi. »Oprosti. Nisam govorila o psima. Mislila sam na sebe. Neću se vratiti. Nitko me ne treba spašavati, hvala.«

28. POGLAVLJE

BILO JE GOTOVO ŠEST kada su posljednji posjetitelji otišli i gotovo jedanaest kada je Rachel napokon uhvatila trenutak za sebe.
Oliver je otišao gotovo odmah, nakon što ju je plaho zatražio ključeve od stana. Trebali su mu jer je mislio prodati posao. Rachel osjeti, kada mu ih je zavitlala u ruku, da mu je laknulo. Možda je očekivao neku besprizornu rupu u stilu zapadnog Londona. Možda ga je Kath nahuškala da dođe. Možda je samo htio natrag svoje grozne traperice. Nije željela razmišljati o tome koliku su ulogu u njegovu povratku odigrali ti ključevi, ili o tome kako je ona mogla bolje nastupiti kako bi sebi pomogla s računom za porez. Željela je samo da napusti njezin nov život.
Ozračje u Four Oaksu bilo je kao u posljednjim prizorima vedra mjuzikla, uz mnogo žovijalnosti i glasne glazbe. Megan, Joh¬nny i Natalie obavili su večernji krug hranjenja i čiščenja uz glazbu s Radija One, umjesto uobičajenih umirujućih tonova Radija Four, a Freda je sve natjerala da sjednu i odmore se dok su im ona i Fred pripravljali cjeloviti engleski doručak da se okrijepe uz čaj.
Rachel je toliko bila skrhana da je gotovo glavom zaronila u svoje pečeno jaje, pa ju je Freda poslala da nekoliko sati odspava. Usprkos neprestanom komešanju u glavi, čvrsto je zaspala sve do osam, i kada je ponovno sišla, svi SU još bili u kuhinji. Johnny je zbrojio zaradu od svih stolova, a Natalie joj je pokazala urednu hrpu sponzorskih obrazaca.
»Upalit će«, reče Natalie. Činila se opijena srećom. »Na internetu sam pronašla sve obrasce koji ti trebaju kako bi prihvatilište registrirala kao pravu dobrotvornu ustanovu, tako da možeš zatražiti poreznu olakšicu i druge pogodnosti. Razgovarali smo o tome«, ona se osvrne na sve za stolom, »i ja ću rado biti jamac, a tako i Johnny.«
»To je sjajna zamisao«, reče Rachel. »Hvala.«
Jezičac na vagi nagnuo se u korist ostajanja. Ako bi joj Natalie pomogla s papirima...
»Znaš li da ćemo zadržati Bertieja?« nastavi Natalie, klimnuvši prema dremljivom basetu sklupčanom oko Gema u nevjerojatno maloj košari.
»Doista?«
»Doista. Morali smo uvjeriti one drage ljude koji su došli čak ovamo kako bi ga vidjeli — da umjesto njega uzmu jednoga od Jack Russella«, reče Johnny. »Zaista se bojim za njih, ali Megan mi kaže da će sve biti u redu.«
»Ali što je s tvojim poslom?«
Natalie se naceri, a Rachel tada opazi da se ispod stola drži s Johnnyjem za ruku. »Želim raščistiti neke stvari u životu, pa možeš na mene računati kada je riječ o zadacima.«
»Trebali bismo krenuti«, reče Johnny i odgurnu stolac. »Ted, Freda? Hoćemo li vas povesti?«
»Puno hvala«, reče Ted, a Rachel zamijeti kako su Natalie i Freda priljubile glave na izlasku iz kuhinje.
Bila je preumorna da bude znatiželjna. Uskoro ću saznati, pomisli, slažući tanjure da ih stavi u perilicu.
»Vrati se u krevet«, reče Megan. »Ja ću ovdje završiti. Izgle¬daš grozno. Bez uvrede.«
»Nikakva uvreda. Znam da izgledam poput hodajućeg mrt¬vaca.« Rachel stavi ruke na bolna leđa. Prethodni dan činio joj se beskrajnim, a nije učinila ni pola onoga što je Megan obavila. »Nisam ti se zahvalila«, doda.
»Za što?«
»Za sve što si danas učinila. Za onaj mali mimohod. Raspla¬kala sam se.«
»Mislim da je sve natjerao na suze«, reče Megan. »To je i bio cilj. Trebala si vidjeti kantice za sitniš pokraj glavnih vrata.« Lice joj promijeni izraz. »Salu na stranu, ti si obavila posao. Da nisi odlučila potaknuti udomljavanje i učiniti sve ovo...« Nasmiješila se i čitavo joj se lice ozari od iskrena prijateljstva. »Za nekoga tko nije tip za pse bila si dobra, ha?
Rachel zatrepće jer je odjednom svladaše osjećaji.
»Idem samo provjeriti četveronošce«, reče. »A onda se pre¬dajem.«
Ode do ureda, pazeći da ne uznemiri dremljive pse, pa sjedne u Dotin izlizan kožni uredski stolac. Bilo je mirno, osim priguše¬noga mumljanja radija i ponekog gunđanja psa, ali Rachel je sjedila glave zarivene u dlanove, gotovo zaglušena glasovima u glavi.
Što da učini? Da ostane? Ode? Proda?
Danas je uvidjela koliko se njezin svijet promijenio. Nije se že¬ljela vratiti u London, Oliveru, starom životu. Dot joj nije ostavila psetarnicu kako bi iznevjerila njezin san. Ostavila ju je Rachel, tako da odnekud može osjetiti kako ona doista njezin naum provodi u djelo.
Ali to je još uvijek bila velika obveza, baš sada kada joj nije trebao dodatni pritisak. Čak nije ni smislila odakle će smoći novac da plati ostatak poreza na naslijede, ili da popravi razne nedostatke u kući. Čuvanje pasa može donositi pristojne prihode, ali još uvijek se čitav taj posao trebao osmisliti i pokrenuti.
Možda bih trebala prodati, zaključati, natovariti stvari i pre¬dati sve u ruke onoga klijenta kojega zanima kuća na osami, raz¬mišljala je. Tako bi bilo sve mnogo jednostavnije. Mogla bih dio novca dati nekom drugom prihvatilištu za pse, pomoći Megan da pronađe novi posao...
Netko zakuca na vrata. Proviri Georgeova glava. »Oprosti, znam da je kasno. Možemo li kratko porazgovarati?« Zvučao je hladno, ali odlučno, kao da je poslan u ravnateljev ured da se ispriča.
»Naravno.« Rachel se uspravi i odmakne kosu. Poželi da ne izgleda uvijek tako grozno kada ga vidi. Njihova je veza toliko nao-paka da je možda nikada neće ni vidjeti u najboljem izdanju. Zatim se zamisli. Kakva je to uopće bila veza?
»Došao sam se ispričati za ono maloprije«, reče on bez oko¬lišanja. »To je bio tvoj dugogodišnji partner, koliko sam shvatio?«
»Da«, odgovori Rachel. »Oliver. I ja se želim ispričati. Nije da te nisam željela predstaviti kao dečka«, nastavi, osjećajući se kao da se ona treba najviše ispričati. »Samo nisam znala hoćeš li...« To je bilo tako glupo. »...Smatraš li se ti mojim dečkom ili ne. Malo smo oboje prestari za to, ne misliš li?«
George stegne čeljust, iako mu je pogled još uvijek bio tvrd. »Da. Kada to tako postaviš, radije bih da me se predstavlja kao vaše¬ga veterinara nego oca djeteta, ili kako li se već danas takvi zovu.«
»Čula sam i gore.«
Čekala je da kaže kako bi mu bilo drago da ga je predstavila kao dečka, ali on ne reče ništa. Umjesto toga, zavrne rukave svojega boljeg džempera i zamišljeno uzdahne.
»Želiš li sjesti?« predloži Rachel. »Osjećam se kao da te ispitujem na razgovoru za posao.«
George izvadi stolac na kojemu su sjedili budući vlasnici pasa, ali ne prekriži nogu preko koljena kao inače. Umjesto toga, na prsima prekriži ruke i počne je promatrati. Rachel mu nije mogla uhvatiti pogled.
»Imam nešto za tebe«, reče i izvadi iz stražnjega džepa ček. Razmota ga i ubaci u otvorenu ladicu u koju je spremala dolaznu poštu.
»O, već sam ovo dobila«, poče Rachel. »Darren mi ga je dao. Vrlo velikodušno! Napravit ćemo posebnu pločicu za ambu¬lantu Fenwick...«
»To nije isti ček«, reče George ne pomaknuvši se.
Rachel ga ne pogleda, nego posegne za papirićem i izvadi ga iz hrpe obrazaca za sponzorstvo. To je bio privatni ček, na račun Georgea R.W. Femvicka, za stotinu tisuća funti.
»Ne mogu to prihvatiti!« reče ona odmah.
»Možeš.«
»Ne mogu.«
»Možeš. Prestani s tom glupom tvrdoglavošću.«
»Ne mogu...« poče ona i odjednom se sjeti nečega što joj je Megan rekla: kako je Dot prešlo u naviku stalno govoriti »ne«. I ona je bila baš takva, štiteći svoju intimu, da netko ne bi otkrio njezin tajni život s Oliverom, ili ugrozio njezin slobodnjački život u kojemu je radila ono što je htjela. No, zapravo je to bilo zato što je lakše bilo biti sam. To je bio mazohistički oblik sebičnosti, predstavljen kao nezavisnost, i bilo ga je vraški teško prekinuti.
Podigne pogled s čeka i zagleda se u Georgeovo široko lice išibano vjetrom, ružičasto ondje gdje ga je opalilo sunce, pa reče sama sebi da bi trebala biti luda da to odbije. Luda i sebična.
Instinktivno je željela odbiti njegovu ponudu jer nije željela da itko preuzme vodstvo nad njezinim životom, ali za to je sada bilo kasno. Sićušni diktator u njoj već je upravljao njezinim raspo¬loženjima, tekom, čak i ravnotežom. Ako je ikoga trebala pustiti u život, je li za to postojao netko bolji od Georgea? Koji će se brinuti o tom djetetu, baš kao što se brinuo o teladi i psima — i samoj Rachel. Postane joj vruće od pomisli na njega i načina na koji je točno znao kako ona djeluje.
»Ja...« počne.
On podigne ruku prije nego što uspije nastaviti.
»Moram ti nešto reći i bio bih ti zahvalan kada bi me dokra¬ja saslušala. Nemam velikog iskustva u razgovorima o osjećajima. Treba mi dobra vježba.«
Rachel nakrivi glavu. »Primijetila sam.«
George joj uputi mračan pogled preko stola, a zatim se uspravi. »Želim da uzmeš taj ček. Ne samo zbog sebe nego zato što to Do-tina psetarnica zaslužuje. A želim da ga uzmeš čak i ako se odlučiš vratiti u London s gospodinom ljubavnikom. Nisam glup. Vidio sam danas poslijepodne da između vas još uvijek ima nečega. Ako to želiš nazvati potporom za dijete, neka tako bude. Ja mogu...«
Zastane. »Mogu vidjeti zašto bi možda bolje bilo tako. Kao što me neprestano podsjećaš, mi se ne poznajemo toliko dobro i možda bi bilo najbolje prekinuti prije nego što sve postane previše zamršeno.«
Rachel se srce spusti u želudac.
»Zar to želiš?« Ona nervozno ispita njegovo lice. Zar ju je htio gurnuti Oliveru? To je bilo zbog toga? Nije želio probleme koje je donosila?
Možda ga je netko obavijestio o njezinoj mutnoj prošlosti lju¬bavnice. Takvo bi ponašanje on prezirao. Zar svakoga na kraju ne sustignu njegovi grijesi?
»Je li to što ti želiš?« uzvrati joj on.
Bože, grozni smo u ovome, pomisli Rachel, gledajući ga za¬mućenim pogledom.
»U redu, reći ću ti što ja želim«, nastavi on kada ona ne odgovori. »Dok radim budalu od sebe. Želim da prihvatiš ček i da mi dopustiš da uložim u psetarnicu, kao ozbiljan partner, i da pokušam pronaći način na koji ovaj jadni neženja može biti dio tvojega života. Ozbiljan dio. Koliko god to bilo teško za oboje.«
Susretne joj pogled i Rachel primijeti da su mu oči plavije od Gemovih, ali isto tako iskrene. »Moraš shvatiti da to što sam upoznao ženu poput tebe nikada nisam mogao sanjati, ne sada i ne ovdje. Ne samo zato što si lijepa i pametna i vraški... neobič¬na... nego zato što je moj život tako pretrpan. Pretrpan stresom i odgovornošću, i vođenjem ambulante, a ono malo vremena koje sam imao na kraju dana želio sam za sebe.« On se napola prezirno nasmija sam sebi. »Čak sam bio previše sebičan i za psa, za ime Božje. Dot mi je to stalno predbacivala. Ali tada sam upoznao tebe i odjednom sam shvatio koliko je to sve bilo uskogrudno. Koliko sam uskogrudan ja postao.«
George utihne i Rachel instinktivno posegne za njegovom rukom. Zaista je stavljao sve na kocku, pomisli ona, s obzirom na to da je vjerovao kako će ona pobjeći s Oliverom.
»Neću početi s glupostima o sudbini i pravoj ljubavi i svemu tome«, nastavi on. »Već imamo previše u nogama za takve razgovo¬re, a znam da će to biti strmi napredak u učenju. Ali imam osjećaj da je medu nama povezanost kakvu nisam osjetio ni s kim drugim. Ikada.« On je iskreno pogleda. »Kada sam s tobom, osjećam se kao da sam kod kuće. Čak i kod tebe. A s tobom bih mogao razgovarati zauvijek i nikada mi ne bi dosadilo.«
»Znam«, reče Rachel. »I ja se osjećam točno tako. A ovo čak nije ni moj dom.«
»Jest. Uvijek je bio.«
On je čvršće stegne za ruku, a ona mu pruži i drugu, pa su se sada držali poput dvoje brodolomaca, nedovoljno blizu da se poljube, ali dovoljno da se gledaju, netremice i strastveno.
Rachel protrnu na dodir Georgeovih vještih ruku, no isto¬dobno je sjala kao da joj je u srži bića žarulja koja isijava silnom toplinom. Takvu sigurnost nikada nije osjetila s Oliverom, sigur¬nost koja je počinjala u ponosnom i zbunjenom izrazu u njegovim očima. To će biti nezamislivo putovanje, ali na njega će poći zajed¬no jer tako žele.
Sjedili su gledajući se nekoliko minuta, a nijedno taj trenutak nije željelo razbiti nekom pogrešnom riječi.
Rachel shvati da George od nje očekuje da nešto kaže. Ona je bila na potezu.
»Ne vraćam se Oliveru«, reče. »Između nas nema ništa. To je bio oproštaj, ništa više. Nisam se mogla vratiti svojem starom životu. Bio je isprazan. Ja sam bila isprazna.
Ni to nisu bile riječi koje je u voćnjaku vježbala s Gemom. Nešto sasvim svježe kolalo je njome, osjećaji za koje prije nikada ne bi uspjela pronaći riječi.
»Moj posao koji svi smatraju toliko glamuroznim sastojao se zapravo od prodavanja magle. Prodavanje ideja i internetskih stvari, ničega opipljivog. Boravak na ovom imanju i promatranje kako psi podnose toliko patnja, a zatim se, uz malo ljubavi i pažnje, mijenja¬ju, promijenili su i mene.
Ona palcem prijeđe preko udubine između njegova palca i kažiprsta, osjećajući njegovu kožu pod prstima. Još uvijek moraju mnogo učiti jedno o drugome, ali on sada nije bio stranac. »Divno te je promatrati kako se ophodiš prema psima, kako se o njima bri¬neš bez ugrožavanja njihova dostojanstva. Željela sam da se netko i za mene tako brine.«
George ne reče ništa, ali pomaknu palac prema njezinu kao znak da se slaže.
»Ti si sjajan čovjek«, nastavi ona, osjećajući da ju je ponio trenutak i val trudničkih hormona. »Ako sam stalno u obrambe¬nom stavu, to je zato što ne mogu vjerovati da sam morala toliko godina čekati i doći ovamo, usred ničega, kako bih pronašla nekoga toliko zgodnoga i dragog, i dobrog u kuhanju i vođenju ljubavi i zabavnim razgovorima. I slobodnoga. Sve je to predobro da bi bilo istinito. Čak mi ne smetaju mrzovoljnost ni crvene čarape. Oni su samo znak da nisi plod moje mašte.
Rachel ušuti, pitajući se je li rekla previše. »Pa, ako se možeš suočiti s potpunom početnicom, rado bih da uložiš u psetarnicu. A ako se možeš nositi s nekim tko nikada nije dijelio ni kupaonicu s nekim...«, oklijevala je, »onda bih voljela da probaš biti sa mnom. I Gemom.«
»Onda ostaješ?« upita je, a da nije podignuo pogled.
»Da. Ostajem.« Usta joj se polako izviju u osmijeh i ona se nagne preko stola, sagnuvši glavu da može usnama dotaknuti Georgeva usta. On se isprva ne pomakne i njegova ju je čupava plava kosa golicala po jagodici dok se malo podizala u stolcu kako bi ga poljubila pod boljim kutom.
Rachel kratko pomisli kakva je ironija to da je toliko daleko otišla od Chiswicka kako bi se ponovno ljubakala preko nekoga uredskog stola. No u tom se trenutku Gerogeove usne razdvoje i on joj uzvrati poljubac silinom koja ju iznenadi. Rukom joj klizne kroz kosu, pa niz čeljust i niz vrat, sve dok je čitavo tijelo nije boljelo od žudnje da se o njega pritisne.
Ovo je bila prava Dotina ostavština. Ne psetarnica, kuća ili novac. To je bila njezina druga prilika i neće se više osvrtati.

EPILOG

Val odmahivanjem ruke odbije Rachelin pokušaj da plati kave i Rachel odluči da joj barem jednom popusti.
Napokon, dosada se usprotivila gotovo svakom Valinom pri¬jedlogu za dječja kolica, trudničku odjeću, opremu za bebe, torbu za bolnicu. Njezina je mama u Four Oaksu bila tek nekoliko sati, a Rachel se već osjećala kao da se predbilježila za trudnički seminar.
Ali vrijedilo je, pomisli. Izgradnja odnosa s majkom bila joj je sada najvažnija, zajedno sa svime što se događalo u psetarnici, počevši s preuređenjem. No, barem ju je poštedjelo čitanja gomile časopisa o bebama. Njezina je mama bila kao hodajuća verzija Zite West, Miriam Stoppard i Mumsneta.
»Ovo je zgodno«, reče Val, ogledajući se po privlačnoj plavo bijeloj unutrašnjosti kafića. Jedino po čemu se moglo razaznati da je to nekoć bila Tedova i Fredina zalogajnica bio je znak iznad vrata od obojena stakla. »No, je li u redu da je ovdje ovoliko pasa?«
»To je samo na ovome mjestu, mama«, reče Rachel.
»To sigurno nije higijenski. Zacijelo postoji neki zakon.« Val se osvrnu po prozračnoj, svježe oličenoj prostoriji. U nizu mini bok¬sova pokraj vrata bio je čitav izbor terijera i jedan labrador, a dva su španijela strpljivo sjedila pod stolom pokraj, privezani za kuke za vješanje torba.
»Da postoje, Natalie bi sigurno za njih znala.« Rachel je pi¬juckala svoju kavu bez kofeina i nasmiješila se prema šanku za kojim je stajala Natalie u blistavo bijeloj pregači, radeći najbolje kapucine u Longhamptonu. Počasno mjesto u kafiću pripadalo je Bertieju, čija je košara u izlogu privlačila djecu iz čitavoga grada.
No, u Natalinu kafiću djeca nisu bila pretjerano dobrodošla. Ona se pravila da je to zbog njihove sigurnosti, zbog tolikoga broja pasa, ali Rachel je, kao redovit gost, znala da vlasnici pasa potajno tako žele. Ako, zapravo kada, Natalie i Johnny budu imali svoje dijete, Rachel je bila sigurna da će Nat otvoriti novu podružnicu, za skockane mamice.
»Posao dobro ide, moram reći«, primijeti Val. »Dlake ne sme¬taju svima.«
»Mnogima ne smetaju, mama. Natalie je pametna glavica. Mo¬žeš li vjerovati da je ovo prije dva mjeseca bila zalogajnica? Kada Nat nešto odluči, ne gubi vrijeme.«
»Ona je vlasnica?« Činilo se da se Val to dojmilo, pa se uz¬vrpolji na stolcu da je bolje pogleda. »Natalie iz psetarnice? O, da!« mahnu joj.
»Naša upraviteljica donacijama, mama. Kupila je ovo mjesto od svoje otpremnine. Oličili su ga naši volonteri. Trebala bi vidjeti koliko samo zarađuje na prijenosnom uređaju za kavu u parku.« Rachel se namjesti u stolcu kako bi napravila više mjesta za trbuh. »Radi posebne kapucine, a deset posto od cijene ide za utočište u Four Oaksu.«
»Vrlo poduzetno«, nasmiješi se Val i Rachel osjeti iskrenu žen¬sku povezanost kakva se nikada prije nije pojavila u njezinu odnosu s majkom. Trudnoća je činila čudne stvari. Čak je Ameliji napisala pi¬smo zahvale za gomilu dječje odjeće koju je izbacila s tavana i poslala joj zajedno s fotografijom psa kojega je sada sponzorirala u Graceino i Jackovo ime. Bio je to škotski ovčar nazvan Dot.
Dok su njihovi odnosi još bili srdačni, Rachel se prisilila da riješi posljednji dio koji je ostao neriješen na njezinu popisu osje¬ćajnih zadataka.


»Mama, postoji nešto što sam ti htjela reći«, oklijevala je Rac¬hel, razmišljajući kako bi najbolje mogla uobličiti svoju malu laž. Nije željela jednu tajnu umatati u drugu, ali razumjela je tatu. Nije zaslužio da ga se išiba samo zato što je štitio Dotin ponos. »Nešto sam pronašla dok sam čistila ormare...«
Dok je majci pričala o Dotinoj velikoj ljubavi te o Felixovu pri¬znanju i prosidbi, Valine su se oči punile suzama. Rachel je izostavila nesretan događaj između Felixa i njezina oca i potrudila se da ostatak priče zvuči pozitivno: njezine godine obogaćene bezuvjetnom ljubavi pasa i ugledom koji je uživala. Znala je da majka zapravo plače zbog nečega drugog: djece o kojoj je Dot nekoć sanjala, svojih nećakinja i nećaka koje bi obasula ljubavlju. To je, za Val, bila prava Dotina žrtva, a ne toliko Felix ili život kakav je mogla živjeti.
»Žao mi je.« Val je sušila oči tapkajući ih maramicom. »O, jadna Dot. Kakva tajna da s njome živiš svih tih godina. Nisam imala pojma. O, drago mi je da si mi rekla. Uvijek sam krivila sebe.«
»Zašto?« Rachel zadrži dah. Je li to bila grozna stvar koju nije željela reći tati ? Pitala se bi li trebala objaviti amnestiju na ro¬diteljske tajne i vidjeti što će još izići.
Ili možda ne.
»Mislila sam da sam proklela Dot. Na Amelijinu krštenju.« Val je miješala kapučino sve dok pjena nije počela nestajati.
To je prilično dobro, pomisli Rachel. Čak i za maminu mazo¬hističku pasivnu agresiju. Čitava kletva. »Želiš li mi reći?«
Val je pogleda. »Pretpostavljam da sada mogu, kada ti čekaš dijete.« Zvučala je zadovoljno, kao da joj je tek sada sinulo, a zatim joj lice ponovno poprimi izraz krivnje. »Nećeš se sjećati jer si bila vrlo mala, ali toga je dana bilo jako vruće. Kupila sam sebi novu odjeću jer nas je Dorothy počastila svojim dolaskom, s tim novim muškarcem o kojemu smo toliko čuli...«
»Haljinu s velikim cvjetovima, kao na bakinim zidnim tapetama u kupaonici?« Rachel upre prstom prema njoj. »I onaj šešir nalik na leteći tanjur?«
»Ta je haljina bila vrlo skupa«, reče Val povrijeđeno. »I vrlo moderna. Ali naravno, pokraj Dot izgledala sam poput neke debele stare kućanice.« Uzdahnu. »A i bila sam debela stara kućanica, a ona je izgledala deset godina mlade i svi su oblijetali oko nje i go¬vorili »Ooo, Dorothy, pričaj nam o Londonu«, iako je to bio moj dan. Zapravo Amelijin. Dan naše obitelji! A onda je tebi pozlilo od svih slatkiša koje ti je donijela i obrisala si ruke o moju haljinu, pa sam te morala prije odvesti kući.«
»Toga se ne sjećam«, reče Rachel razmišljajući. »Očito ni tata.«
Val napući usta i uzdahnu. »Otišla sam u hotelski bar gdje su svi slušali Dot i Felixa kako drže govorancije o Rolling Stonesima i nekom noćnom klubu u kojemu su bili, da se pozdravim. Nitko nije na mene obraćao pozornost, a Dorothy je onda rekla: »Ideš u vrtić, mamice?« kao da je to bila nekakva kazna.
Valino se lice smrači i Rachel joj je na licu vidjela da se bori sama sa sobom. Nikada nije vidjela majku u takvu sukobu sa sobom. Zapravo, nikada nije ni vidjela majku toliko svladanu osjećajima. Že¬ljela joj je reći da je Dotina drska primjedba bila nalik bolnim šalama kakve je i sama često zbijala, kako bi prikrila neugodu koju je osjećala u društvu sretnih majki, ali Val je bila zadubljena u svoja sjećanja.
»A stvar je u tome...« Val iskrivi usta, »da sam u tome tre¬nutku to i osjećala kao kaznu. Voljela sam vas dvije više nego išta na svijetu, ali to je bio težak posao, s vama dvjema, objema mladima od tri godine. Nikada nišani spavala više od dva sata u komadu. Go¬dinama sam smrdila na bljuvotinu. Ja sam željela biti u tom baru, u tom uskom odijelu, s vlastitim novcem. Uživala bih. I tako sam rekla nešto što nisam smjela.« Ugrize se za usnu, kao da pokušava, ali puno prekasno, zaustaviti riječi.
»Što si rekla?« dahnu Rachel.
»Pogledala sam je u oči i rekla »Nikada ne možeš znati što je to ljubav dok ne dobiješ vlastitu djecu. A djecu ti nikada nećeš ima¬ti jer si jednostavno previše sebična.« Val skrušeno pogleda Rachel.
»Vlastitoj sestri. Rekla sam to, i to sam i mislila, ali samo u toj sekundi. U sljedećoj sam već poželjela sama sebi iščupati jezik.«
»Sigurna sam da nije...«
»A tada je Felix s njom prekinuo i ona se nikada nije udala i provela je ostatak života prihvaćajući lutalice i udaljujući se od nas.«
Rachel gurnu papirnatu maramicu prema mami. »Mama, znaš li ti koliko je meni nadobudnih mama reklo da nikada neću razu¬mjeti ljubav dok ne budem imala vlastitu djecu? A znaš li ti što sam ja njima rekla?«
»Nemoj mi reći, Rachel. Znaš da ne volim prostote.«
»Nisam im rekla ništa. Samo sam pomislila da su imale loš dan sa svojim derištima koja cvile i vrište i da su ljubomorne na moj lijepi život. Mrzila sam ih samo privremeno.« Oklijevala je tren, a zatim doda jer je bilo vrijeme da se iskreno o svemu govori. »Nije pomagalo ni to što si mi i ti govorila više-manje isto godinama.«
»Nisam!«
»Jesi, mama.« Rachel iskolači oči. »Svaki put kada bi me na¬zvala i rekla mi koliko je Amelia presretna sa svoje dvoje i onda me odmah zatim pitala jesam li nekoga upoznala. I mislim li se skrasiti. I jesam li razmislila o tome da zamrznem jajašca.«
»Nisam to mislila«, Val obrisa razvodnjenu maškaru. »Ako i jesam, bilo je to zato što sam se toliko bojala da ćeš završiti kao Dot. Sama i bez ikoga. Nisam mogla podnijeti pomisao na svoju djevojčicu samu i okruženu lutalicama, umjesto obitelji koja bi je vo¬ljela. Iako sada, kada znam zašto je jadna Dot prekinula s Felixom, pretpostavljam daje razumljivo...«
»Mama, ja ne mislim da je Dot zaista bila usamljena. Ne govo¬rim to kako bi se ti bolje osjećala.« Rachel prstima pojede posljednjih nekoliko mrvica muffina. »A tvoja djevojčica nisam već godinama.«
Val rukom pljesnu pokraj tanjura. »Ti si uvijek ostala moja djevojčica. A nisi mi nimalo olakšala, Rachel. Nikada ne znam trebam li s tobom razgovarati, ili ne, ili o čemu. A to me također jako podsjeća na Dot.«
»Žao mi je.« Duboko u sebi, Rachel je znala što Val misli. Ali to je bio drugi život. To je bilo u prošlosti. Uze maminu ruku i stisnu je. Val joj uzvrati stisak, a debeli joj se zlatni vjenčani prsten pritisne o Rachelin prst.
Netko zakuca o izlog. George je stajao vani, zavrnutih rukava i s land roverom parkiranim na dvostrukoj žutoj crti. Još uvijek je nosio podstavljen prsluk i kariranu košulju, usprkos kolovoškoj vrućini.
»Došao je po nas«, objasni Rachel. »Rekla sam u tri sata i bojim se da je gotovo s kupovinom.« Ona mu mahne i prstima oblikuje slovo »K«, da ga pita želi li popiti kavu. On odmahnu glavom i potapša se po satu, glumeći strog izraz lica.
Val klimnu prema Rachelinoj ruci na kojoj je lijepi starinski safirni prsten blistao na svjetlu. »Je li to naznaka velike vijesti?«
»Dotin je«, reče Rachel. »Prije nego što počneš maštati. George i ja volimo sve obaviti obratnim smjerom. Ako se ikada vjenčamo, učinit ćemo to nakon ovoga.« Sretno se potapša po trbuhu. »Nema žurbe.«
»Drago mi je da pronalazi vremena za tebe.«
»Mama«, reče Rachel ozbiljno. »On čini mnogo više od toga.«
»Tvoj tata i ja samo želimo znati da si sretna.« Val podignu obrvu i poče skupljati vrećice. »Uskoro ćeš i sama shvatiti.«
Pogledi im se sretnu i Rachel osjeti kako godine uzajamnog sumnjičenja počinju nestajati. Prvi je put vidjela dio sebe u Val: ona nije bila samo tatina kći, ili Dotina nećakinja izraženih crta lica, nego je bila i tvrdoglava poput Val.
Možda će biti isti majčinski tip, pomisli. Možda će majčin¬stvo istaknuti njezin gen za čišćenje. Nade se kako ponavlja Valine zajedljive primjedbe o skupim auto-sjedalicama za bebe. Možda će sada sve poći nizbrdo.
Bože pomozi, pomisli dok im je konobarica odnosila tanjuri¬će. Da joj je netko prošle godine rekao da će se s mamom družiti i raspravljati o najisplativijim kolicima prije nego što je kući odvede seoski veterinar, naredila bi mu da se testira na droge.
»Hvala«, Val kroz staklo nijemo zahvali Georgeu. »Hajde, Rachel. S druge strane ceste stoji zabrana parkiranja, a znaš da u današnje doba posvuda imaju kamere. Treba li ti pomoć?«
»Ne, ne treba. Još uvijek se pretvaram da je riječ o izdašnom ručku, a ne o bebi, mama.«
U Rachelinu trbuhu očito je čučalo snažno seosko dijete. S još četiri mjeseca pred sobom, Rachel se pitala nije li možda riječ o blizancima. Amelia joj je poslala dva kovčega trudničke odjeće, ali zasada se držala još jednih svojih traperica i Georgeovih majica. Zapravo su joj nedostajale čizme na visoku petu, ali George joj je darovao par gumenih čizama Hunter (»iste kakve ima Kate Moss, kako tvrde u Countrywideu«) i rijetko je sada iz njih izlazila.
Gem skoči ispod stola gdje je strpljivo čekao i mahnu repom, spreman na pokret.
»Zar ne ideš s nama?« Valino lice poprimi poznat zabrinut izgled. »O, nemoj mi reći da ideš pješice uz to brdo?«
Rachel pogleda Gema i osjeti ganuće njihovim uzajamnim ra¬zumijevanjem bez riječi, isto ono koje bi osjetila svakoga jutra kada bi se probudila i vidjela ga kako leži do njezina kreveta, i svake večeri kada bi on legao do nje sa zadovoljnim uzdahom.
»Mora protegnuti noge«, odgovori ona. »A i ja. Vidimo se gore.«
»Reći ću Georgeu da pristavi čajnik.« Val je kratko poljubi u obraz, a Rachel se ne povuče. Uzvrati joj poljubac, a zatim zakvači povodac na Gemov ovratnik.
»Idemo«, reče, mahnuvši Natalie i Bertieju na izlasku.
Uz cilik zvonca na vratima koje ih isprati, Rachel i Gem po¬du polagano glavnom cestom prema parku gdje je put zavijao oko livada, a zatim ih vodio uzbrdo. Rachel je klimanjem pozdravljala druge šetače s psima u prolazu, a Gem ih je pristojno njuškao u znak pozdrava. Poznata lica, poznati psi. Takva svakidašnjica činila je da se osjeća radosno i kao kod kuće dok su kasne ljetne ruže još cvale u ukrasnim cvjetnjacima.
Kada su se našli na mirnome puteljku, Rachel otkopča Gemov povodac i pusti ga da je nježno i nečujno odvede kući.

KRAJ

Razgovor s Lucy Dillon

Što Vas je potaknulo da napišete knjigu Napušteni psi i usamljena srca?

To što sam i sama nabavila psa! Sve dok nisam počela šetati s Violet, našom baset kujicom, nisam ni znala da postoji tajni svijet šetača pasa: iz dana u dan susrećete toliko različitih ljudi na istim putovima. To je kao da pripadate nekakvom društvu. Ne znam im imena, ali psi se obično sami upoznaju. Violet vrlo voli španijele, ali i nju ponekad gledaju veći psi, kao da se pitaju »Gdje su tvoje noge?«
Kao spisateljici koja je uvijek u potrazi za novim zamislima i likovima, bilo mi je zanimljivo promatrati kako vlasnici komuniciraju s psima. Baš kao što ljudi plesom mogu iskazati osjećaje koje ne mogu pretočiti u riječi, ponekad i kućni ljubimci mogu biti kanal za iskazivanje najiskrenijih osjećaja. Dovoljno je pogledati uštogljene Britance kako se lako rasplaču nad apelima utočišta za napuštene pse Battersea i odmah postaje jasno da smo nacija mekih srca.

Pričajte nam o Violet! Kako ste je usvojili?

Bolje rečeno, Violet je usvojila nas! Suprug i ja željeli smo nabaviti psa, pa smo, u našoj beskrajnoj misiji potrage, otišli pogledati baset štenad. Tepali smo nad štenadi kada je ušetala Violet, jednom me pogledala i smjestila se u moje krilo sa svih svojih tridesetak kilograma. I to je bilo to: sasvim su me očarale njezine goleme smeđe oči i divne riđe obrve. Violetina priča također me je ganula: njezini uzgajivači željeli su joj pronaći novi dom jer se njezin prvi vlasnik razbolio i morao ju je nekome dati. Kada bi se njezine pseće godine preračunale u ljudske, ona i ja bile smo vršnjakinje i ja sam, kako su mi rekli, bila prva osoba kojoj se umiljavala otkako se vratila. Odmah smo se povezale i znala sam da moramo ostati zajedno!

Je li ona bila nadahnuće za Bertieja? Je li isto tako nestašna?

Violet nije nestašna, ali zbog sjajna njuha često upada u nevolje. Jednom je nanjušila vrećicu s kobasicama koju sam ostavila u svojoj torbi, izvadila je vrlo oprezno i upravo je nosila u svoju košaru da se pogosti sadržajem, kada sam je ulovila na djelu. Svaka je torba za kupovinu za nju primamljivi splet mirisa. Također se voli uvaljati u razne gadosti što nije nimalo damski, i vraća se svojim drevnim lovačkim instinktima čim nanjuši zeca. U takvim sam prilikama naučila kako se baseti mogu brzo kretati kada to žele!

Mnogo se lošega govorilo o psima s pedigreom. Zašto ste se odlučili za rasnoga psa, umjesto da ste nabavili mješanca?

Moj je suprug odrastao s basetom i za njega nikada nije ni dolazila u obzir neka druga pasmina. Ja prije nikada nisam imala psa, pa sam bila sklonija pružiti nekome psu iz prihvatilišta drugu priliku. Violet je bila savršen kompromis. Zaista ne mislim da psu treba pedigre kako bi bio sjajan drug pun ljubavi, ali ako tražite određene karakteristike (primjerice, pudlice se ne linjaju, pa su dobre za alergičare), tada će vam pedigre s poznatom povijesti legla otkriti što možete očekivati. Novija pisanja u tiskovinama o uzgajanju rasnih pasa otkrila su neke sumnjive uzgajivačnice, ali uzgajivači koje sam ja upoznala strastveno vole svoje pse, redovito se brinu o njihovu zdravlju, vrlo ih pažljivo uzgajaju i užasavaju se svakoga tko na prvo mjesto ne stavlja zdravlje i tjelesnu spremu pasa. Svi psi nose u sebi potencijalne probleme: rasni psi mogu imati nasljedne poteškoće, a kod mješanaca ne možete znati kakve genetske probleme imaju sve dok se ne pojave prvi znakovi. Ali vrlo je vjerojatno da će vas pas sam odabrati!

Ako netko od vaših čitatelja razmišlja o tome da nabavi psa, kako bi trebali, po vašem savjetu, tražiti psa i pripremati se za njegov dolazak?

Vrlo je važno dobro razmisliti o tome koliko mjesta imate kod kuće, koliko vremena imate za šetnje i koliko nereda možete podnijeti: sve je to puno važnije od toga koliko je pas sladak. Posjetite prihvatilišta za napuštene pse, ili neke mjesne uzgajivače, kako biste se bolje obavijestili. Ako vam se sviđa određena vrsta, stupite u vezu s prihvatilištem koje vas može spojiti s odraslim psima koji traže novi dom. Nikada ne kupujte psića u trgovini kućnih ljubimaca ili iz privatnoga oglasa u novinama, osim ako ne možete posjetiti prodavača da provjerite o čemu je riječ. Zatim kupite usisavač s nastavkom za pseću dlaku i pripremite se na to da se često njime služite.

Kada ste istraživali za roman, sigurno ste naišli na mnogo tužnih priča...

Previše. Snažno nastojim utjecati na ljude da podrže svoja mjesna prihvatilišta pasa koja se inače moraju nositi s groznim slučajevima zlostavljanja pasa. Neću sada spominjati mučne uvjete u kojima žive kuje na farmama psića, ali recimo to ovako: centri koji ih spašavaju savjetuju da se takvi psi udomljuju s »normalnim« psom, samo kako bi še lakše naučili živjeti u kući i kako se ne bi bojali ljudskoga glasa. Još je depresivnija činjenica kako olako vlasnici odbacuju zdrave, vjerne životinje, samo zato što im so više o njima no da brinuti, ili ih zanemaruju tako da ih prežderavaju i ne šetaju s njima dovoljno često - i to je okrutnost prema životinjama.

Neki ljudi nemaju vremena i/ili mjesta za psa. Ali neki likovi u knjizi Napušteni psi i usamljena srca, kao što su Freda i Ted, uživaju u volonterskom šetanju pasa. Je li to moguće u stvarnom životu?

Svakako. Prihvatilišta uvijek trebaju volontere koji bi pse izvodili na svježi zrak. To je dobro za pseće tjelesno, ali i psihičko zdravlje, a kako većina prihvatilišta djeluje sa skromnim sredstvima, vrijeme je isto toliko vrijedna donacija koliko i novac. To je sjajno rješenje za one koji rade puno radno vrijeme i voljeli bi imati psa, no ne mogu ga smjestiti u svoje živote. A ima li boljeg načina da se čovjek za vikend malo razgiba?

Kako je to što imate Violet promijenilo vaše živote?

Morali smo promijeniti svoj golf GTI za karavan, kako bi njezin kavez stao u prtljažnik. To je bio jedini bolni dio! Uklopila se u naše živote lakše nego što sam mislila i zapravo ona organizira mene: budi me na vrijeme tako da ne mogu nastaviti drijemati, brine se da vježbam po svakakvome vremenu i zbog nje ne moram u jesen pojačavati grijanje. Dovoljan je baset u krilu da se čovjek zagrije. Sada imamo i izgovor za čudne mirise u kući, a ovčar moje svekrve, Morris, ima novog prijatelja koji voli izigravati šefa.

Što ste, kao vlasnici psa, naučili?

Postala sam strpljivija, baš kao Natalie u knjizi. Shvatila sam da postoje psi koji ne žele učiti nove trikove i jednostavno se s time morate pomiriti! Također više nisam onako neorganizirana jer se moram držati Violetina rasporeda - ona ne može sama uzeti hranu iz hladnjaka, ili otići u šetnju. Mislim da je to i sjajna vježba za roditeljstvo: smrdljive pelene, ranojutarnja buđenja i zadavanje kazna više me ne plaše.

I napokon, razmišljate li o temama za svoje buduće romane dok šetate s Violet?
Kada god mi ponestane inspiracije za pisanje, izvedem Violet u šetnju i gotovo se uvijek vratim barem s jednom novom zamisli. Ne znam je li to zbog svježega zraka, ili krvi koja mi pođe u mozak, ili zato što imam više vremena razmišljati o stvarima dok polagano hodam uz psa, no šetanje je sjajno za razmrsivanje problema. Uvijek nastojim otkriti nove putove za Violetin nos i tako nabasam na divne stare kuće ili neke stare puteljke što je sjajan poticaj mašti. Moram priznati da i sama imam Rachelinu naviku da vježbam važne razgovore, ali samo kada smo na Malvern Ridgeu gdje me nitko ne može čuti! (Nadam se).

UPITNIK: S kime bi vas Dot spojila?

1. Vaša idealna tjelovježba je...

a) naporno vježbanje, nakon čega rado odrijemate
b) nogomet s prijateljima
c) duga šetnja u prirodi
d) sat joge

2. Kućni poslovi su...

a) nešto što obavljate samo kada vam majka dolazi u posjet
b) redovito tjedno pospremanje u kojemu svi moraju sudjelovati
c) dugotrajna borba, ali kuća u neredu je sretna kuća!
d) nešto u čemu potajno uživate, čak i ako svi misle da je čudno što krpe za prašinu razvrstavate po bojama

3. Vaše ambicije vezane uz dresuru psa obuhvaćaju...

a) silaženje s naslonjača na zapovijed
b) osnovne zapovijedi: dođi, čekaj, hvataj, lezi, daj šapu itd.
c) prave napredne vještine: aportiranje, agility, pronalaženje čarapa njuhom
d) dojmljive trikove kojima se može zadiviti društvo, kao što su pravljenje mrtvim ili namještanje sarkastičnoga izraza lica

4. Automobil koji vam je parkiran ispred kuće je...

a) sportski automobil s petero vrata
b) monovolumen c)4x4
d) kabriolet

5. U šetnji s psom može vas se zateći u...

a) otmjenoj kabanici
b) žarkocrvenoj jakni
c) zelenim gumenim čizmama
d) neobičnom šeširu













Većnina odgovora A

Engleski kratkodlaki hrt

Hrtovi se uglavnom ne smatraju tipičnim kućnim ljubimcima, ali umirovljeni trkači mogu biti izvrsno društvo u nečijem domu. Nježni su, poslušni i nisu preduge dlake. Svoju energiju troše odjednom, tako da će biti zadovoljni s dvije polusatne šetnje nakon čega se mogu udobno odmarati u naslonjaču. Zato su savršeni za starije vlasnike, ili one koji ne mogu sate provoditi na drugom kraju povodca. Iznimno su otmjeni, no istodobno praktični, oni su porschei psećega svijeta.

Većina odgovora B Staford

Ako ijedna vrsta zaslužuje da je se brani tvrdnjom »nema loših pasa, samo loših vlasnika«, to su ozloglašeni stafordi. Stafordi su vjerni psi puni ljubavi, ali često završavaju u prihvatilištima, većinom zato što njihovi uzgajivači amateri i neodgovorni vlasnici podcjenjuju njihove potrebe za tjelovježbom. No, ako njihovu prirodnu živahnost obuzdaju mirnim, odlučnim vodstvom i obiljem šetnja, staford će biti divno društvo za čitavu obitelj.

Većina odgovora C Springer španijel

Ako vam je automobil uvijek blatnjav od odlazaka u prirodu i ne smetaju vam otisci šapa posvuda, onda neka vam u život uskoči springer španijel koji će vas izlizati dok vas sasvim ne osvoji. Španijel je nepobjediv u svojem prijateljskom šarmu i bezgraničnom entuzijazmu: trčat će čitavoga dana, slušati svaku zapovijed i još će imati snage za pokoju nepodopštinu. Dugu dlaku treba češljati kako bi se spriječilo stvaranje čvorića, ali te divne paperjaste uši i šape vrijede takvoga truda.

Većina odgovora D Pudlica

Dlaka im je kovrčava i kratka, ali ne i pamet: pudlice su snažna i neovisna duha, brzo uče i imaju malo poznatu snagu: prvotno su uzgajane kako bi plijen dovlačile iz vode. Čak je i održavanje njihove dlake izraz ljubavi jer pudlice se ne linjaju, zbog čega su sjajne za one koji pate od alergija. Dolaze u tri različite veličine, od živahne male igračke do otmjene pune veličine. Ako ste elegantni vlasnik koji traži nekoga ravnog sebi, pudlica je za vas savršen izbor.