Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1Steve Berry - Aleksandrijska veza Empty Steve Berry - Aleksandrijska veza Čet Apr 26, 2012 6:39 pm

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
Steve Berry - Aleksandrijska veza ALEKSANDRIJSKA-VEZA-150x0-000008211136

2Steve Berry - Aleksandrijska veza Empty Re: Steve Berry - Aleksandrijska veza Čet Apr 26, 2012 6:39 pm

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
Biblioteka u Aleksandriji čuvala je najambiciozniju i najveću zbirku drevnih znanja na svetu. Pre hiljadu i po godina, nestala je sa lica zemlje. Tokom arheoloških iskopavanja, nije pronađen nijedan trag koji je ukazivao na to da je ova biblioteka zaista postojala. U sadašnjosti, nekadašnji vladin agent, Koton Malon, pokušava da živi povučenim životom u Kopenhagenu, radeći kao prodavac knjiga. Međutim, moraće da promeni planove: sin mu je kidnapovan, a bivša žena moli ga za pomoć. U pokušaju da spase sina, Malon će morati da odgonetne tajnu legendarne izgubljene biblioteke u Aleksandriji, stavljajući na kocku ne samo život svoje porodice, već i čitav svetski poredak.

3Steve Berry - Aleksandrijska veza Empty Re: Steve Berry - Aleksandrijska veza Čet Apr 26, 2012 6:40 pm

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
Za Keti i Kevina
Dve zvezde padalice,
koje su zalutale u moju orbitu
Steve Berry
Zahvalnica ZahvalnicaZahvalnicaZahvalnica Zahvalnica Zahvalnica
Pisci bi trebalo da budu oprezni sa zamenicom ja. Knjiga nastaje timskim radom, a tim kome imam čast da pripadam zaista je čudesan. Zbog toga, po peti put, veliko hvala. Prvo, Pem Ahern, mom agentu, koja se suočila sa olujom Katrina i izvukla se iz nje. Potom, divnim ljudima iz izdavačke kuće Random House: Džini Sentrelo, izvanrednom izdavaču i izuzetno šarmantnoj dami; Marku Tavaniju, mom uredniku, sada oženjenom čoveku koji je i dalje veoma mudar za svoje godine; Sindi Mari, koja svaki put nadmaši sebe reklamnom veštinom; Kim Hovi, čije su marketinške veštine neopisive; Beku Stvanu, talentovanom umetniku sa odličnim okom za korice; Lori Džorstad koja je i ovaj put precizno uredila knjigu; Kerol Lovenstajn, koja čini stranice lakim za čitanje; i najzad, svim ljudima iz promo-tivnog i prodajnog odeljenja - skoro ništa ne bi bilo postignuto bez njihovih izvanrednih napora.
Još jedna osoba zaslužuje posebno pominjanje - Kenet Harvi. Pre nekoliko godina, za vreme večere u Južnoj Karolini, Ken mi je ukazao na libanskog učenjaka Kemala Salibija i krajnje tajanstvenu teoriju koja je na kraju pretočena u ovaj roman. Ideje naviru u najčudnijim trenucima i iz najneočekivanijih izvora - na piscu je da ih organizuje. Hvala ti, Kene.
Pored toga, u svom životu imam novu Elizabet, koja je pametna, lepa i puna ljubavi. Naravno, moja osmogodišnja ćerka, Elizabet, i dalje mi donosi samo radost. Najzad, ovu knjigu posvećujem mojoj odrasloj deci, Kevinu i Keti, koji čine da se istovremeno osećam i starim i mladim.
4
Istorija je prečišćavanje dokaza koji su preživeli prošlost.
- OSKAR HENDLIN, Truth in History (1979)
Od Adama koji je posmatrao noć i dan i oblik sopstvene šake, ljudi su izmišljali priče i klesali u stenama, urezivali u metal ili beležili na pergament sve ono što postoji na svetu ili što im se javlja u snu. Evo ploda njihovog truda: Biblioteka... Nevernici kažu da bi, ukoliko ona izgori, istorija nestala s njom. Greše. Neprekidan ljudski rad izrodio je beskonačnost knjiga. Ako nijedna od njih ne bi bila sačuvana, ljudi bi
ponovo stvorili svaku stranicu i svaki red.
- HORHE LUIS BORHES, o Aleksandrijskoj biblioteci
Biblioteke su sećanje čovečanstva.
- JOHAN VOLFGANG FON GETE

4Steve Berry - Aleksandrijska veza Empty Re: Steve Berry - Aleksandrijska veza Čet Apr 26, 2012 6:41 pm

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
Prolog

PALESTINA
APRIL 1948.

Džordž Hadad je posmatrao muškarca vezanog za stolicu i gubio strpljenje. Kao i on, njegov zarobljenik je bio tamnoput, imao je orlovski nos i jake obrve, poput Sirijaca ili Libanaca. Ali kod ovog čoveka je bilo nečeg što se Hadadu prosto nije dopadalo.
„Pitaću još samo jednom: Ko si ti?"
Hadadovi vojnici su uhvatili stranca tri sata ranije, tik pred zoru. Išao je sam, nenaoružan, što je bilo blesavo. Otkad su Britanci prošlog novembra odlučili da podele Palestinu na dve države, jednu arapsku, a drugu jevrejsku, rat je besneo između dveju strana. Pa ipak, ovaj glupan je išao pravo na arapsko uporište, ne pružajući otpor, i nije rekao ni reč otkako su ga vezali za stolicu.
„Jesi li me čuo, imbecilu? Pitao sam ko si."
Hadad je govorio arapski koji je čovek očigledno razumeo.
„Ja sam čuvar."
Odgovor mu ništa nije značio.
„Šta je to?"
„Mi čuvamo znanje."
Nije bio raspoložen za zagonetke. Juče su jevrejski ilegalci napali susedno selo. Četrdeset palestinskih muškaraca i žena saterano je u kamenolom i streljano. Ništa neobično. Arapi su bili sistematski ubijani i proterivani. Zemlja na kojoj su njihovi preci živeli šest stotina godina bila je konfiskovana. Dešavala se nakba, katastrofa. Hadad je trebalo da bude napolju i da se bori s neprijateljem, a ne da sluša besmislice.
„Svi smo mi čuvari znanja", rekao je. „Moje je da izbrišem sa lica zemlje svakog cionistu kog uspem da pronađem."
„Zbog toga sam i došao. Rat nije neophodan."
Ovaj čovek bio je idiot.
„Jesi li slep? Jevreji preplavljuju ovo mesto. Gaze nas. Samo nam je rat preostao."
„Potcenjuješ jevrejsku rešenost. Preživeli su vekovima i tako će nastaviti."
„Ova zemlja je naša. Pobedićemo."
„Postoje stvari moćnije od metaka, koje će vam obezbediti pobedu."
„Tu si u pravu. Bombe. A imamo ih mnogo. Zgnječićemo sve vas, cionističke lopuže."
„Ja nisam cionista."
Izjava je izgovorena tihim glasom, a onda je muškarac zaćutao. Hadad je shvatio da se ovo ispitivanje mora završiti. Nije bilo vremena za gubljenje.
„Došao sam iz biblioteke da razgovaram sa Kemalom Hadadom", rekao je čovek najzad.
Hadadov bes zamenila je zbunjenost.
„To je moj otac."
„Rečeno mi je da živi u ovom selu."
Njegov otac je bio akademik, studirao je palestinsku istoriju i predavao na fakultetu u Jerusalimu. Bio je grlat i glasno se smejao, od srca i celim telom, a odnedavno je bio emisar između Arapa i Britanaca, pokušavajući da spreči masovnu jevrejsku imigraciju i nakbu. Njegovi napori su bili uzaludni.
„Moj otac je mrtav."
Prvi put, primetio je zabrinutost u zarobljenikovom praznom pogledu.
„Nisam znao."
Hadadu su se vratila sećanja koja je želeo zauvek da izbriše.
„Pre dve nedelje stavio je cev puške u usta i razneo sebi glavu. Ostavio je poruku u kojoj je napisao da ne može više da posmatra razaranje svoje rodne zemlje. Smatrao je da je kriv što nije uspeo da zaustavi Cioniste. “
Hadad je prineo revolver čuvarovom licu.
„Zašto ti je trebao moj otac?"
„Njemu je trebalo da prenesem svoje informacije. On je pozvani."
Bes se nagomilavao.
„O čemu pričaš?"
„Tvoj otac je čovek koji zaslužuje ogromno poštovanje. Bio je učen, imao je pravo da bude upućen u naše znanje. Zato sam došao, da ga pozovem i uputim."
Čovekov miran glas udario je Hadada poput vedra vode i ugasio požar.
„Uputiš u šta?"
Čuvar je odmahnuo glavom.
„To je samo za njega."
„On je mrtav."
„Što znači da će biti odabran drugi pozvani."
O čemu je ovaj čovek baljezgao? Hadad je zarobio mnogo Jevreja - mučio ih je da sazna šta je mogao, a onda streljao ono što bi od njih ostalo. Pre nakbe Hadad je gajio masline, ali kao i njegov otac, privlačila ga je nauka i želeo je da nastavi njegovim putem. To je sada bilo nemoguće. Država Izrael je uspostavljena, njene granice su urezane u drevnu arapsku zemlju. Svet je time Jevrejima nadoknađivao holokaust, ali sve na račun palestinskog naroda. Spustio je cev pištolja među čovekove oči.
„Upravo sam sebe učinio pozvanim. Prenesi mi svoje znanje."
Činilo se kao da čovek prodire u njega pogledom i na trenutak ga je obuzela čudna nelagodnost. Ovaj emisar se očigledno već susretao sa dilemama. Hadad se divio njegovoj hrabrosti.
„Vodiš rat koji nije neophodan, protiv neprijatelja koji je zaveden", rekao je čovek.
„O čemu, za ime božje, ti govoriš?"
„To je ono što će sledeći pozvani znati."
Bližilo se podne. Hadad je morao da odspava. Nadao se da će od ovog zarobljenika
saznati identitet nekog jevrejskog ilegalca, možda čak i čudovišta koja su juče masakrirala one ljude. Prokleti Britanci snabdevali su cioniste puškama i tenkovima. Godinama su Britanci zakonom zabranjivali Arapima da poseduju oružje, što je ove dovelo u podređen položaj. Istina, Arapa je bilo više, ali Jevreji su bili bolje pripremljeni, a Hadad se plašio da će rezultat ovog rata biti ozakonjena izraelska država.
Ponovo je pogledao tvrdo, nepokolebljivo lice, oči koje su ga netremice posmatrale, i znao je da je njegov zatvorenik spreman da umre. Ubijanje mu je postalo mnogo lakše tokom proteklih nekoliko meseci. Žrtve jevrejskih napada pomogle su mu da se ratosilja i ono malo savesti što je imao. Imao je tek devetnaest, a srce mu se već bilo skamenilo.
Ipak, rat je bio rat.
Povukao je obarač.

5Steve Berry - Aleksandrijska veza Empty Re: Steve Berry - Aleksandrijska veza Sub Apr 28, 2012 11:02 am

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
1.
KOPENHAGEN, DANSKA
UTORAK, 4. OKTOBAR, SADAŠNJOST
1:45
Koton Malon gledao je nevolji pravo u lice. Pred otvorenim vratima njegove knjižare stajala je njegova bivša žena, poslednja osoba na zemaljskoj kugli koju bi očekivao da vidi. Brzo je primetio paniku u njenim umornim očima, prisetio se lupanja koje ga je probudilo nekoliko minuta ranije, i odmah pomislio na svog sina.
„Gde je Gari?" pitao je.
„Kučkin sine. Odveli su ga. Zbog tebe. Odveli su ga."
Jurnula je stegnutih pesnica na njega. „Ti jadni kučkin sine." Zgrabio ju je za zglobove i zaustavio, a ona je briznula u plač.
„Zbog ovoga sam te napustila. Mislila sam da je s tim gotovo."
„Ko je odveo Garija?" Odgovor su bili jecaji. I dalje ju je držao za ruke. „Pem, slušaj me. Ko je odveo Garija?"
Zurila je u njega. „Kako, kog vraga, ja mogu da znam?"
„Šta radiš ovde? Zašto nisi otišla u policiju?"
„Zato što su mi rekli da to ne radim. Rekli su da će, ako se samo približim policiji, Gari biti mrtav. Rekli su mi da će oni znati i ja im verujem."
„Ko su om?"
Istrgnula je ruke, a lice joj je preplavio bes.
„Ne znam. Samo su mi rekli da čekam dva dana, a onda da dođem ovamo i dam ti ovo." Preturala je po torbi i izvukla telefon. Suze su i dalje tekle niz njene obraze.
„Rekli su da se nakačiš na Internet i proveriš svoju poštu."
Da li je dobro čuo? Da se nakači i proveri poštu? Uspostavio je vezu i proverio frekvenciju. Dovoljno megaherca da može na mrežu. To ga je nateralo da se zamisli. Odjednom se osetio ranjivim. Hojbro plads je bio tih. Niko u ove kasne sate nije tumarao po gradskom trgu. Čula su mu oživela.
„Uđi." Povukao ju je u prodavnicu i zatvorio vrata. Nije upalio svetla.
„Šta se dešava?" pitala je glasom isprekidanim od straha.
Okrenuo se ka njoj. „Ne znam, Pem. Ti reci meni. Našeg sina je očigledno odveo bogzna ko, a ti čekaš dva dana pre nego što ikome kažeš za to? To ti ne deluje nenormalno?"
„Nisam htela da mu ugrozim život."
„A ja hoću? Kako sam to ikada učinio?"
„Tako što si bio to što jesi", rekla je hladno i odmah se setio zašto više ne živi s njom.
Sinulo mu je. Ona nikada nije bila u Danskoj. „Kako si me pronašla?"
„Oni su mi rekli."
„Ko su, do đavola, oni?"
„Ne znam, Kotone. Dva muškarca. Samo je jedan govorio. Visok, tamnokos, bezizražajnoglica."
„Amerikanac?"
„Otkud znam?"
„Kako je govorio?"
Činilo mu se da se pribrala. „Ne. Nije bio Amerikanac. Govorili su s naglaskom. Evropskim."
Mahnuo je telefonom.
„I šta treba da uradim sa ovim?"
„Rekao je da otvoriš svoju poštu i da će ti biti objašnjeno." Nervozno je posmatrala police obavijene senkama.
„Gore, je li tako?"
Verovatno joj je Gari rekao da živi iznad prodavnice. On sigurno nije. Razgovarali su samo jednom otkako se prethodne godine povukao iz Ministarstva pravde i napustio Džordžiju. Bilo je to pre dva meseca, u avgustu, kada je vratio Garija kući nakon letnje posete. Hladno mu je rekla da Gari nije njegov sin. Dečak je bio plod prevare od pre šesnaest godina, njenog odgovora na njegova neverstva. Od tada se borio s tim demonom i još se nije pomirio s njegovim posledicama. Ipak, tada je odlučio jedno - nije imao nameru da ikada više razgovara sa Pem Malon. Šta god da je trebalo reći, biće rečeno između njega i Garija.
Ali izgleda da su se stvari promenile.
„Da", rekao je. „Gore."
Ušli su u njegov stan i on je seo na sto. Uključio je svoj prenosivi kompjuter i sačekao da se podigne sistem. Pem je najzad savladala emocije. Uvek je bila takva. Raspoloženje joj se menjalo u talasima. Od neslućenih visina do ponora. Bila je advokat, kao i on, ali dok je on radio za vladu, ona je išla na suđenja sa visokim ulozima za kompanije sa liste Fortune 500, koje su mogle da plate pozamašne honorare njenoj firmi. Kada je krenula na pravo, pomislio je da je ta odluka bila ugledanje na njega, način da zajedno žive. Kasnije je shvatio da je to njen način da stekne nezavisnost.
Takva je bila Pem.
Kompjuter je bio spreman. Otvorio je svoje sanduče.
Prazno.
„Nema ničega."
Pem je dojurila do njega.
„Kako to misliš? Rekao je da otvoriš svoju elektronsku poštu."
„To je bilo pre dva dana. I uzgred, kako si došla ovamo?"
„Imali su kartu, već kupljenu."
Nije mogao da veruje šta čuje.
„Jesi li ti luda? Dala si im dva dana prednosti."
„Zar misliš da ja to ne znam?" viknula je. „Misliš da sam potpuni idiot? Rekli su da mi prisluškuju telefone i da me prate. Ako makar malo odstupim od uputstava, Gari umire. Pokazali su mi sliku." Uzdahnula je i suze su ponovo potekle. „Njegove oči... o, njegove oči." Ponovo je pukla. „Bio je uplašen."
U grudima mu je bubnjalo, slepoočnice su mu gorele. Namerno je napustio život svakodnevne opasnosti da bi pronašao nešto novo. Zar ga je sada taj život proganjao? Uhvatio se za ivicu stola. Neće biti koristi ako oboje budu slomljeni. Ako su oni hteli da ubiju Garija, onda je već mrtav. Ne. Gari je bio zalog za cenkanje - način da se pridobije sva njegova pažnja.
Kompjuter se oglasio.
Pogledom je streljao donji desni ugao ekrana: RECEIVING MAIL. U polju za pošiljaoca pisalo je POZDRAV, a u polju za temu poruke ŽIVOT TVOG SINA. Pomerio je kursor i otvorio poruku.
IMAŠ NEŠTO ŠTO JA ŽELIM. ALEKSANDRIJSKU VEZU. SAKRIO SI JE I TI SI JEDINA OSOBA NA PLANETI KOJA ZNA GDE SE ONA MOŽE NAĆI. DONESI JE. IMAŠ 72 SATA. KADA JE BUDEŠ IMAO, PRITISNI BROJ 2 NA TELEFONU. AKO SE NE JAVIŠ NAKON 72 SATA, VIŠE NEĆEŠ IMATI DETE. AKO SE TOKOM TOG VREMENA BUDEŠ ZAJEBAVAO SA MNOM, TVOJ SIN ĆE IZGUBITI NAJVITALNIJI ORGAN. 72 SATA. PRONAĐI JE I TRAMPIĆEMO SE.
Pem je stajala iza njega. „Šta je Aleksandrijska veza?"
Ništa nije rekao. Nije mogao. Bio je zaista jedina osoba na planeti koja je to znala, ali dao je svoju reč.
„Ko god da je poslao ovu poruku zna sve o njoj. Šta je to?"
Zurio je u ekran i znao da nema načina da se otkrije odakle je poruka stigla. Pošiljalac je, kao i on, sigurno znao da koristi crne rupe - kompjuterske servere koji su nasumično usmeravali poštu kroz elektronski lavirint. Nije bilo nemoguće slediti je, ali je bilo prokleto teško.
Ustao je sa stolice i provukao ruku kroz kosu. Juče je hteo da se ošiša. Rasanio se
protežući ramena i nekoliko puta duboko udahnuo. Nešto ranije je navukao farmerke i košulju dugih rukava koja je visila raskopčana, otkrivajući sivu potkošulju i odjednom mu je bilo hladno od straha.
„Do đavola, Kotone..."
„Pem, umukni. Moram da razmislim. Ne pomažeš mi."
„Ja ti ne pomažem? Šta do..."
Mobilni je zazvonio.
Pem je jurnula ka njemu, ali on joj je presekao put i rekao: „Ne diraj ga."
„Kako to misliš? Mogao bi biti Gari."
„Daj, uozbilji se."
Podigao je telefon nakon trećeg zvona i pritisnuo TALK.
„Trebalo ti je dosta vremena", rekao mu je muški glas na uvo. Imao je holandski naglasak. „I, molim te, bez razmetanja u stilu ako povrediš tog dečakaja ću te ubiti. Niko od nas nema vremena. Tvoja sedamdeset dva sata već su počela."
Malon je ćutao, ali se prisetio nečega što je odavno naučio. Nikada ne dozvoljavaj da druga strana postavlja uslove.
„Možeš to da zabijes sebi u dupe. Nigde ja ne idem."
„Mnogo rizikuješ život svog sina."
„Vidim Garija. Razgovaram s njim. Onda polazim."
„Pogledaj napolje."
Požurio je ka prozoru. Četiri sprata niže, Hojbro plads je i dalje bio tih, osim dve prilike koje su stajale na suprotnoj strani prostora popločanog kaldrmom. Obe siluete su nosile oružje preko ramena. Ručni minobacači.
„Ne bih rekao", rekao mu je glas na uvo.
Plamenovi su jurnuli. Dva projektila su poletela kroz noć i počistila prozore ispod njega. Oba su eksplodirala.

2.
BEČ, AUSTRIJA 2:12

Držalac Plave stolice posmatrao je kako automobil dovozi dva visoko rangirana člana pod osvetljeni zasvođeni prolaz. Nije to bila limuzina niti bilo šta preterano pretenciozno. Običan evropski sedan prigušene boje, uobičajen prizor na austrijskim prometnim putevima.
Savršen način prevoza kada treba izbeći pažnju terorista, kriminalaca, policije i radoznalih novinara. Stigao je još jedan automobil i isporučio svoje putnike, a onda se zaputio da čeka među mračnim stablima na popločanom parkiralištu. Nekoliko minuta kasnije pojavila su se još dva. Plava stolica, zadovoljan, napustio je svoju spavaću sobu i sišao u parter.
Sastanak se održavao na uobičajenom mestu. Pet pozlaćenih fotelja sa ravnim naslonom stajalo je na mađarskom tepihu, poredano ukrug. Stolice su bile iste osim jedne, preko čijeg je tapaciranog naslona bila prebačena kraljevskoplava marama. Uz svaku stolicu nalazio se pozlaćeni sto sa bronzanom lampom, notesom i kristalnim zvonom. Levo od kruga vatra je plamtela u kamenom ognjištu, a njena svetlost nervozno je igrala po muralima na tavanici.
Svaki muškarac zauzeo je svoje mesto.
Redali su se silaznim redosledom, po starosti. Dvojica su još imala kosu i bila vitalna. Trojica su ćelavila i bila krhkog zdravlja. Svima je bilo bar sedamdeset godina, nosili su diskretna odela, a njihovi tamni jednoredni sakoi i sivi šeširi visili su na mesinganim čivi-lucima sa strane. Iza svake stolice stajao je po jedan mlađi muškarac - naslednik Stolice, prisutan da bi slušao i učio, a ne da učestvuje u razgovoru. Pravila su bila davnašnja. Pet Stolica, četiri Senke. Plava stolica vodi glavnu reč.
„Izvinjavam se zbog kasnih sati, ali pre nekoliko sati dobili smo uznemirujuće vesti." Glas Plave stolice bio je napregnut i slabašan.
„Naš poslednji poduhvat je možda u opasnosti."
„Izlaganje?" pitao je Stolica dva.
„Možda."
Stolica tri je uzdahnuo. „Može li se problem resiti?"
„Mislim da može. Ali neophodna je hitna akcija."
„Upozorio sam da u ovo nije trebalo da se mešamo" strogo je podsetio Stolica dva, odmahujući glavom. „Stvari bi trebalo ostaviti da se odvijaju prirodnim tokom."
Stolica tri se složio, kao i na prethodnom sastanku. „Možda je ovo znak koji treba da ostavimo na miru. Mnogo se može reći o prirodnom redu stvari."
Plava stolica je odmahnuo glavom. „Naše poslednje glasanje suprotno je takvom kursu. Odluka je doneta i moramo je se pridržavati." Zastao je. „Situacija zahteva pažnju."
„Dovršenje će zahtevati takt i veštinu", rekao je Stolica tri. „Neprikladna pažnja bi porazila cilj. Ako planiramo da navalimo, preporučujem da die Klauen der Adler1 dobije sva ovlašćenja za delanje."
Druga dvojica su klimnula.
„To sam već učinio", rekao je Plava stolica. „Sazvao sam ovaj sastanak jer je moja ranija, jednostrana akcija zahtevala ratifikaciju."
Dao je znak, i glasali su podizanjem ruke. Četiri prema jedan, stvar je bila odobrena.
Plava stolica je bio zadovoljan.

3.
KOPENHAGEN

Malonova zgrada se protresla kao da je pogodio zemljotres i ispunila naletom toplote koja se uzdizala uza stepenište. Zgrabio je Pem i zajedno su se sručili na otrcani ćilim koji je prekrivao daščani pod. Štitio ju je dok je druga eksplozija ljuljala temelje, a još plamenova suktalo ka njima.
Gledao je ka vratima. Dole je besnela vatra. Dim se izvijao naviše u sve tamnijem oblaku.
Ustao je i ustremio se ka prozoru. Dvojica muškaraca su nestala. Plamenovi su lizali noć. Shvatio je šta se desilo. Zapalili su donje spratove. Nisu hteli da ih ubiju.
„Šta se dešava?" vrištala je Pem.
Prećutao je odgovor i otvorio prozor. Dim je brzo osvajao prostoriju.
„Hajde" rekao je i pogurao je u kupatilo.
Posegao je pod krevet i izvukao ranac koji je čak i sada, u penziji, uvek držao spreman, kao što je činio dvanaest godina kao agent Magelan Bileta. U njemu je bio pasoš, hiljadu evra, rezervni dokumenti, odeća za presvlačenje i njegova „bereta" sa municijom. Njegov uticajan prijatelj Henrik Torvaldsen tek je nedavno uspeo da mu vrati taj pištolj od danske policije - konfiskovan kada je Malon bio povezan s vitezovima templarima nekoliko meseci ranije.
Nabacio je ranac na leda i uskočio u patike. Nije bilo vremena za vezivanje pertli. Dim je proždirao spavaću sobu. Otvorio je oba prozora, što je pomoglo.
„Ostani ovde", rekao je.
Zaustavio je disanje i otrčao kroz otvor do stepeništa. Pod njim su bila otvorena četiri sprata. U prizemlju je bila njegova knjižara, drugi i treći sprat činili su skladište, na četvrtom je bio njegov stan. Prvi i treći sprat bili su u plamenu. Vrelina mu je oprljila lice i naterala ga da se povuče. Zapaljive granate. Morale su biti. Ponovo je odjurio u kupatilo.
„Ne možemo niza stepenice. Pobrinuli su se za to."
Pem se sklupčala uz prozor, gutala je vazduh i kašljala. Prošao je pored nje i provirio napolje. Njegova spavaća soba je bila u uglu. Susedna zgrada, u kojoj su bile juvelirnica i prodavnica odeće, bila je za sprat niža, sa ravnim krovom i parapetima od cigala za koje su mu rekli da potiču iz sedamnaestog veka. Pogledao je naviše. Iznad prozora je štrcao veliki karniz koji je obavijao prednju i bočnu stranu njegove zgrade.
Neko je verovatno pozvao vatrogasce i spasioce, ali on nije želeo da čeka merdevine.
Pem je počela jače da kašlje, a i on sam sve je teže disao. Okrenuo je njenu glavu.
„Pogledaj gore", rekao je pokazujući karniz. „Uhvati se i pređi na bok zgrade. Odatle možeš da skočiš na krov susedne zgrade."
Oči su joj bile širom otvorene. „Jesi li ti lud? Na četvrtom smo spratu."
„Pem, ova zgrada može da eksplodira. Ima instalacije gasa. One granate su napravljene tako da izazovu požar. Nisu ih ispalili na ovaj sprat jer su hteli da se izbavimo."
Činilo se kao da ne razume ništa što joj je govorio.
„Moramo da odemo pre nego što stignu policija i vatrogasci."
„Oni mogu da nam pomognu."
„Hoćeš li da provedeš narednih osam sati odgovarajući na pitanja? Imamo samo sedamdeset dva."
Odmah je shvatila njegovu logiku i popela se na karniz.
„Ne mogu, Kotone." Prvi put njen glas nije bio oštar.
„Potrebni smo Gariju. Moramo da idemo. Gledaj mene i radi isto što i ja."
Nabacio je ranac na leđa i izmigoljio se kroz prozor. Uhvatio je karniz čiji je grubi kamen bio topao, ali dovoljno tanak da ga može čvrsto zgrabiti prstima. Uhvatio se rukama i viseći pomerao se ka uglu, prebacivanjem šake preko šake. Još oko metar, iza ugla, i skočio je na ravni krov susedne zgrade. Požurio je ka prednjem kraju zgrade i pogledao naviše. Pem je još bila na prozoru.
„Hajde, uradi to. Kao što sam ja."
Oklevala je. Eksplozija je raznela treći sprat. Prozorska stakla su zasula Hojbro plads. Plamenovi su parali tamu. Pem je ustuknula povlačeći se u kupatilo. Bila je to greška. Sekund kasnije promolila je glavu. Divlje je kašljala.
»Sada moraš da dođeš", doviknuo je.
Činilo se da je najzad prihvatila činjenicu da nema izbora. Kao i on, izvukla se kroz prozor i uhvatila karniz. Izvukla se telo i uhvatila rukama. Video je da su joj oči zatvorene.
„Ne moraš da gledaš. Samo pomeraj šake, jednu po jednu."
Učinila je to. Bio je samo dva i po metra od nje. Ali, dobro joj je išlo. Jedna ruka preko druge. Malon je ugledao ljudske figure u podnožju. Na trgu. Dvojica muškaraca su se vratila, ovaj put s puškama. Okrenuo je ranac, zavukao ruku u njega i pronašao svoju „beretu". Ispalio je dva metka ka ljudima petnaest metara niže. Zvuk se odbijao od zgrada i ispunio trg oštrim odjecima.
„Zašto pucaš?" pitala je Pem.
„Nastavi dalje."
Još jedan pucanj i muškarci su se razišli. Pem je pronašla ugao. Britko ju je pogledao.
„Prođi iza ćoška i privuci se ka meni."
Gledao je u tamu, ali nije video naoružane muškarce. Pem se pomerala, jednom rukom je čvrsto držala karniž, drugom je tražila hvatište. A onda je izgubila oslonac. I pala. Posegnuo je za njom, još držeći pištolj, i uspeo je da je uhvati. Oboje su se sručili na krov. Teško je disala. I on je. Zazvonio je mobilni telefon. Otpuzao je do ranca, pronašao telefon i otvorio ga.
„Uživate li?" pitao je isti glas kao ranije.
„Postoji li neki razlog što ste mi razneli prodavnicu?"
„Ti si rekao da nećeš da ideš."
„Hoću da razgovaram s Garijem."
„Ja određujem pravila. Već si protraćio trideset šest minuta od svojih sedamdeset dva sata. Da sam na tvom mestu, krenuo bih. Život tvog sina zavisi od toga."
Veza se prekinula. Zvuk sirena se približavao. Zgrabio je ranac i skočio na noge.
„Moramo da idemo."
„Ko je to bio?"
„Naš problem."
„Ko je to bio?"
Iznenadan gnev ga je obuzeo.
„Nemam pojma."
„Šta hoće?"
„Nešto što ne mogu da mu dam."
„Kako to misliš ne možeš? Garijev život zavisi od toga. Osvrni se. Razneo ti je prodavnicu."
„O, Pem. Ne bih to ni primetio da mi ti nisi rekla."
Okrenuo se da pođe. Zgrabila ga je.
„Gde idemo?"
„Po odgovore."
Dominik Sabr je stajao na istočnom kraju Hojbro pladsa i posmatrao kako knjižara Kotona Malona gori. Fluorescentnožuti vatrogasni kamioni već su bili postavljeni, a mlazevi voda usmeravani u prozore ispunjene plamenom.
Zasad je dobro. Malon je bio u pokretu. Red nastaje iz haosa. Bio je to njegov moto. Njegov život.
„Izašli su iz susedne zgrade", rekao je glas iz slušalice skrivene u njegovom uvetu.
„Gde su otišli?" prošaputao je u mikrofon na reveru.
„U Malonov automobil."
Pravo na metu. Vatrogasci su trčali po trgu, dovlačili još šmrkova, pokušavajući da spreče širenje vatre. Vatra je uživala. Retke knjige su očigledno gorele sa žarom. Malonova zgrada će uskoro biti gomila pepela.
„Da li je sve ostalo na mestu?" pitao je čoveka koji je stajao pored njega, jednog od dvojice Holanđana koje je angažovao.
„Sve sam sam proverio. Spremi se za akciju."
Mnogo planiranja je bilo potrebno za ono što će se upravo desiti. Nije bio siguran ni da li je uspeh uopšte moguć - cilj je bio neopipljiv, neuhvatljiv - ali ako trag koji je pratio negde vodi, biće spreman. Ipak, sve je zavisilo od Malona.
Kršteno ime mu je bilo Harold Eri i nigde u podacima o njegovoj prošlosti nije bilo objašnjenja otkud nadimak Koton. Malonu je bilo četrdeset osam godina, bio je stariji od Sabra jedanaest godina. Kao i ovaj, Malon je bio Amerikanac rođen u Džordžiji. Majka mu je bila rođena južnjakinja, otac je imao vojnu karijeru, bio je mornarički komandir čija je podmornica potonula kada je Malonu bilo deset godina. Iznenađujuće, Malon je krenuo očevim stopama, pohađao je mornaričku akademiju i školu letenja, a onda naglo promenio pravac i na kraju stekao diplomu pravnika na vladinom platnom spisku. Prebačen je u korpus načelnika pravne službe, gde je proveo devet godina. Pre trinaest godina ponovo je promenio interesovanje i prebacio se u Ministarstvo pravde i novooformljeni Magelan Bilet, agenciju koja se bavila nekim od, za Ameriku, najosetljivijih međunarodnih istraga.
Na tom poslu je ostao sve do prošle godine kada se prevremeno penzionisao kao komandir, napustio Ameriku, preselio se u Kopenhagen i kupio prodavnicu antikvitetnih knjiga.
Sredovečna kriza? Problemi s vladom?
Sabr nije bio siguran.
A onda je usledio razvod. To je dobro proučio. Ko bi mogao znati? Malon je bio zagonetka. Iako je bio okoreli bibliofil, ništa u psihološkim profilima koje je Sabr pročitao nije na zadovoljavajući način objasnilo sve te radikalne promene.
Ostale sitnice su samo potvrđivale sposobnost njegovog protivnika.
Prilično tečno govorio je nekoliko jezika, nije imao poznatih zavisnosti niti fobija, i bio je sklon samomotivaciji i opsesivnoj posvećenosti. Malon je bio obdaren i fotografskim pamćenjem, zbog čega mu je Sabr zavideo.
Stručan, iskusan, inteligentan. Potpuno različit od budala koje je unajmio - četiri
Holandanina s malo mozga, bez morala i jedva malo discipline.
Ostao je u senci dok se Hojbro plads punio ljudima koji su posmatrali vatrogasce kako obavljaju svoj posao. Noćni vazduh štipao ga je za lice. Jesen je u Danskoj bila samo kratak uvod u zimu, pa je gole ruke zavukao u džepove svoje jakne.
Spaljivanje svega što je Koton Malon sticao protekle godine bilo je neophodno. Ništa lično. Čist posao. A ako Malon ne donese upravo ono što je hteo, ubiće dečaka bez oklevanja.
Holanđanin pored njega - koji je pozivao Malona - zakašljao se, ali je nastavio da stoji u tišini. Jedno od Sabrovih pravila koja nisu smela da se krše bilo je jasno od početka: Govori samo kad se to od tebe traži. Nije imao vremena ni želje za ćaskanje.
Gledao je spektakl još par minuta. Najzad je prošaputao u mikrofon na reveru:
„Svi budite spremni. Znamo gde su krenuli, a vi znate šta treba da uradite."

6Steve Berry - Aleksandrijska veza Empty Re: Steve Berry - Aleksandrijska veza Sub Apr 28, 2012 11:06 am

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
5.
4:00

Malon je parkirao automobil ispred Kristijangejda, vile Henrika Torvaldsena koja se uzdizala na istočnoj obali danskog ostrva Seland, uz Eresund. Vozio je preko trideset kilometara severno od Kopenhagena u najnovijoj „mazdi" koju je čuvao parkiranu nekoliko blokova dalje od svoje knjižare, blizu Kristijanburga.
Pošto su sišli s krova, posmatrao je kako vatrogasci pokušavaju da zadrže buktinju koja je besnela njegovom zgradom. Shvatio je da su njegove knjige nestale, a one koje nije progutala vatra biće nepopravljivo uništene dimom. Posmatrajući scenu, trudio se da obuzda sve veći gnev, da primenjuje ono što je odavno naučio. Nikada nemoj mrzeti svog neprijatelja. To mu je pomućivalo rasuđivanje. Ne. Nije morao da mrzi. Morao je da razmišlja.
Ali Pem mu je to otežavala.
„Ko živi ovde?" pitala je.
„Jedan prijatelj."
Tokom vožnje pokušala je da mu iščupa informacije, ali on ih je oskudno davao, što je
samo pothranjivalo njen bes. Pre nego što se pozabavi njom, morao je da razgovara s nekim drugim.
Mračna kuća je bila reprezentativan primerak danskog baroka - tri sprata, izgrađena od cigala obloženih peščarom i pokrivena bakarnim krovom koji se elegantno savijao. Jedno krilo je bilo okrenuto ka kopnu, drugo ka moru. Podigao ju je jedan od Torvaldsenovih pre trista godina, nakon uspešnog pretvaranja tona bezvrednog treseta u gorivo za proizvodnju stakla. Generacije Torvaldsenovih su s ljubavlju vekovima brinule o njoj i na kraju pretvorile Adelgejd Glasverker, sa prepoznatljivim znakom od dva kruga i linijom ispod, u vrhunskog danskog proizvođača stakla. Modernim konglomeratom upravljao je sadašnji glavešina porodice, Henrik Torvaldsen, zahvaljujući kome je Malon sada živeo u Danskoj.
Prišao je masivnim ulaznim vratima. Više zvukova zvona, koja su podsećala na podnevna zvona kopenhagenske crkve, najavilo je njegovo prisustvo. Ponovo je pritisnuo zvono, a zatim zalupao na vrata. Svetio se upalilo iza jednog od gornjih prozora. Potom još jedno. Nekoliko trenutaka kasnije čuo je kako se brave otključavaju i vrata su se otvorila. Iako je čovek koji je zurio u njega očigledno do maločas spavao, njegova riđa kosa bila je počešljana, na licu mu je bila besprekorna maska učtivosti, a njegov pamučni mantil bio je savršeno ispeglan.
Džesper. Torvaldsenov batler.
„Probudi ga", rekao je Malon na danskom.
„A koji je razlog tako radikalnog čina u četiri ujutro?"
„Pogledaj me."
Bio je prekriven znojem, gareži i prljavštinom.
„Izgleda li dovoljno važno?"
„Sklon sam pomisliti daje tako."
„Sačekaćemo u radnoj sobi. Treba mi njegov kompjuter."
Malon je prvo otvorio svoj danski nalog za elektronsku poštu i proverio da li je pristigla još neka poruka, ali nije bilo ničega. Potom je pristupio zaštićenom serveru Magelan Bileta, koristeći lozinku koju mu je dala nekadašnja šefica, Stefani Nel. Iako se penzionisao i više nije radio za Ministarstvo pravde, kao nagradu za ono što je nedavno učinio za Stefani u Francuskoj, omogućila mu je direktnu komunikaciju. Uz vremensku razliku - u Atlanti je bilo tek deset sati uveče i još je bio ponedeljak - znao je da će joj njegova poruka biti direktno prosleđena.
Podigao je pogled s kompjutera kada se Torvaldsen dovukao u sobu. Starijem Dancu je očigledno trebalo vremena da se obuče. Njegova niska, pognuta figura, zbog kičme koja je nekada davno odbila da se ispravi, bila je skrivena prevelikim džemperom u boji bundeve. Njegova čupava srebrna kosa bila je zamršena na jednoj strani, obrve su mu bile guste i neuredne. Duboke bore uokvirivale su njegova usta i čelo, a njegova žućkasta koža bila je znak neizlaganja suncu - što je Malonu bilo poznato jer je Danac retko izlazio napolje. Na kontinentu se njegovo nasleđeno porodično bogatstvo merilo u milijardama i Torvaldsen je bio na vrhu svih lista najbogatijih ljudi.
„Šta se dešava?" pitao je Torvaldsen.
„Henriče, ovo je Pem, moja bivša žena."
Torvaldsen joj se nasmešio. „Drago mi je što smo se upoznali."
„Nemamo vremena za to", rekla je ignorišući domaćina. „Moramo da vidimo šta ćemo s Garijem."
Torvaldsen se okrenuo ka njemu. „Izgledaš užasno, Kotone, a ona izgleda zabrinuto."
„Zabrinuto?" rekla je Pem. „Upravo sam pobegla iz zapaljene zgrade. Moj sin je nestao. Još se nisam oporavila od prekookeanskog leta i nisam jela dva dana."
„Naložiću da pripreme neku hranu."
Torvaldsenov glas je ostao bezličan, kao da se takve stvari dešavaju svake noći.
„Ne želim hranu. Želim da doznam šta mi je sa sinom."
Malon je ispričao Torvaldsenu šta se desilo u Kopenhagenu, a onda je rekao: „Plašim se da je zgrada nestala."
„Što nam je najmanja briga."
Nije mu promaklo koje je reči izabrao i skoro da se nasmešio. To mu se dopadalo kod Torvaldsena. Na tvojoj je strani, šta god se dešavalo.
Pem je šetala po sobi kao lavica u kavezu. Malon je primetio da je izgubila nekoliko kilograma otkad ju je poslednji put video. Uvek je bila vitka, sa dugom crvenkastom kosom, a vreme nije potamnelo njenu bledunjavu pegavu kožu. Odeća joj je bila iskrzana kao i živci, mada je sve u svemu i dalje izgledala dobro kao i pre mnogo godina, kada su se venčali, nedugo nakon što se pridružio mornaričkom načelništvu pravne službe. U tome je bila stvar sa Pem - spolja je bila sjajna, ali unutrašnjost je bila problem. Čak su i sada njene plave oči, vatrenocrvene od plakanja, odavale ledenu furiju. Bila je inteligentna, prefinjena žena, ali sada je bila zbunjena, ošamućena, ljuta i uplašena. Po njegovoj proceni, ništa od toga nije bilo dobro.
„Šta čekaš?" raspalila je.
Bacio je pogled na monitor. Pristup Biletovom serveru još mu nije odobren. Ali, pošto više nije bio aktivan, njegov zahtev se sigurno prosleđuje direktno Stefani na odobrenje. Znao je da će se ona, čim vidi ko zove, odmah prijaviti.
„Da li je to bio tvoj posao?" pitala je. „Ljudi koji pokušavaju da te zapale. Pucanje. Jesi li to radio? Vidiš li šta nam je to donelo? Vidiš li gde smo sad?"
„Gospođo Malon", rekao je Henrik.
„Ne zovi me tako", brecnula se. „Trebalo je da promenim to prezime. Razum mi je govorio da to uradim kada smo se razvodili. Ali ne, nisam htela da se moje prezime razlikuje od Garijevog. O njegovom dragom ocu ne mogu baš ništa da kažem. Ni reč. Ne, Kotone, ti si glavni. Kralj u očima tog dečaka. Najveća prokletinja koju sam ikada videla."
Želela je svađu, a on je napola priželjkivao da ima vremena da joj izađe u susret.
Kompjuter se oglasio. Na ekranu se otvorila pristupna strana Bileta.
Uneo je lozinku i trenutak kasnije uspostavljena je dvosmerna komunikacija. Pojavile su se reci VITEZOVI TEMPLARI, Stefanin šifrirani uvod. Uneo je ABBEY DES FONTAINES, ime mesta u kojem su Stefani i on, nekoliko meseci ranije, pronašli ostatke tog srednjovekovnog reda. Nekoliko sekundi kasnije pojavilo se pitanje: Šta se dešava, Kotone?
Ukratko je napisao šta se dešavalo.
Odgovorila je: Ovde smo imali prodor. Pre dva meseca. Pristupano je tajnim datotekama.
Možeš li mi to objasniti?
Trenutno ne. Hteli smo to da držimo u tajnosti. Moram da proverim neke stvari. Ne mrdaj, uskoro ću ti se ponovo javiti. Gde si?
U kući tvog najdražeg Danca.
Reci mu da ga volim.
Čuo je kako se Henrik zakikotao i znao je da su se Stefani i Henrik, kao dva razvedena
roditelja, podnosili samo zbog njega.
„Samo ćemo sedeti ovde i čekati?" rekla je Pem. Oboje su čitali preko Malonovog ramena.
„Upravo to ćemo raditi."
Jurnula je na vrata. „Ti možeš. Ja ću nešto da učinim."
„Na primer, šta?" pitao je.
„Idem u policiju."
Cimnula je kvaku. Džesper je stajao u hodniku, blokirajući joj prolaz. Pem je zurila u batlera.
„Sklanjaj mi se s puta."
Džesper se nije ni mrdnuo.
Okrenula se i izbečila na Henrika. „Reci svom slugi da se pomeri ili ću ga ja pomeriti."
„Samo izvoli", rekao je Torvaldsen.
Malonu je bilo drago što je Henrik predvideo njenu tupavost.
„Pem. I meni se cepa srce, kao i tebi. Ali policija ne može ništa. Imamo posla s profesionalcem koji je bar dva dana u prednosti. Da bih za Garija učinio najbolju moguću stvar, trebaju mi informacije."
„Ni suzu nisi pustio. Nisi se nimalo iznenadio, nisi pokazao ništa. Kao i uvek."
To ga je uvredilo, naročito kada je sve izgovorila žena koja ga je pre samo dva meseca hladno obavestila da on nije otac njihovog sina. Shvatio je da to saznanje nije nimalo promenilo ono što je osećao prema Gariju - taj dečak je bio njegov sin i uvek će biti njegov sin - ali ta laž je iz korena izmenila ono što je mislio o svojoj bivšoj ženi. Bes mu je navirao u glavu.
„Već si zabrljala. Trebalo je da me zoveš iste sekunde kada se desilo. Tako si prokleto pametna, trebalo je da smisliš kako da pozoveš mene ili Stefani. Ona ti je bila tu, u Atlanti. Umesto toga, tim tipovima si dala dva dana. Nemam vremena ni snage da se borim i s tobom i s njima. Posadi svoje dupe dole i začepi."
Stajala je skamenjeno i ćuteći razmišljala. Najzad se predala i svalila na kožni kauč.
Džesper je tiho zatvorio vrata i ostao pred njima.
„Reci mi samo jedno", rekla je Pem, ne dižući pogled s poda, lica ukočenog poput mermerne ploče.
Znao je šta hoće da zna. „Zašto ne mogu da mu dam ono što hoće? Nije baš tako jednostavno."
„U pitanju je dečakov život."
„Ne dečakov, Pem. Život našeg sina."
Nije odgovorila. Možda je najzad shvatila da je bio u pravu. Pre nego što išta učine, potrebne su im informacije. Bio je zaustavljen. Kao onog dana nakon ispita na pravima, ili kada je zahtevao da ga prebace iz mornarice u Magelan Bilet, ili kada je ušao u kancelariju Stefani Nel i dao otkaz.
Čekanje, nadanje, priželjkivanje, sve kombinovano sa neznanjem.
Zato se i on pitao šta Stefani radi.

6.
VAŠINGTON PONEDELJAK, 3. OKTOBAR
10:30

Stefani Nel je bilo drago što je sama. Briga joj se nadvila nad lice, a nije želela da iko, naročito supervizori, primete njenu zabrinutost.
Retko je sebi dozvoljavala da je pogodi ono što se dešavalo na terenu, ali otmica Garija Malona ju je gadno pogodila. Poslom je bila u prestonici i upravo je završila kasnu poslovnu večeru sa savetnikom za nacionalnu bezbednost. Sve umereniji Kongres predložio je izmene nekoliko zakona donetih nakon 11. septembra. Jačala je podrška za ukidanje dekreta USA PATRIOT, pa se administracija pripremala za borbu. Juče je nekoliko visokih zvaničnika gostovalo na raznim televizijama kako bi osudilo kritičare, a u dnevnoj štampi osvanule su priče koje je dostavila mašinerija administracije zadužena za odnose s javnošću. Pozvali su je iz Atlante da sutradan pomogne u lobiranju kod najvažnijih senatora. Večerašnji skup bio je priprema - način da, znala je to, svi tačno nauče šta treba da kažu.
Mrzela je politiku.
Služila je kod tri predsednika na istom položaju u Ministarstvu pravde. Ali tekuću administraciju je, bez sumnje, bilo najteže stišati. Odlučno desno od centra, i svakog dana se sve više krećući ka toj krajnosti, predsednik je već osvojio svoj drugi mandat, preostale su mu još tri godine u toj kancelariji, pa je razmišljao o ostavštini, a ima li boljeg epitafa od Čovek koji je uništio terorizam?
Njoj sve to nije ništa značilo. Predsednici dolaze i odlaze. A pošto su se dotične ugrožene antiterorističke mere zapravo pokazale korisnim, uverila je savetnika za nacionalnu bezbednost da će ujutro biti dobra devojčica i na Kapitol Hilu reći sve prave stvari.
Ali, to je bilo pre nego što je sin Kotona Malona otet.
Telefon u Torvaldsenovoj radnoj sobi zazvonio je piskutavošću koja je Malonu kidala nerve.
Henrik se javio. „Lepo što si se javila, Stefani. I ja tebe volim." Danac se nasmejao svojoj šali. „Da, Koton je ovde."
Malon je zgrabio slušalicu. „Pričaj."
„Oko praznika rada primetili smo prodor u sistem koji se desio mnogo ranije. Neko je uspeo da pregleda tajne datoteke - naročito jednu."
Znao je koju. „Shvataš li da si sakrivši tu informaciju ugrozila mog sina?"
Sa druge strane nije bilo odgovora.
„Odgovori mi, do đavola."
„Ne mogu, Kotone. I ti znaš zašto. Samo mi reci šta ćeš da uradiš."
Znao je šta je to pitanje zaista značilo. Da li će glasu s mobilnog dati Aleksandrijsku vezu? „Zašto da ne?"
„Ti si jedini ko može da odgovori na to pitanje."
„Da li je ona vredna života mog sina? Treba da shvatim celu priču. Ono što mi nije rečeno pre pet godina."
„I ja moram da je znam", rekla je Stefani. „Ni mene nisu uputili u nju."
Tu rečenicu je već čuo. „Ne zezaj me. Nisam raspoložen."
„Ovaj put sam potpuno iskrena. Ništa mi nisu rekli. Tražio si da uđeš, a meni su odobrili da to uradim. Razgovarala sam s vrhovnim tužiocem, pa ću dobiti odgovore."
„Kako je iko uopšte znao za vezu? Cela ta stvar je poverljiva i za nivoe daleko iznad tvog. Takav je bio dogovor."
„Odlično pitanje."
„I još mi nisi odgovorila zašto mi nisi rekla za proboj."
„Ne, Kotone, nisam."
„Pomisao da sam ja jedina osoba na planeti koja zna za tu vezu nije ti pala na pamet? Nisi mogla da povežeš tačkice?"
„Kako sam mogla da predvidim sve ovo?"
„Zato što imaš dvadeset godina iskustva. Zato što nisi tupava. Zato što smo prijatelji. Zato što..." Njegova briga je isticala u bujicama. „Tvoja glupost može koštati mog sina života."
Primetio je kako su njegove reci potresle Pem i nadao se da neće eksplodirati.
„Svesna sam toga, Kotone."
Nije hteo da joj popusti.
„O, sad se osećam mnogo bolje."
„Ovde ću se pozabaviti time. Ali mogu ti ponuditi nešto. Imam agenta u Švedskoj koji već pre podne može biti u Danskoj. On će ti sve reći."
„Gde i kad?"
„Predložio je zamak Kronborg. Jedanaest pre podne."
Znao je to mesto. Nije bilo daleko, smešteno na komadiću gole zemlje nad Eresundom. Šekspir je ovekovečio monstruoznu tvrđavu kada je u nju smestio Hamleta. Sada je to bila najpopularnija turistička atrakcija u Skandinaviji.
„Predložio je balsku dvoranu. Pretpostavljam da znaš gde je to sve.“
„Biću tamo."
„Kotone. Učiniću sve što mogu da pomognem."
„A to je i najmanje što možeš, kada se sve uzme u obzir."
Spustio je slušalicu.

7Steve Berry - Aleksandrijska veza Empty Re: Steve Berry - Aleksandrijska veza Sub Apr 28, 2012 11:09 am

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
7.
VAŠINGTON
UTORAK, 4 - OKTOBAR
4:00

Stefani je ušla u kuću O. Brenta Grina, vrhovnog tužioca Sjedinjenih Američkih Država. Automobil ju je upravo dovezao u Džordžtaun. Telefonirala je Grinu nešto pre ponoći i zamolila ga za razgovor oči u oči, ukratko mu rekavši šta se dogodilo. Tražio je malo vremena da istraži stvar i nije imala izbora osim da to prihvati.
Grin je čekao u svojoj radnoj sobi.
Radio je pod ovim predsednikom čitav prvi mandat i spadao je u šačicu članova kabineta koji su pristali da ostanu i tokom drugog. Bio je popularan advokat za hrišćanska i konzervativna pitanja - diplomirao je u Novoj Engleskoj i uz njegovo ime nije bilo ni nagoveštaja skandala, a čak i u ove rane sate zračio je ozbiljnom živahnošću. Kosa i bradica bile su mu savršeno glatko počešljane, a njegova mršava figura odenuta u firmirano prugasto odelo sa uskim prugama. Odslužio je šest mandata u Kongresu i bio je guverner Vermonta kada ga je predsednik pozvao u Ministarstvo pravde. Iskrene reci i direktan pristup učinile su ga popularnim na obe političke strane, ali hladna ličnost sprečila je njegovo dalje napredovanje na nacionalnom nivou.
Nikada pre nije bila u Grinovoj kući i očekivala je sumoran, nemaštovit izgled, nešto nalik na njega samog. Međutim, prostorije su bile tople i domaće - mnogo narandžastih, braonkastih, bledozelenih i kestenjastih nijansi - hemingvejski efekat, kako je jedan lanac prodavnica nameštaja iz Atlante reklamirao sličnu opremu.
„Ova stvar je neobična, čak i za tebe, Stefani", rekao je Grin dok ju je pozdravljao. „Ima li još vesti od Malona?"
„Odmarao se pre polaska u Kronborg. S obzirom na vremensku razliku, sada bi već trebalo da je krenuo tamo."
Ponudio joj je da sedne. „Čini se da ovaj problem eskalira."
„Brente, već smo vodili ovaj razgovor. Neko s vrha lanca ishrane pristupao je zaštićenoj bazi podataka. Znamo da su datoteke o Aleksandrijskoj vezi kopirane."
„FBI istražuje."
„To je izmotavanje. Direktor se toliko zavukao predsedniku u dupe da nema nikakve opasnosti da iko iz Bele kuće bude umešan."
„Slikovito, kao i uvek, ali tačno. Nažalost, to je jedina procedura koja nam je na raspolaganju."
„Mi bismo se mogli pozabaviti time."
„To bi izazvalo samo nevolje."
„Na koje sam navikla."
Grin se nasmešio. „To sigurno jesi." Zastao je. „Pitam se koliko zaista znaš o toj vezi?"
„Kada sam pre pet godina poslala Kotona u sukob podrazumevalo se da ne moram da znam. To i nije neobično. Mnogo radim s takvim stvarima, pa nisam mnogo brinula. Ali sada moram da znam."
Grinovim licem prošla je senka blage zabrinutosti.
„Verovatno ću upravo prekršiti bezbroj federalnih zakona, ali slažem se, vreme je da znaš."
Malon je preko stenovitog uzvišenja zurio u zamak Kronborg. Nekada su njegovi topovi bili naciljani ka stranim brodovima koji su prelazili uske moreuze ka Baltiku i od Baltika, a prikupljene takse su punile danske riznice. Sada bledi bež zidovi deluju mračno naspram čistog ažurnog neba. Više to nije tvrđava već samo nordijska renesansna zgrada sa oktagonalnim kulama, zašiljenim tornjevima i zelenim bakarnim krovovima i više podseća na Holandiju nego na Dansku. Što je bilo i razumljivo, Malon je znao, kad se u obzir uzme da su Holanđani iz šesnaestog veka bili instruktori pri izradi zamka. Lokacija mu se dopadala. Javna mesta su najbolja kada treba da budete nevidljivi. Tokom višegodišnjeg rada u Biletu koristio je mnoga.
Putovanje na sever od Kristijangejda trajalo je samo petnaest minuta. Torvaldsenovo imanje nalazilo se na pola puta između Kopenhagena i Helsingera, živahnog lučkog grada odmah uz zamak. Malon je posetio i Kronborg i Helsinger, lutajući okolnim plažama u potrazi za ćilibarom - bio je to način da opušteno provede nedeljno popodne. Današnja
poseta je bila drugačija. Bio je na ivici. Spreman za borbu.
„Šta čekamo?" pitala je Pem, lica poput maske.
Morao je da povede i nju. Nepokolebljivo je insistirala preteći da će napraviti još nevolja ako ode, a nju ostavi. Mogao je razumeti što nije želela da ostane i čeka s Torvaldsenom. Napetost i monotonija činile su zapaljivu mešavinu.
„Naš čovek je rekao jedanaest", napomenuo je.
»Izgubili smo dovoljno vremena."
„Ništa što smo radili nije bilo gubljenje vremena."
Pošto je završio razgovor sa Stefani, uspeo je da odspava nekoliko sati. Gariju neće biti od koristi polubudan. Obukao je rezervnu odeću iz ranca, dok je Peminu Džesper oprao. Pojeli su doručak.
Znači, bio je spreman. Pogledao je na sat: deset i dvadeset.
Automobili su počeli da popunjavaju mesta na parkiralištu. Uskoro će pristići autobusi. Svi su želeli da vide Hamletov zamak. Njega nije bilo briga.
„Hajdemo."
„Veza je jedna osoba", rekao je Grin. „Njegovo ime je Džordž Hadad. Palestinski biblijski učenjak."
Stefani je znala to ime. Hadad je lično poznavao Malona, čiju je pomoć izričito tražio pre pet godina.
„Šta je vredno života Garija Malona?"
„Izgubljena Aleksandrijska biblioteka."
„Šališ se."
Grin je klimnuo glavom. „Hadad je mislio da je pronašao."
„Kakve to važnosti može imati danas?"
„Zapravo, moglo bi biti prilično važno. Biblioteka je bila najveći skup znanja na planeti. Postojala je šeststo godina, sve do sredine sedmog veka, kada su muslimani najzad preuzeli kontrolu nad Aleksandrijom i očistili sve što se protivilo islamu. Pola miliona svitaka, kodeksa, mapa - šta god vam padne na pamet, biblioteka je imala svaki primerak. A danas? Niko nikada nije pronašao ni delić svega toga."
„Ali Hadad jeste."
„Tako je nagovestio. Radio je na nekoj biblijskoj teoriji. Ne znam koja je to teorija bila, ali dokaz njegove teorije navodno se nalazio u okviru izgubljene biblioteke."
„Kako je to mogao da zna?"
„Ponavljam, ne znam, Stefani. Ali, pre pet godina, kada su naši ljudi na Zapadnoj obali, u Sinaju i Jerusalimu zatražili neke naivne vize, dozvole za pristup arhivama i arheološka iskopavanja, Izraelci su poludeli. Tada je Hadad zatražio Malonovu pomoć."
„U slepoj misiji, što mi se nije dopalo."
Slepo je značilo daje Malonu rečeno da štiti Hadada, ali da ne postavlja nikakva pitanja. Setila se da se taj uslov nije dopao ni Malonu.
„Hadad je", rekao je Grin, „verovao samo Malonu. Zbog toga ga je Koton na kraju sakrio i danas je jedini ko zna gde se Hadad nalazi. Administracija očigledno nije marila za sakrivanje Hadada, sve dok su mogli da kontrolišu put do njega."
„Zašto?"
Grin je odmahnuo glavom. „Nema mnogo smisla. Ipak, postoje nagoveštaji da su u pitanju veliki ulozi."
Slušala je.
„U jednom izveštaju koji sam video, na margini je pisalo Postanje 13:14-17. Poznaješ li tu knjigu Biblije?"
„Ne stojim baš dobro s Biblijom."
„Gospod reče Avramu: podigni sada oči svoje, pa pogledaj s mesta gde si na sever i na jug i na istok i na zapad, jer svu zemlju koju vidiš tebi daću i semenu tvojem doveka."
To je znala. Ugovor koji je eonima za Jevreje predstavljao biblijsko pravo na Svetu zemlju.
„Avram je sklonio svoju šatru i živeo na ravnici Mamre i tamo je podigao oltar za Gospoda", rekao je Grin. „Mamre je Hebron - danas Zapadna obala - zemlja koju je Bog dao Jevrejima. Avram je postao Avram. I taj odlomak iz Biblije nalazi se u srži svih bliskoistočnih nesporazuma.".
I to je znala. Sukob na Bliskom istoku, između Jevreja i Arapa, nije bio politička bitka, kako su je mnogi doživljavali. Bilo je to beskrajno nadmetanje zbog reci božje.
„Postoji još jedna zanimljiva činjenica", rekao je Grin. „Ubrzo nakon što je Malon sakrio Hadada, Saudijci su poslali buldožere u zapadnu Arabiju i sa lica zemlje zbrisali čitave gradove. Rušenje je trajalo tri sedmice. Ljudi su preseljeni. Zgrade sravnjene sa zemljom. Od tih gradova nije ostalo ništa. Naravno, to je zatvoren deo zemlje, pa nije bilo izveštaja u medijima, tome nije pridavana pažnja."
»Moramo znati više, Brente. Koton mora da zna. On mora da donese odluku."
„Čuo sam se sa savetnikom za nacionalnu bezbednost pre sat vremena. Zadivljujuće je da on o tome zna manje nego ja. Čuo je za vezu, ali mi je predložio da razgovaram s nekim drugim."
Znala je. „Lari Dejli."
Lorens Dejli radio je kao zamenik savetnika za nacionalnu bezbednost, blisko predsedniku i potpredsedniku. Dejli se nikada nije pojavljivao u nedeljnim jutarnjim emisijama. Nikada nije viđen ni na CNN-u ili Foks njuzu. Bio je broker moći iza scene, veza između viših instanci Bele kuće i ostatka političkog sveta.
Ali tu je postojao problem.
„Ne verujem tom čoveku", rekla je.
Grin je shvatio šta je njen ton nagoveštavao, ali ništa nije rekao, samo je studirao prodornim sivim očima.
„Nemamo kontrolu nad Malonom", razjasnila je. „Učiniće ono što mora. A sada ga pokreće ljutnja."
„Koton je profesionalac."
„Drugačije je kada je neko tvoj u opasnosti." Govorila je iz iskustva, jer se nedavno borila s duhovima iz sopstvene prošlosti.
„Samo on zna gde je Džordž Hadad", rekao je Grin. „On drži sve konce u rukama."
„Upravo zato su ga i pritisnuli."
Grin nije skidao pogled sa nje.
Znala je da se njena zbunjenost sigurno prenosi kroz sumnju koju nije mogla da izbriše iz svojih očiju.
„Reci mi, Stefani, zašto mi ne veruješ?"

8.
OKSFORDŠIR, ENGLESKA 9:00

Džordž Hadad je stajao u gomili i slušao stručnjake, znajući da greše. Događaj je bio samo način da se pažnja medija skrene na muzej Tomasa Bejnbridža i na slabo hvaljene kriptografe iz Blečli Parka. Istina, ti anonimni muškarci i žene radili su u potpunoj tajnosti tokom drugog svetskog rata, na kraju dešifrovavši kod nemačke Enigme i ubrzavši kraj rata. Nažalost, njihova priča nije bila u potpunosti ispričana sve dok većina njih nije bila ili mrtva ili previše stara da bi ih uopšte bilo briga. Hadad nije mogao da shvati njihovu frustraciju. I on je bio star, bližio se osamdesetoj, a bio je i akademik. I on je nekada radio u tajnosti.
I on je došao do velikog otkrića.
Čak ga više i ne znaju kao Džordža Hadada. Zapravo, koristio je toliko pseudonima da ne može svih da se seti. Pet godina je bio pod zemljom i nije dobijao nikakve vesti. U jednu ruku, to je bilo dobro. U drugu, tišina mu je kidala nerve. Hvala bogu da je samo jedan čovek, i to čovek kom je verovao, znao da je živ. Zapravo, da nije bilo njega, već bi bio mrtav. Današnji izlazak bio je rizik. Ali želeo je da čuje šta ovi takozvani stručnjaci imaju da kažu. Čitao je o programu u Tajmsu i morao je da se divi Britancima. Imali su dara za medijske događaje - scena je postavljena s preciznošću holivudskog filma. Mnogo nasmejanih lica i odela, obilje kamera i snimatelja. Zato je vodio računa da ostane izvan njihovih objektiva. To i nije bilo teško jer je fokus opšte pažnje bio spomenik.
Osam ih je bilo razbacano po vrtovima imanja, a sve je 1784. podigao tadašnji grof, Tomas Bejnbridž. Hadad je znao porodičnu istoriju. Bejnbridžovi su imanje sakriveno u kutku Oksfordšira i okruženo bukovim šumama kupili 1624, a potom podigli ogromnu jakobinsku vilu usred šest stotina jutara zemlje. Mnogi Bejnbridžovi bili su vlasnici sve do 1848, kada je Kruna došla do tapije preko poreske prodaje i kada je kraljica Viktorija otvorila kuću i zemlju kao muzej. Od tada posetioci su dolazili da posmatraju nameštaj iz tog
vremena i vide delić načina života u davnim luksuznim vekovima.
Njegova biblioteka je smatrana jednom od najboljih među svim osamnaestovekovnim imanjima. Ali, poslednjih godina imanje je više posećivano zbog spomenika, pošto je
Bejnbridž Hol imao zagonetku, a turisti dvadeset prvog veka voleli su tajne.
Posmatrao je belu mermernu senicu.
Na vrhu je, znao je to, Les Bergers d'Arcadie II, Pastiri iz Arkadije II, nebitno delo koje je naslikao Nikola Pusen 1640, obrnuta slika njegovog prethodnog dela Pastiri iz Arkadije. Pastoralna scena prikazivala je ženu koja posmatra tri pastira okupljena oko kamenog groba kako pokazuju uklesana slova. ET IN ARCADIA EGO. Hadad je znao prevod. I u Arkadiji, ja. Enigmatski natpis koji nije imao mnogo smisla. Ispod te slike vrebao je drugi izazov. Uklesana nasumična slova.
D O.V.O.S.V.A.V.V. M
Hadad je znao da su ljudi novog doba i pobornici teorija zavere godinama mozgali nad tom kombinacijom, sve otkad ju je deceniju ranije otkrio reporter Gardijana prilikom posete muzeju.
„Svima vama koji ste danas ovde", rekao je visok i debeo muškarac u mikrofone, „mi iz Bejnbridž Hola želimo dobrodošlicu. Možda ćemo sada saznati značaj poruke koju je Tomas Bejnbridž ostavio za sobom na ovom spomeniku pre više od dve stotine godina."
Hadad je znao da je govornik sigurno kustos muzeja. Dvoje ljudi stajalo je levo i desno od administratora - muškarac i žena, oboje starije osobe. Video je njihove slike u Sandej tajrnsu. Oboje su bili bivši kriptografi iz Blečli Parka, pozvani da procene razne opcije i dešifruju kod koji je spomenik navodno sadržao. Činilo se da vlada opšta saglasnost da je spomenik bio šifra.
Šta bi drugo moglo biti, mnogi su se pitali.
Slušao je kustosa kako objašnjava da je objavljen oglas u vezi sa spomenikom i da su razni kriptografi, teolozi, lingvisti i istoričari ponudili 130 rešenja.
„Neka su bila prilično bizarna", rekao je kustos, „uključujući NLO-e, Sveti gral i Nostradamusa. Naravno, ta rešenja su imala malo ili nimalo dokaza, pa su brzo odbačena. Nekoliko učesnika je smatralo da su slova anagram, ali reči koje su sastavili nisu imale mnogo smisla."
Što je Hadadu bilo sasvim razumljivo.
„Jedno rešenje koje obećava pristiglo je od bivšeg američkog vojnog stručnjaka za razbijanje šifri. Nacrtao je osamdeset dve matrice za dešifrovanje i na kraju iz rasporeda izvukao slova SEJ. Unazad, ona čine JES. Koristeći složenu matricu za dešifrovanje, izvukao je reci Jesus H defy. Naši savetnici iz Blečli Parka smatraju da je ta poruka poricala božansku prirodu Hrista. Ovo rešenje je u najmanju ruku nategnuto, ali je intrigantno."
Hadad se nasmešio tim glupostima. Tomas Bejnbridž je bio iskreno religiozan čovek. On nikada ne bi poricao Hrista.
Starija dama pored kustosa popela se na podijum. Imala je srebrnu kosu i nosila plavosivi kostim.
„Ovaj spomenik je za nas predstavljao veliku šansu", rekla je melodičnim glasom. „Kada sam sa ostalima radila u Blečliju, suočavali smo se sa mnogim izazovima nemačkih šifri. Bile su teške. Ali, ako ljudski um može da smisli šifru, može je i dešifrovati. Ova slova su mnogo složenija. Ličnija. Zbog toga je njihova interpretacija teška. Mi koji smo proučili svih sto trideset mogućih rešenja ove zagonetke, nismo mogli jednoglasno da se složimo. Kao i javnost, i naša mišljenja su bila podeljena. Ipak, jedno moguće značenje je imalo smisla." Okrenula se i rukom pokazala spomenik iza sebe. „Mislim da je to ljubavna poruka."
Zastala je, naizgled dopuštajući da njene reci budu prihvaćene.
„OUOSVAVV predstavlja Optimae Uxoris Optimae Sororis Viduus Amantissimus Vovit Virtutibus. Grubo prevedeno, to znači: odani udovac posvećuje najboljoj od svih žena i najboljoj od svih sestara. Ovo nije savršen prevod. Sororis na klasičnom latinskom može značiti i 'družbenica' kao i sestara'. A vir, suprug, bilo bi bolje nego viduus, udovac. Ali, značenje je jasno."
Jedan novinar je pitao za slova D i M levo i desno od glavne grupe sa osam slova.
»Prilično jednostavno", rekla je. „Dis Manibus. Rimski napis. Bogovima podzemnog sveta, pozdrav.' Slično je našem Počivaj u miru. Ta slova naći ćete na većini rimskih nadgrobnih spomenika."
Činilo se da je prilično zadovoljna sobom. Hadad je želeo da postavi nekoliko važnih pitanja koja bi probila njen intelektualni balon, ali ništa nije rekao. Samo je posmatrao kako se dva veterana iz Blečli Parka fotografišu ispred spomenika sa jednom od nemačkih mašina Enigma, pozajmljenih za tu priliku. Mnogo osmeha, pitanja i pohvalnih komentara.
Tomas Bejnbridž je zaista bio briljantan čovek. Nažalost, Bejnbridž nikada nije uspevao da efikasno prenese svoje misli, pa je njegova briljantnost venula i na kraju ostala neshvaćena. Umovima iz osamnaestog veka on je izgledao kao fanatik. Ali Hadadu je izgledao kao prorok. Bejnbridž je znao nešto. A čudni spomenik koji je stajao pred njim, jedan od osam u vrtu, obrnuta slika nerazumljivog umetničkog dela i deset čudno raspoređenih slova, bili su tu s nekim razlogom.
Hadad je znao s kojim.
Nije to bila ljubavna poruka, nije bila ni šifra, a ni obaveštenje.
Nešto sasvim drugačije.
Mapa.

8Steve Berry - Aleksandrijska veza Empty Re: Steve Berry - Aleksandrijska veza Sub Apr 28, 2012 11:13 am

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
9.
ZAMAK KRONBORG 10:20

Malon je platio ulaznice od šezdeset kruna da bi sa Pem ušao u zamak. Pratili su grupu koja je izašla iz jednog od tri autobusa.
Unutra ih je dočekala izložba fotografija s prizorima iz mnogih postavki Hamleta. Razmišljao je o ironičnosti tog mesta. Hamlet govori o sinu koji osvećuje svog oca, a on je ovde bio otac koji se borio za svog sina. Srce ga je bolelo zbog Garija. Nikada nije želeo da ga dovede u opasnost i tokom dvanaest godina koliko je radio za Bilet, uvek je postavljao jasnu granicu između posla i kuće. A sada, godinu dana pošto je dobrovoljno napustio posao, njegov sin je zarobljen.
„Ovo si radio sve vreme?" pitala je Pem.
„Delom."
„Kako si mogao ovako da živiš? Ja sam na ivici nerava. Još se tresem od onoga sinoć."
„Navikneš se." To je i mislio, odavno se umorio od laži, poluistina, neverovatnih činjenica i izdajnika.
„Trebali su ti ovakvi naleti adrenalina, zar ne?"
Telo mu je bilo teško od umora i nije bio raspoložen za poznatu svađu. „Ne, Pem, Nisu mi trebali. To mi je bio posao."
„Sebičan. To si ti. Uvek si bio."
„Sa druge strane, ti si bila pravi sunčev zrak. Supruga puna podrške koja stoji uz svog muža. I to toliko da si zatrudnela s drugim muškarcem, rodila sina i dopustila mi da petnaest godina mislim da je moj."
„Ne ponosim se onim što sam uradila. Ali ne znamo koliko je tvojih žena zatrudnelo, zar ne?"
Stao je. Ovo je moralo da se završi. „Ako ne umukneš, zbog tebe će Gari biti ubijen. Ja sam mu jedina nada i sada nije produktivno igrati se mojim nervima."
Ta istina je u njenom ogorčenom pogledu izazvala momentalan blesak razumevanja, trenutak kada se ponovo pojavila Pem Malon koju je nekada voleo. Poželeo je da se takva žena zadrži ali, kao i uvek, ponovo je podigla gard i njene umrtvljene oči su ga besno pogledale.
„Povedi", rekla je.
Ušli su u balsku dvoranu.
Pravougaona sala bila je dugačka šezdeset metara. Na obe strane nalazili su se prozori, svaki duboko usađen u zidana udubljenja, a zraci sunca su pod uglom rasipali finu čaroliju preko poda sa crno-belim pločicama. Desetak posetilaca milelo je unaokolo diveći se ogromnim uljima na platnu načičkanim po bledožutim zidovima, koja su uglavnom prikazivala scene iz bitaka.
Na suprotnom kraju, pred kaminom, Malon je primetio niskog, mršavog muškarca crvenkastobraon kose. Sećao ga se iz Magelan Bileta. Li Djurant. Nekoliko puta je s njim razgovarao u Atlanti. Agent ga je primetio, a onda nestao kroz vrata.
Zaputio se preko dvorane.
Prošli su kroz niz prostorija, skromno dekorisanih evropskim renesansnim nameštajem i tapiserijama. Djurant je bio petnaestak metara ispred njih.
Malon je video da je stao.
On i Pem ušli su u prostoriju koja se zvala Ugaona odaja. Čisto bele zidove ukrašavale su tapiserije s prizorima iz lova. Samo je nekoliko komada nameštaja stajalo na monotonom podu s crnim i belim pločicama.
Malon se rukovao s Djurantom i predstavio Pem.
„Reci mi šta se dešava."
„Stefani mi je rekla da uputim tebe, ne nju."
„Iako bih želeo da ona ne bude ovde, ovde je, pa se nemoj zamarati zbog toga."
Djurant je razmišljao o situaciji, a onda rekao: „Rečeno mi je da učinim sve što tražiš."
„Drago mi je da je Stefani tako predusretljiva."
„Pređi na stvar" rekla je Pem. „Imamo rok."
Malon je odmahnuo glavom. „Ignoriši je. Ispričaj mi šta se dešava."
„Neko je pristupio našim tajnim datotekama. Nije bilo dokaza hakerskog ili nasilnog prolaska kroz zaštitne barijere, pa je osoba sigurno imala lozinku. Ona se redovno menja, ali pristup ima nekoliko stotina ljudi."
„Nema tragova koji vode do nekog određenog kompjutera?"
„Nikakvih. A ni u podacima nisu ostavljeni nikakvi tragovi. Što znači da je onaj ko je to uradio znao šta radi."
„Pretpostavljam da neko vodi istragu."
Djurant je klimnuo glavom. „FBI, ali zasad ništa nisu našli. Desetak datoteka je pregledano, a medu njima je i Aleksandrijska veza."
Što bi moglo objasniti činjenicu da ga Stefani nije odmah uzbunila, mislio je Malon. Postojale su i druge mogućnosti.
„Ovo je zanimljivo. Izraelci su sada izuzetno hiperaktivni, naročito tokom proteklih dvadeset četiri časa. Naši izvori kažu da su juče dobili neke informacije izvan Zapadne obale, od jednog njihovog palestinskog operativca."
„Kakve to veze ima sa ovim?"
„Pomenute su reči Aleksandrijska veza."
„Šta znaš o tome?"
„Jedan od mojih kontakata mi je to pomenuo pre sat vremena. Još nisam podneo Stefani pun izveštaj."
„Kako nam išta od toga pomaže?" pitala je Pam.
Malon je rekao Djurantu: „Moram da znam više."
„Postavila sam ti pitanje", rekla je Pem podigavši glas.
Njegova uljudnost se završila. „Rekao sam ti da me pustiš da obavim ovo."
„Nemaš nameru da im išta daš, zar ne?" Oči su joj sevale i delovala je spremno da nekoga udari.
„Namera mi je da vratim Garija."
„Jesi li spreman da žrtvuješ njegov život? Sve da bi zaštitio neku prokletu datoteku?"
Grupa posetilaca s kamerama ušetala je u prostoriju. Pem je bila dovoljno pametna da ućuti i bio je zahvalan zbog tog prekida. Njen dolazak je bio velika greška. Otkačiće je čim odu iz Kronborga, pa makar to značilo da će morati da je zaključa u Torvaldsenovoj vili.
Posetioci su otišli.
Okrenuo se ka Djurantu i rekao: „Ispričaj mi više o..." Iznenadio ga je prasak, a onda je kamera na plafonu u uglu eksplodirala uz kišu varnica. Začula su se još dva praska. Djurant je posrnuo unazad dok su krvave ruže cvetale iz rupa u njegovoj maslinastoj košulji.
Začuo se treći pucanj i Djurant je pao na pod.
Malon se osvrnuo.
Šest metara dalje stajao je muškarac držeći glok. Malon je zavukao ruku pod jaknu da izvuče svoje oružje.
„Nema potrebe", rekao je čovek mirno i bacio pištolj.
Malon ga je uhvatio. Zgrabio je dršku, stavio prst na obarač, nanišanio i opalio.
Čuo se samo klik. Ponovo je pritisnuo obarač. Začulo se još kliktanja.
Muškarac se nasmešio. „Nisi valjda mislio da ću ti dati napunjen pištolj."
A onda je izjurio iz prostorije.

10.
VAŠINGTON 4:40
Stefani je razmislila o pitanju Brenta Grina - zašto mi ne veruješ - i odlučila da bude iskrena sa svojim šefom.
„Svi u ovoj administraciji hoće da me sklone. Ne znam zašto sam još ovde. Zato trenutno ne verujem nikome." Grin je u neverici odmahnuo glavom.
„Tim datotekama je pristupio neko sa lozinkom" dodala je.
„Naravno, pregledali su deset ili više dosjea, ali oboje znamo koji su tražili. Samo nekoliko nas zna za Aleksandrijsku vezu. Ja čak ne znam ni detalje - samo da smo prošli kroz mnogo nevolja zbog nečega što je naizgled beznačajno. Mnogo pitanja. Nema odgovora. Hajde, Brente. Ti i ja smo zapravo bili kolege smradovi, zašto da ti sada verujem?"
„Da nešto razjasnimo", rekao je Grin. „Ja ti nisam neprijatelj. Da jesam, sada sigurno ne bismo vodili ovaj razgovor."
„U ovom poslu imala sam prijatelje koji su mi to često govorili, a nisu mislili ni reč."
„Takvi su ti izdajnici."
Odlučila je da ga još malo ispita. „Zar ne misliš da bi trebalo da dovedemo još ljudi u krug?"
„FBI je već unutra." Brente, pipamo u mraku. Moramo znati šta Džordž Hadad zna.“
„Onda je vreme da se pozabavimo Larijem Dejlijem u Beloj kući. Svaki put kojim pođemo dovešće nas direktno do njega. Zašto onda ne odemo pravo do izvora."
Složila se.
Grin je uzeo telefon.
Malon je čuo osobu koja je upravo ubila Lija Djuranta kako viče da je tamo muškarac s pištoljem koji je nekoga ubio. A on je još držao njegov „glok".
„Da li je mrtav?" promucala je Pem.
Glupo pitanje. Ali držanje oružja kojim je upravo počinjeno ubistvo bilo je još gluplje. „Hajde."
„Ne možemo da ga ostavimo."
„Mrtav je."
Oči su joj se ispunile histerijom. On se prisetio trenutka kada je prvi put video nekoga kako umire, pa joj je popustio. „Nije trebalo to da vidiš. Ali moramo da idemo."
Upozoravajuća tutnjava potpetica na pločicama odjekivala je izvan prostorije. Obezbeđenje, pretpostavio je. Zgrabio je Peminu ruku i povukao je ka suprotnom kraju Ugaone odaje.
Protrčali su kroz nekoliko prostorija, istih kao prethodna, skromno opremljenih nameštajem iz tog doba, osvetljenih prigušenim jutarnjim svetlom. Primetio je još kamera i znao je da će morati da ih izbegava. Strpao je „glok" u džep jakne i izvukao „beretu". Ušli su u prostoriju koja se zvala Kraljičina odaja.
Čuo je glasove iza sebe. Očigledno su pronašli telo. U njihovom pravcu se čulo još povika i koraka.
Kraljičina odaja je bila apartman. Iz njega su vodila tri izlaza. Jedan ka stepeništu naviše, jedan nadole, a treći u drugu prostoriju. Nije primetio bezbednosne kamere. Osmatrao je scenu i razmišljao šta da radi. Veliki ormar stajao je uza spoljni zid. Odlučio je da okuša sreću.
Odjurio je do ormara i potegao gvozdene ručke. Ormar je bio prostran i prazan. Dovoljno mesta za oboje. Dao je znak Pem. Ovaj put pošla je bez pogovora.
„Ulazi" prošaputao je.
Pre nego što je ušao, otvorio je vrata ka stepeništu. Onda je ušao u ormar i zatvorio vrata nadajući se da će potera pretpostaviti da su otišli gore, dole ili nazad u zamak.
Stefani je slušala kako Brent Grin prepričava Lariju Dejliju šta se desilo. Nije mogla da se ne zapita da li je arogantni magarac na drugoj strani već znao svaki detalj i više.
„Poznata mi je Aleksandrijska veza", rekao je Dejli preko zvučnika.
„Hoćeš li nam ispričati?" pitao je Grin.
„Voleo bih da mogu. Poverljivo je."
„Zar i za vrhovnog tužioca i čelnika jedne od najelitnijih obaveštajnih agencija?"
„To su informacije samo za odabrani skup. Žalim, nijedno od vas ne pripada tom krugu."
„Kako je onda neko drugi uspeo da proviri?" pitala je Stefani. „To još niste shvatili?" „Možda ja jesam."
Tišina je ispunila prostoriju. Dejli je očigledno shvatio poruku.
„Nisam ja."
„Šta još hoćeš da nam kažeš?" pitala je.
„Povedi računa šta govoriš."
Ignorisala je podbadanje. „Malon će im dati vezu. Neće rizikovati svog sina."
„Onda će morati da bude zaustavljen", rekao je Dejli. „Ne damo je nikome."
Shvatila je šta je hteo da kaže. „Hoćete je samo za sebe, zar ne."
„Baš tako."
Nije mogla da veruje u ono što je čula. „Dečakov život je u pitanju."
„To nije moj problem", izjasnio se Dejli.
Bila je greška što su pozvali Dejlija, a mogla je videti da je i Grin sada to shvatio.
„Lari", rekao je Grin. „Pomozimo Malonu. Nemojmo mu otežavati zadatak."
„Brente, ovo je stvar nacionalne bezbednosti, a ne dobrotvorni rad."
„Zanimljivo", rekla je, „kako te nimalo ne brine što je neko pristupao tajnim dosjeima i saznao sve o toj izuzetno poverljivoj Aleksandrijskoj vezi - navodno značajnoj za nacionalnu bezbednost."
„Prijavila si taj proboj pre više od mesec dana. FBI radi na slučaju. A šta ti, Stefani, radiš po tom pitanju?"
„Rečeno mi je da ne radim ništa. Šta si ti uradio, Lari?"
Kroz zvučnik se začuo uzdah. „Stvarno si dosadna kao stenica."
„Ali radi za mene", razjasnio je Grin.
„Evo šta ja mislim", rekla je Stefani. „Šta god bila ta veza, ona se nekako uklapa u ono što ste vi geniji iz Bele kuće zamislili kao inostranu politiku. Zapravo vam se dopada što su dosjei provaljeni i što neko ima te informacije. To znači da ćete im dozvoliti da završe vaše prljave poslove."
„Ponekad, Stefani, neprijatelj može biti tvoj prijatelj." Dejlijev glas se pretvorio u šapat. „I obrnuto."
Grlo joj se vezalo. Njene sumnje su sada bile potvrđene. „Žrtvovaćete Malonovog sina zbog zaveštanja svog predsednika?"
»Ja nisam započeo sve ovo", odgovorio je Dejli. „Ali planiram to da iskoristim."
„Ne ako ja budem nešto mogla da učinim", rekla je.
„Umešaj se i bićeš otpuštena. Nećeš je otpustiti ti, Brente, već sam Predsednik."
„To bi mogao biti problem", rekao je Grin. Osetila je pretnju u njegovom glasu.
„Kažeš da ćeš stati iza nje?" pitao je Dejli.
„Bez sumnje."
Znala je da je ovo pretnja preko koje Dejli nije mogao da pređe. Administracija je mogla da kontroliše Grinove akcije dok je bio vrhovni tužilac. Međutim, ako bi on dao otkaz ili bio otpušten, bila bi otvorena sezona lova na Belu kuću.
Zvučnik je zamukao. Zamišljala je kako Dejli sedi u svojoj kancelariji i razrešuje svoje dileme.
„Biću u tvojoj kući za trideset minuta."
„Zašto treba da se sretnemo?" pitao je Grin.
„Uveravam te, uskoro će vam se isplatiti."
Veza se prekinula.
Malon je stajao u ormaru i slušao kako koraci uleću u Kraljičinu odaju. Pem se ugnezdila pored njega, blizu kako godinama nisu stajali. Od nje je dopirao poznat miris, poput slatke vanile, miris kog se sećao sa mešavinom radosti i agonije. Čudno kako su mirisi pokretali uspomene.
I dalje je držao „beretu" i nadao se da neće morati da je upotrebi. Ali, nije nameravao da ga uhapse, ne kada je bio potreban Gariju. Sigurno je jedan od razloga za Djurantovo ubistvo bio taj da ih izoluju. Drugi je bio da ih spreče da saznaju ikakve korisne informacije. Ipak, pitao se kako je iko mogao znati za sastanak. Nisu ih pratili iz Kristijangejda, u to je bio siguran, što je značilo da su Torvaldsenovi telefoni bili prisluškivani. A to je značilo da je njegov odlazak u Kristijangejd bio predviđen.
Nije mogao da vidi Pem, ali osećao je da joj je neprijatno. Kad se u obzir uzme sva intimnost koju su nekada delili, sada su bili samo stranci. Možda i neprijatelji.
Glasovi koji su dopirali spolja zaokupili su mu misli. Koraci su bili sve nečujniji, a onda su se izgubili u tišini. Čekao je, s prstom na obaraču, dok je znoj izbijao iz njegovih dlanova. Još tišine.
Nije bilo načina da išta vidi ako ne odškrine vrata ormara. A to bi bilo katastrofalno ukoliko je neko ostao u prostoriji. Ipak, nije mogao da ostane tu zauvek.
Lagano je otvorio vrata, spremnog pištolja. Kraljičina odaja bila je prazna.
Niza stepenice, bez glasa je izgovorio, pa su pojurili kroz otvorena vrata i sišli niza spiralno stepenište koje je obavijalo spoljni zid zamka. U prizemlju su došli do metalnih vrata i nadao se da nisu zaključana.
Reza se oslobodila.
Izašli su na svetio jutro. More svetlucave trave po kojoj su se šetkali labudovi protezalo se sve od zidova zamka do obale. Švedska se pomaljala na horizontu, pet kilometara preko sivosmeđe vode.
Ugurao je „beretu" pod jaknu.
„Moramo da odemo odavde", rekao je. „Ali polako. Ne privlači pažnju." Video je da je još potresena zbog ubistva, pa je rekao: „Ta scena će ti se iznova vraćati u mislima, ali proći će."
„Tvoja briga je dirljiva." Glas joj je ponovo bio ispunjen zlobom.
„Onda to prosto progutaj. To verovatno nije poslednja osoba koja će umreti pre nego što se ovo završi."
Poveo ju je preko bedema okrenutog ka moreuzu. Nekoliko posetilaca se šetalo tuda. Došli su do mesta Fleg Beteri, na kojem su nekada stajali drevni topovi i na kojem je Šekspir dozvolio Hamletu da sretne duha svog oca. Iz mora se izdizao zid. Zavrljačio je „glok" u uzburkanu vodu.
Iza imanja su zavijale sirene.
Polako su krenuli ka glavnom ulazu. Pošto je video rotaciona svetla i još policije koja je užurbano ulazila na imanje, odlučio je da sačekaju pre nego što krenu napolje. Teško da je iko imao njihov opis, a sumnjao je da je ubica ostao da bi ga dao. Njihovo hapšenje sigurno nije bilo cilj.
Zato se stopio sa masom. Onda je uočio ubicu. Petnaest metara ispred, išao je pravo ka glavnoj kapiji. Šetao se, trudeći se da ne privuče pažnju. I Pem ga je videla.
„To je on."
„Znam." Krenuo je napred.
„Nećeš valjda", pitala je.
„Nema zaustavljanja."

11.
BEČ, AUSTRIJA 11:20
Plava stolica se pitao da li je Krug počeo da deluje u odgovarajućem pravcu. Tokom osam
godina die Klauen der Adler, Orlove kandže, posvećeno je izvršavao dodeljene zadatke. Istina, članovi Kruga su ga zajedno angažovali, ali svoje svakodnevne zadatke obavljao je direktno pod upravom Plave stolice, što je značilo da je poznavao Dominika Sabra mnogo bolje od ostalih.
Sabr je bio Amerikanac, tamo je rođen i odrastao, što je za Krug bio prvi uslov. Ranije su uvek zapošljavali Evropljane, mada je jednom i Južnoafrikanac radio za njih. Svaki od tih ljudi, uključujući Sabra, odabran je ne samo zbog svojih sposobnosti, već i zbog fizičke osrednjosti. Svi su bili prosečne visine, težine i crta lica. Jedina primetna osobina kod Sabra bili su ožiljci na licu od preležanih varičela. Sabrova crna kosa bila je ravno ošišana i uvek ju je na okupu držala trunka ulja od koje se sjajila. Tek izrasla brada ponekad bi delimično pokrivala njegove obraze. Plava stolica je znao da ona sakriva ožiljke, ali i razoružava ljude oko njega.
Sabr je negovao opušten izgled, nosio je odeću obično za broj veću da bi sakrio vitku, mišićavu figuru - što je sigurno bio još jedan način da sakrije svoje prave mogućnosti.
Iz psihološkog profila koji je Sabr morao da prođe pre nego što je angažovan, Plava stolica je saznao da se Amerikanac pomalo odupire autoritetu. Ali isti profil je otkrio i da će, ako mu date zadatak i kažete koji rezultat treba da postigne i ostavite ga na miru, Sabr uvek dobro obaviti posao.
A samo je to bilo važno.
I on i Stolice nisu marili za način na koji je dati zadatak završen, sve dok je željeni rezultat postignut. Zato je njihovo udruživanje sa Sabrom bilo plodno. Ipak, na čoveka bez moralnih skrupula i s malo poštovanja prema autoritetu moralo se motriti.
Naročito kada su ulozi bili tako visoki.
Kao sada.
Zbog toga je Plava stolica uzeo telefon i pozvao.
Sabr se javio na svoj mobilni telefon, nadajući se da ga zove njegov čovek iz Kronborga. Umesto toga, napeti glas na drugom kraju pripadao je njegovom poslodavcu.
„Kako se gospodinu Malonu dopao naš prvi pozdrav?" pitao je Plava stolica.
„Dobro se držao. On i njegova bivša žena ispuzali su kroz prozor."
„Kao što si predvideo. Ipak, pitam se da ne privlačimo možda nepotrebnu pažnju?"
„Veću nego što bih voleo, ali bilo je neophodno. Pokušao je da razotkrije naš blef, pa je morao da shvati da nije glavni. Ipak, od sada ću biti diskretniji."
„Učini to. Ne želimo da se policija preterano meša." Zastao je. „Bar ne više nego sad."
Sabr se smestio u iznajmljenu kuću u severnom kraju Kopenhagena, nekoliko blokova ka kopnu od Amalijenborga, kraljevske palate na moru.
Tu je doveo Garija Malona iz Džordžije, pretvarajući se da mu je otac u opasnosti, u šta je dečak poverovao zahvaljujući falsifikovanoj iskaznici Magelan Bileta koju mu je Sabr pokazao.
„Kako je momak?" pitao je Plava stolica.
„Bio je zabrinut, ali misli da je ovo operacija američke vlade. Tako da je zasad miran."
Mučili su Pem Malon fotografijom njenog sina. Mladić im je u tome pomogao, mislivši da prave bezbednosni akreditiv.
„Zar dečak nije previše blizu Malona?"
„Ne bi dobrovoljno pristao da ode drugde. Zna da mu je otac u blizini."
„Vidim da ovo držiš pod kontrolom. Ipak, budi oprezan. Malon bi te mogao iznenaditi."
„Zato držimo njegovog sina. Njega neće ugroziti."
„Treba nam Aleksandrijska veza."
„Malon će nas odvesti pravo do nje."
Međutim, još nije bilo poziva od njegovog čoveka u Kronborgu. Da bi sve funkcionisalo, bilo je neophodno da njegov operativac radi tačno kako mu je naloženo.
„Pored toga, stvar treba da bude rešena u narednih nekoliko dana."
„Biće."
„Na osnovu onoga što si mi rekao", rekao je Plava stolica, „taj Malon je slobodnog duha. Jesi li siguran da će biti dovoljno motivisan?"
„Bez brige. Sada je dobio više nego dovoljno motivacije."
Malon je izašao sa poseda Kronborga i primetio kako njegov plen mirno odlazi u Helsinger. Voleo je gradsku pijacu, stare aleje i zgrade od cigle i drveta. Ipak, danas ništa od tog renesansnog ukusa nije bilo važno.
U daljini se začulo još sirena.
Znao je da su ubistva retkost u Danskoj. Kad se uzme u obzir da se ovo desilo na nacionalnom istorijskom mestu, sigurno će odjeknuti u vestima. Trebalo je da obavesti Stefani da je jedan od njenih agenata mrtav, ali nije imao vremena. Pretpostavio je da je Djurant putovao pod svojim imenom - to je bila standardna procedura u Biletu - kada lokalne vlasti utvrde da je žrtva radila za američku vladu, biće kontaktirani pravi ljudi. Razmišljao jeo Djurantu. Kakva šteta. Međutim, odavno je naučio da ne troši emocije na stvari koje nije mogao da izmeni.
Usporio je i povukao Pem ka sebi. „Moramo da ostanemo iza. Ne obraća pažnju, ali ipak bi mogao da nas primeti."
Prešli su na drugu stranu ulice i išli pokraj niza lepih zgrada uz usku ulicu okrenutu ka moru. Ubica je bio tridesetak metara ispred njih. Malon je video da je skrenuo na uglu.
Došli su do istog ugla i provirili. Čovek se probijao niz pešačku stazu prepunu prodavnica i restorana. Mnogo ljudi je šetalo unaokolo, pa je odlučio da rizikuje. Sledili su ga.
„Šta to radimo?" pitala je Pem.
„Jedino što možemo."
„Zašto im prosto ne daš to što traže?"
„Nije tako jednostavno."
„Naravno da jeste."
Gledao je pravo. „Hvala na savetu."
„Ti si seronja."
„I ja tebe volim. Sad kad smo to utvrdili, usredsredimo se na ono što radimo."
Njihova meta je skrenula desno i nestala.
Požurio je do ugla, provirio i video ubicu kako prilazi prljavom „volvou". Nadao se da neće otići. Ne bi mogli da ga prate. Njihov automobil je bio daleko. Posmatrao je kako čovek otvara suvozačka vrata i nešto ubacuje unutra. Onda ih je zatvorio i krenuo nazad ka njima.
Zavukli su se u prodavnicu odeće tik pre nego što je ubica prošao ispred nje, krenuvši ponovo u pravcu iz kog su došli. Malon se došunjao do vrata i posmatrao kako čovek ulazi u kafe.
„Šta radi?" pitala je Pem.
„Čeka da se zbrka stiša. Ne prenagljuj. Samo mirno sedi i stopi se sa okolinom, a kasnije nestani."
„To je ludo. Ubio je čoveka."
„A mi smo jedini koji to znaju."
„Zašto ga je uopšte ubio?"
„Da bi nas nervirao. Da bi sprečio protok informacija. Ima obilje razloga."
„Ovo je bolesno."
„A šta misliš, zašto sam napustio sve to?" Odlučio je da prekid upotrebi u svoju korist. „Idi po automobil i dovezi ga tamo." Pokazao je preko aleje železničku stanicu uz obalu. „Parkiraj i čekaj me. Kada krene, moraće da prođe baš tuda. To je jedini put iz grada."
Dodao joj je ključeve i na tren su mu kroz mozak protutnjala sećanja na vremena kada joj je dodavao njene ključeve od kola. Pomislio je na prošle godine. Znanje da ga ona i Gari čekaju kod kuće, da se vrati sa zadatka, uvek ga je tešilo. I mada nijedno od njih nije želelo da to prizna, ponovo su bili dobri jedno drugom. Prisetio se njenog osmeha, dodira. Nažalost, njena obmana sa Garijem sada je sumnjom obojila sva ta prijatna sećanja. Pitao se da li je ceo njihov zajednički život zapravo bio iluzija.
Činilo se da je osetila njegove misli i njen pogled se ublažio, kao pre nego što se njihov odnos promenio. Zato je rekao: „Pronaći ću Garija. Kunem ti se. S njim će sve biti u redu."
Želeo je da mu odgovori, ali ona ništa nije rekla.
Njeno ćutanje ga je zabolelo.
Zato je samo otišao.

9Steve Berry - Aleksandrijska veza Empty Re: Steve Berry - Aleksandrijska veza Sub Apr 28, 2012 11:17 am

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
12.
OKSFORDŠIR, ENGLESKA 10:30

Džordž Hadad je ušao u Bejnbridž Hol. U protekle tri godine bio je čest posetilac, sve otkad je ubedio sebe da odgovor na njegovu dilemu leži unutar tih zidova.
Kuća je bila remek-delo od mermernih pločica, „mortlejk" tapiserija i bogato obojenih
dekoracija. Veliko stepenište, sa složenim izuvijanim cvetnim panelima, poticalo je iz vremena Čarlsa II. Gipsane tavanice iz šezdesetih godina sedamnaestog veka. Nameštaj i slike bili su iz osamnaestog i devetnaestog veka. Sve je bilo izložba engleskog seoskog stila.
Ali bilo je i više od toga.
Zagonetka.
Poput bele senice - spomenika u vrtu, gde su se novinari još okupljali slušajući takozvane eksperte. Isto je važilo i za samog Tomasa Bejnbridža, nepoznatog engleskog grofa koji je živeo u drugoj polovini osamnaestog veka.
Hadad je znao istoriju porodice.
Bejnbriž je rođen u svetu privilegovanih i od njega se mnogo očekivalo. Otac mu je bio oksfordširski plemić. Iako je njegov društveni položaj bio utvrđen porodičnim bogatstvom i porodičnom tradicijom, Tomas Bejnbridž je izbegao tradicionalnu vojnu službu i pažnju posvetio studijama - uglavnom istorije, jezika i arheologije. Kada mu je otac preminuo, nasledio je grofoviju i decenije proveo putujući po svetu, postavši jedan od prvih zapadnjaka koji je temeljno istražio Egipat, Svetu zemlju i Arabiju, dokumentujući svoja iskustva u nizu objavljenih dnevnika.
Sam je naučio starohebrejski, jezik kojim je napisan Stari zavet. Bio je to priličan uspeh pošto je taj dijalekt uglavnom vokalan i konsonantan i nije u upotrebi od oko šestog veka pre Hrista. Napisao je knjigu objavljenu 1767. u kojoj je doveo u pitanje poznate prevode Starog zaveta, a time i većinu uobičajenih mudrosti svog doba, a potom proveo ostatak života braneći svoje teorije, umrevši ogorčen i slomljen, potrošenog porodičnog bogatstva.
Hadad je dobro poznavao tekst jer je detaljno proučio svaku stranicu. Mogao je da saoseća sa Bejnbridžovim mukama. I on je doveo u pitanje uobičajena shvatanja, a posledice su bile katastrofalne.
Uživao je u posetama kući ali, nažalost, većina originalnog nameštaja odavno je otišla kreditorima, uključujući i Bejnbridžovu impresivnu biblioteku. Tek je u proteklih pedeset godina deo nameštaja pronađen. Najvećem delu knjiga i dalje nema traga, idu od kolekcionara, preko prodavača, pa do otpada, a čini se da je to sudbina većeg dela zabeleženog ljudskog znanja. Ipak, Hadad je uspeo da pronađe nekoliko tomova, preturajući po bezbrojnim prodavnicama retkih knjiga rasutih po Londonu. I na Internetu.
Kakvo neverovatno blago. Šta su sve pre šezdeset godina mogli da učine u Palestini da su imali takvu mrežu podataka spremnu za upotrebu.
U poslednje vreme je često mislio o 1948. Kada je nosio pušku i ubijao Jevreje tokom nakbe. Arogancija današnje generacije uvek ga je čudila, s obzirom na sve žrtve koje su učinili njihovi preci. Osam stotina hiljada Arapa proterano je u egzil. Imao je devetnaest godina, borio se u palestinskom otporu - bio je jedan od njegovih vođa na terenu - ali sve je bilo uzalud. Cionisti su nadvladali. Arapi su bili poraženi. Palestinci su postali izgnanici.
Ali, sećanja su ostala.
Hadad se trudio da zaboravi. Iskreno je želeo da zaboravi. Ipak, ubijanje je ostavilo posledice. Za njega je to bilo doživotno žaljenje. Postao je akademik, napustio je nasilje i prihvatio hrišćanstvo, ali ništa ga nije oslobodilo bola. I dalje je mogao da vidi mrtva lica. Naročito jedno. Lice muškarca koji je sebe nazivao čuvarom.
Vodiš rat koji nije neophodan, protiv neprijatelja koji je zaveden.
Te su mu se reci urezale u sećanje tog aprila 1948, a njihov uticaj na kraju ga je zauvek promenio.
Mi smo čuvari znanja. Iz biblioteke. Ta primedba je usmerila njegov život.
Nastavio je da seta kroz kuću, upijao je biste i slike, rezbarije, grotesknu pozlatu i zagonetne poruke. Hodajući suprotno od novopridošlih gostiju, najzad je ušao u gostinsku sobu gde je antička težina univerzitetske biblioteke bila stopljena sa ženskom gracioznošću i dovitljivošću. Usredsredio se na police na kojima su nekada bila razna znanja iz raznih doba. I na slike ljudi koji su nekada oblikovali tok istorije.
Tomas Bejnbridž je bio pozvani, baš kao Hadadov otac. Međutim, čuvar je stigao u Palestinu dve sedmice prekasno da bi mu preneo pozivnicu, a metak iz Hadadovog pištolja ućutkao je kurira.
Trgnuo se od tog sećanja. Mladalačka plahovitost.
Šezdeset godina je prošlo i sada je svet posmatrao mnogo strpljivijim očima. Da su te iste oči gledale čuvara u aprilu 1948, možda bi ono što je tražio pronašao ranije.
A možda i ne bi.
Čini se da se pozivnica mora zaslužiti.
Ali kako?
Pogledom je pročešljavao prostoriju.
Odgovor je bio ovde.

13.
VAŠINGTON 5:45

Stefani je gledala kako se Lari Dejli svaljuje u fotelju u radnoj sobi Brenta Grina. Zamenik savetnika za nacionalnu bezbednost održao je reč i stigao u roku od pola sata.
„Fino mesto", rekao je Dejli Grinu.
„Nije loše."
„Uvek si bio škrt na rečima, zar ne?"
„Reči, kao i prijatelje, treba pažljivo birati."
Dejlijev ljubazni osmeh je nestao. „Nadao sam se da nećemo tako brzo jedan drugome skočiti za vrat."
Stefani je bila zabrinuta. „Hajde da nam se ova poseta isplati, kao sto si rekao preko telefona."
Dejli je šakama zgrabio debele naslone za ruke. „Nadam se da ćete vas dvoje biti razumni."
„Sve zavisi", rekla je.
Dejli je provukao prste kroz svoju kratku sivu kosu. Dobro je izgledao i zračio je dečačkom iskrenošću, onom koja lako razoružava, pa je upozorila sebe da ostane usredsređena.
„Pretpostavljam da nam i dalje nećeš reći šta je veza?" pitala je.
„Ne bih baš da me optuže za kršenje nacionalnog akta o bezbednosti."
„Otkad tebe brine kršenje zakona?"
„Od sada."
„Pa šta onda radiš ovde?"
„Koliko znate?" pitao je Dejli. „I nemojte mi reći da ne znate ništa jer ću se iskreno
razočarati u oboje."
Grin je ponovio istu priču o Džordžu Hadadu.
Dejli je klimnuo glavom. „Izraelci su poludeli zbog Hadada. Onda su Saudijci ušli u priču. To nas je šokiralo. Njih obično ne interesuje ništa biblijsko ili istorijsko."
„I onda sam ja pre pet godina poslala Malona naslepo u neprilike?" pitala je.
„Što je, rekao bih, u opisu tvog radnog mesta."
Prisetila se kako se situacija pogoršala. „A bomba?"
„To je bilo kada se situacija zagovnala."
Automobil bomba razneo je jerusalimski kafe u kom su bili Hadad i Malon.
„Ta eksplozija bila je namenjena Hadadu", rekao je Dejli. „Naravno, pošto je to bila misija naslepo, Malon to nije znao. Ali, uspeo je da izvuče čoveka u komadu."
„Blago nama", rekao je Grin sarkastično.
„Mani me tog sranja. Nikoga nismo ubili. Ponajmanje smo hteli da Hadad umre."
Njen gnev je rastao. „Ugrozili ste Malonov život."
„On je profesionalac. Takav mu je posao."
„Ja ne šaljem svoje agente u samoubilačke misije."
„Daj odrasti, Stefani. Problem sa Bliskim istokom je što leva ruka nikada ne zna šta radi desna. Ono što se desilo je tipično. Palestinski militanti samo su izabrali pogrešan kafe."
„A možda i nisu", rekao je Grin. „Možda su Izraelci ili Saudijci izabrali pravi?"
Dejli se nasmešio. „Postajete dobri u ovome. Upravo smo zbog toga pristali na Hadadove uslove."
„Pa reci nam zašto je za američku vladu važno da pronađe Aleksandrijsku biblioteku."
Dejli je tiho aplaudirao. „Bravo. Odlično, Brente. Bilo mi je jasno, ako su tvoji izvori znali za Hadada, sigurno su ti preneli i taj detaljčić."
„Odgovori mu na pitanje", rekla je Stefani.
„Važne stvari se ponekad kriju na najčudnijim mestima."
„To nije odgovor."
„Samo taj ćete dobiti."
„Ti si umešan u ono što se tamo dešava", objavila je.
„Ne, nisam. Ali ne poričem da u administraciji ima drugih ljudi koji bi voleli da to
iskoriste kao najbrži put za rešavanje problema."
„A problem je...?" pitao je Grin.
„Izrael. Gomila arogantnih idealista koji neće da saslušaju ni reč onoga što im drugi govore. Sa druge strane, ako nekome padne kapa s glave spremni su da pošalju tenkove i borbene letelice da bi uništili svakoga i sve, a sve u ime bezbednosti. Šta se desilo pre nekoliko meseci? Počeli su da raketiraju pojas Gaze, jedna raketa je zalutala i ubijena je čitava porodica na izletu na plaži. I šta su rekli? Izvinite, baš šteta." Dejli je odmahnuo glavom. „Treba pokazati samo trun fleksibilnosti, gram kompromisa i stvari bi mogle biti rešene. Ali ne. Ili će biti po njihovom ili nikako."
Stefani je znala da je u skorije vreme arapski svet bio mnogo predusretljiviji od Izraela - sigurno kao rezultat iračkog slučaja gde je američka rešenost prikazana iz prve ruke. Saosećanje sveta s Palestincima neprekidno je rasla, pothranjivana promenom vodstva, ublažavanjem militantne politike i glupošću izraelskih tvrdokornih struja. Prisetila se reportaže u vestima u kojoj je jedini preživeli član porodice sa plaže, mala devojčica, cvilela posmatrajući mrtvog oca. Snažno. Ali, pitala se šta je realno moglo biti učinjeno. „Kako planiraju da išta učine sa Izraelom?" Onda se sama dosetila odgovora. „Za to vam treba veza?"
Dejli ništa nije rekao.
„Malon je jedini koji zna gde je ona", naglasila je.
„To je problem. Ali nije nepremostiv."
„Hteli ste da Malon deluje, ali niste znali kako da ga na to naterate."
„Ne poričem da je ovo neka vrsta dobre prilike."
„Kučkin sine", raspalila je.
„Vidi, Stefani. Hadad je hteo da nestane. Verovao je Malonu. Izraelci, Saudijci, pa čak i Palestinci, svi su mislili da je Hadad umro u eksploziji. Znači, uradili smo ono što je hteo, a onda se povukli iz svega i prešli na druge stvari. Međutim, sada su svi ponovo zainteresovani i mi hoćemo Hadada."
Nije želela da mu popusti. „A šta je sa tim drugima koji ga možda traže?"
„S njima ću postupiti kao i svaki drugi političar."
Grinovo lice je potamnelo od besa. „Nagodićete se?"
„Tako se svet pokreće."
Morala je više da sazna.
„Šta bi uopšte moglo da piše u dokumentima starim dve hiljade godina? I to pod pretpostavkom da su rukopisi sačuvani, što je malo verovatno."
Dejli ju je pogledao postrance. Shvatila je da je došao kako bi sprečio nju i Grina da se mešaju - možda će im baciti kosku.
„Septuaginta."
Bilo joj je teško da sakrije zbunjenost.
„Ja nisam stručnjak za to", rekao je Dejli, „ali na osnovu onoga što mi je rečeno, nekoliko stotina godina pre Hrista, učenjaci iz Aleksandrijske biblioteke preveli su hebrejsko Sveto pismo, naš Stari zavet, na grčki. Tada je to bila krupna stvar. Taj prevod je sve što znamo od originalnog hebrejskog teksta, pošto je on nestao. Hadad je tvrdio da je prevod, i sve ostalo što je usledilo potom, bilo pogrešno iz osnove. Rekao je da su greške u prevodu sve promenile i da je to mogao da dokaže."
„Pa šta?" pitala je. „Kako bi to išta promenilo?"
„To ne mogu da kažem."
„Ne možeš ili nećeš?"
„U ovom trenutku, svodi se na isto."
„Pamtio je uvek zavet svoj", prošaputao je Grin, „reč koju je dao hiljadi kolena. Šta je zavetovao Avramu i na šta se kleo Isaku. To je postavio Jakovu za zakon i Izraelu za zavet većni, govoreći 'Tebi ću dati zemlju hanaansku u nasledni deo'."
Videla je da su te reči iskreno pogađale tog čoveka.
„Važno obećanje", rekao je Grin. „Jedno od mnogih iz Starog zaveta."
„Sada shvatate naš interes?"
Grin je klimnuo. „Shvatam poentu, ali sumnjam da može da se dokaže."
Ni ona to nije mogla da dokuči, ali je htela da zna: „Šta radite, Lari? Jurite duhove? To je blesavo."
„Uveravam te da nije."
Implikacije su uskoro postale stvarne. Malon je imao pravo što ju je grdio. Trebalo je odmah da mu kaže za proboj. A sada je njegov sin bio u opasnosti, zahvaljujući američkoj vladi, kojoj očigledno nije smetalo da žrtvuje dečaka."
„Stefani", rekao je Dejli. „Znam taj pogled. Šta planiraš?"
Nema šanse da ovom đavolu išta kaže. Progutala je svoje poniženje, nasmešila se i rekla: „Upravo ono što želiš, Lari. Baš ništa."

14.
KOPENHAGEN
12:15
Dominik Sabr je znao da će sledeći sat biti kritičan. Već je na kopenhagenskim televizijskim stanicama gledao priloge o pucnjavi u Kronborgu. To je značilo da su Malon i njegova bivša žena sada u pokretu. Najzad se čuo sa čovekom kog je poslao u zamak i bilo mu je drago što se pridržavao naređenja.
Pogledao je na sat, a potom iz gostinske sobe prešao u spavaću u kojoj su držali Garija Malona. Uspeli su da odvedu dečaka iz škole, koristeći zvanične akreditive i jake reči, sve navodno u ime američke vlade. U roku od dva sata napustili su Atlantu čarter letom. Usput su se obratili Pem Malon i rekli joj šta treba da radi. Svi izveštaji su je prikazivali kao tešku ženu, ali fotografija i pomisao na ugrožavanje njenog sina naterali su je da učini upravo ono što su želeli.
Otvorio je vrata spavaće sobe i veštački se osmehnuo. „Samo sam hteo da ti kažem da smo se čuli sa tvojim tatom."
Dečak je sedeo uz prozor i čitao knjigu. Juče je tražio nekoliko knjiga i Sabr mu ih je nabavio. Mlado lice se ozarilo kada je čuo vesti o svom ocu. „Da li je dobro?"
„Dobro mu ide. I drago mu je što si s nama. I tvoja mama je s njim."
„Mama je ovde?"
„Drugi tim ju je doveo ovamo."
„Da i to vidim. Nikada nije bila ovde." Dečak je zastao. „Ona i moj tata se ne slažu."
Poznajući Malonovu bračnu istoriju osetio je nešto. „Zašto?"
„Razvod. Dugo nisu živeli zajedno."
„Da li ti je to teško palo?"
Gari se zamislio. Bio je visok za svoje godine, mršav, guste kestenjaste kose. Koton Malon je bio potpuna suprotnost. Blede kože, debelih udova, svetle kose. Iako se trudio, Sabr u dečakovom licu ili držanju nije mogao da prepozna ništa očevo.
„Bilo bi bolje da su zajedno. Ali razumem zašto nisu."
„To je dobro. Razborit si."
Gari se nasmešio. „I tata mi to uvek govori. Poznajete li ga?"
„Oh, da. Godinama smo zajedno radili."
„Šta se ovde dešava? Zašto sam u opasnosti?"
„Ne mogu da govorim o tome. Ali neki stvarno loši tipovi namerili su se na tvog tatu i hteli su da napadnu tebe i tvoju mamu, pa smo mi uskočili da vas zaštitimo." Primetio je da ga to objašnjenje nije baš zadovoljilo.
„Ali moj tata više ne radi za vladu."
„Nažalost, njegovi neprijatelji ne mare za to. Samo žele da mu nanesu bol."
„Sve je to stvarno čudno."
Naterao se da se nasmeši. „Plašim se da je to deo posla."
„Imate li vi dece?"
Razmišljao je o dečakovom pitanju. „Ne. Nikada se nisam ženio."
„Delujete kao fin čovek."
„Hvala. Samo radim svoj posao." Pokazao je i pitao: „Vežbaš?"
„Igram košarku. Ali, sezona je već gotova. Naravno, ne bi mi smetalo da ubacim koju loptu."
„To je teško u Danskoj. Ovde košarka nije omiljena nacionalnarazonoda."
„Bio sam u poseti prošla dva leta. Stvarno mi se sviđa."
„To je vreme koje provodiš sa tatom?"
Gari je klimnuo glavom. „Gotovo jedina prilika da budemo zajedno. Ali, u redu je. Drago mi je što živi ovde. Srećan je."
Učinilo mu se da je opet nešto osetio. „A da li si ti srećan?"
„Ponekad. Ponekad bih voleo da smo bliže."
„Jesi li ikada razmišljao o tome da živiš s njim?"
Dečakovo lice se zabrinuto zgrčilo. „Mamu bi to ubilo. Ne bi volela da to uradim."
„Ponekad moraš da uradiš ono što moraš."
„Razmišljao sam o tome."
Nasmešio se. „Ne razmišljaj previše. I trudi se da ti ne bude dosadno."
„Nedostaju mi mama i tata. Nadam se da su dobro."
Dovoljno je čuo, dečak je bio umiren. Neće im praviti probleme, bar ne tokom narednog sata, a to je sve što je Sabru trebalo. Posle toga više neće biti bitno šta Gari Malon radi.
Krenuo je ka vratima i rekao: „Ne brini. Siguran sam da će sve uskoro biti gotovo."
Malon je stajao na ulicama Helsingera i posmatrao kafe. Neprekidan potok mušterija ulazio je izlazio iz njega. Njegova meta je sedela za stolom uz prozor i pijuckala iz šolje, Pem je, pretpostavljao je, dovezla auto na železničku stanicu i čekala. Bolje bi bilo da jeste. Kada ovaj tip krene, imaće samo jednu šansu. Ukoliko su njegovi neprijatelji negde u blizini, a čvrsto je verovao da jesu, to bi mogao biti jedini način da dođe do njih.
Pemin dolazak u Dansku ga je mučio. Mada, uvek je imala takav uticaj na njega. Nekada su ih vezivali ljubav i poštovanje, bar je on mislio da je tako. Sada ih je povezivao samo Gari.
U mislima je ponovo čuo ono što mu je rekla u avgustu. O Gariju.
„Nakon toliko godina laganja, sada hoćeš da budeš fer?"
„Ni sam nisi bio svetac tada, Kotone."
„I zbog toga si mi život pretvorila u pravi pakao."
Slegla je ramenima. „I ja sam bih neverna. Nisam mislila da će ti uopšte biti bitno kad se sve uzme u obzir."
„Sve sam ti govorio."
„Ne, Kotone. Ja sam te uhvatila."
„Ali dopustila si da mislim da je Gari moj."
„I jeste. Po svemu, osim po krvi."
„I to tako opravdavaš?"
„Ne moram to da radim. Samo sam pomislila da bi trebalo da znaš istinu. Trebalo je da ti kažem prošle godine, kada smo se razveli."
„Otkud znaš da mi nije sin?"
„Kotone, uradi test. Ne zanima me, samo znaj da nisi Garijev otac. Radi s tom informacijom šta god hoćeš."
„Da li on zna?"
„Naravno da ne. To je između vas dvojice. Od mene to nikada neće čuti.“
I dalje je mogao da oseti bes koji ga je obuzeo dok je Pem ostala mirna. Bili su tako različiti, što možda i objašnjava činjenicu da više nisu zajedno. Bio je mlad kada je izgubio oca, ali ga je odgajala majka koja gaje obožavala. Pemino detinjstvo je bila čista gungula. Majka joj je bila lakomislena žena sa zbrkanim osećanjima koja je vodila dečje zabavište. Proćerdala je porodičnu ušteđevinu, ne jednom već dvaput. Astrolozi su joj bili slabost. Nikada nije mogla da im odoli, željno slušajući kako joj pričaju upravo ono što želi da čuje. Pemin otac je bio jednako problematičan, hladan, zanesenjak koji je daleko više mario za avione na daljinsko upravljanje nego za ženu i troje dece. Četrdeset godina je radio za fabriku korneta za sladoled. Primao je platu i nikada nije napredovao dalje od nižeg menadžera. Lojalnost pomešana s lažnim osećajem zadovoljstva - to je bio njegov tast sve dok mu navika da puši tri pakle cigareta dnevno nije zaustavila srce.
Dok se nisu upoznali, Pem je znala malo o ljubavi ili sigurnosti. Škrta na osećanjima, ali zahtevajući posvećenost, uvek je davala mnogo manje nego što je tražila. A ukoliko biste joj ukazali na to, samo bi se razljutila. Njegove greške sa drugim ženama, na početku njihovog braka, samo su bile dokaz za njenu teoriju - da se ni na koga i ni na šta ne može računati. Ni na majke, ni na očeve, ni na braću i sestre, ni na muževe.
Svi su omanuli.
I ona je.
Rodivši vanbračno dete i nikada ne rekavši svom mužu da on nije otac. Činilo se da još plaća cenu za taj propust.
Trebalo bi da joj malo popusti. Ali za pogodbu je potrebno dvoje, a ona nije bila raspoložena za dogovor - bar ne još.
Ubica je nestao s prozora.
Malonova pažnja se ponovo usmerila ka kafeu.
Posmatrao je kako čovek izlazi iz zgrade i polazi ka svojim kolima, ulazi u njih i odlazi. Napustio je svoj položaj, projurio kroz aleju i spazio Pem.
Prešao je ulicu i uskočio na suvozačko sedište. „Pali i budi spremna."
„Ja? Zašto ti ne voziš?"
„Nema vremena. Evo njega."
Video je kako „volvo" ulazi u krivinu na autoputu paralelnom sa obalom i juri pored njih.
„Kreći", požurivao je.
Poslušala je.
Džordž Hadad je ušao u svoj stan u Londonu. Odlazak u Bejnbridž Hol stvorio mu je uobičajenu frustraciju, pa je ignorisao svoj kompjuter koji mu je javljao da ima nepročitanu poštu i seo za kuhinjski sto.
Pet godina je bio mrtav. Znao je, ali nije znao. Shvatao je, a u isto vreme bio zbunjen.
Odmahnuo je glavom.
Kakva dilema.
Pogledao je oko sebe. Umirujuća, pročišćujuća magija stana nestala je. Očigledno je bilo vreme. Drugi moraju znati. Dugovao je to otkriće svakoj duši uništenoj u nakbi, onima čija je zemlja ukradena, čiji su imeci oteti. Dugovao je to i Jevrejima.
Svi su imali pravo na istinu.
Prvi put, pre više meseci, izgleda da nije upalilo. Zato je juče ponovo posegao za telefonom.
Sada je, po treći put, pozvao broj u inostranstvu.
Malon je gledao put dok je Pem jurila priobalnim autoputem, ka Kopenhagenu. „Volvo" je bio oko osamsto metara ispred njih. Dopustio je da između njih bude nekoliko automobila, ali ju je više puta upozorio da ne zaostane previše.
„Ja nisam agent", rekla je Pem, očiju prilepljenih na vetrobran. „Nikad ovo nisam radila." „Nisu te učili ovome na pravnom fakultetu?"
„Ne, Kotone. Tebe su to učili na špijunskom fakultetu."
„Da su bar imali špijunski fakultet. Nažalost, morao sam da učim radeći."
„Volvo" je ubrzao, pa se zapitao da li su primećeni. Ali onda je video da je automobil prosto obilazio drugo vozilo. Primetio je da je i Pem ubrzala.
„Nemoj. Ako gleda, to je trik da vidi prati li ga neko. Mogu da ga vidim, pa ostani gde si."
„Znala sam da će se obrazovanje u Ministarstvu pravde isplatiti." Neozbiljnost. Retka za nju. Ali, cenio je njen trud. Nadao se da će se ovo praćenje isplatiti. Gari je morao biti u blizini, a njemu je trebala samo jedna šansa da izvuče dečaka.
Stigli su do predgrađa glavnog grada. Saobraćaj je milio. Bili su četiri automobila iza „volvoa" koji se probijao kroz Šarlotenlund Slotspart, ušao u severni Kopenhagen i krenuo ka jugu u grad. Pre kraljevske palate, „volvo" je skrenuo na zapad stazom koja je zalazila duboko u stambenu četvrt.
„Pažljivo", rekao je. „Ovde će nas lako uočiti. Ostani pozadi." Pem je ostavila više mesta. Malon je poznavao ovaj deo grada. Zamak Rozenborg, gde je izložen danski krunski nakit, nalazio se nekoliko blokova dalje, a botanička bašta je bila u blizini.
„Krenuo je na tačno određeno mesto", rekao je. „Sve ove kuće izgledaju isto, pa moraš znati gde si pošao."
Još dva skretanja i „volvo" je krstario ulicom sa tri trake. Malon joj je rekao da stane na uglu i posmatrao kako njihov plen skreće na prilazni put.
„Parkiraj na ivičnjaku", rekao je, pokazavši joj rukom.
Dok je parkirala automobil, pronašao je svoju „beretu" i otvorio vrata. „Ostani ovde. Ozbiljno. Moglo bi biti gadno, a ne mogu istovremeno i da tražim Garija i da pazim na tebe."
„Misliš da je ovde?"
„Verovatno."
Nadao se da neće biti teška.
„U redu. Čekaću ovde."
Krenuo je iz automobila. Uhvatila ga je za ruku, čvrsto, ali ne neprijateljski. Preplavila su ga osećanja. Okrenuo se ka njoj i u očima joj jasno video strah.
„Ako je tamo, dovedi ga."

10Steve Berry - Aleksandrijska veza Empty Re: Steve Berry - Aleksandrijska veza Pet Maj 04, 2012 2:23 pm

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
15.
VAŠINGTON 7:20

Stefani je bilo drago što je Lari Dejli otišao. Sve joj se manje dopadao kada bi se iznova našla u njegovoj blizini.
„Šta misliš?" pitao je Grin.
„Jedno je jasno. Dejli nema pojma šta je Aleksandrijska veza. Samo zna za Džordža Hadada i nada se da taj čovek nešto zna."
„Zašto to kažeš?"
„Da je znao, ne bi gubio vreme s nama."
„Treba mu Malon da bi pronašao Hadada."
„Ali ko kaže da mu treba Hadad da bi se povezao s bilo čim? Da su poverljive datoteke bile kompletne, ne bi gubio vreme sa Hadadom. Samo bi uposlio nekoliko mozgova da prokljuve šta je u pitanju i pošao bi odatle." Odmahnula je glavom. „Dejli je umetnik za proseravanje, i maločas je upravo to radio. Koton mu treba da pronađe Hadada jer ništa ne zna. Nada se da Hadad ima sve odgovore."
Grin je seo u svoju stolicu s neprikrivenom zabrinutošću. Počela je da misli da ga je pogrešno procenila. Stajao je uz nju protiv Dejlija, čak mu stavio do znanja da će dati otkaz ako je Bela kuća otpusti.
„Politika je gadan posao", promrmljao je Grin. „Predsedniku ističe mandat. Planovi mu se razvlače. Vreme ističe. Zaista želi da za sobom ostavi neko zaveštanje, da za sebe obezbedi mesto u udžbenicima istorije, a ljudi kao Dejli smatraju za svoju dužnost da mu to obezbede. Slažem se s tobom. Samo kopa. Ali ne mogu da shvatim kako bi sve ovo moglo ikome koristiti."
„Očigledno je dovoljno moćna stvar kada su se i Saudijci i Izraelci bavili time pre pet godina."
„I to je značajno. Izraelci nisu skloni kapricima. Zbog nečega su hteli da Hadad bude mrtav."
„Koton je u sosu", rekla je. „Dečak mu je u opasnosti, a mi mu nećemo nimalo pomoći.
Zapravo, zvanično ćemo samo sedeti i posmatrati, a onda ga iskoristiti."
„Mislim da Dejli potcenjuje svoje protivnike. Ovo je uključilo mnogo planiranja."
Složila se. „To je problem s birokratama. Misle da se o svemu može pregovarati."
Stefani se iznenadila kada joj je mobilni telefon zavibrirao u džepu. Ostavila je poruku da je niko ne uznemirava osim ako je od vitalne važnosti. Javila se, slušala neko vreme, a onda prekinula vezu.
„Upravo sam izgubila agenta. Čovek kog sam poslala da se sretne s Malonom. Ubijen je u zamku Kronborg."
Grin je ćutao.
U glavi joj se gomilao bol. „Li Djurant je imao ženu i decu."
„Ima li vesti od Malona?"
Odmahnula je glavom. „Nije im se javljao."
„Možda si ranije bila u pravu. Možda bi trebalo da umešamo druge agencije."
Grlo joj se steglo. „Ne bi vredelo. Ovo se mora resiti na drugi način."
Grin je mirno sedeo, napućenih usana, nepokolebljivog pogleda, kao da je znao šta treba uraditi.
„Nameravam da pomognem Kotonu", rekla je.
„A šta bi ti mogla da uradiš? Ti nisi terenski agent."
Prisetila se da joj je Malon isto to rekao ne tako davno, u Francuskoj, ali ipak se dobro držala. „Naći ću ko će meni da pomogne. Ljude kojima verujem. Imam mnogo prijatelja koji mi duguju usluge."
„I ja ti mogu pomoći."
„Ne želim da se mešaš."
„Već sam se umešao."
„Ništa ne možeš da uradiš", rekla je.
„Možda ću te iznenaditi."
„A šta bi onda uradio Dejli? Nemamo pojma ko su mu saveznici. Bolje bi bilo da ja ovo tiho obavim. Ti se kloni."
Grinovo lice ništa nije otkrivalo. „Šta ćemo sa brifingom danas u Kapitol Hilu?"
„Ja ću to uraditi. Tako ćemo umiriti Dejlija."
„Daću ti sve što mogu."
Ivice usana su joj se iskrivile u osmeh. „Znaš, ovo je možda najboljih nekoliko sati koje smo proveli zajedno."
„Žao mi je što nismo više vremena provodili ovako."
„I meni", rekla je. „Ali potrebna sam jednom prijatelju."

16.
Malon je izašao iz automobila i krenuo ka kući uz koju je bio parkiran „volvo". Nije mogao da joj priđe spreda - bilo je previše prozora, premalo zaklona - pa je skrenuo na travnati prolaz uz susednu kuću i prišao joj otpozadi. Naselja u ovom delu Kopenhagena ličila su na njegov kraj u Atlanti - senovite uličice s malim kućama od cigala okruženim jednako malim prednjim i zadnjim dvorištima.
Zaklonio je „beretu" i koristio zelenilo da bi prikrio svoje kretanje. Dosad nikoga nije video. Živica u visini ramena delila je jedno dvorište od drugog. Prešao je na mesto odakle je mogao da gleda preko živice i ugledao zadnja vrata kuće u koju je ušao ubica. Pre nego što je stigao da odluči koji će mu biti sledeći korak, zadnja vrata su se širom otvorila i dvojica muškaraca su izašla.
Bili su to ubica iz Kronborga i još jedan muškarac, nizak i nabijen, bez vrata. Razgovarali su i išli ka prednjem delu kuće. Poslušao je svoje instinkte i pojurio iz svog skrovišta prešavši u zadnje dvorište kroz otvor u živici. Zaputio se pravo ka zadnjim vratima i sa spremnim pištoljem ušao unutra.
Jednospratnica je bila tiha. Dve spavaće sobe, dnevna soba, kuhinja i kupatilo. Vrata jedne spavaće sobe bila su zatvorena. Brzo je istražio sobe. Prazne. Prišao je zatvorenim vratima. Levom rukom je zgrabio kvaku, u desnoj je držao pištolj, s prstom na obaraču. Polako je pritisnuo kvaku, a potom otvorio vrata.
Ugledao je Garija. Dečak je sedeo na stolici pored prozora i čitao. Njegov sin, iznenađen, podigao je pogled sa knjige, a onda mu je lice zasjalo kada je shvatio ko je u sobi.
I Malon je osetio talas ushićenja.
„Tata." Tada je Gari video pištolj i rekao: „Šta se dešava?"
„Ne mogu da ti objasnim, ali moramo da idemo."
„Rekli su da si u nevolji. Da li su ljudi koji hoće da povrede mene i mamu ovde?"
Klimnuo je glavom dok ga je panika obuzimala. „Ovde su. Moramo da idemo."
Gari je ustao sa stolice, a Malon nije mogao da se obuzda. Čvrsto je zagrlio svog sina. To dete je bilo njegovo - u svakom pogledu. Ko šiša Pem.
Rekao je: „Ostani iza mene. Radi tačno ono što ti kažem. Razumeš?"
„Hoće li biti nevolje?"
„Nadam se da ne."
Krenuo je istim putem ka zadnjim vratima i provirio napolje. Dvorište je bilo prazno. Trebaće im samo minut da pobegnu.
Izašao je dok ga je Gari pratio u stopu. Otvor u živici nazirao se petnaest metara dalje.
Prebacio je Garija ispred sebe jer su otmičari, kada ih je poslednji put video, išli ka ulici. Spremnog pištolja, požurio je pravo ka susednom dvorištu. Gledao je bočno i pustio Garija da vodi. Prošli su kroz otvor.
„Kako predvidljivo."
Okrenuo se i sledio.
Šest metara dalje, stajao je bezvrati držeći Pem i „glok" s prigušivačem prislonjen uz njen vrat. Ubica iz Kronborga stajao je po strani, pištolja naciljanog pravo u Malona.
„Zatekao sam tvoju bivšu ženu kako lunja ovuda", rekao je bezvrati s holandskim akcentom. „Pretpostavljam da si joj rekao da ostane u kolima?"
Netremice je gledao Pem. Njen pogled ga je molio da joj oprosti.
„Gari", rekla je, nemoćna da se pomeri.
„Mama."
Malon je osetio očaj u oba glasa. Premestio je Garija iza sebe.
„Da vidimo kako ti je išlo, Malone. Pratio si mog čoveka od zamka do grada, čekao si da krene, a onda ga pratio pomislivši da je tvoj dečak ovde."
To je bez sumnje bio glas koji je sinoć čuo preko mobilnog telefona. „I bio sam u pravu."
Čovek nije reagovao. Malon je osetio mučninu u stomaku. Navukli su ga.
„Izbaci okvir iz te 'berete' i dobaci ga ovamo."
Malon je oklevao, a onda shvatio da nema izbora. Uradio je šta mu je rečeno.
„Hajde da se sad trampimo. Ja ću tebi dati tvoju bivšu, a ti meni dečaka."
„Šta ako ti kažem da zadržiš bivšu?"
Čovek se zakikotao. „Siguran sam da ne želiš da tvoj sin gleda kako njegovoj majci raznosim mozak, a upravo ću to učiniti jer mi ona zapravo i ne treba."
Pem je iskolačila oči pomislivši na ono što će uslediti zbog njene glupavosti.
„Tata, šta se dešava?" pitao je Gari.
„Sine, moraćeš da pođeš s njim..."
„Ne", povikala je Pem. „Nemoj."
„Ubiće te", rekao je Malon.
Prst bezvratog čvrsto je stajao na „glokovom" obaraču, a Malon se nadao da će Pem mirno stajati.
Pogledao je Garija. „Moraš to da učiniš za mamu. Ali vratiću se po tebe, kunem se. Možeš da računaš na to." Ponovo je zagrlio dečaka. „Volim te. Budi jak za mene. Važi?"
Gari je klimnuo glavom, oklevao trenutak, a onda krenuo ka bezvratom koji je pustio Pem. Ona je odmah zagrlila Garija i počela da plače.
„Dobro si?" pitala je.
„Dobro sam."
„Pustite me da ostanem s njim", rekla je. „Neću vam praviti probleme. Koton može da pronađe ono što hoćete i sve će biti u redu. Obećavam."
„Začepi", rekao je bezvrati.
„Kunem vam se. Neću praviti probleme."
Podigao je pištolj do njenog čela. „Nosi svoje utegnuto dupe tamo i umukni."
„Ne izazivaj ga", rekao joj je Malon.
Još jednom je zagrlila Garija, a onda polako pošla ka njemu.
Bezvrati se nasmejao. „Pametna odluka."
Malon je piljio u svog protivnika sve dok ovaj nije oborio pogled. Pištolj bezvratog se odjednom okrenuo udesno i tri metka su uz prigušen zvuk napustila cev i zarila se u ubicu iz
Kronborga. Ubica se zateturao, a potom leđima pao na zemlju.
Pem je šakom pokrila usta. „Oh, Isuse."
Malon je video šok na Garijevom licu. Nijedan petnaestogodišnjak ne bi trebalo da vidi takav prizor.
»Učinio je tačno ono što sam mu rekao. Ali, ja sam znao da ga pratiš, a on nije. Zapravo, rekao mi je da ga niko nije pratio. Nemam vremena za idiote. Ova mala vežba je poslužila samo da iz tvog sistema izbacim svu glupavu hrabrost. A sada idi i donesi mi ono što hoću." Bezvrati je okrenuo „glok" ka Garijevoj glavi. „Moramo da odemo bez vašeg ometanja."
„Bacio sam sve metke iz mog pištolja."
Gledao je Garija. Začudo, mlado lice nije otkrivalo ni znak zabrinutosti. Nije bilo panike. Ni straha. Samo rešenost. Bezvrati i Gari su krenuli.
Malon je držao pištolj uza se dok mu je kroz misli proletao kovitlac mogućnosti. Njegov sin je bio samo nekoliko centimetara od punog „gloka". Znao je da kada Gari ode neće imati izbora osim da isporuči vezu. Ceo dan je izbegavao tu neprijatnu opciju, jer bi njom stvorio čitavu armiju dilema. Bezvrati je očigledno predvideo sve što će uraditi od samog početka, znajući da će svi završiti upravo ovde.
Krv mu se pretvorila u led, oblila ga je uznemirenost. Neprijatno. Ali poznato.
Pokreti su mu bili prirodni. To je bilo pravilo. Cela njegova bivša profesija vrtela se oko rizika. Oko procenjivanja šansi. Uspeh je uvek zavisio od odnosa šansi i rizika. Njegova koža je često bila u pitanju, a tri puta je rizik nadjačao šanse i Malon je završio u bolnici.
Ovo je bilo drugačije. U pitanju je bio njegov sin.
Hvala bogu da su svi izgledi bili na njegovoj strani.
Bezvrati i Gari su prišli otvoru u živici.
„Oprostite", rekao je Malon.
Bezvrati se okrenuo.
Malon je opalio iz „berete" i metak je pronašao njegove grudi. Izgledalo je kao da nije shvatio šta se desilo - na licu mu se videla mešavina zbunjenosti i bola. Najzad, krv je potekla iz uglova njegovih usana i njegove oči su se predale.
Pao je poput posečenog stabla, nakratko se trzao, a onda umirio.
Pem je jurnula ka Gariju i obuhvatila ga rukama.
Malon je spustio pištolj.
Sabr je posmatrao kako Koton Malon ubija njegovog poslednjeg operativca. Stajao je u kuhinji kuće koja je gledala ka zadnjem delu stana u kom je Gari Malon držan prethodna tri dana. Kada je iznajmio tu kuću, iznajmio je i ovu.
Malon je bio pametan, a njegov operativac nesposoban. Izbacivanjem okvira, u pištolju više nije bilo metaka, osim onog koji je već u ležištu. Svaki dobar agent, poput Malona, držao je metak u ležištu. Prisetio se svoje vojne obuke u specijalnim jedinicama kada je regrut ustrelio sebe u nogu nakon što je navodno ispraznio revolver - zaboravivši na već ubačeni metak.
Nadao se da će Malon nekako izvući korist iz njegovih angažovanih pomagača. To mu je bila zamisao. A šansa se javila kada je uočio Pem Malon kako ide ka kući. Radio-vezom javio je svom pulenu kako da iskoristi njenu nepažnju i Malonu dodatno razjasni kako stoje stvari, podmitivši ga bonusom da ubije drugog čoveka.
Srećom, Malon se pobrinuo da taj bonus nikada ne mora da se isplati što je značilo i da više nema nikog živog ko bi Sabra povezao sa svim tim. Još bolje, Malon je vratio svog sina, što bi trebalo da umiri najopasnije nagone njegovog neprijatelja.
Ipak, to nije značilo da je ovaj posao završen.
Naprotiv.
Zapravo, tek je sada mogao da počne.

11Steve Berry - Aleksandrijska veza Empty Re: Steve Berry - Aleksandrijska veza Sub Maj 12, 2012 11:27 am

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
17.
SREDA, 5. OKTOBAR
BEČ, AUSTRIJA
13:30

Sabr je zakočio kod kapije i spustio staklo. Nije pokazao nikakav dokument, ali mu je čuvar odmah pokazao da uđe. Prostrani zamak je bio smešten pedesetak kilometara jugozapadno od centra, u Bečkoj šumi. Bio je star tri veka i izgrađen za aristokrate, a njegovi kitnjasti barokni zidovi boje senfa obuhvatali su sedamdeset pet prostranih soba, sa strmim zabatima od alpskog škriljca.
Jarko sunce je oblilo zatamnjeni „audijev" vetrobran i Sabr je primetio da su asfaltni prilaz i parkiralište sa strane prazni. Mir su remetili samo čuvari na prednjoj kapiji i nekoliko baštovana koji su sređivali staze.
Očigledno, ovo će biti privatan razgovor.
Parkirao je pod zasvođenim prolazom i izašao na blagi popodnevni vazduh. Odmah je zakopčao svoju „barberi" jaknu i šljunkovitom stazom krenuo u schmetterlinghaus, staklenik od gvozda i stakla, trideset metara južno od glavne zgrade. Obojena jednostavno u zeleno, zidova obloženih stotinama panela od mađarskog stakla, impozantna građevina iz devetnaestog veka lako se uklopila u pošumljeno okruženje. U njoj je obogaćena domaća zemlja ishranjivala razne egzotične biljke, ali zgrada je svoje ime - schmetterling - dobila od hiljada leptira koji su po njoj slobodno leteli.
Otvorio je klimava drvena vrata i zakoračio u prljavo predvorje. Kožna zavesa je zadržavala topao, vlažan vazduh u prostoriji.
Provukao se unutra.
Leptiri su igrali po vazduhu praćeni laganim instrumentalom. Bah, ako nije pogrešio. Mnoge biljke su bile u cvetu, a mirna scena bila je u potpunom kontrastu prema pravim slikama jeseni koje su se ocrtavale kroz staklo zamagljeno vlagom.
Vlasnik zgrade, Plava stolica, sedeo je u zelenilu. Imao je lice čoveka koji je previše radio, premalo spavao i nije nimalo računa vodio o ishrani. Starac je nosio sako od tvida preko kardigana. To je sigurno bilo neudobno, pomislio je Sabr. Međutim, napomenuo je u sebi, hladnokrvnim stvorenjima treba mnogo toplote.
Skinuo je jaknu i prišao praznoj drvenoj stolici.
„Gutten morgen, HerrSabre."
Seo je i klimnuo glavom u znak pozdrava. Očigledno će nemački biti njihov jezik tog dana.
„Biljke, Dominiče. Nikada nisam pitao, ali koliko znaš o njima?"
„Samo da proizvode kiseonik od ugljen-dioksida."
Starac se nasmešio. „Zar ne bi rekao da rade još mnogo toga? Šta je sa bojama, toplotom, lepotom?"
Pogledao je presađenu kišnu šumu, gledao leptire i slušao tihu muziku. Nimalo nije mario za umirujuću estetiku, ali bio je dovoljno mudar da to mišljenje ne izgovori, pa je samo rekao: „Imaju svoje mesto."
„Znaš li mnogo o leptirima?"
Porcelanski tanjir umazan potamnelom bananom ležao je u starčevom krilu. Insekti su se šepurili sa svojim krilima u boji safira, slonovače i tamnocrvenoj, žudno proždiruči ponude.
„Privlači ih miris." Starac je nežno pomilovao jednog leptira po krilima. „Zaista prelepa stvorenja. Leteći dragulji. Dolaze na svet eksplozijom boja. Nažalost, žive samo nekoliko sedmica pre nego što se ponovo vrate lancu ishrane."
Četiri zelenkastozlatna leptira stigla su na banket.
„Ova vrsta je prilično retka. Papilio dardanus. Imitacija lastinog repa. Uvozim njihove čahure specijalno iz Afrike."
Sabr je mrzeo bube, ali se trudio da deluje zainteresovano i čekao.
Najzad je starac pitao: „Da li je sve prošlo dobro u Kopenhagenu?"
„Malon je na putu da pronađe vezu."
„Kao što si predvideo. Kako si znao?"
„Nema izbora. Da bi zaštitio sina, mora da otkrije vezu i on više neće biti ranjiv. Takvog čoveka je lako pročitati."
„Možda shvata da neko manipuliše njime."
„Siguran sam da je tako, ali iskreno veruje da je na kraju ipak u prednosti. Sumnjam da pretpostavlja da su oni ljudi namerno umrli."
Bore na starčevom licu otkrivale su da se zabavlja. „Uživaš u ovoj igri, zar ne?"
„Ima nekog zadovoljstva u tome." Zastao je pre nego što je dodao. „Kada se igra kako treba."
Još nekoliko leptira pridružilo se onima na tanjiru.
„Zapravo, dosta liči na ova draga stvorenja", rekao je Plava stolica. „Pohlepno jedu, namamljeni lako dostupnom hranom." Kvrgavi prsti su uhvatili jednog za krila, a tamno telo
i nožice migoljili su se dok je insekt pokušavao da se oslobodi. „Ovog bih lako mogao da ubijem. Nije uopšte teško."
Plava stolica je pustio leptira. Narandžasto-žuta krila su zalepršala, a zatim poletela. „Ali, jednako lako ga mogu i pustiti." Starac se zagledao u njega oduševljenim očima. „Upotrebi Malonove instinkte u našu korist."
„Takav je plan."
„Šta ćeš uraditi kada veza bude pronađena?" pitao je Plava stolica.
„Zavisi."
„Malon će morati da umre."
„Mogu to da obavim."
Starac je bacio pogled na njega. „Možda će biti veći izazov."
„Spreman sam."
„Postoji jedan problem."
Pitao se zašto su ga ponovo zvali u Beč.
„Izraelci su na oprezu. Izgleda da je Džordž Hadad ponovo zvao Zapadnu obalu, a jevrejski špijuni unutar palestinske vlasti prijavili su njegov kontakt s Tel Avivom. Znaju da je živ, a pretpostavljam da znaju i gde je."
To jeste bio problem.
„Stolice su svesne izlaganja i ratifikovale su ovlašćenje koje sam ti dao da se postaraš za problem kako smatraš da treba."
Što je svejedno planirao da uradi.
„Kao što znaš, Izraelci imaju potpuno drugačije motive od naših. Mi hoćemo vezu. Oni hoće da veza nestane."
Sabr je klimnuo. „Razneli su sopstvene ljude u onom kafeu samo da bi ubili Hadada."
„Jevreji su problem", tiho je objavio Plava stolica. „Uvek su bili teški. Kad ste drugačiji i tvrdoglavi, postanete nepopravljivo ponosni."
Sabr je odlučio da ništa ne doda na taj komentar. „Nameravamo da pomognemo u rešavanju jevrejskog problema."
„Nisam znao da tu postoji problem."
„Ne za nas, već za naše arapske prijatelje. Zato moraš uvek biti ispred Izraelaca. Ne sme im se dozvoliti da se umešaju."
„Onda treba da krenem."
„Gde je Malon pošao?"
„U London."
Plava stolica je zaćutao usredsredivši se na bube koje su lepršale u njegovom krilu. Najzad je rasterao leptire. „Na putu za London moraš stati na jednom mestu."
„Ima li vremena?"
„Nema izbora. Jedan kontakt iz izraelske vlade ima neke informacije koje će lično predati samo tebi, i hoće da mu se plati."
„Zar neće svi?"
„U Nemačkoj je. Neće ti trebati mnogo vremena. Uzmi službeni avion. Rečeno mi je da je taj čovek bio aljkav. Razotkriven je mada to još ne zna. Svedi naše račune s njim."
Shvatio je.
„Ne moram da kažem, tamo će biti i drugih koji će posmatrati. Neka predstava bude upečatljiva. Izraelci moraju shvatiti da je ovo stvar sa visokim ulozima." Starac se promeškoljio u drvenoj stolici, a potom nagnuo svoj šiljati nos nad tanjir. „Svestan si toga šta se dešava ovog vikenda?"
„Naravno."
„Treba mi fmansijski dosje izvesnog pojedinca. Do petka. Može li to da se uradi?"
Znao je odgovor, iako nije imao vremena ni za to. „Naravno." Plava stolica mu je rekao ime koje treba da istraži, a onda dodao: „Dostavi podatke ovamo. U međuvremenu radi ono što ti najbolje ide od ruke."

18.
VAŠINGTON 7:30
Stefani je odlučila da ostane u glavnom gradu. Svi glavni igrači bili su tamo, a ako će pomoći Malonu moraće svima da bude blizu. Sa Atlantom i štabom Magelan Bileta bila je u
vezi preko svog prenosivog kompjutera i mobilnog telefona, a tri njena agenta već su krenula za Dansku. Još dva su bila u Londonu, a jedan na putu za Vašington. Njena hotelska soba će, zasad, biti centralna komanda.
Čekala je proteklih dvadeset minuta, a kada je telefon na stolu najzad zazvonio, nasmešila se. Jedno je morala priznati Torvaldsenu, bio je tačan. Podigla je slušalicu. „Da, Henriče."
„Zašto si tako sigurna da sam ja?"
„Tačno na vreme."
„Kašnjenje je nepristojno."
„Potpuno se slažem. Šta si saznao?"
„Dovoljno da bih znao da imamo problem."
Juče je Torvaldsen odaslao čitavu diviziju istražitelja da otkriju kretanje dva čoveka koje je Malon ubio. Pošto je jedan od njih ubio federalnog agenta, mogla je da dobije i pomoć Evropola.
„Jesi li ikada čula za die Ordnung vom Goldenen Vlies? Red Zlatnog runa?"
„To je evropski ekonomski kartel. Znam za njega."
„Treba mi Internet veza s tvojim kompjuterom."
„To je poverljivo", rekla je razdragano.
„Garantujem ti, zbog onog što znam mogu da dobijem sve dozvole koje su mi potrebne."
Rekla mu je putanju. Minut kasnije na njenom ekranu otvorilo se pet fotografija. Tri su bile fotografije lica, dve fotografije celog tela. Pet muškaraca dobro su zašli u svoje sedamdesete, lica su im bila poput karikatura, puna tupih uglova, hladna i bezizražajna, presvučena slojem prefinjenosti - aristokratske držanje ljudi koji su navikli da sve bude po njihovom.
„Red Zlatnog runa ponovo je oformljen krajem četrdesetih, neposredno nakon komunističke socijalizacije austrijske industrije. Organizovan je u Beču, a na početku je članstvo bilo ograničeno na izabranu grupu industrijalaca i finansijera. U pedesetim je proširen, pa su mu priključeni fabrički i rudarski magnati i još mnogo finansijera."
Privukla je kompjuter i otvorila flomaster. „Kako to misliš, ponovo oformljen?"
„Ime potiče od francuskog srednjovekovnog reda koji je Filip, vojvoda od Burgundije, okupio 1430. Ali ta grupa vitezova postojala je samo nekoliko decenija. Kroz vekove su se pojavljivale njegove reinkarnacije, a društveni red Zlatnog runa još postoji u Austriji. Među-tim, pretnju predstavlja ekonomski kartel sa tim imenom."
Pogled joj je bilo vezan za ekran, upijala je ozbiljna lica.
„Zanimljiva grupa", rekao je Torvaldsen. „Strogi kodeks statuta upravlja poslovima reda. Članstvo je ograničeno na sedamdeset jednu osobu. Upravlja Krug sa pet stolica. Onaj kog nazivaju Plava stolica vodi i Krug i Red. Ti ljudi nose tamnocrvene odore i zlatne medaljone oko vrata. Svaki medaljon je iskovan sa ocilima i kremenovima iz kojih iskaču plamenovi, a okružen je zlatnim runom. Prilično dramatično."
Složila se.
„Treba da znaš nešto o petorici na ekranu. Gore levo je austrijski industrijalac Alfred Herman. On trenutno zauzima Plavu stolicu. Višestruki milijarder, vlasnik evropskih fabrika čelika, afričkih rudnika, plantaža kaučuka na Dalekom istoku i bankarskih koncerna svuda po svetu."
Torvaldsen je ispričao i o ostaloj četvorici. Jedan je imao većinski kapital u banci VRN koja je poslovala u Austriji, Nemačkoj, Švajcarskoj i Holandiji, uz farmaceutske i automobilske kompanije. Drugi je dominirao evropskim bezbednosnim tržištem sa investicionim firmama koje su radile za mnoge nacije iz Evropske unije. Treći je u potpunosti posedovao dve francuske kompanije i jednu belgijsku, koje su izvan Sjedinjenih Američkih Država bile vodeći svetski proizvođači aviona. Poslednji je bio samoproklamovani kralj betona, a njegove kompanije su bile vodeći proizvođači u Evropi, Africi i na Bliskom istoku.
„Zastrašujuća grupa", rekla je.
„U najmanju ruku. Stolice obavija primetan arijevski prizvuk, uvek je tako bilo. Dominiraju nemački, švajcarski i austrijski članovi. Stolice se biraju među članovima i funkcija im je doživotna. Istovremeno se bira i Senka koja može odmah da uskoči i nasledi stolicu u slučaju smrti. Plavu Stolicu biraju Stolice, a i to je doživotna funkcija."
„Efikasni đavoli."
„Ponose se time. Svi članovi se sastaju dvaput godišnje na zvaničnoj skupštini, jednom u kasno proleće, jednom pre zime, na četiristo-jutarskom imanju Alfreda Hermana izvan Beča.
Tokom ostatka godine poslovima upravljaju Stolice ili trajni komiteti. Imaju kancelara, blagajnika i sekretara, kao i pomoćno osoblje koje radi izvan Hermanovog zamka. Organizacija je efikasna. Nema nepotrebnih parlamentarnih odlaganja."
Hvatala je beleške.
„Plava Stolica ne može da glasa, ni u Krugu ni u skupštini, osim u slučaju da nijedan predlog ne osvoji većinu. Pošto Red ima sedamdeset jednog člana i pet Stolica, postoji mogućnost da predlozi dobiju isti broj glasova."
Morala je da se divi Torvaldsenovim istražiteljskim naporima.
„Ispričaj mi o članstvu."
„Većinom su Evropljani, ali tu su i četiri Amerikanca, dva Kanađanina, tri Azijca, jedan Brazilac i jedan Australijanac. I muškarci i žene. Već decenijama su otvoreni za oba pola. Smene su retke, ali lista čekanja omogućava da se broj od sedamdeset jednog člana uvek može održavati."
Bila je radoznala. „Zašto im je sedište u Austriji?"
„Iz istog razloga iz kog većina nas tamo čuva novac. Njihovim nacionalnim ustavom zabranjeno je kršenje bankarske tajnosti. Novac je teško pratiti. Red je dobro finansiran. Članovi se jednako opterećuju zavisno od projektovanog budžeta. Prošle godine je dostigao sto pedeset miliona evra."
„Na šta troše toliki novac?"
„Na ono čemu su ljudi vekovima težili - politički uticaj, uglavnom na nastojanje Evropske unije da centralizuje monetu i smanji trgovinske granice. Zanima ih i istočna Evropa. Obnavljanje infrastrukture u Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Rumuniji i Poljskoj veliki je biznis. Preko pažljivo plasiranih doprinosa članovi su obezbedili više ugovora nego što im pripada."
„Pa ipak, Henriče, sto pedeset miliona evra ne može se potrošiti isključivo na obezbeđivanje ugovora i podmićivanje političara."
„U pravu si. Postoje i krupniji ciljevi ka kojima grupa teži."
Postala je nestrpljiva. „Čekam."
„Bliski istok. On im je prioritet."
„Otkud ti sve to znaš?"
Na trenutak je ućutao.
Čekala je.
„Ja sam član."

12Steve Berry - Aleksandrijska veza Empty Re: Steve Berry - Aleksandrijska veza Sub Maj 12, 2012 11:36 am

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
19.
LONDON 12:30

Pošto su izašli iz Britiš ervejzovog aviona, Malon i Pem su prošli platformom. Noć su proveli u Kristijangejdu, a potom zajedno iz Kopenhagena odleteli za Englesku, odakle je Pem trebalo da nastavi ka Džordžiji. Garija su ostavili sa Torvaldsenom. Gari je poznavao Danca još iz prethodne dve posete ocu. Dok ne utvrdi šta se tačno dešava, Malon je smatrao da je Kristijangejd najbezbednije mesto za Garija. Kao dodatnu meru opreza Torvaldsen je angažovao posebno lično obezbeđenje koje će patrolirati imanjem. Pem nije bila zadovoljna tom odlukom i posvađali su se. Na kraju je ipak shvatila poruku, naročito kada se u obzir uzme ono što se desilo u Atlanti. Pošto je kriza bila završena, morala je da se vrati na posao. Otputovala je brzo, ne obavestivši firmu. Nije želela da ostavi Garija, ali je najzad priznala da će ga Malon zaštititi bolje nego što bi ona mogla.
„Nadam se da još imam posao", rekla je.
„Verujem da je tvoj prekovremeni rad dovoljan da ti oproste. Hoćeš li im reći šta se desilo?"
„Moram."
„U redu je. Reci im šta moraš."
„Zašto nastavljaš ovo?" pitala je. „Zašto ne ostaviš sve na miru?"
Primetio je da je u snu izbacila najveći deo svoje namrgođenosti. Više puta se izvinila zbog prethodnog dana, a on je svemu pridavao malo značaja. Zapravo, nije hteo da razgovara s njom, a zahvaljujući rezervisanju mesta u poslednji čas, nisu sedeli zajedno u avionu. To je bilo dobro. Postojale su stvari u vezi sa Garijem koje je trebalo reći. Neprijatne stvari. Ali sada nije bilo vreme za to.
„To je jedini način da se ništa ne ponovi", rekao je. „Ukoliko ne budem jedini ko zna za vezu, onda više neću biti meta. A usput nećete biti ni ti ni Gari."
„Šta ćeš da uradiš?" pitala je Pem.
Zaista nije znao, pa je rekao: „Smisliću kad stignem."
Provukli su se kroz zakrčeni hol ka terminalu, a njihovo ćutanje i zamišljeni hod bili su dobar znak da im je bolje da budu razdvojeni. Pritajena čula, izoštrena još pre dvanaest godina dok je radio kao agent Ministarstva pravde, ponovo su bila uzbunjena. Primetio je nešto u avionu. Čoveka. Sedeo je tri reda ispred njih, na suprotnoj strani aviona. Visoko mršavo telo poput stabljike pasulja, smeđe kao bobica, tamnih obraza s kratkom bradom. Ukrcao se u Kopenhagenu i nešto na njemu privuklo je Malonovu pažnju. Tokom leta nije bilo nikakvih problema. Ali, iako je čovek izašao iz aviona pre njih, sada je uvek bio iza. A to je bio problem.
„Juče si onog čoveka ubio bez trunke sažaljenja", rekla je Pem. „To je zastrašujuće, Kotone."
„Garijeva bezbednost je bila u pitanju."
„Jesi li to nekada radio?"
„Sve vreme."
„Videla sam dovoljno smrti."
I on je.
Nastavili su dalje. Znao je da razmišlja. Uvek je znao kada se u njenom mozgu nešto bućka.
„Nisam ti juče pomenula", rekla je, „zbog svega što se desilo, ali u mom životu postoji jedan muškarac."
Bilo mu je drago, ali pitao se zašto mu to govori. „Odavno su prošla vremena kad smo marili šta ono drugo radi."
„Znam. Ali on je nekako poseban." Podigla je ruku i pokazala svoj zglob. „Poklonio mi je ovaj sat."
Izgledala je ponosno, pa joj je udovoljio. „TAG Heuer. Nije loše."
„I ja sam to pomislila. Đavolski me je iznenadio."
„Dobro postupa s tobom?"
Klimnula je. „Uživam kad smo zajedno."
Nije znao šta da kaže.
„To ti pominjem samo da bih ti rekla da je možda vreme da sklopimo mir."
Ušli su na terminal, zakrčen ljudima. Bilo je vreme da se rastanu.
„Mogu li da pođem s tobom?" pitala je. „Moj avion za Atlantu poleće tek za sedam sati."
Vežbao je opraštanje, planirao je da to bude nonšalantno. „To nije dobra ideja. Moram ovo da obavim sam." Nije morao da kaže ono što su oboje pomislili. Naročito nakon onog juče.
Klimnula je. „Razumem. Samo sam pomislila da bi to bio dobar način da provedem popodne."
Bio je radoznao. „Zašto bi želela da pođeš? Mislio sam da hoćeš da se izvučeš iz svega ovoga?"
„Umalo da poginem zbog te veze, pa sam radoznala. Osim toga, šta ću da radim na ovom aerodromu?"
Morao je priznati da izgleda odlično - bila je pet godina mlađa od njega, ali delovala je još mlađe. Njeno ponašanje je previše ličilo na staru Pem, istovremeno i bespomoćnu i nezavisnu i privlačnu, da bi bio opušten. Crte njenog pegavog lica, plave oči, pokretale su bujice sećanja koja je teško mogao da potisne, naročito nakon avgusta kada je otkrio da nije Garijev otac.
On i Pem su dugo bili u braku. Imali su zajednički život. Dobar i loš. Bilo mu je četrdeset osam godina, bio je razveden preko godinu, a živeo sam skoro šest godina.
Možda je bilo vreme da to preboli. Šta je bilo bilo je, a on nije bio svetac. Ipak, pregovori o miru moraće da sačekaju, pa je samo rekao: „Idi ti u Atlantu i kloni se nevolje, u redu?"
Nasmešila se. „Isto bih mogla i ja tebi da kažem."
„U mom slučaju, to je nemoguće. Ali siguran sam da taj tvoj novi muškarac želi da se što pre vratiš kući."
„Ipak treba da razgovaramo, Kotone. Oboje smo izbegavali tu temu."
„I hoćemo, ali kada se ovo završi. Šta misliš o primirju do tada?"
Činilo se da i ona želi mir. „U redu."
„Javiću ti kako se stvari odvijaju i ne brini za Garija. Henrik će se brinuti o njemu. Biće dobro zaštićen. Imaš broj telefona pa ga zovi kad god poželiš."
Mahnuo joj je veselo i osmehnuo se, a onda odjezdio ka izlazu s terminala da bi uhvatio taksi. Nije poneo prtljag. Kupiće stvari kada pronađe vezu, zavisno od toga koliko će ostati.
Ali, pre nego što je izašao iz zgrade, morao je još nešto da proveri.
Na izlazu je stao uz pult informacija i sa stalka izvukao mapu grada. Opušteno ju je okrenuo i proučavao, dok mu je pogled skretao sa mape na potok ljudi koji su prolazili kroz terminal za ukrcavanje.
Očekivao je da će Stabljika Pasulja čekati da krene, ako ga je zaista pratio. Međutim, njegov problem je pratio Pem. Sada se zabrinuo.
Spustio je mapu na pult i zaputio se preko terminala. Pem je ušla u jedan kafe, očigledno nameravajući da vreme potroši na obrok ili kafu. Stabljika Pasulja je zauzeo mesto u djuti-fri šopu odakle je lako mogao da osmatra kafe.
Pem je sedela u separeu i Malon joj je prišao. Iznenađenje joj je oblilo lice. „Šta ćeš ovde?"
„Predomislio sam se. Zašto ne pođeš sa mnom?"
„Baš bih volela."
„Pod jednim uslovom."
„Znam. Držaču jezik za zubima."
Stefani je pustila da se Torvaldsenove reči ponovo odviju u njenom umu. Onda je mirno pitala: „Ti si član reda Zlatnog runa?"
„Već trideset godina. To mi je oduvek bio samo način da se ljudi koji imaju novac i moć upoznaju. To i radimo uglavnom..."
„Kada se ne igrate političara ili podmićujete da biste dobili ugovore."
„Daj, Stefani. Znaš kako svet funkcioniše. Ja ne izmišljam pravila. Samo igram po onima koja već postoje."
„Reci mi šta znaš, Henriče. I molim te, ne proseravaj se."
„Moji istražitelji su pratili trag dvojice ubijenih do Amsterdama. Jedan ima devojku. Ona nam je rekla da je njen ljubavnik redovno radio za drugog čoveka. Jednom ga je videla i na osnovu njenog opisa mislim da sam ga i ja video."
Čekala je još informacija.
„Zanimljivo je da sam tokom godina na okupljanjima Reda podosta čuo o izgubljenoj Aleksandrijskoj biblioteci. Plava stolica, Alfred Herman, opsednut je tom temom."
„Znaš li zašto?"
„Veruje da od drevnih naroda možemo mnogo da naučimo." U to je sumnjala, ali je morala da zna.
„U kojoj su vezi dvojica ubijenih s Redom?"
„Čovek kog je ona žena opisala bio je prisutan na sastancima Reda. Nije član, samo zaposleni. Nije mu čula ime, ali njen dečko je jednom upotrebio izraz koji sam i ja ranije čuo. Die Klauen der Adler."
Prevela je u sebi. Orlove kandže.
„Hoćeš li mi reći još nešto?"
„Kad budem siguran."
U junu, kada je videla Torvaldsena, nije bio tako pristupačan, što je samo potpirivalo već postojeće razmirice između njih. Ali otad je naučila da ne potcenjuje tog Danca.
„U redu. Rekao si da je Bliski istok glavni interes Reda. Šta si pod time mislio?"
„Hvala ti što ne insistiraš."
„Jednom ću morati da počnem da sarađujem s tobom. Osim toga, svejedno mi ne bi rekao."
Torvaldsen se zasmejao. „Nas dvoje smo slični."
„E, to me zaista plaši."
„Nije to tako loše. Nego, da odgovorim na tvoje pitanje o Bliskom istoku. Nažalost, arapski svet poštuje samo snagu. Ipak, oni znaju i da se cenkaju, a imaju čime i da trguju, naročito naftom."
Tom zaključku nije mogla da prigovori.
„Ko je Arapima neprijatelj broj jedan?" pitao je Torvaldsen. „Amerika? Ne. Izrael. On im je trn u oku. Usred srede. Usred njihovog sveta. Jevrejska država. Otcepljena 1948. kada je skoro milion Arapa nasilno preseljeno. Istina, i Jevreji su propatili. Ali zemlju koja je vekovima bila palestinska, egipatska, jordanska, libanska i sirijska, Jevrejima je dodelio svet. Nakba, katastrofa, tako su to nazvali."
„I odmah je izbio rat", rekla je Stefani. „Prvi od mnogih."
„A sve je dobio Izrael. Tokom proteklih šezdeset godina Izraelci su se uhvatili za svoju zemlju, a sve zato što je Bog rekao Avramu da tako ima da bude."
Prisetila se odlomka koji je Brent Grin citirao. Gospod reče Avramu: podigni sada oči svoje, pa pogledaj s mesta gde si na sever i na jug i na istok i na zapad, jer svu zemlju koju vidiš tebi daću i semenu tvojem doveka.
„Obećanje koje je Bog dao Avramu jedini je razlog zašto je Palestina data Jevrejima", rekao je Henrik. „Navodno je to bila domovina njihovih predaka koju im je sam Bog zaveštao. Ko može tome da prigovori?"
„Bar jedan palestinski učenjak za kog sam čula."
„Koton mi je ispričao o Džordžu Hadadu i biblioteci."
„Nije trebalo."
„Čini mi se da ga sada pravila nimalo ne zanimaju, kao i to da mu ti trenutno nisi omiljena osoba."
To je zaslužila.
„Moji izvori iz Vašingtona kažu da Bela kuća želi da Hadad bude pronađen. Pretpostavljam da to znaš."
Ništa nije rekla.
„Nisam ni pomislio da ćeš to potvrditi ili opovrgnuti. Ali, ovde se nešto dešava, Stefani. Izuzetno važan događaj. Ljudi od moći obično ne troše vreme na besmislice."
Složila se.
„Mogu da dižem ljude u vazduh, da ih terorišem svaki dan i time ništa neću rešiti. Ali, kada imaš nešto što tvoj neprijatelj želi, ili što ne želi da ima iko drugi, tada imaš pravu moć. Poznajem red Zlatnog runa. Moć. To je ono što žele Alfred Herman i Red."
„A šta će s njom?"
„Ako udari u srce Izraela, a mogla bi, onda bi Arapi hteli da pregovaraju da bi došli do nje. Svi u Redu bi zaradili na prijateljskim odnosima sa Arapima. Sama cena nafte dovoljna je da im zaokupi pažnju, ali nova tržišta za njihovu robu i usluge - to je još veća nagrada. Ko zna? Te informacije bi možda mogle dovesti u pitanje i jevrejsku državu, a to bi zalečilo mnogo otvorenih rana. Ameriku mnogo košta neprekidna odbrana Izraela. Koliko puta se to desilo? Neka arapska nacija kaže da Izrael treba uništiti. Ujedinjene nacije većaju o tome. SAD to
osude. Svi se naljute. Mačevi zveckaju. Onda moraju da se prave ustupci i poklanjaju dolari da bi se smirile strasti. Ako to više ne bude potrebno, zamisli koliko će svetu i Americi biti udobnije."
Možda je to bilo zaveštanje koje je Lari Dejli želeo za predsednika. Ali, morala je da kaže: „Šta bi moglo biti toliko moćno?"
„Ne znam. Ali ti i ja smo pre nekoliko meseci pročitali drevni dokument koji je sve promenio iz osnove. Nešto jednako moćno možda postoji i ovde."
Bio je u pravu, ali kako su stvari stajale „Kotonu je bila potrebna ta informacija".
„Dobiće je, ali prvo moramo da saznamo celu priču."
„Kako ćeš to uraditi?"
„Zimski sastanak Reda je ovog vikenda. Nisam planirao da idem, ali sada hoću."

20 .
LONDON 13:20
Malon je izašao iz taksija i proučio tihu ulicu. Mnogo fasada sa zabatima, bočnih stubića i simsova sa cvećem. Svaka živopisna kuća iz vremena kralja Džordža izgledala je poput mirnog antikvitetnog kutka, mesta koje je prirodno utočište za knjiške moljce i akademike. Džordž Hadad se ovde sigurno osećao kao kod kuće.
„On ovde živi?" pitala je Pem.
„Nadam se. Nisam se čuo s njim skoro godinu. Ovo je adresa koju su mi dali pre tri godine."
Popodne je bilo hladno i suvo. Ranije je u Tajmsu pročitao da Engleska još nije bila usred tipične jeseni. Stabljika Pasulja ih nije pratio sa aerodroma Hitrou, ali možda je neko drugi na sebe preuzeo taj zadatak jer je čovek očigledno komunicirao s drugima. Ipak, na vidiku nije bilo drugih taksija. Bilo mu je čudno što je Pem još sa njim, ali to je i zaslužio. Sam je to tražio kada ju je pozvao da pođe s njim.
Popeli su se uza stepenice i ušli u zgradu. Zastao je u predvorju, sklonivši se od pogleda i posmatrao ulicu. Nije se pojavio nijedan automobil niti čovek.
Zvono stana na trećem spratu diskretno je zazvonilo. Muškarac maslinaste kože koji je otvorio vrata bio je nizak i odsečan, s pepeljastobelom kosom i četvrtastim licem. Smeđe oči su živnule kada je ugledao svog gosta, ali Malon je primetio trenutno obuzdavanje oduševljenja u širokom osmehu dobrodošlice.
„Kotone. Kakvo iznenađenje. Baš sam na tebe mislio pre neki dan."
Srdačno su se rukovali i Malon je predstavio Pem. Hadad ih je pozvao da uđu. Dnevna svetlost je bila prigušena debelim čipkanim zavesama i Malon je brzo upio dekor koji je delovao kao namerna zbrka - bio je tu klavir, nekoliko stočića, fotelje, lampe ukrašene nabranim svilenim abažurima i hrastov sto na kom je stajao kompjuter zatrpan knjigama i papirima.
Hadad je mahnuo rukom kao da će zagrliti nered. „Moj svet, Kotone."
Zidovi su bili načičkani mapama. Bilo ih je toliko da su se zelene tapete jedva nazirale. Malon ih je pročešljao pogledom i primetio je da su sve vezane za Svetu zemlju, Arabiju i Sinaj, a da prikazuju vreme u rasponu od modernog do drevnog. Neke su bile fotokopije, druge originali, a sve su bile zanimljive.
„Moja opsesija" rekao je Hadad.
Nakon ljubaznog ćaskanja, Malon je odlučio da pređe na stvar. „Stvari su se promenile. Zato sam ovde." Objasnio je šta se desilo prethodnog dana.
„Tvoj sin je dobro?" pitao je Hadad.
„Dobro je. Ali pre pet godina nisam postavljao pitanja jer mi je to bio posao. Sada više nije tako i hoću da znam šta se dešava."
„Spasio si mi život."
„Trebalo bi da sam time zaslužio da znam istinu."
Hadad ih je poveo u kuhinju gde su seli za ovalan sto. Pritiskao ih je mlak vazduh s mirisom vina i duvana. „Komplikovano je, Kotone. I sam sam to shvatio tek u proteklih nekoliko godina."
„Džordže, moram sve da znam."
Čudno razumevanje je postojalo među njima. Stara prijateljstva mogu da se ugase. Ljudi se menjaju. Ono što je dvoje ljudi cenilo jedno kod drugog postajalo je neprijatno. Ali Malon je znao da mu Hadad veruje i želeo je da uzvrati. Najzad, starac je progovorio. Malon je slušao dok mu je Hadad pričao o 1948. kada se, kao devetnaestogodišnjak, borio u palestinskom otporu, pokušavajući da zaustavi cionističku invaziju.
„Ubio sam mnogo ljudi", rekao je Hadad. „Ali jednog nikada nisam zaboravio. Došao je da vidi mog oca. Nažalost, ta blagoslovena duša se već bila ubila. Zarobili smo tog čoveka, mislivši da je cionista. Bio sam mlad, poblesavio od mržnje, nestrpljiv, a on je govorio besmislice. I ubio sam ga." Hadadove oči su se ovlažile. „Bio je čuvar, a ja sam ga ubio, nikada ništa ne saznavši." Palestinac je zastao. „A onda, pedeset i nešto godina kasnije, neočekivano me je posetio drugi čuvar."
Malon se pitao koji je značaj svega toga.
„Pojavio se u mojoj kući, stajao je u tami i ispričao isto što je rekao i prvi čovek 1948."
„Ja sam čuvar."
Da li ga je Hadad dobro čuo? U mislima se odmah rodilo pitanje. „Iz biblioteke? Hoćete li mi ponuditi poziv?"
„Otkud znaš za to?"
Ispričao je čoveku šta se desilo nekada davno. Dok je govorio, Hadad se trudio da proceni svog gosta. Bio je žilav s kosom crnom kao ugalj, gustim brkovima i žutomrkom kožom koju je oprljilo sunce. Uredno i neupadljivo obučen, odgovarajućeg ponašanja. Ni nalik prvom emisaru.
Mlađi čovek je sedeo u tišini i Hadadje odlučio da, ovaj put, i on bude strpljiv. Najzad je čuvar rekao: „Proučavali smo tvoje radove i objavljena istraživanja. Tvoje poznavanje drevnih biblijskih tekstova je impresivno, kao i tvoja sposobnost da tumačiš originalni hebrejski. A tvoje rasprave o prihvaćenim prevodima ubedljive su."
Bio je zahvalan na komplimentu. Na Zapadnoj obali ih je dobijao malo i retko.
„Mi smo drevna družina. Odavno su prvi čuvari spasili dobar deo Aleksandrijske biblioteke od uništenja. Bio je to veliki napor. S vremena na vreme, onima koji, poput tebe, mogu imati koristi od toga, nudili smo poziv."
Imao je mnogo pitanja, ali rekao je: „Čuvar kog sam ubio rekao je da rat koji smo tada vodili nije potreban. Da postoje stvari moćnije od metka. Šta je hteo da kaže?"
„Ne znam. Očigledno tvoj otac nije uspeo da se pojavi u biblioteci, pa nikada nije imao koristi od našeg znanja - a ni mi nismo imali koristi od njegovog. Nadam se da ćeš ti uspeti."
„Kako to misliš nije uspeo da se pojavi?"
„Da bi imao pravo da koristiš biblioteku, moraš se dokazati kroz herojski zadatak." Čovek je izvukao koverat. „Mudro protumači ove reči i videćemo se na ulazu gde će mi biti čast da ti dopustim da uđeš u biblioteku."
Prihvatio je paket. „Ja sam star čovek. Kako bih mogao izdržati dug put?"
„Naći ćeš snage."
„Zašto bih?"
„Zato što ćeš u biblioteci pronaći odgovor."
„Moja je greška bila", rekao je Hadad, „što sam palestinskim vlastima ispričao o poseti. Ali, rekao sam istinu. Nisam mogao na put. Kada sam prijavio šta se desilo, mislio sam da razgovaram s prijateljima na Zapadnoj obali. Međutim, izraelski špijuni su sve čuli i sledeće što znam je da sam se zatekao u onom kafeu kada je eksplodirao."
Malon se sećao tog dana. Bio je jedan od najstrašnijih u njegovom životu. Jedva je uspeo da ih obojicu izvuče.
„Šta si tamo radio?" pitala ga je Pem zabrinutog glasa.
„Džordž i ja smo se poznavali godinama. Bilo nam je zajedničko interesovanje za knjige, naročito za Bibliju." Pokazao je.
„Ovaj čovekje jedan od svetskih stručnjaka. Uživao sam čeprkajući po njegovom umu." „Nisam imala pojma da te to zanima", rekla je Pem.
„Očigledno je bilo mnogo stvari koje nismo znali jedno o drugom."
Primetio je da je shvatila šta je zaista hteo da kaže, pa je ostavio tu istinu da lebdi u vazduhu i rekao: „Džordž je osetio opasnost i nije verovao Palestincima, pa je zatražio moju pomoć. Stefani me je poslala da otkrijem šta se dešava. Kada je ta bomba pukla, Džordž je hteo da se izvuče iz svega. Svi su pretpostavljali da je poginuo u eksploziji. Učinio sam da nestane."
„Pod tajnim imenom Aleksandrijska veza", rekla je Pem.
„Neko je očigledno saznao za mene", rekao je Hadad.
Malon je klimnuo glavom. „Datoteke u kompjuteru su provaljene. Ali, u njima se ne pominje gde živiš, pa sam ja jedini koji zna gde si. Zato su uhvatili Garija."
„I zbog toga mi je najiskrenije žao. Nikada ne bih želeo da ugrozim tvog sina."
„Reci mi onda, Džordže, zašto ti ljudi žele da umreš?"
„U vreme kada me je čuvar posetio, radio sam na teoriji o Starom zavetu. Ranije sam objavio nekoliko radova o tadašnjem stanju tog svetog teksta, ali sam izrekao i nešto više."
Bore u uglovima Hadadovih očiju postale su dublje i Malonu se činilo da se njegov prijatelj bori sa svojim mislima.
„Hrišćani se obično usredsređuju na Novi zavet", rekao je Hadad. „Jevreji koriste Stari. Usuđujem se reći da većina hrišćana malo zna o Starom zavetu, osim što misle da je Novi ispunjenje proročanstava iz Starog. Ali Stari zavet je važan, a u tom tekstu ima mnogo kontradikcija - takvih da bi lako mogle dovesti u pitanje njegove poruke."
Slušao je Hadada i ranije kako govori o toj temi, ali ovaj put je imao novu potrebu.
„Primera je obilje. Knjiga Postanka daje dve suprotne verzije nastanka. Izložene su dve različite genealogije Adamovih potomaka. Pa potop. Bog kaže Noi da povede sedam parova čistih životinja i jedan par nečistih. U drugom delu Postanka navodi se samo po jedan par od obe vrste. Noa pušta gavrana da traži zemlju u jednom stihu, a u drugom je to golubica. Čak i o trajanju potopa postoji protivrečnost. Četrdeset dana i noći ili trista sedamdeset? Obe verzije se koriste. Da ne pominjem desetine dvostrukih i trostrukih sinonima u pripovestima, kao što su različita imena kojima se opisuje Bog. U jednom delu navodi se YHWH, Jehova, a u drugom Elohim. Zar ne mislite da bi bar ime Boga trebalo da bude dosledno?"
Malonovo sećanje se vratilo unazad nekoliko meseci, kada je u Francuskoj slušao slične primedbe o četiri jevanđelja iz Novog zaveta.
„Većina se danas slaže", rekao je Hadad, „da je Stari zavet sastavilo mnogo pisaca tokom izuzetno dugog perioda. Da je on vešta kombinacija raznih izvora koju su napravili sakupljači rukopisa. Taj zaključak je sasvim jasan i nije nov. Jedan španski filozof iz dvanaestog veka među prvima je zabeležio da Postanak 12:6 - u to vreme Kanaanci su bili u zemlji - nikako nije mogao da napiše Mojsije. I kako je Mojsije mogao biti autor Pet knjiga kada poslednja do detalja opisuje tačno vreme i okolnosti njegove smrti? Pa, onda mnoge književne digresije. Na primer, kada se koriste drevna imena mesta, u tekstu se navodi da se ta mesta vide do dana današnjeg. To očigledno ukazuje na to da su kasniji uticaji oblikovali, proširivali i doterivali tekst."
Malon je rekao: „A svaki put kada bi neka od tih redakcija bila napravljena, izgubilo bi se sve više originalnog značenja."
„Bez sumnje. Najbolja procena je da je Stari zavet sastavljen između 1000. i 586. pre Hrista, a kasnije verzije su se pojavile između 500. i 400. p. n. e. Potom je tekst mogao biti čačkan čak do 300. p. n. e. Niko ne može biti siguran. Samo znamo da je Stari zavet pun zakrpa, a svaki segment je pisan pod drugačijim istorijskim i političkim okolnostima i izražavao je različita religijska gledišta."
„Shvatam sve to", rekao je Malon ponovo pomislivši na kontradikcije Novog zaveta pomenute u Francuskoj. „Veruj mi, shvatam. Ali ništa od toga nije revolucionarno. Ljudi ili veruju da je Stari zavet reč božja, ili veruju da je kolekcija drevnih priča."
„Ali, šta ako su reči bile izmenjene do te mere da više ne sadrže originalne poruke? Šta ako Stari zavet, ovakav kakvog ga znamo, nije i nikada nije ni bio originalni Stari zavet? To bi moglo da promeni mnoge stvari."
„Slušam."
„To mi se dopada kod tebe", rekao je Hadad smešeći se. „Odličan si slušalac."
Malon je u Peminom izrazu lica video da se nije u potpunosti slagala s tim, ali, držeći reč, ćutala je.
„Već smo razgovarali o tome", rekao je Hadad. „Stari zavet se suštinski razlikuje od Novog. Hrišćani shvataju tekst Novog zaveta bukvalno, čak do mere da ga smatraju istorijom. Ali priče o Patrijarsima, Izlasku, osvajanju Kanaana nisu istorija. To su kreativni izrazi religijske reforme koja se nekada davno desila u mestu zvanom Judeja. Naravno, postoje istinita jezgra u opisima, ali oni su daleko više priče nego činjenice. Kain i Abel su dobar primer. U vreme kada se ta priča dešava, na zemlji je bilo samo četvoro ljudi. Adam, Eva, Kain i Abel. Međutim, u Postanku 4:17 kaže se Kain leže sa svojom ženom i ona zatrudne. Otkud je ta žena došla? Je li to bila Eva? Njegova majka? To bi nam baš otvorilo oči, zar ne? Pa onda, u nabrajanju Adamove krvne linije, Postanak 5 kaže da je Maleleilo živeo osamsto devedeset pet godina, Jared devetsto šezdeset dve godine, a Enoh trista šezdeset pet godina. I Avram. On je, navodno, imao sto godina kada je Sara rodila Isaka, a njoj je bilo devedeset."
„Niko te stvari ne uzima bukvalno", rekla je Pem.
„Posvećeni Jevreji se ne bi složili."
„Šta hoćeš da kažeš, Džordže?" pitao je Malon.
„Stari zavet, onaj kakvog sada znamo, rezultat je prevoda. Hebrejski jezik originalnog teksta prestao je da se koristi 500 godina pre Hrista. Znači, da bismo razumeli Stari zavet, moramo ili prihvatiti tradicionalne jevrejske interpretacije, ili se rukovoditi modernim dijalektima koji su potekli od tog izgubljenog hebrejskog jezika. Onu prethodnu metodu ne možemo koristiti jer jevrejski učenjaci koji su prvi preveli tekst između 500. i 900. nove ere, hiljadu ili više godina nakon što je tekst napisan, nisu čak ni znali stari hebrejski, pa su svoje rekonstrukcije zasnivali na pogađanju. Stari zavet, koji se možda poštuje kao reč božja, nije ništa više od nasumičnog prevoda."
„Džordže, već smo razgovarali o tome. Učenjaci su raspravljali o tome vekovima. Sve to nije ništa novo."
Hadad mu je dobacio lukav osmeh. „Ali, još nisam završio objašnjenje."

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

Steve Berry - Aleksandrijska veza Beautiful-girl-look-up2-