1 Mary Higgins Clark - Neznanac te gleda Sre Feb 15, 2012 6:58 pm
Scarlet
Elite member
Ronald Thompson zna da nije ubio Ninu Peterson, no zakon države Connesticut proglasio ga je krivim i za dva dana oduzet će mu život. Neil Peterson, šestogodišnji Ninin sin, svjedok je brutalnog majčinog ubojstva, a njegov otac Steven, potresen obiteljskom tragedijom ne može s emocionalno prilagoditi drugoj ženi. Ugledna novinarka Sharon Martin pokušat će postati dio njihova svijeta i ući u malu nesretnu obitelj. No u sjeni ispred njihove kuće stoji neznanac, psihopat i ubojica, koji još nije završio posao s obitelji Peterson....
Nepomično je sjedio pred televizorom u sobi 932 hotela Biltmore. Budilica je zvonila u šest, no on je bio budan već mnogo prije. Vjetar, studen i oštar, udarao je u prozorska okna i to je bilo dovoljno da ga probudi iz mučnoga sna.
Počela je emisija Today, ali nije pojačao zvuk. Vijesti i posebna izvješća nisu ga zanimali. Želio je vidjeti jedino razgovor.
Vrpoljeći se na stolici tvrda naslona, prebacivao je nogu preko noge. Već se prije otuširao i obrijao i odjenuo zeleno poliestersko odijelo, koje je nosio i sinoć kada je uzimao hotelsku sobu. Pri pomisli na to da je taj dan napokon došao, ruke su mu zadrhtale i dok se brijao zarezao je usnicu. Poteklo je malo krvi i na njezin slankast okus digao mu se želudac.
Mrzio je krv.
Sinoć je na recepciji opazio kako recepcionar promatra njegovu odjeću. Kaput je nosio pod rukom jer je znao da izgleda iznošeno. No ovo je odijelo bilo novo. Morao je štedjeti za njega. A ipak, recepcionar ga je gledao kao kakvog propalicu. Upitao ga je ima li rezervaciju.
Prije toga nikada nije odsjeo u pravom hotelu, ali je znao kako se treba ponašati.
- Da, rezervaciju imam. - Rekao je to hladnokrvno i recepcionar je na trenutak bio u dvojbi. Kreditne kartice nije imao pa je ponudio platiti gotovinom, unaprijed. Recepcionar ga je opet pogledao neprijazno i sumnjičavo.
Otići ću u srijedu dopodne - rekao je.
Za tri noći soba je koštala sto četrdeset dolara. To je značilo da mu je ostalo još samo trideset. Za tih nekoliko dana bit će mu dovoljno, a do srijede će već imati osamdeset dvije tisuće dolara.
NEZNANAC TE GLEDA
3
Pred očima mu se pojavilo njezino lice. Zažmirio je kako bi odagnao sliku. Kao i uvijek, slijedit će ga oči. Oči poput velikih svjetiljaka koje ga prate, koje ga uvijek gledaju, koje se nikada ne sklapaju.
Poželio je još jednu šalicu kave. Naručit će je u sobu; pomno je čitao upute kako se to radi. Donijeli su mu velik vrč kave i nešto je još ostalo. Ali već je isprao šalicu i tanjurić, i čašu u kojoj je bio narančin sok, a vrč i pladanj odložio je na pod u hodniku.
Reklame su upravo završavale. Nagnuo se naprijed. Sada je trebao početi razgovor. Da, počinje. Gumb za glasnoću odvrnuo je udesno.
Na ekranu se pojavilo poznato lice Toma Brokawa, voditelja emisije Today. Bio je ozbiljan i govorio je mirnim glasom. - Ponovno uvođenje smrtne kazne uzburkalo je duhove i od vijetnamskoga rata postalo najspornijim pitanjem u zemlji. Za samo pedeset dva sata, 24. ožujka u jedanaest i trideset, izvršit će se šesta smrtna kazna ove godine. Na električnoj stolici umrijet će devetnaestogodišnji Ronald Thompson. Moji današnji gosti...
Kamera se odmaknula kako bi snimila i goste. S voditeljeve desne strane sjedio je muškarac u ranim tridesetima. Njegova nekako neuredna kosa pepeljaste boje bila je prošarana sivim pramenovima. Sjedio je skupljenih dlanova, a rašireni prsti bili su okrenuti na gore. Bradu je naslonio na jagodice prstiju i izgledalo je kao da se moli. Taj su dojam pojačavale tamne obrve nad tamnoplavim očima.
Mlada žena s voditeljeve lijeve strane sjedila je uspravljeno. Njezina kosa boje meda bila je počešljana u ležernu punđu. Ruke su joj bile stisnute u posti i držala ih je u krilu. Jezikom je ovlažila usne i sklonila pramen s čela.
Tom Brokaw je rekao:
- Kada su prije šest mjeseci gostovali u ovoj emisiji, naši su gosti vrlo gorljivo zagovarali svak svoje stajalište o smrtnoj kazni. Sharon Martin, novinarka i kolumnistica, također je autorica vrlo uspješne knjige Zločin smrtne kazne. Steven Peterson, urednik časopisa Events, jedan je od najviđenijih zagovornika ponovna uvođenja smrtne kazne u našoj državi.
Živahno se obratio Steveu. - Počnimo s vama, gospodine Petersone. Nakon žestoke reakcije javnosti na smrtne kazne koje su već izvršene, mislite li još uvijek da je vaše stajalište pravilno?
Steve se nagnuo naprijed. Kada je progovorio, glas mu je bio miran.
- Potpuno - rekao je odlučno.
Voditelj se zatim obratio gošći.
- Što vi mislite, Sharon Martin?
Sharon se malo premjestila u stolici i okrenula prema njemu. Bilo je očito da je strahovito umorna. Ćitav protekli mjesec radila je po dvanaest sati na dan. Sastajala se s utjecajnim ljudima, senatorima, kongresnicima, sa sucima, voditeljima humanitarnih organizacija, govorila je na fakultetima i u ženskim klubovima. Sve i svakoga je
NEZNANAC TE GLEDA
4
nagovarala da piše i telefonira guvernerki Connecticuta i prosvjeduje protiv pogubljenja Ronalda Thompsona. Odziv je bio golem. Bila je posve uvjerena da će guvernerka Green preispitati svoju odluku. Tražila je prave riječi.
-Mislim-rekla je-uvjerena sam da smo mi, naša država, učinili golem korak natrag u srednji vijek. - Podigla je novine koje je donijela sa sobom.
- Pogledajte samo jutrošnje naslove. Analizirajte ih! Krvoločni su. - Počela ih je prelistavati. - Evo, poslušajte: Connecticut iskušava električnu stolicu... Ili ovo: U srijedu će biti usmrćen devetnaestogodišnjak. Okorjeli ubojica tvrdi da je nedužan. Svi su jedan drugom slični, senzacionalistički i divljački! - Glas joj je puknuo i ugrizla se za usnicu.
Steve je pogledao prema njoj. Neposredno prije emisije priopćili su im da je guvernerka sazvala konferenciju za tisak na kojoj će obznaniti da ne namjerava odgoditi Thompsonovo smaknuće. Novost je uzdrmala Sharon. Nakon svega toga bilo bi čudo da joj ne pozli. U toj emisiji ne bi smjela sudjelovati. Zbog guvernerkine je odluke Sharonino sudjelovanje bilo besmisleno, a bog zna da ni Steve nije želio doći. Ali, nešto mora reći.
- Mislim da svaki pristojan čovjek prezire senzacionalizam i potrebu za smrtnom kaznom-rekao je. -Ali, ne smijemo zaboraviti da je dosuđena tek nakon temeljita razmatranja svih olakotnih okolnosti. Obvezna smrtna kazna kod nas ne postoji.
- Mislite li da je trebalo razmotriti okolnosti u slučaju Ronalda Thompsona, da je umorstvo počinio samo nekoliko dana nakon što je napunio sedamnaest godina i da mu se zato nije moglo suditi prema zakonima za odrasle? - hitro je upitao Brokaw.
Steve je odgovorio:
- Kako vam je poznato, o Thompsonovu slučaju ne želim govoriti posebno. Bilo bi to krajnje neprimjereno.
- Potpuno razumijem vašu zabrinutost, gospodine Petersone-rekao je voditelj -ali vi ste svoje stajalište o tom slučaju iznijeli još prije nekoliko godina... -Zastao je, a onda nastavio mirnijim glasom - ...prije nego što je Ronald Thompson ubio vašu ženu.
Ronald Thompson ubio vašu ženu. Tvrdoća tih riječi osupnula je Stevea. Nakon dvije i pol godine pomisao da je Nina morala umrijeti na takav način, da se njezin život morao ugasiti u napadu čovjeka koji je upao u njezin dom i nesmiljeno je zadavio šalom, još ga je ispunjala grozom.
Pokušao je tu sliku odagnati iz glave. Zagledao se ravno preda se.
- Nekoć sam se nadao da će zabrana smrtne kazne u našoj državi vrijediti za stalno. Ali, kako ste i sami rekli, ja sam još davno, prije tragedije u mojoj obitelji, došao do zaključka da moramo obraniti najosnovnija prava ljudi... slobodu da idu kamo žele, bez straha, i da
NEZNANAC TE GLEDA
5
se u svojem domu osjećaju sigurni. Nasilnike zato treba zaustaviti. Na žalost, čini se da je jedini način za odvraćanje mogućih ubojica taj da ih suočimo s jednako nepopustljivom sudbinom kakvu su sami namijenili svojim žrtvama. A otkad je prije dvije godine izvršena prva smrtna kazna, u velikim se gradovima diljem zemlje broj umorstava osjetno smanjio.
Sharon se nagnula naprijed.
- Sve to što govorite zvuči tako razumno - podigla je glas. - Zar vam ništa ne govori to da četrdeset pet posto umorstava počine ljudi mlađi od dvadeset pet godina, koji većinom potječu iz narušenih obitelji i da su dokazano nestabilne ličnosti?
Samotni gledatelj u hotelu Biltmore u sobi 932 odmaknuo je pogled od Stevea Petersona i zamišljeno promatrao djevojku. To je ta spisateljica za koju se Steve ozbiljno zagrijao. Nimalo nije slična njegovoj pokojnoj ženi. Očito, višeg je rasta i ima vitko tijelo sportašice. Njegova je žena bila niža i lutkasta, s okruglim prsima i posve crnom kosom, koja se kovrčala na čelu i nad ušima.
Oči Sharon Martin podsjećale su ga na boju mora onoga dana kada se prošloga ljeta dovezao na žal. Slušao je kako čovjek u Jones Beachu može upoznati hrpu lijepih djevojaka, ali on nije imao sreće. Cura s kojom se počeo šaliti u vodi zavapila je: »Bobe!« i trenutak poslije došao je do njega neki momak i upitao ga što želi. Zato je uzeo svoj ručnik i samo gledao prema moru, promatrajući prelijevanje boja. Zelena. Takva je bila. Zelena, pomiješana s modrom. Sviđale su mu se takve oči.
Što govori Steve? Ah, da, žao mu je žrtava, a ne njihovih ubojica. Žao mu je »ljudi koji se ne mogu braniti«.
- I meni ih je žao - uskliknula je Sharon. - Ali, ovdje se ne radi o ili - ili. Zar vam nije jasno da je doživotni zatvor dovoljno stroga kazna za sve Ronalde Thompsone ovoga svijeta? -Zaboravila je na Toma Brokawa, zaboravila na televizijske kamere, dok je još jedanput pokušavala uvjeriti Stevea. - Kako možete... vi, koji ste tako suosjećajni... koji toliko cijenite život... Kako možete igrati Boga? -upitala je.
- Kako itko može htjeti igrati Boga?
Bila je to polemika koja će završiti jednako kao i ona u emisiji u kojoj su sudjelovali prije šest mjeseci. Naposljetku je progovorio Tom Brokaw:
- Naša se emisija bliži kraju. Možemo li zaključiti, gospodine Petersone, da ste vi, bez obzira na javne prosvjede, pobune u zatvorima i studentske demonstracije diljem države, još uvjereni da naglo smanjenje broja umorstava opravdava pogubljenje?
- Ja vjerujem u moralno pravo... u dužnost društva da se brani, i u to da je dužnost vlade štititi svete slobode svojih državljana - rekao je Steve.
- Sharon Martin? - Brokaw se naglo okrenuo k njoj.
NEZNANAC TE GLEDA
6
- Uvjerena sam da je smrtna kazna besmislena i okrutna. Mislim da će naši domovi i naše ulice biti sigurni kad nasilnike i zločince budemo lišavali slobode i kažnjavali ih brzo i učinkovito. To će biti moguće postići učinkovitom mrežom kazneno-popravnih ustanova i sredstvima za plaće njihovih službenika. Mislim da je na kušnji naša obrana života, svakoga života, da smo na kušnji kao pojedinci i kao društvo.
Tom Brokaw žurno je rekao:
- Sharon Martin, Stevene Petersone, hvala što ste se odazvali i sudjelovali u emisiji. Nastavljamo nakon reklamnih poruka...
Televizor u sobi 932 u hotelu Biltmore bio je isključen. Mišićavi muškarac čvrste građe, odjeven u zeleno karirano odijelo, nepomično je sjedio i gledao u tamni zaslon. Još jedanput promislio je svoj naum, koji je počeo ostvarivati tako da je slike i kovčeg odložio u skrivenu sobicu na kolodvoru Grand Central i koji će završiti time što će te noći onamo odvesti Neila, sina Stevea Petersona. Sada je došao trenutak odluke. Sharon Martin noćas će biti u Steveovoj kući. Čuvat će Neila dok se Steve ne vrati.
Prema planu, trebalo ju je jednostavno ukloniti. Ali, je li to baš nužno? Tako je lijepa.
Pomislio je na one oči, na boju mora, na prelijevanje boja. Kad se zagledala u kameru, učinilo mu se da gleda upravo njega.
Učinilo mu se da žudi za njim. Možda ga voli.
Pokaže li se da u stvarnosti nije tako, lako će je se osloboditi.
U srijedu dopodne jednostavno će je s djetetom ostaviti u sobici na postaji Grand Central.
A u jedanaest i trideset, kada pakleni stroj eksplodira, i nju će raznijeti u komadiće.
Iz studija su izašli zajedno, hodajući nekoliko centimetara jedno uz drugo. Sharon je imala osjećaj da joj pelerina od tvida pritišće ramena. Ruke i noge bile su joj ledene. Navukla je rukavice i pritom opazila da joj se pod starinskim prstenom s mjesečevim kamenom, koji joj je Steve bio darovao za Božić, ponovno napravila mrlja. Neki ljudi zbog visokog stupnja tjelesne kiseline ne mogu nositi pravo zlato a da im na koži ne izađu mrlje.
Steve je prošao mimo nje i pridržao vrata. Izašli su u vjetrovito jutro. Bilo je vrlo hladno i počinjalo je sniježiti. Guste, velike pahulje hladile su joj lice.
- Pozvat ću ti taksi - rekao je Steve.
-Ne... Radije bih išla pješice.
- To je ludost. Vidi se da si mrtva umorna.
- Rado bih razbistrila glavu. Ah, Steve, kako možeš biti tako uvjeren da imaš pravo, tako nepopustljiv?
NEZNANAC TE GLEDA
7
-Nemojmo opet počinjati, draga.
- Ali moramo!
- Ne sada. - Steve se zagledao u nju s mješavinom nestrpljivosti i zabrinutosti. Sharonine oči, prošarane tankim crvenim žilicama, izražavale su napetost. Teška televizijska šminka nije mogla prikriti bljedilo, koje je sada, dok su joj se na obrazima i čelu topile velike pahulje, bilo još očitije.
- Zašto ne bi pošla kući i malo odspavala? - upitao je. Dobro bi ti činilo.
- Moram napisati uvodnik.
- Dobro, ali pokušaj uhvatiti nekoliko sati sna. Dolaziš k meni oko petnaest do šest?
- Steve, nisam sigurna...
- Ja jesam. Tri se tjedna nismo vidjeli. Luftsovi večeras slave svoju obljetnicu i večeras bih volio biti s tobom i Neilom. Ne obazirući se na ljude koji su ulazili u zgrade Rockefelerova centra, Steve je dlanovima obujmio Sharonino lice i okrenuo je prema sebi. Vidio je da je zabrinuta i žalosna. Ozbiljno je rekao:
- Volim te, Sharon. Znaš to. Užasno si mi nedostajala. Moramo razgovarati o tome što ćemo.
- Steve, nas dvoje razmišljamo vrlo različito. Nas dvoje... Sagnuo se i poljubio je. Njezine su usne ostale hladne. Osjećao je da je njezino tijelo napeto. Odmaknuo se za korak i podigao ruku kako bi zaustavio taksi koji je prolazio. Automobil je skrenuo prema pločniku. Otvorio je vrata i pridržao ih. Vozaču je rekao adresu zgrade časopisa News Dispatch. Prije nego što je zatvorio vrata, upitao je:
-Mogu li večeras računati na tebe?
Šutke je kimnula. Steve je gledao kako taksi odlazi Petom avenijom i brzo otišao prema zapadu. Noć je proveo u hotelu Gotham jer je već u pola sedam ujutro morao biti u studiju. Želio je još nazvati Neila prije nego što ode u školu. Kada nije bio kod kuće, veoma se brinuo. Neila su još mučile more, budio se uz napadaje astme. Gospođa Lufts uvijek bi odmah pozvala liječnika, ali ipak...
Zima je bila tako vlažna i hladna. Možda će se Neil oporaviti u proljeće, kad bude mogao više izlaziti. Bio je tako blijed.
Proljeće! Bože dragi, pa već je proljeće! Upravo te noći bio je ekvinocij i zima je kalendarski završila. Iz vremenske se prognoze to ne bi moglo zaključiti.
Steve je došao do ugla i skrenuo na sjever. Razmišljao je o tome da je prošlo već šest mjeseci otkako se počeo viđati sa Sharon. Kada je one prve večeri došao po nju pred njezinu kuću, predložila je prošeću kroz Central Park do Taverne na Greenu. Podsjetio ju je da je prilično zahladnjelo i da je prvi jesenski dan.
- Baš lijepo - odgovorila je. - Ljeto mi je već dosadilo. Isprva su šutjeli. Ona je gledala oko sebe, hvatajući njegov korak, a vitko tijelo isticala je
NEZNANAC TE GLEDA
8
odjeća boje staroga zlata s pojasom, koja se savršeno slagala s bojom njezine kose. Sjećao se da je oštar vjetar trgao prvo suho lišće s drveća i da je zalazeće sunce isticalo duboku modrinu jesenskoga neba.
-U ovakve večeri uvijek se sjetim one pjesme iz Camelota - rekla mu je. - Znaš već, »Ako te ikada ostavim«. - Tiho je pjevala. »Ne znam kako da odem. Vidim kako blistaš kad jesen ispunja zrak. Poznam te u jeseni i moram biti tu...« Imala je lijep kontraalt.
Ako te ikada ostavim...
Je li se u nju zaljubio u tom trenutku?
Ta je večer bila tako ugodna. Kada su pojeli, sjedili su za stolom i razgovarali dok se susjedni stolovi nisu ispraznili i dok nisu došli drugi gosti.
O čemu su razgovarali? O svemu. Njezin je otac bio inženjer u naftnoj kompaniji. Ona i dvije njezine sestre rodile su se u inozemstvu. Sestre su se već udale.
Morao je pitati:
- Kako si se ti uspjela izvući? - Oboje su znali da je želi pitati postoji li u njezinu životu netko tko joj mnogo znači.
Nije postojao. Dok je za isti časopis radila kao novinarka, bila je gotovo neprestano na putu, a zatim je počela pisati svoju rubriku. Bilo je zanimljivo i zabavno i jednostavno joj nije jasno kamo je nakon studija nestalo punih sedam godina.
Krenuli su prema njezinoj kući i u drugoj ulici primili su se za ruke. Pozvala ga je na piće pred spavanje. Lagano je naglasila riječi pred spavanje.
Dok je točio piće, upalila je šibicu i prinijela je drvu u kaminu. Sjedili su jedan pokraj drugog i gledali u plamen. Steven se još živo sjećao osjećaja koji su ga preplavljivali te večeri. Toga kako je vatra obasjavala zlato u njezinoj kosi i sjenama se poigravala na njezinu klasičnom profilu, kako je raskrivala njezin nenadan i lijep osmijeh. Žudio je za tim da je zagrli, ali na odlasku ju je tek ovlaš poljubio.
- U subotu, ako ne budeš zauzeta... - Čekao je.
- Neću biti zauzeta.
-Nazvat ću te prije podne.
Dok se vozio kući, znao je da je možda došao kraj praznini u njegovu srcu zbog koje je trpio već dvije godine. Ako te ikada ostavim... Sharon, ne ostavljaj me.
Kada je ušao u zgradu u Aveniji Amerika 1347, bilo je petnaest do osam. Urednici časopisa Events nisu bili poznati po tome da rano dolaze na posao. Hodnici su bili prazni. Kimnuo je čuvaru pokraj dizala, otišao u svoj ured na trideset šestom katu i nazvao kući.
Javila se gospođa Lufts.
- Ah, s Nielom je sve u redu. Upravo doručkuje, ili bolje rečeno, prtlja s doručkom. Neile, tata je.
Javio se Neil.
NEZNANAC TE GLEDA
9
- Pozdrav, tata: Kada dolaziš kući?
- Najkasnije do pola devet. U pet imam još sastanak. Luftsovi još namjeravaju otići u kino?
- Da, valjda.
- Sharon dolazi malo prije šest pa neka odu.
- Znam, već si mi rekao. - Neilov je glas bio bezbrižan.
- Onda, imat ćemo lijep dan, sine. I toplo se odjeni. Ovdje je već pošteno hladno. Kod vas još ne pada snijeg?
-Ne, samo je oblačno.
- No, dobro. Onda se vidimo večeras.
- Bok, tata.
Steve se namrštio. Gotovo se više nije mogao ni sjetiti vremena kada je Neil bio živahan i veseo dječak. Nakon Ninine smrti sve se to promijenilo. Želio je da se Neil i Sharon zbliže. Sharon se doista trudi razbiti Neilovu suzdržanost, ali dječak ne popušta niti za milimetar, barem još ne.
Vrijeme. Za sve je potrebno vrijeme. Uzdahnuo je i okrenuo se prema polici iza svojega pisaćeg stola. Uzeo je uvodnik, koji je počeo još prošlo popodne.
Muškarac iz sobe 932 hotela Biltmore otišao je u devet i trideset. Izašao je kroz vrata na Četrdeset četvrtu ulicu i krenuo na istok, prema Drugoj aveniji. Zbog oštroga vjetra, koji je nosio snijeg, pješaci su žurili, skutreni i lica zaklonjenih podignutim ovratnicima.
Njemu je takvo vrijeme odgovaralo. Po takvu vremenu ljudi ne mare za to što rade drugi.
Njegova prva postaja bila je trgovina rabljenom odjećom u Drugoj aveniji ispod Trideset četvrte ulice. Ne mareći za autobuse, koji su prolazili svakih nekoliko minuta, išao je pješice. Hodanje je bilo dobra tjelovježba, a bilo je važno ostati u dobroj kondiciji.
U trgovini nije bilo nikoga osim starije prodavačice, koja je sjedila na stolcu i ravnodušno prelistavala jutarnje novine.
Tražite nešto određeno? - upitala je.
-Ne. Pogledao bih što imate. -Uočio je stalak sa ženskim ogrtačima i prišao bliže. Pregledavao je iznošenu odjeću, a zatim izabrao tamnosivi širok vuneni ogrtač, koji mu se činio dovoljno dug. Sharon Martin je prilično visoka, pomislio je. Pokraj stalka stajala je polica sa složenim rupcima. Uzeo je najveći, pravokutni blijedoplavi rubac.
Žena je izabrane stvari stavila u vrećicu.
Sljedeća je bila trgovina s vojničkom opremom. Tamo je bilo jednostavno. Na odjeljku opreme za taborovanje kupio je veliku platnenu vojničku torbu. Pomnjivo je birao, pazeći da bude dovoljno
NEZNANAC TE GLEDA
10
duga za dečka, dovoljno debela da se ne vidi što nosi i dovoljno prostrana da ulazi dovoljno zraka kada olabavi vezice.
U Woolworthovoj trgovini u Prvoj aveniji kupio je šest rola širokoga zavoja i dvije velike špule jakoga konca. Kupljene stvari odnio je natrag u hotel Biltmore. Postelja u sobi bila je namještena, a u kupaonici su promijenili ručnike.
Nemirno se ogledao unaokolo tražeći znakove koji bi govorili da je sobarica pogledala u ormar. Ali drugi par njegovih cipela stajao je točno onako kako ga je ostavio: jedna cipela bila je malo iza druge, a druga je doticala stari crni kovčeg s dvije ključanice, koji je stajao u kutu ormara. Navukao je rezu na vratima sobe i stavio vrećice s kupljenim stvarima na postelju. S krajnjom pomnjom podigao je kovčeg iz ormara i položio ga na podnožje postelje. Iz pretinca novčanika uzeo je ključić i otvorio kovčeg.
Temeljito je pregledao sadržaj - slike, barut, budilicu, žice, fitilje, lovački nož i pištolj. Zadovoljan, ponovno je zatvorio kovčeg.
Iz sobe je izašao s kovčegom i torbom za kupovinu u rukama. Ovaj je put otišao je u donje predvorje hotela do podzemnih arkada, koje su vodile do gornjega perona postaje Grand Central. Nije više bilo jutarnje gužve, ali na peronu je još bilo živo. Bilo je mnogo ljudi koji su ulazili i izlazili iz vlakova, ili su postaju koristili kao prečicu do Četrdeset druge ulice ili do Avenije Park. Bilo je tu i kupaca u trgovinama pod arkadama, gostiju u restoranima brze hrane, Ijudi koji su kupovali novine.
Hodao je brzo, stubama se spustio na nižu razinu i otišao do perona 112, koje je bilo stajalište mountvernonskih vlakova. Vlak neće doći u sljedećih osamnaest minuta i peron je još bio prazan. Brzo se ogledao oko sebe, uvjerio se da ga ne gleda nijedan čuvar, a zatim je po stubama izašao na peron.
Stajalište je bilo u obliku slova 'U', a protezalo se oko svršetka tračnica. Na drugoj strani na peron se naginjala brklja. Požurio je oko tračnica i krenuo prema njoj. Sada se kretao užurbanije i više potajno. Zvukovi svijeta na peronu bili su drugačiji. Iznad njegove glave kolodvor je grmio od zvukova dolazaka i odlazaka tisuća putnika. Ovdje je lupala pneumatična pumpa, drndali su uređaji za ventilaciju, a po mokrome tlu curila je voda. Tihe siluete izgladnjelih mačaka šuljale su se kroz obližnji prolaz pod Avenijom Park. Iz smjera pruge koja se odvaja i zavojito vraća na glavnu prugu dopirao je neprestan, mukao zvuk vlakova; ondje su počinjali svoje putovanje i uz buku hitro odlazili s perona.
Polako se spuštao, dok nije došao do podnožja strmoga željeznog stubišta. Pohitao je gore po metalnim stubama. Možda ga promatra kakav stražar. Svjetlost je bila slaba, ali ipak...Na manjem odmorištu bila su teška metalna vrata. Pažljivo je spustio kovčeg i vreću na pod,
NEZNANAC TE GLEDA
11
izvadio novčanik i našao ključ. Brzo i živčano gurnuo ga je u bravu. Ključanica je bila čvrsta i vrata su se otvorila.
Unutra je bio mračno kao u rogu. Pipkao je tražeći prekidač, našao ga i zatim, ne mičući ruku s njega, posegnuo za kovčegom i vrećom iz trgovine te ih stavio u prostoriju. Pustio je da se vrata nečujno zatvore.
Mrak je bio potpun. Vidio je samo obrise prostorije. Zrak je bio zasićen smradom plijesni. Duboko je udahnuo i pokušao se opustiti. Slušao je zvukove kolodvora, koji su sada bili jako daleki. Napeto je osluškivao.
Sve je u redu.
Okrenuo je prekidač i prostor je oblilo slabo svjetlo. Prašnjave fluorescentne svjetiljke obasjale su strop i zidove, s kojih su otpadali slojevi boje, i bacale duboke sjene u kutove. Prostorija je imala oblik slova 'L', betonska soba s betonskim zidovima s kojih su visjeli debeli slojevi sive boje otporne na vlagu. S lijeve strane vrata stajali su veliki sudoperi, vjerojatno za pranje rublja. Voda, koja je kapala iz pipe, ostavila je u njima hrđave pruge što su brazdale debele naslage prljavštine. U sredini prostorije bilo je nešto što je na prvi pogled podsjećalo na dimnjak, čvrsto obloženo daskama. Bilo je to kuhinjsko dizalo. Uska vrata na drugoj strani sobe u obliku slova 'L' bila su pritvorena i kroz njih se vidio prljavi zahod.
Znao je da je zahod upotrebljiv. U taj je prostor prvi put poslije dvadeset godina došao prije tjedan dana. Provjerio je svjetlo i vodovodne instalacije. Sobe se sjetio kada je smišljao plan i došao ju je pogledati.
Rasklimani vojnički ležaj na sklapanje bio je prislonjen na zid. Pokraj njega stajala je prevrnuta narančasta gajba. Pri pogledu na ležaj i gajbu zabrinuo se. Na sobicu je naletio još netko i očito je u njoj boravio. Ali prašina na ležaju i ustajala vlaga u zraku govorili su da soba nije otvarana mjesecima, a možda i godinama.
Nije bio ovdje još od svoje šesnaeste godine, više od pola svoga života. Tada je taj prostor bio dio lokala Oyster Bar. Sobica je bila točno ispod kuhinje restauracije i u nju su kuhinjskim dizalom slali hrpe prljava posuđa. Tu su ga prali u dubokim sudoperima, sušili i ponovno slali gore.
Prije mnogo godina Oyster Bar su obnovili i gore ugradili perilice za pranje posuđa. Donji su prostor otpisali, jer u toj smrdljivoj rupi nitko više ne bi htio raditi.
Ali, još je mogla poslužiti nekoj svrsi.
Sjetio je se dok je razmišljao o tome gdje bi do isplate otkupnine mogao skrivati Petersonova sina. Pregledao je prostor i zaključio da je kao stvoren za njegov plan. Kada je još radio tu unutra, s rukama natečenim od jakih deterdženata, vruće vode i teških mokrih krpa, po postaji su dobro odjeveni ljudi žurili u svoje raskošne kuće sa skupim automobilima u garaži, ili su sjedili u restauraciji i jeli račiće, ostrige i
NEZNANAC TE GLEDA
12
zubace. On je morao za njima čistiti tanjure, a oni za njega uopće nisu marili.
Sada će za njega znati svi na kolodvoru Grand Central u New Yorku, cijeli će svijet znati za njega. Nakon srijede, nikada ga neće zaboraviti.
U prostoriju je ušao bez ikakvih teškoća. S pomoću voska je uzeo otisak stare zahrđale ključanice i napravio ključ. Sada može doći i otići kad mu se ushtije.
Noćas će s njime biti Sharon Martin i dječak. Postaja Grand Central. Najprometnija željeznička postaja na svijetu. Najbolje mjesto na svijetu da skriješ čovjeka.
Glasno se nasmijao. Sada, kada je bio tu, mogao se smijati. Osjetio se bistrim i blistavim i snažnim. Zidovi s kojih se ljuštila boja, polomljeni ležaj, kapanje vode i otkrhnute daske, sve ga je oduševljavalo.
Tu je on gospodar, planer. Spreman je dobiti svoj novac. Zauvijek će zatvoriti te oči. Ne može više podnijeti snove o njima. Ne može. A sada još predstavljaju pravu opasnost.
Srijeda. Do jedanaest i trideset u srijedu prije podne ostala su još točno četrdeset dva sata. Dotad će već biti u zrakoplovu na putu u Arizonu, gdje ga nitko ne poznaje. U Carleyju za njega nije sigurno. Postavljaju previše pitanja.
Ali tamo, s novcem... I bez onih očiju... A ako se Sharon Martin zaljubi u njega, povest će je sa sobom.
Podigao je kovčeg i pažljivo ga spustio na pod iza vojničkog ležaja. Otvorio ga je, izvadio mali kasetofon i fotoaparat i stavio ih u lijevi džep vrećastoga smeđeg ogrtača. Lovački nož i pištolj završili su u desnom džepu. Džepovi su bili duboki i debeli pa nitko neće primijetiti da nosi nešto teško.
Podigao je vreću i njezin sadržaj polako složio po postelji. Kaput, šal, konac i zavoje stavio je u vojničku torbu. Nakraju je posegnuo za tuljcem pomno svijenih plakata. Razvio ga je i prešao rukom po plakatima kako bi ih poravnao. Dugo ih je gledao. Njegove tanke usnice razvukle su se u zamišljen smiješak prisjećanja.
Prve tri slike objesio je na zid iznad ležaja i pažljivo ih pričvrstio bolničkom ljepljivom vrpcom. Četvrtu je sliku još promatrao, a onda je polako ponovno savio.
Ne još, odlučio je.
Vrijeme je prolazilo. Tiho je ugasio svjetlo i za desetak centimetara odškrinuo vrata. Pozorno je osluhnuo, ali u blizini nije čuo ničije korake.
Šmugnuo je van, nečujno se spustio metalnim stubama i pohitao prema bučnomu generatoru i uređajima za ventilaciju koji su lupali. Hodao je prema prolazu, zatim do brklje, oko tračnica mountvernonskoga vlaka i gore po stubama do niže razine Grand Centrala. Ondje se pridružio rijeci ljudi. Postao je bezimeni muškarac u masi, razvijeni muškarac u kasnim tridesetima, mišićava tijela i
NEZNANAC TE GLEDA
13
čvrsta, uspravna hoda, podbuhla lica s istaknutim jagodicama, stisnutih tankih usnica i teških vjeđa, koje su bile spuštene te su se njegove svijetle oči, koje su neprestano gledale lijevo i desno, jedva vidjele.
S kartom u ruci pohitao je prema vratima koja su vodila na gornju razinu, odakle je polazio vlak za Carley, Connecticut.
Neil je stajao na uglu i čekao školski autobus. Znao je da ga s prozora gleda gospođa Lufts. To mu je bilo jako mrsko. Nijedna majka njegovih prijatelja nije ih gledala tako kao gospođa Lufts njega. Kao da je dijete u vrtiću, a ne prvoškolac.
Kad je kišilo, morao je na autobus čekati u kući i to je mrzio. Osjećao se kao mlakonja. To je pokušao objasniti ocu, ali tata nije razumio. Rekao je samo da se Neil zbog napadaja astme mora bolje paziti od druge djece.
Sandy Parker bio je u četvrtom razredu. Stanovao je u susjednoj ulici, ali je autobus čekao na njegovoj postaji. Uvijek je htio sjediti pokraj Neila. Neilu to nije bilo drago. Sandy je uvijek govorio o stvarima o kojima Neil nije želio govoriti.
Kada se autobus pojavio iza zavoja, dotrčao je uspuhani Sandy, a knjige su mu ispadale iz naručja. Neil je požurio prema praznom sjedalu u stražnjem dijelu autobusa, ali Sandy ga je stigao i rekao:
-Neile, tu su dva slobodna mjesta. -U autobusu je bilo bučno, djeca su razgovarala na sav glas. Sandy nije vikao, ali nije se mogla prečuti nijedna njegova riječ.
Bio je sav uznemiren. Tek što su sjeli, rekao je:
- Za doručkom smo vidjeli tvojega tatu, u emisiji Today.
- Mojega tatu? - Neil je odmahnuo glavom.
- Šališ se.
-Ne, stvarno. Na televiziji je bila i ona gospođa koju sam upoznao kod vas, Sharon Martin. Prepirali su se.
- Zašto? -Neil nije želio pitati, ali nikada nije znao treba li Sandyju vjerovati ili ne.
- Zato što ona misli da zločeste ljude ne bi trebalo ubijati, a tvoj otac misli da bi trebalo. Moj tata misli da tvoj tata ima pravo. Rekao je neka se tip koji je ubio tvoju mamu prži na električnoj stolici. - Sandy je naglašeno ponovio riječ prži.
Neil se okrenuo prema prozoru i naslonio čelo na hladno staklo. Vani je bilo sve tako sivo, počelo je sniježiti. Poželio je da je već večer. Želio je da je njegov tata sinoć bio kod kuće. Ne voli biti sam s Luftsovima. Oboje su prema njemu vrlo prijazni, ali stalno se prepiru. Gospodin Lufts opet je otišao u gostionicu i gospođa Lufts je bila srdita, iako to pred njim nije htjela pokazati.
NEZNANAC TE GLEDA
14
- Zar ti nije drago što će u srijedu ubiti Ronalda Thompsona? - Sandy je bio uporan.
- Ne... Mislim, htio sam reći da o tome ne razmišljam tiho je rekao Neil.
Istina je bila drukčija. O tome je mnogo razmišljao. I stalno je o tome sanjao, uvijek isti san o onoj večeri. Gore u svojoj sobi igrao se s vlakićem. Mama je bila u kuhinji i slagala je stvari koje je donijela iz trgovine. Vani se smračivalo. Jedan od vlakića je iskliznuo s tračnica pa je ponestalo struje.
Tada je čuo neobičan zvuk, kao vrisak, ali prigušen. Potrčao je dolje. U dnevnoj je sobi bilo gotovo potpuno mračno, ali vidio ju je. Mamu. Rukama je pokušavala nekoga odgurnuti od sebe. Gušila se. Muškarac joj je nešto stezao oko vrata.
Neil je stajao na odmorištu. Htio joj je pomoći, ali nije se mogao pomaknuti. Htio je povikati u pomoć, ali nije mogao ispustiti ni glasa. I on je počeo čudno disati, kao mama, grgljajuće, a onda su mu se koljena počela tresti. Kada ga je muškarac čuo, okrenuo se i mama je pala.
I Neil je padao. Osjećao je kako pada. Onda je u sobi postalo svjetlije. Mama je ležala na podu. Iz usta joj je virio jezik, lice joj je bilo modro, a oči su bile izbuljene. Sada je muškarac klečao pokraj nje. Njegove su ruke bile oko mamina vrata. Pogledao je Neila i počeo trčati, ali Neil mu je dobro vidio lice. Bio je sav preznojen i prestrašen.
Neil je sve to morao ispričati policajcima i na suđenju pokazati muškarca. Zatim mu je tata rekao neka pokuša sve zaboraviti i neka misli samo na sretne trenutke s mamom. Ali, zaboraviti nije mogao. Stalno je sanjao o tome, i svaki put probudio bi se s astmatičnim napadom.
Sada će tata možda oženiti Sharon. Sandy mu je rekao da svi govore o tome da će se tata možda ponovno oženiti. Sandy je rekao da nitko ne želi dijete druge žene, osobito ako je jako bolesno.
Gospodin i gospođa Lufts neprestano govore o tome da bi se preselili na Floridu. Neil se pitao, bi li ga tata, bude li se vjenčao sa Sharon, dao Luftsovima. Nadao se da ne bi. Žalosno je zurio kroz prozor. Bio je toliko zadubljen u svoje misli, da ga je Sandy, kada se autobus zaustavio pred školom, morao prodrmati.
Taksi se uz škripu guma zaustavio pred zgradom News Dispatcha u Istočnoj četrdeset drugoj ulici. Sharon je prekopala po torbici, izvadila dva dolara i platila vožnju.
Snježna je mećava malo jenjala, ali temperatura je i dalje padala i pod nogama je osjećala kako je pločnik sklizak. Otišla je ravno u redakciju vijesti, u kojoj se već naveliko
NEZNANAC TE GLEDA
15
pripremalo poslijepodnevno izdanje. Na pisaćem stolu čekala ju je poruka neka se odmah javi uredniku gradske rubrike.
Uznemirena porukom, požurila je kroz bučnu prostoriju. Urednikova je soba bila mala i prenatrpana. Bio je sam.
- Uđi i zatvori vrata. - Rukom joj je pokazao neka sjedne.
- Imaš današnju rubriku?
- Imam.
- Imaš li u njoj i to da si guvernerki Green telefonirala ili telegrafirala da odloži izvršenje presude Ronaldu Thompsonu?
- Jasno. Razmišljala sam o tome. Promijenit ću naslov.
Možda je bitna njezina izjava da neće spriječiti izvršenje kazne. To bi moglo potaknuti na akciju mnogo više ljudi. Ostaje nam još četrdeset osam sati.
- Pusti sve to.
Sharon se zagledala u njega.
- Kako to misliš, da sve to pustim? Sve vrijeme si me u tome podupirao.
-Rekao sam da pustiš. Kad je guvernerka donijela odluku, osobno je nazvala staroga i izribala ga da je sve frcalo. Rekla je da pišemo senzacionalistički samo da bismo povećali nakladu. Rekla je da ni sama ne zagovara smrtnu kaznu, ali da se bez novih dokaza nema pravo miješati u odluku koju je donio sud. Želimo li zagovarati izmjenu ustava, to je naše pravo i ona će nam u tome zdušno pomoći, ali neće dopustiti pritisak na nju u pogledu pojedinačnoga slučaja i pokušaj upletanja u presudu neovisnoga suda. Stari se na kraju morao s njom složiti.
Sharon je imala osjećaj da ju je netko udario šakom u želudac. Na trenutak se uplašila da će joj pozliti. Stisnula je usne i pokušala progutati slinu. Urednik se zabrinuto zagledao u nju.
- Sharon, sve je u redu? Jako si blijeda.
Uspjela je potisnuti slabost.
- Dobro mi je.
- Mogu naći nekoga drugog da ode na taj sastanak. Priušti si nekoliko dana odmora.
-Ne. -Zakonodavna skupština u Massachusettsu razmatrat će o ukinuću smrtne kazne u toj državi. To nije namjeravala propustiti.
- Kako želiš. Završi rubriku i pođi kući. - U njegovu glasu osjetilo se suosjećanje.
- Žao mi je, Sharon. Izmjena ustava mogla bi potrajati još godinama. Mislio sam da bismo pritiskom na guvernerku uspjeli postići da ne dopusti smrtnu kaznu. Tako bismo bili primjer koji bi mogli slijediti i u drugim državama. Ali, i nju razumijem.
- Koliko ja razumijem - rekla je Sharon - protiv legaliziranoga ubojstva ne smije se više prosvjedovati, osim posve apstraktno. -Ne čekajući njegov odgovor, naglo je ustala i otišla iz ureda. Išla je prema svojoj
NEZNANAC TE GLEDA
16
sobi noseći preveliku torbu s remenom preko ramena. Iz nje je uzela složene otipkane stranice s tekstom, koji je pisala gotovo cijelu noć. Polako ih je potrgala napola, a onda na četvrtine, pa na osmine. Gledala je kako papir pada u koš za papir, koji je stajao pokraj pisaćega stola.
Uvukla je nov list u pisaći stroj i počela pisati. »Društvo će ponovno iskoristiti svoje nedavno dobiveno pravo da ubije. Francuski filozof Montaigne napisao je prije gotovo četiristo godina: 'Od straha pred čovjekom koji ubija drugoga, hvata me strah da bih ga mogao ubiti.'
Ako se slažete s time da smrtnu kaznu treba ukinuti izmjenom ustava...«
Pisala je dva sata bez prekida, križala ulomke, ubacivala riječi i rečenice, prepravljajući. Kada je članak bio gotov, brzo ga je pretipkala, predala i otišla. Pred zgradom je zaustavila taksi.
Devedeset peta ulica, blizu Central Parka, molim - rekla je.
Taksi je kod Avenije Amerika skrenuo na sjever i došao do parka. Sharon je, sjetno raspoložena, gledala pahulje kako padaju na travu. Nastavi li padati, sutra ujutro djeca će se ovdje moći sanjkati.
Prošli je mjesec Steve ponio sklizaljke pa su otišli na klizalište Wollman Rink. Neil je trebao poći s njime. Sharon je predložila da nakon klizanja odu u zoološki vrt, a zatim na večeru u Taverni na Greenu. Ali Neil je u posljednjem trenutku rekao da se ne osjeća dobro i radije je ostao kod kuće. Ne voli je, to je bilo očito.
- Evo, gospođice.
- Molim? Ah, oprostite. - Ulazili su u Devedeset petu ulicu. - Treća kuća lijevo. - Živjela je u prizemnom stanu s vrtom, u raskošnoj, lijepo obnovljenoj kući s pročeljem od pješčenika.
Taksi se zaustavio pred kućom. Vozač, vitak prosijedi muškarac, upitno ju je pogledao preko ramena.
- Ne može biti baš tako strašno, gospođice - rekao je.
- Sigurno pretjerujete.
Pokušala mu se nasmiješiti.
- Takav je dan, ne znam. Pogledala je na taksimetar i iz torbice izvadila novac. Napojnica je bila darežljiva.
Vozač je ispružio ruku i otvorio joj vrata.
- Po ovom vremenu mnogi će ujutro zaglaviti u prometu. Čini se da ne misli prestati padati. Ako ste pametni, noćas ćete ostati kod kuće.
- Poslije moram u Connecticut.
- Ah, gospođice, ja na vašem mjestu ne bih išao. Hvala lijepa.
Angie, žena koja je dva puta na tjedan čistila stan, očito je nedavno otišla. U zraku se osjećao blag miris sredstva za čišćenje, koji je podsjećao na limun. Kamin je bio očišćen, biljke podrezane i zalivene. Kao i uvijek, u tom se stanu Sharon osjećala ugodno i opušteno. Stari istočnjački sag, koji je naslijedila od bake, prelijevao se u toplim nijansama modre i crvene boje. Kauč i naslonjač kupila je iz druge
NEZNANAC TE GLEDA
17
ruke i sama ih presvukla modrom tkaninom. Taj posao, koji je obavljala s ljubavlju, oduzeo joj je gotovo četiri subote i nedjelje. Ali, bilo je lijepo. Slike i grafike, koje su visjele po zidovima i iznad kamina, dugo je skupljala, kupovala ih je u malim staretinarnicama, na dražbama i putovanjima u inozemstvo.
Steveu je ta soba bila jako draga. Nikada mu nije promaknula ni najmanja promjena.
- Ti zbilja znaš urediti dom -govorio je.
Automatski je otišla u spavaću sobu i počela se svlačiti. Otuširat će se i skuhati čaj, a zatim će pokušati malo odspavati. Sada ne može ni pribrano misliti.
Kada je legla, bilo je već gotovo podne. Budilicu je navinula na pola četiri. Dugo nije mogla zaspati. Ronald Thompson. Bila je posve sigurna da će guvernerka predložiti smaknuće. O njegovoj krivnji nije bilo nikakve sumnje, a laži kojima se branio samo su mu štetile. Ali osim one ozbiljne epizode u petnaestoj godini, dosje mu nije bilo loš. A još je tako mlad.
Steve. Ljudi poput njega oblikuju javno mnijenje. Svi ga slušaju jer slovi za poštena i dobra čovjeka.
Voli li ga? Da.
Koliko? Jako, jako ga voli.
Želi li se udati za njega? O tome će noćas razgovarati. Zato ju je Steve molio da ostane kod njega. Toliko želi da je Neil zavoli. Ali, neće ići. Veze među ljudima ne stvaraju se silom. Neil je prema njoj tako hladan, tako nedostupan. Je li to zato što mu se doista ne sviđa? Ili bi bilo tako sa svakom ženom, koja bi oduzela očevu pažnju? Nije znala odgovor.
Bi li željela živjeti u Carleyju? Toliko voli New York, voli ga sedam dana u tjednu. Ali, Steve ne bi nikada pristao na to da Neil živi u gradu.
Njezina knjiga postaje vrlo uspješna. Sada prodaju već šesto izdanje. Objavljena je u džepnom izdanju jer je nije htjela nijedna kuća koja tiska knjige s tvrdim koricama. Ali, kritike su bile vrlo pohvalne i knjiga se neočekivano dobro prodaje.
Je li sada pravo vrijeme za brak-brak s muškarcem, čije je dijete ne voli?
Steve. Nesvjesno je dotaknula lice i sjetila se topline njegovih velikih, nježnih dlanova koji su je jutros grijali. Toliko se privlače...
Ali, kako bi se naviknula na njegovu nepopustljivost i tvrdoglavost?
Konačno je zadrijemala. Gotovo odmah počela je sanjati. Piše članak za novine. Mora ga završiti. Važno je da ga završi. Ali, koliko god pritiskala tipke, na papiru ne ostaje nikakav trag. Zatim se u sobi pojavi Steve. Za ruku vuče nekog mladića. Ona i dalje nastoji nešto otipkati. Steve nato natjera mladića da sjedne. »Žao mi je«, kaže mu, »ali to je nužno. Moraš shvatiti da je nužno.« Onda Sharon pokuša
NEZNANAC TE GLEDA
18
vrisnuti, a Steve stavlja mladićeve ruke i noge u okove i poseže za šibom.
Sharon je probudio hripavi glas, njezin glas. Vikala je: - Ne, ne, ne...
Bilo je pet minuta do šest i rijetki ljudi na ulicama Carleyja u Connecticutu hitali su u svoje automobile i trgovine. Svi su razmišljali samo o tome kako da iz snježne, hladne i neugodne zimske večeri što prije dođu na toplo.
Muškarca, koji je stajao u sjeni u blizini prostora za parkiranje restauracije Cabin, nitko nije primjećivao. Pahulje su ga bockale po licu, a njegove su oči neprestano pretraživale okolicu. Stajao je ondje gotovo dvadeset minuta i za noge mu je bilo jako hladno.
Nestrpljivo se pomaknuo i cipelom dotaknuo vojničku torbu s opremom, koja je ležala uz njegove noge. Popipao je oružje u džepu kaputa. Nož i pištolj bili su na svojem mjestu i on je zadovoljno kimnuo.
Luftsovi bi svaki čas trebali stići. Telefonirao je u restauraciju i provjerio vrijedi li još rezervacija za šest sati. Nakon večere namjeravaju u kino pogledati Selznickov Zameo ih vjetar. Daje se u kinu Carley Square, točno na drugoj strani ulice. Sada traje predstava koja je počela u četiri popodne. Sljedeća je u pola osam.
Umirio se. Ulicom se približavao automobil, koji je zatim skrenuo na parkiralište. Sakrio se iza smreke, koja je rasla kraj parkirališta. To je bio njihov kombi. Gledao je kako se zaustavlja blizu ulaza u restauraciju. Vozač je izašao i obišao automobil kako bi pomogao ženi, koja je nespretno izlazila na sklizak asfalt. Okrenuli su leđa vjetru. Primio ju je pod ruku, a zatim su zajedno, nezgrapno hodajući, krenuli prema ulazu.
Pričekao je da nestanu u restauraciji, a onda se sagnuo i podigao vojničku torbu. Žurno je obišao parkiralište, skrivajući se iza grmlja. Prešao je ulicu i pohitao iza zgrade kina.
Na parkiralištu je bilo pedesetak automobila. Uputio se prema tamnosmeđem chevroletu, na kojemu se vidjelo da je star otprilike osam godina i koji je bio neupadljivo parkiran u kutu parkirališta.
Brzo je otvorio vrata. Skliznuo je na sjedalo, gurnuo ključ i upalio motor, koji je tiho zabrundao. Sa smiješkom na usnama posljednji je put preletio pogledom pusto parkiralište i krenuo. Svjetla je upalio tek kada je prošao pokraj kina i ušao u mirnu ulicu. Četiri minute poslije tamnosmeđa limuzina ušla je na kružni puteljak kuće Petersonovih na Driftwood Laneu i zaustavila se iza male crvene Vege.
Nepomično je sjedio pred televizorom u sobi 932 hotela Biltmore. Budilica je zvonila u šest, no on je bio budan već mnogo prije. Vjetar, studen i oštar, udarao je u prozorska okna i to je bilo dovoljno da ga probudi iz mučnoga sna.
Počela je emisija Today, ali nije pojačao zvuk. Vijesti i posebna izvješća nisu ga zanimali. Želio je vidjeti jedino razgovor.
Vrpoljeći se na stolici tvrda naslona, prebacivao je nogu preko noge. Već se prije otuširao i obrijao i odjenuo zeleno poliestersko odijelo, koje je nosio i sinoć kada je uzimao hotelsku sobu. Pri pomisli na to da je taj dan napokon došao, ruke su mu zadrhtale i dok se brijao zarezao je usnicu. Poteklo je malo krvi i na njezin slankast okus digao mu se želudac.
Mrzio je krv.
Sinoć je na recepciji opazio kako recepcionar promatra njegovu odjeću. Kaput je nosio pod rukom jer je znao da izgleda iznošeno. No ovo je odijelo bilo novo. Morao je štedjeti za njega. A ipak, recepcionar ga je gledao kao kakvog propalicu. Upitao ga je ima li rezervaciju.
Prije toga nikada nije odsjeo u pravom hotelu, ali je znao kako se treba ponašati.
- Da, rezervaciju imam. - Rekao je to hladnokrvno i recepcionar je na trenutak bio u dvojbi. Kreditne kartice nije imao pa je ponudio platiti gotovinom, unaprijed. Recepcionar ga je opet pogledao neprijazno i sumnjičavo.
Otići ću u srijedu dopodne - rekao je.
Za tri noći soba je koštala sto četrdeset dolara. To je značilo da mu je ostalo još samo trideset. Za tih nekoliko dana bit će mu dovoljno, a do srijede će već imati osamdeset dvije tisuće dolara.
NEZNANAC TE GLEDA
3
Pred očima mu se pojavilo njezino lice. Zažmirio je kako bi odagnao sliku. Kao i uvijek, slijedit će ga oči. Oči poput velikih svjetiljaka koje ga prate, koje ga uvijek gledaju, koje se nikada ne sklapaju.
Poželio je još jednu šalicu kave. Naručit će je u sobu; pomno je čitao upute kako se to radi. Donijeli su mu velik vrč kave i nešto je još ostalo. Ali već je isprao šalicu i tanjurić, i čašu u kojoj je bio narančin sok, a vrč i pladanj odložio je na pod u hodniku.
Reklame su upravo završavale. Nagnuo se naprijed. Sada je trebao početi razgovor. Da, počinje. Gumb za glasnoću odvrnuo je udesno.
Na ekranu se pojavilo poznato lice Toma Brokawa, voditelja emisije Today. Bio je ozbiljan i govorio je mirnim glasom. - Ponovno uvođenje smrtne kazne uzburkalo je duhove i od vijetnamskoga rata postalo najspornijim pitanjem u zemlji. Za samo pedeset dva sata, 24. ožujka u jedanaest i trideset, izvršit će se šesta smrtna kazna ove godine. Na električnoj stolici umrijet će devetnaestogodišnji Ronald Thompson. Moji današnji gosti...
Kamera se odmaknula kako bi snimila i goste. S voditeljeve desne strane sjedio je muškarac u ranim tridesetima. Njegova nekako neuredna kosa pepeljaste boje bila je prošarana sivim pramenovima. Sjedio je skupljenih dlanova, a rašireni prsti bili su okrenuti na gore. Bradu je naslonio na jagodice prstiju i izgledalo je kao da se moli. Taj su dojam pojačavale tamne obrve nad tamnoplavim očima.
Mlada žena s voditeljeve lijeve strane sjedila je uspravljeno. Njezina kosa boje meda bila je počešljana u ležernu punđu. Ruke su joj bile stisnute u posti i držala ih je u krilu. Jezikom je ovlažila usne i sklonila pramen s čela.
Tom Brokaw je rekao:
- Kada su prije šest mjeseci gostovali u ovoj emisiji, naši su gosti vrlo gorljivo zagovarali svak svoje stajalište o smrtnoj kazni. Sharon Martin, novinarka i kolumnistica, također je autorica vrlo uspješne knjige Zločin smrtne kazne. Steven Peterson, urednik časopisa Events, jedan je od najviđenijih zagovornika ponovna uvođenja smrtne kazne u našoj državi.
Živahno se obratio Steveu. - Počnimo s vama, gospodine Petersone. Nakon žestoke reakcije javnosti na smrtne kazne koje su već izvršene, mislite li još uvijek da je vaše stajalište pravilno?
Steve se nagnuo naprijed. Kada je progovorio, glas mu je bio miran.
- Potpuno - rekao je odlučno.
Voditelj se zatim obratio gošći.
- Što vi mislite, Sharon Martin?
Sharon se malo premjestila u stolici i okrenula prema njemu. Bilo je očito da je strahovito umorna. Ćitav protekli mjesec radila je po dvanaest sati na dan. Sastajala se s utjecajnim ljudima, senatorima, kongresnicima, sa sucima, voditeljima humanitarnih organizacija, govorila je na fakultetima i u ženskim klubovima. Sve i svakoga je
NEZNANAC TE GLEDA
4
nagovarala da piše i telefonira guvernerki Connecticuta i prosvjeduje protiv pogubljenja Ronalda Thompsona. Odziv je bio golem. Bila je posve uvjerena da će guvernerka Green preispitati svoju odluku. Tražila je prave riječi.
-Mislim-rekla je-uvjerena sam da smo mi, naša država, učinili golem korak natrag u srednji vijek. - Podigla je novine koje je donijela sa sobom.
- Pogledajte samo jutrošnje naslove. Analizirajte ih! Krvoločni su. - Počela ih je prelistavati. - Evo, poslušajte: Connecticut iskušava električnu stolicu... Ili ovo: U srijedu će biti usmrćen devetnaestogodišnjak. Okorjeli ubojica tvrdi da je nedužan. Svi su jedan drugom slični, senzacionalistički i divljački! - Glas joj je puknuo i ugrizla se za usnicu.
Steve je pogledao prema njoj. Neposredno prije emisije priopćili su im da je guvernerka sazvala konferenciju za tisak na kojoj će obznaniti da ne namjerava odgoditi Thompsonovo smaknuće. Novost je uzdrmala Sharon. Nakon svega toga bilo bi čudo da joj ne pozli. U toj emisiji ne bi smjela sudjelovati. Zbog guvernerkine je odluke Sharonino sudjelovanje bilo besmisleno, a bog zna da ni Steve nije želio doći. Ali, nešto mora reći.
- Mislim da svaki pristojan čovjek prezire senzacionalizam i potrebu za smrtnom kaznom-rekao je. -Ali, ne smijemo zaboraviti da je dosuđena tek nakon temeljita razmatranja svih olakotnih okolnosti. Obvezna smrtna kazna kod nas ne postoji.
- Mislite li da je trebalo razmotriti okolnosti u slučaju Ronalda Thompsona, da je umorstvo počinio samo nekoliko dana nakon što je napunio sedamnaest godina i da mu se zato nije moglo suditi prema zakonima za odrasle? - hitro je upitao Brokaw.
Steve je odgovorio:
- Kako vam je poznato, o Thompsonovu slučaju ne želim govoriti posebno. Bilo bi to krajnje neprimjereno.
- Potpuno razumijem vašu zabrinutost, gospodine Petersone-rekao je voditelj -ali vi ste svoje stajalište o tom slučaju iznijeli još prije nekoliko godina... -Zastao je, a onda nastavio mirnijim glasom - ...prije nego što je Ronald Thompson ubio vašu ženu.
Ronald Thompson ubio vašu ženu. Tvrdoća tih riječi osupnula je Stevea. Nakon dvije i pol godine pomisao da je Nina morala umrijeti na takav način, da se njezin život morao ugasiti u napadu čovjeka koji je upao u njezin dom i nesmiljeno je zadavio šalom, još ga je ispunjala grozom.
Pokušao je tu sliku odagnati iz glave. Zagledao se ravno preda se.
- Nekoć sam se nadao da će zabrana smrtne kazne u našoj državi vrijediti za stalno. Ali, kako ste i sami rekli, ja sam još davno, prije tragedije u mojoj obitelji, došao do zaključka da moramo obraniti najosnovnija prava ljudi... slobodu da idu kamo žele, bez straha, i da
NEZNANAC TE GLEDA
5
se u svojem domu osjećaju sigurni. Nasilnike zato treba zaustaviti. Na žalost, čini se da je jedini način za odvraćanje mogućih ubojica taj da ih suočimo s jednako nepopustljivom sudbinom kakvu su sami namijenili svojim žrtvama. A otkad je prije dvije godine izvršena prva smrtna kazna, u velikim se gradovima diljem zemlje broj umorstava osjetno smanjio.
Sharon se nagnula naprijed.
- Sve to što govorite zvuči tako razumno - podigla je glas. - Zar vam ništa ne govori to da četrdeset pet posto umorstava počine ljudi mlađi od dvadeset pet godina, koji većinom potječu iz narušenih obitelji i da su dokazano nestabilne ličnosti?
Samotni gledatelj u hotelu Biltmore u sobi 932 odmaknuo je pogled od Stevea Petersona i zamišljeno promatrao djevojku. To je ta spisateljica za koju se Steve ozbiljno zagrijao. Nimalo nije slična njegovoj pokojnoj ženi. Očito, višeg je rasta i ima vitko tijelo sportašice. Njegova je žena bila niža i lutkasta, s okruglim prsima i posve crnom kosom, koja se kovrčala na čelu i nad ušima.
Oči Sharon Martin podsjećale su ga na boju mora onoga dana kada se prošloga ljeta dovezao na žal. Slušao je kako čovjek u Jones Beachu može upoznati hrpu lijepih djevojaka, ali on nije imao sreće. Cura s kojom se počeo šaliti u vodi zavapila je: »Bobe!« i trenutak poslije došao je do njega neki momak i upitao ga što želi. Zato je uzeo svoj ručnik i samo gledao prema moru, promatrajući prelijevanje boja. Zelena. Takva je bila. Zelena, pomiješana s modrom. Sviđale su mu se takve oči.
Što govori Steve? Ah, da, žao mu je žrtava, a ne njihovih ubojica. Žao mu je »ljudi koji se ne mogu braniti«.
- I meni ih je žao - uskliknula je Sharon. - Ali, ovdje se ne radi o ili - ili. Zar vam nije jasno da je doživotni zatvor dovoljno stroga kazna za sve Ronalde Thompsone ovoga svijeta? -Zaboravila je na Toma Brokawa, zaboravila na televizijske kamere, dok je još jedanput pokušavala uvjeriti Stevea. - Kako možete... vi, koji ste tako suosjećajni... koji toliko cijenite život... Kako možete igrati Boga? -upitala je.
- Kako itko može htjeti igrati Boga?
Bila je to polemika koja će završiti jednako kao i ona u emisiji u kojoj su sudjelovali prije šest mjeseci. Naposljetku je progovorio Tom Brokaw:
- Naša se emisija bliži kraju. Možemo li zaključiti, gospodine Petersone, da ste vi, bez obzira na javne prosvjede, pobune u zatvorima i studentske demonstracije diljem države, još uvjereni da naglo smanjenje broja umorstava opravdava pogubljenje?
- Ja vjerujem u moralno pravo... u dužnost društva da se brani, i u to da je dužnost vlade štititi svete slobode svojih državljana - rekao je Steve.
- Sharon Martin? - Brokaw se naglo okrenuo k njoj.
NEZNANAC TE GLEDA
6
- Uvjerena sam da je smrtna kazna besmislena i okrutna. Mislim da će naši domovi i naše ulice biti sigurni kad nasilnike i zločince budemo lišavali slobode i kažnjavali ih brzo i učinkovito. To će biti moguće postići učinkovitom mrežom kazneno-popravnih ustanova i sredstvima za plaće njihovih službenika. Mislim da je na kušnji naša obrana života, svakoga života, da smo na kušnji kao pojedinci i kao društvo.
Tom Brokaw žurno je rekao:
- Sharon Martin, Stevene Petersone, hvala što ste se odazvali i sudjelovali u emisiji. Nastavljamo nakon reklamnih poruka...
Televizor u sobi 932 u hotelu Biltmore bio je isključen. Mišićavi muškarac čvrste građe, odjeven u zeleno karirano odijelo, nepomično je sjedio i gledao u tamni zaslon. Još jedanput promislio je svoj naum, koji je počeo ostvarivati tako da je slike i kovčeg odložio u skrivenu sobicu na kolodvoru Grand Central i koji će završiti time što će te noći onamo odvesti Neila, sina Stevea Petersona. Sada je došao trenutak odluke. Sharon Martin noćas će biti u Steveovoj kući. Čuvat će Neila dok se Steve ne vrati.
Prema planu, trebalo ju je jednostavno ukloniti. Ali, je li to baš nužno? Tako je lijepa.
Pomislio je na one oči, na boju mora, na prelijevanje boja. Kad se zagledala u kameru, učinilo mu se da gleda upravo njega.
Učinilo mu se da žudi za njim. Možda ga voli.
Pokaže li se da u stvarnosti nije tako, lako će je se osloboditi.
U srijedu dopodne jednostavno će je s djetetom ostaviti u sobici na postaji Grand Central.
A u jedanaest i trideset, kada pakleni stroj eksplodira, i nju će raznijeti u komadiće.
Iz studija su izašli zajedno, hodajući nekoliko centimetara jedno uz drugo. Sharon je imala osjećaj da joj pelerina od tvida pritišće ramena. Ruke i noge bile su joj ledene. Navukla je rukavice i pritom opazila da joj se pod starinskim prstenom s mjesečevim kamenom, koji joj je Steve bio darovao za Božić, ponovno napravila mrlja. Neki ljudi zbog visokog stupnja tjelesne kiseline ne mogu nositi pravo zlato a da im na koži ne izađu mrlje.
Steve je prošao mimo nje i pridržao vrata. Izašli su u vjetrovito jutro. Bilo je vrlo hladno i počinjalo je sniježiti. Guste, velike pahulje hladile su joj lice.
- Pozvat ću ti taksi - rekao je Steve.
-Ne... Radije bih išla pješice.
- To je ludost. Vidi se da si mrtva umorna.
- Rado bih razbistrila glavu. Ah, Steve, kako možeš biti tako uvjeren da imaš pravo, tako nepopustljiv?
NEZNANAC TE GLEDA
7
-Nemojmo opet počinjati, draga.
- Ali moramo!
- Ne sada. - Steve se zagledao u nju s mješavinom nestrpljivosti i zabrinutosti. Sharonine oči, prošarane tankim crvenim žilicama, izražavale su napetost. Teška televizijska šminka nije mogla prikriti bljedilo, koje je sada, dok su joj se na obrazima i čelu topile velike pahulje, bilo još očitije.
- Zašto ne bi pošla kući i malo odspavala? - upitao je. Dobro bi ti činilo.
- Moram napisati uvodnik.
- Dobro, ali pokušaj uhvatiti nekoliko sati sna. Dolaziš k meni oko petnaest do šest?
- Steve, nisam sigurna...
- Ja jesam. Tri se tjedna nismo vidjeli. Luftsovi večeras slave svoju obljetnicu i večeras bih volio biti s tobom i Neilom. Ne obazirući se na ljude koji su ulazili u zgrade Rockefelerova centra, Steve je dlanovima obujmio Sharonino lice i okrenuo je prema sebi. Vidio je da je zabrinuta i žalosna. Ozbiljno je rekao:
- Volim te, Sharon. Znaš to. Užasno si mi nedostajala. Moramo razgovarati o tome što ćemo.
- Steve, nas dvoje razmišljamo vrlo različito. Nas dvoje... Sagnuo se i poljubio je. Njezine su usne ostale hladne. Osjećao je da je njezino tijelo napeto. Odmaknuo se za korak i podigao ruku kako bi zaustavio taksi koji je prolazio. Automobil je skrenuo prema pločniku. Otvorio je vrata i pridržao ih. Vozaču je rekao adresu zgrade časopisa News Dispatch. Prije nego što je zatvorio vrata, upitao je:
-Mogu li večeras računati na tebe?
Šutke je kimnula. Steve je gledao kako taksi odlazi Petom avenijom i brzo otišao prema zapadu. Noć je proveo u hotelu Gotham jer je već u pola sedam ujutro morao biti u studiju. Želio je još nazvati Neila prije nego što ode u školu. Kada nije bio kod kuće, veoma se brinuo. Neila su još mučile more, budio se uz napadaje astme. Gospođa Lufts uvijek bi odmah pozvala liječnika, ali ipak...
Zima je bila tako vlažna i hladna. Možda će se Neil oporaviti u proljeće, kad bude mogao više izlaziti. Bio je tako blijed.
Proljeće! Bože dragi, pa već je proljeće! Upravo te noći bio je ekvinocij i zima je kalendarski završila. Iz vremenske se prognoze to ne bi moglo zaključiti.
Steve je došao do ugla i skrenuo na sjever. Razmišljao je o tome da je prošlo već šest mjeseci otkako se počeo viđati sa Sharon. Kada je one prve večeri došao po nju pred njezinu kuću, predložila je prošeću kroz Central Park do Taverne na Greenu. Podsjetio ju je da je prilično zahladnjelo i da je prvi jesenski dan.
- Baš lijepo - odgovorila je. - Ljeto mi je već dosadilo. Isprva su šutjeli. Ona je gledala oko sebe, hvatajući njegov korak, a vitko tijelo isticala je
NEZNANAC TE GLEDA
8
odjeća boje staroga zlata s pojasom, koja se savršeno slagala s bojom njezine kose. Sjećao se da je oštar vjetar trgao prvo suho lišće s drveća i da je zalazeće sunce isticalo duboku modrinu jesenskoga neba.
-U ovakve večeri uvijek se sjetim one pjesme iz Camelota - rekla mu je. - Znaš već, »Ako te ikada ostavim«. - Tiho je pjevala. »Ne znam kako da odem. Vidim kako blistaš kad jesen ispunja zrak. Poznam te u jeseni i moram biti tu...« Imala je lijep kontraalt.
Ako te ikada ostavim...
Je li se u nju zaljubio u tom trenutku?
Ta je večer bila tako ugodna. Kada su pojeli, sjedili su za stolom i razgovarali dok se susjedni stolovi nisu ispraznili i dok nisu došli drugi gosti.
O čemu su razgovarali? O svemu. Njezin je otac bio inženjer u naftnoj kompaniji. Ona i dvije njezine sestre rodile su se u inozemstvu. Sestre su se već udale.
Morao je pitati:
- Kako si se ti uspjela izvući? - Oboje su znali da je želi pitati postoji li u njezinu životu netko tko joj mnogo znači.
Nije postojao. Dok je za isti časopis radila kao novinarka, bila je gotovo neprestano na putu, a zatim je počela pisati svoju rubriku. Bilo je zanimljivo i zabavno i jednostavno joj nije jasno kamo je nakon studija nestalo punih sedam godina.
Krenuli su prema njezinoj kući i u drugoj ulici primili su se za ruke. Pozvala ga je na piće pred spavanje. Lagano je naglasila riječi pred spavanje.
Dok je točio piće, upalila je šibicu i prinijela je drvu u kaminu. Sjedili su jedan pokraj drugog i gledali u plamen. Steven se još živo sjećao osjećaja koji su ga preplavljivali te večeri. Toga kako je vatra obasjavala zlato u njezinoj kosi i sjenama se poigravala na njezinu klasičnom profilu, kako je raskrivala njezin nenadan i lijep osmijeh. Žudio je za tim da je zagrli, ali na odlasku ju je tek ovlaš poljubio.
- U subotu, ako ne budeš zauzeta... - Čekao je.
- Neću biti zauzeta.
-Nazvat ću te prije podne.
Dok se vozio kući, znao je da je možda došao kraj praznini u njegovu srcu zbog koje je trpio već dvije godine. Ako te ikada ostavim... Sharon, ne ostavljaj me.
Kada je ušao u zgradu u Aveniji Amerika 1347, bilo je petnaest do osam. Urednici časopisa Events nisu bili poznati po tome da rano dolaze na posao. Hodnici su bili prazni. Kimnuo je čuvaru pokraj dizala, otišao u svoj ured na trideset šestom katu i nazvao kući.
Javila se gospođa Lufts.
- Ah, s Nielom je sve u redu. Upravo doručkuje, ili bolje rečeno, prtlja s doručkom. Neile, tata je.
Javio se Neil.
NEZNANAC TE GLEDA
9
- Pozdrav, tata: Kada dolaziš kući?
- Najkasnije do pola devet. U pet imam još sastanak. Luftsovi još namjeravaju otići u kino?
- Da, valjda.
- Sharon dolazi malo prije šest pa neka odu.
- Znam, već si mi rekao. - Neilov je glas bio bezbrižan.
- Onda, imat ćemo lijep dan, sine. I toplo se odjeni. Ovdje je već pošteno hladno. Kod vas još ne pada snijeg?
-Ne, samo je oblačno.
- No, dobro. Onda se vidimo večeras.
- Bok, tata.
Steve se namrštio. Gotovo se više nije mogao ni sjetiti vremena kada je Neil bio živahan i veseo dječak. Nakon Ninine smrti sve se to promijenilo. Želio je da se Neil i Sharon zbliže. Sharon se doista trudi razbiti Neilovu suzdržanost, ali dječak ne popušta niti za milimetar, barem još ne.
Vrijeme. Za sve je potrebno vrijeme. Uzdahnuo je i okrenuo se prema polici iza svojega pisaćeg stola. Uzeo je uvodnik, koji je počeo još prošlo popodne.
Muškarac iz sobe 932 hotela Biltmore otišao je u devet i trideset. Izašao je kroz vrata na Četrdeset četvrtu ulicu i krenuo na istok, prema Drugoj aveniji. Zbog oštroga vjetra, koji je nosio snijeg, pješaci su žurili, skutreni i lica zaklonjenih podignutim ovratnicima.
Njemu je takvo vrijeme odgovaralo. Po takvu vremenu ljudi ne mare za to što rade drugi.
Njegova prva postaja bila je trgovina rabljenom odjećom u Drugoj aveniji ispod Trideset četvrte ulice. Ne mareći za autobuse, koji su prolazili svakih nekoliko minuta, išao je pješice. Hodanje je bilo dobra tjelovježba, a bilo je važno ostati u dobroj kondiciji.
U trgovini nije bilo nikoga osim starije prodavačice, koja je sjedila na stolcu i ravnodušno prelistavala jutarnje novine.
Tražite nešto određeno? - upitala je.
-Ne. Pogledao bih što imate. -Uočio je stalak sa ženskim ogrtačima i prišao bliže. Pregledavao je iznošenu odjeću, a zatim izabrao tamnosivi širok vuneni ogrtač, koji mu se činio dovoljno dug. Sharon Martin je prilično visoka, pomislio je. Pokraj stalka stajala je polica sa složenim rupcima. Uzeo je najveći, pravokutni blijedoplavi rubac.
Žena je izabrane stvari stavila u vrećicu.
Sljedeća je bila trgovina s vojničkom opremom. Tamo je bilo jednostavno. Na odjeljku opreme za taborovanje kupio je veliku platnenu vojničku torbu. Pomnjivo je birao, pazeći da bude dovoljno
NEZNANAC TE GLEDA
10
duga za dečka, dovoljno debela da se ne vidi što nosi i dovoljno prostrana da ulazi dovoljno zraka kada olabavi vezice.
U Woolworthovoj trgovini u Prvoj aveniji kupio je šest rola širokoga zavoja i dvije velike špule jakoga konca. Kupljene stvari odnio je natrag u hotel Biltmore. Postelja u sobi bila je namještena, a u kupaonici su promijenili ručnike.
Nemirno se ogledao unaokolo tražeći znakove koji bi govorili da je sobarica pogledala u ormar. Ali drugi par njegovih cipela stajao je točno onako kako ga je ostavio: jedna cipela bila je malo iza druge, a druga je doticala stari crni kovčeg s dvije ključanice, koji je stajao u kutu ormara. Navukao je rezu na vratima sobe i stavio vrećice s kupljenim stvarima na postelju. S krajnjom pomnjom podigao je kovčeg iz ormara i položio ga na podnožje postelje. Iz pretinca novčanika uzeo je ključić i otvorio kovčeg.
Temeljito je pregledao sadržaj - slike, barut, budilicu, žice, fitilje, lovački nož i pištolj. Zadovoljan, ponovno je zatvorio kovčeg.
Iz sobe je izašao s kovčegom i torbom za kupovinu u rukama. Ovaj je put otišao je u donje predvorje hotela do podzemnih arkada, koje su vodile do gornjega perona postaje Grand Central. Nije više bilo jutarnje gužve, ali na peronu je još bilo živo. Bilo je mnogo ljudi koji su ulazili i izlazili iz vlakova, ili su postaju koristili kao prečicu do Četrdeset druge ulice ili do Avenije Park. Bilo je tu i kupaca u trgovinama pod arkadama, gostiju u restoranima brze hrane, Ijudi koji su kupovali novine.
Hodao je brzo, stubama se spustio na nižu razinu i otišao do perona 112, koje je bilo stajalište mountvernonskih vlakova. Vlak neće doći u sljedećih osamnaest minuta i peron je još bio prazan. Brzo se ogledao oko sebe, uvjerio se da ga ne gleda nijedan čuvar, a zatim je po stubama izašao na peron.
Stajalište je bilo u obliku slova 'U', a protezalo se oko svršetka tračnica. Na drugoj strani na peron se naginjala brklja. Požurio je oko tračnica i krenuo prema njoj. Sada se kretao užurbanije i više potajno. Zvukovi svijeta na peronu bili su drugačiji. Iznad njegove glave kolodvor je grmio od zvukova dolazaka i odlazaka tisuća putnika. Ovdje je lupala pneumatična pumpa, drndali su uređaji za ventilaciju, a po mokrome tlu curila je voda. Tihe siluete izgladnjelih mačaka šuljale su se kroz obližnji prolaz pod Avenijom Park. Iz smjera pruge koja se odvaja i zavojito vraća na glavnu prugu dopirao je neprestan, mukao zvuk vlakova; ondje su počinjali svoje putovanje i uz buku hitro odlazili s perona.
Polako se spuštao, dok nije došao do podnožja strmoga željeznog stubišta. Pohitao je gore po metalnim stubama. Možda ga promatra kakav stražar. Svjetlost je bila slaba, ali ipak...Na manjem odmorištu bila su teška metalna vrata. Pažljivo je spustio kovčeg i vreću na pod,
NEZNANAC TE GLEDA
11
izvadio novčanik i našao ključ. Brzo i živčano gurnuo ga je u bravu. Ključanica je bila čvrsta i vrata su se otvorila.
Unutra je bio mračno kao u rogu. Pipkao je tražeći prekidač, našao ga i zatim, ne mičući ruku s njega, posegnuo za kovčegom i vrećom iz trgovine te ih stavio u prostoriju. Pustio je da se vrata nečujno zatvore.
Mrak je bio potpun. Vidio je samo obrise prostorije. Zrak je bio zasićen smradom plijesni. Duboko je udahnuo i pokušao se opustiti. Slušao je zvukove kolodvora, koji su sada bili jako daleki. Napeto je osluškivao.
Sve je u redu.
Okrenuo je prekidač i prostor je oblilo slabo svjetlo. Prašnjave fluorescentne svjetiljke obasjale su strop i zidove, s kojih su otpadali slojevi boje, i bacale duboke sjene u kutove. Prostorija je imala oblik slova 'L', betonska soba s betonskim zidovima s kojih su visjeli debeli slojevi sive boje otporne na vlagu. S lijeve strane vrata stajali su veliki sudoperi, vjerojatno za pranje rublja. Voda, koja je kapala iz pipe, ostavila je u njima hrđave pruge što su brazdale debele naslage prljavštine. U sredini prostorije bilo je nešto što je na prvi pogled podsjećalo na dimnjak, čvrsto obloženo daskama. Bilo je to kuhinjsko dizalo. Uska vrata na drugoj strani sobe u obliku slova 'L' bila su pritvorena i kroz njih se vidio prljavi zahod.
Znao je da je zahod upotrebljiv. U taj je prostor prvi put poslije dvadeset godina došao prije tjedan dana. Provjerio je svjetlo i vodovodne instalacije. Sobe se sjetio kada je smišljao plan i došao ju je pogledati.
Rasklimani vojnički ležaj na sklapanje bio je prislonjen na zid. Pokraj njega stajala je prevrnuta narančasta gajba. Pri pogledu na ležaj i gajbu zabrinuo se. Na sobicu je naletio još netko i očito je u njoj boravio. Ali prašina na ležaju i ustajala vlaga u zraku govorili su da soba nije otvarana mjesecima, a možda i godinama.
Nije bio ovdje još od svoje šesnaeste godine, više od pola svoga života. Tada je taj prostor bio dio lokala Oyster Bar. Sobica je bila točno ispod kuhinje restauracije i u nju su kuhinjskim dizalom slali hrpe prljava posuđa. Tu su ga prali u dubokim sudoperima, sušili i ponovno slali gore.
Prije mnogo godina Oyster Bar su obnovili i gore ugradili perilice za pranje posuđa. Donji su prostor otpisali, jer u toj smrdljivoj rupi nitko više ne bi htio raditi.
Ali, još je mogla poslužiti nekoj svrsi.
Sjetio je se dok je razmišljao o tome gdje bi do isplate otkupnine mogao skrivati Petersonova sina. Pregledao je prostor i zaključio da je kao stvoren za njegov plan. Kada je još radio tu unutra, s rukama natečenim od jakih deterdženata, vruće vode i teških mokrih krpa, po postaji su dobro odjeveni ljudi žurili u svoje raskošne kuće sa skupim automobilima u garaži, ili su sjedili u restauraciji i jeli račiće, ostrige i
NEZNANAC TE GLEDA
12
zubace. On je morao za njima čistiti tanjure, a oni za njega uopće nisu marili.
Sada će za njega znati svi na kolodvoru Grand Central u New Yorku, cijeli će svijet znati za njega. Nakon srijede, nikada ga neće zaboraviti.
U prostoriju je ušao bez ikakvih teškoća. S pomoću voska je uzeo otisak stare zahrđale ključanice i napravio ključ. Sada može doći i otići kad mu se ushtije.
Noćas će s njime biti Sharon Martin i dječak. Postaja Grand Central. Najprometnija željeznička postaja na svijetu. Najbolje mjesto na svijetu da skriješ čovjeka.
Glasno se nasmijao. Sada, kada je bio tu, mogao se smijati. Osjetio se bistrim i blistavim i snažnim. Zidovi s kojih se ljuštila boja, polomljeni ležaj, kapanje vode i otkrhnute daske, sve ga je oduševljavalo.
Tu je on gospodar, planer. Spreman je dobiti svoj novac. Zauvijek će zatvoriti te oči. Ne može više podnijeti snove o njima. Ne može. A sada još predstavljaju pravu opasnost.
Srijeda. Do jedanaest i trideset u srijedu prije podne ostala su još točno četrdeset dva sata. Dotad će već biti u zrakoplovu na putu u Arizonu, gdje ga nitko ne poznaje. U Carleyju za njega nije sigurno. Postavljaju previše pitanja.
Ali tamo, s novcem... I bez onih očiju... A ako se Sharon Martin zaljubi u njega, povest će je sa sobom.
Podigao je kovčeg i pažljivo ga spustio na pod iza vojničkog ležaja. Otvorio ga je, izvadio mali kasetofon i fotoaparat i stavio ih u lijevi džep vrećastoga smeđeg ogrtača. Lovački nož i pištolj završili su u desnom džepu. Džepovi su bili duboki i debeli pa nitko neće primijetiti da nosi nešto teško.
Podigao je vreću i njezin sadržaj polako složio po postelji. Kaput, šal, konac i zavoje stavio je u vojničku torbu. Nakraju je posegnuo za tuljcem pomno svijenih plakata. Razvio ga je i prešao rukom po plakatima kako bi ih poravnao. Dugo ih je gledao. Njegove tanke usnice razvukle su se u zamišljen smiješak prisjećanja.
Prve tri slike objesio je na zid iznad ležaja i pažljivo ih pričvrstio bolničkom ljepljivom vrpcom. Četvrtu je sliku još promatrao, a onda je polako ponovno savio.
Ne još, odlučio je.
Vrijeme je prolazilo. Tiho je ugasio svjetlo i za desetak centimetara odškrinuo vrata. Pozorno je osluhnuo, ali u blizini nije čuo ničije korake.
Šmugnuo je van, nečujno se spustio metalnim stubama i pohitao prema bučnomu generatoru i uređajima za ventilaciju koji su lupali. Hodao je prema prolazu, zatim do brklje, oko tračnica mountvernonskoga vlaka i gore po stubama do niže razine Grand Centrala. Ondje se pridružio rijeci ljudi. Postao je bezimeni muškarac u masi, razvijeni muškarac u kasnim tridesetima, mišićava tijela i
NEZNANAC TE GLEDA
13
čvrsta, uspravna hoda, podbuhla lica s istaknutim jagodicama, stisnutih tankih usnica i teških vjeđa, koje su bile spuštene te su se njegove svijetle oči, koje su neprestano gledale lijevo i desno, jedva vidjele.
S kartom u ruci pohitao je prema vratima koja su vodila na gornju razinu, odakle je polazio vlak za Carley, Connecticut.
Neil je stajao na uglu i čekao školski autobus. Znao je da ga s prozora gleda gospođa Lufts. To mu je bilo jako mrsko. Nijedna majka njegovih prijatelja nije ih gledala tako kao gospođa Lufts njega. Kao da je dijete u vrtiću, a ne prvoškolac.
Kad je kišilo, morao je na autobus čekati u kući i to je mrzio. Osjećao se kao mlakonja. To je pokušao objasniti ocu, ali tata nije razumio. Rekao je samo da se Neil zbog napadaja astme mora bolje paziti od druge djece.
Sandy Parker bio je u četvrtom razredu. Stanovao je u susjednoj ulici, ali je autobus čekao na njegovoj postaji. Uvijek je htio sjediti pokraj Neila. Neilu to nije bilo drago. Sandy je uvijek govorio o stvarima o kojima Neil nije želio govoriti.
Kada se autobus pojavio iza zavoja, dotrčao je uspuhani Sandy, a knjige su mu ispadale iz naručja. Neil je požurio prema praznom sjedalu u stražnjem dijelu autobusa, ali Sandy ga je stigao i rekao:
-Neile, tu su dva slobodna mjesta. -U autobusu je bilo bučno, djeca su razgovarala na sav glas. Sandy nije vikao, ali nije se mogla prečuti nijedna njegova riječ.
Bio je sav uznemiren. Tek što su sjeli, rekao je:
- Za doručkom smo vidjeli tvojega tatu, u emisiji Today.
- Mojega tatu? - Neil je odmahnuo glavom.
- Šališ se.
-Ne, stvarno. Na televiziji je bila i ona gospođa koju sam upoznao kod vas, Sharon Martin. Prepirali su se.
- Zašto? -Neil nije želio pitati, ali nikada nije znao treba li Sandyju vjerovati ili ne.
- Zato što ona misli da zločeste ljude ne bi trebalo ubijati, a tvoj otac misli da bi trebalo. Moj tata misli da tvoj tata ima pravo. Rekao je neka se tip koji je ubio tvoju mamu prži na električnoj stolici. - Sandy je naglašeno ponovio riječ prži.
Neil se okrenuo prema prozoru i naslonio čelo na hladno staklo. Vani je bilo sve tako sivo, počelo je sniježiti. Poželio je da je već večer. Želio je da je njegov tata sinoć bio kod kuće. Ne voli biti sam s Luftsovima. Oboje su prema njemu vrlo prijazni, ali stalno se prepiru. Gospodin Lufts opet je otišao u gostionicu i gospođa Lufts je bila srdita, iako to pred njim nije htjela pokazati.
NEZNANAC TE GLEDA
14
- Zar ti nije drago što će u srijedu ubiti Ronalda Thompsona? - Sandy je bio uporan.
- Ne... Mislim, htio sam reći da o tome ne razmišljam tiho je rekao Neil.
Istina je bila drukčija. O tome je mnogo razmišljao. I stalno je o tome sanjao, uvijek isti san o onoj večeri. Gore u svojoj sobi igrao se s vlakićem. Mama je bila u kuhinji i slagala je stvari koje je donijela iz trgovine. Vani se smračivalo. Jedan od vlakića je iskliznuo s tračnica pa je ponestalo struje.
Tada je čuo neobičan zvuk, kao vrisak, ali prigušen. Potrčao je dolje. U dnevnoj je sobi bilo gotovo potpuno mračno, ali vidio ju je. Mamu. Rukama je pokušavala nekoga odgurnuti od sebe. Gušila se. Muškarac joj je nešto stezao oko vrata.
Neil je stajao na odmorištu. Htio joj je pomoći, ali nije se mogao pomaknuti. Htio je povikati u pomoć, ali nije mogao ispustiti ni glasa. I on je počeo čudno disati, kao mama, grgljajuće, a onda su mu se koljena počela tresti. Kada ga je muškarac čuo, okrenuo se i mama je pala.
I Neil je padao. Osjećao je kako pada. Onda je u sobi postalo svjetlije. Mama je ležala na podu. Iz usta joj je virio jezik, lice joj je bilo modro, a oči su bile izbuljene. Sada je muškarac klečao pokraj nje. Njegove su ruke bile oko mamina vrata. Pogledao je Neila i počeo trčati, ali Neil mu je dobro vidio lice. Bio je sav preznojen i prestrašen.
Neil je sve to morao ispričati policajcima i na suđenju pokazati muškarca. Zatim mu je tata rekao neka pokuša sve zaboraviti i neka misli samo na sretne trenutke s mamom. Ali, zaboraviti nije mogao. Stalno je sanjao o tome, i svaki put probudio bi se s astmatičnim napadom.
Sada će tata možda oženiti Sharon. Sandy mu je rekao da svi govore o tome da će se tata možda ponovno oženiti. Sandy je rekao da nitko ne želi dijete druge žene, osobito ako je jako bolesno.
Gospodin i gospođa Lufts neprestano govore o tome da bi se preselili na Floridu. Neil se pitao, bi li ga tata, bude li se vjenčao sa Sharon, dao Luftsovima. Nadao se da ne bi. Žalosno je zurio kroz prozor. Bio je toliko zadubljen u svoje misli, da ga je Sandy, kada se autobus zaustavio pred školom, morao prodrmati.
Taksi se uz škripu guma zaustavio pred zgradom News Dispatcha u Istočnoj četrdeset drugoj ulici. Sharon je prekopala po torbici, izvadila dva dolara i platila vožnju.
Snježna je mećava malo jenjala, ali temperatura je i dalje padala i pod nogama je osjećala kako je pločnik sklizak. Otišla je ravno u redakciju vijesti, u kojoj se već naveliko
NEZNANAC TE GLEDA
15
pripremalo poslijepodnevno izdanje. Na pisaćem stolu čekala ju je poruka neka se odmah javi uredniku gradske rubrike.
Uznemirena porukom, požurila je kroz bučnu prostoriju. Urednikova je soba bila mala i prenatrpana. Bio je sam.
- Uđi i zatvori vrata. - Rukom joj je pokazao neka sjedne.
- Imaš današnju rubriku?
- Imam.
- Imaš li u njoj i to da si guvernerki Green telefonirala ili telegrafirala da odloži izvršenje presude Ronaldu Thompsonu?
- Jasno. Razmišljala sam o tome. Promijenit ću naslov.
Možda je bitna njezina izjava da neće spriječiti izvršenje kazne. To bi moglo potaknuti na akciju mnogo više ljudi. Ostaje nam još četrdeset osam sati.
- Pusti sve to.
Sharon se zagledala u njega.
- Kako to misliš, da sve to pustim? Sve vrijeme si me u tome podupirao.
-Rekao sam da pustiš. Kad je guvernerka donijela odluku, osobno je nazvala staroga i izribala ga da je sve frcalo. Rekla je da pišemo senzacionalistički samo da bismo povećali nakladu. Rekla je da ni sama ne zagovara smrtnu kaznu, ali da se bez novih dokaza nema pravo miješati u odluku koju je donio sud. Želimo li zagovarati izmjenu ustava, to je naše pravo i ona će nam u tome zdušno pomoći, ali neće dopustiti pritisak na nju u pogledu pojedinačnoga slučaja i pokušaj upletanja u presudu neovisnoga suda. Stari se na kraju morao s njom složiti.
Sharon je imala osjećaj da ju je netko udario šakom u želudac. Na trenutak se uplašila da će joj pozliti. Stisnula je usne i pokušala progutati slinu. Urednik se zabrinuto zagledao u nju.
- Sharon, sve je u redu? Jako si blijeda.
Uspjela je potisnuti slabost.
- Dobro mi je.
- Mogu naći nekoga drugog da ode na taj sastanak. Priušti si nekoliko dana odmora.
-Ne. -Zakonodavna skupština u Massachusettsu razmatrat će o ukinuću smrtne kazne u toj državi. To nije namjeravala propustiti.
- Kako želiš. Završi rubriku i pođi kući. - U njegovu glasu osjetilo se suosjećanje.
- Žao mi je, Sharon. Izmjena ustava mogla bi potrajati još godinama. Mislio sam da bismo pritiskom na guvernerku uspjeli postići da ne dopusti smrtnu kaznu. Tako bismo bili primjer koji bi mogli slijediti i u drugim državama. Ali, i nju razumijem.
- Koliko ja razumijem - rekla je Sharon - protiv legaliziranoga ubojstva ne smije se više prosvjedovati, osim posve apstraktno. -Ne čekajući njegov odgovor, naglo je ustala i otišla iz ureda. Išla je prema svojoj
NEZNANAC TE GLEDA
16
sobi noseći preveliku torbu s remenom preko ramena. Iz nje je uzela složene otipkane stranice s tekstom, koji je pisala gotovo cijelu noć. Polako ih je potrgala napola, a onda na četvrtine, pa na osmine. Gledala je kako papir pada u koš za papir, koji je stajao pokraj pisaćega stola.
Uvukla je nov list u pisaći stroj i počela pisati. »Društvo će ponovno iskoristiti svoje nedavno dobiveno pravo da ubije. Francuski filozof Montaigne napisao je prije gotovo četiristo godina: 'Od straha pred čovjekom koji ubija drugoga, hvata me strah da bih ga mogao ubiti.'
Ako se slažete s time da smrtnu kaznu treba ukinuti izmjenom ustava...«
Pisala je dva sata bez prekida, križala ulomke, ubacivala riječi i rečenice, prepravljajući. Kada je članak bio gotov, brzo ga je pretipkala, predala i otišla. Pred zgradom je zaustavila taksi.
Devedeset peta ulica, blizu Central Parka, molim - rekla je.
Taksi je kod Avenije Amerika skrenuo na sjever i došao do parka. Sharon je, sjetno raspoložena, gledala pahulje kako padaju na travu. Nastavi li padati, sutra ujutro djeca će se ovdje moći sanjkati.
Prošli je mjesec Steve ponio sklizaljke pa su otišli na klizalište Wollman Rink. Neil je trebao poći s njime. Sharon je predložila da nakon klizanja odu u zoološki vrt, a zatim na večeru u Taverni na Greenu. Ali Neil je u posljednjem trenutku rekao da se ne osjeća dobro i radije je ostao kod kuće. Ne voli je, to je bilo očito.
- Evo, gospođice.
- Molim? Ah, oprostite. - Ulazili su u Devedeset petu ulicu. - Treća kuća lijevo. - Živjela je u prizemnom stanu s vrtom, u raskošnoj, lijepo obnovljenoj kući s pročeljem od pješčenika.
Taksi se zaustavio pred kućom. Vozač, vitak prosijedi muškarac, upitno ju je pogledao preko ramena.
- Ne može biti baš tako strašno, gospođice - rekao je.
- Sigurno pretjerujete.
Pokušala mu se nasmiješiti.
- Takav je dan, ne znam. Pogledala je na taksimetar i iz torbice izvadila novac. Napojnica je bila darežljiva.
Vozač je ispružio ruku i otvorio joj vrata.
- Po ovom vremenu mnogi će ujutro zaglaviti u prometu. Čini se da ne misli prestati padati. Ako ste pametni, noćas ćete ostati kod kuće.
- Poslije moram u Connecticut.
- Ah, gospođice, ja na vašem mjestu ne bih išao. Hvala lijepa.
Angie, žena koja je dva puta na tjedan čistila stan, očito je nedavno otišla. U zraku se osjećao blag miris sredstva za čišćenje, koji je podsjećao na limun. Kamin je bio očišćen, biljke podrezane i zalivene. Kao i uvijek, u tom se stanu Sharon osjećala ugodno i opušteno. Stari istočnjački sag, koji je naslijedila od bake, prelijevao se u toplim nijansama modre i crvene boje. Kauč i naslonjač kupila je iz druge
NEZNANAC TE GLEDA
17
ruke i sama ih presvukla modrom tkaninom. Taj posao, koji je obavljala s ljubavlju, oduzeo joj je gotovo četiri subote i nedjelje. Ali, bilo je lijepo. Slike i grafike, koje su visjele po zidovima i iznad kamina, dugo je skupljala, kupovala ih je u malim staretinarnicama, na dražbama i putovanjima u inozemstvo.
Steveu je ta soba bila jako draga. Nikada mu nije promaknula ni najmanja promjena.
- Ti zbilja znaš urediti dom -govorio je.
Automatski je otišla u spavaću sobu i počela se svlačiti. Otuširat će se i skuhati čaj, a zatim će pokušati malo odspavati. Sada ne može ni pribrano misliti.
Kada je legla, bilo je već gotovo podne. Budilicu je navinula na pola četiri. Dugo nije mogla zaspati. Ronald Thompson. Bila je posve sigurna da će guvernerka predložiti smaknuće. O njegovoj krivnji nije bilo nikakve sumnje, a laži kojima se branio samo su mu štetile. Ali osim one ozbiljne epizode u petnaestoj godini, dosje mu nije bilo loš. A još je tako mlad.
Steve. Ljudi poput njega oblikuju javno mnijenje. Svi ga slušaju jer slovi za poštena i dobra čovjeka.
Voli li ga? Da.
Koliko? Jako, jako ga voli.
Želi li se udati za njega? O tome će noćas razgovarati. Zato ju je Steve molio da ostane kod njega. Toliko želi da je Neil zavoli. Ali, neće ići. Veze među ljudima ne stvaraju se silom. Neil je prema njoj tako hladan, tako nedostupan. Je li to zato što mu se doista ne sviđa? Ili bi bilo tako sa svakom ženom, koja bi oduzela očevu pažnju? Nije znala odgovor.
Bi li željela živjeti u Carleyju? Toliko voli New York, voli ga sedam dana u tjednu. Ali, Steve ne bi nikada pristao na to da Neil živi u gradu.
Njezina knjiga postaje vrlo uspješna. Sada prodaju već šesto izdanje. Objavljena je u džepnom izdanju jer je nije htjela nijedna kuća koja tiska knjige s tvrdim koricama. Ali, kritike su bile vrlo pohvalne i knjiga se neočekivano dobro prodaje.
Je li sada pravo vrijeme za brak-brak s muškarcem, čije je dijete ne voli?
Steve. Nesvjesno je dotaknula lice i sjetila se topline njegovih velikih, nježnih dlanova koji su je jutros grijali. Toliko se privlače...
Ali, kako bi se naviknula na njegovu nepopustljivost i tvrdoglavost?
Konačno je zadrijemala. Gotovo odmah počela je sanjati. Piše članak za novine. Mora ga završiti. Važno je da ga završi. Ali, koliko god pritiskala tipke, na papiru ne ostaje nikakav trag. Zatim se u sobi pojavi Steve. Za ruku vuče nekog mladića. Ona i dalje nastoji nešto otipkati. Steve nato natjera mladića da sjedne. »Žao mi je«, kaže mu, »ali to je nužno. Moraš shvatiti da je nužno.« Onda Sharon pokuša
NEZNANAC TE GLEDA
18
vrisnuti, a Steve stavlja mladićeve ruke i noge u okove i poseže za šibom.
Sharon je probudio hripavi glas, njezin glas. Vikala je: - Ne, ne, ne...
Bilo je pet minuta do šest i rijetki ljudi na ulicama Carleyja u Connecticutu hitali su u svoje automobile i trgovine. Svi su razmišljali samo o tome kako da iz snježne, hladne i neugodne zimske večeri što prije dođu na toplo.
Muškarca, koji je stajao u sjeni u blizini prostora za parkiranje restauracije Cabin, nitko nije primjećivao. Pahulje su ga bockale po licu, a njegove su oči neprestano pretraživale okolicu. Stajao je ondje gotovo dvadeset minuta i za noge mu je bilo jako hladno.
Nestrpljivo se pomaknuo i cipelom dotaknuo vojničku torbu s opremom, koja je ležala uz njegove noge. Popipao je oružje u džepu kaputa. Nož i pištolj bili su na svojem mjestu i on je zadovoljno kimnuo.
Luftsovi bi svaki čas trebali stići. Telefonirao je u restauraciju i provjerio vrijedi li još rezervacija za šest sati. Nakon večere namjeravaju u kino pogledati Selznickov Zameo ih vjetar. Daje se u kinu Carley Square, točno na drugoj strani ulice. Sada traje predstava koja je počela u četiri popodne. Sljedeća je u pola osam.
Umirio se. Ulicom se približavao automobil, koji je zatim skrenuo na parkiralište. Sakrio se iza smreke, koja je rasla kraj parkirališta. To je bio njihov kombi. Gledao je kako se zaustavlja blizu ulaza u restauraciju. Vozač je izašao i obišao automobil kako bi pomogao ženi, koja je nespretno izlazila na sklizak asfalt. Okrenuli su leđa vjetru. Primio ju je pod ruku, a zatim su zajedno, nezgrapno hodajući, krenuli prema ulazu.
Pričekao je da nestanu u restauraciji, a onda se sagnuo i podigao vojničku torbu. Žurno je obišao parkiralište, skrivajući se iza grmlja. Prešao je ulicu i pohitao iza zgrade kina.
Na parkiralištu je bilo pedesetak automobila. Uputio se prema tamnosmeđem chevroletu, na kojemu se vidjelo da je star otprilike osam godina i koji je bio neupadljivo parkiran u kutu parkirališta.
Brzo je otvorio vrata. Skliznuo je na sjedalo, gurnuo ključ i upalio motor, koji je tiho zabrundao. Sa smiješkom na usnama posljednji je put preletio pogledom pusto parkiralište i krenuo. Svjetla je upalio tek kada je prošao pokraj kina i ušao u mirnu ulicu. Četiri minute poslije tamnosmeđa limuzina ušla je na kružni puteljak kuće Petersonovih na Driftwood Laneu i zaustavila se iza male crvene Vege.