1 Milica Jakovljević MIR-JAM - Devojka sa zelenim očima Pon Jan 30, 2012 11:25 pm
Scarlet
Elite member
PUSTOLOVIMA LEPE PALANčANKE
Dosadno je bilo Cici u toj ogromnoj roditeljskoj kući, koja je izgledala kao tvrđava ili zamak u uspavanoj
ulici njihove palanke. Uvek isto, od jutra do mraka. Ustane, izađe u baštu i prošete sobama. Pa i te sobe, hladne sa
onim svojim debelim zidovima, sa nekim starinskim mirisom koji se širio sa fotelja od štofa u crvenoj i zelenoj boji, iz onih teških zavesa od brokata, sa zidova
po kojima su se pružale zlatne grane, reljefne od debelog sloja pozlate. Uvek je vladala hladovina u tim sobama, zastrtim debelim ćilimima, po patosu na kome su
bile namolovane geometriske figure braon i crne. Dosadni
su joj bili i svi oni portreti njenih baba, dedova, stričeva,
tetaka, one starinske dame sa širokim suknjama sivo i
plavo po kome se viju lozice, one njihove setne oči, kosa
zategnuta u razdeljak i bareš na samom čelu. Gledala je
one svoje pretke, sa šubarama na glavi, poluvaroški, poluseljački obučene, sa debelim zlatnim lancem i velikim
prstenom na ruci, na kome je stojao veliki kvadratni
kamen od rubina ili zlata.
Njena sobica se u toj patrijarhalnoj kući izdvajala
sa svojim belim krevetićem, pokrivačem od tila sa plavom atlasnom postavom, istim belim zavesama, i onim
bezbrojnim sitnicama od gipsa, porculana, kristala i
bronze, kojima je ukrasila stilizovane stočiće. Uvek je
bilo puno cveća u toj sobi, u kojoj je provodila najslađe časove, pokraj klavira i knjiga.
Muziku je strasno volela, po povratku iz pansiona
uzimala je i dalje časove i žalila što ne može da bude
neka slavna pijanistkinja.
Volela je njihovu baštu u proleće, kad se rascvetaju
jorgovani, oni dupli, kao grozdići, i kad ozeleni tunel
od osmanluka, bacajući svoje aplikacije senki po zalivenoj zemlji. Tu je šetala, ispod tog tunela, ili zapletala
bokore ljubičica, brala ruže i karanfile, i bežala posle u
svoju sobicu da čita i sanjari.
Sanjala je uvek o životu u velikom gradu. Zavidela je
Beograđanima koje se tako lepo provode, onom njihovom
korzu. Ništa nije želela, nego da u svojoj palanci ima
takav jedan korzo, bar jedared nedeljno, da se i ona
gura kroz masu nepoznatih lica, da ne mora nikog da
pozdravi, da su joj svi tuđi, a ipak simpatični, i da ne
čuje ono svakidašnje Dobar dan, gospođice Cico!
Ovde svakog poznaje, već joj dosadili svi ti kavaljeri
koji je tako zaljubljeno gledaju, kao lepu, bogatu jedinicu, koja ima da nasledi i tu kuću, i vinograd, i dućane
i svu rentu nepokretnog imanja.
Biti tako bogata, i živeti praznim životom, monotonim, čeznuti za zabavama, sanjati o velikom svetu, to
Cica nije mogla da podnosi.
često je molila roditelje da pređu u Beograd. Oni
imaju toliko rentu da bi bogovski živeli i tamo. Nju su
mnogo više oduševljavale one višespratne zgrade, asfaltirane ulice, elegantni izlozi, balkoni na kojima sede dame, nego ova njena dosadna kuća u kojoj je hlad podsećao na tamnicu. Ponekad nije volela ni njihovu baštu
za kakvom obično uzdišu Beograđanke.
U tom bogatstvu ona je čamila, uvek nervozna, zlovoljna, razdražljiva, nanoseći bol roditeljima, koji su joj
sve činili, a nisu mogli da razumeju šta joj nedostaje
u ovako lepoj kući.
U njoj su nedostajale avanture. Nije ona čeznula za
nekom provodnjom, flertom, već samo avanturama. Da
iznenada otputuje, da pobegne od kuće, a da oni ne znaju gde je, da luta po velikom gradu. To je bio njen
ideal.
Nije mislila na ljubavne avanture, čedna po vaspitanju, već samo da ode iz ove dosadne palanke u kojoj su
joj bile dosadne i mušice i sva ona letnja tišina, kad
pomoćnici dremaju za tezgom, ili škripe volovska kola
ulicom, a retko pojuri koji auto, za kojim svi izlete na
prozor.
U samoći svoje bele sobice razmišljala je o tim avanturama i resila da izvede jedan plan. Poput sebične, razmažene devojčice, nije pomišljala na bol koji će naneti
roditeljima, već je sva bila zauzeta svojom apatijom i
bacala je krivicu na roditelje da su oni krivi što je ona
nesretna. Pa kad oni neće njoj da pruže radosti, zašto
ona njima da ne nanese bol?
I jedne noći, dok su otac i mati već ležali u postelji,
ona se iskrade iz kuće sa koferom, dojuri do stanice, sede
u voz i pođe u susret avanturi. Na stolu im je ostavila
pismo u kome je napisala Molim vas, nemojte me
tražiti. Ako me ne budete tražili, ja ću se možda jednog
dana vratiti. Ali ako u novinama pročitam o mom nestanku, znajte, ubiću se
Sama u kupeu, osećala je neko zadovoljstvo. Divila
se svojoj energiji koja ju je pokrenula na put. I ona sedi
kao svi ovi putnici koji idu za svojim poslovima. Ona
nema nikakvog posla, ali će ga naći. Radiće i izdržavaće
se kao mnoge žene. Može da daje i časove iz klavira, ali
to je tako obično. Uzela je novine i čitala oglase. Tu je
bilo svega Traži se guvernata, sobarica, kuvarica, dak9
tilografkinja... U jednom oglasu je stajalo Otmena
porodica traži pristojnu sobaricu
Njoj se dopao taj oglas. Otmena porodica u Beogradu, to je nešto vrlo primamljivo. Videla bi kako živi
otmen svet u Beogradu. Sigurno imaju lepu kuću, na
nekom spratu sa balkonom. Tu bi videla beogradsko
društvo. I napominje se pristojna sobarica. Ona bi
ostavila takav utisak. Samo se uplašila svojih belih, nežnih, iznegovanih ruku. Uze ogledalce, pogleda se. Spazi
dva lepa oka, kao od safira, sanjalačka kao kod Me Murej Učini joj se suviše lepa za služavku, njena kosa
boje lana, sa sitnim kovrđicama, koje su se ovijale oko
lica kao male spirale... Možda me neće primiti? Ali,
najzad, ja ću da pokušam. Onda poče da razmišlja, šta
će da radi kao sobarica. Da čisti sobe, istresa tepihe.
To nije teško, mislila je. Treba glačati i parket. A
ona je videla kako njihova sobarica i momak glačaju
Dok je voz huktao, uspavljujući je svojom lupom i
zveketom, kao nekom nejasnom melodijom, ona se sve
više uživljavala u misao da bude sobarica. Savila je novine
pošto je pročitala adresu i odluči da se sutra odmah s
voza prijavi toj otmenoj porodici. U blizini Beograda
bila je sama u kupeu. Iz kofera izvadi starije odelo, teget haljinu, metnu jedno malo bere, pokupi ispod njega
sve kovrđe, izbrisa sav puder i ruž, i kad voz stade ona
izađe brzo na peron. Malo se uplaši kad se nađe sama na
ulici, i oseti neku hladnoću pri srcu. Nosači je skovitlaše
sa sviju strana, ona otrže svoj kofer, ulete u jedan auto
i reče da je vozi u tu i tu ulicu, samo nekoliko brojeva
dalje od te kuće, da ne bi autom stala baš pred njom
čitala je redom brojeve, i dođe do tog broja...
To je bila višespratnica sa lepim stepenicama i zidom
popločenim mermernim pločicama. Portir izađe i ona
mu pokaza onaj oglas
Idite, na treći sprat reče joj portir.
Ona pođe lagano, nekako usplahirena, bojažljivo pritisnu dugme. Posle nekoliko sekunda otvoriše se vrata
i ukaza se jedna simpatična gospođa, prosede kose.
Ja sam sobarica, i pročitala sam vaš oglas
Uđite progovori mekim glasom gospođa.
Zatim je gospođa pogleda od glave do pete, i ona se
zbuni i pocrveni od tog pogleda.
Ja hoću vrednu i poslušnu sobaricu i ne trpim da
mi svoje kavaljere dovodi u sobu odnosno kući. Nedeljom
posle podne imaćete izlaz od tri do sedam.
Oh, kakve kavaljere, gospođo, ja nikoga nemam,
verujte. I ja volim da sam u nekoj dobroj kući.
Gospođi se dopade taj njen ubedljivi ton i skromnost
i ona je primi sa platom od trista dinara mesečno.
Vi imate da čistite sobe. Ako svršite posao ranije možete pomoći i u kujni kuvarici.
Gospođa joj pokaza sobe njenu spavaću sobu i njenog muža, kćerkinu, sinovljevu, trpezariju, salon. Svega
pet soba, sem ostalih odeljena i kupatila. Ukupno je
imala da rasprema osam prostorija.
Ovo je vaša soba pokaza joj jedan sobičak sa
gvozdenim krevetom i ćebetom od kamilje dlake, jednim
malim umivaonikom, ogledalcetom na zidu, stolicom, stočićem i čivilukom, i prozorčetom kao na klozetu, koji je
gledao na drugi zid udaljen samo jedan metar.
Cica odmah uđe u sobu, skide odelo nešto okači, a
drugo zaključa u kofer, obuče jednu cicanu haljinu, pantufle, veza kosu maramom i odmah se prijavi gospođi
da otpočne posao.
U trpezariji su sedeli za doručkom gospođin muž,
kći, jedna simpatična gospođica, sin, vrlo lep mladić. Ona
se zbuni, sva pocrveni kad je svi pogledaše
Naša nova sobarica predstavi je gospođa. Hajdete, da vam pokažem sobe reče mati i povede je u
spavaću sobu.
Brat i sestra se pogledaše i brat se nasmeja
Gle, kako je ovo fina sobarica, kao neka gospođica.
Bolje da je mama uzela neku ružniju i stariju,
jer te bolje rade reče sestra.
Kako se zovete? pitala je gospođa sobaricu.
Vida šlaga Cica.
A gde ste ranije bili?
Bila sam u unutrašnjost. Nisam mnogo služila, ali
otkad mi je otac umro, kuća nam je bila puna dece, i
svi smo morali da idemo u službu. A ja sam došla u
Beograd
Dok je govorila, krila je svoje bele ruke da gospođa
ne opazi.
Samo vi budite vredni i pošteni, pa će vam kod nas
bili lepo.
Kuvarica donese sav pribor za čišćenje i Cica se dade
na posao. Bila je neispavana od puta, umorna i tako
bi malo prilegla, ali ima još dve sobe da počisti. Osećala
je bolove u rukama, ali je energično radila.
Najzad dođe u poslednju sobu, mladog gospodina.
To je prvi put da je ušla u sobu jednog mladića
Preko orahovog kreveta bila je plava svilena pidžama.
Na pisaćem stolu puno knjiga. Ona otvori jednu, vide da
je francuski...
Pažljivo je brisala svaku stvar, namesti postelju, zateže čaršav i preko njega metnu jorgan od narandžaste
svile.
Gospođa je ulazila svaki čas i davala joj uputstva i
iznenađivala se kako ona sve shvata
Oh, sad mogu malo da prilegnem, mislila je Cica.
Posle je kuvarica zovnu da očisti salatu, trebalo je zatim
da kupi hleb dole na ćošku, oni joj pokazaše pekarnicu.
Ona je trčkarala uz stepenice, gore, dole, i sad je imala
zadovoljstvo da oseti šta znači višespratna zgrada. Trebalo je postaviti sve pa pomoći oko služenja stola, unositi jelo, iznositi...
Ona je bila sva rumena, lepa i jedan pramičak njene
plave, svilene kose, spustio se ispod marame na vrat.
Kćerka je nekoliko puta pogleda, i sin se zagleda u nju
i otprati je pogledom dok je izlazila iz trpezarije noseći
jela.
Kad gospodin završi ručak, sede i posluga u kuj ni
kuvarica, sobarica i šofer.
Šofer se iznenadi kad vide lepu novu sobaricu, počeo
da je obleće kao ka val jer, zapita je ide li u bioskop i
predloži joj da pođu zajedno prve nedelje posle podne.
Ona ga učtivo odbi, izgovarajući se da ne voli bioskop,
što iznenadi šofera i on donese svoj zaključak Kakva
je ovo uobražena sobarica. Kuvarica, starija žena i
dobroćudna, nudila je da jede, sipala u tanjur i Cica se
iznenadi kako je sve slatko, samo se požali da je umorna.
Idi, dušo moja, malo odspavaj, ali u tri sata
ustani da odneseš starom i mladom gospodinu kafu i
slatko.
I kad je Cica najslađe spavala, ču kucanje na vratima
i glas kuvarice
Vido, ustaj da poslužiš gospodu.
Ona skoči, protrlja oči, zagladi kosu, i prikupi je pozadi, jednom šnalom. Tako gologlava, sa svojom plavom
kosom, izađe pred gospodu u jednoj beloj haljinici od
platna.
Oba gospodina iznenadiše se kad je videše. Otac se
nasmeši a sin ga pogleda vragolasto
More, tata, vidi kako je zgodna ova sobarica.
De, de, nemoj da te čuje majka nasmeja se otac.
Cica unese kafu i svojim ozbiljnim držanjem preseče
njihov razgovor...
Oni odoše na dužnost, sin kao advokatski pripravnik,
a oko pet odoše i mati i kći.
Tako nastade drugi život za Cicu, i njena avantura
joj odmah donese žuljeve na rukama. Njene bele ručice
malo ogrubeše, noge su je bolele od stalnog trčkaranja
uz stepenice, ali još ju je sve zanimalo. Samo da nije bilo
glačanja parketa! Sva umorna, katkad bi sela na patos
da odahne, pa opet dalje Pokraj gospođe bi joj bilo
lepo, ali gospođica kći je bila puna kaprica... Svaki čas
je zivkala.
Vido, nosite ovo pismo na poštu! Vido idite kupite novine! Dajte mi čašu vode!
Ni za šta nije htela da se prihvati u kući. Jedinica,
razmažena, baš kao i ona što je bila. često je plakala,
svađala se sa mamom, ponekad ceo dan sedi ljuta u
svojoj sobi, i Cica čuje kako je mama moli da se odljuti... Sin je bio dobar, mnogo nežniji prema mami,
samo su ga prekorevali što koji put u zoru dolazi kući.
Ona je počela da oseća neku simpatiju prema njemu
i sa najvećom ljubavlju je udešavala njegovu sobu. Umela
je da poreda cveće u važnu, da je stavi na pisaći sto, da
udesi hladovinu sa spuštenim zavesama, ali je pred njim
uvek osećala neki stid i bojažljivost...
Nedeljom je išla malo da prošeta, ali se brzo vraćala
kući. Bojala se da ne sretne nekog od poznatih, a uveče
je jedva čekala da legne, neprestano osećajući umor od
posla...
Kako je to teško kad neko mora da služi, mislila je
često, pa ipak ju je ova njena avantura zanimala, a bilo
bi joj prijatnije da nije osećala grizu sa vesti zbog roditelja.
Plašila se samo starog gospodina, koji ju je gledao
čudnim očima, i šofera, koji je počeo da joj se udvara.
Jednom se usudi da je zagrli, a ona ga je odgurnula i
pljunula mu u lice.
Ako se samo još jednom usudite da me pipnete,
kazaću gospođi.
Kuvarica ga izgrdi i tako se on umiri. Nije imala mira
ni na ulici. Pred kućom ju je dočekivao žandar sa linije i
uvek ju je pitao
Gospođice, gde se možemo sastati? Idete li gdegod
u tanšul?
Ona nikad nije htela da mu odgovori. Dobacivali su
joj muškarci na ulici, lepi i fini mladići, i često joj činili
drske ponude.
Ona je uvek žurila kući sa hlebom, flašama piva, nekad zembilom sa pijace, i gospođa je bila vrlo zadovoljna njenim ponašanjem.
Gospođa sa gospodinom i kćerkom otišla je negde
na put, a u kući je ostao samo mladi gospodin, On se
ponašao učtivo prema njoj, nekad je ponešto zapita, i
njoj se dopadalo njegovo otmeno držanje.
Jednog dana on saopšti kuvarici da će imati na
večeri neko momačko društvo, da će se veseliti do zore,
pa da spremi lepu večeru i dosta kolača.
Cica je služila oko stola, i u početku je sve bilo pristojno, dok nisu došli do vina i šampanjca.
Kad su počeli da gube vezu misli, postajahu sve drskiji. Jedan ustade sa čašom i mucajući poče da drži zdravicu
Hoću da nazdravim gospođici Vidi...
Ona pođe vratima, on joj prepreci put, i posrćući je
govorio
Vi ste najlepša gospođica, lepša od sviju beogradskih.
Vida promače pokraj njega, istrča u kujnu, i uplašeno se jadala kuvarici
Oni su svi pijani, ja neću da ih služim...
Kuvarica je tešila
Ludo moje, šta se plašiš? To su gospoda, neće
oni tebi ništa. Pa šta ako te poljube, nije to ništa strašno,
bolje da te poljubi gospodin nego šofer i žandar.. Idi,
nosi ove kolače, ne boj se ničega
Sva strepeći, Cica uđe brzo u sobu, spusti brzo kolače na sto, htede da izađe, ali jedan je ščepa za ruku
Što ti bežiš od nas, lepotice? Daj da te poljubim
Ona ga odgurnu, ali je dočepa drugi, uhvati je oko
pasa, podiže Ona ga gurnu u grudi, on se zaniše, i taman da ona pobegne šćepa je treći...
Gospodine, kažite da budu učtivi! vikala je devojčica moleći domaćina da je odbrani
On ustane, isto tako pijan, i promuca
Pustite je ali ga drug odgurnu, zagrli je, pritisnu poljubac na njena slatka usta
Ovo je najljepše devojče koje sam video. Hajde
da je licitiramo
Ja dajem sto dinara.
Devojčica pobeže prozoru, skoči na stolicu, ciknu
Ako me dirnete, sad ću da skočim kroz prozor!
Hitrom gestom onaj je dohvati sa stolice i povika
Ko daje više?
Dajte dvesta dinara.
Trista!
četiri stotine!
Ostavite je pijanim glasom je molio domaćin.
Moja će biti govorio je onaj prvi, što je
davao sto.
Kako tvoja? Ja dajem dvesta reče drugi, otrže
mu je iz naručja, poljubi je, pojuri s njom u drugu sobu...
Devojčiča oseti svu opasnost u tom pijanom društvu
mladića, udari ga pesnicom po licu, on zatetura, a ona
otvori vrata. Drugi pojuriše za njom, po sobi, i ona se
spotače, pade na taburetu ispred klavira, i dirke zabrujaše od njenih laktova. Sva uplašena, ona se ispravi, sede
za klavir, i brzo, dršćući udari nekoliko akorda na klaviru Ti akordi za trenutak dadoše joj snage, ona savlada strah i najedared poče da svira Betovenovu devetu
simfoniju... Ispod njenih prstiju razlegali su se tužni
zvuči, puni bola... a ta duboka muzika kao da osvesti
mladiće. Svi stajahu iznenađeni domaćin ustade, nasloni
se na klavir, gledaše netremice tu lepu plavu devojku, što
je tako umetnički svirala, i kad ona ustade, on joj priđe,
prošaputa
Ko sve vi?
I mladići svi su pitali
Ko je ovo?
To nije služavka.
Niko ne potrča za njom, pustiše je, ona izađe, ulete
u svoju sobu, zaplaka, i kroz suze je šaputala
Mama, moja mila mama, kako li ona pati?
Sutradan domaćin otvori bunovne oči od sinoćne pijanke, i namah se seti da se nešto dogodilo, nešto i tužno
i prijatno, i seti se klavira, Betovenove simfonije, te lepe
plave devojke... Taman je hteo da ustane, kad ču uplašeni glas kuvarice
Gospodine, sobarica je pobegla
On skoči iz postelje, uplaši se, odjuri u policiju, ali
od devojke ni traga ni glasa
Ta tajanstvenost ga je mučila, i on je sad analizirao
devojčicu, sećao se sviju njenih gestova, reci, ponašanja.
Hteo je iz toga da dokuči objašnjenje njene tajne. Divio
se njenoj lepoti, sad je tek uviđao koliko je to bila lepa
devojka, i osetio je neku tugu za njom.
Posle dva meseca zatekao je jedno pismo na pisaćem
stolu. Kad je otvorio, našao je u njemu fotografiju divne
devojke u balskoj toaleti sa potpisom Cica.
I ništa više.
Uze kuvertu, nađe na marki žig varoši, i posle dva
dana otputuje tamo. Odseo je u najvećem hotelu i odmah je pokazao kafeđiji sliku.
Poznajete li vi ovu gopođicu?
Kako da je ne poznajem. To je ćerka najbogatijeg
čovjeka u našem gradu. Dva meseca nije bila ovde, niko
ne zna gde je provela to vreme, svašta se priča u varoši,
samo roditelji kriju.
A gde im je kuća?
čim je doznao ulicu, otišao je.
Kakvo je bilo iznenađenje mladića kad je ugledao
tu bogatu kuću, taj park oko kuće, majku, oca, i Cicu,
razmaženu devojčicu, toliko voljenu da nije mogao da
zamisli da je ona bila ona ista mala sobarica u njihovoj
kući.
Kad ga je videla, Cica se obradovala i predstavila
ga mami
Eto, mama, to je mladi gospodin iz kuće gde
sam ja služila. On će sad da ti ispriča kakva sam bila.
Jaoj, gospodine, moja kći da služi jadikovala
je mati. Ja sam od tada dobila manu srca
Verujte, gospođo, to je bila naša najbolja služavka, za kojom moja mama uvek žali.
Ona da služi? Pa znate li, gospodine, da ona nije
umela metlu u ruke da uzme pričala je mati.
E, pa vidiš, mama, zato sam i bila nezadovoljna
životom, što nisam ništa radila. A, znate li, gospodine,
da sad uvek sama raspremam moju sobu, sama glačam
parket.
k k
Avantura gospođice Cice svršila se filmski. Ona se
udala za mladog gospodina. I jednog dana, na žuru kod
njegove mame, neke drugarice sestrine pogledaše gospođu
Cicu i jedna se začudi
Interesantno, kako gospođa liči na onu služavku
što ste jednom imali...
Cica je ostvarila san da živi u Beogradu, ali čim dođe
leto, ona ode svojoj kući da uživa u lepoti bašte, hladu
onih velikih patrijarhalnih soba i tišini male palanke.
Višespratne zgrade, stepenice, usijani asfalt, žega, sve
ju je zamaralo, i sad je tek umela da oceni patrijarhalnu
čar svoje roditeljske kuće i često je govorila
Srećna sam bila, što se moja avantura lepo završila a moglo je biti drugačije, i ja bih možda vukla posledice celog života
Ah, ludi snovi mladih devojaka
Dosadno je bilo Cici u toj ogromnoj roditeljskoj kući, koja je izgledala kao tvrđava ili zamak u uspavanoj
ulici njihove palanke. Uvek isto, od jutra do mraka. Ustane, izađe u baštu i prošete sobama. Pa i te sobe, hladne sa
onim svojim debelim zidovima, sa nekim starinskim mirisom koji se širio sa fotelja od štofa u crvenoj i zelenoj boji, iz onih teških zavesa od brokata, sa zidova
po kojima su se pružale zlatne grane, reljefne od debelog sloja pozlate. Uvek je vladala hladovina u tim sobama, zastrtim debelim ćilimima, po patosu na kome su
bile namolovane geometriske figure braon i crne. Dosadni
su joj bili i svi oni portreti njenih baba, dedova, stričeva,
tetaka, one starinske dame sa širokim suknjama sivo i
plavo po kome se viju lozice, one njihove setne oči, kosa
zategnuta u razdeljak i bareš na samom čelu. Gledala je
one svoje pretke, sa šubarama na glavi, poluvaroški, poluseljački obučene, sa debelim zlatnim lancem i velikim
prstenom na ruci, na kome je stojao veliki kvadratni
kamen od rubina ili zlata.
Njena sobica se u toj patrijarhalnoj kući izdvajala
sa svojim belim krevetićem, pokrivačem od tila sa plavom atlasnom postavom, istim belim zavesama, i onim
bezbrojnim sitnicama od gipsa, porculana, kristala i
bronze, kojima je ukrasila stilizovane stočiće. Uvek je
bilo puno cveća u toj sobi, u kojoj je provodila najslađe časove, pokraj klavira i knjiga.
Muziku je strasno volela, po povratku iz pansiona
uzimala je i dalje časove i žalila što ne može da bude
neka slavna pijanistkinja.
Volela je njihovu baštu u proleće, kad se rascvetaju
jorgovani, oni dupli, kao grozdići, i kad ozeleni tunel
od osmanluka, bacajući svoje aplikacije senki po zalivenoj zemlji. Tu je šetala, ispod tog tunela, ili zapletala
bokore ljubičica, brala ruže i karanfile, i bežala posle u
svoju sobicu da čita i sanjari.
Sanjala je uvek o životu u velikom gradu. Zavidela je
Beograđanima koje se tako lepo provode, onom njihovom
korzu. Ništa nije želela, nego da u svojoj palanci ima
takav jedan korzo, bar jedared nedeljno, da se i ona
gura kroz masu nepoznatih lica, da ne mora nikog da
pozdravi, da su joj svi tuđi, a ipak simpatični, i da ne
čuje ono svakidašnje Dobar dan, gospođice Cico!
Ovde svakog poznaje, već joj dosadili svi ti kavaljeri
koji je tako zaljubljeno gledaju, kao lepu, bogatu jedinicu, koja ima da nasledi i tu kuću, i vinograd, i dućane
i svu rentu nepokretnog imanja.
Biti tako bogata, i živeti praznim životom, monotonim, čeznuti za zabavama, sanjati o velikom svetu, to
Cica nije mogla da podnosi.
često je molila roditelje da pređu u Beograd. Oni
imaju toliko rentu da bi bogovski živeli i tamo. Nju su
mnogo više oduševljavale one višespratne zgrade, asfaltirane ulice, elegantni izlozi, balkoni na kojima sede dame, nego ova njena dosadna kuća u kojoj je hlad podsećao na tamnicu. Ponekad nije volela ni njihovu baštu
za kakvom obično uzdišu Beograđanke.
U tom bogatstvu ona je čamila, uvek nervozna, zlovoljna, razdražljiva, nanoseći bol roditeljima, koji su joj
sve činili, a nisu mogli da razumeju šta joj nedostaje
u ovako lepoj kući.
U njoj su nedostajale avanture. Nije ona čeznula za
nekom provodnjom, flertom, već samo avanturama. Da
iznenada otputuje, da pobegne od kuće, a da oni ne znaju gde je, da luta po velikom gradu. To je bio njen
ideal.
Nije mislila na ljubavne avanture, čedna po vaspitanju, već samo da ode iz ove dosadne palanke u kojoj su
joj bile dosadne i mušice i sva ona letnja tišina, kad
pomoćnici dremaju za tezgom, ili škripe volovska kola
ulicom, a retko pojuri koji auto, za kojim svi izlete na
prozor.
U samoći svoje bele sobice razmišljala je o tim avanturama i resila da izvede jedan plan. Poput sebične, razmažene devojčice, nije pomišljala na bol koji će naneti
roditeljima, već je sva bila zauzeta svojom apatijom i
bacala je krivicu na roditelje da su oni krivi što je ona
nesretna. Pa kad oni neće njoj da pruže radosti, zašto
ona njima da ne nanese bol?
I jedne noći, dok su otac i mati već ležali u postelji,
ona se iskrade iz kuće sa koferom, dojuri do stanice, sede
u voz i pođe u susret avanturi. Na stolu im je ostavila
pismo u kome je napisala Molim vas, nemojte me
tražiti. Ako me ne budete tražili, ja ću se možda jednog
dana vratiti. Ali ako u novinama pročitam o mom nestanku, znajte, ubiću se
Sama u kupeu, osećala je neko zadovoljstvo. Divila
se svojoj energiji koja ju je pokrenula na put. I ona sedi
kao svi ovi putnici koji idu za svojim poslovima. Ona
nema nikakvog posla, ali će ga naći. Radiće i izdržavaće
se kao mnoge žene. Može da daje i časove iz klavira, ali
to je tako obično. Uzela je novine i čitala oglase. Tu je
bilo svega Traži se guvernata, sobarica, kuvarica, dak9
tilografkinja... U jednom oglasu je stajalo Otmena
porodica traži pristojnu sobaricu
Njoj se dopao taj oglas. Otmena porodica u Beogradu, to je nešto vrlo primamljivo. Videla bi kako živi
otmen svet u Beogradu. Sigurno imaju lepu kuću, na
nekom spratu sa balkonom. Tu bi videla beogradsko
društvo. I napominje se pristojna sobarica. Ona bi
ostavila takav utisak. Samo se uplašila svojih belih, nežnih, iznegovanih ruku. Uze ogledalce, pogleda se. Spazi
dva lepa oka, kao od safira, sanjalačka kao kod Me Murej Učini joj se suviše lepa za služavku, njena kosa
boje lana, sa sitnim kovrđicama, koje su se ovijale oko
lica kao male spirale... Možda me neće primiti? Ali,
najzad, ja ću da pokušam. Onda poče da razmišlja, šta
će da radi kao sobarica. Da čisti sobe, istresa tepihe.
To nije teško, mislila je. Treba glačati i parket. A
ona je videla kako njihova sobarica i momak glačaju
Dok je voz huktao, uspavljujući je svojom lupom i
zveketom, kao nekom nejasnom melodijom, ona se sve
više uživljavala u misao da bude sobarica. Savila je novine
pošto je pročitala adresu i odluči da se sutra odmah s
voza prijavi toj otmenoj porodici. U blizini Beograda
bila je sama u kupeu. Iz kofera izvadi starije odelo, teget haljinu, metnu jedno malo bere, pokupi ispod njega
sve kovrđe, izbrisa sav puder i ruž, i kad voz stade ona
izađe brzo na peron. Malo se uplaši kad se nađe sama na
ulici, i oseti neku hladnoću pri srcu. Nosači je skovitlaše
sa sviju strana, ona otrže svoj kofer, ulete u jedan auto
i reče da je vozi u tu i tu ulicu, samo nekoliko brojeva
dalje od te kuće, da ne bi autom stala baš pred njom
čitala je redom brojeve, i dođe do tog broja...
To je bila višespratnica sa lepim stepenicama i zidom
popločenim mermernim pločicama. Portir izađe i ona
mu pokaza onaj oglas
Idite, na treći sprat reče joj portir.
Ona pođe lagano, nekako usplahirena, bojažljivo pritisnu dugme. Posle nekoliko sekunda otvoriše se vrata
i ukaza se jedna simpatična gospođa, prosede kose.
Ja sam sobarica, i pročitala sam vaš oglas
Uđite progovori mekim glasom gospođa.
Zatim je gospođa pogleda od glave do pete, i ona se
zbuni i pocrveni od tog pogleda.
Ja hoću vrednu i poslušnu sobaricu i ne trpim da
mi svoje kavaljere dovodi u sobu odnosno kući. Nedeljom
posle podne imaćete izlaz od tri do sedam.
Oh, kakve kavaljere, gospođo, ja nikoga nemam,
verujte. I ja volim da sam u nekoj dobroj kući.
Gospođi se dopade taj njen ubedljivi ton i skromnost
i ona je primi sa platom od trista dinara mesečno.
Vi imate da čistite sobe. Ako svršite posao ranije možete pomoći i u kujni kuvarici.
Gospođa joj pokaza sobe njenu spavaću sobu i njenog muža, kćerkinu, sinovljevu, trpezariju, salon. Svega
pet soba, sem ostalih odeljena i kupatila. Ukupno je
imala da rasprema osam prostorija.
Ovo je vaša soba pokaza joj jedan sobičak sa
gvozdenim krevetom i ćebetom od kamilje dlake, jednim
malim umivaonikom, ogledalcetom na zidu, stolicom, stočićem i čivilukom, i prozorčetom kao na klozetu, koji je
gledao na drugi zid udaljen samo jedan metar.
Cica odmah uđe u sobu, skide odelo nešto okači, a
drugo zaključa u kofer, obuče jednu cicanu haljinu, pantufle, veza kosu maramom i odmah se prijavi gospođi
da otpočne posao.
U trpezariji su sedeli za doručkom gospođin muž,
kći, jedna simpatična gospođica, sin, vrlo lep mladić. Ona
se zbuni, sva pocrveni kad je svi pogledaše
Naša nova sobarica predstavi je gospođa. Hajdete, da vam pokažem sobe reče mati i povede je u
spavaću sobu.
Brat i sestra se pogledaše i brat se nasmeja
Gle, kako je ovo fina sobarica, kao neka gospođica.
Bolje da je mama uzela neku ružniju i stariju,
jer te bolje rade reče sestra.
Kako se zovete? pitala je gospođa sobaricu.
Vida šlaga Cica.
A gde ste ranije bili?
Bila sam u unutrašnjost. Nisam mnogo služila, ali
otkad mi je otac umro, kuća nam je bila puna dece, i
svi smo morali da idemo u službu. A ja sam došla u
Beograd
Dok je govorila, krila je svoje bele ruke da gospođa
ne opazi.
Samo vi budite vredni i pošteni, pa će vam kod nas
bili lepo.
Kuvarica donese sav pribor za čišćenje i Cica se dade
na posao. Bila je neispavana od puta, umorna i tako
bi malo prilegla, ali ima još dve sobe da počisti. Osećala
je bolove u rukama, ali je energično radila.
Najzad dođe u poslednju sobu, mladog gospodina.
To je prvi put da je ušla u sobu jednog mladića
Preko orahovog kreveta bila je plava svilena pidžama.
Na pisaćem stolu puno knjiga. Ona otvori jednu, vide da
je francuski...
Pažljivo je brisala svaku stvar, namesti postelju, zateže čaršav i preko njega metnu jorgan od narandžaste
svile.
Gospođa je ulazila svaki čas i davala joj uputstva i
iznenađivala se kako ona sve shvata
Oh, sad mogu malo da prilegnem, mislila je Cica.
Posle je kuvarica zovnu da očisti salatu, trebalo je zatim
da kupi hleb dole na ćošku, oni joj pokazaše pekarnicu.
Ona je trčkarala uz stepenice, gore, dole, i sad je imala
zadovoljstvo da oseti šta znači višespratna zgrada. Trebalo je postaviti sve pa pomoći oko služenja stola, unositi jelo, iznositi...
Ona je bila sva rumena, lepa i jedan pramičak njene
plave, svilene kose, spustio se ispod marame na vrat.
Kćerka je nekoliko puta pogleda, i sin se zagleda u nju
i otprati je pogledom dok je izlazila iz trpezarije noseći
jela.
Kad gospodin završi ručak, sede i posluga u kuj ni
kuvarica, sobarica i šofer.
Šofer se iznenadi kad vide lepu novu sobaricu, počeo
da je obleće kao ka val jer, zapita je ide li u bioskop i
predloži joj da pođu zajedno prve nedelje posle podne.
Ona ga učtivo odbi, izgovarajući se da ne voli bioskop,
što iznenadi šofera i on donese svoj zaključak Kakva
je ovo uobražena sobarica. Kuvarica, starija žena i
dobroćudna, nudila je da jede, sipala u tanjur i Cica se
iznenadi kako je sve slatko, samo se požali da je umorna.
Idi, dušo moja, malo odspavaj, ali u tri sata
ustani da odneseš starom i mladom gospodinu kafu i
slatko.
I kad je Cica najslađe spavala, ču kucanje na vratima
i glas kuvarice
Vido, ustaj da poslužiš gospodu.
Ona skoči, protrlja oči, zagladi kosu, i prikupi je pozadi, jednom šnalom. Tako gologlava, sa svojom plavom
kosom, izađe pred gospodu u jednoj beloj haljinici od
platna.
Oba gospodina iznenadiše se kad je videše. Otac se
nasmeši a sin ga pogleda vragolasto
More, tata, vidi kako je zgodna ova sobarica.
De, de, nemoj da te čuje majka nasmeja se otac.
Cica unese kafu i svojim ozbiljnim držanjem preseče
njihov razgovor...
Oni odoše na dužnost, sin kao advokatski pripravnik,
a oko pet odoše i mati i kći.
Tako nastade drugi život za Cicu, i njena avantura
joj odmah donese žuljeve na rukama. Njene bele ručice
malo ogrubeše, noge su je bolele od stalnog trčkaranja
uz stepenice, ali još ju je sve zanimalo. Samo da nije bilo
glačanja parketa! Sva umorna, katkad bi sela na patos
da odahne, pa opet dalje Pokraj gospođe bi joj bilo
lepo, ali gospođica kći je bila puna kaprica... Svaki čas
je zivkala.
Vido, nosite ovo pismo na poštu! Vido idite kupite novine! Dajte mi čašu vode!
Ni za šta nije htela da se prihvati u kući. Jedinica,
razmažena, baš kao i ona što je bila. često je plakala,
svađala se sa mamom, ponekad ceo dan sedi ljuta u
svojoj sobi, i Cica čuje kako je mama moli da se odljuti... Sin je bio dobar, mnogo nežniji prema mami,
samo su ga prekorevali što koji put u zoru dolazi kući.
Ona je počela da oseća neku simpatiju prema njemu
i sa najvećom ljubavlju je udešavala njegovu sobu. Umela
je da poreda cveće u važnu, da je stavi na pisaći sto, da
udesi hladovinu sa spuštenim zavesama, ali je pred njim
uvek osećala neki stid i bojažljivost...
Nedeljom je išla malo da prošeta, ali se brzo vraćala
kući. Bojala se da ne sretne nekog od poznatih, a uveče
je jedva čekala da legne, neprestano osećajući umor od
posla...
Kako je to teško kad neko mora da služi, mislila je
često, pa ipak ju je ova njena avantura zanimala, a bilo
bi joj prijatnije da nije osećala grizu sa vesti zbog roditelja.
Plašila se samo starog gospodina, koji ju je gledao
čudnim očima, i šofera, koji je počeo da joj se udvara.
Jednom se usudi da je zagrli, a ona ga je odgurnula i
pljunula mu u lice.
Ako se samo još jednom usudite da me pipnete,
kazaću gospođi.
Kuvarica ga izgrdi i tako se on umiri. Nije imala mira
ni na ulici. Pred kućom ju je dočekivao žandar sa linije i
uvek ju je pitao
Gospođice, gde se možemo sastati? Idete li gdegod
u tanšul?
Ona nikad nije htela da mu odgovori. Dobacivali su
joj muškarci na ulici, lepi i fini mladići, i često joj činili
drske ponude.
Ona je uvek žurila kući sa hlebom, flašama piva, nekad zembilom sa pijace, i gospođa je bila vrlo zadovoljna njenim ponašanjem.
Gospođa sa gospodinom i kćerkom otišla je negde
na put, a u kući je ostao samo mladi gospodin, On se
ponašao učtivo prema njoj, nekad je ponešto zapita, i
njoj se dopadalo njegovo otmeno držanje.
Jednog dana on saopšti kuvarici da će imati na
večeri neko momačko društvo, da će se veseliti do zore,
pa da spremi lepu večeru i dosta kolača.
Cica je služila oko stola, i u početku je sve bilo pristojno, dok nisu došli do vina i šampanjca.
Kad su počeli da gube vezu misli, postajahu sve drskiji. Jedan ustade sa čašom i mucajući poče da drži zdravicu
Hoću da nazdravim gospođici Vidi...
Ona pođe vratima, on joj prepreci put, i posrćući je
govorio
Vi ste najlepša gospođica, lepša od sviju beogradskih.
Vida promače pokraj njega, istrča u kujnu, i uplašeno se jadala kuvarici
Oni su svi pijani, ja neću da ih služim...
Kuvarica je tešila
Ludo moje, šta se plašiš? To su gospoda, neće
oni tebi ništa. Pa šta ako te poljube, nije to ništa strašno,
bolje da te poljubi gospodin nego šofer i žandar.. Idi,
nosi ove kolače, ne boj se ničega
Sva strepeći, Cica uđe brzo u sobu, spusti brzo kolače na sto, htede da izađe, ali jedan je ščepa za ruku
Što ti bežiš od nas, lepotice? Daj da te poljubim
Ona ga odgurnu, ali je dočepa drugi, uhvati je oko
pasa, podiže Ona ga gurnu u grudi, on se zaniše, i taman da ona pobegne šćepa je treći...
Gospodine, kažite da budu učtivi! vikala je devojčica moleći domaćina da je odbrani
On ustane, isto tako pijan, i promuca
Pustite je ali ga drug odgurnu, zagrli je, pritisnu poljubac na njena slatka usta
Ovo je najljepše devojče koje sam video. Hajde
da je licitiramo
Ja dajem sto dinara.
Devojčica pobeže prozoru, skoči na stolicu, ciknu
Ako me dirnete, sad ću da skočim kroz prozor!
Hitrom gestom onaj je dohvati sa stolice i povika
Ko daje više?
Dajte dvesta dinara.
Trista!
četiri stotine!
Ostavite je pijanim glasom je molio domaćin.
Moja će biti govorio je onaj prvi, što je
davao sto.
Kako tvoja? Ja dajem dvesta reče drugi, otrže
mu je iz naručja, poljubi je, pojuri s njom u drugu sobu...
Devojčiča oseti svu opasnost u tom pijanom društvu
mladića, udari ga pesnicom po licu, on zatetura, a ona
otvori vrata. Drugi pojuriše za njom, po sobi, i ona se
spotače, pade na taburetu ispred klavira, i dirke zabrujaše od njenih laktova. Sva uplašena, ona se ispravi, sede
za klavir, i brzo, dršćući udari nekoliko akorda na klaviru Ti akordi za trenutak dadoše joj snage, ona savlada strah i najedared poče da svira Betovenovu devetu
simfoniju... Ispod njenih prstiju razlegali su se tužni
zvuči, puni bola... a ta duboka muzika kao da osvesti
mladiće. Svi stajahu iznenađeni domaćin ustade, nasloni
se na klavir, gledaše netremice tu lepu plavu devojku, što
je tako umetnički svirala, i kad ona ustade, on joj priđe,
prošaputa
Ko sve vi?
I mladići svi su pitali
Ko je ovo?
To nije služavka.
Niko ne potrča za njom, pustiše je, ona izađe, ulete
u svoju sobu, zaplaka, i kroz suze je šaputala
Mama, moja mila mama, kako li ona pati?
Sutradan domaćin otvori bunovne oči od sinoćne pijanke, i namah se seti da se nešto dogodilo, nešto i tužno
i prijatno, i seti se klavira, Betovenove simfonije, te lepe
plave devojke... Taman je hteo da ustane, kad ču uplašeni glas kuvarice
Gospodine, sobarica je pobegla
On skoči iz postelje, uplaši se, odjuri u policiju, ali
od devojke ni traga ni glasa
Ta tajanstvenost ga je mučila, i on je sad analizirao
devojčicu, sećao se sviju njenih gestova, reci, ponašanja.
Hteo je iz toga da dokuči objašnjenje njene tajne. Divio
se njenoj lepoti, sad je tek uviđao koliko je to bila lepa
devojka, i osetio je neku tugu za njom.
Posle dva meseca zatekao je jedno pismo na pisaćem
stolu. Kad je otvorio, našao je u njemu fotografiju divne
devojke u balskoj toaleti sa potpisom Cica.
I ništa više.
Uze kuvertu, nađe na marki žig varoši, i posle dva
dana otputuje tamo. Odseo je u najvećem hotelu i odmah je pokazao kafeđiji sliku.
Poznajete li vi ovu gopođicu?
Kako da je ne poznajem. To je ćerka najbogatijeg
čovjeka u našem gradu. Dva meseca nije bila ovde, niko
ne zna gde je provela to vreme, svašta se priča u varoši,
samo roditelji kriju.
A gde im je kuća?
čim je doznao ulicu, otišao je.
Kakvo je bilo iznenađenje mladića kad je ugledao
tu bogatu kuću, taj park oko kuće, majku, oca, i Cicu,
razmaženu devojčicu, toliko voljenu da nije mogao da
zamisli da je ona bila ona ista mala sobarica u njihovoj
kući.
Kad ga je videla, Cica se obradovala i predstavila
ga mami
Eto, mama, to je mladi gospodin iz kuće gde
sam ja služila. On će sad da ti ispriča kakva sam bila.
Jaoj, gospodine, moja kći da služi jadikovala
je mati. Ja sam od tada dobila manu srca
Verujte, gospođo, to je bila naša najbolja služavka, za kojom moja mama uvek žali.
Ona da služi? Pa znate li, gospodine, da ona nije
umela metlu u ruke da uzme pričala je mati.
E, pa vidiš, mama, zato sam i bila nezadovoljna
životom, što nisam ništa radila. A, znate li, gospodine,
da sad uvek sama raspremam moju sobu, sama glačam
parket.
k k
Avantura gospođice Cice svršila se filmski. Ona se
udala za mladog gospodina. I jednog dana, na žuru kod
njegove mame, neke drugarice sestrine pogledaše gospođu
Cicu i jedna se začudi
Interesantno, kako gospođa liči na onu služavku
što ste jednom imali...
Cica je ostvarila san da živi u Beogradu, ali čim dođe
leto, ona ode svojoj kući da uživa u lepoti bašte, hladu
onih velikih patrijarhalnih soba i tišini male palanke.
Višespratne zgrade, stepenice, usijani asfalt, žega, sve
ju je zamaralo, i sad je tek umela da oceni patrijarhalnu
čar svoje roditeljske kuće i često je govorila
Srećna sam bila, što se moja avantura lepo završila a moglo je biti drugačije, i ja bih možda vukla posledice celog života
Ah, ludi snovi mladih devojaka