Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se
Poruka [Strana 1 od 1]
2 Re: Emily Giffin – Nešto posuđeno Sub Jan 28, 2012 4:22 am
Margita
Administrator
Rachel je oduvijek bila prototip prave dobre cure – sve do svog tridesetog rođendana kad joj najbo-lja prijateljica Darcy priredi tulum. Jer te će noći, nakon nekoliko čašica previše, Rachel završiti u kre-vetu s ni više ni manje nego Darcynim zaručnikom.
Premda je sljedeće jutro odlučna u namjeri da aferu ostavi za sobom i na nju zaboravi, Rachel s uža-som shvaća da je prema čovjeku od kojeg bi trebala bježati glavom bez obzira počela razvijati istinske osjećaje. Kako se bliži datum vjenčanja, Rachel je jasno da će morati donijeti odluku. Na tom će putu otkriti da je linija između dobrog i lošeg često zamagljena, da završetci nisu uvijek elegantni, te da po-nekad vrijedi riskirati kako bismo se izborili za ono što doista želimo (ili ne želimo).
Nešto posuđeno izvanredan je debitantski roman koji se odmah po objavljivanju prometnuo u pravi hit, a danas ima status pravog klasika takozvanog chick lita. Sa svim pravim sastojcima: prstohvatom ljubomore, puno puno ljubavi i neizostavnim zrncem soli pred vama je jedna od najljepših ljubavnih priča. Nastavak, priču iz vizure Darcy, ostavljene i izdane prijateljice, uskoro također očekujte u biblio-teci Anima. Popularnost ovih dvaju romana samo potvrđuje činjenica da je slavna Hilary Swank požu-rila otkupiti prava za filmove koji će nedvojbeno ponoviti uspjeh romana.
Premda je sljedeće jutro odlučna u namjeri da aferu ostavi za sobom i na nju zaboravi, Rachel s uža-som shvaća da je prema čovjeku od kojeg bi trebala bježati glavom bez obzira počela razvijati istinske osjećaje. Kako se bliži datum vjenčanja, Rachel je jasno da će morati donijeti odluku. Na tom će putu otkriti da je linija između dobrog i lošeg često zamagljena, da završetci nisu uvijek elegantni, te da po-nekad vrijedi riskirati kako bismo se izborili za ono što doista želimo (ili ne želimo).
Nešto posuđeno izvanredan je debitantski roman koji se odmah po objavljivanju prometnuo u pravi hit, a danas ima status pravog klasika takozvanog chick lita. Sa svim pravim sastojcima: prstohvatom ljubomore, puno puno ljubavi i neizostavnim zrncem soli pred vama je jedna od najljepših ljubavnih priča. Nastavak, priču iz vizure Darcy, ostavljene i izdane prijateljice, uskoro također očekujte u biblio-teci Anima. Popularnost ovih dvaju romana samo potvrđuje činjenica da je slavna Hilary Swank požu-rila otkupiti prava za filmove koji će nedvojbeno ponoviti uspjeh romana.
3 Re: Emily Giffin – Nešto posuđeno Sub Jan 28, 2012 4:22 am
Margita
Administrator
Jedan
Bila sam u petom razredu kad mi je prvi put sinulo da ću navršiti tridesetu. Moja najbolja prijateljica Darcy i ja na poleđini telefonskog imenika naišle smo na vječni kalendar u kojem si mogao potražiti bilo koji datum u budućnosti, pa s pomoću one male rešetkice odrediti koji će to dan u tjednu biti. Tako smo našle naše rođendane sljedeće godine, moj u svibnju, njezin u rujnu. Mene je dopala srijeda, radni dan. Ona je dobila petak. Malena, ali tipična pobjeda. Darcy je uvijek imala sreće. Njezina je koža brže tamnjela, kosa se lakše dijelila u razdjeljak posred glave i nije joj trebao aparatić za zube. Moonwalk je izvodila vrhunski, baš kao i zvijezdu i kolut naprijed (ja kolut uopće nisam mogla napraviti). Imala je bolju zbirku naljepnica. Više bedževa s likom Michaela Jacksona. Džempere Forenza u tirkiznoj, crve-noj i boji breskve (meni ih majka nije dopuštala-govorila je da su previše pomodni i preskupi). I Gues-sove traperice sa smičcima na gležnju (ista stvar). Darcyne su uši bile probušene na dva mjesta i nije bila jedinica – iako je imala samo brata, i to je bilo bolje nego da je jedino dijete kao ja.
Ali ja sam bar bila nekoliko mjeseci starija i u tome me nikad neće stići. Tada sam odlučila potražiti svoj trideseti rođendan, u godini toliko dalekoj da mi se činila kao znanstvena fantastika. Padao je u nedjelju, a to je značilo da ćemo moj naočiti suprug i ja tu subotu navečer naći odgovornu dadilju za svoje dvoje (možda troje) djece, večerati u finom francuskom restoranu s platnenim ubrusima i ostati vani do poslije ponoći, dakle, moj ćemo rođendan u biti proslaviti onda kad i pada. Ja ću netom prije dobiti krupnu parnicu, oslobodivši nekako sumnje nedužnog čovjeka. A moj će mi suprug nazdraviti: – Za Rachel, moju prelijepu suprugu, majku moje djece i najbolju odvjetnicu u Indyju. – Svoju sam maš-tariju povjerila Darcy kud smo otkrile da njezin trideseti rođendan pada u ponedjeljak. Koji peh. Gleda-la sam kako pući usnice dok joj je ta informacija prolazila glavom.
– Ma znaš, Rachel, koga briga koji ćemo dan u tjednu navršiti tridesetu, rekla je, slegnuvši glatkim maslinastim ramenom. – Tad ćemo već biti stare. Rođendani nisu važni kad si tako star.
Pomislila sam na svoje roditelje koji su bili u tridesetima i na njihovu bezvoljnost prema vlastitim rođendanima. Moj je tata taman mami za rođendan darovao toster zato što se naš pokvario tjedan prije. Novi je testirao četiri kriške istodobno, a ne samo dvije. Nije to bio bogzna kakav dar. Ali mama kao da je bila sasvim zadovoljna svojim novim kućanskim uređajem; ni po čemu nisam naslutila razočaranje koje sam ja osjetila nakon što moj božični ulov nije baš zadovoljio očekivanja. Dakle, Darcy je vjeroja-tno imala pravo. Zabavne stvari poput rođendana neće biti tako važne kad napunimo tridesetu.
Sljedeći put sam onako zapravo na tridesetu pomislila u četvrtom razredu srednje, kad smo Darcy i ja počele zajedno gledati seriju Trideset i neku. Nije nam to bila jedna od omiljenih – draže su nam bile vesele humoristične serije poput Tko je šef? i Obiteljske muke – ali svejedno smo je pratile. Meni su u Trideset i nekoj jako smetali cendravi likovi i njihovi depresivni problemi koje kao da su sami sebi to-varili na vrat. Sjećam se kako sam razmišljala, neka se uozbilje, stisnu zube. Neka prestanu mozgati o smislu života i počnu sastavljati popis za trgovinu. U to sam doba mislila kako su se moje tinejdžerske godine otegnule i da će mi dvadesete sigurno trajali vječno.
A onda sam zašla u dvadesete. I stvarno se činilo kao da početak dvadesetih traje vječno. Dok sam slušala kako koju godinu stariji znanci jadikuju o kraju mladosti, bila sam zadovoljna samom sobom, meni opasnost još nije prijetila. Imala sam puno vremena. Sve do otprilike dvadeset i sedme godine, kad su me već odavno prestali pitati za osobnu i kad sam se počela čuditi kako su se godine naglo ubr-zale (prisjetivši se majčina monologa svake godine dok vadi naše božične ukrase), praćene borama i pokojom sjedinom. U dvadeset i devetoj godini obuzela me istinska jeza i shvatila sam da bih po mno-gočemu isto tako mogla imati i trideset godina. Ali ne još. Zato što sam još mogla reći da sam u dvade-setima. Još sam po nečemu bila jednaka diplomantima.
Jasno mi je da je trideset samo broj, da si star onoliko koliko se staro osjećaš i sve to. Jasno mi je i da si, kad se sve zbroji i oduzme, s trideset još mlad. Ali ne tako mlad. Tad su iza tebe najplodnije, naj-bolje godine za rađanje, na primjer. Prestar si da počneš recimo trenirati za olimpijsku medalju. Čak i ako u najboljem slučaju umreš od starosti, svejedno si prevalio trećinu puta do cilju. I zato se ne mogu othrvati osjećaju nelagode dok ustobočeno sjedim na pretvrdom smeđom kauču u mračnom lounge-baru na Upper West Sideu. na rođendanskoj proslavi iznenađenja, a koju je organizirala Darcy koja mi je i dalje najbolja prijateljica.
Sutra je nedjelja koja me prvi put zaokupila dok sam se kao petašica igrala imenikom. Poslije ove noći mojim će dvadesetima doći kraj, jedno će se poglavlje zauvijek zatvoriti. Taj me osjećaj podsjeća na Staru godinu, kad se sprema odbrojavanje, a ja ne znam bih li zgrabila aparat ili se prepustila trenut-ku. Obično zgrabim aparat, a poslije požalim kad slika ne uspije. Onda osjetim silno razočaranje i po-mislim kako bi mi ta noć bila zabavnija da mi nije baš toliko značila, da nisam prisiljena analizirati gdje sam bila i kamo idem.
Kao Stara godina, i ova je večer kraj i početak. Ne volim krajeve i početke. Uvijek bih se radije lju-ljuškala u sredini. Najgore u ovom konkretnom kraju (moje mladosti) i početku (srednjih godina) je to što sam shvatila da prvi put u životu ne znam kamo idem. Moje su želje jednostavne: posao koji mi se sviđa i muškarac kojeg volim. A uoči svog tridesetog rođendana moram se pomiriti s time da gubim s 0:2.
Prvo, odvjetnica sam s položenim pravosudnim u velikoj njujorškoj tvrtki. To u prijevodu znači da sam nesretna. Posao odvjetnika nije bajan kao što se čini, nema veze sa Zakonom u Los Angelesu, seri-jom zbog koje su prijave na pravo početkom devedesetih naglo skočile. Radim od jutra do sutra za pa-kosnog analno-retentivnog partnera u uredu, obavljajući uglavnom zamorne poslove, a takva mržnja prema onomu od čega živiš počne te izjedati. I tako sam napamet naučila mantru svakog suradnika u odvjetničkom uredu: Mrzim svoj posao i uskoro ću dati otkaz. Samo da otplatim zajmove. Samo da do-bijem stimulaciju za sljedeću godinu. Samo da smislim čime bih se još mogla baviti da platim stanari-nu. Ili da nađem nekog tko će je plaćati umjesto mene.
A to me dovodi do druge točke: sama sam u milijunskom gradu. Imam ja puno prijatelja, što se vidi po solidnom odazivu večeras. Prijatelje s kojima rolam. Prijatelje s kojima ljetujem u Hamptonu. Prija-telje s kojima se četvrtkom navečer poslije posla nađem na piću ili dva ili tri. I imam Darcy, najbolju prijateljicu iz djetinjstva, koja je sve gore navedeno. Ali svi znaju da prijatelji nisu dovoljni, iako često tvrdim da jesu samo da sačuvam obraz pred udanim i zaručenim prijateljicama. Nisam planirala da ću biti sama u tridesetim, čak ni u ranim tridesetim. Dosad sam već htjela imati muža; mladenka sam htje-la biti u dvadesetim. Ali shvatila sam da ne možeš sam određivati svoj raspored i provesti ga pukom snagom volje. I eto me sad na pragu novog desetljeća, sa spoznajom da se tridesetih pribojavam zato što sam sama, a zato što imam trideset godina osjećam se još osamljenije.
Situacija se čini utoliko turobnija što moja najstarija i najbolja prijateljica ima glamurozan posao u uredu za odnose s javnošću i nedavno se zaručila. Promatram je sad, dok pripovijeda zgodu grupi nas, u kojoj je i njezin zaručnik. Dex i Darcy profinjen su par, vitki i visoki, oboje tamnokosi i zelenooki. Ub-rajaju se među one lijepe Njujorčane. Njegovan par koji za svadbene darove predbilježava porculan i kristal na šestom katu Bloomingdale'sa. Mrziš njihovu samodopadnost, ali ne možeš odoljeti a da u njih ne zuriš dok na istom katu tražiš ne pretjerano skup dar za tko zna koje vjenčanje na koje si pozvana bez pratioca. Naprežeš se da pogledom uhvatiš njezin prsten i to istog časa požališ. Ona te uhvati kako buljiš i prezirno te odmjeri od glave do pete. Ti poželiš da nisi obula tenisice za odlazak u Bloomingdale's. Ona vjerojatno misli da je obuća jedan od uzroka tvog problema. Ti kupiš svoju Waterfordovu vazu i zbrišeš odande.
– Dakle, pouka je: ako tražiš brazilsku depilaciju prepona, obavezno preciziraj. Reci im da ostave stazicu, inače ćeš završiti bez ijedne dlačice, kao desetogodišnjakinja! – Darcy je dovršila svoju bes-ramnu priču i svi su se nasmijali. Osim Dexa, koji je odmahnuo glavom kao da želi reći, kakva je samo mustra moja zaručnica.
– Dobro. Odmah se vraćam, najednom će Darcy. – Svi tekilu na eks!
Dok se ona od grupe udaljila prema šanku, na pamet su mi pali svi rođendani koje smo zajedno sla-vile, sve prekretnice koje smo zajedno proživljavale, prekretnice do kojih sam ja uvijek stizala prva. Vozačku sam dobila prije nje, prije nje sam mogla zakonito piti alkohol. To što sam starija, pa makar i tih nekoliko mjeseci, nekad je bilo pozitivno. Ali kolo sreće sad se okrenulo. Darcy ima još jedno ljeto u dvadesetima – prednost toga što se rodila ujesen. Iako to njoj ne znači previše: kad si zaručena ili udana, trideseti rođendan jednostavno nije ista stvar.
Darcy se sad nagnula preko šanka, očijukajući s dvadesetineštogodišnjim glumcem u uspo-nu/pipničarom, za kojeg mi je već rekla da bi ga – totalno povalila – da je solo. Kao da bi Darcy
ikad bila solo. Jednom je u srednjoj školi rekla: – Ja veze ne prekidam, ja dobre mijenjam za bolje. – Održala je riječ i uvijek je košarice dijelila ona. U pubertetu, na koledžu i svakog dana u našim dvade-setim, imala je nekoga. Često ih se i po nekoliko oko nje motalo i nadalo.
Sinulo mi je da bih se ja mogla spetljati s pipničarom. Nemam ama baš nikakvih obveza, ima već gotovo dva mjeseca da nisam s nekim niti izašla. Ali takvo što se ne pristoji kad imaš trideset godina. Seks za jednu noć je za djevojke u dvadesetima. Ali nije da to znam iz vlastitog iskustva. Ja sam pris-tojnom stazom dobrice kročila bez ikakvih odstupanja. U srednjoj sam školi imala same petice, otišla na koledž, diplomirala među najboljima u generaciji, položila prijamni za pravo, otišla ravno na studij, a poslije u veliki odvjetnički ured. Nisam s ruksakom proputovala Europu, nisam imala ludih zgoda, nezdravih veza ispunjenih požudom. Nikakvih tajni. Nikakvih spletki. A sad mi se čini da je za sve to prekasno. Zato što bi to samo još više odgodilo moj cilj da nađem muža, skrasim se, rodim djecu i imam sretan dom s tratinom, garažom i tosterom koji tostira četiri kriške odjedanput.
Dakle, nesigurna sam što se budućnosti tiče, a zbog prošlosti pomalo žalim. Govorim sebi da još sti-gnem razmišljati o tome što sutra nosi. Sada ću se zabavljati. Disciplinirana osoba takvo što može jed-nostavno odlučiti. A ja sam iznimno disciplinirana; dijete koje je zadaće pisalo petkom popodne odmah poslije škole, žena (od sutra u meni više neće biti nijedan trag djevojke) koja svake noći zube čisti kon-cem i svako jutro sprema krevet.
Darcy se vratila s tekilom, ali Dex je svoju odbio pa je Darcy inzistirala da ja popijem dvije. I za tili čas noć je postala onako zamagljena kao kad iz pripitosti prijedeš u pijanstvo, izgubiš pojam o vremenu i o tome što se gdje nalazi. Darcy je u tu fazu očito došla još i prije zato što sada pleše na šanku. Vrti se i okreće u oskudnoj crvenoj haljini koja se veže oko vrata, na potpeticama od sedam i pol centimetara.
– Tvoja proslava, a sve se vrti oko nje, u pola glasa kaže mi Hillary, najprisnija prijateljica s posla. – Nema srama.
Nasmijala sam se. – Aha. Uvijek ista priča.
Darcy je ciknula, sklopila ruke iznad glave i namignula mi na način koji bi razgalio svakog muškar-ca koji je ikad maštao o tome da vidi curu s curom. – Rachel! Rachel! Ovamo dođi!
Naravno da zna da joj se neću pridružiti. Nikad nisam plesala na šanku. Odozgo bih znala samo pas-ti. Odmahnula sam glavom i nasmiješila se, ljubazno odbivši. Svi smo čekali njezin sljedeći potez, a to je da zanjiše kukovima u savršenom skladu s glazbom, polako se nagne naprijed, a zatim trzajem opet uspravi tijelo dok joj se duga kosa rasipa na sve strane. Taj gipki manevar podsjeća me na njezinu savr-šenu imitaciju Tawny Kitaen iz spota Whitesnakea Here I Go Again; na to kako se valjala dok je po haubi očeva BMW-a izvodila špagu, na oduševljenje pubertetlija iz susjedstva. Bacila sam pogled na Dexa koji u tim trenucima nikad ne zna bi li se zabavljao ili živcirao. Malo je reći da je taj čovjek strp-ljiv. Dexu i meni ta je crta zajednička.
– Sretan rođendan, Rachel! – dere se Darcy. – Nazdravimo svi Rachel!
I svi nazdrave. Pogleda prikovana za nju.
Minutu poslije Dex ju je u jednom glatkom potezu povukao sa šanka, prebacio preko ramena i spus-tio na pod pokraj mene. Očito mu to nije bilo prvi put. – Dobro, obznanio je. – Vodim kući našu malu organizatoricu.
Darcy je dohvatila piće sa šanka i zatoptala nogom. – Nećeš mi ti šefovati, Dex! Je li tako, Rachel? – Dok je tako branila svoju nezavisnost, spotaknula se i martinijem zalila Dexovu cipelu.
Dex je napravio grimasu. – Mrtva si pijana, Darce. Ovo nije zabavno nikom osim tebi.
– Dobro. Dobro. Idem... Ionako mi je malo muka, rekla je, s izrazom mučnine.
– Hoćeš li moći?
– Bit ću ja dobro. Ništa se ne brini, rekla je, sad u ulozi hrabre bolesne curice.
Zahvalila sam joj na proslavi, rekla da me potpuno iznenadila, što je laž jer sam znala da će Darcy moj trideseti rođendan iskoristiti da si kupi novu odjeću, priredi veliku veselicu i pozove jednako ono-liko svojih koliko i mojih prijatelja. Svejedno, bilo je lijepo od nje što je organizirala proslavu i drago mi je da jest. Ona je onaj tip prijateljice koji svemu da je poseban štih. Čvrsto me zagrlila i rekla da bi za mene sve učinila i da što bi ona bez mene, svoje vjenčane kume, sestre koju nikad nije imala. Sva se zanijela, kao i uvijek kad previše popije.
Dex ju je prekinuo. – Sretan rođendan, Rachel. Čujemo se sutra. – Poljubio me u obraz.
– Hvala, Dex, rekoh. – Laku noć.
Promatram ga kako je izvodi van, uhvativši je za lakat nakon što se gotovo spotaknula o rubnik. Da se bar o meni netko tako brine! Da se mogu bezbrižno odati piću, a da znam da postoji netko tko će me živu i zdravu dovesti kući.
Nešto kasnije Dex se vratio u bar. – Darcy je izgubila torbicu. Misli da ju je tu ostavila. Malena je, srebrna, rekao je. – Jesi li je vidjela?
– Izgubila je novu Chanelovu torbicu? – odmahnula sam glavom i nasmijala se zato što je za Darcy tipično da gubi stvari. Obično ja vodim računa gdje joj je što, ali za svoj sam rođendan uzela slobodno. Ipak sam pomogla Dexu da potraži torbicu i napokon je ugledala pod barskom stolicom.
Dex se već okrenuo da ode, kad ga je Marcus, prijatelj i jedan od njegovih djevera, nagovorio da os-tane. – Daj, stari. Pravi nam društvo još malo.
I tako je Dex nazvao Darcy doma, a ona je promumljala da se slaže i rekla mu da se zabavi bez nje. Iako vjerojatno misli da takvo što nije moguće.
Moji su se prijatelji polako osuli i za kraj mi još jedanput čestitali rođendan. Dex i ja ispratili smo ih sve, pa i Marcusa. Sjeli smo za šank i razgovarali s glumcem/pipničarom kojem je na ruci istetovirano – Amy, a postarija ga odvjetnica ni najmanje ne zanima. Prošlo je dva sata kad smo zaključili da je vri-jeme da krenemo. Noć je više ranoljetna nego proljetna i topli me zrak naglo ispuni nadom: Ovog ću ljeta upoznati svog muškarca.
Dex mi je pozvao taksi, ali kad je ovaj stao, reče: – Može još jedan bar? Još jedno piće?
– Dobro, rekoh ja. – Zašto ne?
Oboje smo ušli, a on je taksistu rekao da samo vozi, da mora razmisliti kamo ćemo dalje. Završili smo u Alphabet Cityju u baru na uglu Sedme i Avenije B, prikladnog imena 7B.
Nije to veselo mjesto – 7B otrcan je i zadimljen. Svejedno mi se svidio, nije ušminkan, a nije ni rupa koja se trudi biti izvan trenda zato što nije ušminkana.
Dex je pokazao prema separeu. – Sjedni. Odmah dolazim. – Zatim se okrenuo. – Što ćeš popiti?
Rekla sam mu isto što i on, sjela i čekala ga u separeu. Gledala sam kako nešto govori djevojci za šankom u maslinastim sportskim hlačama i majici na kojoj piše – Pali anđeo. Nasmiješila se i odmah-nula glavom. U pozadini je svirala Omaha. To je jedna od onih pjesama koje su nekako istodobno i me-lankolične i vesele.
Trenutak poslije Dex se spustio prekoputa mene i gurnuo mi pivo. – Newcastle, reče. Zatim se nas-miješio, a brazde su mu obrubile oči. – Može?
Kimnula sam i nasmiješila se.
Krajičkom oka ugledala sam kako se Pali anđeo okreće na barskoj stolici i odmjerava Dexa, upijaju-ći njegovo isklesano lice, valovitu kosu, pune usnice. Darcy se jednom požalila kako se pogledi i uzda-si češće otimaju za Dexom nego za njom. No za razliku od svog ženskog pandana, Dex tu pozornost kao da nije primjećivao. Pali anđeo sad je bacio pogled u mom smjeru, vjerojatno se pitajući što Dex radi s nekim tako prosječnim. Nadam se da misli da smo par. Večeras nitko ne mora znati da sam ja samo uzvanica na svadbi.
Dex i ja razgovaramo o svojim poslovima i o tome kako na red za apartman u Hamptonima dolazi-mo za tjedan dana i još koječemu. Ali nismo spomenuli Darcy, a ni njihovo vjenčanje u rujnu.
Kad smo popili pivo, prebacili smo se kraj džuboksa i napunili ga novčanicama od dolara u potrazi za dobrim pjesmama. Ja sam dvaput stisnula šifru za Thunder Road jer mi je to najdraža pjesma. Rekla sam mu to.
– Da. Springsteen je i meni pri vrhu. Jesi li ikad bila na njegovu koncertu?
– Jesam, kažem. – Dvaput Born in the USA i Tunnel of Love.
Umalo da mu nisam rekla da sam u srednjoj školi išla s Darcy, odvukla je iako su njoj puno draže grupe bile Poison i Bon Jovi. Ali nisam to spomenula. Zato Što će se on onda sjetiti da se treba vratiti kući k njoj, a ja ne želim biti sama dok se mojih dvadeset i nešto gasi. Razumije se da bih radije bila sa svojim dečkom, ali bolje i Dex nego nitko.
U 7B naručuje se zadnja runda. Uzeli smo još dva piva i vratili se u svoj separe. Nešto poslije opet smo u taksiju, idemo na sjever Prvom avenijom. – Na dvije adrese, rekao je Dex taksistu zato što stanu-jemo na suprotnim stranama Central Parka. Dex je držao Darcynu Chanelovu torbicu koja je u njego-vim krupnim šakama izgledala maleno i neumjesno. Bacila sam pogled na srebrni brojčanik njegova Rolexa, Darcyn dar. Još malo pa će četiri.
Sjedili smo u tišini deset ili petnaest ulica, svatko zagledan kroz svoj bočni prozor, sve dok taksi nije naletio na rupu i bacio me nasred stražnjeg sjedala tako da se moja noga očešala o njegovu. I najedan-put, kao grom iz vedra neba, Dex me stao ljubiti. Ili sam možda ja ljubila njega. Nekako smo se ljubili. Mozak mi se ispraznio dok sam slušala mekani zvuk naših usnica što su se neprestance dodirivale. U jednom trenutku Dex je kucnuo na pregradu od pleksiglasa i između poljubaca rekao vozaču da ipak vozi na samo jednu adresu.
Stigli smo na ugao Sedamdeset i treće i Treće, blizu mog stana. Dex je vozaču pružio dvadeseticu, ne čekajući ostatak. Iskrcali smo se iz taksija i još se ljubili na pločniku, pa pred Joseom, mojim porti-rom. Ljubili smo se cijelo vrijeme dok se dizalo penjalo. Bila sam stisnuta uza zid dizala, ruke su mi bile na njegovu potiljku. Iznenadilo me kako mu je kosa mekana.
Prtljala sam ključem i u bravi ga okretala na krivu stranu, a Dex nije micao ruke s mog struka, usni-ce s mog vrata i obraza. Vrata su se napokon otvorila pa smo se ljubili nasred moje garsonijere, stojeći uspravno, oslonjeni samo jedno na drugo. Oteturali smo do mog pospremljenog kreveta na kojemu nisu nedostajali čak ni bolnički zategnuti kutovi.
– Jesi li pijana? – Njegov je glas bio šapat u mraku.
– Nisam, rekla sam. Zato što uvijek kad si pijan, kažeš da nisi. Bez obzira na to što jesam bila pija-na, u jednom sam lucidnom trenutku jasno promislila o tome što sam propuštala u dvadesetima i što želim otkriti u tridesetima. Sinulo mi je da ove epohalne rođendanske noći u stanovitom smislu mogu dobiti oboje. Dex može biti moja tajna, moja posljednja prilika za mračnu epizodu iz dvadeset i neke, a može biti i svojevrstan uvod, nagovještaj da će se pojaviti netko poput njega. Imam na umu Darcy, ali odgurala sam je u zapećak, nadjačala ju je sila snažnija od našeg prijateljstva i moje vlastite savjesti. Dex se nadnio nad mene. Oči su mi zatvorene, pa otvorene, a onda opet zatvorene.
I onda sam se nekako upustila u seks sa zaručnikom svoje najbolje prijateljice.
Dva
Probudila me zvonjava telefona i na trenutak se nisam mogla snaći u vlastitom stanu. A onda sam na sekretarici začula Darcyn kreštavi glas kako me nuka da se javim, javi se, molim te, javi se. Pred očima mi se izoštrila slika mog zločina. Prebrzo sam sjela i stan se zavrtio. Prema meni su bila okrenuta Dexterova leđa, mišićava i s ponekom pjegom. Oštro sam ih ubola prstom. Okrenuo se i pogledao me: – Bože! Koliko je sati?"Sat na mom radiju kaže da je sedam i petnaest. Već dva sata imam trideset go-dina. Pardon – jedan sat; rođena sam u centralnoj vremenskoj zoni.
Dex je brzo ustao iz kreveta i stao kupiti odjeću razbacanu s obje strane mog kreveta. Sekretarica je dvaput zatulila i prekinula Darcy. Opet je nazvala, buncajući o tome kako se Dex nije vratio kući. I opet ju je moja sekretarica ušutkala usred rečenice. Nazvala je i treći put, zapomažući: – Probudi se i nazovi me! Trebam te! – Pridigla sam se iz kreveta i onda shvatila da sam gola. Sjela sam natrag i pok-rila se jastukom.
– Ajme meni. Što ćemo sad? – Glas mi je bio promukao i drhtav. – Da se javim? Da joj kažem da si prespavao ovdje?
– Ma ni govora! Ne javljaj se, stani malo da razmislim. – Sjeo je, odjeven samo u bokserice, i protr-ljao čeljust koju je sad već osjenčala brada.
Preplavila me mučna jeza od koje sam se stala trijezniti. Počela sam plakati. A od toga nikad nikak-ve koristi.
– Čuj. Rachel, nemoj plakati, rekao je Dex. – Sve će biti dobro.
Obukao je traperice pa košulju, odrješito povlačeći smičak, uvlačeći odjeću i zakopčavajući gumbe kao da je ovo jutro kao i svako drugo. Zatim je preslušao poruke na mobitelu. – Srrranje. Dvanaest propuštenih poziva, rekao je trezveno. Tjeskoba mu se ogledala samo u očima.
Kad se obukao, opet je sjeo na rub kreveta i čelo položio na ruke. Čula sam kako teško diše na nos. Zrak unutra pa van. Unutra pa van. Zatim je bacio pogled prema meni, sabran. – Dobro. Evo kako će-mo. Rachel, pogledaj me.
Poslušala sam njegove upute, ne ispuštajući svoj jastuk.
– Sve će biti u redu. Samo slušaj, rekao je kao da se obraća klijentu u dvorani za sastanke.
– Slušam, rekla sam.
– Reći ću joj da sam vani bio do otprilike pet pa otišao na doručak s Marcusom. To smo riješili.
– A što ću joj ja reći? – upitala sam. Laganje mi nikad nije bilo jača strana.
– Samo joj reci da si s proslave otišla kući... Reci da se ne sjećaš baš jesam li još bio ondje kad si otišla, ali da misliš da sam ostao s Marcusom. I svakako reci da 'misliš', nemoj biti previše precizna. 1 ništa drugo ne znaš, dobro? – Pokazao je na moj telefon. – Javi joj se sad... Ja ću nazvati Marcusa čim izađem odavde. Jasno?
Kimnula sam, a suze su mi opet napunile uči kad je ustao.
– I smiri se, rekao je, ne zlobno, ali odlučno. I onda je već bio na vratima, s jednom rukom na kvaki, dok je drugom prolazio kroz tamnu kosu, dugu taman toliko da bude stvarno seksi.
– Što ako je već razgovarala s Marcusom? – upitala sam kad je Dex već napola izašao. A onda, više za sebe: – Nadrapali smo.
Okrenuo se, pogledao me kroz vrata. Na trenutak sam pomislila da se ljuti, da će se izderati na mene da se saberem. Da ovo nije pitanje života i smrti. Ali glas mu je bio blag. – Rach. nismo nadrapali. Ri-ješit ću to, Samo reci što sam ti rekao da kažeš... I, Rachel?
– Da?
– Stvarno mi je žao.
– Aha, kažem ja. – I meni isto.
Razgovaramo li mi to jedno s drugim – ili s Darcy?
Čim je Dex izašao, posegnula sam za telefonom, a u glavi mi se i dalje vrtjelo. Trebalo mi je nekoli-ko minuta, ali napokon sam skupila hrabrosti da nazovem Darcy.
Bila je histerična. – Svinja sinoć nije došla kući! Teško njemu ako ne leži negdje u bolnici! Misliš da me prevario?
Zaustila sam da kažem nije, da je vjerojatno samo izašao s Marcusom, ali pregrizla sam jezik. Zar to ne bi bilo previše prozirno? Zar bih to rekla da ništa ne znam? Ne mogu razmišljati. U glavi i srcu mi tutnji, a soba se i dalje na mahove vrti. – Sigurna sam da te nije prevario.
Ispuhala je nos. – Zašto si sigurna?
– Zato što ti on to ne bi učinio, Darce. – Ne mogu vjerovati što sam izgovorila, kako mi je lako doš-lo.
– Pa gdje je onda, jebote? Barovi se zatvaraju u četiri ili pet. A sad je jebenih pola osam!
– Ne znam... Ali sigurna sam da postoji logično objašnjenje.
A zapravo i postoji.
Pitala me kad sam ja otišla i je li on još bio ondje i s kime -upravo me za ta pitanja Dex instruirao. Oprezno sam odgovorila onako kako me uputio. Predložila sam joj da nazove Marcusa.
– Već sam ga zvala, rekla je. – A taj se majmun nije javio na vražji mobitel.
To. Imamo šansu.
Čula sam kako je poziv na čekanju kvrcnuo i Darcy je nestala pa se vratila i rekla da je to Dex i da će me nazvati kad stigne.
Ustala sam i na klimavim nogama otišla u kupaonicu. Pogledala sam se u ogledalo. Koža mi je osuta mrljama i crvena. Oči su mi obrubljene maskarom i crnom olovkom i peku me jer sam spavala s leća-ma. Brzo sam ih skinula čas prije nego što sam se ispovraćala u školjku. Još od koledža nisam povratila zbog pića, a i to je bilo samo jedanput. Zato što ja na svojim pogreškama učim. Većina studoša kaže, neću više nikad, pa to sljedeći vikend ponove. Ali ja sam ostala dosljedna. Takva sam. Učit ću i na ovoj. Samo da se izvučem.
Istuširala sam se, isprala dim iz kose i kože, a telefon stavila na umivaonik, očekujući da mi Darcy javi da je sve u redu. Ali sati su prolazili, a ona nije zvala. Oko podneva počeli su nazivati rođendanski čestitari. Moji su roditelji izveli svoju godišnju serenadu i skeč – pogodi gdje sam na ovaj dan bio prije trideset godina. Uspjela sam se dobro zamaskirati i prihvatiti igru, ali nije bilo lako.
Darcy mi se nije javila ni do tri sata, a meni je i dalje bila muka. Iskapila sam veliku čašu vode, po-pila dvije tablete protiv glavobolje i vagala bih li naručila kajganu i slaninu u koje se Darcy kune kad je mamurna. Ali znam da ništa neće ukloniti bol čekanja, razmišljanja što se događa, je li Dex razotkri-ven, jesmo li oboje.
Je li nas itko vidio skupa u 7B? U taksiju? Na ulici? Itko drugi osim Josea kojemu je posao da ništa ne zna? Što se događa na Upper East Sideu u njihovu stanu? Je li on prolupao i priznao? Pakira li ona stvari? Jesu li cijeli dan vodili ljubav da bi on olakšao savjest? Svađaju li se i dalje, vrteći se neprestano u krugu optuživanja i poricanja?
Strah očito potiskuje sve druge osjećaje – sram koji ti ne da disati ili žaljenje – zato što ja, suludo, ali istinito, kao da ne osjećam krivnju zbog izdaje najbolje prijateljice. Čak ni nakon što sam na podu našla naš upotrijebljeni kondom. Jedina stvarna krivnja koju sam uspjela smoći je krivnja što se ne os-jećam krivom. Ali kajat ću se kasnije, čim doznam da sam na sigurnom. Molim Te, Bože! Nikad prije nisam učinila ništa slično. Molim Te, samo mi ovaj put progledaj kroz prste. Žrtvovat ću svu buduću sreću. Sve izglede da upoznam muža.
Sjetila sam se svih onih pogodbi koje sam s Njime sklapala kad sam išla u školu, dok sam odrastala. Molim Te: samo da na ovom testu iz matematike ne dobijem manje od četiri. Molim Te, sve ću učiniti, radit ću u javnoj kuhinji svake subote, a ne samo jedanput na mjesec. To su bila vremena. Kad se samo sjetim da je trojka nekad bila simbol svega što se u mom urednom svijetu izjalovilo. Kako sam ikad mogla, pa makar i načas, poželjeti mračnu stranu? Kako sam mogla napraviti takvu golemu, apsolutno neoprostivu pogrešku koja bi mi mogla promijeniti život?
Na kraju nisam više mogla izdržati. Nazvala sam Darcy na mobitel, ali odmah mi se javila sekretari-ca. Nazvala sam ih na kućni broj u nadi se da će ona dići slušalicu. Ali javio se Dex. Kosa mi se digla na glavi.
– Zdravo, Dex. Rachel je, rekla sam, nastojeći zadržati normalan ton.
Ma znaš, kuma na tvom skorom vjenčanju; žena s kojom si se sinoć seksao?
– Zdravo, Rachel, rekao je ležerno."I, jesi li se sinoć dobro zabavila?
Na trenutak sam pomislila da govori o nama i njegova me nonšalantnost užasnula. Ali onda sam za-čula Darcy kako iz pozadine galami da telefon doda njoj pa sam shvatila da je mislio samo na proslavu.
– A, da, odlično, odlična proslava. – Ugrizla sam se za usnicu.
Darcy mu je već istrgnula telefon. Zacvrkutala je, potpuno oporavljena. – Hej. Oprosti što sam te zaboravila nazvati. Znaš već, neko je vrijeme ovdje bilo jako napeto.
– Ali sad si dobro? Sve je u redu s tobom – i Dexom? – Teško mi je izgovoriti njegovo ime. Kao da će me nekako odati.
– Hm, aha, čekaj malo.
Čujem kako je zatvorila vrata; uvijek se preseli u spavaću sobu kad telefonira. Zamišljam njihov krevet s četiri stupa koji sam Darcy pomogla izabrati u Charlesu P. Rogersu. Uskoro će im biti bračna postelja.
– Ma da, sad sam dobro. Samo je bio s Marcusom. Bili su vani dokasno, a onda su zajedno završili na doručku u zalogajnici. Ali naravno, ono, još glumim da me raspizdio. Rekla sam mu da je totalni jadnik, da ima trideset i četiri godine i da je zaručen, a i dalje vani ostaje cijelu noć. Jadno, zar nije?
– Pa da, valjda. Ali sasvim bezopasno. – Progutala sam knedlu i pomislila, da, to bi bilo sasvim be-zopasno. – E pa, drago mi je da ste se pomirili.
– Da. Pa valjda me prošlo. Ali svejedno... trebao je nazvati. Ta sranja kod mene ne prolaze, znaš?
– Naravno, rekla sam, a onda hrabro dodala. – Rekla sam ti da te nije varao.
– Znam... Ali svejedno sam ga zamišljala s nekom fufom od striptizete iz Scoresa ili nešto u tom sti-lu. Imam prebujnu maštu.
Je li ono sinoć bilo to? Znam da ja nisam fufa, ali je li to bila neka njegova svjesna odluka da će se poševiti prije vjenčanja? Ma sigurno nije. Sigurno ne bi izabrao Darcynu kumu.
– No uglavnom, kako ti je bilo na proslavi? Baš sam loša prijateljica, nalila sam se i otišla ranije. I joj da, sranje! Zapravo ti je rođendan danas. Sretan rođendan! Bože, grozna sam, Rach!
Aha, ti si loša prijateljica.
– A, bilo je odlično. Baš sam se zabavila na proslavi. Hvala ti što si je organizirala, skroz sam se iz-nenadila... Zbilja fenomenalno...
Čula sam kako se otvaraju vrata spavaće sobe i kako Dex govori nešto da će zakasniti.
– Da, znaš što, jurim, Rachel. Idemo u kino. Hoćeš s nama?
– Ne, hvala.
– Dobro. Ali dogovor za večeru danas stoji, je li tako? U Rainu u osam?
Potpuno sam zaboravila da sam se planirala naći s Dexom, Darcy i Hillary na maloj rođendanskoj večeri. Nema šanse da se večeras nađem oči u oči s Dexom ili Darcy, a pogotovo ne s njih oboje. Rekla sam joj da nisam sigurna hoću li moći, da sam jako mamurna. Iako sam prestala piti u dva, dodala sam, prije nego što mi je sinulo da lažljivci navode previše nevažnih detalja.
Darcy nije primijetila. – Možda će ti poslije biti bolje... Nazvat ću te poslije filma.
Spustila sam slušalicu i pomislila kako je to bilo i previše lako. Ali umjesto da mi lakne, u meni je ostalo nejasno nezadovoljstvo, sjeta, želja da ja idem u kino. Ne s Dexom. naravno. Samo s nekim. Ka-ko sam brzo pogazila svoju pogodbu s Bogom. Ponovno želim muža. Ili bar dečka.
Sjela sam na kauč s rukama prekriženim u krilu, razmišljajući što sam učinila Darcy, čekajući da se pojavi grižnja savjesti. Nije. Je li to zato što mi je opravdanje alkohol? Bila sam pijana, mutne glave. Sjetila sam se kolegija iz kaznenog prava s prve godine. Alkoholiziranost. kao i ludilo, maloljetnost, prinuda i policijska provokacija zakonito su opravdanje, obrana u slučaju kada se branjenik ne smatra krivim za postupke koji bi se inače smatrali kaznenim djelom. Sranje. To se odnosilo samo na prisilnu alkoholiziranost. E pa, Darcy me natjerala da popijem onu tekilu. Ali pritisak vršnjaka ne ubraja se u prisilnu alkoholiziranost. Pa ipak, to je olakotna okolnost koju bi porota mogla uzeti u obzir.
Ma bravo, okrivi žrtvu. Koji je meni vrag?
Možda sam ja jednostavno loša osoba. Možda jedini razlog zbog kojeg sam dosad bila dobra nema toliko veze s mojim stvarnim moralnim integritetom koliko sa strahom od toga da me uhvate. Držim se pravila zato što zazirem od rizika. U nižim razredima srednje nisam se upuštala u krađe iz vica u deli-katesnim trgovinama djelomice zato što sam znala da to nije u redu, ali uglavnom zato što sam bila si-gurna da bi uhvatili mene. Iz istog razloga nikad nisam prepisivala na ispitu. Čak ni danas ne nosim kući uredske potrepštine zato što znam da će uredske nadzorne kamere nekako na djelu uhvatiti mene. Dakle, ako me to motivira da budem dobra, služi li mi to zaista na čast? Jesam li zaista dobra osoba? Ili samo kukavička pesimistica?
Dobro. Možda i jesam loša osoba. Nema drugog uvjerljivog objašnjenja za izostanak moje grižnje savjesti. Jesam li kivna na Darcy? Je li me sinoć progonila ljubomora? Zavidim li joj na savršenom ži-votu, na tome kako do svega lako dolazi? Ili sam se možda, podsvjesno, u svom pijanstvu, osvećivala zbog nepravdi iz prošlosti. Darcy nije uvijek bila idealna prijateljica. Daleko od toga. Počela sam izla-gati svoju obranu poroti, prisjećajući se Ethana iz osnovne škole. Ima tu nešto... Dame i gospodo poro-tnici, podastiremo vam priču o Ethanu Ainsleyju...
Darcy Rhone i ja bile smo najbolje prijateljice u djetinjstvu, vezao nas je zemljopis, sila koja nadja-čava sve ostalo kad ideš u osnovnu školu. Doselile smo se u istu slijepu ulicu u Napervilleu, u Indiani, u ljeto 1976., taman da stignemo zajedno sudjelovati u svečanoj povorci povodom dvjestogodišnjice grada. Stupale smo jedna uz drugu, udarajući u iste crvene, bijele i plave bubnjeve koje nam je Darcyn otac kupio u Kmartu. Sjećam se kako se Darcy nagnula prema meni i rekla: – Daj da se pravimo da smo sestre."' Od tog sam se prijedloga sva naježila – sestra! I za tili čas ona mi je postala upravo to. Spavale smo jedna kod druge svaki petak i subotu tijekom školske godine i većinu večeri preko tjedna tijekom ljeta. Upijale smo nijanse obiteljskog života one druge, pojedinosti koje naučiš samo kad živiš vrata do prijateljice. Znala sam, na primjer, da Darcyna majka ručnike slaže na uredne trećine dok gle-da Mlade i nemirne, da je Darcyn tata pretplaćen na Playboy, da smiju jesti nezdravu hranu za doručak i da riječi – sranje – i – kvragu – nisu ništa strašno. Sigurna sam da je i ona primijetila mnogo toga o mom domu, ali teško je reći po čemu je tvoj vlastiti život poseban. Dijelile smo sve, odjeću, igračke, dvorišta, čak i ljubav prema Andyju Gibbu i jednorozima.
U petom smo razredu otkrile dečke. I to me dovodi do Ethana, moje prve prave simpatije. Darcy je, kao i sve druge djevojčice u našem razredu, voljela Douga Jacksona. Shvaćala sam zašto je Doug priv-lačan. Sviđala mi se njegova plava kosa koja nas je podsjećala na Boa Dukea . I kako su mu wranglersice stajale na stražnjici, s crnim češljem uredno uguranim u stražnji lijevi džep. I njegova na-dmoć u tetherballu – kako bi ležerno i bez napora loptu mlatnuo pod oštrim okomitim kutom tako da nitko nije mogao do nje.
Ali ja sam voljela Ethana. Voljela sam njegovu neposlušnu kosu i rumenilo koje bi mu obojilo obra-ze za vrijeme odmora pa je izgledao kao s Renoirove slike. Voljela sam kako je svoju HB olovku vrtio između punih usnica i blizu gumice ostavljao malene simetrične tragove ugriza kad god bi se jako kon-centrirao. Voljela sam kako je nabrijan i veseo bio kad je s curama igrao four square (bio je jedini deč-ko koji nam se htio pridružiti, ostali su se držali letherhalla i footballa). I voljela sam što je uvijek bio dobar prema najnepopularnijem dečku u našem razredu. Johnnieju Redmondu, koji je grozno mucao i jadničak bio ošišan na šljem.
Darcy je bila zbunjena, ako ne i iživcirana, mojim odmetništvom, kao i naša dobra prijateljica Anna-lise Giles, koja se k nama u slijepu ulicu doselila dvije godine poslije (to zakašnjenje i činjenica da već ima sestru značile su da nikad neće uspjeti nadoknaditi razliku i steći status najbolje prijateljice). Ethan se sviđao Darcy i Annalise, ali ne tako, pa su uporno tvrdile da je Doug puno zgodniji i veća faca – dva atributa zbog kojih ćeš upasti u nevolje kad biraš dečka ili muškarca, instinkt koji sam imala već s deset godina.
Sve smo pretpostavljale da će se trofejnim Dougom okititi Darcy. Ne samo zato što je imala više smjelosti od ostalih djevojčica, pa bi kočoperno Dougu prilazila u menzi ili na igralištu, nego i zato što je bila najljepša u razredu. Njezine visoke jagodice, ogromne, proporcionalno razmaknute oči i delikat-ni nosić bili su tip lica koje potiče obožavanje u bilo kojoj dobi, premda petaši ne mogu točno odrediti zbog čega je lijepo. Mislim da s deset godina nisam ni približno naslućivala što su jagodice i struktura kostiju, ali znala sam da je Darcy lijepa i zavidjela sam joj na izgledu. Baš kao i Annalise, koja je Darcy to govorila kad god je stigla, što se meni činilo potpuno nepotrebno. Darcy je već znala da je li-jepa i prema momu mišljenju nije ju na to bilo potrebno svakodnevno podsjećati.
I tako smo se te godine za maškare Annalise, Darcy i ja okupile u Annaliseinoj sobi da pripremimo svoje improvizirane ciganske kostime – Darcy je uporno tvrdila da će to biti izvrsna izlika da se jako našminkamo. Dok je proučavala naušnice od širasa koje je netom kupila u Claire'su, pogledala je u og-ledalo i rekla: – Znaš, Rachel, mislim da imaš pravo.
– Pravo u čemu? – rekla sam, osjetivši kako me preplavljuje zadovoljstvo dok sam se pitala na koju to raspravu iz prošlosti misli.
Pričvrstila je jednu naušnicu i pogledala me. Nikad neću zaboraviti kako se nasmijuljila – s tek nat-ruhom samozadovoljstva u smiješku. – Imaš pravo za Ethana. Mislim da će se i meni sviđati.
– Kako to misliš, sviđat će ti se?
– Zasitila sam se Douga Jacksona. Sad mi se sviđa Ethan. Sviđaju mi se njegove jamice na licu.
– Ima samo jednu, odrezala sam.
– E pa, onda mi se sviđa njegova jami-ca.
Pogledom sam od Annalise zatražila podršku, riječi koje su upućivale na to da ne možeš tek tako od-lučiti da će ti se sviđati netko novi. Ali naravno da nije rekla ništa, samo je nastavila nanositi svoj jar-kocrveni ruž i pućiti usnice pred ogledalom u ruci.
– Nevjerojatna si, Darcy!
– Što tebe muči? – upitala je. – Annalise se nije naljutila kad mi se sviđao Doug. Mjesecima smo ga dijelile s cijelim razredom. Je li tako, Annalise?
– I dulje. Meni .se počeo sviđali ljetos. Sjećaš se? Na bazenu? – dodvorila joj se Annalise koja nikad nije mogla shvatiti širi kontekst.
Ošinula sam je pogledom pa je pokajnički spustila glavu.
To je bilo drugo. To je bio Doug. On je bio otvoren za javnost. Ali Ethan je bio isključivo moj.
Te večeri nisam ništa više rekla, ali to mi je pokvarilo maškare. Drugi dan u školi Darcy je Ethanu poslala cedulju u kojoj ga je pitala sviđam li mu se ja, ona ili nijedna, s kućicama pokraj svake moguć-nosti i uputama da jednu označi. Valjda je označio onu uz Darcyno ime zato što su do odmora već bili par. A to znači da su objavili da – hodaju, ali nikad zapravo nisu vrijeme provodili zajedno, ako se ne računa nekoliko noćnih telefonskih poziva, često s unaprijed napisanim scenarijem dok se Annalise hi-hotala uz nju. Ja sam u njezinoj propupaloj romanci odbila sudjelovati i o njoj raspravljati.
Meni nije bilo važno Što se Darcy i Ethan nikad nisu poljubili ili što je to bilo još u petom razredu ili što su – prekinuli – dva tjedna poslije kad je Darcy izgubila interes i odlučila da joj se ponovno sviđa Doug Jackson. Ili što se, kao što mi je majka govorila da me utješi, imitiranjem najiskrenije izražava laskanje. Važno je bilo samo to što mi je Darcy preotela Ethana. Možda je to učinila jer se stvarno pre-domislila što se njega tiče; to sam si govorila da bih je prestala mrziti. Ali vjerojatnije je da je Darcy Ethana prisvojila samo da mi pokaže da može.
I stoga je, dame i gospodo porotnici, Darcy Rhone u neku ruku to i zaslužila. Sve se vraća, sve se plaća. Možda je sad pokušala što je zakuhala.
Zamislila sam lica porotnika. Nije ih to pokolebalo. Muški porotnici izgledaju zbunjeno, kao da im uopće nije jasno u čemu je stvar. Pa zar dečka ne osvoji uvijek najljepša cura? Upravo bi tako svijet i trebao funkcionirati. Postarija žena u praktičnoj haljini napućila je usnice. Sama ta usporedba – zaruč-nika i simpatije iz petog razreda – u njoj izaziva zgražanje! Za Boga miloga! Savršeno dotjerana, goto-vo pa prekrasna žena, u žarko žutom Chanelovu kostimu, već se poistovjetila s Darcy i stala na njezinu stranu. Nema tih riječi kojima mogu promijeniti njezino mišljenje ili ublažiti svoj prijestup.
Jedina članica porote koju je priča o Ethanu dirnula odeblja je djevojka, kose ošišane u strogi bob boje ustajale kave. Zgurila se u kutu porotničke galerije pa tu i tamo popravila naočale na kljunastom nosu. U toj sam djevojci pobudila suosjećanje, njezin osjećaj za pravdu. Potajno je zadovoljna onim što sam učinila. Možda zato što i ona ima prijateljicu poput Darcy, prijateljicu koja uvijek dobije sve što želi.
Sjetila sam se srednje škole kad je Darcy nastavila osvajati svakog dečka kojeg je htjela. Još je i sad vidim kako ljubi Blainea Connera uz naš ormarić i sjećam se zavisti što bi navrla u meni, koja nisam imala dečka, kad bih bila prisiljena prisustvovati njihovoj besramnoj razmjeni nježnosti. Blaine je u našu školu došao iz Columbusa u Ohaju one jeseni kad smo krenule u treći razred i svuda osim na nas-tavi isti čas postao hit. Iako nije bio bistar, u našoj je footballskoj momčadi bio glavni hvatač, u prvoj postavi košarkaške momčadi organizator napada a, naravno, na proljeće i naš bacač iz prve postave. A onako zgodnog i sličnog Barbikinu Kenu, cure su ga obožavale. Doug Jackson, drugi dio. Ali joj, u Co-lumbusu je imao curu Cassandru za koju je tvrdio da joj je – 110 posto odan – (sportaški izraz koji mi je uvijek išao na živce zbog svoje očigledne matematičke nemogućnosti). Ili je bar tako bilo prije nego što se u kombinaciji pojavila Darcy, nakon što je vidjela kako momčad Centrala nije uspjela vratiti ni-jednu Blaineovu lopticu pa je odlučila da ga mora imati. Sutradan ga je pozvala na Jadnike. Čovjek bi rekao da nekog tko kao Blaine trenira tri sporta mjuzikli neće zanimati, ali oduševljeno ju je pristao pratiti. Nakon predstave, u Darcynoj dnevnoj sobi, Blaine joj je na vratu ostavio veliki krvavi podljev. A sljedeće jutro jedna je Cassandra iz Columbusa u Ohiju dobila nogu.
Sjećam se kako sam s Annalise razgovarala o Darcynu životu iz bajke. Često smo raspravljale o Darcy, što me natjeralo da se zapitam koliko to one ogovaraju mene. Annalise je tvrdila da nije stvar samo u Darcynoj ljepoti ili savršenom tijelu nego i u njezinu samopouzdanju, njezinu šarmu. Za šarm ne znam, ali kad sad razmislim, što se samopouzdanja tiče slažem se s Annalise. U srednjoj školi Darcy kao da je na sve gledala poput tridesetogodišnjakinje. Shvaćala je da ništa od toga zapravo nije važno, da se živi samo jedanput pa ti je najpametnije uživati. Nikad se nije pribojavala, nikad bila nesigurna. Utjelovila je ono što svi kažu kad se prisjete srednje škole: – Da sam to bar tad znao.
Ali jedno moram priznati što se Darcy i izlazaka s dečkima tiče: nikad nas nije otpilila zbog muškar-ca. Uvijek su joj prijateljice bile na prvome mjestu, što je za srednjoškolku bilo fascinantno. Ponekad bi skroz otpilila svog dečka, ali češće bi jednostavno uključila nas. Nas četvero jedno do drugog u kinu. Izabranik mjeseca, pa Darcy, pa Annalise i ja. A Darcy se sa svojim prošaptanim komentarima uvijek obraćala nama. Bila je drska i samostalna, za razliku od većine srednjoškolki koje su dopuštale da nji-ma ovladaju osjećaji prema dečku. Tada sam mislila da ih jednostavno ne voli dovoljno. Ali možda je Darcy samo željela zadržati kontrolu, a budući da je ona bila ta koja je voljela manje, kontrolu je i ima-la. Bez obzira na to je li joj zaista bilo manje stalo ili je to samo glumila, sve do jednog je zadržala na udici i nakon što ih je otkvačila. Evo, recimo Blaine. Živi u Iowi sa ženom, troje djece i dva smeđa lab-radora, a i dalje svake godine šalje Darcy e-poruke za rođendan. E, to ti je moć.
Do dan-danas Darcy s čežnjom govori o tome kako je u srednjoj bilo divno. Ja se naježim kad god to kaže. Naravno, imam ja nekih lijepili uspomena na te dane, bila sam umjereno popularna – zgodna povlastica toga što sam bila Darcyna najbolja prijateljica. Voljela sam ići na footballske utakmice s Annalise, obojile bismo lica u narančasto i plavo, zamotale se u deke na tribinama i mahale Darcy dok je ona navijala na terenu. Voljela sam naše odlaske u Colonial Ice Cream subotom navečer gdje bismo uvijek naručile isto – jedan kup s karamelom i orasima, jednu pitu od Snickersa, jedan brownie s dvos-trukom čokoladom – i podijelile međusobno. I voljela sam svog prvog dečka, Brandona Beamera, koji me u četvrtom srednje pozvao da izađemo. Brandon se također držao pravila, bio je ja u katoličkom izdanju. Nije pio niti se drogirao, a savjest bi ga zapekla već od razgovora o seksu. Darcy, koja je nevi-nost izgubila u drugom razredu s Carlosom, učenikom na razmjeni iz Španjolske, uvijek me poučavala kako da iskvarim Brandona. – Zgrabi mu penis ovako i vjeruj mi, gotova stvar. – Ali ja sam bila savr-šeno zadovoljna našim dugim seansama drpanja u Brandonovu obiteljskom karavanu i nikad se nisam morala brinuti za siguran seks ili zbog vožnje u pijanom stanju. Ako moje uspomene i nisu bile glamu-rozne, bar mi je nekoliko puta bilo lijepo.
Ali često mi je bilo i ružno: dani kad mi je frizura bila grozna, prištevi, ubij bože razredne fotografi-je, nikad prava odjeća, manjak pratioca na plesovima, dječje salo koje nikako da skinem, izbacivanje iz sportskih ekipa, poraz na izboru za razrednog blagajnika. I snažan osjećaj tuge i tjeskobe koji se pojav-ljivao i nestajao nasumce (ili točnije, jedanput na mjesec), naizgled izvan moje kontrole. Zapravo, tipi-čne tinejdžerske stvari. Klišeji, zato što se događaju svima. Točnije, svima osim Darcy, koja je kroz te četiri burne godine prolepršala nedirnuta odbijanjem, netaknuta adolescentskom ružnoćom. Naravno da je voljela srednju školu – srednja je škola voljela nju.
Mnoge djevojke koje su svoje tinejdžerske godine tako doživljavale život kasnije kao da dobrano opali po glavi. Na desetu godišnjicu mature dođu deset kilograma teže, rastavljene, pa se prisjećaju davno prošle slave. Ali lovorike Darcyne slave nisu povenule. Nije visoko letjela pa nisko pala. Dapa-če, njezin je život samo sve bolji. Kao što je moja majka jednom, netipično za nju, rekla, Darcy je svijet uhvatila za jaja. To je bio – i ostao – savršen opis. Darcy uvijek dobije ono što želi. A to se odnosi i na Dexa, zaručnika iz snova.
Ostavila sam Darcy poruku na mobitelu koji će za vrijeme filma biti isključen. Rekla sam joj da sam previše umorna za večeru. Manje mi je muka već od toga što sam izbjegla izlazak. Najednom me zap-ravo uhvatila glad. Našla sam svoje letke i okrenula broj da naručim hamburger sa sirom i pomfritom. Očito neću skinuti dva kilograma prije Dana sjećanja. Dok čekam dostavu, zamišljam Darcy i sebe ka-ko se igramo telefonskim imenikom prije toliko godina, razmišljamo o budućnosti i tome što će nam donijeti trideseta.
I evo me sad, bez naočitog muža, odgovorne dadilje, dvoje djece. Umjesto toga, moja je rođendan-ska prekretnica zauvijek okaljana skandalom... No dobro. Nema smisla da se zato žderem. Stisnula sam gumb za ponovno biranje broja i svojoj narudžbi dodala veliki čokoladni frape. Vidim svoju djevojku iz kuta porotničke galerije kako mi namiguje. Njoj je čokoladni frape odlična ideja. Na kraju krajeva, zar ne zaslužuje svaka žena nekoliko trenutaka slabosti za svoj rođendan?
Bila sam u petom razredu kad mi je prvi put sinulo da ću navršiti tridesetu. Moja najbolja prijateljica Darcy i ja na poleđini telefonskog imenika naišle smo na vječni kalendar u kojem si mogao potražiti bilo koji datum u budućnosti, pa s pomoću one male rešetkice odrediti koji će to dan u tjednu biti. Tako smo našle naše rođendane sljedeće godine, moj u svibnju, njezin u rujnu. Mene je dopala srijeda, radni dan. Ona je dobila petak. Malena, ali tipična pobjeda. Darcy je uvijek imala sreće. Njezina je koža brže tamnjela, kosa se lakše dijelila u razdjeljak posred glave i nije joj trebao aparatić za zube. Moonwalk je izvodila vrhunski, baš kao i zvijezdu i kolut naprijed (ja kolut uopće nisam mogla napraviti). Imala je bolju zbirku naljepnica. Više bedževa s likom Michaela Jacksona. Džempere Forenza u tirkiznoj, crve-noj i boji breskve (meni ih majka nije dopuštala-govorila je da su previše pomodni i preskupi). I Gues-sove traperice sa smičcima na gležnju (ista stvar). Darcyne su uši bile probušene na dva mjesta i nije bila jedinica – iako je imala samo brata, i to je bilo bolje nego da je jedino dijete kao ja.
Ali ja sam bar bila nekoliko mjeseci starija i u tome me nikad neće stići. Tada sam odlučila potražiti svoj trideseti rođendan, u godini toliko dalekoj da mi se činila kao znanstvena fantastika. Padao je u nedjelju, a to je značilo da ćemo moj naočiti suprug i ja tu subotu navečer naći odgovornu dadilju za svoje dvoje (možda troje) djece, večerati u finom francuskom restoranu s platnenim ubrusima i ostati vani do poslije ponoći, dakle, moj ćemo rođendan u biti proslaviti onda kad i pada. Ja ću netom prije dobiti krupnu parnicu, oslobodivši nekako sumnje nedužnog čovjeka. A moj će mi suprug nazdraviti: – Za Rachel, moju prelijepu suprugu, majku moje djece i najbolju odvjetnicu u Indyju. – Svoju sam maš-tariju povjerila Darcy kud smo otkrile da njezin trideseti rođendan pada u ponedjeljak. Koji peh. Gleda-la sam kako pući usnice dok joj je ta informacija prolazila glavom.
– Ma znaš, Rachel, koga briga koji ćemo dan u tjednu navršiti tridesetu, rekla je, slegnuvši glatkim maslinastim ramenom. – Tad ćemo već biti stare. Rođendani nisu važni kad si tako star.
Pomislila sam na svoje roditelje koji su bili u tridesetima i na njihovu bezvoljnost prema vlastitim rođendanima. Moj je tata taman mami za rođendan darovao toster zato što se naš pokvario tjedan prije. Novi je testirao četiri kriške istodobno, a ne samo dvije. Nije to bio bogzna kakav dar. Ali mama kao da je bila sasvim zadovoljna svojim novim kućanskim uređajem; ni po čemu nisam naslutila razočaranje koje sam ja osjetila nakon što moj božični ulov nije baš zadovoljio očekivanja. Dakle, Darcy je vjeroja-tno imala pravo. Zabavne stvari poput rođendana neće biti tako važne kad napunimo tridesetu.
Sljedeći put sam onako zapravo na tridesetu pomislila u četvrtom razredu srednje, kad smo Darcy i ja počele zajedno gledati seriju Trideset i neku. Nije nam to bila jedna od omiljenih – draže su nam bile vesele humoristične serije poput Tko je šef? i Obiteljske muke – ali svejedno smo je pratile. Meni su u Trideset i nekoj jako smetali cendravi likovi i njihovi depresivni problemi koje kao da su sami sebi to-varili na vrat. Sjećam se kako sam razmišljala, neka se uozbilje, stisnu zube. Neka prestanu mozgati o smislu života i počnu sastavljati popis za trgovinu. U to sam doba mislila kako su se moje tinejdžerske godine otegnule i da će mi dvadesete sigurno trajali vječno.
A onda sam zašla u dvadesete. I stvarno se činilo kao da početak dvadesetih traje vječno. Dok sam slušala kako koju godinu stariji znanci jadikuju o kraju mladosti, bila sam zadovoljna samom sobom, meni opasnost još nije prijetila. Imala sam puno vremena. Sve do otprilike dvadeset i sedme godine, kad su me već odavno prestali pitati za osobnu i kad sam se počela čuditi kako su se godine naglo ubr-zale (prisjetivši se majčina monologa svake godine dok vadi naše božične ukrase), praćene borama i pokojom sjedinom. U dvadeset i devetoj godini obuzela me istinska jeza i shvatila sam da bih po mno-gočemu isto tako mogla imati i trideset godina. Ali ne još. Zato što sam još mogla reći da sam u dvade-setima. Još sam po nečemu bila jednaka diplomantima.
Jasno mi je da je trideset samo broj, da si star onoliko koliko se staro osjećaš i sve to. Jasno mi je i da si, kad se sve zbroji i oduzme, s trideset još mlad. Ali ne tako mlad. Tad su iza tebe najplodnije, naj-bolje godine za rađanje, na primjer. Prestar si da počneš recimo trenirati za olimpijsku medalju. Čak i ako u najboljem slučaju umreš od starosti, svejedno si prevalio trećinu puta do cilju. I zato se ne mogu othrvati osjećaju nelagode dok ustobočeno sjedim na pretvrdom smeđom kauču u mračnom lounge-baru na Upper West Sideu. na rođendanskoj proslavi iznenađenja, a koju je organizirala Darcy koja mi je i dalje najbolja prijateljica.
Sutra je nedjelja koja me prvi put zaokupila dok sam se kao petašica igrala imenikom. Poslije ove noći mojim će dvadesetima doći kraj, jedno će se poglavlje zauvijek zatvoriti. Taj me osjećaj podsjeća na Staru godinu, kad se sprema odbrojavanje, a ja ne znam bih li zgrabila aparat ili se prepustila trenut-ku. Obično zgrabim aparat, a poslije požalim kad slika ne uspije. Onda osjetim silno razočaranje i po-mislim kako bi mi ta noć bila zabavnija da mi nije baš toliko značila, da nisam prisiljena analizirati gdje sam bila i kamo idem.
Kao Stara godina, i ova je večer kraj i početak. Ne volim krajeve i početke. Uvijek bih se radije lju-ljuškala u sredini. Najgore u ovom konkretnom kraju (moje mladosti) i početku (srednjih godina) je to što sam shvatila da prvi put u životu ne znam kamo idem. Moje su želje jednostavne: posao koji mi se sviđa i muškarac kojeg volim. A uoči svog tridesetog rođendana moram se pomiriti s time da gubim s 0:2.
Prvo, odvjetnica sam s položenim pravosudnim u velikoj njujorškoj tvrtki. To u prijevodu znači da sam nesretna. Posao odvjetnika nije bajan kao što se čini, nema veze sa Zakonom u Los Angelesu, seri-jom zbog koje su prijave na pravo početkom devedesetih naglo skočile. Radim od jutra do sutra za pa-kosnog analno-retentivnog partnera u uredu, obavljajući uglavnom zamorne poslove, a takva mržnja prema onomu od čega živiš počne te izjedati. I tako sam napamet naučila mantru svakog suradnika u odvjetničkom uredu: Mrzim svoj posao i uskoro ću dati otkaz. Samo da otplatim zajmove. Samo da do-bijem stimulaciju za sljedeću godinu. Samo da smislim čime bih se još mogla baviti da platim stanari-nu. Ili da nađem nekog tko će je plaćati umjesto mene.
A to me dovodi do druge točke: sama sam u milijunskom gradu. Imam ja puno prijatelja, što se vidi po solidnom odazivu večeras. Prijatelje s kojima rolam. Prijatelje s kojima ljetujem u Hamptonu. Prija-telje s kojima se četvrtkom navečer poslije posla nađem na piću ili dva ili tri. I imam Darcy, najbolju prijateljicu iz djetinjstva, koja je sve gore navedeno. Ali svi znaju da prijatelji nisu dovoljni, iako često tvrdim da jesu samo da sačuvam obraz pred udanim i zaručenim prijateljicama. Nisam planirala da ću biti sama u tridesetim, čak ni u ranim tridesetim. Dosad sam već htjela imati muža; mladenka sam htje-la biti u dvadesetim. Ali shvatila sam da ne možeš sam određivati svoj raspored i provesti ga pukom snagom volje. I eto me sad na pragu novog desetljeća, sa spoznajom da se tridesetih pribojavam zato što sam sama, a zato što imam trideset godina osjećam se još osamljenije.
Situacija se čini utoliko turobnija što moja najstarija i najbolja prijateljica ima glamurozan posao u uredu za odnose s javnošću i nedavno se zaručila. Promatram je sad, dok pripovijeda zgodu grupi nas, u kojoj je i njezin zaručnik. Dex i Darcy profinjen su par, vitki i visoki, oboje tamnokosi i zelenooki. Ub-rajaju se među one lijepe Njujorčane. Njegovan par koji za svadbene darove predbilježava porculan i kristal na šestom katu Bloomingdale'sa. Mrziš njihovu samodopadnost, ali ne možeš odoljeti a da u njih ne zuriš dok na istom katu tražiš ne pretjerano skup dar za tko zna koje vjenčanje na koje si pozvana bez pratioca. Naprežeš se da pogledom uhvatiš njezin prsten i to istog časa požališ. Ona te uhvati kako buljiš i prezirno te odmjeri od glave do pete. Ti poželiš da nisi obula tenisice za odlazak u Bloomingdale's. Ona vjerojatno misli da je obuća jedan od uzroka tvog problema. Ti kupiš svoju Waterfordovu vazu i zbrišeš odande.
– Dakle, pouka je: ako tražiš brazilsku depilaciju prepona, obavezno preciziraj. Reci im da ostave stazicu, inače ćeš završiti bez ijedne dlačice, kao desetogodišnjakinja! – Darcy je dovršila svoju bes-ramnu priču i svi su se nasmijali. Osim Dexa, koji je odmahnuo glavom kao da želi reći, kakva je samo mustra moja zaručnica.
– Dobro. Odmah se vraćam, najednom će Darcy. – Svi tekilu na eks!
Dok se ona od grupe udaljila prema šanku, na pamet su mi pali svi rođendani koje smo zajedno sla-vile, sve prekretnice koje smo zajedno proživljavale, prekretnice do kojih sam ja uvijek stizala prva. Vozačku sam dobila prije nje, prije nje sam mogla zakonito piti alkohol. To što sam starija, pa makar i tih nekoliko mjeseci, nekad je bilo pozitivno. Ali kolo sreće sad se okrenulo. Darcy ima još jedno ljeto u dvadesetima – prednost toga što se rodila ujesen. Iako to njoj ne znači previše: kad si zaručena ili udana, trideseti rođendan jednostavno nije ista stvar.
Darcy se sad nagnula preko šanka, očijukajući s dvadesetineštogodišnjim glumcem u uspo-nu/pipničarom, za kojeg mi je već rekla da bi ga – totalno povalila – da je solo. Kao da bi Darcy
ikad bila solo. Jednom je u srednjoj školi rekla: – Ja veze ne prekidam, ja dobre mijenjam za bolje. – Održala je riječ i uvijek je košarice dijelila ona. U pubertetu, na koledžu i svakog dana u našim dvade-setim, imala je nekoga. Često ih se i po nekoliko oko nje motalo i nadalo.
Sinulo mi je da bih se ja mogla spetljati s pipničarom. Nemam ama baš nikakvih obveza, ima već gotovo dva mjeseca da nisam s nekim niti izašla. Ali takvo što se ne pristoji kad imaš trideset godina. Seks za jednu noć je za djevojke u dvadesetima. Ali nije da to znam iz vlastitog iskustva. Ja sam pris-tojnom stazom dobrice kročila bez ikakvih odstupanja. U srednjoj sam školi imala same petice, otišla na koledž, diplomirala među najboljima u generaciji, položila prijamni za pravo, otišla ravno na studij, a poslije u veliki odvjetnički ured. Nisam s ruksakom proputovala Europu, nisam imala ludih zgoda, nezdravih veza ispunjenih požudom. Nikakvih tajni. Nikakvih spletki. A sad mi se čini da je za sve to prekasno. Zato što bi to samo još više odgodilo moj cilj da nađem muža, skrasim se, rodim djecu i imam sretan dom s tratinom, garažom i tosterom koji tostira četiri kriške odjedanput.
Dakle, nesigurna sam što se budućnosti tiče, a zbog prošlosti pomalo žalim. Govorim sebi da još sti-gnem razmišljati o tome što sutra nosi. Sada ću se zabavljati. Disciplinirana osoba takvo što može jed-nostavno odlučiti. A ja sam iznimno disciplinirana; dijete koje je zadaće pisalo petkom popodne odmah poslije škole, žena (od sutra u meni više neće biti nijedan trag djevojke) koja svake noći zube čisti kon-cem i svako jutro sprema krevet.
Darcy se vratila s tekilom, ali Dex je svoju odbio pa je Darcy inzistirala da ja popijem dvije. I za tili čas noć je postala onako zamagljena kao kad iz pripitosti prijedeš u pijanstvo, izgubiš pojam o vremenu i o tome što se gdje nalazi. Darcy je u tu fazu očito došla još i prije zato što sada pleše na šanku. Vrti se i okreće u oskudnoj crvenoj haljini koja se veže oko vrata, na potpeticama od sedam i pol centimetara.
– Tvoja proslava, a sve se vrti oko nje, u pola glasa kaže mi Hillary, najprisnija prijateljica s posla. – Nema srama.
Nasmijala sam se. – Aha. Uvijek ista priča.
Darcy je ciknula, sklopila ruke iznad glave i namignula mi na način koji bi razgalio svakog muškar-ca koji je ikad maštao o tome da vidi curu s curom. – Rachel! Rachel! Ovamo dođi!
Naravno da zna da joj se neću pridružiti. Nikad nisam plesala na šanku. Odozgo bih znala samo pas-ti. Odmahnula sam glavom i nasmiješila se, ljubazno odbivši. Svi smo čekali njezin sljedeći potez, a to je da zanjiše kukovima u savršenom skladu s glazbom, polako se nagne naprijed, a zatim trzajem opet uspravi tijelo dok joj se duga kosa rasipa na sve strane. Taj gipki manevar podsjeća me na njezinu savr-šenu imitaciju Tawny Kitaen iz spota Whitesnakea Here I Go Again; na to kako se valjala dok je po haubi očeva BMW-a izvodila špagu, na oduševljenje pubertetlija iz susjedstva. Bacila sam pogled na Dexa koji u tim trenucima nikad ne zna bi li se zabavljao ili živcirao. Malo je reći da je taj čovjek strp-ljiv. Dexu i meni ta je crta zajednička.
– Sretan rođendan, Rachel! – dere se Darcy. – Nazdravimo svi Rachel!
I svi nazdrave. Pogleda prikovana za nju.
Minutu poslije Dex ju je u jednom glatkom potezu povukao sa šanka, prebacio preko ramena i spus-tio na pod pokraj mene. Očito mu to nije bilo prvi put. – Dobro, obznanio je. – Vodim kući našu malu organizatoricu.
Darcy je dohvatila piće sa šanka i zatoptala nogom. – Nećeš mi ti šefovati, Dex! Je li tako, Rachel? – Dok je tako branila svoju nezavisnost, spotaknula se i martinijem zalila Dexovu cipelu.
Dex je napravio grimasu. – Mrtva si pijana, Darce. Ovo nije zabavno nikom osim tebi.
– Dobro. Dobro. Idem... Ionako mi je malo muka, rekla je, s izrazom mučnine.
– Hoćeš li moći?
– Bit ću ja dobro. Ništa se ne brini, rekla je, sad u ulozi hrabre bolesne curice.
Zahvalila sam joj na proslavi, rekla da me potpuno iznenadila, što je laž jer sam znala da će Darcy moj trideseti rođendan iskoristiti da si kupi novu odjeću, priredi veliku veselicu i pozove jednako ono-liko svojih koliko i mojih prijatelja. Svejedno, bilo je lijepo od nje što je organizirala proslavu i drago mi je da jest. Ona je onaj tip prijateljice koji svemu da je poseban štih. Čvrsto me zagrlila i rekla da bi za mene sve učinila i da što bi ona bez mene, svoje vjenčane kume, sestre koju nikad nije imala. Sva se zanijela, kao i uvijek kad previše popije.
Dex ju je prekinuo. – Sretan rođendan, Rachel. Čujemo se sutra. – Poljubio me u obraz.
– Hvala, Dex, rekoh. – Laku noć.
Promatram ga kako je izvodi van, uhvativši je za lakat nakon što se gotovo spotaknula o rubnik. Da se bar o meni netko tako brine! Da se mogu bezbrižno odati piću, a da znam da postoji netko tko će me živu i zdravu dovesti kući.
Nešto kasnije Dex se vratio u bar. – Darcy je izgubila torbicu. Misli da ju je tu ostavila. Malena je, srebrna, rekao je. – Jesi li je vidjela?
– Izgubila je novu Chanelovu torbicu? – odmahnula sam glavom i nasmijala se zato što je za Darcy tipično da gubi stvari. Obično ja vodim računa gdje joj je što, ali za svoj sam rođendan uzela slobodno. Ipak sam pomogla Dexu da potraži torbicu i napokon je ugledala pod barskom stolicom.
Dex se već okrenuo da ode, kad ga je Marcus, prijatelj i jedan od njegovih djevera, nagovorio da os-tane. – Daj, stari. Pravi nam društvo još malo.
I tako je Dex nazvao Darcy doma, a ona je promumljala da se slaže i rekla mu da se zabavi bez nje. Iako vjerojatno misli da takvo što nije moguće.
Moji su se prijatelji polako osuli i za kraj mi još jedanput čestitali rođendan. Dex i ja ispratili smo ih sve, pa i Marcusa. Sjeli smo za šank i razgovarali s glumcem/pipničarom kojem je na ruci istetovirano – Amy, a postarija ga odvjetnica ni najmanje ne zanima. Prošlo je dva sata kad smo zaključili da je vri-jeme da krenemo. Noć je više ranoljetna nego proljetna i topli me zrak naglo ispuni nadom: Ovog ću ljeta upoznati svog muškarca.
Dex mi je pozvao taksi, ali kad je ovaj stao, reče: – Može još jedan bar? Još jedno piće?
– Dobro, rekoh ja. – Zašto ne?
Oboje smo ušli, a on je taksistu rekao da samo vozi, da mora razmisliti kamo ćemo dalje. Završili smo u Alphabet Cityju u baru na uglu Sedme i Avenije B, prikladnog imena 7B.
Nije to veselo mjesto – 7B otrcan je i zadimljen. Svejedno mi se svidio, nije ušminkan, a nije ni rupa koja se trudi biti izvan trenda zato što nije ušminkana.
Dex je pokazao prema separeu. – Sjedni. Odmah dolazim. – Zatim se okrenuo. – Što ćeš popiti?
Rekla sam mu isto što i on, sjela i čekala ga u separeu. Gledala sam kako nešto govori djevojci za šankom u maslinastim sportskim hlačama i majici na kojoj piše – Pali anđeo. Nasmiješila se i odmah-nula glavom. U pozadini je svirala Omaha. To je jedna od onih pjesama koje su nekako istodobno i me-lankolične i vesele.
Trenutak poslije Dex se spustio prekoputa mene i gurnuo mi pivo. – Newcastle, reče. Zatim se nas-miješio, a brazde su mu obrubile oči. – Može?
Kimnula sam i nasmiješila se.
Krajičkom oka ugledala sam kako se Pali anđeo okreće na barskoj stolici i odmjerava Dexa, upijaju-ći njegovo isklesano lice, valovitu kosu, pune usnice. Darcy se jednom požalila kako se pogledi i uzda-si češće otimaju za Dexom nego za njom. No za razliku od svog ženskog pandana, Dex tu pozornost kao da nije primjećivao. Pali anđeo sad je bacio pogled u mom smjeru, vjerojatno se pitajući što Dex radi s nekim tako prosječnim. Nadam se da misli da smo par. Večeras nitko ne mora znati da sam ja samo uzvanica na svadbi.
Dex i ja razgovaramo o svojim poslovima i o tome kako na red za apartman u Hamptonima dolazi-mo za tjedan dana i još koječemu. Ali nismo spomenuli Darcy, a ni njihovo vjenčanje u rujnu.
Kad smo popili pivo, prebacili smo se kraj džuboksa i napunili ga novčanicama od dolara u potrazi za dobrim pjesmama. Ja sam dvaput stisnula šifru za Thunder Road jer mi je to najdraža pjesma. Rekla sam mu to.
– Da. Springsteen je i meni pri vrhu. Jesi li ikad bila na njegovu koncertu?
– Jesam, kažem. – Dvaput Born in the USA i Tunnel of Love.
Umalo da mu nisam rekla da sam u srednjoj školi išla s Darcy, odvukla je iako su njoj puno draže grupe bile Poison i Bon Jovi. Ali nisam to spomenula. Zato Što će se on onda sjetiti da se treba vratiti kući k njoj, a ja ne želim biti sama dok se mojih dvadeset i nešto gasi. Razumije se da bih radije bila sa svojim dečkom, ali bolje i Dex nego nitko.
U 7B naručuje se zadnja runda. Uzeli smo još dva piva i vratili se u svoj separe. Nešto poslije opet smo u taksiju, idemo na sjever Prvom avenijom. – Na dvije adrese, rekao je Dex taksistu zato što stanu-jemo na suprotnim stranama Central Parka. Dex je držao Darcynu Chanelovu torbicu koja je u njego-vim krupnim šakama izgledala maleno i neumjesno. Bacila sam pogled na srebrni brojčanik njegova Rolexa, Darcyn dar. Još malo pa će četiri.
Sjedili smo u tišini deset ili petnaest ulica, svatko zagledan kroz svoj bočni prozor, sve dok taksi nije naletio na rupu i bacio me nasred stražnjeg sjedala tako da se moja noga očešala o njegovu. I najedan-put, kao grom iz vedra neba, Dex me stao ljubiti. Ili sam možda ja ljubila njega. Nekako smo se ljubili. Mozak mi se ispraznio dok sam slušala mekani zvuk naših usnica što su se neprestance dodirivale. U jednom trenutku Dex je kucnuo na pregradu od pleksiglasa i između poljubaca rekao vozaču da ipak vozi na samo jednu adresu.
Stigli smo na ugao Sedamdeset i treće i Treće, blizu mog stana. Dex je vozaču pružio dvadeseticu, ne čekajući ostatak. Iskrcali smo se iz taksija i još se ljubili na pločniku, pa pred Joseom, mojim porti-rom. Ljubili smo se cijelo vrijeme dok se dizalo penjalo. Bila sam stisnuta uza zid dizala, ruke su mi bile na njegovu potiljku. Iznenadilo me kako mu je kosa mekana.
Prtljala sam ključem i u bravi ga okretala na krivu stranu, a Dex nije micao ruke s mog struka, usni-ce s mog vrata i obraza. Vrata su se napokon otvorila pa smo se ljubili nasred moje garsonijere, stojeći uspravno, oslonjeni samo jedno na drugo. Oteturali smo do mog pospremljenog kreveta na kojemu nisu nedostajali čak ni bolnički zategnuti kutovi.
– Jesi li pijana? – Njegov je glas bio šapat u mraku.
– Nisam, rekla sam. Zato što uvijek kad si pijan, kažeš da nisi. Bez obzira na to što jesam bila pija-na, u jednom sam lucidnom trenutku jasno promislila o tome što sam propuštala u dvadesetima i što želim otkriti u tridesetima. Sinulo mi je da ove epohalne rođendanske noći u stanovitom smislu mogu dobiti oboje. Dex može biti moja tajna, moja posljednja prilika za mračnu epizodu iz dvadeset i neke, a može biti i svojevrstan uvod, nagovještaj da će se pojaviti netko poput njega. Imam na umu Darcy, ali odgurala sam je u zapećak, nadjačala ju je sila snažnija od našeg prijateljstva i moje vlastite savjesti. Dex se nadnio nad mene. Oči su mi zatvorene, pa otvorene, a onda opet zatvorene.
I onda sam se nekako upustila u seks sa zaručnikom svoje najbolje prijateljice.
Dva
Probudila me zvonjava telefona i na trenutak se nisam mogla snaći u vlastitom stanu. A onda sam na sekretarici začula Darcyn kreštavi glas kako me nuka da se javim, javi se, molim te, javi se. Pred očima mi se izoštrila slika mog zločina. Prebrzo sam sjela i stan se zavrtio. Prema meni su bila okrenuta Dexterova leđa, mišićava i s ponekom pjegom. Oštro sam ih ubola prstom. Okrenuo se i pogledao me: – Bože! Koliko je sati?"Sat na mom radiju kaže da je sedam i petnaest. Već dva sata imam trideset go-dina. Pardon – jedan sat; rođena sam u centralnoj vremenskoj zoni.
Dex je brzo ustao iz kreveta i stao kupiti odjeću razbacanu s obje strane mog kreveta. Sekretarica je dvaput zatulila i prekinula Darcy. Opet je nazvala, buncajući o tome kako se Dex nije vratio kući. I opet ju je moja sekretarica ušutkala usred rečenice. Nazvala je i treći put, zapomažući: – Probudi se i nazovi me! Trebam te! – Pridigla sam se iz kreveta i onda shvatila da sam gola. Sjela sam natrag i pok-rila se jastukom.
– Ajme meni. Što ćemo sad? – Glas mi je bio promukao i drhtav. – Da se javim? Da joj kažem da si prespavao ovdje?
– Ma ni govora! Ne javljaj se, stani malo da razmislim. – Sjeo je, odjeven samo u bokserice, i protr-ljao čeljust koju je sad već osjenčala brada.
Preplavila me mučna jeza od koje sam se stala trijezniti. Počela sam plakati. A od toga nikad nikak-ve koristi.
– Čuj. Rachel, nemoj plakati, rekao je Dex. – Sve će biti dobro.
Obukao je traperice pa košulju, odrješito povlačeći smičak, uvlačeći odjeću i zakopčavajući gumbe kao da je ovo jutro kao i svako drugo. Zatim je preslušao poruke na mobitelu. – Srrranje. Dvanaest propuštenih poziva, rekao je trezveno. Tjeskoba mu se ogledala samo u očima.
Kad se obukao, opet je sjeo na rub kreveta i čelo položio na ruke. Čula sam kako teško diše na nos. Zrak unutra pa van. Unutra pa van. Zatim je bacio pogled prema meni, sabran. – Dobro. Evo kako će-mo. Rachel, pogledaj me.
Poslušala sam njegove upute, ne ispuštajući svoj jastuk.
– Sve će biti u redu. Samo slušaj, rekao je kao da se obraća klijentu u dvorani za sastanke.
– Slušam, rekla sam.
– Reći ću joj da sam vani bio do otprilike pet pa otišao na doručak s Marcusom. To smo riješili.
– A što ću joj ja reći? – upitala sam. Laganje mi nikad nije bilo jača strana.
– Samo joj reci da si s proslave otišla kući... Reci da se ne sjećaš baš jesam li još bio ondje kad si otišla, ali da misliš da sam ostao s Marcusom. I svakako reci da 'misliš', nemoj biti previše precizna. 1 ništa drugo ne znaš, dobro? – Pokazao je na moj telefon. – Javi joj se sad... Ja ću nazvati Marcusa čim izađem odavde. Jasno?
Kimnula sam, a suze su mi opet napunile uči kad je ustao.
– I smiri se, rekao je, ne zlobno, ali odlučno. I onda je već bio na vratima, s jednom rukom na kvaki, dok je drugom prolazio kroz tamnu kosu, dugu taman toliko da bude stvarno seksi.
– Što ako je već razgovarala s Marcusom? – upitala sam kad je Dex već napola izašao. A onda, više za sebe: – Nadrapali smo.
Okrenuo se, pogledao me kroz vrata. Na trenutak sam pomislila da se ljuti, da će se izderati na mene da se saberem. Da ovo nije pitanje života i smrti. Ali glas mu je bio blag. – Rach. nismo nadrapali. Ri-ješit ću to, Samo reci što sam ti rekao da kažeš... I, Rachel?
– Da?
– Stvarno mi je žao.
– Aha, kažem ja. – I meni isto.
Razgovaramo li mi to jedno s drugim – ili s Darcy?
Čim je Dex izašao, posegnula sam za telefonom, a u glavi mi se i dalje vrtjelo. Trebalo mi je nekoli-ko minuta, ali napokon sam skupila hrabrosti da nazovem Darcy.
Bila je histerična. – Svinja sinoć nije došla kući! Teško njemu ako ne leži negdje u bolnici! Misliš da me prevario?
Zaustila sam da kažem nije, da je vjerojatno samo izašao s Marcusom, ali pregrizla sam jezik. Zar to ne bi bilo previše prozirno? Zar bih to rekla da ništa ne znam? Ne mogu razmišljati. U glavi i srcu mi tutnji, a soba se i dalje na mahove vrti. – Sigurna sam da te nije prevario.
Ispuhala je nos. – Zašto si sigurna?
– Zato što ti on to ne bi učinio, Darce. – Ne mogu vjerovati što sam izgovorila, kako mi je lako doš-lo.
– Pa gdje je onda, jebote? Barovi se zatvaraju u četiri ili pet. A sad je jebenih pola osam!
– Ne znam... Ali sigurna sam da postoji logično objašnjenje.
A zapravo i postoji.
Pitala me kad sam ja otišla i je li on još bio ondje i s kime -upravo me za ta pitanja Dex instruirao. Oprezno sam odgovorila onako kako me uputio. Predložila sam joj da nazove Marcusa.
– Već sam ga zvala, rekla je. – A taj se majmun nije javio na vražji mobitel.
To. Imamo šansu.
Čula sam kako je poziv na čekanju kvrcnuo i Darcy je nestala pa se vratila i rekla da je to Dex i da će me nazvati kad stigne.
Ustala sam i na klimavim nogama otišla u kupaonicu. Pogledala sam se u ogledalo. Koža mi je osuta mrljama i crvena. Oči su mi obrubljene maskarom i crnom olovkom i peku me jer sam spavala s leća-ma. Brzo sam ih skinula čas prije nego što sam se ispovraćala u školjku. Još od koledža nisam povratila zbog pića, a i to je bilo samo jedanput. Zato što ja na svojim pogreškama učim. Većina studoša kaže, neću više nikad, pa to sljedeći vikend ponove. Ali ja sam ostala dosljedna. Takva sam. Učit ću i na ovoj. Samo da se izvučem.
Istuširala sam se, isprala dim iz kose i kože, a telefon stavila na umivaonik, očekujući da mi Darcy javi da je sve u redu. Ali sati su prolazili, a ona nije zvala. Oko podneva počeli su nazivati rođendanski čestitari. Moji su roditelji izveli svoju godišnju serenadu i skeč – pogodi gdje sam na ovaj dan bio prije trideset godina. Uspjela sam se dobro zamaskirati i prihvatiti igru, ali nije bilo lako.
Darcy mi se nije javila ni do tri sata, a meni je i dalje bila muka. Iskapila sam veliku čašu vode, po-pila dvije tablete protiv glavobolje i vagala bih li naručila kajganu i slaninu u koje se Darcy kune kad je mamurna. Ali znam da ništa neće ukloniti bol čekanja, razmišljanja što se događa, je li Dex razotkri-ven, jesmo li oboje.
Je li nas itko vidio skupa u 7B? U taksiju? Na ulici? Itko drugi osim Josea kojemu je posao da ništa ne zna? Što se događa na Upper East Sideu u njihovu stanu? Je li on prolupao i priznao? Pakira li ona stvari? Jesu li cijeli dan vodili ljubav da bi on olakšao savjest? Svađaju li se i dalje, vrteći se neprestano u krugu optuživanja i poricanja?
Strah očito potiskuje sve druge osjećaje – sram koji ti ne da disati ili žaljenje – zato što ja, suludo, ali istinito, kao da ne osjećam krivnju zbog izdaje najbolje prijateljice. Čak ni nakon što sam na podu našla naš upotrijebljeni kondom. Jedina stvarna krivnja koju sam uspjela smoći je krivnja što se ne os-jećam krivom. Ali kajat ću se kasnije, čim doznam da sam na sigurnom. Molim Te, Bože! Nikad prije nisam učinila ništa slično. Molim Te, samo mi ovaj put progledaj kroz prste. Žrtvovat ću svu buduću sreću. Sve izglede da upoznam muža.
Sjetila sam se svih onih pogodbi koje sam s Njime sklapala kad sam išla u školu, dok sam odrastala. Molim Te: samo da na ovom testu iz matematike ne dobijem manje od četiri. Molim Te, sve ću učiniti, radit ću u javnoj kuhinji svake subote, a ne samo jedanput na mjesec. To su bila vremena. Kad se samo sjetim da je trojka nekad bila simbol svega što se u mom urednom svijetu izjalovilo. Kako sam ikad mogla, pa makar i načas, poželjeti mračnu stranu? Kako sam mogla napraviti takvu golemu, apsolutno neoprostivu pogrešku koja bi mi mogla promijeniti život?
Na kraju nisam više mogla izdržati. Nazvala sam Darcy na mobitel, ali odmah mi se javila sekretari-ca. Nazvala sam ih na kućni broj u nadi se da će ona dići slušalicu. Ali javio se Dex. Kosa mi se digla na glavi.
– Zdravo, Dex. Rachel je, rekla sam, nastojeći zadržati normalan ton.
Ma znaš, kuma na tvom skorom vjenčanju; žena s kojom si se sinoć seksao?
– Zdravo, Rachel, rekao je ležerno."I, jesi li se sinoć dobro zabavila?
Na trenutak sam pomislila da govori o nama i njegova me nonšalantnost užasnula. Ali onda sam za-čula Darcy kako iz pozadine galami da telefon doda njoj pa sam shvatila da je mislio samo na proslavu.
– A, da, odlično, odlična proslava. – Ugrizla sam se za usnicu.
Darcy mu je već istrgnula telefon. Zacvrkutala je, potpuno oporavljena. – Hej. Oprosti što sam te zaboravila nazvati. Znaš već, neko je vrijeme ovdje bilo jako napeto.
– Ali sad si dobro? Sve je u redu s tobom – i Dexom? – Teško mi je izgovoriti njegovo ime. Kao da će me nekako odati.
– Hm, aha, čekaj malo.
Čujem kako je zatvorila vrata; uvijek se preseli u spavaću sobu kad telefonira. Zamišljam njihov krevet s četiri stupa koji sam Darcy pomogla izabrati u Charlesu P. Rogersu. Uskoro će im biti bračna postelja.
– Ma da, sad sam dobro. Samo je bio s Marcusom. Bili su vani dokasno, a onda su zajedno završili na doručku u zalogajnici. Ali naravno, ono, još glumim da me raspizdio. Rekla sam mu da je totalni jadnik, da ima trideset i četiri godine i da je zaručen, a i dalje vani ostaje cijelu noć. Jadno, zar nije?
– Pa da, valjda. Ali sasvim bezopasno. – Progutala sam knedlu i pomislila, da, to bi bilo sasvim be-zopasno. – E pa, drago mi je da ste se pomirili.
– Da. Pa valjda me prošlo. Ali svejedno... trebao je nazvati. Ta sranja kod mene ne prolaze, znaš?
– Naravno, rekla sam, a onda hrabro dodala. – Rekla sam ti da te nije varao.
– Znam... Ali svejedno sam ga zamišljala s nekom fufom od striptizete iz Scoresa ili nešto u tom sti-lu. Imam prebujnu maštu.
Je li ono sinoć bilo to? Znam da ja nisam fufa, ali je li to bila neka njegova svjesna odluka da će se poševiti prije vjenčanja? Ma sigurno nije. Sigurno ne bi izabrao Darcynu kumu.
– No uglavnom, kako ti je bilo na proslavi? Baš sam loša prijateljica, nalila sam se i otišla ranije. I joj da, sranje! Zapravo ti je rođendan danas. Sretan rođendan! Bože, grozna sam, Rach!
Aha, ti si loša prijateljica.
– A, bilo je odlično. Baš sam se zabavila na proslavi. Hvala ti što si je organizirala, skroz sam se iz-nenadila... Zbilja fenomenalno...
Čula sam kako se otvaraju vrata spavaće sobe i kako Dex govori nešto da će zakasniti.
– Da, znaš što, jurim, Rachel. Idemo u kino. Hoćeš s nama?
– Ne, hvala.
– Dobro. Ali dogovor za večeru danas stoji, je li tako? U Rainu u osam?
Potpuno sam zaboravila da sam se planirala naći s Dexom, Darcy i Hillary na maloj rođendanskoj večeri. Nema šanse da se večeras nađem oči u oči s Dexom ili Darcy, a pogotovo ne s njih oboje. Rekla sam joj da nisam sigurna hoću li moći, da sam jako mamurna. Iako sam prestala piti u dva, dodala sam, prije nego što mi je sinulo da lažljivci navode previše nevažnih detalja.
Darcy nije primijetila. – Možda će ti poslije biti bolje... Nazvat ću te poslije filma.
Spustila sam slušalicu i pomislila kako je to bilo i previše lako. Ali umjesto da mi lakne, u meni je ostalo nejasno nezadovoljstvo, sjeta, želja da ja idem u kino. Ne s Dexom. naravno. Samo s nekim. Ka-ko sam brzo pogazila svoju pogodbu s Bogom. Ponovno želim muža. Ili bar dečka.
Sjela sam na kauč s rukama prekriženim u krilu, razmišljajući što sam učinila Darcy, čekajući da se pojavi grižnja savjesti. Nije. Je li to zato što mi je opravdanje alkohol? Bila sam pijana, mutne glave. Sjetila sam se kolegija iz kaznenog prava s prve godine. Alkoholiziranost. kao i ludilo, maloljetnost, prinuda i policijska provokacija zakonito su opravdanje, obrana u slučaju kada se branjenik ne smatra krivim za postupke koji bi se inače smatrali kaznenim djelom. Sranje. To se odnosilo samo na prisilnu alkoholiziranost. E pa, Darcy me natjerala da popijem onu tekilu. Ali pritisak vršnjaka ne ubraja se u prisilnu alkoholiziranost. Pa ipak, to je olakotna okolnost koju bi porota mogla uzeti u obzir.
Ma bravo, okrivi žrtvu. Koji je meni vrag?
Možda sam ja jednostavno loša osoba. Možda jedini razlog zbog kojeg sam dosad bila dobra nema toliko veze s mojim stvarnim moralnim integritetom koliko sa strahom od toga da me uhvate. Držim se pravila zato što zazirem od rizika. U nižim razredima srednje nisam se upuštala u krađe iz vica u deli-katesnim trgovinama djelomice zato što sam znala da to nije u redu, ali uglavnom zato što sam bila si-gurna da bi uhvatili mene. Iz istog razloga nikad nisam prepisivala na ispitu. Čak ni danas ne nosim kući uredske potrepštine zato što znam da će uredske nadzorne kamere nekako na djelu uhvatiti mene. Dakle, ako me to motivira da budem dobra, služi li mi to zaista na čast? Jesam li zaista dobra osoba? Ili samo kukavička pesimistica?
Dobro. Možda i jesam loša osoba. Nema drugog uvjerljivog objašnjenja za izostanak moje grižnje savjesti. Jesam li kivna na Darcy? Je li me sinoć progonila ljubomora? Zavidim li joj na savršenom ži-votu, na tome kako do svega lako dolazi? Ili sam se možda, podsvjesno, u svom pijanstvu, osvećivala zbog nepravdi iz prošlosti. Darcy nije uvijek bila idealna prijateljica. Daleko od toga. Počela sam izla-gati svoju obranu poroti, prisjećajući se Ethana iz osnovne škole. Ima tu nešto... Dame i gospodo poro-tnici, podastiremo vam priču o Ethanu Ainsleyju...
Darcy Rhone i ja bile smo najbolje prijateljice u djetinjstvu, vezao nas je zemljopis, sila koja nadja-čava sve ostalo kad ideš u osnovnu školu. Doselile smo se u istu slijepu ulicu u Napervilleu, u Indiani, u ljeto 1976., taman da stignemo zajedno sudjelovati u svečanoj povorci povodom dvjestogodišnjice grada. Stupale smo jedna uz drugu, udarajući u iste crvene, bijele i plave bubnjeve koje nam je Darcyn otac kupio u Kmartu. Sjećam se kako se Darcy nagnula prema meni i rekla: – Daj da se pravimo da smo sestre."' Od tog sam se prijedloga sva naježila – sestra! I za tili čas ona mi je postala upravo to. Spavale smo jedna kod druge svaki petak i subotu tijekom školske godine i većinu večeri preko tjedna tijekom ljeta. Upijale smo nijanse obiteljskog života one druge, pojedinosti koje naučiš samo kad živiš vrata do prijateljice. Znala sam, na primjer, da Darcyna majka ručnike slaže na uredne trećine dok gle-da Mlade i nemirne, da je Darcyn tata pretplaćen na Playboy, da smiju jesti nezdravu hranu za doručak i da riječi – sranje – i – kvragu – nisu ništa strašno. Sigurna sam da je i ona primijetila mnogo toga o mom domu, ali teško je reći po čemu je tvoj vlastiti život poseban. Dijelile smo sve, odjeću, igračke, dvorišta, čak i ljubav prema Andyju Gibbu i jednorozima.
U petom smo razredu otkrile dečke. I to me dovodi do Ethana, moje prve prave simpatije. Darcy je, kao i sve druge djevojčice u našem razredu, voljela Douga Jacksona. Shvaćala sam zašto je Doug priv-lačan. Sviđala mi se njegova plava kosa koja nas je podsjećala na Boa Dukea . I kako su mu wranglersice stajale na stražnjici, s crnim češljem uredno uguranim u stražnji lijevi džep. I njegova na-dmoć u tetherballu – kako bi ležerno i bez napora loptu mlatnuo pod oštrim okomitim kutom tako da nitko nije mogao do nje.
Ali ja sam voljela Ethana. Voljela sam njegovu neposlušnu kosu i rumenilo koje bi mu obojilo obra-ze za vrijeme odmora pa je izgledao kao s Renoirove slike. Voljela sam kako je svoju HB olovku vrtio između punih usnica i blizu gumice ostavljao malene simetrične tragove ugriza kad god bi se jako kon-centrirao. Voljela sam kako je nabrijan i veseo bio kad je s curama igrao four square (bio je jedini deč-ko koji nam se htio pridružiti, ostali su se držali letherhalla i footballa). I voljela sam što je uvijek bio dobar prema najnepopularnijem dečku u našem razredu. Johnnieju Redmondu, koji je grozno mucao i jadničak bio ošišan na šljem.
Darcy je bila zbunjena, ako ne i iživcirana, mojim odmetništvom, kao i naša dobra prijateljica Anna-lise Giles, koja se k nama u slijepu ulicu doselila dvije godine poslije (to zakašnjenje i činjenica da već ima sestru značile su da nikad neće uspjeti nadoknaditi razliku i steći status najbolje prijateljice). Ethan se sviđao Darcy i Annalise, ali ne tako, pa su uporno tvrdile da je Doug puno zgodniji i veća faca – dva atributa zbog kojih ćeš upasti u nevolje kad biraš dečka ili muškarca, instinkt koji sam imala već s deset godina.
Sve smo pretpostavljale da će se trofejnim Dougom okititi Darcy. Ne samo zato što je imala više smjelosti od ostalih djevojčica, pa bi kočoperno Dougu prilazila u menzi ili na igralištu, nego i zato što je bila najljepša u razredu. Njezine visoke jagodice, ogromne, proporcionalno razmaknute oči i delikat-ni nosić bili su tip lica koje potiče obožavanje u bilo kojoj dobi, premda petaši ne mogu točno odrediti zbog čega je lijepo. Mislim da s deset godina nisam ni približno naslućivala što su jagodice i struktura kostiju, ali znala sam da je Darcy lijepa i zavidjela sam joj na izgledu. Baš kao i Annalise, koja je Darcy to govorila kad god je stigla, što se meni činilo potpuno nepotrebno. Darcy je već znala da je li-jepa i prema momu mišljenju nije ju na to bilo potrebno svakodnevno podsjećati.
I tako smo se te godine za maškare Annalise, Darcy i ja okupile u Annaliseinoj sobi da pripremimo svoje improvizirane ciganske kostime – Darcy je uporno tvrdila da će to biti izvrsna izlika da se jako našminkamo. Dok je proučavala naušnice od širasa koje je netom kupila u Claire'su, pogledala je u og-ledalo i rekla: – Znaš, Rachel, mislim da imaš pravo.
– Pravo u čemu? – rekla sam, osjetivši kako me preplavljuje zadovoljstvo dok sam se pitala na koju to raspravu iz prošlosti misli.
Pričvrstila je jednu naušnicu i pogledala me. Nikad neću zaboraviti kako se nasmijuljila – s tek nat-ruhom samozadovoljstva u smiješku. – Imaš pravo za Ethana. Mislim da će se i meni sviđati.
– Kako to misliš, sviđat će ti se?
– Zasitila sam se Douga Jacksona. Sad mi se sviđa Ethan. Sviđaju mi se njegove jamice na licu.
– Ima samo jednu, odrezala sam.
– E pa, onda mi se sviđa njegova jami-ca.
Pogledom sam od Annalise zatražila podršku, riječi koje su upućivale na to da ne možeš tek tako od-lučiti da će ti se sviđati netko novi. Ali naravno da nije rekla ništa, samo je nastavila nanositi svoj jar-kocrveni ruž i pućiti usnice pred ogledalom u ruci.
– Nevjerojatna si, Darcy!
– Što tebe muči? – upitala je. – Annalise se nije naljutila kad mi se sviđao Doug. Mjesecima smo ga dijelile s cijelim razredom. Je li tako, Annalise?
– I dulje. Meni .se počeo sviđali ljetos. Sjećaš se? Na bazenu? – dodvorila joj se Annalise koja nikad nije mogla shvatiti širi kontekst.
Ošinula sam je pogledom pa je pokajnički spustila glavu.
To je bilo drugo. To je bio Doug. On je bio otvoren za javnost. Ali Ethan je bio isključivo moj.
Te večeri nisam ništa više rekla, ali to mi je pokvarilo maškare. Drugi dan u školi Darcy je Ethanu poslala cedulju u kojoj ga je pitala sviđam li mu se ja, ona ili nijedna, s kućicama pokraj svake moguć-nosti i uputama da jednu označi. Valjda je označio onu uz Darcyno ime zato što su do odmora već bili par. A to znači da su objavili da – hodaju, ali nikad zapravo nisu vrijeme provodili zajedno, ako se ne računa nekoliko noćnih telefonskih poziva, često s unaprijed napisanim scenarijem dok se Annalise hi-hotala uz nju. Ja sam u njezinoj propupaloj romanci odbila sudjelovati i o njoj raspravljati.
Meni nije bilo važno Što se Darcy i Ethan nikad nisu poljubili ili što je to bilo još u petom razredu ili što su – prekinuli – dva tjedna poslije kad je Darcy izgubila interes i odlučila da joj se ponovno sviđa Doug Jackson. Ili što se, kao što mi je majka govorila da me utješi, imitiranjem najiskrenije izražava laskanje. Važno je bilo samo to što mi je Darcy preotela Ethana. Možda je to učinila jer se stvarno pre-domislila što se njega tiče; to sam si govorila da bih je prestala mrziti. Ali vjerojatnije je da je Darcy Ethana prisvojila samo da mi pokaže da može.
I stoga je, dame i gospodo porotnici, Darcy Rhone u neku ruku to i zaslužila. Sve se vraća, sve se plaća. Možda je sad pokušala što je zakuhala.
Zamislila sam lica porotnika. Nije ih to pokolebalo. Muški porotnici izgledaju zbunjeno, kao da im uopće nije jasno u čemu je stvar. Pa zar dečka ne osvoji uvijek najljepša cura? Upravo bi tako svijet i trebao funkcionirati. Postarija žena u praktičnoj haljini napućila je usnice. Sama ta usporedba – zaruč-nika i simpatije iz petog razreda – u njoj izaziva zgražanje! Za Boga miloga! Savršeno dotjerana, goto-vo pa prekrasna žena, u žarko žutom Chanelovu kostimu, već se poistovjetila s Darcy i stala na njezinu stranu. Nema tih riječi kojima mogu promijeniti njezino mišljenje ili ublažiti svoj prijestup.
Jedina članica porote koju je priča o Ethanu dirnula odeblja je djevojka, kose ošišane u strogi bob boje ustajale kave. Zgurila se u kutu porotničke galerije pa tu i tamo popravila naočale na kljunastom nosu. U toj sam djevojci pobudila suosjećanje, njezin osjećaj za pravdu. Potajno je zadovoljna onim što sam učinila. Možda zato što i ona ima prijateljicu poput Darcy, prijateljicu koja uvijek dobije sve što želi.
Sjetila sam se srednje škole kad je Darcy nastavila osvajati svakog dečka kojeg je htjela. Još je i sad vidim kako ljubi Blainea Connera uz naš ormarić i sjećam se zavisti što bi navrla u meni, koja nisam imala dečka, kad bih bila prisiljena prisustvovati njihovoj besramnoj razmjeni nježnosti. Blaine je u našu školu došao iz Columbusa u Ohaju one jeseni kad smo krenule u treći razred i svuda osim na nas-tavi isti čas postao hit. Iako nije bio bistar, u našoj je footballskoj momčadi bio glavni hvatač, u prvoj postavi košarkaške momčadi organizator napada a, naravno, na proljeće i naš bacač iz prve postave. A onako zgodnog i sličnog Barbikinu Kenu, cure su ga obožavale. Doug Jackson, drugi dio. Ali joj, u Co-lumbusu je imao curu Cassandru za koju je tvrdio da joj je – 110 posto odan – (sportaški izraz koji mi je uvijek išao na živce zbog svoje očigledne matematičke nemogućnosti). Ili je bar tako bilo prije nego što se u kombinaciji pojavila Darcy, nakon što je vidjela kako momčad Centrala nije uspjela vratiti ni-jednu Blaineovu lopticu pa je odlučila da ga mora imati. Sutradan ga je pozvala na Jadnike. Čovjek bi rekao da nekog tko kao Blaine trenira tri sporta mjuzikli neće zanimati, ali oduševljeno ju je pristao pratiti. Nakon predstave, u Darcynoj dnevnoj sobi, Blaine joj je na vratu ostavio veliki krvavi podljev. A sljedeće jutro jedna je Cassandra iz Columbusa u Ohiju dobila nogu.
Sjećam se kako sam s Annalise razgovarala o Darcynu životu iz bajke. Često smo raspravljale o Darcy, što me natjeralo da se zapitam koliko to one ogovaraju mene. Annalise je tvrdila da nije stvar samo u Darcynoj ljepoti ili savršenom tijelu nego i u njezinu samopouzdanju, njezinu šarmu. Za šarm ne znam, ali kad sad razmislim, što se samopouzdanja tiče slažem se s Annalise. U srednjoj školi Darcy kao da je na sve gledala poput tridesetogodišnjakinje. Shvaćala je da ništa od toga zapravo nije važno, da se živi samo jedanput pa ti je najpametnije uživati. Nikad se nije pribojavala, nikad bila nesigurna. Utjelovila je ono što svi kažu kad se prisjete srednje škole: – Da sam to bar tad znao.
Ali jedno moram priznati što se Darcy i izlazaka s dečkima tiče: nikad nas nije otpilila zbog muškar-ca. Uvijek su joj prijateljice bile na prvome mjestu, što je za srednjoškolku bilo fascinantno. Ponekad bi skroz otpilila svog dečka, ali češće bi jednostavno uključila nas. Nas četvero jedno do drugog u kinu. Izabranik mjeseca, pa Darcy, pa Annalise i ja. A Darcy se sa svojim prošaptanim komentarima uvijek obraćala nama. Bila je drska i samostalna, za razliku od većine srednjoškolki koje su dopuštale da nji-ma ovladaju osjećaji prema dečku. Tada sam mislila da ih jednostavno ne voli dovoljno. Ali možda je Darcy samo željela zadržati kontrolu, a budući da je ona bila ta koja je voljela manje, kontrolu je i ima-la. Bez obzira na to je li joj zaista bilo manje stalo ili je to samo glumila, sve do jednog je zadržala na udici i nakon što ih je otkvačila. Evo, recimo Blaine. Živi u Iowi sa ženom, troje djece i dva smeđa lab-radora, a i dalje svake godine šalje Darcy e-poruke za rođendan. E, to ti je moć.
Do dan-danas Darcy s čežnjom govori o tome kako je u srednjoj bilo divno. Ja se naježim kad god to kaže. Naravno, imam ja nekih lijepili uspomena na te dane, bila sam umjereno popularna – zgodna povlastica toga što sam bila Darcyna najbolja prijateljica. Voljela sam ići na footballske utakmice s Annalise, obojile bismo lica u narančasto i plavo, zamotale se u deke na tribinama i mahale Darcy dok je ona navijala na terenu. Voljela sam naše odlaske u Colonial Ice Cream subotom navečer gdje bismo uvijek naručile isto – jedan kup s karamelom i orasima, jednu pitu od Snickersa, jedan brownie s dvos-trukom čokoladom – i podijelile međusobno. I voljela sam svog prvog dečka, Brandona Beamera, koji me u četvrtom srednje pozvao da izađemo. Brandon se također držao pravila, bio je ja u katoličkom izdanju. Nije pio niti se drogirao, a savjest bi ga zapekla već od razgovora o seksu. Darcy, koja je nevi-nost izgubila u drugom razredu s Carlosom, učenikom na razmjeni iz Španjolske, uvijek me poučavala kako da iskvarim Brandona. – Zgrabi mu penis ovako i vjeruj mi, gotova stvar. – Ali ja sam bila savr-šeno zadovoljna našim dugim seansama drpanja u Brandonovu obiteljskom karavanu i nikad se nisam morala brinuti za siguran seks ili zbog vožnje u pijanom stanju. Ako moje uspomene i nisu bile glamu-rozne, bar mi je nekoliko puta bilo lijepo.
Ali često mi je bilo i ružno: dani kad mi je frizura bila grozna, prištevi, ubij bože razredne fotografi-je, nikad prava odjeća, manjak pratioca na plesovima, dječje salo koje nikako da skinem, izbacivanje iz sportskih ekipa, poraz na izboru za razrednog blagajnika. I snažan osjećaj tuge i tjeskobe koji se pojav-ljivao i nestajao nasumce (ili točnije, jedanput na mjesec), naizgled izvan moje kontrole. Zapravo, tipi-čne tinejdžerske stvari. Klišeji, zato što se događaju svima. Točnije, svima osim Darcy, koja je kroz te četiri burne godine prolepršala nedirnuta odbijanjem, netaknuta adolescentskom ružnoćom. Naravno da je voljela srednju školu – srednja je škola voljela nju.
Mnoge djevojke koje su svoje tinejdžerske godine tako doživljavale život kasnije kao da dobrano opali po glavi. Na desetu godišnjicu mature dođu deset kilograma teže, rastavljene, pa se prisjećaju davno prošle slave. Ali lovorike Darcyne slave nisu povenule. Nije visoko letjela pa nisko pala. Dapa-če, njezin je život samo sve bolji. Kao što je moja majka jednom, netipično za nju, rekla, Darcy je svijet uhvatila za jaja. To je bio – i ostao – savršen opis. Darcy uvijek dobije ono što želi. A to se odnosi i na Dexa, zaručnika iz snova.
Ostavila sam Darcy poruku na mobitelu koji će za vrijeme filma biti isključen. Rekla sam joj da sam previše umorna za večeru. Manje mi je muka već od toga što sam izbjegla izlazak. Najednom me zap-ravo uhvatila glad. Našla sam svoje letke i okrenula broj da naručim hamburger sa sirom i pomfritom. Očito neću skinuti dva kilograma prije Dana sjećanja. Dok čekam dostavu, zamišljam Darcy i sebe ka-ko se igramo telefonskim imenikom prije toliko godina, razmišljamo o budućnosti i tome što će nam donijeti trideseta.
I evo me sad, bez naočitog muža, odgovorne dadilje, dvoje djece. Umjesto toga, moja je rođendan-ska prekretnica zauvijek okaljana skandalom... No dobro. Nema smisla da se zato žderem. Stisnula sam gumb za ponovno biranje broja i svojoj narudžbi dodala veliki čokoladni frape. Vidim svoju djevojku iz kuta porotničke galerije kako mi namiguje. Njoj je čokoladni frape odlična ideja. Na kraju krajeva, zar ne zaslužuje svaka žena nekoliko trenutaka slabosti za svoj rođendan?
4 Re: Emily Giffin – Nešto posuđeno Sub Jan 28, 2012 4:23 am
Margita
Administrator
Tri
Kad sam se sljedeće jutro probudila, galantna djevojka koja pijucka frape je nestala, okovana kriv-njom i tridesetogodišnjim poštovanjem pravila. Nisam više mogla racionalizirati ono što sam učinila. Neizrecivo sam se ogriješila o prijateljicu, prekršila osnovno pravilo sestrinstva. Opravdanje ne postoji.
Dakle, prelazim na plan B: pravit ću se da se ništa nije dogodilo. Moj je prijestup tako velik da mi ne preostaje ništa drugo nego da sve to snagom volje otjeram od sebe. A nastavljajući rutinu, prigrlivši kolotečinu ponedjeljka ujutro, želim postići upravo to.
Istuširala sam se, osušila kosu, obukla svoj najudobniji crni kostim i cipele s niskom petom, sjela na podzemnu prema Grand Centralu, uzela kavu u Starbucksu, kupila New York Times na svom kiosku i na dva niza pomičnih stuba i jednim dizalom dovezla se u svoj ured u zgradi MetLifea. Svaki dio moje kolotečine jedan je korak dalje od Dexa i Incidenta.
Došla sam u ured u osam i dvadeset, debelo prerano za odvjetničku tvrtku. Hodnici su tihi. Nisu još došle ni tajnice. Baš sam okrenula gradsku rubriku u novinama, pijuckajući kavu, kad sam primijetila da mi na telefonu bljeska crveno svjetlo za poruku – što obično upozorava da me čeka još posla. Neki zaguljeni partner vjerojatno me nazvao tijekom jedinog vikenda u novijoj prošlosti kad nisam presluša-la poruke. Dala bih se kladiti da je Les, najvažniji muškarac u mom životu i najzaguljeniji partner među svima onima na šest katova. Utipkala sam svoju lozinku, pričekala...
– Jedna nova poruka ostavljena je nakon poziva izvana. Primljena je danas ujutro u sedam i četrde-set i dva... – reče mi snimka. Mrzim tu automatiziranu ženu. Neprestano mi donosi loše vijesti, i to cvr-kutavim glasom. Tu bi snimku u odvjetničkim uredima trebali prilagoditi, da glas zvuči sumornije: – Ajoj – – sa zlokobnom glazbom iz Ralja u pozadini – – imate četiri nove poruke...
Što sad hoće? Pomislila sam dok sam stiskala play.
– Zdravo, Rachel... To sam ja... Dex... Htio sam te nazvati jučer da razgovaramo o onom u subotu navečer, ali... Jednostavno nisam mogao. Mislim da bismo trebali porazgovarati o tome, slažeš se? Na-zovi me kad stigneš. Tu bih trebao biti cijeli dan.
Srce mi je sišlo u pete. Zašto ne primijeni neku dobru staru tehniku za izbjegavanje pa to izignorira, nikad više ne spomene? To je bila moja strategija. Nije ni čudo što mrzim svoj posao; parničarka sam koja mrzi sukobe. Uzela sam kemijsku i stala njome kuckati o rub stola. Već čujem majku kako mi go-vori da se ne vrpoljim. Spustila sam kemijsku i zabuljila se u bljeskavo svjetlo. Žena zahtijeva da se o toj poruci donese odluka: moram je ponovno pustiti, pospremiti ili obrisati.
O čemu on to hoće razgovarati? Što se tu ima reći? Ponovno sam je pustila, u očekivanju da mi zvuk njegova glasa, ritam njegova govora, donese odgovore. Ali ništa nije odao. Nisam je prestala puštati sve dok njegov glas nije zazvučao iskrivljeno, kao kad se riječ u ustima promijeni nakon što je dovolj-no puta ponoviš. Jaje, jaje, jaje, jaje. Ta mi je bila najdraža. Neprestano bih je ponavljala sve dok se nije činilo kao da je to potpuno pogrešan izraz za žutu tvar koju sam se spremala doručkovati.
Poslušala sam Dexa još jedanput prije nego što sam ga izbrisala. Nema sumnje da mu glas zvuči drukčije. To je i logično zato što u nekim stvarima i jest drukčiji. Oboje smo. Jer čak iako ja nastojim potisnuti što se dogodilo, čak i ako Dex zaboravi Incident nakon kratkog, nelagodnog telefonskog po-ziva, jedno ćemo drugom zauvijek ostati na Popisu; onom popisu koji svaki čovjek ima, bio on zapisan u tajnoj bilježnici sa spiralnim uvezom ili pohranjen negdje u glavi. Bio on kratak ili dug. Bio on pore-dan prema tipu, važnosti ili kronologiji. Bio on upotpunjen imenom, krsnim imenom i prezimenom, ili tek tjelesnim opisima, poput Darcyna Popisa: – Član bratstva Delta Sig s mračnim deltoidima...
Dex je na mom Popisu zauvijek. Nisam to željela, ali najednom sam pomislila na nas dvoje u kreve-tu. Tih nekoliko kratkih trenutaka bio je samo Dex, nepovezan s Darcy. A to već dugo nije bio. Nije to bio od onog dana kada sam ih upoznala.
Dexa sam upoznala na prvoj godini prava na NYU-u. Za razliku od većine studenata prava koji dođu ravno s koledža nakon što im na pamet ne padne nikakva bolja ideja kamo bi sa svojim briljantnim oc-jenama, Dex Thaler bio je stariji, imao je istinsko životno iskustvo. Radio je kao analitičar u Goldman Sachsu, čemu moja ljetna praksa od devet do pet i uredski poslovi arhiviranja i javljanja na telefone nisu bili ni do koljena. Bio je siguran u sebe, opušten i tako lijep da je bilo teško ne zabuljiti se u njega. Bila sam uvjerena da će postati Doug Jackson i Blaine Conner pravnog fakulteta. I naravno, prvi tjedan predavanja jedva da je počeo, a glas o Dexu već se proširio; žene su nagađale o njegovu statusu, primi-jetivši da mu je lijevi prstenjak gol, a drugu je struju zabrinjavalo što je predobro odjeven i previše zgodan da bi bio hetero.
Ali ja sam Dexa odmah otpisala, uvjeravajući sebe da je njegova savršena vanjština dosadna. Sva sreća što sam zauzela takav stav zato što sam također znala da je izvan moje kategorije. (Mrzim taj iz-raz i pretpostavku da se ljudi pri izboru partnera toliko silno oslanjaju na izgled, ali teško je taj princip zanijekati kad pogledaš oko sebe – partneri su obično podjednako privlačni, u suprotnom to upada u oči.) Uostalom, nisam digla zajam od trideset tisuća dolara na godinu da si nađem dečka.
Dapače, te tri godine vjerojatno ne bih ni progovorila s njime, ali slučajno smo završili jedan pokraj drugog na Deliktnom pravu, kolegiju s fiksnim rasporedom sjedenja koji je držao zajedljivi profesor Zigman. Iako su mnogi profesori na NYU-u primjenjivali Sokratovu metodu, samo ju je Zigman koris-tio kao sredstvo da ponizi i muči studente. Dexa i mene povezala je mržnja prema našem zluradom pro-fesoru. Moj strah od Zigmuna išao je u iracionalnu krajnost, dok je Dexter reagirao više s gnušanjem. – Da mi je samo izbrisati podsmijeh s tog pompoznog lica.
Naše je gunđanje postupno preraslo u duže razgovore uz kavu u studentskom boravku ili na šetnja-ma oko parka na Washington Squareu. Počeli smo zajedno učiti u onih sat vremena prije predavanja, pripremajući se za neizbježno: dan kad će Zigman prozvati nas. Užasavala sam se toga kad će red doći na mene jer sam znala da će to biti potpuni pokolj, ali potajno sam jedva čekala da prozove Dextera. Zigman je vrebao slabe i zbunjene, a Dexter nije bio ni jedno ni drugo. Bila sam sigurna da se neće predati bez borbe.
Dobro se toga sjećam. Zigman je stajao za svojom katedrom, proučavajući raspored sjedenja, shemu s našim licima izrezanim iz kataloga prve godine, a dok je birao žrtvu doslovce su mu išle sline. Preko malenih okruglih naočala (onakvih kakve bi se trebale zvati očale) zirnuo je prema svima nama i rekao: – Gospodine Thaler.
Dexovo je ime izgovorio pogrešno, s o.
– Izgovara se Thaa-ler, rekao je Dex čvrsto.
Oštro sam usisala zrak; Zigmana nitko nije ispravljao. Kako li će samo Dex sad nadrljati.
– O pa, oprostite, gospodine Thaaa-leru, rekao je Zigman, s neiskrenim laganim naklonom. – Pal-sgraf protiv željeznice Long Islanda.
Dex je sjedio smireno sa zatvorenim udžbenikom dok su ostali nervozno listali da nađu slučaj koji nam je večer prije zadao da pročitamo.
Slučaj se odnosio na željezničku nesreću. Dok je trčao da se ukrca na vlak, zaposlenik željeznice iz-bio je paket s dinamitom iz ruke putnika i time izazvao ozljedu druge putnice, gđe Palsgraf. Sudac Car-dozo je u obrazloženju većinske presude iznio da gđa Palsgraf nije – predvidiv oštećenik – i da kao ta-kva ne može tražiti odštetu od željeznice. Zaposlenik željeznice možda je mogao predvidjeti štetu na-nesenu nosaču paketa, objasnio je sud, ali ne i štetu nanesenu gđi Palsgraf.
– Je li tužiteljici trebala biti odobrena odšteta? – upitao je Zigman Dexa.
Dex je šutio. Na djelić sekunde uhvatila me panika da se blokirao, kao i drugi prije njega. Reci ne, mislila sam dok sam mu odašiljala žustre moždane valove. Prikloni se većinskoj presudi. Ali kad sam vidjela izraz na njegovu licu i kako je prekrižio ruke na prsima, znala sam da samo čeka, što je itekako odudaralo od većine studenata prve godine kojima su nervozni i neutemeljeni odgovori izlijetali kao da brzinom reakcije mogu nadoknaditi razumijevanje.
– Prema momu mišljenju? – pitao je Dex.
– Obraćam se vama, gospodine Thaler. Dakle, da, vas pitam za mišljenje.
– Moram reći da, tužiteljici je trebala biti odobrena odšteta. Priklanjam se suprotnom mišljenju suca Andrewsa.
– Aaa, je li tako? – Zigmanov je glas bio visok i nazalan.
– Da. Tako je.
Iznenadio me njegov odgovor jer mi je netom prije predavanja rekao da nije znao da je crack kokain postojao 1928. g., ali da ga se sudac Andrews očito napušio čim se usprotivio presudi. Još me više iz-nenadio Dexterov bezočno – tako je – na kraju odgovora kojim kao da je htio podbosti Zigmana.
Zigmanova kržljava prsa naočigled su se napela. – Vi znači smatrate kako je vlakovođa trebao pred-vidjeti da bezazleni paket dugačak četrdeset centimetara i umotan u novine sadrži eksploziv i da će tu-žiteljici nanijeti ozljedu?
– To je svakako bilo moguće.
– Je li trebao predvidjeti da paket može nanijeti ozljedu bilo komu na svijetu? – upitao je sve sarkas-tičniji Zigman.
– Nisam rekao 'bilo komu na svijetu. Rekao sam tužiteljici. Prema momu mišljenju gđa Palsgraf bila je u zoni opasnosti.
Zigman je ukočeno prišao našem redu i svoj Wall Street Journal bacio na Dexov zatvoreni udžbe-nik.
– Možete li mi vratiti novine?
– Radije ne bih.
Šok u prostoriji bio je opipljiv. Mi ostali jednostavno bismo prihvatili igru i vratili novine, obični rekvizit u Zigmanovu ispitivanju.
– Radije ne biste? – Zigman je naherio glavu.
– Tako je. U njih bi mogao biti zamotan dinamit.
Polovica studenata ostala je bez daha, druga se polovica zasmijuljila. Zigman je očito na umu imao neku taktiku, neki način da činjenice okrene protiv Dexa. Ali Dex nije na to nasjeo. Zigmanova je frus-tracija bila očigledna.
– Pa pretpostavimo da mi ih ipak vratite i da u njima zaista jest štap dinamita i da vam zaista nanese ozljedu. Što onda, gospodine Thaler?
– Onda bih vas tužio i vjerojatno dobio parnicu.
– A bi li ta odšteta bila dosljedna obrazloženju većinske presude suca Cardoza?
– Ne. Ne bi.
– Ma dajte? A zašto ne?
– Zato što bih vas ja tužio za namjerno nanošenje štete, a Cardozo je govorio o nemaru, zar ne? – Dex je podigao glas koliko i Zigman svoj.
Mislim da sam prestala disati kad je Zigman dlan pritisnuo o dlan i pedantno ih prinio prsima kao da se moli. – U ovoj predavaonici pitanja postavljam ja. Ako nemate ništa protiv, gospodine Thaler?
Dex je slegao ramenima kao da hoće reći, neka ti bude, meni je svejedno.
– Pretpostavimo onda da sam novine slučajno ispustio na vaš stol pa da ste mi ih vi vratili i ozlijedili se. Bi li vam sudac Cardozo odobrio punu odštetu?
– Kako da ne.
– A zašto?
Dex je uzdahnuo da bi pokazao kako mu je taj dril dosadan pa rekao hitro i jasno: – Zato što ste u potpunosti mogli predvidjeti da će mi dinamit nanijeti ozljedu. Time što ste novine s dinamitom ispusti-li u moj osobni prostor narušili ste moje zakonom zaštićene interese. Vaš nemarni postupak izazvao je opasnost koja se mogla spriječiti običnom budnošću.
Proučavala sam podvučene odlomke u svom udžbeniku. Dex je od riječi do riječi citirao Cardozovo mišljenje, a da nije ni pogled bacio na svoj udžbenik ili bilješke. Cijela je predavaonica bila opčinjena; nikomu nije išlo tako dobro, pogotovo ne dok je Zigman bio nadvijen nad njim.
– A da gospođica Myers podigne tužbu, rekao je Zigman, uprijevši prstom u Julie Myers, svoju ju-čerašnju žrtvu koja se tresla na suprotnoj strani dvorane, – bi li njoj odšteta bila odobrena?
– Prema Cardozovu pravorijeku ili suprotnom mišljenju suca Andrewsa?
– Potonjem. Budući da to mišljenje dijelite.
– Bi. Svatko prema svijetu oko sebe ima obvezu da se suzdrži od postupaka koje predstavljaju nera-zumnu prijetnju sigurnosti ostalih, rekao je Dex, i opet doslovno citirajući suprotno mišljenje.
I tako se to nastavilo do kraja predavanja; Dex je razabirao nijanse u činjenično izmijenjenim prika-zima, nijednom se nije pokolebao, uvijek je odgovarao odlučno.
A na kraju predavanja Zigman je doslovce rekao: – Vrlo dobro, gospodine Thaler.
To je bio presedan.
Iz predavaonice sam izašla trijumfalno. Dex je pobijedio u ime svih nas. Anegdota se proširila cije-lom prvom godinom, čime je zaradio dodatne bodove kod djevojaka koje su već odavno zaključile da je apsolutno slobodan.
Tu sam anegdotu ispripovijedala i Darcy. U New York se doselila otprilike kad i ja, ali u neuspore-divo drukčijim okolnostima. Ja sam ondje bila kako bih postala odvjetnica; ona je došla bez posla, pla-na i bez previše novca. Pustila sam je da spava na madracu u mojoj sobi u studomu dok nije našla neke cimerice: tri stjuardese American Airlinesa koje su tražile četvrto tijelo da ga uguraju u svoju ispregra-đivanu garsonijeru. Posudila je novac od roditelja da ima za stanarinu dok traži posao i na kraju izabra-la posao pipničarke u Monkey Baru. Prvi put otkad smo prijateljice bila sam zadovoljna svojim živo-tom u usporedbi s njezinim. Bila sam jednako tako siromašna, ali ja sam bar imala plan. Darcyni izgle-di s prosjekom od samo 2,9 na Sveučilištu u Indiani nisu se činili bajni.
– Baš imaš sreće, kukala je Darcy dok sam ja pokušavala učiti.
Ne, sreće imaš ti, mislila sam ja. Sreća je kad uz sok kupiš srećku lutnje i obogatiš se. Ništa u mom životu nije imalo veze sa srećom, sve se svodilo na naporan rad, sve je bilo muka. Ali naravno, nikad to nisam izgovorila. Samo sam joj rekla da će joj uskoro krenuti nabolje.
I naravno da jest. Otprilike dva tjedna poslije muškarac je ušetao u Monkey Bar, naručio whiskey sour i počeo se nabacivati Darcy. Dok je ispio piće, već joj je obećao posao u jednoj od vodećih man-hattanskih agencija za odnose s javnošću. Rekao joj je da dođe na razgovor, ali da će se (tu joj je nami-gnuo) pobrinuti da dobije posao. Darcy je uzela njegovu posjetnicu, dala meni da joj pregledam životo-pis, otišla na razgovor i smjesta dobila ponudu. Početna joj je plaća bila sedamdeset tisuća dolara. Plus troškovi. Gotovo koliko ću zarađivati i ja ako budem dovoljno dobra studentica da se zaposlim u nekoj njujorškoj tvrtki.
I dok sam se ja znojila i gomilala dugove, Darcy je počela svoju glamuroznu karijeru u odnosima s javnošću. Organizirala je domjenke, promovirala nove sezonske modne trendove, sve moguće besplat-no dobivala na hrpe i nizala jednog prelijepog muškarca za drugim. U roku od sedam mjeseci prešišala je stjuardese i uselila se kolegici Claire, snobovskoj curi iz Greenwicha s dobrim vezama.
Darcy me pokušala uključiti u svoj burni život iako sam ja rijetko kad imala vremena otići na njezi-ne priredbe, domjenke ili ugovorene spojeve naslijepo s dečkima za koje se klela da su – totalno seksi, ali znala sam da ih se to ona zasitila.
A to me dovodi do Dexa. Kovala sam ga u zvijezde pred Darcy i Claire, rekla im kako je nevjeroja-tan: inteligentan, zgodan, duhovit. Kad sad razmišljam o tome, nisam sigurna zašto sam to učinila. Dje-lomice jer je to bila istina. Ali možda sam bila pomalo ljubomorna na njihov glamurozni život pa sam svoj htjela malo začiniti. Dex mi je bio najveći adut.
– Pa zašto se tebi ne sviđa? – pitala me Darcy.
– Nije moj tip, rekla bih ja. – Samo smo prijatelji.
Što je bila istina. Točno, bilo je trenutaka kad bih osjetila iskru zanimanja ili bi mi srce zakucalo ja-če kad sam sjela pokraj Dexa. Ali dobro sam pazila da se ne zaljubim u njega, neprestano opominjući sebe da dečki poput Dexa izlaze samo s djevojkama poput Darcy.
Njih su se dvoje upoznali tek sljedeći semestar. Nekoliko nas s fakulteta, uključujući i Dexa, spon-tano smo odlučili izaći u četvrtak navečer. Darcy je tjednima tražila da je upoznam s Dexom pa sam je nazvala i rekla joj da u osam bude u Red Lionu. Ona je došla, ali Dex nije. Vidjela sam da je za Darcy cijeli taj izlazak bio potraćen, tužila se da Red Lion nije njezin stil, da je ona prerasle te grungeovske studentske barove (u koje je izlazila prije samo koji mjesec), da bend ništa ne valja i da možemo li otići odavde i izaći nekamo gdje ljudi drže do svog izgleda.
U tom je trenutku Dex ušetao u bar u crnom kožnom kaputu i prekrasnom sivožutom puloveru od kašmira. Prišao je ravno meni i poljubio me u obraz, na što se još nisam bila naviknula; na Srednjem se zapadu ne ljube i ne pozdravljaju tako. Upoznala sam ga s Darcy, a ona ga je stala šarmirati; hihotala se, poigravala kosom i žustro kimala glavom kad god je nešto rekao. Dex je prema njoj bio ugodan, ali nije izgledao previše zainteresirano i u jednom trenutku, kad se ona počela razbacivati imenima iz Gol-dmana – poznaješ li ovog ili onog? – čak se činilo da Dex suspreže zijevanje. Otišao je prije nas, mah-nuo grupi, a Darcy rekao da mu je bilo drago.
Dok smo se pješice vraćale u moju sobu, pitala sam je kako joj se čini.
– Sladak je, rekla je Darcy s minimalnim izrazom odobravanja. Njezina me bezvoljna reakcija iživ-cirala. Nije ga mogla nahvaliti jer nije bio dovoljno očaran njome. Darcy je očekivala da će trčati za njom. A to je očekivanje i meni preraslo u naviku.
Sutradan, dok sam s Dexom bila na kavi, čekala sam da spomene Darcy. Bila sam uvjerena da hoće, ali nije. Maleni – no dobro – veliki, dio mene s užitkom je rekao Darcy da je nismo spomenuli. Napo-kon netko tko se nije potrgao da bude s njom.
Ne znam gdje mi je pamet bila.
Otprilike tjedan dana poslije, s neba pa u rebra, Dex me pitao što je s mojom prijateljicom.
– Kojom prijateljicom? – napravila sam se glupa.
– Znaš, crnkom iz Red Liona?
– A. Darcy, – rekla sam. I odmah prešla na stvar. – Hoćeš njezin broj?
– Ako je solo.
Te sam joj večeri prenijela vijest. Čedno se nasmiješila. – Pa zbilja je zgodan. Izaći ću s njime.
Dexu su trebala dva tjedna da je nazove. Ako je čekao namjerno, ta mu je strategija bila pun pogo-dak. Bila je već mahnita kad ju je napokon izveo u Union Square Caffe. Spoj je očito dobro prošao jer su drugo jutro otišli na užinu u Village. Ubrzo zatim i Darcy i Dex povukli su se iz prometa.
U početku je njihova romansa bila burna. Oduvijek sam znala da se Darcy voli svađati sa svojim dečkima – bez melodrame nije bilo zabavno – ali Dexa sam smatrala racionalnim, smirenim stvorenjem kojemu su okršaji bili ispod časti. Možda je takav bio prema drugim djevojkama, ali Darcy ga je uvukla u svoj svijet kaosa i razbuktalih osjećaja. U nekoj od njegovih fakultetskih bilježnica našla bi telefonski broj (sama je sebe proglasila njuškalom), istražila stvar, povezala ga s nekom bivšom curom i prestala razgovarati s njime. Jednom je na Deliktno pravo došao pogružen. s rasjekotinom na čelu. tik iznad li-jevog oka. Darcy je u napadaju ljubomore na njega zavitlala žičanu vješalicu.
A bilo je to obostrano. Svi bismo izašli i Darcy bi se smjestila za šankom s nekim drugim tipom. Promatrala sam kako Dex kradomice baca ležerne poglede u njihovu smjeru sve dok više ne bi mogao izdržati. Otišao bi po nju, srdit, ali sabran, pa bih načula nju kako svoje očijukanje opravdava nekom labavom vezom s dotičnim: – Pa samo smo razgovarali o svojoj braći i kako su na fakultetu u istom vražjem bratstvu. Isuse, Dex! Daj ne pretjeruj!
Ali njihova se veza naposljetku stabilizirala, svađe su se prorjeđivale i postajale sve manje žučne, a ona se doselila k njemu. A onda, prošle zime, Dex ju je zaprosio. Izabrali su vikend u rujnu, a ona je mene izabrala za kumu.
Ja sam ga upoznala prva, sad mi prolazi glavom. Nije to ništa čvršće od obrane Ethanom, ali načas se hvatam toga. Zamišljam svoju suosjećajnu porotnicu kako se naginje naprijed dok sabire dojmove nakon tog otkrića. To je čak napomenula za vrijeme vijećanja. – Da nije bilo Rachel, Dex i Darcy ne bi se nikad upoznali. Rachel je, dakle, u neku ruku zaslužila da jedanput bude s njim. – Ostali porotnici u nju zure s nevjericom, a Chanelov Kostim govori joj da ne bude smiješna. Da to nema nikakve veze. – Dapače, moglo bi se čak obrnuto protumačiti, parira Chanelov Kostim. – Rachel je imala priliku biti s Dexom, ali taj je vlak odavno prošao. I ona je sad kuma. Kuma! Nema veće izdaje!
Te sam večeri radila dokasno da odgodim poziv Dexu. Razmišljala sam čak da pričekam do sutra ujutro, do sredine tjedna, da uopće ne nazovem. Ali što dulje budem čekala, to će neugodnije biti kad ga sretnem, a hoću. I tako sam se prisilila da sjednem i okrenem njegov broj. Nadala sam se sekretarici. Bilo je deset i trideset. Uz malo sreće već je otišao, kod kuće je s Darcy.
– Dex Thaler, odgovorio je strogo poslovnim tonom. Vratio se u Goldman Sachs, mudro izabravši bankarsku branšu umjesto odvjetničke. Posao je zanimljiviji, a plaća puno bolja.
– Rachel! – Zvuči iskreno sretno što me čuje, iako pomalo nervozno, trunčicu preglasno. – Hvala što si nazvala. Već sam pomislio da mi se nećeš javiti.
– Htjela sam te nazvati. Samo eto... Imala sam puno posla. Ludnica, izmucala sam. Usta su mi bila suha kao barut.
– Da, i ovdje je bio kaos. Tipični ponedjeljak, rekao je on, nešto opuštenijim tonom.
– Aha...
Uslijedila je mučna stanka – bar je meni bila mučna. Zar očekuje da ja spomenem Incident?
– I tako. Kako se osjećaš? – Glas mu se snizio.
– Kako se osjećam? – Lice mi gori, preznojavam se i ne mogu isključiti mogućnost da se sushi koji sam pojela za večeru neće vratiti natrag.
– Hoću reći, što misliš o suboti? – Glas mu se snizio gotovo do šapta. Možda je samo diskretan, pazi da ga nitko u uredu ne čuje, ali jačina tona ostavlja dojam intimnosti.
– Ne znam što me pitaš...
– Peče li te savjest?
– Naravno da me peče. Tebe ne? – Pogledala sam kroz prozor u svjetla Manhattana, u smjeru njego-va ureda u centru.
– Pa, da, rekao je iskreno. – Normalno. To se nije smjelo dogoditi. U to nema sumnje. To nije bilo u redu... i ne bih htio da misliš da mi je, ono, to i inače običaj. Nikad prije nisam prevario Darcy. Nikad... Vjeruješ to, je li tako?
Kažem mu da mu vjerujem, naravno. Želim mu vjerovati.
Opet tišina.
– Dakle, da, to mi je bilo prvi put, rekao je.
Još tišine. Zamislila sam kako je noge digao na stol, olabavio ovratnik, prebacio kravatu preko ra-mena. Dobro izgleda u odijelu. Ma, dobro izgleda u bilo čemu. I ni u čemu.
– A-ha, kažem ja. Tako čvrsto stišćem telefon da me prsti bole. Promijenila sam ruku i znojni dlan obrisala o suknju,
– Tako mi je žao što ste ti i Darcy prijateljice već sto godina, a ovo što se dogodilo između nas... do-vodi te u stvarno grozan položaj. – Pročistio je grlo i nastavio. – Ali s druge strane, ne znam ni sam...
– Što ne znaš? – pitam ja, iako znam da bi pametnije bilo privesti razgovor kraju, spustiti slušalicu, poslušati nagon koji me tjera u bijeg, a uvijek me dobro služio.
– Ne znam. Jednostavno... pa na neki način... ako ćemo objektivno, znam da sam pogriješio. Ali sav-jest me jednostavno ne peče. Zar nije to grozno?... Jesam li zato pao u tvojim očima?
Nemam pojma kako da na to odgovorim. – Da – mi se čini kao zlobno okrivljavanje; – ne – bi mog-lo dozvati vraga. Našla sam sigurnu sredinu. – Nemam ja pravo nikog osuđivati, nije li tako? Bila sam ondje... I ja sam to učinila.
– Znam, Rachel. Ali ja sam kriv.
Sjetila sam se dizala, njegove kose među svojim prstima.
– Oboje smo pogriješili... Oboje smo bili pijani. Sigurno zbog tekile na eks, baš mi je iznenada uda-rila u glavu, a dosta sam slabo jela taj dan, blebećem u nadi da se bližimo kraju.
Dex me prekinuo. – Ja nisam bio toliko pijan, rekao je bez okolišanja, gotovo prkosno.
Nisi bio toliko pijan ?
Kao da mi je pročitao misli, nastavio je. – To jest, da, popio sam nekoliko pića, kočnice su mi sva-kako popustile, ali znao sam što radim, a mislim da sam na nekoj razini želio da se to dogodi. No dob-ro, to je valjda prilično očito... Ali hoću reći da mislim kako sam svjesno htio da se to dogodi. Nije da sam to unaprijed smislio. Ali i prije mi je padalo na pamet u raznim trenucima...
U raznim trenucima? Kada? Na fakultetu? Prije nego šio si upoznao Darcy ili poslije?
Najednom sam se sjetila jedne zgode prije Darcyne ere kad smo Dex i ja u knjižnici učili za ispit iz Deliktnog prava. Bilo je kasno i oboje smo bili ošamućeni, gotovo delirični od neispavanosti i previše kofeina. Dex je počeo imitirati Zigmana, citirajući neke njegove omiljene fraze, a ja sam se toliko smi-jala da su mi potekle suze. Kad sam napokon došla sebi, on se nagnuo preko uskog stola i palcem mi otro suzu s lica. Točno kao u sceni iz filma, samo što su to tad obično tužne suze. Oči su nam se srele.
Ja sam prva skrenula pogled i vratila ga na knjigu, a riječi su mi plesale preko cijele stranice. Ni za živu se glavu nisam mogla koncentrirati na nemar ili kauzalni odnos. Samo na dodir njegova palca na svom licu. Dex se poslije ponudio da me otprati u moj paviljon. Pristojno sam odbila i rekla da mogu i sama. Dok sam te noći tonula u san, zaključila sam da sam njegovu namjeru umislila, da za Dexa nikad neću značiti više od prijateljice. Samo je bio ljubazan.
A ipak, katkad sam se pitala što bi se dogodilo da nisam bila tako suzdržana. Da sam te noći pristala na njegovu ponudu. Sad se to itekako pitam.
Dex nastavlja govoriti. – Naravno, svjestan sam da se to više nikad ne smije ponoviti, rekao je odr-ješito. – Je li tako? – Posljednja je riječ usrdna, gotovo bolna.
– Tako je. Nikad ikad više, rekla sam i smjesta požalila svoj pubertetski izbor riječi. – To je bila po-greška.
– Ali nije mi žao zbog toga. Trebalo bi mi biti, ali jednostavno nije, reče on.
Ovo je skroz uvrnuto, pomislila sam, ali nisam ništa rekla. Samo sam nijemo sjedila i čekala da on opet progovori.
– No uglavnom, Rachel, žao mi je što sam te doveo u tu situaciju. Ali mislio sam da bi trebala znati što osjećam, završio je, a onda se nervozno nasmijao.
Rekla sam, dobro, sad znam i sad bismo valjda trebali krenuti dalje i zaboraviti to, kao i sve one druge stvari koje sam očekivala da će mi Dex reći i da me zato zove. Pozdravili smo se, a onda sam spustila slušalicu i omamljeno se zagledala kroz prozor. Poziv koji je trebao zaključiti epizodu samo je potaknuo još veću nelagodu. I ono sićušno lagano komešanje u meni, komešanje koje sam nakanila ugušiti.
Ustala sam. isključila svjetlo u uredu i otišla do podzemne, pokušavajući si izbiti Dexa iz glave. Ali dok sam čekala na peronu, misli su mi se vratile na naš poljubac u dizalu. Na njegovu kosu pod mojim prstima. I na to kako je izgledao dok je spavao u mom krevetu, dopola pokriven mojim plahtama. Tih se prizora najviše sjećam. Poput fotografija su bivših dečki koje očajnički želiš baciti, ali ne možeš se prisiliti da ih se riješiš. Pa ih umjesto toga spremiš u staru kutiju od cipela i gurneš duboko u ormar, zaključivši da ih nije zgorega sačuvati. Ako slučajno poželiš tu kutiju otvoriti i prisjetiti se nekih lijepih trenutaka.
Četiri
Još je nekoliko dana do službenog početka ljeta, a Darcyna su usta puna Hamptona. Neprestano me naziva i šalje e-poruke, prosljeđuje informacije o proslavama povodom Dana sjećanja, restoranskim rezervacijama i promotivnim prodajama na kojima ćemo sto posto naći najzgodniju odjeću za ljeto. Ja se, naravno, apsolutno užasavam svega toga. Kao i prethodna četiri ljeta, u kući sam s Darcy i Dexom. Ove je godine dijelimo i s Marcusom, Claire i Hillary.
– Misliš da smo trebali zakupiti kuću za cijeli termin? – upitala je Darcy bar dvadeseti put. Nikad ni-sam upoznala nekoga tko sebe preispituje više od nje. Nju savjest peče i kad kupi dvije stvari u slasti-čarnici.
– Ne, pola termina je dovoljno. Nikad ne uspiješ iskoristiti puni zakup, rekla sam u telefon stisnut ispod uha dok sam i dalje pregledavala dopis kojim sažimam razlike između zakona o dodatnom osigu-ranju u Floridi i New Yorku.
– Ti to tipkaš? – nakostriješila se Darcy koja uvijek očekuje moju punu pozornost.
– Ne, slagala sam i stišala tipkanje.
– Teško tebi ako tipkaš...
– Ne tipkam.
– Pa valjda imaš pravo, pola termina je bolje... A u gradu ionako moramo obaviti brdo toga za vjen-čanje.
Vjenčanje je jedina tema koju želim izbjeći više od Hamptona. – Mhm.
– Hoćeš li onda s nama autom ili ćeš na vlak?
– Vlak. Ne znam hoću li uspjeti izaći odavde u pristojno vrijeme, rekla sam, pomislivši kako ne že-lim zapeti u autu s njom i Dexom. Dexa nisam vidjela otkad je otišao iz mog stana. Darcy nisam vidjela od izdaje.
– Stvarno? Jer baš sam mislila da obavezno, ali obavezno, moramo autom... Zar ne bi radije imala auto prvi vikend ondje? Ono, pogotovo zato što će to biti dugi vikend. Ne bismo se htjeli petljati s tak-sijima i time... Daj, hajde s nama autom!
– Vidjet ćemo, rekla sam kao što majka kaže djetetu da dijete promijeni temu.
– Ništa vidjet ćemo'. Ideš s nama.
Uzdahnula sam i rekla joj da se sad zbilja moram vratiti poslu.
– Dobro. Uf. Pustit ću te da radiš taj svoj prevažni posao... Još vrijedi dogovor za večeras?
– Što je večeras?
– Juhu? Senilka. Da nisi ni pokušala reći da moraš raditi dokasno, obećala si. Bikiniji? Zvuči pozna-to?
– A, da, rekla sam. Potpuno sam smetnula s uma obećanje da ću s njom ići kupovati kupaće. Malo je koji zadatak neugodniji od toga. Rame uz rame s ribanjem WC-školjki i čišćenjem korijenskih kanala. – Aha. Kako ne. Nije mi ništa iskrsnulo.
– Odlično. Naći ćemo se na štandu s jogurtima u podrumu Bloomie'sa. Znaš, onaj kraj odjela za de-bele žene. Točno u sedam.
Na postaju u Pedeset i devetoj ulici stigla sam petnaest minuta poslije vremena kad smo se dogovo-rile i otrčala u podrum Bloomingdale'sa; uhvatila me nervoza da će se Darcy duriti.
Nisam joj se imala snage umiljavati da je prođe zlovolja. Ali izgledala je zadovoljno i sjedila za šankom sa šalicom smrznutog jogurta od jagoda. Nasmiješila se i mahnula. Duboko sam udahnula i podsjetila samu sebe da na prsima nemam grimizno slovo.
– Zdravo, Darce.
– Pozdrav! Ajme. Bit ću sva napuhnuta dok budem isprobavala kupaće! – Plastičnu je žličicu uperila u svoj trbuh. – Ali nema veze. Privikla sam se na to da sam bucka.
Okrenula sam očima. – Nisi debela.
Ista se priča ponavlja svake godine u sezoni kupaćih kostima. Ma vraga, ponavlja se doslovce svaki dan. Darcyna je težina nepresušan izvor energije i rasprava. Rekla mi je koliko kilograma ima – uvijek se vrti negdje između pedeset šest i pedeset osam – što je uvijek predebelo prema njezinim strogim mjerilima. Cilj joj je pedeset i pet, za što ja tvrdim da je itekako premršavo za metar i sedamdeset pet. Šalje mi e-poruku dok jede vrećicu čipsa: – Zaustavi me! Pomozi! Nazovi me pod hitno! – Ako joj se javim, pitat će: – Je li petnaest grama masti puno? – Ili – Koliko grama masti ima u jednoj funti? – Me-ni međutim na živce ide što je ona od mene viša sedam centimetara, ali lakša dva kilograma. Kad sam joj to napomenula, rekla je: – Da, ali tvoje sise su veće. – Nisu dvije kile veće, rekoh. – Svejedno, obič-no kaže ona, – izgledaš savršeno takva kakva jesi. – Vratimo se opet meni.
Daleko od toga da sam ja debela, ali to što se meni obraća na tu temu isto je kao da se ja slijepoj že-ni požalim što moram nositi leće.
– Tako sam debela. Ma totalno! A natrpala sam se i za ručak. Ali nema veze. Glavno da u vjenčanici ne budem debela krava... – rekla je, pojela zadnju žlicu jogurta, a šalicu bacila u smeće. – Samo mi reci da imam još puno vremena da smršavim prije vjenčanja.
– Imaš puno vremena, kažem ja.
A ja do vjenčanja imam još puno vremena da prestanem razmišljati o činjenici da sam se poseksala s tvojim budućim mužem.
– Bolje da se obuzdam, znaš, inače ću morati kupovati ovdje. – Darcy je prstom pokazala prema od-jelu s velikim konfekcijskim brojevima, i ne provjerivši je li neka krupnija žena dovoljno blizu da je čuje.
Rekla sam joj da ne priča gluposti.
– No uglavnom, – rekla je dok smo se pomičnim stepenicama penjale na prvi kat, – Claire je rekla da smo već polako prestare za bikinije. Da su jednodijelni kostimi profinjeniji. Što misliš ti o tome? – Njezin izraz lica i ton jasno su otkrivali što ona misli o Clairinu pristupu kupaćim kostimima.
– Mislim da nema preciznih dobnih ograničenja za bikinije, kažem ja. Zamorna pravila samo frcaju iz Claire; jednom mi je rekla da bi se crnom tintom trebali pisati samo izrazi sućuti.
– Ap-so-lut-no! To sam joj i ja rekla... Uostalom, to govori vjerojatno zato što njoj bikini baš nekako loše stoji, zar ne?
Kimnula sam. Claire pobožno vježba i godinama nije ni taknula prženu hranu, ali suđeno joj je da bude zdepasta. Spašava je, međutim, besprijekorna njegovanost i skupa odjeća. Na plažu dođe u jedno-dijelnom kupaćem kostimu od tristo dolara, kompletiranim uz pareo, elegantni šešir i dizajnerske nao-čale, što itekako dobro kamuflira onaj jedan sloj viška oko struka.
Obilazimo kat u potrazi za vješalicama s prihvatljivim kostimima. U jednom sam trenutku primijeti-la da smo obje izabrale jednostavni crni bikini Anne Klein. Ako ga na kraju obje poželimo, Darcy će inzistirati da ga je ona našla prva ili će reći da možemo kupiti isti. Nakon čega će ona cijelo ljeto u njemu bolje izgledati. Ne, hvala.
To me podsjetilo na onaj put kad smo ona, Annalise i ja išle kupovati ruksake tjedan prije nego što smo krenule u četvrti razred. Svima nam je odmah za oko zapela ista torba. Bila je ljubičasta sa srebr-nim zvjezdicama po vanjskom džepu, puno šminkerskija od ostalih torbi. Annalise je predložila da ku-pimo istu, a Darcy je rekla ne, da je previše djetinjasto imati iste stvari. Samo trećaši nose sve isto.
I tako smo za nju odigrale kamen-papir-škare. Ja sam izabrala kamen (za koji sam zaključila da do-biva češće nego što bi prema prosjeku trebao). Trijumfalnom sam šakom tresnula iznad njihovih prstiju ispruženih u škarice i svoju ljubičastu torbu pomela u zajednička kolica. Annalise je ustuknula i zacen-drala kako mi znamo da je ljubičasta njezina najdraža boja. – Mislila sam da se tebi više sviđa crvena, Rachel!
Ja sam za Annalise bila prekrupan zalogaj. Jednostavno sam joj rekla, da, više mi se sviđa crvena, ali kao što i sama lijepo može vidjeti, crvenih torbi nema. I lako se Annalise zadovoljila žutom s likom smješka na džepu. Darcy su lomila nad onim što je preostalo i na kraju nam rekla da će odluku donijeti sutra pa se vratiti s mamom. Na Darcyn izbor torbe zaboravila sam sve do prvog dana škole. Kad sam stigla na autobusnu postaju, Darcy je ondje stajala s ljubičastom torbom identičnom mojoj.
Uprla sam prstom u nju u nevjerici: – Imaš moju torbu.
– Znam, rekla je Darcy. – Zaključila sam da je želim. Pa koga briga ako imamo istu?
Zar nije baš ona rekla da je djetinjasto nositi iste stvari?
– Mene je briga, rekla sam i osjetila kako u meni sve kuha od bijesa.
Darcy je okrenula očima i zacoktala jezikom. – Joj, Rachel, kao da je to važno. To je na kraju kraje-va obična torba.
I Annalise se uzrujala, zbog vlastitih razloga. – Kako to da vas dvije možete biti blizanke, a mene ste zaobišle? Moja je torba homićka.
Darcy i ja smo je ignorirale.
– Ali ti si rekla da ne smijemo imati iste, optužila sam Darcy dok je autobus zavijao iza ugla i uz škripu stao ispred nas.
– Jesam? – rekla je, prelazeći prstima preko zalizane kose s razdjeljkom posred glave, svježe poprs-kane s nekoliko slojeva Brecka. – Ma koga briga?
Darcy je – koga briga – (koji je kasnije zamijenila sa – svejedno") upotrebljavala kao konačnu pa-sivno-agresivnu reakciju. U to doba nisam prepoznavala tu njezinu taktiku. Znala sam samo da je uvi-jek uspijevala nametnuti svoju volju i natjerati me da se osjećam glupo ako se usprotivim.
Ukrcale smo se u autobus, Darcy prva. Sjela je, a ja iza nje, i dalje gnjevna. Promatrala sam kako Annalise oklijeva, a onda sjeda uz mene, shvativši da je pravda na mojoj strani. Cijelo se to pitanje lju-bičastog ruksaka moglo razbuktati u pravu svađu, ali odlučila sam da neću dopustiti da Darcyna izdaja upropasti prvi dan škole. Nije se zato isplatilo upuštati u rat s njom. Krajnji rezultat rijetko bi kad pru-žio zadovoljštinu.
Neopazice sam vratila kostim Anne Klein na policu dok smo išle prema dugačkom redu za gardero-be. Kad se jedna oslobodila, Darcy je zaključila da je trebamo podijeliti da dobijemo na vremenu. Svu-kla se u crne tange i kompletirani čipkasti grudnjak, baveći se mišlju koji kostim da proba prvi. Kra-dom sam bacila pogled na nju u zrcalo. Tijelo joj je još bolje nego prošlog ljeta. Njezini dugački udovi savršeno su oblikovani jer zbog vjenčanja vježba, koža joj je već preplanula zato što se redovito maže kremom za samotamnjenje i povremeno ode u solarij.
Pomislila sam na Dexa. Sigurno je naša tijela uspoređivao poslije (ili čak tijekom, jer on – nije bio toliko pijan") naše zajedničke noći. Moje nije ni približno tako dobro. Niža sam, mekanija, bjelja. I ia-ko su moje sise veće, njezine su bolje. Čvršće su, s idealnim omjerom bradavica-areola-dojka.
– Prestani gledati moje salo! – cikne Darcy, uhvativši moj pogled u ogledalu.
Sad joj moram dati kompliment. – Nisi debela, Darce. Sjajno izgledaš. Vidi se da si vježbala.
– Vidi se? Koji se dio tijela popravio? – Darcy želi da je se precizno hvali.
– Ma sve. Noge ti izgledaju mršavo, dobro. – Od mene više ništa neće izvući.
Stala je proučavati svoje noge, mršteći se prema odrazu.
Svukla sam se i u oči mi je upalo vlastito pamučno donje rublje i nespareni, trunčicu ispraniji pamu-čni grudnjak. Brzo sam navukla svoj prvi kostim, plavo-bijeli tankini što otkriva pet centimetara trbu-ha. Kompromis između Clairina dekreta o jednodijelnima i Darcyna favoriziranja bikinija.
– Ajme! Tako ti fenomenalno stoji! Moraš ga kupiti! – reče Darcy."Hoćeš li?
– Pa valjda, rekla sam. Ne izgleda fenomenalno, ali nije loše. Tijekom godina sam po časopisima proučila dovoljno članaka o kupaćim kostimima i tjelesnim nedostacima da znam koji kostimi na meni izgledaju pristojno. Ovaj može proći.
Darcy je obukla majušni crni bikini s grudnjakom na trokutiće i mikro-gaćicama. Izgleda ludo seksi. – Sviđa ti se?
– Dobar je, rekla sam, razmišljajući kako će se Dex oduševiti.
– Da ga kupim?
Rekla sam joj da isproba ostale prije nego što izabere. Poslušala me i s vješalice skinula sljedeći. Naravno, svaki kostim njoj stoji izvanredno. Ona se ne ubraja ni u jednu od onih kategorija tjelesnih nedostataka iz časopisa. Nakon velike rasprave ja sam izabrala tankini, a Darcy se odlučila za tri maju-šna bikinija: jedan crveni, jedan crni i jedan boje kože u kojem će s bilo koje udaljenosti izgledati gola.
Dok smo išle platiti kostime, Darcy me zgrabila za ruku. – O! Sranje! Zaboravila sam ti reći!
– Što? – upitala sam, preznojivši se zbog njezina naglog izljeva, iako sam znala da neće izgovoriti: – Zaboravila sam li reći da znam da si spavala s Dexom!
– Marcusu se sviđaš! – Baš kao da smo u drugom srednje, po njezinu tonu i upotrebi riječi – sviđaš.
Namjerno se pravim glupa. – I on se meni sviđa, kažem. – Simpatičan je. – A i vraški je dobar alibi.
– Ne. blento. Hoću reći, sviđaš mu se. Očito si se na proslavi iskazala čim je nazvao Dexa i uzeo tvoj broj. Mislim da će te ovaj vikend pozvati van. Ja sam naravno htjela da izađemo učetvero, ali Mar-cus je odbio, ne želi svjedoke. – Spustila je bikinije na pult i stala kopati po torbici da nađe novčanik.
– Uzeo je moj broj od Dexa? – upitala sam, iznenađena tim obratom.
– Aha. Dex je bio sladak kad mi je to rekao. Nekako se... – Podigla je pogled u potrazi za pravom ri-ječi. – Zaštitnički postavio prema tebi.
– Kako to misliš, zaštitnički? – upitala sam, daleko zainteresiranija za Dexovu ulogu u toj komuni-kaciji, nego za Marcusove namjere.
– Pa dao je Marcusu broj, ali kad je završio razgovor, zasuo me pitanjima, viđaš li se s kime i mislim li da će ti se Marcus svidjeti. I ono, je li dovoljno inteligentan za tebe. Takve stvari. Baš je bilo slatko.
Obrađivala sam tu informaciju dok je prodavačica utipkavala Darcyne bikinije.
– I što si mu ti rekla?
– Rekla sam samo da si totalno solo i da naravno da će ti se Marcus sviđati. Stvarno je meden. Zar nije?
Slegnula sam ramenima. Marcus se u New York doselio iz San Francisca tek prije koji mjesec. O njemu nisam znala gotovo ništa, osim da su se on i Dex sprijateljili na Georgetownu gdje se Marcus proslavio time što je diplomirao uvjerljivo posljednji. Marcus navodno nikad nije išao na predavanja i stalno je bio ušlagiran. Najsramotnija anegdota kaže kako je na dan svog završnog ispita iz statistike zaspao i zakasnio dvadeset minuta da bi na kraju otkrio da je umjesto kalkulatora u ruksak ubacio da-ljinski. Još nisam uspjela zaključiti je li nonkonformist ili obično spadalo.
– I jesi li uzbuđena? Ako s njime odeš na spoj prije nego što počne naš zakup, imat ćeš prednost u odnosu na Claire i Hillary.
Nasmijala sam se i odmahnula glavom.
– Ozbiljno. – Darcy je potpisala slip i dobacila smiješak prodavačici. – Claire bi u njega s guštom zabila nokte.
– Tko kaže da ću ići na spoj?
– Ma molim te. Ta sranja ne želim ni čuti. Ideš. Prvo, baš je sladak. I drugo, Rachel, nemoj se ljutiti, ali ne možeš baš biti previše izbirljiva, s obzirom na to da se nisi poševila već koliko? Više od godine dana?
Prodavačica je prema meni podigla sućutne oči. Ošinula sam Darcy pogledom dok sam svoj tankini gurala preko pulta. Aha, kako da ne, godinu dana.
Izašle smo iz Bloomingdale'sa i potražile taksi na Trećoj aveniji.
– Znači, izaći ćeš s Marcusom?
– Valjda.
– Obećavaš? – upitala me dok je iz torbice vadila mobitel.
– Hoćeš da prisegnem krvlju? Da, ići ću, rekla sam. – Koga zoveš?
– Dexa. Okladio se sa mnom u dvadeset dolara da nećeš ići.
Darcy ima pravo – nemam ništa drugo u vidu. Ali pravi je razlog zbog kojeg sam Marcusu rekla da kad me nazvao i pozvao van je taj što je Dex rekao da neću ići. A za slučaj da je pomislio kako je ne-kako bacio čini na mene pa ću Marcusa odbiti zato što sam zaokupljena Incidentom, izaći ću s Marcu-som.
Ali čim sam pristala, počelo me proganjati što Marcus zapravo zna. Je li mu Dex išta rekao? Zaklju-čila sam da moram nazvati Dextera i doznati. Triput sam spustila slušalicu prije nego što sam uspjela otipkati cijeli broj. U želucu mi je sve kuhalo kad se javio čim je prvi put zazvonilo. – Dex Thaler.
– I što Marcus zna o onome što se dogodilo prošle subote? – izletjelo je iz mene dok mi je srce tuk-lo.
– E pa, dobar dan i tebi, reče on.
Malo sam se smekšala. – Zdravo, Dex.
– Prošle subote? Što je bilo prošle subote? Podsjeti me.
– Ozbiljno mislim! Što si mu rekao? – užasnuto sam uhvatila sebe u ženskastom cendranju koje je Darcy dovela do savršenstva.
– Što misliš da sam mu rekao? – upita on.
– Dexter, reci mi!
– Ma smiri se, rekao je. a po glasu mu se čulo da ga to i dalje zabavlja. – Nisam mu ništa rekao... Što ti misliš gdje smo? U srednjoškolskoj svlačionici? Zašto bih ikomu govorio o onome što se tiče nas?
Što se tiče nas. Nas. Mi. Nama.
– Samo me zanimalo što zna. Hoću reći, Darcy si rekao da si one noći bio s njime...
– Da. Rekao sam, 'Marcus, sinoć sam bio s tobom, a jutros smo zajedno doručkovali, jasno?' I ništa drugo. Znam da to tako ne funkcionira s vama curama – ženama.
– Što želiš time reći?
– Želim reći da ti i Darcy jedna drugoj povjeravate svaki zamorni detalj. Kao na primjer što ste taj dan jele i koju marku šampona namjeravate kupiti.
– I kad recimo spavamo sa zaručnikom one druge? Takve detalje?
Dex se nasmijao. – Da, to bi bio još jedan primjer.
– Ili kao recimo tvoja oklada da ću odbiti Marcusa?
Opet se nasmijao, svjestan da sam ga uhvatila na djelu. – Znači, rekla ti je to?
– Da. Rekla mi je to.
– I, jesi li se uvrijedila?
Primijetila sam da sam se počela opuštati, gotovo uživati u razgovoru. – Nisam... Ali sam zbog toga Marcusu rekla da.
– A! – nasmijao se. – Shvaćam proceduru. Znači, da ti ona nije prenijela tu informaciju, ti bi mog kompu odbila?
– Možeš misliti kako ću ti na to odgovoriti, rekla sam mazno, jedva prepoznavši sebe.
– Ja bih te molio. Prosvijetli me.
– Ne znam baš... Zašto si mislio da ću odbiti?
– Možeš mislili kako ću li na to odgovoriti, odvratio je.
Osmjehnula sam se. Ovo je već koketno podbadanje bez pardona.
– Dobro. Mislio sam da ćeš Marcusa odbiti zato što mi se ne čini kao tvoj tip, napokon je rekao.
– A tko jest? – upitala sam i istog časa požalila. Ovakvo očijukanje nije put k iskupljenju. Ovako neću okajati svoj grijeh. To mi govori mozak, ali srce mi galopira dok čekam njegov odgovor.
– Ne znam. To pokušavam dokučiti već otprilike sedam godina.
Pitam se što mu ta izjava znači. Ovila sam telefonsku žicu oko prstiju i nikakav mi odgovor ne pada na pamet. Sad bismo trebali spustiti slušalicu. Ovo se razvija u pogrešnom smjeru.
– Rach? – Glas mu je dubok i intiman.
Ostala sam bez daha kad sam ga čula da tako izgovara moje ime. Taj jedan slog prisan je, topao. – Da?
– Još si tu? – prošaptao je.
Uspjela sam izmucati: – Da, još sam tu.
– O čemu razmišljaš?
– Ni o čemu, slagala sam.
Moram lagati. Zato što razmišljam, možda si ti ipak malo više moj tip nego što sam nekoć mislila.
Pet
Možda ja uopće nemam svoj tip. Kad razmotrim svoje bivše veze, djelići se ne slažu u neku sliku. Iako se taj uzorak ne bi mogao smatrati statistički relevantnim – osim Brandona u srednjoj školi, imala sam samo tri dečka.
Moj historijat pravih veza počeo je u prvom semestru koledža na sveučilištu Duke. Stanovala sam u mješovitom paviljonu i svake bismo se večeri svi okupili u dnevnom boravku da učimo (ili se pravimo da učimo), družimo se ili gledamo serije poput Beverly Hillsa i Melrose Placea. U tom sam se boravku ozbiljno zagrijala za Huntera Bretza iz Mississippija. Hunter je bio žgoljavi štreber, ali ja sam bila luda za njim. Sviđala mi se njegova inteligencija, njegovo polagano, glatko otezanje i način na koji te sme-đim očima fiksirao dok govoriš, kao da mu je zaista stalo do toga što želiš reći. Moja cimerica Pam, cura iz Jerseyja bujne kose, moje je osjećaje proglasila – totalnom jebenom zagonetkom, ali me svejed-no ohrabrivala da Huntera pozovem van. To nisam, ali silno sam se trudila razviti prijateljstvo, probija-jući se kroz njegovu sramežljivu vanjštinu kako bismo razgovarali o pjesništvu i književnosti. Stvarno sam vjerovala da mi je s Hunterom dobro krenulo kad je Joey Merola nanjušio krv.
Joey je bio čista suprotnost Hunteru-bučni sportaš glasnog smijeha. Bavio se svim mogućim dvoran-skim sportovima i uvijek bi u boravak ušetao sav znojan s nekom pričom o tome kako je njegova mom-čad u posljednjoj sekundi nadoknadila zaostatak i dobila utakmicu. Bio je tip koji se ponosi time koliko može pojesti i što prolazi kolegije iz književnosti a da nikad nije pročitao nijednu knjigu.
Jednog četvrtka navečer Joey, Hunter i ja ostali smo posljednja trojka u boravku i razgovarali o vje-ri, smrtnoj kazni i smislu života, stvarima o kojima sam maštala da ću razgovarati na koledžu, daleko od Darcy i njezinih plitkijih interesa. Joey je bio ateist i zalagao se za smrtnu kaznu. Hunter je kao i ja bio metodist i protivio se smrtnoj kazni. Smisao života nije bio jasan nijednom od nas troje. Razgovara-li smo tako i razgovarali, a ja sam naumila izdržati dulje od Joeya i ostati s Hunterom. Ali negdje oko dva Hunter se predao. – Dobro, narode, imam predavanje rano ujutro.
– Ma daj, stari. Preskoči ga. Ja nikad ne idem na moje u osam, rekao je Joey ponosno.
Hunter se nasmijao. – Kad već plaćam, trebao bih ići.
To je bio još jedan razlog zbog kojeg mi se Hunter sviđao. Svoje je školovanje plaćao sam, za razli-ku od većine bogatih klinaca na Dukeu. I tako je rekao laku noć, a ja sam čeznutljivo promatrala kako laganim korakom odlazi iz boravka. Joey se nije dao smesti, samo je nastavio mljeti; ponovno se vratio na to kako smo oboje iz Indiane – dijelila su nas samo dva grada – i kako su nam oboma očevi pohađali Sveučilište Indiana (njegov je otac sjedio na klupi košarkaške momčadi). Ispitivali smo jedno drugo o zajedničkim znancima i otkrili dva. Joey je znao Blainea, Darcyna bivšeg dečka, jer je pratio mjesnu sportsku rubriku. A oboje smo poznavali Tracy Purlington, promiskuitetnu djevojku iz grada između naša dva.
Na kraju, kad sam rekla da sad stvarno moram u krevet, Joey je pošao za mnom na kat i poljubio me na stubištu. Pomislila sam na Huntera, ali svejedno sam Joeyju uzvratila poljubac, uzbuđena što stje-čem konkretno studentsko iskustvo. Annalise je već upoznala svog sadašnjeg supruga Grega (i s njime izgubila djevičanstvo), a Darcy je prema mom posljednjem prebrojavanju bila s četvoricom.
Drugo sam jutro požalila Što sam poljubila Joeyja. Još i više kad sam ugledala Huntera zgrbljenog među knjižničkim policama, glave sagnute nad udžbenikom. Ali ne dovoljno da bi me to spriječilo da taj vikend opet poljubim Joeyja. ovaj put u praonici dok smo čekali da nam se odjeća osuši. 1 tako se to nastavilo sve dok svi u našem paviljonu, uključujući i Huntera, nisu doznali da Joey i ja hodamo. Pam je bilo tako drago zbog mene – rekla je da Hunter Joeyju nije ni do koljena i da Joey ima najslađu guzu u paviljonu. Pisala sam Darcy i Annalise i rekla im za svog novog dečka i kako sam preboljela Huntera (samo djelomično točno) i koliko sam sretna (razmjerno). Obje su imale jedno pitanje: hoću li s Joeyjem ići do kraja'?
Bila sam podvojena što se seksa tiče. Dio mene želio je čekati dok se ne zaljubim preko ušiju, mož-da čak i udam. Ali isto sam tako bila silno znatiželjna da doznam oko čega se to diže prašina, i očajnič-ki sam željela biti sofisticirana i iskusna. I tako, nakon što smo Joey i ja skupa bili pristojnih šest tjeda-na, odmarširala sam u studentski dispanzer i vratila se u paviljon s receptom za LolOvral, kontracepcij-sku tabletu za koju je Darcy jamčila da se od nje neću udebljati. Mjesec dana poslije, uz dodatnu zaštitu kondomom, Joey i ja iskušali smo taj slavni seks. 1 njemu je to bilo prvi put. Zemlja se nije pomaknula u te dvije i pol minute, kao što je Darcy tvrdila da se njoj prvi put dogodilo s Carlosom. Ali nije niti boljelo onoliko koliko me Annalise upozoravala. Laknulo mi je što sam se toga riješila i razveselila što sam se prijateljicama iz rodnoga grada pridružila u njihovu punom ženskom sjaju. Joey i ja zagrlili smo se na mom donjem ležaj u kreveta na kat i jedno drugomu rekli da se volimo. Nama je prvi put bilo bo-lje nego većini.
Ali to su se proljeće pojavile dvije alarmantne naznake da Joey nije čovjek mojih snova. Prvo, učla-nio se u bratstvo i sve to skupa preozbiljno shvatio. Jedne večeri, kad sam ga zadirkivala zbog tajnog bratskog rukovanja, rekao mi je da, ne budem li poštovala njegovo bratstvo, to je isto kao da ne poštu-jem njega. Ma molim te lijepo. Drugo, Joey je postao opsjednut košarkaškom ekipom Dukea, spavao je u šatoru da dobije ulaznice za važne utakmice, a lice bojio u plavo i s ostalim navijačima – Cameron Craziesima – skakao gore-dolje pokraj terena.
Za mene je sve to skupa bilo pretjerivanje, ali njegovo me oduševljenje ne bi diralo da je bio iz New Hampshirea ili neke druge države koja nije imala tolike veze s košarkom. Ali bio je iz Indiane. Države članice najstarije studentske sportske federacije. Otac mu je igrao za Hoosierse, za ime Boga. A eto sad njega, najednom je postao okorjeli navijač koji Duke kao voli otkad je svijeta i vijeka i dobar je s Bobbyjem Hurleyjem jer je on jednom pio u njegovu bratstvu. Ali zažmirila sam na te mane pa smo lako dogurali do druge, a onda i treće godine.
A onda je jedne večeri, nakon što je Wake Forest potukao Duke u košarci, Joey k meni došao mrzo-voljan. Počeli smo se prepirati oko svega i svačega. Prvo oko sitnica: rekao je da hrčem i da zauzmem cijeli krevet (a kako da ne zauzmeš krevet od metar s metar devedeset'?); ja sam se potužila da stalno brka naše četkice za zube (tko se tu još može zabuniti?). Svađa se proširila na krupnija pitanja. A pov-ratka više nije bilo kad me nazvao dosadnom intelektualkom, a ja njega besramnom prišipetljom koja stvarno vjeruje da njegovo plavo obojeno lice Dukeu pomaže da osvoji prvenstva. Rekao mi je da ola-bavim i poradim malo na osjećaju ponosa na svoj koledž prije nego što je odjurio.
Sutradan se vratio s važnim izrazom lica i unaprijed sastavljenim uvodom – moramo razgovarati, nakon kojeg je slijedio zaključak – uvijek ćemo ostati bliski. Bila sam više zatečena nego tužna, ali slo-žila sam se da bismo možda trebali proširili iskustva na koledžu, a to je zapravo značilo da izlazimo s drugima. Rekli smo da ćemo ostati prijatelji, iako sam znala da smo previše različiti da bi se to dogodi-lo.
Nisam ni suzu pustila sve dok ga na nekom tulumu nisam vidjela kako se drži za ruke s Betsy Wingate, koja je na prvoj godini također stanovala u našem paviljonu. Ja ga nisam željela držati za ru-ku, pa sam znala da je moja reakcija mješavina nostalgije i povrijeđenog ponosa. I kajanja što možda ipak nisam poduzela nešto u vezi s Hunterom kojeg je već odavno ščepala druga pronicava studentica.
U toj rijetkoj situaciji kad smo se našle u obrnutim ulogama, nazvala sam Darcy da me utješi profe-sionalka u vezama. Rekla mi je da ne mislim na prošlost, da sam s Joeyjem stekla neke lijepe, nadobu-dne studentske uspomene, nešto što ne bih doživjela s Hunterom koji bi me srozao na društvenoj ljes-tvici. – Uostalom, – rekla je ozbiljno, – Joey te naučio osnove predvidivog seksa u misionarskom polo-žaju. A i to nešto vrijedi, je li tako? – I to je njoj bilo hrabrenje. Ali valjda je ipak malo pomoglo.
I dalje sam se nadala da će Hunter prekinuti s djevojkom, ali to se nije dogodilo. Na Dukeu više ni-sam ni sa kim hodala, kao ni tijekom većeg dijela studija prava. Dugu je sušu napokon okončao Nate Menke.
Natea sam upoznala na tulumu na prvoj godini prava, ali sljedeće tri godine jedva da smo progovori-li, samo pozdrav u prolazu. A onda smo se oboje zatekli na istom malom kolegiju – Osnaženo ja: zakon i društvo u doba individualizma. Nate je na predavanju često govorio, ali ne samo da bi čuo svoj glas, kao pola njih na pravu. On je zaista i imao reći nešto zanimljivo. Nakon što sam ja jedan dan sasvim pristojno argumentirala, pitao me jesam li za kavu pa da nastavimo raspravu. On je naručio crnu i sje-ćam se da sam ga oponašala zato što mi se to činilo sofisticiranije nego da u šalicu natrpam mlijeko i šećer. Nakon kave dugo smo šetali Villagcom i svraćali u prodavaonice CD-a i rabljenih knjiga. Poslije smo otišli na večeru, a do kraja večeri bilo je jasno da ćemo postati par.
Bila sam oduševljena što opet imam dečka i većina stvari vezana za Natea brzo me očarala. Prvo, sviđalo mi se njegovo lice. Imao je fenomenalne oči koje su išle malo ukoso, po čemu bi izgledao kao Azijac da nije bio svijetle puti. Sviđao mi se i kao osoba. Glas mu je bio blag ali karakter čvrst, a nje-gov je politički angažman bio prkosan, srdit. Bilo je teško pratiti za što se sve zalagao, ali ja sam se trudila, čak sam sebe uvjerila da i ja tako mislim. U usporedbi s Joeyjem, koji je u sebi nalazio strasti samo za košarkašku ekipu, Nate se doimao tako stvaran. I u krevetu je bio živa vatra. Iako je prije mene imao malo partnerica, činio se vrlo iskusan, uvijek me nukao da iskušamo nešto novo. – Kako ti je ovo, kako ti je ono? – ispitivao bi, a onda zapamtio svoj položaj i sljedeći put pogodio točno što treba.
Nate i ja diplomirali smo pravo i ljeto proveli u gradu, spremajući pravosudni ispit. Svaki smo dan zajedno išli u knjižnicu, predahnuli bismo samo radi jela i spavanja. Sat za satom, dan za danom, tjedan za tjednom, u svoje smo pretrpane mozgove naguravali tisuće pravila i činjenica i zakona i teorija. Oboje nas nije toliko pokretala želja za uspjehom koliko posvemašnji strah od neuspjeha, koji je Nate pripisao tomu što smo još djeca. Ta nas je beskonačna agonija zbližila. Oboje smo bili jadni, ali u svom smo jadu bili sretni zajedno.
Ali te je jeseni samo jedno od nas ostalo jadno. Nate je počeo raditi kao pomoćnik javnog tužitelja u Queensu, a ja sam počela raditi u odvjetničkom uredu u Midtownu. On je svoj posao obožavao, ja svoj mrzila. Dok je Nate uzimao izjave svjedoka i pripremao se za suđenje, mene su srozali na pripremu do-kumenata za uvid, najniži zadatak u pravnoj profesiji. Svaku sam noć sjedila u dvorani za sastanke i proučavala hrpe papira iz beskonačnih kartonskih kutija. Gledala sam datume na tim dokumentima i mislila, Ja sam tek išla na vozački kad je ovo pismo natipkano, a evo ga sad, još se vrti zatvorenim parničkim krugom. Sve se činilo tako besmisleno.
I tako je moj život bio sumoran, osim veze s Nateom. Sve sam se više počela oslanjati na njega kao svoj jedini razlog za sreću. Često sam mu govorila da ga volim pa bih osjetila više olakšanje nego vese-lje kad bi i on to rekao meni. Pomišljala sam na brak, čak sam razgovarala o našoj teoretskoj djeci i o tome gdje bismo svi mogli živjeti.
Onda smo jedne večeri Nate i ja otišli u bar u Villageu slušati folk-pjevačicu iz Brooklyna, Carly Weinstein. Nakon njezina nastupa Nate, ja i još nekoliko nas čavrljali smo s njom dok je spremala gita-ru nježno kao majka novorođenče.
'Tekstovi su ti prekrasni... Što te nadahnjuje? – upitao ju je Nate, gledajući je udivljeno.
U hipu sam se zabrinula: sjećala sam se tog pogleda s našeg prvog odlaska na kavu. Još me više oja-dilo kad je kupio primjerak njezina CD-a. Nije bila baš tako dobra. Mislim da su Nate i Carly izašli na spoj tjedan dana poslije, zato što je jedne noći nestao bez traga, a na mobitel se nije javljao sve do pos-lije ponoći. Previše sam se bojala pitati gdje je bio. Uostalom, već sam znala. Promijenio se. Drukčije me gledao, lice mu je zakrilila sjena, misli su mu bile negdje drugdje.
I dakako, uskoro potom uslijedio je veliki razgovor. Bio je vrlo izravan. – U meni su se probudili os-jećaji prema nekomu drugom, rekao je. – Uvijek sam ti se kleo da ću ti to reći.
Dobro sam se sjećala tih razgovora, sjećala sam se kako mi se sviđalo što zvučim snažno i samouv-jereno dok mu govorim da ako ikad upozna nekog drugog, neka mi otvoreno kaže, da ću se moći nositi s time. Naravno, u tom času nisam mislila da će to ikad izaći iz hipotetičkih okvira. Poželjela sam po-vući sve svoje galantne upute i umjesto toga mu reći kako bi mi neizmjerno draža bila nježna laž o to-me da treba malo prostora ili malo vremena za sebe.
– Zbog Carly? – upitala sam, napukla glasa.
Izgledao je šokirano. – Kako si znala?
– Jednostavno jesam, rekla sam, ne uspjevši progutati jecaje.
– Tako mi je žao, rekao je, zagrlivši me. – Srce mi se para što sam te ovako povrijedio. Ali morao sam biti iskren. To ti dugujem.
I tako je dobio novu djevojku i ispao plemenit. Pokušavala sam se naljutiti, ali kako možeš biti bije-san na nekoga zato što ne želi biti s tobom? Umjesto toga samo sam se vukla obješena nosa, udebljala se nekoliko kilograma i odrekla muškaraca.
Nate je nastavio nazivati nekoliko mjeseci nakon našeg prekida. Znala sam da je to samo iz pristoj-nosti, ali pozivi su mi ulijevali lažnu nadu. Nikad nisam mogla izdržati a da ne pitam za njegovu curu. – Carly je dobro, odgovorio bi plaho. A onda je jednom odgovorio: – Živjet ćemo zajedno... I mislim da ćemo se zaručiti... – Glas mu se izgubio.
– Čestitam. To je krasno. Baš mi je drago zbog tebe, rekla sam.
– Hvala, Rachel. Puno mi znači što to čujem od tebe.
– Aha... Sve vam najbolje želim i to, ali ne želim da me više nazivaš, može?
– Razumijem, rekao je, vjerojatno s olakšanjem što se riješio tlake.
Od tog se razgovora nisam čula s Nateom. Nisam sigurna jesu li se i kada vjenčali, ali još ponekad potražim Carly Weinstein dok kupujem CD-e. Dosad se nije proslavila.
Kad sad razmišljam o tome, dvojim jesam li zaista voljela Natea ili samo sigurnost naše veze. Pitam se nisu li moji osjećaji prema njemu bili uvelike povezani s time što sam mrzila svoj posao. Od pravo-sudnog ispita pa tijekom cijele te paklene pripravničke godine, Nate je bio moje utočište. A to katkad zna itekako nalikovati ljubavi.
Nakon Natea prošlo je neko pristojno vrijeme. Skinula sam kilograme od prekida, dala pramenove i pristala na niz spojeva naslijepo. U najgorem slučaju bili su užasni. U najboljem, jednostavno neugodni i nedojmljivi. A onda sam u Spy Baru u Sohou upoznala Aleca Kaplana. Bila sam s Darcy i nekim nje-zinim prijateljicama s posla, a on nam je prišao sa svojim šminkerskim prijateljima. Alec se, naravno, prvo udvarao Darcy, ali ona ga je gurnula prema meni – doslovce, dlanom u križa – s odlučnim naput-kom – razgovaraj s mojom prijateljicom. Za nju je to bila vrhunski velikodušna gesta. Iako je imala Dexa, nikad nije odbijala mušku pažnju. – Baš je sladak, Darcy nije prestala došaptavati. – Baci se na njega.
Imala je pravo. Alec je bio sladak. Ali je isto tako za njega imidž bio sve. Bio je tip koji svuče svoju studentsku frajersku uniformu sastavljenu od namjerno pohabanih bejzbolskih kapa, majica s tuluma u bratstvu i pletenih kožnih remena, i zamijeni je urbanom frajerskom uniformom za dvadesetineštogodi-šnjake sastavljenom od uskih pamučnih majica s elastinom, pripijenih crnih hlača s laganim odsjajem i gomile gela za kosu. Pričao je previše viceva koji su počinjali s – uđe tip u birtiju – (nijedan smiješan) i ratnih priča u stilu – ja sam opaki burzovni mešetar – '(nijedna impresivna). Kad me te prve večeri po-častio pićem, bacio je novčanicu od stotinu dolara, a pipničaru glasno rekao da mu je žao, ali da nema ništa sitnije. Ukratko, bilo je utjelovljenje onog što smo Darcy i ja nazivale PST – previše se trudi.
Ali Alec je bio dovoljno inteligentan, dovoljno duhovit i dovoljno drag. Pa kad je zatražio moj broj, dala sam mu ga. A kad je nazvao i pozvao me na večeru, otišla sam. A kad mi je četiri spoja kasnije ponudio seks s rebrastim kondomom u ruci, u sebi sam slegnula ramenima, ali sam pristala. Bio je sjaj-no građen, ali seks je bio tek prosječan. Misli bi mi često odlutale na posao, a jednom, kad sam u poza-dini začula sportske vijesti, čak sam se pretvarala da je Pete Sampras. Često sam bila na rubu da preki-nem s njime, ali Darcy mi je stalno govorila da mu dam još jednu priliku, da je bogat i zgodan. Puno bogatiji i zgodniji od Natea, napomenula bi. Kao da je samo to bilo važno.
A onda je jedne večeri Claire ugledala Aleca kako ljubi sitnu, pomalo jeftinu plavušu u Merchantsu. Kad je djevojka otišla na WC, Claire je prišla Alecu i upozorila ga da ako ne prizna svoju nevjeru, ona će mi reći sama. I tako je Alec sutradan nazvao i izmucao ispriku, rekavši da se pomirio sa svojom biv-šom, koja je, pretpostavljam, bila ta djevojka u Merchantsu. Malo mi je falilo da mu kažem da sam i ja htjela prekinuti; to je bila istina. Ali bila sam toliko ravnodušna da se nisam ni potrudila istjerati istinu na čistac. Samo sam rekla dobro, neka ti je sa srećom. I to je bilo to.
Sada tu i tamo na Aleca naletim u New York Sports Clubu blizu posla. Vrlo smo srdačni jedni prema drugom, jednom sam čak vježbala na steperu pokraj njegova, i nije me bilo briga što mi je lice oprišta-vilo ili što sam bila u svojoj najšlampavijoj sivoj trenirci (Darcy kaže da je ne bih smjela nositi u jav-nosti). Tom smo prilikom pročavrljali. Raspitivala sam se o njegovoj djevojci i pustila ga da se razveže o njihovu skorom putovanju na Jamajku. Uopće mi nije bilo naporno da budem ljubazna, još jedna jas-na naznaka da u našu vezu nisam uložila ništa konkretno. Aleca na neki način zapravo ne bih ni trebala uvrstiti u kategoriju ozbiljnih dečki. Ali budući da sam spavala s njime (a sebe smatram ženom koja s nekim spava samo u službenoj vezi), ubrojila sam ga u taj nažalost ekskluzivni klub.
Razmotrila sam svoja tri dečka, tri muškarca s kojima sam spavala tijekom
Kad sam se sljedeće jutro probudila, galantna djevojka koja pijucka frape je nestala, okovana kriv-njom i tridesetogodišnjim poštovanjem pravila. Nisam više mogla racionalizirati ono što sam učinila. Neizrecivo sam se ogriješila o prijateljicu, prekršila osnovno pravilo sestrinstva. Opravdanje ne postoji.
Dakle, prelazim na plan B: pravit ću se da se ništa nije dogodilo. Moj je prijestup tako velik da mi ne preostaje ništa drugo nego da sve to snagom volje otjeram od sebe. A nastavljajući rutinu, prigrlivši kolotečinu ponedjeljka ujutro, želim postići upravo to.
Istuširala sam se, osušila kosu, obukla svoj najudobniji crni kostim i cipele s niskom petom, sjela na podzemnu prema Grand Centralu, uzela kavu u Starbucksu, kupila New York Times na svom kiosku i na dva niza pomičnih stuba i jednim dizalom dovezla se u svoj ured u zgradi MetLifea. Svaki dio moje kolotečine jedan je korak dalje od Dexa i Incidenta.
Došla sam u ured u osam i dvadeset, debelo prerano za odvjetničku tvrtku. Hodnici su tihi. Nisu još došle ni tajnice. Baš sam okrenula gradsku rubriku u novinama, pijuckajući kavu, kad sam primijetila da mi na telefonu bljeska crveno svjetlo za poruku – što obično upozorava da me čeka još posla. Neki zaguljeni partner vjerojatno me nazvao tijekom jedinog vikenda u novijoj prošlosti kad nisam presluša-la poruke. Dala bih se kladiti da je Les, najvažniji muškarac u mom životu i najzaguljeniji partner među svima onima na šest katova. Utipkala sam svoju lozinku, pričekala...
– Jedna nova poruka ostavljena je nakon poziva izvana. Primljena je danas ujutro u sedam i četrde-set i dva... – reče mi snimka. Mrzim tu automatiziranu ženu. Neprestano mi donosi loše vijesti, i to cvr-kutavim glasom. Tu bi snimku u odvjetničkim uredima trebali prilagoditi, da glas zvuči sumornije: – Ajoj – – sa zlokobnom glazbom iz Ralja u pozadini – – imate četiri nove poruke...
Što sad hoće? Pomislila sam dok sam stiskala play.
– Zdravo, Rachel... To sam ja... Dex... Htio sam te nazvati jučer da razgovaramo o onom u subotu navečer, ali... Jednostavno nisam mogao. Mislim da bismo trebali porazgovarati o tome, slažeš se? Na-zovi me kad stigneš. Tu bih trebao biti cijeli dan.
Srce mi je sišlo u pete. Zašto ne primijeni neku dobru staru tehniku za izbjegavanje pa to izignorira, nikad više ne spomene? To je bila moja strategija. Nije ni čudo što mrzim svoj posao; parničarka sam koja mrzi sukobe. Uzela sam kemijsku i stala njome kuckati o rub stola. Već čujem majku kako mi go-vori da se ne vrpoljim. Spustila sam kemijsku i zabuljila se u bljeskavo svjetlo. Žena zahtijeva da se o toj poruci donese odluka: moram je ponovno pustiti, pospremiti ili obrisati.
O čemu on to hoće razgovarati? Što se tu ima reći? Ponovno sam je pustila, u očekivanju da mi zvuk njegova glasa, ritam njegova govora, donese odgovore. Ali ništa nije odao. Nisam je prestala puštati sve dok njegov glas nije zazvučao iskrivljeno, kao kad se riječ u ustima promijeni nakon što je dovolj-no puta ponoviš. Jaje, jaje, jaje, jaje. Ta mi je bila najdraža. Neprestano bih je ponavljala sve dok se nije činilo kao da je to potpuno pogrešan izraz za žutu tvar koju sam se spremala doručkovati.
Poslušala sam Dexa još jedanput prije nego što sam ga izbrisala. Nema sumnje da mu glas zvuči drukčije. To je i logično zato što u nekim stvarima i jest drukčiji. Oboje smo. Jer čak iako ja nastojim potisnuti što se dogodilo, čak i ako Dex zaboravi Incident nakon kratkog, nelagodnog telefonskog po-ziva, jedno ćemo drugom zauvijek ostati na Popisu; onom popisu koji svaki čovjek ima, bio on zapisan u tajnoj bilježnici sa spiralnim uvezom ili pohranjen negdje u glavi. Bio on kratak ili dug. Bio on pore-dan prema tipu, važnosti ili kronologiji. Bio on upotpunjen imenom, krsnim imenom i prezimenom, ili tek tjelesnim opisima, poput Darcyna Popisa: – Član bratstva Delta Sig s mračnim deltoidima...
Dex je na mom Popisu zauvijek. Nisam to željela, ali najednom sam pomislila na nas dvoje u kreve-tu. Tih nekoliko kratkih trenutaka bio je samo Dex, nepovezan s Darcy. A to već dugo nije bio. Nije to bio od onog dana kada sam ih upoznala.
Dexa sam upoznala na prvoj godini prava na NYU-u. Za razliku od većine studenata prava koji dođu ravno s koledža nakon što im na pamet ne padne nikakva bolja ideja kamo bi sa svojim briljantnim oc-jenama, Dex Thaler bio je stariji, imao je istinsko životno iskustvo. Radio je kao analitičar u Goldman Sachsu, čemu moja ljetna praksa od devet do pet i uredski poslovi arhiviranja i javljanja na telefone nisu bili ni do koljena. Bio je siguran u sebe, opušten i tako lijep da je bilo teško ne zabuljiti se u njega. Bila sam uvjerena da će postati Doug Jackson i Blaine Conner pravnog fakulteta. I naravno, prvi tjedan predavanja jedva da je počeo, a glas o Dexu već se proširio; žene su nagađale o njegovu statusu, primi-jetivši da mu je lijevi prstenjak gol, a drugu je struju zabrinjavalo što je predobro odjeven i previše zgodan da bi bio hetero.
Ali ja sam Dexa odmah otpisala, uvjeravajući sebe da je njegova savršena vanjština dosadna. Sva sreća što sam zauzela takav stav zato što sam također znala da je izvan moje kategorije. (Mrzim taj iz-raz i pretpostavku da se ljudi pri izboru partnera toliko silno oslanjaju na izgled, ali teško je taj princip zanijekati kad pogledaš oko sebe – partneri su obično podjednako privlačni, u suprotnom to upada u oči.) Uostalom, nisam digla zajam od trideset tisuća dolara na godinu da si nađem dečka.
Dapače, te tri godine vjerojatno ne bih ni progovorila s njime, ali slučajno smo završili jedan pokraj drugog na Deliktnom pravu, kolegiju s fiksnim rasporedom sjedenja koji je držao zajedljivi profesor Zigman. Iako su mnogi profesori na NYU-u primjenjivali Sokratovu metodu, samo ju je Zigman koris-tio kao sredstvo da ponizi i muči studente. Dexa i mene povezala je mržnja prema našem zluradom pro-fesoru. Moj strah od Zigmuna išao je u iracionalnu krajnost, dok je Dexter reagirao više s gnušanjem. – Da mi je samo izbrisati podsmijeh s tog pompoznog lica.
Naše je gunđanje postupno preraslo u duže razgovore uz kavu u studentskom boravku ili na šetnja-ma oko parka na Washington Squareu. Počeli smo zajedno učiti u onih sat vremena prije predavanja, pripremajući se za neizbježno: dan kad će Zigman prozvati nas. Užasavala sam se toga kad će red doći na mene jer sam znala da će to biti potpuni pokolj, ali potajno sam jedva čekala da prozove Dextera. Zigman je vrebao slabe i zbunjene, a Dexter nije bio ni jedno ni drugo. Bila sam sigurna da se neće predati bez borbe.
Dobro se toga sjećam. Zigman je stajao za svojom katedrom, proučavajući raspored sjedenja, shemu s našim licima izrezanim iz kataloga prve godine, a dok je birao žrtvu doslovce su mu išle sline. Preko malenih okruglih naočala (onakvih kakve bi se trebale zvati očale) zirnuo je prema svima nama i rekao: – Gospodine Thaler.
Dexovo je ime izgovorio pogrešno, s o.
– Izgovara se Thaa-ler, rekao je Dex čvrsto.
Oštro sam usisala zrak; Zigmana nitko nije ispravljao. Kako li će samo Dex sad nadrljati.
– O pa, oprostite, gospodine Thaaa-leru, rekao je Zigman, s neiskrenim laganim naklonom. – Pal-sgraf protiv željeznice Long Islanda.
Dex je sjedio smireno sa zatvorenim udžbenikom dok su ostali nervozno listali da nađu slučaj koji nam je večer prije zadao da pročitamo.
Slučaj se odnosio na željezničku nesreću. Dok je trčao da se ukrca na vlak, zaposlenik željeznice iz-bio je paket s dinamitom iz ruke putnika i time izazvao ozljedu druge putnice, gđe Palsgraf. Sudac Car-dozo je u obrazloženju većinske presude iznio da gđa Palsgraf nije – predvidiv oštećenik – i da kao ta-kva ne može tražiti odštetu od željeznice. Zaposlenik željeznice možda je mogao predvidjeti štetu na-nesenu nosaču paketa, objasnio je sud, ali ne i štetu nanesenu gđi Palsgraf.
– Je li tužiteljici trebala biti odobrena odšteta? – upitao je Zigman Dexa.
Dex je šutio. Na djelić sekunde uhvatila me panika da se blokirao, kao i drugi prije njega. Reci ne, mislila sam dok sam mu odašiljala žustre moždane valove. Prikloni se većinskoj presudi. Ali kad sam vidjela izraz na njegovu licu i kako je prekrižio ruke na prsima, znala sam da samo čeka, što je itekako odudaralo od većine studenata prve godine kojima su nervozni i neutemeljeni odgovori izlijetali kao da brzinom reakcije mogu nadoknaditi razumijevanje.
– Prema momu mišljenju? – pitao je Dex.
– Obraćam se vama, gospodine Thaler. Dakle, da, vas pitam za mišljenje.
– Moram reći da, tužiteljici je trebala biti odobrena odšteta. Priklanjam se suprotnom mišljenju suca Andrewsa.
– Aaa, je li tako? – Zigmanov je glas bio visok i nazalan.
– Da. Tako je.
Iznenadio me njegov odgovor jer mi je netom prije predavanja rekao da nije znao da je crack kokain postojao 1928. g., ali da ga se sudac Andrews očito napušio čim se usprotivio presudi. Još me više iz-nenadio Dexterov bezočno – tako je – na kraju odgovora kojim kao da je htio podbosti Zigmana.
Zigmanova kržljava prsa naočigled su se napela. – Vi znači smatrate kako je vlakovođa trebao pred-vidjeti da bezazleni paket dugačak četrdeset centimetara i umotan u novine sadrži eksploziv i da će tu-žiteljici nanijeti ozljedu?
– To je svakako bilo moguće.
– Je li trebao predvidjeti da paket može nanijeti ozljedu bilo komu na svijetu? – upitao je sve sarkas-tičniji Zigman.
– Nisam rekao 'bilo komu na svijetu. Rekao sam tužiteljici. Prema momu mišljenju gđa Palsgraf bila je u zoni opasnosti.
Zigman je ukočeno prišao našem redu i svoj Wall Street Journal bacio na Dexov zatvoreni udžbe-nik.
– Možete li mi vratiti novine?
– Radije ne bih.
Šok u prostoriji bio je opipljiv. Mi ostali jednostavno bismo prihvatili igru i vratili novine, obični rekvizit u Zigmanovu ispitivanju.
– Radije ne biste? – Zigman je naherio glavu.
– Tako je. U njih bi mogao biti zamotan dinamit.
Polovica studenata ostala je bez daha, druga se polovica zasmijuljila. Zigman je očito na umu imao neku taktiku, neki način da činjenice okrene protiv Dexa. Ali Dex nije na to nasjeo. Zigmanova je frus-tracija bila očigledna.
– Pa pretpostavimo da mi ih ipak vratite i da u njima zaista jest štap dinamita i da vam zaista nanese ozljedu. Što onda, gospodine Thaler?
– Onda bih vas tužio i vjerojatno dobio parnicu.
– A bi li ta odšteta bila dosljedna obrazloženju većinske presude suca Cardoza?
– Ne. Ne bi.
– Ma dajte? A zašto ne?
– Zato što bih vas ja tužio za namjerno nanošenje štete, a Cardozo je govorio o nemaru, zar ne? – Dex je podigao glas koliko i Zigman svoj.
Mislim da sam prestala disati kad je Zigman dlan pritisnuo o dlan i pedantno ih prinio prsima kao da se moli. – U ovoj predavaonici pitanja postavljam ja. Ako nemate ništa protiv, gospodine Thaler?
Dex je slegao ramenima kao da hoće reći, neka ti bude, meni je svejedno.
– Pretpostavimo onda da sam novine slučajno ispustio na vaš stol pa da ste mi ih vi vratili i ozlijedili se. Bi li vam sudac Cardozo odobrio punu odštetu?
– Kako da ne.
– A zašto?
Dex je uzdahnuo da bi pokazao kako mu je taj dril dosadan pa rekao hitro i jasno: – Zato što ste u potpunosti mogli predvidjeti da će mi dinamit nanijeti ozljedu. Time što ste novine s dinamitom ispusti-li u moj osobni prostor narušili ste moje zakonom zaštićene interese. Vaš nemarni postupak izazvao je opasnost koja se mogla spriječiti običnom budnošću.
Proučavala sam podvučene odlomke u svom udžbeniku. Dex je od riječi do riječi citirao Cardozovo mišljenje, a da nije ni pogled bacio na svoj udžbenik ili bilješke. Cijela je predavaonica bila opčinjena; nikomu nije išlo tako dobro, pogotovo ne dok je Zigman bio nadvijen nad njim.
– A da gospođica Myers podigne tužbu, rekao je Zigman, uprijevši prstom u Julie Myers, svoju ju-čerašnju žrtvu koja se tresla na suprotnoj strani dvorane, – bi li njoj odšteta bila odobrena?
– Prema Cardozovu pravorijeku ili suprotnom mišljenju suca Andrewsa?
– Potonjem. Budući da to mišljenje dijelite.
– Bi. Svatko prema svijetu oko sebe ima obvezu da se suzdrži od postupaka koje predstavljaju nera-zumnu prijetnju sigurnosti ostalih, rekao je Dex, i opet doslovno citirajući suprotno mišljenje.
I tako se to nastavilo do kraja predavanja; Dex je razabirao nijanse u činjenično izmijenjenim prika-zima, nijednom se nije pokolebao, uvijek je odgovarao odlučno.
A na kraju predavanja Zigman je doslovce rekao: – Vrlo dobro, gospodine Thaler.
To je bio presedan.
Iz predavaonice sam izašla trijumfalno. Dex je pobijedio u ime svih nas. Anegdota se proširila cije-lom prvom godinom, čime je zaradio dodatne bodove kod djevojaka koje su već odavno zaključile da je apsolutno slobodan.
Tu sam anegdotu ispripovijedala i Darcy. U New York se doselila otprilike kad i ja, ali u neuspore-divo drukčijim okolnostima. Ja sam ondje bila kako bih postala odvjetnica; ona je došla bez posla, pla-na i bez previše novca. Pustila sam je da spava na madracu u mojoj sobi u studomu dok nije našla neke cimerice: tri stjuardese American Airlinesa koje su tražile četvrto tijelo da ga uguraju u svoju ispregra-đivanu garsonijeru. Posudila je novac od roditelja da ima za stanarinu dok traži posao i na kraju izabra-la posao pipničarke u Monkey Baru. Prvi put otkad smo prijateljice bila sam zadovoljna svojim živo-tom u usporedbi s njezinim. Bila sam jednako tako siromašna, ali ja sam bar imala plan. Darcyni izgle-di s prosjekom od samo 2,9 na Sveučilištu u Indiani nisu se činili bajni.
– Baš imaš sreće, kukala je Darcy dok sam ja pokušavala učiti.
Ne, sreće imaš ti, mislila sam ja. Sreća je kad uz sok kupiš srećku lutnje i obogatiš se. Ništa u mom životu nije imalo veze sa srećom, sve se svodilo na naporan rad, sve je bilo muka. Ali naravno, nikad to nisam izgovorila. Samo sam joj rekla da će joj uskoro krenuti nabolje.
I naravno da jest. Otprilike dva tjedna poslije muškarac je ušetao u Monkey Bar, naručio whiskey sour i počeo se nabacivati Darcy. Dok je ispio piće, već joj je obećao posao u jednoj od vodećih man-hattanskih agencija za odnose s javnošću. Rekao joj je da dođe na razgovor, ali da će se (tu joj je nami-gnuo) pobrinuti da dobije posao. Darcy je uzela njegovu posjetnicu, dala meni da joj pregledam životo-pis, otišla na razgovor i smjesta dobila ponudu. Početna joj je plaća bila sedamdeset tisuća dolara. Plus troškovi. Gotovo koliko ću zarađivati i ja ako budem dovoljno dobra studentica da se zaposlim u nekoj njujorškoj tvrtki.
I dok sam se ja znojila i gomilala dugove, Darcy je počela svoju glamuroznu karijeru u odnosima s javnošću. Organizirala je domjenke, promovirala nove sezonske modne trendove, sve moguće besplat-no dobivala na hrpe i nizala jednog prelijepog muškarca za drugim. U roku od sedam mjeseci prešišala je stjuardese i uselila se kolegici Claire, snobovskoj curi iz Greenwicha s dobrim vezama.
Darcy me pokušala uključiti u svoj burni život iako sam ja rijetko kad imala vremena otići na njezi-ne priredbe, domjenke ili ugovorene spojeve naslijepo s dečkima za koje se klela da su – totalno seksi, ali znala sam da ih se to ona zasitila.
A to me dovodi do Dexa. Kovala sam ga u zvijezde pred Darcy i Claire, rekla im kako je nevjeroja-tan: inteligentan, zgodan, duhovit. Kad sad razmišljam o tome, nisam sigurna zašto sam to učinila. Dje-lomice jer je to bila istina. Ali možda sam bila pomalo ljubomorna na njihov glamurozni život pa sam svoj htjela malo začiniti. Dex mi je bio najveći adut.
– Pa zašto se tebi ne sviđa? – pitala me Darcy.
– Nije moj tip, rekla bih ja. – Samo smo prijatelji.
Što je bila istina. Točno, bilo je trenutaka kad bih osjetila iskru zanimanja ili bi mi srce zakucalo ja-če kad sam sjela pokraj Dexa. Ali dobro sam pazila da se ne zaljubim u njega, neprestano opominjući sebe da dečki poput Dexa izlaze samo s djevojkama poput Darcy.
Njih su se dvoje upoznali tek sljedeći semestar. Nekoliko nas s fakulteta, uključujući i Dexa, spon-tano smo odlučili izaći u četvrtak navečer. Darcy je tjednima tražila da je upoznam s Dexom pa sam je nazvala i rekla joj da u osam bude u Red Lionu. Ona je došla, ali Dex nije. Vidjela sam da je za Darcy cijeli taj izlazak bio potraćen, tužila se da Red Lion nije njezin stil, da je ona prerasle te grungeovske studentske barove (u koje je izlazila prije samo koji mjesec), da bend ništa ne valja i da možemo li otići odavde i izaći nekamo gdje ljudi drže do svog izgleda.
U tom je trenutku Dex ušetao u bar u crnom kožnom kaputu i prekrasnom sivožutom puloveru od kašmira. Prišao je ravno meni i poljubio me u obraz, na što se još nisam bila naviknula; na Srednjem se zapadu ne ljube i ne pozdravljaju tako. Upoznala sam ga s Darcy, a ona ga je stala šarmirati; hihotala se, poigravala kosom i žustro kimala glavom kad god je nešto rekao. Dex je prema njoj bio ugodan, ali nije izgledao previše zainteresirano i u jednom trenutku, kad se ona počela razbacivati imenima iz Gol-dmana – poznaješ li ovog ili onog? – čak se činilo da Dex suspreže zijevanje. Otišao je prije nas, mah-nuo grupi, a Darcy rekao da mu je bilo drago.
Dok smo se pješice vraćale u moju sobu, pitala sam je kako joj se čini.
– Sladak je, rekla je Darcy s minimalnim izrazom odobravanja. Njezina me bezvoljna reakcija iživ-cirala. Nije ga mogla nahvaliti jer nije bio dovoljno očaran njome. Darcy je očekivala da će trčati za njom. A to je očekivanje i meni preraslo u naviku.
Sutradan, dok sam s Dexom bila na kavi, čekala sam da spomene Darcy. Bila sam uvjerena da hoće, ali nije. Maleni – no dobro – veliki, dio mene s užitkom je rekao Darcy da je nismo spomenuli. Napo-kon netko tko se nije potrgao da bude s njom.
Ne znam gdje mi je pamet bila.
Otprilike tjedan dana poslije, s neba pa u rebra, Dex me pitao što je s mojom prijateljicom.
– Kojom prijateljicom? – napravila sam se glupa.
– Znaš, crnkom iz Red Liona?
– A. Darcy, – rekla sam. I odmah prešla na stvar. – Hoćeš njezin broj?
– Ako je solo.
Te sam joj večeri prenijela vijest. Čedno se nasmiješila. – Pa zbilja je zgodan. Izaći ću s njime.
Dexu su trebala dva tjedna da je nazove. Ako je čekao namjerno, ta mu je strategija bila pun pogo-dak. Bila je već mahnita kad ju je napokon izveo u Union Square Caffe. Spoj je očito dobro prošao jer su drugo jutro otišli na užinu u Village. Ubrzo zatim i Darcy i Dex povukli su se iz prometa.
U početku je njihova romansa bila burna. Oduvijek sam znala da se Darcy voli svađati sa svojim dečkima – bez melodrame nije bilo zabavno – ali Dexa sam smatrala racionalnim, smirenim stvorenjem kojemu su okršaji bili ispod časti. Možda je takav bio prema drugim djevojkama, ali Darcy ga je uvukla u svoj svijet kaosa i razbuktalih osjećaja. U nekoj od njegovih fakultetskih bilježnica našla bi telefonski broj (sama je sebe proglasila njuškalom), istražila stvar, povezala ga s nekom bivšom curom i prestala razgovarati s njime. Jednom je na Deliktno pravo došao pogružen. s rasjekotinom na čelu. tik iznad li-jevog oka. Darcy je u napadaju ljubomore na njega zavitlala žičanu vješalicu.
A bilo je to obostrano. Svi bismo izašli i Darcy bi se smjestila za šankom s nekim drugim tipom. Promatrala sam kako Dex kradomice baca ležerne poglede u njihovu smjeru sve dok više ne bi mogao izdržati. Otišao bi po nju, srdit, ali sabran, pa bih načula nju kako svoje očijukanje opravdava nekom labavom vezom s dotičnim: – Pa samo smo razgovarali o svojoj braći i kako su na fakultetu u istom vražjem bratstvu. Isuse, Dex! Daj ne pretjeruj!
Ali njihova se veza naposljetku stabilizirala, svađe su se prorjeđivale i postajale sve manje žučne, a ona se doselila k njemu. A onda, prošle zime, Dex ju je zaprosio. Izabrali su vikend u rujnu, a ona je mene izabrala za kumu.
Ja sam ga upoznala prva, sad mi prolazi glavom. Nije to ništa čvršće od obrane Ethanom, ali načas se hvatam toga. Zamišljam svoju suosjećajnu porotnicu kako se naginje naprijed dok sabire dojmove nakon tog otkrića. To je čak napomenula za vrijeme vijećanja. – Da nije bilo Rachel, Dex i Darcy ne bi se nikad upoznali. Rachel je, dakle, u neku ruku zaslužila da jedanput bude s njim. – Ostali porotnici u nju zure s nevjericom, a Chanelov Kostim govori joj da ne bude smiješna. Da to nema nikakve veze. – Dapače, moglo bi se čak obrnuto protumačiti, parira Chanelov Kostim. – Rachel je imala priliku biti s Dexom, ali taj je vlak odavno prošao. I ona je sad kuma. Kuma! Nema veće izdaje!
Te sam večeri radila dokasno da odgodim poziv Dexu. Razmišljala sam čak da pričekam do sutra ujutro, do sredine tjedna, da uopće ne nazovem. Ali što dulje budem čekala, to će neugodnije biti kad ga sretnem, a hoću. I tako sam se prisilila da sjednem i okrenem njegov broj. Nadala sam se sekretarici. Bilo je deset i trideset. Uz malo sreće već je otišao, kod kuće je s Darcy.
– Dex Thaler, odgovorio je strogo poslovnim tonom. Vratio se u Goldman Sachs, mudro izabravši bankarsku branšu umjesto odvjetničke. Posao je zanimljiviji, a plaća puno bolja.
– Rachel! – Zvuči iskreno sretno što me čuje, iako pomalo nervozno, trunčicu preglasno. – Hvala što si nazvala. Već sam pomislio da mi se nećeš javiti.
– Htjela sam te nazvati. Samo eto... Imala sam puno posla. Ludnica, izmucala sam. Usta su mi bila suha kao barut.
– Da, i ovdje je bio kaos. Tipični ponedjeljak, rekao je on, nešto opuštenijim tonom.
– Aha...
Uslijedila je mučna stanka – bar je meni bila mučna. Zar očekuje da ja spomenem Incident?
– I tako. Kako se osjećaš? – Glas mu se snizio.
– Kako se osjećam? – Lice mi gori, preznojavam se i ne mogu isključiti mogućnost da se sushi koji sam pojela za večeru neće vratiti natrag.
– Hoću reći, što misliš o suboti? – Glas mu se snizio gotovo do šapta. Možda je samo diskretan, pazi da ga nitko u uredu ne čuje, ali jačina tona ostavlja dojam intimnosti.
– Ne znam što me pitaš...
– Peče li te savjest?
– Naravno da me peče. Tebe ne? – Pogledala sam kroz prozor u svjetla Manhattana, u smjeru njego-va ureda u centru.
– Pa, da, rekao je iskreno. – Normalno. To se nije smjelo dogoditi. U to nema sumnje. To nije bilo u redu... i ne bih htio da misliš da mi je, ono, to i inače običaj. Nikad prije nisam prevario Darcy. Nikad... Vjeruješ to, je li tako?
Kažem mu da mu vjerujem, naravno. Želim mu vjerovati.
Opet tišina.
– Dakle, da, to mi je bilo prvi put, rekao je.
Još tišine. Zamislila sam kako je noge digao na stol, olabavio ovratnik, prebacio kravatu preko ra-mena. Dobro izgleda u odijelu. Ma, dobro izgleda u bilo čemu. I ni u čemu.
– A-ha, kažem ja. Tako čvrsto stišćem telefon da me prsti bole. Promijenila sam ruku i znojni dlan obrisala o suknju,
– Tako mi je žao što ste ti i Darcy prijateljice već sto godina, a ovo što se dogodilo između nas... do-vodi te u stvarno grozan položaj. – Pročistio je grlo i nastavio. – Ali s druge strane, ne znam ni sam...
– Što ne znaš? – pitam ja, iako znam da bi pametnije bilo privesti razgovor kraju, spustiti slušalicu, poslušati nagon koji me tjera u bijeg, a uvijek me dobro služio.
– Ne znam. Jednostavno... pa na neki način... ako ćemo objektivno, znam da sam pogriješio. Ali sav-jest me jednostavno ne peče. Zar nije to grozno?... Jesam li zato pao u tvojim očima?
Nemam pojma kako da na to odgovorim. – Da – mi se čini kao zlobno okrivljavanje; – ne – bi mog-lo dozvati vraga. Našla sam sigurnu sredinu. – Nemam ja pravo nikog osuđivati, nije li tako? Bila sam ondje... I ja sam to učinila.
– Znam, Rachel. Ali ja sam kriv.
Sjetila sam se dizala, njegove kose među svojim prstima.
– Oboje smo pogriješili... Oboje smo bili pijani. Sigurno zbog tekile na eks, baš mi je iznenada uda-rila u glavu, a dosta sam slabo jela taj dan, blebećem u nadi da se bližimo kraju.
Dex me prekinuo. – Ja nisam bio toliko pijan, rekao je bez okolišanja, gotovo prkosno.
Nisi bio toliko pijan ?
Kao da mi je pročitao misli, nastavio je. – To jest, da, popio sam nekoliko pića, kočnice su mi sva-kako popustile, ali znao sam što radim, a mislim da sam na nekoj razini želio da se to dogodi. No dob-ro, to je valjda prilično očito... Ali hoću reći da mislim kako sam svjesno htio da se to dogodi. Nije da sam to unaprijed smislio. Ali i prije mi je padalo na pamet u raznim trenucima...
U raznim trenucima? Kada? Na fakultetu? Prije nego šio si upoznao Darcy ili poslije?
Najednom sam se sjetila jedne zgode prije Darcyne ere kad smo Dex i ja u knjižnici učili za ispit iz Deliktnog prava. Bilo je kasno i oboje smo bili ošamućeni, gotovo delirični od neispavanosti i previše kofeina. Dex je počeo imitirati Zigmana, citirajući neke njegove omiljene fraze, a ja sam se toliko smi-jala da su mi potekle suze. Kad sam napokon došla sebi, on se nagnuo preko uskog stola i palcem mi otro suzu s lica. Točno kao u sceni iz filma, samo što su to tad obično tužne suze. Oči su nam se srele.
Ja sam prva skrenula pogled i vratila ga na knjigu, a riječi su mi plesale preko cijele stranice. Ni za živu se glavu nisam mogla koncentrirati na nemar ili kauzalni odnos. Samo na dodir njegova palca na svom licu. Dex se poslije ponudio da me otprati u moj paviljon. Pristojno sam odbila i rekla da mogu i sama. Dok sam te noći tonula u san, zaključila sam da sam njegovu namjeru umislila, da za Dexa nikad neću značiti više od prijateljice. Samo je bio ljubazan.
A ipak, katkad sam se pitala što bi se dogodilo da nisam bila tako suzdržana. Da sam te noći pristala na njegovu ponudu. Sad se to itekako pitam.
Dex nastavlja govoriti. – Naravno, svjestan sam da se to više nikad ne smije ponoviti, rekao je odr-ješito. – Je li tako? – Posljednja je riječ usrdna, gotovo bolna.
– Tako je. Nikad ikad više, rekla sam i smjesta požalila svoj pubertetski izbor riječi. – To je bila po-greška.
– Ali nije mi žao zbog toga. Trebalo bi mi biti, ali jednostavno nije, reče on.
Ovo je skroz uvrnuto, pomislila sam, ali nisam ništa rekla. Samo sam nijemo sjedila i čekala da on opet progovori.
– No uglavnom, Rachel, žao mi je što sam te doveo u tu situaciju. Ali mislio sam da bi trebala znati što osjećam, završio je, a onda se nervozno nasmijao.
Rekla sam, dobro, sad znam i sad bismo valjda trebali krenuti dalje i zaboraviti to, kao i sve one druge stvari koje sam očekivala da će mi Dex reći i da me zato zove. Pozdravili smo se, a onda sam spustila slušalicu i omamljeno se zagledala kroz prozor. Poziv koji je trebao zaključiti epizodu samo je potaknuo još veću nelagodu. I ono sićušno lagano komešanje u meni, komešanje koje sam nakanila ugušiti.
Ustala sam. isključila svjetlo u uredu i otišla do podzemne, pokušavajući si izbiti Dexa iz glave. Ali dok sam čekala na peronu, misli su mi se vratile na naš poljubac u dizalu. Na njegovu kosu pod mojim prstima. I na to kako je izgledao dok je spavao u mom krevetu, dopola pokriven mojim plahtama. Tih se prizora najviše sjećam. Poput fotografija su bivših dečki koje očajnički želiš baciti, ali ne možeš se prisiliti da ih se riješiš. Pa ih umjesto toga spremiš u staru kutiju od cipela i gurneš duboko u ormar, zaključivši da ih nije zgorega sačuvati. Ako slučajno poželiš tu kutiju otvoriti i prisjetiti se nekih lijepih trenutaka.
Četiri
Još je nekoliko dana do službenog početka ljeta, a Darcyna su usta puna Hamptona. Neprestano me naziva i šalje e-poruke, prosljeđuje informacije o proslavama povodom Dana sjećanja, restoranskim rezervacijama i promotivnim prodajama na kojima ćemo sto posto naći najzgodniju odjeću za ljeto. Ja se, naravno, apsolutno užasavam svega toga. Kao i prethodna četiri ljeta, u kući sam s Darcy i Dexom. Ove je godine dijelimo i s Marcusom, Claire i Hillary.
– Misliš da smo trebali zakupiti kuću za cijeli termin? – upitala je Darcy bar dvadeseti put. Nikad ni-sam upoznala nekoga tko sebe preispituje više od nje. Nju savjest peče i kad kupi dvije stvari u slasti-čarnici.
– Ne, pola termina je dovoljno. Nikad ne uspiješ iskoristiti puni zakup, rekla sam u telefon stisnut ispod uha dok sam i dalje pregledavala dopis kojim sažimam razlike između zakona o dodatnom osigu-ranju u Floridi i New Yorku.
– Ti to tipkaš? – nakostriješila se Darcy koja uvijek očekuje moju punu pozornost.
– Ne, slagala sam i stišala tipkanje.
– Teško tebi ako tipkaš...
– Ne tipkam.
– Pa valjda imaš pravo, pola termina je bolje... A u gradu ionako moramo obaviti brdo toga za vjen-čanje.
Vjenčanje je jedina tema koju želim izbjeći više od Hamptona. – Mhm.
– Hoćeš li onda s nama autom ili ćeš na vlak?
– Vlak. Ne znam hoću li uspjeti izaći odavde u pristojno vrijeme, rekla sam, pomislivši kako ne že-lim zapeti u autu s njom i Dexom. Dexa nisam vidjela otkad je otišao iz mog stana. Darcy nisam vidjela od izdaje.
– Stvarno? Jer baš sam mislila da obavezno, ali obavezno, moramo autom... Zar ne bi radije imala auto prvi vikend ondje? Ono, pogotovo zato što će to biti dugi vikend. Ne bismo se htjeli petljati s tak-sijima i time... Daj, hajde s nama autom!
– Vidjet ćemo, rekla sam kao što majka kaže djetetu da dijete promijeni temu.
– Ništa vidjet ćemo'. Ideš s nama.
Uzdahnula sam i rekla joj da se sad zbilja moram vratiti poslu.
– Dobro. Uf. Pustit ću te da radiš taj svoj prevažni posao... Još vrijedi dogovor za večeras?
– Što je večeras?
– Juhu? Senilka. Da nisi ni pokušala reći da moraš raditi dokasno, obećala si. Bikiniji? Zvuči pozna-to?
– A, da, rekla sam. Potpuno sam smetnula s uma obećanje da ću s njom ići kupovati kupaće. Malo je koji zadatak neugodniji od toga. Rame uz rame s ribanjem WC-školjki i čišćenjem korijenskih kanala. – Aha. Kako ne. Nije mi ništa iskrsnulo.
– Odlično. Naći ćemo se na štandu s jogurtima u podrumu Bloomie'sa. Znaš, onaj kraj odjela za de-bele žene. Točno u sedam.
Na postaju u Pedeset i devetoj ulici stigla sam petnaest minuta poslije vremena kad smo se dogovo-rile i otrčala u podrum Bloomingdale'sa; uhvatila me nervoza da će se Darcy duriti.
Nisam joj se imala snage umiljavati da je prođe zlovolja. Ali izgledala je zadovoljno i sjedila za šankom sa šalicom smrznutog jogurta od jagoda. Nasmiješila se i mahnula. Duboko sam udahnula i podsjetila samu sebe da na prsima nemam grimizno slovo.
– Zdravo, Darce.
– Pozdrav! Ajme. Bit ću sva napuhnuta dok budem isprobavala kupaće! – Plastičnu je žličicu uperila u svoj trbuh. – Ali nema veze. Privikla sam se na to da sam bucka.
Okrenula sam očima. – Nisi debela.
Ista se priča ponavlja svake godine u sezoni kupaćih kostima. Ma vraga, ponavlja se doslovce svaki dan. Darcyna je težina nepresušan izvor energije i rasprava. Rekla mi je koliko kilograma ima – uvijek se vrti negdje između pedeset šest i pedeset osam – što je uvijek predebelo prema njezinim strogim mjerilima. Cilj joj je pedeset i pet, za što ja tvrdim da je itekako premršavo za metar i sedamdeset pet. Šalje mi e-poruku dok jede vrećicu čipsa: – Zaustavi me! Pomozi! Nazovi me pod hitno! – Ako joj se javim, pitat će: – Je li petnaest grama masti puno? – Ili – Koliko grama masti ima u jednoj funti? – Me-ni međutim na živce ide što je ona od mene viša sedam centimetara, ali lakša dva kilograma. Kad sam joj to napomenula, rekla je: – Da, ali tvoje sise su veće. – Nisu dvije kile veće, rekoh. – Svejedno, obič-no kaže ona, – izgledaš savršeno takva kakva jesi. – Vratimo se opet meni.
Daleko od toga da sam ja debela, ali to što se meni obraća na tu temu isto je kao da se ja slijepoj že-ni požalim što moram nositi leće.
– Tako sam debela. Ma totalno! A natrpala sam se i za ručak. Ali nema veze. Glavno da u vjenčanici ne budem debela krava... – rekla je, pojela zadnju žlicu jogurta, a šalicu bacila u smeće. – Samo mi reci da imam još puno vremena da smršavim prije vjenčanja.
– Imaš puno vremena, kažem ja.
A ja do vjenčanja imam još puno vremena da prestanem razmišljati o činjenici da sam se poseksala s tvojim budućim mužem.
– Bolje da se obuzdam, znaš, inače ću morati kupovati ovdje. – Darcy je prstom pokazala prema od-jelu s velikim konfekcijskim brojevima, i ne provjerivši je li neka krupnija žena dovoljno blizu da je čuje.
Rekla sam joj da ne priča gluposti.
– No uglavnom, – rekla je dok smo se pomičnim stepenicama penjale na prvi kat, – Claire je rekla da smo već polako prestare za bikinije. Da su jednodijelni kostimi profinjeniji. Što misliš ti o tome? – Njezin izraz lica i ton jasno su otkrivali što ona misli o Clairinu pristupu kupaćim kostimima.
– Mislim da nema preciznih dobnih ograničenja za bikinije, kažem ja. Zamorna pravila samo frcaju iz Claire; jednom mi je rekla da bi se crnom tintom trebali pisati samo izrazi sućuti.
– Ap-so-lut-no! To sam joj i ja rekla... Uostalom, to govori vjerojatno zato što njoj bikini baš nekako loše stoji, zar ne?
Kimnula sam. Claire pobožno vježba i godinama nije ni taknula prženu hranu, ali suđeno joj je da bude zdepasta. Spašava je, međutim, besprijekorna njegovanost i skupa odjeća. Na plažu dođe u jedno-dijelnom kupaćem kostimu od tristo dolara, kompletiranim uz pareo, elegantni šešir i dizajnerske nao-čale, što itekako dobro kamuflira onaj jedan sloj viška oko struka.
Obilazimo kat u potrazi za vješalicama s prihvatljivim kostimima. U jednom sam trenutku primijeti-la da smo obje izabrale jednostavni crni bikini Anne Klein. Ako ga na kraju obje poželimo, Darcy će inzistirati da ga je ona našla prva ili će reći da možemo kupiti isti. Nakon čega će ona cijelo ljeto u njemu bolje izgledati. Ne, hvala.
To me podsjetilo na onaj put kad smo ona, Annalise i ja išle kupovati ruksake tjedan prije nego što smo krenule u četvrti razred. Svima nam je odmah za oko zapela ista torba. Bila je ljubičasta sa srebr-nim zvjezdicama po vanjskom džepu, puno šminkerskija od ostalih torbi. Annalise je predložila da ku-pimo istu, a Darcy je rekla ne, da je previše djetinjasto imati iste stvari. Samo trećaši nose sve isto.
I tako smo za nju odigrale kamen-papir-škare. Ja sam izabrala kamen (za koji sam zaključila da do-biva češće nego što bi prema prosjeku trebao). Trijumfalnom sam šakom tresnula iznad njihovih prstiju ispruženih u škarice i svoju ljubičastu torbu pomela u zajednička kolica. Annalise je ustuknula i zacen-drala kako mi znamo da je ljubičasta njezina najdraža boja. – Mislila sam da se tebi više sviđa crvena, Rachel!
Ja sam za Annalise bila prekrupan zalogaj. Jednostavno sam joj rekla, da, više mi se sviđa crvena, ali kao što i sama lijepo može vidjeti, crvenih torbi nema. I lako se Annalise zadovoljila žutom s likom smješka na džepu. Darcy su lomila nad onim što je preostalo i na kraju nam rekla da će odluku donijeti sutra pa se vratiti s mamom. Na Darcyn izbor torbe zaboravila sam sve do prvog dana škole. Kad sam stigla na autobusnu postaju, Darcy je ondje stajala s ljubičastom torbom identičnom mojoj.
Uprla sam prstom u nju u nevjerici: – Imaš moju torbu.
– Znam, rekla je Darcy. – Zaključila sam da je želim. Pa koga briga ako imamo istu?
Zar nije baš ona rekla da je djetinjasto nositi iste stvari?
– Mene je briga, rekla sam i osjetila kako u meni sve kuha od bijesa.
Darcy je okrenula očima i zacoktala jezikom. – Joj, Rachel, kao da je to važno. To je na kraju kraje-va obična torba.
I Annalise se uzrujala, zbog vlastitih razloga. – Kako to da vas dvije možete biti blizanke, a mene ste zaobišle? Moja je torba homićka.
Darcy i ja smo je ignorirale.
– Ali ti si rekla da ne smijemo imati iste, optužila sam Darcy dok je autobus zavijao iza ugla i uz škripu stao ispred nas.
– Jesam? – rekla je, prelazeći prstima preko zalizane kose s razdjeljkom posred glave, svježe poprs-kane s nekoliko slojeva Brecka. – Ma koga briga?
Darcy je – koga briga – (koji je kasnije zamijenila sa – svejedno") upotrebljavala kao konačnu pa-sivno-agresivnu reakciju. U to doba nisam prepoznavala tu njezinu taktiku. Znala sam samo da je uvi-jek uspijevala nametnuti svoju volju i natjerati me da se osjećam glupo ako se usprotivim.
Ukrcale smo se u autobus, Darcy prva. Sjela je, a ja iza nje, i dalje gnjevna. Promatrala sam kako Annalise oklijeva, a onda sjeda uz mene, shvativši da je pravda na mojoj strani. Cijelo se to pitanje lju-bičastog ruksaka moglo razbuktati u pravu svađu, ali odlučila sam da neću dopustiti da Darcyna izdaja upropasti prvi dan škole. Nije se zato isplatilo upuštati u rat s njom. Krajnji rezultat rijetko bi kad pru-žio zadovoljštinu.
Neopazice sam vratila kostim Anne Klein na policu dok smo išle prema dugačkom redu za gardero-be. Kad se jedna oslobodila, Darcy je zaključila da je trebamo podijeliti da dobijemo na vremenu. Svu-kla se u crne tange i kompletirani čipkasti grudnjak, baveći se mišlju koji kostim da proba prvi. Kra-dom sam bacila pogled na nju u zrcalo. Tijelo joj je još bolje nego prošlog ljeta. Njezini dugački udovi savršeno su oblikovani jer zbog vjenčanja vježba, koža joj je već preplanula zato što se redovito maže kremom za samotamnjenje i povremeno ode u solarij.
Pomislila sam na Dexa. Sigurno je naša tijela uspoređivao poslije (ili čak tijekom, jer on – nije bio toliko pijan") naše zajedničke noći. Moje nije ni približno tako dobro. Niža sam, mekanija, bjelja. I ia-ko su moje sise veće, njezine su bolje. Čvršće su, s idealnim omjerom bradavica-areola-dojka.
– Prestani gledati moje salo! – cikne Darcy, uhvativši moj pogled u ogledalu.
Sad joj moram dati kompliment. – Nisi debela, Darce. Sjajno izgledaš. Vidi se da si vježbala.
– Vidi se? Koji se dio tijela popravio? – Darcy želi da je se precizno hvali.
– Ma sve. Noge ti izgledaju mršavo, dobro. – Od mene više ništa neće izvući.
Stala je proučavati svoje noge, mršteći se prema odrazu.
Svukla sam se i u oči mi je upalo vlastito pamučno donje rublje i nespareni, trunčicu ispraniji pamu-čni grudnjak. Brzo sam navukla svoj prvi kostim, plavo-bijeli tankini što otkriva pet centimetara trbu-ha. Kompromis između Clairina dekreta o jednodijelnima i Darcyna favoriziranja bikinija.
– Ajme! Tako ti fenomenalno stoji! Moraš ga kupiti! – reče Darcy."Hoćeš li?
– Pa valjda, rekla sam. Ne izgleda fenomenalno, ali nije loše. Tijekom godina sam po časopisima proučila dovoljno članaka o kupaćim kostimima i tjelesnim nedostacima da znam koji kostimi na meni izgledaju pristojno. Ovaj može proći.
Darcy je obukla majušni crni bikini s grudnjakom na trokutiće i mikro-gaćicama. Izgleda ludo seksi. – Sviđa ti se?
– Dobar je, rekla sam, razmišljajući kako će se Dex oduševiti.
– Da ga kupim?
Rekla sam joj da isproba ostale prije nego što izabere. Poslušala me i s vješalice skinula sljedeći. Naravno, svaki kostim njoj stoji izvanredno. Ona se ne ubraja ni u jednu od onih kategorija tjelesnih nedostataka iz časopisa. Nakon velike rasprave ja sam izabrala tankini, a Darcy se odlučila za tri maju-šna bikinija: jedan crveni, jedan crni i jedan boje kože u kojem će s bilo koje udaljenosti izgledati gola.
Dok smo išle platiti kostime, Darcy me zgrabila za ruku. – O! Sranje! Zaboravila sam ti reći!
– Što? – upitala sam, preznojivši se zbog njezina naglog izljeva, iako sam znala da neće izgovoriti: – Zaboravila sam li reći da znam da si spavala s Dexom!
– Marcusu se sviđaš! – Baš kao da smo u drugom srednje, po njezinu tonu i upotrebi riječi – sviđaš.
Namjerno se pravim glupa. – I on se meni sviđa, kažem. – Simpatičan je. – A i vraški je dobar alibi.
– Ne. blento. Hoću reći, sviđaš mu se. Očito si se na proslavi iskazala čim je nazvao Dexa i uzeo tvoj broj. Mislim da će te ovaj vikend pozvati van. Ja sam naravno htjela da izađemo učetvero, ali Mar-cus je odbio, ne želi svjedoke. – Spustila je bikinije na pult i stala kopati po torbici da nađe novčanik.
– Uzeo je moj broj od Dexa? – upitala sam, iznenađena tim obratom.
– Aha. Dex je bio sladak kad mi je to rekao. Nekako se... – Podigla je pogled u potrazi za pravom ri-ječi. – Zaštitnički postavio prema tebi.
– Kako to misliš, zaštitnički? – upitala sam, daleko zainteresiranija za Dexovu ulogu u toj komuni-kaciji, nego za Marcusove namjere.
– Pa dao je Marcusu broj, ali kad je završio razgovor, zasuo me pitanjima, viđaš li se s kime i mislim li da će ti se Marcus svidjeti. I ono, je li dovoljno inteligentan za tebe. Takve stvari. Baš je bilo slatko.
Obrađivala sam tu informaciju dok je prodavačica utipkavala Darcyne bikinije.
– I što si mu ti rekla?
– Rekla sam samo da si totalno solo i da naravno da će ti se Marcus sviđati. Stvarno je meden. Zar nije?
Slegnula sam ramenima. Marcus se u New York doselio iz San Francisca tek prije koji mjesec. O njemu nisam znala gotovo ništa, osim da su se on i Dex sprijateljili na Georgetownu gdje se Marcus proslavio time što je diplomirao uvjerljivo posljednji. Marcus navodno nikad nije išao na predavanja i stalno je bio ušlagiran. Najsramotnija anegdota kaže kako je na dan svog završnog ispita iz statistike zaspao i zakasnio dvadeset minuta da bi na kraju otkrio da je umjesto kalkulatora u ruksak ubacio da-ljinski. Još nisam uspjela zaključiti je li nonkonformist ili obično spadalo.
– I jesi li uzbuđena? Ako s njime odeš na spoj prije nego što počne naš zakup, imat ćeš prednost u odnosu na Claire i Hillary.
Nasmijala sam se i odmahnula glavom.
– Ozbiljno. – Darcy je potpisala slip i dobacila smiješak prodavačici. – Claire bi u njega s guštom zabila nokte.
– Tko kaže da ću ići na spoj?
– Ma molim te. Ta sranja ne želim ni čuti. Ideš. Prvo, baš je sladak. I drugo, Rachel, nemoj se ljutiti, ali ne možeš baš biti previše izbirljiva, s obzirom na to da se nisi poševila već koliko? Više od godine dana?
Prodavačica je prema meni podigla sućutne oči. Ošinula sam Darcy pogledom dok sam svoj tankini gurala preko pulta. Aha, kako da ne, godinu dana.
Izašle smo iz Bloomingdale'sa i potražile taksi na Trećoj aveniji.
– Znači, izaći ćeš s Marcusom?
– Valjda.
– Obećavaš? – upitala me dok je iz torbice vadila mobitel.
– Hoćeš da prisegnem krvlju? Da, ići ću, rekla sam. – Koga zoveš?
– Dexa. Okladio se sa mnom u dvadeset dolara da nećeš ići.
Darcy ima pravo – nemam ništa drugo u vidu. Ali pravi je razlog zbog kojeg sam Marcusu rekla da kad me nazvao i pozvao van je taj što je Dex rekao da neću ići. A za slučaj da je pomislio kako je ne-kako bacio čini na mene pa ću Marcusa odbiti zato što sam zaokupljena Incidentom, izaći ću s Marcu-som.
Ali čim sam pristala, počelo me proganjati što Marcus zapravo zna. Je li mu Dex išta rekao? Zaklju-čila sam da moram nazvati Dextera i doznati. Triput sam spustila slušalicu prije nego što sam uspjela otipkati cijeli broj. U želucu mi je sve kuhalo kad se javio čim je prvi put zazvonilo. – Dex Thaler.
– I što Marcus zna o onome što se dogodilo prošle subote? – izletjelo je iz mene dok mi je srce tuk-lo.
– E pa, dobar dan i tebi, reče on.
Malo sam se smekšala. – Zdravo, Dex.
– Prošle subote? Što je bilo prošle subote? Podsjeti me.
– Ozbiljno mislim! Što si mu rekao? – užasnuto sam uhvatila sebe u ženskastom cendranju koje je Darcy dovela do savršenstva.
– Što misliš da sam mu rekao? – upita on.
– Dexter, reci mi!
– Ma smiri se, rekao je. a po glasu mu se čulo da ga to i dalje zabavlja. – Nisam mu ništa rekao... Što ti misliš gdje smo? U srednjoškolskoj svlačionici? Zašto bih ikomu govorio o onome što se tiče nas?
Što se tiče nas. Nas. Mi. Nama.
– Samo me zanimalo što zna. Hoću reći, Darcy si rekao da si one noći bio s njime...
– Da. Rekao sam, 'Marcus, sinoć sam bio s tobom, a jutros smo zajedno doručkovali, jasno?' I ništa drugo. Znam da to tako ne funkcionira s vama curama – ženama.
– Što želiš time reći?
– Želim reći da ti i Darcy jedna drugoj povjeravate svaki zamorni detalj. Kao na primjer što ste taj dan jele i koju marku šampona namjeravate kupiti.
– I kad recimo spavamo sa zaručnikom one druge? Takve detalje?
Dex se nasmijao. – Da, to bi bio još jedan primjer.
– Ili kao recimo tvoja oklada da ću odbiti Marcusa?
Opet se nasmijao, svjestan da sam ga uhvatila na djelu. – Znači, rekla ti je to?
– Da. Rekla mi je to.
– I, jesi li se uvrijedila?
Primijetila sam da sam se počela opuštati, gotovo uživati u razgovoru. – Nisam... Ali sam zbog toga Marcusu rekla da.
– A! – nasmijao se. – Shvaćam proceduru. Znači, da ti ona nije prenijela tu informaciju, ti bi mog kompu odbila?
– Možeš misliti kako ću ti na to odgovoriti, rekla sam mazno, jedva prepoznavši sebe.
– Ja bih te molio. Prosvijetli me.
– Ne znam baš... Zašto si mislio da ću odbiti?
– Možeš mislili kako ću li na to odgovoriti, odvratio je.
Osmjehnula sam se. Ovo je već koketno podbadanje bez pardona.
– Dobro. Mislio sam da ćeš Marcusa odbiti zato što mi se ne čini kao tvoj tip, napokon je rekao.
– A tko jest? – upitala sam i istog časa požalila. Ovakvo očijukanje nije put k iskupljenju. Ovako neću okajati svoj grijeh. To mi govori mozak, ali srce mi galopira dok čekam njegov odgovor.
– Ne znam. To pokušavam dokučiti već otprilike sedam godina.
Pitam se što mu ta izjava znači. Ovila sam telefonsku žicu oko prstiju i nikakav mi odgovor ne pada na pamet. Sad bismo trebali spustiti slušalicu. Ovo se razvija u pogrešnom smjeru.
– Rach? – Glas mu je dubok i intiman.
Ostala sam bez daha kad sam ga čula da tako izgovara moje ime. Taj jedan slog prisan je, topao. – Da?
– Još si tu? – prošaptao je.
Uspjela sam izmucati: – Da, još sam tu.
– O čemu razmišljaš?
– Ni o čemu, slagala sam.
Moram lagati. Zato što razmišljam, možda si ti ipak malo više moj tip nego što sam nekoć mislila.
Pet
Možda ja uopće nemam svoj tip. Kad razmotrim svoje bivše veze, djelići se ne slažu u neku sliku. Iako se taj uzorak ne bi mogao smatrati statistički relevantnim – osim Brandona u srednjoj školi, imala sam samo tri dečka.
Moj historijat pravih veza počeo je u prvom semestru koledža na sveučilištu Duke. Stanovala sam u mješovitom paviljonu i svake bismo se večeri svi okupili u dnevnom boravku da učimo (ili se pravimo da učimo), družimo se ili gledamo serije poput Beverly Hillsa i Melrose Placea. U tom sam se boravku ozbiljno zagrijala za Huntera Bretza iz Mississippija. Hunter je bio žgoljavi štreber, ali ja sam bila luda za njim. Sviđala mi se njegova inteligencija, njegovo polagano, glatko otezanje i način na koji te sme-đim očima fiksirao dok govoriš, kao da mu je zaista stalo do toga što želiš reći. Moja cimerica Pam, cura iz Jerseyja bujne kose, moje je osjećaje proglasila – totalnom jebenom zagonetkom, ali me svejed-no ohrabrivala da Huntera pozovem van. To nisam, ali silno sam se trudila razviti prijateljstvo, probija-jući se kroz njegovu sramežljivu vanjštinu kako bismo razgovarali o pjesništvu i književnosti. Stvarno sam vjerovala da mi je s Hunterom dobro krenulo kad je Joey Merola nanjušio krv.
Joey je bio čista suprotnost Hunteru-bučni sportaš glasnog smijeha. Bavio se svim mogućim dvoran-skim sportovima i uvijek bi u boravak ušetao sav znojan s nekom pričom o tome kako je njegova mom-čad u posljednjoj sekundi nadoknadila zaostatak i dobila utakmicu. Bio je tip koji se ponosi time koliko može pojesti i što prolazi kolegije iz književnosti a da nikad nije pročitao nijednu knjigu.
Jednog četvrtka navečer Joey, Hunter i ja ostali smo posljednja trojka u boravku i razgovarali o vje-ri, smrtnoj kazni i smislu života, stvarima o kojima sam maštala da ću razgovarati na koledžu, daleko od Darcy i njezinih plitkijih interesa. Joey je bio ateist i zalagao se za smrtnu kaznu. Hunter je kao i ja bio metodist i protivio se smrtnoj kazni. Smisao života nije bio jasan nijednom od nas troje. Razgovara-li smo tako i razgovarali, a ja sam naumila izdržati dulje od Joeya i ostati s Hunterom. Ali negdje oko dva Hunter se predao. – Dobro, narode, imam predavanje rano ujutro.
– Ma daj, stari. Preskoči ga. Ja nikad ne idem na moje u osam, rekao je Joey ponosno.
Hunter se nasmijao. – Kad već plaćam, trebao bih ići.
To je bio još jedan razlog zbog kojeg mi se Hunter sviđao. Svoje je školovanje plaćao sam, za razli-ku od većine bogatih klinaca na Dukeu. I tako je rekao laku noć, a ja sam čeznutljivo promatrala kako laganim korakom odlazi iz boravka. Joey se nije dao smesti, samo je nastavio mljeti; ponovno se vratio na to kako smo oboje iz Indiane – dijelila su nas samo dva grada – i kako su nam oboma očevi pohađali Sveučilište Indiana (njegov je otac sjedio na klupi košarkaške momčadi). Ispitivali smo jedno drugo o zajedničkim znancima i otkrili dva. Joey je znao Blainea, Darcyna bivšeg dečka, jer je pratio mjesnu sportsku rubriku. A oboje smo poznavali Tracy Purlington, promiskuitetnu djevojku iz grada između naša dva.
Na kraju, kad sam rekla da sad stvarno moram u krevet, Joey je pošao za mnom na kat i poljubio me na stubištu. Pomislila sam na Huntera, ali svejedno sam Joeyju uzvratila poljubac, uzbuđena što stje-čem konkretno studentsko iskustvo. Annalise je već upoznala svog sadašnjeg supruga Grega (i s njime izgubila djevičanstvo), a Darcy je prema mom posljednjem prebrojavanju bila s četvoricom.
Drugo sam jutro požalila Što sam poljubila Joeyja. Još i više kad sam ugledala Huntera zgrbljenog među knjižničkim policama, glave sagnute nad udžbenikom. Ali ne dovoljno da bi me to spriječilo da taj vikend opet poljubim Joeyja. ovaj put u praonici dok smo čekali da nam se odjeća osuši. 1 tako se to nastavilo sve dok svi u našem paviljonu, uključujući i Huntera, nisu doznali da Joey i ja hodamo. Pam je bilo tako drago zbog mene – rekla je da Hunter Joeyju nije ni do koljena i da Joey ima najslađu guzu u paviljonu. Pisala sam Darcy i Annalise i rekla im za svog novog dečka i kako sam preboljela Huntera (samo djelomično točno) i koliko sam sretna (razmjerno). Obje su imale jedno pitanje: hoću li s Joeyjem ići do kraja'?
Bila sam podvojena što se seksa tiče. Dio mene želio je čekati dok se ne zaljubim preko ušiju, mož-da čak i udam. Ali isto sam tako bila silno znatiželjna da doznam oko čega se to diže prašina, i očajnič-ki sam željela biti sofisticirana i iskusna. I tako, nakon što smo Joey i ja skupa bili pristojnih šest tjeda-na, odmarširala sam u studentski dispanzer i vratila se u paviljon s receptom za LolOvral, kontracepcij-sku tabletu za koju je Darcy jamčila da se od nje neću udebljati. Mjesec dana poslije, uz dodatnu zaštitu kondomom, Joey i ja iskušali smo taj slavni seks. 1 njemu je to bilo prvi put. Zemlja se nije pomaknula u te dvije i pol minute, kao što je Darcy tvrdila da se njoj prvi put dogodilo s Carlosom. Ali nije niti boljelo onoliko koliko me Annalise upozoravala. Laknulo mi je što sam se toga riješila i razveselila što sam se prijateljicama iz rodnoga grada pridružila u njihovu punom ženskom sjaju. Joey i ja zagrlili smo se na mom donjem ležaj u kreveta na kat i jedno drugomu rekli da se volimo. Nama je prvi put bilo bo-lje nego većini.
Ali to su se proljeće pojavile dvije alarmantne naznake da Joey nije čovjek mojih snova. Prvo, učla-nio se u bratstvo i sve to skupa preozbiljno shvatio. Jedne večeri, kad sam ga zadirkivala zbog tajnog bratskog rukovanja, rekao mi je da, ne budem li poštovala njegovo bratstvo, to je isto kao da ne poštu-jem njega. Ma molim te lijepo. Drugo, Joey je postao opsjednut košarkaškom ekipom Dukea, spavao je u šatoru da dobije ulaznice za važne utakmice, a lice bojio u plavo i s ostalim navijačima – Cameron Craziesima – skakao gore-dolje pokraj terena.
Za mene je sve to skupa bilo pretjerivanje, ali njegovo me oduševljenje ne bi diralo da je bio iz New Hampshirea ili neke druge države koja nije imala tolike veze s košarkom. Ali bio je iz Indiane. Države članice najstarije studentske sportske federacije. Otac mu je igrao za Hoosierse, za ime Boga. A eto sad njega, najednom je postao okorjeli navijač koji Duke kao voli otkad je svijeta i vijeka i dobar je s Bobbyjem Hurleyjem jer je on jednom pio u njegovu bratstvu. Ali zažmirila sam na te mane pa smo lako dogurali do druge, a onda i treće godine.
A onda je jedne večeri, nakon što je Wake Forest potukao Duke u košarci, Joey k meni došao mrzo-voljan. Počeli smo se prepirati oko svega i svačega. Prvo oko sitnica: rekao je da hrčem i da zauzmem cijeli krevet (a kako da ne zauzmeš krevet od metar s metar devedeset'?); ja sam se potužila da stalno brka naše četkice za zube (tko se tu još može zabuniti?). Svađa se proširila na krupnija pitanja. A pov-ratka više nije bilo kad me nazvao dosadnom intelektualkom, a ja njega besramnom prišipetljom koja stvarno vjeruje da njegovo plavo obojeno lice Dukeu pomaže da osvoji prvenstva. Rekao mi je da ola-bavim i poradim malo na osjećaju ponosa na svoj koledž prije nego što je odjurio.
Sutradan se vratio s važnim izrazom lica i unaprijed sastavljenim uvodom – moramo razgovarati, nakon kojeg je slijedio zaključak – uvijek ćemo ostati bliski. Bila sam više zatečena nego tužna, ali slo-žila sam se da bismo možda trebali proširili iskustva na koledžu, a to je zapravo značilo da izlazimo s drugima. Rekli smo da ćemo ostati prijatelji, iako sam znala da smo previše različiti da bi se to dogodi-lo.
Nisam ni suzu pustila sve dok ga na nekom tulumu nisam vidjela kako se drži za ruke s Betsy Wingate, koja je na prvoj godini također stanovala u našem paviljonu. Ja ga nisam željela držati za ru-ku, pa sam znala da je moja reakcija mješavina nostalgije i povrijeđenog ponosa. I kajanja što možda ipak nisam poduzela nešto u vezi s Hunterom kojeg je već odavno ščepala druga pronicava studentica.
U toj rijetkoj situaciji kad smo se našle u obrnutim ulogama, nazvala sam Darcy da me utješi profe-sionalka u vezama. Rekla mi je da ne mislim na prošlost, da sam s Joeyjem stekla neke lijepe, nadobu-dne studentske uspomene, nešto što ne bih doživjela s Hunterom koji bi me srozao na društvenoj ljes-tvici. – Uostalom, – rekla je ozbiljno, – Joey te naučio osnove predvidivog seksa u misionarskom polo-žaju. A i to nešto vrijedi, je li tako? – I to je njoj bilo hrabrenje. Ali valjda je ipak malo pomoglo.
I dalje sam se nadala da će Hunter prekinuti s djevojkom, ali to se nije dogodilo. Na Dukeu više ni-sam ni sa kim hodala, kao ni tijekom većeg dijela studija prava. Dugu je sušu napokon okončao Nate Menke.
Natea sam upoznala na tulumu na prvoj godini prava, ali sljedeće tri godine jedva da smo progovori-li, samo pozdrav u prolazu. A onda smo se oboje zatekli na istom malom kolegiju – Osnaženo ja: zakon i društvo u doba individualizma. Nate je na predavanju često govorio, ali ne samo da bi čuo svoj glas, kao pola njih na pravu. On je zaista i imao reći nešto zanimljivo. Nakon što sam ja jedan dan sasvim pristojno argumentirala, pitao me jesam li za kavu pa da nastavimo raspravu. On je naručio crnu i sje-ćam se da sam ga oponašala zato što mi se to činilo sofisticiranije nego da u šalicu natrpam mlijeko i šećer. Nakon kave dugo smo šetali Villagcom i svraćali u prodavaonice CD-a i rabljenih knjiga. Poslije smo otišli na večeru, a do kraja večeri bilo je jasno da ćemo postati par.
Bila sam oduševljena što opet imam dečka i većina stvari vezana za Natea brzo me očarala. Prvo, sviđalo mi se njegovo lice. Imao je fenomenalne oči koje su išle malo ukoso, po čemu bi izgledao kao Azijac da nije bio svijetle puti. Sviđao mi se i kao osoba. Glas mu je bio blag ali karakter čvrst, a nje-gov je politički angažman bio prkosan, srdit. Bilo je teško pratiti za što se sve zalagao, ali ja sam se trudila, čak sam sebe uvjerila da i ja tako mislim. U usporedbi s Joeyjem, koji je u sebi nalazio strasti samo za košarkašku ekipu, Nate se doimao tako stvaran. I u krevetu je bio živa vatra. Iako je prije mene imao malo partnerica, činio se vrlo iskusan, uvijek me nukao da iskušamo nešto novo. – Kako ti je ovo, kako ti je ono? – ispitivao bi, a onda zapamtio svoj položaj i sljedeći put pogodio točno što treba.
Nate i ja diplomirali smo pravo i ljeto proveli u gradu, spremajući pravosudni ispit. Svaki smo dan zajedno išli u knjižnicu, predahnuli bismo samo radi jela i spavanja. Sat za satom, dan za danom, tjedan za tjednom, u svoje smo pretrpane mozgove naguravali tisuće pravila i činjenica i zakona i teorija. Oboje nas nije toliko pokretala želja za uspjehom koliko posvemašnji strah od neuspjeha, koji je Nate pripisao tomu što smo još djeca. Ta nas je beskonačna agonija zbližila. Oboje smo bili jadni, ali u svom smo jadu bili sretni zajedno.
Ali te je jeseni samo jedno od nas ostalo jadno. Nate je počeo raditi kao pomoćnik javnog tužitelja u Queensu, a ja sam počela raditi u odvjetničkom uredu u Midtownu. On je svoj posao obožavao, ja svoj mrzila. Dok je Nate uzimao izjave svjedoka i pripremao se za suđenje, mene su srozali na pripremu do-kumenata za uvid, najniži zadatak u pravnoj profesiji. Svaku sam noć sjedila u dvorani za sastanke i proučavala hrpe papira iz beskonačnih kartonskih kutija. Gledala sam datume na tim dokumentima i mislila, Ja sam tek išla na vozački kad je ovo pismo natipkano, a evo ga sad, još se vrti zatvorenim parničkim krugom. Sve se činilo tako besmisleno.
I tako je moj život bio sumoran, osim veze s Nateom. Sve sam se više počela oslanjati na njega kao svoj jedini razlog za sreću. Često sam mu govorila da ga volim pa bih osjetila više olakšanje nego vese-lje kad bi i on to rekao meni. Pomišljala sam na brak, čak sam razgovarala o našoj teoretskoj djeci i o tome gdje bismo svi mogli živjeti.
Onda smo jedne večeri Nate i ja otišli u bar u Villageu slušati folk-pjevačicu iz Brooklyna, Carly Weinstein. Nakon njezina nastupa Nate, ja i još nekoliko nas čavrljali smo s njom dok je spremala gita-ru nježno kao majka novorođenče.
'Tekstovi su ti prekrasni... Što te nadahnjuje? – upitao ju je Nate, gledajući je udivljeno.
U hipu sam se zabrinula: sjećala sam se tog pogleda s našeg prvog odlaska na kavu. Još me više oja-dilo kad je kupio primjerak njezina CD-a. Nije bila baš tako dobra. Mislim da su Nate i Carly izašli na spoj tjedan dana poslije, zato što je jedne noći nestao bez traga, a na mobitel se nije javljao sve do pos-lije ponoći. Previše sam se bojala pitati gdje je bio. Uostalom, već sam znala. Promijenio se. Drukčije me gledao, lice mu je zakrilila sjena, misli su mu bile negdje drugdje.
I dakako, uskoro potom uslijedio je veliki razgovor. Bio je vrlo izravan. – U meni su se probudili os-jećaji prema nekomu drugom, rekao je. – Uvijek sam ti se kleo da ću ti to reći.
Dobro sam se sjećala tih razgovora, sjećala sam se kako mi se sviđalo što zvučim snažno i samouv-jereno dok mu govorim da ako ikad upozna nekog drugog, neka mi otvoreno kaže, da ću se moći nositi s time. Naravno, u tom času nisam mislila da će to ikad izaći iz hipotetičkih okvira. Poželjela sam po-vući sve svoje galantne upute i umjesto toga mu reći kako bi mi neizmjerno draža bila nježna laž o to-me da treba malo prostora ili malo vremena za sebe.
– Zbog Carly? – upitala sam, napukla glasa.
Izgledao je šokirano. – Kako si znala?
– Jednostavno jesam, rekla sam, ne uspjevši progutati jecaje.
– Tako mi je žao, rekao je, zagrlivši me. – Srce mi se para što sam te ovako povrijedio. Ali morao sam biti iskren. To ti dugujem.
I tako je dobio novu djevojku i ispao plemenit. Pokušavala sam se naljutiti, ali kako možeš biti bije-san na nekoga zato što ne želi biti s tobom? Umjesto toga samo sam se vukla obješena nosa, udebljala se nekoliko kilograma i odrekla muškaraca.
Nate je nastavio nazivati nekoliko mjeseci nakon našeg prekida. Znala sam da je to samo iz pristoj-nosti, ali pozivi su mi ulijevali lažnu nadu. Nikad nisam mogla izdržati a da ne pitam za njegovu curu. – Carly je dobro, odgovorio bi plaho. A onda je jednom odgovorio: – Živjet ćemo zajedno... I mislim da ćemo se zaručiti... – Glas mu se izgubio.
– Čestitam. To je krasno. Baš mi je drago zbog tebe, rekla sam.
– Hvala, Rachel. Puno mi znači što to čujem od tebe.
– Aha... Sve vam najbolje želim i to, ali ne želim da me više nazivaš, može?
– Razumijem, rekao je, vjerojatno s olakšanjem što se riješio tlake.
Od tog se razgovora nisam čula s Nateom. Nisam sigurna jesu li se i kada vjenčali, ali još ponekad potražim Carly Weinstein dok kupujem CD-e. Dosad se nije proslavila.
Kad sad razmišljam o tome, dvojim jesam li zaista voljela Natea ili samo sigurnost naše veze. Pitam se nisu li moji osjećaji prema njemu bili uvelike povezani s time što sam mrzila svoj posao. Od pravo-sudnog ispita pa tijekom cijele te paklene pripravničke godine, Nate je bio moje utočište. A to katkad zna itekako nalikovati ljubavi.
Nakon Natea prošlo je neko pristojno vrijeme. Skinula sam kilograme od prekida, dala pramenove i pristala na niz spojeva naslijepo. U najgorem slučaju bili su užasni. U najboljem, jednostavno neugodni i nedojmljivi. A onda sam u Spy Baru u Sohou upoznala Aleca Kaplana. Bila sam s Darcy i nekim nje-zinim prijateljicama s posla, a on nam je prišao sa svojim šminkerskim prijateljima. Alec se, naravno, prvo udvarao Darcy, ali ona ga je gurnula prema meni – doslovce, dlanom u križa – s odlučnim naput-kom – razgovaraj s mojom prijateljicom. Za nju je to bila vrhunski velikodušna gesta. Iako je imala Dexa, nikad nije odbijala mušku pažnju. – Baš je sladak, Darcy nije prestala došaptavati. – Baci se na njega.
Imala je pravo. Alec je bio sladak. Ali je isto tako za njega imidž bio sve. Bio je tip koji svuče svoju studentsku frajersku uniformu sastavljenu od namjerno pohabanih bejzbolskih kapa, majica s tuluma u bratstvu i pletenih kožnih remena, i zamijeni je urbanom frajerskom uniformom za dvadesetineštogodi-šnjake sastavljenom od uskih pamučnih majica s elastinom, pripijenih crnih hlača s laganim odsjajem i gomile gela za kosu. Pričao je previše viceva koji su počinjali s – uđe tip u birtiju – (nijedan smiješan) i ratnih priča u stilu – ja sam opaki burzovni mešetar – '(nijedna impresivna). Kad me te prve večeri po-častio pićem, bacio je novčanicu od stotinu dolara, a pipničaru glasno rekao da mu je žao, ali da nema ništa sitnije. Ukratko, bilo je utjelovljenje onog što smo Darcy i ja nazivale PST – previše se trudi.
Ali Alec je bio dovoljno inteligentan, dovoljno duhovit i dovoljno drag. Pa kad je zatražio moj broj, dala sam mu ga. A kad je nazvao i pozvao me na večeru, otišla sam. A kad mi je četiri spoja kasnije ponudio seks s rebrastim kondomom u ruci, u sebi sam slegnula ramenima, ali sam pristala. Bio je sjaj-no građen, ali seks je bio tek prosječan. Misli bi mi često odlutale na posao, a jednom, kad sam u poza-dini začula sportske vijesti, čak sam se pretvarala da je Pete Sampras. Često sam bila na rubu da preki-nem s njime, ali Darcy mi je stalno govorila da mu dam još jednu priliku, da je bogat i zgodan. Puno bogatiji i zgodniji od Natea, napomenula bi. Kao da je samo to bilo važno.
A onda je jedne večeri Claire ugledala Aleca kako ljubi sitnu, pomalo jeftinu plavušu u Merchantsu. Kad je djevojka otišla na WC, Claire je prišla Alecu i upozorila ga da ako ne prizna svoju nevjeru, ona će mi reći sama. I tako je Alec sutradan nazvao i izmucao ispriku, rekavši da se pomirio sa svojom biv-šom, koja je, pretpostavljam, bila ta djevojka u Merchantsu. Malo mi je falilo da mu kažem da sam i ja htjela prekinuti; to je bila istina. Ali bila sam toliko ravnodušna da se nisam ni potrudila istjerati istinu na čistac. Samo sam rekla dobro, neka ti je sa srećom. I to je bilo to.
Sada tu i tamo na Aleca naletim u New York Sports Clubu blizu posla. Vrlo smo srdačni jedni prema drugom, jednom sam čak vježbala na steperu pokraj njegova, i nije me bilo briga što mi je lice oprišta-vilo ili što sam bila u svojoj najšlampavijoj sivoj trenirci (Darcy kaže da je ne bih smjela nositi u jav-nosti). Tom smo prilikom pročavrljali. Raspitivala sam se o njegovoj djevojci i pustila ga da se razveže o njihovu skorom putovanju na Jamajku. Uopće mi nije bilo naporno da budem ljubazna, još jedna jas-na naznaka da u našu vezu nisam uložila ništa konkretno. Aleca na neki način zapravo ne bih ni trebala uvrstiti u kategoriju ozbiljnih dečki. Ali budući da sam spavala s njime (a sebe smatram ženom koja s nekim spava samo u službenoj vezi), ubrojila sam ga u taj nažalost ekskluzivni klub.
Razmotrila sam svoja tri dečka, tri muškarca s kojima sam spavala tijekom
5 Re: Emily Giffin – Nešto posuđeno Sub Jan 28, 2012 4:25 am
Margita
Administrator
Razmotrila sam svoja tri dečka, tri muškarca s kojima sam spavala tijekom svojih dvadesetih, ne bih li našla neku poveznicu. Ništa. Nema dosljednih crta lica, tona, držanja, ličnosti. Ali jedno se obilježje ipak provlači: svi su oni odabrali mene. A onda me nogirali. Moja je uloga bila pasivna. Čekala sam Huntera, a onda se zadovoljila Joeyjem. Čekala sam da osjetim nešto više prema Nateu. A onda sam čekala da osjetim manje. Čekala sam Aleca da ode i ostavi me na miru.
I sada Dex. Moj četvrti. A ja i dalje čekam.
Da se prašina slegne.
Da se on u rujnu vjenča.
Da se pojavi netko od koga će me proći žmarci dok ga gledam kako spava u mom krevetu u rano nedjeljno jutro. Netko tko nije zaručen za moju najbolju prijateljicu.
I sada Dex. Moj četvrti. A ja i dalje čekam.
Da se prašina slegne.
Da se on u rujnu vjenča.
Da se pojavi netko od koga će me proći žmarci dok ga gledam kako spava u mom krevetu u rano nedjeljno jutro. Netko tko nije zaručen za moju najbolju prijateljicu.
6 Re: Emily Giffin – Nešto posuđeno Sub Jan 28, 2012 4:25 am
Margita
Administrator
Šest
U subotu navečer sjela sam taksi do Gotham Bar and Grilla otvorena duha i optimistično raspolože-na – a to je pola dobivene bitke prije svakog spoja – s mišlju da će Marcus možda biti onaj kojeg tra-žim.
Ušla sam u restoran i odmah ga ugledala kako sjedi za šankom u vrećastim trapericama i lagano zgužvanoj, zelenoj kariranoj košulji s nemarno zavrnutim rukavima – čista suprotnost PST-u.
'Oprosti što kasnim, rekla sam kad je Marcus ustao da me pozdravi. – Potrajalo je dok nisam uhvati-la taksi.
– Nema problema, rekao je, ponudivši mi stolicu pokraj svoje.
Sjela sam. Nasmiješio se, otkrivši dva niza vrlo bijelih, ravnih zuba. To mu je možda čak najveći adut. To ili rupica na četvrtastoj bradi.
– Što da ti naručim? – upitao me.
– Što ti piješ?
– Džin-tonik.
– I ja ću isto.
Bacio je pogled prema pipničaru s ispruženom dvadeseticom, a onda ga vratio na mene. – Krasno izgledaš, Rachel.
Zahvalila sam mu. Već odavno od muškarca nisam dobila pravi kompliment. Glavom mi je prošlo da Dex i ja do komplimenata nismo ni stigli.
Marcus je napokon privukao pozornost pipničara i naručio mi Bombay Sapphire i tonik. A onda će: – I tako, zadnji put kad sam te vidio svi smo se dobrano nalili... Te je večeri bilo veselo.
– Da. Ja sam se prilično nacvrcala, rekoh u nadi da Dex nije slagao kako Marcusu nije ništa rekao. – Ali ja sam bar došla kući prije zore. Darcy mi je rekla da ste ti i Dex te večeri dokasno bili vani.
– Aha. Malo smo se družili, rekao je Marcus, ne gledajući u mene. To je dobar znak. Drži stranu pri-jatelju, ali nije mu lako lagati. Uzeo je ostatak od pipničara, na šanku ostavio dvije novčanice i nešto kovanica pa mi pružio moje piće. – Izvoli.
– Hvala, nasmiješila sam se, promiješala i srknula kroz tanahnu slamku.
Ispijena Azijka u kožnim hlačama i prejako iscrtana olovkom oko usta potapšala je Marcusa po ruci i rekla da nam je stol spreman. Ponijeli smo pića pa za njom krenuli u restoranski prostor iza šanka. Dok smo sjedali, dodala nam je dva prevelika jelovnika i posebnu vinsku listu.
– Vaš će poslužitelj odmah doći, rekla je. a onda zabacila dugu crnu kosu i odlepršala.
Marcus je bacio pogled na vinsku listu pa upitao želim li naručiti butelju.
– Može, rekoh.
– Crno ili bijelo?
– Svejedno.
– Misliš da ćeš jesti ribu? – Pogledao je u jelovnik.
– Možda. Ali ne smeta mi crno uz ribu.
– Ne znam baš izabrati vino, reče, pucajući prstima ispod stola. – Hoćeš ti pogledati?
– Ne treba. Ti izaberi. Meni sve odgovara.
– Dobro onda. Improvizirat ću, reče, dobacivši mi smiješak po kojem se vidjelo da je aparatić za zu-be stavljao svaku noć.
Proučavali smo jelovnike i raspravljali što bi moglo biti dobro. Marcus je stolicu privukao bliže sto-lu pa sam njegovo koljeno osjetila uz svoje.
– Gotovo da te nisam pozvao da izađemo jer ljetujemo u istoj kući i to, rekao je Marcus dok su mu oči i dalje klizile jelovnikom. – Dex mi je rekao da je to jedno od temeljnih pravila. Ne petljaj se s ne-kim iz svoje kuće. Bar ne prije kolovoza.
Nasmijao se, dok sam ja tu činjenicu pohranjivala za kasniju analizu: Dex ga je odvraćao od izlaska sa mnom.
– Ali onda sam pomislio, ma kvragu sve, sviđa mi se, nazvat ću je. Hoću reći, razmišljam o tome da te pozovem van otkad nas je Dex upoznao. Još otkad sam se doselio ovamo. Ali nešto sam se kratko još bio viđao s jednom curom iz San Francisca pa sam mislio da trebam to privesti kraju prije nego što te nazovem. Ono, da sve bude po bontonu. I tako sam to napokon prekinuo... I eto nas sad. – Nadlanicom je otro čelo kao da mu je laknulo što je to priznao.
– Mislim da si dobro odlučio.
– Da čekam?
– Ne. Da nazoveš. – Dobacila sam mu svoj najzamamniji smiješak, podsjetivši načas samu sebe na Darcy. Nema ona monopol na žensku privlačnost, pomislih. Ne moram uvijek ja hiti ona ozbiljna i čed-na.
Naša nas je konobarica na trenutak prekinula. – Pozdrav. Kako ste nam večeras?
– Dobro, rekao je Marcus veselo, a onda spustio glas. – S obzirom na to da nam je ovo prvi spoj.
Nasmijala sam se, ali naša je konobarica samo navukla usiljen, ukočen osmijeh. – Želite li čuti dnevnu ponudu?
– Navalite, reče Marcus.
Zabuljila se u prostor tik iznad naših glava i odverglala popis dnevnih jela, a sve joj je bilo – fino – – – fini brancin, – fini rižoto – i tako dalje. Kimala sam i slušala samo s pola uha dok sam razmišljala ka-ko je Dex Marcusu rekao da me ne pozove van, pitajući se što to znači.
– Želite li za početak nešto popiti?
– Da... Mislim da ćemo uzeti butelju crnog. Što biste preporučili? – Zaškiljio je u jelovnik.
– Pinot noir Marjorie je izvanredan. – Prstom je pokazala na vinsku listu.
– U redu. Onda taj. Savršeno.
Dobacila je još jedan uštogljeni smiješak u mom smjeru. – A jeste li spremni naručiti?
– Da, mislim da jesmo, rekla sam, a potom naručila veliku porciju salate i tunjevinu.
– A kako pečenu želite?
– Srednje, rekoh.
Marcus je naručio juhu od graška i janjetinu.
– Izvrstan odabir, rekla je naša konobarica, izvještačeno naherivši glavu. Pokupila je naše jelovnike i okrenula se na peti.
– Čovječe, reče Marcus.
– Što je?
– U toj ženskoj duha ni za lijek. – Nasmijala sam se.
Nasmiješio se. – Gdje smo ono stali? A da, Hampton.
– Točno.
– I tako Dex reče da nikad nije pametno izaći s nekim iz vlastite kuće. A ja ću njemu: 'Čuj, stari, briga mene za ta tvoja glupa pravila s Istočne obale.' Ako se zamrzimo, Što je tu je.
– Mislim da se nećemo zamrziti, kažem ja.
Naša se konobarica vratila s vinom, odčepila butelju i ulila malo u njegovu čašu. Marcus je otpio pozamašan gutljaj i objavio da je odlično, preskočivši uobičajenu pretencioznu ceremoniju. Puno toga o muškarcu doznaš dok ga gledaš kako otpija taj prvi gutljaj vina. Nije dobar znak kad ga onako pro-mućka, zabije nos u čašu, polako ga, zamišljeno otpije, pa zastane namrštena čela nakon čega lagano kimne da ne ispadne previše oduševljen, kao da želi reći, može proći, ali pio sam ja i puno boljih. Ako je pravi poznavalac vina, to je druga stvar. Ali obično je to šuplja gluma koju je bolno promatrati.
Dok mi je konobarica točila vino, upitala sam Marcusa zna li za okladu.
Odmahnuo je glavom. – Kakvu okladu?
Pričekala sam da ponovno ostanemo sami; dovoljno je već što konobarica zna da smo na prvom spo-ju. – Dex i Darcy su se kladili hoću li pristati ili ne kad me pozoveš van.
– Ma nemoj. – Razjapio je usta da pojača dojam. – Tko je rekao da ćeš ići, a tko da ćeš me otpiliti?
– A. Zaboravila sam. – Odglumila sam zbunjenost. – Nije u tome stvar. Stvar je u tome...
– Da svoj nos zabadaju u naše posle! – Odmahnuo je glavom. – Bezobraznici.
– Ma da.
Podigao je čašu. – Za zametanje traga pred Dexom i Darcy. Za te znatiželjne babe nema detalja o ovoj večeri.
Nasmijala sam se. – Ma kako odličan – ili loš-naš spoj ispao!
Čaše su nam se dotaknule i koordinirano smo otpili.
– Ovaj spoj neće ispasti loše. Vjeruj mi kad ti kažem.
Osmjehnula sam se. – Vjerujem ti.
I zbilja mu vjerujem, pomislih. Ima nešto u njegovu smislu za humor i opuštenom stilu momka sa Srednjeg zapada što me razoružava. A i nije zaručen za Darcy. Zgodan plus.
A onda, kao da me čuo, Marcus je upitao koliko dugo poznajem Darcy.
– Dvadeset i nešto godina. Kad sam je prvi put ugledala, bila je sva uparađena u finoj ljetnoj haljini-ci, a ja sam nosila glupe kratke hlače s likom Winnieja Pooha iz Searsa. Glavom mi je prošlo, e, to ti je cura sa stilom.
Marcus se nasmijao. – Sigurno si bila slatka u svojim hlačicama s likom Pooha.
– Pa i nisam baš...
– A ti si onda Darcy upoznala s Dexom, je li tako? Rekao je da ste bili dobri prijatelji na pravu?
Aha. Moj dobri prijatelj Dex. Posljednji s kojim sam spavala.
– Aha. Upoznala sam ga na prvom semestru pravnog fakulteta. Odmah sam znala da će on i Darcy biti dobar par, rekoh. Malo sam pretjerala, ali htjela sam dati do znanja da nikad nisam pomišljala na to da ja budem s Dexom. Što i nisam. Niti na to pomišljam sada.
– Čak i sliče... Već se vidi kako će im djeca izgledati.
– Da. Bit će lijepa. – U prsima sam osjetila neobjašnjivu knedlu dok sam zamišljala Dexa i Darcy kako zibaju svoje novorođenče. Iz nekog razloga nikad nisam razmišljala dalje od vjenčanja u rujnu.
– Što je? – upitao je Marcus; očito je uočio moj izraz lica. Što ne znači nužno da je pronicav, meni se s lica jednostavno sve lako čita. To je moje prokletstvo.
– Ništa, rekoh. A onda sam se nasmiješila i malo uspravila na stolici. Vrijeme je za promjenu teme. – Dosta više o Dexu i Darcy.
– Da, rekao je. – Slažem se.
Zapodjenuli smo razgovor uobičajen za prve spojeve, razgovarali o svojim poslovima, obiteljima i životu općenito. Osvrnuli smo se na njegov internetski start-up koji je propao i selidbu u New York. Stigla nam je hrana. Jeli smo i razgovarali i naručili još jednu butelju vina. Bilo je više smijeha nego tišine. Čak sam se dovoljno opustila da pojedem zalogaj njegove janjetine kad mi ju je ponudio.
Nakon večere Marcus je platio račun. Meni je to uvijek neugodan trenutak, iako mi je još puno neu-godnije ponuditi da ja platim (bilo iskreno ili da tobože posegnem za novčanikom). Zahvalila sam mu pa smo krenuli prema vratima, kad smo odlučili popiti još nešto.
– Ti izaberi gdje, reče Marcus.
Izabrala sam novi bar koji se tek otvorio blizu mog stana. Ušli smo u taksi i razgovarali cijelim pu-tem do Upper East Sidea. Zatim smo sjeli u bar i nastavili razgovarati.
Zamolila sam ga da kaže nešto o svom rodnom gradu u Montani. Načas je zastao, a onda rekao da se sjetio jedne dobre priče.
– Samo je otprilike deset posto mog maturalnog razreda otišlo na koledž', počeo je. – Većina se uče-nika u mojoj srednjoj školi uopće nije trudila oko završnog ispita. Ali ja sam izašao, dobro prošao, pri-javio se na Georgetown i primili su me. Naravno, nisam to spominjao nikomu u školi, sve je išlo po starom, družio sam se s ekipom i tako to. A onda su profesori nanjušili to za Georgetown pa je tako je-dan dan profesor iz matematike, gospodin Gilhooly, sebi uzeo u zadatak da moju dobru vijest objavi razredu.
Odmahnuo je glavom kao da mu je ta uspomena bolna. – Svi su rekli: 'Pa što onda? Vrlo važno, je-bote.' – Marcus je imitirao svoje blazirane razredne kolege prekriživši ruke preko prsa, a onda se otvo-renim dlanom potapšao preko usta. – I valjda je ta njihova reakcija digla tlak gospodinu Gilhoolvju. Htio je da uistinu spoznaju dubinu vlastite nesposobnosti i buduće propasti. Pa je tako stao na ploči cr-tati veliki grafikon da prikaže moj potencijal za zaradu s diplomom poslije koledža u odnosu na njihov potencijal za zaradu na raspremanju stolova u Shoney'su. I kako će se jaz s vremenom samo sve više produbljivati.
– Nije valjda!
– Da. I Iako su oni sjedili s gardom 'jebeš Marcusa, shvaćaš? Kao da ja sad mislim da sam opaka fa-ca zato što ću jednog dana zarađivati šesteroznamenkastu plaću. Došlo mi je da ubijem tog tipa. – Mar-cus je podigao ruke. – E, baš vam hvala, gospodine Gilhooly. Fino ste mi to našli prijatelje.
Nasmijala sam se.
– I kog vraga da ja sad napravim? Moram se riješiti imidža štrebera s rukom u zraku, ne? I tako sam se polomio da svima pokažem kako me boli dupe za visoke škole. Počeo sam pušiti travu svaki dan, a ta mi je navika ostala i na koledžu. I zato sam, eto, na Georgetownu diplomirao predzadnji. Sigurno si čula za daljinski? – upitao je dok je gulio naljepnicu s Heinekena.
Nasmiješila sam se i potapšala ga po ruci. – Da, znam za tu priču. Osim što sam čula verziju u kojoj si bio uvjerljivo zadnji.
– Joj, čovječe! – zatresao je Marcus glavom. – Dex tu pizdariju nikad točno ne prepriča. Od nekog sam uspio biti bolji s prosjekom od 1,67! Predzadnji, stari! Predzadnji!
Nakon dva pića bacila sam pogled na sat i rekla da je već kasno.
– Dobro. Pratim te kući?
– Može.
Odšetali smo do Treće avenije i zaustavili se ispred mog stana.
– E pa, laku noć, Marcuse. Hvala ti lijepa na večeri. Stvarno mi je bilo lijepo, rekla sam iskreno.
– Da. I meni. Dobro je bilo. – Na brzinu je obliznuo usnice. Znam što slijedi. – I drago mi je što smo ovog ljeta u istoj kući.
– Meni isto.
A onda me pitao može li me poljubiti. Obično ne volim to pitanje. Hajde više, uvijek mi prođe gla-vom. Ali iz nekog razloga nije mi smetalo kad ga je postavio Marcus.
Kimnula sam pa se nagnuo i dao mi srednje dug poljubac.
Odvojili smo se. Srce mi nije brže zakucalo, ali bila sam zadovoljna.
– Misliš da su se Darcy i Dex u to kladili? – upita.
Nasmijala sam se zato što sam se i ja pitala to isto.
– Kako je bilo? – zaderala mi se Darcy u slušalicu sljedeće jutro.
Tek sam izašla ispod tuša, mokra kao miš. – Gdje si ti?
– U autu s Dexom. Vraćamo se u grad, rekla je. – Išli smo kupovati antikvitete. Sjećaš se?
– Da, rekoh. – Sjećam se.
– Kako je bilo? – opet je upitala, zacoktavši jezikom. Ne može pričekati ni da dođe kući pa da čuje kako mi je prošao spoj.
Ne odgovaram.
– No?
– Veza je loša. Signal ti se gubi, rekla sam. – Ne čujem te.
– Zgodan pokušaj. Da čujem.
– Što da čuješ?
– Rachel! Nemoj mi se praviti glupa. Reci kako ti je bilo na spoju! Umiremo od znatiželje.
Čula sam Dexa kako u pozadini ponavlja za njom. – Baš umiremo
– Lijepo smo proveli večer, rekla sam, pokušavajući oko glave omotati ručnik, a da mi telefon ne is-padne.
Zacičala je. – To! Znala sam. Dakle, detalji! Detalji!
Rekla sam joj da smo bili u Gothatn Bar and Grillu, ja sam naručila tunjevinu, on je jeo janjetinu.
– Rachel! Prijeđi na ono sočno! Je li bilo što?
– To ti ne mogu reći.
– Zašto ne?
– Imam svoje razloge.
– To znači da jest, rekla je."Inače bi samo rekla ne.
– Misli što te god volja.
– Rachel, ma daj!
Rekla sam joj da ne dolazi u obzir, neću je ja zabavljati dok se vozi. Prenijela je moje riječi Dexu pa sam ga čula kako govori: – Bruce nas zabavlja dok se vozimo. To joj reci.
Tunnel of Love svira u pozadini.
– Reci Dexteru da je to Bruceov najgori album.
– Svi su mu albumi loši. Springsteen pojma nema, reče Darcy.
– Je li to ona sad rekla da je ovaj album loš? – čula sam Dexa kako pita Darcy.
Darcy je rekla da, a za nekoliko sekundi zagrmio je Thunder Road. Darcy je zaurlala na njega da sti-ša. Nasmiješila sam se.
– Dakle? – upita Darcy. – Hoćeš li nam reći ili ne?
– Ne.
– Ako obećam da neću reći Dexu?
– Svejedno ne.
Darcy je iživcirano otpuhnula. A onda je rekla da će ona već naći načina da to dozna i prekinula ve-zu.
S Dexom sam se potom opet čula u četvrtak navečer, dan prije nego što smo trebali otputovati u Hampton.
– Hoćeš prijevoz? Imamo mjesta za još jednog, rekao je. – Claire ide s nama. A tvoj dečko je u kombinaciji.
– Ako je tako, rado bih se povezla, rekla sam, u želji da zvučim prpošno i opušteno. Moram mu po-kazati da se moj život nastavio. Pa i nastavio se.
Sutradan u pet sati okupili smo se u Dexterovu autu u nadi da ćemo izbjeći gužvu. Ali na cestama su već bili čepovi. Trebalo nam je jedan sat da prođemo tunel Midtown i gotovo četiri sata da prijeđemo 178 kilometara do East Hamptona. Sjedim otraga između Claire i Marcusa. Darcy je u razigranom i adrenaliziranom raspoloženju. Većinu je vožnje provela okrenuta prema nama troma na stražnjem sje-dalu, potežući razne teme. postavljajući pitanja i općenito vodeći glavnu riječ u razgovoru. Uz nju sve poprima ozračje slavlja; svojim dobrim raspoloženjima zarazi sve oko sebe, baš kao što lošima sve zat-ruje. Marcus je drugi najrazgovorljiviji u našoj grupi. Pedeset je kilometara trajao humoristični skeč između njega i Darcy tijekom kojega su ismijavali jedno drugo. Ona je njemu rekla da je lijen, on njoj da je naporna. Claire i ja smo se povremeno uključivale. Dex nije rekao doslovce ništa. Tako je tih da se Darcy u jednom trenutku izderala na njega da prestane biti takav dosadnjaković.
– Vozim, rekao je. – Moram se koncentrirati.
A onda me pogledao u retrovizoru. Pitam se o čemu razmišlja. Njegov pogled nije ništa odao.
Mrak je počeo padati kad smo stali po grickalice i pivo na benzinskoj postaji na autocesti 27. Claire se privukla k meni pred čipsom, ruku provukla kroz moju i rekla: – Vidi se da mu se baš sviđaš. – Na trenutak sam se trgnula, pomislivši da govori o Dexu. A onda mi je sinulo da misli na Marcusa.
– Marcus i ja smo samo prijatelji, rekla sam i izabrala kutiju Pringles Lighta.
– Ma hajde. Darcy mi je rekla za vaš spoj, rekla je.
Claire je uvijek u sve upućena: aktualni trend, otvorenje novog pomodnog bara, sljedeći veliki tu-lum. Svoje manikirane prste drži na žili kucavici grada. A u njezine se specijalnosti ubraja i poznavanje detalja o samcima na Manhattanu.
– To je bio samo jedan spoj, rekla sam. sretna jer Darcy nije utvrdila što se dogodilo s Marcusom, iako je rešetala pitanjima. Čak je i njega htjela ispipati e-porukom; proslijedio mi ju je, a pod predmet upisao znatiželjne babe.
– Pa dugo je ljeto, rekla je Claire mudro. – Pametno od tebe što se ne želiš vezati dok ne vidiš što se još nudi.
Stigli smo u svoj ljetnikovac, malenu vikendicu oskudnih draži. Claire ju je našla kad je sredinom veljače došla sama, nakon što smo joj se svi zamjerili jer nismo slobodan vikend htjeli žrtvovati radi potrage za kućom. Sve je organizirala, uključujući i zakup druge polovice termina. Dok smo obilazili kuću, ponovno se ispričala što nema bazena i kukala što zajedničke prostorije nisu baš dovoljno velike za dobre tulume. Umirili smo je da veliko dvorište s roštiljem to nadoknađuje. Osim toga, dovoljno smo blizu plaži da možemo pješice, što je prema momu mišljenju za vikendicu najvažnije.
Izvadili smo stvari iz auta i potražili spavaće sobe. Darcy i Dex imaju sobu s bračnim krevetom. Marcus ima posebnu sobu, što bi nam moglo zatrebati. A Claire ima svoju sobu – nagrada za njezin trud. Ja sam u sobi s Hillary koja je otpilila posao danas i sinoć došla vlakom. Hillary stalno otpiljuje posao. Ne poznajem nikog tko radno mjesto shvaća ležernije, pogotovo u velikoj tvrtki. Svaki dan kas-ni na posao – sa svakom godinom sve je bliža jedanaest sati – i odbija igrice kakve igraju drugi surad-nici, recimo da sako prebace preko stolice ili ostave punu šalicu kave na stolu prije nego što navečer odu, tako da partneri pomisle da su izašli samo nakratko predahnuti. Lani je odradila manje od dvije tisuće sati i zato nije dobila stimulaciju. – Računaj malo pa ćeš vidjeti da stimulacija po satu ispadne manje nego da okrećeš hamburgere u McDonald'su – rekla je ove godine na dan kad su dijelili čekove.
Sad sam je nazvala na mobitel. – Gdje si?
– U Cyril'su – nadglasavala se s gužvom. – Da ostanem ovdje ili da se negdje nađem s vama?
Prenijela sam pitanje Darcy i Claire.
– Reci joj da mi idemo ravno u Talkhouse – reče Darcy. – Već je kasno.
A onda su, kao što sam i očekivala, Claire i Darcy inzistirale da se presvuku. A Marcus, koji je još bio u odjeći s posla, također se otišao presvući. I tako smo Dex i ja sjedili u dnevnoj sobi, jedno preko-puta drugog, i čekali. Držao je daljinski, ali nije uključio televizor. To je prvi put od Incidenta da smo sami. Svjesna sam znoja što mi se nakuplja pod pazusima. Zašto sam nervozna? Što je bilo, bilo je. Go-tovo je. Moram se opustiti, ponašati se normalno.
– Zar se nećeš slickati za svog dečka? – tiho upita Dex, ne gledajući u mene.
– Jako duhovito. – Čak i puka razmjena riječi sada djeluje nedopušteno.
– Pa zar nećeš?
– Dobra sam i ovakva, rekla sam, bacivši pogled na svoje omiljene traperice i crnu pletenu majicu. No on ne zna da sam već dobro promislila o ovoj kombinaciji kad sam se nakon posla presvukla.
– Ti i Marcus baš ste fin par."' Kradomice je pogledom preletio preko stuba.
– Hvala. Ti i Darcy isto.
Pogledi su nam se isprepleli, previše nabijeni potencijalnim značenjem da bi ih bilo moguće protu-mačiti. A onda, prije nego što je stigao reagirati, Darcy se stuštila stubama u pripijenoj žućkastozelenoj haljini do koljena. Dala je Dexu škarice pa mu čučnula pred noge i podigla kosu. – Možeš li odrezati etiketu, molim te?
Cvoknuo je. Ustala je i zavrtjela se.
– No? Kako izgledam?
– Lijepo, reče, a onda bojažljivo baci pogled prema meni kao da bi me ta jedna riječ komplimenta zaručnici mogla nekako uzrujati.
– Fenomenalno izgledaš, rekla sam da mu pokažem da nije. Ni najmanje.
Platili smo paušal i probili se kroz gomilu ljudi u Stephen's Talkhouseu našem najdražem baru u Amangasettu, pozdravljajući sve ljude koje poznajemo iz raznih krugova po New Yorku. Hillary smo zatekli za šankom s Budweiserom, u odrezanim trapericama, bijeloj majici s ovalnim izrezom i onak-vim običnim plavim japankama kakve bi Darcy i Claire obule samo kod pedikera. U Hillary nema ni p od pretencioznosti a, kao i uvijek, drago mi je što je vidim.
– Zdravo, narode! – zaderala se. – Pa gdje ste dosad?
– Gužva je bila ubitačna, reče Dex. – A onda su se neki morali urediti.
– Pa naravno da smo se morale urediti! – rekla je Darcy, spustivši zadivljen pogled na svoju odjeću.
Hillary je navalila da večer moramo ubaciti u višu brzinu pa je naručila rundu žestica. Dijeli ih, a mi stojimo u zbijeni krug, spremni da ih popijemo zajedno.
– Za najbolje ljeto dosad! – rekla je Darcy, zabacivši svoju dugu, kokosom namirisanu kosu iza ra-mena. To kaže na početku svakog ljeta. Uvijek ima ludo velika očekivanja koja ja nikad ne dijelim. Ali možda će ovo ljeto imati pravo.
Svi smo strusili žestice koje su imale okus po čistoj votki. Dex je onda počastio još jednom rundom, a dok mi je dodavao pivo, svojim je prstima okrznuo moje. Pitam se je li to učinio namjerno.
– Hvala, rekoh.
– Nema na čemu, promrmljao je, fiksirajući me kao u autu.
U sebi sam odbrojila do tri, a zatim skrenula pogled.
Kako je noć odmicala, uhvatila sam sebe da promatram Dexa i Darcy u interakciji. Iznenadila me te-ritorijalna povrijeđenost koju sam osjetila dok sam ih pratila pogledom. Nije to baš ljubomora, nego nešto srodno tomu. Zapažam sitnice koje prije nisam uočavala. Kao kad je jedanput ona njemu četiri prsta sleđa gurnula u gornji dio traperica. I drugi put, dok je on njoj stajao iza leđa pa joj svu kosu sku-pio u šaku i tako je držao u improviziranom repu prije nego što ju je opet raspustio po njezinim rame-nima.
Sad se nagnuo da joj nešto kaže. Kimnula je i nasmiješila se. Zamišljam kako joj je rekao – Želim te večeras – ili nešto u tom stilu. Pitam se je li između njih bilo seksa otkad smo on i ja bili zajedno. Si-gurno jest. I to mi na neki čudan način smeta. Možda se to događa uvijek kad nekog sa svog Popisa promatraš s nekim drugim. Govorim sebi da nemam pravo biti ljubomorna. Da ga uopće nisam ni smje-la dodavati na svoj Popis.
Pokušavam se usredotočiti na Marcusa. Stojim uz njega, razgovaram s njime, smijem se njegovim šalama. Kad me pozvao na ples, bez oklijevanja sam pristala. Dobrano smo se razbacali, plesali i smija-li se. Iako tu nema neke velike kemije, shvatila sam da se dobro zabavljam. A tko zna? Možda ovo ne-čime i urodi.
– Umiru od želje da doznaju što je bilo na našem spoju, reče mi Marcus na uho.
– Zašto misliš? – upitala sam.
– Darcy se opet raspitivala.
'A da?
– Aha.
– Kada?
– Večeras. Čim smo stigli.
Zastala sam, a onda upitala: – Je li Dex išta rekao?
– Nije, ali stajao je uz nju i izgledao itekako zainteresirano.
– Kako se usuđuju, rekla sam obijesno.
– Ma da. babe znatiželjne... 1 nemoj se odmah okrenuti, ali bulje u nas. – Licem je dotaknuo moje, bradom mi očešao obraz.
Ovila sam mu ruke oko ramena, a tijelo tijesno pripila uz njegovo. – E pa, onda, rekoh. – Neka ima-ju u što i gledati.
Sedam
– Što je to s tobom i Marcusom? – upitala me Hillary drugo jutro dok je kopala po hrpi odjeće koja se već nagomilala kraj njezina kreveta. Oduprla sam se nagonu da je složim umjesto nje.
– Ma ništa posebno. – Ustala sam iz kreveta i istoga ga časa počela namještati.
– Potencijalni? – Navukla je trenirku i zavezala uzicu, zategnuvši je na kukovima.
– Možda.
Hillary je lani nakon četiri godine prekinula s Coreyjem, dragim, pametnim i općenito divnim deč-kom. Ali Hillary je bila uvjerena da, ma koliko dobra, ta veza nije bila dovoljno dobra. – Nije on onaj pravi – ponavljala je. Sjećam se kako ju je Darcy izvijestila da bi joj se moglo dogoditi da to mišljenje korigira u srednjim tridesetim, izjava koju smo i Hillary i ja poslije podrobno raščlanjivale. Tipični, ne-taktični darsizam. No kako vrijeme prolazi, ne mogu a da se ne zapitam je li Hillary pogriješila. Evo je, godinu poslije, kako glavinja od jednog bezuspješnog spoja naslijepo do drugog, dok se njezin bivši navodno uselio u potkrovlje u Tribeci s dvadesettrogodišnjom studenticom medicine, pljunutom Came-ron Diaz. Hillary tvrdi da joj to ne smeta. Meni je to jako teško povjerovati, bez obzira na svu njezinu srčanost. Bilo kako bilo, ne čini se da se žuri pronaći zamjenu za Coreyja.
– Potencijal preko ljeta ili dugoročno? – upitala me dok je ruke provlačila kroz kratku kosu boje pi-jeska.
– Ne znam. Možda dugoročni potencijal.
– Pa sinoć ste izgledali kao apsolutni par, rekla je. – Dok ste onako plesali.
– Jesmo? – zapitala sam i pomislila, ako smo izgledali poput para, onda Dex mora znati da mi misli nisu zaokupljene njime.
Kimnula je, pronašla svoju majicu s – Corporate Challengea – pa ponjušila pazuha prije nego što ju je dobacila meni. – Je li ovo čisto? Ponjuši.
– Neću ti ja njušiti majicu, rekla sam i bacila je natrag. – Odurna si.
Nasmijala se i obukla svoju očito dovoljno čistu majicu. – Aha... Vas dvoje ste se došaptavali i smi-jali. Mislila sam da ćete sinoć sigurno završiti u krevetu i da ću sobu imati samo za sebe.
Nasmijala sam se. – Oprosti što sam te razočarala.
– Više si razočarala njega.
– Ma ne. Rekao je samo laku noć kad smo stigli kući. Nije bilo ni poljupca.
Hillary zna za prvi poljubac. – Zašto ne?
– Ne znam. Mislim da smo oboje oprezni. Odsad pa do rujna često ćemo biti u kontaktu... Ono, i on je pozvan na vjenčanje. Ako sve ode kvragu, moglo bi biti gadno.
Izgleda kao da razmišlja o mom argumentu. Na sekundu sam došla u napast da Hillary kažem za Dexa. Vjerujem joj. Ali nisam joj se povjerila, obrazlažući sebi da joj reći mogu uvijek, ali rečeno ne mogu povući i iz njezina uma izbrisati tu činjenicu. Dok smo svi na okupu, osjećala bih se još neugod-nije i neprestano bih mislila da ona razmišlja o tome. A uostalom... gotovo je. Nema se tu zapravo o čemu razgovarati.
Sišle smo u prizemlje. Naši su se cimeri već okupili oko kuhinjskog stola.
– Vani je zakon, rekla je Darcy pa ustala i protegnula se, pokazujući ravni trbuh ispod odrezane ma-jice. Sjela je natrag za stol i vratila se svojoj partiji pasijansa.
Claire je podigla pogled sa svog palm pilota. – Savršeno vrijeme za plažu.
– Savršeno vrijeme za golf, rekla je Hillary, pogledavši Dexa i Marcusa. – Ima li zainteresiranih?
– Hm, možda, rekao je Dex i digao pogled sa sportske stranice. – Da nazovem i vidim možemo li dobiti termin?
Darcy je pljusnula karte na stol i prkosno se osvrnula.
Hillary kao da nije primijetila Darcyn prosvjed protiv partije golfa jer je rekla: – Ili možemo samo skoknuti do vježbališta.
– Ne! Ne! Ne! Nema golfa! – Darcy je opet udarila po stolu, ovaj put stisnutom šakom. – Ne naš pr-vi dan! Moramo se držati zajedno! Svi mi. Je li tako, Rachel?
– Očito onda ništa od golfa danas, rekao je Dex prije nego što sam bila prisiljena uključiti se u veli-ku raspravu o golfu. – Darcy je zapovjedila.
Hillary je ustala od stola s izrazom gađenja na licu.
– Samo želim da svi na plaži budemo zajedno, rekla je Darcy ne bi li svojoj sebičnosti pridala dob-rohotan predznak.
– A to će s tobom sigurno biti ugodno. – Dex je ustao, otišao do sudopera i stao kuhati kavu.
– Što tebe muči, gunđalo? – rekla je Darcy njegovim leđima kao da je on njoj ovaj čas rekao kako da provede dan. – Baš si pravo staro prdekalo. Uf!
– Šio je prdekalo? – upitao je Marcus, počešavši se po uhu. To je njegov prvi obol jutarnjem razgo-voru. Izgleda kao da još napola spava. – Nije mi to poznato.
– Evo ti jednog ovdje, rekla je Darcy i pokazala prema Dexu."Loše je volje otkad smo došli ovamo.
– Ne, nisam, rekao je Dex. Htjela sam da se okrene pa da mu vidim izraz lica.
– Baš jesi. Zar nije? – zatražila je Darcy odgovor od nas ostalih, zagledavši se posebno u mene. Kao Darcyna prijateljica usavršila sam umijeće izglađivanja situacije. Ali instinkti su mi zakržljali otkad sam spavala s njezinim zaručnikom. Nisam raspoložena za upletanje u razgovor. A nitko se drugi ne želi petljati u ono što bi trebala biti njihova intimna čarka. Svi smo slegnuli ramenima ili odvratili pog-led.
Ruku na srce, Dex stvarno jest malo potišten. Pitam se imam li ja neke veze s njegovim raspolože-njem. Možda mu je zasmetalo dok me gledao s Marcusom. Nije to baš ljubomora u punom smislu rije-či, samo teritorijalna povrijeđenost kakvu sam ja osjetila. Ili možda samo razmišlja o Darcy, shvaća koliko ona zapravo voli imati glavnu riječ. Oduvijek sam bila svjesna Darcynih zahtjeva – ne mogu ti promaknuti – ali u posljednje vrijeme imam manje tolerancije prema njoj. Dosta mi je toga što ona uvi-jek istjera svoje. Možda je i s Dexom isto.
– Što ćemo za doručak? – upitao je Marcus i glasno zijevnuo.
Claire je bacila pogled na svoj dijamantima optočen Cartier. – Misliš, za užinu.
– Što god. Za jelo, reče Marcus.
Razmotrili smo mogućnosti i odlučili zaobići gužvu po lokalima East Hamptona. Hillary je rekla da je jučer kupila potrepštine.
– Podrazumijevaš li pod potrepštinama gotove kolače? – upitao je Marcus.
– Evo. – Hillary je servirala zdjelice, žlice i kutiju Rice Krispiesa na stol. – Dobar tek.
Marcus je otvorio kutiju i usuo malo u svoju zdjelicu. Pogledao je preko stola prema meni. – Hoćeš?
Kimnula sam pa mi je nasuo u zdjelicu. Nije više nikoga pitao želi li pahuljice, samo je kutiju gur-nuo niz stol.
– Bananu? – upitao me.
– Da, molim te.
Ogulio je bananu i narezao je u svoju i moju zdjelicu, nekoliko kriški u svaku. Natučeni je dio uzeo sebi. Dijelimo bananu. To nešto znači. Dexov je pogled sijevnuo prema meni kad je Marcus zadnji ure-dni komadić ubacio u moju zdjelicu, a onaj gadljivi kraj ostavio u kori gdje mu je i mjesto.
Nekoliko sati kasnije napokon smo bili spremni krenuti na plažu. Claire i Darcy iz svojih su se soba pomolile sa šik platnenim torbama do vrha natrpanim raskošnim novim ručnicima za plažu, časopisi-ma, kremama, termosicama, mobitelima i šminkom. Hillary nosi samo maleni ručnik za tuširanje iz ku-će i frizbi. Ja sam negdje u sredini sa svojim ručnikom za plažu, discmenom i bocom vode. Nas šestero hodamo u vrsti, pljeskanje naših japanki po pločniku odjekuje onim ugodnim zvukom ljeta. Claire i Hillary hodaju svaka na svom kraju, s boka kućnom i mogućem budućem paru. Prešli smo parkiralište na plaži i popeli se preko spruda, zastavši na trenutak da svi skupa prvi put bacimo pogled na ocean. Drago mi je što više ne živim u kontinentalnoj Indiani gdje je ljudima – plaža – jezero Michigan. Pog-led je senzacionalan. Od njega sam gotovo zaboravila da sam spavala s Dexom.
Dex nas je poveo niz krcatu plažu i našao mjesto na pola puta između sprudova i oceana gdje je pi-jesak još mekan, ali dovoljno ravan da prostremo ručnike. Marcus je svoj ručnik stavio pokraj moga; Darcy je s moje druge strane, Dex do nje. Hillary i Claire smjestile su se ispred nas. Sunčano je, ali ne prevruće. Claire nas je sve upozorila na ultraljubičaste zrake, da je došlo vrijeme kad se stvarno treba paziti. – Sunce može ozbiljno naškoditi, a da to primijetiš tek kad bude prekasno, rekla je.
Marcus je ponudio da mi leđa namaže kremom za sunčanje.
– Ne, hvala, rekla sam. Ali dok sam se borila da dohvatim sredinu leđa, uzeo mi je tubu i nanio kre-mu, pomno manevrirajući oko rubova mog kupaćeg.
– Namaži moja, Dex, Darcy će veselo pa zbaci bijele kratke hlače i čučne pred Dexa u svom crnom bikiniju. – Evo. Uzmi ulje od kokosa, molim te.
Claire je zakukala zbog nedostatka zaštitnog faktora u ulju, kaže kako smo prestari da se i dalje sun-čamo i da će Darcy požaliti kad se pojave bore. Darcy je preokrenula očima i rekla da je nije briga za bore, ne misli na budućnost. Znam da će mi Darcy poslije puniti uši, reći kako je Claire samo ljubo-morna jer njezina svijetla koža od bijele odmah prijeđe u svijetloružičastu. – Bit će ti žao kad navršiš četrdesetu, rekla je Claire, lica zakriljenog golemim slamnatim šeširom.
– Ne, neće. Jednostavno ću otići na lasersku operaciju. – Darcy je popravila gornji dio bikinija, a onda na listove brzim, vještim pokretima nanijela još ulja.
Već je više od petnaest godina gledam kako se tračka. Svakog joj je ljeta cilj uhvatiti divljačku boju. Često smo ležale u njezinu dvorištu iza kuće s velikom bocom ulja, tubom Sun-Ina i crijevom za poli-jevanje vrta kao povremenim olakšanjem. To je bilo čisto mučenje. Ali trpjela sam ga u uvjerenju da je tamna pigmentacija neka vrlina. Moja je koža blijeda poput Clairine pa bi Darcy svaki dan odmicala sve dalje.
Claire je komentirala kako kozmetička operacija neće izliječiti rak kože.
– Pa, za Boga miloga! – rekla je Darcy. – Onda ostani pod tim svojim vražjim šeširom!
Claire je zinula, a onda brzo zatvorila usta, s uvrijeđenim izrazom. – Oprosti. Samo sam pokušavala pomoći.
Darcy joj je dobacila pomirljiv osmijeh. – Znam, srce. Nisam se htjela otresti na tebe.
Dex me pogledao i napravo grimasu, kao da želi reći da bi najviše volio da obje zavežu. To je naša prva izravna komunikacija cijelog dana. Dopustila sam sebi da mu uzvratim smiješak. Lice mu se raz-vuklo u blistav osmijeh. Zgodan je do boli. Kao da gledaš u sunce. Ustao je na trenutak da popravi ruč-nik koji mu je vjetar preklopio. Pogledala sam mu leđa pa spustila pogled na listove, i preplavilo me sjećanje. On je bio u mom krevetu. Nije da želim reprizu. Ali, ajme, ima lijepo tijelo – vitko, ali široko. Nisam tip koji pada na tijelo, ali svejedno znam cijeniti kad je savršeno. Sjeo je natrag taman kad sam skrenula pogled.
Marcus pita bi li tko htio igrati frizbi. Ja sam rekla da neću, da sam preumorna, ali zapravo sam mis-lila kako mi ne pada na pamet da uokolo trčkaram dok mi iz tankinija strši mekani bijeli trbuh. Ali Hillary se prijavila i tako su krenuli, oličenje dvoje ljudi koji na plaži nemaju kompleksa, a nas su osta-le ostavili da se bavimo tricama i kučinama.
– Dodaj mi majicu, rekla je Darcy Dexu.
– Molim te?
– To 'molim te' se podrazumijeva, Darcy će.
– Da ga čujem, rekao je, ubacivši u usta Altoid s cimetom.
Darcy ga je mlatnula u trbuh.
– Joj, rekao je bezizražajno kako bi dao do znanja da ga nije ni najmanje zaboljelo.
Uhvatila je zamah da ga opet udari, ali ščepao ju je za zapešće.
– Pristojno se ponašaj. Baš si djetinjasta, rekao joj je nježno. Njegova jutrošnja razdražljivost je nes-tala.
– Nisam, rekla je i pomaknula se na njegov ručnik. Prste mu je utisnula u prsa, spremna za poljubac.
Stavila sam sunčane naočale i odvratila pogled. Ni uz najbolju volju ne bi se moglo reći da ono što osjećam nije ljubomora.
Te smo večeri svi otišli na zabavu u Bridgehampton. Kuća je golema i ima prekrasan bazen u obliku slova L, okružen fantastično uređenim vrtom i s bar dvadeset baklji od tikovine. Preletjela sam pogle-dom preko gostiju iza kuće i uočila sve one ljubičaste, intenzivno ružičaste i narančaste haljine i suknje. Kao da je svaka žena pročitala isti članak o tome da se – nose žarke boje, a crno je demode, kao i ja. Poslušala sam savjet i kupila otrovno zelenu ljetnu haljinu koja je previše jarka i pamtljiva da bih je ponovno obukla prije kolovoza, što znači da će me koštati stotinu i pedeset dolara po nošenju. Ali svo-jim sam izborom bila zadovoljna sve dok nisam ugledala istu haljinu, dva broja manju, na vitkoj plavu-ši. Puno je viša od mene tako da je haljina na njoj kraća i otkriva beskrajno dugačko preplanulo bedro. Svjesno se trudim ostati na suprotnoj strani bazena.
Otišla sam u WC, a dok sam na povratku tražila Hillary, zaglavila sam u razgovoru s Hollis i Deweyjem Maloneom. Hollis je radila u mom uredu, ali dala je otkaz čim se zaručila za Deweyja. Dewey je neprivlačan i neduhovit, ali ima ogromnu obiteljsku zakladu. Zato se Hollis i zainteresirala. Bilo je zabavno slušati Hollis kako nam objašnjava da je Dewey takva – duša od čovjeka, blablabla, u uzaludnom pokušaju da prikrije svoje prave namjere. Zavidjela sam Hollis što je umakla iz pakla, ali radije bih čepila na fakturiranju nego se udala za Deweyja.
– Život mi je sad beskrajno ljepši, rascvrkutala se večeras. – Onaj je ured bio živi otrov! Tako me gušio! Mislila sam da će mi možda nedostajati intelektualni poticaj... ali ne. Sad imam vremena čitati klasike i razmišljati. Divno je. Dobiješ krila.
– Aha... Baš lijepo, rekla sam, a u sebi pamtila što sve moram poslije prenijeti Hillary.
Hollis je potom nastavila o njihovu stanu na zadnjem katu kraj parka i o tome kako se silno muči da ga uredi i da je morala otpustiti tri arhitekta jer se nisu uklopili u njezinu viziju. Dewey se ničim nije uključio u razgovor, samo je hrskao svoj led i izgledao kao da mu je dosadno. Jedanput sam ga uhvatila kako zuri u Darcynu stražnjicu, uredno upakiranu u uske grimizne kapri hlače.
Pokraj mene se najednom stvorio Marcus. Upoznala sam ga s Deweyjem i Hollis. Dewey se rukovao s njime, a onda nastavio disati na usta i izgledati rastreseno. Hollis je odmah pitala Marcusa gdje stanu-je i čime se bavi. Njegova adresa u Murray Hillu i posao u marketingu očito nisu baš zadovoljili kriteri-je jer su našli izliku da prijeđu na dostojnije goste.
Marcus je podigao obrve. – Dewey, ha?
– Aha.
– A koji je vrag Djuiću, progutao je metlu?
Nasmijala sam se.
Ponosi se svojom šalom, zadovoljan što me nasmijao. – I, zabavljaš se?
– Pa valjda. Ti?
Slegnuo je ramenima. – Ovdje ljudi sebe baš nekako ozbiljno shvaćaju, je li?
– To ti je Hampton.
Prešla sam pogledom preko zabave. Daleko je to od kvartovskih roštilja u Indiani. Dio mene zado-voljan je što sam proširila obzore. Ali veći dio mene osjeća nelagodu svaki put kada dođem na zabavu kao što je ova. Pozerica sam koja se pokušava družiti s ljudima za koje je Indiana samo prostor preleta, teren koji je nužno prijeći na putu do Aspena ili Los Angelesa. Promatram Darcy kako kruži s Dexom uz sebe. Nema u njoj više ni traga lndyju; dok je gledaš, rekao bi da je odrasla u Park Aveniji. Njezina će djeca sigurno odrasti na Manhattanu. Kad ja budem imala djecu, ako ih ikad budem imala, namjera-vam se preseliti u predgrađe. Pogledala sam Marcusa, pokušavajući ga zamisliti kako tricikl našeg sina izvlači na ulicu. Spustio je pogled na našeg sinčića, kojemu su se po licu osušile pruge od sladoleda na štapiću, i upozorio ga da ostane na pločniku. Dječak ima Marcusove kratke obrve koje je podignuo uvis jednu prema drugoj u obliku obrnutog V.
– Hajde, reče Marcus. – Idemo po još jedno piće.
– Dobro, rekla sam, držeći na oku plavušu u mojoj haljini.
Dok smo išli prema šanku uz bazen, ponovno sam se sjetila Indiane i zamislila Annalise i Grega s njihovim susjedima, raštrkanim po svježe pokošenoj tratini sa Srednjeg zapada. Da neka obuče iste kratke hlače kaki boje iz Gapa, nijednu od njih ne bi bilo briga.
Nakon te zabave našli smo drugu, a onda kao i obično završili u Talkhouseu, gdje sam opet plesala s Marcusom. Oko tri svi smo se potrpali li auto i krenuli kući. Hillary i Claire otišle su ravno u krevet, dok su oba para ostala u dnevnoj sobi. Darcy i Dex držali su se za ruke na jednom dvosjedu; Marcus i ja sjedili smo jedno uz drugo, ali bez dodirivanja, na kauču pokraj.
– Dobro, djeco. Meni je vrijeme za krevet, rekla je Darcy i naglo ustala. Svrnula je pogled na Dextera. – Ideš?
Moje su se oči srele s Dexterovima. Oboje smo u isti čas pogledali u stranu. – Aha, rekao je. – Evo me odmah.
Nas troje još smo nekoliko minuta razgovarali dok nismo začuli Darcy kako s vrha stuba doziva Dexa. – Dođi, Dex! Žele ostati nasamo!
Marcus se iskesio dok sam ja proučavala pjegu na ruci.
Dex je pročistio grlo, nakašljao se. Lice mu je poprimilo služben izraz. – Dobro onda. Idem ja sad gore. Laku noć.
– Može. stari. Vidimo se sutra, rekao je Marcus.
Ja sam samo promumljala laku noć, bilo mi je previše neugodno dignuti pogled dok je Dex izlazio iz sobe.
– Napokon, reče Marcus. – Konačno sami.
Prožela me neočekivana bol zbog Dexa, podsjetivši me po nečemu na Huntera koji je na Dukeu Joeyja i mene ostavio same u boravku, ali potisnula sam je i nasmiješila se Marcusu.
Približio mi se i ovaj me put poljubio a da nije prvo pitao. Bio je to sasvim lijep poljubac, možda čak i ljepši od našeg prvog. Iz nekog sam se razloga sjetila epizode iz Obitelji Brady kad je Bobby ug-ledao vatromet nakon što je poljubio Millicent (koja je imala zaušnjake, što Bobby nije znao). Kad sam prvi put vidjela tu epizodu, bila sam Bobbyjevih godina pa mi se taj poljubac činio kao ozbiljna stvar. Jednog ću dana i ja vidjeti takav vatromet, sjećam se kako sam pomislila. Do dan-danas vatrometa ug-ledala nisam. Ali Marcus nije od njega bio ništa dalje od ikog prije.
Naši su nas poljupci odveli korak dalje, a tada sam rekla: – E pa, mislim da bismo trebali u krevet.
– Zajedno? – upitao je. Vidjela sam da se šali.
– Jako duhovito, odgovorila sam. – Laku noć, Marcus.
Poljubila sam ga još jedanput prije nego što sam otišla u svoju sobu i usput prošla kraj Dexovih i Darcynih zatvorenih vrata.
Drugo sam jutro preslušala glasovne poruke. Les mi je ostavio tri poruke. Po tome koliko drži do praznika, mogao bi biti i Jehovin svjedok. Rekao je da želi – pročešljati nekoliko stvari sutra rano po-podne. Znam da je namjerno bio neodređen, nije rekao točno vrijeme niti odredio trebam li se s njim naći u uredu ili ga nazvati. Ovako može biti siguran da će moj Dan sjećanja biti prepiljen napola. Hillary mi kaže da ga ignoriram, da se pravim da nisam dobila poruku. Marcus kaže da mu uzvratim udarac porukom – Odjebi, državni je praznik. Ali ja sam, naravno, uredno provjerila raspored vlakova i autobusa i odlučila krenuti to popodne da izbjegnem gužvu. U dubini duše znam da mi je posao samo izlika da odem, dosta mi je cijele te bizarne atmosfere. Marcus mi se sviđa, ali naporno je biti u blizini tipa koji je, kako bi to Hillary rekla, – potencijalni. A još je napornije izbjegavati Dexa. Izbjegavam ga kad je sam, izbjegavam ga kad je s Darcy. Izbjegavam mozgati o njemu i Incidentu.
– Stvarno moram natrag, uzdahnula sam, kao da je to posljednje što bih željela.
– Ne možeš otići! – rekla je Darcy.
– Moram.
Dok se durila, došlo mi je da istaknem kako je devedeset posto vremena koje provedemo u Hampto-nu ona potpuno odsutna, zaokupljena samo društvenim životom. Ali samo sam opet ponovila da mo-ram.
– Baš si davež.
– Što može kad mora raditi. Darcy, rekao je Dex. Možda je to rekao zato što i njemu često govori da je davež. A opet, možda samo želi da odem iz istih razloga zbog kojih i ja želim otići.
Nakon ručka spakirala sam stvari i ušla u dnevnu sobu gdje su svi ljenčarili i gledali televiziju.
– Može li me netko odbaciti na autobus? – upitala sam, očekujući da se ponude Darcy, Hillary ili Marcus.
Ali Dex je reagirao prvi. – Ja ću te odvesti, rekao je. – Ionako sam htio u trgovinu.
Oprostila sam se od svih, a Marcus mi je stisnuo rame i rekao da će me nazvali sljedeći tjedan.
A onda smo Dex i ja krenuli. Šest kilometara sami.
– Je li ti vikend bio ugodan? – pitao me dok smo u rikverc izlazili s prilaza. Nestao je svaki tračak peckanja koje se pojavilo neposredno nakon Incidenta. A i on se, kao Darcy, prestao raspitivati o Mar-cusu, možda zato što je prilično očito da smo postali neka vrsta para.
– Jest, bilo je lijepo, rekla sam. – A tebi?
– Kako ne, reče. – Jako lijepo.
Nakon kratke šutnje razgovarali smo o poslu i zajedničkim prijateljima s prava, stvari o kojima smo razgovarali prije Incidenta. Sve se ponovno činilo normalno, ili bar onoliko normalno koliko može biti nakon pogreške kakva je bila naša.
Uranili smo na autobusnu postaju. Dex je stao na parkiralištu, okrenuo se na sjedalu i počeo me pro-učavati svojim zelenim očima tako da mi je došlo da skrenem pogled. Pitao me što radim u utorak na-večer.
Mislim da znam što me pita, ali nisam sigurna pa samo blebećem. – Radim. Kao obično. U petak uzimam iskaze, a nisam se ni počela pripremati. U koncept sam zapisala samo 'Možete li sudskom izvjestitelju reći kako se točno piše vaše prezime? – i 'Uzimate li ikakve lijekove koji bi vas mogli omesti u odgovaranju na pitanja prilikom davanja ovog iskaza?' – Nervozno sam se nasmijala.
Lice mu se uozbiljilo. Očito ga ne zanima moje uzimanje iskaza. – Slušaj, želim te vidjeti. Rachel. Dolazim u osam. U utorak.
A od načina na koji je to izgovorio – prije kao izjavu nego kao pitanje – zabolio me želudac. Nije to baš onakva bol kakvu osjetim prije spoja naslijepo. Nije to nervoza prije završnog ispita. Nije to onaj osjećaj koji te uhvati kad strepiš da ćeš zbog nečeg nadrapati. I nije to ona vrtoglavica koja se javi kao nuspojava zatreskanosti u tipa koji je tvoju prisutnost upravo registrirao smiješkom ili usputnim poz-dravom. To je nešto drugo. Ti su mi bolovi nekako poznati, ali ne mogu ih baš identificirati.
Moj je osmijeh izblijedio da se uskladi s njegovim ozbiljnim licem. Voljela bih da mogu reći da me taj zahtjev iznenadio, zatekao nespremnu, ali mislim da je dio mene to očekivao, tomu se čak i nadao, kad se Dex ponudio da me odveze. Nisam pitala zašto me želi vidjeti ni o čemu želi razgovarati. Nisam rekla da moram raditi ili da to nije pametno. Samo sam kimnula. – Dobro.
Govorim sebi da je jedini razlog zbog kojeg sam se s njime pristala vidjeti to što moramo do kraja riješiti ono što se između nas dogodilo. I stoga se time neću još više ogriješiti o Darcy; jednostavno po-kušavam popraviti već počinjenu štetu. I kažem sebi, ako zaista i želim vidjeti Dexa iz nekih drugih razloga, to je samo zato što mi nedostaje moj prijatelj. Na pamet mi je pao moj rođendan, druženje u 7B prije nego što smo se spetljali; prisjetila sam se koliko sam uživala u njegovu društvu nasamo, koli-ko sam uživala u Dexu izoliranom od Darcynih zahtjeva. Nedostaje mi njegovo društvo. Samo želim razgovarati s njime. To je sve.
Stigao je autobus i ljudi su se počeli ukrcavati. Izmiljela sam iz auta, a da više nismo izmijenili ni ri-ječ.
Smjestila sam se na sjedalo pokraj prozora uz prpošnu plavušu koja preko svake mjere preglasno ra-zgovara na mobitel. Najednom mi je sinulo što je ono u mom želucu. Isto sam se tako osjećala nakon seksa s Nateom onih posljednjih dana prije nego što me nogirao zbog ekološki osviještene gitaristice. Spoj je to iskrenih osjećaja prema nekom drugom i straha. Straha da ne izgubim nešto. U ovom sam trenutku svjesna da ako Dexu dopustim da dođe k meni, nešto stavljam na kocku. Stavljam na kocku prijateljstvo, svoje srce.
Djevojka je nastavila govoriti, prečesto upotrebljavajući – nevjerojatno – i – fenomenalno – u opisu svog – tragično skraćenog – vikenda. Izjavila je da ima – opaku migrenu – jer se – totalno nalila – na – superiška tulumu. Došlo mi je da joj kažem da se mrvicu stiša pa bi joj glavobolja mogla popustiti. Za-žmirila sam u nadi da joj je baterija pri kraju. Ali znam, čak i da ona prekine svoje kreštavo klepetanje, nema nikakvih izgleda da zaspim s tim osjećajem što raste u meni. Istodobno je dobar i loš, kao kad popiješ previše kave u Starbucksu. Podjednako je uzbudljiv i jezovit, kao da čekaš da te val poklopi preko glave.
Nešto se sprema, a ja ne poduzimam ništa da to spriječim.
Utorak je navečer, dvadeset minuta prije osam. Kod kuće sam. Dex mi se nije javio cijeli dan pa pretpostavljam da dogovor još vrijedi. Oprala sam zube i očistila ih koncem. Zapalila sam svijeću u ku-hinji za slučaj da se još osjeti aroma tajlandske hrane koju sam naručila večer prije za svoju samačku večeru na Dan sjećanja. Svukla sam kostim, obukla crno čipkasto donje rublje – iako znam, znam, znam da se ništa neće dogoditi – traperice i majicu. Stavila sam dašak rumenila i malo sjajila za usta. Izgledam ležerno i udobno, a osjećam se upravo obrnuto.
Točno u osam sati pozvonio mi je Eddie koji mijenja Josea. – Imate društvo, zaurlao je.
– Hvala, Eddie. Pusti ga gore.
Nekoliko sekunda kasnije Dex se pojavio na mojim vratima u tamnom odijelu sa zagasitim sivim prugama, plavoj košulji i crvenoj kravati.
– Tvoj mi se portir nacerio, rekao je dok je ulazio u moj stan, nesigurno se osvrćući kao da je tu prvi put.
– Nemoguće, rekla sam. – To si umislio.
– Nisam umislio. Znam kad mi se netko ceri.
– To nije Jose. Pogrešni vratar. Večeras radi Eddie. Tebe muči grižnja savjesti.
– Već sam ti rekao. Ne peče me savjest zbog onog što smo učinili. – Pogledao me u oči netremice.
Osjećam kako se gubim u njegovu pogledu, kako se topi moja odluka da budem dobra osoba, dobra prijateljica. Nervozno sam pogledala u stranu, upitala želi li nešto popiti. Rekao je da može čaša vode. Bez leda. Ponestalo mi je flaširane vode pa sam pustila da teče iz slavine dok nije stigla hladna. Napu-nila sam čašu njemu i sebi i pridružila mu se na kauču.
Otpio je nekoliko velikih gutljaja, a onda spustio čašu na podmetač na stoliću. Otpila sam iz svoje čaše. Osjećam kako zuri u mene, ali ne osvrćem se. Pogled sam uprla ispred sebe, onamo gdje mi je krevet, poprište Incidenta. Treba mi pošten dvosobni stan ili bar paravan da svoj prostor za spavanje odvojim od ostatka stana.
– Rachel, on će. – Pogledaj me.
Bacila sam pogled na njega, a zatim ga spustila na stolić.
Stavio mi je ruku na bradu i okrenuo lice prema svomu.
Osjetila sam kako rumenim, ali nisam se odmaknula. – Što je? – nervozno sam se zasmijala. Nije promijenio izraz lica.
– Rachel.
– Što je?
– Imamo problem.
– Je li?
– Veliki problem.
Nagnuo se naprijed, a lijevu ruku ispružio niz naslon kauča. Poljubio me nježno, a zatim žudnije. Osjetila sam okus cimeta. Sjetila sam se limene kutije Altoidsa s cimetom koju je sa sobom nosio cijeli vikend. Uzvratila sam mu poljubac.
Ako sam i mislila da se Marcus dobro ljubi, ili prije njega Nate ili zapravo bilo tko, prevarila sam se. U odnosu na ovo svi su drugi bili tek vješti. Od ovog Dexova poljupca zavrtjela se soba. A ovaj put ne zbog pića. Ovaj je poljubac kao onaj o kojem sam milijun puta čitala, gledala ga u filmovima. Onaj za koji nisam bila sigurna postoji li u stvarnom životu. Ovako se nikad prije nisam osjećala. Vatromet i sve. Točno kao Bobby Brady i Millicent.
Dugo smo se, dugo ljubili. Nijedanput se nismo razmaknuli. Nismo Čak ni promijenili položaj na mom kauču iako smo neprirodno udaljeni za tako požudan poljubac. Ne znam za njega, ali znam zašto se ja ne mičem. Ne želim da to prestane, ne želim da dođemo do sljedeće nelagodne faze, gdje bismo se mogli zapitati što to radimo. Ne želim razgovarati o Darcy, ne želim joj čuti ni ime. Ona nema veze s ovim trenutkom. Nikakve. Ovaj poljubac postoji sam za sebe. Odsječen je od vremena i okolnosti i nji-hova rujanskog vjenčanja. To si pokušavam reći. Dex se napokon odvojio, ali samo da bi mi se još više približio, zagrlio me i prošaptao u uho: – Ne mogu prestati misliti na tebe.
Ne mogu ni ja na tebe.
Ali mogu kontrolirati što činim. Osjećaji su jedno, a ono što zbog njih učiniš drugo. Odmaknula sam se, ali ne predaleko, i odmahnula glavom.
– Što je? – blago me upitao, s rukom djelomice ovijenom oko mene.
– Ne bismo trebali ovo raditi, rekla sam. Mlak je to prosvjed, ali bolje i takav nego nikakav.
Darcy zna iživcirati, šefovati i izluđivati, ali prijateljica mi je. Ja sam dobra prijateljica. Dobra oso-ba. Nisam ovakva. Moram prestati. Neću sebe prepoznati ako ne prestanem.
No nisam se odmaknula. Umjesto toga čekam da promijenim mišljenje, u nadi da će me on na to na-govoriti. I naravno: – Da. Trebali bismo, rekao je. Dexove su riječi sigurne. Nema oklijevanja, sumnji, zabrinutosti. Uhvatio mi je lice između dlanova i netremice me gleda u oči. – Moramo.
U njegovim riječima nema nikakve lukavštine, samo iskrenosti. Prijatelj mi je, prijatelj kojeg sam poznavala i voljela i prije nego što ga je Darcy srela. Zašto nisam prije shvatila što osjećam? Zašto mi je Darcyno dobro bilo preče od vlastitog? Dex se nagnuo i opet me poljubio, nježno, ali s osjećajem potpune uvjerenosti.
Ali to nije u redu, nijemo prosvjedujem, svjesna da sam zakasnila, da sam se već predala. Zajedno smo prešli novu granicu. Jer iako smo već spavali, to se nije računalo. Bili smo pijani, lakomisleni. Za-pravo se ništa nije dogodilo do ovog poljupca danas. Ništa što se ne bi moglo gurnuti u ormar, pobrkati sa snom, možda čak i do kraja zaboraviti.
Sad se sve promijenilo. Nabolje ili nagore.
U subotu navečer sjela sam taksi do Gotham Bar and Grilla otvorena duha i optimistično raspolože-na – a to je pola dobivene bitke prije svakog spoja – s mišlju da će Marcus možda biti onaj kojeg tra-žim.
Ušla sam u restoran i odmah ga ugledala kako sjedi za šankom u vrećastim trapericama i lagano zgužvanoj, zelenoj kariranoj košulji s nemarno zavrnutim rukavima – čista suprotnost PST-u.
'Oprosti što kasnim, rekla sam kad je Marcus ustao da me pozdravi. – Potrajalo je dok nisam uhvati-la taksi.
– Nema problema, rekao je, ponudivši mi stolicu pokraj svoje.
Sjela sam. Nasmiješio se, otkrivši dva niza vrlo bijelih, ravnih zuba. To mu je možda čak najveći adut. To ili rupica na četvrtastoj bradi.
– Što da ti naručim? – upitao me.
– Što ti piješ?
– Džin-tonik.
– I ja ću isto.
Bacio je pogled prema pipničaru s ispruženom dvadeseticom, a onda ga vratio na mene. – Krasno izgledaš, Rachel.
Zahvalila sam mu. Već odavno od muškarca nisam dobila pravi kompliment. Glavom mi je prošlo da Dex i ja do komplimenata nismo ni stigli.
Marcus je napokon privukao pozornost pipničara i naručio mi Bombay Sapphire i tonik. A onda će: – I tako, zadnji put kad sam te vidio svi smo se dobrano nalili... Te je večeri bilo veselo.
– Da. Ja sam se prilično nacvrcala, rekoh u nadi da Dex nije slagao kako Marcusu nije ništa rekao. – Ali ja sam bar došla kući prije zore. Darcy mi je rekla da ste ti i Dex te večeri dokasno bili vani.
– Aha. Malo smo se družili, rekao je Marcus, ne gledajući u mene. To je dobar znak. Drži stranu pri-jatelju, ali nije mu lako lagati. Uzeo je ostatak od pipničara, na šanku ostavio dvije novčanice i nešto kovanica pa mi pružio moje piće. – Izvoli.
– Hvala, nasmiješila sam se, promiješala i srknula kroz tanahnu slamku.
Ispijena Azijka u kožnim hlačama i prejako iscrtana olovkom oko usta potapšala je Marcusa po ruci i rekla da nam je stol spreman. Ponijeli smo pića pa za njom krenuli u restoranski prostor iza šanka. Dok smo sjedali, dodala nam je dva prevelika jelovnika i posebnu vinsku listu.
– Vaš će poslužitelj odmah doći, rekla je. a onda zabacila dugu crnu kosu i odlepršala.
Marcus je bacio pogled na vinsku listu pa upitao želim li naručiti butelju.
– Može, rekoh.
– Crno ili bijelo?
– Svejedno.
– Misliš da ćeš jesti ribu? – Pogledao je u jelovnik.
– Možda. Ali ne smeta mi crno uz ribu.
– Ne znam baš izabrati vino, reče, pucajući prstima ispod stola. – Hoćeš ti pogledati?
– Ne treba. Ti izaberi. Meni sve odgovara.
– Dobro onda. Improvizirat ću, reče, dobacivši mi smiješak po kojem se vidjelo da je aparatić za zu-be stavljao svaku noć.
Proučavali smo jelovnike i raspravljali što bi moglo biti dobro. Marcus je stolicu privukao bliže sto-lu pa sam njegovo koljeno osjetila uz svoje.
– Gotovo da te nisam pozvao da izađemo jer ljetujemo u istoj kući i to, rekao je Marcus dok su mu oči i dalje klizile jelovnikom. – Dex mi je rekao da je to jedno od temeljnih pravila. Ne petljaj se s ne-kim iz svoje kuće. Bar ne prije kolovoza.
Nasmijao se, dok sam ja tu činjenicu pohranjivala za kasniju analizu: Dex ga je odvraćao od izlaska sa mnom.
– Ali onda sam pomislio, ma kvragu sve, sviđa mi se, nazvat ću je. Hoću reći, razmišljam o tome da te pozovem van otkad nas je Dex upoznao. Još otkad sam se doselio ovamo. Ali nešto sam se kratko još bio viđao s jednom curom iz San Francisca pa sam mislio da trebam to privesti kraju prije nego što te nazovem. Ono, da sve bude po bontonu. I tako sam to napokon prekinuo... I eto nas sad. – Nadlanicom je otro čelo kao da mu je laknulo što je to priznao.
– Mislim da si dobro odlučio.
– Da čekam?
– Ne. Da nazoveš. – Dobacila sam mu svoj najzamamniji smiješak, podsjetivši načas samu sebe na Darcy. Nema ona monopol na žensku privlačnost, pomislih. Ne moram uvijek ja hiti ona ozbiljna i čed-na.
Naša nas je konobarica na trenutak prekinula. – Pozdrav. Kako ste nam večeras?
– Dobro, rekao je Marcus veselo, a onda spustio glas. – S obzirom na to da nam je ovo prvi spoj.
Nasmijala sam se, ali naša je konobarica samo navukla usiljen, ukočen osmijeh. – Želite li čuti dnevnu ponudu?
– Navalite, reče Marcus.
Zabuljila se u prostor tik iznad naših glava i odverglala popis dnevnih jela, a sve joj je bilo – fino – – – fini brancin, – fini rižoto – i tako dalje. Kimala sam i slušala samo s pola uha dok sam razmišljala ka-ko je Dex Marcusu rekao da me ne pozove van, pitajući se što to znači.
– Želite li za početak nešto popiti?
– Da... Mislim da ćemo uzeti butelju crnog. Što biste preporučili? – Zaškiljio je u jelovnik.
– Pinot noir Marjorie je izvanredan. – Prstom je pokazala na vinsku listu.
– U redu. Onda taj. Savršeno.
Dobacila je još jedan uštogljeni smiješak u mom smjeru. – A jeste li spremni naručiti?
– Da, mislim da jesmo, rekla sam, a potom naručila veliku porciju salate i tunjevinu.
– A kako pečenu želite?
– Srednje, rekoh.
Marcus je naručio juhu od graška i janjetinu.
– Izvrstan odabir, rekla je naša konobarica, izvještačeno naherivši glavu. Pokupila je naše jelovnike i okrenula se na peti.
– Čovječe, reče Marcus.
– Što je?
– U toj ženskoj duha ni za lijek. – Nasmijala sam se.
Nasmiješio se. – Gdje smo ono stali? A da, Hampton.
– Točno.
– I tako Dex reče da nikad nije pametno izaći s nekim iz vlastite kuće. A ja ću njemu: 'Čuj, stari, briga mene za ta tvoja glupa pravila s Istočne obale.' Ako se zamrzimo, Što je tu je.
– Mislim da se nećemo zamrziti, kažem ja.
Naša se konobarica vratila s vinom, odčepila butelju i ulila malo u njegovu čašu. Marcus je otpio pozamašan gutljaj i objavio da je odlično, preskočivši uobičajenu pretencioznu ceremoniju. Puno toga o muškarcu doznaš dok ga gledaš kako otpija taj prvi gutljaj vina. Nije dobar znak kad ga onako pro-mućka, zabije nos u čašu, polako ga, zamišljeno otpije, pa zastane namrštena čela nakon čega lagano kimne da ne ispadne previše oduševljen, kao da želi reći, može proći, ali pio sam ja i puno boljih. Ako je pravi poznavalac vina, to je druga stvar. Ali obično je to šuplja gluma koju je bolno promatrati.
Dok mi je konobarica točila vino, upitala sam Marcusa zna li za okladu.
Odmahnuo je glavom. – Kakvu okladu?
Pričekala sam da ponovno ostanemo sami; dovoljno je već što konobarica zna da smo na prvom spo-ju. – Dex i Darcy su se kladili hoću li pristati ili ne kad me pozoveš van.
– Ma nemoj. – Razjapio je usta da pojača dojam. – Tko je rekao da ćeš ići, a tko da ćeš me otpiliti?
– A. Zaboravila sam. – Odglumila sam zbunjenost. – Nije u tome stvar. Stvar je u tome...
– Da svoj nos zabadaju u naše posle! – Odmahnuo je glavom. – Bezobraznici.
– Ma da.
Podigao je čašu. – Za zametanje traga pred Dexom i Darcy. Za te znatiželjne babe nema detalja o ovoj večeri.
Nasmijala sam se. – Ma kako odličan – ili loš-naš spoj ispao!
Čaše su nam se dotaknule i koordinirano smo otpili.
– Ovaj spoj neće ispasti loše. Vjeruj mi kad ti kažem.
Osmjehnula sam se. – Vjerujem ti.
I zbilja mu vjerujem, pomislih. Ima nešto u njegovu smislu za humor i opuštenom stilu momka sa Srednjeg zapada što me razoružava. A i nije zaručen za Darcy. Zgodan plus.
A onda, kao da me čuo, Marcus je upitao koliko dugo poznajem Darcy.
– Dvadeset i nešto godina. Kad sam je prvi put ugledala, bila je sva uparađena u finoj ljetnoj haljini-ci, a ja sam nosila glupe kratke hlače s likom Winnieja Pooha iz Searsa. Glavom mi je prošlo, e, to ti je cura sa stilom.
Marcus se nasmijao. – Sigurno si bila slatka u svojim hlačicama s likom Pooha.
– Pa i nisam baš...
– A ti si onda Darcy upoznala s Dexom, je li tako? Rekao je da ste bili dobri prijatelji na pravu?
Aha. Moj dobri prijatelj Dex. Posljednji s kojim sam spavala.
– Aha. Upoznala sam ga na prvom semestru pravnog fakulteta. Odmah sam znala da će on i Darcy biti dobar par, rekoh. Malo sam pretjerala, ali htjela sam dati do znanja da nikad nisam pomišljala na to da ja budem s Dexom. Što i nisam. Niti na to pomišljam sada.
– Čak i sliče... Već se vidi kako će im djeca izgledati.
– Da. Bit će lijepa. – U prsima sam osjetila neobjašnjivu knedlu dok sam zamišljala Dexa i Darcy kako zibaju svoje novorođenče. Iz nekog razloga nikad nisam razmišljala dalje od vjenčanja u rujnu.
– Što je? – upitao je Marcus; očito je uočio moj izraz lica. Što ne znači nužno da je pronicav, meni se s lica jednostavno sve lako čita. To je moje prokletstvo.
– Ništa, rekoh. A onda sam se nasmiješila i malo uspravila na stolici. Vrijeme je za promjenu teme. – Dosta više o Dexu i Darcy.
– Da, rekao je. – Slažem se.
Zapodjenuli smo razgovor uobičajen za prve spojeve, razgovarali o svojim poslovima, obiteljima i životu općenito. Osvrnuli smo se na njegov internetski start-up koji je propao i selidbu u New York. Stigla nam je hrana. Jeli smo i razgovarali i naručili još jednu butelju vina. Bilo je više smijeha nego tišine. Čak sam se dovoljno opustila da pojedem zalogaj njegove janjetine kad mi ju je ponudio.
Nakon večere Marcus je platio račun. Meni je to uvijek neugodan trenutak, iako mi je još puno neu-godnije ponuditi da ja platim (bilo iskreno ili da tobože posegnem za novčanikom). Zahvalila sam mu pa smo krenuli prema vratima, kad smo odlučili popiti još nešto.
– Ti izaberi gdje, reče Marcus.
Izabrala sam novi bar koji se tek otvorio blizu mog stana. Ušli smo u taksi i razgovarali cijelim pu-tem do Upper East Sidea. Zatim smo sjeli u bar i nastavili razgovarati.
Zamolila sam ga da kaže nešto o svom rodnom gradu u Montani. Načas je zastao, a onda rekao da se sjetio jedne dobre priče.
– Samo je otprilike deset posto mog maturalnog razreda otišlo na koledž', počeo je. – Većina se uče-nika u mojoj srednjoj školi uopće nije trudila oko završnog ispita. Ali ja sam izašao, dobro prošao, pri-javio se na Georgetown i primili su me. Naravno, nisam to spominjao nikomu u školi, sve je išlo po starom, družio sam se s ekipom i tako to. A onda su profesori nanjušili to za Georgetown pa je tako je-dan dan profesor iz matematike, gospodin Gilhooly, sebi uzeo u zadatak da moju dobru vijest objavi razredu.
Odmahnuo je glavom kao da mu je ta uspomena bolna. – Svi su rekli: 'Pa što onda? Vrlo važno, je-bote.' – Marcus je imitirao svoje blazirane razredne kolege prekriživši ruke preko prsa, a onda se otvo-renim dlanom potapšao preko usta. – I valjda je ta njihova reakcija digla tlak gospodinu Gilhoolvju. Htio je da uistinu spoznaju dubinu vlastite nesposobnosti i buduće propasti. Pa je tako stao na ploči cr-tati veliki grafikon da prikaže moj potencijal za zaradu s diplomom poslije koledža u odnosu na njihov potencijal za zaradu na raspremanju stolova u Shoney'su. I kako će se jaz s vremenom samo sve više produbljivati.
– Nije valjda!
– Da. I Iako su oni sjedili s gardom 'jebeš Marcusa, shvaćaš? Kao da ja sad mislim da sam opaka fa-ca zato što ću jednog dana zarađivati šesteroznamenkastu plaću. Došlo mi je da ubijem tog tipa. – Mar-cus je podigao ruke. – E, baš vam hvala, gospodine Gilhooly. Fino ste mi to našli prijatelje.
Nasmijala sam se.
– I kog vraga da ja sad napravim? Moram se riješiti imidža štrebera s rukom u zraku, ne? I tako sam se polomio da svima pokažem kako me boli dupe za visoke škole. Počeo sam pušiti travu svaki dan, a ta mi je navika ostala i na koledžu. I zato sam, eto, na Georgetownu diplomirao predzadnji. Sigurno si čula za daljinski? – upitao je dok je gulio naljepnicu s Heinekena.
Nasmiješila sam se i potapšala ga po ruci. – Da, znam za tu priču. Osim što sam čula verziju u kojoj si bio uvjerljivo zadnji.
– Joj, čovječe! – zatresao je Marcus glavom. – Dex tu pizdariju nikad točno ne prepriča. Od nekog sam uspio biti bolji s prosjekom od 1,67! Predzadnji, stari! Predzadnji!
Nakon dva pića bacila sam pogled na sat i rekla da je već kasno.
– Dobro. Pratim te kući?
– Može.
Odšetali smo do Treće avenije i zaustavili se ispred mog stana.
– E pa, laku noć, Marcuse. Hvala ti lijepa na večeri. Stvarno mi je bilo lijepo, rekla sam iskreno.
– Da. I meni. Dobro je bilo. – Na brzinu je obliznuo usnice. Znam što slijedi. – I drago mi je što smo ovog ljeta u istoj kući.
– Meni isto.
A onda me pitao može li me poljubiti. Obično ne volim to pitanje. Hajde više, uvijek mi prođe gla-vom. Ali iz nekog razloga nije mi smetalo kad ga je postavio Marcus.
Kimnula sam pa se nagnuo i dao mi srednje dug poljubac.
Odvojili smo se. Srce mi nije brže zakucalo, ali bila sam zadovoljna.
– Misliš da su se Darcy i Dex u to kladili? – upita.
Nasmijala sam se zato što sam se i ja pitala to isto.
– Kako je bilo? – zaderala mi se Darcy u slušalicu sljedeće jutro.
Tek sam izašla ispod tuša, mokra kao miš. – Gdje si ti?
– U autu s Dexom. Vraćamo se u grad, rekla je. – Išli smo kupovati antikvitete. Sjećaš se?
– Da, rekoh. – Sjećam se.
– Kako je bilo? – opet je upitala, zacoktavši jezikom. Ne može pričekati ni da dođe kući pa da čuje kako mi je prošao spoj.
Ne odgovaram.
– No?
– Veza je loša. Signal ti se gubi, rekla sam. – Ne čujem te.
– Zgodan pokušaj. Da čujem.
– Što da čuješ?
– Rachel! Nemoj mi se praviti glupa. Reci kako ti je bilo na spoju! Umiremo od znatiželje.
Čula sam Dexa kako u pozadini ponavlja za njom. – Baš umiremo
– Lijepo smo proveli večer, rekla sam, pokušavajući oko glave omotati ručnik, a da mi telefon ne is-padne.
Zacičala je. – To! Znala sam. Dakle, detalji! Detalji!
Rekla sam joj da smo bili u Gothatn Bar and Grillu, ja sam naručila tunjevinu, on je jeo janjetinu.
– Rachel! Prijeđi na ono sočno! Je li bilo što?
– To ti ne mogu reći.
– Zašto ne?
– Imam svoje razloge.
– To znači da jest, rekla je."Inače bi samo rekla ne.
– Misli što te god volja.
– Rachel, ma daj!
Rekla sam joj da ne dolazi u obzir, neću je ja zabavljati dok se vozi. Prenijela je moje riječi Dexu pa sam ga čula kako govori: – Bruce nas zabavlja dok se vozimo. To joj reci.
Tunnel of Love svira u pozadini.
– Reci Dexteru da je to Bruceov najgori album.
– Svi su mu albumi loši. Springsteen pojma nema, reče Darcy.
– Je li to ona sad rekla da je ovaj album loš? – čula sam Dexa kako pita Darcy.
Darcy je rekla da, a za nekoliko sekundi zagrmio je Thunder Road. Darcy je zaurlala na njega da sti-ša. Nasmiješila sam se.
– Dakle? – upita Darcy. – Hoćeš li nam reći ili ne?
– Ne.
– Ako obećam da neću reći Dexu?
– Svejedno ne.
Darcy je iživcirano otpuhnula. A onda je rekla da će ona već naći načina da to dozna i prekinula ve-zu.
S Dexom sam se potom opet čula u četvrtak navečer, dan prije nego što smo trebali otputovati u Hampton.
– Hoćeš prijevoz? Imamo mjesta za još jednog, rekao je. – Claire ide s nama. A tvoj dečko je u kombinaciji.
– Ako je tako, rado bih se povezla, rekla sam, u želji da zvučim prpošno i opušteno. Moram mu po-kazati da se moj život nastavio. Pa i nastavio se.
Sutradan u pet sati okupili smo se u Dexterovu autu u nadi da ćemo izbjeći gužvu. Ali na cestama su već bili čepovi. Trebalo nam je jedan sat da prođemo tunel Midtown i gotovo četiri sata da prijeđemo 178 kilometara do East Hamptona. Sjedim otraga između Claire i Marcusa. Darcy je u razigranom i adrenaliziranom raspoloženju. Većinu je vožnje provela okrenuta prema nama troma na stražnjem sje-dalu, potežući razne teme. postavljajući pitanja i općenito vodeći glavnu riječ u razgovoru. Uz nju sve poprima ozračje slavlja; svojim dobrim raspoloženjima zarazi sve oko sebe, baš kao što lošima sve zat-ruje. Marcus je drugi najrazgovorljiviji u našoj grupi. Pedeset je kilometara trajao humoristični skeč između njega i Darcy tijekom kojega su ismijavali jedno drugo. Ona je njemu rekla da je lijen, on njoj da je naporna. Claire i ja smo se povremeno uključivale. Dex nije rekao doslovce ništa. Tako je tih da se Darcy u jednom trenutku izderala na njega da prestane biti takav dosadnjaković.
– Vozim, rekao je. – Moram se koncentrirati.
A onda me pogledao u retrovizoru. Pitam se o čemu razmišlja. Njegov pogled nije ništa odao.
Mrak je počeo padati kad smo stali po grickalice i pivo na benzinskoj postaji na autocesti 27. Claire se privukla k meni pred čipsom, ruku provukla kroz moju i rekla: – Vidi se da mu se baš sviđaš. – Na trenutak sam se trgnula, pomislivši da govori o Dexu. A onda mi je sinulo da misli na Marcusa.
– Marcus i ja smo samo prijatelji, rekla sam i izabrala kutiju Pringles Lighta.
– Ma hajde. Darcy mi je rekla za vaš spoj, rekla je.
Claire je uvijek u sve upućena: aktualni trend, otvorenje novog pomodnog bara, sljedeći veliki tu-lum. Svoje manikirane prste drži na žili kucavici grada. A u njezine se specijalnosti ubraja i poznavanje detalja o samcima na Manhattanu.
– To je bio samo jedan spoj, rekla sam. sretna jer Darcy nije utvrdila što se dogodilo s Marcusom, iako je rešetala pitanjima. Čak je i njega htjela ispipati e-porukom; proslijedio mi ju je, a pod predmet upisao znatiželjne babe.
– Pa dugo je ljeto, rekla je Claire mudro. – Pametno od tebe što se ne želiš vezati dok ne vidiš što se još nudi.
Stigli smo u svoj ljetnikovac, malenu vikendicu oskudnih draži. Claire ju je našla kad je sredinom veljače došla sama, nakon što smo joj se svi zamjerili jer nismo slobodan vikend htjeli žrtvovati radi potrage za kućom. Sve je organizirala, uključujući i zakup druge polovice termina. Dok smo obilazili kuću, ponovno se ispričala što nema bazena i kukala što zajedničke prostorije nisu baš dovoljno velike za dobre tulume. Umirili smo je da veliko dvorište s roštiljem to nadoknađuje. Osim toga, dovoljno smo blizu plaži da možemo pješice, što je prema momu mišljenju za vikendicu najvažnije.
Izvadili smo stvari iz auta i potražili spavaće sobe. Darcy i Dex imaju sobu s bračnim krevetom. Marcus ima posebnu sobu, što bi nam moglo zatrebati. A Claire ima svoju sobu – nagrada za njezin trud. Ja sam u sobi s Hillary koja je otpilila posao danas i sinoć došla vlakom. Hillary stalno otpiljuje posao. Ne poznajem nikog tko radno mjesto shvaća ležernije, pogotovo u velikoj tvrtki. Svaki dan kas-ni na posao – sa svakom godinom sve je bliža jedanaest sati – i odbija igrice kakve igraju drugi surad-nici, recimo da sako prebace preko stolice ili ostave punu šalicu kave na stolu prije nego što navečer odu, tako da partneri pomisle da su izašli samo nakratko predahnuti. Lani je odradila manje od dvije tisuće sati i zato nije dobila stimulaciju. – Računaj malo pa ćeš vidjeti da stimulacija po satu ispadne manje nego da okrećeš hamburgere u McDonald'su – rekla je ove godine na dan kad su dijelili čekove.
Sad sam je nazvala na mobitel. – Gdje si?
– U Cyril'su – nadglasavala se s gužvom. – Da ostanem ovdje ili da se negdje nađem s vama?
Prenijela sam pitanje Darcy i Claire.
– Reci joj da mi idemo ravno u Talkhouse – reče Darcy. – Već je kasno.
A onda su, kao što sam i očekivala, Claire i Darcy inzistirale da se presvuku. A Marcus, koji je još bio u odjeći s posla, također se otišao presvući. I tako smo Dex i ja sjedili u dnevnoj sobi, jedno preko-puta drugog, i čekali. Držao je daljinski, ali nije uključio televizor. To je prvi put od Incidenta da smo sami. Svjesna sam znoja što mi se nakuplja pod pazusima. Zašto sam nervozna? Što je bilo, bilo je. Go-tovo je. Moram se opustiti, ponašati se normalno.
– Zar se nećeš slickati za svog dečka? – tiho upita Dex, ne gledajući u mene.
– Jako duhovito. – Čak i puka razmjena riječi sada djeluje nedopušteno.
– Pa zar nećeš?
– Dobra sam i ovakva, rekla sam, bacivši pogled na svoje omiljene traperice i crnu pletenu majicu. No on ne zna da sam već dobro promislila o ovoj kombinaciji kad sam se nakon posla presvukla.
– Ti i Marcus baš ste fin par."' Kradomice je pogledom preletio preko stuba.
– Hvala. Ti i Darcy isto.
Pogledi su nam se isprepleli, previše nabijeni potencijalnim značenjem da bi ih bilo moguće protu-mačiti. A onda, prije nego što je stigao reagirati, Darcy se stuštila stubama u pripijenoj žućkastozelenoj haljini do koljena. Dala je Dexu škarice pa mu čučnula pred noge i podigla kosu. – Možeš li odrezati etiketu, molim te?
Cvoknuo je. Ustala je i zavrtjela se.
– No? Kako izgledam?
– Lijepo, reče, a onda bojažljivo baci pogled prema meni kao da bi me ta jedna riječ komplimenta zaručnici mogla nekako uzrujati.
– Fenomenalno izgledaš, rekla sam da mu pokažem da nije. Ni najmanje.
Platili smo paušal i probili se kroz gomilu ljudi u Stephen's Talkhouseu našem najdražem baru u Amangasettu, pozdravljajući sve ljude koje poznajemo iz raznih krugova po New Yorku. Hillary smo zatekli za šankom s Budweiserom, u odrezanim trapericama, bijeloj majici s ovalnim izrezom i onak-vim običnim plavim japankama kakve bi Darcy i Claire obule samo kod pedikera. U Hillary nema ni p od pretencioznosti a, kao i uvijek, drago mi je što je vidim.
– Zdravo, narode! – zaderala se. – Pa gdje ste dosad?
– Gužva je bila ubitačna, reče Dex. – A onda su se neki morali urediti.
– Pa naravno da smo se morale urediti! – rekla je Darcy, spustivši zadivljen pogled na svoju odjeću.
Hillary je navalila da večer moramo ubaciti u višu brzinu pa je naručila rundu žestica. Dijeli ih, a mi stojimo u zbijeni krug, spremni da ih popijemo zajedno.
– Za najbolje ljeto dosad! – rekla je Darcy, zabacivši svoju dugu, kokosom namirisanu kosu iza ra-mena. To kaže na početku svakog ljeta. Uvijek ima ludo velika očekivanja koja ja nikad ne dijelim. Ali možda će ovo ljeto imati pravo.
Svi smo strusili žestice koje su imale okus po čistoj votki. Dex je onda počastio još jednom rundom, a dok mi je dodavao pivo, svojim je prstima okrznuo moje. Pitam se je li to učinio namjerno.
– Hvala, rekoh.
– Nema na čemu, promrmljao je, fiksirajući me kao u autu.
U sebi sam odbrojila do tri, a zatim skrenula pogled.
Kako je noć odmicala, uhvatila sam sebe da promatram Dexa i Darcy u interakciji. Iznenadila me te-ritorijalna povrijeđenost koju sam osjetila dok sam ih pratila pogledom. Nije to baš ljubomora, nego nešto srodno tomu. Zapažam sitnice koje prije nisam uočavala. Kao kad je jedanput ona njemu četiri prsta sleđa gurnula u gornji dio traperica. I drugi put, dok je on njoj stajao iza leđa pa joj svu kosu sku-pio u šaku i tako je držao u improviziranom repu prije nego što ju je opet raspustio po njezinim rame-nima.
Sad se nagnuo da joj nešto kaže. Kimnula je i nasmiješila se. Zamišljam kako joj je rekao – Želim te večeras – ili nešto u tom stilu. Pitam se je li između njih bilo seksa otkad smo on i ja bili zajedno. Si-gurno jest. I to mi na neki čudan način smeta. Možda se to događa uvijek kad nekog sa svog Popisa promatraš s nekim drugim. Govorim sebi da nemam pravo biti ljubomorna. Da ga uopće nisam ni smje-la dodavati na svoj Popis.
Pokušavam se usredotočiti na Marcusa. Stojim uz njega, razgovaram s njime, smijem se njegovim šalama. Kad me pozvao na ples, bez oklijevanja sam pristala. Dobrano smo se razbacali, plesali i smija-li se. Iako tu nema neke velike kemije, shvatila sam da se dobro zabavljam. A tko zna? Možda ovo ne-čime i urodi.
– Umiru od želje da doznaju što je bilo na našem spoju, reče mi Marcus na uho.
– Zašto misliš? – upitala sam.
– Darcy se opet raspitivala.
'A da?
– Aha.
– Kada?
– Večeras. Čim smo stigli.
Zastala sam, a onda upitala: – Je li Dex išta rekao?
– Nije, ali stajao je uz nju i izgledao itekako zainteresirano.
– Kako se usuđuju, rekla sam obijesno.
– Ma da. babe znatiželjne... 1 nemoj se odmah okrenuti, ali bulje u nas. – Licem je dotaknuo moje, bradom mi očešao obraz.
Ovila sam mu ruke oko ramena, a tijelo tijesno pripila uz njegovo. – E pa, onda, rekoh. – Neka ima-ju u što i gledati.
Sedam
– Što je to s tobom i Marcusom? – upitala me Hillary drugo jutro dok je kopala po hrpi odjeće koja se već nagomilala kraj njezina kreveta. Oduprla sam se nagonu da je složim umjesto nje.
– Ma ništa posebno. – Ustala sam iz kreveta i istoga ga časa počela namještati.
– Potencijalni? – Navukla je trenirku i zavezala uzicu, zategnuvši je na kukovima.
– Možda.
Hillary je lani nakon četiri godine prekinula s Coreyjem, dragim, pametnim i općenito divnim deč-kom. Ali Hillary je bila uvjerena da, ma koliko dobra, ta veza nije bila dovoljno dobra. – Nije on onaj pravi – ponavljala je. Sjećam se kako ju je Darcy izvijestila da bi joj se moglo dogoditi da to mišljenje korigira u srednjim tridesetim, izjava koju smo i Hillary i ja poslije podrobno raščlanjivale. Tipični, ne-taktični darsizam. No kako vrijeme prolazi, ne mogu a da se ne zapitam je li Hillary pogriješila. Evo je, godinu poslije, kako glavinja od jednog bezuspješnog spoja naslijepo do drugog, dok se njezin bivši navodno uselio u potkrovlje u Tribeci s dvadesettrogodišnjom studenticom medicine, pljunutom Came-ron Diaz. Hillary tvrdi da joj to ne smeta. Meni je to jako teško povjerovati, bez obzira na svu njezinu srčanost. Bilo kako bilo, ne čini se da se žuri pronaći zamjenu za Coreyja.
– Potencijal preko ljeta ili dugoročno? – upitala me dok je ruke provlačila kroz kratku kosu boje pi-jeska.
– Ne znam. Možda dugoročni potencijal.
– Pa sinoć ste izgledali kao apsolutni par, rekla je. – Dok ste onako plesali.
– Jesmo? – zapitala sam i pomislila, ako smo izgledali poput para, onda Dex mora znati da mi misli nisu zaokupljene njime.
Kimnula je, pronašla svoju majicu s – Corporate Challengea – pa ponjušila pazuha prije nego što ju je dobacila meni. – Je li ovo čisto? Ponjuši.
– Neću ti ja njušiti majicu, rekla sam i bacila je natrag. – Odurna si.
Nasmijala se i obukla svoju očito dovoljno čistu majicu. – Aha... Vas dvoje ste se došaptavali i smi-jali. Mislila sam da ćete sinoć sigurno završiti u krevetu i da ću sobu imati samo za sebe.
Nasmijala sam se. – Oprosti što sam te razočarala.
– Više si razočarala njega.
– Ma ne. Rekao je samo laku noć kad smo stigli kući. Nije bilo ni poljupca.
Hillary zna za prvi poljubac. – Zašto ne?
– Ne znam. Mislim da smo oboje oprezni. Odsad pa do rujna često ćemo biti u kontaktu... Ono, i on je pozvan na vjenčanje. Ako sve ode kvragu, moglo bi biti gadno.
Izgleda kao da razmišlja o mom argumentu. Na sekundu sam došla u napast da Hillary kažem za Dexa. Vjerujem joj. Ali nisam joj se povjerila, obrazlažući sebi da joj reći mogu uvijek, ali rečeno ne mogu povući i iz njezina uma izbrisati tu činjenicu. Dok smo svi na okupu, osjećala bih se još neugod-nije i neprestano bih mislila da ona razmišlja o tome. A uostalom... gotovo je. Nema se tu zapravo o čemu razgovarati.
Sišle smo u prizemlje. Naši su se cimeri već okupili oko kuhinjskog stola.
– Vani je zakon, rekla je Darcy pa ustala i protegnula se, pokazujući ravni trbuh ispod odrezane ma-jice. Sjela je natrag za stol i vratila se svojoj partiji pasijansa.
Claire je podigla pogled sa svog palm pilota. – Savršeno vrijeme za plažu.
– Savršeno vrijeme za golf, rekla je Hillary, pogledavši Dexa i Marcusa. – Ima li zainteresiranih?
– Hm, možda, rekao je Dex i digao pogled sa sportske stranice. – Da nazovem i vidim možemo li dobiti termin?
Darcy je pljusnula karte na stol i prkosno se osvrnula.
Hillary kao da nije primijetila Darcyn prosvjed protiv partije golfa jer je rekla: – Ili možemo samo skoknuti do vježbališta.
– Ne! Ne! Ne! Nema golfa! – Darcy je opet udarila po stolu, ovaj put stisnutom šakom. – Ne naš pr-vi dan! Moramo se držati zajedno! Svi mi. Je li tako, Rachel?
– Očito onda ništa od golfa danas, rekao je Dex prije nego što sam bila prisiljena uključiti se u veli-ku raspravu o golfu. – Darcy je zapovjedila.
Hillary je ustala od stola s izrazom gađenja na licu.
– Samo želim da svi na plaži budemo zajedno, rekla je Darcy ne bi li svojoj sebičnosti pridala dob-rohotan predznak.
– A to će s tobom sigurno biti ugodno. – Dex je ustao, otišao do sudopera i stao kuhati kavu.
– Što tebe muči, gunđalo? – rekla je Darcy njegovim leđima kao da je on njoj ovaj čas rekao kako da provede dan. – Baš si pravo staro prdekalo. Uf!
– Šio je prdekalo? – upitao je Marcus, počešavši se po uhu. To je njegov prvi obol jutarnjem razgo-voru. Izgleda kao da još napola spava. – Nije mi to poznato.
– Evo ti jednog ovdje, rekla je Darcy i pokazala prema Dexu."Loše je volje otkad smo došli ovamo.
– Ne, nisam, rekao je Dex. Htjela sam da se okrene pa da mu vidim izraz lica.
– Baš jesi. Zar nije? – zatražila je Darcy odgovor od nas ostalih, zagledavši se posebno u mene. Kao Darcyna prijateljica usavršila sam umijeće izglađivanja situacije. Ali instinkti su mi zakržljali otkad sam spavala s njezinim zaručnikom. Nisam raspoložena za upletanje u razgovor. A nitko se drugi ne želi petljati u ono što bi trebala biti njihova intimna čarka. Svi smo slegnuli ramenima ili odvratili pog-led.
Ruku na srce, Dex stvarno jest malo potišten. Pitam se imam li ja neke veze s njegovim raspolože-njem. Možda mu je zasmetalo dok me gledao s Marcusom. Nije to baš ljubomora u punom smislu rije-či, samo teritorijalna povrijeđenost kakvu sam ja osjetila. Ili možda samo razmišlja o Darcy, shvaća koliko ona zapravo voli imati glavnu riječ. Oduvijek sam bila svjesna Darcynih zahtjeva – ne mogu ti promaknuti – ali u posljednje vrijeme imam manje tolerancije prema njoj. Dosta mi je toga što ona uvi-jek istjera svoje. Možda je i s Dexom isto.
– Što ćemo za doručak? – upitao je Marcus i glasno zijevnuo.
Claire je bacila pogled na svoj dijamantima optočen Cartier. – Misliš, za užinu.
– Što god. Za jelo, reče Marcus.
Razmotrili smo mogućnosti i odlučili zaobići gužvu po lokalima East Hamptona. Hillary je rekla da je jučer kupila potrepštine.
– Podrazumijevaš li pod potrepštinama gotove kolače? – upitao je Marcus.
– Evo. – Hillary je servirala zdjelice, žlice i kutiju Rice Krispiesa na stol. – Dobar tek.
Marcus je otvorio kutiju i usuo malo u svoju zdjelicu. Pogledao je preko stola prema meni. – Hoćeš?
Kimnula sam pa mi je nasuo u zdjelicu. Nije više nikoga pitao želi li pahuljice, samo je kutiju gur-nuo niz stol.
– Bananu? – upitao me.
– Da, molim te.
Ogulio je bananu i narezao je u svoju i moju zdjelicu, nekoliko kriški u svaku. Natučeni je dio uzeo sebi. Dijelimo bananu. To nešto znači. Dexov je pogled sijevnuo prema meni kad je Marcus zadnji ure-dni komadić ubacio u moju zdjelicu, a onaj gadljivi kraj ostavio u kori gdje mu je i mjesto.
Nekoliko sati kasnije napokon smo bili spremni krenuti na plažu. Claire i Darcy iz svojih su se soba pomolile sa šik platnenim torbama do vrha natrpanim raskošnim novim ručnicima za plažu, časopisi-ma, kremama, termosicama, mobitelima i šminkom. Hillary nosi samo maleni ručnik za tuširanje iz ku-će i frizbi. Ja sam negdje u sredini sa svojim ručnikom za plažu, discmenom i bocom vode. Nas šestero hodamo u vrsti, pljeskanje naših japanki po pločniku odjekuje onim ugodnim zvukom ljeta. Claire i Hillary hodaju svaka na svom kraju, s boka kućnom i mogućem budućem paru. Prešli smo parkiralište na plaži i popeli se preko spruda, zastavši na trenutak da svi skupa prvi put bacimo pogled na ocean. Drago mi je što više ne živim u kontinentalnoj Indiani gdje je ljudima – plaža – jezero Michigan. Pog-led je senzacionalan. Od njega sam gotovo zaboravila da sam spavala s Dexom.
Dex nas je poveo niz krcatu plažu i našao mjesto na pola puta između sprudova i oceana gdje je pi-jesak još mekan, ali dovoljno ravan da prostremo ručnike. Marcus je svoj ručnik stavio pokraj moga; Darcy je s moje druge strane, Dex do nje. Hillary i Claire smjestile su se ispred nas. Sunčano je, ali ne prevruće. Claire nas je sve upozorila na ultraljubičaste zrake, da je došlo vrijeme kad se stvarno treba paziti. – Sunce može ozbiljno naškoditi, a da to primijetiš tek kad bude prekasno, rekla je.
Marcus je ponudio da mi leđa namaže kremom za sunčanje.
– Ne, hvala, rekla sam. Ali dok sam se borila da dohvatim sredinu leđa, uzeo mi je tubu i nanio kre-mu, pomno manevrirajući oko rubova mog kupaćeg.
– Namaži moja, Dex, Darcy će veselo pa zbaci bijele kratke hlače i čučne pred Dexa u svom crnom bikiniju. – Evo. Uzmi ulje od kokosa, molim te.
Claire je zakukala zbog nedostatka zaštitnog faktora u ulju, kaže kako smo prestari da se i dalje sun-čamo i da će Darcy požaliti kad se pojave bore. Darcy je preokrenula očima i rekla da je nije briga za bore, ne misli na budućnost. Znam da će mi Darcy poslije puniti uši, reći kako je Claire samo ljubo-morna jer njezina svijetla koža od bijele odmah prijeđe u svijetloružičastu. – Bit će ti žao kad navršiš četrdesetu, rekla je Claire, lica zakriljenog golemim slamnatim šeširom.
– Ne, neće. Jednostavno ću otići na lasersku operaciju. – Darcy je popravila gornji dio bikinija, a onda na listove brzim, vještim pokretima nanijela još ulja.
Već je više od petnaest godina gledam kako se tračka. Svakog joj je ljeta cilj uhvatiti divljačku boju. Često smo ležale u njezinu dvorištu iza kuće s velikom bocom ulja, tubom Sun-Ina i crijevom za poli-jevanje vrta kao povremenim olakšanjem. To je bilo čisto mučenje. Ali trpjela sam ga u uvjerenju da je tamna pigmentacija neka vrlina. Moja je koža blijeda poput Clairine pa bi Darcy svaki dan odmicala sve dalje.
Claire je komentirala kako kozmetička operacija neće izliječiti rak kože.
– Pa, za Boga miloga! – rekla je Darcy. – Onda ostani pod tim svojim vražjim šeširom!
Claire je zinula, a onda brzo zatvorila usta, s uvrijeđenim izrazom. – Oprosti. Samo sam pokušavala pomoći.
Darcy joj je dobacila pomirljiv osmijeh. – Znam, srce. Nisam se htjela otresti na tebe.
Dex me pogledao i napravo grimasu, kao da želi reći da bi najviše volio da obje zavežu. To je naša prva izravna komunikacija cijelog dana. Dopustila sam sebi da mu uzvratim smiješak. Lice mu se raz-vuklo u blistav osmijeh. Zgodan je do boli. Kao da gledaš u sunce. Ustao je na trenutak da popravi ruč-nik koji mu je vjetar preklopio. Pogledala sam mu leđa pa spustila pogled na listove, i preplavilo me sjećanje. On je bio u mom krevetu. Nije da želim reprizu. Ali, ajme, ima lijepo tijelo – vitko, ali široko. Nisam tip koji pada na tijelo, ali svejedno znam cijeniti kad je savršeno. Sjeo je natrag taman kad sam skrenula pogled.
Marcus pita bi li tko htio igrati frizbi. Ja sam rekla da neću, da sam preumorna, ali zapravo sam mis-lila kako mi ne pada na pamet da uokolo trčkaram dok mi iz tankinija strši mekani bijeli trbuh. Ali Hillary se prijavila i tako su krenuli, oličenje dvoje ljudi koji na plaži nemaju kompleksa, a nas su osta-le ostavili da se bavimo tricama i kučinama.
– Dodaj mi majicu, rekla je Darcy Dexu.
– Molim te?
– To 'molim te' se podrazumijeva, Darcy će.
– Da ga čujem, rekao je, ubacivši u usta Altoid s cimetom.
Darcy ga je mlatnula u trbuh.
– Joj, rekao je bezizražajno kako bi dao do znanja da ga nije ni najmanje zaboljelo.
Uhvatila je zamah da ga opet udari, ali ščepao ju je za zapešće.
– Pristojno se ponašaj. Baš si djetinjasta, rekao joj je nježno. Njegova jutrošnja razdražljivost je nes-tala.
– Nisam, rekla je i pomaknula se na njegov ručnik. Prste mu je utisnula u prsa, spremna za poljubac.
Stavila sam sunčane naočale i odvratila pogled. Ni uz najbolju volju ne bi se moglo reći da ono što osjećam nije ljubomora.
Te smo večeri svi otišli na zabavu u Bridgehampton. Kuća je golema i ima prekrasan bazen u obliku slova L, okružen fantastično uređenim vrtom i s bar dvadeset baklji od tikovine. Preletjela sam pogle-dom preko gostiju iza kuće i uočila sve one ljubičaste, intenzivno ružičaste i narančaste haljine i suknje. Kao da je svaka žena pročitala isti članak o tome da se – nose žarke boje, a crno je demode, kao i ja. Poslušala sam savjet i kupila otrovno zelenu ljetnu haljinu koja je previše jarka i pamtljiva da bih je ponovno obukla prije kolovoza, što znači da će me koštati stotinu i pedeset dolara po nošenju. Ali svo-jim sam izborom bila zadovoljna sve dok nisam ugledala istu haljinu, dva broja manju, na vitkoj plavu-ši. Puno je viša od mene tako da je haljina na njoj kraća i otkriva beskrajno dugačko preplanulo bedro. Svjesno se trudim ostati na suprotnoj strani bazena.
Otišla sam u WC, a dok sam na povratku tražila Hillary, zaglavila sam u razgovoru s Hollis i Deweyjem Maloneom. Hollis je radila u mom uredu, ali dala je otkaz čim se zaručila za Deweyja. Dewey je neprivlačan i neduhovit, ali ima ogromnu obiteljsku zakladu. Zato se Hollis i zainteresirala. Bilo je zabavno slušati Hollis kako nam objašnjava da je Dewey takva – duša od čovjeka, blablabla, u uzaludnom pokušaju da prikrije svoje prave namjere. Zavidjela sam Hollis što je umakla iz pakla, ali radije bih čepila na fakturiranju nego se udala za Deweyja.
– Život mi je sad beskrajno ljepši, rascvrkutala se večeras. – Onaj je ured bio živi otrov! Tako me gušio! Mislila sam da će mi možda nedostajati intelektualni poticaj... ali ne. Sad imam vremena čitati klasike i razmišljati. Divno je. Dobiješ krila.
– Aha... Baš lijepo, rekla sam, a u sebi pamtila što sve moram poslije prenijeti Hillary.
Hollis je potom nastavila o njihovu stanu na zadnjem katu kraj parka i o tome kako se silno muči da ga uredi i da je morala otpustiti tri arhitekta jer se nisu uklopili u njezinu viziju. Dewey se ničim nije uključio u razgovor, samo je hrskao svoj led i izgledao kao da mu je dosadno. Jedanput sam ga uhvatila kako zuri u Darcynu stražnjicu, uredno upakiranu u uske grimizne kapri hlače.
Pokraj mene se najednom stvorio Marcus. Upoznala sam ga s Deweyjem i Hollis. Dewey se rukovao s njime, a onda nastavio disati na usta i izgledati rastreseno. Hollis je odmah pitala Marcusa gdje stanu-je i čime se bavi. Njegova adresa u Murray Hillu i posao u marketingu očito nisu baš zadovoljili kriteri-je jer su našli izliku da prijeđu na dostojnije goste.
Marcus je podigao obrve. – Dewey, ha?
– Aha.
– A koji je vrag Djuiću, progutao je metlu?
Nasmijala sam se.
Ponosi se svojom šalom, zadovoljan što me nasmijao. – I, zabavljaš se?
– Pa valjda. Ti?
Slegnuo je ramenima. – Ovdje ljudi sebe baš nekako ozbiljno shvaćaju, je li?
– To ti je Hampton.
Prešla sam pogledom preko zabave. Daleko je to od kvartovskih roštilja u Indiani. Dio mene zado-voljan je što sam proširila obzore. Ali veći dio mene osjeća nelagodu svaki put kada dođem na zabavu kao što je ova. Pozerica sam koja se pokušava družiti s ljudima za koje je Indiana samo prostor preleta, teren koji je nužno prijeći na putu do Aspena ili Los Angelesa. Promatram Darcy kako kruži s Dexom uz sebe. Nema u njoj više ni traga lndyju; dok je gledaš, rekao bi da je odrasla u Park Aveniji. Njezina će djeca sigurno odrasti na Manhattanu. Kad ja budem imala djecu, ako ih ikad budem imala, namjera-vam se preseliti u predgrađe. Pogledala sam Marcusa, pokušavajući ga zamisliti kako tricikl našeg sina izvlači na ulicu. Spustio je pogled na našeg sinčića, kojemu su se po licu osušile pruge od sladoleda na štapiću, i upozorio ga da ostane na pločniku. Dječak ima Marcusove kratke obrve koje je podignuo uvis jednu prema drugoj u obliku obrnutog V.
– Hajde, reče Marcus. – Idemo po još jedno piće.
– Dobro, rekla sam, držeći na oku plavušu u mojoj haljini.
Dok smo išli prema šanku uz bazen, ponovno sam se sjetila Indiane i zamislila Annalise i Grega s njihovim susjedima, raštrkanim po svježe pokošenoj tratini sa Srednjeg zapada. Da neka obuče iste kratke hlače kaki boje iz Gapa, nijednu od njih ne bi bilo briga.
Nakon te zabave našli smo drugu, a onda kao i obično završili u Talkhouseu, gdje sam opet plesala s Marcusom. Oko tri svi smo se potrpali li auto i krenuli kući. Hillary i Claire otišle su ravno u krevet, dok su oba para ostala u dnevnoj sobi. Darcy i Dex držali su se za ruke na jednom dvosjedu; Marcus i ja sjedili smo jedno uz drugo, ali bez dodirivanja, na kauču pokraj.
– Dobro, djeco. Meni je vrijeme za krevet, rekla je Darcy i naglo ustala. Svrnula je pogled na Dextera. – Ideš?
Moje su se oči srele s Dexterovima. Oboje smo u isti čas pogledali u stranu. – Aha, rekao je. – Evo me odmah.
Nas troje još smo nekoliko minuta razgovarali dok nismo začuli Darcy kako s vrha stuba doziva Dexa. – Dođi, Dex! Žele ostati nasamo!
Marcus se iskesio dok sam ja proučavala pjegu na ruci.
Dex je pročistio grlo, nakašljao se. Lice mu je poprimilo služben izraz. – Dobro onda. Idem ja sad gore. Laku noć.
– Može. stari. Vidimo se sutra, rekao je Marcus.
Ja sam samo promumljala laku noć, bilo mi je previše neugodno dignuti pogled dok je Dex izlazio iz sobe.
– Napokon, reče Marcus. – Konačno sami.
Prožela me neočekivana bol zbog Dexa, podsjetivši me po nečemu na Huntera koji je na Dukeu Joeyja i mene ostavio same u boravku, ali potisnula sam je i nasmiješila se Marcusu.
Približio mi se i ovaj me put poljubio a da nije prvo pitao. Bio je to sasvim lijep poljubac, možda čak i ljepši od našeg prvog. Iz nekog sam se razloga sjetila epizode iz Obitelji Brady kad je Bobby ug-ledao vatromet nakon što je poljubio Millicent (koja je imala zaušnjake, što Bobby nije znao). Kad sam prvi put vidjela tu epizodu, bila sam Bobbyjevih godina pa mi se taj poljubac činio kao ozbiljna stvar. Jednog ću dana i ja vidjeti takav vatromet, sjećam se kako sam pomislila. Do dan-danas vatrometa ug-ledala nisam. Ali Marcus nije od njega bio ništa dalje od ikog prije.
Naši su nas poljupci odveli korak dalje, a tada sam rekla: – E pa, mislim da bismo trebali u krevet.
– Zajedno? – upitao je. Vidjela sam da se šali.
– Jako duhovito, odgovorila sam. – Laku noć, Marcus.
Poljubila sam ga još jedanput prije nego što sam otišla u svoju sobu i usput prošla kraj Dexovih i Darcynih zatvorenih vrata.
Drugo sam jutro preslušala glasovne poruke. Les mi je ostavio tri poruke. Po tome koliko drži do praznika, mogao bi biti i Jehovin svjedok. Rekao je da želi – pročešljati nekoliko stvari sutra rano po-podne. Znam da je namjerno bio neodređen, nije rekao točno vrijeme niti odredio trebam li se s njim naći u uredu ili ga nazvati. Ovako može biti siguran da će moj Dan sjećanja biti prepiljen napola. Hillary mi kaže da ga ignoriram, da se pravim da nisam dobila poruku. Marcus kaže da mu uzvratim udarac porukom – Odjebi, državni je praznik. Ali ja sam, naravno, uredno provjerila raspored vlakova i autobusa i odlučila krenuti to popodne da izbjegnem gužvu. U dubini duše znam da mi je posao samo izlika da odem, dosta mi je cijele te bizarne atmosfere. Marcus mi se sviđa, ali naporno je biti u blizini tipa koji je, kako bi to Hillary rekla, – potencijalni. A još je napornije izbjegavati Dexa. Izbjegavam ga kad je sam, izbjegavam ga kad je s Darcy. Izbjegavam mozgati o njemu i Incidentu.
– Stvarno moram natrag, uzdahnula sam, kao da je to posljednje što bih željela.
– Ne možeš otići! – rekla je Darcy.
– Moram.
Dok se durila, došlo mi je da istaknem kako je devedeset posto vremena koje provedemo u Hampto-nu ona potpuno odsutna, zaokupljena samo društvenim životom. Ali samo sam opet ponovila da mo-ram.
– Baš si davež.
– Što može kad mora raditi. Darcy, rekao je Dex. Možda je to rekao zato što i njemu često govori da je davež. A opet, možda samo želi da odem iz istih razloga zbog kojih i ja želim otići.
Nakon ručka spakirala sam stvari i ušla u dnevnu sobu gdje su svi ljenčarili i gledali televiziju.
– Može li me netko odbaciti na autobus? – upitala sam, očekujući da se ponude Darcy, Hillary ili Marcus.
Ali Dex je reagirao prvi. – Ja ću te odvesti, rekao je. – Ionako sam htio u trgovinu.
Oprostila sam se od svih, a Marcus mi je stisnuo rame i rekao da će me nazvali sljedeći tjedan.
A onda smo Dex i ja krenuli. Šest kilometara sami.
– Je li ti vikend bio ugodan? – pitao me dok smo u rikverc izlazili s prilaza. Nestao je svaki tračak peckanja koje se pojavilo neposredno nakon Incidenta. A i on se, kao Darcy, prestao raspitivati o Mar-cusu, možda zato što je prilično očito da smo postali neka vrsta para.
– Jest, bilo je lijepo, rekla sam. – A tebi?
– Kako ne, reče. – Jako lijepo.
Nakon kratke šutnje razgovarali smo o poslu i zajedničkim prijateljima s prava, stvari o kojima smo razgovarali prije Incidenta. Sve se ponovno činilo normalno, ili bar onoliko normalno koliko može biti nakon pogreške kakva je bila naša.
Uranili smo na autobusnu postaju. Dex je stao na parkiralištu, okrenuo se na sjedalu i počeo me pro-učavati svojim zelenim očima tako da mi je došlo da skrenem pogled. Pitao me što radim u utorak na-večer.
Mislim da znam što me pita, ali nisam sigurna pa samo blebećem. – Radim. Kao obično. U petak uzimam iskaze, a nisam se ni počela pripremati. U koncept sam zapisala samo 'Možete li sudskom izvjestitelju reći kako se točno piše vaše prezime? – i 'Uzimate li ikakve lijekove koji bi vas mogli omesti u odgovaranju na pitanja prilikom davanja ovog iskaza?' – Nervozno sam se nasmijala.
Lice mu se uozbiljilo. Očito ga ne zanima moje uzimanje iskaza. – Slušaj, želim te vidjeti. Rachel. Dolazim u osam. U utorak.
A od načina na koji je to izgovorio – prije kao izjavu nego kao pitanje – zabolio me želudac. Nije to baš onakva bol kakvu osjetim prije spoja naslijepo. Nije to nervoza prije završnog ispita. Nije to onaj osjećaj koji te uhvati kad strepiš da ćeš zbog nečeg nadrapati. I nije to ona vrtoglavica koja se javi kao nuspojava zatreskanosti u tipa koji je tvoju prisutnost upravo registrirao smiješkom ili usputnim poz-dravom. To je nešto drugo. Ti su mi bolovi nekako poznati, ali ne mogu ih baš identificirati.
Moj je osmijeh izblijedio da se uskladi s njegovim ozbiljnim licem. Voljela bih da mogu reći da me taj zahtjev iznenadio, zatekao nespremnu, ali mislim da je dio mene to očekivao, tomu se čak i nadao, kad se Dex ponudio da me odveze. Nisam pitala zašto me želi vidjeti ni o čemu želi razgovarati. Nisam rekla da moram raditi ili da to nije pametno. Samo sam kimnula. – Dobro.
Govorim sebi da je jedini razlog zbog kojeg sam se s njime pristala vidjeti to što moramo do kraja riješiti ono što se između nas dogodilo. I stoga se time neću još više ogriješiti o Darcy; jednostavno po-kušavam popraviti već počinjenu štetu. I kažem sebi, ako zaista i želim vidjeti Dexa iz nekih drugih razloga, to je samo zato što mi nedostaje moj prijatelj. Na pamet mi je pao moj rođendan, druženje u 7B prije nego što smo se spetljali; prisjetila sam se koliko sam uživala u njegovu društvu nasamo, koli-ko sam uživala u Dexu izoliranom od Darcynih zahtjeva. Nedostaje mi njegovo društvo. Samo želim razgovarati s njime. To je sve.
Stigao je autobus i ljudi su se počeli ukrcavati. Izmiljela sam iz auta, a da više nismo izmijenili ni ri-ječ.
Smjestila sam se na sjedalo pokraj prozora uz prpošnu plavušu koja preko svake mjere preglasno ra-zgovara na mobitel. Najednom mi je sinulo što je ono u mom želucu. Isto sam se tako osjećala nakon seksa s Nateom onih posljednjih dana prije nego što me nogirao zbog ekološki osviještene gitaristice. Spoj je to iskrenih osjećaja prema nekom drugom i straha. Straha da ne izgubim nešto. U ovom sam trenutku svjesna da ako Dexu dopustim da dođe k meni, nešto stavljam na kocku. Stavljam na kocku prijateljstvo, svoje srce.
Djevojka je nastavila govoriti, prečesto upotrebljavajući – nevjerojatno – i – fenomenalno – u opisu svog – tragično skraćenog – vikenda. Izjavila je da ima – opaku migrenu – jer se – totalno nalila – na – superiška tulumu. Došlo mi je da joj kažem da se mrvicu stiša pa bi joj glavobolja mogla popustiti. Za-žmirila sam u nadi da joj je baterija pri kraju. Ali znam, čak i da ona prekine svoje kreštavo klepetanje, nema nikakvih izgleda da zaspim s tim osjećajem što raste u meni. Istodobno je dobar i loš, kao kad popiješ previše kave u Starbucksu. Podjednako je uzbudljiv i jezovit, kao da čekaš da te val poklopi preko glave.
Nešto se sprema, a ja ne poduzimam ništa da to spriječim.
Utorak je navečer, dvadeset minuta prije osam. Kod kuće sam. Dex mi se nije javio cijeli dan pa pretpostavljam da dogovor još vrijedi. Oprala sam zube i očistila ih koncem. Zapalila sam svijeću u ku-hinji za slučaj da se još osjeti aroma tajlandske hrane koju sam naručila večer prije za svoju samačku večeru na Dan sjećanja. Svukla sam kostim, obukla crno čipkasto donje rublje – iako znam, znam, znam da se ništa neće dogoditi – traperice i majicu. Stavila sam dašak rumenila i malo sjajila za usta. Izgledam ležerno i udobno, a osjećam se upravo obrnuto.
Točno u osam sati pozvonio mi je Eddie koji mijenja Josea. – Imate društvo, zaurlao je.
– Hvala, Eddie. Pusti ga gore.
Nekoliko sekunda kasnije Dex se pojavio na mojim vratima u tamnom odijelu sa zagasitim sivim prugama, plavoj košulji i crvenoj kravati.
– Tvoj mi se portir nacerio, rekao je dok je ulazio u moj stan, nesigurno se osvrćući kao da je tu prvi put.
– Nemoguće, rekla sam. – To si umislio.
– Nisam umislio. Znam kad mi se netko ceri.
– To nije Jose. Pogrešni vratar. Večeras radi Eddie. Tebe muči grižnja savjesti.
– Već sam ti rekao. Ne peče me savjest zbog onog što smo učinili. – Pogledao me u oči netremice.
Osjećam kako se gubim u njegovu pogledu, kako se topi moja odluka da budem dobra osoba, dobra prijateljica. Nervozno sam pogledala u stranu, upitala želi li nešto popiti. Rekao je da može čaša vode. Bez leda. Ponestalo mi je flaširane vode pa sam pustila da teče iz slavine dok nije stigla hladna. Napu-nila sam čašu njemu i sebi i pridružila mu se na kauču.
Otpio je nekoliko velikih gutljaja, a onda spustio čašu na podmetač na stoliću. Otpila sam iz svoje čaše. Osjećam kako zuri u mene, ali ne osvrćem se. Pogled sam uprla ispred sebe, onamo gdje mi je krevet, poprište Incidenta. Treba mi pošten dvosobni stan ili bar paravan da svoj prostor za spavanje odvojim od ostatka stana.
– Rachel, on će. – Pogledaj me.
Bacila sam pogled na njega, a zatim ga spustila na stolić.
Stavio mi je ruku na bradu i okrenuo lice prema svomu.
Osjetila sam kako rumenim, ali nisam se odmaknula. – Što je? – nervozno sam se zasmijala. Nije promijenio izraz lica.
– Rachel.
– Što je?
– Imamo problem.
– Je li?
– Veliki problem.
Nagnuo se naprijed, a lijevu ruku ispružio niz naslon kauča. Poljubio me nježno, a zatim žudnije. Osjetila sam okus cimeta. Sjetila sam se limene kutije Altoidsa s cimetom koju je sa sobom nosio cijeli vikend. Uzvratila sam mu poljubac.
Ako sam i mislila da se Marcus dobro ljubi, ili prije njega Nate ili zapravo bilo tko, prevarila sam se. U odnosu na ovo svi su drugi bili tek vješti. Od ovog Dexova poljupca zavrtjela se soba. A ovaj put ne zbog pića. Ovaj je poljubac kao onaj o kojem sam milijun puta čitala, gledala ga u filmovima. Onaj za koji nisam bila sigurna postoji li u stvarnom životu. Ovako se nikad prije nisam osjećala. Vatromet i sve. Točno kao Bobby Brady i Millicent.
Dugo smo se, dugo ljubili. Nijedanput se nismo razmaknuli. Nismo Čak ni promijenili položaj na mom kauču iako smo neprirodno udaljeni za tako požudan poljubac. Ne znam za njega, ali znam zašto se ja ne mičem. Ne želim da to prestane, ne želim da dođemo do sljedeće nelagodne faze, gdje bismo se mogli zapitati što to radimo. Ne želim razgovarati o Darcy, ne želim joj čuti ni ime. Ona nema veze s ovim trenutkom. Nikakve. Ovaj poljubac postoji sam za sebe. Odsječen je od vremena i okolnosti i nji-hova rujanskog vjenčanja. To si pokušavam reći. Dex se napokon odvojio, ali samo da bi mi se još više približio, zagrlio me i prošaptao u uho: – Ne mogu prestati misliti na tebe.
Ne mogu ni ja na tebe.
Ali mogu kontrolirati što činim. Osjećaji su jedno, a ono što zbog njih učiniš drugo. Odmaknula sam se, ali ne predaleko, i odmahnula glavom.
– Što je? – blago me upitao, s rukom djelomice ovijenom oko mene.
– Ne bismo trebali ovo raditi, rekla sam. Mlak je to prosvjed, ali bolje i takav nego nikakav.
Darcy zna iživcirati, šefovati i izluđivati, ali prijateljica mi je. Ja sam dobra prijateljica. Dobra oso-ba. Nisam ovakva. Moram prestati. Neću sebe prepoznati ako ne prestanem.
No nisam se odmaknula. Umjesto toga čekam da promijenim mišljenje, u nadi da će me on na to na-govoriti. I naravno: – Da. Trebali bismo, rekao je. Dexove su riječi sigurne. Nema oklijevanja, sumnji, zabrinutosti. Uhvatio mi je lice između dlanova i netremice me gleda u oči. – Moramo.
U njegovim riječima nema nikakve lukavštine, samo iskrenosti. Prijatelj mi je, prijatelj kojeg sam poznavala i voljela i prije nego što ga je Darcy srela. Zašto nisam prije shvatila što osjećam? Zašto mi je Darcyno dobro bilo preče od vlastitog? Dex se nagnuo i opet me poljubio, nježno, ali s osjećajem potpune uvjerenosti.
Ali to nije u redu, nijemo prosvjedujem, svjesna da sam zakasnila, da sam se već predala. Zajedno smo prešli novu granicu. Jer iako smo već spavali, to se nije računalo. Bili smo pijani, lakomisleni. Za-pravo se ništa nije dogodilo do ovog poljupca danas. Ništa što se ne bi moglo gurnuti u ormar, pobrkati sa snom, možda čak i do kraja zaboraviti.
Sad se sve promijenilo. Nabolje ili nagore.
7 Re: Emily Giffin – Nešto posuđeno Sub Jan 28, 2012 4:26 am
Margita
Administrator
Osam
Uvijek sam najbolje razmišljala pod tušem. Noć je za brige, mučne misli, analize. Ali ujutro, pod vrelom vodom, sve bistro vidim. I dok sam tako šamponirala kosu i udisala miris grozda iz šampona, sve sam skresala na temeljnu istinu: ono što Dex i ja radimo nije u redu.
Sinoć smo se dugo ljubili, a onda me on još dulje držao u zagrljaju, malo smo riječi razmijenili. Srce mi je tuklo uz njegovo i sebi sam rekla da smo time što nismo težište stavili na tjelesni dio postigli svo-jevrsnu pobjedu. Ali jutros znam da to svejedno nije bilo u redu. Jednostavno nije i točka. Moram pres-tati. Prestat ću. Ovaj čas.
Dok sam bila mala, u sebi sam brojila do tri kad sam htjela nešto početi iznova. Uhvatila bih sebe kako grizem nokte, istrgnuta prste iz usta i odbrojila. Jedan. Dva. Tri. Kreni. I novi bi se list okrenuo. Od tog trenutka nadalje nisam više grizla nokte. Tu sam taktiku primjenjivala na mnoge loše navike. Tako ću se na tri otresti navike na Dexa. Opet ću biti dobra prijateljica. Sve ću izbrisati, sve popraviti.
Polako sam odbrojila do tri, a onda upotrijebila vizualizacijsku tehniku za koju mi je Brandon rekao da je primjenjuje tijekom bejzbolske sezone. Rekao je da zamisli kako njegova palica udara loptu, za-čuje prasak, ugleda prašinu kako se diže dok on na vrijeme uklizava u domaću bazu. Koncentrirao se samo na dobro odigrane bodove, a ne na one koje je zabrljao.
Pa sam tako i ja. Koncentrirala sam se na svoje prijateljstvo s Darcy, a ne na osjećaje prema Dexu. U glavi sam napravila snimku, ispunivši je prizorima u kojima smo Darcy i ja. Vidim nas kako čučimo u njezinu krevetu kad sam jednom u osnovnoj školi prespavala kod nje. Razgovaramo o svojim plano-vima za budućnost, koliko ćemo djece imati, koja ćemo im imena dati. Vidim Darcy, staru deset godi-na, kako se poduprla laktovima, a mali su joj prsti u ustima, i objašnjava da ako imaš troje djece, sred-nje treba biti drukčijeg spola nego ostali tako da svatko bude poseban po nečemu. Kao da takvim stva-rima možeš upravljati.
Zamislila sam nas u hodnicima srednje škole Naperville kako razmjenjujemo bilješke između sato-va. Njezine bilješke, savijene u složene oblike, poput origamija, bile su puno zabavnije od Annaliseinih u kojima je samo pisalo koliko je dosadno bilo na satu. Darcyne su bile krcate zanimljivim opaskama o ostalim učenicima i prezrivim primjedbama o profesorima. I malenim igricama namijenjenim meni. Na lijevu bi marginu napisala citat, a na desnu imena kojima sam ga trebala pridružiti. Umirala sam od smijeha dok sam vukla crtu od, recimo, – Dobri su ti reflektori, stari – do Annaliseina oca koji je tako komentirao svaki put kad bi vozači zaboravili isključiti duga svjetla. Bila je duhovita. Ponekad jetka, čak neuvijeno zlobna. Ali zbog toga je bila samo još duhovitija.
Isprala sam kosu i sjetila se još nečega, uspomene koja dosad nije isplivala. Kao da sam našla svoju fotografiju za koju nisam ni znala da ju je netko snimio. Darcy i ja išle smo u prvi razred srednje; stale smo pokraj ormarića poslije škole. Becky Zurich, jedna od najpopularnijih djevojaka iz četvrtog razre-da (ali ne u pozitivnom smislu, nego više zbog zlobe i straha koji je ulijevala) prošla je kraj nas sa svo-jim dečkom Paulom Kinserom. Doslovce bez brade i s izrazito pretankim usnicama, zapravo uopće nije bila lijepa iako je tada mnoge, pa i mene, nekako uspjela uvjeriti da jest. I tako su Paul i Becky prošli kraj nas pa sam ih pogledala zato što su bili popularni maturanti, a ja sam bila zadivljena ili u najmanju ruku znatiželjna. Sigurno sam željela čuti o čemu razgovaraju pa da napabirčim neke spoznaje o tome kako je to imati osamnaest godina (takva starost!) i biti kul. Ja sam mislila da sam samo usput bacila pogled u njihovu smjeru, ali možda sam se i zabuljila.
U svakom slučaju, Becky mi je uzvratila karikiranim buljenjem, iskolačivši oči kao u stripu. Nakon toga je poput hijene izvila usnice u cerek i rekla: – U što si se ti zagledala?
A onda se Paul uključio s – Hvataš muhe?. (Sigurna sam da je veza s Becky u Paulu pobudila zlobu ili je možda samo mislio da će poslije nešto ušićariti ako bude zloban.)
I bome da, usta su mi bila širom otvorena. U hipu sam ih zatvorila, umirući od srama. Becky se na-smijala, ponosna što je posramila prvašicu. A onda je nanijela novi sloj svog ledeno ružičastog ruža, u zlobna sitna usta ubacila svježi komad žvakaće s cimetom i za kraj napravila još jednu grimasu prema meni kao točku na i.
Darcy je kopala po knjigama u našem ormariću, ali je očito pohvatala konce zgode. Okrenula se i odmjerila par s gađenjem; pogledom koji je uvježbavala i usavršila. Zatim je oponašala Beckyn pro-dorni smijeh, istegnuvši vrat neprirodno unatrag i uvukavši usnice tako da se nisu vidjele. Bila je odur-na i izgledala točno kao Becky usred grohota.
Pregrizla sam smiješak, a Becky je načas izgledala ošamućeno. Zatim se pribrala, iskoračila prema Darcy i procijedila riječ – Gaduro.
Darcy nije niti trepnula, nego se zagledala ravno natrag u maturantski par i rekla: – Bolje i to nego da sam ružna gadura. Ne bi li se složio s time, Paule?
Sad je na Becky bio red da se otvorenih usta zabulji u svoju novootkrivenu protivnicu. A prije nego što je stigla uobličiti repliku, Darcy je ubacila još jednu uvredu da upotpuni dojam. – I samo da ti ka-žem, Becky, taj ruž koji nosiš? Totalno lanjska moda.
Sve vezano za taj trenutak najednom mi se kristalno izoštrilo. Vidim naš ormarić ukrašen fotografi-jama Patricka Swayzeja u Prljavom plesu. Osjećam onaj nepogrešivi, škrobasti vonj iz obližnje kantine kojim je dominirala mesna nota. I čujem Darcyn glas, snažan i siguran. Paul, naravno, nije imao odgo-vor na Darcyno pitanje jer je svima bilo jasno da Darcy ima pravo: ona je bila ljepša od njih dvije. A u srednjoj školi je ponekad zato tvoja zadnja, pa makar išao i u prvi razred. Becky i Paul su odbrzali, a Darcy je jednostavno nastavila sa mnom razgovarati o čemu smo već bile razgovarale, kao da su Becky i Paul bili potpuno beznačajni. Što su i bili. Samo što to nije bilo lako shvatiti s četrnaest godina.
Zavrnula sam slavinu, omotala ručnik oko tijela i drugi oko glave. Nazvat ću Dextera čim dođem na posao. Reći ću mu da to mora prestati. Ovaj put to ozbiljno mislim. On će se oženiti s Darcy, a ja sam kuma. Oboje ju volimo. Da, ima mana. Možda je razmažena, egocentrična i arogantna, ali isto tako zna biti odana, draga i ludo zabavna. A i ni sa kim neću više biti tako sestrinski bliska.
Dok sam putovala na posao, vježbala sam što ću reći Dexu, u jednom sam trenutku u podzemnoj čak progovorila naglas. Kad sam napokon došla na posao, svoj sam govor tako dobro naučila da više ne zvuči kao da je unaprijed pripremljen. Na prava sam mjesta ubacila stanke u svojoj Deklaraciji načel-nog stava i buduće namjere. Spremna sam.
Baš kad sam namjeravala nazvati, primijetila sam da sam dobila e-poruku od Dexa. Otvorila sam je, očekujući da je i on došao do istog zaključka. Pod predmetom je pisalo – Ti.
Ti si fascinantna osoba i ne znam odakle izviru osjećaji koje budiš u meni. Ali znam da sam za to-bom do kraja izgubio glavu i želim da vrijeme stane pa da stalno mogu biti s tobom i da ne moram ra-zmišljati ni o čemu drugom. Doslovno mi se sve na tebi sviđa, pa i to kako ti se na licu vidi sve što mis-liš, a pogotovo kako izgleda kad smo zajedno i kad ti je kosa zabačena, a oči zatvorene i usnice samo trunčicu otvorene. Dobro. To je sve što sam htio reći. Obriši ovo.
Nemam zraka, vrti mi se. Nitko mi nije napisao ovakve riječi. Pročitala sam opet, upijajući svaku ri-ječ. I meni se sviđa doslovno sve na tebi, pomislim.
I dok si rekao keks, moja je odlučnost opet isparila. Kako mogu okončati nešto što nikad prije nisam iskusila? Nešto što sam cijeli život čekala? Nitko prije Dexa nije u meni izazvao ovakve osjećaje i što ako to više nikad ne nađem? Što ako je ovo ono pravo!
Zazvonio mi je mobitel. Javila sam se s mišlju da bi mogao biti Dex, a u nadi da nije Darcy. Ne mo-gu sad razgovarati s njom. Ne mogu sad misliti na nju. Sva sam ustreptala od svog elektronskog lju-bavnog pisma.
– Zdravo, srce.
Ethan je, zove iz Engleske, gdje živi već dvije godine. Tako mi je drago što čujem njegov glas. Ima nasmiješen glas, uvijek zvuči kao da samo što nije prasnuo u smijeh. Ethan je po mnogočemu ostao isti kakav je bio u petom razredu. I dalje je suosjećajan, i dalje ima kerubinske obraze koji se na hladnoći zarumene. Ali glas je noviji. Pojavio se u srednjoj školi – zajedno s pubertetom -dugo nakon što je pri-jateljstvo zamijenilo moju školsku simpatiju.
– Zdravo, Ethan!
– Kad nastupa zastara na čestitanje rođendana? – upita. Još otkad sam studirala pravo, obožava se nabacivati pravnim izrazima i često ih izvrće. – Delikatno pravo – mu je najdraži takav.
Nasmijala sam se. – Bez brige. To mi je bio tek trideseti.
– Mrziš li me? Trebala si me nazvati i podsjetiti. Osjećam se kao totalna budala, nakon što osamnae-st godina nijedanput nisam zaboravio. Sranje. Postajem senilan, a još sam u dvadesetima, nije da ti so-lim rane.
– Zaboravio si i moj dvadeset sedmi, prekinula sam ga.
– Jesam?
– Aha.
– Mislim da nisam.
– Jesi, bio si s Bran...
– Stani. Ne izgovaraj to ime. Imaš pravo. Zaboravio sam tvoj dvadeset i sedmi rođendan. To nekako umanjuje nečuvenost ovog prekršaja, je li tako? Nije da sam prekinuo niz... I kako je? – Zazviždao je. – Ne mogu vjerovati da imaš trideset godina. Još bi trebala imati četrnaest. Osjećaš li se starije? Mudrije? Ispoliranije? Što si radila na svoj dan? – Ispalio je pitanja frenetično, u svom stilu osobe koja pati od poremećaja koncentracije.
– Isto je. Ja sam ista, slagala sam. – Ništa se nije promijenilo.
– Stvarno? – rekao je. Tipično za njega, uvijek postavlja potpitanja. Kao da zna da nešto skrivam.
Zastala sam, a mozak mi je radio što na sat. Da kažem? Da ne kažem? Što će misliti o meni? Što će reći? Ethan i ja ostali smo bliski još od srednje škole iako ne kontaktiramo redovno. Ali kad god se ču-jemo, nastavimo gdje smo i stali. On bi bio dobar oslonac u ovoj sagi na pomolu. Ethan poznaje sve ključne sudionike. A što je još važnije, zna kako je to kad zezneš stvar.
Njemu je sve dobro počelo. Dobro je napisao završne ispite, maturirao kao drugi najbolji učenik, a proglašen je najvećim potencijalom za uspjeh, s više glasova od Amy Choi, naše najbolje učenice, koja je bila previše tiha i plaha da bi je proglasili bilo kakvom. Upisao se na Stanford, a poslije diplome za-poslio se u investicijskoj banci, iako mu je A-predmet bila povijest umjetnosti, a financije ga nisu za-nimale. Istog je časa prezreo sve vezano za bankarsku kulturu. Rekao je da nije prirodno raditi po cijele noći i shvatio da mu je san draži od novca. Pa je tako svoja odijela zamijenio flisom i sljedećih nekoli-ko godina lutao gore-dolje po Zapadnoj obali, fotografirao jezera i stabla i usput stjecao prijatelje. Išao je na tečajeve pisanja, likovne umjetnosti, fotografije i financirao ih pokojim konobarskim poslom te ljetima provedenim u ribarnicama na Aljaski.
Ondje je upoznao Brandi – – Brandi s i, kako sam je zvala prije nego što sam shvatila da mu se stvarno sviđa i da – mu nije prolazna avantura. Nekoliko mjeseci nakon što su počeli romancu, Brandi je zatrudnjela (tvrdeći da je jedna od onih tragičnih .05 posto pehistica navedenim na kutijama kontra-cepcijskih pilula, iako sam ja što se toga tiče imala svoje sumnje). Rekla je da pobačaj ne dolazi u obzir pa je Ethan učinio ono što je smatrao poštenim i oženio se njome u gradskoj vijećnici u centru Seattlea. Odaslali su ručno izrađene najave vjenčanja s crno-bijelim fotografijama njih dvoje na planinarenju. Darcy se rugala Brandinu prekratkom i preuskom šorcu od trapera. – Tko to kvragu još planinari u por-no-hlačicama? – rekla je. Ali Ethan se doimao sretno.
To je ljeto Brandi rodila dječačića... prekrasnog, jedrog eskimskog dječačića s očima koje su gotovo odmah poprimile crnu boju ugljena. Brandi, očiju plavih poput Ethanovih, preklinjala je za oprost. Et-han je smjesta zatražio poništenje braka, a Brandi se odselila natrag na Aljasku, vjerojatno da uđe u trag svom domorodačkom ljubavniku.
Mislim da je Brandi ogadila Ethanu cijeli taj život od plodova zemlje na svježem zraku. Ili je on možda jednostavno htio nešto novo. Sudim po tome što se odselio u London gdje piše za časopis i radi na knjizi o londonskoj arhitekturi, interes koji je razvio tek kad je kročio na britansko tlo. Ali takav je Ethan. Sljedeći korak smišlja u hodu, uvijek je spreman vratiti se unatrag i početi iznova, nikad ne po-pušta pred pritiskom i očekivanjima. Voljela bih da sam više poput njega.
– I što si radila za svoj rođendan? – upitao je Ethan.
Zatvorila sam vrata ureda i bubnula. – Darcy me iznenadila proslavom, napila sam se i spetljala s Dexom.
Valjda se to dogodi kad nisi naviknuo imati tajne. Ne svladaš vještinu susprezanja. Zapravo se ču-dim što sam i ovoliko izdržala. Čujem krčanje na liniji dok vijest putuje preko Atlantika. Uspaničila sam se, poželjevši da mogu povući priznanje.
– Ma daj ne jebi. Zezaš me, je li tako?
Moja mu je šutnja rekla da sam ozbiljna.
– Ooo, strranje. – Glas mu se i dalje smiješi.
– Što je? O čemu razmišljaš? – moram znati osuđuje li me. Moram znati što misli o meni, je li stao na stranu Chanelova Kostima.
– Stani. Kako to misliš, spetljala? Nisi valjda spavala s njime?
– Hm. Da. Zapravo jesam.
Laknulo mi je kad sam čula da se smije iako mu kažem da nije smiješno, da su to ozbiljne stvari.
– O, vjeruj mi. Smiješno je.
Zamislila sam jamicu na njegovu lijevom obrazu. '"A što je točno toliko zabavno?
– Vječita je dobrica poševila prijateljičina zaručnika. Vrhunac sirovog humora.
– Ethan!
Prestao se smijati dovoljno dugo da me pita jesam li možda napumpana.
– Nisam. Taj smo problem pokrili.
– Takoreći?
– Da, kažem ja. Svaka moja igra riječi je slučajnost.
– Dakle, nikom ništa, je li tako? To je bila pogreška. Sranja se događaju. Ljudi griješe, pogotovo kad su pod gasom. Pogledaj mene i Brandi s i.
– Pa valjda. Ali svejedno...
Ethan je zazviždao pa zaključio što bi i svatko drugi – da će Darcy šiznuti ako ikada dozna.
Zazvonila mi je druga linija. – Moraš se javiti? – upitao je Ethan.
– Ne. Pustit ću sekretaricu da se javi.
– Sigurno? Možda je tvoj novi dečko.
– Zapitaj se je li to način da mi pomogneš, rekla sam, iako mi je laknulo što ne moralizira i nije oz-biljan. To nije Ethanov stil, ali nikad ne znaš kad će se netko pozvati na visoke moralne principe. A vi-sokih moralnih principa ima ovdje na svakom koraku, pogotovo s obzirom na to da je Darcy i njegova prijateljica. Nisu bliski kao što smo nas dvoje, ali svejedno se povremeno čuju.
– Oprosti. Oprosti. – Zasmijuljio se. – Dobro. Samo još jedno temeljnije pitanje.
– Koje?
– Je li bilo dobro?
– Ethan! Ne znam. Bili smo pijani!
– Znači, bilo je onako traljavo?
– Ma daj, Ethan! – rekla sam. kao da ja ne razmišljam o detaljima. U međuvremenu mi je prizor iz Incidenta sijevnuo mozgom – moji prsti zabijeni u Dexterova leđa. Savršena, retuširana slika. Nema u njoj ničeg traljavog.
– I jesi li otad razgovarala s njime?
Rekla sam mu za vikend u Hamptonu i izlazak s Marcusom.
– Šmekerski. Bacaš se na njegova prijatelja. Ako se udaš za Marcusa, tako onda možete izmjenjivati bračne partnere.
Ignorirala sam ga i nastavila s ostatkom: vožnjom autobusom, prošlom noći, sažetkom e-poruke.
– Opa. Sranje. Znači... I ti nešto osjećaš prema njemu?
– Ne znam, rekla sam, iako znam da je odgovor potvrdan.
– Ali vjenčanje nije otkazano?
– Nije, rekoh. – Koliko ja znam.
– Koliko ti znaš?
– Ne. Nije.
Tišina. Više se ne smije pa se moja krivnja vratila punom snagom.
– O čemu sad razmišljaš?
– Samo sam se pitao u kojem smjeru želiš da se to razvije, rekao je."Što želiš od toga? Je li to avan-turica ili želiš da otkaže vjenčanje?
Trgnula sam se na riječ – avanturica. Ovo nema nikakve veze s time, ali u isto vrijeme mislim da ne želim da Dex otkaže vjenčanje. Ne mogu zamisliti da to učinim Darcy. Rekla sam Ethanu da ne znam, nisam sigurna.
– Hmmm... Pa je li on uopće spominjao zaruke?
– Ne. I nije baš.
– Hmmm.
– Što? Što znači 'hmmm'?
– Znači da mislim da bi on trebao otkazati to sranje.
– Zbog mene? – Želudac mi se stisnuo pri pomisli na to da ja budem odgovorna za otkazivanje Darcyna vjenčanja. – Možda se samo prestrašio?
Čujem kako mi se glas diže, ispunjen nadom zbog mogućnosti da je to tek strah. Zašto dio mene pri-željkuje da sve bude tako jednostavno? I kako mogu biti tako oduševljena kad sam blizu Dexa, tako duboko ganuta njegovom e-porukom, a da svejedno, na nekoj razini, želim da se oženi s Darcy?
– Rach...
– Ethan, znam što ćeš reći.
Ne znam točno što će reći, ali prema tonu slutim da će imati neke veze s time kako će sve to završiti ako se ja ne zaustavim. Da će nekako eksplodirati. Da će netko – vjerojatno ja – patiti. Ali ne želim čuti kako izgovara išta od toga.
– Dobro. Samo se čuvaj. Nemoj da te uhvate. Sranje.
Čujem kako se opet smije.
– Što je?
– Samo sam pomislio na Darcy... Godi to u neku ruku.
– Kako godi?
– Ma hajde. Nemoj mi reći da ti jednim dijelom nije drago što si joj spustila. Pravda je ipak zadovo-ljena. Darcy je tebe godinama držala u jarmu.
– O Čemu to govoriš? – upitala sam, iskreno iznenađena što od njega čujem takav opis našeg prija-teljstva. Znam da me u posljednje vrijeme češće razdraži i znam da nije uvijek bila baš nesebična prija-teljica, ali nikad nisam smatrala da me drži u jarmu. – Ne, nije.
– Da, jest.
– Ne. Nije, rekla sam odlučnije. Nisam sigurna koga branim – sebe ili Darcy. Da, bilo je tu ono s to-bom, Ethan. Ali ti za to ne znaš.
– Ma molim te lijepo. Sjećaš se Notre Damea? Završnih ispita?
Prisjetila sam se dana kad smo svi dobili rezultate završnih ispita, zapečaćene u bijele omotnice iz Profesionalne orijentacije. Svi smo držali jezik za zubima, ali umirali smo od znatiželje koliko su drugi dobili. Naposljetku je Darcy jednostavno pod velikim odmorom rekla: – No dobro, koga briga. Recimo svoje rezultate i točka. Rachel?
– Zašto ja moram prva? – pitala sam. Bila sam zadovoljna svojim rezultatom, ali svejedno nisam htjela biti prva.
– Ne cendraj, rekla je Darcy. – Samo nam reci.
– Dobro. 1300, rekla sam.
– Koliko si dobila za usmeni? – pitala je.
Rekla sam joj 680.
– Fino, rekla je. – Čestitam.
Ethan je bio sljedeći. Tisuću četiristo i deset. Prema očekivanju. Zaboravila sam koliko je Annalise dobila, nešto malo iznad tisuću sto.
– No? – pogledala sam Darcy.
– A. Pa da. Ja sam dobila tisuću tristo i pet.
Istog sam časa znala da nema 1305. Na završnim se ispitima bodovi ne zaokružuju na pet. I Ethan je to znao zato što me ispod stola udario nogom, a osmijeh sakrio sendvičem od šunke.
Nije me bilo briga za samu laž. Za nju se znalo da sve voli nakititi. Ali činjenica da je slagala za svoj rezultat da bi od mene bila bolja za pet bodova, to me zbilja zaboljelo. Nismo je raskrinkali. Nije imalo smisla.
Ali onda je rekla: – Pa možda ćemo se obje upisati na Notre Dame.
Ponavljalo se ono kad je premoć dokazala otevši Ethana u petom razredu.
Kao i mnoga djeca sa Srednjeg zapada, i ja sam u djetinjstvu sanjala o tome da se upišem na Notre Dame. Nismo Irci, čak ni katolici, ali otkad su me roditelji kao osmogodišnjakinju odveli na utakmicu u Notre Dame, željela sam studirati ondje. Za mene je to bilo oličenje koledža – dostojanstvene kamene zgrade, njegovane tratine, tradicije koliko hoćeš. Željela sam pripadati tomu. Darcy nikad nije pokazi-vala ni najmanje zanimanje za Notre Dame i iživciralo me što upada na moj teritorij. Ali nisam se pre-više zabrinjavala da će mi oduzeti mjesto. Moje su ocjene bile bolje, na završnim sam ispitima vjeroja-tno dobila više bodova, a, uostalom, svake bi se godine na Notre Dame upisalo više od jednog učenika iz naše srednje škole.
Tog su proljeća upisnice i odbijenice polagano kapale. Svaki sam dan u agoniji provjeravala poštan-ski sandučić. Mike O'Sullivan, u čijoj su obitelji na Notre Dameu studirale tri generacije, upisao se pr-vi. Pretpostavljala sam da ću sljedeća biti ja, ali Darcy je svoje pismo dobila prije mene. Bila sam s njome kad je dobila poštu, iako nije htjela otvoriti omotnicu preda mnom. Otišla sam kući i s grižnjom se savjesti nadala da je dobila lošu vijest.
Nazvala je za sat vremena, izvan sebe od sreće. – Ne mogu vjerovati! Upala sam! Možeš ti to vjero-vati?
Ukratko, nisam mogla. Iscijedila sam iz sebe čestitku, ali bila sam shrvana. Njezina je vijest mogla značiti dvije stvari: da je zauzela moje mjesto ili da ćemo obje ići na Notre Dame pa ću u njezinoj sjeni provesti još četiri godine. Makar sam znala koliko će mi Darcy nedostajati kad otputujem, bila sam ite-kako svjesna da se moram osamostaliti bez njezine prisutnosti. Sad kad se ona upisala, savršen rasplet nije bio moguć.
Svejedno, tu sam upisnicu željela više nego ikad išta. A i moj je ponos bio na kocki. Čekala sam, molila se, čak pomišljala i na to da nazovem referadu i preklinjem. Jedan mučni tjedan poslije stiglo je moje pismo. Izgledalo je točno kao Darcyno. Utrčala sam unutra, a u ušima sam osjećala kako mi srce bubnja dok sam razrezivala omotnicu i razmatala papir na kojem je bila moja sudbina. Blizu... vrlo ste visoko kvalificirani... ali ne zadovoljavate.
To me dotuklo i sutradan sam u školi jedva mogla razgovarati s prijateljima, osobito s Darcy. Na ve-likom odmoru, dok sam ja gutala suze, obavijestila me da ona ionako ide na Indianu. Da ne želi imati nikakve veze sa školom koja je mene odbila. Njezino me dobročinstvo samo još više uzrujalo. Začudo, progovorila je Annalise. – Zauzela si Rachelino mjesto, a nisi čak ni željela ići onamo?
– Pa ipak mi je to bio prvi izbor. Predomislila sam se. A i kako sam mogla znati da će ovako ispasti? – rekla je. – Pretpostavljala sam da će upasti; na završnom sam ispitu od nje bila bolja samo za nekoli-ko bodova.
Ethanu je puknuo film. – Nisi ti dobila tih vražjih tisuću tristo pet, Darcy. Na završnom se ispitu bo-dovi zaokružuju na deset.
– Tko je rekao da sam dobila tisuću tristo pet?
– Ti, rekli smo Ethan i ja uglas.
– Ne, nisam. Rekla sam tisuću tristo deset.
– Isuse! – rekla sam, potraživši pogledom oslonac u Annalise, ali ona je svoju hrabrost iscrpla. Tvr-dila je da smo zaboravili što je Darcy rekla.
Ostatak odmora proveli smo u svađi oko toga što je Darcy rekla i zašto se prijavila na Notre Dame ako nije htjela onamo ići. Na kraju smo se obje rasplakale, a Darcy je iz škole otišla ranije i školskoj bolničarki rekla da ima grčeve. Bura se stišala kad su me primili na Duke pa sam uvjerila sebe da sam zadovoljna tim rezultatom. Duke je izgledom i ozračjem bio sličan – kamene zgrade, besprijekoran kampus, prestiž. Bio je jednako tako dobar kao Notre Dame, a možda je i bilo bolje da proširim obzore i otputujem iz Indiane.
Ali do dan-danas se pitam zašto je Notre Dame izabrao Darcy, a ne mene. Možda se nekomu mla-đem članu upisnog odbora svidjela njezina slika. A možda samo zato što je Darcy uvijek imala sreće.
Uglavnom, bilo mi je drago što me Ethan podsjetio na Notre Dame. To mi je misli preusmjerilo s obračuna s Becky Zurich. Da, Darcy je znala biti dobra prijateljica – obično je i bila – ali mi je isto tako podvalila u nekim presudnim životnim trenucima: prvoj ljubavi, koledžu iz snova. Nisu to bile sitnice.
– U redu, rekla sam Ethanu. 'Ali mislim da malo preuveličavaš stvar. Ne bih baš rekla 'u jarmu'.
– Dobro, ali znaš što želim reći. Kroza sve se provlači nadmetanje.
– Valjda. Možda, rekla sam, a glavom mi je prošlo da to baš i nije neko nadmetanje ako jedna osoba uvijek gubi.
– Bilo kako bilo, molim te, obavještavaj me. Cure mi sline.
Rekla sam da hoću.
– E. još samo nešto, rekao je. – Kad ćeš me posjetiti?
– Uskoro.
– To uvijek kažeš.
– Znam. Ali znaš kako je. Na posluje uvijek ludnica... Ali doći ću uskoro. Ove godine sigurno.
– Tako već može, rekao je Ethan. – Baš mi nedostaješ.
– I ti meni nedostaješ.
– Uostalom, reče. – Možda ti zatreba odmor kad pregrmiš sve to.
Nakon što smo završili razgovor, sa zadovoljstvom sam primijetila da mi Ethan ni u jednom trenut-ku nije rekao da prestanem. Rekao je samo da se čuvam. A i hoću. Čuvat ću se kad sljedeći put vidim Dextera.
Devet
Izbjegavala sam Darcy tri dana, što je bilo jako teško. Nikad ne prođe toliko, a da se ne čujemo. Kad me napokon dobila, svoju sam odsutnost svalila na posao, rekla da sam bila do grla zatrpana – a to je istina – iako sam našla dovoljno vremena da sanjarim o Dexu. nazivam Dexa, pišem e-poruke Dexu. Pitala me jesam li slobodna za lagani ručak u nedjelju. Rekla sam joj da jesam, zaključivši da ću se ta-ko riješiti tog susreta oči u oči. Dogovorile smo se da ćemo se naći u zalogajnici EJ's blizu mog stana.
U nedjelju ujutro u EJ's sam došla prva i s olakšanjem primijetila da je sve puno djece. Njihov veseli žamor odvukao mi je pozornost pa se moja nervoza trunčicu smanjila. Ali i dalje me hvata tjeskoba od pomisli na druženje s Darcy. S grižnjom sam savjesti uspijevala izaći nakraj jer sam izbjegavala svaku pomisao na nju, gotovo pa sam se pravila da je Dex slobodan i da smo opet na fakultetu, prije nego što mi je sinula genijalna ideja da ga upoznam s Darcy. Ali ovo popodne ta taktika neće biti moguća. A bojim se da će me druženje s njom prisiliti da raskrstim s Dexom, Što nipošto ne želim učiniti.
Trenutak kasnije Darcy je nahrupila sa svojom velikom crnom torbom Kate Spade, onom koju koris-ti samo kad mora obaviti brdo poslova, konkretno, onih vezanih za vjenčanje. I, naravno, ugledala sam njezin poznati narančasti fascikl kako viri s vrha torbe, pretrpan stranicama istrgnutim iz časopisa za mladenke. Želudac mi se stisnuo. Jedva sam se nekako pripremila za Darcy, ali ne i za vjenčanje.
Poljubila me europski u oba obraza u znak pozdrava dok sam se ja smješkala i pokušavala prirodno ponašati. Odmah je krenula pripovijedati o Clairinu spoju naslijepo noć prije s kirurgom Skipom. Rekla je da nije ispalo dobro, da Skip nije bio dovoljno visok za Claire i da je nije pitao želi li desert, čime je aktivirao njezin radar za škrtice. Ja sam pomislila kako je moguće da se aktivirao samo Skipov radar za – naporne snobice. Možda je jednostavno htio otići kući i maknuti se od nje. Međutim, nisam iznijela tu mogućnost jer Darcy ne voli da kritiziram Claire ako to ona ne učini prva.
– Ma ona je jednostavno strašno izbirljiva, rekla je Darcy dok su nas vodili u naš separe. – Kao da traži baš ono što joj se neće svidjeti, shvaćaš?
– Nije loše biti izbirljiv, rekla sam. – Ali njezini su kriteriji prilična katastrofa.
– Kako to misliš?
– Ponekad je malo plitka.
Darcy me blijedo pogledala.
– Samo želim reći da joj je previše stalo do novca, izgleda i do toga kakve veze muškarac ima. Samo si sužava mogućnost izbora – a i izglede da nekog nađe.
– Ne mislim da je baš toliko izbirljiva, rekla je Darcy. – Bila bi izašla s Marcusom, a on nema veza. Iz nekog je zabitnog grada u Wyomingu. A i kosa kao da mu se prorjeđuje.
– Montani, kažem, začuđena koliko površno Darcy zvuči. Valjda je takva otkako je došla na Man-hattan, možda čak i cijeli naš život, ali koji put kad nekog dobro poznaješ, ne vidiš kakav je zapravo. Zato zaista mislim da sam tu njezinu temeljnu karakteru u osobinu uspjela zanemariti, možda jer svoju najbliskiju prijateljicu nisam željela vidjeti iz te perspektive. Ali otkako sam razgovarala s Ethanom, njezina sklonost nametljivosti i plitkosti kao da se povećala, bilo ju je nemoguće previdjeti.
– Montana, Wyoming. Svejedno, rekla je, odmahnuvši rukom kao da i sama ne potječe sa Srednjeg zapada. Smeta mi kako Darcy podcjenjuje naše korijene, ponekad čak ismijava Indianu i naziva je pri-mitivnom i ružnom.
– A meni se njegova kosa sviđa, rekla sam.
Podsmjehnula se. – Vidim da ga braniš. Zanimljivo.
Ignorirala sam je.
– Jesi li se čula s njim u zadnje vrijeme?
– Nekoliko puta. Uglavnom mejlom.
– Je li bilo poziva?
– Nekoliko.
– Jesi li se vidjela s njime?
– Još nisam.
– Kvragu, Rachel. Nemoj izgubiti zamah. – Izvadila je žvakaću i zamotala je u ubrus. – Hoću reci, nemoj upropastiti ovu priliku. Boljeg nećeš naći.
Proučavam jelovnik i osjećam kako me preplavljuju gnjev i bijes. Kakva nepristojnost! Nije da mis-lim da Marcusu išta nedostaje, ali zašto ne bih mogla naći boljega? Što bi to uopće trebalo značiti? Ti-jekom cijelog našeg prijateljstva prešutno se podrazumijevalo da je Darcy lijepa, da ona ima sreće, da je ona rođena pod sretnom zvijezdom. Ali jedno je kad se nešto implicira. To tek tako izvaliti – boljeg nećeš naći – nešto je sasvim drugo. Njezina je drskost uistinu kolosalna. Sročila sam moguće replike, ali onda sam ih progutala. Nije svjesna koliko je pakosna njezina opaska; ona je samo plod njezine pri-rođene bezobzirnosti. A uostalom, s obzirom na situaciju, stvarno se nemam pravo ljutiti na nju.
Podigla sam oči s jelovnika i bacila pogled prema Darcy, zabrinuta da će mi sve pročitati s lica. Ali nje se ništa nije dotaklo.
Moja mama uvijek kaže da ja svoje srce nosim na dlanu, ali ako Darcy taj dlan nije potreban da joj oko nečega pomogne, ništa ona ne vidi.
Došao je naš konobar i bez zapisivanja zapamtio što smo naručile, a to me uvijek zadivi. Darcy je zatražila suhi tost i cappuccino, a ja sam naručila grčki omlet, zamijenivši fetu cedarom, i pomfrit. Ne-ka ona bude i mršava.
Darcy je izvukla svoj narančasti fascikl i počela kvačicama obilježavati razne popise. – Dobro. Imamo puno više posla nego što sam mislila. Moja je mama sinoć nazvala i počela 'Jeste li napravili ovo? Jeste li napravili ono?', pa me uhvatila panika.
Kažem joj da imamo dovoljno vremena. Voljela bih da ga imamo i više.
– To je, ono, za tri mjeseca, Rach. To će proći dok si rekao keks.
Stisnulo me u želucu kad sam se zapitala koliko ću još puta vidjeti Dextera u ta tri mjeseca. U kojem ćemo trenutku stati? Trebali bismo što prije. Trebali bismo odmah.
Promatram Darcy kako i dalje lista po fasciklu, a na marginama radi sitne bilješke sve dok nam ko-nobar nije donio hranu. Provjerila sam svoj omlet iznutra – sir cedar. Pogodio je. Počela sam jesti dok se Darcy razvezala o svojoj tijari.
Kimam, slušajući je samo s pola uha, a njezine me grube riječi još peku.
– Slušaš li ti mene? – napokon me upitala.
– Da.
– Dobro onda, što sam sad rekla?
– Rekla si da nemaš pojma gdje ćeš naći tijaru.
Odgrizla je komadić tosta, i dalje sumnjičava. – Dobro. Znači, ipak si me čula.
– Pa rekla sam ti, rekla sam, posuvši sol po pomfritu.
– Znaš li gdje ju mogu nabaviti?
– Pa, vidjele smo neke kod Vere Wang, u onoj staklenoj vitrini u prizemlju, zar ne? A sve mi se čini da ih imaju i u Bergdorfu.
Sjetila sam se ranih dana Darcynih zaruka kad sam u tome bar donekle emocionalno sudjelovala. Ia-ko sam joj zavidjela što njezin život tako glatko sjeda na mjesto, iskreno sam se veselila zbog nje i bila marljiva kuma. Sjećam se naše duge potrage za njezinom vjenčanicom. Pregledale smo sigurno sve ije-dnu haljinu u New Yorku. Potegnule smo sve do Kleinfelda u Brooklynu. Bilo nas je po robnim kuća-ma i malenim buticima u Villageu. Obišle smo velike kreatore na Aveniji Madison – Vera Wang, Caro-lina Herrera, Yumi Katsura, Amsale.
Ali Darcy nikad nije obuzeo onaj osjećaj koji ju je trebao obuzeti, ono kad te preplave emocije pa se rasplačeš po cijeloj garderobi. Napokon sam definirala problem. To je isti problem koji Darcy ima dok isprobava kupaće kostime. U svemu izgleda izvanredno. Pripijene uzane haljine isticale su njezine uske kukove i visinu. Široke haljine s korzetom bez naramenica naglašavale su njezin tanahni struk. Što je više vjenčanica isprobavala, to smo zbunjenije bile. I tako naposljetku, na kraju jedne duge, naporne subote, kad smo došle na svoj posljednji sastanak u Wearkstatt u Sohou, ja sam odlučila da će nam to biti zadnja postaja. Mlađahna djevojka koju život i ljubav još nisu uspjeli blazirati upitala je Darcy ka-ko je zamislila svoj veliki dan. Darcy je bespomoćno slegnula ramenima i pogledom zatražila odgovor od mene.
– Vjenčat će se u gradu, počela sam.
– Jednostavno obožavam vjenčanja na Manhattanu.
– Aha. I to početkom rujna. Računamo na to da će biti toplo... A ja mislim da su Darcy draže jednos-tavne haljine koje nisu previše načičkane.
– Ali da nisu predosadne, oglasila se Darcy.
– Tako je. Da ne budu neugledno mišje, rekla sam. Sačuvaj Bože.
Djevojka je stavila prst na sljepoočnicu, odbrzala pa se vratila s četiri gotovo navlas jednake vjenča-nice A-kroja. U tom sam času odlučila da ću među tim haljinama ja odabrati onu pravu. Kad je Darcy obukla drugu vjenčanicu, od svilenog satena krojenog u A, nježno bijelu sa spuštenim strukom i korze-tom opšivenim perlicama, uzdahnula sam. – O, Darcy. Predivno ti stoji'', rekla sam. (I stajala joj je, na-ravno.) – To je ta!
– Misliš? – Glas joj je zadrhtao. – Jesi li sigurna?
– Uvjerena, rekla sam. – Moraš kupiti ovu.
Nekoliko trenutaka poslije naručivale smo haljinu, ugovarale probe. Darcy i ja prijateljice smo otkad znamo za sebe, ali tad sam prvi put shvatila koliki utjecaj imam na nju. Izabrala sam joj vjenčanicu, najvažniji komad odjeće koji će ikad obući.
– Znači, nemaš ništa protiv da sa mnom danas odradiš neke stvari? – upitala me sad. – Zapravo bih htjela riješiti samo cipele. Za sljedeću mi probu trebaju cipele. Mislila sam da pogledamo u Stuartu Weitzmanu pa da onda skočimo do Barney'sa. Možeš sa mnom, je li tako?
Provukla sam žlicu punu omleta kroz kečap. – Ma da... Ali danas ipak moram svratiti na posao, sla-gala sam.
– Ti uvijek moraš raditi! Ne znam komu je gore – tebi ili Dexu, rekla je. – On u zadnje vrijeme radi na tome nekom velikom projektu. Nikad ga nema doma. – '
Nisam dignula pogled, tražeći najbolji preostali pomirit na tanjuru. – Stvarno? – rekla sam. pomis-livši na nedavne večeri koje smo Dex i ja dokasno proveli na poslu u telefonskim razgovorima. – Baš bez veze.
– Ma joj. Nikad nema vremena da mi pomogne oko tog vjenčanja. To mi sad već stvarno ide na živ-ce.
Nakon ručka i još dugog razgovora na temu vjenčanja, odšetale smo do Madisona i skrenule lijevo prema Stuartu Weitzmanu. Kad smo ušle u butik, Darcy se stala diviti desetku pari sandala i objašnja-vati mi kako su ti modeli savršeni za njezina uska stopala s malenom petom. Napokon smo dospjele do satenskih vjenčanih cipela otraga. Svake je odmjerila i za probu izabrala četiri para. Promatrala sam je kako se kočoperi trgovinom, kao da je na pisti, prije nego što je izabrala par s najvišim potpeticama. Umalo da je nisam pitala je li sigurna da su joj udobne, ali zaustavila sam se. Što prije ona odluči, to ću prije ja dobiti ostatak dana slobodno.
Ali Darcy nije još završila sa mnom. – Kad smo već ovdje, možemo li do Elizabeth Arden da pogle-damo ruževe? – upitala je dok je plaćala cipele.
Nevoljko sam pristala. Pješice smo otišle do Pete, a usput sam trpjela njezino blebetanje o vodoot-pornoj maskari i kako je moram podsjetiti da je kupi za vjenčanje jer je apsolutno nemoguće da izdrži obred a da se ne rasplače.
– Naravno, rekoh. – Podsjetit ću te.
Rekla sam sebi da te zadatke shvatim objektivno, distancirano poput organizatorice vjenčanja koja mladenku jedva poznaje, a ne kao mladenkina najstarija, ali najnevjernija prijateljica. Na kraju krajeva, budem li Darcy iznimno korisna, to bi moglo umanjiti moju krivnju. Zamišljam Darcy kako doznaje za moja nedjela i sebe kako govorim: – Da, sve je to istina. Uhvatila si me. Ali smijem li te podsjetiti da NI U JEDNOM TRENUTKU NISAM ZANEMARILA SVOJE DUŽNOSTI KAO KUMA!
– Mogu li vam pomoći, dame? – upitala nas je žena za pultom u Elizabeth Arden.
– Da. Tražimo ružičasti ruž. Živahnu, a opet blagu i čednu ružičastu za mladenke, rekla je Darcy.
– A vi ste mladenka?
– Jesam. Da. – Darcy joj je dobacila jedan od svojih namještenih osmijeha ljudi koji se bave odno-sima s javnošću.
Žena joj je uzvratila širokim smiješkom i odlučno iznijela preporuke pa brzo izvadila pet tuba i pos-lagala ih na pult pred nas. – Izvolite. Savršenstvo.
Darcy joj je rekla da će meni trebati usklađena nijansa, jer sam ja kuma.
– Baš lijepo. Sestre? – Žena se smiješila. Njezini su me veliki kockasti zubi podsjetili na Efektu.
– Nismo, rekla sam.
– Ali ona mi je poput sestre, rekla je Darcy, jednostavno i iskreno.
Potištena sam. Zamišljam sebe u talk showu Ricki Lake naslovljenom – Najbolja mi je prijateljica htjela preoteti mladoženju. Publika zviždi dok ja mucam svoje isprike i izlike. Objašnjavam da nikomu nisam htjela učiniti nažao, da se jednostavno nisam mogla obuzdati. Prije sam se pitala kako samo na-laze ljude koji su se pokazali kao tako podle izdajice (a kamoli kako ih uspiju uvjeriti da se ispovjede na televiziji). Sad sam se ja pridružila tom polusvijetu. Nije mi ravna ni Brandi s i.
Ovo mora prestati. Smjesta. Ovog časa. S Dexom nisam čak ni spavala svjesno, trijezno. Pa što ako smo se opet poljubili? To je bio samo poljubac. Prekretnica će biti izbor ruža za mladenku. Smjesta. Jedan, dva, tri, kreni!
A onda sam pomislila na Dexterovu mekanu kosu, cimetaste usnice i njegove riječi – sviđa mi se doslovno sve na tebi. Još ne mogu vjerovati da u Dexu postoje ti osjećaji prema meni. A to što i ja prema njemu osjećam isto, previše je da bi se moglo zanemariti. Možda je tako suđeno. Riječi poput – sudbine – i – srodnih duša – kovitlaju mi se glavom, riječi kojima sam se u dvadesetima izrugivala. Uočila sam tu ironiju: nismo li s godinama sve ciničniji?
– Sviđa ti se ovaj? – Darcy se okrenula prema meni, napućivši svoje pune usnice.
– Lijep je, rekla sam.
– Nije prejak?
– Ne bih rekla. Nije. Lijep je.
– Mislim da je možda prejak. Imaj na umu, bit ću u bijelom. Drukčije će izgledati. Sjećaš se kako je Kim Frisby bila našminkana na vjenčanju, kako je izgledala kao zadnja drolja? Ja želim izgledati seksi, ali i umiljato. Onako, kao djevica. Ali svejedno seksi.
Naglo sam se i nenadano našla na rubu suza, ne mogu više ni sekunde trpjeti razgovore o vjenčanju. – Darce, stvarno bih morala na posao. Iskreno mi je žao.
Izbacila je donju usnicu. – Daj, još samo malo. Ne mogu ovo bez tebe! – A onda je našoj prodavači-ci rekla: – Nemojte zamjeriti.
Djevojka se nasmiješila kao da potpuno razumije, nije se uvrijedila. Shvatila je da Darcy govori isti-nu i vjerojatno se pita kakva je to kuma koja mladenku ostavlja u tako presudnom trenutku.
Duboko sam udahnula i rekla joj da mogu ostati još koju minutu. Isprobala je još tuba, otirući usnice losionom za skidanje šminke između dvije nijanse ružičaste.
– A ova?
– Zgodno. – Usrdno sam se nasmiješila.
– E pa, zgodno nije dovoljno! – prasnula je. – Mora biti savršeno. Moram izgledati savršeno!
Dok sam proučavala njezine napućene, senzualne usnice bobičaste nijanse, nestao je svaki trag kaja-nja. Osjećala sam samo krutu, razbuktalu ljutnju.
Zašto tebi sve mora biti savršeno? Zašto ti sve moraš dobiti u savršenom paketiću omotanom vrp-com kakvu preporuča Martha Stewart? Čime si ti to zaslužila Dexa? Ja sam ga prva srela, ja sam ga upoznala s tobom. Trebala sam ga pokušati osvojiti. Zašto ono nisam? A, da, zato što sam mislila da ga nisam vrijedna. E pa, prevarila sam se. Očito sam pogrešno procijenila situaciju. Događa se... po-gotovo kad imaš prijateljicu kakva si ti, prijateljicu koja pretpostavlja da ima pravo na najbolje od svega, prijateljicu koja do te mjere ne sustaje u svojoj težnji da te zasjeni da počneš čak podcjenjivati samu sebe, skrešeš svoje ciljeve. Za ovo si kriva ti, Darcy, zato što si uzela ono što je zapravo trebalo biti moje.
Napeta sam kao struna i ne mogu dočekati da se maknem od nje. Pogledala sam na sat i uzdahnula, gotovo uvjerena da zaista moram otići na posao i da je Darcy kao i obično neuviđavna pa iskorištava moje vrijeme. Mislim da je moj posao mrvicu važniji od tvog ruža za događaj do kojeg ima još nekoli-ko mjeseci!
– Žao mi je. Darce, nisam ja kriva što moram raditi.
– Dobro.
– Nisam ja kriva, ponovila sam.
Nisam ja kriva.
Nisam ja kriva za ono što osjećam prema Dexu.
A za ono što on osjeća prema meni, a znam da je to iskreno, nije on kriv.
Prije nego što sam uspjela umaknuti, Darcy je nazvala Claire na mobitel. Je li pogledala u Bobbi Brown?, čula sam Claire kako se raspituje, a onda s autoritetom ravnim časopisu Vjenčanja izjavljuje da oni imaju prekrasnu liniju za mladenke i da njihov ruž dobro navlaži usnice, ali da se ne sjaji previ-še.
– Hoćeš li se naći sa mnom sad? – preklinje Darcy na telefon. Njezino samoljublje nema granica.
Završila je razgovor i rekla mi da sam slobodna, da Claire dolazi iz ovih stopa. Odmahnula je ru-kom; daje mi otpust.
– Doviđenja, rekla sam. – Čujemo se poslije?
– Aha. Valjda. Bok.
Kad sam se okrenula da ću otići, upozorila me za kraj. – Ako ne pripaziš, morat ću te degradirati u običnu djeverušu, a Claire dodijeliti tvoj cijenjeni položaj.
Toliko o tome da smo kao sestre.
Nazvala sam Dextera na mobitel čim sam joj izašla iz vidokruga. Nizak je to potez, nazvati ga dok Darcy sređuje stvari oko vjenčanja, ali tjera me bijes od kojeg izgaram. Tako joj i treba kad je takva zahtjevna i egoistična nasilnica.
– Gdje si? – upitala sam Dexa nakon što smo se pozdravili.
– Kod kuće.
– A.
– Gdje si ti? Mislio sam da si išla kupovati? – Jesam. Ali rekla sam da moram raditi,
Primijetila sam da oboje izbjegavamo spomenuti Darcy izravno.
– Pa moraš li raditi? – upitao je oprezno.
– Ne baš.
– Fino. Ni ja. Možemo se vidjeti?
– Kod kuće sam za dvadeset minuta.
Dex je do mog stana stigao prije mene pa me pričekao u predvorju, čavrljajući s Joseom o Metsima. Tako sam sretna što ga vidim, laknulo mi je što sam se maknula od Darcy. Nasmiješila sam se i poz-dravila, pitajući se je li Jose Dexa prepoznao iz nekog od prijašnjih posjeta s Darcy. Nadam se da nije. Ne želim blagoslov samo od svojih roditelja. Želim ga čak i od svog portira.
Dex i ja dovezli smo se dizalom i hodnikom idemo prema mom stanu. Napeta sam od očekivanja, željna njegova dodira. Sjeli smo na moj kauč. Uhvatio me za ruke pa smo se počeli ljubiti sa žudnjom koja me podsjeća na ljubavničku aferu. Ozbiljna je to riječ, ulijeva strah. Asocira na vjeronauk i Deset zapovijedi. Ali to nije preljub. Nitko nije u braku. Zasad. Potisnula sam sve to iz svojih misli dok lju-bim Dexa. Neće više biti grižnje savjesti, bar ne u ovom komadiću vremena koji slijedi.
Najednom nam se čini smiješno da se grbimo na kauču. Neizmjerno bi nam udobnije bilo na mom krevetu. Ništa se dalje ne mora dogoditi samo zato što smo na krevetu. Tako to doživljavaju tinejdžeri. Ja sam odrasla žena sa životnim iskustvom (premda ograničenim) i mogu se svladati na vlastitom kre-vetu. Ustala sam i povela ga na drugu stranu svoje garsonijere. Krenuo je za mnom, ne ispuštajući moju ruku. Sjeli smo u podnožje kreveta. Dex je izuo mokasinke. Ne nosi čarape. Promigoljio je nožnim pal-cima gore-dolje. a onda protrljao stopala. Ima visoke elegantne ristove i tanke gležnjeve.
– Ovamo dođi, rekao je i povukao me k sebi pa onda oboje prema mojim jastucima. Jak je, koža mu je topla. Sad smo na boku, tijela nam se oslanjaju jedno o drugo. Opet me poljubio pa smo se prevrnuli u njegovu smjeru. Najednom me prestao ljubiti, pročistio grlo i rekao: – Ovo je tako čudno. Što sam ovako s tobom. A opet mi se čini potpuno prirodno. Možda zato što smo već dugo prijatelji.
Rekla sam mu da znam točno što misli. Sjetila sam se fakulteta. U to doba nismo bili najbolji prija-telji, ali bili smo dovoljno bliski da doznamo štošta jedno o drugome, stvari koje isplivaju čak i dok se koncentriraš na kontributivni nemar i na moguće načine raskidanja ugovora. U glavi sam pobrojila sve što sam o Dexu doznala u doba prije Darcy. Da je odrastao u Westchesteru. Da je katolik. Da je u sred-njoj školi igrao košarku i razmišljao o tome da se prijavi u ekipu na Georgetownu. Da ima stariju sestru Tessu koja je studirala na Cornellu i sad predaje engleski u srednjoj školi u Buffalu. Da su mu se rodi-telji rastali dok je bio mali. Da mu se otac ponovno oženio. Da mu je majka pobijedila rak dojke.
Zatim je tu bilo sve što sam doznala preko Darcy, detalji iz njegova privatnog života koje sam si ovih dana predočavala i o njima razmišljala. Recimo to da je Dex ujutro loše volje. Da svaku večer pri-je spavanja napravi bar pedeset sklekova i nikad ne ostavlja prljavo suđe na kuhinjskom elementu. Da ga je djedova smrt skrhala, jedini put da ga je ona vidjela kako plače. Da je imao dvije ozbiljne djevoj-ke prije Darcy i da ga je ona koja se zvala Suzanne Cohen, a radila je kao istraživačka analitičarka u Goldman Sachsu, napucala i slomila mu srce.
Kad se sve to zbroji, znam puno. Ali želim još. – Reci mi sve o sebi, rekla sam, kao da imam osam-naest godina.
Dex mi je dotaknuo lice, a onda povukao zamišljenu crtu niz moj nos i oko usnica, spustivši mi prst na bradu. – Prvo ti. Ti si tajanstvena.
Nasmijala sam se. – Teško, rekla sam, pomislivši kako je sramežljivost pobrkao s tajanstvenošću.
– Jesi. Na pravu si bila zatvorena knjiga. Sva tiha, nisi htjela vezu ni sa kim, iako su mnogi pokuša-vali... Nikad nisam iz tebe uspio baš previše izvući.
Opet sam se nasmijala. – Što time želiš reći? Puno sam ti toga rekla na fakultetu.
– Što na primjer?
Odverglala sam neke autobiografske detalje. – Ne mislim na takve stvari, rekao je. – Mislim na ono važno. Što prema čemu osjećaš.
– Mrzila sam Zigmana, pokušala sam neuvjerljivo.
– Znam. Tvoj te strah proždirao. A onda si briljirala kad te napokon prozvao.
– Nisam, rekla sam, prisjetivši se kako sam se isprtljala iz dugog, mučnog ispitivanja.
– Da, jesi. Ti si samo mislila da nisi. Ne vidiš sebe onakvom kakva si.
Skrenula sam pogled, usredotočivši se na mrlju od tinte na prekrivaču.
Nastavio je. – Sebe vidiš kao vrlo prosječnu, običnu. A u tebi nema ničega običnog, Rachel.
Ne mogu mu uzvratiti pogled. Lice mi gori.
– I znam da se zarumeniš kad ti je neugodno. – Nasmiješio se.
– Ne zarumenim! – pokrila sam lice jednom rukom i zakolutala očima.
– Zarumeniš se. Preslatka si. A nisi toga ni svjesna, i to je ono najslađe.
Nitko, čak ni moja majka, nikad mi nije rekao da sam slatka.
– I prelijepa si. Apsolutno, frapantno prelijepa na najsvježiji, najprirodniji način. Izgledaš kao one Ivorjeve djevojke. Sjećaš se tih reklama za sapun? Vjerojatno si premlada. Ti si kao manekenka za J.Crew. Potpuno prirodna.
Rekla sam mu da ga molim da prestane, iako sam oduševljena onim što mi je upravo rekao.
– Istina je.
Želim mu vjerovati.
Poljubio me u vrat, lijeva mu ruka počiva na mom boku.
– Dex.
– Hm?
– Tko je rekao da nisam htjela vezu na fakultetu?
– Pa nisi, zar ne? Onamo si došla učiti, a ne ići na spojeve. To je bilo jasno.
– Hodala sam s Nateom.
– Tek na samom kraju.
– Nije me pozvao van sve do samog kraja.
– Junačina.
Zakolutala sam očima.
– Malo je nedostajalo da te ja pozovem van, znaš li to? – Na to sam se nasmijala.
– Istina je, rekao je s prizvukom uvrijeđenosti u glasu. Pogledala sam ga sumnjičavo.
– Sjećaš li se kad smo učili za ispit iz deliktnog prava?
Zamislila sam njegov palac na svom licu kako mi otire suzu. To je, dakle, ipak nešto značilo.
– Znaš točno na što mislim, je li tako?
Lice mi isijava dok kimam glavom. – Mislim da znam. Da.
– A kad sam se ponudio da te otpratim kući, odbila si. Sasjekla si me.
– Nisam te sasjekla!
– Bila si sva službena.
– Nisam. Samo tada nisam mislila... – Glas mi je zamro.
– Da, a onda si me upoznala s Darcy. Tad sam shvatio da te uopće ne zanimam.
– Jednostavno nisam mislila... Nisam znala da me tako doživljavaš.
– Uživao sam družiti se s tobom, rekao je Dex. – Uživam i danas. – Zagledao se u mene, netremice.
Rekla sam mu da nikad nisam upoznala čovjeka koji manje trepće. Nasmiješio se, rekao da nikad ni-je izgubio dvoboj u nepomičnom gledanju u oči. Izazvala sam ga, raširivši oči koliko i on svoje. Primi-jetila sam da na lijevoj šarenici ima tamnu mrljicu, poput pjege na oku.
Nekoliko sekundi poslije trepnula sam. Nabacio je brz, pobjedonosan smiješak pa me onda opet stao ljubiti. Mijenja jačinu i pritisak jezikom, a ti ljubilački ideali i prečesto završe u zapećku kad otpočne stalna veza. Ljubljenje s Dexom nikad mi neće dodijati. Nikad me neće prestati tako ljubiti.
– Pričaj mi o Suzanne, rekla sam kad smo se napokon razdvojili. – I o tvojoj curi iz srednje škole.
– Alice? – Nasmijao se, gurnuo mi pramen kose iza uha. – Što o njoj? To je davna prošlost.
Svi znaju da se o bivšima ne raspravlja kad tek počinješ vezu. Tako od samog početka umireš od že-lje da te detalje doznaš, to je tema koja se načinje tek u puno kasnijoj fazi. Ne moraš se slijepo držati pravila kao Claire da bi ti to bilo kristalno jasno. Viđanje s nekim nepoznatim novi je početak za vas oboje. Prežvakavanje prošlih, a samim time i neuspjelih veza, ne može uroditi nikakvim dobrom. Ali u usporedbi s činjenicom da je on zaručen, bivše su cure bezazlena tema. Nema potrebe za taktiziranjem ovdje, u mojoj sigurnoj garsonijeri. Tu pravila ne vrijede. To je možda jedina prednost naše situacije.
– Jesi li bio zaljubljen u njih? – Iz nekog razloga to moram znati.
Otkotrljao se na leđa i zagledao se u strop ne bi li se koncentrirao. Sviđa mi se što razmišlja o mojim pitanjima, baš kao za vrijeme ispita na pravu. Sjećam se kako bi prvih četrdeset i pet minuta ispita zurio u prazno. Na ispitni papir ne bi napisao ni riječi sve dok nije smislio cijeli svoj odgovor.
Pročistio je grlo. – Nisam u Alice. Ali u Suzanne jesam.
Nije ni čudo što je Suzanne uvijek toliko mučila Darcy. Ona želi biti jedina koju je ikad volio. Sje-ćam se kako se pogađala s Blaineom u srednjoj školi: – Nisi volio Cassandru, je li tako? Je li? – Dok na kraju nije jednostavno rekao ne. Samo tebe, Darcy.
– Zašto ne u Alice? – upitala sam. Draže mi je prvo čuti o onoj koju nije volio.
– Ne znam. Bila je draga djevojka. Da nije mogla biti draža. Ne znam zašto je nisam volio. Time ne možeš baš upravljati.
Dex ima pravo. To nema nikakve veze s urođenom vrijednosti onog drugog, sa zbrojem njegovih vr-lina. Ne možeš snagom volje natjerati sebe da to osjetiš. Ili ne osjetiš. Iako je meni to svih ovih godina prilično dobro išlo. Eto Joey, na primjer. S njime sam hodala dvije godine, a nikad nisam osjetila ni djelić onog što osjećam sada.
– Naravno, to je bilo tek u srednjoj školi, nastavio je. – Koliko uopće možeš biti ozbiljan u tim godi-nama?
Kimnula sam, pomislivši na slatkog malog Brandona. A onda sam pitala Dexa za Suzanne. – Znači, nju si volio?
– Da. Ali to na duge pruge ne bi išlo. Ona je Židovka i vrlo mi je otvoreno rekla što očekuje od me-ne. Željela je da se obratim, da svoju djecu odgajamo kao Židove, i sve što uz to ide. A možda mi to ne bi ni smetalo... Nisam baš pobožan... Ali smetalo mi je to što je ona od toga stvorila bespogovorno pra-vilo. Pred sobom sam vidio sam život u kojem me tiraniziranjem pretvara u govno. Baš kao što njezina majka radi njezinu ocu. A i bili smo premladi da bismo se vezali... Ali svejedno me dotuklo kad me ostavila.
– Je li se udala?
– Čudno što baš to pitaš. Zajednički mi je prijatelj upravo javio da se zaručila. Jedno mjesec dana poslije... – Zastao je, neugodno mu je.
– Poslije tebe?
– Da, prošaptao je. Privukao me k sebi i snažno poljubio, brišući svaku pomisao na Darcy. Svukli smo se i kliznuli pod pokrivače.
– Hladno ti je, rekao je.
– Uvijek mi je hladno kad sam nervozna.
– Zašto si nervozna? Nemoj biti.
– Dex, rekla sam u njegov vrat.
– Da, Rach?
– Ništa.
Svojim je tijelom prekrio moje. Više mi nije hladno.
Dugo se ljubimo, posvuda dodirujemo.
Ne znam koliko je sati, ali sumrak se tek hvata.
Gotovo sam ga zaustavila iz razloga koje ne treba ni nabrajati. Ali i zato što mislim da bismo trebali čekati da skupa provedemo noć. A opet, to se možda nikad neće dogoditi. I vjerojatno se nikad neću tuširati s njime, gledati ga kako se ujutro brije. Ili čitati nedjeljni Times uz kavu, dok nam sati lijeno teku. Nikad se nećemo držati za ruke u Central Parku niti stiskati jedno uz drugo na deki na Sheep's Meadowu. Ali mogu ga imati sad. Od ovog nas trenutka ništa ne dijeli.
Vidim tek djelić Dextera dok se zajedno gibamo: njegov zalizak s tračkom sjedina, njegovo snažno rame, školjku njegova uha. Vršcima prstiju prešla sam mu preko ključne kosti, a onda ga čvršće uhvati-la.
Uvijek sam najbolje razmišljala pod tušem. Noć je za brige, mučne misli, analize. Ali ujutro, pod vrelom vodom, sve bistro vidim. I dok sam tako šamponirala kosu i udisala miris grozda iz šampona, sve sam skresala na temeljnu istinu: ono što Dex i ja radimo nije u redu.
Sinoć smo se dugo ljubili, a onda me on još dulje držao u zagrljaju, malo smo riječi razmijenili. Srce mi je tuklo uz njegovo i sebi sam rekla da smo time što nismo težište stavili na tjelesni dio postigli svo-jevrsnu pobjedu. Ali jutros znam da to svejedno nije bilo u redu. Jednostavno nije i točka. Moram pres-tati. Prestat ću. Ovaj čas.
Dok sam bila mala, u sebi sam brojila do tri kad sam htjela nešto početi iznova. Uhvatila bih sebe kako grizem nokte, istrgnuta prste iz usta i odbrojila. Jedan. Dva. Tri. Kreni. I novi bi se list okrenuo. Od tog trenutka nadalje nisam više grizla nokte. Tu sam taktiku primjenjivala na mnoge loše navike. Tako ću se na tri otresti navike na Dexa. Opet ću biti dobra prijateljica. Sve ću izbrisati, sve popraviti.
Polako sam odbrojila do tri, a onda upotrijebila vizualizacijsku tehniku za koju mi je Brandon rekao da je primjenjuje tijekom bejzbolske sezone. Rekao je da zamisli kako njegova palica udara loptu, za-čuje prasak, ugleda prašinu kako se diže dok on na vrijeme uklizava u domaću bazu. Koncentrirao se samo na dobro odigrane bodove, a ne na one koje je zabrljao.
Pa sam tako i ja. Koncentrirala sam se na svoje prijateljstvo s Darcy, a ne na osjećaje prema Dexu. U glavi sam napravila snimku, ispunivši je prizorima u kojima smo Darcy i ja. Vidim nas kako čučimo u njezinu krevetu kad sam jednom u osnovnoj školi prespavala kod nje. Razgovaramo o svojim plano-vima za budućnost, koliko ćemo djece imati, koja ćemo im imena dati. Vidim Darcy, staru deset godi-na, kako se poduprla laktovima, a mali su joj prsti u ustima, i objašnjava da ako imaš troje djece, sred-nje treba biti drukčijeg spola nego ostali tako da svatko bude poseban po nečemu. Kao da takvim stva-rima možeš upravljati.
Zamislila sam nas u hodnicima srednje škole Naperville kako razmjenjujemo bilješke između sato-va. Njezine bilješke, savijene u složene oblike, poput origamija, bile su puno zabavnije od Annaliseinih u kojima je samo pisalo koliko je dosadno bilo na satu. Darcyne su bile krcate zanimljivim opaskama o ostalim učenicima i prezrivim primjedbama o profesorima. I malenim igricama namijenjenim meni. Na lijevu bi marginu napisala citat, a na desnu imena kojima sam ga trebala pridružiti. Umirala sam od smijeha dok sam vukla crtu od, recimo, – Dobri su ti reflektori, stari – do Annaliseina oca koji je tako komentirao svaki put kad bi vozači zaboravili isključiti duga svjetla. Bila je duhovita. Ponekad jetka, čak neuvijeno zlobna. Ali zbog toga je bila samo još duhovitija.
Isprala sam kosu i sjetila se još nečega, uspomene koja dosad nije isplivala. Kao da sam našla svoju fotografiju za koju nisam ni znala da ju je netko snimio. Darcy i ja išle smo u prvi razred srednje; stale smo pokraj ormarića poslije škole. Becky Zurich, jedna od najpopularnijih djevojaka iz četvrtog razre-da (ali ne u pozitivnom smislu, nego više zbog zlobe i straha koji je ulijevala) prošla je kraj nas sa svo-jim dečkom Paulom Kinserom. Doslovce bez brade i s izrazito pretankim usnicama, zapravo uopće nije bila lijepa iako je tada mnoge, pa i mene, nekako uspjela uvjeriti da jest. I tako su Paul i Becky prošli kraj nas pa sam ih pogledala zato što su bili popularni maturanti, a ja sam bila zadivljena ili u najmanju ruku znatiželjna. Sigurno sam željela čuti o čemu razgovaraju pa da napabirčim neke spoznaje o tome kako je to imati osamnaest godina (takva starost!) i biti kul. Ja sam mislila da sam samo usput bacila pogled u njihovu smjeru, ali možda sam se i zabuljila.
U svakom slučaju, Becky mi je uzvratila karikiranim buljenjem, iskolačivši oči kao u stripu. Nakon toga je poput hijene izvila usnice u cerek i rekla: – U što si se ti zagledala?
A onda se Paul uključio s – Hvataš muhe?. (Sigurna sam da je veza s Becky u Paulu pobudila zlobu ili je možda samo mislio da će poslije nešto ušićariti ako bude zloban.)
I bome da, usta su mi bila širom otvorena. U hipu sam ih zatvorila, umirući od srama. Becky se na-smijala, ponosna što je posramila prvašicu. A onda je nanijela novi sloj svog ledeno ružičastog ruža, u zlobna sitna usta ubacila svježi komad žvakaće s cimetom i za kraj napravila još jednu grimasu prema meni kao točku na i.
Darcy je kopala po knjigama u našem ormariću, ali je očito pohvatala konce zgode. Okrenula se i odmjerila par s gađenjem; pogledom koji je uvježbavala i usavršila. Zatim je oponašala Beckyn pro-dorni smijeh, istegnuvši vrat neprirodno unatrag i uvukavši usnice tako da se nisu vidjele. Bila je odur-na i izgledala točno kao Becky usred grohota.
Pregrizla sam smiješak, a Becky je načas izgledala ošamućeno. Zatim se pribrala, iskoračila prema Darcy i procijedila riječ – Gaduro.
Darcy nije niti trepnula, nego se zagledala ravno natrag u maturantski par i rekla: – Bolje i to nego da sam ružna gadura. Ne bi li se složio s time, Paule?
Sad je na Becky bio red da se otvorenih usta zabulji u svoju novootkrivenu protivnicu. A prije nego što je stigla uobličiti repliku, Darcy je ubacila još jednu uvredu da upotpuni dojam. – I samo da ti ka-žem, Becky, taj ruž koji nosiš? Totalno lanjska moda.
Sve vezano za taj trenutak najednom mi se kristalno izoštrilo. Vidim naš ormarić ukrašen fotografi-jama Patricka Swayzeja u Prljavom plesu. Osjećam onaj nepogrešivi, škrobasti vonj iz obližnje kantine kojim je dominirala mesna nota. I čujem Darcyn glas, snažan i siguran. Paul, naravno, nije imao odgo-vor na Darcyno pitanje jer je svima bilo jasno da Darcy ima pravo: ona je bila ljepša od njih dvije. A u srednjoj školi je ponekad zato tvoja zadnja, pa makar išao i u prvi razred. Becky i Paul su odbrzali, a Darcy je jednostavno nastavila sa mnom razgovarati o čemu smo već bile razgovarale, kao da su Becky i Paul bili potpuno beznačajni. Što su i bili. Samo što to nije bilo lako shvatiti s četrnaest godina.
Zavrnula sam slavinu, omotala ručnik oko tijela i drugi oko glave. Nazvat ću Dextera čim dođem na posao. Reći ću mu da to mora prestati. Ovaj put to ozbiljno mislim. On će se oženiti s Darcy, a ja sam kuma. Oboje ju volimo. Da, ima mana. Možda je razmažena, egocentrična i arogantna, ali isto tako zna biti odana, draga i ludo zabavna. A i ni sa kim neću više biti tako sestrinski bliska.
Dok sam putovala na posao, vježbala sam što ću reći Dexu, u jednom sam trenutku u podzemnoj čak progovorila naglas. Kad sam napokon došla na posao, svoj sam govor tako dobro naučila da više ne zvuči kao da je unaprijed pripremljen. Na prava sam mjesta ubacila stanke u svojoj Deklaraciji načel-nog stava i buduće namjere. Spremna sam.
Baš kad sam namjeravala nazvati, primijetila sam da sam dobila e-poruku od Dexa. Otvorila sam je, očekujući da je i on došao do istog zaključka. Pod predmetom je pisalo – Ti.
Ti si fascinantna osoba i ne znam odakle izviru osjećaji koje budiš u meni. Ali znam da sam za to-bom do kraja izgubio glavu i želim da vrijeme stane pa da stalno mogu biti s tobom i da ne moram ra-zmišljati ni o čemu drugom. Doslovno mi se sve na tebi sviđa, pa i to kako ti se na licu vidi sve što mis-liš, a pogotovo kako izgleda kad smo zajedno i kad ti je kosa zabačena, a oči zatvorene i usnice samo trunčicu otvorene. Dobro. To je sve što sam htio reći. Obriši ovo.
Nemam zraka, vrti mi se. Nitko mi nije napisao ovakve riječi. Pročitala sam opet, upijajući svaku ri-ječ. I meni se sviđa doslovno sve na tebi, pomislim.
I dok si rekao keks, moja je odlučnost opet isparila. Kako mogu okončati nešto što nikad prije nisam iskusila? Nešto što sam cijeli život čekala? Nitko prije Dexa nije u meni izazvao ovakve osjećaje i što ako to više nikad ne nađem? Što ako je ovo ono pravo!
Zazvonio mi je mobitel. Javila sam se s mišlju da bi mogao biti Dex, a u nadi da nije Darcy. Ne mo-gu sad razgovarati s njom. Ne mogu sad misliti na nju. Sva sam ustreptala od svog elektronskog lju-bavnog pisma.
– Zdravo, srce.
Ethan je, zove iz Engleske, gdje živi već dvije godine. Tako mi je drago što čujem njegov glas. Ima nasmiješen glas, uvijek zvuči kao da samo što nije prasnuo u smijeh. Ethan je po mnogočemu ostao isti kakav je bio u petom razredu. I dalje je suosjećajan, i dalje ima kerubinske obraze koji se na hladnoći zarumene. Ali glas je noviji. Pojavio se u srednjoj školi – zajedno s pubertetom -dugo nakon što je pri-jateljstvo zamijenilo moju školsku simpatiju.
– Zdravo, Ethan!
– Kad nastupa zastara na čestitanje rođendana? – upita. Još otkad sam studirala pravo, obožava se nabacivati pravnim izrazima i često ih izvrće. – Delikatno pravo – mu je najdraži takav.
Nasmijala sam se. – Bez brige. To mi je bio tek trideseti.
– Mrziš li me? Trebala si me nazvati i podsjetiti. Osjećam se kao totalna budala, nakon što osamnae-st godina nijedanput nisam zaboravio. Sranje. Postajem senilan, a još sam u dvadesetima, nije da ti so-lim rane.
– Zaboravio si i moj dvadeset sedmi, prekinula sam ga.
– Jesam?
– Aha.
– Mislim da nisam.
– Jesi, bio si s Bran...
– Stani. Ne izgovaraj to ime. Imaš pravo. Zaboravio sam tvoj dvadeset i sedmi rođendan. To nekako umanjuje nečuvenost ovog prekršaja, je li tako? Nije da sam prekinuo niz... I kako je? – Zazviždao je. – Ne mogu vjerovati da imaš trideset godina. Još bi trebala imati četrnaest. Osjećaš li se starije? Mudrije? Ispoliranije? Što si radila na svoj dan? – Ispalio je pitanja frenetično, u svom stilu osobe koja pati od poremećaja koncentracije.
– Isto je. Ja sam ista, slagala sam. – Ništa se nije promijenilo.
– Stvarno? – rekao je. Tipično za njega, uvijek postavlja potpitanja. Kao da zna da nešto skrivam.
Zastala sam, a mozak mi je radio što na sat. Da kažem? Da ne kažem? Što će misliti o meni? Što će reći? Ethan i ja ostali smo bliski još od srednje škole iako ne kontaktiramo redovno. Ali kad god se ču-jemo, nastavimo gdje smo i stali. On bi bio dobar oslonac u ovoj sagi na pomolu. Ethan poznaje sve ključne sudionike. A što je još važnije, zna kako je to kad zezneš stvar.
Njemu je sve dobro počelo. Dobro je napisao završne ispite, maturirao kao drugi najbolji učenik, a proglašen je najvećim potencijalom za uspjeh, s više glasova od Amy Choi, naše najbolje učenice, koja je bila previše tiha i plaha da bi je proglasili bilo kakvom. Upisao se na Stanford, a poslije diplome za-poslio se u investicijskoj banci, iako mu je A-predmet bila povijest umjetnosti, a financije ga nisu za-nimale. Istog je časa prezreo sve vezano za bankarsku kulturu. Rekao je da nije prirodno raditi po cijele noći i shvatio da mu je san draži od novca. Pa je tako svoja odijela zamijenio flisom i sljedećih nekoli-ko godina lutao gore-dolje po Zapadnoj obali, fotografirao jezera i stabla i usput stjecao prijatelje. Išao je na tečajeve pisanja, likovne umjetnosti, fotografije i financirao ih pokojim konobarskim poslom te ljetima provedenim u ribarnicama na Aljaski.
Ondje je upoznao Brandi – – Brandi s i, kako sam je zvala prije nego što sam shvatila da mu se stvarno sviđa i da – mu nije prolazna avantura. Nekoliko mjeseci nakon što su počeli romancu, Brandi je zatrudnjela (tvrdeći da je jedna od onih tragičnih .05 posto pehistica navedenim na kutijama kontra-cepcijskih pilula, iako sam ja što se toga tiče imala svoje sumnje). Rekla je da pobačaj ne dolazi u obzir pa je Ethan učinio ono što je smatrao poštenim i oženio se njome u gradskoj vijećnici u centru Seattlea. Odaslali su ručno izrađene najave vjenčanja s crno-bijelim fotografijama njih dvoje na planinarenju. Darcy se rugala Brandinu prekratkom i preuskom šorcu od trapera. – Tko to kvragu još planinari u por-no-hlačicama? – rekla je. Ali Ethan se doimao sretno.
To je ljeto Brandi rodila dječačića... prekrasnog, jedrog eskimskog dječačića s očima koje su gotovo odmah poprimile crnu boju ugljena. Brandi, očiju plavih poput Ethanovih, preklinjala je za oprost. Et-han je smjesta zatražio poništenje braka, a Brandi se odselila natrag na Aljasku, vjerojatno da uđe u trag svom domorodačkom ljubavniku.
Mislim da je Brandi ogadila Ethanu cijeli taj život od plodova zemlje na svježem zraku. Ili je on možda jednostavno htio nešto novo. Sudim po tome što se odselio u London gdje piše za časopis i radi na knjizi o londonskoj arhitekturi, interes koji je razvio tek kad je kročio na britansko tlo. Ali takav je Ethan. Sljedeći korak smišlja u hodu, uvijek je spreman vratiti se unatrag i početi iznova, nikad ne po-pušta pred pritiskom i očekivanjima. Voljela bih da sam više poput njega.
– I što si radila za svoj rođendan? – upitao je Ethan.
Zatvorila sam vrata ureda i bubnula. – Darcy me iznenadila proslavom, napila sam se i spetljala s Dexom.
Valjda se to dogodi kad nisi naviknuo imati tajne. Ne svladaš vještinu susprezanja. Zapravo se ču-dim što sam i ovoliko izdržala. Čujem krčanje na liniji dok vijest putuje preko Atlantika. Uspaničila sam se, poželjevši da mogu povući priznanje.
– Ma daj ne jebi. Zezaš me, je li tako?
Moja mu je šutnja rekla da sam ozbiljna.
– Ooo, strranje. – Glas mu se i dalje smiješi.
– Što je? O čemu razmišljaš? – moram znati osuđuje li me. Moram znati što misli o meni, je li stao na stranu Chanelova Kostima.
– Stani. Kako to misliš, spetljala? Nisi valjda spavala s njime?
– Hm. Da. Zapravo jesam.
Laknulo mi je kad sam čula da se smije iako mu kažem da nije smiješno, da su to ozbiljne stvari.
– O, vjeruj mi. Smiješno je.
Zamislila sam jamicu na njegovu lijevom obrazu. '"A što je točno toliko zabavno?
– Vječita je dobrica poševila prijateljičina zaručnika. Vrhunac sirovog humora.
– Ethan!
Prestao se smijati dovoljno dugo da me pita jesam li možda napumpana.
– Nisam. Taj smo problem pokrili.
– Takoreći?
– Da, kažem ja. Svaka moja igra riječi je slučajnost.
– Dakle, nikom ništa, je li tako? To je bila pogreška. Sranja se događaju. Ljudi griješe, pogotovo kad su pod gasom. Pogledaj mene i Brandi s i.
– Pa valjda. Ali svejedno...
Ethan je zazviždao pa zaključio što bi i svatko drugi – da će Darcy šiznuti ako ikada dozna.
Zazvonila mi je druga linija. – Moraš se javiti? – upitao je Ethan.
– Ne. Pustit ću sekretaricu da se javi.
– Sigurno? Možda je tvoj novi dečko.
– Zapitaj se je li to način da mi pomogneš, rekla sam, iako mi je laknulo što ne moralizira i nije oz-biljan. To nije Ethanov stil, ali nikad ne znaš kad će se netko pozvati na visoke moralne principe. A vi-sokih moralnih principa ima ovdje na svakom koraku, pogotovo s obzirom na to da je Darcy i njegova prijateljica. Nisu bliski kao što smo nas dvoje, ali svejedno se povremeno čuju.
– Oprosti. Oprosti. – Zasmijuljio se. – Dobro. Samo još jedno temeljnije pitanje.
– Koje?
– Je li bilo dobro?
– Ethan! Ne znam. Bili smo pijani!
– Znači, bilo je onako traljavo?
– Ma daj, Ethan! – rekla sam. kao da ja ne razmišljam o detaljima. U međuvremenu mi je prizor iz Incidenta sijevnuo mozgom – moji prsti zabijeni u Dexterova leđa. Savršena, retuširana slika. Nema u njoj ničeg traljavog.
– I jesi li otad razgovarala s njime?
Rekla sam mu za vikend u Hamptonu i izlazak s Marcusom.
– Šmekerski. Bacaš se na njegova prijatelja. Ako se udaš za Marcusa, tako onda možete izmjenjivati bračne partnere.
Ignorirala sam ga i nastavila s ostatkom: vožnjom autobusom, prošlom noći, sažetkom e-poruke.
– Opa. Sranje. Znači... I ti nešto osjećaš prema njemu?
– Ne znam, rekla sam, iako znam da je odgovor potvrdan.
– Ali vjenčanje nije otkazano?
– Nije, rekoh. – Koliko ja znam.
– Koliko ti znaš?
– Ne. Nije.
Tišina. Više se ne smije pa se moja krivnja vratila punom snagom.
– O čemu sad razmišljaš?
– Samo sam se pitao u kojem smjeru želiš da se to razvije, rekao je."Što želiš od toga? Je li to avan-turica ili želiš da otkaže vjenčanje?
Trgnula sam se na riječ – avanturica. Ovo nema nikakve veze s time, ali u isto vrijeme mislim da ne želim da Dex otkaže vjenčanje. Ne mogu zamisliti da to učinim Darcy. Rekla sam Ethanu da ne znam, nisam sigurna.
– Hmmm... Pa je li on uopće spominjao zaruke?
– Ne. I nije baš.
– Hmmm.
– Što? Što znači 'hmmm'?
– Znači da mislim da bi on trebao otkazati to sranje.
– Zbog mene? – Želudac mi se stisnuo pri pomisli na to da ja budem odgovorna za otkazivanje Darcyna vjenčanja. – Možda se samo prestrašio?
Čujem kako mi se glas diže, ispunjen nadom zbog mogućnosti da je to tek strah. Zašto dio mene pri-željkuje da sve bude tako jednostavno? I kako mogu biti tako oduševljena kad sam blizu Dexa, tako duboko ganuta njegovom e-porukom, a da svejedno, na nekoj razini, želim da se oženi s Darcy?
– Rach...
– Ethan, znam što ćeš reći.
Ne znam točno što će reći, ali prema tonu slutim da će imati neke veze s time kako će sve to završiti ako se ja ne zaustavim. Da će nekako eksplodirati. Da će netko – vjerojatno ja – patiti. Ali ne želim čuti kako izgovara išta od toga.
– Dobro. Samo se čuvaj. Nemoj da te uhvate. Sranje.
Čujem kako se opet smije.
– Što je?
– Samo sam pomislio na Darcy... Godi to u neku ruku.
– Kako godi?
– Ma hajde. Nemoj mi reći da ti jednim dijelom nije drago što si joj spustila. Pravda je ipak zadovo-ljena. Darcy je tebe godinama držala u jarmu.
– O Čemu to govoriš? – upitala sam, iskreno iznenađena što od njega čujem takav opis našeg prija-teljstva. Znam da me u posljednje vrijeme češće razdraži i znam da nije uvijek bila baš nesebična prija-teljica, ali nikad nisam smatrala da me drži u jarmu. – Ne, nije.
– Da, jest.
– Ne. Nije, rekla sam odlučnije. Nisam sigurna koga branim – sebe ili Darcy. Da, bilo je tu ono s to-bom, Ethan. Ali ti za to ne znaš.
– Ma molim te lijepo. Sjećaš se Notre Damea? Završnih ispita?
Prisjetila sam se dana kad smo svi dobili rezultate završnih ispita, zapečaćene u bijele omotnice iz Profesionalne orijentacije. Svi smo držali jezik za zubima, ali umirali smo od znatiželje koliko su drugi dobili. Naposljetku je Darcy jednostavno pod velikim odmorom rekla: – No dobro, koga briga. Recimo svoje rezultate i točka. Rachel?
– Zašto ja moram prva? – pitala sam. Bila sam zadovoljna svojim rezultatom, ali svejedno nisam htjela biti prva.
– Ne cendraj, rekla je Darcy. – Samo nam reci.
– Dobro. 1300, rekla sam.
– Koliko si dobila za usmeni? – pitala je.
Rekla sam joj 680.
– Fino, rekla je. – Čestitam.
Ethan je bio sljedeći. Tisuću četiristo i deset. Prema očekivanju. Zaboravila sam koliko je Annalise dobila, nešto malo iznad tisuću sto.
– No? – pogledala sam Darcy.
– A. Pa da. Ja sam dobila tisuću tristo i pet.
Istog sam časa znala da nema 1305. Na završnim se ispitima bodovi ne zaokružuju na pet. I Ethan je to znao zato što me ispod stola udario nogom, a osmijeh sakrio sendvičem od šunke.
Nije me bilo briga za samu laž. Za nju se znalo da sve voli nakititi. Ali činjenica da je slagala za svoj rezultat da bi od mene bila bolja za pet bodova, to me zbilja zaboljelo. Nismo je raskrinkali. Nije imalo smisla.
Ali onda je rekla: – Pa možda ćemo se obje upisati na Notre Dame.
Ponavljalo se ono kad je premoć dokazala otevši Ethana u petom razredu.
Kao i mnoga djeca sa Srednjeg zapada, i ja sam u djetinjstvu sanjala o tome da se upišem na Notre Dame. Nismo Irci, čak ni katolici, ali otkad su me roditelji kao osmogodišnjakinju odveli na utakmicu u Notre Dame, željela sam studirati ondje. Za mene je to bilo oličenje koledža – dostojanstvene kamene zgrade, njegovane tratine, tradicije koliko hoćeš. Željela sam pripadati tomu. Darcy nikad nije pokazi-vala ni najmanje zanimanje za Notre Dame i iživciralo me što upada na moj teritorij. Ali nisam se pre-više zabrinjavala da će mi oduzeti mjesto. Moje su ocjene bile bolje, na završnim sam ispitima vjeroja-tno dobila više bodova, a, uostalom, svake bi se godine na Notre Dame upisalo više od jednog učenika iz naše srednje škole.
Tog su proljeća upisnice i odbijenice polagano kapale. Svaki sam dan u agoniji provjeravala poštan-ski sandučić. Mike O'Sullivan, u čijoj su obitelji na Notre Dameu studirale tri generacije, upisao se pr-vi. Pretpostavljala sam da ću sljedeća biti ja, ali Darcy je svoje pismo dobila prije mene. Bila sam s njome kad je dobila poštu, iako nije htjela otvoriti omotnicu preda mnom. Otišla sam kući i s grižnjom se savjesti nadala da je dobila lošu vijest.
Nazvala je za sat vremena, izvan sebe od sreće. – Ne mogu vjerovati! Upala sam! Možeš ti to vjero-vati?
Ukratko, nisam mogla. Iscijedila sam iz sebe čestitku, ali bila sam shrvana. Njezina je vijest mogla značiti dvije stvari: da je zauzela moje mjesto ili da ćemo obje ići na Notre Dame pa ću u njezinoj sjeni provesti još četiri godine. Makar sam znala koliko će mi Darcy nedostajati kad otputujem, bila sam ite-kako svjesna da se moram osamostaliti bez njezine prisutnosti. Sad kad se ona upisala, savršen rasplet nije bio moguć.
Svejedno, tu sam upisnicu željela više nego ikad išta. A i moj je ponos bio na kocki. Čekala sam, molila se, čak pomišljala i na to da nazovem referadu i preklinjem. Jedan mučni tjedan poslije stiglo je moje pismo. Izgledalo je točno kao Darcyno. Utrčala sam unutra, a u ušima sam osjećala kako mi srce bubnja dok sam razrezivala omotnicu i razmatala papir na kojem je bila moja sudbina. Blizu... vrlo ste visoko kvalificirani... ali ne zadovoljavate.
To me dotuklo i sutradan sam u školi jedva mogla razgovarati s prijateljima, osobito s Darcy. Na ve-likom odmoru, dok sam ja gutala suze, obavijestila me da ona ionako ide na Indianu. Da ne želi imati nikakve veze sa školom koja je mene odbila. Njezino me dobročinstvo samo još više uzrujalo. Začudo, progovorila je Annalise. – Zauzela si Rachelino mjesto, a nisi čak ni željela ići onamo?
– Pa ipak mi je to bio prvi izbor. Predomislila sam se. A i kako sam mogla znati da će ovako ispasti? – rekla je. – Pretpostavljala sam da će upasti; na završnom sam ispitu od nje bila bolja samo za nekoli-ko bodova.
Ethanu je puknuo film. – Nisi ti dobila tih vražjih tisuću tristo pet, Darcy. Na završnom se ispitu bo-dovi zaokružuju na deset.
– Tko je rekao da sam dobila tisuću tristo pet?
– Ti, rekli smo Ethan i ja uglas.
– Ne, nisam. Rekla sam tisuću tristo deset.
– Isuse! – rekla sam, potraživši pogledom oslonac u Annalise, ali ona je svoju hrabrost iscrpla. Tvr-dila je da smo zaboravili što je Darcy rekla.
Ostatak odmora proveli smo u svađi oko toga što je Darcy rekla i zašto se prijavila na Notre Dame ako nije htjela onamo ići. Na kraju smo se obje rasplakale, a Darcy je iz škole otišla ranije i školskoj bolničarki rekla da ima grčeve. Bura se stišala kad su me primili na Duke pa sam uvjerila sebe da sam zadovoljna tim rezultatom. Duke je izgledom i ozračjem bio sličan – kamene zgrade, besprijekoran kampus, prestiž. Bio je jednako tako dobar kao Notre Dame, a možda je i bilo bolje da proširim obzore i otputujem iz Indiane.
Ali do dan-danas se pitam zašto je Notre Dame izabrao Darcy, a ne mene. Možda se nekomu mla-đem članu upisnog odbora svidjela njezina slika. A možda samo zato što je Darcy uvijek imala sreće.
Uglavnom, bilo mi je drago što me Ethan podsjetio na Notre Dame. To mi je misli preusmjerilo s obračuna s Becky Zurich. Da, Darcy je znala biti dobra prijateljica – obično je i bila – ali mi je isto tako podvalila u nekim presudnim životnim trenucima: prvoj ljubavi, koledžu iz snova. Nisu to bile sitnice.
– U redu, rekla sam Ethanu. 'Ali mislim da malo preuveličavaš stvar. Ne bih baš rekla 'u jarmu'.
– Dobro, ali znaš što želim reći. Kroza sve se provlači nadmetanje.
– Valjda. Možda, rekla sam, a glavom mi je prošlo da to baš i nije neko nadmetanje ako jedna osoba uvijek gubi.
– Bilo kako bilo, molim te, obavještavaj me. Cure mi sline.
Rekla sam da hoću.
– E. još samo nešto, rekao je. – Kad ćeš me posjetiti?
– Uskoro.
– To uvijek kažeš.
– Znam. Ali znaš kako je. Na posluje uvijek ludnica... Ali doći ću uskoro. Ove godine sigurno.
– Tako već može, rekao je Ethan. – Baš mi nedostaješ.
– I ti meni nedostaješ.
– Uostalom, reče. – Možda ti zatreba odmor kad pregrmiš sve to.
Nakon što smo završili razgovor, sa zadovoljstvom sam primijetila da mi Ethan ni u jednom trenut-ku nije rekao da prestanem. Rekao je samo da se čuvam. A i hoću. Čuvat ću se kad sljedeći put vidim Dextera.
Devet
Izbjegavala sam Darcy tri dana, što je bilo jako teško. Nikad ne prođe toliko, a da se ne čujemo. Kad me napokon dobila, svoju sam odsutnost svalila na posao, rekla da sam bila do grla zatrpana – a to je istina – iako sam našla dovoljno vremena da sanjarim o Dexu. nazivam Dexa, pišem e-poruke Dexu. Pitala me jesam li slobodna za lagani ručak u nedjelju. Rekla sam joj da jesam, zaključivši da ću se ta-ko riješiti tog susreta oči u oči. Dogovorile smo se da ćemo se naći u zalogajnici EJ's blizu mog stana.
U nedjelju ujutro u EJ's sam došla prva i s olakšanjem primijetila da je sve puno djece. Njihov veseli žamor odvukao mi je pozornost pa se moja nervoza trunčicu smanjila. Ali i dalje me hvata tjeskoba od pomisli na druženje s Darcy. S grižnjom sam savjesti uspijevala izaći nakraj jer sam izbjegavala svaku pomisao na nju, gotovo pa sam se pravila da je Dex slobodan i da smo opet na fakultetu, prije nego što mi je sinula genijalna ideja da ga upoznam s Darcy. Ali ovo popodne ta taktika neće biti moguća. A bojim se da će me druženje s njom prisiliti da raskrstim s Dexom, Što nipošto ne želim učiniti.
Trenutak kasnije Darcy je nahrupila sa svojom velikom crnom torbom Kate Spade, onom koju koris-ti samo kad mora obaviti brdo poslova, konkretno, onih vezanih za vjenčanje. I, naravno, ugledala sam njezin poznati narančasti fascikl kako viri s vrha torbe, pretrpan stranicama istrgnutim iz časopisa za mladenke. Želudac mi se stisnuo. Jedva sam se nekako pripremila za Darcy, ali ne i za vjenčanje.
Poljubila me europski u oba obraza u znak pozdrava dok sam se ja smješkala i pokušavala prirodno ponašati. Odmah je krenula pripovijedati o Clairinu spoju naslijepo noć prije s kirurgom Skipom. Rekla je da nije ispalo dobro, da Skip nije bio dovoljno visok za Claire i da je nije pitao želi li desert, čime je aktivirao njezin radar za škrtice. Ja sam pomislila kako je moguće da se aktivirao samo Skipov radar za – naporne snobice. Možda je jednostavno htio otići kući i maknuti se od nje. Međutim, nisam iznijela tu mogućnost jer Darcy ne voli da kritiziram Claire ako to ona ne učini prva.
– Ma ona je jednostavno strašno izbirljiva, rekla je Darcy dok su nas vodili u naš separe. – Kao da traži baš ono što joj se neće svidjeti, shvaćaš?
– Nije loše biti izbirljiv, rekla sam. – Ali njezini su kriteriji prilična katastrofa.
– Kako to misliš?
– Ponekad je malo plitka.
Darcy me blijedo pogledala.
– Samo želim reći da joj je previše stalo do novca, izgleda i do toga kakve veze muškarac ima. Samo si sužava mogućnost izbora – a i izglede da nekog nađe.
– Ne mislim da je baš toliko izbirljiva, rekla je Darcy. – Bila bi izašla s Marcusom, a on nema veza. Iz nekog je zabitnog grada u Wyomingu. A i kosa kao da mu se prorjeđuje.
– Montani, kažem, začuđena koliko površno Darcy zvuči. Valjda je takva otkako je došla na Man-hattan, možda čak i cijeli naš život, ali koji put kad nekog dobro poznaješ, ne vidiš kakav je zapravo. Zato zaista mislim da sam tu njezinu temeljnu karakteru u osobinu uspjela zanemariti, možda jer svoju najbliskiju prijateljicu nisam željela vidjeti iz te perspektive. Ali otkako sam razgovarala s Ethanom, njezina sklonost nametljivosti i plitkosti kao da se povećala, bilo ju je nemoguće previdjeti.
– Montana, Wyoming. Svejedno, rekla je, odmahnuvši rukom kao da i sama ne potječe sa Srednjeg zapada. Smeta mi kako Darcy podcjenjuje naše korijene, ponekad čak ismijava Indianu i naziva je pri-mitivnom i ružnom.
– A meni se njegova kosa sviđa, rekla sam.
Podsmjehnula se. – Vidim da ga braniš. Zanimljivo.
Ignorirala sam je.
– Jesi li se čula s njim u zadnje vrijeme?
– Nekoliko puta. Uglavnom mejlom.
– Je li bilo poziva?
– Nekoliko.
– Jesi li se vidjela s njime?
– Još nisam.
– Kvragu, Rachel. Nemoj izgubiti zamah. – Izvadila je žvakaću i zamotala je u ubrus. – Hoću reci, nemoj upropastiti ovu priliku. Boljeg nećeš naći.
Proučavam jelovnik i osjećam kako me preplavljuju gnjev i bijes. Kakva nepristojnost! Nije da mis-lim da Marcusu išta nedostaje, ali zašto ne bih mogla naći boljega? Što bi to uopće trebalo značiti? Ti-jekom cijelog našeg prijateljstva prešutno se podrazumijevalo da je Darcy lijepa, da ona ima sreće, da je ona rođena pod sretnom zvijezdom. Ali jedno je kad se nešto implicira. To tek tako izvaliti – boljeg nećeš naći – nešto je sasvim drugo. Njezina je drskost uistinu kolosalna. Sročila sam moguće replike, ali onda sam ih progutala. Nije svjesna koliko je pakosna njezina opaska; ona je samo plod njezine pri-rođene bezobzirnosti. A uostalom, s obzirom na situaciju, stvarno se nemam pravo ljutiti na nju.
Podigla sam oči s jelovnika i bacila pogled prema Darcy, zabrinuta da će mi sve pročitati s lica. Ali nje se ništa nije dotaklo.
Moja mama uvijek kaže da ja svoje srce nosim na dlanu, ali ako Darcy taj dlan nije potreban da joj oko nečega pomogne, ništa ona ne vidi.
Došao je naš konobar i bez zapisivanja zapamtio što smo naručile, a to me uvijek zadivi. Darcy je zatražila suhi tost i cappuccino, a ja sam naručila grčki omlet, zamijenivši fetu cedarom, i pomfrit. Ne-ka ona bude i mršava.
Darcy je izvukla svoj narančasti fascikl i počela kvačicama obilježavati razne popise. – Dobro. Imamo puno više posla nego što sam mislila. Moja je mama sinoć nazvala i počela 'Jeste li napravili ovo? Jeste li napravili ono?', pa me uhvatila panika.
Kažem joj da imamo dovoljno vremena. Voljela bih da ga imamo i više.
– To je, ono, za tri mjeseca, Rach. To će proći dok si rekao keks.
Stisnulo me u želucu kad sam se zapitala koliko ću još puta vidjeti Dextera u ta tri mjeseca. U kojem ćemo trenutku stati? Trebali bismo što prije. Trebali bismo odmah.
Promatram Darcy kako i dalje lista po fasciklu, a na marginama radi sitne bilješke sve dok nam ko-nobar nije donio hranu. Provjerila sam svoj omlet iznutra – sir cedar. Pogodio je. Počela sam jesti dok se Darcy razvezala o svojoj tijari.
Kimam, slušajući je samo s pola uha, a njezine me grube riječi još peku.
– Slušaš li ti mene? – napokon me upitala.
– Da.
– Dobro onda, što sam sad rekla?
– Rekla si da nemaš pojma gdje ćeš naći tijaru.
Odgrizla je komadić tosta, i dalje sumnjičava. – Dobro. Znači, ipak si me čula.
– Pa rekla sam ti, rekla sam, posuvši sol po pomfritu.
– Znaš li gdje ju mogu nabaviti?
– Pa, vidjele smo neke kod Vere Wang, u onoj staklenoj vitrini u prizemlju, zar ne? A sve mi se čini da ih imaju i u Bergdorfu.
Sjetila sam se ranih dana Darcynih zaruka kad sam u tome bar donekle emocionalno sudjelovala. Ia-ko sam joj zavidjela što njezin život tako glatko sjeda na mjesto, iskreno sam se veselila zbog nje i bila marljiva kuma. Sjećam se naše duge potrage za njezinom vjenčanicom. Pregledale smo sigurno sve ije-dnu haljinu u New Yorku. Potegnule smo sve do Kleinfelda u Brooklynu. Bilo nas je po robnim kuća-ma i malenim buticima u Villageu. Obišle smo velike kreatore na Aveniji Madison – Vera Wang, Caro-lina Herrera, Yumi Katsura, Amsale.
Ali Darcy nikad nije obuzeo onaj osjećaj koji ju je trebao obuzeti, ono kad te preplave emocije pa se rasplačeš po cijeloj garderobi. Napokon sam definirala problem. To je isti problem koji Darcy ima dok isprobava kupaće kostime. U svemu izgleda izvanredno. Pripijene uzane haljine isticale su njezine uske kukove i visinu. Široke haljine s korzetom bez naramenica naglašavale su njezin tanahni struk. Što je više vjenčanica isprobavala, to smo zbunjenije bile. I tako naposljetku, na kraju jedne duge, naporne subote, kad smo došle na svoj posljednji sastanak u Wearkstatt u Sohou, ja sam odlučila da će nam to biti zadnja postaja. Mlađahna djevojka koju život i ljubav još nisu uspjeli blazirati upitala je Darcy ka-ko je zamislila svoj veliki dan. Darcy je bespomoćno slegnula ramenima i pogledom zatražila odgovor od mene.
– Vjenčat će se u gradu, počela sam.
– Jednostavno obožavam vjenčanja na Manhattanu.
– Aha. I to početkom rujna. Računamo na to da će biti toplo... A ja mislim da su Darcy draže jednos-tavne haljine koje nisu previše načičkane.
– Ali da nisu predosadne, oglasila se Darcy.
– Tako je. Da ne budu neugledno mišje, rekla sam. Sačuvaj Bože.
Djevojka je stavila prst na sljepoočnicu, odbrzala pa se vratila s četiri gotovo navlas jednake vjenča-nice A-kroja. U tom sam času odlučila da ću među tim haljinama ja odabrati onu pravu. Kad je Darcy obukla drugu vjenčanicu, od svilenog satena krojenog u A, nježno bijelu sa spuštenim strukom i korze-tom opšivenim perlicama, uzdahnula sam. – O, Darcy. Predivno ti stoji'', rekla sam. (I stajala joj je, na-ravno.) – To je ta!
– Misliš? – Glas joj je zadrhtao. – Jesi li sigurna?
– Uvjerena, rekla sam. – Moraš kupiti ovu.
Nekoliko trenutaka poslije naručivale smo haljinu, ugovarale probe. Darcy i ja prijateljice smo otkad znamo za sebe, ali tad sam prvi put shvatila koliki utjecaj imam na nju. Izabrala sam joj vjenčanicu, najvažniji komad odjeće koji će ikad obući.
– Znači, nemaš ništa protiv da sa mnom danas odradiš neke stvari? – upitala me sad. – Zapravo bih htjela riješiti samo cipele. Za sljedeću mi probu trebaju cipele. Mislila sam da pogledamo u Stuartu Weitzmanu pa da onda skočimo do Barney'sa. Možeš sa mnom, je li tako?
Provukla sam žlicu punu omleta kroz kečap. – Ma da... Ali danas ipak moram svratiti na posao, sla-gala sam.
– Ti uvijek moraš raditi! Ne znam komu je gore – tebi ili Dexu, rekla je. – On u zadnje vrijeme radi na tome nekom velikom projektu. Nikad ga nema doma. – '
Nisam dignula pogled, tražeći najbolji preostali pomirit na tanjuru. – Stvarno? – rekla sam. pomis-livši na nedavne večeri koje smo Dex i ja dokasno proveli na poslu u telefonskim razgovorima. – Baš bez veze.
– Ma joj. Nikad nema vremena da mi pomogne oko tog vjenčanja. To mi sad već stvarno ide na živ-ce.
Nakon ručka i još dugog razgovora na temu vjenčanja, odšetale smo do Madisona i skrenule lijevo prema Stuartu Weitzmanu. Kad smo ušle u butik, Darcy se stala diviti desetku pari sandala i objašnja-vati mi kako su ti modeli savršeni za njezina uska stopala s malenom petom. Napokon smo dospjele do satenskih vjenčanih cipela otraga. Svake je odmjerila i za probu izabrala četiri para. Promatrala sam je kako se kočoperi trgovinom, kao da je na pisti, prije nego što je izabrala par s najvišim potpeticama. Umalo da je nisam pitala je li sigurna da su joj udobne, ali zaustavila sam se. Što prije ona odluči, to ću prije ja dobiti ostatak dana slobodno.
Ali Darcy nije još završila sa mnom. – Kad smo već ovdje, možemo li do Elizabeth Arden da pogle-damo ruževe? – upitala je dok je plaćala cipele.
Nevoljko sam pristala. Pješice smo otišle do Pete, a usput sam trpjela njezino blebetanje o vodoot-pornoj maskari i kako je moram podsjetiti da je kupi za vjenčanje jer je apsolutno nemoguće da izdrži obred a da se ne rasplače.
– Naravno, rekoh. – Podsjetit ću te.
Rekla sam sebi da te zadatke shvatim objektivno, distancirano poput organizatorice vjenčanja koja mladenku jedva poznaje, a ne kao mladenkina najstarija, ali najnevjernija prijateljica. Na kraju krajeva, budem li Darcy iznimno korisna, to bi moglo umanjiti moju krivnju. Zamišljam Darcy kako doznaje za moja nedjela i sebe kako govorim: – Da, sve je to istina. Uhvatila si me. Ali smijem li te podsjetiti da NI U JEDNOM TRENUTKU NISAM ZANEMARILA SVOJE DUŽNOSTI KAO KUMA!
– Mogu li vam pomoći, dame? – upitala nas je žena za pultom u Elizabeth Arden.
– Da. Tražimo ružičasti ruž. Živahnu, a opet blagu i čednu ružičastu za mladenke, rekla je Darcy.
– A vi ste mladenka?
– Jesam. Da. – Darcy joj je dobacila jedan od svojih namještenih osmijeha ljudi koji se bave odno-sima s javnošću.
Žena joj je uzvratila širokim smiješkom i odlučno iznijela preporuke pa brzo izvadila pet tuba i pos-lagala ih na pult pred nas. – Izvolite. Savršenstvo.
Darcy joj je rekla da će meni trebati usklađena nijansa, jer sam ja kuma.
– Baš lijepo. Sestre? – Žena se smiješila. Njezini su me veliki kockasti zubi podsjetili na Efektu.
– Nismo, rekla sam.
– Ali ona mi je poput sestre, rekla je Darcy, jednostavno i iskreno.
Potištena sam. Zamišljam sebe u talk showu Ricki Lake naslovljenom – Najbolja mi je prijateljica htjela preoteti mladoženju. Publika zviždi dok ja mucam svoje isprike i izlike. Objašnjavam da nikomu nisam htjela učiniti nažao, da se jednostavno nisam mogla obuzdati. Prije sam se pitala kako samo na-laze ljude koji su se pokazali kao tako podle izdajice (a kamoli kako ih uspiju uvjeriti da se ispovjede na televiziji). Sad sam se ja pridružila tom polusvijetu. Nije mi ravna ni Brandi s i.
Ovo mora prestati. Smjesta. Ovog časa. S Dexom nisam čak ni spavala svjesno, trijezno. Pa što ako smo se opet poljubili? To je bio samo poljubac. Prekretnica će biti izbor ruža za mladenku. Smjesta. Jedan, dva, tri, kreni!
A onda sam pomislila na Dexterovu mekanu kosu, cimetaste usnice i njegove riječi – sviđa mi se doslovno sve na tebi. Još ne mogu vjerovati da u Dexu postoje ti osjećaji prema meni. A to što i ja prema njemu osjećam isto, previše je da bi se moglo zanemariti. Možda je tako suđeno. Riječi poput – sudbine – i – srodnih duša – kovitlaju mi se glavom, riječi kojima sam se u dvadesetima izrugivala. Uočila sam tu ironiju: nismo li s godinama sve ciničniji?
– Sviđa ti se ovaj? – Darcy se okrenula prema meni, napućivši svoje pune usnice.
– Lijep je, rekla sam.
– Nije prejak?
– Ne bih rekla. Nije. Lijep je.
– Mislim da je možda prejak. Imaj na umu, bit ću u bijelom. Drukčije će izgledati. Sjećaš se kako je Kim Frisby bila našminkana na vjenčanju, kako je izgledala kao zadnja drolja? Ja želim izgledati seksi, ali i umiljato. Onako, kao djevica. Ali svejedno seksi.
Naglo sam se i nenadano našla na rubu suza, ne mogu više ni sekunde trpjeti razgovore o vjenčanju. – Darce, stvarno bih morala na posao. Iskreno mi je žao.
Izbacila je donju usnicu. – Daj, još samo malo. Ne mogu ovo bez tebe! – A onda je našoj prodavači-ci rekla: – Nemojte zamjeriti.
Djevojka se nasmiješila kao da potpuno razumije, nije se uvrijedila. Shvatila je da Darcy govori isti-nu i vjerojatno se pita kakva je to kuma koja mladenku ostavlja u tako presudnom trenutku.
Duboko sam udahnula i rekla joj da mogu ostati još koju minutu. Isprobala je još tuba, otirući usnice losionom za skidanje šminke između dvije nijanse ružičaste.
– A ova?
– Zgodno. – Usrdno sam se nasmiješila.
– E pa, zgodno nije dovoljno! – prasnula je. – Mora biti savršeno. Moram izgledati savršeno!
Dok sam proučavala njezine napućene, senzualne usnice bobičaste nijanse, nestao je svaki trag kaja-nja. Osjećala sam samo krutu, razbuktalu ljutnju.
Zašto tebi sve mora biti savršeno? Zašto ti sve moraš dobiti u savršenom paketiću omotanom vrp-com kakvu preporuča Martha Stewart? Čime si ti to zaslužila Dexa? Ja sam ga prva srela, ja sam ga upoznala s tobom. Trebala sam ga pokušati osvojiti. Zašto ono nisam? A, da, zato što sam mislila da ga nisam vrijedna. E pa, prevarila sam se. Očito sam pogrešno procijenila situaciju. Događa se... po-gotovo kad imaš prijateljicu kakva si ti, prijateljicu koja pretpostavlja da ima pravo na najbolje od svega, prijateljicu koja do te mjere ne sustaje u svojoj težnji da te zasjeni da počneš čak podcjenjivati samu sebe, skrešeš svoje ciljeve. Za ovo si kriva ti, Darcy, zato što si uzela ono što je zapravo trebalo biti moje.
Napeta sam kao struna i ne mogu dočekati da se maknem od nje. Pogledala sam na sat i uzdahnula, gotovo uvjerena da zaista moram otići na posao i da je Darcy kao i obično neuviđavna pa iskorištava moje vrijeme. Mislim da je moj posao mrvicu važniji od tvog ruža za događaj do kojeg ima još nekoli-ko mjeseci!
– Žao mi je. Darce, nisam ja kriva što moram raditi.
– Dobro.
– Nisam ja kriva, ponovila sam.
Nisam ja kriva.
Nisam ja kriva za ono što osjećam prema Dexu.
A za ono što on osjeća prema meni, a znam da je to iskreno, nije on kriv.
Prije nego što sam uspjela umaknuti, Darcy je nazvala Claire na mobitel. Je li pogledala u Bobbi Brown?, čula sam Claire kako se raspituje, a onda s autoritetom ravnim časopisu Vjenčanja izjavljuje da oni imaju prekrasnu liniju za mladenke i da njihov ruž dobro navlaži usnice, ali da se ne sjaji previ-še.
– Hoćeš li se naći sa mnom sad? – preklinje Darcy na telefon. Njezino samoljublje nema granica.
Završila je razgovor i rekla mi da sam slobodna, da Claire dolazi iz ovih stopa. Odmahnula je ru-kom; daje mi otpust.
– Doviđenja, rekla sam. – Čujemo se poslije?
– Aha. Valjda. Bok.
Kad sam se okrenula da ću otići, upozorila me za kraj. – Ako ne pripaziš, morat ću te degradirati u običnu djeverušu, a Claire dodijeliti tvoj cijenjeni položaj.
Toliko o tome da smo kao sestre.
Nazvala sam Dextera na mobitel čim sam joj izašla iz vidokruga. Nizak je to potez, nazvati ga dok Darcy sređuje stvari oko vjenčanja, ali tjera me bijes od kojeg izgaram. Tako joj i treba kad je takva zahtjevna i egoistična nasilnica.
– Gdje si? – upitala sam Dexa nakon što smo se pozdravili.
– Kod kuće.
– A.
– Gdje si ti? Mislio sam da si išla kupovati? – Jesam. Ali rekla sam da moram raditi,
Primijetila sam da oboje izbjegavamo spomenuti Darcy izravno.
– Pa moraš li raditi? – upitao je oprezno.
– Ne baš.
– Fino. Ni ja. Možemo se vidjeti?
– Kod kuće sam za dvadeset minuta.
Dex je do mog stana stigao prije mene pa me pričekao u predvorju, čavrljajući s Joseom o Metsima. Tako sam sretna što ga vidim, laknulo mi je što sam se maknula od Darcy. Nasmiješila sam se i poz-dravila, pitajući se je li Jose Dexa prepoznao iz nekog od prijašnjih posjeta s Darcy. Nadam se da nije. Ne želim blagoslov samo od svojih roditelja. Želim ga čak i od svog portira.
Dex i ja dovezli smo se dizalom i hodnikom idemo prema mom stanu. Napeta sam od očekivanja, željna njegova dodira. Sjeli smo na moj kauč. Uhvatio me za ruke pa smo se počeli ljubiti sa žudnjom koja me podsjeća na ljubavničku aferu. Ozbiljna je to riječ, ulijeva strah. Asocira na vjeronauk i Deset zapovijedi. Ali to nije preljub. Nitko nije u braku. Zasad. Potisnula sam sve to iz svojih misli dok lju-bim Dexa. Neće više biti grižnje savjesti, bar ne u ovom komadiću vremena koji slijedi.
Najednom nam se čini smiješno da se grbimo na kauču. Neizmjerno bi nam udobnije bilo na mom krevetu. Ništa se dalje ne mora dogoditi samo zato što smo na krevetu. Tako to doživljavaju tinejdžeri. Ja sam odrasla žena sa životnim iskustvom (premda ograničenim) i mogu se svladati na vlastitom kre-vetu. Ustala sam i povela ga na drugu stranu svoje garsonijere. Krenuo je za mnom, ne ispuštajući moju ruku. Sjeli smo u podnožje kreveta. Dex je izuo mokasinke. Ne nosi čarape. Promigoljio je nožnim pal-cima gore-dolje. a onda protrljao stopala. Ima visoke elegantne ristove i tanke gležnjeve.
– Ovamo dođi, rekao je i povukao me k sebi pa onda oboje prema mojim jastucima. Jak je, koža mu je topla. Sad smo na boku, tijela nam se oslanjaju jedno o drugo. Opet me poljubio pa smo se prevrnuli u njegovu smjeru. Najednom me prestao ljubiti, pročistio grlo i rekao: – Ovo je tako čudno. Što sam ovako s tobom. A opet mi se čini potpuno prirodno. Možda zato što smo već dugo prijatelji.
Rekla sam mu da znam točno što misli. Sjetila sam se fakulteta. U to doba nismo bili najbolji prija-telji, ali bili smo dovoljno bliski da doznamo štošta jedno o drugome, stvari koje isplivaju čak i dok se koncentriraš na kontributivni nemar i na moguće načine raskidanja ugovora. U glavi sam pobrojila sve što sam o Dexu doznala u doba prije Darcy. Da je odrastao u Westchesteru. Da je katolik. Da je u sred-njoj školi igrao košarku i razmišljao o tome da se prijavi u ekipu na Georgetownu. Da ima stariju sestru Tessu koja je studirala na Cornellu i sad predaje engleski u srednjoj školi u Buffalu. Da su mu se rodi-telji rastali dok je bio mali. Da mu se otac ponovno oženio. Da mu je majka pobijedila rak dojke.
Zatim je tu bilo sve što sam doznala preko Darcy, detalji iz njegova privatnog života koje sam si ovih dana predočavala i o njima razmišljala. Recimo to da je Dex ujutro loše volje. Da svaku večer pri-je spavanja napravi bar pedeset sklekova i nikad ne ostavlja prljavo suđe na kuhinjskom elementu. Da ga je djedova smrt skrhala, jedini put da ga je ona vidjela kako plače. Da je imao dvije ozbiljne djevoj-ke prije Darcy i da ga je ona koja se zvala Suzanne Cohen, a radila je kao istraživačka analitičarka u Goldman Sachsu, napucala i slomila mu srce.
Kad se sve to zbroji, znam puno. Ali želim još. – Reci mi sve o sebi, rekla sam, kao da imam osam-naest godina.
Dex mi je dotaknuo lice, a onda povukao zamišljenu crtu niz moj nos i oko usnica, spustivši mi prst na bradu. – Prvo ti. Ti si tajanstvena.
Nasmijala sam se. – Teško, rekla sam, pomislivši kako je sramežljivost pobrkao s tajanstvenošću.
– Jesi. Na pravu si bila zatvorena knjiga. Sva tiha, nisi htjela vezu ni sa kim, iako su mnogi pokuša-vali... Nikad nisam iz tebe uspio baš previše izvući.
Opet sam se nasmijala. – Što time želiš reći? Puno sam ti toga rekla na fakultetu.
– Što na primjer?
Odverglala sam neke autobiografske detalje. – Ne mislim na takve stvari, rekao je. – Mislim na ono važno. Što prema čemu osjećaš.
– Mrzila sam Zigmana, pokušala sam neuvjerljivo.
– Znam. Tvoj te strah proždirao. A onda si briljirala kad te napokon prozvao.
– Nisam, rekla sam, prisjetivši se kako sam se isprtljala iz dugog, mučnog ispitivanja.
– Da, jesi. Ti si samo mislila da nisi. Ne vidiš sebe onakvom kakva si.
Skrenula sam pogled, usredotočivši se na mrlju od tinte na prekrivaču.
Nastavio je. – Sebe vidiš kao vrlo prosječnu, običnu. A u tebi nema ničega običnog, Rachel.
Ne mogu mu uzvratiti pogled. Lice mi gori.
– I znam da se zarumeniš kad ti je neugodno. – Nasmiješio se.
– Ne zarumenim! – pokrila sam lice jednom rukom i zakolutala očima.
– Zarumeniš se. Preslatka si. A nisi toga ni svjesna, i to je ono najslađe.
Nitko, čak ni moja majka, nikad mi nije rekao da sam slatka.
– I prelijepa si. Apsolutno, frapantno prelijepa na najsvježiji, najprirodniji način. Izgledaš kao one Ivorjeve djevojke. Sjećaš se tih reklama za sapun? Vjerojatno si premlada. Ti si kao manekenka za J.Crew. Potpuno prirodna.
Rekla sam mu da ga molim da prestane, iako sam oduševljena onim što mi je upravo rekao.
– Istina je.
Želim mu vjerovati.
Poljubio me u vrat, lijeva mu ruka počiva na mom boku.
– Dex.
– Hm?
– Tko je rekao da nisam htjela vezu na fakultetu?
– Pa nisi, zar ne? Onamo si došla učiti, a ne ići na spojeve. To je bilo jasno.
– Hodala sam s Nateom.
– Tek na samom kraju.
– Nije me pozvao van sve do samog kraja.
– Junačina.
Zakolutala sam očima.
– Malo je nedostajalo da te ja pozovem van, znaš li to? – Na to sam se nasmijala.
– Istina je, rekao je s prizvukom uvrijeđenosti u glasu. Pogledala sam ga sumnjičavo.
– Sjećaš li se kad smo učili za ispit iz deliktnog prava?
Zamislila sam njegov palac na svom licu kako mi otire suzu. To je, dakle, ipak nešto značilo.
– Znaš točno na što mislim, je li tako?
Lice mi isijava dok kimam glavom. – Mislim da znam. Da.
– A kad sam se ponudio da te otpratim kući, odbila si. Sasjekla si me.
– Nisam te sasjekla!
– Bila si sva službena.
– Nisam. Samo tada nisam mislila... – Glas mi je zamro.
– Da, a onda si me upoznala s Darcy. Tad sam shvatio da te uopće ne zanimam.
– Jednostavno nisam mislila... Nisam znala da me tako doživljavaš.
– Uživao sam družiti se s tobom, rekao je Dex. – Uživam i danas. – Zagledao se u mene, netremice.
Rekla sam mu da nikad nisam upoznala čovjeka koji manje trepće. Nasmiješio se, rekao da nikad ni-je izgubio dvoboj u nepomičnom gledanju u oči. Izazvala sam ga, raširivši oči koliko i on svoje. Primi-jetila sam da na lijevoj šarenici ima tamnu mrljicu, poput pjege na oku.
Nekoliko sekundi poslije trepnula sam. Nabacio je brz, pobjedonosan smiješak pa me onda opet stao ljubiti. Mijenja jačinu i pritisak jezikom, a ti ljubilački ideali i prečesto završe u zapećku kad otpočne stalna veza. Ljubljenje s Dexom nikad mi neće dodijati. Nikad me neće prestati tako ljubiti.
– Pričaj mi o Suzanne, rekla sam kad smo se napokon razdvojili. – I o tvojoj curi iz srednje škole.
– Alice? – Nasmijao se, gurnuo mi pramen kose iza uha. – Što o njoj? To je davna prošlost.
Svi znaju da se o bivšima ne raspravlja kad tek počinješ vezu. Tako od samog početka umireš od že-lje da te detalje doznaš, to je tema koja se načinje tek u puno kasnijoj fazi. Ne moraš se slijepo držati pravila kao Claire da bi ti to bilo kristalno jasno. Viđanje s nekim nepoznatim novi je početak za vas oboje. Prežvakavanje prošlih, a samim time i neuspjelih veza, ne može uroditi nikakvim dobrom. Ali u usporedbi s činjenicom da je on zaručen, bivše su cure bezazlena tema. Nema potrebe za taktiziranjem ovdje, u mojoj sigurnoj garsonijeri. Tu pravila ne vrijede. To je možda jedina prednost naše situacije.
– Jesi li bio zaljubljen u njih? – Iz nekog razloga to moram znati.
Otkotrljao se na leđa i zagledao se u strop ne bi li se koncentrirao. Sviđa mi se što razmišlja o mojim pitanjima, baš kao za vrijeme ispita na pravu. Sjećam se kako bi prvih četrdeset i pet minuta ispita zurio u prazno. Na ispitni papir ne bi napisao ni riječi sve dok nije smislio cijeli svoj odgovor.
Pročistio je grlo. – Nisam u Alice. Ali u Suzanne jesam.
Nije ni čudo što je Suzanne uvijek toliko mučila Darcy. Ona želi biti jedina koju je ikad volio. Sje-ćam se kako se pogađala s Blaineom u srednjoj školi: – Nisi volio Cassandru, je li tako? Je li? – Dok na kraju nije jednostavno rekao ne. Samo tebe, Darcy.
– Zašto ne u Alice? – upitala sam. Draže mi je prvo čuti o onoj koju nije volio.
– Ne znam. Bila je draga djevojka. Da nije mogla biti draža. Ne znam zašto je nisam volio. Time ne možeš baš upravljati.
Dex ima pravo. To nema nikakve veze s urođenom vrijednosti onog drugog, sa zbrojem njegovih vr-lina. Ne možeš snagom volje natjerati sebe da to osjetiš. Ili ne osjetiš. Iako je meni to svih ovih godina prilično dobro išlo. Eto Joey, na primjer. S njime sam hodala dvije godine, a nikad nisam osjetila ni djelić onog što osjećam sada.
– Naravno, to je bilo tek u srednjoj školi, nastavio je. – Koliko uopće možeš biti ozbiljan u tim godi-nama?
Kimnula sam, pomislivši na slatkog malog Brandona. A onda sam pitala Dexa za Suzanne. – Znači, nju si volio?
– Da. Ali to na duge pruge ne bi išlo. Ona je Židovka i vrlo mi je otvoreno rekla što očekuje od me-ne. Željela je da se obratim, da svoju djecu odgajamo kao Židove, i sve što uz to ide. A možda mi to ne bi ni smetalo... Nisam baš pobožan... Ali smetalo mi je to što je ona od toga stvorila bespogovorno pra-vilo. Pred sobom sam vidio sam život u kojem me tiraniziranjem pretvara u govno. Baš kao što njezina majka radi njezinu ocu. A i bili smo premladi da bismo se vezali... Ali svejedno me dotuklo kad me ostavila.
– Je li se udala?
– Čudno što baš to pitaš. Zajednički mi je prijatelj upravo javio da se zaručila. Jedno mjesec dana poslije... – Zastao je, neugodno mu je.
– Poslije tebe?
– Da, prošaptao je. Privukao me k sebi i snažno poljubio, brišući svaku pomisao na Darcy. Svukli smo se i kliznuli pod pokrivače.
– Hladno ti je, rekao je.
– Uvijek mi je hladno kad sam nervozna.
– Zašto si nervozna? Nemoj biti.
– Dex, rekla sam u njegov vrat.
– Da, Rach?
– Ništa.
Svojim je tijelom prekrio moje. Više mi nije hladno.
Dugo se ljubimo, posvuda dodirujemo.
Ne znam koliko je sati, ali sumrak se tek hvata.
Gotovo sam ga zaustavila iz razloga koje ne treba ni nabrajati. Ali i zato što mislim da bismo trebali čekati da skupa provedemo noć. A opet, to se možda nikad neće dogoditi. I vjerojatno se nikad neću tuširati s njime, gledati ga kako se ujutro brije. Ili čitati nedjeljni Times uz kavu, dok nam sati lijeno teku. Nikad se nećemo držati za ruke u Central Parku niti stiskati jedno uz drugo na deki na Sheep's Meadowu. Ali mogu ga imati sad. Od ovog nas trenutka ništa ne dijeli.
Vidim tek djelić Dextera dok se zajedno gibamo: njegov zalizak s tračkom sjedina, njegovo snažno rame, školjku njegova uha. Vršcima prstiju prešla sam mu preko ključne kosti, a onda ga čvršće uhvati-la.
8 Re: Emily Giffin – Nešto posuđeno Sub Jan 28, 2012 4:27 am
Margita
Administrator
Deset
Ne mogu prestati misliti na Dexa. Znam da nećemo završiti zajedno, da će se u rujnu oženiti s Darcy. Ali spremna sam zaboraviti budućnost i dopuštam sebi svakodnevni užitak opsjednutosti njime. Ništa ne traje vječno, govorim sebi. Pogotovo ne ono dobro. Iako inače nisi suočen s neumoljivim ro-kom. Prisjećam se još nekih primjera konkretnih, unaprijed predodređenih raspleta. Recimo, koledž. Znala sam da ću otputovati na četiri godine, steći prijatelje, uspomene i znanje i da će sve to određenog datuma naglo prestati. Znala sam da ću tog dana pokupiti svoju diplomu, a imovinu utrpati u kamion za selidbe u smjeru Indiane i moje će iskustvo na Dukeu završiti. Poglavlje zauvijek zatvoreno. Ali svijest o tome nije me spriječila da se zabavljam, izvučem iz te situacije najveći mogući užitak.
A to radim i s Dexom. Neću se po cijenu sadašnjeg trenutka baviti crnim mislima o kraju.
Večeras sam bila kod kuće kad me Dex nazvao s posla da me na brzinu pozdravi i kaže mi da mu nedostajem. Tako dečko nazove svoju djevojku. Bez ikakvih tajni i komplikacija. Pravim se da smo zaista skupa. Telefon je opet zazvonio sekundu nakon što smo završili.
– Hej, rekla sam istim prigušenim tonom, pomislivši da to samo Dex ponovno zove.
– Kakav ti je to glas? – upitala je Darcy i spustila me natrag na zemlju.
– Kakav? – upitah. – Samo sam umorna. Što je novo?
Krenula je naširoko i nadugačko opisivati pojedinosti svoje posljednje krize na poslu, koja se obično svede tek na papir zaglavljen u kopirki. Ni ova nije izuzetak. Tipfeler na letku za otvaranje kluba. Odu-prla sam se želji da joj kažem da njezina ciljana publika neće ni primijetiti pravopisnu pogrešku, ali umjesto toga pitala sam tko ovaj vikend ide u Hampton. Osjećam kako mi se osjetila izoštravaju u oče-kivanju Dexterova imena. Već mi je rekao da ide i nagovarao me da i ja dođem. Bit će nezgodno, ali vrijedit će, rekao je. Mora me vidjeti.
– Nisam sigurna. Claire će možda doputovati prijatelji. Dex ide.
– Zbilja? Ne mora raditi? – upitala sam, s malo prevelikim iznenađenjem. Prožela me zabrinutost, ali Darcy nije uočila moj namješteni ton.
– Ne, upravo je završio neki krupni projekt, rekla je.
– Kakav projekt?
– Ne znam. Neki projekt.
Dexterov je posao Darcy dosadan. Primijetila sam to prema tome kako ga zna ušutkati, prekinuti us-red priče pa se opet vratiti na vlastite sitničave preokupacije. Jesam li debela? Stoji U mi ovo dobro? Ideš onamo sa mnom ? Daj mi to napravi. Umiri me. Ja pa ja.
Kao da me čula, reče mi da razmišlja o tome da pošalje snimku na Big Brother, da bi bilo zabavno sudjelovati u emisiji. Za mene je rijetko što strasnije od pojavljivanja na televiziji, od toga da te cijeli svijet prosuđuje, ocjenjuje, čerupa.
– Misliš da bi me izabrali? – pita me.
– Imala bi dobre izglede.
Dovoljno je lijepa da je izaberu i ima živopisan karakter -upravo ono što se na reality showovima traži. Proučavala sam vlastito lice u ogledalu, sjetivši se kako mi je Dex rekao da izgledam kao mane-kenka za J.Crew. Možda i jesam privlačna, ali nisam ni približno lijepa kao Darcy s pravilnim crtama lica, fenomenalnim jagodicama, usnicama oblikovanim u luk.
Sad se glasno smije u slušalicu i pripovijeda mi drugu priču o svom danu. Uši me bole od nje. Na pamet mi je pala riječ – kreštava, i dok opet proučavam svoj odraz, zaključujem da iako sam daleko od ljepotice, možda ipak imam mekoću koja njoj nedostaje.
Četvrtak je, dan prije nego što trebamo ići u Hampton. Dex je kod mene. Planirali smo pričekati sljedeći tjedan da se vidimo nasamo, ali oboje smo s poslom završili ranije. I što reći, eto nas opet zaje-dno. Već smo jedanput vodili ljubav. Sad mi glava počiva na njegovim prsima. Dok diše, prsima mi blago nadiže lice. Ni jedno ni drugo dugo nije progovorilo, a onda je on najednom upitao: – Što mi to radimo?
Eto ga. Pitanje.
Stoput sam na to pomislila, uobličila upit navlas tako, s istom intonacijom, istim naglaskom na riječ – radimo. Ali svaki put odgovorim drukčije:
Slušamo svoje srce.
Riskiramo.
Ludi smo.
Autodestruktivni smo.
Pohotni smo.
Zbunjeni smo.
Bunimo se.
On se boji braka.
Ja se bojim samoće.
Zaljubljujemo se.
Već smo zaljubljeni.
I najčešće: pojma nemamo.
Ponudila sam mu to. – Ne znam.
– Ni ja, rekao je blago. – Trebamo li razgovarati o tome?
– Želiš li?
– Ne baš, rekao je.
Laknulo mi je što ne želi. Jer ni ja ne želim. Previše se bojim onoga što bismo mogli odlučiti. Strah me obiju mogućnosti. – Onda nećemo. Ne sad.
– A kad? – upitao je.
Iz nekog sam razloga rekla: – Poslije Dana nezavisnosti.
Zazvučalo je nasumično, ali to je oduvijek bila svojevrsna prekretnica, ta ljetna središnjica. Iako po-slije tog četvrtog srpnja preostane više od polovice ljeta, taj dio uvijek proleti. Lipanj, iako jedan dan kraći, uvijek se čini toliko dulji od kolovoza.
– Dobro, rekao je.
– Ničime se nećemo baviti do četvrtog srpnja. – Jasno sam postavila to pravilo, kao na početku ispi-ta na pravu. Glas mi je čvrst iako ne znam točno što smo sad zaključili. Da je od četvrtog srpnja s nama gotovo? Ili možda... ne, nije mu valjda palo na pamet da mislim kako će tada reći Darcy da se ne može oženiti njome. Ne, nismo to sad zaključili. Jednostavno smo zaključili da ništa ne zaključujemo. To je sve.
Svejedno, određivanje datuma ulijeva mi strah. Zamišljam divovsko odbrojavanje dana, sati, minuta, sekundi. Kao na satovima navijenima 1999. da odbrojavaju do novog milenija. Sjećam se da sam pro-matrala sekunde kako s takvog sata klize u poštanskom uredu blizu kolodvora Grand Central, negdje u prosincu. Od tog me sata hvatala nervoza, mahnitost. Došlo mi je da navalim na svoj popis obveza, od-govorim na pozive nagomilane na mom stolu, da sve to istog časa dovršim. A istodobno me promatra-nje tih brojki kako otkucavaju paraliziralo. Previše sam toga morala napraviti, čemu onda išta raditi?
Pokušavala sam izračunati broj sati preostalih do četvrtog srpnja. Koliko ćemo noći provesti zajed-no. Koliko ćemo puta voditi ljubav.
Zakrulilo mi je u želucu. Ili možda u njegovu. Ne znam jer sam priljubljena uz njega. – Jesi li gla-dan? Možemo nešto naručiti, rekla sam i poljubila ga u prsa. – Ili nam ja mogu nešto spraviti.
Zamislila sam sebe kako spremam nešto ukusno da prizalogajimo. Ne znam kuhati, ali naučila bih. Bila bih izvrsna, brižna supruga.
Kaže mi da ne želi gubiti vrijeme na jelo. Može uzeti nešto kad bude išao kući. Ili će jednostavno u krevet otići gladan. Kaže da me želi osjećati uza se sve dok ne bude morao otići.
Sutradan pitam Dexa je li bilo kakvih problema kad se vratio kući. Pitanje je neodređeno, ali on zna što ga pitam. Kaže da Darcy nije bila kod kuće kad je došao pa se stigao istuširati, nevoljko me sprati sa sebe. Kaže da mu je Darcy ostavila poruku: – Jedanaest je, a ti se ne javljaš ni na mobitel ni na tele-fon na poslu. Vjerojatno me varaš. Idem van s Claire.
To je njezina uobičajena ironična optužba kada Dex dokasno radi. Pita ga vara li je i nikad ne vjeru-je da bi mogao učiniti takvo što. Svaki put promijeni osobu, odabirući nasumce ženska imena iz njego-va ureda. Što je žena manje privlačna, to se ona bolje zabavlja. – Znam da si zaljubljen u Ninu, kaže mu, a zna da je Nina bucmasta tipkačica sa Staten Islanda s umjetnim noktima ukrašenim šljokicama.
Zamislila sam Dexa kako se sinoć vraća kući. Cijeli mi se prizor odvrtio pred očima: Dex kako se šulja u svoj stan, hita pod tuš i liježe u krevet, čekajući da se u bravi okrene ključ pa glumi da spava kada Darcy uđe u njihovu sobu. Nagne se nad njega, proučavajući ga u mraku.
– Kako ti je bilo na spoju s Ninom? – pita ga podrugljivo, glasno.
On protrlja oči šakom kao što to rade na televiziji kad se bude iz duboka sna. – Zdravo, kaže umor-no, a onda se napravi da opet tone u san.
Ona se sklupča u krevet uz njega i dobaci jedno volim te.
Njegova se čeljust zategne, ali uzvrati joj isto. Što drugo može? Zaspi s mišlju na mene. S mišlju kako mu se njezina brada preoštro zabija u prsa.
Promatram ih na plaži, dolje uz more.
Darcy i Dex zajedno što je na ne previše vrućem lipanjskom suncu. Ovo je prvi vikend da sam ih vi-djela zajedno otkad smo Dex i ja trijezno, namjerno vodili ljubav. Stavila sam sunčane naočale da ih mogu neupadljivo proučavati sa svog ručnika, dok mi Claire blebeće – a o čemu drugom? – o vjenča-nju. Što ako večer bude prohladna? Trebamo li kupiti jednake pasmine, laganu, prozračnu vesticu? Kimnula sam i promrmljala da je to pametno.
Dex je upravo na brzinu otplivao iako je more ledeno. Sad razgovaraju, stisnuti jedno uz drugo. Mo-žda je izvještava o temperaturi mora. Ona je nevoljko zakoračila prema oceanu, taman toliko da joj vo-da prekrije stopala. Oboje se smješkaju. Dex je nogom pljusnuo vodu po njezinim cjevanicama, a ona je vrisnula, okrenula se i odbrzala metar-dva od njega. Vidim kako joj se napinju mišići na dugim, pre-planulim nogama. U bikiniju je boje kože. Kosa joj je raspuštena, leti joj oko lica. On se smije, a ona diže kažiprst kao da ga hoće ukoriti, a onda opet korača prema njemu. Njihovoj obijesti nema kraja. Boli me dok ih gledam, ali ne mogu prestati. Ne mogu odvratiti pogled.
Imam osjećaj da izvode predstavu. No dobro, Darcy uvijek izvodi predstavu. Ali Dex spremno sud-jeluje. Sigurno zna da svi gledamo. Da ja gledam. Uvijek je tako kad si u grupi, a netko odluči da ide plivati ili odšeta do vode. Ocean je poput ogromne pozornice. Prirodno je da drugi gledaju, makar samo na trenutak. Dex je zacijelo svjestan toga, a opet se do kraja uživio u raspoloženje razigranog para. Trebao bi biti izgubljen u mislima na svom ručniku, drijemati ili čitati roman; nešto mračno, da stek-nem dojam kako je zbunjen, uznemiren, rastrgan. Ali umjesto toga on prska Darcy i cereka se.
Marcus je rukama oblikovao tuljac oko usta i doviknuo im. – Koliko je hladno?
– Led ledeni! – objavila je Darcy, gladeći Dexova leđa, dok je on muškarački izjavio: – Ma, ugodno je. Dođi!
Srdžba se stapa s boli. Prvi sam put u potpunosti požalila seks s Dexom. Osjećam se blesavo, naglo uvjerena da mu je do mene stalo kao do lanjskog snijega. Suze mi peku oči dok se silim da se okrenem od njih, stavim svoje slušalice. Naređujem sebi da ne zaplačem.
Prije nego što sam uspjela stisnuti play, Marcus me upitao što to slušam. Vidjela sam ga samo je-danput od našeg spoja i to tek na brzom ručku preko tjedna u zalogajnici blizu svog ureda, ali nekoliko smo puta razgovarali, a jedan je razgovor trajao dulje od sata. Jedini vidljivi razlog zbog kojeg drugog spoja nije bilo, bar iz njegove perspektive, puki je splet okolnosti. On je zauzet, ja sam zauzeta. Na pos-lu je ludnica. I sve što uz to ide. Dakle, vrata su još širom otvorena, što mi je jako drago. Moram se više koncentrirati na njega. Osjećaji prema njemu mogli bi isplivati jednom kad prekrižim Dexa. Nasmiješi-la sam se i rekla: – Tracy Chapman. Dobar CD. Hoćeš poslušati?
Dodala sam mu slušalice dok su Dex i Darcy hodali prema nama. Marcus je slušao nekoliko sekun-di. – Dobro je. – Vratio mi je slušalice i iščeprkao Colu iz hladnjaka. – Hoćeš gutljaj? – upitao me ta-man kad su Darcy i Dex stali iznad nas.
Rekla sam mu, može, uzela limenku i obrisala poklopac rubom ručnika nakon što sam otpila.
Sa znakovitim, šaljivim izrazom lica rekao je: – Ne smetaju mi tvoji bacili. Kužiš?
Nasmijala sam se i odmahnula glavom kao da želim reći, Marcus, Marcus, baš si pravi šašavac.
Marcus je namignuo. Opet sam se nasmijala.
U pravi čas. Dex je uhvatio cijelu komunikaciju. Nisam ga pogledala. Neću. – Ide još tko unutra? – upita.
Claire mu je dala uobičajen odgovor. – Ne još. Nije mi još vruće.
Marcus je rekao da mrzi plivati, pogotovo u ledenoj vodi. – Molim te objasni mi što je u tome za-bavno.
Darcy se zahihotala. – I nije zabavno. To je mučenje!
Ja nisam rekla ništa; pritisnula sam gumb na discmanu.
– A ti, Rachel? – upitao je Dex, i dalje nadvijen nada mnom.
Ignorirala sam ga, odglumivši da sam previše pojačala da bih ga čula.
On i Darcy vratili su se na svoje ručnike s Clairine druge strane. Darcy je otrla pijesak sa stopala i gležnjeva, a Dex sjeo prekriženih nogu i zagledao se u ocean. Krajičkom oka vidim mu ramena i vrat. Pokušavam ne razmišljati o njegovoj glatkoj koži i kako je to kad je uz mene. Neću to ponovno osjetiti. Govorim sebi da to nije kraj svijeta. Tako je najbolje.
Prije večere tog dana, dok sam se oblačila, Darcy je došla u moju sobu i pitala me jesam li ponijela uvijač trepavica. Rekla sam da nisam, da nemam uvijač trepavica. Možda Hillary ima, ali tušira se. Sje-la je na moj krevet i uzdahnula, a lice joj je poprimilo sanjarski izraz.
– Sad sam se predobro poseksala, rekla je.
S mukom sam ostala smirena. – Ma daj? – Znam da otvaram teren za daljnje povjeravanje, ali nisam znala što bih drugo rekla. Lice mi plamti. Nadam se da Darcy neće primijetiti.
– Da, bilo je fenomenalno. Jesi li nas čula? – Za Darcy je tipično da otkriva takve detalje. Uvijek je bila otvorena u svojim izvještajima o seksu. Kaže čak i koje su riječi razmijenili u trenutku orgazma. Ja sam uvijek slušala, obično se smijala, katkad čak i uživala u njezinim pričama. Ali ti su dani davno prošli.
– Nisam. Valjda sam bila pod tušem, rekla sam.
– Da, i mi smo bili pod tušem. – Prstima je prošla kroz mokru kosu pa zatresla glavom slijeva nade-sno. – Uf. Već se mjesecima nisam tako seksala.
Pomislila sam na njihova mokra tijela stisnuta jedno uz drugo i ne mogu odlučiti koga više mrzim.
Kasno je, prošla su dva sata. Cijelu sam noć izbjegavala Dexa, prvo kod kuće, a onda za večerom. Sad smo u Talkhouseu. Upravo sam naručila dva piva, jedno za mene i drugo za Hillary, kad me Dex pronašao kod šanka.
– Zdravo, Rach, rekao je.
Pripita sam i drska. Alkohol je isušio moju bol, a ostavio samo ljutnju i bijes. Tim je emocijama lak-še upravljati, jednostavnije su. – Da?
– Što je novo? – pita ležerno.
– Ništa, odrezala sam i okrenula se da ću otići.
– Stani malo. Kamo ćeš?
– Nosim Hillary njezino pivo.
– Želim razgovarati s tobom.
– O čemu? – sledila sam glas.
– Što nije u redu?
– Sve je u redu, rekla sam, priželjkujući da mi na pamet padne nešto otrovno i osvetoljubivo. Nisam se stigla previše ispraksirati u zlobi, ali ton moga glasa očito je postigao svrhu zato Što Dex izgleda povrijeđeno. Ne onoliko koliko sam ja danas bila na plaži ili tijekom Darcyna izvještaja o seksu. Ne dovoljno povrijeđeno. Podigla sam obrve, pogledavši ga s izrazom blagoga gađenja, kao da želim reći: Da? Mogu li ti kako pomoći?
– Jesi li... jesi li ljuta na mene? – upita.
Nasmijala sam se – ne, više zabrektala.
– Jesi li? – opet je upitao.
– Ne, Dex, nisam ljuta na tebe, rekla sam. – Ti me zapravo uopće ne zanimaš. Niti ono što radiš s Darcy.
Sad zna da ja znam. – Rachel... – počeo je, smeten. A onda mi je pokušao reći da je to njezino djelo, da je ona prva počela.
– Rekla je da se nikad u životu nije bolje seksala, rekla sam na odlasku, ostavivši ga da sam stoji za šankom. – Svaka čast. Čestitam.
Čak i kroz maglu svoje pripitosti znala sam da nemam pravo tako pozvati Dexa na red. On se samo seksao sa svojom zaručnicom. Nije mi ništa obećao, ni o čemu nismo trebali raspravljati do Dana neza-visnosti. Nije bilo suštinskog lažnog prikazivanja. Nije zapravo bilo nikakvog lažnog prikazivanja, suš-tinskog ili ne. U ovoj sam situaciji vlastitom voljom, nisam nasamarena. Ali svejedno ga mrzim.
Pogledom prelazim preko mase u pokušaju da nađem Hillary. Dex je krenuo za mnom i ščepao me za ruku odmah ispod lakta. Jedno mi je pivo ispalo. Boca se razbila.
– Bravo. Eto što si napravio, rekla sam, spustivši pogled na nered.
– Donijet ću ti drugo.
– Ne moraš se truditi.
– Rachel, molim te... Nisam ništa mogao. To je bila Darcy, kunem se.
Hillary se najednom stvorila pokraj nas. – Što je bilo?
Nisam sigurna je li čula išta od našeg razgovora.
– Ništa, odgovorio je Dex brzo. – Rachel se samo ljuti na mene jer joj je ispalo pivo.
– Dam ti svoje, rekla je Hillary.
– Ne, uzmi ti ovo, rekla sam i dodala joj drugu bocu.
Uzela ju je s oklijevanjem i upitala gdje je Darcy.
– Baš smo je i mi tražili, rekla sam.
Bacila sam pogled prema Dexu. Pokušava se prikriti pred Hillary, ali ne ide mu baš najbolje. Oči je zabrinuto iskolačio, usta istegnuo u nelagodan osmijeh. Kladim se da pod tušem nije imao taj izraz lica.
Gotovo je, rekla sam u sebi, odmahnuvši dramatično u maniri žene koja je pretrpjela nepravdu. A onda sam se okrenula da nađem Marcusa. Dragog Marcusa koji mi je na plaži ponudio svoju Colu i ni za koga nije zaručen.
Jedanaest
– Aaa. Skuhala si mu zeku u loncu, rekao je Ethan kad sam mu podnijela izvještaj u ponedjeljak uju-tro.
– Nisam mu skuhala zeku u loncu! – prosvjedovala sam, prisjetivši se da sam taj prizor iz Kobne privlačnosti vidjela s Darcy i Ethanom. Darcy cijela ta premisa nikako nije sjela. Neprestano je ponav-ljala koliko je nerealna – nijedan muškarac ne bi svoju suprugu prevario s puno manje privlačnom že-nom. Ja očito pobijam njezinu teoriju.
'A je li? – Ethan će ravnodušno. – Pa možda je to varijacija na temu. Iako suptilnije. Samo si izvršila lagani pritisak... I dala mu do znanja kako je neprihvatljivo da nastavi spolne odnose sa svojom zaruč-nicom.
– No uglavnom... gotovo je, rekla sam. shvativši da me te dvije riječi trpaju u isti koš s čoporom na-ivnih žena koje kažu da je gotovo, a mole se da nije i traže svaki tračak nade, tvrdeći uporno da samo žele podvući crtu, a zapravo žele samo još jedan razgovor za kraj pod krinkom zatvaranja poglavlja, i trude se da ostave otvorenu mogućnost za još. A bijedna je istina da ja i želim još. Voljela bih da mogu povući sukob iz Talkhousea. Nisam Dexu trebala reći ni riječi. Probada me žalac zabrinutosti da će se općenito prestati viđati sa mnom. Vjerojatno će zaključiti da se to ne isplati, da je situacija jednostavno prekomplicirana.
– Gotovo je, ha? – upita Ethan sumnjičavo.
– Jest.
– Bravo, reče Ethan sa svojim najboljim britanskim naglaskom. – Neka se zna tko je gazda.
– I tako, rekla sam kao da mi je lako temu skrenuti s Dexa.
– Da. I tako. Hoćeš li doći u London onaj tjedan za Dan nezavisnosti? – upitao je.
Spomenuo mi je to kao mogućnost u nedavnoj e-poruci, prije nego što smo Dex i ja ugovorili svoj datum. Sad ne želim otići. Za slučaj da sve ipak nije do kraja gotovo. – Pa, sumnjam. Već sam se do-govorila za Hampton, rekoh.
– Zar neće Dex biti ondje?
– Hoće, ali svejedno želim iskoristiti novac koji sam uložila u termin.
– Kako da ne. A-ha.
– Ne izražavaj se tako.
– Dobro, rekao je, promijenivši ton. – Ali hoćeš li mi ikad doći u posjet? Otpilila si me i poslije svog pravosudnog. Zbog onog Natea.
– Doći ću. Obećavam. Možda u rujnu.
– Dobro... Ali za Dan nezavisnosti bi baš bilo fora.
– Ondje to i nije praznik, rekla sam.
– Da. Baš čudno da Britanci ne slave što smo proglasili nezavisnost od njih... Ali to je praznik u mom srcu, Rachel.
Nasmijala sam se i rekla da ću pogledati letove za jesen.
– U redu. Mejlat ću ti kad imam slobodne vikende – sve svoje infos.
Zna da mrzim riječ – infos. Baš kao što mrzim ljude koje na utakmici zanima – reza. Ili one koji stalno nešto izvode u stilu – APP. I Ethanu najdraža, smišljena isključivo zato da meni digne tlak – – SSS, to jest, – snađi se sama.
Nasmiješila sam se. – Zvuči fenomenalno.
– Onda super.
Telefon mi je zazvonio Čim sam završila razgovor s Ethanom. Na displeju se pojavilo Lesovo ime. Razmišljala sam da se ne javim, ali naučila sam da strategija izbjegavanja u odvjetničkom uredu ne prolazi. Partneri tako postanu samo još živčaniji kad se na kraju čujete.
– Kako si dostavila dokumente IXP-u? – zarežao je u slušalicu čim sam rekla halo. Les uvijek pres-koči kurtoaziju.
– Kako to misliš?
– Način tvoje dostave. Pošta? Osobno?
Pribila sam mu ih na vrata, seronjo, pomislila sam, prisjetivši se starinskog načina dostave, prokuša-nog u njujorškoj odvjetničkoj komori.
– Poštom, rekla sam, spustivši pogled na svoj pohabani primjerak Njujorškog zakona o građanskom postupku.
– Svaka čast. Svaka jebena čast, rekao je svojim uobičajenim zajedljivim tonom.
– Što je?
– Što? Što? – izderao se u telefon. Odmaknula sam slušalicu od uha, ali sad njegov glas čujem u ste-reu, dok odjekuje hodnikom. – Zajebala si! Eto što! Ti su dokumenti trebali biti dostavljeni osobno! Nisi se potrudila pročitati sudski nalog?
Preletjela sam sučevo pismo. Kvragu, ima pravo.
– Imaš pravo, rekla sam ozbiljno. Mrzi isprike, a ja je ionako nemam. – Zeznula sam.
– Što je tebi, kao da ovdje radiš prvu godinu, kvragu.
Zabuljila sam se u stol. Itekako dobro zna da mi je ovo peta godina.
– Pa zaboga, Rachel, to je povreda pravila struke, zarežao je. – Zbog tebe će ovaj ured tužiti, a ti ćeš dobiti otkaz ako ne izvučeš glavu iz dupeta.
– Žao mi je, rekla sam i isti se čas sjetila da te zamrzi još i više kad ti je žao.
''Nemoj da ti bude žao! Sredi to sranje! – Spustio mi je slušalicu. Mislim da Les nikad nije završio razgovor pristojnim pozdravom, čak ni kad je bio solidno raspoložen.
Ne, nije mi ovo prva godina, majmune. I zato tvoja tirada nema efekta. Samo izvoli, otpusti me. Ko-ga briga? Sjetila sam se kad sam tek počela raditi u uredu. Partner bi samo podigao obrve, a ja bih se u ured vratila na rubu suza, u sve većoj panici zbog sigurnosti svog radnog mjesta ili u najmanju ruku zbog godišnje ocjene. S godinama mi je koža postala nešto deblja, a u ovom me času uopće nije briga. Imam većih problema od ovog ureda i svoje odvjetničke karijere. Ne, ma kakve – karijere. Karijere su za ljude koji žele napredovati. Ja samo želim preživjeti, podići plaću. Ovo je samo posao. Ovdje mogu ostati ili otići. Počela sam zamišljati da dam otkaz i posvetim se svojoj strasti koju tek trebam otkriti. Mogla bih sebi reći da iako nemam ozbiljnu, strastvenu vezu, imam bar svoj posao.
Nazvala sam odvjetnika suprotne strane, razumnog stručnog suradnika srednjih četrdesetih s laga-nom govornom manom kojeg su vjerojatno preskočili kad su u njegovu uredu imenovali partnere. Rek-la sam mu da smo nepropisno dostavili dokumente, da ću ih ponovno poslati osobnom dostavom, ali da će zakasniti jedan dan. Prekinuo me srdačnim hihotom i prošušljetao da to nije problem, naravno da neće osporiti način dostave. Sigurno svoj posao mrzi koliko i ja svoj. Da ga voli, na ovaj bi propust na-valio kao vrag na grešnu dušu. Les bi likovao da druga strana dokumente dostavi s danom zakašnjenja.
Poslala sam Lesu e-poruku, jednu kratku rečenicu: – Odvjetnik suprotne strane kaže da im ne smeta što će dokumenti biti osobno dostavljeni danas. – Eto mu ga sad. Znam i ja odrezati i otresti se kad tre-ba.
Oko pola dva, nakon što sam isprintala novi komplet dokumenata i predala ih našem kuriru da ih dostavi, Hillary mi je došla u ured i pitala jesam li se dogovorila za ručak.
– Nisam. Ideš?
– Da. Možemo otići nekamo gdje je lijepo? Na pošten obrok? Odrezak ili talijansku?
Nasmiješila sam se i kimnula, vadeći torbicu ispod stola. Hillary bi mogla obilno ručati svaki dan, ali meni se popodne počne previše spavati. Jednom, nakon što sam naručila topli otvoreni sendvič od puretine s pire-krumpirom i mahunama, kući sam se odvezla podzemnom da popodne odrijemam. Kad sam se vratila, dočekalo me šest poruka na sekretarici, između ostalih i jedna Lesova litanija. To mi je posljednji put da sam zadrijemala, ako se ne računa ono kad stolicu okrenem prema prozoru, a na krilu držim papir. Metoda je provjerena – ako netko bane, izgleda kao da samo čitaš. Prebacila sam torbicu preko ramena kad se Kenny, naš interni dostavljač pošte, navirio kroz moja poluotvorena vrata.
– Hej, Kenny, uđi.
– Ra-chelle. – Izgovorio je moje ime s francuskim naglaskom. – Ovo je za tebe. – Iscerio se dok je vadio staklenu vazu krcatu crvenim ružama. Hrpom crvenih ruža. Više od deset. Više od dvadeset iako ih nisam prebrojila. Još.
– Majku mu! – Hillary je razrogačila oči. Vidim da se silno svladava ne da zgrabi kartu.
– Kamo ću s njima? – pita Kenny.
Raščistila sam mjesto na stolu i uprla prstom. – Može onamo.
Kenny je zatresao zapešćima, tobože zbog preteške vaze, zazviždao i rekao: – Oho-ho, Rachel. Ne-kom si zapela za oko.
Odmahnula sam rukom, ali nemoguće je bilo zanijekati da ih je poslao neki romantično angažirani muškarac. Da nisu crvene ruže, mogla bih ih podvaliti pod neki obiteljski povod, reći da mi je ovo neki poseban dan ili da moji roditelji znaju da sam pogrešno uručila dokumente pa me pokušavaju utješiti. Ali ovo nisu samo ruže, ovo su crvene ruže. I to gomila. Sigurno ih nije poslao neki rođak.
Kenny je otišao nakon što je za kraj prokomentirao da su te ruže nekog koštale kao svetog Petra kaj-gana. Pokušala sam izaći za njim, ali nema ni govora da ikamo krenemo dok Hillary ne dobije potpune informacije.
– Od koga su?
Slegnula sam ramenima. – Nemam pojma.
– Zar nećeš pročitati poruku?
Bojim je se pročitati. Moraju biti od Dexa, a što ako se potpisao imenom? Preopasno je.
– Znam od koga su, kažem.
– Koga?
– Marcusa. – On je jedina alternativa.
– Marcusa? Jedva da ste se družili ovaj vikend. U čemu je stvar? Tajiš li ti nešto od mene? Teško te-bi ako tajiš!
Ušutkala sam je, rekavši kako ne želim da cijeli ured bruji o meni.
– No dobro onda, reci mi. Što piše u poruci? – Spremna je za rešetanje. Jer koliko god da mrzi ured, žestoka je parničarka.
Znam da ne mogu izbjeći čitanje poruke. Uostalom, i ja umirem od znatiželje da vidim što piše. Is-trgnula sam bijelu omotnicu iz plastične štipalice na vazi, jako je polako otvorila dok mi je mozak radio Što na sat da smisli priču o Marcusu. Izvukla sam poruku i nijemo pročitala dvije rečenice: SILNO MI JE ŽAO. MOLIM TE, DAJ DA SE VIDIMO VEČERAS. Napisano je verzalom Dexterovim rukopi-som, a to znači da je u cvjećarnicu morao otići sam. Još i bolje. Nije potpisao ime, vjerojatno je na umu imao ovakvu situaciju. Srce mi ubrzano tuče, ali pred Hillary se nastojim obuzdati da ne razvučeni usta u osmijeh. Ruže su me oduševile. Poruka me oduševila još i više. Znam da neću odbiti njegov poziv. Vidjet ću ga večeras, iako se više nego ikad bojim da će me povrijediti. Liznula sam usnice i pokušala ostaviti sabran dojam. – Da, od Marcusa, rekla sam.
Hillary zuri u mene. – Da vidim, reče, zamahnuvši da zgrabi poruku.
Izmaknula sam je iz njezina dosega i ubacila u torbicu. – Piše samo da misli na mene.
Gurnula je kosu iza ušiju i sumnjičavo zapitala: – Jeste li vi izašli još koji put osim onog spoja? Da čujem cijelu priču.
Uzdahnula sam i izašla na hodnik, u potpunosti spremna izdati jadnog Marcusa. – Dobro, prošli smo tjedan imali spoj za koji ti nisam rekla, počela sam dok smo hodale prema dizalu. – I, pa, rekao mi je da su njegovi osjećaji sve jači...
– To je rekao?
– Tako nešto. Da.
Obradila je informaciju. – A što si ti rekla?
– Rekla sam mu da nisam sigurna što ja osjećam i da mislim da bismo preko vikenda trebali polako.
Frieda iz računovodstva sjurila se u dizalo iza nas. Ponadala sam se da će Hillary daljnje ispitivanje ostaviti za poslije dizala, ali ne, nastavila je dok su se vrata zatvarala. – Je li bilo nečega između vas?
Kimnula sam tako da Frieda, koja nam je stajala okrenuta leđima, ne može čuti moje privatne stvari. Bila bih rekla ne, ali crvene ruže činile bi se manje logične ako nije bilo ničega.
– Ali niste spavali, je li tako? – Ovo je bar prošaptala.
– Nismo, rekla sam, a onda joj pogledom dala znak da ušuti.
Vrata dizala su se otvorila i Frieda je odbrzala svojim putem.
– No? Nastavi, rekla je Hillary.
– Ništa posebno. Ma daj, Hill! Kao uš si!
– Da si mi odmah rekla cijelu priču, ne bih morala biti kao uš. – Na licu joj se opet ogleda povjere-nje. Izvukla sam se.
Razgovarale smo o drugim stvarima tijekom kratke šetnje do Druge avenije. Ali zatim, uz odrezak u Palm Toou, rekla je: – Sjećaš se kad ti je ispalo ono pivo u subotu navečer, dok ste ti i Dex razgovarali?
– Kada? – upitala sam dok me obuzimala panika.
– Ma znaš, kad ste razgovarali, a ja sam prišla, na samom kraju večeri?
– A da. Valjda. Što s time? – nastojala sam svom licu dati što tuplji izraz.
– Što se dogodilo? Zašto se Dex onako uznemirio?
– Uznemirio se? Ne sjećam se. – Podigla sam pogled u strop, namreškala čelo. – Ne bih rekla da se uznemirio. Zašto pitaš?
Kad si u škripcu, uvijek je uputna taktika na pitanje odgovoriti pitanjem.
– Tako. Samo mi se učinilo čudno, ništa drugo.
– Čudno?
– Ne znam. Šašavo je...
– Što?
– Šašavo je, ali... vas dvoje ste izgledali poput para. – Nervozno sam se nasmijala.
– To je zbilja šašavo!
– Znam. Ali dok sam vas gledala kako razgovarate, pomislila sam da bi ti puno bolje odgovarala Dexu. Onako, bolje nego što mu odgovara Darcy.
– Ma daj, rekla sam. Još nervoznog smijeha. – Oni odlično izgledaju zajedno.
– Naravno. Da. Imaju sve ono površinsko. Ali nešto između njih škripi. – Prinijela je čašu s vodom k usnicama i proučava me preko nje.
Nemoj se ovim počeli profesionalno baviti, Hillary.
Kažem joj da je luda, iako uživam u onome što mi je upravo rekla. Htjela bih je pitati zašto to misli. Zato što smo oboje studirali pravo? Zato što dijelimo neku crtu – imamo veću dubinu ili više dostojan-stva od Darcy? Ali nisam ništa više rekla zato što je uvijek mudro govoriti što manje kad si kriv.
Les mi je banuo u ured poslije ručka da me pita za nešto drugo vezano uz istu stranku. S godinama sam shvatila da je to njegov trapavi način da se ispriča. U moj ured dolazi samo nakon eksplozije, po-put one jutrošnje.
Okrenula sam se u stolici i izvijestila ga o novostima. – Provjerila sam sve predmete u državi New York. A i savezne.
– Dobro. Ali imaj na umu da je naš činjenični opis jedinstven, rekao je Les. – Nisam siguran da će sudu biti baš stalo do presedana.
– Znam to. Ali koliko vidim, bitni dio na koji se pozivamo u članku jedan našeg podneska ipak je pravno valjan. Dakle, to je dobar prvi korak.
Eto ti na.
– Samo pripazi da provjeriš sudsku praksu i u okvirima ostalih jurisdikcija, rekao je. – Moramo pre-dvidjeti sve njihove argumente.
– Aha, rekla sam.
Kad se okrenuo da izađe, preko ramena je dobacio: – Lijepe ruže.
Osupnuta sam. Les i ja ne čavrljamo, a on nikad nije komentirao ništa drugo osim mog posla, nema čak ni – Kako si provela vikend? – u ponedjeljak ujutro ili, – Što kažeš ti na ovu hladnoću? – dok se zajedno vozimo dizalom, a taj dan pada snijeg.
Možda se zbog više od dvadeset crvenih ruža doimam zanimljivije. I jesam zanimljivija, pomislih. Ova mi je ljubavna afera dala novu dimenziju.
Isključila sam računalo, spremna na odlazak s posla, planiram se vidjeti s Dexterom. Još nismo raz-govarali, samo smo izmijenili niz pomirljivih poruka, uključujući i jednu u kojoj mu zahvaljujem na prekrasnom cvijeću.
Hillary se na odlasku pojavila na mojim vratima. – I ti sad ideš?
– Da, rekla sam, požalivši što se nisam iskrala prije nje. Često me poslije posla poziva na piće, čak i ponedjeljkom, koji gotovo svi ostali smatraju jedinom večeri u tjednu kad treba ostati kod kuće. Nije ona takva partijanerica, kao Darcy; jednostavno nije tip koji dokono sjedi kod kuće.
I, naravno, pita želim li skoknuti na margaritu u Tequilaville, naše najdraže mjesto u blizini posla, unatoč – ili možda baš zbog toga – starom čipsu i hrpama turista. To nam je dobrodošlo utočište od predvidive njujorške scene.
Kažem ne, ne mogu.
Naravno da je zanima razlog. Svaki razlog kojeg se sjetim ona može pobiti, što će i učiniti: umorna sam {ma daj, jedno piće?), moram u teretanu (što će ti to!), smanjujem alkohol (tupi pogled nevjerice). Pa sam joj rekla da imam spoj. Lice joj se ozarilo. – Znači, nisi mogla odoljeti cvijeću Marky Marka, je li?
– Priznajem, rekla sam, bacivši pogled na sat da pojačam dojam.
– Kamo idete? Ili ostajete doma? – Rekla sam joj da izlazimo.
– Kamo?
– U Nobu – rekla sam jer sam nedavno ondje jela.
– U Nobu ponedjeljkom navečer, ha? Bome mu se sviđaš.
Požalila sam svoj izbor; trebala sam se odlučiti za anonimni kvartovski talijanski restoran.
– Ako spoj završi prije dva, nazovi me i podnesi izvještaj, rekla je.
– Razumije se, rekla sam.
Krenula sam kući, a Marcus i Hillary isparili su mi iz glave.
– Baš ti hvala što si se našla sa mnom, rekao je Dex kad sam otvorila vrata. U tamnom je odijelu i bijeloj košulji. Kravatu je skinuo, vjerojatno ju je gurnuo u aktovku koju je stavio na pod odmah čim je ušao. Oči su mu umorne. – Mislio sam da nećeš.
Nije mi palo na pamet da se ne vidim s njime. Rekla sam mu to, shvativši da bih time mogla narušiti svoju moć. Nije me briga. To je istina.
Oboje smo se počeli ispričavati, približavajući se jedno drugom nespretno, nesigurno. Jednu je moju ruku uzeo u svoju, stisnuo je. Njegov me dodir istovremeno smiruje i elektrizira. – Tako mi je žao zbog svega, rekao je polagano.
Pitam se je li svjestan da mu treba biti žao i zbog plaže, je li i to u opsegu značenja – svega. Nepres-tance sam si vrtjela taj prizor, uglavnom u sepiji, kao u videu Dona Henleyja, Boys of the Summer. Tre-pnula sam, istisnuvši te slike iz glave. Želim se pomiriti. Želim krenuti dalje.
– 1 meni je žao, rekla sam. Uhvatila sam ga za drugu ruku, ali i dalje nas dijeli puno prostora. Do-voljno da stane još jedan ili dva čovjeka.
– Nema ti zašto biti žao.
– Ima. Nisam se imala pravo ljutiti na tebe. Grozno sam pretjerala... Nismo ni o čemu trebali ras-pravljati dok ne prođe Dan nezavisnosti. Takav je bio dogovor...
– To nije pošteno prema tebi, rekao je. – Zajeban je to dogovor.
– Ne smeta mi ovakvo stanje stvari, rekla sam. To nije baš istina, ali bojim se da ću ga izgubiti zat-ražim li više. Naravno, straši me i to da zaista budem s njime.
– Moram ti razjasniti to popodne s Darcy, kaže.
Znam da misli na epizodu pod tušem, a ja to ne mogu slušati. Ludovanje na plaži u sepiji je jedno, pornoscena u krupnom planu i u boji drugo. Ne zanima me niti jedan detalj iz njegove perspektive. – Molim te, nemoj, rekla sam. – Stvarno ne moraš objašnjavati.
– Stvar je u tome što... Želim da znaš da je ona počela... Stvarno... Toliko sam dugo to izbjegavao i jednostavno se nisam mogao izvući. – Lice mu se zgrčilo; grižnja mu je savjesti navukla masku nela-gode.
– Ne moraš objašnjavati, ponovila sam odlučnije. – Ona ti je zaručnica.
Kimnuo je s izrazom olakšanja.
– Znaš ono kad ste vas dvoje bili na plaži? – tiho sam upitala, iznenadivši samu sebe što to spomi-njem.
– Da, rekao je s razumijevanjem, a onda spustio pogled. – Kad sam se vratio do ručnika, znao sam. Znao sam da si uzrujana.
– Kako si znao?
– Čula si da sam rekao tvoje ime i oglušila se. Bila si tako hladna. Ledena. Mrzio sam to.
– Oprosti. Kad si izgledao tako sretno s njom. A ja sam se osjećala tako... Tako... – Mučila sam se da nađem pravu riječ. – Pa, dotrajalo, isluženo.
– Nisi ti dotrajala, Rachel. Samo na tebe mislim. Sinoć nisam mogao spavati. Danas raditi. Ti si sve samo ne dotrajala. – Glas mu se stišao do šapta i zauzeli smo položaj kao da plešemo na sentiše, moje su mu ruke oko vrata. – I moraš znati da te ja ne iskorištavam, rekao mi je na uho. Osjetila sam kako mi se koža ježi.
– Znam, rekla sam u njegovo rame. – Ali kad je to tako uvrnuto. Dok te gledam s njom. Mislim da ne bih trebala više ići u Hampton s vas dvoje.
– Tako mi je žao, ponovio je. – Znam. Samo sam želio biti uz tebe.
Jedanput smo se poljubili. Bio je to blag poljubac zatvorenih usta, usnice su nam se jedva dotaknule. Nema naznake požude, seksa ili strasti. To je naličje ljubavne afere, taj mi je dio najdraži.
Premjestili smo se na moj krevet. Sjeo je na rub, a ja sam prekrižila noge uz njega.
– Samo želim da znaš, rekao je, zagledavši se duboko u moje oči, – da ovo ne bih nikad učinio da mi nije silno stalo do tebe.
– Znam, rekla sam.
– I da... znaš... sve ovo shvaćam vrlo ozbiljno.
– Daj da ne razgovaramo više o tome do Dana nezavisnosti, brzo sam rekla. – Takav je bio dogovor.
– Jesi li sigurna? Jer možemo o tome razgovarati sad ako želiš.
– Sigurna sam. Uvjerena.
I jesam uvjerena. Bojim se bilo kakvih natuknica koje bi mi mogao dati o našoj budućnosti. Nepod-nošljiva mi je pomisao da ću ga izgubiti, ali nisam još ni pomislila kako bi mi bilo da izgubim Darcy. Da svojoj najboljoj prijateljici učinim nešto toliko kolosalno, sveobuhvatno, pogrešno i konačno.
Rekao mi je da ga plaši to koliko mu puno značim, znam li koliko mu puno značim?
Kimnula sam. Znam.
Opet me poljubio, ovaj put snažnije. A onda sam doživjela svoj prvi uistinu fenomenalni seks za pomirenje.
Drugo me jutro Hillary posjetila na putu do svog ureda. Pitala me kako je bilo na spoju. Odlično, re-kla sam joj. Pljusnula je u jednu od mojih stolica za goste, a svoju bocu vode Poland Spring i pecivo sa sezamom spustila na stol. Nagnula se unatrag i laktom zalupila vrata. Lice joj je službeno.
Ispalo je da je Marcus stvarno izabrao anonimni talijanski restoran u svojoj četvrti. Isti anonimni ta-lijanski restoran koji je iz tko zna kojeg razloga sinoć privukao i Hillary. Milijunski grad, a Marcus i Hillary sjedili su dva stola jedno od drugoga, za identičnim tanjurom raviola, nasumično odabranih u ponedjeljak navečer. Dobro došli na Manhattan, otok manji nego što bi vam to ikad moglo pasti na pa-met.
'Jedino što mi nisi slagala, rekla je Hillary, mašući prstom prema meni, – jest da je Marcus zaista i bio na spoju. Ali ne s tobom, lažljivice, iako ti je cura sličila oko usta i brade.
– Jesi li ljuta?
– Nisam ljuta.
– Nego?
– Pa prvo, šokirana sam. Nisam te smatrala sposobnom za takvu prijevaru. – Izgledala je impresioni-rana tim otkrićem. – Ali i vrijeđa me što misliš da mi se ne možeš povjeriti. Sebe smatram tvojom naj-boljom prijateljicom, ne nekim simbolom, atavizmom iz srednjoškolskih dana, nego tvojom najboljom prijateljicom danas. Što me dovodi do sljedeće točke... – rekla je znakovito. Čeka da ja prekinem tišinu.
Pogledala sam u svoju spajalicu, pa u tipkovnicu i opet u spajalicu.
Iako sam često zamišljala kako me raskrinkavaju, uvijek bi me raskrinkala Darcy. Jer, na kraju kra-jeva, kad već daješ mašti na volju, izaberi onda najgori scenarij, a ne neki srednji stupanj zle kobi. To je kao kad se brineš da će ti dečko pijan doživjeti prometnu nesreću – ne zamišljaš kako udara u poš-tanski sandučić pa mu pukne usnica. Zamišljaš ljiljane pokraj otvorenog lijesa.
Tako sam i ja zamišljala kako nas Darcy hvata. Ne da nas hvata u smislu da nas ulovi na djelu gole u krevetu – to je previše nategnuto, pogotovo u zgradi s portirom – ali nešto suptilnije. Darcy nenadano svrati i José je pusti gore a da nije prvo meni pozvonio (napomena samoj sebi: reći mu da to nikad ne radi). Ja otvaram vrata, pretpostavljajući da je to dostavljač iz kineskog koji Dexu i meni donosi kutije s juhom wonton i svitke s jajima jer smo, razumije se, izgladnjeli od svog ludovanja (druga napomena sebi: uvijek prvo pogledati kroz špijunku). I eto nje, sve snima svojim razrogačenim očima. Od užasa ne može ni progovoriti. Bježi s poprišta. Dex u kariranim boksericama juri u hodnik i urla njezino ime, poput Marlona Branda u Tramvaju zvanom čežnja.
Sljedeći prizor: Darcy među kartonskim kutijama pakira svoje CD-e s Claire koja joj je kao i uvijek pri ruci i nutka je papirnatim rupčićima na svakom koraku. Dex će bar dobiti sve Springsteenove albu-me, čak i Greetings From Asbury Park, koji je netko darovao Darcy. Ostat će i većina knjiga jer je ma-lo onih koje je Darcy donijela u zajednički život. Tek nekoliko monografija na sjajnom papiru.
Jednom sam pročitala – u nekom od Darcynih časopisa, da ironija bude veća – da se takvim vježba-ma vizualizacije treba baviti kad imaš ljubavnu aferu, da trebaš zamišljati kako te hvataju i kako snosiš jezovite posljedice. Ti bi te prizori trebali natjerati da se spustiš na zemlju, razbistriš glavu, da shvatiš što bi mogao izgubiti. Članak se, naravno, temeljio na pretpostavci da je riječ o aferi iz požude i nije se obraćao onoj slobodnoj osobi u ljubavnom trokutu, nego onoj koja ima ozbiljnu vezu. A opet, članak isto tako nije pretpostavljao da je treća strana kuma na predstojećem vjenčanju drugo dvoje. Naši se odnosi očito nisu uklapali u uobičajeni preljubnički kalup.
U svakom slučaju, ne znam točno kako bih se osjećala da nas je Darcy uhvatila i da je mom prija-teljstvu s njom došao kraj. Ne mogu si to psihološki dočarati. Činjenica je da Darcy ni o čemu nema blage veze te da su ona i Dex i dalje itekako zaručeni. A vjerojatno će tako i ostati; vjenčat će se, a ona nikad neće otkriti istinu o našoj ljubavnoj aferi.
Hillary je druga priča.
– No? – upita me.
– Što no?
– S kime si se zapravo vidjela sinoć? Tko ti je ovo poslao? – Uprla je prstom u moje ruže.
– S nekim drugim.
– Ma nemoj mi reći.
Progutala sam knedlu.
– Dobro, slušaj, nisam ja od jučer. Posvađaš se s Dexom u Talkhouseu, oboje zašutite kad se poja-vim ja. A onda ti drugi dan rano odeš iz Hamptona, sva utučena, lažno se pozivajući na skore rokove – znam tvoj raspored na poslu, Rach. a jučer nisi morala ništa predati. I onda stigne ovo cvijeće. – Poka-zala je na moje ruže, još u punom cvatu. – Navela si Marcusa kojeg si preko vikenda u principu ignori-rala. Što je čudno, čak i da jesi odlučila ići polako. Pa mi kažeš da imaš spoj s Marcusom, a ja ga ugle-dam bez tebe – s drugom ženom! – S trijumfalnim je smiješkom završila svoje izlaganje dokaza.
– Je li bila zgodna? – upitala sam.
– Žena?
– Da. S kojom se Marcus našao.
– Zapravo i jest, bila je prilično privlačna. Kao da je tebe to briga.
Ima pravo – i nije.
– A sad prestani zavlačiti i odgovori na moje pitanje, rekla je.
– Koje to?
– Rachel!
– Dojam je svakako loš, rekla sam, i dalje zazirući od priznanja.
– Rachel. Komu misliš da ću to reći? Tvoja sam prijateljica. Ne Darcyna. Ma kvragu, i ne simpatizi-ram je baš...
Podigla sam stalak za selotejp, izvukla pet centimetara vrpce i uhvatila je između kažiprsta i palca. Iz nekog razloga teže mi je priznati sad nego Ethanu. Možda zato što je ovo oči u oči. Možda zato što njezina prošlost nije bila pustolovna kao Ethanova.
– Dobro. – Pokušala je Hillary opet. – Ja ću izgovarati riječi umjesto tebe, a ti samo kimaj glavom. – Govori kao majka koja se obraća djetetu.
Nervozno sam se igrala selotejpom, namatajući ga oko palca. Ona će reći kako stvari što je, a ja imam dvije mogućnosti -priznati ili poreći. Priznanje bi moglo donijeti silno olakšanje. Poricanje bi morao popratiti sukladno razgnjevljen izraz lica i rafalno ispaljeni – Kako ti to može pasti na pamet? Jesi li ti luda? – i tako dalje. Nisam raspoložena za tu predstavu.
– Dex vara Darcy, rekla je.
– S tobom.
Bubnjarski tuš.
Podigla sam bradu i uzvratila joj pogled. Zatim sam kimnula što sam neprimjetnije mogla, glava mi se jedva pomaknula.
– Znala sam!
Pomislila sam da joj kažem kako o tome ne želim razgovarati, ali, ruku na srce, želim razgovarati o tome. Želim joj reći da nisam grozna osoba. Želim da pojasni svoju raniju tvrdnju da bih mu ja odgova-rala bolje nego Darcy. I najviše od svega, želim samo razgovarati o Dexu.
– Kad je sve to počelo?
– Na mojoj proslavi.
Na trenutak se zagledala u strop i kimnula kao da joj je sada sve sjelo na mjesto. – Dobro, idemo od početka. Nemoj ništa izostaviti. – Smjestila se u svoju stolicu i otkinula komadić peciva.
– Prvi sam put s njime spavala slučajno.
– Prvi put? Spavala si s njime? Više puta?
Odmjerila sam je pogledom.
– Oprosti, nastavi. Pa ja ovo ne mogu vjerovati!
– Dobro. Dakle, da, one noći kad sam slavila nas smo dvoje ostali zadnji... Otišli smo na piće, pa smo mic po mic završili u krevetu u mom stanu. To je bilo slučajno. Hoću reći, oboje smo bili pijani. Bar sam ja bila.
– A, sjećam se. Te si večeri bila malo pod gasom.
– Da. Jesam. Ali, zanimljivo, Dex kaže da nije bio tako pijan. – Ovaj detalj ne samo da je prebacio odgovornost na njega nego u isti mah pridaje veći smisao genezi naše afere.
– I što, onda te on iskoristio?
– Ne! Nisam htjela reći da... Znala sam što radim.
– Dobro. – Dala mi je znak da nastavim.
Rekla sam joj za buđenje drugo jutro, Darcyne histerične poruke, našu paniku, kako je Dexter isko-ristio Marcusa za alibi. – I to je sve, rekla sam.
– Kako to misliš, to je sve? Očito nije. – Značajno je pogledala prema mojim ružama.
– Hoću reći, to je neko vrijeme bilo sve. Oboma nam je bilo žao i...
– Koliko vam je žao bilo?
– Žao, Hillary! Očito! – U sebi sam se prisjetila tog prvog dana i kako u meni nije bilo ni trunčice pokajanja. – I to je bilo sve. Za mene je to bilo gotovo.
– Ali ne i za njega, je li tako?
Brižljivo sam izabrala riječi i ispripovijedala joj kako me nazvao u ponedjeljak i što mi je rekao. Pa onda sve što se dogodilo u Hamptonu. I o našem prvom trijeznom poljupcu. Poljupcu koji je sve promi-jenio. Kad sam s njim zapravo spavala prvi put.
Odgrizla je još jedan veliki zalogaj peciva. – Znači, ovo je -što? Isključivo fizički? Ili ti se on zbilja sviđa?
– Zbilja mi se sviđa, rekla sam.
Procesuirala je to. – Znači da će raskinuti zaruke?
– Nismo razgovarali o tome.
– Kako možete ne razgovarati o tome? Stani – jeste li se oko toga svađali u Talkhouseu?
Rekla sam joj da nije baš da smo se svađali, ali da sam se ja uzrujala jer se on seksao s Darcy. I otud ruže.
– Dobro. Dakle, ako mu je žao što je spavao sa zaručnicom, čini se da je sve skloniji tomu da s njom prekine, je li tako?
– Ne znam. Stvarno još nismo o tome razgovarali.
Izgledala je zbunjeno. – A kad ćete?
– Rekli smo da ćemo to raspraviti oko Dana nezavisnosti.
– Zašto tada?
– Tako. Ne znam.
Otpila je gutljaj vode. – Ali ti misliš da će je on napucati, je li tako?
– Ne znam. Ne znam čak ni želim li to. – Pogledala me dezorijentirano.
– Zaboravljaš jedan važan dio cijelog tog mozaika, Hillary. Darcy mi je prijateljica već dugo, cijeli život. A ja sam njezina kuma.
Zakolutala je očima. – Sitnice.
– Ti ju jednostavno ne voliš.
– Nije mi baš najdraža na svijetu, ali nije Darcy problem.
– Ja mislim da je ona srž problema. Prijateljica mi je. A čak i da nije, da je tamo neka žena, zar ne misliš da ću se morati suočiti s lošom karmom koju ovo donosi?
Pitam se zašto iznosim argumente protiv sebe.
Uspravila se u svojoj stolici i polako progovorila."Svijet nije tako crno-bijel, Rachel. U moralu ne postoji samo dobro ili samo loše. Da s Dexom spavaš isključivo zato što te to uzbuđuje, onda bih se možda zabrinula za tvoju karmu. Ali tebi je do njega stalo. To ne znači da si loša osoba.
Pokušavam zapamtiti njezin govor. U moralu ne postoji samo dobro ili samo loše. Odlično.
– Da je situacija obrnuta, – nastavila je, – Darcy bi učinila isto dok si rekao keks.
– Misliš? – upitala sam, odvagujući to.
– A ti ne?
– Možda imaš pravo, rekla sam. Na kraju krajeva, Darcy ipak ima podulji historijat uzimanja. Ja da-jem, ona uzima. Tako je oduvijek bilo.
Dosad.
Hillary se nasmiješila i kimnula. – Ja ti kažem, navali.
To mi je više-manje rekao i Ethan. To su dva glasa za mene, nijedan za Darcy.
– Nastavit ću se viđati s njime koliko god budem mogla. Vidjet ćemo što će biti, rekla sam i shvatila da je skromno – vidjet ćemo što će biti – moja verzija onog – navali.
Ne mogu prestati misliti na Dexa. Znam da nećemo završiti zajedno, da će se u rujnu oženiti s Darcy. Ali spremna sam zaboraviti budućnost i dopuštam sebi svakodnevni užitak opsjednutosti njime. Ništa ne traje vječno, govorim sebi. Pogotovo ne ono dobro. Iako inače nisi suočen s neumoljivim ro-kom. Prisjećam se još nekih primjera konkretnih, unaprijed predodređenih raspleta. Recimo, koledž. Znala sam da ću otputovati na četiri godine, steći prijatelje, uspomene i znanje i da će sve to određenog datuma naglo prestati. Znala sam da ću tog dana pokupiti svoju diplomu, a imovinu utrpati u kamion za selidbe u smjeru Indiane i moje će iskustvo na Dukeu završiti. Poglavlje zauvijek zatvoreno. Ali svijest o tome nije me spriječila da se zabavljam, izvučem iz te situacije najveći mogući užitak.
A to radim i s Dexom. Neću se po cijenu sadašnjeg trenutka baviti crnim mislima o kraju.
Večeras sam bila kod kuće kad me Dex nazvao s posla da me na brzinu pozdravi i kaže mi da mu nedostajem. Tako dečko nazove svoju djevojku. Bez ikakvih tajni i komplikacija. Pravim se da smo zaista skupa. Telefon je opet zazvonio sekundu nakon što smo završili.
– Hej, rekla sam istim prigušenim tonom, pomislivši da to samo Dex ponovno zove.
– Kakav ti je to glas? – upitala je Darcy i spustila me natrag na zemlju.
– Kakav? – upitah. – Samo sam umorna. Što je novo?
Krenula je naširoko i nadugačko opisivati pojedinosti svoje posljednje krize na poslu, koja se obično svede tek na papir zaglavljen u kopirki. Ni ova nije izuzetak. Tipfeler na letku za otvaranje kluba. Odu-prla sam se želji da joj kažem da njezina ciljana publika neće ni primijetiti pravopisnu pogrešku, ali umjesto toga pitala sam tko ovaj vikend ide u Hampton. Osjećam kako mi se osjetila izoštravaju u oče-kivanju Dexterova imena. Već mi je rekao da ide i nagovarao me da i ja dođem. Bit će nezgodno, ali vrijedit će, rekao je. Mora me vidjeti.
– Nisam sigurna. Claire će možda doputovati prijatelji. Dex ide.
– Zbilja? Ne mora raditi? – upitala sam, s malo prevelikim iznenađenjem. Prožela me zabrinutost, ali Darcy nije uočila moj namješteni ton.
– Ne, upravo je završio neki krupni projekt, rekla je.
– Kakav projekt?
– Ne znam. Neki projekt.
Dexterov je posao Darcy dosadan. Primijetila sam to prema tome kako ga zna ušutkati, prekinuti us-red priče pa se opet vratiti na vlastite sitničave preokupacije. Jesam li debela? Stoji U mi ovo dobro? Ideš onamo sa mnom ? Daj mi to napravi. Umiri me. Ja pa ja.
Kao da me čula, reče mi da razmišlja o tome da pošalje snimku na Big Brother, da bi bilo zabavno sudjelovati u emisiji. Za mene je rijetko što strasnije od pojavljivanja na televiziji, od toga da te cijeli svijet prosuđuje, ocjenjuje, čerupa.
– Misliš da bi me izabrali? – pita me.
– Imala bi dobre izglede.
Dovoljno je lijepa da je izaberu i ima živopisan karakter -upravo ono što se na reality showovima traži. Proučavala sam vlastito lice u ogledalu, sjetivši se kako mi je Dex rekao da izgledam kao mane-kenka za J.Crew. Možda i jesam privlačna, ali nisam ni približno lijepa kao Darcy s pravilnim crtama lica, fenomenalnim jagodicama, usnicama oblikovanim u luk.
Sad se glasno smije u slušalicu i pripovijeda mi drugu priču o svom danu. Uši me bole od nje. Na pamet mi je pala riječ – kreštava, i dok opet proučavam svoj odraz, zaključujem da iako sam daleko od ljepotice, možda ipak imam mekoću koja njoj nedostaje.
Četvrtak je, dan prije nego što trebamo ići u Hampton. Dex je kod mene. Planirali smo pričekati sljedeći tjedan da se vidimo nasamo, ali oboje smo s poslom završili ranije. I što reći, eto nas opet zaje-dno. Već smo jedanput vodili ljubav. Sad mi glava počiva na njegovim prsima. Dok diše, prsima mi blago nadiže lice. Ni jedno ni drugo dugo nije progovorilo, a onda je on najednom upitao: – Što mi to radimo?
Eto ga. Pitanje.
Stoput sam na to pomislila, uobličila upit navlas tako, s istom intonacijom, istim naglaskom na riječ – radimo. Ali svaki put odgovorim drukčije:
Slušamo svoje srce.
Riskiramo.
Ludi smo.
Autodestruktivni smo.
Pohotni smo.
Zbunjeni smo.
Bunimo se.
On se boji braka.
Ja se bojim samoće.
Zaljubljujemo se.
Već smo zaljubljeni.
I najčešće: pojma nemamo.
Ponudila sam mu to. – Ne znam.
– Ni ja, rekao je blago. – Trebamo li razgovarati o tome?
– Želiš li?
– Ne baš, rekao je.
Laknulo mi je što ne želi. Jer ni ja ne želim. Previše se bojim onoga što bismo mogli odlučiti. Strah me obiju mogućnosti. – Onda nećemo. Ne sad.
– A kad? – upitao je.
Iz nekog sam razloga rekla: – Poslije Dana nezavisnosti.
Zazvučalo je nasumično, ali to je oduvijek bila svojevrsna prekretnica, ta ljetna središnjica. Iako po-slije tog četvrtog srpnja preostane više od polovice ljeta, taj dio uvijek proleti. Lipanj, iako jedan dan kraći, uvijek se čini toliko dulji od kolovoza.
– Dobro, rekao je.
– Ničime se nećemo baviti do četvrtog srpnja. – Jasno sam postavila to pravilo, kao na početku ispi-ta na pravu. Glas mi je čvrst iako ne znam točno što smo sad zaključili. Da je od četvrtog srpnja s nama gotovo? Ili možda... ne, nije mu valjda palo na pamet da mislim kako će tada reći Darcy da se ne može oženiti njome. Ne, nismo to sad zaključili. Jednostavno smo zaključili da ništa ne zaključujemo. To je sve.
Svejedno, određivanje datuma ulijeva mi strah. Zamišljam divovsko odbrojavanje dana, sati, minuta, sekundi. Kao na satovima navijenima 1999. da odbrojavaju do novog milenija. Sjećam se da sam pro-matrala sekunde kako s takvog sata klize u poštanskom uredu blizu kolodvora Grand Central, negdje u prosincu. Od tog me sata hvatala nervoza, mahnitost. Došlo mi je da navalim na svoj popis obveza, od-govorim na pozive nagomilane na mom stolu, da sve to istog časa dovršim. A istodobno me promatra-nje tih brojki kako otkucavaju paraliziralo. Previše sam toga morala napraviti, čemu onda išta raditi?
Pokušavala sam izračunati broj sati preostalih do četvrtog srpnja. Koliko ćemo noći provesti zajed-no. Koliko ćemo puta voditi ljubav.
Zakrulilo mi je u želucu. Ili možda u njegovu. Ne znam jer sam priljubljena uz njega. – Jesi li gla-dan? Možemo nešto naručiti, rekla sam i poljubila ga u prsa. – Ili nam ja mogu nešto spraviti.
Zamislila sam sebe kako spremam nešto ukusno da prizalogajimo. Ne znam kuhati, ali naučila bih. Bila bih izvrsna, brižna supruga.
Kaže mi da ne želi gubiti vrijeme na jelo. Može uzeti nešto kad bude išao kući. Ili će jednostavno u krevet otići gladan. Kaže da me želi osjećati uza se sve dok ne bude morao otići.
Sutradan pitam Dexa je li bilo kakvih problema kad se vratio kući. Pitanje je neodređeno, ali on zna što ga pitam. Kaže da Darcy nije bila kod kuće kad je došao pa se stigao istuširati, nevoljko me sprati sa sebe. Kaže da mu je Darcy ostavila poruku: – Jedanaest je, a ti se ne javljaš ni na mobitel ni na tele-fon na poslu. Vjerojatno me varaš. Idem van s Claire.
To je njezina uobičajena ironična optužba kada Dex dokasno radi. Pita ga vara li je i nikad ne vjeru-je da bi mogao učiniti takvo što. Svaki put promijeni osobu, odabirući nasumce ženska imena iz njego-va ureda. Što je žena manje privlačna, to se ona bolje zabavlja. – Znam da si zaljubljen u Ninu, kaže mu, a zna da je Nina bucmasta tipkačica sa Staten Islanda s umjetnim noktima ukrašenim šljokicama.
Zamislila sam Dexa kako se sinoć vraća kući. Cijeli mi se prizor odvrtio pred očima: Dex kako se šulja u svoj stan, hita pod tuš i liježe u krevet, čekajući da se u bravi okrene ključ pa glumi da spava kada Darcy uđe u njihovu sobu. Nagne se nad njega, proučavajući ga u mraku.
– Kako ti je bilo na spoju s Ninom? – pita ga podrugljivo, glasno.
On protrlja oči šakom kao što to rade na televiziji kad se bude iz duboka sna. – Zdravo, kaže umor-no, a onda se napravi da opet tone u san.
Ona se sklupča u krevet uz njega i dobaci jedno volim te.
Njegova se čeljust zategne, ali uzvrati joj isto. Što drugo može? Zaspi s mišlju na mene. S mišlju kako mu se njezina brada preoštro zabija u prsa.
Promatram ih na plaži, dolje uz more.
Darcy i Dex zajedno što je na ne previše vrućem lipanjskom suncu. Ovo je prvi vikend da sam ih vi-djela zajedno otkad smo Dex i ja trijezno, namjerno vodili ljubav. Stavila sam sunčane naočale da ih mogu neupadljivo proučavati sa svog ručnika, dok mi Claire blebeće – a o čemu drugom? – o vjenča-nju. Što ako večer bude prohladna? Trebamo li kupiti jednake pasmine, laganu, prozračnu vesticu? Kimnula sam i promrmljala da je to pametno.
Dex je upravo na brzinu otplivao iako je more ledeno. Sad razgovaraju, stisnuti jedno uz drugo. Mo-žda je izvještava o temperaturi mora. Ona je nevoljko zakoračila prema oceanu, taman toliko da joj vo-da prekrije stopala. Oboje se smješkaju. Dex je nogom pljusnuo vodu po njezinim cjevanicama, a ona je vrisnula, okrenula se i odbrzala metar-dva od njega. Vidim kako joj se napinju mišići na dugim, pre-planulim nogama. U bikiniju je boje kože. Kosa joj je raspuštena, leti joj oko lica. On se smije, a ona diže kažiprst kao da ga hoće ukoriti, a onda opet korača prema njemu. Njihovoj obijesti nema kraja. Boli me dok ih gledam, ali ne mogu prestati. Ne mogu odvratiti pogled.
Imam osjećaj da izvode predstavu. No dobro, Darcy uvijek izvodi predstavu. Ali Dex spremno sud-jeluje. Sigurno zna da svi gledamo. Da ja gledam. Uvijek je tako kad si u grupi, a netko odluči da ide plivati ili odšeta do vode. Ocean je poput ogromne pozornice. Prirodno je da drugi gledaju, makar samo na trenutak. Dex je zacijelo svjestan toga, a opet se do kraja uživio u raspoloženje razigranog para. Trebao bi biti izgubljen u mislima na svom ručniku, drijemati ili čitati roman; nešto mračno, da stek-nem dojam kako je zbunjen, uznemiren, rastrgan. Ali umjesto toga on prska Darcy i cereka se.
Marcus je rukama oblikovao tuljac oko usta i doviknuo im. – Koliko je hladno?
– Led ledeni! – objavila je Darcy, gladeći Dexova leđa, dok je on muškarački izjavio: – Ma, ugodno je. Dođi!
Srdžba se stapa s boli. Prvi sam put u potpunosti požalila seks s Dexom. Osjećam se blesavo, naglo uvjerena da mu je do mene stalo kao do lanjskog snijega. Suze mi peku oči dok se silim da se okrenem od njih, stavim svoje slušalice. Naređujem sebi da ne zaplačem.
Prije nego što sam uspjela stisnuti play, Marcus me upitao što to slušam. Vidjela sam ga samo je-danput od našeg spoja i to tek na brzom ručku preko tjedna u zalogajnici blizu svog ureda, ali nekoliko smo puta razgovarali, a jedan je razgovor trajao dulje od sata. Jedini vidljivi razlog zbog kojeg drugog spoja nije bilo, bar iz njegove perspektive, puki je splet okolnosti. On je zauzet, ja sam zauzeta. Na pos-lu je ludnica. I sve što uz to ide. Dakle, vrata su još širom otvorena, što mi je jako drago. Moram se više koncentrirati na njega. Osjećaji prema njemu mogli bi isplivati jednom kad prekrižim Dexa. Nasmiješi-la sam se i rekla: – Tracy Chapman. Dobar CD. Hoćeš poslušati?
Dodala sam mu slušalice dok su Dex i Darcy hodali prema nama. Marcus je slušao nekoliko sekun-di. – Dobro je. – Vratio mi je slušalice i iščeprkao Colu iz hladnjaka. – Hoćeš gutljaj? – upitao me ta-man kad su Darcy i Dex stali iznad nas.
Rekla sam mu, može, uzela limenku i obrisala poklopac rubom ručnika nakon što sam otpila.
Sa znakovitim, šaljivim izrazom lica rekao je: – Ne smetaju mi tvoji bacili. Kužiš?
Nasmijala sam se i odmahnula glavom kao da želim reći, Marcus, Marcus, baš si pravi šašavac.
Marcus je namignuo. Opet sam se nasmijala.
U pravi čas. Dex je uhvatio cijelu komunikaciju. Nisam ga pogledala. Neću. – Ide još tko unutra? – upita.
Claire mu je dala uobičajen odgovor. – Ne još. Nije mi još vruće.
Marcus je rekao da mrzi plivati, pogotovo u ledenoj vodi. – Molim te objasni mi što je u tome za-bavno.
Darcy se zahihotala. – I nije zabavno. To je mučenje!
Ja nisam rekla ništa; pritisnula sam gumb na discmanu.
– A ti, Rachel? – upitao je Dex, i dalje nadvijen nada mnom.
Ignorirala sam ga, odglumivši da sam previše pojačala da bih ga čula.
On i Darcy vratili su se na svoje ručnike s Clairine druge strane. Darcy je otrla pijesak sa stopala i gležnjeva, a Dex sjeo prekriženih nogu i zagledao se u ocean. Krajičkom oka vidim mu ramena i vrat. Pokušavam ne razmišljati o njegovoj glatkoj koži i kako je to kad je uz mene. Neću to ponovno osjetiti. Govorim sebi da to nije kraj svijeta. Tako je najbolje.
Prije večere tog dana, dok sam se oblačila, Darcy je došla u moju sobu i pitala me jesam li ponijela uvijač trepavica. Rekla sam da nisam, da nemam uvijač trepavica. Možda Hillary ima, ali tušira se. Sje-la je na moj krevet i uzdahnula, a lice joj je poprimilo sanjarski izraz.
– Sad sam se predobro poseksala, rekla je.
S mukom sam ostala smirena. – Ma daj? – Znam da otvaram teren za daljnje povjeravanje, ali nisam znala što bih drugo rekla. Lice mi plamti. Nadam se da Darcy neće primijetiti.
– Da, bilo je fenomenalno. Jesi li nas čula? – Za Darcy je tipično da otkriva takve detalje. Uvijek je bila otvorena u svojim izvještajima o seksu. Kaže čak i koje su riječi razmijenili u trenutku orgazma. Ja sam uvijek slušala, obično se smijala, katkad čak i uživala u njezinim pričama. Ali ti su dani davno prošli.
– Nisam. Valjda sam bila pod tušem, rekla sam.
– Da, i mi smo bili pod tušem. – Prstima je prošla kroz mokru kosu pa zatresla glavom slijeva nade-sno. – Uf. Već se mjesecima nisam tako seksala.
Pomislila sam na njihova mokra tijela stisnuta jedno uz drugo i ne mogu odlučiti koga više mrzim.
Kasno je, prošla su dva sata. Cijelu sam noć izbjegavala Dexa, prvo kod kuće, a onda za večerom. Sad smo u Talkhouseu. Upravo sam naručila dva piva, jedno za mene i drugo za Hillary, kad me Dex pronašao kod šanka.
– Zdravo, Rach, rekao je.
Pripita sam i drska. Alkohol je isušio moju bol, a ostavio samo ljutnju i bijes. Tim je emocijama lak-še upravljati, jednostavnije su. – Da?
– Što je novo? – pita ležerno.
– Ništa, odrezala sam i okrenula se da ću otići.
– Stani malo. Kamo ćeš?
– Nosim Hillary njezino pivo.
– Želim razgovarati s tobom.
– O čemu? – sledila sam glas.
– Što nije u redu?
– Sve je u redu, rekla sam, priželjkujući da mi na pamet padne nešto otrovno i osvetoljubivo. Nisam se stigla previše ispraksirati u zlobi, ali ton moga glasa očito je postigao svrhu zato Što Dex izgleda povrijeđeno. Ne onoliko koliko sam ja danas bila na plaži ili tijekom Darcyna izvještaja o seksu. Ne dovoljno povrijeđeno. Podigla sam obrve, pogledavši ga s izrazom blagoga gađenja, kao da želim reći: Da? Mogu li ti kako pomoći?
– Jesi li... jesi li ljuta na mene? – upita.
Nasmijala sam se – ne, više zabrektala.
– Jesi li? – opet je upitao.
– Ne, Dex, nisam ljuta na tebe, rekla sam. – Ti me zapravo uopće ne zanimaš. Niti ono što radiš s Darcy.
Sad zna da ja znam. – Rachel... – počeo je, smeten. A onda mi je pokušao reći da je to njezino djelo, da je ona prva počela.
– Rekla je da se nikad u životu nije bolje seksala, rekla sam na odlasku, ostavivši ga da sam stoji za šankom. – Svaka čast. Čestitam.
Čak i kroz maglu svoje pripitosti znala sam da nemam pravo tako pozvati Dexa na red. On se samo seksao sa svojom zaručnicom. Nije mi ništa obećao, ni o čemu nismo trebali raspravljati do Dana neza-visnosti. Nije bilo suštinskog lažnog prikazivanja. Nije zapravo bilo nikakvog lažnog prikazivanja, suš-tinskog ili ne. U ovoj sam situaciji vlastitom voljom, nisam nasamarena. Ali svejedno ga mrzim.
Pogledom prelazim preko mase u pokušaju da nađem Hillary. Dex je krenuo za mnom i ščepao me za ruku odmah ispod lakta. Jedno mi je pivo ispalo. Boca se razbila.
– Bravo. Eto što si napravio, rekla sam, spustivši pogled na nered.
– Donijet ću ti drugo.
– Ne moraš se truditi.
– Rachel, molim te... Nisam ništa mogao. To je bila Darcy, kunem se.
Hillary se najednom stvorila pokraj nas. – Što je bilo?
Nisam sigurna je li čula išta od našeg razgovora.
– Ništa, odgovorio je Dex brzo. – Rachel se samo ljuti na mene jer joj je ispalo pivo.
– Dam ti svoje, rekla je Hillary.
– Ne, uzmi ti ovo, rekla sam i dodala joj drugu bocu.
Uzela ju je s oklijevanjem i upitala gdje je Darcy.
– Baš smo je i mi tražili, rekla sam.
Bacila sam pogled prema Dexu. Pokušava se prikriti pred Hillary, ali ne ide mu baš najbolje. Oči je zabrinuto iskolačio, usta istegnuo u nelagodan osmijeh. Kladim se da pod tušem nije imao taj izraz lica.
Gotovo je, rekla sam u sebi, odmahnuvši dramatično u maniri žene koja je pretrpjela nepravdu. A onda sam se okrenula da nađem Marcusa. Dragog Marcusa koji mi je na plaži ponudio svoju Colu i ni za koga nije zaručen.
Jedanaest
– Aaa. Skuhala si mu zeku u loncu, rekao je Ethan kad sam mu podnijela izvještaj u ponedjeljak uju-tro.
– Nisam mu skuhala zeku u loncu! – prosvjedovala sam, prisjetivši se da sam taj prizor iz Kobne privlačnosti vidjela s Darcy i Ethanom. Darcy cijela ta premisa nikako nije sjela. Neprestano je ponav-ljala koliko je nerealna – nijedan muškarac ne bi svoju suprugu prevario s puno manje privlačnom že-nom. Ja očito pobijam njezinu teoriju.
'A je li? – Ethan će ravnodušno. – Pa možda je to varijacija na temu. Iako suptilnije. Samo si izvršila lagani pritisak... I dala mu do znanja kako je neprihvatljivo da nastavi spolne odnose sa svojom zaruč-nicom.
– No uglavnom... gotovo je, rekla sam. shvativši da me te dvije riječi trpaju u isti koš s čoporom na-ivnih žena koje kažu da je gotovo, a mole se da nije i traže svaki tračak nade, tvrdeći uporno da samo žele podvući crtu, a zapravo žele samo još jedan razgovor za kraj pod krinkom zatvaranja poglavlja, i trude se da ostave otvorenu mogućnost za još. A bijedna je istina da ja i želim još. Voljela bih da mogu povući sukob iz Talkhousea. Nisam Dexu trebala reći ni riječi. Probada me žalac zabrinutosti da će se općenito prestati viđati sa mnom. Vjerojatno će zaključiti da se to ne isplati, da je situacija jednostavno prekomplicirana.
– Gotovo je, ha? – upita Ethan sumnjičavo.
– Jest.
– Bravo, reče Ethan sa svojim najboljim britanskim naglaskom. – Neka se zna tko je gazda.
– I tako, rekla sam kao da mi je lako temu skrenuti s Dexa.
– Da. I tako. Hoćeš li doći u London onaj tjedan za Dan nezavisnosti? – upitao je.
Spomenuo mi je to kao mogućnost u nedavnoj e-poruci, prije nego što smo Dex i ja ugovorili svoj datum. Sad ne želim otići. Za slučaj da sve ipak nije do kraja gotovo. – Pa, sumnjam. Već sam se do-govorila za Hampton, rekoh.
– Zar neće Dex biti ondje?
– Hoće, ali svejedno želim iskoristiti novac koji sam uložila u termin.
– Kako da ne. A-ha.
– Ne izražavaj se tako.
– Dobro, rekao je, promijenivši ton. – Ali hoćeš li mi ikad doći u posjet? Otpilila si me i poslije svog pravosudnog. Zbog onog Natea.
– Doći ću. Obećavam. Možda u rujnu.
– Dobro... Ali za Dan nezavisnosti bi baš bilo fora.
– Ondje to i nije praznik, rekla sam.
– Da. Baš čudno da Britanci ne slave što smo proglasili nezavisnost od njih... Ali to je praznik u mom srcu, Rachel.
Nasmijala sam se i rekla da ću pogledati letove za jesen.
– U redu. Mejlat ću ti kad imam slobodne vikende – sve svoje infos.
Zna da mrzim riječ – infos. Baš kao što mrzim ljude koje na utakmici zanima – reza. Ili one koji stalno nešto izvode u stilu – APP. I Ethanu najdraža, smišljena isključivo zato da meni digne tlak – – SSS, to jest, – snađi se sama.
Nasmiješila sam se. – Zvuči fenomenalno.
– Onda super.
Telefon mi je zazvonio Čim sam završila razgovor s Ethanom. Na displeju se pojavilo Lesovo ime. Razmišljala sam da se ne javim, ali naučila sam da strategija izbjegavanja u odvjetničkom uredu ne prolazi. Partneri tako postanu samo još živčaniji kad se na kraju čujete.
– Kako si dostavila dokumente IXP-u? – zarežao je u slušalicu čim sam rekla halo. Les uvijek pres-koči kurtoaziju.
– Kako to misliš?
– Način tvoje dostave. Pošta? Osobno?
Pribila sam mu ih na vrata, seronjo, pomislila sam, prisjetivši se starinskog načina dostave, prokuša-nog u njujorškoj odvjetničkoj komori.
– Poštom, rekla sam, spustivši pogled na svoj pohabani primjerak Njujorškog zakona o građanskom postupku.
– Svaka čast. Svaka jebena čast, rekao je svojim uobičajenim zajedljivim tonom.
– Što je?
– Što? Što? – izderao se u telefon. Odmaknula sam slušalicu od uha, ali sad njegov glas čujem u ste-reu, dok odjekuje hodnikom. – Zajebala si! Eto što! Ti su dokumenti trebali biti dostavljeni osobno! Nisi se potrudila pročitati sudski nalog?
Preletjela sam sučevo pismo. Kvragu, ima pravo.
– Imaš pravo, rekla sam ozbiljno. Mrzi isprike, a ja je ionako nemam. – Zeznula sam.
– Što je tebi, kao da ovdje radiš prvu godinu, kvragu.
Zabuljila sam se u stol. Itekako dobro zna da mi je ovo peta godina.
– Pa zaboga, Rachel, to je povreda pravila struke, zarežao je. – Zbog tebe će ovaj ured tužiti, a ti ćeš dobiti otkaz ako ne izvučeš glavu iz dupeta.
– Žao mi je, rekla sam i isti se čas sjetila da te zamrzi još i više kad ti je žao.
''Nemoj da ti bude žao! Sredi to sranje! – Spustio mi je slušalicu. Mislim da Les nikad nije završio razgovor pristojnim pozdravom, čak ni kad je bio solidno raspoložen.
Ne, nije mi ovo prva godina, majmune. I zato tvoja tirada nema efekta. Samo izvoli, otpusti me. Ko-ga briga? Sjetila sam se kad sam tek počela raditi u uredu. Partner bi samo podigao obrve, a ja bih se u ured vratila na rubu suza, u sve većoj panici zbog sigurnosti svog radnog mjesta ili u najmanju ruku zbog godišnje ocjene. S godinama mi je koža postala nešto deblja, a u ovom me času uopće nije briga. Imam većih problema od ovog ureda i svoje odvjetničke karijere. Ne, ma kakve – karijere. Karijere su za ljude koji žele napredovati. Ja samo želim preživjeti, podići plaću. Ovo je samo posao. Ovdje mogu ostati ili otići. Počela sam zamišljati da dam otkaz i posvetim se svojoj strasti koju tek trebam otkriti. Mogla bih sebi reći da iako nemam ozbiljnu, strastvenu vezu, imam bar svoj posao.
Nazvala sam odvjetnika suprotne strane, razumnog stručnog suradnika srednjih četrdesetih s laga-nom govornom manom kojeg su vjerojatno preskočili kad su u njegovu uredu imenovali partnere. Rek-la sam mu da smo nepropisno dostavili dokumente, da ću ih ponovno poslati osobnom dostavom, ali da će zakasniti jedan dan. Prekinuo me srdačnim hihotom i prošušljetao da to nije problem, naravno da neće osporiti način dostave. Sigurno svoj posao mrzi koliko i ja svoj. Da ga voli, na ovaj bi propust na-valio kao vrag na grešnu dušu. Les bi likovao da druga strana dokumente dostavi s danom zakašnjenja.
Poslala sam Lesu e-poruku, jednu kratku rečenicu: – Odvjetnik suprotne strane kaže da im ne smeta što će dokumenti biti osobno dostavljeni danas. – Eto mu ga sad. Znam i ja odrezati i otresti se kad tre-ba.
Oko pola dva, nakon što sam isprintala novi komplet dokumenata i predala ih našem kuriru da ih dostavi, Hillary mi je došla u ured i pitala jesam li se dogovorila za ručak.
– Nisam. Ideš?
– Da. Možemo otići nekamo gdje je lijepo? Na pošten obrok? Odrezak ili talijansku?
Nasmiješila sam se i kimnula, vadeći torbicu ispod stola. Hillary bi mogla obilno ručati svaki dan, ali meni se popodne počne previše spavati. Jednom, nakon što sam naručila topli otvoreni sendvič od puretine s pire-krumpirom i mahunama, kući sam se odvezla podzemnom da popodne odrijemam. Kad sam se vratila, dočekalo me šest poruka na sekretarici, između ostalih i jedna Lesova litanija. To mi je posljednji put da sam zadrijemala, ako se ne računa ono kad stolicu okrenem prema prozoru, a na krilu držim papir. Metoda je provjerena – ako netko bane, izgleda kao da samo čitaš. Prebacila sam torbicu preko ramena kad se Kenny, naš interni dostavljač pošte, navirio kroz moja poluotvorena vrata.
– Hej, Kenny, uđi.
– Ra-chelle. – Izgovorio je moje ime s francuskim naglaskom. – Ovo je za tebe. – Iscerio se dok je vadio staklenu vazu krcatu crvenim ružama. Hrpom crvenih ruža. Više od deset. Više od dvadeset iako ih nisam prebrojila. Još.
– Majku mu! – Hillary je razrogačila oči. Vidim da se silno svladava ne da zgrabi kartu.
– Kamo ću s njima? – pita Kenny.
Raščistila sam mjesto na stolu i uprla prstom. – Može onamo.
Kenny je zatresao zapešćima, tobože zbog preteške vaze, zazviždao i rekao: – Oho-ho, Rachel. Ne-kom si zapela za oko.
Odmahnula sam rukom, ali nemoguće je bilo zanijekati da ih je poslao neki romantično angažirani muškarac. Da nisu crvene ruže, mogla bih ih podvaliti pod neki obiteljski povod, reći da mi je ovo neki poseban dan ili da moji roditelji znaju da sam pogrešno uručila dokumente pa me pokušavaju utješiti. Ali ovo nisu samo ruže, ovo su crvene ruže. I to gomila. Sigurno ih nije poslao neki rođak.
Kenny je otišao nakon što je za kraj prokomentirao da su te ruže nekog koštale kao svetog Petra kaj-gana. Pokušala sam izaći za njim, ali nema ni govora da ikamo krenemo dok Hillary ne dobije potpune informacije.
– Od koga su?
Slegnula sam ramenima. – Nemam pojma.
– Zar nećeš pročitati poruku?
Bojim je se pročitati. Moraju biti od Dexa, a što ako se potpisao imenom? Preopasno je.
– Znam od koga su, kažem.
– Koga?
– Marcusa. – On je jedina alternativa.
– Marcusa? Jedva da ste se družili ovaj vikend. U čemu je stvar? Tajiš li ti nešto od mene? Teško te-bi ako tajiš!
Ušutkala sam je, rekavši kako ne želim da cijeli ured bruji o meni.
– No dobro onda, reci mi. Što piše u poruci? – Spremna je za rešetanje. Jer koliko god da mrzi ured, žestoka je parničarka.
Znam da ne mogu izbjeći čitanje poruke. Uostalom, i ja umirem od znatiželje da vidim što piše. Is-trgnula sam bijelu omotnicu iz plastične štipalice na vazi, jako je polako otvorila dok mi je mozak radio Što na sat da smisli priču o Marcusu. Izvukla sam poruku i nijemo pročitala dvije rečenice: SILNO MI JE ŽAO. MOLIM TE, DAJ DA SE VIDIMO VEČERAS. Napisano je verzalom Dexterovim rukopi-som, a to znači da je u cvjećarnicu morao otići sam. Još i bolje. Nije potpisao ime, vjerojatno je na umu imao ovakvu situaciju. Srce mi ubrzano tuče, ali pred Hillary se nastojim obuzdati da ne razvučeni usta u osmijeh. Ruže su me oduševile. Poruka me oduševila još i više. Znam da neću odbiti njegov poziv. Vidjet ću ga večeras, iako se više nego ikad bojim da će me povrijediti. Liznula sam usnice i pokušala ostaviti sabran dojam. – Da, od Marcusa, rekla sam.
Hillary zuri u mene. – Da vidim, reče, zamahnuvši da zgrabi poruku.
Izmaknula sam je iz njezina dosega i ubacila u torbicu. – Piše samo da misli na mene.
Gurnula je kosu iza ušiju i sumnjičavo zapitala: – Jeste li vi izašli još koji put osim onog spoja? Da čujem cijelu priču.
Uzdahnula sam i izašla na hodnik, u potpunosti spremna izdati jadnog Marcusa. – Dobro, prošli smo tjedan imali spoj za koji ti nisam rekla, počela sam dok smo hodale prema dizalu. – I, pa, rekao mi je da su njegovi osjećaji sve jači...
– To je rekao?
– Tako nešto. Da.
Obradila je informaciju. – A što si ti rekla?
– Rekla sam mu da nisam sigurna što ja osjećam i da mislim da bismo preko vikenda trebali polako.
Frieda iz računovodstva sjurila se u dizalo iza nas. Ponadala sam se da će Hillary daljnje ispitivanje ostaviti za poslije dizala, ali ne, nastavila je dok su se vrata zatvarala. – Je li bilo nečega između vas?
Kimnula sam tako da Frieda, koja nam je stajala okrenuta leđima, ne može čuti moje privatne stvari. Bila bih rekla ne, ali crvene ruže činile bi se manje logične ako nije bilo ničega.
– Ali niste spavali, je li tako? – Ovo je bar prošaptala.
– Nismo, rekla sam, a onda joj pogledom dala znak da ušuti.
Vrata dizala su se otvorila i Frieda je odbrzala svojim putem.
– No? Nastavi, rekla je Hillary.
– Ništa posebno. Ma daj, Hill! Kao uš si!
– Da si mi odmah rekla cijelu priču, ne bih morala biti kao uš. – Na licu joj se opet ogleda povjere-nje. Izvukla sam se.
Razgovarale smo o drugim stvarima tijekom kratke šetnje do Druge avenije. Ali zatim, uz odrezak u Palm Toou, rekla je: – Sjećaš se kad ti je ispalo ono pivo u subotu navečer, dok ste ti i Dex razgovarali?
– Kada? – upitala sam dok me obuzimala panika.
– Ma znaš, kad ste razgovarali, a ja sam prišla, na samom kraju večeri?
– A da. Valjda. Što s time? – nastojala sam svom licu dati što tuplji izraz.
– Što se dogodilo? Zašto se Dex onako uznemirio?
– Uznemirio se? Ne sjećam se. – Podigla sam pogled u strop, namreškala čelo. – Ne bih rekla da se uznemirio. Zašto pitaš?
Kad si u škripcu, uvijek je uputna taktika na pitanje odgovoriti pitanjem.
– Tako. Samo mi se učinilo čudno, ništa drugo.
– Čudno?
– Ne znam. Šašavo je...
– Što?
– Šašavo je, ali... vas dvoje ste izgledali poput para. – Nervozno sam se nasmijala.
– To je zbilja šašavo!
– Znam. Ali dok sam vas gledala kako razgovarate, pomislila sam da bi ti puno bolje odgovarala Dexu. Onako, bolje nego što mu odgovara Darcy.
– Ma daj, rekla sam. Još nervoznog smijeha. – Oni odlično izgledaju zajedno.
– Naravno. Da. Imaju sve ono površinsko. Ali nešto između njih škripi. – Prinijela je čašu s vodom k usnicama i proučava me preko nje.
Nemoj se ovim počeli profesionalno baviti, Hillary.
Kažem joj da je luda, iako uživam u onome što mi je upravo rekla. Htjela bih je pitati zašto to misli. Zato što smo oboje studirali pravo? Zato što dijelimo neku crtu – imamo veću dubinu ili više dostojan-stva od Darcy? Ali nisam ništa više rekla zato što je uvijek mudro govoriti što manje kad si kriv.
Les mi je banuo u ured poslije ručka da me pita za nešto drugo vezano uz istu stranku. S godinama sam shvatila da je to njegov trapavi način da se ispriča. U moj ured dolazi samo nakon eksplozije, po-put one jutrošnje.
Okrenula sam se u stolici i izvijestila ga o novostima. – Provjerila sam sve predmete u državi New York. A i savezne.
– Dobro. Ali imaj na umu da je naš činjenični opis jedinstven, rekao je Les. – Nisam siguran da će sudu biti baš stalo do presedana.
– Znam to. Ali koliko vidim, bitni dio na koji se pozivamo u članku jedan našeg podneska ipak je pravno valjan. Dakle, to je dobar prvi korak.
Eto ti na.
– Samo pripazi da provjeriš sudsku praksu i u okvirima ostalih jurisdikcija, rekao je. – Moramo pre-dvidjeti sve njihove argumente.
– Aha, rekla sam.
Kad se okrenuo da izađe, preko ramena je dobacio: – Lijepe ruže.
Osupnuta sam. Les i ja ne čavrljamo, a on nikad nije komentirao ništa drugo osim mog posla, nema čak ni – Kako si provela vikend? – u ponedjeljak ujutro ili, – Što kažeš ti na ovu hladnoću? – dok se zajedno vozimo dizalom, a taj dan pada snijeg.
Možda se zbog više od dvadeset crvenih ruža doimam zanimljivije. I jesam zanimljivija, pomislih. Ova mi je ljubavna afera dala novu dimenziju.
Isključila sam računalo, spremna na odlazak s posla, planiram se vidjeti s Dexterom. Još nismo raz-govarali, samo smo izmijenili niz pomirljivih poruka, uključujući i jednu u kojoj mu zahvaljujem na prekrasnom cvijeću.
Hillary se na odlasku pojavila na mojim vratima. – I ti sad ideš?
– Da, rekla sam, požalivši što se nisam iskrala prije nje. Često me poslije posla poziva na piće, čak i ponedjeljkom, koji gotovo svi ostali smatraju jedinom večeri u tjednu kad treba ostati kod kuće. Nije ona takva partijanerica, kao Darcy; jednostavno nije tip koji dokono sjedi kod kuće.
I, naravno, pita želim li skoknuti na margaritu u Tequilaville, naše najdraže mjesto u blizini posla, unatoč – ili možda baš zbog toga – starom čipsu i hrpama turista. To nam je dobrodošlo utočište od predvidive njujorške scene.
Kažem ne, ne mogu.
Naravno da je zanima razlog. Svaki razlog kojeg se sjetim ona može pobiti, što će i učiniti: umorna sam {ma daj, jedno piće?), moram u teretanu (što će ti to!), smanjujem alkohol (tupi pogled nevjerice). Pa sam joj rekla da imam spoj. Lice joj se ozarilo. – Znači, nisi mogla odoljeti cvijeću Marky Marka, je li?
– Priznajem, rekla sam, bacivši pogled na sat da pojačam dojam.
– Kamo idete? Ili ostajete doma? – Rekla sam joj da izlazimo.
– Kamo?
– U Nobu – rekla sam jer sam nedavno ondje jela.
– U Nobu ponedjeljkom navečer, ha? Bome mu se sviđaš.
Požalila sam svoj izbor; trebala sam se odlučiti za anonimni kvartovski talijanski restoran.
– Ako spoj završi prije dva, nazovi me i podnesi izvještaj, rekla je.
– Razumije se, rekla sam.
Krenula sam kući, a Marcus i Hillary isparili su mi iz glave.
– Baš ti hvala što si se našla sa mnom, rekao je Dex kad sam otvorila vrata. U tamnom je odijelu i bijeloj košulji. Kravatu je skinuo, vjerojatno ju je gurnuo u aktovku koju je stavio na pod odmah čim je ušao. Oči su mu umorne. – Mislio sam da nećeš.
Nije mi palo na pamet da se ne vidim s njime. Rekla sam mu to, shvativši da bih time mogla narušiti svoju moć. Nije me briga. To je istina.
Oboje smo se počeli ispričavati, približavajući se jedno drugom nespretno, nesigurno. Jednu je moju ruku uzeo u svoju, stisnuo je. Njegov me dodir istovremeno smiruje i elektrizira. – Tako mi je žao zbog svega, rekao je polagano.
Pitam se je li svjestan da mu treba biti žao i zbog plaže, je li i to u opsegu značenja – svega. Nepres-tance sam si vrtjela taj prizor, uglavnom u sepiji, kao u videu Dona Henleyja, Boys of the Summer. Tre-pnula sam, istisnuvši te slike iz glave. Želim se pomiriti. Želim krenuti dalje.
– 1 meni je žao, rekla sam. Uhvatila sam ga za drugu ruku, ali i dalje nas dijeli puno prostora. Do-voljno da stane još jedan ili dva čovjeka.
– Nema ti zašto biti žao.
– Ima. Nisam se imala pravo ljutiti na tebe. Grozno sam pretjerala... Nismo ni o čemu trebali ras-pravljati dok ne prođe Dan nezavisnosti. Takav je bio dogovor...
– To nije pošteno prema tebi, rekao je. – Zajeban je to dogovor.
– Ne smeta mi ovakvo stanje stvari, rekla sam. To nije baš istina, ali bojim se da ću ga izgubiti zat-ražim li više. Naravno, straši me i to da zaista budem s njime.
– Moram ti razjasniti to popodne s Darcy, kaže.
Znam da misli na epizodu pod tušem, a ja to ne mogu slušati. Ludovanje na plaži u sepiji je jedno, pornoscena u krupnom planu i u boji drugo. Ne zanima me niti jedan detalj iz njegove perspektive. – Molim te, nemoj, rekla sam. – Stvarno ne moraš objašnjavati.
– Stvar je u tome što... Želim da znaš da je ona počela... Stvarno... Toliko sam dugo to izbjegavao i jednostavno se nisam mogao izvući. – Lice mu se zgrčilo; grižnja mu je savjesti navukla masku nela-gode.
– Ne moraš objašnjavati, ponovila sam odlučnije. – Ona ti je zaručnica.
Kimnuo je s izrazom olakšanja.
– Znaš ono kad ste vas dvoje bili na plaži? – tiho sam upitala, iznenadivši samu sebe što to spomi-njem.
– Da, rekao je s razumijevanjem, a onda spustio pogled. – Kad sam se vratio do ručnika, znao sam. Znao sam da si uzrujana.
– Kako si znao?
– Čula si da sam rekao tvoje ime i oglušila se. Bila si tako hladna. Ledena. Mrzio sam to.
– Oprosti. Kad si izgledao tako sretno s njom. A ja sam se osjećala tako... Tako... – Mučila sam se da nađem pravu riječ. – Pa, dotrajalo, isluženo.
– Nisi ti dotrajala, Rachel. Samo na tebe mislim. Sinoć nisam mogao spavati. Danas raditi. Ti si sve samo ne dotrajala. – Glas mu se stišao do šapta i zauzeli smo položaj kao da plešemo na sentiše, moje su mu ruke oko vrata. – I moraš znati da te ja ne iskorištavam, rekao mi je na uho. Osjetila sam kako mi se koža ježi.
– Znam, rekla sam u njegovo rame. – Ali kad je to tako uvrnuto. Dok te gledam s njom. Mislim da ne bih trebala više ići u Hampton s vas dvoje.
– Tako mi je žao, ponovio je. – Znam. Samo sam želio biti uz tebe.
Jedanput smo se poljubili. Bio je to blag poljubac zatvorenih usta, usnice su nam se jedva dotaknule. Nema naznake požude, seksa ili strasti. To je naličje ljubavne afere, taj mi je dio najdraži.
Premjestili smo se na moj krevet. Sjeo je na rub, a ja sam prekrižila noge uz njega.
– Samo želim da znaš, rekao je, zagledavši se duboko u moje oči, – da ovo ne bih nikad učinio da mi nije silno stalo do tebe.
– Znam, rekla sam.
– I da... znaš... sve ovo shvaćam vrlo ozbiljno.
– Daj da ne razgovaramo više o tome do Dana nezavisnosti, brzo sam rekla. – Takav je bio dogovor.
– Jesi li sigurna? Jer možemo o tome razgovarati sad ako želiš.
– Sigurna sam. Uvjerena.
I jesam uvjerena. Bojim se bilo kakvih natuknica koje bi mi mogao dati o našoj budućnosti. Nepod-nošljiva mi je pomisao da ću ga izgubiti, ali nisam još ni pomislila kako bi mi bilo da izgubim Darcy. Da svojoj najboljoj prijateljici učinim nešto toliko kolosalno, sveobuhvatno, pogrešno i konačno.
Rekao mi je da ga plaši to koliko mu puno značim, znam li koliko mu puno značim?
Kimnula sam. Znam.
Opet me poljubio, ovaj put snažnije. A onda sam doživjela svoj prvi uistinu fenomenalni seks za pomirenje.
Drugo me jutro Hillary posjetila na putu do svog ureda. Pitala me kako je bilo na spoju. Odlično, re-kla sam joj. Pljusnula je u jednu od mojih stolica za goste, a svoju bocu vode Poland Spring i pecivo sa sezamom spustila na stol. Nagnula se unatrag i laktom zalupila vrata. Lice joj je službeno.
Ispalo je da je Marcus stvarno izabrao anonimni talijanski restoran u svojoj četvrti. Isti anonimni ta-lijanski restoran koji je iz tko zna kojeg razloga sinoć privukao i Hillary. Milijunski grad, a Marcus i Hillary sjedili su dva stola jedno od drugoga, za identičnim tanjurom raviola, nasumično odabranih u ponedjeljak navečer. Dobro došli na Manhattan, otok manji nego što bi vam to ikad moglo pasti na pa-met.
'Jedino što mi nisi slagala, rekla je Hillary, mašući prstom prema meni, – jest da je Marcus zaista i bio na spoju. Ali ne s tobom, lažljivice, iako ti je cura sličila oko usta i brade.
– Jesi li ljuta?
– Nisam ljuta.
– Nego?
– Pa prvo, šokirana sam. Nisam te smatrala sposobnom za takvu prijevaru. – Izgledala je impresioni-rana tim otkrićem. – Ali i vrijeđa me što misliš da mi se ne možeš povjeriti. Sebe smatram tvojom naj-boljom prijateljicom, ne nekim simbolom, atavizmom iz srednjoškolskih dana, nego tvojom najboljom prijateljicom danas. Što me dovodi do sljedeće točke... – rekla je znakovito. Čeka da ja prekinem tišinu.
Pogledala sam u svoju spajalicu, pa u tipkovnicu i opet u spajalicu.
Iako sam često zamišljala kako me raskrinkavaju, uvijek bi me raskrinkala Darcy. Jer, na kraju kra-jeva, kad već daješ mašti na volju, izaberi onda najgori scenarij, a ne neki srednji stupanj zle kobi. To je kao kad se brineš da će ti dečko pijan doživjeti prometnu nesreću – ne zamišljaš kako udara u poš-tanski sandučić pa mu pukne usnica. Zamišljaš ljiljane pokraj otvorenog lijesa.
Tako sam i ja zamišljala kako nas Darcy hvata. Ne da nas hvata u smislu da nas ulovi na djelu gole u krevetu – to je previše nategnuto, pogotovo u zgradi s portirom – ali nešto suptilnije. Darcy nenadano svrati i José je pusti gore a da nije prvo meni pozvonio (napomena samoj sebi: reći mu da to nikad ne radi). Ja otvaram vrata, pretpostavljajući da je to dostavljač iz kineskog koji Dexu i meni donosi kutije s juhom wonton i svitke s jajima jer smo, razumije se, izgladnjeli od svog ludovanja (druga napomena sebi: uvijek prvo pogledati kroz špijunku). I eto nje, sve snima svojim razrogačenim očima. Od užasa ne može ni progovoriti. Bježi s poprišta. Dex u kariranim boksericama juri u hodnik i urla njezino ime, poput Marlona Branda u Tramvaju zvanom čežnja.
Sljedeći prizor: Darcy među kartonskim kutijama pakira svoje CD-e s Claire koja joj je kao i uvijek pri ruci i nutka je papirnatim rupčićima na svakom koraku. Dex će bar dobiti sve Springsteenove albu-me, čak i Greetings From Asbury Park, koji je netko darovao Darcy. Ostat će i većina knjiga jer je ma-lo onih koje je Darcy donijela u zajednički život. Tek nekoliko monografija na sjajnom papiru.
Jednom sam pročitala – u nekom od Darcynih časopisa, da ironija bude veća – da se takvim vježba-ma vizualizacije treba baviti kad imaš ljubavnu aferu, da trebaš zamišljati kako te hvataju i kako snosiš jezovite posljedice. Ti bi te prizori trebali natjerati da se spustiš na zemlju, razbistriš glavu, da shvatiš što bi mogao izgubiti. Članak se, naravno, temeljio na pretpostavci da je riječ o aferi iz požude i nije se obraćao onoj slobodnoj osobi u ljubavnom trokutu, nego onoj koja ima ozbiljnu vezu. A opet, članak isto tako nije pretpostavljao da je treća strana kuma na predstojećem vjenčanju drugo dvoje. Naši se odnosi očito nisu uklapali u uobičajeni preljubnički kalup.
U svakom slučaju, ne znam točno kako bih se osjećala da nas je Darcy uhvatila i da je mom prija-teljstvu s njom došao kraj. Ne mogu si to psihološki dočarati. Činjenica je da Darcy ni o čemu nema blage veze te da su ona i Dex i dalje itekako zaručeni. A vjerojatno će tako i ostati; vjenčat će se, a ona nikad neće otkriti istinu o našoj ljubavnoj aferi.
Hillary je druga priča.
– No? – upita me.
– Što no?
– S kime si se zapravo vidjela sinoć? Tko ti je ovo poslao? – Uprla je prstom u moje ruže.
– S nekim drugim.
– Ma nemoj mi reći.
Progutala sam knedlu.
– Dobro, slušaj, nisam ja od jučer. Posvađaš se s Dexom u Talkhouseu, oboje zašutite kad se poja-vim ja. A onda ti drugi dan rano odeš iz Hamptona, sva utučena, lažno se pozivajući na skore rokove – znam tvoj raspored na poslu, Rach. a jučer nisi morala ništa predati. I onda stigne ovo cvijeće. – Poka-zala je na moje ruže, još u punom cvatu. – Navela si Marcusa kojeg si preko vikenda u principu ignori-rala. Što je čudno, čak i da jesi odlučila ići polako. Pa mi kažeš da imaš spoj s Marcusom, a ja ga ugle-dam bez tebe – s drugom ženom! – S trijumfalnim je smiješkom završila svoje izlaganje dokaza.
– Je li bila zgodna? – upitala sam.
– Žena?
– Da. S kojom se Marcus našao.
– Zapravo i jest, bila je prilično privlačna. Kao da je tebe to briga.
Ima pravo – i nije.
– A sad prestani zavlačiti i odgovori na moje pitanje, rekla je.
– Koje to?
– Rachel!
– Dojam je svakako loš, rekla sam, i dalje zazirući od priznanja.
– Rachel. Komu misliš da ću to reći? Tvoja sam prijateljica. Ne Darcyna. Ma kvragu, i ne simpatizi-ram je baš...
Podigla sam stalak za selotejp, izvukla pet centimetara vrpce i uhvatila je između kažiprsta i palca. Iz nekog razloga teže mi je priznati sad nego Ethanu. Možda zato što je ovo oči u oči. Možda zato što njezina prošlost nije bila pustolovna kao Ethanova.
– Dobro. – Pokušala je Hillary opet. – Ja ću izgovarati riječi umjesto tebe, a ti samo kimaj glavom. – Govori kao majka koja se obraća djetetu.
Nervozno sam se igrala selotejpom, namatajući ga oko palca. Ona će reći kako stvari što je, a ja imam dvije mogućnosti -priznati ili poreći. Priznanje bi moglo donijeti silno olakšanje. Poricanje bi morao popratiti sukladno razgnjevljen izraz lica i rafalno ispaljeni – Kako ti to može pasti na pamet? Jesi li ti luda? – i tako dalje. Nisam raspoložena za tu predstavu.
– Dex vara Darcy, rekla je.
– S tobom.
Bubnjarski tuš.
Podigla sam bradu i uzvratila joj pogled. Zatim sam kimnula što sam neprimjetnije mogla, glava mi se jedva pomaknula.
– Znala sam!
Pomislila sam da joj kažem kako o tome ne želim razgovarati, ali, ruku na srce, želim razgovarati o tome. Želim joj reći da nisam grozna osoba. Želim da pojasni svoju raniju tvrdnju da bih mu ja odgova-rala bolje nego Darcy. I najviše od svega, želim samo razgovarati o Dexu.
– Kad je sve to počelo?
– Na mojoj proslavi.
Na trenutak se zagledala u strop i kimnula kao da joj je sada sve sjelo na mjesto. – Dobro, idemo od početka. Nemoj ništa izostaviti. – Smjestila se u svoju stolicu i otkinula komadić peciva.
– Prvi sam put s njime spavala slučajno.
– Prvi put? Spavala si s njime? Više puta?
Odmjerila sam je pogledom.
– Oprosti, nastavi. Pa ja ovo ne mogu vjerovati!
– Dobro. Dakle, da, one noći kad sam slavila nas smo dvoje ostali zadnji... Otišli smo na piće, pa smo mic po mic završili u krevetu u mom stanu. To je bilo slučajno. Hoću reći, oboje smo bili pijani. Bar sam ja bila.
– A, sjećam se. Te si večeri bila malo pod gasom.
– Da. Jesam. Ali, zanimljivo, Dex kaže da nije bio tako pijan. – Ovaj detalj ne samo da je prebacio odgovornost na njega nego u isti mah pridaje veći smisao genezi naše afere.
– I što, onda te on iskoristio?
– Ne! Nisam htjela reći da... Znala sam što radim.
– Dobro. – Dala mi je znak da nastavim.
Rekla sam joj za buđenje drugo jutro, Darcyne histerične poruke, našu paniku, kako je Dexter isko-ristio Marcusa za alibi. – I to je sve, rekla sam.
– Kako to misliš, to je sve? Očito nije. – Značajno je pogledala prema mojim ružama.
– Hoću reći, to je neko vrijeme bilo sve. Oboma nam je bilo žao i...
– Koliko vam je žao bilo?
– Žao, Hillary! Očito! – U sebi sam se prisjetila tog prvog dana i kako u meni nije bilo ni trunčice pokajanja. – I to je bilo sve. Za mene je to bilo gotovo.
– Ali ne i za njega, je li tako?
Brižljivo sam izabrala riječi i ispripovijedala joj kako me nazvao u ponedjeljak i što mi je rekao. Pa onda sve što se dogodilo u Hamptonu. I o našem prvom trijeznom poljupcu. Poljupcu koji je sve promi-jenio. Kad sam s njim zapravo spavala prvi put.
Odgrizla je još jedan veliki zalogaj peciva. – Znači, ovo je -što? Isključivo fizički? Ili ti se on zbilja sviđa?
– Zbilja mi se sviđa, rekla sam.
Procesuirala je to. – Znači da će raskinuti zaruke?
– Nismo razgovarali o tome.
– Kako možete ne razgovarati o tome? Stani – jeste li se oko toga svađali u Talkhouseu?
Rekla sam joj da nije baš da smo se svađali, ali da sam se ja uzrujala jer se on seksao s Darcy. I otud ruže.
– Dobro. Dakle, ako mu je žao što je spavao sa zaručnicom, čini se da je sve skloniji tomu da s njom prekine, je li tako?
– Ne znam. Stvarno još nismo o tome razgovarali.
Izgledala je zbunjeno. – A kad ćete?
– Rekli smo da ćemo to raspraviti oko Dana nezavisnosti.
– Zašto tada?
– Tako. Ne znam.
Otpila je gutljaj vode. – Ali ti misliš da će je on napucati, je li tako?
– Ne znam. Ne znam čak ni želim li to. – Pogledala me dezorijentirano.
– Zaboravljaš jedan važan dio cijelog tog mozaika, Hillary. Darcy mi je prijateljica već dugo, cijeli život. A ja sam njezina kuma.
Zakolutala je očima. – Sitnice.
– Ti ju jednostavno ne voliš.
– Nije mi baš najdraža na svijetu, ali nije Darcy problem.
– Ja mislim da je ona srž problema. Prijateljica mi je. A čak i da nije, da je tamo neka žena, zar ne misliš da ću se morati suočiti s lošom karmom koju ovo donosi?
Pitam se zašto iznosim argumente protiv sebe.
Uspravila se u svojoj stolici i polako progovorila."Svijet nije tako crno-bijel, Rachel. U moralu ne postoji samo dobro ili samo loše. Da s Dexom spavaš isključivo zato što te to uzbuđuje, onda bih se možda zabrinula za tvoju karmu. Ali tebi je do njega stalo. To ne znači da si loša osoba.
Pokušavam zapamtiti njezin govor. U moralu ne postoji samo dobro ili samo loše. Odlično.
– Da je situacija obrnuta, – nastavila je, – Darcy bi učinila isto dok si rekao keks.
– Misliš? – upitala sam, odvagujući to.
– A ti ne?
– Možda imaš pravo, rekla sam. Na kraju krajeva, Darcy ipak ima podulji historijat uzimanja. Ja da-jem, ona uzima. Tako je oduvijek bilo.
Dosad.
Hillary se nasmiješila i kimnula. – Ja ti kažem, navali.
To mi je više-manje rekao i Ethan. To su dva glasa za mene, nijedan za Darcy.
– Nastavit ću se viđati s njime koliko god budem mogla. Vidjet ćemo što će biti, rekla sam i shvatila da je skromno – vidjet ćemo što će biti – moja verzija onog – navali.
9 Re: Emily Giffin – Nešto posuđeno Sub Jan 28, 2012 4:28 am
Margita
Administrator
Dvanaest
Darcy i ja avionom putujemo kući u Indianapolis na Annaliseino darivanje, a ja sam zaglavila na je-zovitom srednjem sjedalu. Darcy su čekirali u sredinu, ali naravno da se dokopala mog sjedala uz pro-zor, rekavši da joj pozli ako ne može gledati kroz prozor. Htjela sam joj reći da to načelo automobilske vožnje ne vrijedi u avionu, ali nije mi se dalo, jednostavno sam popustila njezinu zahtjevu. Prije bih to učinila bez razmišljanja, ali sad sam ogorčena. Sjetila sam se Ethana i Hillary i njihovih nedavnih tvrd-nji o Darcy. Sebična je, kratko i jasno. A to je istina, bez obzira na moje osjećaje prema Dexu.
Muškarac od četrdeset i nešto godina s vojničkom frizurom sjedi do prolaza meni slijeva. Svoju je desnu podlakticu cijelom dužinom i širinom zalijepio za zajednički rukohvat, od lakta do vrška prstiju. Lijevom rukom pije i lista stranice svog časopisa da ne izgubi teritorij.
Pilot je objavio da je vedro i da ćemo sletjeti ranije nego što je predviđeno. Darcy je izjavila da joj je dosadno. Ne poznajem nikog drugog starijeg od dvanaest godina tko vrlo učestalo govori da mu je do-sadno.
Podigla sam pogled s knjige. – Jesi li već pročitala magazin Marthe Stewart o vjenčanjima?
– Od korica do korica. Nema u njemu ništa novo. I samo da znaš, čitati bi ga trebala ti. Ima članak o darovima za uzvanike – obećala si da ćeš mi pomoći smisliti neke originalne darove, rekla je i pritom sjedalo nagnula skroz natrag pa ga opet podigla.
– Što kažeš na šibice s posvetom?
– Rekla si, originalno! – prekrižila je Darcy ruke. – Svi daruju kutije šibica! To se ionako podrazu-mijeva. Meni treba pravi dar za uzvanike, uz šibice.
– Što Martha predlaže? – pitala sam, zabilježivši palcem gdje sam stala u romanu.
– Ne znam, ono što je teško izraditi. Što zahtijeva velik trud. – Pogledala me tugaljivo. – Moraš po-moći! Znaš da mi ručni rad ne ide.
– Ni meni.
– Ide ti bolje nego meni!
Vratila sam se knjizi, odglumivši da sam se zadubila.
Uzdahnula je i stala energičnije žvakati svoj Juicy Fruit, A kad to nije pomoglo, udarila je po hrptu knjige. – Raa-chel!
– Dobro, dobro!
Nasmiješila se, bez srama, poput djeteta kojeg nije briga što zagorčava život majci, glavno da dobije Što želi. – Misliš da trebamo napraviti nešto na d?
– D? – napravila sam se glupa.
– Ma znaš, na d... Kao Dex i Darcy. Ili je to kičasto?
– Kičasto, rekla sam, što bi bio moj odgovor i prije nego što su se D i R spetljali.
– Dobro, što onda? – Provjerila je broj grama masti u svojim grickalicama prije nego što ih je bacila u stražnji džep sjedala ispred sebe.
– Pa, imaš recimo ušećerene bademe u tilu vezane pastelnim vrpcama... Ili peperminte u limenci s datumom tvog vjenčanja, rekla sam i pritom lagano pomaknula lijevi lakat, pokušavajući ga ugurati u sićušni procjep na naslonu za ruke. U perifernom polju vidim kako vojnička frizura pruža otpor nape-tim bicepsom. – Imaš i trajne uspomene kao što su ukrasi za božično drvce...
– Ne može. Mnogi su uzvanici Židovi, a, ruku na srce, ima nekih za koje mislim da slave kwanzaau, prekinula me, ponosna na svoj raznoliki svatovski popis.
– Dobro. Ali shvaćaš na što mislim. Nešto tog tipa. Trajne uspomene: ukrasi, CD iz kućne radinosti s vašim najdražim pjesmama.
Živnula je. – Sviđa mi se ideja za CD! Ali zar to ne bi bilo skupo?
Pogledom sam joj poručila bi, ali li si toga vrijedna. Nasjela je; – Ali što je još koja stotina dolara kad se sve zbroji, je li tako? – upitala je.
Uvjerena sam da bi njezini roditelji bili oduševljeni tom izjavom. – Tako je, svisoka ću ja.
– Možemo napraviti recimo Darcyn i Dexov soundtrack i na njega uvrstiti naše najdraže pjesme svih vremena, rekla je.
Lecnula sam se.
– Jesi li sigurna da to nije kičasto? Reci mi istinu.
– Nije, sviđa mi se. Sviđa. – Želim promijeniti temu, ali bojim se da će to raspiriti raspravu o mojim nedostacima kao kume. Pa sam se zato napravila da razmišljam i rekla joj da iako će CD-i zahtijevati vremena i novca, bit će to krasan, poseban dar za uzvanike. A onda sam je pitala hoće li se Dexu svid-jeti ta zamisao.
Pogledala me kao da želi reći, koga briga što Dex želi? Mladoženje nisu važne. – Dobro. A sad mi pomozi da se sjetim nekih pjesama.
Začula sam Shaniju Twain kako pjeva – Ispod čijeg su kreveta bile tvoje čizme? – Ili možda Dianu Ross kako grmi – Stani! U ime ljubavi! – A ne, ne valja, pomislih. Obje pjesme prikazuju Darcy kao plemenitu žrtvu.
– Nijedna mi pjesma ne pada na pamet. Mozak mi se blokirao. Pomozi mi da se sjetim, rekla je Darcy, s olovkom iznad ubrusa. – Možda nešto od Princea? Van Halena?
– Ni ja se ne mogu sjetiti nijedne, rekla sam, u nadi da Bruce Springsteen neće ići u izbor.
– Sigurna si da nije kičasto? – upitala je.
– Nije kičasto, rekla sam, a onda šapnula: – Ovaj kraj mene mi stvarno diže živac. Ne da mi nimalo naslona za ruke. – Okrenula sam se da pogledom preletim preko samozadovoljnog profila Vojničke Frizure.
– Oprostite! Gospodine! – Darcy se nagnula preko mog krila i zabola mu prst u ruku. Jedanput, dva-put, triput. – Gospodine? Gospodine!
Bacio je prezriv pogled u njezinu smjeru.
– Gospodine, molim vas, možete li s mojom prijateljicom podijeliti naslon za ruke? – Dobacila mu je svoj najzavodljiviji. smiješak.
Pomaknuo je ruku jedan centimetar. Promrmljala sam hvala.
– Vidiš? – ponosno me upitala Darcy.
Sad bih se ja trebala diviti kako ona zna s muškarcima.
– Trebaš samo znati tražiti ono što želiš, prošaptala je. Moja mentorica u ophođenju sa suprotnim spolom.
Sjetila sam se Dexa i Dana nezavisnosti.
– Baš bih mogla pokušati, rekoh.
Roditelji su me nazvali na mobitel čim smo sletjele da se uvjere je li Darcyn otac došao po nas i da pitaju jesam li jela u avionu. Rekla sam im da, g. Rhone je došao, i ne, večeru na letu od New Yorka do Indyja ne poslužuju već nekih deset godina.
Dok smo skretali u našu slijepu ulicu, ugledala sam oca kako me čeka na prednjem trijemu naše jed-nokatnice s oplatom od bijelog aluminija i zelenim kapcima. Nosi ružičasto-sivu kariranu
košulju kratkih rukava i sive dockersice u tonu. Kako god da okreneš, to je – kombinacija – i po svemu upućuje na moju majku. Zahvalila sam g. Rhoneu na prijevozu i rekla Darcy da ću je poslije na-zvati. Laknulo mi je što nije pitala možemo li se svi skupa naći na večeri. Meni je dosta razgovora o vjenčanju, a znam da gđa Rhone nije sposobna raspravljati o ičem drugom.
Dok sam preko Darcyna dvorišta prolazila u svoje, moj je otac vinuo ruku u zrak i prenaglašeno mahnuo iznad glave kao da signalizira dalekom brodu. – Zdravo, odvjetnice! – proderao se, iskešen. Još se nije priviknuo na to da mu je kći pravnica.
– Zdravo, tata! – poljubila sam njega pa majku koja se naviruje kraj njega i već me ispituje pogle-dom u potrazi za mogućim znakovima anoreksije, Što je apsurdno. Ja nipošto nisam premršava, ali mo-ja majka ne prihvaća njujoršku definiciju mršavosti.
Dok sam u hodu odgovarala na njihova pitanja o letu, primijetila sam da su se promijenile tapete u predsoblju. Odgovarala sam majku od tapeta, rekla joj da će bojom postići svježiji dojam. Ali ostala je pri tapetama i od sitnog cvjetnog uzroka prešla na trunčicu sitniji cvjetni uzorak. Ukus mojih roditelja nije napredovao od doba kad je Ronald Reagan ranjen. U našem je domu i dalje mnogo ruralnih detalja – izvezenih izraza dobre volje poput – Najbolji prijatelji dolaze na stražnja vrata, pokoje drvene krave, svinje i ananasa, a posvuda se provlače šablonizirane girlande.
– Lijepe tapete, rekla sam u pokušaju da zvučim iskreno.
Mama nije povjerovala. – Znam, ne voliš tapete, ali tvoj otac i ja volimo, rekla je i pokazala mi pre-ma kuhinji. – A ovdje živimo mi.
– Ja nikad nisam rekao da volim tapete, rekao je moj otac i namignuo mi.
Dobacila mu je uvježbani iživcirani pogled. – Jesi, nego kako. Johne. – A onda mi šaptom rekla tako da on čuje kako je nove tapete zapravo izabrao moj otac.
Pogledao me s izrazom lica u stilu – Tko, ja?
Nikad se ne umore od svoje predstave. Ona glumi neustrašivog vođu koji kroti svog jogunastog mu-ža, blesavog dobričinu. Iako me ta monotonija veći dio puberteta živcirala, pogotovo kad bi mi došli prijatelji, posljednjih sam je godina počela cijeniti. Ima nečeg utješnog u jednoličnosti njihove interak-cije. Ponosim se što su ostali zajedno dok su se roditelji tolikih mojih prijatelja rastali, pa ponovno vjenčali, dvije obitelji pretopili u jednu s različitim postotkom uspješnosti.
Mama je pokazala prema tanjuru s cedarom, okruglim krekerima i crnim grožđem. – Jedi, rekla je.
– Je li ovo bez sjemenki? – upitala sam. Oko grožđa sa sjemenkama jednostavno se ne isplati truditi.
– Da, jest, rekla je moja majka. – Dakle. Da nešto smućkam ili bi radije naručila pizzu?
Zna da bi mi pizza bila draža. Prvo, volim Salovu pizzu koju mogu jesti samo kod kuće. Drugo, – smućkati nešto – opisuje točno kako moja mama kuha: za nju su začini sol i papar, a recept juha od raj-čice i krekeri. Ništa mi ne ulijeva takav strah u kosti kao pogled na majku dok privezuje pregaču.
– Pizza, tata je odgovorio za nas. – Hoćemo pizzu!
Mama je skinula Salov kupon s hladnjaka i otipkala broj te naručila veliku pizzu s gljivama i koba-sicom. Pokrila je telefonski mikrofon. – Je li tako, Rachel?
Podigla sam palčeve. Sva se ozarila, ponosna što je zapamtila moju najdražu kombinaciju.
Nije ni spustila slušalicu, a već se raspituje o mom ljubavnom životu. Kao da su svi moji telefonski prijavci u kojima ih izvještavam da se ništa ne događa obična smicalica i da istinu čuvam za ovaj trenu-tak. Otac je pokrio uši, tobože mu je neugodno. Nasmiješila sam im se stisnutih usnica, a u sebi pomis-lila kako je ovo rešetanje jedino što mi se ne sviđa kada dođem kući. Osjećam da sam ih razočarala. Iznevjerila sam ih. Njihovo sam jedino dijete, njihova jedina prilika da dobiju unuke. Laka je to računi-ca: ako ne rodim u otprilike sljedećih pet godina, malo je vjerojatno da će dočekati da im unuci diplo-miraju na koledžu. U ionako stresnoj potrazi samo mi još fali dodatni pritisak.
– Nijednog dečka na vidiku? – pita moja majka dok tata traži idealnu krišku sira. Oči su joj širom otvorene, pune nade. Ovo zabadanje može se činiti bezobzirno, ali ona iskreno vjeruje da ja mogu birati među desecima, da se između mene i njezinih unuka ispriječila samo moja neuroza. Ne shvaća da se jednostavna, nezamršena, uzvraćena ljubav kakvu osjeća prema mom ocu ne sreće lako.
– Ne, rekla sam, spustivši pogled. – Kažem vam, u New Yorku je nekog dobrog teže upoznati nego igdje drugdje. – To je klišej o životu samaca na Manhattanu, ali samo zato što je istinit.
– Mogu to shvatiti, rekao je tata, kimajući ozbiljno. – Previše se ljudi uhvatilo u taj žrvanj. Možda bi se trebala vratiti kući. Bar se preseli u Chicago. Puno čišći grad. Zato što Chicago ima uličice, znaš. – Kad god moj tata posjeti New York, razveže se o tome kako nema uličica; što im bi da naprave grad bez uličica?
Mama je odmahnula glavom. – Po predgrađima su svi vjenčani i imaju djecu. Ne može to učiniti.
– Može ako želi, rekao je moj otac usta punih krekera.
– E pa, ne želi, rekla je majka. – Je li tako, Rachel?
– Ne, rekla sam skrušeno. – Zasad mi se sviđa u New Yorku.
Moj se tata namrštio kao da želi reći, onda se tu ništa ne može.
Kuhinjom je zavladala šutnja. Moji su roditelji razmijenili žalostan pogled.
– Pa dobro. Postoji kao netko... – bubnula sam, samo da ih malo razvedrim.
Živnuli su, uspravili se.
– Stvarno? Ma znala sam! – Pljesnula je moja majka prpošno.
– Da, jako je simpatičan. Jako pametan.
– A sigurna sam i da je zgodan, rekla je.
– Čime se bavi? – umiješao se tata. – Nevažno je kako momak izgleda.
– Marketingom. Financijama, rekla sam. Nisam sigurna govorim im li o Marcusu ili Dexu. – Ali...
– Što ali? – upitala ja mama.
– Ali baš je prekinuo vezu pa trenutak možda nije... baš idealan.
– Ništa nije idealno, rekla je mama. – Kako prostreš, tako ćeš i leći.
Kimnula sam ozbiljno, pomislivši da bi to zrno mudrosti trebala izvesti i objesiti iznad mog kreveta na katu.
– Na ljestvici od jedan do deset, koliko se užasavaš ovog darivanja? – sutradan me upitala Darcy dok smo se na Annaliseino darivanje vozile u Camryju iz 86. moje majke, autu u kojem sam naučila voziti. – Deset je totalni, kompletni užas kao da je smak svijeta. Jedan je jedva čekam, bit će baš za-bavno.
– Šest, rekoh.
Darcy je zvukom signalizirala da je to primila na znanje, a zatim rasklopila pudrijeru da provjeri ruž. – Zapravo, – rekla je, – mislila sam da će biti i više.
– Zašto? Koliko ih se ti užasavaš?
Zatvorila je pudrijeru, proučila svoj prsten od dva cijela tri karata i rekla: – Mmm... Ne znam... Četi-ri i pol.
Aa, shvaćam, pomislila sam. Ja imam više razloga da ih se užasavam. Ja ću ući u sobu punu udanih i trudnih žena, od kojih su mnoge sa mnom u srednjoj išle u razred, a nemam čak ni dečka. Samo jedna od nas ima trideset godina i potpuno je sama; tragična kombinacija u svakom predgrađu. Na to Darcy misli. Ali natjerala sam je da to i izgovori, upitala zašto pretpostavlja da se ja darivanja užasavam cijeli stupanj i pol više.
Bez srama i bez stanke da to taktično uobliči, odgovorila mi je. – Za-to. Ti si solo.
Nisam pogled maknula s ceste, ali osjećam kako zuri u mene.
– Ljutiš se? Rekla sam nešto loše?
Odmahnula sam glavom, uključila radio. Lionel Ritchie zavija na jednoj od radiopostaja koje je mo-ja majka memorirala.
Darcy ga je stišala. – Nisam htjela reći da je to negativno. Ono, ti znaš da ja totalno cijenim kad je netko solo. Nikad se nisam željela udati prije trideset i treće. Hoću reći, mislila sam na njih. Tako su uskogrudne, shvaćaš što želim reći?
Sad je samo pogoršala stvar kad mi je rekla da te sulude zaruke uopće nije ni željela. Bilo bi joj dra-že da je još tri i nešto godine slobodna. A kad tamo čuda velikoga, same su joj pale s neba. I što je tu sad ona mogla?
– Toliko su uskogrudne da čak i ne znaju da su uskogrudne, nastavila je.
Naravno da ima pravo. Ova grupa djevojaka, kojoj se Annalise pridružila onog dana kad je diplomi-rala na koledžu, živi poput žena u pedesetima. Servise za jelo izabrale su prije svog dvadeset i drugog rođendana, udale se za svog prvog dečka, kupile četverosobne kuće udaljene nekoliko kilometara, ako ne i ulica, od svojih roditelja i prionule na zasnivanje obitelji.
– Točno, promumljala sam.
– Samo sam to htjela reći, nedužno će ona. – A u dubini duše zelene su od zavisti. Ti si velika odvje-tnica u velegradskom uredu.
Rekla sam joj da su to ludosti – niti jedna od tih djevojaka ne čezne za karijerom poput moje. Veći-na ih, zapravo, uopće ne radi.
– Nije ti to samo karijera. Ti si slobodna i sama. Pa gledaju one Seks i grad. Znaju oko čega se tvoj život vrti. Glamurozan je, ispunjen provodima, seksi tipovima, cosmopolitanima, uzbuđenjem! Ah neće ti dopustiti da vidiš njihovu nesigurnost. Zato što bi onda njihovi životi ispali utoliko bjedniji, znaš? – Nasmiješila se, zadovoljna kako mi je tim govorom digla moral. – Da. Ti živiš skroz kao u Seksu i gra-du
– Da. Ista sam Carrie Bradshaw, rekla sam suho.
Osim što nemam fenomenalne cipele, fantastičnu liniju i suosjećajnu najbolju prijateljicu.
– Baš tako! – rekla je. – To se traži.
– Slušaj. Nije mi previše stalo do toga što one misle, rekla sam, svjesna da je to tek napola istina. Stalo mi je samo utoliko što se slažem s time. A dio mene vjeruje da stvarno i jest jadno kad si s tride-set godina sam. Čak i ako imaš dobar posao. Čak i na Manhattanu.
– Fino, rekla je, pljesnuvši po bedrima za ohrabrenje. – Fino. Tako treba.
Kod Jessice Pell – naše usputne prijateljice iz srednje škole -stigle smo točno na vrijeme. Darcy je pogledala na sat i inzistirala da se nekoliko minuta vozikamo uokolo, da bismo zakasnile sa stilom.
Rekla sam joj da na darivanje nije potrebno kasniti sa stilom, ali popustila sam pa sam je na njezin zahtjev provezla kroz McDonald'sov šalter za aute. Nagnula se preko mene i u zvučnik zaderala da – bi ona rado malu dijetnu Pepsi. E sad, znam da ona zna da McDonald's poslužuje Colu, a ne Pepsi. Već mi je rekla da ih voli testirati, da vide hoće li pitati. Da oni s Pepsijem uvijek pitaju ako naručiš Colu, ali da oni s Colom ne pitaju uvijek.
Ali to je prilika da se digne prašina, stvori interakcija. Prištavac iz predgrađa u susretu sa supermo-delom iz metropole.
– Može li dijetalna Cola?"promumljao je dečko u svoj mikrofon. – Pa što je, tu je, rekla je uz dobro-hotan hihot.
Ispila je svoju dijetalnu Colu baš kad smo stale pred Jessicinu kuću. – No da. Ne treba očekivati previše, rekla je, popravljajući kosu kao da je povod ovom darivanju ona, a ne Annalise i njezino nero-đeno dijete.
Ostale su se gošće već okupile u Jessicinoj pomno usklađenoj plavo-žutoj dnevnoj sobi kad smo mi stigle. Annalise je vrisnula, zagegala se prema nama i pomela nas u zajednički zagrljaj. Iako nas više ništa ne spaja, mi smo joj i dalje najbolje prijateljice. A očito je da smo počasne uzvanice, uloga u kojoj je meni pomalo nelagodno, dok Darcy pliva kao riba u vodi.
– Tako mi je drago što vas vidim! Baš vam hvala što ste došle! – reče Armalisc. – Obje fenomenal-no izgledate. Fenomenalno. Sve ste ušminkanije kad god dođete kući!
– I ti odlično izgledaš, rekla sam. – Trudnoća ti godi. Blistaš onako trudnički.
Kao i kuća mojih roditelja, i Annalise se opire promjeni. I dalje nosi istu frizuru – kosu do ramena s uvinutim šiškama – koja je u osamdesetima bila sjajna, sredinom devedesetih užasna, a tek pukom sre-ćom mrvicu manje grozna sada. Može proći kao fino majčinski ošišana. A njezino lice, uvijek okruglo poput nara, ne izgleda više bucmasto, nego jednostavno kao dio slatkog, trudnog kompleta. Onaj je tip trudnice kojoj ljudi rado prepuštaju sjedalo u podzemnoj.
Darcy je svojom nakićenom lijevom šakom protrljala Annalisein trbuh. Svjetlo se odbilo od dija-manta i bljesnulo mi u lice. – Ajoj, zagugutala je Darcy. – Unutra nam je netko malen i gol!
Annalise se nasmijala i rekla: – Pa da, moglo bi se to i tako reći! – Upoznala nas je s nekim gošća-ma, kolegicama nastavnicama i pedagoginjama iz škole gdje predaje, te ostalim prijateljicama iz sus-jedstva. – A sve ostale, naravno, poznajete!
Razmijenile smo zagrljaje s Jess i drugima s kojima smo u srednjoj išle u razred. Tu je Bril Miller (koja je u srednjoj besramno obožavala i kopirala Darcy). Tricia Salerno. Jennifer McGowan. Kim Frisby. S mogućom iznimkom Kim, koja je bila prpošna navijačica, a nekim čudom istodobno i u nap-rednom razredu za prirodne znanosti i matematiku, nijedna od djevojaka nije u srednjoj školi bila pret-jerano bistra, zanimljiva ili popularna. Ali sad su supruge i majke i njihova osrednjost više nije važna.
Kim se pomaknula na kauču i ponudila mi mjesto pokraj sebe. Pitala sam je kako su Jeff (koji je ta-kođer maturirao u našem razredu i igrao bejzbol s Brandonom i Blaineom) i njezini sinovi. Rekla je da su svi odlično, da su Jeffa upravo promaknuli, što je baš uzbudljivo, da kupuju novu kuću, da su dečki apsolutno savršeno.
– Čime se Jeff ono bavi? – upitala sam.
Prodajom, rekla je.
– A imaš blizance, je li tako?
Da, dječake. Stanleyja i Bricka.
No dakle, znam da je Brick djevojačko prezime njezine majke, ali i opet sam se zapitala kako je to mogla učiniti djetetu. A Stanley? Tko još novorođenčetu da je ime Stanley ili čak Stan? Stanley i Stan su imena za muškarce. Nitko mlađi od trideset i pet ne bi se trebao tako zvati. Čak i da su imena kao takva podnošljiva, ne idu jedno uz drugo, što ja u izboru imena najviše mrzim. Ne kažem da za blizan-ce trebaš odabrati imena koja se rimuju ili čak počinju istim slovom, kao recimo Brick i Brock ili Brick i Brack. Eto ti Stanley i Frederick – oba imena za starce. Ili Brick i Tyler – oba pretenciozna prezime-na. Ali Stanley i Brick? Ma molim te lijepo.
– Jesi li ponijela slike dječaka? – postavila sam neizostavno pitanje.
– Da znaš da jesam, rekla je Kim i izvukla maleni album na čijoj je naslovnici velikim grimiznim profiliranim slovima pisalo – Moji uspjesi. Smiješila sam se dok sam listala stranice, s primjerenim pa-uzama prije nego što prijeđem na sljedeću. Brick u kadi, Stanley s gumenom lopticom. Brick s bakom i djedom Brick.
– Preslatki su, rekla sam, zatvorila album i vratila joj ga.
– Nama jesu, rekla je Kim, kimajući nasmiješena. – Mislim da ćemo ih zadržati.
Dok je ona vraćala album u torbicu, načula sam Darcy kako svoje zaruke prepričava Jennifer i Trici-ji.
Brit je nuka. – Reci joj za ruže, suflira.
Zaboravila sam na ruže – možda sam ih potisnula otkad sam dobila svoje.
– Da, deset crvenih ruža, govori Darcy. – Organizirao je da me čekaju u stanu nakon što me zaprosi-o.
Ne dvadeset.
– Gdje te zaprosio? – zanima Triciju.
– Pa izašli smo na lijep ručak, a poslije je predložio da se prošećemo Central Parkom...
– Jesi li posumnjala? – upitale su dvije u isti čas.
– Ni najmanje...
To je laž. Sjećam se kako mi je dva dana prije Dexove prosidbe rekla kako zna da se to sprema. Ali da to prizna, umanjila bi dramatičnost svoje priče, a i narušila imidž snubljene.
– I što je onda rekao? – pita Brit.
– Ti već znaš tu priču! – nasmijala se Darcy. Ona i Brit još su povremeno u kontaktu zahvaljujući Britinoj ustrajnosti; njezina fascinacija tinejdžerskim idolom nije nikad popustila.
– Ispričaj je opet! – kaže Brit. – Priča o mojim zarukama je skroz bez veze – burmu sam izabrala sama u trgovačkom centru! Moram se iživjeti preko tebe.
Darcy je na lice navukla svoj izraz tobožnje skromnosti. – Rekao je: 'Darcy, nema toga što bi me us-rećilo više nego da mi postaneš žena.
Osim da budem s tvojom najboljom prijateljicom.
– A onda je rekao: 'Molim te, podijeli život sa mnom.'
I podijeli su mnom svoju najbolju prijateljicu.
Slijedio je zborski uzdisaj. Govorim sebi da je priču preuveličala, da je on zapravo izgovorio samo uobičajeno: – Hoćeš li se udati za mene?
– Skini prsten, navalila je Brit. – Hoću ga probati.
Kim je rekla da skidanje prstena za vrijeme zaruka donosi nesreću.
Skini ga!
Darcy je slegnula ramenima da pokaže kako njezinu slobodoumnost ništa nije načelo. Ili da možda istakne kako Darcy Rhone sreća ne treba. Skinula je prsten i proslijedila ga ukrug od jedne do druge radoznale žene. Završio je u mojim rukama.
– Probaj ga, Rach, reče Brit.
To je trik kojim se zabavljaju udane cure. Nagovoriti onu neudanu da proba dijamantni prsten pa da, makar na trenutak, bude korak bliža nespoznatoj euforiji vjenčanja. Pristojno sam odmahnula glavom kao da odbijam repete mesne štruce. – Ne treba, kažem.
– Rachel, ima li koga na vidiku? – pita Tricia bojažljivo, kao što bi se raspitala za nečiji nalaz mag-netske rezonancije.
Spremila sam se izjaviti odlučno ne, kad je umjesto mene odgovorila Darcy. – I još koliko, rekla je. – Ali nijedan nije onaj pravi. Rachel je vrlo izbirljiva.
Pokušava pomoći. Ali nekako je postigla obrnuti dojam pa se još više osjećam kao buduća stara cu-ra. Uostalom, ne mogu a da ne pomislim da je dobrostiva samo zato što ja toliko očito izgledam kao uljez, jedina jadnica. Da sam zaručena za, recimo, Brada Pitat, nema teorije da bi se Darcy hvalila u moje ime. Durila bi se u kutu dok bi njome šikljali natjecateljski sokovi, a u kupaonici bi rekla Brit, da, Brad je Brad, ali Dex je puno slađi – samo malo manje zgodan. S time bih se, naravno, čak i složila.
– Ne bih rekla da sam izbirljiva, odrezala sam.
Jednostavno sam beznadno sama i ljubakam s Darcynim budućim suprugom. Ali jasno vam je valjda svima da sam diplomirala na jednom od deset najboljih pravnih fakulteta i zarađujem šesteroznamen-kastu plaću? I da meni ne treba muškarac, kvragu! Ali kad napokon jednog nađem i rodim dijete, mo-žete se kladili da ću izabrati bolje ime nego što je Brick!
– Da, izbirljiva si, Darcy se obratila meni, ali govori svojoj publici. Otpila je gutljaj punča. – Eto re-cimo, Marcus.
– Tko je Marcus? – pita Kim.
– Marcus je tip s kojim je Dex išao na Georgetown. Zgodan, pametan, duhovit, – rekla je Darcy, mašući rukom po zraku, – ali Rachel ni da ga pogleda.
Ako ovako nastavi, zapitat će se jesam li lezbijka. Čime bih u njihovim očima postala prava nakaza. Za njih je raznolikost kad netko pohađa školu u drugoj državi i ne želi se učlaniti u sestrinstvo.
– Što je, nema kemije? – upitala me Kim suosjećajno. – Kemiju trebaš. Između Jeffa i mene kemija je počela u trećem srednje i nikad nije prestala.
– Točno, rekla sam. – Trebaš kemiju.
– Svakako, promrmljala je Brit.
Njihov je zajednički savjet: ne sklapaj kompromise. Traži i dalje. Nađi onog pravog. Sve su one to učinile. A tako mi svega, mislim da to i vjeruju. Zato što je nemoguće da netko tko se uda u zreloj dobi od dvadeset i tri godine sklapa kompromis. Dakako. To je fenomen koji se događa samo ženama u tri-desetima.
– I jesi li donijela konačnu odluku o dječjim imenima? – upitala sam Annalise, u očajničkoj želji da promijenim temu. Znam da razmatra Hannah i Grace ako rodi curicu, Michael ili David za dječaka. Če-stita, klasična, solidna imena. Neisforsirana.
– Jesam, Annalise će. – Ali nećemo odati. – Namignula mi je. Znam da će mi poslije reći konačnu odluku, baš kao što mi je rekla i za drugi izbor. Ja sam pouzdana. Prijateljica koja nikad neće, nikad ne može, ukrasti tvoja imena za djecu.
Ja sam se specijalizirala za krađu zaručnika.
Poslije smo igrale neke blesave prigodne igre. Annalise je otvarala darove. Puno je žute odjeće zato što Annalise ne zna nosi li dječaka ili djevojčicu. Dakle, ružičastih darova nema osim Tiffanyjeve ruži-časte štedne kašice u obliku zeca od Darcy, koja kaže kako je uvjerena da će Annalise roditi djevojčicu, da ima jako dobar predosjećaj za te stvari. Vidim da se Annalise nada da ima pravo.
– Uostalom, – Darcy će, – čak i ako se varam – a ne varam se -jeste li znale da je na prijelazu iz de-vetnaestog u dvadeseto stoljeće ružičasto bilo za dječake, a plavo za djevojčice?
Sve smo rekle da nismo. Pitam se je li to izmislila.
Annalise je došla do mog dara. Otvorila je moju čestitku, promrmljala je sebi u bradu. Suze su joj navrle na oči dok je čitala moje riječi – kako će biti prekrasna majka i kako jedva čekam da sve to mo-gu promatrati. Mahnula mi je da joj priđem, kao i ostalim djevojkama, i čvrsto me zagrlila. – Hvala ti, srce, prošaptala je. – To je bilo jako lijepo.
A onda je otvorila moj dar, prljavobijelu kašmirsku deku s obrubom na medvjediće. Masno sam je platila, ali drago mi je što sam se istrošila dok gledam Annaliseino lice. Ostala je bez daha kad ju je odmotala, privila ju je uz obraz i rekla mi da je savršena, da će u njoj dijete donijeti kući iz bolnice.
– Želim doletjeti ovamo kad se ona rodi! – rekla je Darcy. – Samo ako ne budem na medenome mje-secu!
Bilo da to radi namjerno ili je jednostavno takva stvorena pa si ne može pomoći, Darcy se u svakom trenutku progura u prvi plan. Obično mi je to svejedno, ali nakon što sam što godina tražila savršen dar za svoju drugu najstariju prijateljicu, voljela bih da skrati jezik i na nanosekundu prestane Annalise i mene bacati u sjenu.
Diplomatski kao uvijek, Annalise je dobacila smiješak Darcy prije nego što je središte pozornosti vratila na mene i deku. Proslijedila ju je ukrug i sve su se složile da je to idealan pokrivač poslije poro-đaja, tako krasan, tako mekan. Tako su bar rekle. Ali nešto mi govori da sve misle, nije loš odabir za parničarku čiji su majčinski nagoni upitni.
Trinaest
Kad sam se vratila kući nakon darivanja, majka me pratila do boravka i zasula pitanjima. Prenijela sam joj ono glavno, ali nezasitna je. Zanima je svaka pojedinost o svakoj gošći, daru, razgovoru. Gla-vom mi je sijevnulo sjećanje na srednju školu, kad bih se vratila kući, premorena nakon cijelog dana akademskog i društvenog pritiska, a ona bi ispitivala kakav je Ethan bio u debatnom timu, ili Darcy na audiciji za navijačice, ili o čemu smo razgovarali na engleskom. Ako nisam bila dovoljno iscrpna, to bi sama nadopunila, razbrbljavši se o svom poslu na pola radnog vremena kod ortodonta, ili o tome kako je Bryant Gumble bio nepristojan u emisiji Today, ili kako je naletjela na moju učiteljicu iz trećeg raz-reda dok je kupovala potrepštine. Moja je majka brbljavica koja srce nosi na dlanu i očekuje da svi bu-du isti takvi, a pogotovo njezina jedinica.
Dovršila je rešetanje o darivanju i prešla na – a što drugo? – vjenčanje.
– I je li Darcy odabrala veo? – Poravnala je hrpu Newsweeka na stoliću, u očekivanju podrobnog odgovora.
– Jest.
Primaknula mi se na kauču. – Dugački?
– Do vrška prstiju.
Uzbuđeno je pljesnula. – O. To će njoj krasno stajati.
Moja majka je oduvijek bila i ostala velika Darcyna obožavateljica. To u srednjoj školi nije bilo lo-gično, s obzirom na to da Darcy učenje nikad nije bilo prioritet i da je zagovarala stanovitu nezdravu opsjednutost dečkima. No moja je majka upravo obožavala Darcy, možda zato Što ju je Darcy opskrb-ljivala onim detaljima iz našeg života za kojima je toliko izgarala. Darcy je otišla korak dalje od rutin-ske pristojnosti prema roditeljima i s mojom majkom razgovarala kao s vršnjakinjom. Došla bi k meni poslije škole, naslonila se na šank u našoj kuhinji, jela kekse koje nam je moja majka iznijela pa se raz-vezala. Darcy je mojoj majci govorila o dečkima koji su joj se sviđali i prednostima i manama svakog od njih. Govorila je stvari u stilu: – Usnice su mu pretanke; sigurno se ne zna ljubiti, i moja bi se mama oduševila te je poticala na još, a Darcy bi joj to i davala pa bih ja na kraju otišla pisati zadaću iz geome-trije. Pa vi sad recite da je to normalno.
Sjećam se kad sam jednom u sedmom razredu odbila sudjelovati u godišnjoj predstavi iako je Darcy neprestano navaljivala da budem jedna od dvije pomoćne plesačice u njezinoj ekscentričnoj izvedbi Material Girl. Iako je bila sramežljiva, Annalise je brzo popustila, ali ja sam nastavila pružati otpor, nije me bilo briga što je Darcyna koreografija zahtijevala nastup tri djevojke, nije me bilo briga što je govorila da joj upropaštavam izglede za prvu nagradu. Dopuštala sam Darcy da me na štošta nagovori, ali na to nije. Rekla sam joj da se ne mora truditi, da nemam namjeru ikad kročiti na pozornicu. Kad je Darcy napokon odustala i pozvala Brit da me zamijeni, moja mi je majka očitala bukvicu o tome kako se moram više baviti zabavnim aktivnostima.
– Zar ti nisu dovoljne same petice? – pitala sam je.
– Ja samo želim da se ti zabaviš, zlato, rekla je.
Puknula sam i rekla: – Ti samo hoćeš da budem kao ona!
Rekla mi je da ne ludujem, ali dio mene povjerovao je u to.
I sad se osjećam tako. – Mama, ne bih htjela uvrijediti tebe ni onu drugu kćer koju nikad nisi imala, ali...
– Ma ne počinji s tim glupostima! – Prešla je rukom preko pepeljastoplave kose koju je posljednjih dvadeset godina bojila istom Clairolovom nijansom.
– Dobro, rekla sam. – Ali iskreno ti kažem, dovde mi je više Darcyna vjenčanja. – Stavila sam ruku metar iznad glave, a onda je podigla još i više.
– Takvo ponašanje ne pristoji kumi. – Napućila je usnice i jednim kažiprstom prevukla preko dru-gog.
Slegnula sam ramenima.
Moja se majka nasmijala, poput dobroćudnog roditelja koji odbija ozbiljno shvatiti svoju jedinu kćer. – Pa mogla sam i misliti da će Darcy biti naporna mladenka. Sigurno želi da sve bude savršeno...
– Da, zaslužila je to, rekla sam sarkastično.
– Pa i jest, rekla je moja majka. – I ti si... Kucnut će i tvoj čas.
– A-ha.
– Je li ti zato pun nos svega toga? – upitala je, u samouvjerenoj maniri žene koja se nagledala i pre-više talk showova o suočavanju s vlastitim osjećajima i njegovanju odnosa.
– Ne baš zato, rekla sam.
– A zašto onda? Pili li ti ona živce? Ma što je meni – naravno da pili! Pa to je Darcy! – Još jedan sr-dačan hihot.
– Da.
– Što da, zlato? Što te muči?
– Da, pili mi živce, rekla sam i posegnula za daljinskim da uključim ton na televizoru.
– Što radi? – ustrajala je moja mama smireno.
– Darcy k'o Darcy, rekla sam. – Sve se vrti oko nje.
Mama me suosjećajno pogledala. – Znam, dušo.
A onda mi je izletjelo da ona ne zaslužuje Dextera, da je on predobar za nju. Majka me oprezno promotrila. O sranje, pomislih. Zna li ona? Ethan i Hillary su jedno, moja majka nešto sasvim drugo. Nisam joj htjela govoriti ni koji su mi dečki bili zgodni u srednjoj pa ovaj ni u kojem slučaju ne dolazi u obzir. Nezamislivo mi je da je iznevjerim. Imam trideset godina, ali i dalje silno želim udovoljiti rodi-teljima. A moja majka, žena koja se u životu ravna prema izvezenim poslovicama, nikad ne bi shvatila takvo gaženje prijateljstva.
– I njega izluđuje. Uvjerena sam u to, rekla sam ne bih li zamela trag.
– Je li ti Dexter to rekao?
– Nije, nisam o tome razgovarala s Dexom. – Ta je izjava u načelu istinita. – To se jednostavno vidi.
– Imaj strpljenja s njome. Nikad se nećeš pokajati što si dobra prijateljica.
Razmislila sam o tom majčinu biseru. Teško bi se bilo ne složiti s njime. Tako sam zapravo živjela cijeli svoj život. Izbjegavala kajanje po svaku cijenu. Bila dobra usprkos svemu. Dobra studentica. Do-bra kći. Dobra prijateljica. A svejedno mi je najednom puknulo pred očima da je kajanje dvosjekli mač. Isto bih se tako mogla pokajati što žrtvujem sebe, vlastite želje, radi Darcy, u ime prijateljstva, u ime toga što sam dobar čovjek. Zašto bih ja tu trebala biti mučenica? Zamišljam sebe samu u trideset i pe-toj, samu u četrdesetoj. Ili još i gore, da se kompromisno skrasim uz dosadnu, razvodnjenu verziju Dexa. Uz Dexa s bradom mekušca i dvadeset bodova manjim kvocijentom inteligencije. Bila bih prisi-ljena dovijeka živjeti s mišlju – što bi bilo da je bilo.
– Da, mama. Znam. Ne čini drugima. Bla, bla, bla. Bit ću dobra prijateljica ljubljenoj Darcy.
Mama je spustila pogled u krilo, zagladila suknju. Povrijedila sam je. Govorim sebi da moram biti pristojna još samo jednu večer. Toliko bar mogu. Nemam brata ili sestru da podmetnu leđa i budu dob-ro dijete kad ja nisam raspoložena. Nasmiješila sam se i promijenila temu. – Gdje je tata?
– Otišao je u željezariju. Opet.
– Zbog čega sad? – upitala sam, podilazeći joj u pošalici o tati kojemu nikad dosta željezarija i auto-salona.
– Tko zna? Ma tko ikad zna? – Odmahnula je glavom, ponovno sretna.
Napola sam zaspala u mislima na Dexa kad mi je zazvonio mobitel. Uz krevet mi je, baterija napu-njena do kraja, a zvono pojačano u nadi da će Dex nazvati. Njegov je broj bljesnuo na displeju mog mobitela. Pritisnula sam ga na uho.
– Zdravo, Dex.
– Zdravo i tebi, rekao je potiho. – Jesam li te probudio?
– Mhm, tako nekako. Ali nema veze.
Nije se ispričao, što mi se sviđa.
– Bože, nedostaješ mi, reče. – Kad se vraćaš kući?
Zna kad se vraćam kući, zna da njegova zaručnica ima identičan raspored. Ali ne smeta mi što pita. Ovo pitanje je upućeno meni. Želi da se ja – a ne Darcy – vratim u njegovu vremensku zonu.
– Sutra popodne. Slijećemo u četiri.
– Doći ću k tebi da te vidim, kaže.
– Dobro, rekla sam.
Tišina.
Pitam ga gdje je sada.
– Na kauču.
Zamislila sam ga u mom stanu, na mom kauču, iako znam da je na njihovu na razvlačenje iz Pottery Barna, onom koji Darcy namjerava zamijeniti – nekim sofisticiranijim komadom – čim se vjenčaju.
– A, rekoh. Ne želim prekinuti vezu, ali ovako pospanoj ne pada mi na pamet što bih rekla.
– Kako je bilo na darivanju?
– Nisi dobio izvještaj?
– Da. Darcy je zvala.
Drago mi je što mi je rekao da je ona zvala njega, pitam seje li taj detalj namjerno dodao.
– Ali tebe pitam kako je bilo na darivanju, kaže.
– Drago mi je što sam vidjela Annalise... Ali bilo je jadno.
– Kako to?
– Darivanje je jednostavno takvo.
Onda sam mu rekla da bih voljela da je uz mene. Inače ne govorim takve stvari, osim ako on to ne kaže prvi. Ali osokolili su me mrak i udaljenost.
– Bi? – upitao je tonom kojim se ja poslužim kad hoću još. Ne razlikuju se muškarci baš toliko od nas, pomislila sam, a koliko god puta da to pomislim, uvijek će mi se činiti kao fascinantno otkriće.
– Da. Voljela bih da si sad ovdje uz mene.
– U tvom krevetu kod kuće, ondje gdje su tvoji roditelji u sobi do?
Nasmijala sam se. – Slobodoumni su.
– Onda bih volio da sam ondje.
– Iako mi je krevet jedan metar sa dva, rekla sam. – Nema baš mjesta.
– S tobom u takvom krevetu ne bi bilo loše. – Glas mu je prigušen i seksi.
Znam da oboje mislimo isto. Čujem ga kako diše. Nisam ništa rekla, samo se dodirujem i mislim na njega. Želim da učini isto. I učinio je. Telefon mi se zažario uz obraz, a kao i obično kad sam na mobi-telu, pitam se koliko bi me mogao ozračili. Ali večeras ne razbijam glavu zbog malo radijacije.
Sutradan smo Darcy i ja podijelile taksi kući s LaGuardije. Mene je odvezao prvu. Nazvala sam Dexa istog časa kad sam stala na pločnik, zatekavši ga kako radi u uredu i čeka na moj poziv. Spremna sam za tebe kad god hoćeš, rekoh, sretna što sam noge obrijala još u Indiani. Kaže da će doći čim ga ona nazove u ured. Znaš već, rekao je, s prizvukom posramljenosti u glasu zbog svoje nove taktike. Shvaćam. Na trenutak me zapeklo što mi se život svodi na te jeftine, preljubničke strategije. Ali samo na trenutak. Zatim sam sebi rekla da se Dex i ja ne ubrajamo u tu kategoriju. Da, kako je to Hillary rek-la, život nije crno-bijel. Da cilj katkad opravdava sredstvo.
Te večeri, nakon što smo Dex i ja zajedno proveli nekoliko sati, shvatila sam da se naši posjeti poči-nju pretapati u jednoliku slatku izmaglicu razgovora, dodira, drijemanja i jednostavnog zajedničkog postojanja u toploj, laganoj tišini. Poput savršenog odmora na plaži, gdje je kolotečina tako blaženo jednolična da kad se vratiš kući i prijatelji te pitaju kako je bilo na putovanju, ne možeš se baš sjetiti čime si točno popunjavao tolike sate. Tako mi je kad sam s Dexom.
Prestala sam brojiti koliko puta smo vodili ljubav, ali znam da smo dobrano premašili dvadeset puta. Pitam se koliko je puta bio s Darcy. To su stvari o kojima sad razmišljam. Zato ne bi bila istina da ka-žem kako ona nema veze s nama. Bilo bi apsurdno reći da to nije natjecanje. Ona je mjerilo; ja sebe uspoređujem s njom. Kad smo u krevetu, pitam se, radi li ona to ovako? Je li bolja? Imaju li već uho-danu rutinu ili ona unosi raznolikost? (Ja bih, nažalost, rekla da unosi raznolikost. A što je još tužnije, kad imaš tijelo za desetku, zar je stvarno bitno ako je seks monotono misionarski?) Razmišljam o njoj i poslije, kad često osjetim nesigurnost zbog svog tijela. Uvlačim trbuh, namještam dojke kad on okrene leđa, nikad se ne šepirim stanom gola. Pitam se koliko ćemo puta morati biti zajedno prije nego što odustanem od oblačenja lijepog donjeg rublja u korist svoje sive trenirke ili donjeg dijela flanelske pi-džame iz Gapa koji nosim kad sam sama. Vjerojatno nećemo imati vremena da se ta faza razvije. Bar ne prije vjenčanja. Vrijeme istječe. Govorim sebi da ne paničarim, da uživam u sadašnjosti.
Darcy i ja avionom putujemo kući u Indianapolis na Annaliseino darivanje, a ja sam zaglavila na je-zovitom srednjem sjedalu. Darcy su čekirali u sredinu, ali naravno da se dokopala mog sjedala uz pro-zor, rekavši da joj pozli ako ne može gledati kroz prozor. Htjela sam joj reći da to načelo automobilske vožnje ne vrijedi u avionu, ali nije mi se dalo, jednostavno sam popustila njezinu zahtjevu. Prije bih to učinila bez razmišljanja, ali sad sam ogorčena. Sjetila sam se Ethana i Hillary i njihovih nedavnih tvrd-nji o Darcy. Sebična je, kratko i jasno. A to je istina, bez obzira na moje osjećaje prema Dexu.
Muškarac od četrdeset i nešto godina s vojničkom frizurom sjedi do prolaza meni slijeva. Svoju je desnu podlakticu cijelom dužinom i širinom zalijepio za zajednički rukohvat, od lakta do vrška prstiju. Lijevom rukom pije i lista stranice svog časopisa da ne izgubi teritorij.
Pilot je objavio da je vedro i da ćemo sletjeti ranije nego što je predviđeno. Darcy je izjavila da joj je dosadno. Ne poznajem nikog drugog starijeg od dvanaest godina tko vrlo učestalo govori da mu je do-sadno.
Podigla sam pogled s knjige. – Jesi li već pročitala magazin Marthe Stewart o vjenčanjima?
– Od korica do korica. Nema u njemu ništa novo. I samo da znaš, čitati bi ga trebala ti. Ima članak o darovima za uzvanike – obećala si da ćeš mi pomoći smisliti neke originalne darove, rekla je i pritom sjedalo nagnula skroz natrag pa ga opet podigla.
– Što kažeš na šibice s posvetom?
– Rekla si, originalno! – prekrižila je Darcy ruke. – Svi daruju kutije šibica! To se ionako podrazu-mijeva. Meni treba pravi dar za uzvanike, uz šibice.
– Što Martha predlaže? – pitala sam, zabilježivši palcem gdje sam stala u romanu.
– Ne znam, ono što je teško izraditi. Što zahtijeva velik trud. – Pogledala me tugaljivo. – Moraš po-moći! Znaš da mi ručni rad ne ide.
– Ni meni.
– Ide ti bolje nego meni!
Vratila sam se knjizi, odglumivši da sam se zadubila.
Uzdahnula je i stala energičnije žvakati svoj Juicy Fruit, A kad to nije pomoglo, udarila je po hrptu knjige. – Raa-chel!
– Dobro, dobro!
Nasmiješila se, bez srama, poput djeteta kojeg nije briga što zagorčava život majci, glavno da dobije Što želi. – Misliš da trebamo napraviti nešto na d?
– D? – napravila sam se glupa.
– Ma znaš, na d... Kao Dex i Darcy. Ili je to kičasto?
– Kičasto, rekla sam, što bi bio moj odgovor i prije nego što su se D i R spetljali.
– Dobro, što onda? – Provjerila je broj grama masti u svojim grickalicama prije nego što ih je bacila u stražnji džep sjedala ispred sebe.
– Pa, imaš recimo ušećerene bademe u tilu vezane pastelnim vrpcama... Ili peperminte u limenci s datumom tvog vjenčanja, rekla sam i pritom lagano pomaknula lijevi lakat, pokušavajući ga ugurati u sićušni procjep na naslonu za ruke. U perifernom polju vidim kako vojnička frizura pruža otpor nape-tim bicepsom. – Imaš i trajne uspomene kao što su ukrasi za božično drvce...
– Ne može. Mnogi su uzvanici Židovi, a, ruku na srce, ima nekih za koje mislim da slave kwanzaau, prekinula me, ponosna na svoj raznoliki svatovski popis.
– Dobro. Ali shvaćaš na što mislim. Nešto tog tipa. Trajne uspomene: ukrasi, CD iz kućne radinosti s vašim najdražim pjesmama.
Živnula je. – Sviđa mi se ideja za CD! Ali zar to ne bi bilo skupo?
Pogledom sam joj poručila bi, ali li si toga vrijedna. Nasjela je; – Ali što je još koja stotina dolara kad se sve zbroji, je li tako? – upitala je.
Uvjerena sam da bi njezini roditelji bili oduševljeni tom izjavom. – Tako je, svisoka ću ja.
– Možemo napraviti recimo Darcyn i Dexov soundtrack i na njega uvrstiti naše najdraže pjesme svih vremena, rekla je.
Lecnula sam se.
– Jesi li sigurna da to nije kičasto? Reci mi istinu.
– Nije, sviđa mi se. Sviđa. – Želim promijeniti temu, ali bojim se da će to raspiriti raspravu o mojim nedostacima kao kume. Pa sam se zato napravila da razmišljam i rekla joj da iako će CD-i zahtijevati vremena i novca, bit će to krasan, poseban dar za uzvanike. A onda sam je pitala hoće li se Dexu svid-jeti ta zamisao.
Pogledala me kao da želi reći, koga briga što Dex želi? Mladoženje nisu važne. – Dobro. A sad mi pomozi da se sjetim nekih pjesama.
Začula sam Shaniju Twain kako pjeva – Ispod čijeg su kreveta bile tvoje čizme? – Ili možda Dianu Ross kako grmi – Stani! U ime ljubavi! – A ne, ne valja, pomislih. Obje pjesme prikazuju Darcy kao plemenitu žrtvu.
– Nijedna mi pjesma ne pada na pamet. Mozak mi se blokirao. Pomozi mi da se sjetim, rekla je Darcy, s olovkom iznad ubrusa. – Možda nešto od Princea? Van Halena?
– Ni ja se ne mogu sjetiti nijedne, rekla sam, u nadi da Bruce Springsteen neće ići u izbor.
– Sigurna si da nije kičasto? – upitala je.
– Nije kičasto, rekla sam, a onda šapnula: – Ovaj kraj mene mi stvarno diže živac. Ne da mi nimalo naslona za ruke. – Okrenula sam se da pogledom preletim preko samozadovoljnog profila Vojničke Frizure.
– Oprostite! Gospodine! – Darcy se nagnula preko mog krila i zabola mu prst u ruku. Jedanput, dva-put, triput. – Gospodine? Gospodine!
Bacio je prezriv pogled u njezinu smjeru.
– Gospodine, molim vas, možete li s mojom prijateljicom podijeliti naslon za ruke? – Dobacila mu je svoj najzavodljiviji. smiješak.
Pomaknuo je ruku jedan centimetar. Promrmljala sam hvala.
– Vidiš? – ponosno me upitala Darcy.
Sad bih se ja trebala diviti kako ona zna s muškarcima.
– Trebaš samo znati tražiti ono što želiš, prošaptala je. Moja mentorica u ophođenju sa suprotnim spolom.
Sjetila sam se Dexa i Dana nezavisnosti.
– Baš bih mogla pokušati, rekoh.
Roditelji su me nazvali na mobitel čim smo sletjele da se uvjere je li Darcyn otac došao po nas i da pitaju jesam li jela u avionu. Rekla sam im da, g. Rhone je došao, i ne, večeru na letu od New Yorka do Indyja ne poslužuju već nekih deset godina.
Dok smo skretali u našu slijepu ulicu, ugledala sam oca kako me čeka na prednjem trijemu naše jed-nokatnice s oplatom od bijelog aluminija i zelenim kapcima. Nosi ružičasto-sivu kariranu
košulju kratkih rukava i sive dockersice u tonu. Kako god da okreneš, to je – kombinacija – i po svemu upućuje na moju majku. Zahvalila sam g. Rhoneu na prijevozu i rekla Darcy da ću je poslije na-zvati. Laknulo mi je što nije pitala možemo li se svi skupa naći na večeri. Meni je dosta razgovora o vjenčanju, a znam da gđa Rhone nije sposobna raspravljati o ičem drugom.
Dok sam preko Darcyna dvorišta prolazila u svoje, moj je otac vinuo ruku u zrak i prenaglašeno mahnuo iznad glave kao da signalizira dalekom brodu. – Zdravo, odvjetnice! – proderao se, iskešen. Još se nije priviknuo na to da mu je kći pravnica.
– Zdravo, tata! – poljubila sam njega pa majku koja se naviruje kraj njega i već me ispituje pogle-dom u potrazi za mogućim znakovima anoreksije, Što je apsurdno. Ja nipošto nisam premršava, ali mo-ja majka ne prihvaća njujoršku definiciju mršavosti.
Dok sam u hodu odgovarala na njihova pitanja o letu, primijetila sam da su se promijenile tapete u predsoblju. Odgovarala sam majku od tapeta, rekla joj da će bojom postići svježiji dojam. Ali ostala je pri tapetama i od sitnog cvjetnog uzroka prešla na trunčicu sitniji cvjetni uzorak. Ukus mojih roditelja nije napredovao od doba kad je Ronald Reagan ranjen. U našem je domu i dalje mnogo ruralnih detalja – izvezenih izraza dobre volje poput – Najbolji prijatelji dolaze na stražnja vrata, pokoje drvene krave, svinje i ananasa, a posvuda se provlače šablonizirane girlande.
– Lijepe tapete, rekla sam u pokušaju da zvučim iskreno.
Mama nije povjerovala. – Znam, ne voliš tapete, ali tvoj otac i ja volimo, rekla je i pokazala mi pre-ma kuhinji. – A ovdje živimo mi.
– Ja nikad nisam rekao da volim tapete, rekao je moj otac i namignuo mi.
Dobacila mu je uvježbani iživcirani pogled. – Jesi, nego kako. Johne. – A onda mi šaptom rekla tako da on čuje kako je nove tapete zapravo izabrao moj otac.
Pogledao me s izrazom lica u stilu – Tko, ja?
Nikad se ne umore od svoje predstave. Ona glumi neustrašivog vođu koji kroti svog jogunastog mu-ža, blesavog dobričinu. Iako me ta monotonija veći dio puberteta živcirala, pogotovo kad bi mi došli prijatelji, posljednjih sam je godina počela cijeniti. Ima nečeg utješnog u jednoličnosti njihove interak-cije. Ponosim se što su ostali zajedno dok su se roditelji tolikih mojih prijatelja rastali, pa ponovno vjenčali, dvije obitelji pretopili u jednu s različitim postotkom uspješnosti.
Mama je pokazala prema tanjuru s cedarom, okruglim krekerima i crnim grožđem. – Jedi, rekla je.
– Je li ovo bez sjemenki? – upitala sam. Oko grožđa sa sjemenkama jednostavno se ne isplati truditi.
– Da, jest, rekla je moja majka. – Dakle. Da nešto smućkam ili bi radije naručila pizzu?
Zna da bi mi pizza bila draža. Prvo, volim Salovu pizzu koju mogu jesti samo kod kuće. Drugo, – smućkati nešto – opisuje točno kako moja mama kuha: za nju su začini sol i papar, a recept juha od raj-čice i krekeri. Ništa mi ne ulijeva takav strah u kosti kao pogled na majku dok privezuje pregaču.
– Pizza, tata je odgovorio za nas. – Hoćemo pizzu!
Mama je skinula Salov kupon s hladnjaka i otipkala broj te naručila veliku pizzu s gljivama i koba-sicom. Pokrila je telefonski mikrofon. – Je li tako, Rachel?
Podigla sam palčeve. Sva se ozarila, ponosna što je zapamtila moju najdražu kombinaciju.
Nije ni spustila slušalicu, a već se raspituje o mom ljubavnom životu. Kao da su svi moji telefonski prijavci u kojima ih izvještavam da se ništa ne događa obična smicalica i da istinu čuvam za ovaj trenu-tak. Otac je pokrio uši, tobože mu je neugodno. Nasmiješila sam im se stisnutih usnica, a u sebi pomis-lila kako je ovo rešetanje jedino što mi se ne sviđa kada dođem kući. Osjećam da sam ih razočarala. Iznevjerila sam ih. Njihovo sam jedino dijete, njihova jedina prilika da dobiju unuke. Laka je to računi-ca: ako ne rodim u otprilike sljedećih pet godina, malo je vjerojatno da će dočekati da im unuci diplo-miraju na koledžu. U ionako stresnoj potrazi samo mi još fali dodatni pritisak.
– Nijednog dečka na vidiku? – pita moja majka dok tata traži idealnu krišku sira. Oči su joj širom otvorene, pune nade. Ovo zabadanje može se činiti bezobzirno, ali ona iskreno vjeruje da ja mogu birati među desecima, da se između mene i njezinih unuka ispriječila samo moja neuroza. Ne shvaća da se jednostavna, nezamršena, uzvraćena ljubav kakvu osjeća prema mom ocu ne sreće lako.
– Ne, rekla sam, spustivši pogled. – Kažem vam, u New Yorku je nekog dobrog teže upoznati nego igdje drugdje. – To je klišej o životu samaca na Manhattanu, ali samo zato što je istinit.
– Mogu to shvatiti, rekao je tata, kimajući ozbiljno. – Previše se ljudi uhvatilo u taj žrvanj. Možda bi se trebala vratiti kući. Bar se preseli u Chicago. Puno čišći grad. Zato što Chicago ima uličice, znaš. – Kad god moj tata posjeti New York, razveže se o tome kako nema uličica; što im bi da naprave grad bez uličica?
Mama je odmahnula glavom. – Po predgrađima su svi vjenčani i imaju djecu. Ne može to učiniti.
– Može ako želi, rekao je moj otac usta punih krekera.
– E pa, ne želi, rekla je majka. – Je li tako, Rachel?
– Ne, rekla sam skrušeno. – Zasad mi se sviđa u New Yorku.
Moj se tata namrštio kao da želi reći, onda se tu ništa ne može.
Kuhinjom je zavladala šutnja. Moji su roditelji razmijenili žalostan pogled.
– Pa dobro. Postoji kao netko... – bubnula sam, samo da ih malo razvedrim.
Živnuli su, uspravili se.
– Stvarno? Ma znala sam! – Pljesnula je moja majka prpošno.
– Da, jako je simpatičan. Jako pametan.
– A sigurna sam i da je zgodan, rekla je.
– Čime se bavi? – umiješao se tata. – Nevažno je kako momak izgleda.
– Marketingom. Financijama, rekla sam. Nisam sigurna govorim im li o Marcusu ili Dexu. – Ali...
– Što ali? – upitala ja mama.
– Ali baš je prekinuo vezu pa trenutak možda nije... baš idealan.
– Ništa nije idealno, rekla je mama. – Kako prostreš, tako ćeš i leći.
Kimnula sam ozbiljno, pomislivši da bi to zrno mudrosti trebala izvesti i objesiti iznad mog kreveta na katu.
– Na ljestvici od jedan do deset, koliko se užasavaš ovog darivanja? – sutradan me upitala Darcy dok smo se na Annaliseino darivanje vozile u Camryju iz 86. moje majke, autu u kojem sam naučila voziti. – Deset je totalni, kompletni užas kao da je smak svijeta. Jedan je jedva čekam, bit će baš za-bavno.
– Šest, rekoh.
Darcy je zvukom signalizirala da je to primila na znanje, a zatim rasklopila pudrijeru da provjeri ruž. – Zapravo, – rekla je, – mislila sam da će biti i više.
– Zašto? Koliko ih se ti užasavaš?
Zatvorila je pudrijeru, proučila svoj prsten od dva cijela tri karata i rekla: – Mmm... Ne znam... Četi-ri i pol.
Aa, shvaćam, pomislila sam. Ja imam više razloga da ih se užasavam. Ja ću ući u sobu punu udanih i trudnih žena, od kojih su mnoge sa mnom u srednjoj išle u razred, a nemam čak ni dečka. Samo jedna od nas ima trideset godina i potpuno je sama; tragična kombinacija u svakom predgrađu. Na to Darcy misli. Ali natjerala sam je da to i izgovori, upitala zašto pretpostavlja da se ja darivanja užasavam cijeli stupanj i pol više.
Bez srama i bez stanke da to taktično uobliči, odgovorila mi je. – Za-to. Ti si solo.
Nisam pogled maknula s ceste, ali osjećam kako zuri u mene.
– Ljutiš se? Rekla sam nešto loše?
Odmahnula sam glavom, uključila radio. Lionel Ritchie zavija na jednoj od radiopostaja koje je mo-ja majka memorirala.
Darcy ga je stišala. – Nisam htjela reći da je to negativno. Ono, ti znaš da ja totalno cijenim kad je netko solo. Nikad se nisam željela udati prije trideset i treće. Hoću reći, mislila sam na njih. Tako su uskogrudne, shvaćaš što želim reći?
Sad je samo pogoršala stvar kad mi je rekla da te sulude zaruke uopće nije ni željela. Bilo bi joj dra-že da je još tri i nešto godine slobodna. A kad tamo čuda velikoga, same su joj pale s neba. I što je tu sad ona mogla?
– Toliko su uskogrudne da čak i ne znaju da su uskogrudne, nastavila je.
Naravno da ima pravo. Ova grupa djevojaka, kojoj se Annalise pridružila onog dana kad je diplomi-rala na koledžu, živi poput žena u pedesetima. Servise za jelo izabrale su prije svog dvadeset i drugog rođendana, udale se za svog prvog dečka, kupile četverosobne kuće udaljene nekoliko kilometara, ako ne i ulica, od svojih roditelja i prionule na zasnivanje obitelji.
– Točno, promumljala sam.
– Samo sam to htjela reći, nedužno će ona. – A u dubini duše zelene su od zavisti. Ti si velika odvje-tnica u velegradskom uredu.
Rekla sam joj da su to ludosti – niti jedna od tih djevojaka ne čezne za karijerom poput moje. Veći-na ih, zapravo, uopće ne radi.
– Nije ti to samo karijera. Ti si slobodna i sama. Pa gledaju one Seks i grad. Znaju oko čega se tvoj život vrti. Glamurozan je, ispunjen provodima, seksi tipovima, cosmopolitanima, uzbuđenjem! Ah neće ti dopustiti da vidiš njihovu nesigurnost. Zato što bi onda njihovi životi ispali utoliko bjedniji, znaš? – Nasmiješila se, zadovoljna kako mi je tim govorom digla moral. – Da. Ti živiš skroz kao u Seksu i gra-du
– Da. Ista sam Carrie Bradshaw, rekla sam suho.
Osim što nemam fenomenalne cipele, fantastičnu liniju i suosjećajnu najbolju prijateljicu.
– Baš tako! – rekla je. – To se traži.
– Slušaj. Nije mi previše stalo do toga što one misle, rekla sam, svjesna da je to tek napola istina. Stalo mi je samo utoliko što se slažem s time. A dio mene vjeruje da stvarno i jest jadno kad si s tride-set godina sam. Čak i ako imaš dobar posao. Čak i na Manhattanu.
– Fino, rekla je, pljesnuvši po bedrima za ohrabrenje. – Fino. Tako treba.
Kod Jessice Pell – naše usputne prijateljice iz srednje škole -stigle smo točno na vrijeme. Darcy je pogledala na sat i inzistirala da se nekoliko minuta vozikamo uokolo, da bismo zakasnile sa stilom.
Rekla sam joj da na darivanje nije potrebno kasniti sa stilom, ali popustila sam pa sam je na njezin zahtjev provezla kroz McDonald'sov šalter za aute. Nagnula se preko mene i u zvučnik zaderala da – bi ona rado malu dijetnu Pepsi. E sad, znam da ona zna da McDonald's poslužuje Colu, a ne Pepsi. Već mi je rekla da ih voli testirati, da vide hoće li pitati. Da oni s Pepsijem uvijek pitaju ako naručiš Colu, ali da oni s Colom ne pitaju uvijek.
Ali to je prilika da se digne prašina, stvori interakcija. Prištavac iz predgrađa u susretu sa supermo-delom iz metropole.
– Može li dijetalna Cola?"promumljao je dečko u svoj mikrofon. – Pa što je, tu je, rekla je uz dobro-hotan hihot.
Ispila je svoju dijetalnu Colu baš kad smo stale pred Jessicinu kuću. – No da. Ne treba očekivati previše, rekla je, popravljajući kosu kao da je povod ovom darivanju ona, a ne Annalise i njezino nero-đeno dijete.
Ostale su se gošće već okupile u Jessicinoj pomno usklađenoj plavo-žutoj dnevnoj sobi kad smo mi stigle. Annalise je vrisnula, zagegala se prema nama i pomela nas u zajednički zagrljaj. Iako nas više ništa ne spaja, mi smo joj i dalje najbolje prijateljice. A očito je da smo počasne uzvanice, uloga u kojoj je meni pomalo nelagodno, dok Darcy pliva kao riba u vodi.
– Tako mi je drago što vas vidim! Baš vam hvala što ste došle! – reče Armalisc. – Obje fenomenal-no izgledate. Fenomenalno. Sve ste ušminkanije kad god dođete kući!
– I ti odlično izgledaš, rekla sam. – Trudnoća ti godi. Blistaš onako trudnički.
Kao i kuća mojih roditelja, i Annalise se opire promjeni. I dalje nosi istu frizuru – kosu do ramena s uvinutim šiškama – koja je u osamdesetima bila sjajna, sredinom devedesetih užasna, a tek pukom sre-ćom mrvicu manje grozna sada. Može proći kao fino majčinski ošišana. A njezino lice, uvijek okruglo poput nara, ne izgleda više bucmasto, nego jednostavno kao dio slatkog, trudnog kompleta. Onaj je tip trudnice kojoj ljudi rado prepuštaju sjedalo u podzemnoj.
Darcy je svojom nakićenom lijevom šakom protrljala Annalisein trbuh. Svjetlo se odbilo od dija-manta i bljesnulo mi u lice. – Ajoj, zagugutala je Darcy. – Unutra nam je netko malen i gol!
Annalise se nasmijala i rekla: – Pa da, moglo bi se to i tako reći! – Upoznala nas je s nekim gošća-ma, kolegicama nastavnicama i pedagoginjama iz škole gdje predaje, te ostalim prijateljicama iz sus-jedstva. – A sve ostale, naravno, poznajete!
Razmijenile smo zagrljaje s Jess i drugima s kojima smo u srednjoj išle u razred. Tu je Bril Miller (koja je u srednjoj besramno obožavala i kopirala Darcy). Tricia Salerno. Jennifer McGowan. Kim Frisby. S mogućom iznimkom Kim, koja je bila prpošna navijačica, a nekim čudom istodobno i u nap-rednom razredu za prirodne znanosti i matematiku, nijedna od djevojaka nije u srednjoj školi bila pret-jerano bistra, zanimljiva ili popularna. Ali sad su supruge i majke i njihova osrednjost više nije važna.
Kim se pomaknula na kauču i ponudila mi mjesto pokraj sebe. Pitala sam je kako su Jeff (koji je ta-kođer maturirao u našem razredu i igrao bejzbol s Brandonom i Blaineom) i njezini sinovi. Rekla je da su svi odlično, da su Jeffa upravo promaknuli, što je baš uzbudljivo, da kupuju novu kuću, da su dečki apsolutno savršeno.
– Čime se Jeff ono bavi? – upitala sam.
Prodajom, rekla je.
– A imaš blizance, je li tako?
Da, dječake. Stanleyja i Bricka.
No dakle, znam da je Brick djevojačko prezime njezine majke, ali i opet sam se zapitala kako je to mogla učiniti djetetu. A Stanley? Tko još novorođenčetu da je ime Stanley ili čak Stan? Stanley i Stan su imena za muškarce. Nitko mlađi od trideset i pet ne bi se trebao tako zvati. Čak i da su imena kao takva podnošljiva, ne idu jedno uz drugo, što ja u izboru imena najviše mrzim. Ne kažem da za blizan-ce trebaš odabrati imena koja se rimuju ili čak počinju istim slovom, kao recimo Brick i Brock ili Brick i Brack. Eto ti Stanley i Frederick – oba imena za starce. Ili Brick i Tyler – oba pretenciozna prezime-na. Ali Stanley i Brick? Ma molim te lijepo.
– Jesi li ponijela slike dječaka? – postavila sam neizostavno pitanje.
– Da znaš da jesam, rekla je Kim i izvukla maleni album na čijoj je naslovnici velikim grimiznim profiliranim slovima pisalo – Moji uspjesi. Smiješila sam se dok sam listala stranice, s primjerenim pa-uzama prije nego što prijeđem na sljedeću. Brick u kadi, Stanley s gumenom lopticom. Brick s bakom i djedom Brick.
– Preslatki su, rekla sam, zatvorila album i vratila joj ga.
– Nama jesu, rekla je Kim, kimajući nasmiješena. – Mislim da ćemo ih zadržati.
Dok je ona vraćala album u torbicu, načula sam Darcy kako svoje zaruke prepričava Jennifer i Trici-ji.
Brit je nuka. – Reci joj za ruže, suflira.
Zaboravila sam na ruže – možda sam ih potisnula otkad sam dobila svoje.
– Da, deset crvenih ruža, govori Darcy. – Organizirao je da me čekaju u stanu nakon što me zaprosi-o.
Ne dvadeset.
– Gdje te zaprosio? – zanima Triciju.
– Pa izašli smo na lijep ručak, a poslije je predložio da se prošećemo Central Parkom...
– Jesi li posumnjala? – upitale su dvije u isti čas.
– Ni najmanje...
To je laž. Sjećam se kako mi je dva dana prije Dexove prosidbe rekla kako zna da se to sprema. Ali da to prizna, umanjila bi dramatičnost svoje priče, a i narušila imidž snubljene.
– I što je onda rekao? – pita Brit.
– Ti već znaš tu priču! – nasmijala se Darcy. Ona i Brit još su povremeno u kontaktu zahvaljujući Britinoj ustrajnosti; njezina fascinacija tinejdžerskim idolom nije nikad popustila.
– Ispričaj je opet! – kaže Brit. – Priča o mojim zarukama je skroz bez veze – burmu sam izabrala sama u trgovačkom centru! Moram se iživjeti preko tebe.
Darcy je na lice navukla svoj izraz tobožnje skromnosti. – Rekao je: 'Darcy, nema toga što bi me us-rećilo više nego da mi postaneš žena.
Osim da budem s tvojom najboljom prijateljicom.
– A onda je rekao: 'Molim te, podijeli život sa mnom.'
I podijeli su mnom svoju najbolju prijateljicu.
Slijedio je zborski uzdisaj. Govorim sebi da je priču preuveličala, da je on zapravo izgovorio samo uobičajeno: – Hoćeš li se udati za mene?
– Skini prsten, navalila je Brit. – Hoću ga probati.
Kim je rekla da skidanje prstena za vrijeme zaruka donosi nesreću.
Skini ga!
Darcy je slegnula ramenima da pokaže kako njezinu slobodoumnost ništa nije načelo. Ili da možda istakne kako Darcy Rhone sreća ne treba. Skinula je prsten i proslijedila ga ukrug od jedne do druge radoznale žene. Završio je u mojim rukama.
– Probaj ga, Rach, reče Brit.
To je trik kojim se zabavljaju udane cure. Nagovoriti onu neudanu da proba dijamantni prsten pa da, makar na trenutak, bude korak bliža nespoznatoj euforiji vjenčanja. Pristojno sam odmahnula glavom kao da odbijam repete mesne štruce. – Ne treba, kažem.
– Rachel, ima li koga na vidiku? – pita Tricia bojažljivo, kao što bi se raspitala za nečiji nalaz mag-netske rezonancije.
Spremila sam se izjaviti odlučno ne, kad je umjesto mene odgovorila Darcy. – I još koliko, rekla je. – Ali nijedan nije onaj pravi. Rachel je vrlo izbirljiva.
Pokušava pomoći. Ali nekako je postigla obrnuti dojam pa se još više osjećam kao buduća stara cu-ra. Uostalom, ne mogu a da ne pomislim da je dobrostiva samo zato što ja toliko očito izgledam kao uljez, jedina jadnica. Da sam zaručena za, recimo, Brada Pitat, nema teorije da bi se Darcy hvalila u moje ime. Durila bi se u kutu dok bi njome šikljali natjecateljski sokovi, a u kupaonici bi rekla Brit, da, Brad je Brad, ali Dex je puno slađi – samo malo manje zgodan. S time bih se, naravno, čak i složila.
– Ne bih rekla da sam izbirljiva, odrezala sam.
Jednostavno sam beznadno sama i ljubakam s Darcynim budućim suprugom. Ali jasno vam je valjda svima da sam diplomirala na jednom od deset najboljih pravnih fakulteta i zarađujem šesteroznamen-kastu plaću? I da meni ne treba muškarac, kvragu! Ali kad napokon jednog nađem i rodim dijete, mo-žete se kladili da ću izabrati bolje ime nego što je Brick!
– Da, izbirljiva si, Darcy se obratila meni, ali govori svojoj publici. Otpila je gutljaj punča. – Eto re-cimo, Marcus.
– Tko je Marcus? – pita Kim.
– Marcus je tip s kojim je Dex išao na Georgetown. Zgodan, pametan, duhovit, – rekla je Darcy, mašući rukom po zraku, – ali Rachel ni da ga pogleda.
Ako ovako nastavi, zapitat će se jesam li lezbijka. Čime bih u njihovim očima postala prava nakaza. Za njih je raznolikost kad netko pohađa školu u drugoj državi i ne želi se učlaniti u sestrinstvo.
– Što je, nema kemije? – upitala me Kim suosjećajno. – Kemiju trebaš. Između Jeffa i mene kemija je počela u trećem srednje i nikad nije prestala.
– Točno, rekla sam. – Trebaš kemiju.
– Svakako, promrmljala je Brit.
Njihov je zajednički savjet: ne sklapaj kompromise. Traži i dalje. Nađi onog pravog. Sve su one to učinile. A tako mi svega, mislim da to i vjeruju. Zato što je nemoguće da netko tko se uda u zreloj dobi od dvadeset i tri godine sklapa kompromis. Dakako. To je fenomen koji se događa samo ženama u tri-desetima.
– I jesi li donijela konačnu odluku o dječjim imenima? – upitala sam Annalise, u očajničkoj želji da promijenim temu. Znam da razmatra Hannah i Grace ako rodi curicu, Michael ili David za dječaka. Če-stita, klasična, solidna imena. Neisforsirana.
– Jesam, Annalise će. – Ali nećemo odati. – Namignula mi je. Znam da će mi poslije reći konačnu odluku, baš kao što mi je rekla i za drugi izbor. Ja sam pouzdana. Prijateljica koja nikad neće, nikad ne može, ukrasti tvoja imena za djecu.
Ja sam se specijalizirala za krađu zaručnika.
Poslije smo igrale neke blesave prigodne igre. Annalise je otvarala darove. Puno je žute odjeće zato što Annalise ne zna nosi li dječaka ili djevojčicu. Dakle, ružičastih darova nema osim Tiffanyjeve ruži-časte štedne kašice u obliku zeca od Darcy, koja kaže kako je uvjerena da će Annalise roditi djevojčicu, da ima jako dobar predosjećaj za te stvari. Vidim da se Annalise nada da ima pravo.
– Uostalom, – Darcy će, – čak i ako se varam – a ne varam se -jeste li znale da je na prijelazu iz de-vetnaestog u dvadeseto stoljeće ružičasto bilo za dječake, a plavo za djevojčice?
Sve smo rekle da nismo. Pitam se je li to izmislila.
Annalise je došla do mog dara. Otvorila je moju čestitku, promrmljala je sebi u bradu. Suze su joj navrle na oči dok je čitala moje riječi – kako će biti prekrasna majka i kako jedva čekam da sve to mo-gu promatrati. Mahnula mi je da joj priđem, kao i ostalim djevojkama, i čvrsto me zagrlila. – Hvala ti, srce, prošaptala je. – To je bilo jako lijepo.
A onda je otvorila moj dar, prljavobijelu kašmirsku deku s obrubom na medvjediće. Masno sam je platila, ali drago mi je što sam se istrošila dok gledam Annaliseino lice. Ostala je bez daha kad ju je odmotala, privila ju je uz obraz i rekla mi da je savršena, da će u njoj dijete donijeti kući iz bolnice.
– Želim doletjeti ovamo kad se ona rodi! – rekla je Darcy. – Samo ako ne budem na medenome mje-secu!
Bilo da to radi namjerno ili je jednostavno takva stvorena pa si ne može pomoći, Darcy se u svakom trenutku progura u prvi plan. Obično mi je to svejedno, ali nakon što sam što godina tražila savršen dar za svoju drugu najstariju prijateljicu, voljela bih da skrati jezik i na nanosekundu prestane Annalise i mene bacati u sjenu.
Diplomatski kao uvijek, Annalise je dobacila smiješak Darcy prije nego što je središte pozornosti vratila na mene i deku. Proslijedila ju je ukrug i sve su se složile da je to idealan pokrivač poslije poro-đaja, tako krasan, tako mekan. Tako su bar rekle. Ali nešto mi govori da sve misle, nije loš odabir za parničarku čiji su majčinski nagoni upitni.
Trinaest
Kad sam se vratila kući nakon darivanja, majka me pratila do boravka i zasula pitanjima. Prenijela sam joj ono glavno, ali nezasitna je. Zanima je svaka pojedinost o svakoj gošći, daru, razgovoru. Gla-vom mi je sijevnulo sjećanje na srednju školu, kad bih se vratila kući, premorena nakon cijelog dana akademskog i društvenog pritiska, a ona bi ispitivala kakav je Ethan bio u debatnom timu, ili Darcy na audiciji za navijačice, ili o čemu smo razgovarali na engleskom. Ako nisam bila dovoljno iscrpna, to bi sama nadopunila, razbrbljavši se o svom poslu na pola radnog vremena kod ortodonta, ili o tome kako je Bryant Gumble bio nepristojan u emisiji Today, ili kako je naletjela na moju učiteljicu iz trećeg raz-reda dok je kupovala potrepštine. Moja je majka brbljavica koja srce nosi na dlanu i očekuje da svi bu-du isti takvi, a pogotovo njezina jedinica.
Dovršila je rešetanje o darivanju i prešla na – a što drugo? – vjenčanje.
– I je li Darcy odabrala veo? – Poravnala je hrpu Newsweeka na stoliću, u očekivanju podrobnog odgovora.
– Jest.
Primaknula mi se na kauču. – Dugački?
– Do vrška prstiju.
Uzbuđeno je pljesnula. – O. To će njoj krasno stajati.
Moja majka je oduvijek bila i ostala velika Darcyna obožavateljica. To u srednjoj školi nije bilo lo-gično, s obzirom na to da Darcy učenje nikad nije bilo prioritet i da je zagovarala stanovitu nezdravu opsjednutost dečkima. No moja je majka upravo obožavala Darcy, možda zato Što ju je Darcy opskrb-ljivala onim detaljima iz našeg života za kojima je toliko izgarala. Darcy je otišla korak dalje od rutin-ske pristojnosti prema roditeljima i s mojom majkom razgovarala kao s vršnjakinjom. Došla bi k meni poslije škole, naslonila se na šank u našoj kuhinji, jela kekse koje nam je moja majka iznijela pa se raz-vezala. Darcy je mojoj majci govorila o dečkima koji su joj se sviđali i prednostima i manama svakog od njih. Govorila je stvari u stilu: – Usnice su mu pretanke; sigurno se ne zna ljubiti, i moja bi se mama oduševila te je poticala na još, a Darcy bi joj to i davala pa bih ja na kraju otišla pisati zadaću iz geome-trije. Pa vi sad recite da je to normalno.
Sjećam se kad sam jednom u sedmom razredu odbila sudjelovati u godišnjoj predstavi iako je Darcy neprestano navaljivala da budem jedna od dvije pomoćne plesačice u njezinoj ekscentričnoj izvedbi Material Girl. Iako je bila sramežljiva, Annalise je brzo popustila, ali ja sam nastavila pružati otpor, nije me bilo briga što je Darcyna koreografija zahtijevala nastup tri djevojke, nije me bilo briga što je govorila da joj upropaštavam izglede za prvu nagradu. Dopuštala sam Darcy da me na štošta nagovori, ali na to nije. Rekla sam joj da se ne mora truditi, da nemam namjeru ikad kročiti na pozornicu. Kad je Darcy napokon odustala i pozvala Brit da me zamijeni, moja mi je majka očitala bukvicu o tome kako se moram više baviti zabavnim aktivnostima.
– Zar ti nisu dovoljne same petice? – pitala sam je.
– Ja samo želim da se ti zabaviš, zlato, rekla je.
Puknula sam i rekla: – Ti samo hoćeš da budem kao ona!
Rekla mi je da ne ludujem, ali dio mene povjerovao je u to.
I sad se osjećam tako. – Mama, ne bih htjela uvrijediti tebe ni onu drugu kćer koju nikad nisi imala, ali...
– Ma ne počinji s tim glupostima! – Prešla je rukom preko pepeljastoplave kose koju je posljednjih dvadeset godina bojila istom Clairolovom nijansom.
– Dobro, rekla sam. – Ali iskreno ti kažem, dovde mi je više Darcyna vjenčanja. – Stavila sam ruku metar iznad glave, a onda je podigla još i više.
– Takvo ponašanje ne pristoji kumi. – Napućila je usnice i jednim kažiprstom prevukla preko dru-gog.
Slegnula sam ramenima.
Moja se majka nasmijala, poput dobroćudnog roditelja koji odbija ozbiljno shvatiti svoju jedinu kćer. – Pa mogla sam i misliti da će Darcy biti naporna mladenka. Sigurno želi da sve bude savršeno...
– Da, zaslužila je to, rekla sam sarkastično.
– Pa i jest, rekla je moja majka. – I ti si... Kucnut će i tvoj čas.
– A-ha.
– Je li ti zato pun nos svega toga? – upitala je, u samouvjerenoj maniri žene koja se nagledala i pre-više talk showova o suočavanju s vlastitim osjećajima i njegovanju odnosa.
– Ne baš zato, rekla sam.
– A zašto onda? Pili li ti ona živce? Ma što je meni – naravno da pili! Pa to je Darcy! – Još jedan sr-dačan hihot.
– Da.
– Što da, zlato? Što te muči?
– Da, pili mi živce, rekla sam i posegnula za daljinskim da uključim ton na televizoru.
– Što radi? – ustrajala je moja mama smireno.
– Darcy k'o Darcy, rekla sam. – Sve se vrti oko nje.
Mama me suosjećajno pogledala. – Znam, dušo.
A onda mi je izletjelo da ona ne zaslužuje Dextera, da je on predobar za nju. Majka me oprezno promotrila. O sranje, pomislih. Zna li ona? Ethan i Hillary su jedno, moja majka nešto sasvim drugo. Nisam joj htjela govoriti ni koji su mi dečki bili zgodni u srednjoj pa ovaj ni u kojem slučaju ne dolazi u obzir. Nezamislivo mi je da je iznevjerim. Imam trideset godina, ali i dalje silno želim udovoljiti rodi-teljima. A moja majka, žena koja se u životu ravna prema izvezenim poslovicama, nikad ne bi shvatila takvo gaženje prijateljstva.
– I njega izluđuje. Uvjerena sam u to, rekla sam ne bih li zamela trag.
– Je li ti Dexter to rekao?
– Nije, nisam o tome razgovarala s Dexom. – Ta je izjava u načelu istinita. – To se jednostavno vidi.
– Imaj strpljenja s njome. Nikad se nećeš pokajati što si dobra prijateljica.
Razmislila sam o tom majčinu biseru. Teško bi se bilo ne složiti s njime. Tako sam zapravo živjela cijeli svoj život. Izbjegavala kajanje po svaku cijenu. Bila dobra usprkos svemu. Dobra studentica. Do-bra kći. Dobra prijateljica. A svejedno mi je najednom puknulo pred očima da je kajanje dvosjekli mač. Isto bih se tako mogla pokajati što žrtvujem sebe, vlastite želje, radi Darcy, u ime prijateljstva, u ime toga što sam dobar čovjek. Zašto bih ja tu trebala biti mučenica? Zamišljam sebe samu u trideset i pe-toj, samu u četrdesetoj. Ili još i gore, da se kompromisno skrasim uz dosadnu, razvodnjenu verziju Dexa. Uz Dexa s bradom mekušca i dvadeset bodova manjim kvocijentom inteligencije. Bila bih prisi-ljena dovijeka živjeti s mišlju – što bi bilo da je bilo.
– Da, mama. Znam. Ne čini drugima. Bla, bla, bla. Bit ću dobra prijateljica ljubljenoj Darcy.
Mama je spustila pogled u krilo, zagladila suknju. Povrijedila sam je. Govorim sebi da moram biti pristojna još samo jednu večer. Toliko bar mogu. Nemam brata ili sestru da podmetnu leđa i budu dob-ro dijete kad ja nisam raspoložena. Nasmiješila sam se i promijenila temu. – Gdje je tata?
– Otišao je u željezariju. Opet.
– Zbog čega sad? – upitala sam, podilazeći joj u pošalici o tati kojemu nikad dosta željezarija i auto-salona.
– Tko zna? Ma tko ikad zna? – Odmahnula je glavom, ponovno sretna.
Napola sam zaspala u mislima na Dexa kad mi je zazvonio mobitel. Uz krevet mi je, baterija napu-njena do kraja, a zvono pojačano u nadi da će Dex nazvati. Njegov je broj bljesnuo na displeju mog mobitela. Pritisnula sam ga na uho.
– Zdravo, Dex.
– Zdravo i tebi, rekao je potiho. – Jesam li te probudio?
– Mhm, tako nekako. Ali nema veze.
Nije se ispričao, što mi se sviđa.
– Bože, nedostaješ mi, reče. – Kad se vraćaš kući?
Zna kad se vraćam kući, zna da njegova zaručnica ima identičan raspored. Ali ne smeta mi što pita. Ovo pitanje je upućeno meni. Želi da se ja – a ne Darcy – vratim u njegovu vremensku zonu.
– Sutra popodne. Slijećemo u četiri.
– Doći ću k tebi da te vidim, kaže.
– Dobro, rekla sam.
Tišina.
Pitam ga gdje je sada.
– Na kauču.
Zamislila sam ga u mom stanu, na mom kauču, iako znam da je na njihovu na razvlačenje iz Pottery Barna, onom koji Darcy namjerava zamijeniti – nekim sofisticiranijim komadom – čim se vjenčaju.
– A, rekoh. Ne želim prekinuti vezu, ali ovako pospanoj ne pada mi na pamet što bih rekla.
– Kako je bilo na darivanju?
– Nisi dobio izvještaj?
– Da. Darcy je zvala.
Drago mi je što mi je rekao da je ona zvala njega, pitam seje li taj detalj namjerno dodao.
– Ali tebe pitam kako je bilo na darivanju, kaže.
– Drago mi je što sam vidjela Annalise... Ali bilo je jadno.
– Kako to?
– Darivanje je jednostavno takvo.
Onda sam mu rekla da bih voljela da je uz mene. Inače ne govorim takve stvari, osim ako on to ne kaže prvi. Ali osokolili su me mrak i udaljenost.
– Bi? – upitao je tonom kojim se ja poslužim kad hoću još. Ne razlikuju se muškarci baš toliko od nas, pomislila sam, a koliko god puta da to pomislim, uvijek će mi se činiti kao fascinantno otkriće.
– Da. Voljela bih da si sad ovdje uz mene.
– U tvom krevetu kod kuće, ondje gdje su tvoji roditelji u sobi do?
Nasmijala sam se. – Slobodoumni su.
– Onda bih volio da sam ondje.
– Iako mi je krevet jedan metar sa dva, rekla sam. – Nema baš mjesta.
– S tobom u takvom krevetu ne bi bilo loše. – Glas mu je prigušen i seksi.
Znam da oboje mislimo isto. Čujem ga kako diše. Nisam ništa rekla, samo se dodirujem i mislim na njega. Želim da učini isto. I učinio je. Telefon mi se zažario uz obraz, a kao i obično kad sam na mobi-telu, pitam se koliko bi me mogao ozračili. Ali večeras ne razbijam glavu zbog malo radijacije.
Sutradan smo Darcy i ja podijelile taksi kući s LaGuardije. Mene je odvezao prvu. Nazvala sam Dexa istog časa kad sam stala na pločnik, zatekavši ga kako radi u uredu i čeka na moj poziv. Spremna sam za tebe kad god hoćeš, rekoh, sretna što sam noge obrijala još u Indiani. Kaže da će doći čim ga ona nazove u ured. Znaš već, rekao je, s prizvukom posramljenosti u glasu zbog svoje nove taktike. Shvaćam. Na trenutak me zapeklo što mi se život svodi na te jeftine, preljubničke strategije. Ali samo na trenutak. Zatim sam sebi rekla da se Dex i ja ne ubrajamo u tu kategoriju. Da, kako je to Hillary rek-la, život nije crno-bijel. Da cilj katkad opravdava sredstvo.
Te večeri, nakon što smo Dex i ja zajedno proveli nekoliko sati, shvatila sam da se naši posjeti poči-nju pretapati u jednoliku slatku izmaglicu razgovora, dodira, drijemanja i jednostavnog zajedničkog postojanja u toploj, laganoj tišini. Poput savršenog odmora na plaži, gdje je kolotečina tako blaženo jednolična da kad se vratiš kući i prijatelji te pitaju kako je bilo na putovanju, ne možeš se baš sjetiti čime si točno popunjavao tolike sate. Tako mi je kad sam s Dexom.
Prestala sam brojiti koliko puta smo vodili ljubav, ali znam da smo dobrano premašili dvadeset puta. Pitam se koliko je puta bio s Darcy. To su stvari o kojima sad razmišljam. Zato ne bi bila istina da ka-žem kako ona nema veze s nama. Bilo bi apsurdno reći da to nije natjecanje. Ona je mjerilo; ja sebe uspoređujem s njom. Kad smo u krevetu, pitam se, radi li ona to ovako? Je li bolja? Imaju li već uho-danu rutinu ili ona unosi raznolikost? (Ja bih, nažalost, rekla da unosi raznolikost. A što je još tužnije, kad imaš tijelo za desetku, zar je stvarno bitno ako je seks monotono misionarski?) Razmišljam o njoj i poslije, kad često osjetim nesigurnost zbog svog tijela. Uvlačim trbuh, namještam dojke kad on okrene leđa, nikad se ne šepirim stanom gola. Pitam se koliko ćemo puta morati biti zajedno prije nego što odustanem od oblačenja lijepog donjeg rublja u korist svoje sive trenirke ili donjeg dijela flanelske pi-džame iz Gapa koji nosim kad sam sama. Vjerojatno nećemo imati vremena da se ta faza razvije. Bar ne prije vjenčanja. Vrijeme istječe. Govorim sebi da ne paničarim, da uživam u sadašnjosti.
10 Re: Emily Giffin – Nešto posuđeno Sub Jan 28, 2012 4:28 am
Margita
Administrator
Ali osjećam da se odnedavno nešto promijenilo. Sad sebi dopuštam da razmišljam o budućnosti. Prestala me hvatati mučnina od pomisli na to kako Dex otkazuje vjenčanje. Prestala sam osjećati da moja odanost prema Darcy treba uvijek biti važnija od svega drugog, naime od onog što ja želim. Još nisam sigurna u kojem će se smjeru sve razviti, u što želim da se razvije, ali moj strah od kršenja pravi-la donekle je jenjao, baš kao i moj instinkt da Darcy dam prednost u odnosu na sebe.
Večeras Dex govori o poslu. Često mi govori o svojim nagodbama i iako me zanima cijeli taj meha-nizam, zapravo uživam u živopisnosti kojom Dex oslikava glavne face u svojoj tvrtki, ljude koji mu ispunjavaju svakodnevicu. Na primjer, znam da voli raditi za Rogera Bollingera, voditelja svog odjela. Dex je Rogerov zlatni dečko, a Roger Dexterov uzor. Kad pripovijeda nešto o Rogeru, imitira Rogerov bostonski naglasak na takav način da sam uvjerena kako će mi se, ako ikad upoznam Rogera, činiti kao da Roger imitira Dexa koji imitira Rogera. Roger je visok jedva metar i šezdeset (to sam ja pitala – mu-škarci obično ne spominju detalje o izgledu drugih muškaraca i puno je veća vjerojatnost da će se osvr-nuti na duhovitost ili inteligenciju), ali, prema Dexovim riječima, to mu kod žena nije minus. Usput budi rečeno, Dex je tu crticu spomenuo suhoparno, a ne s divljenjem, što me učvrstilo u uvjerenju da Dex nije sklon ženskarenju. Ženskari su svojim suženskarima a) impresionirani ili b) smatraju ih kon-kurencijom.
Dovršio mi je priču o Rogeru, a onda pitao: – Jesam li ti rekao da je Roger bio dvaput zaručen?
– Nisi, rekla sam i pomislila kako zna da nije. Nije to nešto što zaboraviš da si rekao, pogotovo s ob-zirom na našu situaciju. Najednom mi je postalo hladno pa sam nas oboje pokrila plahtom.
– Da. Raskinuo ih je oba puta. Stalno mi govori nešto u stilu, 'Ništa nije gotovo dok nije gotovo' i 'Još nije prošla baba s kolačima'.
Pitam se zna li Roger išta o meni ili je to samo tipično trabunjanje jednog neženje. – Kad? – upitala sam Dexa.
– Kad to prođe baba s kolačima? – Dex je svio svoje tijelo oko moga.
– Pa da. Tako nekako. – Zalazimo na klizak teren i zahvalna sam što mi ne može vidjeti oči. – Kad je raskinuo zaruke?
– Nisam siguran za prvi put. Ali drugi put točno prije vjenčanja.
– Ma zezaš me.
– A-a. Mladenka se oblačila kad je otišao u njezinu sobu. Pokucao joj je na vrata i priopćio vijest pred njezinom majkom, bakom i devedesetpetogodišnjom prabakom.
– Je li se iznenadila? – upitala sam i shvatila da je to glupo pitanje. Nitko ne očekuje da će mladože-nja banuti i otkazati vjenčanje.
– Navodno. Ali nije trebala biti baš toliko iznenađena... Sigurno je znala da je to već jedanput učini-o.
– Je li postojala neka druga? – pitam bojažljivo.
– Ne bih rekao. Nije.
– Zašto je to onda učinio?
– Rekao je kako nije bio uvjeren da će trajati vječno.
– A.
– O čemu razmišljaš?
Sigurno zna o čemu razmišljam.
– Ni o čemu.
– Reci mi.
– Ni o čemu.
– Reci mi.
Dijalog svježe veze. Nakon što se par formira, to pitanje izlazi iz upotrebe.
– Mislim kako ne vjerujem u taj rasplet na dan vjenčanja, u stilu Julije Roberts u Odbjegloj mladen-ki – ili mladoženji.
– Ne vjeruješ u to?
Hodam po jajima. – Samo mislim da je to suvišno... nepotrebno zlobno, rekla sam. – Ako netko kani otkazati, neka to učini prije dana vjenčanja.
Moja poruka i nije baš suptilna.
– Pa slažem se, ali zar ne misliš da je bolje to presjeći nego napraviti pogrešku? Zar ne duguješ toj drugoj osobi, samom sebi i cijeloj instituciji braka da nešto kažeš, pa makar ti to sinulo i nakon što se stvar već zahuktala?
– Nipošto ne zagovaram da takvu pogrešku treba napraviti. Samo želim reći da ti to treba biti jasno prije dana vjenčanja. Zato postoje zaruke. A što se mene tiče, na dan vjenčanja to je već svršena stvar. Stisni zube i guraj kako znaš i umiješ. Okrutno je to, reći joj kad je već u vjenčanici.
Zamišljam Darcy u tom ponižavajućem scenariju i nema nikakve sumnje da suosjećam s njom.
– Misliš? Pa makar to i završilo rastavom? – pita.
– Makar i to. Pitaj tu djevojku bi li joj bilo draže da se rastane ili dobije nogu u vjenčanici pred svim tim ljudima.
Ispustio je neodređen – hmmm – pa ne mogu razabrati slaže li se. Pitam se što će sve to nama znači-ti. Razmišlja li on uopće o nama. Ma mora. Osjećam kako su mi se mišići napeli, stopalo mi se nervoz-no trza. Govorim sebi da još nije Dan nezavisnosti. Ne želim više uopće o tome razmišljati.
Ispružila sam ruku preko Dexa i uključila liniju. Creedence Clearwater Revival pjeva Lookin' Out My Back Door. E, to je vedra pjesma. Došla mi je kao naručena da prestanem zamišljati Dexovo i Darcyno vjenčanje.
Umjesto toga zamišljam da s Dexterom idem na put autom. U bijelom smo kabrioletu spuštenog krova, sa sunčanim naočalama, klizimo lagano niz autocestu, a drugih auta nigdje na vidiku.
Sutra me gnjavi, danas tugu neću.
Doo, doo, doo, gledam kroz stražnja vrata.
Četrnaest
Svake godine u doba praznika za Dan nezavisnosti s Manhattana krene masovni egzodus. Ljudi pu-tuju prema Hamptonima, Capeu, Martha's Vineyardu, čak i New Jerseyju. Nitko ne ostane. Čak ni Les. Ono ljeto kad sam polagala pravosudni, kad smo Nate i ja u gradu ostali kako bismo učili, zaprepastila sam se koliko je drukčiji, upravo spokojan, bez svih tih ljudi. Naravno, i ove godine namjeravam ostati kod kuće – ne mogu podnijeti pomisao na to da Dexa i Darcy gledam zajedno. Nazvala sam Dexa i rek-la mu to. Rekao je što sam se i nadala da hoće.
– I ja ću ostati.
– Stvarno? – Srce mi je brže zakucalo čim sam pomislila da ću noć provesti s Dexom.
– Da. Tako ćemo.
Pa smo smislili plan: oboje ćemo u posljednji čas – doznati – da moramo raditi. Kukat ćemo i jadati se na pasja kola, ali Darcy ćemo uvjeravati da treba otići i zabaviti se bez nas. Ona će dotad već biti svježe ispedikirana, s novokupljenom odjećom, ugovorenim tulumima i rezervacijama u svojim omi-ljenim restoranima. Znači, nema teorije da će ostati kod kuće, a Dex i ja ćemo biti zajedno, danima ne-ometani. Zaspat ćemo zajedno, buditi se zajedno i objedovati zajedno. I premda to Dex nije potvrdio, pretpostavljam da ćemo u nekom trenutku povesti svoj veliki razgovor.
Povjerila sam plan Hillary, čija su očekivanja velika. Uvjerena je da će dugi vikend biti prekretnica u mom odnosu s Dexom. Kad je trećeg u podne otišla s posla, svratila je u moj ured i poželjela mi sja-jan vikend. – Sretno. – Prekrižila je prste u zraku.
– Na što ciljaš? Misliš da će nas uhvatiti?
– Ne. Nisam na to ciljala. Želim ti sreću u vašem razgovoru. Razgovarat ćeš s Dexom o tome na čemu ste, je li tako?
– Da. Pretpostavljam.
– Pretpostavljaš?
– Sigurna sam da hoćemo. Takav je plan.
– Dobro. Pobrini se da tako i bude. – Strogo me pogledala. – Sad ili nikad.
Namrštila sam se.
– Rachel, nemoj se ustrtariti. Ako želiš biti s njime, sad je čas da gukneš.
– Znam. Riješit ću to, rekla sam. I na trenutak sam zamislila da sam poput Hillary. Jaka, smjela i samouvjerena.
– Nazvat ću te ako mi tvoja cura bude imalo sumnjiva.
Kimnula sam, osjetivši žalac grižnje savjesti što tako spletkarim protiv Darcy.
Hillary zna o čemu razmišljam. – Što se mora, mora se, reče. – Nemoj sad izgubiti petlju.
Točno u sedam, točno prema planu, Dexter je na moja vrata stigao s novom frizurom koja mu doda-tno naglašava jagodice. Nosi bocu crnog vina, malenu crnu vikend-torbu i buket bijelih ljiljana Casab-lanca, kakvih ima u svakoj korejskoj delikatesnoj trgovini za tri dolara po komadu. Čak iako su jeftini i pomalo uvenuli, sviđaju mi se koliko i moje skupe ruže.
– Ovo je za tebe, kaže. – Oprosti. Već su lagano na umoru.
– Divni su, kažem. – Hvala ti.
Pošao je za mnom u kuhinju dok sam ja tražila vazu u koju ću ih staviti. Pokazala sam na svoju naj-dražu plavu u najvišem ormariću, tik izvan mog dosega. – Možeš li mi je dohvatiti?
Skinuo je vazu i stavio je na šank, a ja sam počela podrezivati stapke i slagati ih. Što se njega tiče, domaćica sam da mi nema ravne.
– Uspjeli smo, prošapće mi Dex u uho.
Ruke su mi se naježile. Uspjela sam staviti cvijeće u vazu i uliti malo vode prije nego što sam se ok-renula da ga poljubim. Vrat mu je topao, a kosa na potiljku još vlažna od šišanja. Miriše po kolonjskoj vodi koju inače ne stavlja. Naravno, i ja sam stavila parfem koji inače ne stavljam. Ali ovo je posebna prilika. Kad si naviknut na komadićke vremena, naš niz dana čini se poput prave vječnosti. Ovo me ra-spoloženje podsjeća na to kako bih posljednji dan škole prije ljetnih praznika izletjela iz autobusa. Bez ikakvih briga osim što ću prvo: voziti bicikl, ići na jezero ili igrati fanta s Darcy i Annalise u svom pro-hladnom nedovršenom podrumu. Danas znam što želim prvo, a prilično sam sigurna da ćemo to uskoro i raditi. Ljubim Dexov vrat dok mirišem njegovu slatku kožu i udišem miris ljiljana.
– Ovaj ćemo se vikend raspametiti, rekao je dok mi je prevlačio majicu preko glave pa je pustio da padne pokraj naših nogu. Otkopčao mi je grudnjak, šakama obuhvatio moje grudi pa lice. Prstima mi pritišće šiju.
– Tako mi je drago što si ovdje, rekla sam. – Tako sam sretna.
– I ja isto, kaže dok mi otkopčava gumbe na rasporku.
Odvela sam Dexa do kreveta i skinula mu odjeću, diveći se njegovu tijelu iz svakog kuta, ljubeći ga po novim mjestima. Po stražnjoj strani koljena. Po laktovima. Imamo vremena.
Vodimo ljubav polako, jedno drugo zaustavljamo u različitim trenucima sve dok više ne možemo izdržati, a onda zaokrećemo u suprotnom, vratolomnom smjeru bez daha. Imam osjećaj da je moj više nego ikad, a znam i zašto: večeras se ne vraća njoj. Neće se morati prati ni provjeravati jesu li ostali tragovi da smo bili zajedno. Zabila sam mu nokte u leđa i čvršće ga privukla uza se.
Nakon što smo vodili ljubav, naručili smo dostavu iz zalogajnice i jeli hamburgere pod svjetlom svi-jeća. Zatim smo se uzverali natrag u krevet gdje smo razgovarali i slušali glazbu, boreći se protiv valo-va umora da bismo u zajedničkom vremenu mogli uživati, a ne ga potratiti na spavanje.
Naš se jedini prekid dogodio oko ponoći kad je Dex rekao da bi vjerojatno trebao nazvati Darcy. Rekla sam mu da je to pametno, pitajući se bih li ga trebala ostaviti nasamo ili ostati u krevetu s njime. Odlučila sam otići u kupaonicu, pustiti ga da obavi svoje. Odvrnula sam slavinu da ne čujem ni djelić razgovora. Minutu kasnije Dex me pozvao imenom.
Odškrinula sam vrata. ''Završio si?"'
– Aha. Dođi. Nisi morala otići.
Vratila sam se u krevet pokraj njega, pronašla njegovu ruku.
– Oprosti zbog toga, rekao je.
– Nema problema, razumijem.
– Samo sam oprezan... Pretpostavljam da sad neće zvati. Rekao sam joj da idem kući u krevet.
– Što ona radi?
– Svi su u Talkhouseu. Pijani i sretni.
Ali mi smo trijezni i sretniji, zapleteni u moje plahte, glave nam počivaju na jednom jastuku. Kad je Dex sjeo da ugasi svijeću što je gorjela na prozorskoj dasci, primijetila sam da su se dlačice od šišanja s njegova vrata zalijepile za moju bijelu jastučnicu. Ima nešto u tim majušnim crnim dlačicama od čega osjećam toliku sreću da bih najradije zaplakala.
Zažmirila sam da ne zaplačem.
U nekom smo trenutku zaspali.
A onda je došlo jutro.
Probudila sam se, sjetivši se prvog jutra kad smo se probudili zajedno, panike od koje mi se srce stegnulo one nedjelje kad sam navršila tridesetu. Sad me preplavio obrnut osjećaj. Smirena radost.
– Hej, Rachel.
– Hej, Dex.
Oboje smo se nasmiješili.
– Sretan Dan nezavisnosti, rekao je, s rukom položenom na unutrašnju stranu mog bedra.
– Sretan i tebi.
– Ovo nije tipični Dan nezavisnosti. Nije planiran vatromet, nema piknika, nema plaže. Ne smeta ti to? – pita.
– Ne. Ne smeta mi to, kažem.
Vodimo ljubav, a onda se tuširamo zajedno. Prvo sam se osjećala nesigurno, ali nakon nekoliko mi-nuta opustila sam se i dopustila mu da mi opere leđa. Ostali smo pod vrućom vodom (voli se tuširati jednako vrućom vodom kao ja) dugo nakon što su nam se prsti namreškali. Zatim smo izašli u svijet, hodamo Trećom avenijom do Starbucksa. Dan je vlažan, siv, i čini se da će kiša. Ali nama lijepo vrije-me ne treba. U meni navire sreća.
Sami smo u redu za narudžbe, Marvin Gaye pjeva iz zvučnika. Naručila sam duplu kavu s obranim mlijekom. Dex kaže: – Dajte mi isto, samo veliku s, hm... običnim mlijekom.
Sviđa mi se što ne upotrebljava Starbucksovu terminologiju, zaobišao je riječ – grande – i naručio kavu kako se pravom muškarcu i pristoji.
Prpošna djevojka za blagajnom zaurlala je narudžbu svom kolegi koji je smjesta označio naše šalice crnim markerom. Starbucksovi su zaposlenici dosljedno, jezovito živahni, čak i za vrijeme jutarnje špi-ce kad se moraju uhvatiti ukoštac s hordama čangrizavaca koji nestrpljivo čekaju svoj kofeinski šut.
– O, stanite, rekla je djevojka ozareno. – Zajedno ili svaka posebno?
Dex je brzo odgovorio: – Mi smo... Zajedno su. – Nasmiješila sam se njegovu gafu. Mi smo zajedno. – Želite li još što?
– Hm. Da. Ja ću muffin od borovnica, rekao je Dex, a onda me pogledao. – Rachel?
– Da. I ja ću jedan, rekla sam, oduprijevši se nagonu da naručim muffin s manje masti. Ni po čemu ne želim sličiti Darcy.
– Znači, dva muffina s borovnicama. – Dex je platio i ostatak ubacio u šalicu za napojnice pred bla-gajnom. Djevojka mi se nasmiješila kao da želi reći, tvoj tip ne samo da je seksi nego je i široke ruke.
Oboje smo u kavu usuli smeđi šećer, promiješali i našli mjesto za šankom prema ulici. Pločnici su pusti.
– Sviđa mi se New York ovakav, rekla sam, kušajući svoju pjenu. Promatramo osamljeni žuti taksi kako se vere Trećom avenijom. – Poslušaj... Nema trubljenja.
– Da. Stvarno je mrtav, rekao je. – Kladim se da bismo večeras mogli dobiti rezervacije bilo gdje. Bi li htjela izaći?
Pogledala sam ga. – Ne možemo to.
Jedno je otići na kavu. Večera je drugo.
– Možemo što god hoćemo. Još nisi to shvatila? – Namignuo mi je i srknuo kavu.
– Što ako nas netko vidi?
– Nema nikoga. – Pokazao je rukom kroz prozor. – A što ako nas i vide? Smijemo jesti, zar ne? Ma mogao bih Darcy čak i reći da ćemo zajedno skoknuti nešto pojesti. Zna da smo oboje zapeli ovdje na poslu je li tako?
– Pa valjda.
– Daj. Želim te izvesti. Nikad te nisam izveo na pošteni spoj. Ždere me to. Što kažeš?
Podigla sam obrve i podsmjehnula se.
– Čemu ta faca? – upita Dex. Pune su mu usnice dodirnule rub šalice.
– 'Pošteno' nije riječ koja mi pada na pamet kad pomislim na nas.
– A, to, rekao je Dex, odmahnuvši rukom, kao da sam upravo iznijela beznačajan detalj o našem od-nosu. – Pa tu se ništa ne može... Hoću reći – da, okolnosti nisu... baš idealne.
– Blago rečeno. Recimo popu pop, a bobu bob, Dex. Mi smo ljubavnici.
Nikad se nisam tako izravno izjasnila o onome što radimo. Znam da me Hillary ne bi ovjenčala lo-vorikama za iskrenost, ali srce mi je svejedno stalo. Za mene je to smiona primjedba.
– Valjda, rekao je sa stankom. – Ali kad sam s tobom, ne razmišljam o nepriličnosti našeg... odnosa. Nemam osjećaj da ne bih trebao biti s tobom.
– Znam na što misliš, rekla sam, pomislivši kako postoji nekolicina njih koji se s time ne bi složili.
Čekala sam da kaže još nešto o tome. O nama. Našoj budućnosti. Ili bar o našem podvigu ovaj vi-kend. Nije. Umjesto toga predložio je da odnesemo kavu kući i čitamo novine u krevetu.
– Zvuči savršeno, rekla sam, pitajući se koju rubriku čita prvu. Želim znati apsolutno sve o njemu.
Cijeli je dan kiša na mahove padala, pa smo ostali kod kuće, selili se s kreveta na kauč pa na krevet, razgovarali satima, uopće nismo gledali na sat. Razgovarali smo o svemu – srednjoj školi, koledžu, studiju prava, našim obiteljima, prijateljima, knjigama, filmovima. Ali ne o Darcy ili o situaciji. Čak ni kad ga je nazvala na mobitel da ga pozdravi. Proučavala sam kožicu na noktima dok joj je govorio ka-ko je upravo izašao iz ureda da nešto pojede i da jest, puno je toga obavio, cijeli je dan radio na prezen-taciji. Promrmljao je: – I ja tebe – na kraju njihova kratkog razgovora pa znam što joj je upravo rekao. Govorim sebi da mnogi parovi u svoje pozive – volim te – upleću automatski kao što drugi govore – zbogom. To ništa ne znači.
Čim je Dex s ozlojeđenim izrazom lica zaklopio svoj mobitel, zazvonio je moj. Darcy je. Dex se smije. – Ovaj čas mi je rekla da se žuri. I još kako! Da nazove tebe!
Nisam se javila, ali poslije sam preslušala njezinu poruku. Kuka o vremenu, ali kaže da im je sveje-dno lijepo. Kaže da joj nedostajem. Da to nije to bez Dexa i bez mene. Neće me peći savjest. Neće.
Te smo se večeri Dex i ja rastali na nekoliko sati da on otiđe kući i presvuče se za večeru zato što je spakirao samo traperice, kratke hlače i osnovnu kozmetiku. Nedostaje mi dok ga nema, ali sviđa mi se što večera ispada više kao spoj zato što smo se rastali. Uostalom, zahvalna sam što imam priliku da se dotjeram nasamo. Mogu raditi ono što muškarac s kojim si tek prohodala ne bi smio vidjeti da radiš: čupaš podivljalu dlaku u obrvi, strateški se prskaš parfemom (iza koljena, između dojki) i nanosiš šminku da ispadne kao da si se jako malo našminkala.
Dex je po mene došao u sedam i četrdeset pet pa smo taksijem otišli do jednog od mojih najdražih restorana na Manhattanu, Balthazara, gdje je rezervaciju obično nemoguće dobiti, osim ako ne nazoveš tjednima unaprijed ili ako nisi voljan prihvatiti stol u šest ili jedanaest i trideset. Ali mi smo ušli točno u osam i dobili idealan, ugodni separe. Pitam Dexa zna li da je Jerry Seinfeld svoju ženu, Jessicu Sklar, zaprosio u Balthazaru. Možda je baš na ovome mjestu Jerry prosidbu popratio Tiffanyjevim prstenom.
– Nisam to znao, rekao je Dex, podigavši pogled s vinske liste.
– Jesi li znao da je zbog Jerryja ostavila muža nakon četiri mjeseca braka?
Nasmijao se. – Da, mislim da sam za to čuo.
– Dakle... Balthazar je očito restoran predodređen za one koji izazivaju skandale.
Odmahnuo je glavom i ozlovoljeno mi se osmjehnuo. – Molim te, prestani nas tako zvati.
– Suoči se s činjenicama, Dexter. Ovo je skandalozno... Isti smo kao Jerry i Jessica.
– Slušaj. Ne možemo protiv svojih osjećaja, rekao je Dex ozbiljno.
Da. A možda je to Jessica prošaptala Jerryju na svoj mobitel dok se njezin muž u blaženom nezna-nju grohotom smijao humorističnim serijama u susjednoj sobi.
Dok sam pogledom prelazila preko jelovnika, shvatila sam da se moje mišljenje o Jerryju i Jessici možda mijenja. Prije sam zdravo za gotovo prihvaćala da je on bezdušni razarač domova, a ona bes-ramna laktarošica koja je svog muža, gospodina Nederlandera hladno zamijenila bogatijim, duhovitijim modelom istog časa kad joj se pružila prilika, što se, kako sam pročitala, dogodilo u Reebok Sports Clubu, teretani na Upper West Sideu u koju je učlanjena i Darcy. Sad više nisam tako sigurna. Možda se zaista sve tako i odigralo. A opet, možda se Jessica udala za Erica Nederlandera, za kojeg je prema svim mjerilima u svom životu do tog časa mislila da ga voli, a onda je upoznala Jerryja, nekoliko dana nakon povratka s medenog mjeseca u Italiji, i ubrzo shvatila da nikad dotad nije zapravo voljela, da njezini osjećaji prema Jerryju uvelike nadilaze što god li je već osjećala prema Ericu.
I što onda žena može napraviti? Ostane u braku s pogrešnim samo zbog toga da zadrži privid? Jessi-ca je znala kolika je sranja čekaju, ne samo od prijatelja, obitelji i vlastitog muža, uz kojega je obećala ostati zauvijek (a ne samo 120 dana), nego i od cijelog svijeta – ili bar onih među nama kojima je vlas-titi život dovoljno dosadan da progutamo People čim se pojavi na kioscima. A svejedno je to učinila, jer je shvatila da je život samo jedan. Gurnula je glavu u promet i, poput žabe u mojoj apsolutno naj-dražoj videoigrici, preko ceste prešla u sigurnost one malene kućice na vrhu ekrana ili, konkretno, u stan od šest milijuna dolara s pogledom na Central Park. Zapravo je trebalo istinske petlje i hrabrosti da prizna svoju pogrešku. A možda i Jerryju treba skinuti kapu što se nije obazirao na gnjev svijeta i što je slušao svoje srce bez obzira na cijenu. Možda je samo pobijedila prava ljubav.
Ma što da se uistinu dogodilo s Jessicom, Ericom i Jerryjem, moje se predodžbe o pravilima kad je ljubav posrijedi mijenjaju.
– Znaš li što bi htjela? – pita me Dex.
Nasmiješila sam se i rekla mu kako čekam da čujem ponudu dana.
Poslije večere Dex me upitao želim li na još jedno piće.
– Želiš li ti? – upitala sam u želji da mu udovoljim, kažem pravi odgovor.
– Ja sam tebe prvi pitao.
– Radije bih išla kući.
– Dobro. Ja isto.
Noć se ponešto razvedrila i kad su nas dovezli do mog ugla, ugledali smo nekoliko vatrometa kako se rasprskavaju u daljini iznad East Rivera. Plava, ružičasta i zlatna osvijetlile su grad za koji nam se čini da je samo naš. Držali smo se za ruke i zurili u nebo, promatrajući ga u tišini nekoliko minuta prije nego što smo ušli unutra i poželjeli laku noć Joseu koji sad već misli da mi je Dex dečko.
Otišli smo gore, svukli se i vodili ljubav. Ne umišljam to – svaki je put sve bolje. Poslije nijedno ni-je prozborilo niti se pomaknulo. Zaspali smo s isprepletenim nogama i rukama.
Ujutro sam se probudila točno u trenutku kad se svjetlo vratilo na nebo. Slušam Dexa kako diše i proučavam oštar obris njegova obraza. Oči su mu se najednom rastvorile. Lica su nam blizu.
– Hej, srce. – Glas mu je hrapav od sna.
– Hej, rekla sam blago. – Dobro jutro.
– Kako to da si budna? Rano je.
– Promatram tebe.
– Zašto?
– Zato što volim tvoje lice, rekoh.
Izgleda iskreno iznenađeno mojom primjedbom. Kako je to moguće? Mora znati da je zgodan.
– I ja volim kako ti izgledaš, kaže. Obujmio me rukama, privukao na prsa. – I volim kakva si na opip.
Osjetila sam kako se rumenim.
– I kakvog si okusa, rekao je, ljubeći me po vratu i licu. Izbjegavamo usta, kako se to poslije spava-nja i radi.
– Valjda je onda sve to skupa i logično.
– Zašto?
– Pa zato...
Sad diše teško i izgleda nervozno, gotovo preplašeno. Posegnula sam za kondomom u ladicu noćnog ormarića, ali povukao mi je ruku unatrag i pokrenuo se u meni pa opet rekao: – Zato.
– Zašto zato?
Mislim da možda znam zašto. Nadam se da znam.
– Zato što, Rachel... – Pogledao me u oči. – Zato što te volim.
Izgovorio je te riječi točno kad sam ja pomislila na njih, boreći se protiv sve jačeg nagona da ih ka-žem prva. A sad ne moram.
Pokušavam zapamtiti sve vezano za ovaj trenutak. Pogled u njegovim očima, njegovu kožu pod prs-tima. Čak i kako svjetlo koso pada kroz rolete. To je trenutak koji nadmašuje savršenstvo, nadmašuje sve što sam ikad prije osjetila. Jedva ga mogu izdržati. Nije me briga što je Dex zaručen za Darcy ni što se šuljamo kao dvoje odmetnika. Nije me briga što mi zube treba dobro oprati i što mi je kosa raskuš-trana i visi oko lica. Osjećam samo Dexa i njegove riječi i znam, bez ikakve sumnje, da je ovo najsret-niji trenutak mog života. Glavom mi brzaju slike. Večeramo pod svjetlom svijeća, srčemo fini pjenu-šac. Sklupčani smo pokraj razbuktale vatre u staroj seoskoj kući u Vermontu s podom što škripi dok vani padaju pahuljice velike poput kovanica. Dijelimo ručak na pikniku u Bordeauxu nasred livade pu-ne žutog cvijeća, gdje će mi dati starinski dijamantni prsten.
To bi se još i moglo dogoditi. Voli me. Ja volim njega. Što drugo još postoji? Jamačno se neće oženi-ti s Darcy. Ne mogu živjeti sretno do kraja života. Glas mi se vratio i uspjela sam mu uzvratiti one dvije riječi. Riječi koje jako, jako dugo nisam izustila. Riječi koje prije ovoga nisu ništa značile.
Ni jedno ni drugo nije se taj dan dotaknulo onog što smo rekli, ali osjećam to u zraku, svuda oko nas. Opipljivije je od teške vlage. Osjećam to po tome kako me gleda i kako izgovara moje ime. Mi smo par i naše su nas riječi lišile srama. U jednom trenutku, dok šećemo Central Parkom, uhvatio me za ruku. To je trajalo samo koju sekundu, pet ili šest koraka, ali osjetila sam navalu adrenalina. Što ako nas uhvate? Što onda? Djelić mene želi taj ishod, želi da naiđemo na Darcynu znanicu, kolegicu koja zbog posla čami u gradu pa se išla malo prošetati parkom. U ponedjeljak ujutro odigrat će doušnicu i reći Darcy da je vidjela Dexa s djevojkom, držali su se za ruke. Detaljno će me opisati, ali izgledam dovoljno generički da Darcy neće posumnjati u mene. A ako i posumnja, jednostavno ću zanijekati, reći da sam cijeli dan radila. Reći ću da uopće nemam ružičastu bluzu, koja je nova, ona je nikad nije vidjela. Podivljat ću od bijesa, a ona će se ispričati i onda vratiti na to kako je Dex vara. Odlučit će mu dati nogu, a ja ću je poduprijeti, reći joj da je to pravi potez. Tako Dex neće morati ništa odlučiti ili po-duzeti. Sve će drugi riješiti umjesto nas.
Došetali smo do rezervoara i kružimo oko njega, diveći se svim vidikovcima na grad. Prošli smo pokraj dječaka koji od glave do pete odjeven u vojničku odoru šeće ostarjelog beaglea, a zatim pokraj pretile žene koja dašće u sporom džogingu, dok joj laktovi nespretno strše. Izuzme li se to, na toj smo inače prometnoj stazi sami. Slušam kako nam šljunak hrska pod tenisicama dok hodamo u savršenom ritmu. Moja je čaša puna. Rezervoar, vidikovac, grad i svijet pripadaju Dexu i meni.
Tmasti su se oblaci dovaljali kad smo napokon izašli iz parka. Odlučili smo da se nećemo presvlačiti za večeru i krenuli ravno u Atlantic Grill, restoran blizu mog stana. Oboje smo raspoloženi za ribu, bi-jelo vino i sladoled od vanilije. Poslije večere otrčali smo do mog stana u prolomu oblaka, smijući se dok smo ulice prelazili po sredini i pljuskali kroz lokve što su se skupile na pločnicima. Ponovno u sta-nu, svukli smo mokru odjeću i jedno drugo otrli ručnikom, smijući se i dalje. Dex je obukao bokserice. Ja sam u jednoj od njegovih majica. Zatim smo pustili CD Billie Holiday i otvorili još jednu bocu vina, ovaj put crnog. Ispružili smo se na mom kauču gdje smo razgovarali satima, ustavši samo da operemo zube i prebacimo se u krevet na još jedno ugodno zajedničko spavanje.
A onda, kako to uvijek biva, vrijeme se najednom ubrzalo. I baš kao što mi je prva noć s Dexom na-likovala početku ljeta, strah od završetka našeg zajedničkog boravka podsjetio me na kraj kolovoza, kad bi one strašne reklame za fascikle što su navještavale povratak u školu zamijenile reklame s vese-lom svjetlokosom djecom koja kraj bazena piju Capri Sun. Dobro pamtim taj osjećaj: mješavinu tuge i panike. Tako se osjećam sada dok u subotu sjedimo na mom kauču, a popodne se pretapa u večer. Go-vorim sebi da ne smijem posljednju noć upropastiti tugom. Govorim sebi da ono najbolje tek slijedi. On me voli.
Kao da mi je pročitao misli, Dex me pogleda i reče: – Ozbiljno sam ono rekao.
To je prva aluzija na našu svetu razmjenu.
– I ja isto. – Ispunjava me silna čežnja i uvjerena sam da se sprema naš razgovor. Onaj razgovor poslije Dana nezavisnosti. Raspravljat ćemo o tome kako da nam ova ludost pođe za rukom. Kako ne možemo podnijeti da povrijedimo Darcy, ali da moramo. Čekam njegovu inicijativu. Taj razgovor treba početi on.
A tad je rekao: – Ma što da se dogodi, to sam ozbiljno mislio.
Njegove su riječi zazvučale kao da je netko povukao iglu preko ploče. Osjetila sam kako tonem, preplavila me mučnina. Zato se nikad, ama baš nikad ne smiješ ponadati. Zato ti čaša uvijek treba biti napola prazna. Pa kad se sve izjalovi, to te onda toliko ne pokosi. Želim zaplakati, ali zadržala sam smi-ren izraz lica, dala sebi psihološku injekciju botoksa. Ne smijem plakati, iz nekoliko razloga, a ponajvi-še zbog toga što ako me upita zašto plačem, neću moći uobličiti odgovor.
Borim se da spasim tu noć, da vratim idilični sjaj. Voli me, voli me, voli me, govorim sebi. Ali ne pomaže. Zabrinuto me pogledao. – Što ne valja?
Odmahnula sam glavom pa me upitao opet, glas mu je blag.
– Hej... – Podigao mi je bradu, pogledao me u oči. – Što je?
– Samo sam tužna. – Glas mi izdajnički podrhtava. – Ovo nam je posljednja noć.
– Nije nam ovo posljednja noć.
Duboko sam udahnula. – Nije?
– Nije.
Ali slabo je to objašnjenje. Što znači – nije"? Da ćemo ovako nastaviti još nekoliko tjedana? Do noći prije njihove probne svadbene večere? Ili želi reći da je ovo tek naš početak? Zašto ne može biti preci-zniji? Ne mogu se natjerati da ga pitam. Bojim se njegova odgovora.
– Rachel, volim te.
Usnice su mu ostale izvijene na kraju posljednje riječi, a ja sam se nagnula da ga poljubim. Moja je reakcija poljubac. Te mu riječi neću uzvratiti dok ne obavimo naš razgovor. Ma baš sam mu očitala lekciju!
Ljubimo se na mom kauču, nakon čega slijedi otkopčavanje smičaka i gumba uz pokušaj da iz trape-ra kliznemo elegantno, Što je neizvedivo. S puta uklanjamo razne Timesove rubrike i bacamo ih na pod. Lijek za svaku boljku, prošlo mi je glavom – panaceja.
Vodimo ljubav, ali nisam se uživjela. Razmišljam, razmišljam, razmišljam. Osjećam kako mi kota-čići u mozgu zuje i okreću se kao u švicarskom satu. Što će on učiniti? Što će se dogoditi?
Kad sam se drugo jutro probudila pokraj Dexa, začula sam kako govori – ma što da se dogodi. Ali za vrijeme sna moj je mozak nanovo obradio značenje njegovih riječi i našao savršeno logično objaš-njenje: Dexter je samo htio reći, kakvo god sranje da nas snađe, bez obzira na to što Darcy kaže ili uči-ni, ako nam bude potrebno da se neko vrijeme razdvojimo nakon Što se proliju krv i žuč, on će čekati dok me ne bude mogao voljeti i sve će se dobro završiti. Sigurno je na to mislio. Ali svejedno. Želim da mi to i kaže. Pa mora reći još nešto prije nego što se vrati na Upper West Side.
Ustali smo, zajedno se istuširali i otišli u Starbucks. Već imamo raspored. Jedanaest je. Darcy i svi ostali uskoro će se vratiti. Odbrojavamo minute, a još nikakvog razgovora, nikakvih zaključaka. Popili smo kavu pa svratili u prodavaonicu igračaka. Dex mora kupiti dar za dijete prijatelja s posla. Samo mali znak pažnje, kaže. Ne mogu odlučiti uživam li u osjećaju što smo se toliko uhodali da zajedno od-rađujemo obveze ili se ljutim što naše trenutke koji se tope tratimo na ovaj nasumični zadatak. Više ovo potonje. Samo se želim vratiti da nekoliko trenutaka preostane za nas. Da mi može iznijeti svoj plan.
Ali Dex razgleda razne igračke i knjige, pila me za mišljenje, odvagujući odluku koja nema ama baš nikakvu važnost u cjelokupnoj situaciji. Napokon se odlučio za plišanog zelenog triceratopsa sa stri-povskim izrazom lica. Ja to ne bih odabrala za novorođenče, ali divim se njegovoj sigurnosti. Nadam se da će podjednako siguran biti i što se tiče nas.
– Sladak je. Zar ne? – pita me, naherivši mu glavicu.
– Meden.
A onda, baš kad se spremao platiti dinosaura, pogled mu je pao na plastični koš pun drvenih kocki-ca. Izabrao je dvije crvene s točkama nanesenim zlatnom bojom i pokazao ih na otvorenom dlanu. – Koliko stoji par kocaka?
– Četrdeset i devet centa kocka, reče muškarac za blagajnom.
– Bagatela. Uzet ću ih.
Izašli smo iz trgovine i šećemo prema mom stanu. Ljudi se hrpimice vraćaju u grad; promet se vra-tio u normalan tempo. Još malo pa ćemo stići u moju ulicu. Dex vrećicu s dinosaurom drži u desnoj ruci, a kocke u lijevoj. Usput ih trese. Pitam se boli li i njega želudac koliko mene.
– O čemu razmišljaš? – pitam ga. Želim dugačak odgovor koji će verbalizirati sve o čemu razmiš-ljam. Želim potvrdu, neki mali tračak nade.
Slegnuo je ramenima, obliznuo usnice. – Ni o čemu posebno.
HOĆEŠ LI SE OŽENITI S DARCY? Riječi grme u mojoj glavi. Ali ništa nisam rekla, zabrinuta da ne bi bilo strateški mudro izvršiti pritisak na njega. Kao da bi moglo presuditi ono što ću reći ili prešut-jeti dok se naši zajednički trenuci bliže kraju. Možda je to zaista tako krhko – toliko je tanka nit o kojoj visi sudbina troje ljudi.
– Voliš li kockati? – pita Dex, proučavajući svoje kocke dok i dalje hoda.
– Ne, rekla sam. Kakvog li iznenađenja. Rachel je ziherašica. – A ti?
– Da, reče. – Volim craps. Šest mi je sretan broj – četvorka i dvojka. Imaš li ti svoje sretno bacanje?
– Ne... Pa sad, volim par šestica, odgovorila sam, nastojeći prikriti svoj očaj. Očajne žene nisu priv-lačne. Očajne žene gube.
– Zašto par šestica?
– Ne znam, kažem. Ne da mi se objašnjavati da je to poteklo iz toga što sam s ocem igrala triktrak dok sam bila mala. Dozivala bih par šestica i uvijek kad sam ih bacila, on bi mi rekao da sam Boxcar Willy. I dan-danas ne znam tko je Boxcar Willy, ali uživala sam kad me tako oslovljavao.
– Da ti bacim par šestica?
– Da, rekla sam i pokazala na prljavi pločnik da mu ugodim. – Hajde.
Stali smo na uglu Sedamdesete i Treće. Autobus je proteturao pokraj nas, a žena s djetetom umalo da se nije kolicima zabila u Dexa. On kao da je zaboravio na sve i svakog oko sebe, trese kocke objema rukama s izrazom napete koncentracije na licu. Da ga vidim istog takvog, samo u Atlantic Cityju odje-venog u poliester i sa zlatnim lancem, zapitala bih se riskira li kuću i životnu ušteđevinu.
– U što se kladimo? – pitam.
– Kladimo? Mi smo na istoj strani, srce, rekao je s naglaskom kao da je iz Queensa pa jako puhnuo u kocke, a glatki su mu obrazi nabreknuli kao dječačiću koji gasi svijeće na rođendanskoj torti.
– Da si mi smjesta bacio par šestica.
– A ako ih bacim?
Pomislila sam u sebi, baci par šestica i završit ćemo zajedno. Nema vjenčanja s Darcy. Ali umjesto toga rekla sam: – To će nam donijeti sreću.
– Dobro onda. Par šestica, prema narudžbi. – Liznuo je usnice i jače protresao kockice.
Sunce mi sja u oči dok on kockice baca u zrak, lagano ih hvata pa dramatično spušta ruku prema zemlji kao da se sprema zakotrljati kuglu prema čunjevima. Otvorio je šaku a prste stisnuo dok su koc-ke odzveketale na beton nasred prometnog manhattanskog raskrižja.
Jedna se crvena kocka odmah okrenula na šesticu. Srce mi je zaigralo pri pomisli, što ako? Čučimo nad kockicom što se zaustavila i nad njezinom uzvrtjelom blizankom koja se oko svoje osi okreće čita-vu vječnost. Sve i da hoćeš kockicu baciti da se tako dugo vrti, ne bi uspio. Ali eto ga, okrenula se na bridu, u kovitlacu zlatnih točkica i crvene podloge. A onda je počela sve više i više usporavati i uredno se spustila pokraj prve. Dva reda po tri točkice na drugoj kocki.
Par šestica.
Boxcar Willy.
Tako ti svega, pomislih... Nema vjenčanja s Darcy...Htio je razgovarati o – ma što da se dogodi – kao da time upravlja netko odozgo; e pa, izvoli. Eto ti sad. Par šestica. Naša sudbina.
Podigla sam pogled s kocki prema Dexu, dvoumeći se bih li mu rekla za što je zapravo bacao. Pog-ledao me s lagano otvorenim ustima. Oči su nam se vratile na kocke kao da smo se možda prevarili.
Kolika je vjerojatnost da se to dogodi?
Hm, to bi bilo točno jedan od trideset i šest. Tik ispod tri posto.
Dakle, nije da je tu posrijedi omjer od jedan prema milijun. Ali ta statistika navodi na krivi trag kad se ukloni iz našeg konteksta. Mi smo došli do kraja presudnog, znakovitog zajedničkog vikenda. Upra-vo u času kad su nas minute dijelile od toga da svatko pođe svojim putem (za danas? zauvijek?), Dexter je iz hira kupio kockice, igrao se njima, umjesto da ih spremi u vrećicu sa svojim plišanim dinosaurom, i dao oduška dječačkom kockaru u sebi. Poduprla sam ga u tome, iako nisam bila raspoložena za igre. A onda sam odlučila, doduše u sebi, za što će bacati. A on je bacio par šestica! Kao da želi reći, za nas nema zime, srce.
Pogledala sam njegove kocke za devedeset i osam centa (plus porez) s poštovanjem kakvo inače imaš prema kristalnoj kugli u raskošno tapeciranoj prostoriji s najboljom svjetskom gatarom, izbora-nom od perzijskog sunca, koja ti je upravo rekla kako je bilo, kako jest i kako će biti. Čak je i Dex, koji ne zna što nam je upravo zapečatio, zadivljen pa mi kaže da me mora odvesti u Atlantic City, Vegas, i da bismo bili opak tim.
Upravo tako.
Nasmiješio mi se i rekao: – Eto tvoje sreće, srce.
Nisam ništa rekla, samo sam pokupila kockice i ugurala ih u prednji džep kratkih hlača.
– Kradeš moje kocke?
Naše kocke.
– Trebam ih, rekoh.
Vratili smo se u moj stan gdje je pokupio stvari i oprostio se.
– Hvala ti na fenomenalnom vikendu, kaže, a lice mu je sad odraz moga. I on je tužan.
– Da. Bilo je lijepo. Hvala ti. – Zauzela sam pozu samouvjerene djevojke.
Zagrizao je donju usnicu. – Moram natrag. Ma koliko da to ne želim.
– Da. Trebao bi ići.
– Nazvat ću te uskoro. Kad god stignem. Čim stignem.
– Dobro. – Kimnula sam.
– Dobro. Bok.
Nakon jednog poljupca za kraj otišao je.
Sjela sam na kauč, stisnuvši kockice u šaci. Tješe me – bacanje vrijedi gotovo jednako kao razgovor. Možda i više. Nismo razgovarali zato što je sve toliko očito. Volimo se i suđeno nam je da budemo za-jedno, a kockice su sve potvrdile. Pobožno sam ih stavila u njegovu praznu kutijicu od Altoidsa s cime-tom, ugnijezdivši ih u bijelu papirnatu oblogu sa šesticama i dalje okrenutim prema gore. Dodirnula sam redove točaka, nalik obrnutom Brailleovu pismu. Govore mi da ćemo biti zajedno. To je naša sud-bina. Vjerujem u to cijelim svojim bićem. Spustila sam poklopac limenke i gurnula je uz podnožje mo-je vaze pune ljiljana koji se još ne daju. Kockice, limenka, ljiljani – napravila sam oltar našoj ljubavi.
Bacila sam pogled po svojoj čistoj, dotjeranoj garsonijeri, savršeno urednoj osim mog neposprem-ljenog kreveta. Plahte su se posložile uz madrac, naznačivši nejasan obris naših tijela. Želim opet biti ondje, osjećati se bliže njemu. Zbacila sam sandale i otišla do kreveta, zavukla se pod pokrivače koje je rashladio klima-uređaj. Ustala sam, navukla rolete i stisnula daljinski na liniji. Zapjevušila je Billie Holiday. Vratila sam se u krevet, odmigoljila prema dnu i stopalima se zakvačila za rub madraca. Puš-tam da mi se osjetila ispune Dexom. Vidim njegovo lice, osjećam ga uza se.
Pitam se je li već stigao kući ili još čepi u gradskom prometu. Hoće li Darcy pozdraviti poljupcem? Hoće li mu njezine usnice djelovati čudno i nepoznato nakon što je cijeli vikend ljubio moje? Hoće li ona naslutiti da nešto ne valja i neće moći točno odrediti što se promijenilo, a neće joj biti ni nakraj pameti da bi njezina kuma i par kockica mogle imati neke veze s odsutnim pogledom njezina zaručni-ka?
Večeras Dex govori o poslu. Često mi govori o svojim nagodbama i iako me zanima cijeli taj meha-nizam, zapravo uživam u živopisnosti kojom Dex oslikava glavne face u svojoj tvrtki, ljude koji mu ispunjavaju svakodnevicu. Na primjer, znam da voli raditi za Rogera Bollingera, voditelja svog odjela. Dex je Rogerov zlatni dečko, a Roger Dexterov uzor. Kad pripovijeda nešto o Rogeru, imitira Rogerov bostonski naglasak na takav način da sam uvjerena kako će mi se, ako ikad upoznam Rogera, činiti kao da Roger imitira Dexa koji imitira Rogera. Roger je visok jedva metar i šezdeset (to sam ja pitala – mu-škarci obično ne spominju detalje o izgledu drugih muškaraca i puno je veća vjerojatnost da će se osvr-nuti na duhovitost ili inteligenciju), ali, prema Dexovim riječima, to mu kod žena nije minus. Usput budi rečeno, Dex je tu crticu spomenuo suhoparno, a ne s divljenjem, što me učvrstilo u uvjerenju da Dex nije sklon ženskarenju. Ženskari su svojim suženskarima a) impresionirani ili b) smatraju ih kon-kurencijom.
Dovršio mi je priču o Rogeru, a onda pitao: – Jesam li ti rekao da je Roger bio dvaput zaručen?
– Nisi, rekla sam i pomislila kako zna da nije. Nije to nešto što zaboraviš da si rekao, pogotovo s ob-zirom na našu situaciju. Najednom mi je postalo hladno pa sam nas oboje pokrila plahtom.
– Da. Raskinuo ih je oba puta. Stalno mi govori nešto u stilu, 'Ništa nije gotovo dok nije gotovo' i 'Još nije prošla baba s kolačima'.
Pitam se zna li Roger išta o meni ili je to samo tipično trabunjanje jednog neženje. – Kad? – upitala sam Dexa.
– Kad to prođe baba s kolačima? – Dex je svio svoje tijelo oko moga.
– Pa da. Tako nekako. – Zalazimo na klizak teren i zahvalna sam što mi ne može vidjeti oči. – Kad je raskinuo zaruke?
– Nisam siguran za prvi put. Ali drugi put točno prije vjenčanja.
– Ma zezaš me.
– A-a. Mladenka se oblačila kad je otišao u njezinu sobu. Pokucao joj je na vrata i priopćio vijest pred njezinom majkom, bakom i devedesetpetogodišnjom prabakom.
– Je li se iznenadila? – upitala sam i shvatila da je to glupo pitanje. Nitko ne očekuje da će mladože-nja banuti i otkazati vjenčanje.
– Navodno. Ali nije trebala biti baš toliko iznenađena... Sigurno je znala da je to već jedanput učini-o.
– Je li postojala neka druga? – pitam bojažljivo.
– Ne bih rekao. Nije.
– Zašto je to onda učinio?
– Rekao je kako nije bio uvjeren da će trajati vječno.
– A.
– O čemu razmišljaš?
Sigurno zna o čemu razmišljam.
– Ni o čemu.
– Reci mi.
– Ni o čemu.
– Reci mi.
Dijalog svježe veze. Nakon što se par formira, to pitanje izlazi iz upotrebe.
– Mislim kako ne vjerujem u taj rasplet na dan vjenčanja, u stilu Julije Roberts u Odbjegloj mladen-ki – ili mladoženji.
– Ne vjeruješ u to?
Hodam po jajima. – Samo mislim da je to suvišno... nepotrebno zlobno, rekla sam. – Ako netko kani otkazati, neka to učini prije dana vjenčanja.
Moja poruka i nije baš suptilna.
– Pa slažem se, ali zar ne misliš da je bolje to presjeći nego napraviti pogrešku? Zar ne duguješ toj drugoj osobi, samom sebi i cijeloj instituciji braka da nešto kažeš, pa makar ti to sinulo i nakon što se stvar već zahuktala?
– Nipošto ne zagovaram da takvu pogrešku treba napraviti. Samo želim reći da ti to treba biti jasno prije dana vjenčanja. Zato postoje zaruke. A što se mene tiče, na dan vjenčanja to je već svršena stvar. Stisni zube i guraj kako znaš i umiješ. Okrutno je to, reći joj kad je već u vjenčanici.
Zamišljam Darcy u tom ponižavajućem scenariju i nema nikakve sumnje da suosjećam s njom.
– Misliš? Pa makar to i završilo rastavom? – pita.
– Makar i to. Pitaj tu djevojku bi li joj bilo draže da se rastane ili dobije nogu u vjenčanici pred svim tim ljudima.
Ispustio je neodređen – hmmm – pa ne mogu razabrati slaže li se. Pitam se što će sve to nama znači-ti. Razmišlja li on uopće o nama. Ma mora. Osjećam kako su mi se mišići napeli, stopalo mi se nervoz-no trza. Govorim sebi da još nije Dan nezavisnosti. Ne želim više uopće o tome razmišljati.
Ispružila sam ruku preko Dexa i uključila liniju. Creedence Clearwater Revival pjeva Lookin' Out My Back Door. E, to je vedra pjesma. Došla mi je kao naručena da prestanem zamišljati Dexovo i Darcyno vjenčanje.
Umjesto toga zamišljam da s Dexterom idem na put autom. U bijelom smo kabrioletu spuštenog krova, sa sunčanim naočalama, klizimo lagano niz autocestu, a drugih auta nigdje na vidiku.
Sutra me gnjavi, danas tugu neću.
Doo, doo, doo, gledam kroz stražnja vrata.
Četrnaest
Svake godine u doba praznika za Dan nezavisnosti s Manhattana krene masovni egzodus. Ljudi pu-tuju prema Hamptonima, Capeu, Martha's Vineyardu, čak i New Jerseyju. Nitko ne ostane. Čak ni Les. Ono ljeto kad sam polagala pravosudni, kad smo Nate i ja u gradu ostali kako bismo učili, zaprepastila sam se koliko je drukčiji, upravo spokojan, bez svih tih ljudi. Naravno, i ove godine namjeravam ostati kod kuće – ne mogu podnijeti pomisao na to da Dexa i Darcy gledam zajedno. Nazvala sam Dexa i rek-la mu to. Rekao je što sam se i nadala da hoće.
– I ja ću ostati.
– Stvarno? – Srce mi je brže zakucalo čim sam pomislila da ću noć provesti s Dexom.
– Da. Tako ćemo.
Pa smo smislili plan: oboje ćemo u posljednji čas – doznati – da moramo raditi. Kukat ćemo i jadati se na pasja kola, ali Darcy ćemo uvjeravati da treba otići i zabaviti se bez nas. Ona će dotad već biti svježe ispedikirana, s novokupljenom odjećom, ugovorenim tulumima i rezervacijama u svojim omi-ljenim restoranima. Znači, nema teorije da će ostati kod kuće, a Dex i ja ćemo biti zajedno, danima ne-ometani. Zaspat ćemo zajedno, buditi se zajedno i objedovati zajedno. I premda to Dex nije potvrdio, pretpostavljam da ćemo u nekom trenutku povesti svoj veliki razgovor.
Povjerila sam plan Hillary, čija su očekivanja velika. Uvjerena je da će dugi vikend biti prekretnica u mom odnosu s Dexom. Kad je trećeg u podne otišla s posla, svratila je u moj ured i poželjela mi sja-jan vikend. – Sretno. – Prekrižila je prste u zraku.
– Na što ciljaš? Misliš da će nas uhvatiti?
– Ne. Nisam na to ciljala. Želim ti sreću u vašem razgovoru. Razgovarat ćeš s Dexom o tome na čemu ste, je li tako?
– Da. Pretpostavljam.
– Pretpostavljaš?
– Sigurna sam da hoćemo. Takav je plan.
– Dobro. Pobrini se da tako i bude. – Strogo me pogledala. – Sad ili nikad.
Namrštila sam se.
– Rachel, nemoj se ustrtariti. Ako želiš biti s njime, sad je čas da gukneš.
– Znam. Riješit ću to, rekla sam. I na trenutak sam zamislila da sam poput Hillary. Jaka, smjela i samouvjerena.
– Nazvat ću te ako mi tvoja cura bude imalo sumnjiva.
Kimnula sam, osjetivši žalac grižnje savjesti što tako spletkarim protiv Darcy.
Hillary zna o čemu razmišljam. – Što se mora, mora se, reče. – Nemoj sad izgubiti petlju.
Točno u sedam, točno prema planu, Dexter je na moja vrata stigao s novom frizurom koja mu doda-tno naglašava jagodice. Nosi bocu crnog vina, malenu crnu vikend-torbu i buket bijelih ljiljana Casab-lanca, kakvih ima u svakoj korejskoj delikatesnoj trgovini za tri dolara po komadu. Čak iako su jeftini i pomalo uvenuli, sviđaju mi se koliko i moje skupe ruže.
– Ovo je za tebe, kaže. – Oprosti. Već su lagano na umoru.
– Divni su, kažem. – Hvala ti.
Pošao je za mnom u kuhinju dok sam ja tražila vazu u koju ću ih staviti. Pokazala sam na svoju naj-dražu plavu u najvišem ormariću, tik izvan mog dosega. – Možeš li mi je dohvatiti?
Skinuo je vazu i stavio je na šank, a ja sam počela podrezivati stapke i slagati ih. Što se njega tiče, domaćica sam da mi nema ravne.
– Uspjeli smo, prošapće mi Dex u uho.
Ruke su mi se naježile. Uspjela sam staviti cvijeće u vazu i uliti malo vode prije nego što sam se ok-renula da ga poljubim. Vrat mu je topao, a kosa na potiljku još vlažna od šišanja. Miriše po kolonjskoj vodi koju inače ne stavlja. Naravno, i ja sam stavila parfem koji inače ne stavljam. Ali ovo je posebna prilika. Kad si naviknut na komadićke vremena, naš niz dana čini se poput prave vječnosti. Ovo me ra-spoloženje podsjeća na to kako bih posljednji dan škole prije ljetnih praznika izletjela iz autobusa. Bez ikakvih briga osim što ću prvo: voziti bicikl, ići na jezero ili igrati fanta s Darcy i Annalise u svom pro-hladnom nedovršenom podrumu. Danas znam što želim prvo, a prilično sam sigurna da ćemo to uskoro i raditi. Ljubim Dexov vrat dok mirišem njegovu slatku kožu i udišem miris ljiljana.
– Ovaj ćemo se vikend raspametiti, rekao je dok mi je prevlačio majicu preko glave pa je pustio da padne pokraj naših nogu. Otkopčao mi je grudnjak, šakama obuhvatio moje grudi pa lice. Prstima mi pritišće šiju.
– Tako mi je drago što si ovdje, rekla sam. – Tako sam sretna.
– I ja isto, kaže dok mi otkopčava gumbe na rasporku.
Odvela sam Dexa do kreveta i skinula mu odjeću, diveći se njegovu tijelu iz svakog kuta, ljubeći ga po novim mjestima. Po stražnjoj strani koljena. Po laktovima. Imamo vremena.
Vodimo ljubav polako, jedno drugo zaustavljamo u različitim trenucima sve dok više ne možemo izdržati, a onda zaokrećemo u suprotnom, vratolomnom smjeru bez daha. Imam osjećaj da je moj više nego ikad, a znam i zašto: večeras se ne vraća njoj. Neće se morati prati ni provjeravati jesu li ostali tragovi da smo bili zajedno. Zabila sam mu nokte u leđa i čvršće ga privukla uza se.
Nakon što smo vodili ljubav, naručili smo dostavu iz zalogajnice i jeli hamburgere pod svjetlom svi-jeća. Zatim smo se uzverali natrag u krevet gdje smo razgovarali i slušali glazbu, boreći se protiv valo-va umora da bismo u zajedničkom vremenu mogli uživati, a ne ga potratiti na spavanje.
Naš se jedini prekid dogodio oko ponoći kad je Dex rekao da bi vjerojatno trebao nazvati Darcy. Rekla sam mu da je to pametno, pitajući se bih li ga trebala ostaviti nasamo ili ostati u krevetu s njime. Odlučila sam otići u kupaonicu, pustiti ga da obavi svoje. Odvrnula sam slavinu da ne čujem ni djelić razgovora. Minutu kasnije Dex me pozvao imenom.
Odškrinula sam vrata. ''Završio si?"'
– Aha. Dođi. Nisi morala otići.
Vratila sam se u krevet pokraj njega, pronašla njegovu ruku.
– Oprosti zbog toga, rekao je.
– Nema problema, razumijem.
– Samo sam oprezan... Pretpostavljam da sad neće zvati. Rekao sam joj da idem kući u krevet.
– Što ona radi?
– Svi su u Talkhouseu. Pijani i sretni.
Ali mi smo trijezni i sretniji, zapleteni u moje plahte, glave nam počivaju na jednom jastuku. Kad je Dex sjeo da ugasi svijeću što je gorjela na prozorskoj dasci, primijetila sam da su se dlačice od šišanja s njegova vrata zalijepile za moju bijelu jastučnicu. Ima nešto u tim majušnim crnim dlačicama od čega osjećam toliku sreću da bih najradije zaplakala.
Zažmirila sam da ne zaplačem.
U nekom smo trenutku zaspali.
A onda je došlo jutro.
Probudila sam se, sjetivši se prvog jutra kad smo se probudili zajedno, panike od koje mi se srce stegnulo one nedjelje kad sam navršila tridesetu. Sad me preplavio obrnut osjećaj. Smirena radost.
– Hej, Rachel.
– Hej, Dex.
Oboje smo se nasmiješili.
– Sretan Dan nezavisnosti, rekao je, s rukom položenom na unutrašnju stranu mog bedra.
– Sretan i tebi.
– Ovo nije tipični Dan nezavisnosti. Nije planiran vatromet, nema piknika, nema plaže. Ne smeta ti to? – pita.
– Ne. Ne smeta mi to, kažem.
Vodimo ljubav, a onda se tuširamo zajedno. Prvo sam se osjećala nesigurno, ali nakon nekoliko mi-nuta opustila sam se i dopustila mu da mi opere leđa. Ostali smo pod vrućom vodom (voli se tuširati jednako vrućom vodom kao ja) dugo nakon što su nam se prsti namreškali. Zatim smo izašli u svijet, hodamo Trećom avenijom do Starbucksa. Dan je vlažan, siv, i čini se da će kiša. Ali nama lijepo vrije-me ne treba. U meni navire sreća.
Sami smo u redu za narudžbe, Marvin Gaye pjeva iz zvučnika. Naručila sam duplu kavu s obranim mlijekom. Dex kaže: – Dajte mi isto, samo veliku s, hm... običnim mlijekom.
Sviđa mi se što ne upotrebljava Starbucksovu terminologiju, zaobišao je riječ – grande – i naručio kavu kako se pravom muškarcu i pristoji.
Prpošna djevojka za blagajnom zaurlala je narudžbu svom kolegi koji je smjesta označio naše šalice crnim markerom. Starbucksovi su zaposlenici dosljedno, jezovito živahni, čak i za vrijeme jutarnje špi-ce kad se moraju uhvatiti ukoštac s hordama čangrizavaca koji nestrpljivo čekaju svoj kofeinski šut.
– O, stanite, rekla je djevojka ozareno. – Zajedno ili svaka posebno?
Dex je brzo odgovorio: – Mi smo... Zajedno su. – Nasmiješila sam se njegovu gafu. Mi smo zajedno. – Želite li još što?
– Hm. Da. Ja ću muffin od borovnica, rekao je Dex, a onda me pogledao. – Rachel?
– Da. I ja ću jedan, rekla sam, oduprijevši se nagonu da naručim muffin s manje masti. Ni po čemu ne želim sličiti Darcy.
– Znači, dva muffina s borovnicama. – Dex je platio i ostatak ubacio u šalicu za napojnice pred bla-gajnom. Djevojka mi se nasmiješila kao da želi reći, tvoj tip ne samo da je seksi nego je i široke ruke.
Oboje smo u kavu usuli smeđi šećer, promiješali i našli mjesto za šankom prema ulici. Pločnici su pusti.
– Sviđa mi se New York ovakav, rekla sam, kušajući svoju pjenu. Promatramo osamljeni žuti taksi kako se vere Trećom avenijom. – Poslušaj... Nema trubljenja.
– Da. Stvarno je mrtav, rekao je. – Kladim se da bismo večeras mogli dobiti rezervacije bilo gdje. Bi li htjela izaći?
Pogledala sam ga. – Ne možemo to.
Jedno je otići na kavu. Večera je drugo.
– Možemo što god hoćemo. Još nisi to shvatila? – Namignuo mi je i srknuo kavu.
– Što ako nas netko vidi?
– Nema nikoga. – Pokazao je rukom kroz prozor. – A što ako nas i vide? Smijemo jesti, zar ne? Ma mogao bih Darcy čak i reći da ćemo zajedno skoknuti nešto pojesti. Zna da smo oboje zapeli ovdje na poslu je li tako?
– Pa valjda.
– Daj. Želim te izvesti. Nikad te nisam izveo na pošteni spoj. Ždere me to. Što kažeš?
Podigla sam obrve i podsmjehnula se.
– Čemu ta faca? – upita Dex. Pune su mu usnice dodirnule rub šalice.
– 'Pošteno' nije riječ koja mi pada na pamet kad pomislim na nas.
– A, to, rekao je Dex, odmahnuvši rukom, kao da sam upravo iznijela beznačajan detalj o našem od-nosu. – Pa tu se ništa ne može... Hoću reći – da, okolnosti nisu... baš idealne.
– Blago rečeno. Recimo popu pop, a bobu bob, Dex. Mi smo ljubavnici.
Nikad se nisam tako izravno izjasnila o onome što radimo. Znam da me Hillary ne bi ovjenčala lo-vorikama za iskrenost, ali srce mi je svejedno stalo. Za mene je to smiona primjedba.
– Valjda, rekao je sa stankom. – Ali kad sam s tobom, ne razmišljam o nepriličnosti našeg... odnosa. Nemam osjećaj da ne bih trebao biti s tobom.
– Znam na što misliš, rekla sam, pomislivši kako postoji nekolicina njih koji se s time ne bi složili.
Čekala sam da kaže još nešto o tome. O nama. Našoj budućnosti. Ili bar o našem podvigu ovaj vi-kend. Nije. Umjesto toga predložio je da odnesemo kavu kući i čitamo novine u krevetu.
– Zvuči savršeno, rekla sam, pitajući se koju rubriku čita prvu. Želim znati apsolutno sve o njemu.
Cijeli je dan kiša na mahove padala, pa smo ostali kod kuće, selili se s kreveta na kauč pa na krevet, razgovarali satima, uopće nismo gledali na sat. Razgovarali smo o svemu – srednjoj školi, koledžu, studiju prava, našim obiteljima, prijateljima, knjigama, filmovima. Ali ne o Darcy ili o situaciji. Čak ni kad ga je nazvala na mobitel da ga pozdravi. Proučavala sam kožicu na noktima dok joj je govorio ka-ko je upravo izašao iz ureda da nešto pojede i da jest, puno je toga obavio, cijeli je dan radio na prezen-taciji. Promrmljao je: – I ja tebe – na kraju njihova kratkog razgovora pa znam što joj je upravo rekao. Govorim sebi da mnogi parovi u svoje pozive – volim te – upleću automatski kao što drugi govore – zbogom. To ništa ne znači.
Čim je Dex s ozlojeđenim izrazom lica zaklopio svoj mobitel, zazvonio je moj. Darcy je. Dex se smije. – Ovaj čas mi je rekla da se žuri. I još kako! Da nazove tebe!
Nisam se javila, ali poslije sam preslušala njezinu poruku. Kuka o vremenu, ali kaže da im je sveje-dno lijepo. Kaže da joj nedostajem. Da to nije to bez Dexa i bez mene. Neće me peći savjest. Neće.
Te smo se večeri Dex i ja rastali na nekoliko sati da on otiđe kući i presvuče se za večeru zato što je spakirao samo traperice, kratke hlače i osnovnu kozmetiku. Nedostaje mi dok ga nema, ali sviđa mi se što večera ispada više kao spoj zato što smo se rastali. Uostalom, zahvalna sam što imam priliku da se dotjeram nasamo. Mogu raditi ono što muškarac s kojim si tek prohodala ne bi smio vidjeti da radiš: čupaš podivljalu dlaku u obrvi, strateški se prskaš parfemom (iza koljena, između dojki) i nanosiš šminku da ispadne kao da si se jako malo našminkala.
Dex je po mene došao u sedam i četrdeset pet pa smo taksijem otišli do jednog od mojih najdražih restorana na Manhattanu, Balthazara, gdje je rezervaciju obično nemoguće dobiti, osim ako ne nazoveš tjednima unaprijed ili ako nisi voljan prihvatiti stol u šest ili jedanaest i trideset. Ali mi smo ušli točno u osam i dobili idealan, ugodni separe. Pitam Dexa zna li da je Jerry Seinfeld svoju ženu, Jessicu Sklar, zaprosio u Balthazaru. Možda je baš na ovome mjestu Jerry prosidbu popratio Tiffanyjevim prstenom.
– Nisam to znao, rekao je Dex, podigavši pogled s vinske liste.
– Jesi li znao da je zbog Jerryja ostavila muža nakon četiri mjeseca braka?
Nasmijao se. – Da, mislim da sam za to čuo.
– Dakle... Balthazar je očito restoran predodređen za one koji izazivaju skandale.
Odmahnuo je glavom i ozlovoljeno mi se osmjehnuo. – Molim te, prestani nas tako zvati.
– Suoči se s činjenicama, Dexter. Ovo je skandalozno... Isti smo kao Jerry i Jessica.
– Slušaj. Ne možemo protiv svojih osjećaja, rekao je Dex ozbiljno.
Da. A možda je to Jessica prošaptala Jerryju na svoj mobitel dok se njezin muž u blaženom nezna-nju grohotom smijao humorističnim serijama u susjednoj sobi.
Dok sam pogledom prelazila preko jelovnika, shvatila sam da se moje mišljenje o Jerryju i Jessici možda mijenja. Prije sam zdravo za gotovo prihvaćala da je on bezdušni razarač domova, a ona bes-ramna laktarošica koja je svog muža, gospodina Nederlandera hladno zamijenila bogatijim, duhovitijim modelom istog časa kad joj se pružila prilika, što se, kako sam pročitala, dogodilo u Reebok Sports Clubu, teretani na Upper West Sideu u koju je učlanjena i Darcy. Sad više nisam tako sigurna. Možda se zaista sve tako i odigralo. A opet, možda se Jessica udala za Erica Nederlandera, za kojeg je prema svim mjerilima u svom životu do tog časa mislila da ga voli, a onda je upoznala Jerryja, nekoliko dana nakon povratka s medenog mjeseca u Italiji, i ubrzo shvatila da nikad dotad nije zapravo voljela, da njezini osjećaji prema Jerryju uvelike nadilaze što god li je već osjećala prema Ericu.
I što onda žena može napraviti? Ostane u braku s pogrešnim samo zbog toga da zadrži privid? Jessi-ca je znala kolika je sranja čekaju, ne samo od prijatelja, obitelji i vlastitog muža, uz kojega je obećala ostati zauvijek (a ne samo 120 dana), nego i od cijelog svijeta – ili bar onih među nama kojima je vlas-titi život dovoljno dosadan da progutamo People čim se pojavi na kioscima. A svejedno je to učinila, jer je shvatila da je život samo jedan. Gurnula je glavu u promet i, poput žabe u mojoj apsolutno naj-dražoj videoigrici, preko ceste prešla u sigurnost one malene kućice na vrhu ekrana ili, konkretno, u stan od šest milijuna dolara s pogledom na Central Park. Zapravo je trebalo istinske petlje i hrabrosti da prizna svoju pogrešku. A možda i Jerryju treba skinuti kapu što se nije obazirao na gnjev svijeta i što je slušao svoje srce bez obzira na cijenu. Možda je samo pobijedila prava ljubav.
Ma što da se uistinu dogodilo s Jessicom, Ericom i Jerryjem, moje se predodžbe o pravilima kad je ljubav posrijedi mijenjaju.
– Znaš li što bi htjela? – pita me Dex.
Nasmiješila sam se i rekla mu kako čekam da čujem ponudu dana.
Poslije večere Dex me upitao želim li na još jedno piće.
– Želiš li ti? – upitala sam u želji da mu udovoljim, kažem pravi odgovor.
– Ja sam tebe prvi pitao.
– Radije bih išla kući.
– Dobro. Ja isto.
Noć se ponešto razvedrila i kad su nas dovezli do mog ugla, ugledali smo nekoliko vatrometa kako se rasprskavaju u daljini iznad East Rivera. Plava, ružičasta i zlatna osvijetlile su grad za koji nam se čini da je samo naš. Držali smo se za ruke i zurili u nebo, promatrajući ga u tišini nekoliko minuta prije nego što smo ušli unutra i poželjeli laku noć Joseu koji sad već misli da mi je Dex dečko.
Otišli smo gore, svukli se i vodili ljubav. Ne umišljam to – svaki je put sve bolje. Poslije nijedno ni-je prozborilo niti se pomaknulo. Zaspali smo s isprepletenim nogama i rukama.
Ujutro sam se probudila točno u trenutku kad se svjetlo vratilo na nebo. Slušam Dexa kako diše i proučavam oštar obris njegova obraza. Oči su mu se najednom rastvorile. Lica su nam blizu.
– Hej, srce. – Glas mu je hrapav od sna.
– Hej, rekla sam blago. – Dobro jutro.
– Kako to da si budna? Rano je.
– Promatram tebe.
– Zašto?
– Zato što volim tvoje lice, rekoh.
Izgleda iskreno iznenađeno mojom primjedbom. Kako je to moguće? Mora znati da je zgodan.
– I ja volim kako ti izgledaš, kaže. Obujmio me rukama, privukao na prsa. – I volim kakva si na opip.
Osjetila sam kako se rumenim.
– I kakvog si okusa, rekao je, ljubeći me po vratu i licu. Izbjegavamo usta, kako se to poslije spava-nja i radi.
– Valjda je onda sve to skupa i logično.
– Zašto?
– Pa zato...
Sad diše teško i izgleda nervozno, gotovo preplašeno. Posegnula sam za kondomom u ladicu noćnog ormarića, ali povukao mi je ruku unatrag i pokrenuo se u meni pa opet rekao: – Zato.
– Zašto zato?
Mislim da možda znam zašto. Nadam se da znam.
– Zato što, Rachel... – Pogledao me u oči. – Zato što te volim.
Izgovorio je te riječi točno kad sam ja pomislila na njih, boreći se protiv sve jačeg nagona da ih ka-žem prva. A sad ne moram.
Pokušavam zapamtiti sve vezano za ovaj trenutak. Pogled u njegovim očima, njegovu kožu pod prs-tima. Čak i kako svjetlo koso pada kroz rolete. To je trenutak koji nadmašuje savršenstvo, nadmašuje sve što sam ikad prije osjetila. Jedva ga mogu izdržati. Nije me briga što je Dex zaručen za Darcy ni što se šuljamo kao dvoje odmetnika. Nije me briga što mi zube treba dobro oprati i što mi je kosa raskuš-trana i visi oko lica. Osjećam samo Dexa i njegove riječi i znam, bez ikakve sumnje, da je ovo najsret-niji trenutak mog života. Glavom mi brzaju slike. Večeramo pod svjetlom svijeća, srčemo fini pjenu-šac. Sklupčani smo pokraj razbuktale vatre u staroj seoskoj kući u Vermontu s podom što škripi dok vani padaju pahuljice velike poput kovanica. Dijelimo ručak na pikniku u Bordeauxu nasred livade pu-ne žutog cvijeća, gdje će mi dati starinski dijamantni prsten.
To bi se još i moglo dogoditi. Voli me. Ja volim njega. Što drugo još postoji? Jamačno se neće oženi-ti s Darcy. Ne mogu živjeti sretno do kraja života. Glas mi se vratio i uspjela sam mu uzvratiti one dvije riječi. Riječi koje jako, jako dugo nisam izustila. Riječi koje prije ovoga nisu ništa značile.
Ni jedno ni drugo nije se taj dan dotaknulo onog što smo rekli, ali osjećam to u zraku, svuda oko nas. Opipljivije je od teške vlage. Osjećam to po tome kako me gleda i kako izgovara moje ime. Mi smo par i naše su nas riječi lišile srama. U jednom trenutku, dok šećemo Central Parkom, uhvatio me za ruku. To je trajalo samo koju sekundu, pet ili šest koraka, ali osjetila sam navalu adrenalina. Što ako nas uhvate? Što onda? Djelić mene želi taj ishod, želi da naiđemo na Darcynu znanicu, kolegicu koja zbog posla čami u gradu pa se išla malo prošetati parkom. U ponedjeljak ujutro odigrat će doušnicu i reći Darcy da je vidjela Dexa s djevojkom, držali su se za ruke. Detaljno će me opisati, ali izgledam dovoljno generički da Darcy neće posumnjati u mene. A ako i posumnja, jednostavno ću zanijekati, reći da sam cijeli dan radila. Reći ću da uopće nemam ružičastu bluzu, koja je nova, ona je nikad nije vidjela. Podivljat ću od bijesa, a ona će se ispričati i onda vratiti na to kako je Dex vara. Odlučit će mu dati nogu, a ja ću je poduprijeti, reći joj da je to pravi potez. Tako Dex neće morati ništa odlučiti ili po-duzeti. Sve će drugi riješiti umjesto nas.
Došetali smo do rezervoara i kružimo oko njega, diveći se svim vidikovcima na grad. Prošli smo pokraj dječaka koji od glave do pete odjeven u vojničku odoru šeće ostarjelog beaglea, a zatim pokraj pretile žene koja dašće u sporom džogingu, dok joj laktovi nespretno strše. Izuzme li se to, na toj smo inače prometnoj stazi sami. Slušam kako nam šljunak hrska pod tenisicama dok hodamo u savršenom ritmu. Moja je čaša puna. Rezervoar, vidikovac, grad i svijet pripadaju Dexu i meni.
Tmasti su se oblaci dovaljali kad smo napokon izašli iz parka. Odlučili smo da se nećemo presvlačiti za večeru i krenuli ravno u Atlantic Grill, restoran blizu mog stana. Oboje smo raspoloženi za ribu, bi-jelo vino i sladoled od vanilije. Poslije večere otrčali smo do mog stana u prolomu oblaka, smijući se dok smo ulice prelazili po sredini i pljuskali kroz lokve što su se skupile na pločnicima. Ponovno u sta-nu, svukli smo mokru odjeću i jedno drugo otrli ručnikom, smijući se i dalje. Dex je obukao bokserice. Ja sam u jednoj od njegovih majica. Zatim smo pustili CD Billie Holiday i otvorili još jednu bocu vina, ovaj put crnog. Ispružili smo se na mom kauču gdje smo razgovarali satima, ustavši samo da operemo zube i prebacimo se u krevet na još jedno ugodno zajedničko spavanje.
A onda, kako to uvijek biva, vrijeme se najednom ubrzalo. I baš kao što mi je prva noć s Dexom na-likovala početku ljeta, strah od završetka našeg zajedničkog boravka podsjetio me na kraj kolovoza, kad bi one strašne reklame za fascikle što su navještavale povratak u školu zamijenile reklame s vese-lom svjetlokosom djecom koja kraj bazena piju Capri Sun. Dobro pamtim taj osjećaj: mješavinu tuge i panike. Tako se osjećam sada dok u subotu sjedimo na mom kauču, a popodne se pretapa u večer. Go-vorim sebi da ne smijem posljednju noć upropastiti tugom. Govorim sebi da ono najbolje tek slijedi. On me voli.
Kao da mi je pročitao misli, Dex me pogleda i reče: – Ozbiljno sam ono rekao.
To je prva aluzija na našu svetu razmjenu.
– I ja isto. – Ispunjava me silna čežnja i uvjerena sam da se sprema naš razgovor. Onaj razgovor poslije Dana nezavisnosti. Raspravljat ćemo o tome kako da nam ova ludost pođe za rukom. Kako ne možemo podnijeti da povrijedimo Darcy, ali da moramo. Čekam njegovu inicijativu. Taj razgovor treba početi on.
A tad je rekao: – Ma što da se dogodi, to sam ozbiljno mislio.
Njegove su riječi zazvučale kao da je netko povukao iglu preko ploče. Osjetila sam kako tonem, preplavila me mučnina. Zato se nikad, ama baš nikad ne smiješ ponadati. Zato ti čaša uvijek treba biti napola prazna. Pa kad se sve izjalovi, to te onda toliko ne pokosi. Želim zaplakati, ali zadržala sam smi-ren izraz lica, dala sebi psihološku injekciju botoksa. Ne smijem plakati, iz nekoliko razloga, a ponajvi-še zbog toga što ako me upita zašto plačem, neću moći uobličiti odgovor.
Borim se da spasim tu noć, da vratim idilični sjaj. Voli me, voli me, voli me, govorim sebi. Ali ne pomaže. Zabrinuto me pogledao. – Što ne valja?
Odmahnula sam glavom pa me upitao opet, glas mu je blag.
– Hej... – Podigao mi je bradu, pogledao me u oči. – Što je?
– Samo sam tužna. – Glas mi izdajnički podrhtava. – Ovo nam je posljednja noć.
– Nije nam ovo posljednja noć.
Duboko sam udahnula. – Nije?
– Nije.
Ali slabo je to objašnjenje. Što znači – nije"? Da ćemo ovako nastaviti još nekoliko tjedana? Do noći prije njihove probne svadbene večere? Ili želi reći da je ovo tek naš početak? Zašto ne može biti preci-zniji? Ne mogu se natjerati da ga pitam. Bojim se njegova odgovora.
– Rachel, volim te.
Usnice su mu ostale izvijene na kraju posljednje riječi, a ja sam se nagnula da ga poljubim. Moja je reakcija poljubac. Te mu riječi neću uzvratiti dok ne obavimo naš razgovor. Ma baš sam mu očitala lekciju!
Ljubimo se na mom kauču, nakon čega slijedi otkopčavanje smičaka i gumba uz pokušaj da iz trape-ra kliznemo elegantno, Što je neizvedivo. S puta uklanjamo razne Timesove rubrike i bacamo ih na pod. Lijek za svaku boljku, prošlo mi je glavom – panaceja.
Vodimo ljubav, ali nisam se uživjela. Razmišljam, razmišljam, razmišljam. Osjećam kako mi kota-čići u mozgu zuje i okreću se kao u švicarskom satu. Što će on učiniti? Što će se dogoditi?
Kad sam se drugo jutro probudila pokraj Dexa, začula sam kako govori – ma što da se dogodi. Ali za vrijeme sna moj je mozak nanovo obradio značenje njegovih riječi i našao savršeno logično objaš-njenje: Dexter je samo htio reći, kakvo god sranje da nas snađe, bez obzira na to što Darcy kaže ili uči-ni, ako nam bude potrebno da se neko vrijeme razdvojimo nakon Što se proliju krv i žuč, on će čekati dok me ne bude mogao voljeti i sve će se dobro završiti. Sigurno je na to mislio. Ali svejedno. Želim da mi to i kaže. Pa mora reći još nešto prije nego što se vrati na Upper West Side.
Ustali smo, zajedno se istuširali i otišli u Starbucks. Već imamo raspored. Jedanaest je. Darcy i svi ostali uskoro će se vratiti. Odbrojavamo minute, a još nikakvog razgovora, nikakvih zaključaka. Popili smo kavu pa svratili u prodavaonicu igračaka. Dex mora kupiti dar za dijete prijatelja s posla. Samo mali znak pažnje, kaže. Ne mogu odlučiti uživam li u osjećaju što smo se toliko uhodali da zajedno od-rađujemo obveze ili se ljutim što naše trenutke koji se tope tratimo na ovaj nasumični zadatak. Više ovo potonje. Samo se želim vratiti da nekoliko trenutaka preostane za nas. Da mi može iznijeti svoj plan.
Ali Dex razgleda razne igračke i knjige, pila me za mišljenje, odvagujući odluku koja nema ama baš nikakvu važnost u cjelokupnoj situaciji. Napokon se odlučio za plišanog zelenog triceratopsa sa stri-povskim izrazom lica. Ja to ne bih odabrala za novorođenče, ali divim se njegovoj sigurnosti. Nadam se da će podjednako siguran biti i što se tiče nas.
– Sladak je. Zar ne? – pita me, naherivši mu glavicu.
– Meden.
A onda, baš kad se spremao platiti dinosaura, pogled mu je pao na plastični koš pun drvenih kocki-ca. Izabrao je dvije crvene s točkama nanesenim zlatnom bojom i pokazao ih na otvorenom dlanu. – Koliko stoji par kocaka?
– Četrdeset i devet centa kocka, reče muškarac za blagajnom.
– Bagatela. Uzet ću ih.
Izašli smo iz trgovine i šećemo prema mom stanu. Ljudi se hrpimice vraćaju u grad; promet se vra-tio u normalan tempo. Još malo pa ćemo stići u moju ulicu. Dex vrećicu s dinosaurom drži u desnoj ruci, a kocke u lijevoj. Usput ih trese. Pitam se boli li i njega želudac koliko mene.
– O čemu razmišljaš? – pitam ga. Želim dugačak odgovor koji će verbalizirati sve o čemu razmiš-ljam. Želim potvrdu, neki mali tračak nade.
Slegnuo je ramenima, obliznuo usnice. – Ni o čemu posebno.
HOĆEŠ LI SE OŽENITI S DARCY? Riječi grme u mojoj glavi. Ali ništa nisam rekla, zabrinuta da ne bi bilo strateški mudro izvršiti pritisak na njega. Kao da bi moglo presuditi ono što ću reći ili prešut-jeti dok se naši zajednički trenuci bliže kraju. Možda je to zaista tako krhko – toliko je tanka nit o kojoj visi sudbina troje ljudi.
– Voliš li kockati? – pita Dex, proučavajući svoje kocke dok i dalje hoda.
– Ne, rekla sam. Kakvog li iznenađenja. Rachel je ziherašica. – A ti?
– Da, reče. – Volim craps. Šest mi je sretan broj – četvorka i dvojka. Imaš li ti svoje sretno bacanje?
– Ne... Pa sad, volim par šestica, odgovorila sam, nastojeći prikriti svoj očaj. Očajne žene nisu priv-lačne. Očajne žene gube.
– Zašto par šestica?
– Ne znam, kažem. Ne da mi se objašnjavati da je to poteklo iz toga što sam s ocem igrala triktrak dok sam bila mala. Dozivala bih par šestica i uvijek kad sam ih bacila, on bi mi rekao da sam Boxcar Willy. I dan-danas ne znam tko je Boxcar Willy, ali uživala sam kad me tako oslovljavao.
– Da ti bacim par šestica?
– Da, rekla sam i pokazala na prljavi pločnik da mu ugodim. – Hajde.
Stali smo na uglu Sedamdesete i Treće. Autobus je proteturao pokraj nas, a žena s djetetom umalo da se nije kolicima zabila u Dexa. On kao da je zaboravio na sve i svakog oko sebe, trese kocke objema rukama s izrazom napete koncentracije na licu. Da ga vidim istog takvog, samo u Atlantic Cityju odje-venog u poliester i sa zlatnim lancem, zapitala bih se riskira li kuću i životnu ušteđevinu.
– U što se kladimo? – pitam.
– Kladimo? Mi smo na istoj strani, srce, rekao je s naglaskom kao da je iz Queensa pa jako puhnuo u kocke, a glatki su mu obrazi nabreknuli kao dječačiću koji gasi svijeće na rođendanskoj torti.
– Da si mi smjesta bacio par šestica.
– A ako ih bacim?
Pomislila sam u sebi, baci par šestica i završit ćemo zajedno. Nema vjenčanja s Darcy. Ali umjesto toga rekla sam: – To će nam donijeti sreću.
– Dobro onda. Par šestica, prema narudžbi. – Liznuo je usnice i jače protresao kockice.
Sunce mi sja u oči dok on kockice baca u zrak, lagano ih hvata pa dramatično spušta ruku prema zemlji kao da se sprema zakotrljati kuglu prema čunjevima. Otvorio je šaku a prste stisnuo dok su koc-ke odzveketale na beton nasred prometnog manhattanskog raskrižja.
Jedna se crvena kocka odmah okrenula na šesticu. Srce mi je zaigralo pri pomisli, što ako? Čučimo nad kockicom što se zaustavila i nad njezinom uzvrtjelom blizankom koja se oko svoje osi okreće čita-vu vječnost. Sve i da hoćeš kockicu baciti da se tako dugo vrti, ne bi uspio. Ali eto ga, okrenula se na bridu, u kovitlacu zlatnih točkica i crvene podloge. A onda je počela sve više i više usporavati i uredno se spustila pokraj prve. Dva reda po tri točkice na drugoj kocki.
Par šestica.
Boxcar Willy.
Tako ti svega, pomislih... Nema vjenčanja s Darcy...Htio je razgovarati o – ma što da se dogodi – kao da time upravlja netko odozgo; e pa, izvoli. Eto ti sad. Par šestica. Naša sudbina.
Podigla sam pogled s kocki prema Dexu, dvoumeći se bih li mu rekla za što je zapravo bacao. Pog-ledao me s lagano otvorenim ustima. Oči su nam se vratile na kocke kao da smo se možda prevarili.
Kolika je vjerojatnost da se to dogodi?
Hm, to bi bilo točno jedan od trideset i šest. Tik ispod tri posto.
Dakle, nije da je tu posrijedi omjer od jedan prema milijun. Ali ta statistika navodi na krivi trag kad se ukloni iz našeg konteksta. Mi smo došli do kraja presudnog, znakovitog zajedničkog vikenda. Upra-vo u času kad su nas minute dijelile od toga da svatko pođe svojim putem (za danas? zauvijek?), Dexter je iz hira kupio kockice, igrao se njima, umjesto da ih spremi u vrećicu sa svojim plišanim dinosaurom, i dao oduška dječačkom kockaru u sebi. Poduprla sam ga u tome, iako nisam bila raspoložena za igre. A onda sam odlučila, doduše u sebi, za što će bacati. A on je bacio par šestica! Kao da želi reći, za nas nema zime, srce.
Pogledala sam njegove kocke za devedeset i osam centa (plus porez) s poštovanjem kakvo inače imaš prema kristalnoj kugli u raskošno tapeciranoj prostoriji s najboljom svjetskom gatarom, izbora-nom od perzijskog sunca, koja ti je upravo rekla kako je bilo, kako jest i kako će biti. Čak je i Dex, koji ne zna što nam je upravo zapečatio, zadivljen pa mi kaže da me mora odvesti u Atlantic City, Vegas, i da bismo bili opak tim.
Upravo tako.
Nasmiješio mi se i rekao: – Eto tvoje sreće, srce.
Nisam ništa rekla, samo sam pokupila kockice i ugurala ih u prednji džep kratkih hlača.
– Kradeš moje kocke?
Naše kocke.
– Trebam ih, rekoh.
Vratili smo se u moj stan gdje je pokupio stvari i oprostio se.
– Hvala ti na fenomenalnom vikendu, kaže, a lice mu je sad odraz moga. I on je tužan.
– Da. Bilo je lijepo. Hvala ti. – Zauzela sam pozu samouvjerene djevojke.
Zagrizao je donju usnicu. – Moram natrag. Ma koliko da to ne želim.
– Da. Trebao bi ići.
– Nazvat ću te uskoro. Kad god stignem. Čim stignem.
– Dobro. – Kimnula sam.
– Dobro. Bok.
Nakon jednog poljupca za kraj otišao je.
Sjela sam na kauč, stisnuvši kockice u šaci. Tješe me – bacanje vrijedi gotovo jednako kao razgovor. Možda i više. Nismo razgovarali zato što je sve toliko očito. Volimo se i suđeno nam je da budemo za-jedno, a kockice su sve potvrdile. Pobožno sam ih stavila u njegovu praznu kutijicu od Altoidsa s cime-tom, ugnijezdivši ih u bijelu papirnatu oblogu sa šesticama i dalje okrenutim prema gore. Dodirnula sam redove točaka, nalik obrnutom Brailleovu pismu. Govore mi da ćemo biti zajedno. To je naša sud-bina. Vjerujem u to cijelim svojim bićem. Spustila sam poklopac limenke i gurnula je uz podnožje mo-je vaze pune ljiljana koji se još ne daju. Kockice, limenka, ljiljani – napravila sam oltar našoj ljubavi.
Bacila sam pogled po svojoj čistoj, dotjeranoj garsonijeri, savršeno urednoj osim mog neposprem-ljenog kreveta. Plahte su se posložile uz madrac, naznačivši nejasan obris naših tijela. Želim opet biti ondje, osjećati se bliže njemu. Zbacila sam sandale i otišla do kreveta, zavukla se pod pokrivače koje je rashladio klima-uređaj. Ustala sam, navukla rolete i stisnula daljinski na liniji. Zapjevušila je Billie Holiday. Vratila sam se u krevet, odmigoljila prema dnu i stopalima se zakvačila za rub madraca. Puš-tam da mi se osjetila ispune Dexom. Vidim njegovo lice, osjećam ga uza se.
Pitam se je li već stigao kući ili još čepi u gradskom prometu. Hoće li Darcy pozdraviti poljupcem? Hoće li mu njezine usnice djelovati čudno i nepoznato nakon što je cijeli vikend ljubio moje? Hoće li ona naslutiti da nešto ne valja i neće moći točno odrediti što se promijenilo, a neće joj biti ni nakraj pameti da bi njezina kuma i par kockica mogle imati neke veze s odsutnim pogledom njezina zaručni-ka?
11 Re: Emily Giffin – Nešto posuđeno Sub Jan 28, 2012 4:29 am
Margita
Administrator
Petnaest
Hillary je sutradan stigla na posao nešto prije jedanaest, u zgužvanim hlačama i oguljenim crnim sandalama. S nožnih joj se noktiju lak dobrano sastrugao pa joj palac nalikuje na zdepastu lizalicu. Na-smijala sam se i odmahnula glavom, a ona je pljusnula u svoju uobičajenu stolicu u mom uredu.
– Što je tako smiješno?
– Tvoja garderoba. Otpustit će te.
Naš je ured nedavno promijenio propise o odjeći, prešavši sa stroge na poslovnu ležernu garderobu, pod uvjetom da nema kontakata s klijentima. Ali prilično sam sigurna da glavni partner nije na umu imao Hillarynu kombinaciju kad je u dopisu spomenuo – primjerenu poslovnu ležernost.
Slegnula je ramenima. – Kad bi me bar otpustili... Dobro. Dakle, da čujem o vikendu. Do zadnjeg detalja.
Nasmiješila sam se.
– Tako dobro?
Rekla sam joj da nam je bilo fantastično. Rekla sam joj da smo išli u Balthazar i Atlantic Grill i za našu šetnju po parku i kako je lijepo bilo provoditi toliko vremena s Dexom. Nadam se da ću uspjeti izbjeći očito pitanje budem li dovoljno govorila.
– I hoće li ga on otkazati?
E, upravo to.
– Pa nisam sigurna.
– Nisi sigurna? Znači, rekao je da razmišlja o tome?
– Pa nije.
– Ne razmišlja o tome?
– Pa... Nismo to izrijekom spomenuli. – Trudim se da ne ispadne kao da se branim.
Naborala je nos. A onda se tupo zabuljila u mene. Pitam se ima li njezino negodovanje više veze s mojom pasivnošću ili s njezinom sve dubljom sumnjom da Dex radi budalu od mene. Prvo možda i jest istina, ali potonje nije. – Mislila sam da ćete vas dvoje konkretno raspravljati, rekla je namršteno.
– I ja isto, ali...
– Ali što?
– Ali rekao mi je da me voli, rekoh. Nisam namjeravala povjeriti taj intimni detalj, ali imam osjećaj da moram.
Izraz Hillaryna lica trunčicu se promijenio. – Da?
– Da.
– Je li bio pijan?
– Nije! Nije bio pijan, rekla sam, bacivši pogled na monitor svog računala, u nadi da ću dobiti e-poruku od Dexa. Nismo još razgovarali od njegova odlaska jučer.
Nije uvjerena. – Jesi li ti to rekla njemu?
– Da, rekla sam mu. Jer ga volim.
S poštovanjem je odšutjela nekoliko sekundi. – U redu. Dakle, volite jedno drugo. Što sad? Kad će riješiti tu sitnicu oko prekida?
Zasmetao mi je frivolni opis zapreke koja ga je očekivala. – Teško da se otkazivanje vjenčanja i ras-kid duge veze može nazvati sitnica oko prekida.
– Kako god hoćeš. Kad će on to učiniti?
Zabolio me želudac kad sam opet ponovila da ne znam. U napasti sam da Hillary kažem za kockice, ali zadržala sam to za sebe. To se tiče Dexa i mene. Uostalom, ta priča ne bi ostavila dobar dojam, a vjerojatno bih izazvala njezino zgražanje jer se oslanjam na kockice umjesto da pitam izravno.
Pročistila sam grlo. – I je li ga Darcy uopće spominjala?
– Nije baš... Ali moram priznati, posustala sam u svom izviđačkom zadatku. Imam dobro opravda-nje. – Nacerila se.
– Koje ti je opravdanje?
– Upoznala sam nekoga!
– Ma daj! Koga? Poznajem li ga?
– Ne. Živi u Montauku. Zove se Julian. Rachel, nisam vjerovala u cijelu onu priču o srodnoj duši dok nisam upoznala njega.
– Kreni od početka, kažem joj. Zaljubljenom je najbolja publika zaljubljeni.
Rekla mi je da ima trideset i sedam godina, pisac je, nikad se nije ženio. Upoznala ga je na plaži. Iš-la je prošetati, on je išao prošetati. Oboje su bili sami, išli su u istome smjeru. On je zastajkivao da pro-uči školjke pa ga je ona napokon sustigla i predstavila se. Na kraju su otišli u njegovu kuću gdje joj je napravio salatu od rajčica, mozzarelle i bosiljka. Rajčica i bosiljka iz svog vrta, svježe mozzarelle. Kaže da nisu mogli prestati razgovarati – da je genijalan, zgodan, osjećajan.
– Jesi li ga vidjela poslije tog dana?
– O, da. Družili smo se cijeli vikend... Rach, kao da smo preskočili sva sranja. Teško je to objasni-ti.... Jednostavno smo već zajedno. Fenomenalan je.
– Kad ga mogu upoznati?
– Dolazi ovaj vikend. Možeš ga tad upoznati.
– Jedva čekam.
Drago mi je zbog nje, ali malo sam zavidna. Pretpostavljam da Julian nije zaručen. Les je nazvao i omeo naš trenutak. Nisam se javila, nisam imala snage suočiti se s njime. Čini se da se ni Hillary ne može maknuti iz stolice i otići u ured provjeriti svoje poruke. Naš ured i sve radilice u njemu mogu pri-čekati. Mi razgovaramo o ljubavi.
Nakon što je Hillary izašla iz mog ureda, ponovno sam se prepustila opsjednutosti Dexom, čekajući e-poruku ili poziv. Kad je telefon napokon zazvonio, poskočila sam.
Ali to je samo Darcy, pita jesam li slobodna za ručak.
Rekla sam joj da jesam. Mrska mi je pomisao da ću je vidjeti, ali moram znati što se događa. Možda joj je Dex nešto rekao.
Našle smo se u Naplesu, restoranu u predvorju zgrade Met -Lifea. Red je pa sam predložila da ode-mo prekoputa u zalogajnicu. Rekla je da neće, da umire za pizzom. Dobro, rekla sam, čekat ćemo stol. Na njezinu licu tražim moguće tragove prekida. Ništa novo, iako joj je sunce još više izblijedilo kosu. Nosi je u niskom, urednom konjskom repu. Akvamarinske naušnice njišu joj se tik ispod resica.
– Imam nešto po licu? – upitala je Darcy, otrvši obraze.
– Samo sam gledala tvoje naušnice. Lijepe su. Jesu li nove?
– Nisu. Dex mi ih je davno poklonio.
– Kada? Za tvoj rođendan?
– Ne... Ne mogu se točno sjetiti. Nije bio neki povod.
Preplavila me ljubomora, ali govorim sebi da se otad štošta promijenilo.
Darcy me pita kako sam provela vikend.
– Dobro, rekla sam. Srce mi je zaigralo od same pomisli. – Znaš već. Hrpa posla... A ti?
– Fenomenalno. Trebala si biti ondje. Odlični tulumi. Odlični bendovi u Talkhouseu. Ajme, tako je dobro bilo. Ti i Dex baš ste našli raditi za pogrešan vikend.
Ti i Dex. Ti i Dex. Ti i Dex.
– Je li Dex morao cijelo vrijeme raditi? – pitam, za svaki slučaj.
Okrenula je očima. – Da, uvijek ista priča. Udajem se za radoholičara.
– Nije on kriv zbog toga što mora raditi.
Ili zbog toga što osjeća.
– Da, da, da, kaže ona. – Ali kladim se u što god hoćeš da se dobrovoljno javi za pola onog što mu utrpaju da radi. Kunem se da u tome uživa. To mu da je osjećaj važnosti. – U glasu joj je primjesa zlo-be. Možda joj je ovo uvod u priču o tome kako su se strašno posvađali.
– Misliš?
– Znam, rekla je dok su nas vodili do stola vani. – A ti valjda znaš da je Hillary upoznala tipa, je li tako?
– Da, rekla mi je. Jesi li ga upoznala?
– Nakratko.
– Kako ti se učinio?
– Ne izgleda loše. Nije moj tip – previše umjetnička furka. Ali svejedno je prilično zgodan. Čudima nikad kraja.
– Što želiš time reći? – upitala sam, iako dobro znam da želi reći kako je malo vjerojatno da Hillary može upoznati zgodnog muškarca.
– Pogledaj je. Uopće je nije briga kako izgleda. Rijetko se kad i ponaša kao žensko.
– Meni je ona lijepa.
Darcy mi je pogledom poručila da se saberem.
Pomislila sam na Hillaryne zgužvane hlače i zguljeni lak na nogama. – To što nije slatkasti tip žene ne znači da nije privlačna.
– Prešla je tridesetu. Treba početi stavljati šminku. Ta sranja s prirodnim izgledom iz mode su izašla u sedamdesetima.
– Pa Julian se očito ne slaže.
– Da, e pa, vidjet ćemo koliko će to potrajati. – Rekla je, umočivši kruh u tanjur s uljem.
Da, e pa, vidjet ćemo koliko ćete još ti i Dex potrajati. Sjetila sam se crvenih kockica, gurnutih na sigurno u limenku Altoidsa, i istog me časa obuzelo kajanje. Ne želim je povrijediti. Voljela bih da Dex i ja nekako možemo biti zajedno, a da ne povrijedimo Darcy. Zašto se do sretnog kraja tako teško dola-zi? Ponovno sam se usredotočila na Hillary i Juliana. – Mislim da joj se stvarno sviđa, kažem.
– A-ha, rekla je, okrenuvši očima. – Znaš valjda da njezin bivši ima novu curu, je li?
– Da. Naravno da to znam. Fućka joj se za Coreyja. A i ona je njega napucala, sjećaš se?
– Pa. Da. Ali onda je on prohodao s dvadesettrogodišnjim komadom i počeo paradirati po Talkhou-seu njoj pod nosom... I tad je ona najednom postala silno uvjerena da je Julian čovjek za nju. Slučaj-nost? Ne bih rekla.
Rekla sam joj da mislim kako je zlobna. – Prestani joj kvariti veselje.
– Dobro. U redu. Briga me. Nova tema, Darcy će, otrvši ubrusom kut usta. – Kad si zadnji put raz-govarala s Marcusom?
– Negdje prošli tjedan.
Nagnula se naprijed i rekla mi da me spomenuo nekoliko puta tijekom vikenda.
– Baš lijepo, rekla sam, i dalje ne mičući pogleda s jelovnika. Marcus mi se čini kao pradavna proš-lost.
Napravila je grimasu. – Zašto si tako mlaka prema njemu? Zar ti nije zgodan?
– Je. Zgodan mi je, kažem.
Naš je konobar došao za stol da primi narudžbe. Darcy je zatražila pizzu. Ja sam mu rekla da bih htjela salatu cezar.
Darcy se pobunila. – Zar ne želiš nešto obilnije od salate?
Vidim da je iritira što sam ja naručila salatu a ona pizzu. Voli kad lagano jelo naručuje ona. Pa sam je umirila i rekla: – Salata cezar je zasitna i zapravo jako deblja.
– Pa, morat ćeš pojesti malo moje pizze. Ne mogu sve pojesti sama. – Govori meni, ali to je namije-njeno konobarovim ušima.
Nasmiješio joj se. Lice joj je poprimilo izraz srdačnosti i otvorenosti. Uhvatila sam je kako lijevu ruku sklanja pod stol da joj ne vidi prsten.
Kad se okrenuo da će otići, rekla je: – I možete li pripaziti da mi ne zagore dno pizze! Neki put im dno zagori. A ja volim kad mi je pizza – kako bih to rekla – slabo pečena. – Prebacila je konjski rep na prednju stranu ramena.
Nasmijao se i namignuo. – Nema problema.
– Premlad je za tebe, rekla sam, ne obazirući se na to što me je još mogao čuti.
– Što je? – rekla je nedužno. – Ma mo-lim te. Nisam očijukala.
Prije nego što pokrene drugu temu, moram utvrditi je li se kod kuće nešto već zakuhalo. – Što ste odlučili za CD-e?
– CD-i? – Zbunila se. – A, da, to. Nisu mi uopće pali na pamet. Ovaj sam vikend napravila predah od planova za vjenčanje. Uostalom, mislim da ti CD-i zahtijevaju previše truda. Možda ipak izaberem bademe ili peperminte. Izrađuju one slatke limenke Altoidsa u obliku srca. Možda to uzmemo. Znaš koliko Dex voli te Altoidse.
– Mmm... Nisam to znala.
– Da, rekla je. – S cimetom.
Dexter nije nazvao do kasno te noći, a ja sam poziv propustila jer sam pregledavala dokumente u dvorani za sastanke. Njegova je poruka kratka: – Zdravo, Rach. Oprosti Što nisam zvao danas... Cijeli dan imamo opsadno stanje jer se spremamo za tu prezentaciju u četvrtak. Stvarno sam dio tog posla trebao obaviti preko vikenda... Iako ne bih postupio drukčije. Vrijedilo je toga jer sam bio s tobom. Ne-dostaješ mi. Čujemo se uskoro.
Nakon njegove poruke osjećam se šuplje. To je sve? Sažetak njegova radnog rasporeda? A upotrije-bio je ni manje ni više nego iritantni bankarski izraz kao što je – opsadno stanje. Još samo fali da mi kaže da – jedva može nos promoliti – – jedna u nizu bankarskih fraza u značenju – silno sam zauzet. A što je još važnije, uopće nije spomenuo Darcy, kad ću ga opet vidjeti, ništa. Samo da mu nedostajem. Imam osjećaj kao da mi izmiče, kao da se moja prilika za sreću topi. Počela me hvatati panika, ali onda sam zapovjedila sebi da budem strpljiva. Dex će povući pravi potez. Na kraju će biti sa mnom.
Dexa sam naposljetku vidjela u četvrtak navečer. Stigao je k meni kasno, iscrpljen od posla. Razgo-varali smo nekoliko minuta prije nego što je zaspao s glavom u mom krilu dok sam ja gledala reprizu Obitelji Soprano. Tony opet vara Carmellu. Neizmjerno i bezrezervno suosjećam s njome, što je ironi-čno jer je ona supruga, a ne ona druga žena. Pomislila sam na Darcy, usporedila naše osjećaje prema Dexu. Ona ga ne voli kao ja. To jednostavno nije moguće. To će biti moja posljednja racionalizacija u samoj završnici.
Poslije ponoći lagano sam ga prodrmala, rekla mu da bi vjerojatno trebao kući. Nevoljko se složio i ponovio mi koliko mu je žao zbog ludnice na poslu. Rekla sam mu da shvaćam, da znam kako je to. Poljubio me uz dug zagrljaj. A onda opet krenuo k Darcy. Dok je izlazio, upitala sam što radi preko vikenda. Pokušala sam ostaviti nonšalantan dojam, ali u dubini duše hvatam se za slamke, u nadi da će mi udijeliti nekoliko sati.
– Moj tata i njegova žena dolaze u posjet. Nisam ti to rekao?
– Ne. Ne. Nisi. Ali lijepo je to. Što ćete raditi?
– Ma ono, ništa posebno. Večere. Možda mjuzikl.
Zamislila sam njih četvero na izlasku. Boli me što ne mogu upoznati njegova oca, što samo joj više podcrtava srž stvari: nisam s Dexom. Ja sam ona druga žena. Pomislila sam na sve one druge žene koje tu i tamo zapadne četvrtak navečer, ali nikad blagdani ili posebne obiteljske prigode ili važne poslovne večere. Isključene su onda kad je zaista važno. A tad sam pomislila kako Dex meni čak i nije nudio niš-ta od tih jamstava, lažnih ili ikakvih, koje ona druga žena u filmu uvijek dobije. Ništa osim dva – volim te – i crvenih kockica.
U subotu navečer Hillary me nagovorila da se pridružim njoj i Julianu. Peče me savjest što sam im se prikrpala na večeru, ali pristala sam jer nisam željela ostati sama sa svojim mislima o Dexu. Proga-njao me je ugodni obiteljski vikend, Dex kako se smješka usred neizbježnog čavrljanja o vjenčanju, pretvarajući se da sve za njegovu svadbu ide prema planu. Možda i ide prema planu. Nemam pojma što se događa, a čekanje i neizvjesnost mnogo je teže podnijeti nakon našeg zajedničkog vikenda.
Pa sam se tako odvukla u Gramercy da se s Hillary i Julianom nađem u talijanskom restoranu I Trulli. Sjedimo za malenim okruglim stolom u prekrasnom stražnjem vrtu, okruženom zidovima od pješčenjaka, dok se nad nama nadvija komadić modrog neba. Patio osvjetljavaju svijeće, a sitne bijele svjetiljke upletene su među grane stabala. Ugođaj je da ne može biti romantičniji. Ako se zanemari da sam ja višak. Nakon petnaest minuta znam da mi se Julian sviđa. Uopće ne afektira, ali govori polako, pomno bira riječi – umjesto – više mi se sviđa – govori – dajem prednost, – lijepo – umjesto – zgodno – i – ishodište – umjesto – početak. To su jednostavne alternative, ne kićene rječničke stavke, pa znam da se ne razmeće. (Jednom sam izašla s muškarcem koji je u jednoj večeri upotrijebio riječi – blagotvoran, – švelja – i – slatkorječiv. Odbila sam njegov poziv za drugi izlazak iz straha da će se pojaviti s krava-tom Ascot oko vrata.) I iako Julian nije naočit u uobičajenom smislu, sviđa mi se kako izgleda. Njego-va kovrčava. podulja kosa, preplanula koža i tamnosmeđe oči podsjetile su me na portugalskog ribara.
Promatram Juliana kako se smije nečemu što je Hillary upravo rekla, nagnuvši se prema njoj. Nitko ne bi rekao da su se upoznali prije tek tjedan dana. Njihova je interakcija tečna i prirodna, a ona ne radi ništa od onog što žene rade u početnim fazama veze. Dvaput ga je pitala ima li špinata za zubima, svoju je tjesteninu pojela do zadnjeg komadića, a onda inzistirala da naručimo desert.
Uz kriške torte od sira Hillary i ja govorimo Julianu koliko mrzimo svoje poslove. On pita zašto je-dnostavno ne damo otkaz.
Mi kažemo da to nije tako lako, zlatne lisičine, otplata zajmova, bla, bla, bla. A uostalom, što bismo drugo radile? On me pogledao i pitao, da, što biste drugo radile? Bacila sam pogled prema Hillary u želji da ona odgovori prva.
– Hill bi otvorila trgovinu antikviteta, rekao je, dodirnuvši joj zapešće. – Je li tako?
Hillary mu se nasmiješila. Već su pretresli svoje snove. Dala bih se okladiti da će ona svoju trgovinu otvoriti u centru Montauka.
– Dakle, što je s tobom, Rachel? – ponovno me pita Julian, a njegove me tamne oči proučavaju.
To je pitanje uobičajeno u razgovorima za posao u odvjetničkom uredu, zajedno sa – Zašto ste odlu-čili studirati pravo?, na što ti izbaciš prigodni odgovor o služenju pravdi, a zapravo misliš Zato što sam štreberski tip koji je naviknuo davati sve od sebe, a nema pojma što bi drugo radio; studirala bih medi-cinu, ali od krvi mi je muka.
Rekla sam mu da ne znam, posramljena tom istinom.
– Možda bi to brže zaključila da daš otkaz, rekao je Julian svojim smirenim glasom. – Siromaštvo, glad – to ti razbistri glavu.
Moj mobitel je zazvonio. Zvuk nam je zaparao uši. Ispričala sam se, rekla kako sam mislila da sam ga isključila prije večere. Možda je Dex. Možda se iskrao na WC da me nazove.
– Tko je? – pita, Hillary. Vidim da se i ona pita je li to Dex.
– Nisam sigurna.
– Pa pogledaj, rekla je. – Ne smeta nam, je li tako?
Julian je slegnuo ramenima. – Nimalo.
Ne mogu odoljeti. Izvadila sam telefon iz torbice i preslušala poruku. To je samo- Marcus. Kaže da zna da je kasno, ali da ga je zanimalo što radim.
– Marcus, rekla sam, ne uspjevši prikriti razočaranje.
Hillary je podsjetila Juliana tko je Marcus-onaj iz naše kuće. Kimnuo je, rekao da naravno da ga se sjeća.
– Zašto ga ne nazoveš? Pozovi ga da dođe, rekla je. – Naručit ćemo još bocu vina.
Lijepo od nje što to nudi, ali vidim da je spremna privesti kraju zajednički dio večeri. A ja više ne želim milostinju. Odbila sam, rekla da sam umorna, da je večera bila krasna, ali da stvarno moram kući. Julian je uhvatio pogled naše konobarice i gestom kao da piše po zraku zatražio račun.
Kad smo izašli iz restorana, Hillary me pitala hoću li na taksi. Rekla sam joj da neću, da mislim da ću prošetati.
– Četrdeset i nešto ulica?
– Večer je lijepa.
Oprostili smo se kod Dvadeset i sedme i Lexa. Julian me poljubio u obraz. Otprilike je moje visine, čitavih pet centimetara niži od Hillary. Začudila sam se što Darcy nije to spomenula. Kažem Julianu da mi je drago što sam ga upoznala. Također, rekao je, i da se nada da će me vidjeti u Montauku. Zagrlila sam Hillary i ushićeno joj se nasmiješila da joj dam do znanja kako svesrdno odobravam njezina novog dragog. Dok sam kretala kući, shvatila sam da iako se iskreno veselim zbog Hillary, zbog njezine se propupale veze osjećam još ispraznije, još osamljenije.
Raspoložena četvorka sad vjerojatno izlazi iz kazališta, odlazi nekamo na finu večeru, šeću avenija-ma, smiju se i pjevaju najzaraznije melodije iz mjuzikla. Ogorčenost je navrla u meni. Da sad imam kockice sa sobom, bacila bih ih u jarak.
Nastavila sam prema Trećoj, bacivši pogled na sat. Tek je prošlo deset i najednom mi se ne ide kući. Razmišljam o tome da uzvratim poziv Marcusu, zabrinuta da to ne bi bilo pošteno i da bih ga samo is-koristila da prebolim Dexa. Ali toliko sam nesretna i srdita da svejedno okrećem Marcusov broj.
Javio se nakon što je jedanput zazvonilo.
– Što radiš? – pitam.
– Hej! Dobila si moju poruku?
– Da, jesam. Bila sam na večeri. U tvom sam kvartu. Hoćeš da se nađemo na piću?
– Rado. Gdje si?
Rekla sam mu da sam na uglu Dvadeset i sedme i Treće. – Ondje kod Rodeo Bara?
Podigla sam pogled. Pogodio je koordinate. – Da, prekoputa je.
– Pa uđi unutra i naruči mi Pete's Summer Brew, može? Odmah dolazim.
Glas mu je živahan i veseo i izmamio mi je osmijeh. Rekla sam mu da ću biti za šankom i čekati ga s njegovim Pete'som.
Rodeo Bar je maksimum seljaštva koji Manhattan dopušta. Stare registracijske tablice uokviruju šank, a golemi preparirani bivol visi sa stropa. Ljuske kikirikija svuda su po podu.
– Hej, ljepojko, začula sam Marcusa iza sebe. – Je li ovo mjesto zauzeto?
Nasmijala sam se i rekla mu da nije, da neka samo izvoli. – Evo ti pivo.
– I još je hladno, rekao je nakon dugog gutljaja. – Hvala.
– I drugi put.
– I gdje si bila?
– I Trulli
Kimnuo je u znak da zna gdje je to. – Zgodno. Jesi li bila na spoju? – upitao je, tobože ljubomorno. Podigao je šaku kao da će postati nasilan prema muškarcu koji je ušao na njegov teritorij.
Nasmijala sam se. – Nisam. Bila sam s Hillary i Julianom, njezinim novim dečkom. Upoznao si ga prošli vikend, je li tako?
– A da. Onaj tip kojeg je Hillary pokupila na plaži.
Opet sam se nasmijala. – Tako nekako.
– I jest. Zbilja. Žestok potez.
– Hillary je po mnogočemu više slična muškarcu nego ženi, rekla sam, pomislivši kako ja nikad ne bih mogla tako pristupiti neznancu na plaži.
– Da, rekao je. – To je zapravo odlično. Ja još čekam da ti postaneš agresivna prema meni.
Nasmiješila sam se. – Ma stvarno?
– Da, stvarno. – Nasmiješio se, pogledavši ravno u mene.
– I tako, rekoh.
– I tako. – Pomaknuo je ruku uz moju.
– Bijela sam, rekla sam, uspoređujući boju naše kože.
– Sviđa mi se bljedoća, reče. – Ženstvena je.
– Da pojasnimo to malo, – rekoh, – voliš agresivne žene koje izgledaju ženstveno?
Pucnuo je prstima po zraku i upro prst u mene. – Točno tako. Zadovoljavaš li uvjete?
Nasmijala sam se i otpila pivo, pitajući se hoće li me Marcus večeras poljubiti. Ako me poljubi, mo-gla bih mu uzvratiti. Možda čak s užitkom. – Ako ne možeš biti s onim kojeg voliš...
Ispili smo pivo. Meni je dojadila country glazba pa sam pitala Marcusa je li spreman za polazak. Rekao je, naravno, želim li u neki drugi bar? Jesam li bila u Aubetteul? To je samo nekoliko ulica dalje.
– Da. U istoj ulici kao I Trulli, je li tako?
– Da. Bio sam ondje samo preko tjedna pa ne znam hoće li valjati. Ali imaju fenomenalne martinije od jabuka koji bi ti sigurno savršeno sjeli. Ide li ti se?
Nasmijala sam se. Otkud on zna što bi meni savršeno sjelo? Dex mi savršeno sjeda. – Može. Idemo.
Brzo smo odšetali do Aubettea, prošli pokraj mišićavog vratara u crnom na ulazu. Ušli smo unutra. Okupljene je teško definirati – među one koji žive izvan Manhattana umiješala se natruha europskog pozerstva. Krenula sam za Marcusom prema baru s cigarama otraga i sjela kraj njega na prošiveni kož-ni kauč s visokim naslonima za ruke. Ugodno je, ali s Dexom bi bilo ugodnije. Potisnula sam ga iz mis-li.
– Što želiš?
– Martini od jabuka. – Osjećam kako mi crno vino i pivo putuju prema glavi. Vjerojatno mi nije pametan potez taj martini, ali nije me briga.
– Nećeš požaliti. Evo me odmah.
Vratio se s mojim martinijem od jabuka i čašom viskija za sebe. – Kakav je? – pita nakon što sam otpila.
– Fin je.
– Istog je okusa kao bomboni Jolly Rancher, zar ne?
Srknula sam još jedanput. – Da. Jest. Hoćeš gutljaj?
Otpio je iz moje čaše, a onda obliznuo usnice i pogledao me. To je poziv. U svom polupijanstvu na trenutak sam se zbunila, nisam sigurna što sad trebam. Pomislila sam na Dexa. Nije još raskinuo zaru-ke. Možda nikad i neće. U međuvremenu mogu ljubiti Marcusa. Moram zaštititi svoje srce. A nešto mi govori kako Marcus ne bi imao ništa protiv da ga na taj način iskoristim. Nagnula sam se prema njemu, potaknula poljubac.
– Hopala. – Nacerio se. – To nisam očekivao.
Opet sam ga poljubila.
– Ni to, rekao je.
Pitam se hoće li reći Dexu. Dio mene nada se da hoće. Poljubila sam ga treći put i dodala malo jezi-ka da pojačam dojam. Još smo malo razgovarali. Pripita sam i osjećam neodređenu sklonost prema njemu. Ima lijepe podlaktice, s točno onoliko dlaka koliko treba. Poljubili smo se još nekoliko puta i bilo je ugodno, ali ništa se u meni nije uskomešalo. A svaki put kad nam se usnice dotaknu, Dexter mi sve više nedostaje.
Napokon smo izašli iz Aubettea i u neprilici zastali na ulici. Taksi se sjurio niz Dvadeset i sedmu prema Lexu. Marcus me nije spriječio da ga zaustavim, nije me pozvao da odemo k njemu. Laknulo mi je jer mislim da se moglo dogoditi da pristanem. A to bi bila pogreška. To bi iz mene samo progovorio martini od jabuka – to i kivnost što me sve više guši jer sam tu gdje jesam, šest dana post festum, tehno-loški sam višak na romantičnoj večeri i ljubim pogrešnoga u baru bez prozora prepunom cigarskog di-ma.
Šesnaest
Moram ljubiti Marcusa da bih Dexu dala više vremena. Zamršena je to logika, ali osjećam da taj ma-leni izdajnički čin između Dexa i mene stavlja znak jednakosti, bar kratkoročno. On je zaručen; ja sam poljubila njegova prijatelja.
Hillary nisam uspjela prodati tu teoriju. Izvan sebe je, govori mi da prestanem s time. Nema više. Dosta.
– Samo još malo vremena, rekoh. – Još je srpanj. Tek smo u srpnju.
Pogledala me skeptično.
– Daj, Hill, rekla sam. – Strpljivost je vrlina... Tko čeka, taj dočeka... Vrijeme sve liječi.
– A-ha, rekla je. – A što je s recimo 'Što možeš danas, ne ostavljaj za sutra? Jesi li ikad čula to?
– Uskoro ću nešto reći. Hoću.
– Dobro. Zato što to stvarno više ne možeš odgađati. Moraš ga pritisnuli, rekla je. – Nastaviti svoj život ovako ili onako. Ovo načekavanje tebi jednostavno škodi, Rachel. Ozbiljno sam zabrinuta za te-be...
– Znam. Reći ću nešto, rekoh joj. – Imaj na umu da sam ga vidjela samo jedanput od našeg zajed-ničkog vikenda. A i to je bilo kasno jedne večeri poslije posla. Zaspao je na mom kauču.
– Dakle, rekla je znalački.
– Dakle, Što?
– Dakle, ne govori li ti to nešto?
Znam na što cilja. Da me Dex dovoljno voli našao bi više vremena za mene. Da sam izgubila zamah od Dana nezavisnosti.
– Ne, zapravo ne govori, rekla sam u svoju obranu. – Oboje na poslu imamo ludnicu. Les divlja. Znaš to. Doslovce se nismo stigli vidjeti.
– Dobro, rekla je. – Ali ja mu dajem još jedan tjedan. A onda nema više izlika.
– Dva tjedna, pogađam se, a onda objašnjavam da bi samo jako plitkoj osobi bilo tako neopisivo la-ko razvrgnuti zaruke. Da je situacija neizmjerno kompliciranija nego što to ona priznaje. Da me Dex ne bi vukao za nos zabave radi. Da u najmanju ruku cijeni naše prijateljstvo. Da također cijeni moje prija-teljstvo s Darcy. Da je pošten. Da mi je rekao da me voli. I da je to i mislio. Upirem iz petnih žila, nas-tojeći usput uvjeriti i samu sebe.
– Dobro onda, rekla je. – Dva tjedna. Apsolutni maksimum.
Nasmiješila sam se i kimnula, pomislivši da su dva tjedna taman pravi rok. Za jedno ili za drugo.
U međuvremenu se moram suočiti s još jednom zaprekom: Darcynom djevojačkom veče-ri/darivanjem. Ugovorena je već prije sto godina – treća subota u srpnju – ali iz očitih razloga tu večer još nisam isplanirala. Claire me to popodne nazvala da me ispita o detaljima. – Da idemo u Hampton ili da ostanemo u gradu?
– Ne znam. Što ti misliš? – rastresena sam jer sam primijetila da je moja tajnica – preporuka – napi-sala s ije na prvom listu faksa koji nisam pregledala. Ako to Les vidi, šiznut će.
– Ovisi o tome što Darcy želi, kaže Claire.
Naravno. Kao i uvijek.
– Tako je, rekla sam.
– No? Što ona želi? – upitala me Claire tonom koji poručuje, ti bi to trebala znati, ti si kuma.
Priznajem da nisam sigurna.
– Stavimo je na konferencijski poziv pa ćemo doznati, predložila je Claire tonom organizatorice pri-redbi u studentskom sestrinstvu. Stavila me na čekanje i vratila se s Darcy na vezi.
Izložile smo Darcy mogućnosti: Manhattan ili Hampton. Claire je istaknula prednosti i nedostatke svake i uvjerila je da će u oba slučaja to biti najbolja djevojačka večer u povijesti.
Darcy kaže da joj je svejedno. Obje joj mogućnosti zvuče odlično. Potištena je. Nešto nije u redu. Možda su kod kuće iskrsnuli problemi, možda je u njihovoj vezi zijevnuo jaz. Možda joj je Dex nešto rekao. Preplavio me val nade, a za njim još veći krivnje. Kako mogu tako lako priželjkivati nesreću svoje prijateljice?
– 'Svejedno ti je? – pita Claire. – To prvi put čujem.
– Vi odlučite. Meni odgovara i jedno i drugo.
– Što će Dex? – Claire pita. Naravno, i mene zanima to isto.
– Nisam sigurna, rekla je Darcy. – Spomenuo je da će otići u Hampton na golf.
– Pa ako to učini, mi bismo trebale ostati u gradu. Ne želiš valjda da bude blizu dok feštaš, je li ta-ko?
– Ne, rekla je Darcy. – Valjda ne.
Nešto nikako nije u redu. U glasu joj nema ni tračka uzbuđenja zbog večeri u njezinu čast. Proradio je moj instinkt da je utješim.
– Claire i ja ćemo sve organizirati pa ti javiti kamo da dođeš, rekla sam. – Odgovara li ti to?
– Da. Može tako. – Glas joj je ravnodušan.
– Je li sve u redu? – pita Claire.
– Jest. Samo sam malo umorna.
– Dobro. Sredit ćemo to, Darce. Večer će biti odlična, kažem ja.
Sve smo se oprostile i poklopile. Claire me smjesta ponovno nazvala. – Što je njoj? Zvuči uznemi-reno.
– Ne znam.
– Misliš da se ljuti na nas zato što to još nismo isplanirale? Stvarno smo prilično nemarne, rekla je Claire s prizvukom zabrinutosti. Strašno je to kad se Darcy ljuti na tebe.
– Nije. Ne može to biti razlog. Zna da smo svima datum javile prije nekoliko tjedana... Sve će doći. Treba samo definirati konačne planove. Ja ću razgovarati s njome, rekla sam.
Završila sam razgovor s Claire i opet nazvala Darcy. Javila se beživotnim glasom.
– Sigurno si dobro? – upitala sam, očekujući njezin odgovor krajnje podvojena.
– Ma jesam. Samo sam umorna... Možda malo loše volje.
– Zašto? Kako je vikend prošao? – pitam oprezno.
– Bilo je dobro.
– Je li ti bilo zabavno s Dexovim ocem?
– Da. Simpatičan je, ona će.
– Sviđa li ti se njegova maćeha?
– U redu je. Ali baš zna udaviti.
Rugalu se sova sjenici
– Što je učinila?
– Pa, na primjer, stalno se žalila kako joj je hladno u kazalištu. Trebala si čuti kako se navila pod ci-jelom stankom, Čak i nakon što joj je gospodin Thaler dao svoj sako. A Dex i ja smo mislili, e pa tako ti je to kad si obukla golišavu haljinu.
Dex i ja smo mislili... Stegnulo me u želucu. Nadam se da neću te riječi slušati do kraja života.
– Ali vikend je sve u svemu bio dobar? – ispipavam, pritisnuvši slušalicu uz uho.
– Da. Bio je dobar.
– Zašto si onda loše volje?
– Ma ne znam. Mislim da je to samo PMS. Bit ću ja dobro.
Inače bih strpljivo pokušavala oraspoložiti Darcy, našla bih neki način da je razveselim, ali umjesto toga samo sam rekla: – E pa, idem sad. Moram isplanirati tamo neku proslavu.
Zahihotala se. – Aha. Nego kako. I neka bude dobra.
– Može, rekla sam, svjesna da ću glavninu organizacije prepustiti Claire. Ona će se tog posla prihva-titi s veseljem. Znam da vjeruje kako Darcy do nje drži više nego do mene, kako bi za kumu izabrala nju da ja Darcy ne poznajem dulje. Vjerojatno ima pravo. Najvažnija spona između Darcy i mene je prošlost. Prošlost i Dex.
Ostatak tjedna brzo je prošao. Dexa nisam vidjela, ali samo zato što je bio u Dallasu na poslovnom putu. Pokušala sam Hillary uvjeriti da bi mu rok trebalo pomaknuti za tri dana zato što svoju situaciju stvarno ne može rješavati dok je u Teksasu (iako smo Dex i ja na telefonu uspjeli provesti više od četiri sata). Ona mi je rekla da bi mu razdvojenost samo trebala pružiti priliku da temeljito preispita svoje osjećaje i smisli plan akcije. Rekla sam joj kako sam sigurna da to i radi.
U petak ujutro, samo nekoliko sati nakon što se vratio u New York, Dex je nazvao i predložio da se nađemo na ručku prije nego što krene u Hampton. Dogovorili smo se da ćemo se naći u pekarnici blizu mog stana, da izbjegnemo gužvu u centru u doba ručka. Nervoza me drži dok sjedam u podzemnu pre-ma rezidencijalnim četvrtima. Nisam ga vidjela dulje od tjedan dana – otkad sam poljubila Marcusa. Znam da to što sam ljubila Marcusa nema neku težinu (očito ni njemu jer se otad gotovo i nismo čuli), no svejedno me uhvatio neki čudan osjećaj kad sam Dexa pozdravila poljupcem. Ne baš krivnja, samo mučaljivost.
– Tako si mi nedostajala, rekao je Dex, odmahujući glavom. – Stalno sam se nadao da ćeš doletjeti u Dallas i iznenaditi me.
Nasmijala sam se jer mi je to stvarno i palo na pamet. – I ti si meni nedostajao, rekla sam i osjetila kako se opuštam.
Stajali smo na uglu i cerili se jedno drugom kao dva luđaka prije nego što smo se preselili u pekarni-cu. Krcata je ljudima, što nam je dalo izliku da se dotaknemo. Njegovi su prsti okrznuli moje, vanjskim smo se dijelom nogu očešali jedno o drugo, ruka mu počiva na mojim leđima dok me nuka da se poma-knem u redu. Uživam u Dexovoj blizini, previše rastresena da bih mogla naručiti. Propustili smo troje ispred sebe prije nego što smo oboje izabrali sendviče sa salatom od jaja. Platili smo peciva i dva Snappleova ledena čaja od limuna, a onda žustrim korakom krenuli prema mom stanu. Govorim sebi da se ne smijem previše prepustiti osjećajima kad napokon budemo sami. Stvarno moram spomenuti Darcy prije nego što počnemo slaviti njezinu djevojačku večer. Moram to učiniti uz našu salatu od jaja. Naravno, osim ako on to ne učini prvi.
Taman kad smo bili nadomak mojoj zgradi, pola ulice dalje ugledala sam Claire kako se obrušava prema nama. Čula sam kako je Dex opsovao ispod glasa u istom času kad sam na Claireinu licu razab-rala zbunjenost. Nema vremena da se posavjetujem s Dexom i smislim priču. Još pet koraka i evo nam je za vratom. Uhvaćeni smo na djelu.
– Zdravo, Claire! – zagrmio je Dex.
– Što vas dvoje radite ovdje? – Premjestila je Pradinu torbu boje gorušice s jednog ramena na drugo i smeteno se osmjehnula.
Nervozno sam se nasmijala. – Što ti radiš tu? – upitala sam. Slabašan je to pokušaj da dobijem neko-liko sekundi. Pod pritiskom sam grozna, potpuna katastrofa. Ne bih trebala biti parničarka, bar ne onog tipa koji bi ikad morao kročiti u sudnicu. Više mi leže moje kutijetine s dokumentima u prejako klima-tiziranim konferencijskim dvoranama.
– Ranije sam izašla s posla da se pripremim za proslavu sutra. Baš sam u Kate's Paperie kupila papir za zamatanje i čestitku za Darcy. – Bacila je pogled na naše papirnate vrećice. Ja nosim naše napitke; sendviči su kod Dexa. – Idete na ručak?
– Ne, rekao je Dex. Savršeno je sabran. – Zapravo da, upravo smo kupili ručak. Ali ja idem prema autu – baš se spremam za Hampton.
– A, rekla je, ali još nije zadovoljna. Nasreću, pogled je uprla u Dexa. U njega imam više povjerenja nego u sebe.
– Morao sam Rachel dati nešto da da Darcy, reče Dex.
Naherila je glavu u stranu. – Što to?
Ne bih rekla da je sumnjičava; jednostavno ne razmišlja o tome da se ono što mi radimo možda nje ne tiče. Ona sebe doživljava kao dio Darcyna intimnog kruga, s pravom na bilo kakvu informaciju koja ima veze s njezinom prijateljicom. A Dex i ja imamo itekakve veze s Darcy.
– Poruku, reče Dex. – Sitnicu koju bih Darcy htio dati prije nego što krene u svoj ludi i divlji noćni provod.
– A. – Claire se nasmiješila, očito se ne zapitavši zašto Dex nije jednostavno mogao poruku ostaviti u njihovu stanu, zašto bi mene morao odrediti za svog glasnika. – Pa bit će divlje i ludo. U to se možeš okladiti.
– Mogu misliti... – Dex će.
– Onda, Rachel, hoćeš li popodne uzeti slobodno?
Sva sam se uzmucala i usprtljala pa rekla ne, da, nisam sigurna, možda.
Hillary je sutradan stigla na posao nešto prije jedanaest, u zgužvanim hlačama i oguljenim crnim sandalama. S nožnih joj se noktiju lak dobrano sastrugao pa joj palac nalikuje na zdepastu lizalicu. Na-smijala sam se i odmahnula glavom, a ona je pljusnula u svoju uobičajenu stolicu u mom uredu.
– Što je tako smiješno?
– Tvoja garderoba. Otpustit će te.
Naš je ured nedavno promijenio propise o odjeći, prešavši sa stroge na poslovnu ležernu garderobu, pod uvjetom da nema kontakata s klijentima. Ali prilično sam sigurna da glavni partner nije na umu imao Hillarynu kombinaciju kad je u dopisu spomenuo – primjerenu poslovnu ležernost.
Slegnula je ramenima. – Kad bi me bar otpustili... Dobro. Dakle, da čujem o vikendu. Do zadnjeg detalja.
Nasmiješila sam se.
– Tako dobro?
Rekla sam joj da nam je bilo fantastično. Rekla sam joj da smo išli u Balthazar i Atlantic Grill i za našu šetnju po parku i kako je lijepo bilo provoditi toliko vremena s Dexom. Nadam se da ću uspjeti izbjeći očito pitanje budem li dovoljno govorila.
– I hoće li ga on otkazati?
E, upravo to.
– Pa nisam sigurna.
– Nisi sigurna? Znači, rekao je da razmišlja o tome?
– Pa nije.
– Ne razmišlja o tome?
– Pa... Nismo to izrijekom spomenuli. – Trudim se da ne ispadne kao da se branim.
Naborala je nos. A onda se tupo zabuljila u mene. Pitam se ima li njezino negodovanje više veze s mojom pasivnošću ili s njezinom sve dubljom sumnjom da Dex radi budalu od mene. Prvo možda i jest istina, ali potonje nije. – Mislila sam da ćete vas dvoje konkretno raspravljati, rekla je namršteno.
– I ja isto, ali...
– Ali što?
– Ali rekao mi je da me voli, rekoh. Nisam namjeravala povjeriti taj intimni detalj, ali imam osjećaj da moram.
Izraz Hillaryna lica trunčicu se promijenio. – Da?
– Da.
– Je li bio pijan?
– Nije! Nije bio pijan, rekla sam, bacivši pogled na monitor svog računala, u nadi da ću dobiti e-poruku od Dexa. Nismo još razgovarali od njegova odlaska jučer.
Nije uvjerena. – Jesi li ti to rekla njemu?
– Da, rekla sam mu. Jer ga volim.
S poštovanjem je odšutjela nekoliko sekundi. – U redu. Dakle, volite jedno drugo. Što sad? Kad će riješiti tu sitnicu oko prekida?
Zasmetao mi je frivolni opis zapreke koja ga je očekivala. – Teško da se otkazivanje vjenčanja i ras-kid duge veze može nazvati sitnica oko prekida.
– Kako god hoćeš. Kad će on to učiniti?
Zabolio me želudac kad sam opet ponovila da ne znam. U napasti sam da Hillary kažem za kockice, ali zadržala sam to za sebe. To se tiče Dexa i mene. Uostalom, ta priča ne bi ostavila dobar dojam, a vjerojatno bih izazvala njezino zgražanje jer se oslanjam na kockice umjesto da pitam izravno.
Pročistila sam grlo. – I je li ga Darcy uopće spominjala?
– Nije baš... Ali moram priznati, posustala sam u svom izviđačkom zadatku. Imam dobro opravda-nje. – Nacerila se.
– Koje ti je opravdanje?
– Upoznala sam nekoga!
– Ma daj! Koga? Poznajem li ga?
– Ne. Živi u Montauku. Zove se Julian. Rachel, nisam vjerovala u cijelu onu priču o srodnoj duši dok nisam upoznala njega.
– Kreni od početka, kažem joj. Zaljubljenom je najbolja publika zaljubljeni.
Rekla mi je da ima trideset i sedam godina, pisac je, nikad se nije ženio. Upoznala ga je na plaži. Iš-la je prošetati, on je išao prošetati. Oboje su bili sami, išli su u istome smjeru. On je zastajkivao da pro-uči školjke pa ga je ona napokon sustigla i predstavila se. Na kraju su otišli u njegovu kuću gdje joj je napravio salatu od rajčica, mozzarelle i bosiljka. Rajčica i bosiljka iz svog vrta, svježe mozzarelle. Kaže da nisu mogli prestati razgovarati – da je genijalan, zgodan, osjećajan.
– Jesi li ga vidjela poslije tog dana?
– O, da. Družili smo se cijeli vikend... Rach, kao da smo preskočili sva sranja. Teško je to objasni-ti.... Jednostavno smo već zajedno. Fenomenalan je.
– Kad ga mogu upoznati?
– Dolazi ovaj vikend. Možeš ga tad upoznati.
– Jedva čekam.
Drago mi je zbog nje, ali malo sam zavidna. Pretpostavljam da Julian nije zaručen. Les je nazvao i omeo naš trenutak. Nisam se javila, nisam imala snage suočiti se s njime. Čini se da se ni Hillary ne može maknuti iz stolice i otići u ured provjeriti svoje poruke. Naš ured i sve radilice u njemu mogu pri-čekati. Mi razgovaramo o ljubavi.
Nakon što je Hillary izašla iz mog ureda, ponovno sam se prepustila opsjednutosti Dexom, čekajući e-poruku ili poziv. Kad je telefon napokon zazvonio, poskočila sam.
Ali to je samo Darcy, pita jesam li slobodna za ručak.
Rekla sam joj da jesam. Mrska mi je pomisao da ću je vidjeti, ali moram znati što se događa. Možda joj je Dex nešto rekao.
Našle smo se u Naplesu, restoranu u predvorju zgrade Met -Lifea. Red je pa sam predložila da ode-mo prekoputa u zalogajnicu. Rekla je da neće, da umire za pizzom. Dobro, rekla sam, čekat ćemo stol. Na njezinu licu tražim moguće tragove prekida. Ništa novo, iako joj je sunce još više izblijedilo kosu. Nosi je u niskom, urednom konjskom repu. Akvamarinske naušnice njišu joj se tik ispod resica.
– Imam nešto po licu? – upitala je Darcy, otrvši obraze.
– Samo sam gledala tvoje naušnice. Lijepe su. Jesu li nove?
– Nisu. Dex mi ih je davno poklonio.
– Kada? Za tvoj rođendan?
– Ne... Ne mogu se točno sjetiti. Nije bio neki povod.
Preplavila me ljubomora, ali govorim sebi da se otad štošta promijenilo.
Darcy me pita kako sam provela vikend.
– Dobro, rekla sam. Srce mi je zaigralo od same pomisli. – Znaš već. Hrpa posla... A ti?
– Fenomenalno. Trebala si biti ondje. Odlični tulumi. Odlični bendovi u Talkhouseu. Ajme, tako je dobro bilo. Ti i Dex baš ste našli raditi za pogrešan vikend.
Ti i Dex. Ti i Dex. Ti i Dex.
– Je li Dex morao cijelo vrijeme raditi? – pitam, za svaki slučaj.
Okrenula je očima. – Da, uvijek ista priča. Udajem se za radoholičara.
– Nije on kriv zbog toga što mora raditi.
Ili zbog toga što osjeća.
– Da, da, da, kaže ona. – Ali kladim se u što god hoćeš da se dobrovoljno javi za pola onog što mu utrpaju da radi. Kunem se da u tome uživa. To mu da je osjećaj važnosti. – U glasu joj je primjesa zlo-be. Možda joj je ovo uvod u priču o tome kako su se strašno posvađali.
– Misliš?
– Znam, rekla je dok su nas vodili do stola vani. – A ti valjda znaš da je Hillary upoznala tipa, je li tako?
– Da, rekla mi je. Jesi li ga upoznala?
– Nakratko.
– Kako ti se učinio?
– Ne izgleda loše. Nije moj tip – previše umjetnička furka. Ali svejedno je prilično zgodan. Čudima nikad kraja.
– Što želiš time reći? – upitala sam, iako dobro znam da želi reći kako je malo vjerojatno da Hillary može upoznati zgodnog muškarca.
– Pogledaj je. Uopće je nije briga kako izgleda. Rijetko se kad i ponaša kao žensko.
– Meni je ona lijepa.
Darcy mi je pogledom poručila da se saberem.
Pomislila sam na Hillaryne zgužvane hlače i zguljeni lak na nogama. – To što nije slatkasti tip žene ne znači da nije privlačna.
– Prešla je tridesetu. Treba početi stavljati šminku. Ta sranja s prirodnim izgledom iz mode su izašla u sedamdesetima.
– Pa Julian se očito ne slaže.
– Da, e pa, vidjet ćemo koliko će to potrajati. – Rekla je, umočivši kruh u tanjur s uljem.
Da, e pa, vidjet ćemo koliko ćete još ti i Dex potrajati. Sjetila sam se crvenih kockica, gurnutih na sigurno u limenku Altoidsa, i istog me časa obuzelo kajanje. Ne želim je povrijediti. Voljela bih da Dex i ja nekako možemo biti zajedno, a da ne povrijedimo Darcy. Zašto se do sretnog kraja tako teško dola-zi? Ponovno sam se usredotočila na Hillary i Juliana. – Mislim da joj se stvarno sviđa, kažem.
– A-ha, rekla je, okrenuvši očima. – Znaš valjda da njezin bivši ima novu curu, je li?
– Da. Naravno da to znam. Fućka joj se za Coreyja. A i ona je njega napucala, sjećaš se?
– Pa. Da. Ali onda je on prohodao s dvadesettrogodišnjim komadom i počeo paradirati po Talkhou-seu njoj pod nosom... I tad je ona najednom postala silno uvjerena da je Julian čovjek za nju. Slučaj-nost? Ne bih rekla.
Rekla sam joj da mislim kako je zlobna. – Prestani joj kvariti veselje.
– Dobro. U redu. Briga me. Nova tema, Darcy će, otrvši ubrusom kut usta. – Kad si zadnji put raz-govarala s Marcusom?
– Negdje prošli tjedan.
Nagnula se naprijed i rekla mi da me spomenuo nekoliko puta tijekom vikenda.
– Baš lijepo, rekla sam, i dalje ne mičući pogleda s jelovnika. Marcus mi se čini kao pradavna proš-lost.
Napravila je grimasu. – Zašto si tako mlaka prema njemu? Zar ti nije zgodan?
– Je. Zgodan mi je, kažem.
Naš je konobar došao za stol da primi narudžbe. Darcy je zatražila pizzu. Ja sam mu rekla da bih htjela salatu cezar.
Darcy se pobunila. – Zar ne želiš nešto obilnije od salate?
Vidim da je iritira što sam ja naručila salatu a ona pizzu. Voli kad lagano jelo naručuje ona. Pa sam je umirila i rekla: – Salata cezar je zasitna i zapravo jako deblja.
– Pa, morat ćeš pojesti malo moje pizze. Ne mogu sve pojesti sama. – Govori meni, ali to je namije-njeno konobarovim ušima.
Nasmiješio joj se. Lice joj je poprimilo izraz srdačnosti i otvorenosti. Uhvatila sam je kako lijevu ruku sklanja pod stol da joj ne vidi prsten.
Kad se okrenuo da će otići, rekla je: – I možete li pripaziti da mi ne zagore dno pizze! Neki put im dno zagori. A ja volim kad mi je pizza – kako bih to rekla – slabo pečena. – Prebacila je konjski rep na prednju stranu ramena.
Nasmijao se i namignuo. – Nema problema.
– Premlad je za tebe, rekla sam, ne obazirući se na to što me je još mogao čuti.
– Što je? – rekla je nedužno. – Ma mo-lim te. Nisam očijukala.
Prije nego što pokrene drugu temu, moram utvrditi je li se kod kuće nešto već zakuhalo. – Što ste odlučili za CD-e?
– CD-i? – Zbunila se. – A, da, to. Nisu mi uopće pali na pamet. Ovaj sam vikend napravila predah od planova za vjenčanje. Uostalom, mislim da ti CD-i zahtijevaju previše truda. Možda ipak izaberem bademe ili peperminte. Izrađuju one slatke limenke Altoidsa u obliku srca. Možda to uzmemo. Znaš koliko Dex voli te Altoidse.
– Mmm... Nisam to znala.
– Da, rekla je. – S cimetom.
Dexter nije nazvao do kasno te noći, a ja sam poziv propustila jer sam pregledavala dokumente u dvorani za sastanke. Njegova je poruka kratka: – Zdravo, Rach. Oprosti Što nisam zvao danas... Cijeli dan imamo opsadno stanje jer se spremamo za tu prezentaciju u četvrtak. Stvarno sam dio tog posla trebao obaviti preko vikenda... Iako ne bih postupio drukčije. Vrijedilo je toga jer sam bio s tobom. Ne-dostaješ mi. Čujemo se uskoro.
Nakon njegove poruke osjećam se šuplje. To je sve? Sažetak njegova radnog rasporeda? A upotrije-bio je ni manje ni više nego iritantni bankarski izraz kao što je – opsadno stanje. Još samo fali da mi kaže da – jedva može nos promoliti – – jedna u nizu bankarskih fraza u značenju – silno sam zauzet. A što je još važnije, uopće nije spomenuo Darcy, kad ću ga opet vidjeti, ništa. Samo da mu nedostajem. Imam osjećaj kao da mi izmiče, kao da se moja prilika za sreću topi. Počela me hvatati panika, ali onda sam zapovjedila sebi da budem strpljiva. Dex će povući pravi potez. Na kraju će biti sa mnom.
Dexa sam naposljetku vidjela u četvrtak navečer. Stigao je k meni kasno, iscrpljen od posla. Razgo-varali smo nekoliko minuta prije nego što je zaspao s glavom u mom krilu dok sam ja gledala reprizu Obitelji Soprano. Tony opet vara Carmellu. Neizmjerno i bezrezervno suosjećam s njome, što je ironi-čno jer je ona supruga, a ne ona druga žena. Pomislila sam na Darcy, usporedila naše osjećaje prema Dexu. Ona ga ne voli kao ja. To jednostavno nije moguće. To će biti moja posljednja racionalizacija u samoj završnici.
Poslije ponoći lagano sam ga prodrmala, rekla mu da bi vjerojatno trebao kući. Nevoljko se složio i ponovio mi koliko mu je žao zbog ludnice na poslu. Rekla sam mu da shvaćam, da znam kako je to. Poljubio me uz dug zagrljaj. A onda opet krenuo k Darcy. Dok je izlazio, upitala sam što radi preko vikenda. Pokušala sam ostaviti nonšalantan dojam, ali u dubini duše hvatam se za slamke, u nadi da će mi udijeliti nekoliko sati.
– Moj tata i njegova žena dolaze u posjet. Nisam ti to rekao?
– Ne. Ne. Nisi. Ali lijepo je to. Što ćete raditi?
– Ma ono, ništa posebno. Večere. Možda mjuzikl.
Zamislila sam njih četvero na izlasku. Boli me što ne mogu upoznati njegova oca, što samo joj više podcrtava srž stvari: nisam s Dexom. Ja sam ona druga žena. Pomislila sam na sve one druge žene koje tu i tamo zapadne četvrtak navečer, ali nikad blagdani ili posebne obiteljske prigode ili važne poslovne večere. Isključene su onda kad je zaista važno. A tad sam pomislila kako Dex meni čak i nije nudio niš-ta od tih jamstava, lažnih ili ikakvih, koje ona druga žena u filmu uvijek dobije. Ništa osim dva – volim te – i crvenih kockica.
U subotu navečer Hillary me nagovorila da se pridružim njoj i Julianu. Peče me savjest što sam im se prikrpala na večeru, ali pristala sam jer nisam željela ostati sama sa svojim mislima o Dexu. Proga-njao me je ugodni obiteljski vikend, Dex kako se smješka usred neizbježnog čavrljanja o vjenčanju, pretvarajući se da sve za njegovu svadbu ide prema planu. Možda i ide prema planu. Nemam pojma što se događa, a čekanje i neizvjesnost mnogo je teže podnijeti nakon našeg zajedničkog vikenda.
Pa sam se tako odvukla u Gramercy da se s Hillary i Julianom nađem u talijanskom restoranu I Trulli. Sjedimo za malenim okruglim stolom u prekrasnom stražnjem vrtu, okruženom zidovima od pješčenjaka, dok se nad nama nadvija komadić modrog neba. Patio osvjetljavaju svijeće, a sitne bijele svjetiljke upletene su među grane stabala. Ugođaj je da ne može biti romantičniji. Ako se zanemari da sam ja višak. Nakon petnaest minuta znam da mi se Julian sviđa. Uopće ne afektira, ali govori polako, pomno bira riječi – umjesto – više mi se sviđa – govori – dajem prednost, – lijepo – umjesto – zgodno – i – ishodište – umjesto – početak. To su jednostavne alternative, ne kićene rječničke stavke, pa znam da se ne razmeće. (Jednom sam izašla s muškarcem koji je u jednoj večeri upotrijebio riječi – blagotvoran, – švelja – i – slatkorječiv. Odbila sam njegov poziv za drugi izlazak iz straha da će se pojaviti s krava-tom Ascot oko vrata.) I iako Julian nije naočit u uobičajenom smislu, sviđa mi se kako izgleda. Njego-va kovrčava. podulja kosa, preplanula koža i tamnosmeđe oči podsjetile su me na portugalskog ribara.
Promatram Juliana kako se smije nečemu što je Hillary upravo rekla, nagnuvši se prema njoj. Nitko ne bi rekao da su se upoznali prije tek tjedan dana. Njihova je interakcija tečna i prirodna, a ona ne radi ništa od onog što žene rade u početnim fazama veze. Dvaput ga je pitala ima li špinata za zubima, svoju je tjesteninu pojela do zadnjeg komadića, a onda inzistirala da naručimo desert.
Uz kriške torte od sira Hillary i ja govorimo Julianu koliko mrzimo svoje poslove. On pita zašto je-dnostavno ne damo otkaz.
Mi kažemo da to nije tako lako, zlatne lisičine, otplata zajmova, bla, bla, bla. A uostalom, što bismo drugo radile? On me pogledao i pitao, da, što biste drugo radile? Bacila sam pogled prema Hillary u želji da ona odgovori prva.
– Hill bi otvorila trgovinu antikviteta, rekao je, dodirnuvši joj zapešće. – Je li tako?
Hillary mu se nasmiješila. Već su pretresli svoje snove. Dala bih se okladiti da će ona svoju trgovinu otvoriti u centru Montauka.
– Dakle, što je s tobom, Rachel? – ponovno me pita Julian, a njegove me tamne oči proučavaju.
To je pitanje uobičajeno u razgovorima za posao u odvjetničkom uredu, zajedno sa – Zašto ste odlu-čili studirati pravo?, na što ti izbaciš prigodni odgovor o služenju pravdi, a zapravo misliš Zato što sam štreberski tip koji je naviknuo davati sve od sebe, a nema pojma što bi drugo radio; studirala bih medi-cinu, ali od krvi mi je muka.
Rekla sam mu da ne znam, posramljena tom istinom.
– Možda bi to brže zaključila da daš otkaz, rekao je Julian svojim smirenim glasom. – Siromaštvo, glad – to ti razbistri glavu.
Moj mobitel je zazvonio. Zvuk nam je zaparao uši. Ispričala sam se, rekla kako sam mislila da sam ga isključila prije večere. Možda je Dex. Možda se iskrao na WC da me nazove.
– Tko je? – pita, Hillary. Vidim da se i ona pita je li to Dex.
– Nisam sigurna.
– Pa pogledaj, rekla je. – Ne smeta nam, je li tako?
Julian je slegnuo ramenima. – Nimalo.
Ne mogu odoljeti. Izvadila sam telefon iz torbice i preslušala poruku. To je samo- Marcus. Kaže da zna da je kasno, ali da ga je zanimalo što radim.
– Marcus, rekla sam, ne uspjevši prikriti razočaranje.
Hillary je podsjetila Juliana tko je Marcus-onaj iz naše kuće. Kimnuo je, rekao da naravno da ga se sjeća.
– Zašto ga ne nazoveš? Pozovi ga da dođe, rekla je. – Naručit ćemo još bocu vina.
Lijepo od nje što to nudi, ali vidim da je spremna privesti kraju zajednički dio večeri. A ja više ne želim milostinju. Odbila sam, rekla da sam umorna, da je večera bila krasna, ali da stvarno moram kući. Julian je uhvatio pogled naše konobarice i gestom kao da piše po zraku zatražio račun.
Kad smo izašli iz restorana, Hillary me pitala hoću li na taksi. Rekla sam joj da neću, da mislim da ću prošetati.
– Četrdeset i nešto ulica?
– Večer je lijepa.
Oprostili smo se kod Dvadeset i sedme i Lexa. Julian me poljubio u obraz. Otprilike je moje visine, čitavih pet centimetara niži od Hillary. Začudila sam se što Darcy nije to spomenula. Kažem Julianu da mi je drago što sam ga upoznala. Također, rekao je, i da se nada da će me vidjeti u Montauku. Zagrlila sam Hillary i ushićeno joj se nasmiješila da joj dam do znanja kako svesrdno odobravam njezina novog dragog. Dok sam kretala kući, shvatila sam da iako se iskreno veselim zbog Hillary, zbog njezine se propupale veze osjećam još ispraznije, još osamljenije.
Raspoložena četvorka sad vjerojatno izlazi iz kazališta, odlazi nekamo na finu večeru, šeću avenija-ma, smiju se i pjevaju najzaraznije melodije iz mjuzikla. Ogorčenost je navrla u meni. Da sad imam kockice sa sobom, bacila bih ih u jarak.
Nastavila sam prema Trećoj, bacivši pogled na sat. Tek je prošlo deset i najednom mi se ne ide kući. Razmišljam o tome da uzvratim poziv Marcusu, zabrinuta da to ne bi bilo pošteno i da bih ga samo is-koristila da prebolim Dexa. Ali toliko sam nesretna i srdita da svejedno okrećem Marcusov broj.
Javio se nakon što je jedanput zazvonilo.
– Što radiš? – pitam.
– Hej! Dobila si moju poruku?
– Da, jesam. Bila sam na večeri. U tvom sam kvartu. Hoćeš da se nađemo na piću?
– Rado. Gdje si?
Rekla sam mu da sam na uglu Dvadeset i sedme i Treće. – Ondje kod Rodeo Bara?
Podigla sam pogled. Pogodio je koordinate. – Da, prekoputa je.
– Pa uđi unutra i naruči mi Pete's Summer Brew, može? Odmah dolazim.
Glas mu je živahan i veseo i izmamio mi je osmijeh. Rekla sam mu da ću biti za šankom i čekati ga s njegovim Pete'som.
Rodeo Bar je maksimum seljaštva koji Manhattan dopušta. Stare registracijske tablice uokviruju šank, a golemi preparirani bivol visi sa stropa. Ljuske kikirikija svuda su po podu.
– Hej, ljepojko, začula sam Marcusa iza sebe. – Je li ovo mjesto zauzeto?
Nasmijala sam se i rekla mu da nije, da neka samo izvoli. – Evo ti pivo.
– I još je hladno, rekao je nakon dugog gutljaja. – Hvala.
– I drugi put.
– I gdje si bila?
– I Trulli
Kimnuo je u znak da zna gdje je to. – Zgodno. Jesi li bila na spoju? – upitao je, tobože ljubomorno. Podigao je šaku kao da će postati nasilan prema muškarcu koji je ušao na njegov teritorij.
Nasmijala sam se. – Nisam. Bila sam s Hillary i Julianom, njezinim novim dečkom. Upoznao si ga prošli vikend, je li tako?
– A da. Onaj tip kojeg je Hillary pokupila na plaži.
Opet sam se nasmijala. – Tako nekako.
– I jest. Zbilja. Žestok potez.
– Hillary je po mnogočemu više slična muškarcu nego ženi, rekla sam, pomislivši kako ja nikad ne bih mogla tako pristupiti neznancu na plaži.
– Da, rekao je. – To je zapravo odlično. Ja još čekam da ti postaneš agresivna prema meni.
Nasmiješila sam se. – Ma stvarno?
– Da, stvarno. – Nasmiješio se, pogledavši ravno u mene.
– I tako, rekoh.
– I tako. – Pomaknuo je ruku uz moju.
– Bijela sam, rekla sam, uspoređujući boju naše kože.
– Sviđa mi se bljedoća, reče. – Ženstvena je.
– Da pojasnimo to malo, – rekoh, – voliš agresivne žene koje izgledaju ženstveno?
Pucnuo je prstima po zraku i upro prst u mene. – Točno tako. Zadovoljavaš li uvjete?
Nasmijala sam se i otpila pivo, pitajući se hoće li me Marcus večeras poljubiti. Ako me poljubi, mo-gla bih mu uzvratiti. Možda čak s užitkom. – Ako ne možeš biti s onim kojeg voliš...
Ispili smo pivo. Meni je dojadila country glazba pa sam pitala Marcusa je li spreman za polazak. Rekao je, naravno, želim li u neki drugi bar? Jesam li bila u Aubetteul? To je samo nekoliko ulica dalje.
– Da. U istoj ulici kao I Trulli, je li tako?
– Da. Bio sam ondje samo preko tjedna pa ne znam hoće li valjati. Ali imaju fenomenalne martinije od jabuka koji bi ti sigurno savršeno sjeli. Ide li ti se?
Nasmijala sam se. Otkud on zna što bi meni savršeno sjelo? Dex mi savršeno sjeda. – Može. Idemo.
Brzo smo odšetali do Aubettea, prošli pokraj mišićavog vratara u crnom na ulazu. Ušli smo unutra. Okupljene je teško definirati – među one koji žive izvan Manhattana umiješala se natruha europskog pozerstva. Krenula sam za Marcusom prema baru s cigarama otraga i sjela kraj njega na prošiveni kož-ni kauč s visokim naslonima za ruke. Ugodno je, ali s Dexom bi bilo ugodnije. Potisnula sam ga iz mis-li.
– Što želiš?
– Martini od jabuka. – Osjećam kako mi crno vino i pivo putuju prema glavi. Vjerojatno mi nije pametan potez taj martini, ali nije me briga.
– Nećeš požaliti. Evo me odmah.
Vratio se s mojim martinijem od jabuka i čašom viskija za sebe. – Kakav je? – pita nakon što sam otpila.
– Fin je.
– Istog je okusa kao bomboni Jolly Rancher, zar ne?
Srknula sam još jedanput. – Da. Jest. Hoćeš gutljaj?
Otpio je iz moje čaše, a onda obliznuo usnice i pogledao me. To je poziv. U svom polupijanstvu na trenutak sam se zbunila, nisam sigurna što sad trebam. Pomislila sam na Dexa. Nije još raskinuo zaru-ke. Možda nikad i neće. U međuvremenu mogu ljubiti Marcusa. Moram zaštititi svoje srce. A nešto mi govori kako Marcus ne bi imao ništa protiv da ga na taj način iskoristim. Nagnula sam se prema njemu, potaknula poljubac.
– Hopala. – Nacerio se. – To nisam očekivao.
Opet sam ga poljubila.
– Ni to, rekao je.
Pitam se hoće li reći Dexu. Dio mene nada se da hoće. Poljubila sam ga treći put i dodala malo jezi-ka da pojačam dojam. Još smo malo razgovarali. Pripita sam i osjećam neodređenu sklonost prema njemu. Ima lijepe podlaktice, s točno onoliko dlaka koliko treba. Poljubili smo se još nekoliko puta i bilo je ugodno, ali ništa se u meni nije uskomešalo. A svaki put kad nam se usnice dotaknu, Dexter mi sve više nedostaje.
Napokon smo izašli iz Aubettea i u neprilici zastali na ulici. Taksi se sjurio niz Dvadeset i sedmu prema Lexu. Marcus me nije spriječio da ga zaustavim, nije me pozvao da odemo k njemu. Laknulo mi je jer mislim da se moglo dogoditi da pristanem. A to bi bila pogreška. To bi iz mene samo progovorio martini od jabuka – to i kivnost što me sve više guši jer sam tu gdje jesam, šest dana post festum, tehno-loški sam višak na romantičnoj večeri i ljubim pogrešnoga u baru bez prozora prepunom cigarskog di-ma.
Šesnaest
Moram ljubiti Marcusa da bih Dexu dala više vremena. Zamršena je to logika, ali osjećam da taj ma-leni izdajnički čin između Dexa i mene stavlja znak jednakosti, bar kratkoročno. On je zaručen; ja sam poljubila njegova prijatelja.
Hillary nisam uspjela prodati tu teoriju. Izvan sebe je, govori mi da prestanem s time. Nema više. Dosta.
– Samo još malo vremena, rekoh. – Još je srpanj. Tek smo u srpnju.
Pogledala me skeptično.
– Daj, Hill, rekla sam. – Strpljivost je vrlina... Tko čeka, taj dočeka... Vrijeme sve liječi.
– A-ha, rekla je. – A što je s recimo 'Što možeš danas, ne ostavljaj za sutra? Jesi li ikad čula to?
– Uskoro ću nešto reći. Hoću.
– Dobro. Zato što to stvarno više ne možeš odgađati. Moraš ga pritisnuli, rekla je. – Nastaviti svoj život ovako ili onako. Ovo načekavanje tebi jednostavno škodi, Rachel. Ozbiljno sam zabrinuta za te-be...
– Znam. Reći ću nešto, rekoh joj. – Imaj na umu da sam ga vidjela samo jedanput od našeg zajed-ničkog vikenda. A i to je bilo kasno jedne večeri poslije posla. Zaspao je na mom kauču.
– Dakle, rekla je znalački.
– Dakle, Što?
– Dakle, ne govori li ti to nešto?
Znam na što cilja. Da me Dex dovoljno voli našao bi više vremena za mene. Da sam izgubila zamah od Dana nezavisnosti.
– Ne, zapravo ne govori, rekla sam u svoju obranu. – Oboje na poslu imamo ludnicu. Les divlja. Znaš to. Doslovce se nismo stigli vidjeti.
– Dobro, rekla je. – Ali ja mu dajem još jedan tjedan. A onda nema više izlika.
– Dva tjedna, pogađam se, a onda objašnjavam da bi samo jako plitkoj osobi bilo tako neopisivo la-ko razvrgnuti zaruke. Da je situacija neizmjerno kompliciranija nego što to ona priznaje. Da me Dex ne bi vukao za nos zabave radi. Da u najmanju ruku cijeni naše prijateljstvo. Da također cijeni moje prija-teljstvo s Darcy. Da je pošten. Da mi je rekao da me voli. I da je to i mislio. Upirem iz petnih žila, nas-tojeći usput uvjeriti i samu sebe.
– Dobro onda, rekla je. – Dva tjedna. Apsolutni maksimum.
Nasmiješila sam se i kimnula, pomislivši da su dva tjedna taman pravi rok. Za jedno ili za drugo.
U međuvremenu se moram suočiti s još jednom zaprekom: Darcynom djevojačkom veče-ri/darivanjem. Ugovorena je već prije sto godina – treća subota u srpnju – ali iz očitih razloga tu večer još nisam isplanirala. Claire me to popodne nazvala da me ispita o detaljima. – Da idemo u Hampton ili da ostanemo u gradu?
– Ne znam. Što ti misliš? – rastresena sam jer sam primijetila da je moja tajnica – preporuka – napi-sala s ije na prvom listu faksa koji nisam pregledala. Ako to Les vidi, šiznut će.
– Ovisi o tome što Darcy želi, kaže Claire.
Naravno. Kao i uvijek.
– Tako je, rekla sam.
– No? Što ona želi? – upitala me Claire tonom koji poručuje, ti bi to trebala znati, ti si kuma.
Priznajem da nisam sigurna.
– Stavimo je na konferencijski poziv pa ćemo doznati, predložila je Claire tonom organizatorice pri-redbi u studentskom sestrinstvu. Stavila me na čekanje i vratila se s Darcy na vezi.
Izložile smo Darcy mogućnosti: Manhattan ili Hampton. Claire je istaknula prednosti i nedostatke svake i uvjerila je da će u oba slučaja to biti najbolja djevojačka večer u povijesti.
Darcy kaže da joj je svejedno. Obje joj mogućnosti zvuče odlično. Potištena je. Nešto nije u redu. Možda su kod kuće iskrsnuli problemi, možda je u njihovoj vezi zijevnuo jaz. Možda joj je Dex nešto rekao. Preplavio me val nade, a za njim još veći krivnje. Kako mogu tako lako priželjkivati nesreću svoje prijateljice?
– 'Svejedno ti je? – pita Claire. – To prvi put čujem.
– Vi odlučite. Meni odgovara i jedno i drugo.
– Što će Dex? – Claire pita. Naravno, i mene zanima to isto.
– Nisam sigurna, rekla je Darcy. – Spomenuo je da će otići u Hampton na golf.
– Pa ako to učini, mi bismo trebale ostati u gradu. Ne želiš valjda da bude blizu dok feštaš, je li ta-ko?
– Ne, rekla je Darcy. – Valjda ne.
Nešto nikako nije u redu. U glasu joj nema ni tračka uzbuđenja zbog večeri u njezinu čast. Proradio je moj instinkt da je utješim.
– Claire i ja ćemo sve organizirati pa ti javiti kamo da dođeš, rekla sam. – Odgovara li ti to?
– Da. Može tako. – Glas joj je ravnodušan.
– Je li sve u redu? – pita Claire.
– Jest. Samo sam malo umorna.
– Dobro. Sredit ćemo to, Darce. Večer će biti odlična, kažem ja.
Sve smo se oprostile i poklopile. Claire me smjesta ponovno nazvala. – Što je njoj? Zvuči uznemi-reno.
– Ne znam.
– Misliš da se ljuti na nas zato što to još nismo isplanirale? Stvarno smo prilično nemarne, rekla je Claire s prizvukom zabrinutosti. Strašno je to kad se Darcy ljuti na tebe.
– Nije. Ne može to biti razlog. Zna da smo svima datum javile prije nekoliko tjedana... Sve će doći. Treba samo definirati konačne planove. Ja ću razgovarati s njome, rekla sam.
Završila sam razgovor s Claire i opet nazvala Darcy. Javila se beživotnim glasom.
– Sigurno si dobro? – upitala sam, očekujući njezin odgovor krajnje podvojena.
– Ma jesam. Samo sam umorna... Možda malo loše volje.
– Zašto? Kako je vikend prošao? – pitam oprezno.
– Bilo je dobro.
– Je li ti bilo zabavno s Dexovim ocem?
– Da. Simpatičan je, ona će.
– Sviđa li ti se njegova maćeha?
– U redu je. Ali baš zna udaviti.
Rugalu se sova sjenici
– Što je učinila?
– Pa, na primjer, stalno se žalila kako joj je hladno u kazalištu. Trebala si čuti kako se navila pod ci-jelom stankom, Čak i nakon što joj je gospodin Thaler dao svoj sako. A Dex i ja smo mislili, e pa tako ti je to kad si obukla golišavu haljinu.
Dex i ja smo mislili... Stegnulo me u želucu. Nadam se da neću te riječi slušati do kraja života.
– Ali vikend je sve u svemu bio dobar? – ispipavam, pritisnuvši slušalicu uz uho.
– Da. Bio je dobar.
– Zašto si onda loše volje?
– Ma ne znam. Mislim da je to samo PMS. Bit ću ja dobro.
Inače bih strpljivo pokušavala oraspoložiti Darcy, našla bih neki način da je razveselim, ali umjesto toga samo sam rekla: – E pa, idem sad. Moram isplanirati tamo neku proslavu.
Zahihotala se. – Aha. Nego kako. I neka bude dobra.
– Može, rekla sam, svjesna da ću glavninu organizacije prepustiti Claire. Ona će se tog posla prihva-titi s veseljem. Znam da vjeruje kako Darcy do nje drži više nego do mene, kako bi za kumu izabrala nju da ja Darcy ne poznajem dulje. Vjerojatno ima pravo. Najvažnija spona između Darcy i mene je prošlost. Prošlost i Dex.
Ostatak tjedna brzo je prošao. Dexa nisam vidjela, ali samo zato što je bio u Dallasu na poslovnom putu. Pokušala sam Hillary uvjeriti da bi mu rok trebalo pomaknuti za tri dana zato što svoju situaciju stvarno ne može rješavati dok je u Teksasu (iako smo Dex i ja na telefonu uspjeli provesti više od četiri sata). Ona mi je rekla da bi mu razdvojenost samo trebala pružiti priliku da temeljito preispita svoje osjećaje i smisli plan akcije. Rekla sam joj kako sam sigurna da to i radi.
U petak ujutro, samo nekoliko sati nakon što se vratio u New York, Dex je nazvao i predložio da se nađemo na ručku prije nego što krene u Hampton. Dogovorili smo se da ćemo se naći u pekarnici blizu mog stana, da izbjegnemo gužvu u centru u doba ručka. Nervoza me drži dok sjedam u podzemnu pre-ma rezidencijalnim četvrtima. Nisam ga vidjela dulje od tjedan dana – otkad sam poljubila Marcusa. Znam da to što sam ljubila Marcusa nema neku težinu (očito ni njemu jer se otad gotovo i nismo čuli), no svejedno me uhvatio neki čudan osjećaj kad sam Dexa pozdravila poljupcem. Ne baš krivnja, samo mučaljivost.
– Tako si mi nedostajala, rekao je Dex, odmahujući glavom. – Stalno sam se nadao da ćeš doletjeti u Dallas i iznenaditi me.
Nasmijala sam se jer mi je to stvarno i palo na pamet. – I ti si meni nedostajao, rekla sam i osjetila kako se opuštam.
Stajali smo na uglu i cerili se jedno drugom kao dva luđaka prije nego što smo se preselili u pekarni-cu. Krcata je ljudima, što nam je dalo izliku da se dotaknemo. Njegovi su prsti okrznuli moje, vanjskim smo se dijelom nogu očešali jedno o drugo, ruka mu počiva na mojim leđima dok me nuka da se poma-knem u redu. Uživam u Dexovoj blizini, previše rastresena da bih mogla naručiti. Propustili smo troje ispred sebe prije nego što smo oboje izabrali sendviče sa salatom od jaja. Platili smo peciva i dva Snappleova ledena čaja od limuna, a onda žustrim korakom krenuli prema mom stanu. Govorim sebi da se ne smijem previše prepustiti osjećajima kad napokon budemo sami. Stvarno moram spomenuti Darcy prije nego što počnemo slaviti njezinu djevojačku večer. Moram to učiniti uz našu salatu od jaja. Naravno, osim ako on to ne učini prvi.
Taman kad smo bili nadomak mojoj zgradi, pola ulice dalje ugledala sam Claire kako se obrušava prema nama. Čula sam kako je Dex opsovao ispod glasa u istom času kad sam na Claireinu licu razab-rala zbunjenost. Nema vremena da se posavjetujem s Dexom i smislim priču. Još pet koraka i evo nam je za vratom. Uhvaćeni smo na djelu.
– Zdravo, Claire! – zagrmio je Dex.
– Što vas dvoje radite ovdje? – Premjestila je Pradinu torbu boje gorušice s jednog ramena na drugo i smeteno se osmjehnula.
Nervozno sam se nasmijala. – Što ti radiš tu? – upitala sam. Slabašan je to pokušaj da dobijem neko-liko sekundi. Pod pritiskom sam grozna, potpuna katastrofa. Ne bih trebala biti parničarka, bar ne onog tipa koji bi ikad morao kročiti u sudnicu. Više mi leže moje kutijetine s dokumentima u prejako klima-tiziranim konferencijskim dvoranama.
– Ranije sam izašla s posla da se pripremim za proslavu sutra. Baš sam u Kate's Paperie kupila papir za zamatanje i čestitku za Darcy. – Bacila je pogled na naše papirnate vrećice. Ja nosim naše napitke; sendviči su kod Dexa. – Idete na ručak?
– Ne, rekao je Dex. Savršeno je sabran. – Zapravo da, upravo smo kupili ručak. Ali ja idem prema autu – baš se spremam za Hampton.
– A, rekla je, ali još nije zadovoljna. Nasreću, pogled je uprla u Dexa. U njega imam više povjerenja nego u sebe.
– Morao sam Rachel dati nešto da da Darcy, reče Dex.
Naherila je glavu u stranu. – Što to?
Ne bih rekla da je sumnjičava; jednostavno ne razmišlja o tome da se ono što mi radimo možda nje ne tiče. Ona sebe doživljava kao dio Darcyna intimnog kruga, s pravom na bilo kakvu informaciju koja ima veze s njezinom prijateljicom. A Dex i ja imamo itekakve veze s Darcy.
– Poruku, reče Dex. – Sitnicu koju bih Darcy htio dati prije nego što krene u svoj ludi i divlji noćni provod.
– A. – Claire se nasmiješila, očito se ne zapitavši zašto Dex nije jednostavno mogao poruku ostaviti u njihovu stanu, zašto bi mene morao odrediti za svog glasnika. – Pa bit će divlje i ludo. U to se možeš okladiti.
– Mogu misliti... – Dex će.
– Onda, Rachel, hoćeš li popodne uzeti slobodno?
Sva sam se uzmucala i usprtljala pa rekla ne, da, nisam sigurna, možda.
12 Re: Emily Giffin – Nešto posuđeno Sub Jan 28, 2012 4:29 am
Margita
Administrator
– Ma tko šljivi posao. Hajde sa mnom da obavimo ovo što mi je za djevojačku ostalo za zadnji čas. Baš idem u Lingerie na Lexu po još nekoliko stvarčica, rekla je. Sutrašnju smo večer zamislile kao hib-rid darivanja donjeg rublja i djevojačke večeri. – Molim te, dođi.
– Dobro. Može. Samo da skoknem u stan, presvučeni se i obavim telefonski poziv. Nađemo se za petnaest minuta?
– Odlično! – Claire će.
Čekam da ona ode prva, u nadi da ću na trenutak ostati nasamo s Dexom, ali pustila je korijenje u pločnik. Nakon nekoliko sekundi Dex je odustao i pozdravio se s nama. Čuvam se da ne pogledam za njim dok odlazi.
– Dobro onda, rekoh Claire. – Vidimo se ubrzo.
Odlazim kući u panici, govoreći sebi da smo se spasili, da Claire sigurno nije posumnjala u takvu kolosalnu izdaju. Dex je nazvao baš kad sam zatvorila vrata stana. Javila sam se, a ruke mi se tresu.
– Hej, rekao je Dex. – Možeš li ti to vjerovati?
– Ajme meni, rekoh. – Osjećam se kao da ću pasti u nesvijest. Gdje si ti?
– Iza ugla. U autu... Misliš da smo sigurni?
– Nadam se, rekla sam, osjetivši kako mi se bilo polako vraća u normalu. – Bio si dobar... Kako si tako brzo smislio izgovor?
– Ne znam. Povjerovala je, zar ne?
– Činilo se da jest... ali što ćemo s porukom?
– Upravo je pišem... Sranje, nemam pojma što da napišem. Ovo je blesavo... Dolazim gore, dobro?
Rekla sam mu da to nije pametno, da se moram naći s Claire.
Uzdahnuo je. – Želim malo biti s tobom. Zar se ne možeš izvući?
Osjećam kako popuštam. – Ne misliš da će ispasti sumnjivo ako je otpilim?
– Ma daj. Samo na koju minutu?
– Dobro, rekoh. – Popni se. Ali samo da mi daš poruku. Onda se stvarno moram ići naći s njom.
Stigao je na moja vrata za nekoliko minuta, dao mi sendvič i presavijenu poruku. Oboje sam stavila na stolić pokraj naših pića. Sjeli smo na kauč.
– Kako to da se takve stvari uvijek događaju u ovome gradu? – pitam.
– Znam, rekao je i uhvatio me za ruke. Pokušao me poljubiti, ali još sam previše uzdrmana da bih mu uzvratila kako treba. Ne mogu se opustiti. Kao da je Claire još s nama.
– Stvarno bih trebala krenuti, rekla sam, srdita što nam je upropastila priliku za veliki razgovor, ali istodobno mi je nekako laknulo.
Nastavlja me ljubiti dok mi svlači sako i trlja rame.
– Dex!
– Što je?
– Moram ići.
– Još malo.
– Ne. Sad.
Ali kad mi je prstima prešao preko ključne kosti, prestala sam razmišljati o Claire. I za koji trenutak već vodimo ljubav.
Mobitel mi je zazvonio odmah poslije. Poskočila sam. – O, sranje. To je sigurno Claire. Stvarno mo-ram ići, rekla sam i uspravila se.
– Ali htio sam razgovarati o ovome vikendu, rekao je.
– Što je s njime? – pitam, izbjegavajući njegov pogled dok zakopčavam bluzu.
– Pa stvar je u tome da... Stvarno mi je žao zbog te djevojačke večeri i svega...
Prekinula sam ga. – Znam, Dex.
– Uskoro moramo nešto poduzeti. Stvar je u tome što nisam ni trenutka imao za sebe. Nisam stiga-o... Ali želim da znaš da razmišljam o tome – i o tebi – cijelo vrijeme. Stvarno cijelo vrijeme... – Izraz njegova lica iskrenje, izmučen. Čeka da ja progovorim.
Ovo mi je prilika. Riječi se oblikuju u mojoj glavi; na vrhu su mi jezika, ali nijednu nisam izgovori-la, zaključivši da ovo nije trenutak za poniranje u tematiku. Nemamo dovoljno vremena za pravi razgo-vor. Uvjeravam sebe da nisam kukavica, samo sam strpljiva. Želim pričekati pravi trenutak za raspravu o uništenju svoje najbolje prijateljice. Zato sam njemu i sebi omogućila odstupnicu. – Znam, Dex, po-novila sam. – Razgovarat ćemo sljedeći tjedan, može?
Kimnuo je mrko i čvrsto me zagrlio.
Nakon što je otišao, nazvala sam Claire i rekla da me zadržao poziv s posla, ali da odmah dolazim. Obukla sam se do kraja, iskapila svoj ledeni čaj, a sendvič sa salatom od jaja stavila u hladnjak. Otišla sam do vrata kad mi je za oko zapela presavijena poruka. Ne mogu si pomoći. Vratila sam se, odmotala je, pročitala:
DARCY,
SAMO SAM HTIO DA DOBIJEŠ NEKU SITNICU OD MENE PRIJE SVOG VELIKOG PRO-VODA. NADAM SE DA ĆEŠ SE LIJEPO ZABAVITI S PRIJATELJICAMA.
VOLIM TE DEXTER
Zašto je morao ubaciti – volim te"? Tješim sebe mišlju da nije upravo vodio ljubav s njome i da će-mo razgovarati sljedeći tjedan, što je i dalje prije Hillaryna roka. A onda sam otrčala da se nađem s Claire, pomognem joj da se pripremi za Darcyn veliki vikend.
Cijela je situacija potpuno izvan kontrole, takve se stvari događaju drugim ljudima. Ne onima poput mene.
Darivanje/djevojačka večer katastrofa je od početka do kraja, iz očiglednih razloga, a i zato što ne-mam ništa zajedničko s Darcynim prijateljicama iz odnosa s javnošću koje su sve do jedne materijalis-tički, plitki, otrovni egomanijaci. Claire je još najbolja od svih, što ulijeva strah. Govorim sebi, smiješi se i stisni zube. To je samo jedna večer.
Prvo smo se našle kod Claire da Darcy darujemo njezino donje rublje, arsenal crne čipke i crvene svile kojemu ja jednostavno nisam dorasla. Ako Darcy išta od ovog odluči obući prije vjenčanja – po-gotovo La Perlinu podvezicu s mrežastim čarapama – gotova sam. Osim ako ne osvane u mom daru, dugačkoj, plitko izrezanoj spavaćici boje slonovače, kakvu je Caroline Ingalls mogla nositi u Maloj ku-ći u preriji. Iz nje vrišti dražest i čednost, za razliku od ostalih putenih, oskudnih darova koji vrište – nagni me preko stolice i izvadi šlag. Darcy je odglumila da joj se moj dar sviđa, a ja sam uhvatila zna-kovit pogled između Claire i Jocelyn, koja je ista Uma Thurman. Na jednu paranoičnu sekundu povje-rovala sam da je Claire naslutila istinu nakon našeg slučajnog susreta jučer te svoje sumnje podijelila s Jocelyn. Ali onda sam to samo pripisala ovakvom razmišljanju: Opet biser te tetkaste Darcyne prijate-ljice Rachel. Kako ona može biti kuma kad ne zna darovati ni pristojan komad donjeg rublja?
Nakon dijela večeri predviđenog za darivanje taksijima smo otišle u Churrascaria Plataforma, bra-zilski restoran u Theater Districtu gdje ti za cijenu paušala konobari donose beskrajne porcije mesa s roštilja. Zabavan je to izbor za hrpu tanahnih žena od kojih su polovica vegetarijanke i žive isključivo od celera i cigareta. Naša je grupa ponosno umarširala u restoran, privukavši poglede pretežno muških gostiju. Nakon bolne runde preskupih koktela (plaćenih mojom kreditnom karticom), smjestili su nas za dugački stol nasred restorana gdje su djevojke iz odnosa s javnošću nastavile plijeniti svojim draži-ma, praveći se nesvjesne pozornosti koju su privlačile sa svih strana.
Promatrala sam susjedni stol za kojim su konzervativno odjevene žene našu skupinu odmjeravale s čudnom mješavinom zavisti i superiornosti. Okladila sam se sa sobom da će se prije kraja večeri žene u klasičnim kostimima požaliti svom konobaru da je naš stol preglasan. Naš će konobar sav sladak pred-ložiti da se samo trunčicu stišamo. Onda će se naš stol nakostrušiti i proglasiti žene u klasičnim kosti-mima hrpom debelih jadnica. Sjedim za pogrešnim stolom, pomislila sam kad smo se Claire i ja prema Darcynoj zapovijedi smjestile njoj slijeva i zdesna. Još nosi maleni veo napravljen od vrpci i mašni s njezinih darova, sretna što je u prvom planu, najseksipilnija djevojka za stolom punom prelijepih žena. Osim mene, naime. Pravim se da mi je stalo do trivijalnog razgovora što se kovitla oko mene dok ja srčem svoju sangriju i samo se smješkam, smješkam.
Nakon večere uputile smo se u Float, plesni klub u centru s pripadajućom baršunastom užadi i umiš-ljenim izbacivačima. Naravno da smo na VlP-ovskom popisu-zahvaljujući Claire – i da možemo protu-tnjiti pokraj dugačkog repa anonimusa (Darcyn opis). Noć teče prema otrcanom, banalnom scenariju tipične djevojačke večeri dvadesetineštogodišnjakinja. Što bi valjda i bilo u redu da većina nas jesu dvadesetineštogodišnjakinje. Prestare smo za vrištanje i tequilu i divlje plesanje s bilo kojim muškar-cem dovoljno samouvjerenim (ili autodestruktivnim) da se probije u našu skupinu od devet žena. A Darcy je prestara za popis zadataka koji joj je Claire pripremila: naći crvenokosog dečka da je časti seksom na plaži, plesati s muškarcem starijim od pedeset (zamislite te spodobe koje i dalje zalaze u plesne klubove), poljubiti tipa s tetovažom ili pircingom na tijelu.
Cijela je ta predstava neodmjerena i sirova, ali Darcy blista. Na plesnom je podiju, ljeska se, kosa joj se lagano nakovrčala od znoja. Njezin preplanuli ravni trbuh viri između niskih hlača i majice zavezane oko vrata. Obrazi su joj rumeni, orošeni. Svi žele razgovarati s budućom mladenkom. Neudane djevoj-ke čeznutljivo se pitaju kakva joj je vjenčanica, a nije joj samo jedan muškarac rekao da bi se trebala predomisliti što se udaje tiče, ili u najmanju ruku imati avanturu za kraj. Ja plešem na ruhu grupe, čeka-jući svoj trenutak.
Kad je večer napokon završila, iscrpljena sam, trijezna i siromašnija za petsto dolara. Izdefilirale smo iz kluba, a Darcy se okrenula prema meni i rekla da želi prespavati u mom stanu, samo nas dvije, kao nekad. Toliko je oduševljena tom idejom da ne mogu odbiti. Osmjehnula sam se. Na uho mi je pro-šaptala da se želi riješiti Claire, da to neće biti to ako dođe i ona. To me podsjetilo na srednju školu i na to kako je Darcy odlučivala koga želi uključiti i isključiti. Annalise i ja rijetko smo imale pravo glasa i često nismo mogle zaključiti zašto netko nije uvršten.
Pozvale smo taksi, Darcy je zahvalila Claire. rekla joj da je večer bila ludilo, a meni se glasno obra-tila, pogurnuvši me laktom: – Daj da podijelimo taksi do kuće. Prvo ću odbaciti tebe.
Rekla sam, može, pa smo krenule prema mom stanu.
José je dežurni. Sretan je Što vidi Darcy koja uvijek očijuka s njime. – Pa gdje si ti, curo? – pita. – Više me ne obilaziš.
– Planiram vjenčanje, rekla je zamamno kako to već ona zna. Pokazala je svoj sad zgužvani veo koji stišće kao da je dragocjeni suvenir.
– Aaa. Ma nije vrag! Ti mi se to udaješ?
Stisnula sam zube i na dizalu stisnula gumb za gore.
– Da, rekla je, naherivši glavu u stranu. – Zašto, misliš da ne bih trebala?
José se nasmijao, pokazavši joj sve svoje zube. – Ma ni govora. Nemoj! – Čak je i moj portir želi. – Otpili tog tipa, kaže.
Očito nije posložio djeliće ove slagalice.
Darcy je uzela njegovu ruku u svoju i zavrtjela se. Pokret je završila lupnuvši svojim kukom o nje-gov.
– Hajde, Darce, rekla sam, već u dizalu gdje sam gumb za otvaranje vrata držala palcem. – Umorna sam.
Još jedanput se zavrtjela, a onda mi se pridružila u dizalu.
Dok se dižemo, maše i otpuhuje poljupce u nadzornu kameru, za slučaj da José gleda.
Kad smo došle u moj stan, smjesta sam stišala ton na sekretarici i isključila mobitel ako Dex slučaj-no nazove. Zatim sam se presvukla u kratke hlače i majicu i dala Darcy što će ona obući.
– Daš mi umjesto toga svoju majicu iz srednje, onu s Naperville High? Da bude kao nekad.
Rekla sam joj da je u pranju i da će se morati snaći s mojom majicom sa – 1989. Indy 500. Rekla je da može i ta jer je i ona podsjeća na dom.
Perem zube, čistim ih zubnim koncem i umivam se, a ona sjedi na rubu moje kade i govori mi o dje-vojačkoj, kako se dobro zabavila. Zamijenile smo mjesta. Darcy se umiva, a onda pila može li upotrije-biti moju četkicu za zube. Rekla sam da može, iako mislim da je to odurno dijeliti s bilo kime. Čak i s Dexom. Dobro, možda ne s Dexom, ali sa svima drugima. Kroz usta puna zubne paste komentira da nije pijana, čak ni jako nacvrcana, što je pravo čudo, s obzirom na količinu alkohola koju smo konzu-mirale. Rekla sam joj da je to vjerojatno zbog silnog mesa koje smo pojele.
Pljunula je u umivaonik. – Uf. Ne podsjećaj me. Večeras sam vjerojatno dobila dvije kile.
– Ma kakvi. Zamisli samo koliko si skinula plesanjem i znojenjem.
– U pravu si! – Isprala je usta i sve zaprskala vodom pa izašla iz kupaonice.
– Spremna za krpe? – pitam je dok ručnikom brišem nered koji je ostavila.
Okrenula se i pogledala me, nepokolebana. – Nisam. Želim ostati budna i razgovarati.
– Možemo li bar leći u krevet i razgovarati?
– Ako svjetlo ostavimo upaljeno. Inače ćeš ti zaspati.
– Dobro, rekla sam.
Legle smo u krevet. Darcy je bliže prozoru, na Dexterovoj strani kreveta. Sva sreća pa sam jutros presvukla plahte.
Okrenute smo jedna prema drugoj, svijena nam se koljena dodiruju.
– O čemu ćemo prvo razgovarati?
– Ti izaberi.
Skupila sam snagu za razgovor o vjenčanju, ali ona je nadugačko i naširoko tračala o curama s dje-vojačke, što je tko obukao, o Tracynoj novoj kratkoj frizuri, Jocelyninoj borbi protiv bulimije, Clairinu neprestanom razbacivanju imenima.
Razgovaramo o tome kako joj Hillary nije došla na djevojačku. Naravno, Darcy je zbog toga ljuta kao ris. – Čak i da jest zaljubljena, trebala je Juliana otpiliti na jednu večer.
Jasno, ne mogu joj reći da pravi razlog Hillaryna bojkota nema veze s njezinim novim dečkom.
Zatim smo prešle na Ethana. Zanima ju je li homoseksualac. Uvijek je nagađala o tome, navodeći klimave dokaze: igrao je four square s curama u osnovnoj školi, u srednjoj je umjesto tehničkog slušao domaćinstvo, ima puno prijateljica, dobro se oblači i nakon Brandi nije imao nijednu vezu. Rekla sam joj da nije, da sam gotovo potpuno sigurna da nije homoseksualac.
– Kako znaš?
– Jednostavno mislim da nije.
– Nije tu ništa loše ako i jest, kaže Darcy.
– Znam to, Darce. Jednostavno mislim da nije homoseksualac.
– Biseksualac?
– Nije.
– Znači, stvarno misliš da se nikad nije pohvatao s drugim muškarcem?
– Nije! – rekla sam.
– I meni je teško zamisliti Ethana kako nekom tipu dira penis.
– Dosta, kažem.
– Dobro. U redu. Kakva je tvoja posljednja procjena Marcusa?
– Sve mi je draži, rekla sam da se dodatno osiguram – ako ona slučajno makar izdaleka naslućuje što osjećam prema Dexu.
– A da? Otkad to?
– Poljubila sam ga u subotu navečer, rekla sam i istog se časa pokajala. Reći će Dexu.
– Jesi? Mislila sam da si u subotu navečer izašla s Hillary i Julianom.
– Jesam. Ali poslije sam se našla s Marcusom... popili smo nekoliko pića. Ma zapravo ništa poseb-no.
– Jeste li otišli k njemu?
– Ne. Nije to tako bilo.
– Pa gdje si ga poljubila?
– U Aubetteu.
– I ništa drugo? Samo ste se poljubili?
– Da. A što misliš, da smo se seksali u Aubetteu? Svašta.
– Pa to je već nešto... Mislila sam da se to između vas dvoje razvodnilo. Možeš li zamisliti da se udaš za njega?
Nasmijala sam se. Tipična Darcy – dobije muhu od informacije i napuše je u slona.
– Zašto se smiješ? Nije potencijal za brak?
– Ne znam. Možda... Možemo li sad ugasiti svjetlo, molim te? Oči me bole.
Rekla je da može, ali pogledom me opomenula da još nije vrijeme za spavanje.
Isključila sam svjetiljku na noćnom ormariću i čim smo se našle u mraku, spomenula je Dexa i nje-govu poruku. Bila je prilično nezainteresirana kad sam joj je dala na početku djevojačke, ali sad kaže kako je pažljiv.
– Hmmm. rekoh.
Uslijedila je duga šutnja. A onda je rekla: – U zadnje vrijeme sve je nekako čudno između nas.
Srce mi je brže zakucalo. – Stvarno?
– Dugo se nismo seksali.
– Koliko dugo? – upitala sam, stisnuvši palčeve pod pokrivačima. Dala mi je odgovor koji želim. Od prije Dana nezavisnosti. – Zbilja? – Dlanovi mi se znoje.
– Da. Je li to loš znak?
– Ne znam... Koliko ste se često seksali prije? – pitam, zahvalna što je mrak.
– Prije čega?
Prije nego što mi je rekao da me voli. – Prije Dana nezavisnosti.
– Kako kada. Ali kad je sve dobro, seksamo se svaki dan. Katkad i dvaput na dan.
Potisnula sam odvratne slike iz svoje glave i mučim se da smislim što bih rekla. – Možda je to od pritiska zbog vjenčanja?
– Da... – ona će.
A možda je to zato što te vara sa mnom. Osjetila sam žalac krivnje, koji se udeseterostručio kad je opet promijenila temu i iz vedra neba upitala: – Ma možeš li ti vjerovati koliko smo već dugo prijatelji-ce?
– Znam, dugo.
– Sjeti se samo kad smo sve spavale jedna kod druge. Što misliš, koliko je to puta bilo? Meni proc-jene ne idu. Recimo, tisuću?
– Vjerojatno si blizu, rekoh.
– Odavno već nismo, rekla je.
Oči su mi se priviknule na mrak pa je sad nejasno razabirem. Lice joj je netom oprano, a kosa steg-nuta u konjski rep pa izgleda poput tinejdžerice. Kao da smo u njezinu krevetu u srednjoj, hihoćemo se i šapćemo, dok Annalise blago hrče pokraj kreveta u svojoj vreći za spavanje s likom Garfielda. Darcy je uvijek puštala Annalise da zaspi. Mislim da je to gotovo priželjkivala. Znam da ja kojiput jesam.
– Hoćeš da se igramo pogađanja u dvadeset pitanja? – pitam. To nam je bila najdraža igra u djetinj-stvu.
– Da. Da. Ti prva.
– Dobro. Sjetila sam se nečeg.
– Ista pravila?
– Ista pravila.
Naša su pravila bila jednostavna: moraš izabrati osobu (uvedeno nakon što je Annalise kao temu po-kušala uvesti ljubimce iz susjedstva), nekoga koga poznajemo osobno (nikakve zvijezde, žive ili mrtve) i pitanja moraš postaviti tako da odgovor bude da ili ne.
– Iz srednje škole?
– Da.
– Muško?
– Ne.
– Iz našeg maturalnog razreda?
– Ne.
– Razred ispred ili iza nas?
– To su dva pitanja.
– Ne, to je složenica, rekla je. – Ako je odgovor da, svejedno to moram raščlaniti i iskoristiti još jed-no pitanje. Sjećaš se?
– Dobro, imaš pravo, rekla sam, prisjetivši se te nijanse. – Odgovor je ne.
– Učenik?
– Ne. To su pet pitanja. Još petnaest.
Darcy kaže da zna da je na petom, broji. – Profesor kojeg smo obje imale?
– Ne, rekla sam, skrivajući šest prstiju ispod pokrivača. Darcy voli – pogriješiti – dok broji u toj igri.
– Profesor kojeg si ti imala?
– Ne.
– Profesor kojeg sam ja imala?
– Ne.
– Pedagog?
– Ne.
– Psiholog?
– To je deset. Ne.
– Drugi zaposlenik?
– Da.
– Domar?
– Ne.
– Školski policajac?
– Ne. – Nasmiješila sam se, sjetivši se kako je policajac uhvatio Darcy kako iz škole odlazi na ručak u Subway s Blaineom. Darcy mu je rekla da nađe pravi posao dok ih je pratio u pedagogov ured. – Ko-liko ti imaš godina, trideset? Ne bi li se trebao maknuti iz srednje škole? – Tim je komentarom zaradila dva dodatna kaznena boda.
– A! Mislim da znam! – Počela se neobuzdano hihotati. – Je li to kuharica?
Nasmijala sam se. – A-ha.
– To je June!
– Da! Pogodila si.
June je bila srednjoškolska legenda. Stara nekih osamdeset godina, bila je visoka metar i dvadeset i sva smežurana od dugogodišnjeg teškog pušenja. A najviše se proslavila time što je jednom izgubila lažni nokat u lazanjama Tommyja Baxtera. Tommy je ceremonijalno odmarširao natrag u red za ručak i vratio nokat June. – Čini mi se da je ovo tvoje, June? – June se nacerila, obrisala umak i sir s nokta i gurnula ga natrag na prst. Svi su stali klicati, pljeskati i vikati – To, June! To, June! – Osim što je po-novno uglavila nokat, nisam sigurna čime je zaradila poštovanje našeg učeničkog tijela. Mislim da je stvar više bila u tome što je netko od popularne klike usput jednostavno odlučio kako si faca ako ti se June sviđa. Možda je to čak bila Darcy. Ona je imala takvu moć.
Darcy se nasmijala. – Dobra stara June! Pitam se je li već umrla.
– Ma kakvi. Sigurna sam da je još ondje, hrapavim glasom djecu ispituje hoće li uz rigatone marina-ru ili mesni umak.
Kad se napokon prestala smijati, rekla je: – Ma joj. Točno je ovako bilo kad smo ono nekad spavale jedna kod druge.
– Da. Jest, rekla sam i prožeo me val topline prema Darcy.
– Bilo nam je zabavno dok smo bile klinke, zar ne?
– Da. Jest.
Darcy se opet počela smijati. – Što je? – pitam.
– Sjećaš se kad smo ono noć provele kod Annalise pa povješale barbike njezine sestre?
Pukla sam od smijeha, zamišljajući barbike s užetom omotanim oko vrata, kako se njišu s okvira vrata. Annaliseina mlađa sestra histerično se rasplakala pred roditeljima, koji su se smjesta sastali s druga dva roditeljska para da smisle primjerenu kaznu. Nismo se smjele zajedno igrati tjedan dana, a ljeti je to dugo. – To je bilo baš nekako izopačeno, kad sad razmislim o tome, kažem.
– Znam! A sjećaš se kako je Annalise samo ponavljala da to nije bila njezina ideja?
– Da. Nikad ništa nije bilo njezina ideja, kažem.
– Uvijek smo mi smišljale dobre fore. Ona nam se non-stop prikrpavala.
– Da, rekoh.
Šutim i razmišljam o našem djetinjstvu. Sjetila sam se dana kad su nas ostavili u trgovačkom centru s našim mršavim šestaškim ušteđevinama pa smo otrčale u Piercing Pagodu da kupimo svoju ogrlicu – za najbolju prijateljicu, srce s dvije ugravirane riječi, razlomljeno od vrha do dna, a svaka je strana amajlije visjela s pozlaćenog lančića. Darcy je uzela polovicu s – naj prija, ja sam dobila polovicu s – bolja teljica. Naravno, toliko smo pazile da ne povrijedimo Annalise da smo ogrlice nosile samo potaj-no, ispod dolčevitki ili noću u krevetu. Ali sjećam se oduševljenja kad sam svoju polovicu srca gurnula pod majicu, uz kožu. Imala sam najbolju prijateljicu. To je ulijevalo takvu sigurnost, takav osjećaj identiteta i pripadnosti.
Još imam tu ogrlicu, zatrpanu u kutiji s nakitom; pozlata je od prljavštine i vremena pozelenjela, ali sad je umrljana nečim što je nemoguće očistiti. Najednom me svladala neizreciva tuga zbog te dvije djevojčice. Zbog onog čega između njih sada nema. Zbog onog što se možda nikad više neće vratiti, ma što da se dogodi s Dexom.
– Još pričaj, Darcy će umiljato. Nema ni traga bahatoj i egocentričnoj budućoj mladenki koja mi je postala odbojna, čak i mrska. – Molim te, nemoj još zaspati. Više se uopće ne družimo ovako. Nedosta-je mi to.
– I meni, rekla sam iskreno.
Pitam je sjeća li se dana kad smo kupile svoje ogrlice – za najbolju prijateljicu.
– Da. Ali podsjeti me na detalje, rekla je onako dražesno kako već zna.
Darcy voli slušati kad ja prepričavam naše djetinjstvo, uvijek hvali moje temeljitije pamćenje. Ispri-čala sam joj priču o ogrlicama, iznijela joj najdužu moguću verziju. Kad sam završila, šapnula sam: – Spavaš li?
Nema odgovora.
Dok slušam Darcy kako diše u mraku pokraj mene, pitam se kako smo spale na ovo. Kako možemo biti zaljubljene u istog muškarca. Kako ja mogu sabotirati zaruke svoje najbolje prijateljice. U posljed-njim sekundama prije nego što sam utonula u san, poželjela sam da se mogu vratiti i sve poništiti, dati onim djevojčicama još jednu priliku.
Sedamnaest
Drugo me jutro Darcy probudila zvukom kopanja po mom ormariću s lijekovima. Slušam je kako klopara dok pokušavam posložiti snove iz prethodne noći, niz nesuvislih vinjeta sa širokim dijapazo-nom uobičajenih likova – moji roditelji, Darcy, Dex, Marcus, čak i Les. Zaplet je nejasan, ali sjećam se da se prilično trčalo i skrivalo. Desetak sam puta gotovo poljubila Dexa, ali nikad nisam. Zadovoljna ne mogu biti čak ni u snovima. Darcy se pomolila iz kupaonice s veseljem na licu.
– Uopće nisam mamurna, izjavila je. – Iako sam popila tabletu za glavobolju za svaki slučaj. Nemaš ih više. Nadam se da ti nisu trebale.
– Dobro sam, kažem.
– Nije loše za dan poslije djevojačke večeri! Što hoćeš da radimo danas? Možemo li provesti dan za-jedno? Da samo besposličarimo. Kao nekad.
– Dobro, rekoh, pomalo nevoljko.
– Fenomenalno! – Otišla je prema kuhinji, počela prekapati naokolo. – Imaš li pahuljica?
– Ne, potrošila sam ih. Hoćeš da odemo u EJ's?
Rekla je ne, da želi jesti pahuljice sa šećerom baš ovdje, u mom stanu, da želi da nam bude kao ne-kad, neće ugođaj njujorških obroka. Otvorila je moj hladnjak i odmjerila sadržaj. – Čovječe, svega ti je ponestalo. Skoknut ću van pa kupiti kavu i neke osnovne stvari.
– Zbilja misliš da bismo trebale piti kavu? – pitam je.
– Zašto ne bismo?
– Zato što sam mislila da ćemo biti autentične. Nismo pile kavu dok smo bile u srednjoj školi.
Razmišljala je trenutak, moj joj je sarkazam promaknuo. – Zbog kave ćemo napraviti izuzetak.
– Hoćeš da idem s tobom? – ponudila sam.
– Ne. Ne treba. Odmah se vraćam.
Čim je otišla, provjerila sam glasovnu poštu. Dex mi je ostavio dvije poruke – jednu sinoć, jednu ju-tros. U prvoj mi kaže koliko mu nedostajem. U drugoj pita može li doći večeras. Uzvratila sam mu po-ziv, iznenadivši se koliku zahvalnost osjećam kad dobijem poruku. Ostavila sam mu poruku i rekla da je Darcy i ovdje i da namjerava ostati neko vrijeme pa da to večeras neće baš ići. Onda sam sjela na kauč, razmišljajući o prošloj noći, o svom prijateljstvu s Darcy. Hoću li moći sebi pogledati u oči ako na njezin račun dobijem ono što želim? Kakav će biti život i bez nje? O svemu tome još sam razmišlja-la kad se Darcy vratila.
S podlaktica joj vise nabrekle plastične vrećice. Uzela sam joj kave iz ruku, a ona je dramatično is-pustila vrećice na pod i pokazala mi crvene udubine koje su joj ostavile po rukama. Oglasila sam se suosjećajno, a ona se opet nasmiješila.
– Donijela sam prave divote! Froot Loop!. Bezalkoholno pivo! Sok od brusnica i jabuka! I sladoled s komadićima čokolade i keksa Ben and Jerry!
– Sladoled za doručak?
– Ne. Za poslije.
– Zar nisi zabrinuta koliko ćeš kila imati na vjenčanju?
Odmahnula je rukom prema meni. – Briga me. Nisam.
– Zašto nisi? – pitam jer znam da će sad jesti, a poslije će mene pitati zašto sam joj to dopustila.
– Zato što nisam! Nemoj mi kvariti veselje! Dakle. Idemo jesti Froot Loops.
U kuhinji se uhvatila traženja zdjelica, žlica, ubrusa. Iznijela ih je na stolić. U svom je poletnom, na-elektriziranom raspoloženju.
– Bi li radije jela tamo? – rekla sam, pokazavši prema svom malom okruglom stolu.
– Ne. Želim da bude točno kao u mojoj kući nakon što bi prespavala kod mene. Uvijek smo jele pred televizorom. Sjećaš se? – Uperila je daljinski prema televizoru i prebacivala programe dok nije našla MTV. Zatim je usula pahuljice u zdjelice, pomno pazeći da svaka dobije jednako. Nisam raspoložena za Froot Loops, ali očito je da me nitko ništa ne pita. Iako mi je donekle dirljivo što želi rekonstruirati naše djetinjstvo, istodobno me živcira njezino šefovanje. Drži te u jarmu, rekao je Ethan. Možda je to ipak precizan opis. I evo me sad, spremno sudjelujem, dopuštam joj da me gazi.
– Reci mi kad, rekla je, lijevajući punomasno mlijeko po mojim pahuljicama. Mrzim punomasno mlijeko.
– Kad, rekla sam gotovo istog časa.
Prestala je lijevati i pogledala me. – Stvarno? Jedva da su se namočile.
– Znam, – rekla sam, podilazeći joj, – ali takve sam ih voljela i u srednjoj.
– Dobro kažeš, rekla je i nalila mlijeko sebi u zdjelicu. Napunila ju je do ruba.
Progutala sam nekoliko zalogaja dok je ona svoje pahuljice miješala žlicom i čekala da mlijeko pos-tane ružičasto.
Puštaju Didin video Thank You. Naravno, podsjeća me na Dexa.
– Ta pjesma, reče Darcy, i dalje miješajući. – Znaš onaj dio kad kaže da je napokon stigla kući i da je mokra do kože, a onda 'ti si mi dodao ručnik'?
– Da.
– Taj me stih užasno podsjeća na tebe.
– Na mene? – pogledala sam je. – Mislim da bi to trebala biti romantična pjesma.
Okrenula je očima. – Dobro jutro! Znam to. Bez brige. – Progutala je zalogaj i nastavila govoriti pu-nih usta. – Nije da sam postala lezba i to. Samo hoću reći da si stvarno uvijek uz mene kad te trebam. Ono, kad zaškripi.
– Baš lijepo. – Nasmiješila sam se, potisnula grižnju savjesti, srknula kavu.
Slušamo ostatak pjesme dok Darcy bučno jede svoje pahuljice. Kad je progutala zadnjih nekoliko komadića, podigla je zdjelicu do usana i polaptala ružičasto mlijeko.
– Jesam li preglasna? – upitala je, podigavši pogled prema meni.
Odmahnula sam glavom. – Dobra si.
– Dex me zove Srkačica kad god jedem pahuljice.
Osjetila sam ubod žalca kao i uvijek kad nazrem intimni dio njihova odnosa za koji se volim praviti da ne postoji. A onda se žalac zabio još dublje kad mi je sinulo da Dex nema nadimka za mene. Možda sam previše bezlična da bih ga zaslužila. U Darcy nema ni traga bezličnosti. Nije ni čudo da ju je teško ostaviti. Ona je tip žene koji te privuče, zaokupi ti pozornost. Čak i kad ti ide na živce, fascinira te, hip-notizira.
Na ekranu se pojavila Jennifer Lopez u punoj raskoši svojih oblina. Čeznutljivo gledamo dok se vrti po ruralnom krajoliku. – Je li njezina guzica zbilja tako dobra? – pita Darcy.
– Bojim se da jest, rekla sam, iako to Darcy govorim zapravo s užitkom. Ona čak i zvijezde doživ-ljava kao konkurenciju, dok meni nije ni nakraj pameti da zavidim Jennifer Lopez na njezinoj fantasti-čnoj guzici.
Darcy je coknula jezikom. – Ne čini ti se da je nekako debela? – pita.
– Nije. Odlična je, rekla sam, svjesna da su oba Darcyna guza jednaka jednom Jenniferinu.
– Pa meni se to čini nekako debelo...
Slegnula sam ramenima.
– Dex je obožava. Misli da je ludo seksi.
Nova informacija o Dexteru. Cin, cin, cin! Što bi to moglo značiti u odnosu snaga? Ja sam zaoblje-nija od Darcy, ali ona je tamnije puti. Odlučila sam tu pikanteriju odbaciti kao ne osobito korisnu. Pa većini muškaraca J.Lo se sviđa, bez obzira na to koji su tip. Kao Brad Pitt nama. Možda ti se ne sviđaju plavokosi muškarci lijepih crta lica, ali daj, to je Brad. Njega nećeš istjerati iz kreveta jer jede krekere.
– Ali bez brige, sigurna sam da nije tako lijepa u stvarnosti, Darcy će, pretpostavljajući da su sve že-ne poput nje i da ih treba tješiti kad god naiđu na nekog ljepšeg od sebe.
– A-ha, kažem ja.
– Pa mislim, vizažisti rade prava čuda, znalački će ona, kao da je godinama u glazbenoj industriji. Potegnula je deku s naslona mog kauča i zamotala se u nju. – Sviđa mi se ovdje.
I Dexu isto.
– Hladno ti je? – pitam.
– Nije. Samo se hoću onako fino ušuškati.
Gledale smo videospotove dok ja nisam gotovo zaboravila Dexa. Koliko već možeš zaboraviti ne-kog u koga si zaljubljen. A onda, s neba pa u rebra, dok je išao spot Janet Jackson, Darcy mi je postavi-la pitanje koje nimalo nisam očekivala:
– Da li da se udam za Dextera?
Sledila sam se. – Zašto to pitaš?
– Ne znam.
– Neki razlog mora postojati, rekla sam, nastojeći djelovati smireno.
– Misliš li da bih trebala biti s nekim ležernijim? Kao što sam ja?
– Dex je ležeran.
– Ne, nije! Čisti je štreber!
– Misliš? – pitam. Možda i jest. Ja ga valjda jednostavno ne doživljavam tako.
– Skroz.
Ugasila sam zvuk na televizoru i pogledala je kao da želim reći, nastavi, spremna sam te pozorno sa-slušati. Sjetila sam se kako smo u osnovnoj na glavu stavljali – slušačku kapu, pod bradom pričvršćiva-li zamišljeni remen, kao što su to dečki obično radili. Progutala sam, zastala, a onda rekla: – Zabrinjava me što to pitaš. Što te muči?
Osjećam kako mi srce bubnja dok čekam njezin odgovor.
– Ne znam... Veza mi se ponekad čini malo ispuhana. Dosadna. Je li to loš znak? – Pogledala me ža-losno.
Sad imam priliku. Ovo je pravi čas. Razmatram što bih mogla reći, kako bih lako mogla manipulirati njome. Ali nekako ne mogu. Već sam se upustila u grijeh, ali bar ću u tome biti poštena. Isključena sam zbog sukoba interesa, kako bi rekli u mom uredu. Ne mogu prihvatiti njezin slučaj.
– Stvarno ne znam, Darce. Samo ti i Dexter možete znati jeste li jedno za drugo. Ali stvarno bi tre-bala pomno odvagnuti svoje sumnje – brak je vrlo ozbiljan korak. Možda biste trebali odgoditi, kažem.
– Odgoditi vjenčanje?
– Možda.
Darcy je izbacila donju usnicu i namrštila obrve. Bila sam sigurna da će zafrcati suze kad joj je pog-led sijevnuo prema televizoru. Razvedrila se. – O! Obožavam ovaj spot! Pojačaj! Pojačaj!
Uključila sam ton na televizoru i pojačala ga. Darcy poskakuje gore-dolje, pleše glavom i torzom i pjeva pjesmu nekog dječačkog benda za koji nikad nisam čula. Zna svaku riječ. Promatram je u čudu zbog njezine nagle preobrazbe. Čekam da ponovno spomene Dexa, ali nije.
Profućkala sam svoju priliku da joj kažem da sve to otkaže, da Dex uopće nije za nju. Zašto je nisam pogurnula u tom smjeru, dolila vodu na sjeme nezadovoljstva? Nikad ne odigram pravu kartu. A opet, ne bih rekla da Darcy zaista želi moj savjet. Osim ako joj ne kažem kako će sve biti dobro, neka se uda za Dextera. A ako joj ja ne želim reći ono što hoće čuti, umjesto toga oraspoložit će se videospotom.
– Ta je pjesma mrak, reče Darcy, zbacivši deku. Ustala je i odgegala se na drugu stranu stana. Pro-matra moju policu s knjigama gdje sam nedavno stavila limenku Altoidsa i kockice.
– Što to radiš?
– Tražim tvoj godišnjak iz srednje. Gdje je?
– Na donjoj polici.
Čučnula je i prstima prešla preko hrbata pa zastala na almanahu. – A, da. Evo ga. – Uspravila se i primijetila limenku, nepromišljeno ostavljenu u razini očiju. – Mogu uzeti jedan?
– Prazna je, rekla sam, ali već je odložila godišnjak na podnožje moga kreveta. Njezina dugačka, is-klesana ruka sijevnula je prema limenci. Digla je poklopac. – Zašto tu držiš kockice?
– Hm, ne znam, zamucala sam, prisjetivši se kako mi je Darcy znala reći da se nikad ne bih trebala prijaviti na kviz gdje se mjeri vrijeme. Nabijala mi je to na nos, govorila da ako je ikad izaberu za sud-jelovanje u Obiteljskoj svađi (nema veze što ne pripadamo istoj obitelji), morat će dobro razmisliti prije nego što me izabere u svoju ekipu. I da nema šanse da ja dobijem dodatni krug na kraju.
– Ne znaš? – pita.
– Pa, eto tako.
Zagledala se u mene kao sam shizofreničar koji bunca u podzemnoj. – Ne znaš zašto si stavila koc-kice u limenku Altoidsa? Dobro. Kako god ti kažeš, čudakinjo.
Uzela je kockice iz limenke, protresla kao da će ih baciti.
– Nemoj, rekla sam glasno. – Vrati ih.
Nije pametno njoj govoriti što da radi. Dijete je. Zanimat će je zašto ih ne može baciti. Htjet će ih baciti samo zato što si joj rekao da ne baca.
I naravno: – Što će ti? Nije mi jasno.
– Ni zašto. To su samo moje kockice za sreću.
– Kockice za sreću? Otkad ti imaš kockice za sreću?
– Oduvijek.
– Pa zašto ih držiš u kutiji od Altoidsa? Ne voliš Altoidse od cimeta.
– Volim.
Slegnula je ramenima. – A.
Proučavam joj lice. Ne sumnja, ali i dalje drži moje kockice. Zatrčat ću se preko stana, srušiti je i is-trgnuti joj ih prije nego joj dopustim da ih ponovno baci. Ali samo ih je još jedanput pogledala i vratila u limenku. Nisam sigurna gledaju li šestice i dalje prema gore. Poslije ću provjeriti. Samo da nisu opet bačene, drugo mi ne smeta.
Uzela je moj godišnjak i odnijela ga natrag na kauč, prelistavši na sportske i interne školske stranice otraga. Time će se zabavljati satima. Naći će tisuću stvari za komentiranje: sjećaš se ovog, sjećaš se onog? Njoj naš srednjoškolski godišnjak nikad ne dodija, raspravlja o prošlosti i nagađa kako je prošao taj i taj koji nije došao na godišnjicu zato što je ili (a) sad postao totalni pušioničar ili se (b) dogodio obrnuti fenomen pa je toliko nevjerojatno uspješan da se nema vremena za vikend vraćati u Indianu (kategorija u koju Darcy kaže da ja spadam zato što sam, naravno, taj vikend morala raditi pa sam je propustila). Ili igra jednu od svojih najdražih igrica kad otvori godišnjak na nekoj stranici, zažmiri, ka-žiprstom šara preko stranice dok ja ne kažem da stane, pa koji god se dečko nađe najbliže njezinu prstu, s time se moram seksati. To su tipične Darcyne igrice, a kad je prije dvanaest godina naš maturalni go-dišnjak tek izašao, bile su urnebesno zabavne.
– Ajme meni. Pogledaj joj frizuru! Jesi li ikad vidjela toliko natapirane šiške? – zgražava se Darcy dok proučava fotografiju Laure Lindell. – Izgleda baš smiješno. Visoke su sigurno trideset centimetara!
Kimnula sam da se slažem i čekala njezinu sljedeću žrtvu. Richarda Meeka. Ali odlučila mu je priz-nati više plusova nego u četvrtom srednje. – Nije loš. Ima u njemu nešto slatko, zar ne?
– Nešto. Ima lijep osmijeh. Ali sjećaš se kako bi te cijelu zapljuvao dok je govorio?
– Da. Dobro kažeš.
Darcy je listala stranice dok joj to napokon nije dodijalo, bacila godišnjak u stranu i preuzela kontro-lu nad daljinskim. Našla je Kad je Harry sreo Sally i ciknula. – Tek počinje! To!
Obje smo se zavalile u moj kauč i gledale film koje smo zajedno vidjele bezbroj puta. Darcy nepres-tano govori naglas, citira dijelove koje zna. Nijedanput je nisam ušutkala. Jer iako kaže da razgovor za vrijeme filma Dexa živcira, meni ne smeta. Čak ni kad malo promaši repliku pa ne znam što je Meg Ryan zapravo rekla. Darcy je jednostavno takva. To je njezin običaj.
A kao i u omiljenom starom filmu, kod prijateljice ti se katkad najviše sviđa ono što je ostalo isto.
– Dobro. Može. Samo da skoknem u stan, presvučeni se i obavim telefonski poziv. Nađemo se za petnaest minuta?
– Odlično! – Claire će.
Čekam da ona ode prva, u nadi da ću na trenutak ostati nasamo s Dexom, ali pustila je korijenje u pločnik. Nakon nekoliko sekundi Dex je odustao i pozdravio se s nama. Čuvam se da ne pogledam za njim dok odlazi.
– Dobro onda, rekoh Claire. – Vidimo se ubrzo.
Odlazim kući u panici, govoreći sebi da smo se spasili, da Claire sigurno nije posumnjala u takvu kolosalnu izdaju. Dex je nazvao baš kad sam zatvorila vrata stana. Javila sam se, a ruke mi se tresu.
– Hej, rekao je Dex. – Možeš li ti to vjerovati?
– Ajme meni, rekoh. – Osjećam se kao da ću pasti u nesvijest. Gdje si ti?
– Iza ugla. U autu... Misliš da smo sigurni?
– Nadam se, rekla sam, osjetivši kako mi se bilo polako vraća u normalu. – Bio si dobar... Kako si tako brzo smislio izgovor?
– Ne znam. Povjerovala je, zar ne?
– Činilo se da jest... ali što ćemo s porukom?
– Upravo je pišem... Sranje, nemam pojma što da napišem. Ovo je blesavo... Dolazim gore, dobro?
Rekla sam mu da to nije pametno, da se moram naći s Claire.
Uzdahnuo je. – Želim malo biti s tobom. Zar se ne možeš izvući?
Osjećam kako popuštam. – Ne misliš da će ispasti sumnjivo ako je otpilim?
– Ma daj. Samo na koju minutu?
– Dobro, rekoh. – Popni se. Ali samo da mi daš poruku. Onda se stvarno moram ići naći s njom.
Stigao je na moja vrata za nekoliko minuta, dao mi sendvič i presavijenu poruku. Oboje sam stavila na stolić pokraj naših pića. Sjeli smo na kauč.
– Kako to da se takve stvari uvijek događaju u ovome gradu? – pitam.
– Znam, rekao je i uhvatio me za ruke. Pokušao me poljubiti, ali još sam previše uzdrmana da bih mu uzvratila kako treba. Ne mogu se opustiti. Kao da je Claire još s nama.
– Stvarno bih trebala krenuti, rekla sam, srdita što nam je upropastila priliku za veliki razgovor, ali istodobno mi je nekako laknulo.
Nastavlja me ljubiti dok mi svlači sako i trlja rame.
– Dex!
– Što je?
– Moram ići.
– Još malo.
– Ne. Sad.
Ali kad mi je prstima prešao preko ključne kosti, prestala sam razmišljati o Claire. I za koji trenutak već vodimo ljubav.
Mobitel mi je zazvonio odmah poslije. Poskočila sam. – O, sranje. To je sigurno Claire. Stvarno mo-ram ići, rekla sam i uspravila se.
– Ali htio sam razgovarati o ovome vikendu, rekao je.
– Što je s njime? – pitam, izbjegavajući njegov pogled dok zakopčavam bluzu.
– Pa stvar je u tome da... Stvarno mi je žao zbog te djevojačke večeri i svega...
Prekinula sam ga. – Znam, Dex.
– Uskoro moramo nešto poduzeti. Stvar je u tome što nisam ni trenutka imao za sebe. Nisam stiga-o... Ali želim da znaš da razmišljam o tome – i o tebi – cijelo vrijeme. Stvarno cijelo vrijeme... – Izraz njegova lica iskrenje, izmučen. Čeka da ja progovorim.
Ovo mi je prilika. Riječi se oblikuju u mojoj glavi; na vrhu su mi jezika, ali nijednu nisam izgovori-la, zaključivši da ovo nije trenutak za poniranje u tematiku. Nemamo dovoljno vremena za pravi razgo-vor. Uvjeravam sebe da nisam kukavica, samo sam strpljiva. Želim pričekati pravi trenutak za raspravu o uništenju svoje najbolje prijateljice. Zato sam njemu i sebi omogućila odstupnicu. – Znam, Dex, po-novila sam. – Razgovarat ćemo sljedeći tjedan, može?
Kimnuo je mrko i čvrsto me zagrlio.
Nakon što je otišao, nazvala sam Claire i rekla da me zadržao poziv s posla, ali da odmah dolazim. Obukla sam se do kraja, iskapila svoj ledeni čaj, a sendvič sa salatom od jaja stavila u hladnjak. Otišla sam do vrata kad mi je za oko zapela presavijena poruka. Ne mogu si pomoći. Vratila sam se, odmotala je, pročitala:
DARCY,
SAMO SAM HTIO DA DOBIJEŠ NEKU SITNICU OD MENE PRIJE SVOG VELIKOG PRO-VODA. NADAM SE DA ĆEŠ SE LIJEPO ZABAVITI S PRIJATELJICAMA.
VOLIM TE DEXTER
Zašto je morao ubaciti – volim te"? Tješim sebe mišlju da nije upravo vodio ljubav s njome i da će-mo razgovarati sljedeći tjedan, što je i dalje prije Hillaryna roka. A onda sam otrčala da se nađem s Claire, pomognem joj da se pripremi za Darcyn veliki vikend.
Cijela je situacija potpuno izvan kontrole, takve se stvari događaju drugim ljudima. Ne onima poput mene.
Darivanje/djevojačka večer katastrofa je od početka do kraja, iz očiglednih razloga, a i zato što ne-mam ništa zajedničko s Darcynim prijateljicama iz odnosa s javnošću koje su sve do jedne materijalis-tički, plitki, otrovni egomanijaci. Claire je još najbolja od svih, što ulijeva strah. Govorim sebi, smiješi se i stisni zube. To je samo jedna večer.
Prvo smo se našle kod Claire da Darcy darujemo njezino donje rublje, arsenal crne čipke i crvene svile kojemu ja jednostavno nisam dorasla. Ako Darcy išta od ovog odluči obući prije vjenčanja – po-gotovo La Perlinu podvezicu s mrežastim čarapama – gotova sam. Osim ako ne osvane u mom daru, dugačkoj, plitko izrezanoj spavaćici boje slonovače, kakvu je Caroline Ingalls mogla nositi u Maloj ku-ći u preriji. Iz nje vrišti dražest i čednost, za razliku od ostalih putenih, oskudnih darova koji vrište – nagni me preko stolice i izvadi šlag. Darcy je odglumila da joj se moj dar sviđa, a ja sam uhvatila zna-kovit pogled između Claire i Jocelyn, koja je ista Uma Thurman. Na jednu paranoičnu sekundu povje-rovala sam da je Claire naslutila istinu nakon našeg slučajnog susreta jučer te svoje sumnje podijelila s Jocelyn. Ali onda sam to samo pripisala ovakvom razmišljanju: Opet biser te tetkaste Darcyne prijate-ljice Rachel. Kako ona može biti kuma kad ne zna darovati ni pristojan komad donjeg rublja?
Nakon dijela večeri predviđenog za darivanje taksijima smo otišle u Churrascaria Plataforma, bra-zilski restoran u Theater Districtu gdje ti za cijenu paušala konobari donose beskrajne porcije mesa s roštilja. Zabavan je to izbor za hrpu tanahnih žena od kojih su polovica vegetarijanke i žive isključivo od celera i cigareta. Naša je grupa ponosno umarširala u restoran, privukavši poglede pretežno muških gostiju. Nakon bolne runde preskupih koktela (plaćenih mojom kreditnom karticom), smjestili su nas za dugački stol nasred restorana gdje su djevojke iz odnosa s javnošću nastavile plijeniti svojim draži-ma, praveći se nesvjesne pozornosti koju su privlačile sa svih strana.
Promatrala sam susjedni stol za kojim su konzervativno odjevene žene našu skupinu odmjeravale s čudnom mješavinom zavisti i superiornosti. Okladila sam se sa sobom da će se prije kraja večeri žene u klasičnim kostimima požaliti svom konobaru da je naš stol preglasan. Naš će konobar sav sladak pred-ložiti da se samo trunčicu stišamo. Onda će se naš stol nakostrušiti i proglasiti žene u klasičnim kosti-mima hrpom debelih jadnica. Sjedim za pogrešnim stolom, pomislila sam kad smo se Claire i ja prema Darcynoj zapovijedi smjestile njoj slijeva i zdesna. Još nosi maleni veo napravljen od vrpci i mašni s njezinih darova, sretna što je u prvom planu, najseksipilnija djevojka za stolom punom prelijepih žena. Osim mene, naime. Pravim se da mi je stalo do trivijalnog razgovora što se kovitla oko mene dok ja srčem svoju sangriju i samo se smješkam, smješkam.
Nakon večere uputile smo se u Float, plesni klub u centru s pripadajućom baršunastom užadi i umiš-ljenim izbacivačima. Naravno da smo na VlP-ovskom popisu-zahvaljujući Claire – i da možemo protu-tnjiti pokraj dugačkog repa anonimusa (Darcyn opis). Noć teče prema otrcanom, banalnom scenariju tipične djevojačke večeri dvadesetineštogodišnjakinja. Što bi valjda i bilo u redu da većina nas jesu dvadesetineštogodišnjakinje. Prestare smo za vrištanje i tequilu i divlje plesanje s bilo kojim muškar-cem dovoljno samouvjerenim (ili autodestruktivnim) da se probije u našu skupinu od devet žena. A Darcy je prestara za popis zadataka koji joj je Claire pripremila: naći crvenokosog dečka da je časti seksom na plaži, plesati s muškarcem starijim od pedeset (zamislite te spodobe koje i dalje zalaze u plesne klubove), poljubiti tipa s tetovažom ili pircingom na tijelu.
Cijela je ta predstava neodmjerena i sirova, ali Darcy blista. Na plesnom je podiju, ljeska se, kosa joj se lagano nakovrčala od znoja. Njezin preplanuli ravni trbuh viri između niskih hlača i majice zavezane oko vrata. Obrazi su joj rumeni, orošeni. Svi žele razgovarati s budućom mladenkom. Neudane djevoj-ke čeznutljivo se pitaju kakva joj je vjenčanica, a nije joj samo jedan muškarac rekao da bi se trebala predomisliti što se udaje tiče, ili u najmanju ruku imati avanturu za kraj. Ja plešem na ruhu grupe, čeka-jući svoj trenutak.
Kad je večer napokon završila, iscrpljena sam, trijezna i siromašnija za petsto dolara. Izdefilirale smo iz kluba, a Darcy se okrenula prema meni i rekla da želi prespavati u mom stanu, samo nas dvije, kao nekad. Toliko je oduševljena tom idejom da ne mogu odbiti. Osmjehnula sam se. Na uho mi je pro-šaptala da se želi riješiti Claire, da to neće biti to ako dođe i ona. To me podsjetilo na srednju školu i na to kako je Darcy odlučivala koga želi uključiti i isključiti. Annalise i ja rijetko smo imale pravo glasa i često nismo mogle zaključiti zašto netko nije uvršten.
Pozvale smo taksi, Darcy je zahvalila Claire. rekla joj da je večer bila ludilo, a meni se glasno obra-tila, pogurnuvši me laktom: – Daj da podijelimo taksi do kuće. Prvo ću odbaciti tebe.
Rekla sam, može, pa smo krenule prema mom stanu.
José je dežurni. Sretan je Što vidi Darcy koja uvijek očijuka s njime. – Pa gdje si ti, curo? – pita. – Više me ne obilaziš.
– Planiram vjenčanje, rekla je zamamno kako to već ona zna. Pokazala je svoj sad zgužvani veo koji stišće kao da je dragocjeni suvenir.
– Aaa. Ma nije vrag! Ti mi se to udaješ?
Stisnula sam zube i na dizalu stisnula gumb za gore.
– Da, rekla je, naherivši glavu u stranu. – Zašto, misliš da ne bih trebala?
José se nasmijao, pokazavši joj sve svoje zube. – Ma ni govora. Nemoj! – Čak je i moj portir želi. – Otpili tog tipa, kaže.
Očito nije posložio djeliće ove slagalice.
Darcy je uzela njegovu ruku u svoju i zavrtjela se. Pokret je završila lupnuvši svojim kukom o nje-gov.
– Hajde, Darce, rekla sam, već u dizalu gdje sam gumb za otvaranje vrata držala palcem. – Umorna sam.
Još jedanput se zavrtjela, a onda mi se pridružila u dizalu.
Dok se dižemo, maše i otpuhuje poljupce u nadzornu kameru, za slučaj da José gleda.
Kad smo došle u moj stan, smjesta sam stišala ton na sekretarici i isključila mobitel ako Dex slučaj-no nazove. Zatim sam se presvukla u kratke hlače i majicu i dala Darcy što će ona obući.
– Daš mi umjesto toga svoju majicu iz srednje, onu s Naperville High? Da bude kao nekad.
Rekla sam joj da je u pranju i da će se morati snaći s mojom majicom sa – 1989. Indy 500. Rekla je da može i ta jer je i ona podsjeća na dom.
Perem zube, čistim ih zubnim koncem i umivam se, a ona sjedi na rubu moje kade i govori mi o dje-vojačkoj, kako se dobro zabavila. Zamijenile smo mjesta. Darcy se umiva, a onda pila može li upotrije-biti moju četkicu za zube. Rekla sam da može, iako mislim da je to odurno dijeliti s bilo kime. Čak i s Dexom. Dobro, možda ne s Dexom, ali sa svima drugima. Kroz usta puna zubne paste komentira da nije pijana, čak ni jako nacvrcana, što je pravo čudo, s obzirom na količinu alkohola koju smo konzu-mirale. Rekla sam joj da je to vjerojatno zbog silnog mesa koje smo pojele.
Pljunula je u umivaonik. – Uf. Ne podsjećaj me. Večeras sam vjerojatno dobila dvije kile.
– Ma kakvi. Zamisli samo koliko si skinula plesanjem i znojenjem.
– U pravu si! – Isprala je usta i sve zaprskala vodom pa izašla iz kupaonice.
– Spremna za krpe? – pitam je dok ručnikom brišem nered koji je ostavila.
Okrenula se i pogledala me, nepokolebana. – Nisam. Želim ostati budna i razgovarati.
– Možemo li bar leći u krevet i razgovarati?
– Ako svjetlo ostavimo upaljeno. Inače ćeš ti zaspati.
– Dobro, rekla sam.
Legle smo u krevet. Darcy je bliže prozoru, na Dexterovoj strani kreveta. Sva sreća pa sam jutros presvukla plahte.
Okrenute smo jedna prema drugoj, svijena nam se koljena dodiruju.
– O čemu ćemo prvo razgovarati?
– Ti izaberi.
Skupila sam snagu za razgovor o vjenčanju, ali ona je nadugačko i naširoko tračala o curama s dje-vojačke, što je tko obukao, o Tracynoj novoj kratkoj frizuri, Jocelyninoj borbi protiv bulimije, Clairinu neprestanom razbacivanju imenima.
Razgovaramo o tome kako joj Hillary nije došla na djevojačku. Naravno, Darcy je zbog toga ljuta kao ris. – Čak i da jest zaljubljena, trebala je Juliana otpiliti na jednu večer.
Jasno, ne mogu joj reći da pravi razlog Hillaryna bojkota nema veze s njezinim novim dečkom.
Zatim smo prešle na Ethana. Zanima ju je li homoseksualac. Uvijek je nagađala o tome, navodeći klimave dokaze: igrao je four square s curama u osnovnoj školi, u srednjoj je umjesto tehničkog slušao domaćinstvo, ima puno prijateljica, dobro se oblači i nakon Brandi nije imao nijednu vezu. Rekla sam joj da nije, da sam gotovo potpuno sigurna da nije homoseksualac.
– Kako znaš?
– Jednostavno mislim da nije.
– Nije tu ništa loše ako i jest, kaže Darcy.
– Znam to, Darce. Jednostavno mislim da nije homoseksualac.
– Biseksualac?
– Nije.
– Znači, stvarno misliš da se nikad nije pohvatao s drugim muškarcem?
– Nije! – rekla sam.
– I meni je teško zamisliti Ethana kako nekom tipu dira penis.
– Dosta, kažem.
– Dobro. U redu. Kakva je tvoja posljednja procjena Marcusa?
– Sve mi je draži, rekla sam da se dodatno osiguram – ako ona slučajno makar izdaleka naslućuje što osjećam prema Dexu.
– A da? Otkad to?
– Poljubila sam ga u subotu navečer, rekla sam i istog se časa pokajala. Reći će Dexu.
– Jesi? Mislila sam da si u subotu navečer izašla s Hillary i Julianom.
– Jesam. Ali poslije sam se našla s Marcusom... popili smo nekoliko pića. Ma zapravo ništa poseb-no.
– Jeste li otišli k njemu?
– Ne. Nije to tako bilo.
– Pa gdje si ga poljubila?
– U Aubetteu.
– I ništa drugo? Samo ste se poljubili?
– Da. A što misliš, da smo se seksali u Aubetteu? Svašta.
– Pa to je već nešto... Mislila sam da se to između vas dvoje razvodnilo. Možeš li zamisliti da se udaš za njega?
Nasmijala sam se. Tipična Darcy – dobije muhu od informacije i napuše je u slona.
– Zašto se smiješ? Nije potencijal za brak?
– Ne znam. Možda... Možemo li sad ugasiti svjetlo, molim te? Oči me bole.
Rekla je da može, ali pogledom me opomenula da još nije vrijeme za spavanje.
Isključila sam svjetiljku na noćnom ormariću i čim smo se našle u mraku, spomenula je Dexa i nje-govu poruku. Bila je prilično nezainteresirana kad sam joj je dala na početku djevojačke, ali sad kaže kako je pažljiv.
– Hmmm. rekoh.
Uslijedila je duga šutnja. A onda je rekla: – U zadnje vrijeme sve je nekako čudno između nas.
Srce mi je brže zakucalo. – Stvarno?
– Dugo se nismo seksali.
– Koliko dugo? – upitala sam, stisnuvši palčeve pod pokrivačima. Dala mi je odgovor koji želim. Od prije Dana nezavisnosti. – Zbilja? – Dlanovi mi se znoje.
– Da. Je li to loš znak?
– Ne znam... Koliko ste se često seksali prije? – pitam, zahvalna što je mrak.
– Prije čega?
Prije nego što mi je rekao da me voli. – Prije Dana nezavisnosti.
– Kako kada. Ali kad je sve dobro, seksamo se svaki dan. Katkad i dvaput na dan.
Potisnula sam odvratne slike iz svoje glave i mučim se da smislim što bih rekla. – Možda je to od pritiska zbog vjenčanja?
– Da... – ona će.
A možda je to zato što te vara sa mnom. Osjetila sam žalac krivnje, koji se udeseterostručio kad je opet promijenila temu i iz vedra neba upitala: – Ma možeš li ti vjerovati koliko smo već dugo prijatelji-ce?
– Znam, dugo.
– Sjeti se samo kad smo sve spavale jedna kod druge. Što misliš, koliko je to puta bilo? Meni proc-jene ne idu. Recimo, tisuću?
– Vjerojatno si blizu, rekoh.
– Odavno već nismo, rekla je.
Oči su mi se priviknule na mrak pa je sad nejasno razabirem. Lice joj je netom oprano, a kosa steg-nuta u konjski rep pa izgleda poput tinejdžerice. Kao da smo u njezinu krevetu u srednjoj, hihoćemo se i šapćemo, dok Annalise blago hrče pokraj kreveta u svojoj vreći za spavanje s likom Garfielda. Darcy je uvijek puštala Annalise da zaspi. Mislim da je to gotovo priželjkivala. Znam da ja kojiput jesam.
– Hoćeš da se igramo pogađanja u dvadeset pitanja? – pitam. To nam je bila najdraža igra u djetinj-stvu.
– Da. Da. Ti prva.
– Dobro. Sjetila sam se nečeg.
– Ista pravila?
– Ista pravila.
Naša su pravila bila jednostavna: moraš izabrati osobu (uvedeno nakon što je Annalise kao temu po-kušala uvesti ljubimce iz susjedstva), nekoga koga poznajemo osobno (nikakve zvijezde, žive ili mrtve) i pitanja moraš postaviti tako da odgovor bude da ili ne.
– Iz srednje škole?
– Da.
– Muško?
– Ne.
– Iz našeg maturalnog razreda?
– Ne.
– Razred ispred ili iza nas?
– To su dva pitanja.
– Ne, to je složenica, rekla je. – Ako je odgovor da, svejedno to moram raščlaniti i iskoristiti još jed-no pitanje. Sjećaš se?
– Dobro, imaš pravo, rekla sam, prisjetivši se te nijanse. – Odgovor je ne.
– Učenik?
– Ne. To su pet pitanja. Još petnaest.
Darcy kaže da zna da je na petom, broji. – Profesor kojeg smo obje imale?
– Ne, rekla sam, skrivajući šest prstiju ispod pokrivača. Darcy voli – pogriješiti – dok broji u toj igri.
– Profesor kojeg si ti imala?
– Ne.
– Profesor kojeg sam ja imala?
– Ne.
– Pedagog?
– Ne.
– Psiholog?
– To je deset. Ne.
– Drugi zaposlenik?
– Da.
– Domar?
– Ne.
– Školski policajac?
– Ne. – Nasmiješila sam se, sjetivši se kako je policajac uhvatio Darcy kako iz škole odlazi na ručak u Subway s Blaineom. Darcy mu je rekla da nađe pravi posao dok ih je pratio u pedagogov ured. – Ko-liko ti imaš godina, trideset? Ne bi li se trebao maknuti iz srednje škole? – Tim je komentarom zaradila dva dodatna kaznena boda.
– A! Mislim da znam! – Počela se neobuzdano hihotati. – Je li to kuharica?
Nasmijala sam se. – A-ha.
– To je June!
– Da! Pogodila si.
June je bila srednjoškolska legenda. Stara nekih osamdeset godina, bila je visoka metar i dvadeset i sva smežurana od dugogodišnjeg teškog pušenja. A najviše se proslavila time što je jednom izgubila lažni nokat u lazanjama Tommyja Baxtera. Tommy je ceremonijalno odmarširao natrag u red za ručak i vratio nokat June. – Čini mi se da je ovo tvoje, June? – June se nacerila, obrisala umak i sir s nokta i gurnula ga natrag na prst. Svi su stali klicati, pljeskati i vikati – To, June! To, June! – Osim što je po-novno uglavila nokat, nisam sigurna čime je zaradila poštovanje našeg učeničkog tijela. Mislim da je stvar više bila u tome što je netko od popularne klike usput jednostavno odlučio kako si faca ako ti se June sviđa. Možda je to čak bila Darcy. Ona je imala takvu moć.
Darcy se nasmijala. – Dobra stara June! Pitam se je li već umrla.
– Ma kakvi. Sigurna sam da je još ondje, hrapavim glasom djecu ispituje hoće li uz rigatone marina-ru ili mesni umak.
Kad se napokon prestala smijati, rekla je: – Ma joj. Točno je ovako bilo kad smo ono nekad spavale jedna kod druge.
– Da. Jest, rekla sam i prožeo me val topline prema Darcy.
– Bilo nam je zabavno dok smo bile klinke, zar ne?
– Da. Jest.
Darcy se opet počela smijati. – Što je? – pitam.
– Sjećaš se kad smo ono noć provele kod Annalise pa povješale barbike njezine sestre?
Pukla sam od smijeha, zamišljajući barbike s užetom omotanim oko vrata, kako se njišu s okvira vrata. Annaliseina mlađa sestra histerično se rasplakala pred roditeljima, koji su se smjesta sastali s druga dva roditeljska para da smisle primjerenu kaznu. Nismo se smjele zajedno igrati tjedan dana, a ljeti je to dugo. – To je bilo baš nekako izopačeno, kad sad razmislim o tome, kažem.
– Znam! A sjećaš se kako je Annalise samo ponavljala da to nije bila njezina ideja?
– Da. Nikad ništa nije bilo njezina ideja, kažem.
– Uvijek smo mi smišljale dobre fore. Ona nam se non-stop prikrpavala.
– Da, rekoh.
Šutim i razmišljam o našem djetinjstvu. Sjetila sam se dana kad su nas ostavili u trgovačkom centru s našim mršavim šestaškim ušteđevinama pa smo otrčale u Piercing Pagodu da kupimo svoju ogrlicu – za najbolju prijateljicu, srce s dvije ugravirane riječi, razlomljeno od vrha do dna, a svaka je strana amajlije visjela s pozlaćenog lančića. Darcy je uzela polovicu s – naj prija, ja sam dobila polovicu s – bolja teljica. Naravno, toliko smo pazile da ne povrijedimo Annalise da smo ogrlice nosile samo potaj-no, ispod dolčevitki ili noću u krevetu. Ali sjećam se oduševljenja kad sam svoju polovicu srca gurnula pod majicu, uz kožu. Imala sam najbolju prijateljicu. To je ulijevalo takvu sigurnost, takav osjećaj identiteta i pripadnosti.
Još imam tu ogrlicu, zatrpanu u kutiji s nakitom; pozlata je od prljavštine i vremena pozelenjela, ali sad je umrljana nečim što je nemoguće očistiti. Najednom me svladala neizreciva tuga zbog te dvije djevojčice. Zbog onog čega između njih sada nema. Zbog onog što se možda nikad više neće vratiti, ma što da se dogodi s Dexom.
– Još pričaj, Darcy će umiljato. Nema ni traga bahatoj i egocentričnoj budućoj mladenki koja mi je postala odbojna, čak i mrska. – Molim te, nemoj još zaspati. Više se uopće ne družimo ovako. Nedosta-je mi to.
– I meni, rekla sam iskreno.
Pitam je sjeća li se dana kad smo kupile svoje ogrlice – za najbolju prijateljicu.
– Da. Ali podsjeti me na detalje, rekla je onako dražesno kako već zna.
Darcy voli slušati kad ja prepričavam naše djetinjstvo, uvijek hvali moje temeljitije pamćenje. Ispri-čala sam joj priču o ogrlicama, iznijela joj najdužu moguću verziju. Kad sam završila, šapnula sam: – Spavaš li?
Nema odgovora.
Dok slušam Darcy kako diše u mraku pokraj mene, pitam se kako smo spale na ovo. Kako možemo biti zaljubljene u istog muškarca. Kako ja mogu sabotirati zaruke svoje najbolje prijateljice. U posljed-njim sekundama prije nego što sam utonula u san, poželjela sam da se mogu vratiti i sve poništiti, dati onim djevojčicama još jednu priliku.
Sedamnaest
Drugo me jutro Darcy probudila zvukom kopanja po mom ormariću s lijekovima. Slušam je kako klopara dok pokušavam posložiti snove iz prethodne noći, niz nesuvislih vinjeta sa širokim dijapazo-nom uobičajenih likova – moji roditelji, Darcy, Dex, Marcus, čak i Les. Zaplet je nejasan, ali sjećam se da se prilično trčalo i skrivalo. Desetak sam puta gotovo poljubila Dexa, ali nikad nisam. Zadovoljna ne mogu biti čak ni u snovima. Darcy se pomolila iz kupaonice s veseljem na licu.
– Uopće nisam mamurna, izjavila je. – Iako sam popila tabletu za glavobolju za svaki slučaj. Nemaš ih više. Nadam se da ti nisu trebale.
– Dobro sam, kažem.
– Nije loše za dan poslije djevojačke večeri! Što hoćeš da radimo danas? Možemo li provesti dan za-jedno? Da samo besposličarimo. Kao nekad.
– Dobro, rekoh, pomalo nevoljko.
– Fenomenalno! – Otišla je prema kuhinji, počela prekapati naokolo. – Imaš li pahuljica?
– Ne, potrošila sam ih. Hoćeš da odemo u EJ's?
Rekla je ne, da želi jesti pahuljice sa šećerom baš ovdje, u mom stanu, da želi da nam bude kao ne-kad, neće ugođaj njujorških obroka. Otvorila je moj hladnjak i odmjerila sadržaj. – Čovječe, svega ti je ponestalo. Skoknut ću van pa kupiti kavu i neke osnovne stvari.
– Zbilja misliš da bismo trebale piti kavu? – pitam je.
– Zašto ne bismo?
– Zato što sam mislila da ćemo biti autentične. Nismo pile kavu dok smo bile u srednjoj školi.
Razmišljala je trenutak, moj joj je sarkazam promaknuo. – Zbog kave ćemo napraviti izuzetak.
– Hoćeš da idem s tobom? – ponudila sam.
– Ne. Ne treba. Odmah se vraćam.
Čim je otišla, provjerila sam glasovnu poštu. Dex mi je ostavio dvije poruke – jednu sinoć, jednu ju-tros. U prvoj mi kaže koliko mu nedostajem. U drugoj pita može li doći večeras. Uzvratila sam mu po-ziv, iznenadivši se koliku zahvalnost osjećam kad dobijem poruku. Ostavila sam mu poruku i rekla da je Darcy i ovdje i da namjerava ostati neko vrijeme pa da to večeras neće baš ići. Onda sam sjela na kauč, razmišljajući o prošloj noći, o svom prijateljstvu s Darcy. Hoću li moći sebi pogledati u oči ako na njezin račun dobijem ono što želim? Kakav će biti život i bez nje? O svemu tome još sam razmišlja-la kad se Darcy vratila.
S podlaktica joj vise nabrekle plastične vrećice. Uzela sam joj kave iz ruku, a ona je dramatično is-pustila vrećice na pod i pokazala mi crvene udubine koje su joj ostavile po rukama. Oglasila sam se suosjećajno, a ona se opet nasmiješila.
– Donijela sam prave divote! Froot Loop!. Bezalkoholno pivo! Sok od brusnica i jabuka! I sladoled s komadićima čokolade i keksa Ben and Jerry!
– Sladoled za doručak?
– Ne. Za poslije.
– Zar nisi zabrinuta koliko ćeš kila imati na vjenčanju?
Odmahnula je rukom prema meni. – Briga me. Nisam.
– Zašto nisi? – pitam jer znam da će sad jesti, a poslije će mene pitati zašto sam joj to dopustila.
– Zato što nisam! Nemoj mi kvariti veselje! Dakle. Idemo jesti Froot Loops.
U kuhinji se uhvatila traženja zdjelica, žlica, ubrusa. Iznijela ih je na stolić. U svom je poletnom, na-elektriziranom raspoloženju.
– Bi li radije jela tamo? – rekla sam, pokazavši prema svom malom okruglom stolu.
– Ne. Želim da bude točno kao u mojoj kući nakon što bi prespavala kod mene. Uvijek smo jele pred televizorom. Sjećaš se? – Uperila je daljinski prema televizoru i prebacivala programe dok nije našla MTV. Zatim je usula pahuljice u zdjelice, pomno pazeći da svaka dobije jednako. Nisam raspoložena za Froot Loops, ali očito je da me nitko ništa ne pita. Iako mi je donekle dirljivo što želi rekonstruirati naše djetinjstvo, istodobno me živcira njezino šefovanje. Drži te u jarmu, rekao je Ethan. Možda je to ipak precizan opis. I evo me sad, spremno sudjelujem, dopuštam joj da me gazi.
– Reci mi kad, rekla je, lijevajući punomasno mlijeko po mojim pahuljicama. Mrzim punomasno mlijeko.
– Kad, rekla sam gotovo istog časa.
Prestala je lijevati i pogledala me. – Stvarno? Jedva da su se namočile.
– Znam, – rekla sam, podilazeći joj, – ali takve sam ih voljela i u srednjoj.
– Dobro kažeš, rekla je i nalila mlijeko sebi u zdjelicu. Napunila ju je do ruba.
Progutala sam nekoliko zalogaja dok je ona svoje pahuljice miješala žlicom i čekala da mlijeko pos-tane ružičasto.
Puštaju Didin video Thank You. Naravno, podsjeća me na Dexa.
– Ta pjesma, reče Darcy, i dalje miješajući. – Znaš onaj dio kad kaže da je napokon stigla kući i da je mokra do kože, a onda 'ti si mi dodao ručnik'?
– Da.
– Taj me stih užasno podsjeća na tebe.
– Na mene? – pogledala sam je. – Mislim da bi to trebala biti romantična pjesma.
Okrenula je očima. – Dobro jutro! Znam to. Bez brige. – Progutala je zalogaj i nastavila govoriti pu-nih usta. – Nije da sam postala lezba i to. Samo hoću reći da si stvarno uvijek uz mene kad te trebam. Ono, kad zaškripi.
– Baš lijepo. – Nasmiješila sam se, potisnula grižnju savjesti, srknula kavu.
Slušamo ostatak pjesme dok Darcy bučno jede svoje pahuljice. Kad je progutala zadnjih nekoliko komadića, podigla je zdjelicu do usana i polaptala ružičasto mlijeko.
– Jesam li preglasna? – upitala je, podigavši pogled prema meni.
Odmahnula sam glavom. – Dobra si.
– Dex me zove Srkačica kad god jedem pahuljice.
Osjetila sam ubod žalca kao i uvijek kad nazrem intimni dio njihova odnosa za koji se volim praviti da ne postoji. A onda se žalac zabio još dublje kad mi je sinulo da Dex nema nadimka za mene. Možda sam previše bezlična da bih ga zaslužila. U Darcy nema ni traga bezličnosti. Nije ni čudo da ju je teško ostaviti. Ona je tip žene koji te privuče, zaokupi ti pozornost. Čak i kad ti ide na živce, fascinira te, hip-notizira.
Na ekranu se pojavila Jennifer Lopez u punoj raskoši svojih oblina. Čeznutljivo gledamo dok se vrti po ruralnom krajoliku. – Je li njezina guzica zbilja tako dobra? – pita Darcy.
– Bojim se da jest, rekla sam, iako to Darcy govorim zapravo s užitkom. Ona čak i zvijezde doživ-ljava kao konkurenciju, dok meni nije ni nakraj pameti da zavidim Jennifer Lopez na njezinoj fantasti-čnoj guzici.
Darcy je coknula jezikom. – Ne čini ti se da je nekako debela? – pita.
– Nije. Odlična je, rekla sam, svjesna da su oba Darcyna guza jednaka jednom Jenniferinu.
– Pa meni se to čini nekako debelo...
Slegnula sam ramenima.
– Dex je obožava. Misli da je ludo seksi.
Nova informacija o Dexteru. Cin, cin, cin! Što bi to moglo značiti u odnosu snaga? Ja sam zaoblje-nija od Darcy, ali ona je tamnije puti. Odlučila sam tu pikanteriju odbaciti kao ne osobito korisnu. Pa većini muškaraca J.Lo se sviđa, bez obzira na to koji su tip. Kao Brad Pitt nama. Možda ti se ne sviđaju plavokosi muškarci lijepih crta lica, ali daj, to je Brad. Njega nećeš istjerati iz kreveta jer jede krekere.
– Ali bez brige, sigurna sam da nije tako lijepa u stvarnosti, Darcy će, pretpostavljajući da su sve že-ne poput nje i da ih treba tješiti kad god naiđu na nekog ljepšeg od sebe.
– A-ha, kažem ja.
– Pa mislim, vizažisti rade prava čuda, znalački će ona, kao da je godinama u glazbenoj industriji. Potegnula je deku s naslona mog kauča i zamotala se u nju. – Sviđa mi se ovdje.
I Dexu isto.
– Hladno ti je? – pitam.
– Nije. Samo se hoću onako fino ušuškati.
Gledale smo videospotove dok ja nisam gotovo zaboravila Dexa. Koliko već možeš zaboraviti ne-kog u koga si zaljubljen. A onda, s neba pa u rebra, dok je išao spot Janet Jackson, Darcy mi je postavi-la pitanje koje nimalo nisam očekivala:
– Da li da se udam za Dextera?
Sledila sam se. – Zašto to pitaš?
– Ne znam.
– Neki razlog mora postojati, rekla sam, nastojeći djelovati smireno.
– Misliš li da bih trebala biti s nekim ležernijim? Kao što sam ja?
– Dex je ležeran.
– Ne, nije! Čisti je štreber!
– Misliš? – pitam. Možda i jest. Ja ga valjda jednostavno ne doživljavam tako.
– Skroz.
Ugasila sam zvuk na televizoru i pogledala je kao da želim reći, nastavi, spremna sam te pozorno sa-slušati. Sjetila sam se kako smo u osnovnoj na glavu stavljali – slušačku kapu, pod bradom pričvršćiva-li zamišljeni remen, kao što su to dečki obično radili. Progutala sam, zastala, a onda rekla: – Zabrinjava me što to pitaš. Što te muči?
Osjećam kako mi srce bubnja dok čekam njezin odgovor.
– Ne znam... Veza mi se ponekad čini malo ispuhana. Dosadna. Je li to loš znak? – Pogledala me ža-losno.
Sad imam priliku. Ovo je pravi čas. Razmatram što bih mogla reći, kako bih lako mogla manipulirati njome. Ali nekako ne mogu. Već sam se upustila u grijeh, ali bar ću u tome biti poštena. Isključena sam zbog sukoba interesa, kako bi rekli u mom uredu. Ne mogu prihvatiti njezin slučaj.
– Stvarno ne znam, Darce. Samo ti i Dexter možete znati jeste li jedno za drugo. Ali stvarno bi tre-bala pomno odvagnuti svoje sumnje – brak je vrlo ozbiljan korak. Možda biste trebali odgoditi, kažem.
– Odgoditi vjenčanje?
– Možda.
Darcy je izbacila donju usnicu i namrštila obrve. Bila sam sigurna da će zafrcati suze kad joj je pog-led sijevnuo prema televizoru. Razvedrila se. – O! Obožavam ovaj spot! Pojačaj! Pojačaj!
Uključila sam ton na televizoru i pojačala ga. Darcy poskakuje gore-dolje, pleše glavom i torzom i pjeva pjesmu nekog dječačkog benda za koji nikad nisam čula. Zna svaku riječ. Promatram je u čudu zbog njezine nagle preobrazbe. Čekam da ponovno spomene Dexa, ali nije.
Profućkala sam svoju priliku da joj kažem da sve to otkaže, da Dex uopće nije za nju. Zašto je nisam pogurnula u tom smjeru, dolila vodu na sjeme nezadovoljstva? Nikad ne odigram pravu kartu. A opet, ne bih rekla da Darcy zaista želi moj savjet. Osim ako joj ne kažem kako će sve biti dobro, neka se uda za Dextera. A ako joj ja ne želim reći ono što hoće čuti, umjesto toga oraspoložit će se videospotom.
– Ta je pjesma mrak, reče Darcy, zbacivši deku. Ustala je i odgegala se na drugu stranu stana. Pro-matra moju policu s knjigama gdje sam nedavno stavila limenku Altoidsa i kockice.
– Što to radiš?
– Tražim tvoj godišnjak iz srednje. Gdje je?
– Na donjoj polici.
Čučnula je i prstima prešla preko hrbata pa zastala na almanahu. – A, da. Evo ga. – Uspravila se i primijetila limenku, nepromišljeno ostavljenu u razini očiju. – Mogu uzeti jedan?
– Prazna je, rekla sam, ali već je odložila godišnjak na podnožje moga kreveta. Njezina dugačka, is-klesana ruka sijevnula je prema limenci. Digla je poklopac. – Zašto tu držiš kockice?
– Hm, ne znam, zamucala sam, prisjetivši se kako mi je Darcy znala reći da se nikad ne bih trebala prijaviti na kviz gdje se mjeri vrijeme. Nabijala mi je to na nos, govorila da ako je ikad izaberu za sud-jelovanje u Obiteljskoj svađi (nema veze što ne pripadamo istoj obitelji), morat će dobro razmisliti prije nego što me izabere u svoju ekipu. I da nema šanse da ja dobijem dodatni krug na kraju.
– Ne znaš? – pita.
– Pa, eto tako.
Zagledala se u mene kao sam shizofreničar koji bunca u podzemnoj. – Ne znaš zašto si stavila koc-kice u limenku Altoidsa? Dobro. Kako god ti kažeš, čudakinjo.
Uzela je kockice iz limenke, protresla kao da će ih baciti.
– Nemoj, rekla sam glasno. – Vrati ih.
Nije pametno njoj govoriti što da radi. Dijete je. Zanimat će je zašto ih ne može baciti. Htjet će ih baciti samo zato što si joj rekao da ne baca.
I naravno: – Što će ti? Nije mi jasno.
– Ni zašto. To su samo moje kockice za sreću.
– Kockice za sreću? Otkad ti imaš kockice za sreću?
– Oduvijek.
– Pa zašto ih držiš u kutiji od Altoidsa? Ne voliš Altoidse od cimeta.
– Volim.
Slegnula je ramenima. – A.
Proučavam joj lice. Ne sumnja, ali i dalje drži moje kockice. Zatrčat ću se preko stana, srušiti je i is-trgnuti joj ih prije nego joj dopustim da ih ponovno baci. Ali samo ih je još jedanput pogledala i vratila u limenku. Nisam sigurna gledaju li šestice i dalje prema gore. Poslije ću provjeriti. Samo da nisu opet bačene, drugo mi ne smeta.
Uzela je moj godišnjak i odnijela ga natrag na kauč, prelistavši na sportske i interne školske stranice otraga. Time će se zabavljati satima. Naći će tisuću stvari za komentiranje: sjećaš se ovog, sjećaš se onog? Njoj naš srednjoškolski godišnjak nikad ne dodija, raspravlja o prošlosti i nagađa kako je prošao taj i taj koji nije došao na godišnjicu zato što je ili (a) sad postao totalni pušioničar ili se (b) dogodio obrnuti fenomen pa je toliko nevjerojatno uspješan da se nema vremena za vikend vraćati u Indianu (kategorija u koju Darcy kaže da ja spadam zato što sam, naravno, taj vikend morala raditi pa sam je propustila). Ili igra jednu od svojih najdražih igrica kad otvori godišnjak na nekoj stranici, zažmiri, ka-žiprstom šara preko stranice dok ja ne kažem da stane, pa koji god se dečko nađe najbliže njezinu prstu, s time se moram seksati. To su tipične Darcyne igrice, a kad je prije dvanaest godina naš maturalni go-dišnjak tek izašao, bile su urnebesno zabavne.
– Ajme meni. Pogledaj joj frizuru! Jesi li ikad vidjela toliko natapirane šiške? – zgražava se Darcy dok proučava fotografiju Laure Lindell. – Izgleda baš smiješno. Visoke su sigurno trideset centimetara!
Kimnula sam da se slažem i čekala njezinu sljedeću žrtvu. Richarda Meeka. Ali odlučila mu je priz-nati više plusova nego u četvrtom srednje. – Nije loš. Ima u njemu nešto slatko, zar ne?
– Nešto. Ima lijep osmijeh. Ali sjećaš se kako bi te cijelu zapljuvao dok je govorio?
– Da. Dobro kažeš.
Darcy je listala stranice dok joj to napokon nije dodijalo, bacila godišnjak u stranu i preuzela kontro-lu nad daljinskim. Našla je Kad je Harry sreo Sally i ciknula. – Tek počinje! To!
Obje smo se zavalile u moj kauč i gledale film koje smo zajedno vidjele bezbroj puta. Darcy nepres-tano govori naglas, citira dijelove koje zna. Nijedanput je nisam ušutkala. Jer iako kaže da razgovor za vrijeme filma Dexa živcira, meni ne smeta. Čak ni kad malo promaši repliku pa ne znam što je Meg Ryan zapravo rekla. Darcy je jednostavno takva. To je njezin običaj.
A kao i u omiljenom starom filmu, kod prijateljice ti se katkad najviše sviđa ono što je ostalo isto.
13 Re: Emily Giffin – Nešto posuđeno Sub Jan 28, 2012 4:30 am
Margita
Administrator
Osamnaest
Sljedeću večer Darcy me nazvala baš dok sam se vraćala kući s posla. Histerična je. Preplavile su me hladnoća i smirenost. Je li to možda to? Je li joj Dex rekao da otkazuje vjenčanje?
– Što je bilo, Darcy? – pitam. Glas mi zvuči tjeskobno i neprirodno, srce mi je rastrgano – ljubav prema Dexu protiv prijateljstva s Darcy. Pripremam se za najgore iako nisam sigurna što bi bilo najgo-re: da izgubim najbolju prijateljicu ili ljubav svog života. Nezamislivo mi je i jedno i drugo.
Darcy je rekla nešto što nisam shvatila, nešto o svom prstenu.
– Što je, Darce? Uspori... Što je s tvojim prstenom?
– Nestao je! – jeca.
Ne čini se moguće da ti se srce može stisnuti u istom času kad te obuzme silno olakšanje, ali upravo se to dogodilo kad mi je sinulo da je tema ovog razgovora samo nestali komad nakita. – Gdje si ga iz-gubila? Osiguran je, je li tako?
Postavljam pitanja kakva priliče odgovornoj prijateljici. Pomažem. Ali to sam samo odverglala. Da je trunčicu manje histerična, primijetila bi da mi se fućka što je zagubila prsten. Kažem joj da je šlam-pava, da ga je vjerojatno samo stavila nekamo i zaboravila. – Sjećaš se kad si ono mislila da je nestao, a onda ga našla u jednoj papuči? Ti stalno nešto gubiš, Darce.
– Ne, ovaj put je drukčije! Ovaj put je nestao! Nestao je! Dex će me ubiti! – Glas joj podrhtava.
Možda neće, pomislih. Možda će to biti prilika koju je čekao. A onda mrzim sebe što sam takvo što pomislila. – Jesi li mu rekla?
– Ne. Još nisam. Još je na poslu... Što da radim?
– Pa gdje si ga izgubila?
Nije mi odgovorila, samo i dalje plače.
Ponovila sam pitanje.
– Ne znam.
– Gdje si ga zadnji put vidjela? – pitam. – Jesi li ga imala danas na poslu? Jesi li ga skidala da ope-reš ruke?
– Ne, nikad ga ne skidam da operem ruke! Koja to budala još radi?
Došlo mi je da joj kažem da se ne otresa na mene, da je ona budala koja je izgubila svoj zaručnički prsten. Ali ostajem suosjećajna, kažem joj kako sam sigurna da će iskrsnuti.
– Ne, neće iskrsnuti. – Još glasnih jecaja.
– Kako znaš?
– Zato što jednostavno znam. – Ponestalo mi je prijedloga.
– Mogu li doći k tebi? Stvarno moram razgovarati s tobom, kaže.
– Da, slobodno dođi, kažem, pitajući se krije li se iza toga nešto više od zagubljenog prstena. – Jesi li jela?
– Nisam, kaže. – Možeš li mi naručiti juhu wonton?
– Kako ne.
– I svitak s jajima?
– Da. Odmah dođi.
Nazvala sam Tang Tang i naručila dvije juhe wonton, dva svitka s jajima, dva Spritea i jednu gove-dinu s brokulama. Darcy se pojavila petnaest minuta poslije. Raščupana je, u levisicama kojih se sje-ćam iz srednje škole – još joj savršeno pristaju – i bijeloj majici bez rukava. Nije našminkana, oči su joj krvave, kosa skupljena u neuredan rep, a svejedno je lijepa. Kažem joj da sjedne i sve mi ispripovijeda.
– Nestao je. – Odmahnula je glavom, podigavši golu lijevu šaku.
– Što misliš, gdje si ga izgubila? – pitam smireno, prisjetivši se da sam ovaj dril s Darcy prošla sto-tinu puta. Uvijek joj pomažem, vadim njezino kestenje iz vatre, odano je slijedim dok ona za sobom sije pomutnju i tjeskobu.
– Nisam ga izgubila. Netko ga je ukrao.
– Tko ga je ukrao?
– Netko.
– Kako znaš?
– Jer ga nema!
Tapkamo u mjestu. Uzdahnula sam i ponovila Darcy da mi iznese sve činjenice.
Pogledala me dok su joj se oči punile suzama, a usnice lagano drhtale. – Rachel...
– Da?
– Ti si mi najbolja prijateljica. – Ponovno se rasplakala, suze joj graciozno klize niz ljeskave obraze i padaju u krilo. Uvijek lijepo izgleda kad plače.
Kimnula sam. – Jesam.
– Najbolja prijateljica na svijetu. I moram ti nešto reći.
– Možeš mi reći bilo što, rekla sam, osjetivši kako me preplavljuje zabrinutost, najednom sam bila sigurna da je Dex postavio pripremne temelje za raskid.
Pogledala me i zacviljela. Ma koliko samouvjerena Darcy bila. kad je utučena, doima se tako bijed-no i bespomoćno. A meni je instinkt oduvijek govorio – govori mi i sad – da joj pomognem. – Reci mi, Darce, rekla sam blago.
– Rachel – ja – skinula sam prsten u nečijem stanu.
– Dobro.
– U stanu muškarca.
Osjećam se kao da gledam kroz kameru i pokušavam izoštriti sliku. Želi li ona reći ono što ja mislim da želi?
– Rachel, opet će Darcy, ovaj put šaptom. – Prevarila sam Dextera.
Zabuljila sam se u nju, ne mogu prikriti svoj šok.
Da, Darcy je namiguša. Da, balansira na rubu. Da, sebična je. I da, voli mušku pažnju. Kad se ti at-ributi zbroje, ima logike. Ne bih trebala biti iznenađena što ga je prevarila. Hoću reći, Dex nije ništa od gore navedenog, a vara je. Svejedno, pokosilo me to. Udaje se za manje od dva mjeseca. Blistava je buduća mladenka s prelijepom vjenčanicom, onakvom o kakvoj kao djevojčica sanjariš. A i s Dexterom je. Kako bi, zaboga, itko mogao varati Dextera?
Glavom mi je prošlo šest osnovnih novinarskih pitanja. Uživljavam se u ulogu srednjoškolske repor-terke, vodim intervju za North Star. – S kime?
Šmrcnula je. Pognula glavu. – S nekim tipom s posla.
– Kada?
– Dvaput. Danas. – Protrljala je oči i iskosa me pogledala.
Ne znam što mi piše na licu. A nisam ni sigurna što točno osjećam. Olakšanje? Zgroženost? Gnuša-nje? Nadu? Nisam stigla razmislili kako se to odražava na Dexa i mene.
– I tako si izgubila prsten?
Kimnula je. – Otišla sam onamo danas nakon što sam izašla iz stana, na putu do posla. – Progutala je, a onda lagano zajecala. – Družili smo se, i ono, malo se ljubakali...
– Jesi li spavala s njime?
Njezin konjski rep zatrzao se gore pa dolje.
– Skinula sam prsten zato što... Pa, previše me pekla savjest da ga nosim dok se seksam s nekim drugim. – Ispuhala je nos u već natopljenu papirnatu maramicu.
– Hoćeš novu?
Opet je kimnula. Skoknula sam onih nekoliko koraka do kupaonice da donesem kutiju Kleenexa.
– Izvoli, rekla sam i pružila joj kutiju.
Uzela je rupčić i opet glasno ispuhala nos. – No uglavnom, skinula sam prsten i stavila ga na njego-vu prozorsku dasku, pokraj kreveta. – Uprla je prstom u moj krevet u niši. – Ima garsonijeru sličnu tvo-joj.
Garsonijeru. Znači da vjerojatno nije direktor, što me iznenadilo. Da me tko pitao, rekla bih da će Darcy pasti na nekog moćnog. Starijeg muškarca. Zamišljala sam Richarda Gearea u Zgodnoj ženi. Sli-ku u glavi promijenila sam u Matta Damona u Dobrom Willu Huntingu.
– I tako smo se družili, znaš već. – Zamahnula je rukom. – A onda smo se obukli i pješice otišli na podzemnu. Na posao.
– A-ha...
– A kad smo došli na posao, shvatila sam da sam zaboravila staviti prsten. Pa sam ga nazvala i rekla mu da moram natrag po prsten. Rekao je da nema problema, ali da ima sastanak u tri koji će potrajati dva sata. I da možemo li se naći ondje u sedam? Rekla sam, može... Pa smo se našli kod njega u sedam. A kad smo ušli, stan je bio, ono, totalka čist. A kad smo izašli, bio je u totalnom kaosu. A on će: 'Sranje. Došla je spremačica.' Pa smo otišli do prozorske daske, a prstena nema! – Sad još jače plače. – Gadura ga je uzela.
– Jesi li sigurna? Ne mogu vjerovati da bi netko to učinio...
Pogledala me kao da želi reći – Prestani biti takva naivka. – Prstena nema, Rachel. Nema. Nema. Nema!
– Pa zašto jednostavno ne nazove svoju spremačicu i kaže joj da zna da ga je ona uzela?
– Pokušali smo. Ne govori engleski baš najbolje. Samo je ponavljala da 'nije ona vidla nikakav prsten'. – Darcy oponaša naglasak spremačice. – Čak sam ja uzela slušalicu. Rekla sam da ću joj dati veliku, veliku nagradu ako ga nađe. Nije gadura glupa. Zna da dva karata vrijede otprilike dvadeset mi-lijuna prljavih WC-školjki.
– Dobro, rekla sam. – Ali osiguran je, je li tako?
– Da, osiguran je. Ali kog vraga da kažem Dexteru?
– Ne znam. Reci mu da je ti je pao u odvod na poslu... Reci mu da si ga skinula u teretani pa ti je netko provalio u ormarić.
Napola mi se nasmiješila. – Sviđa mi se to za teretanu. Uvjerljivo je, je li tako?
– Skroz.
– Jednostavno ne mogu vjerovati da se to dogodilo.
1 ja isto. Ne mogu vjerovati da je Darcy prevarila Dexa s nekim usputnim tipom. Ne mogu vjerovati da pomažem Darcy da prikrije svoju prevaru. Varaju li svi kad se zaruče?
– Je li to prava ljubavnička veza? – pitam.
– Nije baš. Samo nekoliko puta.
– Znači, nije ozbiljno?
– Ne znam. Ne baš. Ne znam. – Odmahnula je glavom, a onda se rukama uhvatila za čelo.
Pitam se jesu li Darcyne promjene raspoloženja u posljednje vrijeme povezane s tim tipom. – Jesi li zaljubljena u njega?
– Ma ni govora, kaže. – To je samo zabava. Nema tu ničega.
– Jesi li sigurna da bi se trebala udati? – pitam.
– Znala sam da ćeš reći nešto u tom stilu! – Darcy se opet rasplakala. – Zar mi ne možeš pomoći bez tog moraliziranja?
Vjeruj mi, ne moraliziram.
– Žao mi je, Darce. Nije mi namjera moralizirati... Samo sam ti ponudila izlaz ako ga želiš.
– Ne želim izlaz. Želim se udati. Samo što – ne znam – samo što me koji put uhvati panika da je go-tovo. Da nikad više neću biti ni sa kim drugim. Pa sam si zato priuštila tu avanturicu. Nije to ništa.
– Dobro, kažem. – Ja sam samo htjela reći da ako nisi sigurna u cijelu tu priču oko braka... Samo že-lim da znaš da u potpunosti podupirem što god odlučiš...
Prekinula me. – Nema se tu što odlučiti! Udat ću se. Volim Dexa.
– Žao mi je, rekla sam. I jest mi žao. Žao mi je što i ja volim Dexa.
– Ne. Meni je žao, Rachel, rekla je i dodirnula mi nogu. – Dan mi je bio grozan.
– Razumijem.
– Ali razumiješ li zbilja? Možeš li zamisliti kako je to kad te tjedni dijele od obećanja koje bi trebalo trajati vječno?
Ma jadna ti. Ima li ona uopće pojma koliko bi djevojaka ubilo da može to obećati nekomu kao što je Dexter? Jedna takva joj je pred nosom.
– Zauvijek je strašno dugo, rekla sam s natruhom sarkazma.
– Citiraš li ti to Princeovu pjesmu? Teško tebi ako citiraš Princeovu pjesmu dok ja muku mučim!
Rekla sam joj ne, iako sam upravo to učinila.
– I jest dugo, ona će. – A kojiput ne znam mogu li ja to. Hoću reći, znam da se želim udati, ali koji-put ne znam mogu li izdržati četrdeset godina ili koliko već, a da nikad ne doživim onaj ushit kad po-ljubiš nekog novog. Pogledaj samo Hillary. U sedmom je nebu, nije li?
– Da.
– A s Dexterom više nije tako. Nikad. Sve se svelo na svakodnevno rintanje – on je stalno na poslu, meni ostavlja sve planove za vjenčanje. Nismo se još ni vjenčali, a zabave je već odavno nestalo.
– Darce, kažem. – Vaša se veza razvila. Ne vrti se oko početne mahnitosti, požude, novosti.
Gleda me kao da zaista obraća pozornost, registrira to u glavi. Ne mogu vjerovati što govorim. Uvje-ravam je da je njezina veza nešto divno i posebno. Ne znam zašto to radim. Vjerojatno su to živci. Ne prestajem. – Ushit lova uvijek je uzbudljiv. Ali prava, dugotrajna veza u kojoj postoji ljubav ne temelji se na tome. A početna zanesenost, ono kad ne možete jedno drugo ispustiti iz ruku, to svima izblijedi.
Osim Dexu i meni, pomislih. Dexu i meni će to uvijek ostati posebno.
– Znam da imaš pravo, ona će. – I zbilja ga volim.
Znam da vjeruje u ono što govori, ali nisam sigurna da ga voli. Nisam sigurna da je sposobna iskre-no voljeti ikoga osim sebe.
José je pozvonio na interfon i rekao da mi je stigla hrana.
– Hvala. Pusti ga gore, rekla sam u mikrofon.
Kad sam izašla u hodnik da platim dostavljaču, zazvonio mi je kućni telefon. Uhvatila me panika. Što ako je Dex? Utrpala sam novčanice tipu i jurnula natrag, bacila torbicu na stolić i digla slušalicu taman kad se sekretarica trebala uključiti. I naravno, Dex je.
– Zdravo, kaže. – Baš mi je žao što te nisam nazvao danas. Dan mi je bio katastrofa. Roger me...
– Nema veze, rekla sam, prekinuvši ga.
– Mogu li doći? Želim te vidjeti.
– Pa, ne, rekoh.
– Ne mogu?
– Ne...
– Dobro... Zašto? Imaš društvo? – Spustio je glas.
– Da, rekla sam, nastojeći boju glasa prilagoditi oboma slušačima. – Zapravo imam.
Pogledala sam Darcy. Bez glasa pita: – Tko je?
Ignorirala sam je.
– Dobro... U redu onda... Nije valjda Marcus? – pita Dex,
– Nije... Darcy je ovdje, kažem.
– Ooo. Sranje. Sva sreća što sam prvo nazvao, prošaptao je. – Znači, čujemo se sutra?
– Da, reče.
– Svakako.
– Može tako.
– Tko je to bio? – upitala je Darcy kad sam spustila slušalicu.
– Ethan je bio.
– Daj, je li bio Marcus? – pita. – Meni možeš reći.
– Ne, stvarno je bio Ethan.
– Možda te nazvao da ti kaže da je homoseksualac.
– A-a, rekla sam, otvarajući kutije s hranom.
Dok smo jele svoja kineska jela, pitala sam za Dexa, kako je on.
– Kako to misliš?
– Hoću reći, sumnja li da se nešto događa?
Okrenula je očima. – Ne. Previše radi.
Primijetila sam da nije promijenila moj izbor riječi od – događa – u – događalo se.
– Ne?
– Ne. Skroz je isti, normalni stari Dex.
– Stvarno?
– Da, stvarno. Zašto? – Otvorila je svoj Sprite, otpila iz limenke.
– Samo me zanimalo, rekoh. – Pročitala sam da kad netko vara, druga osoba to na nekoj dubokoj, unutrašnjoj razini obično zna.
Srknula je juhu wonton iz svoje plastične žlice i blijedo me pogledala. – Ne vjerujem u to, kaže.
– Da, na to ću ja. – Pa ni ja.
Nakon što smo večerale, podigla sam dva kolačića s proročanstvom. – Koji hoćeš?
Pokazala je prema mojoj lijevoj ruci. – Onaj, reče. – I neka bude nešto dobro. Dosta mi je nesreće.
Došlo mi je da joj kažem da odluka da spava s kolegom i nemarno ostavi svoj prsten u njegovu sta-nu nema nikakve veze sa srećom. Skinula sam plastični omot sa starog kolačića, zdrobila ga i u sebi pročitala svoj komadić papira. Mnogo je toga na čemu možete biti zahvalni.
– Što piše? – zanima Darcy.
Rekla sam joj.
– To je dobro.
– Da, ali to nije proročanstvo. To je tvrdnja. Mrzim kad tvrdnje podvaljuju pod proročanstva.
– Onda se pravi da piše: 'Imat ćete mnogo toga na čemu možete biti zahvalni', rekla je i skinula svoj omot. – Neka na mom piše: 'Portorikanska gadura vratit će vam vaš prsten'.
U sebi je pročitala svoje proročanstvo i onda se nasmijala.
– Što je?
– Piše: 'Mnogo je toga na čemu možete biti zahvalni.'... Sranje. Proročanstva s tekuće vrpce!
Da, a samo jedna od nas imat će mnogo toga na čemu može biti zahvalna.
Darcy mi kaže da bi trebala krenuti, da se mora suočiti s posljedicama. Suze su joj opet navrle kad je posegnula za torbicom. – Hoćeš li reći Dexu umjesto mene?
– Ni govora. Neću se petljati, rekla sam, zabavljajući sebe apsurdnošću te izjave.
– Što da mu ono kažem?
– Da si ga izgubila u teretani.
– Stigne li nabaviti novi prije vjenčanja?
Rekla sam joj da stigne, shvativši da nijedanput nije pokazala nikakve osjećaje prema onom prstenu koji je Dexter izabrao njoj.
– Rachel?
– Hm?
– Misliš li da sam grozna? Molim te, nemoj misliti da sam grozna. Nikad ga prije nisam prevarila. Neću to ponoviti. Stvarno volim Dexa.
– Dobro, rekla sam, pitajući se hoće li to ponoviti.
– Misliš li da sam užasna?
– Ne, Darcy, rekla sam. – Ljudi griješe.
– Znam, o tome se i radilo. Totalna pogreška. Stvarno se, stvarno kajem.
– Jesi li upotrijebila kondom? – pitam je.
Zamišljam dijagram na satu o osnovama zdravlja koji objašnjava da na svakog tvog seksualnog par-tnera u biti dolaze deseci drugih za koje i ne znaš: sve one s kojima je spavao i tako dalje i tako dalje...
– Naravno!
– Dobro. – Kimnula sam. – Nazovi poslije ako me trebaš.
– Hvala, ona će. – Hvala ti puno što si mi uskočila.
– Nema problema.
– E da, ovo se podrazumijeva... nemoj nikomu reći. Ali stvarno nikomu. Ethanu, Hillary...
Ali što je s Dexom? Mogu li reći Dexu?
– Naravno. Neću nikomu reći.
Zagrlila me i potapšala po leđima. – Hvala, Rachel. Ne znam što bih bez tebe.
Kad je Darcy otišla, sročila sam svoj odgovor na očiglednu dilemu – da kažem ili da ne kažem. Pris-tupila sam tomu kao ispitnom pitanju, emocije nisam upletala.
Na prvi pogled, odgovor se čini očit: reći Dexteru. Na tu me odluku motiviraju tri krupna razloga. Prvo, želim da zna. Apsolutno mi je u interesu da zna. Ako već nije odlučio otkazati vjenčanje, ta će ga spoznaja vjerojatno odvratiti od toga da se oženi s Darcy. Drugo, volim Dextera, što znači da pri do-nošenju odluka na umu trebam imati njegov interes. Stoga želim da raspolaže potpunim spektrom či-njenica kada donese presudnu životnu odluku. Treće, moral nalaže da se to Dexu kaže; imam moralnu obvezu da Dexteru kažem istinu o Darcynim postupcima. (Ovo treba razlučiti od osvetničkog načina razmišljanja, iako Darcy sasvim sigurno zaslužuje debelo cinkarenje.) Da zaključim, ja cijenim i poštu-jem instituciju braka, a Darcyna nevjera nipošto ne sluti na dobro u dugom i trajnom savezu. Ova tre-ća točka nema nikakve veze s mojom osobnom koristi jer bih na jednak način rasuđivala čak i da nisam zaljubljena u Dexa.
Reklo bi se, međutim, da logika treće točke upućuje na to kako i Darcy treba znati da je Dex bio nevjeran te da svoje postupke ne bih trebala skrivati od Darcy (zato šio mi je ona prijateljica i vjeruje mi, a i zato što je obmana grijeh). Stoga bi se moglo primijetiti da se mišljenje kako Dex treba doznati istinu o Darcy principijelno kosi s namjernim neinformiranjem Darcy o mojim vlastitim grijesima. Ta-kav zaključak, međutim, zanemaruje temeljnu distinkciju na kojoj počiva moja završna analiza: postoji razlika između mišljenja da netko treba nešto znati/da mu se nešto treba reći i toga da glasnik budeš ti. Da, ja mislim da Dex treba znati što je Darcy učinila i što će (možda? vjerojatno?) nastaviti činiti. Ali je li na meni da mu to kažem ? Ja bih rekla da nije.
Nadalje, iako se Dex ne bi trebao oženiti s Darcy, to nije zato što ju je on prevario ili zato što je ona njega. I ne zato što voli mene, a ja njega. Sve je to točno, ali to su puki simptomi širega problema, tj. njihove manjkave veze. Darcy i Dex nisu jedno za drugo. Činjenica da su oboje prevarili onog drugog, iako su ih na to nagnali zasebni motivi (ljubav sjedne, samoljubiva mješavina straha od vezivanja i po-hote s druge strane), tek je jedan pokazatelj. Ali čak da nijedno nije prevarilo onog drugog, ta veza svejedno ne bi valjala. A ako Darcy i Dex ne mogu tu temeljnu istinu razabrati na osnovi vlastite inte-rakcije, osjećaja i godina koje su zajedno proveli, onda neka se s tom pogreškom nose sami jer nije na meni da se igram potkazivača.
A mogla bih nadodati i fusnotu, možda kod rasprave o moralu, gdje bih se osvrnula na izdaju Darcy:
Da, ne bi bilo pošteno odati Darcynu tajnu, ali s obzirom na moju daleko veću izdaju, rasprava o odavanju tajne čini se gotovo izlišna. S druge strane pak, moglo bi se reći da je odavanje te tajne još i gore. Spavati s Dexom nema veze s Darcy kao takvom, ali odavati Darcyne tajne ima itekakve veze s Darcy. A opet, budući da sam na kraju odlučila da neću ništa reći, ova rasprava postaje hipotetička.
I eto mog odgovora. Mislim da mi je logika možda malo labava, pogotovo na kraju, gdje se zapravo raspadnem i u principu kažem: – Eto na. – Već vidim crvene napomene na margini ispitnog papira. – Nejasno! – i – Zašto da se s tom pogreškom nose sami? Kažnjavaš li ih zbog njihove gluposti ili nev-jernosti? Objasni!
Ali bez obzira na to što mi je obrazloženje klimavo i što sam svjesna kako bi me Ethan i Hillary op-tužili da sam pasivna kao i uvijek, neću o tome ni zucnuti Dexu.
Devetnaest
Sutradan sam se vratila kući s posla, pokupila odjeću s kemijskog od Josea i provjerila poštanski sandučić u kojem sam našla račun za kabelsku od Time Warnera, novi broj In Stylea i veliku bjelokos-nu omotnicu, naslovljenu kićenim krasopisom i s dvije markice sa srcima. Znam što je i prije nego što sam je okrenula i ugledala povratnu adresu iz Indianapolisa.
Kažem sebi da se vjenčanje može otkazati i nakon što su poslane pozivnice. To je samo jedna u nizu zapreka. Da, komplicira stvar, ali to je samo formalnost, tehnički problem. Svejedno, vrti mi se glavi i mučno mi je dok otvaram omotnicu i u njoj nalazim još jednu. Na toj je moje ime i dvije ponižavajuće riječi – plus gost. Bacila sam kartu kojom treba potvrditi dolazak i omotnicu u kompletu s njom, a sre-brni je mekani papir odlepršao na pod, kliznuvši pod kauč. Nemam energije da ga izvadim. Umjesto toga sjela sam i duboko udahnula, prikupljajući hrabrost da pročitam ugravirani tisak, kao da će kon-kretne riječi sve nekako poboljšati ili pogoršati:
NAŠA ĆE RADOST BITI JOŠ VEĆA
AKO SVOJOM PRISUTNOSTI UVELIČATE
VJENČANJE NAŠE KĆERI
DARCY JANE
S
G. DEXTEROM THALEROM
Zatreptala sam da otjeram suze i polako izdahnula, preskočivši na dno pozivnice:
POZIVAMO VAS DA PRISUSTVUJETE MISI S NAMA,
SVJEDOČITE NJIHOVIM ZAVJETIMA I PRIDRUŽITE NAM SE
NA DOMJENKU U CARLYLEU NAKON OBREDA.
AKO STE SPRIJEČENI, MOLIMO VAS
DA U MISLIMA I MOLITVI BUDETE UZ NAS.
DR. I GĐA HUGO RHONE
POTVRDA DOLASKA OBVEZNA.
Da, konkretne riječi zaista mogu sve pogoršati. Stavila sam pozivnicu na stolić i zurim u nju. Zamiš-ljam gđu Rhone kako nosi omotnice na poštu u Ulici Jefferson, svojim dugačkim crvenim noktima kucka po hrpi, majčinski samozadovoljna. Čujem kako svojim nazalnim glasom govori: – Naša će ra-dost biti još i veća – i – molimo vas da u mislima i molitvi budete uz nas.
Dat ću ja njoj molitvu, molitvu da taj brak nikad ne bude sklopljen. Molitvu da u moj stan stigne na-stavak korespondencije:
DR. I GĐA HUGO RHONE
OBJAVLJUJU DA SE VJENČANJE
NJIHOVE KĆERI DARCY S
G. DEXTEROM THALEROM
NEĆE ODRŽATI.
E, te su riječi već više po mom ukusu. Kratke, slatke, precizne. – Neće se održati. – Rhoneovi će biti prisiljeni odustati od svog uobičajenog razmetljivog stila. Ta ne mogu baš reći: – Žalimo što vas mo-ramo izvijestiti da mladoženja voli drugu – ili – Sa žalošću objavljujemo da je Dexter slomio srce našoj dragoj kćeri. – Ne, ovaj će dopis biti isključivo poslovan – jeftin papir, nezgrapan font i kompjutorski natipkane naljepnice. Gđa Rhone neće trošiti novac na Craneovu papirnu konfekciju i krasopis nakon što ga je već toliko bacila u vjetar. Vidim je u poštanskom uredu, ne trijumfira više, govori poštaru da ne, ovaj joj put neće trebati markice sa srcima. Bit će dobro i dvjesto markica sa zastavama.
Bila sam u krevetu kad je Dex nazvao i pitao može li doći.
Na dan kad sam dobila pozivnicu za njegovo vjenčanje, svejedno sam rekla da, odmah dođi. Posra-mila sam se što sam tako slaba, ali onda sam pomislila na sve one na svijetu koji za ljubav postupaju još i bjednije. A na kraju krajeva: ja volim Dexa, lako je zadnji na planetu prema kojemu bih to trebala osjećati, zaista ga volim. I nisam još od njega digla ruke baš do kraja.
Dok čekam da dođe, odvagujem bih li pozivnicu sklonila ili je ostavila na stoliću da se vidi. Odluči-la sam je gurnuti među stranice svog In Stylea. Za nekoliko minuta otvorila sam vrata u bijeloj pamuč-noj spavaćici.
– Bila si u krevetu? – pita Dex.
– A-ha.
– E pa, vratit ću te onamo.
Legli smo na krevet. Navukao je pokrivače preko nas.
– Tako te dobro osjetiti pod rukama, kaže dok mi miluje bok i zavlači ruku pod spavaćicu. Isprva sam mu se opirala, ali onda sam se prepustila. Oči su nam se srele prije nego što me polako poljubio. Bez obzira na to koliko me razočarao, i ne pomišljam na to da zaustavim tu plimu. Gotovo se i ne mi-čem dok vodi ljubav sa mnom. Cijelo vrijeme govori, što inače ne radi. Ne razabirem što točno kaže, ali čujem riječ – zauvijek. Želi sa mnom biti zauvijek, mislim. Neće se oženiti s Darcy. Ne može. Pre-varila ga je. Nisu zaljubljeni. On voli mene.
Dex se priljubio uz mene dok mi suze kapaju na jastuk.
– Večeras si tako tiha, Dex će.
– Da, kažem i ne dam glasu da zadrhti. Ne želim da zna da plačem. Nipošto ne želim Dexterovo sa-žaljenje. Pasivna sam i slaba, ali imam neki – makar ograničeni – ponos.
– Reci mi nešto, kaže. – O čemu razmišljaš?
Malo mi nedostaje da ga pitam za pozivnicu, za njegove planove, za nas, ali umjesto toga namještam nonšalantan ton. – Ma ni o čemu zapravo... Samo sam se pitala ideš li u Hampton ovaj vikend.
– U principu sam Marcusu obećao da hoću. Opet bi htio igrati golf.
– A.
– Ti vjerojatno ne bi htjela doći?
– Mislim da to nije pametno.
– Molim te?
– Ne bih.
Poljubio me u potiljak. – Molim te. Molim te, dođi.
Tri malena – molim te – sasvim su dovoljna.
– Dobro, prošaptala sam. – Ići ću.
Zaspala sam, mrzeći sebe.
Sutradan mi je Hillary upala u ured. – Pogodi što sam dobila poštom. – Ton je optuživački, nimalo suosjećajan.
Potpuno sam smetnula s uma činjenicu da će i Hillary dobiti pozivnicu. Nisam pripremila odgovor za nju. – Znam, kažem.
– Znači, dobila si svoj odgovor.
– Još bi mogao otkazati, kažem.
– Rachel!
– Još ima vremena. Dala si mu dva tjedna, sjećaš se? Ima još nekoliko dana.
Hillary je podigla obrve i prezrivo se nakašljala. – Jesi li ga vidjela nedavno?
Zaustila sam da slažem, ali nemam energije. – Sinoć.
Pogledala me očiju razrogačenih u nevjerici. – Jesi li mu rekla da si dobila pozivnicu?
– Ne.
– Rachel!
– Znam, rekla sam posramljeno.
– Molim te, reci mi da nisi jedna od onih žena.
Znam na kakav tip misli. Ženu koja godinama održava vezu s oženjenim muškarcem u nadi, čak i vjeri, da će se on jednog dana opametiti i ostaviti svoju suprugu. To samo što se nije dogodilo – ako samo smogne snage, na kraju neće požaliti. Ali vrijeme prolazi, a godine samo donose nove izlike. Djeca još idu u školu, supruga je bolesna, planira se vjenčanje, unuče je na putu. Uvijek je nešto, razlog da se održi status quo. Ali onda izlika ponestane i ona na kraju prihvati da nitko nikog neće ostaviti, da će ona uvijek bili na drugome mjestu. Zaključi da je i drugo mjesto bolje nego nikakvo. Prepusti se svojoj sudbini. Suosjećam s tim ženama kao nikad prije, iako još ne vjerujem da sam se pridružila nji-hovim redovima.
– To nije poštena procjena, kažem.
Iz pogleda joj čitam – ma zbilja?
– Dexter nije oženjen.
– Imaš pravo. Nije oženjen. Ali zaručen jest. Što bi moglo biti još i gore. On svoju situaciju može preokrenuti ovako. – Pucnula je prstima. – Ali nije ni mrdnuo vražjim prstom.
– Čuj, Hillary, ovaj splet okolnosti ima svoj kraj... Jedna od tih žena mogu biti samo još mjesec da-na.
– Mjesec? Pustit ćeš da ovo dogori do noktiju?
Skrenula sam pogled kroz prozor.
– Rachel, zašto čekaš?
– Želim da to bude njegova odluka. Ne želim biti odgovorna...
– Zašto ne?
Slegnula sam ramenima. Da zna za Darcynu nevjeru, iskočila bi iz kože.
Uzdahnula je. – Želiš moj savjet?
Ne želim, ali svejedno sam kimnula.
– Nogiraj ga. Smjesta. Učini nešto dok još možeš birati. Što se dulje ovo bude razvlačilo, to ćeš se gore osjećati kad budeš stajala pred tom crkvom i gledala kako svoje zavjete pečate poljupcem koji će Darcy razvući preko mjere dobrog ukusa... A onda ćeš ih gledati kako režu tortu i hrane jedno drugo dok mu ona glazuru mrlja po licu. A onda ćeš ih gledati kako plešu dugo u noć... A onda...
– Znam. Znam.
Hillary nije završila. – A onda će odjuriti u noć na svoje vražje putovanje na Havaje!
Lecnula sam se i rekla joj da sam shvatila poantu.
– Jednostavno ne razumijem zašto ne želiš nešto poduzeti, isforsirati njegovu reakciju. Nešto.
Opet joj kažem da ne želim snositi odgovornost za njihov prekid, da želim da to bude Dexterova od-luka.
– I bit će njegova odluka. Nećeš mu ti isprati mozak. Samo ćeš se boriti za ono što želiš. Zašto ne zagrizeš više za nešto što ima toliku težinu i važnost?
Nemam riječi kojima bih joj objasnila. Bar ne onih koje bi njoj bile prihvatljive. Telefon mi je zaz-vonio, prekinuvši nelagodnu tišinu.
Bacila sam pogled na prikazani broj. – Les je. Moram se javiti, kažem s olakšanjem što je rešetanje završilo. Tužno je što sam morala doživjeti i to da budem zahvalna što me Les zove.
Kasnije to popodne predahnula sam od svojih priprema i otkotrljala stolicu do prozora. Povirila sam dolje na Park Aveniju, promatrajući ljude kako idu za svojim svakodnevnim poslom. Koliko se njih osjeća očajno, euforično ili jednostavno mrtvo iznutra? Pitam se koliko je njih na rubu da izgubi nešto krupno. Ili već jesu. Zažmirila sam i zamislila prizore s vjenčanja koje mi je dočarala Hillary. A zatim sam dodala svoj kolut filma s medenog mjeseca – Darcy odjevena u novo donje rublje, zavodnički po-zira na njihovu krevetu. Sve to vidim savršeno jasno.
I najednom, kao grom iz vedra neba, sinulo mi je zašto ne želim forsirati Dexovu reakciju. Zašto ni-sam ništa rekla za Dan nezavisnosti, ništa otada, ništa sinoć. Sve se svodi na očekivanja. U dubini duše zapravo ne vjerujem da će Dex otkazati vjenčanje i biti sa mnom, ma što da ja učinim ili kažem. Vjeru-jem da će se ti prizori s Dexova i Darcyna vjenčanja i medenog mjeseca odigrati, a ja ću ostati na mar-ginama, sama. Već osjećam svoju žalost, mogu si predočiti kako sam zadnji put s Dexom, ako se to već i nije dogodilo. Dakako, povremeno pišem scenarij za drukčiji kraj, onaj u kojem smo Dex i ja zajedno, ali ti su prizori uvijek kratkog daha, nikad ne prekoračuju granice onog – što bi bilo. Ukratko, nemam prave vjere u vlastitu sreću. A eto Darcy. Ona je žena koja vjeruje da bi joj sve trebalo pasti s neba pa joj zato i padne. Oduvijek je padalo. Pobjeđuje jer očekuje da će pobijediti. Ja ne očekujem da ću dobiti ono što želim pa to i ne dobijem. Čak i ne pokušam.
Subota je popodne i u Hamptonu smo. Doputovala sam vlakom jutros i sad se cijela naša grupa oku-pila u vrtu iza kuće. To je zajedništvo siguran put u katastrofu. Julian i Hillary igraju badminton. Pitaju hoće li im se tko suprotstaviti u parovima. Dex kaže, može, on će. Hillary ga probada pogledom. – Ko-ga želiš za partnericu, Dexter?
Do tog časa Dexter nije znao da sam Hillary išta rekla o nama. Imala sam dva razloga da mu to zata-jim: nisam željela da se pred njom osjeća neugodno i nisam mu željela dati pokriće da to kaže prijate-lju.
Ali Hillary je svoju zajedljivu primjedbu uputila tako da ti jednostavno ne može promaknuti ako si svjestan situacije. A Julian očito jest, zato što ju je upozorio pogledom. Postalo je jasno da će u njihovu duetu on smirivati duhove.
Nije se zaustavila na tome. – No, Dex, koju biraš? – Podbočila je kuk rukom i upire svoj reket u nje-ga.
Dex zuri u Hillary. Čeljust mu se stegnula. Bijesan je.
– Što ako dvije osobe požele biti tvoje partnerice, što onda? – Hillaryn je glas nabijen aluzijama.
Darcy se doima nesvjesna napetosti. Kao i Marcus i Claire. Možda su svi naviknuli na Hillaryn pov-remeni provokativni ton. Možda samo misle da to iz nje progovara odvjetnica.
Dex se okrenuo i pogledao nas. – Želi li tko od vas igrati? – Marcus je indiferentno odmahnuo ru-kom. – Ma kakvi, čovječe. Ne, hvala. To je ženskasti sport.
Darcy je zahihotala. – Da, Dex. Ti si ženskast muškarac.
Claire je rekla ne, mrzi sport.
– Badminton i nije sport, reče Marcus, otvarajući limenku Budweisera. – To je kao da kažeš da je križić-kružić sport.
– Čini se da moraš izabrati između Darcy i Rachel. Je li tako? – Hillary će. – Jesi za, Rach?
Sledila sam se na svome mjestu kraj stola za piknike, između Darcy i Claire.
– Ne, hvala, rekla sam tiho.
– Hoćeš da ti ja budem partnerica, srce? – pita Darcy. Pogledala je preko dvorišta prema Dexu. zak-rilivši oči rukom.
– Dobro, rekao je. – Dođi onda.
Hillary je otpuhnula kroz nos, a Darcy odskakutala od stola, s upozorenjem da je u badmintonu tru-ba.
Dex je spustio pogled na travu, pričekavši Darcy da uzme četvrti reket i pridruži mu se na komadu trave iscrtanom raznim japankama i tenisicama.
– Igramo do deset, rekla je Hillary i bacila lopticu uvis za prvi servis.
– Kako to da ti serviraš prva? – pita Dex.
– Evo, rekla je, prebacivši lopticu preko mreže. – Samo izvoli.
Dex je uhvatio lopticu i ošinuo je pogledom.
Igra se na nož, bar svaki put kad igru kontroliraju Hillary i Dex. Loptica im je municija i šibaju je svom snagom, ciljajući jedno drugog. Marcus dočarava atmosferu glasom Howarda Cosclla. – A raspo-loženje je napeto ovdje u East Hamptonu gdje se obje strane nadmeću za prvenstvo. – Claire navija za sve. Ja ništa ne govorim.
Rezultat je 9:8, vode Hillary i Julian. Julian je servirao odozdo. Darcy je zacičala i zamlatarala zat-vorenih očiju i tek pukom srećom uspjela dotaknuti lopticu. Vratila ju je natrag preko mreže prema Hillary. Hillary je pripremila udarac i pogodila žestok forhend u stilu Venus Williams. Loptica je polet-jela zrakom i tik iznad mreže fijuknula prema Darcy. Darcy je čučnula, spremna da mlatne lopticu, no uto je Dex poviknuo: – Vani je! Vani je! – Lice mu je crveno i orošeno kapljicama znoja.
Loptica je sletjela točno kraj Clairine japanke.
– Vani! – viče Dexter, a gornjom stranom ruke briše čelo.
– Da ne bi. Na crti je! – viče Hillary njemu. – To je meč!
Marcus je dobroćudno prokomentirao kako on misli da se badmintonski ogled ne bi trebao zvati meč. Claire je ustala s klupe i dokaskala do loptice da provjeri gdje je u odnosu na njezinu cipelu. Hillary i Julian pridružili su joj se sa svoje strane mreže. Pet pari očiju zuri u lopticu, Julian kaže da je teško procijeniti. Hillary ga je sasjekla pogledom prije nego Što su ona i Dex nastavili izvikivati – vani – i – dobra, kao dvoje neprijatelja na dječjem igralištu.
Claire je svojim pomirbenim glasićem objavila da se – ponavlja – što je uvjerljivije mogla. Ali očito se nije igrala vani kad je bila mala jer je objava ponavljanja jedan od najkrupnijih uzroka kvartovskih prepirki. Hillary to potkrepljuje primjerom. – Ma da ne bi, kaže. – Nema ponavljanja. Crta se cijeli dan broji kao dobra.
– Cijeli dan? Igrali smo dvadeset minula, Dex će zajedljivo.
– Mislim da nijedanput nije pala na crtu, sugerira Darcy. Ali nije ju briga. Ma koliko da se voli nat-jecati u stvarnim životnim pitanjima, sportovi i igre je ne zanimaju. Posjede u Monopolyju kupuje pre-ma boji; male su joj kuće puno slađe od – velikih ružnih hotela.
– Dobro. Ako želiš varati u životu, kaže Hillary Dexu, prikrivši pravu namjeru prijateljskim smiješ-kom, kao da je to samo razigrano podbadanje. Oči su joj širom otvorene, nedužne.
Mogla bih se onesvijestili.
– Dobro, pobjeda je vaša, kaže Dex Hillary kao da mu se živo fućka. Neka Hillary dobije svoj glupi meč.
Hillary to ne želi tako. Izgleda dezorijentirano, nije sigurna treba li ponovno otvoriti diskusiju ili uživati u pobjedi. Strahujem što će dalje reći.
Dex je bacio reket u travu pod stablom. – Idem se istuširali, rekao je i krenuo prema kući.
– Bijesan je, zabljesnula nas je Darcy pronicavom opservacijom onog što je svima očito. Ona, na-ravno, misli da je stvar u meču. – Dex mrzi gubiti.
– Da. e pa, baš je djetinjast, Hillary će s gnušanjem.
Primijetila sam (sa zadovoljstvom? nadom? superiorno?) da Darcy ne brani Dexa. Da je moj, ja bih nešto rekla. Naravno, da je moj, ni Hillary ne bi bila tako nemilosrdna.
Pogledala sam je odmjereno, kao da joj želim reći da je bilo dosta.
Slegnula je ramenima, bacila se na travu i stala češati ugriz od komarca na gležnju sve dok nije pro-krvario. Otrla je krv vlati trave, a onda opet digla pogled prema meni.
– No? – prkosno će.
Tog je dana Dex za večerom tako tih da mu malo nedostaje da bude osoran. Ali ne mogu biti sigurna ljuti li se na Hillary ili na mene zato što sam joj rekla. Ignorira nas obje. Hillary mu ignoriranje uzvra-ća, uz izuzetak povremene žaoke, dok ja plaho pokušavam razgovarati s njime.
– Što ćeš naručiti? – pitam ga dok proučava jelovnik.
Ne želi dići pogled. – Nisam siguran.
– Ma tko bi to rekao, promrmljala je Hillary. – Zašto ne bi naručio dva jela?
Julian ju je uhvatio za rame, a meni se ispričao pogledom.
Dex se u stolici okrenuo prema Marcusu i uspio izbjeći svaki razgovor i kontakt očima sa mnom i Hillary do kraja večere. Preplavila me zabrinutost. Ljutiš li se? Ljutiš li se? Ljutiš li se? mislim dok se borim da pojedem svoju sabljarku. Molim te, nemoj se ljutiti. Očajna sam, izbezumljeno želim razgo-varati s Dexom da budemo načisto još onoliko koliko ćemo biti zajedno. Ne želim da se završi takvom gorčinom.
Kasnije u Talkhouseu Dex i ja napokon smo ostali sami. Bila sam se spremna ispričati zbog Hillary, a on se okomio na mene, zelene mu oči sijevaju. – Kog si joj vraga išla govoriti? – prosiktao je.
Nisam vična sukobu i njegova me agresija zatekla. Pogledala sam ga tupo, glumim zbunjenost. Tre-bam li se ispričati? Ponuditi objašnjenje? Znam da smo prešutno prisegnuli na tajnovitost, ali nekomu sam morala reći.
– Hillary. Rekla si joj, rekao je i odmaknuo kosu s čela. Primjećujem da je još i više seksi kad se lju-ti – čeljust mu je nekako još četvrtastija.
Zanemarila sam to što sam primijetila jer se u meni nešto prelomilo. Kako se usuđuje bjesnjeti na mene! Ja mu nisam ništa učinila! Zašto sam ja ta koja je izbezumljena i očajno želi oprost?
– Mogu reći komu god hoću, kažem, iznenađena krutošću u svom glasu.
– Reci joj da se ne petlja u to, on će.
– Da se ne petlja u što, Dex? U naš sjebani odnos?
Zatečen je. A onda povrijeđen. Neka.
– Nije sjeban, kaže. – Situacija jest, ali naš odnos nije.
– Ti si zaručen, Dexter. – Moje ogorčenje zakuhalo se u gnjev. – Ne možeš to odvajati od našeg od-nosa.
– Znam. Još sam zaručen... Ali ti si bila s Marcusom.
– Molim? pitam u nevjerici. – Poljubila si ga u Aubetteu.
Ne mogu vjerovati svojim ušima – on je zaručen, a zamjera mali ništavni poljubac! Na trenutak sam se zapitala koliko dugo zna i zašto dosad nije ništa rekao. Potisnula sam impuls da reagiram skrušeno.
– Da, poljubila sam Marcusa. Vrlo važno.
– Meni je vrlo važno. – Lice mu je blizu moga pa osjećam vonj alkohola u njegovu dahu. – Mrzim to. Da nisi to ponovila.
– Ne naređuj mi što da radim, uzvratila sam rasrđenim šaptom. Ljutite mi suze peku oči. – Ja tebi ne naređujem... Ma znaš što? Možda bih ti baš trebala reći što da radiš... Onda ovako: oženi se s Darcy. Nije me briga.
Ostavila sam Dexa, gotovo uvjerena u to. Ovo je moj prvi slobodni trenutak tog ljeta. Možda najslo-bodniji trenutak mog života. Ja držim konce u rukama. Ja donosim odluke. Našla sam mjesto u patiju otraga, sama u mnogoljudnoj masi, srce mi udara. Jedva da je prošla koja minuta, a Dex me našao, uh-vatio me za lakat.
– Nisi mislila ono što si rekla... da te nije briga. – Sad je na njemu red da strahuje. Svaki me put fas-cinira koliko je to pravilo nepogrešivo: osoba kojoj je manje stalo (ili to glumi) drži konce u rukama. Još sam jedanput dokazala da je tako. Stresla sam njegovu šaku sa svoje ruke i samo ga hladno pogle-dala. Primaknuo mi se, ponovno me uhvatio za ruku.
– Žao mi je, Rachel, šapće i saginje se prema mom licu.
Nisam se smekšala. Neću. – Umorna sam od proturječnih osjećaja, Dex. Od beskrajnog kruga nade, krivnje i gorčine. Umorna sam od razmišljanja o tome što će biti s nama. Umorna sam od čekanja na tebe.
– Znam. Žao mi je, kaže. – Volim te, Rachel.
Osjećam kako popuštam. Unatoč svojoj maski opasne cure, sva bridim od toga što sam mu toliko blizu, od njegovih riječi.
Pogledala sam mu u oči. Svi moji instinkti i želje – sve mi govori da se pomirim, da mu kažem kako i ja njega volim. Ali borim se protiv njih kao utopljenik protiv bujice. Znam što moram reći. Na pamet mi je pao Hillaryn savjet, to kako mi je cijelo vrijeme govorila da nešto kažem. Ali ne činim ovo zbog nje. Ovo je za mene. Sklapam rečenice, riječi koje mi cijelo ljeto odzvanjaju glavom.
– Želim biti s tobom, Dex, čvrsto sam rekla. – Otkaži vjenčanje. Budi sa mnom.
Eto ga. Nakon što sam dva mjeseca čekala, cijeli život bila pasivna, sve sam stavila na kocku. Lak-nulo mi je, oslobođena sam, nov čovjek. Žena sam koja očekuje sreću. Zaslužuje sreću. On će me si-gurno usrećiti.
Dex je udahnuo, na rubu da odgovori.
– Nemoj, kažem, odmahnuvši glavom. – Molim te, ne obraćaj mi se ponovno osim da mi kažeš kako je vjenčanje otkazano. Dotad nemamo više o čemu raspravljati.
Pogledi su nam se sreli. Nijedno nije trepnulo minutu ili više. A onda sam ja, prvi put, bez treptanja izdržala duže od Dexa.
Sljedeću večer Darcy me nazvala baš dok sam se vraćala kući s posla. Histerična je. Preplavile su me hladnoća i smirenost. Je li to možda to? Je li joj Dex rekao da otkazuje vjenčanje?
– Što je bilo, Darcy? – pitam. Glas mi zvuči tjeskobno i neprirodno, srce mi je rastrgano – ljubav prema Dexu protiv prijateljstva s Darcy. Pripremam se za najgore iako nisam sigurna što bi bilo najgo-re: da izgubim najbolju prijateljicu ili ljubav svog života. Nezamislivo mi je i jedno i drugo.
Darcy je rekla nešto što nisam shvatila, nešto o svom prstenu.
– Što je, Darce? Uspori... Što je s tvojim prstenom?
– Nestao je! – jeca.
Ne čini se moguće da ti se srce može stisnuti u istom času kad te obuzme silno olakšanje, ali upravo se to dogodilo kad mi je sinulo da je tema ovog razgovora samo nestali komad nakita. – Gdje si ga iz-gubila? Osiguran je, je li tako?
Postavljam pitanja kakva priliče odgovornoj prijateljici. Pomažem. Ali to sam samo odverglala. Da je trunčicu manje histerična, primijetila bi da mi se fućka što je zagubila prsten. Kažem joj da je šlam-pava, da ga je vjerojatno samo stavila nekamo i zaboravila. – Sjećaš se kad si ono mislila da je nestao, a onda ga našla u jednoj papuči? Ti stalno nešto gubiš, Darce.
– Ne, ovaj put je drukčije! Ovaj put je nestao! Nestao je! Dex će me ubiti! – Glas joj podrhtava.
Možda neće, pomislih. Možda će to biti prilika koju je čekao. A onda mrzim sebe što sam takvo što pomislila. – Jesi li mu rekla?
– Ne. Još nisam. Još je na poslu... Što da radim?
– Pa gdje si ga izgubila?
Nije mi odgovorila, samo i dalje plače.
Ponovila sam pitanje.
– Ne znam.
– Gdje si ga zadnji put vidjela? – pitam. – Jesi li ga imala danas na poslu? Jesi li ga skidala da ope-reš ruke?
– Ne, nikad ga ne skidam da operem ruke! Koja to budala još radi?
Došlo mi je da joj kažem da se ne otresa na mene, da je ona budala koja je izgubila svoj zaručnički prsten. Ali ostajem suosjećajna, kažem joj kako sam sigurna da će iskrsnuti.
– Ne, neće iskrsnuti. – Još glasnih jecaja.
– Kako znaš?
– Zato što jednostavno znam. – Ponestalo mi je prijedloga.
– Mogu li doći k tebi? Stvarno moram razgovarati s tobom, kaže.
– Da, slobodno dođi, kažem, pitajući se krije li se iza toga nešto više od zagubljenog prstena. – Jesi li jela?
– Nisam, kaže. – Možeš li mi naručiti juhu wonton?
– Kako ne.
– I svitak s jajima?
– Da. Odmah dođi.
Nazvala sam Tang Tang i naručila dvije juhe wonton, dva svitka s jajima, dva Spritea i jednu gove-dinu s brokulama. Darcy se pojavila petnaest minuta poslije. Raščupana je, u levisicama kojih se sje-ćam iz srednje škole – još joj savršeno pristaju – i bijeloj majici bez rukava. Nije našminkana, oči su joj krvave, kosa skupljena u neuredan rep, a svejedno je lijepa. Kažem joj da sjedne i sve mi ispripovijeda.
– Nestao je. – Odmahnula je glavom, podigavši golu lijevu šaku.
– Što misliš, gdje si ga izgubila? – pitam smireno, prisjetivši se da sam ovaj dril s Darcy prošla sto-tinu puta. Uvijek joj pomažem, vadim njezino kestenje iz vatre, odano je slijedim dok ona za sobom sije pomutnju i tjeskobu.
– Nisam ga izgubila. Netko ga je ukrao.
– Tko ga je ukrao?
– Netko.
– Kako znaš?
– Jer ga nema!
Tapkamo u mjestu. Uzdahnula sam i ponovila Darcy da mi iznese sve činjenice.
Pogledala me dok su joj se oči punile suzama, a usnice lagano drhtale. – Rachel...
– Da?
– Ti si mi najbolja prijateljica. – Ponovno se rasplakala, suze joj graciozno klize niz ljeskave obraze i padaju u krilo. Uvijek lijepo izgleda kad plače.
Kimnula sam. – Jesam.
– Najbolja prijateljica na svijetu. I moram ti nešto reći.
– Možeš mi reći bilo što, rekla sam, osjetivši kako me preplavljuje zabrinutost, najednom sam bila sigurna da je Dex postavio pripremne temelje za raskid.
Pogledala me i zacviljela. Ma koliko samouvjerena Darcy bila. kad je utučena, doima se tako bijed-no i bespomoćno. A meni je instinkt oduvijek govorio – govori mi i sad – da joj pomognem. – Reci mi, Darce, rekla sam blago.
– Rachel – ja – skinula sam prsten u nečijem stanu.
– Dobro.
– U stanu muškarca.
Osjećam se kao da gledam kroz kameru i pokušavam izoštriti sliku. Želi li ona reći ono što ja mislim da želi?
– Rachel, opet će Darcy, ovaj put šaptom. – Prevarila sam Dextera.
Zabuljila sam se u nju, ne mogu prikriti svoj šok.
Da, Darcy je namiguša. Da, balansira na rubu. Da, sebična je. I da, voli mušku pažnju. Kad se ti at-ributi zbroje, ima logike. Ne bih trebala biti iznenađena što ga je prevarila. Hoću reći, Dex nije ništa od gore navedenog, a vara je. Svejedno, pokosilo me to. Udaje se za manje od dva mjeseca. Blistava je buduća mladenka s prelijepom vjenčanicom, onakvom o kakvoj kao djevojčica sanjariš. A i s Dexterom je. Kako bi, zaboga, itko mogao varati Dextera?
Glavom mi je prošlo šest osnovnih novinarskih pitanja. Uživljavam se u ulogu srednjoškolske repor-terke, vodim intervju za North Star. – S kime?
Šmrcnula je. Pognula glavu. – S nekim tipom s posla.
– Kada?
– Dvaput. Danas. – Protrljala je oči i iskosa me pogledala.
Ne znam što mi piše na licu. A nisam ni sigurna što točno osjećam. Olakšanje? Zgroženost? Gnuša-nje? Nadu? Nisam stigla razmislili kako se to odražava na Dexa i mene.
– I tako si izgubila prsten?
Kimnula je. – Otišla sam onamo danas nakon što sam izašla iz stana, na putu do posla. – Progutala je, a onda lagano zajecala. – Družili smo se, i ono, malo se ljubakali...
– Jesi li spavala s njime?
Njezin konjski rep zatrzao se gore pa dolje.
– Skinula sam prsten zato što... Pa, previše me pekla savjest da ga nosim dok se seksam s nekim drugim. – Ispuhala je nos u već natopljenu papirnatu maramicu.
– Hoćeš novu?
Opet je kimnula. Skoknula sam onih nekoliko koraka do kupaonice da donesem kutiju Kleenexa.
– Izvoli, rekla sam i pružila joj kutiju.
Uzela je rupčić i opet glasno ispuhala nos. – No uglavnom, skinula sam prsten i stavila ga na njego-vu prozorsku dasku, pokraj kreveta. – Uprla je prstom u moj krevet u niši. – Ima garsonijeru sličnu tvo-joj.
Garsonijeru. Znači da vjerojatno nije direktor, što me iznenadilo. Da me tko pitao, rekla bih da će Darcy pasti na nekog moćnog. Starijeg muškarca. Zamišljala sam Richarda Gearea u Zgodnoj ženi. Sli-ku u glavi promijenila sam u Matta Damona u Dobrom Willu Huntingu.
– I tako smo se družili, znaš već. – Zamahnula je rukom. – A onda smo se obukli i pješice otišli na podzemnu. Na posao.
– A-ha...
– A kad smo došli na posao, shvatila sam da sam zaboravila staviti prsten. Pa sam ga nazvala i rekla mu da moram natrag po prsten. Rekao je da nema problema, ali da ima sastanak u tri koji će potrajati dva sata. I da možemo li se naći ondje u sedam? Rekla sam, može... Pa smo se našli kod njega u sedam. A kad smo ušli, stan je bio, ono, totalka čist. A kad smo izašli, bio je u totalnom kaosu. A on će: 'Sranje. Došla je spremačica.' Pa smo otišli do prozorske daske, a prstena nema! – Sad još jače plače. – Gadura ga je uzela.
– Jesi li sigurna? Ne mogu vjerovati da bi netko to učinio...
Pogledala me kao da želi reći – Prestani biti takva naivka. – Prstena nema, Rachel. Nema. Nema. Nema!
– Pa zašto jednostavno ne nazove svoju spremačicu i kaže joj da zna da ga je ona uzela?
– Pokušali smo. Ne govori engleski baš najbolje. Samo je ponavljala da 'nije ona vidla nikakav prsten'. – Darcy oponaša naglasak spremačice. – Čak sam ja uzela slušalicu. Rekla sam da ću joj dati veliku, veliku nagradu ako ga nađe. Nije gadura glupa. Zna da dva karata vrijede otprilike dvadeset mi-lijuna prljavih WC-školjki.
– Dobro, rekla sam. – Ali osiguran je, je li tako?
– Da, osiguran je. Ali kog vraga da kažem Dexteru?
– Ne znam. Reci mu da je ti je pao u odvod na poslu... Reci mu da si ga skinula u teretani pa ti je netko provalio u ormarić.
Napola mi se nasmiješila. – Sviđa mi se to za teretanu. Uvjerljivo je, je li tako?
– Skroz.
– Jednostavno ne mogu vjerovati da se to dogodilo.
1 ja isto. Ne mogu vjerovati da je Darcy prevarila Dexa s nekim usputnim tipom. Ne mogu vjerovati da pomažem Darcy da prikrije svoju prevaru. Varaju li svi kad se zaruče?
– Je li to prava ljubavnička veza? – pitam.
– Nije baš. Samo nekoliko puta.
– Znači, nije ozbiljno?
– Ne znam. Ne baš. Ne znam. – Odmahnula je glavom, a onda se rukama uhvatila za čelo.
Pitam se jesu li Darcyne promjene raspoloženja u posljednje vrijeme povezane s tim tipom. – Jesi li zaljubljena u njega?
– Ma ni govora, kaže. – To je samo zabava. Nema tu ničega.
– Jesi li sigurna da bi se trebala udati? – pitam.
– Znala sam da ćeš reći nešto u tom stilu! – Darcy se opet rasplakala. – Zar mi ne možeš pomoći bez tog moraliziranja?
Vjeruj mi, ne moraliziram.
– Žao mi je, Darce. Nije mi namjera moralizirati... Samo sam ti ponudila izlaz ako ga želiš.
– Ne želim izlaz. Želim se udati. Samo što – ne znam – samo što me koji put uhvati panika da je go-tovo. Da nikad više neću biti ni sa kim drugim. Pa sam si zato priuštila tu avanturicu. Nije to ništa.
– Dobro, kažem. – Ja sam samo htjela reći da ako nisi sigurna u cijelu tu priču oko braka... Samo že-lim da znaš da u potpunosti podupirem što god odlučiš...
Prekinula me. – Nema se tu što odlučiti! Udat ću se. Volim Dexa.
– Žao mi je, rekla sam. I jest mi žao. Žao mi je što i ja volim Dexa.
– Ne. Meni je žao, Rachel, rekla je i dodirnula mi nogu. – Dan mi je bio grozan.
– Razumijem.
– Ali razumiješ li zbilja? Možeš li zamisliti kako je to kad te tjedni dijele od obećanja koje bi trebalo trajati vječno?
Ma jadna ti. Ima li ona uopće pojma koliko bi djevojaka ubilo da može to obećati nekomu kao što je Dexter? Jedna takva joj je pred nosom.
– Zauvijek je strašno dugo, rekla sam s natruhom sarkazma.
– Citiraš li ti to Princeovu pjesmu? Teško tebi ako citiraš Princeovu pjesmu dok ja muku mučim!
Rekla sam joj ne, iako sam upravo to učinila.
– I jest dugo, ona će. – A kojiput ne znam mogu li ja to. Hoću reći, znam da se želim udati, ali koji-put ne znam mogu li izdržati četrdeset godina ili koliko već, a da nikad ne doživim onaj ushit kad po-ljubiš nekog novog. Pogledaj samo Hillary. U sedmom je nebu, nije li?
– Da.
– A s Dexterom više nije tako. Nikad. Sve se svelo na svakodnevno rintanje – on je stalno na poslu, meni ostavlja sve planove za vjenčanje. Nismo se još ni vjenčali, a zabave je već odavno nestalo.
– Darce, kažem. – Vaša se veza razvila. Ne vrti se oko početne mahnitosti, požude, novosti.
Gleda me kao da zaista obraća pozornost, registrira to u glavi. Ne mogu vjerovati što govorim. Uvje-ravam je da je njezina veza nešto divno i posebno. Ne znam zašto to radim. Vjerojatno su to živci. Ne prestajem. – Ushit lova uvijek je uzbudljiv. Ali prava, dugotrajna veza u kojoj postoji ljubav ne temelji se na tome. A početna zanesenost, ono kad ne možete jedno drugo ispustiti iz ruku, to svima izblijedi.
Osim Dexu i meni, pomislih. Dexu i meni će to uvijek ostati posebno.
– Znam da imaš pravo, ona će. – I zbilja ga volim.
Znam da vjeruje u ono što govori, ali nisam sigurna da ga voli. Nisam sigurna da je sposobna iskre-no voljeti ikoga osim sebe.
José je pozvonio na interfon i rekao da mi je stigla hrana.
– Hvala. Pusti ga gore, rekla sam u mikrofon.
Kad sam izašla u hodnik da platim dostavljaču, zazvonio mi je kućni telefon. Uhvatila me panika. Što ako je Dex? Utrpala sam novčanice tipu i jurnula natrag, bacila torbicu na stolić i digla slušalicu taman kad se sekretarica trebala uključiti. I naravno, Dex je.
– Zdravo, kaže. – Baš mi je žao što te nisam nazvao danas. Dan mi je bio katastrofa. Roger me...
– Nema veze, rekla sam, prekinuvši ga.
– Mogu li doći? Želim te vidjeti.
– Pa, ne, rekoh.
– Ne mogu?
– Ne...
– Dobro... Zašto? Imaš društvo? – Spustio je glas.
– Da, rekla sam, nastojeći boju glasa prilagoditi oboma slušačima. – Zapravo imam.
Pogledala sam Darcy. Bez glasa pita: – Tko je?
Ignorirala sam je.
– Dobro... U redu onda... Nije valjda Marcus? – pita Dex,
– Nije... Darcy je ovdje, kažem.
– Ooo. Sranje. Sva sreća što sam prvo nazvao, prošaptao je. – Znači, čujemo se sutra?
– Da, reče.
– Svakako.
– Može tako.
– Tko je to bio? – upitala je Darcy kad sam spustila slušalicu.
– Ethan je bio.
– Daj, je li bio Marcus? – pita. – Meni možeš reći.
– Ne, stvarno je bio Ethan.
– Možda te nazvao da ti kaže da je homoseksualac.
– A-a, rekla sam, otvarajući kutije s hranom.
Dok smo jele svoja kineska jela, pitala sam za Dexa, kako je on.
– Kako to misliš?
– Hoću reći, sumnja li da se nešto događa?
Okrenula je očima. – Ne. Previše radi.
Primijetila sam da nije promijenila moj izbor riječi od – događa – u – događalo se.
– Ne?
– Ne. Skroz je isti, normalni stari Dex.
– Stvarno?
– Da, stvarno. Zašto? – Otvorila je svoj Sprite, otpila iz limenke.
– Samo me zanimalo, rekoh. – Pročitala sam da kad netko vara, druga osoba to na nekoj dubokoj, unutrašnjoj razini obično zna.
Srknula je juhu wonton iz svoje plastične žlice i blijedo me pogledala. – Ne vjerujem u to, kaže.
– Da, na to ću ja. – Pa ni ja.
Nakon što smo večerale, podigla sam dva kolačića s proročanstvom. – Koji hoćeš?
Pokazala je prema mojoj lijevoj ruci. – Onaj, reče. – I neka bude nešto dobro. Dosta mi je nesreće.
Došlo mi je da joj kažem da odluka da spava s kolegom i nemarno ostavi svoj prsten u njegovu sta-nu nema nikakve veze sa srećom. Skinula sam plastični omot sa starog kolačića, zdrobila ga i u sebi pročitala svoj komadić papira. Mnogo je toga na čemu možete biti zahvalni.
– Što piše? – zanima Darcy.
Rekla sam joj.
– To je dobro.
– Da, ali to nije proročanstvo. To je tvrdnja. Mrzim kad tvrdnje podvaljuju pod proročanstva.
– Onda se pravi da piše: 'Imat ćete mnogo toga na čemu možete biti zahvalni', rekla je i skinula svoj omot. – Neka na mom piše: 'Portorikanska gadura vratit će vam vaš prsten'.
U sebi je pročitala svoje proročanstvo i onda se nasmijala.
– Što je?
– Piše: 'Mnogo je toga na čemu možete biti zahvalni.'... Sranje. Proročanstva s tekuće vrpce!
Da, a samo jedna od nas imat će mnogo toga na čemu može biti zahvalna.
Darcy mi kaže da bi trebala krenuti, da se mora suočiti s posljedicama. Suze su joj opet navrle kad je posegnula za torbicom. – Hoćeš li reći Dexu umjesto mene?
– Ni govora. Neću se petljati, rekla sam, zabavljajući sebe apsurdnošću te izjave.
– Što da mu ono kažem?
– Da si ga izgubila u teretani.
– Stigne li nabaviti novi prije vjenčanja?
Rekla sam joj da stigne, shvativši da nijedanput nije pokazala nikakve osjećaje prema onom prstenu koji je Dexter izabrao njoj.
– Rachel?
– Hm?
– Misliš li da sam grozna? Molim te, nemoj misliti da sam grozna. Nikad ga prije nisam prevarila. Neću to ponoviti. Stvarno volim Dexa.
– Dobro, rekla sam, pitajući se hoće li to ponoviti.
– Misliš li da sam užasna?
– Ne, Darcy, rekla sam. – Ljudi griješe.
– Znam, o tome se i radilo. Totalna pogreška. Stvarno se, stvarno kajem.
– Jesi li upotrijebila kondom? – pitam je.
Zamišljam dijagram na satu o osnovama zdravlja koji objašnjava da na svakog tvog seksualnog par-tnera u biti dolaze deseci drugih za koje i ne znaš: sve one s kojima je spavao i tako dalje i tako dalje...
– Naravno!
– Dobro. – Kimnula sam. – Nazovi poslije ako me trebaš.
– Hvala, ona će. – Hvala ti puno što si mi uskočila.
– Nema problema.
– E da, ovo se podrazumijeva... nemoj nikomu reći. Ali stvarno nikomu. Ethanu, Hillary...
Ali što je s Dexom? Mogu li reći Dexu?
– Naravno. Neću nikomu reći.
Zagrlila me i potapšala po leđima. – Hvala, Rachel. Ne znam što bih bez tebe.
Kad je Darcy otišla, sročila sam svoj odgovor na očiglednu dilemu – da kažem ili da ne kažem. Pris-tupila sam tomu kao ispitnom pitanju, emocije nisam upletala.
Na prvi pogled, odgovor se čini očit: reći Dexteru. Na tu me odluku motiviraju tri krupna razloga. Prvo, želim da zna. Apsolutno mi je u interesu da zna. Ako već nije odlučio otkazati vjenčanje, ta će ga spoznaja vjerojatno odvratiti od toga da se oženi s Darcy. Drugo, volim Dextera, što znači da pri do-nošenju odluka na umu trebam imati njegov interes. Stoga želim da raspolaže potpunim spektrom či-njenica kada donese presudnu životnu odluku. Treće, moral nalaže da se to Dexu kaže; imam moralnu obvezu da Dexteru kažem istinu o Darcynim postupcima. (Ovo treba razlučiti od osvetničkog načina razmišljanja, iako Darcy sasvim sigurno zaslužuje debelo cinkarenje.) Da zaključim, ja cijenim i poštu-jem instituciju braka, a Darcyna nevjera nipošto ne sluti na dobro u dugom i trajnom savezu. Ova tre-ća točka nema nikakve veze s mojom osobnom koristi jer bih na jednak način rasuđivala čak i da nisam zaljubljena u Dexa.
Reklo bi se, međutim, da logika treće točke upućuje na to kako i Darcy treba znati da je Dex bio nevjeran te da svoje postupke ne bih trebala skrivati od Darcy (zato šio mi je ona prijateljica i vjeruje mi, a i zato što je obmana grijeh). Stoga bi se moglo primijetiti da se mišljenje kako Dex treba doznati istinu o Darcy principijelno kosi s namjernim neinformiranjem Darcy o mojim vlastitim grijesima. Ta-kav zaključak, međutim, zanemaruje temeljnu distinkciju na kojoj počiva moja završna analiza: postoji razlika između mišljenja da netko treba nešto znati/da mu se nešto treba reći i toga da glasnik budeš ti. Da, ja mislim da Dex treba znati što je Darcy učinila i što će (možda? vjerojatno?) nastaviti činiti. Ali je li na meni da mu to kažem ? Ja bih rekla da nije.
Nadalje, iako se Dex ne bi trebao oženiti s Darcy, to nije zato što ju je on prevario ili zato što je ona njega. I ne zato što voli mene, a ja njega. Sve je to točno, ali to su puki simptomi širega problema, tj. njihove manjkave veze. Darcy i Dex nisu jedno za drugo. Činjenica da su oboje prevarili onog drugog, iako su ih na to nagnali zasebni motivi (ljubav sjedne, samoljubiva mješavina straha od vezivanja i po-hote s druge strane), tek je jedan pokazatelj. Ali čak da nijedno nije prevarilo onog drugog, ta veza svejedno ne bi valjala. A ako Darcy i Dex ne mogu tu temeljnu istinu razabrati na osnovi vlastite inte-rakcije, osjećaja i godina koje su zajedno proveli, onda neka se s tom pogreškom nose sami jer nije na meni da se igram potkazivača.
A mogla bih nadodati i fusnotu, možda kod rasprave o moralu, gdje bih se osvrnula na izdaju Darcy:
Da, ne bi bilo pošteno odati Darcynu tajnu, ali s obzirom na moju daleko veću izdaju, rasprava o odavanju tajne čini se gotovo izlišna. S druge strane pak, moglo bi se reći da je odavanje te tajne još i gore. Spavati s Dexom nema veze s Darcy kao takvom, ali odavati Darcyne tajne ima itekakve veze s Darcy. A opet, budući da sam na kraju odlučila da neću ništa reći, ova rasprava postaje hipotetička.
I eto mog odgovora. Mislim da mi je logika možda malo labava, pogotovo na kraju, gdje se zapravo raspadnem i u principu kažem: – Eto na. – Već vidim crvene napomene na margini ispitnog papira. – Nejasno! – i – Zašto da se s tom pogreškom nose sami? Kažnjavaš li ih zbog njihove gluposti ili nev-jernosti? Objasni!
Ali bez obzira na to što mi je obrazloženje klimavo i što sam svjesna kako bi me Ethan i Hillary op-tužili da sam pasivna kao i uvijek, neću o tome ni zucnuti Dexu.
Devetnaest
Sutradan sam se vratila kući s posla, pokupila odjeću s kemijskog od Josea i provjerila poštanski sandučić u kojem sam našla račun za kabelsku od Time Warnera, novi broj In Stylea i veliku bjelokos-nu omotnicu, naslovljenu kićenim krasopisom i s dvije markice sa srcima. Znam što je i prije nego što sam je okrenula i ugledala povratnu adresu iz Indianapolisa.
Kažem sebi da se vjenčanje može otkazati i nakon što su poslane pozivnice. To je samo jedna u nizu zapreka. Da, komplicira stvar, ali to je samo formalnost, tehnički problem. Svejedno, vrti mi se glavi i mučno mi je dok otvaram omotnicu i u njoj nalazim još jednu. Na toj je moje ime i dvije ponižavajuće riječi – plus gost. Bacila sam kartu kojom treba potvrditi dolazak i omotnicu u kompletu s njom, a sre-brni je mekani papir odlepršao na pod, kliznuvši pod kauč. Nemam energije da ga izvadim. Umjesto toga sjela sam i duboko udahnula, prikupljajući hrabrost da pročitam ugravirani tisak, kao da će kon-kretne riječi sve nekako poboljšati ili pogoršati:
NAŠA ĆE RADOST BITI JOŠ VEĆA
AKO SVOJOM PRISUTNOSTI UVELIČATE
VJENČANJE NAŠE KĆERI
DARCY JANE
S
G. DEXTEROM THALEROM
Zatreptala sam da otjeram suze i polako izdahnula, preskočivši na dno pozivnice:
POZIVAMO VAS DA PRISUSTVUJETE MISI S NAMA,
SVJEDOČITE NJIHOVIM ZAVJETIMA I PRIDRUŽITE NAM SE
NA DOMJENKU U CARLYLEU NAKON OBREDA.
AKO STE SPRIJEČENI, MOLIMO VAS
DA U MISLIMA I MOLITVI BUDETE UZ NAS.
DR. I GĐA HUGO RHONE
POTVRDA DOLASKA OBVEZNA.
Da, konkretne riječi zaista mogu sve pogoršati. Stavila sam pozivnicu na stolić i zurim u nju. Zamiš-ljam gđu Rhone kako nosi omotnice na poštu u Ulici Jefferson, svojim dugačkim crvenim noktima kucka po hrpi, majčinski samozadovoljna. Čujem kako svojim nazalnim glasom govori: – Naša će ra-dost biti još i veća – i – molimo vas da u mislima i molitvi budete uz nas.
Dat ću ja njoj molitvu, molitvu da taj brak nikad ne bude sklopljen. Molitvu da u moj stan stigne na-stavak korespondencije:
DR. I GĐA HUGO RHONE
OBJAVLJUJU DA SE VJENČANJE
NJIHOVE KĆERI DARCY S
G. DEXTEROM THALEROM
NEĆE ODRŽATI.
E, te su riječi već više po mom ukusu. Kratke, slatke, precizne. – Neće se održati. – Rhoneovi će biti prisiljeni odustati od svog uobičajenog razmetljivog stila. Ta ne mogu baš reći: – Žalimo što vas mo-ramo izvijestiti da mladoženja voli drugu – ili – Sa žalošću objavljujemo da je Dexter slomio srce našoj dragoj kćeri. – Ne, ovaj će dopis biti isključivo poslovan – jeftin papir, nezgrapan font i kompjutorski natipkane naljepnice. Gđa Rhone neće trošiti novac na Craneovu papirnu konfekciju i krasopis nakon što ga je već toliko bacila u vjetar. Vidim je u poštanskom uredu, ne trijumfira više, govori poštaru da ne, ovaj joj put neće trebati markice sa srcima. Bit će dobro i dvjesto markica sa zastavama.
Bila sam u krevetu kad je Dex nazvao i pitao može li doći.
Na dan kad sam dobila pozivnicu za njegovo vjenčanje, svejedno sam rekla da, odmah dođi. Posra-mila sam se što sam tako slaba, ali onda sam pomislila na sve one na svijetu koji za ljubav postupaju još i bjednije. A na kraju krajeva: ja volim Dexa, lako je zadnji na planetu prema kojemu bih to trebala osjećati, zaista ga volim. I nisam još od njega digla ruke baš do kraja.
Dok čekam da dođe, odvagujem bih li pozivnicu sklonila ili je ostavila na stoliću da se vidi. Odluči-la sam je gurnuti među stranice svog In Stylea. Za nekoliko minuta otvorila sam vrata u bijeloj pamuč-noj spavaćici.
– Bila si u krevetu? – pita Dex.
– A-ha.
– E pa, vratit ću te onamo.
Legli smo na krevet. Navukao je pokrivače preko nas.
– Tako te dobro osjetiti pod rukama, kaže dok mi miluje bok i zavlači ruku pod spavaćicu. Isprva sam mu se opirala, ali onda sam se prepustila. Oči su nam se srele prije nego što me polako poljubio. Bez obzira na to koliko me razočarao, i ne pomišljam na to da zaustavim tu plimu. Gotovo se i ne mi-čem dok vodi ljubav sa mnom. Cijelo vrijeme govori, što inače ne radi. Ne razabirem što točno kaže, ali čujem riječ – zauvijek. Želi sa mnom biti zauvijek, mislim. Neće se oženiti s Darcy. Ne može. Pre-varila ga je. Nisu zaljubljeni. On voli mene.
Dex se priljubio uz mene dok mi suze kapaju na jastuk.
– Večeras si tako tiha, Dex će.
– Da, kažem i ne dam glasu da zadrhti. Ne želim da zna da plačem. Nipošto ne želim Dexterovo sa-žaljenje. Pasivna sam i slaba, ali imam neki – makar ograničeni – ponos.
– Reci mi nešto, kaže. – O čemu razmišljaš?
Malo mi nedostaje da ga pitam za pozivnicu, za njegove planove, za nas, ali umjesto toga namještam nonšalantan ton. – Ma ni o čemu zapravo... Samo sam se pitala ideš li u Hampton ovaj vikend.
– U principu sam Marcusu obećao da hoću. Opet bi htio igrati golf.
– A.
– Ti vjerojatno ne bi htjela doći?
– Mislim da to nije pametno.
– Molim te?
– Ne bih.
Poljubio me u potiljak. – Molim te. Molim te, dođi.
Tri malena – molim te – sasvim su dovoljna.
– Dobro, prošaptala sam. – Ići ću.
Zaspala sam, mrzeći sebe.
Sutradan mi je Hillary upala u ured. – Pogodi što sam dobila poštom. – Ton je optuživački, nimalo suosjećajan.
Potpuno sam smetnula s uma činjenicu da će i Hillary dobiti pozivnicu. Nisam pripremila odgovor za nju. – Znam, kažem.
– Znači, dobila si svoj odgovor.
– Još bi mogao otkazati, kažem.
– Rachel!
– Još ima vremena. Dala si mu dva tjedna, sjećaš se? Ima još nekoliko dana.
Hillary je podigla obrve i prezrivo se nakašljala. – Jesi li ga vidjela nedavno?
Zaustila sam da slažem, ali nemam energije. – Sinoć.
Pogledala me očiju razrogačenih u nevjerici. – Jesi li mu rekla da si dobila pozivnicu?
– Ne.
– Rachel!
– Znam, rekla sam posramljeno.
– Molim te, reci mi da nisi jedna od onih žena.
Znam na kakav tip misli. Ženu koja godinama održava vezu s oženjenim muškarcem u nadi, čak i vjeri, da će se on jednog dana opametiti i ostaviti svoju suprugu. To samo što se nije dogodilo – ako samo smogne snage, na kraju neće požaliti. Ali vrijeme prolazi, a godine samo donose nove izlike. Djeca još idu u školu, supruga je bolesna, planira se vjenčanje, unuče je na putu. Uvijek je nešto, razlog da se održi status quo. Ali onda izlika ponestane i ona na kraju prihvati da nitko nikog neće ostaviti, da će ona uvijek bili na drugome mjestu. Zaključi da je i drugo mjesto bolje nego nikakvo. Prepusti se svojoj sudbini. Suosjećam s tim ženama kao nikad prije, iako još ne vjerujem da sam se pridružila nji-hovim redovima.
– To nije poštena procjena, kažem.
Iz pogleda joj čitam – ma zbilja?
– Dexter nije oženjen.
– Imaš pravo. Nije oženjen. Ali zaručen jest. Što bi moglo biti još i gore. On svoju situaciju može preokrenuti ovako. – Pucnula je prstima. – Ali nije ni mrdnuo vražjim prstom.
– Čuj, Hillary, ovaj splet okolnosti ima svoj kraj... Jedna od tih žena mogu biti samo još mjesec da-na.
– Mjesec? Pustit ćeš da ovo dogori do noktiju?
Skrenula sam pogled kroz prozor.
– Rachel, zašto čekaš?
– Želim da to bude njegova odluka. Ne želim biti odgovorna...
– Zašto ne?
Slegnula sam ramenima. Da zna za Darcynu nevjeru, iskočila bi iz kože.
Uzdahnula je. – Želiš moj savjet?
Ne želim, ali svejedno sam kimnula.
– Nogiraj ga. Smjesta. Učini nešto dok još možeš birati. Što se dulje ovo bude razvlačilo, to ćeš se gore osjećati kad budeš stajala pred tom crkvom i gledala kako svoje zavjete pečate poljupcem koji će Darcy razvući preko mjere dobrog ukusa... A onda ćeš ih gledati kako režu tortu i hrane jedno drugo dok mu ona glazuru mrlja po licu. A onda ćeš ih gledati kako plešu dugo u noć... A onda...
– Znam. Znam.
Hillary nije završila. – A onda će odjuriti u noć na svoje vražje putovanje na Havaje!
Lecnula sam se i rekla joj da sam shvatila poantu.
– Jednostavno ne razumijem zašto ne želiš nešto poduzeti, isforsirati njegovu reakciju. Nešto.
Opet joj kažem da ne želim snositi odgovornost za njihov prekid, da želim da to bude Dexterova od-luka.
– I bit će njegova odluka. Nećeš mu ti isprati mozak. Samo ćeš se boriti za ono što želiš. Zašto ne zagrizeš više za nešto što ima toliku težinu i važnost?
Nemam riječi kojima bih joj objasnila. Bar ne onih koje bi njoj bile prihvatljive. Telefon mi je zaz-vonio, prekinuvši nelagodnu tišinu.
Bacila sam pogled na prikazani broj. – Les je. Moram se javiti, kažem s olakšanjem što je rešetanje završilo. Tužno je što sam morala doživjeti i to da budem zahvalna što me Les zove.
Kasnije to popodne predahnula sam od svojih priprema i otkotrljala stolicu do prozora. Povirila sam dolje na Park Aveniju, promatrajući ljude kako idu za svojim svakodnevnim poslom. Koliko se njih osjeća očajno, euforično ili jednostavno mrtvo iznutra? Pitam se koliko je njih na rubu da izgubi nešto krupno. Ili već jesu. Zažmirila sam i zamislila prizore s vjenčanja koje mi je dočarala Hillary. A zatim sam dodala svoj kolut filma s medenog mjeseca – Darcy odjevena u novo donje rublje, zavodnički po-zira na njihovu krevetu. Sve to vidim savršeno jasno.
I najednom, kao grom iz vedra neba, sinulo mi je zašto ne želim forsirati Dexovu reakciju. Zašto ni-sam ništa rekla za Dan nezavisnosti, ništa otada, ništa sinoć. Sve se svodi na očekivanja. U dubini duše zapravo ne vjerujem da će Dex otkazati vjenčanje i biti sa mnom, ma što da ja učinim ili kažem. Vjeru-jem da će se ti prizori s Dexova i Darcyna vjenčanja i medenog mjeseca odigrati, a ja ću ostati na mar-ginama, sama. Već osjećam svoju žalost, mogu si predočiti kako sam zadnji put s Dexom, ako se to već i nije dogodilo. Dakako, povremeno pišem scenarij za drukčiji kraj, onaj u kojem smo Dex i ja zajedno, ali ti su prizori uvijek kratkog daha, nikad ne prekoračuju granice onog – što bi bilo. Ukratko, nemam prave vjere u vlastitu sreću. A eto Darcy. Ona je žena koja vjeruje da bi joj sve trebalo pasti s neba pa joj zato i padne. Oduvijek je padalo. Pobjeđuje jer očekuje da će pobijediti. Ja ne očekujem da ću dobiti ono što želim pa to i ne dobijem. Čak i ne pokušam.
Subota je popodne i u Hamptonu smo. Doputovala sam vlakom jutros i sad se cijela naša grupa oku-pila u vrtu iza kuće. To je zajedništvo siguran put u katastrofu. Julian i Hillary igraju badminton. Pitaju hoće li im se tko suprotstaviti u parovima. Dex kaže, može, on će. Hillary ga probada pogledom. – Ko-ga želiš za partnericu, Dexter?
Do tog časa Dexter nije znao da sam Hillary išta rekla o nama. Imala sam dva razloga da mu to zata-jim: nisam željela da se pred njom osjeća neugodno i nisam mu željela dati pokriće da to kaže prijate-lju.
Ali Hillary je svoju zajedljivu primjedbu uputila tako da ti jednostavno ne može promaknuti ako si svjestan situacije. A Julian očito jest, zato što ju je upozorio pogledom. Postalo je jasno da će u njihovu duetu on smirivati duhove.
Nije se zaustavila na tome. – No, Dex, koju biraš? – Podbočila je kuk rukom i upire svoj reket u nje-ga.
Dex zuri u Hillary. Čeljust mu se stegnula. Bijesan je.
– Što ako dvije osobe požele biti tvoje partnerice, što onda? – Hillaryn je glas nabijen aluzijama.
Darcy se doima nesvjesna napetosti. Kao i Marcus i Claire. Možda su svi naviknuli na Hillaryn pov-remeni provokativni ton. Možda samo misle da to iz nje progovara odvjetnica.
Dex se okrenuo i pogledao nas. – Želi li tko od vas igrati? – Marcus je indiferentno odmahnuo ru-kom. – Ma kakvi, čovječe. Ne, hvala. To je ženskasti sport.
Darcy je zahihotala. – Da, Dex. Ti si ženskast muškarac.
Claire je rekla ne, mrzi sport.
– Badminton i nije sport, reče Marcus, otvarajući limenku Budweisera. – To je kao da kažeš da je križić-kružić sport.
– Čini se da moraš izabrati između Darcy i Rachel. Je li tako? – Hillary će. – Jesi za, Rach?
Sledila sam se na svome mjestu kraj stola za piknike, između Darcy i Claire.
– Ne, hvala, rekla sam tiho.
– Hoćeš da ti ja budem partnerica, srce? – pita Darcy. Pogledala je preko dvorišta prema Dexu. zak-rilivši oči rukom.
– Dobro, rekao je. – Dođi onda.
Hillary je otpuhnula kroz nos, a Darcy odskakutala od stola, s upozorenjem da je u badmintonu tru-ba.
Dex je spustio pogled na travu, pričekavši Darcy da uzme četvrti reket i pridruži mu se na komadu trave iscrtanom raznim japankama i tenisicama.
– Igramo do deset, rekla je Hillary i bacila lopticu uvis za prvi servis.
– Kako to da ti serviraš prva? – pita Dex.
– Evo, rekla je, prebacivši lopticu preko mreže. – Samo izvoli.
Dex je uhvatio lopticu i ošinuo je pogledom.
Igra se na nož, bar svaki put kad igru kontroliraju Hillary i Dex. Loptica im je municija i šibaju je svom snagom, ciljajući jedno drugog. Marcus dočarava atmosferu glasom Howarda Cosclla. – A raspo-loženje je napeto ovdje u East Hamptonu gdje se obje strane nadmeću za prvenstvo. – Claire navija za sve. Ja ništa ne govorim.
Rezultat je 9:8, vode Hillary i Julian. Julian je servirao odozdo. Darcy je zacičala i zamlatarala zat-vorenih očiju i tek pukom srećom uspjela dotaknuti lopticu. Vratila ju je natrag preko mreže prema Hillary. Hillary je pripremila udarac i pogodila žestok forhend u stilu Venus Williams. Loptica je polet-jela zrakom i tik iznad mreže fijuknula prema Darcy. Darcy je čučnula, spremna da mlatne lopticu, no uto je Dex poviknuo: – Vani je! Vani je! – Lice mu je crveno i orošeno kapljicama znoja.
Loptica je sletjela točno kraj Clairine japanke.
– Vani! – viče Dexter, a gornjom stranom ruke briše čelo.
– Da ne bi. Na crti je! – viče Hillary njemu. – To je meč!
Marcus je dobroćudno prokomentirao kako on misli da se badmintonski ogled ne bi trebao zvati meč. Claire je ustala s klupe i dokaskala do loptice da provjeri gdje je u odnosu na njezinu cipelu. Hillary i Julian pridružili su joj se sa svoje strane mreže. Pet pari očiju zuri u lopticu, Julian kaže da je teško procijeniti. Hillary ga je sasjekla pogledom prije nego Što su ona i Dex nastavili izvikivati – vani – i – dobra, kao dvoje neprijatelja na dječjem igralištu.
Claire je svojim pomirbenim glasićem objavila da se – ponavlja – što je uvjerljivije mogla. Ali očito se nije igrala vani kad je bila mala jer je objava ponavljanja jedan od najkrupnijih uzroka kvartovskih prepirki. Hillary to potkrepljuje primjerom. – Ma da ne bi, kaže. – Nema ponavljanja. Crta se cijeli dan broji kao dobra.
– Cijeli dan? Igrali smo dvadeset minula, Dex će zajedljivo.
– Mislim da nijedanput nije pala na crtu, sugerira Darcy. Ali nije ju briga. Ma koliko da se voli nat-jecati u stvarnim životnim pitanjima, sportovi i igre je ne zanimaju. Posjede u Monopolyju kupuje pre-ma boji; male su joj kuće puno slađe od – velikih ružnih hotela.
– Dobro. Ako želiš varati u životu, kaže Hillary Dexu, prikrivši pravu namjeru prijateljskim smiješ-kom, kao da je to samo razigrano podbadanje. Oči su joj širom otvorene, nedužne.
Mogla bih se onesvijestili.
– Dobro, pobjeda je vaša, kaže Dex Hillary kao da mu se živo fućka. Neka Hillary dobije svoj glupi meč.
Hillary to ne želi tako. Izgleda dezorijentirano, nije sigurna treba li ponovno otvoriti diskusiju ili uživati u pobjedi. Strahujem što će dalje reći.
Dex je bacio reket u travu pod stablom. – Idem se istuširali, rekao je i krenuo prema kući.
– Bijesan je, zabljesnula nas je Darcy pronicavom opservacijom onog što je svima očito. Ona, na-ravno, misli da je stvar u meču. – Dex mrzi gubiti.
– Da. e pa, baš je djetinjast, Hillary će s gnušanjem.
Primijetila sam (sa zadovoljstvom? nadom? superiorno?) da Darcy ne brani Dexa. Da je moj, ja bih nešto rekla. Naravno, da je moj, ni Hillary ne bi bila tako nemilosrdna.
Pogledala sam je odmjereno, kao da joj želim reći da je bilo dosta.
Slegnula je ramenima, bacila se na travu i stala češati ugriz od komarca na gležnju sve dok nije pro-krvario. Otrla je krv vlati trave, a onda opet digla pogled prema meni.
– No? – prkosno će.
Tog je dana Dex za večerom tako tih da mu malo nedostaje da bude osoran. Ali ne mogu biti sigurna ljuti li se na Hillary ili na mene zato što sam joj rekla. Ignorira nas obje. Hillary mu ignoriranje uzvra-ća, uz izuzetak povremene žaoke, dok ja plaho pokušavam razgovarati s njime.
– Što ćeš naručiti? – pitam ga dok proučava jelovnik.
Ne želi dići pogled. – Nisam siguran.
– Ma tko bi to rekao, promrmljala je Hillary. – Zašto ne bi naručio dva jela?
Julian ju je uhvatio za rame, a meni se ispričao pogledom.
Dex se u stolici okrenuo prema Marcusu i uspio izbjeći svaki razgovor i kontakt očima sa mnom i Hillary do kraja večere. Preplavila me zabrinutost. Ljutiš li se? Ljutiš li se? Ljutiš li se? mislim dok se borim da pojedem svoju sabljarku. Molim te, nemoj se ljutiti. Očajna sam, izbezumljeno želim razgo-varati s Dexom da budemo načisto još onoliko koliko ćemo biti zajedno. Ne želim da se završi takvom gorčinom.
Kasnije u Talkhouseu Dex i ja napokon smo ostali sami. Bila sam se spremna ispričati zbog Hillary, a on se okomio na mene, zelene mu oči sijevaju. – Kog si joj vraga išla govoriti? – prosiktao je.
Nisam vična sukobu i njegova me agresija zatekla. Pogledala sam ga tupo, glumim zbunjenost. Tre-bam li se ispričati? Ponuditi objašnjenje? Znam da smo prešutno prisegnuli na tajnovitost, ali nekomu sam morala reći.
– Hillary. Rekla si joj, rekao je i odmaknuo kosu s čela. Primjećujem da je još i više seksi kad se lju-ti – čeljust mu je nekako još četvrtastija.
Zanemarila sam to što sam primijetila jer se u meni nešto prelomilo. Kako se usuđuje bjesnjeti na mene! Ja mu nisam ništa učinila! Zašto sam ja ta koja je izbezumljena i očajno želi oprost?
– Mogu reći komu god hoću, kažem, iznenađena krutošću u svom glasu.
– Reci joj da se ne petlja u to, on će.
– Da se ne petlja u što, Dex? U naš sjebani odnos?
Zatečen je. A onda povrijeđen. Neka.
– Nije sjeban, kaže. – Situacija jest, ali naš odnos nije.
– Ti si zaručen, Dexter. – Moje ogorčenje zakuhalo se u gnjev. – Ne možeš to odvajati od našeg od-nosa.
– Znam. Još sam zaručen... Ali ti si bila s Marcusom.
– Molim? pitam u nevjerici. – Poljubila si ga u Aubetteu.
Ne mogu vjerovati svojim ušima – on je zaručen, a zamjera mali ništavni poljubac! Na trenutak sam se zapitala koliko dugo zna i zašto dosad nije ništa rekao. Potisnula sam impuls da reagiram skrušeno.
– Da, poljubila sam Marcusa. Vrlo važno.
– Meni je vrlo važno. – Lice mu je blizu moga pa osjećam vonj alkohola u njegovu dahu. – Mrzim to. Da nisi to ponovila.
– Ne naređuj mi što da radim, uzvratila sam rasrđenim šaptom. Ljutite mi suze peku oči. – Ja tebi ne naređujem... Ma znaš što? Možda bih ti baš trebala reći što da radiš... Onda ovako: oženi se s Darcy. Nije me briga.
Ostavila sam Dexa, gotovo uvjerena u to. Ovo je moj prvi slobodni trenutak tog ljeta. Možda najslo-bodniji trenutak mog života. Ja držim konce u rukama. Ja donosim odluke. Našla sam mjesto u patiju otraga, sama u mnogoljudnoj masi, srce mi udara. Jedva da je prošla koja minuta, a Dex me našao, uh-vatio me za lakat.
– Nisi mislila ono što si rekla... da te nije briga. – Sad je na njemu red da strahuje. Svaki me put fas-cinira koliko je to pravilo nepogrešivo: osoba kojoj je manje stalo (ili to glumi) drži konce u rukama. Još sam jedanput dokazala da je tako. Stresla sam njegovu šaku sa svoje ruke i samo ga hladno pogle-dala. Primaknuo mi se, ponovno me uhvatio za ruku.
– Žao mi je, Rachel, šapće i saginje se prema mom licu.
Nisam se smekšala. Neću. – Umorna sam od proturječnih osjećaja, Dex. Od beskrajnog kruga nade, krivnje i gorčine. Umorna sam od razmišljanja o tome što će biti s nama. Umorna sam od čekanja na tebe.
– Znam. Žao mi je, kaže. – Volim te, Rachel.
Osjećam kako popuštam. Unatoč svojoj maski opasne cure, sva bridim od toga što sam mu toliko blizu, od njegovih riječi.
Pogledala sam mu u oči. Svi moji instinkti i želje – sve mi govori da se pomirim, da mu kažem kako i ja njega volim. Ali borim se protiv njih kao utopljenik protiv bujice. Znam što moram reći. Na pamet mi je pao Hillaryn savjet, to kako mi je cijelo vrijeme govorila da nešto kažem. Ali ne činim ovo zbog nje. Ovo je za mene. Sklapam rečenice, riječi koje mi cijelo ljeto odzvanjaju glavom.
– Želim biti s tobom, Dex, čvrsto sam rekla. – Otkaži vjenčanje. Budi sa mnom.
Eto ga. Nakon što sam dva mjeseca čekala, cijeli život bila pasivna, sve sam stavila na kocku. Lak-nulo mi je, oslobođena sam, nov čovjek. Žena sam koja očekuje sreću. Zaslužuje sreću. On će me si-gurno usrećiti.
Dex je udahnuo, na rubu da odgovori.
– Nemoj, kažem, odmahnuvši glavom. – Molim te, ne obraćaj mi se ponovno osim da mi kažeš kako je vjenčanje otkazano. Dotad nemamo više o čemu raspravljati.
Pogledi su nam se sreli. Nijedno nije trepnulo minutu ili više. A onda sam ja, prvi put, bez treptanja izdržala duže od Dexa.
14 Re: Emily Giffin – Nešto posuđeno Sub Jan 28, 2012 4:31 am
Margita
Administrator
Dvadeset
Dva su dana od mog ultimatuma i mjesec dana do vjenčanja. Još me nosi moj otpor, krila mi daje pozitivan osjećaj, jači od nade. Vjerujem u Dexa, vjerujem u nas. Otkazat će. Živjet ćemo sretno dok je svijeta i vijeka. Ili otprilike toliko.
Naravno da se brinem zbog Darcy. Brinem se čak da bi mogla učiniti neku ludost kada dobije svoju prvu dozu odbijanja. Prikazuju mi se vizije u kojima kopni u bolničkom krevetu, priključena na infuzi-ju, s tamnim podočnjacima, slijepljene kose, sive kože. U tim prizorima ja sam uz nju, donosim joj ča-sopise i bombone od likoricije, govorim joj da će sve biti dobro, da se sve događa s razlogom.
Ali čak i ako ti prizori postanu stvarnost, nikad neću požaliti što sam Dexu rekla istinu o onome što želim. Nikad neću požaliti što sam pokušala. Ovaj mi put Darcy nije bila važnija od mene.
Dani prolaze, a ja idem na posao, vraćam se kući, pa opet na posao, čekam da lavina krene. Sigurna sam da Dex samo što nije nazvao s vijestima. Dobrim vijestima. U međuvremenu stišćem zube i odbi-jam popustiti napasti da ga nazovem prva. Ali nakon što je prošlo punih tjedana dana, počela sam se brinuti i osjećam kako se vraća moje staro ja. Rekla sam Hillary da ga želim nazvati jer znam da će me ona odgovoriti. Samoj sebi sličim na bivšu alkoholičarku koja se vuče na sastanke Anonimnih alkoho-ličara u zdvojnom pokušaju da odoli svojim pobudama.
– Nema teorije, kaže. – Nemoj. Nemoj stupiti u kontakt s njime.
– Što ako je bio pijan i ne sjeća se našeg razgovora? – pitam je, hvatajući se za slamku.
– Njegov problem.
– Misliš da se sjeća?
– Sjeća se.
– E, da bar nisam ništa rekla.
– Zašto? Da dobiješ još koju noć s njime?
– Ne, branim se.
Iako je upravo to razlog.
Nakon što sam se još nekoliko dana mučila, nisam mogla jesti, raditi ili spavati, zaključila sam da se moram maknuti. Moram biti negdje drugdje, daleko od Dexa. Samo ako otputujem uspjet ću se obuzda-ti da ga ne nazovem, da sve ne povučem radi samo još jedne noći, samo još jedne minute s njime. Ra-zmišljam da odem u Indianu, ali to nije dovoljno daleko. A i ako budem kod kuće, to će me samo pod-sjećati na Darcy i vjenčanje.
Nazvala sam Ethana i pitala mogu li doći u posjet. Oduševljen je, kaže da dođem bilo kad. Pa sam tako nazvala United i rezervirala let za London. Već je za pet dana pa moram platiti punu cijenu – osamsto i devedeset dolara – ali vrijedi svakog novčića.
Nakon što sam otipkala dopis da odlazim na dopust, otišla sam ga odnijeti u Lesov ured. Na svu sre-ću, nema ga za stolom.
– Otišao je na sastanak izvan ureda. Bogu hvala, kaže mi njegova tajnica Cheryl. Ona mi je savezni-ca, često me upozori kad je Les osobito loše volje.
– Imam samo neke sitnice za njega, kažem joj dok ulazim u njegovu odaju za mučenje.
Nacrt uzvratne dokumentacije ostavila sam mu na stolici, dopis o dopustu ispod njih. Onda sam se predomislila i premjestila dopis navrh hrpe. Tlak će mu skočiti. To mi je izmamilo osmijeh.
– Zašto si se tako iskesila? – pita me Cheryl dok izlazim iz njegova ureda.
– Dopis o dopustu, kažem. – Javi koliko me ispsovao.
Podigla je obrve i rekla: – A-ha, i bez zabune nastavila tipkati dokument. – Netko će nadra-pati
Les me nazvao te večeri kad se vratio u ured. – Što te spopalo?
– Kako molim? – pitam, a znam da će ga moja smirenost samo raspiriti.
– Nisi mi rekla da ideš na dopust!
– A. Mislila sam da jesam, lažem. – A kad je to bilo?
– Ne znam točno... Ima već nekoliko tjedana. Idem na vjenčanje. – Dvije laži.
– Kriste. – Diše u telefon, Čeka da se ponudim i otkažem putovanje. Nekad davno, dok sam na poslu bila tek prvu godinu, pasivno-agresivni trik možda bi i upalio. Ali sad nisam ništa rekla. Potukla sam ga u čekanju.
– Je li to obiteljsko vjenčanje? – napokon je upitao. Tu on povlači granicu. Kod obiteljskih pogreba i obiteljskih vjenčanja. Vjerojatno samo uže obitelji. Pa sam mu rekla da se udaje moja sestra. Tri laži.
– Žao mi je, vjetropirasto ću ja. – Kuma sam, znaš kako je.
Pustila sam ga da nekoliko sekundi blebeće i uzalud prijeti kako će naći drugog suradnika da preu-zme slučaj. Kao da se svi trgaju da rade s njime. A onda je sa zadovoljstvom objavio da to znači da do petka neću ni mrdnuti iz ureda. U sebi sam pomislila kako to neće biti nikakav problem.
Darcy je nazvala nekoliko minuta poslije. Jednako je tako puna razumijevanja. – Kako možeš otići na put, a moje je vjenčanje tako blizu?
– Obećala sam Ethanu da ću ga posjetiti ovog ljeta. A ljeto je pri kraju.
– Što fali jeseni? Sigurna sam da je London ujesen još i ljepši.
– Treba mi odmor. Smjesta.
– Jednostavno se moram maknuti odavde.
– Zašto? Ima li to kakve veze s Marcusom?
– Nema.
– Jesi li se vidjela s njime?
– Nisam.
– Zašto nisi?
– Dobro. Možda ipak ima neke veze s Marcusom... – kažem iz čiste želje da zaveže. – Mislim da od toga s njime neće biti ništa. Pa sam možda malo utučena. Dobro?
– A, rekla je. – Baš mi je žao što nije išlo.
Darcyno suosjećanje posljednje je što želim. Rekla sam joj da je to zapravo više zbog posla. – Mo-ram se malo maknuti od Lesa.
– Ali meni si potrebna ovdje, cendra. Njezinih deset sekundi suosjećajnosti očito je isteklo.
– Claire će biti ovdje.
– Nije to isto. Ti si mi kuma!
– Darcy, trebam odmor. Dobro?
– Očito će morati biti. – Već vidim kako se duri. – Je li tako? – Dodala je s primjesom nade.
– Tako je.
Glasno je uzdahnula i pokušala s drugom taktikom. – Zar ne možeš otići onaj tjedan dok sam ja na medenome mjesecu na Havajima?
– Mogla bih, kažem, zamišljajući Darcy u njezinu novom rublju. – Da se moj svijet vrti oko tebe... Ali, žao mi je, ne vrti se.
Nikad ne govorim Darcy takve stvari. Ali vremena su se promijenila.
– Dobro. U redu. Ali nađi se sa mnom sutra u podne u Bridal Partyju da preuzmeš svoju haljinu za vjenčanje. Osim ako ne planiraš otići u Veneciju ili tako nešto.
– Jako duhovito, rekla sam i poklopila.
I sad će Dex doznati da idem u London. Pitam se kako će mu biti kad čuje tu vijest. Možda će ga po-taknuti da brže odluči. Da mi kaže nešto lijepo prije nego što odletim daleko odavde.
Čekam i dalje, a sa svakim satom moja agonija sve je veća. Od njega ni riječi. Ni poziva. Ni e-poruke. Neprestano provjeravam poruke, gledam bljeska li crveno svjetlo. Ništa. Bezbroj puta poči-njem birati njegov telefonski broj, sastavljam dugačke e-poruke koje nikad ne pošaljem. Nekako uspi-jevam ostati jaka.
A onda, noć prije mog leta, pozvonio mi je Jose. – Dex te došao vidjeti.
Zapljusnula me poplava emocija. Vjenčanje je otkazano! Moja čaša napokon ne samo da je dopola puna, nego se i prelijeva. Veselje mi se nakratko pomutilo kad su mi misli skrenule na Darcy – što će biti s našim prijateljstvom? Zna li da sam ja uključena? Potisnula sam je iz misli, usredotočila se na os-jećaje prema Dexu. On je sad važniji.
Otvorila sam vrata, ali na licu mu je pogrešan izraz.
– Možemo li razgovarati? – pita.
– Da. – Glas mi se prometnuo u šapat.
Sjela sam ukočeno kao da ću svaki čas čuti da mi je umro netko vrlo blizak. Komotno bi mogao biti i policajac koji mi skrušeno dolazi na vrata.
Sjeo je pokraj mene. a riječi su navrle. Ova mi je odluka bila jako teška... Stvarno te volim... Jednos-tavno ne mogu... Puno sam razmišljao o tome... peče me savjest... nije mi namjera bila da te zavlačim. .. naše prijateljsko... neopisivo teško... previše mi je stalo do Darcy... ne mogu joj to učiniti... dugujem to njezinoj obitelji... sedam godina... ljeto je bilo napeto... mislio sam ono što sam rekao... žao mi je... žao mi je... iskreno mi je žao... uvijek ću te voljeli, uvijek...
Dex je pokrio lice rukama, a meni je glavom proletio moj rođendan, koliko sam se divila njegovim rukama dok smo se u taksiju vozili Prvom avenijom. Netom prije nego što će me poljubiti. A eto nas sad. Na samom kraju. I nikad ga više neću poljubiti.
– Reci nešto, kaže Dex. Oči su mu zamućene, trepavice mokre i crne kao ugljen. – Molim te, reci nešto.
Čujem sebe kako govorim da razumijem, da ću biti dobro. Ne plačem. Umjesto toga koncentrirala sam se na disanje. Van i unutra. Van i unutra. Opet tišina. Nema se više što reći.
– Bolje da odeš, kažem mu.
Kad je Dex ustao i pošao prema vratima, palo mi je na pamet da zavrištim, preklinjem. Nemoj ići! Molim te! Volim te! Predomisli se! Prevarila te! Ali umjesto toga gledam kako odlazi, ne oklijeva niti se okreće da me pogleda posljednji put.
Dugo zurim u vrata, osluškujem glasnu tišinu. Želim zaplakati, tako da nešto ispuni jezoviti prazni prostor, ali ne mogu. Tišina je sve glasnija dok ja razmišljam što ću dalje. Pakirati se? Spavati? Nazvali Ethana ili Hillary? Na jednu su me iracionalnu sekundu uhvatile one misli koje većina ljudi ne želi pri-znati – da progutam deset Tylenol PM-a, zalijem ih votkom. Dobro bih kaznila Dexa, upropastila im vjenčanje, okončala vlastite muke.
Ne luduj. Samo ti je srce malo slomljeno. Preboljet ćeš to. Pomislila sam na sva srca koja se u ovom času slamaju, na Manhattanu, po cijelom svijetu. Na svu tu silnu tugu. Manje sam osamljena kad pomi-slim da se i drugima utroba kida na sitne komadiće. Muževi ostavljaju žene nakon dvadeset godina braka. Djeca viču: – Ne ostavljaj me, tata! Molim te, ostani! – Ono što ja osjećam nikako se ne može usporediti s takvom boli. To je bila samo ljetna romanca, mislim. Nije joj bilo suđeno da potraje dulje od kolovoza.
Ustala sam, otišla do police s knjigama i našla limenku Altoidsa. Preostala mi je još samo jedna na-da. Ako dobijem par šestica, možda će se predomisliti, vratili mi se. Kao da bacam čari. puhnula sam u kockice onako kao Dex. Zatim sam ih jedanput protresla u desnici i oprezno ih, oprezno zakotrljala. Baš kao i na našem prvom bacanju, jedna je kockica pala prije svog para. Na šestici! Zaustavila sam dah. Na djelić sekunde ugledala sam oblak točkica i pomislila da sam opet Boxcar. Kleknula sam pa se zabuljila u drugu kockicu.
Samo petica.
Bacila sam jedanaest. Kao da mi se netko ruga i govori: Blizu, ali prokockala si priliku.
Dvadeset jedan
Bila sam negdje iznad Atlantskog oceana kad sam odlučila da neću Ethanu reći sve mučne, bijedne potankosti. Neću se prepuštati mislima i boli nakon što avion sleti na britansko tlo. To će biti prvi korak da prebolim Dexa, krenem dalje. Ali dopustit ću sebi da dok let traje razmišljam o njemu i svojoj situa-ciji. O tome kako sam stavila sebe na kocku i izgubila. Kako se ne isplati riskirati. Kako je bolje kad si osoba kojoj je čaša napola prazna. Kako bi mi bilo puno bolje da se nikad nisam u to upustila, izložila sebe odbijanju i razočaranju, a Darcy dala priliku da me opet potuče.
Naslonila sam čelo na prozor, a djevojčica iza mene nogom je udarila u moje sjedalo, jedanput, dva-put, triput. Čujem njezinu majku kako kirurškim glasom govori: – No, no, Ashley, ne šutaj sjedalo simpatičnoj gospodični. – Ashley udara i dalje. – Ashley! To je protiv pravila. Nema šutanja u avionu, ponavlja majka s prenaglašenom smirenošću kao da svima oko sebe želi pokazati koliko je sposobna roditeljica. Sklopila sam oči kad smo poletjeli u noć i nisam ih otvarala sve dok stjuardesa nije prošla da nam ponudi slušalice.
– Ne, hvala, kažem.
Ništa od filma za mene. Imat ću previše posla oko toga da u sljedećih nekoliko sati uguram što god više jada mogu.
Rekla sam Ethanu da ne dolazi na Heathrow – da ću uzeti taksi do njegova stana. Ali nadam se da će svejedno doći. Premda živim na Manhattanu, drugi me veliki gradovi straše, pogotovo strani. Osim onaj put kad sam s roditeljima išla u Rim za njihovu dvadeset i petu godišnjicu braka, nikad nisam pu-tovala izvan zemlje. Ako se izuzmu slapovi Nijagare s kanadske strane, što se i ne broji. Zato mi je lak-nulo kad sam vidjela Ethanu kako me čeka tik pred carinom, iskešeni, sretni dječarac kao i uvijek. Nosi nove rožnate naočale, kao Buddy Holly, samo smeđe. Pojurio je prema meni i čvrsto me zagrlio oko vrata. Oboje smo se nasmijali.
– Tako mi je drago što te vidim! Evo. Daj mi torbu, kaže.
– I meni tebe, nacerila sam se i ja njemu. – Sviđaju mi se tvoje naočale.
– Izgledam li pametnije u njima? – Popravio je okvire na nosu i zauzeo akademsku pozu, gladeći nepostojeću bradu.
– Puno. – Zahihotala sam.
– Tako mi je drago što si došla!
– I meni je drago što jesam.
Ljeto prepuno loših odluka, ali napokon sam donijela dobru. Lakše mi je čim sam ugledala Ethana.
– Bilo je krajnje vrijeme da dođeš u posjet, kaže dok moju torbu na kotačićima provlači kroz gužvu. Probili smo se van, u red za taksi.
– Ne mogu vjerovati da sam u Engleskoj. Baš je uzbudljivo. – Prvi sam put udahnula britanski zrak. Vrijeme je točno kakvo sam i zamišljala – sivo, vlažno i lagano prohladno. – Nisi se šalio za vrijeme ovdje. Imam osjećaj kao da je studeni, a ne kolovoz.
– Rekao sam ti... Ovaj smo mjesec čak imali nekoliko vrućih dana. Ali sad je sve po starom. Nikad kraja. Ali navikneš se. Samo se moraš obući kako treba.
U roku od nekoliko minuta na stražnjem smo sjedalu crnog taksija, moje su nam torbe pod nogama. Taksi je dostojanstven i prostran u odnosu na žute njujorške taksije.
Ethan me pitao kako se osjećam i na trenutak sam pomislila da pita za Dexa, ali onda mi je sinulo da je to uobičajeno pitanje poslije leta.
– A, dobro, rekla sam. – Baš se veselim što sam ovdje.
– Muči te vremenska razlika?
– Malo.
– Pivo će to srediti, kaže. – Nema spavanja. Puno toga moramo obaviti u tjedan dana.
Nasmijala sam se. – Što, na primjer?
– Obići znamenitosti. Cugati. Prebirati po uspomenama. Sve zahtjevne stvari za koje treba vreme-na... Ma baš te lijepo vidjeti.
Stigli smo u Ethanov podrumski stan u Kensingtonu pa me na brzinu proveo spavaćom sobom, dnevnom sobom i kuhinjom. Namještaj mu je minimalistički i moderan, a zidovi prekriveni apstrak-tnim slikama i posterima jazz-glazbenika. To je stan neženje, ali ne ostavlja dojam kao da na svakom koraku traži priliku za ševu.
– Vjerojatno bi se htjela istuširati?
Rekla sam mu da, osjećam se prilično prljavo. Dao mi je ručnik na hodniku pred kupaonicom i re-kao da se požurim, da želi razgovarati.
Čim sam se istuširala i presvukla, Ethan pita: – I kakva je situacija s Dexom? Pretpostavljam da su još zaručeni?
Nije da sam o njemu prestala razmišljati makar i trenutak. Sve me izdaleka podsjeća na njega. Rek-lama za Newcastle. Pila sam Newcastle s njim za svoj rođendan. Vožnja lijevom stranom ulice. Dex je ljevak. Kiša. Alanis Morissette pjeva: – To je kao da ti kiša padne na dan vjenčanja.
Ali od Ethanova pitanja o Dexu ipak mi oštra bol probode prsa. Grlo mi se stislo dok se borim da ne zaplačem.
– O, Bože. Znao sam, kaže Ethan. Podigao je ruku i dohvatio moju pa me povukao na svoj crni kož-ni kauč.
– Što si znao? – kažem, a i dalje gutam suze.
– Da je tvoja samokontrola, ono 'baš me briga', obično razmetanje. – Obujmio me rukom. – Što se dogodilo?
Napokon sam se rasplakala kad sam mu rekla sve, bez cenzuriranja. Čak i za kockice. Toliko o mo-joj prisezi nad Atlantikom. Moja je bol kao otvorena rana, gola.
Kad sam završila, Ethan je rekao: – Drago mi je što sam javio da neću doći. Ne bih to mogao prož-vakati.
Ispuhala sam nos. obrisala lice. – Hillary je rekla u riječ isto. Ne ide ni ona.
– Ne hi trebala ići, Rachel. Bojkotiraj. Bit će ti preteško. Poštedi se.
– Moram ići.
– Zašto?
– Što bih joj rekla?
– Reci joj da imaš operaciju – da ti moraju ukloniti neki nebitni organ...
– A koji organ, na primjer?
– Na primjer slezenu. Ljudi mogu živjeti bez slezene, je li tako?
– Zbog čega se slezena vadi?
– Ne znam. Kamenca na slezeni? Neki problem... nesreća, bolest. Koga briga? Izmisli nešto. Ja ću ti sve istražiti – smislit ćemo nešto uvjerljivo. Samo nemoj ići.
– Moram biti ondje, kažem. Ponovno se držim pravila.
Malo smo sjedili u tišini, a onda je Ethan ustao, isključio dvije svjetiljke i dohvatio novčanik sa sto-lića u hodniku. – Hajde.
– Kamo idemo?
– Idemo u moj kvartovski pub. Da se propisno naliješ. Vjeruj mi, pomoći će.
– Jedanaest je sati ujutro! – Smijem se njegovu izljevu.
– Da, pa? Imaš neku bolju ideju? – Prekrižio je ruke preko svojih uskih prsa. – Htjela bi u obilazak grada? Misliš da će ti Big Ben sad biti od neke koristi?
– Ne, kažem. Big Ben bi me samo podsjetio na minute koje otkucavaju do onog što će biti najužas-niji dan u mom životu.
– Hajde onda, kaže.
Krenula sam za Ethanom u pub zvan Britannia. Upravo je onakav kakav i očekujem da engleski pub bude – zaudara na plijesan i pun je staraca koji puše i čitaju novine. Zidovi i sag su tamnocrveni, a zi-dove prekrivaju loše uljene slike lisica i jelena i viktorijanskih žena. Kao da je 1955. Jedan muškarac s kapicom koji puši lulu čak sliči Winstonu Churchillu.
– Što bi htjela? – pita me Ethan.
Dexa, pomislila sam, ali njemu kažem da bi pivo bilo odlično. Sve mi se više čini da je cugerska ideja prilično dobra.
– Kakvo? Guiness? Kronenbourg? Carting?
– Bilo kakvo, kažem. – Samo da nije Newcastle.
Ethan je naručio dva piva, njegovo je nekoliko nijansi tamnije od moga. Sjeli smo za stol u kutu. Pratim prstom godove u drvetu stola i pitam ga koliko mu je dugo trebalo da preboli Brandi.
– Ne dugo, kaže. – Kad sam doznao što je učinila, shvatio sam da nije bila ono što sam mislio. Nije mi što imalo nedostajati. Tako moraš razmišljati. Nije bio za tebe. Neka si ga Darcy uzme...
– Zašto ona uvijek dobije? – Zvučim kao da imam pet godina, ali lakše mi je kad svoj jad čujem po-jednostavljen: Darcy me porazila. Opet.
Ethan se nasmijao, pokazavši rupicu. – Što dobije?
– Pa, recimo Dexa. – Preplavljuje me samosažaljenje dok ga zamišljam s Darcy. U New Yorku je jutro. Vjerojatno su još u krevetu zajedno.
– Dobro. Što još?
– Sve. – Gutam pivo što brže mogu. Osjećam kako mi pada na prazan želudac.
– Na primjer?
Kako da muškarcu objasnim što mislim? Zvuči tako plitko: ljepša je, odjeća joj je bolja, mršavija je. Ali to je tek kap u moru.
I sretnija je. Dobije što god želi, ma što to bilo. Pokušavam to uobličiti u stvarne primjere. – Pa ima taj fenomenalni posao na kojem zarađuje brdo novca, a samo mora organizirati zabave i lijepo izgleda-ti.
– Onaj njezin ulagivački posao? Ma molim te.
– Bolji je od mog.
– Bolji od odvjetničkog? Ne bih rekao.
– Zabavniji.
– Tebi bi bio grozan.
– Nije u tome stvar. Ona svoj posao voli. – Znam da loše pokazujem kako to Darcy uvijek pobjeđu-je.
– Onda nađi neki koji ti voliš. Iako je to već druga priča. Kojom ćemo se pozabaviti poslije... Ali, dobro, što još dobiva?
– Pa... primili su je na Notre Dame, kažem, a znam da zvučim smiješno.
– A ne, nisu!
– Da, jesu.
– Nisu. Ona je rekla da su je primili na Notre Dame. Tko bi još umjesto Notre Damea izabrao IU?
– Puno ljudi. Zašto ti uvijek pljuješ po IU?
– Dobro. Ovako. Notre Dame mrzim još više. Samo želim reći da ako se prijaviš na ta dva koledža i na oba te prime, može se pretpostaviti da na oba želiš i ići. Pa bi izabrao Notre Dame. Bolji je, je li ta-ko?
Kimnula sam. – Pa valjda.
– Ali nisu je primili onamo. Niti je dobila, koliko je ono rekla, tisuću tristo pet i pol nečega na za-vršnim ispitima? Sjećaš se tog prosera?
– Da. Slagala je broj bodova.
– Slagala je i za Notre Dame. Vjeruj mi... Jesi li ikad vidjela dopis da su je primili?
– Nisam. Ali... Dobro, možda i nisu.
– Bože, kako si naivna, rekao je, namjerno to izgovorivši s f. – Mislio sam da smo se usuglasili oko toga.
– To je bila škakljiva tema. Sjećaš se?
– A da. Sjećam se. Bila si tako tužna, on će. – Trebala si slaviti što bježiš sa Srednjeg zapada. Ali naravno, onda si izabrala drugi najodurniji koledž u zemlji i upisala se na Duke... Znaš moju teoriju o Dukeu i Notre Dameu, je li tako?
Nasmiješila sam se i rekla Ethanu da mi je teško pratiti sve njegove teorije. – Kako ono ide?
– Pa, osim tebe i još nekoliko drugih izuzetaka, ta su dva koledža dupkom puna odurnih ljudi. Mož-da se na njih prijavljuju samo odurni ljudi, ili možda ti koledži odurne ljude privlače. Vjerojatno oboje, jedno povlači drugo. Nisi se valjda uvrijedila?
– Naravno da nisam. Nastavi, kažem. Djelomice se slažem s njime. Na Dukeu je mnoge – uključu-jući mog vlastitog dečka – bilo teško podnijeti.
– Dobro. Zašto, dakle, imaju veći postotak šupaka per capita? Što povezuje ta dva koledža, pitaš se?
– Predajem se.
– Jednostavno. Dominacija u prvoj ligi, sport koji donosi profit. Football na Notre Dameu, a košarka na Dukeu. U spoju s vrhunskom akademskom reputacijom. A rezultat je nepodnošljivo samozadovolj-no studentsko tijelo. Možeš li navesti drugu školu koja ima tu kombinaciju karakteristika?
– Michigan, kažem, sjetivši se Lukea Grimleva iz naše srednje čije se klepetanje o footballu na Mic-higanu nije moglo izdržati. A do dan-danas raspreda o glatkim dodavanjima Rumeala Robinsona u za-vršnici studentske lige.
– Aha! Michigan! Bravo, dobar pokušaj. Ali to nije skupa privatna škola. Michigan spašava to što je državni, diplomanti s Michigana mrvicu su manje odurni.
– Stani malo! A što je s tvojim koledžom? Stanford. Vi ste imali Tigera Woodsa. Izvrsne plivače. Debbie Thomas, onu klizačicu, zar nije ona osvojila srebro? Tenisača koliko voliš. Plus odličan aka-demski program – a i privatna je i skupa. Zašto onda vi diplomanti sa Stanforda niste toliko iritantni?
– Jednostavno. Ne dominiramo u footballu ili košarci. Da, ima godina kad smo dobri, ali ne kao Du-ke u košarci ili football na Notre Dameu. Ne možeš se toliko zapaliti za neprofitabilne sportove. To nas spašava.
Osmjehnula sam se i kimnula. Njegova je teorija zanimljiva, ali više me intrigira spoznaja da je Not-re Dame odbio Darcy.
– Slobodno pušim? – pita Ethan dok vadi kutiju iz stražnjeg džepa. Istresao je cigaretu, kotrlja je između prstiju.
– Mislila sam da si prestao.
– Nakratko, kaže.
– Trebao bi prestati.
– Znam.
– Dobro. Vratimo se na Darcy.
– Da.
– Pa možda je i nisu primili na Notre Dame. Ali dobila je Dexa.
Zapalio je šibicu i prinio je usnicama. – Koga briga? Neka joj ga. Slabić je. Iskreno, bolje ti je bez njega.
– Nije slabić, kažem u nadi da će me Ethan razuvjeriti. Želim se uhvatiti neke kobne mane, vjerovati da Dex nije čovjek kakvim sam ga smatrala. Što bi boljelo puno manje nego da vjerujem da ja nisam žena koju je on želio.
– Dobro, slabić je možda prejak izraz. Ali, Rach, uvjeren sam da bi radije bio s tobom. Samo ne zna kako bi nju napucao
– Hvala ti što vjeruješ u mene. Ali ja zapravo mislim da je jednostavno zaključio da bi radije bio s Darcy. Izabrao je nju, a ne mene. Svi izaberu nju. – Brže gutam svoje pivo.
– Svi. Tko osim slabića Dexa?
– Dobro, nasmiješila sam se. – Ti si je izabrao.
Zbunjeno me pogledao. – Nisam.
Otpuhnula sam. – Ha.
– To ti je ona rekla?
Toliko je godina prošlo, a ja nikad nisam obznanila što mislim o njihovoj dvotjednoj romanci u os-novnoj školi. – Nije mi morala reći. Svi su znali.
– O čemu ti govoriš?
– O čemu ti govoriš?
– O godišnjici mature? – pita.
– Desetoj? – pitam jer za drugu godišnjicu ne znam. Sjetila sam se koliko sam razočarana bila kad je Les inzistirao da moram raditi. To su bili dani prije nego što sam naučila lagati. Narugao mi se kad sam rekla da ne mogu raditi, da moram na desetu godišnjicu mature.
– Da. Nije ti rekla što se dogodilo? – Povukao je dugačak dim, a onda okrenuo glavu da ne otpuhne u mene.
– Nije. Što se dogodilo? – kažem i mislim kako ću se raspasti i umrijeti ako je Ethan spavao s njom. – Molim te, reci mi da se nisi spetljao s njom.
– Ma kakvi, kaže. – Ali pokušala je.
Dok dovršavam ostatak svog piva i kradem nekoliko gutljaja Ethanova, slušam ga kako prepričava našu godišnjicu mature. Kako mu se Darcy nabacivala u dvorištu Horacea Carlislea poslije proslave. Rekla kako misli da bi njih dvoje trebali zajedno provesti jednu noć. Da neće biti zgorega.
– Ti to mene zezaš?
– Ne, kaže. – Ja sam joj rekao, ono, Darce, ni govora. Imaš dečka. Koji ti je?
– Je li to bio razlog?
– Zašto nisam bio s njom?
Kimnula sam.
– Ne, nije to razlog.
– Zašto onda?'1 Na trenutak sam se zapitala hoće li priznati da je homoseksualac. Možda Darcy ipak ima pravo.
– A što misliš? To je Darcy. Ne doživljavam je tako.
– Ne misliš da je... lijepa?
– Iskreno, ne. Ne mislim.
– Zašto ne?
– Trebam razloge?
– Da.
– Dobro. – Izdahnuo je, pogledao u strop. – Zato što je uvijek prejako našminkana. Zato što je, ne znam. preoštra.
– Prenaglašenih crta? – sugeriram.
– Da. Prenaglašenih i... prepočupanih.
Zamislila sam tanke, visoke lukove Darcynih obrva. – Prepočupano. To je smiješno.
– Da. I oni kukovi što strše u tebe. Premršava je. Ne sviđa mi se to. Ali nije u tome stvar. Stvar je u tome – da je to Darcy. – Stresao se, a onda uzeo svoje pivo od mene. – Čekaj. Idem po drugu rundu. – Zgnječio je cigaretu i odšetao se do šanka pa se vratio s još dva piva. – Izvoli.
– Hvala, rekla sam pa potegnula svoje.
Nasmijao se. – Čovječe! Ne mogu dopustiti da popiješ više od mene.
Zapešćem sam obrisala pjenu s usnica i pitala zašto mi dosad nije rekao za Darcy i godišnjicu matu-re.
– Ah. Ne znam. Zato što to nije bilo ništa posebno. Bila je mrtva pijana. – Slegnuo je ramenima. – Vjerojatno nije ni znala što radi.
– Možeš misliti. Ona uvijek zna što radi.
– Valjda. Možda. Ali stvarno je bilo nebitno.
To objašnjava zašto je mislila da je Ethan homoseksualac. Pa odbio je nju – to mora biti jedino obja-šnjenje. – Očito njezine draži iz petog razreda nisu više djelovale na tebe.
Nasmijao se. – Da. Jednom smo davno hodali. – U zraku je napravio znak navodnika kad je rekao – hodali.
– Eto. I ti si izabrao nju, a ne mene.
Napravila mu se jamica. – Na kog vraga sad misliš?
– Na poruku. Poruku u kojoj je trebalo označiti kućicu.
– Što?
Uzdahnula sam. – Poruku koju ti je poslala. Onu u kojoj te pita 'Hoćeš li hodati sa mnom ili s Rac-hel?
– Nije to pisalo u poruci. Nije pisalo ništa o tebi. Zašto bi išta pisalo o tebi?
– Zato što si mi se sviđao! – Nekako mi je neugodno to priznati, čak i nakon toliko godina. – Znao si to.
Odlučno je odmahnuo glavom. – A-a. Nisam.
– Sigurno si zaboravio.
– Ja takve pizdarije ne zaboravljam. Pamćenje mi je čista desetka. Tvog imena u poruci nije bilo. Eto. Znao bih zato što si se tad i ti meni sviđala. – Zagledao se u mene kroz svoje naočale, a onda zapa-lio drugu cigaretu.
– Kenjaš. – Osjećam kako se rumenim. To je samo Ethan. Sad smo odrasli ljudi.
– Dobro. – Slegnuo je ramenima i prevrnuo poklopac svoje kutije šibica. Sad i on izgleda kao da mu je neugodno. – Ne moraš mi vjerovati.
– Stvarno?
– Itekako. Sjećam se da sam ti uvijek pomagao u four squareu da postaneš kralj. Uvijek bih navalio na kralja kad si ti bila na položaju kraljice. Nemoj mi reći da to nisi primijetila.
– Nisam to primijetila, kažem.
– Očito tvoje zapažanje nije ni izbliza tako oštro kao što sam nekoć mislio... Da, sviđala si mi se. Sviđala si mi se u svim višim razredima osnovne i cijelu srednju školu. A onda si prohodala s Beame-rom. Slomila si mi srce.
To je velika vijest, ali nikako da se oporavim od činjenice da mog imena nije bilo u onoj poruci. – Kunem se da sam mislila da ju je Annalise vidjela.
– Annalise je draga cura, ali takva ovca. Darcy joj je vjerojatno rekla da je tvoje ime u poruci. Ili ju je nekako obmanula da to pomisli. Inače, kako je Annalise? Je li već rodila?
– Nije. Ali svaki čas će.
– Ide li ona na vjenčanje?
– Ako ne bude u trudovima, kažem. – Idu svi osim tebe.
– I tebe. Grozno je to s tvojom slezenom.
– Da. Tragično. – Nasmiješila sam se. – Znači, siguran si da mog imena nije bilo u poruci?
Zaokupljaju me dokazi od prije dvadeset godina. Apsurdno, ali pripisujem im svakovrsna značenja.
– Sto posto, on će. – Sto po-sto.
– Kvragu, rekoh. – Kakva gadura.
Nasmijao se. – Nisam pojma imao da sam ja bio glavni. Mislio sam da se sve vrtjelo oko Douga Jacksona.
– Nisi ti bio glavni. Sve se i vrtjelo oko Douga Jacksona, kažem. – U tome i jest stvar – samo si se meni sviđao. Ona me imitirala. – I opet sam primijetila kako djetinjasto zvučim kad god opisujem što osjećam prema Darcy.
– Pa nisi puno propustila. Veza sa mnom sastojala se od dijeljenja nekoliko kupovnih kolača. Nije bilo baš uzbudljivo. A ionako sam ti uvijek namještao u four squareu.
– Možda će mi onda Dex namještati kad sljedeći put svi budemo igrali four squure rekoh. – To bi bilo zbilja... – Ne pada mi na pamet prava riječ. Osjećam kako me hvata pijanstvo.
– Zgodno? Genijalno? Fenomenalno? – sugerira Ethan.
Kimnula sam. – Sve navedeno. Da.
– Bolje si? – pita.
Silno se trudi. Što zbog njegovih pokušaja, što zbog piva, rane su mi donekle zarasle, bar privreme-no. Palo mi je na pamet da sam tisuće kilometara daleko od Dexa. Dextera – kojemu moje ime jest bilo na raspolaganju kad je umjesto toga odlučio označiti kućicu kraj Darcyna imena. – Da. Malo bolje. Da.
– Da sumiramo. Zaključili smo da nikad nisam izabrao Darcy umjesto tebe. I da nju nisu primili na Notre Dame.
– Ali dobila je Dexa.
– Pusti njega. Nije vrijedan toga, rekao je Ethan pa podigao pogled prema jelovniku naškrabanom na ploči iza nas. – Dakle. Da ti naručimo ribu s krumpirićima.
Ručali smo – ribu, pomfrit i pire od graška koji me podsjetio na dječju hranu. Hranu za dušu. I popi-li smo još dva piva. Onda sam ja predložila da odemo prošetati, da pogledam nešto englezasto. Pa me odveo u Kensingtonske vrtove i pokazao mi Kensingtonsku palaču gdje je živjela princeza Diana.
– Vidiš ovaj ulaz? Tu su naslagali sve ono cvijeće i pisma kad je poginula. Sjećaš se slika?
– A da. To je tu bilo?
Bila sam s Dexom i Darcy kad sam doznala da je Diana poginula. Bili smo u Talkhouseu neki nam je tip prišao za šankom i rekao: – Jeste li čuli da je Diana poginula u sudaru? – Iako je mogao misliti na samo jednu Dianu, Darcy i ja smo obje pitale, koja Diana? Tip je rekao princeza Diana. Onda nam je rekao da je poginula u sudaru pri velikoj brzini dok su je paparazzi proganjali kroz tunel u Parizu. Darcy je istog časa stala tuliti. Ali taj put to nisu bile suze za privlačenje pozornosti. Bile su iskrene. To ju je uistinu pogodilo. Nas obje. Nekoliko dana poslije zajedno smo gledale njezin pogreb, probudile smo se u četiri ujutro da vidimo cijeli prijenos, baš kao i za njezino vjenčanje s princem Charlesom še-snaest godina ranije.
Ethan i ja vrludamo Kensingtonskim vrtovima po kišici, bez kišobrana. Ne smeta mi što sam mokra. Briga me što će mi se kosa nakovrčati. Prošli smo pokraj palače i kružimo oko malenog, okruglog jeze-ra. – Kako se zove ovo jezero?
– Okruglo jezero, Ethan će. – Deskriptivno, ha?
Prošli smo pokraj paviljona pa prema spomeniku princa Alberta, velikoj brončanoj skulpturi princa ustoličenog na prijestolju. – Sviđa ti se?
– Lijepo je, kažem.
– Ožalošćena kraljica Viktorija dala ga je podići kad je Albert umro od tifusne groznice.
– Kada?
– Tisuću osamsto šezdeset ili sedamdeset i neke... Zgodno, ha?
– Da, kažem ja.
Kraljica Viktorija sigurno je bila tužnija nego ja sada, pretpostavljam. Zatim mi je glavom proletjela misao kako bih radije da Dexa odnese bolest, nego Darcy. Možda to onda nije prava ljubav ako bi mi draže bilo da umre... Dobro, ne bi mi bilo draže da umre.
Kiša je počela jače padati. Osim nekoliko japanskih turista koji okidaju fotografije na stubama spo-menika, sami smo.
– Jesi za da krenemo natrag? – upro je Ethan prstom u suprotnom smjeru. – Hyde Park i Serpentine možemo obići neki drugi dan.
– Dobro, možemo natrag, kažem.
– Slezena te zaboljela od ovog vremena?
– Ethan! Moram ići na vjenčanje.
– Ma otpili to.
– Kuma sam.
– Joj, pa da! Uvijek to smetnem s uma, rekao je i obrisao naočale o rukav.
Dok smo se vraćali u njegov stan, Ethan se zasmijuljio sam od sebe.
– Što je?
– Darcy, rekao je, odmahnuvši glavom.
– Što s njom?
– Samo sam se sjetio kad je onaj put pisala Michaelu Jordanu i pozvala ga na naš maturalni ples.
Nasmijala sam se. – I stvarno je mislila da će doći! Sjećaš se kako se zabrinula kako će Blaineu pri-općiti tu vijest?
– A onda joj je Jordan odgovorio. Ili bar netko od njegovih. To ja nisam mogao vjerovati. Nije mi bilo ni nakraj pameti da će dobiti odgovor.
Nasmijao se. Ma što da kaže, znam da je slab na nju, ne može odoljeti. Kao ni ja.
– Da. E pa, jest. Još ima pismo.
– Vidjela si ga?
– Da. Zar se ne sjećaš da ga je zalijepila u naš ormarić?
– A ipak, on će, – nikad nisi vidjela pismo s Notre Damea.
– Dobro. Dobro. Možda imaš pravo. Ali gdje si bio prije dvanaest godina s tim otkrićem?
– Kao što sam rekao, mislio sam da smo se oko toga usuglasili. Sve je to skupa bilo prilično prozir-no... Znaš, s obzirom na to da si pametna žena, ponekad si prilično blesava.
– Baš ti hvala.
Podigao je tobožnji šešir. – Nema na čemu.
Vratili smo se u Ethanov stan gdje me svladao umor od vremenske razlike. Kad sam se probudila, Ethan mi je ponudio šalicu čaja Earl Grey i pogačicu. Ručak u pubu, šetnja kraj Dianina starog stana, popodnevni drijemež za vrijeme kojeg nijedanput nisam sanjala Dexa, i čaj i pogačice s dobrim prijate-ljem. Putovanje je dobro počelo. Ako išta uopće može biti dobro kad ti je srce slomljeno.
Dvadeset dva
Te smo se večeri našli s Ethanovim prijateljima Martinom i Phoebe koje je upoznao dok je neko vri-jeme pisao za Time Out. Puno sam toga čula o oboma: znam da je Martin jako fin, išao je na Oxford i potječe iz bogataške obitelji, a Phoebe je podrijetlom iz istočnog Londona, jednom je dobila otkaz jer je šefu rekla da – otpizdi – i spavala je s hrpom muškaraca.
Upravo su onakvi kakve sam ih i zamišljala. Martin je dobro odjeven i privlačan na neseksepilan na-čin. Sjedi s nogama prekriženim u koljenu, Često kima i mršti se, oglasi se s hm kad god netko drugi progovori i napregnuto je koncentriran. Phoebe je amazonski visoka s divljom kosom crvenom poput rajčice. Ne mogu odlučiti tuče li se njezin narančasti ruž s kosom ili je nadopunjava. Ne mogu odlučiti ni je li jako lijepa ili samo izgleda čudno. Tijelo joj definitivno nije idealno, ali ne pokušava ga sakriti. Jedan valjak velikog bijelog trbuha vidi joj se između majice i traperica. Nitko na Manhattanu svoj tr-buh ne bi pokazao ako nije tvrd kao kamen. Ethan mi je jednom rekao da su Britanke puno manje opte-rećene izgledom i mršavošću od Amerikanki. Phoebe to dokazuje, što je pravo osvježenje. Cijelu noć govori o nekom tipu s kojim se hoće poševiti i onom tipu s kojim se već poševila. Sve te tvrdnje iznosi suhoparno, kao što bi nekomu rekao da si imao gužvu na poslu ili da ti je dosta te vječne kiše. Sviđa mi se njezina iskrenost, ali Martin često okreće očima i sarkastično komentira da je neotesana.
Nakon što se Phoebe razvezala o nekom Rogeru koji je – zaslužio da mu jaja polije kerozinom, ok-renula se prema meni i upitala: – Rachel, kako nalaziš muškarce u New Yorku? Jesu li tako prokleto grozni kao Englezi?
– Baš ti hvala, draga, ravnodušno će Martin.
Nasmiješila sam se Martinu pa okrenula natrag prema Phoebe. – Ovisi... Ima svega, rekla sam. Ni-kad – američke muškarce – nisam posebno percipirala. Druge ne poznajem.
– Imaš li sad nekoga? – upitala me, a onda otpuhnuta dim prema stropu.
– Hm. Ne baš. Ne. Ja sam... slobodna.
Ethan i ja razmijenili smo pogled. Phoebe nas je pročitala. – Što je? Ima tu neka priča. Znam da ima.
Martin je raspleo ruke, zamahao da otjera dim s lica i čeka. Phoebe je mahnula kao da želi reći. haj-de, gukni.
– Nije ništa, kažem. – Nije vrijedno razgovora, stvarno.
– Reci im, kaže Ethan.
I tako su mi sad ruke vezane zato što je Ethan potvrdio da zaista imam što reći.
Ne želim svima ići na živce dugačkom serijom – nije ništa, – reci, – ma stvarno ništa, – hajde, reci, a Phoebe mi se ne čini kao tip koji bi tolerirao to glumljeno nećkanje. Što se toga tiče, ista je Hillary – Hillary voli reći: – Pa zašto si to onda spomenula? – Samo što je to u ovom slučaju spomenuo Ethan. Bilo kako bilo, nemam kamo, pa kažem: – Cijelo se ljeto viđam s jednim muškarcem koji se ženi za... manje od dva tjedna. Mislila sam da bi mogao otkazali vjenčanje. Ali nije. I eto me sad. Ponovno solo. – Ispričala sam svoju priču bez emocija, čime se ponosim. Napredujem.
Phoebe kaže: – Obično čekaju da se ožene pa onda varaju. Ovaj je očito uranio, ha? Kakva mu je buduća žena? Poznaješ li je?
– Da. Moglo bi se reći.
– Prava gadura, je li? – pita Phoebe brižno.
Martin se nakašljao i opet rukom otjerao njezin dim. – Možda Rachel ne želi razgovarati o tome. Je li nam to palo na pamet?
– Ne, nije nam palo na pamet – rekla je njemu, a onda meni: – Smeta li ti ako o tome razgovaraš?
– Ne, ne smeta, rekla sam. I mislim da je to istina.
– Dakle? Cura kojom se ženi – odakle je poznaješ?
– Pa... – rekla sam. – Dugo se poznajemo.
Ethan je prešao na stvar. – Da skratimo priču, Rachel je kuma. – Potapšao me po leđima, a onda mi položio ruku na rame kao da mi čestita. Očito je zadovoljan što je svojim engleskim prijateljima priuš-tio mrvicu prekoatlantskog trača.
Phoebe se to nije dojmilo. Sigurna sam da je vidjela i gorih problema. – Vražja papazjanija, rekla je suosjećajno.
– Ali sad je gotovo, kažem. – Obznanila sam što osjećam. Rekla sam mu da otkaže vjenčanje. A on je izabrao nju. I eto. To bi bilo to. – Pokušavam prikriti činjenicu da sam odbačena šaka jada; mislim da mi dobro ide.
– Odlično je to pregrmjela, kaže Ethan.
– Da. Ne izgledaš nimalo uzdrmano, kaže Phoebe. – Nikad ne bih rekla.
– Zar bi trebala plakati u svoj Carling? – upitao je Martin Phoebe.
– Ja bih. Sjećate se Oscara?
Ethan je zastenjao, a Martin se lecnuo. Očito se sjećaju Oscara.
Onda im je Ethan rekao da misli kako bih ja trebala otpilili vjenčanje. Phoebe želi doznati još nešto o mladenki pa joj je Ethan ukratko prikazao Darcy, dočaravši joj ujedno naše prijateljstvo. Čak je uba-cio i ono za Notre Dame. Ja sam na pitanja odgovarala kad su mi bila izravno postavljena, ali inače sam samo slušala kako njih troje raspravljaju o mojoj nevolji kao da mene nema. Zabavno je slušati kako Martin i Phoebe izgovaraju Dexovo i Darcyno ime i oboje analiziraju sa svojim britanskim naglaskom. Ljude koje nikad nisu upoznali, a vjerojatno nikad i neće. To mi nekako pomaže da realno sagledam stvar. Gotovo.
– Ionako ti je bolje da nisi s njime, kaže Phoebe.
– To joj i ja govorim, Ethan će.
Martin komentira da će on možda ipak sve otkazati.
– Neće, kažem. – Došao je k meni noć prije nego što sam otputovala i rekao mi jasno i glasno. Ženi se.
– Bar ti je otvoreno rekao, kaže Martin.
– Bar, kažem ja, pomislivši kako je to dobro ispalo. Inače bih za vrijeme ovog posjeta bila puna na-de. Moram Dexu odati djelomično priznanje što mi je to rekao oči u oči.
Phoebe je najednom sinula fantastična ideja. Njezin prijatelj James odnedavno je slobodan, a oboža-va Amerikanke. Zašto ne bismo sredili da se upoznaju pa što bude, bude?
– Ona živi u New Yorku, kaže Martin. – Sjećaš se?
– Pa? To je samo manji logistički problem. Mogla bi se preseliti. On bi se mogao preseliti. A u naj-manju ruku, oboje će se dobro zabaviti. Možda se dobro poševe.
– Nije svakomu ševa terapija, Martin će.
Phoebe je podigla jednu obrvu. Voljela bih da ja to mogu. Ima trenutaka kad ta gesta tako dobro le-gne. – Ma je li? Možda bi trebao pokušati, Marty. – Okrenula se natrag k meni i čeka da čuje moje miš-ljenje na tu temu.
– Dobra ševa nikad nije zgorega, kažem da se umilim Phoebe.
Provukla je ruke kroz svoju zamršenu kosu i likuje. – I ja kažem.
– Što to radiš? – pita Ethan dok Phoebe vadi mobitel iz torbice.
– Zovem Jamesa, kaže ona.
– Jeboga pas. Pheebs! Pusti mobitel, kaže Martin. – Imaj malo takta.
– Ne, u redu je, kažem ja, potiskujući svoje puritanske instinkte. – Možeš ga nazvati.
Phoebe blista. – Da. Vi se dečki u ovo ne petljajte.
I lako sljedeću večer, zahvaljujući Phoebe, jedem tajlandsku hranu na spoju naslijepo s Jamesom Hathawayem. James je tridesetogodišnji slobodni novinar. Dobro izgleda, iako je sušta suprotnost Dexu. Oniži je, ima plave oči, svijetlu kosu i još bjelje obrve. Ima nešto u njemu što me podsjeća na Hugha Granta. Prvo sam mislila da je to samo zbog naglaska, ali onda sam shvatila da kao i Hugh ima neki neobavezni šarm. A kladim se i da je spavao s hrpom žena kao Hugh. Možda bih mu trebala dopu-stiti da me doda na svoj Popis.
Kimam i smijem se nečemu što je James upravo rekao, sarkastičnom komentaru o paru do nas. Du-hovit je. Najednom mi je sinulo da Dex možda nije baš duhovit. Naravno, uvijek sam bila pobornica shvaćanja da ću, ako se želim naglas smijali, pogledati reprizu Seinfelda, da ne moram hodati sa stand-up komičarom, ali sad razmišljam o tome da revidiram svoje stajalište. Možda ipak želim duhovitog tipa. Možda je Dex zakinut za neki ključni element. Pokušavam se u to uživjeti, zamisliti da je lišen smisla za humor, čak dosadan. Nije baš upalilo. Teško je sebe tako obmanuti. Dex jest dovoljno duho-vit. Idealan je za mene. Ako se izuzme neugodna sitnica da se ženi s Darcy.
Shvatila sam da mi je promaknulo o čemu James govori, nešto o Madonni. – Voliš li je? – pita me.
– Ne osobito, kažem. – Nemam ništa protiv nje.
– Madonna obično izaziva izraženije reakcije. Ljudi je obično vole ili mrze... Jesi li ikad igrala tu ig-ru? Voliš ili mrziš?
– Nisam. Što je to?
James me naučio pravila igre. Kaže da nabaciš neku temu, osobu ili bilo što, a oba igrača moraju od-lučiti vole li to ili mrze. Nije dopušteno bili neutralan. A što ako jesi neutralan? pitam ja. Madonnu niti volim niti mrzim.
– Moraš izabrati jedno ili drugo. Dakle, biraj, kaže. – Voliš je ili je mrziš?
Oklijevala sam, pa rekla: – Dobro onda, mrzim je.
– Madonna obično izaziva izraženije reakcije. Ljudi je obično vole ili mrze... Jesi li ikad igrala tu ig-ru? Voliš ili mrziš?
– Fino. I ja isto.
– Stvarno? – pitam.
– Pa da, zapravo. Nema dara. Daj sad ti.
– Hm... Ne mogu razmišljati. Daj ti još jedno.
– Dobro. Vodeni kreveti.
– Takav neukus. Mrzim ih, kažem. Što se toga tiče, načistu sam.
– I ja isto. Ti si na redu.
– Dobro... Bill Clinton.
– Volim ga, kaže James.
– I ja isto.
Nastavili smo igrati dok nismo popili vino.
Ispalo je da oboje mrzimo (ili bar mrzimo više nego što volimo) ljude koji kao ljubimce drže zlatne ribice, kupaće gaćice Speedo i Rossa iz Prijatelja. Oboje volimo (ili volimo više nego što mrzimo) McNuggets od piletine, silikonske dojke (tu sam slagala samo da ispadnem fora, ali začudilo me što on nije lagao u suprotnom smjeru – možda se boji da ih ja imam) i gledanje golfa na televiziji. Razilazimo se što se tiče rap-glazbe (ja je volim, njega od toga boli glava), Toma Cruisea (on ga voli, ja i dalje mr-zim jer je napucao Nicole), kraljevske obitelji (ja je volim, on kaže je da republikanac, što god to znači-lo) i Las Vegasa (on ga voli, mene asocira na craps, bacanje kockica, Dexa).
Pomislila sam kako mi se ta igra sviđa (to jest, volim je). Ide u krajnost. Nema nejasnoća. Sve ili ništa. U sebi sam vagnula Dexa, dvaput promijenivši odluku – mrzim, volim, mrzim, volim. Sjećam se kako mi je majka jednom rekla da suprotnost ljubavi nije mržnja, nego ravnodušnost. Znala je o čemu govori. Moj je cilj da budem ravnodušna prema Dexu.
James i ja dovršili smo večeru, odlučili preskočiti desert i otišli k njemu. Ima lijep stan – veći od Et-hanova – pun biljki i ugodnog, tapeciranog namještaja. Vidi se da se žena nedavno iselila. U prilog to-mu govori napola prazna polica za knjige. Cijela lijeva strana. Osim ako knjige nisu cijelo vrijeme dr-žali odvojene, u što sumnjam, on je sve svoje gurnuo na jednu stranu. Možda je u točnom postotku že-lio vidjeti koliko je njegov život sada prazniji bez nje.
– Kako se zvala? Tvoja bivša? – pitam oprezno. Možda je ne bih trebala spominjati, ali sigurna sam kako pretpostavlja da mi je Phoebe rekla za njegovu situaciju. Sigurna sam i da je njega obavijestila o mojoj.
– Katherine. Kate.
– Kako se osjećaš?
– Malo tužno. Najviše od svega mi je laknulo. Katkad sam doslovce euforičan. Već je davno to bilo gotovo.
Kimnula sam kao da shvaćam, iako je moja situacija obrnuta. Možda smo si Dex i ja uštedjeli godi-ne truda i boli ako bismo i ovako i onako samo završili kao James i Kate.
– A ti? – pita me.
– Phoebe ti je rekla?
Vidim da razmišlja bi li nešto izmislio, a onda je rekao: – Više--manje... Da... Kako si ti?
– Dobro sam, kažem. – To je bilo kratkog daha. Ne može se mjeriti s tvojim prekidom.
Ali ne vjerujem svojim riječima. Glavom mi je prošao Dan nezavisnosti i osjetila sam navalu čiste, duboke tuge čija me silina zatekla. Uspaničila sam se, pomislivši da ću se rasplakati. Ako me James još nešto pita za Dexa, i hoću. Nasreću, čini se da ozbiljan razgovor Jamesu ne leži. Pita me želim li nešto popiti. – Čaj? Kavu? Vino? Pivo?
– Pivo bi bilo odlično, kažem.
Kad je otišao u kuhinju, duboko sam udahnula i istisnula Dexa iz svoje glave. Ustala sam i pogle-dom prešla preko sobe. Samo se jedna fotografija vidi. Na njoj je James s privlačnom starijom ženom koja mu je očito majka. Pitam se koliko je fotografija Kate i Jamesa odnio prekid. Pitam se je li ih ba-cio ili ostavio. Ta činjenica štošta otkriva o čovjeku. Voljela bih da ja imam nekoliko Dexovih fotogra-fija. Nemam nijednu na kojoj smo zajedno, samo nekoliko njegovih s Darcy. Sigurna sam da ću ih pu-no više imati poslije vjenčanja. Darcy će me prisiliti da neke naručim, možda će mi jednu čak dati uok-virenu, kao uspomenu na vjenčanje. Kako li ću samo to izdržati?
James se vratio s platnenim ubrusima, dva piva natočena u krigle i malenom zdjelicom miješanih oraščića. Sve uredno poslagano na četvrtastom kositrenom pladnju. Kate ga je dobro istrenirala.
– Hvala, rekla sam i otpila iz jedne čaše.
Sjeli smo jedno blizu drugog na kauču i razgovaramo o mom poslu, njegovu pisanju. Nije posve ugodno, ali ni strašno. Vjerojatno zato što smo u slijepoj ulici. Neće biti drugog izlaska pa nema pritis-ka da se iskažemo. Nema očekivanja. Nikad se nećemo morati suočiti s nespretnim trenutkom nakon što se iscrpe sve teme za upoznavanje, zatišjima u razgovoru koja se obično pojave na drugom spoju pa tad oboje moraju odlučiti hoće li krčiti put do terena na kojem će im biti ugodno ili dignuti ruke. Na-ravno, Dex i ja s time se nismo morali suočiti. Jedna u nizu divnih stvari vezanih uz Dexa. Prvo smo bili prijatelji. Ne razmišljaj o Dexu. Razmišljaj o ovome sada, kako si ovdje s Ja mesom!
James se nagnuo i poljubio me. Malo previše radi jezikom – pokreće ga u mahnitim krugovima – a u dahu mu se osjeća natruha cigareta, što je čudno zato što večeras nije pušio. Možda je jednu popušio u kuhinji. Svejedno sam uzvratila poljubac, glumeći zanos. U jednom sam trenutku čak blago zastenjala. Ne znam zašto.
Koliko ću puta morati otrpjeti da nekog ljubim prvi put? Iako Darcy kaže da će joj taj aspekt samač-kog života nedostajati, meni nije drag. Osim mog prvog pravog poljupca s Dexom, koji je bio apsolut-no čaroban. Pitam se misli li James na Kate koliko ja mislim na Dexa. Nakon što je pristojno dugo če-kao, James je zavukao ruku pod moju bluzu. Nisam se pobunila. Ne mogu reći da mu je dodir neugo-dan pa sam pomislila, zašto ne? Neka iskuša američku dojku.
Nakon pola sata lakšeg do znatnijeg drpanja, James me pozvao da prespavam kod njega, kaže da ne želi spavati sa mnom – no dobro, želi, kaže, ali neće pokušavati. A ja umalo da nisam pristala, ali onda sam doznala da James nema fiziološku otopinu. Ne mogu spavati s lećama, a naočale sam ostavila do-ma. Dakle, ništa. Smiješno je što me Jamesov savršeni vid spriječio u potencijalno promiskuitetnom potezu.
Još smo se malo ljubili, slušali njegov CD Barenaked Ladies. Te me pjesme podsjećaju na doba kad sam diplomirala na pravu, hodala s Nateom, kad me Nate napucao. Slušam tekstove i prisjećam se tuge.
Pjesme i mirisi mogu te najviše vratiti u neki trenutak u vremenu. Fascinantno je koliko toga može pobuditi nekoliko nota pjesme ili jedan jedini udah sobe. Pjesma na koju u to vrijeme nisi ni obratio pozornost, mjesto za koje nisi ni znao da odiše nekim posebnim mirisom. Pitam se što će jednog dana vratiti Dexa i naših nekoliko zajedničkih mjeseci. Možda zvuk Didina glasa. Možda miris Avedina šampona koji koristim cijelo ljeto.
Jednog će dana to s Dexom postati daleka uspomena. I ta me činjenica rastužuje. To je kao kad net-ko umre, početni stadiji žalosti doimaju se najgori. Ali u neku je ruku tužnije kad vrijeme prođe, a ti se sjetiš koliko su toga propustili u tvom životu. U svijetu.
Dok me pratio natrag u Ethanov stan, James se okrenuo prema meni i rekao: – Bi li sutra išla u Lee-ds Castle sa mnom? I Ethanom?
– Što je Leeds Castle? – pitam, shvativši da je to vjerojatno kao da pitam što je Empire State Buil-ding.
– To je dvorac koji je bio normansko uporište i kraljevska rezidencija šest srednjovjekovnih kraljica. Stvarno je krasan. U blizini je ljetna pozornica. Malo je turistički, ali na kraju krajeva, ti si turistica, je li tako?
Upalo mi je oči da Britanci svaku izjavnu rečenicu završavaju malenim pitanjem, traže potvrdu.
Dala sam mu je. – I jesam turistica, da.
A onda sam mu rekla da mi Leed Castle zvuči savršeno. Zato što zaista zvuči lijepo. A i zato što sve što učinim, svaka osoba koju upoznam, dodatno povećava udaljenost između Dexa i mene. Vrijeme liječi sve rane, pogotovo ako ga natrpaš svim i svačim.
– Pitaj Ethana što kaže na to. I nazovi me. – Zapisao mi je svoj telefonski broj na poleđinu omota žvakaće koji sam našla u torbici. – Motat ću se u blizini.
Zahvalila sam mu na ugodnoj večeri. Opet me poljubio, s rukom na mojoj šiji.
– Žvaljenje s nekim novim neposredno nakon velikog prekida. Voliš ili mrziš? – pita.
Nasmijala sam se. – Volim.
James se iscerio. – Podržavam.
Otključala sam Ethanova vrata i zapitala se laže li i James.
Drugo jutro Ethan je zamućena pogleda ubauljao u kuhinju gdje sam si ja točila čašu narančina soka bez pulpe.
– No? Zaljubila si se u Jamesa?
– Ludo.
Počešao se po glavi. – Ozbiljno?
– Ne. Ali bilo je zabavno.
Shvatila sam da se ne mogu sjetiti ni kako točno James izgleda. Umjesto njega pred očima mi je stalno dečko s kojim sam na pravu slušala Savezni porez na dobit. – Hoće se danas naći s nama. Da za-jedno idemo u neku palaču ili dvorac.
– Hmmm. U palaču ili dvorac u Engleskoj. Precizno.
– Leeds ili tako nešto?
Ethan je kimnuo. – Da, Leeds Castle je lijep. To bi htjela?
– Ne znam. Zašto ne? – kažem.
Nastavak razgovora s Jamesom čini se kao traćenje vremena i velikog truda, ali svejedno sam ga na-zvala pa smo na kraju taj dan svi išli u Leeds Castle. Došli su i Martin i Phoebe. Svi Ethanovi prijatelji očito sami određuju svoje radno vrijeme zato što nijednomu nije bio nikakav problem tek tako otići ne-kamo u srijedu. Pomislila sam koliko je moj život u New Yorku drukčiji, s Lesom koji mi visi nad gla-vom, čak i vikendom.
Dan je topao, prema londonskim mjerilima čak i vruć. Razgledali smo dvorac i okolicu, pojeli pik-nik-ručak na travi. U jednom me trenutku Phoebe pitala, dovoljno glasno da svi čuju, je li mi se James svidio. Pogledala sam u Jamesa koji je okrenuo očima prema Phoebe. A onda sam se nasmiješila i jed-nako joj glasno rekla da je jako simpatičan, samo da bar živi u New Yorku. Pomislila sam, neće škoditi ako mu dam kompliment. Ako mu se iskreno sviđam, to će mu biti drago čuti. A ako ne, osjećat će se sigurno zbog udaljenosti.
– Zašto se onda ne preseliš u London? – pita ona. – Ethan kaže da ti se tvoj posao upravo gadi. Zašto se ne bi doselila ovamo i našla nešto? Zgodno bi bilo tako promijeniti sredinu, zar ne?
Nasmijala sam se i rekla joj da ne mogu. Ali dok smo sjedili uz mirno jezero i divili se bajkovitom dvorcu u engleskom krajoliku, sinulo mi je da bih zapravo mogla učiniti baš to. Nakon što kocke baciš – i izgubiš – možda ih jednostavno treba uzeti i ponovno baciti. Zamislila sam kako Lesu uručujem svoj otkaz. To bi bila nevjerojatna zadovoljština. A i ne bih se morala mučiti redovnim susretima s Dexom i Darcy. Pitam se kako bi dobar psihoterapeut okarakterizirao taj potez – kao bijeg ili kao stva-ranje svježeg, zdravog početka?
Moje posljednje noći u Londonu Ethan i ja opet smo u njegovu najdražem pubu u kojem se već os-jećam kao u svom domaćem. Pitam Ethana što kaže na ideju da se doselim u London. U roku od petna-est minuta već me preselio u svoju četvrt. Zna za stan, posao i nekoliko muškaraca, ako James nije ide-alan, koji svi imaju ravne bijele zube (zato što sam komentirala lošu zubnu higijenu Britanaca). Kaže, hajde. Samo daj. Kad on to kaže, ispada tako jednostavno. I jest jednostavno. Sjeme je i više nego posi-jano. Raste i tjera majušni pup.
Ethan nastavlja. – Trebala bi se maknuti od Darcy. To otrovno prijateljstvo... Nezdravo je. A bit će samo još i destruktivnije kad ih budeš morala viđati poslije vjenčanja.
– Znam, kažem dok guram pomirit kroz pire od graška.
'A čak ako i ostaneš u New Yorku, mislim da je nužno da to prijateljstvo skrešeš. To čak i nije pravo prijateljstvo ako te ona samo želi pobjeđivati.
– Nije to tako zlobno kao što ti prikazuješ, kažem i pitam se zašto je branim.
– Imaš pravo. Nije to samo da bi te porazila. Mislim da te jednostavno toliko poštuje da te želi pobi-jediti i tako steći tvoje poštovanje... Razmisli pa ćeš vidjeti da se ne trga da posrami Annalise. Samo tebe. Ali čini mi se da se ti katkad daš u to uvući i cijeli se vaš odnos svede više na natjecanje, a ne na pravo prijateljstvo. – Pogledao me znakovito, roditeljski.
– Ti misliš da se meni Dex sviđa iz istog razloga – jer se natječem s Darcy. Zar ne?
Nakašljao se i ubrusom otro usnice pa ga vratio u krilo. – No? Je li to moguće? – pita.
Odmahnula sam glavom. – Ni govora. Ne možeš sebe na prijevaru navesti da osjećaš ovo što ja os-jećam. Što sam osjećala, kažem.
– Dobro. To je bila samo teorija.
– Ma kakvi. Bilo je iskreno.
Ali dok sam te noći tonula u san u Ethanovu krevetu (inzistirao je na tome da cijeli tjedan spava na kauču), razmišljala sam o toj njegovoj teoriji. Je li moguće da je ushit koji sam osjetila kad sam polju-bila Dexa bio više potaknut time što me zagolicalo to što sam zločesta, kršim pravila, uzimam nešto Darcyno? Možda je moja afera s Dexom bila pobuna protiv vlastitih ziheraških odabira, protiv Darcy i dugogodišnjeg osjećaja manje vrijednosti. Uznemirava me ta mogućnost zato što ti nikad nije drago pomisliti da robuješ takvoj vrsti podsvjesnih utjecaja. Ali ta me pomisao istodobno i tješi. Ako su to razlozi zbog kojih mi se Dex sviđao, onda ga ipak ne volim. Pa bih puno lakše trebala krenuti dalje.
Ali sutradan, kad je Ethan sa mnom sjeo na podzemnu do postaje Paddington, znam, ponovno, da zaista volim Dexa i vjerojatno ću ga još jako dugo voljeti. Kupila sam kartu za ekspres do Heathrowa. Na voznom redu piše da sljedeći vlak polazi za tri minute pa smo otišli do navedenog perona. – Znaš što radiš, je li tako? – pita zaštitnički.
Na sekundu sam pomislila da me pita za moj život, a onda sam shvatila da se samo raspituje o put-noj logistici. – Da. Ovaj ide ravno na Heathrow, je li tako?
– Da. Samo izađi na trećem terminalu. Lako je. – Zagrlila sam Ethana i zahvalila mu na svemu. Rekla sam mu da mi je bilo divno. – Ne želim ići.
– Onda se doseli... Stvarno mislim da bi trebala. Nemaš što izgubiti.
Ima pravo; nemam što izgubiti. Ništa ne bih ostavila za sobom. Depresivna pomisao. – Razmislit ću o tome, rekla sam i obećala sebi da ću nastaviti o tome razmišljati i kad stignem kući, umjesto da slije-po zapadnem u staru kolotečinu.
Zagrlili smo se još jedanput, a onda sam se ukrcala i ugledala Ethana kako mi maše kroz zasjenjeni prozor vlaka. Mahnula sam i ja njemu, pomislivši kako nema do starih prijatelja.
Stigla sam na treći terminal i odradila prijavu za let, prošla osiguranje i pričekala ukrcaj. Let se čini beskonačan i iako se trudim, uopće ne mogu zaspati. Unatoč svojoj jednotjednoj razonodi, ne osjećam se puno bolje nego na letu onamo. Ravnodušna sam čak i prema zračnim vizurama New Yorka, od ko-jih me inače prožme očekivanje i uzbuđenje. Među tim je zgradama Dex. Bilo mi je draže kad nas je dijelio Atlantski ocean.
Kad je avion sletio, probila sam se kroz provjeru putovnica, preuzimanje prtljage i carinu i zatekla dugačak red za taksi, Vani se sve rastapa od vreline, a kad sam sjela u taksi, otkrila sam da klima-uređaj jedva puše kroz otvor na stražnje sjedalo.
– Možete li pojačati hlađenje otraga, molim vas? – pitam vozača koji puši cigaretu, prekršaj zbog kojeg bi mogao platiti globu od 150 dolara.
Ignorirao me i trznuo nas u stranu tako da me uhvatila mučnina. Prestrojava se svakih deset sekundi.
Opet sam ga zamolila da pojača klimatizaciju. Ništa. Možda me ne čuje od svog radija. Ili možda ne govori engleski. Bacila sam pogled na svoju Deklaraciju o putničkim pravima. Imam pravo na ljubaz-nog vozača koji govori engleski te poznaje i poštuje sve prometne propise... klimatizacijski uređaj pre-ma želji... putovanje bez radija (u tišini)... zrak bez dima i tamjana... čisti prtljažnik.
Možda prtljažnik i jest čist.
Eto? Samo treba imati niska očekivanja.
Na stražnjem sjedalu vrućina je sve veća pa sam spustila prozor i trpim prljavi vjetar koji mi kosu šiba oko lica. Napokon sam opet kod kuće. Svom sam ne pretjerano ljubaznom taksistu platila paušal od JFK-a, plus cestarinu i napojnicu (iako plakat također postulira da napojnicu mogu odbiti ako moja prava nisu poštovali). Podigla sam svoju torbu na kotačiće sa stražnjeg sjedala.
Pet i trideset je. U ovo vrijeme u subotu Darcy i Dex već će biti vjenčani. Ja ću već pomoći Darcy da odjene vjenčanicu i zamotati stabljike njezinih kala svojim čipkastim rupčićem, to je ono što je posudi-la. Već ću je tisuću puta umiriti da nikad nije ljepše izgledala, da je sve baš kako treba biti. Već ću otići prema oltaru do Dextera, a da u njega neću pogledati. No dobro, trudit ću se da ne gledam u njega, ali možda u njegovim očima uhvatim letimični pogled, u kojem se krivnja miješa sa sažaljenjem. Pretrpjet ću onih bolnih trideset sekundi tijekom kojih ću promatrati Darcy kako u punom sjaju hoda prema olta-ru, dok ja držim Dexterov platinasti prsten u svom znojnom dlanu. Za šest dana ono najgore bit će go-tovo.
– Pa dobar dan, gospođice Rachel! – kaže Jose dok ja zatvaram vrata taksija. A onda nekomu u pre-dvorju kaže: – Vratila se!
Ukipila sam se, očekujući da ću ugledati Darcy s njezinim fasciklom za vjenčanje, spremnu da me izmitraljira zahtjevima. Ali u predvorju, u onom jedinom kožnatom naslonjaču s ušima, ne čeka me Darcy.
Dva su dana od mog ultimatuma i mjesec dana do vjenčanja. Još me nosi moj otpor, krila mi daje pozitivan osjećaj, jači od nade. Vjerujem u Dexa, vjerujem u nas. Otkazat će. Živjet ćemo sretno dok je svijeta i vijeka. Ili otprilike toliko.
Naravno da se brinem zbog Darcy. Brinem se čak da bi mogla učiniti neku ludost kada dobije svoju prvu dozu odbijanja. Prikazuju mi se vizije u kojima kopni u bolničkom krevetu, priključena na infuzi-ju, s tamnim podočnjacima, slijepljene kose, sive kože. U tim prizorima ja sam uz nju, donosim joj ča-sopise i bombone od likoricije, govorim joj da će sve biti dobro, da se sve događa s razlogom.
Ali čak i ako ti prizori postanu stvarnost, nikad neću požaliti što sam Dexu rekla istinu o onome što želim. Nikad neću požaliti što sam pokušala. Ovaj mi put Darcy nije bila važnija od mene.
Dani prolaze, a ja idem na posao, vraćam se kući, pa opet na posao, čekam da lavina krene. Sigurna sam da Dex samo što nije nazvao s vijestima. Dobrim vijestima. U međuvremenu stišćem zube i odbi-jam popustiti napasti da ga nazovem prva. Ali nakon što je prošlo punih tjedana dana, počela sam se brinuti i osjećam kako se vraća moje staro ja. Rekla sam Hillary da ga želim nazvati jer znam da će me ona odgovoriti. Samoj sebi sličim na bivšu alkoholičarku koja se vuče na sastanke Anonimnih alkoho-ličara u zdvojnom pokušaju da odoli svojim pobudama.
– Nema teorije, kaže. – Nemoj. Nemoj stupiti u kontakt s njime.
– Što ako je bio pijan i ne sjeća se našeg razgovora? – pitam je, hvatajući se za slamku.
– Njegov problem.
– Misliš da se sjeća?
– Sjeća se.
– E, da bar nisam ništa rekla.
– Zašto? Da dobiješ još koju noć s njime?
– Ne, branim se.
Iako je upravo to razlog.
Nakon što sam se još nekoliko dana mučila, nisam mogla jesti, raditi ili spavati, zaključila sam da se moram maknuti. Moram biti negdje drugdje, daleko od Dexa. Samo ako otputujem uspjet ću se obuzda-ti da ga ne nazovem, da sve ne povučem radi samo još jedne noći, samo još jedne minute s njime. Ra-zmišljam da odem u Indianu, ali to nije dovoljno daleko. A i ako budem kod kuće, to će me samo pod-sjećati na Darcy i vjenčanje.
Nazvala sam Ethana i pitala mogu li doći u posjet. Oduševljen je, kaže da dođem bilo kad. Pa sam tako nazvala United i rezervirala let za London. Već je za pet dana pa moram platiti punu cijenu – osamsto i devedeset dolara – ali vrijedi svakog novčića.
Nakon što sam otipkala dopis da odlazim na dopust, otišla sam ga odnijeti u Lesov ured. Na svu sre-ću, nema ga za stolom.
– Otišao je na sastanak izvan ureda. Bogu hvala, kaže mi njegova tajnica Cheryl. Ona mi je savezni-ca, često me upozori kad je Les osobito loše volje.
– Imam samo neke sitnice za njega, kažem joj dok ulazim u njegovu odaju za mučenje.
Nacrt uzvratne dokumentacije ostavila sam mu na stolici, dopis o dopustu ispod njih. Onda sam se predomislila i premjestila dopis navrh hrpe. Tlak će mu skočiti. To mi je izmamilo osmijeh.
– Zašto si se tako iskesila? – pita me Cheryl dok izlazim iz njegova ureda.
– Dopis o dopustu, kažem. – Javi koliko me ispsovao.
Podigla je obrve i rekla: – A-ha, i bez zabune nastavila tipkati dokument. – Netko će nadra-pati
Les me nazvao te večeri kad se vratio u ured. – Što te spopalo?
– Kako molim? – pitam, a znam da će ga moja smirenost samo raspiriti.
– Nisi mi rekla da ideš na dopust!
– A. Mislila sam da jesam, lažem. – A kad je to bilo?
– Ne znam točno... Ima već nekoliko tjedana. Idem na vjenčanje. – Dvije laži.
– Kriste. – Diše u telefon, Čeka da se ponudim i otkažem putovanje. Nekad davno, dok sam na poslu bila tek prvu godinu, pasivno-agresivni trik možda bi i upalio. Ali sad nisam ništa rekla. Potukla sam ga u čekanju.
– Je li to obiteljsko vjenčanje? – napokon je upitao. Tu on povlači granicu. Kod obiteljskih pogreba i obiteljskih vjenčanja. Vjerojatno samo uže obitelji. Pa sam mu rekla da se udaje moja sestra. Tri laži.
– Žao mi je, vjetropirasto ću ja. – Kuma sam, znaš kako je.
Pustila sam ga da nekoliko sekundi blebeće i uzalud prijeti kako će naći drugog suradnika da preu-zme slučaj. Kao da se svi trgaju da rade s njime. A onda je sa zadovoljstvom objavio da to znači da do petka neću ni mrdnuti iz ureda. U sebi sam pomislila kako to neće biti nikakav problem.
Darcy je nazvala nekoliko minuta poslije. Jednako je tako puna razumijevanja. – Kako možeš otići na put, a moje je vjenčanje tako blizu?
– Obećala sam Ethanu da ću ga posjetiti ovog ljeta. A ljeto je pri kraju.
– Što fali jeseni? Sigurna sam da je London ujesen još i ljepši.
– Treba mi odmor. Smjesta.
– Jednostavno se moram maknuti odavde.
– Zašto? Ima li to kakve veze s Marcusom?
– Nema.
– Jesi li se vidjela s njime?
– Nisam.
– Zašto nisi?
– Dobro. Možda ipak ima neke veze s Marcusom... – kažem iz čiste želje da zaveže. – Mislim da od toga s njime neće biti ništa. Pa sam možda malo utučena. Dobro?
– A, rekla je. – Baš mi je žao što nije išlo.
Darcyno suosjećanje posljednje je što želim. Rekla sam joj da je to zapravo više zbog posla. – Mo-ram se malo maknuti od Lesa.
– Ali meni si potrebna ovdje, cendra. Njezinih deset sekundi suosjećajnosti očito je isteklo.
– Claire će biti ovdje.
– Nije to isto. Ti si mi kuma!
– Darcy, trebam odmor. Dobro?
– Očito će morati biti. – Već vidim kako se duri. – Je li tako? – Dodala je s primjesom nade.
– Tako je.
Glasno je uzdahnula i pokušala s drugom taktikom. – Zar ne možeš otići onaj tjedan dok sam ja na medenome mjesecu na Havajima?
– Mogla bih, kažem, zamišljajući Darcy u njezinu novom rublju. – Da se moj svijet vrti oko tebe... Ali, žao mi je, ne vrti se.
Nikad ne govorim Darcy takve stvari. Ali vremena su se promijenila.
– Dobro. U redu. Ali nađi se sa mnom sutra u podne u Bridal Partyju da preuzmeš svoju haljinu za vjenčanje. Osim ako ne planiraš otići u Veneciju ili tako nešto.
– Jako duhovito, rekla sam i poklopila.
I sad će Dex doznati da idem u London. Pitam se kako će mu biti kad čuje tu vijest. Možda će ga po-taknuti da brže odluči. Da mi kaže nešto lijepo prije nego što odletim daleko odavde.
Čekam i dalje, a sa svakim satom moja agonija sve je veća. Od njega ni riječi. Ni poziva. Ni e-poruke. Neprestano provjeravam poruke, gledam bljeska li crveno svjetlo. Ništa. Bezbroj puta poči-njem birati njegov telefonski broj, sastavljam dugačke e-poruke koje nikad ne pošaljem. Nekako uspi-jevam ostati jaka.
A onda, noć prije mog leta, pozvonio mi je Jose. – Dex te došao vidjeti.
Zapljusnula me poplava emocija. Vjenčanje je otkazano! Moja čaša napokon ne samo da je dopola puna, nego se i prelijeva. Veselje mi se nakratko pomutilo kad su mi misli skrenule na Darcy – što će biti s našim prijateljstvom? Zna li da sam ja uključena? Potisnula sam je iz misli, usredotočila se na os-jećaje prema Dexu. On je sad važniji.
Otvorila sam vrata, ali na licu mu je pogrešan izraz.
– Možemo li razgovarati? – pita.
– Da. – Glas mi se prometnuo u šapat.
Sjela sam ukočeno kao da ću svaki čas čuti da mi je umro netko vrlo blizak. Komotno bi mogao biti i policajac koji mi skrušeno dolazi na vrata.
Sjeo je pokraj mene. a riječi su navrle. Ova mi je odluka bila jako teška... Stvarno te volim... Jednos-tavno ne mogu... Puno sam razmišljao o tome... peče me savjest... nije mi namjera bila da te zavlačim. .. naše prijateljsko... neopisivo teško... previše mi je stalo do Darcy... ne mogu joj to učiniti... dugujem to njezinoj obitelji... sedam godina... ljeto je bilo napeto... mislio sam ono što sam rekao... žao mi je... žao mi je... iskreno mi je žao... uvijek ću te voljeli, uvijek...
Dex je pokrio lice rukama, a meni je glavom proletio moj rođendan, koliko sam se divila njegovim rukama dok smo se u taksiju vozili Prvom avenijom. Netom prije nego što će me poljubiti. A eto nas sad. Na samom kraju. I nikad ga više neću poljubiti.
– Reci nešto, kaže Dex. Oči su mu zamućene, trepavice mokre i crne kao ugljen. – Molim te, reci nešto.
Čujem sebe kako govorim da razumijem, da ću biti dobro. Ne plačem. Umjesto toga koncentrirala sam se na disanje. Van i unutra. Van i unutra. Opet tišina. Nema se više što reći.
– Bolje da odeš, kažem mu.
Kad je Dex ustao i pošao prema vratima, palo mi je na pamet da zavrištim, preklinjem. Nemoj ići! Molim te! Volim te! Predomisli se! Prevarila te! Ali umjesto toga gledam kako odlazi, ne oklijeva niti se okreće da me pogleda posljednji put.
Dugo zurim u vrata, osluškujem glasnu tišinu. Želim zaplakati, tako da nešto ispuni jezoviti prazni prostor, ali ne mogu. Tišina je sve glasnija dok ja razmišljam što ću dalje. Pakirati se? Spavati? Nazvali Ethana ili Hillary? Na jednu su me iracionalnu sekundu uhvatile one misli koje većina ljudi ne želi pri-znati – da progutam deset Tylenol PM-a, zalijem ih votkom. Dobro bih kaznila Dexa, upropastila im vjenčanje, okončala vlastite muke.
Ne luduj. Samo ti je srce malo slomljeno. Preboljet ćeš to. Pomislila sam na sva srca koja se u ovom času slamaju, na Manhattanu, po cijelom svijetu. Na svu tu silnu tugu. Manje sam osamljena kad pomi-slim da se i drugima utroba kida na sitne komadiće. Muževi ostavljaju žene nakon dvadeset godina braka. Djeca viču: – Ne ostavljaj me, tata! Molim te, ostani! – Ono što ja osjećam nikako se ne može usporediti s takvom boli. To je bila samo ljetna romanca, mislim. Nije joj bilo suđeno da potraje dulje od kolovoza.
Ustala sam, otišla do police s knjigama i našla limenku Altoidsa. Preostala mi je još samo jedna na-da. Ako dobijem par šestica, možda će se predomisliti, vratili mi se. Kao da bacam čari. puhnula sam u kockice onako kao Dex. Zatim sam ih jedanput protresla u desnici i oprezno ih, oprezno zakotrljala. Baš kao i na našem prvom bacanju, jedna je kockica pala prije svog para. Na šestici! Zaustavila sam dah. Na djelić sekunde ugledala sam oblak točkica i pomislila da sam opet Boxcar. Kleknula sam pa se zabuljila u drugu kockicu.
Samo petica.
Bacila sam jedanaest. Kao da mi se netko ruga i govori: Blizu, ali prokockala si priliku.
Dvadeset jedan
Bila sam negdje iznad Atlantskog oceana kad sam odlučila da neću Ethanu reći sve mučne, bijedne potankosti. Neću se prepuštati mislima i boli nakon što avion sleti na britansko tlo. To će biti prvi korak da prebolim Dexa, krenem dalje. Ali dopustit ću sebi da dok let traje razmišljam o njemu i svojoj situa-ciji. O tome kako sam stavila sebe na kocku i izgubila. Kako se ne isplati riskirati. Kako je bolje kad si osoba kojoj je čaša napola prazna. Kako bi mi bilo puno bolje da se nikad nisam u to upustila, izložila sebe odbijanju i razočaranju, a Darcy dala priliku da me opet potuče.
Naslonila sam čelo na prozor, a djevojčica iza mene nogom je udarila u moje sjedalo, jedanput, dva-put, triput. Čujem njezinu majku kako kirurškim glasom govori: – No, no, Ashley, ne šutaj sjedalo simpatičnoj gospodični. – Ashley udara i dalje. – Ashley! To je protiv pravila. Nema šutanja u avionu, ponavlja majka s prenaglašenom smirenošću kao da svima oko sebe želi pokazati koliko je sposobna roditeljica. Sklopila sam oči kad smo poletjeli u noć i nisam ih otvarala sve dok stjuardesa nije prošla da nam ponudi slušalice.
– Ne, hvala, kažem.
Ništa od filma za mene. Imat ću previše posla oko toga da u sljedećih nekoliko sati uguram što god više jada mogu.
Rekla sam Ethanu da ne dolazi na Heathrow – da ću uzeti taksi do njegova stana. Ali nadam se da će svejedno doći. Premda živim na Manhattanu, drugi me veliki gradovi straše, pogotovo strani. Osim onaj put kad sam s roditeljima išla u Rim za njihovu dvadeset i petu godišnjicu braka, nikad nisam pu-tovala izvan zemlje. Ako se izuzmu slapovi Nijagare s kanadske strane, što se i ne broji. Zato mi je lak-nulo kad sam vidjela Ethanu kako me čeka tik pred carinom, iskešeni, sretni dječarac kao i uvijek. Nosi nove rožnate naočale, kao Buddy Holly, samo smeđe. Pojurio je prema meni i čvrsto me zagrlio oko vrata. Oboje smo se nasmijali.
– Tako mi je drago što te vidim! Evo. Daj mi torbu, kaže.
– I meni tebe, nacerila sam se i ja njemu. – Sviđaju mi se tvoje naočale.
– Izgledam li pametnije u njima? – Popravio je okvire na nosu i zauzeo akademsku pozu, gladeći nepostojeću bradu.
– Puno. – Zahihotala sam.
– Tako mi je drago što si došla!
– I meni je drago što jesam.
Ljeto prepuno loših odluka, ali napokon sam donijela dobru. Lakše mi je čim sam ugledala Ethana.
– Bilo je krajnje vrijeme da dođeš u posjet, kaže dok moju torbu na kotačićima provlači kroz gužvu. Probili smo se van, u red za taksi.
– Ne mogu vjerovati da sam u Engleskoj. Baš je uzbudljivo. – Prvi sam put udahnula britanski zrak. Vrijeme je točno kakvo sam i zamišljala – sivo, vlažno i lagano prohladno. – Nisi se šalio za vrijeme ovdje. Imam osjećaj kao da je studeni, a ne kolovoz.
– Rekao sam ti... Ovaj smo mjesec čak imali nekoliko vrućih dana. Ali sad je sve po starom. Nikad kraja. Ali navikneš se. Samo se moraš obući kako treba.
U roku od nekoliko minuta na stražnjem smo sjedalu crnog taksija, moje su nam torbe pod nogama. Taksi je dostojanstven i prostran u odnosu na žute njujorške taksije.
Ethan me pitao kako se osjećam i na trenutak sam pomislila da pita za Dexa, ali onda mi je sinulo da je to uobičajeno pitanje poslije leta.
– A, dobro, rekla sam. – Baš se veselim što sam ovdje.
– Muči te vremenska razlika?
– Malo.
– Pivo će to srediti, kaže. – Nema spavanja. Puno toga moramo obaviti u tjedan dana.
Nasmijala sam se. – Što, na primjer?
– Obići znamenitosti. Cugati. Prebirati po uspomenama. Sve zahtjevne stvari za koje treba vreme-na... Ma baš te lijepo vidjeti.
Stigli smo u Ethanov podrumski stan u Kensingtonu pa me na brzinu proveo spavaćom sobom, dnevnom sobom i kuhinjom. Namještaj mu je minimalistički i moderan, a zidovi prekriveni apstrak-tnim slikama i posterima jazz-glazbenika. To je stan neženje, ali ne ostavlja dojam kao da na svakom koraku traži priliku za ševu.
– Vjerojatno bi se htjela istuširati?
Rekla sam mu da, osjećam se prilično prljavo. Dao mi je ručnik na hodniku pred kupaonicom i re-kao da se požurim, da želi razgovarati.
Čim sam se istuširala i presvukla, Ethan pita: – I kakva je situacija s Dexom? Pretpostavljam da su još zaručeni?
Nije da sam o njemu prestala razmišljati makar i trenutak. Sve me izdaleka podsjeća na njega. Rek-lama za Newcastle. Pila sam Newcastle s njim za svoj rođendan. Vožnja lijevom stranom ulice. Dex je ljevak. Kiša. Alanis Morissette pjeva: – To je kao da ti kiša padne na dan vjenčanja.
Ali od Ethanova pitanja o Dexu ipak mi oštra bol probode prsa. Grlo mi se stislo dok se borim da ne zaplačem.
– O, Bože. Znao sam, kaže Ethan. Podigao je ruku i dohvatio moju pa me povukao na svoj crni kož-ni kauč.
– Što si znao? – kažem, a i dalje gutam suze.
– Da je tvoja samokontrola, ono 'baš me briga', obično razmetanje. – Obujmio me rukom. – Što se dogodilo?
Napokon sam se rasplakala kad sam mu rekla sve, bez cenzuriranja. Čak i za kockice. Toliko o mo-joj prisezi nad Atlantikom. Moja je bol kao otvorena rana, gola.
Kad sam završila, Ethan je rekao: – Drago mi je što sam javio da neću doći. Ne bih to mogao prož-vakati.
Ispuhala sam nos. obrisala lice. – Hillary je rekla u riječ isto. Ne ide ni ona.
– Ne hi trebala ići, Rachel. Bojkotiraj. Bit će ti preteško. Poštedi se.
– Moram ići.
– Zašto?
– Što bih joj rekla?
– Reci joj da imaš operaciju – da ti moraju ukloniti neki nebitni organ...
– A koji organ, na primjer?
– Na primjer slezenu. Ljudi mogu živjeti bez slezene, je li tako?
– Zbog čega se slezena vadi?
– Ne znam. Kamenca na slezeni? Neki problem... nesreća, bolest. Koga briga? Izmisli nešto. Ja ću ti sve istražiti – smislit ćemo nešto uvjerljivo. Samo nemoj ići.
– Moram biti ondje, kažem. Ponovno se držim pravila.
Malo smo sjedili u tišini, a onda je Ethan ustao, isključio dvije svjetiljke i dohvatio novčanik sa sto-lića u hodniku. – Hajde.
– Kamo idemo?
– Idemo u moj kvartovski pub. Da se propisno naliješ. Vjeruj mi, pomoći će.
– Jedanaest je sati ujutro! – Smijem se njegovu izljevu.
– Da, pa? Imaš neku bolju ideju? – Prekrižio je ruke preko svojih uskih prsa. – Htjela bi u obilazak grada? Misliš da će ti Big Ben sad biti od neke koristi?
– Ne, kažem. Big Ben bi me samo podsjetio na minute koje otkucavaju do onog što će biti najužas-niji dan u mom životu.
– Hajde onda, kaže.
Krenula sam za Ethanom u pub zvan Britannia. Upravo je onakav kakav i očekujem da engleski pub bude – zaudara na plijesan i pun je staraca koji puše i čitaju novine. Zidovi i sag su tamnocrveni, a zi-dove prekrivaju loše uljene slike lisica i jelena i viktorijanskih žena. Kao da je 1955. Jedan muškarac s kapicom koji puši lulu čak sliči Winstonu Churchillu.
– Što bi htjela? – pita me Ethan.
Dexa, pomislila sam, ali njemu kažem da bi pivo bilo odlično. Sve mi se više čini da je cugerska ideja prilično dobra.
– Kakvo? Guiness? Kronenbourg? Carting?
– Bilo kakvo, kažem. – Samo da nije Newcastle.
Ethan je naručio dva piva, njegovo je nekoliko nijansi tamnije od moga. Sjeli smo za stol u kutu. Pratim prstom godove u drvetu stola i pitam ga koliko mu je dugo trebalo da preboli Brandi.
– Ne dugo, kaže. – Kad sam doznao što je učinila, shvatio sam da nije bila ono što sam mislio. Nije mi što imalo nedostajati. Tako moraš razmišljati. Nije bio za tebe. Neka si ga Darcy uzme...
– Zašto ona uvijek dobije? – Zvučim kao da imam pet godina, ali lakše mi je kad svoj jad čujem po-jednostavljen: Darcy me porazila. Opet.
Ethan se nasmijao, pokazavši rupicu. – Što dobije?
– Pa, recimo Dexa. – Preplavljuje me samosažaljenje dok ga zamišljam s Darcy. U New Yorku je jutro. Vjerojatno su još u krevetu zajedno.
– Dobro. Što još?
– Sve. – Gutam pivo što brže mogu. Osjećam kako mi pada na prazan želudac.
– Na primjer?
Kako da muškarcu objasnim što mislim? Zvuči tako plitko: ljepša je, odjeća joj je bolja, mršavija je. Ali to je tek kap u moru.
I sretnija je. Dobije što god želi, ma što to bilo. Pokušavam to uobličiti u stvarne primjere. – Pa ima taj fenomenalni posao na kojem zarađuje brdo novca, a samo mora organizirati zabave i lijepo izgleda-ti.
– Onaj njezin ulagivački posao? Ma molim te.
– Bolji je od mog.
– Bolji od odvjetničkog? Ne bih rekao.
– Zabavniji.
– Tebi bi bio grozan.
– Nije u tome stvar. Ona svoj posao voli. – Znam da loše pokazujem kako to Darcy uvijek pobjeđu-je.
– Onda nađi neki koji ti voliš. Iako je to već druga priča. Kojom ćemo se pozabaviti poslije... Ali, dobro, što još dobiva?
– Pa... primili su je na Notre Dame, kažem, a znam da zvučim smiješno.
– A ne, nisu!
– Da, jesu.
– Nisu. Ona je rekla da su je primili na Notre Dame. Tko bi još umjesto Notre Damea izabrao IU?
– Puno ljudi. Zašto ti uvijek pljuješ po IU?
– Dobro. Ovako. Notre Dame mrzim još više. Samo želim reći da ako se prijaviš na ta dva koledža i na oba te prime, može se pretpostaviti da na oba želiš i ići. Pa bi izabrao Notre Dame. Bolji je, je li ta-ko?
Kimnula sam. – Pa valjda.
– Ali nisu je primili onamo. Niti je dobila, koliko je ono rekla, tisuću tristo pet i pol nečega na za-vršnim ispitima? Sjećaš se tog prosera?
– Da. Slagala je broj bodova.
– Slagala je i za Notre Dame. Vjeruj mi... Jesi li ikad vidjela dopis da su je primili?
– Nisam. Ali... Dobro, možda i nisu.
– Bože, kako si naivna, rekao je, namjerno to izgovorivši s f. – Mislio sam da smo se usuglasili oko toga.
– To je bila škakljiva tema. Sjećaš se?
– A da. Sjećam se. Bila si tako tužna, on će. – Trebala si slaviti što bježiš sa Srednjeg zapada. Ali naravno, onda si izabrala drugi najodurniji koledž u zemlji i upisala se na Duke... Znaš moju teoriju o Dukeu i Notre Dameu, je li tako?
Nasmiješila sam se i rekla Ethanu da mi je teško pratiti sve njegove teorije. – Kako ono ide?
– Pa, osim tebe i još nekoliko drugih izuzetaka, ta su dva koledža dupkom puna odurnih ljudi. Mož-da se na njih prijavljuju samo odurni ljudi, ili možda ti koledži odurne ljude privlače. Vjerojatno oboje, jedno povlači drugo. Nisi se valjda uvrijedila?
– Naravno da nisam. Nastavi, kažem. Djelomice se slažem s njime. Na Dukeu je mnoge – uključu-jući mog vlastitog dečka – bilo teško podnijeti.
– Dobro. Zašto, dakle, imaju veći postotak šupaka per capita? Što povezuje ta dva koledža, pitaš se?
– Predajem se.
– Jednostavno. Dominacija u prvoj ligi, sport koji donosi profit. Football na Notre Dameu, a košarka na Dukeu. U spoju s vrhunskom akademskom reputacijom. A rezultat je nepodnošljivo samozadovolj-no studentsko tijelo. Možeš li navesti drugu školu koja ima tu kombinaciju karakteristika?
– Michigan, kažem, sjetivši se Lukea Grimleva iz naše srednje čije se klepetanje o footballu na Mic-higanu nije moglo izdržati. A do dan-danas raspreda o glatkim dodavanjima Rumeala Robinsona u za-vršnici studentske lige.
– Aha! Michigan! Bravo, dobar pokušaj. Ali to nije skupa privatna škola. Michigan spašava to što je državni, diplomanti s Michigana mrvicu su manje odurni.
– Stani malo! A što je s tvojim koledžom? Stanford. Vi ste imali Tigera Woodsa. Izvrsne plivače. Debbie Thomas, onu klizačicu, zar nije ona osvojila srebro? Tenisača koliko voliš. Plus odličan aka-demski program – a i privatna je i skupa. Zašto onda vi diplomanti sa Stanforda niste toliko iritantni?
– Jednostavno. Ne dominiramo u footballu ili košarci. Da, ima godina kad smo dobri, ali ne kao Du-ke u košarci ili football na Notre Dameu. Ne možeš se toliko zapaliti za neprofitabilne sportove. To nas spašava.
Osmjehnula sam se i kimnula. Njegova je teorija zanimljiva, ali više me intrigira spoznaja da je Not-re Dame odbio Darcy.
– Slobodno pušim? – pita Ethan dok vadi kutiju iz stražnjeg džepa. Istresao je cigaretu, kotrlja je između prstiju.
– Mislila sam da si prestao.
– Nakratko, kaže.
– Trebao bi prestati.
– Znam.
– Dobro. Vratimo se na Darcy.
– Da.
– Pa možda je i nisu primili na Notre Dame. Ali dobila je Dexa.
Zapalio je šibicu i prinio je usnicama. – Koga briga? Neka joj ga. Slabić je. Iskreno, bolje ti je bez njega.
– Nije slabić, kažem u nadi da će me Ethan razuvjeriti. Želim se uhvatiti neke kobne mane, vjerovati da Dex nije čovjek kakvim sam ga smatrala. Što bi boljelo puno manje nego da vjerujem da ja nisam žena koju je on želio.
– Dobro, slabić je možda prejak izraz. Ali, Rach, uvjeren sam da bi radije bio s tobom. Samo ne zna kako bi nju napucao
– Hvala ti što vjeruješ u mene. Ali ja zapravo mislim da je jednostavno zaključio da bi radije bio s Darcy. Izabrao je nju, a ne mene. Svi izaberu nju. – Brže gutam svoje pivo.
– Svi. Tko osim slabića Dexa?
– Dobro, nasmiješila sam se. – Ti si je izabrao.
Zbunjeno me pogledao. – Nisam.
Otpuhnula sam. – Ha.
– To ti je ona rekla?
Toliko je godina prošlo, a ja nikad nisam obznanila što mislim o njihovoj dvotjednoj romanci u os-novnoj školi. – Nije mi morala reći. Svi su znali.
– O čemu ti govoriš?
– O čemu ti govoriš?
– O godišnjici mature? – pita.
– Desetoj? – pitam jer za drugu godišnjicu ne znam. Sjetila sam se koliko sam razočarana bila kad je Les inzistirao da moram raditi. To su bili dani prije nego što sam naučila lagati. Narugao mi se kad sam rekla da ne mogu raditi, da moram na desetu godišnjicu mature.
– Da. Nije ti rekla što se dogodilo? – Povukao je dugačak dim, a onda okrenuo glavu da ne otpuhne u mene.
– Nije. Što se dogodilo? – kažem i mislim kako ću se raspasti i umrijeti ako je Ethan spavao s njom. – Molim te, reci mi da se nisi spetljao s njom.
– Ma kakvi, kaže. – Ali pokušala je.
Dok dovršavam ostatak svog piva i kradem nekoliko gutljaja Ethanova, slušam ga kako prepričava našu godišnjicu mature. Kako mu se Darcy nabacivala u dvorištu Horacea Carlislea poslije proslave. Rekla kako misli da bi njih dvoje trebali zajedno provesti jednu noć. Da neće biti zgorega.
– Ti to mene zezaš?
– Ne, kaže. – Ja sam joj rekao, ono, Darce, ni govora. Imaš dečka. Koji ti je?
– Je li to bio razlog?
– Zašto nisam bio s njom?
Kimnula sam.
– Ne, nije to razlog.
– Zašto onda?'1 Na trenutak sam se zapitala hoće li priznati da je homoseksualac. Možda Darcy ipak ima pravo.
– A što misliš? To je Darcy. Ne doživljavam je tako.
– Ne misliš da je... lijepa?
– Iskreno, ne. Ne mislim.
– Zašto ne?
– Trebam razloge?
– Da.
– Dobro. – Izdahnuo je, pogledao u strop. – Zato što je uvijek prejako našminkana. Zato što je, ne znam. preoštra.
– Prenaglašenih crta? – sugeriram.
– Da. Prenaglašenih i... prepočupanih.
Zamislila sam tanke, visoke lukove Darcynih obrva. – Prepočupano. To je smiješno.
– Da. I oni kukovi što strše u tebe. Premršava je. Ne sviđa mi se to. Ali nije u tome stvar. Stvar je u tome – da je to Darcy. – Stresao se, a onda uzeo svoje pivo od mene. – Čekaj. Idem po drugu rundu. – Zgnječio je cigaretu i odšetao se do šanka pa se vratio s još dva piva. – Izvoli.
– Hvala, rekla sam pa potegnula svoje.
Nasmijao se. – Čovječe! Ne mogu dopustiti da popiješ više od mene.
Zapešćem sam obrisala pjenu s usnica i pitala zašto mi dosad nije rekao za Darcy i godišnjicu matu-re.
– Ah. Ne znam. Zato što to nije bilo ništa posebno. Bila je mrtva pijana. – Slegnuo je ramenima. – Vjerojatno nije ni znala što radi.
– Možeš misliti. Ona uvijek zna što radi.
– Valjda. Možda. Ali stvarno je bilo nebitno.
To objašnjava zašto je mislila da je Ethan homoseksualac. Pa odbio je nju – to mora biti jedino obja-šnjenje. – Očito njezine draži iz petog razreda nisu više djelovale na tebe.
Nasmijao se. – Da. Jednom smo davno hodali. – U zraku je napravio znak navodnika kad je rekao – hodali.
– Eto. I ti si izabrao nju, a ne mene.
Napravila mu se jamica. – Na kog vraga sad misliš?
– Na poruku. Poruku u kojoj je trebalo označiti kućicu.
– Što?
Uzdahnula sam. – Poruku koju ti je poslala. Onu u kojoj te pita 'Hoćeš li hodati sa mnom ili s Rac-hel?
– Nije to pisalo u poruci. Nije pisalo ništa o tebi. Zašto bi išta pisalo o tebi?
– Zato što si mi se sviđao! – Nekako mi je neugodno to priznati, čak i nakon toliko godina. – Znao si to.
Odlučno je odmahnuo glavom. – A-a. Nisam.
– Sigurno si zaboravio.
– Ja takve pizdarije ne zaboravljam. Pamćenje mi je čista desetka. Tvog imena u poruci nije bilo. Eto. Znao bih zato što si se tad i ti meni sviđala. – Zagledao se u mene kroz svoje naočale, a onda zapa-lio drugu cigaretu.
– Kenjaš. – Osjećam kako se rumenim. To je samo Ethan. Sad smo odrasli ljudi.
– Dobro. – Slegnuo je ramenima i prevrnuo poklopac svoje kutije šibica. Sad i on izgleda kao da mu je neugodno. – Ne moraš mi vjerovati.
– Stvarno?
– Itekako. Sjećam se da sam ti uvijek pomagao u four squareu da postaneš kralj. Uvijek bih navalio na kralja kad si ti bila na položaju kraljice. Nemoj mi reći da to nisi primijetila.
– Nisam to primijetila, kažem.
– Očito tvoje zapažanje nije ni izbliza tako oštro kao što sam nekoć mislio... Da, sviđala si mi se. Sviđala si mi se u svim višim razredima osnovne i cijelu srednju školu. A onda si prohodala s Beame-rom. Slomila si mi srce.
To je velika vijest, ali nikako da se oporavim od činjenice da mog imena nije bilo u onoj poruci. – Kunem se da sam mislila da ju je Annalise vidjela.
– Annalise je draga cura, ali takva ovca. Darcy joj je vjerojatno rekla da je tvoje ime u poruci. Ili ju je nekako obmanula da to pomisli. Inače, kako je Annalise? Je li već rodila?
– Nije. Ali svaki čas će.
– Ide li ona na vjenčanje?
– Ako ne bude u trudovima, kažem. – Idu svi osim tebe.
– I tebe. Grozno je to s tvojom slezenom.
– Da. Tragično. – Nasmiješila sam se. – Znači, siguran si da mog imena nije bilo u poruci?
Zaokupljaju me dokazi od prije dvadeset godina. Apsurdno, ali pripisujem im svakovrsna značenja.
– Sto posto, on će. – Sto po-sto.
– Kvragu, rekoh. – Kakva gadura.
Nasmijao se. – Nisam pojma imao da sam ja bio glavni. Mislio sam da se sve vrtjelo oko Douga Jacksona.
– Nisi ti bio glavni. Sve se i vrtjelo oko Douga Jacksona, kažem. – U tome i jest stvar – samo si se meni sviđao. Ona me imitirala. – I opet sam primijetila kako djetinjasto zvučim kad god opisujem što osjećam prema Darcy.
– Pa nisi puno propustila. Veza sa mnom sastojala se od dijeljenja nekoliko kupovnih kolača. Nije bilo baš uzbudljivo. A ionako sam ti uvijek namještao u four squareu.
– Možda će mi onda Dex namještati kad sljedeći put svi budemo igrali four squure rekoh. – To bi bilo zbilja... – Ne pada mi na pamet prava riječ. Osjećam kako me hvata pijanstvo.
– Zgodno? Genijalno? Fenomenalno? – sugerira Ethan.
Kimnula sam. – Sve navedeno. Da.
– Bolje si? – pita.
Silno se trudi. Što zbog njegovih pokušaja, što zbog piva, rane su mi donekle zarasle, bar privreme-no. Palo mi je na pamet da sam tisuće kilometara daleko od Dexa. Dextera – kojemu moje ime jest bilo na raspolaganju kad je umjesto toga odlučio označiti kućicu kraj Darcyna imena. – Da. Malo bolje. Da.
– Da sumiramo. Zaključili smo da nikad nisam izabrao Darcy umjesto tebe. I da nju nisu primili na Notre Dame.
– Ali dobila je Dexa.
– Pusti njega. Nije vrijedan toga, rekao je Ethan pa podigao pogled prema jelovniku naškrabanom na ploči iza nas. – Dakle. Da ti naručimo ribu s krumpirićima.
Ručali smo – ribu, pomfrit i pire od graška koji me podsjetio na dječju hranu. Hranu za dušu. I popi-li smo još dva piva. Onda sam ja predložila da odemo prošetati, da pogledam nešto englezasto. Pa me odveo u Kensingtonske vrtove i pokazao mi Kensingtonsku palaču gdje je živjela princeza Diana.
– Vidiš ovaj ulaz? Tu su naslagali sve ono cvijeće i pisma kad je poginula. Sjećaš se slika?
– A da. To je tu bilo?
Bila sam s Dexom i Darcy kad sam doznala da je Diana poginula. Bili smo u Talkhouseu neki nam je tip prišao za šankom i rekao: – Jeste li čuli da je Diana poginula u sudaru? – Iako je mogao misliti na samo jednu Dianu, Darcy i ja smo obje pitale, koja Diana? Tip je rekao princeza Diana. Onda nam je rekao da je poginula u sudaru pri velikoj brzini dok su je paparazzi proganjali kroz tunel u Parizu. Darcy je istog časa stala tuliti. Ali taj put to nisu bile suze za privlačenje pozornosti. Bile su iskrene. To ju je uistinu pogodilo. Nas obje. Nekoliko dana poslije zajedno smo gledale njezin pogreb, probudile smo se u četiri ujutro da vidimo cijeli prijenos, baš kao i za njezino vjenčanje s princem Charlesom še-snaest godina ranije.
Ethan i ja vrludamo Kensingtonskim vrtovima po kišici, bez kišobrana. Ne smeta mi što sam mokra. Briga me što će mi se kosa nakovrčati. Prošli smo pokraj palače i kružimo oko malenog, okruglog jeze-ra. – Kako se zove ovo jezero?
– Okruglo jezero, Ethan će. – Deskriptivno, ha?
Prošli smo pokraj paviljona pa prema spomeniku princa Alberta, velikoj brončanoj skulpturi princa ustoličenog na prijestolju. – Sviđa ti se?
– Lijepo je, kažem.
– Ožalošćena kraljica Viktorija dala ga je podići kad je Albert umro od tifusne groznice.
– Kada?
– Tisuću osamsto šezdeset ili sedamdeset i neke... Zgodno, ha?
– Da, kažem ja.
Kraljica Viktorija sigurno je bila tužnija nego ja sada, pretpostavljam. Zatim mi je glavom proletjela misao kako bih radije da Dexa odnese bolest, nego Darcy. Možda to onda nije prava ljubav ako bi mi draže bilo da umre... Dobro, ne bi mi bilo draže da umre.
Kiša je počela jače padati. Osim nekoliko japanskih turista koji okidaju fotografije na stubama spo-menika, sami smo.
– Jesi za da krenemo natrag? – upro je Ethan prstom u suprotnom smjeru. – Hyde Park i Serpentine možemo obići neki drugi dan.
– Dobro, možemo natrag, kažem.
– Slezena te zaboljela od ovog vremena?
– Ethan! Moram ići na vjenčanje.
– Ma otpili to.
– Kuma sam.
– Joj, pa da! Uvijek to smetnem s uma, rekao je i obrisao naočale o rukav.
Dok smo se vraćali u njegov stan, Ethan se zasmijuljio sam od sebe.
– Što je?
– Darcy, rekao je, odmahnuvši glavom.
– Što s njom?
– Samo sam se sjetio kad je onaj put pisala Michaelu Jordanu i pozvala ga na naš maturalni ples.
Nasmijala sam se. – I stvarno je mislila da će doći! Sjećaš se kako se zabrinula kako će Blaineu pri-općiti tu vijest?
– A onda joj je Jordan odgovorio. Ili bar netko od njegovih. To ja nisam mogao vjerovati. Nije mi bilo ni nakraj pameti da će dobiti odgovor.
Nasmijao se. Ma što da kaže, znam da je slab na nju, ne može odoljeti. Kao ni ja.
– Da. E pa, jest. Još ima pismo.
– Vidjela si ga?
– Da. Zar se ne sjećaš da ga je zalijepila u naš ormarić?
– A ipak, on će, – nikad nisi vidjela pismo s Notre Damea.
– Dobro. Dobro. Možda imaš pravo. Ali gdje si bio prije dvanaest godina s tim otkrićem?
– Kao što sam rekao, mislio sam da smo se oko toga usuglasili. Sve je to skupa bilo prilično prozir-no... Znaš, s obzirom na to da si pametna žena, ponekad si prilično blesava.
– Baš ti hvala.
Podigao je tobožnji šešir. – Nema na čemu.
Vratili smo se u Ethanov stan gdje me svladao umor od vremenske razlike. Kad sam se probudila, Ethan mi je ponudio šalicu čaja Earl Grey i pogačicu. Ručak u pubu, šetnja kraj Dianina starog stana, popodnevni drijemež za vrijeme kojeg nijedanput nisam sanjala Dexa, i čaj i pogačice s dobrim prijate-ljem. Putovanje je dobro počelo. Ako išta uopće može biti dobro kad ti je srce slomljeno.
Dvadeset dva
Te smo se večeri našli s Ethanovim prijateljima Martinom i Phoebe koje je upoznao dok je neko vri-jeme pisao za Time Out. Puno sam toga čula o oboma: znam da je Martin jako fin, išao je na Oxford i potječe iz bogataške obitelji, a Phoebe je podrijetlom iz istočnog Londona, jednom je dobila otkaz jer je šefu rekla da – otpizdi – i spavala je s hrpom muškaraca.
Upravo su onakvi kakve sam ih i zamišljala. Martin je dobro odjeven i privlačan na neseksepilan na-čin. Sjedi s nogama prekriženim u koljenu, Često kima i mršti se, oglasi se s hm kad god netko drugi progovori i napregnuto je koncentriran. Phoebe je amazonski visoka s divljom kosom crvenom poput rajčice. Ne mogu odlučiti tuče li se njezin narančasti ruž s kosom ili je nadopunjava. Ne mogu odlučiti ni je li jako lijepa ili samo izgleda čudno. Tijelo joj definitivno nije idealno, ali ne pokušava ga sakriti. Jedan valjak velikog bijelog trbuha vidi joj se između majice i traperica. Nitko na Manhattanu svoj tr-buh ne bi pokazao ako nije tvrd kao kamen. Ethan mi je jednom rekao da su Britanke puno manje opte-rećene izgledom i mršavošću od Amerikanki. Phoebe to dokazuje, što je pravo osvježenje. Cijelu noć govori o nekom tipu s kojim se hoće poševiti i onom tipu s kojim se već poševila. Sve te tvrdnje iznosi suhoparno, kao što bi nekomu rekao da si imao gužvu na poslu ili da ti je dosta te vječne kiše. Sviđa mi se njezina iskrenost, ali Martin često okreće očima i sarkastično komentira da je neotesana.
Nakon što se Phoebe razvezala o nekom Rogeru koji je – zaslužio da mu jaja polije kerozinom, ok-renula se prema meni i upitala: – Rachel, kako nalaziš muškarce u New Yorku? Jesu li tako prokleto grozni kao Englezi?
– Baš ti hvala, draga, ravnodušno će Martin.
Nasmiješila sam se Martinu pa okrenula natrag prema Phoebe. – Ovisi... Ima svega, rekla sam. Ni-kad – američke muškarce – nisam posebno percipirala. Druge ne poznajem.
– Imaš li sad nekoga? – upitala me, a onda otpuhnuta dim prema stropu.
– Hm. Ne baš. Ne. Ja sam... slobodna.
Ethan i ja razmijenili smo pogled. Phoebe nas je pročitala. – Što je? Ima tu neka priča. Znam da ima.
Martin je raspleo ruke, zamahao da otjera dim s lica i čeka. Phoebe je mahnula kao da želi reći. haj-de, gukni.
– Nije ništa, kažem. – Nije vrijedno razgovora, stvarno.
– Reci im, kaže Ethan.
I tako su mi sad ruke vezane zato što je Ethan potvrdio da zaista imam što reći.
Ne želim svima ići na živce dugačkom serijom – nije ništa, – reci, – ma stvarno ništa, – hajde, reci, a Phoebe mi se ne čini kao tip koji bi tolerirao to glumljeno nećkanje. Što se toga tiče, ista je Hillary – Hillary voli reći: – Pa zašto si to onda spomenula? – Samo što je to u ovom slučaju spomenuo Ethan. Bilo kako bilo, nemam kamo, pa kažem: – Cijelo se ljeto viđam s jednim muškarcem koji se ženi za... manje od dva tjedna. Mislila sam da bi mogao otkazali vjenčanje. Ali nije. I eto me sad. Ponovno solo. – Ispričala sam svoju priču bez emocija, čime se ponosim. Napredujem.
Phoebe kaže: – Obično čekaju da se ožene pa onda varaju. Ovaj je očito uranio, ha? Kakva mu je buduća žena? Poznaješ li je?
– Da. Moglo bi se reći.
– Prava gadura, je li? – pita Phoebe brižno.
Martin se nakašljao i opet rukom otjerao njezin dim. – Možda Rachel ne želi razgovarati o tome. Je li nam to palo na pamet?
– Ne, nije nam palo na pamet – rekla je njemu, a onda meni: – Smeta li ti ako o tome razgovaraš?
– Ne, ne smeta, rekla sam. I mislim da je to istina.
– Dakle? Cura kojom se ženi – odakle je poznaješ?
– Pa... – rekla sam. – Dugo se poznajemo.
Ethan je prešao na stvar. – Da skratimo priču, Rachel je kuma. – Potapšao me po leđima, a onda mi položio ruku na rame kao da mi čestita. Očito je zadovoljan što je svojim engleskim prijateljima priuš-tio mrvicu prekoatlantskog trača.
Phoebe se to nije dojmilo. Sigurna sam da je vidjela i gorih problema. – Vražja papazjanija, rekla je suosjećajno.
– Ali sad je gotovo, kažem. – Obznanila sam što osjećam. Rekla sam mu da otkaže vjenčanje. A on je izabrao nju. I eto. To bi bilo to. – Pokušavam prikriti činjenicu da sam odbačena šaka jada; mislim da mi dobro ide.
– Odlično je to pregrmjela, kaže Ethan.
– Da. Ne izgledaš nimalo uzdrmano, kaže Phoebe. – Nikad ne bih rekla.
– Zar bi trebala plakati u svoj Carling? – upitao je Martin Phoebe.
– Ja bih. Sjećate se Oscara?
Ethan je zastenjao, a Martin se lecnuo. Očito se sjećaju Oscara.
Onda im je Ethan rekao da misli kako bih ja trebala otpilili vjenčanje. Phoebe želi doznati još nešto o mladenki pa joj je Ethan ukratko prikazao Darcy, dočaravši joj ujedno naše prijateljstvo. Čak je uba-cio i ono za Notre Dame. Ja sam na pitanja odgovarala kad su mi bila izravno postavljena, ali inače sam samo slušala kako njih troje raspravljaju o mojoj nevolji kao da mene nema. Zabavno je slušati kako Martin i Phoebe izgovaraju Dexovo i Darcyno ime i oboje analiziraju sa svojim britanskim naglaskom. Ljude koje nikad nisu upoznali, a vjerojatno nikad i neće. To mi nekako pomaže da realno sagledam stvar. Gotovo.
– Ionako ti je bolje da nisi s njime, kaže Phoebe.
– To joj i ja govorim, Ethan će.
Martin komentira da će on možda ipak sve otkazati.
– Neće, kažem. – Došao je k meni noć prije nego što sam otputovala i rekao mi jasno i glasno. Ženi se.
– Bar ti je otvoreno rekao, kaže Martin.
– Bar, kažem ja, pomislivši kako je to dobro ispalo. Inače bih za vrijeme ovog posjeta bila puna na-de. Moram Dexu odati djelomično priznanje što mi je to rekao oči u oči.
Phoebe je najednom sinula fantastična ideja. Njezin prijatelj James odnedavno je slobodan, a oboža-va Amerikanke. Zašto ne bismo sredili da se upoznaju pa što bude, bude?
– Ona živi u New Yorku, kaže Martin. – Sjećaš se?
– Pa? To je samo manji logistički problem. Mogla bi se preseliti. On bi se mogao preseliti. A u naj-manju ruku, oboje će se dobro zabaviti. Možda se dobro poševe.
– Nije svakomu ševa terapija, Martin će.
Phoebe je podigla jednu obrvu. Voljela bih da ja to mogu. Ima trenutaka kad ta gesta tako dobro le-gne. – Ma je li? Možda bi trebao pokušati, Marty. – Okrenula se natrag k meni i čeka da čuje moje miš-ljenje na tu temu.
– Dobra ševa nikad nije zgorega, kažem da se umilim Phoebe.
Provukla je ruke kroz svoju zamršenu kosu i likuje. – I ja kažem.
– Što to radiš? – pita Ethan dok Phoebe vadi mobitel iz torbice.
– Zovem Jamesa, kaže ona.
– Jeboga pas. Pheebs! Pusti mobitel, kaže Martin. – Imaj malo takta.
– Ne, u redu je, kažem ja, potiskujući svoje puritanske instinkte. – Možeš ga nazvati.
Phoebe blista. – Da. Vi se dečki u ovo ne petljajte.
I lako sljedeću večer, zahvaljujući Phoebe, jedem tajlandsku hranu na spoju naslijepo s Jamesom Hathawayem. James je tridesetogodišnji slobodni novinar. Dobro izgleda, iako je sušta suprotnost Dexu. Oniži je, ima plave oči, svijetlu kosu i još bjelje obrve. Ima nešto u njemu što me podsjeća na Hugha Granta. Prvo sam mislila da je to samo zbog naglaska, ali onda sam shvatila da kao i Hugh ima neki neobavezni šarm. A kladim se i da je spavao s hrpom žena kao Hugh. Možda bih mu trebala dopu-stiti da me doda na svoj Popis.
Kimam i smijem se nečemu što je James upravo rekao, sarkastičnom komentaru o paru do nas. Du-hovit je. Najednom mi je sinulo da Dex možda nije baš duhovit. Naravno, uvijek sam bila pobornica shvaćanja da ću, ako se želim naglas smijali, pogledati reprizu Seinfelda, da ne moram hodati sa stand-up komičarom, ali sad razmišljam o tome da revidiram svoje stajalište. Možda ipak želim duhovitog tipa. Možda je Dex zakinut za neki ključni element. Pokušavam se u to uživjeti, zamisliti da je lišen smisla za humor, čak dosadan. Nije baš upalilo. Teško je sebe tako obmanuti. Dex jest dovoljno duho-vit. Idealan je za mene. Ako se izuzme neugodna sitnica da se ženi s Darcy.
Shvatila sam da mi je promaknulo o čemu James govori, nešto o Madonni. – Voliš li je? – pita me.
– Ne osobito, kažem. – Nemam ništa protiv nje.
– Madonna obično izaziva izraženije reakcije. Ljudi je obično vole ili mrze... Jesi li ikad igrala tu ig-ru? Voliš ili mrziš?
– Nisam. Što je to?
James me naučio pravila igre. Kaže da nabaciš neku temu, osobu ili bilo što, a oba igrača moraju od-lučiti vole li to ili mrze. Nije dopušteno bili neutralan. A što ako jesi neutralan? pitam ja. Madonnu niti volim niti mrzim.
– Moraš izabrati jedno ili drugo. Dakle, biraj, kaže. – Voliš je ili je mrziš?
Oklijevala sam, pa rekla: – Dobro onda, mrzim je.
– Madonna obično izaziva izraženije reakcije. Ljudi je obično vole ili mrze... Jesi li ikad igrala tu ig-ru? Voliš ili mrziš?
– Fino. I ja isto.
– Stvarno? – pitam.
– Pa da, zapravo. Nema dara. Daj sad ti.
– Hm... Ne mogu razmišljati. Daj ti još jedno.
– Dobro. Vodeni kreveti.
– Takav neukus. Mrzim ih, kažem. Što se toga tiče, načistu sam.
– I ja isto. Ti si na redu.
– Dobro... Bill Clinton.
– Volim ga, kaže James.
– I ja isto.
Nastavili smo igrati dok nismo popili vino.
Ispalo je da oboje mrzimo (ili bar mrzimo više nego što volimo) ljude koji kao ljubimce drže zlatne ribice, kupaće gaćice Speedo i Rossa iz Prijatelja. Oboje volimo (ili volimo više nego što mrzimo) McNuggets od piletine, silikonske dojke (tu sam slagala samo da ispadnem fora, ali začudilo me što on nije lagao u suprotnom smjeru – možda se boji da ih ja imam) i gledanje golfa na televiziji. Razilazimo se što se tiče rap-glazbe (ja je volim, njega od toga boli glava), Toma Cruisea (on ga voli, ja i dalje mr-zim jer je napucao Nicole), kraljevske obitelji (ja je volim, on kaže je da republikanac, što god to znači-lo) i Las Vegasa (on ga voli, mene asocira na craps, bacanje kockica, Dexa).
Pomislila sam kako mi se ta igra sviđa (to jest, volim je). Ide u krajnost. Nema nejasnoća. Sve ili ništa. U sebi sam vagnula Dexa, dvaput promijenivši odluku – mrzim, volim, mrzim, volim. Sjećam se kako mi je majka jednom rekla da suprotnost ljubavi nije mržnja, nego ravnodušnost. Znala je o čemu govori. Moj je cilj da budem ravnodušna prema Dexu.
James i ja dovršili smo večeru, odlučili preskočiti desert i otišli k njemu. Ima lijep stan – veći od Et-hanova – pun biljki i ugodnog, tapeciranog namještaja. Vidi se da se žena nedavno iselila. U prilog to-mu govori napola prazna polica za knjige. Cijela lijeva strana. Osim ako knjige nisu cijelo vrijeme dr-žali odvojene, u što sumnjam, on je sve svoje gurnuo na jednu stranu. Možda je u točnom postotku že-lio vidjeti koliko je njegov život sada prazniji bez nje.
– Kako se zvala? Tvoja bivša? – pitam oprezno. Možda je ne bih trebala spominjati, ali sigurna sam kako pretpostavlja da mi je Phoebe rekla za njegovu situaciju. Sigurna sam i da je njega obavijestila o mojoj.
– Katherine. Kate.
– Kako se osjećaš?
– Malo tužno. Najviše od svega mi je laknulo. Katkad sam doslovce euforičan. Već je davno to bilo gotovo.
Kimnula sam kao da shvaćam, iako je moja situacija obrnuta. Možda smo si Dex i ja uštedjeli godi-ne truda i boli ako bismo i ovako i onako samo završili kao James i Kate.
– A ti? – pita me.
– Phoebe ti je rekla?
Vidim da razmišlja bi li nešto izmislio, a onda je rekao: – Više--manje... Da... Kako si ti?
– Dobro sam, kažem. – To je bilo kratkog daha. Ne može se mjeriti s tvojim prekidom.
Ali ne vjerujem svojim riječima. Glavom mi je prošao Dan nezavisnosti i osjetila sam navalu čiste, duboke tuge čija me silina zatekla. Uspaničila sam se, pomislivši da ću se rasplakati. Ako me James još nešto pita za Dexa, i hoću. Nasreću, čini se da ozbiljan razgovor Jamesu ne leži. Pita me želim li nešto popiti. – Čaj? Kavu? Vino? Pivo?
– Pivo bi bilo odlično, kažem.
Kad je otišao u kuhinju, duboko sam udahnula i istisnula Dexa iz svoje glave. Ustala sam i pogle-dom prešla preko sobe. Samo se jedna fotografija vidi. Na njoj je James s privlačnom starijom ženom koja mu je očito majka. Pitam se koliko je fotografija Kate i Jamesa odnio prekid. Pitam se je li ih ba-cio ili ostavio. Ta činjenica štošta otkriva o čovjeku. Voljela bih da ja imam nekoliko Dexovih fotogra-fija. Nemam nijednu na kojoj smo zajedno, samo nekoliko njegovih s Darcy. Sigurna sam da ću ih pu-no više imati poslije vjenčanja. Darcy će me prisiliti da neke naručim, možda će mi jednu čak dati uok-virenu, kao uspomenu na vjenčanje. Kako li ću samo to izdržati?
James se vratio s platnenim ubrusima, dva piva natočena u krigle i malenom zdjelicom miješanih oraščića. Sve uredno poslagano na četvrtastom kositrenom pladnju. Kate ga je dobro istrenirala.
– Hvala, rekla sam i otpila iz jedne čaše.
Sjeli smo jedno blizu drugog na kauču i razgovaramo o mom poslu, njegovu pisanju. Nije posve ugodno, ali ni strašno. Vjerojatno zato što smo u slijepoj ulici. Neće biti drugog izlaska pa nema pritis-ka da se iskažemo. Nema očekivanja. Nikad se nećemo morati suočiti s nespretnim trenutkom nakon što se iscrpe sve teme za upoznavanje, zatišjima u razgovoru koja se obično pojave na drugom spoju pa tad oboje moraju odlučiti hoće li krčiti put do terena na kojem će im biti ugodno ili dignuti ruke. Na-ravno, Dex i ja s time se nismo morali suočiti. Jedna u nizu divnih stvari vezanih uz Dexa. Prvo smo bili prijatelji. Ne razmišljaj o Dexu. Razmišljaj o ovome sada, kako si ovdje s Ja mesom!
James se nagnuo i poljubio me. Malo previše radi jezikom – pokreće ga u mahnitim krugovima – a u dahu mu se osjeća natruha cigareta, što je čudno zato što večeras nije pušio. Možda je jednu popušio u kuhinji. Svejedno sam uzvratila poljubac, glumeći zanos. U jednom sam trenutku čak blago zastenjala. Ne znam zašto.
Koliko ću puta morati otrpjeti da nekog ljubim prvi put? Iako Darcy kaže da će joj taj aspekt samač-kog života nedostajati, meni nije drag. Osim mog prvog pravog poljupca s Dexom, koji je bio apsolut-no čaroban. Pitam se misli li James na Kate koliko ja mislim na Dexa. Nakon što je pristojno dugo če-kao, James je zavukao ruku pod moju bluzu. Nisam se pobunila. Ne mogu reći da mu je dodir neugo-dan pa sam pomislila, zašto ne? Neka iskuša američku dojku.
Nakon pola sata lakšeg do znatnijeg drpanja, James me pozvao da prespavam kod njega, kaže da ne želi spavati sa mnom – no dobro, želi, kaže, ali neće pokušavati. A ja umalo da nisam pristala, ali onda sam doznala da James nema fiziološku otopinu. Ne mogu spavati s lećama, a naočale sam ostavila do-ma. Dakle, ništa. Smiješno je što me Jamesov savršeni vid spriječio u potencijalno promiskuitetnom potezu.
Još smo se malo ljubili, slušali njegov CD Barenaked Ladies. Te me pjesme podsjećaju na doba kad sam diplomirala na pravu, hodala s Nateom, kad me Nate napucao. Slušam tekstove i prisjećam se tuge.
Pjesme i mirisi mogu te najviše vratiti u neki trenutak u vremenu. Fascinantno je koliko toga može pobuditi nekoliko nota pjesme ili jedan jedini udah sobe. Pjesma na koju u to vrijeme nisi ni obratio pozornost, mjesto za koje nisi ni znao da odiše nekim posebnim mirisom. Pitam se što će jednog dana vratiti Dexa i naših nekoliko zajedničkih mjeseci. Možda zvuk Didina glasa. Možda miris Avedina šampona koji koristim cijelo ljeto.
Jednog će dana to s Dexom postati daleka uspomena. I ta me činjenica rastužuje. To je kao kad net-ko umre, početni stadiji žalosti doimaju se najgori. Ali u neku je ruku tužnije kad vrijeme prođe, a ti se sjetiš koliko su toga propustili u tvom životu. U svijetu.
Dok me pratio natrag u Ethanov stan, James se okrenuo prema meni i rekao: – Bi li sutra išla u Lee-ds Castle sa mnom? I Ethanom?
– Što je Leeds Castle? – pitam, shvativši da je to vjerojatno kao da pitam što je Empire State Buil-ding.
– To je dvorac koji je bio normansko uporište i kraljevska rezidencija šest srednjovjekovnih kraljica. Stvarno je krasan. U blizini je ljetna pozornica. Malo je turistički, ali na kraju krajeva, ti si turistica, je li tako?
Upalo mi je oči da Britanci svaku izjavnu rečenicu završavaju malenim pitanjem, traže potvrdu.
Dala sam mu je. – I jesam turistica, da.
A onda sam mu rekla da mi Leed Castle zvuči savršeno. Zato što zaista zvuči lijepo. A i zato što sve što učinim, svaka osoba koju upoznam, dodatno povećava udaljenost između Dexa i mene. Vrijeme liječi sve rane, pogotovo ako ga natrpaš svim i svačim.
– Pitaj Ethana što kaže na to. I nazovi me. – Zapisao mi je svoj telefonski broj na poleđinu omota žvakaće koji sam našla u torbici. – Motat ću se u blizini.
Zahvalila sam mu na ugodnoj večeri. Opet me poljubio, s rukom na mojoj šiji.
– Žvaljenje s nekim novim neposredno nakon velikog prekida. Voliš ili mrziš? – pita.
Nasmijala sam se. – Volim.
James se iscerio. – Podržavam.
Otključala sam Ethanova vrata i zapitala se laže li i James.
Drugo jutro Ethan je zamućena pogleda ubauljao u kuhinju gdje sam si ja točila čašu narančina soka bez pulpe.
– No? Zaljubila si se u Jamesa?
– Ludo.
Počešao se po glavi. – Ozbiljno?
– Ne. Ali bilo je zabavno.
Shvatila sam da se ne mogu sjetiti ni kako točno James izgleda. Umjesto njega pred očima mi je stalno dečko s kojim sam na pravu slušala Savezni porez na dobit. – Hoće se danas naći s nama. Da za-jedno idemo u neku palaču ili dvorac.
– Hmmm. U palaču ili dvorac u Engleskoj. Precizno.
– Leeds ili tako nešto?
Ethan je kimnuo. – Da, Leeds Castle je lijep. To bi htjela?
– Ne znam. Zašto ne? – kažem.
Nastavak razgovora s Jamesom čini se kao traćenje vremena i velikog truda, ali svejedno sam ga na-zvala pa smo na kraju taj dan svi išli u Leeds Castle. Došli su i Martin i Phoebe. Svi Ethanovi prijatelji očito sami određuju svoje radno vrijeme zato što nijednomu nije bio nikakav problem tek tako otići ne-kamo u srijedu. Pomislila sam koliko je moj život u New Yorku drukčiji, s Lesom koji mi visi nad gla-vom, čak i vikendom.
Dan je topao, prema londonskim mjerilima čak i vruć. Razgledali smo dvorac i okolicu, pojeli pik-nik-ručak na travi. U jednom me trenutku Phoebe pitala, dovoljno glasno da svi čuju, je li mi se James svidio. Pogledala sam u Jamesa koji je okrenuo očima prema Phoebe. A onda sam se nasmiješila i jed-nako joj glasno rekla da je jako simpatičan, samo da bar živi u New Yorku. Pomislila sam, neće škoditi ako mu dam kompliment. Ako mu se iskreno sviđam, to će mu biti drago čuti. A ako ne, osjećat će se sigurno zbog udaljenosti.
– Zašto se onda ne preseliš u London? – pita ona. – Ethan kaže da ti se tvoj posao upravo gadi. Zašto se ne bi doselila ovamo i našla nešto? Zgodno bi bilo tako promijeniti sredinu, zar ne?
Nasmijala sam se i rekla joj da ne mogu. Ali dok smo sjedili uz mirno jezero i divili se bajkovitom dvorcu u engleskom krajoliku, sinulo mi je da bih zapravo mogla učiniti baš to. Nakon što kocke baciš – i izgubiš – možda ih jednostavno treba uzeti i ponovno baciti. Zamislila sam kako Lesu uručujem svoj otkaz. To bi bila nevjerojatna zadovoljština. A i ne bih se morala mučiti redovnim susretima s Dexom i Darcy. Pitam se kako bi dobar psihoterapeut okarakterizirao taj potez – kao bijeg ili kao stva-ranje svježeg, zdravog početka?
Moje posljednje noći u Londonu Ethan i ja opet smo u njegovu najdražem pubu u kojem se već os-jećam kao u svom domaćem. Pitam Ethana što kaže na ideju da se doselim u London. U roku od petna-est minuta već me preselio u svoju četvrt. Zna za stan, posao i nekoliko muškaraca, ako James nije ide-alan, koji svi imaju ravne bijele zube (zato što sam komentirala lošu zubnu higijenu Britanaca). Kaže, hajde. Samo daj. Kad on to kaže, ispada tako jednostavno. I jest jednostavno. Sjeme je i više nego posi-jano. Raste i tjera majušni pup.
Ethan nastavlja. – Trebala bi se maknuti od Darcy. To otrovno prijateljstvo... Nezdravo je. A bit će samo još i destruktivnije kad ih budeš morala viđati poslije vjenčanja.
– Znam, kažem dok guram pomirit kroz pire od graška.
'A čak ako i ostaneš u New Yorku, mislim da je nužno da to prijateljstvo skrešeš. To čak i nije pravo prijateljstvo ako te ona samo želi pobjeđivati.
– Nije to tako zlobno kao što ti prikazuješ, kažem i pitam se zašto je branim.
– Imaš pravo. Nije to samo da bi te porazila. Mislim da te jednostavno toliko poštuje da te želi pobi-jediti i tako steći tvoje poštovanje... Razmisli pa ćeš vidjeti da se ne trga da posrami Annalise. Samo tebe. Ali čini mi se da se ti katkad daš u to uvući i cijeli se vaš odnos svede više na natjecanje, a ne na pravo prijateljstvo. – Pogledao me znakovito, roditeljski.
– Ti misliš da se meni Dex sviđa iz istog razloga – jer se natječem s Darcy. Zar ne?
Nakašljao se i ubrusom otro usnice pa ga vratio u krilo. – No? Je li to moguće? – pita.
Odmahnula sam glavom. – Ni govora. Ne možeš sebe na prijevaru navesti da osjećaš ovo što ja os-jećam. Što sam osjećala, kažem.
– Dobro. To je bila samo teorija.
– Ma kakvi. Bilo je iskreno.
Ali dok sam te noći tonula u san u Ethanovu krevetu (inzistirao je na tome da cijeli tjedan spava na kauču), razmišljala sam o toj njegovoj teoriji. Je li moguće da je ushit koji sam osjetila kad sam polju-bila Dexa bio više potaknut time što me zagolicalo to što sam zločesta, kršim pravila, uzimam nešto Darcyno? Možda je moja afera s Dexom bila pobuna protiv vlastitih ziheraških odabira, protiv Darcy i dugogodišnjeg osjećaja manje vrijednosti. Uznemirava me ta mogućnost zato što ti nikad nije drago pomisliti da robuješ takvoj vrsti podsvjesnih utjecaja. Ali ta me pomisao istodobno i tješi. Ako su to razlozi zbog kojih mi se Dex sviđao, onda ga ipak ne volim. Pa bih puno lakše trebala krenuti dalje.
Ali sutradan, kad je Ethan sa mnom sjeo na podzemnu do postaje Paddington, znam, ponovno, da zaista volim Dexa i vjerojatno ću ga još jako dugo voljeti. Kupila sam kartu za ekspres do Heathrowa. Na voznom redu piše da sljedeći vlak polazi za tri minute pa smo otišli do navedenog perona. – Znaš što radiš, je li tako? – pita zaštitnički.
Na sekundu sam pomislila da me pita za moj život, a onda sam shvatila da se samo raspituje o put-noj logistici. – Da. Ovaj ide ravno na Heathrow, je li tako?
– Da. Samo izađi na trećem terminalu. Lako je. – Zagrlila sam Ethana i zahvalila mu na svemu. Rekla sam mu da mi je bilo divno. – Ne želim ići.
– Onda se doseli... Stvarno mislim da bi trebala. Nemaš što izgubiti.
Ima pravo; nemam što izgubiti. Ništa ne bih ostavila za sobom. Depresivna pomisao. – Razmislit ću o tome, rekla sam i obećala sebi da ću nastaviti o tome razmišljati i kad stignem kući, umjesto da slije-po zapadnem u staru kolotečinu.
Zagrlili smo se još jedanput, a onda sam se ukrcala i ugledala Ethana kako mi maše kroz zasjenjeni prozor vlaka. Mahnula sam i ja njemu, pomislivši kako nema do starih prijatelja.
Stigla sam na treći terminal i odradila prijavu za let, prošla osiguranje i pričekala ukrcaj. Let se čini beskonačan i iako se trudim, uopće ne mogu zaspati. Unatoč svojoj jednotjednoj razonodi, ne osjećam se puno bolje nego na letu onamo. Ravnodušna sam čak i prema zračnim vizurama New Yorka, od ko-jih me inače prožme očekivanje i uzbuđenje. Među tim je zgradama Dex. Bilo mi je draže kad nas je dijelio Atlantski ocean.
Kad je avion sletio, probila sam se kroz provjeru putovnica, preuzimanje prtljage i carinu i zatekla dugačak red za taksi, Vani se sve rastapa od vreline, a kad sam sjela u taksi, otkrila sam da klima-uređaj jedva puše kroz otvor na stražnje sjedalo.
– Možete li pojačati hlađenje otraga, molim vas? – pitam vozača koji puši cigaretu, prekršaj zbog kojeg bi mogao platiti globu od 150 dolara.
Ignorirao me i trznuo nas u stranu tako da me uhvatila mučnina. Prestrojava se svakih deset sekundi.
Opet sam ga zamolila da pojača klimatizaciju. Ništa. Možda me ne čuje od svog radija. Ili možda ne govori engleski. Bacila sam pogled na svoju Deklaraciju o putničkim pravima. Imam pravo na ljubaz-nog vozača koji govori engleski te poznaje i poštuje sve prometne propise... klimatizacijski uređaj pre-ma želji... putovanje bez radija (u tišini)... zrak bez dima i tamjana... čisti prtljažnik.
Možda prtljažnik i jest čist.
Eto? Samo treba imati niska očekivanja.
Na stražnjem sjedalu vrućina je sve veća pa sam spustila prozor i trpim prljavi vjetar koji mi kosu šiba oko lica. Napokon sam opet kod kuće. Svom sam ne pretjerano ljubaznom taksistu platila paušal od JFK-a, plus cestarinu i napojnicu (iako plakat također postulira da napojnicu mogu odbiti ako moja prava nisu poštovali). Podigla sam svoju torbu na kotačiće sa stražnjeg sjedala.
Pet i trideset je. U ovo vrijeme u subotu Darcy i Dex već će biti vjenčani. Ja ću već pomoći Darcy da odjene vjenčanicu i zamotati stabljike njezinih kala svojim čipkastim rupčićem, to je ono što je posudi-la. Već ću je tisuću puta umiriti da nikad nije ljepše izgledala, da je sve baš kako treba biti. Već ću otići prema oltaru do Dextera, a da u njega neću pogledati. No dobro, trudit ću se da ne gledam u njega, ali možda u njegovim očima uhvatim letimični pogled, u kojem se krivnja miješa sa sažaljenjem. Pretrpjet ću onih bolnih trideset sekundi tijekom kojih ću promatrati Darcy kako u punom sjaju hoda prema olta-ru, dok ja držim Dexterov platinasti prsten u svom znojnom dlanu. Za šest dana ono najgore bit će go-tovo.
– Pa dobar dan, gospođice Rachel! – kaže Jose dok ja zatvaram vrata taksija. A onda nekomu u pre-dvorju kaže: – Vratila se!
Ukipila sam se, očekujući da ću ugledati Darcy s njezinim fasciklom za vjenčanje, spremnu da me izmitraljira zahtjevima. Ali u predvorju, u onom jedinom kožnatom naslonjaču s ušima, ne čeka me Darcy.
15 Re: Emily Giffin – Nešto posuđeno Sub Jan 28, 2012 4:31 am
Margita
Administrator
Dvadeset tri
To je Dex. Stoji dok ja zurim u njega. U trapericama je i sivoj majici Hoyasa, atletske ekipe Georgetowna. Još je više preplanuo otkad sam otišla. Kivna sam na njegov zdravi sjaj i spokojni izraz.
– Zdravo, rekao je i zakoraknuo prema meni.
– Zdravo. – Zaledila sam se, osjećam kako mi se tijelo uspravlja u idealno držanje. – Kako si znao kad stižem kući?
– Ethan mi je dao podatke o tvom letu. Našao sam njegov broj u Darcynu adresaru.
– A... Što želiš? Što radiš ovdje? – pitam. Ne želim zvučati ogorčeno, ali znam da zvučim.
– Daj da se popnem gore. Moram razgovarati s tobom, kaže mirno, ali ozbiljno. Jose se i dalje smje-ška, u blaženom neznanju.
Slegnula sam ramenima i stisnula strelicu za dizalo. Vožnja je beskrajna, nijema. Gledam ga dok čeka da ja izađem prva. Po izrazu njegova lica vidim da se došao ponovno ispričati. Ne može podnijeti da bude negativac. E pa, neću mu pružiti to zadovoljstvo. I neću dati me tapše po glavi. Ako mi opet krene govoriti koliko mu je žao, prekinut ću ga. Možda mu čak kažem za Jamesa. Reći ću mu da sam dobro, da ću doći na vjenčanje, ali da poslije toga, želim minimalan kontakt s njime i da očekujem od njega da se jednako ponaša. Možeš biti siguran, reći ću, našem je prijateljstvu kraj.
Okrenula sam ključ u bravi i otvorila vrata. Kad sam ušla u stan, kao da sam otvorila vruću pećnicu, iako sam se sjetila spustiti rolete. Sve su mi biljke klonule. Trebala sam zamoliti Hillary da ih zalije. Uključila sam klima-uređaj i primijetila da ne radi kad ga pojačam. Kad god se temperatura digne iznad trideset i pet, uvedu namjernu redukciju u cijelom gradu. Nedostaje mi London gdje čak nije ni potreb-no posjedovati klimatizacijski uređaj.
– Redukcija, kaže Dex.
– Vidim, kažem.
Prolepršala sam pokraj njega i sjela na kauč pa prekrižila ruke i pokušala dići jednu obrvu poput Phoebe. Obje su se digle zajedno.
Dex je sjeo kraj mene, a da nije prvo pitao. Pokušao me uhvatiti za ruku, ali izmaknula sam je.
– Zašto si došao, Dex?
– Upravo sam otkazao.
– Što? – pitam. Zacijelo sam pogrešno čula.
– Vjenčanje je otkazano. Ja... Ne ženim se.
Ošamućena sam i prisjećam se kako sam prvi put čula da se ljudi uštinu kad misle da sanjaju. Imala sam četiri godine i to sam shvatila doslovce, jako sam se uštinula za ruku kao da možda i dalje imam dvije godine, a drugu sam polovicu svog života izmislila u snu. Sjećam se kako mi je laknulo kad me koža zaboljela.
Dex je nastavio, glasom postojanim i tihim. Zuri u stisnute šake u svom krilu dok govori, a na mene samo baci pogled između rečenica. – Cijelo vrijeme dok te nije bilo, bio sam izvan sebe. Silno si mi nedostajala. Nedostajalo mi je tvoje lice, tvoj miris, čak i tvoj stan. Neprestano sam sve iznova vrtio u glavi. Sve vrijeme koje smo zajedno proveli, sve naše razgovore. Pravni fakultet. Tvoj rođendan. Dan nezavisnosti. Sve. I jednostavno ne mogu zamisliti da nikad više neću biti s tobom. Sasvim jednostav-no.
– Što je s Darcy? – pitam.
– Stalo mi je do nje. Želim da bude sretna. Smatrao sam da je pošteno da se oženim s Darcy. Zajed-no smo sedam godina i većinu tog vremena bili smo prilično sretni. Nisam je želio povrijediti.
Ni ja je ne želim povrijediti, mislim.
Nastavio je. – Ali to je bilo prije tebe. A jednostavno se ne mogu oženiti njome, a prema tebi osjeća-ti to što osjećam. Ne mogu. Volim te. A ovo je tek početak... Ako me još voliš.
Toliko je toga što želim reći, ali riječi mi nekako nedostaje.
– Reci nešto.
Protisnula sam pitanje kroz usnice. – Jesi li joj rekao za nas?
– Ne za nas. Ali rekao sam joj da nisam zaljubljen u nju i da nije pošteno da se njome oženim.
– Što je rekla? – pitam. Moram znati svaku potankost prije nego što mogu povjerovati da je ovo stvarnost.
– Pitala me postoji li neka druga. Rekao sam joj da ne... da između nas jednostavno nije kako bi tre-balo biti.
– Kako je ona?
– Uzrujana je. Ali uglavnom je uzrujana samo zbog tog vražjeg vjenčanja i toga što će ljudi misliti. Kunem se, to je najviše muči.
– Gdje je sad? – pitam. – Nije mi ostavljala nikakve poruke.
– Otišla je do Claire, mislim.
– Sigurna sam da misli kako ćeš se predomisliti.
To i ja mislim. Predomislit će se, a kad to učini, sve će ovo biti utoliko okrutnije.
– Ne, rekao je. – Jasno joj je da ozbiljno mislim. Nazvala je moje roditelje i rekla im. A ona i ja će-mo večeras zajedno nazvati njezine roditelje. Kaže kako želi da im ja kažem... A onda ćemo nazvali sve ostale. – Zanijemio je i načas sam se zapitala bi li se mogao rasplakati.
Rekla sam da mi je žao. Ne znam što drugo da kažem. Ne mogu dovoljno brzo obraditi tu informaci-ju. Želim ga poljubiti, zahvaliti mu, nasmiješiti se. Ali ne mogu. Ne čini se umjesnim.
Kimnuo je, provukao ruke kroz kosu, a onda ih vratio u krilo. – Teško je, ali osjećam da mi je stra-šan kamen pao sa srca. Ovako je pošteno.
Pogledao me, a nisam micala oči s njegovih sve dok ga nisam poljubila. Dok su se njegove ruke zat-varale oko mene, pomislila sam, ovo je stvarno. A onda sam polako potonula u njega, osjetivši kako sam sretna i potpuna prvi put nakon, čini mi se, cijele vječnosti. Prije je uvijek negdje u dubini i nep-rimjetno nešto nedostajalo, čak i za vrijeme našeg zajedničkog vikenda za Dan nezavisnosti. Sad ima-mo vremena. Vremena koliko hoćemo. Možda čak dovijeka.
Pitam se kako će to biti sad kad Darcy više nije u igri. Hoćemo li drukčije voditi ljubav? Uskoro ću doznati zato što mi Dex otkopčava bluzu. Srce mi tuče dok prelazimo na krevet i ondje se svlačimo.
– Nedostajala si mi, Rachel, kaže. Osjećam kako mu srce udara uz moje.
A onda nas je prekinuo José i pozvonio mi, jedanput, dvaput. Pošla sam mu odgovoriti, pretposta-vivši da je paket ili odjeća s kemijskog ili nešto što mi je zaboravio reći. Reći ću mu da ću po to doći poslije, što god da je. Ali nije paket. Darcy je. I čula je moj glas preko interfona.
– Reci joj da ću odmah sići! – kažem.
– Već se penje! – José samo što nije otpjevao tu vijest. Očito nema pojma da Darcyn dolazak znači da smo moj prvi gost i ja naježili. A opet, možda i zna. Možda se portiri, čak i oni koji se prave da su ti prijatelji, potajno naslađuju svakom dramom među stanarima.
– O sranje! – rekla sam, ustala i osvrnula se oko sebe. – Dolazi gore! Sranje!
Dex je smiren, ponovno oblači bokserice. Hitro je prišao mom ormaru i otvorio vrata, s trapericama i majicom u ruci. Police u ormaru nižu se sve do dna. Ne valja.
– Uđi u drugi. U drugi ormar! – pokazujem prstom, izbezumljena i iskolačenih očiju.
Skrenuo je za ugao i otvorio drugi ormar. U ovom ima mjesta. Čučnuo je pokraj moje košare s pr-ljavim rubljem, u rukama drži svoju odjeću. Vrata ormara zatvorila sam točno kad se začulo kucanje na vratima.
– Evo me! – povikala sam.
Navukla sam opet donje rublje i otvorila vrata. – Oprosti. Baš sam se presvlačila.
– Ajme meni. Hvala Bogu, vratila si se, kaže.
Pitala sam je što nije u redu i prije nego što mi je upalo u oči da izgleda i zvuči dobro. Nema krvavih očiju, razmazane maškare, utučenog pogleda. Darcy je ušla u stan, a ja blebećem o tome kako sam se ovaj čas vratila kući i htjela presvući u nešto udobnije. Obukla sam kratke hlače i majicu.
I dalje ništa ne govori.
– I tako. Još šest dana. Sigurno već šiziš! – nervozno sam se nasmijala. – E pa, sad sam ja ovdje da ti pomognem. Na tvojoj usluzi. Da ti pomognem oko svega što za vjenčanje treba obaviti u zadnji čas.
– Neće biti nikakvog vjenčanja. – šmrcnula je.
– Što? – zinula sam, razrogačila oči, zakoraknula prema njoj. Baš kad sam joj htjela izraziti svoje najdublje suosjećanje, sjetila sam se da ne bih trebala znati tko ga je otkazao. Pa sam pitala.
– Bilo je obostrano.
– Obostrano? – pitam, pojačavši glas.
Odvela sam Darcy do kreveta i sjela. Ormar je pokraj kreveta. Želim da Dex sve čuje. Obostrano? Dex je rekao da je to učinio on. Ako je bilo obostrano, ili ako je ona rekla prva, onda to možda i ne znači onoliko koliko sam ja mislila. Naravno, svejedno ću se veseliti. Ali želim da ta odluka bude Dexova. Sad želim da razlog budem ja.
– Pa sad. Strogo uzevši, Dexter je bio taj. Jutros mi je rekao da on to ne može. Da misli da me ne vo-li. – Preokrenula je očima i ironično se nasmiješila. Voljela bih da Dex može vidjeti izraz njezina lica. Ne vjeruje da je on ne voli kao što ne vjeruje ni da bih ja bila sposobna u svom ormaru skrivati polugo-log Dexa.
– Ma ti se šališ? To nije normalno. Kako se osjećaš?
Darcy je spustila pogled na stopala. Sad će se rasplakati. A ja ću je tješiti i govoriti joj da će sve biti dobro. A onda ću joj predložiti da malo prošećemo. Izađemo na svježi zrak, bez obzira na to što je vani odurna vlaga. Možda joj predložim večeru. Neka ona izabere. Hambuger i pomfrit sad kad više ne mo-ra stati u vjenčanicu.
Ali Darcy i dalje ne plače. Duboko je udahnula. – Rachel... Moram ti nešto reći. – Glas joj je smiren. Ne drži se scenarija – upravo sam dobila nogu. Nešto se događa. Na trenutak sam pomislila kako će mi reći da sve zna, da razumije, da prava ljubav mora pobijediti i da shvaća da Dex i ja trebamo biti zajed-no.
– Da? – pitam zbunjeno.
– Jako mi je teško ovo ti reći. Čak teže od onog da su me primili na Notre Dame, nastavlja.
To je prvi put od koledža da je spomenula Notre Dame -a to je ludo, s obzirom na moje nedavno ot-kriće. Ovaj razgovor nema ama baš nikakve logike. Možda će priznati da su odbili i nju. Da se cijeli svoj život natjecala sa mnom. I da napokon priznaje poraz.
– Sjećaš li se kad sam ti rekla da sam izgubila prsten?
– Da?
– Kako sam ga izgubila u koleginu stanu?
E sad sam stvarno zbunjena. Dex je sigurno još i zbunjeniji. Drago mi je što mu nikad nisam rekla kako je zapravo izgubila prsten. Vjenčanje je otkazao čak i bez te informacije.
– Kako sam bila s njime i izgubila prsten?
To je kao ona epizoda Utroje je najbolje kad Jack i Chrissy razgovaraju, a Janet se negdje skriva i prisluškuje razgovor, pun nesporazuma i dvostrukih značenja. Sjećam se krupnih kadrova Janetina lica, šokiranog i bijesnog. Ali ovdje, u mojoj garsonijeri, zabuna nema. Značenje je samo jedno, a Dex ga je dobro shvatio: ona je bila s nekim drugim. Zašto mi nisi rekla? pitat će me, možda s prizvukom optuž-be. Onda bi sve bilo puno lakše, reći će. Ja ću mu reći da sam smatrala da nije pošteno utjecati na nje-ga. Možda ću zato ispasti plemenita, a Darcy utoliko više pogrešna osoba za njega.
– E pa, nisam zapravo bila s tipom s posla. – Govori polako, artikulira slog po slog.
– Nisi izgubila svoj prsten?
Hoće li mi ona to sad priznati da je prevarila osiguranje? – Tip s kojim sam bila nije bio s posla. Ne-go netko drugi.
– Tko to?
– To je bio Marcus, kaže.
– Marcus? – pokošena sam.
– Tvoj Marcus. Da.
Naravno. Moj Marcus. Onaj Marcus zbog kojeg sam morala preletjeti Atlantik da ga prebolim.
– Mrziš li me? – pita dirljivo. – Molim te, reci nešto.
'Bila si s Marcusom onaj dan kad si izgubila prsten? Izgubila si ga u njegovu stanu? – pojašnjavam sebi i Dexteru.
Kimnula je. Zatim me na djelić sekunde pogledala iskosa-oči su joj se zaiskrile, kutovi usana lagano podigli. Uživa u ovome. To je njezin trenutak da izazove šok. Izazove šok i zablista. Opet pobijedi.
Dala sam joj što želi. Pravim se da sam poražena. Ponovno velikodušna gubitnica.
– Znači, spavala si s njime? – glas mi ne prelazi granicu optužbe, ostaje povrijeđen.
– Jesam.
– Više puta?
– Da, prošaptala je tako tiho pa znam da Dex ne može čuti njezin odgovor.
Zato pitam jasno i glasno: – Jesi?
– Jesam, kaže.
Glumim da se od svega toga oporavljam. Zapravo se i oporavljam. Ali na razini koju Darcy ne sluti. – Tako dakle, kažem. – Tako dakle.
Ne tražim daljnje objašnjenje, ali ona mi ga svejedno daje. – Sve je počelo preko vikenda za Dan nezavisnosti. Vratili smo se iz Talkhousea, pijani. Malo-pomalo i dogodilo se.
– Dan nezavisnosti? – pitam.
Sve bolje i bolje.
– Da, ali njemu je bilo grozno. I zakleli smo se da se više neće ponoviti. Ali totalno smo se zapalili jedno za drugo. Držalo nas je... Jednostavno nismo mogli jedno bez drugoga. Počeli smo se nalaziti u doba ručka i katkad poslije posla. Svaki smo se put grizli zbog Dexa i zbog tebe. Ali onda bi se to opet ponovilo pa opet... Mrziš li me?
U nedoumici sam. Nisam sigurna koju kartu da odigram. Što bi Ethan savjetovao? Da se pravim da me uhvatio bijes? Da, mrzim te. Gubi se. Gubi se! To bi bila jedna mogućnost. Ili blago, potišteno: Ka-ko bih te mogla mrziti? Ti si mi najbolja prijateljica. Ili možda: Ne znam što da mislim. Trebam vreme-na.
Dok ja odvagujem svoju reakciju, kaže da mi ima još nešto reći. Nešto važno.
– Ima još?
– Da. Ima još. – Glas joj zvuči krhko, ali izraz lica je odaje. Nema sumnje da uživa u ovome.
Zagledala sam se u stopala. – Reci.
– Mjesečnica mi kasni nekoliko dana. A ti znaš da je to kod mene uvijek na dlaku dvadeset i osam dana. – Zaljubljeno si dodiruje trbuh. Još je potpuno ravan.
Moj se trbuh stegnuo. – Trudna si?
– Mislim da jesam. Da.
Bojim se pitali tko je otac. Ako je Dex, bez svega bih ovog mogla ostati.
– Napravila sam test... Bio je pozitivan.
– Pozitivan znači da si trudna?
– Da. Dvije ružičaste crte. Da, trudna sam.
Zaustavila sam dah, molim se, pogađam s Bogom. Nikad neću ništa više tražiti, samo da... – Tko je otac? – Pitanje je ispunilo sobu, kruži iznad nas, ispod vrata ormara.
– Marcus.
Izdahnula sam, osjećam kako mi se zavrtjelo od olakšanja. – Jesi li sigurna?
– Jesam. Potpuno. Dex i ja se nismo seksali još od prije moje posljednje mjesečnice. Davno je to bi-lo.
– Zna li on?
– Tko? Marcus?
– Da. Zna li Marcus?
– Da. Ali Dex ne zna. Ne još.
Sad zna.
– Htjela sam prvo razgovarati s tobom. – Kimam, još sređujem dojmove. – I što ćeš sada?
– Kako to misliš?
– Hoćeš li ga zadržati?
– Da. Želim roditi. – Trlja trbuh malenim kružnim pokretima. – Želim se udati za Marcusa i roditi njegovo dijete. Znam da zvuči suludo, ali sve mi govori da je to ono pravo.
– Sigurna si da se Marcus želi vjenčati?
– Uvjerena.
– Misliš da Dex išta sumnja? – potiho pitam. Iz nekog razloga ne želim da čuje to pitanje.
– Ne. Ali ruku na srce, mislim da je naslutio koliko sam se udaljila. Zato je vjerojatno sve otkazao. Znaš, rekao je da me ne voli... zato što osjeća da sam ja prva zahladnjela prema njemu.
– Shvaćam.
– Šokira me koliko si smirena. Hvala ti što me ne mrziš.
– Da... Ne mrzim te.
– Nadam se da će i Dex to jednako dobro podnijeti. Bar što se Marcusa tiče. Mrzit će ga neko vrije-me. Ali Dex je razuman. Nitko nije ovo namjerno učinio da ga povrijedi. Jednostavno se dogodilo.
I baš kad sam pomislila da se ova priča primiče urednom i jasnom kraju poput epizode Utroje je najbolje, gdje vuk uvijek ostaje sit a koza cijela, ugledala sam Darcy kako zuri u nešto iza mene. Po izrazu njezina lica pomislila sam da se Dex pomolio iz svog skrovišta. Okrenula sam se. uvjerena da ću ga vidjeti. Ali ne, vrata su i dalje zatvorena. Opet sam se okrenula prema Darcy. I dalje zuri iza mene, lice joj se skamenilo i kao da je u transu.
A onda me upitala: – Zastoje Dexterov sat na tvom noćnom ormariću?
Ponovno sam ispratila njezin pogled. I dakako, nema nikakve sumnje da je njegov sat na mom noć-nom ormariću. Dexterov sat. Moj noćni ormarić. Izlaza nema. Bar meni ne pada na pamet.
Slegnula sam ramenima i promucala da ne znam. Ako je prije ovog trenutka i postojala ikakva sum-nja u moju sposobnost da improviziram u hodu, sad je nestala. – Ma nije to njegov sat. Imam ja isti... Kupila sam ga u Engleskoj. – Glas mi podrhtava. Potpuno sam se raspala, tele sam koje skapava u olujnoj tuči.
Darcy je skočila s mog kreveta i ščepala sat s noćnog ormarića, okrenula ga i pročitala posvetu. – Volim te svim srcem. Darcy, rekla je. A onda me pogledala s iskonskom mržnjom, zorno pokazavši kako sam ja trebala reagirati na njezinu vijest o Marcusu.
– Što je ovo, jebote? – pita. Pitanje je hladno, kruto. Oči su joj se stisnule. – Što je ovo, jebote! – opet se proderala, ali ovaj put to je tvrdnja. Što znači da ne moram odgovoriti.
Stojim dok se ona pokraj mene grubo gura u kupaonicu. Slijedim je dok silovito trza zastor za tuši-ranje u stranu. Samo dvije smeđe Avedine bočice, ružičasta plastična britvica i sve tanji komad sapuna.
Počinjem uobličavati priču: Dex je došao ovamo da mi kaže za raskid. Skinuo je sat da ucviljeno pročita posvetu. Bio je izvan sebe od tuge. Malo sam ga tješila, a tad je otišao proskitati parkom, sam.
Ali prekasno je za objašnjenja. Trideset i dvije sekunde za objašnjavanje su istekle. Darcyni dugač-ki, mršavi prsti hvataju kvaku na vratima mog ormara.
– Darcy, nemoj, kažem i jasno joj do znanja dajem da je njezin bivši zaručnik iza vrata broj dva. Za-priječila sam joj put, leđa okrenutih prema vratima.
– Makni se! – zaurlala je. – Znam da je unutra!
Maknula sam se jer što sam drugo trebala? Ima pravo. Svi znamo da je on unutra. Ali dok ona otvara vrata, dio mene iskreno misli da je Dex našao načina da se bolje i čvršće stisne u stražnji kut mog or-mara. Ili je možda izašao, nekako pobjegao u one četiri sekunde koje smo Darcy i ja stajale nagurane u mojoj kupaonici. Ili je možda nekim čudom otraga našao tajni prolaz kao u Lavu, vještici i ormara.
Ali ne, tu je, zguren točno ondje gdje sam ga posljednji put i vidjela, drži svoje traperice i majicu, odjeven u prugaste mornarske bokserice, pogleda podignula prema nama. Raspetljao se i uspravio.
– Lažljivče! – vrišti Darcy i prstom ga bode u prsa.
On je ignorira i mirno se oblači, u traperice stavlja prvo jednu nogu pa drugu. Zvuk njegova smička odjekuje sobom.
– Lagao si mi!
– Ti to mene zezaš? – kaže Dex dok traži rukave na svojoj majici. Glas mu je tih i suspregnut. – Jebi se, Darcy.
Darcyno se lice zacrvenjelo i pljuje dok viče: – Rekao si da nemaš nikog drugog! A jebeš moju naj-bolju prijateljicu!
Cendram njezino ime kao pokvarena ploča: – Darcy, Darcy, Darcy.
Ona me ignorira, zuri u Dexa. Čekam da nas on obrani, obrne činjenice, kaže joj da nije bilo jebanja. Ama baš ničega sve do danas, kad je ovamo došao u potrazi za utjehom. Ali Dex mirno kaže: – Da se nije to malo sova narugala sjenici, Darce? Ti i Marcus, ha? Trudna si? Pa trebalo bi ti čestitati.
Očekujem da ona izjavi nešto o odanosti i ljubavi i prijateljstvu. Očekujem da nas optuži da smo mi to učinili prvi. Ali samo je pogledala mene pa Dexa i rekla da je cijelo vrijeme znala i da nas oboje uža-sno mrzi. I da će nas mrziti zauvijek. Otišla je do vrata.
– O, Darcy? – Dex će.
– Što je? – Poviknula je, ali u očima joj je pogled koji traži, očekuje.
– Možeš li mi vratiti sat, molim te?
Zavitlala mu je dokaz preko ramena. Očito je htjela da ga udari i ozlijedi. Ali loše je naciljala pa se odbio od mog zida i preko parketa otklizao natrag njoj pod noge, s posvetom prema gore. Pogledala ga je, a onda mene.
– A ti! Nikad te više ne želim vidjeti! Ti si za mene mrtva!
Zalupila je vratima i otišla.
Dvadeset četiri
Darcy nije gubila vrijeme da obznani svoju verziju priče. Očito je počela od Josea. Pri izlasku iz zgrade, nekoliko minuta nakon Darcy na odlaska, prošli smo pokraj mog portira. Ovaj put nije imao širok osmijeh. Portir koji ne zna čuvati ulaz može izgubili posao. Izgleda zabrinuto.
''Zdravo, Jose, Dex i ja ćemo uglas.
– A, čovječe. Stvarno mi je žao što sam je pustio gore, kaže. – Ja, ha, nisam znao... ono...
– Ma ne. Nema veze, kažem ja. – Ne brini se, Jose.
– Je li ti svašta nadrobila? – pita Dex veselo kao da je sve to skupa obična šašava zabunica, a ne tre-nutak koji je promijenio život bar četvero ljudi.
José je dobio prešutno dopuštenje da se opet nasmiješi. – Uh... Moglo bi se reći da mi je štošta nad-robila. He-he. Ali bez brige. – Nasmijao se. – Ne vjerujem što je rekla o vama... Bar ne većinu.
Pljesnuo se s Dexom ruku o ruku kao da su stari prijatelji, u što se valjda i pretvaraju. Otpratila sam Dexa do ugla. Ide kući da spasi koliko god imovine može potrpati u prtljagu – oboje vjerujemo da je Darcy tip cure koja reže i pali, apsolutno spremne da škarama navali na njegovu garderobu.
– Vratit ću se čim prije budem mogao, kaže.
Kimnula sam.
– 1 sigurna si da je u redu ako dođem k tebi na nekoliko dana? – To me pita sad već treći put.
– Naravno. Ostani koliko god hoćeš, kažem i mislim kako sad ne samo da me želi nego me i treba. Lijep je osjećaj kad te Dex treba.
Trenutak smo na ulici stajali okrenuti jedno prema drugom prije nego što je Dex zaustavio taksi i nagnuo se da me poljubi. Bez razmišljanja sam okrenula glavu da mu pružim obraz. A onda sam se sje-tila da se više ne moramo skrivati. Opet sam mu okrenula lice i naše su se usnice dotakle na danjem svjetlu.
Vratila sam se u stan u stanju polušoka. Čini mi se da bih trebala učiniti nešto ceremonijalno. Pisati u svoj dnevnik, koji mjesecima nisam ni taknula (nikad se nisam mogla natjerati da pišem o Dexu, ako mi se slučajno nešto dogodi). Plesati po stanu. Plakati. Umjesto toga usredotočila sam se na kolotečinu, ono što mi dobro ide. Istuširala sam se, raspakirala, zalila biljke, otvorila poštu, izvukla dva ventilatora iz ormara i ukopčala ih blizu kreveta i pojela dva stara keksa od smokve.
Dex se vratio za sat vremena s cijelim kompletom svoje Hartmannove prtljage i dvije crne Nike sportske torbe; u sve je nasumce potrpana odjeća, cipele, dokumenti, kozmetika, čak i neke uokvirene fotografije. – Spašavanje obavljeno, kaže. – Nije bila kod kuće.
Promotrila sam torbe. – Kako si sve to dovukao ovamo tako brzo?
– Nije bilo lako, kaže dok briše znoj s čela. Siva mu je majica mokra ispod pazuha i po prsima.
– Možeš objesiti odijela u prednji ormar, kažem, i dalje usredotočena na ono praktično, nesposobna da sve pohvatam, iako mi u tome pomaže prisutnost Dexove imovine.
– Hvala. – Protresao je nekoliko tamnih odijela i bijelih košulja pa me pogledao. – Ne paničari. Ne useljavam se.
– Ne paničarim, kažem dok ga gledam kako vješa svoju odjeću. Iako me, istini za volju, najednom obuzela bojazan. Šio dalje? Što sad? Nikad nisam ovo planirala – privremeno stambeno rješenje, kraj mog odnosa s Darcy, čudnu i naglu promjenu statusa quo. – Jednostavno ne mogu vjerovati.
Zagrlio me. – Što ne možeš vjerovati?
– Sve ovo. Bilo što. To s nama.
Zažmirila sam baš kad mi je telefon zazvonio. Poskočila sam. – Sranje. Misliš da je ona? – gotovo da se bojim Darcy, onog što će učiniti.
– Sumnjam. Otišla je s Marcusom, siguran sam. – Javila sam se.
– Je li to istina? – pita me majka u panici. – Ono što čujem od gospode Rhone? Reci da nije tako. Rachel. Molim te, reci mi.
– Ovisi o tome što si čula. – Oprezno biram riječi, a onda bez glasa šapćem Dexu da je to moja maj-ka.
Napravio je grimasu i uhvatio se za rukohvat mog kauča kao da očekuje da će u moj stan pasti me-teor. Meteor bi mi bio draži od ovog razgovora.
– Kaže mi da je Dex otkazao vjenčanje?
– To je točno.
– I da si se ti nekako splela s Dexom? Rekla sam joj da je to neka zabuna, ali bila je sigurna. Jako je potresena. Tvoj otac i ja smo ostali bez riječi.
– Mama, komplicirano je, rekla sam, što je, kako god da se okrene, priznanje.
– Ra-chel. Kako si mogla. – Nikad joj u glasu nisam čula veće razočaranje mnome. Sav moj trud, postignuća, to šio sam godinama bila dobra kći – sve je to otišlo u vjetar. – Darcy je najstarija prijate-ljica koju imaš! Kako si mogla?
Rekla sam majci da bi možda željela čuti moju stranu priče prije nego što upre prstom. Mislila sam kako ne moraš studirati pravo da bi ti bilo jasno da je netko nedužan sve dok mu se krivnja ne dokaže.
Rekla je, dobro, molim te, reci. Vidim je kako odmahuje glavom, korača kuhinjom, čeka objašnje-nje, iako nijedno neće biti dovoljno dobro.
Previše sam bijesna da bih joj išta rekla. Kako može stati na Darcynu a ne moju stranu prije nego što je od mene čula i riječ? – Nisam raspoložena da o tome raspravljam s tobom, rekla sam. A onda dodala: – Ili s tatom. – Zato što znam da će ga upotrijebiti kao najveće oružje, baš kao i kad sam bila dijete. – Samo čekaj da se otac vrati kući, prijetnja koju su mnoga djeca često čula, u našoj se kući nije upotreb-ljavala u istom značenju. Bila je to prijetnja da će moj ugled savršene tatine curice biti okaljan. Jedan strogi pogled mog oca bio je gori od ikakve kazne, a moja je mama to znala.
– Tvoj je otac u garaži, potpuno izvan sebe, kaže, a glas joj se koleba od kreštavog do smirenog. – Mislim da ne bi mogao govorili ni da želiš razgovarati s njime. Jesu li ti Darcy ili doktor i gospođa Rhone bar jedanput pali na pamet?
Kad sam se zaljubila ? Ne, nisu! Kao ni tvoj bridž-klub ni moja nastavnica iz trećeg razreda!
– Mama, ovo nije tvoj život. Ni tatin... Čuj, moram ići.
Pozdravila sam je i spustila slušalicu prije nego šio je uspjela opet progovoriti. Neka joj bude žao kada dozna da Darcy čeka tuđe dijete. Neka računa, oduzima mjesece dok ne dođe do kolovoza. Možda će me tad nazvati i ispričati se i izbaciti jednu od svojih najdražih – prvo pometi pred svojim vratima.
Prekinula sam vezu i razmišljam o tome da nazovem Annalise, uhvatim je prije nego što to učini profesionalna muljatorica. Ali ne želim buduću majku opterećivati ovom pripoviješću.
– Po svemu sudeći, vijest je doputovala na Zapad? – pita me Dex.
– Aha. Gospođa Rhone nazvala je moju mamu.
– To je sranje, kaže. – Darcy je trudna s drugim čovjekom! Je li taj detalj podijelila sa starim kvar-tom?
– Očito nije.
– Misliš da bih trebao nazvati gospođu Rhone?
– Ne... Ma nećemo se eksponirati dok se cijela priča ne pročuje. Goni ih sve.
– Imaš pravo, rekao je i pesnicu zabio u dlan. – Darcy! Pa jebote, nevjerojatna je!
– Znam, kažem.
Oboje šutimo. Osjećam se nelagodno. Na djelić sekunde zabrinula sam se da je Ethanova teorija možda točna – kako sam Dexa željela samo da porazim Darcy, a da sad kad ga imam, ne znam što bih. Ali ne, nepogrešiv osjećaj ljubavi struji ispod slojeva tjeskobe. Samo će nam trebati neko vrijeme da opet budemo normalni. Što je ironično, zato što mi nikad i nismo bili normalni.
– Da naručimo večeru? – pita Dex, prekinuvši tišinu.
– Nisam baš gladna. Mislim da bih mogla ravno u krevet, kažem iako je tek osam sati. – Uhvatio me umor od vremenske razlike. A i prevruće je za jelo.
Mislim da on zna pravi razlog zbog kojeg ne mogu jesti. – Ni ja nisam gladan, kaže.
Promatram Dexa dok tromo dovodi u red svoje stvari i traži pribor za brijanje. Onda se istuširao dok sam ja oprala zube, zaključala stan i legla u krevet. Mozak mi radi sto na sat i muči se da pošalje jasnu poruku mom srcu. Ljuti me što toliko toga osjećam, a opet nisam sposobna odrediti svoju dominantnu emociju. Jesam li ponajviše sretna? Tužna'.' Uplašena? Ne znam. Pomislila sam na Ethana. Koliko će se iznenaditi. Slabić Dex ipak nije toliki slabić. A onda mi je na pamet pao James. Jesam li ga ljubila dok je Dex smišljao način da bude sa mnom? Treba li me peći savjest? Trebam li reći Dexu?
A onda sam pomislila na nas četvero: Marcus je izdao Dexa. Ja sam izdala Darcy. Dex je izdao Darcy. Darcy je jedina koja je nešto učinila dvoje ljudi, meni i Dexu. Jedino je ona izdala dvostruko. Sjetila sam se svoje djevojke iz porotničke galerije. Likuje, ističe tu činjenicu, govori Chanelovu Kos-timu: – Rekla sam ti.
Gledam Dexa kako se otire ručnikom, oblači bijele bokserice i hoda prema meni. Pokraj kreveta je. Pomaknula sam se, zauzela njegovu stranu. Možda ćemo zamijeniti strane, time na svoj način obilježiti mijenu u našem odnosu, priznavši njegovu novu legitimnost.
Isključio je svjetiljku i pronašao me pod plahtama. Obuhvatio me rukom. A onda dvaput poljubio u uho. Ali nijedno ni drugo nije krenulo dalje od toga. Možda su i njegove misli zaokupljene kolosalnoš-ću onog što se dogodilo.
– Laku noć, Dex, kažem.
– Laku noć, Rachel.
Dugo slušam Dexa kako diše. Kad sam bila prilično sigurna da je zaspao, tiho sam izgovorila njego-vo ime.
– Da? – odgovorio je, i dalje posve budan.
– Jesi li dobro? – pitam.
– Jesam... Jesi li ti?
– Da, kažem.
A onda se oglasio. Isprva je zvučalo poput plača. Onda sam s olakšanjem shvatila da se smije.
– Što je?
– Ti. – Imitira me. – Kupila sam sat u Londonu. – Još se jače nasmijao.
Dopustila sam sebi malen smiješak. – Nisam mogla razmišljati!
– To je bilo očito.
– Ti si ga ostavio na noćnom ormariću.
– Znam... Sranje. Sinulo mi je čim si je pustila u stan. Pa sam pomislio da ga možda neće vidjeti. A onda sam čuo pitanje... I čekao da ti smisliš nešto dobro. Nisam baš na umu imao 'Kupila sam ga u Londonu. Samo sam odmahivao glavom ondje u mraku, ono, došla maca na vratanca, srce.
– Možda je tako i najbolje... Sad je sve istjerano načistac. Na kraju bi ionako doznala.
Ali zapravo ne mislim tako. Bilo bi bolje na kraju nego danas. A možda nikad ne bi doznala da se iš-ta događalo ovog ljeta dok je još bila s Dexom.
– Da. Zaruke i dva prijateljstva su finito, kaže.
Pitam se što od to dvoje Dexa žalosti više. Nadam se da je to Marcus. – Stvarno misliš da više nikad nećeš biti prijatelj s Marcusom?
Uzdahnuo je i namjestio jastuk. – Iskreno sumnjam da ćemo tako skoro skoknuti na pivo.
– Jesi li zato tužan?
– Kakvog smisla ima biti tužan? – kaže. – Sad smo ovdje.
Želim reći Dexu da ga volim, ali zaključila sam da to može pričekati do sutra. Ili možda čak do preksutra.
Dvanaest sati kasnije hodala sam prema Hillarynu uredu, kad me Les zaskočio u hodniku. – Fino. Vratila si se. Trebam te.
Da, krasno sam se odmorila. Hvala na pitanju.
– Sada? – pitam.
– Da, sada. Dođi u moj ured. Iz ovih stopa.
Došlo mi je da mu kažem da normalni ljudi ne govore – iz ovih stopa, osim ako se ne šale ili igraju Scrabble.
– Moram uzeti blok, kažem. Toliko o postupnom povratku u stari ritam.
Nekoliko sekundi kasnije sjedim u njegovu uredu, koji vonja po luku, i mahnito škrabam upute za tri nova zadatka. Sve su to mukotrpne zatupljujuće pišljive pripreme kakve rade suradnici prve godine, krcate lažnim rokovima. To mi je kazna što sam uzela godišnji. Obrušava se na mene agresivnim koba-sicama od rečenica, ton mu je superioran kad god se usudim prekinuti drskim pitanjem. Dok prouča-vam njegov krumpirasti nos, mislim kako mi sve ovo ne treba. Prisjetila sam se kako sam se slobodno osjećala u Londonu, daleko odavde. Fantaziram o tome da dam otkaz, nađem drugi posao u New Yorku ili se možda odselim u London s Dexom. Dat ću otkaz usred parnice. Ostaviti Lesa na cjedilu. Reći mu što mislim o njemu dok izlazim kroz vrata. Reći mu da bi stvarno trebao nešto učiniti s tim dlakama u svom nosu.
Nakon što me zatočenu držao jedan sat (čak je primio tri poduža telefonska poziva usred moje reče-nice), dao mi je otpust. Krenula sam ravno u Hillaryn ured. Ondje je ratna zona, i gora nego inače. Do-kumenti zakrčuju svaki kvadratni centimetar poda. Obje njezine stolice za posjetitelje prekrivene su papirima, a na stolu se uvis dižu hrpe fascikala, ugovora i starih novina.
Okrenula se u stolici. – Hej, ti! Sjedni. Reci mi kako ti je bilo na putu!
– Kamo da sjednem?
– A. Ma baci to bilo kamo... Kako je bilo u Engleskoj? Kako si ti?
– Pa. Da vidimo, kažem dok raščišćujem jednu od njezinih stolica. – U Engleskoj je bilo odlično. Postigla sam određeni napredak u tome da prebolim Dexa... Ali onda sam se sinoć vratila kući i dozna-la da je Dex ipak otkazao vjenčanje.
Zbunjeno me pogledala. – Otkazao ga je? Stvarno?
Sve sam joj ispripovijedala. Upijala je svaku riječ, a na kraju je izgledala kao da je otvorila vrata, a pred njima zatekla Eda McMahona s masnim čekom i televizijskom ekipom. Pokrila je oči dlanovima, nasmijala se, odmahnula glavom, a onda obišla stol i zagrlila me. Nije me iznenadila njezina reakcija. Nisam očekivala da pohvata ikakve suptilne detalje – činjenicu da Darcy i ja više nismo prijateljice, činjenicu da su se moji roditelji uzrujali i da glas o mojoj izdaji brzinom svjetlosti obilazi cijelu India-nu.
– E pa, to je genijalna, genijalna vijest. Dugujem Dexu ispriku. Sranje. Već sam ga otpisala kao jed-nog u nizu ljepuškastih ženskara.
– Nije takav.
– Vidim... Tako mi je drago zbog tebe.
Osmjehnula sam se. – A što se ovdje događalo?
– O, ništa posebno. Uvijek isto sranje... Julian i ja smo se prvi put ozbiljno posvađali.
– Što? Zašto?
Slegnula je ramenima. – Počelo je kao prepirka i razbuktalo se.
– Oko čega?
– Duga priča... Ali u principu imamo pravilo o apsolutnoj otvorenosti. Nema ama baš nikakvih tajni.
– Tajni o prošlosti?
– Da. O bilo čemu. No uglavnom, on je na zabavi razgovarao s nekom djevojkom i upoznao me s njom. I nas smo se troje razvezali o svemu i svačemu. A te sam ga večeri poslije pitala odakle je pozna-je... Rekao je da ju je upoznao prije dva ljeta... I to je bilo sve. A onda sam u šali rekla: 'Jesi li spavao s njom?' A on me samo pogledao... Spavao je!
I ne pokušavam sakriti svoj podrugljivi smiješak. – Razbjesnila si se zbog bivše cure?
– Ne. Razbjesnila sam se što sam ga morala pitati je li spavao s njome. On je to trebao spomenuti prvi! To nije bilo u duhu našeg dogovora. Pa sam se, naravno, zabrinula da nije iskren kao što se čini.
Odmahnula sam glavom. – Prava si mustra. Tako tvrdoglava.
– I on je isto... Nismo razgovarali gotovo dvadeset i četiri sata.
– Hill! Ma daj, moraš ga nazvati!
– Nema teorije. Može i on okrenuti broj. – Njezine riječi i junačenje smioni su i prkosni, ali prvi je put vidim ranjivu. Nešto je u pogledu odaje.
– Mislim da bi ga trebala nazvati, kažem. – Ovo je smiješno.
– Možda i jest. Ne znam – a onda opet, možda i nismo tako savršen par kao što sam u početku misli-la.
– Zbog jedne svađe?
Slegnula je ramenima.
– Hillary, mislim da pretjeruješ. Digni slušalicu i nazovi ga.
– Ni govora, kaže, ali po tome kako pogledava telefon vidim da se smekšava.
U sebi mislim kako kad si zaljubljen, svoj ponos katkad moraš progutati, a katkad se boriti da ga za-držiš. To je ravnoteža. Ali kad je veza prava, tu ravnotežu nađeš. Sigurna sam da će i Hillary i Julian.
Kad sam se vratila u ured, okrenula sam broj svog jedinog drugog bezuvjetnog saveznika. Znam da Ethanu neće promaknuti složenost situacije, možda zato što Darcy poznaje bolje od Hillary. U stanovi-tom je smislu razumije bolje od mene.
Nije me nijedanput prekinuo dok sam mu iznosila priču. – I jesi li posumnjao u to? Kad je Dex naz-vao da te pita za moj let? – pitala sam ga nakon što sam završila.
– Nadao sam se... Zato sam mu dao tvoje podatke. Ali nisam postavljao pitanja. Samo sam držao palčeve.
– Nadao si se? Stvarno? Mislila sam da ti se ne sviđa.
– Ma samo mi se nije sviđalo što te cijelo ljeto vukao za nos. Sad mi se sviđa. Dapače, sad mu se di-vim. Nije išao linijom manjeg otpora. Stvarno ga poštujem zbog toga. Toliki samo puste da ih preplavi zaručnička plima, a onda ih odnese euforija vjenčanja. Dex je postupio kao ljudina. Skidam mu kapu. Iskreno.
– Drago mi je samo što je vjenčanje otkazao on, a ne da to umjesto njega odluči Darcy nakon objave trudnoće. Onda bih se uvijek pitala, ono, jesam li bila tek drugi izbor.
– I kako se osjećaš? – Njegovo je pitanje nježno i znam da pita za Darcy.
Rekla sam mu da sam sretna, naravno, ali da me skrhalo što sam izgubila Darcy, što sam shvatila da više neće biti dio mog života. Iako, ruku na srce, mislim da mi to još nije do kraja sjelo. – Samo što kraj nije kao iz bajke, kažem.
– Ne. Nikad i nije.
– A sve se tako brzo dogodilo. Jedan sam čas mislila da u subotu idem na vjenčanje. A drugi, nema vjenčanja, mogu biti s Dexom, Darcy je s Marcusom i rodit će njegovo dijete. Ludnica.
– Ne mogu vjerovati da je trudna... Sranje! Ta ženska! – u tonu mu se osjeća da ga to donekle zabav-lja.
– Znam.
– S njom nikad nije dosadno.
– Znam... Mislim da bi mi zbog toga mogla nedostajati.
– Da. A eto. Možda se predomisli.
– Možda.
Nakašljao se. – Iako sumnjam.
– I ja isto.
– I tako, Marcus i Darcy. – Zazviždao je. – Tomu se bome nisam nadao.
– Da. Meni govoriš! Ali zapravo to i mogu zamisliti... Ima smisla. Uvijek je prigovarala Dexu da previše radi. A Marcus ima suprotan pristup.
– A ti si sličnija Dexu.
– Da. Toliko o teoriji da se suprotnosti privlače. – Čini se da je sve možda ispalo kako je i trebalo. Osim za Jamesa, to jest. Bit će izvan sebe.
– Baš, kažem.
– A naravno, i ja sam malo razočaran.
– Zašto?
– Mislio sam da ćeš se preseliti ovamo.
– Tko zna? Možda ipak hoću.
– I ostavit ćeš Dexa?
– Mogao bi doći sa mnom.
– Misliš da bi to učinio?
– Možda.
Možda me voli dovoljno da bi za mnom pošao bilo kamo.
Spustila sam slušalicu i prionula na svoje zadatke, logirala sam se na pravnu bazu Lexis, pročešlja-vam i označavam slučaj za slučajem. Neprestano provjeravam e-poštu i čekam telefon da zazvoni. Prvo sam mislila da čekam Dexa, ali onda sam uzela telefon i nazvala ga, a i dalje osjećam bolnu prazninu. Tad mi je sinulo da čekam da mi se javi Darcy. Očekujem da će me nazvati svaki čas. Derati se na me-ne, govoriti mi gadosti, ali da će razgovarati sa mnom. Nekako komunicirati. Ali telefon mi nije zazvo-nio dok sam nastavila raditi u stanci za ručak. Oko četiri je napokon zazvonio telefon.
– Rachel? – zaurlala je Claire u telefon.
Okrenula sam očima. – Zdravo, Claire.''
– Ma što se to događa? – pita me i pravi se da nije pohvatala točne pojedinosti. Znam da ju je Darcy nahuškala na ovaj poziv. Možda me čak sad i sluša. To je čista, tipična Darcy. Sjetila sam se koliko je samo puta u srednjoj školi Annalise i mene uspjela obraditi da se primimo tog posla.
Nisam progutala udicu. Odrješito sam rekla Claire da za trideset minuta moram biti na sudu i da nemam vremena s njom raspravljati o tome.
– Dobro... – Osjetno je razočarana što nije dobila štofa. – Nazovi me kad budeš mogla...
Pazi da ne bih.
– Grozno mi je zbog vas obje. Predugo ste već prijateljice. Iz glasa joj frca lažno suosjećanje. Uživa u svom novom položaju Darcyne najbolje prijateljice. Zamišljam ih kako nose ogrlice – najbolje prija-teljice. Ako ih itko može vratiti u modu, to su onda Darcy i Claire.
– A-ha. – Nisam ništa odala. Claire će biti jedina žrtva mog raskola s Darcy koju se isplatilo podni-jeti. Više se ne moram praviti da mi je draga.
Srijeda je navečer. Tri dana poslije suočenja. Dex i ja bili smo sklupčani u krevetu kad je zazvonio telefon. Ovo će biti Darcy, pomislila sam. U istom dahu priželjkujem i pribojavam se njezina poziva, poziva koji se možda nikad neće dogoditi.
Nervozno sam se javila. – Halo?
– Zdravo, Rachel.
Annalise je. Zvuči umorno i na trenutak sam pomislila da je to zato što ju je Darcy uvukla u našu sagu. Pripremila sam se na nesigurnu i plahu bukvicu u Annaliseinu stilu. Umjesto toga začula sam ka-ko se u pozadini s usta novorođenčeta otima krik,
– Djevojčica je, rekla je Annalise. – Dobili smo djevojčicu!
Darcy je imala pravo, bila mi je prva misao prije nego što sam se raznježila. Vijest me ganula. Moja je prijateljica majka. – Čestitam! Kada?
– Prije dva sata. Osam četrdeset i dva. Ima dva kilograma osamsto.
– Kako se zove?
– Hannah Jane... Jane po tebi i Darcy.
Naše prijateljstvo s Annalise i krsno ime Jane jedine su dvije stvari koje još povezuju Darcy i mene.
– Annalise, silno sam dirnuta, kažem. – Nikad mi nisi rekla da razmišljaš o Jane.
– To je bilo iznenađenje.
– Hannah Jane. Prekrasno ime.
– Ona i jest prekrasna.
– Sliči li tebi?
– Ne znam. Moja mama tako kaže. Ali ja mislim da ima Gregov nos i stopala.
– Jedva čekam da je vidim.
– Kad ćeš doći kući?
– Uskoro. Obećavam.
Načas sam pomislila da se Darcy uspjela suzdržati da ne uvuče Annalise u naš skandal. Ali onda je ona rekla: – Rachel, ti i Darcy se morate pomiriti. Nazvala me sinoć. Htjela sam te zvati, ali odmah mi je potom puknuo vodenjak.
Tko bi drugi doli Darcy mogao izazvati trudove?
– Ma što da se dogodilo, može se popraviti, je li tako? – pita.
Želim je pitati što zna, o čemu ju je Darcy izvijestila. Ali jasno da se neću ponijeti kao ona. Ovo nije trenutak za bavljenje našom sapunicom. – Tako je, kažem. – Pusti sad to... Ovo je puno važnije. Ti imaš dijete!
– Imam dijete!
– Nečija si majka!
– Znam. To je tako lijep osjećaj.
– Jesi li već rekla Darcy?
– Još nisam. Sad ću je nazvati...
U sebi sam pomislila da otkrije li Darcy kako je Annalise prvo nazvala mene, to će je još više razja-riti. – Da, znam da moraš obaviti mnogo poziva. Poruči Gregu da mu čestitam. I svojim roditeljima... Tako mi je drago zbog tebe.
– Hvala ti, Rachel.
– Volim te, Annalise, osjećam kako mi naviru suze.
– I ja tebe volim.
Spustila sam slušalicu, svladana osjećajima koje ne mogu posve shvatiti. Znala sam da će se dijete roditi prije ili kasnije. A opet mi je realnost onog što se upravo dogodilo zaljuljala tlo pod nogama. An-nalise je majka. Ima kćer. To je trenutak o kojem smo ona, Darcy i ja razgovarale kao djevojčice. A sad će i Darcy roditi, a mene neće čak ni nazvati kad se to dogodi. Čut ću to iz druge ruke. Nije tako trebalo biti. Annaliseino dijete samo je još uvećalo tragediju našeg rascjepa. Nikad mi se dobra vijest nije čini-la u isti mah toliko gorka i slatka.
– Annalise je rodila? – pitao je Dex kad sam se vratila u krevet.
– Jest. Djevojčicu... Hannu Jane, rekla sam, a onda briznula u plač. Prvi sam se put iz sve snage ras-plakala pred Dexom. Onako kad ti je cijelo lice podbuhlo, ružno i mokro, a ti ne možeš disati kroz nos i osjećaš kako ti raste pritisak u glavi. Znam da ću ujutro imati migrenu ako ne prestanem. Ali ne mogu. Okrenula sam se od Dexa i ridam. Dex me čvrsto obujmio rukama i pokušava me utješiti, ali ne pita zašto točno plačem. Možda zato što razumije. Možda zato što zna da nije vrijeme za pitanja. Kakav god razlog imao, nikad ga nisam više voljela. Dopustila sam da me poljubi. Uzvratila sam mu poljubac. Vodili smo ljubav prvi put poslije Darcy.
To je Dex. Stoji dok ja zurim u njega. U trapericama je i sivoj majici Hoyasa, atletske ekipe Georgetowna. Još je više preplanuo otkad sam otišla. Kivna sam na njegov zdravi sjaj i spokojni izraz.
– Zdravo, rekao je i zakoraknuo prema meni.
– Zdravo. – Zaledila sam se, osjećam kako mi se tijelo uspravlja u idealno držanje. – Kako si znao kad stižem kući?
– Ethan mi je dao podatke o tvom letu. Našao sam njegov broj u Darcynu adresaru.
– A... Što želiš? Što radiš ovdje? – pitam. Ne želim zvučati ogorčeno, ali znam da zvučim.
– Daj da se popnem gore. Moram razgovarati s tobom, kaže mirno, ali ozbiljno. Jose se i dalje smje-ška, u blaženom neznanju.
Slegnula sam ramenima i stisnula strelicu za dizalo. Vožnja je beskrajna, nijema. Gledam ga dok čeka da ja izađem prva. Po izrazu njegova lica vidim da se došao ponovno ispričati. Ne može podnijeti da bude negativac. E pa, neću mu pružiti to zadovoljstvo. I neću dati me tapše po glavi. Ako mi opet krene govoriti koliko mu je žao, prekinut ću ga. Možda mu čak kažem za Jamesa. Reći ću mu da sam dobro, da ću doći na vjenčanje, ali da poslije toga, želim minimalan kontakt s njime i da očekujem od njega da se jednako ponaša. Možeš biti siguran, reći ću, našem je prijateljstvu kraj.
Okrenula sam ključ u bravi i otvorila vrata. Kad sam ušla u stan, kao da sam otvorila vruću pećnicu, iako sam se sjetila spustiti rolete. Sve su mi biljke klonule. Trebala sam zamoliti Hillary da ih zalije. Uključila sam klima-uređaj i primijetila da ne radi kad ga pojačam. Kad god se temperatura digne iznad trideset i pet, uvedu namjernu redukciju u cijelom gradu. Nedostaje mi London gdje čak nije ni potreb-no posjedovati klimatizacijski uređaj.
– Redukcija, kaže Dex.
– Vidim, kažem.
Prolepršala sam pokraj njega i sjela na kauč pa prekrižila ruke i pokušala dići jednu obrvu poput Phoebe. Obje su se digle zajedno.
Dex je sjeo kraj mene, a da nije prvo pitao. Pokušao me uhvatiti za ruku, ali izmaknula sam je.
– Zašto si došao, Dex?
– Upravo sam otkazao.
– Što? – pitam. Zacijelo sam pogrešno čula.
– Vjenčanje je otkazano. Ja... Ne ženim se.
Ošamućena sam i prisjećam se kako sam prvi put čula da se ljudi uštinu kad misle da sanjaju. Imala sam četiri godine i to sam shvatila doslovce, jako sam se uštinula za ruku kao da možda i dalje imam dvije godine, a drugu sam polovicu svog života izmislila u snu. Sjećam se kako mi je laknulo kad me koža zaboljela.
Dex je nastavio, glasom postojanim i tihim. Zuri u stisnute šake u svom krilu dok govori, a na mene samo baci pogled između rečenica. – Cijelo vrijeme dok te nije bilo, bio sam izvan sebe. Silno si mi nedostajala. Nedostajalo mi je tvoje lice, tvoj miris, čak i tvoj stan. Neprestano sam sve iznova vrtio u glavi. Sve vrijeme koje smo zajedno proveli, sve naše razgovore. Pravni fakultet. Tvoj rođendan. Dan nezavisnosti. Sve. I jednostavno ne mogu zamisliti da nikad više neću biti s tobom. Sasvim jednostav-no.
– Što je s Darcy? – pitam.
– Stalo mi je do nje. Želim da bude sretna. Smatrao sam da je pošteno da se oženim s Darcy. Zajed-no smo sedam godina i većinu tog vremena bili smo prilično sretni. Nisam je želio povrijediti.
Ni ja je ne želim povrijediti, mislim.
Nastavio je. – Ali to je bilo prije tebe. A jednostavno se ne mogu oženiti njome, a prema tebi osjeća-ti to što osjećam. Ne mogu. Volim te. A ovo je tek početak... Ako me još voliš.
Toliko je toga što želim reći, ali riječi mi nekako nedostaje.
– Reci nešto.
Protisnula sam pitanje kroz usnice. – Jesi li joj rekao za nas?
– Ne za nas. Ali rekao sam joj da nisam zaljubljen u nju i da nije pošteno da se njome oženim.
– Što je rekla? – pitam. Moram znati svaku potankost prije nego što mogu povjerovati da je ovo stvarnost.
– Pitala me postoji li neka druga. Rekao sam joj da ne... da između nas jednostavno nije kako bi tre-balo biti.
– Kako je ona?
– Uzrujana je. Ali uglavnom je uzrujana samo zbog tog vražjeg vjenčanja i toga što će ljudi misliti. Kunem se, to je najviše muči.
– Gdje je sad? – pitam. – Nije mi ostavljala nikakve poruke.
– Otišla je do Claire, mislim.
– Sigurna sam da misli kako ćeš se predomisliti.
To i ja mislim. Predomislit će se, a kad to učini, sve će ovo biti utoliko okrutnije.
– Ne, rekao je. – Jasno joj je da ozbiljno mislim. Nazvala je moje roditelje i rekla im. A ona i ja će-mo večeras zajedno nazvati njezine roditelje. Kaže kako želi da im ja kažem... A onda ćemo nazvali sve ostale. – Zanijemio je i načas sam se zapitala bi li se mogao rasplakati.
Rekla sam da mi je žao. Ne znam što drugo da kažem. Ne mogu dovoljno brzo obraditi tu informaci-ju. Želim ga poljubiti, zahvaliti mu, nasmiješiti se. Ali ne mogu. Ne čini se umjesnim.
Kimnuo je, provukao ruke kroz kosu, a onda ih vratio u krilo. – Teško je, ali osjećam da mi je stra-šan kamen pao sa srca. Ovako je pošteno.
Pogledao me, a nisam micala oči s njegovih sve dok ga nisam poljubila. Dok su se njegove ruke zat-varale oko mene, pomislila sam, ovo je stvarno. A onda sam polako potonula u njega, osjetivši kako sam sretna i potpuna prvi put nakon, čini mi se, cijele vječnosti. Prije je uvijek negdje u dubini i nep-rimjetno nešto nedostajalo, čak i za vrijeme našeg zajedničkog vikenda za Dan nezavisnosti. Sad ima-mo vremena. Vremena koliko hoćemo. Možda čak dovijeka.
Pitam se kako će to biti sad kad Darcy više nije u igri. Hoćemo li drukčije voditi ljubav? Uskoro ću doznati zato što mi Dex otkopčava bluzu. Srce mi tuče dok prelazimo na krevet i ondje se svlačimo.
– Nedostajala si mi, Rachel, kaže. Osjećam kako mu srce udara uz moje.
A onda nas je prekinuo José i pozvonio mi, jedanput, dvaput. Pošla sam mu odgovoriti, pretposta-vivši da je paket ili odjeća s kemijskog ili nešto što mi je zaboravio reći. Reći ću mu da ću po to doći poslije, što god da je. Ali nije paket. Darcy je. I čula je moj glas preko interfona.
– Reci joj da ću odmah sići! – kažem.
– Već se penje! – José samo što nije otpjevao tu vijest. Očito nema pojma da Darcyn dolazak znači da smo moj prvi gost i ja naježili. A opet, možda i zna. Možda se portiri, čak i oni koji se prave da su ti prijatelji, potajno naslađuju svakom dramom među stanarima.
– O sranje! – rekla sam, ustala i osvrnula se oko sebe. – Dolazi gore! Sranje!
Dex je smiren, ponovno oblači bokserice. Hitro je prišao mom ormaru i otvorio vrata, s trapericama i majicom u ruci. Police u ormaru nižu se sve do dna. Ne valja.
– Uđi u drugi. U drugi ormar! – pokazujem prstom, izbezumljena i iskolačenih očiju.
Skrenuo je za ugao i otvorio drugi ormar. U ovom ima mjesta. Čučnuo je pokraj moje košare s pr-ljavim rubljem, u rukama drži svoju odjeću. Vrata ormara zatvorila sam točno kad se začulo kucanje na vratima.
– Evo me! – povikala sam.
Navukla sam opet donje rublje i otvorila vrata. – Oprosti. Baš sam se presvlačila.
– Ajme meni. Hvala Bogu, vratila si se, kaže.
Pitala sam je što nije u redu i prije nego što mi je upalo u oči da izgleda i zvuči dobro. Nema krvavih očiju, razmazane maškare, utučenog pogleda. Darcy je ušla u stan, a ja blebećem o tome kako sam se ovaj čas vratila kući i htjela presvući u nešto udobnije. Obukla sam kratke hlače i majicu.
I dalje ništa ne govori.
– I tako. Još šest dana. Sigurno već šiziš! – nervozno sam se nasmijala. – E pa, sad sam ja ovdje da ti pomognem. Na tvojoj usluzi. Da ti pomognem oko svega što za vjenčanje treba obaviti u zadnji čas.
– Neće biti nikakvog vjenčanja. – šmrcnula je.
– Što? – zinula sam, razrogačila oči, zakoraknula prema njoj. Baš kad sam joj htjela izraziti svoje najdublje suosjećanje, sjetila sam se da ne bih trebala znati tko ga je otkazao. Pa sam pitala.
– Bilo je obostrano.
– Obostrano? – pitam, pojačavši glas.
Odvela sam Darcy do kreveta i sjela. Ormar je pokraj kreveta. Želim da Dex sve čuje. Obostrano? Dex je rekao da je to učinio on. Ako je bilo obostrano, ili ako je ona rekla prva, onda to možda i ne znači onoliko koliko sam ja mislila. Naravno, svejedno ću se veseliti. Ali želim da ta odluka bude Dexova. Sad želim da razlog budem ja.
– Pa sad. Strogo uzevši, Dexter je bio taj. Jutros mi je rekao da on to ne može. Da misli da me ne vo-li. – Preokrenula je očima i ironično se nasmiješila. Voljela bih da Dex može vidjeti izraz njezina lica. Ne vjeruje da je on ne voli kao što ne vjeruje ni da bih ja bila sposobna u svom ormaru skrivati polugo-log Dexa.
– Ma ti se šališ? To nije normalno. Kako se osjećaš?
Darcy je spustila pogled na stopala. Sad će se rasplakati. A ja ću je tješiti i govoriti joj da će sve biti dobro. A onda ću joj predložiti da malo prošećemo. Izađemo na svježi zrak, bez obzira na to što je vani odurna vlaga. Možda joj predložim večeru. Neka ona izabere. Hambuger i pomfrit sad kad više ne mo-ra stati u vjenčanicu.
Ali Darcy i dalje ne plače. Duboko je udahnula. – Rachel... Moram ti nešto reći. – Glas joj je smiren. Ne drži se scenarija – upravo sam dobila nogu. Nešto se događa. Na trenutak sam pomislila kako će mi reći da sve zna, da razumije, da prava ljubav mora pobijediti i da shvaća da Dex i ja trebamo biti zajed-no.
– Da? – pitam zbunjeno.
– Jako mi je teško ovo ti reći. Čak teže od onog da su me primili na Notre Dame, nastavlja.
To je prvi put od koledža da je spomenula Notre Dame -a to je ludo, s obzirom na moje nedavno ot-kriće. Ovaj razgovor nema ama baš nikakve logike. Možda će priznati da su odbili i nju. Da se cijeli svoj život natjecala sa mnom. I da napokon priznaje poraz.
– Sjećaš li se kad sam ti rekla da sam izgubila prsten?
– Da?
– Kako sam ga izgubila u koleginu stanu?
E sad sam stvarno zbunjena. Dex je sigurno još i zbunjeniji. Drago mi je što mu nikad nisam rekla kako je zapravo izgubila prsten. Vjenčanje je otkazao čak i bez te informacije.
– Kako sam bila s njime i izgubila prsten?
To je kao ona epizoda Utroje je najbolje kad Jack i Chrissy razgovaraju, a Janet se negdje skriva i prisluškuje razgovor, pun nesporazuma i dvostrukih značenja. Sjećam se krupnih kadrova Janetina lica, šokiranog i bijesnog. Ali ovdje, u mojoj garsonijeri, zabuna nema. Značenje je samo jedno, a Dex ga je dobro shvatio: ona je bila s nekim drugim. Zašto mi nisi rekla? pitat će me, možda s prizvukom optuž-be. Onda bi sve bilo puno lakše, reći će. Ja ću mu reći da sam smatrala da nije pošteno utjecati na nje-ga. Možda ću zato ispasti plemenita, a Darcy utoliko više pogrešna osoba za njega.
– E pa, nisam zapravo bila s tipom s posla. – Govori polako, artikulira slog po slog.
– Nisi izgubila svoj prsten?
Hoće li mi ona to sad priznati da je prevarila osiguranje? – Tip s kojim sam bila nije bio s posla. Ne-go netko drugi.
– Tko to?
– To je bio Marcus, kaže.
– Marcus? – pokošena sam.
– Tvoj Marcus. Da.
Naravno. Moj Marcus. Onaj Marcus zbog kojeg sam morala preletjeti Atlantik da ga prebolim.
– Mrziš li me? – pita dirljivo. – Molim te, reci nešto.
'Bila si s Marcusom onaj dan kad si izgubila prsten? Izgubila si ga u njegovu stanu? – pojašnjavam sebi i Dexteru.
Kimnula je. Zatim me na djelić sekunde pogledala iskosa-oči su joj se zaiskrile, kutovi usana lagano podigli. Uživa u ovome. To je njezin trenutak da izazove šok. Izazove šok i zablista. Opet pobijedi.
Dala sam joj što želi. Pravim se da sam poražena. Ponovno velikodušna gubitnica.
– Znači, spavala si s njime? – glas mi ne prelazi granicu optužbe, ostaje povrijeđen.
– Jesam.
– Više puta?
– Da, prošaptala je tako tiho pa znam da Dex ne može čuti njezin odgovor.
Zato pitam jasno i glasno: – Jesi?
– Jesam, kaže.
Glumim da se od svega toga oporavljam. Zapravo se i oporavljam. Ali na razini koju Darcy ne sluti. – Tako dakle, kažem. – Tako dakle.
Ne tražim daljnje objašnjenje, ali ona mi ga svejedno daje. – Sve je počelo preko vikenda za Dan nezavisnosti. Vratili smo se iz Talkhousea, pijani. Malo-pomalo i dogodilo se.
– Dan nezavisnosti? – pitam.
Sve bolje i bolje.
– Da, ali njemu je bilo grozno. I zakleli smo se da se više neće ponoviti. Ali totalno smo se zapalili jedno za drugo. Držalo nas je... Jednostavno nismo mogli jedno bez drugoga. Počeli smo se nalaziti u doba ručka i katkad poslije posla. Svaki smo se put grizli zbog Dexa i zbog tebe. Ali onda bi se to opet ponovilo pa opet... Mrziš li me?
U nedoumici sam. Nisam sigurna koju kartu da odigram. Što bi Ethan savjetovao? Da se pravim da me uhvatio bijes? Da, mrzim te. Gubi se. Gubi se! To bi bila jedna mogućnost. Ili blago, potišteno: Ka-ko bih te mogla mrziti? Ti si mi najbolja prijateljica. Ili možda: Ne znam što da mislim. Trebam vreme-na.
Dok ja odvagujem svoju reakciju, kaže da mi ima još nešto reći. Nešto važno.
– Ima još?
– Da. Ima još. – Glas joj zvuči krhko, ali izraz lica je odaje. Nema sumnje da uživa u ovome.
Zagledala sam se u stopala. – Reci.
– Mjesečnica mi kasni nekoliko dana. A ti znaš da je to kod mene uvijek na dlaku dvadeset i osam dana. – Zaljubljeno si dodiruje trbuh. Još je potpuno ravan.
Moj se trbuh stegnuo. – Trudna si?
– Mislim da jesam. Da.
Bojim se pitali tko je otac. Ako je Dex, bez svega bih ovog mogla ostati.
– Napravila sam test... Bio je pozitivan.
– Pozitivan znači da si trudna?
– Da. Dvije ružičaste crte. Da, trudna sam.
Zaustavila sam dah, molim se, pogađam s Bogom. Nikad neću ništa više tražiti, samo da... – Tko je otac? – Pitanje je ispunilo sobu, kruži iznad nas, ispod vrata ormara.
– Marcus.
Izdahnula sam, osjećam kako mi se zavrtjelo od olakšanja. – Jesi li sigurna?
– Jesam. Potpuno. Dex i ja se nismo seksali još od prije moje posljednje mjesečnice. Davno je to bi-lo.
– Zna li on?
– Tko? Marcus?
– Da. Zna li Marcus?
– Da. Ali Dex ne zna. Ne još.
Sad zna.
– Htjela sam prvo razgovarati s tobom. – Kimam, još sređujem dojmove. – I što ćeš sada?
– Kako to misliš?
– Hoćeš li ga zadržati?
– Da. Želim roditi. – Trlja trbuh malenim kružnim pokretima. – Želim se udati za Marcusa i roditi njegovo dijete. Znam da zvuči suludo, ali sve mi govori da je to ono pravo.
– Sigurna si da se Marcus želi vjenčati?
– Uvjerena.
– Misliš da Dex išta sumnja? – potiho pitam. Iz nekog razloga ne želim da čuje to pitanje.
– Ne. Ali ruku na srce, mislim da je naslutio koliko sam se udaljila. Zato je vjerojatno sve otkazao. Znaš, rekao je da me ne voli... zato što osjeća da sam ja prva zahladnjela prema njemu.
– Shvaćam.
– Šokira me koliko si smirena. Hvala ti što me ne mrziš.
– Da... Ne mrzim te.
– Nadam se da će i Dex to jednako dobro podnijeti. Bar što se Marcusa tiče. Mrzit će ga neko vrije-me. Ali Dex je razuman. Nitko nije ovo namjerno učinio da ga povrijedi. Jednostavno se dogodilo.
I baš kad sam pomislila da se ova priča primiče urednom i jasnom kraju poput epizode Utroje je najbolje, gdje vuk uvijek ostaje sit a koza cijela, ugledala sam Darcy kako zuri u nešto iza mene. Po izrazu njezina lica pomislila sam da se Dex pomolio iz svog skrovišta. Okrenula sam se. uvjerena da ću ga vidjeti. Ali ne, vrata su i dalje zatvorena. Opet sam se okrenula prema Darcy. I dalje zuri iza mene, lice joj se skamenilo i kao da je u transu.
A onda me upitala: – Zastoje Dexterov sat na tvom noćnom ormariću?
Ponovno sam ispratila njezin pogled. I dakako, nema nikakve sumnje da je njegov sat na mom noć-nom ormariću. Dexterov sat. Moj noćni ormarić. Izlaza nema. Bar meni ne pada na pamet.
Slegnula sam ramenima i promucala da ne znam. Ako je prije ovog trenutka i postojala ikakva sum-nja u moju sposobnost da improviziram u hodu, sad je nestala. – Ma nije to njegov sat. Imam ja isti... Kupila sam ga u Engleskoj. – Glas mi podrhtava. Potpuno sam se raspala, tele sam koje skapava u olujnoj tuči.
Darcy je skočila s mog kreveta i ščepala sat s noćnog ormarića, okrenula ga i pročitala posvetu. – Volim te svim srcem. Darcy, rekla je. A onda me pogledala s iskonskom mržnjom, zorno pokazavši kako sam ja trebala reagirati na njezinu vijest o Marcusu.
– Što je ovo, jebote? – pita. Pitanje je hladno, kruto. Oči su joj se stisnule. – Što je ovo, jebote! – opet se proderala, ali ovaj put to je tvrdnja. Što znači da ne moram odgovoriti.
Stojim dok se ona pokraj mene grubo gura u kupaonicu. Slijedim je dok silovito trza zastor za tuši-ranje u stranu. Samo dvije smeđe Avedine bočice, ružičasta plastična britvica i sve tanji komad sapuna.
Počinjem uobličavati priču: Dex je došao ovamo da mi kaže za raskid. Skinuo je sat da ucviljeno pročita posvetu. Bio je izvan sebe od tuge. Malo sam ga tješila, a tad je otišao proskitati parkom, sam.
Ali prekasno je za objašnjenja. Trideset i dvije sekunde za objašnjavanje su istekle. Darcyni dugač-ki, mršavi prsti hvataju kvaku na vratima mog ormara.
– Darcy, nemoj, kažem i jasno joj do znanja dajem da je njezin bivši zaručnik iza vrata broj dva. Za-priječila sam joj put, leđa okrenutih prema vratima.
– Makni se! – zaurlala je. – Znam da je unutra!
Maknula sam se jer što sam drugo trebala? Ima pravo. Svi znamo da je on unutra. Ali dok ona otvara vrata, dio mene iskreno misli da je Dex našao načina da se bolje i čvršće stisne u stražnji kut mog or-mara. Ili je možda izašao, nekako pobjegao u one četiri sekunde koje smo Darcy i ja stajale nagurane u mojoj kupaonici. Ili je možda nekim čudom otraga našao tajni prolaz kao u Lavu, vještici i ormara.
Ali ne, tu je, zguren točno ondje gdje sam ga posljednji put i vidjela, drži svoje traperice i majicu, odjeven u prugaste mornarske bokserice, pogleda podignula prema nama. Raspetljao se i uspravio.
– Lažljivče! – vrišti Darcy i prstom ga bode u prsa.
On je ignorira i mirno se oblači, u traperice stavlja prvo jednu nogu pa drugu. Zvuk njegova smička odjekuje sobom.
– Lagao si mi!
– Ti to mene zezaš? – kaže Dex dok traži rukave na svojoj majici. Glas mu je tih i suspregnut. – Jebi se, Darcy.
Darcyno se lice zacrvenjelo i pljuje dok viče: – Rekao si da nemaš nikog drugog! A jebeš moju naj-bolju prijateljicu!
Cendram njezino ime kao pokvarena ploča: – Darcy, Darcy, Darcy.
Ona me ignorira, zuri u Dexa. Čekam da nas on obrani, obrne činjenice, kaže joj da nije bilo jebanja. Ama baš ničega sve do danas, kad je ovamo došao u potrazi za utjehom. Ali Dex mirno kaže: – Da se nije to malo sova narugala sjenici, Darce? Ti i Marcus, ha? Trudna si? Pa trebalo bi ti čestitati.
Očekujem da ona izjavi nešto o odanosti i ljubavi i prijateljstvu. Očekujem da nas optuži da smo mi to učinili prvi. Ali samo je pogledala mene pa Dexa i rekla da je cijelo vrijeme znala i da nas oboje uža-sno mrzi. I da će nas mrziti zauvijek. Otišla je do vrata.
– O, Darcy? – Dex će.
– Što je? – Poviknula je, ali u očima joj je pogled koji traži, očekuje.
– Možeš li mi vratiti sat, molim te?
Zavitlala mu je dokaz preko ramena. Očito je htjela da ga udari i ozlijedi. Ali loše je naciljala pa se odbio od mog zida i preko parketa otklizao natrag njoj pod noge, s posvetom prema gore. Pogledala ga je, a onda mene.
– A ti! Nikad te više ne želim vidjeti! Ti si za mene mrtva!
Zalupila je vratima i otišla.
Dvadeset četiri
Darcy nije gubila vrijeme da obznani svoju verziju priče. Očito je počela od Josea. Pri izlasku iz zgrade, nekoliko minuta nakon Darcy na odlaska, prošli smo pokraj mog portira. Ovaj put nije imao širok osmijeh. Portir koji ne zna čuvati ulaz može izgubili posao. Izgleda zabrinuto.
''Zdravo, Jose, Dex i ja ćemo uglas.
– A, čovječe. Stvarno mi je žao što sam je pustio gore, kaže. – Ja, ha, nisam znao... ono...
– Ma ne. Nema veze, kažem ja. – Ne brini se, Jose.
– Je li ti svašta nadrobila? – pita Dex veselo kao da je sve to skupa obična šašava zabunica, a ne tre-nutak koji je promijenio život bar četvero ljudi.
José je dobio prešutno dopuštenje da se opet nasmiješi. – Uh... Moglo bi se reći da mi je štošta nad-robila. He-he. Ali bez brige. – Nasmijao se. – Ne vjerujem što je rekla o vama... Bar ne većinu.
Pljesnuo se s Dexom ruku o ruku kao da su stari prijatelji, u što se valjda i pretvaraju. Otpratila sam Dexa do ugla. Ide kući da spasi koliko god imovine može potrpati u prtljagu – oboje vjerujemo da je Darcy tip cure koja reže i pali, apsolutno spremne da škarama navali na njegovu garderobu.
– Vratit ću se čim prije budem mogao, kaže.
Kimnula sam.
– 1 sigurna si da je u redu ako dođem k tebi na nekoliko dana? – To me pita sad već treći put.
– Naravno. Ostani koliko god hoćeš, kažem i mislim kako sad ne samo da me želi nego me i treba. Lijep je osjećaj kad te Dex treba.
Trenutak smo na ulici stajali okrenuti jedno prema drugom prije nego što je Dex zaustavio taksi i nagnuo se da me poljubi. Bez razmišljanja sam okrenula glavu da mu pružim obraz. A onda sam se sje-tila da se više ne moramo skrivati. Opet sam mu okrenula lice i naše su se usnice dotakle na danjem svjetlu.
Vratila sam se u stan u stanju polušoka. Čini mi se da bih trebala učiniti nešto ceremonijalno. Pisati u svoj dnevnik, koji mjesecima nisam ni taknula (nikad se nisam mogla natjerati da pišem o Dexu, ako mi se slučajno nešto dogodi). Plesati po stanu. Plakati. Umjesto toga usredotočila sam se na kolotečinu, ono što mi dobro ide. Istuširala sam se, raspakirala, zalila biljke, otvorila poštu, izvukla dva ventilatora iz ormara i ukopčala ih blizu kreveta i pojela dva stara keksa od smokve.
Dex se vratio za sat vremena s cijelim kompletom svoje Hartmannove prtljage i dvije crne Nike sportske torbe; u sve je nasumce potrpana odjeća, cipele, dokumenti, kozmetika, čak i neke uokvirene fotografije. – Spašavanje obavljeno, kaže. – Nije bila kod kuće.
Promotrila sam torbe. – Kako si sve to dovukao ovamo tako brzo?
– Nije bilo lako, kaže dok briše znoj s čela. Siva mu je majica mokra ispod pazuha i po prsima.
– Možeš objesiti odijela u prednji ormar, kažem, i dalje usredotočena na ono praktično, nesposobna da sve pohvatam, iako mi u tome pomaže prisutnost Dexove imovine.
– Hvala. – Protresao je nekoliko tamnih odijela i bijelih košulja pa me pogledao. – Ne paničari. Ne useljavam se.
– Ne paničarim, kažem dok ga gledam kako vješa svoju odjeću. Iako me, istini za volju, najednom obuzela bojazan. Šio dalje? Što sad? Nikad nisam ovo planirala – privremeno stambeno rješenje, kraj mog odnosa s Darcy, čudnu i naglu promjenu statusa quo. – Jednostavno ne mogu vjerovati.
Zagrlio me. – Što ne možeš vjerovati?
– Sve ovo. Bilo što. To s nama.
Zažmirila sam baš kad mi je telefon zazvonio. Poskočila sam. – Sranje. Misliš da je ona? – gotovo da se bojim Darcy, onog što će učiniti.
– Sumnjam. Otišla je s Marcusom, siguran sam. – Javila sam se.
– Je li to istina? – pita me majka u panici. – Ono što čujem od gospode Rhone? Reci da nije tako. Rachel. Molim te, reci mi.
– Ovisi o tome što si čula. – Oprezno biram riječi, a onda bez glasa šapćem Dexu da je to moja maj-ka.
Napravio je grimasu i uhvatio se za rukohvat mog kauča kao da očekuje da će u moj stan pasti me-teor. Meteor bi mi bio draži od ovog razgovora.
– Kaže mi da je Dex otkazao vjenčanje?
– To je točno.
– I da si se ti nekako splela s Dexom? Rekla sam joj da je to neka zabuna, ali bila je sigurna. Jako je potresena. Tvoj otac i ja smo ostali bez riječi.
– Mama, komplicirano je, rekla sam, što je, kako god da se okrene, priznanje.
– Ra-chel. Kako si mogla. – Nikad joj u glasu nisam čula veće razočaranje mnome. Sav moj trud, postignuća, to šio sam godinama bila dobra kći – sve je to otišlo u vjetar. – Darcy je najstarija prijate-ljica koju imaš! Kako si mogla?
Rekla sam majci da bi možda željela čuti moju stranu priče prije nego što upre prstom. Mislila sam kako ne moraš studirati pravo da bi ti bilo jasno da je netko nedužan sve dok mu se krivnja ne dokaže.
Rekla je, dobro, molim te, reci. Vidim je kako odmahuje glavom, korača kuhinjom, čeka objašnje-nje, iako nijedno neće biti dovoljno dobro.
Previše sam bijesna da bih joj išta rekla. Kako može stati na Darcynu a ne moju stranu prije nego što je od mene čula i riječ? – Nisam raspoložena da o tome raspravljam s tobom, rekla sam. A onda dodala: – Ili s tatom. – Zato što znam da će ga upotrijebiti kao najveće oružje, baš kao i kad sam bila dijete. – Samo čekaj da se otac vrati kući, prijetnja koju su mnoga djeca često čula, u našoj se kući nije upotreb-ljavala u istom značenju. Bila je to prijetnja da će moj ugled savršene tatine curice biti okaljan. Jedan strogi pogled mog oca bio je gori od ikakve kazne, a moja je mama to znala.
– Tvoj je otac u garaži, potpuno izvan sebe, kaže, a glas joj se koleba od kreštavog do smirenog. – Mislim da ne bi mogao govorili ni da želiš razgovarati s njime. Jesu li ti Darcy ili doktor i gospođa Rhone bar jedanput pali na pamet?
Kad sam se zaljubila ? Ne, nisu! Kao ni tvoj bridž-klub ni moja nastavnica iz trećeg razreda!
– Mama, ovo nije tvoj život. Ni tatin... Čuj, moram ići.
Pozdravila sam je i spustila slušalicu prije nego šio je uspjela opet progovoriti. Neka joj bude žao kada dozna da Darcy čeka tuđe dijete. Neka računa, oduzima mjesece dok ne dođe do kolovoza. Možda će me tad nazvati i ispričati se i izbaciti jednu od svojih najdražih – prvo pometi pred svojim vratima.
Prekinula sam vezu i razmišljam o tome da nazovem Annalise, uhvatim je prije nego što to učini profesionalna muljatorica. Ali ne želim buduću majku opterećivati ovom pripoviješću.
– Po svemu sudeći, vijest je doputovala na Zapad? – pita me Dex.
– Aha. Gospođa Rhone nazvala je moju mamu.
– To je sranje, kaže. – Darcy je trudna s drugim čovjekom! Je li taj detalj podijelila sa starim kvar-tom?
– Očito nije.
– Misliš da bih trebao nazvati gospođu Rhone?
– Ne... Ma nećemo se eksponirati dok se cijela priča ne pročuje. Goni ih sve.
– Imaš pravo, rekao je i pesnicu zabio u dlan. – Darcy! Pa jebote, nevjerojatna je!
– Znam, kažem.
Oboje šutimo. Osjećam se nelagodno. Na djelić sekunde zabrinula sam se da je Ethanova teorija možda točna – kako sam Dexa željela samo da porazim Darcy, a da sad kad ga imam, ne znam što bih. Ali ne, nepogrešiv osjećaj ljubavi struji ispod slojeva tjeskobe. Samo će nam trebati neko vrijeme da opet budemo normalni. Što je ironično, zato što mi nikad i nismo bili normalni.
– Da naručimo večeru? – pita Dex, prekinuvši tišinu.
– Nisam baš gladna. Mislim da bih mogla ravno u krevet, kažem iako je tek osam sati. – Uhvatio me umor od vremenske razlike. A i prevruće je za jelo.
Mislim da on zna pravi razlog zbog kojeg ne mogu jesti. – Ni ja nisam gladan, kaže.
Promatram Dexa dok tromo dovodi u red svoje stvari i traži pribor za brijanje. Onda se istuširao dok sam ja oprala zube, zaključala stan i legla u krevet. Mozak mi radi sto na sat i muči se da pošalje jasnu poruku mom srcu. Ljuti me što toliko toga osjećam, a opet nisam sposobna odrediti svoju dominantnu emociju. Jesam li ponajviše sretna? Tužna'.' Uplašena? Ne znam. Pomislila sam na Ethana. Koliko će se iznenaditi. Slabić Dex ipak nije toliki slabić. A onda mi je na pamet pao James. Jesam li ga ljubila dok je Dex smišljao način da bude sa mnom? Treba li me peći savjest? Trebam li reći Dexu?
A onda sam pomislila na nas četvero: Marcus je izdao Dexa. Ja sam izdala Darcy. Dex je izdao Darcy. Darcy je jedina koja je nešto učinila dvoje ljudi, meni i Dexu. Jedino je ona izdala dvostruko. Sjetila sam se svoje djevojke iz porotničke galerije. Likuje, ističe tu činjenicu, govori Chanelovu Kos-timu: – Rekla sam ti.
Gledam Dexa kako se otire ručnikom, oblači bijele bokserice i hoda prema meni. Pokraj kreveta je. Pomaknula sam se, zauzela njegovu stranu. Možda ćemo zamijeniti strane, time na svoj način obilježiti mijenu u našem odnosu, priznavši njegovu novu legitimnost.
Isključio je svjetiljku i pronašao me pod plahtama. Obuhvatio me rukom. A onda dvaput poljubio u uho. Ali nijedno ni drugo nije krenulo dalje od toga. Možda su i njegove misli zaokupljene kolosalnoš-ću onog što se dogodilo.
– Laku noć, Dex, kažem.
– Laku noć, Rachel.
Dugo slušam Dexa kako diše. Kad sam bila prilično sigurna da je zaspao, tiho sam izgovorila njego-vo ime.
– Da? – odgovorio je, i dalje posve budan.
– Jesi li dobro? – pitam.
– Jesam... Jesi li ti?
– Da, kažem.
A onda se oglasio. Isprva je zvučalo poput plača. Onda sam s olakšanjem shvatila da se smije.
– Što je?
– Ti. – Imitira me. – Kupila sam sat u Londonu. – Još se jače nasmijao.
Dopustila sam sebi malen smiješak. – Nisam mogla razmišljati!
– To je bilo očito.
– Ti si ga ostavio na noćnom ormariću.
– Znam... Sranje. Sinulo mi je čim si je pustila u stan. Pa sam pomislio da ga možda neće vidjeti. A onda sam čuo pitanje... I čekao da ti smisliš nešto dobro. Nisam baš na umu imao 'Kupila sam ga u Londonu. Samo sam odmahivao glavom ondje u mraku, ono, došla maca na vratanca, srce.
– Možda je tako i najbolje... Sad je sve istjerano načistac. Na kraju bi ionako doznala.
Ali zapravo ne mislim tako. Bilo bi bolje na kraju nego danas. A možda nikad ne bi doznala da se iš-ta događalo ovog ljeta dok je još bila s Dexom.
– Da. Zaruke i dva prijateljstva su finito, kaže.
Pitam se što od to dvoje Dexa žalosti više. Nadam se da je to Marcus. – Stvarno misliš da više nikad nećeš biti prijatelj s Marcusom?
Uzdahnuo je i namjestio jastuk. – Iskreno sumnjam da ćemo tako skoro skoknuti na pivo.
– Jesi li zato tužan?
– Kakvog smisla ima biti tužan? – kaže. – Sad smo ovdje.
Želim reći Dexu da ga volim, ali zaključila sam da to može pričekati do sutra. Ili možda čak do preksutra.
Dvanaest sati kasnije hodala sam prema Hillarynu uredu, kad me Les zaskočio u hodniku. – Fino. Vratila si se. Trebam te.
Da, krasno sam se odmorila. Hvala na pitanju.
– Sada? – pitam.
– Da, sada. Dođi u moj ured. Iz ovih stopa.
Došlo mi je da mu kažem da normalni ljudi ne govore – iz ovih stopa, osim ako se ne šale ili igraju Scrabble.
– Moram uzeti blok, kažem. Toliko o postupnom povratku u stari ritam.
Nekoliko sekundi kasnije sjedim u njegovu uredu, koji vonja po luku, i mahnito škrabam upute za tri nova zadatka. Sve su to mukotrpne zatupljujuće pišljive pripreme kakve rade suradnici prve godine, krcate lažnim rokovima. To mi je kazna što sam uzela godišnji. Obrušava se na mene agresivnim koba-sicama od rečenica, ton mu je superioran kad god se usudim prekinuti drskim pitanjem. Dok prouča-vam njegov krumpirasti nos, mislim kako mi sve ovo ne treba. Prisjetila sam se kako sam se slobodno osjećala u Londonu, daleko odavde. Fantaziram o tome da dam otkaz, nađem drugi posao u New Yorku ili se možda odselim u London s Dexom. Dat ću otkaz usred parnice. Ostaviti Lesa na cjedilu. Reći mu što mislim o njemu dok izlazim kroz vrata. Reći mu da bi stvarno trebao nešto učiniti s tim dlakama u svom nosu.
Nakon što me zatočenu držao jedan sat (čak je primio tri poduža telefonska poziva usred moje reče-nice), dao mi je otpust. Krenula sam ravno u Hillaryn ured. Ondje je ratna zona, i gora nego inače. Do-kumenti zakrčuju svaki kvadratni centimetar poda. Obje njezine stolice za posjetitelje prekrivene su papirima, a na stolu se uvis dižu hrpe fascikala, ugovora i starih novina.
Okrenula se u stolici. – Hej, ti! Sjedni. Reci mi kako ti je bilo na putu!
– Kamo da sjednem?
– A. Ma baci to bilo kamo... Kako je bilo u Engleskoj? Kako si ti?
– Pa. Da vidimo, kažem dok raščišćujem jednu od njezinih stolica. – U Engleskoj je bilo odlično. Postigla sam određeni napredak u tome da prebolim Dexa... Ali onda sam se sinoć vratila kući i dozna-la da je Dex ipak otkazao vjenčanje.
Zbunjeno me pogledala. – Otkazao ga je? Stvarno?
Sve sam joj ispripovijedala. Upijala je svaku riječ, a na kraju je izgledala kao da je otvorila vrata, a pred njima zatekla Eda McMahona s masnim čekom i televizijskom ekipom. Pokrila je oči dlanovima, nasmijala se, odmahnula glavom, a onda obišla stol i zagrlila me. Nije me iznenadila njezina reakcija. Nisam očekivala da pohvata ikakve suptilne detalje – činjenicu da Darcy i ja više nismo prijateljice, činjenicu da su se moji roditelji uzrujali i da glas o mojoj izdaji brzinom svjetlosti obilazi cijelu India-nu.
– E pa, to je genijalna, genijalna vijest. Dugujem Dexu ispriku. Sranje. Već sam ga otpisala kao jed-nog u nizu ljepuškastih ženskara.
– Nije takav.
– Vidim... Tako mi je drago zbog tebe.
Osmjehnula sam se. – A što se ovdje događalo?
– O, ništa posebno. Uvijek isto sranje... Julian i ja smo se prvi put ozbiljno posvađali.
– Što? Zašto?
Slegnula je ramenima. – Počelo je kao prepirka i razbuktalo se.
– Oko čega?
– Duga priča... Ali u principu imamo pravilo o apsolutnoj otvorenosti. Nema ama baš nikakvih tajni.
– Tajni o prošlosti?
– Da. O bilo čemu. No uglavnom, on je na zabavi razgovarao s nekom djevojkom i upoznao me s njom. I nas smo se troje razvezali o svemu i svačemu. A te sam ga večeri poslije pitala odakle je pozna-je... Rekao je da ju je upoznao prije dva ljeta... I to je bilo sve. A onda sam u šali rekla: 'Jesi li spavao s njom?' A on me samo pogledao... Spavao je!
I ne pokušavam sakriti svoj podrugljivi smiješak. – Razbjesnila si se zbog bivše cure?
– Ne. Razbjesnila sam se što sam ga morala pitati je li spavao s njome. On je to trebao spomenuti prvi! To nije bilo u duhu našeg dogovora. Pa sam se, naravno, zabrinula da nije iskren kao što se čini.
Odmahnula sam glavom. – Prava si mustra. Tako tvrdoglava.
– I on je isto... Nismo razgovarali gotovo dvadeset i četiri sata.
– Hill! Ma daj, moraš ga nazvati!
– Nema teorije. Može i on okrenuti broj. – Njezine riječi i junačenje smioni su i prkosni, ali prvi je put vidim ranjivu. Nešto je u pogledu odaje.
– Mislim da bi ga trebala nazvati, kažem. – Ovo je smiješno.
– Možda i jest. Ne znam – a onda opet, možda i nismo tako savršen par kao što sam u početku misli-la.
– Zbog jedne svađe?
Slegnula je ramenima.
– Hillary, mislim da pretjeruješ. Digni slušalicu i nazovi ga.
– Ni govora, kaže, ali po tome kako pogledava telefon vidim da se smekšava.
U sebi mislim kako kad si zaljubljen, svoj ponos katkad moraš progutati, a katkad se boriti da ga za-držiš. To je ravnoteža. Ali kad je veza prava, tu ravnotežu nađeš. Sigurna sam da će i Hillary i Julian.
Kad sam se vratila u ured, okrenula sam broj svog jedinog drugog bezuvjetnog saveznika. Znam da Ethanu neće promaknuti složenost situacije, možda zato što Darcy poznaje bolje od Hillary. U stanovi-tom je smislu razumije bolje od mene.
Nije me nijedanput prekinuo dok sam mu iznosila priču. – I jesi li posumnjao u to? Kad je Dex naz-vao da te pita za moj let? – pitala sam ga nakon što sam završila.
– Nadao sam se... Zato sam mu dao tvoje podatke. Ali nisam postavljao pitanja. Samo sam držao palčeve.
– Nadao si se? Stvarno? Mislila sam da ti se ne sviđa.
– Ma samo mi se nije sviđalo što te cijelo ljeto vukao za nos. Sad mi se sviđa. Dapače, sad mu se di-vim. Nije išao linijom manjeg otpora. Stvarno ga poštujem zbog toga. Toliki samo puste da ih preplavi zaručnička plima, a onda ih odnese euforija vjenčanja. Dex je postupio kao ljudina. Skidam mu kapu. Iskreno.
– Drago mi je samo što je vjenčanje otkazao on, a ne da to umjesto njega odluči Darcy nakon objave trudnoće. Onda bih se uvijek pitala, ono, jesam li bila tek drugi izbor.
– I kako se osjećaš? – Njegovo je pitanje nježno i znam da pita za Darcy.
Rekla sam mu da sam sretna, naravno, ali da me skrhalo što sam izgubila Darcy, što sam shvatila da više neće biti dio mog života. Iako, ruku na srce, mislim da mi to još nije do kraja sjelo. – Samo što kraj nije kao iz bajke, kažem.
– Ne. Nikad i nije.
– A sve se tako brzo dogodilo. Jedan sam čas mislila da u subotu idem na vjenčanje. A drugi, nema vjenčanja, mogu biti s Dexom, Darcy je s Marcusom i rodit će njegovo dijete. Ludnica.
– Ne mogu vjerovati da je trudna... Sranje! Ta ženska! – u tonu mu se osjeća da ga to donekle zabav-lja.
– Znam.
– S njom nikad nije dosadno.
– Znam... Mislim da bi mi zbog toga mogla nedostajati.
– Da. A eto. Možda se predomisli.
– Možda.
Nakašljao se. – Iako sumnjam.
– I ja isto.
– I tako, Marcus i Darcy. – Zazviždao je. – Tomu se bome nisam nadao.
– Da. Meni govoriš! Ali zapravo to i mogu zamisliti... Ima smisla. Uvijek je prigovarala Dexu da previše radi. A Marcus ima suprotan pristup.
– A ti si sličnija Dexu.
– Da. Toliko o teoriji da se suprotnosti privlače. – Čini se da je sve možda ispalo kako je i trebalo. Osim za Jamesa, to jest. Bit će izvan sebe.
– Baš, kažem.
– A naravno, i ja sam malo razočaran.
– Zašto?
– Mislio sam da ćeš se preseliti ovamo.
– Tko zna? Možda ipak hoću.
– I ostavit ćeš Dexa?
– Mogao bi doći sa mnom.
– Misliš da bi to učinio?
– Možda.
Možda me voli dovoljno da bi za mnom pošao bilo kamo.
Spustila sam slušalicu i prionula na svoje zadatke, logirala sam se na pravnu bazu Lexis, pročešlja-vam i označavam slučaj za slučajem. Neprestano provjeravam e-poštu i čekam telefon da zazvoni. Prvo sam mislila da čekam Dexa, ali onda sam uzela telefon i nazvala ga, a i dalje osjećam bolnu prazninu. Tad mi je sinulo da čekam da mi se javi Darcy. Očekujem da će me nazvati svaki čas. Derati se na me-ne, govoriti mi gadosti, ali da će razgovarati sa mnom. Nekako komunicirati. Ali telefon mi nije zazvo-nio dok sam nastavila raditi u stanci za ručak. Oko četiri je napokon zazvonio telefon.
– Rachel? – zaurlala je Claire u telefon.
Okrenula sam očima. – Zdravo, Claire.''
– Ma što se to događa? – pita me i pravi se da nije pohvatala točne pojedinosti. Znam da ju je Darcy nahuškala na ovaj poziv. Možda me čak sad i sluša. To je čista, tipična Darcy. Sjetila sam se koliko je samo puta u srednjoj školi Annalise i mene uspjela obraditi da se primimo tog posla.
Nisam progutala udicu. Odrješito sam rekla Claire da za trideset minuta moram biti na sudu i da nemam vremena s njom raspravljati o tome.
– Dobro... – Osjetno je razočarana što nije dobila štofa. – Nazovi me kad budeš mogla...
Pazi da ne bih.
– Grozno mi je zbog vas obje. Predugo ste već prijateljice. Iz glasa joj frca lažno suosjećanje. Uživa u svom novom položaju Darcyne najbolje prijateljice. Zamišljam ih kako nose ogrlice – najbolje prija-teljice. Ako ih itko može vratiti u modu, to su onda Darcy i Claire.
– A-ha. – Nisam ništa odala. Claire će biti jedina žrtva mog raskola s Darcy koju se isplatilo podni-jeti. Više se ne moram praviti da mi je draga.
Srijeda je navečer. Tri dana poslije suočenja. Dex i ja bili smo sklupčani u krevetu kad je zazvonio telefon. Ovo će biti Darcy, pomislila sam. U istom dahu priželjkujem i pribojavam se njezina poziva, poziva koji se možda nikad neće dogoditi.
Nervozno sam se javila. – Halo?
– Zdravo, Rachel.
Annalise je. Zvuči umorno i na trenutak sam pomislila da je to zato što ju je Darcy uvukla u našu sagu. Pripremila sam se na nesigurnu i plahu bukvicu u Annaliseinu stilu. Umjesto toga začula sam ka-ko se u pozadini s usta novorođenčeta otima krik,
– Djevojčica je, rekla je Annalise. – Dobili smo djevojčicu!
Darcy je imala pravo, bila mi je prva misao prije nego što sam se raznježila. Vijest me ganula. Moja je prijateljica majka. – Čestitam! Kada?
– Prije dva sata. Osam četrdeset i dva. Ima dva kilograma osamsto.
– Kako se zove?
– Hannah Jane... Jane po tebi i Darcy.
Naše prijateljstvo s Annalise i krsno ime Jane jedine su dvije stvari koje još povezuju Darcy i mene.
– Annalise, silno sam dirnuta, kažem. – Nikad mi nisi rekla da razmišljaš o Jane.
– To je bilo iznenađenje.
– Hannah Jane. Prekrasno ime.
– Ona i jest prekrasna.
– Sliči li tebi?
– Ne znam. Moja mama tako kaže. Ali ja mislim da ima Gregov nos i stopala.
– Jedva čekam da je vidim.
– Kad ćeš doći kući?
– Uskoro. Obećavam.
Načas sam pomislila da se Darcy uspjela suzdržati da ne uvuče Annalise u naš skandal. Ali onda je ona rekla: – Rachel, ti i Darcy se morate pomiriti. Nazvala me sinoć. Htjela sam te zvati, ali odmah mi je potom puknuo vodenjak.
Tko bi drugi doli Darcy mogao izazvati trudove?
– Ma što da se dogodilo, može se popraviti, je li tako? – pita.
Želim je pitati što zna, o čemu ju je Darcy izvijestila. Ali jasno da se neću ponijeti kao ona. Ovo nije trenutak za bavljenje našom sapunicom. – Tako je, kažem. – Pusti sad to... Ovo je puno važnije. Ti imaš dijete!
– Imam dijete!
– Nečija si majka!
– Znam. To je tako lijep osjećaj.
– Jesi li već rekla Darcy?
– Još nisam. Sad ću je nazvati...
U sebi sam pomislila da otkrije li Darcy kako je Annalise prvo nazvala mene, to će je još više razja-riti. – Da, znam da moraš obaviti mnogo poziva. Poruči Gregu da mu čestitam. I svojim roditeljima... Tako mi je drago zbog tebe.
– Hvala ti, Rachel.
– Volim te, Annalise, osjećam kako mi naviru suze.
– I ja tebe volim.
Spustila sam slušalicu, svladana osjećajima koje ne mogu posve shvatiti. Znala sam da će se dijete roditi prije ili kasnije. A opet mi je realnost onog što se upravo dogodilo zaljuljala tlo pod nogama. An-nalise je majka. Ima kćer. To je trenutak o kojem smo ona, Darcy i ja razgovarale kao djevojčice. A sad će i Darcy roditi, a mene neće čak ni nazvati kad se to dogodi. Čut ću to iz druge ruke. Nije tako trebalo biti. Annaliseino dijete samo je još uvećalo tragediju našeg rascjepa. Nikad mi se dobra vijest nije čini-la u isti mah toliko gorka i slatka.
– Annalise je rodila? – pitao je Dex kad sam se vratila u krevet.
– Jest. Djevojčicu... Hannu Jane, rekla sam, a onda briznula u plač. Prvi sam se put iz sve snage ras-plakala pred Dexom. Onako kad ti je cijelo lice podbuhlo, ružno i mokro, a ti ne možeš disati kroz nos i osjećaš kako ti raste pritisak u glavi. Znam da ću ujutro imati migrenu ako ne prestanem. Ali ne mogu. Okrenula sam se od Dexa i ridam. Dex me čvrsto obujmio rukama i pokušava me utješiti, ali ne pita zašto točno plačem. Možda zato što razumije. Možda zato što zna da nije vrijeme za pitanja. Kakav god razlog imao, nikad ga nisam više voljela. Dopustila sam da me poljubi. Uzvratila sam mu poljubac. Vodili smo ljubav prvi put poslije Darcy.
16 Re: Emily Giffin – Nešto posuđeno Sub Jan 28, 2012 4:33 am
Margita
Administrator
Dvadeset pet
Darcy je sutradan napokon stupila u kontakt s Dexom. Odmah me nazvao da me izvijesti.
Srce mi je poskočilo. Nije me prošao strah da će Darcy nekako vratiti Dexa sebi, povući svoju trud-noću, predomisliti se, iznova ispisati povijest. – Sve mi reci, kažem.
Dex je sažeo njihov razgovor ili, točnije, Darcyne zahtjeve: ostatak svojih stvari mora odnijeti u ro-ku od sedam dana – u radno vrijeme – ili će ih ona izbaciti sa smećem. Mora ostaviti ključeve. Namješ-taj će ostati, osim stola koji ju je on – išikanirao – da kupi, komode – s kojom je došao u taj vic od ve-ze, i – ružnih svjetiljki – od Dexterove majke. Njezinim roditeljima mora vratiti novac za njezinu vjen-čanicu i nepovratne pologe za vjenčanje, koji obuhvaćaju praktički sve, u iznosu većem od pedeset ti-suća dolara. Ona će obaviti povrat svadbenih darova. Dijamantni prsten koji je zamijenio tek nekoliko dana prije njihova raskida zadržat će.
Pričekala sam da dovrši, a onda rekla: – Prilično zaguljeni uvjeti, slažeš se?
– Moglo bi se reći.
– Trebali biste podijeliti svadbene troškove, rekla sam. – Ona nosi tuđe dijete!
– Kao da ne znam.
– A taj je prsten formalno tvoj, kažem. – Prema njujorškom zakonu. Niste bili u braku. Prsten dobi-va samo ako ste u braku.
– Briga me, kaže. – Ne vrijedi se oko toga natezati.
– A što je sa stanom? Ti si se u njega doselio prvi.
– Znam... Ali sad ga više i ne želim. Ni namještaj, kaže.
Drago mi je što tako misli. Ne mogu zamisliti da ga ikad posjetim u Darcynu starom stanu.
– Što misliš, kamo ćeš se preseliti?
– Ma živjet ću s tobom.
– Stvarno?
– To je bila šala, Rach... S time ćemo još malo pričekati. – Nasmijala sam se. – A... Da. Dobro.
Malo sam razočarana, ali uglavnom mi je laknulo. Imam osjećaj da bih s Dexom mogla živjeti od-mah, ali želim da to uspije, da bude kako treba, pa ne vidim zašto bismo trčali pred rudo.
– Jutros sam okrenuo neke brojeve... Našao sam dvosobni stan na East Endu. Mogao bi biti baš po mjeri.
Baš po mjeri. Kao što si ti bio po mojoj.
– Kako će Darcy sama plaćati stanarinu? – pitam, više iz znatiželje nego iz brige, iako je dio mene zabrinut za njezinu dobrobit, kako će se snaći, što će biti s njom i njezinim djetetom. Ne mogu pritisnu-ti gumb pa prestati voditi brigu o Darcy nakon što sam cijeli život pazila na nju.
– Možda će se Marcus useliti k njoj, kaže Dex.
– Misliš?
– Pa ipak će dobiti dijete.
– Valjda. Ali misliš li stvarno da će se vjenčati? – pitam.
– Pojma nemam. Nije me briga, kaže.
– Da ti se nije možda Marcus javio?
– A-a... A tebi?
– Nije.
– Mislim da nam se i neće.
– Hoćeš li ti njega nazvati?
– Možda jednom. Sada ne.
– Hmmm, rekla sam, pomislivši da ću jednog dana i ja možda nazvati Darcy. Iako će prije toga si-gurno proći jako puno vremena. – To je znači bilo sve? Je li spomenula mene?
– Nije. Bio sam šokiran. Za nju je to nevjerojatno suzdržano. Sigurno je netko drila sve u šesnaest.
– Bome baš. Suzdržanost nije Darcyn stil.
– Ali dosta o njoj, kaže Dex. – Zaboravimo na nju neko vrijeme.
– Hoću ako ćeš i ti.
– Što bi htjela raditi večeras?"pita Dex. – Mislim da ću se odavde uspjeti izvući u pristojno vrijeme. Kakav je tvoj raspored?
Sad je pet, a meni je ostalo bar još četiri sata posla, ali rekla sam mu da mogu izaći bilo kad.
– Da se nađemo u osam?
– Može. Gdje?
– Daj da nešto skuhamo kod tebe. To još nikad nismo.
– Dobro, ali... Ja ne znam kuhati, priznajem.
– Znaš, znaš.
– Ne, stvarno ne znam. Ozbiljno.
– Kuhanje je lako, on će. – Sve rješavaš u hodu.
Nasmiješila sam se. – To znam.
Na kraju krajeva, u posljednje sam vrijeme to više-manje i radila.
Sat vremena poslije iz ureda sam otišla kući, ne hajući hoću li naletjeti na Lesa. Dizalom sam se spustila u predvorje, a onda dva niza pomičnih stuba do postaje Grand Central. Zastala sam diveći se veličanstvenom glavnom terminalu, toliko poznatom i toliko isprepletenim s poslom da mi njegova lje-pota u svakodnevici nekako promakne. Proučavam mramorna stubišta s obje strane kolodvorske hale, prozore s lukovima, dramatične bijele stupove i tirkizni strop oslikan zviježđima što se diže nebu pod oblake. Promatram ljude, uglavnom u poslovnoj odjeći, kako se u svim smjerovima kreću prema vla-kovima što voze u predgrađa, podzemnoj što seže u svaki kutak New Yorka, i mnoštvu izlaza na pro-metne gradske ulice. Bacila sam pogled na sat u središtu terminala i upijam njegovo filigransko lice. Točno šest sati. Rano je.
Polako hodam prema Grand Central Marketu, prostoru koji čine pojedinačni štandovi na kojima se prodaju gurmanske slastice, smještenoj na istočnoj strani hale. Često sam tim prolazom išla s Hillary i ponekad kupila čokoladnu okruglicu da imamo nešto uz kavu iz Starbucksa. Ali večeras sam na važni-joj misiji. Idem od štanda do štanda, punim ruke delikatesama: tvrdim i mekim sirevima, svježe peče-nim kruhovima, sicilijanskim zelenim maslinama, talijanskim peršinom, svježim origanom, savršenom glavicom slatkog crvenog luka, češnjakom, uljima i začinima, tjesteninom, crvenim, zelenim i žutim plodovima, skupim chardonnayom i dvama delikatnim, restoranski savršenim kolačima. Iz prolaza sam izašla na Lexingtonu, prošavši pokraj improviziranog reda taksija i vreve razdraženih putnika u smjeru središnjeg dijela grada. Odlučila sam da ću kući pješice. Vrećice su mi teške, ali ne marim. Ne nosim aktovku punu pravnih knjiga i slučajeva; nosim večeru za Dexa i sebe.
Kad sam se vratila u stan, rekla sam Joseu da pusti Dexa gore kada dođe. – Ne moraš više pozvoniti da pitaš za njega.
Namignuo je i pritisnuo mi gumb na dizalu. – Aaa. Znači, ozbiljno je! To je dobro.
– Dobro je, ponovila sam nasmiješeno.
Trenutak kasnije slažem namirnice na pult – više hrane nego što je moj stan ikad odjedanput vidio. Stavila sam chardonnay u hladnjak, pustila klasičnu glazbu i potražila kuharicu koju mi je majka daro-vala prije bar četiri Božića, kuharicu koju nikad prije nisam upotrijebila. Prolistala sam sjajne, netaknu-te stranice i našla recept za salatu i tjesteninu koji sadrži otprilike one sastojke koje imam. A onda sam našla pregaču – još jedan djevičanski dar – i prihvatila se guljenja, sjeckanja i pirjanja. Pogledavam u kuharicu radi orijentacije, ali ne držim se svake upute precizno. Peršin sam zamijenila bosiljkom, oci-jeđene kapare zaobišla. Večera neće biti savršena, ali polako shvaćam da nije važno savršenstvo. Zap-ravo te upravo ono može uništiti ako mu to dopustiš.
Presvukla sam se, izabrala bijelu ljetnu haljinu s izvezenim ružičastim cvjetovima. Zatim sam posta-vila stol, stavila kuhati vođu za našu tjesteninu, zapalila svijeće i otvorila bocu chardonnaya, natočila dvije čaše, iz svoje pijuckam. Bacila sam pogled na svoj sat. Još deset minuta. Deset minuta da sjedim i razmišljam o svom novom životu, o tome kakav je to osjećaj biti Dexova službena, jedina ljubav. Ugni-jezdila sam se na kauču, zažmirila, duboko udahnula. Fini mirisi i prelijepe, čiste note ispunjavaju moj stan. Mir i spokoj preplavljuju me dok pročešljavam odsutnost bilo kakvih negativnih osjećaja: nisam ljubomorna, nisam zabrinuta, nisam preplašena, nisam osamljena.
Tek mi je tad sinulo da bi ono što osjećam moglo zapravo biti istinska sreća. Čak i radost. Tijekom prošlih nekoliko dana, kad sam osjetila kako me taj osjećaj počinje žariti oko srca, palo mi je na um da ključ sreće ne treba tražiti u muškarcu. Da bi se samostalna, jaka žena trebala osjećati ispunjeno i pot-puno bez ikoga. To je možda istina. A nadam se da bih bez Dexa u svom životu nekako uspjela naći zadovoljstvo. Ali zapravo se s Dexom osjećam slobodnije nego što sam se ikad osjećala dok sam bila sama. Sebi sam više nalik kad sam s njim nego kad sam bez njega. Možda prava ljubav tako djeluje.
A ja Dexa volim. Voljela sam ga od samog početka, još na pravnom fakultetu, kad sam sebi glumila da nije moj tip. Volim ga zbog njegove inteligencije, njegove senzibilnosti, njegove hrabrosti. Volim ga potpuno, bezuvjetno i bezrezervno. Volim ga dovoljno da riskiram. Volim ga dovoljno da žrtvujem pri-jateljstvo. Volim ga dovoljno da prihvatim vlastitu sreću i iskoristim je da bih zauzvrat usrećila njega.
Na vratima se začulo kucanje. Ustala sam da ih otvorim. Spremna sam.
Dvadeset šest
Subota je, ono što je trebalo biti Darcyna i Dexterova prva bračna noć. S Dexom sam u 7B, baru gdje je sve počelo na pragu mog tridesetog rođendana. Sjedimo u istom separeu. Moja je ideja bila da se vratimo ovamo. Predložila sam to u šali, ali zapravo sam osjećala snažnu potrebu da se vratim i oži-vim ono što sam osjećala prije nego što je sve počelo. Želim pitati Dexa osjeća li ikakvu sjetu večeras, ali umjesto toga prepričala sam mu zgodu o Lesu – kako me oprao na hodniku što nisam citirala strani-cu presude na koju se pozivam u prvoj verziji podneska.
– Taj mi se tip čini baš pravi jadnik... Zar ne možeš raditi s nekim drugim?
– Ne. Njegova sam osobna robinja. Monopolizira moje vrijem i sad me ostali partneri neće tražiti da radim na njihovim predmetima zato što Les obavezno odigra na šefovsku kartu i ostavi ih na cjedilu. U klopci sam.
– Pomišljaš li ikad na to da odeš u drugi ured?
– Ponekad. Evo baš sam danas počela prepravljati svoj životopis. Možda napustim pravo općenito, iako nemam pojma čime bih se bavila.
– Toliko bi ti toga dobro išlo, kaže Dex, zakimavši odano glavom.
Dodala sam – dobra podrška – sve duljem popisu onog što volim kod njega.
Palo mi je na pamet da mu kažem za svoju zamisao o privremenoj selidbi u London, pitajući se bi li pošao sa mnom. Ali večeras nije trenutak za taj razgovor. Dovoljno nam se toga već kuha ispod površi-ne. Sigurno razmišlja o njoj, misli što bi bilo da je bilo? Kako i ne bi?
– Idem na džuboks pustiti neke pjesme, kažem.
– Hoćeš da idem s tobom?
– Ne. Odmah se vraćam.
– Izaberi neke dobre, može?
Pogledala sam ga u stilu, pa imaj malo vjere u mene. Otputila sam se do džuboksa. pokraj para što je u tišini pušio. Gurnula sam zgužvanog petaka u otvor. Stroj mi je novčanicu triput ispljunuo natrag, ali strpljiva sam, ravnam rubove na bedru dok je konačno ne prihvati. Prebirem po pjesmama, svaku pom-no odvagujem. Biram pjesme koje Dex voli i one koje me podsjećaju na naše prvo zajedničko ljeto. I naravno da sam pustila Thunder Road. Bacila sam pogled na Dexa koji se doima duboko zamišljen. Najednom je pogledao prema meni i mahnuo, sa šašavim osmijehom na licu. Vratila sam se natrag i uvukla pokraj njega. Dok prebacuje ruku oko mene, val emocija ostavlja me bez daha.
– Pa. hej, kaže tonom koji mi govori da zna točno kako se osjećam.
– Hej, uzvraćam mu istim tonom.
Jedan smo od onih parova koje sam nekad gledala, misleći kako nikad neću biti uključena u nešto tako posebno. Sjećam se kako sam se tješila da to vjerojatno izgleda ljepše nego što zapravo jest. Sret-na sam što sam se u tome prevarila.
Smiješim se glave okrenute uvis Dexteru, dok mi pogled počiva na malenoj mrlji na njegovoj lijevoj obrvi, praznom prostoru gdje bi trebale biti možda tri ili četiri dlačice.
– Što se tu dogodilo? – pitam, posegnuvši da mu dotaknem obrvu. Vrške prstiju lagano sam nasloni-la na tu točku.
– A, to. To je ožiljak. Pao sam dok sam kao klinac igrao hokej. Dlačice nisu tu nikad više ponovno izrasle.
Zapitala sam se zašto to nisam prije primijetila i shvatila da nisam znala da je igrao hokej. Toliko toga još ne znam o Dexu. Ali sad imamo vremena. Vrijeme se pred nama proteže u beskraj. Proučavala sam mu lice ne bih li na njemu još što otkrila dok se on nije nesigurno nasmijao. Nasmijala sam se i ja, a naši su osmijesi potom u isti mah iščezli. Pijemo svoj Newcastle u lagodnoj tišini.
– Dex? – kažem nakon duge stanke.
– Da?
– Nedostaje li ti ona?
– Ne, kaže odlučno. Dah mu je topao u mom uhu. – S tobom sam. Ne.
Osjećam da je to istina.
– Zar nisi večeras nimalo tužan?
– Ni najmanje. – Poljubio me u obraz sa strane. – Ovaj sam čas štošta. Ali ne i tužan.
– Fino, kažem ja. – Drago mi je.
– Kako se ti osjećaš? Nedostaje li tebi? – pita.
Razmotrila sam njegova pitanja. Pretežno sam sretna, ali s natruhom nostalgije, razmišljam o svemu onome što sam dijelila s Darcy. Naši su životi dosad bili toliko isprepleteni – za nju sam vezivala toliko događaja. Bubnjanje u povorci za dvjestogodišnjicu. Vezivanje žutih vrpca oko stabla u mom dvorištu za vrijeme iranske talačke krize. Gledale smo kako Challenger pada s neba, Zid se ruši u Njemačkoj, Sovjetski Savez raspada. Doznale smo za smrt princeze Diane, sudbinu Johna F. Kennedyja mlađeg. Žalovale nakon 11. rujna. Sve sam to proživjela uz Darcy. A tu je i naš osobni historijat. Uspomene koje samo mi dijelimo. Stvari koje nitko drugi pod Bogom ne bi shvatio.
Dex me napeto gleda, Čeka moj odgovor.
– Da, napokon sam rekla, pomalo se ispričavajući. – Nedostaje mi. Ne mogu si pomoći.
Kimnuo je kao da razumije. Pitam se zašto meni nedostaje, a Dexu ne. Možda zato što je ja pozna-jem toliko dulje. Ili je možda stvar u samoj naravi prijateljstva u odnosu na intimnu vezu. Od nekog se možeš udaljiti, naći nekog drugog, jednostavno se odljubiti. Ali prijateljstvo nije igra s nultom sumom pa na temelju toga pretpostavljaš da će trajati vječno, pogotovo staro prijateljstvo. Uzimaš njegovu du-govječnost zdravo za gotovo, a možda je upravo zbog toga tako dragocjeno. Čak i kad je Dex bacio one duple šestice, nisam mislila da će to biti Darcyn i moj kraj.
Zamišljam je sad, pitam se što osjeća baš u ovom času. Je li melankolična kao i ja? Ili samo srdita? Je li s Marcusom ili Claire? Ili je sama pa žalosno lista naš srednjoškolski godišnjak i stare Dexove sli-ke? Nedostajem li i ja njoj? Hoćemo li ikad više opet biti prijateljice, oprezno se dogovarati da se na-đemo na ručku ili kavi, koračić po koračić vraćati se na staro? Možda ćemo se ona i ja smijati tom lu-dom ljetu kad je jedna od nas još imala dvadeset i neku. Ali sumnjam u to. Ovaj se jaz ne može premo-stiti, pogotovo ako Dex i ja ostanemo zajedno. Našem je prijateljstvu vjerojatno zauvijek došao kraj, a tako je možda i najbolje. Možda je Ethan imao pravo; došlo je vrijeme da mi Darcy prestane biti mjer-na jedinica za vlastiti život.
Prešla sam rukom niz svoju čašu, čudeći se koliko se toga promijenilo u tako kratkom vremenu. Ko-liko sam se ja promijenila. Udovoljavala sam roditeljima, bila poslušna prijateljica. Donosila sam si-gurne, odmjerene odluke i nadala se da će mi se život sam posložiti. A onda sam se zaljubila u Dexa i to i dalje doživljavala kao nešto što mi se događa. Nadala sam se da će on sve dovesti u red ili da će se umiješati sudbina. Ali shvatila sam da svoju sreću kuješ sam, da nešto moraš i izgubiti ako se boriš za ono što želiš. A kad su ulozi visoki, gubici mogu biti utoliko veći.
Dex i ja dugo smo razgovarali, pretresli doslovce svaki trenutak svog ljeta, sve smo zabilježili – i li-jepo i loše. Uglavnom smo se smijali, a meni su oči zasuzile samo jedanput kad smo došli do onog dije-la gdje mi je rekao da će se oženiti s Darcy. Rekla sam mu kako sam bacila naše kockice kad je izašao iz mog stana. Kaže da mu je žao. Ja sam rekla da mu nema zašto biti žao, da mu nije imalo zašto biti tada, a pogotovo sada.
A tad, prije same ponoći, začuo se onaj slatki zvuk usne harmonike koja je u početku svirala polaga-no, a onda uhvatila zamah prije nego što je Bruce zapjevao: Vrata su se zalupila, Maryna haljina zavi-jorila.
Osmijeh se razlio Dexovim licem, oči su mu blistave i osobito zelene. Privukao me na prsa i u uho mi rekao: – Drago mi je što sad ne jedemo tortu.
– I meni isto, prošaptala sam.
Dex me grli dok slušamo Brucea, njegove riječi pripovijedaju našu priču.
Hej, što nam drugo sad preostaje
osim da spustimo prozore i pustimo vjetar da ti otpuhne kosu s lica,
pa noć puca pred nama
ove dvije trake mogu nas odvesti bilo kamo.
Palo mi je na pamet kako je ova noć kraj i početak. Ali ovaj put prihvaćam oboje. Posljednji je stih Thunder Roada ispunio bar: I odlazim odavde da bih pobijedio.
– Hoćeš da odemo sad? – pitam Dexa.
Kimnuo je. – Hoću.
Ustali smo i prošli kroz zadimljeni bar, izašavši iz 7B prije nego što je zasvirala sljedeća pjesma. Prekrasna je vedra noć u čijem se zraku osjeća lagana studen. Dolazi jesen. Uhvatila sam Dextera za ruku dok šećemo Avenijom B, u potrazi za žutim taksijem koji ide u pravom smjeru.
Darcy je sutradan napokon stupila u kontakt s Dexom. Odmah me nazvao da me izvijesti.
Srce mi je poskočilo. Nije me prošao strah da će Darcy nekako vratiti Dexa sebi, povući svoju trud-noću, predomisliti se, iznova ispisati povijest. – Sve mi reci, kažem.
Dex je sažeo njihov razgovor ili, točnije, Darcyne zahtjeve: ostatak svojih stvari mora odnijeti u ro-ku od sedam dana – u radno vrijeme – ili će ih ona izbaciti sa smećem. Mora ostaviti ključeve. Namješ-taj će ostati, osim stola koji ju je on – išikanirao – da kupi, komode – s kojom je došao u taj vic od ve-ze, i – ružnih svjetiljki – od Dexterove majke. Njezinim roditeljima mora vratiti novac za njezinu vjen-čanicu i nepovratne pologe za vjenčanje, koji obuhvaćaju praktički sve, u iznosu većem od pedeset ti-suća dolara. Ona će obaviti povrat svadbenih darova. Dijamantni prsten koji je zamijenio tek nekoliko dana prije njihova raskida zadržat će.
Pričekala sam da dovrši, a onda rekla: – Prilično zaguljeni uvjeti, slažeš se?
– Moglo bi se reći.
– Trebali biste podijeliti svadbene troškove, rekla sam. – Ona nosi tuđe dijete!
– Kao da ne znam.
– A taj je prsten formalno tvoj, kažem. – Prema njujorškom zakonu. Niste bili u braku. Prsten dobi-va samo ako ste u braku.
– Briga me, kaže. – Ne vrijedi se oko toga natezati.
– A što je sa stanom? Ti si se u njega doselio prvi.
– Znam... Ali sad ga više i ne želim. Ni namještaj, kaže.
Drago mi je što tako misli. Ne mogu zamisliti da ga ikad posjetim u Darcynu starom stanu.
– Što misliš, kamo ćeš se preseliti?
– Ma živjet ću s tobom.
– Stvarno?
– To je bila šala, Rach... S time ćemo još malo pričekati. – Nasmijala sam se. – A... Da. Dobro.
Malo sam razočarana, ali uglavnom mi je laknulo. Imam osjećaj da bih s Dexom mogla živjeti od-mah, ali želim da to uspije, da bude kako treba, pa ne vidim zašto bismo trčali pred rudo.
– Jutros sam okrenuo neke brojeve... Našao sam dvosobni stan na East Endu. Mogao bi biti baš po mjeri.
Baš po mjeri. Kao što si ti bio po mojoj.
– Kako će Darcy sama plaćati stanarinu? – pitam, više iz znatiželje nego iz brige, iako je dio mene zabrinut za njezinu dobrobit, kako će se snaći, što će biti s njom i njezinim djetetom. Ne mogu pritisnu-ti gumb pa prestati voditi brigu o Darcy nakon što sam cijeli život pazila na nju.
– Možda će se Marcus useliti k njoj, kaže Dex.
– Misliš?
– Pa ipak će dobiti dijete.
– Valjda. Ali misliš li stvarno da će se vjenčati? – pitam.
– Pojma nemam. Nije me briga, kaže.
– Da ti se nije možda Marcus javio?
– A-a... A tebi?
– Nije.
– Mislim da nam se i neće.
– Hoćeš li ti njega nazvati?
– Možda jednom. Sada ne.
– Hmmm, rekla sam, pomislivši da ću jednog dana i ja možda nazvati Darcy. Iako će prije toga si-gurno proći jako puno vremena. – To je znači bilo sve? Je li spomenula mene?
– Nije. Bio sam šokiran. Za nju je to nevjerojatno suzdržano. Sigurno je netko drila sve u šesnaest.
– Bome baš. Suzdržanost nije Darcyn stil.
– Ali dosta o njoj, kaže Dex. – Zaboravimo na nju neko vrijeme.
– Hoću ako ćeš i ti.
– Što bi htjela raditi večeras?"pita Dex. – Mislim da ću se odavde uspjeti izvući u pristojno vrijeme. Kakav je tvoj raspored?
Sad je pet, a meni je ostalo bar još četiri sata posla, ali rekla sam mu da mogu izaći bilo kad.
– Da se nađemo u osam?
– Može. Gdje?
– Daj da nešto skuhamo kod tebe. To još nikad nismo.
– Dobro, ali... Ja ne znam kuhati, priznajem.
– Znaš, znaš.
– Ne, stvarno ne znam. Ozbiljno.
– Kuhanje je lako, on će. – Sve rješavaš u hodu.
Nasmiješila sam se. – To znam.
Na kraju krajeva, u posljednje sam vrijeme to više-manje i radila.
Sat vremena poslije iz ureda sam otišla kući, ne hajući hoću li naletjeti na Lesa. Dizalom sam se spustila u predvorje, a onda dva niza pomičnih stuba do postaje Grand Central. Zastala sam diveći se veličanstvenom glavnom terminalu, toliko poznatom i toliko isprepletenim s poslom da mi njegova lje-pota u svakodnevici nekako promakne. Proučavam mramorna stubišta s obje strane kolodvorske hale, prozore s lukovima, dramatične bijele stupove i tirkizni strop oslikan zviježđima što se diže nebu pod oblake. Promatram ljude, uglavnom u poslovnoj odjeći, kako se u svim smjerovima kreću prema vla-kovima što voze u predgrađa, podzemnoj što seže u svaki kutak New Yorka, i mnoštvu izlaza na pro-metne gradske ulice. Bacila sam pogled na sat u središtu terminala i upijam njegovo filigransko lice. Točno šest sati. Rano je.
Polako hodam prema Grand Central Marketu, prostoru koji čine pojedinačni štandovi na kojima se prodaju gurmanske slastice, smještenoj na istočnoj strani hale. Često sam tim prolazom išla s Hillary i ponekad kupila čokoladnu okruglicu da imamo nešto uz kavu iz Starbucksa. Ali večeras sam na važni-joj misiji. Idem od štanda do štanda, punim ruke delikatesama: tvrdim i mekim sirevima, svježe peče-nim kruhovima, sicilijanskim zelenim maslinama, talijanskim peršinom, svježim origanom, savršenom glavicom slatkog crvenog luka, češnjakom, uljima i začinima, tjesteninom, crvenim, zelenim i žutim plodovima, skupim chardonnayom i dvama delikatnim, restoranski savršenim kolačima. Iz prolaza sam izašla na Lexingtonu, prošavši pokraj improviziranog reda taksija i vreve razdraženih putnika u smjeru središnjeg dijela grada. Odlučila sam da ću kući pješice. Vrećice su mi teške, ali ne marim. Ne nosim aktovku punu pravnih knjiga i slučajeva; nosim večeru za Dexa i sebe.
Kad sam se vratila u stan, rekla sam Joseu da pusti Dexa gore kada dođe. – Ne moraš više pozvoniti da pitaš za njega.
Namignuo je i pritisnuo mi gumb na dizalu. – Aaa. Znači, ozbiljno je! To je dobro.
– Dobro je, ponovila sam nasmiješeno.
Trenutak kasnije slažem namirnice na pult – više hrane nego što je moj stan ikad odjedanput vidio. Stavila sam chardonnay u hladnjak, pustila klasičnu glazbu i potražila kuharicu koju mi je majka daro-vala prije bar četiri Božića, kuharicu koju nikad prije nisam upotrijebila. Prolistala sam sjajne, netaknu-te stranice i našla recept za salatu i tjesteninu koji sadrži otprilike one sastojke koje imam. A onda sam našla pregaču – još jedan djevičanski dar – i prihvatila se guljenja, sjeckanja i pirjanja. Pogledavam u kuharicu radi orijentacije, ali ne držim se svake upute precizno. Peršin sam zamijenila bosiljkom, oci-jeđene kapare zaobišla. Večera neće biti savršena, ali polako shvaćam da nije važno savršenstvo. Zap-ravo te upravo ono može uništiti ako mu to dopustiš.
Presvukla sam se, izabrala bijelu ljetnu haljinu s izvezenim ružičastim cvjetovima. Zatim sam posta-vila stol, stavila kuhati vođu za našu tjesteninu, zapalila svijeće i otvorila bocu chardonnaya, natočila dvije čaše, iz svoje pijuckam. Bacila sam pogled na svoj sat. Još deset minuta. Deset minuta da sjedim i razmišljam o svom novom životu, o tome kakav je to osjećaj biti Dexova službena, jedina ljubav. Ugni-jezdila sam se na kauču, zažmirila, duboko udahnula. Fini mirisi i prelijepe, čiste note ispunjavaju moj stan. Mir i spokoj preplavljuju me dok pročešljavam odsutnost bilo kakvih negativnih osjećaja: nisam ljubomorna, nisam zabrinuta, nisam preplašena, nisam osamljena.
Tek mi je tad sinulo da bi ono što osjećam moglo zapravo biti istinska sreća. Čak i radost. Tijekom prošlih nekoliko dana, kad sam osjetila kako me taj osjećaj počinje žariti oko srca, palo mi je na um da ključ sreće ne treba tražiti u muškarcu. Da bi se samostalna, jaka žena trebala osjećati ispunjeno i pot-puno bez ikoga. To je možda istina. A nadam se da bih bez Dexa u svom životu nekako uspjela naći zadovoljstvo. Ali zapravo se s Dexom osjećam slobodnije nego što sam se ikad osjećala dok sam bila sama. Sebi sam više nalik kad sam s njim nego kad sam bez njega. Možda prava ljubav tako djeluje.
A ja Dexa volim. Voljela sam ga od samog početka, još na pravnom fakultetu, kad sam sebi glumila da nije moj tip. Volim ga zbog njegove inteligencije, njegove senzibilnosti, njegove hrabrosti. Volim ga potpuno, bezuvjetno i bezrezervno. Volim ga dovoljno da riskiram. Volim ga dovoljno da žrtvujem pri-jateljstvo. Volim ga dovoljno da prihvatim vlastitu sreću i iskoristim je da bih zauzvrat usrećila njega.
Na vratima se začulo kucanje. Ustala sam da ih otvorim. Spremna sam.
Dvadeset šest
Subota je, ono što je trebalo biti Darcyna i Dexterova prva bračna noć. S Dexom sam u 7B, baru gdje je sve počelo na pragu mog tridesetog rođendana. Sjedimo u istom separeu. Moja je ideja bila da se vratimo ovamo. Predložila sam to u šali, ali zapravo sam osjećala snažnu potrebu da se vratim i oži-vim ono što sam osjećala prije nego što je sve počelo. Želim pitati Dexa osjeća li ikakvu sjetu večeras, ali umjesto toga prepričala sam mu zgodu o Lesu – kako me oprao na hodniku što nisam citirala strani-cu presude na koju se pozivam u prvoj verziji podneska.
– Taj mi se tip čini baš pravi jadnik... Zar ne možeš raditi s nekim drugim?
– Ne. Njegova sam osobna robinja. Monopolizira moje vrijem i sad me ostali partneri neće tražiti da radim na njihovim predmetima zato što Les obavezno odigra na šefovsku kartu i ostavi ih na cjedilu. U klopci sam.
– Pomišljaš li ikad na to da odeš u drugi ured?
– Ponekad. Evo baš sam danas počela prepravljati svoj životopis. Možda napustim pravo općenito, iako nemam pojma čime bih se bavila.
– Toliko bi ti toga dobro išlo, kaže Dex, zakimavši odano glavom.
Dodala sam – dobra podrška – sve duljem popisu onog što volim kod njega.
Palo mi je na pamet da mu kažem za svoju zamisao o privremenoj selidbi u London, pitajući se bi li pošao sa mnom. Ali večeras nije trenutak za taj razgovor. Dovoljno nam se toga već kuha ispod površi-ne. Sigurno razmišlja o njoj, misli što bi bilo da je bilo? Kako i ne bi?
– Idem na džuboks pustiti neke pjesme, kažem.
– Hoćeš da idem s tobom?
– Ne. Odmah se vraćam.
– Izaberi neke dobre, može?
Pogledala sam ga u stilu, pa imaj malo vjere u mene. Otputila sam se do džuboksa. pokraj para što je u tišini pušio. Gurnula sam zgužvanog petaka u otvor. Stroj mi je novčanicu triput ispljunuo natrag, ali strpljiva sam, ravnam rubove na bedru dok je konačno ne prihvati. Prebirem po pjesmama, svaku pom-no odvagujem. Biram pjesme koje Dex voli i one koje me podsjećaju na naše prvo zajedničko ljeto. I naravno da sam pustila Thunder Road. Bacila sam pogled na Dexa koji se doima duboko zamišljen. Najednom je pogledao prema meni i mahnuo, sa šašavim osmijehom na licu. Vratila sam se natrag i uvukla pokraj njega. Dok prebacuje ruku oko mene, val emocija ostavlja me bez daha.
– Pa. hej, kaže tonom koji mi govori da zna točno kako se osjećam.
– Hej, uzvraćam mu istim tonom.
Jedan smo od onih parova koje sam nekad gledala, misleći kako nikad neću biti uključena u nešto tako posebno. Sjećam se kako sam se tješila da to vjerojatno izgleda ljepše nego što zapravo jest. Sret-na sam što sam se u tome prevarila.
Smiješim se glave okrenute uvis Dexteru, dok mi pogled počiva na malenoj mrlji na njegovoj lijevoj obrvi, praznom prostoru gdje bi trebale biti možda tri ili četiri dlačice.
– Što se tu dogodilo? – pitam, posegnuvši da mu dotaknem obrvu. Vrške prstiju lagano sam nasloni-la na tu točku.
– A, to. To je ožiljak. Pao sam dok sam kao klinac igrao hokej. Dlačice nisu tu nikad više ponovno izrasle.
Zapitala sam se zašto to nisam prije primijetila i shvatila da nisam znala da je igrao hokej. Toliko toga još ne znam o Dexu. Ali sad imamo vremena. Vrijeme se pred nama proteže u beskraj. Proučavala sam mu lice ne bih li na njemu još što otkrila dok se on nije nesigurno nasmijao. Nasmijala sam se i ja, a naši su osmijesi potom u isti mah iščezli. Pijemo svoj Newcastle u lagodnoj tišini.
– Dex? – kažem nakon duge stanke.
– Da?
– Nedostaje li ti ona?
– Ne, kaže odlučno. Dah mu je topao u mom uhu. – S tobom sam. Ne.
Osjećam da je to istina.
– Zar nisi večeras nimalo tužan?
– Ni najmanje. – Poljubio me u obraz sa strane. – Ovaj sam čas štošta. Ali ne i tužan.
– Fino, kažem ja. – Drago mi je.
– Kako se ti osjećaš? Nedostaje li tebi? – pita.
Razmotrila sam njegova pitanja. Pretežno sam sretna, ali s natruhom nostalgije, razmišljam o svemu onome što sam dijelila s Darcy. Naši su životi dosad bili toliko isprepleteni – za nju sam vezivala toliko događaja. Bubnjanje u povorci za dvjestogodišnjicu. Vezivanje žutih vrpca oko stabla u mom dvorištu za vrijeme iranske talačke krize. Gledale smo kako Challenger pada s neba, Zid se ruši u Njemačkoj, Sovjetski Savez raspada. Doznale smo za smrt princeze Diane, sudbinu Johna F. Kennedyja mlađeg. Žalovale nakon 11. rujna. Sve sam to proživjela uz Darcy. A tu je i naš osobni historijat. Uspomene koje samo mi dijelimo. Stvari koje nitko drugi pod Bogom ne bi shvatio.
Dex me napeto gleda, Čeka moj odgovor.
– Da, napokon sam rekla, pomalo se ispričavajući. – Nedostaje mi. Ne mogu si pomoći.
Kimnuo je kao da razumije. Pitam se zašto meni nedostaje, a Dexu ne. Možda zato što je ja pozna-jem toliko dulje. Ili je možda stvar u samoj naravi prijateljstva u odnosu na intimnu vezu. Od nekog se možeš udaljiti, naći nekog drugog, jednostavno se odljubiti. Ali prijateljstvo nije igra s nultom sumom pa na temelju toga pretpostavljaš da će trajati vječno, pogotovo staro prijateljstvo. Uzimaš njegovu du-govječnost zdravo za gotovo, a možda je upravo zbog toga tako dragocjeno. Čak i kad je Dex bacio one duple šestice, nisam mislila da će to biti Darcyn i moj kraj.
Zamišljam je sad, pitam se što osjeća baš u ovom času. Je li melankolična kao i ja? Ili samo srdita? Je li s Marcusom ili Claire? Ili je sama pa žalosno lista naš srednjoškolski godišnjak i stare Dexove sli-ke? Nedostajem li i ja njoj? Hoćemo li ikad više opet biti prijateljice, oprezno se dogovarati da se na-đemo na ručku ili kavi, koračić po koračić vraćati se na staro? Možda ćemo se ona i ja smijati tom lu-dom ljetu kad je jedna od nas još imala dvadeset i neku. Ali sumnjam u to. Ovaj se jaz ne može premo-stiti, pogotovo ako Dex i ja ostanemo zajedno. Našem je prijateljstvu vjerojatno zauvijek došao kraj, a tako je možda i najbolje. Možda je Ethan imao pravo; došlo je vrijeme da mi Darcy prestane biti mjer-na jedinica za vlastiti život.
Prešla sam rukom niz svoju čašu, čudeći se koliko se toga promijenilo u tako kratkom vremenu. Ko-liko sam se ja promijenila. Udovoljavala sam roditeljima, bila poslušna prijateljica. Donosila sam si-gurne, odmjerene odluke i nadala se da će mi se život sam posložiti. A onda sam se zaljubila u Dexa i to i dalje doživljavala kao nešto što mi se događa. Nadala sam se da će on sve dovesti u red ili da će se umiješati sudbina. Ali shvatila sam da svoju sreću kuješ sam, da nešto moraš i izgubiti ako se boriš za ono što želiš. A kad su ulozi visoki, gubici mogu biti utoliko veći.
Dex i ja dugo smo razgovarali, pretresli doslovce svaki trenutak svog ljeta, sve smo zabilježili – i li-jepo i loše. Uglavnom smo se smijali, a meni su oči zasuzile samo jedanput kad smo došli do onog dije-la gdje mi je rekao da će se oženiti s Darcy. Rekla sam mu kako sam bacila naše kockice kad je izašao iz mog stana. Kaže da mu je žao. Ja sam rekla da mu nema zašto biti žao, da mu nije imalo zašto biti tada, a pogotovo sada.
A tad, prije same ponoći, začuo se onaj slatki zvuk usne harmonike koja je u početku svirala polaga-no, a onda uhvatila zamah prije nego što je Bruce zapjevao: Vrata su se zalupila, Maryna haljina zavi-jorila.
Osmijeh se razlio Dexovim licem, oči su mu blistave i osobito zelene. Privukao me na prsa i u uho mi rekao: – Drago mi je što sad ne jedemo tortu.
– I meni isto, prošaptala sam.
Dex me grli dok slušamo Brucea, njegove riječi pripovijedaju našu priču.
Hej, što nam drugo sad preostaje
osim da spustimo prozore i pustimo vjetar da ti otpuhne kosu s lica,
pa noć puca pred nama
ove dvije trake mogu nas odvesti bilo kamo.
Palo mi je na pamet kako je ova noć kraj i početak. Ali ovaj put prihvaćam oboje. Posljednji je stih Thunder Roada ispunio bar: I odlazim odavde da bih pobijedio.
– Hoćeš da odemo sad? – pitam Dexa.
Kimnuo je. – Hoću.
Ustali smo i prošli kroz zadimljeni bar, izašavši iz 7B prije nego što je zasvirala sljedeća pjesma. Prekrasna je vedra noć u čijem se zraku osjeća lagana studen. Dolazi jesen. Uhvatila sam Dextera za ruku dok šećemo Avenijom B, u potrazi za žutim taksijem koji ide u pravom smjeru.
Poruka [Strana 1 od 1]
Similar topics
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|
|
