GLAVA 11
EKSPERIMENTI
– Prvi lipnja; Kingovi sutra odlaze na more, a ja sam slobodna! Tri mjeseca praznika! Ka-ko ću samo uživati! – uskliknu Meg jednog toplog dana, vrativši se kući i zatekavši Jo ispru-ženu na sofi, u neobično iscrpljenom stanju, dok joj je Beth skidala prašnjave cipele, a Amy svima pravila osvježavajuću limunadu.
– Teta March je otišla danas, sreća moja! – reče Jo. – Bila sam u smrtnom strahu da će me pozvati da pođem s njom, jer, da jest, morala bih to shvatiti kao obavezu. No, u Plumfieldu je, kao što znate, zabavno kao na groblju, pa mi je draže ovako. Dok smo je otpremali, bila je strašna gužva, a ja sam se kočila svaki put kad bi me oslovila, jer sam se žurila da što prije završimo, pa sam zato bila neuobičajeno ljubazna i vrijedna, a bilo me strah da me na koncu ipak neće htjeti pustiti od sebe. Cvikala sam sve dok se nije smjestila u kočiju. Posljednji me užas dočekao kad je, već se odvozeći, iz kočije promolila glavu i zaustila: »Josyphine, hoćeš li?« Nisam čula što je rekla, jer sam se sramotno okrenula i pobjegla; zbilja sam trčala sve dok nisam zamaknula iza ugla. Tek tad sam se osjetila na sigurnom.
– Jadna Jo! Uletjela je kao da je progone medvjedi – reče Beth, majčinski masirajući ses-trine noge.
– Teta March prava je voluharica, jel' da? – primijetila je Amy, kritički kušajući svoj prip-ravak.
– Misliš valjda vampirica, a ne bezrepi miš; nije važno; prevruće je za cjepidlačenje o jezi-ku – mrmljala je Jo.
– Što ćete raditi preko praznika? – upitala je Amy, obzirno mijenjajući temu razgovora.
– Spavat ću dokasno i ništa neću raditi – odgovorila je Meg, iz dubine stolice za ljuljanje. – Cijelu sam zimu ranom zorom iskakala iz kreveta, dan za danom crnčeći za nekog drugog; zato ću se sada odmoriti i uživati samo za sebe.
– Hm! – reče Jo – meni ne odgovara takva cjelodnevna pospanost. Složila sam si hrpu knjiga, te ću sve slobodno vrijeme provesti čitajući na svome lijegalu, na staroj jabuci, i zez...
– Bez zezanja, molim! – upozorila ju je na jezičnu nečistoću Amy, vraćajući joj milo za drago, za vampire.
– Dobro, tada ovako – zabavljat ću se s Lauriejem, koji je ionako veliki zafrkant.
– Beth, a da i nas dvije neko vrijeme prestanemo s učenjem, i da se cijelo vrijeme igramo, kao što to kane djevojke? – predloži Amy.
– Pa, u redu, ako se s tim složi majka. Želim uvježbati neke nove pjesme, i moram opremiti svoju dječicu za ljeto; grozno su neuredna, i hitno im treba ljetna odjeća.
– Možemo li, majko? – upita Meg, okrećući se prema gospođi March, koja je u svome kutu sjedila i šivala.
– Uzmite tjedan dana za taj svoj eksperiment i provjerite kako vam ide. Mislim da ćete već u subotu uvečer shvatiti da je isključivo zabava bez ikakva posla jednako loša kao i isključivo posao bez zabave.
– Oh, ne, ne! Bit će to krasno, sigurno – rekla je Meg, samozadovoljno.
– Predlažem zdravicu, kako bi to rekao moj kompanjon Zgubidan Dangubić. Za vječni uži-tak, a protiv crnčenja – kliknula je Jo s čašom u ruci, dok je limunada obilazila već drugi krug.
Veselo su je popile i eksperiment je otpočeo leškarenjem koje je potrajalo ostatak dana. Sutradan Meg nije ustala sve do deset; ipak, nije joj se svidio samotnički doručak, a soba je izgledala neurednom i pustom, jer Jo nije promijenila vodu u vazama s cvijećem, Beth nije obrisala prašinu, a Amyne su knjige ležale razbacane po cijeloj prostoriji. Samo je »Marmeein kutak« bio pospremljen, kao i obično, pa je tu sjela »odmoriti i malo čitati«, što je značilo zijevati i maštati kakve bi lijepe ljetne haljine mogla kupiti od svoje plaće. Jo je jutro provela na rijeci, s Lauriejem, a poslijepodne čitajući »Veliki, veliki svijet« i plačući nad njim, gore, na jabuci. Beth je započela s prekopavanjem velikog ormara, u kojemu je stanovala njena obitelj; no, umorila se puno prije nego što je okončala potragu, pa je ovu neobičnu kuću za lutke ostavila u potpunom neredu, okrenuvši se klaviru i uživajući u činjenici da ne mora prati sude. Amy je uredila svoju sjenicu, odjenula najbolju bijelu haljinu, očešljala kovrče i sjela crtati, nadajući se da će je netko primijetiti i raspitati se tko je ta mlada umjetnica. Budući da se nitko nije pojavio, osim znatiželjnog vilinkonjica koji je sa zanimanjem promotrio njen rad, otišla je prošetati, uhvatio ju je pljusak, pa se kući vratila mokra od glave do pete.
Za vrijeme čaja usporedile su doživljaje, složivši se da su provele prekrasan, iako neobično dug dan. Meg, koja je poslijepodne obilazila trgovine i kupila »slatki plavi muslin« otkrila je – već iskrojivši haljinu – da se ne da prati, što ju je donekle razljutilo. Jo je, veslajući, ogrebla nos, a od previše čitanja počela ju je boljeti glava. Beth se je brinula zbog nereda u ormaru i zbog teškoća da odjednom nauči tri-četiri pjesme, a Amy je gorko žalila nad štetom na haljini, jer je sutradan bila pozvana na domjenak kod Katy Brown, pa sad nije imala što obući, kao jadna Flora McFlimsy. No, bile su to sitnice, te su pred majkom izjavile da im eksperimenti-ranje sjajno polazi za rukom. Ona nije rekla ni riječi, samo se nasmijala i uz Hanninu pomoć uradila nužno, pa je kuća opet bila lijepa, a kotačići u stroju domaćinstva okretali su se glatko, i bez smetnji. Bilo je nevjerojatno kakvo je čudno i neugodno stanje stvari proizveo proces »odmaranja i zabavljanja«. Dani su postajali sve duži i duži; vrijeme se mijenjalo, a s njim i raspoloženje; sve je opsjeo osjećaj nekakva nemira, pa je Sotona besposlenim rukama s lako-ćom povjerio mnogo zločestoća. Kao vrhunac luksuza, Meg je otpočela sa šivanjem. Uskoro je, međutim, shvatila da joj se vrijeme vuče sporije no ikad, pa je počela rezuckati sašiveno i kvariti ga, sve trudeći se uliakati odjeću a la Moffat. Jo je čitala dok je nisu izdale oči, pa su joj tako prisjele knjige; zbog svega se ovoga dodatno uzvrtjela, posvađavši se čak i s dobrodu-šnim Lauriejem; tako obeshrabrena, u jednome je trenutku čak očajnički zažalila što nije otiš-la s tetom March. Beth je bila prilično dobro, jer je stalno zaboravljala zakon »samo igra, bez rada« pa se polako vraćala starom načinu života, ispunjenu obavezama. Ipak, nešto je u zraku i na nju djelovalo, pa je i njena smirenost bila vidljivo narušena; do te mjere, štoviše, da je jednom prilikom zbilja protresla jadnu malu Joannu, rekavši joj da je »zločestica«. Amy je prošla najgore, jer nije imala prevelikog izbora; i tako, kad bi je sestre ostavile da se sama zabavi i pobrine za sebe, brzo je shvaćala da je njezino izobraženo i velevažno malo ja zapra-vo veliki teret. Nije voljela lutke; bajke su joj bile djetinjaste, a nije mogla crtati baš sve vri-jeme. Čajanke nisu bile nešto posebno, ni izleti, osim oni dobro organizirani. – Kad čovjek ima otmjenu kuću, prepunu krasnih djevojčica, ili kad putuje, takvo je ljetovanje divno; no, ostati kod kuće s tri sebične sestre i odraslim dječakom previše je čak i za Boazovo strpljenje – prigovorila je gđica Krivo-Ime-Kriva-Riječ, nakon samo nekoliko dana uživanja, frktanja i dosade.
Ni jedna nije željela otvoreno priznati da im je dosta eksperimentiranja; no, u petak je na-večer svaka u sebi priznala da joj je drago što je tjedan na izmaku. Želeći da im ova lekcija ostane u pamćenju, duhovita gospođa March odlučila je svoj test okončati na odgovarajući način: u subotu je Hanni dala slobodno, a djevojke pustila da u potpunosti uživaju u rezulta-tima igre.
Kad su u subotu ujutro ustale, u kuhinji nije bilo vatre, u blagovaonici doručka, u kući majke.
– Za Boga miloga! Sto se dogodilo? – vrisnula je Jo, unezvjereno gledajući oko sebe.
Meg se ustrčala uza stube, te se uskoro vratila, s izrazom olakšanja i čuđenja na licu, i kao malko posramljena.
– Majka nije bolesna, samo je jako umorna, pa kaže da će cio dan ostati u sobi, i da mi na-pravimo što treba, što bolje možemo. To mi baš ne sliči na nju, ali kaže da joj je ovaj tjedan bio strašno naporan, i da zato ne rogoborimo, već se same pobrinemo za sebe.
– To nije teško i kao zamisao mi se jako sviđa; zapravo već gorim od želje da nešto radim – odnosno, znate, za nekom novom zabavom – brzo je dodala Jo.
Malo posla svima im je bilo dobrodošlo, te su ga se primile poletno i s puno volje. Ali, nije prošlo dugo a već su shvatile smisao Hannine poslovice da »vodit' kuću nije šala«. U smočni-ci je bilo mnogo hrane, pa su Meg i Jo učas spremile doručak, a Beth i Amy postavile stol, čudeći se pritom zašto se posluga žali na težak posao.
– Odnijet ću doručak gore, majci, iako je rekla da na nju ne moramo misliti, jer će se sama pobrinuti za sebe – reče Meg, koja je, za čajnikom, predsjedala doručkom kao kakva matrona.
Tako doručak bi serviran na platicu i odnesen na kat, i to s kuharičinim pozdravima, prije nego što se i jedna latila jela. Čaj je bio jako gorak, omlet zagoren, a lepinjice posute sodom bikarbonom; ipak, gospoda March je sa zahvalnošću dočekala ovaj objed, te mu se – kad je Jo za sobom zatvorila vrata – od srca nasmijala.
– Jadnice male, bit će im teško, ali se neće previše izmučiti. Neka im ovaj dan bude škola za ubuduće – reče samoj sebi, vadeći ukusniju hranu kojom se još prije opskrbila, bacivši prethodno nejestiv doručak, a da pritom nije povrijedila ničije osjećaje – mala majčinska pre-vara, nikom na štetu.
Prizemlje je za to vrijeme odjekivalo od prosvjeda, a glavna je kuharica očajavala nad promašajem. – Bez brige, ja ću spremiti ručak i poslužiti ga; ti budi gospoda, čuvaj ruke, pos-jećuj prijateljice i zapovijedaj mi – rekla je Jo, čija su kulinarska znanja bila još siromašnija od Meginih.
Ta je ljubazna ponuda s oduševljenjem prihvaćena, pa se Margaret povukla u salon, koji je nabrzinu pospremila, skrivši smeće pod sofu i navukavši zastore da se ne vidi prašina. Jo, savršeno uvjerena u svoje kuharske moći, a želeći izgladiti svađu, u sandučiću je Laurieju istog trena ostavila pozivnicu za ručak. ,
– Bolje da najprije vidiš što imaš, prije nego pozoveš društvo na objed – reče Meg, kad ju je obavijestila o ovom dobronamjernom ali nepromišljenom činu.
– Oh, ima usoljene govedine, i puno krumpira; a kupit ću šparoge, i jastoga, »da zasladi-mo«, rekla bi Hannah. Imamo salate, ne znam točno kako se pravi, ali vidjet ću u kuharici. Za desert sam mislila kremu od badema i jagode; i kava, naravno, želimo li djelovati otmjeno.
– Ne iskušavaj previše toga, Jo, jer od svega što si dosad skuhala bili su jestivi samo pap-renjaci i bombončići od melase. Perem ruke od ovog ručka; budući da si samovoljno pozvala Laurieja, ti se onda i pobrini za njega.
– Od tebe ne tražim ništa osim da se družiš s njim i da mi pomogneš oko kreme. Ako zap-nem, dat ćeš mi savjet, jel da? – pomalo ju je uvrijeđeno upitala Jo.
– Dobro, ali ni ja ne znam mnogo, osim oko kruha i još par sitnica. Bolje pitaj majku prije nego išta naručiš – mudro joj je odgovorila Meg.
– Naravno, pa nisam luda – i Jo nesta, srdeći se zbog sestrine sumnje u njezine sposobnos-ti.
– Uzmi što želiš i ne uznemiravaj me; idem van na ručak i ne mogu voditi brigu o onome što se zbiva kod kuće – rekla je gospoda March, kad joj je Jo došla posavjetovati se. – Nikad nisam posebno voljela vođenje kućanstva, pa danas uzimam slobodno – čitat ću, pisati, ići u posjete i zabavljati se.
Bilo je izuzetno neobično vidjeti inače uvijek zaposlenu majku kako se ugodno ljulja u svome stolcu i već ranim jutrom čita, pa je Jo imala osjećaj da se radi o nekakvoj prirodnoj nepogodi; pomračenje sunca, potres ili erupcija vulkana bili bi joj podjednako strani kao i majka koja se odmara.
– Nekako ništa nije na svome mjestu – promrmljala je za sebe, silazeći niza stube. – Eno, Beth plače; to je siguran znak da nešto s ovom obitelji nije u redu. Ako je za to Amy kriva, smjesta ću je istući.
Izbezumljena, Jo se sjurila u salon i zatekla Beth kako plače nad Pipom. Pip je bio kanari-nac, koji je sad mrtav ležao u krletki, patetično ukočenih pandžica, kao da prosi hranu, jer od gladi je i uginuo.
– Ja sam kriva – zaboravila sam ga – vidi, nema ni kapi vode, ni zrna hrane – oh, Pip! oh, Pip! Kako sam samo mogla biti tako okrutna – plakala je Beth, uzevši jadnika na dlan i poku-šavajući ga oživiti.
Jo je zirnula u poluotvoreno oko, popipala mu srce i, shvativši da je sasvim ukočen i hla-dan, odmahnula glavom. Za lijes ponudi svoju kutiju od domina.
– Stavi ga u pećnicu, možda će oživjeti kad se zgrije – s nadom reče Amy.
– Uginuo je od gladi, i neću ga peći, ovako mrtvog. Napravit ću mu pokrov i položiti ga u grob; i nikad više neću imati drugu pticu, nikad, Pipe moj! jer ni tebe nisam bila zaslužila – mrmljala je Beth, sjedeći na podu s pticom na dlanu.
– Pogreb ćemo obaviti danas poslije podne, sve četiri. Hajde, ne plači, Bethy; grozno je to što se desilo, no ovoga tjedna ništa nam ne ide od ruke, a Pip je u našem eksperimentu najgore prošao. Napravi mu pokrov i položi ga u moju kutiju; nakon objeda ćemo mu organizirati lijepi mali sprovod – reče joj Jo, već malko umorna od toliko obavljena posla.
Ostavivši ostale da tješe Beth, otišla je u kuhinju, koja se nalazila u obeshrabrujućem sta-nju potpunog nereda. Navukavši veliku pregaču, bacila se na posao, i baš je poslagala suđe za pranje kad je shvatila da se vatra ugasila.
– Krasno! – promrsila si je u bradu, bučno otvorivši vrata peći i bijesno razgrnuvši žeravi-cu.
Ponovo naloživši vatru, skočila je do tržnice, dok se zagrije voda. Šetnja joj je popravila raspoloženje, te je, laskajući si na uspješnom cjenkanju, otkaskala kući, iako je kupila vrlo mladoga jastoga, vrlo stare šparoge i dvije kutije kiselih jagoda. Kad je sve raščistila, već je bilo vrijeme ručku. Peć se usijala. Hannah je bila umijesila kruh i ostavila tijesto da se diže, a Meg ga je ujutro premijesila, ostavila ga u pećnici da se opet digne, i na to potpuno zaboravi-la. Upravo je zabavljala Sallie Gardiner kad se otvoriše vrata salona, a na njima se pojavi bra-šnjavi, umrljani, zajapureni i raščupani lik, kiselo zahtijevajući odgovor na pitanje:
– Je li kruh dovoljno narastao ako se prelijeva preko ruba plitice?
Sallie se počela smijati, no Meg je samo kimnula i digla obrve što je to više mogla, pa je brašnjava utvara nestala iz salona, i u pećnicu bez odlaganja smjestila prekislo tijesto. Nedugo potom gospođa March je izašla, virnuvši prije toga provjeriti kako se stvari odvijaju, te utje-šivši Beth, koja je sjedila i krojila pokrov, dok je ljubimac dostojanstveno ležao u kutiji za domina. Kad je sivi šešir zamaknuo iza ugla, djevojke obuze čudan osjećaj bespomoćnosti; a potom očaj, kad se nekoliko minuta kasnije pojavila gđica Crocker, izjavivši da je došla na ručak. Ova jedama bila mršava, žuta, oštronosa usidjelica, znatiželjnih očiju, koja je u sve zabadala nos i ogovarala sve oko sebe. Djevojke je nisu voljele, ali su iz pristojnosti prema njoj bile ljubazne, jer je bila stara i siromašna, a bez prijatelja. Zato joj je Meg privukla stolac za ljuljanje, te je pokušala razonoditi, dok je ova neprestance postavljala pitanja, kritizirala sve i sva, te ogovarala poznate.
Nema tih riječi koje mogu opisati Joinu tjeskobu, svakojake doživljaje i mučan rad toga ju-tra. Ručak koji je pripremila postao je predmet sveopćeg smijeha. Plašeći se tražiti dodatne savjete, skuhala je planirano što je bolje znala i umjela, shvativši naposljetku da za kuhanje nije dovoljna samo energija i dobra volja. Šparoge je kuhala sat vremena na jakoj vatri, žalos-no utvrdivši da su se glave raskuhale, dok su stabljike bile tvrde no ikad. Kruh je zagorio, jer ju je salatni umak tako razbjesnio da je zaboravila na sve drugo, sve dok na koncu nije shvati-la da je umak nepopravljivo nejestiv. Jastog je stajao na stolu kao skrletna misterija, no lupala ga je čekićem i navlačila tamo-amo sve dok ga nije oslobodila ljuske i onako malenog skrila u lišće salate. Za krumpir nije imala puno vremena, jer šparoge nisu smjele čekati, pa je na kon-cu bio napol prijesan. Krema od badema bila je grudičasta, a jagode su se pokazale zelenije nego što su izgledale, jer su ih na tržnici bili spretno »zakamuflirali«.
– Pa, nek' jedu govedinu, kruh i maslac, ako su tako gladni; krivo mi je samo što sam si up-ropastila cijelo jutro – razmišljala je Jo, zazvonivši zvoncem za ručak pola sata kasnije nego obično. Crvena od vrućine, izmučena i obeshrabrena, kritički je odmjeravala gozbu koju je spremila za Laurieja, navikla na svakovrsnu eleganciju, i gđicu Crocker, čije će radoznale očice primijetiti svaku pogrešku a lajavi jezik izvijestiti cio grad.
Dok su se jela redala, kušana pa ostavljena po strani, jadnoj je Jo došlo da se skrije ispod stola; Amy je hihotala, Meg se usplahirila, gđica Crocker je stiskala usne a Laurie je iz sve snage pričao i smijao se, ne bi li spasio svečanost. Jo se uzdala u voće, koje je bila dobro pos-ladila, i uz koje je išao vrč bogatog vrhnja. Vreli su joj se obrazi malo ohladili i duboko je udahnula – na stolu su se pojavili lijepi stakleni tanjurići i svi su zadivljeno promatrali ruži-časte otočiće koji su plutali u moru vrhnja. Gđica Crocker prva ih je probala, stresla se, te pošla za vodom. Jo, koja je odbila, plašeći se da neće biti dovoljno za sve, jer se količina ja-goda nakon čišćenja žalosno smanjila, pogledala je Laurieja, koji je muški nastavio s jelom, iako su mu se usta stiskala, a oči nije skidao s tanjura. Amy je obožavala poslastice, pa je po-čela s prepunom žličicom, nakon čega je skrila lice u ubrus i odjurila od stola.
– Oh, što je? – vrisnula je Jo, drhćući.
– Sol umjesto šećera, kiselo vrhnje – odgovorila joj je Meg, s tragičnom gestom.
Jo zastenja i klonu u stolcu, sjetivši se da je na kraju još jednom posula jagode iz jedne od dviju bočica na stolu, i da je mlijeko zaboravila staviti u hladnjak. Pocrvenjela je do ušiju, i bila na rubu plača kad joj se oči susreše s Lauriejevim pogledom, koji je blistao od smijeha, iako se svojski trudio obuzdati ga. Odjednom joj na pamet pade smiješna strana cijele stvari, pa se poče smijati dok su joj se suze slijevale niz obraze. Tako i svi drugi, čak i Krekerica, kako su djevojke zvale staru damu, pa je nesretni ručak okončao sretno, s kruhom i maslacem, maslinama i smijehom.
– Nisam dovoljno pribrana da sad ovo raščistim, pa ćemo se prvo malo uozbiljiti pogrebom – reče Jo kad su počeli ustajati od stola. Gosporđa Crocker već je bila na vratima, trčeći dru-gim poznatima prepričati što se dogodilo za stolom u kući March.
Uozbiljili su se, zbog Beth; Laurie je pod nasadima paprati iskopao grob, u koji je uplaka-na gospodarica položila malog Pipa, pokrivši ga mahovinom, dok je na kamen s epitafom bio položen vijenac od ljubica i mišjakinje. Epitaf je bila sastavila Jo, mučeći se s ručkom:
Ovdje leži Pip March,
Umro je lipnja sedmog;
Voljeti tako nećemo
Kanarinca ni jednog.
Poslije obreda Beth se povukla u svoju sobu, izmučena žalošću i jastogom. No, nije imala gdje počinuti jer su kreveti bili nenamješteni, pa joj je bol u dobroj mjeri splasnula od zrače-nja jastuka i zatezanja plahti. Meg je pomagala Jo počistiti ostatke fešte, što im je uzelo pola poslijepodneva, i nakon čega su bile tako umorne da su se složile da za večeru služe samo čaj i prepečenac. Laurie je iz čistoga milosrđa odveo Amy u vožnju, jer je kiselo vrhnje na nju imalo poguban učinak. Kad se gospođa March vratila kući, zatekla je tri starije kćeri zasuka-nih rukava, a pogled koji je bacila na ormar odavao je uspjeh bar jednog dijela eksperimenta.
Prije nego što su se kućanice uspjele odmoriti, u posjet se navratilo nekoliko ljudi, pa su bi-le u gužvi kako bi ih dostojno dočekale; valjalo je skuhati čaj i obaviti kojekakve posliće, a trebalo je štošta okrpati, i to smjesta, jer su šivanje do zadnjeg časa ostavljale po strani. Kad je pala noć, vlažna i mirna, jedna po jedna pristizale su na verandu gdje su cvali lipanjski pu-poljci, i svaka bi, sjedajući, jeknula i uzdahnula, od muke i umora.
– Kakav grozan dan! – poče Jo, prva, kao i obično.
– Prošao je brže no inače, ali je bio tako neugodan – dopuni je Meg.
– Kao da nismo kod svoje kuće – doda Amy.
– Ni ne može nam biti kao kod kuće, bez Marmee i Pipa – uzdisala je Beth, suznih očiju gledajući praznu krletku.
– Tu je majka, zlato moje, i sutra ćeš dobiti novu pticu, ako je želiš.
Govoreći, gospođa March im je prišla i zauzela svoje mjesto među djevojčicama, a izgled joj je odavao da ni njezini praznici nisu bili ništa ugodniji od njihovih.
– Jeste li zadovoljne svojim eksperimentom, djevojke, ili želite još jedan tjedan? – upitala ih je; Beth se već bila prignijezdila uz nju, a ostale su joj se okrenule, sad već mnogo radosni-jih lica, kao što se cvijeće okreće prema suncu.
– Ja ne želim! – bez oklijevanja je zagrmila Jo.
– Ni ja – odjekivale su ostale.
– Mislite, znači, da je bolje imati i neke dužnosti, i živjeti malo i za druge, je V tako?
– Ljenčarenje i zafrkancija se ne isplate – primijetila je Jo, odmahnuvši glavom. – Već sam umorna od toga, i želim se latiti nekoga posla, iz ovih stopa.
– Možda bi mogla naučiti spremati neka jednostavna jela; to je korisno, i nešto što bi svaka žena trebala znati – reče gospoda March, glasno se nasmijavši na samu pomisao o Joinu ruč-ku, jer je usput srela gospođu Crocker, koja joj je sve ispričala.
– Majko, pa ti si otišla i ostavila nas nasamo samo zato da vidiš kako ćemo se snaći? – vri-snu Meg, koja je još ujutro posumnjala na ovakvu strategiju.
– Da; željela sam vam pokazati da je ugoda svih nas moguća samo ako svaka pošteno od-radi svoj dio posla. Dok smo Hannah i ja radile za vas, lijepo vam je išlo, iako ne mislim da ste bile pretjerano sretne i ljubazne; pa mi je palo na pamet da bi vam mala lekcija mogla po-kazati kako stvari izgledaju kad svatko misli samo na sebe. Zar se ne osjećate bolje kad po-mažete jedna drugoj i imate određene dužnosti nakon kojih vam odmor nešto doista znači, te ove dužnosti strpljivo podnosite kako bi nam dom svima bio lijep i ugodan?
– Istina, majko, istina! – vikale su djevojčice.
– Tada poslušajte moj savjet i uprtite opet svoje malo breme; jer, iako nam se ponekad ovo breme može učiniti teškim, ono je korisno. Učeći ga nositi, ono nas prosvjetljuje. Rad nas ispunjava, a ima ga za sve; on nas drži podalje od dosade i zloće, dobar je za zdravlje i raspo-loženje, te nam pruža osjećaj moći i nezavisnosti bolje no ikakve haljine ili novac.
– Radit ćemo kao pčele, i to od srca, vidjet ćeš! – reče Jo. – Cijele ću praznike učiti kuhati, to će mi biti zadatak; i moj sljedeći ručak bit će pravi uspjeh.
– Ja ću ocu sašiti nekoliko košulja, umjesto da ti to radiš, Marmee. To mogu i hoću, iako baš ne ljubim šivanje; bit će to bolje nego da prebirem po svojim stvarima, koje su dovoljno lijepe takve kakve jesu – rekla je Meg.
– Ja ću svaki dan učiti, i neću se toliko baviti lutkama i glazbom. Glupa sam, i zato bih tre-bala učiti, a ne igrati se – odlučila je Beth, dok je Amy slijedila njen primjer, junački izjavivši: – Ja ću učiti raditi rupice na košuljama, i paziti kako govorim.
– Vrlo dobro! Tada sam zadovoljna eksperimentom, i čini mi se da ga nećete morati po-navljati; samo nemojte poći u drugu krajnost i raditi kao robovi. Imajte vremena i za rad i za igru; neka vam svaki dan bude i koristan i ugodan; iskoristite svoje vrijeme i tako dokažite da shvaćate njegovu vrijednost. Tada će vam mladost biti lijepa, u starosti ćete manje žaliti za propuštenim, a život će vam biti uspješan, unatoč siromaštvu.
– Upamtit ćemo, majko! – I jesu.
GLAVA 12
LOGOR LAURENCEOVIH
Beth je bila poštarica, jer je, provodeći većinu vremena kod kuće, mogla redovito obavljati tu dužnost, te je iskreno voljela svoju dnevnu zadaću otključavanja vratašaca i raznošenja pošte. Jednoga lipanjskog dana došla je punih ruku, pa je, kao prava poštarica, krenula kućom raznijeti pisma i paketiće.
– Tvoj buketić, majko! Laurie ne zaboravlja – viknu, stavljajući svježi rukovet u vazu na stolu u »Marmeenu kutku«, vazu koju je tankoćutni mladić redovito opskrbljivao svježim cvijećem.
– Gđice Meg March, pismo i rukavica – nastavila je Beth, ispostavljajući rečeno sestri, ko-ja je sjedila pored majke i rubila manžete.
– Čekaj, pa ostavila sam par, a ovdje je samo jedna – reče Meg, promatrajući sivu pamuč-nu rukavicu. – Da drugu možda nisi ispustila u vrtu?
– Ne, sigurno nisam; u sandučiću je bila samo jedna.
– Ne volim imati rasparene rukavice! Nema veze, već ću naći drugu. Moje je pismo prije-vod one njemačke pjesme koja mi se svidjela; pretpostavljam da ju je preveo gospodin Broo-ke, jer ovo nije Lauriejev rukopis.
Gospođa March pogleda Meg, koja je izgledala vrlo lijepo u kariranoj jutarnjoj haljini, sa sitnim kovrčicama što su joj se mreškale oko čela, kao prava žena, sjedeći i šivajući za radnim stolićem, prepunim urednih bijelih klupčića; nesvjesna majčinih misli, šivala je i pjevušila dok su joj prsti letjeli nad platnom, u mislima što su vrvjele djevojačkim maštarijama nevinim i svježim poput maćuhica za njenim pojasom, pa se gđa March morala zadovoljno nasmijati.
– Dva pisma za doktora Joa, jedna knjiga i smiješan stari šešir. Zauzeo je cijeli sandučić i još izvirio van – reče Beth, smijući se, ušavši u radnu sobu u kojoj je Jo nešto pisala.
– Laurie je pravi lukavac! Rekla sam mu da bih voljela da su u modi veći šeširi, zato što mi ovako izgori lice. On je rekao: »Kakve veze ima moda? Nosi veliki šešir ako ti tako više od-govara!« Rekla sam mu da bih nosila veći šešir da ga imam, i sad mi je on poslao ovaj, da me iskuša; baš ću ga nositi, iz vica, i da njemu pokažem da me nije briga za modu.
Objesivši staromodni šešir na Platonovo poprsje, poče čitati pisma. Od majčina se pisma zacrvenjela i zasuzile su joj oči, jer je kazivalo sljedeće:
Draga moja,
Pišem ti ovo pisamce, jer ti želim reći s koliko samo zadovoljstva promatram tvoje napore da obuzdaš svoju narav. Ne govoriš ništa o iskušenjima, pogreškama, uspjesima, pa možda misliš da ih nitko ne primjećuje osim Prijatelja za čiju pomoć svakodnevno moliš, o čemu zorno svjedoče izlizane korice tvoga vodiča, no i ja sve to vidim, i od srca vjerujem u iskre-nost tvoje odluke, jer je već urodila plodom. Samo nastavi tako, draga, strpljivo i hrabro, i znaj da nitko ne suosjeća s tobom tako brižno kao tvoja Majka.
– Kako je to dobro! Kakvi milijuni, kakve hvale. Oh, Marmee, trudim se, tako se trudim! I nastavit ću, neću se umoriti, jer imam tebe.
Spustivši glavu u ruke, Jo je s nekoliko suza radosnica pokvasila roman pred sobom, jer je uistinu smatrala da nitko ni ne vidi ni ne cijeni njene napore da se popravi, pa je ova potvrda bila dvostruko dragocjena, dvostruko ohrabrenje – jer je nije očekivala, i jer je dolazila od osobe koju je najviše cijenila. Osjećajući se snažnijom no ikad za susret i borbu protiv iskuše-nja, pričvrstila je pisamce u haljinu, kao štit i podsjetnik, da bude uvijek na oprezu, te počela otvarati drugo pismo, sasvim spremna za sve vijesti, i dobre i loše. Krupnim i odvažnim ruko-pisom, pisao je Laurie:
Draga Jo, Počuj ovo!
Sutra mi u posjet dolaze neki engleski dečki i djevojke, i htio bih se dobro provesti. Ako bude lijepo, u Longmeadowu ću raširiti šator i postrojiti ih sve za ručak i kroket; naložit ćemo vatru, divljati, po cigansku, i izvoditi ostale ludorije. Dragi su to ljudi i vole takve stvari. Poći će i Brooke, da nas, dečke, drži na oku, a Kate Vaughan će čuvati djevojke. Pozivam sve vas da nam se pridružite, i Beth isto, pod svaku cijenu, nitko je neće gnjaviti. Ne brinite se za ru-čak, ja ću se pobrinuti za to i za sve ostalo, budite dobre i dođite!
U žurbi k'o da gori, Uvijek tvoj, Laurie.
– Divota! – vrisnula je Jo, odletjevši o svemu obavijestiti Meg. – Naravno, možemo ići, je 1' da, majko? Pomagat ćemo Laurieju, jer ja mogu veslati, a Meg će se pobrinuti za ručak, pa čak i djeca mogu biti od nekakve koristi!
– Samo se nadam da Vaughanovi nisu otmjeni i stari. Znaš li išta o njima, Jo? – raspitivala se Meg.
– Samo da ih je četvero. Kate je starija od tebe, Fred i Frank, blizanci, su kao ja, a curica, Grace, ima devet, deset godina. Laurie se s njima družio u Europi, i dječaci su mu se svidjeli; što se tiče Kate, bar po načinu na koji je pućio usta kad je o njoj govorio, nije bilo velike lju-bavi.
– Baš mi je drago što je ona moja šarena haljina od markizeta čista, jer je to prava stvar za ovakve prilike, i fino mi stoji! – zadovoljno je primijetila Meg. – Imaš li ti što pristojno, Jo?
– Crveno-sivi komplet za veslanje, to je dovoljno; ionako ću veslati i lunjati, i ne želim pri-tom misliti na štirku. Ideš s nama, Betty?
– Ako ćete me čuvati od dječaka.
– Ni jedan ti neće smjeti ni blizu!
– Želim ugoditi Laurieju, a nije me strah ni gospodina Brookea, on je vrlo ljubazan; samo se ne želim igrati, i ne želim pjevati, i govoriti. Bit ću vrijedna i nikog neću gnjaviti; ako se ti budeš brinula za mene, Jo, onda idem.
– Tako i treba; jako te volim, jer pokušavaš pobijediti stidljivost; borba s vlastitim nedosta-cima nikad nije laka, ja to dobro znam, a nečija ljubazna riječ može ti puno pomoći. Hvala ti, majko – i Jo na majčin ispijeni obraz utisnu zahvalni poljubac, koji je gospođi March bio dra-gocjeniji od svih poljubaca koje je ovaj obraz, još gladak i ružičast, primio za mladih dana.
– Ja sam dobila kutiju čokoladnih bombončića i sliku koju sam htjela precrtati – reče Amy, pokazujući svoju poštu.
– A ja sam dobila pisamce od gospodina Laurencea, u kojem me poziva da večeras, prije nego što se upale svjetla, dođem i nešto mu odsviram. Pa ću otići – dodala je Beth, čije je pri-jateljstvo sa starim gospodinom fino napredovalo.
– A sada požurimo, da danas obavimo i sutrašnje poslove, i da se sutra možemo bezbrižno provoditi – reče Jo, spremajući se pero zamijeniti metlom.
Kad je sutradan ujutro u djevojačke sobe zavirilo sunce, obećavajući lijep dan, zatekao ga je komičan prizor. Svaka je za izlet obavila pripreme kakve je držala za shodno. Meg je na čelu imala dodatni red papirića za uvijanje kose, Jo je već izgorjelo lice namazala debelim slojem zaštitne kreme, Beth je u krevet povukla i Joannu, da joj ublaži bol zbog nastupajućeg razdvajanja, a Amy je dosegla vrhunac, stavivši na nos štipaljku za rublje, želeći ga na taj način uprćastiti, kako se pristoji. Bila je to štipaljka kakvom bi umjetnici pričvrstili papir za crtaću dasku, pa je zato dvostruko odgovarao svrsi. Ovaj je smiješni prizor očito zabavljao sunce, jer je zablistalo takvim sjajem i smjesta probudilo Jo, čiji je smijeh – kad je ugledala Amy i njen ukras – probudio ostale sestre.
Smijeh i sunce pretkazivali su dobru zabavu, pa je živahnost ubrzo obuzela obje kuće. Beth se prva spremila, i sad je izvještavala što se zbiva kod susjeda, požurujući sestre neprekidnim brzojavima s prozora.
– Evo, ide i čovjek sa šatorom! Da, i vidim da gospođa Baker već pakira ručak, u košaru za izlete, i u veliku korpu. A sada gospodin Laurence gleda u nebo i provjerava barometar; kad bi bar i on išao s nama! A Laurie se obukao kao mornar – baš je zgodan! Oh, jadna ja! Dolazi kočija puna ljudi – jedna visoka gospođa, i djevojčica, i dva grozna dječaka. Jedan hrama; jadnik, ima i štaku! To nam Laurie nije rekao. Djevojke, požurite! Kasnimo! Vidi, vidi, pa tu je i Ned Moffat. Meg, pogledaj, je 1' da je ono tamo čovjek koji ti se naklonio, neki dan kad smo bile u dućanu?
– Zbilja! Nisam ga očekivala! Mislila sam da je otišao u planine. Eno i Sallie, drago mi je što se na vrijeme vratila. Kako izgledam, Jo? – uzviknu Meg, sva usplahirena.
– Kao cvijetak; podigni haljinu i poravnaj šešir; tako nagnut djeluje sladunjavo, a otpuhao bi ga prvi lahor. Hajde, idemo!
– Oh, oh, Jo! Nećeš valjda staviti taj grozni šešir? Pa to je užasno! Zabranjujem ti da se ob-lačiš kao strašilo – protestirala je
Meg, dok je Jo crvenom vrpcom vezala staromodni slamnati šešir sa širokim obodom, koji joj je Laurie iz vica poslao.
– Svejedno hoću! Sjajan je, jer daje dobru sjenu, lagan je i velik. Bit će zabavno, a ne sme-ta mi što sam strašilo ako mi je tako ugodnije. – Nato Jo krenu, a ostale pođoše za njom – vesela skupina sestara u svom najboljem izdanju: u ljetnim haljinama, sretnih lica, i, naravno, pod otmjenim šeširom.
Laurie im je srdačno pritrčao u susret i predstavio ih svojim prijateljima. Umjesto sobe za primanje, stajali su na tratini ispred kuće, gdje se odvijao živahni prizor. Meg odahnu spazivši da je gđica Kate, iako'je imala već dvadeset godina, odjevena s takvom jednostavnošću koja bi američkim djevojkama trebala služiti kao uzor. Osim toga, bila je polaskana Nedovim uvje-ravanjem da je došao samo nje radi. Jo je shvatila zašto se Laurie mrštio govoreći o Kate, jer je ta mlada dama tako očito dizala nos, da je to snažno odudaralo od opuštena ponašanja osta-lih djevojaka. Beth je proučila nepoznate dečke, zaključivši da onaj hromi i nije tako »gro-zan«, već je nježan i osjetljiv, te je prema njemu – zbog hromosti – odlučila pokazati ljubaz-nost. Amy je Grace doživjela kao veselu i dobro odgojenu gospođicu i, nakon što su se neko-liko minuta nijemo mjerkale, odjednom su postale najbolje prijateljice.
Šatori, ručak i pribor za kroket, sve je to bilo poslano prije njih. Potom su se ukrcali i izlet-nici, pa su se dva čamca istovremeno otisnula od obale, ostavivši gospodina Laurencea da im maše šeširom. Laurie i Jo veslali su u jednome čamcu, gospodin Brooke i Ned u drugom, dok je Fred Vaughan, zločesti blizanac, veslajući uokrug u mandolini, davao sve od sebe da ih oba prevrne, kao kakav poremećeni vodeni pauk. Join smiješni šešir pobrao je hvale, jer je poslu-žio općem dobru; na početku je probio led, izazvavši salve smijeha; dok je veslala, lepetao je i stvarao povjetarac, a – da je pala kiša – svima bi poslužio kao kišobran, rekla je Jo. Kate kao da se prilično čudila Joinu ponašanju, posebno kad je, ispustivši veslo, viknula »Kristofor Kolumbo!«, ili kad joj je Laurie rekao »Dragi moj momče, jesam li te povrijedio?«, potplevši se o njezine suknje pri ulasku u čamac. No, nakon što je nekoliko puta na nos natakla naočale i pomno je promotrila, Kate je zaključila da je Jo »čudna, ali prilično bistra«, te joj se izdaleka smješkala.
Meg je, u drugome čamcu, imala sjajan položaj, jer je sjedila nasuprot veslačima, koji su – obojica – uživali u prizoru, te su stoga veslima zamahivali neuobičajeno »vješto i okretno«. Gospodin Brooke bio je ozbiljan i tih mladić, s lijepim smeđim očima i ugodnim glasom. Meg se sviđalo njegovo samozatajno držanje, te ga je smatrala hodajućom enciklopedijom korisnih znanja. Nikad s njom nije previše razgovarao, ali ju je često promatrao, i bila je sigurna da mu nije odbojna. Kako je Ned bio u koledžu, kočoperio se svim svojim brucoškim šarmom, jer je smatrao da tako treba; nije bio pretjerano pametan, ali je bio dobrodušan i vedar i, sve u sve-mu, savršena osoba za izlet. Sallie Gardiner bila je zaokupljena brigom za svoju bijelu haljinu od pikea, te čavrljanjem sa sveprisutnim Fredom, koji je svojim bacakanjem do očaja dovodio prestravljenu Beth.
Do Longmeadowa im nije trebalo dugo, no, kad su stigli, šator je već bio postavljen, kao i vratašca za igru. Bilo je to lijepo zeleno polje, s tri raskrošnjana hrasta u sredini, i glatkim potezom tratine za kroket.
– Dobro došli u logor Laurenceovih! – izjavio je mladi domaćin kad su se iskrcali, popra-ćen vriskovima oduševljenja.
– Brooke je glavni zapovjednik, ja sam mu zamjenik, ostali su dečki štabni časnici, a vi ste nam, dame, pratilje. Šator je ovdje samo vas radi, ovaj vam je hrast salon, ovaj ovdje blago-vaonica, a treći je logorska kuhinja. Tako, sad se poigrajmo prije nego bude prevruće, a onda ćemo misliti na ručak.
Frank, Beth, Amy i Grace sjeli su i gledali igru ostalih osmero. Gospodin Brooke izabrao je Meg, Kate i Freda; Laurie je uzeo Sallie, Jo i Neda. Englezi su igrali dobro, ali su Ameri-kanci bili bolji, osvajajući svaku stopu zemlje s takvim poletom kao da ih je nadahnuo duh plamene '76'. Jo i Fred imali su nekoliko okršaja, a jednom su za dlaku izbjegli glasnu svađu. Jo je zamalo protjerala loptu kroz posljednju metu, a onda je promašila, što ju je strašno uzru-jalo. Fred joj je bio blizu, pa je bio na redu; udario je loptu, ona se odbila o vratašca i zausta-vila se centimetar s krive strane. Kako nikoga nije bilo u blizini, pritrčao je provjeriti udalje-nost i loptu potajice lagano gurnuo prema ogradi, pa je završila centimetar s prave strane.
– Pogodio sam! Eto, gđice Jo, sredit ću vas i prvi stići na cilj – viknu mladić, spremajući se za novi udarac.
– Gurnuli ste je, vidjela sam vas! Ja sam na redu – oštro odvrati Jo.
– Časne mi riječi, nisam! Malko se otkotrljala, možda, no to je dopušteno; i zato odstupite, molim vas, i pustite me da udarim.
– Mi u Americi ne varamo; vi samo izvolite, ako hoćete – bijesno vrisnu Jo.
– Svi znaju da ste vi ovdje najveći prevaranti. Evo vam – odgovori joj Fred, udarivši njenu loptu i odbacivši je.
Jo je zaustila opsovati, ali se na vrijeme zaustavila; čelo joj se zacrvenjelo od bijesa, stajala je nepomično nekoliko trenutaka, a onda je svom snagom zabila novu metu. Fred je za to vri-jeme stigao do cilja i oduševljeno izjavio da je vani. Jo je pošla tražiti svoju loptu, i trebalo joj je dugo da je nađe, skrivenu u grmlju; kad se vratila, bila je hladne glave i smirena, čekajući svoj red. Nakon nekoliko udaraca opet je bila na mjestu koje je izgubila, no tada je druga eki-pa već bila na rubu pobjede, jer je Kate bila zadnja na redu, i čekala su je samo dva udarca, a i ta blizu mete.
– Jupitera mi, gotovi smo! Zbogom, Kate; gđica Jo i ja imamo nekih neraščišćenih računa; nema ti spasa – uzbuđeno je uzviknuo Fred, pa se svi okupiše vidjeti kraj.
– Naš je običaj da budemo velikodušni prema neprijatelju, – reče Jo, od čijeg je pogleda mladić porumenio – posebno kad ih porazimo – doda potom, kad je jednim mudrim udarcem pobijedila, ni ne dotaknuvši Kateinu loptu.
Laurie je bacio šešir u zrak, a tada se prisjetio da se ne pristoji likovati nad porazom vlasti-tih gostiju, pa je usred pobjedničkog vriska zastao i svojoj prijateljici prišapnuo:
– Odlično, Jo! Varao je, i ja sam vidio; znam da mu to ne možemo reći, ali vjeruj da više neće.
Meg ju je povukla u stranu, pod izlikom da joj se rasula pletenica, a onda joj s odobrava-njem reče:
– Bilo je to veliko iskušenje, Jo, ali si se obuzdala. Čestitam.
– Ne hvali me, Meg, jer bih mu ovog trena mogla iščupati uši. Sigurno bi mi prekipjelo da se nisam zadržala među koprivama, dok me nije prošao najljući bijes, tako da mogu držati jezik za zubima. Još uvijek pomalo vrijem, pa se nadam da će mi se micati s puta – odgovorila je Jo, grizući usne, dok je ispod širokog šešira bijesno gledala Freda.
– Ručak – reče gospodin Brooke, gledajući na sat. – Zamjenice, naloži vatru, donesi vodu, a gđica March, gđica Sallie i ja ćemo postaviti stol. Tko kuha dobru kavu?
– Jo – kaza Meg, radosna da može preporučiti sestru. I tako je Jo, ponosna na posljednje kuharske lekcije, predsjedavala kuhanjem kave, dok su djeca skupljala suho granje, dječaci slagali drva, te dovlačili vodu iz obližnjeg potoka. Gđica Kate je crtala, Frank je pričao s Beth, koja je od upletenog šaša pravila malene podmetače, umjesto tanjura.
Glavni zapovjednik i njegovi pomoćnici uskoro su na stolnjak prostrli primamljiv izbor je-la i pila, lijepo ukrašen zelenim lišćem. Jo najavi kavu, pa svi sjedoše spremni za obilan ob-rok, jer mladost rijetko pati od želučanih tegoba, a trka za posljedicu obično ima zdrav tek. Bio je to vrlo veseo ručak, jer je sve bilo novo i smiješno, a česte su provale smijeha izbezum-ljavale staroga konja što je pasao u blizini. Budući da stol nije bio pretjerano ravan, prevrtale su se šalice, a tek tanjuri; žirevi su padali u mlijeko, crni se mravi i nepozvani pridružiše goz-bi, a dlakave su se gusjenice spuštale s drva vidjeti što se to zbiva. Troje se djece bijele kose nadvirilo preko ograde, a ljutiti je pas lajao s druge strane rijeke, punim plućima.
– Tu je i sol, ako ti se tako više sviđa – reče Laurie, pružajući Jo zdjelicu s jagodama.
– Hvala, više volim pauke – odgovorila mu je, vadeći dva neoprezna paučića što su se da-vila u vrhnju. – Kako se samo usuđuješ podsjećati me na onaj grozni ručak, kad je tvoj u sva-kom smislu tako divan? – dodala je Jo. Oboje su se smijali i jeli iz istog tanjura, jer je pones-talo čistoga suđa.
– Ma taj sam se dan sjajno zabavio, i to me raspoloženje još drži. A ovo, znaš, nije moja zasluga; ja nisam napravio ništa; ti i Meg, i Brooke, vi vodite stvar, zbog čega sam ti nei-zmjerno zahvalan. Sto ćemo raditi kad više ne budemo mogli jesti? – upita je Laurie, svjestan da je s ručkom odigrao svoj posljednji adut. t
– Igrat ćemo se raznih igara, dok se ne rashladi. Ja sam ponijela »Crnog Petra«, a i gđica Kate vjerojatno ima neku novu igru. Pitaj je; budući da ti je gošća, trebao bi s njom više raz-govarati.
– Pa i ti si mi gošća, zar ne? Mislio sam da bi bolje pristajala Brookeu, no on stalno priča s Meg, a Kate ih samo promatra kroz te svoje glupe očale. A sad idem k njoj, da mi ne prigova-raš, iako ni ti nisi autoritet po pitanju uglađenog ponašanja.
Gospođica Kate zaista je znala nekoliko novih igara. Budući da djevojke više nisu htjele jesti, a dečki nisu mogli, svi se povukoše u »salon«, igrati se »Trabunjanja«.
– Prvi igrač počne priču, bilo kakvu glupost, što god želi, i pripovijeda koliko mu volja, pod uvjetom da nenadano zamukne na najzanimljivijem mjestu, kad preuzima sljedeći igrač, i radi to isto. Kad se dobro igra, strašno je zabavno, i bude jako smiješno kad se smiješaju tra-gični i komični elementi. Molim vas, vi počnite, gospodine Brooke – reče Kate zapovjednič-kim tonom, što je iznenadilo Meg, jer se ona prema učitelju odnosila sa štovanjem, kao prema gospodinu.
Ispružen na travi, pred nogama dviju mladih dama, gospodin je Brooke poslušno započeo s pričom, pogleda prikovana za suncem obasjanu rijeku.
– Jednom davno jedan je vitez pošao u svijet tražiti bogatstvo, jer nije imao ništa osim ma-ča i štita. Dugo je putovao, skoro dvadeset i osam godina, i bilo mu je teško, sve dok nije do-šao u dvorac staroga i dobroga kralja, koji je nudio nagradu svakome onom tko uspije obuzda-ti i uvježbati vrlo lijepog ali neobuzdanog ždrijepca, kojega je vrlo volio. Vitez je obećao po-kušati. Napredovao je vrlo polako, ali je ipak napredovao, jer je ždrijebac bio vrlo bistar, i uskoro je zavolio svoga novog gospodara, premda mušičav i neposlušan. Svaki dan, kad bi trenirao kraljeva ljubimca, vitez bi na njemu projahao gradom, tražeći posvud jedno ljupko lice, koje je često viđao u snovima, ali ga nikad nije uspio naći. Jednoga dana, dok je kaskao mirnom ulicom, na prozoru jednoga ruševnog dvorca ugledao je ljupko lice iz svojih snova. Oduševljen, raspitao se tko živi u starom dvorcu, a odgovoriše mu da je u nj čarolijom zarob-ljeno nekoliko kraljevni, koje su cio dan radile ne bi li otkupile svoju slobodu. Vitez je žarko poželio osloboditi kraljevne, no bio je siromašan, pa je dan za danom prolazio pored dvorca, promatrajući lijepo lice, i žudeći ga vidjeti obasjano suncem. Naposljetku je odlučio ući u dvorac i pitati može li im pomoći. Prišao je i pokucao; velika su se vrata naglo otvorila, i on spazi....
– Prekrasnu i prelijepu mladu damu, koja je s usklikom oduševljenja vrisnula: »Konačno! Konačno!«, nastavila je Kate, koja je posebice voljela stil francuskih romana. – »To je ona!« uzviknuo je grof Gustave, te joj u ekstazi pao pred noge. »Oh, ustanite!« reče ona, pružajući mu ruku svijetlu kao mramor. »Ne! Sve dok mi ne kažete kako vas mogu spasiti«, prisegao je vitez, klečeći. »Ah, moja mi je okrutna sudbina odredila da ostanem ovdje sve dok netko ne uništi našeg mučitelja.« »Gdje je taj razbojnik?« »U ljubičastom salonu; pođite, hrabri viteže, spasite me od očaja.« »Pokoravam se vašoj zapovijedi, i vraćam se kao pobjednik, ili se uopće vraćati neću!« Uzviknuvši ovo, odjurio je prema vratima ljubičastog salona, gdje ga je doče-kao....
– Neočekivani udarac velikog grčkog rječnika, koji je na njega hitnuo starac u crnoj halji – nastavio je Ned. – Vitez Kako-se-ono-zvaše u hipu se osvijestio, izbacio nasilnika kroz pro-zor, te pohrlio dami, kao pobjednik, no s čvorugom na čelu. Vrata su, međutim, bila zaključa-na, pa je zderao zavjese i od njih načinio uže, kojim se kanio spustiti niz zidine dvorca. No, uže je pod njim na pola puta puklo, a on se naglavce spustio u jarak, trideset metara pod so-bom. Budući da je bio dobar plivač, kružio je oko dvorca sve dok nije došao do malenih vra-tašaca koja su čuvala dva snažna čuvara; kvrcnuo im je glavom o glavu dok nisu pukle kao dva oraha, a onda je, jedva rabeći svoju bujnu snagu, razvalio vrata i počeo se uspinjati kame-nim stubama prekrivenim prst debelom prašinom, žabetinama velikim k'o ljudska šaka i pau-cima koji bi gđicu March natjerali u histeriju. Na vrhu ovih stuba dočekao ga je prizor koji mu je sledio krv u žilama.... t
– Visoki lik, sav u bijelom, s velom preko lica i svjetiljkom u unakaženoj ruci – nastavila je Meg. – Pozvao je viteza da ga slijedi, klizeći nečujno pred njim hodnikom tamnim i hlad-nim kao grob. Mračne prilike u oklopima stajale su s obje strane, vladala je mrtva tišina, svje-tiljka je palucala plavim plamenom, a sablasni se lik svako malo okretao prema njemu, dok se kroz veo naziralo svjetlucanje zastrašujućih očiju. Tako su stigli do zastrtih vrata, iza kojih se čula ugodna glazba; priskočio ih je otvoriti, no utvara ga je povukla unazad, i pred licem mu, prijeteći, zamahala....
– Burmuticom – reče Jo, zagrobnim tonom, na koji je slušateljstvo zaurlalo od smijeha. – »Baš ti fala«, rekao je vitez, pristojno, uzevši prstovet duhana i kihnuvši sedam puta, tako silovito da mu je otpala glava. »Ha! ha!« smijao se duh; a potom
je provirio kroz ključanicu iza koje su kraljevne prele za otkup vlastitog života, te podigao viteza i stavio ga u veliku metalnu kutiju, gdje je poput sardina već bilo stisnuto jedanaest bezglavih vitezova, koji su se svi do jednog digli na noge i zapjevali....
– Mornarsku poskočicu – upao je Fred, jer je Jo zastala uhvatiti daha – i, dok su plesali, trošni se i stari dvorac pretvorio u ratni brod pod punim jedrima. »Diži flok, krati užad drugog jedra, drži oštro pod vjetar i spremi topove«, grmio je zapovjednik broda dok im se približa-vao gusarski brod iz Portugala, s kojega se vijorila zastava crna kao tinta. »Haj'te, druži, pob-jeda vas čeka«, reče zapovjednik, i otpoče žestoka bitka. Naravno, Britanci su, kao i uvijek, odnijeli pobjedu; zarobivši gusarskog zapovjednika, nadmoćno su prešišali škunu, čija je pa-luba bila zakrčena leševima, i kroz čije je otvore šibala krv, jer im je zapovijed glasila »Sablja u ruke, i ne popusti«. Tada engleski kapetan reče: »Momci, vežite ovu hulju i potjerajte ga preko daske!« Portugalac je držao jezik za zubima, prošetao daskom, i pljusnuo u vodu, dok su se mornari od sreće drali k'o ludi. No, lukavo je pseto zaronilo, a onda se pojavilo pod ut-robom broda, probušivši je, pa je brod u hipu potonuo, pod punim jedrima, »Na dno mora, mora, mora«, gdje....
– Krasno! I što sad da ja kažem? – zacvili Sallie kad je Fred okončao svoje trabunjanje, u kojemu je zbrda-zdola smiješao mornarske fraze i činjenične podatke iz svoje omiljene knjige. – Pa, kad su stigli do dna, tamo ih dočeka jedna zgodušna sirena, koju je silno ražalostila kuti-ja obezglavljenih vitezova, pa ih je ljubazno stavila u rasol, nadajući se tako razriješiti njihovu tajnu; kao svaka žena, i ona je bila radoznala. Uskoro se do dna spustio jedan ronilac, pa sire-na reče: »Dat ću ti ovu kutiju bisera, ako ih uzmogneš dići na površinu«, jer je željela jadnike vratiti u život, a sama nije mogla podići taj teški teret. Ronilac ih je s mukom odteglio do pov-ršine. No, bio je vrlo razočaran kad je, otvorivši kutiju, shvatio da u njoj nema bisera. Ostavi je na velikom i pustom polju, gdje je nađe....
– Mala guščarica, koja je na polju napasala stotinu debelih gusaka – reče Amy, kad je Sal-lie izdalo pripovjedno nadahnuće. – Djevojčica se nad njima sažali, te upita jednu staricu što s njima učiniti. »Reći će ti guske, one sve znaju«, kaza starica. Potom zapita od čega im napra-viti nove glave, jer starih nemaju, kad guske otvoriše svojih stotinu usta i zasiktaše....
– Od kupusa! – u hipu se nadoveza Laurie. – »Odlično«, reče djevojčica i otrči iz vrta do-nijeti dvanaest krupnih glavica. Kad ih je stavila vitezovima na ramena, oni smjesta oživješe, zahvališe joj i krenuše, radosni, svojim putem, nesvjesni svoje neobičnosti, jer na ovome svi-jetu ima toliko mnogo kupus-glava da se nitko nije začudio. Vitez koji mene zanima odlučio se vratiti nazad, i potražiti ljupko lice, no usput je saznao da su kraljevne uspjele otkupiti slo-bodu i udati se, sve osim jedne. Ovo ga je silno uzbudilo, te je smjesta uzjahao svog ždrijepca, koji ga je pratio kroz vatru i vodu, pojurivši prema dvorcu vidjeti koja je ostala. Virkajući kroz živicu, spazio je kraljicu svog srca kako u vrtu bere cvijeće. »Daj mi ružu«, reče joj. »Moraš doći i uzeti je; ne mogu ti prići, jer se to ne pristoji«, odgovori ona, slatka kao med. Pokušao se popeti preko živice, ali ona kao da je stalno rasla sve viša i viša. Tada se pokušao probiti kroz nju, no ona je postajala sve gušća i gušća, i on poče očajavati. Potom odluči strp-ljivo kidati granu po granu, sve dok nije načinio mali otvor, kroz koji je virnuo i zamolio kra-ljevnu: »Pusti me da prođem! Pusti me da prođem!« No, prelijepa kraljevna kao da ga nije razumjela, jer je i dalje nijemo brala ruže, ostavivši ga da se sam izbori za ulazak u vrt. Je li mu to uspjelo, reći će vam Frank.
– Ne mogu; ja se nikad ne igram – rekao je Frank, ustrašen sentimentalnom nevoljom iz koje je morao izbaviti smiješni par. Beth se sakrila iza Jo, a Grace je spavala.
– Znači, jadnog ćemo viteza ostaviti ukliještena u živicu? – upitao ga je gospodin Brooke, još uvijek zagledan u rijeku, igrajući se divljom ružom u zapučku.
– Pretpostavljam da mu je nakon nekoga vremena kraljevna ipak darovala kiticu cvijeća i otvorila mu vrata – reče nasmijani Laurie, žirevima gađajući svog učitelja.
– Kakvu smo samo glupost smislili! S nešto vježbe, mogli smo smisliti nešto zbilja dobro. Znate li »Istinu«? – upitala je Sallie, nakon što su se od srca nasmijali svršetku priče.
– Nadam se da znamo – uozbilji se Meg.
– Igru istine, mislim?
– Što je to? – reče Fred.
– Pa, na papiriće se napisu brojevi, izabere se jedan broj, a onda svi izvuku po jedan papi-rić. Onaj tko izvuče taj određeni broj mora iskreno odgovoriti na pitanja koja mu postave os-tali igrači. Strašno je zabavno.
– Idemo – reče Jo, i inače sklona eksperimentima.
Gđica Kate, gospodin Brooke, Meg i Ned odbili su sudjelovati, pa su Fred, Sallie, Jo i Lau-rie na hrpu stavili papiriće, spremni za izvlačenje. Broj je zapao Laurieja.
– Tko su tvoji heroji? – upita ga Jo.
– Djed i Napoleon.
– Koju damu smatrate najljepšom? – upita Sallie.
– Margaret.
– Koja ti se najviše sviđa? – upita Fred.
– Jo, naravno.
– Kakva su to glupa pitanja! – namrštila se Jo, dok su se ostali nasmijali Lauriejevu činje-ničnom tonu.
– Idemo ponovo, ova je »Istina« baš dobra igra – reče Fred.
– K'o stvorena za tebe – ispod glasa mu je odgovorila Jo. Ovaj je put broj zapao nju.
– Što vam je najveća mana? – upitao ju je Fred, želeći umanjiti Joine vrline, kojih sam nije imao.
– Naprasitost.
– Što najviše želiš? – reče Laurie.
– Vezice za cipele – odgovori mu Jo, prozrijevši Lauriejeve namjere, te ga zaskočivši.
– To nije istina, moraš reći što zbilja želiš najviše na svijetu.
– Genijalnost; možeš li mi to pokloniti, Laurie? – Lukavo se nasmiješila njegovu razočara-nom licu.
– Koje muške vrline najviše cijeniš? – pitala je Sallie.
– Hrabrost i poštenje.
– A sad je moj red – reče Fred, izvukavši broj.
– Hoćemo li mu dati što ga spada? – šapnu Laurie Jo, koja mu kimnu i smjesta postavi pi-tanje:
– Nije li istina da ste varali u kroketu?
– Pa, da, malo.
– A-ha. Nisi li uzeo svoju priču iz »Morskog vuka«? – upitao ga je Laurie.
– Uglavnom.
– Smatrate li da je engleska nacija savršena u svakom pogledu? – pitala je Sallie.
– Stidio bih se kad tako ne bih mislio.
– Pravi Englez. A sada, gđice Sallie, imate priliku i bez izvlačenja. Prvo ću uzburkati vaše osjećaje sljedećim pitanjem: smatrate li da naginjete koketeriji? – reče Laurie, dok je Jo kim-nula Fredu, kao znak za primirje.
– Kakva bezočnost! Naravno da ne naginjem – uzviknu Sallie, dok joj je ponašanje govori-lo suprotno.
– Što najviše mrzite? – pitao je Fred.
– Pauke i puding od riže.
– Što najviše volite? – pitala je Jo.
– Ples i francuske rukavice.
– Pa, moje je miljenje da je »Istina« vrlo glupa igra; haj-'mo se poigrati »Crnog Petra«, da osvježimo mozak – predložila je Jo.
Ovome se pridružiše Ned, Frank i djevojčice, a troje su odraslih sjedili podalje, i razgova-rali. Gđica Kate opet je izvadila crtanku, Margaret ju je promatrala, a gospodin je Brooke le-žao u travi s knjigom koju nije čitao.
– Kako to samo prekrasno radite; kad bih bar ja znala crtati – reče Meg, dok joj se u glasu miješalo divljenje i žaljenje.
– Zašto ne naučite? Mislim da imate i ukusa i dara – ljupko joj odgovori gđica Kate.
– Nemam vremena.
– Znači, vaša mamma preferira drukčija postignuća. Slično je bilo i s mojom, ali sam joj – potajice si našavši učitelja
– dokazala da imam dara, pa me onda pustila da nastavim. Zar ne možete i vi napraviti neš-to slično s vašom guvernantom?
– Mi nemamo guvernantu.
– Zaboravila sam; mlade dame u Americi idu u školu mnogo češće nego kod nas. Tata ka-že da su vam škole dobre. Idete u privatnu, zar ne?
– Ne idem u školu; ja sam, naime, guvernanta.
– Oh, zbilja! – reče gđica Kate, ali je jednako tako mogla reći: – Kako je to grozno, Bože moj! – jer joj je glas to jasno govorio, a nešto je na njezinu licu Meg natjeralo da se zacrveni i zažali na svojoj iskrenosti.
Gospodin Brooke podigao je pogled i hitro dometnuo: – Mlade dame u Americi vole neza-visnost kao i njihovi preci, i mi neobično cijenimo i štujemo rad kojim se izdržavaju.
– Da, naravno! To je vrlo lijepo i pohvalno. I kod nas ima mnogo cijenjenih i vrlih mladih žena koje rade to isto, te poslove nalaze u plemstvu, jer su, kao gospodske kćeri, i dobro od-gojene i vrlo obrazovane, znate – rekla je gđica Kate pokroviteljskim tonom, koji je povrije-dio Megin ponos, a posao joj ne samo dodatno ogadio već i ponizio.
– Je li vam se ona njemačka pjesma svidjela, gđice March? – upitao ju je gospodin Brooke, prekinuvši neugodnu tišinu.
– Oh, da! Vrlo je slatka i neobično sam zahvalna onome tko ju je preveo. – Dok je govori-la, Megino se potišteno lice razvedrilo.
– Zar vi ne govorite njemački? – iznenađeno je upita gđica Kate.
– Slabo. Otac, koji me podučavao, sad nije tu, a sama ne napredujem najbolje, jer nema ni-koga tko bi me ispravljao u izgovoru.
– Pokušajte sada; imam ovdje Schillerovu »Mary Stuart«, a evo i učitelja koji bi vam rado pomogao. – Gospodin Brooke položio joj je knjigu u krilo i smiješkom je ohrabrio.
– Vrlo je teško, pa me strah pokušati – sa zahvalnošću mu odgovori Meg, no stideći se svog njemačkog pred tako obrazovanom mladom damom.
– Dajte da ja pročitam jedan ulomak, da vas ohrabrim – i gđica je Kate pročitala jedan od najljepših ulomaka, savršeno ispravno i bezizražajno.
Gospodin Brooke nije komentirao, a gđica Kate vratila je knjigu Meg, koja naivno primije-ti:
– Mislila sam da je to poezija.
– Dijelom jest; probajte ovaj odlomak.
Oko ustiju gospodina Brookea titrao je čudan osmijeh, kad je otvorio stranicu s Marynom tužaljkom.
Meg je poslušno slijedila dugu vlat trave kojom joj je njen novi učitelj pokazivao retke, či-tajući polako i plaho, svoje tvrde riječi i nesvjesno pretvarajući u poeziju, uz tihu intonaciju muzikalnog glasa. Zeleni je vodič sišao sve do dna stranice, a Meg je uskoro zaboravila na slušatelje, izgubivši se u ljepoti tužnog prizora, čitajući kao daje sama, tragikom obojivši rije-či nesretne kraljice. Da je tada pogledala prema smeđim očima, smjesta bi prestala čitati, ali nije, i lekcija završi kako je i počela.
– Odlično! – reče gospodin Brooke kad se zaustavila, zanemarivši njezine brojne pogreške, s izrazom koji je jasno govorio da uistinu »voli učiteljski posao«.
Gđica Kate još je jednom na nos stavila naočale i pomno proučila crtanku, a tada ju je zat-vorila, udvorno izjavivši:
– Imate dobar naglasak, a vremenom ćete naučiti i dobro čitati. Savjetujem vam da učite, jer je njemački kod učiteljica vrlo cijenjen. Moram pripaziti na Grace, rastrčala se. – Gđica Kate polako je odšetala, slegnuvši ramenima i dodavši, više za sebe: – Nisam došla ovamo glumiti pratilju jednoj guvernanti, bez obzira na njenu mladost i ljepotu. Amerikanci su tako čudni! Plašim se da će sasvim iskvariti Laurieja.
– Zaboravila sam da Englezi s visine gledaju na guvernante, te da se prema njima drukčije postavljaju – reče Meg, neraspoloženo promatrajući figuru koja se udaljavala.
– Iz vlastitog žalosnog iskustva znam da je učiteljima u Engleskoj vrlo teško. Amerika je za nas, radnike, najbolja zemlja, gdice Margaret – kazao je gospodin Brooke tako zadovoljno i vedro da se Meg postidjela svog tuženja na zlu sudbinu.
– Tad mi je drago što živim ovdje. Ne volim posao koji radim, ali mi ipak pruža dosta za-dovoljstva, pa se neću žaliti; kad bih samo voljela učiteljski poziv kao što ga vi volite!
– Mislim da biste ga voljeli, da vam je učenik netko kao Laurie. Bit će mi vrlo žao kad ga dogodine izgubim – reče gospodin Brooke, marljivo bušeći rupe u travi.
– Ide u koledž? – Bilo je to pitanje koje su izgovorile Megine usne, ali su joj oči dodale još jedno: – A što će biti s vama?
– Da, već mu je vrijeme, skoro je spreman, a čim on ode, ja postajem vojnik.
– Tako mi je drago! – uzviknu Meg. – Pretpostavljam da to želi svaki mladić, iako time ra-žaloste majke i sestre koje ih kod kuće čekaju – dodala je žalostivo.
– Ja nemam ni majke ni sestre, ni previše prijatelja, koji će se brinuti jesam li živ ili mrtav – rekao je gospodin Brooke, gorko, dok je odsutan duhom u iskopanu rupu položio uvelu ružu i pokrio je zemljom, kao grob.
– Laurie i njegov djed i te kako će se brinuti za vas, i svima će nam biti žao ako vam se što desi – iskreno reče Meg.
– Hvala vam; to lijepo zvuči – započe gospodin Brooke, razvedrivši se; no, prije nego je dospio dovršiti svoj govor, Ned je uzjahao staroga konja i dotutnjao, želeći se pred mladim damama podičiti svojim jahačkim sposobnostima, označivši time kraj svakoga mira i tišine.
– Volite li vi jahati? – upitala je Grace Amy, dok su se odmarale nakon divlje utrke koju je predvodio Ned.
– Obožavam; moja je sestra Meg običavala jahati, kad je papa još bio bogat, ali sad više ne držimo konje – osim Drvenčice – dodala je Amy, smijući se.
– Pričajte mi o Drvenčici; je li to magarica? – sa zanimanjem je pitala Grace.
– Vidite, Jo je luda za konjima, kao i ja, a imamo samo jedno staro žensko sedlo, bez ko-nja. U vrtu imamo jabuku s jednom finom niskom granom, na koju tada postavimo sedlo, a na dio koji se diže uvis pričvrstimo uzde, pa na Drvenčici možemo odjahati kamo god želimo.
– Divno! – smijala se Grace. – Ja kod kuće imam ponija, pa skoro svaki dan jašem parkom, s Fredom i Kate; to je zgodno, jer idu i naši prijatelji, pa je promenada puna dama i gospode.
– Bože moj, kako je to lijepo! I ja se nadam da ću jednoga dana otputovati u inozemstvo, ali bih više voljela otići u Provansu nego u Promenadu – rekla je Amy, koja nije imala pojma što je promenada, ali to ni za što na svijetu ne bi priznala.
Frank, koji je sjedio iza djevojčica, čuo je što govore pa je nestrpljivo odšepao, promatra-jući kako se razigrani momci upuštaju u svakovrsnu, često smiješnu gimnastiku. Beth, skup-ljajući razbacane karte »Crnog Petra«, podigla je pogled i stidljivo mu, ali prijateljski rekla:
– Čini mi se da ste umorni; mogu li vam pomoći?
– Možemo pričati; dosadno mi je stalno sjediti sam sa sobom – odgovorio je Frank, kojega su kod kuće očito obožavali.
Ovakav je zadatak za povučenu Beth bio jednako nemoguć kao da joj je zapovjedio da iz-deklamira latinsku poslanicu, no nije imala kamo pobjeći, nije bilo Jo da se iza nje skrije, a ubogi je dječak tako bolećivo gledao daje hrabro odlučila progovoriti.
– O čemu volite razgovarati? – upitala ga je, petljajući oko karata i, vežući ih, ispustivši pola špila.
– Pa, volim slušati o kriketu, i brodovima, i lovu – reče Frank, koji još nije bio naučio izbor zabave prilagoditi svojoj snazi i sposobnostima.
– Jadna ja! Sto sad! O tome ništa ne znam – mislila je Beth, pa je, želeći ga raspričati, za-boravila na dječakovu hromost, i izbrbljala: – Nikad nisam bila u lovu, ali vjerujem da vi jes-te.
– Prije jesam, ali više neću, jer sam se ozlijedio u skoku preko jedne prokleto velike kapije, pa za mene više nema konja i lovačkih pasa – reče Frank, poprativši to uzdahom zbog kojega je Beth zamrzila samu sebe i svoju nepromišljenost.
– Vaši su jeleni mnogo ljepši od naših ružnih bizona – rekla je, utekavši se preriji za po-moć, sretna što je pročitala jednu od onih knjiga za dječake, kojima se Jo tako oduševljavala.
Bizoni su situaciju smirili, te se pokazali zadovoljavajućom temom; žarko želeći zabaviti druge, Beth je zaboravljala sebe, pa nije bila svjesna sestrina iznenađenja i radosti kad je spa-zila kako Beth priča s jednim od – onih groznih dječaka – od kojih je tražila zaštitu.
– Blagoslovljena bila! Zali ga, pa je prema njemu dobra – reče Jo, gledajući je razdragano s polja za kroket.
– Oduvijek sam govorila da je Beth mala svetica – dodala je Meg, kao da u to više nema sumnje.
– Već dugo nisam čula Franka da se tako smije – povjerila je Grace Amy, dok su sjedile i raspravljale o lutkama, od žirevih kapica slažući servise za čaj.
– Moja sestra Beth i inače je folirantna, samo kad hoće
– rekla je Amy, zadovoljna Bethinim uspjehom. Mislila je »fascinantna«, no, kako Grace nije znala značenje ni jedne ni druge riječi, »folirantna« je zgodno zvučalo, i ostavilo je dobar dojam.
Na kraju su na brzinu odigrali još nekoliko igara, uključujući i prijateljsku partiju kroketa. U sumrak su srušili šator, spakirali košare, počupali vratašca za kroket, natovarili čamce, te je cijelo društvo otklizilo rijekom, pjevajući punim plućima. Ned je postao sentimentalan, pa je za tulio tugaljivi refren:
Sam, sam, uvijek sam,
a nakon stihova:
Vruća nam srca, žarka nam mladost,
Zar ćemo razdvojeni čekati starost?
pogledao je Meg tako budalasto, da je prasnula u smijeh i pokvarila mu pjesmu.
– Kako možete biti tako okrutni? – prošaptao je kad su ostali zapjevali; – Cio ste se dan dr-žali te ukočene Engleskinje, a sad ste me prezreli.
– Nisam htjela, ali ste bili tako smiješni da se nisam mogla suzdržati – odvratila je Meg, preskočivši prvi dio njegova prigovora, jer ga je uistinu izbjegavala, dobro se sjećajući plesa kod Moffatovih i ogovaranja koja su uslijedila.
Uvrijeđeni je Ned utjehu potražio kod Sallie, te joj je zlovoljno rekao: – Ova se djevojka ne zna zabavljati, zar ne?
– Ne zna, ali je draga – odvratila je Sallie, braneći prijateljicu, no istovremeno joj priznaju-ći