Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Louisa May Alcott MALE ŽENE (ili Meg, Jo, Beth i Amy) 51xKJfT6TWL._BO2,204,203,200_PIsitb-sticker-arrow-click,TopRight,35,-76_AA300_SH20_OU01_

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Nova Engleska u vrijeme Građanskog rata. Dok je gospodin March na bojištu, njegova su-pruga i četiri kćeri pokušavaju se snaći u novim okolnostima, u kojima su neizvjesnost i os-kudica zamijenile prijeratnu bezbrižnost i bogatstvo. Ono što im ipak daje vjeru u bolje sutra njihova je međusobna privrženost i ljubav. Pod budnim okom brižne majke Marmee djevojke odrastaju i pronalaze svoje interese: najstarija Meg želi se bogato udati, muškobanjasta Jo ne mari za ljubav, već se želi baviti pisanjem kad već ne smije na bojište, tašta Amy uglavnom misli na sebe i svoj izgled, a najmlađa Beth sanjari o boljim vremenima i s divljenjem prati starije sestre. No, kako to obično biva, sudbina će za neke htjeti drukčije: Jo će se, premda nerado, morati suočiti s ljubavlju, a malena Beth nažalost s bolešću, koja će naprasno prekinu-ti njezine djevojačke snove.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
PREDGOVOR
U svijet pođi, knjižice moja,
I onom tko otvori vrata ti svoja
Pokaži što skrito u grudima držiš,
Poželi da trajni mu blagoslov pružiš,
Da čitajuć' tebe izabere biti
Hodočasnik bolji no što smo ja i ti.
O Milosti priču pohrli i kaži
Što Dolinu našu dugo već blaži;
Pouči djevojke još mladih ljeta
O mudrosti i cijeni nebeskog svijeta,
Jer i male noge mogu slijedit'
Boga Istom stazom kao i svetačka noga.
Prilagođeno iz Johna Bunyana

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
GLAVA 1
HODOČASNICE: PUT KROZ ŽIVOT
– Bez poklona, Božić nije Božić – gunđala je Jo, ležeći na tepihu.
– Strašno je biti siromašan! – uzdahnu Meg, spustivši pogled na iznošenu haljinu.
– Mislim da nije pošteno da neke djevojčice imaju mnogo lijepih stvari, a neke ni jednu – dodala je mala Amy, uvrijeđeno otfrknuvši.
– Ipak, imamo oca i majku, i jedne druge – zadovoljno je, iz svoga kuta, rekla Beth.
Četiri mlada lica, osvijetljena vatrom iz kamina, ozariše se na ove vedre riječi, no smrknu-še se opet kad Jo žalosno izusti:
– Oca nemamo, i još ga dugo nećemo imati. Nije rekla »nikad možda«, no svaka je to u se-bi dodala, razmišljajući o ocu koji je bio daleko, tamo gdje su se vodile borbe.
Nekoliko su trenutaka šutjele; a onda Meg reče, u posve drugačijem tonu:
– Znate da je majka predložila da ove godine za Božić ne bude darova, jer će zima svima biti teška; i smatra da novac ne bismo trebale trošiti na užitke, kad naši muškarci u vojsci tako pate. Ne možemo učiniti mnogo, ali se možemo malko žrtvovati, i to s voljom i radošću. No, bojim se ja da to ipak ne mogu – odmahnula je Meg glavom, i s tugom pomislila na sve lijepe stvari koje je željela.
– Ja mislim da to malo što bismo potrošile nikom ionako ne bi koristilo. Svaka od nas ima samo jedan dolar, a vojsci ne bi mnogo pomoglo kad bismo se toga odrekle. Pristajem ne oče-kivati ništa od majke ili od vas, ali si želim kupiti »Undine i Sintrama«; tako to dugo želim – kaza Jo, knjiški moljac.
– Ja sam svoj namjeravala potrošiti na nove note – reče Beth, s tihim uzdahom koji nije čuo nitko do žarača i stalka za čajnik.
– Ja ću si kupiti krasnu kutiju Faberovih bojica; stvarno mi trebaju – odlučno je rekla Amy.
– Majka nije spominjala naš novac, i ne bi joj bilo drago da se svega odreknemo. Neka svaka kupi što želi, i malo se zabavi; sigurna sam da smo se dobro namučile dok smo ga zara-dile – uzviknu Jo, proučavajući pete svojih čizama kao kakav gospodin.
– Znam da se ja jesam, poučavajući onu groznu djecu skoro svaki dan, i to baš onda kad čeznem biti kod kuće i zabavljati se – počela je prigovarati Meg.
– Nije ti ni upola teško kao meni – reče Jo. – Kako bi ti se svidjelo biti satima zatočena s nervoznom, mušičavom starom babom, koja ti ne da mira, koja je stalno nezadovoljna, i koja te izvodi iz pameti do te mjere da bi najradije izletjela kroz prozor ili joj iščupala uši?
– Zločesto je srditi se, ali mislim da je pranje suda i pospremanje najgori posao na svijetu. To me izbezumljuje; a i ruke mi se ukoče, pa ne mogu dugo vježbati. Beth baci pogled na ogrubjele ruke, s uzdahom koji su ovaj put svi čuli.
– Mislim da ni jedna od vas ne pati kao ja – uzviknula je Amy – jer ne morate ići u školu s drskim djevojčicama, koje vam se rugaju ako ne znate zadaću, koje se smiju vašim haljinama, i etikutiraju vam oca, ako nije bogat, i vrijeđaju vas ako nemate lijep nos.
– Valjda misliš etiketiraju, jer ovako zvuči kao da će tatu strpati u kutiju – savjetovala ju je Jo, glasno se nasmijavši.
– Ja znam što mislim, i zbilja nema potrebe da budeš ironična. Pristoji se rabiti fine riječi, i tako bogatiti svoj vokabular – odvrati joj uznosito Amy.
– Ne peckajte jedna drugu, djeco. Zar ne poželiš da imamo novac koji je otac izgubio kad smo bile male, Jo? Bože, da nije svih ovih briga, kako bismo sretne i dobre bile – reče Meg, koja se sjećala boljih vremena.
– Nekidan si rekla da ti se čini kako smo mi puno sretnije od Kingovih i njihove djece, jer se oni stalno svađaju i kinje, usprkos svome novcu.
– Istina, Beth. Pa, valjda i jesmo; jer, iako moramo raditi, znamo se zabaviti, i zapravo smo baš zgodna garnitura, rekla bi Jo.
– Da, Jo se voli služiti žargonom – primijetila je Amy, s neodobravajućim pogledom upu-ćenim izduženu liku što se prostro po tepihu. Jo smjesta sjede, strpa ruke u džepove pregače, te poče zviždati.
– Nemoj, Jo; to rade dječaci.
– Zato to i činim.
– Odvratne su mi grube djevojke koje se ne ponašaju damski.
– A ja mrzim izvještačene balavice koje se prenemažu.
– U malom gnijezdu punom sklada – zapjeva mirotvorka Beth, s tako smiješnom grimasom na licu da se oba oštra glasa smekšaše u smijeh, i bar za neko vrijeme »kljucanje« presta.
– Zaista, djevojke, obje ste krive – reče Meg, počinjući s predavanjem kao starija sestra. – Dovoljno si stara da se pustiš dječačkih ludorija, Josephine. To nije bilo toliko važno kad si bila djevojčica; ali sad kad si tako visoka, i kad dižeš kosu, trebala bi imati na umu da si mla-da dama.
– Nisam! I ako ću to biti jer dižem kosu, tada ću je do dvadesete nositi u kikama – uzvik-nula je Jo, strgnuvši mrežicu i rastresavši svoju kestenjastu grivu. – Mrzim samu pomisao na to da moram odrasti i biti gđica March, nositi duge haljine, i kočiti se kao porculanska lutka. Dovoljno je loše već to što sam djevojka, jer mi se sviđaju i igre za dječake, i njihovi poslovi, i njihovo ponašanje. Ne mogu prežaliti što nisam dječak, a sad je gore no ikad, jer umirem od želje da odem i borim se s tatom, a mogu samo sjediti kod kuće i plesti kao stara baba – i Jo zavitla plavom vojničkom čarapom – igle zazvoniše kao kastanjete, a klupko odskakuta i nes-ta pod stolicom.
– Jadna Jo; kakva šteta! No, tu se ne da pomoći, i zato se moraš zadovoljiti dječačkim ime-nom, te time da nama, djevojkama, glumiš brata – reče Beth, milujući divlju kosu rukom čiji nježni dodir nije moglo ogrubiti nikakvo pranje i spremanje na ovome svijetu.
– A što se tebe tiče, Amy – nastavila je Meg – ti si sve u svemu prerazmažena i samo se gi-zdaš. Sad je to još simpatično, ali ćeš – ne pobrinem li se – odrasti i pretvoriti se u izvještače-nu guščicu. Sviđa mi se tvoje lijepo ponašanje i uglađeni govor, kad se ne trudiš biti otmje-nom pod svaku cijenu; ali tvoje su besmislene riječi isto tako loše kao i Join žargon.
– Ako je Jo dječak, a Amy guska, što sam, molim te, ja? – zapitala je Beth, spremna podi-jeliti teret lekcije.
– Ti si naša dušica, ništa drugo – odgovorila joj je toplo Meg; i nitko joj se nije suprotsta-vio, jer je »Miš« bila obiteljska miljenica.
Budući da mlađi čitaoci vole znati »kako ljudi izgledaju«, ovaj ćemo trenutak iskoristiti i ukratko im predočiti četiri sestre, koje su u sutonu sjedile i plele, dok je vani tiho padao prosi-nački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bila je to jedna udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj bio vrlo jednostavan, jer je na zidovima visilo nekoliko slika, udubljenja u zidovima ispunjavale su knjige, u prozorima su cvale krizanteme i zimske ruže, sve prožeto ugodnom atmosferom kućne sloge.
Margaret, najstarija od njih četiri, imala je šesnaest godina i bila vrlo lijepa, svijetla i zaob-ljena, velikih očiju, guste i meke smeđe kose, slatkih usta i bijelih ruku, na koje je bila poseb-no tašta. Petnaestogodišnja Jo bila je vrlo visoka, tanka i smeđa, te je podsjećala na ždrijebe; jer nikad nije bila načisto što s dugim udovima, koji kao da su joj stalno bili na smetnju. Imala je izražena usta, komičan nos, oštre sive oči, za koje si imao osjećaj da sve vide, naizmjence vatrene, šaljive ili zamišljene. Njezina duga, gusta kosa bijaše njezina jedina ljepota; no, obič-no bi je držala skupljenu u mreži, da joj ne smeta. Imala je Jo jaka ramena, velike ruke i noge, komotnu odjeću, i onaj nelagodni izgled djevojčice koja vrlo brzo izrasta u ženu, a to joj se ne sviđa. Elizabeth, ili Beth, kako su je svi zvali, bila je rumena djevojčica od trinaest godina, glatke kose i svijetlih očiju, plaha držanja, bojažljiva glasa i smirena, rijetko čime pomućena lica. Otac ju je zvao »Malo Spokojstvo« i to joj je ime savršeno pristajalo, jer Beth kao da je živjela u vlastitom sretnom svijetu, izlazeći iz njega samo u susret malobrojnima kojima je vjerovala i koje je voljela. Amy, iako najmlađa, bila je najhitnija, bar u vlastitim očima. Prava plavušica, plavih očiju i žute kose koja joj se kovrčala oko ramena; blijeda i tanka, i uvijek se držeći kao mlada dama koja drži do svojih manira. Kakve su bile karakterne crte četiriju ses-tara, tek će se otkriti.
Ura je otkucala šest; pomevši ognjište, Beth je spustila par papuča da se ugriju. Nekako, prizor starih papuča imao je na djevojke dobar učinak, jer dolazila je majka, i svi se razvedriše pozdraviti je. Meg je prestala s predavanjem i upalila svjetiljku, Amy je bez prethodne zamol-be ustala iz ležaljke, a Jo je zaboravila na umor, te se pridigla pridržati papuče bliže vatri.
– Već su se sasvim izlizale; Marmee mora dobiti nove.
– Mislila sam joj ih kupiti od svog dolara – reče Beth.
– Ne, ja ću! – vrisnu Amy.
– Ja sam najstarija – počela je Meg, ali ju je Jo odlučno prekinula:
– Sad kad nema tate, ja sam muškarac u obitelji, i ja ću nabaviti papuče, jer mi je rekao da se brinem o majci dok njega nema.
– Reći ću vam što ćemo učiniti – reče Beth – neka joj svaka kupi nešto za Božić, a za sebe ništa.
– To je tako tebi nalik, draga! A mi? – uzviknula je Jo. Nekoliko minuta sve su trijezno ra-zmišljale; a tada je Meg
izjavila, kao da joj je ideju dao pogled na vlastite lijepe ruke: – Ja ću joj darovati par lijepih rukavica.
– Najbolje kožne papuče na svijetu – viknu Jo.
– Nekoliko fino obrubljenih rupčića – reče Beth.
– Ja ću nabaviti bočicu kolonjske vode; to joj se sviđa, a neće biti skupo, pa će mi ostati novca da i sebi nešto kupim – dodala je Amy.
– Kako ćemo joj to dati? – upitala je Meg.
– Stavit ćemo stvari na stol, uvesti je i gledati kako otvara zamotuljke. Sjećaš se kako smo to radili na našim rođendanima? – odgovorila je Jo.
– Uvijek sam se jako plašila kad bi došao moj red da sjednem na veliki stolac, s krunom na glavi, i gledam vas kako mi, uz poljubac, pristupate i dajete poklone. Pokloni i poljupci su mi se sviđali, ali bilo mi je užasno gledati vas kako sjedite i zurite dok otvaram darove – rekla je Beth, koja je o istoj vatri pekla i svoje lice i prepečenac za čaj.
– Neka Marmee pomisli da kupujemo stvari za sebe, a onda ćemo je iznenaditi. U kupovi-nu moramo sutra poslije podne, Meg; još je mnogo posla ostalo oko predstave za Badnjak – rekla je Jo, stupajući gore-dolje s rukama za leđima, nosa visoko u zraku.
– Nakon ove predstave više ne želim glumiti; postajem prestara za takve stvari – primijetila je Meg, koja se uvijek podjednako veselila »kostimiranim« vragolijama.
– Znam da nećeš prestati, dok god se budeš mogla povlačiti uokolo u bijeloj haljini, s ras-puštenom kosom i nakitom od zlatnog papira. Ti si naša najbolja glumica, i, ako ti napustiš scenu, s nama je gotovo – rekla je Jo. – Večeras bismo morale vježbati; priđi, Amy, i izvedi nesvjesticu, jer se u tom prizoru držiš ukočeno kao vješalica.
– Ne mogu si pomoći; nikad nisam vidjela nekoga tko se onesvijestio, a ne želim biti prek-rivena modricama kao ti, kad se skotrljaš. Ako se mogu polako spustiti, past ću; ako ne, svalit ću se u stolicu i biti ljupka; nije me briga hoće li Hugo nasrnuti na mene s pištoljem – uzvrati-la je Amy, koja nije bila obdarena dramatskom snagom, ali je ulogu dobila jer je bila dovoljno malena da je, praćen njezinim krikovima, na rukama ponese junak komada.
– Napravi to ovako; ovako prekriži ruke, i teturaj po sobi, i mahnito viči, »Roderigo! spasi me! spasi me!« – kako joj je to zorno pokazala Jo, iščeznuvši iz sobe uz uistinu jezovit melod-ramatski vrisak.
Amy ju je slijedila, ukočeno pružajući ruke, trzajući se kao da je navijena, dok je njezino »Joj!« zvučalo prije kao da je bodu iglama nego kao izraz straha i očaja. Jo je očajno uzdah-nula, a Meg se glasno nasmijala, dok je Beth, sa zanimanjem prateći pokus, prepržila kruh.
– Uzalud! U predstavi to izvedi što bolje možeš, ali, ako te publika izviždi, ne krivi mene. Idemo, Meg.
Stvari su se razvijale povoljno, jer je Don Pedro zaprijetio svijetu u govoru od dvije strani-ce, bez i jedne jedine pogreške; vještica Hagar uz čudesne je efekte bacila strašne čari u svoj čajnik pun kuhanih žaba; Roderigo je muževno rastrgao okove, a Hugo je umro u mukama, od arsena i grižnje savjesti, s divljim »Ha! ha!«
– Ovo je najbolje dosad – rekla je Meg, dok se mrtvi razbojnik pridizao i trljao si laktove.
– Ne razumijem otkud ti dar da tako sjajno pišeš i glumiš, Jo. Pa ti si pravi Shakespeare! – uzviknula je Beth, čvrsto uvjerena da su joj sestre obdarene genijalnošću, i to u svim područ-jima.
– Ne baš – skromno je odvratila Jo. – Mislim da je »Vještičja kletva, Operna tragedija« pri-lično dobra, ali bih voljela probati Macbetha, da samo imamo rekvizite za Banquoa. Oduvijek sam željela raditi prizor ubijanja. »Je li to pred sobom vidim bodež?« – promrmljala je, kolu-tajući očima i hvatajući se za zrak, kao što je vidjela da to rade slavni glumci.
– Ne, to vidiš vilicu, a na njoj je umjesto kruha nabodena mamina papuča. Beth i njezina pozornica! – uzviknula je Meg, pa proba okonča s provalom smijeha.
– Drago mi je što vas vidim tako dobro raspoložene, djevojčice moje – s vrata je dopro ve-dar glas, a glumci i publika okrenuše se pozdraviti krepku damu majčinskog izgleda, koja je oko sebe širila atmosferu uistinu opojne otvorenosti i pristupačnosti. Nije ona bila osobito lijepa, ali majke su svojoj djeci uvijek lijepe, pa se djevojčicama činilo da sivi ogrtač i demo-dirani šeširić pokrivaju najveličajniju ženu na svijetu.
– Onda, ljubice moje, kako je bilo danas? Toliko sam toga morala obaviti, i spremiti pakete za sutra, da nisam došla kući na ručak. Je li tko dolazio, Beth? Kako tvoja prehlada, Meg? Jo, ti si nasmrt umorna. Hajde, priđi i poljubi me.
Usporedo s majčinskim raspitivanjem, gospođa March je skinula mokru odjeću, obula top-le papuče i, spustivši se u naslonjač, privukla si Amy u krilo, pripremajući se za užitak u naj-sretnijem satu tog napornog dana. Djevojke se rastrčaše, želeći joj ugoditi, svaka na svoj na-čin. Meg je postavila čajni stolić; Jo je unijela drva i prinijela stolce, rušeći i prevrćući sve čega se dotakla; Beth je, tiha i vrijedna, kaskala između kuhinje i sobe; dok je Amy svima izdavala zapovijedi, sama sjedeći prekriženih ruku.
Kad su se skupile oko stola, gospođa March je, s posebno sretnim izrazom lica, najavila: – Nakon večere imam za vas jedno iznenađenje.
Stolom zaokruži brz i vedar osmijeh, kao zraka sunca. Beth pljesnu rukama, zaboravivši da u njima drži vrući prepečenac, a Jo uvis baci svoj ubrus, vičući: – Pismo! pismo! Triput hura za oca!
– Da, krasno i dugo pismo. Dobro je, i misli da će se iz ove hladnoće izvući bolje nego što smo očekivali. Šalje nam najljepše želje za Božić, a vama, djevojke, i posebnu poruku – reče gospoda March, tapšući se po džepu kao da je u njemu kakvo blago.
– Hajde, požuri već jednom. Prestani frkati taj prst i nagni se nad tanjur, Amy – vikala je Jo, koja se pritom zagrcnula čajem, a kruh ispustila na tepih, putrom prema dolje, sve žureći se što prije dovršiti jelo.
Beth više nije jela, već se povukla u svoj zasjenjeni kutak, unaprijed uživajući u nadolaze-ćem veselju, dok ostali ne budu spremni.
– Zar nije izvanredno što se otac prijavio u vojsku kao kapelan, kad je već prestar da ga zovu, i kad već nije dovoljno snažan za vojnika? – toplo je rekla Meg.
– Tako bih voljela i sama otići, kao bubnjarica – kako se već ono zovu? Ili kao bolničarka, da mu mogu biti blizu i pomagati mu – uzviknula je Jo, zastenjavši od muke.
– Mora da je grozno spavati u šatoru, jesti svakakve neukusne stvari, i piti iz limenih šalica – uzdahnula je Amy.
– Kad će doći kući, Marmee? – upitala je Beth, a glas joj je zatitrao.
– Neće još dugo, draga, osim ako se razboli. Bit će tamo i odano raditi svoj posao, dok god to bude mogao, i mi ga nećemo moliti da se vrati ni minute prije nego što ga puste. A sad pri-đi i počuj što piše.
Sve su prišle vatri; majka u naslonjaču, Beth kod njezinih nogu, Meg i Amy posađene na naslon stolca, svaka sa svoje strane, a Jo se izvalivši na leđa, tako da nitko ne primijeti nikak-vu emociju, ako pismo do nje dovede.
U tim teškim vremenima bilo je napisano vrlo malo pisama koja nisu bila dirljiva, posebno onih koje su pisali očevi. U ovome pismu malo je riječi bilo o pretrpljenim nedaćama, o pro-življenim opasnostima, o čežnji za domom; bilo je to veselo pismo ispunjeno nadom i živah-nim opisom života u vojničkom logoru, marševima i vijestima s bojišta; tek je pri kraju iz piščeva srca nabujala očinska ljubav i čežnja za djevojčicama koje je ostavio za sobom.
– Reci im da ih volim i poljubi ih za mene. Kaži im da danju na njih mislim, a noću za njih molim, i da u svako doba u njihovoj ljubavi nalazim najveću utjehu. Teško je čekati još godi-nu dana do ponovnog viđenja, ali ih podsjeti da, dok čekamo, svi možemo raditi, da ne izgu-bimo uludo ove teške dane. Znam da im je na umu sve što sam im rekao, da te vole i paze, da pošteno obavljaju svoje dužnosti, da se hrabro bore s neprijateljima u vlastitom srcu i veličaj-no ih pobjeđuju, te ću, kad im se vratim, još više voljeti svoje male žene i njima se dičiti.
Svi su zašmrckali kad je pismo stiglo do ovoga dijela; Jo se čak nije zastidjela ni velike su-ze koja joj se slijevala niz nos, a Amy više nije smetalo što će raskuštrati kovrče ako lice skri-je u majčin zagrljaj, pa je zajecala: – Ja sam sebična prasica! Ali ću se nastojati popraviti, tako da se ne razočara.
– Sve ćemo! – viknula je Meg. – Ja previše pažnje posvećujem svom izgledu, mrzim raditi, ali više neću, ako je to u mojoj moći.
– Ja ću se potruditi i postati onakva kako me otac najviše voli zvati »mala žena«,,ne više gruba i divlja; i raditi svoj posao ovdje, a ne čeznuti da budem negdje drugdje – rekla je Jo, dodavši si u bradu da će je pripitomljavanje vlastite ćudi stajati više muka nego strašno suo-čavanje s dva-tri opaka južnjačka pobunjenika.
Beth nije rekla ništa, samo je plavom vojničkom čarapom obrisala suze, te počela usrdno plesti, ne gubeći ni trena, već
se u svojoj tihoj dušici istodobno obvezavši da će, kad se otac za godinu dana vrati kući, biti sve ono što će on poželjeti naći.
Gospođa March prekinu šutnju što je zavladala nakon Joinih riječi, te vedrim glasom reče: – Sjećate li se kako smo se, kad ste bile male, znale igrati »Hodočasnika«? Ništa vas ne bi tako veselilo kao kad bih vam na leđa umjesto bremena privezala svoje torbe, dala vam štapo-ve i šešire, i svitke papira, te vas pustila da putujete cijelom kućom, od podruma, kao Grad Uništenja, pa sve više i više, do vrha, gdje biste skupile sve svoje najljepše stvarce i napravile Grad Nebeski.
– Kakva zabava! Posebno ono sa zaobilaženjem lavova, pa borba s Apollyonom, i prolazak kroz Dolinu čudovišta – reče Jo.
– Meni se sviđalo ono mjesto gdje bi nam breme spalo i otkotrljalo se niz stepenice – rekla je Meg.
– Moj omiljeni dio bio je onaj kad bismo izašle na ravni krov, s cvijećem i drvećem, i svim lijepim stvarima, pa bismo sve stale i u sunčanoj svjetlosti zapjevale pjesmu radosti – rekla je Beth, smiješeći se, kao da se zbilja vratila u taj ugodni trenutak.
– Ja se toga i ne sjećam previše, osim da me bilo strah podruma i tamnog ulaza, i da su mi se uvijek sviđali kolači i mlijeko koje
bismo dobivali na krovu. Da nisam već prestara za takve stvari, rado bih se toga opet igrala – rekla je Amy, koja se u zreloj dobi od dvanaest godina razumno počela odricati svake djeti-njastosti.
– Nikad nećemo biti prestare za takve stvari, dušo, jer to je igra koju na ovaj ili onaj način stalno igramo. Svi mi imamo svoje breme, i svoj put, a čežnja za dobrotom i srećom vodi nas kroz mnoge naše nevolje, iskušenja i pogreške do mira i spokoja, istinskog Grada Nebeskog. A sada, hodočasnice moje, možda bi se trebale potruditi i u zbilji, ne samo u igri, i vidjeti ka-ko vam ide, prije nego vam se otac vrati kući.
– U zbilji, majko? A gdje su nam bremena? – upitala je Amy, kao jedna vrlo pedantna mlada dama.
– Baš je sad svaka od vas rekla što joj je breme, osim Beth, a meni se čini da ga ona i nema – reče njezina majka.
– Imam ga; moje su breme tanjuri i krpe za prašinu, i zavist prema djevojkama koje imaju lijepe klavire. I strah od ljudi.
Bethino je breme bilo tako smiješno da se sve poželješe nasmijati, ali to ni jedna nije učini-la, jer bi time povrijedile njezine osjećaje.
– Pokušajmo, onda – reče zamišljeno Meg. – Pa, to je isto što i truditi se biti dobar, a priča će nam samo pomoći; jer, iako želimo biti dobre, težak je to posao, mi ga često zaboravljamo, i ne trudimo se dovoljno.
– Znači, večeras smo bile u Beznadnom Očajanju, iz kojega nas je izvukla majka, baš kao što je to u knjizi učinila Pomoć. Samo, i mi bismo trebale imati svitak s uputama, kao i Bunyanov Kršćanin. Sto s tim? – upitala je Jo, oduševljena maštarijom koja je dosadnu zada-ću obavljanja dužnosti ovila bajkovitošću.
– Na Božić ujutro pogledajte si pod jastuke, pa ćete naći upute – odogovorila je gospođa March.
Razglabale su novi plan dok je stara Hannah raščišćavala stol; tada izroniše četiri košarice, i igle poletješe – djevojke su vezle plahte za tetu March. Bio je to grozno nezanimljiv zadatak, no te se večeri ni jedna nije požalila. Prihvatile su Join plan i dugi šav razdijelile u četiri dije-la, četvrtine nazvavši Europa, Azija, Afrika i Amerika, te su tako sjajno napredovale, posebno kad bi fantazirale o različitim zemljama kroz koje su tog trena prolazile.
U devet su prestale s radom, te su, kao i obično, pred spavanje zapjevale. Iz staroga je kla-vira jedino Beth uspijevala izvući bar nešto glazbe; ona bi meko dodirnula požutjele tipke, i umah bi se začula ugodna pratnja njihovoj pjesmi. Meg je imala glas nalik na flautu, pa su ona i majka vodile mali zbor. Amy je cvrčala kao cvrčak, a Jo je lutala tonovima po miloj volji, tremolirajući uvijek na krivom mjestu, kvareći tako i najsjetniju pjesmu. Još od vremena kad su znale samo tepati, prvo bi zapjevale
Tjepti, tjepti, zvjezdice
pa je to postao obiteljski običaj, jer majka im je bila rođena pjevačica. Njezin ih je glas ujutro budio, dok bi prolazila kućom pjevajući kao ševa; po noći bi ga, u postelji, opet začule – djevojčice nikad nisu prerasle majčinu uspavanku.
GLAVA 2
SRETAN BOŽIĆ
Jo se prva probudila, tog sivog božičnog jutra. Na kaminu nije bilo obješenih čarapa, i za trenutak je osjetila razočaranje kao davno jednom, kad je njezina čarapica pod teretom poklo-na pala na pod. A tada se sjetila majčina obećanja i, zavukavši ruku pod jastuk, izvukla grimi-zno ukoričenu knjižicu. Dobro ju je znala, jer bila je to ona lijepa stara priča o najboljem živo-tu ikad življenom – pravi vodič za svakog hodočasnika koji se poduhvati dugog putovanja. Probudila je Meg sa »Sretan Božić« te je ponukala da vidi što je pod njezinim jastukom. Po-javila se zeleno ukoričena knjiga, s istom slikom unutar korica, i nekoliko riječi ispisanih majčinim rukopisom, što je taj poklon u njihovim očima učinilo vrlo dragocjenim. Uskoro su se probudile Beth i Amy, te zarovale da nađu svoje knjižice – jedna golubinje, a druga plave boje; pa su sve četiri sjele gledajući ih i pričajući o njima, dok se istok crvenio od nadolazećeg dana.
Unatoč svojim sitnim taštinama, Margaret je imala slatku i pobožnu narav, pa je i nesvjes-no utjecala na svoje sestre, posebno na Jo, koja ju je nježno voljela, te joj se pokoravala, jer je Meg kao savjetodavka uvijek bila vrlo obzirna.
– Djevojke – rekla je Meg, ozbiljno, premještajući pogled s raščupane glave pored sebe na dvije manje glavice pokrivene noćnim kapicama, u susjednoj sobi – majka želi da ove knjige čitamo, volimo i na njih pazimo, i s tim bismo trebale početi istog ovog trena. Prije smo tako uistinu mislile; no otkad je otac otišao, a ova nas ratna nevolja uznemirila, zapostavile smo mnoge stvari. Vi kako hoćete, ali ja ću svoju knjigu držati na ovom stolu, ovdje, i svakoga jutra, čim se probudim, malko iz nje čitati, jer znam da će mi to koristiti, i pomoći mi da preb-rodim dan.
A tada je otvorila svoju novu knjigu i počela čitati. Jo ju je zagrlila i, obraz uz obraz, čitala zajedno sa sestrom, smirena izraza, tako rijetka na njezinu nemirnom licu.
– Meg je tako dobra! Dodi, Amy, hajdemo i mi. Ja ću ti pomoći s teškim riječima, i objas-niti ti ono što ne budeš razumjela – šaptala je Beth, privučena lijepim knjigama i sestrinskim primjerom.
– Drago mi je što je moja plava – rekla je Amy; potom sobe utihnuše – čulo se samo tiho listanje knjiga, a zimsko se sunce ušuljalo i, milujući svijetle glave i ozbiljna lica, poželjelo sestrama sretan Božić.
– Gdje je majka? – upitala je Meg, kad se, pola sata kasnije, skupa s Jo štrcala u prizemlje zahvaliti joj na poklonima.
– Bog zna. Pojavi se kaki prosjak i jadničak, i ode mama, odma', vidit' šta mu treba. Nema žene da tako lako razdaje jelo i pilo, odjela i drva – odvratila je Hannah, koja je živjela s obi-telji još od vremena Megina rođenja, i koju su smatrali prije prijateljicom no sluškinjom.
– Valjda će se skoro vratiti; zato dovrši kolače, da sve bude spremno – rekla je Meg, baca-jući pogled na poklone skupljene u košaru skrivenu pod sofom, spremne za pokazivanje, kad za to bude vrijeme. – Čekaj, a gdje je Amyna kolonjska voda? – dodala je, jer nigdje nije mo-gla nazrijeti malu bočicu.
– Maloprije ju je izvadila i otišla je okititi vrpcom, tako nešto – odgovorila joj je Jo, plešu-ći po sobi ne bi li razgazila nove papuče.
– Baš su lijepi moji rupčići, zar ne? Hannah ih je umjesto mene oprala i izglačala, a ja sam ih izvezla – reče Beth, ponosno promatrajući pomalo neravna slova koja su je stajala takva truda.
– Bože moj, dijete, pa stavila si »Majka« umjesto »M. March«; zanimljivo! – uzviknula je Jo, izvadivši iz košare jedan rupčić.
– Zar to nije u redu? Meni se tako učinilo bolje, jer su i Megini inicijali »M. M.«, a ja sam htjela da se ovima ne koristi nitko osim Marmee – zabrinuto će Beth.
– U redu je, draga, i to je vrlo zgodna ideja; i vrlo praktična, također, jer sad nema pogreš-ke. To će je jako obradovati, sigurno – rekla je Meg, namrštivši se na Jo, a s osmijehom za Beth.
– Evo majke, sakrij košaru, brzo! – vrisnula je Jo, a u tom su se trenu zalupila vrata, dok su hodnikom zazvonili koraci.
U sobu je užurbano ušla Amy, posramivši se kad je shvatila da je sestre već čekaju.
– Gdje si bila, i što to skrivaš iza leđa? – upitala ju je Meg, iznenađena što tako rano vidi Amy ne samo budnu već i potpuno odjevenu.
– Nemoj mi se smijati, Jo, mislila sam da nitko neće saznati dok za to ne dođe vrijeme. Htjela sam samo zamijeniti malu bočicu za veliku, i za to sam dala sav svoj novac, i zbilja se trudim da više nikad ne budem sebična.
Dok je govorila, Amy je radoznalim pogledima otkrila oveću bocu parfema koju je kupila umjesto jeftinije, te se – u pokušaju da zaboravi samu sebe – doimala tako iskrenom i skruše-nom, da ju je Meg smjesta zagrlila, a Jo je nazvala »čestitom dušom«, dok je Beth otrčala prema prozoru i ubrala ponajljepšu ružu za ukras sjajnoj bočici.
– Vidite, nakon jutrošnjeg čitanja i razgovora o dobroti, postidjela sam se, i istog trena otr-čala iza ugla i zamijenila poklon; i tako mi je drago, jer moj je sada najljepši od sviju.
Još jedno lupanje ulaznim vratima natjeralo ih je da košaru opet strpaju pod sofu, a same su se primaknule stolu, željne doručka.
– Sretan Božić, Marmee! I još mnogo Božića! Hvala ti za knjige; već smo ponešto pročita-le, i tako ćemo svaki dan – vikale su uglas.
– Sretan Božić, mile moje kćeri! Drago mi je što ste odmah počele, te se nadam da ćete ta-ko i nastaviti. Ali, prije nego sjednemo, želim vam nešto reći. Nedaleko odavde leži jedna sirota žena s novorođenčetom. Šestero djece naguralo se u jedan krevet, da se ne bi smrzlo, jer nemaju drva. Nemaju ništa za jelo, a najstariji dječak došao mi je kazati da im je zima i da su gladni. Djevojčice moje, hoćete li im kao božični poklon prepustiti svoj doručak?
Sve su bile vrlo gladne, jer su je čekale skoro cio sat, i nekoliko trenutaka nije se čulo ni glasa; tek nekoliko trenutaka, jer je uto Jo neobuzdano viknula:
– Strašno mi je drago što si došla prije nego što smo počele!
– Mogu li i ja poći, da ti pomognem odnijeti stvari jadnoj dječici? – upitala je Beth, puna volje.
– Ja ću ponijeti uštipke i vrhnje – dodala je Amy, junački se odričući onoga što je sama najviše voljela.
Meg je dotad već pokrivala heljdu i slagala kruh na veliki pladanj.
– Tako sam i mislila – rekla je gospođa March, smiješeći se zadovoljno. – Sve ćete poći i pomoći mi, a, kad se vratimo, doručkovat ćemo kruh i mlijeko, i propušteno nadoknaditi za večerom.
Uskoro su bile spremne, i započe procesija. Na sreću, bilo je rano i išle su sporednim uli-cama, pa ih je vidjelo malo ljudi. No, ni rijetki koji su ih sreli nisu se smijali toj smiješnoj grupici.
Bila je to jadna, gola, sirotinjska soba, razbijenih prozora, bez ognjišta, s poderanim plah-tama, bolesnom majkom, cvilećim djetetom i skupinom blijede, gladne djece koja su se poku-šavala zgrijati zgurena pod jednom jedinom starom dekom. Kad su djevojke ušle, kako su ih samo gledale velike oči, kako su se smiješile pomodrjele usne!
– Ach, mein Gott\ Jesu li nam to došli anđeli! – zavapila je sirota žena, plačući od radosti.
– Smiješni neki anđeli s kapuljačama i rukavicama – rekla je Jo i nasmijala ih.
Za nekoliko minuta doista se činilo da su na djelu dobri dusi. Hannah, koja je nosila drva, naložila je vatru, a polupana je okna začepila starim kapama i vlastitim šalom. Gospođa March dala je majci čaja i zobene kaše, te je utješila obećavši joj pomoć, istodobno presvlače-ći djetešce kao da je njezino vlastito. Djevojke su u međuvremenu postavile stol, smjestile djecu oko vatre i nahranile ih kao gladne ptičice; smijući se, razgovarajući i pokušavajući ra-zumjeti njihov smiješni i nepravilni engleski.
– Das ist gute\ – Der angel-kinderl – vikala su, jedući, uboga djeca, grijući svoje ljubičaste ruke na ugodnoj vatri. Djevojke nikad nitko prije nije bio nazvao anđeoskom djecom, pa im se to učini posebno lijepim, napose Jo, koju su od rođenja smatrali »Sanchom«. Bio je to vrlo veseo doručak, iako ga same nisu ni okusile; i kad su otišle, iza sebe ostavljajući utjehu, mis-lim da u cijelom gradu nije bilo četvero sretnijih ljudi od te četiri gladne djevojčice, koje su se odrekle doručka i na božično se jutro zadovoljile kruhom i mlijekom.
– To znači voljeti svog susjeda više no samog sebe, i to mi se sviđa – rekla je Meg, dok su vadile svoje poklone, a majka na katu skupljala odjeću za uboge Hummelove.
U pitanju nije bilo ništa blistavo i sjajno, no u tih je nekoliko paketića bilo skupljeno mno-go ljubavi; a visoka vaza puna crvenih ruža, bijelih krizantema i puzavica, stavljena u sredinu, stolu je davala prilično otmjen ton.
– Dolazi! Sviraj, Beth, otvori vrata, Amy. Triput hura za Marmee! – vikala je Jo, poskaku-jući, dok je Meg prilazila majci, povesti je do počasnog mjesta.
Beth je zasvirala svoju najveseliju koračnicu, Amy je naglo otvorila vrata, a Meg je dosto-janstveno odglumila pratioca. Gospođa March je bila i iznenađena i ganuta; i vlažnih se očiju smješkala razgledajući poklone i čitajući popratne kartice. Smjesta je obula papuče, u džep strpala novi rupčić, obilno poškropljen Amynom kolonjskom vodom, a ružu je zakvačila na grudi, dok je za rukavice izjavila da joj »savršeno pristaju«.
Bilo je mnogo smijeha, i ljubljenja, i objašnjenja, sve na jednostavan, ljupki način koji blagdane čini ugodnim u vrijeme dok traju, a slatkim za sjećanje. Potom se baciše na posao.
Jutarnje dobrotvorstvo i primopredaja poklona uzeli su im toliko vremena da su ostatak dana posvetile pripremama za večerašnju svečanost. Budući da su bile premlade za prečeste odlaske u kazalište, a nedovoljno bogate da si priušte veliki izdatak za privatnu predstavu, djevojke su se utekle vlastitoj snalažljivosti, te su, budući je nužda majka domišljatosti, same napravile što im je trebalo. Neki su rekviziti bili izrađeni vrlo spretno i vješto: gitare od Ije-penke, antikne svjetiljke od starih i polupanih zdjelica za umak prekrivenih srebrnim papirom, maštovite halje od iznošena cica, sa svjetlucavim šljokicama uzetim iz otpada tvornice kon-zervi, te oklopi posuti istovrsnim trapezoidnim komadićima, koji su u hrpama ostajali nakon izrezivanja limenih spremnika. Namještaj je ionako već bio naviknut na stalno okretanje i prebacivanje, a velika je soba kuće March već bila pozornicom mnogih fantastičnih komada.
Gospodi je pristup bio zabranjen, pa se Jo do mile volje naigrala muških uloga, neizmjerno se veseleći paru crvenosmeđih kožnih čizmi koje joj je darovala jedna prijateljica, koja je po-znavala neku gospođu, koja je poznavala nekog glumca. Ove čizme, dio starog kostima, te zarezani pršnjak, koji je jednom neki umjetnik iskoristio za nekakvu sliku, bili su glavno Joi-no blago, te su se pojavljivali u svakoj prilici. Malobrojnost trupe zahtijevala je da dva glavna glumca među sobom raspodijele nekoliko uloga, i bez dvojbe im je pripadala silna zasluga za učenje dviju ili triju različitih rola, stalno ulijetanje i izlijetanje u različitim kostimima, te, pored toga, čišćenje i održavanje scene. Djevojkama je to bila odlična vježba za memoriju, bezazlena zabava, a usto i korisno trošenje mnogih sati koji bi inače bili dokoni, samotni ili provedeni u beskorisnijem društvu.
Te se božične večeri desetak djevojčica naguralo na krevet, odnosno mezanin, sjedeći pred plavo-žutim cicanim zastorom, u vrlo laskavom stanju iščekivanja. Iza zastora je dopiralo komešanje i žamor, mrva dima, te tu i tamo Amyn hihot, koja je od treme postajala histerična. Nedugo zatim začu se zvono, razmaknuše se zastori, i otpoče Operna tragedija.
»Mračnu šumu« bar po jednom jedinom programu koji je kružio uokolo, predočavalo je nekoliko biljaka u loncima, na pod prostrto zeleno platno i špilja u daljini. Spilja je bila nači-njena od stalka za sušenje rublja, umjesto krova, i komodom umjesto zidova; u njoj je stajala mala peć s velikom vatrom, a na njoj crni lonac, nad kojim se nadvijala stara vještica. Scena je bila mračna, pa je svjetlost plamena ostavljala zgodan dojam, posebno kad bi iz lonca suk-nuo crveni mlaz, što se događalo svaki put kad bi vještica skinula poklopac. Publici bi ostav-ljen koji trenutak da se smiri i stiša prvotno uzbuđenje, a tada je na scenu kočoperno ušao Hugo, razbojnik, s mačem o boku, s naherenim šeširom, crnom bradom, tajanstvenim plastom i čizmama. Nakon nervozna koračanja scenom, uhvatio se za čelo i ispustio divlji urlik, pojući o mržnji prema Roderigu, ljubavi prema Zari, i samozadovoljnoj odluci da ubije prvo i osvoji drugo. Hrapavi ton Hugova glasa, kao i pokoji vrisak kad bi ga svladali osjećaji, bili su vrlo dojmljivi, pa je gledalište zapljeskalo čim je prvi put zastao da dođe do daha. Uz poklon ka-kav priliči glumcu sviknutu na slavu, iskrao se prema špilji i naredio Hagar da mu priđe, oštro joj zapovjedivši: – Hej, sluškinjo! Trebam te!
Na scenu je izašla Meg, s umjetnom sijedom kosom koja joj je visila oko lica, u crno-crvenoj halji, sa štapom i kabalističkim znakovljem po plastu. Hugo joj je naredio da mu spravi čarobni napitak koji će Zaru vezati za njega, i istodobno ubiti Roderiga. Hagar je, gla-som obojenim finom dramskom melodioznošću, obećala oboje, te zazvala duha s čarobnim napitkom:
Dođi, dođi iz svog gnijezda,
Zračni duše rajskih zvijezda!
Ružom hranjen, pojen rosom,
Čarolija ti je pos'o.
U visinu sad se vini,
Donesi mi svoje čini,
Čini opojne k'o mak:
Čuješ li me? Daj mi znak!
Začu se tiha glazba, a tada iz dna špilje izroni malen lik u prozračno bijeloj opravi, sa svjetlucavim krilima, zlatnom kosom i vijencem od ruža na glavi. Mašući štapićem, zapjeva:
Evo me iz zemlje moje
Od uzduha što je kroje
Srebrn mjesec, jato vila
S paučinom mjesto krila.
Uzmi čini što ti nosim,
I istog ih časa prospi:
Čarolija kratko traje,
u tren oka svega kraj je!
te pred vještičine noge ispusti pozlaćenu bočicu, a onda nesta. Druga Hagarina pjesmica izmamila je drugu prikazu – ne više ljupku, jer se poslije glasnog udarca pojavio ružni crni vrag, koji je, nakon odgraktanoga odgovora, Hugu dobacio tamnu bočicu i nestao popraćen podrugljivim smijehom. Zagrmjevši hvala i u čizme skrivši čarobne napitke, Hugo iščeznu sa scene, a Hagar gledateljstvo obavijesti da ga je uklela, jer je davno jednom pobio neke njene prijatelje, pa mu sad namjerava pomutiti planove i tako mu se osvetiti. Uto se ponovo spusti zastor, ostavivši publici vremena da se odmori i najede slatkiša, a usput i procijeni predstavu.
Prije negoli se zastor ponovo podigao, čulo se mnogo lupanja čekićem; no, kad se otkrilo kakav je to stolarski pothvat izveden, nitko se nije bunio zbog čekanja. Bilo je to nešto uistinu bajno! Kula se penjala sve do stropa; negdje na pola visine kule vidio se prozor u kojemu je plamtjela svjetiljka, a iza bijele zavjese pojavila se Zara u krasnoj srebrnoplavoj haljini, čeka-jući Roderiga. I on je došao – u zanosnoj odori, s perjanicom, u crvenom plastu, s kestenjas-tim kovrčama, gitarom, i, naravno, čizmama. Klečeći u podnožju kule, pjevao je serenadu glasom koji se topio od miline. Zara mu je dugo odgovarala, i nakon glazbenoga dijaloga ipak pristala pobjeći iz kule. A tada je došao trenutak za najveličanstveniji efekt komada. Roderigo je izvadio ljestve od užadi s pet prečaka, dobacio Zari jedan kraj i pozvao je da se spusti. Ona se plaho provukla kroz okno, stavila ruku na Roderigovo rame i bila na rubu gracioznog sko-ka, kad se, – ah! sudbo kleta! – veo zakvačio za prozorski okvir, kula se zaljuljala, nagnula naprijed i s treskom pala, pod svoje ruševine zakopavši tijela nesretnih ljubavnika.
Svi zavrištaše kad se iz ruševina pomoliše crvenosmeđe čizme, mlatarajući zrakom ponad srušenih kulisa, te zlatna glava, vičući: – Rekla sam ti! Rekla sam ti! Sa zadivljujućom priseb-nošću na scenu je uto uletio opaki plemić Don Pedro i žustrim korakom izvukao svoju kćer:
– Nemoj se smijati, već se pravi da je tako trebalo! – naredio je Roderigu i podigao ga na noge, te ga bijesno i s prezirom protjerao iz kraljevstva. Iako očito potresen padom kule, Ro-derigo se suprotstavio starom vlastelinu i odbio otići. Ovaj junački stav nadahnuo je Zaru, koja se također suprotstavila mudrom starcu, te ih je on bio prisiljen oboje smjestiti u najdub-lju tamnicu svoga dvorca. Na pozornici se s lancima pojavio jedan debeljuškasti sluga, i od-veo ih, očito vrlo preplašen, jer je od silnoga straha posve zaboravio govor koji je trebao izde-klamirati.
Treći se čin zbivao u dvorcu; i ovdje se pojavljivala Hagar, koja je došla osloboditi ljubav-nike i dokrajčiti Huga. Čuje ga kako dolazi, te se skriva; promatra ga dok razlijeva napitke u dvije čaše, te debeljuškastom sluzi naređuje da ih odnese »zatvorenicima u ćeliji, a i ja ću uskoro doći«. Dok sluga poziva Huga na stranu i nešto mu govori, Hagar zamijeni ove čaše dvjema drugim čašama, sasvim bezopasnima. Sluga Ferdinando ih odnosi uznicima, a Hagar na stol vraća onu s otrovom, predviđenu za Roderiga. Hugo je, ožednio nakon duga govora, ispije, pomuti mu se razum, i, nakon podosta posrtanja i zamahivanja, pada na pod i umire, dok Hagar nad njim priznaje što mu je učinila, sve to u pjesmi nadahnute snage i melodioz-nosti.
Bio je to uistinu uzbudljiv prizor, iako je bilo onih koji su bili mišljenja da je nepredviđeno gubljenje veće količine duge, umjetne kose malko pokvarilo prizor razbojnikove smrti. Raz-bojnika je publika glasnim pljeskom pozvala pred zastor, i on se pojavio, vrlo dolično za ruku držeći Hagar, čije je pjevanje ocijenjeno boljim od svega ostalog u predstavi zajedno.
Četvrti čin prikazivao je Roderiga na rubu samoubojstva, nakon vijesti da ga je Zara osta-vila. S bodežom pod srcem, međutim, pod prozorom on začu pjesmu koja je govorila da mu je Zara vjerna, ali je u pogibelji, i da je samo on – ako to hoće – može spasiti. U tom odsudnom času Roderigo spazi da mu je kroz prozor ubačen ključ tamnice, te, u navali neobuzdane ra-dosti, rastrga lance i požuri pronaći i izbaviti voljenu gospu.
Peti se čin otvarao burnom scenom između Zare i Don Pedra. On je želi poslati u samostan, a ona to neće; upravo u trenutku kad se, nakon dirljive molbe, namjerava onesvijestiti, na po-zornici se pojavljuje Roderigo i prosi njezinu ruku. Don Pedro ga odbija, jer nije bogat. Obo-jica viču i silno mašu rukama, no ne mogu se složiti, i Roderigo samo što nije na silu odveo iscrpljenu Zaru, kad ulazi plahi sluga s pismom i vrećom koje im šalje tajanstveno iščezla Hagar. Ova posljednja svima im daje na znanje da je mladom paru namijenila neznana bogat-stva, a da će Don Pedra ukleti opre li se njihovoj sreći. Otvaraju vreću, iz koje pozornicu zap-ljusne slap metalnog novca, pa sve zasvjetluca. Ovo potpuno smekša »grubog vlastelina«; on smjesta daje svoj pristanak, svi se spoje u vedro jednoglasje, a zavjesa pada na ljubavnike koji kleče i primaju Don Pedrov blagoslov, u vrlo romantičnoj pozi.
Uslijedio je gromki pljesak, no uz neočekivanu posljedicu: krevet koji je poslužio kao »mezanin« nenadano se urušio, jastucima i perinama zagušivši oduševljeno gledateljstvo. Roderigo i Don Pedro priskočiše u pomoć, pa se svi izbaviše neozlijeđeni, iako su mnogi za-nijemjeli od smijeha. Uzbuđenje tek što se stišalo kad se pojavila Hannah, s »čestitkama od gospoje March, i ako bi dame izvoljele na večeru«.
Bilo je to iznenađenje, čak i za glumice; kad su spazile stol, pogledale su se s čuđenjem i oduševljenjem. »Marmee« im je i inače znala prirediti skromne gozbe, ali nečega ovako finog nije bilo još od davnih dana obilja. Bilo je tu sladoleda, zapravo pune dvije zdjele, ružičastog i bijelog, i kolača, i voća, i zamamnih francuskih bombona, a na sredini stola četiri velika buke-ta cvijeća iz staklenika!
Ostale su bez daha, zureći prvo u stol a tada u majku, koja je u svemu, činilo se, odista uži-vala.
– Donijele vile? – upitala je Amy.
– Djed Mraz – rekla je Beth.
– To je napravila majka – i Meg joj se osmjehnula svojim najslađim osmijehom, unatoč si-voj bradi i bijelim obrvama.
– Teta March je imala napad dobrote i poslala nam večeru? – vrisnu Jo, u navali nenada-nog nadahnuća.
– Krivo; ovo nam je poslao stari gospodin Laurence – odvratila je gospođa March.
– Djed mladog Laurencea! Otkud to? Pa mi ga ni ne poznajemo – uzviknu Meg.
– Hannah je jednom od njihovih slugu ispričala priču o vašem doručku, jutros; on je prilič-no čudan stari gospodin, ali to mu se svidjelo. Poznavao je moga oca, davno jednom, pa mi je danas popodne poslao pristojno pisamce, kazavši kako se nada da ću mu dopustiti da izrazi svoje prijateljstvo prema mojoj djeci i na današnji im dan pošalje nekoliko sitnica. Nisam ga mogla odbiti, i tako večeras imate gozbu, kao naknadu za doručak od kruha i mlijeka.
– To mu je u glavu utuvio onaj dečko, sigurno! On je sjajan, baš bih se voljela s njim upo-znati. Ponaša se kao da nas poznaje; ali je sramežljiv, a Meg je tako ukočena da mi ne dopušta da mu se u prolazu obratim – rekla je Jo, dok su tanjuri kružili, a sladoled se topio, popraćen zadovoljnim oh! i ah!
– Mislite ljudi koji žive u velikoj kući pored nas, zar ne? – upitala je jedna od djevojčica. – Moja majka poznaje starog gospodina Laurencea, ali kaže da je on vrlo ohol i da se ne voli družiti sa susjedima. Svog unuka drži zatvorenog, osim dok jaše ili šeta sa svojim učiteljem, i stalno ga tjera da uči. Bili smo ga pozvali na našu zabavu, ali on se nije pojavio. Majka kaže da je vrlo pristojan, iako s nama, djevojčicama, nikad ne razgovara.
– Jednom, kad nam je pobjegla mačka, on nam ju je vratio, pa smo pričali prečko ograde, i fino nam je išlo, sve o kriketu, i sličnom, ali kad je vidio da nam prilazi Meg, otišao je. Jed-noga ga dana namjeravam upoznati, jer mu treba društvo, sigurno – odlučno je ustvrdila Jo.
– Sviđa mi se njegovo ponašanje, a i drži se kao jedan fini mladi gospodin, pa nemam primjedbi na vaše upoznavanje, kad za to bude prilike. Čak je i cvijeće donio, i ja bih ga poz-vala da uđe, da sam znala što se točno na katu zbiva. Na odlasku mi se učinio tako tužnim, jer je čuo vaše ludovanje, čega mu očito fali.
– Dobro da ga nisi pustila, majko – smijala se Jo, promatrajući si čizme. – No, izvest ćemo mi još mnogo predstava, koje će on smjeti vidjeti. Možda nam pomogne i uzme koju ulogu; zar to ne bi bilo zanimljivo?
– Nikad prije nisam dobila buket; kako je samo lijep! – Meg je s velikim zanimanjem pro-učavala cvijeće.
– Prekrasan je, ali su meni draže Bethine ruže – rekla je gospođa March, mirišući napol uvelu kiticu za pojasom.
Beth joj se prignijezdila i tiho prošaptala: – Kad bih bar svoju kitu cvijeća mogla poslati ocu. Plašim se da njegov Božić nije radostan kao naš.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
GLAVA 3
MLADI LAURENCE
– Jo! Jo! Gdje si? – vikala je Meg, iz podnožja tavanskih stepenica.
– Ovdje – s tavana joj je odgovorio promukli glas; uspevši se, Meg ugleda sestru kako jede jabuke i plače nad »Nasljednikom Redcliffea« umotana u vuneni šal, sjedeći na tronogoj sofi pored osunčanog prozora. Bilo je to Joino omiljeno utočište; tu bi se zavlačila s pet-šest jabu-ka i dobrom knjigom, i uživala u tišini i društvu štakora-miljenika koji je u blizini imao rupu, nimalo se ne obazirući na njezinu prisutnost. Čim se pojavila Meg, Scrabble je zbrisao. Jo obrisa suze, čekajući da joj sestra kaže što ima nova.
– Vidi! Zamisli! Prava pravcata pozivnica od gospođe Gardiner, za sutra navečer! – uzvik-nula je Meg, mašući dragocjenim papirom, a tada ju je, prepuna mladenačkog zanosa, pročita-la na glas, od riječi do riječi.
– »Gospođa Gardiner bit će počašćena dolaskom gđice March i gđice Josephine na svoj skromni silvestarski ples.« Marmee nas pušta da idemo; a sad, što ćemo obući?
– Zašto to pitaš kad znaš da ćemo nositi naše popelinske haljine, jer drugih nemamo – od-govorila je Jo punih usta.
– Da bar imam svilenu! – uzdisala je Meg – majka kaže možda kad mi bude osamnaest; ali dvije godine čekanja, pa to je vječnost.
– Naš popelin izjeda kao svila, sigurno, i sasvim je prihvatljiv. Tvoja je kao nova, a za svo-ju sam skoro zaboravila da je progorena i zakinuta; i što sad da radim? Progoreno mjesto stra-šno se vidi, i takvu je ne mogu obući.
– Morat ćeš što više sjediti, da ti nitko ne vidi leda; naprijed je sve u redu. Ja ću staviti no-vu vrpcu za kosu, a Marmee će mi posuditi svoju bisernu iglu, a i moje su cipelice slatke, i rukavice će pristajati, iako nisu onako lijepe kako bih ja to željela.
– Moje imaju mrlje od limunade, a ne mogu nabaviti nove, pa ću ići bez njih – rekla je Jo, koja se nikad nije previše bavila odjećom.
– Ili ćeš imati rukavice, ili ja ne idem – odlučno je uzviknula Meg. – Rukavice su važnije od svega; bez njih ne možeš plesati, a meni bi bilo grozno neugodno.
– Tada neću plesati; ionako mi nije stalo do plesa; uopće me ne zabavlja beskonačno kliziti po sobi. Više volim trčati i izvoditi ludorije.
– Ne možeš od majke tražiti nove, tako su skupe, a ti si nemarna. Kad si zaprljala prve, rekla ti je da ti ove zime više neće kupovati nove. Zar ih ne možeš nekako očistiti? – upitala ju je zabrinuto Meg.
– Mogu ih držati u ruci, tako da nitko ne primijeti mrlje; to je sve. Ne! Znam što ćemo – svaka neka navuče po jednu čistu, a prljavu neka drži u ruci, shvaćaš?
– Tvoje su ruke veće od mojih, pa bi mi je nepopravljivo rastegla – počela je Meg, kojoj su rukavice bile slaba strana.
– Tada ću ići bez njih. Baš me briga što će ljudi reći – viknula je Jo i mašila se knjige.
– Dobro, neka ti bude, neka ti bude! Samo je nemoj umrljati, i dolično se ponašaj; ne stav-ljaj ruke iza leđa, i ne bulji, i nemoj govoriti »Kristofor Kolumbo!«, čuješ?
– Ne brini se ti za mene, bit ću vrlo pristojna, i ni u što se neću uvaliti, ako to ikako bude moguće. Sad idi i sastavi odgovor na pozivnicu, a mene pusti da dovršim ovu veličanstvenu priču.
I tako je Meg otišla »sa zahvalnošću prihvatiti poziv«, pregledati si haljinu i poletno zapje-vati poravnavajući svoj jedini pršnjak od prave čipke; dok je Jo dovršavala priču, svoje četiri jabuke i igru lovice sa Scrabbleom.
Na Silvestrovo je velika soba opustjela, jer su dvije mlađe sestre pomagale pri oblačenju dvjema starijima, zaokupljenima »pripremama za ples« od neizrecive važnosti. Iako su haljine bile vrlo jednostavne, strka oko njih bila je silna, a u jednom je trenu cijelu kuću prožeo vonj spaljene kose. Meg je oko lica poželjela nekoliko kovrča, a Jo je usijanim mašicama pošla kovrčati na papiriće uvijene pramenove.
– Moraju li se tako pušiti? – zapitala je Beth sa svog mjesta na krevetu.
– To je zbog vlage – odgovorila je Jo.
– Kakav čudan vonj! Kao po oprljenom perju – primijetila je Amy, nadmoćno gladeći vlas-tite uvojke.
– Taako, sad ću skinuti papiriće i eto ti oblaka sitnih kovrčica – reče Jo, spuštajući mašice.
Papiriće je, doduše, skinula, ali kovrčicama nije bilo ni traga ni glasa, jer je skupa s papiri-ćima sišla i kosa. Užasnuta frizerka je na komodu, pred očima žrtve, jedan po jedan, slagala niz od spaljenih tuljčića.
– Oh, oh, oh! Sto si to učinila? Uništena sam! Ne mogu ići! Moja kosa, oh, moja kosa! – cviljela je Meg, očajnički promatrajući neravno pramenje na čelu.
– Tako mi i treba! Nisi me trebala pitati; ja ionako uvijek sve pokvarim. Bezgranično mi je žao, vjerojatno su mašice bile pregrijane, i zato sam zbrljala – mumljala je sirota Jo, s pokaj-ničkim suzama u očima, bojažljivo mjerkajući crne palačinke.
– Ništa nije pokvareno; malko je nakovrčaj i zaveži vrpcu tako da ti ide više prema čelu, pa će izgledati kao po posljednjoj modi. Vidjela sam da tako rade mnoge djevojke. – Amy je prštala utješnim savjetima.
– Tako mi i treba kad se hoću praviti važna. Trebala sam pustiti kosu na miru – naduto je tulila Meg.
– I meni je žao, kosa ti je bila tako glatka i lijepa. Ali brzo će opet narasti – reče Beth, pri-lazeći poljubiti i utješiti ostriženu ovcu.
Nakon nekoliko manjih nezgoda, Meg je konačno bila spremna, a uz združene obiteljske napore i Jo je podigla kosu i obukla haljinu. U svojim su skromnim opravama izgledale vrlo lijepo, Meg u srebrnosivom, s plavom baršunastom mrežicom za kosu, s čipkanim pršnjakom i bisernom iglom; Jo u kestenjastom, s ukočenim platnenim ovratnikom kakav nose gospoda, i s dvije-tri bijele krizanteme, kao svojim jedinim ukrasom. Svaka je navukla po jednu pristojnu rukavicu, noseći prljavu u drugoj ruci, zaključivši da tako odaju dojam »nehaja, lakoće i ljup-kosti«. Megine cipelice s visokom petom bile su strašno tijesne, i žuljale su je, iako to nije htjela priznati, a devetnaest ukosnica u Joinoj kosi kao da je bilo pobodeno ravno joj u glavu, što također nije bilo ugodno; no, Bože moj, izbora nije bilo: elegancija ili smrt.
– Lijepo se provedite, drage moje – rekla je gospođa March, dok su djevojke otmjenim ko-rakom odmicale nogostupom. – Ne jedite previše za večerom, i vratite se u jedanaest, kad Hannah dođe po vas. Tek što su se za majkom zatvorila vrata, s prozora opet začuše njen glas:
– Djevojke, djevojke! Jeste li ponijele rupčiće?
– Jesmo, jesmo, i to one lijepe, a Meg je svoje natopila kolonjskom vodom – neobuzdano je vikala Jo. Kad su zamakle za ugao, nasmijala se i dodala: – Marmee bi nas pitala imamo li rupčiće čak i da bježimo od potresa.
– To je jedna od njezinih aristokratskih navada, što je u redu, jer se prava dama uvijek mo-že prepoznati po urednim čizmicama, rukavicama i rupčiću – uzvratila je Meg, koja je i sama imala priličan broj »aristokratskih navada«.
– Jo, ne zaboravi paziti na progoreno mjesto. Stoji li mi dobro šal? Je li mi kosa jako užas-na? – raspitivala se Meg, okrenuvši se od zrcala u garderobi gospođe Gardiner, nakon oduljeg dotjerivanja.
– Znaš da ću zaboraviti. Ako primijetiš da nešto radim krivo, podsjeti me, namigni mi, ho-ćeš? – odvratila je Jo, potegnuvši ovratnik i na brzinu počešljavši kosu.
– Ne, namigivanje ne priliči jednoj dami; ako nešto ne bude u redu, podići ću obrve, a kimnut ću kad se popraviš. A sad ispravi ramena, i pravi manje korake, i ne rukuj se ako se s nekim budeš upoznavala, to se tako ne radi.
– Kako si samo naučila sva ta pravila? Ja to ne mogu. Baš vesela glazba, jel' da!
Spustile su se niz stepenice, pomalo uplašene, jer su rijetko išle na zabave, pa je i ovo oku-pljanje, ma kako neformalno, za njih bilo pravi događaj. Gospođa Gardiner, cijenjena stara dama, ljubazno ih je pozdravila i predala najstarijoj od svojih šest kćeri. Meg je otprije pozna-vala Sallie, pa se brzo opustila, no Jo, koju nisu zanimale djevojke i njihove priče, stajala je po strani leđima pažljivo okrenutim prema zidu, osjećajući da joj tu nije mjesto isto kao što ždrebetu nije mjesto u gredicama cvijeća. Pet-šest raspoloženih mladića na drugom je kraju sobe pričalo o klizanju, i ona je žudjela otići tamo i pridružiti im se, jer je klizanje bilo jedna od najhitnijih stvari u njezinu životu. Svoju je želju brzojavila Meg, no obrve su se tako alar-mantno digle da se nije usudila ni pomaknuti. Nitko joj nije prišao i započeo razgovor, i, malo po malo, skupina se kraj nje počela osipati, sve dok nije ostala sama. Nije smjela prolunjati i zabaviti se, jer bi se onda vidjela progorotina, pa je tako do početka plesa izgubljeno zurila u ljude. Meg su smjesta zamolili za ples, a tijesne su cipelice zatapkale tako žustro da nitko ni pretpostaviti nije mogao kakav se samo bol skriva iza ljupkog osmijeha. Jo je spazila kako se njenu kutu približava krupan riđokosi mladić, pa je, plašeći se da će je zamoliti za ples, skliz-nula iza zavjese, namjeravajući viriti odande i na miru se zabavljati. Na žalost, još je jedna stidljiva osoba bila izabrala isto utočište; jer, kad je zastor za njom pao, našla se oči u oči s »mladim Laurenceom«.
– Moj Bože, nisam znala da tu još nekog ima! – promucala je Jo, spremajući se na uzmak jednako brz kao što je to bio i ulazak.
No, dječak se nasmija i, iako je izgledao malko zatečen, ugodnim joj glasom reče:
– Ne obazirite se na mene; ostanite ako želite.
– Neću vam smetati?
– Nimalo; ionako sam došao ovamo jer ne poznajem mnogo ljudi, pa sam se, znate, isprva osjećao malo neugodno.
– I ja isto. Ne idite, molim vas, osim ako to zbilja želite. Dječak je ponovo sjeo i zagledao se u svoje čizme, dok Jo opet nije progovorila, nastojeći se ponašati pristojno i na visini:
– Mislim da sam već imala zadovoljstvo vidjeti vas; živite u blizini, zar ne?
– Vaš prvi susjed – digao je pogled i glasno se nasmijao, jer mu se Joino ukočeno ponaša-nje činilo smiješnim u usporedbi s njihovim razgovorom o kriketu, onda kad im je vratio mačku.
Nato se i Jo opustila, te se i sama, kako je to rekla, najsrdačnije nasmijala:
– Jako smo se obradovale vašim božičnim poklonima.
– Djed ih je poslao.
– Ali ste ga vi na to nagovorili, je 1' da?
– Kako je vaša mačka, gđice March? – upitao ju je dječak, pokušavajući ostaviti dojam oz-biljnosti, dok su mu se oči obješenjački sjajile.
– Dobro, hvala, gospodine Laurence; al' nisam ja gđica March. Ja sam samo Jo – odvratila mu je mlada dama.
– Ni ja nisam gospodin Laurence, već samo Laurie.
– Laurie Laurence, kakvo čudno ime.
– Zapravo se zovem Theodore, ali to mi se ime ne sviđa, jer su me prijatelji zvali Dora, pa sam ih natjerao da me umjesto toga zovu Laurie.
– I ja mrzim svoje ime – tako je sladunjavo! Voljela bih da me svi zovu Jo, umjesto Josep-hine. Kako si natjerao dečke da te više ne zovu Dora?
– Istukao sam ih.
– Ja ne smijem istući tetu March, pa ću, čini se, morati izdržati – Jo se, uzdahnuvši, pomiri-la sa sudbinom.
– Zar ne volite plesati, gđice Jo? – upita je Laurie, očito smatrajući da joj ovakvo ime savr-šeno pristaje.
– I te kako, kad ima dovoljno mjesta i kad su ljudi raspoloženi. Na ovakvom mjestu sigur-no bih prevrnula nešto, spotakla se o tuđe noge ili nešto zbrljala, i zato se klonim nevolja, i puštam Meg da se pravi važna umjesto mene. A vi ne plešete?
– Ponekad; znate, dugo sam vremena živio u inozemstvu, pa još ne znam kako to ovdje ide.
– U inozemstvu! – uskliknula je Jo. – Oh, pričajte mi! Obožavam slušati o putovanjima.
Laurie kao da nije znao otkud bi počeo; no, Joina su ga oduševljena pitanja ubrzo potaknu-la, pa joj je pričao o školi u Veveyu, gdje dječaci nikad nisu nosili šešire, i gdje je na jezeru imao pravu flotu, i gdje su tijekom praznika s učiteljima išli planinariti po Švicarskoj.
– Kako bih voljela da sam bila tamo! – vikala je Jo. – Jeste li bili u Parizu?
– Tamo smo proveli zadnju zimu.
– Govorite li francuski?
– U Veveyu nismo ni smjeli govoriti druge jezike.
– Hajde, recite mi nešto. Znam ga čitati, ali ne znam izgovarati.
– Quel nom a cette jeune demoiselle en les pantoufles jolis? – reče Laurie, dobrohotno.
– Kako vi to krasno radite! Čekajte – rekli ste: »Tko je ona mlada dama u lijepim cipeli-cama«, zar ne?
– Oui, mademoiselle.
– To je moja sestra Margaret, vi to dobro znate! Mislite da je lijepa?
– Da; podsjeća me na njemačke djevojke, tako je svježa i smirena, i pleše kao dama.
Jo je sjala od zadovoljstva zbog ovog dječačkog divljenja njenoj sestri, zapamtivši rečeno da to poslije ponovi pred Meg. Oboje su gvirili, i kritizirali, i čavrljali, dok naposljetku nisu imali osjećaj da se odavna znaju. Uskoro je nestalo Lauriejeve plahosti, jer ga je Joino muš-kobanjasto ponašanje nasmijavalo i opuštalo, a Jo je ponovo bila ista ona stara i vesela Jo, zaboravivši na haljinu i dizanje obrva. »Mladi« joj se »Laurence« sviđao više no ikad, i dobro ga je zagledala, tako da ga može opisati sestrama, jer nisu imale braće – tek tu i tamo kakav bratić, pa su im dječaci bili praktično nepoznati.
Kovrčava crna kosa, tamna koža, velike crne oči, dug nos, lijepi zubi, male šake i stopala, visok kao ja; vrlo pristojan, za jednog dečka, i sve skupa sjajan. Pitam se koliko ima godina?
Bilo joj je na vrh jezika da ga to upita, no na vrijeme se sabrala, te je dob pokušala ispipati na zaobilazan način, sa sasvim netipičnim obzirom.
– Vjerojatno ćete uskoro na koledž? Gledam vas kako štrebate – ne, mislila sam, kako mar-ljivo učite – i Jo pocrveni zbog grozne riječi »štrebanje«, koja joj se omakla.
Laurie se nasmiješio, ali se nije doimao iznenađenim, te je, slegnuvši ramenima, odgovori-o:
– Ne još, tek za dvije-tri godine; neću ići prije nego što navršim sedamnaest.
– Tek vam je petnaest? – upita ga Jo, gledajući visokog dečka, jer je pretpostavljala da mu je bar sedamnaest.
– Šesnaest, sljedećeg mjeseca.
– Kako bih voljela ići na koledž; vama kao da se ne ide?
– Mrzim to! Samo bubanje i neslane šale; a u ovoj mi se zemlji ne sviđa kako dečki rade ni jedno ni drugo.
– Što vam se sviđa?
– Živjeti u Italiji, i zabavljati se na vlastiti način.
Jo ga je žarko poželjela upitati kakav je to njegov način, ali su joj se namrštene crne obrve učinile zastrašujućim, pa je promijenila temu, rekavši, dok je nogom pratila ritam: – Ovo je sjajna polka; zašto ne izađete i ne pokušate je otplesati?
– Jedino ako ćete i vi izaći – odgovorio joj je, sa smiješnim malim francuskim naklonom.
– Ne smijem, jer sam obećala Meg da neću, jer... – ovdje je prekinula, ne znajući bi li mu rekla istinu ili se nasmijala.
– Jer što? – znatiželjno ju je pitao Laurie.
– Nikom nećete reći?
– Nikad!
– Vidite, ja imam lošu naviku stajanja blizu vatre, pa si često spalim odjeću, tako sam pro-gorila i ovu haljinu, i, iako je fino zakrpana, ipak se vidi, pa mi je Meg naredila da mirujem, da nitko ne primijeti. Možete se nasmijati ako želite, znam da je smiješno.
No, Laurie se nije smijao; samo je na trenutak spustio pogled, a izraz njegova lica zbunji-vao je Jo, jer je vrlo nježno rekao:
– To nije važno; reći ću vam što ćemo: tu iza je dugi hodnik, i možemo plesati u velikom stilu, a da nas nitko ne vidi. Molim vas za ples.
Jo mu je zahvalila i s radošću pošla, i poželjela da ima dvije lijepe rukavice, vidjevši kra-san par biserne boje koje je na ruke natakao njezin pratilac. Hodnik je bio prazan, i tako su otplesali jednu veličanstvenu polku, jer Laurie je bio dobar plesač, i naučio je Jo neke nove njemačke korake, čija ju je brzina i poskočnost oduševila. Kad je glazba prestala, sjeli su na stepenice, doći do daha, i Laurie je baš bio usred priče o studentskom festivalu u Heidelbergu, kad se pojavila Meg, u potrazi za sestrom. Jo je nevoljko pošla za sestrom u pokrajnju sobu, kamo ju je ova pozvala, zatekavši je ondje blijedu, na sofi, kako masira stopalo.
– Iščašila sam članak. Ta se glupa visoka peta iskrenula, i sad me grozno boli. Toliko da ne mogu ni stajati, i ne znam kako ćemo kući – rekla je, njišući se od bola.
– Znala sam da će ti se to desiti s tim smiješnim petama. Žao mi je, ali ne vidim što ćemo, osim da uzmemo kočiju, ili prenoćimo ovdje – odgovorila je Jo, lagano joj trljajući ozlijeđeni zglob.
– Ne možemo uzeti kočiju, jer je preskupa; mislim da to ionako ne bismo uspjele, jer je ve-ćina ljudi došla vlastitim kočijama, konjušnice su predaleko, a i koga bismo poslale?
– Ja ću poći.
– Nikako; već je prošlo deset, i mračno je kao u rogu. Ne možemo ostati ovdje, jer je kuća prepuna; Sallie ima neke gošće. Odmarat ću se dok ne dođe Hannah, a onda ćemo kako zna-mo i umijemo.
– Pitat ću Laurieja; on će poći po konje – dosjeti se Jo, s olakšanjem.
– Zaboga, ne! Nikoga ne pitaj i nikome ne govori. Donesi mi moje galoše, a ove cipele spremi s našim stvarima. Više ne mogu plesati, no, činu prođe večera, pazi kad će doći Han-nah, i odmah me obavijesti.
– Evo, izlaze za večeru. Radije bih ostala s tobom.
– Ne, dušo, požuri se i donesi mi malo kave. Tako sam umorna da se ne mogu ni maknuti.
I tako je Meg otpočinula, u dobro skrivenim galošama, a Jo je odlunjala do blagovaonice, koju je uspjela naći nakon što se sudarila s ormarom za porculan i otvorila vrata sobe u kojoj se stari gospodin Gardiner privatno osvježavao. Zaronivši po stolu, zgrabila je kavu, koju je istog trena prolila, pa je sad i prednja strana haljine izgledala podjednako loše kao i leđa.
– O Bože, kako sam trapava! – uzviknula je Jo, dokrajčivši i Meginu rukavicu, jer je njome pokušavala očistiti mrlju od kave.
– Mogu li vam pomoći? – začula je iza sebe prijateljski glas; bio je to Laurie, sa šalicom punom kave u jednoj ruci, i posudom leda u drugoj.
– Pokušavala sam uzeti nešto za Meg, ona je vrlo umorna, a netko me gurnuo, i evo me, u divnom stanju – odgovorila mu je Jo, kružeći očajnim pogledom od zaprljane haljine prema rukavici kavene boje.
– Šteta! A baš sam tražio nekoga kome bih ovo dao; možda vašoj sestri?
– Oh, hvala vam; pokazat ću vam gdje je. Ne usuđujem joj se to sama odnijeti, jer ću opet nešto zbrljati.
Jo mu je pokazala put; kao da i inače poslužuje dame, Laurie je privukao stolić, donio dru-gu porciju kave i leda, te je uza sve to bio tako obziran da ga je čak i vrlo izbirljiva Meg prog-lasila »dobrim dečkom«. Lijepo su se zabavili slatkišima i igrom »Na slovo« i baš su bili us-red vrlo tihe partije s dvoje-troje mladih koji su također dolutali u sobu, kad se pojavila Han-nah. Meg je, zaboravivši na nogu, hitro ustala, pa se bila prisiljena uhvatiti za Jo, vrisnuvši od bola.
– Pst! ni riječi – šapnula je, glasno dodavši – nije to ništa; malo sam iskrenula nogu – to je sve – te je odšepala uza stepenice, po stvari.
Hannah ih je grdila, Meg je plakala, pa je Jo, sad već na rubu živaca, odlučila stvari uzeti u svoje ruke. Iskrala se van, štrcala se u predvorje i, pronašavši slugu, zamolila ga da im nađe kočiju.
Slučilo se da je to bio unajmljeni poslužitelj, koji nije znao ni jednog susjeda; Jo je gledala oko sebe ne bi li spazila koga tko bi joj mogao pomoći, kad je Laurie, koji je čuo što se zbiva, prišao i ponudio joj kočiju svoga djeda, što je upravo stigla pred njega.
– Još je tako rano – sigurno još ne želite ići – počela je Jo, s izrazom olakšanja na licu, no još uvijek oklijevajući s prihvaćanjem ove ponude.
– Ja uvijek rano odlazim – zbilja. Molim vas, dopustite mi da vas povezem kući; usput mi je, to znate, a kažu i da je počela kiša.
I tako stvar bi riješena; ispričavši mu sve o Meginoj nezgodi, Jo je sa zahvalnošću prihvati-la poziv i odjurila dovesti ostatak društva. Hannah se grozila kiše kao mačka, pa ni ona nije pravila probleme, te su se od Gardinerovih otkotrljale u luksuznoj zatvorenoj kočiji, vrlo ele-gantno, u svečarskoj atmosferi. Laurie se uspeo do kočijaša, tako da Meg može podići nogu, pa su djevojke mogle slobodno razgovarati o plesu.
– Bilo mi je veličanstveno, a tebi? – upitala je Jo sestru, rasplićući kosu da joj bude komot-nije.
– I meni, sve dok se nisam ozlijedila. Jako sam se svidjela Sallienoj prijateljici, Annie Moffat, koja me pozvala da je posjetim i ostanem kod nje tjedan dana, skupa sa Sallie. Bilo bi to na proljeće, kad dođe opera, savršeno, ako me samo majka pusti – odgovorila joj je Meg, veseleći se samoj pomisli na ovaj izlet.
– Vidjela sam te kako plešeš s riđokosim od kojeg sam pobjegla; kakav je bio?
– Oh, vrlo drag! I kosa mu je kestenjasta, ne riđa; bio je vrlo pristojan, i otplesali smo kra-snu redovu.
– Kad je počeo izvoditi nove korake, podsjetio me na poludjelog skakavca. Laurie i ja nis-mo mogli suspregnuti smijeh; jeste li nas čuli?
– Ne, ali je to svejedno vrlo nepristojno. Što ste uopće radili sve to vrijeme, skriveni od pogleda?
Jo joj je ispričala sve svoje pustolovine, i, kad je završila, već su bile kod kuće. Više mu se puta zahvalivši, poželjele su Laurieju laku noć, te se ušuljale u kuću, nadajući se da nikoga neće uznemiriti; no, čim su vrata škripnula, iskočile su dvije glave u noćnim kapicama, a dva su pospana ali novosti željna glasa zapiskutala:
– Pričajte nam o plesu! Pričajte nam o plesu!
Zahvaljujući onome što je Meg nazvala »neoprostivim nedostatkom lijepog ponašanja« Jo je za djevojčice sačuvala nekoliko bombona, koji su uskoro nestali, tijekom slušanja o najuz-budljivijim trenucima večeri.
– Izjavljujem, kad s plesa dolaziš kući vozeći se vlastitom kočijom, kad se ureduješ u vlas-titoj garderobi, uz pomoć vlastite dvorkinje, to znači biti fina mlada dama – rekla je Meg, dok joj je Jo u arniku povijala nogu, i češljala joj kosu.
– Ne vjerujem da se fine mlade dame zabavljaju išta bolje od nas, unatoč svoj našoj spalje-noj kosi, starim haljinama, rasparenim rukavicama, tijesnim cipelicama, zbog kojih, budalaste što ih uopće obuvamo, izvrćemo noge – odvratila je Jo. I čini mi se da je bila u pravu.
GLAVA 4
BREMENA
– Oh, Bože, kako li je samo teško uprtiti breme na leđa i poći dalje – uzdahnula je Meg, ju-tro nakon plesa, jer praznici su bili gotovi, a nakon tjedan dana blagovanja nije joj bilo lako prihvatiti se obavljanja mrskih zadaća.
– Kad bi bar stalno bio Božić ili Nova godina; zar to ne bi bilo krasno? – odgovorila joj je Jo, zlokobno zijevajući.
– Ne bismo se ni upola tako dobro zabavljale kao što to sad činimo. Ali, tako je lijepo nap-raviti kakvu večericu i složiti buket, i hodati po plesovima, i kući se voziti u kočiji, i čitati i odmarati se, bez rintanja. Drugi ljudi tako stalno žive, znaš, i zavidim takvim djevojkama; tako volim luksuz – rekla je Meg, pokušavajući odlučiti koja je od njenih dviju iznošenih ha-ljina manje iznošena.
– Eto, budući da to ne možemo, nemojmo brundati, nego uprtimo svoja bremena i kaskaj-mo radosno kao Marmee. Moj je najveći teret teta March, ali valjda će se, kad je naučim tegli-ti bez prigovaranja, skotrljati ili bar smanjiti, tako da mi ne bude teško.
Ova je ideja zagolicala Joinu maštu i odobrovoljila je; no Meg se nije razvedrila, jer joj se njeno breme, koje se sastojalo od četvero razmažene djece, činilo težim no ikad prije. Nije imala volje uljepšati se, kao obično, i staviti plavu vrpcu oko vrata, niti počešljati sa kako joj najbolje stoji.
– Što mi vrijedi uljepšavanje, kad me ne vidi nitko osim tih zločestih patuljaka, i koga bri-ga jesam li lijepa ili ne – promrmljala je, grubo zalupivši ladicom. – Sav ću se život morati mučiti, tek tu i tamo mrvica kakve zabave, a onda ću ostarjeti i poružnjeti i skiseliti se, jer sam siromašna, i ne mogu uživati u životu kao ostale djevojke. Sramota!
Tako je Meg sišla niza stube, s uvrijeđenim izrazom lica, nimalo raspoložena za doručak. I ostale su izgledale prilično zlovoljno, i sklone jadikovci. Beth je zbog glavobolje prilegla na sofu i pokušala se utješiti s mačkom i troje mačića; Amy je frktala zbog nenaučenih lekcija i zametnutih galoša; Jo je zviždala i, spremajući se, za sobom ostavljala nered; gospođa March se trudila dovršiti pismo koje je trebalo smjesta poslati; a Hannah je bila mrzovoljna jer joj se nije svidio sinoćnji kasni odlazak u postelju.
– Nigdje nema ovako srdite obitelji! – vikala je Jo, izgubivši strpljenje nakon što je prevr-nula tintu, pokidala obje vezice za čizme, te si sjela na šešir.
– A ti si u njoj najsrditija! – uzvratila joj je Amy, ispirući krivi rezultat zbrajanja suzama koje su joj padale na pločicu.
– Beth, ne budeš li te odvratne mačke držala dolje u podrumu, podavit ću ih – kričala je ljutito Meg, pokušavajući se riješiti mačeta koje joj se uzveralo uz leda i zakačilo se kao ne-dohvatljivi čičak.
Jo se smijala, Meg je klela, Beth molila, Amy cmizdrila, ne mogavši se dosjetiti koliko je devet puta dvanaest.
– Djevojke! djevojke! Budite tiho na trenutak. Ovo moram poslati jutarnjom poštom, a vi me vašim prigovorima dekoncentrirate – uzviknula je gospoda March, križajući već treću kri-vu rečenicu u svome pismu.
Na trenutak je zavladala tišina, koju je svojim ulaskom prekinula Hannah, spustivši na stol dvije još vrele lepinje, a tada opet napustivši sobu. Te su lepinje bile prava institucija; djevoj-ke su ih zvale »krafne« jer nisu imale drugih, a vruće bi im lepinjice u hladno jutro zgrijale ruke. Hannah ih nikad nije zaboravila ispeći, bez obzira na zlovolju i količinu posla, jer put je pred njima bio sumoran i dug; jadnice nisu imale drugoga ručka, a kući su se rijetko vraćale prije tri.
– Pomazi mačke i riješi se glavobolje, Bethy. Zbogom, Marmee; jutros smo baš razbojnički raspoložene, ali ćemo se kući vratiti poput anđelčića. Hajde, Meg – i Jo je teškim korakom napustila kuću, s osjećajem da ne hodočaste onako poletno i lako kao što bi to trebale.
Prije nego bi zamakle za ugao, uvijek bi se okrenule, jer bi na prozoru obavezno stajala majka, kimnula im, nasmiješila se, mahnula im. Nekako im se činilo da bez toga ne bi izdrža-le dan, jer, bez obzira na raspoloženje, posljednji pogled na majčino lice na njih bi djelovao kao zraka sunca.
– Ako nam Marmee danas priprijeti pesnicom umjesto da nam pošalje poljubac, bit će to shvatljivo, jer smo bile drske kao kakve djevojčure – vikala je Jo, pokajnički sretna zbog blju-zgavice na cesti i oštroga vjetra.
– Ne koristi takve grozne izraze – rekla je Meg, iz dubine kapuljače u koju se bila uvila poput opatice site svega na ovome svijetu.
– Ja volim dobre, snažne riječi, koje nešto znače – odvratila joj je Jo, hvatajući šešir koji joj je odletio s glave, kao da će zauvijek.
– Sebe zovi kako želiš; ali ja nisam ni razbojnica ni djevojčura, i ne želim da me tako zovu.
– Ti si jedno potišteno biće, i danas si nedvojbeno loše volje, jer ne možeš sve vrijeme provoditi u zagrljaju luksuza. Ubogo moje!
Samo čekaj dok se ja obogatim, pa ćeš uživati u kočijama, sladoledu, cipelicama s visokom petom, kiticama cvijeća, i riđokosim dečkima na plesu.
– Kako si samo neozbiljna, Jo! – prigovori joj Meg, ali se ipak nasmijala na njezinu glu-post, pa se i usprkos sebi osjećala bolje.
– Sreća tvoja što sam takva; jer, kad bih i ja spustila nos i trudila se biti nesretnom, kao ti, baš bismo bile u krasnom stanju. Hvala Bogu, ja si uvijek nađem nešto smiješno da mi bude bolje. Nemoj više tuliti, već se kući vrati veselija, važi?
Na rastanku, Jo je hrabreći zagrlila sestru, jer je svaka kretala svojim putem, stišćući tople lepinjice, i trudeći se razvedriti unatoč zimskom vremenu, teškom poslu i nezadovoljenim žudnjama užitkom zanesene mladosti.
Kad je gospodin March, pokušavajući pomoći nesretnom prijatelju, i sam izgubio imutak, dvije su najstarije djevojke preklinjale za dozvolu da počnu raditi i zarađivati, bar za vlastite potrebe. S uvjerenjem da nikad nije prerano početi s njegovanjem pregnuća, marljivosti i neo-visnosti, njihovi su se roditelji s tim složili, pa su obje s mnogo dobre volje prionule poslu, koji je unatoč svim preprekama na koncu ipak obećavao uspjeh. Margaret se zaposlila kao guvernanta, a mala joj se plaća pričinjavala kao pravo bogatstvo. Kao što je i sama rekla, luk-suz joj je uistinu bio vrlo drag, pa joj je siromaštvo bila glavna briga. Padalo joj je to teže no ostalima, jer se sjećala vremena dok je kuća još bila lijepa, život ispunjen dokolicom i užici-ma, bez ikakve nestašice. Trudila se suzbiti zavist i nezadovoljstvo, no, za mladu je djevojku prirodno da čezne za lijepim stvarima, veselim društvom, postignućima i sretnim životom. Kod Kingovih je svaki dan gledala ono što je i sama priželjkivala, jer su mlada djeca imala sestre njezine dobi, pa je Meg često viđala raskošne balske haljine i bukete, slušala živahne priče o kazalištu, koncertima, klizanju i veseljima svake vrste, promatrala kako se novac rasi-pa na sitnice koje njoj toliko znače. Jadna se Meg rijetko žalila, no osjećaj nepravde ponekad bi je ogorčio na sve oko sebe, jer još nije bila shvatila koliko je bogata blagoslovima koji je-dini jamče sretan život.
Jo se slučilo da bude družbenica teti March, koja je bila hroma, pa joj je trebao netko pos-kočan da je služi. Kad je došlo do nevolja, ova se stara dama, koja sama nije imala djece, po-nudila usvojiti jednu djevojčicu, i silno se uvrijedila kad su je odbili. Neki su prijatelji Mar-chevima govorili da se mogu oprostiti s nadom da će ih se bogata starica sjetiti u svojoj pos-ljednjoj volji; no, neprizemni su Marchevi samo rekli:
– Djevojčica se ne želimo odreći ni za deset njezinih bogatstava. Bogati ili ne, držat ćemo se skupa i u sebi tražiti sreću.
Neko vrijeme starica s njima nije htjela ni razgovarati, no, slučajno susrevši Jo kod trećih prijatelja, nešto joj se u njezinu komičnom licu i neugladenom ponašanju svidjelo, pa ju je htjela sebi za družbenicu. Jo time nije bila oduševljena, ali je posao prihvatila, jer se ništa bo-lje nije pojavilo, i, na opće čuđenje, vrlo se dobro složila sa svojom plahovitom rođakinjom. Ponekad bi došlo do oluje, jednom je Jo čak odmarširala kući, izjavivši da ona to više ne mo-že trpjeti, no teta March se brzo razvedrila i s takvom je hitnjom poslala po nju da joj to Jo nije mogla odbiti, jer je duboko u duši ipak voljela naprasitu staru damu.
Pretpostavljam da ju je u prvom redu privlačila velika knjižnica puna dobrih knjiga, koja je od ujakove smrti bila prepuštena prašini i paucima. Jo se dobro sjećala ljubaznog starog gos-podina koji ju je puštao da od njegovih velikih rječnika gradi mostove i željeznice, pričao joj priče o onim čudnim slikama iz latinskih knjiga, te joj kupovao slatkiše svaki put kad bi je sreo na ulici. Mračna, prašna soba, s bistama koje su zurile s visokih polica, s udobnim stol-cima, globusima i, ono najvažnije, s čitavom prašumom knjiga, sve je to knjižnicu pretvorilo u Joinu zemlju snova. Čim bi teta March zakunjala ili bi je opsjelo društvo, Jo bi požurila do ovog tihog mjesta, smotala se u veliki naslonjač, te – kao svaki pravi knjiški moljac – nastavi-la s gutanjem poezije, ljubavnih romana, povijesti, putopisa, slika. No, kao i svaka sreća, i ova je bila kratka vijeka; jer, čim bi došla do srca priče, do najslađeg stiha, do najopasnije zgode svog putnika, prodorni glas bi zakriještao: »Josy-phine! Josy-phine!« pa bi svoj knjiški raj morala zamijeniti motanjem vune, kupanjem pudlice ili čitanjem Belshamovih eseja, čitav, pun sat vremena.
Joina je ambicija bila da postigne nešto sjajno; što bi to bilo, nije znala, ali je znala da će s vremenom saznati; u međuvremenu, središnji joj je problem bio da nikako nije uspijevala istrčati se, izludovati i pročitati onoliko knjiga koliko je to htjela. Nagle naravi, oštrog jezika, i nemirnog duha koji bi je uvijek uvalio u nevolje, njezin se život sastojao od niza uspona i padova, istodobno komičnih i patetičnih. Pa ipak, obuka koju je dobila kod tete March bila je upravo ono što joj je trebalo, a pomisao da se sama uzdržava ispunjala ju je srećom, unatoč neprekidnim »Josy-phine!«
Beth je bila presramežljiva, pa nije išla u školu; pokušali su je slati, ali je ona do te mjere patila da su odustali, te je lekcije svladavala kod kuće, s ocem. Čak i kad je on otišao, i kad su majku pozvali da svoj trud i sposobnosti posveti Društvu za pomoć vojniku, Beth je smjerno nastavila sama, što je bolje mogla. Bila je ona prava mala domaćica, te je pomagala Hanni u održavanju kuće i njenu uređenju, ne maštajući ni o kakvoj nagradi osim one u ljubavi. Pro-vodila je duge i tihe dane, nikad usamljena ili besposlena, jer njezin je mali svijet bio naseljen izmišljenim prijateljima, a ona je po samoj svojoj prirodi bila radišna kao pčela. Svakoga je jutra trebalo na kat odnijeti šest lutaka i odjenuti ih, jer Beth je još uvijek bila dijete, i oboža-vala svoje igračke; među njima ni jedna nije bila čitava ili posebito lijepa; sve su one bile od-bačene, dok ih se Beth nije sjetila; jer, kad su joj sestre nadrasle ove idole, naslijedila bi ih Beth, jer Amy nije htjela ništa staro i ružno. A upravo ih je iz toga razloga Beth čuvala s još više pomnje, osnovavši čak bolnicu za one najbolesnije. U njihovo se pamučno tijelo nikad nije zabila ni jedna igla, niti im je bila upućena kakva gruba riječ ili udarac; niti je nemar ikad rastužio srce onih najodrpanijih; ne, sve su – bez izuzetka – bile site i obučene, pažene i ma-žene. Jednu je svoju lutku nakon burnoga života Jo strpala u vreću sa starim krpama, iz čije ju je ubožničke sjete izbavila Beth, i prenijela u svoje utočište. Budući da nije imala kose, Beth joj je na glavu povezala lijepu kapicu, a, kako nije imala ni ruku ni nogu, ove joj je nedostatke sakrila umotavši je u dekicu, te se potpuno posvetila ovom teškom invalidu. Da je itko ikad saznao s koliko je pažnje bila obasuta ova lutkica, mislim da bi ga to – pa čak i da se nasmijao – dirnulo u srce. Donosila joj je kitice cvijeća; čitala joj, izvodila je na svježi zrak, skrivajući je pod kaputom; pjevala joj je uspavanke, i svaku, baš svaku večer pred spavanje joj poljubila prljavo lice, nježno prošaptavši: – Lijepo mi spavaj, jadno moje malo.
I Beth je imala svojih problema; kako nije bila anđeo, već djevojčica od krvi i mesa, i ona bi često »otplakala svoje«, kako je to rekla Jo, jer nije mogla uzimati satove klavira, niti je imala dobar instrument. Jako je voljela glazbu, silno se trudila učiti, te je vježbala tako uporno na zveketavom starom klaviru da se zaista činilo da bi joj netko (možda teta March?) trebao pomoći. No, niti joj je tko pomogao, niti ju je tko vidio kako briše suze s požutjelih tipki neu-gođenog instrumenta. Dok je radila, pjevala bi kao ptica, nikad preumorna da i kasno navečer zasvira za Marmee i sestre, ponavljajući si, s nadom – Jednoga dana, ako budem dobra, do-moći ću se svoje glazbe.
Na ovom svijetu mnogo je djevojčica kao što je Beth, tihih i skromnih, koje sjede u kutu dok ih netko ne pozove, koje vedro i usrdno žive za druge, tako da nitko ne primjećuje njiho-vo žrtvovanje dok mali cvrčak s ognjišta ne prestane s pjesmom, i dok ne iščezne slatka, sun-čana prisutnost, za sobom ostavljajući samo tišinu i sjene.
Da je tko upitao Amy što je najveća muka njena života, ona bi mu spremno odgovorila: »Moj nos«. Dok je bila još beba, Jo ju je nehotice ispustila u kabao s ugljenom, i Amy je tvr-dila da joj je ovaj pad zauvijek uništio nos. Nije on bio ni velik ni crven, već samo malko spljošten, pa mu nikakvo navlačenje i štipanje na svijetu nije moglo dodati onu aristokratsku ušiljenost. To nikoga
nije smetalo osim nju samu, nos je svejednako rastao, a Amy je tugovala jer nije imala grč-ki profil, te je čitave listove papira iscrtavala lijepim nosovima, ne bi li se tako utješila.
»Mali Rafael«, kako su je zvale sestre, imala je nesumnjiv crtački dar, te je najsretnija bila crtajući cvijeće, dizajnirajući odjeću za vile, i ilustrirajući priče vrlo čudnim umjetničkim dje-lima. Njeni su se učitelji žalili da, umjesto zbrajanjem, Amy svoju pločicu puni likovima živo-tinja; na prazne je stranice svoga atlasa precrtavala zemljopisne karte, a iz njenih su knjiga u nezgodnim trenucima iskakale najsmješnije moguće karikature. Kroz školu se nekako uspije-vala provući, a prijekore je izbjegavala primjernim ponašanjem. Bila je silno obljubljena me-đu učenicima, jer je imala dobru narav i sretnu sposobnost da drugima ugađa bez napora. Svo-jim sitnim umijećima i dražestima očarala je mnoge, pa tako i svojim postignućima; jer, pored crtanja, znala je odsvirati dvanaest kompozicija, heklati i čitati francuske tekstove, pravilno izgovarajući više od dvije trećine riječi. Znala je tugaljivo uzdahnuti: – Kad je tata bio bogat, onda smo... – što je zvučalo vrlo dirljivo, a njene su strane riječi djevojke ocijenile kao »savr-šeno elegantne«.
Amy je bila na dobrom putu da postane razmažena, jer su je svi mazili, pa su joj taština i sebičnost odlično napredovale. Jedna je stvar, međutim, hladila njezinu rasplamsalu taštinu: morala je nositi odjeću koju su prije nje nosile njezine rođakinje. A kako Florencina mamma nije imala ni mrvicu ukusa, Amy je iz dna duše patila što mora nositi crveni, a ne plavi šeširić, haljine koje joj nisu pristajale i nakićene pregače. Sva je odjeća bila dobra, fino skrojena, i već malko nošena, no bola je Amyne umjetničke oči, posebno ove zime, kad joj je haljina za školu bila tamnoljubičaste boje, na žute točke, bez opšiva.
– Jedina mi je utjeha – priznala je jednom Meg, sa suzama u očima – što mi majka ne skra-ćuje haljinu svaki put kad budem zločesta, kao što to radi majka Marie Parks. Draga moja, to je zbilja grozno; jer ponekad je tako neposlušna, da joj haljina dođe do koljena, pa ne može u školu. Kad pomislim na takvu degaradaciju, lakše podnosim čak i spljošteni nos, i ljubičastu haljinu, s onim žutim raketama.
Meg je bila osoba koja ju je nadzirala i kojoj se Amy povjeravala, i, valjda zbog neobičnog privlačenja suprotnosti, Jo je iste ove uloge igrala kod nježne Beth. Jedino je Jo znala skrivene misli stidljivog djeteta, a opet, više no itko drugi u obitelji, upravo je Beth imala najviše utje-caja na svoju veliku zvrkastu sestru. Dvije starije djevojke jedna su drugoj mnogo značile, no svaka je na sebe preuzela po jednu mlađu, te ih na sebi svojstven način pazila; »igramo se majke«, znale bi reći, mlađim sestrama zamijenivši lutke, jer ih je na to tjerao majčinski na-gon malih žena.
– Ima li tko što reći? Danas je bio tako užasan dan da umirem za malo zabave – rekla je Meg, kad su uvečer sjele i počele šivati.
– Danas sam s tetom provela vrlo neobičan dan, pa, budući da nisam izvukla deblji kraj, reći ću vam što se zbilo – počela je Jo, koja je strašno voljela pričati priče. – Čitala sam joj tog njenog beskrajnog Belshama, zavlačeći jer tako teta brže zaspe, pa ja onda uzmem neku knji-gu za sebe, i začitam se kao furija, dok se ona ne probudi. Danas sam, međutim, takvim gla-som i sebe uspavala, pa sam, prije negoli je ona zakunjala, tako zijevnula da me upitala što sam joj namjeravala poručiti otvorivši usta kao da ću progutati cijelu knjigu.
»Da bar mogu, pa da joj konačno dođem i glave i repa«, rekla sam ja, trudeći se da ne zvu-čim jako bezobrazno.
A tada mi je održala dugo predavanje o mojim manama i nedostacima, te mi naredila da sjednem i razmislim o njima dok ona malo »prilegne«. Budući da njeno prilijeganje dugo tra-je, istoga trena kad sam vidjela da joj glava pada na prsa kao teška georgina, iz džepa sam izvadila »Wakefieldskog vikara« i počela ga čitati – jedno oko na knjizi, drugo na teti. Kad sam stigla do prizora u kojem svi popadaju u vodu, zaboravila sam se i glasno nasmijala. Teta se probudila i, budući da je poslije prilijeganja
uvijek dobre volje, zapovijedila mi da joj malo pročitam, i pokažem kakvo mi se to bezvri-jedno djelce sviđa više od Belshama. Čitala sam vrlo dobro, i svidjelo joj se, pa je rekla:
»Ne razumijem o čemu je riječ; vrati se i počni od početka, dijete.«
I tako sam se vratila na početak, trudeći se da kraljevna zvuči zbilja zanimljivo. Jednom sam čak bila toliko podla da sam namjerno zastala na uzbudljivom mjestu i krotko primijetila: »Ako vas ovo zamara, gospođo, prestat ću.«
Ona je tada u ruke brzo uzela svoje pletivo, na koje je bila sasvim zaboravila, oštro me po-gledala preko naočala i odsječno zapovjedila:
»Dovršite poglavlje, gospođice, i ne budite drski.«
– Je li priznala da joj se svidjelo? – upitala je Meg.
– Naravno da nije! Ali je potpuno zaboravila na Belshama i, kad sam se poslije podne vra-tila po rukavice, zatekla sam je zadubljenu u »Vikara«, tako da me nije čula dok sam od ra-dosti plesala po predvorju. Kakav bi samo divan život mogla imati, da to hoće. Ne zavidim joj, bez obzira na novac, jer mi se čini da i bogati imaju briga kao i siromašni – dodala je Jo.
– Što me podsjeća – rekla je Meg – da i ja moram nešto ispričati. Nije smiješno kao Joina priča, ali sam putem kući o tome svejedno mnogoirazmišljala. Danas sam kod Kingovih cijelu obitelj zatekla usplahirenu, a jedno od djece mi je reklo da im je najstariji brat napravio nešto strašno, i da ga je otac otjerao. Čula sam kako gospođa King plače, a gospodin King je govo-rio vrlo glasno, dok su Grace i Ellen okretale glavu svaki put kad bi prošle pored mene, tako da im ne vidim podbuhle oči. Naravno, nikog ništa nisam pitala, ali mi ih je bilo žao, a sama sam čak bila prilično sretna što nemam divlje braće koja su pošla po zlu, i osramotila obitelj.
– Ja mislim da je osramotiti se u školi mnogo gorije od dječačkih zločestoća – rekla je Amy, tresući glavom, kao da ju je poučilo duboko životno iskustvo. – Susie Perkins danas je u školu došla
s prekrasnim prstenom od crvenog karneola; jako mi se svidio i svom sam snagom poželje-la da postanem ona. Onda je ona nacrtala sliku gospodina Davisa, s čudovišnim nosom i gr-bom, i dopisala riječi: »Mlade dame, pozorno vas motrim!«, koje su u balonu izlazile iz nje-govih usta. Baš smo se tome smijale, kad smo shvatile da nas on zaista motri. Zapovjedio je Susie da mu donese pločicu. Ona se parilizkala od straha, ali je svejedno ustala i zamislite što je on napravio? Uhvatio ju je za uho, za uho! zamislite kako grozno! i odveo je do ploče, te ju je natjerao da tamo stoji pola sata, držeći pločicu tako da je svi vide.
– Zar se djevojčice nisu razvrištale kad su to vidjele? – upitala je Jo, uvijek u oduševljenoj potrazi za nevoljama.
– Misliš nasmijale! Niti jedna, sve su sjedile tiho kao miševi, a Susie je plakala kao kiša. Tada joj nisam zavidjela, jer sam osjećala da me nakon takvog čega ne bi usrećili milijuni prstenova s karneolom. Nikad, nikad se ne bih mogla oporaviti od tako kompromitantne bla-maže – i Amy nastavi s radom, ponosna na svoju svijest o vrlini i na činjenicu da je u dahu bez pogreške izgovorila dvije teške riječi.
– Ja sam jutros vidjela nešto što mi se svidjelo, i što sam vam htjela ispričati za večerom, ali sam zaboravila – rekla je Beth, istodobno dovodeći u red razbacane stvari iz Joine košare. – Kad sam otišla po ostrige za Hannu, u ribarnici je bio gospodin Laurence, ali me nije vidio, jer sam se bila sakrila iza bačve, a on se zanio u razgovor s prodavačem, gospodinom Cutte-rom. Tada je ušla neka uboga žena, s vjedrom i krpom za pranje poda, i upitala gospodina Cuttera hoće li je pustiti da mu opere dućan za malo ribe, jer nema večere za djecu, a upravo su je otpustili s posla. Gospodin Cutter bio je u žurbi, pa joj je prilično osorno rekao »Ne«; i tako je ona bila u odlasku, gladna i razočarana, kad je gospodin Laurence zakrivljenim dije-lom svoga štapa nabo veliku ribu, te joj je pružio. Ona je bila tako iznenađena i radosna da ju je uhvatila rukama i počela mu zahvaljivati. On joj je rekao da »krene i ode je skuhati'« pa je žena
žurno krenula, strašno, strašno vesela! Zar to nije bilo lijepo od njega? A bila je tako smije-šna, grleći veliku, sklisku ribu, i moleći za Laurencea.
Kad su se nasmijale Bethinoj priči, upitale su majku za njenu. Nakon kratkog razmišljanja, ona im ozbiljnim glasom reče:
– Danas, dok sam u našim prostorijama krojila vojničke bluze od plavog flanela, zabrinula sam se za oca, i užasnula me pomisao kako bismo osamljene i bespomoćne bile kad bi mu se što dogodilo. To nije bilo mudro, no ja sam se nastavila gristi, sve dok mi nije prišao jedan starac s narudžbenicom za neke stvari. Sjeo je pored mene, a ja sam zapodjenula razgovor, jer mi se učinio jadnim, umornim i nesretnim.
»Jesu li vam sinovi u vojsci?« upitala sam ga, zbog narudžbenice.
»Jesu, gospojo, imao sam ih četvoricu, ali su mi dva poginula; jedan je zarobljen, a ja idem onom drugom, u posjet, jako je bolestan i leži u washingtonskoj bolnici«, tiho mi je odgovori-o.
»Gospodine, vi ste mnogo učinili za svoju zemlju«, rekla sam mu, ne žaleći ga više, nego štujući.
»Ni mrvu više nego što sam trebao, gospojo. I sam bi' pošao u vojsku, da od mene ima ko-risti; kako nema, dajem svoje dečke, laka srca.«
Govorio je tako vedro, s tako iskrenim izrazom lica, i izgledao je kao da mu je zaista drago što daje sve, da sam se postidjela. Ja sam dala samo jednog čovjeka, a i to mi se činilo previše, dok je on bez prigovora dao četvoricu; ja kod kuće za utjehu imam svoje djevojčice, a njegov posljednji sin, kilometrima daleko, čeka oca da bi se s njim možda oprostio zauvijek. Osjetila sam se tako bogatom, tako sretnom, razmišljajući o svojemu blagoslovu, da sam mu spremila lijep paketić, dala sam mu i nešto novca, te mu od srca zahvalila za lekciju koju sam od njega naučila.
– Majko, ispričaj nam još jednu priču; jednu s poukom, kao što je ova. Poslije volim o nji-ma razmišljati, ako su stvarne, i bez previše propovijedanja – rekla je Jo, nakon kraćeg perio-da tišine.
Gospođa se March nasmiješila i smjesta počela, jer je ovom malom slušateljstvu već godi-nama pričala priče, te je znala kako ih zadovoljiti.
– Bile jednom četiri djevojčice, koje su imale dovoljno hrane, i dovoljno pića, i odjeće, i podosta užitaka i zabave, dragih prijatelja i rodbine, i svi su ih voljeli, a opet su bile nezado-voljne. (Ovdje su se slušateljice kradomice pogledale i vrijedno navalile na šiće.) Ove su se djevojčice silno trudile biti dobre, te su donijele niz čvrstih odluka, no nekako ih se nisu drža-le, već su stalno ponavljale, »Da samo imamo ovo«, ili »Da samo možemo učiniti ono«, zabo-ravljajući koliko već imaju i koliko ugodnih stvari već rade; i tako su zamolile jednu staricu za čaroliju koja će ih usrećiti. Ona im reče: »Kad se osjetite nezadovoljnima, pomislite na sve ono čime ste blagoslovljene, i budite zahvalne.« (Ovdje je Jo hitro digla pogled, kao da će progovoriti, ali se predomislila, shvativši da priča još nije gotova.)
– Budući da su bile razumne, odlučile su poslušati staričin savjet, pa su se uskoro iznenadi-le uvidjevši kako im samo dobro ide. Jedna je otkrila da novac ne može istjerati sramotu i tugu iz bogataških kuća; druga da je – unatoč siromaštvu – mnogo sretnija sa svojom mladoš-ću, zdravljem i vedrim duhom, nego jedna mušičava i onemoćala starica, koja ne može uživati u onom što posjeduje; treća, da joj se možda ne sviđa pomagati oko večere, ali da joj se još manje sviđa prositi za hranu; a četvrta, da čak ni prstenje s karneolom ne vrijedi koliko pris-tojno ponašanje. I tako se složiše da prestanu s prigovorima, i uživaju u onome čime su već blagoslovljene, i da to pokušaju i zaslužiti, da blagoslova ne nestane, umjesto da ih bude više; i ja vjerujem da ih staričin savjet nije razočarao, i da se zbog njega nikad nisu pokajale.
– E, Marmee, vrlo si lukavo naše vlastite priče upotrijebila protiv nas, te nam umjesto za-bave održala propovijed – uzviknula je Meg.
– Meni se takve propovijedi sviđaju; takve nam je priče pričao i otac – rekla je Beth, zami-šljeno, zabadajući igle u Join jastučić.
– Ja se ne žalim ni upola tako često kao druge, a odsad ću biti još pažljivija, jer me poučila Susiena sramota – ćudoredno je kazala Amy.
– Ova nam je lekcija trebala, i nećemo je zaboraviti. Ako je zaboravimo, podsjeti nas kao Stara Cloe u Čiča Tominoj kolibi: »Mislite na milost koja vam je dana, djeco, mislite na mi-lost« – dometnula je Jo, koja ni za cijenu života iz male moralke nije uspijevala iscijediti že-ljenu kap zabave i igre, premda ju je primila k srcu, kao i njene sestre.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
GLAVA 5
DOBROSUSJEDSKI ODNOSI
– Jo, što to opet namjeravaš izvesti? – zapita Meg, jednoga snježnog poslijepodneva, dok joj je sestra bučno koračala predvorjem, u gumenim čizmama, sa starom vrećom, s kapulja-čom, s metlom u jednoj i lopatom u drugoj ruci.
– Idem van vježbati – odgovorila joj je Jo, s vragolastim sjajem u očima.
– Mislila sam da su dvije duge šetnje, od jutros, dovoljne. Vani je hladno i tmurno, i savje-tujem ti da ostaneš unutra, kao ja, na toplom i suhom, pored vatre – rekla je Meg, stresavši se na samu pomisao.
– Nikad ne slušam savjete; ne mogu mirovati cio dan, a budući da nisam mačka, ne volim drijemati kraj vatre. Volim pustolovine, i idem ih naći.
Meg se vratila roštiljanju vlastitih nogu i čitanju »Ivanhoea« a Jo energično započe raščiš-ćavati stazu. Snijeg je bio lagan, pa je metlom s lakoćom očistila stazu oko vrta, da Beth može prošetati kad izbije sunce; a i invalidnim je lutkama trebalo zraka. Vrt je razdvajao kuću Mar-chevih od kuće gospodina Laurencea; obje su se nalazile na rubu grada, koji je zadržao izgled sela, sa šumarcima i tratinama, velikim vrtovima i tihim ulicama. Dva je posjeda razdvajala niska živica. S jedne je strane bila stara smeđa
kuća, prilično gola i trošna, bez bršljana koji joj je ljeti pokrivao zidove, i bez cvijeća koje bi je tada okružilo. S druge je strane stajala otmjena kamena palača, nedvosmisleno govoreći o svakovrsnom komforu i luksuzu – od velike kočione i dobro održavana dvorišta do zimskog vrta i krasnih stvari koje su se nazirale između zavjesa. Pa ipak, doimala se pustom i beživot-nom, jer na tratini nije bilo zaigrane djece, niti se s prozora ikad osmjehnulo majčinsko lice, malo je ljudi ulazilo i izlazilo, osim staroga gospodina i unuka mu.
U Joinoj razigranoj mašti ova je lijepa kuća postala nekakvim začaranim dvorcem, prepu-nim sjaja i divote, u kojima nitko nije uživao. Već je dugo željela izbliza promotriti ove skri-vene krasote i upoznati »mladog Laurencea« koji je, izgleda, želio da se upoznaju, ali to nije znao izvesti. Od plesa je u tome smislu bila još revnija, te se s njim na sve načine pokušavala zbližiti; no, u posljednje ga vrijeme nije viđala, pa je već pomislila da je otputovao. Jednoga je dana, međutim, u gornjem prozoru spazila njegovo crnpurasto lice, kako žalostivo gleda pre-ma vrtu, gdje su se Beth i Amy grudale.
– Taj dječak pati za društvom i zabavom – rekla je tada samoj sebi. – Njegov djed ne zna što mu treba, i drži ga podalje od drugih ljudi. A njemu treba skupina razigranih dječaka s kojima će se igrati, ili netko mlad i živahan. Dođe mi da odem prijeko i sve to kažem ravno u lice starom gospodinu.
Ova je zamisao oduševila Jo, koja je i inače voljela smjele stvari, i čiji su luckasti ispadi svaki put iznova sablažnjavali Meg. Plan da »ode prijeko« nije zaboravila, i toga je snježnog poslijepodneva odlučila nešto i napraviti. Vidjela je kako gospodin Laurence odlazi, a tada je izjurila probiti se do živice, gdje se zaustavila da izvidi stanje. Sve tiho, mirno; na donje pro-zore navučene zavjese; od posluge ni traga ni glasa, na vidiku ništa ljudsko osim – u gornjem prozoru – kovrčave crne glave što se naslanja na mršavu ruku.
– Eno ga – pomisli Jo – jadničak! Sam samcat, i bolestan, i to na jedan ovako sumoran dan! Sramota! Napravit ću grudu i izazvati ga da me pogleda, a tada ću mu reći koju ljubaznu riječ.
Na zvuk grude glava se smjesta okrenula, otkrivajući lice koje je tog trena napustilo svako ravnodušje, krupne su oči zasjale, a usta se izvila u osmijeh. Jo mu je kimnula, nasmijala se i zamahnuvši metlom viknula:
– Kako ste? Jeste li bolesni?
Laurie je otvorio prozor i zakriještao promuklo kao gavran:
– Bolje sam, hvala. Bio sam užasno prehlađen, cio tjedan nisam smio van.
– Žao mi je. Kako ubijate dosadu?
– Nikako. Ovdje je dosadno kao u grobu.
– Zar ne čitate?
– Ne previše. Ne puste me.
– Zar vam ne može netko drugi čitati?
– Djed, ponekad; ali njega moje knjige ne zanimaju, a ne mogu stalno gnjaviti Brookea.
– Neka vam onda netko dođe i zabavi vas.
– Ne znam nikoga koga bih poželio vidjeti. Dečki su tako bučni, a mene boli glava.
– Zar ne postoji neka draga djevojka koja bi vam čitala i zabavila vas? Djevojke su tihe i vole izigravati bolničarke.
– Ne znam ni jednu.
– Znate mene – započela je Jo, a onda se nasmijala i ušutjela.
– Vidi, zbilja! Hoćete li doći k meni, molim vas? – vikao je Laurie.
– Ja nisam tiha i draga, ali ću doći ako me pusti majka. Idem je pitati. Budite dobri, zatvo-rite taj prozor i pričekajte me.
Potom je preko ramena prebacila metlu i odmarširala u kuću, pitajući se što će joj sestre i majka reći. Laurieja je obuzelo uzbuđenje pri pomisli na društvo, te se rastrčao dovesti stvari u red; jer, kao što je gospođa March rekla, bio je on »pravi mali gospodičić« pa je iz poštova-nja prema gošći iščetkao svoju kovrčavu glavu, stavio novi ovratnik i pokušao pospremiti sobu, koja je, i pored desetak slugu, bila u neredu. Uskoro je glasno odjeknulo zvono, a tada je odlučni glas upitao za »gospodina Laurieja« nakon čega je u sobu uletjela zaprepaštena dvorkinja i najavila jednu mladu damu.
– U redu, dovedite je, to je gđica Jo – rekao je Laurie, prilazeći vratima svoga malog salo-na, kako bi dočekao Jo, nasmijanu i rumenu, opuštenu, s pokrivenom zdjelom u jednoj, a s Bethina tri mačića u drugoj ruci.
– Evo me, i to s prtljagom – rekla je žustro. – Majka vas pozdravlja, i bilo joj je drago što vam bilo čim mogu pomoći. Meg vam šalje kremu s bademima – uvijek joj dobro ispadne – a Beth je smatrala da bi vas njene mačke mogle utješiti. Odmah sam znala da vam se to neće svidjeti, ali je nisam mogla odbiti, jer joj je bilo strašno stalo da i ona nešto učini.
Desilo se, međutim, da je Bethina komična pošiljka bila prava stvar, jer se, preko smijeha zbog mačića, Laurie oslobodio sramežljivosti i odjednom postao društven.
– Ovo je prelijepo da bi se jelo – rekao je, zadovoljno se smiješeći, kad je Jo otklopila zdje-lu i pokazala mu kremu, okruženu vijencem zelenih listova i crvenim cvjetovima Amyne omi-ljene geranije.
– Nije to ništa, samo su se sve četiri osjetile ponukane da vas uvesele. Recite dvorkinji da vam to posluži uz čaj, to sigurno možete jesti, jer je mekano i samo će vam kliznuti niz grlo; neće vas boljeti. Kako vam je ugodna ova soba!
– Bila bi, da je pospremljena; no, sluškinje su lijene, a ja ne znam kako bih ih natjerao. Što me zabrinjava.
– Ja ću vam je pospremiti za dvije minute, jer treba samo pomesti ispred kamina, tako – i poredati stvari na polici, tako, – i knjige ovdje, ovako, a boce ovamo, tako, i sofu maknuti sa svjetla, i popraviti jastuke. Eto, vidite, gotovo.
Tako je i bilo, jer, uz smijeh i priču, Jo je stvari vratila na mjesto, pa je soba poprimila pot-puno drugačiji izgled. Laurie ju je
promatrao, nijem i udivljen. Kad ga je pozvala da sjedne na sofu, sjeo je sa zadovoljnim uzdahom i zahvalno joj rekao:
– Kako ste samo ljubazni! Da, upravo sam to htio. A sad, molim vas, privucite naslonjač i dopustite mi da vas zabavim.
– Ne, ja sam došla zabaviti vas. Da vam čitam? – Jo je sa zanimanjem gledala prema obli-žnjim knjigama.
– Hvala vam, ali sam ove već pročitao i, ako vam to ne smeta, ja bih radije da razgovaramo – odgovorio joj je Laurie.
– Smeta? Ni malo; ja mogu govoriti cio dan. Beth mi uvijek kaže da ne znam stati.
– Je li Beth ona djevojčica rumenih obraza, koja je najčešće kod kuće, i ponekad se da vid-jeti s košaricom? – radoznalo se raspitivao Laurie.
– Da, to je Beth, ona je moja, i jako je dobra.
– Ona lijepa, to je Meg, a ona s kovrčama, to je Amy, zar ne?
– Kako ste to saznali?
Laurie se zacrvenio, ali je iskreno odgovorio: – Pa, znate, često vas čujem kako se doziva-te, a kad sam sam, ovdje gore, ne mogu si pomoći već promatram vašu kuću, jer mi se čini da se vi uvijek dobro zabavljate. Oprostite mi na nepristojnosti, ali ponekad zaboravite navući zavjese na prozor s cvijećem, pa, kad upalite svjetiljke, to je kao gledati sliku, vidiš vatru i vas četiri oko majke; njeno je lice točno nasuprot, i iza cvijeća izgleda dirljivo, eto, ne mogu ne gledati. Znate, ja nemam majku – i Laurie se okrenuo potaknuti vatru, kako bi sakrio jedva zamjetni trzaj usana koji nije mogao obuzdati.
Osamljen, gladan pogled njegovih očiju smjesta je našao mjesto u Joinu toplom srcu. Njen je odgoj bio vrlo jednostavan, pa joj se po glavi nisu motale nikakve besmislice, već je i u petnaestoj bila otvorena i prostodušna kao dijete. Laurie je bio bolestan i osamljen i, osjećaju-ći koliko je bogata u obiteljskoj ljubavi i sreći, žarko ih je željela s njim podijeliti. Njezino je tamnoputo lice zračilo prijateljstvom, a njezin je oštri glas zazvučao neobično nježno kad mu je rekla:
– Više nikad nećemo navlačiti tu zavjesu, i dopuštam vam da nas gledate do mile volje. Voljela bih samo da nas, umjesto što virkate, dođete posjetiti. Majka je sjajna, uvijek će vam pomoći, Beth će vam zasvirati ako je zamolim, a Amy će plesati; Meg i ja ćemo vas nasmijati svojim smiješnim scenskim rekvizitima, dobro ćemo se zabaviti. Bi li vas djed pustio?
– Mislim da bi, ako ga vaša majka zamoli. On je vrlo drag, iako ne izgleda tako; pušta me da radim što hoću, u velikoj mjeri, plaši se jedino da bih nepoznatim ljudima mogao zasmetati – počeo je Laurie, sve bolje raspoložen.
– Mi nismo stranci, mi smo susjedi, i uopće se ne zamarajte mišlju da biste nam mogli biti na smetnju. Mi vas želimo upoznati, i ja sam to dugo planirala. Ni mi ne stanujemo ovdje jako dugo, znate, ali smo upoznale sve susjede osim vas.
– Vidite, djed živi okružen svojim knjigama, i nije mu stalo da zna što se zbiva oko njega. Gospodin Brooke, moj učitelj, ne stanuje ovdje, znate, i nemam nikoga s kim bih se družio, pa sam zato uglavnom kod kuće i trudim se učiti najbolje što mogu.
– To je loše; trebali biste se odvažiti i poći u posjete svugdje kamo vas pozovu; tako ćete steći mnogo prijatelja, i imat ćete kamo otići. Ne zamarajte se stidljivošću – kad jednom kre-nete, i nje će nestati.
Laurie se opet zacrvenio, ali ga optužba za stidljivost nije uvrijedila, jer je Jo bila tako dob-ronamjerna da je njezinu neposrednost bilo nemoguće protumačiti u nekom drugom smislu.
– Kako vam se sviđa vaša škola? – upitao ju je, mijenjajući temu, nakon kratke stanke tije-kom koje se bio zagledao u vatru, dok je Jo sa zadovoljstvom promatrala njegov salon.
– Ne idem u školu; ja sam zaposlen čovjek, djevojka, mislim. Dvorim svoju tetu, jednu ja-dnu mrgodnu staricu – odgovorila mu je Jo.
Laurie je otvorio usta, poželjevši je još nešto upitati, no na vrijeme se sjetio da nije pristoj-no previše se upletati u život drugih ljudi, te ih je zatvorio, u nelagodi. Jo se svidio njegov dobar odgoj i nije joj smetalo našaliti se na račun tete March, pa mu je detaljno opisala prpoš-nu staru gospođu, njezinu debelu pudlicu, papigu koja govori španjolski i knjižnicu u kojoj je carovala. Laurie je beskrajno uživao, a kad mu je ispričala priču o ukočenom gospodinu koji je došao prositi ruku tete March, kad mu je, usred biranih riječi, Poli, na njegov užas, strgnula periku, dječak se izvalio na leđa, smijući se dok su mu se suze slijevale niz obraze, pa je čak i sluškinja provirila vidjeti o čemu se radi.
– Oh! Ovo je tako dobro, nastavite, molim vas – rekao je, vadeći lice iz jastuka gdje ga je skrio, rumen, blistajući od veselja. ,
Ponesena uspjehom, Jo je nastavila, sve o obiteljskim komadima i planovima, nadama i strahovima vezanim za oca, o najzanimljivijim zgodama u malome svijetu koji je dijelila sa sestrama. Tada započeše razgovor o knjigama; na svoje oduševljenje, Jo je shvatila da i Lau-rie voli knjige, i da ih je pročitao više od nje same.
– Ako ih već toliko volite, siđite i pogledajte naše. Djed je vani, pa se ne morate bojati – reče joj Laurie, skočivši sa sofe.
– Ne bojim se ja ničega – odvratila je Jo, zabacivši glavu.
– To vam vjerujem! – uzviknuo je dječak, gledajući je s divljenjem, iako je u sebi pomislio da bi određena doza straha pred starim gospodinom možda ipak bila opravdana, pogotovo u slučaju da ga opet uhvati neko od njegovih raspoloženja.
Budući da je u cijeloj kući bilo toplo kao da je ljeto, Laurie ju je vodio od sobe do sobe i puštao je da promotri sve što ju je zainteresiralo; tako su naposljetku stigli i do knjižnice, gdje je zapljeskala dlanovima i poskočila, što je uvijek činila kad bi je nešto posebno oduševilo. Knjižnica je bila optočena knjigama, bilo je slika i kipova, i zanimljivih vitrina prepunih ko-vanog novca i ostalih zanimljivih stvari, i naslonjača, i neobičnih stolova, brončanih ukrasa; i, najbolje od svega, bio je tu i veliki, otvoreni kamin, opločen starinskim pločicama.
– Kakvo bogatstvo! – uzdahnula je Jo, tonući u dubine baršunom presvučena naslonjača, i zureći oko sebe u atmosferi snažnog zadovoljstva. – Theodore Laurence, vi biste trebali biti najsretniji dječak na ovome svijetu – dodala je, impresionirana.
– Čovjek ne može živjeti od knjiga – rekao je Laurie, odmahujući glavom, nalakćen na stol njoj nasuprot.
Prije nego što je dospio još nešto reći, začulo se zvono, a Jo je poskočila i zabrinuto uzvik-nula: – Jadna ja! Vaš djed!
– Pa što? Sami ste rekli da se ničega ne bojite – odvratio joj je Laurie, zločesto.
– Mislim da me je njega ipak malko strah, iako ne znam zašto. Marmee mi je dopustila da dođem, a ne čini mi se da vam je moj dolazak škodio – rekla je Jo, smirujući se, iako su joj oči ostale prikovane za vrata.
– Ja sam se od vašeg dolaska oporavio, i zahvalan sam vam. Plašim se samo da je ovaj raz-govor vas zamorio; bilo mi je tako ugodno da nisam mogao prestati – rekao joj je Laurie sa zahvalnošću.
– Došao je liječnik, gospodine – ušla je dvorkinja s pozivom.
– Hoće li vam smetati ako vas na trenutak napustim? Moram na pregled – rekao je Laurie.
– Samo idite. Ja sam ovdje sretna kao prase – odgovorila mu je Jo.
Laurie je izašao, a njegova se gošća zabavljala na sebi svojstven način. Upravo u trenutku kad je stala pred profinjeni portret staroga gospodina, vrata se opet otvoriše, a ona, bez okre-tanja, odlučnim glasom reče: – Sad sam sigurna da ga se ne moram plašiti, jer, bez obzira na stisnuta usta, ima ljubazan pogled... i izgleda kao da ima stravičnu snagu volje. Nije, doduše, zgodan kao što je bio moj djed, ali mi se sviđa.
– Hvala, gospođice – začu iza leđa osorni glas, a tamo je, na njezinu veliku žalost, stajao stari gospodin Laurence.
Jadna Jo osjeti kako joj se sva krv penje u obraze, a srce joj poče tući tako nepodnošljivo da nije znala što reći. Na trenutak je obuze divlja želja da pobjegne glavom bez obzira; no, to bi bilo kukavički, a djevojke bi joj se smijale, pa je odlučila ostati i pronaći način da se izbavi iz nevolje. Kad ga je po drugi put pogledala, primijetila je da su mu živahne oči, ispod gustih sivih obrva, još prijaznije od onih na portretu; u ovima je bilo i pritajenog sjaja, koji je u veli-koj mjeri raspršio njen strah. Osorni je glas zazvučio još osornije kad je stari gospodin, nakon grozovite stanke, naglo prozborio: – Znači, ne bojite me se, ha?
– Ne baš, gospodine.
– I mislite da nisam zgodan kao vaš djed?
– Otprilike, gospodine.
– I imam stravičnu snagu volje, zar ne?
– Rekla sam samo da mi se tako čini.
– Ali vam se, unatoč svemu, sviđam?
– Da, gospodine.
Ovaj se odgovor starome gospodinu očito svidio, jer se kratko nasmijao, rukovao se s Jo i, stavivši joj kažiprst pod bradu, podigao joj lice i ozbiljno ga promotrio, pustio ga i kimajući rekao: – Imate duha kao i vaš djed, iako ne sličite na njega.
On je bio vrlo uljudan, draga moja, ali, što je bitnije, bio je odvažan i častan, i ponosan sam što smo bili prijatelji.
– Hvala vam, gospodine – nakon ovoga, Jo se opustila, jer joj je situacija počela savršeno odgovarati.
– Što ste to napravili mome dečku, ha? – začula je sljedeće pitanje, istog tog oštrog glasa.
– Samo sam pokušala biti dobra susjeda, gospodine – i Jo mu ispriča sve o okolnostima svog posjeta.
– Znači, držite da ga treba razvedriti?
– Da, gospodine; čini mi se da je osamljen, i da bi mu godilo družiti se s mladima. Mi smo sve djevojke, ali bi nam bilo drago pomoći mu, ako možemo, jer nismo zaboravile krasan božični poklon koji ste nam poslali – sa žarom je govorila Jo.
– Tt, tt, tt, nije to ništa. Kako je ona uboga žena?
– Sasvim dobro, gospodine – i Jo je, zaboravivši se i govoreći vrlo brzo, nastavila s pričom o Hummelovima, za koje je njezina majka uspjela zainteresirati neke bogatije prijatelje.
– Tako je i njezin otac činio dobra djela. Jedan ću dan doći i posjetiti vašu majku. Recite joj. A, zvono za čaj; pijemo ga rano, zbog maloga. Siđite, i nastavite se ponašati kao dobra susjeda.
– Ako vi tako želite, gospodine.
– Da ne želim, ne bih vas pozvao – i stari joj gospodin Laurence, starinski galantno, ponudi ruku.
– Što će Meg na ovo reći? – pomislila je Jo, stupajući uz Lauriejeva djeda, a oči su joj ple-sale od sreće dok se zamišljala kako im kod kuće priča priču.
– Hej, koji je vrag ovome mladiću? – rekao je stari gospodin, ugledavši Laurieja kako se strčava niz stube, a potom u šoku staje, zatečen nevjerojatnim prizorom djeda i Jo skupa, ruku pod ruku.
– Nisam znao da ste došli, gospodine – promucao je, a Jo ga je pobjednički pogledavala.
– To pokazuje i strmoglavi način na koji se spuštate niza stube. Pođite na čaj, gospodine, i ponašajte se kako vam dolikuje – i, nježno ga povukavši za kosu, gospodin je Laurence nasta-vio koračati, dok ih je Laurie slijedio za leđima, komično se izvijajući, što je kod Jo zamalo izazvalo eksploziju smijeha.
Stari gospodin nije mnogo govorio, već je šutke ispijao svoje četiri šalice čaja, promatraju-ći dvoje mladih, koji su brbljali poput starih prijatelja. Nije mu promakla promjena koja se dogodila u njegovu unuku. U obraze mu se vratila boja, svjetlost, život, živahno je gestikuli-rao, a smijeh mu je zvonio istinskom radošću.
– U pravu je, mali je zaista osamljen. Da vidimo što će mu te djevojčice učiniti – mislio je, gledajući i slušajući, gospodin Laurence. Jo mu se sviđala, i to upravo zbog svoje neposred-nosti i neuobičajenosti; činilo se da razumije dječake kao da im i sama pripada.
Da su djed i unuk bili, zvala je to, »usiljeni daveži«, Jo se s njima nipošto ne bi uspjela slo-žiti, jer se u društvu takvih ljudi ponašala stidljivo i nespretno; no, shvativši da su spontani i opušteni, i sama je postala spontana i opuštena, pa je ostavila dobar dojam. Kad su ustali, iz-javila je da namjerava poći, ali je Laurie rekao da joj još nešto želi pokazati, te ju je odveo do zimskoga vrta, koji su radi nje čak i osvijetlili. Jo se učini da stoji pred prizorom iz bajke. Se-tajući stazicama, uživala je u cvatućim zidovima sa svake strane – prigušeno svjetlo, vlažni, slatkasti miris, i čudesne vitice i grmlje nad glavom – a novi joj je prijatelj narezao pun nara-mak najljepšega cvijeća. Tada je cvijeće povezao, i uz sretan izraz lica, koji je Jo tako voljela, rekao joj: – Molim vas, predajte ovo svojoj majci, i recite joj da mi se jako svidio lijek koji mi je poslala.
Gospodina Laurencea zatekli su pred vatrom u velikom salonu, no Joinu je pažnju privu-kao veliki klavir, koji je stajao otvoren. t
– Svirate? – upitala je, okrećući se prema Laurieju, ispunjena strahopoštovanjem.
– Ponekad – skromno je odgovorio.
– Molim vas, zasvirajte sada; hoću čuti da mogu ispričati Beth.
– Hoćete vi prvi?
– Ja ne znam svirati; preglupa sam za to, ali bez obzira na to jako volim glazbu.
I tako je Laurie zasvirao, a Jo je slušala, nosa zakopana u raskošnu hrpu sunčanica i čajnih ruža. U njenim je očima ugled »mladog Laurencea« i te kako porastao, jer je svirao odlično, a nije se pretvarao. Zaželjela je da ga Beth može čuti, ali se to nije usuđivala reći; samo ga je hvalila sve dok se nije postidio, pa mu je djed pritekao u pomoć. – To će biti dosta, dosta, mlada damo; previše slatkiša neće biti zdravo. Njegovo muziciranje nije loše, ali se nadam da će jednako uspješan biti i u važnijim stvarima. Idete? Pa, velika vam hvala, i nadam se da ćete nam opet doći. Pozdravite majku; laku noć, doktorice Jo.
Srdačno su se rukovali, no pričinilo joj se da mu zbog nečega nije pravo. Kad su izašli u predvorje, Jo upita Laurieja je li rekla nešto krivo; on odmahnu glavom.
– Ne, to je zbog mene; ne voli kad sviram.
– Zašto?
– Reći ću vam, jednog dana. John će vas otpratiti kući, jer ja ne mogu.
– Nema potrebe; nisam ja nikakva mlada dama, uostalom, to je samo par koraka. Pazit ćete na zdravlje, je 1' da?
– Da, ali vi ćete, nadam se, opet doći?
– Samo ako mi obećate da ćete nam uzvratiti posjet kad vam bude bolje.
– Obećajem.
– Laku noć, Laurie.
– Laku noć, Jo, laku noć.
Nakon što je ispričala sve svoje poslijepodnevne pustolovine, obitelj se osjetila ponukanom da u posjet krene u cijelosti, jer je svaka pronašla nešto posebno zanimljivo u velikoj kući s druge strane živice. Gospođa March sa starim je gospodinom poželjela popričati o svome ocu, kojega on nije zaboravio; Meg je žudjela za zimskim vrtom; Beth uzdisala za velikim klavi-rom, a Amy za lijepim slikama i kipovima.
– Majko, zašto gospodin Laurence ne voli da Laurie svira? – upitala je Jo, sazdana od zna-tiželje.
– Nisam sigurna, ali mislim da je to zato što je njegov sin, Lauriejev otac, oženio jednu ta-lijansku gospođu, glazbenicu, koja se starcu, ponosnu kakav jest, nije svidjela. Dama je bila dobra, ljupka, obrazovana, ali mu se nije sviđala, pa tako – nakon njihove ženidbe – nikad više nije vidio svoga sina. Oboje su umrli još kad je Laurie bio malo dijete, a tada ga je djed uzeo k sebi. Mislim da dječak, budući rođen u Italiji, nije baš jak, pa se starac boji da će ga izgubiti, i zato je tako brižan. Ljubav prema glazbi kod Laurieja je prirođena, jer liči na svoju majku, pa bih se usudila reći kako se djed boji da će mu unuk postati glazbenik; u svakom slučaju, njegovo ga umijeće podsjeća na ženu koju nije volio, pa se zato »smrknuo«, rekla bi Jo.
– Bože moj, kako romantično! – uzdahnula je Meg.
– Kako glupo – rekla je Jo – neka bude glazbenik ako to želi, a ne da si zgadi život kole-džom koji toliko mrzi.
– Znači otud mu lijepe crne oči i uglađeno ponašanje; Talijani su uvijek tako profinjeni – rekla je Meg, koja je i inače bila malo sentimentalna.
– Sto ti znaš o njegovim očima i ponašanju? Pa s njim si jedva prozborila dvije riječi, ako – viknula je Jo, koja nije bila sentimentalna.
– Vidjela sam ga na plesu, a i ono što ti kažeš pokazuje da se zna ponašati. Baš je bilo lije-po to što je rekao o lijeku koji mu je poslala majka.
– Valjda je mislio na kremu od badema.
– Dijete moje, baš si glupa; pa mislio je na tebe.
– Na mene? – i Jo iznenađeno raširi oči, jer joj to prije nije palo na pamet.
– Nikad nisam srela takvu djevojku! Pa ti ne znaš prepoznati kompliment! – rekla je Meg, držeći se kao mlada dama odlično upućena u te stvari.
– Mislim da su komplimenti besmislica, i molim te, ne budi smiješna, ne kvari mi poslije-podne. Laurie je drag, i sviđa mi se, i ne želim slušati o sentimentalnosti, o komplimentima i sličnim glupostima. Sve ćemo prema njemu biti dobre, jer nema majku, i mogao bi doći i pos-jetiti nas, može, zar ne, Marmee?
– Da, Jo, tvoj je prijatelj uvijek dobrodošao, a nadam se da će Meg upamtiti da djeca treba-ju ostati djeca što je to duže moguće.
– Ja se više ne smatram djetetom, a još nisam napunila ni trinaestu – primijetila je Amy. – Što ti misliš, Beth?
– Razmišljala sam o našem »hodočašćenju« – odgovorila je Beth, ne čuvši ni riječi. – Kako smo se izvukle iz Gliba sebičnosti i prošle mimo Vrata zla, odlučivši se za dobrotu, i kako se – trudeći se – penjemo uz strmi Brijeg svakidašnjih briga, i možda je ta kuća prijeko, puna prelijepih stvari, zapravo naša Prekrasna palača.
– Nemoj zaboraviti da prvo moramo proći pored Lavova straha – rekla je Jo, kao da joj se ova ideja sviđa.
GLAVA 6
BETH PRONALAZI PREKRASNU PALAČU
Pokazalo se da je velika kuća zaista Prekrasna palača, iako im je uzelo dosta vremena da svi u nju udu, a Beth je jedva promakla pored Lavova straha. Najveći je lav bio stari gospodin Laurence; no, nakon što ih je posjetio, svakoj od djevojčica rekao nešto ljubazno ili smiješno, te s majkom dugo vremena razgovarao o starim vremenima, nitko ga se više nije bojao, osim stidljive Beth. Drugi je lav bila činjenica da su oni siromašni, a Laurie je bogat, jer su zbog toga sramežljivo primale poklone koje same nisu mogle uzvratiti. Nakon nekog vremena, me-đutim, shvatile su da on njih smatra svojim dobročiniteljicama, te je smatrao da im ne može dovoljno vratiti za majčinsku dobrodošlicu gospođe March, za veselo druženje i ugodu koju mu je donio njihov skromni dom; tako su uskoro zaboravile svoju uznositost, i počele izmje-njivati ljubaznosti bez razmišljanja čija je veća.
U to su se vrijeme dogodile svakovrsne lijepe stvari, jer je novo prijateljstvo prohujalo kao proljetna trava. Svi su voljeli Laurieja, i on je svoga učitelja, privatno, obavijestio da su »Marcheve zbilja sjajne cure«.
– U redu je, pustite ga da se odmori, kasnije ćete nadoknaditi – rekao je stari gospodin. – Dobra gospoda, naša susjeda, kaže da previše uči i da mu treba mlađeg društva, zabave, kre-tanja. Čini mi se da ima pravo, i da sam maloga ušuškavao kao da sam mu baka, Neka radi što mu se prohtjedne, ako ga to čini sretnim; ne može upasti ni u što opasno, u tom malom samos-tanu preko puta, a gospođa March mu može pružiti ono što mu mi ne možemo.
Istina, zbilja su se dobro zabavljali! Scenski komadi i šarade, klizanje i ludorije na sanjka-ma; ugodne večeri u starome salonu, tu i tamo kakva skromna veselica u velikoj kući. Meg je mogla šetati zimskim vrtom kad god je to poželjela i uživati u cvijeću; Jo je proždrljivo pasla po knjižnici, a njene su kritike zaprepaštavale staroga gospodina; Amy je kopirala slike i do mile volje uživala u ljepoti, a Laurie je prekrasno svirao.
No Beth, iako žudeći za velikim klavirom, nikako nije uspijevala smoći hrabrosti i otići u »dvorac sreće« kako ga je Meg zvala. Jednom je pošla s Jo, ali ju je stari gospodin, nesvjestan njene osjetljivosti, netremice gledao ispod čupavih obrva, i viknuo »hej« tako glasno da se ona do te mjere uplašila da su joj »zubi zacvokotali« kako je rekla majci, pa je pobjegla, izja-vivši da više nikad neće ići prijeko, čak ni po cijenu dragoga klavira. Nikakvo uvjeravanje i nutkanje nije moglo pobijediti njen strah, dok na neki tajanstveni način ta činjenica nije doprla do ušiju samoga gospodina Laurencea, koji je odlučio popraviti stvar. Tijekom jednoga svojeg kratkog posjeta, spretno je razgovor naveo na temu glazbe, te se raspričao o velikim pjevači-ma koje je sreo, o orguljama koje je slušao, te im je ispričao toliko dražesnih anegdota da Beth više nije mogla ostati u svom skrivenom kutu, već je prilazila sve bliže i bliže, kao zača-rana. Zastala je kod naslona njegova stolca, slušajući široko otvorenih očiju i obraza rumenih od uzbuđenja zbog ove neobične predstave. Praveći se da je ne primjećuje, kao da je muha, gospodin je Laurence nastavio s pričom o Lauriejevim lekcijama i učiteljima, pa je uskoro, kao da se toga trena sjetio, gospođi March rekao:
– Dječak tako mora zanemariti glazbu, i meni je zbog toga drago, jer mu je sve više priras-tala srcu. A za klavir, opet, nije dobro ako se na njemu ne svira; pitao sam se bi li koja od va-ših djevojaka mogla dotrčati k nama, s vremena na vrijeme, i na njemu vježbati, da ostane u formi?
Beth je zakoračila pred njega i čvrsto stisla šake, da od takvog neodoljivog iskušenja ne bi zapljeskala; ostala je bez daha na samu pomisao o vježbanju na tako divnom instrumentu. Prije nego li je gospođa March dospjela izustiti odgovor, gospodin Laurence kimnuo je, nas-miješio se i nastavio:
– Ne moraju se pritom nikome javiti, već mogu utrčati kad ih volja, jer sam ja ionako zat-voren u radnoj sobi na drugom kraju kuće. Laurie je često vani, a služinčad nakon devet ne zalazi u salon. – Tu je ustao, kao da će poći, a Beth se konačno odvažila progovoriti, jer ove zadnje riječi nisu ostavljale mjesta za nesporazum. – Molim vas, prenesite mladim damama što sam rekao, a ako im nije stalo, onda ništa – u tome je trenu u njegovu veliku ruku skliznu-la jedna ručica, a Beth je prema njemu podigla lice prepuno zahvalnosti, govoreći, na svoj istodobno iskreni i plahi način:
– Oh, gospodine! Stalo im je, jako im je stalo!
– Jesi li ti ona glazbena djevojčica? – upitao je, ovaj put bez osornoga »hej!« prijazno je promatrajući.
– Ja sam Beth; i jako volim glazbu, i doći ću ako ste sasvim sigurni da me nitko neće čuti – i da nikom neću smetati – dodala je, ne želeći ispasti nepristojna, i drhćući nad vlastitom smjelošću što je progovorila.
– Neće biti žive duše, zlato; kuća je prazna bar pola dana, pa zato dođi i tamburaj koliko te volja, a mene ćeš time još zadužiti.
– Vrlo ste ljubazni, gospodine.
Beth je pod njegovim prijateljskim pogledom pocrvenjela kao ruža, ali se više nije plašila, te je zahvalno stisnula veliku ruku, jer nije nalazila riječi kojima bi mu zahvalila za dragocje-nost kojom ju je obdario. Stari joj je gospodin nježno maknuo kosu s čela i, nagnuvši se, po-ljubio je, progovorivši tonom koji se rijetko čuo:
– I ja sam jednom imao djevojčicu čije su oči bile slične tvojima; Bog te blagoslovio, zlato moje; do viđenja, gospođo – a potom je vrlo žurno izašao.
Beth je pred majkom doživjela pravu plimu radosti, a onda je pojurila na kat ovu sjajnu vi-jest prenijeti svojoj obitelji invalida, jer joj se sestre,još nisu bile vratile kući. Kako je samo zaneseno pjevala te večeri, i kako su joj se samo svi smijali, jer je te noći probudila Amy, svi-rajući klavir po njezinu uspavanom licu, kao da joj je sestra živa klavijatura. Sutradan, vidjev-ši da su i stari i mladi gospodin izašli iz kuće, Beth je, iz drugog-trećeg pokušaja, ipak ušla, i to na sporedni ulaz, tiho, kao miš, do salona, gdje je stajao predmet njezina obožavanja. Sas-vim slučajno, naravno, na klaviru su stajale neke lake, zgodne note, i, drhtavih prstiju, nepres-tance pogledavajući hoće li je tko čuti ili vidjeti, Beth je naposljetku ipak dodirnula veliki instrument, i smjesta zaboravila na strah, na sebe samu, na sve oko sebe osim neizreciva užit-ka koji joj je pružala glazba, kao glas voljenog prijatelja.
Ostala je sve dok je Hannah nije pozvala na večeru; no, nije imala teka, te je samo sjedila i svima se smješkala, obuzeta posvemašnjim blaženstvom.
Nakon toga, mala se smeđa kapuljača gotovo svakog dana provlačila kroz živicu, a veliki je salon opsjedao nevidljivi melodični duh. Nikad nije saznala da je gospodin Laurence često otvarao vrata svoje radne sobe i slušao je kako svira staromodne napjeve koje je volio; nikad nije primijetila kako Laurie u predvorju drži stražu i upozorava služinčad da ne ulaze; nikad nije posumnjala da su upravo njoj na klaviru bile ostavljane uvijek nove vježbanke i pjesme; a kad joj je kod kuće pričao o glazbi, pomislila bi samo na njegovu ljubaznost, jer joj govori o stvarima od velike pomoći. I tako je od sveg srca uživala, shvativši, što inače nije čest slučaj, da joj je ova ispunjena želja sve čemu se ikad nadala. Možda je upravo zbog ove zahvalnosti bila nagrađena još većim blagoslovom; u svakom slučaju, zaslužila je oboje.
– Majko, izvest ću gospodinu Laurenceu par papuča. Tako je ljubazan prema meni da mu se moram zahvaliti, a ne znam kako bih drugačije. Misliš da bih mogla? – upitala je Beth, nekoliko tjedana nakon njegova poziva.
– Da, dušo, bit će mu vrlo drago, a to je lijep način da mu zahvališ. Djevojke će ti pomoći s uzorkom, a ja ću platiti za izradu – odgovorila je gospođa March, kojoj je ispunjavanje Bethi-nih molbi bio poseban užitak, jer je ona tako rijetko tražila nešto za sebe.
Nakon mnogobrojnih ozbiljnih rasprava s Meg i Jo, izabrala je uzorak, kupila konce i po-čela vesti. Bokor svečanih ali veselih maćuhica, na tamnije ljubičastoj pozadini, proglašen je vrlo primjerenim i lijepim, i Beth je danonoćno vezla, ponekad uz pomoć, kod težih detalja. Bila je ona okretna veziljica, pa su papuče bile gotove prije negoli se i jedna od njih umorila. Tada je napisala vrlo kratku i jednostavnu poruku koju je, uz Lauriejevu pomoć, jednoga jutra prokrijumčarila do stola u radnoj sobi, prije nego što se stari gospodin probudio.
Kad se uzbuđenje smirilo, Beth je iščekivala što će se dogoditi. Cio je dan prošao, i dio sljedećega, a da nije bilo vijesti o primitku, pa se već počela plašiti da je ovim poklonom uvri-jedila svog hirovitog prijatelja. Tijekom poslijepodneva drugog dana izašla je po poslu, i izve-la jadnu Joannu, svoju invalidnu lutku, u šetnju. Kad se na povratku približila kući, u prozoru velike sobe vidjela je tri, ne, četiri lica, kako virkaju. Kad su je ugledali, zamahalo joj je neko-liko ruku, i isto je toliko glasova vrisnulo:
– Stiglo ti je pismo od staroga gospodina; dođi brzo i pročitaj ga!
– Oh, Beth, poslao ti je... – zaustila je Amy, gestikulirajući sasvim neprimjereno za jednu damu, ali nije stigla daleko, jer ju je Jo, zalupivši prozor, prekinula.
Beth je požurila, drhteći od iščekivanja; na vratima su je sestre uhvatile i odnijele u veliku sobu, sve do jedne upirući prstom i uglas govoreći: – Vidi! Vidi! Beth je pogledala i probli-jedjela od sreće i iznenađenja; pred njom je stajao omanji klavir, na čijem je blistavom pok-lopcu ležalo pismo, upućeno »gđici Elizabeth March«.
– Za mene? – promucala je Beth, držeći se za Jo, osjećajući nesvjesticu, jer je sve to skupa bilo tako silno i fantastično.
– Da, sve je to za tebe, najljepša moja! Zar to nije prekrasno s njegove strane? On je naj-draži starac na svijetu, zar ne? U pismu je i ključ, nismo ga otvorile, ali umiremo od znatiželje – vriskala je Jo, grleći sestru i pružajući joj omotnicu.
– Ti ga pročitaj, ja ne mogu, osjećam se tako čudno. Oh, ovo je prelijepo! – i Beth je zarila lice u Joinu pregaču, uzbuđena poklonom.
Jo otvori pismo i poče se smijati, jer su prve riječi koje je ugledala glasile:
»Gđice March: Draga Madam...«
– Kako to zgodno zvuči! Kad bi bar meni netko tako pisao! – reče Amy, koja je ovakvo staromodno oslovljavanje smatrala vrlo otmjenim.
»U životu sam imao mnogo papuča, ali nikad nisam imao ni jedne koje bi mi tako dobro pristajale kao ove Vaše«, nastavila je Jo.
»Maćuhice su moje omiljeno cvijeće, a ove će me uvijek podsjećati na dragu darovateljicu. Budući da volim vraćati svoje dugove, znam da ćete 'starome gospodinu' dopustiti da Vam pošalje nešto što je jednom pripadalo njegovoj unučici, koju je izgubio. Uz najljepše želje, srdačno Vam se zahvaljuje
Vaš zahvalni prijatelj i ponizni sluga, James Laurence.«
– Eto, Beth, ovom se počašću možeš ponositi, nema sumnje! Laurie mi je rekao da je gos-podin Laurence jako volio to dijete, i kako je sačuvao sve njezine stvari. Pomisli samo: dao ti je njen klavir! To je zato što imaš velike plave oči i voliš glazbu – rekla je Jo, pokušavajući smiriti Beth, koja je drhturila, uzbuđena kao nikad prije.
– Vidi ove štosne zagradice, za svijeće, i ovu krasnu zelenu svilu, a u sredini zlatna ruža, i ovaj lijepi stalak za note, i stolac, sve – dodala je Meg, otvorivši glazbalo i pokazujući svaki detalj.
– »Vaš ponizni sluga, James Laurence«; zamisli samo da to tebi napiše. Moram to ispričati curama, past će u nesvijest – rekla je Amy, impresionirana pisamcem.
– 'Ajde, isprobaj ga, dušo, da čujemo zvuk toga klavirčića – rekla je Hannah, koja je s obi-telji uvijek dijelila i dobro i zlo.
I tako ga je Beth isprobala, i svi se složiše da je u pitanju najodličniji klavir na svijetu. Bilo je očito daje tek nedavno uštiman i doveden u savršen red; no, bez obzira na savršenstvo, mis-lim da je njegov pravi čar ležao u najsretnijem od svih sretnih lica koja su se nad njega nadni-jela, i Beth je s ljubavlju dodirivala prekrasne crne i bijele tipke, i gazila ulaštene pedale.
– Morat ćeš otići i zahvaliti mu – u šali je rekla Jo, jer joj na pamet nije palo da bi Beth za-ista mogla otići u veliku kuću.
– Da, to ću i napraviti; zapravo, mislim da je bolje otići smjesta, prije negoli se preplašim – i na opće zaprepaštenje okupljene obitelji, Beth je odlučno izašla u vrt, kroz živicu, prema vratima Laurenceovih.
– Života mi, ovo je najnevjerojatnija stvar koju sam ikad vidila! Ovaj ju je klavirčić sasvim promjenio; da je pri sebi, ne bi išla – uzvikivala je Hannah, zureći za njom, dok su djevojke od čuda ostale bez riječi.
Još bi se više začudile da su mogle vidjeti što je Beth učinila nakon toga. Vjerovali ili ne, bez razmišljanja je prišla vratima radne sobe i pokucala, i, kad je osorni glas izustio »Mo-lim!«, ušla je, stala pred začuđenoga gospodina Laurencea, ispružila mu ruku, i, s gotovo ne-čujnim drhtajem u glasu, rekla – Gospodine, došla sam vam zahvaliti za... – no, nije završila, jer se on tako raznježio daje zaboravila svoj govor, već gaje, sjećajući se samo male djevojči-ce koju je volio i izgubio, objema rukama zagrlila oko vrata i dala mu poljubac.
Da je toga trena s kuće odletio krov, stari to gospodin od presilnoga čuda ne bi zamijetio, čuda koje mu se, da, vrlo svidjelo, izuzetno svidjelo, i ovaj ga je plahi poljupčić tako dirnuo i obradovao da je nestalo sve njegove grubosti; samo ju je posjeo na koljeno i uz njeno rumeno lice prislonio svoj izborani obraz, kao da mu se vratila njegova vlastita unučica. Toga ga se trenutka Beth prestala bojati, pa je ostala sjediti i pričati kao da ga poznaje cio život; jer lju-bav istiskuje strah, a zahvalnost pobjeđuje ponos. Kad je pošla kući, otpratio ju je do vrata njena doma, gdje su se srdačno rukovali; na polasku, dotaknuo je šešir i dostojanstveno se isprsio, kao naočiti stari vojnik, što je i bio.
Kad su djevojke vidjele ovu predstavu, Jo je počela plesati, ne mogavši drugačije izraziti radost koja ju je prožimala; Amy je od iznenađenja zamalo ispala kroz prozor, a Meg je, uzdi-gnutih ruku, uzviknula: – Dakle, ovo je smak svijeta!
GLAVA 7
AMYNA DOLINA PONIŽENJA
– Taj je dečko pravi Kiklop, je 1' da? – reče jednog dana Amy, kad je Laurie protutnjao na konju, mašući bičem.
– Kako to možeš reći kad ima oba oka? I to lijepa oka?
– uzviknu Jo, koja je za zlo uzimala svaku uvredljivu primjedbu na račun svog prijatelja.
– Nisam komentirala njegove oči, i ne vidim čemu se pjeniš kad se samo divim njegovu jahanju.
– Zaboga! Pa ta mala guska misli kentaur, a kaže Kiklop
– uskliknula je Jo, uz provalu smijeha.
– Ne moraš biti bezobrazna, to je samo lapsi lingi, kako to kaže gospodin Davis – odvrati Amy, dokrajčivši Jo svojim poznavanjem latinskoga. – Kad bih bar imala mrvu svog tog nov-ca koji Laurie troši na tog konja... – dodala je potom, kao samoj sebi, nadajući se da će to čuti i njene sestre.
– Zašto? – upitala ju je ljubazno Meg, jer je Jo već bila prsnula u smijeh zbog Amyne dru-ge pogreške.
– Zato što mi jako treba; u užasnim sam dugovima, a do džeparca imam još mjesec dana.
– U dugovima, Amy? Kako to misliš? – otrijeznila se Meg.
– Pa, dugujem najmanje tucet kandiranih limeta, a bez novca ih, znaš, ne mogu vratiti, jer mi je Marmee zabranila da u dućanu uzmem išta na njeno ime.
– Sad mi ispričaj« sve u vezi s tim? Limete su u modi? Znam da su prije bile gumene lopti-ce – Meg je pokušavala zadržati ozbiljnost, jer je Amy bila tako ozbiljna i zabrinuta.
– Pa, vidiš, cure ih stalno kupuju, i ako ne želiš da te smatraju škrticom, i ti ih moraš kupo-vati. Sad su u modi samo limete, jer ih za vrijeme sata svi sišu ispod stola, a na odmoru ih razmjenjuju za olovke, perlice, papirnate lutke ili nešto drugo.
Ako neka djevojčica voli drugu, tada joj da limetu; ako se na nju ljuti, pojede ih pred nje-nim očima, i ne ponudi joj čak ni liz. I tako se zauzvratno darivaju, i ja sam ih primila mnogo, ali ih nisam otplatila kao što bih trebala, jer to ti je, znaš, dug časti.
– A koliko ti treba da ih otplatiš i tako podmiriš kredit? – upitala ju je Meg, vadeći svoju torbicu.
– Dvadeset i pet centi bilo bi čak i više nego što treba, a i za tebe bi preostalo, da te počas-tim. Voliš limete?
– Ne baš; kupi onda sebi. Evo ti novac, i neka ti potraje, jer ga nema mnogo, znaš.
– Oh, hvala ti! Kako je lijepo imati džeparac! Kako ću se samo pogostiti, jer cijeli ovaj tje-dan limete nisam ni okusila! Nisam htjela uzimati od drugih, jer im ne bih mogla vratiti, iako zapravo strašno patim.
Sutradan je Amy poprilično zakasnila u školu, ali nije mogla odoljeti iskušenju da sa shvat-ljivim ponosom izloži sadržaj vlažnog smeđeg papira, prije nego što ga je pohranila u najdub-lji kutak svoga stola. Tijekom sljedećih nekoliko minuta njenim se društvom pronijela glasina da Amy March ima dva tuceta finih limeta (jednu je usput pojela), i da će častiti, pa su je pri-jatelji opsjedali. Katy Brown smjesta ju je pozvala na svoj domjenak; Mary Kingsley inzisti-rala je da joj do odmora posudi svoj sat, a Jenny Snow, zajedljiva mlada dama koja je okrutno omalovažavala Amy zbog njene limetne oskudice, istoga je trena zakopala ratnu sjekiru i po-nudila joj rješenja zamršenih zadataka iz matematike. No, Amy nije zaboravila cinične prim-jedbe gđice Snow, u vezi s »nekim osobama čiji nosovi nikad nisu tako spljošteni da ne mogu namirisati tuđe limete, i uvijek oholim, ali ne toliko da ih ne traže od drugih«; pa je u korijenu srezala svaku limetnu nadu »one male Snowice« napisavši joj nemilosrdni brzojav: – Ne mo-raš odjednom biti tako pristojna, jer nećeš dobiti ni jednu.
Toga je jutra u posjet školi došla jedna istaknuta ličnost, pohvalivši Amynu mapu ispunje-nu lijepim crtežima, što je samo potpirilo vatru u duši njezine neprijateljice, gđice Snow, a gđicu March potaknulo da se ponaša kao revna mlada paunica. Ali, ah, ah! Iza svake oholosti slijedi bolni pad, pa je osvetoljubiva Snowica s katastrofalnim uspjehom okrenula karte. Tek što je uvaženi gost podijelio uobičajene komplimente, Jenny je, kao da želi postaviti pitanje, gospodina Davisa obavijestila da Amy March u svome stolu ima kandirane limete.
Gospodin Davis je, naime, limete bio proglasio zabranjenim voćem, te se svečano zarekao da će javno išibati prvu osobu koja tu zabranu prekrši. Ovaj je prekaljeni i uporni čovjek na-kon duga i mukotrpna rata uspio iskorijeniti gumene loptice, na lomači spaliti zaplijenjene romane i novine, ugušiti privatni poštanski ured, zabraniti pravljenje grimasa, nadimke, kari-kature, te učiniti sve ono što jedan čovjek može učiniti kako bi u redu držao pola stotine nepo-slušnih djevojčica. Dečki zaista na kušnju stavljaju ljudsko strpljenje, no, Bog zna!, djevojčice su još gore, posebno u očima nervozne gospode s tiranskom naravi koja imaju jednako toliko učiteljskog dara koliko i »Dr. Blimber«. Gospodin Davis znao je sve o grčkom, latinskom, algebri i ologijama svih vrsta, pa su ga smatrali izvrsnim učiteljem; ponašanje, držanje, osje-ćaje i odmjerenost nisu držali posebno važnima. Bio je to najgori mogući trenutak za potkazi-vanje Amy, i Jenny je to znala. Gospodin Davis toga je jutra očito bio popio vrlo gorku kavu; puhao je istočnjak, koji je uvijek loše djelovao na njegovu reumu, a učenici mu nisu osvjetlali obraz, kao što je to bio zaslužio, ili je bar on tako mislio; sve u svemu, okoristimo li se ne možda elegantnim, ali vrlo izražajnim učeničkim jezikom, zbog svega je ovoga bio »živčan kao vještica i ljut kao medvjed«. Riječ »limeta« na njega je djelovala kao vatra na barut; lice mu je pocrvenjelo, i lupio je šakom o stol takvom silinom da je Jenny s neuobičajenom hitroš-ću ustuknula na svoje mjesto.
– Mlade dame, molim vašu pažnju!
Nakon stroge zapovijedi nesta šuškanja, a pedeset se pari plavih, crnih, sivih i smeđih očiju poslušno zagleda u njegovo gnjevno lice.
– Gđice March, pristupite stolu.
Amy usta pokoriti se, izvana mirna, no obuzeta skrivenim strahom, jer su joj limete tištale savjest.
– Ponesite limete koje imate u stolu – glasila je neočekivana zapovijed, koja ju je okameni-la prije nego se uopće maknula od svoga stolca.
– Nemoj ponijeti baš sve – prišapnula joj je susjeda, razumna i sabrana mlada dama.
Amy je na brzinu istresla pola tuceta, a ostatak položila pred gospodina Davisa, smatrajući da će svatko tko ima malo srca popustiti čim nanjuši taj divni miris. Gospodin je Davis, na žalost, bio posebice nesklon upravo prema vonju popularnog slatkiša, te se gnjevu pridružilo i gađenje.
– To je sve?
– Ne sasvim – promucala je Amy.
– Smjesta donesite ostatak.
S očajničkim pogledom upućenim svom društvu, poslušala ga je.
– Sigurni ste da je to sve?
– Ja nikad ne lažem, gospodine.
– Vidim. A sad uzmite te odvratne stvari, dvije po dvije, i bacite ih kroz prozor.
Začuo se koordinirani uzdah, tako jak da se – u trenutku kad je odletjela i posljednja lime-ta, a žudne se usne rastale od obećane slasti – pretvorio u povjetarac. Skrletna od srama i bije-sa, Amy se dvanaest smrtnih puta prošetala amo-tamo; i po padu svakoga oh! sočnoga i jed-roga para, vriska s ulice konačno bi dotukla očajne djevojčice u razredu, jer je to značilo da su se gozbom sladili mali Irci, njihovi zakleti ulični neprijatelji. To je! to je prelilo čašu; sve su učenice nemilosrdnoga Davisa strijeljale prezirnim ili pak molećivim pogledima, a jedna je strastvena obožavateljica limeta prsnula u suze.
Dok se Amy vraćala s posljednje misije, gospodin se Davis znakovito zakašljao, i na svoj prijeteći način rekao:
– Mlade dame, sjećate se što sam prošli tjedan rekao. Žao mi je što se ovo zbilo, ali ne do-puštam da itko krši moja pravila, jednako kao što ja nikad ne kršim svoju riječ. Gđice March, ispružite ruku.
Amy je zastala, i obje ruke stavila iza leđa, upućujući mu preklinjući pogled, rječitiji od ikakve molbe. Bila je ona nešto kao miljenica »staroga Davisa«, kako su ga zvale, i ja osobno vjerujem da bi ovaj put on ipak prekršio svoju riječ da jedna od nepokornih mladih dama od muke nije zasiktala. Ovaj siktaj, ma kako tih, razljutio je ionako razdražena gospodina, i za-pečatio sudbinu žrtve.
– Vaša ruka, gdice March! – bio je jedini odgovor na njezinu nijemu molbu; i, preponosna da zaplače ili ga moljaka, Amy je stisla zube, prkosno digla glavu i bez i jednog trzaja podni-jela nekoliko packi što su joj još satima žarile mali dlan. Nije ih bilo puno niti su bili jake, ali njoj je to bilo svejedno. Prvi put u životu bila je dobila batine, i u njenim je očima ova sramo-ta bila jednaka kao da ju je učitelj udarcem oborio na pod.
– A do odmora ćete stajati pred pločom – rekao je gospodin Davis, odlučivši stvar provesti do kraja, sad kad je već počeo.
Bilo je to grozno; već bi vraćanje u klupu i suočavanje sa sažaljivim licima prijatelja i za-dovoljnim licima onih par neprijatelja bilo dovoljno; ali licem u lice s cijelom školom, ovako friško osramoćena, pa to je bilo nemoguće, i po drugi je put poželjela propasti u zemlju, i is-plakati se. Gorki osjećaj nepravde i pomisao na Jenny Snow pomogli su joj da izdrži; i, zau-zevši nečasno mjesto, zagledala se u cijev od peći iznad koje kao da se valjalo cijelo more lica, nepokretna i blijeda, dok je djevojčicama, s tim malim jadnim likom pred sobom, bilo vrlo teško usredotočiti se na učenje.
Tijekom sljedećih petnaest minuta ponosna je i osjetljiva djevojčica pretrpjela bol i sramo-tu koju nikad nije zaboravila. Drugima se ovo moglo učiniti nevažnim ili komičnim, no za nju je ovo bilo krajnje neugodno iskustvo, jer je svih dvanaest godina svoga života osjetila samo ljubav, i nikad je nitko nije udario. No, žarenje u dlanu i bol u srcu smjesta je zaboravila kad joj je na um pala strašna misao:
– Morat ću ovo ispričati kod kuće, i svi će se tako razočarati u meni!
Petnaest joj se minuta učinilo kao sat; no, konačno je i njima došao kraj, i nikad s više ra-dosti nije dočekala riječ »odmor!«.
– Možete ići, gđice March – rekao je gospodin Davis, osjećajući nelagodu, što se dalo i vi-djeti.
Dugo mu je trebalo da iz sjećanja izbriše prijekoran pogled koji mu je Amy uputila, odla-zeći bez riječi ravno u hodnik, zgrabivši svoje stvari, napuštajući školu »zauvijek« kako si je to vatreno obećala. Kad je stigla kući, bila je u žalosnu stanju; kad su nakon nekoga vremena stigle starije sestre, smjesta je održan prosvjedni skup. Gospođa March nije mnogo govorila, ali se doimala uzrujanom, te je na najnježniji način tješila svoju malu kažnjenu kćer. Meg je išibanu ruku isprala suzama i glicerinom; Beth je imala osjećaj da ovakav jad ne mogu ublaži-ti čak ni njeni mačići, a Jo je gnjevno predložila da se gospodina Davisa smjesta uhapsi, dok je Hannah tom »razbojniku« zaprijetila stisnutom šakom, gnječeći krumpire za večeru kao da gnječi njega.
Amyn bijeg nije primijetio nitko osim njezinih prijateljica; isto tako, oštrooke mlade dame nisu propustile registrirati činjenicu da je poslije podne gospodin Davis bio vrlo dobrohotan i neuobičajeno napet. Tik prije kraja nastave, pojavila se Jo, smrknuta lica, domarširala do ka-tedre i predala mu majčino pismo, a tada je pokupila Amyne knjige i otišla, na otiraču pomno zgulivši sve blato sa svojih čizama, kao da se želi riješiti svakog ostatka toga mjesta.
– Da, možeš se odmoriti od škole, ali želim da svakoga dana pomalo učiš, s Beth – rekla je navečer gospođa March. – Ne odobravam fizičko kažnjavanje, posebno djevojaka. Ne sviđa mi se način na koji vam predaje gospodin Davis, i nisam mišljenja da ti koristi bivanje s dje-vojčicama s kojima se inače družiš, pa ću, prije nego što te upišem drugdje, upitati oca za sav-jet.
– Odlično! Kad bi bar sve djevojčice otišle i pokvarile mu tu školu. Izluđuje me sama po-misao na sve one divne limete – uzdisala je Amy mučeničkim glasom.
– Nije mi žao limeta, jer si prekršila pravilo, i za neposlušnost si zaista bila zaslužila kaznu – glasio je oštri odgovor, koji je razočarao mladu damu, jer je očekivala samo sućut, ništa više.
– Znači, drago ti je što sam osramoćena pred cijelom školom? – cmizdrila je Amy.
– Osobno ne bih izabrala takav način ispravljanja pogreške – odvratila joj je majka – ali ni-sam sigurna da ti ovo neće koristiti više no kakva blaža metoda. Ionako si svakim danom sve umišljenija i samodopadnija, draga moja, i stvarno je vrijeme da to netkko ispravi. Obdarena si mnogim talentima i vrlinama, ali ne moraš ih stalni isticati, jer samoljublje kvari i najveće genije. Nejna opasnosti da će istinski talent i istinska dobrota ostati nezamijećeni; pa čak i da jesu, svijest da ih imaš i koristiš u prave svrhe trebala bi ti pružiti dovoljno zadovoljstva, jer skromnost je prava tajna svake moći.
– Istina! – doviknuo je Laurie, koji je u uglu s Jo igrao šah. – Jednom sam poznavao dje-vojčicu silno nadarenu za glazbu, a čega ona nije bila ni svjesna; nikad nije shvatila kakve je sve krasne stvari skladala, u samoći, a ne bi vjerovala čak ni da joj je tko to rekao.
– Da bar poznajem tu djevojčicu, da mi pomogne, ja sam tako glupa – rekla je Beth, koja je stajala pored njega i upijala svaku njegovu riječ.
– Znaš je, i pomaže ti više nego itko drugi – odgovorio je Laurie, promatrajući je s vrago-lastim sjajem u veselim crnim očima, da se Beth smjesta zacrvenjela, zaronivši lice u jastuk na sofi, sasvim obuzeta tim nenadanim otkrićem.
Jo je pustila Laurieja da je pobijedi, otplativši mu tako dug za pohvalu Beth, koju, nakon komplimenta nikako nisu mogli nagovoriti da im nešto odsvira. I tako je to morao učiniti Lau-rie, uz prekrasnu pjesmu, u neuobičajeno dobrom raspoloženju, jer je Marchevima rijetko pokazivao zlovoljnu stranu svog karaktera. Kad je otišao, Amy, koja je cijele večeri bila za-mišljena, iznenada je progovorila, zaokupljena svojom novom zamisli:
– Je li Laurie izobražen?
– Da, savršeno je obrazovan i vrlo je darovit; jednoga će dana, ako ga ne razmaze, postati pravi čovjek – odgovorila joj je majka.
– I nije umišljen, jel' da? – pitala je Amy.
– Ni najmanje; zato i jest tako šarmantan i svi ga toliko volimo.
– Shvaćam; tako je lijepo imati uspjeha i biti elegantan; ali ne tako da se praviš važan i kinduriš – dubokoumno je nastavila Amy.
– Takve se stvari odmah primijete po načinu na koji osoba govori i ponaša se, ako je osoba umjerena; nije se, međutim, potrebno njima šepiriti – rekla je gospođa March.
– Isto kao što se ne pristoji nositi istovremeno sve svoje šešire, haljine i vrpce, samo zato da drugi znaju da ih imaš – dodala je Jo, pa je lekcija završila smijehom.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
GLAVA 8
JOINO ISKUŠENJE
– Djevojke, kamo ćete? – upitala ih je Amy u subotu poslije podne, ušavši u njihovu sobu i zatekavši ih kako se potajice spremaju za izlazak, što je uzburkalo njenu radoznalost.
– Nije bitno; male djevojčice ne bi smjele postavljati takva pitanja – oštro joj je odvratila Jo.
Ako nas u mladim danima išta smrtno vrijeđa, to je ovakva rečenica, a još je gore biti za-moljen »hajde, trči sad, dušo«. Na takvu uvredu Amy je zakuhala i odlučila saznati tajnu, pa makar joj to uzelo cio sat. Okrenuvši se prema Meg, koja joj nikad nije ništa odbijala, bar ne jako dugo, mazno je počela: – Reci mi! molim te! možda i mene povedete sa sobom; Beth se bavi lutkama, a meni je dosadno, i tako sam osamljena.
– Ne mogu, dušo, jer nisi pozvana – započe Meg, ali je Jo s nestrpljenjem prekinula: – Hajde, Meg, ili ćeš sve pokvariti. Ne možeš s nama, Amy, i zato ne cvili kao derište.
– Idete nekamo s Lauriejem, znam, stalno ste nešto šaptale i smijale se, sinoć, na sofi, a kad sam ja ušla, onda ste prestale. Jel' da idete s njim?
– Da, idemo s njim, a sad se smiri i prestani nas gnjaviti. Amy je jezik držala za zubima, ali to nije vrijedilo i za oči, te je spazila kako je Meg u džep strpala i lepezu.
– Znam! Znam! idete u kazalište gledati »Sedam kula«!
– vrisnula je i odvažio dodala – a ići ću i ja, jer mi je majka dopustila, imam i svoj džepa-rac, a zločesto je od vas što mi na vrijeme niste rekle.
– Sad budi dobro dijete i poslušaj me – rekla je Meg, smirujući je. – Majka ne želi da ideš ovaj tjedan, jer ti oči još nisu dovoljno dobro i ne možeš izdržati kazališnu rasvjetu. Sljedeći tjedan možeš ići s Beth i Hannom, i lijepo se provesti.
– To mi se ni upola ne sviđa kao odlazak s vama i s Lauriejem. Molim vas, povedite me, tako sam dugo već prehlađena i zatvorena u kuću, i umirem za zabavom. Hajde, Meg! Bit ću dobra – moljakala je Amy, s najjadnijim izrazom lica koji je mogla odglumiti.
– A da je povedemo? Mislim da majka ne bi imala ništa protiv, ako je dobro ubundamo – poče Meg.
– Ako ide ona, ne idem ja, a ako ne idem ja, to se neće svidjeti Laurieju; osim toga, bilo bi vrlo nepristojno s naše strane dovući Amy kad je pozvao samo nas. A mislim da ni njoj ne bi bilo pravo da se gura tamo gdje je ne žele – ljutito je odbrusila Jo, koja je mrzila samu pomi-sao da mora nadgledati nemirno dijete, dok se ovaj put i sama namjeravala zabavljati.
Njezin ton i stav razgnjevili su Amy, koja je već počela obuvati čizme, pa je na najogorče-niji način izjavila: – Ja idem, Meg kaže da smijem, i sama plaćam svoju ulaznicu, Laurie s tim nema ništa.
– Ne možeš sjediti s nama, jer su naša mjesta već rezervirana, a ne smiješ sjediti sama; zato će ti Laurie prepustiti svoje mjesto, čime ćeš nam pokvariti zabavu; ili će ti tražiti drugo mjes-to, što opet nije pristojno, jer nisi bila pozvana. Nećeš se ti ni maknuti, i zato ostani gdje jesi – klela je Jo, ljuća no prije, jer je u žurbi ozlijedila prst.
Sjedeći na podu, s jednom čizmom nazuvenom na nogu, Amy udari u plač, Meg se baci na rješenje, i baš se u tome trenutku odozdo začu Lauriejev glas, pa se dvije sestre požuriše, os-tavivši mlađu da cvili; Amy se, naime, s vremena na vrijeme zaboravljala ponašati kao star-mala, i onda bi izvodila kao razmaženo dijete. Upravo kad je društvo bilo na izlasku, Amy se prijetećim glasom oglasila s rukohvata, dreknuvši: – Pokajat ćeš se zbog ovoga, Jo March! Vidjet ćeš.
– Možeš misliti! – odvratila je Jo i zalupila vratima.
Čarobno su se provele, jer je »Sedam kula dijamantskog jezera« bio komad sjajan i bajko-vit, baš po njihovoj mjeri. No, unatoč komičnim crvenim davolcima, iskričavim vilenjacima i blistavim kraljevićima i kraljevnama, u Join je užitak pomiješana bila i kaplja žuči; žute kovr-če vilenjačke kraljice podsjećale su je na Amy, a između činova se zabavljala pretpostavkama što bi joj to sestra mogla podvaliti da joj »bude žao«. Tijekom života Amy i ona imale su ne-malen broj vatrenih okršaja, jer su obje imale naglu narav, pa bi se začas raspalile kad bi ih tko uzrujao. Amy je dražila Jo, a Jo je nervirala Amy, pa je počesto dolazilo do pravih eksplo-zija, zbog kojih bi kasnije i jednu i drugu bilo stid. Iako starija, Jo je imala ponajmanje samo-kontrole, te je teško sputavala žestoku narav koja ju je neprestance uvaljivala u nevolje; ipak, njezin bijes nikad nije dugo trajao, pa bi se ubrzo, ponizno priznavši pogrešku, iskreno poka-jala, pokušavajući se popraviti. Njezine su sestre običavale reći da najviše vole kad se Jo na-ljuti, jer je poslije draga kao anđeo. Jadna se Jo očajnički trudila biti dobra, no njezina je nez-godna narav uvijek bila spremna razgnjeviti je i poraziti, pa ju je uspjela posve pokoriti tek nakon godina i godina strpljiva truda.
Kad su se vratile kući, zatekle su Amy kako čita u salonu. Kad ih je čula da dolaze, zauzela je pozu uvrijeđene osobe; nije dizala pogled s knjige, niti im je postavila i jedno jedino pita-nje. Možda bi znatiželja pobijedila uvrijeđenost da se tamo nije zatekla i Beth, koja ih je ispi-tivala, i umjesto kratkog odgovora dobila iscrpan i oduševljen opis predstave. Uputivši se na kat, skinuti svoj najbolji šešir, Join se pogled prvo zaustavio na komodi, jer je tijekom njihove posljednje svađe Amy olakšala dušu izvrnuvši Joinu ladicu na pod. No, sve je bilo na svome mjestu; nakon površnog pregleda različitih ladičica, vrećica i kutijica, Jo je zaključila da joj je Amy zaboravila i oprostila grijehe.
Tu je pogriješila; jer je sutradan otkrila nešto zbog čega je pobješnjela. Kasno poslije pod-ne, u sobi su sjedile Meg, Beth i Amy, kad je upala Jo, izbezumljena, zahtijevajući, bez daha, odgovor na pitanje: – Je li mi tko uzeo priču?
Meg i Beth, iznenađene, istoga trena rekoše »Ne«; Amy je potaknula vatru, bez riječi. Jo primijeti da ju je oblilo crvenilo, i istoga se trena obruši kao kobac.
– Amy, kod tebe je!
– Ne, nije.
– Tada znaš gdje je! – Ne, ne znam.
– Lažeš! – vrisnu Jo, hvatajući je za ramena, gledajući je tako gnjevno da bi zgrozila i mnogo hrabrije dijete od Amy.
– Ne lažem. Nemam je, i ne znam gdje je, a nije me ni briga.
– Znaš nešto, i bolje mi to odmah reci, ili ću te natjerati da mi kažeš – tresla ju je Jo.
– Prijeti se koliko god hoćeš, nikad više nećeš vidjeti svoju glupu bezveznu priču – vrisnu Amy, sad i sama prilično ljuta.
– A zašto?
– Spalila sam je.
– Što! Moju knjižicu koju sam toliko voljela, i na kojoj sam toliko radila, i koju sam htjela završiti prije očeva povratka? Spalila si je? – reče Jo, odjednom vrlo blijeda, dok su joj oči gorjele a ruke nervozno stiskale Amy.
– Da, baš jesam! Rekla sam ti da ćeš mi platiti za ono jučer, i sad si platila, da...
Amy nije dospjela dalje od ovoga, jer je Jo od bijesa zaboravila što radi, pa je tako snažno tresla Amy da su joj zubi cvokotali, vičući pritom, u muci od bola i bijesa:
– Ti zločesta, zločesta djevojčice! Više to ne mogu ponovo napisati, i neću ti oprostiti dok sam živa.
Meg je poletjela spasiti Amy, a Beth smiriti Jo, koja je zaista bila izvan sebe; uz oproštajno povlačenje sestrina uha, izjurila je iz sobe i popela se do tavanske sofe, tamo u samoći preku-hati okršaj i smiriti se.
I dolje se oluja smirivala, jer se kući vratila gospođa March, pa je, čuvši priču, uskoro raz-ložila Amy kakvu je nepravdu nanijela svojoj sestri. Joina knjiga bila je njen najveći ponos, i cijela ju je obitelj smatrala obećavajućim književnim prvijencem. Bilo je to samo pet-šest kratkih bajki, no Jo je na njima strpljivo radila, nadajući se da će biti dovoljno dobre i da će ih moći dati u tisak. Upravo ih je bila učisto prepisala, vrlo pomno, uništivši potom stari rukopis, pa je Amyna lomača tako progutala voljeni rad od nekoliko godina. Drugima se to činilo ne-važnim, ali u Joinim je očima u pitanju bila grozna, neiskupljiva tragedija. Beth je žalovala kao da joj je pobjeglo mače, a Meg je odbila stati iza svoje ljubimice; gospoda March doimala se ozbiljnom i rastuženom, pa Amy osjeti da je nitko neće voljeti dok se ne ispriča za čin zbog kojeg je sad žalila više no itko drugi.
Kad je zazvonilo zvono za čaj, pojavila se Jo, tako uvrijeđena i nepristupačna da je Amy morala skupiti svu svoju hrabrost dok je krotko izustila:
– Jo, oprosti mi, molim te; strašno, strašno mi je žao.
– Nikad ti neću oprostiti – glasio je Join odsječni odgovor, nakon čega je sasvim ignorirala Amy.
Nitko nije govorio o nesreći – čak ni gospođa March – jer su svi već iz iskustva znali da ri-ječi ne pomažu dok god je Jo u ovakvome raspoloženju; najmudrije je bilo pričekati dok neka zgoda, ili sama njena širokogrudna narav, ne omekšaju Joinu ljutnju i zaliječe ranu. Večer nije bila posebno sretna; jer, iako su šivale kao i obično, dok im je majka na glas čitala iz Bremera, Scotta ili Edgewortha, nešto je nedostajalo, i slatki je kućni mir bio narušen. Najviše se to osjetilo kod pjevanja; jer Beth je samo svirala, Jo je stajala nijema kao kamen, Amy se raspla-kala, pa su pjevale samo majka i Meg. Ipak, i unatoč nastojanjima da pjevaju vedro kao ševe, ni njihovi se topli glasovi nisu slagali kao obično, lutajući kroz bezbroj krivih nota.
Grleći Jo za laku noć, gospođa March nježno joj je prošaptala:
– Srce moje, ne dopusti da ti ljutnja pomuti raspoloženje; oprostite jedna drugoj, pomažite si, i sutra počnite ispočetka.
Jo je poželjela zariti glavu u majčine grudi i isplakati sav bol i bijes, no suze su značile žensku slabost, a njena je uvreda bila tako duboka da još uvijek nije mogla oprostiti. Zato je samo stisla oči i odmahnula glavom, prozborivši promuklo, jer je Amy slušala:
– Bila je to gnjuspa stvar. Ona ne zaslužuje oproštaj. Nakon toga je odmarširala u krevet, i te noći nije bilo ništa od veselih, povjerljivih priča.
Amy je silno uvrijedilo odbijanje njena poziva na mir, pa je požalila što se uopće ponizila, te je shodno tome i sama bila povrijeđena, šepireći se svojom kao nadmoćnom krepošću, što je djelovalo posebno razdražljivo. Jo je i dalje sličila na olujni oblak, i cijeli joj dan ništa nije polazilo za rukom. Ujutro je bilo jezivo hladno; dragocjena joj je lepinjica upala u kanalizaci-ju; teta March je bila posebno mušičava, Meg zamišljena, Beth će po dolasku kući ionako biti tužna i žalosna, a Amy je bez prestanka sijala opaske o ljudima koji samo pričaju da će biti dobri, a zapravo se ne trude, dok im neki drugi ljudi pružaju savršen primjer.
– Svi su tako puni mržnje, pozvat ću Laurieja na klizanje. On je uvijek tako ljubazan i ras-položen, pa će i mene oraspoložiti – rekla je Jo samoj sebi i otišla.
Amy začu zveckanje klizaljki, pa se zagleda kroz prozor, nervozno uzviknuvši:
– Eto! Obećala mi je da će me sljedeći put povesti sa sobom, jer je ovo posljednji led ove zime. Ali što mi vrijedi pitati tu ljutitu vješticu!
– Nemoj tako govoriti; zbilja si bila jako zločesta, i zaista ti je teško oprostiti gubitak knji-žice koja joj je toliko značila; ali mislim da bi ti sad mogla oprostiti, čak mislim da hoće, ako pogodiš pravi trenutak – reče Meg. – Pođi za njima; i ne govori ništa dok se Jo ne oraspoloži u Lauriejevu društvu, a tada izaberi
mirniji trenutak i samo je poljubi, ili napravi nešto slično, i sigurno će se sve srediti.
– Probat ću – odgovorila joj je Amy, jer joj se savjet svidio; i, nakon komešanja i sprema-nja, pojurila je za prilikama koje su upravo zamicale za brdo.
Do rijeke nije bilo daleko, pa su, prije nego što ih je Amy stigla, oboje već bili spremni. Jo ju je primijetila kako dolazi, i okrenula joj leđa; Laurie je nije vidio, jer je oprezno klizao duž obale, osluškujući led, jer je već bilo zatoplilo.
– Idem do prvog zavoja, vidjeti je li u redu, prije nego se počnemo utrkivati – čula je Amy Laurieja, koji je yeć odmicao, kao kakav mladi Rus, sa šubarom, u krznenom kaputu.
Iza svojih leđa, Jo je čula Amy kako zadihana slijedi stazu što su je utabali, topćući noga-ma i pušući u šake, ne bi li lakše obula klizaljke; nije se okretala, već je sporo cikcakala rije-kom, gorko i nesretno uživajući u sestrinim nevoljama. Brižno je hranila svoj bijes dok nije ojačao i sasvim je zaposjeo, kao što je to i inače slučaj sa zlim mislima i osjećajima, ako ih se smjesta ne riješimo. Kad se Laurie pojavio iza zavoja, doviknuo joj je:
– Drži se obale; u sredini nije sigurno.
Jo ga je čula, ali se Amy tek osovljavala na noge, pa ga je prečula. Jo je bacila pogled iza ramena, ali joj je mali demon kojeg je uza se privila šapnuo:
– Baš te briga je li čula ili nije, neka se sama pobrine za sebe.
Laurie je opet nestao iza zavoja; Jo je upravo zamicala, a Amy je, daleko iza, grabila pre-ma ravnijem ledu na sredini rijeke. Jo se na tren zaustavila, jer ju je nešto čudno zazeblo oko srca, a tada je ipak odlučila poći dalje. No, taj neobični osjećaj svejedno je zadržao, pa se ok-renula, upravo u trenutku kad je Amy digla ruke i nestala pod vodom. Ukočila se od naglog prskanja slaboga leda, pljuska vode i Amyna krika. Pokušala je pozvati Laurieja, no nije uspi-jevala prozboriti ni riječi; pokušala je pojuriti, ali je noge nisu slušale; i jednu je sekundu mo-gla samo nepokretno stajati, zureći, užasnuta lica, u malu plavu kapuljaču na crnoj vodi. Neš-to je projurilo pored nje, i tek tada začu Laurijev glas:
– Brzo mi donesi brklju iz ograde, brzo!
Nikad nije shvatila kako joj je to uspjelo; no sljedećih je nekoliko minuta radila kao da je opsjednuta, slijepo slušajući Lauriejeve razumne i suvisle zapovijedi. Opružen, pridržavao je Amy svojom rukom i štapom, dok Jo iz ograde nije izvadila brklju, pa su zajedno izvukli dije-te, više ustrašeno no ozlijeđeno.
– A sada moramo što brže kući; zamotaj je u naše stvari dok se ja oslobodim tih vražjih klizaljki – vikao je Laurie, umatajući Amy u svoj kaput i navlačeći vezice, koje mu se nikad prije nisu činile tako zapetljanima.
I tako su odveli kući drhturavu, mokru i cmizdravu Amy; nakon što je od svega složila uz-budljivu priču, zaspala je pred dobrom vatrom, ušuškana u poplune. Tijekom cijele strke, Jo jedva da je progovorila i riječi, već se razletjela, blijeda i divlja, napola gola, u poderanoj ha-ljini, ruku modrih i izderanih od brklje i leda, i kanti s ugljenom. Kad je Amy već čvrsto spa-vala, a kuća se smirila, gospoda je March, sjedeći pored kreveta, pozvala Jo k sebi, da joj za-vije ozlijeđene ruke.
– Jesi sigurna da je ona dobro? – šaptala je Jo, s grižnjom savjesti promatrajući zlatnu gla-vicu, koja joj je, pod izdajničkim ledom, zauvijek mogla nestati iz vida.
– Jesam, draga moja; njoj nije ništa, mislim da se neće čak ni prehladiti, jer ste bili pamet-ni, pa ste je pokrili i brzo doveli kući – vedro joj je odgovorila majka.
– Sve je to napravio Laurie; ja sam je pustila. Majko, da je umrla, bila bi to moja krivica – i Jo skliznu pored kreveta, gušeći se u pokajničkim suzama, ispovijedajući sve što se dogodilo, gorko koreći svoje tvrdo srce, jecajući, zahvalna što je mimoišla teška kazna.
– Sve je to zbog moje strašne naravi! Pokušavam je liječiti, i baš kad pomislim da sam u tome uspjela, provali iz mene gore no ikad. Oh, majko! Što da radim! Što da radim! – očajno je plakala jadna Jo.
– Pazi i moli, dušo; neka ti nikad ne bude teško truditi se, i nikad ne pomišljaj da je nemo-guće pobijediti svoje mane – reče gospođa March, privlačeći raskuštranu glavu na svoje rame, i ljubeći uplakani obraz tako nježno da je Jo još jače zaplakala.
– Ni ne znaš, ne možeš uopće zamisliti kako je to grozno! Kad me uhvati ta žestina, čini mi se nema toga što ne bih mogla; podivljam, mogla bih pozlijediti bilo koga, i još bih u tome uživala. Bojim se da ću jednoga dana zbilja napraviti nešto strašno, i time pokvariti cio svoj život, i da će me svi zamrziti. Oh, majko! Pomozi mi, Pomozi mi!
– Hoću, dijete moje, hoću. Ne plači tako gorko, već zapamti današnji dan i čvrsto odluči, iz dubine duše, da se on neće ponoviti. Draga moja Jo, svi imamo svoja iskušenja, neki daleko veća od tvoga, i često se s njima borimo cio život. Ti misliš da je tvoja narav najgora na svije-tu, ali moja je bila ista takva.
– Tvoja, majko? Ali ti se nikad ne ljutiš? – Jo je od iznenađenja na trenutak zaboravila na grižnju savjesti.
– Liječim je već četrdeset godina, a zasad je samo obuzdavam. Bijesna sam gotovo svaki dan svog života, Jo, ali sam naučila da to ne pokazujem, i još se uvijek nadam da ću naučiti sasvim izbrisati bijes, iako će me to možda stajati još četrdeset godina.
Strpljivost i poniznost lica koje je toliko voljela bili su za Jo bolja lekcija nego što bi to bi-lo najmudrije predavanje i najoštriji prijekor. Smjesta su je umirili sućut i povjerenje koje joj je majka ukazala; spoznaja da i majka ima sličnu manu i pokušava je ispraviti olakšala joj je podnošenje vlastite nesavršenosti, te je poduprla u odluci da se liječi, iako se petnaestogodiš-njoj djevojčici četrdeset godina opreza i molitve činilo kao vječnost.
– Majko, da li se ti to ljutiš kad ponekad čvrsto stisneš usta i izađeš iz sobe, dok teta March gnjavi ili ako te uzrujaju neki drugi ljudi? – upitala ju je Jo, osjećajući se majci bližom i dra-žom no ikad prije.
– Da, naučila sam dvaput promisliti o riječima koje bih inače izlanula, i kad osjetim da iz-laze mimo moje volje, naprosto izađem na trenutak, i stresem se na pomisao o vlastitoj slabos-ti i zloći – odgovori gospođa March, uzdahnuvši i nasmiješivši se, dok je istodobno gladila i plela Joinu raščupanu kosu.
– Kako si se naučila šutjeti? To me najviše brine – jer mi oštre riječi izlete prije nego što sam ih svjesna; i što više govorim, to sam zločestija, sve dok mi vrijeđati tuđe osjećaje i govo-riti grozne stvari ne postane pravo zadovoljstvo. Reci kako se ti s tim boriš, draga moja Mar-mee.
– Pomagala mi je moja dobra majka...
– Kao što ti pomažeš nama... – prekinula ju je Jo, uz zahvalni poljubac.
– Ali sam je izgubila kad sam bila tek nešto starija od tebe, pa sam se godinama morala bo-riti sama, jer sam bila preponosna da ovu svoju slabost nekome priznam. Bilo mi je teško, Jo, i nad svojim sam se pogreškama gorko naplakala, jer mi se, i unatoč trudu, činilo da ne napre-dujem. A tada se pojavio tvoj otac, i ja sam bila tako sretna da mi je bilo lako biti dobrom. S vremenom, međutim, kad su oko mene bile četiri malene kćeri i kad smo osiromašili, ponovo me uhvatila stara muka, jer sam po prirodi nestrpljiva, a pomisao da mojoj djeci nešto nedos-taje bila je prava napast.
– Jadna majka! I što ti je tad pomoglo?
– Tvoj otac, Jo. On nikad ne gubi strpljenje, nikad ne sumnja i ne žali se, već se stalno na-da, radi i iščekuje, i to s takvom vedrinom da bi me bilo sram ponašati se drugačije. Pomagao mi je i tješio me, pokazao mi da sama moram ustrajati u onim vrlinama za koje bih voljela da ih naslijede moje djevojčice, jer sam im primjer. Lakše mi je bilo truditi se radi vas, nego radi sebe same; zbunjeni ili zatečeni pogled neke od vas, kad bih zavikala, opominjao me djelot-vornije od ikakvih riječi; a ljubav, štovanje i povjerenje moje djece najslađa je nagrada koju sam mogla dobiti za trud da budem žena na koju će se ugledati.
– Oh, majko! Da mogu biti bar upola tako dobra kao ti, bilo bi mi dosta – uzviknula je Jo, dirnuta do srca.
– Nadam se da ćeš ti biti još bolja od mene; no, moraš se uvijek čuvati svog »unutrašnjeg neprijatelja«, kako ga zove tvoj otac, jer ti on može ražalostiti, ako ne i sasvim pokvariti život. Ovo ti je bilo upozorenje; zapamti ga, i srcem i dušom pokušaj ovladati svojom plahovitošću, prije nego te zadesi veća tuga i pokora od one koju si danas upoznala.
– Trudit ću se, majko; hoću, zbilja. Ali moraš mi pomoći, podsjećati me, sprečavati me da se ne izletim. Ponekad je otac stavljao prst na usta i pogledao te vrlo nježno, no ozbiljna lica; i ti bi uvijek čvrsto stisla usnice, ili bi izašla; je li te on to podsjećao? – upitala ju je tiho Jo.
– Da; zamolila sam ga da mi na taj način pomaže, i nikad to nije zaboravio, pa me tom svo-jom gestom i ljubaznim pogledom spasio mnogih neugodnih riječi.
Dok joj je ovo govorila, Jo je primijetila da su se majčine oči ispunile suzama, a usne joj zadrhtale; plašeći se da je previše rekla, zabrinuto je prošaptala: – Je li to bilo loše, to što sam vas promatrala, i što sad o tome govorim? Nisam htjela biti nepristojna, ali tako je utješno kad ti mogu reći sve što mislim, jer se onda osjećam sigurnom i sretnom.
– Draga moja Jo, svojoj majci možeš reći sve, jer su vaše povjerenje u mene i moja ljubav prema vama moja najveća sreća i ponos.
– Učinilo mi se da sam te rastužila.
– Nisi, dušo; ali me razgovor o tvome ocu podsjetio na to koliko mi nedostaje, koliko mu dugujem i s kakvom predanošću moram raditi i paziti da njegove kćeri i dalje budu na sigur-nom i dobrom putu.
– A opet si mu rekla da pođe, majko, čak nisi ni zaplakala kad je otišao, a ni sad se nikad ne žališ, niti nam se čini da ti treba pomoć – zamišljeno je rekla Jo.
– Voljenoj zemlji dala sam najbolje što imam, a suze sam gušila dok nije otišao. Zašto bih se žalila, kad smo oboje samo činili svoju dužnost, pa ćemo zbog toga na koncu biti još sretni-ji. A ako izgleda da mi ne treba pomoć, onda je to zato što za utjehu i potporu imam još boljeg prijatelja nego je to tvoj otac. Dijete moje, nevolje i iskušenja tvoga života tek počinju, i mož-da ih bude mnogo; no, sve ih možeš nadići i preživjeti ako naučiš osjećati snagu i nježnost i svoga nebeskog Oca, kao i onog zemaljskoga. Što Ga više budeš voljela i vjerovala Mu, bliže ćeš Mu se osjećati, te ćeš manje ovisiti o ljudskoj snazi i mudrosti. Njegova su ljubav i briga neiscrpne i nepromjenjive, i nitko ih ti ne može oduzeti, a tebi mogu postati izvorom mira, sreće i snage za cio život. Vjeruj u ovo, od srca, i Bogu se obrati za sve svoje brige, i nade, i grijehe, i tuge, slobodno i s povjerenjem, kao da se obraćaš svojoj majci.
Jedini Join odgovor bio je čvrsti zagrljaj, i, u tišini koja je uslijedila, najiskrenija molitva koju je ikad izmolila bez riječi je napustila njeno srce; jer, u tome je tužnom a opet sretnom času shvatila ne samo gorčinu očaja i kajanja već i slatkoću samoporicanja i samokontrole; te se, vođena majčinom rukom, približila Prijatelju koji svako dijete pozdravlja ljubavlju jačom od očinske i brižnijom od ljubavi majke.
Amy se promeškoljila i u snu uzdahnula; pa je Jo, sa željom da smjesta počne ispravljati pogreške, pogledala uvis s prije sasvim nepoznatim izrazom lica.
– Popustila sam svome bijesu; nisam joj htjela oprostiti, i danas, da nije bilo Laurieja, mo-žda bi bilo prekasno! Kako sam samo mogla biti tako zla? – prošapta Jo, upol glasa, naginjući se nad sestrom i nježno joj gladeći mokru kosu rasutu po jastuku.
Kao da ju je čula, Amy je otvorila oči i ispružila ruke, s osmijehom koji je smjesta našao put do Joina srca. Ni jedna nije rekla ni riječi, već su se samo čvrsto zagrlile, onako preko deka, i jednim je iskrenim poljupcem sve bilo zaboravljeno i oprošteno.


GLAVA 9
MEG IDE NA SAJAM TAŠTINE
– Zar to nije najsretnija okolnost na svijetu, da ta djeca baš sad dobiju vodene kozice? – re-če Meg jednoga travanjskog dana, okružena sestrama, pakirajući u svojoj sobi »prekoocean-ski« kovčeg.
– Kao i to što Annie Moffat nije zaboravila na svoje obećanje. Puna dva tjedna zabava i ljenčarenja, pa to je zbilja sjajno – odvratila je Jo, koja je, slažući haljine svojim dugim ruka-ma, podsjećala na vjetrenjaču.
– I još tako krasno vrijeme; baš mi je drago – dodala je Beth, uredno razvrstavajući vrpce za vrat i za kosu, u svoju najsvečaniju kutiju koju je sestri posudila za ovu posebnu priliku.
– Kad bih se bar ja mogla provoditi i nositi sve te lijepe stvari – rekla je Amy, usta punih pribadača, dok je umjetnički dekorirala sestrin jastučić za igle.
– Voljela bih da sve možete poći; no, kako ne možete, dobro ću upamtiti sve pustolovine, pa ću vam ih, kad se vratim, prepričati. To je najmanje što mogu učiniti, jer ste sve tako ljuba-zne, posuđujete mi stvari i pomažete mi da se spremim – rekla je Meg, bacajući pogled na vrlo jednostavnu opravu, koja je u njihovim očima dosezala sam rub savršenstva.
– Što ti je majka dala iz riznice? – upita Amy, koja nije bila prisutna otvaranju posebne ku-tijice od cedrovine, u kojoj je gospoda March čuvala nekoliko ostataka prošloga sjaja, kao darove za svoje djevojčice kad za to dođe vrijeme.
– Par svilenih čarapa, onu lijepu rezbarenu lepezu i jednu prekrasnu plavu ešarpu. Ja sam htjela ljubičastu svilu, ali nije bilo vremena za prepravke, pa se moram zadovoljiti svojom starom haljinom od tarlatana.
– Dobro će ići s mojom novom podsuknjom od muslina, a ešarpa će je lijepo iznijeti. Da nisam uništila svoju koraljnu ogrlicu, dala bih ti je – rekla je Jo, koja je voljela davati i posu-đivati, no čije su stvari obično bile do te mjere oštećene da se ne bi dale upotrijebiti.
– Znam da je u riznici krasna starinska biserna ogrlica, no majka je rekla da je cvijeće naj-ljepši ukras za mladu djevojku, a Laurie mi je obećao poslati sve što želim – odvratila je Meg. – Sad, da vidimo; tu je moja nova oprava za šetnju – Beth, podvrni pero na šeširu – onda moj popelin, za nedjelju, i za skromne domjenke... Malo je težak za proljeće, jel' da? Ljubičasta bi svila bila divna, oh, Bože moj!
– Ništa zato; za svečani ples imaš tarlatan, a ti u bijelom uvijek izgledaš kao anđeo – rekla je Amy, snatreći nad tom malom zbirkom krasote u kojoj je uživala.
– Nema izrez, i ne širi se kako treba, ali što je, tu je. Plava haljina za kuću sad je odlična, kad smo je okrenule i friško opšile, kao da je nova. Moja svilena jaknica baš i nije po posljed-njoj modi, a ni šešir mi nije kao Salliein; nisam htjela komentirati kišobran, ali sam se strašno razočarala. Rekla sam majci crni, s bijelom drškom, a ona je zaboravila i kupila zeleni, s ogavnom žućkastom drškom. Jak je i elegantan, pa ne bih smjela prigovarati, ali znam da će me biti stid pored Anniena svilenog, i to sa zlatnim vrškom – uzdisala je Meg, nezadovoljno promatrajući kišobrančić.
– Zamijeni ga – savjetovala je Jo.
– Ne želim ispasti budalasta, niti povrijediti Marmee, kad se toliko namučila nabaviti mi stvari za put. U pitanju je samo moja taština, i ne želim joj popustiti. Za utjehu imam svilene čarape i dva para novih rukavica. Baš si srce, Jo, što si mi posudila svoje; osjećam se tako bogato i nekako elegantno, s dva nova para, i starima, očišćenim, za svaki dan – i Meg, oras-položena, zirnu prema kutiji s rukavicama.
– Annie Moffat ima plave i ružičaste vrpce na noćnim kapicama; možeš li, molim te, prišiti vrpce i na moje? – zamolila je, kad je Beth iz Hanninih ruku uzela hrpu snježnoga muslina.
– Ne, neću, jer ti kićene kapice neće pristajati uz jednostavnu spavaćicu, bez ikakva opšiva. Siromasi se ne bi smjeli pretvarati – odlučno odvrati Jo.
– Pitam se hoću li ikad biti tako sretna i na odjeći imati pravu čipku, i vrpce na kapicama? – nestrpljivo reče Meg.
– Neki dan si rekla da bi bila savršeno sretna samo s tim da uopće možeš poći k Annie Moffat – primijetila je Beth, tiho kao i uvijek.
– Znam da jesam! U redu, ja jesam sretna, i neću prigovarati, ali mi se čini da čovjek to vi-še želi što više ima, zar ne? Eto, umeci za kovčeg su tu, sve je spakirano, osim balske haljine, to će majka – kaza Meg, bolje volje, premještajući pogled s napol popunjena kovčega na bez-broj puta izglačanu i zakrpanu bijelu haljinu od tarlatana, koju je ponosno nazivala »balskom haljinom«.
Sutradan je osvanuo lijep dan, i Meg se u velikom stilu otputila u susret dva tjedna iznena-đenja i užitaka. Gospođa March je na taj posjet pristala prilično nevoljko, plašeći se da će se Margaret vratiti nezadovoljnija nego što je otišla. No, kći ju je tako usrdno molila, a Sallie je obećala paziti na nju, pa se malo užitka činilo sasvim zasluženim, nakon cijele zime naporno-ga rada. Majka je popustila, a kći se prvi put zaputila oprobati glamurozni život.
A Moffatovi su bili glamurozni, i te kako, i prostodušnu su Meg isprva poplašili blještavilo kuće i otmjenost njezinih stanara. No, unatoč svom pomodnom i ispraznom životu, bili su vrlo ljubazni, pa su uskoro smirili svoju gošću. Možda je Meg nesvjesno shvaćala da Moffatovi nisu posebno kultivirani i inteligentni, i da sva njihova pozlata ne može sakriti običnu, prosje-čnu građu od koje su bili načinjeni. Naravno, bilo je vrlo ugodno raskošno putovati, vozikati se u finoj kočiji, svaki dan oblačiti najbolju haljinu i ne raditi ništa no zabavljati se. To joj je savršeno odgovaralo, pa je uskoro počela oponašati držanje i govor ljudi oko sebe; dizati nos i isticati svoje draži, rabiti francuske fraze, kovrčati kosu, nabirati suknju i pričati o modi, što je to bolje znala. Sto je duže promatrala lijepe stvari Annie Moffat, to joj je više zavidjela, uzdi-šući za bogatstvom. Dom joj se sada, kad bi na njega pomislila, činio golim i bijednim, rad težim no ikad, a sebe je – bez obzira na nove rukavice i svilene čarape – vidjela kao obesprav-ljenu djevojku lišenu svega.
Nije, međutim, imala previše vremena za gunđanje, jer su se sve tri djevojke vrlo žustro bavile zabavom svake vrste. Išle su u kupnju, šetnje, jahale su i po cio dan visile u posjetima; posjećivale su kazališta i operu, ili su uvečer kod kuće ludovale, jer je Annie imala mnogo prijateljica i znala se zabaviti. Njezine su starije sestre bile vrlo uglađene mlade dame, a jedna je bila i zaručena, što je u Meginim očima izgledalo izuzetno zanimljivo i romantično. Gos-podin Moffat bio je debeo stari gospodin, uvijek dobre volje, koji je poznavao njezina oca, a gospođa Moffat debela i dobro raspoložena postarija dama, kojoj je Meg ubrzo prirasla za srce kao da joj je rođena kći. Svi su je mazili, pa je »Ivančica« kako su je zvali, bila na dob-rom putu da se sasvim uzoholi.
I tako, kad je kucnuo čas za »zabavicu« Meg je ustanovila da popelin ne dolazi u obzir, jer su ostale djevojke u tankim haljinama izgledale zbilja profinjeno; stoga je izvadila tarlatan, koji je u usporedbi sa Sallienim novim novcatim izgledao stariji, razvaljeniji i otrcaniji no ikad prije. Meg je primijetila da djevojke ispod oka prvo bacaju pogled na haljinu a onda se zgledaju. Osjetila je da joj obrazi gore, jer je unatoč svoj svojoj nježnosti bila vrlo ponosna. Nitko nije rekao ni riječi, no Sallie se ponudila da je počešlja, a Annie joj je povezala ešarpu, dok se Belle, ona zaručena, divila bjelini njenih ruku; no, u njihovoj je ljubaznosti Meg pre-poznala samo sažaljenje nad sirotinjom, pa je, stojeći po strani, osjećala težinu u srcu, dok su druge brbljale i smijale se, kitile se i letjele uokolo kao prozračni leptiri. Kad je sluškinja uni-jela kutiju s cvijećem, težak i gorak osjećaj postao je još jači.
Prije no što je uspjela progovoriti, Annie je skinula poklopac, i sve uskliknuše nad krasnim ružama, vrijeskom i paprati.
– Ovo je za Belle, naravno; George joj uvijek pošalje neko cvijeće, ali ovo je kao iz bajke – vrisnu Annie, omirisavši kutiju.
– Cvijeće je za gospođicu March – reče čovjek koji je donio kutiju. – A tu je i poruka – dometnu sluškinja, pružajući karticu.
– Nevjerojatno! Od koga je? Nismo znale da imate udvarača – vrisnule su djevojke, sku-pivši se oko Meg, vrlo uzbuđene od silne znatiželje i iznenađenja.
– Poruka je od majke, a cvijeće od Laurieja – reče Meg, jednostavno i bez biranih riječi, a opet neobično zahvalna što je nije zaboravio.
– Zbilja? – odvrati Annie, lukavim pogledom prateći kako Meg karticu stavlja u džep kao kakav talisman protiv zavisti, taštine i neutemeljena ponosa, jer su joj tih nekoliko riječi lju-bavi učinile dobro, a cvijeće ju je svojom ljepotom razvedrilo.
Osjećajući se opet gotovo sretnom, za sebe je izdvojila nešto paprati i ruža, a od ostatka je hitro složila dražesne kitice za grudi, kosu i suknje svojih prijateljica, nudeći ih tako umilno da joj Clara, najstarija sestra, reče da je »najslađa na svijetu«; bio ih je dirnuo ovaj njezin znak pažnje. Ovim je činom pobijedila potištenost i malodušje, pa je, kad su se ostale pošle pokaza-ti gospođi Moffat, u zrcalu ugledala sretno lice radosnih očiju, paprati okićenu valovitu kosu, i ružama posutu haljinu koja joj se više nije činila baš tako otrcanom.
Te se večeri izvrsno zabavljala, jer se naplesala do mile volje; svi su bili vrlo ljubazni, i dobila je čak tri komplimenta. Annie ju je natjerala da pjeva, pa netko reče da ima izuzetno lijep glas; bojnik Lincoln raspitivao se tko je »ta svježa djevojčica prekrasnih očiju« a gospo-din je Moffat inzistirao na plesu upravo s njom, jer »nije mrtvo puhalo već je prepuna života« kako se otmjeno izrazio. Sve u svemu, bilo joj je vrlo lijepo, sve dok nije načula dio razgovo-ra koji ju je strašno uznemirio. Sjedila je u zimskom vrtu, čekajući da joj plesni partner done-se led, kad je s druge strane cvjetnog zida začula pitanje:
– Koliko joj je godina?
– Šesnaest, sedamnaest, rekla bih, ne više – odgovorio je drugi glas.
– Za takvu djevojku to je sjajna prilika, zar ne? Sallie kaže da su već vrlo prisni, i da ih sta-ri obožava.
– Gospođa M. to je dobro isplanirala, usudila bih se reći, i pazit će kako igra, bez obzira na njenu mladost. Djevojka očito o tome još ni ne razmišlja – rekla je gospođa Moffat.
– Ali je izmislila tu priču o mami, kao da već zna, i sasvim se zgodno zacrvenjela kad je stiglo cvijeće. Jadnica! Bila bi tako dražesna da se malko dotjera. Misliš da će se uvrijediti ako joj ponudimo posuditi haljinu za četvrtak? – upita drugi glas.
– Vrlo je ponosna, ali mislim da se ne bi naljutila, jer je taj bijedni tarlatan sve što ima. Ako ga večeras slučajno zadere, bit će to dobra izlika da joj posudimo nešto pristojno.
– Vidjet ćemo; pozvat ću tog Laurencea, da joj ugodimo, a poslije ćemo se time zabavljati.
U tome se trenu pojavio Megin partner i zatekao je vrlo zajapurenu i prilično nervoznu. Is-tina, bila je ponosna, a upravo je ponos bio ono što joj je u tome trenutku trebalo, da joj po-mogne skriti uvredu, bijes i gađenje nad onim što je čula. Prostodušna i naivna kakva je bila, nije se mogla pomiriti s ogovaranjem svojih prijatelja. Pokušavala je zaboraviti, ali nije mog-la, već si je neprestance ponavljala: »Gospođa M. je to dobro isplanirala«, »ta priča o mami« i »taj bijedni tarlatan«, sve dok joj nije došlo da zaplače, odjuri kući i ispriča što joj se dogodi-lo, te zatraži savjet. Kako je to bilo nemoguće, svojski se trudila izgledati vedro; kako je bila uzbuđena, to joj je pošlo za rukom, pa nitko nije naslućivao kakva je to truda stoji. Bilo joj je vrlo drago kad je ples konačno završio, a ona se smirila u krevetu, gdje je mogla razmišljati i pitati se i bjesnjeti sve dok je nije zaboljela glava, i dok joj obraze nisu rashladile sasvim pri-rodne
suze. Te su luckaste a opet dobronamjerne riječi Meg uvele u njoj dotad nepoznati svijet, narušivši mir staroga svijeta u kojemu je živjela sretno kao dijete. Njezino nevino prijateljstvo s Lauriejem bilo je pokvareno glupim razgovorom koji je načula; njezino povjerenje u majku malko su poljuljali svjetovni planovi što ih joj je pripisala gospođa Moffat, koja je druge uvi-jek sudila po sebi; a razumnu je odluku da se zadovolji skromnom odjećom, kako i odgovara kćeri jednog siromaha, oslabilo nepotrebno sažaljenje djevojaka, koje su staru haljinu smatra-le najvećom katastrofom pod kapom nebeskom.
Jadna je Meg provela besanu noć, pa je jutro dočekala teških kapaka, nesretna, napol mr-zeći svoje prijatelje, a napol se stideći same sebe, što istoga trena, na licu mjesta, nije iskreno progovorila i razbistrila situaciju. Toga su jutra svi bili mrtva puhala, i tek su u podne djevoj-ke smogle dovoljno snage da se prihvate ručnog rada. Nešto je u držanju njezinih prijateljica Megi smjesta zapelo za oko; tretirale su je s više poštovanja, činilo joj se, te su se brižno za-nimale za ono što je govorila, gledajući je očima koje su jasno odavale radoznalost. Sve ju je ovo iznenađivalo i laskalo joj, iako ništa nije shvaćala sve dok gospođica Belle nije podigla pogled s pisma što ga je pisala i sentimentalnim joj glasom rekla:
– Ivančice draga, poslala sam vašem prijatelju, gospodinu Laurenceu, pozivnicu za četvr-tak. Voljele bismo ga upoznati, a to bi vama bilo drago, zar ne?
Meg pocrvenje, no istodobno osjeti potrebu da prijateljicama vragolasto vrati milo za dra-go, pa kao čedno odgovori:
– To je vrlo ljubazno, no plašim se da on neće doći. – Zašto ne, cheriel – upitala je gđica Belle.
– Prestar je.
– Dijete moje, kako to mislite? Koliko mu je godina, molim vas lijepo? – uzviknula je gđi-ca Clara.
– Blizu sedamdeset, mislim – odgovori Meg, brojeći očice, ne bi li sakrila veselje.
– Vi, lukavice jedna! Mi mislimo na mladića – kliknu gđica Belle, smijući se.
– Nema nikakvoga mladića; Laurie je tek dječak – i sad je, ovim riječima opisavši svog navodnog udvarača, Meg bila ta koja se smijala zbunjenom pogledu dviju sestara.
– Znači, vaših je godina – reče Nan.
– Bliže godinama moje sestre Jo; ja ću u kolovozu napuniti sedamnaest – odvratila je Meg, zabacivši glavu.
– Lijepo od njega što vam je poslao cvijeće, zar ne? – reče Annie, praveći se'jako pametna.
– Da, to i inače čini, svima nama, jer je njihova kuća puna cvijeća, a mi ga sve volimo. Moja majka i stari gospodin Laurence su prijatelji, znate, pa je prirodno da im se djeca skupa igraju – reče Meg, nadajući se da više neće biti pitanja.
– Očito Ivančica još nije na ponudu – reče gđica Clara svojoj sestri Belle, znakovito kim-nuvši.
– Kud god oko seže, idilično stanje nevinosti – slijegnuvši ramenima, odvratila je gđica Belle.
– Idem kupiti neke stvarčice za svoje djevojke; želite li vi nešto, mlade dame? – upitala je gospođa Moffat, upavši u sobu kao slon odjeven u svilu i čipku.
– Ne, hvala, gospođo Moffat – odgovori joj Sallie – za četvrtak imam novu haljinu od ruži-časte svile, i to mi je dosta.
– Ni meni... – zausti Meg, no zaustavi se, jer joj je palo na pamet da mnogo toga želi, ali ne može dobiti.
– Što ćeš obući? – upita je Sallie.
– Opet svoju bijelu haljinu, ako je uspijem zašiti da se ne vidi; sinoć sam je, na žalost, za-derala – reče Meg, trudeći se da zvuči veselo, iako je osjećala strašnu nelagodu.
– Zašto ne javiš kući da ti pošalju drugu? – kaza Sallie, koja nije bila pretjerano pronicava i obzirna.
– Nemam drugu. – Meg je stajalo velikoga truda da ovo izgovori, ali Sallie toga nije bila svjesna, pa je, iznenađena, no bez zle namjere, uzviknula:
– Imaš samo tu? Nevjerojatno... – Nije dovršila rečenicu, jer joj je Belle dala znak glavom, i prekinula je, ljubazno kazavši:
– Ništa čudno; čemu imati hrpu haljinu ako još ne izlazi? Nema potrebe da išta javljate ku-ći, Ivančice, čak i da ih imate još deset, jer ja imam jednu slatku plavu svilu iz koje sam izras-la, i nosit ćete je, da meni udovoljite, zar ne, draga?
– Vrlo ste ljubazni, no meni ne smeta moja stara haljina, ukoliko ne smeta vama; za dje-vojčicu poput mene ni ne treba više – rekla je Meg.
– Hajde, dopustite mi zadovoljstvo da vas obučem po visokoj modi. Obožavam to raditi, a vi ćete biti prava mala ljepotica, uz nekoliko korekcija tu, i tu. Neću dopustiti da vas itko vidi dok ne budemo gotove, a tada ćemo ih ostaviti bez daha kao Pepeljuga i njezina kuma, kad su se pojavile na kraljevskom balu – nagovarala ju je Belle.
Meg nije mogla odbiti tako ljubazno sročenu ponudu, jer ju je želja da provjeri hoće li na-kon korekcija zaista ispasti »mala ljepotica« natjerala da prihvati, i zaboravi sve nelagodne osjećaje prema Moffatima.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
U četvrtak uvečer, Belle se, s jednom sluškinjom, zaključala u sobu, gdje su zajedničkim snagama Meg pretvorile u otmjenu mladu damu. Nakovrčale su joj kosu; vrat i ruke pokrile mirisavim puderom; usne joj namazale koraljnim melemom, da budu crvenije, a Hortense izrazi želju da doda i »mrvicu karmina«, ako se Meg s tim složi. Utegle su je u nebesko plavu haljinu, koja je bila tako tijesna da je jedva disala, i s takvim izrezom da je skromna Meg – kad se vidjela u ogledalu – pocrvenjela do korijena kose. Dodale su i komplet srebrnog nakita, narukvice, ogrlice, broš, čak i naušnice, koje joj je Hortense privezala koncem od ružičaste svile, da se ne primijeti. Grozd čajnih ruža na grudima i nabrani volan presudili su da Meg ipak pristane ogoliti svoja lijepa bijela ramena, a cipele od plave svile, s visokom petom, za-dovoljiše joj i posljednju želju. Čipkasti rupčić, lepeza s perjem i buket u srebrnoj dršci upot-punili su konačni dojam, a gđica ju je Belle promatrala kao zadovoljna djevojčica pred u novo ruho obučenom lutkom.
– Mademoiselk je tako charniante, tres jolie, zar ne? – uskliknula je Hortense, plješćući od oduševljenja.
– Dođite i pokažite se – reče gđica Belle, vodeći je u sobu gdje su ih čekali.
Dok je Meg za njom šušketala, s dugim suknjama koje su se vukle po podu, naušnicama koje su zveckale, kovrčama koje su plesale i srcem koje je tuklo, osjeti da konačno počinje »provod« o kojem je maštala, jer joj je ogledalo jasno govorilo da je uistinu »prava mala lje-potica«. Njezine su prijateljice oduševljeno ponavljale ovu frazu, i nekoliko je minuta samo stajala, kao čavka iz basne, okićena tuđim perjem, dok su ostale oko nje kriještale kao jato svraka.
– Dok se ja obučem, ti je uputi, Nan, kako će držati suknju, i hodati na tim francuskim pe-tama a da se ne spotakne. Na bijelu čipku pričvrsti svog srebrnog leptira, Clara, i prihvati joj onaj dugački uvojak s lijeve strane – zapovijedala je Belle, žurno odmičući, očito zadovoljna svojim uspjehom.
– Plašim se sići, osjećam se tako čudno i utegnuto, i kao da sam samo napol obučena – pri-znala je Meg Sallie, kad je zazvonilo zvono, a gospođa Moffat poslala po djevojke.
– Nimalo ne sličiš na onu staru sebe, ali si vrlo lijepa. Nisam ti ni do koljena, jer Belle ima zbilja izuzetan ukus, i uvjeravam te, izgledaš vrlo francuski. Pusti da ti se cvijeće malo objesi; ne gledaj stalno u njega, već pazi da se ne spotakneš – odvratila joj je Sallie, pokušavajući joj ne zavidjeti na ljepoti.
Imajući na umu Sallieno upozorenje, Margaret se pažljivo spustila niza stube i uplovila u salon, gdje su se već bili okupili Moffatovi i nekoliko ranije pristiglih gostiju. Vrlo je brzo otkrila da u otmjenoj odjeći postoji nešto što privlači određenu vrstu ljudi i jamči njihovo uvažavanje. Nekoliko je mladih dama, koje je prije nisu ni zamjećivale, sada odjednom posta-lo vrlo ljubazno; nekoliko mladića, koji su je na prošlome plesu samo gledali, sada su je ne samo gledali već i tražili način da joj budu predstavljeni, nakon čega bi od njih čula hrpu bu-dalastih ali ugodnih stvari; a nekoliko se postarijih dama, koje su sjedile po sofama i kritizira-le ostale goste, sa zanimanjem pitalo tko je ona. Načula je kako gospođa Moffat jednoj od njih odgovara:
– Oh, naša Ivančica March – otac joj je pukovnik, u vojsci – jedna od naših najuglednijih obitelji, ali im je sreća okrenula leđa, znate; bliski prijatelji Laurenceovih; slatko jedno stvo-renje, kad vam kažem; moj je Ned lud za njom.
– Ma nemojte! – rekla je stara gospođa, namještajući si monokl da još jednom promotri Meg, koja se, šokirana lažima gospođe Moffat, pravila da ništa ne čuje.
Budući da »čudan osjećaj« nikako nije nestajao, pokušala je zamisliti da u novom komadu igra ulogu fine dame, nakon čega se osjeti bolje, iako ju je zbog tijesne haljine boljelo cijelo tijelo, a šlep joj se motao pod noge; osim toga, mučio ju je strah da će joj naušnice odletjeti, zametnuti se ili pući. Koketno je mahala lepezom i smijala se plitkim šalama mlade gospode, koji su se iz sve snage trudili zvučati duhovito, kad se odjednom, zbunjena, presta smijati – jer, njoj nasuprot, stajao je Laurie. Zurio je u nju s neskrivenim iznenađenjem i, bar se njoj tako činilo, neodobravanjem; jer, iako joj se nasmiješio i naklonio, nešto ju je u njegovim poštenim očima natjeralo da pocrveni; istog trena zažali što na sebi nema svoju staru haljinu. Još se više zbunila primijetivši kako Belle gurka Annie, i kako obje pogledavaju nju, pa Lau-rieja, koji je, na svu sreću, izgledao izuzetno dječački i stidljiv.
– Baš su smiješne, da mi takve misli usade u glavu! Briga me za to – neću im valjda dopus-titi da utječu na moje ponašanje prema Laurieju – razmišljala je Meg, probijajući se kroz sobu da se rukuje s prijateljem.
– Drago mi je što te vidim; bojala sam se da nećeš doći – rekla je, držeći se kao da je mno-go starija od njega.
– Jo me natjerala da dođem, da joj mogu ispričati kako si izgledala, i evo me – odgovorio joj je Laurie, ne gledajući u nju, iako se smješkao njenu majčinskom tonu.
– I, što ćeš joj reći? – upita ga Meg, željna čuti njegovo mišljenje, a opet se, prvi put, osje-ćajući nekako nelagodno u njegovu društvu.
– Reći ću joj da te nisam prepoznao, jer izgledaš tako odraslo, nenalik na samu sebe, da te se skoro bojim – odgovorio je Laurie, petljajući oko dugmeta na rukavici.
– Besmislica! Djevojke su me ovako obukle iz vica, i meni se sviđa. Zar Jo ne bi zinula od čuda da me sad vidi? – reče Meg, uporno ga tjerajući da se izjasni: sviđa li mu se ovako obu-čena ili ne.
– Da, mislim da bi – ozbiljno je odvratio Laurie.
– Tebi se ne sviđam ovakva? – upita ga Meg.
– Ne, ne sviđaš – odgovor bez okolišanja.
– Zašto? – očajnim glasom.
Bacio je pogled na njezinu nakovrčanu kosu, gola ramena i fantastično udešenu ljaljinu, s izrazom lica koji ju je postidio više od riječi, u kojima nije bilo ni traga od njegove uobičajene pristojnosti.
– Ne sviđaju mi se sve te trice i kučine.
Bilo je to previše od mladića mlađeg čak i od nje same, pa mu je Meg okrenula leđa, re-kavši, uvrijeđeno:
– Ti si najnepristojniji dječak kojeg sam ikad vidjela.
Potresena, prišla je jednom tihom prozoru, ohladiti obraze, jer je od tijesne haljine imala neugodno crvenu boju lica. Dok je tako stajala, pored nje je prošao bojnik Lincoln; minutu nakon toga, čula ga je kako govori svojoj majci:
– Prave budalu od te djevojčice; želio sam da je vidiš, no sasvim su je pokvarili; večeras nije ništa drugo do lutkica.
– Oh, Bože! – uzdahnula je Meg – da sam bar bila razumna i obukla svoje stare stvari; tada se ne bih gadila ljudima oko sebe, niti bi me mučili stid i nelagoda.
Priljubila je čelo na hladno okno i stajala napol skrivena, u zavjesama. Nije joj bilo stalo ni što je upravo počinjao njen omiljeni valcer, sve dok je netko nije dodirnuo; okrenuvši se, ug-ledala je Laurieja, koji joj je, duboko se poklonivši i ispruživši ruku, pokajnički rekao:
– Molim te, oprosti mi na nepristojnosti, i zapleši sa mnom.
– Bojim se da će te to poniziti – odvrati Meg, držeći se uvrijeđeno, što joj i nije osobito išlo od ruke.
– Neće nimalo; umirem za plesom. Hajde, bit će dobro; ne sviđa mi se tvoja haljina, ali smatram da si ti – naprosto sjajna – pa je raširio ruke, kao da puke riječi ne mogu izraziti nje-govo divljenje.
Meg se nasmiješila i popustila, šapnuvši mu dok su čekali da uhvate takt:
– Pazi da se ne zapleteš u moje suknje; ovo je grozno, i prava sam guska što sam na sve to uopće pristala.
– Ogrni ih preko ramena, kao šal, da nečemu i posluže – reče Laurie, spuštajući pogled prema plavim cipelicama, koje su mu se očito sviđale.
I tako krenuše, dražesno i s lakoćom, jer su se – nakon silnoga vježbanja kod kuće – odlič-no slagali. Vedri mladi par bio je vrlo ugodan prizor, veselo kružeći, sve uokrug, uokrug, u boljim odnosima no ikad prije, sad nakon ove sitne trzavice.
– Laurie, htjela bih te zamoliti za uslugu – rekla je Meg, dok je Laurie stajao i hladio je le-pezom, kad je nedugo potom ostala bez daha, iako to nije htjela priznati ni za živu glavu.
– Naravno – žustro se ponudio.
– Molim te, kod kuće nikome ne pričaj o večerašnjoj haljini. Neće shvatiti šalu, a majka će se zabrinuti.
– Pa zašto si onda sve ovo napravila? – rječito su govorile Lauriejeve oči, pa Meg žurno dometnu:
– Sve ću im ispričati, i priznat ću majci svoju glupost. Ali radije ću to napraviti sama. Zna-či, nećeš reći, jel da?
– Dajem ti svoju riječ; no, što ću ako me pitaju?
– Samo im reci da sam bila lijepa i da sam se dobro zabavljala.
– Ovo ću im prvo reći od srca, ali što s drugim? Ne izgledaš mi kao da se dobro zabavljaš, zar ne? – i izraz ju je Lauriejevih očiju natjerao da prošapće:
– Ne, bar trenutno. Nemoj misliti da sam umišljena; samo sam se htjela provesti, no sad shvaćam da se ovo ne isplati, i već sam umorna.
– Prilazi nam Ned Moffat; što hoće? – reče uto Laurie, nabravši svoje crne obrve, kao da nije oduševljen pridošlicom u liku mladoga domaćina.
– Zabilježio mi se za tri plesa, pa pretpostavljam da dolazi po mene; kakav dosadnjaković! – rekla je Meg, apatičnim glasom, što je Laurieja neopisivo zabavljalo.
Nije s njom više pričao sve do večere, kad ju je vidio da pije šampanjac s Nedom i njego-vim prijateljem Fisherom. Njih su se dvojica ponašala kao »par budala«, kako je to sam sebi rekao, jer je osjećao svojevrsno bratsko pravo da pazi na Marcheve i vodi njihove bitke, kad god im je bio potreban branitelj.
– Ako budeš mnogo pila, sutra ćeš imati jezovitu glavobolju. Da sam na tvom mjestu, sad bih stao; znaš da se to tvojoj majci ne bi svidjelo – šapnuo joj je, nagnuvši se nad njezinu sto-licu, kad se Ned okrenuo dotočiti joj čašu, a Fisher se sagnuo dohvatiti joj lepezu.
– Večeras ja nisam Meg; ja sam »lutkica« koja izvodi svakakve ludorije. Sutra ću odložiti »trice i kučine«, i opet biti dobra kao anđeo – odgovorila mu je, usiljeno se nasmijavši.
– Tada bih volio da je danas već sutra – promrmljao je Laurie na odlasku, nimalo zadovo-ljan novonastalom promjenom.
Meg je plesala i koketirala, brbljala i hihotala, kao i ostale djevojke; nakon večere, opet je zaplesala, griješeći u koracima, tako da je svojom dugom suknjom skoro srušila svog partne-ra, obijesna do te mjere da ju je Laurie, iskreno sablažnjen, samo gledao i smišljao propovijed. Međutim, za propovijed nije dobio priliku, jer ga je Meg izbjegavala sve dok nije prišao pože-ljeti joj laku noć.
– Upamti! – rekla mu je, pokušavajući se osmjehnuti, jer je jezovita glavobolja već poči-njala.
– Tišina do groba – odvratio je Laurie s melodramatskim prizvukom, odlazeći.
Ovo je maleno doigravanje zadraškalo Annienu znatiželju, no Meg je bila preumorna za djevojačka prepričavanja, pa je smjesta otišla u postelju, imajući osjećaj da je bila na masken-balu koji je iznevjerio njena očekivanja. Sutradan je cio dan bila bolesna, a u subotu se vratila kući, izmoždena od dvotjednog provoda, s osjećajem da je dovoljno dugo sjedila u krilu ras-koši.
– Bit će ugodno malo biti na miru i ne morati se stalno ponašati po pravilima. Kod kuće je najljepše, iako nije glamurozno – rekla je Meg, gledajući smireno oko sebe, kad je u nedjelju uvečer sjela popričati s majkom i Jo.
– Drago mi je što to kažeš, dušo moja, jer sam se plašila da će ti se nakon onih otmjenih soba naša kuća činiti jadnom i siromašnom – kazala je majka, koja ju je toga dana ne jednom zabrinuto pogledala, jer majčine oči brzo primijete svaku promjenu na licima svoje djece.
Meg je vedro prepričavala sve dogodovštine, svaki put iznova ponavljajući kako joj je lije-po bilo; no, nešto kao da joj je pritiskalo dušu, pa je, kad su mlađe sestre otišle u krevet, sjedi-la zamišljeno zureći u vatru, zabrinuta izraza lica. Kad je sat otkucao devet, a Jo predložila da krenu u postelju, Meg je odjednom napustila svoj stolac, te je, uzevši Bethinu klupu, položila laktove na majčina koljena i hrabro izustila:
– Marmee, htjela bih se ispovijediti.
– Pretpostavljala sam; što je, draga moja?
– Da odem? – tiho upita Jo.
– Ne, naravno; pa uvijek ti sve ispričam, zar ne? Bilo me je sram govoriti pred djecom, ali želim da znate kakve sam sve grozne stvari napravila kod Moffatovih.
– Spremne smo – reče gospođa March, smiješeći se, malko zabrinuto.
– Ispričala sam vam da su me uredile, ali vam nisam rekla da su me napudrale, i utegnule, i nakovrčale, tako da sam izgledala kao netko iz žurnala. Laurie je to smatrao nedoličnim; znam da jest, iako to nije rekao, a jedan me čovjek čak nazvao »lutkicom«. Znam da je to smi-ješno, ali bila sam polaskana, i govorili su mi da sam ljepotica, i hrpu drugih gluposti, pa sam im dopustila da od mene naprave budalu.
– Je li to sve? – upita je Jo, dok je gospođa March nijemo promatrala skrušeno lice svoje li-jepe kćeri, nemajući srca grditi je zbog sitnih ludosti.
– Nije; pila sam šampanjac, i obijesno plesala, i koketirala, ukratko, bila sam odvratna – reče Meg pokajnički.
– Mislim da tu ima još nečeg – i gospođa March pogladi meki obraz, koji je odjednom po-rumenio, dok joj je Meg, oklijevajući, odgovarala:
– Da; vrlo je glupo, ali vam svejedno želim reći, jer mrzim da ljudi misle i pričaju takve stvari o nama i Laurieju.
A tada im je prepričala ogovaranja koja je čula kod Moffatovih; dok je Meg pričala, Jo primijeti kako majka čvrsto stišće usne, kao da joj nije nimalo drago što netko takve ideje sadi u Meginu neiskvarenu glavu.
– Pa to je najveća glupost koju sam ikad čula – uzviknula je Jo, užasnuta. – Zašto nisi stala pred njih i rekla im istinu, na licu mjesta?
– Nisam mogla, bik) mi je tako neugodno. Isprva sam htjela čuti što govore, a poslije sam bila do te mjere bijesna i posramljena, da mi nije palo na pamet da se maknem.
– Čekaj samo dok ja vidim Annie Moffat, pa ću ti pokazati kako se sređuju takve gluposti. Možeš misliti, »planovi« i ljubaznosti prema Laurieju, jer je bogat, pa nas sve po redu može oženiti! Urlat će od smijeha kad mu ispričam kakve sve stvari pričaju o nama, ubogoj dječici! – smijala se Jo, kao da se zapravo radi o dobroj šali.
– Nikad ti neću oprostiti ako to kažeš Laurieju! Ne smije to uraditi, zar ne, majko? – uspla-hireno reče Meg.
– Ne, i nikad više ne spominji tu budalastu priču, već je što prije zaboravi – ozbiljno kaza gospođa March. – Nije bilo mudro, s moje strane, pustiti te ljudima o kojima tako malo znam; pretpostavljam da su prijazni, ali priprosti, neodgojeni i puni vulgarnih ideja o mladim ljudi-ma. Ne mogu reći koliko mi je žao zbog svih neugodnosti koje ti je taj posjet mogao prouzro-čiti, Meg.
– Neka ti ne bude žao, jer ja neću dopustiti da me to povrijedi; zaboravit ću sve ono loše, i sjećat ću se samo dobroga; jer sam u mnogo čemu uživala, i puno ti hvala što si me pustila da idem. Neću biti sentimentalna ili nezadovoljna, majko; znam da sam budalasta djevojčica, pa ću ostati s tobom dok ne budem bila sposobna sama se brinuti za sebe. Ipak, jest lijepo kad ti se dive i hvale te, i moram priznati da mi se to sviđa – reče Meg, napol postiđena ovim priz-nanjem.
– To je savršeno prirodno i prilično bezazleno, ako ovo sviđanje ne preraste u strast, i ne povuče čovjeka u luckaste stvari koje ne priliče jednoj djevojci. Nauči se prepoznavati i cije-niti uistinu vrijednu pohvalu, Meg, te izazvati divljenje kod izuzetnih ljudi, i to i skromnošću i ljepotom.
Margaret je nekoliko minuta sjedila i razmišljala, dok je Jo stajala s rukama za leđima, s iz-razom koji je odavao i interes i zbunjenost; jer bilo je to nešto novo – vidjeti Meg kako se crveni i priča o obožavanju, udvaračima i sličnim stvarima. Jo je imala osjećaj da je tijekom ta dva tjedna njena sestra začudno odrasla, te se otisnula od nje prema svijetu u koji je ona nije mogla slijediti.
– Majko, imaš li ti možda kakvih »planova«, kako to kaže gospođa Moffat? – stidljivo je zapitala Meg.
– Da, dušo moja, imam mnogo planova, kao i sve majke, ali se moji malko razlikuju od onih gospođe Moffat. Reći ću ti nešto o njima, jer mislim da je vrijeme da jednom riječju na mjesto stavim tvoju romantičnu glavicu i srce, i to po vrlo važnom pitanju. Mlada si, Meg, ali ne premlada da bi me razumjela, a majčine su usne najpriličnije za takav razgovor s mladim djevojkama. Jo, u dogledno će vrijeme možda i na tebe doći red, pa zato poslušaj o mojim »planovima«, i, bude li sve dobro, pomozi mi da ih provedem u djelo.
Jo je prišla i sjela na naslon stolca, s izrazom urotnika koji se upušta u vrlo ozbiljnu splet-ku. Držeći svaku za ruku i sjetno im promatrajući mlada lica, gospođa March svojim ozbilj-nim a opet vedrim tonom reče:
– Želim da mi kćeri budu lijepe, izobražene i dobre; da im se dive, da ih vole, poštuju, da imaju sretnu mladost, da se dobro i mudro udaju, i vode koristan i ugodan život, i da im Bog kao iskušenje pošalje što manje briga i tuga. Najljepša stvar koja se ženi može dogoditi jest da je zavoli i sebi izabere dobar čovjek, i ja se iskreno nadam da će sve moje kćeri upoznati ovo prekrasno iskustvo. Prirodno je o tome razmišljati, Meg; i u pravu si kad se tome nadaš i to iščekuješ, i mudro je za to se spremati, tako da, kad kucne sretni čas, budeš spremna za duž-nosti i dostojna radosti koju one nose. Drage moje djevojke, s vama u vezi zaista imam veli-kih ambicija, ali nipošto takvih da zabljesnete svijet – da se udate za bogataše samo zato što su bogati, ili da imate raskošne kuće, koje nisu dom, jer u njima nema ljubavi. Novac je nužna i dragocjena stvar – i plemenita, potrošen u pravu svrhu – ali nemojte misliti da je on prva i jedina nagrada za kojom treba težiti. Radije ću vas vidjeti udane za siromahe, a sretne, voljene i zadovoljne, nego kao kraljice na prijestolju, no bez mira i samopoštovanja.
– Siromašne djevojke nemaju nikakvih izgleda, kaže Belle, ukoliko se same ne istaknu i ne potrude – uzdisala je Meg.
– Tada ćemo ostati usidjelice – prkosno odvrati Jo.
– Tako je, Jo; bolje je biti sretna usidjelica nego u braku i nesretna, ili pak djevojka koja se ponaša nedolično i srlja ne bi li našla muža – odlučno kaza gospoda March. – Ne brini se, Meg; siromaštvo rijetko pomuti iskrenu ljubav. Neke od najboljih i najčasnijih žena koje sam upoznala bile su siromašne djevojke, no bile su toliko vrijedne ljubavi da naprosto nisu mogle ostati usidjelice. Pustite da se vrijeme pobrine za ove stvari; usrećite ovaj dom, tako da budete spremne za vlastiti, ako vam bude ponuđen, i zadovoljne, ne bude li. Upamtite jednu stvar, djevojčice moje, majka je uvijek tu, spremna da joj se povjerite, a otac kao prijatelj; oboje vjerujemo u vas i nadamo se da ćete nam, udane ili neudane, biti na ponos i utjehu.
– Hoćemo, Marmee, hoćemo! – viknuše obje, od srca, a majka im poželi laku noć.
GLAVA 10
P. K. I P. T.
Kad je pristiglo proljeće, u modu su ušle nove igre, a duži su dani nosili i duža poslijepod-neva rezervirana za rad i zabavu svake vrste. Valjalo je urediti vrt, a svaka je sestra dobila svoj komadić tratine, s kojim je mogla raditi što joj se prohtije. Hannah je običavala reći: »Znala bi' ja čija je baščica čija čak i da i' rade u Kini«; što je bila istina, jer su ukusi djevoja-ka bili različiti kao i njihovi karakteri. Meg je posadila ruže i sunčanice, i mirtu, a u sredini malo narančino drvce. Joina je gredica svake godine bila drugačija, ovisno o trenutnom ekspe-rimentu; ove je godine to bila plantaža suncokreta, a sjeme te vesele biljke žedne sunca rabila je kao hranu za »tetinu papigu« i kokošju obitelj. Beth je u svome vrtu imala starinsko cvijeće jakih mirisa; slatki grah i rezedu, kokotiće, klinčiće, maćuhice i mirisni pelin, s mišjakinjom za ptice i metvicom za mačiće. Amy je na svojoj parceli imala sjenicu – malenu i uholažnu doduše, ali ugodnu oku, koju su obrastali šareni roščići i zvončasti vijenci kozje krvi i ladole-ža; visoki bijeli ljiljani, tanana paprat i sve zamislivo jarko i raznobojno bilje koje je tamo pristalo rasti.
Lijepe je dane ispunjalo vrtlarenje, šetnja, vožnja čamcem te branje cvijeća; kišovite su da-ne provodile u kućnim igrama – nekim novim, nekim starim, ali uvijek originalnim. Jedna se od njih zvala »P. K.«; jer, budući da su tajna društva bila u modi, priličilo se utemeljiti takvo jedno društvo, a, budući da su sve obožavale Dickensa, nazvale su se Pickwickovim Klubom. S nekoliko su ga prekida uspjele očuvati cijelu godinu, te su se svake subote uvečer sastajale na tavanu i održavale ovakav obred: pred stolom su bile poredane tri stolice, a na stolu je sta-jala svjetiljka i pored nje četiri bijele značke, na kojima je u različitim bojama pisalo »P. K.« te tjedne novine, »Pickwickova torba«, za koje su sve pisale priloge, dok je Jo, ionako zaljub-ljena u pera i tintu, obavljala poslove glavne i odgovorne urednice. U sedam bi se sati četiri članice uspele u klupske prostorije, privezale značke oko glave, te vrlo svečano zauzele svoja mjesta. Meg, kao najstarija, bila je Samuel Pickwick; Jo, zbog književnoga dara, Augusta Snodgrass; Beth, onako rumena i bucmasta, Tracy Tupman; a Amy, koja je uvijek pokušavala raditi ono što ne može ili ne zna, bila je Nathaniel Winkle . Predsjednik Pickwick čitao je novine, prepune izvornih priča, poezije, mjesnih novosti, smiješnih reklama i savjeta, kojima su se bez zlih namjera podsjećale na vlastite pogreške i nedostatke. Tom bi prilikom gospodin Pickwick na nos nataknuo naočale bez stakala, zalupao po stolu, nakašljao se i, oštro pogle-davši gospodina Snodgrassa koji se ljuljao na stolici, dok se ovaj nije upristojio, počeo čitati:
PICKWICKOVA TORBA
20. svibnja 18 – Pjesnički kutak
OBLJETNICKA ODA
Opet smo ovdje, proslavljamo
Uz značku i obredom pravim,
Pedeset i drugu obljetnicu,
Večeras, u sobama slavnim.
Evo nas živih i zdravih, tu smo,
U dlaku točno na broju;
Na okupu ponovo ista lica
Igraju ulogu svoju.
Pickwicka našeg postojanog
Sa štovanjem pozdravljamo.
On sad će preko naočala
Naš tjednik čitati, znamo.
Iako prehlađen on je malko,
Mi ćemo rado ga čuti,
Jer uvijek prepun je mudrih riječi,
A obično nikad ne šuti.
K'o kobac se nadvio stari Snodgrass,
Al dražesno poput slona.
Pogledom kruži po društvu našem,
I buči k'o crkvena zvona.
U njegovu oku poetski plamen;
Za pjesničku muzu se bori.
Na čelu mu osim plamene misli
Gadna bubuljica gori.
Do Snodgrassa sjedi spokojni
Tupman, Obraščića rumenih, slatkih.
Zbog smijeha baš svakoj našoj šali,
Rukava ostat će kratkih.
Slickani Winkle, i on je s nama,
Visoko dignuta nosa.
Uzoran, primjeran, savršen sasvim,
Osim što strši mu kosa.
Godinu cijelu skupa smo bili,
Uz knjige, šalu, veselja.
Kročismo stazom književnosti,
Jer slava naša je želja.
Nek' požive dugo novine naše
i sreća neka ih čeka.
Blagoslovljen bio i godine ove,
Naš dragi, veseli
– P. K. A. SNODGRASS
VJENČANJE POD MASKAMA MLETAČKA PRIČA
Gondola je za gondolom pristizala do mramornih stuba, prepuštajući svoj raskošni teret blještavoj gužvi u otmjenim salonima grofa de Adelona. Vitezovi i flame, vilenjaci i paževi, redovnici i cvjećarice, miješali su se u veselom plesu. Zrak je bio ispunjen slatkim glasovima i bogatim melodijama; maskenbal se nastavljao u noć, uz obilje glazbe i dobrog raspoloženja.
– Je li Vaša Visost večeras vidjela Lady Violu? – galantni je trubadur upitao vilenjačku kraljicu, koja je klizila dvoranom oslanjajući mu se na ruku.
– Jesam; kako je samo ljupka, i kako tužna! Haljina joj je pametno izabrana, jer se za tje-dan dana udaje za grofa Antonija, kojeg mrzi iz dna duše.
– Kako mu samo zavidim! Evo ga, dolazi, odjeven kao mladoženja, zakrabuljen, naravno. A kad skine krabulju, vidjet ćemo kakav će pogled spustiti na ljupku djevu. Uspio joj se izbo-riti za ruku, ali ne i za srce – odvratio je trubadur.
– Priča se da je zaljubljena u mladoga engleskog slikara, koji opsjeda njezin dom, ali ga njezin otac, stari grof, ne podnosi – rekla je dama, a onda se priključiše plesnim parovima.
Zabava je bila na vrhuncu, kad se pojavi svećenik i mladi par povuče prema niši zaklonje-noj ljubičastim baršunom. Pokaza im da kleknu. Veseli skup istoga trena zanijemi kao grob – tišinu je remetio samo zvuk fontane i šumor nasada naranče, koji su spavali pod mjesečinom. Progovori tada grof de Adelon:
– Dame i gospodo; oprostite mi varku kojom sam se poslužio ne bih li vas okupio ovdje, kako biste svi bili svjedocima vjenčanja moje kćeri. Oče, možete početi s obredom.
Sve su se oči okrenule prema mladencima, a među okupljenim se gostima, uslijed zaprepa-štenja, začu tihi žamor, jer ni mlada ni mladoženja nisu skidali maske. Sva srca obuzeše znati-želja i čuđenje, no pristojnost im je nalagala da šute do kraja obreda. No, čim se obred prima-kao kraju, oko grofa se okupiše radoznali promatrači, zahtijevajući objašnjenje.
– Da mogu, rado bih vam objasnio što se zbilo; znam samo da je za sve kriv kapric moje plahe Viole, kojemu sam se pokorio. A sada, djeco moja, okončajmo predstavu. Skinite mas-ke i primite moj blagoslov.
No, nitko ne pognu koljeno, jer se mladoženja starome grofu obratio tonom koji je zbunio sve prisutne, a maska mu je pala, otkrivajući plemenito lice Ferdinanda Devereuxa, slikara i ljubavnika, dok mu je na grudima, pored zvijezde – znaka engleskoga plemstva – počivala ljupka Viola, blistajući od radosti i ljepote.
– Gospodine, s prezirom ste mi rekli da se za ruku vaše kćeri mogu natjecati tek kad se bu-dem mogao pohvaliti imenom i imutkom bar ravnim onome grofa Antonija. Ja, međutim, nu-dim još više; jer, čak će i vaša častohlepna duša teško odbiti grofa De Devereux i De Vere, kad vam za ruku ove krasne djeve, sad moje žene, ponudi svoje staro ime i beskrajno bogat-stvo.
Stari je grof stajao kao okamenjen; okrenuvši se prema zaprepaštenoj gomili, Ferdinand, s radosnim i pobjedničkim osmijehom, doda: – A vama, otmjeni moji prijatelji, želim da i vaša udvaranja budu okrunjena uspjehom kao i moje, i da svi dobijete ovako krasnu nevjestu, kao što je moja, u beskrajno romantičnom vjenčanju pod maskama.
S. PICKWICK
Što je zajedničko našem klubu i kuli babilonskoj?
To što svako govori svojim jezikom i ne sluša druge
POVIJEST JEDNE BUNDEVE
Davno jednom jedan je seljak u svome vrtu posijao sjeme. Ono je nakon nekog vremena niklo, te se pretvorilo u lozu na kojoj je izraslo mnogo bundeva. U listopadu, kad su sazrele, seljak je ubrao jednu bundevu i odnio je na tržnicu. Kupio ju je prekupac i stavio u svoj du-ćan. Istoga jutra, jedna je mala djevojčica, sa smeđim šeširom na glavi, u plavoj haljini, okru-gla lica i prćasta nosa, ušla u dućan i bundevu kupila svojoj majci. Odteglila ju je kući, razre-zala i skuhala je u velikom loncu; nešto je bundeve zgnječila u pire, i dodala soli i putra, za večeru; ostatku je dodala nešto mlijeka, dva jaja, četiri žlice šećera, muškatni oraščić i nekoli-ko krekera; to je stavila u duboku posudu i pekla dok se nije uhvatila hruskava korica; sutra-dan je ovaj kolač pojela obitelj po imenu March.
T. TUPMAN
Štovani gospodine Pickwick,
Obraćam vam se radi grijeha što ga je zgriješio čovjek imenom Winkle koji pravi nered u klubu jer se smije a ponekad ne napiše svoj članak za ove ugledne novine nadam se da ćete mu oprostiti njegovu aljkavost i dopustiti mu da vam pošalje jednu francusku basnu jer on ne zna pisati iz vlastite glave jer ga čeka jako puno lekcija koje mora naučiti a vrlo malo mozga ubuduće ću se truditi da svoje vrijeme uhvatim za rogove i pripremim rad koji će biti zbilja commy la fo što na francuskom znači kako treba a žurim se jer trčim u školu.
Sa štovanjem N. WINKLE
(Gornje je pismo hrabro i časno priznanje grešaka iz prošlosti. Našem mladom prijatelju preporučamo da prouči pravila interpunkcije)
TUŽNA ZGODA
Prošloga nas je petka uznemirio siloviti potres u našem podrumu, nakon kojega su uslijedi-li krikovi i zapomaganje. Kad smo se, svi skupa, štrcali u podrum, zatekli smo ljubljenog nam predsjednika na podu, jer se – noseći drva za potrebe kućanstva – spotaknuo i pao. Zgrozismo se, suočeni s jezovitim prizorom: padajući, gospodin Pickwick je glavu i ramena zaronio u kabao vode, na svoju muževnu pojavu srušivši pritom bačvicu tekućeg sapuna, te gadno pode-ravši odjeću. Kad smo ga izbavili iz ove opasne situacije, ustanovili smo da nije pretrpio ni-kakve ozljede osim nekoliko modrica; sretni smo što možemo izvijestiti da se sasvim opora-vio.
UREDNIŠTVO
OPĆA ŽALOST
Sa žalošću objavljujemo tužnu vijest o iznenadnom i tajanstvenom nestanku naše voljene prijateljice, gospođe Snješkice Sapić. Ova ljupka i dražesna mačka bila je ljubimica širokog kruga prijatelja koji su je voljeli i divili joj se, jer je njena ljepota privlačila poglede sviju, a njene draži i vrline našle su put do mnogih srca, pa će cijela naša zajednica duboko žaliti za gubitkom ove svoje članice.
Zadnji je put viđena kako sjedi na ulazu promatrajući mesarova kola; plašimo se da ju je kakav grubijan, zadivljen njezinom ljepotom, drsko ukrao. Prošli su tjedni, a njoj ni traga ni glasa, te smo stoga izgubili svaku nadu. O njenu smo košaru zavezali crnu vrpcu, maknuli smo joj zdjelicu, i neprežalno je oplakujemo.
Ražalošćeni prijatelj poslao nam je sljedeći pjesnički dragulj:
TUŽALJKA
za s. šapić
Oplakujemo gubitak ljubimice naše,
Oh, sudbino mrska i kleta!
Jer otišla ona je tiho i sjetno,
zauvijek iz našega svijeta.
Maleni humak gdje mače joj leži
Tu je, pod kestenom našim;
A ona nepokopana tko zna gdje čeka,
Dok duša joj počinak traži.
Prazna joj postelja, i u njoj klupko,
Bez Snješke i oni su mrtvi;
Ne prede više, niti se mazi,
Nit' repićem bijelim vrti.
Druga sad mačka miša nam lovi,
Prljavog, okrutnog lica;
Al' nikad okretno, spretno i lako
Ko veličanstvena pokojnica.
Hude joj šape tapkaju sobom
Gdje nekad Snješka je bila.
Tek frkne na pse koje prije je
Snješka Herojski tukla i grizla.
Krotka je ona, i zbilja se trudi,
No ružna je, eto, zla sreća.
Ne, ne može tebe zamijeniti, maco,
Ljubavi naša vječna.
a. s.
MALI OGLASI
GĐICA ORATORA PLAVČARAPIĆ, poznata po širokom obrazovanju i profiliranim sta-vovima, u subotu će, u klupskim prostorijama, nakon predstave održati svoje slavno predava-nje pod naslovom »Položaj žene«.
TJEDNI SASTANAK održat će se u kuhinjskim prostorijama, u svrhu lekcija kuhanja za mlade dame. Sastanku će predsjedavati Hannah Brown; molimo bez izostanaka.
PRAŠINOBRISAČKO DRUŠTVO će se sastati sljedeće srijede, i u klupskim prostorijama (na katu) organizirati paradu. Uniforma obavezna za sve članove (metla o desno rame). Točno u devet.
GĐA BETH ŠLJIVOKNEDLIĆ za sljedeći tjedan najavljuje novu liniju šešira za lutke. U pitanju je najnovija pariška kolekcija. Preporučaju se predbilježbe.
NOVI KOMAD, koji će nadmašiti sve dosad viđeno na američkim pozornicama, postavlja se na daskama Teatra Shtagaly (Štagalj). Upamtite ime ove napete drame: – Grčki rob ili Konstantin Osvetnik!!
PODSJETNIK
Da S. P. svakoga jutra ne sapuna tako mahnito svoje ruke, ne bi stalno kasnio na doručak.
A. S.-u je zapovijeđeno da ne zviždi na ulici.
T. T. – molim, ne zaboraviti Amyn rubac.
N. W. – nije dozvoljeno cmizdriti samo zato što haljina nema devet volana.
TJEDNO IZVJEŠĆE
Meg – Dobro.
Jo – Loše.
Beth – Vrlo dobro.
Amy – Osrednje.
Kad je Predsjednik završio s čitanjem novina (neka mi čitatelji dopuste tu slobodu da ih uvjerim kako je u pitanju jedan bona fide primjerak jednih novina koje su bona fide djevojke jednom zaista sastavile), uslijedi burni pljesak, a gospodin se Snodgrass javi sa sljedećim pri-jedlogom:
– Gospodine Predsjedniče, gospodo – započeo je, glasom i držanjem kakvi priliče sabor-skom govorniku – želio bih predložiti primanje u klub novoga člana, čovjeka vrlog i ljubaz-nog, koji ovu čast zaslužuje, i koji će na njoj biti duboko zahvalan, te koji će nedvojbeno pri-donijeti duhu našega kluba i književnoj vrijednosti naših novina. Predlažem gospodina Theo-dora Laurencea za počasnog člana P. K. Ma hajde, dajte da ga primimo.
Joina iznenadna promjena tona natjerala je djevojke u smijeh; no, sve su izgledale poprili-čno zabrinute, i ni jedna ne reče ni riječi dok se Jo spuštala prema stolcu.
– Glasovat ćemo – rekao je Predsjednik. – Svi oni koji su za ovaj prijedlog neka kažu »Da«.
Glasni odgovor Snodgrassov bio je, na opće iznenađenje, popraćen jednim tihim odgovo-rom od strane Beth.
– Oni koji su protiv neka kažu »ne«.
Meg i Amy bile su protiv, a gospodin Winkle je ustao, vrlo graciozno, te izjavio: – Ne že-limo dečke; oni samo zbijaju šale i skaču uokolo. Ovo je klub za dame, i mi želimo sačuvati njegovu privatnost i dobar glas.
– Ja se bojim da bi se on smijao našim novinama, i da bi nam se kasnije rugao – primijetio je Pickwick, vrteći među prstima kratki uvojak na čelu, kao što je to uvijek činio u problema-tičnim situacijama.
Opet je skočio Snodgrass, ozbiljno zabrinut. – Gospodine! Dajem vam svoju časnu mušku riječ da Laurie nikad ne bi napravio takvo što. On i sam voli pisati, te će mnogo pridonijeti našemu tjedniku, a nas će spriječiti od pada u pretjeranu sentimentalnost, kako to ne vidite? Mi za njega možemo učiniti tako malo, a on za nas čini tako mnogo, pa smatram da je srdačna ponuda da nam se pridruži najmanje što mu možemo pružiti, ako je on uopće prihvati.
Ova spretna aluzija na koristi od Lauriejevih priloga podigla je Tupmana na noge, koji se po tom pitanju očito bio čvrsto odlučio.
– Da, moramo to učiniti, bez obzira na strah. Ja kažem, neka dođe, a može i njegov djed, ako želi.
Ova vatrena rečenica iz Bethinih usta naelektrizirala je klub, a Jo je ustala i prišla joj ruko-vati se, u znak potpore i odobravanja. – A sada, glasujmo još jednom. Sjetite se da je u pitanju naš Laurie i recite »Da!« – kliknuo je Snodgrass uzbuđenim glasom.
– Da! da! da! – u isti su čas odvratila tri glasa.
– Odlično! Bog vas blagoslovio! A sad, budući da »vrijeme uvijek valja uhvatiti za rogo-ve«, kako je to primijetio Winkle, dozvolite mi da vam predstavim našeg novog člana – i, na zaprepaštenje ostatka kluba, Jo je naglo otvorila vrata ormara i pokazala im Laurieja koji je sjedio na staroj vreći, zacrvenjen, jedva se susprežući da ne pukne u smijeh.
– Ti vraže! izdajico! Jo, kako si mogla? – vikale su tri djevojke, dok je Snodgrass pobjed-nički privodio svoga prijatelja a onda istoga časa stvorio – niotkud – još jednu stolicu i klups-ku značku.
– Vaša je zločesta hladnokrvnost nevjerojatna – započe gospodin Pickwick, pokušavajući se strašno namrštiti, no uspijevajući proizvesti samo prijateljski osmijeh. Novi je član, među-tim, bio dorastao prilici, te je, ustajući sa zahvalnošću pozdraviti predsjedavajućega, šarman-tno započeo: – Gospodine Predsjedniče, drage dame, pardon, draga gospodo, dopustite mi da se predstavim. Ja sam Sam Weller, vrlo skromni klupski sluga.
– Izvrsno! Izvrsno! – vriskala je Jo, lupajući drškom stare tave na koju se naslanjala.
– Mog odanog prijatelja i plemenitog zaštitnika – nastavio je Laurie, mahnuvši rukom u Joinu smjeru – koji me večeras tako laskavo predstavio, nemojte kriviti za ovu večerašnju lukavu smicalicu. Ja sam je isplanirao, a ona je pristala tek nakon mnogo nagovaranja.
– Hajde, hajde, ne preuzimaj na sebe baš svu krivnju; znaš da sam ja predložio ormar – u riječ mu je upao Snodgrass, koji je beskrajno uživao u ovoj šali.
– Ne obraćajte pažnju na njezine riječi. Ja sam odgovoran, gospodine – kazao je novi član, wellerovski se naklonivši gospodinu Pickwicku. – No, časti mi, nikad više neću napraviti niš-ta slično, te ću se posvetiti samo i isključivo interesima ovoga besmrtnog kluba.
– Tako je! Tako je! – vriskala je Jo, lupajući drškom tave kao da je cimbal.
– Još! Još! – dodale su Winkle i Tupman, dok je Predsjednik dobrostivo kimao glavom.
– Htio bih samo reći da sam, kao skromni znak zahvalnosti za čast koja mi je ukazana, a u svrhu poticanja prijateljskih odnosa među susjednim državama, postavio poštanski sandučić u živici, u donjem uglu, kod vrta; to je jedno dobro i prostrano zdanje, s lokotom na vratima, prava zgoda za razmjenu pisama i drugih pošiljki između muškaraca, – i žena, dopustite li mi ovaj izraz. U pitanju je zapravo stara kućica za čiope, no ja sam ugradio vrata i na krovu nači-nio prorez, kroz koji mogu proći mnoge važne stvari, i tako nam uštedjeti dragocjeno vrijeme. Stanu pisma, rukopisi, knjige i maleni zavežljaji, a posebno je zgodno, smatram, to što će svaka država imati svoj ključ. Dopustite mi da vam pokažem klupski ključ; hvala vam mnogo za iskazanu naklonost – pod je vaš.
Veliki je pljesak popratio trenutak kad je gospodin Weller na stol položio ključić; no, kad se pljesak utišao, stara je tava i dalje lupala i letjela zrakom, pa je još neko vrijeme prošlo prije konačne uspostave reda. Uslijedila je oduža diskusija, a svaki je govornik bio neuobiča-jeno dobar, jer su se svi željeli pokazati u najboljem svjetlu, pp je sastanak bio neobično živa-han, te se okončao vrlo kasno, raspustivši se tek nakon tri glasna »hura« za novoga člana.
Ni jedan član nikad nije požalio pristupanje Sama Wellera Pickwickovu Klubu, jer teško da bi i u kom drugom našli tako odana, pristojna i srdačna člana. Bez dvojbe je u sastanke unio duha, a novine obogatio određenim »tonom« jer su se njegove slušačice grčile od smije-ha, a prilozi mu bijahu izvrsni – i domoljubni, i klasični, i komični, i dramski, nikad sentimen-talni. Jo ga je smatrala ravnim Baconu, Miltonu ili Shakespeareu; te je po uzoru na njega pre-pravljala vlastite tekstove, što je, bar po njezinu mišljenju, donosilo dobre rezultate.
P. S. se pokazao institucijom od kapitalnoga značenja i čudesno je cvao, jer je kroz njega prolazilo toliko neobičnih stvari kao i kroz pravu poštu. Tragedije i kravate, poezija i kiseli krastavci, sjemenje za vrt i duga pisma, note i paprenjaci, gumice, pozivnice, ljutite notice i lutke. Stari je gospodin volio zabavne stvari, pa je uživao u slanju neobičnih paketića, tajan-stvenih poruka i smiješnih brzojava; a njegov je vrtlar, podlegnuvši Hanninim čarima, preko Jo slao prava pravcata ljubavna pisma. Kako su se samo smijali kad se pročulo za tajnu, ni ne sanjajući koliko će samo ljubavnih pisama sljedećih godina proći kroz taj sandučić.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
GLAVA 11
EKSPERIMENTI
– Prvi lipnja; Kingovi sutra odlaze na more, a ja sam slobodna! Tri mjeseca praznika! Ka-ko ću samo uživati! – uskliknu Meg jednog toplog dana, vrativši se kući i zatekavši Jo ispru-ženu na sofi, u neobično iscrpljenom stanju, dok joj je Beth skidala prašnjave cipele, a Amy svima pravila osvježavajuću limunadu.
– Teta March je otišla danas, sreća moja! – reče Jo. – Bila sam u smrtnom strahu da će me pozvati da pođem s njom, jer, da jest, morala bih to shvatiti kao obavezu. No, u Plumfieldu je, kao što znate, zabavno kao na groblju, pa mi je draže ovako. Dok smo je otpremali, bila je strašna gužva, a ja sam se kočila svaki put kad bi me oslovila, jer sam se žurila da što prije završimo, pa sam zato bila neuobičajeno ljubazna i vrijedna, a bilo me strah da me na koncu ipak neće htjeti pustiti od sebe. Cvikala sam sve dok se nije smjestila u kočiju. Posljednji me užas dočekao kad je, već se odvozeći, iz kočije promolila glavu i zaustila: »Josyphine, hoćeš li?« Nisam čula što je rekla, jer sam se sramotno okrenula i pobjegla; zbilja sam trčala sve dok nisam zamaknula iza ugla. Tek tad sam se osjetila na sigurnom.
– Jadna Jo! Uletjela je kao da je progone medvjedi – reče Beth, majčinski masirajući ses-trine noge.
– Teta March prava je voluharica, jel' da? – primijetila je Amy, kritički kušajući svoj prip-ravak.
– Misliš valjda vampirica, a ne bezrepi miš; nije važno; prevruće je za cjepidlačenje o jezi-ku – mrmljala je Jo.
– Što ćete raditi preko praznika? – upitala je Amy, obzirno mijenjajući temu razgovora.
– Spavat ću dokasno i ništa neću raditi – odgovorila je Meg, iz dubine stolice za ljuljanje. – Cijelu sam zimu ranom zorom iskakala iz kreveta, dan za danom crnčeći za nekog drugog; zato ću se sada odmoriti i uživati samo za sebe.
– Hm! – reče Jo – meni ne odgovara takva cjelodnevna pospanost. Složila sam si hrpu knjiga, te ću sve slobodno vrijeme provesti čitajući na svome lijegalu, na staroj jabuci, i zez...
– Bez zezanja, molim! – upozorila ju je na jezičnu nečistoću Amy, vraćajući joj milo za drago, za vampire.
– Dobro, tada ovako – zabavljat ću se s Lauriejem, koji je ionako veliki zafrkant.
– Beth, a da i nas dvije neko vrijeme prestanemo s učenjem, i da se cijelo vrijeme igramo, kao što to kane djevojke? – predloži Amy.
– Pa, u redu, ako se s tim složi majka. Želim uvježbati neke nove pjesme, i moram opremiti svoju dječicu za ljeto; grozno su neuredna, i hitno im treba ljetna odjeća.
– Možemo li, majko? – upita Meg, okrećući se prema gospođi March, koja je u svome kutu sjedila i šivala.
– Uzmite tjedan dana za taj svoj eksperiment i provjerite kako vam ide. Mislim da ćete već u subotu uvečer shvatiti da je isključivo zabava bez ikakva posla jednako loša kao i isključivo posao bez zabave.
– Oh, ne, ne! Bit će to krasno, sigurno – rekla je Meg, samozadovoljno.
– Predlažem zdravicu, kako bi to rekao moj kompanjon Zgubidan Dangubić. Za vječni uži-tak, a protiv crnčenja – kliknula je Jo s čašom u ruci, dok je limunada obilazila već drugi krug.
Veselo su je popile i eksperiment je otpočeo leškarenjem koje je potrajalo ostatak dana. Sutradan Meg nije ustala sve do deset; ipak, nije joj se svidio samotnički doručak, a soba je izgledala neurednom i pustom, jer Jo nije promijenila vodu u vazama s cvijećem, Beth nije obrisala prašinu, a Amyne su knjige ležale razbacane po cijeloj prostoriji. Samo je »Marmeein kutak« bio pospremljen, kao i obično, pa je tu sjela »odmoriti i malo čitati«, što je značilo zijevati i maštati kakve bi lijepe ljetne haljine mogla kupiti od svoje plaće. Jo je jutro provela na rijeci, s Lauriejem, a poslijepodne čitajući »Veliki, veliki svijet« i plačući nad njim, gore, na jabuci. Beth je započela s prekopavanjem velikog ormara, u kojemu je stanovala njena obitelj; no, umorila se puno prije nego što je okončala potragu, pa je ovu neobičnu kuću za lutke ostavila u potpunom neredu, okrenuvši se klaviru i uživajući u činjenici da ne mora prati sude. Amy je uredila svoju sjenicu, odjenula najbolju bijelu haljinu, očešljala kovrče i sjela crtati, nadajući se da će je netko primijetiti i raspitati se tko je ta mlada umjetnica. Budući da se nitko nije pojavio, osim znatiželjnog vilinkonjica koji je sa zanimanjem promotrio njen rad, otišla je prošetati, uhvatio ju je pljusak, pa se kući vratila mokra od glave do pete.
Za vrijeme čaja usporedile su doživljaje, složivši se da su provele prekrasan, iako neobično dug dan. Meg, koja je poslijepodne obilazila trgovine i kupila »slatki plavi muslin« otkrila je – već iskrojivši haljinu – da se ne da prati, što ju je donekle razljutilo. Jo je, veslajući, ogrebla nos, a od previše čitanja počela ju je boljeti glava. Beth se je brinula zbog nereda u ormaru i zbog teškoća da odjednom nauči tri-četiri pjesme, a Amy je gorko žalila nad štetom na haljini, jer je sutradan bila pozvana na domjenak kod Katy Brown, pa sad nije imala što obući, kao jadna Flora McFlimsy. No, bile su to sitnice, te su pred majkom izjavile da im eksperimenti-ranje sjajno polazi za rukom. Ona nije rekla ni riječi, samo se nasmijala i uz Hanninu pomoć uradila nužno, pa je kuća opet bila lijepa, a kotačići u stroju domaćinstva okretali su se glatko, i bez smetnji. Bilo je nevjerojatno kakvo je čudno i neugodno stanje stvari proizveo proces »odmaranja i zabavljanja«. Dani su postajali sve duži i duži; vrijeme se mijenjalo, a s njim i raspoloženje; sve je opsjeo osjećaj nekakva nemira, pa je Sotona besposlenim rukama s lako-ćom povjerio mnogo zločestoća. Kao vrhunac luksuza, Meg je otpočela sa šivanjem. Uskoro je, međutim, shvatila da joj se vrijeme vuče sporije no ikad, pa je počela rezuckati sašiveno i kvariti ga, sve trudeći se uliakati odjeću a la Moffat. Jo je čitala dok je nisu izdale oči, pa su joj tako prisjele knjige; zbog svega se ovoga dodatno uzvrtjela, posvađavši se čak i s dobrodu-šnim Lauriejem; tako obeshrabrena, u jednome je trenutku čak očajnički zažalila što nije otiš-la s tetom March. Beth je bila prilično dobro, jer je stalno zaboravljala zakon »samo igra, bez rada« pa se polako vraćala starom načinu života, ispunjenu obavezama. Ipak, nešto je u zraku i na nju djelovalo, pa je i njena smirenost bila vidljivo narušena; do te mjere, štoviše, da je jednom prilikom zbilja protresla jadnu malu Joannu, rekavši joj da je »zločestica«. Amy je prošla najgore, jer nije imala prevelikog izbora; i tako, kad bi je sestre ostavile da se sama zabavi i pobrine za sebe, brzo je shvaćala da je njezino izobraženo i velevažno malo ja zapra-vo veliki teret. Nije voljela lutke; bajke su joj bile djetinjaste, a nije mogla crtati baš sve vri-jeme. Čajanke nisu bile nešto posebno, ni izleti, osim oni dobro organizirani. – Kad čovjek ima otmjenu kuću, prepunu krasnih djevojčica, ili kad putuje, takvo je ljetovanje divno; no, ostati kod kuće s tri sebične sestre i odraslim dječakom previše je čak i za Boazovo strpljenje – prigovorila je gđica Krivo-Ime-Kriva-Riječ, nakon samo nekoliko dana uživanja, frktanja i dosade.
Ni jedna nije željela otvoreno priznati da im je dosta eksperimentiranja; no, u petak je na-večer svaka u sebi priznala da joj je drago što je tjedan na izmaku. Želeći da im ova lekcija ostane u pamćenju, duhovita gospođa March odlučila je svoj test okončati na odgovarajući način: u subotu je Hanni dala slobodno, a djevojke pustila da u potpunosti uživaju u rezulta-tima igre.
Kad su u subotu ujutro ustale, u kuhinji nije bilo vatre, u blagovaonici doručka, u kući majke.
– Za Boga miloga! Sto se dogodilo? – vrisnula je Jo, unezvjereno gledajući oko sebe.
Meg se ustrčala uza stube, te se uskoro vratila, s izrazom olakšanja i čuđenja na licu, i kao malko posramljena.
– Majka nije bolesna, samo je jako umorna, pa kaže da će cio dan ostati u sobi, i da mi na-pravimo što treba, što bolje možemo. To mi baš ne sliči na nju, ali kaže da joj je ovaj tjedan bio strašno naporan, i da zato ne rogoborimo, već se same pobrinemo za sebe.
– To nije teško i kao zamisao mi se jako sviđa; zapravo već gorim od želje da nešto radim – odnosno, znate, za nekom novom zabavom – brzo je dodala Jo.
Malo posla svima im je bilo dobrodošlo, te su ga se primile poletno i s puno volje. Ali, nije prošlo dugo a već su shvatile smisao Hannine poslovice da »vodit' kuću nije šala«. U smočni-ci je bilo mnogo hrane, pa su Meg i Jo učas spremile doručak, a Beth i Amy postavile stol, čudeći se pritom zašto se posluga žali na težak posao.
– Odnijet ću doručak gore, majci, iako je rekla da na nju ne moramo misliti, jer će se sama pobrinuti za sebe – reče Meg, koja je, za čajnikom, predsjedala doručkom kao kakva matrona.
Tako doručak bi serviran na platicu i odnesen na kat, i to s kuharičinim pozdravima, prije nego što se i jedna latila jela. Čaj je bio jako gorak, omlet zagoren, a lepinjice posute sodom bikarbonom; ipak, gospoda March je sa zahvalnošću dočekala ovaj objed, te mu se – kad je Jo za sobom zatvorila vrata – od srca nasmijala.
– Jadnice male, bit će im teško, ali se neće previše izmučiti. Neka im ovaj dan bude škola za ubuduće – reče samoj sebi, vadeći ukusniju hranu kojom se još prije opskrbila, bacivši prethodno nejestiv doručak, a da pritom nije povrijedila ničije osjećaje – mala majčinska pre-vara, nikom na štetu.
Prizemlje je za to vrijeme odjekivalo od prosvjeda, a glavna je kuharica očajavala nad promašajem. – Bez brige, ja ću spremiti ručak i poslužiti ga; ti budi gospoda, čuvaj ruke, pos-jećuj prijateljice i zapovijedaj mi – rekla je Jo, čija su kulinarska znanja bila još siromašnija od Meginih.
Ta je ljubazna ponuda s oduševljenjem prihvaćena, pa se Margaret povukla u salon, koji je nabrzinu pospremila, skrivši smeće pod sofu i navukavši zastore da se ne vidi prašina. Jo, savršeno uvjerena u svoje kuharske moći, a želeći izgladiti svađu, u sandučiću je Laurieju istog trena ostavila pozivnicu za ručak. ,
– Bolje da najprije vidiš što imaš, prije nego pozoveš društvo na objed – reče Meg, kad ju je obavijestila o ovom dobronamjernom ali nepromišljenom činu.
– Oh, ima usoljene govedine, i puno krumpira; a kupit ću šparoge, i jastoga, »da zasladi-mo«, rekla bi Hannah. Imamo salate, ne znam točno kako se pravi, ali vidjet ću u kuharici. Za desert sam mislila kremu od badema i jagode; i kava, naravno, želimo li djelovati otmjeno.
– Ne iskušavaj previše toga, Jo, jer od svega što si dosad skuhala bili su jestivi samo pap-renjaci i bombončići od melase. Perem ruke od ovog ručka; budući da si samovoljno pozvala Laurieja, ti se onda i pobrini za njega.
– Od tebe ne tražim ništa osim da se družiš s njim i da mi pomogneš oko kreme. Ako zap-nem, dat ćeš mi savjet, jel da? – pomalo ju je uvrijeđeno upitala Jo.
– Dobro, ali ni ja ne znam mnogo, osim oko kruha i još par sitnica. Bolje pitaj majku prije nego išta naručiš – mudro joj je odgovorila Meg.
– Naravno, pa nisam luda – i Jo nesta, srdeći se zbog sestrine sumnje u njezine sposobnos-ti.
– Uzmi što želiš i ne uznemiravaj me; idem van na ručak i ne mogu voditi brigu o onome što se zbiva kod kuće – rekla je gospoda March, kad joj je Jo došla posavjetovati se. – Nikad nisam posebno voljela vođenje kućanstva, pa danas uzimam slobodno – čitat ću, pisati, ići u posjete i zabavljati se.
Bilo je izuzetno neobično vidjeti inače uvijek zaposlenu majku kako se ugodno ljulja u svome stolcu i već ranim jutrom čita, pa je Jo imala osjećaj da se radi o nekakvoj prirodnoj nepogodi; pomračenje sunca, potres ili erupcija vulkana bili bi joj podjednako strani kao i majka koja se odmara.
– Nekako ništa nije na svome mjestu – promrmljala je za sebe, silazeći niza stube. – Eno, Beth plače; to je siguran znak da nešto s ovom obitelji nije u redu. Ako je za to Amy kriva, smjesta ću je istući.
Izbezumljena, Jo se sjurila u salon i zatekla Beth kako plače nad Pipom. Pip je bio kanari-nac, koji je sad mrtav ležao u krletki, patetično ukočenih pandžica, kao da prosi hranu, jer od gladi je i uginuo.
– Ja sam kriva – zaboravila sam ga – vidi, nema ni kapi vode, ni zrna hrane – oh, Pip! oh, Pip! Kako sam samo mogla biti tako okrutna – plakala je Beth, uzevši jadnika na dlan i poku-šavajući ga oživiti.
Jo je zirnula u poluotvoreno oko, popipala mu srce i, shvativši da je sasvim ukočen i hla-dan, odmahnula glavom. Za lijes ponudi svoju kutiju od domina.
– Stavi ga u pećnicu, možda će oživjeti kad se zgrije – s nadom reče Amy.
– Uginuo je od gladi, i neću ga peći, ovako mrtvog. Napravit ću mu pokrov i položiti ga u grob; i nikad više neću imati drugu pticu, nikad, Pipe moj! jer ni tebe nisam bila zaslužila – mrmljala je Beth, sjedeći na podu s pticom na dlanu.
– Pogreb ćemo obaviti danas poslije podne, sve četiri. Hajde, ne plači, Bethy; grozno je to što se desilo, no ovoga tjedna ništa nam ne ide od ruke, a Pip je u našem eksperimentu najgore prošao. Napravi mu pokrov i položi ga u moju kutiju; nakon objeda ćemo mu organizirati lijepi mali sprovod – reče joj Jo, već malko umorna od toliko obavljena posla.
Ostavivši ostale da tješe Beth, otišla je u kuhinju, koja se nalazila u obeshrabrujućem sta-nju potpunog nereda. Navukavši veliku pregaču, bacila se na posao, i baš je poslagala suđe za pranje kad je shvatila da se vatra ugasila.
– Krasno! – promrsila si je u bradu, bučno otvorivši vrata peći i bijesno razgrnuvši žeravi-cu.
Ponovo naloživši vatru, skočila je do tržnice, dok se zagrije voda. Šetnja joj je popravila raspoloženje, te je, laskajući si na uspješnom cjenkanju, otkaskala kući, iako je kupila vrlo mladoga jastoga, vrlo stare šparoge i dvije kutije kiselih jagoda. Kad je sve raščistila, već je bilo vrijeme ručku. Peć se usijala. Hannah je bila umijesila kruh i ostavila tijesto da se diže, a Meg ga je ujutro premijesila, ostavila ga u pećnici da se opet digne, i na to potpuno zaboravi-la. Upravo je zabavljala Sallie Gardiner kad se otvoriše vrata salona, a na njima se pojavi bra-šnjavi, umrljani, zajapureni i raščupani lik, kiselo zahtijevajući odgovor na pitanje:
– Je li kruh dovoljno narastao ako se prelijeva preko ruba plitice?
Sallie se počela smijati, no Meg je samo kimnula i digla obrve što je to više mogla, pa je brašnjava utvara nestala iz salona, i u pećnicu bez odlaganja smjestila prekislo tijesto. Nedugo potom gospođa March je izašla, virnuvši prije toga provjeriti kako se stvari odvijaju, te utje-šivši Beth, koja je sjedila i krojila pokrov, dok je ljubimac dostojanstveno ležao u kutiji za domina. Kad je sivi šešir zamaknuo iza ugla, djevojke obuze čudan osjećaj bespomoćnosti; a potom očaj, kad se nekoliko minuta kasnije pojavila gđica Crocker, izjavivši da je došla na ručak. Ova jedama bila mršava, žuta, oštronosa usidjelica, znatiželjnih očiju, koja je u sve zabadala nos i ogovarala sve oko sebe. Djevojke je nisu voljele, ali su iz pristojnosti prema njoj bile ljubazne, jer je bila stara i siromašna, a bez prijatelja. Zato joj je Meg privukla stolac za ljuljanje, te je pokušala razonoditi, dok je ova neprestance postavljala pitanja, kritizirala sve i sva, te ogovarala poznate.
Nema tih riječi koje mogu opisati Joinu tjeskobu, svakojake doživljaje i mučan rad toga ju-tra. Ručak koji je pripremila postao je predmet sveopćeg smijeha. Plašeći se tražiti dodatne savjete, skuhala je planirano što je bolje znala i umjela, shvativši naposljetku da za kuhanje nije dovoljna samo energija i dobra volja. Šparoge je kuhala sat vremena na jakoj vatri, žalos-no utvrdivši da su se glave raskuhale, dok su stabljike bile tvrde no ikad. Kruh je zagorio, jer ju je salatni umak tako razbjesnio da je zaboravila na sve drugo, sve dok na koncu nije shvati-la da je umak nepopravljivo nejestiv. Jastog je stajao na stolu kao skrletna misterija, no lupala ga je čekićem i navlačila tamo-amo sve dok ga nije oslobodila ljuske i onako malenog skrila u lišće salate. Za krumpir nije imala puno vremena, jer šparoge nisu smjele čekati, pa je na kon-cu bio napol prijesan. Krema od badema bila je grudičasta, a jagode su se pokazale zelenije nego što su izgledale, jer su ih na tržnici bili spretno »zakamuflirali«.
– Pa, nek' jedu govedinu, kruh i maslac, ako su tako gladni; krivo mi je samo što sam si up-ropastila cijelo jutro – razmišljala je Jo, zazvonivši zvoncem za ručak pola sata kasnije nego obično. Crvena od vrućine, izmučena i obeshrabrena, kritički je odmjeravala gozbu koju je spremila za Laurieja, navikla na svakovrsnu eleganciju, i gđicu Crocker, čije će radoznale očice primijetiti svaku pogrešku a lajavi jezik izvijestiti cio grad.
Dok su se jela redala, kušana pa ostavljena po strani, jadnoj je Jo došlo da se skrije ispod stola; Amy je hihotala, Meg se usplahirila, gđica Crocker je stiskala usne a Laurie je iz sve snage pričao i smijao se, ne bi li spasio svečanost. Jo se uzdala u voće, koje je bila dobro pos-ladila, i uz koje je išao vrč bogatog vrhnja. Vreli su joj se obrazi malo ohladili i duboko je udahnula – na stolu su se pojavili lijepi stakleni tanjurići i svi su zadivljeno promatrali ruži-časte otočiće koji su plutali u moru vrhnja. Gđica Crocker prva ih je probala, stresla se, te pošla za vodom. Jo, koja je odbila, plašeći se da neće biti dovoljno za sve, jer se količina ja-goda nakon čišćenja žalosno smanjila, pogledala je Laurieja, koji je muški nastavio s jelom, iako su mu se usta stiskala, a oči nije skidao s tanjura. Amy je obožavala poslastice, pa je po-čela s prepunom žličicom, nakon čega je skrila lice u ubrus i odjurila od stola.
– Oh, što je? – vrisnula je Jo, drhćući.
– Sol umjesto šećera, kiselo vrhnje – odgovorila joj je Meg, s tragičnom gestom.
Jo zastenja i klonu u stolcu, sjetivši se da je na kraju još jednom posula jagode iz jedne od dviju bočica na stolu, i da je mlijeko zaboravila staviti u hladnjak. Pocrvenjela je do ušiju, i bila na rubu plača kad joj se oči susreše s Lauriejevim pogledom, koji je blistao od smijeha, iako se svojski trudio obuzdati ga. Odjednom joj na pamet pade smiješna strana cijele stvari, pa se poče smijati dok su joj se suze slijevale niz obraze. Tako i svi drugi, čak i Krekerica, kako su djevojke zvale staru damu, pa je nesretni ručak okončao sretno, s kruhom i maslacem, maslinama i smijehom.
– Nisam dovoljno pribrana da sad ovo raščistim, pa ćemo se prvo malo uozbiljiti pogrebom – reče Jo kad su počeli ustajati od stola. Gosporđa Crocker već je bila na vratima, trčeći dru-gim poznatima prepričati što se dogodilo za stolom u kući March.
Uozbiljili su se, zbog Beth; Laurie je pod nasadima paprati iskopao grob, u koji je uplaka-na gospodarica položila malog Pipa, pokrivši ga mahovinom, dok je na kamen s epitafom bio položen vijenac od ljubica i mišjakinje. Epitaf je bila sastavila Jo, mučeći se s ručkom:
Ovdje leži Pip March,
Umro je lipnja sedmog;
Voljeti tako nećemo
Kanarinca ni jednog.
Poslije obreda Beth se povukla u svoju sobu, izmučena žalošću i jastogom. No, nije imala gdje počinuti jer su kreveti bili nenamješteni, pa joj je bol u dobroj mjeri splasnula od zrače-nja jastuka i zatezanja plahti. Meg je pomagala Jo počistiti ostatke fešte, što im je uzelo pola poslijepodneva, i nakon čega su bile tako umorne da su se složile da za večeru služe samo čaj i prepečenac. Laurie je iz čistoga milosrđa odveo Amy u vožnju, jer je kiselo vrhnje na nju imalo poguban učinak. Kad se gospođa March vratila kući, zatekla je tri starije kćeri zasuka-nih rukava, a pogled koji je bacila na ormar odavao je uspjeh bar jednog dijela eksperimenta.
Prije nego što su se kućanice uspjele odmoriti, u posjet se navratilo nekoliko ljudi, pa su bi-le u gužvi kako bi ih dostojno dočekale; valjalo je skuhati čaj i obaviti kojekakve posliće, a trebalo je štošta okrpati, i to smjesta, jer su šivanje do zadnjeg časa ostavljale po strani. Kad je pala noć, vlažna i mirna, jedna po jedna pristizale su na verandu gdje su cvali lipanjski pu-poljci, i svaka bi, sjedajući, jeknula i uzdahnula, od muke i umora.
– Kakav grozan dan! – poče Jo, prva, kao i obično.
– Prošao je brže no inače, ali je bio tako neugodan – dopuni je Meg.
– Kao da nismo kod svoje kuće – doda Amy.
– Ni ne može nam biti kao kod kuće, bez Marmee i Pipa – uzdisala je Beth, suznih očiju gledajući praznu krletku.
– Tu je majka, zlato moje, i sutra ćeš dobiti novu pticu, ako je želiš.
Govoreći, gospođa March im je prišla i zauzela svoje mjesto među djevojčicama, a izgled joj je odavao da ni njezini praznici nisu bili ništa ugodniji od njihovih.
– Jeste li zadovoljne svojim eksperimentom, djevojke, ili želite još jedan tjedan? – upitala ih je; Beth se već bila prignijezdila uz nju, a ostale su joj se okrenule, sad već mnogo radosni-jih lica, kao što se cvijeće okreće prema suncu.
– Ja ne želim! – bez oklijevanja je zagrmila Jo.
– Ni ja – odjekivale su ostale.
– Mislite, znači, da je bolje imati i neke dužnosti, i živjeti malo i za druge, je V tako?
– Ljenčarenje i zafrkancija se ne isplate – primijetila je Jo, odmahnuvši glavom. – Već sam umorna od toga, i želim se latiti nekoga posla, iz ovih stopa.
– Možda bi mogla naučiti spremati neka jednostavna jela; to je korisno, i nešto što bi svaka žena trebala znati – reče gospoda March, glasno se nasmijavši na samu pomisao o Joinu ruč-ku, jer je usput srela gospođu Crocker, koja joj je sve ispričala.
– Majko, pa ti si otišla i ostavila nas nasamo samo zato da vidiš kako ćemo se snaći? – vri-snu Meg, koja je još ujutro posumnjala na ovakvu strategiju.
– Da; željela sam vam pokazati da je ugoda svih nas moguća samo ako svaka pošteno od-radi svoj dio posla. Dok smo Hannah i ja radile za vas, lijepo vam je išlo, iako ne mislim da ste bile pretjerano sretne i ljubazne; pa mi je palo na pamet da bi vam mala lekcija mogla po-kazati kako stvari izgledaju kad svatko misli samo na sebe. Zar se ne osjećate bolje kad po-mažete jedna drugoj i imate određene dužnosti nakon kojih vam odmor nešto doista znači, te ove dužnosti strpljivo podnosite kako bi nam dom svima bio lijep i ugodan?
– Istina, majko, istina! – vikale su djevojčice.
– Tada poslušajte moj savjet i uprtite opet svoje malo breme; jer, iako nam se ponekad ovo breme može učiniti teškim, ono je korisno. Učeći ga nositi, ono nas prosvjetljuje. Rad nas ispunjava, a ima ga za sve; on nas drži podalje od dosade i zloće, dobar je za zdravlje i raspo-loženje, te nam pruža osjećaj moći i nezavisnosti bolje no ikakve haljine ili novac.
– Radit ćemo kao pčele, i to od srca, vidjet ćeš! – reče Jo. – Cijele ću praznike učiti kuhati, to će mi biti zadatak; i moj sljedeći ručak bit će pravi uspjeh.
– Ja ću ocu sašiti nekoliko košulja, umjesto da ti to radiš, Marmee. To mogu i hoću, iako baš ne ljubim šivanje; bit će to bolje nego da prebirem po svojim stvarima, koje su dovoljno lijepe takve kakve jesu – rekla je Meg.
– Ja ću svaki dan učiti, i neću se toliko baviti lutkama i glazbom. Glupa sam, i zato bih tre-bala učiti, a ne igrati se – odlučila je Beth, dok je Amy slijedila njen primjer, junački izjavivši: – Ja ću učiti raditi rupice na košuljama, i paziti kako govorim.
– Vrlo dobro! Tada sam zadovoljna eksperimentom, i čini mi se da ga nećete morati po-navljati; samo nemojte poći u drugu krajnost i raditi kao robovi. Imajte vremena i za rad i za igru; neka vam svaki dan bude i koristan i ugodan; iskoristite svoje vrijeme i tako dokažite da shvaćate njegovu vrijednost. Tada će vam mladost biti lijepa, u starosti ćete manje žaliti za propuštenim, a život će vam biti uspješan, unatoč siromaštvu.
– Upamtit ćemo, majko! – I jesu.
GLAVA 12
LOGOR LAURENCEOVIH
Beth je bila poštarica, jer je, provodeći većinu vremena kod kuće, mogla redovito obavljati tu dužnost, te je iskreno voljela svoju dnevnu zadaću otključavanja vratašaca i raznošenja pošte. Jednoga lipanjskog dana došla je punih ruku, pa je, kao prava poštarica, krenula kućom raznijeti pisma i paketiće.
– Tvoj buketić, majko! Laurie ne zaboravlja – viknu, stavljajući svježi rukovet u vazu na stolu u »Marmeenu kutku«, vazu koju je tankoćutni mladić redovito opskrbljivao svježim cvijećem.
– Gđice Meg March, pismo i rukavica – nastavila je Beth, ispostavljajući rečeno sestri, ko-ja je sjedila pored majke i rubila manžete.
– Čekaj, pa ostavila sam par, a ovdje je samo jedna – reče Meg, promatrajući sivu pamuč-nu rukavicu. – Da drugu možda nisi ispustila u vrtu?
– Ne, sigurno nisam; u sandučiću je bila samo jedna.
– Ne volim imati rasparene rukavice! Nema veze, već ću naći drugu. Moje je pismo prije-vod one njemačke pjesme koja mi se svidjela; pretpostavljam da ju je preveo gospodin Broo-ke, jer ovo nije Lauriejev rukopis.
Gospođa March pogleda Meg, koja je izgledala vrlo lijepo u kariranoj jutarnjoj haljini, sa sitnim kovrčicama što su joj se mreškale oko čela, kao prava žena, sjedeći i šivajući za radnim stolićem, prepunim urednih bijelih klupčića; nesvjesna majčinih misli, šivala je i pjevušila dok su joj prsti letjeli nad platnom, u mislima što su vrvjele djevojačkim maštarijama nevinim i svježim poput maćuhica za njenim pojasom, pa se gđa March morala zadovoljno nasmijati.
– Dva pisma za doktora Joa, jedna knjiga i smiješan stari šešir. Zauzeo je cijeli sandučić i još izvirio van – reče Beth, smijući se, ušavši u radnu sobu u kojoj je Jo nešto pisala.
– Laurie je pravi lukavac! Rekla sam mu da bih voljela da su u modi veći šeširi, zato što mi ovako izgori lice. On je rekao: »Kakve veze ima moda? Nosi veliki šešir ako ti tako više od-govara!« Rekla sam mu da bih nosila veći šešir da ga imam, i sad mi je on poslao ovaj, da me iskuša; baš ću ga nositi, iz vica, i da njemu pokažem da me nije briga za modu.
Objesivši staromodni šešir na Platonovo poprsje, poče čitati pisma. Od majčina se pisma zacrvenjela i zasuzile su joj oči, jer je kazivalo sljedeće:
Draga moja,
Pišem ti ovo pisamce, jer ti želim reći s koliko samo zadovoljstva promatram tvoje napore da obuzdaš svoju narav. Ne govoriš ništa o iskušenjima, pogreškama, uspjesima, pa možda misliš da ih nitko ne primjećuje osim Prijatelja za čiju pomoć svakodnevno moliš, o čemu zorno svjedoče izlizane korice tvoga vodiča, no i ja sve to vidim, i od srca vjerujem u iskre-nost tvoje odluke, jer je već urodila plodom. Samo nastavi tako, draga, strpljivo i hrabro, i znaj da nitko ne suosjeća s tobom tako brižno kao tvoja Majka.
– Kako je to dobro! Kakvi milijuni, kakve hvale. Oh, Marmee, trudim se, tako se trudim! I nastavit ću, neću se umoriti, jer imam tebe.
Spustivši glavu u ruke, Jo je s nekoliko suza radosnica pokvasila roman pred sobom, jer je uistinu smatrala da nitko ni ne vidi ni ne cijeni njene napore da se popravi, pa je ova potvrda bila dvostruko dragocjena, dvostruko ohrabrenje – jer je nije očekivala, i jer je dolazila od osobe koju je najviše cijenila. Osjećajući se snažnijom no ikad za susret i borbu protiv iskuše-nja, pričvrstila je pisamce u haljinu, kao štit i podsjetnik, da bude uvijek na oprezu, te počela otvarati drugo pismo, sasvim spremna za sve vijesti, i dobre i loše. Krupnim i odvažnim ruko-pisom, pisao je Laurie:
Draga Jo, Počuj ovo!
Sutra mi u posjet dolaze neki engleski dečki i djevojke, i htio bih se dobro provesti. Ako bude lijepo, u Longmeadowu ću raširiti šator i postrojiti ih sve za ručak i kroket; naložit ćemo vatru, divljati, po cigansku, i izvoditi ostale ludorije. Dragi su to ljudi i vole takve stvari. Poći će i Brooke, da nas, dečke, drži na oku, a Kate Vaughan će čuvati djevojke. Pozivam sve vas da nam se pridružite, i Beth isto, pod svaku cijenu, nitko je neće gnjaviti. Ne brinite se za ru-čak, ja ću se pobrinuti za to i za sve ostalo, budite dobre i dođite!
U žurbi k'o da gori, Uvijek tvoj, Laurie.
– Divota! – vrisnula je Jo, odletjevši o svemu obavijestiti Meg. – Naravno, možemo ići, je 1' da, majko? Pomagat ćemo Laurieju, jer ja mogu veslati, a Meg će se pobrinuti za ručak, pa čak i djeca mogu biti od nekakve koristi!
– Samo se nadam da Vaughanovi nisu otmjeni i stari. Znaš li išta o njima, Jo? – raspitivala se Meg.
– Samo da ih je četvero. Kate je starija od tebe, Fred i Frank, blizanci, su kao ja, a curica, Grace, ima devet, deset godina. Laurie se s njima družio u Europi, i dječaci su mu se svidjeli; što se tiče Kate, bar po načinu na koji je pućio usta kad je o njoj govorio, nije bilo velike lju-bavi.
– Baš mi je drago što je ona moja šarena haljina od markizeta čista, jer je to prava stvar za ovakve prilike, i fino mi stoji! – zadovoljno je primijetila Meg. – Imaš li ti što pristojno, Jo?
– Crveno-sivi komplet za veslanje, to je dovoljno; ionako ću veslati i lunjati, i ne želim pri-tom misliti na štirku. Ideš s nama, Betty?
– Ako ćete me čuvati od dječaka.
– Ni jedan ti neće smjeti ni blizu!
– Želim ugoditi Laurieju, a nije me strah ni gospodina Brookea, on je vrlo ljubazan; samo se ne želim igrati, i ne želim pjevati, i govoriti. Bit ću vrijedna i nikog neću gnjaviti; ako se ti budeš brinula za mene, Jo, onda idem.
– Tako i treba; jako te volim, jer pokušavaš pobijediti stidljivost; borba s vlastitim nedosta-cima nikad nije laka, ja to dobro znam, a nečija ljubazna riječ može ti puno pomoći. Hvala ti, majko – i Jo na majčin ispijeni obraz utisnu zahvalni poljubac, koji je gospođi March bio dra-gocjeniji od svih poljubaca koje je ovaj obraz, još gladak i ružičast, primio za mladih dana.
– Ja sam dobila kutiju čokoladnih bombončića i sliku koju sam htjela precrtati – reče Amy, pokazujući svoju poštu.
– A ja sam dobila pisamce od gospodina Laurencea, u kojem me poziva da večeras, prije nego što se upale svjetla, dođem i nešto mu odsviram. Pa ću otići – dodala je Beth, čije je pri-jateljstvo sa starim gospodinom fino napredovalo.
– A sada požurimo, da danas obavimo i sutrašnje poslove, i da se sutra možemo bezbrižno provoditi – reče Jo, spremajući se pero zamijeniti metlom.
Kad je sutradan ujutro u djevojačke sobe zavirilo sunce, obećavajući lijep dan, zatekao ga je komičan prizor. Svaka je za izlet obavila pripreme kakve je držala za shodno. Meg je na čelu imala dodatni red papirića za uvijanje kose, Jo je već izgorjelo lice namazala debelim slojem zaštitne kreme, Beth je u krevet povukla i Joannu, da joj ublaži bol zbog nastupajućeg razdvajanja, a Amy je dosegla vrhunac, stavivši na nos štipaljku za rublje, želeći ga na taj način uprćastiti, kako se pristoji. Bila je to štipaljka kakvom bi umjetnici pričvrstili papir za crtaću dasku, pa je zato dvostruko odgovarao svrsi. Ovaj je smiješni prizor očito zabavljao sunce, jer je zablistalo takvim sjajem i smjesta probudilo Jo, čiji je smijeh – kad je ugledala Amy i njen ukras – probudio ostale sestre.
Smijeh i sunce pretkazivali su dobru zabavu, pa je živahnost ubrzo obuzela obje kuće. Beth se prva spremila, i sad je izvještavala što se zbiva kod susjeda, požurujući sestre neprekidnim brzojavima s prozora.
– Evo, ide i čovjek sa šatorom! Da, i vidim da gospođa Baker već pakira ručak, u košaru za izlete, i u veliku korpu. A sada gospodin Laurence gleda u nebo i provjerava barometar; kad bi bar i on išao s nama! A Laurie se obukao kao mornar – baš je zgodan! Oh, jadna ja! Dolazi kočija puna ljudi – jedna visoka gospođa, i djevojčica, i dva grozna dječaka. Jedan hrama; jadnik, ima i štaku! To nam Laurie nije rekao. Djevojke, požurite! Kasnimo! Vidi, vidi, pa tu je i Ned Moffat. Meg, pogledaj, je 1' da je ono tamo čovjek koji ti se naklonio, neki dan kad smo bile u dućanu?
– Zbilja! Nisam ga očekivala! Mislila sam da je otišao u planine. Eno i Sallie, drago mi je što se na vrijeme vratila. Kako izgledam, Jo? – uzviknu Meg, sva usplahirena.
– Kao cvijetak; podigni haljinu i poravnaj šešir; tako nagnut djeluje sladunjavo, a otpuhao bi ga prvi lahor. Hajde, idemo!
– Oh, oh, Jo! Nećeš valjda staviti taj grozni šešir? Pa to je užasno! Zabranjujem ti da se ob-lačiš kao strašilo – protestirala je
Meg, dok je Jo crvenom vrpcom vezala staromodni slamnati šešir sa širokim obodom, koji joj je Laurie iz vica poslao.
– Svejedno hoću! Sjajan je, jer daje dobru sjenu, lagan je i velik. Bit će zabavno, a ne sme-ta mi što sam strašilo ako mi je tako ugodnije. – Nato Jo krenu, a ostale pođoše za njom – vesela skupina sestara u svom najboljem izdanju: u ljetnim haljinama, sretnih lica, i, naravno, pod otmjenim šeširom.
Laurie im je srdačno pritrčao u susret i predstavio ih svojim prijateljima. Umjesto sobe za primanje, stajali su na tratini ispred kuće, gdje se odvijao živahni prizor. Meg odahnu spazivši da je gđica Kate, iako'je imala već dvadeset godina, odjevena s takvom jednostavnošću koja bi američkim djevojkama trebala služiti kao uzor. Osim toga, bila je polaskana Nedovim uvje-ravanjem da je došao samo nje radi. Jo je shvatila zašto se Laurie mrštio govoreći o Kate, jer je ta mlada dama tako očito dizala nos, da je to snažno odudaralo od opuštena ponašanja osta-lih djevojaka. Beth je proučila nepoznate dečke, zaključivši da onaj hromi i nije tako »gro-zan«, već je nježan i osjetljiv, te je prema njemu – zbog hromosti – odlučila pokazati ljubaz-nost. Amy je Grace doživjela kao veselu i dobro odgojenu gospođicu i, nakon što su se neko-liko minuta nijemo mjerkale, odjednom su postale najbolje prijateljice.
Šatori, ručak i pribor za kroket, sve je to bilo poslano prije njih. Potom su se ukrcali i izlet-nici, pa su se dva čamca istovremeno otisnula od obale, ostavivši gospodina Laurencea da im maše šeširom. Laurie i Jo veslali su u jednome čamcu, gospodin Brooke i Ned u drugom, dok je Fred Vaughan, zločesti blizanac, veslajući uokrug u mandolini, davao sve od sebe da ih oba prevrne, kao kakav poremećeni vodeni pauk. Join smiješni šešir pobrao je hvale, jer je poslu-žio općem dobru; na početku je probio led, izazvavši salve smijeha; dok je veslala, lepetao je i stvarao povjetarac, a – da je pala kiša – svima bi poslužio kao kišobran, rekla je Jo. Kate kao da se prilično čudila Joinu ponašanju, posebno kad je, ispustivši veslo, viknula »Kristofor Kolumbo!«, ili kad joj je Laurie rekao »Dragi moj momče, jesam li te povrijedio?«, potplevši se o njezine suknje pri ulasku u čamac. No, nakon što je nekoliko puta na nos natakla naočale i pomno je promotrila, Kate je zaključila da je Jo »čudna, ali prilično bistra«, te joj se izdaleka smješkala.
Meg je, u drugome čamcu, imala sjajan položaj, jer je sjedila nasuprot veslačima, koji su – obojica – uživali u prizoru, te su stoga veslima zamahivali neuobičajeno »vješto i okretno«. Gospodin Brooke bio je ozbiljan i tih mladić, s lijepim smeđim očima i ugodnim glasom. Meg se sviđalo njegovo samozatajno držanje, te ga je smatrala hodajućom enciklopedijom korisnih znanja. Nikad s njom nije previše razgovarao, ali ju je često promatrao, i bila je sigurna da mu nije odbojna. Kako je Ned bio u koledžu, kočoperio se svim svojim brucoškim šarmom, jer je smatrao da tako treba; nije bio pretjerano pametan, ali je bio dobrodušan i vedar i, sve u sve-mu, savršena osoba za izlet. Sallie Gardiner bila je zaokupljena brigom za svoju bijelu haljinu od pikea, te čavrljanjem sa sveprisutnim Fredom, koji je svojim bacakanjem do očaja dovodio prestravljenu Beth.
Do Longmeadowa im nije trebalo dugo, no, kad su stigli, šator je već bio postavljen, kao i vratašca za igru. Bilo je to lijepo zeleno polje, s tri raskrošnjana hrasta u sredini, i glatkim potezom tratine za kroket.
– Dobro došli u logor Laurenceovih! – izjavio je mladi domaćin kad su se iskrcali, popra-ćen vriskovima oduševljenja.
– Brooke je glavni zapovjednik, ja sam mu zamjenik, ostali su dečki štabni časnici, a vi ste nam, dame, pratilje. Šator je ovdje samo vas radi, ovaj vam je hrast salon, ovaj ovdje blago-vaonica, a treći je logorska kuhinja. Tako, sad se poigrajmo prije nego bude prevruće, a onda ćemo misliti na ručak.
Frank, Beth, Amy i Grace sjeli su i gledali igru ostalih osmero. Gospodin Brooke izabrao je Meg, Kate i Freda; Laurie je uzeo Sallie, Jo i Neda. Englezi su igrali dobro, ali su Ameri-kanci bili bolji, osvajajući svaku stopu zemlje s takvim poletom kao da ih je nadahnuo duh plamene '76'. Jo i Fred imali su nekoliko okršaja, a jednom su za dlaku izbjegli glasnu svađu. Jo je zamalo protjerala loptu kroz posljednju metu, a onda je promašila, što ju je strašno uzru-jalo. Fred joj je bio blizu, pa je bio na redu; udario je loptu, ona se odbila o vratašca i zausta-vila se centimetar s krive strane. Kako nikoga nije bilo u blizini, pritrčao je provjeriti udalje-nost i loptu potajice lagano gurnuo prema ogradi, pa je završila centimetar s prave strane.
– Pogodio sam! Eto, gđice Jo, sredit ću vas i prvi stići na cilj – viknu mladić, spremajući se za novi udarac.
– Gurnuli ste je, vidjela sam vas! Ja sam na redu – oštro odvrati Jo.
– Časne mi riječi, nisam! Malko se otkotrljala, možda, no to je dopušteno; i zato odstupite, molim vas, i pustite me da udarim.
– Mi u Americi ne varamo; vi samo izvolite, ako hoćete – bijesno vrisnu Jo.
– Svi znaju da ste vi ovdje najveći prevaranti. Evo vam – odgovori joj Fred, udarivši njenu loptu i odbacivši je.
Jo je zaustila opsovati, ali se na vrijeme zaustavila; čelo joj se zacrvenjelo od bijesa, stajala je nepomično nekoliko trenutaka, a onda je svom snagom zabila novu metu. Fred je za to vri-jeme stigao do cilja i oduševljeno izjavio da je vani. Jo je pošla tražiti svoju loptu, i trebalo joj je dugo da je nađe, skrivenu u grmlju; kad se vratila, bila je hladne glave i smirena, čekajući svoj red. Nakon nekoliko udaraca opet je bila na mjestu koje je izgubila, no tada je druga eki-pa već bila na rubu pobjede, jer je Kate bila zadnja na redu, i čekala su je samo dva udarca, a i ta blizu mete.
– Jupitera mi, gotovi smo! Zbogom, Kate; gđica Jo i ja imamo nekih neraščišćenih računa; nema ti spasa – uzbuđeno je uzviknuo Fred, pa se svi okupiše vidjeti kraj.
– Naš je običaj da budemo velikodušni prema neprijatelju, – reče Jo, od čijeg je pogleda mladić porumenio – posebno kad ih porazimo – doda potom, kad je jednim mudrim udarcem pobijedila, ni ne dotaknuvši Kateinu loptu.
Laurie je bacio šešir u zrak, a tada se prisjetio da se ne pristoji likovati nad porazom vlasti-tih gostiju, pa je usred pobjedničkog vriska zastao i svojoj prijateljici prišapnuo:
– Odlično, Jo! Varao je, i ja sam vidio; znam da mu to ne možemo reći, ali vjeruj da više neće.
Meg ju je povukla u stranu, pod izlikom da joj se rasula pletenica, a onda joj s odobrava-njem reče:
– Bilo je to veliko iskušenje, Jo, ali si se obuzdala. Čestitam.
– Ne hvali me, Meg, jer bih mu ovog trena mogla iščupati uši. Sigurno bi mi prekipjelo da se nisam zadržala među koprivama, dok me nije prošao najljući bijes, tako da mogu držati jezik za zubima. Još uvijek pomalo vrijem, pa se nadam da će mi se micati s puta – odgovorila je Jo, grizući usne, dok je ispod širokog šešira bijesno gledala Freda.
– Ručak – reče gospodin Brooke, gledajući na sat. – Zamjenice, naloži vatru, donesi vodu, a gđica March, gđica Sallie i ja ćemo postaviti stol. Tko kuha dobru kavu?
– Jo – kaza Meg, radosna da može preporučiti sestru. I tako je Jo, ponosna na posljednje kuharske lekcije, predsjedavala kuhanjem kave, dok su djeca skupljala suho granje, dječaci slagali drva, te dovlačili vodu iz obližnjeg potoka. Gđica Kate je crtala, Frank je pričao s Beth, koja je od upletenog šaša pravila malene podmetače, umjesto tanjura.
Glavni zapovjednik i njegovi pomoćnici uskoro su na stolnjak prostrli primamljiv izbor je-la i pila, lijepo ukrašen zelenim lišćem. Jo najavi kavu, pa svi sjedoše spremni za obilan ob-rok, jer mladost rijetko pati od želučanih tegoba, a trka za posljedicu obično ima zdrav tek. Bio je to vrlo veseo ručak, jer je sve bilo novo i smiješno, a česte su provale smijeha izbezum-ljavale staroga konja što je pasao u blizini. Budući da stol nije bio pretjerano ravan, prevrtale su se šalice, a tek tanjuri; žirevi su padali u mlijeko, crni se mravi i nepozvani pridružiše goz-bi, a dlakave su se gusjenice spuštale s drva vidjeti što se to zbiva. Troje se djece bijele kose nadvirilo preko ograde, a ljutiti je pas lajao s druge strane rijeke, punim plućima.
– Tu je i sol, ako ti se tako više sviđa – reče Laurie, pružajući Jo zdjelicu s jagodama.
– Hvala, više volim pauke – odgovorila mu je, vadeći dva neoprezna paučića što su se da-vila u vrhnju. – Kako se samo usuđuješ podsjećati me na onaj grozni ručak, kad je tvoj u sva-kom smislu tako divan? – dodala je Jo. Oboje su se smijali i jeli iz istog tanjura, jer je pones-talo čistoga suđa.
– Ma taj sam se dan sjajno zabavio, i to me raspoloženje još drži. A ovo, znaš, nije moja zasluga; ja nisam napravio ništa; ti i Meg, i Brooke, vi vodite stvar, zbog čega sam ti nei-zmjerno zahvalan. Sto ćemo raditi kad više ne budemo mogli jesti? – upita je Laurie, svjestan da je s ručkom odigrao svoj posljednji adut. t
– Igrat ćemo se raznih igara, dok se ne rashladi. Ja sam ponijela »Crnog Petra«, a i gđica Kate vjerojatno ima neku novu igru. Pitaj je; budući da ti je gošća, trebao bi s njom više raz-govarati.
– Pa i ti si mi gošća, zar ne? Mislio sam da bi bolje pristajala Brookeu, no on stalno priča s Meg, a Kate ih samo promatra kroz te svoje glupe očale. A sad idem k njoj, da mi ne prigova-raš, iako ni ti nisi autoritet po pitanju uglađenog ponašanja.
Gospođica Kate zaista je znala nekoliko novih igara. Budući da djevojke više nisu htjele jesti, a dečki nisu mogli, svi se povukoše u »salon«, igrati se »Trabunjanja«.
– Prvi igrač počne priču, bilo kakvu glupost, što god želi, i pripovijeda koliko mu volja, pod uvjetom da nenadano zamukne na najzanimljivijem mjestu, kad preuzima sljedeći igrač, i radi to isto. Kad se dobro igra, strašno je zabavno, i bude jako smiješno kad se smiješaju tra-gični i komični elementi. Molim vas, vi počnite, gospodine Brooke – reče Kate zapovjednič-kim tonom, što je iznenadilo Meg, jer se ona prema učitelju odnosila sa štovanjem, kao prema gospodinu.
Ispružen na travi, pred nogama dviju mladih dama, gospodin je Brooke poslušno započeo s pričom, pogleda prikovana za suncem obasjanu rijeku.
– Jednom davno jedan je vitez pošao u svijet tražiti bogatstvo, jer nije imao ništa osim ma-ča i štita. Dugo je putovao, skoro dvadeset i osam godina, i bilo mu je teško, sve dok nije do-šao u dvorac staroga i dobroga kralja, koji je nudio nagradu svakome onom tko uspije obuzda-ti i uvježbati vrlo lijepog ali neobuzdanog ždrijepca, kojega je vrlo volio. Vitez je obećao po-kušati. Napredovao je vrlo polako, ali je ipak napredovao, jer je ždrijebac bio vrlo bistar, i uskoro je zavolio svoga novog gospodara, premda mušičav i neposlušan. Svaki dan, kad bi trenirao kraljeva ljubimca, vitez bi na njemu projahao gradom, tražeći posvud jedno ljupko lice, koje je često viđao u snovima, ali ga nikad nije uspio naći. Jednoga dana, dok je kaskao mirnom ulicom, na prozoru jednoga ruševnog dvorca ugledao je ljupko lice iz svojih snova. Oduševljen, raspitao se tko živi u starom dvorcu, a odgovoriše mu da je u nj čarolijom zarob-ljeno nekoliko kraljevni, koje su cio dan radile ne bi li otkupile svoju slobodu. Vitez je žarko poželio osloboditi kraljevne, no bio je siromašan, pa je dan za danom prolazio pored dvorca, promatrajući lijepo lice, i žudeći ga vidjeti obasjano suncem. Naposljetku je odlučio ući u dvorac i pitati može li im pomoći. Prišao je i pokucao; velika su se vrata naglo otvorila, i on spazi....
– Prekrasnu i prelijepu mladu damu, koja je s usklikom oduševljenja vrisnula: »Konačno! Konačno!«, nastavila je Kate, koja je posebice voljela stil francuskih romana. – »To je ona!« uzviknuo je grof Gustave, te joj u ekstazi pao pred noge. »Oh, ustanite!« reče ona, pružajući mu ruku svijetlu kao mramor. »Ne! Sve dok mi ne kažete kako vas mogu spasiti«, prisegao je vitez, klečeći. »Ah, moja mi je okrutna sudbina odredila da ostanem ovdje sve dok netko ne uništi našeg mučitelja.« »Gdje je taj razbojnik?« »U ljubičastom salonu; pođite, hrabri viteže, spasite me od očaja.« »Pokoravam se vašoj zapovijedi, i vraćam se kao pobjednik, ili se uopće vraćati neću!« Uzviknuvši ovo, odjurio je prema vratima ljubičastog salona, gdje ga je doče-kao....
– Neočekivani udarac velikog grčkog rječnika, koji je na njega hitnuo starac u crnoj halji – nastavio je Ned. – Vitez Kako-se-ono-zvaše u hipu se osvijestio, izbacio nasilnika kroz pro-zor, te pohrlio dami, kao pobjednik, no s čvorugom na čelu. Vrata su, međutim, bila zaključa-na, pa je zderao zavjese i od njih načinio uže, kojim se kanio spustiti niz zidine dvorca. No, uže je pod njim na pola puta puklo, a on se naglavce spustio u jarak, trideset metara pod so-bom. Budući da je bio dobar plivač, kružio je oko dvorca sve dok nije došao do malenih vra-tašaca koja su čuvala dva snažna čuvara; kvrcnuo im je glavom o glavu dok nisu pukle kao dva oraha, a onda je, jedva rabeći svoju bujnu snagu, razvalio vrata i počeo se uspinjati kame-nim stubama prekrivenim prst debelom prašinom, žabetinama velikim k'o ljudska šaka i pau-cima koji bi gđicu March natjerali u histeriju. Na vrhu ovih stuba dočekao ga je prizor koji mu je sledio krv u žilama.... t
– Visoki lik, sav u bijelom, s velom preko lica i svjetiljkom u unakaženoj ruci – nastavila je Meg. – Pozvao je viteza da ga slijedi, klizeći nečujno pred njim hodnikom tamnim i hlad-nim kao grob. Mračne prilike u oklopima stajale su s obje strane, vladala je mrtva tišina, svje-tiljka je palucala plavim plamenom, a sablasni se lik svako malo okretao prema njemu, dok se kroz veo naziralo svjetlucanje zastrašujućih očiju. Tako su stigli do zastrtih vrata, iza kojih se čula ugodna glazba; priskočio ih je otvoriti, no utvara ga je povukla unazad, i pred licem mu, prijeteći, zamahala....
– Burmuticom – reče Jo, zagrobnim tonom, na koji je slušateljstvo zaurlalo od smijeha. – »Baš ti fala«, rekao je vitez, pristojno, uzevši prstovet duhana i kihnuvši sedam puta, tako silovito da mu je otpala glava. »Ha! ha!« smijao se duh; a potom
je provirio kroz ključanicu iza koje su kraljevne prele za otkup vlastitog života, te podigao viteza i stavio ga u veliku metalnu kutiju, gdje je poput sardina već bilo stisnuto jedanaest bezglavih vitezova, koji su se svi do jednog digli na noge i zapjevali....
– Mornarsku poskočicu – upao je Fred, jer je Jo zastala uhvatiti daha – i, dok su plesali, trošni se i stari dvorac pretvorio u ratni brod pod punim jedrima. »Diži flok, krati užad drugog jedra, drži oštro pod vjetar i spremi topove«, grmio je zapovjednik broda dok im se približa-vao gusarski brod iz Portugala, s kojega se vijorila zastava crna kao tinta. »Haj'te, druži, pob-jeda vas čeka«, reče zapovjednik, i otpoče žestoka bitka. Naravno, Britanci su, kao i uvijek, odnijeli pobjedu; zarobivši gusarskog zapovjednika, nadmoćno su prešišali škunu, čija je pa-luba bila zakrčena leševima, i kroz čije je otvore šibala krv, jer im je zapovijed glasila »Sablja u ruke, i ne popusti«. Tada engleski kapetan reče: »Momci, vežite ovu hulju i potjerajte ga preko daske!« Portugalac je držao jezik za zubima, prošetao daskom, i pljusnuo u vodu, dok su se mornari od sreće drali k'o ludi. No, lukavo je pseto zaronilo, a onda se pojavilo pod ut-robom broda, probušivši je, pa je brod u hipu potonuo, pod punim jedrima, »Na dno mora, mora, mora«, gdje....
– Krasno! I što sad da ja kažem? – zacvili Sallie kad je Fred okončao svoje trabunjanje, u kojemu je zbrda-zdola smiješao mornarske fraze i činjenične podatke iz svoje omiljene knjige. – Pa, kad su stigli do dna, tamo ih dočeka jedna zgodušna sirena, koju je silno ražalostila kuti-ja obezglavljenih vitezova, pa ih je ljubazno stavila u rasol, nadajući se tako razriješiti njihovu tajnu; kao svaka žena, i ona je bila radoznala. Uskoro se do dna spustio jedan ronilac, pa sire-na reče: »Dat ću ti ovu kutiju bisera, ako ih uzmogneš dići na površinu«, jer je željela jadnike vratiti u život, a sama nije mogla podići taj teški teret. Ronilac ih je s mukom odteglio do pov-ršine. No, bio je vrlo razočaran kad je, otvorivši kutiju, shvatio da u njoj nema bisera. Ostavi je na velikom i pustom polju, gdje je nađe....
– Mala guščarica, koja je na polju napasala stotinu debelih gusaka – reče Amy, kad je Sal-lie izdalo pripovjedno nadahnuće. – Djevojčica se nad njima sažali, te upita jednu staricu što s njima učiniti. »Reći će ti guske, one sve znaju«, kaza starica. Potom zapita od čega im napra-viti nove glave, jer starih nemaju, kad guske otvoriše svojih stotinu usta i zasiktaše....
– Od kupusa! – u hipu se nadoveza Laurie. – »Odlično«, reče djevojčica i otrči iz vrta do-nijeti dvanaest krupnih glavica. Kad ih je stavila vitezovima na ramena, oni smjesta oživješe, zahvališe joj i krenuše, radosni, svojim putem, nesvjesni svoje neobičnosti, jer na ovome svi-jetu ima toliko mnogo kupus-glava da se nitko nije začudio. Vitez koji mene zanima odlučio se vratiti nazad, i potražiti ljupko lice, no usput je saznao da su kraljevne uspjele otkupiti slo-bodu i udati se, sve osim jedne. Ovo ga je silno uzbudilo, te je smjesta uzjahao svog ždrijepca, koji ga je pratio kroz vatru i vodu, pojurivši prema dvorcu vidjeti koja je ostala. Virkajući kroz živicu, spazio je kraljicu svog srca kako u vrtu bere cvijeće. »Daj mi ružu«, reče joj. »Moraš doći i uzeti je; ne mogu ti prići, jer se to ne pristoji«, odgovori ona, slatka kao med. Pokušao se popeti preko živice, ali ona kao da je stalno rasla sve viša i viša. Tada se pokušao probiti kroz nju, no ona je postajala sve gušća i gušća, i on poče očajavati. Potom odluči strp-ljivo kidati granu po granu, sve dok nije načinio mali otvor, kroz koji je virnuo i zamolio kra-ljevnu: »Pusti me da prođem! Pusti me da prođem!« No, prelijepa kraljevna kao da ga nije razumjela, jer je i dalje nijemo brala ruže, ostavivši ga da se sam izbori za ulazak u vrt. Je li mu to uspjelo, reći će vam Frank.
– Ne mogu; ja se nikad ne igram – rekao je Frank, ustrašen sentimentalnom nevoljom iz koje je morao izbaviti smiješni par. Beth se sakrila iza Jo, a Grace je spavala.
– Znači, jadnog ćemo viteza ostaviti ukliještena u živicu? – upitao ga je gospodin Brooke, još uvijek zagledan u rijeku, igrajući se divljom ružom u zapučku.
– Pretpostavljam da mu je nakon nekoga vremena kraljevna ipak darovala kiticu cvijeća i otvorila mu vrata – reče nasmijani Laurie, žirevima gađajući svog učitelja.
– Kakvu smo samo glupost smislili! S nešto vježbe, mogli smo smisliti nešto zbilja dobro. Znate li »Istinu«? – upitala je Sallie, nakon što su se od srca nasmijali svršetku priče.
– Nadam se da znamo – uozbilji se Meg.
– Igru istine, mislim?
– Što je to? – reče Fred.
– Pa, na papiriće se napisu brojevi, izabere se jedan broj, a onda svi izvuku po jedan papi-rić. Onaj tko izvuče taj određeni broj mora iskreno odgovoriti na pitanja koja mu postave os-tali igrači. Strašno je zabavno.
– Idemo – reče Jo, i inače sklona eksperimentima.
Gđica Kate, gospodin Brooke, Meg i Ned odbili su sudjelovati, pa su Fred, Sallie, Jo i Lau-rie na hrpu stavili papiriće, spremni za izvlačenje. Broj je zapao Laurieja.
– Tko su tvoji heroji? – upita ga Jo.
– Djed i Napoleon.
– Koju damu smatrate najljepšom? – upita Sallie.
– Margaret.
– Koja ti se najviše sviđa? – upita Fred.
– Jo, naravno.
– Kakva su to glupa pitanja! – namrštila se Jo, dok su se ostali nasmijali Lauriejevu činje-ničnom tonu.
– Idemo ponovo, ova je »Istina« baš dobra igra – reče Fred.
– K'o stvorena za tebe – ispod glasa mu je odgovorila Jo. Ovaj je put broj zapao nju.
– Što vam je najveća mana? – upitao ju je Fred, želeći umanjiti Joine vrline, kojih sam nije imao.
– Naprasitost.
– Što najviše želiš? – reče Laurie.
– Vezice za cipele – odgovori mu Jo, prozrijevši Lauriejeve namjere, te ga zaskočivši.
– To nije istina, moraš reći što zbilja želiš najviše na svijetu.
– Genijalnost; možeš li mi to pokloniti, Laurie? – Lukavo se nasmiješila njegovu razočara-nom licu.
– Koje muške vrline najviše cijeniš? – pitala je Sallie.
– Hrabrost i poštenje.
– A sad je moj red – reče Fred, izvukavši broj.
– Hoćemo li mu dati što ga spada? – šapnu Laurie Jo, koja mu kimnu i smjesta postavi pi-tanje:
– Nije li istina da ste varali u kroketu?
– Pa, da, malo.
– A-ha. Nisi li uzeo svoju priču iz »Morskog vuka«? – upitao ga je Laurie.
– Uglavnom.
– Smatrate li da je engleska nacija savršena u svakom pogledu? – pitala je Sallie.
– Stidio bih se kad tako ne bih mislio.
– Pravi Englez. A sada, gđice Sallie, imate priliku i bez izvlačenja. Prvo ću uzburkati vaše osjećaje sljedećim pitanjem: smatrate li da naginjete koketeriji? – reče Laurie, dok je Jo kim-nula Fredu, kao znak za primirje.
– Kakva bezočnost! Naravno da ne naginjem – uzviknu Sallie, dok joj je ponašanje govori-lo suprotno.
– Što najviše mrzite? – pitao je Fred.
– Pauke i puding od riže.
– Što najviše volite? – pitala je Jo.
– Ples i francuske rukavice.
– Pa, moje je miljenje da je »Istina« vrlo glupa igra; haj-'mo se poigrati »Crnog Petra«, da osvježimo mozak – predložila je Jo.
Ovome se pridružiše Ned, Frank i djevojčice, a troje su odraslih sjedili podalje, i razgova-rali. Gđica Kate opet je izvadila crtanku, Margaret ju je promatrala, a gospodin je Brooke le-žao u travi s knjigom koju nije čitao.
– Kako to samo prekrasno radite; kad bih bar ja znala crtati – reče Meg, dok joj se u glasu miješalo divljenje i žaljenje.
– Zašto ne naučite? Mislim da imate i ukusa i dara – ljupko joj odgovori gđica Kate.
– Nemam vremena.
– Znači, vaša mamma preferira drukčija postignuća. Slično je bilo i s mojom, ali sam joj – potajice si našavši učitelja
– dokazala da imam dara, pa me onda pustila da nastavim. Zar ne možete i vi napraviti neš-to slično s vašom guvernantom?
– Mi nemamo guvernantu.
– Zaboravila sam; mlade dame u Americi idu u školu mnogo češće nego kod nas. Tata ka-že da su vam škole dobre. Idete u privatnu, zar ne?
– Ne idem u školu; ja sam, naime, guvernanta.
– Oh, zbilja! – reče gđica Kate, ali je jednako tako mogla reći: – Kako je to grozno, Bože moj! – jer joj je glas to jasno govorio, a nešto je na njezinu licu Meg natjeralo da se zacrveni i zažali na svojoj iskrenosti.
Gospodin Brooke podigao je pogled i hitro dometnuo: – Mlade dame u Americi vole neza-visnost kao i njihovi preci, i mi neobično cijenimo i štujemo rad kojim se izdržavaju.
– Da, naravno! To je vrlo lijepo i pohvalno. I kod nas ima mnogo cijenjenih i vrlih mladih žena koje rade to isto, te poslove nalaze u plemstvu, jer su, kao gospodske kćeri, i dobro od-gojene i vrlo obrazovane, znate – rekla je gđica Kate pokroviteljskim tonom, koji je povrije-dio Megin ponos, a posao joj ne samo dodatno ogadio već i ponizio.
– Je li vam se ona njemačka pjesma svidjela, gđice March? – upitao ju je gospodin Brooke, prekinuvši neugodnu tišinu.
– Oh, da! Vrlo je slatka i neobično sam zahvalna onome tko ju je preveo. – Dok je govori-la, Megino se potišteno lice razvedrilo.
– Zar vi ne govorite njemački? – iznenađeno je upita gđica Kate.
– Slabo. Otac, koji me podučavao, sad nije tu, a sama ne napredujem najbolje, jer nema ni-koga tko bi me ispravljao u izgovoru.
– Pokušajte sada; imam ovdje Schillerovu »Mary Stuart«, a evo i učitelja koji bi vam rado pomogao. – Gospodin Brooke položio joj je knjigu u krilo i smiješkom je ohrabrio.
– Vrlo je teško, pa me strah pokušati – sa zahvalnošću mu odgovori Meg, no stideći se svog njemačkog pred tako obrazovanom mladom damom.
– Dajte da ja pročitam jedan ulomak, da vas ohrabrim – i gđica je Kate pročitala jedan od najljepših ulomaka, savršeno ispravno i bezizražajno.
Gospodin Brooke nije komentirao, a gđica Kate vratila je knjigu Meg, koja naivno primije-ti:
– Mislila sam da je to poezija.
– Dijelom jest; probajte ovaj odlomak.
Oko ustiju gospodina Brookea titrao je čudan osmijeh, kad je otvorio stranicu s Marynom tužaljkom.
Meg je poslušno slijedila dugu vlat trave kojom joj je njen novi učitelj pokazivao retke, či-tajući polako i plaho, svoje tvrde riječi i nesvjesno pretvarajući u poeziju, uz tihu intonaciju muzikalnog glasa. Zeleni je vodič sišao sve do dna stranice, a Meg je uskoro zaboravila na slušatelje, izgubivši se u ljepoti tužnog prizora, čitajući kao daje sama, tragikom obojivši rije-či nesretne kraljice. Da je tada pogledala prema smeđim očima, smjesta bi prestala čitati, ali nije, i lekcija završi kako je i počela.
– Odlično! – reče gospodin Brooke kad se zaustavila, zanemarivši njezine brojne pogreške, s izrazom koji je jasno govorio da uistinu »voli učiteljski posao«.
Gđica Kate još je jednom na nos stavila naočale i pomno proučila crtanku, a tada ju je zat-vorila, udvorno izjavivši:
– Imate dobar naglasak, a vremenom ćete naučiti i dobro čitati. Savjetujem vam da učite, jer je njemački kod učiteljica vrlo cijenjen. Moram pripaziti na Grace, rastrčala se. – Gđica Kate polako je odšetala, slegnuvši ramenima i dodavši, više za sebe: – Nisam došla ovamo glumiti pratilju jednoj guvernanti, bez obzira na njenu mladost i ljepotu. Amerikanci su tako čudni! Plašim se da će sasvim iskvariti Laurieja.
– Zaboravila sam da Englezi s visine gledaju na guvernante, te da se prema njima drukčije postavljaju – reče Meg, neraspoloženo promatrajući figuru koja se udaljavala.
– Iz vlastitog žalosnog iskustva znam da je učiteljima u Engleskoj vrlo teško. Amerika je za nas, radnike, najbolja zemlja, gdice Margaret – kazao je gospodin Brooke tako zadovoljno i vedro da se Meg postidjela svog tuženja na zlu sudbinu.
– Tad mi je drago što živim ovdje. Ne volim posao koji radim, ali mi ipak pruža dosta za-dovoljstva, pa se neću žaliti; kad bih samo voljela učiteljski poziv kao što ga vi volite!
– Mislim da biste ga voljeli, da vam je učenik netko kao Laurie. Bit će mi vrlo žao kad ga dogodine izgubim – reče gospodin Brooke, marljivo bušeći rupe u travi.
– Ide u koledž? – Bilo je to pitanje koje su izgovorile Megine usne, ali su joj oči dodale još jedno: – A što će biti s vama?
– Da, već mu je vrijeme, skoro je spreman, a čim on ode, ja postajem vojnik.
– Tako mi je drago! – uzviknu Meg. – Pretpostavljam da to želi svaki mladić, iako time ra-žaloste majke i sestre koje ih kod kuće čekaju – dodala je žalostivo.
– Ja nemam ni majke ni sestre, ni previše prijatelja, koji će se brinuti jesam li živ ili mrtav – rekao je gospodin Brooke, gorko, dok je odsutan duhom u iskopanu rupu položio uvelu ružu i pokrio je zemljom, kao grob.
– Laurie i njegov djed i te kako će se brinuti za vas, i svima će nam biti žao ako vam se što desi – iskreno reče Meg.
– Hvala vam; to lijepo zvuči – započe gospodin Brooke, razvedrivši se; no, prije nego je dospio dovršiti svoj govor, Ned je uzjahao staroga konja i dotutnjao, želeći se pred mladim damama podičiti svojim jahačkim sposobnostima, označivši time kraj svakoga mira i tišine.
– Volite li vi jahati? – upitala je Grace Amy, dok su se odmarale nakon divlje utrke koju je predvodio Ned.
– Obožavam; moja je sestra Meg običavala jahati, kad je papa još bio bogat, ali sad više ne držimo konje – osim Drvenčice – dodala je Amy, smijući se.
– Pričajte mi o Drvenčici; je li to magarica? – sa zanimanjem je pitala Grace.
– Vidite, Jo je luda za konjima, kao i ja, a imamo samo jedno staro žensko sedlo, bez ko-nja. U vrtu imamo jabuku s jednom finom niskom granom, na koju tada postavimo sedlo, a na dio koji se diže uvis pričvrstimo uzde, pa na Drvenčici možemo odjahati kamo god želimo.
– Divno! – smijala se Grace. – Ja kod kuće imam ponija, pa skoro svaki dan jašem parkom, s Fredom i Kate; to je zgodno, jer idu i naši prijatelji, pa je promenada puna dama i gospode.
– Bože moj, kako je to lijepo! I ja se nadam da ću jednoga dana otputovati u inozemstvo, ali bih više voljela otići u Provansu nego u Promenadu – rekla je Amy, koja nije imala pojma što je promenada, ali to ni za što na svijetu ne bi priznala.
Frank, koji je sjedio iza djevojčica, čuo je što govore pa je nestrpljivo odšepao, promatra-jući kako se razigrani momci upuštaju u svakovrsnu, često smiješnu gimnastiku. Beth, skup-ljajući razbacane karte »Crnog Petra«, podigla je pogled i stidljivo mu, ali prijateljski rekla:
– Čini mi se da ste umorni; mogu li vam pomoći?
– Možemo pričati; dosadno mi je stalno sjediti sam sa sobom – odgovorio je Frank, kojega su kod kuće očito obožavali.
Ovakav je zadatak za povučenu Beth bio jednako nemoguć kao da joj je zapovjedio da iz-deklamira latinsku poslanicu, no nije imala kamo pobjeći, nije bilo Jo da se iza nje skrije, a ubogi je dječak tako bolećivo gledao daje hrabro odlučila progovoriti.
– O čemu volite razgovarati? – upitala ga je, petljajući oko karata i, vežući ih, ispustivši pola špila.
– Pa, volim slušati o kriketu, i brodovima, i lovu – reče Frank, koji još nije bio naučio izbor zabave prilagoditi svojoj snazi i sposobnostima.
– Jadna ja! Sto sad! O tome ništa ne znam – mislila je Beth, pa je, želeći ga raspričati, za-boravila na dječakovu hromost, i izbrbljala: – Nikad nisam bila u lovu, ali vjerujem da vi jes-te.
– Prije jesam, ali više neću, jer sam se ozlijedio u skoku preko jedne prokleto velike kapije, pa za mene više nema konja i lovačkih pasa – reče Frank, poprativši to uzdahom zbog kojega je Beth zamrzila samu sebe i svoju nepromišljenost.
– Vaši su jeleni mnogo ljepši od naših ružnih bizona – rekla je, utekavši se preriji za po-moć, sretna što je pročitala jednu od onih knjiga za dječake, kojima se Jo tako oduševljavala.
Bizoni su situaciju smirili, te se pokazali zadovoljavajućom temom; žarko želeći zabaviti druge, Beth je zaboravljala sebe, pa nije bila svjesna sestrina iznenađenja i radosti kad je spa-zila kako Beth priča s jednim od – onih groznih dječaka – od kojih je tražila zaštitu.
– Blagoslovljena bila! Zali ga, pa je prema njemu dobra – reče Jo, gledajući je razdragano s polja za kroket.
– Oduvijek sam govorila da je Beth mala svetica – dodala je Meg, kao da u to više nema sumnje.
– Već dugo nisam čula Franka da se tako smije – povjerila je Grace Amy, dok su sjedile i raspravljale o lutkama, od žirevih kapica slažući servise za čaj.
– Moja sestra Beth i inače je folirantna, samo kad hoće
– rekla je Amy, zadovoljna Bethinim uspjehom. Mislila je »fascinantna«, no, kako Grace nije znala značenje ni jedne ni druge riječi, »folirantna« je zgodno zvučalo, i ostavilo je dobar dojam.
Na kraju su na brzinu odigrali još nekoliko igara, uključujući i prijateljsku partiju kroketa. U sumrak su srušili šator, spakirali košare, počupali vratašca za kroket, natovarili čamce, te je cijelo društvo otklizilo rijekom, pjevajući punim plućima. Ned je postao sentimentalan, pa je za tulio tugaljivi refren:
Sam, sam, uvijek sam,
a nakon stihova:
Vruća nam srca, žarka nam mladost,
Zar ćemo razdvojeni čekati starost?
pogledao je Meg tako budalasto, da je prasnula u smijeh i pokvarila mu pjesmu.
– Kako možete biti tako okrutni? – prošaptao je kad su ostali zapjevali; – Cio ste se dan dr-žali te ukočene Engleskinje, a sad ste me prezreli.
– Nisam htjela, ali ste bili tako smiješni da se nisam mogla suzdržati – odvratila je Meg, preskočivši prvi dio njegova prigovora, jer ga je uistinu izbjegavala, dobro se sjećajući plesa kod Moffatovih i ogovaranja koja su uslijedila.
Uvrijeđeni je Ned utjehu potražio kod Sallie, te joj je zlovoljno rekao: – Ova se djevojka ne zna zabavljati, zar ne?
– Ne zna, ali je draga – odvratila je Sallie, braneći prijateljicu, no istovremeno joj priznaju-ći

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
GLAVA 13
KULE U ZRAKU
Jednoga toploga rujanskog poslijepodneva Laurie je lijeno lješkario u mreži za ljuljanje, pitajući se što mu rade susjede, ali prelijen da bi ustao i otišao ih posjetiti. Nije bio najbolje raspoložen jer mu je dan bio ispunjen neradom i nezadovoljstvom, pa bi ga najradije počeo ispočetka. Od toploga bi se vremena i inače ulijenio, pa je zabušavao u učenju, izluđivao gos-podina Brookea, ljutio djeda svirajući pola dana, izbezumljivao poslugu lukavim aluzijama da se jedan pas zarazio bjesnilom, te se napokon posvađao s konjušarom optuživši ga da mu za-nemaruje konja, nakon čega se bacio u mrežu, bijesan zbog sveopće gluposti ovoga svijeta, sve dok ga nije utišao mir toga lijepog dana. Zureći u zelenu krošnju kestena nad sobom, sa-njario je o svemu i svačemu, zamišljajući se na oceanu, na putovanju oko svijeta, kad ga na zemlju u hipu vratiše glasovi što su se približavali. Virnuvši kroz mrežu, spazio je Marcheve kako izlaze, iz dvorišta, opremljene za nekakvu ekspediciju.
– Što su sad naumile? – pitao se Laurie, raširivši sanjive oči da bi ih bolje promotrio, jer je u izgledu njegovih susjeda bilo nečeg vrlo neobičnog. Svaka je nosila šešir široka i lepršava oboda, preko ramena su nosile smeđe platnene torbe, a u ruci dugi štap; Meg je imala jastuk, Jo knjigu, Beth košaru, a Amy crtanku. Tiho su prošle vrtom i izišle na mala, stražnja vrata, krenuvši uz brežuljak koji je razdvajao kuću i rijeku.
– Hej, baš lijepo! – reče Laurie sam sebi. – Idu na izlet i ne zovu me. Ne mogu čamcem, jer nemaju ključ. Možda su ga zaboravile; odnijet ću im ga i vidjeti što se zbiva.
Iako je imao pet-šest šešira, trebalo mu je neko vrijeme da nađe jedan; a tada je dugo tražio ključ, koji je naposljetku otkrio u svom džepu, pa su djevojke već bile daleko odmakle kad je konačno preskočio ogradu i pojurio za njima. Krenuo je prečicom prema spremištu za čamce, i tamo ih odlučio pričekati; nitko se, međutim, nije primicao, pa se uspeo uz brdo, promotriti gdje su. Dio brda bio je pokriven borovom šumom, a iz samoga srca ove šume dopirao je zvuk jasniji od tihog šumora borova i pospanog cvrčkova cvrka.
– Kakav pogled! – pomisli Laurie virkajući kroz grmlje, već sasvim budan i odobrovoljen.
Bio je to zaista prekrasan prizor; sestre su sjedile u sjenovitom kutku, a po njima su plesali sunce i sjene; mirisni im je vjetar dizao kosu i hladio lica, a maleni su stanovnici šume nastav-ljali sa svojim poslom kao da to nisu stranci već stari prijatelji. Meg je sjedila na jastučiću, svojim bijelim rukama vezući dražesni uzorak, svježa i slatka kao cvijet, u ružičastoj haljini, okružena zelenilom. Beth je razvrstavala češere skrivene pod obližnjom jelom, a kasnije je od njih izrađivala lijepe stvari. Amy je crtala paprat, a Jo je plela i na glas čitala. Dok ih je tako promatrao, dječakovim je licem prešla sjena, svjestan da bi ih, budući nepozvan, trebao na-pustiti; oklijevao je, jer mu se kuća činila pustom, a ovaj je tihi šumski izlet privlačio njegov nemirni duh. Bio je tako miran da se jedna vrijedna vjeverica, skupljajući zimnicu, štrcala niz bor tik uz njega, da bi ga tada primijetila i povukla se, te ga oštro ukorila. Na zvuk vjeverice Beth je pogledala uvis i među brezama spazila tugaljivo lice. Umjesto pozivnice mu se osmjehnula.
– Mogu li vam se pridružiti, molim vas? Ili ću vam biti na smetnju? – upitao ih je, polako im se primičući.
Meg je podigla obrve, no Jo se prkosno namrštila na sestrinu zabranu i smjesta mu odgovo-rila: – Naravno da možeš. Mislile smo te pozvati, ali smo pomislile da ti se ne bi svidjela ova-kva djevojačka zabava.
– Volim sve vaše igre; ali, ako me Meg neće, otići ću.
– Neću se buniti ako i ti nešto budeš radio; ljenčarenje je zabranjeno – odvrati Meg, ozbilj-no, ali srdačno.
– Hvala; uradit ću sve što zatražite, jer je tamo kod mene dosadno kao u pustinji. Da šijem, čitam, skupljam češere ili crtam, ili sve odjednom? Pozovite medvjede, spreman sam – i Lau-rie se držao tako pokorno da su se nasmijale.
– Dovrši ovu priču dok ja zbrojim očice – reče Jo, pružajući mu knjigu.
– Da, gospodo – glasio je poslušni odgovor, i Laurie se potrudi opravdati povjerenje člani-ca »Društva vrijednih pčelica«.
Priča nije bila duga. Kad je završio, Laurie je za nagradu odlučio saznati odgovore na ne-koliko pitanja što su ga mučila.
– Gospođo, hm, biste li mi mogli reći je li ova hvalevrijedna i dražesna institucija novijeg datuma?
– Hoćemo mu reći? – upitala je Meg sestre.
– Smijat će se – upozoravala je Amy.
– Što onda – reče Jo.
– Mislim da će mu se svidjeti – doda Beth.
– Naravno! Časna riječ, neću se smijati. Hajde, reci, Jo, ne boj se.
– Da se tebe bojim! Pa, vidiš, izvodimo Bunyanovu priču o putovanju Kršćanina kroz život i o spasu duše, i to vrlo ozbiljno shvaćamo, cijelu zimu i cijelo ljeto.
– Znam – rekao je Laurie, mudro kimajući glavom.
– Tko ti je rekao? – zapovjedno ga upita Jo.
– Duhovi.
– Ne, ja sam mu rekla. Jedne sam ga večeri, kad vas nije bilo, željela razonoditi, jer je bio zle volje. Svidjelo mu se i zato nemoj vikati; Jo – krotko je priznala Beth.
– Ne znaš čuvati tajnu. Nema veze, bar se sad ne moramo mučiti s objašnjavanjem.
– Nastavite, molim vas – reče Laurie kad se Jo, oneraspoložena, vratila poslu.
– Oh, zar ti nije rekla za naš novi plan? Pa, trudile smo se ne potratiti praznike, i tako je svaka dobila svoj zadatak, i na njemu zdušno radila. Sad su praznici skoro gotovi, obaveze smo ispunile, i strašno smo zadovoljne što nismo besposličarile.
– I meni se čini. – Laurie se sa žaljenjem prisjeti vlastitih potraćenih dana.
– Majka voli da što više vremena provodimo na zraku, pa zato ovamo ponesemo posao i još se dobro zabavimo. Zbog predstave stvari nosimo u ovakvim vrećama, stavimo si stare šešire, nosimo štapove i igramo se hodočasnika, i to tako već godinama. Ovo brdo zovemo »Planinom užitka«, jer imamo dobar pogled na zemlju u kojoj bismo jednom željele živjeti.
Jo je uprla prstom prema mjestu gdje se šuma rastvarala prema modroj, širokoj rijeci – s druge su strane bila polja – sve do predgrađa velikoga grada, i zelenih brda što su se dizala prema nebu. Sunce je bilo nisko, a nebesa su blistala u sjaju jesenjeg sutona. Na vrhovima brežuljaka ležali su zlatni i ljubičasti oblaci čije su se srebrno bijele krijeste penjale u crvenu svjetlost što je sjala poput prozračnih tornjeva Nebeskoga grada.
– Prekrasno! – reče Laurie tiho, obdaren izuzetnim osjećajem za lijepo.
– Cesto je tako. Volimo promatrati sutone, jer nikad nisu isti, ali su uvijek divni – dodala je Amy, koja je čeznula da takvo što može i naslikati.
– Jo uvijek govori o imanju gdje ćemo jednog dana živjeti; misli na pravo imanje, s prasadi i peradi, i skupljanjem sijena. Ali ja bih voljela da je ovaj grad u oblacima stvaran, i da ga možemo posjetiti – zamišljeno reče Beth.
– Postoji jedno mjesto ljepše od svega, kamo ćemo poći, jednoga dana, kad za to budemo dovoljno dobre – odgovori Meg svojim slatkim glasom.
– Ali čeka se tako dugo, i dosegnuti ga je tako teško; ja želim poletjeti odmah, kao ove las-tavice, i proći ovoga trena kroz blistava vrata.
– Stići ćeš, Beth, prije ili kasnije, ne boj se – reče Jo; – Ja sam ta koja će se morati truditi i mučiti, uspinjati se i čekati, da naposljetku možda nikad ni ne uđem.
– Ja ću ti praviti društvo, ako ti je to ikakva utjeha. Moram, doduše, još mnogo toga propu-tovati prije nego što ugledam Grad Nebeski. Ako zakasnim, reći ćeš koju riječ za mene, jel' da, Beth?
Nešto je u izrazu Lauriejeva lica uznemirilo Beth; pa ipak, mirno promatrajući oblake što su mijenjali boju, vedro mu reče: – Ako ljudi zaista žele poći na to mjesto, i cijeli se život trude, mislim da uspijevaju; jer ne vjerujem da na tim vratima postoje brave, ili da ih štite čuvari. Uvijek ga zamišljam kao na slici, gdje svijetleća bića šire ruke i dočekuju uboga Krš-ćanina, koji je upravo prešao rijeku.
– Ne bi li bilo zgodno kad bi se ostvarile sve naše kule u zraku, pa da u njima živimo? – kaza Jo nakon kraće stanke.
– Ja sam ih toliko namaštao da bih se teško mogao odlučiti koju želim – odvrati joj Laurie, ležeći na leđima i češerima gađajući vjevericu koja ga je izdala.
– Onda bi ostvario onu najdražu. Koja je to? – upitala ga je Meg.
– Ako ti otkrijem svoju, hoćeš li reći koja je tebi najdraža?
– Hoću, ako će i ostale djevojke.
– Hoćemo. Hajde, Laurie!
– Kad vidim onoliko od svijeta koliko to budem želio, volio bih se skrasiti u Njemačkoj, i baviti se glazbom do mile volje. Postao bih slavni glazbenik i svi bi na svijetu pohrlili da me čuju; i nikad se ne bih brinuo oko novca ili poslovnih obaveza, već bih samo uživao i živio za ono što volim. Eto, to je moja najdraža kula. A tvoja, Meg?
Margareti nije bilo lako opisati svoju kulu u zraku; mahala je pred licem grančicom papra-ti, kao da rastjeruje komarce, a tada je polagano rekla: – Voljela bih imati lijepu kuću, punu otmjenih stvari; prvorazrednu hranu, lijepu odjeću, fino pokućstvo, drage ljude, brdo novca. Ja bih svime gospodarila, i to kako želim, i imala bih mnoštvo posluge, da sama ne moram raditi. Kako bih samo uživala! Jer ne bih besposličarila, već bih bila dobra, i svi bi me voljeli.
– Zar u toj kuli ne bi imala i gospodara? – lukavo je upitao Laurie.
– Pa, spomenula sam drage ljude. – Meg je vrlo pomno vezala cipelu, i skrivala lice.
– A zašto ne priznaš da bi voljela imati sjajnog, mudrog, dobrog muža i anđeosku dječicu, kad znaš da kula bez toga ne bi bila savršena – prigovori joj Jo, koja je mrzila svako okoliša-nje i čije maštarije još nisu išle u romantičnome smjeru. Zato se podsmijavala ljubavi, osim onoj u romanima.
– Ti bi u svojoj imala samo konje, tintarnice i knjige – odgovorila joj je uvrijeđena Meg.
– Još kako! Imala bih štalu prepunu arapskih konja, sobe prepune knjiga, a pisala bih čaro-bnom tintom, pa bi moje riječi bile slavne kao Lauriejeva glazba. Prije nego što se preselim u kulu, voljela bih učiniti nešto veliko, neko junaštvo, ili čaroliju, pa da me pamte i poslije smr-ti. Još ne znam što će to biti, ali sam spremna, i jednoga ću vas dana sve zadiviti. Mislim da ću pisati knjige, i postati bogata i slavna; to je moj najdraži san.
– A moj je da ostanem kod kuće, na sigurnom, s mamom i tatom, i da im pomažem – reče zadovoljno Beth.
– To je sve? – upita je Laurie.
– Otkad imam klavir, savršeno sam sretna. Želim samo da svi budemo zdravi, i skupa, niš-ta više.
– Ja imam mnogo želja, ali mi je omiljena da postanem umjetnica, i odem u Rim, i slikam lijepe slike, i budem najbolja slikarica na svijetu – poželjela je Amy s urođenom skromnošću.
– Prilično smo ambiciozni, jel' da? Svi, osim Beth, želimo biti bogati i slavni, i fantastični u svakom mogućem smislu. Pitam se hoće li i jedno od nas ostvariti svoje želje? – reče Lauri-e, grickajući travku kao kakvo zamišljeno tele.
– Ja imam ključ svoje kule, ali još ne znam mogu li njime otključati vrata – tajanstveno je prokomentirala Jo.
– I ja imam ključ, ali mi nije dopušteno da ga probam. Kvragu i koledž! – promrmlja Lau-rie, uz nestrpljiv uzdah.
– Evo moga! – i Amy mahnu olovkom.
– Ja nemam čak ni ključ – izgubljeno reče Meg.
– Oh, imaš, imaš – naglo reče Laurie.
– Gdje?
– Na svome licu.«
– Glupost. Od toga nikakve koristi.
– Vidjet ćeš, ono će ti donijeti nešto zbilja vrijedno – odvratio je mladić, nasmijavši se na samu pomisao o tajni koju je naslućivao.
Meg se iza paprati zacrvenje, no nije postavljala nikakva pitanja, već se nijemo zagledala u rijeku s istim iščekivanjem kakvo se dalo primijetiti na gospodinu Brookeu, kad je pripovije-dao priču o vitezu.
– Budemo li živi za deset godina, sastanimo se ovdje, da vidimo kome su se ostvarile želje, ili koliko smo im blizu – predloži Jo, koja je obožavala takve planove.
– Jadna ja! Koliko će mi godina biti – dvadeset sedam! – uzviknula je Meg, koja se sa se-damnaest već osjećala vrlo odraslom.
– Ti i ja ćemo imati dvadeset i šest, Teddy; Beth dvadeset i četiri, a Amy dvadeset i dvije; kakvi starci! – reče Jo.
– Nadam se da ću dotad postići nešto; no, znajući kako sam lijen, vjerojatno ću samo »bes-posličariti«.
– Majka kaže da ti je potrebna samo motivacija; kad nadeš svoj motiv, sve će ti poći od ru-ke, veli majka.
– Zbilja? Jupitera mi, naći ću ga, prvom prilikom! – uzviknuo je Laurie, energično se pri-digavši u sjedeći položaj. – Trebao bih biti zadovoljan već time da usrećim djeda, ali to je kao plivati uz vodu, i zato mi teško polazi za rukom. Želi da napravim karijeru trgujući s Indijom, kao on, a ja bih radije umro; mrzim čaj, svilu, začine, i sve gluposti koje njegovi brodovi no-se, i jednom, kad postanu moji, najradije ću ih vidjeti na dnu mora. Koledž bi ga trebao usre-ćiti, jer mu dajem četiri svoje godine, a on me za to vrijeme oslobađa trgovanja; ipak, on je svoje naumio, i morat ću napraviti ono što želi, osim ako ne pobjegnem i ne ugodim sebi, kao moj otac. Da nema samo mene, sutra bih otišao.
Laurie je govorio uzbuđeno, i izgledao posve spreman provesti naumljeno u život, čim se za to pruži ma i najmanja prilika; jer, odrastao je on vrlo brzo, pa je, unatoč lijenosti, tipično mladenački mrzio svako pokoravanje. I, prepun nemira, žudio je sam oprobati život.
– Moj ti je savjet da isploviš na jednom od svojih brodova i ne vraćaš se sve dok ne opro-baš ono što želiš – reče mu Jo, čiju je maštu raspalila sama pomisao na takvu pustolovinu, i koja je i inače suosjećala s »obespravljenim Teddyjem«.
– To ne bi bilo u redu, Jo; ne smiješ tako govoriti, a Laurie ne smije poslušati takav savjet. Dragi moj dječače, moraš poslušati djeda – reče Meg majčinskim glasom. – Potrudi se na ko-ledžu, i on će vidjeti koliko mu želiš ugoditi, pa će ti biti dobar i pravedan. I sam kažeš da nema nikog osim tebe. Nikad si ne bi oprostio da ga napustiš bez njegova blagoslova. Ne budi zločest i ne prigovaraj, već se drži svojih dužnosti, pa će te stići nagrada u obliku štovanja i ljubavi. Pogledaj samo gospodina Brookea.
– Sto ti znaš o njemu? – upitao ju je Laurie, zahvalan na savjetima, ali joj zamjerajući pro-diku. Bilo mu je drago što temu razgovora, nakon svoga impulzivnog ispada, sad može okre-nuti u drugome smjeru, dalje od sebe.
– Samo ono što je majci rekao tvoj djed; kako se brinuo o svojoj majci sve do njene smrti, pa nije htio otići u inozemstvo, kao učitelj djece nekih bogatih ljudi, jer je nije htio ostavljati. I kako i sad pomaže starici koja ju je njegovala, o čemu ne priča, već samo nastoji biti što velikodušniji, strpljiviji, bolji.
– Istina! – reče Laurie, srdačno, kad je Meg završila priču, sva uzbuđena, crvenih obraza. – To baš sliči djedu, da o čovjeku sazna sve što može, a da to nitko ne zna, i onda o njegovoj dobroti priča drugima, da bi ga i drugi više voljeli. Brooke ne shvaća zašto je vaša majka tako ljubazna prema njemu, zašto ga poziva u kuću, i prema njemu se odnosi prijateljski. Smatra da vam je majka savršena, i o tome često govori, i o svima vama, sav plamti. Ako mi se ikad ostvare moje želje, bit će i za Brookea.
– Počni već sad, time što mu nećeš zagorčavati život – oštro reče Meg.
– A kako znate da mu zagorčavam život, gospođice?
– Vidim mu to na licu, kad napušta kuću. Kad si dobar, zadovoljan je i žustro korača; kad ga mučiš, ozbiljan je, hoda polako, kao da se želi»vratiti i još se jednom potruditi.
– Ha, to mi se sviđa! Znači, ti po Brookeovu licu pratiš moje ocjene, je 1'? Primijetio sam kako se klanja i smješka kad prolazi pored tvog prozora, ali nisam znao da ste uspostavili te-legrafske veze.
– I nismo; nemoj se ljutiti, i, oh, molim te, ne pričaj mu o onom što sam ti sad rekla! Bilo je to samo da vidiš koliko se brinem za tebe. Što se ovdje kaže, to se drugdje ne prepričava – vrisnula je Meg, vrlo uznemirena samom primisli što bi se sve moglo izleći iz njene nepažnje.
– Ja ne pričam priče – odgovori joj Laurie »važno i moćno«, kako je to Jo zvala. – Samo, ako će Brooke biti barometar, tada moram paziti da uvijek pokazuje lijepo vrijeme.
– Molim te, ne ljuti se. Nisam ti mislila prigovarati, niti pričati priče; nisam htjela ispasti smiješna. Samo mi je palo na pamet da te Jo potiče u nekim zamislima zbog kojih bi ti kasnije moglo biti žao. Tako si dobar prema nama, kao da si nam brat, pa zato i govorim otvoreno, točno onako kako mislim. Oprosti mi, jer zaista nisam imala nikakvih loših namjera! – i Meg mu, od srca, ali malko posramljeno, pruži ruku.
Stideći se vlastite naprasitosti, Laurie je stisnuo ljubaznu ručicu i iskreno odgovorio: – Ja bih se morao ispričati; ljut sam i cio sam dan nakrivo nasađen. Sviđa mi se kad mi otvoreno kažete što su mi mane, i kad se prema meni odnosite kao sestre; zato se ne obazirite ako sam ponekad razdražljiv; svejedno vam hvala.
Želeći dokazati da se ne ljuti, trudio se biti što pažljiviji i ugodniji za društvo; namatao je Megino klupko pamuka, recitirao pjesme, da ugodi Jo, skidao češere za Beth i pomagao Amy oko paprati – dokazavši ujedno da zadovoljava sve uvjete za članstvo u »Društvu vrijednih pčelica«. Usred žive rasprave o kućnim navikama kornjača (nakon što je jedna išetala iz rije-ke), jedva
čujno zvono upozorilo ih je da je Hannah već pristavila čaj, i da se moraju požuriti kući na večeru.
– Smijem li opet doći? – upita Laurie.
– Da, ako budeš dobar, i prioneš knjizi, kao što nas je učila početnica – sa smiješkom mu odgovori Meg.
– Trudit ću se.
– Tada dođi, a ja ću te naučiti škotski bod; znaš, sada je velika potražnja za čarapama – do-dala je Jo na rastanku, mašući pletivom kao velikom plavom vunenom zastavom.
Te večeri, dok je Beth svirala gospodinu Laurenceu, Laurie se skrio u sjenu zavjese. Slušao je tog malog Davida, čija ga je jednostavna svirka uvijek smirivala, motreći starca, pognute si jede glave, kako razmišlja o djetetu koje je volio i izgubio. Sjetivši se poslijepodnevnog raz-govora, i odlučivši s radošću ponijeti svoje breme, dječak za sebe prošapta: – Zaboravit ću kule u zraku, i ostati s djedom dok me god treba, jer jedino mene ima.
GLAVA 14
TAJNE
Jo je u potkrovlju marljivo radila, jer su listopadski dani postajali sve hladniji, a poslijepo-dneva sve kraća. Po dva-tri sata sunce bi se toplo ugnijezdilo u visoki prozor i obasjalo Jo koja je sjedila na staroj sofi i žurno pisala, medu papirima raširenim na starome kovčegu, dok je Scrabble, štakor-miljenik, šetao gredama u pratnji svog najstarijeg sina, vrloga mladića gordih brkova. Zaokupljena poslom, Jo je pisala i pisala sve dok nije ispunila i posljednju stranu, a tada se kitnjasto potpisala, bacila pero i uzviknula:
– Evo, dala sam sve od sebe! Ako im ovo ne bude dobro, pričekat ću dok ne budem bolje pisala.
Zavalivši se na sofu, još je jednom pažljivo pročitala rukopis, ubacivši gdjegdje koju crticu i cijelu hrpu uskličnika, nalik na balončiće; tada ga je povezala otmjenom crvenom vrpcom i neko ga vrijeme promatrala, ozbiljno i žalostivo, što je jasno pokazivalo količinu uloženog rada. Join pisaći stol u potkrovlju bio je zapravo na zid pričvršćeni stari limeni kuhinjski or-marić. U njemu je držala papire, i nekoliko knjiga, brižno sklonjenih od Scrabblea, koji je također njegovao osebujna književna nagnuća, najčešće grickajući listove nepospremljenih knjiga. Iz svoga limenog skrovišta Jo je izvadila još jedan rukopis, pa je, spremivši oba u dže-pove, tiho spuznula niza stube, ostavljajući prijatelje da glođu pera i lickaju tintu.
Nečujno je navukla kaput i stavila šešir, iskrala se prema prozoru iznad stražnjeg ulaza, popela se na krov niske verande, skočila na travu, te zaobilaznim putem krenula prema cesti. Kad je stigla do ceste, smirila se, mahnula nadolazećem omnibusu i otkotrljala se prema gra-du, lica vedra, i tajanstvena.
Da ju je tko pratio, smjesta bi uočio neobičnost njezina ponašanja. Čim je sišla, brzo se za-putila prema određenoj zgradi u određenoj vrlo prometnoj ulici. Kad je teškom mukom našla zgradu, ušla je i zagledala se u prljave stube. Nekoliko je trenutaka ukočeno stajala, kao kip, da bi potom iznenada opet pobjegla na ulicu i zaputila se nazad što je noge nose. Ovaj je ma-nevar ponovila nekoliko puta, na veliko veselje crnooka gospodina koji se smjestio uz prozor zgrade preko puta. Kad se po treći put vratila u predvorje, stresla se, navukla šešir na oči i uspela se uza stube, ustrašena kao da će joj gore počupati sve zube.
Među ostalim imenima na ulazu u zgradu, naime, stajala je i pločica s imenom zubara. Mladi je gospodin na trenutak promotrio umjetne čeljusti koje su se polako otvarale i zatvara-le, privlačeći pažnju na krasan primjerak umjetnih zuba, a tada je obukao kaput i uputio se prema vratima. Osmjehnuvši se, odmahnuo je glavom i rekao:
– Tipično za nju! Uvijek ide sama. No, ako joj bude loše, netko će je morati otpratiti kući.
Za desetak minuta Jo se sjurila na ulicu vrlo crvena lica, kao osoba koja je upravo doživje-la nevjerojatno iskustvo. Ugledavši mladoga gospodina, razljutila se i prošla pored njega hla-dno mu kimnuvši glavom. Pa ipak, on ju je pratio, sućutno je upitavši:
– Je li bilo gadno?
– Tako-tako.
– Brzo si bila gotova.
– Hvala Bogu!
– Zašto si pošla sama?
– Nisam htjela da drugi znaju.
– Ti si najčudniji čovjek kojega poznajem. Koliko su ti ih izvadili? ,
Jo pogleda prijatelja kao da ga ne razumije, a tada prasnu u smijeh, kao da ju je njegovo pi-tanje strašno zabavljalo.
– Dva, ali moram pričekati tjedan dana.
– Čemu se smiješ? Nešto smjeraš, Jo – reče Laurie, sad sasvim zbunjen.
– I ti isto. Što si ti radio, gore, u onom salonu za biljar?
– Ispričavam se, milostiva, ali to nije bio salon za biljar, već gimnastička sala. Vježbao sam mačevanje.
– Odlično!
– Zašto?
– Naučit ćeš mene. Kad budemo izvodili »Hamleta«, ti možeš biti Laert, i napravit ćemo sjajan prizor mačevanja.
Sad je Laurie prasnuo u grohotan smijeh, koji je i nehotice zarazio nekoliko prolaznika.
– Naučit ću te bez obzira na »Hamleta«. Vrlo je zabavno, i dobro za mišiće. No, nisi samo zato rekla »odlično«. Hajde, što se zbiva?
– Ne, bilo mi je drago što nisi za biljarskim stolom, jer se nadam da ti ne zalaziš na takva mjesta. Ili zalaziš?
– Rijetko.
– To mi se ne sviđa.
– Nema u tome nikakva zla, Jo. Pa imam biljarski stol kod kuće, ali nije zabavno ako ne-maš s kim igrati. Kako strašno volim biljar, dođem ovamo i odigram koju partiju. S Nedom Moffatom, na primjer.
– Oh, Bože, užasno, jer će ti se to sve više i više zavlačiti pod kožu, potratit ćeš vrijeme i novac, i pretvoriti se u jednog groznog mladića. Nadam se samo da ćeš ostati častan, na zado-voljstvo svojih prijatelja – vrteći glavom, nastavila je Jo.
– Zar se osoba ne smije malko zabaviti, s vremena na vrijeme, a da pritom ne izgubi čast? – upita je sad već razjareni Laurie.
– Ovisi kako se i gdje zabavlja. Ne sviđaju mi se Ned i njegovo društvo, i voljela bih kad bi se držao podalje od njega. Majka nam ne dopušta da ga zovemo u kuću, iako bi on došao, i, ako ti postaneš kao on, više nam neće dopuštati da se družimo.
– Neće? – upita je Laurie zabrinuto.
– Neće. Ne podnosi gizdavce, i radije bi nas strpala pod ključ nego nam dopustila da se s takvima sastajemo.
– Pa, zasad joj ne treba ključ. Ja nisam gizdavac, niti mi je do toga stalo, ali se s vremena na vrijeme ipak ludo zabavim. Ti ne?
– Dobro, to ti nitko neće zamjeriti, ako posve ne podivljaš, što nećeš, je 1' da? Jer to onda znači kraj svih naših igara.
– Bit ću dobar kao svetac na kvadrat.
– Ne podnosim svece; budi naprosto obični, iskreni i pristojni dečko, i nikad te nećemo os-taviti. Ne znam što bih ja napravila da se počneš ponašati kao mladi gospodin King; on je imao svu silu novca, ali nije znao na što ga potrošiti, pa je kockao, bježao od kuće, krivotvorio očev potpis, i činio slične strašne stvari.
– I ti misliš da bih ja napravio isto? Baš ti hvala.
– Ne, ja... – oh, ne! – ali često čujem priče da je novac velika napast, pa ponekad poželim da si siromašan. Tada se ne bih brinula.
– Brineš se za mene, Jo?
– Malko, kad si onako, znaš, neraspoložen i nezadovoljan, jer si strašno svojevoljan. A kad ta volja jednom krene u krivome smjeru, bit će te teško zaustaviti.
Laurie je nekoliko trenutaka koračao bez riječi, a Jo ga je promatrala, poželjevši da je drža-la jezik za zubima. Učinilo joj se da mu oči kipte od bijesa, iako su mu se usne i dalje smješ-kale.
– Hoćeš li mi držati predavanje sve do kuće? – upitao ju je trenutak kasnije.
– Naravno da neću; zašto?
– Jer, ako budeš, idem autobusom. Ako ne budeš, volio bih prošetati s tobom i ispričati ti nešto zanimljivo.
– Nema više pridika. A sad, umirem od znatiželje – pričaj.
– U redu, idem.. To je tajna. Ako ti je kažem, tada i ti meni moraš reći svoju.
– Ja nemam tajni – započe Jo, a onda zasta, sjetivši se da ih ipak ima.
– Znaš da imaš. Ništa mi ne skrivaj, već reci, jer ti ja inače neću reći svoju – uzviknu Lau-rie.
– Je li tvoja tajna lijepa?
– Još pitaš! I to sve o ljudima koje poznaješ, i tako zgodno! Moraš to čuti! Već dugo umi-rem od želje da ti ispričam. Hajde! Ti prva.
– Kod kuće ni riječi o tome, u redu?
– Ni riječi.
– I nećeš me zezati kad budemo nasamo, samo nas dvoje?
– Znaš da te nikad ne zezam.
– Možeš misliti! Uvijek sve izvučeš iz ljudi. Ne znam kako ti to polazi za rukom, ali pravi si stručnjak za ispipavanje.
– Baš ti hvala! Hajde, kreni.
– Pa... u novinama sam ostavila dvije svoje priče. Sljedeći će mi tjedan javiti hoće li ih uzeti ili ne – prošapta Jo u prijateljevo uho.
– Triput hura za gdicu March, cijenjenu američku književnicu! – viknu Laurie, bacivši še-šir u zrak i uhvativši ga, na veliko zadovoljstvo dviju pataka, četiri mačke, pet gusaka i šestero malih Iraca – jer, sad su već bili izvan grada.
– Sššš! Neće od toga biti ništa, znam. Ali nisam mogla odoljeti... Zato nikom ništa nisam rekla, da ih ne razočaram.
– Naravno da ćeš uspjeti! Hej, Jo, pa tvoje priče kao da je napisao sam Shakespeare, u us-poredbi sa smećem koje se svakodnevno tiska. Bit će to sjajno – vidjeti ih u novinama. Kako ćemo se samo ponositi svojom književnicom!
Joine su oči blistale, jer je uvijek ugodno znati da u nas vjeruju, a pohvala jednog prijatelja uvijek je slada od deset novinarskih napuhavanja.
– A tvoja tajna? Budi pošten i reci, Teddy, inače ti više ništa ne vjerujem – kaza Jo, trudeći se stišati iskru nade što je planula kao posljedica prijateljskog hrabrenja.
– Zbog ovoga bih mogao nastradati; ali, kako nisam obećao da ću šutjeti, kazat ću ti, jer se i inače ne mogu smiriti ako s tobom ne podijelim velike vijesti. Znam gdje je Megina rukavi-ca.
– I to je sve? – reče Jo razočarano, dok je Laurie kimao i sav sjao, kao da u rukavu ima ključ strašno bitne spoznaje.
– Zasad jest, s čim ćeš se i sama složiti kad ti kažem gdje je.
– Pa reci onda!
Laurie se sagnuo i na Joino uho prišapnuo tri riječi, koje kod nje dovedoše do komične promjene. Zastala je kao ukopana, nijemo zureći u Laurieja, iznenađena i tjeskobna, a tada je nastavila koračati, oštro dometnuvši: – Kako znaš?
– Vidio sam.
– Gdje?
– U džepu.
– Sve ovo vrijeme?
– Da. Zar to nije romantično?
– Ne, to je grozno.
– Zar ti se ne sviđa?
– Naravno da mi se ne sviđa. To je glupo. I ne smije se dopustiti. Bože moj! Sto će Meg na to reći?
– Zapamti – nikom ni riječi!
– Nisam ti obećala.
– To se podrazumijevalo. Ja sam ti to rekao u povjerenju.
– Dobro, neću nikom reći, bar ne još neko vrijeme. No, sve mi se to gadi, i više bih voljela da mi nisi ni rekao.
– Mislio sam da će ti biti drago.
– Pomisao da će netko doći i odvesti Meg? Ne, hvala.
– Bit će ti lakše kad netko bude došao odvesti tebe.
– Neka samo proba! – žestoko uzviknu Jo.
– I ja bih to volio vidjeti – nasmija se Laurie na samu pomisao.
– Ne volim tajne; sad, kad si mi rekao, sva sam jadna i uznemirena – nezahvalno će Jo.
– Tko će prvi do podnožja! Idemo! Poslije trke bit ćeš bolje – predloži joj Laurie.
Kako nikoga nije bilo u blizini, a glatki se brijeg zamamno spuštao pred njenim očima, Jo shvati da ne može pobijediti napast, pa stoga potrča što je noge nose, dok su joj s glave letjeli šešir, češljevi i ukosnice. Laurie je stigao prvi, zadovoljan postignutim uspjehom, dok ga je Atalanta sustizala zadihana i raščupane kose, blistavih očiju, crvenih obraza, i bez vidljivih znakova nezadovoljstva.
– Da sam bar konj! Tada bih mogla trčati miljama, miljama, po ovom prekrasnom zraku, a da se ne zadišem. Bilo je sjajno, ali vidi kakvo sam strašilo od sebe napravila! Hajde, pokupi moje stvari, kao svaki pravi anđeo – rekla je Jo i sjela pod javor, koji je sve uokolo pokrio grimiznim lišćem.
Laurie se lijeno otputio pronaći izgubljene stvarce, a Jo je plela pletenice, nadajući se da će se uspjeti urediti prije no što tko naiđe i vidi je takvu. Naravno, netko je naišao – nitko drugi do Meg, izgledajući vrlo damski, u svečanoj haljini. Vraćala se, naime, iz posjeta.
– Zaboga, Jo! Što radiš ovdje? – upitala je, promatrajući raščupanu sestru s dobro odgoje-nim zaprepaštenjem.
– Skupljam lišće – krotko joj odgovori Jo, razvrstavajući crvenkastu hrpu koju je maločas zgrabila.
– I ukosnice – doda Laurie i ubaci joj u krilo pet-šest ukosnica. – Znaš, Meg, one ovdje rastu. I šeširi isto, i češljići.
– Opet si trčala, Jo! Kad ćeš već jednom prestati s divljanjem? – prijekorno reče Meg, pop-ravljajući manšete i gladeći kosu, koju je pomrsio bezobrazni vjetar.
– Kad budem stara i nemoćna, i sa štakama. Ne tjeraj me da odrastem prije vremena, Meg; dovoljno je teško što si se ti promijenila tako naglo; pusti me da što duže budem djevojčica.
Govoreći, Jo je pognula glavu, želeći od sestrina pogleda skriti drhtave usne, jer je u pos-ljednje vrijeme jasno osjećala kako Meg sve brže postaje ženom, a Lauriejeva tajna u nju je usadila strah od neizbježnog razdvajanja, koje je moralo doći, i koje se sad činilo vrlo skorim, vrlo blizu. On je primijetio njezinu uznemirenost, pa je Meginu pažnju hitro odvratio pita-njem: – Gdje si bila, tako sređena?
– Kod Gardinerovih. Sallie mi je ispričala sve o vjenčanju Belle Moffat. Veli da je bilo bli-stavo, i da će mladenci cijelu zimu provesti u Parizu; zamisli kakva sreća!
– Zavidiš li joj, Meg? – reče Laurie.
– Plašim se, da.
– Baš mi je drago! – promrmljala je Jo, bijesno vežući šešir.
– Zašto? – iznenađeno je upita Meg.
– Ako zavidiš bogatima, nikad nećeš otići od kuće i udati se za siromaha – reče Jo, mršteći se na Laurieja, koji joj je nijemo prijetio da drži jezik za zubima.
– Ja nikad neću »otići od kuće i udati se« – primijetila je Meg, koračajući vrlo dostojan-stveno, dok su je ovo dvoje slijedili smijući se, šapćući, preskačući kamenje, i općenito, »po-našajući se kao djeca«, kako je to rekla Meg, iako je i sama bila u napasti da im se pridruži, što bi i učinila da na sebi nije imala svoju najbolju haljinu.
Sljedeći tjedan-dva Jo se ponašala tako čudno da su joj sestre bile sluđene. Čim bi poštar zazvonio, odjurila bi na vrata; čim bi srela gospodina Brookea, postajala bi gruba i nepristoj-na; kad god bi sjedila s Meg, tužno ju je gledala, a ponekad bi čak skočila sa stolca, stresla sestru i poljubila je, bez vidljiva razloga; Laurie i ona stalno su izmjenjivali nekakve znakove, i razgovarali o »Raskriljenim orlovima«, sve dok sestre nisu zaključile da su oboje sišli s uma. Jedne subote, dva tjedna nakon Joina bijega kroz prozor, Meg je, u šoku, spazila Laurieja ka-ko lovi Jo, i konačno je hvata u Amynoj sjenici. Sto se unutra zbilo, Meg nije vidjela, no jasno je čula smijeh i vriskove, a potom mrmljanje i šuštanje novina.
– Što činiti s tom djevojkom? Nikada neće postati mlada dama – uzdahnula je Meg dok je s nezadovoljstvom na licu promatrala jurnjavu po vrtu.
– Nadam se da neće; jer je smiješna i draga baš takva kakva jest – reče Beth, koja nije že-ljela priznati da je malko boli što Jo svoje tajne dijeli i s nekim drugim osim s njom.
– Znam da je to grozno, ali nikad od nje comme la fo – dodala je Amy, sjedeći i vezući si nove volančiće, kovrča uredno dignutih na vrlo pristao, način – dvije zgodne stvari zbog kojih se osjećala neobično otmjeno i damski.
Za nekoliko je trenutaka u sobu uletjela Jo, bacila se na sofu i počela čitati.
– Ima li čega zanimljivog? – udvorno je upita Meg.
– Ništa osim jedne priče, a i ona, pretpostavljam, nije bogzna što – odvrati Jo, pomno skla-njajući naslovnu stranicu.
– Pročitaj je na glas; tako ćeš nas zabaviti, a sebe držati na miru – reče Amy, vrlo odraslo.
– Kako se zove? – upita Beth, čudeći se što Jo skriva lice iza novina.
– »Slikari suparnici«.
– Dobro zvuči; čitaj – reče Meg.
S glasnim »hm« i jednako glasnim uzdahom, Jo poče čitati. Djevojke su je slušale sa zani-manjem, jer je priča bila romantična, pomalo patetična, a većinu je likova na kraju dočekala smrt.
– Sviđa mi se ono o krasnoj slici – pohvalno se izrazila Amy, kad je Jo završila s čitanjem.
– Meni se više sviđa ljubavnički dio. Viola i Angelo su naša omiljena imena, baš čudno, zar ne? – reče Meg, brišući oči, jer je »ljubavnički dio« završavao tužno i nesretno.
– Tko je to napisao? – upita Beth, koja je na trenutak uspjela uhvatiti Joino lice.
Čitačica naglo sjede i odbaci novine, otkrivši svoje zacrvenjelo lice. Sa smiješnom mješa-vinom ozbiljnosti i uzbuđenja glasno im odgovori. – Vaša sestra!
– Ti? – vrisnu Meg, ispustivši vezivo.
– Vrlo je dobra – kritički reče Amy.
– Znala sam! Znala sam! Oh, moja Jo, tako sam ponosna! – i Beth potrča zagrliti sestru, oduševljena takvim sjajnim uspjehom.
Bože moj, kako su se samo veselile! Meg nije vjerovala sve dok nije pročitala riječi »Gos-pođica Josephine March«, otisnute u novinama. Amy je dražesno i kritički razmotrila likovni dio priče, ponudivši nekoliko naputaka za nastavak, koji je, na žalost, bio nemoguć, jer su i junak i junakinja bili mrtvi. Beth je bila do te mjere uzbuđena da je skakala i pjevala od rados-ti. Hannah je ušla i uzviknula: »Svi' mi svetaca!« zadivljena »Joinom črčkarijom«. Saznavši novosti, gospođa je March procvala od ponosa. Jo se smijala, suznih očiju, izjavivši da će se od silne hvale pretvoriti u taštu paunicu, a »Raskriljeni orao« pobjednički je poletio kućom Marchevih, jer su novine zaista letjele od ruke do ruke.
– Pričaj, kako je bilo? – Kad je izašla? – Koliko su ti platili? – Što će tek otac reći! – Je li se Laurie smijao? – uglas su govorili svi članovi obitelji, skupljeni oko Jo, jer su ti luckasti i osjećajni ljudi svaku malu kućnu radost pretvarali u svečanost.
– Prestanite s vikom, djevojke, pa ću vam sve ispričati – smirivala ih Jo, pitajući se je li se gđica Burney' poslije svoje »Eveline« osjećala išta sretnije od nje nakon »Slikara suparnika«. Ispričavši kako je odnijela priče, Jo doda: – A kad sam otišla po odgovor, urednik mi je rekao da mu se sviđaju obje, ali da početnicima ne plaća, već im samo dopušta da objavljuju u nje-govim novinama, i da ih tako primijete. Rekao je još da je to dobra vježba, a kad se početnik izvješti, svi će mu platiti. Tako sam mu dala dvije priče, a danas sam dobila ovo; Laurie me ulovio i prislio me da mu dam da vidi, pa sam ga pustila; i on je rekao da je dobra, i da trebam više pisati, pa će se on pobrinuti da mi sljedeću plate, oh – tako sam sretna, jer ću za neko vrijeme moći izdržavati sebe, i još ću pomagati djevojkama!
Tu je ostala bez daha, pa je zarila glavu u novine i svoju pričicu namočila s nekoliko zbilj-skih suza, jer su samostalnost i pohvala od strane onih koje je voljela bile najveće želje njezi-na srca, a ovo joj se činilo kao prvi korak prema njihovu ostvarenju.
GLAVA 15
BRZOJAV
– Studeni je najružniji mjesec u godini – rekla je Margaret jednoga tmurnog poslijepodne-va, stojeći pored prozora i promatrajući mrazom nagrizeni vrt.
– Zato sam se ja i rodila u studenom – sjetno je primijetila Jo, nesvjesna da na nosu ima mrlju od tinte.
– Da nam se sad desi nešto lijepo, pomislile bismo da je ovaj mjesec prekrasan – reče Beth, koja je u svemu, pa čak i u mjesecu studenom, vidjela određenu nadu.
– Možda; no, u ovoj se obitelji nikad ne događa ništa lijepo – reče Meg, malko izvan sebe. – Dan za danom crnčimo na poslu, uvijek isto, i ništa od razonode. Možemo se, jednako tako, zaposliti i u predionici pamuka.
– Jadna moja Meg, kako si mi tužna! – uzviknula je Jo.
– I ne čudim ti se, znaš, kad stalno gledaš druge djevojke kako se zabavljaju, dok ti iz go-dine u godinu samo rintaš. Kako samo želim srediti stvari tebi kao što ih sređujem svojim junakinjama! Već si i dovoljno lijepa i dovoljno dobra, pa bih namjestila da ti neki nepoznati bogati rođak nenadano ostavi veliko bogatstvo; tada bi zabljesnula kao nasljednica, osvetila se svima koji su ti učinili što nažao; otišla bi u inozemstvo i kući se vratila kao Lady Nešto, sva blistava od luksuza i otmjenosti.
– Danas se ljudi ne bogate tek tako; muškarci moraju raditi da bi zaradili, a žene se moraju bogato udati. Kako je ovaj svijet nepravedan! – gorko se požali Meg.
– Jo i ja zaradit ćemo za sve vas; samo pričekajte desetak godila, pa ćete vidjeti – reče Amy, koja je sjedila u kutu i pravila svoje »kolače od blata«, kako je Hannah nazivala njezine malene glinene modele ptica, voća i raznoraznih likova.
– Ne mogu čekati toliko dugo. Osim toga, bojim se da nemam previše vjere u blato i tintu, iako vam hvala na dobrim namjerama.
Meg je uzdahnula i opet se okrenula prema mrazovitom vrtu; Jo je zastenjala i utučena se laktovima naslonila na stol, no Amy je i dalje marljivo mijesila, a Beth je, sjedeći pored dru-goga prozora, nasmiješeno rekla: – Evo, sad odmah će se dogoditi dvije ugodne stvari; iza ugla se pomolila Marmee, a Laurie gazi kroz vrt i očito nam želi predložiti nešto lijepo i za-nimljivo.
I zaista, ubrzo su oboje ušli u kuću, gospođa March sa svojim uobičajenim pitanjem (»Dje-vojke, je li stiglo pismo od oca?«), a Laurie s primamljivim prijedlogom: – Je li koja od vas raspoložena za vožnju? Mučio sam se s matematikom dok me nije zaboljela glava, pa ću jed-nom žustrom vožnjom razbistriti mozak. Dan je tmuran, ali je zrak čist. Osim toga, odvest ću Brookea kući, pa će nam biti veselo u kočiji, ako već neće vani. Idemo, Jo, i Beth će poći, zar ne?
– Naravno da ćemo poći.
– Hvala na ponudi, no ja imam previše posla – i Meg izvuče svoju košaru s koncima, jer se složila s majkom da bi joj bilo bolje da se ne vozika prečesto s mladim gospodinom.
– Mogu li učiniti što za vas, Gospođo Majko? – upita Laurie, nagnuvši se nad stolac gos-pođe March, i uputivši joj pogled prepun ljubavi.
– Ništa, hvala, dušo, osim možda da navratiš do pošte, ako ti nije teško. Danas smo trebali primiti pismo, a poštaru ni traga ni glasa. Otac nam redovito piše... ah, valjda je došlo do kak-va zastoja.
Prekinuo ju je oštar zvuk zvonca na vratima, i trenutak kasnije ušla je Hannah s pismom u ruci.
– Gospojo, to vam je oni grozni brzojavni – reče, držeći omotnicu podalje od sebe, kao da se boji da će eksplodirati.
Na riječ »brzojav«^gospođa March zgrabi papir, pročita dva retka i sruši se u stolac, bez kapi krvi u obrazima, kao da joj je papirić, poput metka, prošao kroz srce. Laurie se strčao po vodu, Meg i Hannah je pridržaše, a Jo je prestravljenim glasom pročitala:
Gospodo March:
Vaš je suprug teško bolestan. Dođite smjesta.
S. Hale
Bolnica Blank, Washington
Svi su nijemo i bez daha slušali Joine riječi, a vani kao da se još više smračilo, i kao da se cijeli svijet promijenio nagore. Djevojke se okupiše oko majke, imajući osjećaj da je odjed-nom nestalo svake sreće, svake sigurnosti. Gospoda March uskoro se povratila; ponovno pro-čitavši brzojav, ispružila je ruke prema kćerima i prozborila glasom koji im se zauvijek urezao u pamćenje: – Idem iz ovih stopa, no možda je već prekasno. Djeco moja, oh djeco! Pomozite mi da izdržim!
Nekoliko se trenutaka u sobi čulo samo jecanje, pomiješano s promrmljanim riječima utje-he, nježnim uvjeravanjima i uzdasima punim nade, sve zagušeno suzama. Jadna je Hannah
prva došla k sebi, svojom nesvjesnom mudrošću svim ostalima posluživši kao primjer – jer, Hanni je rad bio najbolji lijek za svaku nevolju.
– Bog nek' čuva dragog gospodina! A sad, gospojo, neću više gubit' vrijeme na plakanje, već ću vam odma' spremit' stvari – rekla je hrabro, obrisavši lice u pregaču i svojom toplom rukom snažno potapšavši svoju gospodaricu. Potom je hitro pošla poraditi za tri žene.
– Hannah je u pravu, sad nemamo vremena za suze. Smirite se, djevojke, i pustite me da razmislim.
Dok su se jadne djevojčice pokušavale smiriti, majka im se uspravila, blijeda ali postojana, zaboravivši na bol, te se usredotočivši na trezveno planiranje.
– Gdje je Laurie? – upitala je trenutak kasnije, sabravši se i odlučivši što valja prvo učiniti.
– Evo me, što treba? – viknu dječak, dojurivši iz susjedne sobe, kamo se povukao, ne žele-ći ih ometati u trenucima žalosti.
– Pošalji brzojav i javi da stižem. Sljedeći vlak kreće u zoru; njim ću poći.
– Što još? Konji su spremni, pa mogu poći kamo god treba i učiniti što god treba – reče mladić, spreman odletjeti i na kraj svijeta.
– Odnesi poruku teti March. Jo, dodaj mi pero i papir. Istrgnuvši praznu stranu iz svoje no-ve bilježnice, Jo je pisaći
stolić stavila pred majku, znajući da odnekud moraju posuditi novac za taj dugi i tužni put, poželjevši da i sama može dodati bar nešto sumi za svog oca.
– Sad pođi, dušo, ali nemoj se ubiti prebrzom vožnjom; nema potrebe.
Ovo upozorenje gospođe March očito nije urodilo plodom, jer je pet minuta kasnije Laurie projurio na trkaćem konju, jureći kao da ga vrazi gone.
– Jo, požuri u ured i reci gospođi Kin da ne mogu doći. Usput kupi stvari koje ću ti zapisa-ti. Trebat će mi, za njegovanje bolesnika. Bolnička skladišta nisu uvijek sjajna. Beth, hodi i zamoli gospodina Laurencea nekoliko boca starog vina; nisam preponosna da prosim za oca, jer sad mora imati samo najbolje. Amy, reci Hanni da s tavana skine crni kovčeg. Meg, dođi mi pomoći spremiti stvari, jer sam pomalo izvan sebe.
Istovremeno pisanje, razmišljanje i izdavanje zapovijedi vjerojatno je sludilo jadnu ženu, pa ju je Meg zamolila da ode u svoju sobu i odmori se, a njih pusti da obave sav posao. Svi su se rasuli kao lišće pred vjetrom – sretna se obitelj u času raspala, kao da ih je ukleo taj obični komad papira.
Gospodin Laurence žurno se vratio s Beth, noseći sve čega se mogao sjetiti, i obećavši da će za majčine odsutnosti pripaziti na djevojke. Majka je to dahnula. Sve joj je ponudio – od vlastitog ogrtača pa do toga da i sam pođe u Washington. Gospođa March za to nije htjela ni čuti, ali se na njegove riječi vidljivo smirila, jer ju je pomisao na samotni put ispunjao tjesko-bom. On je to vidioKpamrštio se, protrljao ruke te naglo ustao, rekavši samo da će se začas vratiti. Sjetili su ga se ponovo tek kad je Meg, trčeći prema ulaznim vratima s galošama u jed noj ruci i šalicom čaja u drugoj, naletjela na gospodina Brookea.
– Strašno mi je žao što ovo čujem, gospođice March – rekao je tihim i ljubaznim glasom koji je godio djevojčinoj uznemirenoj duši. – Došao sam se ponuditi kao pratnja vašoj majci. Gospodin Laurence me ionako šalje poslom u Washington, a bit će mi veliko zadovoljstvo da joj tamo budem na usluzi.
Meg ispusti galoše, a zamalo i šalicu s čajem, nesvjesno ispruživši ruke, s licem tako pre-punim zahvalnosti da se gospodin Brooke osjeti nagrađenim za mnogo veću žrtvu no što je to neznatan gubitak vremena i napor putovanja, na koje se spremao.
– Kako ste samo ljubazni! Majka će prihvatiti vašu ponudu, sigurno hoće, a nama će to biti veliko olakšanje – znat ćemo da se netko o njoj brine. Oh, hvala vam, puno vam hvala!
Meg je govorila od srca, zaboravivši na sve oko sebe, dok je nešto u smeđim očima koje su je gledale nije podsjetilo na sad već hladni čaj, pa je pošla u salon, rekavši gospodinu Brookeu da će smjesta pozvati majku.
Kad se Laurie vratio od tete March, sve je već bilo spremno. U omotnici je nosio traženi iznos i nekoliko redaka koji su ponavljali ono što im je starica već bezbroj puta rekla – da im je stoput kazala da je glupo što March ide u vojsku, da je još prije prorekla da od tog nikakva dobra, i da se nada da će je sljedeći put poslušati. Gospoda March poruku je bacila u vatru, novac u torbicu, nastavivši se spremati stisnutih usta, a Jo bi – da je bila tamo – dobro znala što to znači.
Kratko je poslijepodne brzo odmicalo. Svi su poslovi uglavnom bili posvršavani. Meg i majka žurile su s prijeko potrebnim šivanjem, dok su Beth i Amy spremale čaj. Hannah je upravo dovršila glačanje, s treskom spustivši glačalo, no Jo se još uvijek nije vraćala. Počeli su se brinuti, pa ju je Laurie pošao tražiti, jer nitko nije mogao pretpostaviti što joj je sve moglo pasti na pamet. Kako su se mimoišli, Jo se pojavila sama, vrlo neobična izraza lica, koji je odavao smjesu smijeha i straha, zadovoljstva i žaljenja, što je zbunilo obitelj baš kao i svitak novčanica koje je spustila pred majku. Tada je prigušeno rekla: – Ovo je moj prilog da ocu bude bolje, i da se što prije vrati kući!
– Dušo moja, otkud ti ovo? Dvadeset i pet dolara! Jo, nadam se da nisi učinila ništa nep-romišljeno?
– Ne, sve je to moje, zaista. Nisam ni prosila, ni posudila, ni ukrala. Novac sam zaradila, i mislim da me nećeš kriviti, jer sam prodala nešto što je samo moje.
Govoreći, Jo skinu šešir, na što je uslijedio vrisak svih prisutnih – Joina bujna kosa bila je ošišana skoro do kože.
– Tvoja kosa! Tvoja prekrasna kosa! – Oh, Jo, kako si samo mogla? Tvoja jedina ljepota! – Drago moje dijete, to nije bilo potrebno. – Više ne sliči na moju Jo, ali je ja još više volim!
Svi su uglas vikali, a Beth je prišla i nježno zagrlila ostriženu glavu. Jo se pokušala držati ravnodušno, i, naravno, nikog nije prevarila. Čak je rukom prošla kroz gusti smeđi strnjik, kao da joj se sviđa: – Ovo nema nikakva utjecaja na sudbinu nacije, Beth, pa zato ne cvili. Osim toga, bit će to dobro za moju taštinu; ionako sam postala preponosna na tu grivu. A i mozak će mi bolje disati sad kad mi je ta kudjelja maknuta s glave; osjećam se tako divno lako i hla-dnjikavo, a brijač mi je rekao da će se ovo uskoro pretvoriti u kovrčavu dječačku frizuru, vrlo pristalu i laku za održavanje. Ja sam, dakle, zadovoljna; zato, molim te, uzmi novac i pođimo večerati.
– Ispričaj mi kako je bilo, Jo; ja nisam posve zadovoljna, ali te ne mogu kriviti, kad znam s koliko si volje žrvovala svoju taštinu, kako ti to zoveš, ljubavi radi. No, dušo moja, to zaista nije bilo nužno, i plašim se da ćeš zbog ovoga uskoro zažaliti – reče gospođa March.
– Ne, neću! – samouvjereno odvrati Jo, s olakšanjem što njenu zamisao nisu sasvim poko-pali.
– Zašto si to učinila? – upita je Amy, koja bi radije pristala da joj odrežu glavu nego lijepu, kovrčavu kosu.
– Pa, strašno sam htjela učiniti nešto za oca – odgovori joj Jo, dok su se okupljale oko sto-la, jer mladi ljudi imaju teka i u najljućoj nevolji. – Kao i majka, mrzim posuđivati novac, a znala sam da će teta March kokodakati za svaku sitnicu; to uvijek radi, za svaki novčić. Meg je svu svoju tromjesečnu plaću dala za stanarinu, a ja sam si za svoju kupila samo neke halji-ne.
Zato sam se osjećala zločestom, i jednostavno sam morala naći neki novac, pa makar to značilo prodati vlastiti nos.
– Ne trebaš se smatrati zločestom, dijete moje, jer nisi imala zimske odjeće, a od svoga si teško zarađenog novca ionako kupila onu najjeftiniju – reče gospođa March i uputi kćeri pog-led koji joj je smjesta ugrijao srce.
– Isprva mi nije padalo na pamet da prodajem kosu, ali sam onda počela razmišljati što mogu učiniti. Tad sam u brijačkom izlogu vidjela pletenice i na njima markice s cijenom; je-dan je crni rep, duži od moga, ali ne tako gust, koštao četrdeset dolara. Tako mi je palo na pamet da imam nešto na čemu bih mogla zaraditi, pa sam bez razmišljanja ušla k brijaču, upi-tala ga kupuje li kosu i koliko će mi dati za moju.
– Kako si se samo usudila? – sa strahopoštovanjem izusti Beth.
– Oh, bio je to čovječuljak koji je izgledao kao da živi samo zato da bi svaki dan nauljio svoju kosu. Prvo me samo gledao, kao da nije navikao da mu djevojke upadaju u salon i nude mu kosu na prodaju. Rekao mi je da s mojom ne bi išlo, jer ta boja nije u modi, i, osim toga, on ne plaća mnogo, a tek po uloženom radu ta kosa dobiva na cijeni, i tako dalje. Bilo je već kasno, a mene je bilo strah, jer ako se nešto ne napravi odmah, tada je bolje to uopće ne raditi, a znate da mrzim odustajati kad sam već nešto naumila; zato sam ga zamolila da je kupi, i rekla mu zašto se tako žurim. Znam, bilo je to glupo, no zbog toga se predomislio, jer sam bila sva uzbuđena, pa sam pričala zbrda-zdola, a sve je to čula i njegova žena, i onda mu je ljubazno rekla:
»Kupi je, Thomas, iz usluge mladoj dami; ja bih to isto učinila za našeg Jimmyja, da mi je ostalo išta kose za pokazivanje.«
– Tko je Jimmy? – upita Amy, koja je voljela zapitkivati.
– Njen sin, rekla je, u vojsci. Takve stvari mogu zbližiti potpune strance, zar ne? Pričala je cijelo vrijeme dok me njen muž šišao, i tako mi odvraćala pažnju.
– Zar ti nije bilo grozno kad ti je odrezao prvi pramen? – upitala je Meg, stresavši se od muke.
– Posljednji sam put pogledala kosu kad je čovjek tek vadio pribor, i tu je bio kraj. Nikad ne cvilim zbog takvih sitnica, iako moram priznati da sam se osjećala čudno vidjevši svoju dragu staru kosu prostrtu na stolu, dok mi je na glavi ostao samo kratki i oštri strnjak. Skoro kao da su mi odrezali ruku ili nogu. Žena je primijetila kako je gledam, i izabrala mi jednu dugu kovrču, da je ponesem kući. Dajem je tebi, Marmee, za uspomenu. Ovako kratka tako je ugodna da sumnjam da ću je ponovo puštati.
Gospođa March svila je kestenjastu kovrču i stavila je u ladicu svoga stola, pored jednog kratkog, sijedog pramena. Rekla je samo: – Hvala ti, dušo – no nešto na njezinu licu natjeralo je djevojke da skrenu razgovor u druge vode, pa su što su vedrije mogle razgovarale o ljubaz-nosti gospodina Brookea, lijepom vremenu sutra, i kako bi lijepo bilo kad bi otac došao kući na oporavak.
Ni jedna nije željela poći u postelju kad je oko deset sati gospođa March posvršavala sve poslove i rekla: – Idemo, djevojke. Beth je prišla klaviru i odsvirala očevu omiljenu svetu pjesmu; sve su hrabro zapjevale, ali su se jedna po jedna slamale sve dok Bethin glasić nije ostao sam, glasan i iz srca, jer Bethi je glazba oduvijek bila najveća utjeha.
– Pođite u postelju i ne pričajte, jer se sutra rano ustajemo, i moramo se naspavati. Laku noć, dušice moje – rekla je gospođa March kad su završile s pjesmom, jer se ni jedna nije usuđivala započeti novu.
U tišini su se poljubile i nečujno se uvukle u krevet, kao da u susjednoj sobi već leži volje-ni bolesnik. Beth i Amy usprkos su nevolji uskoro čvrsto zaspale, no Meg je ležala budna i razmišljala o ozbiljnim styarima s kojima se susretala prvi put u svom mladom životu. Jo je ležala nepomično, i Meg je mislila da spava, sve dok nije začula prigušeni jecaj i napipala vlažni obraz:
– Jo, draga moja, što je? Plačeš li zbog oca?
– Ne, sad ne.
– Što je onda?
– M-moja kosa – provalilo je iz Jo, koja se uzalud trudila jastukom prigušiti svoje osjećaje.
Meg to nipošto nije smatrala komičnim, već je poljubila hrabru junakinju i nježno je pomi-lovala.
– Nije mi žao – prosvjedovala je Jo, gušeći se od plača. – Kad bih mogla, sutra bih to opet napravila. Ovo je samo onaj tašti i sebični dio mene koji se ovako glupo rascmizdrio. Nemoj nikom reći, evo, već prestajem. Mislila sam da spavaš, pa sam zacvilila za svojom ljepotom. Zašto si ti budna?
– Ne mogu zaspati, toliko se brinem – reče Meg.
– Razmišljaj o nečem lijepom i uskoro ćeš usnuti.
– Pokušala sam, ali me to dodatno razbudilo.
– O čemu si razmišljala?
– O zgodnim licima; posebno očima – odgovori Meg, smiješeći se sama sebi, u mraku.
– Koja ti se boja najviše sviđa?
– Smeđa – ponekad – i plave su lijepe.
Jo se nasmija, Meg joj oštro naredi da šuti, a tada joj mnogo ljubaznije obeća nakovrčati kosu. Potom zaspa i poče sanjati da živi u svojoj kuli u zraku.
Satovi su već otkucali ponoć, svi su bili utihnuli, a jedan je lik polagano klizio od kreveta do kreveta, ušuškavajući i popravljajući jastuke, zaustavljajući se pored svakog uzglavlja i nježno gledajući svako usnulo lice, ljubeći ih i nijemo blagosiljajući, s iskrenim molitvama koje samo majka zna. Kad je maknula zavjese i pogledala u oblačnu noć, iza oblaka se odjed-nom pomolio mjesec i obasjao je kao dobrohotno svijetlo lice, prošaptavši u tišini: – Ne brini se, drago srce! Iza oblaka se uvijek krije svjetlo.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
GLAVA 16
PISMA
U hladnu i sivu zoru sestre su upalile svjetiljku i pročitale svaka svoje poglavlje sa žarom većim no ikad – nad njima se nadvijala sjena istinske nevolje, pokazujući im kako su samo bogati suncem bili njihovi životi. Knjižice im pružiše pomoć i utjehu; dok su se oblačile, do-govoriše se da će se s majkom oprostiti vedro i s nadom, ne želeći je na ionako tjeskobno pu-tovanje otpraviti suzama i vlastitim žalopojkama. Kad su sišle u
prizemlje, sve im se činilo čudnim; vani sve tiho i mračno, a u kući svjetlost i žurba. I do-ručak se tako rano doimao čudnim, pa čak i poznato Hannino lice, dok se vrzmala kuhinjom s noćnom kapicom na glavi. Veliki je kovčeg spreman već stajao u hodniku, na sofi su položeni ležali majčin šešir i kaput, a sama je majka sjedila i pokušavala jesti, no bila je tako blijeda i izmučena od brige i nespavanja da su se djevojke teškom mukom držale svoje odluke. Megine su oči bile pune suza, a Jo je svoje ne jednom skrila u kuhinjsku krpu, dok su lica djevojčica bila ozbiljna i zabrinuta, jer je tuga za njih bila sasvim novo iskustvo.
Nitko nije previše pričao, no, kako se vrijeme primicalo, a one sjedile čekajući kočiju, gos-pođa March se obrati djevojkama što su se oko nje vrzmale, jedna vežući joj šal, druga ravna-jući trake na šeširu, treća joj je namještala galoše, a četvrta zatvarala putnu torbu:
– Djeco, ostavljam vas na Hanninoj brizi i pod zaštitom gospodina Laurencea; Hannah je utjelovljena odanost, a naš će dobri susjed na vas paziti kao da ste njegove. Ne bojim se za vas, ali bih voljela da ovu nevolju podnesete kako se priliči. Kad odem, ne tugujte i ne brinite se, i ne pomišljajte da ćete se utješiti neradom ili zaboravom. Zato nastavite s radom kao i obično, jer rad je blagoslov i utjeha. Nadajte se i radite; i, što god se zbilo, zapamtite da niste same.
– Da, majko.
– Meg, draga moja, budi mudra, pazi na sestre, savjetuj se s Hannom, i, budeš li u nedou-mici, pođi gospodinu Laurenceu. Budi strpljiva, Jo, ne očajavaj i ne čini ništa nepromišljeno; piši mi što češće i budi moja hrabra djevojčica, uvijek spremna na pomoć i veselje. Beth, utje-ši se glazbom i budi odana malim kućnim dužnostima; a ti, Amy, pomozi gdje god možeš, budi poslušna i zadovoljna.
– Hoćemo, majko, hoćemo!
Na zvuk kočije koja se približavala sve skočiše i umiriše se. Bio je to za sve težak trenutak, no djevojke su ga hrabro podnijele; ni jedna nije zaplakala, od muke pobjegla, ni zacviljela, iako su bolnih srca slale poruke za oca, sjetivši se istog časa da je za poruke možda već preka-sno. Nijemo su poljubile majku, nježno joj se obisnule oko vrata, trudeći se ispratiti je vedrim mahanjem ruku.
I Laurie i njegov djed došli su se oprostiti s gospođom March, a gospodin Brooke doimao se tako snažnim, razumnim i ljubaznim da ga djevojke smjesta prozvaše »gospodin Veliko Srce«.
– Zbogom, drage moje! Bog vas blagoslovio – prošaptala je gospođa March, kad je jedno za drugim poljubila mlada lica i požurila u kočiju.
Dok se odvozila, izašlo je sunce i, okrenuvši se, ugledala je kako sunčana svjetlost obasja-va malu skupinu na vratima, kao kakav dobar predznak. I oni su to shvatili na isti način, pa se nasmiješiše i mahnuše joj. Tako je zadnja stvar koju je vidjela, prije no što su skrenuli za uga-o, bila slika četiriju radosnih lica, a iza njih, kao čuvari, stari gospodin Laurence, odana Han-nah i uvijek vjerni Laurie.
– Svi su tako dragi i ljubazni prema nama – reče, okrećući se prema još jednom primjeru ove ljubaznosti, sućutnom i štovanja punom gospodinu Brookeu.
– Ne vidim da bi drukčije i moglo biti – odvratio joj je gospodin Brooke, zarazno se nasmi-javši, pa se i gospođa March morala nasmiješiti. I tako je dugo putovanje počelo s dobrim predznacima: sa suncem, osmijehom i vedrom riječju.
– Imam osjećaj kao da je bio potres – reče Jo kad su se susjedi otputili kući na doručak, os-tavivši ih da se osvježe i odmore.
– Meni se čini kao da pola kuće naprosto nema – dodala je Meg, sasvim izgubljena.
Beth zausti nešto reći, no potom samo pokaza prema hrpi uredno okrpanih čarapa što su le-žale na majčinu stolu, pokazujući da je u svoj onoj užurbanosti majka mislila i radila i za njih. Bila je to sitnica, no sitnica koja je našla put do njihovih srca, pa su, unatoč hrabroj odluci, gorko zaplakale.
Hannah ih je mudro pustila da se isplaču. Kad je pljusak pokazao naznake smirivanja, doš-la im je u pomoć, naoružana kavom.
– A sada, drage moje mlade dame, sjetite se što vam je majka rekla, i ne cmizdrite; 'ajde, nek' svaka popije šalicu kave, a tada na posao, da osvjetlate obraz svojoj familiji.
Kava je bila upravo ono što im je trebalo – Hannah je to zaista pametno smislila. Ni jedna nije mogla odoljeti njezinu upornom dolijevanju i ugodnom mirisu što se širio iz šalica. Prišle su stolu, rupčiće zamijenile ubrusima, i za deset minuta bile su već sasvim dobro.
– »Nadajte se i radite«, to je naš moto. Baš me zanima koja će ga se najdosljednije držati. Ja, kao i obično, idem k teti March; oh, kako će mi samo pridikovati! – reče Jo, otpijajući ka-vu, dok su joj se polako vraćali duh i volja.
– Ja ću k svojim Kingovima, iako bih radije ostala kod kuće i tu se nečim zabavila – reče Meg, poželjevši da joj oči nisu tako crvene.
– Nije potrebno; Beth i ja savršeno smo sposobne pobrinuti se za kuću – važno je ubacila Amy.
– Hannah će nam reći što treba; i sve će biti spremno kad se vas dvije vratite kući – dodala je Beth, istog trena vadeći krpu i vjedro za pranje suda.
– Mislim da je anksioznost u ovoj kući vrlo interesantna – primijetila je Amy, zamišljeno, jedući usto šećer.
Djevojke su i protiv volje prasnule u smijeh, i smjesta se oraspoložile, iako je Meg odmah-nula glavom na mladu damu koja je utjehu nalazila u posudi za šećer.
Kad je spazila lepinjice, Jo se opet uozbiljila; kad su pošle za poslom, obje su se žalostivo okrenule prema prozoru s kojeg im se još jučer smiješilo majčino lice. Danas ga nije bilo, no Beth se sjetila malog kućnog rituala, pa je na prozoru stajala ona i kimala im kao kakav rume-ni mandarin.
– Draga moja Beth! – reče Jo, zahvalna lica, mašući joj šeširom. – Do viđenja, Meggy; na-dam se da te Kingovi neće izmučiti. I ne brini se za oca – dodala je na rastanku.
– A ja se nadam da teta March neće gnjaviti. Frizura ti je zaista pristala, onako dječački, zgodna – odvratila je Meg, pokušavajući se ne smijati kuštravoj glavi, koja se na širokim Joi-nim ramenima doimala neobično sitnom.
– To mi je jedina utjeha. – I, dotaknuvši šešir a la Laurie, Jo je, smrznuta, pošla svojim pu-tem, kao ošišana ovca na ledenom vjetru.
Vijesti o ocu bile su utješne; iako je bio opasno bolestan, prisutnost najbolje i najnježnije njegovateljice činila mu je dobro. Gospodin Brooke svaki im je dan slao zdravstveni bilten, a Meg je, kao glava obitelji, čitala izvještaje, koji su svakim danom bivali sve vedriji. Isprva su sve željele pisati pisma, pa bi jedna od sestara debelu omotnicu pažljivo progurala kroz otvor poštanskog sandučića, uvijek s punom sviješću o važnosti washingtonske prepiske. Kako jed-na ovakva pošiljka uvijek sadrži tipična pisamca cijeloga društva, orobit ćemo zamišljeni poš-tanski sandučić i pročitati ih:
Najdraža majko,
Tvoje nas je posljednje pismo neopisivo obradovalo, jer su vijesti bile tako dobre da smo se istodobno smijale i plakale. Silno nam je drago što je gospodin Brooke tako ljubazan i što su ga poslovi gospodina Laurencea u Washingtonu zadržali toliko dugo, pa može pomoći tebi i ocu. Djevojke su dobre kao suho zlato. Jo mi pomaže oko šivanja, i uporno radi sve najteže poslove. Već bih se pobojala da će se razboljeti od tolikog napora, da ne znam da njeni »na-padi morala« ne traju dugo. Beth svoje dužnosti obavlja točno poput sata, i ni na tren ne za-boravlja što si joj rekla. Zali za ocem i stalno je ozbiljna, osim kad sjedne za klavir. Amy je poslušna i dobro pazim na nju. Sama se češlja,
a ja je učim da pravi rupice za dugmad i krpa čarape. Silno se trudi i vjerujem da ćeš, kad se vratiš, biti zadovoljna njenim napretkom. Gospodin Laurence čuva nas kao kvočka, kako to Jo kaže, a Laurie se također ponaša ljubazno, kao pravi susjed. On i Jo nas razveseljavaju, jer ponekad budemo zbilja tužne, kao da smo siročići, sad kad si i ti tako daleko. Hannah je prava svetica; uopće ne viče na nas, a mene uvijek zove »gđica Margaret«, kako se pristoji, znaš, i to s poštovanjem. Svi smo dobro i puno radimo; no i danju i noću čeznemo da nam se vratiš. Puno mi pozdravi oca i imaj povjerenja u mene, uvijek tvoja
Meg.
Ovo pisamce, ispisano krasopisom na namirisanom papiru, pravi je kontrast sljedećemu, nažvrljanom na velikom listu tankog, uvoznog papira, ukrašenom mrljama od tinte i slovima sa svim mogućim i nemogućim kvačicama i zavijucima:
Predraga Marmee,
Triput hura za dobrog starog oca! Brooke je bio sjajan, pa nam je smjesta brzojavio da je otac bolje. Čim nam je brzojav stigao, odjurila sam u potkrovlje i pokušala zahvaliti Bogu za njegovu dobrotu, ali sam uspjela samo zaplakati i reći: »Drago mi je, oh, kako mi je drago!« Sto misliš, vrijedi li to kao molitva? Jer sam u srcu već izmolila mnoge. Dobro se zabavljamo, a sad u svemu mogu i uživati, jer nam je stvarno sjajno – kao da živiš u gnijezdu punom gu-gutki. Nasmijala bi se da vidiš Meg na čelu stola, kako glumi majku. Svakim je danom sve ljepša, i ponekad sam u nju zaljubljena. Djeca su pravi arhanđeli, a ja sam – pa, ja sam Jo, i tako valjda mora biti. Oh, moram ti reći da sam se zamalo posvađala s Lauriejem. Otvoreno sam mu rekla što mislim o jednoj sitnici, a on se uvrijedio. Bila sam u pravu, no možda nisam smjela tako govoriti, jer se on okrenuo i otišao kući, rekavši da više neće dolaziti dok mu se ne ispričam. Ja sam izjavila da neću i pobjesnila. Držalo me cio dan; osjećala sam se loše i strašno sam željela da si tu, pa da popričamo. I Laurie i ja smo tako ponosni i gordi, pa je uža-sno teško ispričati se, ali sam mislila da će on prvi doći, jer sam ja bila u pravu. Nije došao; tek navečer sam se sjetila što si mi rekla kad je Amy pala u rijeku. Čitala sam iz svoje knjižice bilo mi je bolje, pa odlučili da neću dopustiti da moj bijes dočeka noć, i tako sam otrčala do Laurenceovih ispričati se Laurieju. Srela sam ga na vratima, jer je on baš bio krenuo k nama, iz istog razloga. Oboje smo se nasmijali, ispričali se jedno drugom, i opet je sve bilo dobro.
Jučer sam pomagala Hanni u pranju rublja, i spjevala pjesmicu; znam da otac voli moje škrabotine, pa je šaljem njemu za zabavu. Čvrsto ga zagrli, a sebe poljubi deset puta, umjesto svoje luckaste Jo.
PJESMA RUBUOPERKA
Kraljica korita svoga ja sam,
Pjevam dok bijela pjena se diže,
I odvažno perem, ispirem, cijedim,
Gle, pošiljka nova za uže stiže,
Pa se na svježem zraku njiše
Do prve okrutne jesenje kiše.
Kad bi bar mogli iz srca i duše
Isprati mrlje od prošlog tjedna;
Pa da nam duša, iz vode i zraka,
Izroni blistavo čista i čedna!
Tad bi na mjestu zemaljskoga kralja
Stajala višnja, blažena pralja!
Srce što životnom stazom kroči
Marljivom radu na veselje
Vremena nema za tugu i brigu,
IV beznadni očaj i isprazne želje,
Čim metle se lati marljiva ruka,
Nestat će nemir, žalost i muka.
Pjevam od radosti što mi je dano
Da dan za danom bez prestanka radini,
Jer rad je zdravlje, i snaga, i nada;
Njime se vedrim, tješim i sladim.
Znaj, Glavom se misli, Srcem se voli,
Rukom se pere, radi i moli!
Draga majko,
Meni je ostalo tek toliko mjesta da te pozdravim i pošaljem ti nekoliko prešanih maćuhica iz korijena koji sam čuvala u kući, da ih otac vidi. Svakoga jutra čitam, i trudim se biti dobra tijekom cijelog dana. Uspavljujem se očevom omiljenom pjesmom. No, više je ne mogu na glas pjevati, jer se rasplačem. Svi su vrlo ljubazni, i sretni smo koliko to bez tebe možemo biti. Amy hoće ostatak stranice, pa moram stati. Nisam zaboravila pospremiti, naviti sat i svaki dan provjetriti sobe.
Poljubi oca u moj obraz. Oh, vrati se brzo svojoj Betici.
Ma Chere Mamma:
Svi smo dobro ja redovno učim i ne frusteriram djevojke – Meg kaže da hoću reći da im ne proturječujem, pa ću ja ostaviti obje riječi da ti odlučiš koja je pravija. Meg mi je velika utjeha i pušta me da svaku večer uz čaj jedem pekmez a Jo kaže da je to za mene dobro jer sam onda mirnija i slađa. Laurie me ne tretirava s dovoljno poštovanja kad se uzme u obzir da sam ja već skoro pa mlada dama, zove me »Pile« i vrijeđa mi osjećaje jer svaki put kad mu kažem Merci ili Bon jour (kao što govori Hattie King) on počne brzo govoriti francuski. Rukavi moje plave haljine bili su se izlizali pa je Meg stavila nove ali je zamijenila lice i naličje pa su sad plavlji od haljine. Nije mi bilo pravo ali se nisam bunila vidiš kako dobro podnosim sve svoje nevolje ali bih ipak voljela da Hannah stavlja više štirke u moje pregače i svaki dan pravi heljdu. Bi li se to moglo urediti? Jel' da mi je lijepo ispao ovaj upetnik. Meg kaže da su mi inteplunkcija i vokebular grozni i ja sam sva slomljena zbog toga ali Bože moj tako sam zau-zeta da se nemam vremena na tome zadržavati. Adieu, i mnogo pozdravi Papa, Voli te tvoja kćerka
Amy Curtis March.
Draga gospojo March:
Evo i mene s par rjeći, da vam kažem da smo zdravo i veselo i vrjedne ko mravi. Cure su bistre i trće za poslom ko bez glave. Gospoj'ca Meg biće jednog dana prava domaćica – ona to voli i brzo ući. Jo radi da se sve puši, al trci ko muva bez glave pa nikad ne znaš đe je. U ponediljak je oprala puno korito veša, al je štirku stav'la a nije ocjedila, pa je zaplavila onu svoju rozu cicanu aljinu, i ja sam umrla od smija. Beth je najbolja curica na svjetu, puno po-maže, i vrjedna je, i ćovjek se u nju može pouzdat. Sve oće naućit i ide na pijacu ko velika; uz moju pomoć vodi sve raćune. Dosad nismo puno trošili; curama dam kavu samo jednom tjed-no, kako ste rekli, a spremam im obićna al obilata jela. Amy se trudi da ne prigovara, da ne nosi najbolje aljine i da ne jede puno slatko. Gospodin Laurie vragoljast je ko inaće i svako malo okrene kuću naglavce. Al curice ga vole pa i' puštam. Stari nam stalno nešto šalje, već je dosadio, al misli dobro, i nije na meni da se bunim. Evo mi je tjesto naraslo pa idem. Nak-lon gospodinu Marchu. Valjda se rješio te boleštine.
Sa štovanjem,
Hannah Mullet.
Glavnoj sestri drugog odjela:
Na Rappahannocku ništa novo; ljudstvo u dobrom stanju; intendantura vođena bez greške; teritorijalna zaštita pod pukovnikom Teddyjem na dužnosti; zapovjednik, stožerni general Laurence svaki dan obilazi trupe; ekonom Mullet ureduje u logoru, a bojnik Flok stražari kod ograde. Po primitku veselih wahingtonskih vijesti ispaljen je počasni plotun iz dvadeset i četi-ri cijevi, a u stožeru je organiziran svečani mimohod. Zapovjednik Vam šalje najbolje želje, a od sveg mu se srca pridružuje
Pukovnik Teddy.
Draga gospođo:
Djevojčice su dobro; Beth i moj mali svaki mi dan podnose izvješće; Hannah je uzorna dvorkinja i pazi na Meg kao kakva zmajica. Drago mi je što imate lijepo vrijeme; treba li Vam što, molim Vas, obratite se Brookeu, a pozovite se na mene ustreba li Vam još novca. Ne do-pustite da Vam muž i u čemu oskudijeva. Hvala Bogu na njegovu oporavku.
Vaš iskreni prijatelj i sluga
James Laurence.
GLAVA 17
DOBRA DUŠA
Punih tjedan dana u staroj je kući bilo vrline dovoljno za cijelo susjedstvo. Bilo je to zaista čudesno, jer sve su sestre bile u nekakvom blaženom raspoloženju, pa su se natjecale u samo-odricanju. Nakon dobrih vijesti o očevu zdravlju i olakšanja koje je uslijedilo, međutim, i ne-svjesno su popustile u svojim hvalevrijednim nastojanjima, sve više sličeći na one prijašnje sebe. Nisu, doduše, zaboravile svoj moto, no Nada i Marljivost postajale su nekako opušteni-je, a nakon presilnih napora dođoše do zaključka da i Trud zaslužuje odmor, pa mu ga veliko-dušno i dadoše.
Jo je, zaboravivši nositi kapu, zaradila gadnu prehladu, pa je morala biti kod kuće sve dok se ne oporavi, jer teta March nije voljela da joj se čita prehlađenim glasom. Jo nije imala ništa protiv, pa se nakon iscrpljujuće trke od potkrovlja do podruma skrasila na sofi, liječeći se ča-jem i knjigama. Amy je shvatila da se umjetnički i kućni poslovi nikako ne slažu, pa se vratila svojim kolačima od blata. Meg je svakoga dana išla do Kingovih, dok je kod kuće šivala, ili je bar ona tako mislila, jer je mnogo vremena provodila pišući majci duga pisma, ili stalno izno-va prečitavajući washingtonske depeše. Beth je marljivo nastavljala s radom, tek se ponekad prepustivši besposlici ili tuzi. Svakoga je dana pomno obavljala svoje dužnosti, a ponekad i ono što je zapadalo sestre, jer su one bile zaboravne, pa je domaćinstvo bilo kao sat čije bi njihalo često otišlo nekamo u goste. Kad bi joj srce otežalo od čežnje za majkom ili straha za ocem, zatvorila bi se u ormar, skrila lice u nabore jedne drage haljine i tiho izmolila svoju molitvu. Nitko nije znao što to razvedrava Beth nakon opakog napada tuge, no svi su osjetili Bethinu dobru i susretljivu narav, pa su čak razvili navadu odlaska njoj po utjehu ili savjet.
Ni jedna nije bila svjesna da je ovo iskustvo zapravo ispit karaktera, pa su, već nakon pr-vog uzbuđenja, osjetile da su se ponijele dobro, te da stoga zaslužuju nagradu. Bila je to isti-na, ali su pogriješile time što su sasvim prestale raditi, pa su lekciju naposljetku svladale uz mnogo žaljenja i tjeskobe.
– Meg, bilo bi dobro kad bi otišla posjetiti Hummelove; znaš da nam je majka rekla da ih ne smijemo zaboraviti – reče Beth deseti dan nakon majčina odlaska.
– Danas sam preumorna – odvrati Meg, šivajući, udobno zavaljena u stolac za ljuljanje.
– A ti, Jo? – upitala je Beth.
– Vrijeme je ružno, a ja sam prehlađena.
– Mislila sam da si sad ozdravila.
– Jesam za izlaske s Lauriejem, ali sam još uvijek prebolesna da idem k Hummelovima – reče Jo, smijući se, no ipak postiđena vlastitom nedosljednošću.
– Zašto ti ne pođeš? – upita je Meg.
– Ja idem svaki dan, no beba im je bolesna, a ja ne znam što u takvim prilikama treba radi-ti. Gospođa Hummel mora na posao, pa se Lottchen brine za dijete, ali bebi je svejedno sve gore i gore, i mislim da biste ti ili Hannah morale otići i vidjeti što je.
Beth je govorila iskreno i od srca, pa joj Meg obeća da će ih sutradan obići.
– Zamoli Hannu da ti spremi nešto jela, pa im odnesi, Beth, svježi će ti zrak koristiti – reče Jo i doda, kao da se ispričava: – Ja bih pošla s tobom, ali moram završiti jednu priču.
– Mene boli glava i umorna sam, pa sam mislila da će ih obići jedna od vas – reče Beth.
– Amy samo što nije sišla, pa im ona može odnijeti – predloži Meg. «
– Dobro, onda ću se odmoriti i pričekati je.
Tako je Beth legla na sofu, Meg i Jo su se vratile svome poslu, a na Hummelove se zabo-ravilo. Amy se nije pojavila ni za sat vremena; Meg se popela na kat isprobati novu haljinu, Jo se bila zadubila u priču, a Hannah je čvrsto spavala pored kuhinjske vatre. Beth je tiho navuk-la kapuljaču, napunila košaru stvarčicama za djecu i s glavoboljom izašla na hladni zrak. Oči su joj bile tužne i zabrinute. Kad se vratila, bilo je već kasno i nitko je nije primijetio kako se šulja na kat i zatvara u majčinu sobu. Za pola sata Jo je, tražeći nešto, otvorila majčin ormar i zatekla Beth kako sjedi na polici, ozbiljna, očiju crvenih od plača, s bočicom kamfora u ruci.
– Kristofor Kolumbo! Što je? – vrisnula je Jo, jer je Beth prijeteći ispružila ruku, tjerajući je od sebe. Sva bez daha, brzo upita sestru:
– Jo, ti si preboljela šarlah, jel' da?
– Davno, da, kad i Meg. Zašto?
– Tada ću ti reći – oh, Jo, beba je umrla!
– Koja beba?
– Beba gospode Hummel; umrla mi je na krilu prije nego što se gospođa Hummel vratila kući – vrisnu Beth, jecajući.
– Draga moja Beth, pa to je grozno! Trebala sam ja poći – reče Jo, mučena grižnjom sav-jesti. Uze sestru sebi u krilo, pa su obje sjele u majčin veliki stolac.
– Nije bilo grozno, Jo, samo jako tužno! Odmah sam vidjela da je beba jako loše, ali mi je Lottchen rekla da im je majka otišla po liječnika, pa sam ja uzela bebu i pustila Lotty da se odmori. Činilo mi se da spava, ali je odjednom zavrištala i zadrhtala, a tada se umirila. Poku-šala sam joj ugrijati nožice, a Lotty joj je dala mlijeka, ali se beba nije micala, i onda sam shvatila da je mrtva.
– Ne plači, drago moje! I što si ti uradila?
– Ja sam samo sjedila i grlila bebu dok nije došla gospođa Hummel s liječnikom. On je re-kao da je mrtva, i pregledao Heinricha i Minnu, koje boli grlo. »Šarlah, gospođo. Trebali ste me ranije zvati«, rekao joj je ljutito. Gospođa Hummel mu je rekla da je siromašna i da je sama pokušala izliječiti dijete, ali da je sad prekasno i da ga moli da pomogne ostalima, jer mu kao plaću može ponuditi samo milosrđe. Tada se on nasmiješio i postao ljubazniji, ali je sve bilo jako tužno, i ja sam se rasplakala skupa s njima. Odjednom se liječnik okrenuo, spa-zio mene i naredio mi da brzo idem kući i smjesta uzmem belladonu da se i ja ne razbolim.
– Nećeš se ti meni razboljeti! – prestrašeno je uzviknula Jo i čvrsto je zagrlila. – Oh, Beth, ako se razboliš, nikad si neću oprostiti. Što da radimo?
– Ne boj se, mislim da sam se razboljela u blagom obliku. Već sam pogledala u majčinu knjigu. Piše da počinje s glavoboljom, upaljenim grlom i slabošću, kao kod mene, pa sam uzela belladonu, i već mi je bolje – reče Beth, ledenim rukama pipajući vrelo čelo i trudeći se izgledati što bolje.
– Da je samo majka tu! – uzdahnula je Jo, zgrabivši knjigu, svjesna da je Washington stra-vično daleko. Pročitala je stranicu i pogledala Beth, zavirila joj u grlo, a tada ozbiljno rekla: – Puni si tjedan svakoga dana bdjela nad bebom i bila među zaraženima. Bojim se, Beth, da imaš šarlah. Pozvat ću Hannu; ona zna sve o bolestima.
– Neka mi Amy ne prilazi; ona nije imala šarlah, i ne smije se od mene zaraziti. Možete li se ti i Meg opet razboljeti? – tjeskobno upita Beth.
– Mislim da ne možemo; uostalom, baš me briga; tako mi i treba kad sam sebična svinja koja te pustila da odeš, dok sam sama sjedila ovdje i piskarala gluposti! – mrmljala si je u bradu Jo, odlazeći se posavjetovati s Hannom.
Dobra se Hannah istoga časa razbudila i krenula na kat, naredivši Jo da se ne brine, jer svi prebole šarlah, i nitko ne umre ako ga se pravilno liječi. Jo joj je vjerovala na riječ, te je s olakšanjem otišla po Meg.
– 'Vako ćemo – reče Hannah, pregledavši Beth. – Pozvaćemo doktora Bangsa, da te pogle-da, zlato, i da nam kaže točno što radit'. Amy ćemo poslat' teti March, podalje od boleštine i uroka, a jedna će od vas cura ostat' kod kuće i par dana Betici pravit' društvo.
– Ja ću ostati, naravno, najstarija sam – pokajnički i zabrinuto zausti Meg.
– Ja ću, jer sam ja kriva što je bolesna; obećala sam majci da ću ja obavljati ovakve poslo-ve, a nisam ispunila obećanje – odlučno reče Jo.
– Koju 'oćeš, Beth? Treba ti samo jedna – reče Hannah.
– Jo, molim te – i Beth prisloni glavu na sestrine grudi, sa zadovoljnim sjajem u očima, što je svima bilo dovoljno.
– Idem reći Amy – kaza Meg, malko povrijeđena, a opet, sve u svemu, obuzeta olakša-njem, jer nikad nije voljela njegovati bolesnike, a Jo jest.
Amy se istoga časa pobunila, te je strastveno izjavila da će radije imati šarlah nego ići k te-ti March. Meg ju je nagovarala, preklinjala, zapovijedala, sve uzalud. Amy se ustvrdoglavila da neće ići, pa ju je Meg napustila, sva u očaju, obrativši se Hanni za savjet. Prije nego što joj se vratila, u salon je ušao Laurie i zatekao Amy svu u suzama, glave zarivene u jastuk. Ona je ispričala svoju verziju priče i očekivala utjehu, no Laurie je – namršten – samo zabio ruke u džepove i počeo koračati s jednoga kraja sobe na drugi, tiho zviždeći, zadubljen u ozbiljne misli. Uskoro je ponovo sjeo pored Amy i svojim joj najumilnijim glasom rekao: – Hajde, budi sada razumna mala žena, i poslušaj ih. Ne, ne plači, već saslušaj moj plan. Ti lijepo idi k teti March, a ja ću te svaki dan voditi van, u vožnju ili šetnju, i još ćemo se dobro provesti. Zar ti to neće biti bolje nego da se ovdje mučiš?
– Ne želim da me se otpremi kao da sam ovdje na smetnju – započe Amy uvrijeđeno.
– Zaboga, dijete! Pa to je za tvoje dobro. Ne želiš se valjda razboljeti. Ili želiš?
– Ne, sasvim sigurno ne; ali vjerojatno hoću, jer sam cijelo vrijeme bila s Beth.
– Upravo zato moraš smjesta otići odavde, da te ne ulovi. Sad ti je potrebna promjena zra-ka i stalna njega, jer – ako i budeš bolesna – bit će to mnogo blaže. Savjetujem ti da se smjes-ta počneš spremati, jer šarlah nije šala, gospođice moja!
– Ali kod tete March je tako dosadno, a ona je uvijek ljuta – reče ustrašena Amy.
– Neće ti biti dosadno ako te ja svaki dan budem vodio van i pričao ti kako je Beth. Stara me gospoda voli, a ja ću biti vrlo pristojan, pa neće zanovijetati, što god radili.
– Hoćeš li me povesti u vožnju u otvorenoj kočiji, s Pučkom?
– Časne mi riječi.
– I dolazit ćeš svaki dan?
– Kad ti kažem.
– I vratit ćeš me čim Beth prizdravi?
– Istog trena.
– I zbilja ćeš me odvesti u kazalište?
– U deset kazališta, da ih toliko ima.
– Pa, onda... dobro – polagano izusti Amy.
– Odlično! Sad zovni Meg i reci joj da si popustila – reče Laurie i s odobravanjem je pomi-lova po glavi, što je Amy zasmetalo više od »popuštanja«.
Meg i Jo štrcaše se vidjeti čudo: Amy je, držeći se kao nedodirljiva mučenica, obećala poći ako liječnik potvrdi da je Beth zbilja bolesna.
– Kako je jadna moja mala? – upitao je Laurie, jer Beth je bila i njegova miljenica, pa je bio zabrinutiji no što je pokazivao.
– Leži u majčinoj postelji i malko joj je bolje. Bebina ju je smrt jako potresla, pa mislim da je u pitanju samo jača prehlada. Bar tako Hannah kaže, no izgleda mi zabrinuto, i to je ono što me brine – odgovori mu Meg.
– Ovaj je svijet prepun kušnji – reče Jo, nervozno razbarušivši kratku kosu. – Čim prođe jedna nevolja, evo druge. Kao da je s majčinim odlaskom nestalo svakog oslonca, kao da sam sama na svijetu.
– Hajde, hajde, ne pravi ježa od sebe, nije pristojno. Uredi si periku, Jo, i reci mi treba li brzojaviti majci ili što drugo? – upita je Laurie, koji se nikad nije pomirio s gubitkom jedine ljepote svoje prijateljice.
– To me i brine – reče Meg. – Mislim da bismo joj morali javiti ako se Bethino stanje po-gorša, a Hannah kaže da ne smijemo, jer majka ne može ostaviti oca, pa će se samo oboje brinuti. Beth neće biti dugo bolesna, i Hannah zna što se u takvim prilikama radi, a majka nam je rekla da je slušamo, pa tako valjda treba, iako... iako mi se to sad ne čini ispravnim.
– Hm, nije na meni da sudim; možda da pitate djeda, kad dođe liječnik?
– Hoćemo; Jo, pođi i smjesta dovedi doktora Bangsa – zapovjedila je Meg – ne možemo odlučivati ni o čemu dok on ne kaže svoje.
– Jo, stani; u ovoj kući ja sam momak za sve – reče Laurie i zgrabi svoju kapu.
– Plašim se da imaš drugog posla – poče Meg.
– Ne, s današnjim sam lekcijama gotov.
– Zar učiš i za vrijeme praznika? – upita ga Jo.
– Slijedim svijetli primjer svojih susjeda – odgovori joj Laurie, te nesta iz sobe.
– U svoga dečka polažem velike nade – primijetila je Jo, s osmijehom na licu prateći Lau-riejev skok preko ograde.
– Vrlo je dobar – za jednog dečka – glasio je Megin, pomalo nespretno sročeni odgovor, jer je ta tema nije previše zanimala.
Kad je doktor Bangs pregledao Beth, dijagnoza jest bila šarlah, ali u blagom obliku, iako se oko Hummelovih gadno zabrinuo. Amy je smjesta morala otići, i sa sobom ponijeti lijekove, kao prevenciju od zaraze; otišla je u velikom stilu, u pratnji Jo i Laurieja.
Teta March ih je dočekala s uobičajenom gostoljubivošću.
– Što sad hoćete? – upitala je, oštro ih motreći iznad naočala, dok je papiga na naslonu njene stolice kriještala:
– Van, van, dečkima pristup zabranjen!
Laurie se povukao prema prozoru, a Jo je ispričala što se zbilo.
– Nije ni čudo kad se petljate sa sirotinjom. Amy može ostati, i raditi nešto korisno, ako ni-je bolesna, a bez sumnje jest, vidi se po njoj. Ne plači, dijete, mrzim kad netko cmizdri.
Amy je stvarno bila na rubu suza, no Laurie je lukavo povukao papigu za rep i Polly je užasnuto zakriještala: – Kvragu! Kvragu! – i to tako smiješno da se Amy umjesto toga nasmi-jala.
– Što vam piše majka? – zlovoljno se raspitivala stara gospođa.
– Otac je mnogo bolje – odgovori joj Jo, trudeći se zvučati ozbiljno.
– Oh, je li? Po mome mišljenju neće on dugo; oduvijek je bio slabunjav – glasio je tetin optimistični odgovor.
– Ha, ha! Ne spominji smrt, već burmut, i zbogom ti sad! – zaškripi Polly, plešući naslo-nom stolice i cupkajući tetinu kapicu dok joj je Laurie zavrtao repom.
– Jezik za zube, ti stara bezobrazna ptičurino! A ti, Jo, bolje smjesta pođi, jer se ne pristoji ovako kasno lunjati uokolo s takvim vjetropirom kao što je to...
– Jezik za zube, ti stara bezobrazna ptičurino! – dreknu Polly skotrljavši se sa stolice, te otrčavši osvetiti se »vjetropiru« koji se valjao od smijeha na njen posljednji monolog.
– Neću to moći podnijeti, ali ću se potruditi – razmišljala je Amy, kad su je ostavili nasamo s tetom March.
– Marš van, ti, strašilo jedno! – vrisnu uto Polly, a Amy brižnu u plač.


GLAVA 18
CRNI DANI
Beth je imala šarlah, i to mnogo ozbiljniji no što je to itko osim Hanne i liječnika mislio. Djevojke o bolesti nisu znale ništa, a gospodinu su Laurenceu zabranili pristup, pa je Hannah postupala po svome. Prezauzeti doktor Bangs davao je sve od sebe, no ipak je mnogo toga ostavio i izuzetno sposobnoj njegovateljici. Meg je ostala kod kuće, da ne zarazi Kingove, i vodila domaćinstvo, vrlo zabrinuta i mučena određenom dozom krivnje, posebno kad bi pisala pisma u kojima o Bethinoj bolesti nije bilo ni spomena. Smatrala je neispravnim varati majku, no bilo joj je rečeno da sluša Hannu, a Hannah nije htjela ni čuti »da se gospoji nešto kaže pa da se ždere zbog svake sitnice«. Jo se potpuno posvetila Beth, i bdjela nad njom i danju i no-ću. Ovaj zadatak nije bio posebno težak, jer je Beth bila vrlo strpljiva te je bolove podnosila ne tužeći se, dok god je bila pri svijesti. No, bilo je perioda kad bi u vrućici progovorila hra-pavim, isprekidanim glasom, i kad bi po pokrivaču povlačila prstima kao da svira, pokušava-jući pjevati otečena grla, nijemo, bez glasa; perioda kad više ne bi prepoznavala lica sestara, već bi ih zvala krivim imenima, očajnički zazivajući majku. Tada bi se Jo prestravila, a Meg molila za dozvolu da obavijesti majku; čak bi i Hannah rekla da će »razmislit', iako još nema prave opasnosti«. Pismo iz Washingtona samo ih je bacilo u još dublji očaj, jer se stanje gos-podina Marcha bilo pogoršalo, što je značilo dalje i dugotrajno odgađanje njegova povratka kući.
Nastupili su zaista crni dani. Kuća je bila tužna i pusta. Sestre su srca ispunjenih jadom ra-dile i čekale, dok se sjena smrti nadvijala nad nekad sretnim domom. U tome trenutku – sje-deći sama, dok su joj po pletivu kapale suze – Margaret je shvatila koliko je bogata bila, i to u dragocjenim, prekrasnim stvarima koje se ne daju kupiti novcem: u ljubavi, sigurnosti, miru i zdravlju, u istinskom životnom blagoslovu. U tome trenutku – zatočena u zamračenoj sobi s ispaćenom sestricom, dok joj je u ušima zvonio njen slabašni, ispaćeni glasić – Jo je spoznala ljepotu i dobrotu Bethine naravi, i shvatila koliko je toga dubokog i nježnog posijala u srca cijele obitelji, konačno uvidjevši vrijednost Bethine nesebične ambicije: da živi za druge i usrećuje obitelj iskazivanjem običnih i jednostavnih vrlina, koje svi možemo razviti, dragoc-jenijih i ljepših od ma kakva talenta, bogatstva, ljepote. A Amy je, u izgnanstvu, čeznula za domom i za Beth, shvativši da joj ni jedan rad ne bi bio prenaporan, niti ispod časti, i sjetivši se – s kajanjem i grižnjom savjesti – svih onih zanemarenih dužnosti koje su tuđe male ruke umjesto nje obavile. Laurie je opsjedao kuću kao kakav neumorni duh, a gospodin je Lauren-ce zaključao veliki klavir, jer nije mogao podnijeti da ga išta podsjeća na malu susjedu koja mu je uveseljavala predvečerja. Beth je svima nedostajala. Mljekar, pekar, trgovac, mesar... svi su se raspitivali; uboga gospođa Hummel došla je zamoliti da joj oproste nesmotrenost, i po pokrov za Minnu; susjedi su joj slali kojekakve slastice, uz mnogo dobrih želja, pa su čak i oni koji su je najbolje poznavali bili iznenađeni koliko samo prijatelja Beth ima.
U međuvremenu, Beth je ležala u svojoj postelji, uz Joannu, jer čak ni u nevolji nije zabo-ravljala svoju štićenicu. Nedostajale su joj njezine mačke, ali nije željela da ih unesu u sobu, da se i one ne zaraze. Čim bi se osjetila bolje, brinula se za Jo, slala poruke za Amy, opomi-njala da u pismima majci napisu da će joj uskoro pisati, i molećivo tražila olovku i papir, da otac ne pomisli kako ga je zaboravila. No, uskoro prestaše čak i ovi svjesni intervali, pa se satima bacakala mumljajući nerazumljive riječi, ili bi utonula u duboki, teški, bolesni san. Doktor Bangs dolazio je dvaput dnevno, Hannah je bdjela po noći, Meg je s već gotovim br-zojavom čekala na znak da ga pošalje. Jo se nije micala od Bethina uzglavlja.
Prvi prosinca bio je pravi zimski dan, s oštrim vjetrom, gustim snijegom, kao da se godina spremala za vlastitu smrt. Kad je doktor Bangs toga jutra došao pogledati Beth, dugo ju je gledao, na trenutak uzeo obje njene ručice u svoje, pa ih polagano spustio i tihim glasom re-kao Hanni:
– Ako gospođa March ikako može napustiti muža, javite joj da dođe.
Hannah nijemo kimnu glavom, dok su joj usne nervozno drhtale. Meg se spusti na stolac, jer su joj ove riječi isisale svu snagu iz udova. Problijedivši, Jo je prvo vrijeme samo stajala, a tada se štrcala u salon, zgrabila brzojav, u trku se obukla i izjurila u vijavicu. Brzo se vratila i, dok je bez riječi skidala kaput, ušao je Laurie s viješću da je gospodinu Marchu bolje. Jo je s olakšanjem pročitala pismo, ali joj je srce i dalje pritiskao teški teret, a lice joj je bilo tako puno jada da ju je Laurie istog trena upitao:
– Što je? Stanje se pogoršalo?
– Poslala sam po majku – reče Jo, mučeći se s izuvanjem čizama, tragična izraza lica.
– Pametno, Jo! Jesi li to učinila na vlastitu odgovornost? – pitao je dalje Laurie. Vidjevši kako joj se tresu ruke, posjeo ju je na stolac u hodniku i izuo joj neposlušne čizme.
– Ne, liječnik je tako naredio.
– Oh, Jo, nije valjda tako loše? – zapanjeno uzviknu Laurie.
– Jest; više nas ne prepoznaje, čak više ne priča ni o jatima zelenih golubica, kako ona zo-ve penjačicu na zidu; više čak ni ne sliči na moju Beth, a nikoga nema da nam pomogne; ni majke ni oca, a Bog mi se čini tako daleko da Ga sama ne mogu naći.
I kad joj se suze počeše slijevati niz obraze, Jo je bespomoćno ispružila ruku, kao da pipa po mraku, i Laurie je primi, šapćući kroz stisnuto grlo:
– Ja sam tu, primi se za mene, Jo, draga moja!
Nije mogla govoriti, ali se primila, čvrsto, a topli je stisak prijateljske ruke utješio njeno iz-ranjeno srce, kao da je time bliže i Božanskoj ruci, jedinoj što nudi snagu i izbavljenje. Laurie poželi reći nešto nježno, riječ utjehe, ali mu je ponestalo riječi, pa je samo nijemo stajao i nje-žno joj, poput majke, milovao pognutu glavu. Bilo je to najviše što je toga trena mogao učini-ti.
Ipak, u Joinim očima bila je to veća utjeha od najrječitijih fraza, jer je osjetila nijemu sućut i slatko olakšanje ljubavi u bolu. Potom je obrisala mokre obraze i s olakšanjem mu uputila pogled prepun zahvalnosti.
– Hvala ti, Teddy. Sad mi je bolje. Više se ne osjećam tako izgubljeno, a izborit ću se, ako mi opet dođe.
– Samo se nadaj najboljemu, to uvijek pomaže. Uskoro će ti se vratiti majka i sve će biti u redu.
– Drago mi je što je otac bolje, pa će ga lakše ostaviti. Oh, moj Bože, kao da jedno zlo ni-kad ne dolazi samo, a mene uvijek zapadne najteže breme – uzdahnu Jo, šireći preko koljena mokri rupčić, da se osuši.
– Zar Meg nije u istoj situaciji? – upita Laurie, pomalo ogorčeno.
– Jest, i trudi se, ali ona ne voli Bethy koliko je ja volim, i neće joj nedostajati koliko će nedostajati meni. Beth je moja savjest, i ne mogu je pustiti, ne mogu! Ne mogu!
I Jo pognu lice u mokri rupčić, gorko zaplakavši, jer se sve dosad hrabro držala, ne pustivši ni suze. Laurie obrisa vlastite suze, ali nije mogao govoriti sve dok ga nije prošlo grčenje u grlu i drhtanje usnica. Možda to nije bilo muževno s njegove strane, ali se naprosto nije uspio othrvati tuzi, i meni je zbog toga drago. Kad su se Joini jecaji smirili, on joj, pun nade, reče: – Neće ona umrijeti; ona je tako dobra i svi je toliko volimo, da ne vjerujem da će je Bog tako brzo uzeti sebi.
– Upravo dobri i dragi ljudi i umiru – stenjala je Jo. Više nije plakala, jer su je prijateljeve riječi razvedrile, unatoč vlastitim sumnjama i strahovima.
– Jadnica! Tako si iscrpljena. Ovakva izgubljenost ne sliči na tebe. Čekaj malo, sad ću te oraspoložiti!
Laurie se uspeo uza stube, preskačući dvije odjednom, a Jo je svoju umornu glavu položila na Bethinu malu smeđu kapuljaču, koju nitko nije micao sa stola gdje ju je odložila. Kapulja-ča kao daje posjedovala posebne, čarobne moći – jer je smireni duh njezine vlasnice ušao u Jo, pa, kad se Laurie vratio sa čašom vina, s osmijehom ju je primila i hrabro mu rekla: – Pij-mo u zdravlje moje Beth! Znaš, Teddy, dobar si liječnik i još bolji prijatelj... Kako ću ti se odužiti? – doda, kad joj je vino osnažilo tijelo, a ljubazne riječi smirile duh.
– Već ću ti ja to naplatiti, a večeras ću ti dati nešto što će ti zagrijati srce bolje od vina – reče Laurie, dok mu je lice sjalo urotničkim zadovoljstvom.
– Što? – uzviknu Jo, na tren od uzbuđenja zaboravivši sve svoje nevolje.
– Već sam jučer brzojavio tvojoj majci, a Brooke nam je odgovorio da polaze smjesta, što znači da će već večeras biti ovdje, pa će sve biti u redu. Je li ti drago?
Laurie je govorio vrlo brzo. U trenutku se zajapurio i uzbudio, jer je svoj naum držao u taj-nosti, ne želeći razočarati djevojke, ako se što poremeti, ili uznemiriti Beth. Jo je problijedjela kao krpa, a tada je naglo skočila sa stolca i sasvim ga naelektrizirala bacivši mu se u zagrljaj i oduševljeno uzviknuvši: – Oh, Laurie! oh majko! tako mi je drago! – Više nije plakala ali je prasnula u histerični smijeh, priljubivši se uz prijatelja, sva u drhtavici, kao da joj je iznenad-na vijest malko pomutila razum. Laurie, iako sasvim zbunjen, ponašao se razborito; nježno joj je gladio leđa, a, kad se primirila, uslijediše dva-tri stidljiva poljupca, od kojih se Jo istoga trena osvijestila. Oslonivši se na rukohvat, lagano ga je odgurnula, pa bez daha reče: – Oh, nemoj! Nisam tako mislila; bilo je to grozno od mene; ali si bio tako drag kad si to učinio i usprkos Hanni, da se nisam mogla obuzdati. A sad mi ispričaj kako je bilo, i više mi ne daj vina, jer se onda ovako ponašam.
– Meni nije krivo! – nasmija se Laurie, popravivši kravatu. – Pa, vidiš, uznemirio sam se u vezi s Beth, i djed isto. Smatrali smo da Hannah pretjeruje sa svojim autoritetom, i da tvoja majka mora znati što se zbiva. Nikad nam ne bi oprostila da je Beth – pa, da se nešto dogodi, znaš. I tako je djed rekao da je krajnje vrijeme da se nešto poduzme, te sam jučer otrčao u poštu, jer mi se liječnik učinio vrlo zabrinutim, a Hannah mi je skoro otkinula glavu kad sam predložio brzojav. Kako ne podnosim da mi netko soli pamet, to je prelilo čašu, i eto. Tvoja majka dolazi, a noćni vlak stiže u dva ujutro. Ja ću otići pred nju, a ti moraš samo obuzdati oduševljenje, da se Beth ne uzbudi prije nego nam stigne blažena dama.
– Laurie, ti si anđeo! Kako da ti se odužim?
– Opet se zaleti u mene, to mi se sviđa – vragolasto reče Laurie – prvi put nakon puna dva tjedna.
– Ne, hvala. Umjesto tebe, zagrlit ću tvog djeda, kad dođe. Ne zafrkavaj me, već pođi kući i odmori se, jer ćeš ionako probdjeti pola noći. Bog te blagoslovio, Teddy, Bog te blagoslovi-o!
Jo se povukla u kut i, završivši govor, naglo nestala u kuhinji, gdje je sjela na ormarić i okupljenim mačkama priopćila da je »sretna, oh, tako sretna!«. Laurie je otišao, s osjećajem zadovoljstva zbog dobro obavljene stvari.
– Taj se mali petlja i đe treba i de ne treba. Ali 'ajde, nek' mu bude. Samo da gospoja što prije stigne – s olakšanjem je rekla Hannah, kad joj je Jo prenijela dobre vijesti.
Meg se nakratko razveselila, a potom je nastavila prečitavati pismo, dok je Jo pospremala bolesničku sobu, a Hannah otišla »umijesit' na brzinu par pita, ako dođe kakvo društvo«. Kroz kuću kao da je prošao dašak svježeg vjetra, a tihe sobe kao da je osvijetlilo nešto ljepše od sunca; sve kao da obuze čeznutljiva promjena; Bethina ptica opet je zacvrkutala, a na Amynu ružinom grmu rascvao se još neotvoreni pupoljak; i vatra kao da je živahno propucketala, a djevojke bi se grlile svaki put kad bi se srele, šapćući, ohrabrene: – Dolazi majka, dušice! Do-lazi majka! – Svi su se veselili, osim Beth; ona je ležala, obeznanjena, nesvjesna nade i rados-ti, opasnosti i sumnje. Bio je to žalostan prizor – nekad rumeno lice sad izmijenjeno, prazno – nekad vrijedne ruke sad mršave i slabe – nekad nasmijane usne sad nijeme – nekad lijepa, uredna kosa sad zamršena, mrtva na jastuku. Cijeli je dan tako ležala, tek bi se s vremena na vrijeme pridigla i promrmljala: »Vode!«, usana tako suhih, da je jedva uspijevala izgovoriti i tu jednu jedinu riječ; cio su dan Jo i Meg lebdjele nad njom, motreći je, u iščekivanju i u nadi, vjerujući Bogu i majci; i cio je dan sniježilo, u strašnoj vijavici, dok su se sati polagano vukli. Naposljetku se ipak spustila noć; svaki put
kad bi otkucala ura, sestre bi se pogledale, očiju sjajnih od radosti, svaka sa svoje strane kreveta, jer svaki je sat značio da je pomoć bliže, još bliže. Liječnik je svratio i rekao da će oko ponoći vjerojatno nastupiti promjena, na lošije ili bolje, i da će tada ponovo doći.
Iscrpljena Hannah prilegla je na sofu pored kreveta i čvrsto zaspala; gospodin Laurence marširao je salonom, razmišljajući kako bi se radije susreo s odredom pobunjenika nego sa zabrinutim licem gospođe March; Laurie je ležao na sagu, pretvarajući se da spava, no zamiš-ljeno zureći u vatru, svojim crnim očima koje su poprimile blagi, bistri izraz.
Djevojke su se cijeloga života sjećale te noći, jer im san nikako nije dolazio na oči, već su bdjele s onim odvratnim osjećajem nemoći koji nas i inače napada u to gluho doba.
– Ako Bog spasi Beth, nikad se više neću žaliti – najozbiljnije prošapta Meg.
– Ako Bog spasi Beth, trudit ću se voljeti Ga i služiti Mu čitav svoj život – s jednakim je žarom izjavila Jo.
– Da bar nemam srca, da me toliko ne boli – nakon nekoga vremena uzdahnula je opet Meg.
– Ako je život uglavnom ovakav, ne znam kako ćemo ga izdržati – očajno je dodala njena sestra.
Uto ura otkuca ponoć, i obje zaboraviše sebe promatrajući Beth, jer im se činilo da na bli-jedom licu naziru promjenu. Kuća je bila mrtvački tiha, i nije se čulo ništa do cvilež divljega vjetra. Umorna je Hannah spavala, i samo su sestre primijetile blijedu sjenu što se nadvila nad malu postelju. Prošao je još jedan sat, a da se nije dogodilo ništa osim što se Laurie zaputio na kolodvor. Još jedan sat – još uvijek nikog, i djevojke obuzeše strahovi: zastoj zbog vijavice, nesreća, ili, ono najgore, crna žalost u Washingtonu.
Bilo je prošlo dva, a Jo je stajala pored prozora, razmišljajući kako svijet pod snježnom plahtom izgleda sablasno. Uto se od kreveta začu nekakav zvuk, Jo se okrenu i spazi Meg koja je, lica
skrivena u dlanove, klečala pred majčinim naslonjačem. Hladan, užasan strah proze Jo – »Beth je umrla, a Meg mi to ne može reći«.
Smjesta se vratila na svoje mjesto uz postelju. Uzbuđena, shvati da je promjena nastupila. Na Bethinu licu više nije bilo grozničavog crvenila ni izraza bola – voljeno lišće, u vječnome smiraju, bilo je blijedo i mirno, pa Jo ne osjeti nikakve potrebe za tugom i plačem. Nagnuvši se nad svoju najdražu sestru, poljubila joj je vlažno čelo, dok joj se srce pelo sve do usta, pro-šaptavši: – Zbogom, moja Beth, zbogom!
Kao da ju je komešanje probudilo, Hannah se prenula iz sna, požurila prema krevetu, pog-ledala Beth, opipala joj ruke, poslušala na usta, pa se pokrila pregačom, sjela i počela se njiha-ti, klikćući sve ispod glasa: – Groznica je pala, spava zdravim snom, koža joj je vlažna, i la-gano diše. Slava Bogu na visini! O, Bože moj!
Prije nego što su djevojke povjerovale u sretnu istinu, došao je liječnik i potvrdio je. Bio je on ružan čovjek, no u tome trenu njegovo im se lice učini božanstvenim, kad se nasmiješio i očinski im rekao: – Da, drage moje, malena se izvukla. Budite tiho i pustite je da spava, a kad se probudi, dajte joj...
Ni jedna nije čula što joj trebaju dati, jer su se obje iskrale u hodnik, sjele na stube i čvrsto se zagrlile, toliko radosne da nisu mogle prozboriti ni riječi. Kad su se vratile i kad ih je Han-nah izljubila i izgrlila, zatekle su Beth, kako leži kao prije, s rukom pod obrazom, dišući tiho, usnula netom.
– Kad bi se sad bar pojavila majka! – reče Jo. Noć je već počela blijedjeti.
– Vidi – reče Meg, pokazavši joj bijelu, napol otvorenu ružu. – Mislila sam da neće stići procvjetati, da je položimo u Bethinu ruku, ako... da nas je napustila. No, noćas se otvorila i sad ću je staviti u ovu vazu, ovdje, pa, kad se sutra probudi, da prvo što ugleda bude ova ruži-ca i majčino lice.
Nikad se sunce nije diglo tako krasno, niti je svijet bio tako lijep, bar za Meg i Jo« kad su nakon dugoga i tužnoga bdjenja toga jutra pogledale kroz prozor.
– Kao u bajci – reče Meg, smiješeći se sama sebi, dok je iza zavjese promatrala blistavi prizor.
– Meg! – vrisnu Jo, skočivši naglo.
Da, na kapiji se začula zvonjava, Hannah je viknula, a Lauriejev je glas radosno objavio: – Djevojke! evo je! evo je!

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
GLAVA 19
AMYNA POSLJEDNJA VOLJA
Dok se kod kuće događalo sve ovo, Amy je kod tete March proživljavala grozne stvari. Iz-gon je se duboko dojmio, i prvi je put shvatila koliko je kod kuće voljena i pažena. Teta March nikad nikoga nije mazila, jer maženje kao takvo nije odobravala; no, bila je ljubazna, jer joj se dobro odgojena djevojčica jako sviđala, a teta March bila je meka srca na djecu svog nećaka, iako to nije držala primjerenim pokazivati. Zaista se trudila usrećiti Amy, ali, Bože moj, radila je katastrofalne pogreške! Neki stari ljudi u srcu ostaju mladi unatoč borama i sje-dinama, pa se mogu poistovjetiti s dječjim brigama i veseljima, pronaći s njima zajednički jezik, kroz igru ih naučiti mudre stvari, te na najslađi način primiti i uzvratiti ljubav. No, teta March nije imala toga dara, pa je svojim pravilima i zapovijedima, strogošću i dugim, ukoče-nim govorima znala na smrt prepasti Amy. Shvativši da je dijete poslušnije i ljubaznije od starije sestre, stara je gospođa smatrala svojom dužnošću da pokuša i ispravi, koliko je to mo-guće, loše posljedice kućnih ugađanja i sloboda. Pa je tako Amy uzela pod svoje i s djevojči-com postupala kao što su s njom postupali prije šezdeset godina – što je sasvim zbunilo Amy, te je sama sebi nalikovala na muhu zapetljanu u mrežu okrutnog pauka.
Svakoga je jutra morala prati šalice i laštiti stare žlice, debeli srebrni čajnik i čaše, sve dok se nisu blistali kao sunce. A tada je morala brisati prašinu, kakva kušnja! Jer, oku tete March nije moglo izbjeći ni jedno zrnce prašine, a sav je namještaj imao nožice nalik na šape, i mno-go tokarije, što se naprosto nije dalo oprašiti. A tada je valjalo nahraniti Polly, počešljati pud-licu, donijeti ovo ili ono ili pak služinčadi prenijeti zapovijedi, jer je starica bila slaba na no-gama, pa je rijetko napuštala svoj veliki naslonjač. Nakon ovakvoga mučnog posla morala se posvetiti učenju – testu svake vrline koju je posjedovala. Potom joj je bilo dopušteno da se sat vremena igra ili odmara, i, oh, kako li je samo uživala! Laurie je dolazio svakodnevno i upor-no se umiljavao teti March, sve dok mu nije dopustila da Amy izvede u šetnju, pa bi šetali i vozili se, i općenito se sjajno provodili. Nakon ručka, morala joj je čitati i mirno sjediti dok stara gospođa spava, što bi obično trajalo jedan sat, počevši s krajem prve stranice. A tada je slijedio ručni rad, i Amy bi vezla, naizgled pokorna, zapravo bijesna, sve do sutona, kad bi joj bilo dopušteno da se zabavlja kako želi, do čaja. Večeri su bile najgore, jer bi teta March na-dugačko i naširoko prepričavala svoju mladost, što je bilo neizrecivo dosadno, pa je Amy jed-va čekala da pođe u krevet, želeći se isplakati nad okrutnom sudbinom. Najčešće bi, međutim, zaspala ne iscijedivši ni jedne jedine suze.
Amy je čvrsto vjerovala da ne bi preživjela sve te grozote da nije bilo Laurieja i tetine slu-škinje, stare Esther. Već ju je papiga tjerala u ludilo, osjetivši odmah daje djevojčica ne voli, te se sveteći na sve moguće načine. Čupala bi joj kosu; prevrtala svoj kruh i mlijeko čim bi joj Amy očistila krletku; kljucala bi pudlicu da zalaje i probudi Madame; pred društvom je nazi-vala svakojakim imenima; i u svakom se smislu ponašala kao bezobrazna stara ptičurina. Amy nije podnosila ni psa, gnjevnu debelu zvijer, koja je – dok bi je češljala – režala i cvilila, ili bi, kad je tražila jesti, legla na leđa, sa sve četiri noge u zraku, i s najkretenskijim izrazom lica na svijetu, što se ponavljalo otprilike dvanaest puta dnevno. Kuharica je bila oštrokondža, stari kočijaš gluh, a Esther je jedina obraćala pažnju na mladu damu.
Esther je bila Francuskinja, koja je s »Madame«, kako ju je zvala, živjela već mnogo ljeta, i pomalo je tiranizirala, jer stara gospođa bez nje nije mogla zamisliti svoj život. Pravo joj je ime bilo Estelle, no stara joj ga je gospođa dekretom promijenila u Esther, a ona je poslušala, pod uvjetom da je ne tjera da mijenja vjeru. Jako joj se svidjela Mademoiselle, pa ju je, uređu-jući Madameine čipke, zabavljala pričajući joj priče o svom životu u Francuskoj. Osim toga, dopuštala joj je da luta velikom kućom i razgleda neobične, lijepe predmete zaboravljene u velikim ormarima i prastarim komodama, jer je teta March dovlačila sve i sva, kao svraka. Amyno omiljeno mjesto bio je indijski ormarić prepun čudnih ladičica, malih polica i tajnih pretinaca sa svakovrsnim nakitom, pravim, ili samo zanimljivim, starinskim, u svakom sluča-ju. Razgledanje i slaganje ovih stvari bilo je za Amy veliko zadovoljstvo, posebno kad se radi-lo o kutijicama za nakit; u njima su, na baršunastim jastučićima, ležali dragulji koji su resili ljepoticu od prije četrdeset godina. Bio je tu komplet od granata, koji je teta March nosila prvi put kad je izašla u društvo, biseri koje joj je otac poklonio za vjenčanje, udvaračevi dijamanti, prstenje i igle od crnoga jantara, za korotu, čudni medaljoni, s portretima mrtvih prijatelja, a iznutra od kose načinjene žalosne vrbe, dječje narukvice koje je nosila njezina jedinica; veliki sat strica Marcha, s crvenim pečatnjakom s kojim su se poigrale tolike dječje ruke, a u kutijici, sam samcat, vjenčani prsten tete March, sad pretijesan za njezin debeli prstenjak, ali pohra-njen brižno, kao najdragocjeniji dragulj od svega.
– Koji bi izabrala Mademoiselle, da može? – upitala ju je Esther, koja je uvijek bila u bli-zini, da čuva dragocjenosti i da ih zaključa.
– Najviše mi se sviđaju dijamanti, no uz njih ne ide ni jedna ogrlica, a ja volim ogrlice, one su tako otmjene. Da mogu, izabrala bih ovo – odgovorila je Amy, s divljenjem motreći nisku perli od zlata i ebanovine, s koje je visio isti takav križ.
– I ja za tim žudim, ali to nije ogrlica; ah, ne! To je krunica; svaki dobar katolik uz krunicu moli – reče Esther, žalostivo mjerkajući lijepi predmet.
– Znači, to je isto kao vaša niska mirisnih drvenih kuglica, koju ste objesili na svoje ogle-dalo? – upitala je Amy.
– Da, uz krunicu se moli. Svecima bi se više svidjela ovako lijepa molitvena krunica, um-jesto da se nosi tašto, kao nakit.
– Znate, Esther, čini mi se da vas molitva utješi i smiri, jer poslije uvijek budete tako mirni i zadovoljni. Kad bih bar ja to mogla.
– Da je Mademoiselle katolkinja, našla bi utjehu; no, kako nije, bilo bi joj korisno da se svaki dan osami i meditira, i moli, kao što je to činila dobra gospodarica kod koje sam služila prije Madame. Imala je čak i kapelicu, u kojoj je – u velikoj nevolji – tražila smirenje.
– Bi li to i meni pomoglo? – upita je Amy, kojoj je, tako osamljenoj, bila potrebna bilo ka-kva pomoć, jer je bila sklona zaboraviti svoju knjižicu, sad kad više nije bilo Beth da je pod-sjeti.
– Bilo bi to izvrsno i vrlo ljupko. Bit će mi drago urediti za vas malu garderobu, ako vam to odgovara. Madame ne govorite ništa, ali kad zaspe, pođite gore, razmišljajte o dobroti, i molite Boga da vam spasi sestru.
Esther je bila odista pobožna, a savjet joj je bio iskren i od srca, jer joj je srce bilo ispunje-no ljubavlju i suosjećanjem za sestre po nevolji. Amy se ova zamisao svidjela, pa joj, nadajući se najboljem, dade dozvolu za uređenje svijetle izbe odmah uz svoju sobu.
– Da mi je samo znati što će biti sa svim ovim lijepim stvarima kad teta March umre – reče Amy, nevoljko vraćajući sjajnu krunicu i, jedan po jedan, zaklapajući poklopce kutijica za nakit.
– Dobit ćete ga vi i vaše sestre. To znam, jer mi se Madame povjerava; ja sam svjedokinja u njezinoj posljednjoj volji, i tako će biti – šapnu joj Esther, i nasmiješi se.
– Divno! Ali ja bih više voljela da nam ga da odmah. To odu... oduglo... odugovlačenje mi se ne sviđa – primijeti Amy, bacivši posljednji pogled na dijamante.
– Za mlade je dame još uvijek prerano za ovakav nakit. Prva koja se zaruči dobit će bisere – tako je rekla Madame, a mislim da će tirkizni prstenčić ići vama za vaše zaruke, jer se Ma-dame sviđa vaše dobro i lijepo ponašanje.
– Zaista tako mislite? Oh, za taj ću prsten biti kao janje! Koliko je samo ljepši od onog Kitty Bryant. Ipak mi se sviđa teta March – i Amy s oduševljenjem oproba plavi prsten, čvrsto odlučivši da će ga zaraditi.
Od toga je dana bila primjerom poslušnosti, a stara je dama zadovoljno pratila uspjeh svo-jih odgojnih metoda. Esther je malenu garderobu opremila stolićem i klecalom, te je na zid objesila sliku koju je prethodno izvukla iz jedne od zaključanih soba. Smatrala je da slika ne-ma velike vrijednosti, ali je primjerena, pa ju je odlučila posuditi, znajući da Madame to iona-ko nikad neće otkriti, niti će joj biti previše stalo ako i otkrije. Bila je to, međutim, vrlo vrije-dna kopija jedne slavne svjetske slike, a Amyne u ljepotu zaljubljene oči neumorno su zurile u slatko božansko lice, dok su joj srcem strujile samilosne misli. Na stol bi položila svoj maleni Novi zavjet i knjigu pobožnih pjesama, u vazi je uvijek držala svježe cvijeće koje bi joj dono-sio Laurie, i svaki bi dan »pošla gore, razmišljala o dobroti, i molila Boga da joj spasi sestru«. Esther joj je dala i krunicu s crnim kuglicama, sa srebrnim križem, no Amy ju je objesila na zid, ne služeći se njome, sumnjajući u spojivost krunice i protestantskih molitvi.
Djevojčica je u svemu ovome bila vrlo iskrena, jer joj je izvan sigurnosti obiteljskog gnije-zda očajnički trebalo nekakvo uporište, pa se i nagonski okrenula snažnom i brižnom Prijate-lju, čija očinska ljubav čvrsto obavija svu Njegovu dječicu. Nedostajala joj je majčina pomoć da sebe shvati i sobom upravlja, ali ju je majka naučila gdje ovu pomoć valja potražiti, te je dala sve od sebe da ovaj put nade i njime vjerno kroči. No, Amy je bila mlada, i breme joj se činilo preteškim. Pokušala je zaboraviti samu sebe, razvedriti se, biti zadovoljna činjenicom što čini pravu stvar, iako je nitko nije vidio ni pohvalio. U svom prvom pokušaju da bude vr-lo, vrlo dobra, odlučila je sastaviti svoju posljednju volju, kao što je to učinila i teta March, da bi, u slučaju da se razboli i umre, njezin posjed bio pravedno i velikodušno razdijeljen. Bilo joj je bolno čak i pomisliti na gubitak maloga blaga koje je u njenim očima bilo bar jednako vrijedno kao i staričini dragulji.
Tijekom jednog od sati predviđenih za igru, sastavila je dokument što je to bolje znala i umjela, a Esther joj je pomogla oko nekih pravnih termina; kad se dobrodušna Francuskinja potpisala na papir, Amy osjeti olakšanje, pa ga stavi na stranu, da ga pokaže Laurieju, kojega je željela za drugog svjedoka. Kako je kišilo, otišla je na kat zabaviti se u jednoj od velikih soba, povevši Polly kao društvo. U toj je sobi stajao ormar pun staromodnih haljina, koje joj je Esther davala za igru, pa joj je omiljena zabava bila oblačiti se u izblijedjele brokate i para-dirati pred velikim ogledalom, otmjeno se klanjajući i mašući šuštavim šlepom, čiji joj je zvuk milovao uši. Toga ju je dana ovo paradiranje tako zaokupilo da nije čula Lauriejevu zvonjavu, niti je spazila lice koje je provirilo kroz vrata dok je ona ozbiljno šetkala sobom, mašući lepe-zom i zabacujući glavu. Na glavi joj se kočio veliki ružičasti turban, koji je bolno odudarao od plave brokatne haljine i karirane žute podsuknje, a koračala je oprezno, jer je imala visoke pete. Ovaj komični prizor Laurie je kasnije opisao Jo sljedećim riječima: Amy se prenemaže u svojoj šarenoj uniformi, a Polly je slijedi i oponaša što to bolje može, zastajkujući i kriješteći: – Jao što smo lijepi! Hajde, strašilo! Zaveži! Poljubi me, dragi! Ha! Ha!
Nakon što se jedva obuzdao da ne pukne od smijeha, a znajući da bi time uvrijedio njezino visočanstvo, Laurie je pokucao i bio milostivo pripušten u sobu.
– Sjedi i odmori se dok ja odložim ove stvari; tada se s tobom želim posavjetovati o jednoj vrlo ozbiljnoj stvari – rekla je Amy, nakon što mu je pokazala sav svoj sjaj, a Polly otjerala u kut sobe. – Ta je ptica prava muka – nastavila je, skidajući s glave ružičastu planinu, a Laurie je, spreman, zajahao prvu stolicu. – Jučer, dok je teta spavala a ja se trudila biti tiho kao miš, Polly je počela kriještati i lepetati po krleci, pa sam je pošla pustiti van, i tamo našla ogrom-nog pauka. Istjerala sam ga van, a on se zavukao pod policu za knjige; Polly je pošla za njim, sagnula se i zavirila pod policu, kriveći glavu i smiješno galameći: »Hajde, dušo, izađi, da prošetamo.« Tada sam se morala nasmijati, Polly je opsovala, teta se probudila i obje nas iz-grdila.
– Je li se pauk odazvao pozivu? – upita je Laurie i zijevnu.
– Jest, a Polly je, na smrt se preplašivši, pobjegla, uzverala se uz tetinu stolicu i zavikala: »Uhvati ga! uhvati ga! uhvati ga!«, a ja sam lovila pauka.
– Laže! Laže! Okhhh! – kriještala je papiga, kljucajući Lauriejeve cipele.
– Da si moja, zavrnuo bih ti šijom, beštijo jedna! – podviknu Laurie, prijeteći joj stisnutom šakom, no ptica je samo nakrivila glavu i hrabro graknula: – Okhhh! Možeš mislit', zlato!
– Sad sam spremna – reče Amy, zalupivši vratima ormara. Iz džepa je izvadila list papira. – Molim te, pročitaj ovo i reci mi je li legalno i dobro sastavljeno. Smatrala sam to nužnim učiniti, jer život je neizvjestan, a ja ne želim da se netko svađa nad mojim grobom.
Laurie je zagrizao usnu i okrenuo se u stranu od sjetne sugovornice. Tada je, sa zavidnom ozbiljnošću i osjećajem za gramatiku, pročitao sljedeći dokument:
MOJA POSLJEDNJA VOLJA I TESTIMENT
Ja, Amy Curtis March, bistra uma, sav svoj zemaljski posjed ostavljam kako slijedi:
Ocu, svoje najbolje slike, crteže, mape i umjetnička djela, uključujući okvire. I mojih 100 $, da s njima radi što hoće.
Majci, svu svoju odjeću, osim plave pregače s džepovima – također, s ljubavlju, svoju sliku i medaljon.
Svojoj dragoj sestri Margaret ostavljam prsten s tirkizom (ako ga dobijem), te svoju zelenu kutijicu s golubicama na poklopcu, i komad prave čipke, za njen vrat, i moj crtež njenog lika, da se sjeti svoje »djevojčice«.
Joi ostavljam svoju ukrasnu iglu, onu slijepljenu pečatnim voskom, te svoju brončanu tin-tarnicu – ona je negdje zametnula poklopac – i svog najdražeg glinenog zeca, jer mi je žao što sam joj spalila priču.
Bethi (ako me nadživi) ostavljam svoje lutke i malu komodu, lepezu, linene ovratnike i svo-je nove papuče, ako ih može navući (sad je sigurno smršavila, nakon bolesti). Ovim putem želim iskazati žaljenje što sam se rugala Joanni.
Svom prijatelju i susjedu Theodoreu Laurenceu ostavljam svoju mapu od imetacije kože, svoj glineni model konja, iako je on rekao da mu fali vrat. Također, kao nagradu za njegovu izuzetnu ljubaznost u trenucima nevolje, jedno moje umjetničko djelo po njegovom vlastitom izboru, a Noter Dame je najbolja.
Našem plemenitom dobričinitelju, gospodinu Laurenceu, ostavljam svoju ljubičastu kutiju sa zrcalom na poklopcu, koja će mu biti dobra za pera i podsjećati ga na preminulu djevojči-cu koja mu zahvaljuje na uslugama njenoj obitelji, posebno po pitanju Beth.
Želim da moja najbolja prijateljica Kitty Bryant naslijedi moju plavu svilenu pregaču i moj prsten od zlatnih perli, uz poljubac.
Hanni ostavljam kutiju za šešire koju je željela i sav svoj ručni rad, sa željom »sjećaj se mene i ove drage uspomene«.
I sad kad sam se riješila sve svoje najdragocjenije imovine, nadam se da će svi biti zado-voljni, i da neće kunuti mene mrtvu. Svima sve praštam, i vjerujem da ćemo se svi opet sresti kad zatrubi trublja. Amen.
Na ovu volju i testiment polažem svoju ruku i pečatim je danas, 20. dana mjeseca stude-nog, Ljeta Gospodnjeg 1861.
Amy Curtis March. Svjedoci: Estelle Valnor, Theodore Laurence.
Posljednje je ime bilo dopisano olovkom, a Amy mu objasni da ga on mora iznova napisa-ti, tintom, i tada sve propisno zapečatiti.
– Otkud ti sve to? Ili ti je netko ispričao da Beth razdaje svoje stvari? – upitao ju je Laurie, ozbiljnim glasom, dok je Amy pred njega stavila pisaći pribor, komad crvene trake, pečatni vosak i svijeću.
Kad mu je sve objasnila, zabrinuto ga je upitala: – Sto je s Beth?
– Žao mi je što sam to uopće spominjao; ali, kad već jesam, reći ću ti. Jednoga dana bilo joj je tako loše da je rekla Jo da klavir daje Meg, pticu tebi, obogaljenu lutku Jo, koja će je umjesto nje voljeti. Bilo joj je žao što nema puno za dati, pa je nama ostalima ostavila uvojke kose, a djedu najveći pozdrav. No, njoj nije pala na pamet nikakva volja.
Govoreći, Laurie je potpisao papir i zapečatio ga, ne dižući pogled sve dok na papir nije kapnula velika suza. Amyno je lice bilo uznemireno, no rekla je samo: – Jel' da da ljudi pone-kad svom testimentu dodaju post scriptim?
– Da, to se zove kodicil.
– Tada dodaj jedan moj kodocil – da želim da se odrežu sve moje kovrče i razdijele se mo-jim prijateljima. To sam zaboravila, ali želim da tako bude, premda će mi to narušiti ljepotu.
Laurie je unio dodatke, nasmiješivši se Amynoj posljednjoj i najvećoj žrtvi. Potom ju je sat vremena zabavljao, i sav se unio u njene probleme. Kad je bio na odlasku, Amy ga je povukla za rukav i drhtavim usnama prošaptala: – Je li Beth zaista u opasnosti?
– Plašim se da jest, ali se moramo nadati najboljemu, i zato ne plači, dušo – pa ju je, za ut-jehu, bratski zagrlio.
Kad je Laurie otišao, Amy se povukla u svoju kapelicu, te je, sjedeći u sutonu dana, molila za Beth, dok su joj se niz obraze slijevale suze. Bolno joj je srce otkrilo da milijuni tirkiznih prstenova ne bi mogli nadomjestiti gubitak nježne sestrice.
GLAVA 20
POVJERLJIVO
Nedostaju mi riječi kojima bih opisala susret majke i kćeri; ovakve je sate krasno proživje-ti, ali ih je opisati vrlo teško, pa ću ih stoga ostaviti mašti svojih čitatelja; reći ću samo da je kuća bila ispunjena istinskom srećom, i da se Megina slabašna nada ostvarila – jer, kad se Beth probudila iz dugoga, okrepljujućeg sna, prve su stvari koje je vidjela zaista bile ružica i majčino lice. Preslaba da bi se ičemu čudila, samo se nasmiješila i ugnijezdila u voljene ruke, osjetivši da joj se konačno ispunila gladna čežnja. Tada je opet usnula, a djevojke su strpljivo čekale majku, jer ona nije mogla pustiti mršavu ručicu koja se uz nju pripila, čak ni dok spa-va. Hannah je za putnicu pripremila najhranjiviji doručak na svijetu, ne mogavši drugačije izraziti svoje uzbuđenje, a Meg i Jo hranile su majku kao uslužne mlade rode. Ona im je tiho pričala o očevu stanju, obećanju gospodina Brookea da će ostati i njegovati ga, zastojima zbog snijega na putu kući i neopisivom olakšanju kad je vidjela Lauriejevo lice puno nade, onako umorna, smrznuta i zabrinuta.
Bio je to čudan a opet ugodan dan; izvana radostan i blistav, kao da cio svijet pozdravlja prvi snijeg; iznutra tih i miran, jer su svi spavali, iscrpljeni noćnim bdjenjem, dok se kućom provlačio spokoj sabata. Hannah je kunjala i čuvala stražu. S blaženim osjećajem da su im konačno skinuta bremena s leđa, Meg i Jo su sklopile umorne oči i legle se odmoriti kao u oluji izubijani čamci, sad u Sigurnom pristaništu. Gospođa March nije se željela odvajati od Beth, već se odmarala u naslonjaču, često se budeći da je pogleda, dodirne, da na nju pazi, kao škrtac nad zamalo izgubljenim blagom.
Laurie se, sa svoje strane, zaputio k Amy, ispričati joj priču o noćašnjim događajima, a pri-čao ju je tako dobro da je »zacmizdrila« i sama teta March, koja ovaj put ni jednom nije rekla: »a koliko sam vam puta kazala da...«. Amy je iz cijele ove situacije izašla tako snažna da mi se čini kako su dobre misli u kapelici zaista urodile plodom. Brzo je obrisala suze, obuzdala nestrpljenje da vidi majku, ni ne pomislivši na tirkizni prsten kad se stara gospođa od srca složila s Lauriejevim mišljenjem da se ponaša kao »hvalevrijedna mala žena«. Njeno se pona-šanje dojmilo čak i Polly, jer je zakriještala »dobro dijete«, opsovala i zamolila je »da proše-tamo, dušo«, i to najljubaznijim tonom. Amy je bila i te kako raspoložena za šetnju po tom prekrasnom zimskom danu, ali je shvatila da Laurie, unatoč svim svojim muževnim naporima, pada od umora, pa ga je natjerala da prilegne na sofu dok ona napiše pisamce za majku. Na-ravno, trajalo je to dugo. Kad se naposljetku vratila, Laurie je ležao ispružen na sofi, s rukama pod glavom, u dubokome snu, a teta March čak je bila navukla zavjese i sjedila nijemo, ne radeći ništa, u za nju neobičnom napadu dobrote.
Nakon nekoga vremena pomislile su da se neće probuditi do večeri, i mišljenja sam da bi tako i bilo da ga vrlo učinkovito nije probudio Amyn radosni vrisak kad je na vratima spazila majku. Toga je časa u gradu vjerojatno bilo mnogo sretnih djevojčica, no ja mislim da je od svih njih Amy bila najsretnija, sjedeći u majčinu krilu i pričajući joj o svojim mukama, utje-šena majčinim osmjesima i milovanjem. Bile su same u kapelici, na koju majka nije imala primjedbi, kad joj je Amy objasnila o čemu se radi.
– Baš nasuprot, dušo moja, jako mi se sviđa – reče gospođa March, promatrajući prasnu krunicu i izlizani molitvenik, te lijepu sliku ukrašenu vjenčićem od zimzelena. – Dobro je imati takvo jedno mjesto kamo se čovjek može skloniti kad ga što muči ili žalosti. Život je prepun nevolja, ali ih uvijek možemo pobijediti ako na pravi način zatražimo pomoć. Nadam se da je to moja djevojčica naučila, je li?
– Jesam, majko; i kad se vratim kući, u velikom ću si ormaru urediti jedan kutak za knjige i kopiju ove slike, koju sam sama pokušala nacrtati. Ženino lice mi nije ispalo dobro, prelijepo je da bih ga ja mogla skinuti, ali je dijete mnogo bolje, i jako mi se sviđa. Sviđa mi se pomi-sao da je i On jednom bio malo dijete, jer mi se onda čini bližim, i to mi pomaže.
Dok je Amy upirala prstom prema nasmiješenom malom Isusu na majčinu krilu, gospođa je March na uzdignutoj ruci ugledala nešto i nasmiješila se. Nije rekla ni riječi, ali je Amy shvatila pogled i nakon kraće stanke ozbiljno rekla:
– Već sam s tobom htjela govoriti o ovome, ali sam smetnula s uma. Teta mi je danas dala prsten; pozvala me je k sebi i poljubila me, i stavila mi ga na prst, rekavši mi da sam ja tu njoj na zadovoljstvo, i da bi voljela da zauvijek ostanem s njom. Dala mi je i ovaj neobični prsten-čić, da mi prsten s tirkizom ne sklizne s prsta, jer mi je prevelik. Jako mi se sviđaju i htjela bih ih nositi, majko, smijem?
– Vrlo su lijepi, ali mislim da si još premlada za takav nakit, Amy – reče gospođa March, promatrajući punačku ručicu s niskom nebeskoplavog kamenja na kažiprstu, i starinskim prs-tenčićem, u obliku dvije male isprepletene ruke.
– Pokušat ću ne biti previše tašta – kaza Amy. – Mislim da mi se prsten ne sviđa samo zato što je lijep, već ga hoću nositi kao što je djevojka u priči nosila ogrlicu, da je uvijek na nešto sjeća.
– Misliš na tetu March? – upita je majka, od srca se nasmijavši.
– Ne, da me podsjeća da ne smijem biti sebična. – Amy je bila tako ozbiljna i držala se ta-ko svečano da se majka prestala smijati, već je pristojno saslušala ovaj mali plan.
– U posljednje sam vrijeme mnogo razmišljala o svom »paketiću mana«, u kojem je najve-ća mana upravo sebičnost; i zato ću se pošteno potruditi da se od toga izliječim, ako to ikako mogu. Beth nije seljična, i zato je svi vole, i svi su bili žalosni kad se razboljela. Da se ja raz-bolim, nitko se ni upola ne bi tako zabrinuo, niti bih ja tu brigu zaslužila; a meni se sviđa kad me mnogo ljudi voli i misli na mene, pa ću se truditi biti kao Beth.
Znam da često zaboravljam svoje odluke, ali ako uvijek pri sebi budem imala nešto što će me na njih podsjećati, možda budem bolja. Da probam ovako?
– Probaj, ali ja imam više vjere u onaj kutak u ormaru. Nosi prsten, dušo, i trudi se; mislim da ćeš se popraviti, jer iskrena želja za dobrotom znači da si već dobila polovicu bitke. A sada se moram vratiti Beth. Drži mi se, kćeri moja, a uskoro ćeš se i ti vratiti kući.
Te večeri, dok je Meg ocu pisala o sretnome povratku velike putnice, Jo se ušunjala u Bet-hinu sobu. Majka je sjedila na svom starom mjestu, a Jo je nekoliko trenutaka nespretno staja-la i mrsila kosu, zabrinuta i neodlučna izraza lica.
– Što je, dušo? – upitala ju je gospođa March, ispruživši ruku, s izrazom lica koji je pozi-vao da se povjeri.
– Majko, željela bih ti nešto reći.
– O Meg?
– Kako si samo pogodila?! Da, o njoj, iako je u pitanju sitnica, ipak me brine.
– Beth spava; govori tiho i reci mi što je. Valjda se ovuda nije motao onaj Moffat? – prilič-no je oštrim glasom upita gospođa March.
– Ne; da je on dolazio, pred nosom bih mu zalupila vrata – reče Jo, spustivši se na pod, do majčinih nogu. – Ljetos je Meg kod Laurenceovih ostavila par rukavica, a vraćena joj je samo jedna. Na to smo sasvim zaboravili, sve dok mi Teddy nije ispričao da je ona druga kod gos-podina Brookea. On je drži u džepu od prsluka, a jednom mu je ispala, pa ga je Teddy zadir-kivao, i onda mu je gospodin Brooke priznao da mu se Meg sviđa, ali da joj se to ne usuđuje reći, jer je ona tako mlada a on tako siromašan. Zar to nije grozno?
– Misliš li ti da se on sviđa Meg? – upita gospođa March, zabrinuto.
– Bože sačuvaj! Pa ja ne znam ništa o ljubavi, i takvim glupostima! – vrisnu Jo, s čudnom mješavinom interesa i gađenja. – U romanima se zaljubljene djevojke odaju time što zamuc-kuju, crvene, pa se onesvijeste, mršave, i ponašaju se kao budale. A Meg ne radi ništa takvo; jede i pije, i spava, kao svaka razumna osoba; kad pričam o tome čovjeku, gleda me u oči, i samo se malko zacrveni kad je Teddy zadirkuje za udvarače. To sam mu zabranila, ali me on ne sluša kao što bi trebao.
– Znači, tebi se čini da se Meg ne zanima za Johna?
– Koga? – zagledala se Jo.
– Gospodina Brookea; sad ga zovem »John«, jer smo se tako navikli u bolnici, i njemu se to više sviđa.
– Oh, Bože! Znala sam da ćeš ti biti na njegovoj strani; bio je dobar prema ocu, pa ga ne-ćeš otjerati, već ćeš pustiti Meg da se uda za njega, ako to bude htjela. Pokvarenjak! Ulaguje se tati, a tebi pomaže, samo da bi izmamio tvoju simpatiju – i Jo se bijesno povuče za kosu.
– Dušo, ne ljuti se zbog toga, a ja ću ti ispričati kako se to točno dogodilo. John je pošao sa mnom na zahtjev gospodina Laurencea, i tako se odano brinuo za jadnoga oca da ga nismo mogli ne zavoljeti. Bio je savršeno otvoren i pošten u vezi s Meg, i rekao nam je da je voli, ali da će prvo zaraditi za pristojnu kuću, a tek je onda zaprositi. Želio je samo naš pristanak da je voli i da za nju radi, i pravo da je potakne da se i ona u njega zaljubi, ako mu to pođe za ru-kom. On je zaista krasan mladić, i mi smo ga morali saslušati; ali ja neću pristati na zaruke dok je Meg još tako mlada.
– Naravno! Bilo bi to idiotski! Znala sam ja da se tu nešto kuha; točno sam osjetila, a ispa-lo je još gore nego što sam pretpostavljala. Kad bih bar ja mogla oženiti Meg, pa da ostane na sigurnom, u obitelji.
Ova je neobična zamisao nasmijala gospodu March, ali je svejedno ozbiljno rekla: – Jo, imam u tebe povjerenja, i ne bih željela da ispričaš Beth išta od ovoga što sam ti rekla. Kad se John vrati, i kad ih vidim skupa, pouzdanije ću procijeniti što Meg osjeća prema njemu.
– A ona će vidjeti što on osjeća prema njoj, u tim lijepim smeđim očima o kojima priča, i onda će biti gotovo. Ona je meka srca, i otopit će se kao maslac na suncu čim je prvi zaljub-ljeno pogleda. Čitala je kratke izvještaje koje je on slao stoput češće nego tvoja pisma, a kad bih joj to spomenula, uštipnula bi me, i sviđaju joj se smeđe oči, i ime John, i vidjet ćeš, za-ljubit će se, i eto kraja svakom zajedničkom miru i zabavi, i razonodi. Već vidim! Povlačit će se zaljubljeno po kući, a mi ćemo se morati sklanjati; Meg će biti zaokupljena samo njim, a za mene više neće imati vremena; Brooke će nekako namaknuti novac – i odvesti je, a u obitelji ostaviti prazninu; i meni će slomiti srce. I sve će biti nepodnošljivo i odvratno. Oh, jadna ja! Zašto nismo dječaci? Tad ne bismo imali ovakvih briga!
Jo je bradu naslonila na koljena, sva neutješna šakom zaprijetivši zločestom Johnu. Gospo-da March uzdahnu, a Jo s olakšanjem podiže pogled.
– Ni tebi se to ne sviđa, majko? Tako mi je drago; neka on samo ide za svojim poslom, a mi Meg nećemo ništa reći, već ćemo se veseliti skupa, kao i prije.
– Nisam smjela uzdahnuti, Jo. Prirodno je i normalno da svaka od vas s vremenom osnuje svoj dom; no, ja bih svoje djevojčice željela zadržati što duže ovdje, uza se, i žao mi je što se to već počelo događati, jer Meg ima tek sedamnaest godina, a trebat će nekoliko godina prije nego što John uspije namaknuti novac za vlastitu kuću, i osigurati joj dom. Tvoj otac i ja smo se složili da se Meg neće vezivati, ni na kakav način, niti će se udati, prije dvadesete. Ako se John i ona vole, čekat će i time iskušati svoju ljubav. Ona je savjesna, i ne bojim se da će se prema njemu loše odnositi. Lijepa moja i nježna djevojčica! Valjda će sve poći po dobru.
– Zar ti ne bi bilo draže da se uda za bogataša? – upita Jo, primijetivši da je majčin glas pri kraju malko zadrhtao.
– Novac je dobra i korisna stvar, Jo, i nadam se da nijedna od vas neće u njemu gorko os-kudijevati, niti da će vam novac biti jedina svrha u životu. Voljela bih kad bi John našao stal-no i pouzdano mjesto u kakvome poslu, od kojeg bi dobro zarađivao, i bio bez dugova, da Meg pruži udobnost. Nije mi stalo do bajnog bogatstva, do velikih položaja i poznatog imena. Ako vam položaj i novac dođu ruku pod ruku s ljubavlju i vrlinom, zahvalno ću ih prihvatiti i uživati u vašoj sreći; ali, iz iskustva znam da je istinska sreća moguća i u najjednostavnijoj kućici, gdje se kruh naš svagdašnji plaća znojem, a zbog odricanja i ono malo užitka postaje još slađe; bit ću zadovoljna i ako Meg počne skromno, jer, ako se ne varam, posjedovat će srce dobroga čovjeka, što je puno više od bogatstva.
– Shvaćam ja to, majko, i slažem se s tobom; ali, mene je Meg razočarala, jer sam isplani-rala da se jednoga dana uda za Teddyja i po cio dan bude okružena sjajem i bogatstvom. Zar to ne bi bilo lijepo? – upita Jo, blistavih očiju pogledavši majku.
– Znaš, on je mlađi od nje – započe gospoda March, ali joj Jo upade u riječ:
– Oh, to nije bitno; on je vrlo zreo za svoje godine, i visok je; i, kad hoće, zna se ponašati vrlo odraslo. Osim toga je bogat, i velikodušan, i dobar, i sve nas voli; i mislim da je velika šteta što mi kvari planove.
– Bojim se da Laurie nije dovoljno odrastao za Meg, i zasad je još uvijek prevelik vjetropir da bi se o nekome brinuo. Ne pravi planove, Jo, već pusti da vrijeme i osjećaji sparuju tvoje prijatelje. Nikad se ne smijemo miješati u takve stvari, i bolje je da »romantičnim gluposti-ma«, kako ih ti zoveš, ne razbijamo glavu, jer tako možemo pokvariti lijepo prijateljstvo.
– Pa, dobro, onda neću. Ipak, mrzim kad se stvari tako zamrse i spetljaju kad ih nekoliko jednostavnih poteza može ispraviti i izravnati. Kad bismo bar mogli nositi nešto na glavi, na primjer teška glačala, pa da nikad ne narastemo. Ali, pupoljci se uvijek pretvore u ruže, a ma-čići u mačke... – to gore.
– Kakva su to glačala i mačke? – upita uto Meg, koja se ušuljala u sobu s nedovršenim pi-smom u ruci.
– Tek jedan u nizu mojih glupih govora. Idem u krevet; hajdemo, Meggy – reče Jo sa za-gonetnim izrazom lica.
– Pametno i lijepo napisano. Molim te, dopisi da pozdravljam Johna – doda gospođa March, bacivši pogled na pismo i vrativši ga Meg.
– Zoveš ga »John«? – upita Meg, smiješeći se i spustivši jedan nevini pogled na majku.
– Da, postao nam je kao sin, i jako ga volimo – odgovori joj gospoda March, pronicavo je promotrivši.
– To mi je drago; znaš, on je tako osamljen. Laku noć, draga moja majko. Tako mi je neiz-recivo drago što si ovdje – tiho odgovori Meg.
Majka joj u obraz utisnu vrlo nježni poljubac. Dok je Meg odlazila, gospođa March je, s mješavinom žaljenja i zadovoljstva, tiho promrmljala: – Još ne voli Johna, ali uskoro hoće.
GLAVA 21
LAURIE SPLETKAR I JO MIROTVORKA
Joino je lice sutradan bilo vrlo zagonetno, jer ju je pritiskao teret tajne, pa je htjela-nehtjela izgledala važno i tajanstveno. Meg je to primijetila, ali se nije previše mučila saznavati zašto je takva, jer je iz iskustva znala da je s Jo najbolje postupati po načelu suprotnosti, i da će, ne bude li je ništa pitala, na koncu saznati i više no što je htjela. Stoga ju je prilično iznenadilo što je Jo ustrajala u nedostupnosti, štoviše, počela se ponašati nekako pokroviteljski, što je izludilo Meg, koja se zauzvrat postavila uznosito i rezervirano, potpuno se posvetivši majci. Jo je tako ostala prepuštena sama sebi, jer je majka njegovala Beth, a nju naputila da se nakon dugog boravka u kući odmori, istrči i zabavi. Kako nije bilo Amy, jedino joj je pribježište bio Laurie. No, iako je inače uživala u njegovu društvu, sad ga se pomalo bojala, jer je bio nepop-ravljivi zafrkant, pa se plašila da će iz nje izvući njenu tajnu.
I tu je bila u pravu; jer, čim je ovaj vragolasti vjetropir nanjušio tajnu, smjesta ju je namje-rio otkriti, stavivši time Jo na sto muka.
Umiljavao joj se, mitio je, ismijavao, prijetio i grdio je; pravio se ravnodušan, ne bi li je namamio; pravio se da zna, ali da mu nije stalo; na koncu je pukom ustrajnošću saznao da se tajna tiče Meg i gospodina Brookea. Uvrijeđen što mu se učitelj nije povjerio, istog se časa posvetio smišljanju osvete za ovu nepravdu.
Meg je u međuvremenu prividno zaboravila na ovo pitanje, zaokupljena pripremama za očev povratak. Odjednom se, međutim, sasvim izmijenila, pa je dan-dva bila kao izvan sebe. Čim bi joj se netko obratio, trgnula bi se kao oparena, crvenjela bi čim bi je netko pogledao; bila je vrlo šutljiva, sjedeći satima nad šićem, s uznemirenim izrazom lica. Na majčina bi pi-tanja odgovarala da je dobro, a na Joina bi samo rekla da je pusti na miru.
– Osjeća je u zraku – ljubav, mislim – kod nje to ide vrlo brzo. Ima većinu simptoma, uzru-jana je i ljuta, ne jede, leži budna i zavlači se u kutove. Uhvatila sam je kako pjeva onu pjes-mu o »srebrnom potoku« , a jednom je rekla »John«, kao što ti to kažeš, i zacrvenjela se kao mak. Što da radimo? – upitala je Jo majku, spremna za svaku, ma kako nasilnu mjeru.
– Ništa. Čekat ćemo. Ostavi je na miru, budi ljubazna i strpljiva, a očev će dolazak sve sta-viti na svoje mjesto – odgovorila je majka.
– Evo pisamce za tebe, Meg, zapečaćeno. Čudno! Teddy još ni jednom nije zapečatio moja pisma – reče sutradan Jo, dijeleći pošiljke iz male pošte.
Gospođa March i Jo bile su zadubljene u svoje stvari, kad ih je uzbunio zvuk koji je dopi-rao od Meg. Ona je prestravljeno zurila u svoje pisamce.
– Dijete, što je? – vrisnu majka i pritrča joj, dok se Jo mašila za kobni papirić.
– To je pogreška – on to nije poslao – oh, Jo, kako si samo mogla? – i Meg rukama pokri lice, plačući slomljena srca.
– Ja! Ja nisam ništa učinila! O čemu ona priča? – vikala je začuđena Jo.
Megine blage oči kipjele su od bijesa, kad je iz džepa izvukla zgužvano pisamce i bacila ga u Jo, prezirno procijedivši:
– Ti si ovo napisala, a onaj ti je zločesti dječak pomogao. Kako si samo mogla biti tako be-zobrazna, okrutna i zlobna, i prema meni i prema njemu?
Jo ju je jedva čula, jer je s majkom čitala pisamce, pisano posebitim rukopisom.
Najdraža moja Margaret,
Više ne mogu obuzdavati svoju strast, i moram znati Vaš odgovor prije negoli se vratim. Još se ne usuđujem govoriti s Vašim roditeljima, ali mislim da bi se i oni složili, kad bi znali koliko obožavamo jedno drugo. Gospodin Laurence pomoći će mi naći neko dobro mjesto, a tada ćete me usrećiti, slatka moja i draga djevojko. Preklinjem Vas da zasad ništa ne govorite svojoj obitelji, već preko Laurieja pošaljite riječ nade Svom vjernom Johnu.
– Oh, taj mali gad! Tako mi plaća što sam držala svoju riječ prema majci. Pošteno ću ga izgrditi, i dovesti ga ovamo da ti se ispriča – vrisnu Jo, goreći od želje za trenutačnim izvrše-njem pravde. No, majka ju je zadržala, rekavši joj tonom kojim se rijetko koristila:
– Prestani, Jo, i prvo želim čuti što nam ti imaš reći. Dosad si već izvela toliko vragolija da se ne bih čudila da i u ovoj imaš svoje prste.
– Časne mi riječi, majko, nemam ništa s ovim! Nikad prije nisam vidjela ovo pisamce, niti znam išta o njemu, života mi! – reče Jo tako iskreno da su joj obje povjerovale. – Da se jesam upetljala, tada bi to bilo bolje od ovog. Ja bih sastavila puno suvislije pisamce. Valjda već dovoljno dobro poznaješ gospodina Brookea da znaš da on nikad ne bi napisao ovakvu glu-post – dodala je prezrivo, bacivši papir na pod.
– Sliči na njegov rukopis – promucala je Meg, uspoređujući dva pisma.
– Oh, Meg, nisi valjda odgovorila? – u tome trenu vrisnu gospođa March.
– Jesam! – i Meg ponovo pokri lice, postiđena.
– Aha! A sad me lijepo pustite da dovedem tog razbojnika koji će sve objasniti, a tada čuti svoje. Neću se smiriti dok ga se ne dočepam – i Jo opet krenu prema vratima.
– Pst! Pustite da ja uredim ovo, jer je gore no što sam mislila. Margaret, hoću čuti cijelu priču – zapovjedi kćerima gospođa March, posjevši se kraj Meg, i jednom rukom držeći Jo, da ne pobjegne.
– Kad sam primila prvo pismo od Laurieja, nije mi se činilo da on nešto posebno zna – za-počela je Meg, očiju uprtih u pod. – Isprva sam se grizla i htjela ti reći, a onda sam se sjetila koliko ti se dopao gospodin Brooke, pa sam mislila da nećeš zamjeriti ako to nekoliko dana zadržim kao tajnu. Tako sam blesasta da sam mislila da za to nitko ne zna, i razmišljajući što da radim, osjećala sam se kao djevojke iz romana, koje to zbilja rade. Oprosti mi, majko, sad plaćam za svoje gluposti; više mu neću moći pogledati u oči.
– Što si mu napisala? – upitala je gospođa March.
– Rekla sam samo da sam premlada da bih išta činila; da ne želim išta kriti od tebe, i da mora razgovarati s ocem. Da sam mu vrlo zahvalna na ljubaznosti, ali da možemo biti samo prijatelji, ništa više, bar neko duže vrijeme.
Gospođa March se nasmiješila, kao da je vrlo zadovoljna, a Jo je zapljeskala, uskliknuvši s osmijehom:
– Skoro si ravna Caroline Percy, a ona je mjerilo za mudrost! Pričaj dalje, Meg. Što ti je on na to odgovorio?
– Napisao je nešto sasvim deseto – da mi nikad nije uputio ljubavno pismo, i da mu je vrlo žao što moja vragolasta sestra, Jo, tako slobodno zbija šale na naš račun. Sve vrlo ljubazno i taktično, ali zamisli kako mi je grozno bilo!
Meg se, sva očajna, naslonila na majku, a Jo je marširala sobom, nazivajući Laurieja sva-kojakim imenima. Odjednom presta, dohvati dva pisamca, promotri ih i odlučno reče: – Sum-njam da je Brooke vidio i jedno od ovih pisama. Teddy je napisao i jedno i drugo, a tvoja čuva da bi njima ucjenjivao mene, jer mu neću reći svoju tajnu.
– Ne skrivaj tajne, Jo; reci ih majci i čuvaj se nevolje, kao što sam i ja trebala učiniti – upozori je Meg.
– Pametno moje! Pa od majke sam je i saznala.
– Dosta, Jo. Ja ću utješiti Meg, a ti dovedi Laurieja. Ja ću raščistiti cijelu stvar, i staviti točku na ovu vragoliju.
Kad je Jo otrčala po Laurieja, gospoda je March ispričala Meg sve o pravim osjećajima go-spodina Brookea. – A, sad, dušo, što ti osjećaš prema njemu? Voliš li ga dovoljno da čekaš dok vam on ne zaradi za dom, ili ćeš još neko vrijeme ostati sasvim slobodna?
– Tako sam se uplašila i zabrinula da još dugo vremena ne želim imati ništa s udvaračima – možda nikad, zauvijek – odgovori Meg, pomalo napuhano. – Ako John zbilja ne zna ništa o ovoj gluposti, nemoj mu reći, a Jo i Laurieja natjeraj da drže jezik za zubima. Neću da me se vara i muči, i da od mene prave budalu – pa to je takva sramota!
Vidjevši da je inače smirena Meg izvan sebe, i da joj je ovom neslanom šalom silno povri-jeđen ponos, gospođa ju je March utješila obećavši joj šutnju i zataškavanje. Istoga trena kad su se u predvorju začuli Lauriejevi koraci, Meg je pobjegla u radnu sobu, a gospođa March sama je primila krivca. Jo mu nije rekla zašto ga traže, jer se plašila da ne bi došao; no, čim je vidio lice gospođe March, shvatio je o čemu se radi, pa je stao, nervozno vrteći šešir, što ga je odmah odalo. Jo bi poslana van, no umjesto da napusti kuću, marširala je predvorjem kao straža, da zarobljenik slučajno ne bi pobjegao. Razgovor u salonu trajao je pola sata, no, što se tijekom toga razgovora dogodilo, djevojke nikad nisu saznale.
Kad ih je majka pozvala unutra, Laurie je stajao pored nje s tako pokajničkim izrazom lica da mu je Jo smjesta oprostila, ali to – mudro – nije htjela pokazati. Meg je primila krotku is-priku. Najveća joj je utjeha bila priznanje da Brooke o šali nema pojma.
– Nikad mu ništa neću reći, časna riječ – ni ako me raščetvore. Molim te, oprosti mi, Meg, i napravit ću sve što želiš, da ti pokažem koliko mi je žao – dodao je, stideći se svog postupka.
– Pokušat ću, iako se zaista nisi ponio kao gospodin. Nikad nisam pomislila da bi mogao biti tako podmukao i zloban, Laurie – odvratila mu je Meg, krijući djevojačku zbunjenost pod maskom ozbiljnosti i prijekornog tona.
– To je za svaku osudu, i ne zaslužujem da sa mnom razgovaraš bar mjesec dana. Ali, ho-ćeš, jel da? – i Laurie sklopi ruke tako molećivo, te zakolutnu očima tako krotko i pokajnički, govoreći neodoljivo uvjerljivim tonom, da nije bilo moguće ljutiti se na njega, unatoč svoj njegovoj zločestoći. Meg mu je oprostila, a ozbiljno se lice gospođe March smekšalo, i uprkos naporima da zadrži ozbiljnost, kad ga je čula kako izjavljuje da će svoje grijehe okajati sva-kom vrstom pokore, te da će se pred uvrijeđenom gospođicom poniziti kao crv.
Jo se u međuvremenu držala vrlo distancirano, trudeći se pokazati nemilost prema prijestu-pniku, ali nategnuvši jedva nekakav izraz neodobravanja. Laurie ju je dva-tri puta pogledao, no, kako nije pokazivala znakove popuštanja, osjetio se povrijeđenim, pa joj je okrenuo leđa sve dok nije obavio ono što je morao. Tada joj se samo lagano naklonio i otišao bez riječi.
Čim je napustio predvorje, požalila je što nije pokazala više samilosti; kad je Meg s maj-kom otišla na kat, osjeti se osamljenom i poželje se Teddvjeva društva. Nakon što se tome osjećaju neko vrijeme opirala, popustila je želji i, naoružana knjigom koju mu je kao htjela vratiti, pošla preko vrta u veliku kuću.
– Je li gospodin Laurence kod kuće? – upitala je Jo dvorkinju koja je silazila niza stube.
– Jest, gđice; ali mislim da ovog časa nije za društvo.
– Zašto? Je li bolestan?
– Ah, ne, gđice! Ali se posvadio s gospodinom Lauriejem, koji je opet zbog nečega ljutit, što uvijek uzbudi staroga gospodina, pa mu ne smijem blizu.
– Gdje je Laurie?
– Zatvorio se u svoju sobu, i nikome ne odgovara. I ja sam kucala, ništa. Ne znam što će biti s ručkom, koji je gotov, a nema ga tko jesti.
– Idem vidjeti što je. Ne bojim se ja ni jednog ni drugog. Jo se uspe na kat i hrabro pokuca na vrata Lauriejeve radne sobice.
– Prekini kucati ili ću ja otvoriti vrata i natjerati te da prekineš – viknu mladi gospodin pri-jetećim tonom.
Jo je nato istoga časa opet zalupala; vrata se otvoriše i ona uleti unutra, prije nego se Laurie uspio oporaviti od iznenađenja. Uvidjevši da je zaista izvan sebe, Jo, koja je znala s njim, po-če se ponašati upravo suprotno, pa se izvještačeno baci na koljena i pokorno reče: – Molim te, oprosti mi što sam bila tako ljuta. Došla sam se pomiriti, i ne idem dok to ne obavimo.
– U redu. Hajde, diži se, i ne budi guska, Jo – glasio je kavalirski odgovor na njezin zah-tjev.
– Hvala ti, i hoću. A sad, smijem li te upitati što je s tobom? Ne izgledaš mi kao da si sav svoj.
– Prodrmao me je, a ja to ne dopuštam! – zareza Laurie povrijeđeno.
– Tko? – upita ga Jo.
– Djed; da je to bio itko drugi, ja bih ga... – Odgovor završi rječitim pokretom desne ruke.
– Nije to ništa; koliko sam te puta ja protresla, pa se nisi bunio – tješila ga je Jo.
– Ma, ti si djevojka, i to je u igri; ali neće mene tresti ni jedan muškarac.
– Mislim da se nitko ne bi ni usudio, da te sada vidi. Izgledaš kao olujni oblak. Zašto te uopće zdrmao?
– Jer mu nisam htio reći zašto me zvala tvoja majka. Obećao sam da nikome neću reći, i, naravno, nisam želio kršiti riječ.
– Zar nisi mogao smisliti neki odgovor?
– Ne, on je želio istinu, samo istinu, i ništa osim istine. Ja bih mu ispričao što sam ja nap-ravio, da sam iz priče mogao izostaviti Meg. Kako to nisam mogao, držao sam jezik za zubi-ma i podnosio grdnje sve dok me stari nije uhvatio za ovratnik. Tad sam se naljutio i pobjega-o, da se ne zaboravim.
– To nije bilo lijepo s njegove strane, ali mu je sad sigurno žao. Zato siđi i pomiri se s njim. Ja ću ti pomoći.
– Ni u ludilu! Neće mene nitko drmusati i gnjaviti zbog obične ludorije. Bilo mi je zaista žao zbog Meg, i kao pravi sam je muškarac zamolio da mi oprosti; ali neću se ispričavati ako nisam kriv.
– On to ne zna.
– Trebao bi mi vjerovati, a ne ponašati se prema meni kao da sam beba. Ne vrijedi, Jo; on mora naučiti da se ja sam mogu brinuti za sebe, i da mi ne treba ničija pregača za koju ću se uhvatiti kada loše krene.
– A jeste mustre, obojica! – uzdahnu Jo. – I, kako ovo misliš riješiti?
– Pa, on bi mi se morao ispričati, i imati u mene povjerenja, kad mu kažem da mu ne mogu reći razlog naše svađe.
– Ma nemoj! I misliš da će on to učiniti?
– Ne silazim dok mi se ne ispriča.
– Daj, Teddy, budi razuman; pusti da se stvar slegne, a ja ću mu objasniti, koliko mogu. Znaš da ne možeš zauvijek ostati ovdje, i zato čemu ova melodrama?
– Ne namjeravam dugo ostajati ovdje. Iskrast ću se i otputovati nekamo, a kad me se djed poželi, brzo će poći za mnom.
– Fantastično. Ali mislim da ne bi smio pobjeći i baciti ga u brigu.
– Ne soli mi pamet. Otići ću u Washington, kod Brookea. Tamo je veselo, i nauživat ću se, nakon svih ovih muka.
– Kako bi se samo zabavljao! Kad bih bar i ja mogla pobjeći! – rekla je Jo, zanijevši se vi-zijama vojničkog života u glavnom gradu, te smetnuvši s uma da u ovoj raspravi ona igra ulo-gu Razboritog učitelja.
– Što čekaš, idemo! Zašto ne? Ti bi ugodno iznenadila oca, a ja bih malko podbo Brookea. Bila bi to sjajna šala, idemo, Jo! Ostavit ćemo im pismo i napisati da se ne brinu. Idemo, od-mah! Imam dovoljno novca! Tebi će ovo putovanje goditi, a ne činimo ništa zlo, jer ideš ocu.
Na trenutak Jo je izgledala kao da će pristati, jer joj je plan, iako divlji, savršeno odgovara-o. Bilo joj je dosta brige i zatvorenosti u četiri zida, a pomisao na oca zavodljivo se miješala s neznanim čarima vojničkih logora i bolnica, provoda i slobode. Blistavih se očiju okrenula prema prozoru, a pogled joj pade na staru kuću preko puta. Tada tužno odmahnu glavom.
– Da sam muškoj skupa bismo pobjegli i sjajno se proveli; no, kako sam ja tek bijedno žensko, moram se pristojno ponašati i ostati kod kuće. Ne navodi me u napast, Teddy, tim svojim ludim planovima.
– Pa u tome i jest poenta! – poče Laurie, kojega je zamisao o bijegu potpuno obuzela, i koji je osjećao silnu potrebu da se na bilo kakav način oslobodi okova.
– Jezik za zube! – viknu Jo, i pokri uši. – Moje je da kuham i spremam kuću, i gotovo, i bolje da to shvatim i prihvatim. Došla sam ti ovdje održati predavanje, a ne slušati o stvarima koje me odvraćaju od te namjere.
– Znao sam da bi Meg bez razmišljanja odbila takvu ponudu, ali sam mislio da ti imaš više duha – izazivao ju je Laurie.
– Šuti, ti, podlace jedan. Sjedi i razmisli o vlastitim grijesima, umjesto što mene navodiš da i sama još više griješim. Ako ti nagovorim djeda da se ispriča za ono drmusanje, hoćeš li mi obećati da nećeš pobjeći od kuće? – ozbiljno ga upita Jo.
– Hoću, ali ti to neće poći za rukom – odgovorio joj je Laurie, koji se već želio izmiriti s djedom, ali je svejedno prvo htio staviti melem na povrijeđenu taštinu.
– Ako sam uspjela urazumiti mladoga, uspjet ću i staroga – promrmljala je Jo, napuštajući sobu i Laurieja zadubljena u vozni red.
– Tko je? – zabrundao je na Joino kucanje osorni glas gospodina Laurencea, sad još osorni-ji.
– Ja sam, gospodine, došla sam vam vratiti knjigu – odgovori Jo, bez uvijanja.
– Hoćeš li uzeti još koju? – upita je stari gospodin, bezuspješno se trudeći skriti bijes i zlo-volju.
– Da, toliko mi se svidjelo da ću uzeti i drugi dio – odvrati Jo u nadi da će ga odobrovoljiti ako uzme i drugu dozu Boswellova Johnsona , tog živahnog djelca, po preporuci samog gos-podina Laurencea.
Čupave su se obrve malko opustile dok je gurao pokretne ljestve prema polici s Johnsono-vim djelima i biografijom. Jo se uspentra i sjede na najvišu prečku, kao zadubljena u traženje knjige, a zapravo smišljajući kako prijeći na opasnu temu i pravu svrhu svog dolaska. Gospo-din Laurence vjerojatno je osjetio da se nešto kuha u njenoj glavi, jer se nekoliko puta proše-tao knjižnicom a onda se okrenuo prema djevojčici i tako joj se naglo obratio da je srušila cijelog »Rasselasa« .
– Što je onaj vragolan sad uradio? Nemoj ga braniti! Znam da je nešto zabrljao, vidio sam to čim je pomolio nos. A kad sam ga htio prisiliti da mi kaže istinu, otrčao je gore i zaključao se u sobu.
– Skrivio jest, ali smo mu oprostile, i svi smo obećali da nikome nećemo reći ni riječi – po-lako je počela Jo.
– To nije dosta! Neće se on meni kriti iza vaših dobrodušnih, ženskih obećanja. Ako je učinio nešto što nije smio, mora priznati, ispričati se i biti kažnjen. A sad, što je bilo, Jo? Neće on ništa meni iza leđa!
Gospodin Laurence bio je tako ljutit i govorio je tako oštro da Jo poželi pobjeći, što nije mogla, jer je sjedila na vrhu ljestava, a on je stajao u podnožju, kao lav, te je bila prisiljena suočiti se s opasnošću.
– Gospodine, zaista vam ne smijem reći, majka mi je zabranila. Laurie je priznao, ispričao se i sasvim je dostatno kažnjen. Ne šutimo kako bismo zaštitile njega, već nekog drugog, i bit će još gore ako se i vi umiješate. Nemojte, molim vas, jer djelomično sam i ja kriva, a sad je sve izglađeno. Zato bi najbolje bilo da sve zaboravimo i da pričamo o ugodnijim stvarima, knjigama, na primjer.
– Kvragu i knjige! Siđi s ljestava i zakuni se da ovaj moj huligan nije napravio ništa nečas-no i nepošteno. Jer, ako jest, nakon sve vaše dobrote, pretući ću ga vlastitim rukama!
Prijetnja je zvučala zbilja grozovito, ali nije uzbudila Jo, jer je znala da starac lako plane, ali da na unuka ni prst ne bi digao, ma što pričao. Poslušno se spustila na pod i prepričala ne-podopštinu što je blaže mogla, a da ne umiješa Meg i ne ispriča previše laži.
– Hm! ha! Znači, mladić šuti jer je tako obećao, ne iz tvrdoglavosti. Oprostit ću mu. Hm, da, svojeglav je i teško je s njim izaći na kraj – rekao je nato gospodin Laurence, mrseći kosu, sve dok na koncu nije izgledao kao čovjek netom izmakao smrti od vijavice. Ipak, izraz mu je lica bio mnogo blaži i odavao veliko olakšanje.
– I ja sam takva; no, lijepa će me riječ svladati prije no sve prijetnje i prisile ovoga svijeta – reče Jo, pokušavajući izbaviti prijatelja iz nove nevolje.
– Znači, misliš da prema njemu nisam dovoljno dobar, ha? – oštro joj odvrati starac.
– Zaboga, ne, gospodine. Ponekad ste i predobri, a onda ste mrvicu preoštri kad vas naljuti. Što vi mislite?
Jo je naumila stvari izvesti na čistac, i, iako je iznutra zadrhtala, držala se vrlo smireno i hladno. Na njeno veliko iznenađenje i olakšanje, starac je samo bacio očale na stol i vrlo is-kreno rekao:
– U pravu si, djevojko! Jesam! Volim tog dečka, ali kad me ovako naljuti... Ne znam što će iz svega toga ispasti!
– Ja ću vam reći – pobjeći će od kuće. – Jo smjesta požali ove riječi, jer ga je prvo namje-ravala upozoriti da Laurie ne podnosi previše ograničenja, i da se nada da će ubuduće s njim imati više strpljenja.
Rumeno lice gospodina Laurencea umah se preobrazi. Sjeo je i zabrinuto pogledao sliku zgodnoga muškarca, što mu je visila nad radnim stolom. Bio je to Lauriejev otac, koji je zaista bio pobjegao od kuće, te se oženio protiv volje nepopustljivog oca. Jo je imala dojam da se starac s kajanjem sjeća prošlosti, i zažali što se izlanula.
– Neće on to uraditi, osim u velikom bijesu, već time samo prijeti s vremena na vrijeme, kad se umori od učenja. I meni to dođe, posebno otkad sam odrezala kosu. I zato, ako jednom nestanemo, tražite dva dječaka na brodovima koji plove za Indiju.
Dok je govorila, smijala se, a gospodina Laurencea obuze olakšanje, jer je cijelu stvar prvi put vidio u šaljivom svjetlu.
– Ti, divljakušo, kako se samo usuđuješ tako govoriti? Gdje ti je poštovanje prema meni, i pristojno ponašanje? Bože moj, ti dječaci i djevojke! Kakva ste vi samo muka, a opet se bez vas ne može – vedro reče starac i uštipnu je za obraze.
– Hajde, pođi po njega i dovedi ga na ručak, reci mu da je sve u redu i posavjetuj ga da se s djedom ne igra tragedije, jer mu to neću tolerirati.
– On neće sići, gospodine; povrijeđen je jer mu niste vjerovali. Mislim da ga je vaše drmu-sanje silno povrijedilo.
Jo se trudila zazvučati vrlo patetično, ali joj to očito nije pošlo za rukom, jer se gospodin Laurence počeo smijati. Shvati da je pobijedila.
– Žao mi je zbog toga, i zapravo bih mu trebao zahvaliti što on nije zdrmao mene. Kog vraga on to sebi umišlja? – i stari gospodin kao da se postidio svog postupka.
– Da sam na vašem mjestu, napisala bih mu ispriku. Rekao mi je da neće sići dok mu se ne ispričate; priča o Washingtonu i fantazira. Formalna isprika pokazat će mu koliko je budalast, pa će vrlo pokorno sići na ručak. Pokušajte; on voli šalu, a ovako će ispasti bolje od bilo kak-vog razgovora. Ja ću mu odnijeti pisamce, i reći mu što ga spada.
Gospodin ju je Laurence oštro pogledao, stavio naočale i polako rekao: – Ti si jedna vrlo lukava lija! Ali, kad ste u pitanju ti i Beth, nije mi krivo. Dobro, dodaj mi list papira, pa da okončamo tu glupost.
Pisamce je bilo sastavljeno biranim riječima, koje bi jedan gospodin uputio drugome nakon neke vrlo ozbiljne uvrede. Jo je na koncu utisnula poljubac na ćelavo tjeme gospodina Lau-rencea, te otrčala ispriku gurnuti pod Lauriejeva vrata. Kroz ključanicu mu je poručila da bu-de popustljiv, pristojan i još nekoliko sasvim nezamislivih stvari. Probavši kvaku i shvativši da su vrata i dalje zaključana, prepustila je isprici da učini svoje, spremna da se tiho udalji od sobe. U tome je trenu mladi gospodin izjurio i spustio, se niz rukohvat, dočekavši je na dnu stuba, te oduševljeno izjavivši: – Silna si, Jo! Je li te lupio? – dodao je, smijući se.
– Ne, sve u svemu, bio je vrlo mudar.
– Aha! Shvatio sam! Čak si me se i ti danas bila odrekla, i ja sam već bio spreman poći dovraga – počeo je s ispričavanjem Laurie.
– Nemoj tako, Teddy, sinko; okreni novi list i počni ispočetka.
– Stalno okrećem nove listove, i onda ih umrljam, kao što sam to radio sa svakom svojom tekom. Nakon toliko početaka, pitam se hoću li ikad doći do kraja – žalostivo je zacvilio.
– Sad idi na ručak, od toga će ti biti bolje. Muški uvijek gnjave kad su gladni – i Jo zbrisa kroz vrata.
– Sol na ranu – prošapta za njom Laurie, rabeći Amynu frazu, a potom se zaputivši na krotki ručak s djedom, koji mu se ostatak dana obraćao s gotovo nepodnošljivim štovanjem i svetački blago.
Svi su držali da je sad cijela parada gotova i da je oblačić nestao s neba; no, posljedice su ostale, i, iako su drugi zaboravili na ovaj slučaj, Meg je pamtila. Nikad nije spominjala odre-đenu osobu, ali je o njemu mnogo razmišljala i sanjarila češće no ikad prije. Jednom, kad je Jo u sestrinu stolu tražila poštanske marke, našla je komadić papira sav ispisan riječima »Gospo-đa Margaret Brooke«. Tužno je zastenjala i papirić bacila u vatru, svjesna da je Lauriejeva šala ubrzala kobni rastanak s Meg.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
GLAVA 22
PREKRASNA ZELENA LIVADA
Mirni tjedni koji uslijediše bili su kao sunce nakon kiše. Oba su se bolesnika brzo oporav-ljala, a gospodin je March povratak kući najavio za početak godine. Beth je uskoro mogla po cio dan ležati na sofi u radnoj sobi. Ispočetka se samo igrala s mačkama-ljubimicama, a nedu-go potom već je šivala haljine za lutke, što je zbog bolesti bila zapustila. Njene nekad hitre noge bile su ukočene i slabe, pa ju je Jo svaki dan uzimala na ruke i nosila u šetnju, po kući. Meg je s veseljem prljala i purila svoje bijele ruke, praveći »dušici« kolače, dok je Amy, ro-bujući prstenu, svoj povratak proslavila razdavši sestrama skoro sve svoje blago.
Kako se bližio Božić, kućom se poče provlačiti poznata atmosfera, pa je cijela obitelj pršta-la od smijeha na Joine sumanute prijedloge o sasvim nemogućim i veličanstveno besmislenim ceremonijama u čast ovog neuobičajeno veselog Božića. Laurie je bio podjednako neprakti-čan, i, da je bilo po njegovu, bilo bi tu i krijesova, i vatrometa, slavoluka čak. Nakon mnogo molbi i žestokih okršaja, ambiciozni par morao je priznati poraz, pa su se povlačili uokolo obješenih nosova. To, međutim, nije dugo potrajalo, pa su tugu zbog poraza opet zamijenile eksplozije smijeha.
Nekoliko neobično blagih dana tik prije Božića obećavali su lijep blagdan. Hannah je »u kostima osjećala da će biti ljepo vrjeme«, što se pokazalo točnim, jer svi i sve kao da su težili samo uljepšati nadolazeće dane. Prvo je gospodin March javio da će se uskoro vratiti kući; potom je Beth jutro dočekala čila i vesela, pa su je obukli u majčin poklon – mekani grimizni vuneni ogrtač – i pobjedničkim korakom prinijeli prozoru, da vidi što su joj priredili Jo i Lau-rie. To dvoje Nepobjedivih dali su sve od sebe kako bi opravdali dano im ime, pa su poput vilenjaka, radeći po noći, proizveli jedno vrlo komično iznenađenje. U vrtu je stajala prekras-na snježna djevojka, okrunjena božikovinom; u jednoj je ruci nosila košaru punu voća i cvije-ća, a u drugoj veliki svitak novih nota; oko ramena joj je bio prebačen veliki vuneni šal dugi-nih boja, dok joj je iz usta, na dugom ružičastom jeziku-papiru, izlazila božična pjesma:
ZA BETH, OD SNJEŽNE DJEVICE
Blagoslovljena bila, Bess, Kraljice draga,
I neka te zauvijek veselje prati!
Ovaj ćeš Božić samo po zdravlju, sreći
I miru pamtit' i znati.
Pčelicu svoju hranit ću voćem,
Cvijećem joj mirisnim kititi kosu,
Notama ovit ću klavir njen mali,
A šalom nogu joj bosu.
Tu je i portret tvoje Joanne od
Rafaela što s tobom postelju dijeli.
Teškom je mukom ta Rafaela
Od slike dobila ono što želi.
Molim te, primi crvenu vrpcu
Za rep milostive gospode Mice,
I sladoled po receptu prekrasne Meg
U obliku ledene ptice.
Najveći dar koji danas ti pružam
Laurie i Jo u grudi mi skriše.
Primi taj poklon od djevojke snježne,
Sljedeći Božić bit će još više!
Kako se Beth samo nasmijala bijeloj djevi! Laurie je trčkarao i unosio poklone, Jo ih je di-jelila, a uz svaki je dar išao i prigodan govor.
– Tako sam sretna! Još samo da je otac ovdje s nama, i više sreće ne bih mogla ni podnijeti – reče Beth, uzdahnuvši zadovoljno kad ju je Jo odnijela u radnu sobu, da se odmori od uzbu-đenja, te se osvježi slatkim voćem koje joj je poslala »Snjeguljica«.
– I ja sam – dodala je Jo, pljesnuvši se po džepu u koji je gurnula »Undine i Sintrama«, to-liko žuđenu knjigu.
– I ja isto – čula se za njima Amy, pareći oči na gravuri Madone i Djeteta, koju joj je, lije-po uokvirenu, poklonila majka.
– A tek ja – uzviknula je Meg, gladeći srebrnkaste nabore svoje prve svilene haljine; pok-lon gospodina Laurencea.
– Ja sam presretna! – sa zahvalnošću prozbori gospođa March, pogledom prešavši preko Bethina nasmijana lica i pisma iz Washingtona, koje je držala u jednoj ruci, drugom milujući broš od sijede i zlatne, kestenjaste i tamnosmeđe kose, koje su joj djevojke netom pričvrstile na grudi.
U ovom svagdanjem i običnom svijetu ponekad se dogode stvari kao iz kakve prekrasne knjige; velika je to utjeha. Pola sata nakon izjave sestara da bi mogle podnijeti još samo kap sreće, stigla je i ta kap. Laurie je otvorio vrata salona i vrlo tiho promolio glavu. Jednako je tako mogao izvesti salto ili zaurlati indijanski ratni poklič, jer mu je lice odavalo takvo uzbu-đenje a glas mu drhtao od radosti, da su sve skočile, iako je rekao tek: – Evo još jednog boži-čnog poklona za obitelj March.
Zadnje mu se riječi izgubiše u mraku, jer je na čudan način nestao s vrata, a na njegovu se mjestu pojavio visok muškarac, zabrađen do očiju, oslonjen o ruku drugog visokog muškarca, koji je nešto uzalud pokušavao reći. Svi se uštrcaše; sljedećih nekoliko minuta vladala je opća pomutnja, nije se čulo ni riječi, ali je kliktaja bilo u izobilju. Gospodina Marcha prekriše zagr-ljaji četiri para nestrpljivih ruku; Jo se osramotila, za dlaku se onesvijestivši, pa ju je Laurie u kuhinji vraćao k svijesti; gospodin Brooke pogreškom je poljubio Meg, kako je to sam zbu-njeno objasnio; a Amy se, otmjeno se srušivši preko stolca, nije ni pokušavala dići, već se – cmizdreći – objesila ocu oko nogu. Gospođa March prva je došla k sebi, digla prst i upozorila ih: – Pst! Ne zaboravite Beth!
No, upozorenje je došlo prekasno, jer su se vrata radne sobe naglo otvorila, a na pragu se pojavio mali crveni ogrtač. Iscrpljeni udovi od radosti oživješe, i Beth se svom snagom zatrča u očev zagrljaj. Sto se poslije zbilo, nije ni važno, jer su im srca bila puna radosti, a suze rado-snice ispraše gorčinu proteklih mjeseci, ostavivši za sobom samo slast sadašnjosti.
Nije tu bilo ničeg patetičnog, jer je srdačan smijeh stvari uskoro vratio na svoje mjesto – iza vrata otkriše Hannu, koja je, ganuta, šmrckala grleći debelog purana što ga je od uzbuđe-nja zaboravila ostaviti u kuhinji. Kad se smijeh stišao, gospođa March poče zahvaljivati gos-podinu Brookeu na odanoj brizi za njena muža, na što se gospodin Brooke prisjeti da se gos-podin March mora odmoriti, pa, zgrabivši Laurieja, na brzinu nesta iz kuće March. Potom bolesnicima bi naređeno da otpočinu, što oni i učiniše, smjestivši se zajedno u jedan veliki naslonjač, i žestoko se zapričavši.
Gospodin March ispričao im je koliko ih je samo želio iznenaditi, i kako mu je, zbog lije-poga vremena, liječnik dopustio da otputuje; kako mu je Brooke vjerno pomagao, i kako je to jedan pošten i častan mladić. Zašto je gospodin ovdje malko zastao i prvo pogledao Meg, koja se sva zadubila u poticanje vatre, a onda, značajno, gospođu March, prosudite sami. Isto tako, sami zaključite zašto je gospođa March jedva primjetno zakimala glavom i prilično ga neoče-kivano upitala je li gladan. Jo je ove poglede primijetila i shvatila; mrzovoljno se odvukla po vino i goveđu juhu, za sobom zalupila vrata i promrmljala si u bradu: – Mrzim poštene i časne mladiće sa smeđim očima!
Nikad prije nije bilo takvog božičnog ručka! Debeli je puran bio »ljep ko slika«, kad ga Hannah stavi na stol onako nadjevena, s hrustavom kožicom i svog nakićena. Takav je bio i kolač s grožđicama, koji se topio u ustima; i žele, u kojemu je Amy uživala kao muha u stak-lenci meda. Sve je ispalo dobro, što je, po Hanninim riječima, bilo pravo čudo – »jer sam bila tako zbunita, gospojo, da je pravo čudo što nisam zapekla kolač a purana napunila grožđica-ma, i onda to sve turila u juhu«.
S njima su ručali i gospodin Laurence s unukom, te gospodin Brooke – kojega je Jo strije-ljala mračnim pogledima, na Lauriejevo beskrajno zadovoljstvo. Na čelu su stola, jedan do drugog, stajala dva naslonjača, u kojima su sjedili Beth i njen otac, skromno se gosteći pileti-nom i voćem. Društvo je ispijalo zdravice, pričalo priče, pjevalo pjesme, »prisjećalo se davnih dana«, kako to vele stari ljudi, i izvrsno se zabavljalo. Planirali su i vožnju sanjkama, no dje-vojke nisu željele napustiti oca, pa su se gosti rano razišli. U sumrak se sretna obitelj okupila oko vatre.
– Još prije godinu dana cmizdrile smo zbog tužnoga Božića. Sjećate se? – upitala ih je Jo, u tišini koja je uslijedila nakon dugog razgovora o mnogim stvarima.
– Sve u svemu, ova godina i nije bila tako loša! – reče Meg, smiješeći se vatri u kaminu, čestitavši sama sebi na odmjerenom ponašanju prema gospodinu Brookeu.
– Ja mislim da je bila prilično grozna – zamijetila je Amy, ponešto zamišljena, gledajući kako joj se svjetlost lomi u kamenu prstena.
– Drago mi je što je prošla, jer smo te dobili nazad – prošapta Beth, sjedeći ocu na koljenu.
– Ove ste godine prepješačile gadnu cestu, hodočasnice i putnice moje, posebno u zadnje vrijeme. Ali ste bile vrlo hrabre, i svladale je, i čini mi se da ćete se uskoro riješiti bremena – reče gospodin March, s očinskim zadovoljstvom promatrajući četiri mlada lica.
– Kako znaš? Što ti je majka rekla? – upita ga Jo.
– Ništa posebno. Znaš, po travi se vidi kako vjetar puše, pa sam danas tako otkrio nekoliko stvari.
– Što si otkrio? – uzviknu Meg, sjedeći tik uz oca.
– Ovo, na primjer«! – I otac podiže ruku oslonjenu na naslon njegova naslonjača, pokazav-ši prema ogrubjelom kažiprstu, opečenoj šaci i dva-tri žulja na dlanu. – Sjećam se kad je ova ruka bila bijela i glatka, i kad ti je prva briga bila da takva i ostane. Imala si tada vrlo lijepe ruke, ali sad su mi još ljepše, jer se iz ovih tragova može pročitati priča. Ova opeklina, to si svoju taštinu položila kao žrtvu paljenicu na oltar vrline; ovaj ogrubjeli dlan zaradio je mnogo više od žuljeva, a siguran sam da će ono što si izubadanim prstićima sašila potrajati duže od uboda, jer je u šavove otišlo toliko tvoje dobre volje. Draga moja Meg, više cijenim žensku umješnost da stvori sretan dom nego sve bijele ruke i posljednju modu; ponosan sam na ovu dobru i radišnu ručicu, te se nadam da je nitko neće uskoro isprositi.
Očev osmijeh i stisak ruke nagradiše tako Meg za sve one sate mukotrpna rada, najdražom nagradom na svijetu.
– A Jo? Molim te, reci i o njoj nešto lijepo, jer se strašno trudila, i bila jako, jako, jako dob-ra prema meni – prišapnu Beth ocu.
On se nasmija i promotri visoku djevojku koja mu je sjedila nasuprot, neobično blagog iz-raza na crnpurastom licu.
– I unatoč kovrčavoj muškoj frizuri, ne prepoznajem svog »sina Joea«, kakvog sam ga pri-je dvije godine ostavio – reče gospodin March. – Pred sobom vidim mladu damu koja zna zakopčati ovratnik tako da joj ravno stoji, koja uredno veže čizme, koja više ne zviždi, ne ko-risti šatrovačke izraze, ne izležava se po tepihu... Lice joj je, doduše, mršavo i blijedo, valjda od brige i iscrpljenosti, ali mi se sviđa, jer je postalo blaže, a i glas joj je tiši; više ne skače, već smireno hoda, i majčinski se brine o jednoj maloj curici, što me jako veseli. Pomalo mi nedostaje moja mala divljakuša, ali ako umjesto nje dobijem snažnu i jaku ženu, koja suosjeća i pomaže, bit ću vrlo zadovoljan. Ne znam je li to striženje pripitomilo našu crnu ovcu, ali znam da u cijelome Washingtonu nisam našao ništa tako vrijedno kao onih dvadeset i pet do-lara koje mi je poslala moja dobra djevojčica.
Joine bistre oči na tren su se zamutile od suza, a mršavo se lice na očevu pohvalu zacrve-njelo, jer je smatrala da je ne zaslužuje.
– A sada Beth – reče Amy, jedva čekajući da i sama dođe na red, no spremna čekati.
– Od nje je ostalo tako malo, pa se bojim puno govoriti, da sasvim ne iščezne, iako više ni-je plašljiva kao prije – vedro započe otac; ipak, sjetivši se koliko su blizu bili da je zauvijek izgube, čvrsto ju je privukao k sebi, prislonivši njezin obraz uz svoj, rekavši nježno: – Izvukla si se, Betice moja, i više te ne dam, Bog mi pomogao.
Nakon kraće šutnje, spusti pogled na Amy, koja mu je sjedila kod nogu, pa, pogladivši je po sjajnoj kosi, reče:
– Primijetio sam da je Amy ručala batak, da je cijelo poslijepodne obavljala kojekakve poslove za majku, da je večeras svoje mjesto prepustila Meg, te nas je sve opsluživala, strplji-vo i s puno volje. Primijetio sam također da ne prigovara previše, niti se previše gleda u zrca-lu; nije čak ni spomenula krasan prsten na svojoj ruci; iz toga sam zaključio da je naučila više pažnje posvetiti drugima umjesto sebi, i da je odlučila svoj karakter oblikovati bar jednako pažljivo kao što oblikuje svoje glinene figure. To mi je drago, jer, iako sam ponosan na krasni kipić koji mi je napravila, neizmjerno sam ponosniji na ljubljenu kćer, koja ima dar da drugi-ma i sebi uljepša život.
– O čemu ti misliš, Beth? – upita je Jo, kad je Amy zahvalila ocu i ispričala mu priču o prs-tenu.
– U Bunyanu sam danas pročitala kako su, nakon mnogo nevolja, Kršćanin i Nada dospjeli do prekrasne zelene livade, gdje cijele godine cvatu ljiljani, i tu se odmoriše, kao mi sada, prije konca svog putovanja – odgovorila je Beth. Potom se izvukla iz očeva zagrljaja i polako pošla prema klaviru, dodavši: – Sad ćemo zapjevati, a ja ću biti na svom starom mjestu. Poku-šat ću otpjevati pastirovu pjesmu hodočasnicima. Sama sam smislila glazbu, za oca, jer mu se ta pjesma toliko sviđa.
Smjestivši se za svoj dragi klavir, Beth je polagano prešla tipkama i slatkim glasom, za ko-ji još pred tjedan-dva nisu znali hoće li ga ikad ponovo ćuti, zapjevala starinsku crkvenu pje-smu, čije su joj riječi savršeno pristajale:
Ponizan čovjek ne boji se pada,
Nit' krotkoga gordost pati.
Skrušene Bog će uvijek
Na svoju stazu zvati.
Sretna sam posve s onim što imam,
Bilo to mnogo il malo.
Strpljenje dar je najveći
Sto Božje je srce mi dalo.
Hodočasnik najteže breme prti
Obilje ako ljubi.
Na ovome svijetu – malo;
Onaj blaženstvo nudi!
GLAVA 23
TETA MARCH SREĐUJE STVAR
Kao pčele okupljene oko matice, majka i kćeri sljedećih su se dana vrzmale oko gospodina Marcha, zapustivši sve drugo samo kako bi pazile, dvorile i slušale novog bolesnika, kojeg je ova silna ljubaznost ubijala učinkovitije od bolesti. Dok je sjedio zavaljen u jastuke, u naslo-njaču tik uz Bethinu sofu, i dok su se ostale tri kćeri držale uvijek tu negdje, a Hannah je sva-ko malo virkala »ako im što treba«, svi su se doimali savršeno sretni. No, nešto jest nedostaja-lo, i roditelji to osjetiše, premda nisu priznavali.
Gospodin i gospođa March zabrinuto su se pogledavali, a oči su im slijedile Meg. Jo je do-bivala prilično česte napade bijesa, tijekom kojih bi prijeteći mahala šakom u smjeru kišobra-na gospodina Brookea, koji je ovaj u hodniku zaboravio. Meg je bila odsutna duhom, šutljiva i povučena, skakala bi na svako zvono, te bi pocrvenjela svaki put kad bi tko spomenuo Joh-novo ime. Amy je rekla: »Svi kao da čekaju nekog, i svi su grozno nemirni, što je vrlo čudno, sad kad je otac došao kući«, a Beth se naivno pitala kako to da susjedi ne dolaze u posjete.
Poslije podne je svratio Laurie. Ugledavši Meg priljubljenu uz prozor, uhvatio ga je neoče-kivani napad melodramatičnosti, jer je kleknuo u snijeg, lupio se po srcu, počupao si kosu i molećivo sklopio ruke, kao da traži milost. Kad mu je Meg rekla da pripazi kako se ponaša, iz rupčića je iscijedio izmišljene suze i kao u krajnjemu očaju oteturao iza ugla.
– Što je tome gusančiću? – upita Meg, smijući se, kao da nema pojma.
– Pokazuje ti kako će se jednoga dana ponašati tvoj John. Dirljivo, jel da? – prezirno otfrk-ta Jo.
– Nemoj govoriti moj John, jer to nije ni pristojno ni točno – no, Megin je glas na ovome mjestu zadrhtao, kao da joj nije baš posve krivo. – Molim te, Jo, ne gnjavi me; već sam ti rek-la da mi do njega nije baš stalo, i nema se tu što reći. Hajde, budi dobra, kao i prije.
– E, ne ide to tako, jer nešto jest rečeno, a Lauriejeva šala zauvijek je pokvarila naše odno-se. Ja to vidim, i majka isto; više uopće ne sličiš na sebe, i strašno si mi daleka. Ne namjera-vam te gnjaviti, i sve ću podnijeti kao pravo muško, ali bih voljela da se već jednom završi. Mrzim čekanje; i zato, ako to planiraš učiniti, požuri se, i gotovo – prgavo joj odgovori Jo.
– Ja ne mogu ništa dok on ne progovori, a on neće, jer mu je otac rekao da sam premlada – počela je Meg, zadubivši se u vez, dok joj je licem poigravao tajanstven smješak, kao da se u toj točki ne slaže s ocem.
– I da progovori, ne bi znala što bi mu rekla, već bi zaplakala ili se zacrvenjela, ili bi ga pustila da radi po svome, umjesto da mu jasno i glasno kažeš »Ne«.
– Nisam baš tako luckasta i slaba, kao što to ti misliš. Točno znam što bih mu odgovorila, jer sam već sve smislila, pa me ne može uhvatiti nespremnu; kad ne znaš što se sve može zbi-ti, moraš se dobro pripremiti.
Jo se morala nasmijati ozbiljnosti koju je Meg i nehotice poprimila, te naglim promjenama boje njezinih obraza.
– I, možeš li mi kazati što bi mu rekla? – kao ozbiljno ju je upitala Jo.
– Naravno, tebi je sad već šesnaest godina, i dovoljno si odrasla da ti se povjerim. Osim toga, moje će ti iskustvo koristiti kad se jednom i sama nađeš u sličnoj situaciji.
– Ja se ne namjeravam dovoditi u takve situacije; zabavno je promatrati udvaranje drugih ljudi, ali sama bih se pritom osjećala krajnje budalasto – odgovori joj Jo, prestravljena samom pomisli na udvaranje.
– Mislim da ne bi, ako bi ti se ta osoba jako sviđala, i ti njemu – reče Meg, kao da govori sama sebi, bacivši pogled na stazicu kojom su ljeti, u sumrak, često šetali zaljubljeni parovi.
– Mislila sam da ćeš mi izrecitirati svoj govor – opomenu Jo, prilično oštro, zamišljenu se-stru.
– Oh, samo bih, vrlo smireno i odlučno, rekla: »Hvala vam, gospodine Brooke, vrlo ste ljubazni, ali ja se slažem sa svojim ocem, da sam u ovome trenutku premlada za zaruke; i zato vas molim da mi više ne govorite takve stvari, već budimo prijatelji, kao i prije.«
– Hm! To zvuči prilično ukočeno i hladno. Ne vjerujem da ćeš mu to reći, a znam da ni njemu to ne bi bilo drago. Ako se počne ponašati kao što se u romanima ponašaju odbačeni ljubavnici, popustit ćeš, jer mu nećeš htjeti slomiti srce.
– Neću! Reći ću mu da sam tako odlučila, i dostojanstveno izići iz sobe.
Govoreći, Meg se digla na noge, kao da uvježbava dostojanstveni izlazak, kad je na zvuk koraka u predvorju naglo poletjela nazad u svoj kutak, vrativši se vezu kao da joj o njemu ovisi život. Jo se jedva obuzdala da na ovu naglu promjenu ne prasne u smijeh; no, kad je začula lagano kucanje na vratima, mrko je i krajnje neljubazno otvorila vrata.
– Dobar dan, došao sam po svoj kišobran, – to jest, vidjeti kako je danas vaš otac – rekao je gospodin Brooke, malko zbunjen, prelazeći pogledom s jednog rječitog lica na drugo.
– Dobro je, a on je na vješalici, donijet ću vam ga i reći ću mu da ste ovdje – zbrzala je Jo i u istu rečenicu strpala i oca i kišobran; potom se iskrala iz sobe, ostavivši Meg da izrecitira svoj govor, i pokaže sve svoje dostojanstvo. No, čim je Jo nestala iz sobe, Meg se počela pri-micati vratima, mrmljajući:
– Majka bi vas voljela vidjeti. Sjedite, molim vas, a ja ću je pozvati.
– Ne idite; Margaret, da li se vi to mene bojite? – Gospodin Brooke izgledao je strašno povrijeđeno, pa se Meg uplaši da je učinila nešto bezobrazno i grubo. Pocrvenjela je do kori-jena kose, jer je nikad prije nije oslovio s »Margaret«, i iznenadila se kako to prirodno i slatko zvuči. Želeći se postaviti prijateljski i opušteno* samouvjereno mu je pružila ruku i ljubazno mu rekla:
– Kako bih vas se mogla plašiti, kad ste bili tako dobri prema ocu? Da vam bar mogu uzvratiti tu dobrotu!
– Oh, možete, možete. Hoćete li čuti kako? – upita je gospodin Brooke, svojim velikim dlanovima čvrsto držeći male ručice, dok mu je iz smeđih očiju isijavala takva ljubav, da joj je srce zatreperilo, pa je istodobno poželjela i pobjeći i slušati ga ovako cio život.
– Oh, ne, molim vas, bolje ne – reče ona sva ustrašena, pokušavajući izvući ruku.
– Neću vas uznemiravati, želio bih samo znati osjećate li išta za mene, Meg. Jer, ja vas be-skrajno volim, draga – nježno je dodao gospodin Brooke.
Ovo je bio pravi trenutak za pristojni, hladni govor, no Meg ne samo što ga nije izrecitirala već je, zaboravivši svaku uvježbanu riječ, pognula glavu i odgovorila: – Ne znam – i to tako tiho da se John morao posve sagnuti ne bi li čuo njen budalasti odgovorčić.
No, Johnu kao da se učinilo da je i ovakav odgovor vrijedio truda, jer se sam sebi zado-voljno osmjehnuo, zahvalno stisnuvši oblu ruku, i umiljato rekao: – Hoćete li, molim vas, pokušati i saznati? Vrlo bih to volio znati, jer nemam volje raditi išta dok ne saznam čeka li me na kraju kakva nagrada ili ne.
– Premlada sam – promuca Meg, čudeći se vlastitoj ustreptalosti, i uživajući u njoj.
– Čekat ću; u međuvremenu, vi biste se mogli potruditi da vam se svidim. Bi li vam to bio tako težak zadatak, dušo?
– Ako se odlučim, ne bi, ali....
– Molim vas, odlučite se na to, Meg. Volim poučavati, a ljubav je lakša od njemačkog – prekinuo ju je John, uhvativši i drugu ruku, pa nije mogla skriti lice od njegova žarkog pogle-da.
Iako mu je glas bio molećiv, kad ga je krišom pogledala, Meg mu je u očima spazila i nje-žnost i veselje, a na licu zadovoljni osmijeh čovjeka koji ne sumnja u uspješan ishod svog pohoda. To je pecnu; na pamet joj padoše Annie Moffat i njene budalaste lekcije iz koketerije, pa je obuze želja za premoći, što spava i u grudima najboljih malih žena. Osjeti u sebi neko čudno uzbuđenje, pa se, ne znajući što bi, povede za trenutačnim hirom, povuče ruke, te na-puhano reče: – Onda se odlučujem da neću! Molim vas, idite, i ostavite me na miru!
Jadni gospodin Brooke izgledao je kao da mu se njegova krasna kula u zraku stropoštala na glavu, jer nikad prije nije vidio Meg u ovom izdanju, što ga je prilično zbunilo.
– Zaista tako mislite? – zabrinuto je upita, slijedeći je u stopu.
– Da, i ne želim se zamarati takvim stvarima. Otac kaže da mi još nije vrijeme.
– Smijem li se nadati da ćete jednoga dana promijeniti mišljenje? Čekat ću onoliko dugo koliko vi to želite. Ne igrajte se sa mnom, Meg. Nisam mislio da ste takvi.
– Nemojte uopće misliti o meni. To će biti najbolje – odvrati Meg, pakosno uživajući u ku-šanju vlastite moći i strpljenja svog udvarača.
On se uozbiljio i problijedio, i sad je zbilja sličio na junake iz romana; no, nije se, kao oni, udario po čelu, niti je izgubljeno posrtao sobom; samo je stajao i promatrao je, tako žalostivo i nježno da je usprkos samoj sebi počela popuštati. Sto se tada trebalo zbiti, ne znam, jer se u tome presudnom trenu na vratima pojavila teta March.
Stara dama nije mogla odoljeti želji da vidi nećaka, jer je tijekom šetnje susrela Laurieja, koji joj je prenio vijesti o dolasku gospodina Marcha, pa se smjesta otputila posjetiti ga. Kako je obitelj bila zaposlena u stražnjem dijelu kuće, tiho se prišuljala, želeći ih iznenaditi. Uspjela je, doduše, iznenaditi samo dvoje, pa je Meg u nju zurila kao da vidi duha, a gospodin je Bro-oke pobjegao u radnu sobu.
– Kriste Bože! Što je ovo? – vrisnu stara dama, glasno lupivši štapom, gledajući čas blije-dog mladića, čas zajapurenu gospođicu. ,
– Ovo je očev prijatelj. Zbilja ste me iznenadili! – promucala je Meg, spremna za staričinu lekciju.
– To mi je jasno – odvrati teta March i sjede. – No, što ti je to očev prijatelj rekao da si se zacrvenjela kao božur? Koji se to vrag ovdje zbiva, reci mi, i to smjesta! – Praćeno lupanjem štapa.
– Samo smo pričali. Gospodin Brooke došao je po svoj kišobran – zausti Meg, poželjevši da su i gospodin Brooke i njegov kišobran već otišli.
– Brooke? Učitelj onog derana? Ah! Shvaćam. Znam ja što se zbiva. Jo se izlanula i natuk-nula mi nešto o zanimljivom sadržaju jednog očeva pisma, pa sam je natjerala da mi kaže. Dijete, nisi valjda pristala? – zgranuto viknu teta March.
– Pst! Čut će nas! Da zovem majku? – uznemireno prošapta Meg.
– Ne još. Moram ti nešto reći, i to odmah. Reci mi, namjeravaš li se udati za tog Cooka? Jer, ako namjeravaš, nećeš dobiti ni jednoga mog novčića. Zapamti to, i pamet u glavu – zna-čajno odreza stara dama.
Teta March posjedovala je rijedak dar da izazove na okršaj i najmirnije ljude, u čemu je silno uživala. Svi mi, i oni najbolji, nosimo u sebi mrvu inata, posebno kad smo mladi i zalju-bljeni. Da je teta March zamolila Meg da prihvati ponudu Johna Brookea, ova bi joj zasigurno odbrusila da neće; no, kad joj svisoka bi naređeno da ga odbije, ona je smjesta odlučila supro-tno. Naklonost i inat, skupa, olakšaše joj odluku, pa se, ionako uzbuđena, Meg strastveno sup-rotstavi starici.
– Ja ću se udati za koga ja hoću, teta March, a vi svoj novac ostavite kome vi želite – rekla je, poprativši to odlučnim kimanjem glave.
– Ma nemoj! Tako ti znači slušaš moj savjet? Bit će tebi žao, jednog dana, kad u nekoj pot-leušici shvatiš da se od ljubavi ne živi.
– A onima u palačama je kao bolje? – uzvrati Meg. Teta March stavila je naočale i odmje-rila djevojku, jer je nikad prije nije vidjela ovako raspoloženu. Uostalom, Meg jedva da je prepoznavala samu sebe, jer se osjećala vrlo hrabrom i slobodnom, i bi joj strašno drago što brani Johna i svoje pravo da ga voli, ako tako hoće. Teta March shvati da je počela s pogrešne strane, pa, nakon kraće stanke, poče iznova. Tako zausti što je blaže mogla: – Hajde, hajde, Meg, drago dijete moje, budi razumna i poslušaj me. Znaš da ti dobro želim, i ne bih htjela da cio život pokvariš jednom početnom pogreškom. Trebala bi se dobro udati i pomoći svojoj obitelji; tvoja je dužnost pronaći bogatu partiju, i to ti mora biti jasno.
– Otac i majka ne dijele vaše mišljenje; njima se John sviđa, iako je siromašan.
– Tvoj tata i tvoja mama, draga moja, imaju svjetovnih znanja koliko i dvije bebe.
– To mi je drago – ponosno uzviknu Meg.
Teta March na ovo nije obratila pažnju, već je nastavila s prodikom. – Taj Rook je siroma-šan, zar ne? I nema bogate rodbine?
– Nema, ali ima mnogo iskrenih prijatelja.
– Ne živi se od prijatelja; samo probaj, pa ćeš vidjeti kako će se ohladiti. A nema ni samos-talni posao, je 1' da?
– Još nema, ali će mu gospodin Laurence pomoći.
– Neće to dugo. James Laurence je star i hirovit, pa mu se ne može vjerovati. Znači, udat ćeš se za čovjeka bez novca, posla, položaja, sama ćeš crnčiti još više no sada, a, poslušaš li mene, cio bi dan samo uživala? Mislila sam da si pametnija, Meg.
– Ne bih prošla bolje da čekam pola života! John je dobar i pametan; izuzetno je darovit; vrijedan je, i sigurno će napredovati u poslu, jer je hrabar i ustrajan. Svi ga vole i cijene, i po-nosna sam što mu je do mene stalo, premda sam tako siromašna, mlada i budalasta – reče Meg, koja je, sva u žaru iskrenosti, bila ljepša no ikad.
– On dobro zna da imaš bogatu rodbinu, dijete moje; valjda tu i leži tajna njegove naklo-nosti.
– Teta March, kako se samo usuđujete? John je iznad takvih podlosti, i, nastavite li tako, uopće vas više ne želim slušati – uvrijeđeno vrisnu Meg, smetnuvši s uma sve osim nepraved-nih osuda stare dame.'– Moj se John nikad ne bi oženio zbog novca, isto kao ni ja. Mi želimo raditi, i voljni smo čekati. Nije me strah siromaštva, jer sam dosad bila vrlo sretna, a znam da ću i s njim biti sretna, i znam da ću poći za njega, jer me voli, a ja....
Meg ovdje zasta, iznenada se sjetivši da zapravo još ništa nije odlučila; da je »svome Joh-nu« rekla da je pusti na miru, i da se on sad, prisluškujući njene odgovore, divi njezinoj dos-ljednosti.
Teta March je pobješnjela, jer si je u glavu zabila da će joj se nećakinja bogato udati, a neš-to je u izrazu djevojčina sretnog mladog lica osamljenu staricu i ogorčilo i rastužilo.
– U redu; perem ruke od cijele ove stvari! Ti si jedno svojeglavo dijete, i ovom si ludošću izgubila više no što misliš. A sad idem – razočarala si me, i prošla me volja da ti posjetim tatu. Kad se udaš, od mene ne očekuj ništa; neka se za tebe pobrinu prijatelji tvog gospodina Brookea. Za mene si mrtva!
I, zalupivši joj vrata u lice, teta March gnjevno napusti kuću. S njenim odlaskom kao da je nestala sva djevojčina hrabrost; kad je ostala sama, Meg nije znala bi li se počela smijati ili plakati. Prije nego se stigla odlučiti za jedno ili drugo, zgrabi je gospodin Brooke, koji bez daha reče: – I nehotice sam sve čuo, Meg. Vama hvala što ste stali na moju stranu, a teti March što je dokazala da ipak malko marite za mene.
– Ni sama nisam znala koliko, dok vas nije napala – poče Meg.
– Znači, ne moram ići, draga, već mogu ostati i uživati u svojoj sreći?
Ovim pitanjem ukazala se nova prilika za uvježbani govor i gordi izlazak iz sobe, no Meg ne pade na pamet ni jedno ni drugo. Umjesto toga, zauvijek se ponizila u Joinim očima, krot-ko prošaptavši: – Da, Johne – te skrivši lice u Brookeov prsluk.
Petnaest minuta nakon odlaska tete March, Jo se tiho spustila niz stube, na trenutak zastav-ši pred vratima salona. Kako se iznutra ništa nije čulo, kimnula je glavom i zadovoljno se osmjehnula, te sama sebi rekla: – Otjerala ga je, kako smo se dogovorile, pa smo i s tim goto-ve. Sad ćemo se na račun toga našaliti i slatko nasmijati.
Jadna se Jo, međutim, nije dospjela nasmijati, jer se već na pragu skamenila, širom otvore-nih očiju i usta. Budući da joj je namjera bila likovati nad poraženim neprijateljem i pohvaliti odlučnu sestru na istjerivanju nedostojna ljubavnika, doživjela je strašan šok zatekavši gores-pomenutog neprijatelja kako mirno sjedi na sofi, dok mu je na koljenima kao na prijestolju sjedila ista ona odlučna sestra, s izrazom posvemašnje pokornosti. Jo ispusti čudan zvuk, kao da ju je netko polio hladnom vodom – jer je od ovako neočekivanog obrata zbilja ostala bez daha. Na neobičan zvuk ljubavnici se okrenuše i ugledaše je. Meg skoči, pogledavši je stidlji-vo a opet gordo, a »onaj čovjek«, kako ga je zvala Jo, glasno se nasmija, poljubi zatečenu pridošlicu i hladnokrvno reče: – Jo, sestro, čestitajte nam!
Bila je to uvreda na uvredu! Vrhunac drskosti! pa je, zalamatavši rukama, Jo bez riječi nes-tala iz salona. Otrčala je na kat, upala u sobu i preplašila bolesnike tragično vrisnuvši: – Oh, neka netko brzo siđe u salon! John Brooke se odvratno ponaša, a Meg se to sviđa!
Gospodin i gospođa March istog su trena krenuli u salon, a Jo se bacila na krevet, te je kroz plač i buru nezadovoljstva Bethi i Amy prenijela užasne vijesti. Djevojčice su cijelu stvar, međutim, ocijenile kao zgodnu i zanimljivu, što nije pretjerano utješilo Jo. Zato je utočište potražila u potkrovlju, te se povjerila štakorima.
Nitko nikad nije saznao što se toga poslijepodneva događalo u salonu; no, bilo je mnogo priče, a tihi je gospodin Brooke iznenadio Marcheve rječitošću i duhom kojima je podupro izložene planove, te ih je uspio nagovoriti da pristanu na sve što je zamislio.
Zvono za čaj zazvonilo je prije no što je dospio okončati opis raja koji je namjeravao stvo-riti za Meg. Stoga je ustao, ponudio joj ruku, te je ponosno poveo u blagovaonicu. Oboje su se doimali tako sretnima, da ni Jo nije imala srca za ljubomoru i ljutnju. Amy je bila zadivljena Johnovom predanošću i Meginim dostojanstvom. Beth je samo nijemo pogledavala iz svog kutka, dok su gospodin i gospođa March zadovoljno i nježno promatrali par, točno onako ka-ko ih je opisala teta March – kao dvije bebe. Nitko nije previše jeo, ali su svi bili vrlo sretni, a stara se soba čudesno razvedrila kad u njoj otpoče prva ljubavna priča u obitelji March.
– Više ne možeš reći da ti se ne događa ništa lijepo, jel' da, Meg? – reče Amy, domišljajući se iz kojeg bi kuta nacrtala ljubavnike.
– Ne, to sigurno ne. Koliko se samo stvari dogodilo otkako sam to rekla! Kao da su prošle čitave godine – odgovorila je Meg, sva zanesena, sasvim iznad običnih stvari kao što su kruh i maslac.
– Ovaj su nam put radosti došle odmah nakon tuge, kao nagovještaj velikih promjena na bolje – reče gospođa March. – U većini obitelji sluči se tako da jedna godina sobom nosi mnoštvo događaja; ova je godina nama bila takva, i, evo, dobro je završila.
– Nadam se da će sljedeća završiti još bolje – promrmlja Jo, kojoj je teško palo što mora gledati Beth kako zadivljeno pilji u običnog stranca; jer, Jo je iskreno voljela vrlo malo ljudi, i izbezumljivala ju je pomisao na gubitak ili gašenje njihove ljubavi.
– Nadam se da će i treća godina od ove sada završiti sretno, jer dotad namjeravam ostvariti svoje planove – reče gospodin Brooke, smiješeći se Meg, kao da je odjednom sve postalo mo-guće.
– Zar to nije predugo za čekanje? – upita Amy, koja nije mogla dočekati vjenčanje.
– Moram još mnogo toga naučiti dok ne budem spremna, pa se meni čini vrlo kratko – od-govori joj Meg, slatka i ozbiljna lica, kakva nikad prije nije bila.
– Ti moraš samo čekati. Ja ću raditi – reče John, otpočevši time što je podigao Megin ub-rus, s izrazom lica na koji je Jo odmahnula glavom i – čuvši lupu ulaznih vrata – sebi u bradu s olakšanjem rekla: – Evo Laurieja; sad ćemo konačno čuti koju pametnu riječ.
No, Jo je pogriješila, jer Laurie je doslovce utrčao u blagovaonicu, pršteći od veselja, nose-ći veliki svatovski buket za »gospođu Margaret Brooke«, očito uvjeren da je sve ovo zapravo rezultat njegovih mudrih postupaka.
– Znao sam da će biti po Brookeovu, jer uvijek ispadne tako; kad on nešto naumi, to tako mora biti, pa makar nam se nebo srušilo na glavu – reče Laurie, kad je čestitao i predao cvije-će.
– Baš ti hvala za takvu preporuku. Neka to bude dobar predznak za moje planove i ubudu-će. Evo, pozivam te na vjenčanje – odgovori mu gospodin Brooke, pomiren s cijelim svije-tom, pa čak i sa svojim nemogućim učenikom.
– Doći ću pa makar bio na kraju svijeta, jer već bi pogled na Joino lice, tom prigodom, bio dovoljna nagrada za ne znam kakvo putovanje. Ne izgledate mi veselo, gospoj'ce, što je? – upita Laurie, slijedeći je u udaljeni kutak salona, dok su ostali pošli pozdraviti gospodina Lau-rencea.
– Ne sviđa mi se Megina odluka, ali ću je podnijeti, i neću reći ni riječi – svečano je izjavi-la Jo. – Ne možeš ni zamisliti kako mi teško pada izgubiti Meg zauvijek – nastavi drhtavim glasom.
– Ne gubiš je. Samo je dijeliš napola – reče Laurie, pokušavajući je utješiti.
– To nije isto. Eto, izgubila sam najdražu prijateljicu – uzdisala je Jo.
– Imaš mene. Znam da ne vrijedim puno, ali ću ostati uz tebe, Jo, cio život; hoću, na časnu riječ! – i Laurie je dobro znao što govori.
– Znam da hoćeš, i hvala ti, puno; uvijek me uspiješ utješiti, Teddy – odvratila je Jo i zah-valno mu stisnula ruku.
– Hajde, hajde, bez tragedija, tako. Vidiš da je sve u redu. Meg je sretna; Brooke će požuri-ti i skućiti se; djed će mu pomoći, i bit će baš lijepo kad Meg bude živjela u vlastitoj kući. Kad ode, sjajno ćemo se zabavljati, jer ja ću začas završiti koledž, a onda ćemo otputovati u inozemstvo. Hoće li te to utješiti?
– Vjerojatno. Ali, tko zna što se sve može dogoditi za tri godine... – reče Jo, zamišljena.
– Istina! Zar ne poželiš ponekad da možeš vidjeti u budućnost? Ja bih volio – odvrati joj Laurie.
– Ja ne, jer možda ugledam nešto ružno, a sad su svi tako sretni, pa ne vjerujem da bi se moglo desiti nešto još ljepše.
Na ove riječi Jo je pogledom polagano prešla cijelu sobu, sve vedrija, jer prizor je zaista bio neobično lijep.
Otac i majka sjedili su skupa, nijemo se sjećajući prvog poglavlja vlastite ljubavne priče, koja je otpočela još prije dvadeset godina. Amy je crtala ljubavnike, koji su sjedili u nekom svome prekrasnom svijetu, čija im je svjetlost obasipala lica milošću nedostupnom maloj um-jetnici. Beth je ležala na sofi, u veselom razgovoru sa svojim starim prijateljem, koji ju je dr-žao za ruku kao da ga samo ona može povesti u mir i spokoj. Jo se bila zavalila u svoj omilje-ni naslonjač, a Laurie, nalaktivši se na naslon iza njenih leđa, s bradom u visini njene kovrča-ve glave, prijateljski se osmjehivao i kimao joj u zrcalu u kojem su se oboje ogledali.
I ovdje pada zastor na Meg, Jo, Beth i Amy. Hoće li se zastor ponovo dići, ovisi samo o prijamu na koji će naići prvi čin obiteljske drame pod naslovom – MALE ŽENE.

http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

Louisa May Alcott MALE ŽENE (ili Meg, Jo, Beth i Amy) Beautiful-girl-look-up2-