PRVI ČIN
POJAVA PRVA
Svečana odaja u dvorcu kralja Lira (Ulaze Kent, Gloster i Edmund)
KENT: Mislio sam da je kralju draži vojvoda od Olbenija nego vojvoda od Konvela.
GLOSTER: Uvek nam se tako činilo; ali sada, pri podeli kraljevstva, ne vidi se kog vojvodu više ceni; jer delovi su tako ravnomernih svojstava da se ni najpomnijim ispitivanjem ne može odlučiti koju bi polovinu valjalo izabrati.
KENT: Nije li ovo vaš sin, milorde?
GLOSTER: Njegovo pravljenje, gospodine, bilo je moja briga: toliko sam puta crveneo kad je trebalo
da ga priznam za svoga da sam sad oguglao na to.
KENT: Ne mogu da vas razumem.
GLOSTER: Gospodine, majka ovog mladića je to mogla; posle čega joj se trbuh zaoblio, pa je, za živu istinu, gospodine, pre imala sina u kolevci nego muža u postelji. Njušite li negde neku grešku?
KENT: Ne mogu žaliti zbog te greške kad je donela tako zgodan plod.
GLOSTER: Ali imam ja i sina, gospodine, stečenog zakonitim putem; od ovog je stariji oko godinu dana, ali ipak mi nije nimalo draži: iako je ovaj deran pomalo bezobrazno došao na svet pre no što je bio pozvan, majka mu je bila lepa; krasno smo se zabavljali dok smo ga pravili, te sam tog kurvića morao priznati za svoga. Poznaješ li ovog plemenitog gospodina, Edmunde?
EDMUND: Ne, gospodaru.
GLOSTER. Ovo je grof od Kenta: zapamti ga kao mog veoma cenjenog prijatelja.
EDMUND: Na službi vašem gospodstvu.
KENT: Moram vas voleti i gledaću da vas bolje upoznam.
EDMUND: Gospodine, trudiću se da to zaslužim.
GLOSTER: Bio je devet godina u inostranstvu, i ponovo treba da ode. Dolazi kralj.
(Trube Ulaze Lir, Konvel, Olbeni, Gonerila, Regana, Kordelija i pratioci.)
LIR: Glostere, dovedi vladare Francuske i Burgundije.
GLOSTER: Hoću, gospodaru.
(Izlaze Gloster i Edmund.)
LIR: A za to vreme otkrićemo vam
skriveniji svoj naum. Daj tu kartu.
Podelili smo, znajte, natroje
kraljevstvo naše, s čvrstom namerom
da stresemo sa svoje starosti
sve brige i sve poslove, pa njih
da poverimo mlađim snagama,
a mi bez bremena da milimo
ka smrti. Sine Konvele, i ti,
ne manje dragi sine Olbeni,
volja je naša da vam obznanimo
ovoga časa miraz naših kćeri
da tako sada raspre buduće
predupredimo. Odavno nam već
na dvoru zaljubljeno borave
vladari Francuske i Burgundske,
veliki suparnici što se bore
za ruku naše kćeri najmlađe,
i sad će ovde čuti odgovor.
Recite, kćeri -
jer mi se sada vlasti lišavamo,
sticanja zemlje, briga državnih
koja nas od vas voli najviše?
Pa ćemo i dar dati najveći
onde gde priroda i zasluga
to podjednako traže. Gonerila,
prvorođena naša, zbori prva.
GONERILA: Gospodaru, više
volim vas nego što u reči staje;
više od vida, prostora, slobode;
više od sveg skupocenog i retkog;
ne manje od života punog zdravlja,
lepote, časti, ljupkosti; toliko
kol'ko je dete ikad volelo
i otac ikada iskusio;
od takve ljubavi se gubi dah,
a govor biva nemoćan; nijedno
"toliko" nije ljubavi mi ravno.
KORDELIJA (u stranu): A šta će Kordelija? Voleti i ćutati.
LIR: Sve zemlje te, od ove
crte do ove, sa senovitim
šumama i sa plodnim poljima,
s prostranim pašnjacima i sa bujnim
rekama, biće tvoje vlasništvo
i tvog i Olbenijevog potomstva
zanavek. Šta nam druga kaže kći,
Regana mila, Konvelova žena?
Govori!
REGANA: Ja od kovine sam iste
kao i moja sestra, sebe cenim
no njenoj vrednosti. I srce mi
kaže da ona izreče suštinu
ljubavi moje; ali domašila
nije ni time: ja izjavljujem
da mrzim svaku drugu radost koja
najbolji deo čula obuzme
i smatram da me može usrećiti
još samo ljubav vašeg veličanstva.
KORDELIJA (u stranu): Onda si bedna, Kordelija!
Ali
ipak to nisi: jer ti je zacelo
ljubav od jezika bogatija.
LIR: Tebi i tvojima u nasleđe
ostaće večno ova prostrana
trećina našeg lepog kraljevstva,
nimalo manja ni po veličini,
niti po vrednosti, ni po krasoti
od one koju dadoh Gonerili.
A sada, naša radosti, ti što si
poslednja naša, al' ne najmanja,
za čijom mladom teže ljubavlju
francuska vina, mleko burgundsko,
šta ćeš ti reći da bi dobila
trećinu veću nego sestre? Kaži.
KORDELIJA: Ništa, moj gospodaru.
LIR: Ništa?
KORDELIJA: Ništa.
LIR: Od ničeg samo ništa nastaje; još jednom reci.
KORDELIJA: Nesrećnica ja,
ne umem srce podići do usne;
ja volim vaše veličanstvo tako
kako to moja dužnost zahteva;
ni manje niti više.
LIR: Kordelija!
Kako to? Reči malo popravi,
da sreći svojoj ne bi naudila.
KORDELIJA: Moj gospodaru dobri, vi ste me
začeli, negovali, voleli;
za ta vam dobročinstva uzvraćam
kako i liči: slušam vas i volim
i poštujem visoko. Što su se
udale moje sestre ako kažu
da vole samo vas? Jer, ako se
udam, gospodar kome se obrečem
poneće pola moje ljubavi
sa sobom, pola moga staranja
i dužnosti: zacelo, neću se
udati nikad kao sestre moje,
da svoga oca volim jedino.
LIR: Kažeš li to od srca?
KORDELIJA: Da, moj kralju.
LIR: Toliko mlada, a toliko gruba?
KORDELIJA: Toliko mlada, gospodaru moj, i iskrena.
LIR: Pa lepo; neka onda
iskrenost bude miraz tvoj; jer evo
tako mi svetog sjaja Sunčevog,
tako mi tajnih obreda Hekate
i noći, tako mi sveg onog dejstva
nebeskih tela kojem dugujemo
i postojanje i svoj nestanak:
sve očinske se brige odričem,
sve srodnosti i zajednice krvi,
i smatraću te odsad zauvek
ko tuđinku mom srcu i mom biću.
Skit varvarski, il' onaj ko se hrani
sopstvenom decom da bi zasitio
proždrljivost, mom srcu biće blizak,
sažaljevan i tešen isto tako
ko i ti, moja kćeri negdašnja.
KENT: Moj dobri gospodaru
LIR: Ćuti, Kente!
Nemoj se uticati izmeđ zmaja
i njegovoga gneva. Ona mi je
najdraža bila, pa sam mislio
da mi pod starost bude uteha
njezina nežna nega. Odlazi,
sa očiju mi beži! Nemao
mira u grobu ako očinsko
srce od nje ne otrgnem! Pozov'te
francuskog kralja. Što se ne mičete?
Vojvodu burgundskog pozovite.
Konvele i ti, Olbeni, na miraz
moje dve kćeri dodajte i ovu
trećinu; neka gordost, koju ona
naziva iskrenošću, uda nju.
Na vas sad zajednički prenosim
svu svoju vlast, visoko dostojanstvo
i celo golemo veleleplje
što prati veličanstvo. Mi ćemo
po mesec dana, držeći sa nama
sto vitezova koje ćete vi
hraniti, naizmence stanovati
kod vas. Zadržaćemo samo ime
kraljevsko, i sva prava počasna;
a moć i prihodi i uprava
nek budu vaši, dragi sinovi:
a u znak toga ovu krunu vi
podelite.
KENT: O, Lire uzvišeni,
kog uvek ko svog kralja poštovah,
ko oca voleh, kao gospodara
svud pratih, i u molitvama svojim
ko zaštitnika velikog prizivah
LIR: Napet je luk; ukloni se od strele.
KENT: O, ne, odapni je, nek njezin šiljak
provrti moje srce. Neka Kent
neučtiv bude kada Lir je lud.
Šta činiš ovo, starče? Misliš li
da će se dužnost plašiti da zbori
onda kad moć se laski priklanja?
Za čast je obaveza iskrenost
kad budalasti postanu vladari.
Zadrži vladavinu, promisli
što bolje umeš i tu naglost gadnu
obuzdaj. Svojim jemčim ti životom
da najmlađa te ćerka ne voli
najmanje; nit' su prazna ona srca
u kojih tihi glas ne odječe
šupljinom.
LIR: Kente, tako ti života,
ućuti!
KENT: Život smatrao sam uvek
ko ulog protiv tvojih dušmana;
niti se bojim da ga izgubim
za tvoje blagostanje.
LIR: Sklanjaj mi se
s očiju!
KENT: Gledaj bolje; i dozvoli
da vazda budem meta tvoga oka.
LIR: Apolona mi
KENT: E, Apolona mi,
uzalud, kralju, svoje bogove
prizivaš.
LIR: O, ti robe! Otpadniče!
(Stavlja ruku na mač.)
OLBENI i KONVEL: Nemojte, mili gospodaru!
KENT: Hajde!
Ubij lekara svog, pa kužnu boljku
nagradi. Opozovi što si dao,
il' ću ti, dok u grlu imam glasa,
govoriti da činiš nepravdu.
LIR: Slušaj me, buntovniče! Slušaj me
po kletveničkoj svojoj dužnosti!
Pošto si pokušavao da nas
navedeš da reč svoju prekršimo
a to se nikad ne usudismo
da prepun drske oholosti staneš
između naše odluke i moći
što ne može dopustiti ni naša
priroda niti naše dostojanstvo
vaspostavljamo svoju vlast, pa tebi
određujemo nagradu. Pet dana
dajemo tebi da se pripremiš
i zaštitiš od svetskih nevolja,
a šestoga okreni mrska leđa
kraljevstvu našem; ako li ti bude
prognano telo dana desetoga
u oblastima našim nađeno,
umrećeš istog trena. Odlazi!
Tako mi Jupitera, ovo neću
opozvati.
KENT: Pa, ostaj zbogom, kralju!
Kada si takav, izvan tvog je grada
sloboda, a progonstvo ovde vlada.
(Kordeliji.) Neka te štite svi bogovi s neba!
Pravedno misliš, reče sve što treba.
(Regani i Gonerili.)
Bez dela vaše priče prazne sve su;
nek lepe reči i lep plod donesu.
Zbogom! Kent smera da sad u slobodi,
u novoj zemlji, starim putem hodi. (Ode.)
(Trube. Vraća se Gloster sa francuskim kraljem, vojvodom od Burgundije i pratnjom.)
GLOSTER: Moj gospodaru, stigli su nam kralj
francuski i burgundski vojvoda!
LIR: Vojvodo od Burgundije, mi najpre
obraćamo se vama, koji ste
zajedno s ovim kraljem našu kćer
prosili. Koji miraz najmanji
tražite uz nju, ako nećete
da prekinete prosidbu?
VOJVODA OD BURGUNDIJE: Moj kralju
preuzvišeni, ništa više ja
ne tražim no što sami ponudiste,
a ni vi manje dati nećete.
LIR: Moj plemeniti vojvodo, kad nama
bila je draga cenismo je tako,
al' sada joj je cena pala. Eno,
gospodine, tu stoji ona: ako
išta se u tom sićušnom stvorenju
milosti vašoj sviđa, ili sve,
a uz nju samo gnev svoj pridajem
i ništa više, onda: eto je,
nek bude vaša.
VOJVODA OD BURGUNDIJE: Ne znam šta da kažem.
LIR: Hoćete l', sa svim njenim slabostima,
bez prijatelja, plaštom naše mržnje
odskora ogrnutu, sa mirazom
prokletstva našeg, gurnutu od nas
uz zakletvu, za ženu uzeti je
il' nećete?
VOJVODA OD BURGUNDIJE: Oprostite mi, kralju;
izbora nema pod tim uslovima.
LIR: Onda je ostavite; jer sam vam,
tako mi sile što me stvorila,
naveo sav imetak njen.
(Francuskom kralju.) Moj kralju,
ne želim da od ljubavi se vaše
udaljim tol'ko da vas spajam s onim
što mrzim; stoga, preklinjem vas, sklonost
okren'te svoju ka dostojnijem
smeru no što je ova bednica,
koju se čak i priroda bezmalo
stidi da prizna.
FRANCUSKI KRALJ: To je zbilja čudno
da ona, što je sve do maločas
vaš dragulj bila, predmet vaše hvale,
starosti vaše melem, najbolja
i najdraža, za ovaj puki tren
učini nešto tako užasno
i da sa sebe strgne plašt tolike
milosti vaše. Prestup njen zacelo
toliko mora neprirodan biti
da u čudovište je pretvori,
il' će na vašu ljubav prethodnu
da padne ljaga; da to pomislim
o njoj, za to je vera potrebna
kakvu bi razum samo čudom nekim
usadio u mene.
KORDELIJA: Veličanstvo
iako nemam ljigavu i glatku
veštinu s kojom ljudi govore
što ne misle; jer što nameravam
to učinim pre nego što i kažem
ipak vas preklinjem da obznanite
da nipošto ni ljaga niti zločin,
ni sraman čin ni korak nečastan
ne lišiše me vaše milosti
i naklonosti, nego nedostatak
onoga što bogatijom me čini:
oka što korist ište, jezika
zbog kojega sam srećna što ga nemam,
iako baš zbog toga nemanja
izgubih vašu sklonost.
LIR: Bolje da se
rodila nisi nego što si me
toliko razočarala.
FRANCUSKI KRALJ: Zar nije
posredi ništa drugo? Urođeno
oklevanje, što često ne izreče
postupak koji misli da izvede?
Vojvodo od Burgundije, šta vi
imate reći ovoj gospi? Ljubav
nikako nije ljubav kada je
protkana obzirima koji stoje
od njenog cilja pravoga daleko.
Hoćete li je? Ona sama sobom
predstavlja miraz.
VOJVODA OD BURGUNDIJE: Uzvišeni Lire,
dajte mi samo onaj udeo
koji ste oami vi predložili,
i povešću za ruku Kordeliju
ko vojvotkinju burgundsku.
LIR: Ne, ništa!
Zakleo sam se; ja sam postojan.
VOJVODA OD BURGUNDIJE: Tad mi je žao što ste
tako oca
izgubili da morate i muža
izgubiti.
KORDELIJA: Sa mirom pošao
vojvoda od Burgundije! Kad njemu
želja za imovinom ljubav znači,
njegova žena neću postati.
FRANCUSKI KRAJB: Najlepša Kordelija, koja si
siromašna a najbogatija;
prognana a najvrednija; i tako
prezrena, ali najvoljenija:
uzimam tebe i vrline tvoje.
Što odbačeno beše neka sada
postane zakonito.
Čudo! Od njine mržnje su ledene
ljubav i pošta planule u mene.
Kćer gurnu, kralju, u svom besu slepom,
da vlada mnome i Francuskom lepom.
Neće mi vladar Burgundije plavne
oteti onu kojoj nema ravne.
Sad reci zbogom njihovome zlu:
dobićeš više no što gubiš tu.
LIR: Uzmi je, kralju; nek je tvoja, velim;
ja takve kćeri nemam, niti želim
da ikada je vidim. Idi stog
bez ljubavi i blagoslova mog.
Hajdemo, plemeniti vojvodo.
(Trube. Izlaze Lir, Vojvoda od Burgundije, Konvel, Olbeni, Gloster i pratioci.)
FRANCUSKI KRALJ: Oprosti se sa svojim sestrama.
KORDELIJA: Dragulji našeg oca, vlažnog oka
Kordelija se oprašta od vas.
Znam kakve ste; al' kao sestri mi je
mrsko da vaše mane imenujem.
Negujte lepo oca: ja ga vašoj
ljubavi iskazanoj ostavljam.
Al' da me, avaj, voli kao pre,
ja bih mu bolje mesto našla gde.
Pa zbogom vam obema.
REGANA: Ti nas ne uči našim dužnostima!
GONERILA: Trudi se mužu svom da ugodiš,
koji te dobi ko milostinju
od sreće; jer si u poslušnosti
preškrta bila, zaslužila ti si
da nemaš sada što nemala nisi.
KORDELIJA: Što skri lukavstvo, vreme razotkriva;
ko krije mane, brukom kažnjen biva.
Neka vas prati sreća!
FRANCUSKI KRALJ: Hajdemo, lepa moja Kordelija.
(Izlaze Francuski kralj i Kordelija)
GONERILA: Sestro, imam onoliko da ti pričam o onome što nas se obeju najviše tiče. Mislim da će naš otac večeras poći odavde.
REGANA: Sasvim izvesno, i to s tobom; sledećeg meseca će doći k nama.
GONERILA: Vidiš li kako mu je starost ćudljiva; nismo se malo nagledale toga: on je uvek najviše voleo našu sestru; a s kakvom je bednom nerazumnošću sad odbacuje, suviše je očigledno.
REGANA: To je slabost njegove starosti; ali on je sebe oduvek tek ovlašno poznavao.
GONERILA: I u svojim najboljim i nakrepkijim godinama suviše je prenagljivao; moramo zato očekivati da od njegove starosti dobijemo ne samo nesavršenosti odavno ukorenjene navike nego sem toga i neobuzdane ćudljive izgrede koje sa sobom donosi bolešljiva i razdražljiva starost.
REGANA: Takve neumerene izlive besa, kao što je bio slučaj s Kentovim progonstvom, sad ćemo svakako doživljavati od njega.
GONERILA: Biće i drugih oproštajnih ceremonija kao što je ova između njega i francuskog kralja. Molim te da se držimo složno. Ako naš otac nastavi da ističe svoju vlast sa ovakvim nastrojenjem kao što čini, ovo njegovo poslednje prenošenje vlasti će za nas biti samo uvreda.
REGANA: Razmišljaćemo i dalje o tome.
GONERILA: Moramo nešto učiniti, i to dok je gvožđe vruće. (Odu.)
POJAVA DRUGA
Dvorana u zamku grofa od Glostera (Ulazi Edmund noseći pismo.)
EDMUND: Prirodo, ti si moja boginja;
zakonu tvome moram služiti.
Što da prokletstvo običaja trpim
i dopuštam da sitničavost svetska
mog lišava me prava, samo zato
što dvanaestčetrnaest meseci
kasnim za bratom? Zašto kopilan?
Zbog čega lažan? Kad su mere mojih
udova isto čvrsto sklopljene,
duh isto plemenit, a moje crte
jednako lepe ko u poroda
čestite gospe? Što nas žigošu
govoreć "lažan"? "nizak"? "kopilan"?
Nas što u slasnoj krađi prirode
stičemo više građe, snažniju
usplamtelost, no što u zamorenoj
zagušljivoj postelji ustajaloj
ode na celo pleme zvekana
začetih izmeđ spavanja i bdenja?
Pa lepo, zakoniti Edgare,
moram da tvoju zemlju osvojim:
kopilan Edmund ima očevu ljubav,
baš ko i zakoniti sin;
da krasne reči: "zakoniti"! Lepo,
moj zakoniti, ako ovo pismo
ispuni svrhu i moj naum uspe,
kopilan Edmund brata zakonitog
oboriće. Gle, rastem, uspevam;
bogovi, sad pomoz'te kopiladi! (Ulazi Gloster.)
GLOSTER: Kent tako prognan! A kralj francuski
krenuo gnevan! I naš kralj je noćas
otišb! Svoje odreko se vlasti!
Na izdržavanje je pristao!
I sve to za tren oka! Edmunde,
šta je, da l' imaš nekih novosti?
EDMUND: Nemam, vaša milosti. (Stavlja pismo u džep.)
GLOSTER: Što se tako brižljivo trudiš da sakriješ to pismo?
EDMUND: Ne znam nikakve novosti, gospodaru.
GLOSTER: Kakav si to list hartije čitao?
EDMUND: Ništa, gospodaru.
GLOSTER: Ništa? Pa što si se onda sa tako strašnom žurbom trudio da ga strpaš u džep? Onome što ima svojstvo ničega nije potrebno da se tako skriva. Da vidim; hajde; ako je ništa, neće mi trebati naočari.
EDMUND: Molim vas, gospodaru, oprostite mi; to je pismo od mog brata, i još ga nisam celo pročitao; a koliko sam ga dosad pregledao, smatram da nije zgodno da ga vidite.
GLOSTER: Daj mi pismo, kažem ti!
EDMUND: Loše ću postupiti bilo da ga zadržim ili dam. Sadržina je, koliko sam dosada razumeo, za osudu.
GLOSTER: Da vidim, da vidim.
EDMUND: Nadam se, radi opravdanja svog brata, da je ovo napisao samo da bi ispitao ili iskušao moju vrlinu.
GLOSTER (čita): "Ovakvi obziri i poštovanje starosti zagorčavaju nam svet u našim najboljim godinama; uskraćuju nam imanje sve dok, ostareli, ne možemo više uživati u njemu. Počinjem da u ovom pritisku matore tiranije vidim samo budalasto, glupavo ropstvo; ona vlada ne zato što ima moć nego zato što je trpimo. Dođi k meni da opširnije popričamo o tome. Kad bi naš otac hteo da spava dokle ga ja ne probudim, ti bi zauvek uživao polovinu njegovih prihoda i bio miljenik tvog brata, Edgara." Ha! Zavera! "Da spava dokle ga ja ne probudim, ti bi uživao polovinu njegovih prihoda." Moj sin Edgar! Zar je imao ruke da to napiše! Srca i mozga da to ispili? Kada ti je ovo stiglo? Ko je to doneo?
EDMUND: Nije doneto, gospodaru; tu i jeste ujdurma; ubačeno mi je kroz prozor u sobu.
GLOSTER: Poznaješ li rukopis svog brata?
EDMUND: Da je sadržina dobra, gospodaru, zakleo bih se da je njegov; ali s obzirom na ovo voleo bih da nije.
GLOSTER: Njegov je.
EDMUND: Njegova je ruka, gospodaru; ali nadam se da mu srce nije u toj sadržini.
GLOSTER: Da li te je ikad raiije iskušavao u tom pogledu?
EDMUND: Nikada, gospodaru; ali često sam ga slušao kako tvrdi da bi, kad sinovi zađu u zrelije godine a očevi su na izmaku života, bilo pravednije da otac bude pod starateljstvom sina, a sin da upravlja njegovim imanjem.
GLOSTER: O, nitkov, nitkov! Tačno takvo mišljenje kazuje i u pismu! Odvratan nitkov! Neprirodan, mrzak, zverski nitkov! Gori od zveri! Idi odmah i pronađi ga; hoću da ga uhapsim. Užasan nitkov! Gde li je?
EDMUND: Ne znam tačno, gospodaru. Ako biste izvoleli da uzdržite gnev protiv mog brata, sve dok iz njega ne izvučete bolji dokaz o njegovoj nameri, išli biste pouzdanim putem; ali ako prema njemu postupite nasilnički, pogrešno shvatajući njegovu svrhu, to bi teško ranilo vašu sopstvenu čast i smrskalo u komade srce njegove poslušnosti. Smeo bih život založiti da je on ovo pisao da ispita moju odanost prema vašoj milosti, a ne sa bilo kakvom opasnom namerom.
GLOSTER: Misliš?
EDMUND: Ako je po volji vaše milosti, odvešću vas negde odakle ćete nas čuti kako razgovaramo o tome, pa će vam svedočanstvo sopstvenih ušiju pribaviti izvesnost; i to bez ikakvog oklevanja, još večeras.
GLOSTER: On ne može biti takvo čudovište
EDMUND: I nije, svakako.
GLOSTER: prema svom ocu, koji ga voli tako nežno i potpuno. Nebesa i zemljo! Edmunde, pronađi ga; ispitaj ga, molim te: izvedi to kako te pamet uči. Dao bih sve što imam da dođem do izvesnosti. EDMUND: Smesta ću ga potražiti, gospodaru; izvešću ovaj posao što bolje mogadnem, i izvestiću vas o svemu.
GLOSTER: Ona skorašnja pomračenja Sunca i Meseca ništa nam dobro ne predskazuju; makar ih nauka o prirodi tumačila ovako ili onako, priroda ipak oseća da je bičuju njihove posledice. Ljubav hladni, prijateljstvo se otpađuje, braća se zavađaju; u gradovima pobune; u unutrašnjosti nesloga; u palatama izdaja; i kida se veza između oca i sina. Na ovom mom nevaljalcu ostvaruje se predskazanje: eto sina protiv oca; kralj ispada iz kolotečine prirode: eto oca protiv deteta. Što je bilo najbolje za našeg života, to smo već videli; spletke, neiskrenost, izdaja, i svi rušilački prevrati, bez prestanka nas prate u grob. Ispitaj tu hulju, Edmunde; neće tu biti štete po tebe: uradi to brižljivo. A plemeniti i odani Kent prognan! Njegov prestup: čestitost! Kako je to čudno! (Ode.)
EDMUND: Krasna je ta budalaština ovoga sveta: kad nam se sreća razboli često zato što se presitila našim sopstvenim postupcima mi krivicu za naše nesreće svaljujemo na Sunce, Mesec i zvezde; kao da smo hulje po nužnosti; budale po nebeskoj prinudi; nitkovi, lopovi i izdajice zbog toga što sfere vladaju nama; pijanice, lažovi i preljubnici zbog iznuđene poslušnosti uticaju planeta; i sve u čemu smo zli zahvaljujući nekom božanskom podstreku. Divan izgovor za arhikurvara da svoj nagon za prcanjem stavi na teret neke zvezde! Moj otac se spojio s mojom majkom pod Zmajevim repom, a rođenje mi je palo pod vladavinom Velikog medveda; iz čega sledi da sam surov i pohotljiv. Ama šta! Bio bih ja onaj koji sam čak i da je najdevičanskija zvezda treptala na nebeskom svodu dok su od mene pravili kopile. Edgar (Ulazi Edgar) i hopla! evo ga, poput katastrofe u staroj komediji. Na lice ću navući lupešku melanholiju, i uzdisaću kao matori ludak. O, ova pomračenja predskazuju ove razdore! Fa, sol, la, mi.
EDGAR: Kako si mi, brate Edmunde? U kakve si se to ozbiljne misli udubio?
EDMUND: Razmišljam, brate, o jednom proročanstvu, koje sam pročitao pre neki dan, o tome šta će doći posle ovih pomračenja.
EDGAR: Zar se ti baviš time?
EDMUND: Uveravam te da posledice, o kojima tamo piše, na žalost već dolaze; neprirodnost između dece i roditelja, smrt, skupoća, raskidanje starih prijateljstava, razdori u državi, pretnje i kletve protiv kralja i plemstva, bezrazložno nepoverenje, proganjanje prijatelja, rasulo u vojsci, raskid brakova i šta ti ja sve znam!
EDGAR: Otkad si se upisao u astrološku sektu?
EDMUND: De, de; kad si video oca poslednji put?
EDGAR: Sinoć.
EDMUND: Jesi li govorio s njim?
EDGAR: Jesam, puna dva sata
EDMUND: Jeste li se rastali prijateljski? Da nisi kod njega primetio nezadovoljstvo, u rečima ili ponašanju?
EDGAR: Nimalo.
EDMUND: Seti se u čemu si ga mogao uvrediti; i preklinjem te, izbegavaj njegovo prisustvo sve dok izvesno kratko vreme ne rashladi vrelinu njegovog gneva, koji u njemu ovog trenutka toliko besni da bi ga jedva ublažilo i kad bi se tebi desila kakva nesreća.
EDGAR: Neka propalica me je opanjkala.
EDMUND: I ja se toga bojim. Molim te, uzdržavaj se i ne izlazi mu na oči dok žestina njegovog besa ne popusti i, kao što rekoh, skloni se u moju sobu, a odatle ću te u pogodan čas odvesti da čuješ šta govori moj milostivi gospodar. Molim te, hajde; evo ti mog ključa Ako nekud izađeš, pođi naoružan.
EDGAR: Naoružan, brate?
EDMUND: Brate, savetujem ti za tvoje dobro: idi naoružan. Ne bio častan čovek ako ti smeraju išta dobro; rekao sam ti šta sam video i čuo; ali tek slabo, ni blizu onoj pravoj slici i užasu. Molim te, idi.
EDGAR: Hoću li uskoro čuti nešto od tebe?
EDMUND: Računaj na mene u ovoj stvari. (Edgar ode.)
Otac što lako poveruje sve,
brat plemenit, u kog je srce tako
od zla daleko da i ne sumnja
u njega; i na čijem budalastom
poštenju lako moje spletke jašu!
Sve jasno vidim. Ako ne rođenjem,
lukavstvom ću se zemlje dokopati:
sve mi je pravo što plen može dati. (Ode.)
POJAVA TREĆA
Soba u zamku vojvode od Olbenija (Ulaze Gonerila i njen domoupravitelj Osvald.)
GONERILA: Je li moj otac udario čoveka iz moje
pratnje zato što je grdio njegovu budalu?
OSVALD: Jeste, gospođo.
GONERILA: Danonoćno me vređa; svakog sata
pada iz jedne grube uvrede
u drugu; i to sve nas pozavađa.
Ne želim to da trpim! Vitezovi
njegovi sve su drskiji, a on
za svaku nas sitnicu grdi. Kad se
vrati iz lova, s njim da govorim
ne želim; reci da sam bolesna.
A služiš li ga manje revnosno
no što si dosad, biće to u redu;
krivicu za to ja preuzimam.
OSVALD: Dolazi, gospo; čujem ga.
(Rogovi iza scene.)
GONERILA: Budite kol'ko hoćete svi tromi
i nehajni, i ti i ostali;
htela bih da se o tom reč povede:
pa ako mu se ne sviđa, nek mojoj
otide sestri, koja je, to znam,
u tome sa mnom istog mišljenja
i ne da da se njom gospodari.
Glupavi starac, hoće još da vrši
vlast koju je poklonio! E, bogme,
podetinje budale matore,
pa zato treba popritegnuti ih
čim vidimo da pokušavaju
dobrotu da iskorišćavaju.
Zapamti što sam rekla.
OSVALD: Hoću, gospo.
GONERILA: A i na vitezove njegove
s više hladnoće gledajte; svejedno
šta otud proisteče; reci to
i ostalima. Hoću da se otud
prilika rodi da mu rečem sve.
Smesta ću sestri pisati da isto
postupa. Reci da donesu obed. (Odlaze.)
POJAVA ČETVRTA
Dvorana u istom zamku (Ulazi Kent, prerušen.)
KENT: Kad bih još mogb drugim naglaskom da prikrijem svoj govor, mogla bi me namera dobra uspešno odvesti onome cilju radi kojeg se preruših spolja. Sad, prognani Kente, ako li možeš služiti tu gde si osuđen, možda će ti tvoj gospodar, kog voliš, mnogo posla zadati. (Čuju se rogovi iza scene. Ulaze Lir, vitezovi i pratioci.)
LIR: Ne dozvolite da i trenutak čekam na obed: hajde, idite i pripravite ga. (Izlazi jedan pratilac) Hej, a ko si ti?
KENT: Čovek, gospodaru.
LIR: Šta si po zanimanju? Šta hoćeš od nas?
KENT: Zanimanje mi je da ne budem manji nego što izgledam; da volim onoga ko je častan; da razgovaram s onim koji je mudar i malo govori; da se bojim suđenja; da se borim kad nemam drugog izbora; i da ne jedem ribu.
LIR: Pa ko si ti?
KENT: Čovek vrlo časna srca, i siromašan kao kralj.
LIR: Ako si siromašan kao podanik kao što je on kao kralj, onda si dovoljno siromašan. Šta bi hteo?
KENT: Službu.
LIR: Kome bi da služiš?
KENT: Vama.
LIR: Poznaješ li me ti, prijatelju?
KENT: Ne, gospodaru; ali u vašem držanju ima nečeg što bih voleo da nazovem gospodarom.
LIR: Aštajeto?
KENT: Uzvišenost.
LIR: Koje službe umeš da obavljaš?
KENT: Umem da sačuvam poštenu tajnu, da jašem, da trčim, da neku zanimljivu priču upropastim pričajući je i da ne okolišeći prenesem jasnu poruku; za šta su obični ljudi podesni, sposoban sam i ja, a najbolje u meni je vrednoća.
LIR: Koliko ti je godina?
KENT: Nisam toliko mlad, gospodaru, da bih neku ženu voleo zbog pesme, niti toliko star da ni zbog čega zaćorim za njom; četrdeset i osam mi je godina na grbači.
LIR: Pođi za mnom; služićeš me: ako mi se posle ručka ne budeš manje sviđao, nećemo se skoro rastati. Ručak, hej! Ručak! Gde je moje momče? Moja budala? Idite i pozovite ovamo moju budalu. (Izlazi jedan pratilac. Ulazi Osvald.) Hej, ti, ti, prijane! Gde mi je kći?
OSVALD: Izvinite (Izađe.)
LIR: Šta to reče taj drugar? Pozovite natrag tog klipana. (Izlazi jedan vitez.) Gde je moja budala, hej? Čini mi se da ceo svet spava. Šta je bilo? Gde je taj melez? (Vraća se vitez.)
VITEZ: Kaže, gospodaru, da vam se kći ne oseća dobro.
LIR: Zašto se taj rob nije vratio kad sam ga zvao?
VITEZ: Gospodaru, odgovorio mi je pravo u oči da neće.
LIR: Neće?
VITEZ: Ne znam šta je tu posredi, gospodaru; ali, po mom mišljenju, prema vašoj visosti ne postupaju s onom pređašnjom počašću i pažnjom; zapaža se velika oseka ljubaznosti kako kod sve posluge tako i kod samog vojvode i vaše kćeri.
LIR: Ha! Zar tako veliš?
VITEZ: Molim vas, gospodaru, oprostite mi ako se varam; jer moja vernost ne može ćutati kad mi se čini da vređaju vašu visost.
LIR: Samo me podsećaš na ono što sam i sam opazio. Primetio sam u poslednje vreme krajnje hladnu nemarnost; ali sam za nju više krivio svoJe podozrivo čačkanje po sitnicama nego neku stvarnu nameru i smišljenu neljubaznost. Obratiću na to više pažnje. Ali gde je moja budala? Dva dana ga već nisam video.
VITEZ: Otkako je naša mlada gospa otišla u Francusku, budala se prosto prepolovila od žalosti.
LIR: Dosta o tome: primetio sam to dobro. Idi i kaži mojoj kćeri da želim da razgovaram s njom. (Izlazi jedan pratilac.) A ti pozovi ovamo budalu. (Izlazi drugi pratilac. Vraća se Osvald.) Hej, vi, gospodine, vi, hodite ovamo, gospodine. Ko sam ja, gospodine?
OSVALD: Otac moje gospodarice.
LIR: "Otac moje gospodarice!" Gospodareva huljo! Kučkin sine! Propalice! Džukelo!
OSVALD: Nisam ja ništa od toga, gospodaru; izvinite, molim.
LIR: Zar ti da krlještiš oči na mene, lupežu? (Udara ga.)
OSVALD: Ne dozvoljavam da me tučete, gospodaru.
KENT: Ne dozvoljavaš ni da ti se podmeće noga, bedni nogometašu? (Sapliće ga.)
LIR: Hvala ti, prijatelju; služi me pa ćeš steći moju ljubav.
KENT: Hajde, prijaško, ustaj, tornjaj se! Naučiću ja tebe šta je šta; čisti se, čisti se! Ako hoćeš da još jednom izmeriš svoju klipansku dužinu, ostani; inače se gubi! Hajde čistac; jesi l' pametan? E, tako. (Izgura ga napolje.)
LIR: No, odana slugo, hvala ti: evo kapare za tvoju službu. (Daje Kentu novaca. Ulazi Budala.)
BUDALA: Dozvoli da ga i ja unajmim: evo moje kape. (Nudi Kentu svoju ludačku kapu.)
LIR: E, momče moje lepo! Kako si mi?
BUDALA: Slušaj, prijaško, najbolje bi učinio da uzmeš moju kapu.
KENT: Zašto, budalo?
BUDALA: Zašto? Zato što staješ na stranu onoga koji je pao u nemilost. Bogme, ako ne umeš da se smešiš kako vetar duva, brzo ćeš navući kijavicu. Evo ti, uzmi moju kapu. Vidiš, ovaj čovek je prognao dve svoje kćeri, a treću je protiv svoje volje blagoslovio: ako pođeš za njegovim primerom, svakako ćeš morati da poneseš moju kapu. Kako si, čiko? Voleo bih da imam dve ludačke kape i dve kćeri! LIR: Zaista, sinko?
BUDALA: Kad bih im dao sav svoj imetak, zadržao bih kape za sebe. Ova je moja; a drugu izmoli od svojih kćeri.
LIR: Čuvaj se, prijaško! Pomisli na bič.
BUDALA: Istina je pas, i mora u štenaru; bičem ga teraju napolje, a gospođa kučka sme da stoji kraj ognjišta i da smrdi.
LIR: Gorka čaša za mene!
BUDALA: (Kentu) Prijaško, da te naučim jednu pesmu.
LIR: Hajde.
BUDALA: Dobro pazi, čiko:
Imaj više no se vidi,
zbori manje no što znaš,
više jaši, manje idi,
uzmi više no što daš,
slušaj, ali slabo veruj,
sa kockanjem ne preteruj;
ne kurvaj se, nemoj piti,
ne izlazi među svet,
pa će tvoje tuce biti
više nego dvadeset.
KENT: Pa to nije ništa, budalo.
BUDALA: Onda je to kao reč neplaćenog advokata; ništa mi niste ni dali za to. Zar onim što je ništa ne možeš da se poslužiš, čiko?
LIR: Pa ne mogu, sinko; od ničeg se ništa ne može načiniti.
BUDALA (Kentu) Molim te, kaži mu da upravo toliko iznosi prihod od njegove zemlje; budala neće da veruje.
LIR: Gorka budala!
BUDALA: Mladiću, znaš li ti razliku između gorke budale i slatke budale?
LIR: Ne znam, dečko; pouči me.
BUDALA: Onaj ko te svetovao
da razdeliš posed svoj
tu kraj mene neka stane,
ili ti za njega stoj:
jednu slatku, jednu gorku,
videćeš budale dve:
prva u šarenom ruhu,
druga odmah pored nje.
LIR: Nazivaš li ti to mene budalom, momče?
BUDALA: Sve si svoje ostale titule razdao; a s ovom si rođen.
KENT: U tome nije baš potpuna budala, gospodaru.
BUDALA: Nisam, vere mi; to mi ne dozvoljavaju velmože i drugavelika gospoda; kad bih imao isključivo pravo na to, oni bi hteli da imaju udeo, a i gospe: niko od njih ne bi hteo da mi prepusti celu budalaštinu, hoće da i sami štrpnu ponešto. Čiko, daj mi jedno jaje, a ja ću tebi dve krune.
LIR: A kakve će to biti dve krune?
BUDALA: Pa, pošto rasečem jaje po sredini i pojedem ono što je unutra, one dve krune od jajeta. Kad si svoju krunu rascepio napola i poklonio oba dela, poneo si svog magarca na leđima preko blata: malo si imao pameti u svojoj ćelavoj kruni kad si poklonio onu zlatnu. Ako o tome govorim kao ono što sam, naredi da išibaju onoga ko prvi nađe da je tako.
Ludama ovog leta nikad gore;
jer ljudi zaglupaviše,
pameću sasvim zabrljaviše,
pa ko majmuni sve tvore.
LIR: Otkad si ti toliko natučen pesmicama, momče?
BUDALA: Otkako si ti, čiko, od svojih kćeri načinio svoje majke; jer kad si im dao prut i sam smakao čakšire,
od sreće proplakaše one,
ja propevah od jada
što takav podetinji kralj
i sad u lude spada.
Molim te, čiko, uzmi učitelja da nauči tvoju budalu da laže; toliko bih voleo da naučim lagati.
LIR: Ako budeš lagao, momče, naredićemo da te išibaju.
BUDALA: Čudo pravo što ste ti i tvoje kćeri u srodstvu: one bi me išibale kad govorim istinu, a ti kad lažem; a ponekad me šibaju što ćutim. Radije bih bio bilo šta nego budala; pa ipak, ne bih voleo da sam ti, čiko: ti si oljuštio svoju pamet s obe strane, a u sredini nisi ostavio ništa. Evo dolazi jedna od oljuština. (Ulazi Gonerila.)
LIR: Šta je, kćeri? Što ti je čelo tako naborano? Čini mi se da si odskora suviše namrštena.
BUDALA: Bio si ti zgodan momak dok nisi morao da se brineš o njenom mrštenju; a sad si nula bez ijedne brojke. Ja sam sad više od tebe; ja sam budala, a ti nisi ništa. (Gonerili.) Da, zbilja, držaću jezik zazubima; jer vaše mi lice to naređuje, iako ništa ne kažete.
Ćutkac, ćutkac:
kad ne čuva koricu ni mrvicu luda,
kad mu sve dojadi, tražiće ih svuda. (Pokazuje na Lira.)
Ovo je prazna mahuna od graška.
GONERILA: Ne samo vaša luda, gospodaru,
kojoj sve dopuštate, već i drugi
iz vaše drske pratnje neprestano
zakeraju i glože se i dižu
divljačku buku nepodnošljivu.
Gospodine, kad s tim vas upoznadoh
mišljah da brzo naći ćete leka;
al' sad se plašim, prema onom što ste
odskora zborili i činili,
da ovo vršljanje vi štitite
i podstičete svojom dozvolom;
ako je tako, te krivice neće
izbeći kaznu, nit' će oštre mere
spavati, koje, samo da bi red
vaspostavile, mogu u svom dejstvu
naneti vama uvredu; a to bi
sramota bilo inače, al' nužda
postupkom mudrim to bi nazvala.
BUDALA: Jer ti znaš, čiko:
Grmuša je kukavčiće
hranila ko decu pravu,
dok joj jednog dana nisu
otkinuli glavu.
I tako, ugasi se sveća i mi ostadosmo u mraku.
LIR: Jesi l' ti naša ćerka?
GONERILA: Htela bih da se koristite onom
pameću koje, znam, imate dosta;
da odbacite ćudi koje vas
odnedavno preobražavaju
u ono što vi niste zaista.
BUDALA: Zar magarac ne može primetiti kad kola vuku konja? Juhaj, curo, što te volim!
LIR: Da li me iko ovde poznaje?
Lir ovo nije: zar Lir tako hoda?
Govori tako? Gde li su mu oči?
Ili mu slabi razum, zamire
moć suđenja? Ha, da l' sam budan? Ne.
Ko može meni reći ko sam ja?
BUDALA: Lirova senka.
LIR: Hteo bih da to znam; jer po obeležjima kraljevskog dostojanstva, po svom znanju i svim razlozima, pogrešno bih bio ubeđen da imam kćeri.
BUDALA: Koje hoće da od tebe načine poslušnog oca.
LIR: Kako se zovete, lepa, plemenita gospo?
GONERILA: To čuđenje, gospodine, veoma
liči na vaše ćudi skorašnje.
Molim vas, smer moj tačno shvatite:
stari ste, poštovanja dostojni,
pa budite i razumni. Vi ovde
stotinu vitezova držite
i paževa; a svi su tako drski,
neobuzdani, razvratni, da dvor naš,
okužen njihovim ponašanjem,
na bučnu krčmu liči; pijančenje
i razbludnost ga čine sličnijim
pivnici kakvoj ili javnoj kući
no otmenome zamku. Sam taj stid
zahteva hitan lek; i zato čujte
molbu od one što će inače
uzeti sama ono za šta moli:
smanjite svoju pratnju malčice;
a oni što vam ostanu u službi
nek budu ljudu koji priliče
starosti vašoj, oni što će biti
svesni i sebe i vas.
LIR: Pakla mu!
Sedlajte konje; pratnju mi pozov'te.
Kopile odrođeno! Neću ti
smetati: imam ja još jednu kćer.
GONERILA: Vi moje sluge bijete, a vaša
obesna rulja traži da joj služe
bolji od nje. (Ulazi vojvoda od Olbenija.)
LIR: O, teško onom ko se
suviše kasno kaje! (Olbeniju.) Dođoste li,
gospodine? Je l' ovo vaša volja?
Kažite. Konje mi pripremite.
O, nezahvalnosti, ti zloduše
mermerna srca, kad se pokažeš
u dečjem liku ti si gnusnija
od morske nemani.
OLBENI: Gospodine,
priberite se, molim.
LIR (Gonerili): Lažeš, gnusni
jastrebe! Moju pratnju čine ljudi
proSrani, retko vrli, i sa svojom
dužnošću do tančina upoznati;
s najstrožom pažnjom oni čuvaju
ugled svog imena. O, najmanja
pogreško, kako ružno si se ti
na Kordeliji meni činila!
Ti si, ko sprava mučilačka, moju
prirodu s čvrstog mesta pomerila,
iz srca mi svu ljubav isisala,
a dodala mu žuči. Lire, Lire,
o, Lire! (Bije se u glavu.) Udri ovu kapiju
što pusti ludost, a um istera!
Idite, ljudi!
OLBENI: Gospodaru, ja sam
tu bez krivice, čak i ne znam šta vas
uzbudi tako.
LIR: Možda, vojvodo.
Čuj, Prirodo, čuj, mila boginjo!
Poništi smer svoj ako li si htela
da to stvorenje plodnim učiniš!
Jalovost podaj njenoj utrobi!
Sasuši joj organe plođenja,
i nek iz tog izopačenog tela
ne nikne nikad dete njoj u čast!
A mora l' da se porodi, ti njoj
od žuči dete stvori, pa nek bude
nakaza neprirodna na njen jad!
Neka joj mlado čelo izbora,
nek slapom suza brazde ureže
po obrazima njenim. Nek joj muke
i brige materinske izvrgne
smehu i preziranju, te da ona
oseti kako oštrije od zuba
gujinog rani kada nezahvalno
imamo dete! Hajd'mo, hajdemo! (Ode.)
OLBENI: Otkud sad ovo, višnji bogovi?
GONERILA: Ne trudi se da uzrok iznađeš;
pusti nek ćud mu ide onamo
kud uputi ga ludost staračka. (Lir se vraća.)
LIR: Kako? Pedeset mojih pratilaca
da strada naglo za dve nedelje?
OLBENI: O čemu vi to, gospodaru?
LIR: Čućeš.
(Gonerili.) O, grom i pakao! Sramota me
što možeš tako da muževnost moju
potreseš da se ove suze vrele,
koJe iz mene snažno naviru,
zbog tebe liju, ko da si ih vredna.
Kužne te magle snašle! Neprebolne
rane od kletve očinske nek more
u tebi svaki živac! O, vi stare
i lude oči, ako opet jednom
zbog ovog zaplačete, ja ću vas
iščupati i baciti, da vodu
što lijete je razmutim sa glinom.
Zar dotle dođe? Pa nek bude tako:
ja imam drugu kćer, i ona je,
to dobro znam, i ljubazna i nežna.
Kad čuje to o tebi, noktima
odraće tvoje vučje lice. Ti ćeš
videti da ću ponovo na sebe
uzeti ono obličje za koje
misliš da već ga zanavek odbacih;
videćeš, jemčim to.
(Izlaze Lir, Kent i pratioci.)
GONERILA: Da l' čuješ ovo?
OLBENI: Ma kol'ko da te volim, Gonerila,
ne mogu biti tako pristrastan
GONERILA: Pusti to, molim te. Hej, Osvalde!
(Budali.) A ti, prijaško, što si više hulja
nego budala, hajd za svojim gosom!
BUDALA: Čika Lire, čika Lire, pričekaj i povedi budalu sa sobom!
Uhvaćenu liju
i takvu ćerku zmiju
strvoderu valja voditi,
samo da mogu dobiti
za kapu svoje uže;
čekaj budalu, druže! (Ode.)
GONERILA: Dobar je savet dobio taj čovek.
Sto vitezova! Baš bi bezbedno
i mudro bilo pustiti da ima
sto vitezova u pripravnosti;
pa da pri svakom snu, pri svakoj ćudi,
pomisli, žalbi, negodovanju,
može da ludost štiti njinom silom
i da nam život zavisi od njega! Osvalde!
OLBENI: Možda strepiš previše.
GONERILA: Bolje no previše da verujem.
Dopusti mi da uklonim sva zla
kojih se bojim, a ne da se bojim
dokle me ova zla ne uklone.
NJegovo srce znam. O onome
što rekao je pisala sam sestri;
ako ga ona primi s njegovih
sto vitezova, mada joj na sve
ukazah neprijatnosti (Ulazi Osvald.)
No, šta je, Osvalde?
Da l' si pismo mojoj sestri napisao?
OSVALD: Da, gospođo.
GONERILA: Izberi
pratnju, pa brzo sedajte na konje.
Javi joj šta me naročito plaši;
a dodaj još i svoje razloge,
koji će to potkrepiti. Hajd kreći,
i brzo da se vratiš.
(Osvald izlazi.) Ne, moj mužu,
ne kudim tvoju blagost mlečastu
i držanje, al' više ti, oprosti,
zameraju što nemaš mudrosti
no što te hvale za tu mekost štetnu.
OLBENI: Ne znam koliko dobro vidiš stvari:
ko popravlja, taj često sve pokvari.
GONERILA: Ne, onda
OLBENI: Dobro; ishod sačekajmo. (Izlaze.)
POJAVA PETA
Dvorište pred zamkom vojvode od Olbenija (Ulaze Lir, Kent i Budala.)
LIR: Pođi ispred mene u Gloster s ovim pismom. O svemu što znaš ne govori mojoj kćeri ništa osim onog što te bude pitala kad pročita pismo. Ako ti revnost veoma ne pohita, stići ću tamo pre tebe.
KENT: Neću trenuti, gospodaru, dok ne predam vaše pismo. (Izlazi.)
BUDALA: Kad bi kod nekog mozak bio u petama, zar mu ne bi pretila opasnost da dobije žuljeve?
LIR: Tako je, momče.
BUDALA: Onda, molim te, budi veseo; tvoja pamet neće ići obuvena.
LIR: Ha, ha, ha!
BUDALA: Videćeš, tvoja druga ćerka će s tobom postupiti kao rod rođeni; jer iako liči na tebe kao oskoruša na jabuku, ja ipak znam što znam.
LIR: Šta ti znaš, derane?
BUDALA: Po ukusu će biti nalik na ovu kao što je oskoruša nalik na oskorušu. Znaš li zašto se nos nalazi posred lica?
LIR: Ne.
BUDALA: Pa da bi oči bile s obe strane nosa, te da čovek može da ugleda ono što ne može da nanjuši.
LIR: Bio sam nepravedan prema njoj
BUDALA: Znaš li kako ostriga pravi svoju školjku?
LIR: Ne.
BUDALA: Ne znam ni ja; ali mogu ti reći zašto puž ima kućicu.
LIR: Zašto?
BUDALA: Pa da tutne glavu unutra; a ne da je razda ćerkama, pa da rogove ostavi bez kutije.
LIR: Valja mi zaboraviti kakav sam po prirodi. Takonežan otac! Jesu li moji konji spremni?
BUDALA: Tvoji magarci su otišli po njih. Razlog zbog kojeg sedam zvezda nije više nego sedam zvezda krasan je razlog.
LIR: Zato što ih nije osam?
BUDALA: Pa dabome; od tebe bi ispala valjana budala.
LIR: Da to opet uzmem silom! Čudovište od nezahvalnosti!
BUDALA: Da nisi moja budala, čiko, izbio bih te što si ostario pre vremena.
LIR: Kako to?
BUDALA: Nije trebalo da ostariš pre no što si se opametio.
LIR: O, nebo, ne daj da poludim, ne daj; pribranost daj mi; neću da poludim! (Dolazi jedan vitez) No, jesu li konji spremni?
VITEZ: Spremni su, gospodaru.
LIR: Hajde, momče.
BUDALA: One što devojkama se zovu i odlasku se smeju mome, neće se nadevovati, bome, ako ne zbrzamo radnju ovu. (Izlaze.)