Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1Seldon - Bojis li se mraka Empty Seldon - Bojis li se mraka Sub Jan 07, 2012 11:47 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Seldon - Bojis li se mraka 3803Seldon - Bojis li se mraka Sidney-sheldon-bojis-li-se-mraka_5735

http://www.book-forum.net

2Seldon - Bojis li se mraka Empty Re: Seldon - Bojis li se mraka Sub Jan 07, 2012 11:48 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
PROLOG
Berlin, Nemačka
Sonja Verbrugge nije imala pojma da će to biti njen poslednji dan na
Zemlji. Gurala se kroz masu letnjih turista koji su preplavili trotoare
Unter den Lindena. Ne paniči, pomislila je za sebe. Moraš ostati mirna.
Preko kompjutera je dobila hitnu, zastrašujuću poruku od Franzea:
Sonja, beži! Idi u hotel Artemizija.
Tamo ćeš biti bezbedna. Sačekaj da ti se javi...
Poruka je naglo prekinuta. Zašto je Franz nije završio? Šta se to događa?
Frau Verbrugge se približavala Brandenburgische Strasse, gde se
nalazila Artemisia, hotel koji prima isključivo žene. Tamo ću sačekati
Franza i on će mi objasniti o čemu se ovde radi, mislila je.
Kada je Sonja Verbrugge stigla do sledećeg ugla, na semaforu se
upalilo crveno svetlo, kad je stala na ivičnjaku, neko iz mase je udario u
nju i ona je posrnuvši iskoračila na ulicu. Verdammt Touristen.
Jedna dvostruko parkirana limuzina odjednom pođe prema njoj i okrznu
je, tek toliko da je obori. Ljudi počeše da se okupljaju oko žene.
"Je li dobro?"
"Ist ihr etwas passiert?"*
"Peutelle marcher?"**
U tom trenutku vozilo hitne pomoći zaustavi se u prolazu. Dva
bolničara iz hitne pomoći žurno joj priđoše i preuzeše zapovedništvo.
"Mi ćemo se pobrinuti za nju."
Sonju Verbruge digoše u vozilo hitne pomoći. Vrata se zatvoriše i
trenutak kasnije vozilo odjuri.
Pokušavši da ustane, primeti da je vezana za nosila.
"Dobro sam", protestovala je. "Ništa se nije desilo. Ja..."
Jedan od bolničara nagnu se preko nje.
"U redu je. frau Verbruge. Samo se opustite."
Ona ga pogleda, odjednom zabrinuta.
"Kako znate moje..."
Zatim oseti ubod injekcije u ruku i trenutak kasnije utonu u pomrčinu.
___________________________
* (Nem.) Šta joj se desilo? (prim. prev.)
** (Franc.) Može li da hoda? (prim. prev.).
4
Pariz, Francuska
Mark Harris je bio sam na osmatračnici Ajfelove kule, nesvestan
kiše koja pljušti oko njega. S vremena na vreme, munje su pretvarale
kišne kapi u sjajni vodopad dijamanata.
Na drugoj strani Sene nalazili su se Palais de Chaillot i vrtovi
Trocadero, ali on ih nije bio svestan. Bio je obuzet zapanjujućom vešću,
koja je upravo trebalo da bude objavljena svetu.
Vetar je od pljuska počeo da stvara opaki vrtlog. Mark Haris zakloni
zglob rukavom i pogleda na sat.
Kasnili su. I zašto su insistirali da se nađu tu, u ponoć, pitao se. Dok
je još razmišljao o tome, ču kako se otvaraju vrata lifta kule. Dvojica
ljudi su pošla prema njemu, boreći se sa snažnim i vlažnim vetrom.
Prepoznavši ih. Mark Harris oseti olakšanje.
"Kasnite."
"Zbog ovog prokletog vetra, Mark. Izvini."
"Dobro, stigli ste. Sastanak u Vašingtonu je protekao u redu. zar
ne?"
"O tome treba da razgovaramo. U stvari, jutros smo dugo
razgovarali o tome kako je najbolje da ovo rešimo..."
Dok su njih dvojica razgovarali, onaj dragi čovek je prošao iza
Marka Harisa i dve stvari su se dogodile gotovo istovremeno: težak i tup
predmet ga je tresnuo po lobanji, a trenutak kasnije osetio je kako ga
dižu i bacaju preko ograde, u hladnu kišu, prema smrtonosnom asfaltu,
trideset osam spratova niže.
Denver, Kolorado
Gari Rejnolds je odrastao u siromašnoj Keluni, u Kanadi, kod
Vankuvera, gde je naučio i da leti, pa je bio naviknut na letove iznad
varljivih planinskih terena. Upravljao je cesnom Sajtejšn 11, budno
pazeći na snegom prekrivene planinske vrhunce oko sebe.
Avion je bio planiran za dvočlanu posadu, ali danas nije bilo
kopilota.
Ne na ovom letu, pomisli Rejnolds mračno.
Na aerodromu Kenedi prijavio je lažan plan leta. Niko se neće setiti
da ga traži u Denveru. Provešće noć kod sestre, a ujutro će poći na istok,
da se nađe sa ostalima. Sve pripremljeno i...
Glas iz radija prekide mu misli.
"Sajtešn Jedan Jedan Jedan Lima Fokstrot. Ovde kontrolni
toranj Denverskog međunarodnog aerodroma. Izvolite."
5
"Sajtešn Jedan Jedan Jedan Lima Fokstrot. Tražim dozvolu da
sletim."
"Jedan Lima Fokstrot, kažite svoj položaj."
"Jedan Lima Fokstrot. Nalazim se petnaest milja severoistočno od
denverskog aerodroma. Visina 15.000 stopa."
Ugleda Pajkov vrh na desnoj strani. Nebo je bilo svetio, a vreme
vedro.
Dobar znak, pomisli.
Nastade kratka pauza. Zatim se opet začu glas iz tornja.
"Jedan Lima Fokstrot, možete da sletite na pistu dva-šest.
Ponavljam, dva-šest."
"Jedan Lima Fokstrot. razumeo sam."
Gari Rejnolds iznenada oseti kako je avion odjednom poskočio. On
pogleda kroz prozor kabine. Odozdo je dunuo snažan vctar i uhvatio
cesnu u jaku turbulenciju, bacajući avion po vazduhu. On povuče točak
sebi, pokušavajući da nadoknadi visinu. Uzalud. Bio je uhvaćen u
vazdušni vrtlog. Sasvim je izgubio kontrolu nad avionom. Udari po
dugmetu radija.
"Ovde Jedan Lima Fokstrot. U nevolji sam."
"Jedan Lima Fokstrot, u kakvoj ste nevolji?"
Gari Rejnolds povika u mikrofon:
"Upao sam u kovitlac, strahovitu turbulenciju! Našao sam se usred
prokletog orkana!"
"Jedan Lima Fokstrot, nalazite se na samo četiri i po minuta od
denverskog aerodroma i na našim ekranima nema ni traga vazdušne
turbulencije."
"Baš me briga za vaše ekrane! Kažem vam..." Odjednom povika:
"Mejdej! Mej'..."
U kontrolnom tornju, u šoku su videli da njegov trag na ekranu
radara nestaje.
Menhetn, Njujork
U zoru, u zoni stuba 17 mosta Menhetn, iznad reke 1st, šest
policajaca i detektiva stajalo je oko potpuno odevenog leša, koji je ležao
na pesku rečne obale. Telo je bilo nemarno odbačeno, pa mu je glava
avetinjski poskakivala na vodi, u ritmu nailaska i povlačenja talasa.
Zapovednik. detektiv Eri Grinberg, iz odeljenja za ubistva južnog
Menhetna. postupio je po pravilu. Niko nije mogao da priđe telu dok se
ne završi fotografisanje, a on je pravio beleške sa mesta događaja, dok
6
su policajci pretraživali okolinu zbog mogućih dokaza. Šake žrtve bile
su uvijene u čiste plastične kese.
Medicinski istražitelj Karl Yard završio je svoju pretragu, ustao i
obrisao prašinu sa pantalona. Pogledao je dvojicu starijih detektiva.
Detektiv Eri Grinberg bio je profesionalac, autoritativnog izgleda i
upečatljivog dosijea. Detektiv Robert Pregicer bio je sedokos i ležeran,
kao neko ko je sve to već video. Vard se okrenu Grinbergu.
"Predajem vam ga. Erik."
"Šta imamo?"
"Jasan slučaj smrti prouzrokovane presecanjem grkljana, pravo
preko karotidne arterije. Ima dve smrskane čašice i izgleda da mu je
slomljeno nekoliko rebara. Neko ga je prilično obradio."
"Približno vreme smrti?"
Vard spusti pogled na vodu koja je zapljuskivala glavu žrtve.
"Teško je reći. Pretpostavljam da su ga izbacili ovde negde posle
ponoći. Daću vam kompletan izveštaj kad stigne u mrtvačnicu."
Grinberg opet pogleda telo. Sivi sako, tamnoplave pantalone,
svetloplava kravata, skup sat na levoj ruci.
Grinberg kleknu i poče da pretražuje džepove sakoa žrtve. Prstima
napipa papirić. Izvuče ga, držeći ga za rub.
"Na italijanskom je." Pogleda okolo. "Đaneli!"
Jedan od uniformisanih policajaca žurno dođe do njega.
"Da. ser?" Grinberg mu dade ceduljicu.
"Možeš li ovo da pročitaš?" Đaneli je pročita glasno, polako:
"Poslednja šansa. Dođi da se vidimo kod stuba 17 sa ostatkom droge ili plivaj sa
ribama." Zatim mu je vrati.
Robert Pregicer je izgledao iznenađeno.
"Mafija? Zašto bi ga ostavili ovako, na otvorenom?"
"Dobro pitanje." Grinberg je pretresao ostale džepove žrtve. Izvuče
novčanik i otvori ga. Bio je pun novca. "Sigurno je da mu nisu tražili
pare." Iz novčanika izvadi jednu karticu. "Žrtva se zvala Ričard Stivens."
Pregicer se namršti.
"Ričard Stivens... Zar nismo nedavno čitali o njemu u novinama?"
Grinberg reče:
"O njegovoj ženi, Dijana Stivens. U vezi sa suđenjem Toniju
Altijeriju za ubistvo."
Pregicer reče:
"Tako je. Svedoči protiv capo di capos.''
Obojica se osvrnuše i pogledaše telo Ričarda Stivens.
7
PRVO POGLAVLJE
U centru Menhetna, u sudnici 37 zgrade Vrhovnog krivičnog suda, u
Centralnoj ulici broj 180, u toku je bilo suđenje Entoniju, Toniju
Altijeriju za ubistvo. Velika, dostojanstvena sudnica bila je dupke puna
novinara i gledalaca.
Za stolom odbrane sedeo je Entoni Altijeri, mlitav u invalidskim
kolicima, sličan bledoj, debeloj žabi, uvijenoj u samu sebe. Samo oči su
mu bile žive i kad god bi pogledao prema Dijani Stivens na stolici za
svedoke, ona je bukvalno osećala bilo njegove mržnje.
Pored Altijerija sedeo je Džejk Rubinštajn, Altijerijev branilac.
Rubinštajn je bio poznat zbog dve stvari: po klijenteli visokog profila,
koja se sastojala uglavnom od gangstera, i činjenici da su gotovo svi
njegovi klijenti bivali oslobođeni.
Rubinštajn je bio nizak i žustar čovek, brzih misli i žive mašte.
Nikada se nije ponavljao u sudnici. Gluma u sudnici bila je njegova
specijalnost, a bio je vrhunski specijalista. Sjajno je procenjivao
protivnike, sa prirodnim instinktom za otkrivanje njihovih slabosti.
Ponekad se kao lav šunjao prema svom plenu, koji ništa ne sumnja,
spreman da ga zaskoči, ili bi poput lukavog pauka pleo mrežu u koju će
se oni naposletku uhvatiti i bespomoćni ostati u njoj. Ponekad je bio
strpljivi pecaroš koji lako zabacuje udicu u vodu i lagano je povlači
tamo-amo, dok naivni svedok na zagrize mamac.
Advokat je pažljivo posmatrao svedokinju na stolici. Dijana Stivens
je bila u prvoj polovini tridesetih godina. Elegantna. Plemenitih crta lica.
Meke, plave, lepršave kose. Zelenih očiju. Zgodna. Bila je odevena u
elegantan, šiveni komplet. Džejk Rubinštajn je znao da je prethodnog
dana ostavila povoljan utisak na porotu. Moraće da bude pažljiv sa njom.
Ribar, odluči.
Rubinštajn polako priđe pultu za svedoka i progovori prijatnim
glasom:
"Gospođo Stivens, juče ste svedočili da ste se pomenutog datuma,
14. oktobra, vozili na jug autoputem Henrija Hadsona, kada vam je
pukla guma i izašli ste sa autoputa na izlazu kod 158. ulice, na pomoćni
drum prema parku Fort Vašington?"
"Da." Glas joj je bio blag i uljudan.
"Zbog čega ste se zaustavili upravo na tom mestu?"
"Zbog toga što mi je pukla guma. Znala sam da moram da siđem sa
glavnog druma, a videla sam krov neke kolibe između drveća. Pomislila
sam da bi tamo mogao biti neko ko može da mi pomogne. Nisam imala
8
rezervnu gumu."
"Jeste li član auto-moto saveza?"
"Da."
"A imate li telefon u kolima?"
"Da."
"Zašto onda niste pozvali auto-moto savez?"
"Mislila sam da bi to moglo potrajati predugo."
Rubinštajn saosećajno reče:
"Naravno. A koliba je bila odmah tu."
Da."
"Tako ste otišli do kolibe, da potražite pomoć?"
"Tako je."
"Da li je napolju još bila dnevna svetlost?"
"Jeste. Bilo je oko pet sati posle podne."
"I mogli ste dobro da vidite?"
"Jesam."
"Šta ste videli, gospođo Stivens?"
Videla sam Entonija Altijerija..."
"Oh. Sreli ste ga ranije? Zašto ste bili sigurni da je to Entoni
Altijeri?"
"Videla sam njegovu sliku u novinama i..."
"Znači, videli ste slike nekoga, ko liči na optuženog?"
"Pa, to..."
"Šta ste videli u toj kolibi?"
Dijana Stivens uzdrhtavši uzdahnu. Govorila je polako, zamišljajući
prizor.
"U sobi su bila četiri muškarca. Jedan od njih je bio u stolici, vezan.
Gospodin Altijeri kao da ga je ispitivao, a preostala dvojica su stajala
pored njega." Glas joj je podrhtavao. "Gospodin Altijeri je izvadio
pištolj, viknuo nešto i... pucao tom čoveku u glavu."
Džejk Rubinštajn baci pogled u stranu, prema poroti. Oni su upijali
njeno svedočenje.
"Šta ste vi tada uradili, gospođo Stivens?"
"Otrčala sam natrag, do kola i mobilnim telefonom nazvala
policiju."
"A zatim?"
"Odvezla sam se."
"Sa praznom gumom?"
"Da."
9
Vreme je da se voda malo zatalasa.
"Zašto niste sačekali policiju?"
Dijana baci pogled prema stolu odbrane. Altijeri ju je gledao sa
neskrivenom mržnjom. Ona skloni pogled.
"Nisam mogla ostati tamo jer sam... plašila sam se da ne izađu iz
kolibe i vide me."
"To je savim razumljivo." Rubinštajnov glas otvrdnu.
"Nerazumljivo to što policija, odgovorivši na vaš poziv i ušavši u kolibu,
ne samo da unutra nije zatekla nikoga, gospođo Stivens, već nije našla ni
tragove da je bilo ko tu uopšte bio, da ne pominjemo da je neko i
ubijen."
"Nisam kriva za to. Ja…. "
"Vi ste umetnica, zar ne?"
Ona je bila zatečena tim pitanjem.
"Da, ja..."
"Da li ste uspešni?"
"Mislim da jesam, ali kakve..."
To je bio trenutak da se trgne udica.
"Višak publiciteta nikad ne škodi, zar ne? Cela zemlja vas gleda u
noćnim vestima na televiziji i naslovnim stranama..."
Dijana ga pogleda, besna.
"Nisam ovo uradila zbog publiciteta. Ne bih nevinog čoveka poslala
na..."
"Ključna reč je nevin, gospođo Stivens. I ja ću nepobitno dokazati
da je g. Altijeri nevin. Hvala vam. Završili smo."
Dijana Stivens je ignorisala double entendre* Odlazeći na svoje
mesto, kiptela je od besa. Šapnula je nešto javnom tužiocu, produžila
prema vratima i izašla na parking, dok su joj u ušima odzvanjale reči
branioca: "Vi ste umetnica, zar ne?... Malo ekstra publiciteta nikad ne
škodi, zar ne?" To je bilo ponižavajuće. Ali ipak, bila je zadovoljna
svojim svedočenjem. Kazala je poroti tačno ono što je videla i nije bilo
razloga da joj ne veruju. Entoni Altijeri će biti osuđen i poslat na
doživotnu robiju, a Dijana nije mogla da zaboravi otrovne poglede koje
joj je slao, i zbog njih prodrhta.
Dijana pruži čuvaru parkinga svoju karticu i on ode da izveze njena
kola.
Dva minuta kasnije, Dijana se izveze na ulicu i poveze na sever,
kući. Na uglu se nalazio znak stop. Kada je Dijana zakočila i zaustavila
se, jedan lepo odeven mladić siđe sa ivičnjaka do njenih kola.
10
"Izvinite. Zalutao sam. Možete li..."
Dijana spusti prozor.
"Možete li mi reći kako da stignem do tunela Holand?" progovori on
sa italijanskim naglaskom.
"Da. Vrlo jednostavno. Spustite se do prve..."
Čovek diže ruku, u kojoj je držao pištolj sa prigušivačem.
"Izađite iz kola, gospođo. Brzo!"
Dijana preblede.
"Dobro. Molim vas, nemojte..."
Kada je počela da otvara vrata i čovek se povukao, Dijana udari
nogom papučicu za gas i kola jurnuše, odvozeći je. Ona ču kako zadnji
prozor puca kada je zrno proletelo kroz njega i udar drugog u zadnji deo
kola. Srce joj je tuklo tako jako, da je jedva disala.
Dijana Stivens je čitala o otmicama kola, ali to je uvek bilo daleko
od nje i dešavalo se nekom drugom. A ovaj čovek je pokušao da je ubije.
Da li otmičari kola to rade? Dijana dohvati svoj mobilni telefon i nazva
policiju. Gotovo dva minuta je proteklo pre nego što se telefonistkinja
javila.
"Policija. Koji je razlog vašeg poziva?"
Još dok je Dijana objašnjavala šta joj se dogodio, shvatila je da je
beznadežno. Ko zna gde je taj čovek do sada.
"Poslaću nekog policajca na mesto događaja. Hoćete li mi reći svoje
ime, adresu i broj telefona?"
Dijana mu ih reče. Beznadežno, pomisli. Baci pogled natrag, prema
razbijenom prozoru i uzdrhta. Očajnički je želela da nazove Ričarda na
posao i kaže mu šta joj se dogodilo, ali znala je da on radi na nekom
hitnom projektu. Ako bi ga nazvala i ispričala mu šta se upravo desilo,
uznemirio bi se i požurio do nje, a ona nije želela da probije rok.
Ispričaće mu sve kasnije, kada se vrati kući.
Odjednom se naježi, pomislivši: da li je taj čovek čekao nju, ili se
sve zbilo slučajno? Sećala se razgovora sa Ričardom kada je suđenje
počelo:
"Dijana, mislim da ne bi trebalo da svedočiš. Moglo bi biti opasno."
"Ne brini, dragi. Altiieri će biti osuđen. Zatvoriće ga zauvek."
"Ali on ima prijatelje i..."
Ričarde, ako ovo ne uradim, neću moći da podnesem samu sebe."
Ovo što se upravo dogodilo, moralo je biti slučajnost, pomisli Dijana.
Altijeri ne bi bio toliko lud da mi nešto učini, pogotovu sada, za vreme
svog suđenja, zaključi ona.
11
Dijana skrenu sa autoputa i poveze se na zapad, do jedne stambene
zgrade u Istočnoj sedamdeset petoj ulici. Pre nego što je skrenula u
podzemnu garažu, pažljivo je pogledala u retrovizor. Sve je izgledalo
normalno.
Stan je bio prozračan, u prizemlju i na nivou iznad, sa prostranom
dnevnom sobom, prozorima veličine zida i velikim, mermernim
kaminom. Bile su tu i tapacirane, cvetne sofe, fotelje, ugrađena stalaža
za knjige i veliki TV ekran. Zidovi su bili ukrašeni živopisnim slikama.
Tu su bili Čildi Hasam, Žil Pašin, Tomas Birč i Džordž Hičkok, i na
jednoj strani nekoliko Dijaninih slika.
Na spratu se nalazila velika spavaća soba sa kupatilom, druga
gostinska soba i svetao atelje u kome je Dijana slikala. Nekoliko njenih
slika bilo je okačeno na zid. Na nogarama na sredini sobe stajao je jedan
nedovršen portret.
Stigavši kući, prvo je pohitala u atelje. Skinula je nedovršeni portret
sa nogara i zamenila ga praznim platnom. Počela je da skicira lice
čoveka koji je pokušao da je ubije, ali ruke su joj drhtale toliko, da je
morala da prekine.
***
Vozeći se prema stanu Dijane Stivens, detektiv Eri Grinberg se
požali:
"Ovaj deo posla najviše mrzim."
Robert Pregicer reče:
"Bolje je da im mi kažemo, nego da dozvolimo da čuju u večernjim
vestima." On pogleda Grinberga. „Hoćeš li joj ti reći?"
Eri Grinberg protiv volje klimnu glavom. Seti se priče o detektivu
koji je otišao da obavesti gospođu Adams, suprugu policajca koji je
radio u patroli, da joj je muž ubijen.
"Vrlo je osetljiva", upozorio je šef detektiva. "Moraćcš pažljivo da
joj saopštiš vest."
„Ne brinite. Mogu ja to."
Detektiv je zakucao na vrata doma Adamsovih, a kada ih je Adamsova
supruga otvorila, on je upitao:
"Jeste li vi Adamsova udovica?"
Dijanu iznenadi zvono na ulaznim vratima. Nikoga nije očekivala.
Ona priđe interfonu:
"Ko je to?"
"Detektiv Eri Grinberg. Hteo bih da razgovaram sa vama, gospođo
Stivens."
12
U vezi sa otimanjem kola, pomisli Dijana. Policija je baš brzo stigla
ovamo.
Ona pritisnu zujalicu, a Grinberg uđe u hol i pođe do njenih vrata.
"Zdravo."
"Gospođa Stivens?"
"Hvala vam što ste stigli tako brzo. Počela sam da crtam skicu tog
čoveka, ali..." Udahnu duboko. "Bio je crnomanjast, sa duboko
usađenim svetlosmedim očima i malim mladežom na obrazu. Imao je
pištolj sa prigušivačem i..."
Grinberg ju je gledao zbunjeno.
"Žao mi je. Ne razumem o čemu..."
"O otimaču kola. Nazvala sam policiju i..." Ona primeti izraz na licu
detektiva. "Vi niste došli zbog otimanja kola, zar ne?"
"Ne, gospođo, nisam." Grinberg zastade za trenutak. "Mogu li da
uđem?"
"Izvolite."
Grinberg uđe u stan. Ona ga je gledala, mršteći se.
"Šta je u pitanju? Nešto nije u re…."
Reči kao da nisu htele da budu kazane.
"Da. Žao mi je. Bojim se da imam loše vesti. O vašem suprugu."
"Šta se desilo?" Glas joj je drhtao.
"Doživeo je nesreću."
Dijana se odjednom naježi.
"Kakvu nesreću?"
Grinberg uzdahnu duboko.
"Sinoć je ubijen, gospođo Stivens. Našli smo njegovo telo ispod
mosta jutros, ispod mosta na reci 1st."
Dijana se zagleda u njega, pa polako odmahnu glavom.
"Imate pogrešnog čoveka, poručniče. Moj muž je na poslu, u
laboratoriji."
Ovo će biti teže nego što je predviđao.
"Gospođo Stivens, je li vaš suprug sinoć došao kući?"
"Nije. ali Ričard često radi po ćelu noć. On je naučnik." Osećala je
sve jaču nervozu.
"Gospođo Stivens, da li ste znali da vaš suprug sarađuje sa
mafijom?"
Dijana pobledi.
"Sa mafijom? Jeste li vi poludeli?"
"Našli smo..."
13
Dijana je počela da diše ubrzano.
"Pokažite mi svoju legitimaciju."
"Naravno." Detektiv Grinberg izvadi svoju identifikacionu kartu i
pokaza je. Dijana je pogleda i vrati, pa snažno ošamari Grinberga.
"Da li vas grad plaća da idete okolo i plašite poštene građane? Moj
muž nije mrtav! Na poslu je", vikala je.
Grinberg je pogleda u oči i u njima vide šok i odbijanje.
"Gospođo Stivens, da li biste hteli da pošaljem nekoga da vam se
nađe pri ruci i..."
"Vama je potreban neko da vam se nađe pri ruci. Sad se gubite
odavde,"
"Gospođo Stivens..."
"Odmah!"
Grinberg izvadi vizitkartu i spusti je na obližnji sto.
"Ako poželite da razgovarate sa mnom, ovde je moj broj."
Izlazeći kroz vrata, Grinberg pomisli: Pa, sjajno sam to izveo. Isto
tako sam mogao reći - jeste li vi Stivensova udovica?
***
Pošto je detektiv Eri Grinberg otišao. Dijana zaključa ulazna vrata i
duboko, drhteći uzdahnu.
Idiot! Pogreši stan i dođe da me uplaši. Trebalo bi da ga prijavim,
pomisli, gledajući na sat. Ričard će uskoro da se vrati. Vreme je da
počnem da spremam večeru, zaključi. Htela je da napravi njegovo
omiljeno jelo, paelju. Uđe u kuhinju i poče da je priprema.
Zbog tajnosti Ričardovog posla, Dijana ga nikada nije uznemiravala
u laboratoriji, a ako joj se on sam ne bi javio, to joj je bio znak da će se
zadržati do kasno. U osam sati, paelja je bila spremna. Ona je proba i
zadovoljno se osmehnu. Napravila ju je upravo onako, kako je Ričard
voli. Pošto on nije stigao ni do deset sati, ona stavi paelju u frižider i
zalepi mu cedulju na vrata frižidera:
Dragi, večera ti je u frižideru. Dođi i probudi me.
Ričard će biti gladan kad dođe kući.
Dijana se odjednom oseti isceđenom. Presvukla se u spavaćicu,
oprala zube i legla u krevet. Nekoliko minuta kasnije, čvrsto je spavala.
U tri ujutru, probudila se vrišteći.
14
DRUGO POGLAVLJE
Svanulo je pre nego što je Dijana uspela da smiri drhtavicu, osećala je
jezu do kostiju.
Ričard je mrtav.
Nikada više neće ga videti, čuti njegov glas, osetiti njegov zagrljaj.
Neprestano je mislila:
Ja sam kriva. Nije trebalo da idem u onu sudnicu. Oh, Ričarde,
oprosti mi... molim te, oprosti mi... Ne znam kako ću dalje bez tebe. Ti si
bio moj život, razlog da živim, a sad nemam ništa.
Želela je da se sklupča u malenu lopticu.
Želela je da nestane.
Želela je da umre.
Ležala je tako sama, misleći o prošlosti, o tome kako joj je Ričard
promenio život...
***
Dijana je odrasla gore, u Sends Pointu, u Njujorku, kraju mira i
obilja. Otac joj je bio hirurg, a majka umetnica i Dijana je počela da crta
u trećoj godini. Išla je u internatsku školu Sent Pol, a kao brucoškinja na
koledžu, imala je kratku vezu sa jednim harizmatičnim nastavnikom
matematike. Rekao joj je da želi da se oženi njome jer je ona za njega
jedina žena na svetu. Saznavši da već ima ženu i tri deteta, Dijana je
zaključila da joj se ni njegova matematika, ni uspomena ne dopadaju, i
premestila se na koledž Vesli.
Bila je opsednuta umetnošću i svaki slobodan trenutak provodila
slikajući. U vreme kada je diplomirala, Dijana je počela da prodaje svoje
slike i pročula se kao umetnica koja obećava.
Te jeseni, jedna poznata galerija u Petoj aveniji omogućila je Dijani
samostalnu izložbu, što je predstavljalo veliki uspeh. Vlasnik galerije,
Pol Dikon, bio je bogati i obrazovani Afroamerikanac. koji je pomogao
Dijani da započne karijeru.
Prilikom otvaranja, salon je bio prepun. Dikon je požurio do Dijane,
sa širokim osmehom na licu.
"Čestitam! Već smo prodali većinu slika! Postaviću ti drugu izložbu
za nekoliko meseci, čim budeš spremna za nju."
Dijana je bila oduševljena.
"To je divno. Pole."
"Ti to zaslužuješ." Potapšao ju je po ramenu i odšetao dalje.
Dijana je davala jedan autogram, kada joj je neki muškarac iza leđa
rekao:
15
"Sviđaju mi se vaše obline." Dijana se ukočila. Okrenula se i zinula
da mu oštro odgovori, ali on je nastavio: "Imaju finoću Rozetija i
Manea." Govoreći to, posmatrao je jednu od njenih slika.
Dijana se na vreme uzdrža.
"Oh." Pogleda ga pažljivije. Izgledao je kao da je na polovini
tridesetih godina. Bio je visok sto osamdeset santimetara, atletske građe,
plave kose i svetloplavih očiju. Na sebi je imao lagano, žutosmeđe
odelo, belu košulju i smeđu kravatu.
"Ovaj... hvala vam."
"Kada ste počeli da slikate?"
"U detinjstvu. Majka mi je bila slikarka."
On se osmehnu.
"Moja je bila kuvarica, ali ja ne znam da kuvam. Znam vaše ime. Ja
sam Ričard Stivens."
U tom trenutku prišao je Pol Dikon sa tri paketa.
"Evo vaših slika, gospodine Stivense. Uživajte u njima."
Predao ih je Ričardu Stivens u i udaljio se.
Dijana ga je iznenađeno pogledala.
"Kupili ste tri moje slike?"
"Imam još dve kod kuće."
"Ja sam... ja sam polaskana."
"Cenim talenat."
"Hvala vam."
Oklevao je.
"Pa, vi ste verovatno vrlo zauzeti, pa ću otrčati..."
Dijana je čula sebe kako kaže:
"Ne. Ne žurim."
On se osmehnuo.
"Dobro." Opet je oklevao. "Mogli biste da mi učinite veliku uslugu,
gospođice Vest."
Dijana pogleda njegovu levu ruku. Nije nosio burmu.
"Da?"
"Desilo se da imam dve karte za ponovno izvođenje Veselog duha
Noela Kauarda, za sutra uveče, a nemam društvo za to. Ako ste
slobodni...?"
Dijana ga pogleda za trenutak. Izgledao joj je fino i bio vrlo
privlačan, ali, najzad, i sasvim nepoznat.
Suviše opasno. Previše opasno, pomislila je, slušajući sebe kako
govori:
16
"Volela bih da pođem."
Sledećc veče je bilo divno. Ričard Stivens je bio zabavno društvo i
odmah su se uklopili. Oboje su se zanimali za umetnost i muziku, a i
mnogo drugih stvari. Sviđao joj se, ali nije bila sigurna da li i on isto
oseća za nju. Na kraju večeri, Ričard ju je pitao:
"Jesi li slobodna sutra uveče?"
Dijana je bez oklevanja odgovorila:
"Da."
Sutradan uveče večerali su u jednom tihom restoranu u Sohou.
"Pričaj mi o sebi, Ričardc."
"Nema tu mnogo da se priča. Rođen sam u Čikagu. Otac mi je bio
građevinski inženjer i konstruisao je zgrade po celom svetu, a majka i ja
smo putovali sa njim. Išao sam u dvanaestak raznih stranih škola i u
samoodbrani naučio nekoliko jezika."
"Šta radiš? Od čega živiš?"
"Radim u KIG-u, Kingslijevoj međunarodnoj grupi. To je veliki
istraživački centar."
"Zvuči uzbudljivo."
"Vrlo je zanimljivo. Radimo istraživanja vezana za najsavremenije
tehnologije. Da imamo moto, zvučao bi kao: Ako nemamo odgovor
sada, sačekajte do sutra:"
Posle večere, Ričard je otpratio Dijanu kući. Pred njenim vratima,
uzeo ju je za ruku i rekao:
"Uživao sam ove večeri. Hvala ti."
I otišao.
Dijana je stajala i gledala ga kako odlazi, misleći: Drago mi je da ie
džentlmen, a ne vuk. Stvarno mi je drago. Prokletstvo!
Posle toga, svake večeri su bili zajedno i uvek kada bi ga videla,
osećala je istu toplinu.
Jednog petka uveče, Ričard je rekao:
"Subotom treniram jedan tim iz male lige. Da li bi htela da dođeš, da
gledaš?"
Dijana klimnu glavom.
"Volela bih to, treneru."
Sledećeg jutra, Dijana je gledala kako Ričard radi sa vrednim malim
igračima. Bio je nežan, brižan i strpljiv, i kriknuo je od zadovoljstva
kada je desetogodišnji Tim Holm uhvatio loptu udarenu visoko u
vazduh; bilo je jasno da ga klinci obožavaju.
Dijana je pomislila: Zaljubljujem se. Zaljubljujem se.
17
Nekoliko dana kasnije, Dijana je izašla na ručak sa nekoliko
drugarica i dok su izlazile iz restorana, prošle su pored salona neke
Ciganke, proročice. Dijana je impulsivno rekla:
"Hajde da čujemo budućnost."
"Ja ne mogu, Dijana. Moram da se vratim na posao."
"Moram i ja."
"Ja moram da odem po Džonija."
"Zašto ti ne uđeš. pa ćeš nam pričali šta ti je rekla."
"Dobro. Hoću."
Pet minuta kasnije. Dijana je sedela preko puta babe upalog lica,
usta punih zlatnih zuba i sa prljavom maramom preko glave.
Ovo je besmisleno, pomislila je Dijana; zašto sam ovde?. Ali znala je
zašto je tu. Želela je da pita imaju li ona i Ričard zajedničku budućnost.
Radi štosa, pomislila je.
Dijana je gledala kako starica uzima špil za tarot i počinje da meša
karte, ne dižući pogled ni za trenutak.
"Zanima me da li..."
"Psst." Žena je okrenula jednu kartu. Bila je to slika Lude, u
živopisnoj odeći i sa torbom. Žena ju je proučavala jedan trenutak.
"Mnoge tajne treba da saznaš." Okrenula je još jednu tarot kartu.
"Ovo je Mesec. Imaš želje u vezi s kojima nisi sigurna."
Dijana je sa oklevanjem klimnula glavom.
"Ima li ovo veze sa nekim muškarcem?"
"Da."
Starica je okrenula sledeću kartu.
"Ovo je Ljubavnička karta."
Dijana se osmehnula.
"Je li to dobar znak?"
"Videćemo. Sledeće tri karte će kazati." Okrenu još jednu kartu.
"Obešeni." Namrštila se, pa oklevajući okrenula sledeću kartu. "Đavo,"
promrmijala je.
"Je li to loše?" upitala je Dijana bezbrižno.
Ciganka proročica nije odgovorila. Dijana je gledala kako starica
okreće sledeću kartu. Odmahnula je glavom. Glas joj je bio avetinjski
tih,
"Karta Smrti." Dijana je ustala.
"Ništa od toga ne verujem", rekla je ljutito.
Starica diže pogled, a zatim progovori šupljim glasom.
"Nije važno šta ti veruješ. Smrt je svuda oko tebe."

http://www.book-forum.net

3Seldon - Bojis li se mraka Empty Re: Seldon - Bojis li se mraka Sub Jan 07, 2012 11:49 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
TREĆE POGLAVLJE
Berlin, Nemačka
Polizeikommandant Oto Šifer, dvojica policajaca u uniformi i
nastojnik stambene zgrade u kojoj su se nalazili, her Karl Gee, zurili su u
golo, smežurano telo, na dnu preplavljene kade. Oko vrata joj se videla
blaga modrica. Polizeikonmandant spusti prst ispod olvorene slavine.
"Hladna." Onjuši praznu bocu od alkoholnog pića na ivici kade, pa
se okrenu nastojniku zgrade. "Njeno ime?"
"Sonja Verbruge. Muž joj je Franc Verbruge. Nekakav naučnik."
"Je li ovde živela sa mužem?"
"Sedam godina. Bili su divni stanari. Uvek su plaćali na vreme.
Nikad nisu pravili probleme. Svi su voleli..."
Shvatio je šta je hteo reći, pa je ućutao.
"Da li je frau Verbruge radila?"
"Jeste, u nekom od onih internet kafea, gde ljudi plaćaju korišćenje
računara za..."
"Kako ste otkrili telo?"
"Zbog slavine za hladnu vodu u kadi. Nekoliko puta sam je
popravljao, ali stalno je curila."
"Pa?"
"Pa, jutros se stanar ispod njih požalio da mu voda kaplje sa plafona.
Došao sam ovde i pokucao na vrata, a pošto se niko nije javio, otključao
sam zajedničkim ključem. Ušao sam u kupatilo i našao..." glas mu se
zaguši.
Jedan detekliv uđe u kupatilo.
"U ormančićima nema žestokih pića. Samo vino."
Kommandant klimnu glavom.
"Dobro." Pokaza flašu žestokog pića na rubu kade. "Daj ovo, da
skinu otiske."
"Da, gospodine."
Kommandant se okrenu Karlu Gecu.
"Znate li gde je her Verbruge?"
"Ne. Viđam ga samo ujutru, kad ide na posao, ali..." Napravi gest
bespomoćnosti.
"Jeste li ga videli jutros?"
"Nisam."
"Znate li je li her Verbruge planirao da negde otputuje?"
"Ne, gospodine. Ne znam."
19
Kommandant se okrenu detektivu.
"Razgovarajte sa drugim stanarima. Saznajte da li je frau Verbruge u
poslednje vreme bila utučena ili su se svađali pa je ona pila. Saznaj sve
što možeš." Pogleda Karla Geca. "Proverićemo muža. Ako se setite bilo
čega, što mislite da bi nam moglo pomoći..."
Karl Gec reče nesigurno:
"Ne znam može li ovo pomoći, ali jedan od stanara mi je rekao da su
noćas ispred zgrade stajala kola hitne pomoći i on je pitao da li je neko
bolestan. Dok sam ja izašao da vidim šta se dešava, hitna pomoć je
otišla. Znači li vam to išta?"
Kommandant reče:
"Proverićemo."
"Šta... šta će biti sa njenim... ovaj, telom?" upita Karl Gec nervozno.
"Medicinski istražitelj dolazi. Ispraznite kadu i prebacite peškir
preko nje."
ČETVRTO POGLAVLJE
Bojim se da imam lose vesti... sinoć je ubijen... našli smo telo ispod
mosta...
Za Dijanu Stivens vreme je stalo. Lutala je besciljno kroz veliki
stan, pun uspomena, i mislila: Nestala je uteha... nestala je toplina... bez
Ričarda, to je samo zbirka hladnih cigli. Nikada više neće oživeti.
Dijana utonu u kauč i zatvori oči misleći:
Ričarde. dragi, na dan venčanja pitao si me šta bih želela da mi
pokloniš. Rekla sam ti da ništa ne želim. Ali sada želim. Vrati mi se. Nije
važno ako ne mogu da te vidim. Samo me zagrli i znaću da si tu. Želim
da osetim tvoj dodir još jednom. Želim da osetim kako mi miluješ grudi...
Želim da zamislim kako čujem tvoj glas, dok mi govoriš kako pravim
najbolju paelju na svetu... Želim da čujem kako tražiš da prestanem da
svlačim prekrivač sa tebe... Želim da čujem kako mi govoriš da me voliš.
Pokušala je da zaustavi suze koje su joj odjednom potekle, ali to je bilo
nemoguće.
Od trenutka kada je saznala za Ričardovu smrt, Dijana je sledećih
nekoliko dana provela zaključana u njihovom zamračenom stanu, ne
javljajući se ni na telefonske pozive, ni na zvono na vratima. Skrivala se
poput ranjene životinje. Želela je da bude sama sa svojim bolom.
Ričarde, toliko puta sam poželela da kažem „volim te", da bi ti rekao
20
„volim i ja tebe!" Ali nisam htela da te gnjavim. Bila sam glupa. A sada
mi je to potrebno, mislila je.
Naposletku. pošto je telefon uporno zvonio, kao i zvono na vratima,
Dijana ih otvori. Na vratima je stajala Karolina Ter, jedna od Dijaninih
najbližih drugarica. Pogledala je Dijanu i rekla:
"Izgledaš grozno." Pa joj glas omekša: "Svi te traže, dušo. Svi smo
strašno zabrinuti."
Žao mi je, Karolina, ali jednostavno ne mogu..."
Karolina zagrli Dijanu.
"Znam. Ali mnogo prijatelja želi da te vidi."
Dijana odmahnu glavom.
"Ne. To je nemog..."
"Dijana, Ričardov život je završen, ali tvoj nije. Ne isključuj ljude
koji te vole. Počeću da ih zovem."
Dijanini i Ričardovi prijatelji počeli su da se javljaju telefonom i
dolaze u stan, i Dijana je slušala beskrajan, monoton recital:
"Gledaj to ovako, Dijana. Ričard se smirio..."
"Bog ga je pozvao, draga..."
"Znam da je Ričard na nebu i obasjava te..."
"Otišao je na bolje mesto..."
"Pridružio se anđelima..."
Dijana je želela da vrisne.
Posetioci su neprestano dolazili. Došao je i Pol Dikon, vlasnik
umetničke galerije koja je izlagala Dijanine radove. Obgrlio je Dijanu i
rekao:
"Pokušavao sam da te nađem, ali..."
"Znam."
"Tužan sam zbog Ričarda. Bio je retko dobar čovek. Ali, Dijana, ne
možeš ovako da se isključiš. Ljudi i dalje očekuju tvoje divne radove."
"Ne mogu. Nije mi više važno, Pole. Ništa nije važno. Gotova sam."
Nije uspeo da je ubedi.
Sledećeg dana, čuvši zvono, Dijana priđe vratima, pogleda kroz
špijunku i ispred vrata ugleda nekakvu gužvu. Ona ih, zbunjena, otvori.
U hodniku je stajalo desetak dečaka. Jedan je držao buketić cveća.
"Dobro jutro, gospođo Stivens." On pruži buketić Dijani.
"Hvala."
Odjednom se setila ko su oni. Bili su to igrači bezbol tima, koje je
Ričard trenirao. Dijana je primila bezbroj korpi sa ovećem, telegrama
saučešća i elektronske pošte, ali ovo joj je bio najdirljiviji dar.
min@
21
"Uđite", reče Dijana.
Dečaci uđoše u stan.
"Samo smo hteli da vam kažemo koliko nam je teško."
"Vaš muž je bio strašan tip."
"Bio je stvarno kul."
"Ulivao je strahopoštovanje."
Dijana je jedva zadržavala suze.
"Hvala vam. I on je vas cenio. Bio je ponosan na sve vas." Uzdahnu
duboko. "Da li biste hteli neki sok ili...?"
Tim Holm, desetogodišnjak koji je uhvatio onu visoku loptu, reče:
"Ne, hvala, gospođo Stivens. Samo smo hteli da vam kažemo da će i
nama nedostajati. Svi smo priložili za cveće. Košta nas dvanaest dolara.
U svakom slučaju, hteli smo da vam kažemo koliko nam je teško."
Dijana ih pogleda i tiho reče:
"Hvala vam, momci. Znam koliko bi Ričardu značilo to što ste
došli."
Tiho su se oprostili sa njom i otišli.
Gledajući ih kako odlaze, setila se kada je prvi put gledala kako
Ričard trenira dečake. Razgovarao je sa njima kao da je njihov vršnjak,
njihovim jezikom, i oni su ga zbog toga voleli. Toga dana sam počela da
se zaljubljujem u njega, pomisli ona.
Spolja je začula tutanj groma i prve kišne kapi su počele da klize niz
prozorska stakla, kao božije suze.
***
Kiša. Bio je to praznični viked...
"Voliš li izlete?" pitao ju je Ričard.
"Obožavam."
On se osmehnuo.
"Znam to. Isplaniraću nam jedan mali izlet. Doći ću po tebe sutra, u
podne."
Bio je to divan, sunčan dan. Ričard je organizovao izlet u središte
Centralnog parka. Bio je tu srebrni pribor za jelo i laneni čaršav, a
videvši šta se nalazi u izletničkoj korpi, Dijana se nasmejala. Pečena
govedina... šunka... sirevi... dve velike paštete... razna pića i nekoliko
slatkiša za dezert.
"Ima dovoljno za malu vojsku! Ko će još da nam se pridruži?"
Jedna nepozvana misao prošla joj je kroz glavu. Sveštenik?
Pocrvenela je. Ričard ju je pogledao.
"Jesi li dobro?"
22
Dobro? Nikad nisam bila srećnija, pomislila je Dijana, rekavši:
"Jesam, Ričarde."
On je klimnuo glavom.
"Dobro. Nećemo čekati vojsku. Počnimo."
Dok su jeli, pričali su o mnogo čemu, a svaka reč kao da ih je
zbližavala. Među njima se stvarala i snažna seksualna privlačnost. A
onda, usred tog savršenog popodneva, iznenada je počela kiša. U roku
od nekoliko minuta bili su mokri do gole kože. Ričard je tužno rekao:
"Žao mi je zbog ovoga. Trebalo je da proverim, novine nisu
pominjale kišu. Izgleda da nam je izlet propao, i..."
Dijana mu je prišla i tiho kazala:
"Je li?"
I našla se u njegovom zagrljaju, usne su joj se spojile sa njegovim i
osećala je vrelinu koja je strujala kroz nju. Povukavši se najzad, kazala
je:
"Treba da skinemo ovu mokru odeću."
Nasmejao se.
"U pravu si, Nećemo da se..."
Dijana je upitala:
"Kod tebe ili kod mene?"
Ričard se odjednom uozbiljio.
"Dijana, Jesi li sigurna? Pitam zato što... ovo nije samo za jednu
noć."
Dijana je tiho rekla:
"Znam."
Pola sata kasnije bili su u Dijaninom stanu, svlačili su se i grlili, a
ruke su im istraživale osetljiva mesta; naposletku, kada više nisu mogli
da se uzdrže, pošli su u postelju.
Ričard je bio nežan, pažljiv, strašan i izbezumljen, i bilo je čarobno;
njegov jezik je našao njen i kretao se polako, i ona je osećala kako talasi
topline lagano zapljuskuju njihovu baršunastu plažu, a onda je on ušao
duboko u nju. ispunjavjući je.
Ostatak popodneva i veći deo noći proveli su pričajući i vodeći
ljubav; otvorili su srca jedno drugome i to je bilo neopisivo lepo.
Ujutru, dok im je Dijana spremala doručak, Ričard je upitao:
"Dijana, hoćeš li da se udaš za mene?"
A ona se okrenula prema njemu i nežno rekla:
"Oh, da."
23
Venčali su se mesec dana kasnije. Ceremonija je bila lepa i prijatna;
prijatelji i rođaci čestitali su mladencima, a Dijana je pogledala Ričarda,
čije je lice blistalo kao da mu je vračara prorekla nešto smešno, i
osmehnula se.
Planirali su da odu na medeni mescc u Francusku u prvoj nedelji
posle svadbe, ali Ričard ju je nazvao sa posla.
"Upravo smo dobili novi projekat i ne mogu da putujem. Je li u redu
da to odložimo za par meseci? Izvini, dušo."
Ona je kazala:
"Naravno da je u redu, dragi."
"Hoćeš li da izađeš, da danas ručamo zajedno?"
"Volela bih to."
"Ti voliš francusku hranu. Znam jedan izvrstan francuski restoran.
Doći ću po tebe za pola sata."
Trideset minuta kasnije, Ričard je čekao Dijanu na ulici.
"Ćao, dušo. Moram da ispratim jednog klijenta na aerodrom. Ide u
Evropu. Pozdravićemo se i onda otići na ručak."
Ona ga je zagrlila.
"U redu."
Kada su stigli na aerodrom Kenedi, Ričard je rekao:
"On ima svoj avion. Naći ćemo se kod hangara."
Jedan stražar ih je proveo do zone ograničenog pristupa, gde je
čekao čelendžer. Ričard se osvrnuo okolo.
"Još nije stigao. Hajde da ga sačekamo u avionu."
"U redu."
Popeli su se uz stepenište i ušli u luksuznu letelicu. motor je bio
upaljen. Stjuardesa je izašla iz pilotske kabine.
"Dobro jutro."
"Dobro jutro", rekao je Ričard. Dijana se osmehnula.
"Dobro jutro."
Gledali su dok je stjuardesa zatvarala vrata kabine.
Dijana je pogledala Ričarda.
"Koliko misliš da bi tvoj klijent mogao zakasniti?"
"Ne bi trebalo da bude dugo."
Mlazni motori su bili sve bučniji. Avion je počeo da taksira. Dijana
je pogledala kroz prozor i pobledela.
"Ričarde, krećemo se."
Ričard ju je pogledao iznenađeno.
"Jesi li sigurna?"
24
"Pogledaj kroz prozor." Nju je hvatala panika. "Kaži... kaži pilotu..."
"Šta hoćeš da mu kažem?"
"Da stane!"
"Ne mogu. Već je pošao."
Nastao je trenutak tišine i Dijana je pogledala Ričarda raširenih
očiju.
"Gde idemo?"
"Oh, zar ti nisam rekao? Idemo u Pariz. Rekla si da voliš francusku
hranu."
Ona je uzdahnula. Zatim je promenila izraz lica.
"Ričarde, ne mogu sada da idem u Pariz! Nemam odeću. Nemam
šminku. Nemam..."
Ričard je rekao:
"Čuo sam da u Parizu imaju prodavnice."
Pogledala ga je za trenutak, pa ga zagrlila.
"Oh, ti budalo, ti... volim te."
On se isceri.
"Htela si medeni mesec. Dobila si ga."
PETO POGLAVLJE
Na Orliju, limuzina je čekala da ih odveze u hotel Plaža Atene. Kada
su stigli, upravnik je kazao:
"Vaš apartman je spreman za vas, gospodine i gospođo Stivens."
"Hvala vam."
Dodeljen im je apartman 310. Upravnik je otvorio vrata, i Dijana i
Ričard su ušli. Dijana je zastala, šokirana. Na zidovima je bilo okačeno
nekoliko njenih slika. Okrenula se i pogledala Ričarda.
"Ja... kako je ovo...?"
Ričard nedužno reče:
"Nemam pojma, valjda i oni ovde imaju dobar ukus."
Dijana mu pokloni dug, strastan poljubac.
Pariz je bio kao zemlja čuda. Prvo su otišli u Živanši, da kupe odeću za
oboje, pa kod Luja Vitona, da izaberu kofere i torbe za svu tu novu
odeću. Zatim su polako odšetali niz Champs-Elysees do Plas de la
Konkord, videli La Madlen i Pale Burbon. Prošetali su duž La Plas
Vendoma i proveli dan u Luvru. Prošli su kroz vrt skulptura Rodenovog
muzeja i išli na romantične večere u Auberge de Trois Bonheurs, Au
Petit Chez Soi, D'Chez Eux.
25
Međutim, jedina čudna stvar za Dijanu bili su telefonski pozivi koje
je Ričard primao u neuobičajeno vreme.
" Ko je to bio?" upitala je jednom u tri sata ujutru. pošto je Ričard
završio telefonski razgovor.
"Redovan posao."
Usred noći, začudila se Dijana.
***
"Dijana! Dijana!"
Trgla se iz sanjarenja. Karolina Ter je stajala iznad nje.
"Jesi li u redu?"
"Jesam... dobro sam."
Karolina obgrli Dijanu.
"Samo ti je potrebno vreme. Prošlo je tek nekoliko dana." Oklevala
je. "Uzgred, jesi li organizovala šta treba za sahranu?"
Sahrana. Najtužnija reč u engleskom jeziku. Imala je prizvuk smrti,
kao odjek očaja.
"Ja... nisam... mogla..."
"Dozvoli da ti pomognem. Ja ću izabrati kovčeg i..."
"Ne!"
Reč je izletela oštrije nego što je Dijana želela. Karolina je zbunjeno
pogleda. Kada je opet progovorila, Dijanin glas je drhtao.
"Kako ne shvataš? To je... to je poslednje što ću ikada više moći da
učinim za Ričarda. Želim da ima posebnu sahranu. On bi hteo da svi
prijatelji budu tu da se oproste." Suze su joj tekle niz obraze.
"Dijana..."
"Ja moram da izaberem Ričardov kovčeg, da bih bila sigurna da...
udobno počiva."
Karolina nije više imala šta da kaže.
***
Toga popodneva detektiv Erl Grinberg je bio u svojoj kancelariji,
kada je stigao poziv.
"Dijana Stivens na vezi za tebe."
Oh, ne. Grinberg se seti šamara koji je dobio kada ju je poslednji put
video. Šta hoće sada? Verovatno ima neku novu žalbu, pomisli dižući
slušalicu.
"Detektiv Grinberg."
"Ovde Dijana Stivens. Zovem vas iz dva razloga. Prvo, da se
izvinim. Ružno sam se ponela i zaista mi je žao."
On se iznenadi.
26
"Nije potrebno da se izvinjavate, gospođo Stivens. Shvatam kako se
osećate." čekao je. Nastala je tišina. "Kazali ste da imate dva razloga za
ovaj poziv."
"Da. Mog supruga..." glas joj zamuknu. "Telo mog supruga policija
negde zadržava. Kako da dođem do Ričarda? Organizujem njegovu...
sahranu u Daltonovoj mrtvačnici."
Dirnuo ga je očaj u njenom glasu.
"Gospođo Stivens, bojim se da je u pitanju crvena traka. Kao prvo,
medicinski istražitelji moraju da predaju izveštaj sa obdukcije, a zatim
pod obavezno da obaveste i razne..." U trenutku se zamislio, pa odlučio.
"Čujte, imate vi dovoljno briga. Ja ću vam sve to srediti. Biće gotovo za
dva dana."
"Oh. Ja... hvala vam. Hvala vam mnogo..." glas joj se zaguši i veza
prekide.
Erl Grinberg je dugo sedeo, razmišljajući o Dijani Stivens i bolu koji
preživljava. Zatim se baci na posao, da preseče crvenu traku.
***
Daltonova mrtvačnica nalazila se na istočnoj strani Avenije
Medison. Bila je to upadljiva dvospratnica sa fasadom južnjačke palate.
Unutrašnjost je bila nameštena ukusno i nenametljivo, sa prigušenim
osvetljenjem i bledim zastorima i zavesama.
Dijana se obrati čoveku za prijemnim pultom:
"Imam zakazano kod gospodina Džonsa. Dijana Stivens."
"Hvala vam."
Čovek uze telefon i neki trenutak kasnije, sedokosi upravnik
prijatnog lica izađe da dočeka Dijanu.
"Ja sam Ron Džons. Razgovarali smo telefonom. Znam kako je sve
teško u ovakvim trenucima, gospođo Stivens, i naš posao je da vam
olakšamo taj teret. Samo mi kažite šta želite i mi ćemo se pobrinuti da
vaše želje budu ostvarene."
Dijana nesigurno reče:
"Ja... ne bih znala ni šta da pitam."
Ron Džons klimnu glavom.
"Dozvolite da vam objasnim. Naše usluge uključuju kovčeg, opelo,
grobno mesto i pogreb." Oklevao je. "Prema onome što sam u novinama
pročitao o smrti vašeg supruga, gospođo Stivens, verovatno biste želeli
da kovčeg tokom opela bude zatvoren, pa..."
"Ne!"
Džons je pogleda iznenađeno.
27
"Ali..."
"Želim da bude otvoren: da bi Ričard mogao da vidi sve prijatelje
pre nego..." glas je izdade.
Džons ju je gledao saosećajno.
"Shvatam. Onda. ako mogu da predložim, mi ovde koristimo jednu
izvrsnu kozmetičarku". reče uviđavno, "po potrebi. Da li bi to bilo u
redu?"
Ričard bi to mrzeo, pomisli ona, ali reče:
"Da."
"Samo još nešto. Biće nam potrebna odeća u kojoj želite da
sahranite supruga."
Dijana ga pogleda šokirano.
"Pa..." Pomislila je kako hladne ruke nekog uljeza dodiruju
Ričardovo golo telo i prodrhtala.
"Gospođo Stivens?"
Trebalo bi da sama obučem Ričarda. Ali ne bih mogla da ga gledam
ovakvog, kakav je sada. Želim da ga se sećam, misli su joj bile
prekinute.
"Gospođo Stivens."
Dijana proguta knedlu.
"Nisam mislila na..." glas je izdade. "Izvinite.'' Nije mogla da
nastavi.
On ju je gledao kako gotovo posrćući izlazi napolje i zaustavlja taksi.
***
Vrativši se kući, Dijana otvori Ričardov garderobni orman. Dva rafa
bila su puna njegovih odela. Svako od njih je u sebi nosilo uspomenu.
Bilo je tu i ono žutosmeđe odelo koje je Ričard nosio one večeri kada su
se upoznali u umetničkoj galeriji. Sećala se:
Sviđaju mi se vaše obline. Imaju finoću Rozetija i Manea.
Može li da se odrekne tog odela? Ne.
Dodirnu sledeće. Bila je to svetlosiva sportska jakna koju je Ričard
nosio na izletu, kada ih je iznenadila kiša. Sećanja je preplaviše:
Kod tebe ili kod mene?
Kako da je ne zadrži?
Sledeće je bilo prugasto odelo:
Ti voliš francusku hranu... Znam jedan izvrstan francuski restoran...
Gotovo da je čula njegov glas.
Mornarska jakna... kožni blejzer... Dijana obavi rukave plavog sakoa
oko sebe i stisnu ga. Ne bih mogla da se odreknem ovih stvari, pomisli.
28
Svaka od njih je predstavljala dragu uspomenu. Ne mogu. Naposletku.
zajecavši zgrabi jedno odelo nasumice i otrča.
Sledećeg popodneva Dijana je dobila poruku preko glasovne pošte:
’Gospođo Stivens, ovde detektiv Grinberg. Hoću samo da vam javim da
je ovde sve sređeno. Razgovarao sam sa Daltonovom mrtvačnicom.
Možete slobodno da organizujete sve što želite...’ Zatim kratka stanka.
’Želim vam sreću... Zbogom.’
Dijana nazva Rona Džonsa u mrtvačnici.
"Javljeno mi je da je telo moga muža stiglo kod vas."
"Jeste, gospođo Stivens. Već sam dao da se uradi kozmetika, a
primili smo i odelo koje ste poslali. Hvala vam."
"Mislila sam... da li bi prvog sledećeg petka mogla da se održi
sahrana?"
"Petak će biti u redu. Ali onda ćemo mi morati da se pobrinemo za
sve neophodne detalje. Predložio bih jedanaest sati pre podne."
Kroz tri dana, Ričard i ja ćemo se rastati zauvek. Bar dok mu se ja
ne pridružim.
***
U četvrtak ujutru, Dijana je užurbano sređivala poslednje detalje za
sahranu, proveravajući dug spisak zvanica i nosača kovčega, kada je
zazvonio telefon.
"Gospođa Stivens?"
"Da."
"Ovde Ron Džons. Samo bih hteo da vas izvestim da smo postupili
po vašim uputstvima, tačno onako, kako je vaša sekretarica kazala."
Dijana, zbunjena, reče:
"Moja sekretarica...?"
"Da, preko telefona."
"Ja nemam..."
"Iskreno, ja sam bio pomalo iznenađen, ali naravno, to je bila vaša
odluka. Kremirali smo telo vašeg supruga pre jedan sat."

http://www.book-forum.net

4Seldon - Bojis li se mraka Empty Re: Seldon - Bojis li se mraka Sub Jan 07, 2012 11:50 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
ŠESTO POGLAVLJE
Pariz, Francuska
Keli Haris je eksplodirala u svetu mode kao vatromet. Bila je na
polovini dvadesetih godina, crnkinja medenog tena i lica koje je
predstavljalo fotografski san. Imala je tople smeđe, bistre oči, pune i
29
senzualne usne, lepe duge noge i figuru punu erotskog naboja. Tamna
kosa joj je bila ošišana kratko i namerno nemarno, sa nekoliko uvojaka
preko čela. Ranije te godine, čitaoci časopisa Ell i Mademoiselle
izabrali su Keli za najlepšu manekenku sveta.
Dovršavajući oblačenje, Keli se osvrnu po luksuznom stanu, kao i
uvek, čudeći se. Stan je bio spektakularan. Nalazio se u ekskluzivnoj
Rue St.-Louis-en-Elle, u pariškoj četvrti Arrondissenient. Imao je ulaz sa
dvostrukim vratima, elegantno predvorje sa visokim plafonom i bledo
žutim panel-pločama na zidovima, dok je dnevna soba bila opremljena
eklektičnom mešavinom nameštaja francuskog i regentskog stila. Sa
terase, na drugoj strani Sene, video se Notr Dam.
Keli se radovala predstojećem vikendu. Trebalo je da joj muž negde
priredi jedno od svojih iznenađenja.
"Hoću da se lepo doteraš, dušo. Svideće ti se gde idemo," rekao je.
Keli se osmehnu za sebe. Mark je bio najdivniji čovck na svetu. Ona
pogleda na sat i uzdahnu. Bolje da krenem, pomisli, predstava počinje za
pola sata.
Nekoliko trenutaka kasnije izašla je iz stana i pošla kroz predvorje,
prema liftu. U tom trenutku otvoriše se i vrata vrata susednog stana, i
madam Žozet Lapoant izađe u hodnik. Niska, loptica od žene, uvek je
imala lepu reč za Keli.
"Dobar dan, madam Haris." Keli se osmehnu.
"Dobar dan, madam Lapoant."
"Lepi ste, kao i uvek."
"Hvala vam."
Keli pritisnu dugme za lift. Oko četiri metra od njih, krupan čovek u
radnoj odeći popravljao je neki uređaj na zidu. On pogleda dve žene, pa
hitro okrenu glavu.
"Kako ide poziranje?" upita madam Lapoant.
"Dobro, hvala."
"Moram uskoro doći da vas gledam na nekoj od vaših modnih
revija."
"Biće mi drago da vam to sredim."
Lift stiže, pa Keli i madam Lapoant uđoše. čovek u radnoj odeći
izvadi mali voki-toki, žurno nešto prozbori u njega i hitro se udalji
odatle. Kada su vrata počela da se zatvaraju, Keli ču kako zvoni telefon
u njenom stanu. Oklevala je. Žurila je, ali možda je to Mark zove.
"Idite vi", reče ona madam Lapoant.
30
Keli izađe iz lifta, poče da traži ključ po tašni, nađe ga i utrča natrag,
u stan. Pritrča telefonu koji je zvonio i diže slušalicu.
"Mark?"
Nepoznat glas reče:
"Nanet?"
Keli je bila razočarana.
"Nous ne connaissons pas la personne qui repond a ce nom."
"Pardonnez moi."
Pogrešan broj. Keli spusti slušalicu. U tom trenutku začu se
strahovit tresak, koji potrese celu zgradu. Trenutak kasnije začuše se
uzbuđeni glasovi i krici. Keli, prestravljena, istrča u hodnik, da vidi šta
se desilo. Zvuci su se čuli odozdo. Ona strča niz stepenište i stigavši u
predvorje, začu neku galamu u podrumu.
Keli, uplašena, strča u podrum i stade u šoku, ugledavši razbijen lift
i izubijano telo madam Lapoant u njemu. Ona oseti slabost. Jadna žena.
Minut ranije bila je živa, a sada... i ja sam mogla biti unutra sa njom. Da
nije bilo onog telefonskog poziva... razmišljala je.
Masa se okupljala oko lifta, a u daljini su se čule sirene.
Trebalo bi da ostanem, pomisli Keli sa osećajem krivice, ali ne
mogu. moram da idem. Pogleda leš i prošaputa:
"Tako mi je žao, madam Lapoant."
***
Kada je Keli stigla u modni salon i prošla kroz službeni ulaz,
nervozni organizator Pjer ju je čekao. On odmah skoči.
"Keli! Keli! Kasniš! Predstava je već počela i..."
"Žao mi je, Pjer. Desilo se... desila se nesreća."
On je pogleda pažljivije.
"Jesi li povredena?"
"Nisam." Keli za trenutak zatvori oči. Pomisao da mora da radi
posle onoga što je doživela stvarala joj je mučninu, ali nije imala izbora.
Bila je zvezda predstave.
"Požuri!" reče joj Pjer. „Vite."
Keli pođe prema svojoj garderobi.
***
Najuglednija modna revija godine održavala se u Šanelovom
originalnom salonu, u Rue Cambon 31. Paparaci su bili u prednjim
redovima. Sva mesta su bila zauzeta, a u zadnjem delu prostorije stajali
su oni koji su želeli da bace prvi pogled na nove kreacije sledeće sezone.
Prostorija je za tu priliku bila ukrašena cvećem i okačenim tkaninama,
31
ali niko nije obraćao pažnju na dekor. Stvarna atrakcija nalazila se na
dugačkoj pisti, reka boja, lepote i stila u pokretu. U pozadini svirala je
muzika laganim, seksi ritmom, naglašavajući pokrete na pisti. Dok su
ljupke manekenke prolazile tamo-amo, pratio ih je glas iz zvučnika koji
je komentarisao modele.
Crnokosa Azijatkinja je pošla niz prolaz:
"... klasično šivena satenska vunena jakna, svilene pantalone i bela
bluza..."
Vitka plavuša je zalelujala pistom:
"...nosi džemper sa rolkragnom od crnog kašmira uz bele, pamučne
kargo pantalone..."
Izašla je riđokosa:
"...jakna od crne kože i crne pantalone od šan-tunga, uz belu,
košulju na falte..."
Francuska manekenka:
"...ružičasta jakna od angore na tri dugmeta, ružičasta rolkragna i
crne pantalone sa manžetnama..."
Šveđanka:
"...tamnoplavi, satenski vuneni komplet i svetloljubičasta, svilena
bluza..."
A onda, trenutak koji su svi očekivali. Šveđanka je izašla i pista je ostala
prazna. Iz zvučnika je dopirale:
"A sada, pošto je sezona kupanja na pomolu, sa zadovoljstvom
predstavljamo našu novu liniju odeće za plažu."
Začuo se žagor radoznalih glasova, na čijem vrhuncu se pojavi Keli
Haris. Na sebi je imala beli bikini, prsluče koje je jedva prekrivalo njene
čvrste, mlade grudi i donji deo koji kao da ju je grlio. Dok je izazovno
lebdela pistom, delovala je očaravajuće. Začu se aplauz u talasima. Keli
se blago osmehnu sa zahvalnošću, obiđe pistu i nestade.
Iza zavese čekala su je dvojica ljudi.
"Gospodo Haris, imate li jedan trenutak?"
"Izvinite", reče ona u žurbi. "Moram brzo da se presvučem." Ona
htede da se udalji.
"Stanite! Gospodo Haris! Mi smo iz Police Judiciaire. Ja sam glavni
inspektor Din, a ovo je inspektor Steno. Treba da razgovaramo."
Keli stade.
"Policija? O čemu da razgovaramo?"
"Vi ste gospođa Haris, je li tako?"
"Jesam." Odjednom oseti neku zebnju.
32
"Onda sa žalošću moram da vas obavestim da... da je vaš suprug
poginuo prošle noći."
Keli se osušiše usta.
"Moj suprug? Kako?"
"Očito je da je počinio je samoubistvo."
U Kelinim ušima nešto zaurla. Jedva je shvatala šta to glavni inspektor
govori.
"...Ajfelova kula... u ponoć... poruka... sa žaljenjem... najdublje
saučešće."
Reči nisu bile stvarne. Bili su to glasovi bez značenja.
"Madam..."
"Ovog vikenda hoću da se lepo doteraš, dušo. Svideće ti se gde
idemo", bile su njegove poslednje reči.
"To je neka... neka greška", reče Keli. "Mark ne bi..."
"Žao mi je." Glavni inspektor je pažljivo gledao Keli. "Jeste li
dobro, madam?"
"Da." Sem što mi se život završio, pomisli.
Pjer se dogega do Keli, sa prcdivnim prugastim bikinijem u rukama.
"Šeri, moraš brzo da se presvučeš, nemamo vremena za gubljenje."
On joj ćušnu bikini u ruke. "..Vite! Vite!"
Keli ga polako ispusti na pod.
"Pjer?"
On ju je gledao iznenađeno.
"Da?"
"Obuci ga ti."
***
Keli je limuzinom vraćena u stan. Upravnik salona je hteo da pošalje
nekoga da bude sa njom, ali ona je odbila. Želela je da bude sama. Sada,
ulazeći u zgradu, ugleda nastojnika, Filipa Sendra, i čoveka u radnoj
odeći, okružene grupom stanara.
Jedna od stanarki reče:
"Jadna madam Lapoant. Kakva užasna nesreća."
Čovek u radnoj odeći diže dva kraja prekinute sajle.
"Nije bila nesreća, madam. Neko je presekao sigurnosnu sajlu lifta."
33
SEDMO POGLAVLJE
U četiri sata ujutru, Keli je sedela u stolici i ošamućeno zurila kroz
prozor, slušajući žamor glasova.
"Policija... treba da razgovaramo... Ajfelova kula... poslednja poruka...
Mark je mrtav... Mark je mrtav... Mark je mrtav." Te reči su postale
tužbalica koja je odjekivala u njenoj glavi.
Zamišljala je kako se Markovo telo strmoglavljuje dole. dole, dole...
Pružala je ruke da ga uhvati trenutak pre nego što tresne o pločnik.
Jesi li poginuo zbog mene? Je li zbog nečega što sam učinila? Što nisam
učinila? Što sam rekla? Što nisam rekla? Spavala sam kada si otišao,
dragi, i nisam imala priliku da se pozdravim sa tobom, da te poljubim i
kažem ti koliko te volim. Potreban si mi. Ne mogu bez tebe, mislila je
Keli. Pomozi mi, Mark. Pomozi mi, onako, kako si mi uvek pomagao...
Opustila se, sećajući se kako je bilo pre Marka, onih strašnih, ranih
dana...
***
Keli je bila rođena u Filadelfiji. kao vanbračna kćerka Etel Hekvort,
crne služavke koja je radila u jednoj od najistaknutijih belih porodica u
gradu. Otac joj je bio sudija, Etel je imala sedamnaest godina i bila
lepotica, a Ros zgodan, plav, dvadesetogodišnji sin Tarnerovih, kome se
ona svidela. Zaveo ju je i, mesec dana kasnije, Etel je saznala da je
trudna. Kada je to kazala Rosu, on je rekao:
"To... to je divno." I odjurio je li radnu sobu svoga oca, da mu
saopšti lošu vest.
Sudija Tamer je sledećcg jutra pozvao Etel u svoju radnu sobu i
kazao:
"Neću da mi kurva radi u kući. Otpuštena si."
Bez novca i obrazovanja, i sa vrlo malo znanja, Etel se zaposlila kao
čistačica u jednoj industrijskoj zgradi i naporno radila da bi odgajila
svoju tek rođenu kćerku. Za pet godina Etel je uštedela dovoljno novca,
da kupi oronulu daščaru, koju je pretvorila u pansion za muškarce. Kuća
se sastojala od dnevne sobe. trpezarije, četiri male spavaonice, dva
kupatila, kuhinje i malene ostave, u kojoj je Keli spavala.
Od tada je čitav niz ljudi neprestano dolazio i odlazio.
"Ovo su tvoji ujaci", kazala joj je Etel. "Ne gnjavi ih."
Keli je bilo drago zbog tako velike familije, dok nije dovoljno
odrasla da shvati da su svi oni bili stranci.
Kada je Keli imala osam godina, jedne noći ju je probudio šapat u
njenoj mračnoj, maloj spavaonici.
34
"Psst! Da nisi pisnula."
Osetila je kako joj se spavaćica diže i. pre nego što je stigla da se
usprotivi, jedan od njenih „ujaka" se našao na njoj, poklopivši joj usta
rukom. Keli je osećala kako joj na silu širi noge. Pokušavala je da se
otme, ali držao ju je pritisnutu. Osećala je kako ulazi u nju i ispunio ju je
jak bol. Nemilosrdno je prodirao u nju, sve dublje i dublje, razdirući je
bolom. Keli je osećala kako joj topla krv curi. Bezglasno je vrištala,
misleći da će se onesvestiti. Bila je zarobljena u groznoj pomrčini svoje
sobe. Naposletku. posle čitave večnosti, osetila je kako on drhti, a zatim
se povlači. Prošaputao je:
"Odlazim. Ali ako ikad kažeš majci za ovo, vratiću se i ubiti je."
I nestao je.
Sledeća nedelja bila je gotovo nepodnošljiva.Sve vremc je bila
ncraspoložena, ali negovala je odrani deo svog tela najbolje što je mogla,
dok bol najzad nije ublažen. Želela je da ispriča majci šta se desilo, ali
nije smela.
Iako je trajalo samo nekoliko minuta, to je izmenilo Kelin život.
Devojčica koja je sanjarila kako će imati muža i dccu, osećala se
povređenom i osramoćenom. Odlučila je da nikada više. nijednom
muškarcu ne dozvoli da je dodirne.
I još nešto se promenilo u njoj. Posle te noći, plašila se mraka.
OSMO POGLAVLJE
Kada je Keli napunila deset godina, Etel ju je zaposlila kao
pomoćnicu u pansionu. Keli je ustajala svakog jutra u pet sati, čistila
toalete, ribala kuhinjski pod i pomagala u spremanju doručka za stanare.
Posle škole prala je veš, čistila, brisala prašinu i pomagala oko večere.
Život joj je postao grozna i monotona svakodnevica.
Volela je da pomaže majci, nadajući se da će čuti neku rcč pohvale.
Nju nikada nije čula. Njena majka je bila prezauzeta stanarima, da bi
obratila pažnju na svoju kćerku.
Još dok je Keli bila vrlo mala, jedan fini stanar pročitao joj je priču
Alisa u zemlji čuda, i ona je bila očarana načinom na koji je Alisa
pobegla u onu čarobnu zečju rupu. To je i meni potrebno, pomislila je
Keli, način da pobegnem. Ne mogu provesti ostatak života ribajući
toalete, čisteći pod i pospremajući nered koji su pravili traljavi stranci.
I Keli je jednog dana našla svoju čarobnu zečju rupu. Bila je to
njena mašta, koja je mogla da je odnese kud god poželi. Zamislila je ceo
35
svoj život...
Imala je oca, a i on i majka su bili iste boje. Nikada se nisu ljutili, ni
vikali na nju. Živeli su zajedno u lepoj kući. Njena majka i otac su je
voleli. Majka i otac su je voleli. Majka i otac su je voleli...
Kada je Keli imala četrnaest godina, majka se udala za jednog od
stanara, konobara po imenu Den Berki, nabusitog sredovečnog čoveka,
koji je prema svemu imao negativan stav. Keli nije mogla da učini ništa,
čime bi on bio zadovoljan.
"Večera je loša..."
"Ta haljina ti ne stoji zbog boje..."
"Roletna u spavaćoj sobi je još uvek pokvarena. Rekao sam ti da je
popraviš..."
"Nisi završila čišćenje kupatila..."
Kelin očuh imao je problem sa pićem. Zid između Keline sobice i
sobe njene majke i očuha bio je tanak, pa je ona noću uvek čula udarce i
vrisku. Ujutru bi Etel izlazila jako našminkana, ali nije uspevala da
prekrije modrice i masnice na licu. Keli je osećala da propadaju.
Trebalo bi da se izvučemo odavde, mislila je. Majka i ja volimo
jedna drugu.
Jedne noći, dok je bila u polusnu, Keli je čula glasove iz susedne
sobe.
"Zašto se nisi otarasila tog deteta pre nego što se rodilo?"
"Pokušala sam, Dene. Nisam uspela."
Keli se osećala kao da su je šutnuli u stomak. Njena majka je je
želela. Niko je nije želeo.
Keli je našla još jedan izlaz iz svakodnevnog užasa: svet knjiga.
Postala je nezasita čitateljka i sve slobodno vrcme provodila u biblioteci.
Na kraju nedelje nikada nije ostajalo novca za Keli, pa je ona počela da
čuva tuđu decu, zavideći srećnim porodicama.
U sedamnaestoj godini, razvila se u lepoticu kakva je nekada bila
njena majka. Dečaci u školi su je pozivali na sastanak. Ona je osećala
gađenje. Sve ih je odbijala. Subotom, kada nije bilo škole i kada bi
završila kućne poslove. Keli je žurila u biblioteku i provodila popodneva
u čitanju.
Bibliotekarka, gospođa Liza Mari Hjuston, bila je inteligentna i
saosećajna žena, tiha i ljubazna, koja se odevala skromno, u skladu sa
svojom ličnošću. Primetivši da Keli često dolazi u biblioteku,
zainteresovala se. Jednog dana joj je rekla:
"Lepo je videti kad neko mlad toliko uživa u čitanju. Ti mnogo
36
vremena provodiš ovde."
Bio je to početak prijateljstva. Kako su nedelje prolazile, Keli je
otkrivala bibliotekarki svoje strahove, nade i snove.
"Šta bi htela da uradiš sa svojim životom. Keli?"
"Da budem učiteljica."
"Mislim da bi bila divna učiteljica. To je najzahvalniji posao na
svetu."
Keli je htela nešto da kaže. ali se uzdržala. Setila se razgovora sa
majkom i očuhom za doručkom, nedelju dana ranije. Keli je kazala:
"Hoću da idem na koledž. Želim da budem učiteljica."
"Učiteljica?" Berki se nasmejao. "To je tupava ideja. Učitelji ništa
ne zarađuju. čuješ li me. Ništa. Više ćeš zaraditi ako budeš prala podove.
U svakom slučaju, tvoja stara i ja nemamo para da te pošaljemo na
koledž."
"..Ali ponuđena mi je stipendija i..."
"Pa šta? Protraćićeš četiri godine. Zaboravi. Sa tim izgledom,
verovatno bi traćila i svoju guzicu."
Keli je ustala i otišla od stola.
Požalila se gospođi Hjuston:
"Imam problem. Neće da me puste na koledž." Glas ju je izdavao.
"Provešću ceo život radeći ovo što i sad radim!"
"Ma nećeš." Kazala je gospođa Hjuston čvrstim glasom. "Koliko
godina imaš?"
"Za tri meseca, napuniću osamnaest."
"Uskoro ćeš biti dovoljno odrasla da sama odlučuješ. Ti si prelepa
mlada žena, Keli. Znaš li to?"
"Ne. Zaista ne." Kako da joj kažem da se osećam kao nakaza? Ne
osećam se lepo, pomislila je. "Mrzim ovaj život, gospođo Hjuston. Ne
želim da budem kao... hoću da odem iz ovog grada. Želim nešto drugo, a
nikada to neću imati." Sa mukom je kontrolisala svoja osećanja. "Nikada
neću dobiti priliku da nešto učinim, da postanem neko."
"Keli..."
"Nije trebalo ni da čitam sve te knjige", govorila je ogorčeno.
"Zašto?"
"Zato što su pune laži. Svi ti divni ljudi, raskošna mesta i čarolija..."
Keli odmahnu glavom. "Nema čarolije."
Gospođa Hjuston ju je gledala jedan trenutak. Shvatala je da je Kelino
samopoštovanje vrlo oštećeno.
"Keli, čarolija postoji, ali moraš da budeš čarobnica. Moraš sama da
37
izvodiš čarolije."
"Stvarno?" kazala je Keli cinično. "Kako se to radi?"
"Prvo. treba da poznaješ svoje snove. Ti sanjaš da imaš uzbudljiv
život, pun zanimljivih ljudi i raskošnih mesta. Kada sledeći put dođeš,
pokazaću ti kako da ostvariš svoje snove."
Laže, pomislila je Keli.
Nedelju dana pošto je maturirala. Keli je opet otišla u biblioteku.
Gospođa Hjuston joj je rekla:
"Keli, sećaš li se šta sam ti kazala o stvaranju sopstvene čarolije?"
Keli uzdržano reče:
"Da.''
Gospođa Hjuston posegnu ispod pulta i izvadi gomilu časopisa:
Kosmogerl, Seventin, Glamur, Madmoaiel, Esens, Alur... i pruži ih Keli.
Ona ih pogleda.
"Šta treba da radim sa njima?"
"Jesi li ikada pomislila da postaneš manekenka?"
"Ne."
"Pregledaj ove časopise. Posle ćeš mi reći jesu li te podstakli da
uneseš čaroliju u svoj život."
Ona mi misli dobro, pomislila je Keli, ali ne razume.
"Hvala vam, gospodo Hjuston, hoću."
Keli je ponela časopise u pansion, ćušnula ih u ugao i zaboravila na
njih. Veče je provela radeći po kući. Pošavši te večeri umorna ukrevet,
setila se časopisa koje joj je dala gospođa Hjuston. Uzela ih je nekoliko,
iz radoznalosti, i počela da prelistava. Bio je to neki drugi svet.
Manekenke su bile predivno odevene, sa zgodnim i elegantnim
muškarcima pored sebe, u Londonu, Parizu i egzotičnim mestima širom
sveta. Keli je odjednom osetila neku čežnju. Hitro je navukla kućnu
haljinu i otišla niz hodnik, do kupatila.
Pogledala se u ogledalu. Nadala se da je privlačna. Svi su joj uvek
govorili da jeste. Čak i ako jesam, pomislila je ona, nemam nikakvog
iskustva. Pomislila je na svoju budućnost u Filadelfiji i opet se odmerila
u ogledalu. Svako mora negde da počne. Moraš da budeš čarobnica, da
stvoriš sopstvenu čaroliju, pomislila je.
***
Rano sledećeg jutra, Keli je otišla u biblioteku, da vidi gospođu
Hjuston. Ona je digla pogled i iznenadila se videvši Keli tako rano.
"Dobro jutro, Keli. Jesi li stigla da pogledaš časopise?"
"Jesam." Keli je duboko uzdahnula. "Volela bih da pokušam da
38
budem manekeknka. Samo, ne znam gde da počnem."
Gospođa Hjuston se osmehnula.
"Ja znam. Pogledala sam telefonski imenik Njujorka. Kazala si da
hoćeš da odeš iz ovog grada" Gospođa Hjuston je izvukla odštampani
list papira iz svoje tašne i pružila ga Keli. "Ovo je spisak desetak modnih
agencija na Menhetnu, sa adresama i brojevima telefona." Stisnula je
Kelinu ruku. "Počni sa vrha."
Keli je bila zapanjena.
"Ja... ne znam kako da vam se zahvalim..."
"Ja ću ti kazati. Potrudi se da jednog dana vidim tvoju sliku u ovim
časopisima."
Toga dana, za večerom, Keli je kazala:
"Odlučila sam da postanem manekenka."
Njen očuh je zagroktao.
"To ti je najgluplje što si smislila do sad. Šta je tebi? Sve
manekenke su kurve."
Njena majka je uzdahnula.
"Keli, nemoj ponoviti moju grešku. I ja sam imala prazne snove.
Oni će te ubiti. Ti si crnoputa i siromašna. Nigde nećeš stići."
Te reči su joj zazvučale kao spuštanje poklopca na kovčeg.
***
Sledećeg jutra, u pet sati, Keli je spakovala kofer i otišla na
autobusku stanicu. U tašni je imala dve stotine dolara, koje je uštedela
čuvajući decu.
Vožnja do Menhetna trajala je dva sata, koje je Keli provela
maštajući o svojoj budućnosti. Postaće profesionalna manekenka. "Keli
Hakvort" nije joj zvučalo profesionalno. Znam šta ću, pomislila je,
koristiću samo ime. Neprestano je to ponavljala u sebi. A ovo je naša
vrhunska manekenka. Keli.
Prijavila se u neki jeftin hotel i u devet sati ušla na vrata jedne od
modnih agencija sa vrha svoga spiska. Nije bila našminkana i na sebi je
imala haljinu pogužvanu od putovanja. Za prijemnim pultom u holu nije
bilo nikoga. Ona je prišla nekom čoveku koji je nešto pisao za stolom u
kancelariji.
"Izvinite", rekla je Keli.
Čovek je nešto progunđao, ne dižući glavu. Keli je oklevala.
"Razmišljala sam da li su vam potrebne manekenke."
"Ne", promrljao je čovck, "ne zapošljavamo."
Keli je uzdahnula.
39
"Hvala vam, ipak." Okrenula se i htela da ode.
Čovek je digao pogled i promenio izraz lica.
"Stani! Sačekaj trenutak! Dođi ovamo." Skočio je na noge. "Bože
moj. Odakle si ti došla?"
Keli ga je zbunjeno pogledala.
"Iz Filadclfije."
"Mislim... nije važno. Jesi li ikad radila kao manekenka?"
"Ne."
"Nije važno. Naučićeš ovde, dok radiš."
Keli se odjednom osušilo grlo.
"Je li to znači da ću... da ću biti manekenka?"
On se nasmejao.
"Rekao bih da hoćeš. Imamo klijente koji će po ludeti kad te vide."
Nije mogla da poveruje. To je bila najveća modna agencija i oni...
"Ja sam Bil Lerner i vodim ovu agenciju. Kako se ti zoveš?" To je
bio trenutak o kome je Keli sanjala. To će biti prvi put da koristi svoje
novo, profesionalno ime od jedne reći. Lerner je zurio u nju. "Zar ne
znaš sopstveno ime?"
Keli se sasvim uspravila i samouvereno rekla:
"Naravno da znam. Keli."
DEVETO POGLAVLJE
Zvuk aviona koji je leteo nisko iznad Lojs Rejnolds, namami osmeh
na njene usne. Gari. Kasnio je. Lojs je ponudila da izađe na aerodrom da
ga dočeka, ali on je rekao:
"Ne trudi se, seko. Uzeću taksi."
"Ali Gari, biće mi drago da..."
"Bolje je da me sačekaš kod kuće."
"Kako hoćeš, bato."
Brat je uvek imao važnu ulogu u Lojsinom životu. Njena mladost u
Keluni bila je slična noćnoj mori. Lojs je još od vremena kada je bila
mala, osećala da je svet protiv nje: posramljena pred slikama u sjajnim
časopisima, fotografijama manekenki i poznatih glumica, i to samo zbog
toga što je bila bucmasta. Gde to piše da punačke devojke ne mogu biti
isto tako lepe kao i bledunjave mršavice? Lojs Rejnolds je neprestano
procenjivala svoj odraz u ogledalu. Imala je dugu, plavu kosu, plave oči,
prefinjene crte bledog lica i smatrala je da je elegantno popunjena.
Muškarci mogu da šetaju okolo dok im pivske trbušine vise preko
40
kaiša i niko neće reći ni reči, razmišljala je ona, ali neka se žena popravi
par kilograma, i počeće da je preziru. Koji muški kreten je imao pravo
da odluči da su idealne mere ženskog tela 91-66-919
Jer, koliko se ona sećala, školski drugovi su joj se iza leđa rugali:
"guzica", "debela", "gica", Te reči su je duboko vređale. Ali Gari ju je
uvek branio.
Kada je diplomirala na univerzitetu u Torontu, dosadilo joj je to
ruganje. Ako onaj pravi traži odgovarajuću ženu, ja sam tu, govorila je
sebi.
I jednog dana, iznenada, Pravi se pojavio. Zvao se Henri Loson.
Upoznali su se na crkvenom druženju i on se odmah svideo Lojs. Bio je
visok, mršav i plav, sa licem koje kao da je uvek bilo spremno za osmeh
i sličnom naravi. Otac mu je bio sveštenik u toj crkvi. Lojs je na tom
druženju veliki deo vremena provela sa Henrijem, i u razgovoru saznala
da on uspešno održava staklenu baštu i da je ljubitelj prirode.
"Ako nisi zauzeta sutra uveče", rekao je, "voleo bih da te izvedem
na večeru."
Lojs nije oklevala.
"Da, hvala ti."
Henri Loson ju je izveo u Sasafras, jedan od najfinijih restorana u
Torontu. Jelovnik je bio izazovan, ali Lojs je naručila lagano jelo, da
Henri ne bi pomislio kako ona voli da jede. Henri je primetio da ona jede
samo salatu i rekao:
"To ti nije dovoljno."
"Pokušavam da oslabim", slagala je Lojs. On je spustio ruku na
njenu.
"Ja ne želim da oslabiš, Lojs. Sviđaš mi se takva, kakva jesi."
Ona odjednom oseti neko uzbuđenje. On je bio prvi muškarac koji
joj je to ikada rekao.
"Naručiču ti biftek, krompiriće i Cezarovu salatu", reče Henri.
Bilo je to divno, najzad naći čoveka koji shvata njen apetit i
odobrava ga.
Tokom nekoliko sledećih dana viđali su se kad god su mogli. Zatim,
manje od mesec dana posle njihovog prvog sastanka, Henri je rekao:
"Volim te, Lojs. Želim da mi budeš žena."
Lojs nije očekivala da će ikada čuti te reći. Zagrlila ga je i kazala:
"I ja tebe volim, Henri. Želim da budem tvoja žena."
***
Venčanje je održano pet dana kasnije, u crkvi u kojoj su se i
min@
41
upoznali. Prisustvovao je Gari i nekoliko prijatelja, i bila je to divna
ceremonija, u organizaciji Henrijevog oca. Lojs nikada nije bila tako
srećna.
"Gde vas dvoje idete na medeni mesec?" upitao je prečasni Loson.
"Na jezero Luiz", rekao je Henri. "Vrlo je romantično."
"Zvuči izvrsno."
Henri je obgrlio Lojs.
"Mislim da će nam svi dani u životu biti kao medeni mesec."
Lojs je bila ushićena.
Odmah posle venčanja otišli su za jezero Luiz. To je bila
veličanstvena oaza u nacionalnom parku Banf, u srcu kanadskih
Stenovitih planina. Stigli su kasno posle podne, dok je sunce bljeskalo
iznad jezera.
Henri je zagrlio Lojs.
"Jesi li gladna?"
Ona ga je pogledala u oči i nasmešila se.
"Ne."
"Nisam ni ja. Hajde da skinemo odeću."
"Oh, da, dragi."
Dva minuta kasnije bili su u krevetu i Henri je divno vodio ljubav sa
njom. Bilo je čudesno. Iscrpljujuće. Slasno.
"Oh, dragi, mnogo te volim."
"Volim i ja tebe, Lojs", rekao je Henri. Zatim je ustao. "Sad treba da
se izborimo sa putenim grehom."
Lojs ga je zbunjeno pogledala.
"Šta?"
"Klekni."
Ona se nasmejala.
"Zar nisi umoran, dragi?"
"Klekni."
Ona se osmehnula.
"Dobro."
Klekla je i zbunjeno gledala kako Henri izvlači širok kaiš iz pantalona.
Prišao joj je i, pre nego što je shvatila šta se dešava, snažno je udario
kaišem po golim guzovima.
Lois je vrisnula i htela da ustane.
"..Šta to..." On ju je gurnuo dole.
"Rekao sam ti, draga. Moramo da se borimo protiv putenog greha."
Digao je kaiš i opet je pljesnuo.
42
"Stani! Prestani!"
"..Ostani tu."
Glas mu je bio pun žestine. Lojs se borila da ustane, ali Henri ju je
jednom rukom snažno pritiskao dole i opet je pljesnuo kaišem.
Lojs se činilo da joj je dere zadnjicu.
"Henri! Bože! Prestani!" Henri se najzad uspravio i duboko,
drhtavo udahnuo vazduh.
"Sada je u redu."
Lojs se mučila da se pomeri. Osećala je kako joj otvorene posekotine
krvare. Uspela je da sa mukom ustane. Nije bila u stanju da govori.
Samo je užasnuto zurila u svog muža.
"Seks je grešan. Moramo se boriti protiv iskušenja."
Odmahnula je glavom, još uvek ne mogući da progovori, još uvek
ne verujući u ono što se upravo dogodilo.
"Seti se Adama i Eve, početka propasti ljudskog roda", nastavio je
on.
Lojs poče da jeca, krupnim, zacenjujućim jecajima.
"U redu je sad." Zagrlio je Lojs. „U redu je. Volim te."
Lojs je nesigurno rekla:
"I ja tebe volim, ali..."
"Ne brini. Pobedili smo ga."
Znači, ovo je i poslednji put, pomislila je Lojs. To verovatno ima veze sa
tom što mu je sveštenik otac. Hvala bogu da je gotovo.
Henri ju je držao uz sebe.
"Mnogo te volim. Hajde da izađemo na večeru."
U restoranu. Lojs je jedva sedela. Osećala je užasan bol, ali bilo joj je
neprijatno da zatraži jastuče.
"Ja ću naručiti", rekao je Henri. Zatražio je salatu za sebe i ogroman
obrok za Lojs. "Moraš da čuvaš snagu, najdraža."
Za vreme obroka, Lojs je razmišljala o onome što se upravo desilo.
Henri je bio najdraži čovek koga je ikada upoznala. Bila je zapanjena
njegovim... fetišem? U svakom slučaju, završeno je. Mogla je početi da
razmišlja kako će se ostatak života posvetiti brizi o tom čoveku i
predavanju njegovoj brizi.
Kada su završili sa glavnim jelom, Henri je naručio dupli desert za
Lojs i rekao:
"Volim veliku ženu." Ona se osmehnula.
"Drago mi je da ti odgovaram."
Pošto su večerali, Henri je rekao:
43
"Hoćemo li da se vratimo u sobu?"
"Važi."
U sobi su opet poskidali odeću i, kada ju je Henri uzeo u ruke, njen
bol kao da je nestao. Vodio je ljubav slatko i nežno, i bio još draži nego
pre. Lojs je zagrlila muža i kazala:
"Bilo je divno."
"Da", klimnuo je glavom. "Sad treba da se iskupimo za puteni greh.
Klekni."
***
U gluvo doba noći, dok je Henri spavao, Lojs je tiho spakovala svoj
prtljag i pobegla. Odletela je u Vankuver i nazvala Garija. Našli su se na
ručku i ona mu je ispričala šta se desilo.
"Tražiću razvod", rekla je Lojs, "ali moram da odem iz grada."
Gari je razmišljao jedan trenutak.
"Seko, imam jednog drugara, koji ima agenciju za osiguranje. U
Denveru je, skoro dve i po hiljade kilometara odavde."
"To bi bilo savršeno."
Gari je kazao:
"Razgovaraću sa njim."
Dve nedelje kasnije, Lojs je radila u agenciji za osiguranje. Gari je
ostao u stalnom kontaktu sa njom. Ona je kupila mali, šarmantan
bugalov sa pogledom na Stenovite planine u daljini, a brat joj je
povremeno dolazio u posetu. Proveli su neke divne vikende zajedno,
skijajući se, pecajući ili prosto sedeći na kauču i razgovarajući.
"Ponosam sam na tebe, seko", uvek joj je govorio, a i Lojs je bila
isto tako ponosna na Garijeve uspehe. On je postao doktor i naučnik,
radio za jednu međunarodnu korporaciju i bavio se letenjem iz hobija.
Dok je razmišljala o Gariju, Lojs ču kucanje na vratima. Ona
pogleda kroz prozor, da vidi ko je to, i poznade ga. Tom Hjubner. Bio je
to visoki pilot čartera, traljavog izgleda, Garijev drugar. Lojs otvori vrata
i Hjubner uđe.
"Ćao, Tome."
"Zdravo, Lojs."
"Gari još nije stigao. Mislim da sam čula njegov avion skoro.
Trebalo bi da stigne svakog trenutka. Hoćeš li da ga sačekaš ili..." Tom
je zurio u nju.
"Ti nisi gledala vesti?" Lojs odmahnu glavom.
"Ne. Šta se dešava? Nadam se da se nećemo upetljati u još neki rat
i..."
44
"Lojs, bojim se da imam loše vesti. Stvarno loše." Glas mu je bio
napet. "U vezi sa Garijem."
Ona se ukoči.
"Šta u vezi s njim?"
"Poginuo je dok je leteo ovamo, da te vidi." Gledao je kako nestaje
sjaj iz njenih očiju. "Žao mi je. Znam koliko ste se voleli."
Lojs pokuša da progovori, ali počela je da uzdiše, gubeći vazduh.
"Kako... kako... kako...?"
Tom Hjubner je uhvati za ruku i povede do kauča. Lojs sede i nekoliko
puta duboko udahnu vazduh.
"Šta... šta se desilo?"
"Garijev avion je udario u planinu nekoliko kilometara od Denvera."
Lojs oseti da gubi svest.
"Tome, htela bih da budem sama." '
On ju je zabrinuto gledao.
"Jesi li sigurna, Lojs? Mogu da ostanem i..."
"Hvala ti, ali molim te, idi."
Tom Hjubner je stajao neodlučno, pa klimnu glavom.
"Imaš moj broj. Javi se ako ti budem potreban."
Lojs nije čula kada je otišao. Sedela je tu, u stanju šoka. Kao da je
ona sama umrla. U mislima, na trenutke poče da se vraća u njihovo
detinjstvo. Gari ju je uvek štitio, tukao se sa dečacima koji su je
zadirkivali i, kako su odrastali, pratio je na utakmice bezbola, u biskope i
na žureve. Poslednji put su se sastali nedelju dana ranije, i ona se seti
prizora koji se poput zamagljenog filma odvijao pred njenim očima.
Oboje su sedeli za stolom u dnevnoj sobi.
"Gari, ti ne jedeš."
"Ukusno je, seko. Samo nisam baš gladan."
Gledala ga je jedan trenutak.
"Hoćeš li da razgovaramo o nečemu?"
"Ti to uvek znaš, je li?"
"To je nešto u vezi s tvojim poslom?"
"Jeste." Odgurnuo je tanjir. "Mislim da mi je život u opasnosti."
Lojs ga pogleda iznenađeno.
"Šta?"
"Seko, samo pet-šest ljudi na svetu zna šta se dešava. U ponedeljak
ću opet doleteti ovde, da prenoćim. U utorak ujutru idem u Vašington."
Lojs je bila zbunjena.
"Zašto u Vašington?"
45
"Da im kažem za Primu."
Zatim joj je ispričao.
Sada je Gari bio mrtav. "Mislim da mi je život u opasnosti", rekao je.
Njen brat nije poginuo u nesreći.
Ubijen je.
Lojs pogleda na sat. Bilo je već kasno da bilo šta učini odmah, ali
ujutru će obaviti jedan telefonski razgovor, kojim će se osvetiti za
ubistvo svoga brata. Ona će dovršiti ono što je Gari isplanirao. Lojs se
odjednom oseti iscrpljeno. Bilo joj je teško i da ustane sa kauča. Nije još
večerala, ali i pomisao na izazivala joj je mučninu.
Lojs pođe u spavaću sobu i stropošta se na krevet, preumorna da bi
skinula odeću. Ležala je tako ošamućena, dok najzad nije zaspala.
Lojs je sanjala da se ona i Gari nalaze u brzom vozu, u kome svi
putnici puše. Bilo je sve toplije i od dima joj se kašljalo. Kašalj je
probudi i ona otvori oči. U šoku pogleda oko sebe. Soba joj je bila u
plamenu: vatra je lizala uz zavese, a soba se punila dimom. Lojs se diže
iz kreveta, gušeći se. Pokušavajući da zadrži dah, otetura se u dnevnu
sobu. I ova je bila sva u vatri i puna dima. Lojs napravi desetak koraka
prema vratima, oseti kako je noge izdaju i pade na pod.
Poslednje čega se Lojs Rejnolds sećala, bili su plamenovi koji gladno
ližu prema njoj.



Poslednji izmenio Margita dana Sub Jan 07, 2012 11:51 am, izmenjeno ukupno 1 puta

http://www.book-forum.net

5Seldon - Bojis li se mraka Empty Re: Seldon - Bojis li se mraka Sub Jan 07, 2012 11:51 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
DESETO POGLAVLJE
Za Keli, sve se dešavalo kao u magli. Brzo je savladala sve
najvažnije vidove manekenstva, jer joj je agencija omogućila da prođe
kurseve poziranja, ravnoteže i držanja. Manekenstvo je umnogome
zavisilo od stava, a to je za Keli značilo glumljenje jer ona se nije
osećala ni lepom, niti poželjnom.
Fraza „uspeh preko noći" mogla je biti izmišljena zbog Keli. Ona je
zračila uzbuđenjem i provokacijom, ali i nedodirljivošću, što je bio
izazov muškarcima. Za dve godine Keli je postala vrhunska manekenka.
Reklamirala je prozvode u preko deset zemalja. Najveći deo vremena
Keli je provodila u Parizu, gde su se nalazili neki od najvažnijih
klijenata njene agencije.
Jednom, posle jedne raskošne modne revije, u Njujorku, pre
povratka u Pariz, Keli je otišla da vidi majku. Ona je izgledala starije i
umornije. Treba da je izvučem odavde, pomislila je Keli. Kupiću joj lep
stan i brinuti o njoj.
46
Majka je izgledala radosno jer je vidi.
"Drago mi je da ti je tako dobro. Keli. Hvala ti za mesečne čekove."
"Uvek, majko. Hoću da razgovaram sa tobom. Smislila sam jedan
plan. Hoću da odeš..."
"Vidi ko nam je došao u posetu, njeno visočanstvo." Njen očuh je
upravo ušao. "Šta ti radiš ovde? Zar ne treba negda da se šepuriš u onoj
finoj odeći?"
Moraću ovo drugi put, pomislila je Keli.
Keli je morala da svrati na još jedno mesto. Otišla je u biblioteku u
kojoj je provela toliko prijatnih sati; dok je prolazila kroz vrata sa
nekoliko časopisa u ruci, počeše da joj se javljaju uspomene.
Gospođa Hjuston nije bila za pultom. Keli uđe i nađe je u jednom od
bočnih prolaza, kako, blistava u lepoj šivenoj haljini stavlja knjige na
jednu od polica. Začuvši da se vrata otvaraju, gospođa Hjuston je
doviknula:
"Odmah ću doći." Okrenula se. "Keli!" Bio je to gotovo krik. "..Oh,
Keli!"
Potrčale su jedna prema drugoj i zagrlile se. Gospođa Hjuston se
izmaknu i pogleda Keli.
"Ne mogu da verujem da si to ti. Šta radiš u ovom gradu?"
"Došla sam da vidim majku, ali htela sam da vidim i vas."
"Toliko sam ponosna na tebe. Ni ne znaš koliko."
"Gospođo Hjuston. sećate li se kada sam pitala kako da vam se
zahvalim? Tražili ste da vam omogućim da vidite moju sliku u nekom
modnom časopisu. Izvolite."
Keli stavi gomilu časopisa u ruke gospođe Hjuston. Bili su tu Elle,
Cosmopolitan, Vanity Fair i Vogue. Na svim koricama bila je ona.
"Divni su." Gospođa Hjuston je bila oduševljena. "Hoću nešto da ti
pokažem." Ona ode iza pulta i izvuče nekoliko primeraka istih časopisa.
Keli je za trenutak zanemela.
"Kako da vam se stvarno zahvalim? Promenili ste mi život."
"Ne, Keli. Sama si ga promenila. Ja sam te samo malo pogurala. I
Keli..."
"Da?"
"Zahvaljujući tebi, i ja sam postala modistkinja!"
***
Pošto je Keli brinula o svom privatnom životu, slava joj je ponekad
stvarala probleme. Neprestano navaljivanje fotoreportera joj je smetalo,
47
a imala je i neku vrstu fobije od nepoznatih ljudi. Keli je volela samoću,
a razmišljanje o Marku vraćalo ju je u prošlost.
Sećala se prvog puta...
Bila je na ručku u restoranu Le Sink hotela Žorž V, kada je neki loše
odeven eovek u prolazu zastao i zagledao se u nju. Imao je nezdrav, bled
ten nekoga ko ne izlazi iz kuće. Nosio je primerak Elle, otvoren na strani
sa Kelinom fotografijom.
"Izvinite", rekao je nepoznati.
Keli je nervozno digla pogled.
"Da?"
"Video sam vašu... pročitao sam ovaj članak o vama, gde piše da ste
rođeni u Filadclfiji." Njegov glas zvučao je napadno. "I ja sam tamo
rođen i, kad sam video vaše slike, učinilo mi se da vas znam i..."
Keli je hladno rekla:
"Ne znate me, a ne volim da me gnjave nepoznati ljudi."
"Oh, izvinite." Progutao je knedlu. "Nisam hteo da... nisam
nepoznat. Mislim... zovem se Mark Haris i radim za Kingsli
internejšenel. Kada sam vas ugledao ovde, pomislio sam da možda ne
volite da ručate sami, pa bismo vi i ja mogli..."
Keli ga je oštro pogledala.
"..Pogrešno ste pomislili. Sada bih volela da odete."
On je zamucao.
"Ja... nisam hteo da smetam. Samo sam...'' primetio je izraz na
njenom licu. "Odlazim."
Keli ga je gledala dok je izlazio kroz vrata sa onim svojim
časopisom. Dobro da sam uspela da ga se otarasim, pomislila je.
Keli je potpisala jcdnonedeljni ugovor sa nekoliko modnih časopisa.
Dan posle susreta sa Markom Harisom bila je u manekenskoj
svlačionici, kada je stiglo trideset šest ruža za nju. Na kartici je pisalo:
Molim vas, oprostite što sam vas uznemirio. Mark Haris.
Keli je pocepala njegovu karticu.
"Pošaljite to cveće u dečju bolnicu."
Sledećeg jutra, pomoćnica iz garderobe je opet ušla u svlačionicu, sa
nekakvim paketom.
"Keli, neki čovek je ostavio ovo za vas."
Unutra je bila samo jedna orhideja. Na kartici je pisalo:
Nadam se da ste mi oprostili. Mark Haris.
Keli pocepa karticu.
"Zadržite cveće,"
48
Posle toga. Mark Haris je slao cveće gotovo svakodnevno: korpicu
sa voćem, prsten raspoloženja, igračku Deda Mraza. Keli ih je sve
odbijala. Zatim je stigao drugačiji poklon: bilo je to slatko štene
francuske pudlice, sa crvenom trakom oko vrata i zakačenom karticom:
Ovo je Anđela. Nadam se da ćete je voleti koliko i ja. Mark Haris.
Keli je nazvala informacije i dobila broj Kingsli internejšenal grupe.
Pošto se njihova tefonistkinja javila, Keli je upitala:
"Da li kod vas radi Mark Haris?"
"Qui, Mademoiselle."
"Molim vas, mogu li da razgovaram sa njim?"
"Samo trenutak."
Minut kasnije, Keli je začula poznati glas.
"Halo?"
"G. Haris?"
"Da."
"Ovde Keli. Odlučila sam da prihvatim vaš poziv na ručak.''
Nastala je zapanjujuća tišina, pa:
"Zaista? To je... izvrsno."
Keli je osećala uzbuđenje u njegovom glasu.
"Da se nađemo kod Lorana danas, u jedan?"
"To bi bilo odlično. Hvala vam mnogo. Ja..."
"Ja ću rezervisati. Doviđenja."
Mark Haris je stajao, čekajući na sto kod Lorana, kada je žurno
stigla i Keli, sa kučencetom u rukama. Markovo lice se ozarilo.
"Vi... došli ste. Nisam bio siguran da... a doneli ste i Anđelu."
"Da." Keli predade kuče Marku. "Ona može da vam se pridruži za
ručak", rekla je Keli ledeno, okrenula se i htela da ode.
Mark je rekao:
"Ne razumem. Mislio sam..."
"Pa, objasniću vam poslednji put", odsečno je rekla Keli. "Prestanite
da mi dosađujete. Shvatate li to?"
Mark Haris je pocrveneo.
"Da. Da, naravno. Izvinite. Nisam... nisam hteo to... samo sam
mislio... neznam šta da... voleo bih da vam objasnim. Da li biste seli
samo za trenutak?"
Keli je htela da kaže „ne", ali je sela, sa izrazom prezira na licu.
"Da?"
Mark Haris je duboko uzdahnuo.
"Zaista mi je vrlo žao. Nisam nameravao da vam dosađujem. Slao
49
sam ove stvari da bih se izvinio za ometanje. Samo sam želeo šansu da...
kad sam video vašu sliku, učinilo mi se da vas poznajem celog života. A
kad sam video i lično, bili ste još više..." mucao je, mučeći se. "Ovaj...
trebalo je da znam da neko poput vas nikada ne bi mogao da se
zainteresuje za nekoga kao što sam... ja. Poneo sam se kao glupi
školarac. Toliko mi je neprijatno. Samo sam... nisam znao kako da vam
kažem kako se osećam i..." glas mu zamuknu. Očigledno da je bio
povređen. "Jednostavno nisam dobar u... u objašnjavanju onoga što
osećam. Celog života sam bio sam. Niko nikada... kad sam imao šest
godina, roditelji su mi se razveli i sporili se zbog starateljstva. Nijedno
od njih nije me želelo."
Keli ga je gledala ćuteći. Njegove reči su odzvanjale, vraćajući joj davno
pokopane uspomene:
"Zašto se nisi otarasila tog deteta pre nego što se rodilo?"
On je nastavio.
"Odrastao sam u nekoliko različitih starateljskih porodica, u kojima
niko nije mario..."
"To su tvoji ujaci. Ne gnjavi ih." Keli se još uvck sećala majčinog glasa.
"….činilo mi se da ništa ne mogu da uradim kako treba..." nastavljao
je Mark, kao i glas u Kelinoj glavi:
"Večera je loša... Ta haljina ti ne stoji zbog boje... Nisi završila čišćenje
kupatila..."
"Htcli su da prekinem školovanje da bih radio u garaži, a ja sam
želeo da budem naučnik. Govorili su da sam suviše glup..."
Keli se, sećajući se sopstvene prošlosti, sve više uživljavala u ono što je
on govorio:
"Sve manekenke su kurve..."
"Sanjao sam da odem na koledž, ali oni su govorili da mi nije
potrebno obrazovanje za ono što ću raditi. Kad sam dobio stipendiju za
MIT*, usvojitelji su rekli da ću verovatno biti izbačen iz škole..."
To što je govorio taj neznanac, zvučalo je kao ponavljanje njenog,
sopstvenog života:
"Koledž? Straćićeš četiri godine života..." Keli je tako sedela, duboko
dirnuta, osećajući se isto kao i taj stranac preko puta nje.
"Pošto sam završio MIT, došao sam ovde, da radim za ogranak
Kingsli internejšenel grupe. Ali bio sam strašno usamljen."
________________________________
*Masačusetski institut za tehnologiju, poznati američki tehnički koledž. (prim, prev.)
50
Nastala je duga pauza.
"Negde, davno, čitao sam da je u životu najvažnije naći nekoga,
koga možete voleti i ko voli vas... i poverovao sam u to."
Keli je sedela ćuteći. Mark Haris reče nespretno:
"Ali nisam uspeo da nađem takvu ženu i bio sam spreman da
dignem ruke. A onda, onog dana, ugledao sam vas..." Nije bio u stanju
da nastavi. Ustao je, sa Anđelom u rukama. "Strašno me je sramota zbog
svega ovoga. Obećavam da vam neću smetati nikada više. Zbogom."
Keli je gledala kako kreće.
"Gde nosite mog psa?" doviknula je.
Mark Haris se okrenuo, zbunjen.
"Izvinite?"
"Anđela je moja. Zar mi je niste dali?"
Mark je stajao ne shvatajući.
"Da, ali rekli ste..."
Dogovorićemo se nešto, gospodine Harise. Ja ću zadržati Anđelu, a
vi ćete moći da je posećujete."
Prošao je jedan trenutak prč nego što je njegov osmeh obasjao
prostoriju.
"Mislite da mogu... dozvolićete mi?"
Keli odgovori:
"Zašto ne porazgovaramo o tome kasnije, za večerom?"
Nije imala pojma da je upravo postala meta za ubistvo.
JEDANAESTO POGLAVLJE
Pariz, Francuska
U policijskoj stanici Rajli, u ulici Henard, u 12.arondismanu u
Parizu, upravo je trajalo saslušavanje. Upravnika Ajfelove kule ispitivali
su detektivi Andre Belmondo i Pjer Mare.
ISTRAGA SAMOUBISTVA NA AJFELOVOJ KULI
Ponedeljak, 6. maj
10.00 sati pre podne Rene Paskal
BELMONDO: Mesje Paskal, imamo razloga da verujemo da je Mark
Haris, čovek koji je pao sa osmatračnice Ajfelove kule, ubijen.
PASKAL: Ubijen? Ali, meni je rečeno da je to bio nesrećan slučaj i...
MARE: Nije mogao slučajno pasti preko te ograde. Previsoka je.
BELMONDO: A ustanovili smo i da žrtva nije bila sklona samoubistvu.
51
U stvari, imao je određene planove za taj vikend sa svojom suprugom.
To je manekenka Keli.
PASKAL: Žao mi je, gospodo, ali ne vidim šta to... zašto ste mene
doveli ovde?
MARE: Da nam pomognete da odgovorimo na neka pitanja. U koje
vreme je restoran zatvoren te večeri?
PASKAL: U deset sati. Žil Vern je zbog oluje bio prazan, pa sam
odlučio da...
MARE: U koje vreme su isključeni liftovi?
PASKAL: Obično rade do ponoći, ali te večeri, pošto nije bilo posetilaca
na vidikovcu ni na večeri, isključio sam ih oko deset uveče.
BELMONDO: Uključujući i lift koji ide do osmatračnice?
PASKAL: Da. Sve.
MARE: Da li je moguće da neko stigne do osmatračnice ne koristeći taj
lift?
PASKAL: Ne. Te večeri sve je bilo isključeno. Ne razumem o čemu je
ovde reč. Ako...
BELMONDO: Kazaću vam o čemu je reč. Mesje Haris je bačen sa
osmatračnice. Znamo da je u pitanju osmatračnica jer kada smo
pregledali ogradu, vrh je bio izgreban, a tragovi cementa na đonovima
Harisovih cipela poklapaju se sa uzorkom cementa koji smo uzeli sa te
ograde. Ako je taj sprat bio zatvoren, a liftovi nisu radili, kako je on u
ponoć dospeo gore?
PASKAL: Ne znam. Bez lifta bi bilo nemoguće.
MARE: Ali lift je upotrebljen da bi mesje Haris stigao do osmatračnicc,
kao i njegov ubica, ili ubice,
koji su se posle i spustili njime.
BELMONDO: Može li neko sa strane da upravlja liftovima?
PASKAL: Ne. Operatori ih nikada ne napuštaju dok su na dužnosti. a
noću su zaključani specijalnim ključem.
MARE: Koliko ključeva postoji?
PASKAL: Tri. Ja imam jedan, a preostala dva stoje ovde.
BELMONDO: Jeste li sigurni da je taj, poslednji lift isključen u deset
sati?
PASKAL: Jesam.
MARE: Ko je upravljao njime?
PASKAL: Tot. Žerar Tot.
MARE: Voleo bih da razgovaram sa njim.
PASKAL: I ja bih.
52
MARE: Izvinite?
PASKAL: Tot posle te večeri nije dolazio na posao.Zvao sam ga kući.
Niko se ne javlja. Našao sam njegovog stanodavca. Tot se odselio.
MARE: I nije ostavio novu adresu?
PASKAL: Tako je. Ispario je.
"..ispario. Pričamo li mi to o Velikom Hudiniju ili o prokletom
liftboju?" Govorio je generalni sekretar Klod Reno, zapovednik štaba
Interpola.
Reno je bio nizak, žustar čovek, pedesetih godina, koji se već
dvadeset godina uspinjao na lestvici policijske hijerarhije.
Reno je predsedavao sastankom u glavnoj sali za konferencije
sedmospratnog štaba Interpola. Ta međunarodna policijska organizacija
predstavlja središte razmene informacija za sto dvadeset šest policija iz
sedamdeset osam zemalja. Zgrada se nalazila u Saint-Cloudu, udaljenom
devet i po kilometara zapadno od Pariza, i u njoj rade bivši detektivi iz
Surete Nationale i Prefecture de Pans.
Za velikim konfercncijskim stolom sedela su dvanaestorica ljudi.
Protekli sat vremena oni su ispitivali detektiva Belmonda.
Generalni sekretar Reno reče kiselo:
"Znači, vi i detektiv Mare niste uspeli da dođete ni do kakve
informacije o tome kako je čovek ubijen u zoni u kojoj je bilo nemoguće
da se neko uopšte nalazi, kao i da njegove ubice dospeju u nju i pobegnu
iz nje? Da li to tvrdite?"
"Mare i ja smo razgovarali sa svima koji..."
"Nema veze. Možete ići:'
"Da, gospodine."
Gledali su kako ukoreni detektiv izlazi iz prostorije. Jedan od prisutnih
reče:
"Pa, nije nam bio od pomoći."
Generalni sekretar Reno uzdahnu.
"Naprotiv. Sve što je rekao potvrđuje ono što smo pretpostavljali."
Svi ga pogledaše iznenađeno. "Gospodo, imamo zagonetku uvijenu u
misteriju, unutar enigme. U petnaest godina, koliko sedim u ovoj
kancelariji, istraživali smo serijske ubice, međunarodne bande,
nanošenje povreda, oceubistvo i sve druge zločine koji se mogu
zamisliti." Zastao je. "Ali tokom svih ovih godina nikad nišani naišao na
nešto slično ovome. Obavestiću kancelariju u Njujorku."
53
Menhetn, Njujork
Šef detektiva sa Menhetna, Frank Bigli, čitao je dosije koji je poslao
generalni sekretar Reno, kad Eri Grinberg i Robert Pregicer uđoše u
njegovu kancelariju.
"Hteli ste da nas vidite, šefe?"
"Da. Sedite."
Šef Bigli diže jedan papir.
"Ovo je obaveštenje koje je jutros stiglo od Interpola." On poče da
čita: "Pre šest godina, japanski naučnik po imenu Akiro Izo počinio je
samoubistvo obesivši se u svojoj hotelskoj sobi u Tokiju. Gospodin Izo
bio je savršeno zdrav, upravo je bio unapređen i, prema izveštajima, pun
energije."
"Japan? Kakve veze to ima sa...?"
"Dozvoli da nastavim. Pre tri godine, tridesetdvogodišnja švajcarska
naučnica Madlen Smit počinila je samoubistvo pustivši gas u svom stanu
u Cirihu. Bila je u drugom stanju i pred venčanjem. Prijatelji su tvrdili
da nikad nije izgledala srećnije." On pogleda dvojicu detektiva. "U toku
poslednja tri dana, Berlinka po imenu Sonja Verbruge udavila se u
svojoj kadi. Iste noći, Amerikanac Mark Haris je napravio lastu sa
osmatračnice Ajfelove kule. Dan kasnije. Kanađanin po imenu Gari
Rejnolds udario je svojom cesnom u planinu kod Denvera." Grinberg i
Pregicer su ga slušali, sve zbunjeniji. "A juče, vas dvojica ste našli telo
Ričarda Stivensa na obali Ista."
Eri Grinberg ga je gledao zbunjeno.
"Kakve veze svi ti slučajevi imaju s nama?"
Šef Bigli tiho reče:
"Sve je to isti slučaj." Grinberg je zurio u njega.
"Šta? Da vidim jesam li to dobro shvatio. Japanac pre šest godina.
Švajcarkinja pre tri godine i u poslednjih nekoliko dana Nemica,
Kanađanin i dva Amerikanca." Ućutao je za trenutak. "Šta povezuje te
slučajeve?"
Šef Bigli pruži Grinbergu obaveštenje iz Interpola. Dok ga je ovaj
čitao, sve više je širio oči. Zatim diže pogled i reče polako:
"Interpol pretpostavlja da istraživački centar Kingsli internejšenel
grup (KIG) stoji iza tih ubistava. Pa to je smešno."
Pregicer reče:
"Šefe. mi pričamo o najvećem istraživačkom centru na svetu."
"Svi ti ljudi su pobijeni i svi su bili povezani sa KIG-om. Vlasnik
kompanije je Taner Kingsli. On je predsednik kompanije i na čelu je
54
izvršnog odbora Kingsli internejšenel grupa, predsednik Državnog
naučnog komiteta, glavni u Nacionalnom institutu za napredno
planiranje, i član Odbora za odbrambenu politiku u Pentagonu. Mislim
da bi trebalo da ti i Grinberg razgovarate sa gospodinom Kingslijem."
Eri Grinberg proguta knedlu:
"Dobro."
"I Eri..."
"Da?"
"Koračajte pažljivo i nosite kratak štap."
Pet minuta kasnije. Eri Grinberg je razgovarao sa sekretaricom
Tanera Kingslija. Kada je završio, okrenuo se Pregiceru.
"Imamo zakazano u utorak, u deset pre podne. Ovog trenutka
gospodin Kingsli se nalazi na saslušanju pred Kongresnim komitetom, u
Vašingtonu."
Vašington, DC
Na saslušanju pred Senatskim izbornim komitetom za životnu
sredinu, u gradu Vašingtonu, grupa od šest članova senatskog komiteta i
trideset šest gledalaca i reportera pažljivo je slušala svedočenje Tanera
Kingslija.
Bio je u četrdesetim godinama, visok i zgodan, čeličnoplavih očiju i
blistave inteligencije. Imao je kukast nos, jaku bradu i profil koji bi lepo
izgledao na metalnom novčiću.
Predsednica Komiteta, starija senatorka Polin Meri van Luven. bila
je upečatljiva figura, gotovo agresivnog samopouzdanja. Pogledala je
Tanera i rekla suvo:
"Možete početi, gospodine Kingsli."
Taner klimnu glavom.
"Hvala, senatorko." Okrenuo se ostalim članovima Komiteta i
progovorio emotivnim glasom: "Dok neki od političara iz naše vlade još
uvek raspravljaju o posledicama globalnog zagrevanja i efektu staklene
bašte, rupa u ozonskom omotaču i dalje se širi. Zbog toga na jednoj
polovini sveta preovladava suša, a na drugoj polovini poplave. U
Rosovom moru, zbog globalnog otopljavanja, upravo se odvalio ledeni
breg veličine Jamajke. Ozonska rupa iznad Južnog pola dostigla je
rekordnu veličinu od dvadeset pet miliona kvadratnih kilometara."
Zastao je zbog utiska, pa polako ponovio: "Dvadeset pet miliona
kvadratnih kilometara."
" Svedoci smo rekordnog broja orkana, ciklona, tajfuna i oluja koji
55
pustoše delove Evrope. Zbog radikalnih promena vremena, milioni ljudi
širom sveta suočavaju se sa glađu i izumiranjem. Ali to su samo reči:
glad i izumiranje. Ne mislite o njima samo kao o rečima. Mislite o
njihovom značenju, muškarci, žene i deca, gladni i bez domova, umiru.
Prošlog leta. više od dvadeset hiljada ljudi umrlo je tokom toplotnog
talasa u Evropi." Taner diže glas. "A šta smo mi učinili u vezi s tim?
Naša vlada je odbila da ratifikuje Protokol iz Kjota, svetski sporazum o
očuvanju životne sredine. Zaključak je da uopšte ne brinemo o onome
što se dešava ostatku sveta. Samo ćemo ići i raditi što nam je volja. Zar
smo toliko glupi i samoživi, da ne primećujemo šta radimo..."
Senatorka van Luven ga prekide:
"Gospodine Kingsli, ovo nije rasprava. Zamoliću vas da govorite
umerenijim tonom."
Taner duboko udahnu vazduh, pa kimnu glavom. Zatim nastavi manje
emotivnim glasom:
"Kao što svi znamo, efekat staklene bašte prouzrokovan je
sagorevanjem fosilnih goriva i drugih odnosnih činilaca koji su sasvim
izvan naše kontrole, ali te emisije su dostigle najviši nivo u poslednjih
pola miliona godina. One zagađuju vazduh koji naša deca i unuci udišu.
To zagađivanje može biti zaustavljeno. A zašto nije? Zato što bi to
koštalo mnogo novca iz velikih poslova." On opet podiže glas. "Novac!
Koliko vredi jedan udah svežeg vazduha, u poređenju sa životom
ljudskog bića? Galon goriva? Dva galona goriva?" Glas mu postade još
žešći. "Koliko znamo, ova planeta je jedino mesto na kome možemo da
živimo, pa ipak trujemo zemlju, okeanc i vazduh koji udišemo, i to
velikom brzinom. Ako ne prestanemo..."
Senatorka van Luven ga opet prekide:
"Gospodine Kinasli..."
"Izvinjavam se, senatorko. Ljut sam. Ne mogu da gledam
uništavanje našeg sveta, a da se ne usprotivim."
Kingsli je govorio još trideset minuta. Kada je završio, senatorka
van Luven reče:
"Gospodine Kingsli, molim vas, dođite u moju kancelariju. Ovo
saslušanje je završeno."
Kancelarija senatorke van Luven u početku je bila nameštena u
tipičnom, sterilnom, birokratskom maniru: pisaći i konferncijski sto, šest
stolica i niz ormana za kartoteku, ali senatorka je dodala svoj, ženski
ulicaj pomoću raznobojnih tkanina, slika i fotografija.
Kada je Taner ušao, u kancelariji su, sem senatorke van Luven, bile još
56
dve žene.
"Ovo su moje pomoćnice. Korin Marfi i Keroli Trast."
Korin Marfi, privlačna riđokosa i Keroli Trast, mala plavuša, obe
dvadesetih godina, sedoše pored senatorke. Bilo je jasno da su očarane
Tanerom.
"Sedite, gospodine Kingsli", reče senatorka van Luven.
Taner sede. Senatorka ga je posmatrala jedan trenutak.
"Iskreno, ne razumem vas."
"Oh, zaista? Iznenađen sam, senatorko. Mislio sam da sam se
otvoreno izjasnio. Ja mislim..."
"Znam šta mislite. Ali vaša kompanija ima mnogo projekata pod
ugovorima sa našom vladom, koju vi napadate zbog životne sredine. Zar
to ne može loše da se odrazi na posao?"
Taner hladno reče:
"Ovo nema veze sa poslom, senatorko van Luven. Ovo je vezano za
humanost. Prisustvujemo početku katastrofalne globalne destabilizacije.
Pokušavam da navedem Senat da usmeri fondove i ispravi to."
Senatorka van Luven reče sa nevericom:
"Neki od tih fondova mogli bi otići i vašoj kompaniji, zar ne?"
"Uopšte me ne zanima ko će dobiti novac. Samo želim da vidim da
se nešto čini pre nego što bude prekasno."
Korin Marfi reče toplo:
"To je divno. Vi ste vrlo neobičan čovek."
Taner se okrenu njoj:
"Gospođice Marfi, ako time mislite da je većini ljudi više stalo do
novca nego do morala, sa žaljenjem moram reći da ste verovatno u
pravu.''
Umeša se i Keroli Trast.
"..Mislim da je to što pokušavate, divno."
Senatorka sa neodobravanjem pogleda obe pomoćnice, pa se okrenu
Taneru.
"Ne mogu ništa da vam obećam, ali razgovaraću sa kolegama i
saznati šta oni misle o životnoj sredini, pa ću vam se javiti."
"Hvala vam, senatorko. Mnogo bih to cenio." Oklevao je, "Možda
bih jednom, kad se zateknete na Menhetnu, mogao da vas provedem
kroz KIG i pokažem vam naše operacije. Mislim da bi vas zanimalo."
Senatorka van Luven ravnodušno klimnu glavom.
"Javiću vam se."
I sastanak je bio završen.

http://www.book-forum.net

6Seldon - Bojis li se mraka Empty Re: Seldon - Bojis li se mraka Sub Jan 07, 2012 11:52 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
DVANAESTO POGLAVLJE
Pariz, Francuska
Od trenutka kada je objavljeno da je Mark poginuo, Keli Haris je
bila preplavljena telefonskim pozivima, cvećem i elektronskim
porukama. Prvi ju je nazvao Sem Medouz, Markov kolega i drug.
"Keli! Gospode. Ne mogu da verujem! Ne znam... ne znam šta da
kažem, ja sam izgubljen. Svaki put kad se okrenem, očekujem da tamo
ugledam Marka. Keli, mogu li bilo šta da učinim za tebe?"
"Ne, hvala ti, Seme."
"Ostanimo u kontaktu. Pomoći ću ti na svaki način "
Posle toga bilo je desetak poziva od Markovih prijatelja i manekenki
sa kojima je Keli radila. Telefonirao je i Bil Lcrner, upravnik modne
agencije. Izjavio joj je saučešćc i rekao:
"Keli, znam da ovo nije trenutak za to, ali mislim da bi ti upravo
sada koristilo da se vratiš na posao. Telefoni nam zvone kao ludi. Šta
misliš, kad bi mogla početi da radiš?"
"Kad mi se Mark vrati."
I Keli spusti slušalicu.
Telefon opet zazvoni. Keli naposletku diže slušalicu.
"Da?"
"Gospođa Haris?"
Da li je i dalje gospođa Haris? Gospodina Harisa više nema, ali ona će
uvek, uvek biti Markova žena. Čvrstim glasom reče:
"Ovde gospoda Haris."
"Ovde kancelarija Tanera Kingslija."
Čovek za koga Mark radi, za koga je radio, pomisli Keli.
"Da?"
"Gospodin Kingsli bi cenio ako biste došli da se vidite sa njim, na
Menhetnu. Želeo bi da se sastane sa vama u direkciji kompanije. Da li
ste slobodni?"
Keli je bila slobodna. Javila je u agenciju da otkažu sve njene obaveze.
Međutim, bila je iznenađena.
Zbog čega Taner Kingsli hoće da me vidi? Razmišljala je.
"Jesam."
"Da li bi vam odgovaralo da napustite Pariz u petak?"
Njoj nikada više ništa neće odgovarati.
"Petak. U redu."
"Dobro. Karta Junajted erlajnsa će vas čekati na aerodromu Šarl de
58
Gol." On joj reče broj leta. "Auto će vas dočekati u Njujorku."
***
Mark joj je pričao o Taneru Kingsliju. Upoznao ga je i mislio da je
genije i divan poslodavac.
Možda bismo mogli da podelimo uspomene na Marka, ta misao
obradova Keli.
Anđela dotrča i skoči joj na krilo. Keli je zagrli.
"Šta da uradim s tobom dok sam na putu? Mama bi te povela sa
sobom, ali biću odsutna samo nekoliko dana."
Keli se odjednom seti ko će pripaziti na kuče. Ona siđe niz
stepenište, do kancelarije nastojnika zgrade. Radnici su postavljali novi
lift i Keli je uvek sa strahom prolazila pored njih.
Nastojnik Filip Sendr bio je visok i privlačan čovek prijatne naravi,
a i njegova žena i kćerka su uvek bile na usluzi. Kada su čuli za Marka,
bili su slomljeni. Mark je sahranjen na groblju Per Lašez, a prisustvovala
je i porodica Sendr.
Keli priđe vratima Filipovog stana i pokuca. Kada je otvorio, Keli
reče:
"Zamolila bih vas za jednu uslugu.''
"Uđite. Sve što vam zatreba, madam Haris."
"Treba da odem do Njujorka na tri ili četiri dana. Pomislila sam da li
biste pričuvali Anđelu dok sam na putu.''
"Zar pitate? Ana Marija i ja ćemo uživati sa njom."
"Hvala vam. činite mi veliku uslugu."
"Obećavam da ćemo se svojski truditi da je razmazimo."
Keli se osmehnu.
"Prekasno. Ja sam je razmazila,"
"Kada nameravate da pođete?"
"U petak."
"Dobro. Pobrinuću se za sve. Jesam li vam rekao da mi je kćerka
primljena na Sorbonu?"
"Ne. To je divno. Mora da ste vrlo ponosni."
"Jesam. Počinje za dve nedelje. Svi smo vrlo uzbuđeni. Ostvaruje
nam se san."
U petak ujutru, Keli je odnela Anđelu dole, do stana Filipa Sendrea.
Pružila je nastojniku i neke papirne kese.
"Ovde je Anđelina omiljena hrana i neke od njenih igračaka..."
Filip se skloni i Keli na podu iza njega ugleda gomilu psećih igračaka.
Ona se nasmcja.
59
"Anđela, u dobrim si rukama." Zatim zagrli kuče za oproštaj.
"Zdravo, Anđela. Hvala vam mnogo, Filipe."
Dok je Keli izlazila, telefonistkinja stambene zgrade, Nikol Paradi,
takođe je izašla na vrata da je pozdravi. Ta debeljuškasta, sedokosa žena
bila je tako niska, da joj se, kada sedne za pult centrale, video samo vrh
glave. Ona se osmehnu Keli i reče:
"Nedostajaćete nam, madam. Molim vas vratite nam se brzo."
Keli prihvati njenu ruku.
"Hvala vam. Brzo ću se vratiti, Nikol."
Nekoliko minuta kasnije, bila je na putu za aerodrom.
Aerodrom Šarl de Gol je, kao i uvek, bio prepun. Bio je to
nadrealistički lavirint šaltera za prodaju karata, prodavnica, restorana,
stepeništa i ogromnih eskalatora koji pužu uzbrdo i nizbrdo, poput
praistorijskih čudovišta.
Kada je Keli stigla, menadžer aerodroma je odvede u zasebnu
čekaonicu. Četrdeset pet minuta kasnije, najavlje je njen let. Kada je
Keli pošla prema izlazu na pistu, jedna žena koja je stajala u blizini
isprati je pogledom. U trenutku kada joj je Keli nestala iz vidokruga,
žena izvadi mobilni telefon i nazva nekoga.
Keli je sedela na svom mestu u avionu, neprestano misleći na
Marka, nesvesna činjenice da većina muškaraca i žena u kabini krišom
zuri u nju.
Šta je Mark radio na osmatračnici Ajfelove kule, u ponoć? S kim je
trebalo da se sretne? I zašto? pitala se. Najteže pitanje bilo je: Zbog
čega bi se Mark ubio? Bili smo tako srećni. Toliko smo se voleli. Ne
verujem da se ubio. Ne Mark... ne Mark... ne Mark.
Keli zatvori oči i pusti misli da odlutaju natrag...
Bio je to njihov prvi sastanak. Ona je za to veče obukla svečanu
crnu suknju i belu bluzu uz vrat, da Mark ne bi mogao da pomisli kako
ga na bilo koji način izaziva. To je trebalo da bude opušteno,
neobavezno veče. Keli je primetila da je nervozna. Zbog onog neopisvog
doživljaja iz svoga detinjstva, Keli nikada nije izašla ni sa jednim
muškarcem, sem iz poslovnih razloga ili prilikom obaveznih,
dobrotvornih priredbi.
Ovo sa Markom u stvari i nije sastanak, neprestano je govorila sebi.
On i ja ćemo jednostavno biti prijatelji, može da mi bude pratilac u
gradu, i neće biti nikakavih romantičnih zavrzlama. Dok je još tako
razmišljala, začulo se zvono sa vrata.
Keli optimistički udahnu i otvori vrata. Tu je stajao Mark,
60
smeškajući se, sa nekom kutijom i papirnom kesom. Na sebi je imao
loše sivo odelo, zelenu košulju, svetlocrvenu kravatu i smeđe cipele.
Keli se umalo ne nasmeja glasno. Činjenica da Mark nema nikakvog
osećaja za stil nekako joj je bila simpatična. Znala je suviše ljudi čiji ego
je zavisio od njihovog mišljenja o svojoj eleganciji.
"Uđi", rekla je Keli.
"Nadam se da ne kasnim."
"Ne, nikako." Došao je dvadeset pet minuta ranije. Mark je pružio
Keli onu kutiju.
"Ovo je za tebe." Bila je to kutija sa više od dva kilograma čokolade.
Keli su tokom godina nudili dijamante, krzna i stanove, ali nikada
čokoladu. Upravo ono što je svakoj manekenki potrebno, pomislila je
raspoloženo. Keli se osmehnula.
"Hvala ti." Mark joj je pružio i kesu.
"A ovo su poslastice za Anđelu."
Anđela je, kao na znak, ušla u sobu i pritrčala Marku, mašući repom.
Mark je digao Anđelu i počeo da je mazi.
"Seća me se."
"Htela bih zaista da ti se zahvalim za nju", rekla je Keli. "Divno je
društvo. Nikada pre nisam imala nešto takvo."
Mark je pogledao Keli, a njegov pogled je govorio sve.
Veče je proteklo neočekivano prijatno. Mark je bio šarmantan, a
Keli je bila dirnuta njegovim uživanjem u njenom društvu. Bio je
inteligentan i opušten sagovornik, i vreme je proticalo brže nego što je
ona to očekivala.
Na kraju večeri, Mark je rekao:
"Nadam se da ovo možemo da ponovimo."
"Da, volela bih to."
"Keli, šta najviše voliš da radiš?"
"Volim fudbal. A ti?"
Markovo lice je postalo bezizrazno.
"Oh, ovaj, da, volim ga."
Kako loše laže, pomislila je Keli. Javila joj se nestašna ideja.
"U subotu igraju prvenstvenu utakmicu, da li bi išao?"
Mark je progutao knedlu i neubedljivo rekao:
"Naravno. Odlično."
Kada su se vratili pred Kelinu zgradu, ona je osetila napetost. To je
uvek bio trenutak za: Šta misliš o poljupcu za laku noć...? Mogao bih da
svratim na pićence...? Nećeš valjda da provedeš noć sama...
min@
61
Kada su stigli do Kelinih vrata, Mark ju je pogledao i rekao:
"Keli, znaš li šta sam prvo primetio na tebi?"
Ona je zadržala dah. Evo, počinje, pomislila je: Imaš divnu guzu...
Sviđaju mi se tvoje sike... Voleo bih tvoje duge noge oko vrata...
"Ne", reče Keli ledeno. "Šta si prvo primetio?"
"Bol u pogledu."
Pre nego što je stigla da odgovori, Mark je rekao:
"Laku noć."
I Keli ga je gledala dok je odlazio.
TRINAESTO POGLAVLJE
Mark je sledeće subotnje večeri doneo još jednu kutiju sa
čokoladom i veliku papirnu kesu.
"Slatkiši su za tebe. Poslastica za Anđelu." Keli je prihvatila kese.
"Anđela i ja ti se zahvaljujemo."
Gledala je kako Mark miluje Anđelu i naivno upitala:
"Raduješ li se utakmici?"
Mark je klimnuo glavom i optimistički rekao:
"Oh, da.'' Keli se osmehnula.
"Dobro. Kao i ja."
Znala je da Mark nikada nije bio ni na jednoj fudbalskoj utakmici.
Stadion Pari Sen Žermena bio je dupke pun, a šezdeset sedam
hiljada vatrenih navijača čekalo je da počne finale kupa između Liona i
Marseja. Kada su seli na svoja mesta tačno iznad sredine terena, Keli je
rekla:
"Impresionirana sam. Ova mesta je teško dobiti."
Mark se osmehnuo i kazao:
"Kad voliš fudbal kao ja, ništa nije nemoguće."
Keli je zagrizla usnu da se ne bi nasmejala. Jedva je čekala početak
utakmice.
U dva časa oba tima su izašla na teren i stala mirno dok je orkestar
svirao Marseljezu, francusku državnu himnu. Dok su se igrači Liona i
Marseja u prolazu pozdravljali, jedan igrač je istupio, sa grbom Liona u
klupskim bojama, plavoj i beloj. Keli je odlučila da popusti i objasni
Marku šta se dešava. Nagnula se prema njemu.
"To je njihov golman", objasnila je.
"On je..."
"Znam", rekao je Mark. "Gregori Kupe. Najbolji golman u ligi.
62
Prošlog aprila protiv Bordoa, osvojio im je šampionat. Isto tako i u Kupu
Uefa i Ligi šampiona, prethodne godine. Ima trideset jednu godinu,
visok je sto osamdeset santimetara i težak osamdeset kilograma."
Keli je zapanjeno pogledala Marka. Spiker je nastavljao.
"Napada Sidni Govu..."
"Broj četrnaest", oduševio se Mark. "Neverovatan je. Prošle nedelje,
protiv Oksera, dao je gol u poslednjem minutu utakmice."
Keli je začuđeno slušala Markove stručne primedbe o svim ostalim
igračima.
Utakmica je počela i masa je podivljala.
"Gledaj. Počinje biciklističkim potezom", uživao je Mark.
Bila je to izvrsna, uzbudljiva utakmica, u kojoj su se golmani oba
tima svojski trudili da spreče suparnike da postignu gol. Keli nije
uspevala da se koncentrišc. Neprestano je pogledavala Marka, zadivljena
njegovim znanjem. Kako sam mogla tako da pogrešim? pitala se.
Usred igre. Mark je uzviknuo:
"Govu će lagano da je doda! Uspeo je!"
Nekoliko minuta kasnije, Mark je rekao:
"Gledaj! Karijer će biti kažnjen zbog igre rukom."
I bio je u pravu.
Pošto je Lion pobedio. Mark je likovao.
"Kakav je to tim!"
Dok su izlazili sa stadiona, Keli ga je pitala:
"Mark, od kada pratiš fudbal?"
On je pogleda nesigurno, pa reče:
"Oko tri dana. Proučavao sam ga na računalu. Pošto si toliko
zainteresovana, pomislio sam da bi trebalo da naučim nešto o tome."
Keli je bila dirnuta. Bilo je neverovatno da je Mark uložio toliko
vremena i napora, samo zbog toga što ona voli tu igru.
Dogovarali su se za sastanak sledećeg dana, kad Keli bude završila
zakazani posao.
"Mogu da dođem po tebe u garderobu i..."
"Ne!" Nije želela da ga upoznaje sa ostalim manekeknkama. Mark je
bio zbunjen. "..Mislim... muškarcima je zabranjen ulaz u garderobe."
"Oh."
Keli je u stvari mislila: Neću da mi se zaljubiš u...
***
"Dame i gospodo, molimo, vežite pojaseve i vratite svoje naslone i
poslužavnike u uspravan položaj. Približavamo se aerodromu Kenedi i
63
sletećemo za nekoliko minuta."
Keli se vrati u sadašnjost. Došla je u Njujork da se vidi sa Tanerom
Kingslijem, čovekom za koga je Mark radio. Neko je obavestio medije.
Kada je avion sleteo, reporteri su čekali Keli. Opkolili su je izveštači sa
TV kamerama i mikrofonima.
"Keli, hoćete li da pogledate ovamo?"
"Možete li nam reći šta mislite, šta se desilo vašem suprugu?"
"Hoće li biti policijska istraga?"
"Jeste li vi i suprug planirali razvod?"
"Vraćate li se u Države?"
"Kako ste se osećali kad ste čuli šta se desilo?"
Najbezosećajnije od svih pitanja.
Keli primeti jednog napetog čoveka, prijatnog izgleda, u pozadini.
On se osmehnu i mahnu Keli, a ona ga, uzvrativši, pozva da joj priđe.
Ben Roberts je bio jedan od najpopularnijih i najpoštovanijih
voditelja govornih emisija na TV mreži. Intervjuisao je Keli i ranije, i
sprijateljili su se. Gledala je kako se Ben probija kroz masu reportera.
Svi su ga znali.
"Hej, Bene! Hoće li se Keli pojaviti u tvojoj emisiji?"
"Hoće li pričati šta se desilo?"
"Mogu li da slikam tebe i Keli?"
Ben je sada već stigao do Keli. Masa reportera se gurala prema
njima. Ben uzviknu:
"Pustite je malo! Kasnije ćete pričati s njom."
Reporteri protiv volje počeše da se razilaze.
Ben uze Keli za ruku i reče:
"Ne mogu ti opisati koliko mi je žao. Mnogo sam voleo Marka."
"I on je tebe voleo, Bene."
Dok su išli prema izlazu, Ben je upita:
"Nezvanično, zbog čega si u Njujorku?"
"Da vidim sa Tanera Kingslija."
Ben klimnu glavom.
"On je moćan čovek. Siguran sam da će se dobro brinuti o tebi. Keli,
ako mogu bilo šta da učinim za tebe, uvek ćeš me naći preko mreže." On
se osvrnu. "Hoće li te sačekati? Ako neće, ja ću..."
U tom trenutku, jedan uniformisani vozač priđe Keli.
"Gospođa Haris? Ja sam Kolin. Kola su odmah tu, napolju, a
gospodin Kingsli vas je prijavio u hotel Metropoliten. Ako mi date svoju
kartu, pobrinuću se za vaš prtljag."
64
Keli se okrenu Benu.
"Hoćeš li me nazvati?"
"Naravno."
Deset minuta kasnije, Keli je bila na putu prema hotelu. Dok su se
probijali kroz saobraćajnu gužvu, Kolin reče:
"Sekretarica gospodina Kingslija će vam telefonirati i ugovoriti
sastanak. Kola će vam biti na raspolaganju kad god vam zatrebaju."
"Hvala vam."
Šta radim ovde? upita se Keli.
Uskoro će saznati.
ČETRNAESTO POGLAVLJE
Menhetn, Njujork
Taner Kingsli je čitao naslov u popodnevnom izdanju novina: Oluja
besni u Iranu. U ostalom delu teksta nazvana je „čudnim događajem".
Sama pomisao na oluju usred leta i u predelima vrele klime, bila je
bizarna. Taner pozvoni sekretarici. Kada je ušla, reče joj:
"Keti, izdvoji ovaj članak i pošalji ga senatorki van Luven, sa
porukom: Ažuriranje globalnog otopljavanja. Iskreno..."
"Odmah, gospodin Kingsli."
Taner Kingsli pogleda na sat. Dvojica detektiva bi trebalo da dođu u
KIG za pola sata. On pogleda po svojoj ekstravagantnoj kancelariji. Sve
je to njegovo delo. KIG. Pomisli na moć koja se krije iza ta tri
jednostavna inicijala, i kako bi ljudi bili iznenađeni kada bi znali
zapanjujuću pripovest o skromnom početku KIG-a, samo sedam godina
ranije. Prošlost mu se vrati u mislima...
Sećao se dana kada je osmislio novi logo KIG-a.
"Prilično kitnjasto za tako beznačajnu kompaniju'', rekao je neko, a
Taner je sam samcat tu beznačajnu kompaniju pretvorio u kuću svetskog
uticaja.
Razmišljajući o počecima, činilo mu se kao da je izveo čudo.
***
Taner Kingsli rođen je pet godina posle svog brata Endrua. i to je
apsolutno usmerilo njegov život.
Roditelji su im se razveli, a majka se preudala i odselila. Otac im je
bio naučnik, a dečaci su, sledeći njegov primer, odrasli kao čuda od
dece. Otac im je umro u četrdesetoj godini, od srčanog napada.
65
Za Tancra je ta petogodišnja razlika između njega i brata
predstavljala izvor neprestane frustracije. Kada je dobio vrhunsku
nagradu za naučnike svoje klase, rekli su mu:
"Endru je bio prvi u svojoj klasi pre pet godina. To ti je genetski..."
Kada je Taner pobedio na takmičenju govornika, profesor je kazao:
"Čestitam, Taneru. Ti si drugi Kingsli koji dobija ovu nagradu."
Kada je primljen u tenisku ekipu:
"Nadam se da si dobar kao tvoj brat Endru..."
Kada je Taner diplomirao:
"Tvoj oproštajni govor je bio inspirativan. Podsetio me je na
Endruov...'"
Odrastao je u bratovoj senci, i nerviralo ga je to što je uvek smatran
drugim najboljim samo zato što je Endru tuda prvi prošao. Braća su bila
slična: obojica su bili privlačni, inteligentni i talentovani, ali kako su
starili, glavne razlike bile su sve uočljivije. Dok je Endru bio nesebičan i
skroman, Taner je bio otvoren, društven i ambiciozan. Endru je bio
stidljiv sa ženama, dok su ih Tanerov izgled i šarm privlačili kao
magnet.
Njihovi životni ciljevi bili su najveća razlika između braće. Dok je
Endru bio obuzet organizovanjem dobrotvornih priredbi i pomaganjem
drugima, Taner je imao ambiciju da postane bogat i moćan.
Endru je diplomirao na koledžu summa cum laude* i odmah
prihvatio ponudu da radi u jednom istraživačkom centru. Tu je shvatio
koliko koristi može da pruži takva ustanova, i pet godina kasnije odlučio
je da osnuje sopstveni, skroman istraživački centar. Kada je tu ideju
ispričao Taneru, ovaj se oduševio.
"To je sjajno! Ti istraživački, centri sklapaju ugovore vredne na
milione, da ne pominjcmo korporacije koje unajmljuju..."
Endru ga je prekinuo.
"Taneru, nisam mislio na to. Ja hoću na taj način da pomognem
ljudima,"
Taner se zagledao u njega,
"Da pomogneš ljudima?"
"Da. Desetine nesvrstanih zemalja nemaju pristup savrememm
metodama u poljoprivrednoj i industrijskoj proizvodnji. Poslovica kaže
da, ako daš čoveku ribu, on može da spremi obrok. A ako ga naučiš da je
lovi, moći će da jede celog života."
_____________________________
*(Lat.) Sa najvišim uspehom (prim. prev.).
66
Pa to je jasno kao dan, pomislio je Taner.
"Endru. takve zemlje ne mogu da nam plate..."
"Nije važno. Slaćemo stručnjake u nesvrstane zemlje, da im uvedu
tehnike koje će im promeniti život. Uzeću te za partnera. Nazvaćemo naš
istraživački centar Grupa Kingsli. Šta kažeš?"
Taner se zamislio za trenutak. Klimnuo je glavom.
"U stvari, nije to loša ideja. Možemo početi sa takvim zemljama, pa
preći na veliki novac - ugovore sa vladom i..."
"Taneru. hajde da pokušamo samo da poboljšamo ovaj svet."
Taner se osmehnuo. Biće to kompromis. Počeće tako kako je Endru
zamislio, pa će postepeno preći na puni potencijal kompanije.
"Pa?"
Taner je pružio ruku.
"Za našu budućnost, partneru."
Šest meseci kasnije, dva brata su stajala na kiši, ispred male zgrade
od crvene cigle, sa neprimetnim, malim znakom na kome je pisalo:
Grupa Kingsli.
"Kako izgleda?" upita Endru ponosno.
"Odlično." Taner se trudio da ne zvuči ironično.
"Taj znak će usrećiti mnoštvo ljudi širom sveta, Taneru. Već sam
počeo da angažujem stručnjake koji treba da idu u nesvrstane zemlje."
Taner je hteo da se usprotivi, pa se uzdržao. Njegovog brata nije
vredelo napadati. Imao je žicu tvrdoglavosti u sebi. Ali vreme dolazi,
vreme dolazi, pomislio je Taner, digavši opet pogled prema tom malom
znaku. Jednog dana na njemu će pisati: KIG, Kingsli internejšenal grup.
***
Džon Hajolt, Endruov drug sa koledža, uložio je sto hiljada dolara
da bi pomogao pokretanje istraživačkog centra, a Endru je dodao ostatak
novca. Nekoliko ljudi je angažovano i poslato u Mombasu. Somaliju i
Sudan, da nauče lokalno stanovništvo kako da poboljšaju svoj život.
Međutim, prihoda nije bilo.
Taneru to nije imalo smisla.
"Endru, možemo dobiti ugovore sa nekim od velikih kompanija i..."
"Mi to ne radimo, Taneru."
A šta, do đavola, radimo? pitao se Taner.
"Korporacija Krajsler traži..."
Endru se osmehnuo i rekao:
"Hajde da mi radimo svoj posao." Tada je Taner izgubio želju da se
kontrolišc.
67
I Endru i Taner su vodili sopstvene laboratorije i istraživanja.
Obojica su razvijali svoje projekte. Endru je često radio do duboko u
noć. Kada je jednog jutra Taner došao na posao, Endru je još uvek bio
tamo. Ugledavši Tanera, skočio je na noge.
"Uzbuđen sam zbog ovoa, novog eksperimenta sa
nanotehnologijom. Razvijam metod..."
Taner je u mislima odlutao do nečeg važnijeg: jedne vrele
crvenokose, koju je upoznao prethodne noći. Pridružila mu se za
šankom, popili su piće, odvela ga je u svoj stan i pružila mu fantastičan
provod. Kada ga je držala za...
".....i mislim da će to zaista promeniti stvar. Kako ti zvuči, Taneru?"
Taner je, zatečen, rekao:
"Oh. Da, Endru. Izvrsno." Endru se osmehnuo.
"Znao sam da ćeš shvatiti mogućnosti."
Tanera je više interesovao sopstveni eksperment, Ako upali, mislio
je, svet je moj.
Jedne večeri, ubrzo posle diplomiranja, Taner je bio na nekom
koktelu, kada je čuo prijatan ženski glas iza njega:
"Mnogo sam slušala o vama, gospodine Kingsli."
Taner se radoznalo okrenuo i pokušao da prikrije razočarenje. To je
izgovorila jedna mlada žena običnog izgleda. Izdvajala se samo po paru
žarkih smeđih očiju i veselom, pomalo ciničnom osmehu. Tanerovo sine
qua noif bila je fizička lepota žene, a ta žena se tu očito nije uklapala.
Već izgovarajući:
"Nadam se, ništa loše", počeo je da smišlja opravdanje kojim bi se
izvukao od nje.
"Ja sam Polin Kuper. Društvo me zove Pola. Na koledžu ste izlazili
sa mojom sestrom Džini. Bila je luda za vama."
Džini, Džini... Niska? Visoka? Crna? Plava? Taner je stajao, smeškao se
i pokušavao da je se seti.
Toliko njih.
"Džini je želela da se uda za vas."
To nije bilo od pomoći. Mnoge su to htele.
"Tvoja sestra je bila vrlo fina. Jednostavno, kao da nismo bili...''
Pogledala je Tanera znalački.
"Ne trudite se. Ne možete ni da je se setite."
Bilo mu je neprijatno.
"Pa, ja..."
"U redu je. Upravo sam bila na njenom veličanju.''
68
Taneru je laknulo.
"Ah. Znači. Džini se udala."
"Jeste." Nastade pauza, "Ali ja nisam. Hoćete li da večeramo sutra
uveče?"
Taner ju je pogledao pažljivije. Iako nije bila dorasla njegovim
standardima, izgledalo je da je zgodna i dovoljno prijatna. A i lako će je
odvesti u krevet. Taner je o svojim partnerkama razmišljao koristeći
bezbol pojmove. Izvešće joj jedno bacanje. To je to. Ako ne postigne
houm ran, otpada.
Ona ga je gledala.
"Ja častim.'' Taner se nasmejao. "Mogu ja to, ako nisi svetski
gurman."
"Proveri." Pogledao ju je u oči i rekao tiho:
"Hoću."
Sledećeg dana večerali su u pomodnom restoranu u gornjem delu
grada. Pola je bila u beloj, svilenoj bluzi sa dubokim dekolteom, crnoj
suknji i štiklama. Dok ju je gledao kako ide kroz restoran, učinilo mu se
da izgleda mnogo bolje nego prošlog dana. U stvari, imala je držanje
princeze iz neke egzotične zemlje.
Taner je ustao.
"Dobro veče."
Prihvatila je njegovu ruku.
"Dobro veče." Zračila je gotovo kraljevskim samopouzdanjem.
Pošto su seli, rekla je: "Hajde da počnemo iz početka, hoćeš li? Ja
nemam sestru."
Taner ju je pogledao zbunjeno.
"Ali rekla si mi..."
Ona se osmehnula.
"Samo sam htela da vidim tvoju reakciju, Taneru. Mnogo sam čula o
tebi od nekih drugarica, pa sam se zainteresovala."
Da li je govorila o seksu? Pitao se sa kime je razgovarala. Moglo ih je
biti toliko...
"Ne zaključuj prebrzo. Ne govorim o tvom mačevanju. Govorim o
mozganju."
Kao da mu je čitala misli,
"Znači, tebe, ovaj, zanimaju mozgovi?"
"Između ostalog", rekla je ona izazovno.
Ovo će biti lak houm ran, pomislio je Taner, posežući za njenom
rukom.
69
"Ti si prava zverka." Pomilovao ju je po ruci. "Stvarno si posebna.
Noćas ćemo se lepo provesti."
Ona se osmehnula.
"Jesi li uzbuđen, dragi?" Taner je bio iznenađen njenom
neposrednošću. Baš je raspoložena mala. Klimnuo je glavom,
"Uvek. princezo."
Ona se osmehnula.
"Fino. Izvadi svoju crnu sveščiću, pa ćemo pokušati da ti nađemo
nekoga za noćas."
Taner se ukočio. Bio je naviknut na prepucavanje sa ženama, ali
nijedna ga nikada nije uvredila. Taner se zagledao u nju.
"Šta to pričaš?"
"Da ćemo pokušati da ti popravimo učinak, ljubavi. Imaš li pojma
koliko je to banalno?"
Taner je osetio kako crveni u licu.
"Zašto misliš da ga treba popravljati?"
Pogledala ga je u oči.
"To je izmislio verovatno Metuzalem. Kada meni govoriš, hoću da
govoriš ono što nikada nijednoj ženi nisi rekao."
Taner ju je gledao, trudeći se da suzbije svoj bes.
Sa kime ona misli da ima posla. sa nekim srednjoškolcem? besneo je u
sebi. Suviše je prokleto bezobrazna za sopstveno dobro. Prvi udarac.
Kučka ispada.

http://www.book-forum.net

7Seldon - Bojis li se mraka Empty Re: Seldon - Bojis li se mraka Sub Jan 07, 2012 11:53 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
PETNAESTO POGLAVLJE
Glavni štab Kingsli internejšenal grupa nalazio se u donjem delu
Menhema, dve ulice od reke 1st. Građevina je zauzimala dva hektara
zemljišta i sastojala se od četiri velike betonske zgrade, kao i dve male
kuće za pomoćno osoblje; bila je ograđena i obezbeđena elektronski.
U deset sati ujutru, detektivi Eri Grinberg i Robert Pregicer uđoše u
hol glavne zgrade. Unutrašnjost je bila prostrana i suvremena, sa sofama
i stolovima, i nekoliko stolica. Detektiv Grinberg pogleda niz časopisa
na obližnjem stolu: Virtuelna stvarnost, Nuklearni i radiološki
terorizam, Svet robotike... On uze primerak Vesti iz genetike i okrenu se
Pregiceru.
"Zar ti ne dosadi da čitaš ovo dok čekaš kod zubara?"
Pregicer se isceri.
"Da."
70
Detektivi priđoše i predstaviše se službenici za prijemnim pultom.
"Imamo zakazano kod gospodina Tanera Kingslija."
"On vas očekuje. Pozvaću nekoga da vas otprati do njegove
kancelarije." Ona dade obojici značke KIG-a. "Molim vas, vratite ih na
odlasku."
"Naravno."
Službenica pritisnu zvonce i trenutak kasnije pojavi se jedna privlačna
mlada žena.
"Ova gospoda imaju zakazano kod gospodina Tanera Kingslija."
"Da. Ja sam Retra Tajler, pomoćnica gospodina Kingslija. Pođite sa
mnom. molim vas."
Detektivi pođoše niz dug i sterilan hodnik sa vratima kancelarija
načičkanim sa obe strane. Na kraju hodnika nalazila se Tanerova
kancelarija. U čekaonici ispred Tancrove kancelarije, za stolom je sedela
njegova simpatična, mlada sekretarica Keti Ordonez.
"Dobro jutro, gospodo. Možete odmah ući." Ona ustade i otvori im
vrata.
Ušavši unutra, detektivi stadoše i zagledaše se sa
strahopoštovanjem. Velika kancelarija bila je puno tajanstvene
elektronske opreme, a zvučno izolovani zidovi bili su obloženi tankim
TV ekranima na kojima su se videli trenutni prizori iz raznih svetskih
gradova. Na nekima od njih videle su se sale u kojima se održavaju
sastanci, kancelarije i laboratorije, dok su drugi prikazivali sastanke u
hotelskim apartmanima. Svaki od aparata je imao sopstveni zvučni
sistem i, iako se zvuk jedva čuo, zvučalo je avetinjski slušati delove
rečenica izgovaranih istovremeno, na desetak svetskih jezika.
Na dnu slike svakog od ekrana stajali su natpisi koji identifikuju
gradove: Milano... Johanesburg... Cirih... Madrid... Atina... Na
suprotnom zidu nalazila se polica za knjige u osam nivoa, sa primercima
u kožnom povezu.
Taner Kingsli je sedeo za stolom od mahagonija sa konzolom od
nekoliko raznobojnih dugmadi. Bio je u elegantnom, šivenom sivom
odelu, sa svetloplavom košuljom i plavom, kariranom kravatom.
Kada su detektivi ušli, Taner ustade,
"Dobro jutro, gospodo."
Eri Grinberg reče:
"Dobro jutro. Mi..."
"Da, znam ko ste. Detektivi Eri Grinberg i Robert Pregicer."
Rukovaše se. "Sedite, molim vas."
71
Detektivi sedoše. Pregicer se zagleda u slike koje su se brzo izmenjivale
na nizu TV ekrana. On zadivljeno zaklima glavom.
"Šta ti je naoredak! Ovo je..."
Taner diže ruku.
"Nije reč o današnjem stepenu razvoja, detektive. Ova tehnologija
neće biti na tržištu još dve ili tri godine. Sa ovim ćemo moći da pratimo
sastanke u desetak raznih zemalja istovremeno. Informacije koje se
iznose u kancelarijama širom sveta, ovi računari automatski klasifikuju i
snimaju."
Pregicer reče:
"Gospodine Kingsh, postavio bih vam jedno obično pitanje: šta
jedan istraživački centar tačno radi?"
"U suštini, rešavamo probleme. Iznalazimo rešenja problema koji
mogu da iskrsnu. Neki centri se koncentrišu na samo jednu zonu, vojnu,
ekonomsku ili političku. Radimo u nacionalnoj bczbednosti,
komunikacijama, mikrobiologiji, pitanjima životne sredine... KIG
funkciomšc kao samostalan analitičar i kritičar dugoročnih globalnih
posledica, za razne vlade,"
"Zanimljivo", reče Pregicer.
"Osamdeset pet odsto našeg istraživačkog osoblja ima najviše
diplome, a više od šezdeset pet odsto njih ima doktorat iz filozofije. Moj
brat Endru je osnovao Kingsli internejšenal grup da bi pomogao
nesvrstanim zemljama, tako da imamo mnoštvo započetih programa
širom sveta."
Na jednom od TV ekrana odjednom se začu grmljavina groma i
bijesnu munja. Sva tojica se okrenuše da pogledaju.
Detektiv Grmberg reče:
"Čini mi se da sam čitao nešto o vašim eksperimentima sa
vremenskim prilikama?"
Taner se isceri.
"Da. to je ovde poznato kao Kingslijeva ludorija. To je jedan od
retkih promašaja KIG-a i od onih projekata od kojih sam najviše
očekivao. Ali, zatvaramo ga."
Pregicer upita:
"Je li moguće kontrolisati vreme?"
Taner odmahnu glavom.
"Samo do izvesne mere. Mnogi su pokušavali. Nikola Tesla je još
1900. godine eksperimentisao sa vremenom. Otkrio je da jonizacija u
atmosferi može biti izmenjena radio-talasima. Naša vlada je 1958.
72
godine eksperimentisala ubacujući bakrene iglice u jonosferu. Deset
godina kasnije, u projektu Popaj, naša vlada je pokušala da produži
sezonu monsuna u Laosu i poveća količinu blata na Ho Ši Minovom
drumu. Koristili su nukleinski agens sa srebro-jodidom. koga su
generatori izbacivali u oblake, da bi izazvali kišu."
"I je li delovalo?"
"Jeste, ali samo lokalno. Ima više razloga zbog kojih niko nikada
neće moći da kontroliše vreme. Jedan od problema je to što El Ninjo
izaziva povećanje temperature na Pacifiku i tako remeti svetski ekološki
sistem, dok La Ninja na Pacifiku izaziva smanjenje temperature, tako da
njih dvoje skupa sasvim onemogućavaju bilo kakvo realno planiranje
kontrole vremena. Oko osamdeset odsto površine južne polulopte čini
okean, dok šezdeset odsto severne polulopte čini vodena površina, čineći
drugu neuravnoteženost. Sem toga, vazdušna strujanja određuju put
oluja, što se nikako ne može kontrolisati."
Grinberg klimnu glavom, pa reče oklevajući:
"Da li znate zašlo smo došli, gospodin Kingsli?"
Taner se za trenutak zagleda u Grinberga.
"Pretpostavljam da je to retoričko pitanje. Inače, smatrao bih ga
uvredljivim. Kingslijeva međunarodna grupa je istraživački centar.
četvoro mojih ljudi je umrlo ili nestalo pod misterioznim okolnostima u
roku od dvadeset četiri sata. Mi smo već pokrenuli sopstvenu istragu.
Imamo kancelarije u najvećim gradovima širom sveta, sa hiljadu
osamsto zaposlenih, i jasno je da ja nisam u stanju da održavam kontakt
sa svima njima. Ali do sada sam saznao da je dvoje mojih, ubijenih ljudi
sigurno bilo upleteno u neke nezakonite aktivnosti. To su platili
životima, ali uveravam vas da Kingslijeva međunarodna grupa zbog toga
neće izgubiti ugled. Očekujem da će naši ljudi to rešiti vrlo brzo."
Grinberg se umeša:
"Gospodine Kingsli. ima tu još nešto. Saznali smo da je pre šest
godina japanski naučnik po imenu Akiro počinio samoubistvo u Tokiju.
Pre tri godine, švajcarska naučnica po imenu Madlen Smit načinila je
samoubistvo u..."
Taner ga prekide.
"U Cirihu. To nisu bila samoubistva. Ubijeni su."
Detektivi ga pogledaše iznenađeno. Pregicer upita:
"Kako vi to znate?"
Tanerov glas otvrdnu.
"Ubijeni su zbog mene."
73
"Kad kažete..."
"Akiro Izo je bio sjajan naučnik. Radio je za japanski elektronički
konglomerat pod imenom Prva tokijska industrijska grupa. Upoznao sam
Iza u Tokiju, na jednoj međunarodnoj industrijskoj konvenciji. Slagali
smo se. Pomislio sam da bi KIG mogao da mu stvori bolju atmosferu
nego ta kompanija. Ponudio sam mu da radi ovde i prihvatio je. Ustvari,
bio je vrlo uzbuđen zbog toga." Taner se trudio da zadrži mirnoću u
glasu. "Dogovorili smo se da to zadržimo među nama dok ne bude
mogao slobodno da napusti svoj posao, međutim on je to očito nekome
ispričao, jer su i novine pisale o tome i..." Taner opet napravi dužu
pauzu, pa nastavi: "Dan posle objavljivanja tog teksta, Izo je nađen
mrtav u hotelskoj sobi."
Robert Pregicer upita:
"Gospodine Kingsli, da li bi njegova smrt mogla biti objašnjena na
neki dragi način?"
Taner odmahnu glavom.
"Ne. Ne verujem da je počinio samoubistvo. Unajmio sam islednike
i poslao ih sa nekim svojim ljudima u Japan, da pokušaju da otkriju šta
se desilo. Nisu našli nikakav dokaz nameštaljke, pa sam pomislio da sam
možda pogrešio i da se u Izovom životu dogodila neka tragedija o kojoj
ništa ne znam."
"Pa zašto ste sada tako sigurni da je ubijen?" zanimalo je Grinberga.
"Kao što ste pomenuli, naučnica Madlen Smit je navodno pre tri
godine počinila samoubistvo u Cirihu. Ali ne znate da je i ona htela da
napusti ljude za koje je radila i da pređe u našu kompaniju."
Grinberg se namršti.
"Zbog čega mislite da su te dve smrti povezane?"
Tanerovo lice je bilo kao od kamena.
"Zbog toga što je i ona radila za kompaniju koja je ogranak Prve
tokijske industrijske grupe."
Nastade zapanjena tišina. Pregicer reče:
"Nešto tu ne razumem. Zašto bi ubili svoju radnicu, koja bi im samo
dala otkaz? Ako..."
Madlen Smit nije bila samo radnica . Kao ni Izo. Bili su sjajni
fizičari, pred kojima je bilo rešenje problema koji bi nezamislivo
obogatio kompaniju. Zbog toga nisu želeli da bilo ko od njih pređe kod
nas."
"Da li je švajcarska policija istražila smrt Smitove?"
"Jeste. Kao i mi. Ali ponavljam, ništa nismo mogli da dokažemo.
74
Ustvari, još uvek radimo na svim tim slučajevima i očekujem da ćemo ih
razrešiti. KIG ima jake veze širom sveta. Ako dođem do bilo kakve
korisne informacije, rado ću vam je preneti. Nadam se da će to biti
obostrano."
Grinberg reče:
"To je u redu."
Zazvoni pozlaćeni telefon na Tanerovom stolu.
"Izvinite." Priđe stolu i diže slušalicu. "Halo... Da... Istraga je vrlo
zadovoljavajuća. Ustvari, upravo ovog trenutka dvojica detektiva su u
mojoj kancelariji i slažu se da sarađuju sa nama." Pogleda Pregicera i
Grinberga. "Tačno... Obaveštavaću vas o svim daljim novostima." Zatim
spusti slušalicu.
Grinberg ga upita:
"Gospodine Kingsli, da li ovde radite nešto osetljivo?"
"Mislite, radimo li nešto tako osetljivo, da bi zbog toga nekoliko
ljudi bilo pobijeno? Detektive Grinberg, postoji više od stotinu sličnih
istraživačkih centara širom sveta, a neki od njih rade na apsolutno istim
problemima kao i mi. Ne pravimo mi ovde atomske bombe. Odgovor na
vaše pitanje je: ne."
Vrata se otvoriše i uđe Endru Kingsli sa gomilom papira. Nije
mnogo ličio na brata. Crte njegovog lica kao da su bile ublažene. Imao je
proređenu sedu kosu i izborano lice, i hodao pomalo zgrbljeno. Dok je
Taner Kinasli pucao od žustrine i inteligencije, Endru Kingsli kao da je
bio usporen i apatičan. Mucao je i kao da je sa mukom sastavljao
rečenice.
"Evo onih... znaš... beleški koje si tražio, Taneru. Izvini što ih nisam
ranije... ranije završio."
"Sve je u redu, Endru." Taner se okrenu detektivima. "Ovo je moj
brat, Endru. Detektivi Grinberg i Pregicer." Endru ih nesigurno pogleda
i trepnu. "Endru, hoćeš li da im ispričaš za svoju Nobelovu nagradu?"
Endru ga pogleda, pa reče zamišljeno:
"Da, Nobelova nagrada... Nobelova nagrada..."
Gledali su kako se okreće i gegajući izlazi iz prostorije. Taner
uzdahnu.
"Kako rekoh, Endru je osnovao ovu kompaniju i bio zaista sjajan
čovek. Pre sedam godina, za jedno od svojih otkrića dobio je Nobelovu
nagradu. Nažalost, jedan od njegovih eksperimenata je pošao naopako
i... promenio ga."
Zvučao je gorko.
75
"Mora da je bio izvanredan čovek."
"Nemate pojma."
Eri Grinberg ustade i pruži mu ruku.
"Pa, nećemo vas više zadržavati, gospodine Kingsli. Bićemo u
kontaktu."
"Gospodo..." Tanerov glas bio je čeličan. "Hajde da rešimo ove
zločine, brzo."
ŠESNAESTO POGLAVLJE
Taner nije mogao prestati da misli na veće koje je proveo sa Polom.
A što je više mislio o tome kako je bila bezobrazna i kako ga je ismejala,
sve više ga je hvatao bes. Tačno se sećao reči:
"Popravićemo ti učinak, ljubavi. Imaš li pojma koliko je to
banalno?"
Činilo mu se da treba isterati đavola iz nje. Odlučio je da je vidi još
jednom, da bi je kaznio po zasluzi, i da je zaboravi.
Taner je sačekao tri dana, pa joj telefonirao.
"Princezo?"
"Ko je to?"
Bio je spreman da joj zalupi slušalicu. Koliko prokletih muškaraca
je naziva „princezom"? pomislio je, ali je uspeo da zadrži mirnoću
glasa:
"Ovde Taner Kingsli."
"Oh, da. Kako si?" Glas joj je bio sasvim ravnodušan.
Pogrešio sam, pomislio je Taner. Nije trebalo da je zovem.
"Mislio sam da bismo mogli opet da izađemo na večeru, ali
verovatno si zauzeta, pa je bolje da zaboravimo..."
"Može li večeras?"
Opet ga je zatekla nespremnog. Jedva je čekao da kučki održi
lekciju. Četiri sata kasnije, Taner je sedeo preko puta Pole Kuper, u
jednom malom francuskom restoranu, istočno od avenije Leksington.
Bio je iznenađen koliko mu je drago što je opet vidi. Smetnuo je sa uma
koliko je žustra i životna.
"Nedostajala si mi, princezo", rekao je Taner.
Osmehnula se.
"Oh, nedostajao si i ti meni. Zaista si pravi. I poseban."
Vraćala mu je njegove reci, vređajući ga. Prokletnica. Izgledalo mu je da
će to veće biti repriza prvog sastanka. Prilikom drugih romantičnih
76
večeri, uvek je Taner kontrolisao razgovor. Sa Polom je imao
uznemirujući osećaj da je ona uvek za korak ispred njega. Odmah mu je
uzvraćala sve što bi rekao. Bila je visprena i hitra, i nije prihvatala
gluposti od njega.
Žene sa kojima je Taner obično izlazio bile su lepe i voljne, i prvi
put u životu osetio je da nešto ne shvata. One su bile suviše lake. Sve su
bile raspoložene, ali suviše raspoložene. Nije tu bilo izazova.
Međutim, Pola...
"Pričaj mi o sebi", rekao je Taner.
Ona sleže ramenima.
"Otac mi je bio bogat i moćan, i odrasla sam kao razmaženo derište,
uz služavke i batlere, konobari koji služe na bazenu, Redklif* i privatna
škola, sve što uz to ide. Onda je otac sve izgubio i umro. Posle toga sam
radila kao pomoćnica jednog političara."
"I odgovara li ti to?"
"Ne. Dosadno je." Pogledi im se susretaše. "Tražim nešto
zanimljivije."
"Sledećeg dana Taner je opet nazvao Polu.
"Princezo?"
"Nadala sam se da ćeš se javiti, Taneru."
Glas joj je bio topao. Taner je osetio prijatnu strepnju,
"Zaista?"
"Da. Gde me večeras vodiš na večeru?"
On se nasmejao.
"Gde god hoćeš."
"Hoću kod Maksima u Pariz, ali zadovoljiću se bilo kojim mestom
na kome mogu da budem s tobom."
Opet ga je zatekla nespremnog, ali iz nekog razloga njene reči su mu
prijale.
Večerali su u La Kot Bask u 55. ulici i Taner ju je tokom večeri
gledao, pitajući se čime ga toliko privlači.
Nije to bio njen izgled: zaslepljivali su ga njen um i njena ličnost.
Celo njeno biće zračilo je inteligencijom i samopouzdanjem. Bila je
najsamostalnija žena koju je znao. Razgovarali su o mnogim stvarima i
Taner je otkrio da je vrlo upućena.
"Šta želiš da uradiš u svom životu, princezo?"
______________________________
* Nekada privalna obrazovna institucija u Kembridžu, 1999. godine poslala deo univerziteta
Harvard. (prim. prev.).
77
Gledala ga je jedan trenutak, pa zatim odgovorila.
"Želim moć da oživljavam stvari."
Taner se osmehnuo.
"Onda smo slični."
"Kom broju žena si to rekao, Taneru'.'"
On oseti ljutinu.
"Hoćeš li prestati sa tim? Kad kažem da si drugačija od svih žena
koje sam ikad..."
"Ikad šta?"
Taner je razdraženo rekao:
"Frustriraš me,"
"Jadničak. Ako si nervozan, istuširaj se."
Opet se iznervirao, Prekipelo mu je. Ustao je.
"Nije važno. Nema svrhe pokušavati..."
"...kod mene?"
Taner nije mogao da poveruje u to, što je čuo.
"Kod tebe?"
"Da, imam stančić u Park aveniji", rekla je ona. "Hoćeš li da me
otpratiš kući?"
Preskočili su desert.
***
Stančić je bio raskošno i divno namešten. Taner ga je razgledao,
zadivljen njegovim luksuzom i elegancijom. Stan se uklapao sa njom.
Zbirka eklektičkih slika, trpezarijski sto. veliki luster, italijanski divan i
komplet od šest „čipendejl" stolica. To je sve što je Taner stigao da vidi,
pre nego što je rekla:
"Dođi, da vidiš moju spavaću sobu."
Spavaonica je bila u belom, sa belim nameštajem i velikim
ogledalom na plafonu, iznad postelje. Taner se osvrnuo oko sebe i rekao:
"Impresioniran sam. Ovo je naj..."
"Pst." Pola je počela da mu skida odeću. "Posle ćemo pričati."
Kada je završila, počela je polako i sama da se svlači. Imala je savršeno
telo. Obgrlila je Tanera i stisla se uz njega, spustila usne do njegovog
uva i šapnula:
"Dosta je predigre."
Bili su u krevetu i ona je bila spremna, a kada je ušao u nju stisla je
butine pa ih opustila, zatim ih opet stisla i opustila, uzbuđujući Tanera
sve više i više. Nastavila je polako da se pomera, tako da je njemu svaki
novi osećaj bio drugačiji. Darivala ga je željom kakvu nije ni sanjao,
78
vodeći ga do vrhunca uzbuđenja.
Kasnije u noći, pričali su.
Svako veče posle toga provodili su zajedno. Pola je neprestano
iznenađivala Tanera svojim humorom i šarmom, i postepeno, u
njegovim očima, postala je lepotica.
Jednog jutra. Endru je rekao Taneru:
"Nikad se nisi toliko smeškao. Je li u pitanju neka žena?"
Taner je klimnuo glavom.
"Jeste."
"Je li ozbiljno? Hoćeš li se oženiti njome?''
"Pomišljao sam na to."
Endru ga pogleda za trenutak.
"Možda bi trebalo da joj to kažeš." Taner ga stisnu za ruku.
"Možda i hoću."
Sledeće večeri, Taner i Pola su bili sami u njenom stanu. Taner je
počeo:
"Princezo, jednom si tražila da ti kažem nešto, što nikad, nijednoj
ženi nisam rekao."
"Da, dragi?"
"Evo ga. Želim da se udaš za mene."
Jedan trenutak je oklevala, pa se nasmejala i bacila mu se u zagrljaj.
"Oh, Taneru!"
On ju je gledao u oči.
"Je li to da?"
"Želim da se udam za tebe, dragi, ali bojim se da imamo problem."
"Kakav problem?"
"Rekla sam ti. Hoću da učinim nešto važno. Želim moć da stvaram,
da menjam stvari. U osnovi toga je novac. Kako možemo imati
zajedničku budućnost, ako nemamo budućnost'.'"
Taner ju je uzeo za ruku.
"Nema problema. Ja posedujem polovinu važnog biznisa, princezo.
Jednog dana ću steći dovoljno novca, da ti pružim sve što želiš."
Ona je odmahnula glavom.
"Ne. Tebi zapoveda tvoj brat Endru. Znam sve o vama dvojici. On
ne dozvoljava da vam se kompanija razvije, a meni je potrebno više
nego što sad možeš da mi pružiš."
"Grešiš." Taner se zamislio jedan trenutak. "Hoću da upoznaš
Endrua."
***
79
Sledećeg dana, njih troje su ručali zajedno. Pola je bila šarmantna i
bilo je očito da se Endruu odmah svidela. On je bio zabrinut zbog nekih
žena sa kojima je njegov brat izlazio. Ova je bila drugačija: simpatična,
inteligentna i visprena. Endru je pogledao brata i klimnuvši glavom
odobrio njegov izbor.
Pola je kazala:
"Mislim da je to, što KIG pomaže ljudima širom sveta divno, Endru.
Taner mi je mnogo pričao o tome."
"Zahvalan sam što možemo to da radimo. A radićemo i više."
"Misliš, širićete kompaniju?"
"Ne u tom smislu. Slaćemo još više ljudi u više zemalja, gde mogu
biti od pomoći."
Taner je hitro rekao:
"Zatim ćemo početi da uzimamo ugovore za poslove u zemlji i..."
Endru se osmehnuo.
"Taner je strašno nestrpljiv. Nema potrebe da žurimo. Hajde prvo da
radimo ono što smo i zamislili, Taneru. Da pomažemo drugima."
Taner je pogledao prema Poli. Ona je imala neodređen izraz.
Sledećeg dana. Taner ju je nazvao:
"Hej, princezo. Kad da dođem po tebe?"
Ona je na trenutak zaćutala.
"Dragi, strašno mi je žao. Ne mogu večeras da se vidim sa tobom."
Taner je bio iznenađen.
"Je li nešto loše?"
"Ne. Jedan moj prijatelj je u gradu i treba da ga vidim."
Njega! Taner oseti žaoku ljubomore.
"Razumem. Onda, sutra uveče ćemo..."
"Ne, ne mogu sutra. Hajde da se dogovorimo za ponedeljak?"
Provešće vikend sa tim, ko god on bio. Taner, zabrinut i frustriran, spusti
slušalicu.
U ponedeljak uveče. Pola se izvinila.
"Žao mi je zbog vikenda, dragi. Jednostavno, jedan stari prijatelj je
došao u grad da me vidi."
U Tanerovoj glavi bijesnu slika Polinog lepog stana. Nije to mogla sebi
da obezbedi od svoje plate. Ko je ona?
"Izvini, ne mogu ti reći njegovo ime. Suviše je poznat i ne voli
publicitet."
"Jesi li zaljubljena u njega?"
Ona je uzela Tanera za ruku i rekla tiho:
80
"Taneru. Ja sam zaljubljena u tebe. I samo tebe."
"Je li on zaljubljen u tebe?" Oklevala je.
"Jeste."
Taner je odmah pomislio: Moram naći načina da joj pružim ono što želi.
Ne smem da je izgubim.
***
U 4.58 sledećeg jutra, Endrua Kingslija probudila je zvonjava
telefona.
"Imate poziv iz Švedske, molim vas sačekajte."
Trenutak kasnije, neki glas sa blagim švedskim naglaskom je rekao:
"Čestitam, gospodine Kingsli. Nobelov komitet je odlučio da ove
godine vama pripadne Nobelova nagrada za nauku, zbog inovativnog
rada u nanotehnologiji..."
Nobelova nagrada!
Kada je razgovor završen, Endru se žurno obukao i otišao pravo u
kancelariju. Čim je Taner ušao, Endru je požurio da mu saopšti vest.
Taner ga je zagrlio.
"Nobel! Pa to je fantastično, Endru! Fantastično!"
I jeste bilo. Jer, sada su svi Tanerovi problemi bili rešeni. Pet minuta
kasnije, Taner je razgovarao sa Polom.
"Shvataš li šta to znači, draga? Sada, kad KIG ima Nobelovu
nagradu, imaćemo sve poslove, koje možemo da prihvatimo. Mislim na
dobre ugovore sa vladom i velikim korporacijama. Pokloniću ti ceo
svet."
"To je divno, dragi."
"Hoćeš li se udati za mene?"
"Taneru, želim da se udam za tebe više od svega na svetu."
Spustivši slušalicu, Taner je bio oduševljen. Požurio je u bratovu
kancelariju.
"Endru, ženim se!"
Endru diže pogled i reče radosno.
"To je odlična vest. Kad je venčanje?"
"Uskoro ćemo to odrediti. Pozvaćemo svo osoblje."
Kada je Taner sledećeg jutra ušao u kanncelariju, Endru ga je čekao.
Za reverom je imao cvet.
"Zbog čega je to?" Endru se nasmeši.
"Spremam se za tvoju svadbu. Drago mi je zbog tebe."
"Hvala ti, Endru."
***
min@
81
Vest se brzo pročula. Pošto venčanje nije bilo zvanično najavljeno,
niko nije ništa govorio Taneru, ali razmenjivani su značajni pogledi i
osmesi.
Taner je kasnije otišao kod brata u kancelariju.
"Endru, uz Nobela, svi će dolaziti kod nas. A sa novcem od
nagrade..."
Endru ga je prekinuo.
"Sa novcem od nagrade možemo angažovati još ljudi za Eritreju i
Ugandu."
Taner je rekao polako:
"Ali upotrebićeš valjda taj novac za unapređenje biznisa?"
Endru je odmahnuo glavom.
"Radimo upravo ono zbog čega smo i počeli, Taneru."
Taner se jedan dugi trenutak zagledao u brata.
"Kompanija je tvoja, Endru,"
Taner je nazvao Polu čim je doneo odluku.
"Princezo, moram poslovno u Vašington. Možda ti se neću javljati
par dana."
Ona je izazovno odgovorila:
"Samo bez plavuša, crnki i crvenokosih."
"Ni slučajno. Ti si jedina žena na svetu, koju volim."
"Volim i ja tebe."
***
Sledećeg jutra, Taner Kingsli se u Pentagonu sreo sa vojnim
zapovednikom, generalom Alenom Bartonom.
"Vaš predlog mi se učinio vrlo zanimljivim", rekao je general
Barton. "Upravo raspravljamo koga bismo upotrebili za test."
"Vaš test uključuje mikro-nanotehnologiju, a moj brat je upravo
dobio Nobelovu nagradu za rad na tom polju."
"To nam je dobro poznato."
"Toliko je uzbuđen zbog toga, da bi hteo to da uradi pro bono*".
"Polaskani smo, gospodine Kingsli. Ne nudi nam se mnogo
Nobelovih laureata." On diže pogled, da proveri jesu li vrata zatvorena.
"Ovo je vrhunska tajna. Ako bude funkcionisalo, biće to jedna od
najvažnijih komponenti našeg naoružanja. Molekularna nanolehnologija
može da nam omogući kontrolu fizičkog sveta na nivou pojedinih atoma.
Do sada je pokušaje da se naprave čipovi još manji nego što jesu,
___________________________
*(Lat.) besplatno (prim. prev.).
82
blokirala elektronska smetnja nazvana poprečni govor, tokom koga su
elektroni van kontrole. Ako taj eksperiment uspe, dobićemo značajno
novo odbrambeno i napadačko oružje."
Taner je rekao:
"U tom eksperimentu nema opasnosti zar ne? Neću da se mom bratu
nešto desi."
"Ne brinite. Poslaćemo vam potrebnu opremu, uključujući tu i
sigurnosna odela, kao i dvojicu naših naučnika, da rade sa vašim
bratom."
"Znači, možemo da počnemo'.'"
"Možete."
Na povratku u Njujork. Taner je mislio:
Sad još samo da ubedim Endrua.

http://www.book-forum.net

8Seldon - Bojis li se mraka Empty Re: Seldon - Bojis li se mraka Sub Jan 07, 2012 11:53 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
SEDAMNAESTO POGLAVLJE
Endru je u svojoj kancelariji prelistavao živopisnu brošuru koju su
mu poslali iz Nobelovog komiteta, zajedno sa porukom:
Očekujemo vaš dolazak.
Bile su tu slike velike stokholmske koncertne sale, sa gledalištem
koje aplaudira nekom od laureata Nobelove nagrade, koji ide preko bine
da primi nagradu od švedskog kralja Karla Gustava XVI.
Uskoro ću i ja biti tamo, razmišljao je Endru.
Vrata su se otvorila i ušao je Taner.
"Treba da razgovaramo." Endru ie ostavio brošuru sa strane.
"Da, Taneru?"
Taner duboko udahnu.
"Upravo sam se dogovorio da KIG pomogne vojsci u jednom
njihovom eksperimentu."
"Šta si uradio?"
"Test je vezan za kriogeniku. Potrebna im je tvoja pomoć."
Endru je odmahnuo glavom.
"Ne. Ne mogu da se mešam u to, Taneru. Mi ovde to ne radimo."
"To nije novac, Endru, nego odbrana Sjedinjenih Američkih Država.
Važno je za vojsku. To ćeš raditi za svoju zemlju. Pro bono. Potreban si
im."
Taner je proveo još jedan sat ubedujući ga. Naposletku, Endru je
popustio.
"U redu. Ali to je poslednji put da skrećemo sa zacrtanog pravca,
83
Taneru. Slažeš li se?"
Taner se osmehnuo.
"Slažem se. Ne mogu ti opisati koliko sam ponosan zbog tebe."
Taner je nazvao Polu. Javila se njena sekretarica.
"Draga, vratio sam se. Pripremamo jedan važan eksperiment. Javiću
ti se kad ga završimo. Volim te."
***
Dvojica vojnih tehničara došla su da izveste Endrua o dotadašnjem
napretku. On isprva nije bio raspoložen, ali što su duže raspravljali o
projektu, bio je sve uzbuđeniji. Ako reše taj problem, napraviće veliki
skok.
Jedan sat kasnije, Endru je gledao kako vojni kamion ulazi kroz
kapiju KIG-a, u pratnji dva vojna vozila za prevoz ljudstva, u kojima su
bili naoružani vojnici. Izašao je da dočeka njihovog pretpostavljenog,
pukovnika.
"Evo ga, gospodine Kingsli. Šta da uradimo sa njim?"
"Ovde ću ga ja preuzeti", rekao je Endru. "Samo ga istovarite."
"Da, ser." Pukovnik se okrenuo dvojici vojnika koji su stajali kod
zadnjeg dela kamiona. "Hajde da ga istovarimo. Samo pažljivo. Mislim,
vrlo pažljivo."
Oni su posegnuli u kamion i oprezno izvukli mali i čvrst metalni
sanduk za transport. Dva pomoćnika preuzela su sanduk i, pod
Endruovim nadzorom, ponela ga u laboratoriju.
"Na taj sto", rekao je on, "samo polako." Gledao je kako ga spuštaju.
"Dobro je."
"Mogao je i jedan od nas da ga donese. Lak je", prokomentarisao je
jedan od pomoćnika.
"Ne biste verovali koliko je to teško", rekao im je Endru.
Dvojica pomoćnika su ga zbunjeno pogledali.
"Šta?"
Endru je odmahnuo glavom.
"Nije važno."
Dva stručnjaka za herniju, Peri Stenford i Harvi Voker, izabrani su
da rade sa Endruom na tom projektu. Oni su već bili u teškim, zaštitnim
odelima, potrebnim za taj eksperiment.
"Idem i ja da se obučem", rekao je Endru. "Odmah se vraćam."
Otišao je niz hodnik, do jednih zatvorenih vrata, i otvorio ih. Unutra
su bile stalaže sa punom hemičarskom opremom, koja podseća na
svemirska odela, zajedno sa gas-maskama, naočarima, specijalnim
84
cipelama i teškim rukavicama. Endru je ušao unutra da se obuče, a Taner
ga je sačekao, da mu poželi sreću. Kada se Endru vratio u laboratoriju,
Stenford i Voker su ga čekali. Njih trojica su pedantno zapečatili
prostoriju, da se vazduh ne bi mešao, pa pažljivo zatvorili vrata. Bili su
veoma uzbuđeni.
"Sve spremno?"
Stenford je klimnu glavom. Voker je potvrdio:
"Spremno."
"Maske."
Navukli su zaštitne gas-maskc.
"Počnimo", rekao je Endru. Oprezno je podigao poklopac sa
metalnog sanduka. Unutra je bilo šest malih epruveta, čvrsto smeštenih u
zaštitnu oblogu. "Budite pažljivi", upozorio je. "Ovi zlodusi su na 222
stepena ispod nule." Glas mu je bio prigušen unutar gas-maske.
Stenford i Voker su gledali kako Endru nežno vadi prvu epruvetu i
otvara je. Začulo se šuštanje i iz epruvete se izvila para koja je,
pretvarajući se u oblak, ispunjavala prostoriju.
"U redu", rekao je Endru. "Sada. prvo što treba da uradimo...
prvo..." oči su mu se raširile.
Počeo je da se guši. lice mu je postalo belo kao kreč. Pokušavao je
da govori, ali reči nisu izlazile. Stenford i Voker su užasnuti gledali kako
se Endru stropoštava na pod. Voker je žurno zatvorio epruvetu i
poklopio sanduk. Stenford je požurio do zida i pritisnuo dugme koje
uključuje veliki ventilator, da bi izbacio paru ledenog gasa iz
laboratorije.
Kada se vazduh iščistio, dvojica naučnika su otvorila vrata i brzo izneli
Endrua napolje. Taner je, dolazeći niz hodnik, video šta se dešava i
uhvatila ga je panika. Pritrčao je dvojici ljudi i pogledao brata.
"Šta se. do đavola, dešava?"
Stenford je rekao:
"Desila se nezgoda i..."
"Kakva nezgoda?" Taner je vikao kao luđak. "Šta ste uradili mom
bratu?" Ljudi su počeli da se okupljaju oko njih. "Zovite hitnu pomoć.
Nije važno. Nemamo vremena za to. Odvešćemo ga u bolnicu našim
kolima."
Dvadeset minuta kasnije, Endru je ležao na krevetu, u ambulanti
prijemnog odeljenja bolnice Sent Vinsent, na Menhetnu. Na licu mu je
bila maska za kiseonik, a kroz iglu uhođenu u ruku primao je infuziju.
Dva lekara su stajala iznad njega.
85
Taner je izbezumljeno hodao gore-dole.
"..Morate ga izlečiti od toga što mu desilo", viknuo je. "..Odmah!"
Jedan od lekara je rekao:
"Gospodine Kingsli, moram vas zamoliti da izađete iz sobe."
"Ne", dreknuo je Taner. "Ostajem ovde, pored brata." Prišao je
krevetu na kome je Endru ležao bez svesti, uzeo ga za ruku i stisnuo je.
"Hajde, bato. Probudi se. Potreban si nam."
Nije bilo odgovora.
U Tanerovim očima su se pojavile suze.
"Bićeš ti dobro, ne brini. Dovešćemo ti najbolje lekare na svetu.
Ozdravićeš ti." Okrenuo se lekarima. "Hoću posebnu prostoriju i
privatne bolničarke dvadeset četiri sata, i još jedan krevet u njegovoj
sobi. Ja ostajem s njim."
"Gospodine Kingsli. treba da završimo pretrage."
Taner pomirljivo reče:
"Biću u hodniku."
Endrua su hitno prebacili u suteren, zbog više ispitivanja i snimanja
magnetnom rezonancom i skenerima, kao i detaljnih ispitivanja krvi.
Zakazano je i snimanje finijim PET skenerom. Posle toga, prebačen je u
zasebnu sobu, gde su trojica lekara brinula o njemu. Taner je u hodniku
sedeo i čekao. Kada je jedan od lekara najzad izašao iz Endruove sobe,
skočio je na noge.
"Biće on dobro, kažite?"
Lekar je oklevao.
"Prebacujemo ga odmah u vojni medicinski centar Voker Rid u
Vašingtonu, zbog daljih dijagnoza, ah iskreno, gospodine Kingsli,
nemamo mnogo nade."
"Šta to. do đavola, pričate?" viknuo je Taner. "Oporavio: se. Bio je u
toj laboratoriji samo pet minuta.''
Lekar je hteo da ga smiri, ali diže pogled i vide da su Tanerove oči pune
suza.
***
Taner je odleteo u Vašington medicinskim avionom, sa svojim
bratom koji je bio u nesvesti. Celim tokom leta ga je hrabrio.
"..Lekari kažu da ćeš biti dobro... daće ti nešto od čega ćeš se
oporaviti... Treba samo da se odmaraš." Obgrlio je brata. "Moraš da se
oporaviš na vreme, da odemo u Švedsku i uzmemo tvoju Nobelovu
ngradu."
Sledeća tri dana Taner je spavao na rezervnom krevetu u Endruovoj
86
sobi i sedeo pored brata dokle god su lekari to dozvoljavali. Bio je u
čekaonici Volter Rida, kada je do njega došao jedan od lekara koji su
brinuli o Endruu.
"Kako mu je?" upitao je Taner. "Je li...?" Primetio je izraz na licu
lekara. "Šta je bilo?"
"..Plašim se da je vrlo loše. Vaš brat je srećan što je preživeo. Kakav
god bio taj gas, vrlo je otrovan."
"Možemo dovesti lekare iz..."
"Nema svrhe. Bojim se da su otrovi već oštetili ćelije mozga vašeg
brata."
Taner se trgao.
"Ali zar nema leka za... to što on ima?"
Lekar je zajedljivo rekao:
"Gospodine Kingsli, vojska još nema ni ime za to, a vi tražite lek?
Ne. Žao mi je. Plašim se da... nikada više neće biti kakav je bio." Taner
je stajao stisnutih pesnica, bledog lica. "Vaš brat je sada budan. Možete
ući da ga vidite, ali samo na nekoliko minuta."
Kada je Taner ušao u njegovu bolničku sobu, Endruove oči su bile
otvorene. Pogledao je posetioca, praznog izraza na licu.
Telefon je zazvonio i Taner se javio. Bio je to general Barton.
"Strašno mi žao zbog toga, što se desilo vašem..."
"Ti, gade! Rekao si da nema nikakve opasnosti za mog brata."
"Ne znam šta se desilo, ali uveravam vas..."
Taner mu je zalupio slušalicu. Začuo je bratov glas i okrenuo se.
"Gde... gde sam ja?" promrmljao je Endru.
"U Vašingtonu, u bolnici Volter Rid."
"Zašto? Ko je bolestan?"
"Ti, Endru."
"Šta se desilo?"
"Eksperiment je pošao naopako."
"Ne sećam se..."
"U redu je. Ne brini. Izlečiće te. Ja ću se pobrinuti za to."
Taner je gledao kako Endru zatvara oči. Još jednom je pogledao
brata u krevetu i izašao iz sobe.
***
Pola je poslala cveće u bolnicu. Taner je planirao da je nazove, ali
njegova sekretarica ga je obavestila:
"Oh ona je telefonirala. Morala je da ode iz grada. Nazvaće vas čim
se vrati."
87
Nedelju dana kasnije. Endru i Taner su se vratili u Njujork. Vest o
onome što se desilo Endruu proletela je kroz KIG. Hoće li istraživački
centar, bez njega kao vođe, opstati? Kada je vest o tom događaju
objavljena, bilo je izvesno da će ugled kompanije opasti.
To nije važno, pomislio je Taner. Napraviću od njega najveći
istraživački centar na svetu. Sad mogu princezi da pružim više nego što
je ikada sanjala. Za nekoliko godina...
Tanerova sekretarica je pozvonila.
"Jedan vozač limuzine je došao da vas vidi, gospodine Kingsli."
Taner je bio zbunjen.
"Pustite ga unutra."
Jedan uniformisani vozač je ušao, sa kovertom u ruci.
"Taner Kingsli?"
"Da."
"Zamoljen sam da vam ovo predam lično."
Predao je, Taneru koverat i otišao. Taner je pogledao koverat i iscerio se.
Prepoznao je Polin rukopis. Planirala je neko iznenađenje za
njega. Radoznalo je otvorio koverat. U poruci je pisalo:
Neće uspeti, najdraži moj. U ovom trenutku mi je potrebno više nego što ti možeš
da mi pružiš, pa se udajem za nekoga, ko to može. Volim te i uvek ću te voleti.
Znam da ćeš to teško poverovati, ali ovako će bili bolje za nas oboje.
Taner je prebledco. Dugo je zurio u poruku, a zatim je bezose-ćajno
bacio u korpu za otpatke.
Njegov trijumf je zakasnio samo jedan dan.
OSAMNAESTO POGLAVLJE
Taner je ćuteći sedeo za svojim stolom, kada mu je sekretarica
pozvonila.
"OvdE je odbor. Treba da ih primite, gospodine Kingsli."
"Odbor?"
"Da, gospodine."
"Pustite ih unutra."
Poslovođe iz nekoliko odeljenja KIG-a su ušle u Tanerovu
kancelariju.
"Želeli bismo da razgovaramo sa vama, gospodine Kingsli."
"Sedite.'' Zauzeli su mesta. "O čemu se radi?"
Jedan od poslovođa je rekao:
"Pa, malo smo zabrinuti. Posle ovoga što se desilo vašem bratu...
88
Hoće li KIG ostati u poslu?''
Taner je odmahnuo glavom.
"Ne znam. U ovom trenutku sam još uvek u šoku. Ne mogu da
verujem šta se desilo Endruu." Zamislio se za trenutak. "Evo šta ću da
uradim. Ne znam kakve su nam šanse, ali daću sve od sebe da
opstanemo. To vam obećavam. Obaveštavaću vas."
Oni su mu se, tiho zahvalili i izišli.
***
Kada je Endru izašao iz bolnice, Taner ga je smestio u kućicu za
osoblje na zemljištu KIG-a, gde će se dobro brinuti o njemu, i dade mu
kancelariju do svoje. Zaposleni su bili zapanjeni videvši šta se desilo sa
Endruom. Sjajni i žustri naučnik postao je zombi. Veći deo dana sedeo
je u svojoj stolici i, kao u polusnu, gledao kroz prozor; ali kao da je bio
srećan jer se vratio u KIG, mada nije imao pojma šta se tu dešava.
Zaposleni su bili ganuti načinom na koji se Taner ponaša prema svom
bratu, kao i pažnjom i brigom koju mu poklanja.
Atmosfera u KIG-u promenila se gotovo preko noći. Dok ga je
Endru vodio, bila je opuštena. Sada je sve postalo formalnije i upravljalo
se kao poslovnom, a ne dobrotvornom organizacijom. Taner je razaslao
agente da tragaju za klijentima za kompaniju.
Vest o Polinoj oproštajnoj poruci brzo je obišla KIG. Zaposleni su
očekivali svadbu i pitali se kako je Taner primio taj udarac. Bilo je
mnogo špekulacija o tome šta će učiniti sada, pošto je tako ostavljen.
Dva dana pošto je Taner primio poruku, u novinama je kratko
objavljeno da se Tanerova nevesta udala za medijskog milijardera
Edmonda Barklija. Jedine promene kod Tanera kao da su bile povećana
ćudljivost i još veća posvećenost radu. Svakog jutra provodio je po dva
sata u zgradi od crvene cigle, radeći na nekom tajanstvenom projektu.
Jedne večeri pozvan je da govori u Mensu, udruženju visoko
inteligentnih ljudi. Pošto su mnogi zaposleni u KIG-u bili članovi tog
udruženja, pristao je.
Sledećeg jutra je došao u kancelariju u pratnji jedne od najlepših
žena koje je njegovo osoblje ikada videlo: latinoameričkog izgleda,
tamnih očiju, maslinastog tena i senzacionalne figure. Taner ju je
predstavio osoblju.
"Ovo je Sebastijana Kortez. Sinoć je otvorila Mensu. Bila je sjajna."
On kao da je odjednom bio mnogo opušteniji. Ušao je sa Sebastijanom u
kancelariju i nisu se pojavljivali duže od jednog sata. Zatim su otišli na
ručak u Tanerove privatne prostorije.
89
Jedan od zaposlenih video je Sebastijanu Kortcz na internetu.
Nekadašnja miš Argentine, živela je u Sinsinatiju, gde je bila udata za
jednog poznatog poslovnog čoveka.
Kada su se Sebastijana i Taner posle ručka vratili u njegovu
kancelariju, njegov glas se začuo u prijemnoj prostoriji, preko interfona,
koji slučajno ostao uključen.
"Ne brini, draga. Naći ćemo načina da ga razradimo."
Sekretarice su počele da se okupljaju oko interfona, radoznalo
slušajući razgovor.
"Moramo da budemo pažljivi. Moj muž je ljubomoran."
"Nema problema. Srediću da ostanemo u kontaktu." Nije trebalo biti
genije, pa shvatiti šta se dešava. Sekretarice su se samo kikotale. "Žao
mi je što moraš baš sad da ideš kući."
"I meni. Volela bih da mogu da ostanem, ali tu nema pomoći."
Kada su izašli iz kancelarije, Taner i Sebastijana bili su oličenje
pristojnosti. Osoblje je uživalo jer Taner nije imao pojma da oni znaju
šta se dešava.
Dan posle odlaska Sebastijane, Taner je naredio da u njegovoj
kancelariji bude instaliran pozlaćen telefon sa digitalnim skremblerom*.
Njegovoj sekretarici i pomoćnicima bilo je zabranjeno da se tu javljaju.
Od tog trenutka, Taner je gotovo svakodnevno razgovarao preko
pozlaćenog telefona, a krajem svakog meseca odlazio bi na dugi vikend i
vraćao se osvežen. Osoblju nikada nije rekao gde odlazi, ali oni su znali.
U razgovoru dveju od Tanerovih pomoćnica, jedna je drugoj natuknula:
"Da li ti reč sastanak nešto govori?"
Tanerov ljubavni život je oživeo i promena na njemu je bila
očigledna.
Svi su bili srećniji.
DEVETNAESTO POGLAVLJE
Reči su odjekivale u glavi Dijane Stivens:
’Ovde je Ron Džons. Samo bih hteo da vas izvestim da smo postupili
po vašim uputstvima. tačno onako, kako je vaša sekretarica kazala...
Kremirali smo telo vašeg supruga pre jedan sat.’
_______________________________
* Scrambler; elektronski uređaj kojim tokom transmisije pretvara govor u sasvim nerazgovetne
šumove, ali ga prijemni sistem opet pretvara u normalan.
90
Kako su mogli u mrtvačnici tako da pogreše? Da li je moguće da ih
je, izgubljena u svom bolu, nazvala i tražila da kremiraju Ričarda?
Nikako. A sekretaricu nije imala. Sve to zvuči besmisleno. Neko od njih
je nešto pogrešno razumeo i zamenio Ričardovo ime sa nekim sličnim.
Predali su joj urnu sa Ričardovim pepelom. Dijana je stajala i zurila
u nju. Da li je Ričard zaista tu? Da li je njegov smeh unutra? Ruke koje
su je privlačile... tople usne koje su se spuštale na njene... um koji je bio
tako bistar i šarmantan... glas, koji je govorio „volim te"... jesu li svi
njegovi snovi, strasti i još hiljadu dragih stvari u toj maloj urni?
Dijanine misli prekide zvonjava telefona.
"Gospođo Stivens?"
"Da."
"Ovde kancelarija Tanera Kingslija. Gospodin Kingsli bi želeo da
zakažemo kada biste došli da se vidite
sa njim."
To je bilo pre dva dana, a Dijana je sada ušla u KIG i prilazila
prijemnom pultu. Devojka za pultom je upita:
"Mogu li vam pomoći?"
"Ja sam Dijana Stivens. Imam zakazano kod Tanera Kingslija."
"Oh, gospođa Stivcns! Svima nam je toliko žao zbog gospodina
Stivensa. Kakva tragedija. Strašno.'' Dijana proguta knedlu.
"Da."
Taner je razgovarao sa Retrom Tajler.
"..Očekuju me dva sastanka. Hajde da oba snimimo."
"Da. gospodine."
Pomoćnica izađe. Interfon zazuja.
"Gospođa Stivens je došla kod vas, gospodine Kingsli."
Taner pritisnu jedno od dugmadi na elektronskoj tabli na svom stolu i na
jednom od TV ekrana na zidu pojavi se Dijana Stivens. Plava kosa joj je
bila podignuta pozadi u punđu, a na sebi je imala belu suknju sa
tamnoplavim prugama i belu bluzu. Bila je bleda.
"Pustite je unutra, molim vas." Dijana se pojavila na vratima i on
ustade da je pozdravi. "Hvala vam što ste došli, gospođo Stivens."
Dijana klimnu glavom.
"Dobro jutro.''
"..Sedite, molim vas." Dijana sede na stolicu ispred njegovog stola.
"Nema potrebe da govorim koliko smo svi bili šokirani brutalnim
ubistvom vašeg supruga. Budite sigurni da će oni koji su odgovorni za to
biti privedeni pravdi što je pre moguće."
91
Pepeo...
"Ako vam ne smeta, postavio bih vam nekoliko pitanja."
"Da?"
"Da li je vaš suprug često sa vama razgovarao o svom poslu?"
Dijana odmahnu glavom.
"Ne baš. To je bio zaseban deo našeg zajedničkog života, jer se ticao
tehnike."
U sobi za nadzor, u istom hodniku, Retra Tajler je uključila aparat
za prepoznavanje glasa, analizator stresa u glasu i video-rekorder, i
snimala prizor u Tanerovoj kancelariji.
"Znam koliko vam mora biti teško da razgovarate o tome", reče
Taner, "ali šta znate o povezanosti svog supruga sa drogom?"
Dijana ga je gledala, suviše zapanjena da bi progovorila. Naposletku
dođe do glasa.
"Šta... šta me to pitate? Ričard nikada ne bi prihvatio ništa što ima
veze sa drogom."
"Gospođo Stivens, policija je u njegovom džepu našla preteću
poruku mafije..."
Pomisao da je Ričard bio umešan u nešto sa drogom bila joj je
nezamisliva. Da li je bilo moguće da on ima neki tajni deo života, za koji
ona nije znala? Ne, ne i ne. Dijani srce poče jače da udara i ona oseti
kako joj krv nadire u lice. Ubili su ga da bi kaznili mene, pomisli.
"Gospodine Kingsli, Ričard nije..."
Tanerov glas je bio saosećajan, ali istovremeno i odlučan.
"Žao mi je što vas stavljam u ovu situaciju, ali nameravam do kraja
da istražim šta se dogodilo vašem suprugu."
Ja sam kraj, pomisli Dijana tužno. Mene tražite. Ričard je poginuo jer
sam ja svedočila protiv Altijerija.
Počela je da diše ubrzano. Taner Kingsli ju je gledao. Zatim reče:
"Neću vas zadržavati, gospođo Stivens. Vidim koliko ste
uznemireni. Razgovaraćemo opet, kasnije. Možda ćete se setiti nečega.
Ako vam padne na pamet bilo šta, sto bi moglo pomoći, molim vas da
me nazovete." Taner posegnu u fioku i izvadi reljefnu vizitkartu. "Ovde
imate broj mog privatnog mobilnog telefona. Možete me nazvati u bilo
koje doba dana ili noći."
Dijana uze karticu. Na njoj su bili samo Tanerovo ime i broj. Ona
zatim ustade, drhtavih nogu.
"Žao mi je što sam morao da vas provedem kroz ovo. A sada, ako
mogu išta da učinim za vas, na usluzi sam vam."
92
Dijana je jedva bila u stanju da govori.
"Hvala vam. Ja... hvala vam."
Okrenula se i ukočeno izašla iz kancelarije.
Prolazeći pored prijemnog pulta, Dijana ču službenicu kako govori:
"Da sam sujeverna, pomislila bih da je neko ukleo KIG. Sad i vaš
suprug, gospođo Haris. Svi smo bili šokirani kada smo čuli za taj užasni
događaj. Strašno je tako umreti."
Te reči Dijani zazvučaše zloslutno blisko. Šta se desilo mužu te
žene? Dijana se okrenu da vidi kome se službenica obraća. Bila je to
jedna crnkinja zapanjujuće lepote, u crnim pantalonama i svilenom
džemperu uz vrat. Na prstu je imala veliki, smaragdni prsten i
dijamantsku burmu. Dijana odjednom pomisli da mora da razgovara sa
njom.
Dijana htede da joj priđe, ali Tanerova sekretarica je preduhitri.
"Gospodin Kingsli će vas sada primiti."
Dijana je gledala kako Keli Haris ulazi u Tanerovu kancelariju.
Taner ustade da pozdravi Keli.
"Hvala vam što ste došli, gospodo Haris. Jeste li prijatno leteli?"
"Da, hvala."
"Da li biste nešto popili? Kafu ili...'' Keli odmahnu glavom. "Znam
koliko vam je sada teško, gospođo Haris, ali moram da vam postavim
nekoliko pitanja."
U nadzornoj sobi, Retra Tajler je, snimajući prizor, gledala Keli na
TV ekranu.
"Da li ste bili bliski sa svojim suprugom?" pitao je Taner.
"Vrlo."
"Da li biste rekli da je bio iskren prema vama?"
Keli ga pogleda ne shvatajući.
"Nismo imali tajni. Mark je bio najiskrenije, najotvorenije ljudsko
biće koje sam ikada upoznala. On..." Keli nije mogla da nastavi.
"Je li vam često pričao o poslu?"
"Ne. Markov posao je bio vrlo komplikovan. Nismo mnogo pričali o
tome."
"Jeste li vi i Mark imali mnogo ruskih prijatelja?"
Keli ga pogleda zbunjeno.
"Gospodine Kingsli, ne shvatam čemu ova pitanja..."
"Da li vam je suprug pomenuo da će dobiti neki veliki posao i
zaraditi veliki novac?"
Keli poče da se nevira.
93
"Nije. Da je to očekivao, Mark bi mi i rekao."
"Da li vam je Mark pominjao Olgu?"
Keli odjednom oseti strepnju.
"Gospodine Kingsli, o čemu se tačno ovde radi?"
"Pariška policija je u džepu vašeg supruga našla poruku. U njoj je
pomenuta nagrada za neku informaciju, a potpisana je sa Volim te,
Olga."
Keli je bila zapanjena.
"Ja... ne znam šta..."
"Ali kazali ste da je o svemu pričao sa vama?"
"Jeste, ali..."
"Prema onome što smo mi saznali, vaš suprug je očito bio imao
nešto sa tom ženom i..."
"Ne!" Keli je ustala. "Vi ne pričate o mom Marku. Kazala sam vam
da među nama nije bilo tajni."
"Sem tajne koja je, kakva god bila, izazvala smrt vašeg supruga."
Keli odjednom oseti slabost.
"Vi... moraćete da me izvinite, gospodine Kingsli. Ne osećam se
dobro."
Taner odmah poče da se povlači.
"Shvatam. Želim da vam pognem na svaki način." Zatim izvadi,
svoju reljefnu vizitkartu. "Na ovaj broj možete me dobiti u bilo koje
doba dana, gospođo Haris."
Keli, kimnu glavom, nesposobna da odgovori, naslepo izađe iz
kancelarije.
Dok je izlazila iz zgrade, u Kelinom umu je vrilo. Ko je Olga, šta je
Mark radio sa Rusima? Zašto bi..."
"Oprostite. Gospođa Haris?"
Keli se okrenu.
Da?"
Ispred zgrade je stajala jedna zgodna plavuša.
"Ja sam Dijana Stivens. Htela bih da razgovaram sa vama. Preko
puta ima jedan bife i možemo..."
"Izvinite. Ja... sad ne mogu da razgovaram." Keli pođe dalje.
"O vašem suprugu."
Keli stade u mestu i okrenu se.
"O Marku? Šta o njemu?"
"Možemo li da razgovaramo negde, gde je mirnije?"
***
94
U Tanerovoj kancelariji, iz interfona se začu slas sekretarice.
"Gospodin Hajolt je ovde."
"Pustite ga unutra." Trenutak kasnije, Taner ga pozdravi. "Dobar
dan Džone "
"Dobar? Dan je paklen, Taneru. Izgleda da nam ljude u kompaniji
redom ubijaju. Šta se to, do đavola, dešava?"
"To mi pokušavamo da otkrijemo. Ne verujem da je smrt troje naših
ljudi samo slučajnost. Neko pokušava da okrnji ugled kompanije, al,
biće otkriveni i zaustavljeni. Policija je pristala da sarađuie sa nama, a ja
sam poslao ljude da istraže kuda su se u zadnje vreme kretali naši ubijeni
ljudi. Voleo bih da čuješ dva razgovora, koje sam snimio. To su udovice
Ričarda Stivensa i Marka Hansa. Jesi li spreman?"
"..Pusti."
"Ovo je Dijana Stivens," Taner pritisnu dugme i snimak njegovog
razgovora sa Dijanom Stivens pojavi se na ekranu. Na desnoj strani
ekrana video se grafikon, čija je linija išla gore-dole dok je Dijana
govorila.
Šta znate o povezanosti svog supruga sa drogom?
Šta... sta me to pitate? Ričard nikada ne bi prihvatio ništa, što ima veze
sa drogom.
Slika grafikona ostala je nepomična.
Taner pritisnu dugme za brzo premotavanje.
"Ovo je supruga Marka Harisa, čiji je muž bio gurnut ili je pao sa
vrha Ajfelove kule."
Da li vam je Mark pominjao Olgu?
Gospodine Kingsli, o čemu se u stvari ovde radi?
Pariška policija je u džepu vašeg supruga našla poruku. U Njoj je
pomenuta nagrada za neku informaciju, a potpisana je sa „Volim te,
Olga".
Ja... ne znam šta...
Prema onome što smo mi saznali, vaš suprug je očito bio imao nešto sa
tom ženom i...
Ne! Vi ne pričate o mom Marku. Kazala sam vam da među nama nije
bilo tajni.
Linije na grafikonu bile su mirne. Kelina slika nestade.
"Kakva je ono linija na ekranu?" upita Džon Hajolt.
"To je CVSA, analizator stresa u glasu. Registruje mikro-drhtaje u
ljudskom glasu. Ako subjekat laže, modulacije audio-frekvencija rastu.
Umetničko delo. Nisu mu potrebne žice, kao detektoru laži. Ubeđen sam
95
da su obe žene govorile istinu. Moraju biti zaštićene."
Džon Hajolt se namršti.
"Kako to misliš? Zaštićene od čega?"
"Mislim da su u opasnosti, jer podsvesno znaju više nego što misle
da znaju. Obe su bile bliske sa muževima. Ubeđen sam da je negde
moralo biti rečeno nešto što im u tom trenutku nije bilo važno, ali im je
ostalo u podsvesti. Ima šansi da će se, ako počnu da razmišljaju, setiti šta
je to. Od tog trenutka životi će im biti u opasnosti, jer ko god da im je
pobio muževe, možda planira da pobije i njih. Pobrinuću se da im se
ništa ne desi."
"Daćeš da ih prate?"
"To je bilo juče, Džone. Danas je to elektronska oprema. Staviću
stan Stivensove pod nadzor kamere, telefone, mikrofone, sve.
Upotrebićemo svu raspoloživu tehnologiju da ih zaštitimo. Ako iko
pokuša da ih napadne, mi ćemo to odmah znati."
Džon Hajolt se za trenutak zamisli.
"Šta je sa Keli Haris?"
"U hotelu je. Nažalost, nismo uspeli da uđemo u njen apartman, da
ga pripremimo. Ali moji ljudi paze spolja, iz hola, i ako se pojavi neki
problem oni će ga srediti." Taner je zastao. "Hoću da KIG ponudi
nagradu od pet miliona dolara za hapšenje..."
"Stani malo, Taneru", zaustavi ga Džon Hajolt. "To nije potrebno.
Rešićemo to i..."
"Dobro. Ako KIG to ne uradi, ja ću lično ponuditi nagradu od pet
miliona dolara. Moje ime se poistovećuje sa nazivom kompanije." Glas
mu otvrdnu. "Hoću da, ko god bio iza ovoga, bude uhvaćen."

http://www.book-forum.net

9Seldon - Bojis li se mraka Empty Re: Seldon - Bojis li se mraka Sub Jan 07, 2012 11:54 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
DVADESETO POGLAVLJE
U bifeu preko puta direkcije KIG, Dijana Stivens i Keli Haris sedele
su u jednom separeu u uglu. Keli je čekala da Dijana progovori. Dijana
nije bila sigurna kako da počne. Pitala se da li da jednostavno pita:
Kakva se to užasna stvar desila vašem suprugu, gospoĐo Haris? Je li
ubijen, kao i Ričard?
Keli nestrpljivo reče:
"Pa? Kazali ste da hoćete da razgovarate sa mnom o mom mužu.
Koliko ste poznavali Marka?"
"Nisam ga poznavala, ali..."
96
Keli je bila besna.
"Kazali ste da..."
"Kazala sam da želim da razgovaram o njemu."
Keli ustade.
"Nemam ja vremena za ovo, gospođo." Ona pođe odatle.
"Stanite! čini mi se da obe imamo isti problem i možda bismo mogle
da pomognemo jedna drugoj."
Keli stade,
"O čemu to pričate?"
"Molim vas, sedite."
Keli se nerado vrati na svoje sedište u separeu.
"Kažite."
"Htela sam da vas pitam da li..."
Prišao im je kelner sa jelovnikom.
"Šta bi dame želele?"
Da odem odavde, pomisli Keli, rekavši:
"Ništa."
Dijana reče:
"Dve kafe, molim vas."
Keli pogleda Dijanu i nervozno reče:
"Meni čaj."
"Da, gospođo." Kelner se udalji. Dijana reče:
"Mislim da vi i ja..."
Prekide je jedna devojčica, koja je prišla njihovom stolu i obratila se
Keli:
"Mogu li dobiti vaš autogram?" Keli je pogleda.
"Znaš li ko sam ja?"
"Ne, ali mama kaže da ste poznati." Keli reče:
"Nisam."
"Oh."
Gledale su devojčicu dok je odlazila, a Dijana zbunjeno pogleda
Keli.
"Da li bi trebalo da ja znam ko ste?"
"Ne." Keli zatim dodade svrsishosno: "I ne volim da mi se
nametljivci petljaju u život. O čemu se ovde uopšte radi, gospođo
Stivens."
"Dijana, molim vas. čula sam da se vašem suprugu desilo nešto
ružno i..."
"Da, ubijen je."
97
"I moj suprug je ubijen. A obojica su radili za KIG.'' Keli nestrpljivo
reče:
"Je li? Pa, kao i hiljade drugih ljudi. Ako se dvoje od njih prehladi,
da li biste to nazvali epidemijom'?" Dijana se nagnu napred.
"Čujte, ovo je važno. Pre svega..." Keli je prekide usred reči:
"Izvinite. Nisam raspoložena da to slušam."
Ona uze svoju tašnu.
"Nisam ni ja raspoložena da pričam o tome", odseče Dijana, "ali
moglo bi biti vrlo..."
Dijanin glas odjednom odjeknu kroz bife.
U sobi su bila četiri muškarca...
Dijana i Keli se, iznenađene, okrenuše prema zvuku. Dijanin glas se
začuo iz televizora iznad šanka. Bila je na stolici za svedoke, u sudnici.
..Jedan od njih je bio u stolici, vezan. Gospodin Altijeri kao da ga je
ispitivao, a preostala dvojica su stajala pored njega. Gospodin. Altijeri
je izvadio pištolj, viknuo nešto i - pucao tom čoveku u glavu.'
Na ekranu se pojavi spiker:
’To je bila Dijana Stivens, na svedočenju u suđenju za ubistvo
optuženom šefu mafije, Entoniju Altijeriju. Porota je upravo donela
odluku da on nije kriv.’
Dijana je sedela, zapanjena.
"Nije kriv?"
Entoni Altijeri je optužen da je ubio jednog od svojih ljudi pre gotovo
dve godine. U prkos svedočenju Dijane Stivens, porota je bila
naklonjena svedocima koji su joj protivrečili.
Keli je raširenih očiju zurila u televizor. Na stolici se pojavio novi
svedok.
Džejk Rubinštajn ga upita:
Doktore Rasel, da li imate praksu u Njujorku?
Ne. Radim samo u Bostonu.
Da li ste dotičnog dana lečili gospodina Altijerija?
Da. Oko devet sati pre podne, zadržao sam ga na posmatranjn ceo dan.
Znači, on 14. oktobra nije mogao biti u Njujorkn?
Ne.
Na ekranu se pojavi još jedan svedok:
Gospodine da li biste nam rekli svoje zanimanje?
Ja sam upravnik hotela Boston Park.
Da li ste radili 14. oktobra koji je ovde u pitanju?
Da, radio sam.
98
Da li se bilo šta neobično dogodilo tog dana?
Da. Primio sam hitan poziv iz gornjeg apartmana, da odmah pošaljem
lekara.
Šta se zatim dogodilo?
Pozvao sam doktora Džozefa Rasela i on je odmah došao. Otišli smo u
gornji apartman, da pregleda jednog gosta, Entoniju Altijerija.
Šta ste tamo videli?
Gospodina Altijerija, koji je ležao na podu. Pomislio sam da će umreti u
našem hotelu.
Dijana je prebledela.
"Lažu", reče promuklo. "Obojica."
Ispitan je i Entoni Altijeri. Izgledao je slabašno i bolesno.
Planirate li nešto u bliskoj budućnosti, gospodine Altijeri?
Sada, kad je pravda pobedila, smiriću se neko vreme. Altijeri se bledo
srneškao: Možda ću vratiti neke stare dugove.
Keli je bila zapanjena. Okrenu se Dijani.
"Vi ste svedočili protiv njega?"
"Da. Videla sam kako ubija..."
Keli drhtavim rukama proli malo čaja i obori slanik.
"Idem ja odavde."
"Zbog čega ste tako nervozni?"
"Zbog čega sam nervozna? Pokušali ste vođu mafije da pošaljete u
zatvor, a on je oslobođen i hoće da vrati nekoliko starih dugova, i pitate
zašto sam ja nervozna? Vi treba da budete nervozni." Keli ustade i baci
nešto novca na sto. "Ja ću platiti račun. Vi bolje čuvajte novac za put,
gospođo Stivens."
"..Stanite! Nismo razgovarale o našim muževima ni..."
"Zaboravite." Keli pođe prema vratima, a Dijana protiv volje za
njom.
"Mislim da preterujete''. uzvrati Dijana. "Zaista?"
Kada su stigle do vrata. Keli reče:
"Ne shvatam kako možete bili toliko glupi, da..."
Neki starac, ulazeći na štakama, okliznu se i poče da pada. Keli se u
tom trenutku učini da je u Parizu, a da pada Mark, i ona se sagnu da ga
zadrži; istovremeno i Dijana se pokrenu da ga uhvati. U tom trenutku, sa
druge strane ulice odjeknuše dva pucnja, a meci udariše u zid, gde su
žene trenutak ranije stajale. Pucnjevi istog trena vratiše Keli u stvarnost.
Nalazila se na Menhetnu, gde je upravo popila čaj sa jednom
luđakinjom.
99
"Bože moj!" uzviknu Dijana. "Mi..."
"Ovo nije trenutak za molitvu. Gubimo se odavde!"
Keli izgura Dijanu do ivičnjaka, gde ih je Kolin čekao. On otvori vrata, a
Keli i Dijana upadoše na zadnje sedište.
"Kakva je to buka?" upita Kolin.
Njih dve su samo sedele, šćućurivši se na sedištu, nesposobne da
progovore. Naposletku Keli reče:
"To, ovaj, mora da je pukao neki auspuh." Okrenuše se prema
Dijani, koja je pokušavala da se sabere. "Nadam se da ne preterujem'',
reče sarkastično. "Odbaciću vas. Gde živite?"
Dijana duboko udahnu vazduh i reče Kolinu svoju adresu. Dve žene
vozile su se bez reči, uzdrmane svim što se upravo desilo.
Kad su se kola zaustavila ispred njene zgrade, Dijana se okrenu
Keli.
"Hoćete li da uđete? Malo sam nervozna. Imam osećaj da bi još
nešto moglo da se desi."
Keli ljubazno reče:
"I ja imam sličan osećaj, ali neće se desiti meni. Doviđenja, gospođo
Stivens."
Dijana za trenutak pogleda Keli i htede nešto da kaže, ali samo odmahnu
glavom i izađe iz kola.
Keli je gledala za Dijanom, koja uđe u predvorje zgrade i pođe uz
stepenište, do svog stana na prvom spratu. Keli odahnu sa olakšanjem.
Kolin upita:
"Gde biste želeli da idete, gospođo Haris?"
"Natrag, u hotel. Koline, i..."
Iz zgrade se začu prodoran krik. Keli se u trenutku ukoči, pa otvori vrata
i otrča unutra. Dijana je ostavila vrata svog stana širom otvorena. Stajala
je na sredini prostorije i drhtala.
"Šta se desilo?" upita Keli.
"Neko... neko je provalio ovde. Ričardova aktentašna je ostala ovde,
na stolu, a sad je nema. Bila je puna njegovih dokumenata. A njegova
burma nije ni dirnuta."
Keli nervozno pogleda okolo.
"Pozovite policiju."
"Da." Dijana se seti kartice koju joj je detektiv Grinberg ostavio na
stolu u predsoblju. Ode do njega i uze je. Minut kasnije, zatražila je:
"Detektiva Erla Grinberga, molim vas."
Kratko je sačekala.
100
"Ovde Grinberg."
"Detektive Grinberg, ovde Dijana Stivens. Nešto se desilo. Pomislila
sam, možete li da dođete kod mene i... Hvala vam." Dijana duboko
udahnu vazduh i okrenu se prema Keli. "Doći će. Ako vam ne smeta da
sačekate dok..."
"Ne smeta mi. To je vaš problem. Neću da učestvujem u njemu. A
mogli ste da pomenete i da je neko upravo pokušao da vas ubije. Ja
odlazim za Pariz. Doviđenja, gospođo Stivens."
Dijana je gledala kako Keli izlazi i odlazi do limuzine.
"Kuda?" upita je Kolin.
"Natrag u hotel, molim vas."
Tamo će biti bezbedna.
DVADESETPRVO POGLAVLJE
Vrativši se u svoju hotelsku sobu, Keli je još uvek bila pod stresom
zbog onoga što se desilo. Bilo je zastrašujuće naći se tako blizu smrti.
Sad mi je najmanje potrebna neka praznoglava plavuša koja pokušava
da me ubije, pomisli ona.
Keli sede u sofu da bi se smirila, i zatvori oči. Pokušala je da meditira i
koncentrisala se na mantru, ali uzalud. Bila je suviše potresena. Duboko
u sebi osećala je neku prazninu i usamljenost. Nije mogla zaustaviti
svoje misli: Mark, toliko mi nedostaješ. Ljudi kažu da će mi, sa
vremenom, biti lakše. Nije tačno, dragi. Svakim danom je sve teže.
Zvuk kolica sa hranom koja prolaze hodnikom, ispred sobe, podseti
Keli da ceo dan nije jela. Nije ni bila gladna, ali bila je svesna da mora
da čuva snagu. Nazvala je Sobnu poslugu.
"Htela bih salatu od račića i vruć čaj, molim vas."
"Hvala. Stići će za dvadeset pet do trideset minuta, gospođo Haris."
"Dobro." Keli spusti sušalicu.
Sedela je tako i prisećala se susreta sa Tanerom Kingslijem,
osećajući se kao da je upala u neki jezivi košmar. Šta se to dešava? Zašto
joj Mark nije pominjao Olgu? Je li to bio poslovni odnos? Veza?
Mark dragi, želela bih da znaš da ti, ako si imao neku vezu,
opraštam, jer te volim. Uvek ću te voleti. Ti si me naučio da volim. Bila
sam hladna i ti si me zagrejao. Vratio si mi moj ponos i probudio me kao
ženu.
Pomisli na Dijanu. Ta prišipetlja me je dovela u opasnost. Nju treba
izbegavati, što neće biti teško. Sutra ću biti u Parizu, sa Anđelom.
min@
101
Njeno razmišljanje prekide kucanje na vratima.
"Sobna posluga."
"Dolazim." Pošavši prema vratima, Keli zbunjeno stade. Naručila je
tek pre nekoliko minuta. Prebrzo je, pomisli. "Samo trenutak", doviknu.
"Da, gospođo."
Keli diže slušalicu i nazva Sobnu poslugu.
"Moja narudžbina još nije stigla."
"Spremamo je, gospođo Haris. Stići će za petnaest do dvadeset
minuta."
Keli spusti slušalicu, dok joj je srce lupalo. Zatim nazva recepciju.
"Neko... neki čovek pokušava da uđe u moju sobu."
"Odmah ću poslati obezbeđenje, gospođo Haris."
Dva minuta kasnije, ponovo začu kucanje. Ona oprezno priđe vratima.
"Ko je to?"
"Obezbeđenje."
Keli pogleda na sat. Prebrzo, pomisli.
"Momenat!" Ona požuri do telefona i opet nazva recepciju.
"Zvala sam vas zbog obezbeđenja. Je li..."
"Pošao je, gospodo Haris. Trebalo bi da stigne za minut-dva."
"Kako se zove?" Glas joj je bio napet od straha.
"Tomas."
Keli je čula tihi šapat u hodniku. Ona pritisnu uvo na vrata, dok se
glasovi ne stišaše. Stajala je tako, puna slepog straha.
Minut kasnije, začu se kucanje na vratima.
"Ko je to?"
"Obezbeđenje."
"Bil?" upita Keli. Zatim zadrža dah.
"Ne, gospođo Haris. Ja sam Tomas."
Keli hitro otvori vrata i pusti ga unutra.On je osmotri za trenutak,pa reče
"Šta se desilo?"
"Neko... neki ljudi su pokušali da uđu ovde."
"Jeste li ih videli?"
"Ne. Ovaj, čula sam ih. Da li biste me ispratili napolje, do taksija?"
"Naravno, gospođo Haris."
Keli se trudila da primora sebe da ostane mirna. Previše toga se dešavalo
za tako malo vremena. Tomas je išao odmah uz Keli dok su ulazili u lift.
Keli i čovek iz obezbeđenja izađoše napolje i kada su stigli do taksistanice,
ona reče:
"Hvala vam mnogo. Zahvalna sam vam."
102
"Pripaziću da sve bude u redu kad se vratite. Ko god da je pokušao
da vam provali u sobu, za sada je otišao."
Keli uđe u taksi. Osvrnuvši se kroz zadnji prozor, ugleda dvojicu ljudi
kako žurno ulaze u jednu parkiranu limuzinu.
"Kuda?" upita taksista Keli.
Limuzina je prišla i stala iza taksija. Napred, na uglu, policajac je
upravljao saobraćajem.
"Vozite pravo napred", reče mu Keli.
"OK."
Dok su se približavali semaforu na kome je bilo zeleno svetlo, Keli
uzbuđeno reče:
"Hoću da usporite i sačekate da se svetlo promeni u žuto, a onda
brzo skrenete levo."
Vozač je pogleda preko retrovizora.
"Šta?"
"Nemojte ići kroz zeleno svetio, dok se ne promeni u žuto."
Videla je izraz na vozačevom licu. Keli se na silu osmehnu.
"Pokušavam da dobijem opkladu."
"Oh."
Keli je videla da se zamislio. Prokleti, šašavi putnici. Kada se svetlo
promenilo, Keli reče:
"Sad!"
Taksi brzo skrenu levo, dok se menjalo u crveno. Saobraćaj iza njih
zaustavi saobraćajac. Ona dvojica u limuzini se pogledaše poraženo.
Kada je taksi stigao do sledeće raskrsnice, Keli reče:
"Oh, zaboravila sam nešto. Moram ovde da izađem."
Vozač stade uz vičnjak, a Keli izađe iz kola i dade mu nešto novca.
"Izvolite."
On je gledao kako Keli žurno ulazi u jednu medicinsku ustanovu,
pomislivši: Nadam se da ide kod psihijatra.
Na onom semaforu, čim se upalilo zeleno svetlo, limuzina skrenu
levo. Taksi je bio dve ulice ispred i oni jurnuše da ga stignu. Pet minuta
kasnije, Keli zaustavi drugi taksi.
***
U stanu Dijane Stivens, detektiv Grinberg reče:
"Gospođo Stivens, jeste li uspeli da vidite osobu koja je pucala na
vas?" Dijana odmahnu glavom.
"Ne, desilo se vrlo brzo..."
"Ko god bio, ozbiljan je. Balističari su izvadili zrna iz zida. Kalibar
103
je 45, sposoban da probije oklop za ljudstvo. Imali ste sreće. Imate li
neku ideju o tome ko bi imao razloga da vas ubije?"
Dijana se seti Altijerijevih reci:
"Smiriću se neko vrcme i možda vratiti neke stare dugove."
Grinberg je čekao odgovor. Dijana je oklevala. Izražavanje rečima
učinilo bi sve suviše stvarnim.
"Jedini, ko bi možda imao motiv, jeste Entoni Altijeri."
Grinbeg je pogleda za trenutak.
"Shvatam. Proverićemo to. A imate li pojma šta je moglo biti u toj,
nestaloj aktentašni?"
"Nisam sigurna. Ričard ju je svakog jutra nosio u laboratoriju i
uveče vraćao kući. Jednom sam videla neke od tih papira, i bili su suviše
stručni za mene."
Grinberg uze burmu koja je stajala na stolu.
"Kažete da vaš suprug nikada nije skidao burmu?"
"Da, tako je."
"Da li se vaš suprug, onih dana pre smrti, ponašao neuobičajeno,
kao da je pod nekim pritiskom ili zabrinut zbog nečega? Sećate li se, je li
rekao ili uradio bilo šta neobično kad ste ga poslednji put videli?"
Dijana se seti: Bilo je to rano ujutru. Bili su u krevetu, goli. Ričard
ju je nežno pomilovao po butini i rekao:
"Radiću večeras do kasno, ali sačuvaj sat ili dva za mene, kad se
vratim, dušo."
Ona ga je dodirnula tamo gde mu je to prijalo i rekla:
"Hvalisavče."
"Gospođo Stivens..."
Dijana se vrati u stvarnost.
"Ne. Nije bilo ničega neobičnog."
"Pobrinuću se da dobijete zaštitu", reče Grinberg. "I ako..."
Začu se zvonce na vratima.
"Očekujete li nekoga?"
"Ne."
Grinberg klimnu slavom.
"Ja ću otvoriti."
On priđe vratima i otvori ih. Keli Haris uleti pored njega. Ona priđe
Dijani.
"Treba da razgovaramo."
Dijana je pogleda iznenađeno.
"Mislila sam da ste na putu za Pariz."
104
"Pošla sam zaobilazno."
Priđe im i Grinberg.
"Ovo je detektiv Eri Grinberg. Keli Haris."
Keli se okrenu Grinbergu.
"Neko je upravo pokušao da mi provali u hotelsku sobu, detektive."
"Jeste li to prijavili hotelskom obezbeđenju?"
"Da. Ali već su otišli dok je čovek i obczbeđenja stigao."
"Imate li pojma ko su oni?"
"Ne."
"Kad kažete da je neko pokušao da provali, mislite li da su pokušali
da provale vrata?"
"Ne, oni... samo su stajali ispred, u hodniku. Predstavili su se kao
sobna posluga."
"Jeste li nešto naručili od sobne posluge?"
"Jesam, ali..." Dijana se ubaci:
"Onda verovatno uobražavate zbog onoga što se desilo jutros i..."
Keli je preseče:
"Čujte, kazala sam vam da ne želim da imam ništa sa tim, ni sa
vama. Spakovaću se i ovog popodneva odleteti za Pariz. Kažite svojim
mafijaškim prijateljima da me ostave na miru."
Keli se okrenu i izađe.
"O čemu se to radi?" upita Grinberg.
„I njen muž je ubijen. Radio je za istu kompaniju kao i Ričard, za
Kingsli internejšenal grup."
***
Vrativši se u predvorje svog hotela, Keli priđe recepciji.
"Odjavljujem se", reče. "Hoćete li, molim vas da mi rezervišete
mesto u prvom letu za Pariz?"
"Naravno, gospođo Haris. U nekoj posebnoj kompaniji?"
"Samo me pošaljite odavde."
Keli prođe kroz, predvorje, uđe u lift i pritisnu dugme za četvrti
sprat. Dok su se vrata zatvarala, dvojica ljudi se uguraše i uđoše. Keli ih
pogleda za trenutak, pa hitro izađe u predvorje. Sačekala je da se vrata
lifta zatvore, pa otišla do stepeništa i pešice pošla gore. Nema potrebe da
bilo šta rizikujem, pomislila je.
Kada je stigla na četvrti sprat, neki krupan čovek joj stade na put,
"Izvinite", reče Keli. Htede da prođe pored njega.
"Pst!" Uperio je u nju pištolj sa prigušivačem. Keli preblede.
"Šta to...?"
105
"Zaveži. Kladim se da imaš tačno određen broj rupa. damo. Ako ne
želiš neku viška, ne pravi buku. Mislim, umukni. Ti i ja idemo dole."
Čovek se smeškao, ali pogledavši ga malo bolje, Keli primeti da mu
oštra brazda na gornjoj usni izvija usta u nepromenljivu grimasu. Oči su
mu bile najhladnije koje je Keli ikada videla.
"Idemo."
Keli pobesne. Ne! Neću da umrem zbog one kučke.
"Stanite za trenutak. Imate pogrešnu..."
Oseti kako joj je pištolj nabijen u rebra tako oštro, da htede da vrisne.
"Rekao sam ti da zavežeš! Idemo dole."
Držao je Keli za ruku snažno, kao kljastima, skrivajući pištolj u ruci iza
njenih leđa. Keli je bila na rubu histerije.
"Molim vas", reče tiho. "Ja nisam..."
On joj gurnu ćev pištolja u leđa tako da je osetila strahovit bol.
Stezao ju je za ruku tako jako, da je osećala kako joj krv ističe iz nje.
Pođoše niz stepenište. Stigoše do predvorja. Bila je gužva i Keli pomisli
da li da pozove u pomoć, ali čovek joj reče:
"Nemoj ni da pomišljaš na to."
Izađoše napolje. Pored ivičnjaka je čekao karavan. Dva vozila ispred,
saobraćajac je pisao kaznu za parkiranje. Otmičar je poveo Keli do
zadnjih vrata karavana.
"Ulazi", naredio je.
Keli pogleda prema saobraćajcu.
"U redu", reče zatim glasno i ljutito: "Ući ću, ali hoću nešto da ti
kažem. To što hoćeš da ti uradim koštaće te još sto dolara. To je
odvratno."
Policajac se okrenu i pogleda. Rmpalija se zagleda u Keli.
"Šta to, do đavola..."
"Ako nećeš da platiš, zaboravi, bedniče."
Keli žurno pođe prema policajcu. Onaj čovek je gledao za njom. Usne su
mu se osmehivale, ali pogled mu je bio smrtonosan. Keli pokaza prema
njemu.
"Onaj perverznjak mi je dosađivao."
Osvrnu se i vide da policajac ide prema siledžiji. Ona uđe u taksi koji je
tu stajao. Onaj čovek htede da uđe u karavan, ali policajac reče:
"Samo trenutak, gospodine. U ovoj državi je protiv zakona tražiti
usluge prostitutki."
"Ma nisam..."
"Pokažite mi dokumente. Kako se zovete?"
106
"Hari Flint."
Flint je gledao kako Kelin taksi odlazi.
Ta kurva! Ubiću je, i to polako, zakle se u sebi.
DVADESETDRUGO POGLAVLJE
Keli po drugi put izađe iz taksija ispred Dijanine zgrade, odjuri do
ulaznih vrata i oštro pritisnu zvono. Vrata opet otvori detektiv Grinberg.
"Mogu li...?"
Keli ugleda Dijanu u dnevnoj sobi i prođe pored detektiva.
"Šta se dešava?" upita Dijana. "Rekli ste…."
"Kažite vi meni šta se dešava. Opet su pokušali da me otmu. Zašto
vaši mafijaški pajtaši hoće da ubiju mene?"
"Ja... nemam pojma. Ne bi... možda su nas videli zajedno i pomislili
da smo drugarice, pa..."
"Mi nismo drugarice, gospođo Stivens. Oslobodite me toga."
"Šta pričate? Kako ja...?"
"Isto kao što ste me uvalili u to. Hoću da kažete svom pajtašu
Altijeriju da smo se tek upoznale i da me ne poznajete. Neću dozvoliti
da me ubiju zbog neke vaše gluposti."
Dijana reče,
"Ne mogu ja..."
"Oh, možete. Razgovaraćete sa Altijerijem, i to odmah. Ne odlazim
odavde pre toga."
Dijana reče:
"..Vi tražite nemoguće. Žao mi je ako sam vas uvukla u to, ali..."
Ona se zamisli jedan dugi trenutak, pa se okrenu Grinbergu. "Mislite li
da bi nas Altijeri, ako bih razgovarala sa njim, ostavio na miru?"
Grinberg reče:
"To je zanimljivo pitanje. Mogao bi, naročito ako misli da ga mi
nadziremo. Da li biste razgovarali sa njim lično?''
Dijana reče:
"Ne. ja..." Keli se ubaci:
"Hoće da kaže da."
***
Kuća Entonija Altijerija bila je klasična kuća od kamena, u
kolonijalnom stilu, u okrugu Hanterdon, u Nju Džersiju. Ogromna kuća
nalazila se na kraju slepe ulice i zauzimala šest hektara zemljišta. Bila je
okružena obimnom i visokom, gvozdenom ogradom. Na okolnom
107
zemljištu nalazilo se visoko i senovito drveće, jezerca i živopisan vrt.
Jedan stražar je sedeo u kućici, sa unutrašnje strane glavne kapije. Kada
su prišla kola u kojima su bili Grinberg, Keli i Dijana, stražar im izađe u
susret. On poznade Grinberga.
"Dan, poručniče."
"Zdravo, Cezare. Hoćemo da vidimo gospodina Altijerija "
"Imate li nalog?"
"Nije takva poseta. Ovo je neformalno."
Stražar pogleda žene.
"Sačekajte tu." Zatim se vrati u kućicu. Nekoliko minuta kasnije,
izađe i otvori kapiju: "Možete ući."
"Hvala", reče Grinberg i poveze do prednjeg dela kuće.
Kada su njih troje izašli iz kola, pojavi se drugi stražar.
"Pođite za mnom."
On ih uvede unutra. Velika dnevna soba bila je opremljena
kombinacijom starinskog, savremenog i francuskog nameštaja. Uprkos
činjenici da je dan bio topao, u velikom kamenom kaminu gorela je
vatra.
Trojka je išla za stražarom kroz dnevnu sobu, do velike, zamračene
spavaće sobe. Entoni Altijeri je ležao, dišući na respirator. Bio je bled i
ispijen, i kao da je strašno ostario u toku kratkog petrioda, od kada se
pojavio na sudu. Pored njega su bili jedan sveštenik i bolničarka. Altijeri
pogleda Dijanu, Keli i Grinberga, pa vrati pogled na Dijanu. Zatim
progovori promuklim i škripavim glasom:
"Šta, do đavola, hoćete?"
Dijana reče:
"Gospodine Altijeri, hoću da ostavite gospođu Haris i mene na miru.
Povucite svoje ljude. Dovoljno je što ste ubili mog muža i..."
Altijeri je preseče.
"O čemu pričate? Nemam pojma o vašem mužu. Pročitao sam o
onoj poruci, nađenoj kod njega." Isceri se. "Plivaće sa ribama. Neko je
previše gledao Sopranove. Reći ću vam nešto besplatno, damo. To nije
napisao Italijan. Ja vas ne progonim. Ne zanima me jeste li živi ili mrtvi,
ne progonim ja nikoga. Ja..." Tu napravi bolnu grimasu. "Pokušavam da
se izmirim sa Bogom. Ja..." Poče da se guši.
Sveštenik se okrenu Dijani.
"Mislim da bi sada bilo bolje da odete."
Detektiv Grinberg upita:
"Šta mu je?"
108
Sveštenik reče:
"Rak."
Dijana pogleda čoveka u krevetu i pomisli na ono što je upravo
rekao. Bila je to istina. Dijanu iznenada obuze panika.
***
Dok su se vraćali od Altijerija, detektiv Grinherg je izgledao
zabrinuto.
"Moram da vam kažem, čini mi se da je Altijeri bio iskren."
Keli protiv volje klimnu glavom.
"I meni se čini, čovek umire."
"Znate li bilo koji razlog zbog koga bi neko vas dve pokušao da
ubije?"
"Ne", reče Dijana. "Ako nije Altijeri..." Ona odmahnu glavom.
"Nemam pojma."
Keli proguta knedlu.
"Ni ja."
Detektiv Grinberg je otpratio Dijanu i Keli natrag, do Dijaninog
stana.
"Poradiću sada malo na ovome", reče on, "ali ovde ćete biti
bezbedne. Za petnaest minuta pred vašu zgradu će stići patrolna kola i
ostaće tu sledeća dvadeset četiri sata, a videćemo šta ćemo do tada
otkriti. Ako vam budem potreban, zovite me." Zatim je otišao.
Dijana i Keli su se gledale u tišini.
"Jeste li za čaj?" upita Dijana. Keli dosledno reče:
"Kafu."
Dijana je za trenutak pogleda iznervirano, pa uzdahnu.
"Dobro."
Dijana uđe u kuhinju i pristavi kafu. Keli je šetala po dnevnoj sobi
razgledajući platna na zidovima. Kada je Dijana izašla iz kuhinje, Keli je
gledala jednu od njenih slika. Pogleda potpis. "Stivens." Okrenu se
Dijani.
"Jeste li vi ovo naslikali? " Dijana klimnu glavom.
"Da."
Keli samouverenim glasom reče:
"Simpatično."
Dijana stisnu usne.
"Oh? razumete li se u umetnost?"
"Ne mnogo, gospođo Stivens."
"Ko vam se sviđa? Baka Mozes, pretpostavljam."
109
"Zanimljiva je."
"I koji još naivni slikari vas diraju u srce?"
Keli se okrenu da pogleda Dijanu.
"Iskreno, volim vijugave, nereprezentativne oblike. Ima, naravno,
izuzetaka. Na primer, kod Ticijanove Robinske Venere, dijagonalni
položaj njenog tela oduzima dah i..."
Začuše kako vri kafa u kuhiji. Dijana ljubazno reče:
"Kafa je gotova."
Sedele su jedna naspram druge u dnevnoj sobi, uzdržane, puštajući
kafu da se hladi. Dijana prekide tišinu.
"Možete li da zamislite razlog zbog koga bi neko pokušao da nas
ubije?"
"Ne." Keli je ćutala jedan trenutak. "Jedino što nas veže, je to što su
nam obema muževi radili u KlG-u. Možda su bili povezani sa nekim
tajnim projektom; i onaj ko je njih ubio, misli da su možda pričali i nama
o tome."
Dijana preblede.
"Da..." Pogledaše se u neverici.
***
Taner je u svojoj kancelariji, na jednom od TV ekrana na zidu.
gledao prizor koji se odigravao u Dijaninom stanu. Njegov šef
obezbeđenja je stajao pored njega. U stanu Stivensovih bio je umetnički
postavljen TV i zvučni sistem. Kao što je Taner i rekao svom partneru,
stan je bio pun vrhunske tehnologije. U svakoj prostoriji je bio skriven
video-sistem, sa umreženom kamerom veličine dugmeta, postavljenom
među knjigama, savijenim žicama od optičkih vlakana ispod vrata i
bežičnom kamerom. Na tavanu je bio instaliran server veličine laptopa,
koji je opsluživao šest kamera. Server je bio povezan sa bežičnim
modemom, koji je omogućavao da ta oprema funkcioniše uz pomoć
celularne tehnologije.
Kada se Taner nagnuo napred, sa pažnjom gledajući u ekran, Dijana
reče:
"Treba da otkrijemo na čemu su naši muževi radili."
"Tačno. Ali potrebna nam je pomoć. Šta možemo da uradimo u vezi
toga?"
"Nazvaćemo Tanera Kingslija. On je jedini koji može da nam
pomogne, a već i pokušava da otkrije ko stoji iza svega ovoga."
"Hajde da to uradimo." Dijana reče:
"Prenoćićete ovde. Bićemo bezbedne. Napolju su policijska kola."
110
Priđe prozoru i povuče zavesu u stranu. Kola nije bilo. Ona se zagleda
napolje i trenutno oseti jezu.
"Čudno", reče Dijana. "Trebalo je da ovde budu patrolna kola.
Nazvaću ih."
Dijana uze vizitkartu detektiva Grinberga iz tašne, ode do telefona i
nazva njegov broj.
"Detektiva Grinberga, molim vas." Slušala je jedan trenutak. "Jeste
li sigurni?... Shvatam. Mogu li onda da razgovaram sa detektivom
Pregicerom?" Još jednom oćuta. "Da, hvala vam." Dijana polako spusti
slušalicu na viljušku.
"Šta je bilo?" Dijana reče:
"Detektivi Grinbcrg i Pregicer prebačeni su u drugu stanicu."
Keli proguta knedlu.
"To nije slučajnost, zar ne?"
Dijana reče:
"A ja sam se upravo setila nečega."
"Čega?"
"Detektiv Grinberg me je pitao da li je Ričard u poslednje vreme
rekao ili uradio nešto neuobičajeno. Nešto sam zaboravila da mu
pomenem. Ričard je išao u Vašington, da se vidi sa nekim. Nekada sam
ja putovala sa njim, ali ovoga puta je tvrdio da je bolje da ide sam."
Keli ju je gledala iznenađeno.
"Čudno. I meni je Mark rekao da mora da ode u Vašington, takođe
sam,"
"Treba da otkrijemo zašto."
Keli priđe prozoru i povuče zavesu.
"Kola još uvek nema." Okrenu se Dijani. "Hajde da odemo odavde."
"Da", reče Dijana. "Znam jedan hotel u Kineskoj četvrti, po imenu
Mandarin. Niko se nikad neće setiti da nas traži tamo. Odande ćemo
nazvati gospodina Kingslija."
Taner se okrenu šefu obezbeđenja, Hariju Flintu, siledžiji sa
neprestanim osmehom.
"Likvidirajte ih", reče mu.

http://www.book-forum.net

10Seldon - Bojis li se mraka Empty Re: Seldon - Bojis li se mraka Sub Jan 07, 2012 11:54 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
DVADESETTREĆE POGLAVLJE
Hari Flint će se pobrinuti za žene, pomisli Taner zadovoljno. Flint
ga nikada nije izneverio. Taneru je bilo zabavno na koji način je Flint
ušao u njegov život.
Pre nekoliko godina, njegov brat Endru, otelotvorEnje melema za
okrvavljena srca celog sveta, otvorio je posrednu kuću za tek puštene
robijaše, da bi im pomogao da se priviknu na civilni život; da bi im
zatim nalazio posao.
Taner je imao praktičnije planove za te ljude, jer je bio ubeđen da ne
postoji nešto kao bivši prestupnik. Preko privatnih kanala dobio je
informaciju iznutra o biografijama nedavno oslobađanih zatvorenika, pa
su oni sa kvalifikacijama koje su potrebne Taneru iz posredne kuće
odlazili direktno kod njega, da izvršavaju ono što je on nazivao
osetljivim privatnim zadacima.
Sredio je da bivši prestupnik Vins Karbaljo dođe da radi za KIG.
Karbaljo je bio krupan čovek neuredne brade i prodornih, plavih očiju.
Imao je debeo zatvorski dosije. Suđeno mu je za ubistvo. Dokazi protiv
njega bili su nepobitni, ali jedan od porotnika tvrdoglavo je glasao za
oslobađajuću presudu, tako da je porota na kraju bila neodlučna. Samo
nekoliko ljudi je znalo da je kćerkica tog poprotnika nestala, a umesto
nje nađena poruka: Ako budeš ćutao o ovome, sudbina tvoje kćerke je u rukama
porote. Taner je cenio ljude poput Karbalja.
Taner je čuo i za bivšeg prestupnika po imenu Hari Flint. Detaljno je
proučio Flintov život i zaključio da je ovaj savršen za njegove potrebe.
Hari Flint je bio rođen u Detroitu, u porodici srednje klase. Otac mu
je bio neuspešan trgovac, koji je provodio vreme sedeći kod kuće i
gunđajući. Bio je okrutni sadista i uživao da, za najmanji nestašluk, tuče
sina lenjirom, kaišem ili bilo čime što mu se nađe pri ruci, kao da
batinama može da u sina utuče uspeh kojim bi nadoknadio sopstvenu
nesposobnost.
Dečakova majka radila je kao manikirka u jednom salonu. Dok je
Harijev otac bio tiranin, majka mu je bila predana i slepo odana, tako da
je mali Hari odrastajući bio emotivno rastrzan između njih dvoje. Lekari
su kazali Harijevoj majci da je suviše stara da bi rađala, pa je ona svoju
trudnoću smatrala čudesnom. Kada se Hari rodio, mazila ga je i
neprestano grlila, milovala i ljubila, dok naposletku nije Harija ugušila
svojom ljubavlju, tokom odrastanja, gadio se dodirivanja.
Kada je imao četrnaest godina, u podrumu je uhvatio pacova i
izgazio ga. Gledajući kako pacov polako i bolno crkava, Hari Flint je
112
doživeo otkrovenje. Odjednom je shvatio da ima strahovitu moć da
oduzme život, da ubije. Osećao se božanski. Bio je svemoćan. Želeći da
to ponovo oseti, počeo je da vreba male životinje po komšiluku i one su
postajale njegov plen. Nije bilo ničega ličnog ni zlonamernog u tome što
je Flint radio. On je samo koristio svoj bogomdani talenat.
Ljutite komšije čiji su ljubimci mučeni i ubijani požalili su se
vlastima, i postavljena je klopka. Policija je pustila jednog škotskog
terijera na travnjak ispred kuće, vezanog da ne bi pobegao. Stavili su
travnjak pod prismotru i jedne noći, dok je policija gledala, Hari Flint je
prišao životinji. Naterao je psa da zine i počeo da mu gura petardu u
usta. Policija je priskočila. Kada su pretresli Harija Flinta, u džepu su mu
našli okrvavljen kamen i uzani nož dužine trinaest santimetara. Poslat je
na dvanaest meseci u Omladinski centar Čelendžer Memorijal.
Nedelju dana pošto je stigao, Flint je napao jednog od ostalih dečaka
i opasno ga nagrdio. Psihijatar koji je pregledao Flinta, postavio je
dijagnozu: paranoični šizofrenik.
"Psihotičan je", upozorio je doktor njegove čuvare. "Budite pažljivi.
Sklonite ga od ostalih."
Flint je imao petnaest godina kada je pušten uslovno. Nastavio je da
ide u školu. Nekoliko njegovih školskih drugova gledalo ga je kao
junaka. Počeli su da se bave sitnim kriminalom, kao što su otimanje
tašni, džeparenje i krađe po prodavnicama, i Flint im je ubrzo postao
vođa.
U uličnoj tuči jedna noći, Flint je zaradio ožiljak od noža na uglu
usne, zbog čega mu je lice bilo razvučeno u poluosmeh.
Odrastajući, dečaci su prešli na krađu kola, provale i pljačke. U
jednoj od pljački poginuo je vlasnik prodavnice. Hari Flint je optužen za
oružanu pljačku i podsticanje na ubistvo, i osuđen na deset godina
zatvora. Bio je najopakiji zatvorenik koga je upravnik ikada video.Nešto
u očima Harija Flinta gonilo je ostale zatvorenike da ga ostave na miru.
On ih je neprestano terorisao, ali niko se nije usuđivao da ga prijavi.
Jednog dana, jedan stražar se, prolazeći pored Flintove ćelije, sa
nevericom zagledao unutra. Flintov cimer je ležao na podu u lokvi krvi.
Bio je pretučen do smrti. Stražar je pogledao Flinta, na čijem licu je
stajao zadovoljan osmeh.
"U redu, đubre; iz ovoga se nećeš izvući. Počećemo odmah da ti
grejemo stolicu."
Flint je, gledajući u njega, polako digao levu ruku. Duboko u nju bio je
zariven krvav mesarski nož. Flint je hladno rekao:
113
"Samoodbrana."
Zatvorenik iz ćelije preko puta nikada nikome nije rekao da je
gledao kako Flint divljački mlati svog cimera na smrt, a zatim ispod
dušeka vadi nož i zariva ga u sopstvenu ruku.
***
Taner je kod Flinta najviše cenio to što ovaj toliko uživa u svom
radu. Sećao se kada mu je Flint prvi put pokazao koliko koristan može
da bude. Bilo je to tokom jednog hitnog puta u Tokio...
Kažite pilotu da upali čelendžer. Idemo u Japan. Biće nas dvojica."
Vest je stigla u lošem trenutku, ali trebalo je odmah se pobrinuti za nju,
a stvar je bila suviše osetljiva da bi bila poverena bilo kome drugom.
Taner je isplanirao da ga Akiro Izo dočeka u Tokiju i da mu rezerviše
sobu u hotelu Okura.
Dok je avion leteo preko Pacifika, Taner je planirao svoju strategiju.
Dok je avion sleteo, on je osmislio pobedničku situaciju.
Vožnja od aerodroma Narita trajala je jedan sat, i Taner je bio
zadivljen koliko se Tokio neprestano menja. U vreme razvoja i
depresija, grad je uvek imao isti, nepromenljiv izeled.
Akiro Izo ga je sačekao u restoranu Fumiki Mašimo. Imao je
pedesetak godina, mršavu figuru, sedu kosu i svetlo smeđe oči. Ustao je
da dočeka Tanera.
"Čast mi je da vas upoznam, gospodine Kingsli. Iskreno, bio sam
iznenađen kada ste mi se javili. Ne mogu da zamislim razlog zbog koga
biste prešli sav ovaj put, da se vidite sa mnom."
Taner se osmehnuo.
"Nosim dobre vesti, koje su, čini mi se suviše važne da bi se
prenosile telefonom. Mislim da ću vas učiniti vrlo srećnim i bogatim
čovekom."
Akiro Izo ga je radoznalo pogledao.
"Je li?"
Kelner u beloj bluzi je došao do njihovog stola.
"Pre nego što pređemo na posao, zašto ne bismo nešto naručili?"
"Kako vi hoćete, gospodine Kingsli. Razumete li se u japansku
hranu ili da vam ja naručim?"
"Hvala vam. Ja ću naručiti. Volite li suši?"
"Da."
Taner je pogledao kelnera.
"Ja ću hamači-temaki, kaibašim i amu-ebi"
Akiro Izo se osmehnuo.
114
"To zvuči dobro." Zatim se okrenuo kelneru. "Ja ću isto."
Dok su jeli, Taner je rekao:
"Vi radite za vrlo dobru kompaniju, Prvu tokijsku industrijsku
grupu."
"Hvala vam."
"Koliko dugo tu radite9"
"Deset godina."
"To je dugo." Pogledao je Akira Izoa u oči i rekao: "Možda je vreme
da nešto promenite."
"Zašto bih to uradio, gospodine Kingsli?"
"Zato što ću vam dati ponudu koju ne možete odbiti. Ne znam
koliko zarađujete, ali voljan sam da vam ponudim dvostruko, ako
napustite taj posao i dođete da radite za KIG."
"Gospodine Kingsli, to nije moguće."
"Zašto? Ako je u pitanju ugovor, mogu da sredim..."
Akiro Izo je spustio svoje štapiće.
"Gospodine Kingsli, u Japanu, kompaniju za koju radimo, smatramo
familijom. Kada više nismo u stanju da radimo, oni brinu o nama."
"Ali novac koji vam nudim..."
"Ne. Ai-šia-sei-šin."
"Molim?"
"To znači da stavljamo odanost iznad novca." Akiro Izo ga je gledao
radoznalo. "Zašto ste izabrali mene?"
"Zato što sam o vama čuo laskave stvari."
"Bojim se da ste veliki put prešli uzalud, gospodine Kingsli. Nikada
ne bih napustio Prvu tokijsku industrijsku grupu."
"Vredelo je pokušati."
"Nećete se ljutiti?"
Taner se zavalio u naslon i nasmejao.
"Naravno da neću. Voleo bih da su meni svi moji zaposleni odani
poput vas." Setio se nečega. "Uzgred, doneo sam mali poklon za vas i
vašu porodicu. Moj saradnik će vam ga doneti. Biće u vašem hotelu za
oko jedan sat. Zove se Hari Flint."
Sobarica je našla telo Akira Izoa obešeno o kuku u ormanu za
odeću. Zvanična verzija glasila je: samoubistvo.
115
DVADESETČETVRTO POGLAVLJE
Hotel Mandarin nalazio se u staroj, dvospratnoj zgradi u srcu
Kineske četvrti, tri ulice od ulice Mot.
Kada su Keli i Dijana izašle iz taksija, Dijana spazi Keli na velikom
bilbordu prekoputa, u predivnoj večernjoj haljini, sa bočicon parfema u
ruci. Zatim je iznenađeno pogleda.
"Eto ko ste vi."
"Greška", reče Keli. "Ja nisam to, nego to radim, gospođo Stivens."
Ona se okrenu i uđe u predvorje, a iznervirana Dijana pođe za njom.
Jedan mladi Kinez je sedeo za pultom u malenom predvorju hotela,
čitajući primerak čajna Posta.
"Potrebna nam je soba za noćas", reče Dijana.
Čovek diže pogled prema dvema elegantno odevenim ženama i samo što
glasno ne reče: Ovde? Zatim ustade.
"Naravno". Pažljivije pogleda njihovu dizajniranu odeću. "To će biti
sto dolara za noć."
Keli ga pogleda šokirano.
"Sto!?"
Dijana se brzo umeša:
"U redu je."
"Unapred."
Dijana otvori tašnu, izvadi nekloliko novčanica i dade ih čoveku, a on
njoj ključ.
"Soba deset, pravo niz hodnik, na levoj strani. Imate li prtljag?"
"Doći će kasnije", reče mu Dijana.
"Ako vam nešto zatreba, samo tražite Ling." Keli ponovi:
"Ling?"
"Da. Ona je vaša sobarica."
Keli ga nepoverljivo pogleda.
"Dobro."
Dve žene pođoše niz tmuran, poluosvetljen hodnik.
"Previše ste platili", reče joj Keli.
"Koliko vam vredi bezbedan krov iznad glave?"
"Nisam sigurna da je ovo mesto tako dobra ideja", reče Keli.
"Poslužiće dok ne smislimo nešto bolje. Ne brinite. Gospodin
Kingsli će nas zbrinuti."
Stigavši do broja deset, Dijana otključa vrata i uđoše unutra. Soba je
izgledala i mirisala kao da je već dugo prazna. Imala je dva kreveta sa
izgužvanim prekrivačima i dve izlizane stolice pored izbrazdanog stola.
116
Keli pogleda po sobi.
"Možda je mala. ali sigurno je ružna. Kladim se da nikad nije
čišćena." Ona dodirnu jastuče i vide da se diže prašina. "Zanima me
koliko je prošlo od kada je Ling umrla."
"To je samo za noćas", uveravala ju je Dijana. "Sad ću nazvati
gospodina Kingslija."
Keli je ju gledala dok je prilazila telefonu i nazivala broj sa vizitkarte
koju joj je dao Taner Kingsli. Vezu je dobila odmah.
"Taner Kingsli."
Dijana odahnu sa olakšanjem.
"Gospodine Kingsli, ovde Dijana Stivens. Žao mi je što vas
gnjavim, ali gospođi Haris i meni je potrebna vaša pomoć. Neko
pokušava da nas ubije, a nemamo pojma šta je u pitanju. U bekstvu
smo."
"Drago mi je da ste nazvali, gospođo Stivens. Smirite se. Upravo
smo otkrili šta se nalazi iza svega ovoga. Nećete više imati problema.
Uveravam vas da ste od sada pa nadalje, i vi i gospoda Haris savršeno
bezbedne."
Dijana na trenutak sklopi oči. Hvala bogu, pomisli.
"Možete li mi reći ko..."
"Ispričaću vam sve kad se vidimo. Ostanite tu, gde ste. Poslaću
nekoga da vas pokupi za tridesetak minuta."
"To je..." veza se prekide. Dijana spusti slušalicu i okrenu se Keli,
nasmejana. "Dobra vest! Naši problemi su završeni."
"Šta je rekao?"
"Zna šta je iza svega ovoga i kaže da smo od sada bezbedne."
Keli duboko uzdahnu.
"Odlično. Sad mogu da se vratim u Pariz i nastavim svoj život."
"Poslaće nekoga da nas pokupi za pola sata."
Keli se osvrnu po sumornoj sobi.
"Biće mi teško da ostavim sve ovo", reče ironično.
Dijana se okrenu i reče zamišljeno:
"Biće to čudno."
"Šta to?"
"Vratiti se životu bez Ričarda. Ne mogu da zamislim kako ću..."
"Onda nemojte." prekide je Keli, pomislivši: Ne vodi me tamo,
gospođo, raspašću se. Ne mogu ni da mislim o tome. Mark je bio sav
moj život, jedini razlog da živim...
Dijana pogleda Keli sa bezosećajnim izrazom i pomisli: Ona je kao
117
beživotno umetničko delo, lepa i hladna.
Keli se okrenu i sede na jedan od kreveta, okrenuvši leđa Dijani.
Zatvori oči, sa bolom u sebi, i polako... polako... polako...
***
Keli je šetala levom obalom sa Markom, ćaskajući o svemu i
ničemu, osećajući da joj nikada ni sa kim nije bilo tako prijatno.
Kazala je Marku:
"Sutra uveče se otvara galerija, ako te zanima..."
"Oh, žao mi je Keli. Sutra uveče sam zauzet"
Ona je iznenada osetila ubod ljubomore.
"Imaš sastanak sa drugom?" Trudila se da zvuči bezbrižno.
"Ne. Ne. Idem sam. To je banket..." Primetio je izraz na Kelinom
licu. "Ovaj... mislim, večera za naučnike. Ti bi se dosađivala."
"Misliš?"
"Bojim se da bi. Biće... tamo će se koristiti mnoge reči koje nikad
nisi ni čula i..."
"Mislim da sam ih sve čula", rekla je Keli, iznervirana. "Proveri
me."
"Ma, zaista mislim da ne..."
"Nisam ja više mala. Hajde."
On je uzdahnuo.
"Dobro. Anatripsologija... malakostrakologija...aneroidograf... term
ag..."
"Oh", rekla je Keli, zatečena. "Takve reči."
"Znao sam da te neće zanimati. Pa..."
"Grešiš. Zanima me." Zato što i tebe zanima, pomislila je Keli.
Banket je priređen u hotelu Prins d'Gale i pokazalo se da je
prvoklasan događaj. U balskoj dvorani bilo je tri stotine ljudi, među
kojima su bili i najveći dostojanstvenici Francuske. Među gostima za
prvim stolom, gde su Keli i Mark sedeli. bio je i jedan privlačan, prijatan
i simpatičan čovek.
"Ja sam Sem Medouz", rekao je Keli. "čuo sam mnogo o vama."
"I ja sam čula mnogo o vama", uzvratila je Keli. "Mark kaže da ste
mu mentor i najbolji drug."
Sem Medouz se osmehnuo.
"Čast mi je da budem njegov drug. Mark je posebna ličnost. Već
dugo radimo zajedno. On je najpredaniji..."
Marku, koji je to slušao, bilo je neprijatno.
"Hoćete li vino?" prekinuo ga je.
118
Na pozornici se pojavio ceremonijal-majstor i počeli su govori.
Mark je bio u pravu rekavši da će veče biti nezanimljivo za Keli.
Dodeljivane su nagrade za naučna i tehnička dostignuća i svi govornici
su, što se Keli tiče, mogli da govore i na svahiliju. Ali ona je videla
zainteresovanost na Markovom licu i bilo joj je drago što je prisutna.
Pošto je večera iz tanjira očišćena, na pozornicu je izašao
predsednik Francuske akademije nauka. Počeo je hvaleći naučna
dostignuća Francuske u protekloj godini, i tek na kraju njegovog govora,
kada je digao zlatnu statuetu i prozvao ime Marka Harisa, Keli je
shvatila da je Mark zvezda večeri. On je bio suviše skroman da joj to
sam kaže. Zbog toga je pokušao da me odvrati od dolaska, pomislila je
gledajući kako Mark izlazi na pozornicu, dok ga prisutni toplo
pozdravljaju aplauzom.
"Nije mi ovo ni pomenuo". rekla je Keli Semu Medouzu.
Medouz se osmehnuo.
"Takav je Mark." Za trenutak je pogledao Keli. "Znajte da je ludo
zaljubljen u vas. Želi da se oženi vama." Zastao je, pa naglasio: "Nadam
se da neće biti povređen."
Slušajući to, Keli je iznenada osetila napad krivice: Ne mogu da se udam
za Marka. Veliki je prijatelj, ali ja nisam zaljubljena u njega. Šta sam to
radila? Ne želim da ga povredim. Bolje je da prestanem da ga viđam.
Kako da mu kažem?
***
"Jeste li čuli bar reč od ovoga što sam rekla?"
Dijanin ljutiti glas trže Keli iz misli. Predivna balska dvorana nestade i
ona se nađe u bednoj hotelskoj sobi, sa ženom za koju nije želela ni da je
srela.
"Šta je?"
Dijana uznemireno reče:
"Taner Kingsli reče da će poslati nekoga da nas pokupi za pola
sata."
"Rekli ste mi to. Pa?"
"Nije me pitao gde smo."
"Verovatno misli da smo još uvek u vašem stanu."
"Ne. Kazala sam mu da smo vi i ja u bekstvu."
Nastupi trenutak tišine. Keli napući usne u dušo i bezglasno
"Oh!"
Okrenuše se da pogledaju sat na stočiću pored kreveta.
Čovek za recepcijskim pultom diže pogled kada je Flint ušao u
119
predvorje hotela Mandarin.
"Mogu li vam pomoći?" Ugledao je Flintov osmeh i uzvratio ga.
"Moja žena i njena prijateljica su se upravo prijavile ovde. Moja
žena je plavuša. Njena drugarica je žestoka crna ribica. U kojoj su sobi?"
"Soba broj deset, ali ne bih mogao da vas pustim unutra. Moraćete
da telef..."
Flint diže „ruger" kalibra 45 sa prigušivačem i pogodi ga u čelo. Zatim
gurnu telo iza pulta i pođe niz hodnik. Stigavši do broja deset, vrati se
jedan korak, zalete se i ramenom provali vrata, pa uđe u sobu.
Soba je bila prazna, ali iza zatvorenih vrata kupatila čuo se tuš. On priđe
vratima kupatila i otvori ih jednim pokretom. Tuš je bio pušten do kraja,
a navučen zastor se lagano lelujao. Flint ispali četiri metka u zavesu,
sačeka trenutak, pa je skloni.
Unutra nije bilo nikoga.
***
Iz vagon-restorana preko puta, Dijana i Keli su gledale dolazak
Flintovog karavana i videle ga kada je ušao u hotel.
"Gospode", reče Keli, "taj čovek je pokušao da me kidnapuje."
Čekale su. Kada je Flint nekoliko minuta kasnije izašao, usne su mu se
osmehivale, ali licu mu je kiptelo od besa.
Keli se okrenu Dijani.
"Ode Godzila. Koji je naš sledeći štos?"
"Treba da se izgubimo odavde."
"Gde da odemo? Oni će nadzirati aerodrome, železničke i autobuske
stanice..."
Dijana se zamisli za trenutak.
"Znam gde nam ne mogu ništa."
"Da pogodim. U svemirskom brodu koji vas je dovezao ovde."
DVADESETPETO POGLAVLJE
Sve jutarnje novine su bile pune istom pričom.Suša u Nemačkoj je
odnela stotine ljudskih života i nanela milionske štete.
Taner pozove Keti:
"Pošaljite ovo senatorki Van Luven s naznakom ’Još jedno globalno
zagrevanje… S poštovanjem’"
***
120
Na neonskom znaku ispred zgrade pisalo je Vilton hotel za žene. U
predvorju, Keli i Dijana su se prijavile pod lažnim imenima. Žena za
pultom pružila je Keli ključ.
"Apartman 424. Imate li prtljag?"
"Ne, mi..."
"Zalutao je", ubaci Dijana. "Stići će ujutru. Uzgred, uskoro će
muževi doći po nas. Hoćete li ih poslati u našu sobu i..."
Žena odmahnu glavom.
"Žao mi je. Muškarcima nije dozvoljeno da ulaze gore."
"Oh?" Dijana uputi Keli zadovoljan osmeh.
"Ako želite da ih vidite ovde, dole..."
"Nije važno. Neka pate bez nas."
Apartman 424 je bio divno namešten, sa sofom, stolicama,
stolovima i velikim ormarom u dnevnoj, i dva udobna kreveta u
spavaćoj sobi. Dijana se osvrnu okolo.
"..Ovo je baš prijatno, zar ne?" Keli otrovno reče:
"Šta to radimo, spremamo se za Ginisovu knjigu rekorda, menjamo
hotele svakih pola sata?"
"Imate li bolji plan?"
"Ovo nije plan", reče Keli prezrivo. "Ovo je igra mačke i miša, u
kojoj smo mi miševi"
"Fantastično je, kad pomislite da ljudi iz najvećeg istraživačkog
centra na svetu žele da nas ubiju", reče Dijana.
"Onda ne mislite na to."
"Lako je reći. U KIG-u ima dovoljno jajoglavih pametnjakovića za
kajganu veličine Teksasa."
"Pa, moraćemo da ih nadmudrimo." Keli se namršti. "Potrebno nam
je neko oružje. Znate li da koristite pištolj?"
"Ne."
"Prokletstvo. Ni ja."
"Nije važno. I nemamo ga."
"A karate?"
"Ne, ali na koledžu sam bila članica sekcije za raspravljanje", reče
Dijana suvo. "Možda bih mogla da ih ubedim da nas ne ubiju."
"Da."
Dijana priđe prozoru i pogleda napolje, saobraćaj na Trideset četvrtoj
ulici. Odjednom raširi oči i dahnu.
"Oh!"
Keli joj pritrča.
min@
121
"Šta je bilo'? Šta ste videli?"
Dijanino grlo se osušilo.
"Ovaj... neki čovek je prošao. Strašno je ličio na Ričarda. Za
trenutak sam..." Ona se okrenu od prozora.
Keli reče s prezirom:
"Hoćete li da pozovem lovce na duhove?"
Dijana otvori usta da joj odgovori, ali se uzdrža, čemu to? Uskoro ćemo
otići odavde, pomisli.
Keli pogleda Dijanu i pomisli: Zaveži i naslikaj nešto.
***
Flint je mobilnim telefonom razgovarao sa izbezumljenim Tanerom.
"Žao mi je, gospodine Kingsli. Nisu bile u svojoj sobi u Mandarinu.
Otišle su. Mora da su saznale da ja dolazim."
Taner je poludeo od besa.
"Te kučke hoće da se nadmudruju sa mnom? Nazvaću vas." I tresnu
slušalicu na viljušku.
***
Endru je ležao na sofi u svojoj kancelariji, odlutavši u mislima do
velike pozornice stokholmske konceitne sale. Gledalište je ga je
oduševljeno pozdravljalo.
"Endru! Endru!"
Masa je uzvikivala. Sala je odjekivala od uzvika njegovog imena. Čuo je
aplauz idući preko pozornice da primi nagradu od švedskog kralja Karla
Gustava XVI. Kada je posegnuo za Nobelovom nagradom, neko poče da
ga psuje.
"Endru, kučkin sine, ulazi ovamo."
Stokolmska koncertna sala se izgubi i Endru se nađe u svojoj
kancelariji. Taner ga je dozivao.
Potreban sam mu, pomisli Endru radosno. Polako ustade i pređe u
bratovu kancelariju.
"Evo me", reče Endru.
"Da, vidim", odseče Taner. "Sedi." Endru sede. "Treba da te
podučim nekim stvarima, veliki brate. Zavadi, pa vladaj." U Tanerovom
glasu čuo se prizvuk oholosti. "Naveo sam Dijanu Stivens da misli da joj
je muža ubila mafija, a Keli Haris je zabrinuta zbog neke nepostojeće
Olge. Razumeš?"
Endru nesigurno reče:
"Da, Taneru."
Taner potapša brata po ramenu.
122
"Ti si mi savršen rezonator, Endru. Ima stvari o kojima ne mogu da
pričam ni sa kim drugim. Ali tebi mogu da kažem bilo šta, jer si suviše
glup da bi shvatio." Pogleda u Endruove prazne oči. "Ne vidiš, ne čuješ i
ne pričaš." Taner se odjednom vrati na pitanja posla, "Imamo problem.
Dve žene su nestale. One znaju da ih tražimo i hoćemo da ih ubijemo, i
trude se da nam pobegnu. Gde bi se one sakrile, Endru?"
Ovaj se za trenutak zagleda u brata.
"Ja... ne znam."
"Možemo to da otkrijemo na dva načina. Prvo ćemo isprobati
kartezijanski metod, logiku, gradeći rešenje korak po korak. Hajde da
razmislimo.''
Endru ga pogleda, pa reče glupo:
"Kako ti kažeš..."
Taner se ushoda.
"One se neće vratiti u stan Stivensove jer je to suviše opasno,
nadziremo ga. Znamo da Keli Haris nema bliskih prijatelja u Državama
jer je dugo živela u Parizu, tako da se neće poveriti svakome ko bi joj
ponudio zaštitu." On pogleda brata. "Slušaš li me?"
Endru trepnu.
"Ovaj... da. Taneru."
"A da li bi se Dijana Stivens obratila prijateljima za pomoć? Mislim
da ne bi. To bi ih moglo dovesti u opasnost. Druga alternativa im je da
sa svojom pričom odu u policiju, znajući da bi im se tamo smejali. I šta
bi u takvoj situaciji mogle da urade?" On zatvori oči na nekoliko
trenutaka, pa nastavi. "Očigledno je da bi pomislile na aerodrome i
železničke i autobuske stanice, ali svesne su da ih nadziremo. I gde smo
onda stigli?"
"Ja... ja... kako god ti kažeš, Taneru."
"Stigli smo do hotela, Endru. Potreban im je hotel u koji bi se sklonile.
Ali kakav hotel? To su dve prestravljene žene, koje spašavaju svoje
živote. Vidiš, bez obzira za koji se opredele, shvatiće da tamo
imamo veze i da će biti izložene opasnosti.Neće se osećati bezbedno.
Sećaš li se, Sonje Verbrue u Berlinu? Prešli smo je onom porukom na
računaru. Otišla je u ženski hotel Artemizija, gde je mislila da će biti
bezbedna. Pa, misilim da će gospode Stivens i Haris razmišljati na sličan
način. A gde bi nas to dovelo?"
Okrenuo se i opet pogledao brata. Endruove oči su bile zatvorene.
Spavao je. Taner mu, besan, priđe i raspali jak šamar. Endru se u
trenutku probudi.
123
"Šta?"
"Slušaj kad ti pričam, kretenu."
"Ovaj... izvini, Taneru. Samo sam..."
Taner uključi računar.
"Hajde sad da vidimo koliko ženskih hotela ima na Menhetnu."
Taner uradi brzu pretragu na Internetu i odštampa rezultat. Zatim pročita
imena naglas:
"Rezidencija El Karmelo, u Zapadnoj 14. ulici... Rezidencija Centro
Marija, u Zapadnoj 54. ulici... Parksajd Evanđelin na Južnom
Gramersiju i ženski hotel Vilton." Diže pogled i osraehnu se.
"Kartezijanska logika nam kaže da bi tu mogle biti, Endru. Hajde sad da
vidimo šta nam kaže tehnologija."
Taner priđe slici pejsaža na zidu, zavuče ruku iza nje i pritisnu jedno
skriveno dugme. Jedan deo zida se otvori, otkrivajući TV ekran sa
kompjuterizovanom mapom Menhetna.
"Sećaš li se ovoga, Endru? Ti si radio sa ovom opremom. Ustvari,
bio si toliko dobar sa njom, da sam ti zavideo. To je sistem za globalno
pozicioniranje. Pomoću njega možemo naći bilo koga u svetu. Sećaš
se?" Endru klimnu glavom, boreći se da ostane budan. "Kad su dame
odlazile iz moje kancelarije, obema sam dao svoju vizitkartu. U te
kartice ugrađeni su mikrotačkasti kompjuterski čipovi veličine zrna
peska. Signal ide do satelita, a kada se aktivira sistem za globalno
pozicioniranje, vidi se tačno gde se one nalaze.'' Okrenu se bratu.
"Razumeš li?"
Endru proguta knedlu.
"Ja... ovaj... da, Taneru."
Taner se opet okrenu prema ekranu. Pritisnu drugo dugme. Jedna
sićušna svetla tačka poče da trepće na mapi i pođe naniže. Ona uspori u
jednoj maloj zoni, pa pođe dalje. Ta crvena, svetla tačkica išla je ulicom,
tako sporo, da su se jasno videli natpisi sa nazivima firmi. Taner pokaza.
"To je Zapadna 14. ulica." Crveno svetalce se i dalje kretalo. "Ono
je restoran Tekila... apoteka... bolnica Sent Vinsent... Banana
republika... crkva Naše Gospe od Gvadalupe."
Svetalce stade. U Tanerovom glasu začu se pobednički ton.
„A ono je ženski hotel Vilton. To potvrđuje moju logiku. Vidiš da
sam bio u pravu."
Endru obliznu usne.
"Da. Bio si u pravu..."
Taner pogleda Endrua.
124
"Sad možeš ići." On uze svoj mobilni telefon i nazva jedan broj.
"Gospodine Flinte, one su u hotelu Vilton, u Zapadnoj 34. ulici." Isključi
telefon. Diže pogled i primeti Endrua u dovratku. "Šta je bilo?" upita ga
Taner nestrpljivo.
"Hoću li ja ići u... znaš... Švedsku, da primim tu Nobelovu nagradu,
koju su mi upravo dodelili?"
"Ne, Endru. To je bilo pre sedam godina."
"Oh."
Endru se okrenu i polako vrati u svoju kancelariju. Taner se seti
svog hitnog puta u Švajcarsku, pre tri godine...
***
Rešavao je jedan neuspeli logistički pokušaj, kada je začuo glas
svoje sekretarice preko interfona:
"Telefonski poziv iz Ciriha za vas, gospodine Kingsli."
"Zauzet sam... nije važno. Razgovaraću s njima." Digao je slušalicu
telefona. "Da?" Dok je slušao, lice mu je posivelo. Nestrpljivo je rekao:
"Shvatam... jeste li sigurni?... Ne, nije važno. Ovo ću lično rešiti."
Pritisnuo je dugme interfona. "Gđice Ordonez, javite pilotu da pripremi
Čalendžer. Letimo u Cirih. Imaće dva putnika."
***
Madlen Smit je sedela za stolom Gran Verande, jednog od najfinijih
restorana u Cirihu. Bila je u prvoj polovini tridesetih godina ljupkog,
oblog lica, kratke kose i lepog tena. Videlo se da je trudna. Taner je
prišao njenom stolu i Madlen Smit je ustala. Pružio joj je ruku.
"Molim vas, sedite." On je seo nasuprot njoj.
"Drago mi je da sam vas upoznala." Imala je pevušeći švajcarski
naglasak. "Kad ste me nazvali, prvo sam pomislila da je neka šala."
"Zašto?"
"Pa, vi ste tako važan čovek i kad su kazali da dolazite u Cirih zbog
mene, nisam mogla da zamislim..."
Taner se osmehnuo.
"Da vam kažem zašto sam došao, čuo sam da ste sjajna naučnica,
Madlen. Mogu li da vas zovem Madlen?"
"Oh, molim vas, gospodin Kingsli."
"Mi u KIG-u sakupljamo talente. Osobe kao što si ti treba da rade za
nas, Madlen. Koliko si već u Prvoj tokijskoj industrijskoj grupi?"
"Sedam godina."
"Pa, sedam je tvoj srećan broj, jer nudim ti posao u KIG-u, za
dvostruko veću platu, šefovsko mesto i..."
125
"Oh. gospodine Kingsli!" Bila je ozarena.
"Da li si zainteresovana, Madlen?"
"Oh, da! Vrlo sam zainteresovana. Naravno, ne bih mogla odmah da
počnem."
Tanerov izraz se promenio.
"Kako to misliš?"
"Pa, dobiću bebu i udati se..."
Taner se osmehnuo.
"To nije problem. Mi ćemo sve srediti."
Madlen Smit je kazala:
"Ali ima još jedan razlog zbog koga ne mogu odmah da pođem.
Radim na jednom projektu u našoj laboratoriji i upravo stižemo, na
samom kraju smo."
"Madlen, ne znam ništa o tom projektu i ne zanima me. Ali ponudu
koju sam ti upravo izneo moraš da prihvatiš odmah. U stvari, nadao sam
se da ćete ti i tvoj verenik", osmehnuo se, "ili, da kažem, budući suprug,
poleteti natrag u Ameriku, sa mnom."
"Mogla bih da dođem čim završimo projekat. Za šest meseci, do
godinu dana." Taner je oćutao jedan trenutak.
"Jesi li sigurna da ne možeš da pođeš odmah?"
"Ne mogu. Ja vodim ovaj projekat. Ne bi bilo korektno da ih
napustim." Ozarila se. "Sledeće godine?" Taner se osmehnuo.
"Apsolutno."
"Tako mi je žao što ste uzalud prešli toliki put."
Taner je prijatnim glasom rekao:
"Nije bilo uzalud, Madlen. Morao sam da vas upoznam."
Ona je pocrvenela.
"Vrlo ste ljubazni."
"Oh, uzgred, doneo sam vam poklon. Moj saradnik će vam ga doneti
u stan večeras u šest sati. Njegovo ime je Hari Flint."
Sledećeg jutra, telo Madlen Smit nađeno je na podu u kuhinji.
Šporet je bio uključen, a stan pun gasa.
***
Taner se u mislima vrati u sadašnjost. Flint ga nikada nije izneverio.
Uskoro će ga osloboditi i Dijane Stivens i Keli Haris, a kada one budu
uklonjene, projekat će moći da se nastavi.

http://www.book-forum.net

11Seldon - Bojis li se mraka Empty Re: Seldon - Bojis li se mraka Sub Jan 07, 2012 11:54 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
DVADESETŠESTO POGLAVLJE
Hari Flint priđe pultu recepcije hotela Vilton.
"Zdravo."
"Zdravo." Žena sa recepcije primeti njegov osmeh. "Mogu li vam
pomoći?"
"Da. Moja žena, Dijana Stivens i njena prijateljica nedavno su se
prijavile ovde. Hteo bih da odem gore i iznenadim ih. U kojoj su sobi?"
Recepcionerka reče:
"Žao mi je. ovo je ženski hotel, gospodine. Muškarci ne mogu ići
gore. Ako biste hteli da im telefonirate..."
Flint se osvrnu po predvorju. Nažalost, bilo je prepuno.
"Nije važno", reče. "Siguran sam da će brzo sići."
Flint izađe i nezva jedan broj preko svog mobilnog telefona.
"Gore su, u sobi, gospodine KingsLi. Ne mogu da odem gore."
Taner je ćutao jedan trenutak, koncentrišući se.
"Gospodine Flinte, logika mi kaže da će one odlučiti da se razdvoje.
Šaljem Karbalja, da vam pomogne. Evo mog plana..."
Gore, u apartmanu, Keli uključi radio i sobu odjednom ispuniše
zvuči rep muzike.
"Kako možete to da slušate?" upita je Dijana nervozno.
"Vi ne volite rep muziku?"
"To nije muzika. To je buka."
"Ne volite Eminema? A L.L. Kul Džeja, R. Kelija i Ludakrajsa?"
"Je li to sve što slušate?"
"Ne", reče Keli zajedljivo. "Uživam u Berliozovoj Fantastičnoj
simfoniji, Šopenovim Etidama i Hendlovoj Almiri. Naročito volim..."
Keli je gledala kako Dijana prilazi radiju i isključuje ga. "Šta ćemo kad
istrošimo sve hotele, gospođo Stivens? Znate li ikoga, ko može da nam
pomogne?"
Dijana odmahnu glavom.
"Većina Ričardovih prijatelja radila je u KIG-u. a ostali naši
prijatelji... ne mogu da ih uvlačim u ovo."' Ona pogleda Keli. "A vi?"
Keli sleže ramenima.
"Mark i ja smo poslednje tri godine živeh u Parizu. Ne znam ovde
nikoga, sem ljudi u agenciji za manekene, a imam osećaj da nam oni ne
bi baš bili od pomoći."
"Je li vam Mark rekao zašto ide u Vašington?"
"Nije."
"Ni meni Ričard. Imam neki osećaj da se tu krije razlog zbog koga
127
su ubijeni."
"Odlično. Imamo ključ. Gde su vrata?
"Naći ćemo ih. " Dijana se zamisli za trenutak, pa joj se lice ozari.
"Samo čas! Znam nekoga, ko ko bi mogao da nam pomogne."
Ona priđe telefonu.
"Koga zovete?"
"Ričardovu sekretaricu. Ona će znati šta se dešava." Glas na drugom
kraju linije reče:
"KIG."
"Htela bih da razgovaram sa Beti Barker, molim vas."
Taner, u svojoj kancelariji, vide kako plavo svetlo za detekciju glasa
zatrepta. Pritisnu prekidač i začu glas telefonistkinje. ,
"Oo spođica Barker trenutno nije tu."
"Možete li mi reći kako da je nađem'?"
"Žao mi je. Ako mi date svoje ime i broj telefona, preneću..."
"Nije važno." Dijana spusti slušalicu.
Plavo svetio je treptalo.
Dijana se okrenu Keli.
"Imam osećaj da bi Beti Barker mogla predstavljati ta vrata koja
tražimo. Moram naći način da doprem do nje." Namršti se. "Čudno je to,
vračara mi je ovo predskazala. Rekla mi je da vidi smrt oko mene i..."
Keli uzviknu:
"Ne! I niste to prijavili FBI-u i CIA." Dijana se zagleda u nju.
"Nije važno." Keli joj je sve više išla na živce. "Hajde da
večeramo."
Keli reče:
"Treba prvo da nazovem nekoga." Ona nazva hotelsku centralu.
"Htela bih da zovem Pariz." Reče telefonistkinji broj i sačeka. Posle
nekoliko minuta, lice joj se ozari. "Halo, Filipe. Kako si?... Ovde je sve
u redu..." Pogleda prema Dijani. "Da. Trebalo bi da se vratim za dandva...
Kako je Anđela... Oh, divno, nedostajem li joj?... Hoćete li mi je
dati?" Glas joj se promeni kao kad stariji govore deci: "Anđela, kako si,
draga?... Ovde tvoja mama. Filip kaže da ti nedostajem... I ti meni. Brzo
ću se vratiti, pa ću te paziti i maziti, dušo." Dijana se trže i poče da sluša,
zbunjena. "Zdravo, mala... U redu je. Filipe... Hvala. Videćemo se
uskoro. Au revoir."
Keli ugleda Dijanin izbezumljeni izraz.
"Pričala sam sa mojim psom."
"Dobro. Šta je on rekao?"
128
"Ona. Kučka."
"Podrazumeva se."
Pošto se nisu usudile da napuste svoje prostorije, naručišc večeru
preko sobne posluge. Razgovarale su nevezano. Dijana je pokušavala da
priča sa Keli, ali bezuspešno.
"Znači, živeli ste u Parizu?"
"Da."
"Je li Mark bio Francuz?"
"Ne."
"Jeste li dugo bili u braku?"
"Ne."
"Kako ste se upoznali?"
Ne tiče te se, pomislila je Keli, i rekla:
"U stvari i ne sećam se. Upoznala sam mnoštvo muškaraca."
Dijana se zagledala u Keli.
"Zašto ne srušite taj zid, koji ste podigli oko sebe?"
Keli ukočeno reče:
"Je li vam iko ikada rekao da zidovi sprečavaju ljude da uđu?"
"Ponekad sprečavaju i one unutra da izađu i..."
"Čujte, gospođo Stivens, gledajte svoja posla, Meni je bilo dobro
dok nisam srela vas. Pustite to."
"Dobro." Dijana je bila zapanjena. Ovo je najhladnija osoba koju
sam ikada upoznala, pomisli ona.
Pošto su večerale u tišini, Keli reče:
"Ja ću da se istuširam." Dijana nije odgovorila.
***
Keli u kupatilu skide odeću, ude pod tuš i pusti vodu. Topla voda na
golu kožu čudesno joj je prijala, zatvorila je oči i pustila misli da lutaju...
čula je reči Sema Medouza: "Znajte da je ludo zaljubljen u vas. Želi da
se oženi vama. Nadam se da neće biti povređen." Keli je znala da je Sem
Medouz pravu. Ona je uživala da bude sa Markom. Bio je zabavan,
promišljen i pažljiv, i veliki drug. U tome je štos, razmišljala je, jer
razmišljam o njemu samo kao drugu. To nije fer prema njemu. Moram
prestati da ga viđam.
Mark ju je nazvao ujutru, posle banketa.
"Zdravo, Keli. Šta bi volela da radimo večeras?" Glas mu je bio pun
očekivanja. "Večeru i pozorište? A pošto ima prodavnica koje rade noću,
pa i..."
"Žao mi je, Mark. Ja sam... zauzeta sam večeras."
129
Nastala je kratka tišina.
"Oh. Mislio sam da ti i ja imamo..."
"Pa, nemamo." Keli je stajala tako i mrzela sebe zbog toga što mu
radi. Ja sam kriva, jer sam dozvolila da to ode ovako daleko, pomislila
je.
"Oh, dobro. Nazvaću te sutra."
Nazvao ju je sledećeg dana.
"Keli, ako sam te bilo čime uvredio..."
I Keli je morala da se stegne, da bi rekla:
"Žao mi je, Mark. Ja sam... zaljubila sam se u nekoga."
Oćutala je. Ta duga tišina bila je nepodnošljiva.
"Oh." Marku je zadrhtao glas. "Shvatam. Ovaj... trebalo je da
shvatim da mi... čes... čestitam. Stvarno se nadam da ćeš biti srećna,
Keli. Molim te, pozdravi mi Anđelu."
Mark je spustio slušalicu. Keli je ostala da stoji, držeći slušalicu sa
prekinutom vezom, osećajući se bedno.
Zaboraviće on mene brzo, pomislila je, i naći neku koja će ga usrećiti
onako, kako on zaslužuje.
Keli je radila svakodnevno, hodajući pistama sa osmehom,
primajući aplauz publike, sa tugom u srcu. Život nije bio isti bez njenog
druga. Bila je u neprestanom iskušenju da ga nazove, ali se odupirala.
Ne smem. Dovoljno sam ga povredila, govorila je sebi.
Proteklo je nekoliko nedelja od kada Keli nije čula Marka.
Izašao je iz mog života. Do sada je verovatno našao neku drugu.
Drago mi je, mislila je, pokušavajući sebe da ubedi u to.
Jedne subote posle podne, Keli je radila modnu reviju u nekoj
elegantnoj prostoriji, u kojoj se okupila pariška elita. Izašla je na pistu i
čim se pojavila, dobila je uobičajeni aplauz. Keli je išla za manekenkom
u odelu za popodne, koja je nosila par rukavica. Jedna od rukavica joj je
ispala iz ruke i pala na pistu.
Keli ju je prekasno primetila. Okliznula se na nju i pala na pistu, licem
na dole. Iz publike se začuo jednoglasan uzvik. Keli je ležala na pisti,
ponižena. Uzdržavajući se od plača, duboko i drhtavo je uzdahnula,
ustala i pobegla sa piste. Kada je stigla u svlačionicu, pomoćnica joj je
rekla:
"Spremila sam vam večernju haljinu. Treba da..."
Keli je jecala.
"Ne. Ja... ne mogu opet da izađem pred one ljude. Smejaće mi se."
Hvatala ju je histerija. "Gotova sam. Nikad više neću izaći na pistu.
130
Nikad!"
"Ma naravno da hoćeš."
Keli se brzo okrenula. Mark je stajao na vratima.
"Mark! Šta... šta ti radiš ovde?"
"Oh, malo skitam u poslednje vreme."
"Ti... video si... šta mi se tamo desilo?" Mark se osmehnuo.
"Bilo je divno. Drago mi je zbog toga."
Keli je zurila u njega.
"Šta?"
On joj je prišao i uzeo maramicu da joj obriše suze.
"Keli, pre nego što si izašla tamo, publika je mislila da si samo jedan
divni, nedodirljivi san i fantazija izvan dohvata. Kad si se okliznula i
pala, videli su da si ljudsko biće i sad te obožavaju. Zato se vrati tamo i
usreći ih."
Keli je pogledala u njegove oči pune saosećanja i u tom trenutku shvatila
da je zaljubljena u njega.
Pomoćnica iz svlačionice je vraćala večernju haljinu na policu sa
odećom.
"Dajte mi to, molim vas", rekla je Keli. Pogledala je Marka i
nasmešila mu se kroz suze.
Kada je, pet minuta kasnije, Keli samouvereno izašla na pistu, začuli
su se gromnoglasan aplauz i ovacije publike. Keli je stajala pred njima,
savladana emocijama. Bilo je tako prijatno biti opet sa Markom. Sećala
se kako je bila nervozna u početku...
Keli je bila napeta čekajući da joj se Mark približi, ali on je uvek bio
savršen džentlmen. Zbog njegove stidljivosti ona je bivala
samouverenija. Keli je otpočinjala većinu razgovora i otkrivala da je,
bez obzira na temu, Mark u to upućen i zabavan.
Jedne večeri, Keli je kazala:
"Mark, večeras veliki simfonijski orkestar ima premijeru. Voliš li
klasičnu muziku?" On je klimnu glavom.
"Odrastao sam sa njom."
"Dobro. Ići ćemo."
Koncert je bio sjajan a publika raspoložena.
Kada su stigli pred Kelin stan, Mark je rekao:
"Keli, ja... ovaj, slagao sam te."
Trebalo je da znam, pomislila je Keli, On je kao i svi ostali. Gotovo je.
Ukočila se, očekujući nastavak.
"Je li?"
131
"Da. Ovaj... ne volim klasičnu muziku."
Keli se ugrizla za usnu da ne bi prasnula u smeh.
Na njihovom sledećem sastanku, Keli je rekla:
"Želim da ti se zahvalim za Anđelu. Ona je divno društvo." Kao i ti,
pomislila je Keli. Mark je imao najbistrije plave oči koje je ikada videla
i mio, mangupski osmeh. Neopisivo je uživala u njegovom društvu i...
***
Voda se hladila. Keli zatvori tuš, obrisa se, obuče ogrtač i izađe u
dnevnu sobu.
"Vaše je."
"Hvala."
Dijana ustade i uđe u kupatilo. Izgledalo je kao da je kroz njega
prošla oluja. Pod je bio skroz mokar, a peškiri razbacani svuda okolo.
Dijana se besno vrati u spavaću sobu.
"Kupatilo je u haosu. Jeste li navikli da drugi sređuju iza vas?"
Keli se slatko osmehnu.
"Da, gospođo Stivens. U stvari, odrasla sam uz mnoštvo sobarica
koje su me tetošile."
"Pa, ja nisam jedna od njih."
Nisi ni kvalifikovana za to, pomisli Keli ljutito.
Dijana duboko uzdahnu.
"Mislim da bi bilo bolje da mi..."
"Ne postojimo mi, gospodo Stivens. Postojite vi i postojim ja."
Jedan dugi trenutak su zurile jedna u drugu. Zatim se, ne
progovorivši više ni reči, Dijana okrenu i vrati u kupatilo. Kada je,
petnaest minuta kasnije, izašla, Keli je već bila u krevetu. Dijana pruži
ruku prema prekidaču, da isključi svetlo.
"Ne dirajte to!" Bio je to krik.
Dijana je pogleda iznenađeno.
"Šta?"
"Ostavite svetlo uključeno."
Dijana je prezirno upita:
"Plašite li se mraka?"
"Da. Ovaj... bojim se mraka."
Dijana reče pokroviteljski:
"Zašto? Jesu li vam roditelji pričali strašne priče o Babarogi kad ste
bili devojčica?" Nastupila je duga tišina.
"To je to."
Dijana ode do svog kreveta. Ležala je tako jedan minut, pa sklopi
132
oči. Obuzele su je misli:
Ričarde dragi, nikad nisam verovala da se može umreti od
slomljenog srca. Sad verujem. Mnogo si mi potreban; da me vodiš.
Potrebni su mi tvoja toplina i ljubav. Znam da si negde ovde. Osećam te.
Ti si dar koji mi je bog dao, ali ne zadugo. Laku noć, moj anđele čuvaru.
Molim te, nemoj nikada da me napustiš. Molim te.
Keli je iz svog kreveta čula kako Dijana tiho jeca. Ona stisnu usne,
pomislivši: Umukni. Umukni. Umukni. I suze joj potekoše niz obraze.
DVADESETSEDMO POGLAVLJE
Kada se Dijana ujutru probudila, Keli je sedela u stolici, okrenuta
zidu. "’Bro jutro", reče Dijana. "Jeste li se naspavali?" Nije dobila
odgovor. "Treba da smislimo sledeći potez. Ne možemo zauvek ostati
ovde." Bez odgovora. Dijana, iznervirana, reče glasno: "Keli, čujete li
me?"
Keli se okrenu u stolici.
"Hoćete li dozvoliti? Usred mantre sam."
"Oh, izvinite. Nisam..."
"Zaboravite." Keli ustade. "Je li vam iko ikada rekao da hrčete?"
Dijana oseti blagi šok. SeTila se Ričardovog glasa u prvoj noći kada su
spavali zajedno:
"Draga, jesi li znala da hrčeš? Da kažem malo drugačije. Nije to
pravo hrkanje. Tvoj nos noću svira malene melodije, slične anđeoskoj
muzici." Pa ju je uzeo za ruku i...
"Pa hrčete", reče Keli. Ona priđe televizoru i uključi ga. "Da vidimo
šta se dešava u svetu." Poče da prelazi programe i odjednom stade.
Naišla je na vesti koje je vodio Ben Roberts. "To je Ben!" uzviknu Keli.
"Koji Ben?" upita Dijana ravnodušno.
"Ben Roberts. Radi vesti i emisije sa intervjuima. Jedini novinar u
čijim intervjuima zaista uživam. On i Mark su postali veliki prijatelji.
Jednog dana..." odjednom stade.
Ben Roberts je govorio:
...a vest koju smo upravo dobili kaže da je Entoni Altijeri, navodni vođa
mafije, koji je nedavno oslobođen optužbe za ubistvo, umro je jutros od
raka. Bio je...
Keli se okrenu Dijani.
"Čujete li ovo? Altijeri je umro."
133
Dijana nije ništa osećala. To je bila vest iz nekog drugog sveta i
drugog vremena. Ona pogleda Keli i reče:
"Mislim da bi bolje bilo da se nas dve razdvojimo. Zajedno nas je
suviše lako primetiti."
"Tačno", reče Keli suvo, "iste smo visine."
"Mislim ."
"Znam šta mislite. Ali ja bih mogla da izbelim lice i..." Dijana je
pogleda zbunjeno.
"Šta?"
"Ma šalim se", reče Keli. "Razlaz je odlična ideja. To je skoro plan,
zar ne?"
"Keli..."
"Bilo je zanimljivo upoznati vas, gospođo Stivens." Dijana uljudno
reče: "Hajde da se odjavimo odavde."
***
Predvorje je bilo puno žena sa konvencije koje su se prijavljivale i
nekoliko drugih gošći koje su se odjavljivale. Keli i Dijana su stale u
red.
Napolju, sa ulice, Hari Flint zaviri u predvorje, primeti ih i skloni se
sa vidika. Zatim izvadi mobilni telefon.
"Upravo su sišle u predvorje."
"Dobro. Je li Karbaljo stigao, gospodine Flinte?"
"Jeste."
"Uradite tačno kako vam kažem. Pokrijte ulaz hotela sa obe strane,
tako da, bez obzira kuda krenu, budu u klopci. Hoću da nestanu bez
traga."
Keli i Dijana najzad stigoše do recepcije. Žena za pultom se
osmehnu.
"Nadam se da vam je bilo prijatno kod nas."
"Vrlo prijatno, hvala vam", reče Dijana, pomislivši: Još smo žive.
Dok su išle prema glavnom ulazu, Keli upita:
"Znate li kuda ćete sad, gospođo Stivens?"
"Ne. Hoću samo da odem sa Menhetna. A vi?"
Hoću samo da se odvojim od tebe, pomisli Keli.
"Natrag u Pariz."
One izađoše i pažljivo pogledaše okolo. Pešački saobraćaj je bio
uobičajen i sve je izgledalo normalno.
"Do viđenja, gospođo Stivens", reče Keli sa prizvukom olakšanja u
glasu.
134
"Doviđenja, Keli."
Keli pođe levo, prema uglu zgrade. Dijana za trenutak pogleda za
njom, pa krenu desno, u suprotnom smeru. Nisu odmakle više od
desetak koraka, kad se Hari Flint i Vinsent Karbaljo odjednom pojaviše
na suprotnim uglovima zgrade. Karbaljovo lice imalo je preteći izraz.
Flintove usne bile su iskrivljene u poluosmeh.
Oni pođoše prema dvema ženama, probijajući se između pešaka. Dijana
i Keli se panično osvrnuše jedna prema drugoj, čekali su ih. Obe
požuriše natrag, prema vratima hotela, ali na ulazu je bila takva gužva da
nisu mogle da se vrate unutra. Nisu imale gde da odu. Njih dvojica su se
približavali.
Keli se okrenu prema Dijani, koja se, pred njenim zapanjenim
pogledom, osmehnu i veselo mahnu Flintu, pa Karbalju.
"Jeste li poludeli?" šapnu Keli.
Dijana, neprekidno se smeškajući, izvadi mobilni telefon i brzo
progovori u njega.
"Sad smo ispred hotela... oh, dobro. Vi ste iza ugla?" Naceri se i
pokaza Keli znak pobede. "Biće ovde za minut", reče glasno. Pogleda
Flinta i Karbalja, pa reče u telefon, "Ne, samo dvojica." Dijana to ču, pa
se nasmeja. "Tačno... Ovde su? Ok."
Dok su je Keli i njih dvojica gledali, Dijana siđe sa ivičnjaka na
ulicu, gledajući kola koja su se približavala. Dijana poče da maše prema
kolima koja su dolazila iz daljine, uzbuđeno poskakujući. Flint i
Karbaljo su stali, zbunjeni svim tim. Dijana pokaza prema njima dvojici.
"Ovamo", uzviknu prema kolima koja su se približavala, mašući
rukama. "Ovamo."
Flint i Karbaljo se pogledaše i brzo odlučiše. Okrenuše se i vratiše tamo,
odakle su došli, pa se izgubiše iza svojih uglova.
Keli je zurila u Dijanu, dok je srce luđački lupalo.
"Otišli su", reče. "Sa... kim ste pričali?"
Dijana duboko uzdahnu, da se smiri.
"Ni sa kim. Baterija mi je prazna."
DVADESETOSMO POGLAVLJE
Keli je zapanjeno buljila u Dijanu.
"To je ludo. Volela bih da sam se ja toga selila."
Dijana reče suvo:
"Sledeći put."
135
"Šta ćete sad?"
"Da se izgubim sa Menhetna."
"Kako?" upita Keli. "Oni će nadzirati sve železničke i autobuske
stanice aerodrome, rentakar..."
Diana se zamisli za trenutak.
"Možemo da odemo u Bruklin. Tamo nas neće tražiti ."
"Dobro", reče Keli. "Idite."
"Molim?"
"Ja ne idem sa vama."
Dijana htede nešto da kaže, pa se predomisli.
"Jeste h sigurni?
"Da, gospođo Stivens."
Dijana reče:
"Opraštamo se?"
Keli je gledala kako Dijana zaustavlja taksi i ulazi u njega. Ona je
neodlučno stajala, pokušavajući da donese odluku. Stajala je sama na
nepoznatoj ulici i nije imala gde ni kome da ode. Vrata taksija se
zatvoriše i kola pođoše.
"Stanite!" uzviknu Keli.
Taksi stade. Ona požuri do njega. Dijana otvori vrata, a Keli uđe i smesti
se pozadi, na svoje sedište.
"Zašto ste se predomislili?"
"Upravo sam shvatila da nikad nisam bila u Bruklinu."
Dijana je pogleda za trenutak, pa odmahnu glavom. Vozač upita:
"Kuda?"
"Bruklin, molim vas", reče Dijana. Taksi pođe.
"Negde posebno?"
"Samo vozite." Keli pogleda Dijanu sa nevericom.
"Vi ne znate gde idemo?"
"Znaću kad stignemo."
Zašto li sam se vratila? pomisli Keli.
Tokom vožnje, sedele su bez reči jedna pored druge. Dvadeset
minuta kasnije, prelazile su Bruklinski most.
"Tražimo hotel", reče Dijana vozaču. "Nisam sigurna koji..."
"Želite li fin hotel, gospođo? Znam jedan baš takav. Zove se Adams.
Svideće vam se."
Hotel Adams bio je petospratna zgrada od cigle, sa baldahinom
ispred i vratarem na svom mestu. Kada je taksi stao pored ivičnjaka,
vozač upita:
136
"Izgleda li vam ovo u redu?"
Dijana reče:
"Lepo izgleda." Keli ne reče ništa.
One izadoše iz taksija, a vratar ih pozdravi.
"Dobar dan, dame. Da li se prijavljujete?''
Dijana klimnu glavom.
"Da."
"Imate li prtljag?"
Dijana mirno reče:
"Vazduhoplovna kompanija nam je zagubila torbe. Možemo li
negde u okolini da kupimo neku odeću?"
"Ima jedna vrlo fina prodavnica odeće na kraju ulice. Možda biste
želele prvo da se prijavite ovde. Tako možemo odmah da vam pošaljemo
stvari u sobu."
"Dobro. Jeste li sigurni da će ovde imati sobu za nas?"
"U ovo doba godine, nema problema."
Žena na recepciji hotela dade im obrasce za prijavljivanje. Keli,
popunjavajući svoj, uzdahnu i glasno reče:
"Emili Bronte."
Dijana pogleda službenicu, da vidi po njenom licu je da li ih je
prepoznala. Nije. Dijana napisa:
"Meri Kasat."
Službenica uze njihove prijave.
"Plaćate li kreditnom karticom?"
"Da..."
"Ne", prekide je Dijana. Keli je pogleda, pa preko volje klimnu
glavom.
"Prtljag?"
"Stiže. Mi ćemo se vratiti kasnije."
"Vaš apartman je 505."
Službenica sa recepcije ih je pratila pogledom dok su izlazile kroz vrata.
Prave lepotice. I same. Kakva šteta, pomisli.
***
Prodavnica Za damu bila je prava riznica robe. Imala je žensku
odeću svih opisa, kao i odeljenje kože sa ručnim i putnim torbama.
Keli pogleda okolo, pa reče:
"Izgleda da nemamo sreće."
Priđe im jedna od prodavačica.
"Mogu li vam pomoći?"
137
"Samo razgledamo", reče joj Dijana.
Prodavačica je gledala kako uzimaju kolica za kupovinu i kreću kroz
prodavnicu.
"Pogledajte!" reče Keli. "Čarape." Dohvati nekoliko pari. Dijana je
sledila njen primer.
"Hulahopke..."
"Prslučići..."
"Kombinezoni..."
Ubrzo su im kolica bila prepuna veša. Prodavačica požuri da im doveze
još dvoja.
"Dozvolite da vam pomognem."
"Hvala vam."
Dijana i Keli počeše da pune nova kolica. Keli je razgledala policu sa
pantalonama. Izabrala je četiri para i okrenula se Dijani
"Ne znamo kad ćemo opet moći da kupujemo."
Dijana takođe izabra neke pantalone i jednu prugastu letnju haljinu.
"Ne možete to da nosite", reče Keli. "U prugastom ćete izgledati
debelo."
Dijana htede da ih vrati, pa pogleda Keli i pruži haljinu prodavačici.
"Uzeću ovo."
Prodavačica je zadivljeno gledala kako Keli i Dijana pustoše ostatak
rafova. Kada su završile, dobile su pune četiri putne torbe. Keli ih
pogleda i razvuče usta.
"To bi trebalo da nam bude dovoljno za neko vreme."
Kasirka ih je pitala:
"Gotovina ili kreditna karta?"
"Kredit..."
"Gotovina", reče Dijana.
Njih dve otvoriše svoje ručne tašne i podeliše račun. Obe su razmišljale
isto: Gotovina se ne može pratiti.
Keli reče kasirki:
"Odsele smo u Adamsu. Zanima me, možete li..."
" Da vam isporučimo stvari? Naravno. Vaša imena?"
Keli je oklevala jedan trenutak.
"Šarlota Bronte."
Dijana je pogleda, pa hitro ubaci:
"Emili. Emili Bronte." Keli se seti.
"Tačno."
Kasirka ih je zbunjeno gledala. Zatim se okrenu Dijani.
138
"A vaše ime?"
"Ja... ovaj..." Dijana je žurno razmišljala. Koje ime je upisala?
Džordžija O'Kifi... Frida Kalo... Džoan Mičel?
"Ona se zove Meri Kasat". reče Keli. Blagajnica proguta knedlu.
"Naravno."
Odmah pored Za damu nalazila se apoteka.
"Vratila nam se sreća", osmehnu se Dijana.
One brzo uđoše i otpočeše još jednu obimnu kupovinu.
"Maskara..."
"Rumenilo..."
"Četkice za zube..."
"Pasta za zube..."
"Tamponi i krilca..."
"Ruž..."
"Šnale..."
"Puder..."
Kada su se Dijana i Keli vratile u hotel, četiri torbe su već bile u
njihovoj sobi. Keli se zagleda u njih.
"Pitam se koje su vaše, a koje moje?"
"Nije važno", uveravala ju je Dijana. "Ovde ćemo biti možda nešto
duže od nedelju dana, tako da sve to nećemo ni upotrebiti."
"Pretpostavljam da je tako."
Počele su da vade i kače svoje haljine i pantalone, ostavljaju veš u fioke
i toaletne potrepštine u kupatilo. Pošto su ispraznile torbe i sve stavile na
svoje mesto, Dijana se izu i skide haljinu, i zadovoljno utonu u jedan od
kreveta.
"Ovo je divno", uzdahnu srećno. "Ne znam za vas, ali ja ću večerati
u krevetu. Zatim ću na jedno fino, dugo, toplo kupanje. Ne mrdam
odavde."
Sobarica prijatnog lica i u uniformi kucnu i ude u apartman, sa
naručjem čistih peškira. Dva minuta kasnije, izađe iz kupatila.
"Ako vam je bilo šta potrebno, molim vas, pozvonite mi. Neka vam
je prijatno veče."
"Hvala vam." Keli je isprati pogledom.
Dijana je razgledala hotelsku brošuru, koju je našla pored kreveta.
"Znate li koje godine je sagrađen ovaj hotel?"
"Obucite se", reče Keli. "Odlazimo."
"Sagrađen je..."
"Obucite se. Gubimo se odavde."
139
Dijana diže pogled prema njoj.
"Je li to neka šala?"
"Ne. Nešto ružno će se desiti." U glas joj je imao prizvuk panike.
Dijana, uznemirena, sede.
"Šta će se desiti?"
"Ne znam. Ali moramo da odemo odavde ili ćemo obe umreti."
Njen strah je bio zarazan, mada besmislen.
"Keli, ne zvučite razumno. Ako..."
"Molim te, Dijana."
Razmišljajući kasnije o tome. Dijana nikada nije bila sigurna da li se
povinovala prizvuku hitnosti u njenom glasu, ili je poslušala jer ju je
Keli tada prvi put nazvala po imenu.
"Dobro", ustade Dijana. "Spakovaćemo odeću i..."
"Ne! Ostavi sve."
Dijana je pogleda sa nevericom.
"Da ostavim sve? Upravo smo kupile..."
"Požuri! Odmah!"
"Dobro." Oblačeći se protiv volje, Dijana pomisli: Nadam se da zna
šta radi. Ako...
"Brže!" Bio je to tihi krik.
Dijana se na brzinu obuče i izađe iza Keli na vrata.
Mora da sam poludela kao i ona, zaključi Dijana nerado. U predvorju.
Dijana je već trčala da pristigne Keli.
"Hoćeš li mi reći kuda idemo?"
Izašavši. Keli pogleda okolo.
"Preko puta hotela je park. Moram... moram da sednem."
Dijana, ogorčena, pođe sa Keli u park. Sedoše na klupu. Dijana upita:
"Šta radimo ovde?"
U tom trenutku, u unutrašnjosti hotela odjeknu strahovita eksplozija, a
Dijana i Keli sa mesta na kome su sedele videše kako prozor izleće iz
jedne sobe na četvrtom spratu, a krhotine lete kroz vazduh.
Dijana je zapanjena, ne verujući, gledala šta se dešava.
"To... to je bila bomba", zvučala j e užasnuto, "u našoj sobi." Ona
pogleda Keli. "Kako... kako si znala?"
"Sobarica." Dijana je pogleda zbunjeno.
"Šta je s njom?"
Keli tiho reče:
"Hotelske sobarice ne nose cipele manolo blanik od trista dolara."
Dijana je jedva disala.
140
"Kako su uspeli da nas nađu?'"
"Ne znam", reče Keli. "Ali, seti se s kim imamo posla."
Sedele su tako, prestravljene.
"Je li ti Taner Kingsli nešto dao kad si bila kod njega?" upita Dijana.
Keli odmahnu glavom.
"Ne. Je li tebi nešto dao?"
"Nije."
Obe shvatiše u istom trenutku. Njegova vizitkarta!
Otvoriše tašne i izvadiše kartice koje im je dao Taner Kingsli.
Dijana pokuša da savije svoju na pola. Nije mogla.
"Unutra je nekakav čip". reče besno.
I Keli pokuša da savije svoju karticu.
"I u mojoj je. Tako su nas gadovi pratili."
Dijana uze Kelinu karticu i ljutilo reče:
"Neće više."
Keli je gledala kako Dijana izlazi na ulicu i baca kartice na kolovoz. U
roku od nekoliko minuta preko njih je prešlo desetak kola i kamiona. Iz
daljine, sve jače su se čule sirene. Keli ustade.
"Dijana, bolje da se izgubimo odavde. Sada, kad više ne mogu da
nas prate, bićemo dobro. Ja se vraćam u Pariz. Šta ćeš ti?"
"Pokušaću da otkrijem zbog čega se sve ovo dešava?"
"Čuvaj se."
"I ti." Dijana je oklevala jedan trenutak. "Keli, hvala. Spasila si mi
život."
Keli, posramljena, reče:
"Malo mi je neprijatno. Slagala sam te"
"Je li?"
"Znaš ono, što sam rekla za slike?"
"Da."
"U stvari, sviđale su mi se, mnogo. Dobra si."
Dijana se osmehnu.
"Hvala ti. Bojim se da sam ja bila suviše gruba prema tebi."
"Dijana?"
"Da?"
"Nikad nisam imala sobarice!"
Dijana se nasmeja i njih dve se zagrliše.
"Drago mi je da smo se upoznale", reče Dijana toplo.
"I meni."
Stajale su tako i gledale se, nemajući snage da se oproste.
min@
141
"Imam ideju", reče Dijana. "Ako ti zatrebam, evo ti broj mog
telefona." Ona ga napisa na jednom parčetu papira.
"Evo i tebi moj broj", uzvrati Keli i dade ga Dijani.
"Pa, zbogom opet."
Dijana oklevajući reče:
"Da. Ja... zbogom, Keli."
Dijana je gledala kako Keli odlazi. Ona se na uglu okrenu i mahnu.
Dijana mahnu njoj. Kada je Keli otišla, Dijana diže pogled prema crnoj
rupi u kojoj je trebalo da poginu, i oseti jezu.

http://www.book-forum.net

12Seldon - Bojis li se mraka Empty Re: Seldon - Bojis li se mraka Sub Jan 07, 2012 11:55 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
DVADESETDEVETO POGLAVLJE
Keti Ordonez uđe u kancelariju Tanera Kingslija sa jutarnjim
izdanjem novina i reče;
"Opet se dešava."
Dade mu novine. Sve su imale krupne naslove:
Magla prekriva najveće gradove Nemačke!
Svi aerodromi u Švajcarskoj zatvoreni zbog magle!
U Rimu, magla uzrok smrti.
Keti upita:
"Da pošaljem ovo senatorici Luven?"
"Da Odmah," reče Taner mračno"
Iz interfona začu glas sekretarice.
Gospodine Kngsli, senatorica van Luven na vezi. Hoćete li da
primite poziv?"
"Da" Taner uze slušalicu. "Taner Kingsli."
"Zdravo, gospodine Kingsli. Ovde senatorka van Luven."
"Dobar dan. senatorko."
"Moje pomoćnice i ja smo se zatekle u blizini vaše kompanije, pa
sam pomislila da li bi vam odgovaralo da svratimo u posetu."
"Apsolutno", reče Taner raspoloženo. "Biće mi drago da vas
provedem okolo, senatorko."
"Dobro. Videćemo se uskoro."
Taner pritisnu dugme interfona.
"Očekujem posetioce kroz nekoliko minuta. Za ostale, nisam tu."
Setio se čitulje koju je pre nekoliko nedelja video u novinama. Muž
senatorke van Luven, Edmond Barkli, umro je od srca.
Izjaviću joj saučešće, pomislio je.
***
142
Petnaest minuta kasnije, stigla je senatorka van Luven sa svojim
dvema pomoćnicama. Taner ustade da ih pozdravi.
"Vrlo mi je drago što ste odlučili doći."
Van Luven klimnu glavom.
"Upoznali ste Korin Marf, i Keroli Trast."
Taner se osmehnu.
"Jesam, lepo je videti vas obe ponovo." Okrenu se senatorki. "Čuo
sam da vam je suprug preminuo. Primite moje saučešće."
Senatorka van Luven klimu glavom.
"Hvala vam. Dugo je bio bolestan i naposletku, pre nekoliko
nedelja..." Osmehnu se na silu. "Uzgred, informacije o globalnom
otopljavanju. koje mi šaljete, vrlo su upečatljive."
"Hvala vam."
"Da li biste hteli da nam pokažete šta ovde radite?"
"Naravno. Kakav obilazak biste želeli? Imamo petodnevnu,
četverodnevnu i jednoiposatnu turu."
Korin Marfi se nasmeja.
"Bio bi lep četvoro..."
Senatorka van Luven je prekide.
"Zadovoljićemo se jednoiposatnom turom."
"Biće mi zadovoljstvo."
"Koliko ljudi radi u KIG-u?" upita senatorka van Luven.
"Približno dve hiljade. KIG ima prostorije u desetak najvećih država
sveta."
Korin Marfi i Karoli Trast izgledale su oduševljeno.
"U ovim zgradama imamo pet stotina zaposlenih. članovi osoblja i
istraživači su odvojeni. Najmanji IQ ovde zaposlenih naučnika je 160."
Korin Marfi reče:
"To su geniji." Senatorka van Luven je prekorno pogleda.
"Pođite sa mnom, molim vas", reče Taner.
Senatorka, Marfi i Trast pođoše za Tanerom kroz bočna vrata u jednu od
susednih zgrada. On ih uvede u prostoriju prepunu opreme ezoteričnog
izgleda.
Senatorka van Luven priđe jednoj od tih mašina čudnog izgleda upita:
"Šta je ovo?"
"To je spektrograf zvuka, senatorko. On snima zvuk i stvara njegov
zapis. Može da prepozna na hiljade različitih glasova."
Trast se namršti:
"Kako to funkcioniše?"
143
"Zamislite to ovako. Kada vas neki prijatelj nazove telefonom, vi
odmah prepoznate njegov glas jer je obrazac njegovog zvuka urezan u
vašem pamćenju. Mi programiramo ovu mašinu na isti način.
Elektronski filter dozvoljava samo određenim frekvencijama da uđu u
rekorder, tako da dobijamo samo raspoznatljive delove svakog
pojedinog glasa."
Ostatak ture bio je pregled fascinantne kombinacije ogromnih
mašina, minijaturnih elektronskih mikroskopa i hemijskih laboratorija:
prostorija sa tablama punim nekih tajanstvenih simbola, laboratorija u
kojima radi po desetak naučnika i kancelarija u kojima su pojedini
naučnici bili obuzeti rešavanjem nekih takođe tajanstvenih problema.
Prošli su pored zgrade od crvene cigle, sa dvostrukom bravom na
vratima. Senatorka van Luven upita:
"Šta je ovde?"
"Radimo tajno istraživanje za vladu. Žao mi je, ali to ne spada u ovu
turu, senatorko."
Obilazak je potrajao dva sata. Kada su završili, Taner povede tri žene
natrag, u svoju kancelariju.
"Nadam se da vam je bilo prijatno", reče im.
Senatorka van Luven klimnu glavom.
"Bilo je zanimljivo."
"Veoma zanimljivo", osmehnu se Korin Marfi. Neprestano je
gledala Tanera.
"Ja sam oduševljena", uzviknu Karoli Trast.
Taner se okrenu senatorki van Luven.
"Uzgred, jeste li imali priliku da porazgovarate sa kolegama o
ekološkom problemu, o kome smo razgovarali?"
Scnatorka odgovori neodređeno.
"Da.''
"Šta mislite kakve su šanse, senatorko?"
"Ovo nije vreme za pretpostavke, gospodine Kingsli. Biće još
razgovora. Javiću vam kad odluka bude donesena."
Taner uspe da se osmehne.
"Hvala vam. Hvala vam što ste zajedno svratile."
Ispratio ih je.
Kada su izašle, iz interfona se začu glas Keti Ordonez.
"Gospodine Kingsli, Saida Hernandez je htela da vas čuje. Rekla je
da je hitno, ali kazali ste da zadržim vaše pozive."
"Nazovite je", reče Taner.
144
Saidu Hernandez su poslali u hotel Adams, da postavi bombu.
"Linija jedan."
Taner diže slušalicu, očekujući dobre vesti.
"Je li sve u redu, Saida?"
"Ne. Žao mi je, gospodine Kingsli." Osetio je strah u njenom glasu.
"Pobegle su."
Taner se ukoči.
"Šta su?"
"Da, gospodine. Izašle su pre nego što je bomba eksplodirala.
Hotelski nosač ih je video kako izlaze iz predvorja hotela."
Taner zalupi slušalicu; zatim pozvoni sekretarici.
"Zovite mi Flinta i Karbalja."
Minut kasnije. Hari Flint i Vins Karbaljo uđoše u Tanerovu kancelariju.
Taner se zagleda u njih. Njegov bes je bio sve veći.
"Kučke su se opet izvukle. Neću da se to više ponovi. Razumete li?
Kazaću vam gde se nalaze i vi ćete se pobrinuti za njih. Ima li pitanja?"
Flint i Karbaljo se pogledaše.
"Ne, gospodine." Taner pritisnu dugme koje je otkrivalo elektronski
plan grada.
"Dok god budu čuvale kartice koje sam im dao, možemo ih pratiti."
Gledali su kako elektronska svetalca iskrsavaju na ekranu. Taner
pritisnu dugme. Svetla se ne pomeriše. On stisnu zube.
"Bacile su kartice." Lice mu postade još crvenije. Pogleda Flinta i
Karbalja. "Hoću da danas budu ubijene."
Flint zbunjeno pogleda Tanera.
"Ako ne budemo znali gde su, kako možemo..."
Taner ga preseče.
"Zar misliš da bih dozvolio da me jedna žena tako lako nadmudri?
Dok čuvaju svoje mobilne telefone, nigde neće otići, a da mi to ne
znamo."
"Možete da otkrijete njihove brojeve?" upita Flint iznenađeno. Taner
se i ne potrudi da odgovori. Pretraživao je mapu.
"Do sada su se verovatno razdvojile." Pritisnu drugo dugme. "Da
potražimo prvo Dijanu Stivens." On ukuca broj.
Svetla na mapi se pomeriše i polako pođoše ulicama Menhetna, preko
hotela, prodavnica i tržnih centara. Naposletku, zaustaviše se kod jednog
izloga iznad koga je na znaku pisalo: Šetalište za sve.
"Dijana Stivens je u tržnom centru." Taner pritisnu drugo dugme.
"Da vidimo gde je Keli Haris."
145
On ponovi postupak. Svetla se opet pokrenuše, da bi se zaustavila u
drugom kraju grada. Gledali su kako se osvetljena zona sužava na jednu
ulicu sa prodavnicom odeće, restoranom, apotekom i autobuskom
stanicom. Svetla su pretraživala zonu i odjednom se zaustaviše ispred
jedne velike, otvorene zgrade.
"Keli Haris je na autobuskoj stanici." Taner je zvučao
neraspoloženo. "Treba što pre obe da ih uhvatimo."
"Kako?" upita Karbaljo. "Na različitim krajevima grada su. Dok mi
stignemo tamo, one će već otići."
Taner se okrenu:
"Pođite sa mnom." On pređe u susednu prostoriju, a Flint i Karbaljo
odmah za njim.
U toj prostoriji bilo je mnoštvo monitora, računara i elektronskih
tastatura sa tasterima različitih boja. Na jednoj polici je stajala mala,
zdepasta mašina, sa desetinama kompakt-diskova. Taner ih pregleda i
stavi jedan, obeležen sa Dijana Stivens u mašinu. On im objasni:
"Ovo je sintisajzer glasa. Glasovi gospođe Stivens i gospođe Haris
digitalizovani su ranije. Obrasci njihovog govora snimljeni su i
analizirani. Kad pritisnem dugme, svaka reč koju ja izgovorim kalibriše
se u njihove glasove." Taner uze mobilni telefon i ispritiska neke
brojeve. Začu se oprezno:
"Halo?" Bio je to glas Keli Haris.
"Keli! Tako mi je drago da sam te našla." Taner je govorio, ali čuli
su glas Dijane Stivens.
"Dijana! Na vreme si me dobila. Upravo odlazim odavde."
Flint i Karbaljo su začuđeno slušali.
"Gde ideš, Keli?"
"U Čikago. Tamo ću da uhvatim avion sa O'Hera, pa kući."
"Keli, ne možeš sada da odeš." Nastade kratka pauza.
"Zašto?"
"Otkrila sam šta se zaista dešava. Znam ko nam je i zašto ubio
muževe."
"Oh, Gospode! Kako... jesi li sigurna?"
"Naravno. Imam sve dokaze."
"Dijana, to... to je divno."
"Dokaz je kod mene, a ja sam u hotelu Delmon, u apartmanu A.
Odavde idem u FBI. Htela sam da pođeš sa mnom, ali ako moraš kući,
razumem..."
146
"Ne, ne! Ja... želim da pomognem da se završi ono što je Mark
pokušavao da uradi."
Flint i Karbaljo su zapanjeno slušali svaku njihovu reč. U pozadini
začuše najavu autobusa za Čikago.
"Ići ću sa tobom, Dijana. Rekla si, hotel Delmon?"
"Da, u Osamdeset šestoj ulici. Apartman A."
"Dolazim. Vidimo se uskoro."
Veza se prekide. Taner se okrenu Flintu i Karbalju.
"Pola problema je rešeno. Sad ćemo se pobrinuti za drugu
polovinu."
Flint i Karbaljo su gledali kako Taner u sintisajzer stavlja drugi disk,
označen sa Keli Hans. On zatim pomeri jedno dugme na telefonu i
ispritiska neke brojeve. Gotovo odmah začu Dijanin glas.
"Halo?"
Taner progovori u telefon, ali oni su čuli Kelin glas.
"Dijana..."
"Keli! Jesi li dobro?"
"Odlično sam. Imam dobru vest. Otkrila sam ko i zašto nam je ubio
muževe."
"Šta? Ko?"
"Ne možemo da pričamo preko telefona, Dijana. Ja sam u hotelu
Delmon, u Osamdeset šestoj ulici, apartman A. Možeš li da dođeš
ovamo?"
"Naravno. Doći ću odmah."
"Divno, Dijana, čekam te."
Taner isključi telefon i okrenu se Flintu.
"Vi ćete ih čekati." Zatim mu pruži ključ. "Ovo je ključ apartmana
A. Idite odmah tamo i čekajte ih. Hoću da ih ubijete čim uđu na vrata. Ja
ću se pobrinuti da tela nestanu."
Karbaljo i Taner su gledali kako se Flint okreće i žurno izlazi. Karbaljo
reče:
"Šta želite da ja uradim, gospodine Kingsli?"
"Pobrinite se za Saidu Hernandez."
***
Čekajući u apartmanu A, Flint je rešio da ne dozvoli da išta pođe
naopako. Čuo je za neke šeprtlje kojih se Taner otarasio. Mene neće,
pomisli Flint. On izvadi pištolj, proveri burence i zavrnu prigušivač.
Sada je trebalo samo da čeka.
***
147
Misli Keli Haris, u taksiju, šest ulica od hotela Delmon, smenjivale
su se uzbuđeno zbog onoga što joj je Dijana rekla.
Mark, platiće mi za ono što su ti uradili, pomislila je.
Dijana je bila grozničavo nestrpljiva. Košmar se bližio kraju. Keli je
nekako otkrila ko želi da ih ubije, a našla je i dokaze.
Ponosićeš se mnome, Ričarde. Osećam te u blizini i... taksista prekide
Dijanine misli.
"Stigli smo, gospođo. Hotel Delmon."
TRIDESETO POGLAVLJE
Dok je prolazila kroz predvorje hotela Delmon, prema liftovima,
Dijani srce brže zakuca. Jedva je čekala da čuje šta je to Keli saznala.
Vrata lifta se otvoriše i putnici izađoše.
"Idete li gore?"
"Da." Dijana uđe. "Poslednji sprat, molim vas."
Mozak joj je radio ubrzano. Na kakvom tajnom projektu su radili
njihovi muževi, kad su morali biti ubijeni? I kako je Keli to saznala?
pitala se.
Ljudi počeše da ulaze. Vrata lifta se zatvoriše i on poče da se
uspinje. Dijana je videla Keli pre samo par sati, ali iznenađeno shvati da
joj ona nedostaje. Najzad, posle nekoliko zaustavljanja, liftboj otvori
vrata i reče.
"Poslednji sprat."
***
U dnevnoj sobi apartmana A, Flint je čekao blizu vrata, osluškujući
zvuke u hodniku. Problem je bio u vratima koja su bila neobično debela,
a Flint je znao i zašto: nije to bilo da bi se zadržala buka spolja, već da
zvuci iznutra ne bi izlazili napolje.
U tom apartmanu do sada su održavani sastanci upravnog odbora,
ali Flint se šalio da tu nikada nikome nije bilo dosadno. Taner je tri puta
godišnje sazivao menadžere KIG-a iz desetak država. Po završetku
poslovnog dela sastanaka, dovođene su grupe lepotica, da zabave
muškarce. Flint je nekoliko puta bio u obezbeđenju orgija, i sada, dok je
tu stajao i prisećao se mora golih tela devojaka koje su stenjale i valjale
se po tim krevetima i kaučima, poče da mu se javlja erekcija. Flint se
isceri. Ove dame će se uskoro pobrinuti za to.
Hari Flint nije sebe smatrao nekrofilom. Nikada nije ubio ženu da
bi imao odnos sa njom. Ali ako je ona već mrtva...
148
***
Izlazeći iz lifta, Dijana upita:
"Gde je apartman A?"
"Levo, pa na kraju hodnika. Ali tamo nema nikoga."
Dijana se okrenu.
"Molim?"
"Taj apartman je korišćen samo za sastanke upravnih odbora, a
sledeći je tek u septembru."
Dijana se osmehnu.
"Ja ne idem na sastanak odbora. Treba da se nađem sa prijateljicom
koja me čeka."
Liftboj je gledao kako Dijana skreće levo, prema apartmanu A. On sleže
ramenima, zatvori vrata i pokrenu lift na dole.
Prilazeći vratima apartmana, Dijana, sve uzbuđenija, ubrza korak.
U apartmanu A, Flint je čekao da čuje kucanje na vrata. Koja će stići
prva, plavuša ili crnka? Nije važno. Nemam predrasude. Čuvši da neko
prilazi vratima, Flint prekide razmišljanje i stegne pištolj.
"Keli se trudila da obuzda svoje nestrpljenje. Dolazak do hotela
Delmon bio je usporen nizom zastajkivanja: saobraćaj... crveno svetlo,
radovi na putu.., Kasnila je. Ona protrča kroz predvorje hotela i uleti u
lift.
"Gornji sprat molim vas"
Dok je Dijana na petom spratu prilazila apartmanu A, vrata
susednog apartmana se otvoriše i nosač izađe u hodnik unazad, vukući
velika kolica puna prtljaga, on joj prepreči put.
"Skloniću se sa prolaza za minut", izvini joj se on, pa se vrati u
unutra i iznese još dva kofera. Dijana pokuša da se provuče, ali nije
mogla. Nosač reče: "Gotovo je. Izvinite za zadržavanje." On povuče
kolica sa prtljagom i skloni ih sa prolaza.
Dijana priđe apartmanu A i diže ruku da pokuca, kad ču glas ih
hodnika:
"Dijana!"
Ona se okrenu. Keli je upravo izašla iz lifta.
"Keli!"
Dijana požuri hodnikom, njoj u susret.
U apartmanu, Flint je osluškivao. Ima li nekoga ispred? Mogao je da
otvori vrata i pogleda, ali tako bi upropastio plan.
"Ubijaj čim uđu na vrata", rekao mu je šef.
U hodniku, Keli i Dijana su se zagrlile, srećne zbog viđenja. Keli
149
reče:
"Izvini što kasnim, Dijana, ali saobraćaj je grozan. Uhvatila si me
baš kad mi je autobus polazio za čikago."
Dijana je pogleda zbunjeno.
"Ja uhvatila tebe?"
"Upravo sam ulazila u autobus kad si me nazvala."
Za trenutak nastade tišina.
"Keli... nisam ja zvala tebe. Ti si zvala mene: da mi kažeš kako imaš
dokaze koji su nam potrebni za..." Ona primeti zapanjen izraz na
Kelinom licu.
"Nisam ja..."
Obe se okrenuše i pogledaše prema apartmanu A.
Dijana duboko udahnu vazduh.
"Hajde da..."
"Važi."
One strčaše niz jedan krak stepeništa, uđoše u lift i tri minuta kasnije
izađoše iz hotela.
Hari Flint u apartmanu pogleda na sat i pomisli: Šta li je zadržalo
kučke?
Dijana i Keli su sedele u krcatom vagonu metroa.
"Ne znam kako su to postigli", reče Dijana. "Glas je
bio tvoj."
"I tvoj, isto. Oni se neće zaustaviti dok nas ne ubiju. Podsećaju me
na hobotnice sa hiljadu prokletih pipaka koje hoće da obaviju oko naših
vratova."
"Prvo moraju da nas nađu, da bi nas ubili", reče Dijana.
"Kako su uspeli da nas otkriju ovoga puta? Bacile smo Kingslijeve
vizitkarte i nismo imale ništa drugo, što bi mogli..."
Pogledaše jedna drugu, pa njihove mobilne telefone.
Keli zamišljeno reče:
"Ali kako su saznali brojeve naših mobilnih telefona?"
"Ne zaboravi s kim imamo posla. U svakom slučaju, ovo je
verovatno najbezbednije mesto u Njujorku. Možemo ostati u podzemnoj
dok..."
Dijana pogleda na drugu stranu vagona i preblede.
"Izlazimo odavde", reče uznemireno. "Na sledećoj stanici."
"Šta? Pa sad si rekla..."
Keli pogleda za Dijanom. Na jednom delu trake sa reklamama, što
je išla duž vagona, stajala je fotografija nasmejane Keli sa divnim
150
ženskim ručnim satom.
"Oh, gospode!"
One ustadoše i pohitaše do vrata, da tu sačekaju sledeću stanicu.
Dvojica uniformisanih marinaca, koji su sedeli pored, zurili su u njih.
Keli im se osmehnu, pa uze Dijanin i svoj mobilni telefon i dade ih
marincima.
"Nazovite nas." I one izađoše.
***
U apartmanu A zazvoni telefon. Flint trže slušalicu. Taner reče:
"Prošlo je više od jednog sata. Šta se dešava, gospodine Flinte?"
"Nisu se pojavile."
"Šta?"
"Ovde sam neprekidno, čekam ih."
"Vratite se u kancelariju." Taner zalupi slušalicu.
Ovo je u početku bio rutinski delić posla, koji je Taner trebalo da
reši. Sada je stvar postala lična. Taner uze svoj mobilni telefon i nazva
Dijanin broj. Javio se jedan od marinaca, onaj koji je dobio njen telefon.
"Evo me, lutko. Kako bi se vama dvema svidelo da večeras izađete
u život?"
Kučke su se otarasile telefona, pomisli Taner besno.
***
Bio je to jeftin pansion u jednoj sporednoj ulici, na zapadnoj strani
grada. Kada je taksi prolazio pored njega, a Dijana i Keli ugledale natpis
Prazne sobe, Dijana reče:
"Vozaču, možete stati ovde."
One izađoše i priđoše ulaznim vratima zgrade. Gazdarica, koja im je
i otvorila vrata, bila je prijatna, sredovečna žena po imenu Elis Finli.
"Mogu vam dati vrlo lepu sobu, za četrdeset dolara na noć, sa
doručkom."
Dijana reče:
"To je u redu." Zatim pogleda Keli. "Šta je u pitanju?"
"Ništa." Keli za trenutak zatvori oči. Taj pansion nije imao ništa
zajedničko sa onim u kome je ona živela, čistila toalete, kuvala za
strance i slušala kako joj pijani očuh tuče majku.
Uspela je da se osmehne.
"U redu je."
***
Sledećeg jutra, Taner je pozvao Flinta i Karbalja na razgovor.
"Bacile su moje vizitkarte", reče Taner, "i otarasile se mobilnih
151
telefona."
Flint reče:
"Znači, izgubili smo ih."
Taner odgovori:
"Ne, gospodine Flint, ne dok sam ja živ. Nećemo mi ići za njima,
doći će one do nas."
Dva čoveka pogledaše jedan drugog, a zatim Tanera.
"Šta?"
"Dijana Stivens i Keli Haris će biti ovde u KIG-u u ponedeljak u
jedanaest i petnaest pre podne.
TRIDESETPRVO POGLAVLJE
Keli i Dijana se probudiše u isto vreme. Keli sede u krevetu, pogleda
prema Dijani.
"Dobro jutro. Kako si spavala.
"Sanjala sam neke gluposti."
"I ja." Odgovori Dijana. "Keli, to što si izašla iz lifta u hotelu baš u
trenutku kad sam htela pokucati na vrata apartmana, je li bila slučajna
podudarnost?
"Naravno. I sreća je za nas obe to..." Keli pogleda Dijanu. "Kako to
misliš?"
Dijana odgovori pažljivo:
"Sada smo imale sreće. Mislim, puno sreće.Izgleda kao da nam neko ili
nešto pomaže, čuva nas."
Keli ju je oštro gledala.
"Misliš, kao anđeo čuvari."
"Da."
Keli strpljivo reče:
"Dijana, znam da ti veruješ u te stvari, ali ja ne verujem. Znam da ne
nosim anđela na ramenu."
Dijana reče:
"Samo ga još ne vidiš." Keli prevrnu očima.
"Tačno."
"Hajde da nešto doručkujemo", predloži Dijana. "Ovde je bezbedno.
Mislim da nismo u opasnosti."
Keli zagunđa.
"Ako misliš da nismo u opasnosti, ne znaš kakvi su doručci u
pansionima. Hajde da se o bučemo i doručkujemo napolju. Mislim da
152
sam na uglu videla vagon-restoran."
"Dobro. Treba prvo da obavim jedan razgovor."
Dijana priđe telefonu i nazva jedan broj. Javi se telefonistkinja.
"KIG."
"Htela bih da razgovaram sa Beti Barker."
"Sačekajte trenutak, molim vas."
Taner je video plavo svetio i slušao na konferencijskoj liniji.
"Gospođica Barker nije u kancelariji. Možete li da ostavite poruku?"
"Oh. Ne, hvala."
Taner se namršti. Prebrzo da bi se otkrio trag, pomisli.
Dijana se okrenu Keli.
"Beti Barker još uvek radi u KIG-u, pa ćemo jednostavno morati da
nađemo načina i dopremo do nje."
"Možda se njen kućni broj nalazi u telefonskom imeniku."
Dijana reče:
"Možda, a možda je i linija ozvučena." Ona uze imenik koji je stajao
pored telefona i nađe slovo koje joj je bilo potrebno. "Upisana je."
Dijana nazva broj, oslušnu i polako spusti slušalicu. Keli joj priđe.
"Šta je bilo?"
Dijani je bio potreban trenutak da bi odgovorila.
"Telefon joj je isključen."
Keli uzdahnu duboko.
"Mislim da mi je potrebano tuširanje."
Izlazeći iz kupatila. Keli shvati da je ostavila peškire na podu. Htede
da izađe, ali zastade, pa ih pokupi i uredno složi na šipku. Zatim se vrati
u spavaću sobu.
"Izvoli i ti."
Dijana odsutno klimnu glavom.
"Hvala."
Prvo što je Dijana primetila ušavši u kupatilo bilo je da su svi
peškiri složeni na šipki Osmehnula se. Uđe pod tuš i pusti toplu vodu.
Priseti se kako se tuširala zajedno sa Ričardom i kako im je godilo da im
se tela dodiruju. Nikada više… ali sećanja će ostati uvek.
Cveće.
"Divno je, dragi. Hvala ti. Šta slavimo?"
"Dan svetog Svitina."
I još cveća.
"Dan kad je Vašington prešao Delaver.... Nacionalni dan papagaja...
Dan ljubitelja celera..."
153
Kada je na poruci uz ruže pisalo Dan skačućih guštera, Dijana se
nasmejala i rekla:
"Srculence, gušteri ne skaču."
A Ričard je spustio glavu u ruke i rekao:
"Prokletstvo. Pogrešno sam obavešten."
Voleo je da joj piše ljubavne pesme. Dijana ih je nalazila oblačeći se: u
cipeli, u prslučetu, jakni... A dešavalo se , kada se on vrati sa posla da
ona bude potpuno gola, na visokim štiklama. Tada bi ga pitala:
"Dragi, sviđaju li ti se ove štikle?"
A on bi spustio odeću na pod i odlagali bi večeru. Oni…..
Ona ču Kelin glas:
"Hoćemo li da doručkujemo ili večeramo."
Išle su pešice do restorana. Dan je bio svež i vedar, a nebo providno
plavo.
"Nebo je plavo" reče Dijana. "Dobar znak."
Keli se ugrize za usnu da se ne bi nasmejala. Dijanino sujeverje nekako
joj je bilo simpatično.
Nekoliko lokala pre restorana, prođoše pored jednog malog butika.
Pogledaše jedna u drugu, isceriše se i uđoše unutra. Priđe im
prodavačica.
"Mogu li vam pomoći?"
Keli raspoloženo reče:
"Da."
Dijana je upozori:
"Hajde da ne žurimo. Seti se šta se desilo prošlog puta."
"Tačno. Bez žurbe."
One pođoše kroz prodavnicu, uzimajući samo ono što im je neophodno.
Ostaviše svoju staru odeću u kabinama za probu.
"Zar nećete ovo da ponesete?" upita prodavačica.
Dijana se osmehnu.
"Ne. Dajte to nekoj dobrotvornoj organizaciji."
Na uglu ulice nalazila se mala samoposluga.
"Pogledaj," reče Keli, "polovni mobilni telefoni."
One uđoše i izabraše dva aparata, oba sa po hiljadu pripejd minuta.
Keli reče:
"Hajde da opet zamenimo brojeve."
Dijana se osmehnu.
"Važi."
To je potrajalo samo nekoliko sekundi. Dok je plaćala na kasi, Dijana
154
pogleda u tašnu.
"Ponestaje mi gotovine."
"I meni", reče Keli.
"Možda ćemo morati da upotrebimo kreditne kartice", reče Dijana.
"Ne, dok ne nađemo čarobnu zečju rupu."
"Šta?"
"Nije važno."
Kada su sele za sto u restoranu, kelnerica ih upita:
"Šta da vam donesem, dame?" Keli pogleda Dijanu.
"Prvo ti."
"Uzeću sok od narandže, jaja sa slaninom, tost i kafu."
Kelnerica pogleda Keli.
"A vi, gospođice?"
"Pola grejpfruta."
"I to je sve?" upita je Dijana.
"Da."
Kelnerica se udalji.
"Ne možeš da živiš od pola grejpfruta."
"Navika. Godinama sam bila na strogoj dijeti. Neke manekenke jedu
papirne maramice da bi obuzdale apetit."
"Ozbiljno?"
"Ozbiljno. Ali to više nije važno. Nikad više neću raditi kao
manekenka."
Dijana je pogleda za trenutak.
"Zašto?"
"To nije više važno. Mark me je naučio pravim vrednostima i..." ona
ućuta, boreći se sa suzama. "Volela bih da si mogla da ga upoznaš."
"I ja bih. Ali ti moraš da nastaviš svoj život." Keli reče:
"A ti? Hoćeš li ti opet slikati?" Nastade duža tišina.
"Pokušala sam... ne."
Kada su završile doručak, pošle su prema izlazu, ali Keli primeti jutarnje
izdanje novina u rafu. Dijana je išla napred, kad Keli reče:
"Stani za trenutak." Ona se okrenu i uze jedan primerak novina.
"Vidi!"
Priča je bila data u članku na vrhu prve strane:
Kingsli intemejšenal grup odaće poštu svim svojim zaposlenima čije su nedavne
smrti bile uzrok opštih špekulacija. Komemoracija će biti održana u ponedeljak, u
11.15 pre podne, u direkciji KIG-a, na Menhetnu.
"To je sutra." Keli pogleda Dijanu. "Šta misliš, zašto ovo rade?"
155
"Mislim da postavljaju klopku za nas."
Keli klimnu glavom.
"Slažem se. Misli li Kingsli da smo dovoljno glupe da..." Keli
pogleda Dijanu i zaprepašćeno reče: "Idemo!" Dijana klimnu glavom.
"Ne možemo!"
"Moramo. Sigurna sam da će Beti Barker biti tamo. Moram da
razgovaram sa njom."
"Neću da zakeram, ali kako misliš da izađemo žive odande?"
"Smisliću nešto." Ona pogleda Keli i osmehnu se. "Veruj mi."
Keli odmahnu glavom.
"Ništa me ne čini nervoznom kao kad neko kaže: veruj mi." Ona
razmisli jedan trenutak, pa joj se lice ozari. "Imam ideju. Znam kako ovo
da rešimo."
"Kakva ti je ideja?"
"To je iznenađenje."
Dijana zabrinuto pogleda Keli.
"Misliš li zaista da možeš da nas izvučeš odande?"
"Veruj mi."
Kada su se vratile u pansion, Keli je nazvala jedan telefonski broj.
Te noći obe su loše spavale. Keli je ležala, zabrinuta: Ako moj plan ne
upali, obe ćemo poginuti. Dok je tonula u san, činilo joj se da vidi lice
Tanera Kingslija kako je gleda odozgo. Cerio se.
Dijana se molila, očiju čvrsto zatvorenih: Dragi, ovo je možda
poslednji put da ti se obraćam. Nisam sigurna da li da kažem zbogom ili
zdravo. Sutra Keli i ja idemo u KIG, na vaš pomen. Mislim da nemamo
velike šanse da se izvučemo, ali moram otići, da pokušam da ti
pomognem. Samo sam želela još jednom, dok mogu, da ti kažem da te
volim. Laku noć, najdraži moj.
TRIDESETDRUGO POGLAVLJE
Komemoracija je održana u KIG parku, u zadnjem delu kompleksa
Kingsli internejšenal grupa, koji je služio za rekreaciju zaposlenih. U
parku, u koji se moglo ući i izaći samo kroz dvoja vrata, bilo je
okupljeno stotinak ljudi.
U središtu prostora dignut je podijum na kome je sedelo desetak
funkcionera KIG-a. Na kraju reda sedela je Beti Barker, sekretarica
Ričarda Stivensa. Bila je to privlačna žena, plemenitog izgleda,
tridesetih godina.
156
Taner je bio za mikrofonom:...
"..I ova kompanija je izgrađena odlučnošću i odanošću ljudi koji u
njoj rade. Poštujemo ih i pozdravljamo. Uvek sam voleo da o našoj
kompaniji mislim kao o porodici, u kojoj svi streme istom cilju." Taner
je, govoreći, prelazio pogledom po okupljenima. "Ovde, u KIG-u,
rešavali smo probleme i ostvarivali ideje, koji su učinili svet pogodnijim
za život, a nema većeg zadovoljstva od..."
Na suprotnom kraju parka uđoše Dijana i Keli. Taner pogleda na sat.
Bilo je dvadeset do dvanaest. On se zadovoljno osmehnu i nastavi da
govori.
"...Znajući da za uspehe ove kompanije treba zahvaliti vama..."
Dijana pogleda prema podijumu i uzbuđeno gurnu Keli.
"Eno Beti Barker. Moram da razgovaram sa njom."
"Pazi se."
Dijana pogleda uokolo i uznemireno reče:
"..Ovo je suviše jednostavno. Imam osećaj da smo..." Ona se osvrnu
i dahnu. Na jednom od ulaza pojaviše se Hari Flint i dvojica njegovih
ljudi. Dijana pređe pogledom do drugog ulaza. Blokirali su ga Karbaljo i
još dvojica ljudi. "Pogledaj!" Dijanino grlo bilo je suvo.
Keli se okrenu i vide da šestorica ljudi blokiraju ulaz i izlaz.
"Ima li još neki izlaz odavde?"
"Mislim da nema."
Taner je govorio:
"...Nažalost, nedavno je nastradalo nekoliko članova naše porodice.
A kada tragedija zadesi nekoga iz porodice, to utiče i na sve ostale. KIG
nudi nagradu od pet miliona dolara svakome ko otkrije ko ili šta se
nalazi iza svega ovoga."
"Pet miliona dolara iz jednog u drugi njegov džep", reče Keli tiho.
Taner hladno pogleda iznad okupljenih, prema Keli i Dijani.
"Danas, ovde imamo dve ožalošćene članice,gospođu Marka Harisa
i gospođu Ričarda Stivensa. Zamoliću ih da se popnu na podijum."
"Ne možemo dozvoliti da nas izvuče gore", reče Keli uplašena.
"Moramo ostati u masi. Šta sad da radimo?"
Dijana iznenađeno pogleda Keli.
"Kako to misliš? Pa, ti si rekla da ćeš nas izvući odavde, sećaš se?
Pokreni svoj plan "
Keli proguta knedlu.
"Nije upalio."
Dijana nervozno reče:
157
"Onda pređi na plan B."
"Dijana..."
"Da?"
"Nemam plan B." Dijana raširi oči.
"Misliš, dovukla si nas ovde, bez plana da se izvučemo?"
"Mislila san..."
Tanerov glas odjeknu iz zvučnika.
"Gospođo Stivens i gospođo Haris, hoćete li da dođete ovamo, gore,
molim vas?"
Keli se okrenu Dijani i reče:
"Ja... žao mi je."
"Ja sam kriva. Nije trebalo da pristanem da dođemo."
Okupljeni su počeli da se osvrću prema njima. Upale su u zamku.
"Gospođe Stivens i Haris..."
Keli prošaputa:
"Šta da radimo?"
Dijana reče:
"Nemarno izbora. Idemo gore." Ona duboko udahnu vazduh.
"Idemo."
Protiv volje, polako pođoše prema podijumu. Dijana je panično gledala
prema Beti Barker, koja nije sklanjala pogled sa nje. Dijana i Keli su
prilazile podijumu, dok su im srca lupala. Dijana pomisli:
Ričarde dragi, pokušala sam. Šta god se desilo, želim da znaš da ja...
Odjednom se začu neko komešanje iz zadnjeg dela parka. Ljudi su
krivili vratove da vide šta se dešava.
Ulazio je Ben Roberts sa velikom ekipom kamermana i pomoćnika.
I njih dve se okrenuše da pogledaju. Keli, srećna, uhvati Dijanu za ruku.
"Plan A je uspeo! Ben je ovde."
A Dijana diže pogled i reče tiho:
"Hvala ti, Ričarde."
Keli reče:
"Šta?" Ona odjednom shvati šta je Dijana mislila. Cinično reče:
"Tako je. Dođi. Ben nas čeka."
Taner je, skamenjen, gledao ceo prizor. On doviknu:
"Izvinite. Žao mi je, gospodine Robertse. Ovo je privatna
ceremonija. Moraću vas i vaše ljude da zamolim da odete."
Ben Roberts reče:
"Dobro jutro, gospodine Kingsli. Moja emisija radi TV segment sa
gospođom Haris i gospođom Stivens u studiju, ali pošto smo bili sa
158
njima, pomislio sam da biste nam dozvolili da snimimo deo
komemoracije."
Taner odmahnu glavom.
"Ne, ne mogu vam dozvoliti da ostanete ovde."
"Šteta. Onda ću povesti gospođu Haris i gospođu Stivens u studio."
"Ne možete", reče Taner promuklim glasom.
Ben ga pogleda.
"Šta ne mogu?"
Taner je gotovo drhtao od besa.
"Ovaj... mislim da... ništa."
One stigoše do Bena, koji tiho reče:
"Izvinite što kasnim. Imali smo važnu vest o jednom ubistvu i..."
"Zamalo niste dobili važnu vest o još dva", reče Keli. "Bežimo
odavde."
Taner je frustrirano gledao kako Keli, Dijana, Ben Roberts i njegova
ekipa prolaze pored njegovih ljudi i izlaze iz parka. Hari Flint pogleda
prema Taneru, ne znajući šta da uradi. Polako odmahujući glavom,
Taner pomisli: Još nije gotovo, kučke.
****
Dijana i Keli uđoše u kola sa Benom Robertsom. Ekipa je išla za
njima u dva kombija. Robert pogleda Keli:
"Hoćeš li sada da mi kažeš o čemu se ovde radilo'.'"
"Volela bih, Bene, ali ne mogu još. Kazaću ti kad budem znala o
čemu pričam. Obećavam.''
"Keli, ja sam reporter. Moram da znam..."
"Danas si došao kao prijatelj." On uzdahnu.
"Dobro. Gdc hoćete da vas odbacim?"
Dijana reče:
"Hoćete li da nas ostavite između četrdeset druge ulice i Tajms
skvera?"
"Nema problema."
Dvadeset minuta kasnije, Keli i Dijana su izlazile iz kola. Keli
poljubi Bena Robertsa u obraz.
"Hvala ti, Bene. Neću ti ovo zaboraviti. Bićemo u kontaktu."
"Čuvajte se."
One mu mahnuše i udaljiše se. Keli reče:
"Osećam se bespomoćno."
"Zašto?"
"Dijana, pa nemamo nikakvo oružje, ništa. Volela bih da imamo
159
pištolj."
"Imamo pamet."
"Volela bih da imamo pištolj. Zašto smo ovde? Šta ćemo sad da
radimo?"
"Prestaćemo da bežimo. Od sada smo u ofanzivi."
Keli je pogleda radoznalo.
"Šta to znači?"
"Znači da mi je već muka od izigravanja mete po ceo dan. Krećemo
na njih. Keli."
Keli pogleda Dijanu.
"Mi krećemo na KIG."
"Tako je."
"Previše si čitala krimiće. Kako zamišljaš da nas dve oborimo
najveći istraživački centar na svetu?"
"Počećemo tako što ćemo naći imena svih njihovih ljudi koji su
izginuli u toku proteklih nekoliko nedelja."
"Zašto misliš da ih je bilo još, sem Marka i Ričarda?"
"Zato što su u novinskom oglasu pomenuti svi njihovi zaposleni, pa
mora da ih je više od njih dvojice."
"Oh. A ko će nam reći ta imena?"
"Pokazaću ti", reče Dijana.
Internet kafić Lak pristup nalazio se u ogromnoj sali sa više od
desetak redova boksova, opremljenih sa četiristo računara, koji su
gotovo svi bili zauzeti. Kafe je bio samo jedna od karika u lancu koji se
širio po celom svetu. Kada su ušle, Dijana priđe automatu da kupi jedan
sat pristupa internetu. Kada se vratila, Keli upita:
"Gde počinjemo?"
"Pitaćemo kompjuter."
One nađoše jedan prazan boks i sedoše. Keli je gledala kako se Dijana
prijavljuje na internet.
"Šta se sada dešava?"
"Prvo ćemo pretražiti Gugl da nađemo imena ostalih žrtava koje su
radile za KIG."
Dijana je potražila pretraživački servis i u polju za pretragu otkucala:
čitulja i KIG. Pojavio se dug spisak odgovarajućih stavki pretrage.
Dijana je potražila novinske članke sa interneta i našla sijaset strana koje
su je odvele do niza novih čitulja i drugih članaka, od kojih je jedan
upućivao na berlinski ogranak KIG-a, pa uđe na njihov sajt.
"Ovo je zanimljivo... Franc Verbruge."
160
"Ko je on?"
"Pitanje je, gde je on? Izgleda da je nestao. Radio je za KIG u
Berlinu, a njegova žena, Sonja, umrla je pod nerazjašnjenim
okolnostima." Dijana kliknu na drugu vezu. Nesigurno pogleda Keli. "U
Francuskoj, Mark Haris."
Keli duboko uzdahnu i klimnu glavom.
"Nastavi."
Dijana ispritiska još tastera.
"Denver, Gari Rejnolds, a na Menhetnu..." Dijanin glas se slomi,
"Ričard." Dijana ustade. "To je to."
Keli upita:
"Šta sad?"
"Treba da smislimo kako da sve to sastavimo. Idemo."
Na pola puta niz ulicu, Keli i Dijana prodoše pored jedne prodavnice
kompjutera.
"Samo trenutak", reče Keli. Dijana uđe za Keli, koja odmah priđe
upravniku. "Izvinite. Ja sam Keli Haris, pomoćnica Tanera Kingslija.
Potrebno nam je trideset šest vaših najboljih i najskupljih kompjutera
danas posle podne. Da li je to moguće?"
Upravnik se ozari.
"Pa... pa naravno, gospođo Haris. Za gospodina Kingslija, sve.
Nemamo ih sve ovde, naravno, ali dobićemo ih iz naših skladišta. Lično
ću se pobrinuti za to. Plaćate li gotovinom ili preko računa?"
"Pri isporuci", reče Keli.
Kada se upravnik udaljio, Dijana reče:
"Volela bih da sam se ja setila toga."
Keli reče:
"Setićeš se.
***
"Mislim da biste hteli da vidite ovo, gospodine Kingsli." Keti
Ordonez mu pruži nekoliko papira.
Naslovi su govorili:
AUSTRALIJOM HARA ODBEGLI TORNADO...
Prvi tornado u istoriji Australije uništio nekoliko sela. Broj poginulih nepoznat.
Meteorolozi su zbunjeni novim svetskim poremećajem vremenskih prilika. Uzrok je
ozonski omotač.
Taner reče:
"Pošaljite to senatorki van Luven sa porukom: Draga senatorko van
Luven, mislim da vreme ističe. Sve najbolje od Tanera Kingslija."
min@
161
"Da. gospodine", reče Keti i izađe iz kancelarije.
Taner pogleda monitor računara, začuvši zvuk koji mu je preneo
znak za uzbunu iz obezbeđenja njegovog Odeljenja za tehnologiju
informisanja. Taner je obezbedio da se njegovom Odeljenju za
tehnologiju informisanja ugrade pauci, visokotehnološki softver koji
neprestano češlja internet u potrazi za informacijama. On je privatno
postavio pauke i da paze na one koji traže osetljive informacije. Sada se
sa zanimanjem zagledao u znak za uzbunu na ekranu monitora.
On pritisnu zujalicu.
"Endru, dođi ovamo."
Endru je u svojoj kancelariji razmišljao o svojoj nesreći i prisećao se.
Bio je u svlačionici i oblačio svemirsklo odelo koje je vojska
poslala. Hteo je da uzme jedno sa police, ali Taner, koji je bio tamo, dao
mu je odelo i gas-masku, rekavši:
"Obuci ovo. Doneće ti sreću." Taner je...
"Endru! Dolazi ovamo!" Ovaj ču naređenje, ustade i polako pređe u
Tanerovu kancelariju. "Sedi."
"Da, Taneru..." On sede.
"Kučke su upravo napale naš berlinski sajt. Znaš li šta to znači?"
"Da... ovaj, ne."
Taneru pozvoni sekretarica.
"Stigli su računari, gospodine Kingsli.''
"Kakvi računan?"
"Oni koje ste naručili."
Taner, zbunjen, ustade i pređe kod sekretarice. Tu je bilo trideset šest
kompjutera, naslaganih na kolicima. Pored njih su stajali upravnik
prodavnice i trojica ljudi u radnim kombinezonima. Upravnik se ozari
ugledavši da Taner izlazi.
"Imam upravo ono, što se tražili, gospodine Kingsli. Remek-dela. A
biće nam drago da vas uslužimo sa još...''
Taner je zurio u gomilu računara.
"Ko je to naručio?"
"Vaša pomoćnica. Keli Haris. Rekla je da su vam potrebni odmah,
pa..."
"Vratite ih", reče Taner tiho. "Tamo gde ona idem neće joj biti
potrebni."
Taner se okrenu i vrati natrag, u svoju kancelariju.
"Endru, imaš li blagog pojma za što su pristupile našem sajtu? Ja ću
ti reći. Pokušaće da nađu žrtve i motive za njihovu smrt." Taner sede.
162
"Da bi to postigle, moraće da odu u Evropu. Samo, neće tamo stići."
Endru pospano reče:
"Ne..."
"Kako ćemo da ih zaustavimo, Endru?"
Endru klimnu glavom.
"Zaustavimo..."
Taner pogleda brata i prezrivo reče:
"Voleo bih da razgovaram sa nekim ko ima mozak."
Endru je gledao kako Taner seda za kompjuter i počinje da tipka.
"Počećemo brisanjem svih njihovih sredstava. Imamo brojeve socijalnog
osiguranja.'' Nastavio je da kuca i govopri. "Dijana Stivens..." zamislio
se. Pomoću svog profinjenog, visokotehnološkog softvera, mogao je da
pristupi i promeni bilo čije lične finansijske podatke. "Pogledaj,
kompletan izveštaj o njenom bankovnom računu, penzijskom fondu,
kreditima. Vidiš?"
Endru proguta knedlu.
"Da, Taneru. Da." Taner se opet okrenu kompjuteru.
"Unećemo da je njena kreditna karta ukradena... Sad ćemo isto to da
uradimo za Keli Haris... Sledeći korak je vebsajt Dijanine banke."
Pristupio je sajtu banke, pa kliknuo na link Upravljajte svojim računima.
Taner zatim upisa broj računa i poslednje četiri cifre broja socijalnog
osiguranja Dijane Stivens, i dobi pristup. Ušavši, prebacio je sav novac
na stranu kredita, pa se vratio u bazu podataka kredita i prebacio njenu
liniju kredita na deo Pod naplatom.
"Endru..."
"Da, Taneru?"
"Vidiš li šta sam uradio? Prebacio sam sva njihova sredstva pod
dugove koje treba da naplate njihovi poverioci." Glas mu je bio pun
samozadovoljstva. "Sad ćemo isto to uraditi i za Keli Haris."
Pošto je završio. Taner je ustao i prišao Endruu.
"Gotovo je. Nemaju novca, ni kredita. Nema načina da izađu iz
zemlje. Zarobili smo ih. Šta misliš o svom mlađem bratu?"
Endru klimnu glavom.
"Sinoć sam na televiziji gledao film o..."
Taner, besan, stisnu pesnicu i tresnu brata tako snažno, da Endru uz
mnogo buke pade sa stolice i udari u zid.
"Ti, kučkin sine! Slušaj kad ti govorim."
Vrata se otvoriše i upade Tanerova sekretarica. Keti Ordonez.
"Je li sve u redu, gospodine Kingsli?"
163
Taner se okrenu njoj.
"Da. Jadni Endru je pao."
"Oh, jadnik." Njih dvoje digoše Endrua na noge.
"Jesam li pao?"
Taner brižno reče:
"Jesi, Endru, ali sad si u redu."
Keti Ordonez šapnu:
"Gospodine Kingsli, zar ne mislite da bi vašem bratu bilo bolje u
kući?"
"Naravno da bi", odgovori Taner. "Ali to bi ga slomilo. Ovo je
njegov pravi dom, i ovde ja mogu da pazim na njega."
Keti Ordonez je sa poštovanjem gledala Tanera.
"Vi ste divan čovek, gospodine Kingsli."
On skromno sležc ramenima.
"Svi mi moramo da radimo ono što nam je u moći."
Deset minuta kasnije, Tanerova sekretarica se vratila u njegovu
kancelariju.
"Dobre vesti, gospodine Kingsli. Upravo smo dobili ovaj faks iz
kancelarije senatorke van Luven."
"Dajte da ga vidim." Taner joj ga istrže iz ruke.
Dragi gospodine Kingsli, ovim vas obaveštavam da je senatski Komitet za životnu
sredinu odlučio da odmah dopuni fondove za istraživanje globalnog otopljavanja i
načina za borbu protiv njega. Iskreno, senatorka van Luven.

http://www.book-forum.net

13Seldon - Bojis li se mraka Empty Re: Seldon - Bojis li se mraka Sub Jan 07, 2012 11:55 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
TRIDESETTREĆE POGLAVLJE
"Imaš li pasoš kod sebe?" upita Dijana.
"Uvek ga nosim sa sobom kad sam u stranoj zemlji." Pa dodade: "A
ova zemlja mi je u poslednje vreme postala strašno strana."
Dijana klimnu glavom.
"Moj pasoš je u bančinom pregratku. Uzeću ga. A biće nam
potreban i novac."
U banci, Dijana siđe do svog pregratka, i otvori kutiju u kojoj je
držala stvari. Iz nje uze pasoš, stavi ga u tašnu i vrati se gore, do
blagajne.
"Htela bih da zatvorim račun."
"Naravno. Vaše ime, molim." Blagajnik klimnu glavom. "Samo
trenutak." On ode do niza ormara za kartoteku, otvori jednu fioku i poče
da lista kartice; izvadi jednu, pogleda je za trenutak i vrati se do Dijane.
"Vaš račun je već zatvoren, gospođo Stivens."
164
Dijana odmahnu glavom.
"Ne. To mora da je neka greška. Ja sam..."
Blagajnik stavi karticu ispred Dijane. Na njoj je pisalo:
Račun zatvoren. Razlog: Preminula.
Dijana je zurila sa nevericom, pa pogleda blagajnika.
"Izgledam li ja kao da sam mrtva?"
"Ne, naravno. Žao mi je. Ako hoćete da pozovem upravnika,
mogu..."
"Ne!" Ona u trenutku shvati šta se desilo i uzdrhta. "Ne, hvala."
Zatim požuri do ulaza, gde ju je čekala Keli.
"Je li u redu?"
"Dobila sam pasoš, ali gadovi su mi zatvorili račun u banci."
"Kako su mogli?
"Jednostavno. Oni su KIG, a mi nismo." Dijana se za trenutak
zamisli. "Oh, bože."
"Šta je sad?"
"Moram da obavim jedan telefonski razgovor." Dijana pohita do
javnog telefona, nazva jedan broj i izvadi svoju kreditnu karticu.
Nekoliko trenutaka kasnije, progovorila je: "Broj glasi na ime Dijana
Stivens. Punovažan je..."
"Žao mi je, gospođo Stivens. Naši podaci kažu da je vaša kartica
ukradena. Ako želite da predate zahtev, možemo da vam izdamo novu
karticu za dan-dva i..."
Dijana reče:
"Nije važno", zalupi slušalicu i vrati se do Keli. "Odjavili su moju
kreditnu karticu."
Keli uzdahnu duboko.
"Sad moram ja da okrenem par brojeva."
Keli je telefonirala gotovo pola sata. Kada se vratila do Dijane, bila
je besna.
"Hobotnica je opet napala. Ali ja još uvek imam pariški račun, pa
mogu..."
"Nemamo vremena za to, Keli. Moramo odmah da odemo odavde.
Koliko imaš kod sebe?"
"Dovoljno za povratak u Bruklin. A ti?"
"Možemo otići do Nju Džersija."
"Onda smo zaglavile. Ti znaš zašto ovo rade, zar ne? Da ne bismo
otišle u Evropu i otkrile istinu."
"Izgleda da su uspeli."
165
Keli zamišljeno reče:
"Ma nisu. Otputovaćemo mi."
Dijana poraženo reče:
"Kako? Mojim svemirskim brodom?"
"Mojim."
***
Džozef Beri, upravnik draguljarnice u Petoj aveniji, gledao je kako
Keli i Dijana dolaze, i uputio im svoj najlepši, profesionalni osmeh.
"Mogu li vam pomoći?"
Keli reče:
"Da. Htela bih da prodam prsten. On..."
Njegov osmeh izblede.
"Žao mi je. Ne kupujemo nakit."
"Oh. Šteta."
Džozef Beri htede da se okrene na drugu stranu. Keli otvori šaku. U njoj
je bio veliki smaragdni prsten.
"Ovo je sedmokaratni smaragd. okružen dijamantima od tri karata, u
platini."
Džozef Beri se, impresioniran, zagleda u prsten. On uze draguljarsku
lupu i stavi je na oko.
"Zaista je divan, ali mi, ovde imamo strogo pravilo da..."
"Tražim dvadeset hiljada dolara za njega."
"Dvadeset hiljada dolara?"
"Da, u gotovom."
Dmna je zurila u nju.
"..Keli?"
Beri opet pogleda prsten i klimnu glavom.
"Ja... ovaj... mislim da možemo to da sredimo. Samo trenutak." On
se izgubi u kancelariji.
Dijana reče:
"Jesi li poludela? On te pljačka!"
"Zar? Ako ostanemo ovde, ubiće nas. Kaži mi: koliko vrede naši
životi?"
Dijana nije imala odgovor.
Džozef Beri izađe iz kancelarije, smeškajući se.
"Poslaću nekoga u banku, preko puta, da odmah donese gotovinu za
vas."
Dijana se okrenu Keli.
"Volela bih da nisi to uradila."
166
Keli sleže ramenima,
"To je samo komad nakita..." Ona zatvori oči. Samo komad nakita,
pomisli.
***
Bilo je to na njen rođendan. Telefon je zazvonio.
"Dobro jutro, dušo." Bio je to Mark.
"Dobro jutro." Čekala je da joj kaže: Srećan ti rođendan. Ali on je
rekao:
"Ti danas ne radiš. Voliš li da pešačiš?"
Keli nije želela to da čuje. Osetila je blago razočaranje. Nedeljama
pre toga razgovarali su o rođendanima. Mark je zaboravio.
"Da."
"Da li hoćeš da prošetamo?"
"Važi."
"Doći ću po tebe za pola sata."
"Čekaću te."
"Gde idemo?" upitala je Keli kada su seli u kola.
Oboje su bili odeveni za pešačenje.
"Kod Fontenbloa ima lepih staza."
"Oh? Ideš li tamo često?"
"Išao sam, kad poželim da pobegnem."
Keli ga je zbunjeno pogledala.
"Od čega da pobegneš?"
Oklevao je.
"Od usamljenosti. Tamo sam se osećao manje usamljenim."
Pogledao je Keli i osmehnuo se. "Nisam tamo bio od kad sam tebe
upoznao."
Fontenblo je veličanstvena kraljevska palata, okružena gustim
šumama, jugoistočno od Pariza. Kada se predivno kraljevsko imanje
ukazalo u daljini, Mark je rekao:
"Mnogo Lujeva je ovde živelo, počevši sa Lujem IV."
"Oh, stvarno?" Keli ga je pogledala, pomislivši: Zanima me drže li
danas rođendanske čestitke. Volela bih da mi je dao jednu čestitku.
Osećam se kao školarka.
Stigli su do palate. Mark je ušao na jedan od parkinga. Kada su izašli iz
kola i pošli prema šumi, Mark ju je upitao:
"Možeš li da pređeš jedan i po kilometar?"
Keli se nasmejala.
"Mnogo više prelazim svakodnevno, na modnoj pisti."
167
Mark ju je uhvatio za ruku.
"Dobro. Idemo."
"Sa tobom sam."
Prošli su pored niza veličanstvenih zgrada i zašli u šumu. Bili su sasvim
sami, okruženi zelenilom antičkih polja i starog drveća. Bio je to
savršen, sunčan letnji dan. Vetar je bio topao i prijatan, a na nebu iznad
njih nije bilo ni oblačka.
"Zar nije ovo lepo?" upitao ju je Mark.
"Divno je, Mark."
"Drago mi je da si slobodna danas."
Keli se setila nečega.
"Zar ne bi trebalo da ti danas radiš?'
"Odlučio sam da uzmem slobodan dan."
"Oh."
Zalazili su sve dublje i dublje u tajanstvenu šumu. Posle petnaest minuta,
Keli je upitala:
"Koliko još treba da idemo?"
"Ima jedno mesto koje volim. Skoro smo stigli."
Nekoliko minuta kasnije, izašli su na jedan proplanak, sa ogromnim
hrastom na sredini.
"Tu smo", rekao je Mark.
"Tako je mirno..."
Na drvetu je nešto bilo urezano. Keli mu je prišla. Pisalo je,
"Keli, srećan rođendan."
Jedan trenutak je bez reči zurila u Marka.
"Oh, dragi Mark. Hvala ti." Dakle, nije zaboravio.
"Mislim da bi nešto moglo biti u stablu."
"U stablu?" Keli mu je prišla. U visini očiju bila je šupljina. Gurnula
je ruku unutra i napipala paketić, koji je izvukla. Bila je to kutija sa
poklonom. "Šta...?"
"Otvori ga."
Keli je otvorila poklon i raširila oči. Unutra je bio predivan smaragdni
prsten, okružen dijamantima u platini. Keli je u neverici zurila u njega.
Okrenula se i zagrlila Marka.
"Ovo je previše."
"Poklonio bih ti i Mesec, da si ga tražila. Keli, zaljubljen sam u
tebe."
Držala ga je uz sebe, izugbljena u euforiji kakvu nikada pre nije osetila. I
tada je kazala nešto, što je mislila da nikada neće reći:
168
"I ja sam zaljubljena u tebe. dragi."
On je bio presrećan.
"Hajde da se odmah venčamo. Mi..."
"Ne." Glas joj je bio promukao.
Mark ju je iznenađeno pogledao.
"Zašto?'
"Ne možemo..."
"Keli, zar ne veruješ da sam zaljubljen u tebe?'
"Verujem."
"Jesi li ti zaljubljena u mene?"
"Jesam."
A ne želiš da se udaš za mene?"
"Želim, ali ne mogu."
"Ne razumem. Šta je u pitanju?"
Gledao ju je, zbunjen. A Keli je znala da od trenutka kada sazna za
traumatični doživljaj koji je imala, on nikada više neće poželeti da je
vidi.
"Ja... nikada ne bih mogla zaista da ti budem žena."
"Kako to misliš?"
To je za Keli bilo nešto najteže što je ikada rekla.
"Mark, mi nikada ne bismo mogli da vodimo ljubav. Ja sam u osmoj
godini silovana." Gledala je na drugu stranu, prema drveću, pričajući
svoju pripovest prvom čoveku koga je ikada zavolela. "Seks me ne
zanima. Gadi mi se i sama pomisao na njega. Plaši me. Ja sam... ja sam
polovna žena. Nakaza." Disala je teško, trudeći se da ne zaplače.
Osetila je Markovu ruku na svojoj.
"Strašno mi je žao, Keli. To mora da je bilo užasno." Keli je ćutala.
"Seks je veoma važan u braku", rekao je Mark.
Keli je klimnula glavom, grizući usnu. Znala je šta će joj zatim reći.
"Naravno. Zato razumem zašto ne bi želeo da..."
"Ali nije to smisao braka. Brak je provođenje života sa nekim koga
voliš, da imaš nekoga sa kime možeš da razgovaraš, da podeliš i dobre i
loše trenutke." Ona je zapanjena slušala, ne verujući tome što čuje.
"Seks naposletku prestaje, Keli, a istinska ljubav ne. Ja tebe volim zbog
tvog srca i duše. Želim da provedem ostatak života sa tobom. Mogu bez
seksa."
Keli se trudila da zvuči normalno.
"Ne, Mark, ne mogu to da ti dozvolim."
"Zašto?"
169
"Zato što ćeš jednog dana zažaliti zbog toga. Zaljubićeš se u neku
drugu, koja će ti pružiti... što ja ne mogu i ostavićeš me... a to bi mi
slomilo srce."
Mark je pružio ruke, zagrlio Keli i privukao je.
"Znaš li zašto nikada ne bih mogao da te ostavim? Zato što si ti
najbolji deo mene. Venčaćemo se."
Keli ga je pogledala u oči.
"Mark, shvataš li u šta ulaziš?"
On se osmehnuo i rekao:
"Mislim da bi to mogla da prrformulišeš."
Keli se nasmejala i zagrlila ga.
"Oh, dušo, jesi li siguran da..."
On je bio ozaren.
"Naravno. Šta ti kažeš?"
Ona je osetila suze na svojim obrazima.
"Ja kažem... da."
Mark je stavio smaragdni prsten na njen prst. Dugo su tako stajali
zagrljeni. Keli je kazala:
"Hoću sutra da te povedem u salon, da upoznaš neke od manekenki
sa kojima radim."
"Mislio sam da imate pravilo protiv..."
"Ta pravila su promenjena." Mark je blistao.
"Srediću sa jednim matičarom koga poznajem da nas venča u
nedelju."
Kada su njih dvoje sledećeg jutra stigli pred salon, Keli je pokazala
prema nebu.
"Izgleda da će kiša. Svi govore o vremenu, a niko ništa ne radi u
vezi s tim." Mark se okrenuo i čudno je pogledao. Keli je primetila izraz
na Markovom licu. "Oh, izvini. To je kliše, zar ne?"
Mark joj nije odgovorio.
U svlačionici je bilo nekoliko manekenki kada je Keli ušla.
"Hoću nešto da objavim. Udajem se u nedelju i svi ste pozvani."
U prostoriji je istog trenutka nastao žagor.
"Je li to taj tajanstveni momak, koga nisi htela da nam pokažeš?"
"Znamo li ga?"
"Kako izgleda?"
Keli je sa ponosom rekla:
"Kao Keri Grant u mladosti."
"Oh! Kad možemo da ga upoznamo?"
170
"Sada. Ovde je." Keli je raširila vrata. "Uđi, dragi."
Kada je Mark ušao, u prostoriji je zavladao tajac. Jedna od manekenki
je, gledajući ga, tiho rekla:
"Je li ovo nekakva šala?"
"Mora biti."
Mark Haris je bio tridesetak santimetara niži od Keli, čovek običnog
izgleda, sa proređenom, prosedom kosom.
Kada je prvobitni šok prošao, manekenke su prilazile da čestitaju
budućim mladencima.
"To je divna vest."
"Drago nam je zbog tebe."
"Sigurna sam da ćete biti vrlo srećni."
Pošto su primili čestitke, Keli i Mark su otišli. Dok su išli niz hodnik,
Mark je upitao:
"Šta misliš, jesam li im se svideo?"
Keli se osmehnula.
"Naravno da jesi. Postoji li iko, kome se ti ne bi svideo?" Zastala je.
"Oh!"
"Šta je bilo?"
"Ja sam na koricama jednog modnog časopisa koji je upravo izašao.
Hoću da ga vidiš. Odmah se vraćam."
Keli je pošla prema svlačionici manekenki. Stigavši do vrata, čula je
jedan glas:
"Hoće li se Keli stvarno udati za njega?"
Zastala je i oslušnula.
"Mora da je poludela."
"Videla sam kada je odbijala neke od najzgodnijih i najbogatijih
muškaraca na svetu. Šta vidi u njemu?"
Progovorila je jedna od ostalih manekenki.
"Pa to je jednostavno", rekla je.
"Šta?"
"Smejaćete se." Oklevala je.
"Ma hajde."
"Jeste li ikad čule frazu viđen nekoga očima ljubavi?"
Nijedna se nije nasmejala.
***
Venčanje je održano u Ministarstvu pravde, u Parizu, i sve Keline
koleginice, manekenke, bile su deveruše. Ispred, na ulici, bila je
okupljena velika masa ljudi, koji su čuli za venčanje manekenke Keli.
171
Paparaci su radili punom snagom.
Sem Medouz je bio Markov kum.
"Gde idete na medeni mesec?" pitao ih je.
Mark i Keli su se pogledali. Nisu se ni setili medenog meseca. Mark je
rekao:
"Ovaj..." pa rekao ime nasumice: "Sent Moric."
Keli se nesigurno osmehnula.
"Sent Moric."
Nijedno od njih nije pre toga bilo u Sent Moricu, a pogled je
oduzimao dah: beskrajni vidikovac veličanstvenih planina i bujnih
dolina.
Hotel Badrut Palas bio je ugnežđen visoko na brdu. Mark je
rezervisao mesta unapred i kada su stigli, upravnik im je poželeo
dobrodošlicu.
"Dobar dan, gospodine i gospođo Haris. Spremio sam vam apartman
za medeni mesec."
Mark je zastao za trenutak.
"Možemo... možemo li dobiti dva kreveta u apartman?"
Upravnik je bezlično upitao:
"Dva kreveta?"
"Ovaj... da, molim vas."
"Pa naravno."
"Hvala vam." Mark se obratio Keli. "Ovde ima mnogo zanimljivih
stvari za obilazak." Izvadio je spisak iz džepa. "Muzej Engandin,
Druidski kamen, fontana Svetog Mauricijusa, krivi toranj..."
Kada su ostali sami u apartmanu, Mark je rekao:
"Dušo, neću da se osećaš neprijatno u ovoj situaciji. Ovo radimo
samo da bismo sprečili priče. Ostatak života provešćemo zajedno. Naše
zajedništvo je mnogo važnije od bilo čega fizičkog. Ja jednostavno želim
da budem sa tobom i da ti budeš sa mnom."
Keli mu je obavila ruke oko vrata i zagrlila ga.
"Ja... ne znam šta da kažem."
Mark se osmehnuo.
"Ne treba ništa da kažeš."
Večerali su dole, pa se vratili u apartman. U spavaću sobu su
donesena dva kreveta.
"Hoćemo li da bacamo novčić?"
Keli se osmehnula.
"Ne, ti uzmi onaj, koji ti se sviđa."
172
Kada je Keli, petnaest minuta kasnije, izašla iz kupatila, Mark je bio
u krevetu. Ona je prišla i sela na ivicu njegovog kreveta.
"Mark, jesi li siguran da ti ovo odgovara?"
"Nikad u životu, ni u šta, nisam bio sigurniji. Laku noć, moja lepa
draga."
"Laku noć."
Keli je legla i pustila mislima na volju. Prisećala se one noći, koja joj je
promenila život. "Ššš! Da nisi pisnula... ako ikad kažeš majci za ovo...
ubiću je..." To što joj je to čudovište učinilo, vladalo je celim njenim
životom. Ubio je nešto u njoj, učinio da se plaši mraka... da se plaši
muškaraca... i ljubavi. Stekao je moć nad njom. Neću mu to dozvoliti. Ne
više. pomislila je. Svi osećaji koje je godinama gušila, sva strast koja se
stvarala u njoj, eksplodirala je kao brana kad se provali. Keli je
pogledala prema Marku i odjednom ga očajnički poželela. Zbacila je
prekrivače i prešla do njegovog kreveta.
"Pomeri se", šapnula je.
Mark je seo, iznenađen.
"Kazala si da me ne želiš u svom krevetu, pa sam..."
Keli sa je pogledala i tiho rekla:
"Ali nisam rekla da ja ne mogu doći u tvoj krevet." Gledala je izraz,
na njegovom licu kada je svlačila spavaćicu i zavukla se u krevet, pored
njega. "Vodi ljubav sa mnom", šapnula je.
"Oh. Keli! Hoću."
Počeo je polako i nežno. Suviše polako. Suviše nežno. Ustava se
otvorila i Keli ga je poželela odmah. Žestoko je vodila ljubav sa njim, i
nikada u životu nije osetila nešto tako divno.
Dok su, kasnije, ležali u zagrljaju i odmarali se, Keli je rekla:
"Znaš, onaj spisak koji si mi pokazao?"
"Da."
Ona je tiho rekla:
"Slobodno ga baci." Mark se iscerio. "Kakva sam glupača bila",
rekla je Keli. Stisnula se uz Marka i razgovarali su, pa su opet vodili
ljubav, dok oboje nisu bili iscrpljeni.
"Isključiću svetio", rekao je Mark.
Ona se ukrutila i čvrsto zatvorila oči. Htela je da kaže ne, ali osetivši uz
sebe njegovo toplo telo, koje ju je štitilo, ništa nije rekla. Kada je Mark
isključio svetio, Keli je otvorila oči. Nije se više plašila mraka. Ona je...
***
"Keli? Keli!"
173
Bila je prekinuta u razmišljanju. Ona diže pogled i opet se nađe u
draguljarnici, u njujorškoj Petoj aveniji, gde joj je Džozef Beri pružao
debeo koverat.
"Izvolite. Dvadeset hiljada dolara, u novčanicama od po sto dolara.
kao što ste tražili."
Keli je bio potreban jedan trenutak, da se sabere.
"Hvala vam."
Ona otvori koverat. odvoji deset hiljada dolara i pruži ih Dijani. Ova ih
zbunjeno pogleda.
"Šta je to?"
"Tvoja polovina."
"Za šta? Ne mogu..."
"Vratićeš mi kasnije", Keli sleže ramenima. "Ako još budemo tu
negde. Ako ne budemo, neće mi ni trebati. Hajde sad da vidimo,
možemo li da odemo odavde."
TRIDESETČETVRTO POGLAVLJE
Dijana zaustavi taksi u aveniji Leksington.
"Kuda idemo?"
"Na aerodrom LaGvardija."
Keli iznenađeno pogleda Dijanu.
"Zar ne znaš da će nadzirati sve aerodrome?"
"Nadam se da hoće."
"Šta to...?" jauknu Keli. "Imaš neki plan, je li?"
Dijana potapša Keli po ruci i osmehnu se.
"Tačno."
Na samom terminalu La Gvardije, Keli je pošla za Dijanom na šalter
Alitalija erlajnsa. Službenik na šalteru reče:
"Dobro jutro. Mogu li da vam pomognem?"
Dijana se osmehnula.
"Da, želimo dve karte za Los Anđeles."
"Kada biste hteli da putujete?"
"Što pre. Zovemo se Dijana Stivens i Keli Haris."
Keli se trže. Službenik na šalteru pogleda raspored.
"Ukrcavanje u sledeći avion je u dva i pedeset."
"Savršeno." Dijana pogleda Keli. Keli uspe da se bledo osmehne.
"Savršeno."
"Plaćate li u gotovom ili kreditnom kartom?'
174
"U gotovom." Dijana mu pruži novac. Keli reče:
"Zašto jednostavno ne postavimo neonski znak koji će uputiti
Kingslija na nas?"
Dijana reče:
"Suviše brineš."
Kada su prolazile pored šaltera Ameriken erlajnsa, Dijana zastade i priđe
službeniku na šalteru.
"Želimo dve karte za Majami u prvom sledećem avionu."
"Naravno." Službenik provcri raspored. "Taj avion poleće za tri
sata."
"Dobro. Mi smo Dijana Stivens i Keli Haris."
Keli zatvori oči na trenutak.
"Kreditnom kartom ili u gotovom?"
"U gotovom."
Dijana plati i službenik joj dade karte. Pošto su se udaljile, Keli upita:
"Je li ovo način da nadmudrimo te genije? Ovo ne bi prevarilo ni
desetogodišnjaka." Dijana pođe prema izlazu sa aerodroma. Keli požuri
za njom. "Kuda idemo?"
"Idemo..."
"Nije važno. Nisam sigurna da me zanima."
Ispred aerodroma stajao je red taksija. Kada su njih dve izašle sa
terminala, jedan od taksija izađe iz linije i doveze se ispred ulaza. Keli i
Dijana uđoše u kola.
"Gde idemo?"
"Na aerodrom Kenedi."
Keli reče:
"Ne znam hoće li oni biti zbunjeni, ali ja sigurno jesam. Još uvek bih
volela da imamo neko oružje, da bismo mogle da se zaštitimo."
"Ne znam gde bismo mogle da nađemo neki top."
Taksi pođe. Dijana se nagnu napred iz svog sedišta i pogleda kopiju
dozvole za rad na vozačkoj tabli.
Mario Silva.
"Gospodine Silva, možete li da nas odvezete do aerodroma Kenedi,
a da nas niko ne prati?"
U ogledalu videše kako se osmehnuo.
"Obratile ste se se pravom."
On stisnu gas i iznenada napravi polukružni okret. Na prvom uglu
skrenu, poveze do pola ulice i skrenu u jedan prolaz.
One su gledale kroz prozor, iza njih nije bilo drugih kola.
175
Mario Silva raširi osmeh.
"OK?"
"OK", reče Keli.
Sledećih trideset minuta, on je neočekivano skretao i prolazio vozio
kroz sporedne uličice, da bi se uverio da ih niko ne prati. Naposletku,
njihov taksi se zaustavi ispred glavnog ulaza aerodroma Kenedi.
"Evo nas", objavi Mario Silva pobednički.
Dijana izvadi iz tašne nekoliko novčanica.
"Ovde ima i mali dodatak za vas."
Vozač uze novac i osmehnu se.
"Hvala, gospođo."
Ostao je sedeći u taksiju i gledajući kako njegove putnice ulaze na
terminal Kenedija. Kada su mu nestale iz vidokruga, uzeo je svoj
mobilni telefon.
"Tanera Kingslija, molim vas."
***
Na šalteru Delta criajnsa, službenica pogleda tablu.
"Da, imamo dve karte na tom letu. Poleće u pet i trideset popodne;
ima prekid putovanja od jednog sata u Madridu, i sleće u Barselonu u
devet i dvadeset pre podne."
"To nam odgovara", reče Dijana.
"Hoćete li na odloženo ili u gotovom?"
"U gotovom" Dijana pruži službenici novac i okrenu se Keli. "Hajde
da sačekamo u čekaonici."
***
Trideset minuta kasnije. Hari Flint je mobilnim telefonom
razgovarao sa Tanerom.
"Imam informaciju koju ste tražili. One lete Deltom za
Barselonu.Avion im poleće sa Kenedija večeras u pet i pedeset pet, sa
jednosatnom pauzom u Madridu. U Barselonu će stići ujutru, u devet i
dvadeset."
"Dobro. Vi ćete odleteti avionom kompanije u Barselonu, gospodine
Flinte, i dočekati ih kada stignu. Računam da ćete im prirediti toplu
dobrodošlicu."
Kada je Taner spustio slušalicu, uđe Endru. Imao je cvet u reveru.
"Evo rasporeda za..."
"Šta je, do đavola, to?"
Endru se zbuni.
"Tražio si da donesem..."
176
"Ne pričam o tome. Mislim na taj tvoj glupi cvet."
Endruovo lice se ozari.
"Nosiću ga na tvom venčanju. Pa, ja sam ti dever."
Kingsli se namršti.
"Šta to, do đavola...?" A tada odjednom shvati. "To je bilo pre
sedam godina, kretenu, a venčanja nije ni bilo. Sad se gubi odavde!"
Endru je stajao zbunjen, pokušavajući da shvati šta se dešava.
"Napolje!"
Kinglsli je gledao kako mu brat izlazi iz kancelarije. Trebalo je da ga
negde sklonim, pomisli. Taj trenutak se bliži.
***
Uzletanje za Barselonu proteklo je mirno i bez problema.
Keli je gledala kroz prozor, prema Njujorku, koji je bledeo u daljini.
"Misliš li da nam je uspelo'?"'
Dijana odmahnu glavom.
"Ne. Pre ih posle, naći će nam trag. Ali ćemo biti preko." Ona izvadi
iz tašne odštampani papir i zagleda se "Sonja Verbruse u Berlinu,
mrtva, muž nestao.., Gari Rejnolds u Denveru..." Oklevala je. "Mark
Ričard..."
Keli pogleda papir.
"Znači, idemo u Pariz. Berlin. Denver i nazad."
" Tačno. Preći ćemo u Francusku u San Sebastijanu."
Keli se radovala povratku u Pariz. Želela je da razgovara sa Semom
Medouzom. Imala je osećaj da on može da im pomogne.
A i Anđela je čeka.
"Jesi li ikad bila u Španiji?" upita Dijana.
"Mark me je jednom odveo. To je bilo naj..." Keli je zaćutala. "Znaš
li šta će me mučiti do kraja života, Dijana? Nema na celom svetu nikoga
sličnog Marku. Znaš, kada si dete, čitaš kako se ljudi zaljube i svet
odjednom postane čarobno mesto. Takav brak smo imali Mark i ja.''
Pogleda Dijanu. "Ti verovatno nešto slično osećaš prema Ričardu."
Dijana tiho reče:
"Da." Zatim upita: "Kakav je bio Mark?"
Keli se osmehnu.
"Bilo je u njemu nečega neobično detinjastog. Uvek mi se činilo da
ima um deteta u mozgu genija." Tiho se nasmejala.
"Šta?"
"Njegov način oblačenja. Na prvom sastanku nosio je sivo odelo
koje mu je loše stajalo, smeđe cipele, zelenu košulju i svetlocrvenu
177
kravatu. Pošto smo se venčali, shvatila sam da se on tako uvek oblači."
Ućutala je. Kada je progovorila, glas joj je bio puknut. "Znaš šta? Dala
bih bilo šta da opet vidim Marka u tom sivom odelu, smeđim cipelama,
zelenoj košulji i sa svetlocrvenom kravatom." Kada je pogledala Dijanu,
oči su joj bile vlažne. "Mark je uživao da me iznenađuje poklonima. Ali
najveći njegov dar je bilo to što me je naučio da volim." Obrisala je oči
maramicom. "Pričaj mi malo o Ričardu."
Dijana se osmehnu.
"Bio je romantičan. Uveče, kad legnemo, govorio je: 'Stisni moje
tajno dugme', a ja bih se nasmejala i rekla: 'Drago mi je da ovo niko ne
snima.'" Pogledala je u Keli, pa rekla: "Njegovo tajno dugme bilo je
telefonsko dugme ne smetaj. Ričard mi je kazao da smo u zamku i
sasvim sami, i da je to dugme na telefonu brana za spoljni svet." Ona se
seti nečega i osmehnu. "Bio je sjajan naučnik i uživao da radi oko kuće,
popravljao je slavine kad procure i kratke spojeve, i uvek sam posle
Ričarda morala da zovem majstore. Nikad mu to nisam rekla."
Razgovarale su gotovo do ponoći.
Dijana pomisli kako je to prvi put da pričaju o svojim muževima.
Bilo je to kao da je nestala neka nevidljiva prepreka između njih.
Keli zevnu.
"Treba da odspavamo. Imam osećaj da će sutra biti uzbudljivo."
Nije ni sanjala koliko je u pravu.
***
Hari Flint se laktovima probi kroz gužvu na aerodromu El Prat u
Barseloni i pođe prema velikom, panoramskom prozoru iznad piste. On
okrenu glavu, da pogleda tablu dolazaka i odlazaka. Avion iz Njujorka je
prema rasporedu trebalo da signe za trideset minuta. Sve je bilo po
planu. Flint je seo, da sačeka.
Trideset minuta kasnije, putnici iz Njujorka počeše da se iskrcavaju.
Svi su izgledali uzbuđeno, kao tipična grupa bezbrižnih turista,
trgovačkih putnika, dece i parova na medenom mesecu. Flint je pazio da
bude neprimetan sa izlazne rampe, dok je gledao kako se mala reka
putnika uliva u terminal i na kraju zaustavlja. Namrštio se. Nije bilo ni
traga Dijani i Keli. Flint sačeka još pet minuta, pa pođe ka izlazu na
pistu.
"Gospodine, ne možete tuda da prođete." Flint ga prekide:
"FAA*. Imamo informaciju koja se tiče nacionalne bezbednosti, da
______________________________
* Federalna vazduhoplovna agencija; organizacija vlade SAD, koja nadzire bezbednost aviolinija
i reguliše vazduhoplovnu industriju (prim. prev.).
178
je neki paket sakriven u toaletu ovog aviona. Naređeno mi je da to
odmah proverim."
Flint je već produžio dalje, prema pisti. Kada je stigao do aviona, Posada
je počela da izlazi. Jedna od stjuardesa ga upita:
"Mogu li da vam pomognem?"
"FAA inspektor", reče Flint.
On pođe uz stepenište, u avion. Nigde nije bilo putnika. Stjuardesa upita:
"Ima li problema?"
"Da. Moguća bomba."
Ona je gledala kako Flint žuri do kraja kabine i otvara vrata toaleta.
Kabine su bile prazne. Žene su nestale.
"Gospodine Kingsli, one nisu bile u avionu."
Tanerov glas je bio opasno tih.
"Gospodine Flinte, jeste li videli kada su se ukrcale u avion?"
"Jesam, gospodine."
"I bile su unutra dok avion nije uzleteo?"
"Da, gospodine."
"Onda mislim da možemo slobodno pretpostaviti da su iskočile na
sred Atlanskog okeana bez padobrana, ili se iskrcale u Madridu. Slažete
li se sa tim?"
"Naravno, gospodine Kingsli. Ali..."
"Hvala vam. To znači da nameravaju da iz Madrida odu u
Francusku." Zastao je. "Imaju četiri mogućnosti: mogu da odlete
direktno u Barsclonu, ili se odvezu vozom, autobusom ili kolima." Taner
razmisli na trenutak. "Autobusi, avioni i vozovi će im se učiniti suviše
zatvorenim. Logika mi kaže da će se odvesti do granice u San
Sebastijanu, da bi prešle u Francusku."
"Ako..."
"Ne prekidajte me, gospodine Flinte. Potrebno im je pet sati vožnje
od Madrida do San Sebastijana. Evo šta hoću da uradite. Odletite natrag,
u Mardid. Proverite sve agencije za iznajmljivanje kola na aerodromu.
Otkrijte koja kola su iznajmile, boju, marku, sve."
"Da, gospodine."
"..Zatim hoću da odletite natrag, do San Sebasijana i iznajmite kola.
Velika. Čekajte ih negde na autoputu. Ne želim da stignu u San
Sebastijan. I, gospodine Flinte..."
"Da, gospodine?"
"Zapamtite, neka izgleda kao nesreća."

http://www.book-forum.net

14Seldon - Bojis li se mraka Empty Re: Seldon - Bojis li se mraka Sub Jan 07, 2012 11:56 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
TRIDESETPETO POGLAVLJE
Dijana i Keli su bile na madridskom aerodromu, Barahasu. Mogle su
da iznajme kola od Herca, Juropkara, Avisa i drugih, ali izabrale su
manje poznatu agenciju Alesa.
"Kako možemo najbrže da stignemo u San Sebastijan?" upitala je
Dijana.
"To je vrlo jednostavno, senjora. Izađite na N-1 do francuske
granice u Hondaribiji, pa desno za San Sebastijan. Vožnja nije duža od
četiri-pet sati."
"Gracijas"
Keli i Dijana pođoše dalje.
***
Kada je, sat kasnije, mlazni avion, vlasništvo KIG-a. sleteo u
Madrid, Hari Flint je žurno krenuo od jednog do drugog šaltera za
iznajmljivanje kola.
"Trebalo je da se ovde nađem sa sestrom i njenom prijateljicom,
lepom crnkinjom, a mimoišli smo se. One su doletele u devet i dvadeset
iz Njujorka. Da li su ovde iznajmile kola?" pitao je na svakom šalteru.
"Ne, senior…"
"Ne, senjor…"
"Ne, senjor..."
Na šalteru Alese, Flintu se sreća osmehnula.
"Oh, da, senjor. Zapamtio sam ih. One..."
"Sećate li se šta su iznajmile?"
"Bio je to pežo.'
"Koje boje?"
"Crvene. Bio nam je jedini..."
"Imate li broj registracije?"
"Naravno. Samo trenutak." Službenik pred Flintom otvori knjigu, da
pogleda. Reče mu broj. "Nadam se da ćete ih naći."
"Hoću."
Deset minuta kasnije, Flint je leteo natrag, u Barcelonu. Iznajmiće
kola, pratiti ih do nekog mesta sa ređim saobraćajem, gurnuti ih sa puta i
obezbediti da ostanu mrtve.
***
Dijana i Keli su bile samo tridesetak minuta od Barcelone, i vozile
se u prijatnoj tišini. Na autoputu nije bilo gužve i brzo su napredovale.
Provincija je bila divna. Plodna polja i voćnjaci ispunjavali su vazduh
mirisom nara, kajsija i narandže, a pored puta su bile stare kuće, zidova
180
prekrivenih puzavicom jasmina.
Nekoliko minuta pre srednjovekovnog gradića Burgosa, okolina
poče da se pretapa u podnožje Pirineja.
"Još malo, pa smo stigle", reče Dijana. Ona pogleda napred, namršti
se i poče da pritišće kočnicu.
Šezdeset metara ispred njih, neka kola su gorela i ljudi su se
okupljali oko njih. Drum su blokirali ljudi u uniformama.
Dijana je zbunjeno gledala.
"Šta se to dešava?"
"Sad smo u Baskiji", reče Keli. "To je ratna zona. Baski se
poslednjih pedeset godina bore protiv španske vlade."
Neki čovek u zelenoj uniformi, sa zlatno-crvenim oznakama i crnim
opasačem, cipelama i beretkom, izađe na drum ispred kola i diže ruku;
zatim pokaza sa strane puta.
Keli tiho reče:
"Ovo je ETA. Ne smemo da stanemo, jer bogzna koliko će nas tu
zadržati."
Oficir priđe kolima i obrati im se.
Ja sam kapetan Iradi. Molim vas, izađite iz kola."
Dijana ga pogleda i osmehnu se.
"Zaista bih volela da vam pomognem u vašem ratu, ali mi vodimo
sopstveni", pa udari nogom papučicu gasa, obiđe zapaljena kola i odjuri
dalje, probijajući se kroz masu naroda, izazivajući povike.
Keli je zatvorila oči.
"Jesmo li najzad stigle?"
"U redu smo."
Otvorivši oči, Keli pogleda u bočni retrovizor i ukoči se. Za njima je
išao crni sitroen Berlingo i ona poznade njegovog vozača.
"To je Godzila!" dahnu Keli. "U kolima iza nas."
"Šta? Kako nas je našao tako brzo?"
Dijana stisnu papučicu gasa do kraja. Sitroen ih je stizao. Dijana
pogleda dvostruki brzinomer. Jedan je pokazivao: 175 kilometara na sat,
a dragi 110 milja na sat. Keli nervozno reče:
"Kladim se da voziš prebrzo za trkačku stazu u Indijanapolisu."
Kilometar i po dalje, Dijana primeti carinsku kontrolu između Španije i
Francuske.
"Udari me", reče Dijana.
Keli se nasmeja.
"..Samo sam se šalila. Samo..."
min@
181
"Udari me." Dijana je zvučala grozničavo. Sitroen se približavao.
"Šta to...?"
"Odmah!"
Keli preko volje pljesnu Dijanu preko lica.
"Ne. Udari me jako." Između njih i sitroena sada su bila samo dvoja
kola. "Požuri", uzviknu Dijana. Keli zažmuri i udar Dijanu pesnicom u
obraz. "Jače."
Keli je opet udari. Ovoga puta, njena dijamantska burma poseče Dijanu
po obrazu i ovoj pođe krv. Keli prestravljeno pogleda Dijanu.
"Izvini, Dijana. Nisam htela da..."
Stigle su do carinarnice. Dijana zakoči i stade.
Jedan carinik priđe njihovim kolima.
"Dobar dan. dame."
"Dobar dan." Dijana se okrenu tako, da je mogao da primeti da joj
curi krv sa obraza.
On zapanjeno pogleda.
"Senjora, šta se desilo?"
Dijana se ugrize za usnu.
"Moj bivši muž; uživa da me tuče. Sud mu je zabranio da mi prilazi,
ali ne mogu da ga zaustavim. Stalno me prati. Evo ga, ide za nama.
Znam da nema svrhe da zatražim vašu pomoć. Niko ne može da ga
zaustavi."
Carinik se namršteno osvrnu, da pogleda red kola koja su se
približavala.
"U kojim je kolima?"
"Onaj crni sitroen. dvoja kola iza nas. Mislim da je naumio da me
ubije."
"Je li, zaista?" zareža carinik. "Vi, dame, produžite. Ne treba više da
brinete zbog njega."
Dijana ga pogleda i reče:
"Oh, hvala vam. Hvala vam."
Trenutak kasnije, prešle su granicu i uvezle se u Francusku.
"Dijana..."
"Da?"
Keli joj spusti ruku na rame.
"Strašno mi je žao zbog..." Ona pokaza Dijanin obraz.
Dijana se osmehnu.
"To nas je spasilo Godzile, zar ne?" Ona pogleda Keli. "Pa ti
plačeš."
182
"Ne, ne plačem", šmrknu Keli. "To je prokleta maškara. Ovo što si
uradila, ti nisi samo obična lepotica, je li?" upita Keli, tapkajući Dijaninu
povredu maramicom.
Dijana pogleda ogledalo i napravi grimasu.
"Ne, nisam više."
***
Kada je Hari Flint stigao do graničnog prelaza. carinik ga je čekao.
"Izađite iz kola, molim vas."
"Nemam vremena za za to", reče Flint. "Žurim. Moram da..."
"Izađite iz kola."
Flint ga pogleda.
"Zašto? U čemu je problem?"
"Dobili, smo dojavu da se u vozilu sa ovom registracijom švercuje
droga. Moraćemo da rastavimo kola."
Flint ga pogleda.
"Jeste li poludeli? Kažem vam da žurim. Droga nikako nije
švercovana...?" On ućuta i osmehnu se. "Kapiram." Posegnu u džep i
pruži cariniku novčanicu od sto dolara. "Izvoli. Uzmi ovo i zaboravi
sve."
Carinik uzviknu:
"Hoze!" Kapetan u uniformi priđe. Carinik mu pruži novčanicu od
sto dolara. "Ovo je pokušaj podmićivanja."
Kapetan reče Flintu:
"Izađite iz kola. Uhapšeni ste zbog podmićivanja. Pređite tamo..."
"Ne. Ne možete sad da me uhapsite. Usred sam..."
"I opiranje hapšenju." On se okrenu cariniku. "Zovi podršku."
Flint duboko uzdahnu, pogledavši napred, duž autoputa. Pežo se više
nije video. Flint se okrenu kapetanu.
"Moram da obavim jedan telefonski razgovor."
***
Dok su jurile francuskom provincijom, Dijana progovori:
"Rekla si da imaš prijatelje u Parizu?"
"Da. Sema Medouza. Radio je sa Markom. Imam osećaj da bi
mogao da nam pomogne." Keli gurnu ruku u tašnu, izvadi novi mobilni
telefon i nazva jedan broj u Parizu.
Telefonistkinja reče:
"KIG."
"Mogu li da razovaram sa Semom Medouzom, molim vas?"
Minut kasnije, Keli ču njegov glas.
183
"Halo!"
"Seme, ovde Keli. Opet sam u Francuskoj."
"Gospode! Premro sam od brige za tebe. Jesi li dobro?"
Keli je oklevala.
"Mislim da jesam."
"Ovo je košmar", reče Sem Medouz. "Još uvek ne mogu da
verujem."
Ni ja, pomisli Keli.
"Seme, moram nešto da ti kažem. Mislim da je Mark ubijen."
Odgovor Sema Medouza učini da je prođe jeza.
"I ja."
Keli sa mukom progovori.
"Moram da saznam šta se desilo. Možeš li da mi pomogneš?"
"Keli, mislim da o tome ne bi trebalo da razgovaramo telefonom."
Trudio se da zvuči sasvim opušteno.
"Ja... ja, razumem."
"Zašto ne razgovaramo večeras? Možemo da večeramo kod mene."
"Dobro."
"U sedam sati?"
"Doći ću", reče Keli. Ona isključi telefon. "Neke odgovore ću dobiti
večeras."
"Ja ću za to vreme da odletim u Berlin i razgovaram sa ljudima koji
su radili sa Francom Verbrugeom."
Keli odjednom zaćuta. Dijana je pogleda.
"Šta je bilo?"
"Ništa. Samo, mi smo tako dobra ekipa. Ne volim da se razdvajamo.
Zašto ne odemo zajedno u Pariz i..."
Dijana se osmehnu.
"Ne razdvajamo se, Keli. Kad završiš razgovor sa Semom
Medouzom, nazovi me. Možemo da se nađemo u Berlinu. Do tada ću
imati neke informacije. Imamo telefone. Bićemo u kontaktu. Zanima me
šta ćeš saznati večeras."
Stigle su u Pariz. Dijana pogleda u ogledalo.
"Nema sitroena. Najzad smo im pobegle. Gde hoćeš da te
odvezem?"
Keli pogleda kroz prozor. Približavali su se La Plas de la Konkordu.
"Dijana, zašto ne predaš kola i nastaviš svojim putem? Ja ću uzeti
taksi odavde."
"Jesi li sigurna, partnerko?"
184
"Sigurna sam, partnerko."
"Čuvaj se."
"I ti."
***
Dva minuta kasnije, Keli je bila u taksiju, na putu prema svom
stanu, i nije mogla dočekati da opet stigne kući. Uskoro će večerati sa
Semom Medouzom. Kada se taksi zaustavio ispred Keline zgrade, ona
oseti veliko olakšanje. Stigla je kući. Vratar joj otvori ulazna vrata.
Keli diže pogled i htede da kaže: Vratila sam se, Martine, i stade.
Vratar joj je bio potpuno nepoznat.
"Dobar dan, madam."
"Dobar dan. Gde je Martin?"
"Martin više ne radi ovde. Otišao je." Keli je bila zatečena.
"Oh. Žao mi je."
"Molim vas, madam, dozvolite da vam se predstavim. Ja sam Zerom
Malo."
Keli klimnu glavom.
Zatim uđe u predvorje. Neki visok i mršav, nepoznat čovek stajao je
pored prijemnog pulta, uz Nikol Paradi, koja je neprestano nešto radila
po tabli centrale. Nepoznati se osmehnu.
"Dobro veče, gospođo Haris. Očekivali smo vas. Ja sam Alfons
Žiroar, nastojnik zgrade."
Keli pogleda okolo, zbunjena.
"Gde je Filip Sendr?"
"Ah. Filip se sa porodicom odselio negde u Španiju." Sleže
ramenima. "Mislim, poslom."
Keli je osećala sve jaču uznemirenost.
"A njihova kćerka?"
"Otišla je sa njima."
Keli se sećala Filipovih ponosnih reči: "Jesam li vam rekao da mi je
kćerka primljena na Sorbonu? Ostvaruje nam se san." Keli se trudila da
joj glas ostane miran.
"Kada su otišli?"
"Pre nekoliko dana ali molim vas, ne brinite, madam. Dobro ćemo
brinuti o vama. Stan vam je sasvim spreman za vaš povratak."
Operaterka, Nikol Paradi, diže pogled.
"Dobrodošli kući." Ali njen pogled je govorio nešto drugo.
"Gde je Anđela?"
"Oh, vaša kuca? Filip ju je odneo sa sobom."
185
Keli se borila protiv panike. Teško je disala.
"Hoćemo li sada poći, madam? Imamo u stanu jedno malo
iznenađenje za vas."
Verujem da imate, razmišljala je Keli žurno.
Da, samo jedan trenutak", reče ona. "Nešto sam zaboravila."
Pre nego što je Žiroar stigao nešto da kaže, ona se našla van zgrade i
žurila niz ulicu. Žerom Malo i Alfons Žiroar su stajali na trotoaru i
gledali za njom. Iznenađeni, nisu stigli da je zaustave. Gledali su kako
ulazi u taksi.
Bože moj! Šta li su uradili sa Filipom, njegovom porodicom i Anđelom?
pitala se Keli.
"Kuda, madmoazel?"
"Samo vozite!" Večeras ću dobiti neke odgovore od Sema, pomisli
Keli. U međuvremenu, treba da ubijem četiri sata...
***
Sem Medouz je, u svom stanu, završavao telefonski razgovor.
"...Da, shvatam važnost. Biće sređeno... Očekujem je kroz nekoliko
minuta na večeru... da... Već sam pripremio ko će da se oslobodi njenog
tela... Hvala vam... To je vrlo velikodušno od vas, gospodine Kingsli."
Spuštajući slušalicu, Sem Medouz pogleda na sat, njegova gošća trebalo
je ubrzo da stigne.
TRIDESETŠESTO POGLAVLJE
Berlin, Nemačka
Kada je Dijana stigla na berlinski aerodrom Tempelhof, čekalo se po
petnaest minuta u redu za taksi. Najzad je došao red i na nju. Vozač se
osmehnuo.
"Wohin?"
"Govorite li engleski?"
"Naravno, Frojlajn.''
"U hotel Kempinski, molim vas."
"Ja wohl."
Dvadeset pet minuta kasnije, Dijana se prijavila u hotel.
"Htela bih da iznajmim kola sa vozačem."
"Naravno, Frojlajn," On spusti pogled. "Vaš prtljag?"
"Stiže."
Kada su kola stigla, vozač upita:
186
"Gde želite da idete, Frojlajn?"
Bilo joj e potrebno vreme, da razmisli.
"Samo malo vozite okolo, molim vas."
"Dobro. U Berlinu ima mnogo toga da se vidi."
Berlin je za Dijanu predstavljao iznenađenje. Znala je da je bio
gotovo sravnjen u Drugom svetskom ratu. ali sada je gledala užurban
grad sa lepim, savremenim građevinama i atmosferom uspeha. Nazivi
ulica su joj bili vrlo čudni: Windscheidstmsse, Regensburger-strasse,
Lutzowufer...
Vozač je tokom vožnje pričao o istoriji parkova i zgrada, ali Dijana ga
nije slušala. Morala je da razgovara sa ljudima sa kojima je radila frau
Verbruge i da otkrije šta oni znaju. Prema podacima sa interneta,
supruga Franca Verbrugea je ubijena, a on sam nestao.
Dijana se nagnu napred i upita vozača:
"Znate li gde se nalazi kompjuterski kafe Sajberlin?"
"Naravno, frojlajn."
"Hoćete li, molim vas, tamo da me odvezete?"
"Izvrstan je. Vrlo popularan. Tamo možete doći do svake
informacije, koja vam je potrebna."
Tome se i nadam, pomisli Dijana.
Kafe Sajberlin nije bio veliki kao onaj na Menhetnu, ali izgledalo je
da je isto toliko prometan. Kada je Dijana ušla na vrata, jedna žena
ustade iza stola.
"Imaćemo slobodan kompjuter za deset minuta."
"Htela bih da razgovaram sa upravnikom", reče Dijana.
"Ja sam upravnica."
"Oh."
"I zbog čega ste želeli da me vidite?'
"Htela bih da razgovaramo o Sonji Verbruge."
Žena odmahnu glavom.
"Frau Verbruge nije ovde."
"Znam", reče Dijana. "Mrtva je. Ja pokušavam da otkrijem kako je
umrla."
Žena ju je pažljivo gledala.
"Bio je to nesrećan slučaj. Kada je policija konfiskovala njen
kompjuter, našli su..." Na licu joj se pojavi prepreden izraz. "Ako biste
sačekali ovde, frojlajn, pozvaću nekoga, ko može da vam pomogne.
Odmah ću se vratiti."
Ona ostavi Dijanu, a čim se ona izgubila iz vidokruga, Dijana izađe i uđe
187
u kola. Tu neće dobiti pomoć. Moram da razgovaram sa Francovom
sekretaricom, pomisli.
U telefonskoj govornici, Dijana nađe broj KIG-a i nazva ga.
"KIG, Berlin."
Dijana reče:
"Mogu li da razgovaram sa sekretaricom Franca Verbrugea, molim
vas?"
"Ovde je Suzan Stratford."
"Samo trenutak."
Menhetn, Njujork
U Tanerovoj kancelariji bljesnu plavo svetlo. On se osmehnu svom
bratu.
"To zove Dijana Stivens. Hajde da vidimo možemo li da joj
pomognemo." On prebaci poziv na zvučnik.
Telefonistkinja KIG-a reče:
"Njegova sekretarica nije tu. Hoćete li da razgovarate sa njegovom
pomoćnicom?"
"Da, molim vas."
"Samo trenutak." Začu se ženski glas.
"Ovde Hajdi Fronk. Mogu li da vam pomognem?"
Dijana je oklevela.
"Ovde Suzan Stratford. Izveštavam za Vol Strit žurnal. Radimo
priču o nedavnim tragedijama koje su zadesile neke od zaposlenih u
KIG-u. Želela bih da razgovaram sa vama."
"Ne znam..."
"Samo zbog nekih prethodnih informacija."
Taner je pažljivo slušao.
"Šta mislite o ručku? Jeste li slobodni danas?"
"Žao mi je, nisam."
Onda večera?"
Glas je oklevao.
"Da, mislim da bih to mogla."
"Gde biste želeli da se nađemo?'
"Ima jedan lep restoran, zove se Rokendorf. Možemo tamo da se
vidimo."
"Hvala vam."
"U pola devet?'
"U pola devet."
188
Taner se obrati Endruu:
"Odlučio sam da uradim ono što je trebalo odmah. Pozvaću Grega
Holideja da to završi. On me nikad nije izneverio." Pogleda Endrua. "On
ima preveliki ego. Ima običaj da dere poslodavce, ali", bledo se
osmehnu, "i isporučiće odranu kožu."
TRIDESETSEDMO POGLAVLJE
Pariz, Francuska
Prilazeći vratima stana Sema Medouza u Ru Burg Tiburg 14, u
četvrtom arondismanu, Keli je oklevala. Sada, kad se potraga bližila
kraju, najzad će dobiti neke odgovore. Ona shvati da okleva jer se boji
onoga što će čuti.
Pozvonila je na vratima. U trenutku kada su se otvorila i ona
ugledala Sema Medouza, strahovi su nestali. Osećala je samo
zadovoljstvo i olakšanje zbog viđenja sa čovekom koji je bio tako blizak
sa Markom.
"Keli!" On je primi u topao, medveđi zagrljaj.
"Oh, Seme."
On je uze za ruku.
"Hajde, uđi." Keli uđe.
Bio je to simpatičan stan sa dve spavaće sobe, u zgradi koja je
nekada pripadala nekom francuskom plemiću. Gostinska soba je bila
prostrana i postavljena luksuznim francuskim nameštajem, a u malom
udubljenju stajao je neobično izrezbaren šank od hrastovine. Na zidu su
stajali crteži Mena Reja i Adolfa Volfija.
"Neopisivo je koliko sam potresen zbog Marka", reče Sem
nespretno. Keli ga potapša po ruci.
"Znam", šapnu.
"Neverovatno je to."
"Pokušavam da otkrijem šta se desilo", reče ona. "Zbog toga sam i
došla. Nadam se da možeš da mi pomogneš."
Ona sede na sofu, puna neke strepnje. Semovo lice se smrači.
"Izgleda da niko ne zna sve. Mark je radio na nekom tajnom
projektu. Očigledno je sarađivao sa još dvoje ili troje ljudi u KIG-u.
Kažu da je počinio samoubistvo."
"Ja u to ne verujem". reče Keli žustro.
"Ni ja." Glas mu omekša. "A znaš li zašto? Zbog tebe."
189
Keli ga zbunjeno pogleda.
"Ne razumem...?"
"Kako bi ikada mogao da napusti takvu lepoticu?" Prilazio joj je.
"To, što se desilo, velika je tragedija, Keli, ali život ide dalje, zar ne?"
On spusti ruku preko njene. "Svima nama potreban je neko, zar ne? On
je otišao, ali ja sam tu. Ženi poput tebe potreban je muškarac."
"Ženi poput..."
"Mark mi je rekao kako si strasna. Rekao mi je da voliš to."
Keli ga iznenađeno pogleda. Mark to nikada ne bi tako rekao.
Nikada, ni sa kim ne bi tako pričao o njoj.
Sem joj stavi ruku na rame.
"..Da. Mark mi je rekao da to zaista voliš. Pričao mi je da si
izvanredna u krevetu." Keli u trenutku oseti neku uznemirenost. Sem
reče: "..I, Keli, ako ti to nešto znači, Mark nije patio." Ona pogleda
Sema Medouza u oči i shvati. "Počećemo sa večerom za nekoliko
minuta", reče Sem. "Zašto ne pojačamo apetit u krevetu?"
Keli odjednom oseti neku slabost. Prisili sebe da se osmehne.
"To zvuči odlično."
Misli su joj izbezumljeno jurile kroz glavu. Bio je suviše krupan da
bi se borila sa njim, a nije imala ni čime da mu se suprotstavi. On je
pomilova.
"Znaš li da imaš divnu guzu, mala. Ja padam na to."
Keli se osmehnu.
"Stvarno?" Šmrcnu. "Ja sam gladna, a nešto lepo miriše."
"Naša večera."
Pre nego što je mogao da je zaustavi, Keli ustade i pođe prema kuhinji.
Prolazeći pored trpezarijskog stola, ona stade šokirana. Sto je bio
postavljen za jedno. Keli se okrenu. U gostinskoj sobi. Sem je prišao
vratima i okrenuo ključ u bravi. Gledala je kako ostavlja ključ u fioku
ormara. Ona se okrenu po kuhinji tražeći nož. Nije mogla znati u kojoj
fioci ih drži. Na pultu je stajala kutija rezanaca. Na šporetu je stajala
šerpa vrele vode i, pored nje jedna manja, u kojoj se kuvao neki crveni
sos.
Sem uđe u kuhinju i obgrli je.
Ona se pretvarala da ne obraća pažnju na to. Gledala je u sos na
šporetu. "Izgleda divno."
On ju je milovao.
"..Takav i jeste. Šta bi volela da radimo u krevetu, mala?"
Keli je grozničavo razmišljala, nežno reče:
190
"Sve. Marku sam radila jednu nevaljalštinu, koja ga je izluđivala.''
Sem se ozari.
"Šta je to bilo?"
"Uzela bih topao, mokar peškir i..." ona primeti meku krpu pored
sudopere. "Pokazaću ti. Spusti pantalone."
Sem Medouz se isceri:
"To." On otkopča pantalone i pustih da kliznu na pod. Ostao je u
gaćama.
"Sad i gaće."
On spusti gaće, otkrivajući svoj nabubreli organ. Keli zadivljeno reče:
"Oh, oh..."
Zatim levom rukom dohvati onu meku krpu i pođe prema njemu.
Desnom rukom dohvati onu šerpu sa vrelom vodom i pljusnu njen
sadržaj na njegove genitalije.
Još uvek je slušala njegove krike, vadeći ključ iz ormara i otključavajući
vrata, da bi pobegla.

http://www.book-forum.net

15Seldon - Bojis li se mraka Empty Re: Seldon - Bojis li se mraka Sub Jan 07, 2012 11:56 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
TRIDESETOSMO POGLAVLJE
Berlin, Nemačka
Rokendorf je restoran poznat u Nemačkoj, a njegov savremeni dekor
odavno predstavlja simbol berlinskog razvitka.
Kada je Dijana ušla, dočeka je šef sale.
"Mogu li vam pomoći?"
"Imam rezervaciju. Stivens. Treba ovde da se nađem sa gospođicom
Fronk."
"Ovuda, molim vas."
Šef sale je odvede do jednog stola u uglu. Dijana oprezno pogleda okolo.
U restoranu je bilo četrdesetak, većinom poslovnih ljudi. Preko puta
njenog stola, jedan privlačan, lepo odeven muškarac večerao je sam.
Dijana je sedela i razmišljala o svom razgovoru sa Hajdi Fronk.
Koliko ona zna? Kelner donese Dijani jelovnik.
"Bite."
"Hvala vam."
Ona spusti pogled na sadržaj jelovnika. Leberkas, Kanodel, Haksen,
Labskaus... Nije pojma imala kakva jela označavaju ti nazivi. Hajdi
Fronk bi mogla da joj ih objasni.
Ona pogleda na sat. Hajdi je kasnila dvadeset minuta. Kelner priđe stolu.
191
"Da li biste sada naručili, frojlajn?"
"Ne. Sačekaću svoju gošću. Hvala vam."
Minuti su prolazili. Dijana poče da se pita nije li se nešto loše desilo.
Petnaest minuta kasnije, kelner opet dođe do stola.
"Mogu li nešto da vam donesem?"
"Ne, hvala. Moja gošća bi trebalo da stigne svakog trenutka."
U devet sati, Hajdi Fronk se još nije pojavila. Dijana poraženo
shvati da više i neće doći. Digavši pogled, ona primeti da dvojica ljudi
sedaju za jedan sto pored ulaza. Bili su grozno odeveni i opakog izgleda,
i Dijani pade na pamet reč razbojnici. Gledala je kada je kelner prišao
njihovom stolu, kako su ga grubo odbili. Nisu bili zanteresovani za
hranu. Okrenuli su se i zagledali u Dijanu, a ona sa užasom shvati da se
našla u klopci. Hajdi Fronk ju je nasamarila.
Dijani srce poče da tuče tako brzo, da ona pomisli da će se onesvestiti.
Tražila je okolo način da pobegne. Nije ga bilo. Mogla je da
ostane tu da sedi, ali naposletku će morati da izađe, i oni će je uhvatiti.
Pomisli da upotrebi svoj mobilni telefon, ali nije znala nikoga ko bi joj
pomogao.
Dijana očajno pomisli: Moram da se izvučem odavde, ali kako?
Gledajući po prostoriji, pogled joj pade na onog privlačnog muškarca
koji je sedeo sam za stolom preko puta njenog. Pio je kafu. Dijana mu se
osmehnu i reče:
"Dobro veče."
On, iznenađen, diže pogled i ljubazno uzvrati:
"Dobro veče."
Dijana mu uputi topao, izazovan osmeh.
"Primetila sam da ste i vi sami."
"Da."
"Da li biste hteli da mi se pridružite?"
On za trenutak oćuta, pa se osmehnu.
"Naravno." Ustade i pređe za Dijanin sto.
"Nije zabavno jesti sam, zar ne'.'" reče Dijana opušteno.
"Sasvim ste u pravu. Nije."
Ona pruži ruku.
"Ja sam Dijana Stivens."
"Greg Holidej."
192
Pariz, Francuska
Keli Haris je bila sasvim ošamućena zbog onoga što je doživela od
Sema Medouza. Pobegavši od njega, cele noći je hodala ulicama
Monmartra, neprestano se osvrćući, iz straha da je neko ne prati.
Ali ne mogu da odem iz Pariza dok ne saznam šta se dešava, mislila je
ona.
U zoru. svrati u jedan kafić i naruči šoljicu kate. Rešenje njenog
problema ukazalo se neočekivano. Markova sekretarica. Ona je Marka
obožavala. Keli je bila sigurna da će joj ona pomoći na svaki način.
U devet sati, Keli okrenu jedan broj sa uličnog telefonskog boksa.
Teiefonistkinja sa jakim francuskim naglaskom reče:
"KIG."
"Htela bih da razgovaram sa Ivon Rene."
"Un moment, si vu ple."
Trenutak kasnije, Keli začu Ivonin glas.
"Ovde Ivon Rene. Mogu li vam pomoći?"
"Ivon, ovde je Keli Haris."
Ona iznenađeno uzviknu.
"Oh! Gospođo Haris..."
Menhetn, Njujork
U kancelariji Tanera Kmgslija bijesnu plavo svetio. On diže
slušalicu i sasluša razgovor koji se odvijao u Parizu.
"Tako mi je žao zbog onoga što se desilo gospodinu Harisu. To je
strašno."
"Hvala ti. Ivon. Moram da razgovaram sa tobom. Možemo li da se
nađemo? Jesi li slobodna za ručak'?"
"Jesam."
"Negde na javnom mestu."
"Znate li Le Sijel de Pari? To je na La Tur Monparnas."
"Da."
Taner Kingsli to upamti.
"U dvanaest sati?"
"Može. Videćemo se tamo."
Taner Kingsli iskrivi usta u bled osmeh. Uživaj u svom poslednjem
ručku, pomisli. Zatim otključa jednu fioku, otvori je i izvadi onaj zlatni
telefon. Glas na drugom kraju veze reče:
"Dobro jutro, Taneru."
"Dobra vest. Gotovo je. Imamo ih obe."
193
Slušao je jedan trenutak, pa klimnuo glavom.
"Znam. Trajalo je duže nego što smo očekivali, ali sad smo spremni
da krenemo... Slažem se... Zdravo."
Pariz, Francuska
La Tur Monpamas je kula od čelika i stakla, visine 210 metara. U
njoj je vrilo kao u košnici i bila je puna kancelarija u kojima se nešto
radilo. Keli je prva stigla na pedeset šesti sprat, gde se nalaze bar i
restoran. Ivon je stigla petnaest minuta kasnije, mnogo se izvinjavajući.
Keli ju je srela samo nekoliko puta, ali dobro je se sećala. Ivon je
bila damica prijatnog lica. Mark je često pričao Keli koliko je efikasna.
"Hvala što si došla", reče joj Keli.
"Učinila bih sve što mogu. Gospodin Haris je bio tako fin čovek. Svi
u kancelariji su ga voleli. Nismo mogli da poverujemo kad smo čuli šta
se desilo."
"O tome bih htela da razgovaramo, Ivon. Ti si pet godina radila za
mog muža?"
"Da."
"I verovatno si ga dobro upoznala?"
"Oh, jesam."
"Jesi li u poslednjih nekoliko meseci primetila bilo šta neobično?
Mislim, neku pramenu u ponašanju ili razgovoru?''
Ivon je izbegavala njen pogled.
"Nisam sigurna... Mislim..."
Keli je ohrabri:
"Šta god sad rekla, ne može mu naškoditi. A meni bi moglo pomoći
da shvatim šta se dogodilo." Keli se spremi da postavi sledeće pitanje.
"Da li je ikada pominjao Olgu?"
Ivon je zbunjeno pogleda.
"Olgu? Ne."
"I ne znaš ko je ona?"
"Nemam pojma."
Keli oseti olakšanje. Nagnu se napred.
"Ivon, da li ti meni nešto prećutkuješ?"
"Pa..."
Kelner priđe njihovom stolu:
"Bonjour, mesdames. Bienvenue au Ciel de Paris. Je m'appelle
Jacques Brion. Notre chef de cuisine a prepare quelques specialites pour
le dejeuner d'aujourd'hui. Avez-vous fait votre choix?"
194
"Oui, monsieur. Nous avons choisi le Chateaubriand pour deux."*
Kada se kelner udaljio, Keli pogleda Ivon.
"Počela si da govoriš..."
"Pa, nekoliko dana pre nego što će poginuti, gospodin Haris je bio
vrlo nervozan. Tražio je da mu obezbedim avionsku kartu za
Vašington."
"Znam. Mislila sam da je to običan službeni put."
"Ne. Mislim da je to bilo nešto vrlo nesvakidašnje, nešto hitno."
"Imaš li pojma o čemu se radilo?"
"Ne. Sve je odjednom postalo vrlo tajanstveno. To je sve što znam."
Keli je još sat vremena postavljala Ivoni pitanja, ali ona imala da
doda više ništa, sem primedbe da je Mark primao neke telefonske
pozive. Pošto su završile ručak. Keli reče:
"Ivon, želela bih da ovaj susret ostane među nama."
"Ne brinite za to, gospođo Haris. Neću reći nikom živom." Ivon
ustade. "Moram da se vratim na posao." Usne joj zadrhtaše. "Ali nikada
više neće biti isti..."
"Hvala ti, Ivon."
Koga je Mark trebalo da vidi u Vašingtonu? pitala se Keli. A sem toga,
bili su tu i neki neuobičajeni telefonski pozivi iz Nemačke, Denvera i
Njujorka.
Keli se spusti liftom u predvorje.
Nazvaću Dijanu, da čujem šta je ona otkrila. Možda, misli joj behu
prekinute.
Kada je stigla do ulaza u zgradu, Keli ih ugleda. Dvojica krupnih
muškaraca, po jedan sa obe strane vrata. Oni je pogledaše, pa se isceriše
jedan drugome. Keli nije znala ni za kakav drugi izlaz u blizini.
Da li me je Ivon odala? pomisli.
Njih dvojica pođoše prema Keli, grubo gurajući ljude koji su ulazili
i izlazili iz zgrade. Keli se izbezumljeno osvrnu oko sebe i stisnu uz zid.
Rukom udari u nešto čvrsto. Ona pogleda, pa, dok su se ona dvojica
približavala, uze mali čekić učvršen za hidrant na zidu i razbi staklo, a
kroz zgradu se razleže signal za požar.
Keli vrisnu:
"Požar! Požar!"
______________________________
* (Franc.) 'Dobar dan, dame. Dobrodošle u 'Pariško nebo'. Ja sam Žak Brion. Naš šef kuhinje je
pripremio neke specijalitete za današnji ručak. Da li ste izabrale?'' 'Da, gospodine. Izabrale smo
šatobrijan za dve osobe.' (prim, prev.)
195
U istom trenutku nastade panika. Ljudi počeše da istrčavaju iz
kancelarija, prodavnica i restorana, žureći prema izlazu. U roku od par
sekundi, hodnik je bio zakrčen i svi su se gurali da što pre izađu. Ona
dvojica pokušavala su da nađu Keli u gužvi. Kada su se najzad probili
do mesta na kome su je videli poslednji put, ona je već nestala.
***
Rokendorf restoran se počeo puniti.
"Čekala sam prijateljicu,"objasni Dijana Gregu Holideju, zgodnom
muškarcu koga je pozvala za svoj sto. "Izgleda da nije mogla da dođe."
"Šteta. Jeste li u Berlinu turistički?"
"Da."
"Grad je lep. Ja sam srećno oženjen, inače bih vam se ponudio za
vodiča! Ali ima nekoliko izvrsnih obilazaka Berlina, koje mogu da vam
preporučim."
"To bi bilo lepo", reče Dijana odsutno. Pogleda prema ulazu. Ona
dvojica su izlazila. Čekaće je napolju. Bilo je vreme da ona nešto učini.
"U stvari", reče Dijana, "ja sam tu sa grupom." Pogleda na sat. "I već me
čekaju. Ako vam ne bi bilo teško, da me ispratite do taksija..."
"Nikako."
Nekoliko trenutaka kasnije, izlazili su kroz vrata. Dijana oseti
duboko olakšanje. Ona dvojica bi je možda napali samu, ali sumnjala je
da će je napasti kada je pored nje muškarac. To bi privuklo previše
pažnje.
Kada su Dijana i Greg izašli napolje, njih dvojice nije bilo na vidiku.
Ispred restorana stajao je taksi, a iza njega bio parkiran jedan mercedes.
Dijana reče:
"Drago mi je da smo se upoznali, gospodine Holideje."
Holidej se osmehnu i uhvati je za ruku, tako jako da ona oseti strahovit
bol.
Ona ga iznenađeno pogleda.
"Šta...?"
"Zašto ne pođemo kolima?" reče on tiho, povukavši Dijanu prema
mercedesu. Steže je još jače.
"Ne, neću da..."
Kada su stigli do kola, Dijana vide da ona dvojica iz restorana sede
unutra, na prednjim sedištima. Ona, prestravljena shvati šta se desilo, i
obuze je užas.
"Molim vas", reče, „nemojte. Ja..." Oseti kako je on gura u kola.
Greg Holidej sede pored Dijane i zatvori vrata.
196
Kada su se kola uključila u gust saobraćaj, Dijanu poče da obuzima
histerija,
"Molim..."
Greg Holidej je pogleda i osmehnu se ohrabrujući je.
"Možete da se opustite. Neću vas povrediti. Obećavam vam da ćete
do sutra otputovati kući." On posegnu u platneni džep na poleđini
vozačevog sedišta i izvadi injekciju. Daću vam injekciju. Bezopasna je.
Uspavaće vas na par sati."
Pruži ruku prema Dijaninom ručnom zglobu.
"Scheisse!" dreknu vozač.
Jedan pešak je odjednom istrčao ispred mercedesa i vozač je morao
da nagazi kočnicu da ga ne bi udario, na što njegovi putnici nisu bili
spremni. Holidej udari glavom u metalni okvir naslona za glavu. On,
ošamućen, pokuša da se ispravi i sedne. Zatim dreknu na vozača:
"Šta..."
Dijana instinktivno dohvati Holidejevu ruku sa injekcijom, okrenu zglob
i zari iglu u njegovo telo. Holidej je pogleda, šokiran.
"Ne!" kriknu on.
Dijana je, sa sve većim užasom, gledala kako se Holidej koči, grči i
kolabira. Umro je u roku od nekoliko sekundi. Dvojica sa prednjih
sedišta okrenuše se, da vide šta se dešava. Dijana izlete iz kola i neku
sekundu kasnije uđe u taksi koji je išao u suprotnom smeru.
TRIDESETDEVETO POGLAVLJE
Keli se iznenadi začuvši zvuk svog mobilnog telefona. Ona ga
oprezno uze,
"Halo?"
"Ćao, Keli."
"Dijana! Gde si?"
"U Minhenu. Gde si ti?"
"Na trajektu, plovim preko Lamanša, za Dover."
"Kako je prošao susret sa Semom Medouzom?"
Keli je još u glavi čula njegove krike.
"Pričaću ti kad se vidimo. Jesi li ti došla do neke informacije?"
"Ništa naročito. Treba da odlučimo šta ćemo sad da radimo. Nestaju
nam mogućnosti. Avion Garija Rejnoldsa se srušio kod Denvera. Mislim
da treba da odemo tamo. Možda nam je to poslednja šansa."
"Dobro."
197
"U čitulji piše da Rejnolds ima sestru u Denveru. Ona bi mogla
nešto znati. Hajde da se nađemo u denverskom hotelu Smeđa palata. Ja
polećem sa aerodroma Šenfeld za jedan sat."
"Ja ću uhvatiti avion sa Hitroua."
"Dobro. Soba će glasiti na Harijet Bičer Stouv."
"Keli..."
"Da."
"Samo... znaš već."
"Znam... i ti."
***
Taner je razgovarao preko zlatnog telefona:
"...I uspele su da se izvuku... Sem Medouz ie unesrećen, a Holidej
mrtav." Ućutao je za trenutak, razmišljajući. "Logično, jedino mesto
koje im je preostalo, je Denver. U stvari, to im je možda i poslednja
mogućnost... Izgleda da ću ovo morati lično da sredim. Osvojile su moje
poštovanje, i zaslužile da se ja pobrinem za njih kako treba..." Poslušao
je, pa se nasmejao. "Naravno... Zdravo."
Endru je sedeo u svojoj kancelariji, lebdeći mislima i stvarajući
sopstvene maglovite vizije... Ležao je u bolničkom krevetu, a Taner je
govorio:
"Iznenadio si me, Endru. Trebalo je da umreš. Sad mi lekari kažu da
ćeš izaći za neki dan. Daću ti kacelariju u KIG-u. Hoću da gledaš kako ti
spašavam guzicu. Ti jednostavno nećeš da shvatiš, imbecilu? Pa,
pretvoriću tvoju džabaluk operaciju u zlatni rudnik, a ti možeš da sediš
tamo i gledaš me dok to budem radio. Uzgred, prvo što sam uradio, bilo
je da otkažem sve kretenske dobrotvorne projekte koje si ti započeo,
Endru... Endru... Endru..."
Glas je postajao sve jači.
"Endru! Jesi li gluv?"
Taner ga je dozivao. Endru ustade i pređe u bratovu kancelariju. Taner
diže pogled.
"Nadam se da te ne ometam u radu", reče mu ironično.
"Ne, samo sam..."
Taner se za trenutak zagleda u brata.
"Ti stvarno nisi ni za šta, Endru? Niti žanješ, niti seješ. Meni to
odgovara, jer imam s kim da razgovaram, ali ne znam dokle ću moći da
te podnosim ovde..."
198
Denver, Kolorado
Keli je stigla u Denver pre Dijane i prijavila se u dostojanstveni
hotel Smeđa palata.
"Moja prijateljica će stići danas posle podne."
"Želite li dve sobe?"
"Ne, jednu, dvokrevetnu."
Pošto je sletela na međunarodni aerodrom u Denveru, Dijana je
uzela taksi do hotela. Predstavila se službeniku na recepciji.
"Oh, da, gospođo Stivens. Gospoda Stouv vas očekuje. Ona je u sobi
638." Laknulo joj je kada je to čula.
Keli ju je čekala. Njih dve se toplo zagrliše.
"Nedostajala si mi."
"I ti si meni nedostajala. Kako si putovala?" upita je Keli.
"Bez uzbuđenja. Hvala bogu."
Dijana je pogleda i upita:
"Šta ti se desilo u Parizu?"
Keli duboko uzdahnu.
"Taner Kingsli... Šta je bilo u Berlinu?"
Dijana bezizrazno reče:
"Taner Kingsli..."
Keli pređe do stola, uze telefonski imenik i odnese ga natrag, do
Dijane.
"Garijeva sestra, Lojs Rejnolds, još uvek je u imeniku. Živi u ulici
Merion."
"Dobro." Dijana pogleda na sat. "Večeras je prekasno za bilo šta.
Otići ćemo do nje odmah ujutru."
Večerale su u sobi i razgovarale do ponoći, a zatim se spremile za
spavanje. Dijana reče
"Laku noć."
Ona pruži ruku do prekidača i spavaća soba utonu u pomrčinu. Keli
vrisnu.
"Ne! Uključi svetlo."
Dijana ga brzo uključi.
"Izvini, Keli. Zaboravila sam."
Keli je disala ubrzano, pokušavajući da savlada paniku. Kada je uspela
da progovori, reče:
"Volela bih da prevaziđem ovo."
"Ne brini. Kad se budeš osećala bezbedno, prevazići ćeš."
199
Kada su Dijana i Keli sledećeg jutra izašle iz hotela, ispred ulaza je
stajao red taksija. One uđoše u jedan od njih i Keli reče vozaču broj kuće
Lojs Rejnolds u ulici Merion.
Petnaest minuta kasnije, vozač stade uz ivičnjak.
"Stigli smo."
Keli i Dijana zaprepašćeno pogledaše kroz prozor. Gledale su
ugljenisano zgarište kuće koja je izgorela do temelja. Od nje je ostalo
samo pepeo, komadi izgorelog drveta i oštećeni betonski temelj.
Dijana je teško disala.
"Gadovi su je ubili", reče Keli. Očajnički pogleda Dijanu. "Ovo je
kraj puta."
Dijana je razmišljala.
"Imamo još jednu, poslednju šansu."
Rej Foler, izmoždeni upravnik denverskog aerodroma, mrštio se na
Keli i Dijanu:
"Da vidimo jesam li dobro shvatio. Vas dve istražujete pad aviona,
bez ikakvog ovlašćenja, i hoćete da vam ja organizujem ispitivanje
kontrolora vazdušnog saobraćaja koji je bio na dužnosti, da bi dobile
neke važne informacije? Jesam li u pravu?"
Dijana i Keli se pogledaše. Keli reče:
"Pa, nadale smo se..."
"Čemu ste se nadale?"
"Da ćete nam pomoći."
"Zašto bih to uradio?"
"Gospodine Foleru, samo želimo da se uverimo da je ono, što se
desilo Gariju Rejnoldsu, zaista bio samo nesrećan slučaj."
Rej Foler ih je pažljivo gledao.
"Zanimljivo", reče. Sedeo je tako, razmišljajući, pa progovori.
"Mnogo sam razmišljao o tome. Možda bi trebalo da razgovarate o tome
sa Hauardom Milerom. On je bio na dužnosti kada se ta nesreća
dogodila. Evo njegove adrese. Nazvaću ga i reći mu da dolazite kod
njega."
"Hvala vam. Zaista ste vrlo ljubazni", reče Dijana.
Rej Foler zareža:
"Jedini razlog zbog koga ovo radim je zato što Mislim da je izveštaj
FAA o tom udesu sranje. Našli smo ostatke aviona, ali za divno čudo,
crna kutija je nestala. Jednostavno je nestala."
***
200
Hauard Miler je živeo u lepoj, malterisanoj kući, desetak kilometara
od aerodroma. Miler je bio nizak, žustar čovek četrdesetih godina.
Otvorio je vrata kada su Dijana i Keli stigle.
"Uđite. Rej Foler mi je javio da dolazite. Šta to mogu da učinim za
vas?"
"Želimo da razgovaramo sa vama, gospodine Miler."
"Sedite", ponudi im on. "Jeste li za kaficu?"
"Ne, hvala."
"Došle ste zbog nesreće u kojoj je stradao Gari Rejnolds?"
"Da. Je li to bila nesreća ili...?"
Hauard Miler sleže ramenima.
"Iskreno, ne znam. Tokom svih godina, koliko radim ovde, nisam
video ništa slično. Sve je bilo po protokolu. Gari Rejnolds je preko
radija zatražio dozvolu da sleti i mi smo mu je dali. Odmah zatim, sa
samo tri kilometra udaljenosti, prijavio je orkan. Orkan! Naši monitori
vremena bili su čisti. Kasnije sam proverio u hidrometeorološkom
zavodu. U to vreme nije bilo vetra. Da budem iskren, mislio sam da je
pijan ili drogiran. Odmah zatim, udario je u planinu."
Keli reče:
"Čule smo da crna kutija nije nađena."
"To je još jedna stvar", reče Hauard Miler zamišljeno. "Sve drugo
smo našli. Gde je nestala crna kutija? Prokletnici iz FAA su upali i
pomislili da smo zabrljali zapisnik. Nisu verovali kad smo im rekli šta je
bilo. Znate ono, kad osećate da nešto nije u redu?"
"Da..."
"I ja osećam da tu nešto nije u redu, ali ne znam šta. Žao mi je što ne
mogu više da vam pomognem."
Dijana i Keli, razočarane, ustadoše.
"Pa, hvala vam mnogo, gospodine Mileru. Hvala na vremenu koje
ste nam posvetili."
"Nema na čemu."
Pošavši da ih isprati do vrata, Miler reče:
"Nadam se da će Garijeva sestra biti dobro. Ne znate da je u bolnici?
Jadnica. Kuća joj je izgorela do temelja usred noći. Ne znaju hoće li se
oporaviti."
Dijana se ukoči.
"Šta se desilo?"
"Vatrogasci misle da je uzrok kratak spoj. Lojs je uspela da ispuzi
ispred kuće i preko travnjaka, ali dok su vatrogasci stigli do nje, bila je u
min@
201
prilično lošem stanju."
Dijana se trudila da zvuči mirno.
"U kojoj bolnici se nalazi?"
"U Centru za opekotine Univerzitetske bolnice Kolorada. Treće
severno."
***
Bolničarka za prijemnim pultom Trećeg severnog odeljenja reče:
"Žao mi je, gospođica Rejnolds ne može da prima posete."
Keli upita:
"Možete li nam reći u kojoj je sobi?"
"Žao mi je, ali ne mogu."
"Važno je", reče Dijana. "Moramo da je vidimo i..."
"Niko ne može da je vidi bez pismene dozvole." Zvučala je odlučno.
Dijana i Keli se pogledaše.
"Pa, hvala vam." One se udaljiše.
"Šta da radimo?" upita Keli. "Ovo nam je poslednja šansa."
"Imam ideju."
Na prijemnom pultu pojavi se uniformisani kurir sa velikim paketom,
uvezanim trakom u boji.
"Imam paket za Lojs Rejnolds."
"Ja ću potpisati", reče bolničarka.
Kurir odmahnu glavom.
"Žao mi je. Moram da joj ga predam lično. Vrlo je vredan."
Bolničarka je oklevala.
"Moraću ja da pođem sa vama."
"U redu je."
On pođe za bolničarkom do kraja predvorja. Kada su stigli do sobe 391,
bolničarka pođe da otvori vrata, a kurir joj predade paket.
"Možete da joj ga predate", reče.
Jedan sprat niže, kurir priđe pultu, kod koga su čekale Dijana i Keli.
"Soba 391", reče im.
"Hvala", reče Dijana zahvalno; pruži mu nešto novca.
Njih dve pođoše stepeništem na treći sprat, uđoše u hodnik i
sačekaše da bolničarka digne telefonsku slušalicu i okrene im leđa.
Zatim hitro pođoše niz hodnik i uđoše u sobu 391.
"Lojs Rejnolds je ležala u krevetu, zakačena na pravu mrežu cevčica
i creva. Bila je sva umotana zavojima. Kada su Keli i Dijana prišle
krevetu, oči su joj bile zatvorene.
Dijana tiho reče:
202
"Gospođice Rejnolds, ja sam Dijana Stivens, a ovo je Keli Haris.
Naši muževi su radili za KIG..."
Lojs Rejnolds polako otvori oči i pokuša da usredsredi pogled. Zatim
progovori glasom koji je podsećao na senku šapata.
"Šta?"
Keli reče:
"Naši muževi su radili za KIG. Obojica su ubijeni. Mislile smo da
biste, zbog onoga što se desilo vašem bratu, možda mogli da nam
pomognete."
Lojs Rejnolds pokuša da odmahne glavom.
"Ne mogu da vam pomognem... Gari je mrtav."
Oči joj se napuniše suzama. Dijana se sagnu prema njoj.
"Da li vam je brat rekao bilo šta pre nesreće?"
"Gari je bio divan čovek." Govorila je sporo i sa mukom. "Poginuo
je u avionskoj nesreći."
Dijana strpljivo reče:
"Da li vam je rekao bilo šta, što bi nam pomoglo da otkrijemo šta se
desilo?"
Lois Rejnolds zatvori oči.
"Gospođice Rejnolds, molim vas, nemojte sada da zaspite. Molim
vas. Ovo je veoma važno. Da li vam je brat rekao bilo šta, što bi nam
bilo od pomoći?"
Lojs Rejnolds opet otvori oči i zbunjeno pogleda Dijanu.
"Ko ste vi?"
Dijana reče:
"Mislimo da je vaš brat ubijen."
Lojs Rejnolds promrmlja:
"Da znam.,." Dijana i Keli osetiše jezu.
"Zašto?" upita Keli.
"Prima..." šapnu ona. Keli se sagnu još bliže.
"Prima?"
"Gari je rekao... ispričao mi je to nekoliko.., nekoliko dana pre nego
što je ubijen. Njihova mašina kojom mogu da kontrolišu... kontrolišu
vreme. Jadni Gari. Nije... stigao u Vašington." Dijana ponovi:
"Vašington'.'"
"Da... Svi su pošli da... svi su pošli kod senatorke zbog... zbog
Prime... Gari je rekao da je Prima loša..."
Keli upita:
"Sećate li se senatorkinog imena?"
203
"Ne."
"Molim vas, razmislite." Lojs Rejnolds je mrmljala.
"Senatorka neka..."
"Koja senatorka?" upita Keli.
"Levin... čuven... van Luven. Pošao je kod nje. Da se sretne..."
Vrata se otvoriše i u sobu uđe neki lekar u belom mantilu, sa
stetoskopom oko vrata. On besno pogleda Dijanu i Keli.
"Zar vam niko nije rekao da su posete ovde zabranjene?"
Keli reče:
"Žao mi je. Morale smo da razgovaramo sa..."
"Molim vas, izađite."
Njih dve pogledaše Lojs Rejnolds.
"Zbogom, Oporavite se."
Čovek ostade iza njih u sobi. Kada su se vrata zatvorila, on priđe
krevetu, stade iznad Lojs Rejnolds i uze jastuk.
ČETRDESETO POGLAVLJE
Keli i Dijana siđoše u glavno predvorje bolnice. Dijana reče:
"Eto zašto su Ričard i Mark išli u Vašington, da vide senatorku van
Luven."
"Kako bismo mi mogle da dođemo do nje?"
"Jednostavno." Dijana izvadi mobilni telefon.
Keli diže ruku da je zaustavi.
"Ne. Hajdemo u govornicu."
Na Informacijama dobiše broj u zgradi sa senatorskim kancelarijama i
Dijana ga nazva.
"Kancelarija senatorke van Luven."
"Mogu li da razgovaram sa senatorkom, molim vas?"
"Mogu li znati ko zove?"
Dijana reče:
"Zovem privatno."
"Vaše ime, molim vas?"
"Ne mogu. Samo joj kažite da je veoma važno."
"Žao mi je, ne mogu to da učinim."
Veza se prekide. Dijana se okrenu Keli.
"Ne možemo da koristimo svoja imena." Dijana opet nazva isti broj.
"Kancelarija senatorke van Luven."
"Molim vas, nemojte prekinuti vezu. Znam da samo radite svoj
204
posao, ali u pitanju je stvar života i smrti. Zovem sa uličnog telefona,
daću vam broj. Molim vas, neka me senatorka nazove." Ona reče
sekretarici broj i ču kako je ova zalupila slušalicu.
Keli upita.
"Šta čemo sad?"
"Čekaćemo."
Čekale su dva sata i Dijana naposletku reče:
"Ovo nije upalilo. Hajde da..."
Telefon zazvoni. Dijana udahnu duboko i hitro diže slušalicu.
"Halo?"
Nervozan ženski glas reče:
"Ovde senatorka van Luven. Ko je to."
Dijana okrenu slušalicu i prema Keli, da bi obe čule šta senatorka
govori. Dijana je zbog ophrvanosti emocijama jedva govorila.
"Senatorko, ovde Dijana Stivens. Pored mene je Keli Haris. Da li
znate ko smo mi?"
"Ne, ne znam, i bojim se da..."
"Naši muževi su ubijeni na putu da se sretnu sa vama."
Senatorka dahnu.
"Oh, bože moj. Ričard Stivens i Mark Haris."
"Da."
"Vaši supruzi su zakazali sastanak sa mnom, ali mojoj sekretarici je
kasnije rečeno da su promenili planove. Zatim su - poginuli."
"Taj poziv nije došao od njih, senatorko", reče Dijana. "Oni su
ubijeni da se ne bi videli sa vama."
"Šta?" Zvučala je šokirano. "Zašto bi neko..."
"Ubijeni su da ne bi razgovarali sa vama. Keli i ja hoćemo da
dođemo u Vašington, da razgovaramo sa vama o onome što su naši
muževi pokušali da vam kažu."
Nastade kratka pauza.
"Videću se sa vama, ali ne u mojoj kancelariji. Suviše je otvoreno.
Ako je to što kažete tačno, moglo bi biti opasno. Ja imam kuću u
Sauthemptonu, na Long Ajlendu. Tamo možemo da se vidimo. Odakle
zovete?"
"Iz Denvera."
"Samo trenutak." Tri minuta kasnije, senatorka se vrati na vezu.
"Sledeći let iz Denvera za Njujork je noćni. To je stalna, zajednička
linija za Lagvardiju. Kreće u 12.25 ujutru i stiže u Njujork u 6.09 ujutru.
Ako u tom avionu ne bude mesta, ima jedan..."
205
"Bićemo u tom avionu."
Keli je iznenađeno pogleda.
"Dijana, šta ako ne uspemo?"
Dijana samouvereno diže ruku.
"Bićemo u njemu."
"Kada stignete na aerodrom, čekaće vas linkoln limuzina sa
vozačem. Idite pravo do kola. Vozač je azijat. Zove se Kunio. On će vas
odvesti mojoj kući, tamo ću vas ja čekati."
"Hvala vam, senatorko."
Dijana spusti slušalicu i duboko uzdahnu; zatim pogleda Keli.
"Sve smo organizovali."
Keli reče:
"Kako znaš da ćemo stići na taj let?"
"Imam plan."
***
Hotelski službenik ini je obezbedio iznajmljena kola, i Dijana i Keli
su četrdeset pet minuta kasnije bile na putu prema aerodromu. Keli reče:
"Ne znam jesam li više uzbuđena ili uplašena."
"Mislim da više nemamo zbog čega da se plašimo."
"Izgleda da su mnogi pokušali da se sretnu sa senatorkom, ali niko
to nije uspeo, Dijana. Svi su prethodno ubijeni."
"Onda ćemo mi prve uspeti."
Keli reče:
"Volela bih da smo..."
"Znam. Oružje. Ti si to rekla. Mi imamo mozak."
"Da, ali volela bih da imamo oružje."
Keli pogleda kroz prozor kola.
"Zaustavi." Dijana skrenu i stade uz ivičnjak.
"Šta je bilo?"
"Moram nešto da uradim."
Zaustavile su se ispred frizerskog salona. Keli otvori vrata kola.
Dijana upita:
"Gde ćeš?"
"Idem po novu frizuru."
Dijana reče:
"Šališ se."
"Ne, ne šalim se."
"Sad ćeš da praviš novu frizuru? Keli, žurimo na aerodrom, da
uhvatimo avion, i nemamo vremena za..."
206
"Dijana, nikad se ne zna šta će se dogoditi. A ako ću umreti, hoću da
budem lepa."
Dijana je ostala da sedi bez reči, a Keli ušla u salon. Dvadeset minuta
kasnije, Keli izađe. Nosila je raskošnu, crnu periku, pozadi visoko
podignute bujne kose.
"Spremna sam", reče Keli. "Hajde da ih razbijemo."
ČETRDESETPRVO POGLAVLJE
"Prati nas jedan beli leksus", reče Keli.
"Znam. U njemu su šestorica muškaraca."
"Možeš li da im pobegneš?"
"Nema potrebe." Keli se zagleda u nju.
"Šta?"
"Gledaj."
Približavale su se aerodromskoj kapiji sa znakom na kome je pisalo:
Sumo isporuke. Stražar sa unutrašnje strane otvori kapiju, da uđu
njihova kola.
Ljudi u leksusu gledali su kako Keli i Dijana prelaze u službeno
aerodromsko vozilo, koje odlazi dalje. Kada je leksus stigao do kapije,
stražar reče:
"Ovo je privatni ulaz."
"Ali pustili ste ona, prethodna kola."
"Ovo je privatni ulaz."
Stražar zatvori kapiju. Službena aerodromska kola prešla su pistu i
stala pored jednog džambo-džeta. Kada su Dijana i Keli izašle, čekao ih
je Hauard Miler.
"Niste li imale problema da dođete dovde?"
"Ne," reče Dijana. "Hvala vam mnogo za sve što ste nam pomogli."
"Moje zadovoljstvo." On se nasmeja. "Nadam se da će neko dobro
proizaći iz toga."
Keli reče:
"Zahvalite Lojs Rejnolds u naše ime i kažite joj..."
Hauard Miler se uozbilji.
"Lojs Rejnolds je noćas preminula."
Njih dve kao da doživeše šok. Keli je bio potreban jedan trenutak da
progovori.
"Žao mi je."
"Šta se desilo?" upita Dijana.
207
"Valjda joj je srce popustilo." Hauard Miler pogleda prema avionu.
"Oni su spremni za polazak. Vama sam rezervisao mesta pored vrata."
"Hvala vam još jednom."
One se popeše uz stepenice. Nekoliko trenutaka kasnije, stjuardesa
zatvori vrata i avion se pokrenu. Keli se okrenu Dijani i osmehnu.
"Uspele smo. Nadmudrile smo one pametnjakoviće. Šta si naumila
posle razgovora sa senatorkom van Luven?"
"Nisam baš razmišljala o tome", reče Dijana. "Hoćeš li se ti vratiti u
Pariz?"
"Zavisi. Hoćeš li ti ostati u Njujorku?"
"Da."
Keli reče:
"Onda ću se i ja verovatno zadržati u Njujorku."
"Posle možemo zajedno u Pariz."
Sedele su tako i smeškale se jedan drugoj. Dijana reče:
"Upravo sam pomislila koliko bi Ričard i Mark bili ponosni kada bi
znali da ćemo mi završiti posao koji su oni započeli."
"Naravno da bi."
Dijana pogleda kroz prozor, prema nebu i šapnu.
"Hvala ti, Ričarde."
Keli pogleda Dijanu, odmahnu glavom i ništa ne reče.
Dijana je ostatak misli zadržala za sebe.
Ričarde, znam da možeš da me čuješ, dragi. Završićemo ono što ste vi
počeli. Osvetićemo tebe i tvoje prijatelje. To te neće vratiti, ali biće nam
malo lakše. Znaš li šta mi najviše nedostaje, ljubavi? Sve...
***
Kada je avion, tri sata kasnije, sleteo na aerodrom Lagvardija,
Dijana i Keli izašle su prve od putnika. Dijana se sećala reči senatorke
va Luven:
"Kada stignete na aerodrom, čekaće vas linkoln limuzina sa vozačem."
Kola su ih čekala na ulazu u terminal. Pored njih je stajao stariji
Japanac u uniformi vozača. Uspravio se kada su mu prišle Keli i Dijana.
"Gospođo Stivens? Gospođo Haris?"
"Da."
"Ja sam Kunio." On im otvori vrata i one uđoše.
Nekoliko trenutaka kasnije, bili su na putu za Sauthempton.
"Vožnja traje dva sata", reče im Kunio. "Priroda je divna."
Priroda je bila poslednje što njih zanima. Obe su bile obuzete
razmišljanjem kako najbrže da objasne senatorki šta se dogodilo.
208
Keli upita Dijanu:
"Misliš li da će senatorka biti u opasnosti kad joj ispričamo šta
znamo?"
"Sigurna sam da će ona biti zaštićena. Ona će znati kako ovo da
sredi."
"Nadam se da hoće."
Limuzina stiže do velike, krečnjačke, plemićke kuće iz osamnaestog
veka, u engleskom stilu, sa škriljčanim krovom i visokim, vitkim
odžacima. Okolina je bila pažljivo održavana, a videla se i odvojena
kuća za poslugu, kao i garaža. Zaustavivši kola ispred ulaza, Kunio reče:
"Čekaću vas, za slučaj da vam budem potreban."
"Hvala vam."
Vrata je otvorio sluga.
"Dobro jutro. Uđite, molim vas. Senatorka vas očekuje."
One uđoše. Predvorje je bilo elegantno, mada neobavezno uređeno,
opremljeno eklektičnom zbirkom antičkih i udobnih sofa i stolica. Na
zidu iznad velikog kamina sa baroknim okvirom, stajali su zidni
svećnjaci sa ogledalima.
Batler reče:
"Izvolite ovuda."
Keli i Dijana pođoše za batlerom u veliki salon.
Senatorka van Luvcn ih je čekala. Bila je u svetloplavom kostimu i
bluzi, sa puštenom kosom. Izgledala je ženstvenije nego što je Dijana
očekivala.
"Ja sam Polin van Luven."
"Dijana Stivens."
"Keli Haris."
"Drago mi je da vas obe vidim. Predugo je trajalo."
Keli zbunjeno pogleda senatorku van Luven.
"Izvinite?"
Iza leđa začuše glas Tanera Kingslija:
"Misli da ste imale mnogo sreće, koju ste upravo izgubili."
Dijana i Keli se okrenuše. U prostoriju uđoše Taner Kingsli i Hari Flint.
Taner reče:
"Sad, gospodine Flinte."
Hari Flint bez reči diže pištolj i opali dva puta. Polin van Luven i Taner
Kingsli su gledali kako se Keli i Dijana teturaju unazad i padaju na pod.
Taner priđe senatorki van Luven i zagrli je.
"Najzad je gotovo, princezo."

http://www.book-forum.net

16Seldon - Bojis li se mraka Empty Re: Seldon - Bojis li se mraka Sub Jan 07, 2012 11:57 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
ČETRDESETDRUGO POGLAVLJE
Flint upita:
"Šta želite da uradim sa telima?" Taner nije oklevao.
"Veži im tegove za zglobove, neka ih avionom odnesu dvesta
kilometara i bace u Atlantik."
"Nema problema." Flint izađe iz prostorije.
Taner se okrenu senatorki van Luven.
"To je kraj, princezo. Možemo da pođemo."
Ona mu priđe i poljubi ga.
"Toliko si mi nedostajao dragi."
"Nedostajala si i ti meni."
"Oni mesečni sastanci su mi bili mučni, jer sam znala da ćeš otići ."
Taner je privuče uz sebe.
"Od sada smo zajedno. Sačekaćemo neka tri ili četiri meseca, iz
poštovanja prema tvom preminulom suprugu, a zatim ćemo se venčati."
Ona se osmehnu i reče:
"Neka bude mesec dana." On klimnu glavom:
"Lepo zvuči."
"Juče sam dala ostavku u Senatu. Bili su vrlo saosećajni u vezi moje
žalosti zbog muževe smrti."
"Divno. Sada možemo slobodno da se pojavljujemo zajedno. Želim
da vidiš nešto u KIG-u, što ranije nisam mogao da ti pokažem."
***
Taner i Polin stigoše do zgrade od crvene cigle. Taner se uspe do
čvrstih, čeličnih vrata. U njihovom središtu nalazilo se udubljenje. On je
nosio veliki prsten od kameje, sa likom grčkog ratnika. Taner, ispred
Polin, snažno utisnu prsten u to udubljenje i vrata počeše da se otvaraju.
Prostorija iza njih bila je ogromna, puna kompjutera i TV ekrana. Na
suprotnom zidu nalazili su se generatori i elektronski uređaji, svi
povezani sa kontrolnom tablom u sredini.
Taner reče:
"Ovo je nulta tačka. Ti i ja ovde imamo nešto, što će zauvek
izmeniti živote. Ova prostorija je komandni centar satelitskog sistema
kojim može da se kontroliše vreme u bilo kom delu sveta. Možemo bilo
gde da izazovemo oluju. Možemo da izazovemo glad ako zaustavimo
kišu. Možemo da stvaramo orkane i ciklone koji će zaustaviti vetsku
ekonomiju." Osmehnuo se. "Već sam demonstrirao deo naše moći.
Mnoge zemlje rade na kontroli vremena, ali još nijedna to nije rešila."
Taner pritisnu jedno dugme i uključi veliki TV ekran.
210
"Ovde vidiš dostignuće koje vojska želi da ima." Okrenu se prema
Polin i osmehnu. "Jedino zbog čega preko Prime nisam ostvario
savršenu kontrolu jeste efekat staklene bašte, koji si ti divno rešila."
Uzdahnuo je. "Znaš li ko je započeo ovaj projekat? Endru. Bio je pravi
genije."
Polin je zurila u tu raznovrsnu opremu.
"Ne razumem kako kontrolišeš vreme."
"Pa, jednostavna verzija je da se topao vazduh diže prema
hladnijem, a ako ima vlage i..."
"Nemoj da mi pametuješ, dušo."
"Žao mi je, ali duža verzija je malo složenija", reče Taner.
"Slušam."
"To su tehnikalije, pa pokušaj da me pratiš. Kada se mikrotalasni
laseri, koje je uz pomoć nanotehnologije stvorio moj brat, ispale u
Zemljinu atmosferu, stvaraju slobodni kiseonik koji se vezuje sa
vodonikom, stvarajući tako ozon i vodu. Slobodni kiseonik u atmosferi
sparuje se, zato se i naziva O2, a moj brat je otkrio da ispaljivanje lasera
iz svemira u atmosferu čini da se kiseonik vezuje sa dva atoma vodonika
u ozon O2 i vodu H2O..."
"Još uvek ne razumem kako to..."
"Vremenske prilike su vezane za vodu. Endru je pomoću obimnih
ogleda otkrio da se, kao nusproizvod njegovih ogleda stvara toliko vode,
da se i vetrovi menjaju. Što više lasera, to više vetrova. A ako
kontrolišeš vodu i vetar, kontrolišeš i vreme uopšte." Zamislio se za
trenutak. "Kad sam saznao da su Akiro Izo u Tokiju, pa kasnije, i
Madlen Smit u Cirihu blizu rešenja problema, ponudio sam im posao.
Ali oni su me odbili. Rekao sam ti da četvorica mojih vrhunskih
meteorologa rade sa mnom na tom projektu."
"Da."
"A bili su dobri. Franc Verbruge u Berlinu, Mark Haris u Parizu,
Gari Rejnolds u Vankuveru i Ričard Stivens u Njujorku. Svakog od njih
sam zadužio da pokuša da reši zaseban aspekt kontrole vremena, misleći
da, pošto rade svaki u svojoj zemlji, nikako neće moći da sastave deliće
mozaika i shvate šta je krajnji cilj projekta. Ali, oni su to nekako uspeli.
Došli su kod mene i pitali me šta planiram sa time. Kada sam im rekao
da ne nameravam da ga ponudim našoj vladi, usprotivili su se i odlučili
da odu u Vašington, da bi nekome ispričali za Primu. Nije bilo važno
koga će odabrati jer sam nameravao da se pobrinem za njih pre nego što
Stignu tamo, ali oni su odabrali tebe, jer si predsednica Senatskog
211
izbornog komiteta za životnu sredinu. Sad gledaj ovo."
Na monitoru se pojavi mapa sveta, išarana raznim linijama i
simbolima. Taner je, govoreći, pomerao ručicu, i sa njom žižu na mapi,
dok nije stigla na Portugaliju.
"Poljoprivredne doline u Portugaliji navodnjavaju se iz reka koje
teku iz Španije u Atlantik. Zamisli samo šta bi se desilo Portugaliji ako
bi kiša nastavila da pada sve dok ne potopi te doline."
Taner pritisnu jedno dugme i na velikom ekranu se pojavi slika
velike, ružičaste palate, sa ceremonijalnim stražarima i divnim, bujnim
vrtovima, obasjanim blistavom sunčevom svetlošću.
"To je predsednička palata." Na slici se pojavi trpezarija palate, u
kojoj je porodica bila na doručku. "Ovo je predsednik Portugalije, sa
ženom i dvoje dece. Oni govore portugalski, ali ti ćeš ih čuti na
engleskom. Imam na desetine nanokamera i mikrofona postavljenih u
njihovoj palati. Predsednik ne zna da zapovednik njegovog obezbeđenja
radi za mene."
Pomoćnik je govorio predsedniku:
"U jedanaest sati pre podne imate susret u ambasadi i govor za
radnički sindikat. U trinaest, ručak u muzeju. Večeras imamo državničku
večeru."
Zazvoni telefon na stolu za doručak. Predsednik diže slušalicu:
"Halo."
Tada Taner reče, simultano prevođen sa engleskog na portugalski:
"Gospodine predsedniče?'
Predsednik je bio iznenađen.
"Ko je to?" upita, a njegov glas je za Tanera odmah prevođen na
engleski.
"Ja sam prijatelj."
"Ko... odakle vam moj privatni broj?"
"To nije važno. Hoću da me saslušate vrlo pažljivo. Ja volim vašu
zemlju i ne želim da bude uništena. Ako ne želite da je strahovite oluje
zbrišu sa mape, morate da mi pošaljete dve milijarde dolara u zlatu. Ako
sada niste zainteresovani, nazvaću vas opet za tri dana."
Na ekranu su videli kako predsednik treska slušalicu na viljušku. On
zatim reče svojoj supruzi:
"Neki luđak je došao do mog broja. Zvuči kao da je pobegao iz
sanatorijuma."
Taner se okrenu prema Polin.
"To je snimljeno pre tri dana. Sad dozvoli da ti pokažem snimak
212
našeg jučerašnjeg razgovora."
Opet se pojavi slika velike, ružičaste palate i njenih predivnih
vrtova, samo što je sada pljuštala kiša, a sa neba su neprestano udarali
gromovi i bljeskale munje.
Taner pritisnu dugme i kamera se preseli u predsednikovu
kancelariju. On je sedeo za konferencijskim stolom, sa nekoliko
pomoćnika, koji su govorili svi odjednom. Predsednik je bio namršten.
Telefon na njegovom stolu zazvoni. .
"Pazi sad", isceri se Taner.
Predsednik oprezno posegnu za telefonom.
"Halo."
"Dobro jutro, g. predsedniče. Kako..."
"Vi uništavate moju zemlju! Uništili ste useve. Polja su poplavljena.
Sela su..." On ućuta, da bi udahnuo vazduh. "Koliko će ovo da traje?"
Glas mu je bio histeričan.
"Dok ja ne dobijem dve milijarde dolara."
Videli su da je predsednik a trenutak zagrizao usnu i zatvorio oči.
"I tada ćete prekinuti oluju?"
"Da."
"Kako želite da vam isporučim novac?"
Taner isključi televizor.
"Vidiš kako je to lako, princezo? Novac smo već dobili. Dozvoli da
ti pokažem šta Prima može da uradi. Ovo su naše ranije probe." On
pritisnu drugo dugme i na ekranu se pojavi slika orkana u punom
zamahu. „Ovo se dešava u Japanu", reče Taner. "U realnom vremenu. A
kod njih je ova sezona uvek mirna." On pritisnu sledeće dugme i pojavi
se prizor strahovite oluje u voćnjacima. "Ovo ide uživo sa Floride. Tamo
je temperatura ispod nule, sada, u junu. Usevi su uništeni." Pritisnu
sledeće dugme i na velikom ekranu se ukaza prizor tornada koji ruši
kuće. "Ovo se dešava u Brazilu. Kao što vidiš", reče Taner ponosno,
"Prima može sve."
Polin mu se približi i reče nežno:
"Kao i njen tata."
Taner isključi televizor; zatim uze tri DVD-ja i pokaza joj ih..
"Ovo su još tri zanimljiva razgovora, koja sam održao sa Peruom,
Meksikom i Italijom. Znaš li kako je zlato isporučeno? Poslali smo
kamione u njihove banke i oni su ih napunili. Međutim, tada dolazi
glavni štos. Ako na bilo koji način pokušaju da otkriju kuda zlato odlazi,
obećavam im da će se oluja nastaviti i da neće prestati."
213
Polin ga pogleda zabrinuto.
"Taneru, mogu li na bilo koji način da prate tvoje pozive?"
On se nasmeja.
"Nadam se da mogu. Ako neko pokuša da ih prati, stići će do jednog
releja, u jednoj crkvi, a drugi će ih odvesti do škole. Treći relej će
pokrenuti oluje koje će poželeti da nikad nisu videli. Četvrti relej vodi
do Ovalne sobe u Beloj kući."
Polin se nasmeja.
Vrata se otvoriše i uđe Endru. Taner se okrenu.
"Evo i mog brata."
Endru je zurio u Polin, zbunjenog izraza na licu.
"Znam li ja vas?" Gledao ju je gotovo pun minut, koncentrišući se, a
zatim mu se lice ozari. "Ti... ti i Taner... trebalo je da se venčate. Trebalo
je da ja budem dever. Ti si... ti si princeza."
Polin reče:
"Vrlo dobro, Endru."
"Ali ti... ti si otišla. Nisi volela Tanera."
Taner progovori.
"Razjasniću ti to. Otišla je zato što me je volela" Uze Polin za ruku.
"Telefonirala mi je dan posle svadbe. Udala se za vrlo bogatog i
uticajnog čoveka, da bi uz pomoć muževog uticaja obezbedila važne
klijente za KIG. Zbog toga smo se tako brzo razvijali." Taner zagrli
Polin. "Viđali smo se tajno svakog meseca." Sa ponosom reče: "Onda se
ona zainteresovala za politiku i postala senator."
Endru se namršti.
"Ali... ali Sebastijana... Sebastijana..."
"Sebastijana Kortez." Taner se nasmeja. "Ona je bila mamac, koji je
okolinu skrenuo sa pravog puta. Pobrinuo sam se da svi na poslu saznaju
za nju. Princeza i ja nismo mogli dozvoliti da bilo ko posumnja."
Endru nesigurno reče:
"Oh, shvatam."
"Dođi ovamo, Endru." Taner ga povede do kontrolnog uređaja. Stali
su ispred Prime. Taner reče: "Sećaš li se ovoga? Pomogao si da se
razvije. Sad je gotovo."
Endru raširi oči.
"Prima..."
Taner mu pokaza jedno dugme i reče:
"Da. Kontrola vremena." Pokaza mu drugo dugme. "Lokacija."
Pogleda brata. "Vidiš kako je jednostavna?"
214
Endru tiho reče:
"Sećam se..."
Taner se okrenu Polini.
"Ovo je tek početak, princezo." Zatim je zagrli. "Istražujem još
trideset država. Dobićeš ono što si želela. Moć i novac."
Polin radosno reče:
"Takav kompjuter bi bio vredan..."
"Dva takva kompjutera", reče Taner. "Imam iznenađenje za tebe.
Jesi li čula za ostrvo Tamoa u južnom Pacifiku?"
"Ne"
"Upravo smo ga kupili. Ima sto pedeset kvadratnih kilometara i
neverovatno je lepo. U ostrvima Francuske Polinezije, a ima stazu za
sletanje i poletanje, i luku za jahtu. Ima sve, uključujući i..." tu napravi
dramatičnu pauzu, "...Primu 2."
Polin reče:
"Misliš, postoji još jedna...?"
Taner klimnu glavom.
"Tačno, pod zemljom, gde niko, nikad ne može da je nađe. Sad, kad
smo se najzad oslobodili onih dveju radoznalih kučki, svet je naš."
ČETRDESETTREĆE POGLAVLJE
Keli je prva otvorila oči. Ležala je na leđima, gola, na betonskom
podu u podrumu, ruku sputanih lisicama i vezanih lancem dužine
četrdeset pet santimetara za zid, tik iznad poda. Prostorija je imala na
suprotnom kraju prostorije mali prozor sa rešetkama i teška, zatvorena
vrata.
Keli se okrenu i ugleda Dijanu odmah pored sebe, takođe golu i
vezanu. Njihova odeća bila je bačena u ugao. Dijana ošamućeno upita:
"Gde smo to?"
"U paklu, partnerko." Keli zateže lisice, čvrsto su je držale oko
zglobova. Mogla je da digne ruke oko osam do deset santimetara, ali to
je bilo sve. "Ušle smo pravo u njihovu klopku", reče Keli gorko.
"Znaš li šta mi je najgore u svemu ovome?"
Keli pogleda po praznoj prostoriji, pa reče:
"Nemam pojma."
"Što su oni pobedili. Znamo da su nam ubili muževe i zašto će ubiti
i nas, ali nema načina da to ikada kažemo drugima. Izvući će se. Kingsli
je bio u pravu. Sreća nas je najzad izdala."
215
"Ne, nije."
Vrata se otvoriše i uđe Hari Flint. Osmeh mu se raširi. On zaključa
vrata za sobom i spusti ključ u džep.
"Pucao sam zilokeinskim* mecima. Trebalo je da vas ubijem, ali
sam pomislio da se prvo zajedno zabavimo."
Prilazio im je. One izmeniše prestravljene poglede. Gledale su kako
Flint, cereći se, svlači košulju i pantalone.
"Pogledajte šta imam za vas", reče. Spusti gaće. Organ mu je bio
krut i nabrekao. On pogleda obe žene i pode prema Dijani. "Počeo bih s
tobom, lutko, a onda..."
Keli mu upade u reč:
"Stani malo, frajeru. Zašto ne uzmeš prvo mene? Ja sam malo
napaljena."
Dijana je pogleda zapanjeno.
"Keli...?"
Flint se okrenu prema Keli i zlobno se osmehnu.
"Naravno, lutko. Svideće ti se ovo." On se spusti i poče da naleže na
Kelino golo telo.
"Oh, da", zastenja Keli. "To mi je nedostajalo."
Dijana zatvori oči. Nije imala snage da ih gleda. Keli raširi noge i Flint
poče da ulazi u nju, a ona diže desnu ruku nekoliko santimetara i približi
je svojoj dignutoj kosi. Kada ju je spustila, držala je u njoj češalj sa
čeličnim špicem dugim dvanaest santimetara. Jednim brzim pokretom
ona zari taj čelični špic u zadnji deo Flintovog vrata i gurnu ga do kraja.
Flint htede da krikne, ali uspeo je samo glasno da zakrklja. Krv mu
poteče iz vrata. Dijana, zapanjena, otvori oči.
Keli pogleda prema Dijani.
"Sad možeš da se opustiš." Ona odgurnu mlitavu priliku sa sebe.
"Mrtav je."
Dijani je srce udaralo tako jako, da joj se činilo da će joj iskočiti iz
grudi. Lice joj je bilo avetinjski bledo. Keli ju je gledala sa nemirom.
"Jesi li dobro?"
"Plašila sam se da će..." Usta joj ostadoše suva. Ona pogleda krvavo
telo Harija Flinta i prodrhta. "Zašto mi nisi rekla za..." Ona pokaza češalj
sa špicem u njegovom vratu.
____________________________
* Lokalni anestetik (trgovački nazivi Lidokain i Zilokain), koristi se uglavnom na koži i sluznim
opnama. (Prim, prev.)
216
"Zato što, da nije upalilo... pa, nisam htela da pomisliš da sam te
izneverila. Hajde da odemo odavde."
"Kako?"
"Videćeš." Keli ispruži dugu nogu do mesta gde je Flint skinuo
odeću. Prstima posegnu za pantalonama. Nekoliko santimetara
predaleko. Ona se pomeri bliže. Još par santimetara. A onda, najzad,
dosegnu. Keli se uzviknu: Vojla!" Nožnim prstima dohvati nogavicu
pantalona i poče polako da ih privlači, sve dok nije mogla da ih dohvati
rukama. Keli poče da pretresa džepove, tražeći ključ od lisica; nađe ga.
Trenutak kasnije, oslobodila je ruke. Ona požuri da oslobodi Dijanu.
"Gospode, pa ti si čudo", reče Dijana.
"Zahvali mojoj novoj frizuri. Hajdemo odavde."
One pokupiše odeću sa poda i brzo se obukoše. Keli uze ključ od
vrata iz Flintovog džepa. Zatim priđoše vratima i oslušnuše. Tišina. Keli
otvori vrata. Nalazile su se u dugom, praznom hodniku.
"Mora da postoji neki izlaz odavde", reče Dijana. Keli klimnu
glavom.
"Dobro. Ti idi tim, a ja ću ovim, drugim putem i..."
"Ne. Molim te. Hajde da ostanemo zajedno, Keli."
Keli joj stisnu ruku i klimnu glavom.
"Dobro, partnerko."
Nekoliko minuta kasnije, stigle su u garažu. Unutra su bili jaguar i
tojota.
"Biraj", reče Keli.
"Jaguar je suviše uočljiv. Hajde da uzmemo tojotu."
"Nadam se da je ključ" Bio je. Dijana sede za upravljač.
"Imaš li ikakvu ideju, gde da odemo?" upita Keli.
"Na Menhetn. Još nemam nikakav plan."
"To je dobra vest." Keli uzdahnu.
"Treba da nađemo prenoćište. Kad Kingsli sazna da smo pobegle,
poludeće. Nigde nećemo biti bezbedne." Keli je razmišljala.
"Oh, hoćemo." Dijana je pogleda.
"Kako to misliš?" Keli sa ponosom reče:
"Imam plan."
217
ČETRDESETČETVRTO POGLAVLJE
Dok su se vozile prema Vajt Pleinsu, mirnom američkom gradiću,
četrdeset kilometara severno od Menhetna, Dijana reče:
"Ovo izgleda kao pristojan gradić. Što tu tražimo?"
"Imam tu jednu prijateljicu. Ona će nam pomoći."
"Pričaj mi o njoj."
Keli polako reče:
"Moja majka je bila udata za pijanca koji je uživao da je tuče. Kada
sam postala sposobna da se brinem o majci, nagovarala sam je da ga
napusti. Jedna od manekenki koje sam poznavala, pobegla je od momka
koji ju je maltretirao, i rekla mi za pansion, koji vodi jedan ženski anđeo,
po imenu Grejs Sidel. Odvela sam majku tamo, dok joj ne nađem stan.
Obilazila sam je svakog dana kod Grejs. Majci se tamo svidelo i
sprijateljila se sa nekima od stanara. Najzad sam našla stan za majku i
otišla po nju." Zaćutala je.
Dijana je pogleda.
"Šta se desilo?"
"Vratila se mužu."
Stigle su do pansiona.
"Evo nas."
Grejs Sidel je bila u pedesetim godinama, okretna i energična žena.
Kada je otvorila vrata i ugledala Keli, lice joj se razvedri.
"Keli!" Zagrliše se. "Tako mi je drago što te vidim."
Keli reče:
"Ovo je moja prijateljica Dijana."
One se pozdraviše.
"Tvoja soba te čeka", reče Grejs. "U stvari, bila je to soba tvoje
majke. Ubacila sam unutra rezervni krevet."
Prateći Grejs do svoje sobe, prođoše kroz udobnu dnevnu sobu, u
kojoj je desetak žena igralo karte i bavilo se raznim drugim
aktivnostima.
"Koliko ćete ostati?" upita Grejs. Keli i Dijana se pogledaše.
"Nismo sigurne."
Grejs Sidel se osmehnu.
"Nema problema. Soba je vaša dokle god vam je potrebna."
Soba je bila lepa, čista i uredna.
Kada je Grejs Sidel izašla, Keli reče Dijani:
"Ovde smo sigurne. I uzgred, mislim da smo postigle rekord za
Ginisovu knjigu. Znaš li koliko puta su pokušali da nas ubiju?"
218
Da." Dijana je stajala pored prozora, Keli ču kako kaže: "Hvala,
Ričarde."
Keli htede nešto da kaže, pa pomisli: Nema svrhe...
***
Endru je, dremajući za svojim stolom, sanjao kako spava u
bolničkom krevetu. Neki glas u sobi ga je probudio.
"...I srećom sam ovo otkrio kad smo dekontaminirali Endruovu
bezbednosnu opremu. Pomislio sam da treba odmah da vam pokažem."
"Prokleta vojska mi je rekla da će biti bezbedno." Neki čovek je
pružao Taneru jednu od gas-maski iz vojnog eksperimenta.
"Otkrio sam rupicu u donjem delu maske. Izgleda kao da ju je neko
probušio. To bi bilo dovoljno da prouzrokuje stanje u kakvom je vaš
brat."
Taner pogleda masku i dreknu.
"Onaj ko je odgovoran za ovo, ima da plati." On pogleda čoveka i
reče: "Odmah ću to istražiti. Hvala što ste mi doneli ovo."
Endru je iz svog kreveta ošamućeno gledao kako čovek izlazi. Taner
za trenutak pogleda masku, pa priđe uglu sobe, gde su stajala velika
bolnička kolica, puna prljave posteljine. Taner gurnu ruku do dna kolica
i ostavi masku ispod čaršava. Endru pokuša da upita brata šta se dešava,
ali bio je suviše umoran.
***
Taner, Endru i Polin su se vratili u kancelariju. Taner zatraži od
sekretarice da mu donese jutarnje novine; zatim pregleda naslovne
strane.
"Čujte ovo:
Naučnici zbunjeni neuobičajenim olujama u Gvatemali, Peruu, Meksiku i Italiji..."
Likujući pogleda Polin.
"A to je samo početak. Tek će imati zbog čega da budu zbunjeni."
U kancelariju utrča Vins Karbaljo.
"Gospodine Kingsli..."
"Zauzet sam. Šta je bilo?"
"Flint je mrtav."
Taner opusti vilicu.
"Šta? Šta pričaš? Šta se desilo?"
"Stivensova i Harisova su ga ubile."
"To je nemoguće!"
"Mrtav je. One su pobegle senatorkinim kolima. Mi smo prijavili
krađu. Policija ih je našla u Vajt Plejnsu."
219
Taner se namršti.
"Evo šta ćeš da uradiš. Uzmi desetak ljudi i idite u Vajt Plejns.
Proverite sve hotele, pansione i prenoćišta, sva mesta na kojima bi
mogle da se kriju. Dajem 500.000 dolara nagrade onome, ko ih dovede.
Idi!"
"Da, gospodine."
Vins Karbaljo žurno izađe.
***
U sobi, u pansionu Grejs Sidel, Dijana reče:
"Žao mi je zbog onoga što se desilo u Parizu. Jesu li ubili
nastojnika?"
"Ne znam. Njegova porodica je jednostavno nestala."
"A šta je sa tvojim kučetom. Anđelom?"
Keli tužno reče:
"Ne priča mi se o tome."
"Žao mi je. Znaš li šta je tu najgore. Bile smo tako blizu. Sada, kad
znamo šta se desilo, nemamo kome da kažemo. Bila bi naša reč protiv
KIG-a. Strpali bi nas u sanatorium."
Keli klimnu glavom.
"U pravu si. Nemamo kome da se obratimo."
Nastade trenutak tišine, pa Dijana reče:
"Mislim da imamo."
***
Ljudi Vinsa Karbalja raštrkali su se po celom gradu i proveravali
sve hotele, pansione i prenoćišta. Jedan od njih pokaza slike Dijane i
Keli recepcioneru u hotelu Esplanada.
"Jeste li videli neku od ovih dama'? Ponuđena je nagrada od pola
miliona dolara za njih."
Recepcioner odmahnu glavom.
"Voleo bih da znam gde su."
U hotelu Renesans Vestčester, drugi je pokazivao slike Dijane i Keli.
"Pola miliona? Voleo bih to da zaradim."
U Kraun Plazi, recepcioner je rekao:
"Ako ih vidim, sigurno ću vam javiti, gospodine."
Sam Vins Karbaljo je zakucao na vrata pansiona Grejs Sidel.
"Dobro jutro."
"Dobro jutro. Ja sam Vins Karbaljo." On izvadi slike dveju žena.
"Jeste li videli ove žene? Ponuđena je nagrada od po pola miliona dolara
za svaku od njih."
220
Lice Grejs Sidel sinu:
"Keli!"
***
U Tanerovoj kancelariji. Keti Ordonez je bila zatrpana poslom.
Faksovi su stizali brže nego što je mogla da ih primi, a i prijemna kutija
elektronske pošte bila je prepuna. Ona uze gomilu papira i uđe u
Tanerovu kancelariju. Taner i Polin van Luven sedeli su na sofi i
razgovarali. Kada je sekretarica ušla, Taner diže pogled.
"Šta je bilo?"
Ona se osmehnu.
"Dobre vesti. Večera će vam uspeti."
On se namršti.
"O čemu pričate?"
Ona mu pokaza papire.
"Ovo su prihvaćeni pozivi. Svi dolaze."
Taner ustade.
"Ovde? Dajte da vidim to."
Keti mu dade papire i vrati se u svoju kancelariju.
Taner pročita glasno prvu elektronsku poruku.
Sa oduševljenjem ćemo u petak doći na večeru u direkciji KIG, da
prisustvujemo demonstraciji Prime, vaše mašine za kontrolu vremena. Od urednika
časopisa Tajm
Lice mu poblede. On pogleda sledeću poruku.
Hvala na pozivu da vidimo Primu, vaš računar za kontrolu vremena, u
direkciji KIG. Radujemo se dolasku. Potpisao je urednik Njuzvika.
On prelista ostatak papira.
"CBS, NBC, CNN, Vol Strit Džornal, Čikago Tribjun, i London
Tajms, svi jedva čekaju da vide Primu."
Polin je sedla, bez reči.
Taner je pobesneo toliko, da je jedva bio u stanju da govori.
"Šta se, do đavola, dešava?" Zatim zasta. "One kučke!"
***
U Internet kafeu Irma, Dijana je žurno radila na računaru. Ona
pogleda Keli.
"Jesmo li nekoga izostavili?" Keli reče:
"El, Kosmopoliten, Veniti Fer, Madmoazel, Riders Daj-džest..."
Dijana se nasmeja.
"Mislim da je to sve. Nadam se da Kingsli ima dobrog organizatora.
Imaće veliku žurku."
min@
221
***
Vins Karbaljo uzbuđeno pogleda Grejs Sidel.
"Vi poznajete Keli?'
"Oh, da", reče Grejs. "Pa ona je jedna od najpoznatijih manekenki
sveta."
Liee Vinsa Karbalja se ozari.
"Gde je sad?"
Grejs ga pogleda iznenađeno.
"Ne znam. Nisam je upoznala."
On pocrvene.
"Rekoste da je znate."
"Mislila sam - nju svi znaju. Vrlo je poznata. Zar nije lepa?"
"I nemate pojma gde se nalazi?"
Grejs se zamisli, pa reče:
"Imam jednu ideju, ali čudilo bi me da je to zaista ona. Videla sam
da se neka žena slična njoj jutros ukrcala u autobus, ali neko poznat
poput nje verovatno bi putovao limuzinom. Bila je u društvu..."
"Koji je to autobus bio?"
"Za Vermont. Šta mislite, je li stvarno bila ona?"
"Ne. Hvala."
Vins Karbaljo žurno izađe.
***
Taner odbaci gomilu faksova i elektronske pošte na pod i okrenu se
Polini.
"Znaš li šta su te kučke uradile? Ne možemo dozvoliti da bilo ko
vidi Primu." On se zamisli za jedan dugi trenutak. "Mislim da će Prima
slučajno eksplodirati dan uoči okupljanja."
Polin ga za trenutak pogleda, pa se osmehnu.
"Prima 2."
Taner klimnu glavom.
"Tako je, Možemo poći na put oko sveta i, kad god budemo
spremni, otići na Tamou i uključiti Primu 2."
Iz interfona se začu glas Keti Ordonez. Zvučala je izbezumljeno.
Uključila se u Tanerovu kancelariju.
"Gospodine Kingsli, telefoni zvone kao da su poludeli. Njujork
Tajms, Vašingion Post i Lari King čekaju da vas čuju."
"Kažite im da sam na sastanku." Taner se okrenu Polini. "Treba da
se izgubimo odavde." On potapša Endrua po ramenu. "Endru, hajde sa
nama."
222
"Idem, Tancru."
Njih troje su otpešačili do zgrade od crvene cigle.
"Endru, ti treba da uradiš nešto vrlo važno."
"Sve što hoćeš", reče Endru.
Taner ih povede kroz zgradu od crvene cigle, do Prime. Tu se okrenu
Endruu.
"Ovde ćeš to da uradiš. Princeza i ja sad moramo da odemo, ali ti
treba da isključiš ovaj računar u šest sati. Jednostavno je." Pokaza mu.
"Vidiš li ovo crveno dugmeŠ.'"
Endru klimnu glavom.
"Vidim ga."
"Treba samo u šest sati, da ga pritisneš tri puta. Tri puta. Možeš li to
da zapamtiš?"
Endru reče:
"Da, Taneru. Šest sati. Tri puta."
"Dobro. Vidimo se posle"
Taner i Polin pođoše napolje.
Endru pogleda za njima.
"Ne vodite me sa sobom?"
"Ne, Ostani tu i samo zapamti: Šest sati, tri puta."
"Zapamtiću."
Kada su izašli, Polin reče:
"Šta ako zaboravi?"
Taner se nasmeja.
"Nije važno. Podesio sam automatsku eksploziju u šest sati. Samo
sam hteo da se osiguram da on tada bude tu."
ČETRDESETPETO POGLAVLJE
Dan je bio savršen za letenje. KIG-ov 757 leteo je između Pacifika i
nebeskog plavenila. Polin i Taner su se zajedno šćućurili na sofi, u
glavnoj kabini. Polin reče:
"Dragi, znaš li da je šteta što ljudi nikada neće saznati kakav si
genije?"
"Kad bi to saznali, bio bih u velikoj nevolji."
Ona ga pogleda i reče:
"Nema problema. Možemo da kupimo neku državu i proglasimo se
vladarima. Onda nam ništa ne bi mogli."
Taner se nasmeja. Polin mu protrlja ruku.
223
"Znaš li da sam te poželela čim sam te prvi put videla."
"Ne. Koliko se sećam, bila si vrlo bezobrazna."
"I upalilo je, zar ne? Morao si opet da me vidiš, da mi očitaš
lekciju."
Zatim se, dugo i erotično, poljubiše. U daljini sevnu munja. Taner reče:
"Svideće ti se Tamoa. Provešćemo tamo par nedelja i opustiti se, a
onda malo putovati po svetu. Nadoknadićemo sve izgubljene godine kad
nismo modi da budemo zajedno."
Ona diže pogled i đavolski se osmehnu.
"Budi siguran da hoćemo."
"I svakih par meseci ćemo se vraćati na Tamou i uključivati Primu
2. Možemo zajedno da biramo mete."
Polin reče:
"Pa, u Engleskoj bismo mogli da izazovemo oluju, ali oni je ne bi
primetili!"
Taner se nasmeja.
"Imamo ceo svet na izboru."
Priđe im stjuard.
"Želite li da vam nešto donesem?"
Taner reče:
"Ne. Imamo sve." I bio je siguran u to.
U daljini, na nebu, poče još češće da bleska.
"Nadam se da neće početi oluja", reče Polin. "Ne volim da letim po
nevremenu."
Taner joj ohrabrujućim glasom reče:
"Ne brini, dušo. Nema ni oblačka na nebu." On se nečega seti i
osmehnu. "Ne treba da brinemo zbog vremena. Pa mi ga kontrolišemo!"
Zatim pogleda na sat. "Prima je odletela u vazduh pre jednog sata i..."
Odjednom kišne kapi počeše da bubnjaju po avionu.
Taner privuče Polin.
"U redu je. Samo mala kiša."
Dok je on to izgovarao, nebo se odjednom zamrači i začu se udar
groma. Veliki avion poče da poskakuje. Taner je gledao kroz prozor,
zbunjen time što se dešava. Kišu poče da zamenjuje krupan grad. Taner
reče:
"Pogledaj..." Odjednom shvati. "Prima!" Bio je to uzvik likovanja,
sa pobedničkim pogledom u očima. "Možemo..."
U tom trenutku, orkan ponese avion i poče divlje da ga baca. Polin je
vrištala.
224
***
U zgradi od crvene cigle, u KIG-u, Endru Kingsli je upravljao
Primom, a prsti su mu po sećanju leteli iznad tastature. Gledajući metu
na ekranu, video je kako orkanski vetrovi brzine gotovo pet stotina
kilometara na sat bacaju avion njegovog brata. On pritisnu sledeće
dugme.
U desetak ogranaka Nacionalne meteorološke službe, od Enkoridža
na Aljasci, do Majamija na Floridi, meteorolozi su sa nevericom zurili u
monitore svojih računara. To što se dešavalo, izgledalo im je nemoguće,
ali zaista se dešavalo.
Sam u zgradi od crvene cigle, Endru je bio zahvalan što može još
nešto da učini, da bi poboljšao svet.
On polako diže tornado F-6 koji je Taner je gledao kroz prozor aviona
koji je divlje poskakivao i iznad oluje čuo zvuk sličan zvuku teretnog
voza, koji je najavljivao dolazak tornada. Taner pocrvene i uzdrhta od
uzbuđenja, gledajući tornado, koji se uvijao prema avionu. Bio je
oduševljen.
"Gledaj! Nikad se tornado nije uspeo ovako visoko. Nikad! Ja sam
ga stvorio! To je čudo! Samo Bog i ja smo mogli..."
U zgradi od crvene cigle, Endru je pomerao ručku i gledao u ekran,
kada je avion eksplodirao, a delovi letelice i tela se razleteli po nebu.
Tada Endru Kingsli tri puta pritisnu crveno dugme.
ČETRDESETŠESTO POGLAVLJE
Keli i Dijana su završavale oblačenje, kada im je Grejs Sidel
zakucala na vrata.
"Doručak je spreman, kad god hoćete."
"Dolazimo", doviknu Keli. Dijana reče:
"Nadam se da je naša mala diverzija uspela. Hajde, da vidimo ima li
Grejs jutarnje izdanje novina."
One izađoše iz sobe i pođoše u prostoriju sa televizorom i igrama. Oko
televizora je bilo okupljeno nekoliko ljudi. Keli i Dijana htedoše da
prođu do trpezarije, kad čuše vest koju je spiker saopštavao:
".. prema izveštajima, nema preživelih. U avionu su bili Taner Kingsli i senatorka
Polin van Luven, zajedno sa pilotom, kopilotom i stjuardom."
Njih dve stadoše. Pogledaše jedna drugu, okrenuše se i vratiše do
televizora. Na ekranu su se videli prizori KIG-a.
Međunarodna grupa Kingsli predstavlja najveći istraživački centar na svetu, sa
predstavništvima u trideset zemalja. Meteorološki zavod je izvestio o neočekivanoj
225
električnoj oluji u zoni južnog Pacifika, prema kojoj se uputio privatni avion
Tanera Kingslija...
Dijana i Keli su slušale kao začarane.
...dok u drugom delu mozaika, ovde imamo misteriju koju policija pokušava da resi.
Novinari su bili pozvani na večeru, tokom koje je trebalo da budu upoznati sa
Primam, novim računarom za kontrolu vremena, koji je usavršen u KIG-u, ali sinoć
se tamo dogodila eksplozija, u kojoj je Prima sasvim uništena. Vatrogasci su u
ruševinama našli telo Endrua Kingslija i veruju da je on jedina žrtva.
Dijana reče:
"Taner Kingsli je mrtav."
"Ponovi to. Polako."
"Taner Kingsli je mrtav."
Keli duboko odahnu sa olakšanjem; zatim pogleda Dijanu i
osmehnu se.
"Život će posle ovoga sigurno biti dosadan."
"Nadam se", odgovori Dijana. "Da li bi želela večeras da spavaš u
Valdorf-Astoriji?"
Keli se osmehnu.
"Ne bi mi smetalo."
Kada su se opraštale od Grejs Sidel, ona zagrli Keli i reče:
"Dođite u svako doba."
Nije im ni pomenula novac koji su joj nudili da ih prokaže.
***
U predsedničkom apartmanu Valdorf-Astorije, kelner je postavljao
sto za večeru. On se obrati Dijani.
"Da li ste rekli da želite da se postavi za četvoro?"
"Tako je."
Keli je pogleda i ništa ne reče. Dijana je znala šta ona misli. Dok su
sedele, Dijana reče:
"Keli, mislim da ovo nismo same učinile. Mislim, da smo imale
izvesnu pomoć." Ona diže svoju čašu sa šampanjcem i reče praznoj
stolici do sebe: "Hvala ti, dragi Ričarde. Volim te."
Kada je Dijana digla čašu do usana, Keli reče:
"Sačekaj trenutak."
Dijana je pogleda. Keli uze svoju čašu sa šampanjcem i pogleda praznu
stolicu pored sebe.
"Mark, mnogo te volim. Hvala ti."
Zatim ispiše svoje zdravice. Keli se osmehnu i reče:
"Ovo je prijalo. Pa. šta je sad na redu?"
"Ja idem u Vašington. u FBI, da im ispričam ovo, što znam."
226
Keli je ispravi.
"Mi idemo u Vašington, da im ispričamo ovo, što mi znamo."
Dijana se osmehnu.
"Tačno, partnerko." Reče vragolasto. "Mislim da smo uradile dobar
posao. Naši muževi bi bili ponosni."
"Da" reče Keli. "Rešili smo to. A sve je bilo protiv nas. Znaš li šta bi
trebale da radimo?"
"Šta?"
"Da otvorimo detektivsku agenciju."
Dijana se nasmeja.
"Šališ se?"
Keli joj uputi smešak:
"Da li?"
***
Posle večere, dok su gledale televiziju, svi programi su izveštavali o
pogibiji Tanera Kingslija. Keli, gledajući, zamišljeno reče:
"Znaš, kad zmiji odsečeš glavu, telo joj ugine."
"Šta ti to znači?"
"Hajde da otkrijemo." Keli ode do telefona. "Želela bih da pozovem
Pariz." reče telefonstkinji.
Pet minuta kasnije, čula je glas Nikol Paradi.
"Keli! Keli! Keli! Tako mi je drago da ste se javili." Kelino srce
preskoči otkucaj. Znala je šta će sledeće čuti. Pobili su porodicu Sendr i
Anđelu. "Nisam znala kako da dođem do vas."
"..Jeste li čuli vesti?"
"Ceo svet ih je čuo. Žerom Malo i Alfons Žiroar su se spakovali i
pobegli."
Keli nije smela da postavi sledeće pitanje.
"Šta je sa Sendrovima i Anđelom?"
"Filip i njegova porodica su bezbedni, a Anđela je kod mene. One
bitange su htele da je upotrebe kao mamac za vas."
Keli se odmah obradova.
"Oh, to je divno!"
"Šta hoćete da uradim sa njom?"
"Stavite je na sledeći let Er Fransa za Njujork. Javite mi kada će
stići, pa ću otići na aerodrom po nju. Možete me nazvati ovde, u
Valdorf-Astoriju."
"Pobrinuću se za to."
"Hvala vam." Keli spusti slušalicu. Dijana je slušala.
227
"Je li Anđela dobro?"
"Jeste, isto kao porodica Sendr."
"Oh, to je odlično!"
"Zar ne? Oduševljena sam. Uzgred, šta ćeš ti uraditi sa svojom
polovinom novca?"
Dijana je pogleda,
"Šta?"
"KIG je ponudio nagradu od pet miliona dolara. Mislim da ona
sleduje nama."
"Ali Kingsli je mrtav."
"Znam, ali KIG nije."
Nasmejaše se. Keli upita:
"Šta planiraš posle Vašingtona? Hoćeš li nastaviti da slikaš?"
Dijana se zamisli za trenutak.
"Neću."
Keli ju je gledala.
"Stvarno?"
"Pa, ima jedna slika koju želim da uradim. To je izlet u Central
park" Glas joj se slomi. "Dvoje ljubavnika na izletu, pod kišom. A
posle... videćemo. A ti? Hoćeš li se vratiti manekenstvu?"
"Ne, mislim da ne..." Dijana ju je gledala. "Pa... možda, jer kad sam
na pisti, mogu da zamislim da me Mark gleda i šalje mi poljupce. Da, on
bi želeo da se vratim na posao."
Dijana se osmehnu.
"Dobro."
Gledale su televiziju još jedan sat, pa Dijana reče:
"Mislim da je vreme za spavanje."
Petnaest minuta kasnije, svukle su se i u velikom krevetu prepričavale
svoje nedavne doživljaje. Tada Keli zevnu.
"Dijana, meni se spava. Hajde da isključimo svetlo"
228
EPILOG
Ona stara izreka, da svi pričaju o vremenu, a niko ništa ne čini u
vezi s tim, nije više tačna. Danas dve države imaju mogućnost kontrole
vremena u svetu: Sjedinjene Države i Rusija. Ostale grozničavo
pokušavaju da ih stignu.
Pokušaji ovladavanja prirodnim elementima, koje je otpočeo još
Nikola Tesla krajem devetnaestog veka, zajedno sa prenosom električne
energije kroz prostor, urodili su plodom i ono je ostvareno.
Posledice su nesagledive. Vremenske prilike mogu se upotrebiti kao
blagoslov ili kao oružje.
Svi neophodni elementi su tu.
Godine 1969, Biro za patente odobrio je patent za „metod povećavanja
verovatnoće padavina veslačkim uvođenjem vodene pare iz mora u
atmosferu".
Godine 1971, dodeljen je patent Elektrokorporaciji Vestinghaus za
sistem ozračivanja delova površine planete.
Iste godine, patent je dat Nacionalnoj naučnoj fondaciji, za metod
menjanja vremenskih prilika.
Godine 1978, Sjedinjene Države su izvršile eksperiment kojim je
izazvan pljusak iznad šest okruga u severnom Viskonsinu. Oluja je
stvorila vetrove brzine od dvesta osamdeset kilometara na sat i napravila
štetu od pedeset miliona dolara.
Godine 1995, Biro za patente SAD izdao je patent za sistem menjanja
vremenskih prilika posredstvom satelita.
Rusija je, u međuvremenu, razvila „elf' sistem - trideset velikih
predajnika koji stvaraju bloking-situaciju visokog pritiska, koji može da
menja vremenske prilike širom sveta.
Elf talasi su stvoreni početkom 1980-tih godina, kada su otpočele čudne
vremenske promene, sa neuobičajenim sušama, poplavama i olujama.
Vreme je najmoćnija sila koju poznajemo. Onaj ko kontroliše vreme,
može da razbija svetske ekonomije izazivajući neprestane pljuskove,
sušom uništavajući useve i razarajući neprijateljske položaje.
Opasnost od katrastrofalnog sukoba između Sjedinjenih Država i Rusije
postala je tako velika, da je 1977. godine, pod pokroviteljstvom UN,
potpisan ugovor o nekorišćenju sredstava menjanja vremenskih prilika u
neprijateljske svrhe.
Sjedinjene Države su, uprkos ugovoru potpisanom u UN, otpočele
postupak građenja kompleksa za eksperimente sa vremenskim prilikama,
nazvanog HARP, u jednom zabačenom delu Aljaske.
229
Ja bih mirnije spavao da je neki od svetskih lidera rekao: „Svi pričaju o
vremenu, a niko ništa ne čini u vezi s njim"
I da je to bila istina.
KRAJ

http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

Seldon - Bojis li se mraka Beautiful-girl-look-up2-