Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se
Poruka [Strana 1 od 1]
2 Re: Dzudi Blum - Samo da smo zajedno Pon Jan 09, 2012 1:47 pm
Margita
Administrator
Rachel i Stephanie su najbolje prijateljice. Imaju zajedničke tajne i stalno su zajedno.
Kada se Alison doseli u susedstvo, one se sprijatelje s njom nadajući se da će ih sada biti troje u timu. Mnogo toga treba raspraviti. Školu, Jeremy…
Ali izmeĎu Stephani i Rachel više neće biti isto. U Stephaninoj porodici se pojavljuju problemi. Moţda Rachel ima pravo i na svet treba gledati malo odraslijim očima?
Kada se Alison doseli u susedstvo, one se sprijatelje s njom nadajući se da će ih sada biti troje u timu. Mnogo toga treba raspraviti. Školu, Jeremy…
Ali izmeĎu Stephani i Rachel više neće biti isto. U Stephaninoj porodici se pojavljuju problemi. Moţda Rachel ima pravo i na svet treba gledati malo odraslijim očima?
3 Re: Dzudi Blum - Samo da smo zajedno Pon Jan 09, 2012 1:47 pm
Margita
Administrator
Mom prijatelju
Stephenu Murphyju
Od Lole, s ljubavlju
Stephenu Murphyju
Od Lole, s ljubavlju
4 Re: Dzudi Blum - Samo da smo zajedno Pon Jan 09, 2012 1:49 pm
Margita
Administrator
Jedan
– Stephanie zanimaju komadi – rekla je u nedjelju poslijepodne moja mama mojoj teti. One su u kuhinji radile krumpir salatu, a ja sam leţala u dvorištu ispruţena na travi i čitala. Ku-hinjski prozor bio je širom otvoren i čula sam svaku riječ koju su rekle. Nisam, meĎutim, ob-raćala mnogo paţnje dok nisam začula svoje ime.
U početku nisam bila sigurna što je mama mislila izjavom Stephanie zanimaju komadi, ali shvatila sam kada je dodala: – Zalijepila je poster Richarda Gerea na strop iznad kreveta. Kaţe da joj se sviĎa gledati ga dok pokušava zaspati.
– Oh, oh – rekla je teta Denise. – Bolje da popričaš s njom.
– Već sve zna o rodama i kupusu – reče mama.
– Da, ali što zna o dečkima? – upita teta Denise.
Slučajno, ja o dečkima znam podosta. A što se tiče komada, nijednog nisam osobno upoz-nala. Većina dječaka mojih godina su – a za dva ću tjedna krenuti u sedmi razred – bebice. A kad smo već kod postera Richarda Gerea, nisam ni znala da je slavan kad sam ga kupila. Do-bila sam ga na rasprodaji. Mora da je fotografiran prije mnogo godina, jer izgleda mlad, nekih sedamnaest godina. Doista je bio sladak. SviĎa mi se izraz njegova lica, neki poluosmijeh, kao da sa mnom dijeli neku tajnu.
Zapravo ga i ne zovem Richard Gere. Zovem ga Benjamin, ali moja majka to ne zna. Za nju je on neki slavni glumac. Meni je Benjamin Moore, ima sedamnaest godina i prvi mi je dečko. Oboţavam to ime – Benjamin Moore. Skinula sam ga s kantice s bojom. Ovog smo se ljeta preselili u novu kuću i ona je tjednima smrdila na boju. Dok su farbali moju soba, spava-la sam u bratovoj. On se zove Bruce i ima deset godina. Čitavog tog tjedna nisam se dobro naspavala jer Bruce ima noćne more.
Čim su ličioci bili gotovi s mojom sobom, uselila sam se u nju i po zidovima polijepila po-stere. Imam ih devetnaest, ne računajući Benjamina Moorea. A on je jedini na stropu. Trebao mi je čitav dan da svoje postere rasporedim kako treba i iste sam večeri pozvala mamu da ih vidi, čim se vratila s posla.
– Stephanie – rekla je – trebala si upotrijebiti čavliće, a ne ljepljivu vrpcu. Vrpca skida boju sa zida.
– Ne skida – rekla sam.
– Skida.
– Vidi… dokazat ću ti – rekla sam i skinula poster lava s mladunčetom. Ali majka je bila u pravu. Ljepljiva vrpca je skinula komadiće boje sa zida. – Bolje da ne premještam postere – rekoh.
– Slaţem se – reče mama. – Morat ćemo zamoliti ličioce da poprave taj zid.
Nekako mi je bilo ţao i mislim da je mama to vidjela, jer je rekla: – Ali posteri ti izgledaju sjajno. Jako si ih umjetnički rasporedila. Posebice onaj iznad kreveta.
Dva
– Soba ti je genijalna! – rekla je moja najbolja prijateljica, Rachel Robinson. Čim se vratila iz glazbenog kampa, došla me je posjetiti. Zavrištale smo kad smo vidjele jedna drugu. Tata kaţe da ne razumije zbog čega djevojke moraju tako vrištati. Ne mogu mu to objasniti.
Rachel mora da je preko ljeta narasla još pet centimetara, jer kad ju je mama zagrlila, Rac-hel je bila viša. Vjerojatno će biti najviša djevojka u sedmom razredu.
– Nikad nisam vidjela toliko mnogo postera! – Rachel je stajala usred moje sobe i odmahi-vala glavom. Kad je primijetila Benjamina Moorea upitala me: – Kako to da ti je onaj na stro-pu?
– Legni – rekoh.
– Ne sada.
– Sada. – Gurnuh je prema krevetu. – Jedino ga tako doista moţeš vidjeti.
Rachel sa kreveta odgurne gomilu plišanih ţivotinja i legne.
Ja se spustim pokraj nje. – Zar nije sladak?
– Da… je.
– Moja ga mama zove komad.
Rachel se nasmije.
– Znaš kako ga ja zovem?
– Kako?
– Benjamin Moore.
– Benjamin Moore… – reče Rachel i nalakti se. – Nije li to vrsta boje?
– Je, ali meni se sviĎa ime.
Rachel na mene baci plišanog majmuna. – Tako si čudna, Steph!
Znala sam da to misli kao kompliment.
– Jel' ti to ogrlica protiv pčelinjeg uboda? – upita Rachel i nagne se kako bi dotaknula me-daljon oko mog vrata. Njezina kovrčava, crvenkastosmeĎa kosa okrznula mi je ruku. – Mogu li vidjeti kakav je?
– Naravno.
U srpnju kada sam bila u djevojačkom izviĎačkom kampu stala sam na pčelu i dobila aler-giju. Bolničarka me je morala oţivljavati jer sam pala u šok. Liječnik je rekao da od sada mo-ram nositi tablete u slučaju da me pčela ponovno ubode. Malene su i plave. Nadam se da ih nikad neću morati upotrijebiti. Nisam baš najbolja u gutanju tableta. Kad sam se vratila iz kampa, baka Lola, moja baka, darovala mi je ovu ogrlicu. O svemu tome pisala sam Rachel.
Otvorila sam maleno zlatno srce. – Pogledaj… – rekoh pokazujući joj – umjesto fotografije unutra je prostor za tri tablete.
Rachel ih dotakne. – Kakav je to osjećaj biti u šoku?
– Ne sjećam se. Mislim da mi se vrtjelo… a zatim se sve zacrnilo.
– Obećaj da ćeš uvijek nositi ovu ogrlicu – reče Rachel – za svaki slučaj.
– Obećajem.
– Dobro. – Ona zatvori srce. – Što je s onim kutijama? – upita ona pokazujući na drugu stranu sobe. – Kad ćeš ih otpakirati?
– Uskoro.
– Učinimo to sada. Pomoći ću ti.
– Ne treba – rekoh joj.
– Moraš se organizirati prije nego što počne nastava. – Rachel proĎe kroz sobu i klekne is-pred najveće kutije. – Knjige! – reče. – Ţeliš li ih sloţiti prema temi ili autoru?
– Ovo nije knjiţnica – rekoh – nego spavaća soba.
– Znam, ali kad već to radimo, moţemo to napraviti kako spada.
– Ne ţelim da mi knjige budu sloţene nekim odreĎenim redom – rekoh.
– Kako ćeš ih onda pronaći?
– Prepoznajem ih po boji.
Rachel se nasmije. – Ti si beznadeţan slučaj!
Kasnije sam otpratila Rachel do kuće. Čudno je to, ali kad sam prvi put čula da se selimo, plakala sam kao luda. Onda, kada su mi roditelji rekli da se selimo u Palfrey's Pond, nisam mogla vjerovati kakvu sreću imam, budući da tamo ţivi Rachel. Sada smo ne samo najbolje prijateljice, nego i susjede. A preseljenje nekoliko blokova dalje i nije neko preseljenje. Mis-lim da je jedini razlog što smo preselili taj što je našoj staroj kući trebao novi krov, a mama i tata su se skoro onesvijestili kad su čuli koliko bi ih to koštalo.
Kuće u Palfrey's Pondu raštrkane su naokolo, a ne poredane u nizu kao u normalnoj ulici. Trebale bi izgledati staro, kao kuće u kolonijalnom selu. Rachelina kuća je s druge strane jeze-ra. Kad smo stigle do nje, ona reče: – A sad ću ja tebe otpratiti doma.
Pogledah je i obje smo se nasmijale.
Kad smo došle do moje kuće, rekla sam: – Sad ću ja otpratiti tebe.
Onda je Rachel otpratila mene.
Pa ja nju.
Pa ona mene.
I tako smo jedna drugu pratile kući devet puta prije nego što me je pozvala mama.
Tri
Dan je bio vruć i sparan. Sutra počinje nastava. Muvala sam se pokraj jezera i namakala stopala u vodi. Tada sam prvi put ugledala tu djevojčicu. Čučala je kraj drveta s veliko rupom. Mislila sam da pokušava vidjeti obitelj rakuna koja u njoj ţivi. Sama ih nikada nisam vidjela, ali moj brat jest.
Stresla sam vodu sa stopala, navukla sandale i pošla k njoj. Bila je moţda Bruceovih godi-na. Prugasta crvenobijela majica dosezala joj je do koljena. Vjerojatno je pripadala njezinom ocu. Kosa joj je bila duga. Tog je dana očito nije počešljala. Vidjela sam to po neravnom raz-djeljku i čvorovima na krajevima. Pretpostavljam da se ona nije bojala da će nagaziti na pčelu, jer je bila bosa.
Sa sobom je imala psa, malenog i s dlakom koja mu visila preko očiju. Čim sam im se pribliţila, pas je zalajao.
– Tiho, Maizie – reče djevojčica. Tada se okrenula prema meni. – Bok, ja sam Alison. Up-ravo smo se doselili. Sigurno nisi primijetila jer nismo imali kamion za selidbu. Iznajmili smo broj 25.
– Ja sam Stephanie – rekoh. – I ja ţivim ovdje. Na broju 9.
Alison ustane i otrese ruke. Jednom rukom ispod majice iz dţepa kratkih hlačica izvuče karticu. Bila sam doista iznenaĎena jer sam jednu istu dobila tjedan ranije. Na prednjoj je strani pisalo Veselim se… a unutra što ću te vidjeti sljedećeg četvrtka. Potpisala ju je Natalie Remo, razrednica sedmog razreda, soba 203.
– Što znaš o gospoĎi Remo? – upita me Alison. – Ona mi je razrednica.
Mislim da je vidjela da sam iznenaĎena. Reče: – Sigurno si mislila da sam mlaĎa. Svatko to misli jer sam ovako niska. Ali u travnju ću napuniti trinaest godina.
Nisam joj rekla da sam mislila da je stara kao Bruce. Umjesto toga rekoh: – Ja ću trinaest godina napuniti u veljači. – Nisam spomenula datum, drugi veljače, Dan američkih mrmota. – I ja sam u razredu gospoĎe Remo. I meni je poslala sličnu karticu.
– Oh – reče Alison. – Mislila sam da ju je meni poslala jer sam nova. Ja sam iz Los Ange-lesa.
– Moj je otac sad tamo, poslovno – rekoh. Tamo je od početka kolovoza, otkad smo se pre-selili. Ne znam koliko dugo će ovoga puta biti odsutan. Jednom je morao ići u Japan na šest tjedana.
Maizie, pas, je ponovno zajalala. Alison klekne uz nju. – Što kaţeš, Maizie? – upita je pri-tiskajući uho uz Maiziena usta.
Mazie proizvede neke zvukove i Alison kimne, a zatim se zahihoće. – Ma daj, Maizie – re-če, kao da razgovara sa psom. Zatim pogleda prema meni. – Maizie je takav karakter! Rekla mi je da ti kaţem da joj je drago što smo u istom razredu jer se brinula da neću poznavati ni-koga u novoj školi.
– Tvoj pas ti je to rekao?
– Da – reče Alison. – Ali, znaš… doista bih cijenila da to nikome ne kaţeš. Kad ljudi otkri-ju da ti pas govori, zaboravi na sve. U Los Angelesu su nas stalno pratili novinari i fotografi. Ovdje bismo htjele izbjeći takav publicitet.
– Hoćeš reći – rekoh ja – da tvoj pas doista govori… poput gospodina Eda, onog konja koji je bio na televiziji?
– Taj konj nije stvarno govorio – reče Alison kao da ja to nisam znala.
– Mislim… – rekoh ja češući ugriz komarca na nozi – kako točno Maizie govori? Govori li ljudskim riječima ili kako?
– Naravno da govori riječima – reče Alison. – Ali ne govori savršeni engleski, jer joj en-gleski nije prvi jezik. Psima je teško naučiti strani jezik.
– Koji joj je prvi jezik?
– Francuski.
– Oh – rekoh – francuski. Sad stvarno postaje dobro. Ove godine slušat ću uvod u francus-ki.
– Ja ću slušati uvod u španjolski. Francuski već znam. Do šeste godine sam ţivjela kraj Pa-riza.
– Mislila sam da si Kineskinja ili nešto slično – rekoh.
– Vijetnamka sam – odgovori Alison. – Usvojena sam. Majka mi je Amerikanka, kada su me posvojili, bila udana za Pierrea Monceaua. On je Francuz. Nakon što su se rastali, mama je došla u Ameriku. Tada je upoznala Leona. On mi je očuh.
Ja apsolutno oboţavam slušati pojedinosti iz ţivota drugih ljudi! I tako sam sjela pokraj Alison u nadi da će mi reći još nešto. Bruce kaţe da sam znatiţeljna. Ali to nije istina. Iako, moram priznati, otkrila sam da ne smiješ postavljati previše pitanja kada nekoga upoznaješ jer bi mogli steći pogrešan dojam. Moţda neće razumjeti da si jednostavno jako radoznao pa te mogu optuţiti da zabadaš nos u njihove privatne stvari.
Alison se igrala grančicom i češkala njome Maizie po leĎima. Nisam postavila nijedno od pitanja koje mi se već oblikovalo u glavi. Umjesto toga rekoh: – Hoće li tvoj pas pričati sa mnom?
– Moţda, ako je raspoloţena.
Pročistih grlo. – Bok, Maizie – rekoh kao da govorim djetetu. – Ja sam tvoja susjeda, Step-hanie Hirsch.
Maizie nakrivi glavu prema meni kao da me doista sluša. Virili su joj sićušni donji zubi, za razliku od mojih. Meni su virili gornji, prije nego što sam dobila aparatić. Ortodont kaţe da imam nadgriz. To bi značilo da Maizie ima podgriz.
– Kakav si ti pas? – upitah je, lupkajući je po leĎima. Dlaka joj je bila ljepljiva, kao da se kotrljala u sirupu.
– Mješanka je – reče Alison. – Ništa ne znamo o njezinim roditeljima, pa ne znamo jesu li i oni govorili. Vjerojatno nisu. Samo jedan od sedamnaest milijuna pasa moţe govoriti.
– Jedan od sedamnaest milijuna?
– Tako nam je rekao veterinar. To je strašno rijetko. U čitavom Connecticutu Maizie je vje-rojatno jedini pas koji govori.
– Jedva čekam da Rachel upozna Maizie – rekoh.
– Tko je Rachel? – upita Alison.
– Moja najbolja prijateljica.
– Oh, ti imaš prijateljicu.
– I ona ovdje stanuje. Na broju 16. Doista je pametna. Nikada u školi nije dobila manje od petice. – Ustadoh. – Moram ići kući. Ali vidjet ćemo se sutra. Školski autobus staje pred lo-ţom. To ti je ona zgrada pokraj ceste. Trebao bi doći u deset do osam.
– Znam – reče Alison. – Dobila sam obavijest u pošti. – I ona ustane. – Da li se u ovoj školi nose traperice ili suknje?
– I jedno i drugo.
– A cipele?
Pogledah na njezine bose noge. – Da – rekoh – moraš ih nositi.
– Mislim, kakve cipele… tenisice ili sandale ili što?
– Većina klinaca nosi visoke podvrnute cipele.
– One su tako prepotentne – reče Alison.
– Ne moraš ih nositi – rekoh joj. – Obuci što god ţeliš.
– Dobro – reče Alison. – I hoću.
Četiri
– Psi ne govore – rekla je te večeri Rachel kad sam joj ispričala za Alison i Maizie.
Sjedila sam na njezinom krevetu. Njezine mačke, Burt i Harry, naslonili su mi se na noge i preli. Imena su dobili po nekoj reklami za pivo iz mladosti Rachelinih roditelja.
Rachel je pregledavala ormar i vadila odjeću koja joj je bila premalena. U njezinom ormaru sve je okrenuto na istu stranu i obješeno na bijele plastične vješalice.
U mom je ormaru sve u neredu. Prošle ga je godine Rachel pokušala organizirati za mene. Ali tjedan dana kasnije sve je ponovno bilo u neredu i bila je razočarana.
– Hoćeš li dati nekome onu Yale majicu? – upitah je.
– Ne, ta mi je još uvijek dobra.
– A crvenu kariranu košulju?
– Nju da. Ţeliš li je?
– Probat ću je pa ću vidjeti – rekoh.
Rachel je skine s vješalice i doda mi je. – Moram si kupiti neke stvari za školu.
Ja sam to obavila prošlog tjedna. Kupila sam jednu suknju, nekoliko košulja, pulover i par traperica s potpisom. Rachelina majka kaţe da su traperice s potpisom prava pljačka i ne do-pušta da ih Rachel ili njezina šesnaestogodišnja sestra kupe. Rachel ima i brata, Charlesa. On ima petnaest godina. Ne slaţe se s ostatkom obitelji tako da ide u školu negdje drugdje. Sum-njam da je njemu stalo do traperica s potpisom.
Moja majka kaţe da se divi gospoĎi Robinson. – Nell Robinson se drţi svojih principa –kaţe mama. – Voljela bih da sam ja tako čvrstih uvjerenja. – Ali nije. I tako sam ja dobila par Guess traperica. Ni ja ne marim za markice. Ali sviĎa mi se kako mi stoje.
Skinula sam majicu preko glave.
– Steph! – povikne Rachel spuštajući zastore na prozoru. – Voljela bih da se sjetiš da sada ideš u viši razred. Ne smiješ više naokolo jurcati poput djeteta. Gdje ti je grudnjak?
– Doma. Bilo mi je prevruće pa ga nisam obukla.
Probala sam Rachelinu kariranu košulju. Napravljena je od flanela koji je bio pran toliko puta da je bio tanak gotovo kao obični pamuk. Bila je mekana uz moju koţu. Zakopčala sam je i podvinula rukave. Onda sam skočila s kreveta i pritom probudila Burta koji je zijevnuo i protegnuo se. Pogledala sam se u Rachelino zrcalo. – SviĎa mi se – rekoh.
– Tvoja je – Rachel će na to.
– Hvala. – Skinula sam košulju. Iako su zastori bili spušteni, od povjetarca koji je dolazio kroz prozor bilo mi je prohladno.
– Obuci majicu, Steph – reče mi Rachel i dobaci majicu, a zatim se okrene.
Navukla sam majicu i ponovno se izvalila na Rachelin krevet. Burt je po podu naganjao gumeni obruč. Harry je još uvijek bio sklupčan u dubokom snu.
Rachel ode do svog pisaćeg stola. Podigne biljeţnicu. Bila je prekrivena zidnom tapetom. Prepoznala sam uzorak – sićušne točkice i ruţičasto zeleno cvijeće – kao u kupaonici. Izgleda-la je super. – Je li ti još ostalo?
– Mislim da nam je ostalo nešto plavih pruga iz blagovaonice. Da pogledam?
– Naravno.
Slijedila sam je u hodnik. Otvorila je sklopive ljestve u ormaru i popela se na vrh. – Evo ga – reče i doda mi smotak.
Zatim smo otišle u prizemlje. GospoĎa Robinson je bila za stolom u blagovaonici s hrpom papira i knjiga ispred sebe. Ona je advokat. – Stephanie… – reče ona podiţući pogled – baš mi je drago da te vidim!
– Mami sutra počinje veliki slučaj – objasni Rachel.
GospoĎi Robinson uvijek ili počinje veliki slučaj ili je usred velikog slučaja.
Gospodin Robinson je bio za kuhinjskim stolom, takoĎer okruţen knjigama i papirima. On predaje povijest u srednjoj školi. Dok smo išle kroz kuhinju u usta je ubacio dvije tablete Pep-to Bismol. – Uvijek postanem nervozan prije početka školske godine – reče on ţvačući ih. – Čovjek bi mislio da sam se do sada već naviknuo, ali nisam.
– Nisam znala da su nastavnici nervozni zbog početka nastave – rekoh.
Gospodin Robinson kimne. – To počne u mom ţelucu u kolovozu i ne popusti do kraja rujna. – Od tableta Pepto Bismol zubi su mu bili ruţičasti.
– Idem do Stephanie – reče Rachel. – Vratit ću se za sat vremena.
– Dobro – reče gospodin Robinson.
Rachel ponese zidne tapete. Kad smo prolazile pokraj broja 25, rekoh: – Ovo je Alisonina kuća. I ona je u razredu gospoĎe Remo.
Rachel se skameni. – To je tako nepošteno! – Njezina je razrednica neka gospoĎa Levano. – Ne znam što ću učiniti ako ne budemo imale ista predavanja.
– Ne brini – rekoh – imat ćemo.
– Nadam se da si u pravu.
U Alisoninoj kući upale se svjetla, ali su zastori bili navučeni tako da nismo mogle ništa vidjeti.
– Kakva je? – upita Rachel.
– Mala i prijateljska – rekoh. – Čini se u redu.
– Osim onoga s onim psom koji govori.
– To jest moguće – rekoh.
– Ma daj, Stephanie! Ne postoje psi koji govore. Da postoje, već bi čule za njih.
– Moţda je tako – odgovorih.
Kad smo došle kod mene doma, mama je radila na kompjutoru. Otkad ga je nabavila više ne mora onoliko dugo ostajati u uredu. – Zvao je tata. Čeka da ga nazoveš.
– Dobro. – Ostavila sam Rachel u radnoj sobi s mamom i nazvala tatu s kuhinjskog telefo-na. Čudno mi je kad s njim razgovaram, jer kada je ovdje osam sati, u Los Angelesu je tek pet. On je još u uredu, a ja ću skoro biti u krevetu.
– Nedostaješ mi – reče tata.
– I ti meni. Kad ćeš doći kući?
– Ne znam još.
– Nadam se da nećeš još dugo ostati u Los Angelesu.
– Sigurno ću biti doma za Dan zahvalnosti.
– Tata… to je više od dva mjeseca.
– Nema šanse da se vratim prije, Steph. Moram još dva puta otputovati na Havaje i jednom na Istok.
Na trenutak ništa nisam rekla, a nije ni tata. Onda on reče: – E, pa lijepo se provedi prvi dan u školi.
– Rachel i ja nismo u istom razredu – rekoh.
– Ne brini se… snaći ćeš se ti bez Rachel.
– Ne brinem se. Tko je rekao da se brinem? Jednostavno kaţem da to nije pošteno budući da smo najbolje prijateljice.
– Ti i Rachel ćete se druţiti nakon škole.
– Kako to misliš nakon škole? Ići ćemo istim autobusom i vjerojatno slušati sva ista preda-vanja.
– Onda ćete čitavo vrijeme biti zajedno… kao i ranije.
– Tako je.
– Kakvo je vrijeme? – upita tata. On voli čuti kakvo je vrijeme.
– Vruće i vlaţno s mogućom grmljavinom.
Razgovarali smo još nekoliko minuta, a zatim sam se vratila u radnu sobu.
– Rachel te čeka gore – reče mi mama.
– IznenaĎenje! – poviče Rachel kad sam ušla u sobu. Podigla je moju biljeţnicu. Dok sam ja razgovarala s tatom, ona ju je prekrila tapetom. – Što ti se čini? – upita.
Ja sam svoju biljeţnicu ţeljela prelijepiti sama, eto što sam mislila. Ali to joj nisam mogla reći. Povrijedila bih je. Pa sam rekla: – Dobro izgleda.
– Doista je teško dobiti savršene kutove sa zidnom tapetom – reče Rachel. – Ţeliš li da ti upišem ime i adresu?
– Sama ću to učiniti.
– Dobro… ali ja ću ti povući crte tako da ti slova budu jednaka.
Ona pretraţi moj radni stol. – Gdje ti je ravnalo? – upita me.
– Ne brini ti o tome. To ću ja učiniti kasnije.
Kada je Rachel otišla, okupala sam se i oprala kosu. Bilo mi je čudno prati kratku kosu, kada sam se navikla na dugu. Kad me je Rachel ugledala s kratkom kosom, upitala me: – Što si to učinila s kosom, Steph?
– Zanijela sam se – rekla sam joj. – Bilo mi je toliko vruće kad sam se vratila s kampiranja da sam se odlučila potpuno je ošišati.
– Sama?
– Ne, išla sam frizeru.
– Izgleda nekako zanimljivo – rekla je Rachel. – Posebno odozada.
Kratka mi se kosa sviĎala samo tjedan dana. Sada sam ţeljela da je nikad nisam odrezala. Trebat će vjerojatno čitava godina da mi ponovno naraste.
Zamotala sam se u ručnik i napustila kupaonicu punu pare. Još uvijek nisam mogla vjero-vati da tata neće doći kući do Dana zahvalnosti. Nikada ranije nije toliko izbivao. Ali jesen prolazi puno brţe nego zima, podsjetila sam samu sebe. To mi je omiljeno doba godine, ako ne računamo proljeće. Jako mi se sviĎa i ljeto. A zimi je zabavno zbog snijega… Počela sam se osjećati bolje.
Prije nego što sam otišla u krevet, pronašla sam ravnalo. Bilo je ispod kojota Wileya, moje omiljene plišane igračke. Tata ga je osvojio za mene na prošlogodišnjem karnevalu Jaycees. Povukla sam četiri ravne crte na unutrašnjoj korici biljeţnice, a zatim pisanim slovima ispisa-la svoje ime i adresu. – Tako – pomislih, diveći se svom djelu.
Legla sam u krevet i pogledala prema Benjaminu Mooreu. Nadam se da ću u školi upoznati nekoga baš kao što je on.
– Stephanie zanimaju komadi – rekla je u nedjelju poslijepodne moja mama mojoj teti. One su u kuhinji radile krumpir salatu, a ja sam leţala u dvorištu ispruţena na travi i čitala. Ku-hinjski prozor bio je širom otvoren i čula sam svaku riječ koju su rekle. Nisam, meĎutim, ob-raćala mnogo paţnje dok nisam začula svoje ime.
U početku nisam bila sigurna što je mama mislila izjavom Stephanie zanimaju komadi, ali shvatila sam kada je dodala: – Zalijepila je poster Richarda Gerea na strop iznad kreveta. Kaţe da joj se sviĎa gledati ga dok pokušava zaspati.
– Oh, oh – rekla je teta Denise. – Bolje da popričaš s njom.
– Već sve zna o rodama i kupusu – reče mama.
– Da, ali što zna o dečkima? – upita teta Denise.
Slučajno, ja o dečkima znam podosta. A što se tiče komada, nijednog nisam osobno upoz-nala. Većina dječaka mojih godina su – a za dva ću tjedna krenuti u sedmi razred – bebice. A kad smo već kod postera Richarda Gerea, nisam ni znala da je slavan kad sam ga kupila. Do-bila sam ga na rasprodaji. Mora da je fotografiran prije mnogo godina, jer izgleda mlad, nekih sedamnaest godina. Doista je bio sladak. SviĎa mi se izraz njegova lica, neki poluosmijeh, kao da sa mnom dijeli neku tajnu.
Zapravo ga i ne zovem Richard Gere. Zovem ga Benjamin, ali moja majka to ne zna. Za nju je on neki slavni glumac. Meni je Benjamin Moore, ima sedamnaest godina i prvi mi je dečko. Oboţavam to ime – Benjamin Moore. Skinula sam ga s kantice s bojom. Ovog smo se ljeta preselili u novu kuću i ona je tjednima smrdila na boju. Dok su farbali moju soba, spava-la sam u bratovoj. On se zove Bruce i ima deset godina. Čitavog tog tjedna nisam se dobro naspavala jer Bruce ima noćne more.
Čim su ličioci bili gotovi s mojom sobom, uselila sam se u nju i po zidovima polijepila po-stere. Imam ih devetnaest, ne računajući Benjamina Moorea. A on je jedini na stropu. Trebao mi je čitav dan da svoje postere rasporedim kako treba i iste sam večeri pozvala mamu da ih vidi, čim se vratila s posla.
– Stephanie – rekla je – trebala si upotrijebiti čavliće, a ne ljepljivu vrpcu. Vrpca skida boju sa zida.
– Ne skida – rekla sam.
– Skida.
– Vidi… dokazat ću ti – rekla sam i skinula poster lava s mladunčetom. Ali majka je bila u pravu. Ljepljiva vrpca je skinula komadiće boje sa zida. – Bolje da ne premještam postere – rekoh.
– Slaţem se – reče mama. – Morat ćemo zamoliti ličioce da poprave taj zid.
Nekako mi je bilo ţao i mislim da je mama to vidjela, jer je rekla: – Ali posteri ti izgledaju sjajno. Jako si ih umjetnički rasporedila. Posebice onaj iznad kreveta.
Dva
– Soba ti je genijalna! – rekla je moja najbolja prijateljica, Rachel Robinson. Čim se vratila iz glazbenog kampa, došla me je posjetiti. Zavrištale smo kad smo vidjele jedna drugu. Tata kaţe da ne razumije zbog čega djevojke moraju tako vrištati. Ne mogu mu to objasniti.
Rachel mora da je preko ljeta narasla još pet centimetara, jer kad ju je mama zagrlila, Rac-hel je bila viša. Vjerojatno će biti najviša djevojka u sedmom razredu.
– Nikad nisam vidjela toliko mnogo postera! – Rachel je stajala usred moje sobe i odmahi-vala glavom. Kad je primijetila Benjamina Moorea upitala me: – Kako to da ti je onaj na stro-pu?
– Legni – rekoh.
– Ne sada.
– Sada. – Gurnuh je prema krevetu. – Jedino ga tako doista moţeš vidjeti.
Rachel sa kreveta odgurne gomilu plišanih ţivotinja i legne.
Ja se spustim pokraj nje. – Zar nije sladak?
– Da… je.
– Moja ga mama zove komad.
Rachel se nasmije.
– Znaš kako ga ja zovem?
– Kako?
– Benjamin Moore.
– Benjamin Moore… – reče Rachel i nalakti se. – Nije li to vrsta boje?
– Je, ali meni se sviĎa ime.
Rachel na mene baci plišanog majmuna. – Tako si čudna, Steph!
Znala sam da to misli kao kompliment.
– Jel' ti to ogrlica protiv pčelinjeg uboda? – upita Rachel i nagne se kako bi dotaknula me-daljon oko mog vrata. Njezina kovrčava, crvenkastosmeĎa kosa okrznula mi je ruku. – Mogu li vidjeti kakav je?
– Naravno.
U srpnju kada sam bila u djevojačkom izviĎačkom kampu stala sam na pčelu i dobila aler-giju. Bolničarka me je morala oţivljavati jer sam pala u šok. Liječnik je rekao da od sada mo-ram nositi tablete u slučaju da me pčela ponovno ubode. Malene su i plave. Nadam se da ih nikad neću morati upotrijebiti. Nisam baš najbolja u gutanju tableta. Kad sam se vratila iz kampa, baka Lola, moja baka, darovala mi je ovu ogrlicu. O svemu tome pisala sam Rachel.
Otvorila sam maleno zlatno srce. – Pogledaj… – rekoh pokazujući joj – umjesto fotografije unutra je prostor za tri tablete.
Rachel ih dotakne. – Kakav je to osjećaj biti u šoku?
– Ne sjećam se. Mislim da mi se vrtjelo… a zatim se sve zacrnilo.
– Obećaj da ćeš uvijek nositi ovu ogrlicu – reče Rachel – za svaki slučaj.
– Obećajem.
– Dobro. – Ona zatvori srce. – Što je s onim kutijama? – upita ona pokazujući na drugu stranu sobe. – Kad ćeš ih otpakirati?
– Uskoro.
– Učinimo to sada. Pomoći ću ti.
– Ne treba – rekoh joj.
– Moraš se organizirati prije nego što počne nastava. – Rachel proĎe kroz sobu i klekne is-pred najveće kutije. – Knjige! – reče. – Ţeliš li ih sloţiti prema temi ili autoru?
– Ovo nije knjiţnica – rekoh – nego spavaća soba.
– Znam, ali kad već to radimo, moţemo to napraviti kako spada.
– Ne ţelim da mi knjige budu sloţene nekim odreĎenim redom – rekoh.
– Kako ćeš ih onda pronaći?
– Prepoznajem ih po boji.
Rachel se nasmije. – Ti si beznadeţan slučaj!
Kasnije sam otpratila Rachel do kuće. Čudno je to, ali kad sam prvi put čula da se selimo, plakala sam kao luda. Onda, kada su mi roditelji rekli da se selimo u Palfrey's Pond, nisam mogla vjerovati kakvu sreću imam, budući da tamo ţivi Rachel. Sada smo ne samo najbolje prijateljice, nego i susjede. A preseljenje nekoliko blokova dalje i nije neko preseljenje. Mis-lim da je jedini razlog što smo preselili taj što je našoj staroj kući trebao novi krov, a mama i tata su se skoro onesvijestili kad su čuli koliko bi ih to koštalo.
Kuće u Palfrey's Pondu raštrkane su naokolo, a ne poredane u nizu kao u normalnoj ulici. Trebale bi izgledati staro, kao kuće u kolonijalnom selu. Rachelina kuća je s druge strane jeze-ra. Kad smo stigle do nje, ona reče: – A sad ću ja tebe otpratiti doma.
Pogledah je i obje smo se nasmijale.
Kad smo došle do moje kuće, rekla sam: – Sad ću ja otpratiti tebe.
Onda je Rachel otpratila mene.
Pa ja nju.
Pa ona mene.
I tako smo jedna drugu pratile kući devet puta prije nego što me je pozvala mama.
Tri
Dan je bio vruć i sparan. Sutra počinje nastava. Muvala sam se pokraj jezera i namakala stopala u vodi. Tada sam prvi put ugledala tu djevojčicu. Čučala je kraj drveta s veliko rupom. Mislila sam da pokušava vidjeti obitelj rakuna koja u njoj ţivi. Sama ih nikada nisam vidjela, ali moj brat jest.
Stresla sam vodu sa stopala, navukla sandale i pošla k njoj. Bila je moţda Bruceovih godi-na. Prugasta crvenobijela majica dosezala joj je do koljena. Vjerojatno je pripadala njezinom ocu. Kosa joj je bila duga. Tog je dana očito nije počešljala. Vidjela sam to po neravnom raz-djeljku i čvorovima na krajevima. Pretpostavljam da se ona nije bojala da će nagaziti na pčelu, jer je bila bosa.
Sa sobom je imala psa, malenog i s dlakom koja mu visila preko očiju. Čim sam im se pribliţila, pas je zalajao.
– Tiho, Maizie – reče djevojčica. Tada se okrenula prema meni. – Bok, ja sam Alison. Up-ravo smo se doselili. Sigurno nisi primijetila jer nismo imali kamion za selidbu. Iznajmili smo broj 25.
– Ja sam Stephanie – rekoh. – I ja ţivim ovdje. Na broju 9.
Alison ustane i otrese ruke. Jednom rukom ispod majice iz dţepa kratkih hlačica izvuče karticu. Bila sam doista iznenaĎena jer sam jednu istu dobila tjedan ranije. Na prednjoj je strani pisalo Veselim se… a unutra što ću te vidjeti sljedećeg četvrtka. Potpisala ju je Natalie Remo, razrednica sedmog razreda, soba 203.
– Što znaš o gospoĎi Remo? – upita me Alison. – Ona mi je razrednica.
Mislim da je vidjela da sam iznenaĎena. Reče: – Sigurno si mislila da sam mlaĎa. Svatko to misli jer sam ovako niska. Ali u travnju ću napuniti trinaest godina.
Nisam joj rekla da sam mislila da je stara kao Bruce. Umjesto toga rekoh: – Ja ću trinaest godina napuniti u veljači. – Nisam spomenula datum, drugi veljače, Dan američkih mrmota. – I ja sam u razredu gospoĎe Remo. I meni je poslala sličnu karticu.
– Oh – reče Alison. – Mislila sam da ju je meni poslala jer sam nova. Ja sam iz Los Ange-lesa.
– Moj je otac sad tamo, poslovno – rekoh. Tamo je od početka kolovoza, otkad smo se pre-selili. Ne znam koliko dugo će ovoga puta biti odsutan. Jednom je morao ići u Japan na šest tjedana.
Maizie, pas, je ponovno zajalala. Alison klekne uz nju. – Što kaţeš, Maizie? – upita je pri-tiskajući uho uz Maiziena usta.
Mazie proizvede neke zvukove i Alison kimne, a zatim se zahihoće. – Ma daj, Maizie – re-če, kao da razgovara sa psom. Zatim pogleda prema meni. – Maizie je takav karakter! Rekla mi je da ti kaţem da joj je drago što smo u istom razredu jer se brinula da neću poznavati ni-koga u novoj školi.
– Tvoj pas ti je to rekao?
– Da – reče Alison. – Ali, znaš… doista bih cijenila da to nikome ne kaţeš. Kad ljudi otkri-ju da ti pas govori, zaboravi na sve. U Los Angelesu su nas stalno pratili novinari i fotografi. Ovdje bismo htjele izbjeći takav publicitet.
– Hoćeš reći – rekoh ja – da tvoj pas doista govori… poput gospodina Eda, onog konja koji je bio na televiziji?
– Taj konj nije stvarno govorio – reče Alison kao da ja to nisam znala.
– Mislim… – rekoh ja češući ugriz komarca na nozi – kako točno Maizie govori? Govori li ljudskim riječima ili kako?
– Naravno da govori riječima – reče Alison. – Ali ne govori savršeni engleski, jer joj en-gleski nije prvi jezik. Psima je teško naučiti strani jezik.
– Koji joj je prvi jezik?
– Francuski.
– Oh – rekoh – francuski. Sad stvarno postaje dobro. Ove godine slušat ću uvod u francus-ki.
– Ja ću slušati uvod u španjolski. Francuski već znam. Do šeste godine sam ţivjela kraj Pa-riza.
– Mislila sam da si Kineskinja ili nešto slično – rekoh.
– Vijetnamka sam – odgovori Alison. – Usvojena sam. Majka mi je Amerikanka, kada su me posvojili, bila udana za Pierrea Monceaua. On je Francuz. Nakon što su se rastali, mama je došla u Ameriku. Tada je upoznala Leona. On mi je očuh.
Ja apsolutno oboţavam slušati pojedinosti iz ţivota drugih ljudi! I tako sam sjela pokraj Alison u nadi da će mi reći još nešto. Bruce kaţe da sam znatiţeljna. Ali to nije istina. Iako, moram priznati, otkrila sam da ne smiješ postavljati previše pitanja kada nekoga upoznaješ jer bi mogli steći pogrešan dojam. Moţda neće razumjeti da si jednostavno jako radoznao pa te mogu optuţiti da zabadaš nos u njihove privatne stvari.
Alison se igrala grančicom i češkala njome Maizie po leĎima. Nisam postavila nijedno od pitanja koje mi se već oblikovalo u glavi. Umjesto toga rekoh: – Hoće li tvoj pas pričati sa mnom?
– Moţda, ako je raspoloţena.
Pročistih grlo. – Bok, Maizie – rekoh kao da govorim djetetu. – Ja sam tvoja susjeda, Step-hanie Hirsch.
Maizie nakrivi glavu prema meni kao da me doista sluša. Virili su joj sićušni donji zubi, za razliku od mojih. Meni su virili gornji, prije nego što sam dobila aparatić. Ortodont kaţe da imam nadgriz. To bi značilo da Maizie ima podgriz.
– Kakav si ti pas? – upitah je, lupkajući je po leĎima. Dlaka joj je bila ljepljiva, kao da se kotrljala u sirupu.
– Mješanka je – reče Alison. – Ništa ne znamo o njezinim roditeljima, pa ne znamo jesu li i oni govorili. Vjerojatno nisu. Samo jedan od sedamnaest milijuna pasa moţe govoriti.
– Jedan od sedamnaest milijuna?
– Tako nam je rekao veterinar. To je strašno rijetko. U čitavom Connecticutu Maizie je vje-rojatno jedini pas koji govori.
– Jedva čekam da Rachel upozna Maizie – rekoh.
– Tko je Rachel? – upita Alison.
– Moja najbolja prijateljica.
– Oh, ti imaš prijateljicu.
– I ona ovdje stanuje. Na broju 16. Doista je pametna. Nikada u školi nije dobila manje od petice. – Ustadoh. – Moram ići kući. Ali vidjet ćemo se sutra. Školski autobus staje pred lo-ţom. To ti je ona zgrada pokraj ceste. Trebao bi doći u deset do osam.
– Znam – reče Alison. – Dobila sam obavijest u pošti. – I ona ustane. – Da li se u ovoj školi nose traperice ili suknje?
– I jedno i drugo.
– A cipele?
Pogledah na njezine bose noge. – Da – rekoh – moraš ih nositi.
– Mislim, kakve cipele… tenisice ili sandale ili što?
– Većina klinaca nosi visoke podvrnute cipele.
– One su tako prepotentne – reče Alison.
– Ne moraš ih nositi – rekoh joj. – Obuci što god ţeliš.
– Dobro – reče Alison. – I hoću.
Četiri
– Psi ne govore – rekla je te večeri Rachel kad sam joj ispričala za Alison i Maizie.
Sjedila sam na njezinom krevetu. Njezine mačke, Burt i Harry, naslonili su mi se na noge i preli. Imena su dobili po nekoj reklami za pivo iz mladosti Rachelinih roditelja.
Rachel je pregledavala ormar i vadila odjeću koja joj je bila premalena. U njezinom ormaru sve je okrenuto na istu stranu i obješeno na bijele plastične vješalice.
U mom je ormaru sve u neredu. Prošle ga je godine Rachel pokušala organizirati za mene. Ali tjedan dana kasnije sve je ponovno bilo u neredu i bila je razočarana.
– Hoćeš li dati nekome onu Yale majicu? – upitah je.
– Ne, ta mi je još uvijek dobra.
– A crvenu kariranu košulju?
– Nju da. Ţeliš li je?
– Probat ću je pa ću vidjeti – rekoh.
Rachel je skine s vješalice i doda mi je. – Moram si kupiti neke stvari za školu.
Ja sam to obavila prošlog tjedna. Kupila sam jednu suknju, nekoliko košulja, pulover i par traperica s potpisom. Rachelina majka kaţe da su traperice s potpisom prava pljačka i ne do-pušta da ih Rachel ili njezina šesnaestogodišnja sestra kupe. Rachel ima i brata, Charlesa. On ima petnaest godina. Ne slaţe se s ostatkom obitelji tako da ide u školu negdje drugdje. Sum-njam da je njemu stalo do traperica s potpisom.
Moja majka kaţe da se divi gospoĎi Robinson. – Nell Robinson se drţi svojih principa –kaţe mama. – Voljela bih da sam ja tako čvrstih uvjerenja. – Ali nije. I tako sam ja dobila par Guess traperica. Ni ja ne marim za markice. Ali sviĎa mi se kako mi stoje.
Skinula sam majicu preko glave.
– Steph! – povikne Rachel spuštajući zastore na prozoru. – Voljela bih da se sjetiš da sada ideš u viši razred. Ne smiješ više naokolo jurcati poput djeteta. Gdje ti je grudnjak?
– Doma. Bilo mi je prevruće pa ga nisam obukla.
Probala sam Rachelinu kariranu košulju. Napravljena je od flanela koji je bio pran toliko puta da je bio tanak gotovo kao obični pamuk. Bila je mekana uz moju koţu. Zakopčala sam je i podvinula rukave. Onda sam skočila s kreveta i pritom probudila Burta koji je zijevnuo i protegnuo se. Pogledala sam se u Rachelino zrcalo. – SviĎa mi se – rekoh.
– Tvoja je – Rachel će na to.
– Hvala. – Skinula sam košulju. Iako su zastori bili spušteni, od povjetarca koji je dolazio kroz prozor bilo mi je prohladno.
– Obuci majicu, Steph – reče mi Rachel i dobaci majicu, a zatim se okrene.
Navukla sam majicu i ponovno se izvalila na Rachelin krevet. Burt je po podu naganjao gumeni obruč. Harry je još uvijek bio sklupčan u dubokom snu.
Rachel ode do svog pisaćeg stola. Podigne biljeţnicu. Bila je prekrivena zidnom tapetom. Prepoznala sam uzorak – sićušne točkice i ruţičasto zeleno cvijeće – kao u kupaonici. Izgleda-la je super. – Je li ti još ostalo?
– Mislim da nam je ostalo nešto plavih pruga iz blagovaonice. Da pogledam?
– Naravno.
Slijedila sam je u hodnik. Otvorila je sklopive ljestve u ormaru i popela se na vrh. – Evo ga – reče i doda mi smotak.
Zatim smo otišle u prizemlje. GospoĎa Robinson je bila za stolom u blagovaonici s hrpom papira i knjiga ispred sebe. Ona je advokat. – Stephanie… – reče ona podiţući pogled – baš mi je drago da te vidim!
– Mami sutra počinje veliki slučaj – objasni Rachel.
GospoĎi Robinson uvijek ili počinje veliki slučaj ili je usred velikog slučaja.
Gospodin Robinson je bio za kuhinjskim stolom, takoĎer okruţen knjigama i papirima. On predaje povijest u srednjoj školi. Dok smo išle kroz kuhinju u usta je ubacio dvije tablete Pep-to Bismol. – Uvijek postanem nervozan prije početka školske godine – reče on ţvačući ih. – Čovjek bi mislio da sam se do sada već naviknuo, ali nisam.
– Nisam znala da su nastavnici nervozni zbog početka nastave – rekoh.
Gospodin Robinson kimne. – To počne u mom ţelucu u kolovozu i ne popusti do kraja rujna. – Od tableta Pepto Bismol zubi su mu bili ruţičasti.
– Idem do Stephanie – reče Rachel. – Vratit ću se za sat vremena.
– Dobro – reče gospodin Robinson.
Rachel ponese zidne tapete. Kad smo prolazile pokraj broja 25, rekoh: – Ovo je Alisonina kuća. I ona je u razredu gospoĎe Remo.
Rachel se skameni. – To je tako nepošteno! – Njezina je razrednica neka gospoĎa Levano. – Ne znam što ću učiniti ako ne budemo imale ista predavanja.
– Ne brini – rekoh – imat ćemo.
– Nadam se da si u pravu.
U Alisoninoj kući upale se svjetla, ali su zastori bili navučeni tako da nismo mogle ništa vidjeti.
– Kakva je? – upita Rachel.
– Mala i prijateljska – rekoh. – Čini se u redu.
– Osim onoga s onim psom koji govori.
– To jest moguće – rekoh.
– Ma daj, Stephanie! Ne postoje psi koji govore. Da postoje, već bi čule za njih.
– Moţda je tako – odgovorih.
Kad smo došle kod mene doma, mama je radila na kompjutoru. Otkad ga je nabavila više ne mora onoliko dugo ostajati u uredu. – Zvao je tata. Čeka da ga nazoveš.
– Dobro. – Ostavila sam Rachel u radnoj sobi s mamom i nazvala tatu s kuhinjskog telefo-na. Čudno mi je kad s njim razgovaram, jer kada je ovdje osam sati, u Los Angelesu je tek pet. On je još u uredu, a ja ću skoro biti u krevetu.
– Nedostaješ mi – reče tata.
– I ti meni. Kad ćeš doći kući?
– Ne znam još.
– Nadam se da nećeš još dugo ostati u Los Angelesu.
– Sigurno ću biti doma za Dan zahvalnosti.
– Tata… to je više od dva mjeseca.
– Nema šanse da se vratim prije, Steph. Moram još dva puta otputovati na Havaje i jednom na Istok.
Na trenutak ništa nisam rekla, a nije ni tata. Onda on reče: – E, pa lijepo se provedi prvi dan u školi.
– Rachel i ja nismo u istom razredu – rekoh.
– Ne brini se… snaći ćeš se ti bez Rachel.
– Ne brinem se. Tko je rekao da se brinem? Jednostavno kaţem da to nije pošteno budući da smo najbolje prijateljice.
– Ti i Rachel ćete se druţiti nakon škole.
– Kako to misliš nakon škole? Ići ćemo istim autobusom i vjerojatno slušati sva ista preda-vanja.
– Onda ćete čitavo vrijeme biti zajedno… kao i ranije.
– Tako je.
– Kakvo je vrijeme? – upita tata. On voli čuti kakvo je vrijeme.
– Vruće i vlaţno s mogućom grmljavinom.
Razgovarali smo još nekoliko minuta, a zatim sam se vratila u radnu sobu.
– Rachel te čeka gore – reče mi mama.
– IznenaĎenje! – poviče Rachel kad sam ušla u sobu. Podigla je moju biljeţnicu. Dok sam ja razgovarala s tatom, ona ju je prekrila tapetom. – Što ti se čini? – upita.
Ja sam svoju biljeţnicu ţeljela prelijepiti sama, eto što sam mislila. Ali to joj nisam mogla reći. Povrijedila bih je. Pa sam rekla: – Dobro izgleda.
– Doista je teško dobiti savršene kutove sa zidnom tapetom – reče Rachel. – Ţeliš li da ti upišem ime i adresu?
– Sama ću to učiniti.
– Dobro… ali ja ću ti povući crte tako da ti slova budu jednaka.
Ona pretraţi moj radni stol. – Gdje ti je ravnalo? – upita me.
– Ne brini ti o tome. To ću ja učiniti kasnije.
Kada je Rachel otišla, okupala sam se i oprala kosu. Bilo mi je čudno prati kratku kosu, kada sam se navikla na dugu. Kad me je Rachel ugledala s kratkom kosom, upitala me: – Što si to učinila s kosom, Steph?
– Zanijela sam se – rekla sam joj. – Bilo mi je toliko vruće kad sam se vratila s kampiranja da sam se odlučila potpuno je ošišati.
– Sama?
– Ne, išla sam frizeru.
– Izgleda nekako zanimljivo – rekla je Rachel. – Posebno odozada.
Kratka mi se kosa sviĎala samo tjedan dana. Sada sam ţeljela da je nikad nisam odrezala. Trebat će vjerojatno čitava godina da mi ponovno naraste.
Zamotala sam se u ručnik i napustila kupaonicu punu pare. Još uvijek nisam mogla vjero-vati da tata neće doći kući do Dana zahvalnosti. Nikada ranije nije toliko izbivao. Ali jesen prolazi puno brţe nego zima, podsjetila sam samu sebe. To mi je omiljeno doba godine, ako ne računamo proljeće. Jako mi se sviĎa i ljeto. A zimi je zabavno zbog snijega… Počela sam se osjećati bolje.
Prije nego što sam otišla u krevet, pronašla sam ravnalo. Bilo je ispod kojota Wileya, moje omiljene plišane igračke. Tata ga je osvojio za mene na prošlogodišnjem karnevalu Jaycees. Povukla sam četiri ravne crte na unutrašnjoj korici biljeţnice, a zatim pisanim slovima ispisa-la svoje ime i adresu. – Tako – pomislih, diveći se svom djelu.
Legla sam u krevet i pogledala prema Benjaminu Mooreu. Nadam se da ću u školi upoznati nekoga baš kao što je on.
5 Re: Dzudi Blum - Samo da smo zajedno Pon Jan 09, 2012 1:52 pm
Margita
Administrator
Pet
Alison sam upoznala s Rachel sljedećeg jutra na autobusnoj postaji. Alison je bila odjevena u široke hlače, bijelu košulju otprilike deset brojeva preveliku i tenisice. Oko vrata je imala obješene sunčane naočale, a na ramenu joj je visjela platnena torba. Kosa joj je bila raščešlja-na, ali joj je razdjeljak još uvijek bio kriv. Sve u svemu, izgledala je sjajno.
Onda nas je Rachel upoznala s Danom Carpenter, učenicom devetog razreda koja takoĎer ţivi u Palfrey's Pondu. Bilo mi je drago što imamo društvo u autobusu, jer sam čula glasine da neki vole učenicima sedmog razreda stvarati probleme prvi dan nastave.
Kad je autobus došao, Rachel i ja smo sjele zajedno. Alison je sjela dva reda ispred nas s Danom Carpenter. Nitko se nije činio zainteresiran da nas gnjavi.
– Nisi mi rekla da je Alison Kineskinja – šapne Rachel kad je autobus krenuo.
– Vijetnamka je – rekla sam. – Posvojena je.
– Oh – reče Rachel. – Uopće se ne doima uplašenom.
– Mislim da ona nije tip koji bi se bojao škole – rekoh.
– Da sam barem ja takva – reče Rachel. – Jutros nisam mogla pojesti ni zalogaja. Toliko sam se tresla da sam jedva oprala zube.
Nastojala sam pomoći Rachel da se smiri i ponudila joj čokoladni keks iz torbe za uţinu. Grickala ga je, a zatim mi ga vratila. Nema smisla baciti ga, pomislih, i pojela ga.
Na sljedećoj je autobusnoj stanici ušlo šest klinaca, a jedan je od njih bio najzgodniji dečko kojeg sam ikada vidjela u ţivo. Bio je gotovo zgodan kao Benjamin Moore.
– Hej, Jeremy! – uzvikne skupina dječaka. – Ovdje straga…
Dečko, Jeremy, prošao je tik pored mene putem prema straţnjem dijelu autobusa. Rukom mi je okrznuo rame. Okrenula sam se da ga bolje pogledam. Isto je učinila i Rachel. I većina djevojaka u autobusu. Imao je smeĎu kosu, smeĎe oči, prekrasan osmijeh i jaknu boje šartre-za. Tu sam vrstu boje naučila u trećem razredu, a bila je u kutiji kreda Crayol. Na leĎima jak-ne pisalo mu je Zmajevi, a ispod toga 1962.
– Ima super tijelo – šapne mi Rachel.
– Da – rekoh. – Stvarno je komad. – Počele smo se smijati i osjetila sam da se Rachel opušta, sve dok autobus nije stao pred školom. Onda se ukočila. Ali ispalo je da je njezin raz-red, 7-202, baš pokraj mojega, 7-203.
– Ostani sa mnom do zvona – molila je. – I obećaj da ćemo se naći ovdje u hodniku, prije prvog sata tako da moţemo usporediti raspored… moţe?
– Moţe – rekoh. Alison je stajala pokraj mene. Stalno je stavljala i skidala sunčane naoča-le.
– Vidi – rekoh Rachel – dolaze blizanci Klaff. Kara je u tvom razredu, a Peter u mom. – Blizanci Klaff su bili s nama i u šestom razredu. Majka im je naša liječnica. Mislila sam da će se Rachel osjećati bolje sada kada zna da je Kara s njom u razredu.
– Mislim da je to to – reče Rachel. – Nabrojat ću do deset, a onda ću ući.
– Dobro.
Jako je sporo brojala. Kad je došla do deset, rekla je: – Ako preţivim, vidimo se kasnije. – Okrenula se i odmarširala u svoj razred. Rachel je ponekad doista dramatična.
Alison i ja smo pronašle klupe jednu pokraj druge. Čim sam sjela, Eric Macaulay je povi-kao: – Hey… evo Hershey štangice! – Baš je morao biti u mom razredu! Prošle su godine on i nekoliko drugih dječaka došli na genijalnu zamisao da me zovu Hershey štangica samo zato što mi je prezime Hirsch. Tako su glupi! Naravno da je Eric morao sjesti u klupu ispred mene.
Osim Erica Macaulaya i Petera Klaffa, još su dva dječaka i dvije djevojčice iz mog šestog razreda bili sa mnom u razredu. Jednu od njih, Amber Ackbourne, nikada nisam voljela. Ima takav stav! Druga, Miri Levine, je u redu. Ona je sjela u klupu s druge strane. Izvadila sam biljeţnicu prekrivenu Rachelinom zidnom tapetom. Miri Levine ju je pogledala i rekla: – Svi-Ďa mi se tvoja biljeţnica.
– Hvala – rekoh.
Ona je na klupi imala običnu biljeţnicu sa spiralom.
– Kako su ti kutovi ispali tako savršeni? – upita me.
– Rachel mi je to napravila.
– Oh, Rachel… sve što ona radi je savršeno.
– Znam – rekoh.
Alison je raspakiravala svoju platnenu torbu. Iz nje je izvukla sivo-plavi kamen, smotak se-lotejpa, blok ukrašen naljepnicama, olovku, sjajilo za usne s okusom višnje i malu uokvirenu fotografiju. Zatim je sve spremila natrag u torbu, osim kamena. Dodala mi ga je. – To mi je najdraţi – reče.
Kamen je bio gladak i topao od njezine ruke.
Kad je zvono zazvonilo u sobu je ušla jedna ţena. Doista sam bila iznenaĎena kad je rekla: – Dobro jutro svima. Ja sam Natalie Remo, vaša razrednica.
Očekivala sam nekog mladog, oko dvadeset i četiri godine, kratke smeĎe kose… nekog pomalo debelog, kao što sam ja. Ali gospoĎa Remo bila je majčinih godina, što je trideset i osam, i crnkinja je. Nosila je kostim. Kad je skinula jaknu primijetila sam da je rub jakne bio jednake boje kao i njezina košulja. Na ušima je imala zlatne naušnice koje je skinula i stavila na stol.
– Još uvijek je prilično toplo – reče ona i stade se hladiti ţutim blokom. – Više kao ljeto, nego kao jesen. – Hodala je razredom i otvarala prozore. – Tako… sad je bolje. – Ponovno je stala pred razred. – Nadam se da ste svi primili moje kartice.
Nitko nije ništa rekao.
– Jeste li… dobili moje kartice?
Svi su promrmljali: – Da.
– Dobro – reče gospoĎa Remo. – Dobrodošli u srednju školu J.E. Fox.
Slučajno znam da je naša škola dobila ime po Johnu Edwardu Foxu. On je trebao biti prvi ravnatelj škole, ali je umro baš prije nego što se škola otvorila.
– Ja predajem matematiku, pa će prije ili kasnije većina vas završiti na jednom od mojih satova.
Nitko ne reče ništa.
GospoĎa Remo nam se nasmiješi. – Dobro… da vidimo tko je danas ovdje. – Prozivala nas je abecednim redom. Amber Ackbourne je bila prva. Uvijek je prva.
Kad je gospoĎa Remo prozvala moje ime, podigla sam ruku i rekla: – Ovdje. – Eric Macaulay se okrenuo i prošaputao: – Hershey štangica. – Probala sam ga udariti, ali sam pro-mašila i umjesto njega lupila nogu stolca. Stopalo me je zaboljelo pa sam zastenjala.
– Da, Stephanie? Ţeliš li nešto reći? – upita me gospoĎa Remo.
– Ne – odgovorih, a Eric Macaulay se nasmije.
Kad je došla do Alison, gospoĎa Remo je izgovorila njezino prezime kao Mon See U.
Alison je ispravi: – Piše se M-o-n-c-e-a-u. Ali se izgovara Mon So. To je francusko prezi-me.
– Naravno – reče gospoĎa Remo. – Trebala sam znati.
Svi su se okrenuli i pogledali Alison. A ona je sjedila kao da ih ne primjećuje, iako sam je mogla vidjeti kako prstima pritišće svoj najdraţi kamen.
Nakon toga dobili smo svoje ormariće i raspored sati. GospoĎa Remo nam je rekla da na-kon zvona trebamo mirno otići na prvi sat. Čekali smo zvono, a zatim svi poskočili i pojurili prema vratima.
– Mirno… – podsjetila nas je gospoĎa Remo.
Rachel je već bila u hodniku i čekala. – Daj da vidim tvoj raspored.
Pruţih joj moj raspored. Iz izraza njezina lica znala sam i prije nego što je nešto rekla da vijesti nisu dobre. – Ne mogu vjerovati! Nemamo nijedan sat zajedno! Niti jedan.
– Daj da vidim – rekoh i uzela sam i njezin i svoj raspored. Usporedila sam ih. – Pogledaj ovo. Obje imamo prvu stanku za ručak. I zajedno smo na tjelesnom.
– Tjelesnom – frkne Rachel. – Jaka stvar.
Osjećala sam se loše zbog Rachel, jer Alison, Miri Levine i ja smo imale zajedničke satove engleskog, matematike i društvenih predmeta. Rachel je prvi sat imala matematiku kod gos-poĎe Remo. – Baš si sretna – rekoh. – Ona je jako ljubazna.
– Miči mi se s puta, Hershey štangice! – reče Eric Macaulay i gurne me.
– Daj pazi!
– Ti pazi – reče on. – Moram stići na sat matematike. Kad bih barem mogao pronaći učio-nicu 203.
– Ovo je učionica 203 – reče mu Alison.
On pogleda na broj na vratima. – Imaš pravo. Ovdje imam matematiku. U vlastitom razre-du.
– Oh, ne – prostenje Rachel. – Ja imam matematiku s njim. Nije moglo biti gore.
– Moglo je – rekoh joj.
– Znaš što je tvoj problem, Stephanie? – upita me Rachel.
– Ne, što?
– Ti si vječiti optimist.
– Što je optimist?
– Pogledaj u rječniku.
Čim sam došla na sat engleskog, pogledala sam u rječnik značenje riječi optimist. Opti-mist: osoba koja ima sklonost ili teţnju gledati na bolju stranu nekog dogaĎaja i predvidjeti najpovoljniji ishod. – I onda – pomislih – što je u tome loše?
Šest
Tog je poslijepodneva, putem prema školskom autobusu, Rachel priznala da u školi i nije bilo tako loše. Neke je od učenika na satovima znala od prošle godine, a jednu učenicu, Stacey Green iz glazbenog kampa.
– Vidiš? Rekla sam ti da će se sve srediti. Vječni optimist ponovno udara.
Rachel podigne obrve.
– Optimist – rekoh – osoba koja ima sklonost gledati na bolju stranu nekog dogaĎaja.
– Zadivljena sam – reče Rachel.
Dečko u jakni sa zmajem sjeo je iza nas. Čula sam da dječaku pokraj sebe govori nešto o nekakvom lijevom krilu. Nisam bila sigurna govori li o ptici ili o avionu.
Kad smo izišle iz autobusa, Alison nas je obje pozvala k sebi doma.
Rachel reče: – U pola pet imam sat flaute.
– Sviraš flautu? – upita Alison.
– Da – odgovori Rachel.
– I jesi li dobra?
Nasmijala sam se. Alison još nije znala da je Rachel u svemu dobra. – Praktično je profesi-onalka – rekoh Alison.
– Nisam baš toliko dobra – odgovori Rachel.
Alison pogleda na sat. – Tek je pola četiri. Zašto ne doĎeš nakratko? Moj pas zna govoriti.
Rachel me pogleda. Nisam smjela nikome pričati o Maizie i nadala sam se da me neće oda-ti.
– Tvoj pas govori? – upita Rachel.
– A-ha.
– Valjda bih mogla svratiti na trenutak – reče Rachel.
Maizie nas je dočekala na kuhinjskim vratima oduševljeno vrteći straţnjicom i skačući u zrak. Alison je na kuhinjski stol stavila svoje knjige i podigla Maizie u naručje. Lice je pritis-nula uz njezino. Izgledalo je kao da razgovaraju – mislim na francuskom. Bilo je teško točno znati jer je Alison govorila jako tiho. Ali Maizie je kimala, ispuštala neke čudne zvukove i s vremena na vrijeme zalajala.
Rachel je izgledala skeptično dok ih je promatrala. Tu sam riječ – skeptičan – naučila od nje. To znači nešto ispitivati ili sumnjati.
– Što kaţe Maizie? – upitah Alison.
Alison sputsti Maizie na pod i zahihoće se. – Ispričala mi je blesavu priču.
– Kakvu? – upita Rachel.
– Ne znam je li istinita – reče Alison nalijevajući tri čaše soka od grejpa i stavljajući na stol kutiju pereca.
– Svejedno nam ispričaj – reče Rachel i zgrabi punu šaku pereca.
– Pa… – započe Alison i ispriča nam priču o njezinom očuhu, Leonu, koji je odveo Maizie u šumu na šetnju. Dok su šetali, Leon se spotaknuo preko nekakve grane i pao u potok. Pot-puno se smočio, što se Maizie činilo jako duhovitim.
– I to je čitava priča? – upita Rachel.
– Da. – Alison me pogleda. – Naravno, moţda ju je Maizie izmislila. Ponekad kad joj je dosadno izmišljava priče.
Rachel još uvijek nije bila uvjerena i Alison je to vidjela. – Moţemo pitati Leona je li istina – reče.
Alison pritisne gumb na interkomu. Sve kuće u Palfrey's Pondu imaju interkom. Naš ne ra-di, ali će ga tata vjerojatno popraviti kada doĎe doma.
– Bok, Leone – reče Alison – doma sam.
– Silazim – odgovori muški glas.
Za minutu je Leon sišao niz stepenice i došao u kuhinju. Bio je visok i uglavnom ćelav.
– Bok, dušice – reče Leon i promrsi Alison kosu.
Dušice?
– Ovo je moj očuh, Leon Wishnik – reče Alison upoznajući nas s Leonom.
Leon se nasmiješi. Imao je jako lijepe zube. Ja svima primjećujem prvo zube. Mama kaţe da je to zato što nosim aparatić. Kaţe da će me, jednom kad ga skinem, zubi prestati zanimati. Ali tata kaţe da moje zanimanje za zube moţe značiti da bih ţeljela biti zubar.
– Drago mi je, Rachel – reče mi Leon.
– Ja sam Stephanie.
On se nasmije. – E pa drago mi je što sam te upoznao, Stephanie. I tebe, Rachel. – Leon podigne poklopac s lonca na štednjaku i promiješa sadrţaj lonca. Divno je mirisalo.
– Maizie mi je ispričala o vašoj šetnji – reče Alison Leonu. – Je li istina… jesi li se doista spotaknuo i pao u potok?
Leon se okrene od štednjaka i prstom zaprijeti Maizie. – Zamolio sam te da nikome ne go-voriš – reče joj.
Maizie otrči pod kuhinjski stol i tamo se sakrije.
– Onda je istina? – zapita Alison.
– Da – reče Leon. – Moje cipele više nikada neće biti iste.
– Onda vaš pas doista govori? – Rachel upita Leona. Buljila sam u nju. Spustila je glas za oktavu i zvučala isto kao njezina majka. Vidjelo se da je Leon zadivljen. Večeras, kad budu večerali, vjerojatno će reći Alison: – Ta Rachel… ona je svakako zrela za svoju dob. – Neće, naravno, znati da se jutros tresla od straha na samu pomisao na srednju školu.
– Da – reče Leon i uzdahne. – Maizie govori… obično suviše. – Odloţi kuhaču na poklo-pac. – Sad se moram vratiti poslu. Bilo mi je drago, Stephanie i Rachel.
– I nama – rekosmo.
Rachel je još uvijek imala punu ruku pereca, s kojih, jednog po jednog, lizala sol. Uvijek bi ih lizala dok se ne bi raskvasili.
Alison nas upita ţelimo li vidjeti njezinu sobu. – Ali upozoravam vas… strašno je ruţna.
– I, kako ti se čini? – upitah Rachel kad smo se vraćale kući.
– Očito je veoma nesigurna – reče Rachel. – Zbog toga koristi tu priču o psu koji govori.
– Ali Maizie doista govori – rekoh. – Čula si Leona.
– Ti si tako lakovjerna, Steph! – uzvikne Rachel. – Ali pretpostavljam da je to dio tvog šarma.
Pojma nisam imala što znači biti lakovjeran, a nisam je imala namjeru pitati, pa sam samo kimnula glavom i rekla: – To nam je u obitelji.
Rachel me je sumnjičavo pogledala i rekla: – Mislim da bismo joj trebale pomoći da se snaĎe. Trebale bismo joj pokušati biti prijateljice.
– Slaţem se.
Sedam
Bruceova učiteljica u petom razredu bila je gospoĎa Stein. I ja sam je imala u četvrtom raz-redu. – Sjeća te se, Steph… – rekao je Bruce sljedećeg petka za doručkom. – Kaţe da si bila druga na natjecanju u čitanju. – Posegne preko stola za kutijom Cheeriosa.
– Prva je bila Rachel – rekoh mu dok sam razmazivala putar na kruh. Ja tost volim jako taman. Nastojim ga izvaditi trenutak prije nego što izgori.
– GospoĎa Stein kaţe da se sjeća i Rachel – reče Bruce.
– Učitelji se uvijek sjećaju Rachel – rekoh. U četvrtom je razredu Rachel počela čitati knji-ge koje je čitala njezina sestra Jessica u osmom razredu. Kad smo u razredu razgovarali o knjigama, Rachel nikada nije govorila o tim knjigama. Odabrala bi knjigu za koju je ona smat-rala da bi se svidjela normalnom učeniku četvrtog razreda.
Do šestog razreda svi su znali da je Rachel bistra, ali ona nije voljela kad bi učitelji o tome govorili. Na satovima matematike pomagala bi klincima koji nisu razumjeli gradivo. Naš uči-telj u šestom razredu zvao ju je svojom pomoćnicom.
Još uvijek sam bila za kuhinjskim stolom, jela tost i razmišljala o Rachel, kad je mama ot-vorila ladicu i uzviknula: – Oh, ne!
– Jesi li vidjela miša? – upitah je.
Mama s treskom zalupi ladicom. – Odustajem! – reče. – U mišolovkama su pojeli su sav putar od kikirikija. Morat ću pozvati gospodina Kravitza.
– Tko je on? – upita Bruce.
– Istrebljivač – reče mama. – On je od nas kupio ţutu kuću.
– Nisam znala da smo kuću prodali istrebljivaču – rekoh. – Mislila sam da gospodin i gos-poĎa Kravitz imaju trgovinu s cipelama.
Mama se nasmije. – Otkud ti to?
– Ne znam.
– E pa, gospodin Kravitz je istrebljivač.
Te je večeri teta Denise pozvala mamu u kino. Uz to što su sestre, mama i teta Denise su i najbolje prijateljice. Voljela bih da imam sestru, iako Rachel kaţe da se ona i Jessica baš i ne slaţu. Mama ima dvije sestre, Robin i Denise. Mama je srednja. Njezino je ime Rowena.
– Moţda bih trebala nazvati gospoĎu Greco – reče mama za večerom.
– Previše sam stara za baby-sitericu. – GospoĎa Greco nas je čuvala kad smo ţivjeli u ţutoj kući. – Već bih ja mogla nekoga čuvati.
– Nisi prestara za društvo – reče mama.
– Imam Brucea.
Bruce se nasmiješi. – Ima mene – reče, kao da je to bila njegova zamisao. – I miševe.
– Baš smiješno. – Mama natoči čaj. Otpije nekoliko gutljaja i reče: – Ovako ćemo. Ako ću ostajati samo do ponoći, vas dvoje moţete ostati sami. Odnosno, večeras, ako sve bude u redu. Ali kada budem morala ostati dulje od ponoći, imat ćete društvo.
– Nekoga kao Rachel? – upitah. – Takvu vrstu društva?
– Vidjet ćemo – reče mama.
'Vidjet ćemo' je nešto što mama kaţe uvijek kada ţeli promijeniti temu.
Čim je mama otišla, odnijela sam telefon u smočnicu i nazvala Rachel. Smočnica je male-na, poput ormara, ali je jedino mjesto u čitavoj kući gdje mogu na miru telefonirati. Unutra je
svjetlo i dovoljno prostora da mogu sjesti na pod, jedino što ne mogu protegnuti noge. I lijepo miriši na začine, od čega ogladnim, čak i ako sam tren prije večerala.
Dok sam razgovarala s Rachel, grickala sam štapić od kikirikija, koje je mami donio jedan kupac s Havaja. Nakon Rachel, pokušala sam nazvati Alison, ali joj je broj bio zauzet pa sam otišla u radnu sobu i s Bruceom gledala televiziju.
Sljedeće godine, kad dobijemo kablovsku, imat ćemo MTV. Susjedstvo tete Denise već ima kablovsku i moj roĎak Howard stalno gleda MTV, čak i kad piše zadaću. Mama kaţe da mi nikada neće dopustiti da zadaću pišem pred televizorom. Vidjet ćemo, kaţem ja.
Bruce je otišao u krevet u deset sati. Samo još nešto da vam kaţem o Bruceu. On doista br-zo zaspe, čim mu glava dotakne jastuk. Isto kao i ja.
Otišla sam u kupaonicu i oprala lice. Ima dana kad se uopće ne zamaram pranjem lica. Stalno zaboravljam pitati mamu da li imaš akne ako ribaš lice. Oribala sam lice dok nije pos-talo jako ruţičasto. Tako sam nadoknadila sve one večeri kada sam bila previše lijena.
Zatim sam odlučila opet nazvati tatu. Došla sam do mamine sobe i pogledala tatin broj u malenom telefonskom imeniku kojeg mama drţi na noćnom ormariću. U njezinoj je ladici bila i baterijska lampica i sjajilo za usne.
Nazvala sam broj tatinog apartmana. Telefon je zazvonio tri puta prije nego se uključila ta-tina automatska sekretarica i tatin glas rekao: – Ovdje Steve Hirsch. Trenutačno nisam kod kuće, ali ako ostavite poruku…
– Bok, tata – rekla sam nakon signala. – Stephanie je. Samo sam te htjela čuti.
Vratila sam se u svoju sobu. Kuća je bila tiha. Kroz prozor se vidio polumjesec koji je os-vijetlio poster Benjamina Moorea. – E pa, Benjamin – mislila sam dok sam se penjala u krevet – večeras smo ti i ja sami. Da si barem stvaran. Da bar moţeš sići sa stropa i poljubiti me za laku noć. Izgledaš kao da se odlično ljubiš.
Prevrnula sam se na trbuh i zaspala. Spavala sam dok me nije probudio nekakav zastrašu-jući zvuk. Sjela sam u krevetu, a srce mi je luĎački tuklo. Zatim sam otrčala hodnikom do mamine sobe. Ali mama još nije bila doma. Zgrabila sam bejzbolsku palicu koja je bila ispod kreveta. Mama je tamo drţi kad tate nema, za svaki slučaj. Pogledala sam na sat – jedanaest i dvadeset – nije prošlo ni sat vremena otkad sam otišla u krevet. Osluškivala sam druge zvu-kove i nastojala odlučiti trebam li pozvati policiju ili susjede, ali čula sam samo Brucea kako plače i zove mamu. Odjurila sam u njegovu sobu čvrsto stišćući bejzbolsku palicu i tada shva-tila da se ništa nije dogodilo. Bruce je opet imao noćnu moru.
Sjela sam na rub njegova kreveta. Ruke je obavio oko mene i jecao. Čvrsto sam ga drţala. Po danu ga nikad ne bih zagrlila. A on mi ne bi ni dopustio. Lice mu je bilo vruće i mokro od suza. Mirisao je poput šteneta.
– Uobičajeno? – upitah ga.
– Da… vidio sam je – reče on nastojeći udahnuti zrak. – Vidio sam bombu… bila je srebr-na… okrugla poput nogometne lopte… kotrljala se nebom. Kad je došla do naše kuće, počela je padati… ravno na nas… a zatim sam vidio bljesak svjetla… i začuo eksploziju…
– Sve je u redu – rekoh mu. – Bio je to samo ruţan san.
– Dolazi – reče Bruce. – Bomba dolazi.
– Ali ne noćas – rekoh mu, milujući ga po kosi. Kosa mu je bila mekana i vlaţna na vrho-vima.
– Kako znaš?
– Jednostavno znam. Dakle, nema smisla sada brinuti o tome.
– To bi mogao biti smak svijeta – reče Bruce dršćući.
– Vidi – rekoh mu. – Ako se to dogodi, dogodit će se. – Ne volim razmišljati o smaku svi-jeta ili o bombi, pa i ne razmišljam o tome. Jako sam dobra u izbacivanju ruţnih misli iz gla-ve. Upravo zato sam optimist.
Legla sam na Bruceov krevet i drţala ga u naručju dok nije ponovno zaspao. Kod njegovih noćnih mora dobro je to što ih nikad nema više od jedne na noć. Kao da ga netko treba uvjeriti da smak svijeta još ne dolazi.
Mislim da sam zaspala grleći Brucea, jer me je ubrzo mama njeţno drmala i šaptala: – Stephanie, idemo natrag u krevet.
Odvela me je hodnikom do moje sobe. – Imao je noćnu moru – rekoh teturavo.
Mama me polegne u krevet, pokrije i poljubi u oba obraza.
Sljedećeg jutra kad sam došla u kuhinju, Bruce je sjedio za stolom i pisao pismo.
Natočila sam si čašu soka od naranče. – Kome danas pišeš? – upitah ga.
– Predsjedniku.
– Ah, predsjedniku. – Izvadih zdjelicu za ţitarice.
– I ti bi mu trebala pisati – reče Bruce. – Kad bi svi pisali predsjedniku, morao bi slušati. Evo… – Bruce mi dobaci komad papira iz bljeţnice.
– Ne dok jedem – rekoh. Pojela sam ţitarice, isprala zdjelicu i donijela na stol kutiju s kra-fnama. Mama je ovisnica o krafnama, ali otkad smo se preselili kupuje jedino one obične ili od integralne pšenice. Bez umjetnih aroma ili boje, bez konzervansa. Mama sad jede samo jednu dnevno, najviše dvije, jer pokušava smršaviti. Nedostaju mi krafne s glazurom. Nedos-taju mi i one punjene čokoladom i pekmezom.
– Mama će te ubiti – reče Bruce.
– Zašto?
– Zato što si joj slistila tri krafne.
Tri? Prebrojala sam preostale krafne u kutiji. Bio je u pravu. Ponekad kad jedem zaboravim brojiti.
Krafne sam isprala još jednom čašom soka i započela pisati pismo.
Dragi gospodine predsjedniče,
Doista mislim da biste morali više poraditi na tome da nikada ne dođe do nuklearnog rata. Kao što znat, rat je glup. Moj brat, koji ima deset godina, zbog toga ima noćne more. Vjeroja-tno ih imaju i druga djeca. Moji su snovi uglavnom lijepi. Rachel, moja prijateljica, kaţe da sam optimist. Usprkos tome, ipak ne ţelim umrijeti, niti to ţeli itko od mojih prijatelja. Zašto ne moţete dogovoriti više sastanaka s drugim drţavama i jače se potruditi da se sloţite. Pot-pišite neke sporazume. Potpišite ih na sto godina tako da dugo ne moram brinuti. Mogli bi se također riješiti svog nuklearnog oruţja na svijetu i onda bi se Bruce, moj brat, moţda pošteno naspavao.
S poštovanjem
Stephanie R. Hirsch
U sluţbenim prigodama volim se sluţiti srednjim inicijalom. B je za Behrens. To je djevo-jačko prezime moje majke.
Zavitlala sam pismo preko stola do Brucea. On ga pročita. – Ovdje se radi o snovima – re-če.
– Ne radi – rekoh mu. – Radi se o nuklearnom ratu.
– Ali mnogo si pisala o snovima.
– I onda? Što je u tome loše? Da ti nemaš noćne more zbog nuklearnog rata, mi ne bismo pisali predsjedniku, zar ne?
– Ne znam – reče Bruce. – A nisi ni označila poglavlja.
– Namjerno nisam označila poglavlja – rekoh. To nije bila istina, ali ja to ne bih priznala. – Mislim da je ovo izvanredno pismo – rekoh. – Mislim da je onaj dio sa stogodišnjim spora-zumima briljantan.
– Za sto godina mi ćemo biti mrtvi – reče Bruce i zazvuči nekako tuţno.
– Svi će biti mrtvi.
– Neće. Oni koji se još nisu ni rodili, neće.
– Oni se ne računaju – rekoh. – Svi koje poznajemo će za sto godina biti mrtvi.
– Ne ţelim razmišljati o tome da sam mrtav.
– A tko voli? – Dodah mu kutiju s krafnama. – Evo… uzmi jednu. Bolje ćeš se osjećati.
– Ne volim te krafne – reče Bruce. – Posebice ne ujutro.
Osam
Otkad je tata otišao u Los Angeles, mama subotom vodi Brucea i mene sa sobom u ured. Ona ima putničku agenciju u gradu. Zove se Putovanja. Teta Denise kaţe da je mama doista sposobna. Kaţe da se nada da sam ja na nju. Ne znam jesam li ili nisam. Kad je bila djevojči-ca i mama je imala salo kao i ja. I obje imamo smeĎu kosu i plave oči, ako to išta znači.
Podsjetila sam mamu da ćemo te subote Rachel i ja ići s Alison u trgovinu i pomoći joj namjestiti sobu. – Rachel kaţe da je ovakva kakva je sad jako depresivna. Sva je siva.
– Siva je profinjena boja – kaţe mama.
– Ali je tako bljak… uopće ne pristaje Alison – odgovorih. – Alison je jako vedra osoba.
– SviĎa ti se? – reče mama.
– Mislim da da. Mislim da ćemo se doista dobro slagati.
– A Rachel? – upita mama.
– I ona ţeli biti Alisonina prijateljica. Ţeli joj pomoći da se ovdje snaĎe. Naći ćemo se u jedan ispred banke. Je li to u redu?
– Mislim da moţemo urediti da dobiješ slobodno poslijepodne. Ali nastoj učiniti što više tijekom jutra.
– Znaš da sam ja marljiva radnica.
Moj posao je odlaganje spisa. Craig me je naučio kako se to radi. On je jedan od maminih povremenih pomoćnika. Ima zlatnu naušnicu na jednom uhu i tanke brkove koje stalno dodi-ruje kao da se ţeli uvjeriti da su još uvijek na istom mjestu. Kada diplomira ţeli pisati putnič-ke vodiče za mjesta kao što su Afrika i Indija. Do sada je jedino bio u Maineu.
Odlaganje spisa nije neka mudrost jednom kad naučiš abecedu. Jedino na što moram obra-titi paţnju je da spise odlaţem prema kraju, što znači da najnovije papire stavljam na kraj re-gistratora, a ne na početak.
Dok sam ja odlagala spise, u agenciju je ušao baš Jeremy Zmaj, onaj zgodni dečko iz auto-busa. Samo Rachel i Alison znaju moje tajno ime za njega. Tako sam ga nazvala zbog njegove jakne sa zmajem na leĎima. Svaki dan je nosi. Bio je s još dvojicom prijatelja. I oni su se vo-zili školskim autobusom.
– Mogu li vam pomoći? – upita Craig.
– Trebaju nam neke brošure – reče Jeremy Zmaj – za školski projekt.
– Izvolite, posluţite se – reče Craig.
– Koliko ih smijemo uzeti? – upita jedan od Jeremyjevih prijatelja.
Tada sam dojurila do pulta. – Što kaţete na pet svaki?
Jeremy i njegovi prijatelji me pogledaše. Isto učini i Craig.
– Zar ne bi ti trebala odlagati spise? – upita Craig.
– Sada ću – rekoh mu i ponadah se da će otići i raditi nešto drugo. Kad nije shvatio signal, rekoh mu: – Ja ću se pobrinuti za ovo, Craig. – Čula sam kako mu je to mama mnogo puta rekla.
Napokon je Craig shvatio poruku i rekao: – Oh… – Ispričao se i otišao natrag do stola za kojim je radio prije nego što su ona trojica ušla u agenciju.
– Trebali biste vidjeti Obalu slonovače – rekoh Jeremyju i pruţih mu brošuru. – I Taj-land… tamo je dobro. – Pruţih mu i tu brošuru. – Preporučujem vam i Aljasku, a onda, tu je i Brazil. – Svaki put kad sam Jeremyju pruţila brošuru, prsti su nam se dotaknuli i mojom je rukom nešto prostrujalo.
– Radimo projekt o marketingu i oglašavanju – reče Jeremy – a ne o putovanjima.
– A tako – rekoh, dok su njegovi prijatelji uzimali pet komada od svake brošure. Zatim br-zo dodah: – Ako ikad poţelite planirati putovanje, ovo je najbolja agencija u gradu. Mamina je, pa znam.
– Imat ćemo to na umu – reče Jeremy. Dok je izlazio, kao da je mahnuo.
– Ime mi je Stephanie – doviknula sam za njim, ali me nije čuo.
Nisam mogla dočekati da ispričam Rachel i Alison o tome.
Devet
Evo što smo kupile za Alisoninu sobu: dva sjenila za svjetiljke, jedan prekrivač za krevet, komplet plahti sa cvjetnim uzorkom, četiri različita jastučića, tri postera i kutiju čavlića.
Kupovale smo po čitavom gradu, hodale od dućana do dućana, sve dok me nisu zaboljele noge. Rachel je rekla da je vaţno vidjeti sve što se nudi prije nego odlučimo. Zapisivala je što smo vidjele i gdje. Nadala sam se da ćemo naletjeti na Jeremyja Zmaja, ali nismo. Napokon smo završile tamo gdje smo i počele, u dućanu koji se zove Bed i Bath. Nisam mogla vjerova-ti kako je Alison jednostavno kupila sve što je ţeljela. Iako su plahte i jastučići bili na sniţe-nju, ipak su bili prilično skupi. Alison je platila American Expressom, karticom svoje majke.
– I ona ti je samo tako dala svoju karticu? – upitala sam je.
– Ona ima povjerenja u mene – odgovori Alison.
– Znam, ali ipak… Je li ti rekla koliko smiješ potrošiti?
– Razgovarale smo o tome što mi je potrebno – reče Alison.
– Barem si nešto kupila na sniţenju – Rachel će. – Moja mama sve kupuje na rasprodaja-ma. A naĎu se jako dobre stvari. Isplati se kupovati najbolje jer dulje traje.
Ne mislim da je to nuţno tako. Evo na primjer moja trenirka sa cvjetićima. Da sam kupila skupu trenirku, nosila bih je dokle god mi je dobra. Ali kupila sam trenirku u pola cijene, tako da me nije bilo briga kada se nakon nekoliko mjeseci raspala u pranju.
– NaĎimo se sutra ujutro kod mene – reče Alison – negdje oko jedanaest. A vi mi cure mo-ţete pomoći urediti sobu, moţe?
– Naravno – odgovorih.
– Ja moram ujutro ići u posjet baki – reče Rachel – ali vratit ću se oko podneva.
Rachelina baka je prošlog proljeća imala moţdani udar. Jednom sam je s njezinima posjeti-la u staračkom domu, ali sam se jako uzrujala jer Rachelina baka ne moţe ni govoriti ni hoda-
ti. Rachel kaţe da baka sve razumije i da će jednog dana moţda ponovno progovoriti. Ne znam. Nadam se da se to nikada neće dogoditi baki Loli ili djedu Jacku. Bilo bi to previše tuţno.
U nedjelju ujutro došla sam k Alison točno u jedanaest. Pozvonila sam i vrata mi je otvori-la neka ţena. Na sebi je imala traperice i onu crvenobijelu majicu koju je Alison nosila kada smo se upoznale. Izgledala mi je jako poznato.
– Bok – reče ona – ja sam Alisonina majka. Ti si Stephanie?
– Da.
– Alison je u svojoj sobi. Moţeš do nje…
Počela sam se uspinjati stepenicama. A onda je Alisonina majka rekla: – Hvala ti što si ju-čer pomogla Alison pronaći onako lijepe stvari.
Zastala sam i okrenula se na odmorištu gledajući u nju. Sjetila sam se na koga mi sliči. Na Genu Farrell, televizijsku zvijezdu.
Otišla sam u Alisoninu sobu. Upravo je odmotavala postere i slagala ih na pod. – Bok – re-koh. Maizie je bila na krevetu. Zalajala je na mene. – Bok, Maizie. – Čim sam progovorila, okrenula mi je leĎa. Valjda nije bila zainteresirana za razgovor.
– Tvoja mama jako sliči Geni Farrell – rekoh Alison.
– Znam – odgovori mi ona.
– Sigurno joj to svi kaţu.
– Da. Posebice zato što ona jest Gena Farrell.
– Tvoja je mama Gena Farrell, televizijska zvijezda?
– Ona je glumica – reče Alison – a ne televizijska zvijezda. – Prislonila je poster Brucea Springsteena uz zid. – Kako ti se čini?
– Ne mogu vjerovati! Tvoja mama je Gena Farrell, a ti ništa ne govoriš!
– A što sam trebala reći? – upita Alison i podigne drugi poster. Na njemu je bila gorila koja leţi na naslonjači. – Je li dobro ovdje, ili da ga objesim iznad radnog stola?
– Iznad radnog stola – rekoh. – Jednostavno ne mogu vjerovati da nam nisi rekla.
– Zar bi to nešto značilo? – Alison stavi postere na krevet.
– Ne, ali…
– Ali što? – Sad je gledala ravno u mene i čekala da nešto kaţem.
– Ništa.
– Silazi s kreveta, Maizie! – Alison je odgurne s kreveta.
Maizie zareţi.
– Ne podnosi kad ljudi pretjeruju o mojoj majci. Pokušat će ugristi svakoga tko to čini. Ne bi vjerovala koliko je puta pokušala ugristi novinare.
– Doista?
– Da – odgovori Alison i izvuče prekrivač iz plastične vrećice. – Pomozi mi da ga stavim na krevet.
Na pokrivaču su bili sićušni ruţini pupoljci. A sjenila svjetiljki, što je bila moja ideja, bila su načinjena od iste tkanine. Rachel je rekla da su sjenila nepotrebna i previše skupa, ali ih je Alison svejedno kupila. Tada sam mislila da je to učinila kako bi mi ugodila, obzirom da je sve drugo bilo Rachelina ideja. Ali sada, kada sam znala da je Alisonina mama Gena Farrell, više nisam bila tako sigurna. Mislim, Gena Farrell je slavna! Mora da je jako bogata.
Pomogla sam Alison objesiti postere. Da sam se barem ja sjetila čavlića kad sam vješala svoje. Od njih se ne skida boja sa zida i ostaju tako sićušne rupice da ih nitko ne primijećuje.
Kad smo završile, Alison reče: – Znaš li kako se igra ispljuvak?
– 'Ispljuvak' kao u slini? – upitah je.
Alison se nasmije. – 'Ispljuvak' kao u kartaškoj igri.
– Zar postoji kartaška igra koja se zove 'ispljuvak'?
– Da. – Alison otvori ladicu svog pisaćeg stola i izvuče špil karata. Promiješala ih je, podi-jelila na dvije hrpice, a zatim mi objasnila pravila igre.
Kada je Rachel stigla, Alison i ja smo bile usred brze igre i ja se nisam mogla prestati smi-jati. – Igramo 'ispljuvak' – rekoh Rachel.
– Što?
– To je jedna kartaška igra.
– Hoćeš da te naučim? – upita Alison Rachel.
– Ne… – odgovori Rachel. – Došla sam da ti pomognem urediti sobu, ali vidim da je sve učinjeno.
Alison sakupi karte i oko njih stavi gumicu.
– Zar ne izgleda sjajno? – upitah Rachel.
– Izgleda – odgovori Rachel. – Izgleda poput vrta. Moţda bih trebala biti unutarnji dekora-ter.
– Jesi li prepoznala Alisoninu majku?
– Ne, zar sam trebala?
– Ona je Gena Farrell.
Maizie zalaje.
– Tko je Gena Farrell?
– Alisonina majka!
– To sam shvatila – reče Rachel. – Ali ne shvaćam tko je Gena Farrell.
– Televizijska zvijezda – rekoh.
– Glumica – ispravi me Alison.
– Ona glumica – ponovih – znaš, ona iz Canyon Crossinga.
Maizie skoči sa kreveta i počne mi grickati stopalo.
– Prestani – rekoh joj.
– Upozorila sam te – reče Alison.
– Nikada nisam gledala Canyon Crossing – reče Rachel.
– Jesi. Prošle smo ga godine gledale kod mene doma… više puta.
– Ne sjećam se – reče Rachel.
– Ukinuli su tu seriju – Alison će. – Mama sad snima novu. Zove se Sama Frannie. Neće se prikazivati do veljače. Snimaju u New Yorku. Zato smo se preselili na istok. Leon je glavni scenarist. On odlučuje što će se dogoditi svim likovima.
– To je tako uzbudljivo! – uzviknuh. – Kako je to imati Genu Farrell za mamu?
– Ona je jedina mama koju sam ikada imala. – Alison sloţi knjige na hrpu na stolu.
– Ali ona je tako slavna!
Maizie zareţi. Pitala sam se je li istina da je pokušala ugristi novinare koji su postavljali previše pitanja.
– Nema veze što je slavna – reče Alison. – Kad je doma, mama je. Ovo drugo joj je posao. Mene se to ne tiče.
– Ti zvučiš tako dobro prilagoĎena – reče Rachel. – Djeca zvijezda obično nisu prilagoĎe-na. Trebala bi biti neurotična.
– Što mogu ako nisam neurotična? A sad, moţemo li, molim vas, promijeniti temu?
Pogledala sam Rachel. Sve tri smo neko vrijeme šutjele. Onda sam je upitala: – Kad si bila mala i ţivjela u Francuskoj, jesi li jela ţablje batake?
Alison se nasmije. – Čak i kad promijenimo temu, ti još uvijek postavljaš pitanja!
– Stephanie voli znati sve o svojim prijateljima – reče Rachel i podvuče ruku pod moju. – To znači da joj je stalo.
Deset
Prozor ţenskog WC-a na drugom katu školske zgrade gleda na igralište. To sam otkrila u ponedjeljak na kraju stanke za ručak kad sam slučajno pogledala kroz prozor. Dolje je vjeţba-la nogometna momčad. I tko je igrao, ako ne Jeremy Zmaj! Otrčala sam do kantine da kaţem Rachel i Alison. Onda smo nas tri odjurile u ţenski WC.
– Igra lijevo krilo – reče Alison.
– Što je to? – upitam.
– To mu je poloţaj – reče Alison. – Gledaj, pokušat će dati gol!
Zadrţasmo dah. Ali je promašio.
Otada ne gubimo mnogo vremena u kantini. Čim završimo s jelom, doĎemo u ţenski WC i ostatak stanke provedemo gledajući kroz prozor. Jeremy Zmaj ima dlakave noge. Rachel kaţe da to znači da je iskusan.
– Kako misliš iskusan? – upitala sam je.
– Seksualno iskusan – odgovori Rachel.
– Doista? Kako znaš?
– Pročitala sam – odgovori Rachel.
– Dokle misliš da je stigao? – upita Alison.
– Daleko – odgovori Rachel.
– Do kraja? – Alison će.
– Moguće je.
– Samo zato što ima dlake na nogama? – upitam ja.
– Zbog toga i zbog drugih stvari.
– Kakvih stvari?
– Mislim da Rachel hoće reći – Alison se ubaci – da mu je tijelo veoma zrelo.
– I Rachelino je – rekoh. – Ima grudi i mjesečnicu.
– Doista? – Alison zapita Rachel. – Dobila si mjesečnicu?
– Da – odgovori Rachel. – Imam je od petog razreda.
– Ja je još nisam dobila – reče Alison.
– Nije ni Steph.
– I u tome je čitava stvar – rekoh ja. – Tijelo ti je razvijeno, a nemaš nikakvog iskustva. Čak se nisi ni poljubila s dečkom.
– Jeremy Zmaj je u devetom razredu – reče mi Rachel. – Očekujem da ću se i ja ljubiti s dečkima kada budem u devetom razredu.
– Ja sam već poljubila dvojicu – reče Alison.
Rachel i ja je pogledasmo. – Pravim poljupcima? – upitam ja.
– Da.
– Kad se to dogodilo? – upita Rachel.
– Prošle godine. Jednog sam poljubila na plaţi, a drugog na školskom dvorištu.
– Koliko su bili stari? – upita Rachel.
– Mojih godina. Šesti razred.
– Ljubiti se s nekim iz šestog razreda nije isto kao ljubiti se s Jeremyjem Zmajem – reče Rachel. – Ljubiti se s Jeremyjem Zmajem bilo bi nešto sasvim drugo.
Alison pogleda kroz prozor. Nakon minute reče: – Vidim što ţeliš reći.
Alison sam upoznala s Rachel sljedećeg jutra na autobusnoj postaji. Alison je bila odjevena u široke hlače, bijelu košulju otprilike deset brojeva preveliku i tenisice. Oko vrata je imala obješene sunčane naočale, a na ramenu joj je visjela platnena torba. Kosa joj je bila raščešlja-na, ali joj je razdjeljak još uvijek bio kriv. Sve u svemu, izgledala je sjajno.
Onda nas je Rachel upoznala s Danom Carpenter, učenicom devetog razreda koja takoĎer ţivi u Palfrey's Pondu. Bilo mi je drago što imamo društvo u autobusu, jer sam čula glasine da neki vole učenicima sedmog razreda stvarati probleme prvi dan nastave.
Kad je autobus došao, Rachel i ja smo sjele zajedno. Alison je sjela dva reda ispred nas s Danom Carpenter. Nitko se nije činio zainteresiran da nas gnjavi.
– Nisi mi rekla da je Alison Kineskinja – šapne Rachel kad je autobus krenuo.
– Vijetnamka je – rekla sam. – Posvojena je.
– Oh – reče Rachel. – Uopće se ne doima uplašenom.
– Mislim da ona nije tip koji bi se bojao škole – rekoh.
– Da sam barem ja takva – reče Rachel. – Jutros nisam mogla pojesti ni zalogaja. Toliko sam se tresla da sam jedva oprala zube.
Nastojala sam pomoći Rachel da se smiri i ponudila joj čokoladni keks iz torbe za uţinu. Grickala ga je, a zatim mi ga vratila. Nema smisla baciti ga, pomislih, i pojela ga.
Na sljedećoj je autobusnoj stanici ušlo šest klinaca, a jedan je od njih bio najzgodniji dečko kojeg sam ikada vidjela u ţivo. Bio je gotovo zgodan kao Benjamin Moore.
– Hej, Jeremy! – uzvikne skupina dječaka. – Ovdje straga…
Dečko, Jeremy, prošao je tik pored mene putem prema straţnjem dijelu autobusa. Rukom mi je okrznuo rame. Okrenula sam se da ga bolje pogledam. Isto je učinila i Rachel. I većina djevojaka u autobusu. Imao je smeĎu kosu, smeĎe oči, prekrasan osmijeh i jaknu boje šartre-za. Tu sam vrstu boje naučila u trećem razredu, a bila je u kutiji kreda Crayol. Na leĎima jak-ne pisalo mu je Zmajevi, a ispod toga 1962.
– Ima super tijelo – šapne mi Rachel.
– Da – rekoh. – Stvarno je komad. – Počele smo se smijati i osjetila sam da se Rachel opušta, sve dok autobus nije stao pred školom. Onda se ukočila. Ali ispalo je da je njezin raz-red, 7-202, baš pokraj mojega, 7-203.
– Ostani sa mnom do zvona – molila je. – I obećaj da ćemo se naći ovdje u hodniku, prije prvog sata tako da moţemo usporediti raspored… moţe?
– Moţe – rekoh. Alison je stajala pokraj mene. Stalno je stavljala i skidala sunčane naoča-le.
– Vidi – rekoh Rachel – dolaze blizanci Klaff. Kara je u tvom razredu, a Peter u mom. – Blizanci Klaff su bili s nama i u šestom razredu. Majka im je naša liječnica. Mislila sam da će se Rachel osjećati bolje sada kada zna da je Kara s njom u razredu.
– Mislim da je to to – reče Rachel. – Nabrojat ću do deset, a onda ću ući.
– Dobro.
Jako je sporo brojala. Kad je došla do deset, rekla je: – Ako preţivim, vidimo se kasnije. – Okrenula se i odmarširala u svoj razred. Rachel je ponekad doista dramatična.
Alison i ja smo pronašle klupe jednu pokraj druge. Čim sam sjela, Eric Macaulay je povi-kao: – Hey… evo Hershey štangice! – Baš je morao biti u mom razredu! Prošle su godine on i nekoliko drugih dječaka došli na genijalnu zamisao da me zovu Hershey štangica samo zato što mi je prezime Hirsch. Tako su glupi! Naravno da je Eric morao sjesti u klupu ispred mene.
Osim Erica Macaulaya i Petera Klaffa, još su dva dječaka i dvije djevojčice iz mog šestog razreda bili sa mnom u razredu. Jednu od njih, Amber Ackbourne, nikada nisam voljela. Ima takav stav! Druga, Miri Levine, je u redu. Ona je sjela u klupu s druge strane. Izvadila sam biljeţnicu prekrivenu Rachelinom zidnom tapetom. Miri Levine ju je pogledala i rekla: – Svi-Ďa mi se tvoja biljeţnica.
– Hvala – rekoh.
Ona je na klupi imala običnu biljeţnicu sa spiralom.
– Kako su ti kutovi ispali tako savršeni? – upita me.
– Rachel mi je to napravila.
– Oh, Rachel… sve što ona radi je savršeno.
– Znam – rekoh.
Alison je raspakiravala svoju platnenu torbu. Iz nje je izvukla sivo-plavi kamen, smotak se-lotejpa, blok ukrašen naljepnicama, olovku, sjajilo za usne s okusom višnje i malu uokvirenu fotografiju. Zatim je sve spremila natrag u torbu, osim kamena. Dodala mi ga je. – To mi je najdraţi – reče.
Kamen je bio gladak i topao od njezine ruke.
Kad je zvono zazvonilo u sobu je ušla jedna ţena. Doista sam bila iznenaĎena kad je rekla: – Dobro jutro svima. Ja sam Natalie Remo, vaša razrednica.
Očekivala sam nekog mladog, oko dvadeset i četiri godine, kratke smeĎe kose… nekog pomalo debelog, kao što sam ja. Ali gospoĎa Remo bila je majčinih godina, što je trideset i osam, i crnkinja je. Nosila je kostim. Kad je skinula jaknu primijetila sam da je rub jakne bio jednake boje kao i njezina košulja. Na ušima je imala zlatne naušnice koje je skinula i stavila na stol.
– Još uvijek je prilično toplo – reče ona i stade se hladiti ţutim blokom. – Više kao ljeto, nego kao jesen. – Hodala je razredom i otvarala prozore. – Tako… sad je bolje. – Ponovno je stala pred razred. – Nadam se da ste svi primili moje kartice.
Nitko nije ništa rekao.
– Jeste li… dobili moje kartice?
Svi su promrmljali: – Da.
– Dobro – reče gospoĎa Remo. – Dobrodošli u srednju školu J.E. Fox.
Slučajno znam da je naša škola dobila ime po Johnu Edwardu Foxu. On je trebao biti prvi ravnatelj škole, ali je umro baš prije nego što se škola otvorila.
– Ja predajem matematiku, pa će prije ili kasnije većina vas završiti na jednom od mojih satova.
Nitko ne reče ništa.
GospoĎa Remo nam se nasmiješi. – Dobro… da vidimo tko je danas ovdje. – Prozivala nas je abecednim redom. Amber Ackbourne je bila prva. Uvijek je prva.
Kad je gospoĎa Remo prozvala moje ime, podigla sam ruku i rekla: – Ovdje. – Eric Macaulay se okrenuo i prošaputao: – Hershey štangica. – Probala sam ga udariti, ali sam pro-mašila i umjesto njega lupila nogu stolca. Stopalo me je zaboljelo pa sam zastenjala.
– Da, Stephanie? Ţeliš li nešto reći? – upita me gospoĎa Remo.
– Ne – odgovorih, a Eric Macaulay se nasmije.
Kad je došla do Alison, gospoĎa Remo je izgovorila njezino prezime kao Mon See U.
Alison je ispravi: – Piše se M-o-n-c-e-a-u. Ali se izgovara Mon So. To je francusko prezi-me.
– Naravno – reče gospoĎa Remo. – Trebala sam znati.
Svi su se okrenuli i pogledali Alison. A ona je sjedila kao da ih ne primjećuje, iako sam je mogla vidjeti kako prstima pritišće svoj najdraţi kamen.
Nakon toga dobili smo svoje ormariće i raspored sati. GospoĎa Remo nam je rekla da na-kon zvona trebamo mirno otići na prvi sat. Čekali smo zvono, a zatim svi poskočili i pojurili prema vratima.
– Mirno… – podsjetila nas je gospoĎa Remo.
Rachel je već bila u hodniku i čekala. – Daj da vidim tvoj raspored.
Pruţih joj moj raspored. Iz izraza njezina lica znala sam i prije nego što je nešto rekla da vijesti nisu dobre. – Ne mogu vjerovati! Nemamo nijedan sat zajedno! Niti jedan.
– Daj da vidim – rekoh i uzela sam i njezin i svoj raspored. Usporedila sam ih. – Pogledaj ovo. Obje imamo prvu stanku za ručak. I zajedno smo na tjelesnom.
– Tjelesnom – frkne Rachel. – Jaka stvar.
Osjećala sam se loše zbog Rachel, jer Alison, Miri Levine i ja smo imale zajedničke satove engleskog, matematike i društvenih predmeta. Rachel je prvi sat imala matematiku kod gos-poĎe Remo. – Baš si sretna – rekoh. – Ona je jako ljubazna.
– Miči mi se s puta, Hershey štangice! – reče Eric Macaulay i gurne me.
– Daj pazi!
– Ti pazi – reče on. – Moram stići na sat matematike. Kad bih barem mogao pronaći učio-nicu 203.
– Ovo je učionica 203 – reče mu Alison.
On pogleda na broj na vratima. – Imaš pravo. Ovdje imam matematiku. U vlastitom razre-du.
– Oh, ne – prostenje Rachel. – Ja imam matematiku s njim. Nije moglo biti gore.
– Moglo je – rekoh joj.
– Znaš što je tvoj problem, Stephanie? – upita me Rachel.
– Ne, što?
– Ti si vječiti optimist.
– Što je optimist?
– Pogledaj u rječniku.
Čim sam došla na sat engleskog, pogledala sam u rječnik značenje riječi optimist. Opti-mist: osoba koja ima sklonost ili teţnju gledati na bolju stranu nekog dogaĎaja i predvidjeti najpovoljniji ishod. – I onda – pomislih – što je u tome loše?
Šest
Tog je poslijepodneva, putem prema školskom autobusu, Rachel priznala da u školi i nije bilo tako loše. Neke je od učenika na satovima znala od prošle godine, a jednu učenicu, Stacey Green iz glazbenog kampa.
– Vidiš? Rekla sam ti da će se sve srediti. Vječni optimist ponovno udara.
Rachel podigne obrve.
– Optimist – rekoh – osoba koja ima sklonost gledati na bolju stranu nekog dogaĎaja.
– Zadivljena sam – reče Rachel.
Dečko u jakni sa zmajem sjeo je iza nas. Čula sam da dječaku pokraj sebe govori nešto o nekakvom lijevom krilu. Nisam bila sigurna govori li o ptici ili o avionu.
Kad smo izišle iz autobusa, Alison nas je obje pozvala k sebi doma.
Rachel reče: – U pola pet imam sat flaute.
– Sviraš flautu? – upita Alison.
– Da – odgovori Rachel.
– I jesi li dobra?
Nasmijala sam se. Alison još nije znala da je Rachel u svemu dobra. – Praktično je profesi-onalka – rekoh Alison.
– Nisam baš toliko dobra – odgovori Rachel.
Alison pogleda na sat. – Tek je pola četiri. Zašto ne doĎeš nakratko? Moj pas zna govoriti.
Rachel me pogleda. Nisam smjela nikome pričati o Maizie i nadala sam se da me neće oda-ti.
– Tvoj pas govori? – upita Rachel.
– A-ha.
– Valjda bih mogla svratiti na trenutak – reče Rachel.
Maizie nas je dočekala na kuhinjskim vratima oduševljeno vrteći straţnjicom i skačući u zrak. Alison je na kuhinjski stol stavila svoje knjige i podigla Maizie u naručje. Lice je pritis-nula uz njezino. Izgledalo je kao da razgovaraju – mislim na francuskom. Bilo je teško točno znati jer je Alison govorila jako tiho. Ali Maizie je kimala, ispuštala neke čudne zvukove i s vremena na vrijeme zalajala.
Rachel je izgledala skeptično dok ih je promatrala. Tu sam riječ – skeptičan – naučila od nje. To znači nešto ispitivati ili sumnjati.
– Što kaţe Maizie? – upitah Alison.
Alison sputsti Maizie na pod i zahihoće se. – Ispričala mi je blesavu priču.
– Kakvu? – upita Rachel.
– Ne znam je li istinita – reče Alison nalijevajući tri čaše soka od grejpa i stavljajući na stol kutiju pereca.
– Svejedno nam ispričaj – reče Rachel i zgrabi punu šaku pereca.
– Pa… – započe Alison i ispriča nam priču o njezinom očuhu, Leonu, koji je odveo Maizie u šumu na šetnju. Dok su šetali, Leon se spotaknuo preko nekakve grane i pao u potok. Pot-puno se smočio, što se Maizie činilo jako duhovitim.
– I to je čitava priča? – upita Rachel.
– Da. – Alison me pogleda. – Naravno, moţda ju je Maizie izmislila. Ponekad kad joj je dosadno izmišljava priče.
Rachel još uvijek nije bila uvjerena i Alison je to vidjela. – Moţemo pitati Leona je li istina – reče.
Alison pritisne gumb na interkomu. Sve kuće u Palfrey's Pondu imaju interkom. Naš ne ra-di, ali će ga tata vjerojatno popraviti kada doĎe doma.
– Bok, Leone – reče Alison – doma sam.
– Silazim – odgovori muški glas.
Za minutu je Leon sišao niz stepenice i došao u kuhinju. Bio je visok i uglavnom ćelav.
– Bok, dušice – reče Leon i promrsi Alison kosu.
Dušice?
– Ovo je moj očuh, Leon Wishnik – reče Alison upoznajući nas s Leonom.
Leon se nasmiješi. Imao je jako lijepe zube. Ja svima primjećujem prvo zube. Mama kaţe da je to zato što nosim aparatić. Kaţe da će me, jednom kad ga skinem, zubi prestati zanimati. Ali tata kaţe da moje zanimanje za zube moţe značiti da bih ţeljela biti zubar.
– Drago mi je, Rachel – reče mi Leon.
– Ja sam Stephanie.
On se nasmije. – E pa drago mi je što sam te upoznao, Stephanie. I tebe, Rachel. – Leon podigne poklopac s lonca na štednjaku i promiješa sadrţaj lonca. Divno je mirisalo.
– Maizie mi je ispričala o vašoj šetnji – reče Alison Leonu. – Je li istina… jesi li se doista spotaknuo i pao u potok?
Leon se okrene od štednjaka i prstom zaprijeti Maizie. – Zamolio sam te da nikome ne go-voriš – reče joj.
Maizie otrči pod kuhinjski stol i tamo se sakrije.
– Onda je istina? – zapita Alison.
– Da – reče Leon. – Moje cipele više nikada neće biti iste.
– Onda vaš pas doista govori? – Rachel upita Leona. Buljila sam u nju. Spustila je glas za oktavu i zvučala isto kao njezina majka. Vidjelo se da je Leon zadivljen. Večeras, kad budu večerali, vjerojatno će reći Alison: – Ta Rachel… ona je svakako zrela za svoju dob. – Neće, naravno, znati da se jutros tresla od straha na samu pomisao na srednju školu.
– Da – reče Leon i uzdahne. – Maizie govori… obično suviše. – Odloţi kuhaču na poklo-pac. – Sad se moram vratiti poslu. Bilo mi je drago, Stephanie i Rachel.
– I nama – rekosmo.
Rachel je još uvijek imala punu ruku pereca, s kojih, jednog po jednog, lizala sol. Uvijek bi ih lizala dok se ne bi raskvasili.
Alison nas upita ţelimo li vidjeti njezinu sobu. – Ali upozoravam vas… strašno je ruţna.
– I, kako ti se čini? – upitah Rachel kad smo se vraćale kući.
– Očito je veoma nesigurna – reče Rachel. – Zbog toga koristi tu priču o psu koji govori.
– Ali Maizie doista govori – rekoh. – Čula si Leona.
– Ti si tako lakovjerna, Steph! – uzvikne Rachel. – Ali pretpostavljam da je to dio tvog šarma.
Pojma nisam imala što znači biti lakovjeran, a nisam je imala namjeru pitati, pa sam samo kimnula glavom i rekla: – To nam je u obitelji.
Rachel me je sumnjičavo pogledala i rekla: – Mislim da bismo joj trebale pomoći da se snaĎe. Trebale bismo joj pokušati biti prijateljice.
– Slaţem se.
Sedam
Bruceova učiteljica u petom razredu bila je gospoĎa Stein. I ja sam je imala u četvrtom raz-redu. – Sjeća te se, Steph… – rekao je Bruce sljedećeg petka za doručkom. – Kaţe da si bila druga na natjecanju u čitanju. – Posegne preko stola za kutijom Cheeriosa.
– Prva je bila Rachel – rekoh mu dok sam razmazivala putar na kruh. Ja tost volim jako taman. Nastojim ga izvaditi trenutak prije nego što izgori.
– GospoĎa Stein kaţe da se sjeća i Rachel – reče Bruce.
– Učitelji se uvijek sjećaju Rachel – rekoh. U četvrtom je razredu Rachel počela čitati knji-ge koje je čitala njezina sestra Jessica u osmom razredu. Kad smo u razredu razgovarali o knjigama, Rachel nikada nije govorila o tim knjigama. Odabrala bi knjigu za koju je ona smat-rala da bi se svidjela normalnom učeniku četvrtog razreda.
Do šestog razreda svi su znali da je Rachel bistra, ali ona nije voljela kad bi učitelji o tome govorili. Na satovima matematike pomagala bi klincima koji nisu razumjeli gradivo. Naš uči-telj u šestom razredu zvao ju je svojom pomoćnicom.
Još uvijek sam bila za kuhinjskim stolom, jela tost i razmišljala o Rachel, kad je mama ot-vorila ladicu i uzviknula: – Oh, ne!
– Jesi li vidjela miša? – upitah je.
Mama s treskom zalupi ladicom. – Odustajem! – reče. – U mišolovkama su pojeli su sav putar od kikirikija. Morat ću pozvati gospodina Kravitza.
– Tko je on? – upita Bruce.
– Istrebljivač – reče mama. – On je od nas kupio ţutu kuću.
– Nisam znala da smo kuću prodali istrebljivaču – rekoh. – Mislila sam da gospodin i gos-poĎa Kravitz imaju trgovinu s cipelama.
Mama se nasmije. – Otkud ti to?
– Ne znam.
– E pa, gospodin Kravitz je istrebljivač.
Te je večeri teta Denise pozvala mamu u kino. Uz to što su sestre, mama i teta Denise su i najbolje prijateljice. Voljela bih da imam sestru, iako Rachel kaţe da se ona i Jessica baš i ne slaţu. Mama ima dvije sestre, Robin i Denise. Mama je srednja. Njezino je ime Rowena.
– Moţda bih trebala nazvati gospoĎu Greco – reče mama za večerom.
– Previše sam stara za baby-sitericu. – GospoĎa Greco nas je čuvala kad smo ţivjeli u ţutoj kući. – Već bih ja mogla nekoga čuvati.
– Nisi prestara za društvo – reče mama.
– Imam Brucea.
Bruce se nasmiješi. – Ima mene – reče, kao da je to bila njegova zamisao. – I miševe.
– Baš smiješno. – Mama natoči čaj. Otpije nekoliko gutljaja i reče: – Ovako ćemo. Ako ću ostajati samo do ponoći, vas dvoje moţete ostati sami. Odnosno, večeras, ako sve bude u redu. Ali kada budem morala ostati dulje od ponoći, imat ćete društvo.
– Nekoga kao Rachel? – upitah. – Takvu vrstu društva?
– Vidjet ćemo – reče mama.
'Vidjet ćemo' je nešto što mama kaţe uvijek kada ţeli promijeniti temu.
Čim je mama otišla, odnijela sam telefon u smočnicu i nazvala Rachel. Smočnica je male-na, poput ormara, ali je jedino mjesto u čitavoj kući gdje mogu na miru telefonirati. Unutra je
svjetlo i dovoljno prostora da mogu sjesti na pod, jedino što ne mogu protegnuti noge. I lijepo miriši na začine, od čega ogladnim, čak i ako sam tren prije večerala.
Dok sam razgovarala s Rachel, grickala sam štapić od kikirikija, koje je mami donio jedan kupac s Havaja. Nakon Rachel, pokušala sam nazvati Alison, ali joj je broj bio zauzet pa sam otišla u radnu sobu i s Bruceom gledala televiziju.
Sljedeće godine, kad dobijemo kablovsku, imat ćemo MTV. Susjedstvo tete Denise već ima kablovsku i moj roĎak Howard stalno gleda MTV, čak i kad piše zadaću. Mama kaţe da mi nikada neće dopustiti da zadaću pišem pred televizorom. Vidjet ćemo, kaţem ja.
Bruce je otišao u krevet u deset sati. Samo još nešto da vam kaţem o Bruceu. On doista br-zo zaspe, čim mu glava dotakne jastuk. Isto kao i ja.
Otišla sam u kupaonicu i oprala lice. Ima dana kad se uopće ne zamaram pranjem lica. Stalno zaboravljam pitati mamu da li imaš akne ako ribaš lice. Oribala sam lice dok nije pos-talo jako ruţičasto. Tako sam nadoknadila sve one večeri kada sam bila previše lijena.
Zatim sam odlučila opet nazvati tatu. Došla sam do mamine sobe i pogledala tatin broj u malenom telefonskom imeniku kojeg mama drţi na noćnom ormariću. U njezinoj je ladici bila i baterijska lampica i sjajilo za usne.
Nazvala sam broj tatinog apartmana. Telefon je zazvonio tri puta prije nego se uključila ta-tina automatska sekretarica i tatin glas rekao: – Ovdje Steve Hirsch. Trenutačno nisam kod kuće, ali ako ostavite poruku…
– Bok, tata – rekla sam nakon signala. – Stephanie je. Samo sam te htjela čuti.
Vratila sam se u svoju sobu. Kuća je bila tiha. Kroz prozor se vidio polumjesec koji je os-vijetlio poster Benjamina Moorea. – E pa, Benjamin – mislila sam dok sam se penjala u krevet – večeras smo ti i ja sami. Da si barem stvaran. Da bar moţeš sići sa stropa i poljubiti me za laku noć. Izgledaš kao da se odlično ljubiš.
Prevrnula sam se na trbuh i zaspala. Spavala sam dok me nije probudio nekakav zastrašu-jući zvuk. Sjela sam u krevetu, a srce mi je luĎački tuklo. Zatim sam otrčala hodnikom do mamine sobe. Ali mama još nije bila doma. Zgrabila sam bejzbolsku palicu koja je bila ispod kreveta. Mama je tamo drţi kad tate nema, za svaki slučaj. Pogledala sam na sat – jedanaest i dvadeset – nije prošlo ni sat vremena otkad sam otišla u krevet. Osluškivala sam druge zvu-kove i nastojala odlučiti trebam li pozvati policiju ili susjede, ali čula sam samo Brucea kako plače i zove mamu. Odjurila sam u njegovu sobu čvrsto stišćući bejzbolsku palicu i tada shva-tila da se ništa nije dogodilo. Bruce je opet imao noćnu moru.
Sjela sam na rub njegova kreveta. Ruke je obavio oko mene i jecao. Čvrsto sam ga drţala. Po danu ga nikad ne bih zagrlila. A on mi ne bi ni dopustio. Lice mu je bilo vruće i mokro od suza. Mirisao je poput šteneta.
– Uobičajeno? – upitah ga.
– Da… vidio sam je – reče on nastojeći udahnuti zrak. – Vidio sam bombu… bila je srebr-na… okrugla poput nogometne lopte… kotrljala se nebom. Kad je došla do naše kuće, počela je padati… ravno na nas… a zatim sam vidio bljesak svjetla… i začuo eksploziju…
– Sve je u redu – rekoh mu. – Bio je to samo ruţan san.
– Dolazi – reče Bruce. – Bomba dolazi.
– Ali ne noćas – rekoh mu, milujući ga po kosi. Kosa mu je bila mekana i vlaţna na vrho-vima.
– Kako znaš?
– Jednostavno znam. Dakle, nema smisla sada brinuti o tome.
– To bi mogao biti smak svijeta – reče Bruce dršćući.
– Vidi – rekoh mu. – Ako se to dogodi, dogodit će se. – Ne volim razmišljati o smaku svi-jeta ili o bombi, pa i ne razmišljam o tome. Jako sam dobra u izbacivanju ruţnih misli iz gla-ve. Upravo zato sam optimist.
Legla sam na Bruceov krevet i drţala ga u naručju dok nije ponovno zaspao. Kod njegovih noćnih mora dobro je to što ih nikad nema više od jedne na noć. Kao da ga netko treba uvjeriti da smak svijeta još ne dolazi.
Mislim da sam zaspala grleći Brucea, jer me je ubrzo mama njeţno drmala i šaptala: – Stephanie, idemo natrag u krevet.
Odvela me je hodnikom do moje sobe. – Imao je noćnu moru – rekoh teturavo.
Mama me polegne u krevet, pokrije i poljubi u oba obraza.
Sljedećeg jutra kad sam došla u kuhinju, Bruce je sjedio za stolom i pisao pismo.
Natočila sam si čašu soka od naranče. – Kome danas pišeš? – upitah ga.
– Predsjedniku.
– Ah, predsjedniku. – Izvadih zdjelicu za ţitarice.
– I ti bi mu trebala pisati – reče Bruce. – Kad bi svi pisali predsjedniku, morao bi slušati. Evo… – Bruce mi dobaci komad papira iz bljeţnice.
– Ne dok jedem – rekoh. Pojela sam ţitarice, isprala zdjelicu i donijela na stol kutiju s kra-fnama. Mama je ovisnica o krafnama, ali otkad smo se preselili kupuje jedino one obične ili od integralne pšenice. Bez umjetnih aroma ili boje, bez konzervansa. Mama sad jede samo jednu dnevno, najviše dvije, jer pokušava smršaviti. Nedostaju mi krafne s glazurom. Nedos-taju mi i one punjene čokoladom i pekmezom.
– Mama će te ubiti – reče Bruce.
– Zašto?
– Zato što si joj slistila tri krafne.
Tri? Prebrojala sam preostale krafne u kutiji. Bio je u pravu. Ponekad kad jedem zaboravim brojiti.
Krafne sam isprala još jednom čašom soka i započela pisati pismo.
Dragi gospodine predsjedniče,
Doista mislim da biste morali više poraditi na tome da nikada ne dođe do nuklearnog rata. Kao što znat, rat je glup. Moj brat, koji ima deset godina, zbog toga ima noćne more. Vjeroja-tno ih imaju i druga djeca. Moji su snovi uglavnom lijepi. Rachel, moja prijateljica, kaţe da sam optimist. Usprkos tome, ipak ne ţelim umrijeti, niti to ţeli itko od mojih prijatelja. Zašto ne moţete dogovoriti više sastanaka s drugim drţavama i jače se potruditi da se sloţite. Pot-pišite neke sporazume. Potpišite ih na sto godina tako da dugo ne moram brinuti. Mogli bi se također riješiti svog nuklearnog oruţja na svijetu i onda bi se Bruce, moj brat, moţda pošteno naspavao.
S poštovanjem
Stephanie R. Hirsch
U sluţbenim prigodama volim se sluţiti srednjim inicijalom. B je za Behrens. To je djevo-jačko prezime moje majke.
Zavitlala sam pismo preko stola do Brucea. On ga pročita. – Ovdje se radi o snovima – re-če.
– Ne radi – rekoh mu. – Radi se o nuklearnom ratu.
– Ali mnogo si pisala o snovima.
– I onda? Što je u tome loše? Da ti nemaš noćne more zbog nuklearnog rata, mi ne bismo pisali predsjedniku, zar ne?
– Ne znam – reče Bruce. – A nisi ni označila poglavlja.
– Namjerno nisam označila poglavlja – rekoh. To nije bila istina, ali ja to ne bih priznala. – Mislim da je ovo izvanredno pismo – rekoh. – Mislim da je onaj dio sa stogodišnjim spora-zumima briljantan.
– Za sto godina mi ćemo biti mrtvi – reče Bruce i zazvuči nekako tuţno.
– Svi će biti mrtvi.
– Neće. Oni koji se još nisu ni rodili, neće.
– Oni se ne računaju – rekoh. – Svi koje poznajemo će za sto godina biti mrtvi.
– Ne ţelim razmišljati o tome da sam mrtav.
– A tko voli? – Dodah mu kutiju s krafnama. – Evo… uzmi jednu. Bolje ćeš se osjećati.
– Ne volim te krafne – reče Bruce. – Posebice ne ujutro.
Osam
Otkad je tata otišao u Los Angeles, mama subotom vodi Brucea i mene sa sobom u ured. Ona ima putničku agenciju u gradu. Zove se Putovanja. Teta Denise kaţe da je mama doista sposobna. Kaţe da se nada da sam ja na nju. Ne znam jesam li ili nisam. Kad je bila djevojči-ca i mama je imala salo kao i ja. I obje imamo smeĎu kosu i plave oči, ako to išta znači.
Podsjetila sam mamu da ćemo te subote Rachel i ja ići s Alison u trgovinu i pomoći joj namjestiti sobu. – Rachel kaţe da je ovakva kakva je sad jako depresivna. Sva je siva.
– Siva je profinjena boja – kaţe mama.
– Ali je tako bljak… uopće ne pristaje Alison – odgovorih. – Alison je jako vedra osoba.
– SviĎa ti se? – reče mama.
– Mislim da da. Mislim da ćemo se doista dobro slagati.
– A Rachel? – upita mama.
– I ona ţeli biti Alisonina prijateljica. Ţeli joj pomoći da se ovdje snaĎe. Naći ćemo se u jedan ispred banke. Je li to u redu?
– Mislim da moţemo urediti da dobiješ slobodno poslijepodne. Ali nastoj učiniti što više tijekom jutra.
– Znaš da sam ja marljiva radnica.
Moj posao je odlaganje spisa. Craig me je naučio kako se to radi. On je jedan od maminih povremenih pomoćnika. Ima zlatnu naušnicu na jednom uhu i tanke brkove koje stalno dodi-ruje kao da se ţeli uvjeriti da su još uvijek na istom mjestu. Kada diplomira ţeli pisati putnič-ke vodiče za mjesta kao što su Afrika i Indija. Do sada je jedino bio u Maineu.
Odlaganje spisa nije neka mudrost jednom kad naučiš abecedu. Jedino na što moram obra-titi paţnju je da spise odlaţem prema kraju, što znači da najnovije papire stavljam na kraj re-gistratora, a ne na početak.
Dok sam ja odlagala spise, u agenciju je ušao baš Jeremy Zmaj, onaj zgodni dečko iz auto-busa. Samo Rachel i Alison znaju moje tajno ime za njega. Tako sam ga nazvala zbog njegove jakne sa zmajem na leĎima. Svaki dan je nosi. Bio je s još dvojicom prijatelja. I oni su se vo-zili školskim autobusom.
– Mogu li vam pomoći? – upita Craig.
– Trebaju nam neke brošure – reče Jeremy Zmaj – za školski projekt.
– Izvolite, posluţite se – reče Craig.
– Koliko ih smijemo uzeti? – upita jedan od Jeremyjevih prijatelja.
Tada sam dojurila do pulta. – Što kaţete na pet svaki?
Jeremy i njegovi prijatelji me pogledaše. Isto učini i Craig.
– Zar ne bi ti trebala odlagati spise? – upita Craig.
– Sada ću – rekoh mu i ponadah se da će otići i raditi nešto drugo. Kad nije shvatio signal, rekoh mu: – Ja ću se pobrinuti za ovo, Craig. – Čula sam kako mu je to mama mnogo puta rekla.
Napokon je Craig shvatio poruku i rekao: – Oh… – Ispričao se i otišao natrag do stola za kojim je radio prije nego što su ona trojica ušla u agenciju.
– Trebali biste vidjeti Obalu slonovače – rekoh Jeremyju i pruţih mu brošuru. – I Taj-land… tamo je dobro. – Pruţih mu i tu brošuru. – Preporučujem vam i Aljasku, a onda, tu je i Brazil. – Svaki put kad sam Jeremyju pruţila brošuru, prsti su nam se dotaknuli i mojom je rukom nešto prostrujalo.
– Radimo projekt o marketingu i oglašavanju – reče Jeremy – a ne o putovanjima.
– A tako – rekoh, dok su njegovi prijatelji uzimali pet komada od svake brošure. Zatim br-zo dodah: – Ako ikad poţelite planirati putovanje, ovo je najbolja agencija u gradu. Mamina je, pa znam.
– Imat ćemo to na umu – reče Jeremy. Dok je izlazio, kao da je mahnuo.
– Ime mi je Stephanie – doviknula sam za njim, ali me nije čuo.
Nisam mogla dočekati da ispričam Rachel i Alison o tome.
Devet
Evo što smo kupile za Alisoninu sobu: dva sjenila za svjetiljke, jedan prekrivač za krevet, komplet plahti sa cvjetnim uzorkom, četiri različita jastučića, tri postera i kutiju čavlića.
Kupovale smo po čitavom gradu, hodale od dućana do dućana, sve dok me nisu zaboljele noge. Rachel je rekla da je vaţno vidjeti sve što se nudi prije nego odlučimo. Zapisivala je što smo vidjele i gdje. Nadala sam se da ćemo naletjeti na Jeremyja Zmaja, ali nismo. Napokon smo završile tamo gdje smo i počele, u dućanu koji se zove Bed i Bath. Nisam mogla vjerova-ti kako je Alison jednostavno kupila sve što je ţeljela. Iako su plahte i jastučići bili na sniţe-nju, ipak su bili prilično skupi. Alison je platila American Expressom, karticom svoje majke.
– I ona ti je samo tako dala svoju karticu? – upitala sam je.
– Ona ima povjerenja u mene – odgovori Alison.
– Znam, ali ipak… Je li ti rekla koliko smiješ potrošiti?
– Razgovarale smo o tome što mi je potrebno – reče Alison.
– Barem si nešto kupila na sniţenju – Rachel će. – Moja mama sve kupuje na rasprodaja-ma. A naĎu se jako dobre stvari. Isplati se kupovati najbolje jer dulje traje.
Ne mislim da je to nuţno tako. Evo na primjer moja trenirka sa cvjetićima. Da sam kupila skupu trenirku, nosila bih je dokle god mi je dobra. Ali kupila sam trenirku u pola cijene, tako da me nije bilo briga kada se nakon nekoliko mjeseci raspala u pranju.
– NaĎimo se sutra ujutro kod mene – reče Alison – negdje oko jedanaest. A vi mi cure mo-ţete pomoći urediti sobu, moţe?
– Naravno – odgovorih.
– Ja moram ujutro ići u posjet baki – reče Rachel – ali vratit ću se oko podneva.
Rachelina baka je prošlog proljeća imala moţdani udar. Jednom sam je s njezinima posjeti-la u staračkom domu, ali sam se jako uzrujala jer Rachelina baka ne moţe ni govoriti ni hoda-
ti. Rachel kaţe da baka sve razumije i da će jednog dana moţda ponovno progovoriti. Ne znam. Nadam se da se to nikada neće dogoditi baki Loli ili djedu Jacku. Bilo bi to previše tuţno.
U nedjelju ujutro došla sam k Alison točno u jedanaest. Pozvonila sam i vrata mi je otvori-la neka ţena. Na sebi je imala traperice i onu crvenobijelu majicu koju je Alison nosila kada smo se upoznale. Izgledala mi je jako poznato.
– Bok – reče ona – ja sam Alisonina majka. Ti si Stephanie?
– Da.
– Alison je u svojoj sobi. Moţeš do nje…
Počela sam se uspinjati stepenicama. A onda je Alisonina majka rekla: – Hvala ti što si ju-čer pomogla Alison pronaći onako lijepe stvari.
Zastala sam i okrenula se na odmorištu gledajući u nju. Sjetila sam se na koga mi sliči. Na Genu Farrell, televizijsku zvijezdu.
Otišla sam u Alisoninu sobu. Upravo je odmotavala postere i slagala ih na pod. – Bok – re-koh. Maizie je bila na krevetu. Zalajala je na mene. – Bok, Maizie. – Čim sam progovorila, okrenula mi je leĎa. Valjda nije bila zainteresirana za razgovor.
– Tvoja mama jako sliči Geni Farrell – rekoh Alison.
– Znam – odgovori mi ona.
– Sigurno joj to svi kaţu.
– Da. Posebice zato što ona jest Gena Farrell.
– Tvoja je mama Gena Farrell, televizijska zvijezda?
– Ona je glumica – reče Alison – a ne televizijska zvijezda. – Prislonila je poster Brucea Springsteena uz zid. – Kako ti se čini?
– Ne mogu vjerovati! Tvoja mama je Gena Farrell, a ti ništa ne govoriš!
– A što sam trebala reći? – upita Alison i podigne drugi poster. Na njemu je bila gorila koja leţi na naslonjači. – Je li dobro ovdje, ili da ga objesim iznad radnog stola?
– Iznad radnog stola – rekoh. – Jednostavno ne mogu vjerovati da nam nisi rekla.
– Zar bi to nešto značilo? – Alison stavi postere na krevet.
– Ne, ali…
– Ali što? – Sad je gledala ravno u mene i čekala da nešto kaţem.
– Ništa.
– Silazi s kreveta, Maizie! – Alison je odgurne s kreveta.
Maizie zareţi.
– Ne podnosi kad ljudi pretjeruju o mojoj majci. Pokušat će ugristi svakoga tko to čini. Ne bi vjerovala koliko je puta pokušala ugristi novinare.
– Doista?
– Da – odgovori Alison i izvuče prekrivač iz plastične vrećice. – Pomozi mi da ga stavim na krevet.
Na pokrivaču su bili sićušni ruţini pupoljci. A sjenila svjetiljki, što je bila moja ideja, bila su načinjena od iste tkanine. Rachel je rekla da su sjenila nepotrebna i previše skupa, ali ih je Alison svejedno kupila. Tada sam mislila da je to učinila kako bi mi ugodila, obzirom da je sve drugo bilo Rachelina ideja. Ali sada, kada sam znala da je Alisonina mama Gena Farrell, više nisam bila tako sigurna. Mislim, Gena Farrell je slavna! Mora da je jako bogata.
Pomogla sam Alison objesiti postere. Da sam se barem ja sjetila čavlića kad sam vješala svoje. Od njih se ne skida boja sa zida i ostaju tako sićušne rupice da ih nitko ne primijećuje.
Kad smo završile, Alison reče: – Znaš li kako se igra ispljuvak?
– 'Ispljuvak' kao u slini? – upitah je.
Alison se nasmije. – 'Ispljuvak' kao u kartaškoj igri.
– Zar postoji kartaška igra koja se zove 'ispljuvak'?
– Da. – Alison otvori ladicu svog pisaćeg stola i izvuče špil karata. Promiješala ih je, podi-jelila na dvije hrpice, a zatim mi objasnila pravila igre.
Kada je Rachel stigla, Alison i ja smo bile usred brze igre i ja se nisam mogla prestati smi-jati. – Igramo 'ispljuvak' – rekoh Rachel.
– Što?
– To je jedna kartaška igra.
– Hoćeš da te naučim? – upita Alison Rachel.
– Ne… – odgovori Rachel. – Došla sam da ti pomognem urediti sobu, ali vidim da je sve učinjeno.
Alison sakupi karte i oko njih stavi gumicu.
– Zar ne izgleda sjajno? – upitah Rachel.
– Izgleda – odgovori Rachel. – Izgleda poput vrta. Moţda bih trebala biti unutarnji dekora-ter.
– Jesi li prepoznala Alisoninu majku?
– Ne, zar sam trebala?
– Ona je Gena Farrell.
Maizie zalaje.
– Tko je Gena Farrell?
– Alisonina majka!
– To sam shvatila – reče Rachel. – Ali ne shvaćam tko je Gena Farrell.
– Televizijska zvijezda – rekoh.
– Glumica – ispravi me Alison.
– Ona glumica – ponovih – znaš, ona iz Canyon Crossinga.
Maizie skoči sa kreveta i počne mi grickati stopalo.
– Prestani – rekoh joj.
– Upozorila sam te – reče Alison.
– Nikada nisam gledala Canyon Crossing – reče Rachel.
– Jesi. Prošle smo ga godine gledale kod mene doma… više puta.
– Ne sjećam se – reče Rachel.
– Ukinuli su tu seriju – Alison će. – Mama sad snima novu. Zove se Sama Frannie. Neće se prikazivati do veljače. Snimaju u New Yorku. Zato smo se preselili na istok. Leon je glavni scenarist. On odlučuje što će se dogoditi svim likovima.
– To je tako uzbudljivo! – uzviknuh. – Kako je to imati Genu Farrell za mamu?
– Ona je jedina mama koju sam ikada imala. – Alison sloţi knjige na hrpu na stolu.
– Ali ona je tako slavna!
Maizie zareţi. Pitala sam se je li istina da je pokušala ugristi novinare koji su postavljali previše pitanja.
– Nema veze što je slavna – reče Alison. – Kad je doma, mama je. Ovo drugo joj je posao. Mene se to ne tiče.
– Ti zvučiš tako dobro prilagoĎena – reče Rachel. – Djeca zvijezda obično nisu prilagoĎe-na. Trebala bi biti neurotična.
– Što mogu ako nisam neurotična? A sad, moţemo li, molim vas, promijeniti temu?
Pogledala sam Rachel. Sve tri smo neko vrijeme šutjele. Onda sam je upitala: – Kad si bila mala i ţivjela u Francuskoj, jesi li jela ţablje batake?
Alison se nasmije. – Čak i kad promijenimo temu, ti još uvijek postavljaš pitanja!
– Stephanie voli znati sve o svojim prijateljima – reče Rachel i podvuče ruku pod moju. – To znači da joj je stalo.
Deset
Prozor ţenskog WC-a na drugom katu školske zgrade gleda na igralište. To sam otkrila u ponedjeljak na kraju stanke za ručak kad sam slučajno pogledala kroz prozor. Dolje je vjeţba-la nogometna momčad. I tko je igrao, ako ne Jeremy Zmaj! Otrčala sam do kantine da kaţem Rachel i Alison. Onda smo nas tri odjurile u ţenski WC.
– Igra lijevo krilo – reče Alison.
– Što je to? – upitam.
– To mu je poloţaj – reče Alison. – Gledaj, pokušat će dati gol!
Zadrţasmo dah. Ali je promašio.
Otada ne gubimo mnogo vremena u kantini. Čim završimo s jelom, doĎemo u ţenski WC i ostatak stanke provedemo gledajući kroz prozor. Jeremy Zmaj ima dlakave noge. Rachel kaţe da to znači da je iskusan.
– Kako misliš iskusan? – upitala sam je.
– Seksualno iskusan – odgovori Rachel.
– Doista? Kako znaš?
– Pročitala sam – odgovori Rachel.
– Dokle misliš da je stigao? – upita Alison.
– Daleko – odgovori Rachel.
– Do kraja? – Alison će.
– Moguće je.
– Samo zato što ima dlake na nogama? – upitam ja.
– Zbog toga i zbog drugih stvari.
– Kakvih stvari?
– Mislim da Rachel hoće reći – Alison se ubaci – da mu je tijelo veoma zrelo.
– I Rachelino je – rekoh. – Ima grudi i mjesečnicu.
– Doista? – Alison zapita Rachel. – Dobila si mjesečnicu?
– Da – odgovori Rachel. – Imam je od petog razreda.
– Ja je još nisam dobila – reče Alison.
– Nije ni Steph.
– I u tome je čitava stvar – rekoh ja. – Tijelo ti je razvijeno, a nemaš nikakvog iskustva. Čak se nisi ni poljubila s dečkom.
– Jeremy Zmaj je u devetom razredu – reče mi Rachel. – Očekujem da ću se i ja ljubiti s dečkima kada budem u devetom razredu.
– Ja sam već poljubila dvojicu – reče Alison.
Rachel i ja je pogledasmo. – Pravim poljupcima? – upitam ja.
– Da.
– Kad se to dogodilo? – upita Rachel.
– Prošle godine. Jednog sam poljubila na plaţi, a drugog na školskom dvorištu.
– Koliko su bili stari? – upita Rachel.
– Mojih godina. Šesti razred.
– Ljubiti se s nekim iz šestog razreda nije isto kao ljubiti se s Jeremyjem Zmajem – reče Rachel. – Ljubiti se s Jeremyjem Zmajem bilo bi nešto sasvim drugo.
Alison pogleda kroz prozor. Nakon minute reče: – Vidim što ţeliš reći.
6 Re: Dzudi Blum - Samo da smo zajedno Pon Jan 09, 2012 1:53 pm
Margita
Administrator
Jedanaest
Gospodin Kravitz, istrebljivač, došao je pred našu kuću u bijelom kombiju na kojem je ma-lim slovima pisalo KRAVITZ – od 1967. Nosio je tamnoplavi kombinezon na dţepu kojeg je bilo izveţeno Ed. Sa njim je bio i smeĎebijeli pas. Mislim brakirca. Uveo je psa u kuću. – Ovo je Henry – reče gospodin Kravitz. – Obučen je da pronalazi termite.
– Mi nemamo termita – reče mu mama. – Mi imamo miševe.
Gospodin Kravitz pogleda u svoju biljeţnicu. – Oh, tako je. – Nasmije se i odmahne gla-vom. – E pa Henry nije ni loš mišolovac, za jednog psa.
Gospodin Kravitz i Henry slijedili su mamu u kuhinju. A onda, kao da se tek sjetila da sam i ja prisutna, mama reče: – Ovo je moja kći, Stephanie.
– Drago mi je, Stephanie – reče gospodin Kravitz.
– Gospodin Kravitz je kupio ţutu kuću – podsjeti me mama.
– Znam – odgovorih.
– I vjerujte mi da uţivamo – reče gospodin Kravitz.
– Drago mi je – kaţe mama. – E, pa, krenimo na posao. Nadam se da moţete riješiti naš problem.
– Potrudit ću se.
Mama je otišla na kat za kompjuter, kojeg je iz radne sobe preselila u spavaću. Ja sam poš-la do hladnjaka po čašu soka. – Koristite li zamke? – upitala sam gospodina Kravitza.
– Ne.
– Što koristite?
– Nešto drugo.
– Što?
– Kakve to ima veze?
– Ima.
– Zašto?
– Zato što moj brat i ja ne vjerujemo u nasilje.
– Ja ne koristim ništa nasilno.
– A što koristite?
Gospodin Kravitz ispusti duboki uzdah. – Koristim nešto da ih obeshrabrim da se ikada ponovno vrate.
– Otrov? – upitah.
– Mi o tome ne mislimo tako.
– Oh – rekoh ja ispijajući sok od jabuke. Tada sam se sjetila lijepog ponašanja. – Ţelite li čašu soka?
– Ne, hvala – odgovori gospodin Kravitz. Pas mu je njuškao u ormariću ispod sudopera.
– I tko spava u mojoj staroj sobi? – upitah.
Sada je i gospodin Kravitz bio u ormariću i svijetlio baterijskom lampicom. – Koja je to soba? – upita. Glas mu je zvučao prigušeno.
– Na vrhu stepenica… prva soba na lijevo – rekoh.
– To će biti soba mog najmlaĎeg sina. On ide u deveti razred u srednju školu Fox.
– Doista? – rekoh ja glasnije. – I ja idem u Fox. Ja sam u sedmom razredu.
– Moţda poznaješ Jeremyja? – upita gospodin Kravitz.
– Jeremyja?
– Da, Jeremyja Kravitza. To mi je sin.
– Poznajem samo jednog Jeremyja, ali on vam nije sin. Nosi jaknu boje šartreza sa zmajem na leĎima.
Gospodin Kravitz se izvuče iz ormarića. – To je moja jakna – reče on smijući se.
– Vaša jakna?
– Tisuću devetsto šezdeset i druge – reče gospodin Kravitz ustajući. – Bio sam u višim raz-redima srednje škole.
– Ţelite li reći da je dečko koji nosi tu jaknu vaš sin?
– Upravo tako.
– I ime mu je Jeremy i spava u mojoj staroj sobi?
– Tako je.
– Oprostite – rekoh Kravitzu. – Moram napisati zadaću. – Morala sam smjesta nazvati Rachel i Alison! Otrčala sam u radnu sobu na telefon.
Najprije sam nazvala Rachel. – Nećeš mi vjerovati – počela sam – ali… – Ispričala sam joj čitavu priču. – Moraš smjesta doći do mene.
– Vjeţbam flautu – reče Rachel.
– Rachel – rekoh – govorimo o Jeremyju Zmaju čiji se otac nalazi u mojoj kuhinji…
– Dobro – Rachel će – evo me za nekoliko minuta.
Alison nisam trebala uvjeravati. Trčala je čitavim putem oko jezera i bila je posve uspuha-na. Kad je i Rachel stigla, sve tri smo otišle u kuhinju i ja sam ih upoznala s gospodinom Kra-vitzom.
– Vi ste doista Jeremyjev otac? – upita Rachel svojim najodraslijim glasom.
Gospodin Kravitz je sipao bijeli prah u unutrašnjost naših ormarića. – Je li vas Jeremy gnjavio? – upita, gledajući nas. – Je li bio bezobrazan?
Super mi je to kako roditelji uvijek pomisle ono najgore o svojoj djeci. – Ne – rekoh. – Znatiţeljne smo jer se zajedno vozimo autobusom.
– I zanima nas ona jakna koju nosi – doda Rachel. – Jako je neobična.
Pokušala sam joj privući paţnju, ali bezuspješno.
– Zapravo bi mogla biti vrijedna starina – nastavi Rachel. – Znam jer mi se teta koja ţivi u New Hampshire bavi antikvitetima.
– Jakna je bila njegova – rekoh Rachel, pokazujući u smjeru gospodina Kravitza.
– Oh – reče Rachel. – Nisam vas ţeljela uvrijediti, gospodine. Samo sam htjela reći da će se jednoga dana ta jakna moći smatrati antikvitetom. Nisam mislila da je već sada stara.
– Nisam se uvrijedio – odgovori gospodin Kravitz.
Henry je i dalje njuškao po kuhinji.
– Da li vaš pas govori? – upitah gospodina Kravitza.
– Henry komunicira – reče on, kao da je moje pitanje savršeno normalno – ali ne govori.
– Samo jedan od sedamnaest milijuna pasa govori riječima – rekoh mu ja.
– Doista?
Nisam mu rekla za Maizie. Nije me se to ticalo. Ako Alison ţeli da on to zna, neka mu ka-ţe sama.
– A sada, djevojke… – konačno reče gospodin Kravitz – doista bih volio i nadalje čavrljati s vama, ali ovdje imam posla.
– Drago mi je što sam vas upoznala, gospodine Kravitz – reče Rachel.
– I meni – doda Alison.
– I meni je drago što smo se upoznali – reče gospodin Kravitz iz unutrašnjosti drugog or-marića.
Nas tri smo otišle van i otrčale do jezera. – Moţeš li vjerovati da Jeremy Zmaj spava u mo-joj staroj sobi?
– Šteta što niste prodali kuću s namještajem, jer bi onda spavao u tvom krevetu – reče Rac-hel.
Od pomisli da Jeremy Zmaj spava u mom krevetu obuzeo me neki čudan osjećaj.
– Pa ti crveniš, Steph! – uzvikne Alison.
– Lice ti je ljubičasto! – zapjeva Rachel.
– Ispričajte me – rekoh ja hodajući izmeĎu njih – mislim da se moram ohladiti. – Došla sam do ruba jezera, zagazila u vodu i poplašila patke koje su mi odgacale s puta.
Rachel poviče: – Steph, što to radiš?
Alison joj se pridruţi: – Steph, izaĎi!
– Super je! – pjevala sam prskajući rukama. – DoĎite…
– Stephanie! – zaurla Rachel – to nije jezero za plivanje!
– Pa tko pliva?
Nisu mogle vjerovati da sam u jezero ušla u odjećim. Nije to mogla povjerovati ni moja majka koja je bila u kuhinji kad sam se vratila doma. – Stephanie, što se pobogu…?
– Nisam se namjeravala smočiti – rekoh joj. – Dogodilo se.
Dvanaest
Tata je nazvao s Havaja. – Jesu li valovi veliki? – upitala sam ga.
– Nisam imao prilike otići na plaţu.
– Tata… kako moţeš biti na Havajima, a ne otići na plaţu?
– Ovdje sam zbog posla, Steph.
– Znam… ali ipak…
– Probat ću otići sutra… dobro?
– Dobro. I pošalji mi malo onog namaza od kikirikija… s makadamija orasima.
– Mislim da namaz od kikirikija nije dobar za tvoj aparatić.
– Onda pošalji školjke s plaţe… ili pijesak.
– Nastojat ću – reče tata. – Što je novog kod kuće?
Ispričala sam mu o našem prvom mrtvom mišu. – Mama ga je pronašla u ormariću ispod sudopera. Skoro se onesvijestila. Onda sam ga ja podigla za rep, ubacila u vrećicu i bacila u kantu za smeće.
Tata se smijao. Volim ga nasmijavati. Kad se smije, široko otvori usta i vide mu se zlatne plombe. – Čekaj… nisam još gotova – rekoh – jer, nakon što sam ga bacila u smeće, zaboravi-la sam čvrsto zatvoriti kantu, pa su te noći rakuni ušli u nju i napravili nered! I pogodi tko je morao sve to počistiti… i tko je umalo propustio školski autobus?
Tata se i dalje smijao. Ja ga u našoj obitelji definitivno znam najbolje nasmijati. Ali ne-mamo se baš prilike mnogo smijati preko telefona.
– Kakvo je vrijeme? – konačno upita tata.
– Lijepo. Dolazi jesen.
Trinaest
GospoĎa Remo nosi kontaktne leće. Uvijek nam priča o njima. Dobila ih je prije nego što je počela nastava, tako da ih je nosila tek dva mjeseca. Ovog se jutra trljala po očima. Onda reče: – O, ne… – i pokaţe nam da budemo tiho. – Mislim da sam izgubila leću. Trebam neko-ga da mi je pomogne naći.
Svi podignu ruke.
Eric Macaulay reče: – Ja imam savršeni vid, gospoĎo Remo. Ja ću vam je naći.
– Dobro, Eric – reče gospoĎa Remo.
Eric odgurne svoj stolac tako jako da se zabio u moju klupu i prevrnuo mi knjige koje sam sloţila u piramidu. Odjurio je na prednji kraj učionice.
– Pazi gdje staješ, Eric – reče gospoĎa Remo. – Leća je veoma lomljiva. Nadam se da mi je pala na stol, a ne na pod.
Ali Eric se nije ni potrudio pogledati na stol. Stao je tik ispred gospoĎe Remo i činilo se da joj promatra haljinu, tamnozelenu s kratkim rukavima. Nije je doticao, ali od načina na koji je buljio u nju mora da joj je bilo neugodno jer se nervozno nasmijala i rekla: – Što to radiš, Eric?
– Pokušavam pronaći vašu leću – odgovori Eric – pa vas molim da se ne mičete.
Meni bi bilo strašno neugodno da me Eric Macaulay tako pomno proučava, posebice po grudima.
Ali onda, negdje na pola puta izmeĎu lijevog ramena gospoĎe Remo i njezina struka, Eric izvuče nešto iz njezine haljine. – Aha! – reče. – Imam je! – I podigne je da je gospoĎa Remo vidi.
– E, pa, Eric… – gospoĎa Remo reče uzimajući mu leću s prsta – mora da imaš izuzetne oči! Kako si znao da će mi biti na haljini?
– Moja mama nosi leće – odgovori Eric – i uvijek kad misli da je jednu izgubila, ispostavi se da joj je zapela za odjeću.
– Hvala ti, Eric – reče gospoĎa Remo.
Čitav mu razred zaplješće i Eric se nakloni.
Alison se nagne kroz prolaz meĎu klupama i šapne: – Tako je sladak!
Ja napravim grimasu. Eric je suviše nemoguć da bi bio sladak.
Putem natrag do svoje klupe Eric stane pokraj Alison. – Nosiš li ti kontaktne leće, Palčice?
Zove je Palčica od drugog tjedna nastave, ali čini se da to njoj ne smeta.
– Ne – odgovori Alison. – Moj je vid jednako savršen kao i tvoj.
– Šteta… jer ne bih imao ništa protiv pronalaţenja tvojih izgubljenih leća.
Alison se počne cerekati, a jednom kad ona počne, ne zna stati.
Čim je gospoĎa Remo stavila leću na mjesto, podigne listić papira i reče: – Imam jednu obavijest. Prodaja kolača sedmih razreda odrţat će se tjedan dana nakon sljedećeg ponedjelj-ka. Prvih… – Zastane i zavrti glavom. – Dobro, Alison… ili se smiri ili i nama ispričaj šalu tako da se i mi smijemo.
Alison objema rukama pokrije usta kako se ne bi glasno smijala, ali ja sam znala da se još uvijek cereka.
GospoĎa Remo nastavi: – Prvih sto pedeset dolara bit će poklonjeno za hranu onima koji-ma je to potrebno. Sve preko toga ide u fond aktivnosti sedmih razreda. Prošlogodišnji je se-dmi razred zaradio dovoljno novaca da se odrţi zimski ples.
Zimski ples, pomislih. To zvuči zanimljivo.
– Dakle – nastavi gospoĎa Remo – moramo imenovati predsjedatelja prodaje kolača… ne-koga tko će pratiti tko će što ispeći.
– GospoĎo Remo… – reče Eric mašući rukom.
– Da, Eric?
– Ja predlaţem Petera Klaffa. On je jako organiziran. Kad se ja budem kandidirao za pred-sjednika, on će mi voditi kampanju.
Planira se Eric kandidirati za predsjednika srednje škole, pitala sam se, ili za predsjednika Sjedinjenih Drţava?
– Peter… – reče gospoĎa Remo – ţeliš li biti predsjedatelj prodaje kolača?
Svi su pogledali Petera Klaffa. Niţi je od mene i puno mršaviji. Ima svijetlu plavu kosu i obrve i takve trepavice. I uha mu strše. Mislim da im je to u obitelji, jer mu i mama i sestra imaju takve uši. Moglo se vidjeti kako Peter crveni od vrata prema licu. I moglo se vidjeti kako teško guta, kao da nema dovoljno zraka. On je stidljiv! Ali uspio je odgovoriti na pitanje gospoĎe Remo. Rekao je: – Da.
– Fino – reče gospoĎa Remo. – Onda smo se sve dogovorili.
Dok smo Alison i ja prolazile hodnikom na sljedeći sat, otpjevala mi je pjesmicu o dečku s izvanrednim očima, a koju je sama izmislila. – Onda? – upita me kad je završila.
Pravila sam se da guram prst u usta.
– Tako je grozno?
– Ne – rekoh. – Još gore.
Lupnula je svojim bedrom o moje i obje smo se nasmijale. Ali kada ju je sljedeći put zap-jevala, uhvatila sam se kako je i ja pjevušim.
Četrnaest
Rachel je rekla da ima vaţnijih stvari na pameti od pečenja kolača. Mora vjeţbati za škol-ski debatni tim. Samo će dva učenika sedmog razreda ući u ekipu. Mora pripremiti petominu-tni govor i odrţati ga na skupu nakon prodaje kolača.
– O čemu ćeš govoriti? – upitala sam je.
– O tome treba li vezivanje pojasa biti propisano zakonom ili je to odluka pojedinca.
– To je bar jednostavno. Trebalo bi biti zakonom propisano.
– Ja moram biti u stanju argumentirati obje strane problema – objasni Rachel. – Čak i kada se s time ne slaţem.
– To je glupo.
– Nije... to je bit debatiranja.
Nekoliko dana kasnije sam nakon nastave otišla do Rachel. Nisam mogla dugo ostati jer sam imala dogovor kod zubara u pola pet. Alison nije mogla doći jer je dobila osip po stopalu pa ju je Leon odveo doktorici Klaff.
Rachel je bila očajna zbog svog govora. – Pogledaj mi bilješke – reče podiţući hrpu papira. – Radim do deset sati svake noći.
– Nemoj toliko brinuti – rekoh joj. – Napokon, to je samo pet minuta.
– Imaš li ti uopće pojma koliko pet minuta doista traje?
– Pet minuta je pet minuta – rekoh.
– Mislim, znaš li ti kakav je to osjećaj?
– Kakav?
– Pokazat ću ti. Stani ovdje... upravo tu gdje jesi...
Stajala sam usred njezine spavaće sobe.
– Ne miči se – reče Rachel.
– Dobro.
– A sad... reci mi kad misliš da je isteklo pet minuta. Ali nemoj gledati na sat. Priprema, pozor, sad!
Mirno sam stajala. Nisam se ni pomaknula, osim da počešem nogu. Burt i Harry spavali su na Rachelinom krevetu. Rachel je sjedila za stolom i listala bilješke. Pitala sam se kako je Alison kod doktorice Klaff. Alison kaţe da se ja sviĎam Peteru Klaffu. Kaţe da me on stalno gleda i da tako moţeš znati sviĎaš li se nekome. Ali nisam sigurna da je u pravu. Kad me je
Peter pitao što ću donijeti na prodaju kolača, rekla sam da ću raditi zajedno s Alison i donijeti kekse prema starom obiteljskom receptu. Nije se činio zadivljen.
Ponovno sam pogledala Rachel. Još je uvijek bila za stolom i nešto pisala. – Gotovo – re-koh. – Prošlo je pet minuta.
Rachel pogleda na sat. – Ha! Tek je prošla jedna minuta i dvadeset i četiri sekunde.
– Nemoguće!
– Rekla sam ti da je pet minuta dugo vrijeme.
Te večeri mi je mama pripremila pire od mrkve i krumpire, jer kad mi stisnu ţice na apara-tiću, ne mogu jesti ništa osim mekane kašaste hrane. – Rachel vjeţba za debatni tim – rekoh dok sam usitnjavala krumpir i miješala ga s putrom. – Odrţat će petominutni govor o veziva-nju pojasa u automobilima.
– Sigurna sam da će to dobro napraviti – reče mama.
– I ja sam sigurna, ali je Rachel zabrinuta. Htjela bi biti najbolja.
– Ona je takav perfekcionist.
– Meni ne bi smetalo da sam savršen – reče Bruce.
– Ţeliš li reći da nisi? – upitam ga.
– Jako smiješno – odgovori.
– Budi sretan što nisi – reče mama. – Teţak je to put kroz ţivot.
Okusila sam pire od mrkve. Iako je izgledao poput hrane za djecu, bio je jako ukusan. Bru-ce me je promatrao kako jedem. – Nadam se da mi nikada neće trebati aparatić.
– To je samo privremeno – rekoh mu. – Jednog ću dana imati prekrasan osmijeh.
– Da... ali što je s ostatkom tvog lica?
– Bruce! – povikne mama.
– Samo se šalim – reče joj on.
– On bi zapravo volio da izgleda kao ja – rekoh.
Bruce se zasmijulji.
Za desert smo imali puding od vanilije. – Razmišljam o tome da pokušam svirati u simfo-nijskom orkestru – objavila sam dok mi je puding klizio oko usta.
– Otkada ti sviraš neki instrument? – upita Bruce.
– Probat ću s udaraljkama.
– Otkada ti sviraš bubnjeve?
– GospoĎa Lopez kaţe da mogu naučiti... ako imam dobar osjećaj za ritam. – Pojela sam puding. – Misliš li da imam osjećaj za ritam? – upitala sam mamu.
– Kad si bila mala, dala bih ti tavicu i drvenu kuhaču i satima si bila sretna. Ako to nešto znači, onda bih rekla da imaš.
– Tavicu i kuhaču – ponovi Bruce odmahujući glavom i ponovno se smijuljeći.
Kad je tata sljedeći put nazvao, pitala sam ga misli li da imam osjećaj za ritam.
Rekao je: – Nekad si se super zabavljala sa tavicom i kuhačom.
– To mi je i mama rekla.
– Pretpostavljam da pamtimo iste stvari.
Ispričala sam mu o prodaji kolača u sedmim razredima i da ćemo Alison i ja ispeći kakao kocke po receptu Sadie Wishnik.
– Tko je Sadie Wishnik? – upita tata.
– Leonova majka.
– Tko je Leon?
– Alisonin očuh. A tko je Alison, to znaš – rekoh mu. – Ona mi je nova prijateljica.
– Dakle Sadie Wishnik je njezina baka? – zapita tata.
– Tako nekako. Kako god bilo, Alison i ja u nedjelju idemo kod Sadie peći kolače. Ona ţi-vi u New Jerseyu, blizu oceana. A kad smo već kod oceana... hvala ti za kutiju školjki s Hava-ja. Nikada nisam vidjela tako lijepe školjke. Sam si ih pronašao?
Tata zastane. – Hoćeš istinu?
– Da.
– Nisam ni stigao do plaţe. Kupio sam ih u poklon galeriji.
Znala sam! Znala sam po tome kako su bile zamotane. Ali nisam ţeljela da se tata zbog to-ga osjeća loše pa sam rekla: – Moţda ćeš sljedećeg puta uspjeti otići na plaţu.
– Moţda hoću.
– U svakom slučaju, oboţavam školjke!
– Baš mi je drago! – odgovori tata. – I što je još novo u školi?
Tata me uvijek ispituje što je u novo školi. Kaţem mu ono što mislim da ţeli čuti. Ali mu ne pričam o dečkima. Mislim da to ne bi razumio. Da mu kaţem da Peter Klaff bulji u mene, vjerojatno bi rekao: – Zar on ne zna da je to nepristojno? – I sigurno mu neću reći da ja gle-dam Jeremyja Zmaja dok igra nogomet. To tata nikada ne bi razumio.
– Kakve su ti ocjene? – upita tata.
– Još nemam nijednu.
Da mama i tata debatiraju i da su predmet rasprave školske ocjene, mama bi rekla da je pu-no vaţnije ono što si naučio od ocjene koju si dobio. Tata bi rekao da su ocjene pokazatelj toga što si naučio i koliko si odgovoran. Da ja moram odabrati stranu, odabrala bih maminu.
Petnaest
Osip na Alisoninom stopalu zove se kontaktni dermatitis. To znači da je Alisonino stopalo došlo u dodir s nečim što je prouzročilo osip. Ono što ne razumijem je kako to da jedno stopa-lo moţe doći u dodir s nečim, a drugo ne? Doktorica Klaff joj je dala nekakvu kremu i rekla da nosi bijele pamučne sokne dok joj osip ne proĎe.
U nedjelju ujutro, kad sam došla k Alison, čekala me je na stepenicama pred kućom. Poz-vala je i Rachel k Sadie Wishnik, ali je Rachel rekla da mora ostati doma i raditi na svom go-voru. Mislim da je pravi razlog njena nedolaska taj što joj je zlo u automobilu.
Gena Farrell je izišla iz kuće noseći Maizie i slamnatu torbu. Nosila je sunčane naočale. Kosa joj je bila zavezana u rep i nije bila našminkana. Nije se vidjelo da je slavna. Za njom je izišao Leon i zaključao ulazna vrata. Pod rukom je nosio nedjeljne novine.
Čim smo krenuli, Gena je iz torbe izvukla platno za goblene i počela vesti.
– Baš je lijepo – rekoh, pokušavajući bolje vidjeti sa straţnjeg sjedala. – Što će to biti?
Gena skine naočale i okrene se prema meni. Ima ogromne oči – tamnoplave, kao nebo na lijepi proljetni dan. Izvukla je iglu, neko je vrijeme promatrala i rekla: – Jastučić, valjda.
– Mama je prošlog Boţića poklonila dvadeset jastučića – reče Alison.
Gena se nasmije. – Mnogo vremena provedem sjedeći i čekajući na snimanju. Pa tako nap-ravim mnogo goblena. To me opušta.
Nisam mogla vjerovati da Gena Farrell razgovara sa mnom kao da smo obje obični ljudi.
Trebalo nam je dva i pol sata da stignemo do Sadiene kuće. Ona ţivi u mjestu koje se zove Deal, u velikoj staroj bijeloj kući s okruglim trijemom. Pripada skupini koja nosi hranu ljudi-ma koji su previše stari ili bolesni da bi sami kuhali. To se zove Obroci na kotačima. Kad mi je Leon to ispričao, zvučao je jako ponosan.
Čuvši to o Sadie, počela sam razmišljati o svojoj baki i djedu. Baka Lola, koja mi je poklo-nila medaljon za pčelinji ubod, nije tip bake koji bi kuhao. Ona je burzovni mešetar u New Yorku. Nosi odijela i torbice koje joj pristaju s cipelama. Jednom sam izbrojila torbice u nje-zinu ormaru. Bilo ih je dvadeset i sedam. Mama kaţe da je to zato što baka Lola nikada ništa ne baca. Djed Jack je takoĎer burzovni mešetar. On ima čir.
Roditelji mog oca su mrtvi. Umrli su tjedan dana jedan za drugim. Mrzim i pomisliti da će mama i tata ostariti i umrijeti. To me plaši. Zato i ne mislim na to.
Sadie nas je čekala na trijemu. Kad je ugledala automobil na prilazu kuće, sišla je niz ste-penice da nas pozdravi. Bila je jako niska, s bijelom kosom i tamnim očima, poput Leonovih. Na sebi je imala ruţičastu trenirku. Najprije je zagrlila Alison. – Moja najdraţa unuka – reče i poljubi je u oba obraza.
– Tvoja jedina unuka – odgovori Alison. A zatim nas upozna. – Ovo je Stephanie, moja najbolja prijateljica u Connecticutu.
Nasmiješila sam se iznenaĎena načinom na koji me je Alison predstavila.
Sadie mi stisne ruku. – Alisonina prijateljica je i moja prijateljica.
Sa Sadienog trijema mogao se osjetiti miris oceana. Nekoliko sam puta duboko udahnula. Mora da je to Sadie primijetila, jer je rekla: – Ocean je udaljen tri bloka odavde. Vidjet ćeš i sama danas poslijepodne.
U kući je stol bio postavljen za ručak. I čim je Leon prošetao Maizie, sjeli smo za stol. Sve je bilo jako fino. Postoji nešto u morskom zraku od čega doista ogladnim.
Nakon ručka smo Alison i ja pomogle Sadie oprati suĎe. Onda je Sadie zasukala rukave i rekla: – Dobro… vrijeme je da se primimo posla.
Oboţavam peći kolače. A posebno volim odvajati ţumanjak od bjelanjka. Teta Denise me naučila kako da to učinim, a da ne razbijem ţumanjak, ali za kakao kocke se ne trebaju odva-jati ţumanjci.
– Bako – reče Alison, nakon što smo izmjerile, pomiješale i podijelile smjesu u šest velikih protvana za pečenje – zar ne misliš da bismo trebale zapisati recept za drugi put?
– Bolje je imati ga tu gore – reče Sadie i kucne se po glavi. – Tako, ako se zatekneš na Ta-hitiju i poţeliš napraviti kekse, nećeš morati brinuti.
Gurnule smo protvane u pećnicu. – Tako… – reče Sadie – imat ćete stotinu i dvadeset ko-lača normalne veličine, ili, ako ih prepolovite…
– Dvjesto četrdeset – rekoh.
– Mislim da ih ne bismo trebale rezati na pola – reče Alison – zato što jedan namjeravamo prodavati za pedeset centi. A tako ćemo zaraditi…
– Šezdeset dolara – uletih.
Sadie me pogleda. – Kakva matematičarka! Pravi Einstein!
– Nisam baš – rekoh joj i osjetih da crvenim. – Rachel je prava matematičarka. Ona danas nije mogla doći jer joj je u au… – Na vrijeme sam se prekinula. – Nije mogla doći jer mora raditi na svom govoru.
– Ako zaradimo dovoljno na prodaji kolača – Alison reče baki – sedmi će razred moći ima-ti zimski ples.
– Ples! – usklikne Sadie. – Ja sam oboţavala ići na ples. Sa mnom se nitko nije mogao mjeriti u rumbi. Mogla sam se drmati sa najboljima. A trebale ste vidjeti moju sambu i ča-ča-ča… – Ona počne pjevati i plesati po kuhinji. – DoĎite… – reče i ispruţi ruke prema nama. – Naučit ću vas.
– Ne vjerujem da ćemo na plesu sedmih razreda plesati rumbu – reče Alison.
– Nikad se ne zna – odgovori Sadie. – Ovako ćete biti spremne za sve.
Najprije nas je naučila temeljni korak. Naprijed, na stranu, skupi… natrag, na stranu, sku-pi. Jednom kad smo to ulovile, naučila nas je rumbu. Baš se spremala učiti nas i sambu kada
je zazvonilo zvono na pećnici. Sadie zabije čačkalicu za zube u središte svakog protvana da provjeri jesu li kolači pečeni. Zatim smo ih sloţile na rešetke na radnoj ploči da se ohlade.
– A sad… – reče Sadie – ispričajte me, vrijeme je za moju sijestu.
– Sijestu? – upitah je.
– Baka nikad ne kaţe 'spavanac' – objasni Alison. – Spavanac je za bebe, je li tako, bako?
– Tako je.
Dok se Sadie odmarala, Alison i ja smo s Leonom i Genom otišli na plaţu. Leon je vodio Maizie na uzici sve dok nismo stigli na plaţu. Onda ju je oslobodio i ona odjuri, trčeći najprije na jednu pa na drugu stranu.
Leon i Gena sjednu na mol da gledaju valove. Alison i ja smo skinule cipele i čarape. – A što je s tvojim osipom? – upitah je. – Mislila sam da na toj nozi moraš nositi čarapu.
– Sigurna sam da je slana voda dobra za to – reče Alison.
Na plaţi je bilo vjetrovito, ali sunčano i toplo za listopad. Podigle smo nogavice traperica i trčale uz rub oceana, smijući se. Alisonina je duga crna kosa padala po njezinu licu i ja sam poţeljela da i moja što brţe naraste. Maizie je trčala uz nas, gledajući nas kao da kaţe: – Koli-ko ćemo se još dugo igrati ove igre?
Meni je bilo super. Volim biti s Alison. Volim što sam joj prijateljica.
Maizie zalaje.
– I ti se zabavljaš? – upitah je.
Ona zalaje ponovno.
– Što kaţe? – viknuh Alison koja je bila ispred mene.
– Ništa – vikne Alison. – Ona je pas.
– Kako to misliš? – rekoh sustiţući ju.
Alison se sruši na zemlju. Maizie se neprekidno kotrljala po pijesku. – Doista vjeruješ da psi mogu govoriti?
– Samo jedan od sedamnaest milijuna – rekoh joj i sjedoh pokraj nje.
Alison se nasmije i legne. Maizie skoči na nju.
– Hoćeš reći da ona ne govori?
Alison rukom zaštiti oči od sunca i pogleda me. – Nisi mi vjerovala za ozbiljno, zar ne?
– Naravno da nisam – rekoh i u pijesku prstom nacrtam lice. – Igrala sam tvoju igru.
Alison se uspravi. Iz kose joj ispadne pijesak. – Vjerovala si!
– Pretpostavljam da sada misliš da sam lakovjerna.
– Ne znam što to znači.
– To je kad osobu moţeš lako nasamariti… kad svašta vjeruje. Znam jer sam pogledala u rječniku.
– Ne mislim da si ti takva – reče Alison. – Mislim da si slična meni. – Na kratko se hrvala s Maizie, a kad je Maizie pobjegla, reče: – Rekla sam ti da moţe govoriti jer sam ti se ţeljela svidjeti. Ţeljela sam da budemo prijateljice.
– Mi jesmo prijateljice.
– Najbolje prijateljice?
Uzeh punu šaku pijeska. – Rachel i ja smo najbolje prijateljice još od drugog razreda – re-koh i pustih da mi pijesak sklizne kroz prste.
– Zar nikada nisi imala više od jedne najbolje prijateljice odjednom? – upita me Alison.
– Ne. A ti?
– Naravno. Skoro svake godine.
Pogledala sam je. – Hoćeš reći da nas tri moţemo biti najbolje prijateljice?
– Naravno – odgovori Alison.
– Super!
– Ali nemoj reći Rachel za Maizie, dobro. Reći ću joj sama… kad bude pogodan trenutak.
– Dobro. – Pogledala sam prema molu. Leon i Gena su se ljubili.
Šesnaest
Sadieni kolači su bili pravi hit. Klinci su stalno pitali: – Tko je ispekao ove kolače? Super su! – Jedan smo sačuvale za Rachel. Bila je previše zabrinuta zbog govora da bi došla na pro-daju kolača.
Jeremy Zmaj je došao po drugi kolač, a zatim i treći. Alison mu ih je pruţala, a ja sam mu uzimala novac. Tako smo ga obje dotaknule tri puta. Dobro da su kolači bili zamotani, jer su mu ruke bile prljave.
Čak je i gospoĎa Remo kupila jedan i kad ga je probala, rekla: – Nevjerojatni su… tako so-čni. Imate li recept?
– On je u glavi moje bake – odgovori Alison.
– Probaj je nagovoriti da ti ga napiše – reče gospoĎa Remo oblizujući usnice. – Definitivno su la crčme de la crčme.
Alison se nasmiješi. Otkad je gospoĎa Remo prvog dana nastave krivo izgovorila njezino prezime, stalno je obasipa francuskim izrazima.
– Što to la crčme de la crčme znači? – upitala sam Alison kad je gospoĎa Remo otišla.s
– To znači najbolje od najboljeg.
Na kraju dana odrţao se debatni skup. Natjecalo se petero učenika sedmog razreda. Jedini kojeg sam poznavala, osim Rachel, bio je taj dečko, Toad. Njegovo je pravo ime Todd, ali ga svi zovu Toad, čak i njegova obitelj. Išao je u moju osnovnu školu, ali nismo bili zajedno u šestom razredu.
Prvi je govorio Toad, zatim dvije djevojčice koje nisam poznavala, zatim jedan dečko koji sa mnom sluša društvene predmete, zatim Rachel. Kosu je začešljala od lica i izgledala mlaĎe i ljepše nego obično. Toliko je dobro poznajem da nikad ne razmišljam o njezinom izgledu. Zaboravljam kako joj se, kad se boji, trza donja usnica.
Tog joj je jutra, kad sam je nazvala, mama u zadnji čas davala savjete. – Svoju visinu tre-baš nositi kao da si ponosna na nju… ramena uspravno, glava visoko.
– Da… da – rekla je Rachel. Sve je to već ranije čula.
GospoĎa Robinson poljubi Rachel u obraz. – Znam da ćeš biti najbolja. Uvijek si najbolja.
A sad je, dok je Rachel hodala preko pozornice, moje srce počelo ubrzano lupati. Vidjela sam da se pokušava drţati savjeta svoje majke, ali nekako je hodala kao da je nešto boli.
Kad je došla do predavaonice, kucnula je po mikrofonu da se uvjeri da još uvijek radi, a za-tim dva puta pročistila grlo. Dok je počinjala govoriti, glas joj je drhtao, ali jednom kad je krenula, tijelo joj se opustilo, a glas promijenio u onaj odrasli kojim se koristila kada je ţeljela privući pozornost. Vidjelo se da su svi slušali što ima za reći. Ona je definitivno bila la crčme de la crčme diskutanata.
Kad je završila, publika joj je pljeskala jednako kao i ostalima. Tada se gospodin Diamond, moj nastavnik engleskog, popeo do mikrofona. Najprije je rekao da smo prikupili tristo šesna-est dolara na prodaji kolača toga jutra. Svi su klicali, a posebice Alison i ja, jer su Sadieni keksi donijeli skoro petinu ukupnog iznosa. Zatim nam je gospodin Diamond rekao da ćemo od toga moći donirati košare s hranom i za Dan zahvalnosti i za Boţić. Svi su ponovno klicali. Na kraju je kazao da smo zaradili dovoljno da imamo zimski ples na Dan mrmota, drugi ve-ljače. Još smo jače klicali.
– To mi je roĎendan – prošaptah Alison, koja je sjedila pokraj mene.
– Kakva si ti sretnica! – reče ona.
Drugi je nastavnik dodao gospodinu Diamondu komad papira. – Dobro… – reče – evo i re-zultata današnjeg natjecanja. Dvoje najnovijih članova debatnog tima su… – na trenutak je oklijevao i meni se stisnuo ţeludac – Todd Scrudato i Rachel Robinson.
Toad i Rachel su prišli i rukovali se s gospodinom Diamondom. Rachel se smiješila i hoda-la kako inače hoda. Osjećala sam da ću se ugušiti. Zgrabila sam Alisoninu ruku i čvrsto je stisnula. Ona mi odgovori stiskom.
Sedamnaest
Nikad nisam razumjela zašto su neki klinci tako popularni. Nastojim to dokučiti godinama. Gotovo od prvog tjedna nastave vidjelo se da će Alison biti najpopularnija djevojčica u našem razredu, ali ne zbog toga što joj je majka Gena Farrell. To ne zna nitko osim Rachel i mene, a mi smo se zaklele na šutnju. A čudno je i to da se Alison uopće ne trudi biti popularna. Jedno-stavno, svi ţele biti njezini prijatelji. Ja sam načinila popis razloga:
1. Jako se prijateljski ponaša.
2. Nikada ne govori ništa ruţno ni o kome.
3. Nikada nije loše raspoloţena.
4. Mnogo se smije.
5. Zabavna je.
6. Ima lijepu kosu.
7. Izgleda drukčije od nas ostalih zato što je Vijetnamka. Drugačiji izgled moţe ti biti prednost ili mana. U njezinom je slučaju prednost.
Alison zna kako biti popularna, a da ne bude snob, što se ne moţe reći za Amber Ackbour-ne. Ona je voĎa najsnobovskije skupine djevojaka u sedmom razredu. A sada je htjela biti Alisonina prijateljica. Uvijek joj prilazi u razredu. Ali Alison ju je pročitala.
I dečkima se Alison sviĎa. Samo oni to pokazuju na drukčiji način. Vole je zadirkivati, kao što je zadirkuje Eric Macaulay kad je zove Palčica i gaĎa gumicama. Rachel je rekla da je poniţavajuće kada se nekog zove Palčica. Kaţe da bi Alison tome trebala odmah stati na kraj, prije nego što izmakne kontroli.
– Tako me zove samo zato što sam mala – rekla je neki dan Alison kod mene. – Znaš onu bajku o djevojčici koja je manja od palca… Postoji čak i pjesma o njoj. – Alison započne pje-vati i plesati po mojoj sobi. Jako dobro pleše. Mora da joj je to na baku Sadie Wishnik. Kad je završila, pala je na moj krevet smijući se. I ja sam se smijala. Napokon se nasmijala i Rachel. Alison zna kako oraspoloţiti ljude.
Uskoro smo sve tri pjevale pjesmu o Palčici i kada je Rachel odlazila kući, rekla je: – Pa moţda i nije toliko poniţavajuće.
Alison takoĎer zna očijukati. Promatrala sam je kako to radi. Stalno zafrkava dečke i cere-ka se. Mnogo moţeš naučiti ako gledaš popularnu osobu na djelu. Moţeš naučiti kako se po-našati, a kako ne. Mama mi uvijek govori da budem ono što jesam, ali ponekad ne znam što to znači da budem što jesam. Ponekad se osjećam odraslom, ponekad kao malo dijete. Čini se da je u meni više od jedne osobe.
Upravo sam se tako osjećala prošle srijede. Doista je grozno kišilo. Alison je nakon nastave došla k meni. Rachel nije mogla doći jer je imala glazbeni. Sjedile smo u kuhinji, jele krafne i igrale Ispljuvak, kada smo započele razgovor o igrama koje smo igrale kad smo bile male. Ispostavilo se da smo obje skupljale Barbike. I tako je mi palo na pamet da odem u podrum i
iskopam svoje Barbike koje nisam vidjela od četvrtog razreda. Pronašla sam ih u kutiji ozna-čenoj sa Stephanine stare igračke. Donijela sam Barbike u svoju sobu, zatvorila vrata i Alison i ja smo se igrale čitavo poslijepodne, oblačeći ih i svlačeći, dok smo izmišljale glupe priče koje su one glumile.
Jedna od priča bila je Barbie je posvojena. Kad smo završile, upitala sam Alison kakav je to osjećaj biti posvojen.
– Otkud bih ja to znala? – upita me. – Mene su posvojili kad sam imala četiri mjeseca. Ne znam kakav je osjećaj ne biti posvojen.
– Da li ikada razmišljaš o svojoj biološkoj majci? – Na televiziji sam vidjela film o nekoj djevojci koja je bila posvojena i kada je napunila osamnaest godina, odlučila je potraţiti svoju biološku majku.
– Ponekad razmišljam o njoj – reče Alison – o tome kako je bila mlada i siromašna. Dobila me sa samo petnaest godina. Ali ja sam sretna s Genom i Leonom. Da moram birati roditelje, odabrala bih njih.
– I ja bih odabrala svoje. Samo što bih se potrudila da mi otac ima posao zbog kojeg ne mora putovati.
– Što on radi?
– Bavi se odnosima s javnošću.
– I kada dolazi doma? – upita Alison.
– Do dana zahvalnosti neće.
– Mora da ti jako nedostaje.
– Da, istina je.
Kasnije, kada smo spremile Barbike i odnijele ih u podrum, zarekle smo se da nikada ni-kome nećemo reći da smo se tog poslijepodneva igrale s njima.
Sljedećeg sam dana, na satu francuskog razmišljala sam o Alison. O tome kako njezin ţivot zvuči poput bajke. Bio bi to dobar film. Zvao bi se Priča Alison Monceau. Gena Farrell bi glumila Alisoninu majku, Alison bi glumila samu sebe, a ja bih igrala njezinu najbolju prijate-ljicu. Stephanie Behrens Hirsch pisalo bi na ekranu. Moţda bi Rachel mogla glumiti Alisoni-nu biološku majku. Sa šminkom i vlasuljom vjerojatno bi mogla izgledati kao Vijetnamka, a sigurno bi mogla izgledati kao da ima petnaest godina. Jeremy Zmaj igrao bi…
– Stephanie! – povikne gospoĎa Hillerman. – Probudi se, molim te!
– Molim? Ja?
Čitav se razred nasmijao.
– Malo sam odlutala mislima – rekoh.
– Ne vjerujem da su ti ikada bile na zemlji – reče gospoĎa Hillerman, a zatim mi kaţe neš-to na francuskom, nešto što nisam razumjela, i cijeli se razred ponovno nasmije.
Osamnaest
Da se duplo zala stvori Kotle ključaj, vatro gori
Rachel nas je naučila pjesmu iz Shakespeareovog Macbetha. Za Noć vještica ćemo se obu-ći u tri vještice iz drame i recitirati tu pjesmu, umjesto da uobičajenim riječima traţimo nagra-du. Nas nagrada ne zanima. Nas zanima da se pod tom izlikom uvučemo u ţutu kuću odreĎe-ne osobe.
Za Noć vještica smo odjenule najčudniju odjeću koju smo pronašle, jeftini nakit i vještičje šešire. U kolekciji ostataka šminke Gene Farrell pronašle smo odgovarajuću šminku. Alison
nam je pokazala kako da namaţemo oči. Kad nas je Gena ugledala, rekla je: – Vas tri ste dois-ta nešto!
Trebalo nam je dvadeset minuta da doĎemo do moje stare kuće. Kada se stigne na cestu Pi-ne Tree mora se doći do kraja, a zatim popeti dugim uskim prilazom kroz šumu.
– Koliko dugo si ovdje ţivjela? – upita me Alison.
– Skoro čitavog ţivota, do prošlog ljeta.
Vanjska su svjetla bila upaljena, a sa svake strane ulaznih vrata sjedila je izdubljena bun-deva. – To je velika kuća – reče Alison ogledavajući se.
– Da – kimnula sam i pritisnula zvonce. Bilo mi je teško pomisliti da neka druga obitelj ţi-vi u mojoj kući.
Vrata je otvorio Jeremy. Na sebi nije imao jaknu boje šartreza. – Vještice – reče gledajući nas.
Ušle smo u predvorje. – Ne bilo koje vještice – objasni Alison – nego trojka iz Macbetha.
– Macbetha? – reče Jeremy. – Je li to bilo na televiziji?
– Macbeth je drama Williama Shakespearea – rekoh mu kao da on sve o tome zna.
– O, tog Macbetha.
Rachel, koja do tada nije progovorila, dade nam znak da počnemo recitirati našu pjesmu.
Da se duplo zala stvori Kotle ključaj, vatro gori
– Da, razumijem što ţelite reći – reče Jeremy kad smo završile. Henry, pas za termite, sišao je niz stepenice i onjušio nas. Zatim je odlutao kroz vrata blagovaonice.
– Ja sam nekad ţivjela ovdje – rekla sam Jeremyju dok je u naše torbice ubacivao čokolad-ne prutiće.
– O, da – reče – tata mi je nešto spomenuo o nekoj djevojci koja je ovdje ţivjela.
– Stephanie – rekoh – Stephanie Hirsch. Sreli smo se u putničkoj agenciji moje majke… sjećaš se?
Blijedo me pogledao.
– Tebi i tvojim prijateljima trebale su brošure za nekakav školski projekt – podsjetila sam ga.
– O, da. Izgledaš drukčije.
– Tada nisam imala vještičji šešir.
– I od nas si kupio kakao kolače na prodaji – reče Alison.
– Ti su kolači bili najbolji – reče Jeremy. – Mogao sam ih smazati deset. – Zatim pogleda ravno u Rachel i reče: – Ti si Rachel, zar ne?
Rachel ne reče ništa. Samo nam je dala znak da ponovno recitiramo našu pjesmu.
Da se duplo zala stvori Kotle ključaj, vatro gori
Kad smo izišle iz kuće, zgrabila sam Rachel za ruku i rekla: – Znao ti je ime.
Rachel se nije obazirala na mene pa sam je upitala: – Kako zna tvoje ime?
– Otkud da ja znam? – upita Rachel zvučeći ljutito, kao da je to bila moja greška što je Jeremy znao njezino ime. Ostatak puta je trčala prilazom, a kad smo se vratile na cestu, rekla je: – Previše smo stare za ovo! Ne znam što mi je bilo! Ne znam zašto sam pristala na sve ovo. – Zvučala je na rubu suza. – Idem doma!
– Ne idi sada – reče Alison trčeći da je dostigne. – Pa još nismo nigdje bile. Nismo bile kod Erica Macaulaya, Petera Klaffa…
– Upropastit ćeš nam zabavu! – uzviknula sam i ja jureći za Rachel. – Kako moţemo biti tri vještice iz Macbetha bez tebe?
Rachel šmrcne. – Dobro. Ali nikada više.
– Dobro – rekoh joj. – Ne moraš nikada više.
Ali se nakon toga nismo baš zabavljale pa smo otišle kući.
Sljedećeg mi je dana na kraju sata matematike gospoĎa Burns dala poruku za drugog nas-tavnika matematike, gospodina Godfreya. Stigla sam do njegove učionice upravo kada je zaz-vonilo i vrata su se otvorila. Jeremy Zmaj je izišao prvi. – Bok, Macbeth… – rekao je kad me je ugledao.
Barem me je ovog puta prepoznao.
Zatim je izišla Dana Carpenter. – Bok, Steph. Što ti radiš ovdje?
– Imam poruku za gospodina Godfreya – rekoh. – Koji je ovo razred?
– Napredna matematika.
– Oh.
– Moram juriti – Dana će. – Vidimo se kasnije.
– Dobro.
Čekala sam dok su učenici devetog razreda izlazili iz učionice. Onda, baš kad sam se spremala ući s porukom, iz učionice iziĎe nitko drugi nego Rachel.
Zurile smo jedna u drugu.
– Što ti radiš ovdje? – oštro me upita Rachel.
– Imam poruku za gospodina Godfreya. A što ćeš ti ovdje?
Rachel proĎe pokraj mene i krene hodnikom. Ja poĎem za njom. – Pitala sam te, što ćeš ti ovdje?
– Prebacili su me u taj razred.
– Prebacili su te na naprednu matematiku?
– Da.
– A meni nisi rekla ni riječi? Nisi mi ni spomenula!
– Što sam ti trebala reći? – Rachel zastane i okrene se licem prema meni.
– Trebala si mi reći da su te prebacili na sat napredne matematike devetog razreda! To si mi trebala reći.
– Prestani tako govoriti! – Rachelina donja usnica zadrhti.
– Kako?
– Kao da sam učinila nešto loše.
– Nisam rekla da je loše – rekoh joj. – Samo sam rekla da sam se jako iznenadila.
Rachel nije rekla ni riječi.
– I koliko dugo si već u ovom razredu?
– Od drugog tjedna nastave – tiho reče Rachel gledajući u pod.
– Od drugog tjedna nastave! – rekoh dok mi je glas postajao sve glasniji. – Nije li to za-nimljivo! Da li si mi ikada namjeravala reći?
– Htjela sam, ali sam se bojala da ćeš se ljutiti.
– Ljutiti? Zašto bih se ljutila? Samo zato što Jeremy Zmaj zna tvoje ime, a ti mi kaţeš da ne znaš otkud mu? Zbog takve sitnice bih se ja trebala ljutiti? Samo zato što sam ti ja navodno najbolja prijateljica, a ti od mene tajiš takvu stvar?
– Nisam bila sigurna hoće li mi se dopasti razred – reče Rachel. – Mislila sam da nema smisla išta govoriti dok ne odlučim. A do sinoć nisam znala da mi Jeremy zna ime.
Osjetila sam kako mi se iz ţeluca izdiţe ogroman balon ljutnje. Kad mi je stigao do grla, povikala sam: – Ma, koga briga! – i odmarširala od Rachel, drţeći knjige čvrsto stisnute na prsima.
– Vidi – reče Rachel dostiţući me – nisam ja traţila da se rodim ovakva.
– Kakva? – prasnula sam.
– Ovakva kakva sam.
– A kakva si?
– Pametna. – Rachel praktički ispljune tu riječ.
– Ti nisi samo pametna – rekoh joj.
– Dobro, nisam samo pametna. To još uvijek nije moja greška. Jednostavno je tako. Nije to nešto oko čega se ja trudim, znaš. Nije to nešto što mi se na meni posebno sviĎa. Većinom bih htjela biti kao i svi drugi… kao ti!
– Baš ti hvala!
– To sam mislila na prijateljski način, Steph.
Nisam joj odgovorila. Nisam znala što da joj kaţem. Nisam znala ni što osjećam. Znala sam jedino da je to bilo prvi put da mi je Rachel nešto zatajila.
– Da li to znači da mi više ne ţeliš biti prijateljica? – Rachelin glas pukne, kao da će se svakog trenutka rasplakati.
– Ne – rekoh. – Ne znači ništa, osim da si mi sama trebala reći za tu naprednu matematiku.
– U pravu si – reče Rachel. – Sad to znam.
Zazvonilo je drugo zvono. Otrčala sam na sljedeći sat i dok nisam utrčala u razred, nisam ni shvatila da sam još uvijek nisam predala poruku za gospodina Godfreya. Zato sam otrčala natrag do njegove učionice i zakasnila na svoj sat.
Gospodin Kravitz, istrebljivač, došao je pred našu kuću u bijelom kombiju na kojem je ma-lim slovima pisalo KRAVITZ – od 1967. Nosio je tamnoplavi kombinezon na dţepu kojeg je bilo izveţeno Ed. Sa njim je bio i smeĎebijeli pas. Mislim brakirca. Uveo je psa u kuću. – Ovo je Henry – reče gospodin Kravitz. – Obučen je da pronalazi termite.
– Mi nemamo termita – reče mu mama. – Mi imamo miševe.
Gospodin Kravitz pogleda u svoju biljeţnicu. – Oh, tako je. – Nasmije se i odmahne gla-vom. – E pa Henry nije ni loš mišolovac, za jednog psa.
Gospodin Kravitz i Henry slijedili su mamu u kuhinju. A onda, kao da se tek sjetila da sam i ja prisutna, mama reče: – Ovo je moja kći, Stephanie.
– Drago mi je, Stephanie – reče gospodin Kravitz.
– Gospodin Kravitz je kupio ţutu kuću – podsjeti me mama.
– Znam – odgovorih.
– I vjerujte mi da uţivamo – reče gospodin Kravitz.
– Drago mi je – kaţe mama. – E, pa, krenimo na posao. Nadam se da moţete riješiti naš problem.
– Potrudit ću se.
Mama je otišla na kat za kompjuter, kojeg je iz radne sobe preselila u spavaću. Ja sam poš-la do hladnjaka po čašu soka. – Koristite li zamke? – upitala sam gospodina Kravitza.
– Ne.
– Što koristite?
– Nešto drugo.
– Što?
– Kakve to ima veze?
– Ima.
– Zašto?
– Zato što moj brat i ja ne vjerujemo u nasilje.
– Ja ne koristim ništa nasilno.
– A što koristite?
Gospodin Kravitz ispusti duboki uzdah. – Koristim nešto da ih obeshrabrim da se ikada ponovno vrate.
– Otrov? – upitah.
– Mi o tome ne mislimo tako.
– Oh – rekoh ja ispijajući sok od jabuke. Tada sam se sjetila lijepog ponašanja. – Ţelite li čašu soka?
– Ne, hvala – odgovori gospodin Kravitz. Pas mu je njuškao u ormariću ispod sudopera.
– I tko spava u mojoj staroj sobi? – upitah.
Sada je i gospodin Kravitz bio u ormariću i svijetlio baterijskom lampicom. – Koja je to soba? – upita. Glas mu je zvučao prigušeno.
– Na vrhu stepenica… prva soba na lijevo – rekoh.
– To će biti soba mog najmlaĎeg sina. On ide u deveti razred u srednju školu Fox.
– Doista? – rekoh ja glasnije. – I ja idem u Fox. Ja sam u sedmom razredu.
– Moţda poznaješ Jeremyja? – upita gospodin Kravitz.
– Jeremyja?
– Da, Jeremyja Kravitza. To mi je sin.
– Poznajem samo jednog Jeremyja, ali on vam nije sin. Nosi jaknu boje šartreza sa zmajem na leĎima.
Gospodin Kravitz se izvuče iz ormarića. – To je moja jakna – reče on smijući se.
– Vaša jakna?
– Tisuću devetsto šezdeset i druge – reče gospodin Kravitz ustajući. – Bio sam u višim raz-redima srednje škole.
– Ţelite li reći da je dečko koji nosi tu jaknu vaš sin?
– Upravo tako.
– I ime mu je Jeremy i spava u mojoj staroj sobi?
– Tako je.
– Oprostite – rekoh Kravitzu. – Moram napisati zadaću. – Morala sam smjesta nazvati Rachel i Alison! Otrčala sam u radnu sobu na telefon.
Najprije sam nazvala Rachel. – Nećeš mi vjerovati – počela sam – ali… – Ispričala sam joj čitavu priču. – Moraš smjesta doći do mene.
– Vjeţbam flautu – reče Rachel.
– Rachel – rekoh – govorimo o Jeremyju Zmaju čiji se otac nalazi u mojoj kuhinji…
– Dobro – Rachel će – evo me za nekoliko minuta.
Alison nisam trebala uvjeravati. Trčala je čitavim putem oko jezera i bila je posve uspuha-na. Kad je i Rachel stigla, sve tri smo otišle u kuhinju i ja sam ih upoznala s gospodinom Kra-vitzom.
– Vi ste doista Jeremyjev otac? – upita Rachel svojim najodraslijim glasom.
Gospodin Kravitz je sipao bijeli prah u unutrašnjost naših ormarića. – Je li vas Jeremy gnjavio? – upita, gledajući nas. – Je li bio bezobrazan?
Super mi je to kako roditelji uvijek pomisle ono najgore o svojoj djeci. – Ne – rekoh. – Znatiţeljne smo jer se zajedno vozimo autobusom.
– I zanima nas ona jakna koju nosi – doda Rachel. – Jako je neobična.
Pokušala sam joj privući paţnju, ali bezuspješno.
– Zapravo bi mogla biti vrijedna starina – nastavi Rachel. – Znam jer mi se teta koja ţivi u New Hampshire bavi antikvitetima.
– Jakna je bila njegova – rekoh Rachel, pokazujući u smjeru gospodina Kravitza.
– Oh – reče Rachel. – Nisam vas ţeljela uvrijediti, gospodine. Samo sam htjela reći da će se jednoga dana ta jakna moći smatrati antikvitetom. Nisam mislila da je već sada stara.
– Nisam se uvrijedio – odgovori gospodin Kravitz.
Henry je i dalje njuškao po kuhinji.
– Da li vaš pas govori? – upitah gospodina Kravitza.
– Henry komunicira – reče on, kao da je moje pitanje savršeno normalno – ali ne govori.
– Samo jedan od sedamnaest milijuna pasa govori riječima – rekoh mu ja.
– Doista?
Nisam mu rekla za Maizie. Nije me se to ticalo. Ako Alison ţeli da on to zna, neka mu ka-ţe sama.
– A sada, djevojke… – konačno reče gospodin Kravitz – doista bih volio i nadalje čavrljati s vama, ali ovdje imam posla.
– Drago mi je što sam vas upoznala, gospodine Kravitz – reče Rachel.
– I meni – doda Alison.
– I meni je drago što smo se upoznali – reče gospodin Kravitz iz unutrašnjosti drugog or-marića.
Nas tri smo otišle van i otrčale do jezera. – Moţeš li vjerovati da Jeremy Zmaj spava u mo-joj staroj sobi?
– Šteta što niste prodali kuću s namještajem, jer bi onda spavao u tvom krevetu – reče Rac-hel.
Od pomisli da Jeremy Zmaj spava u mom krevetu obuzeo me neki čudan osjećaj.
– Pa ti crveniš, Steph! – uzvikne Alison.
– Lice ti je ljubičasto! – zapjeva Rachel.
– Ispričajte me – rekoh ja hodajući izmeĎu njih – mislim da se moram ohladiti. – Došla sam do ruba jezera, zagazila u vodu i poplašila patke koje su mi odgacale s puta.
Rachel poviče: – Steph, što to radiš?
Alison joj se pridruţi: – Steph, izaĎi!
– Super je! – pjevala sam prskajući rukama. – DoĎite…
– Stephanie! – zaurla Rachel – to nije jezero za plivanje!
– Pa tko pliva?
Nisu mogle vjerovati da sam u jezero ušla u odjećim. Nije to mogla povjerovati ni moja majka koja je bila u kuhinji kad sam se vratila doma. – Stephanie, što se pobogu…?
– Nisam se namjeravala smočiti – rekoh joj. – Dogodilo se.
Dvanaest
Tata je nazvao s Havaja. – Jesu li valovi veliki? – upitala sam ga.
– Nisam imao prilike otići na plaţu.
– Tata… kako moţeš biti na Havajima, a ne otići na plaţu?
– Ovdje sam zbog posla, Steph.
– Znam… ali ipak…
– Probat ću otići sutra… dobro?
– Dobro. I pošalji mi malo onog namaza od kikirikija… s makadamija orasima.
– Mislim da namaz od kikirikija nije dobar za tvoj aparatić.
– Onda pošalji školjke s plaţe… ili pijesak.
– Nastojat ću – reče tata. – Što je novog kod kuće?
Ispričala sam mu o našem prvom mrtvom mišu. – Mama ga je pronašla u ormariću ispod sudopera. Skoro se onesvijestila. Onda sam ga ja podigla za rep, ubacila u vrećicu i bacila u kantu za smeće.
Tata se smijao. Volim ga nasmijavati. Kad se smije, široko otvori usta i vide mu se zlatne plombe. – Čekaj… nisam još gotova – rekoh – jer, nakon što sam ga bacila u smeće, zaboravi-la sam čvrsto zatvoriti kantu, pa su te noći rakuni ušli u nju i napravili nered! I pogodi tko je morao sve to počistiti… i tko je umalo propustio školski autobus?
Tata se i dalje smijao. Ja ga u našoj obitelji definitivno znam najbolje nasmijati. Ali ne-mamo se baš prilike mnogo smijati preko telefona.
– Kakvo je vrijeme? – konačno upita tata.
– Lijepo. Dolazi jesen.
Trinaest
GospoĎa Remo nosi kontaktne leće. Uvijek nam priča o njima. Dobila ih je prije nego što je počela nastava, tako da ih je nosila tek dva mjeseca. Ovog se jutra trljala po očima. Onda reče: – O, ne… – i pokaţe nam da budemo tiho. – Mislim da sam izgubila leću. Trebam neko-ga da mi je pomogne naći.
Svi podignu ruke.
Eric Macaulay reče: – Ja imam savršeni vid, gospoĎo Remo. Ja ću vam je naći.
– Dobro, Eric – reče gospoĎa Remo.
Eric odgurne svoj stolac tako jako da se zabio u moju klupu i prevrnuo mi knjige koje sam sloţila u piramidu. Odjurio je na prednji kraj učionice.
– Pazi gdje staješ, Eric – reče gospoĎa Remo. – Leća je veoma lomljiva. Nadam se da mi je pala na stol, a ne na pod.
Ali Eric se nije ni potrudio pogledati na stol. Stao je tik ispred gospoĎe Remo i činilo se da joj promatra haljinu, tamnozelenu s kratkim rukavima. Nije je doticao, ali od načina na koji je buljio u nju mora da joj je bilo neugodno jer se nervozno nasmijala i rekla: – Što to radiš, Eric?
– Pokušavam pronaći vašu leću – odgovori Eric – pa vas molim da se ne mičete.
Meni bi bilo strašno neugodno da me Eric Macaulay tako pomno proučava, posebice po grudima.
Ali onda, negdje na pola puta izmeĎu lijevog ramena gospoĎe Remo i njezina struka, Eric izvuče nešto iz njezine haljine. – Aha! – reče. – Imam je! – I podigne je da je gospoĎa Remo vidi.
– E, pa, Eric… – gospoĎa Remo reče uzimajući mu leću s prsta – mora da imaš izuzetne oči! Kako si znao da će mi biti na haljini?
– Moja mama nosi leće – odgovori Eric – i uvijek kad misli da je jednu izgubila, ispostavi se da joj je zapela za odjeću.
– Hvala ti, Eric – reče gospoĎa Remo.
Čitav mu razred zaplješće i Eric se nakloni.
Alison se nagne kroz prolaz meĎu klupama i šapne: – Tako je sladak!
Ja napravim grimasu. Eric je suviše nemoguć da bi bio sladak.
Putem natrag do svoje klupe Eric stane pokraj Alison. – Nosiš li ti kontaktne leće, Palčice?
Zove je Palčica od drugog tjedna nastave, ali čini se da to njoj ne smeta.
– Ne – odgovori Alison. – Moj je vid jednako savršen kao i tvoj.
– Šteta… jer ne bih imao ništa protiv pronalaţenja tvojih izgubljenih leća.
Alison se počne cerekati, a jednom kad ona počne, ne zna stati.
Čim je gospoĎa Remo stavila leću na mjesto, podigne listić papira i reče: – Imam jednu obavijest. Prodaja kolača sedmih razreda odrţat će se tjedan dana nakon sljedećeg ponedjelj-ka. Prvih… – Zastane i zavrti glavom. – Dobro, Alison… ili se smiri ili i nama ispričaj šalu tako da se i mi smijemo.
Alison objema rukama pokrije usta kako se ne bi glasno smijala, ali ja sam znala da se još uvijek cereka.
GospoĎa Remo nastavi: – Prvih sto pedeset dolara bit će poklonjeno za hranu onima koji-ma je to potrebno. Sve preko toga ide u fond aktivnosti sedmih razreda. Prošlogodišnji je se-dmi razred zaradio dovoljno novaca da se odrţi zimski ples.
Zimski ples, pomislih. To zvuči zanimljivo.
– Dakle – nastavi gospoĎa Remo – moramo imenovati predsjedatelja prodaje kolača… ne-koga tko će pratiti tko će što ispeći.
– GospoĎo Remo… – reče Eric mašući rukom.
– Da, Eric?
– Ja predlaţem Petera Klaffa. On je jako organiziran. Kad se ja budem kandidirao za pred-sjednika, on će mi voditi kampanju.
Planira se Eric kandidirati za predsjednika srednje škole, pitala sam se, ili za predsjednika Sjedinjenih Drţava?
– Peter… – reče gospoĎa Remo – ţeliš li biti predsjedatelj prodaje kolača?
Svi su pogledali Petera Klaffa. Niţi je od mene i puno mršaviji. Ima svijetlu plavu kosu i obrve i takve trepavice. I uha mu strše. Mislim da im je to u obitelji, jer mu i mama i sestra imaju takve uši. Moglo se vidjeti kako Peter crveni od vrata prema licu. I moglo se vidjeti kako teško guta, kao da nema dovoljno zraka. On je stidljiv! Ali uspio je odgovoriti na pitanje gospoĎe Remo. Rekao je: – Da.
– Fino – reče gospoĎa Remo. – Onda smo se sve dogovorili.
Dok smo Alison i ja prolazile hodnikom na sljedeći sat, otpjevala mi je pjesmicu o dečku s izvanrednim očima, a koju je sama izmislila. – Onda? – upita me kad je završila.
Pravila sam se da guram prst u usta.
– Tako je grozno?
– Ne – rekoh. – Još gore.
Lupnula je svojim bedrom o moje i obje smo se nasmijale. Ali kada ju je sljedeći put zap-jevala, uhvatila sam se kako je i ja pjevušim.
Četrnaest
Rachel je rekla da ima vaţnijih stvari na pameti od pečenja kolača. Mora vjeţbati za škol-ski debatni tim. Samo će dva učenika sedmog razreda ući u ekipu. Mora pripremiti petominu-tni govor i odrţati ga na skupu nakon prodaje kolača.
– O čemu ćeš govoriti? – upitala sam je.
– O tome treba li vezivanje pojasa biti propisano zakonom ili je to odluka pojedinca.
– To je bar jednostavno. Trebalo bi biti zakonom propisano.
– Ja moram biti u stanju argumentirati obje strane problema – objasni Rachel. – Čak i kada se s time ne slaţem.
– To je glupo.
– Nije... to je bit debatiranja.
Nekoliko dana kasnije sam nakon nastave otišla do Rachel. Nisam mogla dugo ostati jer sam imala dogovor kod zubara u pola pet. Alison nije mogla doći jer je dobila osip po stopalu pa ju je Leon odveo doktorici Klaff.
Rachel je bila očajna zbog svog govora. – Pogledaj mi bilješke – reče podiţući hrpu papira. – Radim do deset sati svake noći.
– Nemoj toliko brinuti – rekoh joj. – Napokon, to je samo pet minuta.
– Imaš li ti uopće pojma koliko pet minuta doista traje?
– Pet minuta je pet minuta – rekoh.
– Mislim, znaš li ti kakav je to osjećaj?
– Kakav?
– Pokazat ću ti. Stani ovdje... upravo tu gdje jesi...
Stajala sam usred njezine spavaće sobe.
– Ne miči se – reče Rachel.
– Dobro.
– A sad... reci mi kad misliš da je isteklo pet minuta. Ali nemoj gledati na sat. Priprema, pozor, sad!
Mirno sam stajala. Nisam se ni pomaknula, osim da počešem nogu. Burt i Harry spavali su na Rachelinom krevetu. Rachel je sjedila za stolom i listala bilješke. Pitala sam se kako je Alison kod doktorice Klaff. Alison kaţe da se ja sviĎam Peteru Klaffu. Kaţe da me on stalno gleda i da tako moţeš znati sviĎaš li se nekome. Ali nisam sigurna da je u pravu. Kad me je
Peter pitao što ću donijeti na prodaju kolača, rekla sam da ću raditi zajedno s Alison i donijeti kekse prema starom obiteljskom receptu. Nije se činio zadivljen.
Ponovno sam pogledala Rachel. Još je uvijek bila za stolom i nešto pisala. – Gotovo – re-koh. – Prošlo je pet minuta.
Rachel pogleda na sat. – Ha! Tek je prošla jedna minuta i dvadeset i četiri sekunde.
– Nemoguće!
– Rekla sam ti da je pet minuta dugo vrijeme.
Te večeri mi je mama pripremila pire od mrkve i krumpire, jer kad mi stisnu ţice na apara-tiću, ne mogu jesti ništa osim mekane kašaste hrane. – Rachel vjeţba za debatni tim – rekoh dok sam usitnjavala krumpir i miješala ga s putrom. – Odrţat će petominutni govor o veziva-nju pojasa u automobilima.
– Sigurna sam da će to dobro napraviti – reče mama.
– I ja sam sigurna, ali je Rachel zabrinuta. Htjela bi biti najbolja.
– Ona je takav perfekcionist.
– Meni ne bi smetalo da sam savršen – reče Bruce.
– Ţeliš li reći da nisi? – upitam ga.
– Jako smiješno – odgovori.
– Budi sretan što nisi – reče mama. – Teţak je to put kroz ţivot.
Okusila sam pire od mrkve. Iako je izgledao poput hrane za djecu, bio je jako ukusan. Bru-ce me je promatrao kako jedem. – Nadam se da mi nikada neće trebati aparatić.
– To je samo privremeno – rekoh mu. – Jednog ću dana imati prekrasan osmijeh.
– Da... ali što je s ostatkom tvog lica?
– Bruce! – povikne mama.
– Samo se šalim – reče joj on.
– On bi zapravo volio da izgleda kao ja – rekoh.
Bruce se zasmijulji.
Za desert smo imali puding od vanilije. – Razmišljam o tome da pokušam svirati u simfo-nijskom orkestru – objavila sam dok mi je puding klizio oko usta.
– Otkada ti sviraš neki instrument? – upita Bruce.
– Probat ću s udaraljkama.
– Otkada ti sviraš bubnjeve?
– GospoĎa Lopez kaţe da mogu naučiti... ako imam dobar osjećaj za ritam. – Pojela sam puding. – Misliš li da imam osjećaj za ritam? – upitala sam mamu.
– Kad si bila mala, dala bih ti tavicu i drvenu kuhaču i satima si bila sretna. Ako to nešto znači, onda bih rekla da imaš.
– Tavicu i kuhaču – ponovi Bruce odmahujući glavom i ponovno se smijuljeći.
Kad je tata sljedeći put nazvao, pitala sam ga misli li da imam osjećaj za ritam.
Rekao je: – Nekad si se super zabavljala sa tavicom i kuhačom.
– To mi je i mama rekla.
– Pretpostavljam da pamtimo iste stvari.
Ispričala sam mu o prodaji kolača u sedmim razredima i da ćemo Alison i ja ispeći kakao kocke po receptu Sadie Wishnik.
– Tko je Sadie Wishnik? – upita tata.
– Leonova majka.
– Tko je Leon?
– Alisonin očuh. A tko je Alison, to znaš – rekoh mu. – Ona mi je nova prijateljica.
– Dakle Sadie Wishnik je njezina baka? – zapita tata.
– Tako nekako. Kako god bilo, Alison i ja u nedjelju idemo kod Sadie peći kolače. Ona ţi-vi u New Jerseyu, blizu oceana. A kad smo već kod oceana... hvala ti za kutiju školjki s Hava-ja. Nikada nisam vidjela tako lijepe školjke. Sam si ih pronašao?
Tata zastane. – Hoćeš istinu?
– Da.
– Nisam ni stigao do plaţe. Kupio sam ih u poklon galeriji.
Znala sam! Znala sam po tome kako su bile zamotane. Ali nisam ţeljela da se tata zbog to-ga osjeća loše pa sam rekla: – Moţda ćeš sljedećeg puta uspjeti otići na plaţu.
– Moţda hoću.
– U svakom slučaju, oboţavam školjke!
– Baš mi je drago! – odgovori tata. – I što je još novo u školi?
Tata me uvijek ispituje što je u novo školi. Kaţem mu ono što mislim da ţeli čuti. Ali mu ne pričam o dečkima. Mislim da to ne bi razumio. Da mu kaţem da Peter Klaff bulji u mene, vjerojatno bi rekao: – Zar on ne zna da je to nepristojno? – I sigurno mu neću reći da ja gle-dam Jeremyja Zmaja dok igra nogomet. To tata nikada ne bi razumio.
– Kakve su ti ocjene? – upita tata.
– Još nemam nijednu.
Da mama i tata debatiraju i da su predmet rasprave školske ocjene, mama bi rekla da je pu-no vaţnije ono što si naučio od ocjene koju si dobio. Tata bi rekao da su ocjene pokazatelj toga što si naučio i koliko si odgovoran. Da ja moram odabrati stranu, odabrala bih maminu.
Petnaest
Osip na Alisoninom stopalu zove se kontaktni dermatitis. To znači da je Alisonino stopalo došlo u dodir s nečim što je prouzročilo osip. Ono što ne razumijem je kako to da jedno stopa-lo moţe doći u dodir s nečim, a drugo ne? Doktorica Klaff joj je dala nekakvu kremu i rekla da nosi bijele pamučne sokne dok joj osip ne proĎe.
U nedjelju ujutro, kad sam došla k Alison, čekala me je na stepenicama pred kućom. Poz-vala je i Rachel k Sadie Wishnik, ali je Rachel rekla da mora ostati doma i raditi na svom go-voru. Mislim da je pravi razlog njena nedolaska taj što joj je zlo u automobilu.
Gena Farrell je izišla iz kuće noseći Maizie i slamnatu torbu. Nosila je sunčane naočale. Kosa joj je bila zavezana u rep i nije bila našminkana. Nije se vidjelo da je slavna. Za njom je izišao Leon i zaključao ulazna vrata. Pod rukom je nosio nedjeljne novine.
Čim smo krenuli, Gena je iz torbe izvukla platno za goblene i počela vesti.
– Baš je lijepo – rekoh, pokušavajući bolje vidjeti sa straţnjeg sjedala. – Što će to biti?
Gena skine naočale i okrene se prema meni. Ima ogromne oči – tamnoplave, kao nebo na lijepi proljetni dan. Izvukla je iglu, neko je vrijeme promatrala i rekla: – Jastučić, valjda.
– Mama je prošlog Boţića poklonila dvadeset jastučića – reče Alison.
Gena se nasmije. – Mnogo vremena provedem sjedeći i čekajući na snimanju. Pa tako nap-ravim mnogo goblena. To me opušta.
Nisam mogla vjerovati da Gena Farrell razgovara sa mnom kao da smo obje obični ljudi.
Trebalo nam je dva i pol sata da stignemo do Sadiene kuće. Ona ţivi u mjestu koje se zove Deal, u velikoj staroj bijeloj kući s okruglim trijemom. Pripada skupini koja nosi hranu ljudi-ma koji su previše stari ili bolesni da bi sami kuhali. To se zove Obroci na kotačima. Kad mi je Leon to ispričao, zvučao je jako ponosan.
Čuvši to o Sadie, počela sam razmišljati o svojoj baki i djedu. Baka Lola, koja mi je poklo-nila medaljon za pčelinji ubod, nije tip bake koji bi kuhao. Ona je burzovni mešetar u New Yorku. Nosi odijela i torbice koje joj pristaju s cipelama. Jednom sam izbrojila torbice u nje-zinu ormaru. Bilo ih je dvadeset i sedam. Mama kaţe da je to zato što baka Lola nikada ništa ne baca. Djed Jack je takoĎer burzovni mešetar. On ima čir.
Roditelji mog oca su mrtvi. Umrli su tjedan dana jedan za drugim. Mrzim i pomisliti da će mama i tata ostariti i umrijeti. To me plaši. Zato i ne mislim na to.
Sadie nas je čekala na trijemu. Kad je ugledala automobil na prilazu kuće, sišla je niz ste-penice da nas pozdravi. Bila je jako niska, s bijelom kosom i tamnim očima, poput Leonovih. Na sebi je imala ruţičastu trenirku. Najprije je zagrlila Alison. – Moja najdraţa unuka – reče i poljubi je u oba obraza.
– Tvoja jedina unuka – odgovori Alison. A zatim nas upozna. – Ovo je Stephanie, moja najbolja prijateljica u Connecticutu.
Nasmiješila sam se iznenaĎena načinom na koji me je Alison predstavila.
Sadie mi stisne ruku. – Alisonina prijateljica je i moja prijateljica.
Sa Sadienog trijema mogao se osjetiti miris oceana. Nekoliko sam puta duboko udahnula. Mora da je to Sadie primijetila, jer je rekla: – Ocean je udaljen tri bloka odavde. Vidjet ćeš i sama danas poslijepodne.
U kući je stol bio postavljen za ručak. I čim je Leon prošetao Maizie, sjeli smo za stol. Sve je bilo jako fino. Postoji nešto u morskom zraku od čega doista ogladnim.
Nakon ručka smo Alison i ja pomogle Sadie oprati suĎe. Onda je Sadie zasukala rukave i rekla: – Dobro… vrijeme je da se primimo posla.
Oboţavam peći kolače. A posebno volim odvajati ţumanjak od bjelanjka. Teta Denise me naučila kako da to učinim, a da ne razbijem ţumanjak, ali za kakao kocke se ne trebaju odva-jati ţumanjci.
– Bako – reče Alison, nakon što smo izmjerile, pomiješale i podijelile smjesu u šest velikih protvana za pečenje – zar ne misliš da bismo trebale zapisati recept za drugi put?
– Bolje je imati ga tu gore – reče Sadie i kucne se po glavi. – Tako, ako se zatekneš na Ta-hitiju i poţeliš napraviti kekse, nećeš morati brinuti.
Gurnule smo protvane u pećnicu. – Tako… – reče Sadie – imat ćete stotinu i dvadeset ko-lača normalne veličine, ili, ako ih prepolovite…
– Dvjesto četrdeset – rekoh.
– Mislim da ih ne bismo trebale rezati na pola – reče Alison – zato što jedan namjeravamo prodavati za pedeset centi. A tako ćemo zaraditi…
– Šezdeset dolara – uletih.
Sadie me pogleda. – Kakva matematičarka! Pravi Einstein!
– Nisam baš – rekoh joj i osjetih da crvenim. – Rachel je prava matematičarka. Ona danas nije mogla doći jer joj je u au… – Na vrijeme sam se prekinula. – Nije mogla doći jer mora raditi na svom govoru.
– Ako zaradimo dovoljno na prodaji kolača – Alison reče baki – sedmi će razred moći ima-ti zimski ples.
– Ples! – usklikne Sadie. – Ja sam oboţavala ići na ples. Sa mnom se nitko nije mogao mjeriti u rumbi. Mogla sam se drmati sa najboljima. A trebale ste vidjeti moju sambu i ča-ča-ča… – Ona počne pjevati i plesati po kuhinji. – DoĎite… – reče i ispruţi ruke prema nama. – Naučit ću vas.
– Ne vjerujem da ćemo na plesu sedmih razreda plesati rumbu – reče Alison.
– Nikad se ne zna – odgovori Sadie. – Ovako ćete biti spremne za sve.
Najprije nas je naučila temeljni korak. Naprijed, na stranu, skupi… natrag, na stranu, sku-pi. Jednom kad smo to ulovile, naučila nas je rumbu. Baš se spremala učiti nas i sambu kada
je zazvonilo zvono na pećnici. Sadie zabije čačkalicu za zube u središte svakog protvana da provjeri jesu li kolači pečeni. Zatim smo ih sloţile na rešetke na radnoj ploči da se ohlade.
– A sad… – reče Sadie – ispričajte me, vrijeme je za moju sijestu.
– Sijestu? – upitah je.
– Baka nikad ne kaţe 'spavanac' – objasni Alison. – Spavanac je za bebe, je li tako, bako?
– Tako je.
Dok se Sadie odmarala, Alison i ja smo s Leonom i Genom otišli na plaţu. Leon je vodio Maizie na uzici sve dok nismo stigli na plaţu. Onda ju je oslobodio i ona odjuri, trčeći najprije na jednu pa na drugu stranu.
Leon i Gena sjednu na mol da gledaju valove. Alison i ja smo skinule cipele i čarape. – A što je s tvojim osipom? – upitah je. – Mislila sam da na toj nozi moraš nositi čarapu.
– Sigurna sam da je slana voda dobra za to – reče Alison.
Na plaţi je bilo vjetrovito, ali sunčano i toplo za listopad. Podigle smo nogavice traperica i trčale uz rub oceana, smijući se. Alisonina je duga crna kosa padala po njezinu licu i ja sam poţeljela da i moja što brţe naraste. Maizie je trčala uz nas, gledajući nas kao da kaţe: – Koli-ko ćemo se još dugo igrati ove igre?
Meni je bilo super. Volim biti s Alison. Volim što sam joj prijateljica.
Maizie zalaje.
– I ti se zabavljaš? – upitah je.
Ona zalaje ponovno.
– Što kaţe? – viknuh Alison koja je bila ispred mene.
– Ništa – vikne Alison. – Ona je pas.
– Kako to misliš? – rekoh sustiţući ju.
Alison se sruši na zemlju. Maizie se neprekidno kotrljala po pijesku. – Doista vjeruješ da psi mogu govoriti?
– Samo jedan od sedamnaest milijuna – rekoh joj i sjedoh pokraj nje.
Alison se nasmije i legne. Maizie skoči na nju.
– Hoćeš reći da ona ne govori?
Alison rukom zaštiti oči od sunca i pogleda me. – Nisi mi vjerovala za ozbiljno, zar ne?
– Naravno da nisam – rekoh i u pijesku prstom nacrtam lice. – Igrala sam tvoju igru.
Alison se uspravi. Iz kose joj ispadne pijesak. – Vjerovala si!
– Pretpostavljam da sada misliš da sam lakovjerna.
– Ne znam što to znači.
– To je kad osobu moţeš lako nasamariti… kad svašta vjeruje. Znam jer sam pogledala u rječniku.
– Ne mislim da si ti takva – reče Alison. – Mislim da si slična meni. – Na kratko se hrvala s Maizie, a kad je Maizie pobjegla, reče: – Rekla sam ti da moţe govoriti jer sam ti se ţeljela svidjeti. Ţeljela sam da budemo prijateljice.
– Mi jesmo prijateljice.
– Najbolje prijateljice?
Uzeh punu šaku pijeska. – Rachel i ja smo najbolje prijateljice još od drugog razreda – re-koh i pustih da mi pijesak sklizne kroz prste.
– Zar nikada nisi imala više od jedne najbolje prijateljice odjednom? – upita me Alison.
– Ne. A ti?
– Naravno. Skoro svake godine.
Pogledala sam je. – Hoćeš reći da nas tri moţemo biti najbolje prijateljice?
– Naravno – odgovori Alison.
– Super!
– Ali nemoj reći Rachel za Maizie, dobro. Reći ću joj sama… kad bude pogodan trenutak.
– Dobro. – Pogledala sam prema molu. Leon i Gena su se ljubili.
Šesnaest
Sadieni kolači su bili pravi hit. Klinci su stalno pitali: – Tko je ispekao ove kolače? Super su! – Jedan smo sačuvale za Rachel. Bila je previše zabrinuta zbog govora da bi došla na pro-daju kolača.
Jeremy Zmaj je došao po drugi kolač, a zatim i treći. Alison mu ih je pruţala, a ja sam mu uzimala novac. Tako smo ga obje dotaknule tri puta. Dobro da su kolači bili zamotani, jer su mu ruke bile prljave.
Čak je i gospoĎa Remo kupila jedan i kad ga je probala, rekla: – Nevjerojatni su… tako so-čni. Imate li recept?
– On je u glavi moje bake – odgovori Alison.
– Probaj je nagovoriti da ti ga napiše – reče gospoĎa Remo oblizujući usnice. – Definitivno su la crčme de la crčme.
Alison se nasmiješi. Otkad je gospoĎa Remo prvog dana nastave krivo izgovorila njezino prezime, stalno je obasipa francuskim izrazima.
– Što to la crčme de la crčme znači? – upitala sam Alison kad je gospoĎa Remo otišla.s
– To znači najbolje od najboljeg.
Na kraju dana odrţao se debatni skup. Natjecalo se petero učenika sedmog razreda. Jedini kojeg sam poznavala, osim Rachel, bio je taj dečko, Toad. Njegovo je pravo ime Todd, ali ga svi zovu Toad, čak i njegova obitelj. Išao je u moju osnovnu školu, ali nismo bili zajedno u šestom razredu.
Prvi je govorio Toad, zatim dvije djevojčice koje nisam poznavala, zatim jedan dečko koji sa mnom sluša društvene predmete, zatim Rachel. Kosu je začešljala od lica i izgledala mlaĎe i ljepše nego obično. Toliko je dobro poznajem da nikad ne razmišljam o njezinom izgledu. Zaboravljam kako joj se, kad se boji, trza donja usnica.
Tog joj je jutra, kad sam je nazvala, mama u zadnji čas davala savjete. – Svoju visinu tre-baš nositi kao da si ponosna na nju… ramena uspravno, glava visoko.
– Da… da – rekla je Rachel. Sve je to već ranije čula.
GospoĎa Robinson poljubi Rachel u obraz. – Znam da ćeš biti najbolja. Uvijek si najbolja.
A sad je, dok je Rachel hodala preko pozornice, moje srce počelo ubrzano lupati. Vidjela sam da se pokušava drţati savjeta svoje majke, ali nekako je hodala kao da je nešto boli.
Kad je došla do predavaonice, kucnula je po mikrofonu da se uvjeri da još uvijek radi, a za-tim dva puta pročistila grlo. Dok je počinjala govoriti, glas joj je drhtao, ali jednom kad je krenula, tijelo joj se opustilo, a glas promijenio u onaj odrasli kojim se koristila kada je ţeljela privući pozornost. Vidjelo se da su svi slušali što ima za reći. Ona je definitivno bila la crčme de la crčme diskutanata.
Kad je završila, publika joj je pljeskala jednako kao i ostalima. Tada se gospodin Diamond, moj nastavnik engleskog, popeo do mikrofona. Najprije je rekao da smo prikupili tristo šesna-est dolara na prodaji kolača toga jutra. Svi su klicali, a posebice Alison i ja, jer su Sadieni keksi donijeli skoro petinu ukupnog iznosa. Zatim nam je gospodin Diamond rekao da ćemo od toga moći donirati košare s hranom i za Dan zahvalnosti i za Boţić. Svi su ponovno klicali. Na kraju je kazao da smo zaradili dovoljno da imamo zimski ples na Dan mrmota, drugi ve-ljače. Još smo jače klicali.
– To mi je roĎendan – prošaptah Alison, koja je sjedila pokraj mene.
– Kakva si ti sretnica! – reče ona.
Drugi je nastavnik dodao gospodinu Diamondu komad papira. – Dobro… – reče – evo i re-zultata današnjeg natjecanja. Dvoje najnovijih članova debatnog tima su… – na trenutak je oklijevao i meni se stisnuo ţeludac – Todd Scrudato i Rachel Robinson.
Toad i Rachel su prišli i rukovali se s gospodinom Diamondom. Rachel se smiješila i hoda-la kako inače hoda. Osjećala sam da ću se ugušiti. Zgrabila sam Alisoninu ruku i čvrsto je stisnula. Ona mi odgovori stiskom.
Sedamnaest
Nikad nisam razumjela zašto su neki klinci tako popularni. Nastojim to dokučiti godinama. Gotovo od prvog tjedna nastave vidjelo se da će Alison biti najpopularnija djevojčica u našem razredu, ali ne zbog toga što joj je majka Gena Farrell. To ne zna nitko osim Rachel i mene, a mi smo se zaklele na šutnju. A čudno je i to da se Alison uopće ne trudi biti popularna. Jedno-stavno, svi ţele biti njezini prijatelji. Ja sam načinila popis razloga:
1. Jako se prijateljski ponaša.
2. Nikada ne govori ništa ruţno ni o kome.
3. Nikada nije loše raspoloţena.
4. Mnogo se smije.
5. Zabavna je.
6. Ima lijepu kosu.
7. Izgleda drukčije od nas ostalih zato što je Vijetnamka. Drugačiji izgled moţe ti biti prednost ili mana. U njezinom je slučaju prednost.
Alison zna kako biti popularna, a da ne bude snob, što se ne moţe reći za Amber Ackbour-ne. Ona je voĎa najsnobovskije skupine djevojaka u sedmom razredu. A sada je htjela biti Alisonina prijateljica. Uvijek joj prilazi u razredu. Ali Alison ju je pročitala.
I dečkima se Alison sviĎa. Samo oni to pokazuju na drukčiji način. Vole je zadirkivati, kao što je zadirkuje Eric Macaulay kad je zove Palčica i gaĎa gumicama. Rachel je rekla da je poniţavajuće kada se nekog zove Palčica. Kaţe da bi Alison tome trebala odmah stati na kraj, prije nego što izmakne kontroli.
– Tako me zove samo zato što sam mala – rekla je neki dan Alison kod mene. – Znaš onu bajku o djevojčici koja je manja od palca… Postoji čak i pjesma o njoj. – Alison započne pje-vati i plesati po mojoj sobi. Jako dobro pleše. Mora da joj je to na baku Sadie Wishnik. Kad je završila, pala je na moj krevet smijući se. I ja sam se smijala. Napokon se nasmijala i Rachel. Alison zna kako oraspoloţiti ljude.
Uskoro smo sve tri pjevale pjesmu o Palčici i kada je Rachel odlazila kući, rekla je: – Pa moţda i nije toliko poniţavajuće.
Alison takoĎer zna očijukati. Promatrala sam je kako to radi. Stalno zafrkava dečke i cere-ka se. Mnogo moţeš naučiti ako gledaš popularnu osobu na djelu. Moţeš naučiti kako se po-našati, a kako ne. Mama mi uvijek govori da budem ono što jesam, ali ponekad ne znam što to znači da budem što jesam. Ponekad se osjećam odraslom, ponekad kao malo dijete. Čini se da je u meni više od jedne osobe.
Upravo sam se tako osjećala prošle srijede. Doista je grozno kišilo. Alison je nakon nastave došla k meni. Rachel nije mogla doći jer je imala glazbeni. Sjedile smo u kuhinji, jele krafne i igrale Ispljuvak, kada smo započele razgovor o igrama koje smo igrale kad smo bile male. Ispostavilo se da smo obje skupljale Barbike. I tako je mi palo na pamet da odem u podrum i
iskopam svoje Barbike koje nisam vidjela od četvrtog razreda. Pronašla sam ih u kutiji ozna-čenoj sa Stephanine stare igračke. Donijela sam Barbike u svoju sobu, zatvorila vrata i Alison i ja smo se igrale čitavo poslijepodne, oblačeći ih i svlačeći, dok smo izmišljale glupe priče koje su one glumile.
Jedna od priča bila je Barbie je posvojena. Kad smo završile, upitala sam Alison kakav je to osjećaj biti posvojen.
– Otkud bih ja to znala? – upita me. – Mene su posvojili kad sam imala četiri mjeseca. Ne znam kakav je osjećaj ne biti posvojen.
– Da li ikada razmišljaš o svojoj biološkoj majci? – Na televiziji sam vidjela film o nekoj djevojci koja je bila posvojena i kada je napunila osamnaest godina, odlučila je potraţiti svoju biološku majku.
– Ponekad razmišljam o njoj – reče Alison – o tome kako je bila mlada i siromašna. Dobila me sa samo petnaest godina. Ali ja sam sretna s Genom i Leonom. Da moram birati roditelje, odabrala bih njih.
– I ja bih odabrala svoje. Samo što bih se potrudila da mi otac ima posao zbog kojeg ne mora putovati.
– Što on radi?
– Bavi se odnosima s javnošću.
– I kada dolazi doma? – upita Alison.
– Do dana zahvalnosti neće.
– Mora da ti jako nedostaje.
– Da, istina je.
Kasnije, kada smo spremile Barbike i odnijele ih u podrum, zarekle smo se da nikada ni-kome nećemo reći da smo se tog poslijepodneva igrale s njima.
Sljedećeg sam dana, na satu francuskog razmišljala sam o Alison. O tome kako njezin ţivot zvuči poput bajke. Bio bi to dobar film. Zvao bi se Priča Alison Monceau. Gena Farrell bi glumila Alisoninu majku, Alison bi glumila samu sebe, a ja bih igrala njezinu najbolju prijate-ljicu. Stephanie Behrens Hirsch pisalo bi na ekranu. Moţda bi Rachel mogla glumiti Alisoni-nu biološku majku. Sa šminkom i vlasuljom vjerojatno bi mogla izgledati kao Vijetnamka, a sigurno bi mogla izgledati kao da ima petnaest godina. Jeremy Zmaj igrao bi…
– Stephanie! – povikne gospoĎa Hillerman. – Probudi se, molim te!
– Molim? Ja?
Čitav se razred nasmijao.
– Malo sam odlutala mislima – rekoh.
– Ne vjerujem da su ti ikada bile na zemlji – reče gospoĎa Hillerman, a zatim mi kaţe neš-to na francuskom, nešto što nisam razumjela, i cijeli se razred ponovno nasmije.
Osamnaest
Da se duplo zala stvori Kotle ključaj, vatro gori
Rachel nas je naučila pjesmu iz Shakespeareovog Macbetha. Za Noć vještica ćemo se obu-ći u tri vještice iz drame i recitirati tu pjesmu, umjesto da uobičajenim riječima traţimo nagra-du. Nas nagrada ne zanima. Nas zanima da se pod tom izlikom uvučemo u ţutu kuću odreĎe-ne osobe.
Za Noć vještica smo odjenule najčudniju odjeću koju smo pronašle, jeftini nakit i vještičje šešire. U kolekciji ostataka šminke Gene Farrell pronašle smo odgovarajuću šminku. Alison
nam je pokazala kako da namaţemo oči. Kad nas je Gena ugledala, rekla je: – Vas tri ste dois-ta nešto!
Trebalo nam je dvadeset minuta da doĎemo do moje stare kuće. Kada se stigne na cestu Pi-ne Tree mora se doći do kraja, a zatim popeti dugim uskim prilazom kroz šumu.
– Koliko dugo si ovdje ţivjela? – upita me Alison.
– Skoro čitavog ţivota, do prošlog ljeta.
Vanjska su svjetla bila upaljena, a sa svake strane ulaznih vrata sjedila je izdubljena bun-deva. – To je velika kuća – reče Alison ogledavajući se.
– Da – kimnula sam i pritisnula zvonce. Bilo mi je teško pomisliti da neka druga obitelj ţi-vi u mojoj kući.
Vrata je otvorio Jeremy. Na sebi nije imao jaknu boje šartreza. – Vještice – reče gledajući nas.
Ušle smo u predvorje. – Ne bilo koje vještice – objasni Alison – nego trojka iz Macbetha.
– Macbetha? – reče Jeremy. – Je li to bilo na televiziji?
– Macbeth je drama Williama Shakespearea – rekoh mu kao da on sve o tome zna.
– O, tog Macbetha.
Rachel, koja do tada nije progovorila, dade nam znak da počnemo recitirati našu pjesmu.
Da se duplo zala stvori Kotle ključaj, vatro gori
– Da, razumijem što ţelite reći – reče Jeremy kad smo završile. Henry, pas za termite, sišao je niz stepenice i onjušio nas. Zatim je odlutao kroz vrata blagovaonice.
– Ja sam nekad ţivjela ovdje – rekla sam Jeremyju dok je u naše torbice ubacivao čokolad-ne prutiće.
– O, da – reče – tata mi je nešto spomenuo o nekoj djevojci koja je ovdje ţivjela.
– Stephanie – rekoh – Stephanie Hirsch. Sreli smo se u putničkoj agenciji moje majke… sjećaš se?
Blijedo me pogledao.
– Tebi i tvojim prijateljima trebale su brošure za nekakav školski projekt – podsjetila sam ga.
– O, da. Izgledaš drukčije.
– Tada nisam imala vještičji šešir.
– I od nas si kupio kakao kolače na prodaji – reče Alison.
– Ti su kolači bili najbolji – reče Jeremy. – Mogao sam ih smazati deset. – Zatim pogleda ravno u Rachel i reče: – Ti si Rachel, zar ne?
Rachel ne reče ništa. Samo nam je dala znak da ponovno recitiramo našu pjesmu.
Da se duplo zala stvori Kotle ključaj, vatro gori
Kad smo izišle iz kuće, zgrabila sam Rachel za ruku i rekla: – Znao ti je ime.
Rachel se nije obazirala na mene pa sam je upitala: – Kako zna tvoje ime?
– Otkud da ja znam? – upita Rachel zvučeći ljutito, kao da je to bila moja greška što je Jeremy znao njezino ime. Ostatak puta je trčala prilazom, a kad smo se vratile na cestu, rekla je: – Previše smo stare za ovo! Ne znam što mi je bilo! Ne znam zašto sam pristala na sve ovo. – Zvučala je na rubu suza. – Idem doma!
– Ne idi sada – reče Alison trčeći da je dostigne. – Pa još nismo nigdje bile. Nismo bile kod Erica Macaulaya, Petera Klaffa…
– Upropastit ćeš nam zabavu! – uzviknula sam i ja jureći za Rachel. – Kako moţemo biti tri vještice iz Macbetha bez tebe?
Rachel šmrcne. – Dobro. Ali nikada više.
– Dobro – rekoh joj. – Ne moraš nikada više.
Ali se nakon toga nismo baš zabavljale pa smo otišle kući.
Sljedećeg mi je dana na kraju sata matematike gospoĎa Burns dala poruku za drugog nas-tavnika matematike, gospodina Godfreya. Stigla sam do njegove učionice upravo kada je zaz-vonilo i vrata su se otvorila. Jeremy Zmaj je izišao prvi. – Bok, Macbeth… – rekao je kad me je ugledao.
Barem me je ovog puta prepoznao.
Zatim je izišla Dana Carpenter. – Bok, Steph. Što ti radiš ovdje?
– Imam poruku za gospodina Godfreya – rekoh. – Koji je ovo razred?
– Napredna matematika.
– Oh.
– Moram juriti – Dana će. – Vidimo se kasnije.
– Dobro.
Čekala sam dok su učenici devetog razreda izlazili iz učionice. Onda, baš kad sam se spremala ući s porukom, iz učionice iziĎe nitko drugi nego Rachel.
Zurile smo jedna u drugu.
– Što ti radiš ovdje? – oštro me upita Rachel.
– Imam poruku za gospodina Godfreya. A što ćeš ti ovdje?
Rachel proĎe pokraj mene i krene hodnikom. Ja poĎem za njom. – Pitala sam te, što ćeš ti ovdje?
– Prebacili su me u taj razred.
– Prebacili su te na naprednu matematiku?
– Da.
– A meni nisi rekla ni riječi? Nisi mi ni spomenula!
– Što sam ti trebala reći? – Rachel zastane i okrene se licem prema meni.
– Trebala si mi reći da su te prebacili na sat napredne matematike devetog razreda! To si mi trebala reći.
– Prestani tako govoriti! – Rachelina donja usnica zadrhti.
– Kako?
– Kao da sam učinila nešto loše.
– Nisam rekla da je loše – rekoh joj. – Samo sam rekla da sam se jako iznenadila.
Rachel nije rekla ni riječi.
– I koliko dugo si već u ovom razredu?
– Od drugog tjedna nastave – tiho reče Rachel gledajući u pod.
– Od drugog tjedna nastave! – rekoh dok mi je glas postajao sve glasniji. – Nije li to za-nimljivo! Da li si mi ikada namjeravala reći?
– Htjela sam, ali sam se bojala da ćeš se ljutiti.
– Ljutiti? Zašto bih se ljutila? Samo zato što Jeremy Zmaj zna tvoje ime, a ti mi kaţeš da ne znaš otkud mu? Zbog takve sitnice bih se ja trebala ljutiti? Samo zato što sam ti ja navodno najbolja prijateljica, a ti od mene tajiš takvu stvar?
– Nisam bila sigurna hoće li mi se dopasti razred – reče Rachel. – Mislila sam da nema smisla išta govoriti dok ne odlučim. A do sinoć nisam znala da mi Jeremy zna ime.
Osjetila sam kako mi se iz ţeluca izdiţe ogroman balon ljutnje. Kad mi je stigao do grla, povikala sam: – Ma, koga briga! – i odmarširala od Rachel, drţeći knjige čvrsto stisnute na prsima.
– Vidi – reče Rachel dostiţući me – nisam ja traţila da se rodim ovakva.
– Kakva? – prasnula sam.
– Ovakva kakva sam.
– A kakva si?
– Pametna. – Rachel praktički ispljune tu riječ.
– Ti nisi samo pametna – rekoh joj.
– Dobro, nisam samo pametna. To još uvijek nije moja greška. Jednostavno je tako. Nije to nešto oko čega se ja trudim, znaš. Nije to nešto što mi se na meni posebno sviĎa. Većinom bih htjela biti kao i svi drugi… kao ti!
– Baš ti hvala!
– To sam mislila na prijateljski način, Steph.
Nisam joj odgovorila. Nisam znala što da joj kaţem. Nisam znala ni što osjećam. Znala sam jedino da je to bilo prvi put da mi je Rachel nešto zatajila.
– Da li to znači da mi više ne ţeliš biti prijateljica? – Rachelin glas pukne, kao da će se svakog trenutka rasplakati.
– Ne – rekoh. – Ne znači ništa, osim da si mi sama trebala reći za tu naprednu matematiku.
– U pravu si – reče Rachel. – Sad to znam.
Zazvonilo je drugo zvono. Otrčala sam na sljedeći sat i dok nisam utrčala u razred, nisam ni shvatila da sam još uvijek nisam predala poruku za gospodina Godfreya. Zato sam otrčala natrag do njegove učionice i zakasnila na svoj sat.
7 Re: Dzudi Blum - Samo da smo zajedno Pon Jan 09, 2012 1:55 pm
Margita
Administrator
Devetnaest
Duboko u sebi znam da Rachel nije kriva što je tako pametna ili što su je prebacili na nap-rednu matematiku. Ali to ne znači da mi se to sviĎa. Kako moţeš biti najbolja prijateljica ne-kome tko od tebe nešto taji? I to vaţne stvari, kao što je napredna matematika.
Tog poslijepodneva nisam rekla Alison ništa o Rachel. Nisam joj rekla, jer nisam imala pri-like. Leon nas je nakon škole pokupio i odvezao u grad. Padala je kiša. Nas tri smo morale ići u knjiţnicu potraţiti neke podatke za naš prvi izvještaj iz društvenih predmeta. Svi učenici sedmog razreda imaju isti zadatak: napisati esej o nekome tko je znatno promijenio svijet.
Leon nas je iskrcao u kafiću sa smrznutim jogurtom koji se zove NJUD. To znači najbolji jogurt u drţavi. Alison je luda za smrznutim jogurtom. Kaţe da ga u Kaliforniji svi oboţavaju. I Rachel ga voli. Meni je prije bio odvratan, ali sad sam se već navikla. Naručila sam jogurt preliven sirupom koji je na jelovniku opisan kao jogurt od francuske vanilije s vrućim prelje-vom i šlagom s orasima. Alison i Rachel su naručile jogurt po imenu Smoothie. To je jogurt pomiješan s voćnim sokom.
Kad nam je narudţba bila spremna odnijele smo čaše na stol. Čim smo sjele, Rachel je rek-la Alison: – Moram ti nešto reći. – Otpila je gutljaj Smoothieja. – Sjećaš se onih testova iz matematike koje smo imali prvog tjedna nastave?
– A-ha. Tako je gospoĎa Burns otkrila da sam izgubila vještinu.
GospoĎa Burns uvijek govori da je Alison izgubila vještinu. Alison joj uporno nastoji obja-sniti da je nikad nije ni imala.
– Vidiš... – reče Rachel pogledavajući me, a zatim se okrene prema Alison. – Nakon tih te-stova prebacili su me u drugi razred na matematiku. – Zastala je i otpila još jedan gutljaj. – Prebacili su me na naprednu matematiku.
– To me uopće ne čudi – reče Alison.
– Radi se o naprednoj matematici devetog razreda – Rachel će.
– Nemoj zezati. – Alison poliţe jogurt s gornje usnice.
– U razredu sam s Danom Carpenter.
– SviĎa mi se Dana.
– I Jeremy Zmaj je u našem razredu.
Alison spusti čašu s jogurtom. Izgledala je doista začuĎeno. Sad će ona pokazati Rachel, pomislih. Sad će joj reći da meĎu prijateljima nema takvih tajni.
Ali sve što je Alison rekla bilo je: – Pojma nisam imala da je Jeremy pametan. Mislim, za Macbetha je mislio da je televizijska emisija.
– Valjda je u nekim stvarima pametniji nego u drugima – reče Rachel.
– I to je ono što si mi ţeljela reći? – upita Alison i otpije ostatak jogurta.
– Da.
– E pa čestitam – reče Alison. – Moţda bi mi mogla pomoći s decimalama i postocima. Ne mogu naučiti algebru dok to ne naučim.
– Naravno – reče Rachel – kad god ţeliš.
Mogla sam vidjeti olakšanje na Rachelinom licu i da budem iskrena, nisam mogla shvatiti zašto je Alison reagirala na Racheline novosti kao da se radi o najobičnijoj stvari iz škole. Ali nisam rekla ništa. Jednostavno sam sjedila i jela svoj smrznuti jogurt, ţeleći umjesto njega sladoled.
– I ja moram nešto tebi reći – Alison reče Rachel. – Maizie ne govori. To sam izmislila da bi me Stephanie i ti zavoljele.
– Znam ja to čitavo vrijeme – Rachel me pogleda. – To Steph vjeruje svemu što čuje.
– Ona već zna za Maizie – reče Alison.
– Doista? – upita Rachel. – Otkada?
– Od dana kad smo kod Sadie Wishnik pekle kolače.
– Pa to je bilo prije nekoliko tjedana – reče Rachel gledajući u mene. Ţličicom sam pokupi-la umak s dna zdjelice i polizala ga sa ţličice.
– Zamolila sam Steph da ti to ja sama kaţem – objasni Alison.
– A tako – tiho će Rachel.
– Kao što si ti sama rekla Alison za naprednu matematiku – rekoh ja Rachel.
– Ti si za to znala? – upita me Alison.
– Ne bih baš rekla da sam znala. Tek sam danas saznala... slučajno.
Samo smo sjedile. Nijedna nije rekla ni riječ. Konačno je Rachel ustala i pokupila svoje knjige. -–Trebale bismo krenuti. Imamo mnogo posla u knjiţnici.
Alison i ja smo skupile svoje stvari. Napolju je prestala kiša.
– O kome ćeš pisati esej? – upita Rachel Alison dok smo išle prema knjiţnici.
– O Marthi Graham. Ona je praktički izmislila moderni ples. A ti?
– Margaret Mead, slavnoj antropologinji. A ti, Steph, o kome ćeš ti pisati?
– O Jane Fonda.
– Jane Fonda! – usklikne Rachel. – Kako je to ona značajno promijenila svijet?
– Zbog nje je mnogo ljudi počelo vjeţbati.
Rachel prezirno dobaci: – Ne mislim da je to promjena na kakvu su mislili naši nastavnici.
– Ja nisam tako sigurna – reče Alison. – Jane Fonda je jako vaţna osoba. Svi u Los Ange-lesu...
– Govorimo o svijetu, a ne o Los Angelesu – reče Rachel.
– Znam – odgovori Alison – ali osim vjeţbanja ona je i jako dobra glumica. Moja mama uvijek govori kako bi voljela da joj ponude upola tako dobre uloge kakve ima Jane Fonda.
Rachel odmahne glavom. – Ne znam ja što je s vama.
Te sam noći otišla u maminu sobu. Leţala je na naslonjaču i čitala. To joj je najdraţe mjes-to za odmor. – Rachel su prebacili na naprednu matematiku, a nije mi čak ni rekla.
Mama me pogleda preko ruba naočala. To su polunaočale. Nosi ih za čitanje. Kad gleda preko njih, spusti bradu i lice joj izgleda smiješno.
– Ona je tako pametna! – rekoh i sjedoh na rub naslonjača.
– I ti si pametna, dušo – reče mama.
– Ali ne kao Rachel – uzela sam maleni bijeli jastučić i privila ga uz sebe.
– Rachel je nadarena – reče mama.
– Nadarena – ponovila sam, isprobavajući tu riječ.
– Da li ti to smeta što su je prebacili na naprednu matematiku?
– Nije to samo napredna matematika. To je napredna matematika devetog razreda.
– Znaš, Steph... Rachel nije lako.
– Šališ se! Pa ona dobiva čiste petice, a da se uopće ne trudi.
– Ne govorim ja o ocjenama.
Ja nisam odgovorila.
– Nećeš dopustiti da se ta napredna matematika ispriječi izmeĎu vas, zar ne?
Igrala sam se čipkastim rubom jastučića. – Valjda ne... osim ako to Rachel dopusti. – Ni-sam više ţeljela razmišljati o Rachel, pa sam pogledala na skupinu obiteljskih fotografija na drugoj strani sobe. Posebno mi je draga ona na kojoj su mama i tata. On je nosi na leĎima, a ona se smije tako jako da su joj oči zatvorene. – Jedva čekam Dan zahvalnosti – rekoh. – Jed-va čekam da vidim tatu.
Sljedeće večeri, kad je tata nazvao, rekla sam mu da brojim dane do njegovog dolaska.
– I ja – reče tata. – Što ima u školi?
– Ušla sam u simfonijski orkestar... udaraljke.
– Čestitam.
– A na matematici pratimo burzu.
– To mi zvuči zanimljivo.
– I jest. Svatko treba izabrati tri dionice i ponašati se kao da su njegove. Ja sam odabrala Reebok, Revlon i Jiffy Lube.
– To je pravi izbor.
– Znam.
– Kakvo je vrijeme?
– Padala je kiša. Ali danas se pojavilo sunce. – Zastala sam i pokušala se sjetiti još nečega što bi zanimalo tatu. – Jesi li čuo za Brucea?
– Što s njim?
– Pa... – počela sam, ali mi je Bruce zgrabio slušalicu iz ruke i rekao: – Sam ću mu reći.
Bruce se prijavio za nacionalno natjecanje. Djeca za mir naziv je natjecanja. Napravio je poster i poslao ga u Boston. Tri pobjednika osvajaju besplatno putovanje u Washington gdje će se upoznati s Predsjednikom. Voljela bih da Bruce pobijedi. A ipak, nadam da neće. Ne znam kako bih se osjećala da imam slavnog brata. Vjerojatno bi me svi usporeĎivali s njim i pitali: – A na kojim si natjecanjima ti pobijedila, Stephanie? – A ja bih morala izmisliti neka-kav mudar odgovor, kao: – Ja ne vjerujem u natjecanja. Natjecanja ništa ne dokazuju.
Pitam se da li i Jessica i Charles misle jednako, obzirom da im je Rachel mlaĎa sestra. Pi-tam se da li uvijek nastoje dokazati da su jednako dobri kao i ona. Srećom po mene, Bruce nije nadaren. On je sasvim obično dijete koje je slučajno napravilo super poster.
Dvadeset
Mama i teta Denise nastoje odlučiti da li da puricu za Dan zahvalnosti nadjenu nadjevom od povrća ili od kestena. Zapravo one ne stavljaju nadjev u puricu, nego ga serviraju kao pri-log. Mama kaţe da je zdravije peći puricu bez nadjeva. Ne znam zašto to obje zovu nadjevom, kad on to nije.
Bit će nas četrnaest na večeri. Svi su nam roĎaci, osim Carle, mamine najbolje prijateljice iz koledţa, i njezine kćeri Katie, koja ima osam godina. Carla je udovica. Suprug joj je pogi-nuo kad je prelazio ulicu. Neki se tip u kombiju zaletio u njega. Taj tip čak nije ni imao vo-začku dozvolu. Katie je u to vrijeme bila još beba. Nikada nije upoznala oca. Mama kaţe da neki ljudi imaju više problema nego što bi trebali. Ali Carla ima jako dobar posao. Ona je producent vijesti na NBC-u.
Pitala sam mamu smijem li ove godine načiniti kartice kako bi gosti znali gdje sjede, jer svi uvijek stoje oko stola i čekaju da im kaţemo gdje da sjednu. A dok čekaju, hrana se hladi. Mama je rekla da joj se to čini dobrom idejom. Načinila sam ih od papira ljubičaste boje. Na svakoj sam nacrtala cvijet i nastojala da mi slova budu ravna kad sam ispisivala imena.
Zatim sam napravila raspored sjedenja, onako kako je gospoĎa Remo napravila prvog tjed-na nastave, prije nego što je upamtila naša imena. Sebe sam stavila izmeĎu tate i Katie. Bru-cea pokraj roĎaka Howarda. Ja nikada ne bih sjedila pokraj Howarda. Ima sedamnaest godina i odvratan je. Nakon svakog zalogaja podriguje. Zatim nam priča da se u nekim zemljama podrigivanje smatra velikim komplimentom kuharu. Ako ne podrigneš, kaţe Howard, jako si nepristojan gost. Howard to radi i na drugoj strani tijela. Prošlog proljeća, za vrijeme Pashe, pitala sam ga da li se i to u nekim zemljama smatra komplimentom. Samo se nasmijao. Tako sam sretna da nemam brata kao što je on.
Mama kaţe da on samo prolazi kroz nekakvu fazu i da će za nekoliko godina biti kao nje-gov brat Stanley koji je na koledţu. Ne znam je li to dobro ili loše. Stanley je pravi dosadnja-ković!
U srijedu, dan prije Dana zahvalnosti, u školi se nisam mogla koncentrirati. Stalno sam ra-zmišljala o tome kako ću za nekoliko sati vidjeti tatu. Mogla sam ga vidjeti u mislima. Visok je i mršav, koščatog lica. Oči su mu sivoplave i nosi avijatičarske naočale. Na bradi ima rupi-cu, kao i Bruce. Kad je jako umoran ramena mu se opuste. Vjerojatno će biti jako crn od svog tog kalifornijskog sunca, mislila sam. I svima će nam donijeti darove – majice za mene i Bru-cea s nekakvim natpisom o Kaliforniji, a za mamu miris i čipkastu spavaćicu.
Bilo mi je drago što imamo skraćenu nastavu. Zadnji smo sat imali zajednički sastanak po-vodom Dana zahvalnosti, zbog čega je vrijeme još brţe prošlo. Zbor je pjevao, plesači su ple-sali, a simfonijski orkestar svirao. To mi je bio prvi nastup na udaraljkama. Dva puta sam svi-rala cimbalo i jednom zvono. Na zvonu sam pogriješila. Ali gospoĎa Lopez, nastavnica glaz-be, me je pogledala s razumijevanjem, kao da moja greška nije uopće vaţna.
Teta Denise me je pokupila nakon škole. Uvijek joj pomaţem ispeći pitu za Dan zahval-nosti. Kaţe da bi voljela imati kćer poput mene. Ne krivim je. Zamislite nekoga tako dragog kao što je teta Denise sa sinovima kao što su Howard i Stanley!
Dok su se pite pekle, teta Denise i ja smo čistile kuhinju. – Je li mama razgovarala s to-bom? – upita me ona dok mi je dodavala da obrišem zelenu zdjelu za miješanje.
– O čemu? – upitala sam je.
– Znaš... stvarima.
– Oh, stvarima – rekoh. – Da. Mama mi je kupila knjigu.
– Knjigu?
– Da. Ljubav i seks jednostavnim jezikom.
– Seks?
– Da. Zar nisi na to mislila?
Teta Denise malo zastane. – Tako nekako.
– Stigla sam! – povikala sam kad me je teta Denise u pet sati iskrcala doma. Ţeljela sam se presvući prije nego što doĎe tata. On će unajmiti automobil na Kennedyjevom aerodromu i dovesti se do Connecticuta.
– Gore sam... – javi mi se mama. Otišla sam u njezinu sobu. Upravo je izišla ispod tuša i bila zamotana u veliki prugasti ručnik.
– Kakav dan – reče ona drţeći se za glavu. – Ovolika mi je glava... – Iz ormarića je uzela bočicu aspirina i popila dva. – Rezervirala sam za tebe, Brucea i tatu u Onion Alleyu... u se-dam.
– A ti?
– Ja ću otići do Denise i pomoći joj s nadjevom i pudingom od slatkih krumpira.
– Ali mama... danas je tatina prva večer doma.
– Znam, dušo, ali razgovarali smo o tome i on to razumije.
– Ali, mama... – započeh ponovno. Zatim sam se sjetila da će kasnije biti sami. – Oh, ra-zumijem – rekoh i lukavo pogledah mamu.
– Mislim, Stephanie... – mama će na to.
Dvadeset i jedan
Noć je bila prohladna i drhtala sam u puloveru dok sam pred kućom čekala tatu. Da bih se zagrijala, skakala sam po lišću na travnjaku. Bilo mi je drago da se smračilo. Ne bih ţeljela da me itko vidi da se tako glupiram.
Našom je ulicom polako prilazio automobil. Otresla sam lišće s odjeće i gledala, pitajući se je li to tata. Prošao je pokraj naše kuće, stao, a zatim vozeći unatrag parkirao točno ispred ku-će. Vrata se otvore i tata iziĎe iz automobila. Potrčala sam prema njemu. – Tata! – Zagrlio me i čvrsto privinuo. Bilo je tako dobro ponovno osjetiti njegov posebni miris, kombinaciju losi-ona poslije brijanja, karamela i još nečega... nečega što je jednostavno on. Nosio je onu istu staru smeĎu jaknu od antilopa. Bila je mekana i tako poznata kad me je njome dotaknuo po obrazu.
Kad smo ušli u kuću, primijetila sam da mu se ćela na straţnjoj strani glave povećala, ili je to bilo zbog načina na koji mu je vjetar raščupao kosu. I nije bio taman. Odmah sam ga upita-la za to.
– Ja dugo radim i nemam vremena za sunčanje.
Izgledao je iscrpljen. Za njega nije dobro da bude daleko od nas, pomislih. Vjerojatno ne-ma nikoga da ga razveseli nakon napornog dana na poslu.
– Zar ti nitko nikada nije rekao da je nepristojno buljiti? – upita me tata smijući se.
– Molim?
– Buljila si – reče mi ponovno.
– Doista?
– Da... a sad je red na mene. – Paţljivo me je promotrio. Ne znam zašto, ali odjednom sam osjetila sram. Valjda je to zato što sam sada drukčija osoba, drukčija nego što sam bila kad je tata otišao. Tada još nisam krenula u sedmi razred. A sada sam gotovo tinejdţerka. Tata mi razbaruši kosu.
– Raste – rekoh smeteno i dotaknuh je. – Do proljeća će ponovno biti duga.
– Dobro izgleda ovakva kakva jest – reče tata.
Bruce je dojurio trčeći niz stepenice. Tata ga je podigao i zavrtio. Onda su nekako trljali i tapšali po rukama onako kako to rade da pokaţu svoje osjećaje. – Tako si narastao – reče tata Bruceu.
– Uopće nisam narastao, niti centimetra.
– E, pa, mene bi prevario.
Mama se spustila niz stepenice odmah nakon Brucea. Ona i tata se zagrle, ali nakratko. – Kako si, Row? – upita je tata.
– Dobro sam – odgovori mama.
Vidjelo se da nisu ţeljeli započinjati pred nama.
Bila sam u pravu za majice. Tata je donio jednu meni, na kojoj je pisalo Los Angeles, grad anđela i jednu za Brucea na kojoj je pisalo Los Angeles Dodgers. Ne znam što je donio mami.
Tata nije vidio moju novu sobu pa sam ga zgrabila za ruku i povela na kat.
– Vidi ti sve te postere – reče tata. – Kako to da je onaj na stropu? – On izvije vrat da bolje vidi Benjamina Moorea.
– Taj je poseban. Moraš leći na krevet da bi ga doista vidio.
– Moţda kasnije – odgovori tata.
Nije se činio iznenaĎen da samo nas troje idemo van na večeru. Mislim da mu je mama preko telefona objasnila pojedinosti. Sjeli smo u separe u Onion Alleyu. Naručila sam štrucu pizze, ali nisam je mnogo pojela jer smo Bruce i ja neprekidno govorili. Ispričala sam tati sve o Alison i kako je ţivjela u Malibu za koji kaţe da nije jako daleko od Marine Del Rey gdje tata ima stan. Ispričala sam mu kako je izgubila vještinu u matematici, ali će joj Rachel pomo-ći da je ponovno stekne. Ispričala sam mu kako se Alison i ja dobro slaţemo i koliko je Alison zabavna.
– Zvuči kao da ste najbolje prijateljice – reče tata reţući svoju teletinu.
– Najbolje su mi prijateljice Rachel i Alison.
– Dvije najbolje prijateljice?
– Bolje dvije nego jedna – odgovorih mu.
– Dvije najbolje prijateljice znači da je stalno na telefonu – reče Bruce. – Moglo bi se reći da ţivi u smočnici.
– Smočnici? – tata je izgledao zbunjeno.
– Tamo se skriva s telefonom – objasni Bruce.
– Da imam svoj telefon u svojoj sobi ne bih se morala zatvarati u smočnicu kako bih imala malo mira. U Crazy Eddieu se moţe kupiti telefon za samo devetnaest dolara i devedeset i pet centi. E, to bih doista ţeljela za roĎendan.
– Mislim da se tu ne radi o tome koliko košta telefon – reče tata. – Mislim da se više radi o samoj toj ideji.
– Ali razmislit ćeš o tome, zar ne? Za moj trinaesti roĎendan?
– Razgovarat ću s mamom.
Razgovarat ću s mamom je tatina inačica maminog Vidjet ćemo.
Kad je Bruce počeo pričati o svom nastavniku informatike, moje su misli odlutale. Bilo bi super imati vlastiti telefon. Kupila bih ruţičasti s doista dugom ţicom, tako da ga mogu nositi od radnog stola do noćnog ormarića. I nabavila bih broj s imenom, tako da moji prijatelji mo-gu jednostavno nazvati 662-STPH, kao što nazivaš 662-PIES kad ţeliš naručiti pizzu.
– I što ti misliš o tome, Steph? – upita me tata.
– O čemu?
– Nije slušala – reče Bruce. – Misli su joj bile negdje drugdje.
– Govorio sam o planovima za vikend – reče tata – o tome da odsjednemo u hotelu u gra-du. Mislio sam da rano izaĎemo da pogledamo izloge na Petoj aveniji. Znate kakva je guţva za Dan zahvalnosti. Zatim bismo mogli otići u Prirodoslovni muzej i moţda u Metropolitan... pogledati kakvu predstavu u subotu navečer.
– To zvuči super! – uzviknuh. – Nisam znala da ćemo za vikend ići u grad.
– To je zato što si bila zabavljena maštanjem – reče Bruce.
– Nije to bilo maštanje! Razmišljala sam.
– Dosta! – reče tata. – Jedino je vaţno da se dobro provedemo. A to znači da nema svaĎa.
– Mi se više skoro ne svaĎamo – reče Bruce tati.
– To je dobra vijest – odgovori tata.
Voljela bih da sam odmah mogla nazvati Rachel i Alison i ispričati im o našim planovima, ali Alison je već otišla k Sadie Wishnik, a Rachel svojoj teti u New Hampshire.
Čim smo došli doma, Bruce je otrčao u WC. Doktorica Klaff kaţe da ima maleni mjehur. Ako mnogo pije, mora mnogo i piškiti. A popio je dvije čaše vode i Coca-Colu. Tata kaţe da je i on imao isti problem kad je bio dijete.
– Vidimo se sutra – reče tata ljubeći me u obraz.
– Kako to misliš sutra?
– Sad idem u grad. Rano ujutro imam sastanak.
– Imaš sastanak na Dan zahvalnosti?
– Da – odgovori tata. – Sastanak uz doručak. To je bilo jedino vrijeme kada se svi moţemo naći. Ali vratit ću se prije večere.
– A mama?
– Što s njom?
– Bit će razočarana. Vas dvoje se niste vidjeli od ljeta.
– To ti je rekla?
– Ne baš.
– Ona zna za ovaj sastanak – reče tata. – A bit će zaposlena večerom.
– Ali ne baš toliko zaposlena!
– Ništa ti ne brini... dobro? – Tata me ponovno poljubi, ovaj put navrh glave. – Vratit ću se sutra najkasnije do dva.
Te je noći Bruce imao noćnu moru. Čula sam ga kako doziva mamu. Čula sam i mamu ka-ko tapka hodnikom do njegove sobe. Čula sam je kako mu nešto njeţno govori. Mora da sam odmah ponovno zaspala, jer kad sam otvorila oči, bilo je jutro i mogla sam namirisati puricu u pećnici.
Dvadeset i dva
Tata je dovezao Carlu i Katie iz grada. Stigli su prije dva, kao što je tata obećao. Carla je visoka i vitka, s plavom kosom u čupercima. Nosila je odjeću od koţe i antilopa, čak i ljeti, i srebrni nakit.
– Stephanie... pogledaj se! – reče ona. Glas joj je bio zadihan i zvučala je kao da je upravo optrčala oko čitavog bloka. – Stvarno si divna! – Kad me je zagrlila, osjetila sam miris njezina parfema. Zatim je posegnula u torbu, izvukla papirnati rupčić i ispuhala nos. Mama kaţe da je Carla postala alergična čim joj je umro muţ. Čitave godine kiše.
– Mogu li ti pomoći u kuhinji? – upita Carla mamu.
– Sve je spremno – reče mama, brišući ruke o traperice – osim mene.
– Radit ću ti društvo dok se odijevaš – reče Carla.
– Hoćeš li pripaziti na puricu, Steve? Treba je podlijevati svakih deset minuta.
– Nema problema – reče tata.
– DoĎi – reče Bruce, zgrabi tatu za ruku i odvuče ga prema radnoj sobi. – Počela je utak-mica...
Katie je stajala i gledala kako su svi otišli u različitim smjerovima. Za osam godina je nis-ka, bucmastih ruţičastih obraza. Podsjeća me na dijete Cabbage Patcha. – Ţeliš li vidjeti moju sobu? – upitala sam je.
– Naravno.
Otišle smo na kat. – Lijepa je – reče Katie ogledavajući se naokolo. – SviĎaju mi se tvoji posteri. Kako to da je onaj na stropu?
– To mi je dečko.
– Kako se zove?
– Benjamin.
– Baš lijepo ime. Koliko ima godina?
– Sedamnaest.
– Doista je star. Vi hodate?
– Da, ali moji ne znaju, pa te molim da ništa ne kaţeš, dobro?
– Dobro.
Iz ladice sam izvukla špil karata. – Naučit ću te igrati Ispljuvak.
– Već znam.
– Doista? – To me iznenadilo, jer ja za tu igru nisam čula dok me Alison nije naučila. – Hoćeš li igrati?
– Moţe.
Katie je bila doista brza. Dva puta me je pobijedila prije nego što su došli ostali gosti. Svi su došli odjednom.
Teta Robin i Scott, muškarac s kojim ţivi, doveli su svoju pudlicu, Enchiladu. Baka Lola zove Enchiladu svojim psom unučetom. Teta Robin i Scott bave se investicijskim bankar-stvom. Njihov je hobi novac. Samo o tome pričaju. Tako da su bili jako zainteresirani kad sam baki i djedu pričala o moje tri dionice i kako sam ih odabrala. – Jiffy Lube sam izabrala jer mi se sviĎa ime, Revlon zato što mama koristi njihovu šminku, a Reebok zato što svi ţele nositi njihovu obuću. Za sad mi ide dobro.
Tetak Richard, koji je oţenjen tetom Denise, rekao je da su iz njegovog iskustva s burzom razlozi iz kojih sam odabrala Revlon, Jiffy Lube i Reebok sasvim u redu.
U četiri smo sjeli za stol. Svi su klicali kad je mama donijela puricu i stavila je na stol is-pred tate. Zatim je sjela na suprotni kraj stola.
– Prsa ili nogicu – pitao je tata svakoga od nas dok je rezao puricu.
– Prsa! – uzvikne Bruce, a Katie se nasmije.
– Ah, da mi je opet imati deset godina – uzdišući reče roĎak Stanley, kao da mu je devede-set i devet, a ne devetnaest.
Djed Jack je, prije nego što je išta pojeo, popio lijek za čir.
Nakon glavnog jela Howard je tri puta podrignuo. – Odličan obrok – reče, tapšajući se po trbuhu.
Za vrijeme deserta, komadić pite od bundeve je pao na pod. Enchilada ga je smjesta progu-tala. Ne znam je li to itko osim mene primijetio. Ali, nakon nekoliko minuta, Enchilada je povratila Bruceu po cipelama. Bruce je to shvatio osobno. – To su mi jedine cipele – rekao je. – Što ću u ponedjeljak obući u školu? Ako obučem ove, svi će se klinci primiti za nos i vikati bljak!
– Skini ih i stavi ih na pranje – reče mama. Kad se Bruce nije ni pomaknuo, ona doda: – Poţuri!
Teta Robin je odvela Enchiladu van, za svaki slučaj, dok je Scott čistio ispod stola. – Bilo bi ti bolje da imaš dijete – rekla je baka Lola kad se teta Robin vratila. – Dijete nije veća briga od tog psa.
– Djeca odrastu – reče teta Robin i pogleda Howarda.
– Nisam znala da idemo večeras.
– Idemo.
– Ali mama ujutro mora na posao, zar ne?
– Stephanie – reče tata – sjedni malo.
Ponekad točno znaš da ćeš čuti nešto što ne ţeliš čuti. Nešto o čemu si nastojao ne razmiš-ljati. Sjela sam na rub kreveta, ţvaćući unutrašnjost obraza.
Tata je hodao po sobi. Konačno je sjeo pokraj mene. – Znam da si do sada već pogodila...
– Što sam pogodila?
– Za mamu i mene... da smo se razdvojili.
– Kako razdvojili?
– Ovako razdvojili – reče tata zvučeći nestrpljivo. – Neko vrijeme ne ţivimo zajedno.
– Ne!
– Mislio sam da znaš – reče tata odmahujući glavom.
– Što bih ja trebala... čitati misli?
– Ali sva ona pitanja sinoć...
– Što s njima?
Tata ustane. – Pričekaj.
On ode u hodnik i pozove: – Row, moţeš li na trenutak doći gore?
Pogledala sam Benjamina Moorea. Prisilila sam se koncentrirati na njega. Da mi je on do-ista dečko, sad bih se spremala za izlazak s njim. Vjerojatno bismo najprije išli u kino, a zatim na pizzu. Dok bismo jeli, ušao bi Jeremy Zmaj s nekim svojim prijateljima i rekao Hej, Mac-beth, što ima? Onda bih ga upoznala s Benjaminom i on bi bio zadivljen, ne samo zato što je Benjamin zgodan, nego zato što ima sedamnaest godina. Kasnije bi me Jeremy odveo na stra-nu i pitao broj telefona. Samo nazovi 662-STPH, rekla bih mu.
Čula sam kako mama i tata hodaju hodnikom. Čula sam kako im se glasovi diţu i spuštaju, ali nisam mogla razabrati što govore. Što je točno tata mislio kad je rekao da ţive odvojeno? I zašto se ponašao kao da je to moja greška što ne znam ništa o tome? Na prstima sam izišla na hodnik. Vrata mamine sobe bila su zatvorena. Stajala sam pred njima i slušala.
Tata reče: – Mislio sam da smo se sloţili da to ne krijemo.
Mama odgovori: – Nisam ja to krila. Jednostavno me nikada nisu pitali. Nismo li se dogo-vorili da ako oni ne pokaţu zabrinutost, ne spominjemo tu temu?
Zatim je tata rekao: – E, pa, mačak je sad ispao iz vreće... i Stephanie je uzrujana.
– Čija je to greška? – upita mama.
– Kako sam mogao znati da nema blagog pojma?
Tu je bilo previše. Otvorila sam vrata i zavikala: – Pretpostavljam da sada misliš da sam lakovjerna! – Vidjela sam izraz iznenaĎenja na njihovim licima. – E, pa, nisam. Mene ne mo-ţete lako nasamariti ni vi ni itko drugi! – Okrenula sam se, zalupila vratima i otrčala natrag u svoju sobu gdje sam se bacila na krevet licem prema jastuku.
– Što se dogaĎa? – upita Bruce, stojeći na mojim vratima.
– Mnogo toga – rekoh mu. – A ništa nije dobro.
Dvadeset i tri
Odbila sam s tatom ići u New York. Bruce je išao.
– Ne misliš li da si gruba prema njemu, Steph? – upita me mama u petak ujutro.
– To bi trebala biti šala? – odgovorila sam proţdirući već drugu zdjelicu ţitarica. – U slu-čaju da se pitaš – dodala sam izmeĎu dva zalogaja – i na tebe sam jednako ljuta kao i na tatu.
– To vidim – reče mama – i ţao mi je. Trebala sam s tobom razgovarati o tome da tata i ja ne ţivimo više zajedno, ali činila si se tako sretna... u školi i s prijateljima...
– Pa si me pustila da mislim kako je sve kao i uvijek.
– Na odreĎeni način i je. Tvoj se ţivot neće promijeniti.
– Kako mi to moţeš reći?
– Nije drukčije nego kad je tata na sluţbenom putovanju.
– Do sinoć nije bilo drukčije. – Odrezala sam krišku pite od jabuka i zagrijala je u mikro-valnoj. – Pretpostavljam da smo zato prodali ţutu kuću i preselili ovamo – rekoh. – Zato što tata i ti ne ţivite zajedno.
– To je jedan od razloga.
– I vjerojatno svi u obitelji znaju.
– Moje sestre znaju, i baka i djed.
– A Carla?
– Da, Carla zna.
Pojela sam pitu i izjurila iz kuhinje, ostavljajući prljavo suĎe na stolu.
– Kamo ćeš? – upita me mama.
– Natrag u krevet.
– Voljela bih da se odjeneš i poĎeš sa mnom u ured.
– Ne, hvala. – Otišla sam u svoju sobu, legla u krevet i navukla pokrivač preko glave.
Kad sam se, dva sata kasnije, probudila, čula sam mamu kako razgovara telefonom. To je bilo doista neobično, jer nikada ne izostaje s posla. Kad je jedno od nas bolesno i ne moţe ići u školu, mama nazove gospoĎu Greco koja nas doĎe čuvati.
Otišla sam u kuhinju i pojela ostatak pudinga od slatkog krumpira. Sve što je ostalo. Moţ-da bih se izvalila pred televizor, ali je mama još uvijek bila na telefonu u radnoj sobi. Nisam mogla raspoznati radi li se o poslovnom razgovoru ili brblja s tetom Denise, jer je, kad me je ugledala na vratima sobe, prekrila slušalicu rukom i mahnula mi da se maknem. Vratila sam se natrag u krevet. Spavala sam i budila se čitavo poslijepodne.
Do večere se nisam odjenula. Sišla sam u prizemlje. Mama je ponovno telefonirala. – Sad ću jesti – rekla sam joj. Ovog je puta podigla ruku i mahnula mi da ostanem, ali nisam. Nap-ravila sam si ogroman sendvič od puretine, tako velik da mi je jedva stao u usta. Pojela sam i pola od preostalog nadjeva i posljednji komad pite od jabuka. Zatim sam se vratila u krevet.
U subotu ujutro mama je ušla u moju sobu. – Čim se odjeneš odvest ću te na postaju. Tata te čeka... ne bi htio da propustiš izloge na Petoj aveniji.
– Ja nikamo ne idem.
– Nabavio je karte za večerašnji mjuzikl.
– Neka povede nekoga drugog – rekla sam, a zatim podrignula. Nisam to učinila namjerno. Jednostavno mi je pobjeglo.
– Znam koliko voliš mjuzikle, Steph...
– Ne ţelim ići u New York!
Mama je ponovno ostala doma i radila na kompjutoru. Tog me je poslijepodneva pronašla u kuhinji kako gloĎem pureću nogu. – Preţderavanje je tvoj odgovor – rekla mi je. – Ako ovako nastaviš, pozlit će ti.
– To je sve tvoja greška.
– Kako to misliš?
– Mislim, da nisi tako poduzetna ovo se ne bi dogodilo. Da smo svi otišli u Kaliforniju, ti i tata sada ne bi ţivjeli odvojeno.
– To nije istina – reče mama. – Ne znam odakle ti takva ideja.
– Onda mi objasni – rekoh pretraţujući hladnjak kako bih pronašla staklenku s kiselim kra-stavcima.
Mama je zatvorila vrata hladnjaka i stala ispred njega zaprečujući mi pristup. – Tata i ja imamo problema. Pokušavamo ih riješiti.
– Kakvih problema?
Mama uzdahne. – Dosadio mu je dosadašnji ţivot. Ţeli napraviti neke promjene. Meni se sviĎa kako ţivim...
– Ali, on je morao ići u Kaliforniju! Nije imao izbora.
– On je traţio da ga premjeste u Kaliforniju.
– Ne vjerujem ti! – rekoh. – Mislim da tebe uopće nije briga što niste zajedno. Da je, plaka-la bi!
– Kad mi se plače, plačem nasamo – reče mama podiţući glas. – Ne govorim ja tebi baš sve.
Neko vrijeme ni ona ni ja nismo ništa rekle. Zatim se mama smekšala. – Vidi – započe i zagrli me. Odskočila sam. Nisam joj ţeljela dopustiti da me dotiče. – Nećemo donositi nikak-ve nagle odluke... to ti mogu obećati. Ovo je samo probni odvojeni ţivot.
– I koliko će takav ţivot trajati?
– Koliko bude potrebno – reče mama.
Pojela sam komad pite od bundeve, a da uopće nisam osjetila okus.
Te noći, kad sam ponovno otišla u krevet, razmišljala sam o tome što mi je mama ispričala, kako je tati dosadno u ţivotu. Ne razumijem kako mu moţe biti dosadno. Ima krasnu obitelj. Ima dobar posao. Dovoljno zaraĎuje. Moţda bi se trebao zainteresirati za ronjenje ili izradu pokućstva. Ili je moţda u krizi srednjih godina. Da, to je vjerojatno to! Kad je Rachelin otac prije nekoliko godina upao u krizu srednjih godina, promijenio je posao. Prije je bio odvjet-nik, a sada je nastavnik. Moţda bi i tata trebao postati nastavnik. Onda bi dobio posao u sred-njoj školi, kao gospodin Robinson. Mogao bi biti i ragbi trener, budući da mu je to omiljeni sport. A tako ne bi morao putovati u grad na posao ili odlaziti na poslovna putovanja. Zaspala sam razmišljajući o tome koji bi predmet tata predavao.
U nedjelju sam spavala do podneva. Kad sam ustala, nabacila sam traperice i majicu. Zatim sam otišla u kuhinju. Slistila sam ostatak pite od bundeve, nadjeva i većinu purice. Počela sam se osjećati kao da ću eksplodirati. Morala sam izići iz kuće. Obukla sam novu zimsku jaknu koju sam dobila dva tjedna ranije. Mama je ţeljela da bude crvena ili plava, ali sam se odluči-la za ljubičastu boju. Zakopčala sam je i izišla na straţnji izlaz. Napolju je bilo hladno i sivo. Definitivno je dolazila zima. Dvaput sam podrignula. Šteta što Howard nije bio prisutan da to čuje. Bio bi ponosan na mene.
Vjetar mi je fijukao oko glave, oči su me pekle. Prekrila sam ih rukama i hodajući prema jezeru šutala kamenje. Kad sam stigla do jezera, sjela sam na deblo i zagledala se u vodu. Sje-dila sam dok mi noge nisu utrnule od hladnoće. Zatim sam skakutala da mi se vrati osjećaj u prste. Ali mi se zbog toga uzburkala sva hrana u ţelucu pa mi je postalo mučno. Zgrabila sam punu šaku kamenčića i bacala ih, jednog po jednog, u jezero, nadajući se da ću ih uspjeti baci-ti tako da se odbijaju po površini vode. Ali ni sa jednim nisam uspjela. Zatim sam ponovno sjela na deblo.
Ne znam koliko sam dugo tako sjedila, kad sam ugledala tatin unajmljeni automobil. Uspo-rio je, nakratko stao i Bruce je iskočio iz automobila. – Hej, Steph... – dozivao je trčeći prema meni. – Što radiš?
– Što ti se čini da radim?
– Sjediš pokraj jezera i smrzavaš se.
– Vrlo dobro.
– Super smo se proveli u New Yorku. Vidjeli smo genijalnu predstavu.
– Kakvu predstavu?
– Mali dućan uţasa.
– Gledala sam taj film.
– Da, ali predstava je bolja. Tako je zabavna. – Oponašao je Audrey II, biljku koja govori. – Nahrani me, Seymour... nahrani me!
Umalo sam se nasmijala.
– Tata je tvoju ulaznicu dao Carli.
– Carla je uzela moju ulaznicu?
– Da. I jako joj se dopala predstava.
– Odvratno!
– Što je odvratno?
– Da je tata moju ulaznicu dao Carli i da ju je ova uzela.
Bruce slegne ramenima. – Što si ti radila čitav vikenda?
– Ništa, eto što.
– Oh. – Bruce podigne kamen i baci ga u jezero. Skakutao je po površini vode. – Hajdemo sada kući, moţe? Tata ţeli razgovarati s tobom prije nego što ode.
– Ostat ću ovdje dok ne ode.
– Ali...
– Zašto ti ne odeš i ne kaţeš mu? – Zadrhtala sam i obgrlila se rukama, nastojeći se ugrijati.
Bruce posegne u dţep i izvuče skijašku kapu. – Evo... – reče i spusti mi je u krilo. Zatim otrči uzbrdo prema našoj kući.
Oči mi se napuniše suzama. Šmrcala sam i po dţepovima traţila maramicu da obrišem nos. Ali dţepovi su mi bili prazni. Navukla sam Bruceovu kapu.
Nekoliko minuta kasnije, tata je parkirao automobil pokraj ceste. – Steph... – zazvao je i mahnuo mi.
Ponašala sam se kao da ga nisam ni vidjela.
Stoga je tata došao do jezera. – Nedostajala si nam ovog vikenda – reče i sjedne na deblo pokraj mene.
Ja nisam odgovorila.
Uzeo je štap i počeo njime šarati po zemlji. – Ţao mi je što si to saznala onako kako si saz-nala. Mama i ja smo ti trebali reći ranije.
Još uvijek nisam odgovorila.
– Vidi... – reče – samo ţelim da znaš da ću ja, bez obzira što se dogodi, uvijek biti tvoj otac.
– To si pročitao u nekoj knjizi? – upitala sam ga. – U nekoj knjizi o tome kako se treba ra-zgovarati s djecom kad se rastaješ jer ti je dosadio tvoj ţivot?
– Nisam to nigdje pročitao – odgovori tata. – Tako osjećam. A tko ti je rekao da mi je do-sadio moj ţivot?
– Mama... što misliš tko? – Vjeverica je pretrčala ispred nas. Malo sam je promatrala, a za-tim pogledala tatu. – Je li to istina?
– Na odreĎeni način pretpostavljam da jest. Ali to nema nikakve veze s tobom i Bruceom.
– A s mamom?
– Ne točno s mamom... nego sa smjerom u kojem je krenuo naš brak.
– A čitavo ovo vrijeme ja sam mislila da si morao ići u Kaliforniju. – Praktično sam isplju-nula te riječi.
– Trebalo nam je neko vrijeme da budemo odvojeni... da razmislimo...
– Kako to da nisi mogao razmišljati u Connecticutu ili New Yorku? Kako to da si morao otići na drugi kraj drţave da bi razmišljao?
– Tada mi se to činilo jednostavnijim. – Pogledao je na sat. – Moram na avion.
– Avioni su vaţniji od obitelji, zar ne?
Usisao je dah, ali nije zanijekao. – Htio bih da ti i Bruce za Boţić doĎete u Los Angeles. Imat ćemo više vremena za razgovor. – Nagnuo se da me poljubi, ali sam se ja odmaknula. – Jako mi oteţavaš stvari, Steph.
– Dobro – rekoh.
Rachel me je nazvala te večeri. – Vikend nam je bio uţasan! Brat mi je bio odvratan... ras-plakao je mamu i Jessicu... tata je poludio... i konačno je Charles izjurio iz tetine kuće i otišao spavati k prijateljima. Ne znam zašto mora biti tako nemoguć. Ne znam zašto se ne moţe sla-gati s nama. Nisam mogla zamisliti gori Dan zahvalnosti! – Zastala je da uhvati dah. – Kako si se ti provela?
– Super.
– Kakav ti je bio tata?
– Super.
– Što ste radili?
– Preţderavali se.
Rachel se nasmije. – Jeste li išli u grad?
– Ne.
– Mislila sam da ćete ići.
– Nismo imali vremena.
– Kad će ti se tata vratiti?
– Nije siguran.
– Za Boţić?
– Vjerojatno.
– Vrijeme izmeĎu Dana zahvalnosti i Boţića uvijek brzo proĎe.
– Da.
– Oh, skoro sam zaboravila. Upala sam u Svedrţavni orkestar.
– Doista?
– Da. Čekalo me pismo kad sam došla doma. I Stacey Green je upala. Bit ćemo doista zau-zete s pokusima. U travnju je koncert. Doći ćeš, jel’da?
– Naravno.
– Pa... drago mi je da ti je vikend bio dobar.
– Da. Vidimo se sutra.
Nakon sat vremena nazvala je Alison. – Bok.
– Kako si se provela za Dan zahvalnosti?
– Leon i Sadie su se posvaĎali.
– Kako se itko moţe posvaĎati sa Sadie?
– Kaţe da se samo Leon svaĎa s njom.
– Mislila sam da je on ponosan na nju.
– I je, ali vidiš... Sadieni prijatelji uvijek ostavljaju rukopise da ih Leon pročita. Svi pozna-ju nekoga tko nastoji pisati. A Leon ne moţe podnijeti čitanje tuĎih radova. Tako kaţe Sadie. Da sam htio to raditi, bio bih nastavnik, a ne pisac. A Sadie kaţe: Što da kaţem svojim prija-teljima? A Leon kaţe: Reci im da ti je sin sebični muškarac koji drţi do svog slobodnog vre-mena. A Sadie kaţe: Moji će prijatelji biti jako razočarani. Onda Leon pukne i kaţe joj da ne razumije njegov posao. Pa s treskom izaĎe iz kuće, Sadie završi u suzama, a mama se zaključa u spavaću sobu i ne ţeli izaći. To ti je sve jako tuţno.
– Je li to bilo prije večere ili nakon?
– Nakon. Sadie mu nije pokazala rukopise do petka navečer.
– Pametno. I jesu li se pomirili?
– Jesu, ali tek u subotu ujutro. – Ona zastane. – Kakav je bio tvoj vikend?
– Super.
– Baš mi je drago da se bar netko dobro proveo.
Kasnije, dok sam izlazila iz kupaonice i išla na spavanje, Bruce me je pozvao iz svoje sobe. –Što je? – upitala sam ga stojeći na vratima.
Sjedio je u krevetu s atlasom u krilu. – Tata kaţe da se pretvaram da je on na poslovnom putu. Kaţe da je to samo probna rastava.
Došla sam do njega i sjela na rub kreveta. Atlas je bio otvoren na stranici s kartom Kalifor-nije. – Je li ti rekao što to znači?
– Znači da ţive odvojeno i razmišljaju o stvarima.
– Je li ti rekao još nešto?
– Ne, osim da za Boţić idemo u Los Angeles. Da li bi radije išla u Marineland, Disneyland ili Universal Pictures?
– Moţda uopće ne odem.
– Onda ne idem ni ja. – On zatvori atlas. Izgledao je jako tuţan.
– Ne moramo još odlučiti – rekoh mu najvedrijim glasom kojim sam mogla. – I mislim da je dobra ideja da se pretvaraš da je tata na poslovnom putu. Mislim da bi oboje trebali to uči-niti... jer, vjerojatno će oni vrlo brzo ponovno biti zajedno. Kladim se da će se pomiriti do mog roĎendana. – Vidjela sam da se Bruce malo oraspoloţio pa sam nastavila: – Znaš Miri Levine... onu curu iz mog razreda? E pa, njezini su se roditelji razveli kad smo bile u četvrtom razredu, a kad smo bile u šestom, ponovno su se vjenčali... jedno s drugim.
– Doista?
– Da. Zato nemojmo prijateljima govoriti ništa o ovome, ili ćemo morati sve ponovno ob-jašnjavati kad se pomire.
– Ti ne misliš da će se oni razvesti?
– Ne. Tko govori o razvodu?
– Mislim da sada idem spavati – reče Bruce. – Reci mami da sam spreman za pusu, moţe? – Zavukao se pod pokrivač.
– Laku noć – rekoh.
Dok sam odlazila, rekao je: – Steph...
– Da?
– Nije mi bilo baš zabavno u New Yorku bez tebe.
– To me ne čudi. – Otplesala sam iz njegove sobe pjevajući, “Nahrani me, Seymour... nah-rani me.
U krevet sam legla osjećajući se mnogo bolje. Čudno je kako kad nastojiš pomoći nekome da se oraspoloţi i ti sam završiš osjećajući se bolje.
Duboko u sebi znam da Rachel nije kriva što je tako pametna ili što su je prebacili na nap-rednu matematiku. Ali to ne znači da mi se to sviĎa. Kako moţeš biti najbolja prijateljica ne-kome tko od tebe nešto taji? I to vaţne stvari, kao što je napredna matematika.
Tog poslijepodneva nisam rekla Alison ništa o Rachel. Nisam joj rekla, jer nisam imala pri-like. Leon nas je nakon škole pokupio i odvezao u grad. Padala je kiša. Nas tri smo morale ići u knjiţnicu potraţiti neke podatke za naš prvi izvještaj iz društvenih predmeta. Svi učenici sedmog razreda imaju isti zadatak: napisati esej o nekome tko je znatno promijenio svijet.
Leon nas je iskrcao u kafiću sa smrznutim jogurtom koji se zove NJUD. To znači najbolji jogurt u drţavi. Alison je luda za smrznutim jogurtom. Kaţe da ga u Kaliforniji svi oboţavaju. I Rachel ga voli. Meni je prije bio odvratan, ali sad sam se već navikla. Naručila sam jogurt preliven sirupom koji je na jelovniku opisan kao jogurt od francuske vanilije s vrućim prelje-vom i šlagom s orasima. Alison i Rachel su naručile jogurt po imenu Smoothie. To je jogurt pomiješan s voćnim sokom.
Kad nam je narudţba bila spremna odnijele smo čaše na stol. Čim smo sjele, Rachel je rek-la Alison: – Moram ti nešto reći. – Otpila je gutljaj Smoothieja. – Sjećaš se onih testova iz matematike koje smo imali prvog tjedna nastave?
– A-ha. Tako je gospoĎa Burns otkrila da sam izgubila vještinu.
GospoĎa Burns uvijek govori da je Alison izgubila vještinu. Alison joj uporno nastoji obja-sniti da je nikad nije ni imala.
– Vidiš... – reče Rachel pogledavajući me, a zatim se okrene prema Alison. – Nakon tih te-stova prebacili su me u drugi razred na matematiku. – Zastala je i otpila još jedan gutljaj. – Prebacili su me na naprednu matematiku.
– To me uopće ne čudi – reče Alison.
– Radi se o naprednoj matematici devetog razreda – Rachel će.
– Nemoj zezati. – Alison poliţe jogurt s gornje usnice.
– U razredu sam s Danom Carpenter.
– SviĎa mi se Dana.
– I Jeremy Zmaj je u našem razredu.
Alison spusti čašu s jogurtom. Izgledala je doista začuĎeno. Sad će ona pokazati Rachel, pomislih. Sad će joj reći da meĎu prijateljima nema takvih tajni.
Ali sve što je Alison rekla bilo je: – Pojma nisam imala da je Jeremy pametan. Mislim, za Macbetha je mislio da je televizijska emisija.
– Valjda je u nekim stvarima pametniji nego u drugima – reče Rachel.
– I to je ono što si mi ţeljela reći? – upita Alison i otpije ostatak jogurta.
– Da.
– E pa čestitam – reče Alison. – Moţda bi mi mogla pomoći s decimalama i postocima. Ne mogu naučiti algebru dok to ne naučim.
– Naravno – reče Rachel – kad god ţeliš.
Mogla sam vidjeti olakšanje na Rachelinom licu i da budem iskrena, nisam mogla shvatiti zašto je Alison reagirala na Racheline novosti kao da se radi o najobičnijoj stvari iz škole. Ali nisam rekla ništa. Jednostavno sam sjedila i jela svoj smrznuti jogurt, ţeleći umjesto njega sladoled.
– I ja moram nešto tebi reći – Alison reče Rachel. – Maizie ne govori. To sam izmislila da bi me Stephanie i ti zavoljele.
– Znam ja to čitavo vrijeme – Rachel me pogleda. – To Steph vjeruje svemu što čuje.
– Ona već zna za Maizie – reče Alison.
– Doista? – upita Rachel. – Otkada?
– Od dana kad smo kod Sadie Wishnik pekle kolače.
– Pa to je bilo prije nekoliko tjedana – reče Rachel gledajući u mene. Ţličicom sam pokupi-la umak s dna zdjelice i polizala ga sa ţličice.
– Zamolila sam Steph da ti to ja sama kaţem – objasni Alison.
– A tako – tiho će Rachel.
– Kao što si ti sama rekla Alison za naprednu matematiku – rekoh ja Rachel.
– Ti si za to znala? – upita me Alison.
– Ne bih baš rekla da sam znala. Tek sam danas saznala... slučajno.
Samo smo sjedile. Nijedna nije rekla ni riječ. Konačno je Rachel ustala i pokupila svoje knjige. -–Trebale bismo krenuti. Imamo mnogo posla u knjiţnici.
Alison i ja smo skupile svoje stvari. Napolju je prestala kiša.
– O kome ćeš pisati esej? – upita Rachel Alison dok smo išle prema knjiţnici.
– O Marthi Graham. Ona je praktički izmislila moderni ples. A ti?
– Margaret Mead, slavnoj antropologinji. A ti, Steph, o kome ćeš ti pisati?
– O Jane Fonda.
– Jane Fonda! – usklikne Rachel. – Kako je to ona značajno promijenila svijet?
– Zbog nje je mnogo ljudi počelo vjeţbati.
Rachel prezirno dobaci: – Ne mislim da je to promjena na kakvu su mislili naši nastavnici.
– Ja nisam tako sigurna – reče Alison. – Jane Fonda je jako vaţna osoba. Svi u Los Ange-lesu...
– Govorimo o svijetu, a ne o Los Angelesu – reče Rachel.
– Znam – odgovori Alison – ali osim vjeţbanja ona je i jako dobra glumica. Moja mama uvijek govori kako bi voljela da joj ponude upola tako dobre uloge kakve ima Jane Fonda.
Rachel odmahne glavom. – Ne znam ja što je s vama.
Te sam noći otišla u maminu sobu. Leţala je na naslonjaču i čitala. To joj je najdraţe mjes-to za odmor. – Rachel su prebacili na naprednu matematiku, a nije mi čak ni rekla.
Mama me pogleda preko ruba naočala. To su polunaočale. Nosi ih za čitanje. Kad gleda preko njih, spusti bradu i lice joj izgleda smiješno.
– Ona je tako pametna! – rekoh i sjedoh na rub naslonjača.
– I ti si pametna, dušo – reče mama.
– Ali ne kao Rachel – uzela sam maleni bijeli jastučić i privila ga uz sebe.
– Rachel je nadarena – reče mama.
– Nadarena – ponovila sam, isprobavajući tu riječ.
– Da li ti to smeta što su je prebacili na naprednu matematiku?
– Nije to samo napredna matematika. To je napredna matematika devetog razreda.
– Znaš, Steph... Rachel nije lako.
– Šališ se! Pa ona dobiva čiste petice, a da se uopće ne trudi.
– Ne govorim ja o ocjenama.
Ja nisam odgovorila.
– Nećeš dopustiti da se ta napredna matematika ispriječi izmeĎu vas, zar ne?
Igrala sam se čipkastim rubom jastučića. – Valjda ne... osim ako to Rachel dopusti. – Ni-sam više ţeljela razmišljati o Rachel, pa sam pogledala na skupinu obiteljskih fotografija na drugoj strani sobe. Posebno mi je draga ona na kojoj su mama i tata. On je nosi na leĎima, a ona se smije tako jako da su joj oči zatvorene. – Jedva čekam Dan zahvalnosti – rekoh. – Jed-va čekam da vidim tatu.
Sljedeće večeri, kad je tata nazvao, rekla sam mu da brojim dane do njegovog dolaska.
– I ja – reče tata. – Što ima u školi?
– Ušla sam u simfonijski orkestar... udaraljke.
– Čestitam.
– A na matematici pratimo burzu.
– To mi zvuči zanimljivo.
– I jest. Svatko treba izabrati tri dionice i ponašati se kao da su njegove. Ja sam odabrala Reebok, Revlon i Jiffy Lube.
– To je pravi izbor.
– Znam.
– Kakvo je vrijeme?
– Padala je kiša. Ali danas se pojavilo sunce. – Zastala sam i pokušala se sjetiti još nečega što bi zanimalo tatu. – Jesi li čuo za Brucea?
– Što s njim?
– Pa... – počela sam, ali mi je Bruce zgrabio slušalicu iz ruke i rekao: – Sam ću mu reći.
Bruce se prijavio za nacionalno natjecanje. Djeca za mir naziv je natjecanja. Napravio je poster i poslao ga u Boston. Tri pobjednika osvajaju besplatno putovanje u Washington gdje će se upoznati s Predsjednikom. Voljela bih da Bruce pobijedi. A ipak, nadam da neće. Ne znam kako bih se osjećala da imam slavnog brata. Vjerojatno bi me svi usporeĎivali s njim i pitali: – A na kojim si natjecanjima ti pobijedila, Stephanie? – A ja bih morala izmisliti neka-kav mudar odgovor, kao: – Ja ne vjerujem u natjecanja. Natjecanja ništa ne dokazuju.
Pitam se da li i Jessica i Charles misle jednako, obzirom da im je Rachel mlaĎa sestra. Pi-tam se da li uvijek nastoje dokazati da su jednako dobri kao i ona. Srećom po mene, Bruce nije nadaren. On je sasvim obično dijete koje je slučajno napravilo super poster.
Dvadeset
Mama i teta Denise nastoje odlučiti da li da puricu za Dan zahvalnosti nadjenu nadjevom od povrća ili od kestena. Zapravo one ne stavljaju nadjev u puricu, nego ga serviraju kao pri-log. Mama kaţe da je zdravije peći puricu bez nadjeva. Ne znam zašto to obje zovu nadjevom, kad on to nije.
Bit će nas četrnaest na večeri. Svi su nam roĎaci, osim Carle, mamine najbolje prijateljice iz koledţa, i njezine kćeri Katie, koja ima osam godina. Carla je udovica. Suprug joj je pogi-nuo kad je prelazio ulicu. Neki se tip u kombiju zaletio u njega. Taj tip čak nije ni imao vo-začku dozvolu. Katie je u to vrijeme bila još beba. Nikada nije upoznala oca. Mama kaţe da neki ljudi imaju više problema nego što bi trebali. Ali Carla ima jako dobar posao. Ona je producent vijesti na NBC-u.
Pitala sam mamu smijem li ove godine načiniti kartice kako bi gosti znali gdje sjede, jer svi uvijek stoje oko stola i čekaju da im kaţemo gdje da sjednu. A dok čekaju, hrana se hladi. Mama je rekla da joj se to čini dobrom idejom. Načinila sam ih od papira ljubičaste boje. Na svakoj sam nacrtala cvijet i nastojala da mi slova budu ravna kad sam ispisivala imena.
Zatim sam napravila raspored sjedenja, onako kako je gospoĎa Remo napravila prvog tjed-na nastave, prije nego što je upamtila naša imena. Sebe sam stavila izmeĎu tate i Katie. Bru-cea pokraj roĎaka Howarda. Ja nikada ne bih sjedila pokraj Howarda. Ima sedamnaest godina i odvratan je. Nakon svakog zalogaja podriguje. Zatim nam priča da se u nekim zemljama podrigivanje smatra velikim komplimentom kuharu. Ako ne podrigneš, kaţe Howard, jako si nepristojan gost. Howard to radi i na drugoj strani tijela. Prošlog proljeća, za vrijeme Pashe, pitala sam ga da li se i to u nekim zemljama smatra komplimentom. Samo se nasmijao. Tako sam sretna da nemam brata kao što je on.
Mama kaţe da on samo prolazi kroz nekakvu fazu i da će za nekoliko godina biti kao nje-gov brat Stanley koji je na koledţu. Ne znam je li to dobro ili loše. Stanley je pravi dosadnja-ković!
U srijedu, dan prije Dana zahvalnosti, u školi se nisam mogla koncentrirati. Stalno sam ra-zmišljala o tome kako ću za nekoliko sati vidjeti tatu. Mogla sam ga vidjeti u mislima. Visok je i mršav, koščatog lica. Oči su mu sivoplave i nosi avijatičarske naočale. Na bradi ima rupi-cu, kao i Bruce. Kad je jako umoran ramena mu se opuste. Vjerojatno će biti jako crn od svog tog kalifornijskog sunca, mislila sam. I svima će nam donijeti darove – majice za mene i Bru-cea s nekakvim natpisom o Kaliforniji, a za mamu miris i čipkastu spavaćicu.
Bilo mi je drago što imamo skraćenu nastavu. Zadnji smo sat imali zajednički sastanak po-vodom Dana zahvalnosti, zbog čega je vrijeme još brţe prošlo. Zbor je pjevao, plesači su ple-sali, a simfonijski orkestar svirao. To mi je bio prvi nastup na udaraljkama. Dva puta sam svi-rala cimbalo i jednom zvono. Na zvonu sam pogriješila. Ali gospoĎa Lopez, nastavnica glaz-be, me je pogledala s razumijevanjem, kao da moja greška nije uopće vaţna.
Teta Denise me je pokupila nakon škole. Uvijek joj pomaţem ispeći pitu za Dan zahval-nosti. Kaţe da bi voljela imati kćer poput mene. Ne krivim je. Zamislite nekoga tako dragog kao što je teta Denise sa sinovima kao što su Howard i Stanley!
Dok su se pite pekle, teta Denise i ja smo čistile kuhinju. – Je li mama razgovarala s to-bom? – upita me ona dok mi je dodavala da obrišem zelenu zdjelu za miješanje.
– O čemu? – upitala sam je.
– Znaš... stvarima.
– Oh, stvarima – rekoh. – Da. Mama mi je kupila knjigu.
– Knjigu?
– Da. Ljubav i seks jednostavnim jezikom.
– Seks?
– Da. Zar nisi na to mislila?
Teta Denise malo zastane. – Tako nekako.
– Stigla sam! – povikala sam kad me je teta Denise u pet sati iskrcala doma. Ţeljela sam se presvući prije nego što doĎe tata. On će unajmiti automobil na Kennedyjevom aerodromu i dovesti se do Connecticuta.
– Gore sam... – javi mi se mama. Otišla sam u njezinu sobu. Upravo je izišla ispod tuša i bila zamotana u veliki prugasti ručnik.
– Kakav dan – reče ona drţeći se za glavu. – Ovolika mi je glava... – Iz ormarića je uzela bočicu aspirina i popila dva. – Rezervirala sam za tebe, Brucea i tatu u Onion Alleyu... u se-dam.
– A ti?
– Ja ću otići do Denise i pomoći joj s nadjevom i pudingom od slatkih krumpira.
– Ali mama... danas je tatina prva večer doma.
– Znam, dušo, ali razgovarali smo o tome i on to razumije.
– Ali, mama... – započeh ponovno. Zatim sam se sjetila da će kasnije biti sami. – Oh, ra-zumijem – rekoh i lukavo pogledah mamu.
– Mislim, Stephanie... – mama će na to.
Dvadeset i jedan
Noć je bila prohladna i drhtala sam u puloveru dok sam pred kućom čekala tatu. Da bih se zagrijala, skakala sam po lišću na travnjaku. Bilo mi je drago da se smračilo. Ne bih ţeljela da me itko vidi da se tako glupiram.
Našom je ulicom polako prilazio automobil. Otresla sam lišće s odjeće i gledala, pitajući se je li to tata. Prošao je pokraj naše kuće, stao, a zatim vozeći unatrag parkirao točno ispred ku-će. Vrata se otvore i tata iziĎe iz automobila. Potrčala sam prema njemu. – Tata! – Zagrlio me i čvrsto privinuo. Bilo je tako dobro ponovno osjetiti njegov posebni miris, kombinaciju losi-ona poslije brijanja, karamela i još nečega... nečega što je jednostavno on. Nosio je onu istu staru smeĎu jaknu od antilopa. Bila je mekana i tako poznata kad me je njome dotaknuo po obrazu.
Kad smo ušli u kuću, primijetila sam da mu se ćela na straţnjoj strani glave povećala, ili je to bilo zbog načina na koji mu je vjetar raščupao kosu. I nije bio taman. Odmah sam ga upita-la za to.
– Ja dugo radim i nemam vremena za sunčanje.
Izgledao je iscrpljen. Za njega nije dobro da bude daleko od nas, pomislih. Vjerojatno ne-ma nikoga da ga razveseli nakon napornog dana na poslu.
– Zar ti nitko nikada nije rekao da je nepristojno buljiti? – upita me tata smijući se.
– Molim?
– Buljila si – reče mi ponovno.
– Doista?
– Da... a sad je red na mene. – Paţljivo me je promotrio. Ne znam zašto, ali odjednom sam osjetila sram. Valjda je to zato što sam sada drukčija osoba, drukčija nego što sam bila kad je tata otišao. Tada još nisam krenula u sedmi razred. A sada sam gotovo tinejdţerka. Tata mi razbaruši kosu.
– Raste – rekoh smeteno i dotaknuh je. – Do proljeća će ponovno biti duga.
– Dobro izgleda ovakva kakva jest – reče tata.
Bruce je dojurio trčeći niz stepenice. Tata ga je podigao i zavrtio. Onda su nekako trljali i tapšali po rukama onako kako to rade da pokaţu svoje osjećaje. – Tako si narastao – reče tata Bruceu.
– Uopće nisam narastao, niti centimetra.
– E, pa, mene bi prevario.
Mama se spustila niz stepenice odmah nakon Brucea. Ona i tata se zagrle, ali nakratko. – Kako si, Row? – upita je tata.
– Dobro sam – odgovori mama.
Vidjelo se da nisu ţeljeli započinjati pred nama.
Bila sam u pravu za majice. Tata je donio jednu meni, na kojoj je pisalo Los Angeles, grad anđela i jednu za Brucea na kojoj je pisalo Los Angeles Dodgers. Ne znam što je donio mami.
Tata nije vidio moju novu sobu pa sam ga zgrabila za ruku i povela na kat.
– Vidi ti sve te postere – reče tata. – Kako to da je onaj na stropu? – On izvije vrat da bolje vidi Benjamina Moorea.
– Taj je poseban. Moraš leći na krevet da bi ga doista vidio.
– Moţda kasnije – odgovori tata.
Nije se činio iznenaĎen da samo nas troje idemo van na večeru. Mislim da mu je mama preko telefona objasnila pojedinosti. Sjeli smo u separe u Onion Alleyu. Naručila sam štrucu pizze, ali nisam je mnogo pojela jer smo Bruce i ja neprekidno govorili. Ispričala sam tati sve o Alison i kako je ţivjela u Malibu za koji kaţe da nije jako daleko od Marine Del Rey gdje tata ima stan. Ispričala sam mu kako je izgubila vještinu u matematici, ali će joj Rachel pomo-ći da je ponovno stekne. Ispričala sam mu kako se Alison i ja dobro slaţemo i koliko je Alison zabavna.
– Zvuči kao da ste najbolje prijateljice – reče tata reţući svoju teletinu.
– Najbolje su mi prijateljice Rachel i Alison.
– Dvije najbolje prijateljice?
– Bolje dvije nego jedna – odgovorih mu.
– Dvije najbolje prijateljice znači da je stalno na telefonu – reče Bruce. – Moglo bi se reći da ţivi u smočnici.
– Smočnici? – tata je izgledao zbunjeno.
– Tamo se skriva s telefonom – objasni Bruce.
– Da imam svoj telefon u svojoj sobi ne bih se morala zatvarati u smočnicu kako bih imala malo mira. U Crazy Eddieu se moţe kupiti telefon za samo devetnaest dolara i devedeset i pet centi. E, to bih doista ţeljela za roĎendan.
– Mislim da se tu ne radi o tome koliko košta telefon – reče tata. – Mislim da se više radi o samoj toj ideji.
– Ali razmislit ćeš o tome, zar ne? Za moj trinaesti roĎendan?
– Razgovarat ću s mamom.
Razgovarat ću s mamom je tatina inačica maminog Vidjet ćemo.
Kad je Bruce počeo pričati o svom nastavniku informatike, moje su misli odlutale. Bilo bi super imati vlastiti telefon. Kupila bih ruţičasti s doista dugom ţicom, tako da ga mogu nositi od radnog stola do noćnog ormarića. I nabavila bih broj s imenom, tako da moji prijatelji mo-gu jednostavno nazvati 662-STPH, kao što nazivaš 662-PIES kad ţeliš naručiti pizzu.
– I što ti misliš o tome, Steph? – upita me tata.
– O čemu?
– Nije slušala – reče Bruce. – Misli su joj bile negdje drugdje.
– Govorio sam o planovima za vikend – reče tata – o tome da odsjednemo u hotelu u gra-du. Mislio sam da rano izaĎemo da pogledamo izloge na Petoj aveniji. Znate kakva je guţva za Dan zahvalnosti. Zatim bismo mogli otići u Prirodoslovni muzej i moţda u Metropolitan... pogledati kakvu predstavu u subotu navečer.
– To zvuči super! – uzviknuh. – Nisam znala da ćemo za vikend ići u grad.
– To je zato što si bila zabavljena maštanjem – reče Bruce.
– Nije to bilo maštanje! Razmišljala sam.
– Dosta! – reče tata. – Jedino je vaţno da se dobro provedemo. A to znači da nema svaĎa.
– Mi se više skoro ne svaĎamo – reče Bruce tati.
– To je dobra vijest – odgovori tata.
Voljela bih da sam odmah mogla nazvati Rachel i Alison i ispričati im o našim planovima, ali Alison je već otišla k Sadie Wishnik, a Rachel svojoj teti u New Hampshire.
Čim smo došli doma, Bruce je otrčao u WC. Doktorica Klaff kaţe da ima maleni mjehur. Ako mnogo pije, mora mnogo i piškiti. A popio je dvije čaše vode i Coca-Colu. Tata kaţe da je i on imao isti problem kad je bio dijete.
– Vidimo se sutra – reče tata ljubeći me u obraz.
– Kako to misliš sutra?
– Sad idem u grad. Rano ujutro imam sastanak.
– Imaš sastanak na Dan zahvalnosti?
– Da – odgovori tata. – Sastanak uz doručak. To je bilo jedino vrijeme kada se svi moţemo naći. Ali vratit ću se prije večere.
– A mama?
– Što s njom?
– Bit će razočarana. Vas dvoje se niste vidjeli od ljeta.
– To ti je rekla?
– Ne baš.
– Ona zna za ovaj sastanak – reče tata. – A bit će zaposlena večerom.
– Ali ne baš toliko zaposlena!
– Ništa ti ne brini... dobro? – Tata me ponovno poljubi, ovaj put navrh glave. – Vratit ću se sutra najkasnije do dva.
Te je noći Bruce imao noćnu moru. Čula sam ga kako doziva mamu. Čula sam i mamu ka-ko tapka hodnikom do njegove sobe. Čula sam je kako mu nešto njeţno govori. Mora da sam odmah ponovno zaspala, jer kad sam otvorila oči, bilo je jutro i mogla sam namirisati puricu u pećnici.
Dvadeset i dva
Tata je dovezao Carlu i Katie iz grada. Stigli su prije dva, kao što je tata obećao. Carla je visoka i vitka, s plavom kosom u čupercima. Nosila je odjeću od koţe i antilopa, čak i ljeti, i srebrni nakit.
– Stephanie... pogledaj se! – reče ona. Glas joj je bio zadihan i zvučala je kao da je upravo optrčala oko čitavog bloka. – Stvarno si divna! – Kad me je zagrlila, osjetila sam miris njezina parfema. Zatim je posegnula u torbu, izvukla papirnati rupčić i ispuhala nos. Mama kaţe da je Carla postala alergična čim joj je umro muţ. Čitave godine kiše.
– Mogu li ti pomoći u kuhinji? – upita Carla mamu.
– Sve je spremno – reče mama, brišući ruke o traperice – osim mene.
– Radit ću ti društvo dok se odijevaš – reče Carla.
– Hoćeš li pripaziti na puricu, Steve? Treba je podlijevati svakih deset minuta.
– Nema problema – reče tata.
– DoĎi – reče Bruce, zgrabi tatu za ruku i odvuče ga prema radnoj sobi. – Počela je utak-mica...
Katie je stajala i gledala kako su svi otišli u različitim smjerovima. Za osam godina je nis-ka, bucmastih ruţičastih obraza. Podsjeća me na dijete Cabbage Patcha. – Ţeliš li vidjeti moju sobu? – upitala sam je.
– Naravno.
Otišle smo na kat. – Lijepa je – reče Katie ogledavajući se naokolo. – SviĎaju mi se tvoji posteri. Kako to da je onaj na stropu?
– To mi je dečko.
– Kako se zove?
– Benjamin.
– Baš lijepo ime. Koliko ima godina?
– Sedamnaest.
– Doista je star. Vi hodate?
– Da, ali moji ne znaju, pa te molim da ništa ne kaţeš, dobro?
– Dobro.
Iz ladice sam izvukla špil karata. – Naučit ću te igrati Ispljuvak.
– Već znam.
– Doista? – To me iznenadilo, jer ja za tu igru nisam čula dok me Alison nije naučila. – Hoćeš li igrati?
– Moţe.
Katie je bila doista brza. Dva puta me je pobijedila prije nego što su došli ostali gosti. Svi su došli odjednom.
Teta Robin i Scott, muškarac s kojim ţivi, doveli su svoju pudlicu, Enchiladu. Baka Lola zove Enchiladu svojim psom unučetom. Teta Robin i Scott bave se investicijskim bankar-stvom. Njihov je hobi novac. Samo o tome pričaju. Tako da su bili jako zainteresirani kad sam baki i djedu pričala o moje tri dionice i kako sam ih odabrala. – Jiffy Lube sam izabrala jer mi se sviĎa ime, Revlon zato što mama koristi njihovu šminku, a Reebok zato što svi ţele nositi njihovu obuću. Za sad mi ide dobro.
Tetak Richard, koji je oţenjen tetom Denise, rekao je da su iz njegovog iskustva s burzom razlozi iz kojih sam odabrala Revlon, Jiffy Lube i Reebok sasvim u redu.
U četiri smo sjeli za stol. Svi su klicali kad je mama donijela puricu i stavila je na stol is-pred tate. Zatim je sjela na suprotni kraj stola.
– Prsa ili nogicu – pitao je tata svakoga od nas dok je rezao puricu.
– Prsa! – uzvikne Bruce, a Katie se nasmije.
– Ah, da mi je opet imati deset godina – uzdišući reče roĎak Stanley, kao da mu je devede-set i devet, a ne devetnaest.
Djed Jack je, prije nego što je išta pojeo, popio lijek za čir.
Nakon glavnog jela Howard je tri puta podrignuo. – Odličan obrok – reče, tapšajući se po trbuhu.
Za vrijeme deserta, komadić pite od bundeve je pao na pod. Enchilada ga je smjesta progu-tala. Ne znam je li to itko osim mene primijetio. Ali, nakon nekoliko minuta, Enchilada je povratila Bruceu po cipelama. Bruce je to shvatio osobno. – To su mi jedine cipele – rekao je. – Što ću u ponedjeljak obući u školu? Ako obučem ove, svi će se klinci primiti za nos i vikati bljak!
– Skini ih i stavi ih na pranje – reče mama. Kad se Bruce nije ni pomaknuo, ona doda: – Poţuri!
Teta Robin je odvela Enchiladu van, za svaki slučaj, dok je Scott čistio ispod stola. – Bilo bi ti bolje da imaš dijete – rekla je baka Lola kad se teta Robin vratila. – Dijete nije veća briga od tog psa.
– Djeca odrastu – reče teta Robin i pogleda Howarda.
– Nisam znala da idemo večeras.
– Idemo.
– Ali mama ujutro mora na posao, zar ne?
– Stephanie – reče tata – sjedni malo.
Ponekad točno znaš da ćeš čuti nešto što ne ţeliš čuti. Nešto o čemu si nastojao ne razmiš-ljati. Sjela sam na rub kreveta, ţvaćući unutrašnjost obraza.
Tata je hodao po sobi. Konačno je sjeo pokraj mene. – Znam da si do sada već pogodila...
– Što sam pogodila?
– Za mamu i mene... da smo se razdvojili.
– Kako razdvojili?
– Ovako razdvojili – reče tata zvučeći nestrpljivo. – Neko vrijeme ne ţivimo zajedno.
– Ne!
– Mislio sam da znaš – reče tata odmahujući glavom.
– Što bih ja trebala... čitati misli?
– Ali sva ona pitanja sinoć...
– Što s njima?
Tata ustane. – Pričekaj.
On ode u hodnik i pozove: – Row, moţeš li na trenutak doći gore?
Pogledala sam Benjamina Moorea. Prisilila sam se koncentrirati na njega. Da mi je on do-ista dečko, sad bih se spremala za izlazak s njim. Vjerojatno bismo najprije išli u kino, a zatim na pizzu. Dok bismo jeli, ušao bi Jeremy Zmaj s nekim svojim prijateljima i rekao Hej, Mac-beth, što ima? Onda bih ga upoznala s Benjaminom i on bi bio zadivljen, ne samo zato što je Benjamin zgodan, nego zato što ima sedamnaest godina. Kasnije bi me Jeremy odveo na stra-nu i pitao broj telefona. Samo nazovi 662-STPH, rekla bih mu.
Čula sam kako mama i tata hodaju hodnikom. Čula sam kako im se glasovi diţu i spuštaju, ali nisam mogla razabrati što govore. Što je točno tata mislio kad je rekao da ţive odvojeno? I zašto se ponašao kao da je to moja greška što ne znam ništa o tome? Na prstima sam izišla na hodnik. Vrata mamine sobe bila su zatvorena. Stajala sam pred njima i slušala.
Tata reče: – Mislio sam da smo se sloţili da to ne krijemo.
Mama odgovori: – Nisam ja to krila. Jednostavno me nikada nisu pitali. Nismo li se dogo-vorili da ako oni ne pokaţu zabrinutost, ne spominjemo tu temu?
Zatim je tata rekao: – E, pa, mačak je sad ispao iz vreće... i Stephanie je uzrujana.
– Čija je to greška? – upita mama.
– Kako sam mogao znati da nema blagog pojma?
Tu je bilo previše. Otvorila sam vrata i zavikala: – Pretpostavljam da sada misliš da sam lakovjerna! – Vidjela sam izraz iznenaĎenja na njihovim licima. – E, pa, nisam. Mene ne mo-ţete lako nasamariti ni vi ni itko drugi! – Okrenula sam se, zalupila vratima i otrčala natrag u svoju sobu gdje sam se bacila na krevet licem prema jastuku.
– Što se dogaĎa? – upita Bruce, stojeći na mojim vratima.
– Mnogo toga – rekoh mu. – A ništa nije dobro.
Dvadeset i tri
Odbila sam s tatom ići u New York. Bruce je išao.
– Ne misliš li da si gruba prema njemu, Steph? – upita me mama u petak ujutro.
– To bi trebala biti šala? – odgovorila sam proţdirući već drugu zdjelicu ţitarica. – U slu-čaju da se pitaš – dodala sam izmeĎu dva zalogaja – i na tebe sam jednako ljuta kao i na tatu.
– To vidim – reče mama – i ţao mi je. Trebala sam s tobom razgovarati o tome da tata i ja ne ţivimo više zajedno, ali činila si se tako sretna... u školi i s prijateljima...
– Pa si me pustila da mislim kako je sve kao i uvijek.
– Na odreĎeni način i je. Tvoj se ţivot neće promijeniti.
– Kako mi to moţeš reći?
– Nije drukčije nego kad je tata na sluţbenom putovanju.
– Do sinoć nije bilo drukčije. – Odrezala sam krišku pite od jabuka i zagrijala je u mikro-valnoj. – Pretpostavljam da smo zato prodali ţutu kuću i preselili ovamo – rekoh. – Zato što tata i ti ne ţivite zajedno.
– To je jedan od razloga.
– I vjerojatno svi u obitelji znaju.
– Moje sestre znaju, i baka i djed.
– A Carla?
– Da, Carla zna.
Pojela sam pitu i izjurila iz kuhinje, ostavljajući prljavo suĎe na stolu.
– Kamo ćeš? – upita me mama.
– Natrag u krevet.
– Voljela bih da se odjeneš i poĎeš sa mnom u ured.
– Ne, hvala. – Otišla sam u svoju sobu, legla u krevet i navukla pokrivač preko glave.
Kad sam se, dva sata kasnije, probudila, čula sam mamu kako razgovara telefonom. To je bilo doista neobično, jer nikada ne izostaje s posla. Kad je jedno od nas bolesno i ne moţe ići u školu, mama nazove gospoĎu Greco koja nas doĎe čuvati.
Otišla sam u kuhinju i pojela ostatak pudinga od slatkog krumpira. Sve što je ostalo. Moţ-da bih se izvalila pred televizor, ali je mama još uvijek bila na telefonu u radnoj sobi. Nisam mogla raspoznati radi li se o poslovnom razgovoru ili brblja s tetom Denise, jer je, kad me je ugledala na vratima sobe, prekrila slušalicu rukom i mahnula mi da se maknem. Vratila sam se natrag u krevet. Spavala sam i budila se čitavo poslijepodne.
Do večere se nisam odjenula. Sišla sam u prizemlje. Mama je ponovno telefonirala. – Sad ću jesti – rekla sam joj. Ovog je puta podigla ruku i mahnula mi da ostanem, ali nisam. Nap-ravila sam si ogroman sendvič od puretine, tako velik da mi je jedva stao u usta. Pojela sam i pola od preostalog nadjeva i posljednji komad pite od jabuka. Zatim sam se vratila u krevet.
U subotu ujutro mama je ušla u moju sobu. – Čim se odjeneš odvest ću te na postaju. Tata te čeka... ne bi htio da propustiš izloge na Petoj aveniji.
– Ja nikamo ne idem.
– Nabavio je karte za večerašnji mjuzikl.
– Neka povede nekoga drugog – rekla sam, a zatim podrignula. Nisam to učinila namjerno. Jednostavno mi je pobjeglo.
– Znam koliko voliš mjuzikle, Steph...
– Ne ţelim ići u New York!
Mama je ponovno ostala doma i radila na kompjutoru. Tog me je poslijepodneva pronašla u kuhinji kako gloĎem pureću nogu. – Preţderavanje je tvoj odgovor – rekla mi je. – Ako ovako nastaviš, pozlit će ti.
– To je sve tvoja greška.
– Kako to misliš?
– Mislim, da nisi tako poduzetna ovo se ne bi dogodilo. Da smo svi otišli u Kaliforniju, ti i tata sada ne bi ţivjeli odvojeno.
– To nije istina – reče mama. – Ne znam odakle ti takva ideja.
– Onda mi objasni – rekoh pretraţujući hladnjak kako bih pronašla staklenku s kiselim kra-stavcima.
Mama je zatvorila vrata hladnjaka i stala ispred njega zaprečujući mi pristup. – Tata i ja imamo problema. Pokušavamo ih riješiti.
– Kakvih problema?
Mama uzdahne. – Dosadio mu je dosadašnji ţivot. Ţeli napraviti neke promjene. Meni se sviĎa kako ţivim...
– Ali, on je morao ići u Kaliforniju! Nije imao izbora.
– On je traţio da ga premjeste u Kaliforniju.
– Ne vjerujem ti! – rekoh. – Mislim da tebe uopće nije briga što niste zajedno. Da je, plaka-la bi!
– Kad mi se plače, plačem nasamo – reče mama podiţući glas. – Ne govorim ja tebi baš sve.
Neko vrijeme ni ona ni ja nismo ništa rekle. Zatim se mama smekšala. – Vidi – započe i zagrli me. Odskočila sam. Nisam joj ţeljela dopustiti da me dotiče. – Nećemo donositi nikak-ve nagle odluke... to ti mogu obećati. Ovo je samo probni odvojeni ţivot.
– I koliko će takav ţivot trajati?
– Koliko bude potrebno – reče mama.
Pojela sam komad pite od bundeve, a da uopće nisam osjetila okus.
Te noći, kad sam ponovno otišla u krevet, razmišljala sam o tome što mi je mama ispričala, kako je tati dosadno u ţivotu. Ne razumijem kako mu moţe biti dosadno. Ima krasnu obitelj. Ima dobar posao. Dovoljno zaraĎuje. Moţda bi se trebao zainteresirati za ronjenje ili izradu pokućstva. Ili je moţda u krizi srednjih godina. Da, to je vjerojatno to! Kad je Rachelin otac prije nekoliko godina upao u krizu srednjih godina, promijenio je posao. Prije je bio odvjet-nik, a sada je nastavnik. Moţda bi i tata trebao postati nastavnik. Onda bi dobio posao u sred-njoj školi, kao gospodin Robinson. Mogao bi biti i ragbi trener, budući da mu je to omiljeni sport. A tako ne bi morao putovati u grad na posao ili odlaziti na poslovna putovanja. Zaspala sam razmišljajući o tome koji bi predmet tata predavao.
U nedjelju sam spavala do podneva. Kad sam ustala, nabacila sam traperice i majicu. Zatim sam otišla u kuhinju. Slistila sam ostatak pite od bundeve, nadjeva i većinu purice. Počela sam se osjećati kao da ću eksplodirati. Morala sam izići iz kuće. Obukla sam novu zimsku jaknu koju sam dobila dva tjedna ranije. Mama je ţeljela da bude crvena ili plava, ali sam se odluči-la za ljubičastu boju. Zakopčala sam je i izišla na straţnji izlaz. Napolju je bilo hladno i sivo. Definitivno je dolazila zima. Dvaput sam podrignula. Šteta što Howard nije bio prisutan da to čuje. Bio bi ponosan na mene.
Vjetar mi je fijukao oko glave, oči su me pekle. Prekrila sam ih rukama i hodajući prema jezeru šutala kamenje. Kad sam stigla do jezera, sjela sam na deblo i zagledala se u vodu. Sje-dila sam dok mi noge nisu utrnule od hladnoće. Zatim sam skakutala da mi se vrati osjećaj u prste. Ali mi se zbog toga uzburkala sva hrana u ţelucu pa mi je postalo mučno. Zgrabila sam punu šaku kamenčića i bacala ih, jednog po jednog, u jezero, nadajući se da ću ih uspjeti baci-ti tako da se odbijaju po površini vode. Ali ni sa jednim nisam uspjela. Zatim sam ponovno sjela na deblo.
Ne znam koliko sam dugo tako sjedila, kad sam ugledala tatin unajmljeni automobil. Uspo-rio je, nakratko stao i Bruce je iskočio iz automobila. – Hej, Steph... – dozivao je trčeći prema meni. – Što radiš?
– Što ti se čini da radim?
– Sjediš pokraj jezera i smrzavaš se.
– Vrlo dobro.
– Super smo se proveli u New Yorku. Vidjeli smo genijalnu predstavu.
– Kakvu predstavu?
– Mali dućan uţasa.
– Gledala sam taj film.
– Da, ali predstava je bolja. Tako je zabavna. – Oponašao je Audrey II, biljku koja govori. – Nahrani me, Seymour... nahrani me!
Umalo sam se nasmijala.
– Tata je tvoju ulaznicu dao Carli.
– Carla je uzela moju ulaznicu?
– Da. I jako joj se dopala predstava.
– Odvratno!
– Što je odvratno?
– Da je tata moju ulaznicu dao Carli i da ju je ova uzela.
Bruce slegne ramenima. – Što si ti radila čitav vikenda?
– Ništa, eto što.
– Oh. – Bruce podigne kamen i baci ga u jezero. Skakutao je po površini vode. – Hajdemo sada kući, moţe? Tata ţeli razgovarati s tobom prije nego što ode.
– Ostat ću ovdje dok ne ode.
– Ali...
– Zašto ti ne odeš i ne kaţeš mu? – Zadrhtala sam i obgrlila se rukama, nastojeći se ugrijati.
Bruce posegne u dţep i izvuče skijašku kapu. – Evo... – reče i spusti mi je u krilo. Zatim otrči uzbrdo prema našoj kući.
Oči mi se napuniše suzama. Šmrcala sam i po dţepovima traţila maramicu da obrišem nos. Ali dţepovi su mi bili prazni. Navukla sam Bruceovu kapu.
Nekoliko minuta kasnije, tata je parkirao automobil pokraj ceste. – Steph... – zazvao je i mahnuo mi.
Ponašala sam se kao da ga nisam ni vidjela.
Stoga je tata došao do jezera. – Nedostajala si nam ovog vikenda – reče i sjedne na deblo pokraj mene.
Ja nisam odgovorila.
Uzeo je štap i počeo njime šarati po zemlji. – Ţao mi je što si to saznala onako kako si saz-nala. Mama i ja smo ti trebali reći ranije.
Još uvijek nisam odgovorila.
– Vidi... – reče – samo ţelim da znaš da ću ja, bez obzira što se dogodi, uvijek biti tvoj otac.
– To si pročitao u nekoj knjizi? – upitala sam ga. – U nekoj knjizi o tome kako se treba ra-zgovarati s djecom kad se rastaješ jer ti je dosadio tvoj ţivot?
– Nisam to nigdje pročitao – odgovori tata. – Tako osjećam. A tko ti je rekao da mi je do-sadio moj ţivot?
– Mama... što misliš tko? – Vjeverica je pretrčala ispred nas. Malo sam je promatrala, a za-tim pogledala tatu. – Je li to istina?
– Na odreĎeni način pretpostavljam da jest. Ali to nema nikakve veze s tobom i Bruceom.
– A s mamom?
– Ne točno s mamom... nego sa smjerom u kojem je krenuo naš brak.
– A čitavo ovo vrijeme ja sam mislila da si morao ići u Kaliforniju. – Praktično sam isplju-nula te riječi.
– Trebalo nam je neko vrijeme da budemo odvojeni... da razmislimo...
– Kako to da nisi mogao razmišljati u Connecticutu ili New Yorku? Kako to da si morao otići na drugi kraj drţave da bi razmišljao?
– Tada mi se to činilo jednostavnijim. – Pogledao je na sat. – Moram na avion.
– Avioni su vaţniji od obitelji, zar ne?
Usisao je dah, ali nije zanijekao. – Htio bih da ti i Bruce za Boţić doĎete u Los Angeles. Imat ćemo više vremena za razgovor. – Nagnuo se da me poljubi, ali sam se ja odmaknula. – Jako mi oteţavaš stvari, Steph.
– Dobro – rekoh.
Rachel me je nazvala te večeri. – Vikend nam je bio uţasan! Brat mi je bio odvratan... ras-plakao je mamu i Jessicu... tata je poludio... i konačno je Charles izjurio iz tetine kuće i otišao spavati k prijateljima. Ne znam zašto mora biti tako nemoguć. Ne znam zašto se ne moţe sla-gati s nama. Nisam mogla zamisliti gori Dan zahvalnosti! – Zastala je da uhvati dah. – Kako si se ti provela?
– Super.
– Kakav ti je bio tata?
– Super.
– Što ste radili?
– Preţderavali se.
Rachel se nasmije. – Jeste li išli u grad?
– Ne.
– Mislila sam da ćete ići.
– Nismo imali vremena.
– Kad će ti se tata vratiti?
– Nije siguran.
– Za Boţić?
– Vjerojatno.
– Vrijeme izmeĎu Dana zahvalnosti i Boţića uvijek brzo proĎe.
– Da.
– Oh, skoro sam zaboravila. Upala sam u Svedrţavni orkestar.
– Doista?
– Da. Čekalo me pismo kad sam došla doma. I Stacey Green je upala. Bit ćemo doista zau-zete s pokusima. U travnju je koncert. Doći ćeš, jel’da?
– Naravno.
– Pa... drago mi je da ti je vikend bio dobar.
– Da. Vidimo se sutra.
Nakon sat vremena nazvala je Alison. – Bok.
– Kako si se provela za Dan zahvalnosti?
– Leon i Sadie su se posvaĎali.
– Kako se itko moţe posvaĎati sa Sadie?
– Kaţe da se samo Leon svaĎa s njom.
– Mislila sam da je on ponosan na nju.
– I je, ali vidiš... Sadieni prijatelji uvijek ostavljaju rukopise da ih Leon pročita. Svi pozna-ju nekoga tko nastoji pisati. A Leon ne moţe podnijeti čitanje tuĎih radova. Tako kaţe Sadie. Da sam htio to raditi, bio bih nastavnik, a ne pisac. A Sadie kaţe: Što da kaţem svojim prija-teljima? A Leon kaţe: Reci im da ti je sin sebični muškarac koji drţi do svog slobodnog vre-mena. A Sadie kaţe: Moji će prijatelji biti jako razočarani. Onda Leon pukne i kaţe joj da ne razumije njegov posao. Pa s treskom izaĎe iz kuće, Sadie završi u suzama, a mama se zaključa u spavaću sobu i ne ţeli izaći. To ti je sve jako tuţno.
– Je li to bilo prije večere ili nakon?
– Nakon. Sadie mu nije pokazala rukopise do petka navečer.
– Pametno. I jesu li se pomirili?
– Jesu, ali tek u subotu ujutro. – Ona zastane. – Kakav je bio tvoj vikend?
– Super.
– Baš mi je drago da se bar netko dobro proveo.
Kasnije, dok sam izlazila iz kupaonice i išla na spavanje, Bruce me je pozvao iz svoje sobe. –Što je? – upitala sam ga stojeći na vratima.
Sjedio je u krevetu s atlasom u krilu. – Tata kaţe da se pretvaram da je on na poslovnom putu. Kaţe da je to samo probna rastava.
Došla sam do njega i sjela na rub kreveta. Atlas je bio otvoren na stranici s kartom Kalifor-nije. – Je li ti rekao što to znači?
– Znači da ţive odvojeno i razmišljaju o stvarima.
– Je li ti rekao još nešto?
– Ne, osim da za Boţić idemo u Los Angeles. Da li bi radije išla u Marineland, Disneyland ili Universal Pictures?
– Moţda uopće ne odem.
– Onda ne idem ni ja. – On zatvori atlas. Izgledao je jako tuţan.
– Ne moramo još odlučiti – rekoh mu najvedrijim glasom kojim sam mogla. – I mislim da je dobra ideja da se pretvaraš da je tata na poslovnom putu. Mislim da bi oboje trebali to uči-niti... jer, vjerojatno će oni vrlo brzo ponovno biti zajedno. Kladim se da će se pomiriti do mog roĎendana. – Vidjela sam da se Bruce malo oraspoloţio pa sam nastavila: – Znaš Miri Levine... onu curu iz mog razreda? E pa, njezini su se roditelji razveli kad smo bile u četvrtom razredu, a kad smo bile u šestom, ponovno su se vjenčali... jedno s drugim.
– Doista?
– Da. Zato nemojmo prijateljima govoriti ništa o ovome, ili ćemo morati sve ponovno ob-jašnjavati kad se pomire.
– Ti ne misliš da će se oni razvesti?
– Ne. Tko govori o razvodu?
– Mislim da sada idem spavati – reče Bruce. – Reci mami da sam spreman za pusu, moţe? – Zavukao se pod pokrivač.
– Laku noć – rekoh.
Dok sam odlazila, rekao je: – Steph...
– Da?
– Nije mi bilo baš zabavno u New Yorku bez tebe.
– To me ne čudi. – Otplesala sam iz njegove sobe pjevajući, “Nahrani me, Seymour... nah-rani me.
U krevet sam legla osjećajući se mnogo bolje. Čudno je kako kad nastojiš pomoći nekome da se oraspoloţi i ti sam završiš osjećajući se bolje.
8 Re: Dzudi Blum - Samo da smo zajedno Pon Jan 09, 2012 1:56 pm
Margita
Administrator
Dvadeset i četiri
U školi je sve bilo isto, osim što je Jeremy Zmaj nosio zimsku jaknu. U ponedjeljak ujutro smo imali slobodne vjeţbe prije prvog sata. Na povratku u učionicu, Peter Klaff mi je rekao da su mu za vrijeme praznika sa srednjeg prsta uklonili dvije bradavice.
– To ti je napravila mama?
– Da... sa suhim ledom. Peklo me je. – Podigao je prst da ga vidim. – Vidiš... ovdje... tu su bile.
Peter Klaff nikada nije stajao toliko blizu mene. Pretvarala sam se da me doista zanimaju crne mrlje sa straţnje strane njegovog srednjaka. Čak sam ih i dotaknula, samo da mu poka-
ţem koliko me zanima. Peter raste. Sad mi je već iznad očiju. – Mora biti čudno kad ti je maj-ka tvoja liječnica.
Čim sam to rekla, zamislila sam obitelj Klaff za večerom. Čula sam kako doktorica Klaff govori: – Stephanie Hirsch je danas bila na godišnjem pregledu. Grudi joj se počinju razvijati.
– Već je i vrijeme – rekao bi Peter izmeĎu zalogaja.
– Vjerojatno će ubrzo dobiti mjesečnicu – rekla bi doktorica Klaff i uzela još tjestenine na tanjur.
– Drago mi je da si to spomenula, mama – rekao bi Peter. – Odsada ću paţljivo gledati ima li crvene mrlje na hlačama.
– To je vrlo obzirno od tebe, Peter – rekla bi doktorica Klaff. – Mnogi su dječaci tvojih go-dina budalasti kad se radi o mjesečnici. Evo, uzmi još kruha.
Mora da mi je izraz lica bio čudan, jer je Peter rekao: – Što?
– Ništa... Pitala sam se da li tvoja majka govori o svojim pacijentima kod kuće... na primjer kad sjedite za večerom?
– Ne. Ona priča o Metsima. Luda je za bejzbolom.
– A kad je bejzbol sezona gotova... kao sada?
– O filmovima. Luda je i za filmovima.
– Oh. – Osjetila sam olakšanje. – Mislila sam da priča o bolestima i takvim stvarima.
– Skoro nikada.
To je bio najduţi razgovor koji smo ikada vodili. I ja ga još nisam ţeljela završiti. Rekla sam: – Da li ti koristiš šampon od jabuke?
– Da. Kako si znala?
– Osjeti se miris. Lijepo miriši.
Još mi se više pribliţio, stao na prste i pomirisao mi kosu. – I tvoja lijepo miriše. Na...
– Bademe – rekoh mu.
– Da, na bademe.
Sljedećeg jutra kad sam došla u razred, na klupi sam pronašla malu plastičnu bočicu. Sa strane je bila slika jabuke. Otvorila sam je i pomirisala. Šampon od jabuke! Pogledala sam Petera Klaffa. Nasmiješili smo se jedno drugome i ja sam stavila bočicu u torbu. To mi je bio prvi dar koji sam ikada dobila od nekog dečka. Bilo mi je drago da Alison razgovara s Miri Levine i da nijedna od njih nije primijetila intiman pogled koji smo Peter i ja razmijenili.
Drugi je dan gospoĎa Remo kasnila u učionicu. Dok smo čekali da vidimo hoće li nam poslati zamjenu, Eric Macaulay nam je ispričao prosti vic. Alison je na njega bacila cipelu i rekla: – To je najodvratnija šala koju sam ikada čula!
Upravo kad je njezina cipela pogodila Erica, gospoĎa Remo je ušla u učionicu.
– Ma, molim vas – rekla je. – Ne očekujem od svog razreda takvo ponašanje kad kasnim. Alison i Stephanie... obje mi se javite danas poslijepodne nakon nastave.
Bila sam šokirana. Kao prvo, ja nisam učinila ništa krivo. A kao drugo, nikada nisam vidje-la gospoĎu Remo tako loše raspoloţenu.
Za ručkom smo ispričale Rachel što se dogodilo. Ni ona nije mogla vjerovati. – Samo zato što si bacila cipelu na njega? – upitala je Rachel Alison.
– Da.
Rekla sam: – A kad je Alison pokušala objasniti da ja nemam nikakve veze s tim, gospoĎa Remo je rekla: Moţda ćeš sljedeći put razmisliti prije nego nešto učiniš. Kakve to veze ima s bilo čim? – Upitala sam Rachel. – Mislim, ima li to tebi ikakvog smisla?
– Ne – odgovori Rachel.
– Tako se ponaša otkad smo se vratili s praznika za Dan zahvalnosti – reče Alison.
– Moţda se nije dobro provela – predloţi Rachel.
– Moţda se mnogo ljudi nije dobro provelo – Alison će.
Ja nisam rekla ništa. Odmotala sam ručak i počela jesti.
U četvrtak navečer sam bila u smočnici s telefonom i razgovarala s Alison, dovršavajući vrećicu zobenih keksa. Kad smo prekinule razgovor, telefon je ponovno zazvonio. Podigla sam slušalicu, očekujući da je to Rachel ili moţda Alison, koja mi ponekad zaboravi nešto reći pa me nazove natrag. Ali bio je Peter Klaff. Pitao me je za zadaću iz matematike. Rekla sam mu što imamo. Zahvalio mi je i spustio slušalicu.
Nisam mogla vjerovati. Peter Klaff me je nazvao! Kako to da nije pitao svoju sestru Karu za zadaću? I ona s nama ide na matematiku. Mora da se radilo o nečem drugom, a ne matema-tici.
Kasnije je nazvao tata, ali sam odbila razgovarati s njim. – Reci mu da se tuširam – rekla sam Bruceu.
Prije nego što sam otišla u krevet, doista sam se istuširala. I oprala sam kosu sa šamponom Petera Klaffa. Kad sam legla u krevet, pogledala sam Benjamina Moorea. Peter nije komad kao Benjamin. A nije ni seksi kao Jeremy Zmaj. Ali za dečka iz sedmog razreda je u redu. Mislim da bi mi se mogao sviĎati.
Dvadeset i pet
Simfonijski orkestar će za Boţić-Hanuku imati nastup. Radi se o originalnoj glazbi u predstavi pod nazivom Vrijeme dijeljenja, o modernom paru, Mary i Jo, koji dolaze iz drukči-jih vjerskih okruţenja. Ţele da njihova djeca razumiju i poštuju oba praznika, pa im naizmjen-ce pričaju o Boţiću i Hanuki.
Dana Carpenter će igrati Mary, a Jeremy Zmaj Joea, tako da mi je jako drago što sam u or-kestru. Prvog dana pokusa nisam mogla odvojiti pogled od Jeremyja. Zato mi je promakao znak pa je gospoĎa Lopez morala zaustaviti orkestar. – Ovdje trebaju biti bubnjevi – reče. – Probajmo ostati budni na bubnjevima, molim. – Bilo mi je tako neugodno!
Tjedan dana poslije, Dana i Jeremy počeli su glumiti kao da su doista Mary i Joe. Umjesto da se s dečkima muva po straţnjem dijelu školskog autobusa, Jeremy je s Danom sjedio spri-jeda. A na hodnicima su se drţali za ruke i gledali jedno drugoga kao bolesni psi. Pitam se zna li ona da on ima dlakave noge?
U školi sam imala toliko posla da nisam imala vremena za razmišljanje o mojim roditelji-ma. Ali ponekad, kad sam to najmanje očekivala, nešto bi me probolo u ţelucu ili bi me ulo-vio grč u nozi. To mi se danas dogodilo u svlačionici prije sata tjelesnog. Sjela sam na klupu i trljala nogu.
– Što je bilo? – upita me Rachel.
– Ništa.
Rachel obuče hlačice za tjelesni i u njih zagura majicu. – Moţda ćeš dobiti mjesečnicu.
– Kakve veze ima moja noga s dobivanjem mjesečnice?
Alison nije čekala na Rachelin odgovor. – Kako to da meni nikad ne kaţeš da ću dobiti mjesečnicu? – upita ona Rachel.
– Steph je razvijenija od tebe – odgovori Rachel.
– Ja jedem mnogo banana – reče Alison.
– Banana? – upita Rachel.
– Čula sam da se od banana brzo debljaš – odgovori Alison. – A ako se udebljam, moţda ću i narasti, a ako narastem…
– Koliko godina je imala tvoja majka kad ju je dobila? – upita Rachel.
– Gena je imala dvanaest godina – reče Alison.
– Jer te su stvari u principu nasljedne – nastavi Rachel.
– Oh… nemam pojma kad ju je dobila moja biološka majka.
– Ali sigurno prije nego je napunila petnaest godina – rekoh ja Alison – jer tada je rodila tebe, zar ne?
Alison potvrdi kimanjem glave.
Ustala sam. Grč je prestao.
– Ja ipak mislim da ćeš dobiti mjesečnicu – reče Rachel.
– Obećajem, kad se to dogodi, ti ćeš znati prva.
– A ja? – upita Alison.
– Vas dvije ćete saznati prve… dobro?
– Dobro – rekoše njih obje.
U subotu poslijepodne smo sve tri smo bile kod Rachel i razgovarale o Dani i Jeremyju.
– Očito je da su zaljubljeni – reče Alison.
– Ako se baš morao zaljubiti u curu iz devetog razreda, drago mi je što je to Dana – rekoh ja.
– I meni – doda Rachel. – Barem je pametna.
– Da, ali bih voljela da prestane pjevušiti ispod glasa dok čekamo autobus. – Ispruţila sam se na podu s vrećicom čipsa.
– Samo nemoj mrviti, molim te – reče Rachel.
– Tako si pikantna. – Od nje sam naučila tu riječ.
– Misliš pedantna – reče Rachel – jer pikantan znači začinjen, s puno začina ili ljut.
– Onda si pedantna – rekoh ja, trpajući čips u usta.
– Bolje pedantna nego aljkava.
– Ja nisam aljkava. Ja samo nisam tako savršena kao ti.
– Ja nisam savršena – odgovori Rachel. – Samo sam dobro organizirana.
– Voljela bih da sam barem upola tako organizirana – reče Alison. Kruţila je sobom, prela-zeći rukom preko niza uokvirenih fotografija na Rachelinoj komodi, po minijaturnim bočica-ma parfema i njezinoj zbirci bojanih vrčeva i kutija.
Ponekad Alison samo bulji u odjeću u Rachelinu ormaru i divi se kako je sve poredano u istom smjeru. – Kladim se da ti uvijek sve moţeš naći – rekla bi.
– Nikada – odgovorila bi Rachel.
Alison je rukom prelazila po knjigama na Rachelinoj polici, poslaganima abecednim redom prema prezimenu autora. – Ovu sam pročitala – reče ona i uzme u ruku primjerak Ţivota s ocem. – Zabavna je.
– Da – rekoh. – Ali da je pišu danas, vjerojatno bi se zvala Ţivot bez oca. – Na silu sam se natjerala nasmijati vlastitoj šali. Rachel i Alison me pogledaju. – Mislim – pokušala sam obja-sniti – toliko očeva moraju putovati na posao.
Alison kimne. – Tako mi je drago što Leon ne mora putovati. Vrati knjigu na policu. – Kad smo već kod putovanja, mi za Boţić idemo u našu kuću u Kaliforniju.
– Doista? – upitah. – Tata nas zove da za Boţić doĎemo k njemu.
– Onda me moţeš posjetiti u Malibuu – predloţi Alison.
– Obje odlazite za Boţić? – upita Rachel. – Obje me napuštate?
– Stacey Green ostaje, zar ne? – upitala sam.
– Ne znam – odgovori Rachel. – Ona mi nije ista vrsta prijateljice kao vi. Ona mi je samo prijateljica s glazbenog.
– Ali prošle subote je prespavala kod tebe?
– Da, jer smo imale pokuse za orkestar.
– To je samo dva tjedna – reče Alison.
– Dva tjedna – usklikne Rachel. – Znate li vi da su Boţićni praznici vrijeme kad najviše ljudi upada u ozbiljnu depresiju? I to zato što nemaju nikoga posebnog s kim bi podijelili pra-znike. – Glas joj pukne.
Neko vrijeme nijedna nije progovorila, a zatim će Alison: – Pitat ću mamu moţeš li s nama u Malibu.
– Ne mogu ostaviti obitelj za vrijeme Boţića – odgovori Rachel. – Potrebna sam im. – Za-tim ispusti čudan glas, kao da cvili, i istrči iz sobe s rukama preko lica. Čule smo kako zatvara i zaključava vrata kupaonice. Zatim smo je čule kako plače.
Alison i ja se pogledamo. – Jako je osjetljiva, zar ne?
– Da… I doista je jako lijepo od tebe što si je pozvala.
– Svejedno se loše osjećam. Nisam trebala spominjati da me doĎeš posjetiti u Malibuu.
– Bit će ona dobro.
– Nadam se.
Mama ne ide u Los Angeles sa mnom i Bruceom. Ide u Veneciju, u Italiju. Kaţe da će joj biti teško bez nas, ali da je oduvijek ţeljela vidjeti Veneciju, a ovo joj je savršena prilika, jer skupina putničkih agenata ide zajedno. Činila se uzbuĎena zbog putovanja, puno uzbuĎenija nego što sam ja bila zbog svoga.
S tatom nisam razgovarala od Dana zahvalnosti. Kad nazove, postanem napeta. Uvijek za-molim Brucea da me nekako ispriča. Ali kada je u nedjelju navečer zazvonio telefon, ja sam se javila i ne pomišljajući da bi to mogao biti on.
– U posljednje si vrijeme doista bila zaposlena – reče mi on.
– Da. – Dlanovi su mi se oznojili. Podsjetila sam se da mi je on otac. Nije bilo razloga za paniku samo zato što se on nalazi s druge strane telefonske linije.
– Kakvo je vrijeme?
– Sunčano, ali jako hladno.
– Što radite u školi?
– Imamo pokuse za Boţićnu predstavu. Šteta što nećeš biti ovdje da je vidiš.
– Volio bih da mogu.
– Kladim se da bi.
– Stephanie…
– Sad stvarno moram ići. Pozvat ću ti Brucea.
Kasnije je mama došla u moju sobu. Leţala sam na krevetu i buljila u Benjamina Moorea. – Slučajno sam čula dio tvog razgovora s tatom – reče mama – i mislim da neke stvari mora-mo razjasniti. Kriviš ga za nešto za što nije isključivo on odgovoran.
– Mislila sam da si rekla da je sve to bila njegova zamisao.
– Da ode u Kaliforniju, to da. Ali i ja sam ţeljela da se razdvojimo. Samo nisam bila voljna to pokrenuti. Tata je stvari doveo na čisto. To je u perspektivi vjerojatno dobro.
– Baš mi je drago da vam se oboma to toliko sviĎa!
Sljedeće večeri kad se mama vratila s posla, na krevet mi je spustila nekakvu vrećicu. – Prolazila sam pokraj sportskog dućana, a oni su imali rasprodaju kupaćih kostima Speedo. Mislila sam da će ti trebati za Los Angeles.
Mislim da je mama primijetila da sam se udebljala. Sigurnosnom kopčom sam zakopčavala traperice i preko njih nosila široke košulje da prikrijem dokaze. I hlačice za tjelesni mi postaju uske, ali one imaju elastiku oko struka, tako da se još uvijek mogu ugurati u njih.
Probala sam kostim. Bio je plavi s poprečnom bijelom prugom. Izgledala sam grozno. Iz-gledala sam debelo.
Vrijeme dijeljenja je bio veliki uspjeh. Mama i Bruce su bili na večernjoj izvedbi, a nakon nje Rachel i Alison su došle k nama doma. Bila nam je to zadnja prilika da prije praznika po-
dijelimo darove. Svi naši darovi ispali su ljubičasti. Nismo se to dogovarale. Jednostavno se dogodilo. Valjda zato što nam je ljubičasta omiljena boja.
Ja sam Alison i Rachel darovala komplet kopčica za kosu, rukom obojanih, s malim ljubi-častim cvjetićima. Rachel je svakoj darovala ljubičastu majicu s natpisom PRIJATELJI, a Alison nam je dala ljubičaste koţne okvire za slike. U njima je bila fotografija, na kojoj smo bile nas tri, Maizie, Burt i Harry. Snimio ju je Leon neposredno prije Dana zahvalnosti. Do Alisonine kuće smo Burta i Harryja nosile u kavezu, i to onom u kojem ih Robinsonovi nose veterinaru. Na fotografiji sjedimo na Alisoninom krevetu i smijemo se kao lude. Alison drţi Maizie, Rachel Bruta, a ja Harryja, koji mi pokušava pobjeći. Fotka je super.
Ali, kada ju je Rachel vidjela, rasplakala se. – Umrijet ću od samoće bez vas dvije. – To je dotuklo Alison, a minutu kasnije sam i ja bila u suzama.
Napokon je u moju sobu došla mama i upitala nas je li sve u redu. Objasnile smo joj da jest i mama nas je pitala ţelimo li pizzu. Naravno da smo je ţeljele.
Dok smo čekale, naučila sam Rachel i Alison pjesmicu koju sam naučila na kampiranju. Zove se Zajedno. Dio koji mi se najviše sviĎa ide ovako:
U sva vremena I da se nebo smrači Sve dok smo zajedno To ništa ne znači
Otpjevale smo je barem dvadeset puta dok se nismo počele tako jako smijati tako da smo morale prestati pjevati.
Dvadeset i šest
Draga Rachel,
Evo me u sunčanoj Kaliforniji! Ovdje je tako čudno! Miriše na ljeto, ali sve je ukrašeno za Boţić. Moţeš sjediti na prozoru tatinog stana i gledati kako ljudi na plaţi igraju odbojku. A blizu je i marina sa stotinama brodova. Bruce se voli onuda motati sa svojom novom prijate-ljicom Shirley. Ona je u posjeti svom tati koji je razveden. Ima deset godina, kao i Bruce. Drago mi je što si je Bruce našao prijateljicu, jer sam sad slobodna da radim što god ţelim, a toliko je mnogo stvari koje bih voljela učiniti…
I tako sam nastavila na tri stranice, ali joj nisam rekla pravu istinu, osim opisa tatinog sta-na. Nisam joj rekla kako sam nesretna ili koliko čeznem za domom, ili da Bruce ima noćne more. Spavali smo u dnevnoj sobi, jedno pokraj drugog na krevetima na rasklapanje. Svake sam se noći budila s njim i tješila ga dok ponovno ne bi zaspao.
Nisam rekla Rachel da ovdje nije uvijek sunčano, da je ponekad vlaţno i maglovito i da je ocean ledeno hladan, tako da se nitko pametan ne bi kupao. Nisam joj rekla da mama nije s nama. A sigurno joj nisam spomenula Iris.
Iris je tatina prijateljica. Tako nam ju je predstavio prve večeri kad smo došli u Kaliforniju. – Djeco… ovo je moja prijateljica Iris. Ţivi na istom katu. Upoznali smo se u praonici.
– Mnogo sam čula o tebi – reče Iris.
– Ja o tebi nisam čula ni riječ – odgovorila sam.
Prije nego što smo te večeri otišli u restoran, tata me je pogledao i rekao: – Boţe, Steph, doista si se udebljala.
Nadala sam se da će dodati nešto poput – Ali meni si još uvijek jako zgodna! Kad se to nije dogodilo, rekla sam: – Nisam se udebljala ni grama. Ti si jednostavno zaboravio kako izgle-dam.
Tada je Iris rekla: – Moţda bi mogla sa mnom na satove gimnastike. Ja idem svaki dan u četiri.
– To je dobra ideja – rekao je tata.
– Imam druge planove – odgovorila sam im. Odmah sam znala da će ta dva tjedna biti jako duga.
Pretpostavljam da je moglo biti i gore. Iris je mogla izgledati kao jedna od onih djevojaka na plaţi koje stalno igraju odbojku. Visoke su, pocrnjele i mršave, s dugom plavom kosom i izgovaraju Bok! kao da se radi o riječi od šest slogova. Ali Iris je niska s kratkom tamnom kosom i blijedom ţućkastom koţom. Nije čak ni mlada. Ima trideset i šest godina. Razvedena je, ali nema djece. Od početka sam znala da tata i Iris nisu samo prijatelji. Znala sam to po načinu na koji su se gledali – onako kao Dana i Jeremy – kao bolesni psi.
Iris radi za neku agenciju koja se bavi zabavom. Njezin je posao pronalaziti knjige po ko-jima bi se mogli snimiti dobri filmovi. Meni to zvuči kao doista jednostavan posao. Sve što mora raditi je čitati knjige. Ali za vrijeme praznika je čitala doma, umjesto u uredu. Osim što se činilo da doma znači kod tate. Nakon nekoliko dana upitala sam tatu: – Zar Iris nema nije-dnog drugog prijatelja?
– Naravno da ima. – Ni on nije išao na posao.
– Pa kako to da je onda stalno kod nas?
– Mislim da su joj drugi prijatelji otputovali za praznike.
– A rodbina? Zar nema rodbine?
– Ne – reče tata. – Nema.
Razmišljala sam o tome što nam je rekla Rachel. O tome kako za vrijeme praznika ljudi mogu pasti u duboku depresiju ako nemaju prijatelja ni rodbine. Stoga nisam rekla ništa više o Iris i njezinom boravku kod nas. Barem ne tada.
Zaključila sam da je jedini način za preţivljavanje ta dva tjedna taj da kaţem tati da imam mnogo posla za školu. – Hrpetinu knjiga – tako sam to nazvala. Tata i Iris su bili zadivljeni, što znači da su me ostavili na miru.
Još nisam obukla kupaći kostim koji mi je mama kupila. Nikom se to nije učinilo čudnim, jer ni Iris ne nosi kupaći kostim. Kaţe da je alergična na sunce. Rekla sam joj da je to prava slučajnost, jer i ja sam. Kad Iris sjedi napolju, nosi slamnati šešir sa širokim obodom. Od šminke koristi samo sjajilo za usne kojeg stalno nosi u dţepu i nanosi na usne barem sto puta dnevno. Pitam se da li se tati razmaţe po licu kad se ljube. Mrzim i pomisao na to da se ljube. Ali sigurna sam da to čine. Iris stalno dodiruje tatu. Ona njega dodiruje mnogo više nego on nju, ali nisam ga čula da se ţali. Zanima me zna li mama za Iris.
Svake smo večeri išli u srednje razvikane restorane gdje sam naručivala ogromnu večeru i pojela je do posljednjeg zalogaja. – Doista imaš dobar apetit – jedne je večeri rekla Iris.
– Da – rekoh – nije li tata pravi sretnik? Zamisli da umjesto mene ima anoreksičnu kćer?
– Mmm – reče Iris. To često govori.
Ovdje su svi vitki. Svi osim mene. Koga je briga? Otkad sam ovdje, jedem koliko ţelim i kad god poţelim.
Nakon večere obično odigramo partiju Scrabblea, a ja pojedem ili sladoled ili kekse, ovis-no o tome što sam u restoranu pojela za desert. Postajem doista dobra u Scrabbleu. Jednom sam dobila trideset i dva boda na riječi pikantan. Iris me upitala znam li što to znači. – Znam – rekla sam joj. – Ima dva značenja – jedno pun začina, a drugo ljut. – Nije mogla vjerovati da toliko znam.
Jučer je tata odveo Brucea na pecanje. Brod je isplovio u pet ujutro. Tata je htio da i ja idem s njima, ali sam rekla: – Ne, hvala. – Ne sviĎa mi se pecanje. Krvavo je i odurno. Doista sam bila šokirana što Bruce ţeli ići. Konačno, pecanje je čin nasilja. Ali nisam mu to spomi-njala. Bilo me je strah da će imati noćne more o ribama koje ubijaju nuklearnim bombama.
– Ako ne ţeliš poći s nama, zamolit ću Iris da ti radi društvo – rekao je tata.
– Ne treba mi baby-siterica.
– Iris neće imati ništa protiv. A vas dvije moţete provesti dan u čitanju.
Nije imalo smisla svaĎati se.
Tog sam jutra spavala do deset. A kad sam ustala, Iris je već bila u stanu i čitala. Čula sam njezin radio. Cijelo vrijeme pušta klasičnu glazbu. Na odreĎeni me način podsjeća na Rachel, po tome kako čita jednu knjigu dnevno i po glazbi u kojoj uţiva. Pitam se hoće li Rachel kada odraste biti kao Iris. Pitam se da li bi se Rachel i Iris dobro slagale da je Iris prijateljica gos-podina Robinsona.
Obukla sam kratke hlače i majicu i odnijela tetrapak soka od naranče na terasu.
– Dobro jutro– reče Iris.
– Jutro – odgovorila sam i ravno iz tetrapaka popila gutljaj soka.
– Zašto si ne doneseš čašu, Stephanie? Tako je mnogo higijenskije.
– Nema veze – odgovorila sam i otpila još jedan gutljaj.
– Mislila sam na nas druge – reče Iris.
Nisam se na to obazirala i rukom sam obrisala sok s usana. – Onda… koliko dugo se tata i ti poznajete?
– Nekih šest tjedana – reče. – Upoznali smo se u praonici, baš negdje prije Dana zahval-nosti. – Nasmiješila se kad je to rekla. Ona i tata mora da misle da je upoznavanje u praonici doista zgodno.
– Bilo nam je super za Dan zahvalnosti – rekoh joj. – Mami i tati je bilo tako drago što se vide! – Ponovno sam popila sok iz tetrapaka. – Tata se nadao da će i mama doći ovamo za praznike, ali morala je ići u Italiju… poslovno.
Nisam čekala Irisinu reakciju. Vratila sam se u sobu i izvukla novčanik iz svoje velike pla-tnene torbe. Zatim sam ponovno izišla na terasu. – Ţeliš li vidjeti fotografiju moje mame? – upitala sam, listajući fotografije u novčaniku. Kad sam došla do mamine, stavila sam je Iris pred oči. – Zar nije lijepa?
Iris je proučavala fotografiju.
– Ima jako uspješnu putničku agenciju. Doista je poduzetna… zaraĎuje mnogo više od tate. – Nisam imala pojma je li to istina, ali dobro je zvučalo. – U braku su petnaest godina – doda-la sam. – Dvadeset i četvrtog svibnja im je godišnjica.
Iris papirnatom maramicom označi stranicu na kojoj je stala u knjizi koju je čitala. Zatim zatvori knjigu i stavi je u krilo. – Znam što osjećaš za mene, Stephanie – reče gledajući me ravno u oči.
– Ne, ne znaš.
– Dobro, moţda ne znam sasvim točno, ali…
– Tako je. Ne znaš sasvim točno.
– Ti to činiš prilično očitim.
Nagnula sam se preko ograde terase i pogledala prema dolje. – Moji roditelji nastoje riješiti svoje probleme i ne mislim da tata to moţe učiniti, ako si ti danonoćno ovdje.
– Molim te, pazi što radiš! – uzvikne Iris kad sam se nagnula još dublje.
Osjetila sam kako mi se sok od naranče vraća u usta. Ako padnem, mislila sam, vjerojatno neću poginuti. Samo ću slomiti ruku ili nogu. Tek smo na trećem katu. – Gubiš vrijeme ako misliš da će se tata oţeniti tobom – rekoh – jer je ovo probna rastava, što znači da si ti samo
probna djevojka. – Ispravila sam se i sjela na platneni stolac nasuprot Iris, s rukama prekriţe-nim na prsima. – Pa zašto onda ne odeš i ne naĎeš si nekog drugog?
Oči joj se napune suzama. – U početku sam ţeljela da ti se svidim – reče – ali sada me doi-sta nije briga sviĎam li ti se ili ne. – Ona skoči sa stolca. – Oprosti… upravo sam se sjetila da nešto moram napraviti doma.
– Nemoj se ţuriti… – povikala sam za njom.
Ostatak sam jutra provela na terasi promatrajući ocean i pitajući se zašto se ne osjećam bo-lje sada kada sam rekla Iris što doista mislim.
Dok sam ručala nazvala je Alison i pozvala me da doĎem u Malibu ili sutra ili preksutra. Rekla sam joj da ne mogu.
Alison je bila razočarana. – Mama kaţe da će ti poslati automobil, tako da te ne mora voziti tata.
– Voljela bih da mogu, ali…
– Da li mi ti to pokušavaš nešto reći? – upita me Alison.
– Što bih ti ja to pokušavala reći?
– Da ti je neugodno voziti se u automobilu s vozačem.
– Ne.
– Je li ti neugodno zato što misliš da će nam kuća biti puna filmskih zvijezda?
– Ne. Nisam se toga ni sjetila. – Zapravo, kuća puna filmskih zvijezda učinila mi se prilič-no dobro. I voljela bih vidjeti Alisoninu kuću. A ponajviše bih voljela vidjeti Alison. Ali jed-nostavno ne mogu. Ne mogu joj objasniti što se ovdje dogaĎa. I ne mogu se pretvarati da se dobro zabavljam kad se ne zabavljam. Alison bi odmah vidjela da nešto nije u redu.
– Ovdje je jako tiho – reče Alison. – Mama se baš ne osjeća najbolje, pa se mnogo odmara.
– Što joj je?
– Leon kaţe da je iscrpljena od snimanja.
– Šteta.
– Mogla bih ja doći kod tvog tate.
– Ne – brzo rekoh. – Ovdje je velika guţva i…
– Pretpostavljam da ţeliš s njim provesti što više vremena.
– Da.
– Razumijem. I ja bih se tako osjećala.
Upravo kad sam spustila slušalicu, vratila se Iris. Nije rekla ni riječi. Otišla je na terasu i ponovno se smjestila sa svojim knjigama i radiom.
Istrčala sam iz stana, stepenicama prema plaţi. Oh, kako sam je mrzila! I mrzila sam tatu što je ona s nama, kad je ovo trebao biti samo naš praznik! Hodala sam uz rub oceana duţe od jednog sata. Vratila sam se puna pijeska, a oči su me pekle od slanog zraka. Znala sam da će Iris ispričati tati što se meĎu nama dogodilo pa sam ostatak poslijepodneva provela u kadi, smišljajući svoju obranu.
Te je večeri, umjesto da nas izvede u restoran, tata odlučio pripremiti ribu koju su on i Bruce ulovili.
– Mi ne volimo ribu – rekoh.
– Nikada niste jeli tako svjeţu ribu.
– Ima li kostiju?
– Ako naletiš na koju, moraš je ispljunuti.
– Mislim da ću ja jesti tunjevinu – rekoh.
– Tunjevina je riba – reče tata.
– Ali je u konzervi i nema kostiju.
– I ja ću tunjevinu – reče Bruce.
Tata uzdahne. – Vas dvoje ne znate što propuštate. Moţda će doći Iris i pomoći mi pojesti ovu ribu.
Ali je Iris rekla tati da misli da će za promjenu ostati doma. Zato joj je tata odnio malo ribe u stan. Nije ga bilo cijeli sat.
Nakon večere, umjesto partije Scrabblea, tata me je pozvao u svoju sobu. Zatvorio je vrata i rekao: – Danas si bila jako nepristojna prema Iris.
– Rekla sam joj istinu. Rekla sam joj da ti i mama pokušavate riješiti svoje probleme, kako si ti rekao meni.
– Očekujem da se prema mojim prijateljima odnosiš s poštovanjem.
– Poštovanje treba zasluţiti.
– Gdje si to čula?
– Pročitala sam u jednoj od maminih knjiga o odgoju djece.
– A tako.
– I tebi bi dobro došlo da pročitaš neke od tih knjiga.
Tata podigne glas. – Nećeš mi ti govoriti što da čitam!
– Mislim da sutra idem doma – rekla sam sa suzama u glasu. – Ostat ću s bakom Lolom dok se mama ne vrati.
– Nećeš ići doma do drugog siječnja – reče tata.
– Vidjet ćemo! – rekoh i okrenuh se na petama.
Krenuo je za mnom i zgrabio me za ruku. – Ne ideš doma do drugoga – ponovio je.
Otrgla sam se od njega. – Što sam ja ovdje… zarobljenik?
– Zarobljenici ne idu u Disneyland – reče tata. – A tamo mi sutra idemo.
– Ide li i Iris s nama?
– Ne… Iris ima druge planove.
– Šteta – rekoh, dok sam izlazila iz tatine sobe. Otišla sam ravno do hladnjaka i izvadila staklenku maslaca od kikirikija. Rekla sam Iris da mi maslac od kikirikija ne drţimo u hlad-njaku, ali ona ne sluša. Otvorila sam staklenku, zabila prst unutra i iskopala hladnu grudu. Odjednom sam je stavila u usta. Zatim sam se spremila za spavanje.
U avionu na povratku kući rekla sam Bruceu: – Mama i tata se vjerojatno neće pomiriti do mog roĎendana.
– Znam – reče Bruce. Igrao se nekakvom slagalicom u kojoj moraš pomicati malene plasti-čne pločice dok ne sloţiš sve brojeve po redu. To mu je darovao Shirleyin tata. – Vjerojatno će se razvesti.
– Neće.
– A Iris?
– Iris je samo usputna veza.
– Što je to usputna veza?
– Ljubav koja ne potraje.
– Kako ti znaš?
– Zato što sam pročitala mnogo ljubavnih romana.
– Oh – Bruce će – nadam se da si u pravu. – Pomaknuo je još nekoliko pločica, a zatim po-digao slagalicu prema meni da vidim. – Vidi ovo… sloţio sam!
Dvadeset i sedam
Bilo mi je tako drago što sam se vratila doma! Nazvala sam Alison, pa Rachel. Dogovorile smo se da se te večeri naĎemo, odmah nakon jela. Rachel je rekla da će najprije doći do mene, a zatim ćemo odšetati do Alison.
Kad je Rachel pozvonila, ja sam joj otvorila. – Bok – reče ona. – Dobrodošla doma.– Nije cičala ni skakala, pa nisam ni ja.
Čim je mama začula Rachelin glas, došla je u hodnik i zagrlila je. – Sretna Nova godina!
– I vama – odgovori Rachel. – Kako je bilo u Veneciji?
Mama me pogleda. – Divno – reče polako. – Naravno, bilo je mi teško jer nisam bila s mo-jom obitelji…
– Znam što ţelite reći. Ja nikad ne bih mogla biti odvojena od obitelji za vrijeme praznika.
– Je li Charles bio doma? – upita mama.
– Ne. Otišao je u posjet prijatelju iz škole… na Floridu.
– Lijepo je imati prijatelja na Floridi u ovo doba godine.
– Znam.
– Mi sada idemo k Alison – rekla sam mami.
– Vrati se do pola devet. Sutra imate nastavu. I ponesi baterijsku svjetiljku.
Čim smo izišle, Rachel reče: – Mora da je tvoj tata bio jako razočaran.
– Zbog čega?
– Zbog toga što je tvoja mama išla u Veneciju.
– Ah, to… da, ali razumio je. Morala je ići. Bilo je to poslovno putovanje.
– Barem se lijepo provela – reče Rachel.
– Da – obasjala sam baterijskom svjetiljkom svoj zglob. – Vidi što mi je kupila. – Nosila sam narukvicu načinjenu od nečega što se zove Murano kuglice. Svaka je drukčije boje i ukra-šena na drukčiji način.
– Lijepa je – reče Rachel.
– Hvala.
– Jeste li se ti i Alison puno druţile u Kaliforniji?
– Ne.
– Kako to?
– Nismo imale vremena – objasnila sam.
– Ali barem si je posjetila u Malibu, zar ne?
– Ne. Uopće se nismo vidjele.
– Molim? Ne mogu vjerovati!
– Znam.
– Ali zašto?
– Rekla sam ti… nismo imale vremena. Moj je tata bio pun planova. Pecanje, Disneyland… svaki dan nešto drugo.
– Kako je bilo u Disneylandu?
– Bruceu je bilo super, ali meni se čini da smo mi malo prestare za to. – Nisam dodala da me je tata optuţio da se durim i da sam jako neugodno društvo, niti da sam mu odgovorila da je sve to njegova krivica. Zapravo, tata i ja više nismo razgovarali nakon one svaĎe oko Iris. Nadala sam se da će me pozvati u svoju sobu i reći: – Mnogo sam razmišljao, Stephanie… i shvaćam da ste ti, Bruce i mama najvaţniji u mom ţivotu. – Ali nije to učinio. Nije mi čak ni rekao da me voli, da će me uvijek voljeti, bez obzira što se dogodilo.
Kad smo stigle k Alison, sve tri smo se zagrlile. – Ne mogu vjerovati da se ti i Steph niste niti jednom vidjele! – Rachel reče Alison.
– Znam. Bila sam tako razočarana, ali… c'est la vie!
C'est la vie na francuskom znači takav je ţivot.
Izišli su Gena i Leon da nas pozdrave i poţele nam sretnu Novu godinu.
Zatim smo otišle u Alisoninu sobu. Rachel se ispruţila na krevetu i počela četkati Maizie. Alison i ja smo sjele na pod. Ona iz Boţićne kutije izvuče plavu košulju i suknju od gaze i podigne ih. – To sam dobila od mame i Leona za Boţić. Moţda ću ih obući za ples.
– Kakav ples? – upitala sam.
– Ples za Dan mrmota – odgovori Alison. – Sjećaš se?
– A, taj. – Potpuno sam zaboravila. – Kladim se da nitko od dečkiju iz sedmog razreda ne zna plesati.
– Onda ćemo ih mi naučiti – reče Alison.
Razmišljala sam kako bi to bilo da ja učim Petera Klaffa plesati. Da li bih rekla: – Napri-jed, strana, skupi… natrag, strana, skupi… – onako kako je nama govorila Sadie Wishnik, kad je Alison i mene učila plesati rumbu.
Maizie se okrene i zgrabi četku iz Racheline ruke. Skoči s kreveta s četkom meĎu zubima, odnese na suprotnu stranu sobe i sakrije je kao da je kost iza Alisonina radnog stola.
– Kako si ti glup pas! – reče Alison, uzme je u naručje i poljubi. Maizie se izvuče iz Aliso-ninih ruku i napadne papir na podu.
Rachel se nekako zarola s kreveta, sjedne na pod iza Alison i reče: – Smijem li ti isplesti pletenice?
– Naravno – odgovori Alison.
Prošle je godine, kad sam ja imala dugu kosu, Rachel meni stalno plela pletenice.
Napravila sam lopticu od papira i bacala je po sobi. Maizie ju je naganjala.
– Pokaţi Alison narukvicu koju ti je mama donijela iz Venecije – reče Rachel dok je raz-djeljivala Alisoninu kosu.
– Oboţavam Veneciju – reče Alison. – Plaţa… luĎaci na rolama…
– Ne Venecija u Kaliforniji, nego Venecija u Italiji – objasni Rachel.
– A, išla je u tu Veneciju – reče Alison. – Mama i Pierre su me tamo odveli kad sam bila mala. Vozili smo se gondolom.
– Ovo mi je donijela – rekoh i podigoh zglob da ga Alison vidi.
– Prekrasna je – reče Alison.
– Hvala ti – odgovorila sam i napravila još jednu lopticu od papira. – Donesi je, Maizie… – Zatim sam rekla. – Bilo je to poslovno putovanje. Mama je morala provjeriti hotele i restora-ne. – Pogledala sam prema Rachel koja je kopčama koje sam za Boţić poklonila Alison učvršćivala Alisonine pletenice.
Alison povuče pletenice na stranu kao Pipi Duga Čarapa. Rachel i ja se nasmijemo. – Ho-ćete igrati Ispljuvak? –upita.
– Naravno – odgovorila sam. Alison je smislila način da sve tri igramo istodobno sa dva špila karata.
Zgrabila je karte sa stola i pruţila mi ih. Ja sam ih promiješala i vratila joj da presiječe. Za-tim ih je ona dodala Rachel da ih razdijeli.
– Kada ćete vas dvije odrasti i prestati igrati tu glupu igru? – upita Rachel. Nisam znala je li ozbiljna ili se samo šali.
– Vjerojatno nikada! – reče Alison, uzimajući to kao šalu.
Rachel počne dijeliti karte, ali prije nego što smo započele igrati, Alison reče: – Da moţeš plesati s jednim dečkom na plesu, koga bi odabrala?
– Ne mogu se sjetiti nikoga u sedmom razredu – odgovori Rachel.
– A da to moţe biti bilo koji dečko iz škole?
– Hm… – reče Rachel zabijajući jezik u obraz. – Valjda Jeremy Zmaj.
– On je zaljubljen u Danu – podsjetila sam.
Rachel spusti karte. – Ne govorimo o zbilji, govorimo o mašti.
– Čak i tada je to glupa maštarija, jer znaš da se ne moţe ostvariti.
– Ne postoji glupa maštarija – reče Rachel. – Uostalom, sve djevojke trebaju zamišljenog dečka. Nije li to razlog zbog kojeg ti imaš onaj glupi poster iznad kreveta?
– Ali da ja moram odabrati jednog dečka s kojim bih plesala na školskom plesu, ne bih odabrala Benjamina Moorea. Znala bi da Benjamin Moore tamo neće biti.
Rachel odmahne glavom. Oči su joj postale jako tamne. – Nikada u ţivotu nisam vidjela da se itko ponaša tako predmenstrualno! Čak ni Jessica nije tako napeta kao ti.
– Znaš – reče Alison odmjeravajući me od glave do pete. – Mislim da bi ovog puta Rachel mogla biti u pravu. Izgledaš doista natečeno, a moja mama kaţe da je to siguran znak.
Nisam rekla Alison da izgledam natečeno zato što sam se udebljala. I nisam rekla Rachel da sam napeta iz razloga koji nemaju nikakve veze s mojom mjesečnicom.
– Bolje da počneš sa sobom nositi opremu… – reče Rachel – za svaki slučaj.
– Zamisli da je dobiješ u školi! – reče Alison. – Što bi napravila? Kamo bi otišla?
– Otišla bih k bolničarki i ona bi mi dala uloţak – odgovorila sam.
– Stephanie se ne brine oko takvih stvari – reče Rachel.
– Zašto bih? Briga je samo traćenje vremena!
Kad sam stigla kući mama je za kuhinjskim stolom slagala rublje. Bruce i ja smo se vratili iz Los Angelesa s kovčegom punim prljavog rublja. Dok smo bili s tatom nismo ništa prali. Sjela sam za stola i mama mi gurne košaru s čistim rubljem. – Rachel kaţe da se ponašam predmenstrualno – rekoh joj dok sam slagala majicu.
Mama uzvikne s negodovanjem: – Ta je Rachel ponekad nepodnošljiva!
– Tu imaš pravo.
– Jesi li joj ti rekla da sam bila u Veneciji?
– Ne.
– Jesi li joj rekla za tatu i mene?
– Ne… nemam joj što reći.
U školi je sve bilo isto, osim što je Jeremy Zmaj nosio zimsku jaknu. U ponedjeljak ujutro smo imali slobodne vjeţbe prije prvog sata. Na povratku u učionicu, Peter Klaff mi je rekao da su mu za vrijeme praznika sa srednjeg prsta uklonili dvije bradavice.
– To ti je napravila mama?
– Da... sa suhim ledom. Peklo me je. – Podigao je prst da ga vidim. – Vidiš... ovdje... tu su bile.
Peter Klaff nikada nije stajao toliko blizu mene. Pretvarala sam se da me doista zanimaju crne mrlje sa straţnje strane njegovog srednjaka. Čak sam ih i dotaknula, samo da mu poka-
ţem koliko me zanima. Peter raste. Sad mi je već iznad očiju. – Mora biti čudno kad ti je maj-ka tvoja liječnica.
Čim sam to rekla, zamislila sam obitelj Klaff za večerom. Čula sam kako doktorica Klaff govori: – Stephanie Hirsch je danas bila na godišnjem pregledu. Grudi joj se počinju razvijati.
– Već je i vrijeme – rekao bi Peter izmeĎu zalogaja.
– Vjerojatno će ubrzo dobiti mjesečnicu – rekla bi doktorica Klaff i uzela još tjestenine na tanjur.
– Drago mi je da si to spomenula, mama – rekao bi Peter. – Odsada ću paţljivo gledati ima li crvene mrlje na hlačama.
– To je vrlo obzirno od tebe, Peter – rekla bi doktorica Klaff. – Mnogi su dječaci tvojih go-dina budalasti kad se radi o mjesečnici. Evo, uzmi još kruha.
Mora da mi je izraz lica bio čudan, jer je Peter rekao: – Što?
– Ništa... Pitala sam se da li tvoja majka govori o svojim pacijentima kod kuće... na primjer kad sjedite za večerom?
– Ne. Ona priča o Metsima. Luda je za bejzbolom.
– A kad je bejzbol sezona gotova... kao sada?
– O filmovima. Luda je i za filmovima.
– Oh. – Osjetila sam olakšanje. – Mislila sam da priča o bolestima i takvim stvarima.
– Skoro nikada.
To je bio najduţi razgovor koji smo ikada vodili. I ja ga još nisam ţeljela završiti. Rekla sam: – Da li ti koristiš šampon od jabuke?
– Da. Kako si znala?
– Osjeti se miris. Lijepo miriši.
Još mi se više pribliţio, stao na prste i pomirisao mi kosu. – I tvoja lijepo miriše. Na...
– Bademe – rekoh mu.
– Da, na bademe.
Sljedećeg jutra kad sam došla u razred, na klupi sam pronašla malu plastičnu bočicu. Sa strane je bila slika jabuke. Otvorila sam je i pomirisala. Šampon od jabuke! Pogledala sam Petera Klaffa. Nasmiješili smo se jedno drugome i ja sam stavila bočicu u torbu. To mi je bio prvi dar koji sam ikada dobila od nekog dečka. Bilo mi je drago da Alison razgovara s Miri Levine i da nijedna od njih nije primijetila intiman pogled koji smo Peter i ja razmijenili.
Drugi je dan gospoĎa Remo kasnila u učionicu. Dok smo čekali da vidimo hoće li nam poslati zamjenu, Eric Macaulay nam je ispričao prosti vic. Alison je na njega bacila cipelu i rekla: – To je najodvratnija šala koju sam ikada čula!
Upravo kad je njezina cipela pogodila Erica, gospoĎa Remo je ušla u učionicu.
– Ma, molim vas – rekla je. – Ne očekujem od svog razreda takvo ponašanje kad kasnim. Alison i Stephanie... obje mi se javite danas poslijepodne nakon nastave.
Bila sam šokirana. Kao prvo, ja nisam učinila ništa krivo. A kao drugo, nikada nisam vidje-la gospoĎu Remo tako loše raspoloţenu.
Za ručkom smo ispričale Rachel što se dogodilo. Ni ona nije mogla vjerovati. – Samo zato što si bacila cipelu na njega? – upitala je Rachel Alison.
– Da.
Rekla sam: – A kad je Alison pokušala objasniti da ja nemam nikakve veze s tim, gospoĎa Remo je rekla: Moţda ćeš sljedeći put razmisliti prije nego nešto učiniš. Kakve to veze ima s bilo čim? – Upitala sam Rachel. – Mislim, ima li to tebi ikakvog smisla?
– Ne – odgovori Rachel.
– Tako se ponaša otkad smo se vratili s praznika za Dan zahvalnosti – reče Alison.
– Moţda se nije dobro provela – predloţi Rachel.
– Moţda se mnogo ljudi nije dobro provelo – Alison će.
Ja nisam rekla ništa. Odmotala sam ručak i počela jesti.
U četvrtak navečer sam bila u smočnici s telefonom i razgovarala s Alison, dovršavajući vrećicu zobenih keksa. Kad smo prekinule razgovor, telefon je ponovno zazvonio. Podigla sam slušalicu, očekujući da je to Rachel ili moţda Alison, koja mi ponekad zaboravi nešto reći pa me nazove natrag. Ali bio je Peter Klaff. Pitao me je za zadaću iz matematike. Rekla sam mu što imamo. Zahvalio mi je i spustio slušalicu.
Nisam mogla vjerovati. Peter Klaff me je nazvao! Kako to da nije pitao svoju sestru Karu za zadaću? I ona s nama ide na matematiku. Mora da se radilo o nečem drugom, a ne matema-tici.
Kasnije je nazvao tata, ali sam odbila razgovarati s njim. – Reci mu da se tuširam – rekla sam Bruceu.
Prije nego što sam otišla u krevet, doista sam se istuširala. I oprala sam kosu sa šamponom Petera Klaffa. Kad sam legla u krevet, pogledala sam Benjamina Moorea. Peter nije komad kao Benjamin. A nije ni seksi kao Jeremy Zmaj. Ali za dečka iz sedmog razreda je u redu. Mislim da bi mi se mogao sviĎati.
Dvadeset i pet
Simfonijski orkestar će za Boţić-Hanuku imati nastup. Radi se o originalnoj glazbi u predstavi pod nazivom Vrijeme dijeljenja, o modernom paru, Mary i Jo, koji dolaze iz drukči-jih vjerskih okruţenja. Ţele da njihova djeca razumiju i poštuju oba praznika, pa im naizmjen-ce pričaju o Boţiću i Hanuki.
Dana Carpenter će igrati Mary, a Jeremy Zmaj Joea, tako da mi je jako drago što sam u or-kestru. Prvog dana pokusa nisam mogla odvojiti pogled od Jeremyja. Zato mi je promakao znak pa je gospoĎa Lopez morala zaustaviti orkestar. – Ovdje trebaju biti bubnjevi – reče. – Probajmo ostati budni na bubnjevima, molim. – Bilo mi je tako neugodno!
Tjedan dana poslije, Dana i Jeremy počeli su glumiti kao da su doista Mary i Joe. Umjesto da se s dečkima muva po straţnjem dijelu školskog autobusa, Jeremy je s Danom sjedio spri-jeda. A na hodnicima su se drţali za ruke i gledali jedno drugoga kao bolesni psi. Pitam se zna li ona da on ima dlakave noge?
U školi sam imala toliko posla da nisam imala vremena za razmišljanje o mojim roditelji-ma. Ali ponekad, kad sam to najmanje očekivala, nešto bi me probolo u ţelucu ili bi me ulo-vio grč u nozi. To mi se danas dogodilo u svlačionici prije sata tjelesnog. Sjela sam na klupu i trljala nogu.
– Što je bilo? – upita me Rachel.
– Ništa.
Rachel obuče hlačice za tjelesni i u njih zagura majicu. – Moţda ćeš dobiti mjesečnicu.
– Kakve veze ima moja noga s dobivanjem mjesečnice?
Alison nije čekala na Rachelin odgovor. – Kako to da meni nikad ne kaţeš da ću dobiti mjesečnicu? – upita ona Rachel.
– Steph je razvijenija od tebe – odgovori Rachel.
– Ja jedem mnogo banana – reče Alison.
– Banana? – upita Rachel.
– Čula sam da se od banana brzo debljaš – odgovori Alison. – A ako se udebljam, moţda ću i narasti, a ako narastem…
– Koliko godina je imala tvoja majka kad ju je dobila? – upita Rachel.
– Gena je imala dvanaest godina – reče Alison.
– Jer te su stvari u principu nasljedne – nastavi Rachel.
– Oh… nemam pojma kad ju je dobila moja biološka majka.
– Ali sigurno prije nego je napunila petnaest godina – rekoh ja Alison – jer tada je rodila tebe, zar ne?
Alison potvrdi kimanjem glave.
Ustala sam. Grč je prestao.
– Ja ipak mislim da ćeš dobiti mjesečnicu – reče Rachel.
– Obećajem, kad se to dogodi, ti ćeš znati prva.
– A ja? – upita Alison.
– Vas dvije ćete saznati prve… dobro?
– Dobro – rekoše njih obje.
U subotu poslijepodne smo sve tri smo bile kod Rachel i razgovarale o Dani i Jeremyju.
– Očito je da su zaljubljeni – reče Alison.
– Ako se baš morao zaljubiti u curu iz devetog razreda, drago mi je što je to Dana – rekoh ja.
– I meni – doda Rachel. – Barem je pametna.
– Da, ali bih voljela da prestane pjevušiti ispod glasa dok čekamo autobus. – Ispruţila sam se na podu s vrećicom čipsa.
– Samo nemoj mrviti, molim te – reče Rachel.
– Tako si pikantna. – Od nje sam naučila tu riječ.
– Misliš pedantna – reče Rachel – jer pikantan znači začinjen, s puno začina ili ljut.
– Onda si pedantna – rekoh ja, trpajući čips u usta.
– Bolje pedantna nego aljkava.
– Ja nisam aljkava. Ja samo nisam tako savršena kao ti.
– Ja nisam savršena – odgovori Rachel. – Samo sam dobro organizirana.
– Voljela bih da sam barem upola tako organizirana – reče Alison. Kruţila je sobom, prela-zeći rukom preko niza uokvirenih fotografija na Rachelinoj komodi, po minijaturnim bočica-ma parfema i njezinoj zbirci bojanih vrčeva i kutija.
Ponekad Alison samo bulji u odjeću u Rachelinu ormaru i divi se kako je sve poredano u istom smjeru. – Kladim se da ti uvijek sve moţeš naći – rekla bi.
– Nikada – odgovorila bi Rachel.
Alison je rukom prelazila po knjigama na Rachelinoj polici, poslaganima abecednim redom prema prezimenu autora. – Ovu sam pročitala – reče ona i uzme u ruku primjerak Ţivota s ocem. – Zabavna je.
– Da – rekoh. – Ali da je pišu danas, vjerojatno bi se zvala Ţivot bez oca. – Na silu sam se natjerala nasmijati vlastitoj šali. Rachel i Alison me pogledaju. – Mislim – pokušala sam obja-sniti – toliko očeva moraju putovati na posao.
Alison kimne. – Tako mi je drago što Leon ne mora putovati. Vrati knjigu na policu. – Kad smo već kod putovanja, mi za Boţić idemo u našu kuću u Kaliforniju.
– Doista? – upitah. – Tata nas zove da za Boţić doĎemo k njemu.
– Onda me moţeš posjetiti u Malibuu – predloţi Alison.
– Obje odlazite za Boţić? – upita Rachel. – Obje me napuštate?
– Stacey Green ostaje, zar ne? – upitala sam.
– Ne znam – odgovori Rachel. – Ona mi nije ista vrsta prijateljice kao vi. Ona mi je samo prijateljica s glazbenog.
– Ali prošle subote je prespavala kod tebe?
– Da, jer smo imale pokuse za orkestar.
– To je samo dva tjedna – reče Alison.
– Dva tjedna – usklikne Rachel. – Znate li vi da su Boţićni praznici vrijeme kad najviše ljudi upada u ozbiljnu depresiju? I to zato što nemaju nikoga posebnog s kim bi podijelili pra-znike. – Glas joj pukne.
Neko vrijeme nijedna nije progovorila, a zatim će Alison: – Pitat ću mamu moţeš li s nama u Malibu.
– Ne mogu ostaviti obitelj za vrijeme Boţića – odgovori Rachel. – Potrebna sam im. – Za-tim ispusti čudan glas, kao da cvili, i istrči iz sobe s rukama preko lica. Čule smo kako zatvara i zaključava vrata kupaonice. Zatim smo je čule kako plače.
Alison i ja se pogledamo. – Jako je osjetljiva, zar ne?
– Da… I doista je jako lijepo od tebe što si je pozvala.
– Svejedno se loše osjećam. Nisam trebala spominjati da me doĎeš posjetiti u Malibuu.
– Bit će ona dobro.
– Nadam se.
Mama ne ide u Los Angeles sa mnom i Bruceom. Ide u Veneciju, u Italiju. Kaţe da će joj biti teško bez nas, ali da je oduvijek ţeljela vidjeti Veneciju, a ovo joj je savršena prilika, jer skupina putničkih agenata ide zajedno. Činila se uzbuĎena zbog putovanja, puno uzbuĎenija nego što sam ja bila zbog svoga.
S tatom nisam razgovarala od Dana zahvalnosti. Kad nazove, postanem napeta. Uvijek za-molim Brucea da me nekako ispriča. Ali kada je u nedjelju navečer zazvonio telefon, ja sam se javila i ne pomišljajući da bi to mogao biti on.
– U posljednje si vrijeme doista bila zaposlena – reče mi on.
– Da. – Dlanovi su mi se oznojili. Podsjetila sam se da mi je on otac. Nije bilo razloga za paniku samo zato što se on nalazi s druge strane telefonske linije.
– Kakvo je vrijeme?
– Sunčano, ali jako hladno.
– Što radite u školi?
– Imamo pokuse za Boţićnu predstavu. Šteta što nećeš biti ovdje da je vidiš.
– Volio bih da mogu.
– Kladim se da bi.
– Stephanie…
– Sad stvarno moram ići. Pozvat ću ti Brucea.
Kasnije je mama došla u moju sobu. Leţala sam na krevetu i buljila u Benjamina Moorea. – Slučajno sam čula dio tvog razgovora s tatom – reče mama – i mislim da neke stvari mora-mo razjasniti. Kriviš ga za nešto za što nije isključivo on odgovoran.
– Mislila sam da si rekla da je sve to bila njegova zamisao.
– Da ode u Kaliforniju, to da. Ali i ja sam ţeljela da se razdvojimo. Samo nisam bila voljna to pokrenuti. Tata je stvari doveo na čisto. To je u perspektivi vjerojatno dobro.
– Baš mi je drago da vam se oboma to toliko sviĎa!
Sljedeće večeri kad se mama vratila s posla, na krevet mi je spustila nekakvu vrećicu. – Prolazila sam pokraj sportskog dućana, a oni su imali rasprodaju kupaćih kostima Speedo. Mislila sam da će ti trebati za Los Angeles.
Mislim da je mama primijetila da sam se udebljala. Sigurnosnom kopčom sam zakopčavala traperice i preko njih nosila široke košulje da prikrijem dokaze. I hlačice za tjelesni mi postaju uske, ali one imaju elastiku oko struka, tako da se još uvijek mogu ugurati u njih.
Probala sam kostim. Bio je plavi s poprečnom bijelom prugom. Izgledala sam grozno. Iz-gledala sam debelo.
Vrijeme dijeljenja je bio veliki uspjeh. Mama i Bruce su bili na večernjoj izvedbi, a nakon nje Rachel i Alison su došle k nama doma. Bila nam je to zadnja prilika da prije praznika po-
dijelimo darove. Svi naši darovi ispali su ljubičasti. Nismo se to dogovarale. Jednostavno se dogodilo. Valjda zato što nam je ljubičasta omiljena boja.
Ja sam Alison i Rachel darovala komplet kopčica za kosu, rukom obojanih, s malim ljubi-častim cvjetićima. Rachel je svakoj darovala ljubičastu majicu s natpisom PRIJATELJI, a Alison nam je dala ljubičaste koţne okvire za slike. U njima je bila fotografija, na kojoj smo bile nas tri, Maizie, Burt i Harry. Snimio ju je Leon neposredno prije Dana zahvalnosti. Do Alisonine kuće smo Burta i Harryja nosile u kavezu, i to onom u kojem ih Robinsonovi nose veterinaru. Na fotografiji sjedimo na Alisoninom krevetu i smijemo se kao lude. Alison drţi Maizie, Rachel Bruta, a ja Harryja, koji mi pokušava pobjeći. Fotka je super.
Ali, kada ju je Rachel vidjela, rasplakala se. – Umrijet ću od samoće bez vas dvije. – To je dotuklo Alison, a minutu kasnije sam i ja bila u suzama.
Napokon je u moju sobu došla mama i upitala nas je li sve u redu. Objasnile smo joj da jest i mama nas je pitala ţelimo li pizzu. Naravno da smo je ţeljele.
Dok smo čekale, naučila sam Rachel i Alison pjesmicu koju sam naučila na kampiranju. Zove se Zajedno. Dio koji mi se najviše sviĎa ide ovako:
U sva vremena I da se nebo smrači Sve dok smo zajedno To ništa ne znači
Otpjevale smo je barem dvadeset puta dok se nismo počele tako jako smijati tako da smo morale prestati pjevati.
Dvadeset i šest
Draga Rachel,
Evo me u sunčanoj Kaliforniji! Ovdje je tako čudno! Miriše na ljeto, ali sve je ukrašeno za Boţić. Moţeš sjediti na prozoru tatinog stana i gledati kako ljudi na plaţi igraju odbojku. A blizu je i marina sa stotinama brodova. Bruce se voli onuda motati sa svojom novom prijate-ljicom Shirley. Ona je u posjeti svom tati koji je razveden. Ima deset godina, kao i Bruce. Drago mi je što si je Bruce našao prijateljicu, jer sam sad slobodna da radim što god ţelim, a toliko je mnogo stvari koje bih voljela učiniti…
I tako sam nastavila na tri stranice, ali joj nisam rekla pravu istinu, osim opisa tatinog sta-na. Nisam joj rekla kako sam nesretna ili koliko čeznem za domom, ili da Bruce ima noćne more. Spavali smo u dnevnoj sobi, jedno pokraj drugog na krevetima na rasklapanje. Svake sam se noći budila s njim i tješila ga dok ponovno ne bi zaspao.
Nisam rekla Rachel da ovdje nije uvijek sunčano, da je ponekad vlaţno i maglovito i da je ocean ledeno hladan, tako da se nitko pametan ne bi kupao. Nisam joj rekla da mama nije s nama. A sigurno joj nisam spomenula Iris.
Iris je tatina prijateljica. Tako nam ju je predstavio prve večeri kad smo došli u Kaliforniju. – Djeco… ovo je moja prijateljica Iris. Ţivi na istom katu. Upoznali smo se u praonici.
– Mnogo sam čula o tebi – reče Iris.
– Ja o tebi nisam čula ni riječ – odgovorila sam.
Prije nego što smo te večeri otišli u restoran, tata me je pogledao i rekao: – Boţe, Steph, doista si se udebljala.
Nadala sam se da će dodati nešto poput – Ali meni si još uvijek jako zgodna! Kad se to nije dogodilo, rekla sam: – Nisam se udebljala ni grama. Ti si jednostavno zaboravio kako izgle-dam.
Tada je Iris rekla: – Moţda bi mogla sa mnom na satove gimnastike. Ja idem svaki dan u četiri.
– To je dobra ideja – rekao je tata.
– Imam druge planove – odgovorila sam im. Odmah sam znala da će ta dva tjedna biti jako duga.
Pretpostavljam da je moglo biti i gore. Iris je mogla izgledati kao jedna od onih djevojaka na plaţi koje stalno igraju odbojku. Visoke su, pocrnjele i mršave, s dugom plavom kosom i izgovaraju Bok! kao da se radi o riječi od šest slogova. Ali Iris je niska s kratkom tamnom kosom i blijedom ţućkastom koţom. Nije čak ni mlada. Ima trideset i šest godina. Razvedena je, ali nema djece. Od početka sam znala da tata i Iris nisu samo prijatelji. Znala sam to po načinu na koji su se gledali – onako kao Dana i Jeremy – kao bolesni psi.
Iris radi za neku agenciju koja se bavi zabavom. Njezin je posao pronalaziti knjige po ko-jima bi se mogli snimiti dobri filmovi. Meni to zvuči kao doista jednostavan posao. Sve što mora raditi je čitati knjige. Ali za vrijeme praznika je čitala doma, umjesto u uredu. Osim što se činilo da doma znači kod tate. Nakon nekoliko dana upitala sam tatu: – Zar Iris nema nije-dnog drugog prijatelja?
– Naravno da ima. – Ni on nije išao na posao.
– Pa kako to da je onda stalno kod nas?
– Mislim da su joj drugi prijatelji otputovali za praznike.
– A rodbina? Zar nema rodbine?
– Ne – reče tata. – Nema.
Razmišljala sam o tome što nam je rekla Rachel. O tome kako za vrijeme praznika ljudi mogu pasti u duboku depresiju ako nemaju prijatelja ni rodbine. Stoga nisam rekla ništa više o Iris i njezinom boravku kod nas. Barem ne tada.
Zaključila sam da je jedini način za preţivljavanje ta dva tjedna taj da kaţem tati da imam mnogo posla za školu. – Hrpetinu knjiga – tako sam to nazvala. Tata i Iris su bili zadivljeni, što znači da su me ostavili na miru.
Još nisam obukla kupaći kostim koji mi je mama kupila. Nikom se to nije učinilo čudnim, jer ni Iris ne nosi kupaći kostim. Kaţe da je alergična na sunce. Rekla sam joj da je to prava slučajnost, jer i ja sam. Kad Iris sjedi napolju, nosi slamnati šešir sa širokim obodom. Od šminke koristi samo sjajilo za usne kojeg stalno nosi u dţepu i nanosi na usne barem sto puta dnevno. Pitam se da li se tati razmaţe po licu kad se ljube. Mrzim i pomisao na to da se ljube. Ali sigurna sam da to čine. Iris stalno dodiruje tatu. Ona njega dodiruje mnogo više nego on nju, ali nisam ga čula da se ţali. Zanima me zna li mama za Iris.
Svake smo večeri išli u srednje razvikane restorane gdje sam naručivala ogromnu večeru i pojela je do posljednjeg zalogaja. – Doista imaš dobar apetit – jedne je večeri rekla Iris.
– Da – rekoh – nije li tata pravi sretnik? Zamisli da umjesto mene ima anoreksičnu kćer?
– Mmm – reče Iris. To često govori.
Ovdje su svi vitki. Svi osim mene. Koga je briga? Otkad sam ovdje, jedem koliko ţelim i kad god poţelim.
Nakon večere obično odigramo partiju Scrabblea, a ja pojedem ili sladoled ili kekse, ovis-no o tome što sam u restoranu pojela za desert. Postajem doista dobra u Scrabbleu. Jednom sam dobila trideset i dva boda na riječi pikantan. Iris me upitala znam li što to znači. – Znam – rekla sam joj. – Ima dva značenja – jedno pun začina, a drugo ljut. – Nije mogla vjerovati da toliko znam.
Jučer je tata odveo Brucea na pecanje. Brod je isplovio u pet ujutro. Tata je htio da i ja idem s njima, ali sam rekla: – Ne, hvala. – Ne sviĎa mi se pecanje. Krvavo je i odurno. Doista sam bila šokirana što Bruce ţeli ići. Konačno, pecanje je čin nasilja. Ali nisam mu to spomi-njala. Bilo me je strah da će imati noćne more o ribama koje ubijaju nuklearnim bombama.
– Ako ne ţeliš poći s nama, zamolit ću Iris da ti radi društvo – rekao je tata.
– Ne treba mi baby-siterica.
– Iris neće imati ništa protiv. A vas dvije moţete provesti dan u čitanju.
Nije imalo smisla svaĎati se.
Tog sam jutra spavala do deset. A kad sam ustala, Iris je već bila u stanu i čitala. Čula sam njezin radio. Cijelo vrijeme pušta klasičnu glazbu. Na odreĎeni me način podsjeća na Rachel, po tome kako čita jednu knjigu dnevno i po glazbi u kojoj uţiva. Pitam se hoće li Rachel kada odraste biti kao Iris. Pitam se da li bi se Rachel i Iris dobro slagale da je Iris prijateljica gos-podina Robinsona.
Obukla sam kratke hlače i majicu i odnijela tetrapak soka od naranče na terasu.
– Dobro jutro– reče Iris.
– Jutro – odgovorila sam i ravno iz tetrapaka popila gutljaj soka.
– Zašto si ne doneseš čašu, Stephanie? Tako je mnogo higijenskije.
– Nema veze – odgovorila sam i otpila još jedan gutljaj.
– Mislila sam na nas druge – reče Iris.
Nisam se na to obazirala i rukom sam obrisala sok s usana. – Onda… koliko dugo se tata i ti poznajete?
– Nekih šest tjedana – reče. – Upoznali smo se u praonici, baš negdje prije Dana zahval-nosti. – Nasmiješila se kad je to rekla. Ona i tata mora da misle da je upoznavanje u praonici doista zgodno.
– Bilo nam je super za Dan zahvalnosti – rekoh joj. – Mami i tati je bilo tako drago što se vide! – Ponovno sam popila sok iz tetrapaka. – Tata se nadao da će i mama doći ovamo za praznike, ali morala je ići u Italiju… poslovno.
Nisam čekala Irisinu reakciju. Vratila sam se u sobu i izvukla novčanik iz svoje velike pla-tnene torbe. Zatim sam ponovno izišla na terasu. – Ţeliš li vidjeti fotografiju moje mame? – upitala sam, listajući fotografije u novčaniku. Kad sam došla do mamine, stavila sam je Iris pred oči. – Zar nije lijepa?
Iris je proučavala fotografiju.
– Ima jako uspješnu putničku agenciju. Doista je poduzetna… zaraĎuje mnogo više od tate. – Nisam imala pojma je li to istina, ali dobro je zvučalo. – U braku su petnaest godina – doda-la sam. – Dvadeset i četvrtog svibnja im je godišnjica.
Iris papirnatom maramicom označi stranicu na kojoj je stala u knjizi koju je čitala. Zatim zatvori knjigu i stavi je u krilo. – Znam što osjećaš za mene, Stephanie – reče gledajući me ravno u oči.
– Ne, ne znaš.
– Dobro, moţda ne znam sasvim točno, ali…
– Tako je. Ne znaš sasvim točno.
– Ti to činiš prilično očitim.
Nagnula sam se preko ograde terase i pogledala prema dolje. – Moji roditelji nastoje riješiti svoje probleme i ne mislim da tata to moţe učiniti, ako si ti danonoćno ovdje.
– Molim te, pazi što radiš! – uzvikne Iris kad sam se nagnula još dublje.
Osjetila sam kako mi se sok od naranče vraća u usta. Ako padnem, mislila sam, vjerojatno neću poginuti. Samo ću slomiti ruku ili nogu. Tek smo na trećem katu. – Gubiš vrijeme ako misliš da će se tata oţeniti tobom – rekoh – jer je ovo probna rastava, što znači da si ti samo
probna djevojka. – Ispravila sam se i sjela na platneni stolac nasuprot Iris, s rukama prekriţe-nim na prsima. – Pa zašto onda ne odeš i ne naĎeš si nekog drugog?
Oči joj se napune suzama. – U početku sam ţeljela da ti se svidim – reče – ali sada me doi-sta nije briga sviĎam li ti se ili ne. – Ona skoči sa stolca. – Oprosti… upravo sam se sjetila da nešto moram napraviti doma.
– Nemoj se ţuriti… – povikala sam za njom.
Ostatak sam jutra provela na terasi promatrajući ocean i pitajući se zašto se ne osjećam bo-lje sada kada sam rekla Iris što doista mislim.
Dok sam ručala nazvala je Alison i pozvala me da doĎem u Malibu ili sutra ili preksutra. Rekla sam joj da ne mogu.
Alison je bila razočarana. – Mama kaţe da će ti poslati automobil, tako da te ne mora voziti tata.
– Voljela bih da mogu, ali…
– Da li mi ti to pokušavaš nešto reći? – upita me Alison.
– Što bih ti ja to pokušavala reći?
– Da ti je neugodno voziti se u automobilu s vozačem.
– Ne.
– Je li ti neugodno zato što misliš da će nam kuća biti puna filmskih zvijezda?
– Ne. Nisam se toga ni sjetila. – Zapravo, kuća puna filmskih zvijezda učinila mi se prilič-no dobro. I voljela bih vidjeti Alisoninu kuću. A ponajviše bih voljela vidjeti Alison. Ali jed-nostavno ne mogu. Ne mogu joj objasniti što se ovdje dogaĎa. I ne mogu se pretvarati da se dobro zabavljam kad se ne zabavljam. Alison bi odmah vidjela da nešto nije u redu.
– Ovdje je jako tiho – reče Alison. – Mama se baš ne osjeća najbolje, pa se mnogo odmara.
– Što joj je?
– Leon kaţe da je iscrpljena od snimanja.
– Šteta.
– Mogla bih ja doći kod tvog tate.
– Ne – brzo rekoh. – Ovdje je velika guţva i…
– Pretpostavljam da ţeliš s njim provesti što više vremena.
– Da.
– Razumijem. I ja bih se tako osjećala.
Upravo kad sam spustila slušalicu, vratila se Iris. Nije rekla ni riječi. Otišla je na terasu i ponovno se smjestila sa svojim knjigama i radiom.
Istrčala sam iz stana, stepenicama prema plaţi. Oh, kako sam je mrzila! I mrzila sam tatu što je ona s nama, kad je ovo trebao biti samo naš praznik! Hodala sam uz rub oceana duţe od jednog sata. Vratila sam se puna pijeska, a oči su me pekle od slanog zraka. Znala sam da će Iris ispričati tati što se meĎu nama dogodilo pa sam ostatak poslijepodneva provela u kadi, smišljajući svoju obranu.
Te je večeri, umjesto da nas izvede u restoran, tata odlučio pripremiti ribu koju su on i Bruce ulovili.
– Mi ne volimo ribu – rekoh.
– Nikada niste jeli tako svjeţu ribu.
– Ima li kostiju?
– Ako naletiš na koju, moraš je ispljunuti.
– Mislim da ću ja jesti tunjevinu – rekoh.
– Tunjevina je riba – reče tata.
– Ali je u konzervi i nema kostiju.
– I ja ću tunjevinu – reče Bruce.
Tata uzdahne. – Vas dvoje ne znate što propuštate. Moţda će doći Iris i pomoći mi pojesti ovu ribu.
Ali je Iris rekla tati da misli da će za promjenu ostati doma. Zato joj je tata odnio malo ribe u stan. Nije ga bilo cijeli sat.
Nakon večere, umjesto partije Scrabblea, tata me je pozvao u svoju sobu. Zatvorio je vrata i rekao: – Danas si bila jako nepristojna prema Iris.
– Rekla sam joj istinu. Rekla sam joj da ti i mama pokušavate riješiti svoje probleme, kako si ti rekao meni.
– Očekujem da se prema mojim prijateljima odnosiš s poštovanjem.
– Poštovanje treba zasluţiti.
– Gdje si to čula?
– Pročitala sam u jednoj od maminih knjiga o odgoju djece.
– A tako.
– I tebi bi dobro došlo da pročitaš neke od tih knjiga.
Tata podigne glas. – Nećeš mi ti govoriti što da čitam!
– Mislim da sutra idem doma – rekla sam sa suzama u glasu. – Ostat ću s bakom Lolom dok se mama ne vrati.
– Nećeš ići doma do drugog siječnja – reče tata.
– Vidjet ćemo! – rekoh i okrenuh se na petama.
Krenuo je za mnom i zgrabio me za ruku. – Ne ideš doma do drugoga – ponovio je.
Otrgla sam se od njega. – Što sam ja ovdje… zarobljenik?
– Zarobljenici ne idu u Disneyland – reče tata. – A tamo mi sutra idemo.
– Ide li i Iris s nama?
– Ne… Iris ima druge planove.
– Šteta – rekoh, dok sam izlazila iz tatine sobe. Otišla sam ravno do hladnjaka i izvadila staklenku maslaca od kikirikija. Rekla sam Iris da mi maslac od kikirikija ne drţimo u hlad-njaku, ali ona ne sluša. Otvorila sam staklenku, zabila prst unutra i iskopala hladnu grudu. Odjednom sam je stavila u usta. Zatim sam se spremila za spavanje.
U avionu na povratku kući rekla sam Bruceu: – Mama i tata se vjerojatno neće pomiriti do mog roĎendana.
– Znam – reče Bruce. Igrao se nekakvom slagalicom u kojoj moraš pomicati malene plasti-čne pločice dok ne sloţiš sve brojeve po redu. To mu je darovao Shirleyin tata. – Vjerojatno će se razvesti.
– Neće.
– A Iris?
– Iris je samo usputna veza.
– Što je to usputna veza?
– Ljubav koja ne potraje.
– Kako ti znaš?
– Zato što sam pročitala mnogo ljubavnih romana.
– Oh – Bruce će – nadam se da si u pravu. – Pomaknuo je još nekoliko pločica, a zatim po-digao slagalicu prema meni da vidim. – Vidi ovo… sloţio sam!
Dvadeset i sedam
Bilo mi je tako drago što sam se vratila doma! Nazvala sam Alison, pa Rachel. Dogovorile smo se da se te večeri naĎemo, odmah nakon jela. Rachel je rekla da će najprije doći do mene, a zatim ćemo odšetati do Alison.
Kad je Rachel pozvonila, ja sam joj otvorila. – Bok – reče ona. – Dobrodošla doma.– Nije cičala ni skakala, pa nisam ni ja.
Čim je mama začula Rachelin glas, došla je u hodnik i zagrlila je. – Sretna Nova godina!
– I vama – odgovori Rachel. – Kako je bilo u Veneciji?
Mama me pogleda. – Divno – reče polako. – Naravno, bilo je mi teško jer nisam bila s mo-jom obitelji…
– Znam što ţelite reći. Ja nikad ne bih mogla biti odvojena od obitelji za vrijeme praznika.
– Je li Charles bio doma? – upita mama.
– Ne. Otišao je u posjet prijatelju iz škole… na Floridu.
– Lijepo je imati prijatelja na Floridi u ovo doba godine.
– Znam.
– Mi sada idemo k Alison – rekla sam mami.
– Vrati se do pola devet. Sutra imate nastavu. I ponesi baterijsku svjetiljku.
Čim smo izišle, Rachel reče: – Mora da je tvoj tata bio jako razočaran.
– Zbog čega?
– Zbog toga što je tvoja mama išla u Veneciju.
– Ah, to… da, ali razumio je. Morala je ići. Bilo je to poslovno putovanje.
– Barem se lijepo provela – reče Rachel.
– Da – obasjala sam baterijskom svjetiljkom svoj zglob. – Vidi što mi je kupila. – Nosila sam narukvicu načinjenu od nečega što se zove Murano kuglice. Svaka je drukčije boje i ukra-šena na drukčiji način.
– Lijepa je – reče Rachel.
– Hvala.
– Jeste li se ti i Alison puno druţile u Kaliforniji?
– Ne.
– Kako to?
– Nismo imale vremena – objasnila sam.
– Ali barem si je posjetila u Malibu, zar ne?
– Ne. Uopće se nismo vidjele.
– Molim? Ne mogu vjerovati!
– Znam.
– Ali zašto?
– Rekla sam ti… nismo imale vremena. Moj je tata bio pun planova. Pecanje, Disneyland… svaki dan nešto drugo.
– Kako je bilo u Disneylandu?
– Bruceu je bilo super, ali meni se čini da smo mi malo prestare za to. – Nisam dodala da me je tata optuţio da se durim i da sam jako neugodno društvo, niti da sam mu odgovorila da je sve to njegova krivica. Zapravo, tata i ja više nismo razgovarali nakon one svaĎe oko Iris. Nadala sam se da će me pozvati u svoju sobu i reći: – Mnogo sam razmišljao, Stephanie… i shvaćam da ste ti, Bruce i mama najvaţniji u mom ţivotu. – Ali nije to učinio. Nije mi čak ni rekao da me voli, da će me uvijek voljeti, bez obzira što se dogodilo.
Kad smo stigle k Alison, sve tri smo se zagrlile. – Ne mogu vjerovati da se ti i Steph niste niti jednom vidjele! – Rachel reče Alison.
– Znam. Bila sam tako razočarana, ali… c'est la vie!
C'est la vie na francuskom znači takav je ţivot.
Izišli su Gena i Leon da nas pozdrave i poţele nam sretnu Novu godinu.
Zatim smo otišle u Alisoninu sobu. Rachel se ispruţila na krevetu i počela četkati Maizie. Alison i ja smo sjele na pod. Ona iz Boţićne kutije izvuče plavu košulju i suknju od gaze i podigne ih. – To sam dobila od mame i Leona za Boţić. Moţda ću ih obući za ples.
– Kakav ples? – upitala sam.
– Ples za Dan mrmota – odgovori Alison. – Sjećaš se?
– A, taj. – Potpuno sam zaboravila. – Kladim se da nitko od dečkiju iz sedmog razreda ne zna plesati.
– Onda ćemo ih mi naučiti – reče Alison.
Razmišljala sam kako bi to bilo da ja učim Petera Klaffa plesati. Da li bih rekla: – Napri-jed, strana, skupi… natrag, strana, skupi… – onako kako je nama govorila Sadie Wishnik, kad je Alison i mene učila plesati rumbu.
Maizie se okrene i zgrabi četku iz Racheline ruke. Skoči s kreveta s četkom meĎu zubima, odnese na suprotnu stranu sobe i sakrije je kao da je kost iza Alisonina radnog stola.
– Kako si ti glup pas! – reče Alison, uzme je u naručje i poljubi. Maizie se izvuče iz Aliso-ninih ruku i napadne papir na podu.
Rachel se nekako zarola s kreveta, sjedne na pod iza Alison i reče: – Smijem li ti isplesti pletenice?
– Naravno – odgovori Alison.
Prošle je godine, kad sam ja imala dugu kosu, Rachel meni stalno plela pletenice.
Napravila sam lopticu od papira i bacala je po sobi. Maizie ju je naganjala.
– Pokaţi Alison narukvicu koju ti je mama donijela iz Venecije – reče Rachel dok je raz-djeljivala Alisoninu kosu.
– Oboţavam Veneciju – reče Alison. – Plaţa… luĎaci na rolama…
– Ne Venecija u Kaliforniji, nego Venecija u Italiji – objasni Rachel.
– A, išla je u tu Veneciju – reče Alison. – Mama i Pierre su me tamo odveli kad sam bila mala. Vozili smo se gondolom.
– Ovo mi je donijela – rekoh i podigoh zglob da ga Alison vidi.
– Prekrasna je – reče Alison.
– Hvala ti – odgovorila sam i napravila još jednu lopticu od papira. – Donesi je, Maizie… – Zatim sam rekla. – Bilo je to poslovno putovanje. Mama je morala provjeriti hotele i restora-ne. – Pogledala sam prema Rachel koja je kopčama koje sam za Boţić poklonila Alison učvršćivala Alisonine pletenice.
Alison povuče pletenice na stranu kao Pipi Duga Čarapa. Rachel i ja se nasmijemo. – Ho-ćete igrati Ispljuvak? –upita.
– Naravno – odgovorila sam. Alison je smislila način da sve tri igramo istodobno sa dva špila karata.
Zgrabila je karte sa stola i pruţila mi ih. Ja sam ih promiješala i vratila joj da presiječe. Za-tim ih je ona dodala Rachel da ih razdijeli.
– Kada ćete vas dvije odrasti i prestati igrati tu glupu igru? – upita Rachel. Nisam znala je li ozbiljna ili se samo šali.
– Vjerojatno nikada! – reče Alison, uzimajući to kao šalu.
Rachel počne dijeliti karte, ali prije nego što smo započele igrati, Alison reče: – Da moţeš plesati s jednim dečkom na plesu, koga bi odabrala?
– Ne mogu se sjetiti nikoga u sedmom razredu – odgovori Rachel.
– A da to moţe biti bilo koji dečko iz škole?
– Hm… – reče Rachel zabijajući jezik u obraz. – Valjda Jeremy Zmaj.
– On je zaljubljen u Danu – podsjetila sam.
Rachel spusti karte. – Ne govorimo o zbilji, govorimo o mašti.
– Čak i tada je to glupa maštarija, jer znaš da se ne moţe ostvariti.
– Ne postoji glupa maštarija – reče Rachel. – Uostalom, sve djevojke trebaju zamišljenog dečka. Nije li to razlog zbog kojeg ti imaš onaj glupi poster iznad kreveta?
– Ali da ja moram odabrati jednog dečka s kojim bih plesala na školskom plesu, ne bih odabrala Benjamina Moorea. Znala bi da Benjamin Moore tamo neće biti.
Rachel odmahne glavom. Oči su joj postale jako tamne. – Nikada u ţivotu nisam vidjela da se itko ponaša tako predmenstrualno! Čak ni Jessica nije tako napeta kao ti.
– Znaš – reče Alison odmjeravajući me od glave do pete. – Mislim da bi ovog puta Rachel mogla biti u pravu. Izgledaš doista natečeno, a moja mama kaţe da je to siguran znak.
Nisam rekla Alison da izgledam natečeno zato što sam se udebljala. I nisam rekla Rachel da sam napeta iz razloga koji nemaju nikakve veze s mojom mjesečnicom.
– Bolje da počneš sa sobom nositi opremu… – reče Rachel – za svaki slučaj.
– Zamisli da je dobiješ u školi! – reče Alison. – Što bi napravila? Kamo bi otišla?
– Otišla bih k bolničarki i ona bi mi dala uloţak – odgovorila sam.
– Stephanie se ne brine oko takvih stvari – reče Rachel.
– Zašto bih? Briga je samo traćenje vremena!
Kad sam stigla kući mama je za kuhinjskim stolom slagala rublje. Bruce i ja smo se vratili iz Los Angelesa s kovčegom punim prljavog rublja. Dok smo bili s tatom nismo ništa prali. Sjela sam za stola i mama mi gurne košaru s čistim rubljem. – Rachel kaţe da se ponašam predmenstrualno – rekoh joj dok sam slagala majicu.
Mama uzvikne s negodovanjem: – Ta je Rachel ponekad nepodnošljiva!
– Tu imaš pravo.
– Jesi li joj ti rekla da sam bila u Veneciji?
– Ne.
– Jesi li joj rekla za tatu i mene?
– Ne… nemam joj što reći.
9 Re: Dzudi Blum - Samo da smo zajedno Pon Jan 09, 2012 1:57 pm
Margita
Administrator
Dvadeset i osam
– Ţelite li vidjeti što mi je Jeremy darovao za Boţić? – upita nas Dana na autobusnom sta-jalištu u ponedjeljak ujutro. Bilo je hladno, očekivao se snijeg i mi smo cupkale i nastojale se ugrijati.
Dana nikada nije bila ljepša. Imala je pahuljastu bijelu kapu, a obrazi su joj bili ruţičasti od hladnoće. Ispruţila je ruku i zatresla zglobom. – To je njegova identifikacijska narukvica. Vi-dite… tu mu je ime.
Narukvica je Dani bila prevelika pa je kroz obruče provukla mali lančić. Prešla sam prsti-ma preko slova Jeremy Kravitz. – Doista je lijepa – rekoh.
– Što si ti njemu poklonila? – upita Alison.
– Moju najdraţu značku. Malu zlatnu golubicu. Nosi je na… – Dana se zarumeni a zatim zastane gledajući oko sebe, ali nitko nije slušao. – Nosi je na gaćama – prošapće ona – ali to nitko ne zna, pa vas molim da ništa ne govorite.
– Ne brini. Nas tri znamo čuvati tajne – rekla sam.
Došao je autobus i čim smo sjele Rachel reče: Otkud zna?
– Što? – upitala sam.
– Da on zapravo nosi tu značku na svojim gaćama?
– Aha, razumijem.
Alison, koja je sjedila ispred nas, počela se cerekati.
– I da li je zakači na struku ili na bedru? – upitala sam.
– Ili negdje drugdje? – reče Rachel.
– O, ne – Alison će – to je previše odvratno!
– Osim toga, zar to ne boli? – upitala sam.
Kad je Jeremy Dragon ušao u autobus, već smo se smijale tako jako da smo gotovo pale sa sjedala kad je prolazio pokraj nas. – Što je tako smiješno, Macbeth? – upitao je. Ponekad nas sve tri zove Macbeth, kao da smo jedna osoba. Nije čekao odgovor, a ne bismo mu bile u sta-nju ni odgovoriti. Otišao je do sredine autobusa gdje mu je Dana čuvala mjesto.
Kad smo Alison i ja došle u razred, vidjele smo nastavnicu na zamjeni umjesto gospoĎe Remo. Čistila je naočale, nešto što je ponovila barem dvadeset puta prije zadnjeg zvona. Usta-la je i predstavila se. – Dobro jutro, ja sam gospoĎa Zeller. Danas mi je prvi dan na zamjeni.
To joj je priznanje bilo velika pogreška. Učionicom su počele letjeti poruke.
– Predavala sam prije nego što su se rodila moja djeca, ali u višoj školi, a ne u srednjoj.
To ju je dokrajčilo. Svi su se počeli glasno smijati.
GospoĎa Zeller se ogledala i pokušala shvatiti šalu. Nije znala da je to ona. – Predavala sam u Ohiu, ne Connecticutu.
Sad smo već urlali od smijeha, kao da je to najsmješnija rečenica u povijesti svijeta.
GospoĎa Zeller se igrala s plavim perlicama oko vrata, vratila slobodan pramen kose na mjesto, a zatim povukla svoju suknju i pogledala nas. Vjerojatno je mislila da je izgubila do-nje rublje.
– Morat ću vam reći ruţnu vijest. Otac gospoĎe Remo je umro tijekom praznika, tako da je neće biti čitavog tjedna.
Učenici se umire. Nisam čak ni znala da gospoĎa Remo ima oca. Gotovo nikad ne razmiš-ljam o nastavnicima kao o običnim ljudima koji imaju obitelj i ţivote izvan škole. Pitam se da li i oni o nama razmišljaju na takav način. Pitam se znaju li da se klinci ponekad ne mogu us-redotočiti na nastavu zbog onoga što se dogaĎa doma. Sretna sam što u školi uspijevam izba-citi iz glave obiteljske probleme. Pogledala sam Alison. Stiskala je svoj omiljeni kamen. Sjeti-la sam se dana odmah nakon Dana zahvalnosti kad je gospoĎa Remo viknula na mene i Ali-son, a zatim nas zadrţala nakon nastave. Rachel je rekla: – Moţda se gospoĎa Remo nije dob-ro provela za praznike. Moţda je Rachel bila u pravu.
Amber Ackbourne, koja se prije nego što nam je gospoĎa Zeller rekla loše vijesti smijala jače od ikoga, sada je plakala. Ramena su joj se tresla i izgledala je kao bolesna mačka. Pomi-slila sam kako je to čudno da se u jednom trenutku moţeš super zabavljati, a već u sljede-ćem… tras… sve se jednostavno promijeni.
Vrata učionice se otvore i uĎe neki visoki dečko. Ode do gospoĎe Zeller, pruţi joj nekakvu ţutu karticu i reče: – Ja sam Max Wilson. Novi sam.
Amber Ackbourne ispuše nos i sabere se.
– Oh, Boţe – reče gospoĎa Zeller dok se prstima igrala s plavim perlicama na ogrlici. – Novi učenik. Što radimo s novim ljudima?
Eric Macaulay reče: – Dajemo mu klupu.
– Da, naravno. Klupu. To je dobar početak. Zašto si ne pronaĎeš klupu, Max, i ne smjestiš se. Ja sam na zamjeni i danas mi je prvi dan, tako da još ne znam sve što treba napraviti. – zvučala je manje nervozna nego ranije.
Max je hodao učionicom traţeći mjesto. Kad ga nije pronašao, reče: – Oprostite, ali nema slobodne klupe.
– Nema klupe – reče gospoĎa Zeller. – Što ćemo sada?
– Dajte mu stolac – predloţi Eric Macaulay. – A onda moţete zamoliti podvornika da do-nese još jednu klupu. I to veliku, jer je ovaj dečko visok.
– Hvala ti. To je jako dobar savjet. Kako si ono rekao da ti je ime?
– Eric Macaulay.
– E, pa, Eric, hvala ti na pomoći.
Max pronaĎe stolac i sjedne.
– A sad, Max… – započe gospoĎa Zeller – reci nam nešto o sebi… nešto što će nam po-moći da te upoznamo.
– Nemam što reći – odgovori Max.
– Mora postojati nešto. Reci nam odakle si i reci nešto o svojoj obitelji.
Max je sjedio zavaljen u stolac, s nogama ispruţenim ravno ispred sebe. Na nogama je imao crne visoke cipele. – Iz Kansas Cityja sam – reče gledajući u svoje krilo. – To je u Mis-suriju. U Kansasu postoji jedan Kansas City, ali to nije onaj veliki. Oca su mi premjestili ovamo i tako smo se preselili. Imam dvije sestre i brata. Brat je stariji od mene, a sestre su mlaĎe. To je to. – Glas bi mu pukao na svakoj drugoj riječi. – O, da… – doda i ovog puta pog-leda prema stropu – na Staru godinu sam napunio trinaest godina i oboţavam košarku. – Na-smiješio se. Dobro je izgledao kad se smiješio.
Imao je kratku smeĎu kosu, kestenjastosmeĎe oči i nos koji je bio prevelik za njegovo lice. Mama kaţe da ljudi moraju narasti za svoje noseve. Kaţe da to ponekad traje do tridesete go-dine. To je dugo vrijeme čekanja da ti lice dostigne nos.
– To je bilo jako zanimljivo, Max – reče gospoĎa Zeller.
Eric Macaulay mahne rukom i reče: – GospoĎo Zeller, a da ja Maxu predstavim ostale uče-nike?
– Sjajna ideja, Eric – odgovori gospoĎa Zeller.
SviĎalo mi se kako je Eric gospoĎi Zeller izvodio svoju točku sa značajnim pogledom. Ho-dao je izmeĎu klupa i govorio naša imena, a zatim svakoga nekako nazivao. Peter Klaff je bio gospodin Srameţljivi, Amber Ackbourne bila je Nacionalna propitivačica, a Alison GospoĎi-ca popularnost. Kad je došao do mene, stavio je ruku na moju glavu. Meškoljila sam se i nas-tojala odmaknuti od njega. – A ovo je Stephanie Hirsch, poznata i kao Hershey štangica i kao Zdepavko.
Zdepavko! Nisam čekala da nastavi. Odgurnula sam stolac i ustala tako brzo da se stolac prevrnuo. – A ovo je… ukoliko se pitaš… – rekla sam pokazujući na Erica – ovo je Razredni debil!
Svi su se neko vrijeme smijali kao ludi, a zatim utišali. GospoĎa Zeller pogledala je ravno u mene i rekla: – Zaboravit ću da sam te čula kako tu riječ rabiš u razredu… ali ne ţelim je nikada više čuti. Razumiješ?
Znojne sam dlanove obrisala o traperice. – Da.
Tada je zazvonilo i svi su odjurili na sljedeći sat.
U pauzi za ručak ona koja prva stigne u kantinu, stane u red i kupuje tri tetrapaka mlijeka. Danas sam to bila ja. Ali Alison me je dočekala na blagajni. – Eric nije mislio ništa loše – reče. – Tako on zamišlja šalu.
– Baš mu je šala! – Ljutito sam pošla kroz kantinu.
Alison je išla za mnom. – Molim te nemoj se srditi na mene.
– Ne srdim se ja na tebe. Samo ne razumijem kako ti se on moţe sviĎati.
– Mama kaţe da se ukusi ne mogu obrazloţiti.
– Ovo je valjda dokaz da je u pravu!
Nas tri smo sjedile za stolom s Miri Levine, Karom Klaff i još dvije djevojke. Eric Macaulay, Peter Klaff i njihovi prijatelji sjedili su dva stola dalje. Danas je s njima bio i Max Wilson. Stavila sam mlijeko na stol i sjela leĎima okrenuta dečkima. Rachel mi je sjedila na-suprot. – Tko je onaj dečko? – upita me.
– Koji dečko?
– Onaj pristao momak s Ericom i Peterom?
– Što ti je to pristao? – upita Alison.
– Privlačan… zgodan… sladak…
– Misliš da je zgodan? – upitala sam.
– Da – odgovori Rachel. – Jako.
– Pa zašto to onda nisi odmah rekla?
– Zato što mi se sviĎa kako zvuči riječ pristao. – odgovori Rachel. – Mislim da mu ta riječ pristaje.
– Zove se Max Wilson – reče joj Alison. – Novi je… u našem razredu… iz Kansas Cityja je.
– Onog iz Missourija – dodala sam dok sam otvarala vrećicu s ručkom i izvlačila sendvič od tunjevine sa salatom, rajčicom i majonezom, vrećicu čipsa, dvije krafne i jabuku.
– Sa mnom je na španjolskom – nastavi Alison – i ne zna odgovoriti ni na jedno pitanje. Totalno je šupljoglav.
– Kladim se da je barem 5'8'' – reče Rachel, zureći u njega.
– Zar nisi čula što je rekla Alison? Rekla je da mu je glava totalno šuplja.
– Ne moţeš procijeniti inteligenciju neke osobe na temelju njegovog ponašanja na jednom satu prvog dana u novoj školi – reče Rachel.
– Posebice ako je on nova pristala osoba – reče Alison.
– O, da – dodala sam – posebice ako je doista pristao.– Alison i ja se nismo mogle prestati smijati.
Rachel podvrne rukave. – Ponekad se vas dvije ponašate kao prave šupljoglavke!
Dvadeset i devet
Teta Denise je mami za Boţić darovala vrpcu s vjeţbama. Kad se mama u ponedjeljak na-večer vratila s posla, obukla je hlačice i majicu, gurnula vrpcu u video i skakala naokolo čine-ći nešto što se zove Jazzercise.
Ja sam sebi pripremila uţinu od raţenog kruha sa sirnim namazom, a zatim se sklupčala u mojoj omiljenoj fotelji u radnoj sobi i gledala kako se mama bori s vrpcom. Mama je obliko-vana kao kruška, gore uska, a dolje šira. Kaţe da ništa ne moţeš učiniti sa načinom na koji si graĎen. To je sve u genima.
Prebacila sam noge preko ruba fotelje i proţdirala kruh, dok je mama leţala na prostirci i radila nekakve trbušnjake na staru pjesmu Michaela Jacksona. Mama je oponašala sve što je instruktorica na vrpci radila. Kad je ova upitala: – Da li se smiješite?, mama se nasmiješila. Kad je upitala: Dišete li još uvijek? – mama je zavikala: – Da!
– Znaš li kako me je Eric Macaulay danas nazvao?
– Kako? – upita mama ne propuštajući vjeţbu.
– Nazvao me Zdepavko… pa sam ja njega nazvala debilom.
Očekivala sam da će mi mama odrţati predavanje o uporabi neprihvatljivih riječi u školi. Ali je umjesto toga rekla: – Udebljala si se, Steph. Zašto mi se ne pridruţiš… Jazzercise je jako zabavan! – Bila je na koljenima i rukama podiţući najprije jednu, a zatim drugu nogu na stranu. Svaki put kada bi to učinila, zastenjala bi.
– Ne izgleda baš zabavno – rekla sam.
– Nije tako grozno kako izgleda. – Dahtala je tako jako da je jedva govorila.
Kad je završila ta vjeţba, instruktorica je na vrpci zapljeskala i rekla: – Pomozite vašem vi-šku!
I mama je ustala i zapljeskala.
– Gdje je tvoj višak? – upitala sam je.
– Ovdje straga – rekla je i primila se za donji dio straţnjice.
– Oh – rekla sam.
Sljedećeg je dana mama donijela kući digitalnu vagu. Kad je stala na nju, njezina je teţina crvenim brojevima zabljesnula ekranom. – Sad si ti na redu, Steph.
– Ne, hvala.
– Ma daj…
– Rekla sam ne, hvala.
– Vidi – mama će – znam da ne ţeliš o tome razgovarati, ali zabrinuta sam zbog tvog zdravlja. Moram znati koliko si točno kila dobila od početka školske godine.
– Kilu, dvije. – Zapravo nisam imala pojma koliko sam se udebljala. Školska nas bolničar-ka je vagala u prvom tjednu nastave, a nakon toga nisam bila ni blizu vage.
– Stephanie – mama je zvučala veoma ozbiljno – stani na vagu.
– Neću odjevena.
– Dobro, onda svuci odjeću.
– Neću pred tobom.
– Ja sam ti majka.
– Znam. Upravo zbog toga.
– Onda se svuci u kupaonici… ali poţuri.
Vidjela sam da mama gubi strpljenje pa sam otišla u kupaonicu, svukla svu odjeću, zamo-tala se u ručnik, otrčala natrag u maminu sobu i stala na vagu.
– Stephanie! – uskliknula je mama dok su brojevi bljeskali.
– Ova vaga pokazuje barem pet kilograma više – rekoh.
– Ne pokazuje. Savršeno je točna. Sutra ujutro ću nazvati doktoricu Klaff. Moramo nešto učiniti s tvojim kilogramima.
– Nemoj zvati doktoricu Klaff! – povikala sam. Već sam vidjela kako obitelj Klaff za veče-rom razgovara o meni. Stephanie Hirsch se prilično udebljala, rekla bi doktorica Klaff.
A Kara bi na to rekla: – Ne čudi me. Sjedim s njom za istim stolom i preţderava se od Da-na zahvalnosti.
Zatim bi Peter rekao: – Meni se sviĎala, ali to je bilo prije nego što se pretvorila u Zdepav-ka. Sad više nisam baš siguran. Ne znam ni hoću li s njom plesati na školskom plesu.
Zatim bi Kara rekla: – Ali, Peter, ako ti ne budeš s njom plesao, tko će?
– Ţelim da ti doktorica Klaff preporuči razumnu dijetu – govorila je mama – a ne jednu od onih pomodnih dijeta koje upropaštavaju zdravlje.
– Tko je spominjao dijetu? – upitala sam.
– A kako očekuješ da ćeš smršaviti bez dijete i bez vjeţbanja?
– Ne znam.
Te je večeri nakon jela mama očistila smočnicu. Riješila se svih keksa, grickalica i čipsa. Zatim je napala zamrzivač i izvukla sve smrznute kolače i krafne. – Od sada ćemo za uţinu jesti mrkvu i celer.
Gledala sam kako mama stavlja svu tu hranu u vrećicu. – Šo ćeš učiniti s tom hranom? – upitala sam je.
– Odnijet ću je k teti Denise. Neka je pojedu Howard i njegovi prijatelji.
– Zar se ne brineš za njegovu teţinu i zdravlje?
– Howard je mršav kao čačkalica.
– Krepat ću. Neću imati dovoljno energije za vjeţbanje.
– Imat ćeš više energije nego sada. Samo pričekaj i vidjet ćeš.
Te sam večeri stajala gola ispred velikog zrcala sa straţnje strane vrata kupaonice. Bilo je prekriveno parom, ali vidjela sam dovoljno. Grudi su mi rasle, ili su bile jednostavno debele. Nisam točno znala. Kad bih smršavila, moţda bi i njih izgubila. Moj je višak bio odvratan. Sav se tresao kad bih poskočila. Dlake tamo dolje, stidne dlake, postajale su mi gušće. Bile su mnogo tamnije od moje kose. Noge mi nisu bile loše, ali su mi stopala bila čudna. Drugi mi je prst na obje noge bio dulji od palca.
– Stephanie – zvao me je Bruce lupajući po vratima kupaonice. – Sila mi je.
Navukla sam ogrtač i otvorila vrata: – Izvoli.
– Ovdje se ne da disati – reče on, mašući rukama zrakom. – Zašto svake večeri moraš zapa-riti kupaonicu?
– Para je dobra. Otvara pore.
– Gdje su tebi pore?
– Saznat ćeš kad budeš mojih godina.
Trideset
Telefon je zazvonio upravo kad smo završavali s večerom. Zvao je tata.
– Kako je u školi? – upitao je.
– Dobro.
– Kako su Rachel i Alison?
– Dobro.
– Kakvo je vrijeme?
– Hladno, moţda će snijeg.
– Što ima novoga?
– Ništa.
Nakon toga smo čitavu minutu šutjeli. Vjerojatno je tata smišljao još neko pitanje za mene. Kad se ničega nije mogao sjetiti, rekao je: – Onda... pozovi mi Brucea.
Kasnije sam sjedila za radnim stolom i rješavala zadaću iz matematike, pjevušeći uz pjes-me s radija, kad je mama ušla u sobu. Stala je pokraj mene i ruke mi lagano poloţila na rame-na. – Da li se nešto dogodilo izmeĎu tate i tebe za vrijeme praznika? – Kad nisam odgovorila, nastavila je: – Primijetila sam da si jako hladna kad razgovarate telefonom.
– Radi se o Iris – rekla sam. Tada sam prvi put izgovorila njezino ime kod kuće.
– To je ţena s kojom se tata viĎa?
– Da. Nisam bila sigurna da li to znaš.
– Ne znam pojedinosti, ali znam da je nekoga upoznao.
– I ne smeta ti?
– Mislim da mi se ne sviĎa pomisao da me je tako lako zamijenio drugom.
Okrenula sam se prema mami. – Nije te zamijenio! Iris je samo avantura.
Mama se nasmijala.
– Nije smiješno!
– Znam. I vjerojatno si u pravu. Radi se o avanturi.
Bilo mi je drago da se mama sloţila sa mnom. Osjećala sam se mnogo bolje dok nije rekla: – Valjda ću i ja ovih dana imati neku svoju avanturu.
– Ti? Kada?
– Ne znam.
– Hoće li to biti prije ili nakon mog roĎendana?
Mama se ponovno nasmije.
– Ozbiljno te pitam. Ţelim znati.
– Zaboravi, Steph.
– Neću zaboraviti. Da li je avantura dio probne rastave? Je li to nešto što svi čine?
– Samo sam se šalila.
Ali znala sam da nije.
Trideset i jedan
Jeremy Zmaj je ponovno slobodan! Ali nas tri se tome ne moţemo veseliti, jer je Dana be-skrajno ţalosna. Sljedećeg je ponedjeljka došla na autobusnu stanicu crvenih natečenih očiju. – Gotovo je – rekla je i pokazala nam goli zglob.
– Što se dogodilo? – upitala je Rachel.
– Išli smo na neki tulum i on se spetljao s Marcellom, onom droljicom iz osmog razreda. – Niz obraze su joj kapale suze.
Alison zagrli Danu oko struka. – Doista mi je ţao.
Ja sam Dani pruţila rupčić da ispuše nos.
– Vjerovala sam mu – reče. – Povjerila sam mu najdublje osjećaje, a on me je iznevjerio.
Osjetila sam kako mi se grlo steţe. Ako je to ljubav, samo si je uzmi!
– Ne znam kako ću podnijeti kad ga danas vidim u autobusu. Mogu li sjesti s vas tri... jer moje se najbolje prijateljice ne voze ovim autobusom i...
– Bit će nam čast – odgovori Rachel.
– I nikada više nećemo razgovarati s Jeremyjem – obećala sam.
Kad je došao autobus, pronašle smo mjesta zajedno. Na sljedećoj stanici, kad je Jeremy ušao i pozdravio nas na uobičajeni način s “Hey, Macbeth!”, okrenule smo glave od njega.
Bilo mi je drago vidjeti gospoĎu Remo ponovno za svojim stolom u učionici. GospoĎa Zel-ler mi nikada nije oprostila što sam izgovorila ruţnu riječ i čitavog mi je tjedna bilo neugodno u njezinoj blizini. Nakon što je gospoĎa Remo provjerila tko je prisutan, ustala je i rekla: – Ţelim vam svima zahvaliti na dobrim ţeljama i velikodušom doprinosu Društvu za borbu pro-tiv raka u znak sjećanja na mog oca. Bio je dobar čovjek i jako će mi nedostajati. – U glasu joj se osjete suze. – Ali ţivot mu je bio dug i produktivan, a to je bitno.
Ponovno osjetih kako mi se steţe grlo. Ovog puta još jače nego na autobusnoj stanici. Po-čela sam misliti o tati. Ponekad osjećam krivnju što mi nedostaje kao i prije, posebice nakon praznika. Mislim da bi sve bilo u redu da jednostavno ostane u Los Angelesu. Moţda bi bilo drukčije da mama čitavo vrijeme plače ili da je utučena. Mislim da bi nam bilo mnogo teţe da tata ţivi u blizini i da moramo posjećivati njega i Iris.
Ipak, kad nam je gospoĎa Remo govorila o svom ocu, zamislila sam sve grozne stvari koje bi se mogle dogoditi mom tati. Zamislila sam kako se zabija u kombi na autocesti, kako se utapa u oceanu, kako ima srčani napad na poslu. Nisam mogla podnijeti pomisao da mu se nešto dogodi, posebice ako ne zna da ga još uvijek volim.
Čim sam došla na sat matematike, otvorila sam biljeţnicu i započela pisati mu pismo.
Dragi tata,
Jutros sam mislila na tebe. I upitala sam se da li ti moţda misliš da te više ne volim. U slu-čaju da ne znaš, još uvijek te volim. Ali ponekad se doista razljutim i ne znam kako bih ti nešto rekla. Jako sam se naljutila zbog tebe i Iris jer smo Bruce i ja mislili da idemo u Los Angeles
kako bismo proveli praznike s tobom. Naravno da smo bili razočarani i iznenađeni kad smo tamo zatekli Iris. Isto tako, mrzim kad mi preko telefona postavljaš toliko mnogo pitanja. Po-sebice mrzim kad me pitaš o vremenu. Brucea nikada ne pitaš kakvo je vrijeme. Ako te toliko zanima vrijeme, zašto ne slušaš nacionalnu vremensku prognozu? I još nešto... pitam se što ti osjećaš prema meni...
Alison me potegne za rukav. – Steph... upravo te prozvao na ploču.
Pogledala sam prema gore, a gospodin Burns je zurio u mene. – Neću ni pitati gdje su ti ju-tros misli, Stephanie. Očito je da su negdje drugdje. Ali, ako bi došla na ploču...
Otišla sam do ploče i stala izmeĎu Petera Klaffa i Emily Giordano. Nekako sam uspjela br-zo i točno riješiti zadatak. Pismo tati morat ću dovršiti za vrijeme sata engleskog.
Jednom tjedno, na satovima gospodina Diamonda, dobivali smo posebne teme za eseje. A danas je bio taj dan. Gospodin Diamond napisao je naslov na ploču: Nekad sam bio... ali više nisam. Gospodin Diamond nikada ne ocjenjuje takve eseje. Samo napiše svoje primjedbe. Nisu bitni ni pravopis i gramatika. Jedino su bitne naše ideje i način na koji ih prezentiramo. Sljedećeg će tjedna odabrati dva, tri eseja i pročitati ih pred razredom, ali nam neće reći tko ih je napisao. Ponekad to moţeš pogoditi. On uvijek odabere najbolje eseje, eseje koji te natjera-ju na razmišljanje.
Dugo sam sjedila prije no što sam počela pisati. Gledala sam u strop ne bih li dobila inspi-raciju, zatim kroz prozor, ali jedino što sam vidjela bili su vrhovi golih stabala. Grickala sam olovku. Nekad sam bila... ali više nisam. Ogledala sam se po učionici. Gotovo svi ostali mar-ljivo su pisali.
Sjetila sam se pisma tati koje sam započela na matematici. Mislila sam o tome kako mi se ţivot promijenio. I onda mi je sinula ideja i počela sam pisati. Pisala sam i pisala, ispunjava-jući jedan papir za drugim. Kad je zazvonilo pogledala sam na sat i nisam mogla vjerovati da je vrijeme tako brzo prošlo. Spojila sam svojih pet stranica i na dnu napisala: Molim vas, ne-mojte ovo čitati naglas u razredu.
Za vrijeme stanke za ručak Rachel me je molila da je upoznam s Maxom. – Molim te, Steph... moram ga upoznati!
– Dobro, dobro... – rekla sam. Nas smo dvije stajale u redu odmah iza njega. – Bok, Max – rekla sam tapšajući ga po leĎima. – Kako si?
On me pogleda.
– Stephanie – rekla sam. – Iz tvog razreda...
– O, da. Ti si Zdepavko, zar ne?
Strugnula sam zubima. – Moţeš me zvati ili Stephanie ili Steph, i nikako drukčije.
– Naravno – odgovori Max. – Meni je svejedno. Zvat ću te kako god ti ţeliš.
Rachel me lagano lupi kako bi me podsjetila da ih upoznam.
– Max – rekoh – ţeljela bih ti predstaviti moju prijateljicu Rachel Robinson. Ona je u raz-redu 7-202... odmah pokraj nas.
– Ti si u sedmom razredu? – upita je Max.
– Da.
– Visoka si za sedmi razred.
– I ti – odgovori Rachel.
Max se nasmije. Zvučao je kao konj.
– Onda – reče Rachel – u Kansas Cityju je sve novo.
– Molim?
– Nema veze. To je samo pjesma.
– Ti znaš pjesmu o Kansas Cityju? – upita Max.
– Da. To je pjesma iz mjuzikla Oklahoma.
– Vau, ovo je za mene previše brzo.
Došli smo do pulta s hranom i Max uzme ribu, pire krumpir i grašak. Ni od čega kantina ne moţe tako smrditi kao od ribe. Max je na svoju stavio senf. – Vi nećete ništa uzeti? – upita nas.
– Mi nosimo ručak – odgovorila sam. – Ali kupimo mlijeko.
Max krene s nama do našeg stola. – Smijem vam se pridruţiti?
– Ovaj... sva su sjedala za ovim stolom zauzeta – reče Rachel. – Zašto ne sjedneš s Ericom i Peterom?
– Oni nisu tako zgodni kao ti – odgovori joj Max.
Rachel se zacrveni i duboko udahne.
Max se nagne prema njoj i tiho reče: – Jednog bih dana volio čuti tu pjesmu o Kansas Cityju.
Čim je otišao, Rachel reče: – Moram nabaviti nešto novo za školski ples.
– Meni se čini da mu se sviĎaš ovakva kakva jesi.
– Jel’da da mu se sviĎam?
– Da.
– Misliš da je to za ozbiljno, ili se samo pretvara?
– Ne bih rekla da se pretvara.
– A što ako mu se doista sviĎam?
– Pa htjela bi mu se sviĎati, zar ne?
– Mislim da da, ali... – Rachel me je promatrala dok sam odmatala ručak. – Kuhano jaje i mrkva? – upita.
– Mama i ja pazimo na kilaţu.
– Zato što te dečki zovu Zdepavko?
– To s tim nema nikakve veze!
Trideset i dva
Bruce je osvojio drugu nagradu na natjecanju postera Djeca za mir. Novinari koji su došli k nama da ga intervjuiraju, imali su pitanja i za mene. – Reci nam, Stephanie... kakav je osjećaj imati brata koji je toliko angaţiran u pokretu za mir?
– Jako sam ponosna na svog mlaĎeg brata – rekla sam im. Uporno sam, govoreći o Bruceu, naglašavala riječi mlaĎeg i malog. I nisam ni spomenula njegove noćne more.
– Čini se da tvoj brat ima obitelj koja ga doista podrţava. Da li bi ti rekla da je to istina?
– Da, svakako.
– Jesu li ga vaši roditelji ohrabrivali u njegovom traganju za mirom?
– Recimo to ovako. Nisu ga obeshrabrivali.
– Ali, oni sami nisu aktivisti?
– Pardon? – To je riječ koju Rachel rabi kad razgovara s odraslima, a ne razumije što ţele reći.
Mama je stajala s druge strane sobe s Bruceom koji je razgovarao s drugim novinarom. Došla je do mene i zagrlila me oko ramena.
– GospoĎo Hirsch... – reče novinar – upravo sam pitao Stephanie da li ste vi ili gospodin Hirsch mirovni aktivisti.
– Ne, nismo – odgovori mama. – Ne baš, iako svakako vjerujemo u to. Ja zbog posla ne-mam baš vremena.
– A vaš suprug?
– On je u Kaliforniji... poslovno.
– Znači hoćete reći da je vaš desetogodišnji sin učinio to sam?
– Da, tako je.
Rat je glup! Kaţe desetogodišnji pobjednik natjecanja u posterima – stajalo je kao naslov u nedjeljnim novinama. Ispod njega bila je Bruceova fotografija i priča o njemu.
Bruce je nazvao tatu da mu se pohvali. A tata je još dva puta tijekom vikenda nazvao Bru-cea. Prvi sam se put javila ja. Rekao je: – Nije li ovo divno s tvojim bratom!
A ja sam odgovorila: – Je.
– Kladim se da telefon ne prestaje zvoniti.
– Mama razmišlja da podignemo slušalicu i tako je ostavimo.
– Volio bih da to moţemo zajednički proslaviti.
Nisam odgovorila.
– Daš mi Brucea?
Nakon što je tata ponovno nazvao, pitala sam Brucea: – Što je htio ovaj put?
– Ma znaš... još malo o tome kako se ponosi sa mnom. I htio me je podsjetiti da za Bijelu kuću obučem jaknu i stavim kravatu.
U ponedjeljak je Dana na autobusnoj stanici rekla: – Jučer sam u novinama vidjela Bruce-ovu fotografiju. Tako je popularan!
– Da, je.
– Je li već otišao u Washington? – upita Rachel.
– Kreću u devet. – Mama ide s njim. Bruce i ostali dobitnici nagrada će se danas poslijepo-dne sastati s Predsjednikom. Onda lete za New York i ostaju spavati u hotelu, jer sutra ujutro moraju biti u emisiji Danas. Ja ću prespavati kod tete Denise.
– Jesi li čula za mene i Jeremyja? – upita Dana.
– Ne... što?
Ona zatrese zglobom. Ponovno je nosila Jeremyjevu narukvicu.
– Što se dogodilo? – upita Rachel.
– Shvatio je da je napravio uţasnu grešku i molio me da mu oprostim.
– To je tako romantično – reče Alison.
– Ja mu ne bih oprostila tako lako – reče Rachel.
– Samo čekaj dok se zaljubiš! – na to će Dana.
Rachel joj nije rekla da je već negdje na pola puta.
U školi su svi govorili o Bruceu, uključujući i moje nastavnike. GospoĎa Remo je rekla: – Mora da ti je brat doista poseban, Stephanie.
Do kraja tog dana već sam bila bolesna od slušanja o Bruceu i o tome kako je divan. Zato sam, kad me je gospodin Diamond nakon sata pozvao da doĎem do njega, pomislila da će i on govoriti o Bruceu. – Stephanie, taj je esej čudesan!
– Nije baš tako dobar – rekla sam, misleći da govori o članku u novinama.
– Vjeruj mi, doista je poseban – reče gospodin Diamond.
Tek kad je olovkom koju je imao u ruci lupnuo po papiru, shvatila sam da ne govori o no-vinama. Govorio je o eseju kojeg sam napisala prošlog tjedna. Na vrhu je zelenom tintom pi-salo: Zanimljivo, iskreno i ravno iz srca.
– Zamolio sam gospoĎu Balaban da te danas poslijepodne primi – reče gospodin Diamond.
– Tko je gospoĎa Balaban?
– Školska savjetnica. Moţda ti moţe pomoći da riješiš svoje probleme.
– Nemam ja nikakvih problema.
– Znam da je teško suočiti se s tim...
– S čim?
– S problemima o kojima si pisala.
– Ne – rekoh – vi ste to pogrešno razumjeli!
– Stephanie – reče gospodin Diamond – odi do gospoĎe Balaban.
– Sjedni, Stephanie – reče gospoĎa Balaban.
Sjela sam na stolac kraj njezina stola. Na sebi je imala bijeli pulover s nekim uzorkom. Na jednoj su joj ruci nokti bili dugi i nalakirani ruţičastim lakom. Ali na drugoj su joj tri nokta bila jako kratka i bez laka. Na radnom stolu imala je fotografiju male bebe.
Kad je vidjela da gledam tu fotografiju, okrenula ju je prema meni i rekla: – Ovo je Hilary. Ima godinu dana, ali kad je ovo slikano imala je samo osam mjeseci.
– Slatka je.
GospoĎa Balaban se nasmiješila i rukom odmaknula dugu, tamnu kosu. – Imaš li ti braće ili sestara?
– Imam jednog brata. Deset mu je godina. Vjerojatno ste o njemu čitali u jučerašnjim novi-nama. Osvojio je drugu nagradu na natjecanju postera na temu Djeca za mir. Danas će se upo-znati s Predsjednikom i bit će u emisiji Danas.
– Doista? – upita gospoĎa Balaban. – A što ti misliš o tome?
– Ja? Pa, drago mi je zbog Brucea, ali ne bih imala ništa protiv da sam i sama poznata. – Nasmijala sam se. Ali nije zvučalo kao moj normalni smijeh.
GospoĎa Balaban je snizila glas, kao da mi povjerava tajnu. – Sve što se kaţe u ovom ure-du je strogo povjerljivo, Stephanie.
– Dobro – rekoh.
Zatim smo jako dugo jednostavno promatrale jedna drugu. To me je podsjetilo na natjeca-nje u zurenju u kampu izviĎačica, a u kojem onaj tko prvi trepne gubi. GospoĎa Balaban je trepnula prva. – U veljači ću imati grupu za djecu čiji su se roditelji rastali.
– Moji se roditelji nisu rastali.
– Da? – GospoĎa Balaban proučavala je svoju ruku s dugim noktima. – Stephanie... mo-ţemo razgovarati o svemu što ti je na umu... svemu što te muči.
– Ništa me ne muči.
– A tako. – Naoštrila je dvije ţute olovke. Zatim je rekla: – Ako ikada poţeliš razgovarati, ovdje sam. Na tvojoj sam strani. Nadam se da ćeš se toga sjetiti.
– Dobro.
– Hvala ti što si svratila. – Nagne se preko stola i pruţi mi ruku. – Nastojim upoznati što više novih učenika.
– U mom je razredu novi dečko. Max Wilson. Jako je visok. Moţda biste trebali njega upoznati.
– Max Wilson – ponovi gospoĎa Balaban, zapisujući njegovo ime.
U utorak ujutro teta Denise i ja smo zajedno gledale emisiju Danas. Bruce je bio u progra-mu odmah nakon vijesti u osam. Teta Denise me je zgrabila za ruku i drţala je tijekom cijelog razgovora koji je trajao pet minuta. Bruce je izgledao kao da se dobro zabavlja. Ostala dva dobitnika nagrada činila su se uplašenima. Bilo mi je drago kad je razgovor završio, jer je teta Denise prestala plakati i napokon mi pustila ruku.
Odlučila sam da tati pošaljem esej koji sam napisala na satu gospodina Diamonda.
Nekad sam bila optimist, ali više nisam
Nije jednostavno biti optimist sada kad imam skoro trinaest godina, jer znam mnogo više nego što sam ranije znala...
Tata me uvijek pita kako je u školi. Ovo će dokazati da je nešto od mog rada zanimljivo, is-kreno i ravno iz srca.
Trideset i tri
Mama je kupila nove naušnice. Imaju oblik munje i svjetlucaju. – Kako ti se čine? – upitala je. Naušnice joj vise od uha do brade.
– Drukčije su.
– Nadam se da je to kompliment.
Nisam joj ţeljela povrijediti osjećaje pa joj nisam rekla da su naušnice previše napadne. – Nosit ćeš ih u ured?
– Ne, nosit ću ih na Carlinoj zabavi u subotu navečer.
– Nisam znala da Carla priprema zabavu.
– Da, i rekla sam joj da ću doći za vikend kako bih joj pomogla.
– Tko će doći na tu zabavu?
– Carlini prijatelji.
– Ţene i muškarci?
– Da, naravno.
– Oţenjeni i rastavljeni?
– To doista ne znam. Vjerujem da će biti i jednih i drugih.
– I ti ćeš nositi ove naušnice?
– Da – rekla je. – Ali nosit ću i haljinu i cipele i...
– To je to, zar ne? – upitala sam.
– To je što?
– Ideš u New York zbog svoje avanture.
Mama zabaci glavu i nasmije se. Naušnice su joj plesale oko lica.
– Uopće nije smiješno! – rekoh. Mrzim kad ja nešto kaţem ozbiljno, a mama to shvati kao šalu.
Ali, mama se nije mogla prestati smijati. Konačno je uspjela reći: – Oprosti... jednostavno mi je smiješno da si zabrinuta što ću ja imati avanturu. – Progutala je kako se ne bi ponovno nasmijala.
– Nisam zabrinuta! Nikada ne brinem! Jednostavno mi se ne sviĎa ideja da si s nekim ti-pom. Vjerojatno bih ga mrzila jednako kao što mrzim Iris.
– Nisam znala da mrziš Iris – reče mama, tiho.
– E, pa, sada znaš. Moţda su tebi i tati avanture zabavne, ali meni i Bruceu nisu.
– Oprosti, Steph... stalno zaboravljam da je sve ovo vama teško.
– Ljudi koji ne ţive zajedno bi trebali biti tuţni.
– Ima dana kada jesam – reče mama – ali nastojim biti zaposlena i ne prepustiti se tuzi.
Pomislila sam kako i ja činim to isto.
– Vidi – mama će – moram izlaziti i druţiti se s ljudima. To je sve. – Skinula je svoje nove naušnice i spustila ih u kutiju s nakitom. – Da li bi radije provela vikend s tetom Denise ili s prijateljicom?
– S prijateljicom.
Dok sam se spremala za spavanje, odlučila sam da ću pitati Alison mogu li kod nje provesti vikend.
– Sve je dogovoreno – reče mama kad mi je došla poţeljeti laku noć. – Nell Robinson će biti jako drago da ostaneš kod njih za vikend.
– Ali, mama, htjela sam pitati Alison.
Mama odmahne glavom. – Kad si rekla da ţeliš ostati s prijateljicom, pretpostavila sam da misliš na Rachel.
– Trebala si me najprije pitati.
– Sada shvaćam – reče mama podiţući igračku Wileya Coyotea s poda. Stavi ga na moj stolac. – Nemaš ništa protiv da budeš kod Rachel, zar ne?
– Nije da imam nešto protiv...
– Dobro – reče mama prije nego što sam uspjela dovršiti rečenicu. – Jer sada bi bilo jako neugodno pokušati objasniti Nell. Osim toga, bit ću mirnija znajući da si kod Robinsona.
– Stalno ti govorim da je Gena Farrell obična ţena. Ne moraš je se bojati.
– Ja se nje ni najmanje ne bojim – reče mama. – Samo što Nell dulje poznajem.
Slučajno znam da mama o Geni Farrell razmišlja kao o slavnoj televizijskoj zvijezdi, a ne kao o Alisoninoj majci. Jednom, kad je Gena došla k nama po Alison, njih su dvije razgovara-le i mama ju je barem deset puta ponudila čajem, dok konačno Gena nije rekla: – Hvala vam, baš bih voljela šalicu čaja. – Alison kaţe da se ljudi prema Geni ne ponašaju onako kako bi se ponašali prema nekom drugom samo zato što je slavna i lijepa. A zbog toga se ona osjeća ne-lagodno.
Bruce razumije. Rekao mi je da mu je dosta slave. Neki je dan rekao: – U početku mi je bi-lo zabavno, ali nikada više ne ţelim vidjeti novinare. Mrzim njihova glupa pitanja. I više se neću prijaviti ni na kakvo natjecanje. Od sada nadalje ţelim biti samo običan klinac i igrati se s Davidom nakon nastave.
– A da si sve to prije znao, da li bi se ipak prijavio na natjecanje? – upitala sam ga.
– Moţda. Jer nije bilo tako loše upoznati se s Predsjednikom i popiti kakao u Bijeloj kući.
Sljedećeg jutra dok smo čekale autobus, Rachel reče: – Čujem da dolaziš za vikend.
– Da – odgovorila sam. – Mama ide u New York pomoći prijateljici oko organizacije zaba-ve.
– Što ţeliš da radimo?
– Ne znam. Štogod ti ţeliš.
– Planirala sam vjeţbati novu stvar sa Stacey, ali mogu otkazati – reče Rachel.
– Ne moraš otkazivati. Dok vi vjeţbate, ja mogu raditi nešto drugo.
– Doista? Neće ti smetati?
– Ne. Kad ćete vjeţbati?
– U petak navečer.
– Moţemo ići u kino – reče mi Alison. – A onda moţeš prespavati kod mene.
– Ne – Rachel će na to. – Mama se veseli da će Steph biti kod nas.
Njezina se mama veseli da ću ja biti kod njih? pomislila sam. Pretpostavljam da to potvr-Ďuje da gospoĎa Robinson nije s Rachel razgovarala o njezinim planovima za vikend.
– I ne zaboravi – reče Alison – da u subotu idemo u kupovinu za školski ples.
– Neću zaboraviti – odgovori Rachel. – Kupit ću si nešto stvarno ludo!
– Kako to misliš ludo? – upitala sam.
– Znaš, ludo.
Kao mamine naušnice, pomislih.
– Ţelite li vidjeti što mi je Jeremy darovao za Boţić? – upita nas Dana na autobusnom sta-jalištu u ponedjeljak ujutro. Bilo je hladno, očekivao se snijeg i mi smo cupkale i nastojale se ugrijati.
Dana nikada nije bila ljepša. Imala je pahuljastu bijelu kapu, a obrazi su joj bili ruţičasti od hladnoće. Ispruţila je ruku i zatresla zglobom. – To je njegova identifikacijska narukvica. Vi-dite… tu mu je ime.
Narukvica je Dani bila prevelika pa je kroz obruče provukla mali lančić. Prešla sam prsti-ma preko slova Jeremy Kravitz. – Doista je lijepa – rekoh.
– Što si ti njemu poklonila? – upita Alison.
– Moju najdraţu značku. Malu zlatnu golubicu. Nosi je na… – Dana se zarumeni a zatim zastane gledajući oko sebe, ali nitko nije slušao. – Nosi je na gaćama – prošapće ona – ali to nitko ne zna, pa vas molim da ništa ne govorite.
– Ne brini. Nas tri znamo čuvati tajne – rekla sam.
Došao je autobus i čim smo sjele Rachel reče: Otkud zna?
– Što? – upitala sam.
– Da on zapravo nosi tu značku na svojim gaćama?
– Aha, razumijem.
Alison, koja je sjedila ispred nas, počela se cerekati.
– I da li je zakači na struku ili na bedru? – upitala sam.
– Ili negdje drugdje? – reče Rachel.
– O, ne – Alison će – to je previše odvratno!
– Osim toga, zar to ne boli? – upitala sam.
Kad je Jeremy Dragon ušao u autobus, već smo se smijale tako jako da smo gotovo pale sa sjedala kad je prolazio pokraj nas. – Što je tako smiješno, Macbeth? – upitao je. Ponekad nas sve tri zove Macbeth, kao da smo jedna osoba. Nije čekao odgovor, a ne bismo mu bile u sta-nju ni odgovoriti. Otišao je do sredine autobusa gdje mu je Dana čuvala mjesto.
Kad smo Alison i ja došle u razred, vidjele smo nastavnicu na zamjeni umjesto gospoĎe Remo. Čistila je naočale, nešto što je ponovila barem dvadeset puta prije zadnjeg zvona. Usta-la je i predstavila se. – Dobro jutro, ja sam gospoĎa Zeller. Danas mi je prvi dan na zamjeni.
To joj je priznanje bilo velika pogreška. Učionicom su počele letjeti poruke.
– Predavala sam prije nego što su se rodila moja djeca, ali u višoj školi, a ne u srednjoj.
To ju je dokrajčilo. Svi su se počeli glasno smijati.
GospoĎa Zeller se ogledala i pokušala shvatiti šalu. Nije znala da je to ona. – Predavala sam u Ohiu, ne Connecticutu.
Sad smo već urlali od smijeha, kao da je to najsmješnija rečenica u povijesti svijeta.
GospoĎa Zeller se igrala s plavim perlicama oko vrata, vratila slobodan pramen kose na mjesto, a zatim povukla svoju suknju i pogledala nas. Vjerojatno je mislila da je izgubila do-nje rublje.
– Morat ću vam reći ruţnu vijest. Otac gospoĎe Remo je umro tijekom praznika, tako da je neće biti čitavog tjedna.
Učenici se umire. Nisam čak ni znala da gospoĎa Remo ima oca. Gotovo nikad ne razmiš-ljam o nastavnicima kao o običnim ljudima koji imaju obitelj i ţivote izvan škole. Pitam se da li i oni o nama razmišljaju na takav način. Pitam se znaju li da se klinci ponekad ne mogu us-redotočiti na nastavu zbog onoga što se dogaĎa doma. Sretna sam što u školi uspijevam izba-citi iz glave obiteljske probleme. Pogledala sam Alison. Stiskala je svoj omiljeni kamen. Sjeti-la sam se dana odmah nakon Dana zahvalnosti kad je gospoĎa Remo viknula na mene i Ali-son, a zatim nas zadrţala nakon nastave. Rachel je rekla: – Moţda se gospoĎa Remo nije dob-ro provela za praznike. Moţda je Rachel bila u pravu.
Amber Ackbourne, koja se prije nego što nam je gospoĎa Zeller rekla loše vijesti smijala jače od ikoga, sada je plakala. Ramena su joj se tresla i izgledala je kao bolesna mačka. Pomi-slila sam kako je to čudno da se u jednom trenutku moţeš super zabavljati, a već u sljede-ćem… tras… sve se jednostavno promijeni.
Vrata učionice se otvore i uĎe neki visoki dečko. Ode do gospoĎe Zeller, pruţi joj nekakvu ţutu karticu i reče: – Ja sam Max Wilson. Novi sam.
Amber Ackbourne ispuše nos i sabere se.
– Oh, Boţe – reče gospoĎa Zeller dok se prstima igrala s plavim perlicama na ogrlici. – Novi učenik. Što radimo s novim ljudima?
Eric Macaulay reče: – Dajemo mu klupu.
– Da, naravno. Klupu. To je dobar početak. Zašto si ne pronaĎeš klupu, Max, i ne smjestiš se. Ja sam na zamjeni i danas mi je prvi dan, tako da još ne znam sve što treba napraviti. – zvučala je manje nervozna nego ranije.
Max je hodao učionicom traţeći mjesto. Kad ga nije pronašao, reče: – Oprostite, ali nema slobodne klupe.
– Nema klupe – reče gospoĎa Zeller. – Što ćemo sada?
– Dajte mu stolac – predloţi Eric Macaulay. – A onda moţete zamoliti podvornika da do-nese još jednu klupu. I to veliku, jer je ovaj dečko visok.
– Hvala ti. To je jako dobar savjet. Kako si ono rekao da ti je ime?
– Eric Macaulay.
– E, pa, Eric, hvala ti na pomoći.
Max pronaĎe stolac i sjedne.
– A sad, Max… – započe gospoĎa Zeller – reci nam nešto o sebi… nešto što će nam po-moći da te upoznamo.
– Nemam što reći – odgovori Max.
– Mora postojati nešto. Reci nam odakle si i reci nešto o svojoj obitelji.
Max je sjedio zavaljen u stolac, s nogama ispruţenim ravno ispred sebe. Na nogama je imao crne visoke cipele. – Iz Kansas Cityja sam – reče gledajući u svoje krilo. – To je u Mis-suriju. U Kansasu postoji jedan Kansas City, ali to nije onaj veliki. Oca su mi premjestili ovamo i tako smo se preselili. Imam dvije sestre i brata. Brat je stariji od mene, a sestre su mlaĎe. To je to. – Glas bi mu pukao na svakoj drugoj riječi. – O, da… – doda i ovog puta pog-leda prema stropu – na Staru godinu sam napunio trinaest godina i oboţavam košarku. – Na-smiješio se. Dobro je izgledao kad se smiješio.
Imao je kratku smeĎu kosu, kestenjastosmeĎe oči i nos koji je bio prevelik za njegovo lice. Mama kaţe da ljudi moraju narasti za svoje noseve. Kaţe da to ponekad traje do tridesete go-dine. To je dugo vrijeme čekanja da ti lice dostigne nos.
– To je bilo jako zanimljivo, Max – reče gospoĎa Zeller.
Eric Macaulay mahne rukom i reče: – GospoĎo Zeller, a da ja Maxu predstavim ostale uče-nike?
– Sjajna ideja, Eric – odgovori gospoĎa Zeller.
SviĎalo mi se kako je Eric gospoĎi Zeller izvodio svoju točku sa značajnim pogledom. Ho-dao je izmeĎu klupa i govorio naša imena, a zatim svakoga nekako nazivao. Peter Klaff je bio gospodin Srameţljivi, Amber Ackbourne bila je Nacionalna propitivačica, a Alison GospoĎi-ca popularnost. Kad je došao do mene, stavio je ruku na moju glavu. Meškoljila sam se i nas-tojala odmaknuti od njega. – A ovo je Stephanie Hirsch, poznata i kao Hershey štangica i kao Zdepavko.
Zdepavko! Nisam čekala da nastavi. Odgurnula sam stolac i ustala tako brzo da se stolac prevrnuo. – A ovo je… ukoliko se pitaš… – rekla sam pokazujući na Erica – ovo je Razredni debil!
Svi su se neko vrijeme smijali kao ludi, a zatim utišali. GospoĎa Zeller pogledala je ravno u mene i rekla: – Zaboravit ću da sam te čula kako tu riječ rabiš u razredu… ali ne ţelim je nikada više čuti. Razumiješ?
Znojne sam dlanove obrisala o traperice. – Da.
Tada je zazvonilo i svi su odjurili na sljedeći sat.
U pauzi za ručak ona koja prva stigne u kantinu, stane u red i kupuje tri tetrapaka mlijeka. Danas sam to bila ja. Ali Alison me je dočekala na blagajni. – Eric nije mislio ništa loše – reče. – Tako on zamišlja šalu.
– Baš mu je šala! – Ljutito sam pošla kroz kantinu.
Alison je išla za mnom. – Molim te nemoj se srditi na mene.
– Ne srdim se ja na tebe. Samo ne razumijem kako ti se on moţe sviĎati.
– Mama kaţe da se ukusi ne mogu obrazloţiti.
– Ovo je valjda dokaz da je u pravu!
Nas tri smo sjedile za stolom s Miri Levine, Karom Klaff i još dvije djevojke. Eric Macaulay, Peter Klaff i njihovi prijatelji sjedili su dva stola dalje. Danas je s njima bio i Max Wilson. Stavila sam mlijeko na stol i sjela leĎima okrenuta dečkima. Rachel mi je sjedila na-suprot. – Tko je onaj dečko? – upita me.
– Koji dečko?
– Onaj pristao momak s Ericom i Peterom?
– Što ti je to pristao? – upita Alison.
– Privlačan… zgodan… sladak…
– Misliš da je zgodan? – upitala sam.
– Da – odgovori Rachel. – Jako.
– Pa zašto to onda nisi odmah rekla?
– Zato što mi se sviĎa kako zvuči riječ pristao. – odgovori Rachel. – Mislim da mu ta riječ pristaje.
– Zove se Max Wilson – reče joj Alison. – Novi je… u našem razredu… iz Kansas Cityja je.
– Onog iz Missourija – dodala sam dok sam otvarala vrećicu s ručkom i izvlačila sendvič od tunjevine sa salatom, rajčicom i majonezom, vrećicu čipsa, dvije krafne i jabuku.
– Sa mnom je na španjolskom – nastavi Alison – i ne zna odgovoriti ni na jedno pitanje. Totalno je šupljoglav.
– Kladim se da je barem 5'8'' – reče Rachel, zureći u njega.
– Zar nisi čula što je rekla Alison? Rekla je da mu je glava totalno šuplja.
– Ne moţeš procijeniti inteligenciju neke osobe na temelju njegovog ponašanja na jednom satu prvog dana u novoj školi – reče Rachel.
– Posebice ako je on nova pristala osoba – reče Alison.
– O, da – dodala sam – posebice ako je doista pristao.– Alison i ja se nismo mogle prestati smijati.
Rachel podvrne rukave. – Ponekad se vas dvije ponašate kao prave šupljoglavke!
Dvadeset i devet
Teta Denise je mami za Boţić darovala vrpcu s vjeţbama. Kad se mama u ponedjeljak na-večer vratila s posla, obukla je hlačice i majicu, gurnula vrpcu u video i skakala naokolo čine-ći nešto što se zove Jazzercise.
Ja sam sebi pripremila uţinu od raţenog kruha sa sirnim namazom, a zatim se sklupčala u mojoj omiljenoj fotelji u radnoj sobi i gledala kako se mama bori s vrpcom. Mama je obliko-vana kao kruška, gore uska, a dolje šira. Kaţe da ništa ne moţeš učiniti sa načinom na koji si graĎen. To je sve u genima.
Prebacila sam noge preko ruba fotelje i proţdirala kruh, dok je mama leţala na prostirci i radila nekakve trbušnjake na staru pjesmu Michaela Jacksona. Mama je oponašala sve što je instruktorica na vrpci radila. Kad je ova upitala: – Da li se smiješite?, mama se nasmiješila. Kad je upitala: Dišete li još uvijek? – mama je zavikala: – Da!
– Znaš li kako me je Eric Macaulay danas nazvao?
– Kako? – upita mama ne propuštajući vjeţbu.
– Nazvao me Zdepavko… pa sam ja njega nazvala debilom.
Očekivala sam da će mi mama odrţati predavanje o uporabi neprihvatljivih riječi u školi. Ali je umjesto toga rekla: – Udebljala si se, Steph. Zašto mi se ne pridruţiš… Jazzercise je jako zabavan! – Bila je na koljenima i rukama podiţući najprije jednu, a zatim drugu nogu na stranu. Svaki put kada bi to učinila, zastenjala bi.
– Ne izgleda baš zabavno – rekla sam.
– Nije tako grozno kako izgleda. – Dahtala je tako jako da je jedva govorila.
Kad je završila ta vjeţba, instruktorica je na vrpci zapljeskala i rekla: – Pomozite vašem vi-šku!
I mama je ustala i zapljeskala.
– Gdje je tvoj višak? – upitala sam je.
– Ovdje straga – rekla je i primila se za donji dio straţnjice.
– Oh – rekla sam.
Sljedećeg je dana mama donijela kući digitalnu vagu. Kad je stala na nju, njezina je teţina crvenim brojevima zabljesnula ekranom. – Sad si ti na redu, Steph.
– Ne, hvala.
– Ma daj…
– Rekla sam ne, hvala.
– Vidi – mama će – znam da ne ţeliš o tome razgovarati, ali zabrinuta sam zbog tvog zdravlja. Moram znati koliko si točno kila dobila od početka školske godine.
– Kilu, dvije. – Zapravo nisam imala pojma koliko sam se udebljala. Školska nas bolničar-ka je vagala u prvom tjednu nastave, a nakon toga nisam bila ni blizu vage.
– Stephanie – mama je zvučala veoma ozbiljno – stani na vagu.
– Neću odjevena.
– Dobro, onda svuci odjeću.
– Neću pred tobom.
– Ja sam ti majka.
– Znam. Upravo zbog toga.
– Onda se svuci u kupaonici… ali poţuri.
Vidjela sam da mama gubi strpljenje pa sam otišla u kupaonicu, svukla svu odjeću, zamo-tala se u ručnik, otrčala natrag u maminu sobu i stala na vagu.
– Stephanie! – uskliknula je mama dok su brojevi bljeskali.
– Ova vaga pokazuje barem pet kilograma više – rekoh.
– Ne pokazuje. Savršeno je točna. Sutra ujutro ću nazvati doktoricu Klaff. Moramo nešto učiniti s tvojim kilogramima.
– Nemoj zvati doktoricu Klaff! – povikala sam. Već sam vidjela kako obitelj Klaff za veče-rom razgovara o meni. Stephanie Hirsch se prilično udebljala, rekla bi doktorica Klaff.
A Kara bi na to rekla: – Ne čudi me. Sjedim s njom za istim stolom i preţderava se od Da-na zahvalnosti.
Zatim bi Peter rekao: – Meni se sviĎala, ali to je bilo prije nego što se pretvorila u Zdepav-ka. Sad više nisam baš siguran. Ne znam ni hoću li s njom plesati na školskom plesu.
Zatim bi Kara rekla: – Ali, Peter, ako ti ne budeš s njom plesao, tko će?
– Ţelim da ti doktorica Klaff preporuči razumnu dijetu – govorila je mama – a ne jednu od onih pomodnih dijeta koje upropaštavaju zdravlje.
– Tko je spominjao dijetu? – upitala sam.
– A kako očekuješ da ćeš smršaviti bez dijete i bez vjeţbanja?
– Ne znam.
Te je večeri nakon jela mama očistila smočnicu. Riješila se svih keksa, grickalica i čipsa. Zatim je napala zamrzivač i izvukla sve smrznute kolače i krafne. – Od sada ćemo za uţinu jesti mrkvu i celer.
Gledala sam kako mama stavlja svu tu hranu u vrećicu. – Šo ćeš učiniti s tom hranom? – upitala sam je.
– Odnijet ću je k teti Denise. Neka je pojedu Howard i njegovi prijatelji.
– Zar se ne brineš za njegovu teţinu i zdravlje?
– Howard je mršav kao čačkalica.
– Krepat ću. Neću imati dovoljno energije za vjeţbanje.
– Imat ćeš više energije nego sada. Samo pričekaj i vidjet ćeš.
Te sam večeri stajala gola ispred velikog zrcala sa straţnje strane vrata kupaonice. Bilo je prekriveno parom, ali vidjela sam dovoljno. Grudi su mi rasle, ili su bile jednostavno debele. Nisam točno znala. Kad bih smršavila, moţda bi i njih izgubila. Moj je višak bio odvratan. Sav se tresao kad bih poskočila. Dlake tamo dolje, stidne dlake, postajale su mi gušće. Bile su mnogo tamnije od moje kose. Noge mi nisu bile loše, ali su mi stopala bila čudna. Drugi mi je prst na obje noge bio dulji od palca.
– Stephanie – zvao me je Bruce lupajući po vratima kupaonice. – Sila mi je.
Navukla sam ogrtač i otvorila vrata: – Izvoli.
– Ovdje se ne da disati – reče on, mašući rukama zrakom. – Zašto svake večeri moraš zapa-riti kupaonicu?
– Para je dobra. Otvara pore.
– Gdje su tebi pore?
– Saznat ćeš kad budeš mojih godina.
Trideset
Telefon je zazvonio upravo kad smo završavali s večerom. Zvao je tata.
– Kako je u školi? – upitao je.
– Dobro.
– Kako su Rachel i Alison?
– Dobro.
– Kakvo je vrijeme?
– Hladno, moţda će snijeg.
– Što ima novoga?
– Ništa.
Nakon toga smo čitavu minutu šutjeli. Vjerojatno je tata smišljao još neko pitanje za mene. Kad se ničega nije mogao sjetiti, rekao je: – Onda... pozovi mi Brucea.
Kasnije sam sjedila za radnim stolom i rješavala zadaću iz matematike, pjevušeći uz pjes-me s radija, kad je mama ušla u sobu. Stala je pokraj mene i ruke mi lagano poloţila na rame-na. – Da li se nešto dogodilo izmeĎu tate i tebe za vrijeme praznika? – Kad nisam odgovorila, nastavila je: – Primijetila sam da si jako hladna kad razgovarate telefonom.
– Radi se o Iris – rekla sam. Tada sam prvi put izgovorila njezino ime kod kuće.
– To je ţena s kojom se tata viĎa?
– Da. Nisam bila sigurna da li to znaš.
– Ne znam pojedinosti, ali znam da je nekoga upoznao.
– I ne smeta ti?
– Mislim da mi se ne sviĎa pomisao da me je tako lako zamijenio drugom.
Okrenula sam se prema mami. – Nije te zamijenio! Iris je samo avantura.
Mama se nasmijala.
– Nije smiješno!
– Znam. I vjerojatno si u pravu. Radi se o avanturi.
Bilo mi je drago da se mama sloţila sa mnom. Osjećala sam se mnogo bolje dok nije rekla: – Valjda ću i ja ovih dana imati neku svoju avanturu.
– Ti? Kada?
– Ne znam.
– Hoće li to biti prije ili nakon mog roĎendana?
Mama se ponovno nasmije.
– Ozbiljno te pitam. Ţelim znati.
– Zaboravi, Steph.
– Neću zaboraviti. Da li je avantura dio probne rastave? Je li to nešto što svi čine?
– Samo sam se šalila.
Ali znala sam da nije.
Trideset i jedan
Jeremy Zmaj je ponovno slobodan! Ali nas tri se tome ne moţemo veseliti, jer je Dana be-skrajno ţalosna. Sljedećeg je ponedjeljka došla na autobusnu stanicu crvenih natečenih očiju. – Gotovo je – rekla je i pokazala nam goli zglob.
– Što se dogodilo? – upitala je Rachel.
– Išli smo na neki tulum i on se spetljao s Marcellom, onom droljicom iz osmog razreda. – Niz obraze su joj kapale suze.
Alison zagrli Danu oko struka. – Doista mi je ţao.
Ja sam Dani pruţila rupčić da ispuše nos.
– Vjerovala sam mu – reče. – Povjerila sam mu najdublje osjećaje, a on me je iznevjerio.
Osjetila sam kako mi se grlo steţe. Ako je to ljubav, samo si je uzmi!
– Ne znam kako ću podnijeti kad ga danas vidim u autobusu. Mogu li sjesti s vas tri... jer moje se najbolje prijateljice ne voze ovim autobusom i...
– Bit će nam čast – odgovori Rachel.
– I nikada više nećemo razgovarati s Jeremyjem – obećala sam.
Kad je došao autobus, pronašle smo mjesta zajedno. Na sljedećoj stanici, kad je Jeremy ušao i pozdravio nas na uobičajeni način s “Hey, Macbeth!”, okrenule smo glave od njega.
Bilo mi je drago vidjeti gospoĎu Remo ponovno za svojim stolom u učionici. GospoĎa Zel-ler mi nikada nije oprostila što sam izgovorila ruţnu riječ i čitavog mi je tjedna bilo neugodno u njezinoj blizini. Nakon što je gospoĎa Remo provjerila tko je prisutan, ustala je i rekla: – Ţelim vam svima zahvaliti na dobrim ţeljama i velikodušom doprinosu Društvu za borbu pro-tiv raka u znak sjećanja na mog oca. Bio je dobar čovjek i jako će mi nedostajati. – U glasu joj se osjete suze. – Ali ţivot mu je bio dug i produktivan, a to je bitno.
Ponovno osjetih kako mi se steţe grlo. Ovog puta još jače nego na autobusnoj stanici. Po-čela sam misliti o tati. Ponekad osjećam krivnju što mi nedostaje kao i prije, posebice nakon praznika. Mislim da bi sve bilo u redu da jednostavno ostane u Los Angelesu. Moţda bi bilo drukčije da mama čitavo vrijeme plače ili da je utučena. Mislim da bi nam bilo mnogo teţe da tata ţivi u blizini i da moramo posjećivati njega i Iris.
Ipak, kad nam je gospoĎa Remo govorila o svom ocu, zamislila sam sve grozne stvari koje bi se mogle dogoditi mom tati. Zamislila sam kako se zabija u kombi na autocesti, kako se utapa u oceanu, kako ima srčani napad na poslu. Nisam mogla podnijeti pomisao da mu se nešto dogodi, posebice ako ne zna da ga još uvijek volim.
Čim sam došla na sat matematike, otvorila sam biljeţnicu i započela pisati mu pismo.
Dragi tata,
Jutros sam mislila na tebe. I upitala sam se da li ti moţda misliš da te više ne volim. U slu-čaju da ne znaš, još uvijek te volim. Ali ponekad se doista razljutim i ne znam kako bih ti nešto rekla. Jako sam se naljutila zbog tebe i Iris jer smo Bruce i ja mislili da idemo u Los Angeles
kako bismo proveli praznike s tobom. Naravno da smo bili razočarani i iznenađeni kad smo tamo zatekli Iris. Isto tako, mrzim kad mi preko telefona postavljaš toliko mnogo pitanja. Po-sebice mrzim kad me pitaš o vremenu. Brucea nikada ne pitaš kakvo je vrijeme. Ako te toliko zanima vrijeme, zašto ne slušaš nacionalnu vremensku prognozu? I još nešto... pitam se što ti osjećaš prema meni...
Alison me potegne za rukav. – Steph... upravo te prozvao na ploču.
Pogledala sam prema gore, a gospodin Burns je zurio u mene. – Neću ni pitati gdje su ti ju-tros misli, Stephanie. Očito je da su negdje drugdje. Ali, ako bi došla na ploču...
Otišla sam do ploče i stala izmeĎu Petera Klaffa i Emily Giordano. Nekako sam uspjela br-zo i točno riješiti zadatak. Pismo tati morat ću dovršiti za vrijeme sata engleskog.
Jednom tjedno, na satovima gospodina Diamonda, dobivali smo posebne teme za eseje. A danas je bio taj dan. Gospodin Diamond napisao je naslov na ploču: Nekad sam bio... ali više nisam. Gospodin Diamond nikada ne ocjenjuje takve eseje. Samo napiše svoje primjedbe. Nisu bitni ni pravopis i gramatika. Jedino su bitne naše ideje i način na koji ih prezentiramo. Sljedećeg će tjedna odabrati dva, tri eseja i pročitati ih pred razredom, ali nam neće reći tko ih je napisao. Ponekad to moţeš pogoditi. On uvijek odabere najbolje eseje, eseje koji te natjera-ju na razmišljanje.
Dugo sam sjedila prije no što sam počela pisati. Gledala sam u strop ne bih li dobila inspi-raciju, zatim kroz prozor, ali jedino što sam vidjela bili su vrhovi golih stabala. Grickala sam olovku. Nekad sam bila... ali više nisam. Ogledala sam se po učionici. Gotovo svi ostali mar-ljivo su pisali.
Sjetila sam se pisma tati koje sam započela na matematici. Mislila sam o tome kako mi se ţivot promijenio. I onda mi je sinula ideja i počela sam pisati. Pisala sam i pisala, ispunjava-jući jedan papir za drugim. Kad je zazvonilo pogledala sam na sat i nisam mogla vjerovati da je vrijeme tako brzo prošlo. Spojila sam svojih pet stranica i na dnu napisala: Molim vas, ne-mojte ovo čitati naglas u razredu.
Za vrijeme stanke za ručak Rachel me je molila da je upoznam s Maxom. – Molim te, Steph... moram ga upoznati!
– Dobro, dobro... – rekla sam. Nas smo dvije stajale u redu odmah iza njega. – Bok, Max – rekla sam tapšajući ga po leĎima. – Kako si?
On me pogleda.
– Stephanie – rekla sam. – Iz tvog razreda...
– O, da. Ti si Zdepavko, zar ne?
Strugnula sam zubima. – Moţeš me zvati ili Stephanie ili Steph, i nikako drukčije.
– Naravno – odgovori Max. – Meni je svejedno. Zvat ću te kako god ti ţeliš.
Rachel me lagano lupi kako bi me podsjetila da ih upoznam.
– Max – rekoh – ţeljela bih ti predstaviti moju prijateljicu Rachel Robinson. Ona je u raz-redu 7-202... odmah pokraj nas.
– Ti si u sedmom razredu? – upita je Max.
– Da.
– Visoka si za sedmi razred.
– I ti – odgovori Rachel.
Max se nasmije. Zvučao je kao konj.
– Onda – reče Rachel – u Kansas Cityju je sve novo.
– Molim?
– Nema veze. To je samo pjesma.
– Ti znaš pjesmu o Kansas Cityju? – upita Max.
– Da. To je pjesma iz mjuzikla Oklahoma.
– Vau, ovo je za mene previše brzo.
Došli smo do pulta s hranom i Max uzme ribu, pire krumpir i grašak. Ni od čega kantina ne moţe tako smrditi kao od ribe. Max je na svoju stavio senf. – Vi nećete ništa uzeti? – upita nas.
– Mi nosimo ručak – odgovorila sam. – Ali kupimo mlijeko.
Max krene s nama do našeg stola. – Smijem vam se pridruţiti?
– Ovaj... sva su sjedala za ovim stolom zauzeta – reče Rachel. – Zašto ne sjedneš s Ericom i Peterom?
– Oni nisu tako zgodni kao ti – odgovori joj Max.
Rachel se zacrveni i duboko udahne.
Max se nagne prema njoj i tiho reče: – Jednog bih dana volio čuti tu pjesmu o Kansas Cityju.
Čim je otišao, Rachel reče: – Moram nabaviti nešto novo za školski ples.
– Meni se čini da mu se sviĎaš ovakva kakva jesi.
– Jel’da da mu se sviĎam?
– Da.
– Misliš da je to za ozbiljno, ili se samo pretvara?
– Ne bih rekla da se pretvara.
– A što ako mu se doista sviĎam?
– Pa htjela bi mu se sviĎati, zar ne?
– Mislim da da, ali... – Rachel me je promatrala dok sam odmatala ručak. – Kuhano jaje i mrkva? – upita.
– Mama i ja pazimo na kilaţu.
– Zato što te dečki zovu Zdepavko?
– To s tim nema nikakve veze!
Trideset i dva
Bruce je osvojio drugu nagradu na natjecanju postera Djeca za mir. Novinari koji su došli k nama da ga intervjuiraju, imali su pitanja i za mene. – Reci nam, Stephanie... kakav je osjećaj imati brata koji je toliko angaţiran u pokretu za mir?
– Jako sam ponosna na svog mlaĎeg brata – rekla sam im. Uporno sam, govoreći o Bruceu, naglašavala riječi mlaĎeg i malog. I nisam ni spomenula njegove noćne more.
– Čini se da tvoj brat ima obitelj koja ga doista podrţava. Da li bi ti rekla da je to istina?
– Da, svakako.
– Jesu li ga vaši roditelji ohrabrivali u njegovom traganju za mirom?
– Recimo to ovako. Nisu ga obeshrabrivali.
– Ali, oni sami nisu aktivisti?
– Pardon? – To je riječ koju Rachel rabi kad razgovara s odraslima, a ne razumije što ţele reći.
Mama je stajala s druge strane sobe s Bruceom koji je razgovarao s drugim novinarom. Došla je do mene i zagrlila me oko ramena.
– GospoĎo Hirsch... – reče novinar – upravo sam pitao Stephanie da li ste vi ili gospodin Hirsch mirovni aktivisti.
– Ne, nismo – odgovori mama. – Ne baš, iako svakako vjerujemo u to. Ja zbog posla ne-mam baš vremena.
– A vaš suprug?
– On je u Kaliforniji... poslovno.
– Znači hoćete reći da je vaš desetogodišnji sin učinio to sam?
– Da, tako je.
Rat je glup! Kaţe desetogodišnji pobjednik natjecanja u posterima – stajalo je kao naslov u nedjeljnim novinama. Ispod njega bila je Bruceova fotografija i priča o njemu.
Bruce je nazvao tatu da mu se pohvali. A tata je još dva puta tijekom vikenda nazvao Bru-cea. Prvi sam se put javila ja. Rekao je: – Nije li ovo divno s tvojim bratom!
A ja sam odgovorila: – Je.
– Kladim se da telefon ne prestaje zvoniti.
– Mama razmišlja da podignemo slušalicu i tako je ostavimo.
– Volio bih da to moţemo zajednički proslaviti.
Nisam odgovorila.
– Daš mi Brucea?
Nakon što je tata ponovno nazvao, pitala sam Brucea: – Što je htio ovaj put?
– Ma znaš... još malo o tome kako se ponosi sa mnom. I htio me je podsjetiti da za Bijelu kuću obučem jaknu i stavim kravatu.
U ponedjeljak je Dana na autobusnoj stanici rekla: – Jučer sam u novinama vidjela Bruce-ovu fotografiju. Tako je popularan!
– Da, je.
– Je li već otišao u Washington? – upita Rachel.
– Kreću u devet. – Mama ide s njim. Bruce i ostali dobitnici nagrada će se danas poslijepo-dne sastati s Predsjednikom. Onda lete za New York i ostaju spavati u hotelu, jer sutra ujutro moraju biti u emisiji Danas. Ja ću prespavati kod tete Denise.
– Jesi li čula za mene i Jeremyja? – upita Dana.
– Ne... što?
Ona zatrese zglobom. Ponovno je nosila Jeremyjevu narukvicu.
– Što se dogodilo? – upita Rachel.
– Shvatio je da je napravio uţasnu grešku i molio me da mu oprostim.
– To je tako romantično – reče Alison.
– Ja mu ne bih oprostila tako lako – reče Rachel.
– Samo čekaj dok se zaljubiš! – na to će Dana.
Rachel joj nije rekla da je već negdje na pola puta.
U školi su svi govorili o Bruceu, uključujući i moje nastavnike. GospoĎa Remo je rekla: – Mora da ti je brat doista poseban, Stephanie.
Do kraja tog dana već sam bila bolesna od slušanja o Bruceu i o tome kako je divan. Zato sam, kad me je gospodin Diamond nakon sata pozvao da doĎem do njega, pomislila da će i on govoriti o Bruceu. – Stephanie, taj je esej čudesan!
– Nije baš tako dobar – rekla sam, misleći da govori o članku u novinama.
– Vjeruj mi, doista je poseban – reče gospodin Diamond.
Tek kad je olovkom koju je imao u ruci lupnuo po papiru, shvatila sam da ne govori o no-vinama. Govorio je o eseju kojeg sam napisala prošlog tjedna. Na vrhu je zelenom tintom pi-salo: Zanimljivo, iskreno i ravno iz srca.
– Zamolio sam gospoĎu Balaban da te danas poslijepodne primi – reče gospodin Diamond.
– Tko je gospoĎa Balaban?
– Školska savjetnica. Moţda ti moţe pomoći da riješiš svoje probleme.
– Nemam ja nikakvih problema.
– Znam da je teško suočiti se s tim...
– S čim?
– S problemima o kojima si pisala.
– Ne – rekoh – vi ste to pogrešno razumjeli!
– Stephanie – reče gospodin Diamond – odi do gospoĎe Balaban.
– Sjedni, Stephanie – reče gospoĎa Balaban.
Sjela sam na stolac kraj njezina stola. Na sebi je imala bijeli pulover s nekim uzorkom. Na jednoj su joj ruci nokti bili dugi i nalakirani ruţičastim lakom. Ali na drugoj su joj tri nokta bila jako kratka i bez laka. Na radnom stolu imala je fotografiju male bebe.
Kad je vidjela da gledam tu fotografiju, okrenula ju je prema meni i rekla: – Ovo je Hilary. Ima godinu dana, ali kad je ovo slikano imala je samo osam mjeseci.
– Slatka je.
GospoĎa Balaban se nasmiješila i rukom odmaknula dugu, tamnu kosu. – Imaš li ti braće ili sestara?
– Imam jednog brata. Deset mu je godina. Vjerojatno ste o njemu čitali u jučerašnjim novi-nama. Osvojio je drugu nagradu na natjecanju postera na temu Djeca za mir. Danas će se upo-znati s Predsjednikom i bit će u emisiji Danas.
– Doista? – upita gospoĎa Balaban. – A što ti misliš o tome?
– Ja? Pa, drago mi je zbog Brucea, ali ne bih imala ništa protiv da sam i sama poznata. – Nasmijala sam se. Ali nije zvučalo kao moj normalni smijeh.
GospoĎa Balaban je snizila glas, kao da mi povjerava tajnu. – Sve što se kaţe u ovom ure-du je strogo povjerljivo, Stephanie.
– Dobro – rekoh.
Zatim smo jako dugo jednostavno promatrale jedna drugu. To me je podsjetilo na natjeca-nje u zurenju u kampu izviĎačica, a u kojem onaj tko prvi trepne gubi. GospoĎa Balaban je trepnula prva. – U veljači ću imati grupu za djecu čiji su se roditelji rastali.
– Moji se roditelji nisu rastali.
– Da? – GospoĎa Balaban proučavala je svoju ruku s dugim noktima. – Stephanie... mo-ţemo razgovarati o svemu što ti je na umu... svemu što te muči.
– Ništa me ne muči.
– A tako. – Naoštrila je dvije ţute olovke. Zatim je rekla: – Ako ikada poţeliš razgovarati, ovdje sam. Na tvojoj sam strani. Nadam se da ćeš se toga sjetiti.
– Dobro.
– Hvala ti što si svratila. – Nagne se preko stola i pruţi mi ruku. – Nastojim upoznati što više novih učenika.
– U mom je razredu novi dečko. Max Wilson. Jako je visok. Moţda biste trebali njega upoznati.
– Max Wilson – ponovi gospoĎa Balaban, zapisujući njegovo ime.
U utorak ujutro teta Denise i ja smo zajedno gledale emisiju Danas. Bruce je bio u progra-mu odmah nakon vijesti u osam. Teta Denise me je zgrabila za ruku i drţala je tijekom cijelog razgovora koji je trajao pet minuta. Bruce je izgledao kao da se dobro zabavlja. Ostala dva dobitnika nagrada činila su se uplašenima. Bilo mi je drago kad je razgovor završio, jer je teta Denise prestala plakati i napokon mi pustila ruku.
Odlučila sam da tati pošaljem esej koji sam napisala na satu gospodina Diamonda.
Nekad sam bila optimist, ali više nisam
Nije jednostavno biti optimist sada kad imam skoro trinaest godina, jer znam mnogo više nego što sam ranije znala...
Tata me uvijek pita kako je u školi. Ovo će dokazati da je nešto od mog rada zanimljivo, is-kreno i ravno iz srca.
Trideset i tri
Mama je kupila nove naušnice. Imaju oblik munje i svjetlucaju. – Kako ti se čine? – upitala je. Naušnice joj vise od uha do brade.
– Drukčije su.
– Nadam se da je to kompliment.
Nisam joj ţeljela povrijediti osjećaje pa joj nisam rekla da su naušnice previše napadne. – Nosit ćeš ih u ured?
– Ne, nosit ću ih na Carlinoj zabavi u subotu navečer.
– Nisam znala da Carla priprema zabavu.
– Da, i rekla sam joj da ću doći za vikend kako bih joj pomogla.
– Tko će doći na tu zabavu?
– Carlini prijatelji.
– Ţene i muškarci?
– Da, naravno.
– Oţenjeni i rastavljeni?
– To doista ne znam. Vjerujem da će biti i jednih i drugih.
– I ti ćeš nositi ove naušnice?
– Da – rekla je. – Ali nosit ću i haljinu i cipele i...
– To je to, zar ne? – upitala sam.
– To je što?
– Ideš u New York zbog svoje avanture.
Mama zabaci glavu i nasmije se. Naušnice su joj plesale oko lica.
– Uopće nije smiješno! – rekoh. Mrzim kad ja nešto kaţem ozbiljno, a mama to shvati kao šalu.
Ali, mama se nije mogla prestati smijati. Konačno je uspjela reći: – Oprosti... jednostavno mi je smiješno da si zabrinuta što ću ja imati avanturu. – Progutala je kako se ne bi ponovno nasmijala.
– Nisam zabrinuta! Nikada ne brinem! Jednostavno mi se ne sviĎa ideja da si s nekim ti-pom. Vjerojatno bih ga mrzila jednako kao što mrzim Iris.
– Nisam znala da mrziš Iris – reče mama, tiho.
– E, pa, sada znaš. Moţda su tebi i tati avanture zabavne, ali meni i Bruceu nisu.
– Oprosti, Steph... stalno zaboravljam da je sve ovo vama teško.
– Ljudi koji ne ţive zajedno bi trebali biti tuţni.
– Ima dana kada jesam – reče mama – ali nastojim biti zaposlena i ne prepustiti se tuzi.
Pomislila sam kako i ja činim to isto.
– Vidi – mama će – moram izlaziti i druţiti se s ljudima. To je sve. – Skinula je svoje nove naušnice i spustila ih u kutiju s nakitom. – Da li bi radije provela vikend s tetom Denise ili s prijateljicom?
– S prijateljicom.
Dok sam se spremala za spavanje, odlučila sam da ću pitati Alison mogu li kod nje provesti vikend.
– Sve je dogovoreno – reče mama kad mi je došla poţeljeti laku noć. – Nell Robinson će biti jako drago da ostaneš kod njih za vikend.
– Ali, mama, htjela sam pitati Alison.
Mama odmahne glavom. – Kad si rekla da ţeliš ostati s prijateljicom, pretpostavila sam da misliš na Rachel.
– Trebala si me najprije pitati.
– Sada shvaćam – reče mama podiţući igračku Wileya Coyotea s poda. Stavi ga na moj stolac. – Nemaš ništa protiv da budeš kod Rachel, zar ne?
– Nije da imam nešto protiv...
– Dobro – reče mama prije nego što sam uspjela dovršiti rečenicu. – Jer sada bi bilo jako neugodno pokušati objasniti Nell. Osim toga, bit ću mirnija znajući da si kod Robinsona.
– Stalno ti govorim da je Gena Farrell obična ţena. Ne moraš je se bojati.
– Ja se nje ni najmanje ne bojim – reče mama. – Samo što Nell dulje poznajem.
Slučajno znam da mama o Geni Farrell razmišlja kao o slavnoj televizijskoj zvijezdi, a ne kao o Alisoninoj majci. Jednom, kad je Gena došla k nama po Alison, njih su dvije razgovara-le i mama ju je barem deset puta ponudila čajem, dok konačno Gena nije rekla: – Hvala vam, baš bih voljela šalicu čaja. – Alison kaţe da se ljudi prema Geni ne ponašaju onako kako bi se ponašali prema nekom drugom samo zato što je slavna i lijepa. A zbog toga se ona osjeća ne-lagodno.
Bruce razumije. Rekao mi je da mu je dosta slave. Neki je dan rekao: – U početku mi je bi-lo zabavno, ali nikada više ne ţelim vidjeti novinare. Mrzim njihova glupa pitanja. I više se neću prijaviti ni na kakvo natjecanje. Od sada nadalje ţelim biti samo običan klinac i igrati se s Davidom nakon nastave.
– A da si sve to prije znao, da li bi se ipak prijavio na natjecanje? – upitala sam ga.
– Moţda. Jer nije bilo tako loše upoznati se s Predsjednikom i popiti kakao u Bijeloj kući.
Sljedećeg jutra dok smo čekale autobus, Rachel reče: – Čujem da dolaziš za vikend.
– Da – odgovorila sam. – Mama ide u New York pomoći prijateljici oko organizacije zaba-ve.
– Što ţeliš da radimo?
– Ne znam. Štogod ti ţeliš.
– Planirala sam vjeţbati novu stvar sa Stacey, ali mogu otkazati – reče Rachel.
– Ne moraš otkazivati. Dok vi vjeţbate, ja mogu raditi nešto drugo.
– Doista? Neće ti smetati?
– Ne. Kad ćete vjeţbati?
– U petak navečer.
– Moţemo ići u kino – reče mi Alison. – A onda moţeš prespavati kod mene.
– Ne – Rachel će na to. – Mama se veseli da će Steph biti kod nas.
Njezina se mama veseli da ću ja biti kod njih? pomislila sam. Pretpostavljam da to potvr-Ďuje da gospoĎa Robinson nije s Rachel razgovarala o njezinim planovima za vikend.
– I ne zaboravi – reče Alison – da u subotu idemo u kupovinu za školski ples.
– Neću zaboraviti – odgovori Rachel. – Kupit ću si nešto stvarno ludo!
– Kako to misliš ludo? – upitala sam.
– Znaš, ludo.
Kao mamine naušnice, pomislih.
10 Re: Dzudi Blum - Samo da smo zajedno Pon Jan 09, 2012 1:59 pm
Margita
Administrator
Trideset i četiri
Nazvao je tata. – Steph, dobio sam tvoje pismo i esej.
– Zaboravi – rekla sam mu.
– Ne ţelim zaboraviti. Trebalo mi je neko vrijeme da probavim sve što si rekla, ali mislim da sada razumijem.
– Nema se tu što razumjeti. Tog sam dana bila čudno raspoloţena... to je sve.
– Nije... bilo je glupo od mene očekivati da ćete Bruce i ti prihvatiti Iris u tako kratkom ro-ku.
– Misliš u nikakvom roku.
Čula sam kako je tata uzdahnuo. – Trebao sam vam reći za nju prije nego što ste došli.
– Nema veze. Sada razumijem da ti i mama morate imati svoje avanture.
– Kako to misliš?
– Nikako. Samo ćete nakon ovog vikenda ti i mama biti izjednačeni.
– O čemu to govoriš? Kakva je to priča da Rowena ima avanturu?
Iz promjene u njegovom glasu shvatila sam da mu se ta ideja uopće ne sviĎa, pa sam doda-la: – Trebaš vidjeti naušnice koje si je kupila za Carlin tulum. Doista su lude!
– Daj mi mamu na telefon – reče tata.
– Nije doma.
– Gdje je?
– Odvezla je Brucea kod tete Denise. Tetak Richard će njega i Howarda odvesti na hokeja-šku utakmicu.
– Reci joj da me nazove kad se vrati.
– Moţda će biti previše zauzeta pakiranjem za vikend.
– Reci joj da sam zvao.
– Dobro.
– I Stephanie... što se tiče tvog roĎendana...
Bilo mi je drago da se sjetio.
– Razmišljam o dolasku za vikend.
Ne! pomislila sam. Ne ţelim da doĎe za vikend. Gle, kako sam bila uzbuĎena za Dan zah-valnosti, a onda je on došao doma i sve pokvario svojim vijestima o rastavi. Ne ţelim nikak-vih loših vijesti za roĎendan! Zato sam rekla: – Bit ću doista zaposlena. U petak navečer ima-mo školski ples, a u subotu će baka i djed voditi mene, Rachel i Alison na predstavu. A u ned-jelju je mama pozvala roĎake na tortu. Već ju je naručila... bit će s ljubičastim ruţama.
– Moţda bih trebao pričekati do proljetnih praznika – reče tata.
– To bi bilo bolje.
– Ali ću ti roĎendansko iznenaĎenje poslati odmah.
– O čemu se radi?
– Ako ti kaţem, neće biti iznenaĎenje.
Vjerojatno je u pitanju još jedna majica, pomislih.
Trideset i pet
U petak ujutro na autobusnoj stanici je Dana ispruţila ruku, a narukvice opet nije bilo. – Ovaj je put zauvijek! – rekla je.
– Što se dogodilo? – upitala je Alison.
– Kaţe da ţeli biti slobodan kako bi mogao izlaziti s drugim djevojkama... poput Marcelle.
– Ne brini – reče Rachel – vjerojatno se radi samo o seksualnoj privlačnosti.
– Molim te, nemoj mi to govoriti! – Dana se rasplače.
– Ona ţeli reći da Jeremy ima dosta iskustva – rekoh nastojeći da se Dana osjeća bolje.
– Kako ti to znaš? – Dana je zurila u mene.
– Zato što ima... – htjela sam reći “dlakave noge”, ali me Rachel udari.
– Stephanie ţeli reći – ubaci se Rachel – da su neki dečki toliko zainteresirani za seks, da zaborave na sve drugo. Prije ili kasnije će se opametiti.
– Ne znam – reče Dana ispuhujući nos. – Jako sam zbunjena. Prijateljice mi kaţu da me hoće učiniti ljubomornom. Kaţu da me pokušava natjerati da idem dalje nego što ţelim.
– Nikada ne smiješ dopustiti da te netko natjera na seks – reče Rachel, poput stručnjaka.
– To je istina – dodala sam kao da i ja sve o tome znam.
– Apsolutno – sloţila se i Alison.
– Vaša je generacija čudesna! – reče nam Dana. – Kad sam ja bila vaše dobi, ništa nisam znala.
Te večeri u kinu kupila sam malo pakovanje kokica. I Alison je kupila kokice, ali njezine su bile s putrom, a moje nisu. Čim smo sjele, otkrila sam da su kokice bez putra jako suhe. Zalijepe ti se za ţdrijelo. Već sam se kod prve počela gušiti. Ispričala sam se i vratila u pred-vorje kako bih popila vodu. Ljudi iz našeg reda su morali ustati da me propuste. Nakon što sam popila piće, ponovno sam stala u red, ovog puta da stave putar na kokice. Vjerojatno i nije pravi putar, mislila sam, sjećajući se svog obećanja mami – da ću preko vikenda paziti što jedem. Vjerojatno se radi o nečem što malo navlaţi kokice da ih moţeš jesti a da ne umreš od gušenja.
Dok sam čekala, u kino je došao Jeremy Zmaj s Marcellom. Nosila je najuţe traperice koje sam ikada vidjela, zagurane u bijele kaubojske čizme. I ţvakala je kaugumu. Nadala sam se da će napuhati dovoljno velik balon da joj se zalijepi za šminku na očima.
Kad su moje kokice bile gotove, svjetla u dvorani su se već ugasila i s jedva sam uočila Alison. Ali sam zato dobro vidjela Jeremyja i Marcellu. Sjedili su u zadnjem redu i ljubili se. Pitala sam se što je Marcella učinila s kaugumom. Ili se je ljubila s kaugumom u ustima? Ne, ona je bila tip koji će kaugumu zalijepiti ispod sjedala.
Kad sam napokon došla do našeg reda, film je već počeo. Svi su morali ustati da ja mogu proći. Čim sam sjela rekla sam Alison za Jeremyja i Marcellu. Ţena iza nas me je potapšala po ramenu i rekla: – Ššš...
Odmah nakon prve scene, Alison prošapće: – Idem popiti piće.
Kimnula sam. Svi su morali ponovno ustati dok se Alison probijala na kraj reda.
Nije je bilo barem deset minuta, a kad se vratila, čovjek s njezine druge strane je rekao: – Hoćete li vi, cure, ili prestati juriti naokolo ili sjesti negdje drugdje! – Nas dvije smo ustale i potraţile druga sjedala.
Neko smo vrijeme stajale u straţnjem dijelu dvorane i promatrale Jeremyja i Marcellu, dok nam razvoĎač nije rekao da ili pronaĎemo sjedala ili napustimo dvoranu. Jedina sjedala koja smo mogle pronaći bila su u prvom redu. Bile smo toliko blizu ekrana da smo morale izvijati vratove da bilo što vidimo. Film toga nije bio vrijedan.
Nakon kina smo otišle na smrznuti jogurt, gdje nas je Leon trebao pokupiti u deset sati. Na-ručila sam jogurt od ananasa. Taj je najjednostavniji koji moţeš naručiti. Alison je uzela svoj omiljeni – Breskvastu kremu. Dok smo čekale svoju narudţbu, ušli su Jeremy i Marcella. – Hej, Macbeth... – reče Jeremy – jeste li uţivale na predstavi?
Bila sam doista iznenaĎena. Kao prvo, nisam ni znala da nas je primijetio. A kao drugo, ni-sam znala na koju je predstavu mislio – film ili predstavu koju su izveli on i Marcella. Zato sam ga samo pogledala i rekla: – Vidjela sam i bolje.
On se nasmije. – Kladim se da jesi.
Marcella je naručila kornet s jogurtom od pralina od pekana. Ništa nije rekla nijednoj od nas.
Kad je dvadeset minuta kasnije Leon došao po nas, zamolio je Alison da se vrati i kupi mu jogurt od pistacija. – Gena se uţelila pistacije – rekao mi je dok sam se uvlačila na straţnje sjedalo.
Kad sam došla kod Rachel, ona je sjedila u krevetu i čitala. Lice joj je bilo prekriveno ne-kakvom bijelom smjesom.
– Što ti je to? – upitala sam je.
– Maska. Suši ti koţu tako da ne dobiješ prištiće.
– I s tim spavaš?
– Ne, opereš je nakon petnaest minuta. Kakav je bio film?
– Gledala sam i bolje. Ali, bili su Jeremy i Marcella... i ljubakali se.
– Ljubljenje u javnosti je tako odvratno!
– Znam. Bilo mi je tako neugodno što ih moram gledati kako se ljube.
– Baš si ih vidjela da se ljube?
– Da, nekoliko puta. Kakav je bio tvoj pokus sa Stacey?
– Čista frustracija. Uvjeţbavamo doista teţak komad – odgovori Rachel. – I kako su se lju-bili?
– Normalno.
– Francuski?
– Nisam bila baš toliko blizu.
– Ja se nikad ne bih navlačila u kinu da me vidi čitavi grad.
– Ni ja.
– Ako ti se čita, na stolu je doista dobra knjiga.
Otišla sam do Rachelinog radnog stola. – Koja? – upitala sam. Na stolu je bila čitava hrpa knjiga.
– Zove se Prohujalo s vihorom. Svidjet će ti se. Jako je romantična.
– Ne zanimaju me više ljubići kao prošle godine – rekoh ja.
– Ne radi se tu o nekoj tinejdţerskoj ljubavi – objasni Rachel. – Ovo je prava stvar.
Prelistala sam knjigu. – Jako je dugačka.
– Ali jednom kad kreneš ide jako brzo.
– Mislim da ću još malo pričekati s ovom knjigom.
– Dobro – reče Rachel zijevajući. – Oprat ću masku... a onda moţemo na spavanje.
Dok je Rachel bila u kupaonici, ja sam skinula odjeću. Da smo barem onako bliske kako smo bile, rekla bih joj za moje roditelje. Da barem mogu... da barem mogu reći njoj i Alison. Mrzim imati tajne pred najboljim prijateljicama. Nikada ranije nisam Rachel ništa zatajila i do ove godine nije ni ona meni. Ali, sada je sve meĎu nama drukčije. Ne mogu to objasniti, ali osjećam da je.
Navukla sam spavaćicu preko glave i zavukla se u svoju vreću za spavanje, raširenu preko prostirke na tepihu. Bilo bi lako reći Alison za roditelje, pomislih. Ona bi razumjela, posebice zato što je i sama kroz to prošla. Ali ne bih mogla reći njoj, a da ne kaţem i Rachel.
Rachel se vrati i legne u krevet. – Laku noć – reče i ugasi svjetlo.
– Rachel...
– Da?
– Sjećaš se kad smo se igrale prerušavanja s frotirskim ogrtačima tvojih roditelja... i pretva-rale da su to haljine bez naramenica... i gornje bi dijelove napunile čarapama, a ispod zavezale remen...
– Aha.
– I sjećaš se kad smo odlučile mojim roditeljima skuhati večeru i zagorjela nam je zdjela?
– Aha.
– A onda kada je stigao tvoj novi madrac... – započela sam, nastojeći se smijati. – Sjećaš se kako smo skakale gore dolje i pretvarale se da je trampolin?
– Sve je to bilo jako davno, Steph...
– Znam, ali zar se nikada ne sjetiš kako smo se nekad ludo zabavljale?
– Ne baš. – Ona se okrene u krevetu.
Zagrizla sam usnicu, bojeći se da ću zaplakati. Pomislila sam: – Rachel više ne ţeli biti moja najbolja prijateljica. Vjerojatno ţeli biti najbolja prijateljica Stacey Green.
Burt mi se sklupčao uz noge. Njegovo me je predenje uspavalo. Usred noći mora da su se on i Harry zamijenili za mjesta, jer kad sam se u subotu ujutro probudila, kraj mojih je nogu bio Harry, a Burta nije bilo.
Rachel je već bila odjevena i sjedila za radnim stolom.
– Zašto si se tako rano probudila? – upitala sam je. – Subota je.
– Volim se riješiti zadaće u subotu ujutro. Onda mi je ostatak vikenda slobodan za uţiva-nje.
Okrenula sam se na drugu stranu misleći kako sam ja prava suprotnost. Ja uvijek ostavim zadaću za nedjelju navečer. Rachel i ja smo suprotne na toliko mnogo načina.
Kad smo sišle na doručak, gospodin i gospoĎa Robinson su se spremali za odlazak. Svake subote idu planinariti na Devil’s Den. Ako ima snijega, uzmu i skije. Voljela bih da moji rodi-telji pronaĎu nešto što bi radili zajednički.
GospoĎa Robinson je zavezivala čizme. – Lijepo je da si s nama, Steph... u posljednje si vrijeme kao stranac.
Što je time mislila? – U školi imam puno posla – rekoh.
GospoĎa Robinson me potapšala po glavi. – Nemoj zbog posla zaboravljati svoje prijatelji-ce.
Pogledala sam Rachel, ali je ona rezala bananu u svoju zdjelicu s ţitaricama.
– Pokupit ću vas u banci oko pet – rekao nam je gospodin Robinson dok je omotavao kari-rani šal oko vrata.
– Doći ćemo – reče Rachel.
Nakon doručka Rachel je promijenila pijesak u Harryjevoj i Burtovoj kutiji, a zatim pos-premila svoju sobu. Sa svega je pobrisala prašinu i sve očistila usisivačem, čak i ispod kreve-ta. Očistila je i staklo na ogledalu i na unutrašnjoj strani prozora. Presloţila je sve ladice u ormaru i provjerila da li joj je garderoba u savršenom redu.
– Ovo mora da je najčišća i najurednija soba u Palfrey’s Pondu – rekla sam – a moţda i u čitavom okrugu.
– Volim kad mi je soba čista.
– Je li Stacey Green poput tebe?
– Kako to misliš?
– Ma znaš... da li i ona čisti svoju sobu i drţi svoje ladice i ormar tako urednima kao ti?
– Stacey je u principu uredna i organizirana, ali ne kao ja.
Rachel je slagala fotografije na komodi. Jedna od njih bila je fotografija u ljubičastom koţ-nom okviru koju nam je Alison darovala za Boţić. Na trenutak ju je drţala u ruci, prije nego što ju je vratila na njezino mjesto. Izgledamo tako sretne na toj fotografiji, pomislih. Da barem opet moţe biti tako. – Rachel... – započeh.
– Molim?
Ţeljela sam je pitati da li me još uvijek voli, ali nisam mogla. Samo sam odmahnula gla-vom i rekla: – Skoro je dvanaest i trideset. Morale bismo krenuti. Alison će nas čekati.
Trideset i šest
U svim trgovinama u gradu je bila zimska rasprodaja. Predloţila sam da najprije odemo u dućan koji se zove Enchantment, jer oni nemaju ogledala s tri strane. Mrzim takva ogledala. U Enchantmentu nema ogledala u kabinama za presvlačenje. Ako ţeliš vidjeti kako izgledaš, moraš izaći iz kabine. Na odreĎeni način i to je jednako neugodno jer na rasprodajama ljudi stoje uokolo i govore ti kako ti nešto super stoji čak i kada to nije istina.
Svidjelo mi se prvo što sam probala – tamnozelena suknja i majica, načinjene od nekog materijala sličnog felpi. Suknja je lepršala u hodu, a majica je imala čipkasti ovratnik i male ţivotinje na rukavima.
– To je to! – objavila sam, na brzinu se pogledavajući u ogledalu u kojem sam mogla vidje-ti cijelu sebe. – Spremna sam za ples.
– Ali Steph… to je prvo što si probala – reče Rachel. Tko zna što moţeš pronaći negdje drugdje?
– SviĎa mi se – odgovorila sam – i cijena je prihvatljiva. Ostat će mi dovoljno za cipele.
– Ti samo pokušavaš izbjeći odluku nakon što vidiš više stvari koje ti se sviĎaju – reče Rachel.
– Nije istina! – Zapravo, oduvijek sam ona vrsta kupca koji kupuje prvu stvar koja mu se svidi i Rachel to zna. Tako uštedim mnogo vremena i truda, a i ne moram se stalno presvlačiti u zagušljivim kabinama.
– Neće pronaći ništa što će joj bolje pristajati – reče tamnokosa prodavačica Rachel, kao da je Rachel moja majka.
– A i ta boja kao da je stvorena za nju – doda plavokosa prodavačica, nastojeći uvjeriti Rachel.
SviĎalo mi se kako su razgovarale o meni kao da nisam prisutna. Na povratku u kabinu sam rekla: – Ja sam ta koja će ovo nositi, i ja sam potpuno zadovoljna.
Kad sam izišla iz kabine Rachel je probavala nešto pleteno boje zlata, a prodavačice su na-klapale o tome. Alison i ja smo se nasmiješile jedna drugoj. – Baš mi je drago što ćeš kupiti taj komplet – reče mi ona. – Super ti stoji.
Rachel je isprobala sve u trgovini, ali nije mogla pronaći ništa dovoljno ludo, tako da smo krenule dalje. Otišle smo u još tri trgovine i u svakoj je Rachel zamolila trgovkinju da joj sa strane ostavi kakvu suknju ili majicu. Načinila je popis stvari i dućana, kao što je učinila i onog dana kada smo kupovale stvari za Alisoninu sobu.
Alison je već imala odjeću za školski ples. Trebala joj je samo potkošulja i čarape ispod suknje i košulje od gaze. Pronašla ih je u dućanu s donjim rubljem. Bila je toliko sigurna u veličinu koja joj je potrebna, da ih nije čak ni probala.
Nakon toga smo morale piškiti. U trgovinama u gradu ne daju ti da koristiš njihove toalete. Tvrde da su samo za zaposlenike. I u restoranima ti rade probleme ako nisi k njima došao na ručak. Srećom po nas, u maminoj je agenciji čista, lijepa kupaonica. U njoj je čak i sapun s mirisom limuna i lijepi papirnati ručnici za brisanje ruku. Bilo mi je malo čudno jer mama nije bila u agenciji, ali znala sam da nikome u uredu nećemo smetati.
Zazvonilo je zvono kada sam otvorila vrata. Posao je izgledao dobro. Tri su klijenta razgo-varala s agentima, a još je dvoje ljudi čekalo. Mama kaţe da tijekom siječnja i veljače ljudi počnu sanjariti o tjednu provedenom na nekom toplom i sunčanom mjestu.
– Vidi, vidi – reče Craig, dolazeći da nas pozdravi. – Vidi što nam je vjetar donio. Nedosta-jala si mi jutros, Stephanie. Sam sam morao odloţiti sve papire.
– Drago mi je što cijeniš moj teški rad.
– Cijenim, cijenim. Jedva čekam da doĎeš sljedeće subote.
– Neću doći sljedeće subote. Sljedeće subote mi je roĎendan.
– Ne znam – reče on. – Uzimaš nekako previše slobodnog vremena. Valjda kad ti je mama vlasnica agencije, moţeš se izvlačiti.
Alison me gurne. Doista joj je bila sila. – Zapravo trebamo… – Ne znam zašto nisam mog-la izgovoriti riječ WC. Stalno je govorim.
Rachel je umjesto mene završila rečenicu: – … nusprostorije – reče ona Craigu.
Čim je Rachel to rekla, Alison je dobila napadaj cerekanja, a jednom kad ona počne, zabo-ravi! Začas sam se i ja počela smijati. Ni Craig nije mogao zadrţati ozbiljno lice. Ali Rachel je bila ljuta i u kupaonici je rekla: – Hoćete li se vas dvije ikada ponašati kako dolikuje vašim godinama?
Kad smo izašle iz maminog ureda, zaredom smo otišle u četiri dućana. U posljednjem smo naletjele na Amber Ackbourne i njezine dvije prijateljice. – Kupujemo za ples – reče Amber.
– I mi – odgovori Alison.
Amber je na sebi imala istu onakvu zlatnu pletenu stvar koju je Rachel probala u jednom od dućana, a njezine su se prijateljice divile njezinom izgledu. Osobno sam mislila da izgleda jednako glupo kao i Rachel. – Pitam se hoću li se Maxu svidjeti u ovome? – reče ona pozira-jući pred ogledalom.
– Maxu? – upita Rachel.
– Da… to je novi dečko u našem razredu i jaaako je zgodan. Moţda ću s njim plesati čitavu noć.
Rachel je samo stajala s poluotvorenim ustima.
– Zar nisi čula? – rekla sam u namjeri da stavim stvari na njihovo mjesto. – Maxu se sviĎa Rachel.
Amber se okrene od ogledala i pogleda Rachel. – Je li to istina?
– Naravno da je istina! – rekoh ja.
– Pitala sam Rachel, ne tebe.
Rachel nešto promrmlja.
– Molim? – upita Amber.
– Rekoh da bi moglo biti istina – Rachel će.
– Moglo nije isto kao definitivno – reče jedna od Amberinih prijateljica.
A druga će: – Samo pričekaj da te vidi u tom zlatnom puloveru.
– Ja ne kradem tuĎe dečke – reče Amber.
– On nije baš moj dečko – na to će Rachel.
Rachel je bila doista glupa što je to priznala. Zato sam ponovno morala intervenirati. – Moţda joj nije dečko, ali trebala bi ih vidjeti zajedno u kantini.
Alison kimne, ali nije progovorila.
– Ti imaš stanku za ručak u isto vrijeme kad i Max? – upita Amber Rachel.
– Da – odgovori Rachel – ali Max je slobodna osoba. Moţe plesati s kim ţeli. – Zgrabi me za rukav. – Moramo krenuti.
– Ali nismo ništa pogledale! – rekoh.
– Vidjele smo dovoljno – Rachel će kroz stisnute zube.
– Bok! – na to će Amber. – Vidimo se u ponedjeljak u školi.
Napolju je Rachel jako brzo hodala. Alison i ja smo morale ţuriti da je dostignemo.
– Kako si joj to mogla reći? – konačno me upita Rachel.
– Što?
– Da se ja sviĎam Maxu.
– Pa to je istina, zar ne?
– Čak i ako je istina, to se tebe ne tiče toliko da bi brbljala s Amber o tome.
– Nisam joj mogla dopustiti da misli kako moţe imati svakog dečka kojeg poţeli – rekoh.
– Max se tiče mene, a ne tebe!
– Daj, Rachel – reče Alison – Stephanie nije ništa loše mislila. Samo ti je ţeljela pomoći.
Rachel odmaršira do Ollija, dućana koji je za nas previše skup. Tamo nikada ne idemo, čak niti gledati. Ali Rachel uĎe unutra i najavi trgovkinji: – Ţelim nešto doista ludo!
Trgovkinja je bila visoka i vitka. Na sebi je imala suknju od antilopa, tamnoplavu košulju od kepera i čizme. Oko vrata je imala dvadesetak ogrlica. Kosa joj je bila ţarko crvena i kovr-čava. Izgledala je upravo onako kako sam pretpostavljala da bi Rachel ţeljela izgledati za školski ples. Na pločici s imenom pričvršćenoj uz njezin dţep pisalo je Glory.
– Mislim da nisam baš sigurna što podrazumijevaš pod ludo – reče ona Rachel. – Jer ono što je tebi ludo, moţda meni nije i obrnuto… ako kuţiš što ţelim reći.
Sjetila sam se maminih naušnica i pitala se da li se ludo zabavlja u New Yorku.
– Govorimo li o formalno ludom ili neformalno ludom? – upita Glory.
– Neformalno ludom – odgovori Rachel. – Za školski ples.
– Mmmm – Glory je proučavala Rachel. – Koji broj traperica nosiš, 28 duge?
– Kako si znala?
– To mi je posao – reče Glory hodajući prema polici s hlačama. Pregledavala ih je i izvukla par bijelih hlača koje pruţi Rachel. – Dok ti isprobavaš hlače, ja ću pogledati kakve lude ma-jice imamo. Ţeliš li nešto otvoreno ili zatvoreno?
– Ne previše otvoreno, ali malo otvoreno je u redu.
Slijedile smo Rachel u kabinu. Alison je sjedila na podu prekriţenih nogu, a ja sam stajala u kutu i nastojala ne smetati Rachel pred trostranim ogledalom. Navukla je bijele hlače, a za-tim se okretala oko svoje osi i pomno se ogledavala iz svakog kuta.
Tada sam primijetila etiketu. – Opa, to su traperice s potpisom.
– I onda? – upita Rachel.
– Pa majka ti ne dopušta da kupuješ traperice s potpisom.
– A što si ti? Moja savjest?
– Samo te podsjećam.
– Ne moraš me ti podsjećati!
– Ali mama će vidjeti etiketu!
– Ako odlučim da ih kupim – reče Rachel – što još nisam… odrezat ću etiketu.
– Lagala bi vlastitoj majci?
– Baš mi prava govori o laganju!
– Što bi to trebalo značiti?
– Zaboravi.
– Ne, ne ţelim zaboraviti.
Rachel se vrtila naokolo. – Onda dobro. – Prstom pokaţe na mene. – Rekla si nam da ti je mama išla u Veneciju poslom.
– To je istina.
– To nije istina.
– Što to ona govori? – upita me Alison.
Ali Rachel mi nije dala priliku da odgovorim. – Govorim da nam Stephanie laţe od počet-ka školske godine i da mi je toga već dosta!
– Laţe? – upita Alison.
– Nisam lagala! – Zašto mi to Rachel radi?
– Roditelji joj ne ţive zajedno – reče ona Alison. – Još od ljeta. Vjerojatno će se razvesti.
– Neće! – uzviknuh. – Neće se razvesti. Ovo je samo probna rastava. Zato vam i nisam rek-la!
– Daj, molim te! – Rachelin se ţuti pulover podigne do pola leĎa. – Kaţeš da ţeliš sve zna-ti o ţivotima svojih prijateljica, ali kad se radi o tvom ţivotu, ne vidiš ništa što ne ţeliš vidjeti. Ne ţeliš se suočiti sa stvarnošću. Ţiviš u nekoj vrsti bolesnog svijeta mašte!
– Ako je itko ovdje bolestan, onda si to ti! – uzviknula sam. – Ti i tvoja savršena soba, i tvoje savršene ocjene i tvoja savršena flauta i…
Rachel proguta zrak. – Kad ćeš odrasti? – prosikće.
– Kad mi se bude htjelo!
– Prestanite! – Alison prekrije rukama uši.
– Ovo nema nikakve veze s tobom – vikne na nju Rachel. – Zato se nemoj miješati.
– Ne govori joj što da radi! – vikala sam. – Ne vladaš ti svijetom!
Alison počne plakati.
– Oh, vi ste obje takva djeca! – povikne Rachel. – Nemoguće je biti prijateljica tako bezos-jećajnoj, nezreloj djeci!
– A jednako je tako nemoguće biti prijateljica nekome tko misli da sve zna… čak i kad ne zna!
Rachel zamahne i na trenutak pomislih da će me udariti. Stoga sam je zgrabila za ruku i povikala: – Zašto ne uzmeš taj svoj veliki mozak i jednostavno si ga nabiješ!
Otresla je moju ruku i povikala: – A zašto vi ne ostanete doma i ne igrate Ispljuvak kao prava djeca kakva i jeste!
– Cure – Glory otvori zastor kabine. – To je veoma nepristojno ponašanje. Morat ću vas zamoliti da napustite trgovinu ako…
– Mene ne morate moliti, jer sam ja već na izlasku! – Izjurila sam iz kabine.
– S tobom više nikada neću razgovarati! – poviče Rachel za mnom.
– To je najbolje što sam danas čula! – odvratila sam.
Nekoliko je kupaca gledalo u mene dok sam trčala kroz dućan i staklena izlazna vrata. Ne-ka bulje, mislila sam. Tko mari? Dosta mi je Rachel Robinson. Ovo je dokazalo da ne samo da mi nije najbolja prijateljica, nego mi uopće nije prijateljica.
Nisam primijetila da sam jaknu ostavila na podu kabine, dok kroz vrata nije došla Alison s jaknom u rukama. Nisam znala ni da plačem, dok mi nije pruţila rupčić. Tada sam osjetila vruće suze na licu i kako mi iz nosa cure bale i zaleĎuju se na mojoj gornjoj usnici i bradi.
– Ţao mi je zbog tvojih roditelja – tiho će Alison. – Nisam imala pojma.
– To nije tvoj problem – rekoh joj.
– Je, moj je – odgovori ona i stavi mi jaknu na ramena.
U pet smo Alison i ja otišle do banke gdje smo se dogovorile naći s gospodinom Robinso-nom. Da sam imala dovoljno novca, pozvala bih taksi. Ali, zadnje sam dolare potrošila na cipele za ples.
Rachel je već bila tamo i čekala oca. Nosila je dva paketa. Zanimalo me što je kupila. Čim nas je vidjela, okrenula je glavu. Kad je došao njezin otac, sjela je na prednje sjedalo automo-bila, a Alison i ja straga.
– Onda – reče gospodin Robinson gledajući naše pakete. – Vidim da je dan bio uspješan.
Kad nismo odgovorile, doda: – Pretpostavljam da ste iscrpljene. To je tako s kupovinom.
Kad još nismo odgovorile, nasmijao se i rekao: – Bolje vi, nego ja. Ja bih radije radio sve drugo samo da ne moram kupovati. – A onda je napokon shvatio i ništa više nije rekao.
Kad smo došli k Rachel, prošaptala sam Alison: – Mogu li večeras spavati kod tebe?
– Naravno – odgovori Alison.
– Uzet ću stvari i odmah dolazim.
Rachel otrči u kuću, ode na kat i zaključa se u kupaonicu.
Pobacala sam svoje stvari u platnenu torbu, u ladici Rachelinog stola pronašla komad papi-ra i napisala poruku:
Draga gospođo Robinson,
Hvala vam što ste me pozvali da kod vas provedem vikend. Večeras iz sasvim osobnih raz-loga ne mogu ostati kod vas. Nadam se da razumijete. Ako ne razumijete, pitajte Rachel. Bit ću kod Alison, ako moja mama nazove.
S poštovanjem
Stephanie
Trideset i sedam
Nikada neću oprostiti Rachel zbog groznih stvari koje mi je rekla. Rastava mojih roditelja nje se nije ticala. Osim toga, što je ona znala o tome kako se ja osjećam? To je dokazivalo da je Rachel Robinson nezrela i bezosjećajna, a ne ja!
Mama se u nedjelju poslijepodne vratila iz New Yorka, ali nisam joj rekla za Rachel i me-ne dok nismo sjeli za večeru. Onda, dok je ona servirala juhu od rajčice s riţom, ja sam rekla: – Rachel i ja smo se posvaĎale. Više nikada nećemo razgovarati!
Mama reče: – Sigurna sam da to moţete popraviti, ako se potrudite.
– Ne ţelim se truditi.
Mama poklopi zdjelu za juhu i zagrize kreker. – To ti nije nalik, Steph. Napokon, Rachel i ti ste najbolje prijateljice od drugog razreda.
– Više nismo!
– Ali imate toliko toga zajedničkog.
– Ne – rekoh. – Nemamo ništa zajedničkog. U tome i je problem.
– Provele ste zajedno djetinjstvo. To će vam uvijek biti zajedničko.
– To nije dovoljno.
– Glupo je svaĎati se s prijateljima – reče Bruce, srčući juhu.
– Rachel nije moja prijateljica.
– Ali je bila… prije nego ste se posvaĎale… jel' da?
– Prije nego smo se posvaĎale se ne računa – rekoh Bruceu.
– Tako započinju ratovi – reče Bruce.
– Nitko ne govori o ratu! – povikala sam.
– Smiri se, Steph… – reče mama – i pojedi juhu prije nego se ohladi.
Kad sam te večeri legla u krevet u glavi sam prevrtila moju svaĎu s Rachel, nastojeći doku-čiti kako je sve to počelo. Ali, jedino sam se mogla sjetiti onoga s trapericama, i vikanja i su-za. S mukom sam zaspala. Sanjala sam da sam na školskom plesu, gola. Dušo, dušo, dušo… pjevala je Rachel, rugajući mi se. Svi su se smijali i pokazivali na mene. Konačno me je gos-poĎa Remo pokrila kaputom.
Sljedeće večeri kada je tata nazvao, rekla sam mu da Rachel i ja ne razgovaramo.
– Brzo ćete se vas dvije pomiriti – rekao je.
– Nećemo.
– Hoćeš se kladiti?
– Ne.
– Ali ja hoću. Kladim se u pet dolara da ćete prije tvog roĎendana Rachel i ti ponovno biti najbolje prijateljice.
– RoĎendan mi je u petak, tako da ćeš sigurno izgubiti.
– Riskirat ću.
Roditelji uvijek misle da znaju tako mnogo o svojoj djeci, a zapravo nemaju pojma.
– Onda, kako se mama provela u New Yorku?
– Zašto je ne pitaš sam? – gurnula sam slušalicu mami koja se odmarala za kuhinjskim sto-lom pijuckajući čaj i čitajući novine.
– Da, Steve… – reče mama, uzimajući slušalicu – svi su dobro.
Počela sam skidati etiketu sa staklenke majoneze koja je još uvijek bila na pultu. Ako sam zaista paţljiva, mogu skinuti etiketu u jednom komadu, što je gotovo jednako dobar osjećaj kao kad guliš izgorjelu koţu.
– Avanturu? – reče mama u slušalicu. – Ne, nisam imala avanturu u New Yorku… a da i jesam, to se tebe ne bi ticalo.
Stavila sam majonezu u hladnjak i pokušala se iskrasti iz kuhinje, ali nisam uspjela. – Stephanie! – pozvala me mama kad je spustila slušalicu. – Jesi li ti rekla tati da idem u New York kako bih imala avanturu?
– Moţda sam spomenula nešto o tome. Usput… kakav je bio tulum?
– Nemoj mijenjati temu – reče mama i po tonu njezina glasa sam znala da je ozbiljna. – Ni-si smjela iza mojih leĎa raspravljati o mom društvenom ţivotu.
– Tata je bio ljubomoran, zar ne?
– Ovo je brak, a ne srednjoškolska ljubav – reče mama. – Mi to moramo riješiti sami.
– Ne vidim zašto ja ne bih mogla pomoći.
– Zato što ti nemaš moć pretvoriti sve da bude onako kako ti ţeliš… samo ćeš se razočara-ti. Razumiješ?
– Ne! – povikala sam dok sam trčala iz kuhinje i penjala se uz stepenice. Ako mene pitate, mama i tata su se ponašali jednako kao Jeremy i Dana. Zalupila sam vratima svoje sobe i baci-la se na krevet, na plišane igračke. Mrzila sam kako me je Rachel, a sad i mama, optuţila da zabadam nos u njihov društveni ţivot, a samo sam nastojala pomoći. Tako sam dugo leţala i plakala. Bila sam sigurna da će mama doći u moju sobu i ispričati se, ali nije.
U školi se vijesti brzo pročuju. Do stanke za ručak u utorak već su svi znali da Rachel i ja ne razgovaramo. U autobusu je Rachel sjedila s Danom, što je dalje bilo moguće od Alison i mene. A u kantini je sjedila za stolom Stacey Green. Vidjela sam je kako se glupira i s Maxom.
Kara Klaff je upitala: – Oko čega ste se posvaĎale?
– Osobne stvari – odgovorila sam.
Miri Levine je rekla: – Misliš li da ćete se brzo pomiriti?
– Nikada.
Amber Ackbourne mi je prišla u razredu. – Ne mogu vjerovati da Rachel i ti ne razgovara-te. Mislim, vi ste oduvijek bile prijateljice. Nadam se da nije imalo veze s Maxom i onim zla-tnim puloverom koji sam kupila za ples.
– Nemoj si laskati. Nema to veze s tobom.
Nakon nastave Alison je rekla: – Svi me pitaju jesam li na tvojoj strani ili Rachelinoj. Ne znaju da je i mene nazvala nezrelom i bezosjećajnom. Mrzim svaĎe!
– Nije to bila moja ideja da se posvaĎamo.
– Znam. Bila sam tamo… sjećaš se?
Stisnule smo jedna drugoj ruku i pomislila sam kako sam sretna što mi je i Alison najbolja prijateljica. Jer, da mi je Rachel bila jedina najbolja prijateljica, zamislite samo kako bih se usamljeno osjećala. Jednako usamljeno kao što bi se osjećala Rachel da nema Stacey Green.
Te je noći počelo snijeţiti i dok sam išla u krevet već je jako padalo. Ponovno sam ruţno sanjala. Ovog puta smo Rachel i ja hodale autocestom, ali nije bilo prometa. Tada se iznenada niotkuda pojavio jureći automobil i krenuo ravno prema nama. Pokušale smo pobjeći, ali noge nam se nisu htjele maknuti s mjesta. Automobil se zabio u Rachel. Tijelo joj je odletjelo u zrak, preletjelo autocestu i sletjelo uz tup udarac. Otrčala sam do nje, ali je bilo prekasno. Kad
je došla policija, uhapsili su me iako ja nisam ništa učinila. Policajac koji mi je stavio lisice izgledao je isto kao Benjamin Moore. Rekao je: – Ti si sve ovo isplanirala, zar ne? – Vrisnula sam: – Ne! Ne! – i probudila se drhteći i u znoju.
Bruce je dojurio u moju sobu. – Što je to bilo?
– Ruţno sam sanjala.
– Nešto strašno?
– Tako nekako…
– O bombi?
– Ne.
– Hoćeš da ostanem s tobom?
– Sad sam u redu.
Otišao je do mog prozora i pogledao van. – Još uvijek snijeţi. Nadam se da će sutra škola biti zatvorena.
– Da… dobro bi nam došao snijeţni dan.
– Idem ja sada u krevet.
Kad je došao do vrata rekla sam: – Bruce…
– Da?
– Hvala ti što si došao u moju sobu.
– Ništa zato. Znam ja kako je to kad ruţno sanjaš.
Ono što je čudno je da Bruce nije imao noćnu moru otkad je osvojio drugo mjesto na natje-canju postera. Mama kaţe da se on osjeća bolje sada kada zna da on nije jedini kome je stalo. Čak su ga i pozvali da bude počasni član dvaju nacionalnih organizacija koje rade za mir.
Kad smo se u srijedu probudili snijeg je još uvijek padao. Škola je bila zatvorena. Bruce i ja smo skakali od sreće i vratili se u krevet.
Oko jedanaest sati je snijeg prestao i pojavilo se sunce. Bruce i njegov prijatelj, David, na-pravili su snjegovića u našem dvorištu. Ja sam mu oko vrata stavila šal, a na glavu tatin smeĎi pusteni šešir. Vidjevši šešir na snjegoviću sjetila sam se starih dana, kad se tata igrao s nama. Pitam se hoćemo li to ikada više učiniti.
Nakon ručka smo Alison i ja otišle do jezera na klizanje. Tamo je bila i Rachel, s Danom, ali samo me je uznosito pogledala. Pa sam zato i ja nju pogledala jednako. Tu sam riječ nauči-la od Rachel. Znači arogantan, što znači koji s visoka gleda na druge, što znači da za sebe mis-liš da si super, što definitivno pristaje Rachel. Dok sam se ja producirala, kliţući unatraške, spotaknula sam se i pala. Alison mi je pomogla da ustanem. Neko je vrijeme sa mnom sjedila na deblu, dok mi nije popustila bol u straţnjici. Nakon toga sam se drţala običnog klizanja, a kada je Rachel napravila seriju osmica, nisam se doimala zadivljenom kao svi ostali na jezeru.
Mama je tog poslijepodneva otišla na nekoliko sati u ured i kada se, oko pet sati, vratila doma, zatekla me kako sjedim u radnoj sobi, grickam štapiće od mrkve i čitam. Odlučila sam pročitati Prohujalo s vihorom i dokazati da Rachel nije jedina osoba u sedmom razredu koja moţe čitati knjige za odrasle. Mama se presvukla u odjeću za tjelovjeţbu i stavila svoju Jaz-zercise vrpcu. Kad se na ekranu pojavila instruktorica, mama je započela s vjeţbama zagrija-vanja.
Spustila sam knjigu. – Mislim da ću danas i ja probati – rekla sam i stala iza mame opona-šajući njezine pokrete.
Kad smo došle do vjeţbe u kojoj instruktorica kaţe: – A sada, ţelim da povjerujete da uda-rate nekoga koga doista ne moţete podnijeti! Zapamtite… mnogo je bolje udarati zrak, nego nekoga koga znate – udarala sam što sam jače mogla. Najprije na desno, zatim na lijevo. Evo ti! I ovo! I ovo! Tukla sam i tukla dok mi mama nije dotaknula ruku i rekla: – Ta je vjeţba gotova, Steph. Moţeš prestati lupati.
Trideset i osam
U petak je stigao tatin paket. Odnijela sam ga u sobu. Na roĎendanskoj čestitki bio je crteţ: stariji slon razgovara s mlaĎim. Pisalo je: Sretan rođendan nekome tko je dovoljno mlad da u tome uţiva, ali i dovoljno star da uvijek zna bolje. Ispod toga je tata napisao: Volio bih da mogu s tobom proslaviti tvoj trinaesti rođendan. Voli te tata. Okrenula sam je da vidim je li načinjena od recikliranog papira. Bila je. Odmotala sam kutiju i polako je otvorila. U njoj je bilo srce od ametista na zlatnom lancu. Ametist je moj kamen roĎenja.
Otrčala sam u prizemlje. Mama je pripravljala ranu večeru jer je školski ples počinjao u po-la osam. – Vidi što mi je tata poslao za roĎendan! – rekla sam njišući joj lančić pred nosom.
Mama podigne pogled s piletine i povrća koje je pohala. – Jako je lijep.
– Misliš da ga je sam odabrao?
– Nadam se.
– I ja… jer, ako ga je odabrala Iris, nikad ga neću nositi. Prije ću ga baciti u WC.
– Mislim, Steph… – Mama se smijala, ali mislim da joj je bilo drago što sam to rekla.
– Kako bi mi stajao na zeleni komplet?
– Kad se obučeš za ples, probaj pa vidi.
– Ali kako mogu nositi njega i ogrlicu za ubod pčele?
– Noću nema pčela – reče mama. – Posebice ne zimi.
– Onda ću večeras staviti tatin lančić, a sutra, kad idemo u New York, bakin. – Na trenutak sam zastala. – A i nove ću čizme sutra obuti. – To sam dodala jer mi je mama za roĎendan darovala par kaubojskih čizama. Slične su onima koje je neke večeri u kinu imala Marcella, onda kada sam je vidjela s Jeremyjem Zmajem, ali su moje bile mekane sivkaste boje a Mar-celline bijele. Nisam dobila vlastiti telefon. Nema veze… uvijek postoji iduća godina.
– Steph… – započe mama.
– Doista mi se sviĎaju čizme koje si mi darovala! – rekoh. Nisam ţeljela povrijediti mami-ne osjećaje. Nisam ţeljela da pomisli da mi se tatin dar više sviĎa.
Ali mama je imala nešto drugo na pameti. – Ne misliš li da bismo trebali pitati Rachel tre-ba li joj prijevoz na ples?
– Ne!
Rachel je mami napisala pisamce:
Draga gospođo Hirsch,
Zbog promjena u planovima neću moći u subotu ići u New York i sa Stephanie proslaviti njezin rođendan.
s poštovanjem
Rachel Robinson
Nazvao je tata. – Steph, dobio sam tvoje pismo i esej.
– Zaboravi – rekla sam mu.
– Ne ţelim zaboraviti. Trebalo mi je neko vrijeme da probavim sve što si rekla, ali mislim da sada razumijem.
– Nema se tu što razumjeti. Tog sam dana bila čudno raspoloţena... to je sve.
– Nije... bilo je glupo od mene očekivati da ćete Bruce i ti prihvatiti Iris u tako kratkom ro-ku.
– Misliš u nikakvom roku.
Čula sam kako je tata uzdahnuo. – Trebao sam vam reći za nju prije nego što ste došli.
– Nema veze. Sada razumijem da ti i mama morate imati svoje avanture.
– Kako to misliš?
– Nikako. Samo ćete nakon ovog vikenda ti i mama biti izjednačeni.
– O čemu to govoriš? Kakva je to priča da Rowena ima avanturu?
Iz promjene u njegovom glasu shvatila sam da mu se ta ideja uopće ne sviĎa, pa sam doda-la: – Trebaš vidjeti naušnice koje si je kupila za Carlin tulum. Doista su lude!
– Daj mi mamu na telefon – reče tata.
– Nije doma.
– Gdje je?
– Odvezla je Brucea kod tete Denise. Tetak Richard će njega i Howarda odvesti na hokeja-šku utakmicu.
– Reci joj da me nazove kad se vrati.
– Moţda će biti previše zauzeta pakiranjem za vikend.
– Reci joj da sam zvao.
– Dobro.
– I Stephanie... što se tiče tvog roĎendana...
Bilo mi je drago da se sjetio.
– Razmišljam o dolasku za vikend.
Ne! pomislila sam. Ne ţelim da doĎe za vikend. Gle, kako sam bila uzbuĎena za Dan zah-valnosti, a onda je on došao doma i sve pokvario svojim vijestima o rastavi. Ne ţelim nikak-vih loših vijesti za roĎendan! Zato sam rekla: – Bit ću doista zaposlena. U petak navečer ima-mo školski ples, a u subotu će baka i djed voditi mene, Rachel i Alison na predstavu. A u ned-jelju je mama pozvala roĎake na tortu. Već ju je naručila... bit će s ljubičastim ruţama.
– Moţda bih trebao pričekati do proljetnih praznika – reče tata.
– To bi bilo bolje.
– Ali ću ti roĎendansko iznenaĎenje poslati odmah.
– O čemu se radi?
– Ako ti kaţem, neće biti iznenaĎenje.
Vjerojatno je u pitanju još jedna majica, pomislih.
Trideset i pet
U petak ujutro na autobusnoj stanici je Dana ispruţila ruku, a narukvice opet nije bilo. – Ovaj je put zauvijek! – rekla je.
– Što se dogodilo? – upitala je Alison.
– Kaţe da ţeli biti slobodan kako bi mogao izlaziti s drugim djevojkama... poput Marcelle.
– Ne brini – reče Rachel – vjerojatno se radi samo o seksualnoj privlačnosti.
– Molim te, nemoj mi to govoriti! – Dana se rasplače.
– Ona ţeli reći da Jeremy ima dosta iskustva – rekoh nastojeći da se Dana osjeća bolje.
– Kako ti to znaš? – Dana je zurila u mene.
– Zato što ima... – htjela sam reći “dlakave noge”, ali me Rachel udari.
– Stephanie ţeli reći – ubaci se Rachel – da su neki dečki toliko zainteresirani za seks, da zaborave na sve drugo. Prije ili kasnije će se opametiti.
– Ne znam – reče Dana ispuhujući nos. – Jako sam zbunjena. Prijateljice mi kaţu da me hoće učiniti ljubomornom. Kaţu da me pokušava natjerati da idem dalje nego što ţelim.
– Nikada ne smiješ dopustiti da te netko natjera na seks – reče Rachel, poput stručnjaka.
– To je istina – dodala sam kao da i ja sve o tome znam.
– Apsolutno – sloţila se i Alison.
– Vaša je generacija čudesna! – reče nam Dana. – Kad sam ja bila vaše dobi, ništa nisam znala.
Te večeri u kinu kupila sam malo pakovanje kokica. I Alison je kupila kokice, ali njezine su bile s putrom, a moje nisu. Čim smo sjele, otkrila sam da su kokice bez putra jako suhe. Zalijepe ti se za ţdrijelo. Već sam se kod prve počela gušiti. Ispričala sam se i vratila u pred-vorje kako bih popila vodu. Ljudi iz našeg reda su morali ustati da me propuste. Nakon što sam popila piće, ponovno sam stala u red, ovog puta da stave putar na kokice. Vjerojatno i nije pravi putar, mislila sam, sjećajući se svog obećanja mami – da ću preko vikenda paziti što jedem. Vjerojatno se radi o nečem što malo navlaţi kokice da ih moţeš jesti a da ne umreš od gušenja.
Dok sam čekala, u kino je došao Jeremy Zmaj s Marcellom. Nosila je najuţe traperice koje sam ikada vidjela, zagurane u bijele kaubojske čizme. I ţvakala je kaugumu. Nadala sam se da će napuhati dovoljno velik balon da joj se zalijepi za šminku na očima.
Kad su moje kokice bile gotove, svjetla u dvorani su se već ugasila i s jedva sam uočila Alison. Ali sam zato dobro vidjela Jeremyja i Marcellu. Sjedili su u zadnjem redu i ljubili se. Pitala sam se što je Marcella učinila s kaugumom. Ili se je ljubila s kaugumom u ustima? Ne, ona je bila tip koji će kaugumu zalijepiti ispod sjedala.
Kad sam napokon došla do našeg reda, film je već počeo. Svi su morali ustati da ja mogu proći. Čim sam sjela rekla sam Alison za Jeremyja i Marcellu. Ţena iza nas me je potapšala po ramenu i rekla: – Ššš...
Odmah nakon prve scene, Alison prošapće: – Idem popiti piće.
Kimnula sam. Svi su morali ponovno ustati dok se Alison probijala na kraj reda.
Nije je bilo barem deset minuta, a kad se vratila, čovjek s njezine druge strane je rekao: – Hoćete li vi, cure, ili prestati juriti naokolo ili sjesti negdje drugdje! – Nas dvije smo ustale i potraţile druga sjedala.
Neko smo vrijeme stajale u straţnjem dijelu dvorane i promatrale Jeremyja i Marcellu, dok nam razvoĎač nije rekao da ili pronaĎemo sjedala ili napustimo dvoranu. Jedina sjedala koja smo mogle pronaći bila su u prvom redu. Bile smo toliko blizu ekrana da smo morale izvijati vratove da bilo što vidimo. Film toga nije bio vrijedan.
Nakon kina smo otišle na smrznuti jogurt, gdje nas je Leon trebao pokupiti u deset sati. Na-ručila sam jogurt od ananasa. Taj je najjednostavniji koji moţeš naručiti. Alison je uzela svoj omiljeni – Breskvastu kremu. Dok smo čekale svoju narudţbu, ušli su Jeremy i Marcella. – Hej, Macbeth... – reče Jeremy – jeste li uţivale na predstavi?
Bila sam doista iznenaĎena. Kao prvo, nisam ni znala da nas je primijetio. A kao drugo, ni-sam znala na koju je predstavu mislio – film ili predstavu koju su izveli on i Marcella. Zato sam ga samo pogledala i rekla: – Vidjela sam i bolje.
On se nasmije. – Kladim se da jesi.
Marcella je naručila kornet s jogurtom od pralina od pekana. Ništa nije rekla nijednoj od nas.
Kad je dvadeset minuta kasnije Leon došao po nas, zamolio je Alison da se vrati i kupi mu jogurt od pistacija. – Gena se uţelila pistacije – rekao mi je dok sam se uvlačila na straţnje sjedalo.
Kad sam došla kod Rachel, ona je sjedila u krevetu i čitala. Lice joj je bilo prekriveno ne-kakvom bijelom smjesom.
– Što ti je to? – upitala sam je.
– Maska. Suši ti koţu tako da ne dobiješ prištiće.
– I s tim spavaš?
– Ne, opereš je nakon petnaest minuta. Kakav je bio film?
– Gledala sam i bolje. Ali, bili su Jeremy i Marcella... i ljubakali se.
– Ljubljenje u javnosti je tako odvratno!
– Znam. Bilo mi je tako neugodno što ih moram gledati kako se ljube.
– Baš si ih vidjela da se ljube?
– Da, nekoliko puta. Kakav je bio tvoj pokus sa Stacey?
– Čista frustracija. Uvjeţbavamo doista teţak komad – odgovori Rachel. – I kako su se lju-bili?
– Normalno.
– Francuski?
– Nisam bila baš toliko blizu.
– Ja se nikad ne bih navlačila u kinu da me vidi čitavi grad.
– Ni ja.
– Ako ti se čita, na stolu je doista dobra knjiga.
Otišla sam do Rachelinog radnog stola. – Koja? – upitala sam. Na stolu je bila čitava hrpa knjiga.
– Zove se Prohujalo s vihorom. Svidjet će ti se. Jako je romantična.
– Ne zanimaju me više ljubići kao prošle godine – rekoh ja.
– Ne radi se tu o nekoj tinejdţerskoj ljubavi – objasni Rachel. – Ovo je prava stvar.
Prelistala sam knjigu. – Jako je dugačka.
– Ali jednom kad kreneš ide jako brzo.
– Mislim da ću još malo pričekati s ovom knjigom.
– Dobro – reče Rachel zijevajući. – Oprat ću masku... a onda moţemo na spavanje.
Dok je Rachel bila u kupaonici, ja sam skinula odjeću. Da smo barem onako bliske kako smo bile, rekla bih joj za moje roditelje. Da barem mogu... da barem mogu reći njoj i Alison. Mrzim imati tajne pred najboljim prijateljicama. Nikada ranije nisam Rachel ništa zatajila i do ove godine nije ni ona meni. Ali, sada je sve meĎu nama drukčije. Ne mogu to objasniti, ali osjećam da je.
Navukla sam spavaćicu preko glave i zavukla se u svoju vreću za spavanje, raširenu preko prostirke na tepihu. Bilo bi lako reći Alison za roditelje, pomislih. Ona bi razumjela, posebice zato što je i sama kroz to prošla. Ali ne bih mogla reći njoj, a da ne kaţem i Rachel.
Rachel se vrati i legne u krevet. – Laku noć – reče i ugasi svjetlo.
– Rachel...
– Da?
– Sjećaš se kad smo se igrale prerušavanja s frotirskim ogrtačima tvojih roditelja... i pretva-rale da su to haljine bez naramenica... i gornje bi dijelove napunile čarapama, a ispod zavezale remen...
– Aha.
– I sjećaš se kad smo odlučile mojim roditeljima skuhati večeru i zagorjela nam je zdjela?
– Aha.
– A onda kada je stigao tvoj novi madrac... – započela sam, nastojeći se smijati. – Sjećaš se kako smo skakale gore dolje i pretvarale se da je trampolin?
– Sve je to bilo jako davno, Steph...
– Znam, ali zar se nikada ne sjetiš kako smo se nekad ludo zabavljale?
– Ne baš. – Ona se okrene u krevetu.
Zagrizla sam usnicu, bojeći se da ću zaplakati. Pomislila sam: – Rachel više ne ţeli biti moja najbolja prijateljica. Vjerojatno ţeli biti najbolja prijateljica Stacey Green.
Burt mi se sklupčao uz noge. Njegovo me je predenje uspavalo. Usred noći mora da su se on i Harry zamijenili za mjesta, jer kad sam se u subotu ujutro probudila, kraj mojih je nogu bio Harry, a Burta nije bilo.
Rachel je već bila odjevena i sjedila za radnim stolom.
– Zašto si se tako rano probudila? – upitala sam je. – Subota je.
– Volim se riješiti zadaće u subotu ujutro. Onda mi je ostatak vikenda slobodan za uţiva-nje.
Okrenula sam se na drugu stranu misleći kako sam ja prava suprotnost. Ja uvijek ostavim zadaću za nedjelju navečer. Rachel i ja smo suprotne na toliko mnogo načina.
Kad smo sišle na doručak, gospodin i gospoĎa Robinson su se spremali za odlazak. Svake subote idu planinariti na Devil’s Den. Ako ima snijega, uzmu i skije. Voljela bih da moji rodi-telji pronaĎu nešto što bi radili zajednički.
GospoĎa Robinson je zavezivala čizme. – Lijepo je da si s nama, Steph... u posljednje si vrijeme kao stranac.
Što je time mislila? – U školi imam puno posla – rekoh.
GospoĎa Robinson me potapšala po glavi. – Nemoj zbog posla zaboravljati svoje prijatelji-ce.
Pogledala sam Rachel, ali je ona rezala bananu u svoju zdjelicu s ţitaricama.
– Pokupit ću vas u banci oko pet – rekao nam je gospodin Robinson dok je omotavao kari-rani šal oko vrata.
– Doći ćemo – reče Rachel.
Nakon doručka Rachel je promijenila pijesak u Harryjevoj i Burtovoj kutiji, a zatim pos-premila svoju sobu. Sa svega je pobrisala prašinu i sve očistila usisivačem, čak i ispod kreve-ta. Očistila je i staklo na ogledalu i na unutrašnjoj strani prozora. Presloţila je sve ladice u ormaru i provjerila da li joj je garderoba u savršenom redu.
– Ovo mora da je najčišća i najurednija soba u Palfrey’s Pondu – rekla sam – a moţda i u čitavom okrugu.
– Volim kad mi je soba čista.
– Je li Stacey Green poput tebe?
– Kako to misliš?
– Ma znaš... da li i ona čisti svoju sobu i drţi svoje ladice i ormar tako urednima kao ti?
– Stacey je u principu uredna i organizirana, ali ne kao ja.
Rachel je slagala fotografije na komodi. Jedna od njih bila je fotografija u ljubičastom koţ-nom okviru koju nam je Alison darovala za Boţić. Na trenutak ju je drţala u ruci, prije nego što ju je vratila na njezino mjesto. Izgledamo tako sretne na toj fotografiji, pomislih. Da barem opet moţe biti tako. – Rachel... – započeh.
– Molim?
Ţeljela sam je pitati da li me još uvijek voli, ali nisam mogla. Samo sam odmahnula gla-vom i rekla: – Skoro je dvanaest i trideset. Morale bismo krenuti. Alison će nas čekati.
Trideset i šest
U svim trgovinama u gradu je bila zimska rasprodaja. Predloţila sam da najprije odemo u dućan koji se zove Enchantment, jer oni nemaju ogledala s tri strane. Mrzim takva ogledala. U Enchantmentu nema ogledala u kabinama za presvlačenje. Ako ţeliš vidjeti kako izgledaš, moraš izaći iz kabine. Na odreĎeni način i to je jednako neugodno jer na rasprodajama ljudi stoje uokolo i govore ti kako ti nešto super stoji čak i kada to nije istina.
Svidjelo mi se prvo što sam probala – tamnozelena suknja i majica, načinjene od nekog materijala sličnog felpi. Suknja je lepršala u hodu, a majica je imala čipkasti ovratnik i male ţivotinje na rukavima.
– To je to! – objavila sam, na brzinu se pogledavajući u ogledalu u kojem sam mogla vidje-ti cijelu sebe. – Spremna sam za ples.
– Ali Steph… to je prvo što si probala – reče Rachel. Tko zna što moţeš pronaći negdje drugdje?
– SviĎa mi se – odgovorila sam – i cijena je prihvatljiva. Ostat će mi dovoljno za cipele.
– Ti samo pokušavaš izbjeći odluku nakon što vidiš više stvari koje ti se sviĎaju – reče Rachel.
– Nije istina! – Zapravo, oduvijek sam ona vrsta kupca koji kupuje prvu stvar koja mu se svidi i Rachel to zna. Tako uštedim mnogo vremena i truda, a i ne moram se stalno presvlačiti u zagušljivim kabinama.
– Neće pronaći ništa što će joj bolje pristajati – reče tamnokosa prodavačica Rachel, kao da je Rachel moja majka.
– A i ta boja kao da je stvorena za nju – doda plavokosa prodavačica, nastojeći uvjeriti Rachel.
SviĎalo mi se kako su razgovarale o meni kao da nisam prisutna. Na povratku u kabinu sam rekla: – Ja sam ta koja će ovo nositi, i ja sam potpuno zadovoljna.
Kad sam izišla iz kabine Rachel je probavala nešto pleteno boje zlata, a prodavačice su na-klapale o tome. Alison i ja smo se nasmiješile jedna drugoj. – Baš mi je drago što ćeš kupiti taj komplet – reče mi ona. – Super ti stoji.
Rachel je isprobala sve u trgovini, ali nije mogla pronaći ništa dovoljno ludo, tako da smo krenule dalje. Otišle smo u još tri trgovine i u svakoj je Rachel zamolila trgovkinju da joj sa strane ostavi kakvu suknju ili majicu. Načinila je popis stvari i dućana, kao što je učinila i onog dana kada smo kupovale stvari za Alisoninu sobu.
Alison je već imala odjeću za školski ples. Trebala joj je samo potkošulja i čarape ispod suknje i košulje od gaze. Pronašla ih je u dućanu s donjim rubljem. Bila je toliko sigurna u veličinu koja joj je potrebna, da ih nije čak ni probala.
Nakon toga smo morale piškiti. U trgovinama u gradu ne daju ti da koristiš njihove toalete. Tvrde da su samo za zaposlenike. I u restoranima ti rade probleme ako nisi k njima došao na ručak. Srećom po nas, u maminoj je agenciji čista, lijepa kupaonica. U njoj je čak i sapun s mirisom limuna i lijepi papirnati ručnici za brisanje ruku. Bilo mi je malo čudno jer mama nije bila u agenciji, ali znala sam da nikome u uredu nećemo smetati.
Zazvonilo je zvono kada sam otvorila vrata. Posao je izgledao dobro. Tri su klijenta razgo-varala s agentima, a još je dvoje ljudi čekalo. Mama kaţe da tijekom siječnja i veljače ljudi počnu sanjariti o tjednu provedenom na nekom toplom i sunčanom mjestu.
– Vidi, vidi – reče Craig, dolazeći da nas pozdravi. – Vidi što nam je vjetar donio. Nedosta-jala si mi jutros, Stephanie. Sam sam morao odloţiti sve papire.
– Drago mi je što cijeniš moj teški rad.
– Cijenim, cijenim. Jedva čekam da doĎeš sljedeće subote.
– Neću doći sljedeće subote. Sljedeće subote mi je roĎendan.
– Ne znam – reče on. – Uzimaš nekako previše slobodnog vremena. Valjda kad ti je mama vlasnica agencije, moţeš se izvlačiti.
Alison me gurne. Doista joj je bila sila. – Zapravo trebamo… – Ne znam zašto nisam mog-la izgovoriti riječ WC. Stalno je govorim.
Rachel je umjesto mene završila rečenicu: – … nusprostorije – reče ona Craigu.
Čim je Rachel to rekla, Alison je dobila napadaj cerekanja, a jednom kad ona počne, zabo-ravi! Začas sam se i ja počela smijati. Ni Craig nije mogao zadrţati ozbiljno lice. Ali Rachel je bila ljuta i u kupaonici je rekla: – Hoćete li se vas dvije ikada ponašati kako dolikuje vašim godinama?
Kad smo izašle iz maminog ureda, zaredom smo otišle u četiri dućana. U posljednjem smo naletjele na Amber Ackbourne i njezine dvije prijateljice. – Kupujemo za ples – reče Amber.
– I mi – odgovori Alison.
Amber je na sebi imala istu onakvu zlatnu pletenu stvar koju je Rachel probala u jednom od dućana, a njezine su se prijateljice divile njezinom izgledu. Osobno sam mislila da izgleda jednako glupo kao i Rachel. – Pitam se hoću li se Maxu svidjeti u ovome? – reče ona pozira-jući pred ogledalom.
– Maxu? – upita Rachel.
– Da… to je novi dečko u našem razredu i jaaako je zgodan. Moţda ću s njim plesati čitavu noć.
Rachel je samo stajala s poluotvorenim ustima.
– Zar nisi čula? – rekla sam u namjeri da stavim stvari na njihovo mjesto. – Maxu se sviĎa Rachel.
Amber se okrene od ogledala i pogleda Rachel. – Je li to istina?
– Naravno da je istina! – rekoh ja.
– Pitala sam Rachel, ne tebe.
Rachel nešto promrmlja.
– Molim? – upita Amber.
– Rekoh da bi moglo biti istina – Rachel će.
– Moglo nije isto kao definitivno – reče jedna od Amberinih prijateljica.
A druga će: – Samo pričekaj da te vidi u tom zlatnom puloveru.
– Ja ne kradem tuĎe dečke – reče Amber.
– On nije baš moj dečko – na to će Rachel.
Rachel je bila doista glupa što je to priznala. Zato sam ponovno morala intervenirati. – Moţda joj nije dečko, ali trebala bi ih vidjeti zajedno u kantini.
Alison kimne, ali nije progovorila.
– Ti imaš stanku za ručak u isto vrijeme kad i Max? – upita Amber Rachel.
– Da – odgovori Rachel – ali Max je slobodna osoba. Moţe plesati s kim ţeli. – Zgrabi me za rukav. – Moramo krenuti.
– Ali nismo ništa pogledale! – rekoh.
– Vidjele smo dovoljno – Rachel će kroz stisnute zube.
– Bok! – na to će Amber. – Vidimo se u ponedjeljak u školi.
Napolju je Rachel jako brzo hodala. Alison i ja smo morale ţuriti da je dostignemo.
– Kako si joj to mogla reći? – konačno me upita Rachel.
– Što?
– Da se ja sviĎam Maxu.
– Pa to je istina, zar ne?
– Čak i ako je istina, to se tebe ne tiče toliko da bi brbljala s Amber o tome.
– Nisam joj mogla dopustiti da misli kako moţe imati svakog dečka kojeg poţeli – rekoh.
– Max se tiče mene, a ne tebe!
– Daj, Rachel – reče Alison – Stephanie nije ništa loše mislila. Samo ti je ţeljela pomoći.
Rachel odmaršira do Ollija, dućana koji je za nas previše skup. Tamo nikada ne idemo, čak niti gledati. Ali Rachel uĎe unutra i najavi trgovkinji: – Ţelim nešto doista ludo!
Trgovkinja je bila visoka i vitka. Na sebi je imala suknju od antilopa, tamnoplavu košulju od kepera i čizme. Oko vrata je imala dvadesetak ogrlica. Kosa joj je bila ţarko crvena i kovr-čava. Izgledala je upravo onako kako sam pretpostavljala da bi Rachel ţeljela izgledati za školski ples. Na pločici s imenom pričvršćenoj uz njezin dţep pisalo je Glory.
– Mislim da nisam baš sigurna što podrazumijevaš pod ludo – reče ona Rachel. – Jer ono što je tebi ludo, moţda meni nije i obrnuto… ako kuţiš što ţelim reći.
Sjetila sam se maminih naušnica i pitala se da li se ludo zabavlja u New Yorku.
– Govorimo li o formalno ludom ili neformalno ludom? – upita Glory.
– Neformalno ludom – odgovori Rachel. – Za školski ples.
– Mmmm – Glory je proučavala Rachel. – Koji broj traperica nosiš, 28 duge?
– Kako si znala?
– To mi je posao – reče Glory hodajući prema polici s hlačama. Pregledavala ih je i izvukla par bijelih hlača koje pruţi Rachel. – Dok ti isprobavaš hlače, ja ću pogledati kakve lude ma-jice imamo. Ţeliš li nešto otvoreno ili zatvoreno?
– Ne previše otvoreno, ali malo otvoreno je u redu.
Slijedile smo Rachel u kabinu. Alison je sjedila na podu prekriţenih nogu, a ja sam stajala u kutu i nastojala ne smetati Rachel pred trostranim ogledalom. Navukla je bijele hlače, a za-tim se okretala oko svoje osi i pomno se ogledavala iz svakog kuta.
Tada sam primijetila etiketu. – Opa, to su traperice s potpisom.
– I onda? – upita Rachel.
– Pa majka ti ne dopušta da kupuješ traperice s potpisom.
– A što si ti? Moja savjest?
– Samo te podsjećam.
– Ne moraš me ti podsjećati!
– Ali mama će vidjeti etiketu!
– Ako odlučim da ih kupim – reče Rachel – što još nisam… odrezat ću etiketu.
– Lagala bi vlastitoj majci?
– Baš mi prava govori o laganju!
– Što bi to trebalo značiti?
– Zaboravi.
– Ne, ne ţelim zaboraviti.
Rachel se vrtila naokolo. – Onda dobro. – Prstom pokaţe na mene. – Rekla si nam da ti je mama išla u Veneciju poslom.
– To je istina.
– To nije istina.
– Što to ona govori? – upita me Alison.
Ali Rachel mi nije dala priliku da odgovorim. – Govorim da nam Stephanie laţe od počet-ka školske godine i da mi je toga već dosta!
– Laţe? – upita Alison.
– Nisam lagala! – Zašto mi to Rachel radi?
– Roditelji joj ne ţive zajedno – reče ona Alison. – Još od ljeta. Vjerojatno će se razvesti.
– Neće! – uzviknuh. – Neće se razvesti. Ovo je samo probna rastava. Zato vam i nisam rek-la!
– Daj, molim te! – Rachelin se ţuti pulover podigne do pola leĎa. – Kaţeš da ţeliš sve zna-ti o ţivotima svojih prijateljica, ali kad se radi o tvom ţivotu, ne vidiš ništa što ne ţeliš vidjeti. Ne ţeliš se suočiti sa stvarnošću. Ţiviš u nekoj vrsti bolesnog svijeta mašte!
– Ako je itko ovdje bolestan, onda si to ti! – uzviknula sam. – Ti i tvoja savršena soba, i tvoje savršene ocjene i tvoja savršena flauta i…
Rachel proguta zrak. – Kad ćeš odrasti? – prosikće.
– Kad mi se bude htjelo!
– Prestanite! – Alison prekrije rukama uši.
– Ovo nema nikakve veze s tobom – vikne na nju Rachel. – Zato se nemoj miješati.
– Ne govori joj što da radi! – vikala sam. – Ne vladaš ti svijetom!
Alison počne plakati.
– Oh, vi ste obje takva djeca! – povikne Rachel. – Nemoguće je biti prijateljica tako bezos-jećajnoj, nezreloj djeci!
– A jednako je tako nemoguće biti prijateljica nekome tko misli da sve zna… čak i kad ne zna!
Rachel zamahne i na trenutak pomislih da će me udariti. Stoga sam je zgrabila za ruku i povikala: – Zašto ne uzmeš taj svoj veliki mozak i jednostavno si ga nabiješ!
Otresla je moju ruku i povikala: – A zašto vi ne ostanete doma i ne igrate Ispljuvak kao prava djeca kakva i jeste!
– Cure – Glory otvori zastor kabine. – To je veoma nepristojno ponašanje. Morat ću vas zamoliti da napustite trgovinu ako…
– Mene ne morate moliti, jer sam ja već na izlasku! – Izjurila sam iz kabine.
– S tobom više nikada neću razgovarati! – poviče Rachel za mnom.
– To je najbolje što sam danas čula! – odvratila sam.
Nekoliko je kupaca gledalo u mene dok sam trčala kroz dućan i staklena izlazna vrata. Ne-ka bulje, mislila sam. Tko mari? Dosta mi je Rachel Robinson. Ovo je dokazalo da ne samo da mi nije najbolja prijateljica, nego mi uopće nije prijateljica.
Nisam primijetila da sam jaknu ostavila na podu kabine, dok kroz vrata nije došla Alison s jaknom u rukama. Nisam znala ni da plačem, dok mi nije pruţila rupčić. Tada sam osjetila vruće suze na licu i kako mi iz nosa cure bale i zaleĎuju se na mojoj gornjoj usnici i bradi.
– Ţao mi je zbog tvojih roditelja – tiho će Alison. – Nisam imala pojma.
– To nije tvoj problem – rekoh joj.
– Je, moj je – odgovori ona i stavi mi jaknu na ramena.
U pet smo Alison i ja otišle do banke gdje smo se dogovorile naći s gospodinom Robinso-nom. Da sam imala dovoljno novca, pozvala bih taksi. Ali, zadnje sam dolare potrošila na cipele za ples.
Rachel je već bila tamo i čekala oca. Nosila je dva paketa. Zanimalo me što je kupila. Čim nas je vidjela, okrenula je glavu. Kad je došao njezin otac, sjela je na prednje sjedalo automo-bila, a Alison i ja straga.
– Onda – reče gospodin Robinson gledajući naše pakete. – Vidim da je dan bio uspješan.
Kad nismo odgovorile, doda: – Pretpostavljam da ste iscrpljene. To je tako s kupovinom.
Kad još nismo odgovorile, nasmijao se i rekao: – Bolje vi, nego ja. Ja bih radije radio sve drugo samo da ne moram kupovati. – A onda je napokon shvatio i ništa više nije rekao.
Kad smo došli k Rachel, prošaptala sam Alison: – Mogu li večeras spavati kod tebe?
– Naravno – odgovori Alison.
– Uzet ću stvari i odmah dolazim.
Rachel otrči u kuću, ode na kat i zaključa se u kupaonicu.
Pobacala sam svoje stvari u platnenu torbu, u ladici Rachelinog stola pronašla komad papi-ra i napisala poruku:
Draga gospođo Robinson,
Hvala vam što ste me pozvali da kod vas provedem vikend. Večeras iz sasvim osobnih raz-loga ne mogu ostati kod vas. Nadam se da razumijete. Ako ne razumijete, pitajte Rachel. Bit ću kod Alison, ako moja mama nazove.
S poštovanjem
Stephanie
Trideset i sedam
Nikada neću oprostiti Rachel zbog groznih stvari koje mi je rekla. Rastava mojih roditelja nje se nije ticala. Osim toga, što je ona znala o tome kako se ja osjećam? To je dokazivalo da je Rachel Robinson nezrela i bezosjećajna, a ne ja!
Mama se u nedjelju poslijepodne vratila iz New Yorka, ali nisam joj rekla za Rachel i me-ne dok nismo sjeli za večeru. Onda, dok je ona servirala juhu od rajčice s riţom, ja sam rekla: – Rachel i ja smo se posvaĎale. Više nikada nećemo razgovarati!
Mama reče: – Sigurna sam da to moţete popraviti, ako se potrudite.
– Ne ţelim se truditi.
Mama poklopi zdjelu za juhu i zagrize kreker. – To ti nije nalik, Steph. Napokon, Rachel i ti ste najbolje prijateljice od drugog razreda.
– Više nismo!
– Ali imate toliko toga zajedničkog.
– Ne – rekoh. – Nemamo ništa zajedničkog. U tome i je problem.
– Provele ste zajedno djetinjstvo. To će vam uvijek biti zajedničko.
– To nije dovoljno.
– Glupo je svaĎati se s prijateljima – reče Bruce, srčući juhu.
– Rachel nije moja prijateljica.
– Ali je bila… prije nego ste se posvaĎale… jel' da?
– Prije nego smo se posvaĎale se ne računa – rekoh Bruceu.
– Tako započinju ratovi – reče Bruce.
– Nitko ne govori o ratu! – povikala sam.
– Smiri se, Steph… – reče mama – i pojedi juhu prije nego se ohladi.
Kad sam te večeri legla u krevet u glavi sam prevrtila moju svaĎu s Rachel, nastojeći doku-čiti kako je sve to počelo. Ali, jedino sam se mogla sjetiti onoga s trapericama, i vikanja i su-za. S mukom sam zaspala. Sanjala sam da sam na školskom plesu, gola. Dušo, dušo, dušo… pjevala je Rachel, rugajući mi se. Svi su se smijali i pokazivali na mene. Konačno me je gos-poĎa Remo pokrila kaputom.
Sljedeće večeri kada je tata nazvao, rekla sam mu da Rachel i ja ne razgovaramo.
– Brzo ćete se vas dvije pomiriti – rekao je.
– Nećemo.
– Hoćeš se kladiti?
– Ne.
– Ali ja hoću. Kladim se u pet dolara da ćete prije tvog roĎendana Rachel i ti ponovno biti najbolje prijateljice.
– RoĎendan mi je u petak, tako da ćeš sigurno izgubiti.
– Riskirat ću.
Roditelji uvijek misle da znaju tako mnogo o svojoj djeci, a zapravo nemaju pojma.
– Onda, kako se mama provela u New Yorku?
– Zašto je ne pitaš sam? – gurnula sam slušalicu mami koja se odmarala za kuhinjskim sto-lom pijuckajući čaj i čitajući novine.
– Da, Steve… – reče mama, uzimajući slušalicu – svi su dobro.
Počela sam skidati etiketu sa staklenke majoneze koja je još uvijek bila na pultu. Ako sam zaista paţljiva, mogu skinuti etiketu u jednom komadu, što je gotovo jednako dobar osjećaj kao kad guliš izgorjelu koţu.
– Avanturu? – reče mama u slušalicu. – Ne, nisam imala avanturu u New Yorku… a da i jesam, to se tebe ne bi ticalo.
Stavila sam majonezu u hladnjak i pokušala se iskrasti iz kuhinje, ali nisam uspjela. – Stephanie! – pozvala me mama kad je spustila slušalicu. – Jesi li ti rekla tati da idem u New York kako bih imala avanturu?
– Moţda sam spomenula nešto o tome. Usput… kakav je bio tulum?
– Nemoj mijenjati temu – reče mama i po tonu njezina glasa sam znala da je ozbiljna. – Ni-si smjela iza mojih leĎa raspravljati o mom društvenom ţivotu.
– Tata je bio ljubomoran, zar ne?
– Ovo je brak, a ne srednjoškolska ljubav – reče mama. – Mi to moramo riješiti sami.
– Ne vidim zašto ja ne bih mogla pomoći.
– Zato što ti nemaš moć pretvoriti sve da bude onako kako ti ţeliš… samo ćeš se razočara-ti. Razumiješ?
– Ne! – povikala sam dok sam trčala iz kuhinje i penjala se uz stepenice. Ako mene pitate, mama i tata su se ponašali jednako kao Jeremy i Dana. Zalupila sam vratima svoje sobe i baci-la se na krevet, na plišane igračke. Mrzila sam kako me je Rachel, a sad i mama, optuţila da zabadam nos u njihov društveni ţivot, a samo sam nastojala pomoći. Tako sam dugo leţala i plakala. Bila sam sigurna da će mama doći u moju sobu i ispričati se, ali nije.
U školi se vijesti brzo pročuju. Do stanke za ručak u utorak već su svi znali da Rachel i ja ne razgovaramo. U autobusu je Rachel sjedila s Danom, što je dalje bilo moguće od Alison i mene. A u kantini je sjedila za stolom Stacey Green. Vidjela sam je kako se glupira i s Maxom.
Kara Klaff je upitala: – Oko čega ste se posvaĎale?
– Osobne stvari – odgovorila sam.
Miri Levine je rekla: – Misliš li da ćete se brzo pomiriti?
– Nikada.
Amber Ackbourne mi je prišla u razredu. – Ne mogu vjerovati da Rachel i ti ne razgovara-te. Mislim, vi ste oduvijek bile prijateljice. Nadam se da nije imalo veze s Maxom i onim zla-tnim puloverom koji sam kupila za ples.
– Nemoj si laskati. Nema to veze s tobom.
Nakon nastave Alison je rekla: – Svi me pitaju jesam li na tvojoj strani ili Rachelinoj. Ne znaju da je i mene nazvala nezrelom i bezosjećajnom. Mrzim svaĎe!
– Nije to bila moja ideja da se posvaĎamo.
– Znam. Bila sam tamo… sjećaš se?
Stisnule smo jedna drugoj ruku i pomislila sam kako sam sretna što mi je i Alison najbolja prijateljica. Jer, da mi je Rachel bila jedina najbolja prijateljica, zamislite samo kako bih se usamljeno osjećala. Jednako usamljeno kao što bi se osjećala Rachel da nema Stacey Green.
Te je noći počelo snijeţiti i dok sam išla u krevet već je jako padalo. Ponovno sam ruţno sanjala. Ovog puta smo Rachel i ja hodale autocestom, ali nije bilo prometa. Tada se iznenada niotkuda pojavio jureći automobil i krenuo ravno prema nama. Pokušale smo pobjeći, ali noge nam se nisu htjele maknuti s mjesta. Automobil se zabio u Rachel. Tijelo joj je odletjelo u zrak, preletjelo autocestu i sletjelo uz tup udarac. Otrčala sam do nje, ali je bilo prekasno. Kad
je došla policija, uhapsili su me iako ja nisam ništa učinila. Policajac koji mi je stavio lisice izgledao je isto kao Benjamin Moore. Rekao je: – Ti si sve ovo isplanirala, zar ne? – Vrisnula sam: – Ne! Ne! – i probudila se drhteći i u znoju.
Bruce je dojurio u moju sobu. – Što je to bilo?
– Ruţno sam sanjala.
– Nešto strašno?
– Tako nekako…
– O bombi?
– Ne.
– Hoćeš da ostanem s tobom?
– Sad sam u redu.
Otišao je do mog prozora i pogledao van. – Još uvijek snijeţi. Nadam se da će sutra škola biti zatvorena.
– Da… dobro bi nam došao snijeţni dan.
– Idem ja sada u krevet.
Kad je došao do vrata rekla sam: – Bruce…
– Da?
– Hvala ti što si došao u moju sobu.
– Ništa zato. Znam ja kako je to kad ruţno sanjaš.
Ono što je čudno je da Bruce nije imao noćnu moru otkad je osvojio drugo mjesto na natje-canju postera. Mama kaţe da se on osjeća bolje sada kada zna da on nije jedini kome je stalo. Čak su ga i pozvali da bude počasni član dvaju nacionalnih organizacija koje rade za mir.
Kad smo se u srijedu probudili snijeg je još uvijek padao. Škola je bila zatvorena. Bruce i ja smo skakali od sreće i vratili se u krevet.
Oko jedanaest sati je snijeg prestao i pojavilo se sunce. Bruce i njegov prijatelj, David, na-pravili su snjegovića u našem dvorištu. Ja sam mu oko vrata stavila šal, a na glavu tatin smeĎi pusteni šešir. Vidjevši šešir na snjegoviću sjetila sam se starih dana, kad se tata igrao s nama. Pitam se hoćemo li to ikada više učiniti.
Nakon ručka smo Alison i ja otišle do jezera na klizanje. Tamo je bila i Rachel, s Danom, ali samo me je uznosito pogledala. Pa sam zato i ja nju pogledala jednako. Tu sam riječ nauči-la od Rachel. Znači arogantan, što znači koji s visoka gleda na druge, što znači da za sebe mis-liš da si super, što definitivno pristaje Rachel. Dok sam se ja producirala, kliţući unatraške, spotaknula sam se i pala. Alison mi je pomogla da ustanem. Neko je vrijeme sa mnom sjedila na deblu, dok mi nije popustila bol u straţnjici. Nakon toga sam se drţala običnog klizanja, a kada je Rachel napravila seriju osmica, nisam se doimala zadivljenom kao svi ostali na jezeru.
Mama je tog poslijepodneva otišla na nekoliko sati u ured i kada se, oko pet sati, vratila doma, zatekla me kako sjedim u radnoj sobi, grickam štapiće od mrkve i čitam. Odlučila sam pročitati Prohujalo s vihorom i dokazati da Rachel nije jedina osoba u sedmom razredu koja moţe čitati knjige za odrasle. Mama se presvukla u odjeću za tjelovjeţbu i stavila svoju Jaz-zercise vrpcu. Kad se na ekranu pojavila instruktorica, mama je započela s vjeţbama zagrija-vanja.
Spustila sam knjigu. – Mislim da ću danas i ja probati – rekla sam i stala iza mame opona-šajući njezine pokrete.
Kad smo došle do vjeţbe u kojoj instruktorica kaţe: – A sada, ţelim da povjerujete da uda-rate nekoga koga doista ne moţete podnijeti! Zapamtite… mnogo je bolje udarati zrak, nego nekoga koga znate – udarala sam što sam jače mogla. Najprije na desno, zatim na lijevo. Evo ti! I ovo! I ovo! Tukla sam i tukla dok mi mama nije dotaknula ruku i rekla: – Ta je vjeţba gotova, Steph. Moţeš prestati lupati.
Trideset i osam
U petak je stigao tatin paket. Odnijela sam ga u sobu. Na roĎendanskoj čestitki bio je crteţ: stariji slon razgovara s mlaĎim. Pisalo je: Sretan rođendan nekome tko je dovoljno mlad da u tome uţiva, ali i dovoljno star da uvijek zna bolje. Ispod toga je tata napisao: Volio bih da mogu s tobom proslaviti tvoj trinaesti rođendan. Voli te tata. Okrenula sam je da vidim je li načinjena od recikliranog papira. Bila je. Odmotala sam kutiju i polako je otvorila. U njoj je bilo srce od ametista na zlatnom lancu. Ametist je moj kamen roĎenja.
Otrčala sam u prizemlje. Mama je pripravljala ranu večeru jer je školski ples počinjao u po-la osam. – Vidi što mi je tata poslao za roĎendan! – rekla sam njišući joj lančić pred nosom.
Mama podigne pogled s piletine i povrća koje je pohala. – Jako je lijep.
– Misliš da ga je sam odabrao?
– Nadam se.
– I ja… jer, ako ga je odabrala Iris, nikad ga neću nositi. Prije ću ga baciti u WC.
– Mislim, Steph… – Mama se smijala, ali mislim da joj je bilo drago što sam to rekla.
– Kako bi mi stajao na zeleni komplet?
– Kad se obučeš za ples, probaj pa vidi.
– Ali kako mogu nositi njega i ogrlicu za ubod pčele?
– Noću nema pčela – reče mama. – Posebice ne zimi.
– Onda ću večeras staviti tatin lančić, a sutra, kad idemo u New York, bakin. – Na trenutak sam zastala. – A i nove ću čizme sutra obuti. – To sam dodala jer mi je mama za roĎendan darovala par kaubojskih čizama. Slične su onima koje je neke večeri u kinu imala Marcella, onda kada sam je vidjela s Jeremyjem Zmajem, ali su moje bile mekane sivkaste boje a Mar-celline bijele. Nisam dobila vlastiti telefon. Nema veze… uvijek postoji iduća godina.
– Steph… – započe mama.
– Doista mi se sviĎaju čizme koje si mi darovala! – rekoh. Nisam ţeljela povrijediti mami-ne osjećaje. Nisam ţeljela da pomisli da mi se tatin dar više sviĎa.
Ali mama je imala nešto drugo na pameti. – Ne misliš li da bismo trebali pitati Rachel tre-ba li joj prijevoz na ples?
– Ne!
Rachel je mami napisala pisamce:
Draga gospođo Hirsch,
Zbog promjena u planovima neću moći u subotu ići u New York i sa Stephanie proslaviti njezin rođendan.
s poštovanjem
Rachel Robinson
11 Re: Dzudi Blum - Samo da smo zajedno Pon Jan 09, 2012 1:59 pm
Margita
Administrator
– Danas sam razgovarala s Nell – reče mama.
– Nazvala si gospoĎu Robinson?
– Ona je nazvala mene. Rachel pati.
– Super. Rachel zasluţuje da pati.
– Stephanie… doista me iznenaĎuješ. Gdje ti je suosjećanje?
– RoĎendan mi je. Gdje je njezino suosjećanje? Osim toga, da znaš kakve je ruţne stvari rekla o meni…
– Moţda joj je ţao.
– Onda neka mi to sama kaţe.
Dvorana za tjelesni je izgledala sjajno. Uz vrpce od krep papira i raznobojne balone, preko jednog zida su bila ogromna slova Dan američkog marmota. Ostali su zidovi bili prekriveni zidnim slikama koje su prikazivale marmote koji traţe svoje sjene. Moja dva omiljena nastav-nika, gospoĎa Remo i gospodin Diamond, pazili su na učenike zajedno s ostalim razrednicima sedmog razreda.
Kad smo Alison i ja došle na ples, Eric Macaulay, Peter Klaff i Max Wilson već su bili oko stola s osvjeţavajućim pićima i hranom i pretrpavali se keksima i voćnim punčom. Nitko još nije plesao.
Bile smo tamo barem deset minuta prije nego što je došla Rachel sa Stacey Green. Bila je odjevena u bijelo. Nisam bila sigurna jesu li bijele hlače one traperice koje je probala onog dana kad smo se posvaĎale. Ali znam da joj majicu nikada nismo vidjele. Bila je plisirana i u obliku sjenila za svjetiljku. U kosi je imala bijeli cvijet. Gardeniju, mislim. Bila sam previše daleko da bih je pomirisala. Uopće nije izgledala kao osoba koja pati.
Neko smo vrijeme tako stajali, djevojke su razgovarale s djevojkama, a dečki s dečkima, dok Amber Ackbourne nije dovukla Maxa Wilsona nasred podija i zaplesala s njim. Zatim je Toad zamolio Alison za ples i uskoro su se svi dečki gurali da doĎu na red kod Alison. Svi osim Erica Macaulaya. Zato sam bila doista šokirana kad je on iznenada zgrabio moju ruku i rekao: – Hajdemo, Zdepavko… idemo plesati!
– Ime mi je Stephanie! – podsjetila sam ga.
– Da… da.
Eric me je iznenadio. Zapravo je znao plesati. I mada se nismo doticali jer pjesma nije bila lagana, uspio je da doplešemo do Petera Klaffa. Kad smo bili točno ispred njega, Eric me gur-ne prema njemu. – Lovi… – dovikne Eric Peteru, smijući se. Gotovo sam pala, ali me je Peter ulovio. I nije me odmah pustio.
Zatim je Eric zgrabio Rachel oko struka. Dosezao joj je samo do prsa, i doplesao je s njom do Maxa i Amber. Kad im se pribliţio, zavitlao je Rachel prema Maxu, baš kao što je mene prema Peteru. Rachel je umalo srušila Amber. Eric je spasio Amber i prije nego što je znala što joj se dogaĎa otplesao s njom, ostavljajući Maxa i Rachel zajedno. Zatim su Eric i Amber otplesali do Alison, gdje je Eric gurnuo Amber Alisoninom partneru. Konačno je Eric imao Alison za sebe.
– Ne mogu vjerovati – rekla sam Peteru koji je stajao s rukama u dţepovima.
– Isplanirao je čitavu tu stvar i upalilo mu je. – Peter me pogleda. – Hoćeš plesati?
– Naravno.
– Dobro. Postoji samo jedan problem.
– Koji?
– Ja ne znam plesati.
– Ja ću te naučiti. – Svirala je spora pjesma. – Stavi ruku oko mog struka – rekla sam mu.
– Taj dio znam – reče Peter. – Ne znam što moram raditi s nogama.
– Pokušaj ovako. Naprijed, na stranu, skupi… natrag, na stranu, skupi. – Nekako sam vukla Petera za mnom.
Peter je stalno ponavljao: – Naprijed, na stranu, skupi… natrag, na stranu, skupi. – Uskoro je rekao: – Hej, pa mi plešemo. – Ponekad bismo stali jedno drugom na nogu, ali što onda? Otplesali smo šest pjesama, brzih i sporih, a onda je Peter rekao: – Popio sam dosta punča. Moram ići…
– I ja.
– Vidimo se ovdje za pet minuta, ili manje – reče Peter i pritisne štopericu na satu.
Otišla sam u ţenski zahod ponajprije zato što su mi padale čarape. Vjerojatno sam kupila krivi broj. Imala sam problema s razumijevanjem tablice visine i teţine, otisnute na straţnjem dijelu pakiranja. U zahodu su bile još dvije djevojke. Jedna je od njih bila Emily Giordano, koju poznajem sa satova matematike. Stavljala je sjajilo na usta. Pozdravile smo se, a zatim sam ja otišla u kabinu.
Kad sam skinula gaćice, na njima sam ugledala crvenkasto-smeĎu mrlju. Što je to? Pomis-lila sam. Je li moguće da je to? Ne… vjerojatno nije. Ali ako nije to, što je? Kad sam pustila vodu, znala sam sa sigurnošću jer je u školjki bilo nekoliko kapi menstrualne krvi. Zamisli-te… mjesečnica na moj trinaesti roĎendan! Morala sam brzo razmišljati. – Emily… – pozvala sam je. – Jesi li još uvijek tu?
– Jesam.
– Dodaš mi malo papirnatih ručnika?
– Za što?
– Dobila sam mjesečnicu – rekla sam, isprobavajući rečenicu. Zvučala je tako odraslo!
– Zar ne ţeliš uloţak?
– Nisam ponijela ništa novaca… a ti?
– Ne, ali mogu nekoga pitati.
– U redu je. Samo mi dodaj papirnate ručnike.
– Evo – reče Emily i gurne mi čitavu hrpu ispod vrata.
– Hvala. – Gurnula sam ih nekoliko u gaćice, ali su bili tvrdi i grubi. No ipak, bili su bolji nego ništa. Nisam mogla dočekati da kaţem Alison što se dogodilo! Ali kad sam se vratila u dvoranu, ona je plesala s Ericom Macaulayem, a Peter me je čekao za stolom. – Mislio sam da si se utopila – rekao je gledajući na sat. – Nije te bilo devet minuta i sedamnaest sekundi.
Ponovno smo počeli plesati, ali stalno sam mislila: – A ako papirnati ručnici nisu dovoljni? Ako mi probije na suknju i Peter kaţe, Što je to… tvoja mjesečnica?
– Ne plešeš naprijed, na stranu, skupi, onako kako si plesala ranije – reče Peter.
– Oprosti… – Kako sam se mogla usredotočiti na ples u takvom trenutku? Nastojala sam privući Alisoninu pozornost. Dozivala sam je rukom, ali je ona mislila da joj mašem pa je i ona meni mahnula. Eric i ona nisu prestajali plesati. Konačno sam se odvojila od Petera i rek-la: – Upravo sam se sjetila… moram nešto reći gospoĎi Remo.
– Sada?
– Da.
– Ţeliš li se mene riješiti? – upita Peter.
– Ne… ovo nema nikakve veze s tobom.
– Dobro. – On pritisne gumb štoperice. – Imaš pet minuta… počevši od sad!
Otišla sam do gospoĎe Remo i upitala je mogu li s njom nasamo popričati. Zagrlila me. – Da li te dečki gnjave?
– Ne. – Pitala sam se zašto je to pomislila. – Radi se o mojoj… – A onda sam se iz nekog razloga počela smijati.
– Čemu?
– Upravo sam dobila mjesečnicu, a nemam nijedan… – nisam se mogla prestati smijati.
– To ti je prvi put?
Kimnula sam glavom jer sam se smijala tako jako da nisam mogla govoriti.
– Da vidimo što moţemo učiniti. – GospoĎa Remo je sa mnom otišla u ţenski zahod, stavi-la odgovarajuće kovanice u stroj na zidu i pruţila mi uloţak. – Skini vrpcu s dna i zalijepi ga za gaćice – šapne. – Ja ću te čekati ovdje, za svaki slučaj.
Pokušala sam se prestati smijati. Nisam ja tip koji dobiva napadaje cerekanja, kao Alison. Pričvrstila sam uloţak uz gaćice, navukla gaćice i čarape i izišla iz kabine baš kad je Alison upala u zahod. – Jesi li dobro? – upitala me. – Peter kaţe da se nešto dogaĎa.
– Dobro sam. Upravo sam dobila mjesečnicu.
– Oh, Steph… – Alison me zagrli. – To je tako uzbudljivo! I to baš na roĎendan.
– RoĎendan ti je? – upita me gospoĎa Remo.
– Da. Danas sam napunila trinaest godina.
I gospoĎa Remo me zagrli, što mi je bilo nekako neugodno. – Sretan roĎendan, Stephanie!
Peter i Eric su čekali Alison i mene. – To je bilo dvanaest minuta i četiri sekunde – reče Pe-ter. Poţeljela sam da za Boţić nije dobio sat sa štopericom.
GospoĎa Remo je otišla do mikrofona i kucnula po njemu. – Pozornost molim… Ţelim vam nešto reći. Upravo sam otkrila nešto posebno o Stephanie Hirsch.
– Oh, ne – pomislila sam. Sad će svim učenicima sedmog razreda objaviti da sam dobila mjesečnicu. To je bilo gore od sna koji sam sanjala o plesu, a u kojem sam bila gola, a gospo-Ďa Remo me morala pokriti svojim kaputom. Osjetila sam kako mi se lice zaţarilo. U glavi mi se zavrtjelo. Onesvijestit ću se, pomislila sam. Posegnula sam za Peterovom rukom da se odr-ţim na nogama, a on je to shvatio kao znak da se ţelim drţati za ruke.
GospoĎa Remo počne govoriti. – Danas…
– Ne! – rekla sam slabim glasom, nadajući se da ću zaustaviti gospoĎu Remo. Ali Peter je mislio da ne znači da se ne ţelim drţati za ruke i brzo se odmaknuo korak od mene.
– Danas je Stephanien trinaesti roĎendan – reče gospoĎa Remo. – Poţelimo joj svi sretan roĎendan. – Čitav je razred počeo pjevati i moja je vrtoglavica prošla. Pogledala sam prema Rachel koja je stajala blizu Maxa Wilsona. Nije pjevala. Oči su nam se na kratko srele, a za-tim je ona odvratila pogled. Sjetila sam se svog obećanja, da će ona i Alison prve saznati kad dobijem mjesečnicu. Ali obećanja nekome tko ti više nije prijatelj se ne računaju.
Tijekom posljednjih pola sata plesa, Rachel i Max su bili zagrljeni i jedva se micali uz gla-zbu. Glava joj je bila u njegovom ramenu, a njegove su oči bile napola zatvorene. Bili su defi-nitivno najstrastveniji par na plesu.
Kad je glazba prestala, svi su pojurili po kapute. Čim smo pronašli naše kapute, Peter i ja smo otišli napolje. Bila je hladna, vedra noć i Peter je pokazao prema nebu. – Pogledaj… ta-mo je Orion.
Kad sam pogledala prema nebu, poljubio me. – Sretan roĎendan, Steph.
Bila sam toliko iznenaĎena da se nisam mogla sjetiti ničega što bih rekla.
– Nisam to učinio nikada ranije – priznao je.
– Ni ja.
– Učinimo to ponovno.
– Dobro. – Ovaj put sam pazila da mi usnice budu zatvorene. Nisam ţeljela riskirati da nam zapnu aparatići. Od ljubljenja s Peterom me nisu prošli isti trnci kao kad stojim blizu Jeremyja Zmaja ili se pretvaram da mi je Benjamin Moore dečko, ali ljubljenje s njim bilo je toplo i prijateljski.
Peter je otišao čim je ugledao automobil svoje majke. Stajala sam sama neko vrijeme i ra-zmišljala o svemu što mi se te noći dogodilo.
– Tu si – reče Alison. – Ludo sam se provela! Eric me je poljubio za laku noć.
– I mene Peter.
– Eric me je poljubio dvaput.
– I mene Peter.
– Misliš da su to planirali?
– Je li ti rekao da pogledaš Orion?
– Da.
– Onda su planirali.
– Koga je briga – rekosmo istodobno. A zatim smo se nasmijale.
Mama nije mogla vjerovati da sam dobila mjesečnicu. Bila je uzbuĎenija od mene. – Ma daj, mama, to se prije ili kasnije dogaĎa svim djevojčicama.
– Znam – reče mama sjedeći na mom krevetu nakon plesa – ali je jako posebno kad se do-godi tvojoj vlastitoj kćeri. Tako sam ponosna na tebe, Steph!
– Samo zato što sam dobila mjesečnicu?
– Ne samo zato. – Izgledala je kao da će se rasplakati i morala je ispuhati nos. – Samo bih ţeljela da se Rachel i ti pomirite. Nell je svratila večeras kad ste bile na plesu. Ostavila ti je paket. Idem ti ga donijeti.
Mama se vratila u moju sobu s kutijom zamotanom u srebrni papir povezan ljubičastom mašnom. Na čestitci je rukopisom gospoĎe Robinson pisalo: S ljubavlju slavljenici od svih Robinsona. U kutiji je bila duga viktorijanska spavaćica kakvu nose djevojke u The Nutcrac-kers. Oduvijek sam ţeljela takvu spavaćicu. Podigla sam je da je mama vidi.
– Prekrasna je – reče mama. – Zašto ih ne nazoveš i zahvališ se?
– Napisat ću im pisamce.
Sljedećeg sam jutra nazvala tatu da mu zahvalim na roĎendanskom daru. Ali sam zaboravi-la na razliku u vremenu i probudila ga. – Da te nazovem kasnije?
– Ne. U redu je. – Zvučao je mamurno. Nadala sam se da Iris nije s njim. – Koliko je uopće sati?
– Ovdje je skoro deset, tako da je kod tebe skoro sedam.
On zijevne. – Danas sam htio rano ustati.
– Zovem da ti zahvalim na lančiću. Prekrasan je. Oboţavam ametist.
– Baš mi je drago. Kako je bilo na plesu?
– Super! – Pomislila sam da mu kaţem da sam dobila mjesečnicu, ali odlučila sam da neću. Nisam htjela da to izbrblja Iris. Nje se to nije ticalo. – Usput, duguješ mi pet dolara.
– Doista?
– Da. Izgubio si okladu.
– Kakvu okladu?
– Da ćemo Rachel i ja do mog roĎendana ponovno biti najbolje prijateljice.
U jedanaest smo Alison, Bruce i ja vlakom otišli u New York. Zamolila sam Brucea da ide umjesto Rachel, jer je bilo već prekasno da pozovem neku drugu prijateljicu iz škole. I, na odreĎeni mi je način bilo drago da ide i on. Bruce zna biti jako dobro društvo. I napravio mi je krasnu kutiju od kolaţa za roĎendan. Mama kaţe da je na njoj potajno radio mjesec dana.
Trideset i devet
Sljedećeg je tjedna bila još jedna snijeţna oluja i škola je ponovno bila zatvorena. Poslije-podne sam provela kod Alison i dok sam hodala doma počelo je zalaziti sunce, tako da je ne-bo postalo ruţičasto i ljubičasto. Udisala sam čisti, svjeţ miris novog snijega. Poslijepodne je bilo savršeno. Počela sam pjevušiti pjesmu koju sam čula kod Alison. Dok sam prolazila pok-raj Racheline kuće, primijetila sam gospoĎu Robinson kako pokušava izvući automobil iz snjeţnog nameta. Trebala sam ići drugim putem oko jezera, pomislih. Sagnula sam glavu i počela brţe hodati, ali me je gospoĎa Robinson svejedno vidjela.
– Steph… – pozvala me.
Pogledala sam kao da sam doista iznenaĎena. – Oh, bok, gospoĎo Robinson. Nisam vas vi-djela.
Došla je prema meni, noseći lopatu za snijeg.
– Trebate li pomoć oko automobila? – upitala sam.
– Ne, to je beznadeţno. Morat ću čekati vučnu sluţbu.– Nekako se naslonila na lopatu. – Hvala ti za pisamce. Jako je slatko.
– Doista mi se sviĎa spavaćica.
– Rachel je rekla da će ti se svidjeti.
Voljela bih da nije spomenula Rachelino ime. Svaki put kad ga čujem, zaboli me ţeludac.
– Stephanie… – počne gospoĎa Robinson, a ja sam po ozbiljnom tonu njezina glasa znala da ne ţelim čuti ono što se sprema. – Što se dogodilo izmeĎu tebe i Rachel?
– To ćete morati nju pitati.
– Jesam… ali mi ne ţeli reći.
Nisam znala što da joj kaţem pa sam samo stajala i ţeljela da me gospoĎa Robinson nije vidjela.
– Sigurno vas dvije moţete o tome porazgovarati i pomiriti se – reče ona. – Znam da ti Rachel ţeli biti prijateljica. Znam koliko si joj vaţna.
Pogledala sam na stranu, prema kući gospoĎe Robinson. Učinilo mi se da vidim Rachel kako nas promatra s prozora svoje sobe.
– Jako je povrijeĎena, Steph. Ti znaš kako je ona osjetljiva. Znaš koliko te treba.
– Ona mene treba? – Zamisli da Rachel ikoga treba.
– Da. Jako si joj potrebna. Ovisi o tebi.
– To vam je ona rekla?
– Ne mora mi reći. Ja to vidim. Zar ne postoji ništa što bih mogla učiniti da vam pomog-nem da se pomirite?
Odmahnula sam glavom.
– Rastava tvojih roditelja mora da ti je bila jako teška i ja ti je ne bih htjela oteţavati – reče gospoĎa Robinson.
Ţeljela sam joj reći da zašuti, da se nje ne tiče rastava mojih roditelja, ali je ona nastavila pričati. – To što si se iskalila na Rachel nije pošteno, znaš.
– Mislite da se radi o tome?
– Nisam li u pravu?
– Niste – rekoh, gušeći se od suza.
– Onda mi je ţao. – Pokušala me je zagrliti, ali sam se ja odmaknula i počela trčati. Kad sam se pribliţila našoj kući, spotaknula sam se i sletjela na snijeg. Traperice su mi se smočile.
– Moţeš li vjerovati da mi je gospoĎa Robinson to rekla? – te sam noći upitala mamu. – Moţeš li vjerovati da ona misli da se ja iskaljujem na Rachel? Jesi li ikada čula nešto tako glupo?
– Moţda je u pravu. Moţda se to i dogaĎa.
– Mama!
– Nije li ova glupost s Rachel trajala dovoljno dugo? Zašto se ne ispričaš, Steph?
– Ja da se ispričam? Zbog čega? Voljela bih da nas prestaneš pokušavati pomiriti. – Urlala sam. – To je naš problem, a ne tvoj! – Otrčala sam na kat i zalupila vratima svoje sobe. Moje je savršeno poslijepodne bilo uništeno!
Nekoliko dana kasnije nazvao je tata. – Mislio sam da ćeš ţeljeti znati – rekao je tata – da se prvog svibnja vraćam u ured u New Yorku.
– Molim? – rekla sam prebacujući slušalicu s jednog uha na drugo. – Što si rekao?
– Od prvog ću svibnja raditi u uredu u New Yorku – ponovi tata polako, kao da ne govori-mo isti jezik.
– Dolazi li Iris s tobom?
– Iris i ja se više ne viĎamo.
To su bile vijesti! – Od prije ili nakon mog roĎendana?
– Od prije. Ali, Steph… ne bih ţelio da se ti osjećaš krivom.
Ja da se osjećam krivom?
– Znam da klinci uvijek krive sebe zbog takvih stvari – reče tata.
Doista?
– Nije to tvoja greška – nastavi tata. – Iris i ja smo napokon sjeli i razgovarali o svemu i shvatili da imamo drukčije prioritete.
– Dakle, prekinuli ste?
– Molim te, nemoj se osjećati krivom.
Krivom?
– Mnogo je toga utjecalo na takvu odluku, a ne samo ono što se dogodilo za Boţić.
Oh, Boţić. Znači zato je mislio da ću se osjećati krivom. Glava mi je bila puna pitanja. – Gdje ćeš stanovati? – upitala sam, a zapravo sam mislila pitati: – Hoćete li ti i mama ponovno biti zajedno? Hoćeš li doći kući? – Ali bilo mi je previše teško biti potpuno iskrena i reći što mi je bilo na umu.
– Vjerojatno ću unajmiti stan u gradu, barem za početak.
Što je to značilo? – Dakle, od prvog ćeš svibnja stanovati u New Yorku?
– Da. Ţivot ovdje nije kakav sam očekivao. I jako mi nedostajete ti i Bruce. Jednom kad budem u New Yorku moći ćemo se viĎati svaki tjedan.
Svaki tjedan? Da li je to značilo da će on dolaziti ovamo, ili ćemo Bruce i ja ići u grad? U ţelucu mi je zakruljilo, ali nisam bila gladna.
Kad sam prekinula, otišla sam u maminu sobu. – Jesi li znala da se tata vraća u New York?
Mama je bila za kompjuterom. – Da – reče tiho.
– I da je njegova avantura s Iris gotova?
– Da – ponovno reče.
– I što to znači?
– Ne znamo još, Steph. Još uvijek moramo razmisliti o mnogim stvarima.
– Ali, moţda ćete se pomiriti, zar ne?
– Nemoj se previše nadati.
– Ali, postoji mogućnost?
– Pretpostavljam da postoji… ali nije vjerojatna.
– Mrzim kad ne znam što će se dogoditi! – viknula sam. – Skoro bih radije znala da ćete se razvesti. Ţelim da se to na ovaj ili onaj način sredi, tako da se mogu naučiti na tu pomisao, da mogu prestati misliti o tome.
– Neću ti lagati, Steph. Jednostavno ne znamo…
– Vi biste trebali biti odrasli – urlala sam na nju – pa kako se onda ne moţete odlučiti? – Otrčala sam u svoju sobu i zalupila vratima.
Ovog je puta mama došla za mnom. – Dosta mi je tvojih hirovitih ispada! – viknula je. – Ovdje ţive i drugi ljudi, znaš. I vrijeme je da pokaţeš malo brige i za njihove osjećaje.
– Ja pokazujem mnogo brige za Bruceove osjećaje – viknuh ja njoj.
Četrdeset
U oţujku su svi dobili gripu. Svi osim Alison i mene. Rachel ju je imala. I Dana. Miri Le-vine i Peter Klaff je imaju, a mislim da će je i Eric Macaulay dobiti jer je danas čitav dan kaš-ljao i zaspao u razredu s glavom na klupi. GospoĎa Remo kaţe da, ako dobijemo simptome,
ne smijemo nikako dolaziti u školu. Čula sam kako govori gospodinu Diamondu: – Padaju jedan za drugim poput muha.
Nazvala sam Petera da vidim kako mu je.
– Ova je gripa ubitačna. Pola sam noći kašljao.
– Zar ti mama ne moţe dati neki lijek?
– Radi na tome.
– Kad se vraćaš u školu?
– Ne dok se ne budem osjećao bolje, što ovim tempom znači sljedeće jeseni.
– Glavu gore – rekoh mu. – Ne propuštaš baš mnogo. Pola razreda nedostaje.
– Da… mama kaţe da je epidemija.
– Vjerojatno sam ja sljedeća.
– Onda ću ja zvati tebe.
– Dogovoreno. – Mislim da je najbolje s Peterom to što nije samo dečko, nego je i prijatelj.
Kad me je Alison nekoliko večeri nakon toga nazvala sva u suzama, mislila sam da i ona ima gripu. Ali ona je rekla: – Ovo je jako vaţno. – Glas joj je drhtao. – Moram te smjesta vid-jeti.
– Hoćeš li da doĎem k tebi? – upitala sam. Nema veze što je skoro devet sati, a sutra ima-mo nastavu, ni što je vani vjetrovito i kišno. Ako me Alison treba, idem. Za to sluţe prijatelji.
– Doći ću ja k tebi – reče Alison.
– Je li netko umro? – upitala sam je misleći na Sadie Wishnik.
– Ne, nitko nije umro.
– Sad mi je već lakše.
Alison je došla do kuhinjskih vrata noseći torbu sa stvarima za noć u jednoj ruci, dok joj je pod drugom bila Maizie. Bio je to prvi put da je Alison k nama dovela Maizie. Pitala sam se zašto je odabrala baš tako kišnu noć za Maizienu prvu posjetu našoj kući. I kako to da je poni-jela stvari za noć.
Maizie se otrese, a zatim počne njuškati po kuhinji.
Alison skine svoj kišni ogrtač i objesi ga preko kuhinjskog stola. Oči su joj bile crvene i natečene.
– Što se dogodilo?
– Gdje ti je majka?
– U njezinoj sobi. Zašto?
– Gdje je Bruce?
– I on je gore. Što se dogaĎa?
– Ono što ti imam za reći, reći ću ti nasamo.
– Dobro.
– Moţemo li otići u tvoju sobu, a da nas nitko ne vidi?
– Moţemo pokušati.
Alison zgrabi Maizie i stisne joj čeljust kako ne bi mogla lajati. Polako smo se ušuljale uz stepenice i zavukle u moju sobu. Tada je Maizie skočila iz Alisoninih ruku i sakrila se pod komodu. Alison sjedne na rub kreveta s čvrsto stisnutim rukama. – Moja je majka trudna! – objavila je.
– Nije!
– I ne znaju kako se to dogodilo.
– Misliš, nije se dogodilo na uobičajeni način?
– Mislim, ona ima četrdeset godina i nikada nije mogla zatrudnjeti, a sad, najednom, joj je uspjelo.
– To je čudo!
– I više od čuda.
– Što namjerava učiniti?
– Rodit će. Ona i Leon misle da je to najljepša vijest koju su ikada čuli. Ništa ih ne smeta što će mama, kad to dijete bude mojih godina, imati pedeset i tri, a Leon šezdeset i pet godina.
Probala sam zamisliti Genu Farrell trudnu, ali nisam mogla. Nisam je mogla zamisliti ni staru.
– A što je s njezinom serijom? – upitala sam.
– Kako sad moţeš misliti na televizijsku seriju?
– Ne znam. Jednostavno mi je palo na pamet. – SviĎa mi se Genina nova TV serija. Smije-šna je, ali nije glupa. Gledam je svakog utorka navečer. Moţda Leon moţe dati Fanny – to je uloga koju igra Gena – dijete i u seriji. To bi bilo zanimljivo.
Alison je ponovno plakala. – Mama kaţe da mi do večeras nisu htjeli reći, jer su tek danas dobili rezultate amniocenteze.
– Što je amniocenteza?
– Nekakav test koji rade na starijim ţenama kako bi utvrdili da je beba u redu. Čak znaju i kojeg je spola.
– Kojeg?
Alison zatrese glavom. Sjela sam pokraj nje i zagrlila je oko ramena. – Dečko je – konačno uspije promucati.
– Dakle, imat ćeš mlaĎeg brata, isto kao i ja.
– Ti to ne razumiješ, zar ne? – uzvikne Alison. – Nije to ni slično kao ti i Bruce.
– Zato što ćeš ti biti trinaest godina starija?
– Ne... nego zato što će to biti njihova beba. Njihova vlastita beba. Ne neka beba koju je Gena posvojila zato što nije mogla zatrudnjeti. Ova će beba sličiti na njih.
– Nadam se da će sličiti na Genu. Mislim, nije ni Leon loš... ali Gena je mnogo... – zastala sam kad sam shvatila da Alison nije mislila na to. Htjela je reći da ova beba neće biti Vijet-namac.
– Više im neću biti potrebna.
– Ma daj, Alison! Nikada nisam vidjela toliko voljeno dijete kao što si ti.
– Do sada! Ali tko zna što će se dogoditi u srpnju?
Htjela sam joj reći za tatu i da se od prvog svibnja vraća u ured u New York. Ţeljela sam joj reći da ni ja ne znam što će se dogoditi. Ali činilo mi se da nije pravo vrijeme za spomi-njanje mojih obiteljskih problema.
– Sutra idem Francesci – reče Alison. – Ţelim pronaći svoju biološku majku.
– Kako?
– Postoji način.
– Mislim da radiš veliku grešku.
Obje smo čule zvono na ulaznim vratima. Alison pojuri do prozora i pogleda van. – Oni su – prošapće. – Sakrit ću se u tvoj ormar.
– Alison, voljela bih da...
– Šššš...
Bila je u ormaru s Maizie u trenutku kad je mama otvorila vrata moje sobe. – Je li Alison ovdje?
Po prigušenim zvukovima iz ormara znala sam da Alison pokušava spriječiti Maizie da za-laje.
– Roditelji te čekaju u prizemlju – reče mama kao da se ništa neobičnog ne dogaĎa.
Čim je mama otišla, Alison otvori vrata ormara i iziĎe s Maizie u rukama. – Mislim da ću sada otići kući – reče. Glas joj je zvučao promuklo. – Mislim da ću s odlukom pričekati do sutra.
– Izgledaš mi nekako čudno – rekoh joj.
– Tako se i osjećam – odgovori ona. A zatim se jednostavno prevrne.
– Mama! – povikala sam. – Brzo!
Mama, Gena i Leon dojurili su uz stepenice. – Dušo! – reče Leon i podigne Alison na moj krevet.
Gena joj opipa čelo. – Pa ona gori! – reče.
– Vjerojatno je gripa – rekoh. – Klinci u školi padaju kao muhe.
– Što se dogaĎa? – upita Bruce stojeći na dovratku.
Alison otvori oči. – Moj pas govori – reče.
– Što je to bilo? – upita mama nakon što su Gena i Leon odveli Alison kući.
– Obiteljski problemi.
– Nadam se da nije ništa ozbiljno. – Mama ugasi svjetiljke u dnevnoj sobi.
– Gena je trudna, ali to nitko ne smije znati. A Alison misli da je, jednom kad budu imali vlastito dijete, više neće voljeti.
– Naravno da hoće – reče mama dok smo se uspinjale uz stepenice.
– To sam joj i ja rekla. Nikada nisam vidjela toliko voljeno dijete kao Alison.
– A ti i Bruce? – mama doĎe za mnom u sobu.
Slegnula sam ramenima.
– Ne misliš da i mi vas volimo jednako kao što oni vole Alison?
– Ne znam.
– Stephanie... naravno da vas volimo!
– Moţda.
– Samo zato što se s vremena na vrijeme malo posvaĎamo, ne znači da se ne volimo.
– Valjda.
– Bila sam stroga prema tebi neku večer, zar ne?
– Koju večer?
– Onda kad sam ti rekla da ne misliš na tuĎe osjećaje.
– Ah... onda.
– Od sada nadalje, ako imamo nešto za reći, moramo to i reći. Nije dobro zadrţavati osje-ćaje... ljutnja i ogorčenost od toga samo rastu.
– Znaš li da sam bila kod školske savjetnice? – upitala sam.
– Ne znam.
– Samo jedanput... ţeljela mi je pomoći oko mojih problema, ali sam joj rekla da ih ne-mam. Rachel kaţe da se ne suočavam sa stvarnošću.
– Oko toga ste se posvaĎale?
– Djelomično. Misliš li ti da se ja ne suočavam sa stvarnošću?
– Mislim da ti to rješavaš na svoj način. Ne vidim da se skrivaš od činjenica. Ne vidim da se povlačiš.
– Ponekad se pretvaram da je sve u redu, a nije.
– I ja. Tako uspijevam proţivjeti dan.
– Baš smo slične, zar ne? – upitala sam. – Obje smo optimisti.
Mama me zagrli. – Baš jesmo.
Četrdeset i jedan
Rachel i ja ne razgovaramo već sedam tjedana. Ujutro na autobusnoj postaji niti me ne pogleda. Ona i Dana stoje zajedno, razgovaraju i smiju se. Ponekad govore tako tiho da ih ne
mogu čuti. Voljela bih da Alison poţuri i ozdravi. Mrzim sama stajati na autobusnoj stanici. Nikada u ţivotu nisam se osjećala toliko izostavljenom. Kao da sam nevidljiva, kao da ne postojim. E pa dobro. Jer što se mene tiče, ni Rachel Robinson ne postoji. Uz to, imam mnogo vaţnijih stvari na pameti, kao što je ono što će se dogoditi prvog svibnja kada tata počne raditi u New Yorku?
Odnijela sam Alison zadaću, ali je prva tri dana bila previše bolesna da bi išta radila. Leon mi je dao da zavirim u njezinu sobu. Kad sam je vidjela onako malenu i blijedu, sa zatvorenim očima, preplašila sam se. Mislim da je Leon to vidio, jer mi je rekao: – Izgleda gore nego što je. Bit će sve u redu.
Kasnije toga tjedna, kad sam došla k Alison, sjedila je u krevetu i pijuckala sok od groţĎa. – Malo mi je bolje – reče ona kašljući.
– Vidim.
Podigla je knjigu – Kako nazvati dijete. – Pokušavam mu pronaći dobro ime. Začudila bi se kada bi znala koliko imena postoji. Za sad se mami sviĎa Alexander, Leonu Edward, a Sa-die Wishnik Nelson...
– Nelson?
– Znam, grozno je. – Malo se nasmijala, ali je od toga počela kašljati. – Bolje da ne dolaziš previše blizu.
– Ne bojim se ja da ću se zaraziti. – Zapravo mi je pomisao na tjedan u krevetu, dok mi go-spoĎa Greco donosi tost sa cimetom i čaj od kamilice, uopće nije zvučala loše.
– Dobro da nisam otišla u Pariz – reče Alison. – Zapela bih tamo s gripom.
– I to bez Leona da se brine o tebi.
– Odlučila sam da ću pričekati i vidjeti što će se dogoditi. Moţda i neće biti tako loše. A ako bude, mogu otići i nakon što se dijete rodi.
– Točno – rekoh. U tom trenutku je ušla Maizie i skočila na Alisonin stolac. – Znaš što? – rekla sam gladeći Maizie po leĎima. – Tata mi se vraća u New York.
– Kad?
– Prvog svibnja.
– Što će se dogoditi?
– Kad bih barem znala!
– Barem ćeš ga moći vidjeti kad god budeš ţeljela.
Kimnula sam.
– Leon kaţe da se danas u zraku osjeća proljeće – reče Alison i nasloni se na jastuk. – Da barem mogu van. Mrzim leţati u krevetu.
– Uskoro će ti biti bolje. Jesi li čula da Dana i Jeremy idu zajedno na maturalnu večer?
– Ne...
– Čula sam kako Dana to govori Rachel danas na autobusnoj postaji.
– Ponovno nosi narukvicu?
– Ne. Zaključili su da je narukvica problem.
– To nema nikakvog smisla. Jesi li sigurna da si dobro čula?
– Jesam. Slušam sve što kaţu. Uz to, ponovno pjevuši ispod glasa.
– Onako kako je činila kad su tek prohodali?
– Da... tako, samo glasnije.
Alison zijevne. – Mislim da ću sad malo odrijemati.
– Dobro... vidimo se sutra.
Jeremy Zmaj ponovno nosi jaknu boje šartreza. Nekidan je naletio na mene na školskom hodniku. Ja sam njega vidjela, ali on mene nije, pa smo se sudarili. Vjerojatno sam se mogla pomaknuti u stranu, ali nisam. Iz ruku mi je srušio knjige.
– Bok, Macbeth! Dugo se nismo vidjeli.
– Još uvijek idem istim autobusom.
– Onda, dugo se nismo primijetili.
Kad se sagnuo pokraj mene da mi pomogne pokupiti knjige, osjetila sam njegov dah i kosu i drvenasti miris koji je dolazio iz njegove košulje. Sva sam se najeţila. Dana je prava sretni-ca! Ostatak dana se nisam mogla usredotočiti. Tog poslijepodneva, kad sam izišla iz autobusa, još uvijek sam razmišljala o njemu. Rachel i ja smo jedine sišle u Palfrey’s Pondu. Hodala sam iza nje i pjevušila. Šafrani su počinjali cvjetati. SviĎa mi se kako se probijaju iz zemlje. Jedan dan nema nijednoga, a već drugog dana pojave se maleni plavi, ţuti i bijeli cvijetovi.
Rachel je hodala s knjigama pod rukom. Kosa joj je poskakivala gore dolje, a ne s jedne na drugu stranu kao kod Alison. Pomislila sam da je sustignem i kaţem: Što ima? Ali nisam zna-la kako će reagirati.
Bez razmišljanja sam je slijedila čitavim putem do njezine kuće. Kad smo stigle, okrenula se prema meni i pogledala me. Pomislila sam da će mi reći da se gubim i počela sam smišljati što da joj odgovorim. Ali umjesto toga njezino se lice smekšalo. – Otpratit ću te doma... – rekla je, kao da traţi moje dopuštenje.
Kimnula sam.
Ovog smo puta hodale jedna uz drugu, ali nismo govorile. Kad smo došle do moje kuće, rekla sam: – Sad ću ja otpratiti tebe.
Onda je ona kimnula. Negdje na pola puta rekoh: – Ţeliš li razgovarati o tome?
– A ti?
– Ne sjećam se čak ni kako je započelo.
– Rekla si Amber da se ja sviĎam Maxu.
– Oh, da... Nikad nisam uspjela shvatiti što je u tome toliko loše.
– To je bila zadnja kap. Do tada sam već bila jako ljuta na tebe.
– Zašto?
– Zato što me više nisi voljela.
– Nije istina! Ti nisi voljela mene.
– Nisam te voljela zato što ti nisi voljela mene! – reče Rachel. – Ti si bila najbolja prijate-ljica s Alison i svi su to znali.
– Ali ti si imala Stacey Green i više nisi ţeljela biti moja najbolja prijateljica.
– Zato što ti nisi ţeljela biti moja! – Rachel prebaci knjige u drugu ruku. – Osjećala sam da je to kao neko natjecanje... ja protiv Alison... a ja sam uvijek gubila.
– Ponašala si se kao da si ti previše odrasla da bi se s nama druţila.
– Osvećivala sam vam se zato što ste me stalno izostavljale.
– Nikad te nismo izostavljale. Uvijek smo bile nas tri.
– Ja sam se osjećala izostavljenom. Osjećala sam da mi više nisi najbolja prijateljica.
– Moţeš imati više od jedne najbolje prijateljice istodobno – rekla sam.
– Ne moţeš.
– Zašto?
– Zato što je najbolja prijateljica najbolja.
Razmislila sam o tome. – A bliska? Moţeš imati više od jedne bliske prijateljice istodobno, zar ne?
Rachel promisli. – Valjda moţeš.
– A bliska je jednako dobro kao i najbolja.
– S time se ne bih nuţno sloţila – reče Rachel.
– Ali bolje je s nekim biti prijatelj, nego ne biti... s tim se slaţeš, zar ne?
– Da – sloţi se Rachel – ako govoriš o pravom prijateljstvu.
– Da. Govorim o pravom prijateljstvu.
– Onda je definitivno bolje biti, nego ne biti. – Rachel zabije jezik u obraz. – Mislim da je to stih iz Shakespearea.
– Ne bih znala.
– Čula sam da si dobila mjesečnicu.
– Jesam. Ali samo jedanput do sada.
– I smršavila si.
– Više nisam onako gladna kako sam bila. Mama kaţe da mi se hormoni prilagoĎuju.
– Da li još uvijek imaš onaj glupi poster iznad kreveta?
– Misliš Benjamina Moorea?
Rachel se nasmije. – Uvijek mi se sviĎao taj poster.
– Da li se još uvijek razbacuješ velikim riječima?
– Misliš doslovno ili figurativno?
– Ha, ha! – pojma nisam imala što te riječi znače.
Kad smo došle do Racheline kuće, stale smo. – Čula sam da si prekinula s Maxom.
– On je pravi šupljoglavac – odgovori Rachel. – Ja sam čula da ti hodaš s Peterom Klaf-fom.
– Nije baš da hodamo. Više smo prijatelji.
Rachel spusti knjige na ulazne stepenice i iščeprka ključ iz torbe.
– Tata se vraća u ured u New York.
– Znam. Moja je mama naletila na tetu Denise.
– Tako si uopće saznala za moje roditelje?
– Da. – Rachel otključa ulazna vrata, ali ne uĎe u kuću. – Vidi... nisam smjela reći one stvari o tvojim roditeljima. Oprosti. Valjda sam te ţeljela povrijediti onako kako si ti povrije-dila mene.
– Ja tebe nikada nisam ţeljela povrijediti.
– Ali si me povrijedila.
– Onda se i ja ispričavam.
– Hoćeš li doći na moj koncert petnaestog? Imam solo nastup.
– Naravno.
– Ne moraš doći – reče Rachel. – Samo ţelim da znaš da si pozvana. I moţeš povesti Ali-son.
– Ne moram ja nju voditi.
– Ja ţelim da je povedeš. SviĎa mi se Alison.
– Dobro, pitat ću je. Ima gripu. Upravo sad idem k njoj.
– Reci joj da se nadam da joj je bolje.
– Hoću.
– Vidimo se sutra – reče Rachel.
– Da... vidimo se sutra.
Oko grma forzicije pred Alisoninom kućom vidjela sam pčelu. Morat ću početi nositi svoju ogrlicu protiv uboda pčele, pomislih. Pitam se što će reći Alison kad joj kaţem da Rachel i ja ponovno razgovaramo, da smo moţda čak i prijateljice. Vjerojatno će joj biti drago. Otrgnula sam grančicu forzicije i pozvonila na Alisonina vrata.
– Nazvala si gospoĎu Robinson?
– Ona je nazvala mene. Rachel pati.
– Super. Rachel zasluţuje da pati.
– Stephanie… doista me iznenaĎuješ. Gdje ti je suosjećanje?
– RoĎendan mi je. Gdje je njezino suosjećanje? Osim toga, da znaš kakve je ruţne stvari rekla o meni…
– Moţda joj je ţao.
– Onda neka mi to sama kaţe.
Dvorana za tjelesni je izgledala sjajno. Uz vrpce od krep papira i raznobojne balone, preko jednog zida su bila ogromna slova Dan američkog marmota. Ostali su zidovi bili prekriveni zidnim slikama koje su prikazivale marmote koji traţe svoje sjene. Moja dva omiljena nastav-nika, gospoĎa Remo i gospodin Diamond, pazili su na učenike zajedno s ostalim razrednicima sedmog razreda.
Kad smo Alison i ja došle na ples, Eric Macaulay, Peter Klaff i Max Wilson već su bili oko stola s osvjeţavajućim pićima i hranom i pretrpavali se keksima i voćnim punčom. Nitko još nije plesao.
Bile smo tamo barem deset minuta prije nego što je došla Rachel sa Stacey Green. Bila je odjevena u bijelo. Nisam bila sigurna jesu li bijele hlače one traperice koje je probala onog dana kad smo se posvaĎale. Ali znam da joj majicu nikada nismo vidjele. Bila je plisirana i u obliku sjenila za svjetiljku. U kosi je imala bijeli cvijet. Gardeniju, mislim. Bila sam previše daleko da bih je pomirisala. Uopće nije izgledala kao osoba koja pati.
Neko smo vrijeme tako stajali, djevojke su razgovarale s djevojkama, a dečki s dečkima, dok Amber Ackbourne nije dovukla Maxa Wilsona nasred podija i zaplesala s njim. Zatim je Toad zamolio Alison za ples i uskoro su se svi dečki gurali da doĎu na red kod Alison. Svi osim Erica Macaulaya. Zato sam bila doista šokirana kad je on iznenada zgrabio moju ruku i rekao: – Hajdemo, Zdepavko… idemo plesati!
– Ime mi je Stephanie! – podsjetila sam ga.
– Da… da.
Eric me je iznenadio. Zapravo je znao plesati. I mada se nismo doticali jer pjesma nije bila lagana, uspio je da doplešemo do Petera Klaffa. Kad smo bili točno ispred njega, Eric me gur-ne prema njemu. – Lovi… – dovikne Eric Peteru, smijući se. Gotovo sam pala, ali me je Peter ulovio. I nije me odmah pustio.
Zatim je Eric zgrabio Rachel oko struka. Dosezao joj je samo do prsa, i doplesao je s njom do Maxa i Amber. Kad im se pribliţio, zavitlao je Rachel prema Maxu, baš kao što je mene prema Peteru. Rachel je umalo srušila Amber. Eric je spasio Amber i prije nego što je znala što joj se dogaĎa otplesao s njom, ostavljajući Maxa i Rachel zajedno. Zatim su Eric i Amber otplesali do Alison, gdje je Eric gurnuo Amber Alisoninom partneru. Konačno je Eric imao Alison za sebe.
– Ne mogu vjerovati – rekla sam Peteru koji je stajao s rukama u dţepovima.
– Isplanirao je čitavu tu stvar i upalilo mu je. – Peter me pogleda. – Hoćeš plesati?
– Naravno.
– Dobro. Postoji samo jedan problem.
– Koji?
– Ja ne znam plesati.
– Ja ću te naučiti. – Svirala je spora pjesma. – Stavi ruku oko mog struka – rekla sam mu.
– Taj dio znam – reče Peter. – Ne znam što moram raditi s nogama.
– Pokušaj ovako. Naprijed, na stranu, skupi… natrag, na stranu, skupi. – Nekako sam vukla Petera za mnom.
Peter je stalno ponavljao: – Naprijed, na stranu, skupi… natrag, na stranu, skupi. – Uskoro je rekao: – Hej, pa mi plešemo. – Ponekad bismo stali jedno drugom na nogu, ali što onda? Otplesali smo šest pjesama, brzih i sporih, a onda je Peter rekao: – Popio sam dosta punča. Moram ići…
– I ja.
– Vidimo se ovdje za pet minuta, ili manje – reče Peter i pritisne štopericu na satu.
Otišla sam u ţenski zahod ponajprije zato što su mi padale čarape. Vjerojatno sam kupila krivi broj. Imala sam problema s razumijevanjem tablice visine i teţine, otisnute na straţnjem dijelu pakiranja. U zahodu su bile još dvije djevojke. Jedna je od njih bila Emily Giordano, koju poznajem sa satova matematike. Stavljala je sjajilo na usta. Pozdravile smo se, a zatim sam ja otišla u kabinu.
Kad sam skinula gaćice, na njima sam ugledala crvenkasto-smeĎu mrlju. Što je to? Pomis-lila sam. Je li moguće da je to? Ne… vjerojatno nije. Ali ako nije to, što je? Kad sam pustila vodu, znala sam sa sigurnošću jer je u školjki bilo nekoliko kapi menstrualne krvi. Zamisli-te… mjesečnica na moj trinaesti roĎendan! Morala sam brzo razmišljati. – Emily… – pozvala sam je. – Jesi li još uvijek tu?
– Jesam.
– Dodaš mi malo papirnatih ručnika?
– Za što?
– Dobila sam mjesečnicu – rekla sam, isprobavajući rečenicu. Zvučala je tako odraslo!
– Zar ne ţeliš uloţak?
– Nisam ponijela ništa novaca… a ti?
– Ne, ali mogu nekoga pitati.
– U redu je. Samo mi dodaj papirnate ručnike.
– Evo – reče Emily i gurne mi čitavu hrpu ispod vrata.
– Hvala. – Gurnula sam ih nekoliko u gaćice, ali su bili tvrdi i grubi. No ipak, bili su bolji nego ništa. Nisam mogla dočekati da kaţem Alison što se dogodilo! Ali kad sam se vratila u dvoranu, ona je plesala s Ericom Macaulayem, a Peter me je čekao za stolom. – Mislio sam da si se utopila – rekao je gledajući na sat. – Nije te bilo devet minuta i sedamnaest sekundi.
Ponovno smo počeli plesati, ali stalno sam mislila: – A ako papirnati ručnici nisu dovoljni? Ako mi probije na suknju i Peter kaţe, Što je to… tvoja mjesečnica?
– Ne plešeš naprijed, na stranu, skupi, onako kako si plesala ranije – reče Peter.
– Oprosti… – Kako sam se mogla usredotočiti na ples u takvom trenutku? Nastojala sam privući Alisoninu pozornost. Dozivala sam je rukom, ali je ona mislila da joj mašem pa je i ona meni mahnula. Eric i ona nisu prestajali plesati. Konačno sam se odvojila od Petera i rek-la: – Upravo sam se sjetila… moram nešto reći gospoĎi Remo.
– Sada?
– Da.
– Ţeliš li se mene riješiti? – upita Peter.
– Ne… ovo nema nikakve veze s tobom.
– Dobro. – On pritisne gumb štoperice. – Imaš pet minuta… počevši od sad!
Otišla sam do gospoĎe Remo i upitala je mogu li s njom nasamo popričati. Zagrlila me. – Da li te dečki gnjave?
– Ne. – Pitala sam se zašto je to pomislila. – Radi se o mojoj… – A onda sam se iz nekog razloga počela smijati.
– Čemu?
– Upravo sam dobila mjesečnicu, a nemam nijedan… – nisam se mogla prestati smijati.
– To ti je prvi put?
Kimnula sam glavom jer sam se smijala tako jako da nisam mogla govoriti.
– Da vidimo što moţemo učiniti. – GospoĎa Remo je sa mnom otišla u ţenski zahod, stavi-la odgovarajuće kovanice u stroj na zidu i pruţila mi uloţak. – Skini vrpcu s dna i zalijepi ga za gaćice – šapne. – Ja ću te čekati ovdje, za svaki slučaj.
Pokušala sam se prestati smijati. Nisam ja tip koji dobiva napadaje cerekanja, kao Alison. Pričvrstila sam uloţak uz gaćice, navukla gaćice i čarape i izišla iz kabine baš kad je Alison upala u zahod. – Jesi li dobro? – upitala me. – Peter kaţe da se nešto dogaĎa.
– Dobro sam. Upravo sam dobila mjesečnicu.
– Oh, Steph… – Alison me zagrli. – To je tako uzbudljivo! I to baš na roĎendan.
– RoĎendan ti je? – upita me gospoĎa Remo.
– Da. Danas sam napunila trinaest godina.
I gospoĎa Remo me zagrli, što mi je bilo nekako neugodno. – Sretan roĎendan, Stephanie!
Peter i Eric su čekali Alison i mene. – To je bilo dvanaest minuta i četiri sekunde – reče Pe-ter. Poţeljela sam da za Boţić nije dobio sat sa štopericom.
GospoĎa Remo je otišla do mikrofona i kucnula po njemu. – Pozornost molim… Ţelim vam nešto reći. Upravo sam otkrila nešto posebno o Stephanie Hirsch.
– Oh, ne – pomislila sam. Sad će svim učenicima sedmog razreda objaviti da sam dobila mjesečnicu. To je bilo gore od sna koji sam sanjala o plesu, a u kojem sam bila gola, a gospo-Ďa Remo me morala pokriti svojim kaputom. Osjetila sam kako mi se lice zaţarilo. U glavi mi se zavrtjelo. Onesvijestit ću se, pomislila sam. Posegnula sam za Peterovom rukom da se odr-ţim na nogama, a on je to shvatio kao znak da se ţelim drţati za ruke.
GospoĎa Remo počne govoriti. – Danas…
– Ne! – rekla sam slabim glasom, nadajući se da ću zaustaviti gospoĎu Remo. Ali Peter je mislio da ne znači da se ne ţelim drţati za ruke i brzo se odmaknuo korak od mene.
– Danas je Stephanien trinaesti roĎendan – reče gospoĎa Remo. – Poţelimo joj svi sretan roĎendan. – Čitav je razred počeo pjevati i moja je vrtoglavica prošla. Pogledala sam prema Rachel koja je stajala blizu Maxa Wilsona. Nije pjevala. Oči su nam se na kratko srele, a za-tim je ona odvratila pogled. Sjetila sam se svog obećanja, da će ona i Alison prve saznati kad dobijem mjesečnicu. Ali obećanja nekome tko ti više nije prijatelj se ne računaju.
Tijekom posljednjih pola sata plesa, Rachel i Max su bili zagrljeni i jedva se micali uz gla-zbu. Glava joj je bila u njegovom ramenu, a njegove su oči bile napola zatvorene. Bili su defi-nitivno najstrastveniji par na plesu.
Kad je glazba prestala, svi su pojurili po kapute. Čim smo pronašli naše kapute, Peter i ja smo otišli napolje. Bila je hladna, vedra noć i Peter je pokazao prema nebu. – Pogledaj… ta-mo je Orion.
Kad sam pogledala prema nebu, poljubio me. – Sretan roĎendan, Steph.
Bila sam toliko iznenaĎena da se nisam mogla sjetiti ničega što bih rekla.
– Nisam to učinio nikada ranije – priznao je.
– Ni ja.
– Učinimo to ponovno.
– Dobro. – Ovaj put sam pazila da mi usnice budu zatvorene. Nisam ţeljela riskirati da nam zapnu aparatići. Od ljubljenja s Peterom me nisu prošli isti trnci kao kad stojim blizu Jeremyja Zmaja ili se pretvaram da mi je Benjamin Moore dečko, ali ljubljenje s njim bilo je toplo i prijateljski.
Peter je otišao čim je ugledao automobil svoje majke. Stajala sam sama neko vrijeme i ra-zmišljala o svemu što mi se te noći dogodilo.
– Tu si – reče Alison. – Ludo sam se provela! Eric me je poljubio za laku noć.
– I mene Peter.
– Eric me je poljubio dvaput.
– I mene Peter.
– Misliš da su to planirali?
– Je li ti rekao da pogledaš Orion?
– Da.
– Onda su planirali.
– Koga je briga – rekosmo istodobno. A zatim smo se nasmijale.
Mama nije mogla vjerovati da sam dobila mjesečnicu. Bila je uzbuĎenija od mene. – Ma daj, mama, to se prije ili kasnije dogaĎa svim djevojčicama.
– Znam – reče mama sjedeći na mom krevetu nakon plesa – ali je jako posebno kad se do-godi tvojoj vlastitoj kćeri. Tako sam ponosna na tebe, Steph!
– Samo zato što sam dobila mjesečnicu?
– Ne samo zato. – Izgledala je kao da će se rasplakati i morala je ispuhati nos. – Samo bih ţeljela da se Rachel i ti pomirite. Nell je svratila večeras kad ste bile na plesu. Ostavila ti je paket. Idem ti ga donijeti.
Mama se vratila u moju sobu s kutijom zamotanom u srebrni papir povezan ljubičastom mašnom. Na čestitci je rukopisom gospoĎe Robinson pisalo: S ljubavlju slavljenici od svih Robinsona. U kutiji je bila duga viktorijanska spavaćica kakvu nose djevojke u The Nutcrac-kers. Oduvijek sam ţeljela takvu spavaćicu. Podigla sam je da je mama vidi.
– Prekrasna je – reče mama. – Zašto ih ne nazoveš i zahvališ se?
– Napisat ću im pisamce.
Sljedećeg sam jutra nazvala tatu da mu zahvalim na roĎendanskom daru. Ali sam zaboravi-la na razliku u vremenu i probudila ga. – Da te nazovem kasnije?
– Ne. U redu je. – Zvučao je mamurno. Nadala sam se da Iris nije s njim. – Koliko je uopće sati?
– Ovdje je skoro deset, tako da je kod tebe skoro sedam.
On zijevne. – Danas sam htio rano ustati.
– Zovem da ti zahvalim na lančiću. Prekrasan je. Oboţavam ametist.
– Baš mi je drago. Kako je bilo na plesu?
– Super! – Pomislila sam da mu kaţem da sam dobila mjesečnicu, ali odlučila sam da neću. Nisam htjela da to izbrblja Iris. Nje se to nije ticalo. – Usput, duguješ mi pet dolara.
– Doista?
– Da. Izgubio si okladu.
– Kakvu okladu?
– Da ćemo Rachel i ja do mog roĎendana ponovno biti najbolje prijateljice.
U jedanaest smo Alison, Bruce i ja vlakom otišli u New York. Zamolila sam Brucea da ide umjesto Rachel, jer je bilo već prekasno da pozovem neku drugu prijateljicu iz škole. I, na odreĎeni mi je način bilo drago da ide i on. Bruce zna biti jako dobro društvo. I napravio mi je krasnu kutiju od kolaţa za roĎendan. Mama kaţe da je na njoj potajno radio mjesec dana.
Trideset i devet
Sljedećeg je tjedna bila još jedna snijeţna oluja i škola je ponovno bila zatvorena. Poslije-podne sam provela kod Alison i dok sam hodala doma počelo je zalaziti sunce, tako da je ne-bo postalo ruţičasto i ljubičasto. Udisala sam čisti, svjeţ miris novog snijega. Poslijepodne je bilo savršeno. Počela sam pjevušiti pjesmu koju sam čula kod Alison. Dok sam prolazila pok-raj Racheline kuće, primijetila sam gospoĎu Robinson kako pokušava izvući automobil iz snjeţnog nameta. Trebala sam ići drugim putem oko jezera, pomislih. Sagnula sam glavu i počela brţe hodati, ali me je gospoĎa Robinson svejedno vidjela.
– Steph… – pozvala me.
Pogledala sam kao da sam doista iznenaĎena. – Oh, bok, gospoĎo Robinson. Nisam vas vi-djela.
Došla je prema meni, noseći lopatu za snijeg.
– Trebate li pomoć oko automobila? – upitala sam.
– Ne, to je beznadeţno. Morat ću čekati vučnu sluţbu.– Nekako se naslonila na lopatu. – Hvala ti za pisamce. Jako je slatko.
– Doista mi se sviĎa spavaćica.
– Rachel je rekla da će ti se svidjeti.
Voljela bih da nije spomenula Rachelino ime. Svaki put kad ga čujem, zaboli me ţeludac.
– Stephanie… – počne gospoĎa Robinson, a ja sam po ozbiljnom tonu njezina glasa znala da ne ţelim čuti ono što se sprema. – Što se dogodilo izmeĎu tebe i Rachel?
– To ćete morati nju pitati.
– Jesam… ali mi ne ţeli reći.
Nisam znala što da joj kaţem pa sam samo stajala i ţeljela da me gospoĎa Robinson nije vidjela.
– Sigurno vas dvije moţete o tome porazgovarati i pomiriti se – reče ona. – Znam da ti Rachel ţeli biti prijateljica. Znam koliko si joj vaţna.
Pogledala sam na stranu, prema kući gospoĎe Robinson. Učinilo mi se da vidim Rachel kako nas promatra s prozora svoje sobe.
– Jako je povrijeĎena, Steph. Ti znaš kako je ona osjetljiva. Znaš koliko te treba.
– Ona mene treba? – Zamisli da Rachel ikoga treba.
– Da. Jako si joj potrebna. Ovisi o tebi.
– To vam je ona rekla?
– Ne mora mi reći. Ja to vidim. Zar ne postoji ništa što bih mogla učiniti da vam pomog-nem da se pomirite?
Odmahnula sam glavom.
– Rastava tvojih roditelja mora da ti je bila jako teška i ja ti je ne bih htjela oteţavati – reče gospoĎa Robinson.
Ţeljela sam joj reći da zašuti, da se nje ne tiče rastava mojih roditelja, ali je ona nastavila pričati. – To što si se iskalila na Rachel nije pošteno, znaš.
– Mislite da se radi o tome?
– Nisam li u pravu?
– Niste – rekoh, gušeći se od suza.
– Onda mi je ţao. – Pokušala me je zagrliti, ali sam se ja odmaknula i počela trčati. Kad sam se pribliţila našoj kući, spotaknula sam se i sletjela na snijeg. Traperice su mi se smočile.
– Moţeš li vjerovati da mi je gospoĎa Robinson to rekla? – te sam noći upitala mamu. – Moţeš li vjerovati da ona misli da se ja iskaljujem na Rachel? Jesi li ikada čula nešto tako glupo?
– Moţda je u pravu. Moţda se to i dogaĎa.
– Mama!
– Nije li ova glupost s Rachel trajala dovoljno dugo? Zašto se ne ispričaš, Steph?
– Ja da se ispričam? Zbog čega? Voljela bih da nas prestaneš pokušavati pomiriti. – Urlala sam. – To je naš problem, a ne tvoj! – Otrčala sam na kat i zalupila vratima svoje sobe. Moje je savršeno poslijepodne bilo uništeno!
Nekoliko dana kasnije nazvao je tata. – Mislio sam da ćeš ţeljeti znati – rekao je tata – da se prvog svibnja vraćam u ured u New Yorku.
– Molim? – rekla sam prebacujući slušalicu s jednog uha na drugo. – Što si rekao?
– Od prvog ću svibnja raditi u uredu u New Yorku – ponovi tata polako, kao da ne govori-mo isti jezik.
– Dolazi li Iris s tobom?
– Iris i ja se više ne viĎamo.
To su bile vijesti! – Od prije ili nakon mog roĎendana?
– Od prije. Ali, Steph… ne bih ţelio da se ti osjećaš krivom.
Ja da se osjećam krivom?
– Znam da klinci uvijek krive sebe zbog takvih stvari – reče tata.
Doista?
– Nije to tvoja greška – nastavi tata. – Iris i ja smo napokon sjeli i razgovarali o svemu i shvatili da imamo drukčije prioritete.
– Dakle, prekinuli ste?
– Molim te, nemoj se osjećati krivom.
Krivom?
– Mnogo je toga utjecalo na takvu odluku, a ne samo ono što se dogodilo za Boţić.
Oh, Boţić. Znači zato je mislio da ću se osjećati krivom. Glava mi je bila puna pitanja. – Gdje ćeš stanovati? – upitala sam, a zapravo sam mislila pitati: – Hoćete li ti i mama ponovno biti zajedno? Hoćeš li doći kući? – Ali bilo mi je previše teško biti potpuno iskrena i reći što mi je bilo na umu.
– Vjerojatno ću unajmiti stan u gradu, barem za početak.
Što je to značilo? – Dakle, od prvog ćeš svibnja stanovati u New Yorku?
– Da. Ţivot ovdje nije kakav sam očekivao. I jako mi nedostajete ti i Bruce. Jednom kad budem u New Yorku moći ćemo se viĎati svaki tjedan.
Svaki tjedan? Da li je to značilo da će on dolaziti ovamo, ili ćemo Bruce i ja ići u grad? U ţelucu mi je zakruljilo, ali nisam bila gladna.
Kad sam prekinula, otišla sam u maminu sobu. – Jesi li znala da se tata vraća u New York?
Mama je bila za kompjuterom. – Da – reče tiho.
– I da je njegova avantura s Iris gotova?
– Da – ponovno reče.
– I što to znači?
– Ne znamo još, Steph. Još uvijek moramo razmisliti o mnogim stvarima.
– Ali, moţda ćete se pomiriti, zar ne?
– Nemoj se previše nadati.
– Ali, postoji mogućnost?
– Pretpostavljam da postoji… ali nije vjerojatna.
– Mrzim kad ne znam što će se dogoditi! – viknula sam. – Skoro bih radije znala da ćete se razvesti. Ţelim da se to na ovaj ili onaj način sredi, tako da se mogu naučiti na tu pomisao, da mogu prestati misliti o tome.
– Neću ti lagati, Steph. Jednostavno ne znamo…
– Vi biste trebali biti odrasli – urlala sam na nju – pa kako se onda ne moţete odlučiti? – Otrčala sam u svoju sobu i zalupila vratima.
Ovog je puta mama došla za mnom. – Dosta mi je tvojih hirovitih ispada! – viknula je. – Ovdje ţive i drugi ljudi, znaš. I vrijeme je da pokaţeš malo brige i za njihove osjećaje.
– Ja pokazujem mnogo brige za Bruceove osjećaje – viknuh ja njoj.
Četrdeset
U oţujku su svi dobili gripu. Svi osim Alison i mene. Rachel ju je imala. I Dana. Miri Le-vine i Peter Klaff je imaju, a mislim da će je i Eric Macaulay dobiti jer je danas čitav dan kaš-ljao i zaspao u razredu s glavom na klupi. GospoĎa Remo kaţe da, ako dobijemo simptome,
ne smijemo nikako dolaziti u školu. Čula sam kako govori gospodinu Diamondu: – Padaju jedan za drugim poput muha.
Nazvala sam Petera da vidim kako mu je.
– Ova je gripa ubitačna. Pola sam noći kašljao.
– Zar ti mama ne moţe dati neki lijek?
– Radi na tome.
– Kad se vraćaš u školu?
– Ne dok se ne budem osjećao bolje, što ovim tempom znači sljedeće jeseni.
– Glavu gore – rekoh mu. – Ne propuštaš baš mnogo. Pola razreda nedostaje.
– Da… mama kaţe da je epidemija.
– Vjerojatno sam ja sljedeća.
– Onda ću ja zvati tebe.
– Dogovoreno. – Mislim da je najbolje s Peterom to što nije samo dečko, nego je i prijatelj.
Kad me je Alison nekoliko večeri nakon toga nazvala sva u suzama, mislila sam da i ona ima gripu. Ali ona je rekla: – Ovo je jako vaţno. – Glas joj je drhtao. – Moram te smjesta vid-jeti.
– Hoćeš li da doĎem k tebi? – upitala sam. Nema veze što je skoro devet sati, a sutra ima-mo nastavu, ni što je vani vjetrovito i kišno. Ako me Alison treba, idem. Za to sluţe prijatelji.
– Doći ću ja k tebi – reče Alison.
– Je li netko umro? – upitala sam je misleći na Sadie Wishnik.
– Ne, nitko nije umro.
– Sad mi je već lakše.
Alison je došla do kuhinjskih vrata noseći torbu sa stvarima za noć u jednoj ruci, dok joj je pod drugom bila Maizie. Bio je to prvi put da je Alison k nama dovela Maizie. Pitala sam se zašto je odabrala baš tako kišnu noć za Maizienu prvu posjetu našoj kući. I kako to da je poni-jela stvari za noć.
Maizie se otrese, a zatim počne njuškati po kuhinji.
Alison skine svoj kišni ogrtač i objesi ga preko kuhinjskog stola. Oči su joj bile crvene i natečene.
– Što se dogodilo?
– Gdje ti je majka?
– U njezinoj sobi. Zašto?
– Gdje je Bruce?
– I on je gore. Što se dogaĎa?
– Ono što ti imam za reći, reći ću ti nasamo.
– Dobro.
– Moţemo li otići u tvoju sobu, a da nas nitko ne vidi?
– Moţemo pokušati.
Alison zgrabi Maizie i stisne joj čeljust kako ne bi mogla lajati. Polako smo se ušuljale uz stepenice i zavukle u moju sobu. Tada je Maizie skočila iz Alisoninih ruku i sakrila se pod komodu. Alison sjedne na rub kreveta s čvrsto stisnutim rukama. – Moja je majka trudna! – objavila je.
– Nije!
– I ne znaju kako se to dogodilo.
– Misliš, nije se dogodilo na uobičajeni način?
– Mislim, ona ima četrdeset godina i nikada nije mogla zatrudnjeti, a sad, najednom, joj je uspjelo.
– To je čudo!
– I više od čuda.
– Što namjerava učiniti?
– Rodit će. Ona i Leon misle da je to najljepša vijest koju su ikada čuli. Ništa ih ne smeta što će mama, kad to dijete bude mojih godina, imati pedeset i tri, a Leon šezdeset i pet godina.
Probala sam zamisliti Genu Farrell trudnu, ali nisam mogla. Nisam je mogla zamisliti ni staru.
– A što je s njezinom serijom? – upitala sam.
– Kako sad moţeš misliti na televizijsku seriju?
– Ne znam. Jednostavno mi je palo na pamet. – SviĎa mi se Genina nova TV serija. Smije-šna je, ali nije glupa. Gledam je svakog utorka navečer. Moţda Leon moţe dati Fanny – to je uloga koju igra Gena – dijete i u seriji. To bi bilo zanimljivo.
Alison je ponovno plakala. – Mama kaţe da mi do večeras nisu htjeli reći, jer su tek danas dobili rezultate amniocenteze.
– Što je amniocenteza?
– Nekakav test koji rade na starijim ţenama kako bi utvrdili da je beba u redu. Čak znaju i kojeg je spola.
– Kojeg?
Alison zatrese glavom. Sjela sam pokraj nje i zagrlila je oko ramena. – Dečko je – konačno uspije promucati.
– Dakle, imat ćeš mlaĎeg brata, isto kao i ja.
– Ti to ne razumiješ, zar ne? – uzvikne Alison. – Nije to ni slično kao ti i Bruce.
– Zato što ćeš ti biti trinaest godina starija?
– Ne... nego zato što će to biti njihova beba. Njihova vlastita beba. Ne neka beba koju je Gena posvojila zato što nije mogla zatrudnjeti. Ova će beba sličiti na njih.
– Nadam se da će sličiti na Genu. Mislim, nije ni Leon loš... ali Gena je mnogo... – zastala sam kad sam shvatila da Alison nije mislila na to. Htjela je reći da ova beba neće biti Vijet-namac.
– Više im neću biti potrebna.
– Ma daj, Alison! Nikada nisam vidjela toliko voljeno dijete kao što si ti.
– Do sada! Ali tko zna što će se dogoditi u srpnju?
Htjela sam joj reći za tatu i da se od prvog svibnja vraća u ured u New York. Ţeljela sam joj reći da ni ja ne znam što će se dogoditi. Ali činilo mi se da nije pravo vrijeme za spomi-njanje mojih obiteljskih problema.
– Sutra idem Francesci – reče Alison. – Ţelim pronaći svoju biološku majku.
– Kako?
– Postoji način.
– Mislim da radiš veliku grešku.
Obje smo čule zvono na ulaznim vratima. Alison pojuri do prozora i pogleda van. – Oni su – prošapće. – Sakrit ću se u tvoj ormar.
– Alison, voljela bih da...
– Šššš...
Bila je u ormaru s Maizie u trenutku kad je mama otvorila vrata moje sobe. – Je li Alison ovdje?
Po prigušenim zvukovima iz ormara znala sam da Alison pokušava spriječiti Maizie da za-laje.
– Roditelji te čekaju u prizemlju – reče mama kao da se ništa neobičnog ne dogaĎa.
Čim je mama otišla, Alison otvori vrata ormara i iziĎe s Maizie u rukama. – Mislim da ću sada otići kući – reče. Glas joj je zvučao promuklo. – Mislim da ću s odlukom pričekati do sutra.
– Izgledaš mi nekako čudno – rekoh joj.
– Tako se i osjećam – odgovori ona. A zatim se jednostavno prevrne.
– Mama! – povikala sam. – Brzo!
Mama, Gena i Leon dojurili su uz stepenice. – Dušo! – reče Leon i podigne Alison na moj krevet.
Gena joj opipa čelo. – Pa ona gori! – reče.
– Vjerojatno je gripa – rekoh. – Klinci u školi padaju kao muhe.
– Što se dogaĎa? – upita Bruce stojeći na dovratku.
Alison otvori oči. – Moj pas govori – reče.
– Što je to bilo? – upita mama nakon što su Gena i Leon odveli Alison kući.
– Obiteljski problemi.
– Nadam se da nije ništa ozbiljno. – Mama ugasi svjetiljke u dnevnoj sobi.
– Gena je trudna, ali to nitko ne smije znati. A Alison misli da je, jednom kad budu imali vlastito dijete, više neće voljeti.
– Naravno da hoće – reče mama dok smo se uspinjale uz stepenice.
– To sam joj i ja rekla. Nikada nisam vidjela toliko voljeno dijete kao Alison.
– A ti i Bruce? – mama doĎe za mnom u sobu.
Slegnula sam ramenima.
– Ne misliš da i mi vas volimo jednako kao što oni vole Alison?
– Ne znam.
– Stephanie... naravno da vas volimo!
– Moţda.
– Samo zato što se s vremena na vrijeme malo posvaĎamo, ne znači da se ne volimo.
– Valjda.
– Bila sam stroga prema tebi neku večer, zar ne?
– Koju večer?
– Onda kad sam ti rekla da ne misliš na tuĎe osjećaje.
– Ah... onda.
– Od sada nadalje, ako imamo nešto za reći, moramo to i reći. Nije dobro zadrţavati osje-ćaje... ljutnja i ogorčenost od toga samo rastu.
– Znaš li da sam bila kod školske savjetnice? – upitala sam.
– Ne znam.
– Samo jedanput... ţeljela mi je pomoći oko mojih problema, ali sam joj rekla da ih ne-mam. Rachel kaţe da se ne suočavam sa stvarnošću.
– Oko toga ste se posvaĎale?
– Djelomično. Misliš li ti da se ja ne suočavam sa stvarnošću?
– Mislim da ti to rješavaš na svoj način. Ne vidim da se skrivaš od činjenica. Ne vidim da se povlačiš.
– Ponekad se pretvaram da je sve u redu, a nije.
– I ja. Tako uspijevam proţivjeti dan.
– Baš smo slične, zar ne? – upitala sam. – Obje smo optimisti.
Mama me zagrli. – Baš jesmo.
Četrdeset i jedan
Rachel i ja ne razgovaramo već sedam tjedana. Ujutro na autobusnoj postaji niti me ne pogleda. Ona i Dana stoje zajedno, razgovaraju i smiju se. Ponekad govore tako tiho da ih ne
mogu čuti. Voljela bih da Alison poţuri i ozdravi. Mrzim sama stajati na autobusnoj stanici. Nikada u ţivotu nisam se osjećala toliko izostavljenom. Kao da sam nevidljiva, kao da ne postojim. E pa dobro. Jer što se mene tiče, ni Rachel Robinson ne postoji. Uz to, imam mnogo vaţnijih stvari na pameti, kao što je ono što će se dogoditi prvog svibnja kada tata počne raditi u New Yorku?
Odnijela sam Alison zadaću, ali je prva tri dana bila previše bolesna da bi išta radila. Leon mi je dao da zavirim u njezinu sobu. Kad sam je vidjela onako malenu i blijedu, sa zatvorenim očima, preplašila sam se. Mislim da je Leon to vidio, jer mi je rekao: – Izgleda gore nego što je. Bit će sve u redu.
Kasnije toga tjedna, kad sam došla k Alison, sjedila je u krevetu i pijuckala sok od groţĎa. – Malo mi je bolje – reče ona kašljući.
– Vidim.
Podigla je knjigu – Kako nazvati dijete. – Pokušavam mu pronaći dobro ime. Začudila bi se kada bi znala koliko imena postoji. Za sad se mami sviĎa Alexander, Leonu Edward, a Sa-die Wishnik Nelson...
– Nelson?
– Znam, grozno je. – Malo se nasmijala, ali je od toga počela kašljati. – Bolje da ne dolaziš previše blizu.
– Ne bojim se ja da ću se zaraziti. – Zapravo mi je pomisao na tjedan u krevetu, dok mi go-spoĎa Greco donosi tost sa cimetom i čaj od kamilice, uopće nije zvučala loše.
– Dobro da nisam otišla u Pariz – reče Alison. – Zapela bih tamo s gripom.
– I to bez Leona da se brine o tebi.
– Odlučila sam da ću pričekati i vidjeti što će se dogoditi. Moţda i neće biti tako loše. A ako bude, mogu otići i nakon što se dijete rodi.
– Točno – rekoh. U tom trenutku je ušla Maizie i skočila na Alisonin stolac. – Znaš što? – rekla sam gladeći Maizie po leĎima. – Tata mi se vraća u New York.
– Kad?
– Prvog svibnja.
– Što će se dogoditi?
– Kad bih barem znala!
– Barem ćeš ga moći vidjeti kad god budeš ţeljela.
Kimnula sam.
– Leon kaţe da se danas u zraku osjeća proljeće – reče Alison i nasloni se na jastuk. – Da barem mogu van. Mrzim leţati u krevetu.
– Uskoro će ti biti bolje. Jesi li čula da Dana i Jeremy idu zajedno na maturalnu večer?
– Ne...
– Čula sam kako Dana to govori Rachel danas na autobusnoj postaji.
– Ponovno nosi narukvicu?
– Ne. Zaključili su da je narukvica problem.
– To nema nikakvog smisla. Jesi li sigurna da si dobro čula?
– Jesam. Slušam sve što kaţu. Uz to, ponovno pjevuši ispod glasa.
– Onako kako je činila kad su tek prohodali?
– Da... tako, samo glasnije.
Alison zijevne. – Mislim da ću sad malo odrijemati.
– Dobro... vidimo se sutra.
Jeremy Zmaj ponovno nosi jaknu boje šartreza. Nekidan je naletio na mene na školskom hodniku. Ja sam njega vidjela, ali on mene nije, pa smo se sudarili. Vjerojatno sam se mogla pomaknuti u stranu, ali nisam. Iz ruku mi je srušio knjige.
– Bok, Macbeth! Dugo se nismo vidjeli.
– Još uvijek idem istim autobusom.
– Onda, dugo se nismo primijetili.
Kad se sagnuo pokraj mene da mi pomogne pokupiti knjige, osjetila sam njegov dah i kosu i drvenasti miris koji je dolazio iz njegove košulje. Sva sam se najeţila. Dana je prava sretni-ca! Ostatak dana se nisam mogla usredotočiti. Tog poslijepodneva, kad sam izišla iz autobusa, još uvijek sam razmišljala o njemu. Rachel i ja smo jedine sišle u Palfrey’s Pondu. Hodala sam iza nje i pjevušila. Šafrani su počinjali cvjetati. SviĎa mi se kako se probijaju iz zemlje. Jedan dan nema nijednoga, a već drugog dana pojave se maleni plavi, ţuti i bijeli cvijetovi.
Rachel je hodala s knjigama pod rukom. Kosa joj je poskakivala gore dolje, a ne s jedne na drugu stranu kao kod Alison. Pomislila sam da je sustignem i kaţem: Što ima? Ali nisam zna-la kako će reagirati.
Bez razmišljanja sam je slijedila čitavim putem do njezine kuće. Kad smo stigle, okrenula se prema meni i pogledala me. Pomislila sam da će mi reći da se gubim i počela sam smišljati što da joj odgovorim. Ali umjesto toga njezino se lice smekšalo. – Otpratit ću te doma... – rekla je, kao da traţi moje dopuštenje.
Kimnula sam.
Ovog smo puta hodale jedna uz drugu, ali nismo govorile. Kad smo došle do moje kuće, rekla sam: – Sad ću ja otpratiti tebe.
Onda je ona kimnula. Negdje na pola puta rekoh: – Ţeliš li razgovarati o tome?
– A ti?
– Ne sjećam se čak ni kako je započelo.
– Rekla si Amber da se ja sviĎam Maxu.
– Oh, da... Nikad nisam uspjela shvatiti što je u tome toliko loše.
– To je bila zadnja kap. Do tada sam već bila jako ljuta na tebe.
– Zašto?
– Zato što me više nisi voljela.
– Nije istina! Ti nisi voljela mene.
– Nisam te voljela zato što ti nisi voljela mene! – reče Rachel. – Ti si bila najbolja prijate-ljica s Alison i svi su to znali.
– Ali ti si imala Stacey Green i više nisi ţeljela biti moja najbolja prijateljica.
– Zato što ti nisi ţeljela biti moja! – Rachel prebaci knjige u drugu ruku. – Osjećala sam da je to kao neko natjecanje... ja protiv Alison... a ja sam uvijek gubila.
– Ponašala si se kao da si ti previše odrasla da bi se s nama druţila.
– Osvećivala sam vam se zato što ste me stalno izostavljale.
– Nikad te nismo izostavljale. Uvijek smo bile nas tri.
– Ja sam se osjećala izostavljenom. Osjećala sam da mi više nisi najbolja prijateljica.
– Moţeš imati više od jedne najbolje prijateljice istodobno – rekla sam.
– Ne moţeš.
– Zašto?
– Zato što je najbolja prijateljica najbolja.
Razmislila sam o tome. – A bliska? Moţeš imati više od jedne bliske prijateljice istodobno, zar ne?
Rachel promisli. – Valjda moţeš.
– A bliska je jednako dobro kao i najbolja.
– S time se ne bih nuţno sloţila – reče Rachel.
– Ali bolje je s nekim biti prijatelj, nego ne biti... s tim se slaţeš, zar ne?
– Da – sloţi se Rachel – ako govoriš o pravom prijateljstvu.
– Da. Govorim o pravom prijateljstvu.
– Onda je definitivno bolje biti, nego ne biti. – Rachel zabije jezik u obraz. – Mislim da je to stih iz Shakespearea.
– Ne bih znala.
– Čula sam da si dobila mjesečnicu.
– Jesam. Ali samo jedanput do sada.
– I smršavila si.
– Više nisam onako gladna kako sam bila. Mama kaţe da mi se hormoni prilagoĎuju.
– Da li još uvijek imaš onaj glupi poster iznad kreveta?
– Misliš Benjamina Moorea?
Rachel se nasmije. – Uvijek mi se sviĎao taj poster.
– Da li se još uvijek razbacuješ velikim riječima?
– Misliš doslovno ili figurativno?
– Ha, ha! – pojma nisam imala što te riječi znače.
Kad smo došle do Racheline kuće, stale smo. – Čula sam da si prekinula s Maxom.
– On je pravi šupljoglavac – odgovori Rachel. – Ja sam čula da ti hodaš s Peterom Klaf-fom.
– Nije baš da hodamo. Više smo prijatelji.
Rachel spusti knjige na ulazne stepenice i iščeprka ključ iz torbe.
– Tata se vraća u ured u New York.
– Znam. Moja je mama naletila na tetu Denise.
– Tako si uopće saznala za moje roditelje?
– Da. – Rachel otključa ulazna vrata, ali ne uĎe u kuću. – Vidi... nisam smjela reći one stvari o tvojim roditeljima. Oprosti. Valjda sam te ţeljela povrijediti onako kako si ti povrije-dila mene.
– Ja tebe nikada nisam ţeljela povrijediti.
– Ali si me povrijedila.
– Onda se i ja ispričavam.
– Hoćeš li doći na moj koncert petnaestog? Imam solo nastup.
– Naravno.
– Ne moraš doći – reče Rachel. – Samo ţelim da znaš da si pozvana. I moţeš povesti Ali-son.
– Ne moram ja nju voditi.
– Ja ţelim da je povedeš. SviĎa mi se Alison.
– Dobro, pitat ću je. Ima gripu. Upravo sad idem k njoj.
– Reci joj da se nadam da joj je bolje.
– Hoću.
– Vidimo se sutra – reče Rachel.
– Da... vidimo se sutra.
Oko grma forzicije pred Alisoninom kućom vidjela sam pčelu. Morat ću početi nositi svoju ogrlicu protiv uboda pčele, pomislih. Pitam se što će reći Alison kad joj kaţem da Rachel i ja ponovno razgovaramo, da smo moţda čak i prijateljice. Vjerojatno će joj biti drago. Otrgnula sam grančicu forzicije i pozvonila na Alisonina vrata.
Poruka [Strana 1 od 1]
Similar topics
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|
|
