1 Jedan od onih života-Djordje Balasevic Uto Jan 03, 2012 9:40 pm
Scarlet
Elite member
Anamaria
Bio je to još jedan od onih dana kad ti baš ne ide... No, da njih nije, kad bi se i setio da postoje
i dobri dani?
Pretpostavljam da sam tako primetio i izvesni Prljavi Vetar koji me je presreo ispred Glavne
Pošte? Na tom uglu vetrovi se ionako okupljaju redovno, kao besposleni dripci pred seoskom
samoposlugom, i da je to bio jedan, recimo, severac, jugozapadni, kpsava, povetarac, ili bilo koji drugi
zaduvani lik iz meteoroloških izveštaja, verovatno ga ne bih ni pogledao...
Ali ovaj je bio prljav, prljav i sav nikakav, a ja definitivno imam falinku da takve u društvu
zapazim pre nego One Druge...
I mislim da bi se propisno obrukao da je morao da dune u spirometar...
Konfete opalih latica zasule su ćoškić Banke, na nagnutom izlizanom platou (idealnom za
Spomenik Vojniku Koji Čeka Devojku Koja Neće Doći?), bilo je papirića i opušaka sasvim dovoljno
da zasite i trgove ovog sveta, ali taj vetričak jednostavno nije imao pluća ni da ih pomeri. jedva je
nekako nakostrešio onaj neukrotivi pramen na mom čelu, teškom mukom nabuno srozano reklamno
platno koje je sa fasade preko puta uporno pozivalo na jednu uveliko odigranu premijeru, i to je sve...
Ipak, kad mi se onako grebatorski uneo u lice, roj neugodnih gazirajućih čestica zaplesao mi je
u nozdrvama, ubacio sam trepavice u drugu brzinu i šmugnuo niz izlog robne kuće pokušavajući da ga
se otarasim, ali nije tek tako odustao. Saletao me je kao prosjak, sve do sredine pešačkog prelaza,
osećao sam ga čas na jednom čas na drugom ramenu, i činilo mi se da ti dodiri ostavljaju tragove na
antilopu, prašnjave i pepeljaste, lepljive kao tavanska paučina...
Jedna nesnosna čestica neizdrživo mi je zagolicala usnu, uhapsio sam je vrhom jezika i
pljucnuo kao zrno maka...
Eto...
I vetar su nam zaprljali...
Pa sad, ako je to neki izgovor, bilo je poprilično kiše početkom meseca, danima su se sivi
vuneni oblaci cedili sa nebeskog štrika. Teški Koraci zdušno su pečatili Trg Slobode, Zmaj ]ovinu i
mermer Katoličke Porte, i onda, čim je sunce malo prosušilo pločnike, donovi su tu prašinčugu usitnili
do perfekcije, toliko, znači, da je čak i jedan probušeni vetar bio dovoljan da je digne i uskovitla...
Ekipi Autista na autobuskoj stanici to kao da nije smetalo?
U prolazu sam pokušao da ulovim neki sapatnički pogled, ali samo bi neko za metar i
sedamdeset niži nego ja uspeo da ulovi poglede Ljudi Sa Belim Plastičnim Kesama, koji su, odradivši
još jednu subotu, poraženo čekali poslednji bus za periferiju...
Zar sam ja stvarno jedini kom je zasmetao taj prašnjavi vetrić? Otkud to da me je probirljiva
gospojica Alergija najzad izofirala, pa godinama me nije ni primećivala?
Da, alergija, ne pričam napamet, tako bar ja posmatram stvari...
Oni pomenuti Teški Koraci dokoračali su, naime, iz Veoma Udaljenih Sela, prvo tu u Neka
Obližnja Sela (pretvorivši ih postepeno u Neka Veoma Udaljena Obližnja Sela), pa onda, mic po mic, i
gric po gnc, sve do same koštice varoši...
Da, da...
Nekome ko ne živi uz Neprilagodive ovo može zazvučati nerazumljivo, to mi je jasno, ali
priča o Neprilagodivima nije prosta kao većina stvari u vezi sa njima, i neću se prevariti da je ponovo
započinjem. Ukratko, dotični Teški Koraci, naviknuti na sve same prečice u životu, pokupili su iskrice
alergena negde usput, i doneli ih ovamo na cokulama i crnim gumenim čizmetinama. Pnmetio sam da
me ti tragovi guše, više i više, svakim božijim danom, ali badava, izgazili su ovaj grad suviše savesno
da bi ih ikako mogao izbeći. Jedino, možda, krećući se sasvim uz kuće, kao zaverenik, pritajenim i
senovitim sporednim ulicama koje još zamirišu na sebe, i u kojima se, kao u katakombama, još može
naići i na tragove koraka mojih retkih preostalih Zemljaka?
Dabome, na brisanom prostoru između pošte i pozorišta nisam imao nikakvih šansi...
Srećom, veoma blagi rastvor toga u vetru nije mi ozbiljnije naškodio, napravio mi je par
faltica na čelu, i malko pritvorio kapke mog pogleda (kao gutljaj gorkog leka, otprilike), mada, ruku na
srce, mislim da mi ni pre toga lice nije izgledalo puno vedrije...
No, setivši se, uglavnom, da Bulevar pravi blagu okuku stotinak metara uzvodno, držao sam
desno, najdesnije, nadajući se da će vetriša amaterski izleteti iz krivine kad se sledeći put zauka od
mosta, što se verovatno i dogodilo?
Nisam se osvrtao, za svaki slučaj...Znajući da se vetrovi najbolje love u krošnjama, pogledom sam obišao zamke koje sam
postavio u granama Velikog Crnog Drveta pred Uspenskom Crkvom, sve su mirovale...
Te grane su, uzgred, bile mrke i teške, kao da su donete rekom, a sitni žuti listovi tinjali su tu i
tamo, tamnim hladnjikavim sjajem, kao ćilibari...
Uzalud, pomislih, ako do sada nisam naučio da razlikujem lipu od platana, ili bresta, onda više
i neću, bojim se...
Ali, svejedno...
Voleo sam to drvo, od malena još, i sve te godine ono je za mene jednostavno bilo Ono Veliko
Zeleno Drvo Kraj Uspenske Crkve...
Dan kao ovaj, kad se pre moglo objasniti kao Ono Veliko Crno Drvo Kraj Uspenske Crkve,
mogao je značiti samo jedno:
Jesen je...
Jesen je već...
I opet?
Kako sam to samo mogao propustiti? Gde li sam se zadesio one večeri kad je njena pozlaćena
parada umarširala u našu varoš?
Eh, da...
Ni godišnja doba ne pomeraju me više kao nekad...
Proleće mi je uvek udaralo šamar, Leto se kao kupina kotrljalo obodom mojih usana, a Zima
bi mi zazvonila u glavi kao grozd praporaca, trpajući pune šake dijamanata u moje misli, jednostavno,
kao šake staklenih klikera u duboke džepove kaputa...
Ali Jesen me je najviše mazila...
Spuštala mi se na ramena nežno, kao tanani sveter obojen dimom spaljenog lišća, i učila me
recima kojima se priziva tišina, i koje se (ako ih pravilno zamisliš), rimuju sa rominjanjem kiše, i slade
pod jezikom kao brašnjave mrvice pečenog kestena...
Da, nešto se dogodilo u onom posebnom kosmičkom satiću, ugrađenom u vlažni sivi pesak,
negde na samom izvoru moje kičme...
Veliki zupčanik, koji bi ranije uvek škljocnuo kad kazaljka naiđe na april ili oktobar, zarubio
se kao šljunak, i točkici su odjednom počeli da se vrte neočekivano lako...
Dovraga, poražavajuće lako...
Kao na glupom okruglom časovniku u holu železničke stanice koji melje rezignirano, kao
dolap, nemajući pojma o tome da li je napolju upravo sumrak, susnežica, oktobar ili eventualno
ponedeljak...
*****
Anamaria (zajedno, bez "j"), nije me primetila na vratima kafea "Fagot"...
Zavirio sam u mali prenatrpani šank kao u trafiku, ostavljajući njenim prijateljima dovoljno
vremena da joj signaliziraju moj dolazak...
Crneli su se šćućureni u krugu kao Ožalošćena Porodica, i tek poneka svetla nijansa (ne
pastelna, za ime božije!), provlačila se kao detalj na njihovoj garderobi. Dabome, bilo bi
senzacionalno da i boje nisu na onom dugom spisku predmeta, normi, nagona i fenomena koje Sekta
prezire i nipodaštava...
Sedeli su na niskim tapaciranim klupicama u suprotnom uglu, što i nije tako udaljeno kao što
zvuči. Kafe "Fagot" se, u stvari, i sastoji od četiri velika spojena ugla, i svako ko se spusti u tu šupu
automatski se nade u nekom od njih. Dabome, uz to je i tavanica upadljivo niska, i mada visina nije ni
među prvih pet osobina kojima me opisuju, ubrzo sam osetio kako mi se teret planete njiše nad glavom
kao prepuna pristanišna mreža, i nisam se usudio da dignem pogled ka ogledalu...
Bio sam siguran da se upravo pretvaram u neku od onih ružnih pljosnatih ribeština, koje
izbečene puze i bauljaju po dnu, pokušavajući da se provuku ispod okeana...
Da, istina je, ne volim takva mesta, ne volim ih uopšte...
U zagušljivim suterenskim kafićima oduvek pokazujem simptome kesonske bolesti, i
za to već, manjeviše, znaju svi koji me znaju... Anamaria, svakako, i mnogo bolje od ostalih...
Verovatno je baš zato to Sektaško Uporište i izabrala za skrovište od mene?
- Hej? Mahnula je, šmirajući iznenađenje, uzvratio sam uzdržano, kažiprstom uperenim u baš
pristiglu čašu, pokazujući da nemam nameru da se mičem od šanka...
Što li sam je toliko i tražio, kog vraga? Bilo je jasno da ću je izgubiti ako je pronađem...
- Evo me... Dolazim tamo...
Provukla se kroz gužvu naizgled lako (kao da se priseća polke?), gaseći cipelicama neke
zamišljene pikavce na podnom mozaiku, ali ja sam znao kako joj teško pada tih par koraka ka meni. U
zadnji čas sam odlučio da ipak ne kažem glasno da ih je možda prekasno napravila? Rastojanje između
nas definitivno se više nije moglo preći tek tako, prostim svakodnevnim koracima...
- Nisi bio kod kuće?
- Nisam...
- Zvala sam te oko osam. Pola devet. Tu negde...
Poljubila me je službeno, kao da mi uručuje ručni sat za dvadeset i pet godina provedenih u
Firmi, pokušala je da izdrži moj pogled potpuno smireno, ali nešto je iznenada poplašilo par lastavica
pritajenih u njenim trepuškama...
O da, lagala je, još kako...
Jednom, kad je zadremala, preturajući joj krišom po recima, kao po tašni, slučajno sam
nabasao na neke male, nepotrebne laži, i te noći je tamna senka slutnje prvi put nadletela moje snove.
Znao sam da to uzima jednom za uvek, Laž je teška droga, sa te igle se još niko nije skinuo...
- Završilo se malo ranije, pa smo svratih na kaficu, svi zajedno... Ovaj... Baš sam se
spremala da krenem... Ozbiljno... Evo, ovog časa...
Vidim, lutko, zamalo da se sudarimo na vratima...
Kako dosad nisi naučila da sam ja momak kog svako može lagati, ali ga niko ne može slagati?
I da glupa pravila ove igre u kojoj je tebi sve dozvoljeno poštujem jedino zbog toga što sam ih lično
odredio?
- Hoćeš li da malo sednemo... s njima... ili da odmah idemo negde?
Ovo "s njima" izgovorila je za nijansu značajnije nego što je bilo potrebno, da ja slučajno ne
bih pomislio da bi to moglo značiti i "s nama", no, ja sam već imao svoju teoriju o tome ko bi tu
mogao biti s kim, a ko baš i ne...
Primetio sam tipa koji je nekako ostao da visi kad je Anamaria ustala, odavala ga je napadna
spontanost, naglo je živnuo, usplahirio se, zverao levo desno, ali je usput vrlo vesto izbegavao upornu
zasedu mog pogleda...
Da, znam...
Bilo bi prirodnije da sam ga klepio još u dolasku, a usput pljusnuo par preventivnih šamara i
njegovim eventualnim sekundarnima, ali ipak sam, ko zna zašto, samo oprezno kovertirao svoj sledeći
veliki potez, i bezvoljno slegao ramenima...
Kao da joj je laknulo zbog toga?
Otaljala je još jedan osmeh, pružila ruku, i odšlepala me do društva za stolom, pažljivo i sporo,
kao staru prolupalu škodu...
- Ovako, deco... Da vas upoznam... Ovo je taj moj Petraš...
*****
Umetnost je, dakle, sve ono što ne razumeš?
Setivši se da su Vitezovi Okruglog Stočića u uglu klaustrofobičnog folerskog kafea krstaši te
religije, shvatio sam da prepotenko kraj kog sam seo, antikvitet sa slikarskom bradicom, može biti
samo Vrhovni Čarobnjak Merlin, niko drugi...
Uf...
Ima tipova koji ne moraju ništa reći da bi me iznervirali. Ne moraju čak ni biti u blizini, kad
bolje razmislim? Dovoljno je da se samo setim da postoje, pa da mi adrenalin ufura u glavu kao
unezverena fliperska kuglica...
A pomenuti Mesni Opsenar, Dipl. Maglonom, pomenuti Gospodin Usmeni Leksikon Stranih
Reči I Izraza, ne samo da dobrih petnaestak minuta nije zaklapao, nego me je još i gurkao svaki put
kad bi otresao cigaretu, mada, za utehu, mislim da se on od tog dodira grozio i više nego ja, bar sudeći
po tome kako se pritom pecnuto trzao? Pričajući o izvesnoj knjizi koja je bila u modi, pričao je, u stvari, o svim knjigama koje je
pročitao, a bilo ih je otprilike oko bezbroj...
Pa, čuj...
S tako strmim ramenima očito se mogao zavući i među najgušće stranice?
- Tragikomična kompilacija površnog... Potpuna havarija poente... Još jedan otužni esencijal
hipotetične maliganske poetike...
Pravio je čudne, okrutne pauze (koje su pružale lažnu nadu da je gotov), a onda bi visoko
dizao bradu i dugo grgotao frazama koje je želeo da naglasi. U strahu da se ne zagrcne, u par navrata
sam bio u žešćem iskušenju da ga odvalim po leđima pa da ih ispljune već jednom, ili ih proguta, još
bolje, pa malo umukne za promenu...
No, uglavnom...
Nije u čitavoj toj priči posebno važan bio ni nadrealni autor, (kog Mag sasvim slučajno zna još
sa post diplomskih), ni dotični kult-roman (ih, plagiran, dakako!), nisu bile važne ekspertize, citati
Markesa, Kundere i Bukovskog, ni neki potpuno novi, dosad nepoznati i neobjavljeni detalji iz života
"te kapriciozne Saganove"...
Ne, taman posla...
Bila je važna jedino umišljena tikvolika glavudža u koju se sve to čudo pameti nekako
smestilo...
- U toj, nazovimo je, noveli, je samo kamufliran jedan presovani pupoljak trivijalnosti,
jedan pupoljak kom on još od studentskih dana lukavo ne dopušta da se sasvim rascveta, znajući da bi
ga to konačno raskrinkalo čak i pred očima tih njegovih, kako da kažem... Abonenata? Ha, ha... No, to
je samo moje "nudiš verbis", znate, a oni koji dodeljuju nagrade... Tja... Gospoda imaju svoje is-tan-
ča-ne kriterijume, bogu hvala... I svoje koverte sa instrukcijama, a te koverte nisu istančane, duboko
sam ubeđen? Ali o njima se ni ovog puta neću poniziti da diskutujem... Ajte, molim vas? Pa, dotle ipak
nismo došli...
I: zavesa!
Zadovoljan tišinom koju se niko nije usuđivao da prekine nakon njegove poslednje rečenice,
narcisoidno je kucnuo cigaretom o nadlanicu, i pripalio je plastičnim reklamnim upaljačem koji nikako
nije išao uz svu tu veliku priču. Učinio je sve da deluje labavo, mlado i večno, ali su neumoljivi prsti
sredovečnosti na nekim mestima probijali tu fasadu, podmuklo, kao vlaga...
1 gornjak od džinsa bio mi je sumnjiv. Vremešan, ali ne i otrcan?
]edino sam na poklopcu gornjeg levog džepa otkrio jedan razglavljeni trag igle, koji me je
naveo na zgražavajuću pretpostavku da je na dotični kostim svaki bedž bio kačen kroz istu istacku
rupicu?
"Peace",Tito, Lenon, Snoopv, Sveti Sava? Da li je moguće?
Pa sad...
Taj gornjak očito nije bacan po sobi kao svi pošteni gornjaci. Nije gužvan, rasejano
zaboravljan po naslonima kafanskih stolica, i na njemu nisu sedele devojke u papirnim letnjim
haljinama, blentavo zagledane u sedefne falte talasa...
Ne...
Taj gornjak je ponižavan. Pran je i peglan. I visio je na ofingeru, sramno, kao obešeni
konjokradica, medu "grombi" kaputima, belim košuljama i mantilima od balon svile. Uh, to je valjda
nešto najgore što čovek može uraditi svom starom dobrom gornjaku uvažene marke Roy Rogers...
Roy Rogers? ]oš i to? Da li sam ja to zaista na pragu jednog velikog arheološkog otkrića?
No, predugo sam fiksirao pomenutu etiketu, i Merlin me je dostojanstveno odmerio.
Osmehnuo sam se napadno i izveštačeno, ukapiravši da je za Okruglim Stočićem najprirodnije biti
neprirodan...
- Super vam je taj gornjak, gospodine... Vidim, i vi ste bili na Ponte Rosu, tamo, šezdeset
sedme-osme?
- Pardon? Ah... Vi ovo zovete "gornjak", znači? Gor-njak? Da, veoma interesantno...
Kao što sam i očekivao, protumačio je moje obraćanje potpuno pogrešno, pogladivši "Roy
Rogers" ponosnim pogledom prodavca patološki očuvanog automobila...
- Eh, da... To vam je, vidite, jakna još iz "onih" dana... Jednom ili dvaput, vrbujući me za društvo nekih interesantnih ljudi koje je slučajno upoznala,
Anamaria je pomenula i Vrhovnog Čarobnjaka, samo ovlaš se dotičući njegove genijalnosti i
načitanosti...
Najviše je ipak padala na to što je jedno vreme bio i pomalo "zabranjivan"...
Zabranjivan? Talične li bitange...
Ta titula je medu onima koji su se dobrovoljno prijavili u Intelektualce obavljala funkciju
četvrtog stepena komparacije. Ući među Zabranjivane, bio je san svakog Umetnika Bez Čvrstog
Alibija...
Ali, cvrc...
Onda je satni mehanizam podešen na Kraj Komunizma otvorio teška vrata na bunkeru sa
zabranjenim knjigama, predstavama, filmovima, i fama o Zabranjivanima izvetrila je kao loše
presečen špricer. Bio je to pravi festival marginalija, apsolutna većina Mučenika je nešto značila
jedino po jadnom kriterijumu svojih još jadnijih Inkvizitora, drevna je i uhodana to simbioza...
Eto...
Tako je i Merlin godinama bio sretno zabranjivan. Staviše, kao Zabranjivani je, kažu, bio
dobar, čak veoma dobar...
Postavši Dozvoljen, odjednom je postao potpuno patetičan i neupotrebljiv...
- Beše li, ono, Petraš, mladiću?... Čudno neko ime...
Njegovo pitanje imalo je etnički podznak, sa ciljem da se skraćenim postupkom utvrdi moja
plemenska pripadnost, no, ako je mislio da ću odgovoriti sa "Jašta vala, staro ličko...", "Hercegovsko,
po mome đed-Petrašu...", ili bilo šta što bi me nacionalno odredilo, morao sam ga malkice razočarati...
"Petraš" je, na žalost, samo jedan ubogi nadimak...
Odgovorio sam najzad, usporeno, kopirajući njegovu pozu, ne toliko da bi on to mogao
primetiti, ali ipak sasvim dovoljno da bi to mogla primetiti Anamaria...
- Bilo bi, ono, čudno, gospodine... Da je neko ime...
Njegovo Uobraženstvo bi, bez sumnje, posle izvesnog vremena i samo došlo do
odgovarajućeg zaključka, ali se Anamaria, polaskana što se genije baš meni prvom obratio posle svoje
verbalne čarolije, brzopleto ubacila u razgovor...
- Ne, to mu nije pravo ime... Oh, a ja sam potpuno zaboravila... Vi se ne znate od ranije?
Odmahivao je glavom sporo, ispuštajući dim u tankom snopu, kao zvižduk (iz predostrožnosti,
valjda, da taj ventil ne umanji suviše njegovu nadmenost?) ostavljajući mi, u svakom slučaju, više
nego dovoljno prostora manevar...
- Pa... Gospodin mene ne zna, pretpostavljam... Ali ja njega svakako vrlo dobro znam...
Podigao je obrve nudeći mi loš falsifikat upitnog pogleda (na koji sam ja tobož iz cuga
naseo), primakao sam se, konspirativno, na šta se malo primakao i on, naivno očekujući neki
kompliment na račun svoje slavne avangardno-disidentske faze...
Drž' se sad, keso naduvana...
- Mama mi je, znate, puno pričala o vama... Bežala je sa časova da bi slušala kako recitujete
Miljkovića... Sve drugarice iz razreda bile su prosto zaljubljene u vas... Do mature, maltene... Onda ih
je prošlo...
Preterao sam, dabome, nego šta sam, no te reci su ga svejedno nakratko izbacile iz igre...
Osvrnuo se, zbunjeno, a onda, suočen sa mojim neodređenim osmehom, ipak se zahvalio
sporim umerenim naklonom. Zatim se zamislio, bruseći pepeo o oštri rub pepeljare, navučen na
metafiziku preko proste jednačine s dve nepoznate...
Nagađajući moje godine, i moguće godine moje majke, došao je konačno i do svojih, i podelio
ih sa godinama ovih devojčica čije lakoverne jedrenjake piratski navodi na te opasne plićake u Zalivu
Velikih Maglina...
Odlično...
To sam, naime, i hteo...
No, spašavajući čast svog uzdrmanog prijatelja, Anamaria se uvredila umesto njega.
Zloupotrebivši komešanje izazvano pojavom konobara, njena ruka je ispuzala iz moje, oprezno i
nepovratno, kao belouška iz stare košuljice...
- Eh, mili moj... Neukusno... Prilično neukusno...
Promrmljavši to, povredila me je još malo, malčicko, a i nije mogla puno više...
Taman toliko mesta je ostalo... U duboki i zagonetni bunar njenog pogleda ubacio sam šapat jednog malog poljupca, kao
sjajni srebrni novčić, ali on je zalutao negde na dugom putu do dna...
Sreća da ništa nisam poželeo...
Ustajući, naneo sam joj prstom dodir na obraz, pažljivo i nežno, kao prozirnu nijansu
svetloljubičaste na tek započeti portret Čežnje...
- Idem sad... Nedostajaćeš mi, Ti Mala Breskvo...
*****
Kišica je zavela strogi policijski čas u Njegoševoj...
Gurkajući se oko mesta na kalendaru kao Cigančići oko praznog mesta u prvom redu
bioskopa, Oktobar i Novembar su malko protresli gusto sito oblaka, prosejavši samo one najsitnije
kapi na ispruženu bronzanu ruku gnevnog spomenika pred Gradskom Kućom...
Zvanično bi se, možda, i moglo izjaviti da je vladala tišina, ali ta tišina je za moj ukus ipak
bila preglasna, na ivici vibracije, učinilo mi se?
Ova varoš se, izgleda, i ne gasi više? Ostaje uključena na nekoj potmuloj frekvenciji, kao da
radi u leru svu noć, čekajući promenu na nebeskom semaforu...
Pučina opustelog trga odjednom je potpuno sludela moj kompas, bio sam tako zagubljen da je
izgledalo prosto nemoguće da postoje samo četiri strane sveta? Odoka sam izračunao najdužu
dijagonalu, nadajući se da ću se do njenog suprotnog kraja nekako setiti gde sam to pošao?
Sa katedrale se odronilo jedno "plong", ali to nije bio pravi udarac zvona...
Verovatno je, preturajući po policama na gluvom crkvenom tavanu, zvonar nehotice pomeno
tučak velikog mesinganog avana?
Pola jedan, jedan ili pola dva?
Svašta je to moglo da znači...
Ali, svejedno...
Anamaria će ionako tek za sedam godina napuniti taj trenutak...
Dobra mera vremena između nas?
Sedam godina su kofer u koji može stati strašno puno stvari. Ako umeš da pakuješ, naravno...
To što meni ne trebaju više neke sitnice koje njoj trebaju sve više, ne daje mi pravo da je
nagovaram da ih ne trpa unutra...
Njen kofer, na kraju krajeva...
Poznao sam u sebi pepeo vatre koja se u njoj tek rasplamsala, ali nisam pokušavao da je
odvratim...
Do pepela se i stiže jedino preko vatre...
Nema tih reči koje mogu nadomestiti šibanje godina u lice, ni od najbolje priče ne može se
isplesti mreža za hvatanje vremena...
Za sedam jeseni, koji minut posle pola jedan, jedan ili p'ola dva, i ona će negde zastati pod
zamuckujućim plavim neonom sa reklame iznad izloga prodavnice modne obuće...
I onda će znati...
Dah uspomene pažljivo će oduvati prašinu sa smešne stare ogradice od posesivnosti koju sam
jednom uzalud dizao oko skrivenog senovitog vrta u kom su pupile njene ambicije...
Uzdahnuće, predosećam?
Čestice sjaja rastopiće joj se načas u pogledu, kao odraz udaljenih zvezda na vodi...
Biće sama, nadam se?
Jer, tad će se u ritmu njenog pulsa možda pojaviti ona uznemirena i ključna sinkopa koju sam
poslednjih dana uzalud osluškivao u odjecima naših tišina...
Da...
I onda će znati da je jedina koju sam ikad voleo...
Da sam sve druge voleo tamnom stranom srca...
Štedeći se...
Učeći se kako ću najbolje voleti nju... Kada je konačno nađem...
Bio je to još jedan od onih dana kad ti baš ne ide... No, da njih nije, kad bi se i setio da postoje
i dobri dani?
Pretpostavljam da sam tako primetio i izvesni Prljavi Vetar koji me je presreo ispred Glavne
Pošte? Na tom uglu vetrovi se ionako okupljaju redovno, kao besposleni dripci pred seoskom
samoposlugom, i da je to bio jedan, recimo, severac, jugozapadni, kpsava, povetarac, ili bilo koji drugi
zaduvani lik iz meteoroloških izveštaja, verovatno ga ne bih ni pogledao...
Ali ovaj je bio prljav, prljav i sav nikakav, a ja definitivno imam falinku da takve u društvu
zapazim pre nego One Druge...
I mislim da bi se propisno obrukao da je morao da dune u spirometar...
Konfete opalih latica zasule su ćoškić Banke, na nagnutom izlizanom platou (idealnom za
Spomenik Vojniku Koji Čeka Devojku Koja Neće Doći?), bilo je papirića i opušaka sasvim dovoljno
da zasite i trgove ovog sveta, ali taj vetričak jednostavno nije imao pluća ni da ih pomeri. jedva je
nekako nakostrešio onaj neukrotivi pramen na mom čelu, teškom mukom nabuno srozano reklamno
platno koje je sa fasade preko puta uporno pozivalo na jednu uveliko odigranu premijeru, i to je sve...
Ipak, kad mi se onako grebatorski uneo u lice, roj neugodnih gazirajućih čestica zaplesao mi je
u nozdrvama, ubacio sam trepavice u drugu brzinu i šmugnuo niz izlog robne kuće pokušavajući da ga
se otarasim, ali nije tek tako odustao. Saletao me je kao prosjak, sve do sredine pešačkog prelaza,
osećao sam ga čas na jednom čas na drugom ramenu, i činilo mi se da ti dodiri ostavljaju tragove na
antilopu, prašnjave i pepeljaste, lepljive kao tavanska paučina...
Jedna nesnosna čestica neizdrživo mi je zagolicala usnu, uhapsio sam je vrhom jezika i
pljucnuo kao zrno maka...
Eto...
I vetar su nam zaprljali...
Pa sad, ako je to neki izgovor, bilo je poprilično kiše početkom meseca, danima su se sivi
vuneni oblaci cedili sa nebeskog štrika. Teški Koraci zdušno su pečatili Trg Slobode, Zmaj ]ovinu i
mermer Katoličke Porte, i onda, čim je sunce malo prosušilo pločnike, donovi su tu prašinčugu usitnili
do perfekcije, toliko, znači, da je čak i jedan probušeni vetar bio dovoljan da je digne i uskovitla...
Ekipi Autista na autobuskoj stanici to kao da nije smetalo?
U prolazu sam pokušao da ulovim neki sapatnički pogled, ali samo bi neko za metar i
sedamdeset niži nego ja uspeo da ulovi poglede Ljudi Sa Belim Plastičnim Kesama, koji su, odradivši
još jednu subotu, poraženo čekali poslednji bus za periferiju...
Zar sam ja stvarno jedini kom je zasmetao taj prašnjavi vetrić? Otkud to da me je probirljiva
gospojica Alergija najzad izofirala, pa godinama me nije ni primećivala?
Da, alergija, ne pričam napamet, tako bar ja posmatram stvari...
Oni pomenuti Teški Koraci dokoračali su, naime, iz Veoma Udaljenih Sela, prvo tu u Neka
Obližnja Sela (pretvorivši ih postepeno u Neka Veoma Udaljena Obližnja Sela), pa onda, mic po mic, i
gric po gnc, sve do same koštice varoši...
Da, da...
Nekome ko ne živi uz Neprilagodive ovo može zazvučati nerazumljivo, to mi je jasno, ali
priča o Neprilagodivima nije prosta kao većina stvari u vezi sa njima, i neću se prevariti da je ponovo
započinjem. Ukratko, dotični Teški Koraci, naviknuti na sve same prečice u životu, pokupili su iskrice
alergena negde usput, i doneli ih ovamo na cokulama i crnim gumenim čizmetinama. Pnmetio sam da
me ti tragovi guše, više i više, svakim božijim danom, ali badava, izgazili su ovaj grad suviše savesno
da bi ih ikako mogao izbeći. Jedino, možda, krećući se sasvim uz kuće, kao zaverenik, pritajenim i
senovitim sporednim ulicama koje još zamirišu na sebe, i u kojima se, kao u katakombama, još može
naići i na tragove koraka mojih retkih preostalih Zemljaka?
Dabome, na brisanom prostoru između pošte i pozorišta nisam imao nikakvih šansi...
Srećom, veoma blagi rastvor toga u vetru nije mi ozbiljnije naškodio, napravio mi je par
faltica na čelu, i malko pritvorio kapke mog pogleda (kao gutljaj gorkog leka, otprilike), mada, ruku na
srce, mislim da mi ni pre toga lice nije izgledalo puno vedrije...
No, setivši se, uglavnom, da Bulevar pravi blagu okuku stotinak metara uzvodno, držao sam
desno, najdesnije, nadajući se da će vetriša amaterski izleteti iz krivine kad se sledeći put zauka od
mosta, što se verovatno i dogodilo?
Nisam se osvrtao, za svaki slučaj...Znajući da se vetrovi najbolje love u krošnjama, pogledom sam obišao zamke koje sam
postavio u granama Velikog Crnog Drveta pred Uspenskom Crkvom, sve su mirovale...
Te grane su, uzgred, bile mrke i teške, kao da su donete rekom, a sitni žuti listovi tinjali su tu i
tamo, tamnim hladnjikavim sjajem, kao ćilibari...
Uzalud, pomislih, ako do sada nisam naučio da razlikujem lipu od platana, ili bresta, onda više
i neću, bojim se...
Ali, svejedno...
Voleo sam to drvo, od malena još, i sve te godine ono je za mene jednostavno bilo Ono Veliko
Zeleno Drvo Kraj Uspenske Crkve...
Dan kao ovaj, kad se pre moglo objasniti kao Ono Veliko Crno Drvo Kraj Uspenske Crkve,
mogao je značiti samo jedno:
Jesen je...
Jesen je već...
I opet?
Kako sam to samo mogao propustiti? Gde li sam se zadesio one večeri kad je njena pozlaćena
parada umarširala u našu varoš?
Eh, da...
Ni godišnja doba ne pomeraju me više kao nekad...
Proleće mi je uvek udaralo šamar, Leto se kao kupina kotrljalo obodom mojih usana, a Zima
bi mi zazvonila u glavi kao grozd praporaca, trpajući pune šake dijamanata u moje misli, jednostavno,
kao šake staklenih klikera u duboke džepove kaputa...
Ali Jesen me je najviše mazila...
Spuštala mi se na ramena nežno, kao tanani sveter obojen dimom spaljenog lišća, i učila me
recima kojima se priziva tišina, i koje se (ako ih pravilno zamisliš), rimuju sa rominjanjem kiše, i slade
pod jezikom kao brašnjave mrvice pečenog kestena...
Da, nešto se dogodilo u onom posebnom kosmičkom satiću, ugrađenom u vlažni sivi pesak,
negde na samom izvoru moje kičme...
Veliki zupčanik, koji bi ranije uvek škljocnuo kad kazaljka naiđe na april ili oktobar, zarubio
se kao šljunak, i točkici su odjednom počeli da se vrte neočekivano lako...
Dovraga, poražavajuće lako...
Kao na glupom okruglom časovniku u holu železničke stanice koji melje rezignirano, kao
dolap, nemajući pojma o tome da li je napolju upravo sumrak, susnežica, oktobar ili eventualno
ponedeljak...
*****
Anamaria (zajedno, bez "j"), nije me primetila na vratima kafea "Fagot"...
Zavirio sam u mali prenatrpani šank kao u trafiku, ostavljajući njenim prijateljima dovoljno
vremena da joj signaliziraju moj dolazak...
Crneli su se šćućureni u krugu kao Ožalošćena Porodica, i tek poneka svetla nijansa (ne
pastelna, za ime božije!), provlačila se kao detalj na njihovoj garderobi. Dabome, bilo bi
senzacionalno da i boje nisu na onom dugom spisku predmeta, normi, nagona i fenomena koje Sekta
prezire i nipodaštava...
Sedeli su na niskim tapaciranim klupicama u suprotnom uglu, što i nije tako udaljeno kao što
zvuči. Kafe "Fagot" se, u stvari, i sastoji od četiri velika spojena ugla, i svako ko se spusti u tu šupu
automatski se nade u nekom od njih. Dabome, uz to je i tavanica upadljivo niska, i mada visina nije ni
među prvih pet osobina kojima me opisuju, ubrzo sam osetio kako mi se teret planete njiše nad glavom
kao prepuna pristanišna mreža, i nisam se usudio da dignem pogled ka ogledalu...
Bio sam siguran da se upravo pretvaram u neku od onih ružnih pljosnatih ribeština, koje
izbečene puze i bauljaju po dnu, pokušavajući da se provuku ispod okeana...
Da, istina je, ne volim takva mesta, ne volim ih uopšte...
U zagušljivim suterenskim kafićima oduvek pokazujem simptome kesonske bolesti, i
za to već, manjeviše, znaju svi koji me znaju... Anamaria, svakako, i mnogo bolje od ostalih...
Verovatno je baš zato to Sektaško Uporište i izabrala za skrovište od mene?
- Hej? Mahnula je, šmirajući iznenađenje, uzvratio sam uzdržano, kažiprstom uperenim u baš
pristiglu čašu, pokazujući da nemam nameru da se mičem od šanka...
Što li sam je toliko i tražio, kog vraga? Bilo je jasno da ću je izgubiti ako je pronađem...
- Evo me... Dolazim tamo...
Provukla se kroz gužvu naizgled lako (kao da se priseća polke?), gaseći cipelicama neke
zamišljene pikavce na podnom mozaiku, ali ja sam znao kako joj teško pada tih par koraka ka meni. U
zadnji čas sam odlučio da ipak ne kažem glasno da ih je možda prekasno napravila? Rastojanje između
nas definitivno se više nije moglo preći tek tako, prostim svakodnevnim koracima...
- Nisi bio kod kuće?
- Nisam...
- Zvala sam te oko osam. Pola devet. Tu negde...
Poljubila me je službeno, kao da mi uručuje ručni sat za dvadeset i pet godina provedenih u
Firmi, pokušala je da izdrži moj pogled potpuno smireno, ali nešto je iznenada poplašilo par lastavica
pritajenih u njenim trepuškama...
O da, lagala je, još kako...
Jednom, kad je zadremala, preturajući joj krišom po recima, kao po tašni, slučajno sam
nabasao na neke male, nepotrebne laži, i te noći je tamna senka slutnje prvi put nadletela moje snove.
Znao sam da to uzima jednom za uvek, Laž je teška droga, sa te igle se još niko nije skinuo...
- Završilo se malo ranije, pa smo svratih na kaficu, svi zajedno... Ovaj... Baš sam se
spremala da krenem... Ozbiljno... Evo, ovog časa...
Vidim, lutko, zamalo da se sudarimo na vratima...
Kako dosad nisi naučila da sam ja momak kog svako može lagati, ali ga niko ne može slagati?
I da glupa pravila ove igre u kojoj je tebi sve dozvoljeno poštujem jedino zbog toga što sam ih lično
odredio?
- Hoćeš li da malo sednemo... s njima... ili da odmah idemo negde?
Ovo "s njima" izgovorila je za nijansu značajnije nego što je bilo potrebno, da ja slučajno ne
bih pomislio da bi to moglo značiti i "s nama", no, ja sam već imao svoju teoriju o tome ko bi tu
mogao biti s kim, a ko baš i ne...
Primetio sam tipa koji je nekako ostao da visi kad je Anamaria ustala, odavala ga je napadna
spontanost, naglo je živnuo, usplahirio se, zverao levo desno, ali je usput vrlo vesto izbegavao upornu
zasedu mog pogleda...
Da, znam...
Bilo bi prirodnije da sam ga klepio još u dolasku, a usput pljusnuo par preventivnih šamara i
njegovim eventualnim sekundarnima, ali ipak sam, ko zna zašto, samo oprezno kovertirao svoj sledeći
veliki potez, i bezvoljno slegao ramenima...
Kao da joj je laknulo zbog toga?
Otaljala je još jedan osmeh, pružila ruku, i odšlepala me do društva za stolom, pažljivo i sporo,
kao staru prolupalu škodu...
- Ovako, deco... Da vas upoznam... Ovo je taj moj Petraš...
*****
Umetnost je, dakle, sve ono što ne razumeš?
Setivši se da su Vitezovi Okruglog Stočića u uglu klaustrofobičnog folerskog kafea krstaši te
religije, shvatio sam da prepotenko kraj kog sam seo, antikvitet sa slikarskom bradicom, može biti
samo Vrhovni Čarobnjak Merlin, niko drugi...
Uf...
Ima tipova koji ne moraju ništa reći da bi me iznervirali. Ne moraju čak ni biti u blizini, kad
bolje razmislim? Dovoljno je da se samo setim da postoje, pa da mi adrenalin ufura u glavu kao
unezverena fliperska kuglica...
A pomenuti Mesni Opsenar, Dipl. Maglonom, pomenuti Gospodin Usmeni Leksikon Stranih
Reči I Izraza, ne samo da dobrih petnaestak minuta nije zaklapao, nego me je još i gurkao svaki put
kad bi otresao cigaretu, mada, za utehu, mislim da se on od tog dodira grozio i više nego ja, bar sudeći
po tome kako se pritom pecnuto trzao? Pričajući o izvesnoj knjizi koja je bila u modi, pričao je, u stvari, o svim knjigama koje je
pročitao, a bilo ih je otprilike oko bezbroj...
Pa, čuj...
S tako strmim ramenima očito se mogao zavući i među najgušće stranice?
- Tragikomična kompilacija površnog... Potpuna havarija poente... Još jedan otužni esencijal
hipotetične maliganske poetike...
Pravio je čudne, okrutne pauze (koje su pružale lažnu nadu da je gotov), a onda bi visoko
dizao bradu i dugo grgotao frazama koje je želeo da naglasi. U strahu da se ne zagrcne, u par navrata
sam bio u žešćem iskušenju da ga odvalim po leđima pa da ih ispljune već jednom, ili ih proguta, još
bolje, pa malo umukne za promenu...
No, uglavnom...
Nije u čitavoj toj priči posebno važan bio ni nadrealni autor, (kog Mag sasvim slučajno zna još
sa post diplomskih), ni dotični kult-roman (ih, plagiran, dakako!), nisu bile važne ekspertize, citati
Markesa, Kundere i Bukovskog, ni neki potpuno novi, dosad nepoznati i neobjavljeni detalji iz života
"te kapriciozne Saganove"...
Ne, taman posla...
Bila je važna jedino umišljena tikvolika glavudža u koju se sve to čudo pameti nekako
smestilo...
- U toj, nazovimo je, noveli, je samo kamufliran jedan presovani pupoljak trivijalnosti,
jedan pupoljak kom on još od studentskih dana lukavo ne dopušta da se sasvim rascveta, znajući da bi
ga to konačno raskrinkalo čak i pred očima tih njegovih, kako da kažem... Abonenata? Ha, ha... No, to
je samo moje "nudiš verbis", znate, a oni koji dodeljuju nagrade... Tja... Gospoda imaju svoje is-tan-
ča-ne kriterijume, bogu hvala... I svoje koverte sa instrukcijama, a te koverte nisu istančane, duboko
sam ubeđen? Ali o njima se ni ovog puta neću poniziti da diskutujem... Ajte, molim vas? Pa, dotle ipak
nismo došli...
I: zavesa!
Zadovoljan tišinom koju se niko nije usuđivao da prekine nakon njegove poslednje rečenice,
narcisoidno je kucnuo cigaretom o nadlanicu, i pripalio je plastičnim reklamnim upaljačem koji nikako
nije išao uz svu tu veliku priču. Učinio je sve da deluje labavo, mlado i večno, ali su neumoljivi prsti
sredovečnosti na nekim mestima probijali tu fasadu, podmuklo, kao vlaga...
1 gornjak od džinsa bio mi je sumnjiv. Vremešan, ali ne i otrcan?
]edino sam na poklopcu gornjeg levog džepa otkrio jedan razglavljeni trag igle, koji me je
naveo na zgražavajuću pretpostavku da je na dotični kostim svaki bedž bio kačen kroz istu istacku
rupicu?
"Peace",Tito, Lenon, Snoopv, Sveti Sava? Da li je moguće?
Pa sad...
Taj gornjak očito nije bacan po sobi kao svi pošteni gornjaci. Nije gužvan, rasejano
zaboravljan po naslonima kafanskih stolica, i na njemu nisu sedele devojke u papirnim letnjim
haljinama, blentavo zagledane u sedefne falte talasa...
Ne...
Taj gornjak je ponižavan. Pran je i peglan. I visio je na ofingeru, sramno, kao obešeni
konjokradica, medu "grombi" kaputima, belim košuljama i mantilima od balon svile. Uh, to je valjda
nešto najgore što čovek može uraditi svom starom dobrom gornjaku uvažene marke Roy Rogers...
Roy Rogers? ]oš i to? Da li sam ja to zaista na pragu jednog velikog arheološkog otkrića?
No, predugo sam fiksirao pomenutu etiketu, i Merlin me je dostojanstveno odmerio.
Osmehnuo sam se napadno i izveštačeno, ukapiravši da je za Okruglim Stočićem najprirodnije biti
neprirodan...
- Super vam je taj gornjak, gospodine... Vidim, i vi ste bili na Ponte Rosu, tamo, šezdeset
sedme-osme?
- Pardon? Ah... Vi ovo zovete "gornjak", znači? Gor-njak? Da, veoma interesantno...
Kao što sam i očekivao, protumačio je moje obraćanje potpuno pogrešno, pogladivši "Roy
Rogers" ponosnim pogledom prodavca patološki očuvanog automobila...
- Eh, da... To vam je, vidite, jakna još iz "onih" dana... Jednom ili dvaput, vrbujući me za društvo nekih interesantnih ljudi koje je slučajno upoznala,
Anamaria je pomenula i Vrhovnog Čarobnjaka, samo ovlaš se dotičući njegove genijalnosti i
načitanosti...
Najviše je ipak padala na to što je jedno vreme bio i pomalo "zabranjivan"...
Zabranjivan? Talične li bitange...
Ta titula je medu onima koji su se dobrovoljno prijavili u Intelektualce obavljala funkciju
četvrtog stepena komparacije. Ući među Zabranjivane, bio je san svakog Umetnika Bez Čvrstog
Alibija...
Ali, cvrc...
Onda je satni mehanizam podešen na Kraj Komunizma otvorio teška vrata na bunkeru sa
zabranjenim knjigama, predstavama, filmovima, i fama o Zabranjivanima izvetrila je kao loše
presečen špricer. Bio je to pravi festival marginalija, apsolutna većina Mučenika je nešto značila
jedino po jadnom kriterijumu svojih još jadnijih Inkvizitora, drevna je i uhodana to simbioza...
Eto...
Tako je i Merlin godinama bio sretno zabranjivan. Staviše, kao Zabranjivani je, kažu, bio
dobar, čak veoma dobar...
Postavši Dozvoljen, odjednom je postao potpuno patetičan i neupotrebljiv...
- Beše li, ono, Petraš, mladiću?... Čudno neko ime...
Njegovo pitanje imalo je etnički podznak, sa ciljem da se skraćenim postupkom utvrdi moja
plemenska pripadnost, no, ako je mislio da ću odgovoriti sa "Jašta vala, staro ličko...", "Hercegovsko,
po mome đed-Petrašu...", ili bilo šta što bi me nacionalno odredilo, morao sam ga malkice razočarati...
"Petraš" je, na žalost, samo jedan ubogi nadimak...
Odgovorio sam najzad, usporeno, kopirajući njegovu pozu, ne toliko da bi on to mogao
primetiti, ali ipak sasvim dovoljno da bi to mogla primetiti Anamaria...
- Bilo bi, ono, čudno, gospodine... Da je neko ime...
Njegovo Uobraženstvo bi, bez sumnje, posle izvesnog vremena i samo došlo do
odgovarajućeg zaključka, ali se Anamaria, polaskana što se genije baš meni prvom obratio posle svoje
verbalne čarolije, brzopleto ubacila u razgovor...
- Ne, to mu nije pravo ime... Oh, a ja sam potpuno zaboravila... Vi se ne znate od ranije?
Odmahivao je glavom sporo, ispuštajući dim u tankom snopu, kao zvižduk (iz predostrožnosti,
valjda, da taj ventil ne umanji suviše njegovu nadmenost?) ostavljajući mi, u svakom slučaju, više
nego dovoljno prostora manevar...
- Pa... Gospodin mene ne zna, pretpostavljam... Ali ja njega svakako vrlo dobro znam...
Podigao je obrve nudeći mi loš falsifikat upitnog pogleda (na koji sam ja tobož iz cuga
naseo), primakao sam se, konspirativno, na šta se malo primakao i on, naivno očekujući neki
kompliment na račun svoje slavne avangardno-disidentske faze...
Drž' se sad, keso naduvana...
- Mama mi je, znate, puno pričala o vama... Bežala je sa časova da bi slušala kako recitujete
Miljkovića... Sve drugarice iz razreda bile su prosto zaljubljene u vas... Do mature, maltene... Onda ih
je prošlo...
Preterao sam, dabome, nego šta sam, no te reci su ga svejedno nakratko izbacile iz igre...
Osvrnuo se, zbunjeno, a onda, suočen sa mojim neodređenim osmehom, ipak se zahvalio
sporim umerenim naklonom. Zatim se zamislio, bruseći pepeo o oštri rub pepeljare, navučen na
metafiziku preko proste jednačine s dve nepoznate...
Nagađajući moje godine, i moguće godine moje majke, došao je konačno i do svojih, i podelio
ih sa godinama ovih devojčica čije lakoverne jedrenjake piratski navodi na te opasne plićake u Zalivu
Velikih Maglina...
Odlično...
To sam, naime, i hteo...
No, spašavajući čast svog uzdrmanog prijatelja, Anamaria se uvredila umesto njega.
Zloupotrebivši komešanje izazvano pojavom konobara, njena ruka je ispuzala iz moje, oprezno i
nepovratno, kao belouška iz stare košuljice...
- Eh, mili moj... Neukusno... Prilično neukusno...
Promrmljavši to, povredila me je još malo, malčicko, a i nije mogla puno više...
Taman toliko mesta je ostalo... U duboki i zagonetni bunar njenog pogleda ubacio sam šapat jednog malog poljupca, kao
sjajni srebrni novčić, ali on je zalutao negde na dugom putu do dna...
Sreća da ništa nisam poželeo...
Ustajući, naneo sam joj prstom dodir na obraz, pažljivo i nežno, kao prozirnu nijansu
svetloljubičaste na tek započeti portret Čežnje...
- Idem sad... Nedostajaćeš mi, Ti Mala Breskvo...
*****
Kišica je zavela strogi policijski čas u Njegoševoj...
Gurkajući se oko mesta na kalendaru kao Cigančići oko praznog mesta u prvom redu
bioskopa, Oktobar i Novembar su malko protresli gusto sito oblaka, prosejavši samo one najsitnije
kapi na ispruženu bronzanu ruku gnevnog spomenika pred Gradskom Kućom...
Zvanično bi se, možda, i moglo izjaviti da je vladala tišina, ali ta tišina je za moj ukus ipak
bila preglasna, na ivici vibracije, učinilo mi se?
Ova varoš se, izgleda, i ne gasi više? Ostaje uključena na nekoj potmuloj frekvenciji, kao da
radi u leru svu noć, čekajući promenu na nebeskom semaforu...
Pučina opustelog trga odjednom je potpuno sludela moj kompas, bio sam tako zagubljen da je
izgledalo prosto nemoguće da postoje samo četiri strane sveta? Odoka sam izračunao najdužu
dijagonalu, nadajući se da ću se do njenog suprotnog kraja nekako setiti gde sam to pošao?
Sa katedrale se odronilo jedno "plong", ali to nije bio pravi udarac zvona...
Verovatno je, preturajući po policama na gluvom crkvenom tavanu, zvonar nehotice pomeno
tučak velikog mesinganog avana?
Pola jedan, jedan ili pola dva?
Svašta je to moglo da znači...
Ali, svejedno...
Anamaria će ionako tek za sedam godina napuniti taj trenutak...
Dobra mera vremena između nas?
Sedam godina su kofer u koji može stati strašno puno stvari. Ako umeš da pakuješ, naravno...
To što meni ne trebaju više neke sitnice koje njoj trebaju sve više, ne daje mi pravo da je
nagovaram da ih ne trpa unutra...
Njen kofer, na kraju krajeva...
Poznao sam u sebi pepeo vatre koja se u njoj tek rasplamsala, ali nisam pokušavao da je
odvratim...
Do pepela se i stiže jedino preko vatre...
Nema tih reči koje mogu nadomestiti šibanje godina u lice, ni od najbolje priče ne može se
isplesti mreža za hvatanje vremena...
Za sedam jeseni, koji minut posle pola jedan, jedan ili p'ola dva, i ona će negde zastati pod
zamuckujućim plavim neonom sa reklame iznad izloga prodavnice modne obuće...
I onda će znati...
Dah uspomene pažljivo će oduvati prašinu sa smešne stare ogradice od posesivnosti koju sam
jednom uzalud dizao oko skrivenog senovitog vrta u kom su pupile njene ambicije...
Uzdahnuće, predosećam?
Čestice sjaja rastopiće joj se načas u pogledu, kao odraz udaljenih zvezda na vodi...
Biće sama, nadam se?
Jer, tad će se u ritmu njenog pulsa možda pojaviti ona uznemirena i ključna sinkopa koju sam
poslednjih dana uzalud osluškivao u odjecima naših tišina...
Da...
I onda će znati da je jedina koju sam ikad voleo...
Da sam sve druge voleo tamnom stranom srca...
Štedeći se...
Učeći se kako ću najbolje voleti nju... Kada je konačno nađem...