Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1 Mario Vargas Ljosa - Grad i psi taj Pon Jan 02, 2012 12:02 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

2 Re: Mario Vargas Ljosa - Grad i psi taj Pon Jan 02, 2012 12:03 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Suvremena latinsko-američka književnost i njeni najvrsniji predstavnici nerijetko doživljavaju svoju početnu afirmaciju u revijama i literarnim krugovima Evrope i Sjeverne Amerike. Ne malen broj mladih, progresivnih, s postojećim režimima nezadovoljnih pisaca živi i stvara izvan granica domovine, ali tematski nerazdvojno vezan uz nju i njen »hod po mukama«. Mnogi izabraše dobrovoljno izagnanstvo i tuđu slobodu jer diktature nemilosrdno obračunavaju s pobunjenicima. Odavno su generali i vojne hunte shvatili da su pobunjenici, koji se bore riječima, među najopasnijima zato što je misao neuzaptiva. Mario Vargas Llosa rođen je 1936. godine u Arequipi, Peru. Osnovno školovanje završio je u Cochabambi (država Bolivija) dok je više škole polazio u Limi i Piuri. Diplomirao je književnost na sveučilištu San Marcos u Limi a doktorat je dobio u Madridu. Bavio se novinarstvom podjednako i u Americi i Evropi gdje danas živi (u Parizu) surađujući na emisijama RTF za Latinsku Ameriku. S romanom »Grad i psi«, koji je njegov prvijenac, polučio je izvanredan uspjeh i od tada mu popularnost raste među poznavaocima literature »zelenog kontinenta«. Svejedno, mjerili je brojem prijevoda na strane jezike, nagradama koje prima ili laskavim ocjenama kritičara koji ne prestaju pisati hvalospjeve i njegovom drugom romanu »Zelena kuća«.
Bilo mu je šesnaest godina kad je tiskao svoje prvo djelo dramu »Bjegstvo«. Od tada se neprestano uspinjao k samim vrhuncima latinsko-američke literature osvajajući nagradu za nagradom. Medu posljednjima, i svakako najstimulativnijima, jeste 25 tisuća dolara vrijedna nagrada primljena lično iz ruku velikog venecuelanskog pisca Romula Gallegosa čije ime i nosi. Zbilo se to na završnoj svečanosti XIII kongresa latinsko-američkih književnika u Caracasu i Vargas Llosa je uzvratio veoma nadahnutim zahvalnim govorom u kom je iznio svoje poglede na literaturu, zadaću pisca, smisao njegovog postojanja. »... što oštrije i strasnije jedan autor piše protiv svoje zemlje to je intenzivnija strast koja ga veže uz vlastitu zemlju. Jer u oblasti
literature nasilje je dokaz ljubavi!«, bijaše jedna između intimno obojenih misli koje je izrekao na tom skupu. Povijest grupe pitomaca koji studiraju na jednoj vojnoj školi — tema romana »Grad i psi« — služi autoru da upre prstom na mane društvenog uređenja i žigoše militarizam koji svoje nosioce odgaja u ovakvim vojnim zavodima. U malome škola predstavlja Peru. Izmiješane rase, imućni i siromašni, razlike u shvaćanjima, podrijetlu, naravi, razlike koje stvara klima, roditeljski odgoj — sve je tu. Pisac majstorski evocira atmosferu unutar kruga vojne škole, utjecaj koji ona ostavlja na podatljive karaktere dječaka, promjene u njihovim međusobnim odnosima, grubo sazrijevanje pod paskom brutalnih starješina. Kako to i biva, u tom neljudskom okviru željezne discipline i zatucanosti, fizički snažniji prigrabljuju, po nekim animalnim zakonima, prava tvrđih, odlučnijih, nesmiljenijih. Izvanredno uspjelo Vargas otkriva odnose, žalosne iskrivljene mentalitete, padove i krize s kojima su suočeni ti mladi ljudi u tupoj i skučenoj kasarnskoj sredini. Najtragičnije je što će ti isti ljudi jednog dana zauzimati istaknute upravljačke položaje i donositi odluke o kojima će ovisiti budućnost njihove zemlje. Sudeći po njihovom odgoju narod će strepiti od tih odluka. Vargasov u biti realistički tretman povijesti mladih vojnih pitomaca obogaćen je i osnažen, nije to sitni dosadni realizam bilježenja svega i svačega. On se izražava zapanjujuće lako i jednostavno, precizno, čas objektivistički hladno a čas poetski delikatno. Jednako je upečatljiv kad opisuje akciju ili pak kad nas uvodi u atmosferu nabijenu munjinom. Roman je građen moderno, bez jeftinih konstruiranih dosjetki što je suvišna ispomoć autoru koji posjeduje ovakav stvaralački dar i ovakvo poznavanje stvari o kojoj piše. Čitalac nema vremena da se zajedljivo, sitničavo zaustavlja i traži uzore jer ga stranice mame neprestano naprijed.
Nema sumnje da je roman u osnovi protest protiv ograničenosti i surovosti militarizma, protiv sistema koji u hladnim kalupima oblikuje zastrašenu mladost izbijajući iz njenih glava sve osim podložnosti,
posluha i žudnje za izvršenjem tuđih naredbi.. . On je i oštra osuda neljudskih društvenih odnosa stvorenih na ovakvim osnovama. Iako svjetska knjižvnost ne oskudijeva odgojnim romanima i junacima koji su pogled na svijet, na njegove vrijednosti stekli na satovima strategije i balistike, ipak je Vargasov roman »Grad i psi« nov doprinos jer nam dolazi s kontinenta koji proživljava dramatične, veoma značajne historijske sate i gdje su vojne hunte najčešći surogat za demokraciju. On nam dolazi ispod pera koji je više nego drugi pozvan da izreče svoj protest i iznese umjetničku istinu koja je gruba stvarnost. Njegov izvanredni talenat pomogao je da napiše značajno književno djelo. Zvonimir MAJDAK



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

3 Re: Mario Vargas Ljosa - Grad i psi taj Pon Jan 02, 2012 12:07 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
PRVI DIO
Kean: »Glume heroje jer su kukavice, a svece jer su pokvareni; glume ubojice jer umiru od želje da ubiju svog bližnjeg; glume jer ljudi su lažljivci od rođenja«. Jean Paul Sartre
I
— Četiri — reče Jaguar. Lica su im postala mekša kad je u njih uprlo blijedo mjesečevo svjetlo. Probijalo je u zgradu kroz one dijelove prozora koji su bili manje prljavi od ostalih. Opasnost je prošla za sve, osim za Porfirija Cavu. Kocke su stajale mirno. Prva je pokazivala tri, druga jedan. Njihova bjelina sablasno se odražavala na prljavom tlu. — Četiri — ponovi Jaguar. — Tko? — Ja — promrmlja Cava. — Rekao sam četiri. — Požuri — reče Jaguar. — Već znaš, druga nalijevo. Cava osjeti hladnoću. Nužnici su bili na kraju hodnika, iza soba, odvojeni tankim drvenim zidom i nisu imali prozora. Prijašnjih godina zima je dopirala samo do soba gdje su pitomci spavali, uvlačeći se u zgradu kroz pukotine, razbijena stakla i rešetke. Ali ova zima bila je nasrtljiva pa se nijedan kutić internata nije uspio sačuvati od ledenog vjetra koji je noću dopirao čak ovamo do nužnika, istjerujući smrad koji se nakupio tokom dana i rashlađujući zrak. Ali Cava je odrastao u planinama i bio je naviknut na hladnoću; strah je bio razlog da mu se naježila koža...
— Je li gotovo? Mogu li na spavanje? — upita Boa čiji krupni glas nije bio u skladu sa nježnom tjelesnom građom. Na glavi mu je
svijetlio masni čuperak kose, a sa finog sitnog lica virila su dva pospana oka. Usta je držao otvorena, a na donjoj usnici, koja je bila malo isturena naprijed, visilo je zaostalo vlakno duhana. Jaguar se okrene i pogleda ga. — U jedan imam stražu — reče Boa. — Htio bih malo prospavati. — Idite — odgovori Jaguar. — Probudit ću vas u pet. Boa i Rulos izađu. Idući hodnikom, jedan od njih se spotakne i opsuje. — Čim se vratiš, probudi me — naredi Jaguar. — Nemoj se dugo zadržavati. Uskoro će ponoć. —Da — reče Cava. Njegovo lice, koje je uvijek imalo nepristupačan izraz, odavalo je umor. — Idem se obući. Izađu iz nužnika. Kad su ušli u sobu, bio je mrak, ali Cava se snalazio i bez svjetla. Znao je već napamet prolaz između dva reda kreveta na kat, kao što je znao i cijelu zgradu. U ovom času zavladala je njime neka vedra smirenost, uznemirena samo hrkanjem i nesuvislim mrmljanjem njegovih drugova koji su spavali. Došao je do svog kreveta koji je bio drugi nadesno, donji, samo metar daleko od vrata. Dok je pipajući vadio iz ormara hlače, kaki-košulju i cipele, osjetio je kraj lica smrdljivi zadah duhana od Vallana koji je spavao na krevetu iznad njega. Razabrao je u tami dva reda crnčevih bijelih zubi, što ga podsjeti na opasan ugriz. Polako svuče pidžamu od plavog flanela i obuče se. Kad je bio gotov, ogrne kaput. Oprezno hodajući, pođe prema Jaguarovu krevetu. Cipele su mu škripale i morao se naprezati da ne pregiba noge. Jaguar je bio na drugom kraju sobe, uz nužnike. — Jaguar! — Da. Drži. Cava pruži ruku i osjeti hladnoću pruženih predmeta. Jedan jc bio hrapav. Zadrži u ruci svjetiljku, a u džep od kaputa spremi turpiju.
— Tko je na straži? — upita tiho Cava. — Pjesnik i ja. — Ti? — Zamijenit će me Esclavo. — A u drugim odjelima? — Strah te je? — Cava ne odgovori. Pođe oprezno prema vratima. Pritisne kvaku, ali usprkos najvećoj pažnji ona zaškripa. — Lopov! — zaviče netko u tami. — Straža, uhvati ga! Cava ne odgovori. Pođe oprezno prema vratima, okrene se oko sebe. Nije bilo nikoga. Svjetiljke su u bijelim krugovima osvjetljavale sportski teren na kome su pitomci danju izvodili vježbe. Magla je obavijala zgradu vojnih pitomaca pete godine i davala joj nestvaran izgled. Pođe. Poslije nekoliko koraka stane, leđima naslonjen na zid. Sada je ostao sam. Više ne može računati na ničiju pomoć, ni na Jaguarovu. Zavidio je onima koji su spavali. Isto tako i podoficirima i vojnicima koji su stajali iza ograde na drugoj strani stadiona. Shvati da će ga strah paralizirati ako ne prijeđe u akciju. Proračuna udaljenost: mora prijeći dvorište i stadion. Zatim, koristeći sjene na praznom prostoru, zaobići blagovaonicu, urede, oficirske spavaonice i prijeći novo dvorište, koje je manje od ovoga i popločeno. Tada, u zgradi sa velikim učionicama, opasnost je prošla; noćna straža ne dolazi nikada do tih prostorija. Zatim slijedi povratak. Zbunjen, pomisli na trenutak kako bi bilo lijepo da odjednom izgubi volju i počne izvršavati pokrete poput automata, poput slijepa bezosjećajna stroja, i da ne mora proživljavati ovaj užasni strah. Prolazili su dani i dani u kojima je djelovao i radio svakidašnjom rutinom koja je odlučivala za njega, nametala mu dužnosti koje je izvršavao bez većih dilema. A sada je došlo ovo noćas, tako različito od dosadašnjeg.
Počne napredovati, prilijepljen uza zid. Umjesto da prijeđe dvorište, okrene se i nastavi put kraj zida koji se u krivudavoj liniji nastavljao sve do zgrade pete klase pitomaca. Stigavši na kraj, pogleda sa čežnjom dugački stadion, koji mu se učini beskrajan i tajanstven, označen geometrijskom tačnošću krugovima svjetla, oko kojih se kupila magla. Oni dijelovi izvan dometa svjetla bili su pokriveni tamnom treperavom sjenom koju je činila trava. Za vrijeme toplih dana, stražarf su najčešće dolazili na to mjesto da legnu u travu i šapćući razgovaraju. Nadao se da ih je noćas sve skupa privukla neka od uobičajenih igara pa su se zavukli u nužnik. Pođe žurnim korakom, zaštićen sjenama zgrade, nalijevo, zaobilazeći svjetlija mjesta. Šum mora, koje je u odmjerenim vremenskim razmacima udaralo kraj školske zgrade, prođe ga jeza i on požuri. Zatim prijeđe poprijeko stadion i nađe se u mračnom dijelu igrališta, gdje ga u travi odjednom preplaši neki neočekivani pokret. Strah ,se pojavi poput nemani u njegovu tijelu i na trenutak nije znao šta da učini. Ukočio se u očekivanju. Na metar daljine pred njim, gledale su ga poput stidljivih zvjezdica, blage oči, vikunje. — Napolje! — uzvikne bijesno. Životinja je ravnodušno stajala. »Nikad ne spava, prokletnica«, pomisli Cava. »Niti jede. Zašto već nije uginula?« Pođe dalje. Prije dvije i po godine, kada je došao u Limu da završi studije, začudio se kada je između sivih dotrajalih zidova Vojne škole »Leoncio Prado«, naišao na tu životinju koja je inače živjela samo u šumi. Tko je doveo vikunju u školu? Iz kojeg dijela Anda su je dopremili ovamo? Pitomci su se često šalili i uperili u nju pušku, da im posluži za metu, ali ona se nije ni najmanje uznemirivala. Nije ju moglo prestrašiti ni kamenje koje je dopiralo ponekad do nje, da bi je prestrašilo. Ona bi se tada uklanjala, gledajući prema onima koji su je uznemiravali i opet je i dalje šetala u svom nepomućenom miru. »Slična je na Indijance«, pomisli opet Cava. Uspinjao se stepenicama što su vodile u učionice. Sada se više nije plašio lupanja cipelama. Ovdje nije bilo ničega osim klupa, vjetra i sjena. Priđe dugačkim koracima gornju galeriju. Zatim stane i pogleda oko sebe. Blijedo svjetlo svjetiljke obasja prozore. »Drugi sa lijeve strane«, rekao je Jaguar. Staklo je zaista bilo slabo pričvršćeno. Turpijom ga odvoji od okvira, pridržavajući ga drugom rukom. Osjeti da je mokro. Izvadi ga sa
najvećom pažnjom i položi na zemlju. Pipajući po okviru, naiđe na kvaku. Prozor se otvori. Kada je bio unutra osvijetli lampom prostoriju u svim pravcima. Na jednom od stolova, kraj stroja za umnožavanje, stajala su tri reda papira. Pročita: »Semestralni ispit iz kemije. Peta godina. Vrijeme ispitivanja: četrdeset minuta.« Primjeri su bili umnoženi poslije podne, jer su slova još bila sjajna od boje. Prepiše na brzinu zadatke u jedan blok, ne razumijevajući ništa od onoga što je pisao. Zatim ugasi lampu i vrati se do prozora. Napipa u mraku otvor i skoči napolje. Pod teškim vojničkim cipelama staklo se razbije na hiljade komadića, zvečeći užasnom jačinom u tihoj noći. — Do đavola! — proštenje. Mrtav od straha, nije se usudio niti ispraviti nego je još uvijek bio sagnut četveronoške na tlu. Nije začuo divlju graju i viku glasova kako je očekivao. Cuo je samo svoj vlastiti dah, koji se na časove prekidao od straha. Ipak pričeka još nekoliko trenutaka. Zatim, zaboravljajući da se posluži lampom, sakupi kako je najbolje mogao komadiće stakla i stavi ih u džep. Vrati se u dvorište, ne poduzimajući nikakve mjere opreza. Htio se samo što prije vratiti u sobu, leći u krevet i zatvoriti oči. Kad je prolazio preko trave, isprazni džepove sa staklom, ranjavajući pri tom ruke. Na ulaznim vratima se zaustavi. Osjećao se potpuno smalaksano. Neka sjena dođe mu u susret. — Gotovo? — reče Jaguar — Da. — Pođimo u kupaonicu. Jaguar pođe naprijed i uđe u kupaonicu, gurnuvši vrata s obadvije ruke. Kroz žućkastu svjetlost hodnika Cava primijeti da je Jaguar bos. Noge su mu bile velike mlječnobijele boje, sa dugim zaprljanim noktima i zaudarale su. — Razbio sam staklo — reče tihim glasom. Jaguarove ruke mu zablistaše pred očima poput dva bijela meteora, stisnuvši ga munjevitom brzinom za ovratnik od kaputa. Cava se zanjiše na mjestu, ali ne obori pogled pred Jaguarovim prodornim očima, punim nesakrivene mržnje, koje su ga gledale iza gustih savinutih trepavica.
— Seljačino — prošapta Jaguar polagano. — Ponio si se kao prava seljačina. Ako nas uhvate, kunem ti se... Još uvijek ga je držao za ovratnik. Cava stavi svoje ruke na njegove i pokuša ih ukloniti, polako, bez sile. — Ostavi! — reče Jaguar. Cava osjeti na licu nevidljivu kišu pljuvačke i zatvori oči. — Seljačino! — Cava spusti ruke. — Nije bilo nikoga u dvorištu — prošapta. — Nije me nitko vidio. — Jaguar ga napokon pusti. Desnu šaku je nervozno grizao zubima. — Nisam ništarija, Jaguar — promrmlja Cava. — Ako nas uhvate, odgovarat ću samo ja i svršeno. Jaguar ga promjeri odozgor na dolje. Nasmije se. — Seljačka kukavico — reče. — Upisao si se od straha. Pogledaj hlače.
Zaboravio je kuću u ulici Salaverry u Magdalena Nueva, gdje je živio od one noći kada je došao u Limu. Uvijek će se sjećati toga puta koji je trajao osamnaest sati. Vozio se autobusom, prolazeći kraj sela, pješčanih nasipa, uvala, a povremeno i kraj mora. Nizala su se pred njegovim budnim očima polja pamuka, seljačke kućice, pješčani sprudovi. On je sjedio priljubivši lice uz staklo prozorčića, dok mu je tijelom strujalo nestrpljivo, jedva suzdržavano uzbuđenje: »Vidjet ću Limu«. Majka bi ga od vremena do vremena nježno stiskala uza se, šapćući: »Richi, Ricardito«. On je mislio: »Zašto plače? Ostali putnici su drijemali ili čitali, a šofer je pjevuckao jednu te istu melodiju satima i satima. Ricardo je izdržao cijelo jutro, popodne i početak večeri a da se nije ni pomaknuo niti odijelio pogled od horizonta, očekujući svaki trenutak da će se pojaviti sitna treperava svjetla obećanog grada. Ipak, umor je malo-pomalo svladao njegove udove i svijest. Padajući u san,
još uvijek je mrmljao između stisnutih zuba: »Neću zaspati«. Poslije nekog vremena osjeti da ga netko nježno drma. »Stigli smo, Richi, probudi se«. Glava mu je počivala na majčinu krilu i osjećao je hladnoću. Poznate usne dodirnule su njegova usta i on je imao osjećaj da se u snu pretvorio u malog mačića. Autobus je sada klizio polagano. Vidjeli su se nejasni obrisi kuća, svjetla i drveća, a ispred njih ulica, duža od glavne ulice Chiclaya. Tek tada shvati da su ostali putnici već sišli. Šofer je pjevuckao istu melodiju, ali sada već umorno i bez volje. »Kakav li će biti?« pomisli. I osjeti ponovo onu nesavladivu čežnju, kao i prije tri dana, kada ga je majka pozvala na stranu da ne čuje tetka Adelina i saopćila mu iznenađujuću novost: »Tvoj otac nije umro. To je bila laž. On se upravo vraća sa dalekog puta i čeka nas u Limi.« »Stigli smo«, rekla je majka. »Avenida Salaverry, ako se ne varam?« zapjevucka šofer. »Da, broj trideset i osam«, odgovori majka. On zatvori oči i napravi se kao da spava. Majka ga poljubi. »Zašto me ljubi u usta?« mislio je Ricardo. Desnom rukom se držao za sjedište. Napokon se autobus zaustavi poslije mnogo zaokreta i škriputavog drmuskanja. On zadrži sklopljene oči i prihvati se čvrsto za majku. Odjednom se majčino tijelo ukruti. »Beatriz«, reče nepoznati glas. Netko otvori vrata. Osjeti da ga je netko podigao i spustio na tlo. Otvori oči. Njegova majka je zagrlila nepoznatog muškarca i oni su se ljubili u usta. Šofer je prestao pjevati. Ulica je bila tiha i potpuno prazna. Gledao ih je netremice. Njihove usne mjerile su vrijeme u brojevima. Zatim se majka odvoji od neznanca i okrene prema njemu: »To je tvoj otac Richi. Poljubi ga.« Ponovo ga podignu dvije muške ruke, njemu strane, a oštri obrazi priljubiše se uz njegove, šapćući njegovo ime. Suhe usne pritisle su mu jagodice. On se držao ukočeno.
Zaboravio je također završetak te noći, hladnoću pokrivača u nepoznatom krevetu i samoću koju je nastojao rastjerati time što je širom otvarao oči da bi u mraku njegove zjenice dohvatile neki tračak svjetla, obris nekog predmeta; zaboravio je tugu koja ga je okružila i koju je upravo fizički osjećao, poput upornog zavrtnja, što metodički prodire u njegovo tijelo. »Vukovi u pustinji Sechure zavijaju kao demoni kada padne noć. A znaš li zašto? Da ispune tišinu koja ih plaši«, rekla je jednom tetka Adelina. On je također želio vikati da prekine tu
gluhu tišinu i da život prodre u tu sobu, gdje je sve izgledalo mrtvo. Siđe s postelje, bos, napola gol, tresući se od stida i zbunjenosti, misleći na to šta bi oni rekli da uđu i zateknu ga u tom stanju, a zatim dođe do vrata i nasloni lice na tvrdo drvo. Ništa se nije čulo. Vrati se u krevet i zajeca, gušeći krik šakama, koje je stavio na usta. Kada je svjetlo dana ušlo napokon u sobu, a ulica oživjela, odzvanjajući dobro poznatim zvucima dana što se budi, njegove oči bile su još uvijek otvorene, a uši budno očekivale neki pokret ili zvuk iz susjedne sobe. Napokon, mnogo kasnije, on ih je čuo. Govorili su šapćući i k njemu je dopiralo samo neko nerazumljivo mrmljanje. Zatim začuje smijeh, pokrete. Napokon se otvore vrata. Više osjeti nego začuje dobro poznate korake i uobičajenu majčinu prisutnost, dok mu je navlačila pokrivač sve do vrata, a zatim osjeti njen topli dah na jagodicama. Otvori oči. Majka se smiješila: »Dobro jutro«, reče ona nježno. »Nećeš me poljubiti?« »Ne«, reče on.
»Mogao bih otići k njemu i reći da mi dade dvadeset sola1
1Novac i već vidim kako mu se oči pune suzama i daje mi četrdeset ili pedeset sola, ali to bi bilo isto što i reći — da sam mu oprostio sve ono što je učinio mojoj majci ili da može činiti sve moguće svinjarije, s tim da mi dadne koji dinar.« Ispod vunenog šala, koji mu je prije nekoliko mjeseci poklonila majka, Albertove usnice se polagano miču, ne izgovarajući glasno riječi. Da bi se obranio od hladnoće, podigao je ovratnik od ogrtača sve do ušiju. Tijelo mu je naviklo na pritisak puške pa je više niti ne osjeća. »Otići ću k njoj i reći joj da ništa ne dobivamo time što ne prihvaćamo od njega ni pare. Pusti neka nam pošalje svaki mjesec ček, dok se ne pokaje za svoje gluposti i vrati kući. Ali već vidim kako bi ona briznula u plač i rekla da treba nositi križ kako ga je nosio i naš Spasitelj. Pa sve kad bi i pristala, trebalo bi proći neko vrijeme dok bi oni to između sebe uredili i tako ja sutra neću imati tih dvadeset sola.« Prema pravilu, noćne straže trebaju obilaziti dvorište pitomaca čijoj klasi pripadaju. Ali on šeta prednjom stranom, kraj visoke balustrade, što štiti ulazna vrata škole. Sa toga mjesta vidi između željeznih
prečaka, koje naliče na hrbat zebre, vijugavu cestu koja počinje odmah iza ulaznih vrata i rub morskih hridina iza kojih huči more. Stajao bi i osluškivao šum mora, a ako magla ne bi bila gusta, mogao je razaznati u daljini i kupalište što se u noćnoj tami naziralo poput upaljene baklje. Kupalište La Punta stajalo je tamo, prekidajući uporno udaranje valova, a na suprotnoj obali lepezasta svjetla otkrivala su mu njegov kraj i mjesto u kome je živio — Miraflores. Dežurni oficir obilazi svaka dva sata stražare. U jedan će doći k njemu, ali on će tada već biti na svom mjestu. U međuvremenu Alberto planira izlazak u subotu navečer. »Možda će se desetak tipova zanijeti za one priče o golim ženama i naručiti nešto od toga. Glavno da se zagriju, a možda mi koji od njih unaprijed plati. To će mi trebati sutra da potplatim Jaguara za pitanja iz kemijske zadaće. Osim ako mi Vallano prišapne pitanja, a ja ću mu za to napisati jedan ljubavni list. Ali tko bi se pouzdao u crnca. Možda će tražiti novaca. Tko bi na ovakav datum mogao platiti u gotovom kada su ljudi istrošili već u srijedu svoje posljednje zalihe u »La Perliti« i u igračnici. Kad bih kojim slučajem naišao na neki izgubljeni novčanik u blagovaonici ili hodniku ili možda u nužniku. Da se uvučem u garderobu za perrose2
Alberto nije odmah prepoznao glas. Zatim se sjeti da je na noćnoj straži i da nije na svome mjestu. Glas odjekne jače nego prije: »Šta je s vama, pitomče?« Tada se trgne kao oda sna. Mozak mu počne grozničavo raditi i kao kroz maglu ugleda već svoje ime na listi kažnjenih. Srce mu počne lupati kao divlje, a panični strah ovlada potpuno njegovim osjetilima. Jezik i usta su mu se neprimjetno i tražim sve dok ne nađem negdje dvadeset sola. Ili još bolje da uzmem svakome od njih po dvadeset centavosa, da se toliko ne primijeti. Trebao bih otvoriti četrdeset ormara a da nikoga ne probudim, računajući s tim da u svakom od njih nađem pedeset centavosa. Mogao bih isto tako poći do oficira ili njegova zamjenika i zamoliti ga da mi posudi dvadeset sola kako bih i ja mogao posjetiti Pies Dorados. Nisam više dijete da ne bih mogao ići tamo, već sam muškarac____Tko tamo viče?
2pas; pogrdan naziv za pitomca treće godine
pokretali i on između brončanog kipa Leoncija Prada i svog ukočenog pogleda, ugleda poručnika Remigija Huarinu, koji ga je promatrao držeći ruke na opasaču. — Šta radite ovdje? Poručnik pođe prema njemu. On je nazirao iza njegovih leđa mahovinu kojom je obraslo postolje kipa, ili bolje reći on je zamišljao da je vidi, jer je svjetlo bilo veoma slabo. Možda mahovine više čak i nije bilo, možda su je dežurni stražari upravo danas očistili i sastrugali sa postolja, ali on je više volio misliti o tome nego o onome što je trebalo sada uslijediti. — Onda? — reče poručnik, zaustavljajući se tik pred njim. — Šta je? Stao je pred njim ukočenog tijela, napinjući sve umne snage da nešto smisli. Mora naći spasonosan izgovor, inače u subotu nema izlaska. Poručnik ga je promatrao ne skidajući ruke sa pojasa. — Želio bih jedan savjet, poručnice. »Mogao bih mu se zakleti da imam užasne bolove u stomaku, da trebam aspirin. Ili da mu kažem da mi je majka na umoru? Mogao bih mu isto tako reći da su ubili vikunju, mogao bih ga početi zaklinjati...« — Htio sam reći, moralni savjet... — Šta ste rekli? — Imam problem — reče Alberto, stojeći još uvijek ukočena tijela pred poručnikom. »Kad bih mu rekao da mi je otac general, admiral, maršal i da će za svaki ukor ili opomenu što mi napiše izgubiti mogućnost za povišenje čina u roku od jedne godine, kad bih mu rekao ...« — Nešto lično. — Zastane, pokoleba se, a zatim slaže: — Pukovnik je jednom rekao da možemo potražiti savjet naših oficira. Mislim, o ličnim problemima.
-— Ime i odjeljenje? — odreže poručnik. Spustio je ruke s opasača i Albertu se učini mnogo manjim i slabijim nego do sada. Prišao mu je za korak bliže i Alberto ugleda tik pred sobom, malo
naniže, poručnikovu njušku i oči hladne kao u žabe, dok mu je lice poprimilo grimasu koja bi trebala odražavati nepopustljivost, ali je pokazivala samo patetiku, kao pri diobi sljedovanja, koju je obavljao svakog tjedna. Tada bi naređivao brigadirima, a lice bi mu poprimalo ovaj isti tužni izraz. — Alberto Fernandez, peta godina, prvi odjel. — Hajde — reče poručnik. — Prijeđite na stvar. — Bolestan sam poručnice. Mislim duševno, ne tjelesno. Svaku noć imam moru. — Alberto spusti kapke, simulirajući veliku poniznost. Govorio je polako i veoma oprezno, saplićući riječima mrežu, poput pauka koji želi uhvatiti žabu, pa je oprezno obavi je tankim, gotovo nevidljivim koncima. — Strašne stvari, moj poručnice. Ponekad sanjam da ubijam i da me slijede neke životinje, na koje su nasađene ljudske glave. Budim se drhćući i sav obliven znojem. Kunem vam se, poručnice, nešto užasno. Poručnik je pomno promatrao Albertovo lice. Osjećao je da su njegove oči prestale biti hladne kao u žabe. Oživjele su i gledale ga ispitivački, iznenađeno. »Mogao bih se smijati, trčati, plakati, vikati.« Tada, poručnik Huarina završi s ispitivanjem njegova lica. Naglo učini korak unatrag i uzvikne: — Do đavola, nisam ja pop! Tražite moralne savjete kod oca ili kod majke. — Nisam vas htio naljutiti, poručnice — mucao je Alberto. — Čekajte, pa vi ste na noćnoj straži, zar ne? — Da, poručnice. — A zar ne znate da se stražarsko mjesto ne napušta osim u slučaju smrti? — Znam, poručnice.
— Moralni savjeti! Vi ste malo luckast. — Alberto zaustavi dah. Izraz nepopustljivosti ustupi mjesto širokom osmijehu, dok su se na čelu pojavile dobroćudne bore. On se nasmije od srca. — Vi ste zaista malo luckast, do đavola. Hajde, vršite svoju dužnost i budite sretni da vas nisam prijavio. — Da, poručnice. Alberto pozdravi i okrene se u polukrugu. Iza leđa začuje još jednom poručnikov glas, koji je govorio više za sebe: — Ni da smo popovi, do đavola! — Pred njim je stajala zgrada pitomaca pete godine, zatim četvrte, pa treće. U noćnoj tami naziralo se igralište, zatim atletska staza i drvene tribine izjedene od vlage. A tamo u daljini, iza onog sivkastog zida, završava svijet Vojne škole »Leoncio Prado« i počinje jedan drugi svijet, otvoren svačijim očima. »Da je Huarina pogledao dolje i vidio moje cipele bez vezica; ako Jaguar nema pitanja iz kemije; ako mi neće dati pitanja na veresiju; ako odem kod Pies Dorados i kažem da sam iz Vojne škole ,Leoncio Prado' i da mi je prvi put, da to donosi sreću; ako odem u moj kvart i založim sat da dobijem dvadeset sola; ako sutra na pregledu neću imati sve stvari u redu, onda sam najebao, da, gospodine.« Alberto hoda polako, vukući cipele bez vezica, koje su mu gotovo ispadale s nogu. Već tjedan dana nije imao vezice na cipelama. Prošao je pola puta do zgrade pete godine. Prije dvije godine, bio je drugačiji raspored. Pitomci pete godine bili su u zgradi kraj stadiona, perrosi u zgradi gdje je bila ambulanta, a četvrta godina bila je uvijek u centru, između svojih neprijatelja. Kada je škola dobila novog direktora, on je napravio ovaj raspored kakav je i sada. To je objasnio u jednom govoru ovako: »Oni koji će spavati kraj kipa heroja, moraju to zaslužiti. Odsada, pitomci treće godine bit će u stražnjim zgradama. Godinu po godinu, približavat će se kipu Leoncija Prada. Nadam se da će, kada budu izlazili odavde, barem malo naličiti na njega, koji se borio za Peru. U vojsci morate poštovati uzore, do đavola«.
»Ako ukradem Arrospidu vezice, sam ću sebe smatrati bijednikom. Zašto da okradem jednog građanina, kada imam dosta
seljaka koji se ne miču cijelu godinu iz internata, kao da se boje građa. A možda se i boje. Moram naći nekog drugoga. Ako ukradem nekome iz Circula3
Stigao je do puteljka koji vodi u dvorište pete godine. U vlažnoj noći, uznemirenoj šumom mora, Alberto je nazirao iza zidova internata skupljena tijela pitomaca, koji su spavali u krevetima na kat. »Mora da je u sobi ili u kupaonici. Negdje moraš biti Jaguarčiću.« Prazno dvorište, osvijetljeno samo mjestimično svjetiljkama, izgledalo je poput parka. Nigdje se nisu vidjele noćne straže. »Kada bih bar mogao zaigrati jednu timbu, Rulosu ili ružnom Boi? ... Ali šta ću s ispitom iz kemije sutra? Valjda me neće zajebati sa kemijom. A da ukradem Esclavu, no, to bi bilo nešto. Vallano . . . jednom sam mu rekao, a to je istina da bi on bio sretan kada bi mogao udariti i mrtvaca, osim ako se nađe u očajnom stanju pa dobije neku posebnu snagu. U očima mu se vidi da je kukavica kao i svi crnci. Kakve oči je imao, kakav strah ga je obuzeo kada su mu ukrali pidžamu. Kako je skakao i vikao da će ubiti onoga tko mu je ukrao pidžamu, gledajući na vrata, jer je svaki čas trebao ući oficir, a on je htio ovaj tjedan izaći. On nije kao Esclavo kome bi mogli uliti strah batinama. Ne, ukrast ću vezice Vallanu.«
4
3Krug — naziv za udruženje u kome se nalazi nekoliko pitomaca — poput neke tajne organizacije 4timba — hazardna igra , ili da bar imam komad novca, jedan jedini jebeni komad novca, možda bih njim zaradio dvadeset sola, a možda i više. Mora da Jaguar negdje igra. Nadam se da će igrati sa mnom na vjeru ili u zamjenu za pisma i pričice. On mi uistinu cijelu godinu nije nikada ništa kupio. Ah, do đavola već vidim da sam sutra najebao iz kemije.« Prijeđe cijeli kat i ne nađe nikoga. Uđe u prostorije prvog i drugog odjela. Nužnici i kupaonice su prazni. Iz jednog nužnika širi se nemogući smrad. Namjerno lupa vratima i bučno otvara vrata od spavaonica, ali nigdje se ne čuje ništa. Pitomci se nisu dali omesti u mirnom snu i on je slušao njihovo duboko bučno disanje. U petom odjelu, prije nego je stigao do vrata od kupaonice, zastane. Netko je buncao u snu: između brzog nemirnog šaptanja, čulo se ime neke žene. »Lidia«. Lidia? Čini mi se da
se tako zvala djevojka od onog momka iz Arequipe, koji mi je pokazivao listove i fotografije koje je dobivao od nje. Pričao mi je o svojim patnjama i molio da joj napišem lijepo pismo, opisujući njegovu ljubav, jer on, do đavola, nije pop. U sedmom odjelu, kraj nužnika, nazire zgurene prilike. Sagnuti u jednakim zelenim uniformama, svi izgledaju kao grobovi. Kraj njih na hodniku leži osam pušaka, a jedna je prislonjena na zid. Vrata su otvorena i on ih vidi već sa početka odjela. Pođe naprijed, ali ga predusretne jedna sjena. . — Tko dolazi? — Pukovnik. Imate li dozvolu za igru? Služba se ne napušta osim u slučaju smrti. Alberto ulazi u nužnik. Oko dvanaest umornih lica okrene se prema njemu. Nad glavama im lebdi gusti bijeli dim od cigareta, poput nekog pokrova. Sve su to noćni stražari. Ne vidi nijedno poznato lice. Svi mu se čine jednaki, sa neprijateljskim smrknutim licima. — Jeste li vidjeli Jaguara? — Nije došao. — Šta igrate? — Poker. Hoćeš li se pridružiti? Ali najprije moraš »kibicirati« četvrt sata. — Ne igram sa seljacima — reče Alberto, i prihvaćajući se za intimni dio tijela, naperi ga prema njima. — Samo ću vas naciljati. — Odlazi, pjesniče — reče jedan. — Ne dosađuj. — Podnijet ću izvještaj kapetanu — reče Alberto, okrećući se od njih. — Seljaci igraju poker za vrijeme službe.
Sluša njihove uvrede. Ponovo se nalazi na hodniku. Stane u nedoumici, a potom se uputi na igralište. »Ako spava ovdje u travi, ili upravo krade pitanja iz kemije za vrijeme moga turnusa, onda sam nadrljao. Prijeđe igralište i dođe do stražnjeg zida koji je okruživao
internat. Tu su preskakali oni koji su noću bježali iz internata i odlazili u grad, jer je na drugoj strani bio čist teren i nije postojala opasnost da slome nogu ili vrat. Prije su se ovdje svake noći vidjele sjene što su preskakale zid i pred jutro se vraćale natrag. Ali novi direktor je izbacio četiri pitomca treće godine i otada dva stražara obilaze cijelu noć vanjsku stranu zida. Sada više nitko ne odlazi u grad. Alberto se okrene oko svoje osi. U dnu se vidi dvorište pete godine, prazno i nejasno. Usred igrališta opazi plavičasti dim. Pođe prema njemu. — Jaguar? Nema odgovora. Alberto vadi svjetiljku. Noćni stražari, naime, osim puške, nose sa sobom i svjetiljke. Mlaz svjetlosti prijeđe preko jednog nježnog lica i poluotvorenih očiju koje gledaju gotovo stidljivo. — Šta ti radiš ovdje? Esclavo diže ruku da se zaštiti od svjetla. Alberto ugasi svjetiljku. — Noćna straža. Alberto se smije. Smijeh se odbija o tišinu noći. Malo zastane a zatim ponovo provali, pun ruganja i bez veselih tonova. — Zamjenjuješ Jaguara — reče Alberto. — Žalim te. — A ti podražavaš Jaguarov smijeh — odgovori Esclavo. — To je za veće žaljenje. — Podražavam tvoju majku — odreže Alberto. Zatim odloži pušku, stavi je na travu, podigne ovratnik od kaputa i, trljajući ruke, sjedne kraj Esclava. — Imaš li cigaretu? Vlažna, mekana ruka dodirne njegovu i u tom trenutačnom dodiru, gotovo neprimjetno mu ostavi u ruci jednu cigaretu, koja je bila mekana i na krajevima potpuno prazna. Alberto upali šibicu. Pazi da te ne vidi dežurni za straže. Najobičnija govnarija — reče Alberto. — Pred njima se pruža stadion, osvijetljen poput neke dugačke ulice u gradu punom magle.
— Kako uspijevaš sačuvati tako dugo cigarete? — upita Alberto. — Ja imam najduže do srijede. — Malo pušim. — Zašto si takav beskičmenjak? — reče Alberto. — Zar te nije stid da služiš Jaguara? — Činim što hoću — odbrusi Esclavo. — Je li to za tebe toliko važno? — Ponašaš se kao da si mu rob. Svi se ponašaju prema tebi kao da si rob, do đavola. Zašto se tako bojiš? — Tebe se ne bojim. Alberto se smije. Tada odjednom naglo prekine smijeh. — Istina je. Smijem se kao Jaguar. Zašto ga svi žele imitirati? — Ja ga ne imitiram. — Ti si mu kao pas. Tebe je »skuhao«. Alberto baci čik. Žar postaje sve slabiji, dok ga on ne ugasi cipelom. Dvorište je bilo i dalje pusto. — Da. »Skuhao te« — ponovi Alberto. Otvori usta da nešto reče, ali ih zatvori. Prstima prihvati vlakno duhana koje je našao vrškom jezika i sa dva prsta izbaci napolje iz usta. Osjeti da to nije sve, pa žestoko ispljune. Tada se okrene prema Esclavu. — Nisi se nikad potukao? — Samo jednom. — Ovdje? — Ne. Prije.
— Zato i jesi »skuhan«. Svi znaju da si strašljiv. Trebaš od vremena do vremena pokazati zube da bi te poštovali. Ako to ne učiniš, propao si u životu.
— Ja neću biti vojnik. -— Niti ja. Ali ovdje si vojnik, iako to ne želiš. A u vojsci je važno samo da si junak i da imaš željezna muda. Shvaćaš li? Ili ti njih, ili oni tebe, nema sredine. Ja ne želim biti jebena strana. — Ne volim se tući. Bolje rečeno, ne znam se tući. — To se ne uči — reče Alberto. — Radi se o želucu. — I poručnik Gamboa je to jednom rekao. — To je istina, zar ne? Ja ne želim biti vojnik, ali ovdje postajemo pravi muškarci. Učimo se braniti i upoznajemo život. — Ali ti se isto ne tučeš, pa te ne zajebavaju. — Pravim se lud. Odnosno, pravim se šeprtlja. To također pomaže. Ako se ne braniš zubima i noktima, odmah ti skaču na glavu. — Ti ćeš biti pjesnik? — upita Esclavo. — Jesi li lud? Bit ću inženjer. Otac će me poslati u Sjedinjene Države na studij. Pišem priče samo zato da zaradim za cigarete. Ali to nije ništa ozbiljno. A ti? Šta ćeš ti biti? — Ja sam želio biti mornar. Ali sada sam odustao. Ne sviđa mi se vojnički život. Možda ću biti također inženjer. Magla je postala još gušća. Svjetiljke na pisti svijetlile su sitnim treperavim plamičcima, a njihovo svjetlo postajalo je sve slabije. Alberto traži po džepovima cigarete. Već prije dva dana je popušio sve cigarete, ali ruke mu mehanički prave dobro poznate pokrete, svaki put kada želi pušiti. — Imaš li još koju cigaretu?
Esclavo ne odgovara, ali časak kasnije Alberto osjeti njegovu ruku na svom trbuhu. Opipa rukom i naiđe na paket cigareta. Izvadi jednu i metne je u usta, osjećajući vrškom jezika njen opori okus. Zapali
šibicu i približi plamen Esclavu, zaklanjajući ga od vjetra drugom rukom. — Za koje govno si se rasplakao sada? — uzvikne Alberto, bacajući šibicu naglim pokretom. — Ponovno sam se opekao, prokleta bila. Zapali drugu šibicu i upali cigaretu. Udahne duboko dim, i ispusti ga kroz nos i usta. — Ništa. — Šta ti je? Alberto ponovo uvuče dim. Vršak cigarete jače zasvijetli, a dim se pomiješa s maglom, koja se spustila vrlo nisko, gotovo do zemlje. Dvorište petog odjela više se ne vidi od magle, a zgrada naliči na veliku mrlju. — Šta su ti učinili? — upita Alberto. — Čovječe, ne smiješ plakati. — Moj kaput — reče Esclavo. — Upropastili su mi izlazak. — Alberto se okrene prema njemu. Esclavo je na kaki-košulji imao samo smeđi prsluk bez rukava. — Sutra sam trebao izaći — reče Esclavo. — Sada više nema ništa od izlaska. — Znaš li tko je to bio? — Ne. Izvadili su ga iz ormara. — Odbit će ti stotinu sola. A možda i više. — Nije mi zbog toga. Sutra je pregled i Gamboa će me opet kazniti. Već dva tjedna nisam imao izlazak. — Imaš li sat?
— Četvrt do jedan — reče Esclavo. — Već je vrijeme da pođemo. — Čekaj — šapne Alberto, uspravivši se. — Imamo još vremena da pronađemo nekakav kaput. Esclavo se digne poput opruge, ali ostane na mjestu. — Požuri — reče Alberto. — Stražari — prošapće nesigurno Esclavo. — Prokletstvo — razljuti se Alberto. — Zar ne vidiš da stavljam na kocku svoj izlazak da ti nabavim kaput. Strašljivci mi idu na jetra. Stražari su u nužniku sedmog odjela. Igraju poker. Esclavo pođe za njim. Išli su žurno kroz maglu, dok se bat vojničkih cipela miješao sa šumom mora, kome se pridružio i tihi fijuk vjetra. Prođu hodnikom koji spaja odjel s odjelom. Vjetar ulazi kroz prozore bez stakla i oni ga osjećaju na ušima i licu. — Idemo u deseti ili jedanaesti — reče Esclavo. — Ti balavci imaju olovni san. — Trebaš li kratki ili dugački kaput? — upita Alberto. — Idemo u treći odjel.
Kad su stigli do spavaonice, Albertova ruka tiho gurne vrata, a ona se otvore bez škripe. Pruži glavu poput životinje koja je naišla na neku spilju i sada je nepovjerljivo njuši. Tiho privuku vrata. — Na dnu spavaonice je ormar podalje od kreveta — šapne Alberto Esclavu na uho, dodirujući mu usnicama lice. — Šta? — pita Esclavo ne mičući se. — Govno — odbrusi Alberto. — Dođi. — Vukući tiho noge, šuljali su se kroz sobu ispruženih ruku, da ne bi na nešto naišli ili se spotaknuli, —Oh, da sam slijepac, dao bih svoje staklene oči... tata, dosta mi je već kurvi, dosta mi je toga da se služba ne napušta osim u smrtnom slučaju... — Zaustave se kraj ormara. Alberto opipa rukama bravu. Uzima iz džepa otpirač i gurne ga u lokot. Stisne zube. »Mogao bih reći poručniku da se zaklinjem da sam htio samo uzeti knjigu iz kemije jer je
sutra ispit i zaklinjem se da ti neću nikada oprostiti plač moje majke, Esclavo, niti to što si me ubio zbog jednog kaputa.« Otpirač ulazi u metal lokota, pomiče se gore-dolje, lijevo-desno. Zatim ulazi malo više unutra i tada kvrcne. Lokot se otvori. Alberto se napreže da izvuče otpirač napolje. Vrata se počnu sama otvarati. Iz jednog od kutova sobe, neki glas počne nesuvislo buncati. Esclavo ga grčevito stisne za ruku. — Tiho. Ili ću te ubiti. — Šta? — upita on u čudu. Albertova ruka istražuje unutrašnjost ormara, polako i znalački kao što se znalački i bez žurbe dodiruje ljubljeno lice ili kosa dragane, upijajući u sebe zadovoljstvo zbog dodira. — Izvadi jedan par vezica iz nekih cipela. Potrebne su mi. — Esclavo se odvaja od njega, saginje i počne puzati. Alberto skida kaput sa vješalice, tiho zatvara lokot, stisnuvši ga objema rukama da uguši zvuk metala, a onda se uputi prema vratima. Esclavo pođe za njim. On ga opipa po ramenima. — Ima li oznaku? Esclavo istražuje kaput dok mu Alberto svijetli baterijom. — Nema. — Idi u nužnik i vidi da li ima mrlja. Pazi na dugmad da nisu drugačija od ostalih. — Sada će jedan sat — reče Esclavo. Alberto potvrdi. Kada su došli na kraj hodnika, okrene se prema njemu: — A vezice? — Imam samo jednu — prošapće Esclavo. — Oprosti. Alberto ga gleda netremice, ali ne smije mu se niti ga vrijeđa. Samo slegne ramenima. — Hvala — šapće Esclavo. Stisne mu ruku i gleda ga u oči onim svojim stidljivim pogledom, nasmijana lica.
— Činim to za zabavu — odgovori Alberto nehajno. A onda naglo dodaje: — Imaš li možda pitanja iz kemije. Ne znam ni slova iz kemije. — Ne. nemam. Ali oni iz Circula mora da imaju. Malo prije je izišao Cava i uputio se prema učionicama. Mora da su došli do pitanja. — Nemam novaca. Jaguar je lopov i tražit će novce. — Hoćeš li da ti posudim? — Imaš novaca? — Nešto malo. — Možeš li mi posuditi dvadeset sola? ' — Dvadeset sola? Da, mogu. Alberto ga potapše po ramenu i reče: — Prekrasno, prekrasno. Bio sam bez i jedne pare. Ako hoćeš, mogu ti zauzvrat dati svoje priče. — Ne — reče Esclavo. Spusti stidljivo oči. — Više bih volio da mi pišeš pisma. — Pisma? Imaš li djevojku? Ti? — Još nemam — odgovori Esclavo. — Ali možda ću imati. — Dobro. Napisat ću ti dvadeset ako trebaš. Samo mi moraš pokazati njezina, da vidim stil. Hodnici su oživjeli. Iz svih odjela čuju se koraci, otvaranje ormara, poneka riječ. — Smjena straže — reče Alberto. — Idemo. Alberto ulazi u sobu i priđe Vallanu. Uzme mu jednu vezicu iz cipele, a zatim ga prođrma objema rukama. — Idi u božju mater — viče Vallano bijesno.
— Jedan sat je — reče Alberto. — Red je na tebi.— Ako si me probudio prije reda, ugrist ću te. Na drugoj strani sobe Boa viče na Esclava koji ga budi. — Tamo ti je puška i svjetiljka. Nastavi spavati ako želiš, ali te upozoravam da je kontrola straže već u drugom odjelu. — Zbilja? — uzvikne Vallano i sjedne. Alberto odlazi do svog kreveta i počne se skidati.— Ovdje su svi veoma fini. Veoma fini — reče Vallano. — Šta ti je? — upita Alberto. — Ukrali su mi jednu vezicu. — Tišina! — viče netko. — Straža, ušutkaj ove pedere! Alberto ugleda Vallana kako se šulja na prstima po sobi. Zatim začuje dobro poznati šum. —Kradu nam vezice — vikne. — Jednog dana ću ti razbiti njušku, pjesniče — zareži Vallano, a zatim zijevne. Nekoliko časaka kasnije začuje se zvižduk oficira noćne straže. Alberto ga nije čuo. Zaspao je. Ulica Diego Ferre ima manje od tri stotine metara i svaki šetač koji je ne pozna pomislio bi da je to slijepa ulica. S ugla Avenide Larco, gdje počinje, vidi se pročelje lijepe dvokatnice s malim vrtom, ograđenim zelenom ogradom. Ta kuća izgleda kao završetak ulice Diego Ferre, ali ona u stvari pripada uskoj uličici Porta, koja siječe ovu. Između ulice Porta i avenide Larco, sijeku ulicu Diego Ferre još dvije paralelne ulice: Colon i Ocharan. Poslije križanja s Diego Ferri te dvije ulice ubrzo završavaju na nasipu Reserva, od kojega se uspinje serpentina što okružuje Miraflores crvenim ciglama bedema, što predstavlja granicu grada, sagrađenu na rubovima hridina koje oplakuju bučno sivkasto more zaljeva Lime.
Između avenide Larco, nasipa i ulice Porta ima oko stotinjak kuća, dvije ili tri radnje s namirnicama, jedna apoteka, bife i postolarska radnja, napola sakrivena između neke garaže i niskog urušenog zida. Malo podalje je ograđeni popločam dio nekog dvorišta, pretvoren u praonicu »na divlje«. Poprečne ulice imale su uz rub ceste voćke, čije grane su padale na pločnik ulice Diego Ferre. Ovo je centar toga dijela grada. Centar bez imena. Kada su formirali ekipu za godišnje natjecanje »Cluba Terrazas«, dječaci iz ovog dijela grada predstavljali su se pod imenom »Vesela četvrt«. Međutim, poslije završetka natjecanja ime je palo u zaborav. Osim toga, policijske kronike označavale su pod imenom »Vesela četvrt« ulicu u kojoj su operirale prostitutke, pa je ta sličnost imena dovodila u zabunu i tako su stanovnici tog dijela grada i dalje ostali bez imena za svoju četvrt. Zbog toga, dječaci nisu voljeli govoriti o njoj. A kada bi netko zapitao koja je to četvrt, za razliku od četvrti Miraflores, Francuske četvrti, Alcanflores, itd., rekli bi: »četvrt Diego Ferre«.
Albertova kuća je treća u drugoj četvrti po redu u ulici Diego Ferre. Upoznao ju je noću, kada je u ovu kuću bio već prenijet sav namještaj iz njihove prijašnje kuće u San Isidru. Učinila mu se veća nego ona druga, a imala je dvije nepobitne prednosti: njegova spavaća soba bila je udaljena od spavaće sobe njegovih roditelja, a druga prednost je bila u tome što je kuća imala dvorište i vrt, pa će mu vjerojatno dopustiti da ima psa. Međutim, uz te prednosti, nova kuća donosi i neke negativnosti. Jedna od njih je u tome što ga više neće kao do sada voziti u školu otac jednog njegova prijatelja. On ih je svako jutro vozio u školu »La Salle«. Ubuduće će morati putovati ekspresom5, sići u ulici Wilson i onda poći pješice najmanje deset četvrti, do ulice Arica. Škola »La Salle«, iako je jedna od boljih škola, nalazi se u predjelu Brene, gdje žive radnici i zambosi6
5 Brzi autobus 6 Mješanac između crnca i Indijannaca . Morat će se mnogo ranije ustajati i odmah poslije doručka poći u školu. Nasuprot prijašnjoj kući, u predjelu San Isidro, bila je knjižara. Vlasnik mu je
dopuštao da čita Penecas i Billiken iza vitrina, a ponekad bi mu i posudio na jedan dan, opominjući ga da ih ne uprlja i ne zgužva. Promjena stana lišit će ga još jednog užitka. Neće se više moći uspeti na terasu koju su imali na krovu kuće u San Isidru i promatrati zgradu Najar, gdje se jutrom igrao tenis, a kada je pripeklo sunce, doruekovalo se u sjeni prekrasnog vrta. Noću se plesalo i on je mogao sakriven promatrati parove koji su potajno odlazili na igralište za tenis da se ljube.
Onog dana kada su se selili digao se rano i pošao u školu dobre volje. U podne je otišao ravno u novu kuću. Sišao je s ekspresa kraj parka Salazar, uspeo se ulicom Diego Ferre, koja je bila potpuno pusta i ušao u kuću. Majka je upravo držala prodiku kućnoj pomoćnici, prijeteći joj otkazom ako i ovdje nastavi svoju staru naviku da se druži sa šoferima i pomoćnicama iz susjedstva. Kad su ručali, otac je rekao: »Moram izaći. Imam važan posao.« Majka je uzviknula: »Varaš me. Kako mi možeš gledati u oči.« Poslije toga, majka je uz pomoć sluge i kućne pomoćnice razgledavala stvari da ustanovi nije li se u selidbi nešto izgubilo ili razbilo. Alberto se uspeo stepenicama u svoju sobu i počeo šarati po koricama knjiga. Malo zatim počne s ulice dopirati graja dječjih glasova. Zatim je nastala mala stanka, za vrijeme koje se čulo struganje, udarac loptom i ponovo graja kada su vidjeli da je lopta udarila o vrata susjedne kuće. Skočio je s kreveta i nagnuo se kroz prozor. Jedan od dvojice dječaka koji su se nabacivali loptom imao je na sebi kričavu crvenu košulju sa žutim i crvenim prugama, a drugi bijelu košulju od svile, raskopčanu na prsima. Prvi je bio visok, plave kose, drskog držanja i pokreta. Drugi je bio manji, krupniji, crvene kovrčave kose i veoma pokretan. Prvi je bio kontrolor u nekoj garaži. Onaj s kovrčavom kosom pogodi loptom zid iza svog prijatelja. Imao je odličan udarac. »Obrani ovu ako možeš, Pluto.« Pluto, lica unakaženog grimasom, mahao je rukama i pravio se da ga je lopta gotovo srušila. Brisao je maramicom znoj sa čela i simulirao da se baca za loptom. »Ti si majka, Tico. Za obranu od tvojih golova dosta mi je samo nos.« Crnomanjasti je nogom namještao loptu, mijenjao joj smjer, mjerio udaljenost i gotovo svaki udarac bio je i pogodak. »Imaš ruke od krpe, kao leptirić si. Evo, ovu ti unaprijed nagovještavam. Ići će u desni
ugao.« U početku, Alberto ih je nezainteresirano promatrao, dok su se oni pravili da ga uopće ne primjećuju. Malo-pomalo Alberto se zainteresirao za njihovo loptanje iz posve sportskih razloga. Kada je Tico zabijao golove, odobravao je klimajući glavom, kao da je veliki stručnjak za nogomet. Poslije je počeo slušati i njihove šale, dajući na znanje izrazima lica da je shvatio značenje. Zauzvrat, ona dvojica su se od vremena do vremena okretali prema njemu i namigivali mu kao da mu priznaju pravo na posredništvo. Ubrzo se uspostavio prisan kontakt između njih troje, pogledima, grimasama i smijehom. Kad je u jednom trenutku Pluto odbio nogom Ticov udarac i on poletio da stigne loptu, Pluto digne oči i pozdravi Alberta. — Hola — reče. — Hola — odgovori Alberto. Pluto je držao ruke u džepovima i skakutao na jednom mjestu, poput profesionalnih nogometaša prije nastupa, da bi se zagrijali. — Živjet ćeš ovdje? — Da. Danas smo se preselili. Pluto kimne glavom. Tico također priđe k njima. Nosio je loptu na ramenu, pridržavajući je jednom rukom. Pogleda Alberta. Nasmiješe se jedan drugome. Pluto se okrene prema Ticu: — Doselio se. Ovdje će živjeti. — Ah — reče Tico. — Vi živite ovdje? — upita Alberto — On u Diego Ferre — odgovori Pluto. — Iza prvog ugla. Ja iza njega, u Ocharanu. — Jedan više u ovom kvartu — reče Tico. — Mene zovu Pluto. On je Tico. Prava je majka u »šutanju«. — Je li tvoj otac dobar? -— upita Tico.
— Manje-više — odgovori Alberto. — Zašto? — Uvijek nas tjeraju iz ulice — reče Pluto. — Oduzimaju nam loptu i ne puštaju nas da igramo. Tico se počeo nabacivati loptom kao u košarki. — Siđi. Zabijat ćemo golove. Kad stignu ostali, odigrat ćemo nogometnu utakmicu. — Okey — reče Alberto. — Ali nisam baš najbolji u nogometu.
Cava je rekao da iza vojničkog zida ima kokoši. Lažeš, serrano7
7 Gorštak, stanovnik planine, porijeklom Indijanac , nije istina. Kad vam se kunem da sam ih vidio. I tako smo poslije ručka pošli da vidimo. Šuljali smo se dvorištem da nas ne vide. Vidiš? Vidite? I zaista se vidjelo dvorište s kokošima u svim bojama. Hoćete li još više? Koju ćemo? Bijelu ili crvenu? Ona žuta je najdeblja. Šta čekaš? Da se izlegu jaja? Ja ću je uhvatiti i pojest ću joj krila. Stisni joj kljun, Boa, tako. .. Pobjegla mu je. Ne bježi, kokice, pi, pi, pi, dođi, dođi. Boji ga se, a ima se i čega bojati. Tako je ružan... Namiguje mi, kaže on... Najbolje je, veli Jaguar, da joj zavežemo kljun i noge. A krila? Šta kažete na to ako vas onesposobi samim udarcem krila. Ne želi imati posla s tobom, Boa. Jesi li siguran u to? Ne, ali vidio sam vlastitim očima. Kako da je zavežem? Nespretnjakovići, ne možete na kraj s jednom malom kokicom... Pušili smo u nužnicima kraj dvorane. Čulo se kako Jaguar teško dahće, kao da mu izlazi duša. Je li Jaguar već izašao? Da mi opalimo debeljka? Ti ga nisi nikada? upita Rulos. Koga? Onoga iz devete sekcije. Uf, nije loša ideja. A da li on dopušta da ga se opali? Meni su kazali da ga Lana svaki put kada je na straži pojebe. Napokon, Jaguar je gotov, proklet bio. Tko je sada na redu? Mene je prošla volja kad sam čuo kakvu buku diže ta kokica. Ovdje je nekakav konac, da joj zavežemo kljun. Serrano, ne puštaj je, jer će pobjeći. Ima li koji dobrovoljac? Cava ju je pridržavao sa strane, Rulos ju je molio da ne miče kljun jer će joj i tako zabiti onu stvar unutra, a ja sam joj vezao noge. A sada ćemo izvlačiti šibice. Jednoj šibici odreži vrh, a druge mi
pokaži prije nego sakriješ, jer sam već previše star a da bi se ulovio na trikove. Izvući će Rulos. Čuj, šta misliš hoće li se kokica dati? Taj smijeh, kao da me ubola igla. Dobro, Rulos, prihvaćam, ali samo za igru. A ako se usprotivi? Tišina, smrdi po podoficirima u blizini. Sreća što je prošao daleko od nas. A da pojedemo jednog podoficira? Boa jede pse, a zašto mi onda ne bismo pojeli ljudsko biće? Sada sam vidio jednoga u blagovaonici kako gnjavi osam perrosa iz svoje grupe... Ja vjerujem da se kokica neće dati... Tko je to kazao strah?
Je li netko spomenuo strah? Pojest ću cijelu četu podoficira, a da neću ni trepnuti okom. Da načinimo plan, rekao je Jaguar, bit će jednostavnije. Koga je zapala šibica? Kokica je stajala na tlu, mirno kvocajući. Dopala je Cavu. Zar ne vidite da se već primio rukom? Onda, hoćeš li početi? Birali smo i nemaš se šta buniti. Ili ćeš je opaliti ili ćemo te opaliti kao što to čine u tvom selu. Nemate ovdje nijedne novelice? Da dovedemo pjesnika koji bi mu ispričao neku od onih pričica što nadražuju... Slušaj, a što ako se inficiram? Šta ti je serranito, otkad se ti povlačiš pred ovakvom prilikom? Znaš li da je Boa zdraviji otkada guzi Malpapeadu, a kokoši su čistije od kuja. Slažemo se da ćemo je pojesti, makar poslije umrli. Noćna straža? Danas je Huarina na straži, a on je šaka tijesta. Osim toga straža je subotom samo provizorna. Ako tužiš? Sastanak Circula: pitomac denuncijant. Idemo napolje jer će nam svirati da ušutimo. I spustite svjetla, do đavola. Evo, sama je ušutjela. Dajte mi je. Drži je ti. Ja? Da, ti. Jesi li siguran da kokoši imaju rupu? Da, osim ako je ova slučajno djevica. Miče se, gledajte, možda je to pijevac. Nemojte se smijati ni govoriti, molim vas. Molim vas. Taj smijeh, taj podrugljivi smijeh. Jeste li vidjeli serrana? Njušiš je, razbojnice. Tražim, nemojte me dirati, već sam našao. Kako si rekao? Ima rupu, budite mirni i za ime božje ne smijte se jer će mi spasti. Kakva svinja. Rekao mi je jednom moj brat da su gorštaci odvratni, najgore što postoji među ljudima. Izdajice i kukavice, pokvareni do dna duše. Začepi taj kljun, prokletnice jedna! Poručnice Gamboa, ovdje netko jebe kokoš. Deset je sati ili blizu deset rekao je Rulos. Jeste li vidjeli ima li noćnih straža? Pojebat ću i jednog noćnog stražara. Ti sve jebeš, vidim to, imaš strašan apetit, zakuni se da ne bi i rođenu majku. Nije bilo čuvara, ali u drugom odjeljenju su bili pa smo izuli cipele. Sledio sam se od zime, sigurno ću
se prehladiti. Priznajem, ako čujem kakav zvižduk, počet ću trčati. Išli smo stepenicama četveronoške da nas ne vide iz ambulante. Tako smo došli neprimjećeno ovamo. Jaguar nam je rekao da nema čuvara, a bilo ih je barem deset, jer smo čuli hrkanje. Spavali su poput deset novorođenčadi ... Pada joj perje i čini mi se da će uginuti. No, jesi li već? Brojim. Jesi li uvijek tako brzo gotov ili samo sa kokoškama? Gledajte jadnu kokicu, mislim da ju je ovaj serrano ubio. Ja? Uginula je od pomanjkanja zraka. Začepio si joj sve rupe. Ako oživi? Zakleo bih se da se utajila i pričinila da je mrtva. Vjerujete li da životinje osjećaju? Šta bi mogle osjećati, zar one imaju dušu? Hoću reći da li uživaju, kao žene. Malpapeada da, isto kao i žena. Ti, Boa, gadiš mi se. Gle, kokica se diže na noge. Sviđalo joj se i hoće još. Gle ti nju. Hodaj, hodaj, kokice. Zar ćemo je sada zaista pojesti? Ostala je sigurno u drugom stanju, znate da joj je serrano odvalio dobru porciju. Ali ja ne znam kako se ubija kokoš. Šuti, vatra će ubiti sve mikrobe. Prihvati je za vrat i zakreni. Evo, sada je mrtva. Ali sva je zdrobljena, budalo, šta si to učinio! Do đavola sva je zdrobljena, tko će je sada jesti. Zaudara po prašini i.. . Zakuni se da plamen ubija mikrobe. Hajdemo zapaliti ognjište, ali ne ovdje. Tamo više, iza zida, da nas ne bi netko opazio. Tišina, ili ću te raščetveriti. Penji se već jednom, dobro si se prihvatio. Gle žgoljavca kako puže, hajde penji se, zar ne vidiš da spava kao zaklan. Tko će te vidjeti? Slušaj, Boa, sada ćemo otići, ali prije toga da vam kažem: nemojte zaboraviti da o tome nitko ne smije znati. Onaj koji otvori usta, nastradat će. Fuj, govorio je Rulos, spuštajući se na povratku niz stepenice, meso je bilo posve zdrobljeno i pomiješano s perjem.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

4 Re: Mario Vargas Ljosa - Grad i psi taj Pon Jan 02, 2012 12:09 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
II
Kada jutarnji povjetarac zapleše nad La Perlom, tjerajući pred sobom maglu, raspršujući je i gurajući je malo-pomalo do mora, dvorište Vojne škole »Leoncio Prado« rasvijetli se poput sobe pune dima, kojoj su upravo sada rastvorili sve prozore. Neki nepoznati vojnik pojavi se na izlazu iz zgrade. Protežući se i trljajući oči, pođe prema zgradama pitomaca. Truba koju nosi u ruci njiše se prema njegovim
koracima i na prvim jutarnjim zrakama povremeno zablista poput sjajnog odsjeva. Kada dođe do treće godine, zastane na istoj udaljenosti od susjedne zgrade, usred dvorišta. Obučen u zelenkastu uniformu, koja se zbog ostataka magle nejasno odražava, vojnik izgleda kao nestvarna prikaza. Tada, kao da oživi, počne se micati, trlja ruke i pljuje. Onda zatrubi. Najprije čuje samo zvuk svoje trube, a malo zatim psovke perrosa, koji na njemu iskaljuju svoj bijes zato što moraju ustati. Praćen dalekim psovkama, okreće trubu prema četvrtoj godini. Posljednja smjena noćne straže pojavljuje se na vratima, rugajući mu se, a neki ga i vrijeđaju. Ponekad bace kamen na njega. Kada završi, vojnik kreće prema petoj godini. Korak mu je življi, jer se već potpuno razbudio. Kod pete godine nema protesta. Vojnici znaju da od prvog glasa trube pa do zvonca za razvrstavanje imaju petnaest minuta vremena, od kojih barem polovicu mogu još ostati u krevetu. To su već veterani, koji se lako ne uzbuđuju. Vojnik se vraća na ulazna vrata, trljajući ruke i pljujući. Ne plaši ga negodovanje perrosa i psovke onih iz četvrte godine. Jedva da to i primjećuje. Osim subotom. Tog dana, budući da su vježbe na polju, truba mora svirati jedan sat ranije nego obično i vojnici se plaše bijesa pitomaca. Perrosi pijani od sna i od bijesa, bacaju na vojnika sve do čega dođu, bombardirajući ga svim i svačim. Zato trubač subotom krši pravilo i umjesto nasred dvorišta, stane malo podalje, svirajući kratko i pazeći dobro da ne dobije nešto u glavu. Subotom oni iz pete godine mogu ostati u krevetu svega dvije-tri minute, jer umjesto petnaest, imaju svega osam minuta za pranje, oblačenje i spremanje kreveta. Zato je subota izuzetan dan. Danas je vježba na polju ukinuta za petu godinu, jer imaju ispit iz kemije. Kada veterani čuju trubu, perrosi i oni iz četvrte godine već će trčati na izlazna vrata internata, prema poljima koja sjedinjuju La Perlu i Callao.
Nekoliko časaka poslije zova trube, Alberto zatvorenih očiju razmišlja: »Danas je izlaz«. Netko govori: »Sada je šest manje četvrt. Treba kamenovati tog prokletnika.« Zatim opet nastupa tišina. Otvara oči. Kroz prozore ulazi u sobu sivkasta neodređena svjetlost. »Subotom bi trebalo uvijek sjati sunce«. Otvaraju se vrata kupaonice. Alberto vidi
blijedo lice Esclava. Počešljan je i obrijan. »Diže se prije trube da bi stigao prvi na prebrojavanje, misli Alberto. Zatvara oči. Osjeti kako se Esclavo zaustavio kraj njegova kreveta i prihvatio ga za rame. Otvori napola oči. Ugleda Esclava obučenog u plavu pidžamu. — U službi je poručnik Gamboa. — Znam — odgovara Alberto. — Imam vremena. — Dobro —odgovara Esclavo. — Mislio sam da spavaš. Nasmiješi se i ode. »Zeli biti moj prijatelj«, misli Alberto. Ponovo zatvori oči. Ukruti se: pred očima mu se ukaže ulica Diego Ferre blistava od kišnih kapi. Pločnici od Porte i Ocharana prekriveni su listovima otpalim u toku noći, jer je puhao jak vjetar. Elegantno odjeven mladić hoda ulicom, pušeći Chesterfield. »Zaklinjem se da ću danas ići djevojkama.« — Sedam minuta! — viče Vallano grlenim glasom od vrata njihovog odjela. Nastaje gužva. Kreveti su zarđali i škripe. Isto tako i vrata od ormara. Pete vojničkih cipela lupaju o beton. Dodirujući u žurbi jedan drugoga, proizvode neki prigušeni šum. Ali iznad svega toga dominiraju psovke i prostote koje se čuju u polumraku. Jedna za drugom, poput mitraljeza, nižu se psovke uzimajući kao metu Boga, majku i oficire, ali to čine više zbog zvučnosti tih riječi nego zbog sadržaja.
Alberto skače iz kreveta, navlači čarape i cipele, koje su još uvijek bez vezica. Psuje. Dok ih uvuče u cipele, polovica pitomaca će već napraviti krevete i početi se oblačiti. Esclavo! — viče Vallano. — Pjevaj mi nešto. Volim te slušati dok se perem. —Stražaru! — Zovi Arrospida. Ukrali su mi svezice. Ti si odgovoran. Bit ćeš kažnjen, jarce! — To je učinio Esclavo — reče netko. — Kunem se. Vidio sam ga. — Treba ga tužiti kapetanu, predlaže Vallano. Nećemo lopove u četi. — Aj! — reče neki isprekidani glas. — Crnjkinjica se boji lopova. — »Aj, aj« pjeva nekoliko glasova. »Aj, aj, aj«, viče cijeli odel, — Svi su kurvini sinovi — zaključuje Vallano. Zatim izađe, lupivši vratima. Alberto se
obukao. Trči u kupaonicu. Uz susjedni umivaonik Jaguar upravo dovršava češljanje. — Trebam pedeset pitanja iz kemije — reče Alberto, usta punih paste za zube. — Koliko stoji? — Prevaren si, pjesniče.« Jaguar se gleda u ogledalo i nastoji uzaludno zagladiti kosu; plavi tvrdoglavi čuperci ponovo se dižu iza češlja. — Nemamo pitanja za ispit. Nismo išli po njih. — Niste nabavili pitanja za ispit? — Ništa. Nismo niti pokušali. Začuje se zvižduk. Užurbani šum koraka iz kupaonica i soba sve se više povećava i najednom utiša. Iz dvorišta zaori, poput groma, glas poručnika Gamboa: — Brigadiri, uhvatite mi trojicu posljednjih! Sum se ponovo pojačava, ali sada prigušen. Alberto potrči; uz put stavi četkicu za zube i češalj u džep, a ručnik veže između košulje i kaputa. Polovica čete se već formirala. Udario je onoga pred njim i osjetio da je slijedeći udario njega. Držao je Vallana za pojas od kaputa i poskakivao da odbije od sebe udarce nogom onih koji su dalje pristizali i borili se za mjesto. — Ne šnjofaj, jarce — viče Vallano na njega. Malo-pomalo smiruje se strka i uspostavlja red, a brigadiri započinju s prebrojavanjem. Na kraju reda nered i metež se nastavljaju, a posljednji koji stižu nastoje doći do mjesta laktovima i prijetnjama. Poručnik Gamboa promatra formaciju s ruba stadiona. Visok je i snažan. Kapa mu je nehajno nakrenuta na glavi. Pomiče glavu veoma polagano lijevo i desno, uz podrugljivi smiješak. — Tišina! — viče.
Pitomci ušute. On spušta ruke koje je držao obješene o pojasu, i kada su postale nepomične, uputi se prema bataljonu. Njegovo tamnoputo oštro lice posve je ukrućeno. Na razdaljini od tri koraka
slijede ga podoficiri Varua, Morte i Pezoa. Gamboa se zaustavlja i pogleda na sat. — Tri minute — reče. Prelazi pogledom s jednog kraja bataljona na drugi, poput pastira koji nadgleda stado. — Perrosi se moraju postrojiti za dvije i po minute! Prigušeni smijeh razljegne se bataljonom. Gamboa podigne glavu i uzdigne obrve. Nastane apsolutna tišina. — Htio sam reći pitomci treće godine. Drugi val smijeha zatrese zrak. Lica pitomaca ostaju gotovo nepromijenjena, jer smijeh nastaje u trbuhu, a zamire na rubovima usnica, ne mijenjajući pogled ni lice. Gamboa podiže ruku do pojasa i smijeh zamre kao odrezan. Podoficiri gledaju Gambou kao hipnotizirani. Dobre je volje — promrmlja Vallano. — Brigadiri — prgovori Gamboa. — Izvještaj sekcija. Naglašava posljednju riječ. Uzdah olakšanja prolomi se bataljonom. U isti čas Gamboa se postavi nasuprot njima. Očima probija redove nepomičnih pitomaca. — I izvještaj o trojici posljednjih — dodaje. S kraja bataljona dopire tiho gunđanje. Brigadiri odlaze svaki do svog odjela s papirom i olovkom u ruci. Gunđanje se pojačava kao brujanje zalutale mušice koja se uhvatila u paukovu mrežu. Alberto krajem oka vidi žrtve prvog odjeljenja: Uriostea, Nufleza, Revillu. Glas ovog posljednjeg dolazi šaptom do njegova uha: — Mono, ti si kažnjen mjesec dana. Šta ti predstavlja još šest dana? Daj mi tvoje mjesto. — Deset sola — odgovara Mono. — Nemam novaca. Ako hoćeš na dug. — Ne. Nek te zajebe. — Tko tamo govori? — viče poručnik. Gunđanje se utišava, ali nastavlja smanjenom jačinom, zamirući pomalo. — Tišina! — zahtijeva Gamboa. — Tišina, do đavola!
Poslušali su ga. Brigadiri se izvlače iz redova, prilaze dva metra do podoficira, udaraju petama i pozdravljaju. Kad su predali papiriće, promrljaju: — S vašim dopuštenjem vraćamo se u odjeljenje. — Ovaj odgovara. — Nastavite. — Pitomci laganim korakom pođu svaki prema svom odjeljenju. Podoficiri zatim uručuju papiriće Gamboi. Ovaj lupi petama koje proizvedu neki naročiti zvuk; Gamboa je imao svoj posebni način pozdravljanja. Prinosio je ruku čelu, umjesto sljepoočicama tako da mu je dlan skoro potpuno pokrivao desno oko. Pitomci promatraju uručenje listića ukrućenog tijela i pogleda uprtog u poručnika. Zašto ne daje naredbu za polazak? Njegove oči ispitivački promatraju bataljon, zabavljajući se na njihov račun. Najednom se nasmiješi. — Šest dana ili pravi kut? — reče. Prolomi se aplauz. Neki viču: Živio Gamboa! — Jesam li ja lud ili to netko govori u bataljonu? Pitomci ušute. Gamboa šeta pred brigadirima, s rukom o pojasu. — Ovamo tri posljednja — viče. — Brzo. Po odjeljenjima. Urioste, Nunez i Re villa napuštaju trčeći svoja mjesta. Dok prolaze kraj Vallana, on im dobaci? — Imate sreću što je u službi Gamboa, golubići. — Trojica pitomaca se postavljaju nasuprot poručniku. — Šta želite. Šest dana ili pravi kut — govori Gamboa. — Imate slobodan izbor. Sva trojica odgovaraju: — Pravi kut. — Poručnik kimne glavom i, dižući ramena, dodaje: — Poznajem vas kao da sam vas ja okotio — a Nunez, Urioste i Revilla smješkaju se zahvalno. Gamboa naređuje: — Položaj pravog kuta. Tri tijela se naginju gornjom polovicom naprijed, vodoravno sa zemljom. Gamboa ih promatra. Laktom gurne glavu Revilla malo niže. — Zaštitite jaja — naređuje. — Sa obadvije ruke.
Zatim daje znak podoficiru Pezoi, malenom mišićavom mješancu, proždrljivog izgleda. Odličan je nogometaš i njegov udarac je zapanjujuće jačine. Pezoa odmjerava razdaljinu naginjući se malo na stranu. Zatim zadaje udarac nogom u stražnjicu i Revilla tiho zastenje. Gamboa mu daje znak da se može vratiti na svoje mjesto. — Bah! — reče zatim. — Slabi ste, Pezoa. Niste ga ni pomaknuli. Podoficir problijedi. Njegove kose oči uperene su u Nuneza. Ovaj put udara sa zaletom i šiljkom cipele. Pitomac zaječi, a zatim poleti naprijed poput projektila i nakon nekoliko metara ispruži se po zemlji. Pezoa traži pogledom poručnikovo lice. Ovaj se smješkao. Pitomci se također smješkaju. Nunez se digao i trlja rukom stražnjicu uz smiješak. Pezoa ponovo hvata zalet. Urioste je najjači pitomac prvog odjeljenja, a možda i cijele škole. On širi noge da bi zadržao ravnotežu. Udarac ga samo neznatno pomakne s mjesta. — Drugo odjeljenje — naređuje Gamboa. — Trojica posljednjih. Zatim nastavljaju s posljednjima iz ostalih odjeljenja. U osmom, devetom i desetom odjeljenju su maleni, pa ih udarac u stražnjicu baca sve do stadiona. Gamboa ne zaboravlja upitati svakoga od njih da li žele pravi kut ili šest dana zatvora. Svima kaže: — Možete slobodno izabrati. Alberto je promatrao pažljivo prva tri »prava kuta«. Zatim nastoji da se sjeti posljednjih predavanja iz kemije. U sjećanju mu se miješaju neka nepovezana imena i dijelovi formula. »Da li je Vallano učio?« Kraj njega ugleda Jaguara. Mora da je nekoga izgurao s mjesta. — Jaguaru šapuće Alberto. — Daj mi barem dvadeset pitanja. Koliko naplaćuješ? — Jesi li ti lud? — odgovara Jaguar.— Već sam ti rekao da nemamo pitanja. Ne govori više o tome. Za tvoje dobro. — Razlaz po odjeljenjima — naređuje Gamboa.
Formacija se raspršila, ulazeći u blagovaonicu. Pitomci skidaju kape i prilaze svojim mjestima uz povike i glasni žagor. Stolovi su za
deset osoba. Peto odjeljenje zauzima stol na čelu. Kada su ušla tri odjeljenja, dežurni kapetan zazviždi prvi put. Pitomci stoje u stavu mirno kraj svojih stolica. Na drugi zvižduk sjedaju. Za vrijeme ručka zvučnici prenose po cijeloj zgradi vojne marševe, peruanske pjesme, valcere i indijanske izvorne plesove. Za doručkom se ne čuje ništa drugo osim brujanja glasova i povika pitomaca. Kažem da s.e stvari mijenjaju, moj pitomče, jer kada ne bi bilo tako . .. hoćete li pojesti cijeli biftek? Ostavite nam barem zalogaj ili neku venu, pitomče. Kažem da bi s nama patili. Čuj, Fernandez, čemu mi služi ovako malo riže, ovako malo mesa, ovako malo želatine? Slušaj, ne pljuj na hranu. Vidite li kakvu prokletu gubicu imam, ali ne šalite se sa mnom. Kažem, kada bi mi perrosi pljunuli u juhu, ja i Arrospide bismo ih prisilili da trče po dvorištu, sve dok ne bi lipsali. Perrosi su dostojni poštovanja, moj pitomače, želite li još bifteka? Tko će prostrti danas moj krevet? Ja, pitomče. Tko će mi ponuditi cigaretu? Ja. Tko će me pozvati na Inca Colu u »La Perliti«? Ja, moj pitomče. Tko će pojesti moju pljuvačku? Tko, pitam? Ulazi peta godina i sjeda. Tri četvrtine stolica je praznih i blagovaonica izgleda veća. Prvo odjeljenje zauzima tri stola. Kroz prozor se vidi stadion, sjajan od mjesečine. Vikunja je stajala nepomična na travi, uspravnih ušiju i vlažnih očiju, izgubljenih u prostoru. Ti misliš da ne, ali ja sam te vidio kako si se gurao laktovima da sjedneš kraj mene; misliš da nisam vidio kada je Vallano viknuo tko danas poslužuje i svi su rekli Esclavo, kako si spustio ruku i dotakao se moga koljena. Svi su vikali aj, aj, aj. — Esclavo je ustao i počeo puniti šalice. Svi uzviknu u horu: — Uškopit ćemo te ako nam daš malo mlijeka. — Alberto se okrene prema Vallanu: — Crnac, znaš li kemiju? — Ne. — Hoćeš li mi došapnuti? Kolika je cijena? Vallano svojim pokretljivim i nemirnim očima pogleda nepovjerljivo oko sebe, a onda će tihim glasom:
— Pet pisama. — Kako tvoja majka? — Dobro — odgovara Vallano. — Ako ti odgovara, javi. Esclavo sjeda. Jednom rukom dohvati kruh. U tom času ga Arrospide udara po ruci i kruh se otkotrlja najprije na stol, a onda na pod. Smijući se grohotom, Arrospide se saginje i uzima ga s poda. Ali najednom se prestane smijati, i kada je digao glavu, lice mu je bilo opasno namrgođeno. Digne se, ispruži ruku i dohvati Vallana za vrat. — Morao bih biti najblesavija životinja kad na ovakvom svjetlu ne bih razlikovao boje. Ili bi to značilo biti loše sreće, pasje sreće. Hoću reći, za krađu treba biti veoma spretan, pa makar to bile samo vezice za cipele. Šta će biti ako ti ih sašijem s tvojom tupom glavom zajedno, crnu i bijelu vezicu? — Nisam opazio da je crna — reče mirno Vallano i izvuče ukradenu vezicu iz cipele, dajući je Arrospidu. Ovaj je uzme, smirujući se. Da mi je nisi odmah dao, smrvio bih te, crnče —reče. Kor i dalje nastavlja sa tihim, melodioznim: aj, aj, aj. Vallano reče. — Bah! Zaklinjem se da ću ti do kraja godine isprazniti ormar. Sada trebam vezicu. Cava, prodaj mi jednu, ti uvijek nešto mešetariš. Hej, zar ne vidiš da tebi govorim, ušljivče? Cava digne naglo oči s prazne šalice i pogleda sa strahom Vallana. Šta? — reče. — Šta? Alberto se nagne Esclavu: — Jesi li siguran da si noćas vidio baš Cavu? — Da — reče Esclavo. — Siguran sam da je bio on. — Bolje da nikome ne kažeš da si ga vidio. Nešto se moralo dogoditi. Jaguar kaže da nisu uspjeli dignuti pitanja. A gledaj kakvo lice ima serrano.
Kad je zaorio zvižduk, svi ustanu i izađu trčeći na igralište gdje ih je već čekao Gamboa, sa rukama skrštenim na trbuhu i pištaljkom u ustima. Vikunja je pobjegla glavom bez obzira, prestrašena od te divlje strke, koja je ličila na invaziju. »Reći ću joj, zar ne vidiš da su me zajebali s kemijom zbog tebe, zar ne vidiš da sam se razbolio zbog tebe.
Uzmi ovih dvadeset sola što mi ih je posudio Esclavo i ako hoćeš pisat ću pisma mjesto tebe, ali budi dobra, nemoj me plašiti, zar ne vidiš da mi Jaguar neće da proda niti jedno pitanje iz kemije i osjećam se bjednijim od Malpapeade.« Brigadiri počinju s prebrojavanjem i raportiraju podoficirima, a ovi to prenose poručniku Gambou. Počela je sitna kišica. Alberto dotakne nogom Vallana koji je stajao do njega. Ovaj ga pogleda iskosa. — Tri pisma, crnče. — Četiri. — Dobro, četiri. Vallano potvrdi glavom, oblizujući jezikom usta, u potrazi za posljednjim mrvicama kruha od doručka. Dvorana prvog odjeljenja je u drugom katu nove zgrade, koja je išarana mrljama od vlage. Nalazi se kraj društvene dvorane u kojoj ima na stotine drvenih stolica, jer se tu prikazuju filmovi jednom sedmično. Kišica je pretvorila stadion u ogledalo bez dna. Vojničke cipele upadaju i izvlače se iz svjetlucave vode po taktu zvižduka. Kad stižu do stepenica, marš se pretvara u užurbano tapkanje. Poneko se posklizne, podofociri psuju. Iz svake dvorane se vidi, na jednoj strani, cementirano dvorište, a na drugoj stadion na kojemu će jedan od narednih dana napraviti smotru pitomci četvrte godine i perrosi iz treće godine, pod kišom ispljuvaka i bacanjem raznih otpadaka od pitomaca pete godine. Crnac Vallano bacio je jednom takvom prilikom kamen. Začuo se vrisak i zatim se jedan perros zaletio kroz čitavo dvorište poput strijele, pritiskajući rukama uši. Između prstiju curio mu je mlaz krvi koji je njegov kaput upijao u tamnu mrlju. Odjeljenje je bilo kažnjeno dvije sedmice, ali krivac nije otkriven. Prvi dan izlaska poslije te kazne, Vallano je donio po dva paketa cigareta za trideset pitomaca. »To je mnogo, caramba«, protestirao je crnac. »Bilo bi dovoljno jedan paket po glavi.« Jaguar i njegovi prijatelji su rekli: »Dvije kutije ili ćemo te .cinkati'.«
— Samo dvadeset pitanja — reče Vallano. — I nijedno više. Ja se neću igrati s glavom za nekoliko pisama. — Ne — odgovara Alberto. — Bar trideset. I to ću ja pokazati na pitanja prstom. Osim toga, nemoj mi diktirati. Pokaži mi tvoja pitanja. — Diktirat ću ti. Klupe su bile za dvije osobe. Ispred Alberta i Vallana, koji su posljednji, sjeli su Boa i Cava, obadvoje širokih pleća, što im je dobro došlo kao zaklon pred oficirom koji će paziti. — Neću da se dogodi kao posljednji put. Namjerno si mi diktirao pogrešno. Vallano se smije. — Četiri pisma — kaže. Od dvije stranice. Na vratima se pojavi podoficir Pezoa sa cijelom hrpom ispitnih papirića. Pogleda ih svojim sitnim zlim očicama. Od vremena do vremena obliže krajeve brkova jezikom. — Onome koji izvadi knjigu ili pogleda kod drugoga, poništit ćemo ispit. Desetaru, podijeli papire. — Štakor. Podoficir lupka nogama dok mu oči izgledaju, poput dviju tankih crta. — Poništavam dogovor — reče Alberto. — Nisam znao da dolazi štakor. Više volim prepisivati iz knjige. Arrospide dijeli pitanja. Podoficir gleda na sat. — Osim — kaže oštro. — Imate četrdeset minuta. — Štakor.
— Ovdje nema nijednog muškarca! — viče Pezoa. — Želim vidjeti toga junaka koji stalno govori »štakor«.
Stolovi odjednom oživješe. Dizali su se nekoliko centimetara od poda i ponovo padali, u početku bez reda, a kasnije u složnom ritmu, dok su glasovi izgovarali: »Štakor, štakor«. — Tišina, kukavice! — prodere se poručnik. Na vratima dvorane pojavi se iznenada Gamboa i profesor iz kemije, mršav, povijen čovječuljak. Kraj Gamboa, koji je visok i atletski razvijen, izgleda veoma neugledno u svom civilnom odijelu prevelikom za njega. — Sta se dogodilo, Pezoa? Podoficir pozdravlja. — Prave se važni, poručnice. Svi su nepomični. Vlada potpuna tišina. — A, tako? — reče Gamboa. — Idi k trećoj godini, Pezoa. Ja ću ostati s ovim mladićima. Pezoa pozdravlja i odlazi. Profesor kemije ga slijedi. Izgleda pomalo uplašeno među tolikim uniformama. — Vallano — šapće Alberto. — Dogovor vrijedi. Vallano ga ni ne pogleda, samo rukom napravi pokret kao da reže vrat giljotinom. Arrospide je podijelio pitanja. Pitomci su sagnuli glave nad papire. Alberto odgovara na pitanja polagano, štampanim slovima. Gamboine pete udaraju o kamene pločice. Kada netko od pitomaca podigne pogled, uvijek se susreće s podrugljivim poručnikovim očima i začuje ga kako govori: — Hoćete li da vam šapnem? I sagnite glave. Mene gledaju samo moja žena i sluškinja.
Kada je odgovorio na pitanja koja je znao, Alberto pogleda Vallana. Crnac je pisao u žurbi, grizući jezik. Alberto je promatrao razred ispitivačkim pogledom. Neki su simulirali da pišu, držeći pero u zraku, nekoliko milimetara iznad papira. Spusti pogled da ga Gamboa ne spazi i još jednom pročita sve. Odgovori na još dva pitanja kojima je
mutno naslućivao odgovor. Tada su se već i ostali uskomešali. Nisu više mogli izdržati u nepomičnom položaju i počeli su se meškoljiti. Zrak je bio zgusnut i odisao napetošću. Nešto nevidljivo plovilo je iznad spuštenih glava, poput magle ili oblaka. Kako da nadmudre poručnika i barem na nekoliko sekunda izbjegnu njegovu ispitivačkom pogledu i nadzoru? Gamboa se smije. Prestao je šetati i stao nasred dvorane. Ruke je skratio na grudima, a mišići mu se ističu ispod košulje krem boje. Obuhvatio je pogledom cijeli razred isto onako kako je to radio na polju za vrijeme vježba, kada ih je tjerao da se vuku usred blata i puzaju po travi, dajući im jednostavnim pokretom ruke znak za pokret. Pitomci koji su bili kod njega uvijek su se ponosili kada su vidjeli kako su se oficiri i pitomci ostalih četa ljutili i gubili glave gledajući kako ih Gamboina četa opkoljava i napada iz zasjede. Kada bi Gamboa, sa šljemom koji je blistao na suncu, upravio prstom prema jednom zelenom uzvišen ju i uzviknuo (miran i neustrašiv pred nevidljivim neprijateljem): »Opkolite ih, ptići!« pitomci bi nahrupili poput bujice, s bajonetama upravljenim prema plavom jutarnjem nebu i srca prepunih neograničene hrabrosti, gazeći preko poljskih imanja i usjeva — ah, kad bi ispod njihovih nogu bile glave Čileanaca ili Ekvadorijanaca, ili kad bi prskala krv umirućih! — i stižu na cilj psujući i isparujući znoj iz sebe. Zabacuju pušku na rame, pripijaju se noktima uz tvrdu zemlju i skaču pravo uvis na zamišljenog neprijatelja, da se poslije tvrdog udarca o zemlju osvijeste od bolova što im režu grudi i sljepoočice. A Gamboa već stoji na vrhu jedne stijene, jedva malo ogreben, udišući morski zrak i promatra ih. Čučeći ili ispruženi, pitomci ga promatraju. Njegov pogled postaje oštar i od ptica postaju crvi. »Razmaknite se! Nagomilani ste kao pauci« Crvi se razdvoje, razmaknu, zakrpana vojnička odijela im se nadmu na vjetru poput balona i oni se vrate u blato, ali očiju uvijek upravljenih u Gamboa, punih molbe, zaklinjanja, kao one noći kada je poručnik uništio Circulo.
Circulo je nastao sa životom pitomaca, dvadeset i osam sati poslije presvlačenja iz civilnog odijela u vojničko i sisanja kod brijača koji ih je sve izjednačio. Obukli su kaki-uniforme, tada još potpuno
nove i formirali po prvi put četu na zvižduk pištaljke i oštre kratke zapovijedi. Bio je posljednji dan ljeta i nebo Lime se po prvi put zasjenilo oblacima, poslije tri mjeseca žege koja je palila poput žeravice plaže kraj mora. Pitomci su dolazili iz svih krajeva i zakutaka Perua. Nikad se prije nisu vidjeli i sada su trebali sačinjavati kompaktnu cjelinu, zatvoreni u ove zidove. Glas kapetana Garrida najavio im je da je civilni život za njih završen za tri godine i da će ovdje od njih napraviti muškarce. Rekao im je da se vojnički duh sastoji od tri jednostavna elementa: poslušnosti, hrabrosti i rada. Ali ono glavno došlo je poslije prvog jela u internatu, kada su se oslobodili tutorstva podoficira i oficira i izašli iz blagovaonice, miješajući se s pitomcima četvrte i pete godine koje su gledali sa zavišću, znatiželjom i nešto malo simpatije. Esclavo je bio sam. Silazio je niza stube iz blagovaonice i išao prema otvorenom prostoru kada ga uhvatiše poput kliješta za ruke, dok mu je netko mrmljao u uho: »Hajde s nama, perro«. On se nasmiješio i slijedio ih dobrovoljno. Oko sebe je vidio još nekoliko svojih novih drugova koje je upoznao jutros, isto tako zatečene, opkoljene i odvedene u zgradu četvrte godine. Taj dan nije bilo nastave. Perrosi su bili u rukama onih iz četvrte godine od doručka do ručka, u svemu oko osam sati. Esclavo se ne sjeća u koji odjel je bio odveden i od koga. Samo zna da je cijeli odjel bio pun dima i da su se čuli smijeh i krikovi. Tek što je prekoračio prag i smiješak mu još uvijek nije sišao s lica, već je osjetio da ga je netko udario u leđa. Pao je na pod, okrenuo se oko sebe i ostao ležati otvorenih usta. Nastojao se dignuti, ali nije mogao. Nečija noga ukliještila se na njegovu trbuhu. Deset ravnodušnih lica promatralo ga je hladno, poput nekog štetnog insekta. Nije vidio ni strop od njihovih glava. Tada začuje nečiji glas: — Za početak, otpjevaj stotinu puta: »Ja sam perro« u ritmu meksičkog corrida. Nije mogao. Bio je presenećen i oči su mu kolutale. U grlu ga je peklo. Noga na njemu pritisne lagano njegov stomak.
— Neće — reče glas. — Perro neće da pjeva.
I tada se na svim onim licima otvore usta i počnu pljuvati po njemu, ne jednom, nego stotinu puta, sve dok nije mogao zatvoriti oči. Kada je prestao pljusak, onaj isti anonimni glas, poput navijenog gramofona, ponovi: — Otpjevaj stotinu puta: »Ja sam perro« u ritmu meksičkog corrida. Ovaj put je poslušao i njegov glas je promuklo intonirao zapovijeđenu frazu u ritmu melodije »Tamo na velikom rancu«. Išlo je teško. Riječi se nisu uklapale u tu melodiju i pjesma je na časove postajala samo neartikulirano cviljenje. Ali onima koji su naređivali to nije bilo važno. Oni su ga pozorno slušali. — Dosta — reče glas. — Sada u ritmu bolera. Zatim je pjevao u ritmu mamboa i valcera. Poslije toga naredili su mu da ustane. — Ustani. Digao se s mukom i prešao s rukom po licu. Očisti ruku na stražnjici. Glas upita: — Netko ti je rekao da očistiš gubicu? Ne, nitko nije rekao. Usta oko njega ponovo počeše pljuvati po njemu i on zatvori oči, automatski, sve dok to nije prestalo. Glas reče: — Ovo sa tvoje desne i lijeve strane su dva pitomca, perro. Postavi se u stav »mirno«. Tako, vrlo dobro. Ovi pitomci su se nešto okladili, a ti ćeš im biti sudac. Desni je udario prvi i Esclavo osjeti da mu gori desno rame. Lijevi učini isto, gotovo isti tren. — Dosta — reče glas. — Sada u ritmu bolera. — Lijevi je jači — prošapće Esclavo. — Ah, tako — reče glas s njegove desne strane. — Znači ja sam nitko i ništa? Sada ćemo ponoviti, a ti pogađaj ponovo, ali pazi dobro.
Esclavo se od udaraca zaljuljao, ali nije stigao pasti. Ruke pitomaca koji su ih okruživali digle su ga i postavile na mjesto. — Šta sad misliš? Koji udara jače? — Obojica jednako. — Znači ništa. Onda trebaju početi ozbiljno. Nekoliko časaka kasnije neumorni glas ga upita: — Zbilja, perro, da li te bole ruke? — Ne — reče Esclavo. Bila je istina. Izgubio je svaki osjećaj svoga tijela i vremena. Svijest mu se mutila i hvatala izgubljene isječke iz prošlosti. Vidio je more bez valova u Puerto Etenu i čuo majku kako govori: »Pazi na morske pse, Ricardito!« pružajući prema njemu svoje drage brižne ruke ispod sunca koje je neumoljivo pržilo. — Laž — reče glas. — Ako te ne bole, zašto places, perro? On pomisli: »Završili su«. Ali oni su tek namjeravali započeti. — Da li si ti perro ili ljudsko biće? — upita glas. — Perro, pitomče. — Onda, šta radiš na nogama? Psi idu četveronoške. On se sagne i rukama dotakne tlo, a sva krv mu udari u glavu. Nedaleko od sebe ugleda drugog dječaka kako isto tako puzi četveronoške na podu. — Dobro — reče glas. — Šta se događa kada se dva psa sastanu na ulici? Šta rade? Odgovori, pitomče. Tebi govorim. Esclavo osjeti udarac noge u stražnjicu i odmah odgovori: — Ne znam, pitomče,
— Tuku se — reče glas. — Laju i bacaju se jedan na drugoga. I grizu. Esclavo se nije sjećao od jutros lica dječaka koji je kraj njega puzao i bio zajedno s njim na ovom vatrenom krštenju. Mora da je pripadao posljednjem odjelu jer je bio veoma sitan. Lice mu je bilo potpuno izobličeno od straha, i kada je glas rekao svoje, on je u istom času skočio na njega lajući i puštajući pjenu iz usta, a zatim je Esclavo osjetio strašan ugriz u rame i sjeća se da ga je to toliko razdražilo da je počeo ujedati i napadati kao divlji, dok glas nije rekao: — Dosta. Vi ste pobijedili. Naprotiv, ovo nedonošče nas je prevarilo. On nije pas, nego kuja. Šta se događa kada se na ulici sastanu pas i kuja? — Ne znam — reče Esclavo. — Ližu se. Najprije se nježno onjuše, a zatim se ližu. Kada je to završilo, odveli su ga na stadion. Ne sjeća se da li je još bio dan ili noć. Tamo su ga skinuli do gola i naredili mu da pliva na leđima.po cijelom stadionu i oko svih golštangi. Poslije su ga ponovo odveli u jednu sobu u četvrtom odjelu i morao je napraviti bezbroj kreveta, plesao je i pjevao na ormaru, imitirao filmske glumce, očistio nekoliko pari cipela, polizao jezikom pjuvačnicu, spolno općio s jastukom, pio mokraću, sve u nekoj bolesnoj groznici i žurbi, tako da se sjeća kada se stvorio opet u svojoj sobi, i dok je ležao u krevetu, mislio je: »Kunem se da ću pobjeći. I to sutra.« Soba je bila tiha. Dječaci su gledali jedan drugoga, pa iako su bili isprebijani, ispljuvani, poliveni mokraćom i poniženi, ipak su se držali nekako ceremonijalno i ozbiljno. Te iste noći, poslije trube za spavanje, nastao je Circulo.
Svi su ležali, ali nitko nije spavao. Zvuk trube se izgubio u daljini. Najednom iz ugla sobe jedna sjena se naglo uzdigne, prijeđe užurbano sobu i uđe u kupaonicu. Malo zatim začuje se strašno povraćanje, koje se u kratkim predasima nastavljalo. Skoro svi skočiše iz kreveta i pođoše u kupaonicu, bosi. Visok i nestvaran, stajao je crnac Vallano u sredini popločene prostorije i trljao rukom želudac. Ponovo je počeo
povraćati. Nisu mu se približili, nego su izdaleka promatrali njegovo crno izobličeno lice kako se napreže dok je izbacivao iz sebe sadržaj želuca. Napokon, on se približi umivaoniku, ispere usta i umije se. Tada su počeli svi odjednom govoriti, užurbano i s uzbuđenjem, upadajući jedni drugima u riječ, psujući najgorim riječima i izrazima pitomce četvrte godine. — Ne možemo to ostaviti samo tako. Treba nešto učiniti — reče Arrospide. Njegovo bijelo lice odskakalo je između tamnoputih dječaka, oštrih crta lica. Bio je bijesan i mahao šakom po zraku. — Zovimo onoga što ga nazivaju Jaguar — predloži Cava. To je bilo prvi put da čuju za njega. »Tko?« pitali su ostali. »Da li je iz našeg odjela?« — Da — reče Cava. — Ostao je u krevetu. Prvi do kupaonice. — Zašto Jaguara? — reče Arrospide. — Zar nas nema dovoljno? — Ne — odgovori Cava. — Ne radi se o tome. On je drugačiji. Nisu ga »krstili«. Ja sam vidio. Nije im dao vremena. Poveli su ga sa mnom na stadion, tamo iza zgrada, a on im se smijao u lice i govorio: »A, tako. Vi biste me htjeli 'krstiti'? Hajde da vidimo.« Smijao im se u lice. A bilo ih je deset. — I? — znatiželjno će Arrospide. — Oni su ga promatrali pomalo začuđeno — nastavi Cava. — Pazite dobro, bilo ih je oko deset. Ali samo za vrijeme dok su nas vodili na stadion. Poslije ih je bilo mnogo više. Oko dvadeset ili još više. Cijela grupa pitomaca četvrte godine. A on im se i dalje smijao u lice. »I tako, vi ćete me 'krstiti', baš dobro, baš dobro«, govorio je. — I? — reče Alberto.
— »Jesi li ti najmljeni ubica, perro?« upitali su ga. Tada se on bacio na njih. Smijući se. Kažem vam da ih je bilo deset ili dvadeset. Možda i više. I nisu mu mogli ništa. Neki su skinuli remene i udarali izdaleka, ali mu se nisu približili, kunem vam se. Majke mi božje, svi su
se bojali i kunem vam se svime na svijetu da ih je ne znam ni sam koliko palo na zemlju, držeći se za jaja ili s razbijenim licem, zamislite. A on im se smijao i vikao: »Vi biste me htjeli 'krstiti'? Veoma zabavno.« — Zašto ga zoveš Jaguar? — upita Arrospide — Ja ne — reče Cava. — On sam se tako nazvao. Okružili su ga svi i zaboravili na mene. Prijetili su mu remenima a on im je psovao sve od reda. Tada je netko rekao: »Ovoj životinji treba dovesti Gambarinu«. Pozvali su jednog pitomca golema rasta, s licem ubojice za kojega su rekli da diže utege. — Zašto su ga doveli? — upita Arrospide. — Zbog čega ga zovu Jaguar? — inzistirao je Alberto. — Da se tuče s njim — odgovori Cava. — Rekli su mu: »Slušaj, perro. Kad si tako hrabar, evo ti jednoga tvoje kategorije.« On im je odgovorio: »Zovem se Jaguar. Pazite da me ne zovete perro.« — Jesu li se smijali? — upita netko. — Ne — odgovori Cava. — Napravili su krug, a on se neprestano smijao. Čak i za vrijeme borbe, zamislite to. — I? — znatiželjno će Arrospide. — Nisu se dugo borili — reče Cava. — Ali odmah sam shvatio zašto ga zovu Jaguar. Tako je pokretan i brz da je pravo čudo. Nije tako jak, ali je poput želatine. Gambarini su iskočile oči od očaja, jer ga nikako nije mogao uhvatiti. A on, udri po glavi i po nogama, pa udri, a njemu ništa. Sve dok Gambarina nije rekao: »Dosta je tjelovježbe. Umorio sam se.« A svi smo vidjeli da je bio na izmaku snaga. — I? — upita Alberto. — Ništa više — reče Cava. — Pustili su ga da ode i počeli su mene krstiti. — Zovni ga — reče Arrospide.
Formirali su čučeći Circulo. Neki od njih su upalili cigarete koje su išle od ruke do ruke. Prostorija se počela puniti dimom. Kada je Jaguar, predvođen Cavom, ušao u kupaonicu, svi su pomislili jedno: Cava je lagao. Ovaj podbradak, ove jabučice i nos kao u buldoga, nisu bili pošteđeni od udaraca. Zaustavio se usred circule i promatrao ih ispod dugih bijelih trepavica očima koje su bile neobično plave i isto tako neobično oštre. Grimasa na licu bila je isforsirana i namještena, kao što je bilo namješteno i njegovo držanje, naoko nemarno, dok ih je polako promatrao jednog po jednog. Isto takav bio je i njegov nenadani smijeh koji je odzvonio zgradom. Nitko ga nije prekidao. Čekali su da ih prestane promatrati i smijati se. — Kažu da »krštenje« traje mjesec dana — reče Cava. Nećemo valjda dopustiti da se svaki dan događa ovo što se dogodilo danas. Jaguar potvrdi glavom. — Da — reče.— Moramo se braniti. Osvetit ćemo se ovima iz četvrte godine i naplatiti skupo njihov bezobraznik. Važno je zapamtiti lica i, ako je moguće, odjeljenje i ime. Trebamo uvijek hodati u grupama. Sastat ćemo se navečer poslije udarca gonga. Ah, da, potražit ćemo neko ime za našu zavjereničku grupu. — Sokoli? — upita netko stidljivo. — Ne — reče Jaguar. — To izgleda kao ime neke igre. Zvat ćemo se Circulo.
Slijedeći dan počela je nastava. Za vrijeme odmora oni iz četvrte godine su skakali na perrose i organizirali pačje utrke: deset ili petnaest mladića, u redu, s rukama na bokovima i skvrčenim nogama, na zapovijed jednoga iz četvrte godine počeli su skakati i gakati, imitirajući hod patke. Oni koji su stigli posljednji bili su kažnjavani »pravim kutom«. Osim što su ih zapisivali, oduzimali im novac i cigarete, ovi iz četvrte godine pripravljali su im aperitive od masti za podmazivanje pušaka, octa i sapuna. Žrtve su morale popiti u jednom gutljaju sadržaj, držeći čašu zubima. Circulo je počeo djelovati deset dana kasnije, nešto poslije doručka, dok su sve tri godine izlazile bučno iz doručkovaonice i
raspršile se po dvorištu. Odjednom poput bijelog oblaka poče padati hrpa kamenja na glave pitomaca četvrte godine i jedan od njih se sruši uz jauk na zemlju. Vidjeli su da su ga drugovi odnijeli u ambulantu na leđima. Slijedeće noći jedan iz četvrte godine koji je bio na noćnoj straži napadnut je od maskirane grupe. Ujutro poslije trube našli su ga bez odjeće, zavezanog i s velikim modricama po promrzlom tijelu. Napravili su i upad u kuhinju, sasuvši kokosovo brašno u juhu pitomaca četvrte godine, pa su mnogi završili u ambulanti povraćajući. Očajni zbog anonimnog pritiska na njih, pitomci četvrte godine nastavili su »krštenje* s još većim bijesom. Circulo se sastajao svake večeri, proučavao razne planove, a tada bi Jaguar odabirao jedan, usavršio ga, povjeravao svakome njegovu dužnost i onda bi stupali u akciju. Mjesec dana prisilnog zatvora perrosa prolazio je brzo, jer je bio ispunjen uzastopnim iznenađenjima i uzbuđenjem. Napetost izazvana »krštenjem« i akcijama Circula, pretvorila se ubrzo u novi oblik: približavao se dan prvog izlaska i pitomcima su počeli šivati odijela od plavog sukna. Oficiri su im jedan sat dnevno predavali o tome kako se moraju ponašati na ulici u uniformi. — Uniforma — govorio je Vallano, okrećući pomamno bjeloočnice — privlači ženskice kao med. »Nije bilo tako strašno kako su govorili, ne računajući ono što se dogodilo kada je Gamboa poslije trube za tišinu ušao u kupaonicu. Taj mjesec se ne može usporediti niti sa jednom drugom nedjeljom izdržavanja kazne«. Tih nedjelja, treća godina je bila gospodar internata. U podne su prikazivali film, a poslije podne su dolazili rođaci i roditelji; perrosi su se šetali po stadionu i dvorištu, okruženi pažnjom svojih najbližih. Tjedan dana prije prvog izlaska probali su im uniforme: plave hlače i crne kapute sa zlatnim pucetima. Kapa bijela. Kosa je polako rasla, a želja za izlaskom se povećavala. U odjeljenju, poslije sastanka Circula, pitomci su planirali svoj prvi izlazak. »I kako je saznao? Da li slučajno ili je netko izdao? A da je bio Huarina u službi ili poručnik Cobos? Da, možda bi bilo bolje.« Jaguar je stajao i opisivao jednog pitomca četvrte godine, brigadira.
Ostali su ga slušali čučeći, kao po običaju. Čikovi su kolali od ruke do ruke. Dim se dizao i udarao u strop, a onda se vraćao ponovo na pod i kružio po sobi poput svjetlucavog monstruma. »A ovo što kanite učiniti nije dobro«, govorio je Vallano, a također i Arrospide, »možemo se osvećivati ali ne tako i na taj način.« »Može ostati ćorav«, govorio je Pallasta. »Tko traži taj i nađe«, reče Jaguar, »i bolje bi bilo da ispitamo šta je učinio ...« Šta se čulo najprije? Udarac vratima ili krik? Poručnik Gamboa mora da je objema rukama udario o vrata ili ih je otvorio udarcem noge. Pitomci su ostali u istom položaju, samo su se malo više zgurili začuvši udarac o vrata i krik Arrospida i videći da se sav sakupljeni dim naglo izgubio kroz otvorena vrata prema hodniku. Okvir od vrata bio je ispunjen likom poručnika Gamboa, koji je pridržavao vrata objema rukama. Čikovi su pali na zemlju, pušeći se. Svi su bili bosi i nisu se usudili gaziti ih nogama. Gledali su pred sebe, kao u stavu »mirno«. Gamboa ugasi nogama cigarete. Zatim prebroji pitomce. — Trideset i dva — reče. — Cijeli odjel. Tko je brigadir? Arrospide pođe korak naprijed. — Objasni mi tu igru u tančine — reče Gamboa mirno. — Od početka. I nemoj ništa propustiti. Arrospide pogleda iskosa drugove i Gambou, koji je čekao, miran poput stabla. Počeli su svi u jedan glas.
»Kakva sramota, gospodine poručnice, vi i ne znate kako su nas, krstili«, pa zar nije muški da se branimo? Tukli su nas, maltretirali, psovali nam majke, a pogledajte Montesinovu stražnjicu od tolikih ,pravih kutova'.« Govorili su svi i on ih je opomenuo da govore jedan po jedan, da iznose što više činjenice a što manje primjedbi. Da ne prave galamu i ne smetaju ostalim odjelima. Kakva sramota za vojsku, počeo je on, trebao bih vas sve izbaciti, ali vojska je tolerantna i shvaća takvu štenad koja još ne zna šta je vojnički život, poštovanje prema pretpostavljenima i drugarstvo. Ta igra je završena, da, gospodine poručnice, a budući da je to prvi put neću vas prijaviti, da, gospodine
poručnice, ograničit ću se na to da vas ostavim bez prvog izlaska, da, gospodine poručnice, da vidim hoće li vas to uozbiljiti da postanete pravi muškarac, da, gospodine poručnice, treba se samo još jednom to ponoviti pa ću vas prijaviti Oficirskom savjetu, da, gospodine poručnice, naučite napamet pravila ako hoćete slijedeću subotu izaći, a sada na spavanje, noćne straže na svoja mjesta i za pet minuta da me izvijestite o tome, da, gospodine poručnice. Circulo se nije više ponovo sastao, iako je Jaguar kasnije dao isto ime svojoj grupi. Tu subotu, prvoga lipnja, pitomci njihova odjela, poredani duž zarđale ograde stepenica, gledali su perrose drugih odjela, ponosne i otresite, kako se poput bujice slijevaju na ulicu i nestaju avenidom Costanera, ispunjujući ulicu svojim blistavim uniformama. Sakupili su se zatim kraj ograde uz more, čekajući omnibus u pravcu Miraflores-Callao, a oni koji su se htjeli prošetati, nastavili su put sredinom ulice prema avenidi de las Palmeras, koja vodi do ulice Progresso. Gledali su ih sve dok i posljednji nije nestao s vidika, a asfalt ostao pust, malo vlažan od maglice. Ostali su i dalje na istome mjestu, spuštenih noseva, sve dok nije zatrubilo za doručak. Pošli su polako, u tišini, prema zgradi svoje godine, udaljujući se od biste heroja, koji je slijepim zjenicama gledao veselje onih koji su otišli i tugu ovih koji su ostali po kazni u internatu, nestajući sada u sivim zgradama.
Tu istu večer, dok su izlazili iz blagovaonice, pred blagim očima vikunje, izbila je prva tuča u odjeljenju. Bili su još na stepenicama, zbijeni u grupi, kad je nastalo komešanje i dvojica su se skotrljala na travu. Izgledalo je da su jedan drugome podmetnuli noge. Polako su se uspravljali, praćeni tridesetkom pari očiju. Nisu imali vremena da se umiješaju, niti su shvatili o čemu se radi. Jaguar se poput mačke bacio na prsa svoga druga i udario ga ravno u lice, bez ikakve opomene, a zatim mu nastavio dijeliti udarce jedan za drugim po glavi, licu i leđima. Pitomci su gledali te dvije neumorne šake i nisu ni slušali krikove ovoga drugoga. »Oprosti, Jaguaru, bilo je slučajno da sam te gurnuo, kunem ti se da je bilo slučajno«. Nije trebao kleknuti na koljena, to ne. Bio je sličan na moju majku kada je sklopio ruke, ili na onog dječaka koji je
sklopljenih ruku primao prvu pričest. Jaguar je stajao uspravno, gledajući s prezirom dolje dječaka, a šaka mu je lebdjela u zraku, kao da će ponovo pasti na ono mrtvački blijedo lice koje je molilo milost. Ostali se nisu ni maknuli s mjesta. Gadiš mi se — reče Jaguar. — Nemaš dostojanstva. Ti si rob. Esclavo. — Esclavo se udalji pognute glave. — Osam i trideset minuta — reče poručnik Gamboa. — Manjka deset manuta. U šali se začuje mrmljanje i trenutna škripa klupa. »Idem popušiti jednu cigaretu u nužnik«, misli Alberto, dok potpisuje zadaću iz kemije. U tom času papirnata kuglica mu pada na klupu, kotrlja se nekoliko centimetara pred njegovim očima i napokon se zaustavi kraj ruke. Prije nego je podigne, zaokruži očima po cijelom razredu. Zatim diže pogled. Poručnik Gamboa se smije. »Da li je opazio?« razmišlja Alberto, spuštajući pogled i u istom času začuje poručnikov glas: — Pitomče, donesite mi to što je sletjelo na vašu klupu. Ostali, tišina! Alberto se diže. Gamboa prima papirnatu kuglicu, a da je nije ni pogledao. Odvrne je, podigne visoko i pogleda prema svjetlu. Dok čita, njegove oči se miču poput poskoka od papira prema njihovim klupama, naizmjence. — Znate li što je ovdje, pitomče? — upita napokon. — Ne, poručnice. — Formule za ispit. Ni manje ni više nego to. Šta mislite o tome? Znate li tko vam je učinio taj poklon? — Ne, poručnice. — Sjednite i donesite mi zadaću. — Poručnik razdere zadaću na sitne komadiće papira koje stavi na stol.— Anđeo čuvar ima — dodaje — trideset sekundi na raspolaganju da se sam prijavi. Pitomci gledaju jedni druge.
— Prošlo je petnaest sekundi — reče Gamboa. — Rekao sam trideset. — Ja, gospodine poručnice — javi se slabašan glas. Alberto se okrene. Esclavo je stajao uspravan i blijed, ne slušajući smijeh oko sebe. — Ime — reče Gamboa. — Ricardo Arana. — Znate li vi da su zadaće individualne? — Da, gospodine poručnice. " " — Dobro — reče Gamboa. — Onda također znate da vas moram kazniti u subotu i nedjelju. Vojnički život je takav, ne vjenča se ni s kim, pa niti s anđelima. — Pogleda na sat i doda: — Vrijeme je. Predajte zadaće.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

5 Re: Mario Vargas Ljosa - Grad i psi taj Pon Jan 02, 2012 12:13 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
III
Stanovao sam na Saenz Pefii i uvijek za vrijeme izlazaka išao pješice na Bellavistu. Ponekad sam se nalazio sa Higuerasom, prijateljem moga brata, koga su pozvali u vojsku prije Perica. Uvijek me je pitao: »Šta znaš o njemu?«. »Ništa, otkako su ga poslali u džunglu, nije se nikada javio.« »Kamo se tako žuriš? Čekaj da malo razgovaramo.« Ja sam se želio što prije vratiti u Bellavistu, ali on me zaustavljao, a za mene je bilo laskavo što se ponašao prema meni kao da smo istih godina, jer on je bio stariji. Vodio bi me u prvu krčmu i pitao: »Šta piješ?« »Ne znam«, odgovarao sam, »bilo što, ono što ćeš i ti.« »Dobro«, odgovarao bi mršavi Higueras, Kinezu, daj nam dvije jake!« Zatim me prijateljski potapšao po ramenu. »Pazi da se ne napiješ.« Gutljaj mi je spalio grlo i suze mi navriješe na oči. On je govorio: »Zagrizi malo limun. Tako je manje oštro. I zapali cigaretu.« Govorili smo o nogometu, internatu i bratu. Pričao mi je koješta o mom bratu Pericu, koga sam uvijek držao za mirnog i povučenog, a sada sam doznao da je bio pravi borbeni pijetao. Jednom se potukao šakama
zbog neke žene. Osim toga, a tko bi to rekao, bio je i zaljubljen. Kada mi je Higueras pričao kako je neka djevojka ostala trudna s njim i da su ga skoro oženili na silu, zanijemio sam. »Da, imaš nećaka koji već može imati oko četiri godine. Ne osjećaš li se starim?« Nisam dugo ostajao s njim. Našao bih bilo kakvu izliku i oprostio se.
Ulazeći u kuću, postao sam nervozan. Kakva sramota! Kad bi majka samo znala da već ima unuka! Vadio sam knjige i rekao: »Idem učiti«. Ona mi nije ništa odgovarala, samo je malo pomaknula glavu, a ponekad ni to. Kuća kraj naše bila je nešto veća, ali isto tako stara kao i naša. Trljao sam ruke od uzbuđenja prije nego sam dotaknuo zvono, ali one su usprkos mom upornom trljanju ipak bile vlažne. Ponekad bi na vrata dolazila Tere. Tada sam bio sretan. Ali u većini slučajeva dolazila je njena teta. Ona je bila prijateljica moje mame i kažu da me nije voljela jer sam joj kao dječak oduzeo mnogo vremena, dosađujući joj. Progunđala bi: »Učite u kuhinji. Tamo se bolje vidi.« Učili smo u tišini, dok je teta pripremala ručak, puneći kuhinju mirisom bijelog i crvenog luka. Tere je bila veoma uredna i bilo je divota pogledati njene bilježnice i lijepo omotane knjige, a naročito njen sitni uredni rukopis. Nikada nije ništa umrljala, a svaki naslov podvlačila je s dvije boje. Ja sam joj uvijek govorio da će biti slikarica, a ona se tome smijala. Čim bih ja otvorio usta, ona se već smijala i to na takav način da se to moralo pamtiti. Njen smijeh bio je iskren i od srca, bodrio je. Ponekad sam je sretao na ulici kada se vraćala iz škole i svatko je odmah mogao primijetiti da je bila različita od drugih djevojčica. Nitko je nikada nije mogao vidjeti nepočešljanu niti s mrljama od tinte na ruci. Meni se na njoj najviše sviđalo lice. Noge je inače imala tanke, a grudi joj se još nisu formirale, ili ja to nisam primjećivao, jer nikada nisam gledao niti mislio na njene grudi i noge, samo na lice. Ako sam se noću ponekad sjetio nje, bilo me je toga stid i odmah bih samome sebi rekao »psst«. Ali cijelo vrijeme sam mislio na to kako bih je poljubio. Čim bih zatvorio oči, vidio bih je pred sobom, vidio bih nas oboje, odrasle i već oženjene. Učili smo svako popodne po dva i više sati, a ja bih uvijek nastojao što dulje ostati. Iako sam joj govorio da ću otići ako je
umorna, ona nije nikada bila umorna., Te godine imao sam odlične ocjene u školi. Profesori su me hvalili i isticali kao primjer ostalim đacima, pa su me dječaci sa Saenz Pefie zvali »štreber«. Nisam se družio s njima. Samo u razredu. Pri izlasku sam se odijelio od njih, jedino sa Higuerasom sam ponekad išao kući. Nalazio sam ga na uglu Trga Bellavista. Čim bi me opazio, približavao mi se. U to vrijeme nisam mislio na druge nego kako će doći pet sati kada sam išao k Teri. Mrzio sam nedjelje, jer je Tere nedjeljom išla s ujnom u Limu k rođacima, a ja sam provodio dan zatvoren u kući ili sam gledao utakmicu. Majka mi nikada nije davala novaca, tužeći se na mršavu penziju koja joj je ostala poslije očeve smrti. »Najgore što se može dogoditi na svijetu je da čovjek služi trideset godina državu. Ništa nije nezahvalnije od države«, govorila je ona. Penzija im je dostajala samo za stanarinu i hranu. Ja sam išao već nekoliko puta u kino s drugovima iz razreda, ali tu godinu nisam vidio nijednu utakmicu, nijedan film, ništa. A slijedeće godine, iako sam imao novaca, bio sam svaki puta loše volje, kad sam se sjetio kako sam svako poslijepodne učio sa Tere.
Ali mnogo interesantnije od događaja s kokoši, bilo je ono u kinu. Budi mirna, Malpapeada, osjećam tvoje zube. Mnogo, mnogo interesantnije. Bili smo četvrta godina i prošlo je već godinu dana otkada je Gamboa uništio veliki Circulo, ali Jaguar je još uvijek govorio: »Jednog dana nas četvorica bit ćemo šefovi«. I bilo nam je bolje nego prije, jer kad smo bili perrosi, Circulo je bio samo naše odjeljenje, a taj puta u kinu izgledalo je kao da je cijela godina bila član Circula, a nas četvorica vođe, s glavnim šefom Jaguarom. Još kad se dogodilo ono s perrom koji je slomio prst, vidjelo se da je cijelo odjeljenje na našoj strani i da nas podržava. »Penji se na ogradu stepenica«, rekao je Rulos, samo brzo, dok se nisam naljutio.« Kako nas je gledao jadni dječak, kako nas je gledao! »Drugovi pitomci, visina me ubija. Imam vrtoglavicu.« Jaguar se savijao od smijeha, a Cava se ljutio. »Od koga praviš budalu, perro?« Napokon je u zao čas stao na ogradu. Mora da se veoma bojao. »Penji se, penji, dječače«, govorio je Rulos. »Sada
pjevaj«, naredi Jaguar, »ali onako kako to čine pravi pjevači, mašući rukama.« Dječak se grčevito držao rukama ograde.
»Ako padnem, drugovi?« »Past ćeš«, rekoh ja. Uspravio se dršćući i počeo pjevati. »Slomit će vrat«, rekao je Cava, a Jaguar se i dalje savijao od smijeha. Pad nije bio s velike visine. Ja sam jednom na selu pao s mnogo višeg mjesta, ali zašto se on prihvatio za pipu od vode. »Mislim da je slomio prst«, rekao je Jaguar, kad je mlaz krvi potekao iz dječakova prsta. »Bit ćete kažnjeni i nećete imati subotom izlaz, sve dok se ne jave krivci«, rekao je kapetan. Odjeljenje se hrabro držalo i Jaguar ih je pitao: »Zašto ne stupite ponovo u Circulo, kada ste tako hrabri?« Ovi novi perrosi bili su previše nježni, u tome je bilo sve zlo. Ali interesantnije od perrosa bile su tučnjave sa petom godinom. Ni mrtav neću zaboraviti ono u kinu. Sve je počelo zbog Jaguara koji je sjedio kraj mene i umalo mi nisu slomili leđa zbog toga. Perrosi su taj put imali sreću. Nismo ih gotovo ni taknuli, toliko smo bili zauzeti onima iz pete godine. Osveta je slatka. Nikada nisam tako uživao kao onaj dan kada sam na stadionu pronašao jednoga od onih koji su me »krstili« dok sam bio perro. Skoro su nas sve pomlatili, ali isplatilo se, kunem se da se isplatilo. Ono između treće i četvrte godine je igra. Pravo rivalstvo je tek između četvrte i pete godine. Kako smo im mogli oprostiti »krštenje«? A što su nas u kinu smjestlii između perrosa i pete godine, bilo je namjerno, da bi nas provocirali. Ono sa kapama bio je također Jaguarov izum. Kada smo vidjeli nekoga iz pete godine, dizali bismo ruku prema kapi, kao da namjeravamo pozdraviti. On pozdravi, a ja skinem kapu, kao da sam samo zbog toga digao ruku. »Vi pravite budalu od mene.« »Ne, moj pitomče, samo se grebem po glavi jer imam prhut.« Bio je to pravi rat, kao ovo s konopcem i ono u kinu. Iako je bila zima, gušili smo se od vrućine, smješteni u kino-dvorani jedan uz drugoga, više od hiljadu osoba. Nisam mu vidio lice, ali sam prepoznao glas. »Kakva gužva. Ja imam preveliku stražnjicu za ovako malo mjesta«, rekao je Jaguar, koji je ulazio posljednji od četvrte godine. Pjesnik je vjerojatno naplaćivao od nekoga svoje usluge i moglo se čuti kako viče: »Slušaj, ti, šta misliš da ja radim badava ili možda za lijepe oči?« Već se ugasilo svjetlo, pa su počeli vikati: »Ušutite, ili će početi kiša!« Siguran sam da Jaguar nije podmetnuo na sjedalo cigle da
pokvari vidik onome iza sebe, nego da bolje vidi. Upravo sam se sagnuo da upalim šibicu kada sam začuo glas onoga iz pete godine, i cigareta mi padne na pod. Kleknuo sam da je potražim i svi su se počeli micati. »Slušaj, pitomče, baci te cigle sa svog sjedišta, jer hoću gledati film.« »Govoriš li to meni, pitomče?« upitam. »Ne, nego onome kraj tebe.« »Meni?« reče Jaguar. »Kome, ako ne tebi?« »Budite tako ljubazni da ušutite i pustite me da gledam ove kauboje.« »Nećete skinuti ove cigle?« »Mislim da ne«, mirno će Jaguar. Ja sam sjeo. Nisam više tražio cigaretu, jer tko bi je našao u mraku, a osim toga znao sam da će ovdje biti gužve, pa je bolje da se pripremim. »Nećete poslušati?« pitao je onaj iz pete godine. »Ne«, odgovorio je Jaguar, »a zašto?« Rugao mu se već po svom starom običaju. Tada su oni otraga počeli zviždati. Pjesnik je kreštavim glasom intonirao napjev »aj, aj, aj«, a cijelo odjeljenje ga je pratilo. »Rugate mi se?« upita onaj iz pete, bijesno. »Izgleda da je tako, moj pitomče«, odgovori mirno Jaguar. Sad će početi, mislio sam, ovaj čas će početi takva gužva da će se moći pričati o tom po mračnim kutovima, ulicama i trgovima. Jaguar je pričao da je taj isti započeo gužvu, ali ja tačno znam da to nije bio onaj. Netko drugi se bijesno bacio na Jaguara i počela je divlja vika, da me još i sada zabole uši kada se toga sjetim. Svi su se digli sa sjedišta i ja sam odjednom primio nekoliko udaraca. Filma se ne sjećam, jer je upravo počeo, pa ga nismo mogli ni vidjeti. Čuo sam pjesnika kako viče kao lud, ali ne znam da li su ga zaista tako tukli ili je vikao za šalu. Čula se također vika poručnika Huarine: »Svjetlo, podoficire, svjetlo, jeste li gluhi?« Perrosi su također vikali: »Svjetlo, svjetlo!« Oni su vikali od straha, jer nisu znali šta se događa pa su se bojali da će obadvije godine iskoristiti mrak i navaliti na njih. Zrakom su letjele cigarete, jer su ih se svi htjeli osloboditi, da budu spremni ako ih netko napadne. Pravo je čudo da nije došlo do požara. Kakva košnica! »Dečki, ne ostavljajte nijednog čitavog. Došao je čas osvete!« Ne znam kako se Jaguar izvukao živ. Sjene su padale jedna za drugom kraj mene i obarale se na njega. Već su me boljele noge i ruke od udaraca koje sam dijelio onima kraj nas, a bio sam uvjeren da je i koji iz naše godine dobio svoje. Tko je još mogao nešto raspoznati u toj općoj gužvi? »Šta se događa s tim prokletim svjetlom, podoficiru Varua«, derao se Huarina, »zar ne vidite
da se te životinje ubijaju?« Pljustalo je sa svih strana i sreća je da nije bilo nijednog unesrećenog. Kad su se upalila svjetla, čulo se samo zviždanje. Huarinu se nije vidjelo nigdje, ali su se zato vidjeli poručnici pete i treće godine i podoficiri. »Otvorite prolaz, kučkini sinovi, otvorite prolaz!« Proklet onaj tko učini prolaz. Ali nitko se nije obazirao na taj zahtjev, nego su se još više zagrijali i dijelili udarce naslijepo, mašući rukama oko sebe kao podivljali, ne gledajući koga će zahvatiti. Neću to nikada zaboraviti, a kako bih i zaboravio kada me je Rata tako udario u prsa da mi je zastao dah. Tražio sam očima Jaguara. Ako su mu nešto učinili, platit će mi to. Ali on je stajao malo podalje, svježiji nego na početku tučnjave, dijeleći udarce i smijući se. Taj ima više života nego tri mačke. A poslije su svi bili jednodušni u tome da ne znaju ništa o tučnjavi. Kad treba prevariti poručnike i podoficire, onda su svi kao jedan, svi su solidarni i prijatelji. Ne, moj poručnice, ovdje se nije ništa dogodilo, ja ne znam ništa o tome. I tako svi jednako, čak i oni iz pete godine, mora se priznati. Poslije toga su pustili najprije perrose, koji su izlazili zbunjeno, a zatim petu godinu. Ostali smo samo mi iz četvrte i počeli smo pjevati: »Aj, aj, aj!« »Mislim da je morao progutati one dvije cigle što su ga toliko smetale«, govorio je Jaguar. Svi su govorili: »Peta godina je bijesna, jer smo ih osramotili pred perrosima. Noćas će napasti četvrtu godinu. Oficiri su išli okolo-naokolo, ispitujući: »Kako je nastala ta gužva? Govorite ili ćete u zatvor!« Nismo ih ni slušali. Doći će, noćas će vjerojatno doći ovi iz pete i moramo ih dočekati napolju. Nećemo se dati iznenaditi. Jaguar je bio u svlačionici i svi smo ga slušali kao onda kada je još postojao Cir-(-11.10 i kada smo se sastajali u nužniku da smišljamo osvetu. Moramo se braniti. Oprezan čovjek vrijedi za dvojicu. Neka noćne straže idu na pistu za defile i stražare. ("'im ih opaze neka viču da nas upozore. Treba pripremiti metke — kuglice od higijenskog papira, koje sti-Hiiutc u šaci zadaju udarac kao magareće kopito. Na vrhove cipela treba staviti žileta, džepove napuniti kamenjem, a zaštititi muda, jer ona su za muškarca vrednija od duše. Svi su slušali naređenja i Rulos je od veselja skakao po krevetu. Izgledalo je sve kao u vrijeme postojanja Circula, samo što je sada bila umiješana cijela godina. Svi smo se nalazili u »sosu« i slušali smo kako se vrše pripreme za veliku bitku. »Do đavola, nema dosta
kamenja. Hajde da dignemo kamene ploče s ulaza«, govorio je pjesnik. Svi su se međusobno grlili i nudili jedan drugome cigarete. Ležali su na krevetima obučeni, neki čak sa cipelama na nogama. Da li već dolaze? Da li dolaze? Mir, Malpapeađa, nemoj me gristi, prokleta bila. Čak se i kuja uznemirila i počela lajati i skakati. A ona je uvijek tako mirna i poslušna. Malpapeađa, umiri se ili ćeš ići spavati sa vikunjom. Ja moram čuvati svoje drugove, da ih ne pomlate ovi iz pete.
Kuća koja se nalazi na uglu ulice Ocharan i Diego Ferre ima ogradu od bijelog zida, metar visoku i deset metara dugačku prema obadvije ulice. Na mjestu gdje se oba zida spajaju i čine pravi kut, nalazi se stup za svjetlo, smješten uza sam rub pločnika. Stup svjetla služio je pobjedničkom timu za vratnicu, a onaj tko izgubi, mora pedeset metara dalje, u Ocharanu, napraviti provizornu vratnicu od hrpe kamenja ili kaputa. Nogometno polje bila je cijela ulica. Tako su igrali nogomet. Na noge su stavili tenisice, kao u klubu »Terrazas« i nastojali da lopta ne bude jako tvrda, kako bi smanjili jačinu udaraca ako ih zahvati. Igrali su u tišini, trčeći kratkim koracima, zabijajući golove iz blizine. Granicu su označava' kredom, ali već nakon nekoliko minuta igre, dodirom tenisica i lopte crta se brisala i nastajale bi žučne diskusije da li je gol pravovaljan li nije. Igra se odvijala s pažnjom i strahovanjem. Ipak, uza sav oprez, ponekad bi Pluto ili neki drugi zanesenjak zadavao tako jak udarac da je lopta prešla preko zamišljenog gola i odlazila preko ograde u susjedno dvorište i vrt, lomeći cvijeće, a što je još gore, udarila bi o vrata ili ogradu s takvim trijeskom da bi se oni skamenili. U rijetkim, ali kritičnim slučajevima, razbila bi prozorsko staklo. Tada bi, ostavljajući loptu, dizali galamu i bježali što ih noge nose, da ih netko ne uhvati. Bježeći, Pluto bi vikao: »Slijede nas, idu za nama!« Nitko se nije okretao da provjeri njegove riječi, nego su još više požurili, ponavljajući: »Brzo, slijede nas! Pozvat će policiju!« Tada bi Alberto, koji je stajao na čelu grupe, gušeći se od napora i brzog trčanja, zavikao: »U jarugu, idemo u jarugu!« Svi su ga slijedili, ponavljajući: »Da, da, u jarugu!« Čuo je oko sebe njihovo teško disanje, naročito Plutovo, jer je Pluto dahtao kao pas kad mu je vruće. Tico je disao kratko i učestalo, Bebe nečujno, jer je bio spor i nalazio se zadnji u redu. Samo je Emilio disao smireno, poput atlete, koji je
naučen na duge pruge pa troši ekonomično zrak i duboko diše. Zatim su slijedili Paco, Sorbino i ostali, obavijajući ga svojim dahom, dajući mu snage da trči i on bi zakretao u Diego Ferre, dolazio do ugla Colon i skretao desno, držeći se kuća, kako bi što više smanjio zavoj i dobio na brzini. Poslije je bilo lakše napredovati, jer je to bila sporedna ulica i zato što su već na samom početku mogli vidjeti crvene cigle Malecona, a nad njime sivkastoplavo more, čiju obalu su željeli deseci. Dječaci iz ulice već su ismijavali Alberta, jer je svaki put kada su sjedali na travu pred Plutovom kućom, predlagao: »Idemo u jarugu«. Izleti u jarugu bili su mučni i dugi. Skakali bi preko crvenih cigla Malecona, zatim bi silazili preko zelene trave u udubinu, planirajući svaki korak i mjereći opasnosti koje ih vrebaju, da bi strmom jarugom došli u blizinu mora. Alberto je bio najstrastveniji strateg. Mjereći neprestano dubinu provalije, govorio je s ozbiljnošću heroja koji ima na sebi veliku odgovornost za tuđe živote: »Siđite najprije na onaj veliki kamen, s kojeg možete skočiti. Nema ni metar visine. Zatim na ono crno kamenje, jer je nisko. Na drugoj strani je mahovina pa biste se mogli poskliznuti. Tako ćemo začas doći do naše plaže.« Ako je netko predlagao drugačije (na primjer Emilio, koji je Volio zapovijedati), Alberto bi s neobičnim žarom branio svoj plan silaska, tako da su svi ostali popuštali. Naša ulica bila je podijeljena u dvije grupe. Cesto su se zbog toga vodile strastvene diskusije. Iza naših leđa, Maleconom, prolazio je neprekidni niz automobila. Ponekad bi netko od vozača ili suputnika provukao glavu kroz prozorčić od kola i gledao ih. Silazili su polako, bez svađe, puni drugarstva i pažnje jedan prema drugome, hrabreći se uzajamno riječima i pogledima. Svaki put kad bi netko od njih savladao neku poteškoću ili učinio opasni skok, ostali su mu aplaudirali. Vrijeme je prolazilo polako, a situacija je bila napeta. Što su se više približavali cilju, postali su smjeliji. Svaki korak približavao ih je sve više onom poznatom šumu koji je u jasnim miraflorskim noćima dopirao u njihove sobe, na njihove ležaje i uspavljivao ih svojim ustrajnim mrmorom. Ovdje je more bilo bučnije, jer je udaralo o kamenje i odzvanjalo u tišini. Već su osjećali miris mora i školjki i čas kasnije stajali su na plaži, gdje su se uz veselu graju šalili, rugali maloprijašnjem strahu i teškom prilazu, a zatim natjeravali po obali i
gurali jedan drugoga u more. Kada je bio sunčani dan, Alberto je skidao cipele i zasukanih hlača ulazio u more, osjećajući svježu, čistu vodu kako mu hladi kožu i zadirkivao drugove polijevajući ih vodom, dok se i oni nisu ohrabrili i skinuli cipele. Tada su trčali do njega da mu se osvete i onda bi započela borba. Kasnije, umorni od trčanja i igre, legli bi na kamenje i raspravljali o tome kako će se uspeti. Povratak je bio mučan i opasan. Uvijek su se bojali da netko od njih ne padne i ne slomi nogu ili ruku. Kad su se vratili u ulicu, zavukli bi se u Plutov vrt i pušili »Vicerovs« cigarete, kupljene u prodavaonici na uglu, zajedno s mentol-bombonima za uklanjanje mirisa duhana. Kad nisu igrali nogomet niti odlazili u jarugu, išli su u kino. Subotom su odlazili svi zajedno na matineje »Excelsior« ili »Ricardo Palma«, obično na balkon. Sjedali bi u prvi red, galamili i palili šibice, koje su onda zapaljene spuštali dolje na parket, diskutirajući glasno o filmu. U nedjelju je bilo drugačije. Ujutro su morali ići na misu u školu Champagnat de Miraflores. Samo Emilio i Alberto su išli u školu u Limu. Sastajali su se uglavnom oko deset sati u glavnom parku, obučeni još uvijek u uniforme i s jedne klupe gledali one koji su išli u crkvu, ili ratovali riječima s dječacima iz susjednih ulica. Po podne bi išli u kino, al ovaj put u parket, lijepo obučeni i počešljani, gušeći se od vrućine u kravatama i košuljama s tvrdim ovratnicima, koje su im njihovi roditelji prisilno obukli. Neki su morali pratiti sestre. Ostali su ih tada slijedili kroz cijelu ulicu Larco, nazivajući ih guvernantama i pederima. Djevojke iz ulice također su imale svoju »klapu«, koja je bila u neprijateljstvu s dječacima. Između njih se vodila neprestana borba. Kada bi dječaci stajali u grupi na ulici, a kada bi prolazila jedna od djevojaka, trčali bi za njom i vukli je za kose sve dok se ne bi rasplakala i ismijavali brata koji se žalio da će kod kuće dobiti batine od roditelja jer je nije branio. Zauzvrat, kada bi se neki od njih našao sam, djevojke bi mu pokazivale jezik i dobacivale mu takve riječi i nadimke da bi on pocrvenio do ušiju, ali ne ubrzavajući korak išao mirno svojim putom, da se ne bi moglo kazati kako se boji žena.
Nisu došli, vjerojatno zbog straha pred oficirima. Činilo nam se da dolaze i cijelu noć smo skakali s kreveta, ali noćni stražari su nas
mirili: »Budite mirni, to smo mi«. Čuli smo da su se spremali doći i pripremali se cijelu noć za to. Čak su nabavili praćke i amonijak. Huarina je zbog tučnjave dobio po nosu od pukovnika. Sve bi se ipak završilo na tome da sutradan nije bilo one proslave. Došao je general i izložili su nas poput majumna. Morali smo pokazati šta znamo, defilirali smo s novim tipovima oružja, išli smo na drugarski ručak s ambasadorima. Svi su znali da će se nešto dogoditi, osjećalo se u zraku. Jaguar je rekao: »Sada, na stadionu ih mormo pobijediti u svemu. Ne smiju zaraditi nijedan bod.« Sve je bilo dobro, tek s natezanjem užeta došlo je do gužve. Još i sada me bole ruke od toga. Svuda naokolo čuli su se uzvici: »Daj, Boa!«, »Potegni, Boa!« »Jače, jače! Vuci, vuci!« Još jutros su došli svi tamo gdje smo stajali ja, Jaguar i Urioste i govorili nam: »Izdržite, morate izdržati, zbog svih nas«. Budi mirna Malpapeada, makni te zube! Dakle, sve je bilo puno ljudi, a vojnici su donijeli stolice. Među mnoštvom je bilo teško pronaći pokovnika Mendozu. Sve uniforme bile su jednake. Treba gledati tko ima najviše medalja i to će biti on. Postavili smo se jedni prema drugima. Oni iz pete godine nas proždiru očima i melju ustima kao da nam psuju majke. Mi smo im također psovali majke, polako i tiho da nas nitko ne čuje, Malpapeada. »Spremni?« pitao nas je onaj sa zviždaljkom. »Pazite na zvižduk!« Mikrofon je govorio: »Napredujte bez komande«, »Promijenite smjer i korak, zatim: »Frontalno, naprijed!« Sad su na redu atletske vježbe. Nadam se da su se ovi zamazanci dobro okupali. Jedan, dva, tri, laganim korakom naprijed i pozdrav. Onaj mali je odličan vježbač, iako gotovo i nema mišića. Ali vrlo je pokretljiv. Pukovnika nismo vidjeli, ali to nije ni važno, znamo napamet kako izgleda. Zašto se uopće pravi tolika buka oko takvih stvari. A kad se radi o pukovniku, nemojte mi samo govoriti o vojničkom ponašanju i držanju. Kad bi skinuo pojas, trbuh bi mu se rasuo po zemlji, toliki je. Zaista smiješno! A kakvo je lice napravio! Mislim da mu se još samo sviđaju smotre i slične manifestacije. Gledajte dječake kako su jednaki. Kad bih imao ovakav glas, pušio bih cijele dane da mi glas malo promukne i postane dublji. Ovo uopće nije vojnički glas. Nikada ga nisam vidio na polju ili u rovu, a sada se ovdje pravi važan, govoreći: »Onaj treći red nije pravilan, dječaci, a vi, oficiri, pripazite da su pokreti
usklađeniji, držanje vojničko«. A kakvo će lice napraviti kad počne natezanje užeta! Baš je veliki balonja. Kažu da je ministar skočio sa stolice i rekao pukovniku: »Zar su ovi poludjeli, ili šta im je?« Stajali smo jedni prema drugima, peta i četvrta godina usred nogometnog igrališta. Gledaoci na sjedalima pomicali su se poput neke zmije, a s druge strane su stajali perrosi, ne rauzmijevajući ništa. Ali pričekajte malo da vam kažem šta se dogodilo. Huarina nas je obilazio, pitajući: »Mislite li da ćete moći?« »Kaznite me sa godinu dana zatvora, ako ne uspijemo«, rekao je Jaguar. Ali ja nisam bio tako uvjeren. Oni su imali na svojoj strani one tri jake životinje: Gambarinu, Risuena i Camera. Ruke su me bo-Ijele još prije nego smo počeli sa natezanjem, od nervoze. »Neka Jaguar stane naprijed!« vikali su sa tribine. »Boa ti si naša nada!« derali su se ostali. Naše odjeljenje počelo je pjevati: »Aj, aj, aj!« Huarina se tome smijao sve dok nije shvatio da pjevaju samo zato da naljute one iz pete godine. Tada se počeo češati po glavi i govoriti da se ponašaju nedolično pred generalom Mendozom, ambasadorom i pukovnikom. Smijem se kad se sjetim kako je pukovnik govorio: »Nemojte misliti da natezanje užeta ovisi o mišićima. To zavisi također od inteligencije i lukavstva, od zajedničke strategije. Nije lako uskladiti snage.« Umirem od smijeha. Pitomci su nam pljeskali kao nikada do tada i svatko tko je imao imalo osjećaja, morao je biti ganut. Oni iz pete godine također su već stajali spremni i njima su također pljeskali. Jedan poručnik je pravio crtu koja nas je dijelila, a glasovi su cičali: »Četvrta, četvrta!« »Četvrta će pobijediti bilo vam pravo ili ne!«, »Četvrta, ta-ta-ta!« »Sad«, reče Huarina, »na vama je red. Ponašajte se kako treba i proslavite svoju godinu.« Nije ni slutio što će se dogoditi. Pođu trčećim korakom s Jaguarom na čelu. Iza njega Urioste, Boa, Roj as, Torres, Riofrio, Pallasta, Pestana, Cuevas, Zapata. Umrijeti prije nego popustiti i za jedan centimetar. Trčimo zatvorenih usta, prolazimo blizu tribine, možda vidimo generala. Ne smijemo zaboraviti da dignemo ruke u zrak kada Torres kaže tri. Ima više ljudi nego smo i mislili. Kolike uniforme! Mora da su to sve pomoćnici ministara. Htio bih vidjeti ambasadorima lica. Kako nam plješću, a nismo još ni počeli. Tako, sada moramo zaokrenuti, a poručnik već ima pripremljeno uže. Nebeski bože, kako je dobre uzlove napravio. Kakvo li će lice imati ovi
iz pete godine. Izgledaju bijesni. Neće me prestrašiti, iako se bojim. Tada se Gambarina približio, ne obazirući se na poručnika koji je ispružio uže i brojio čvorove i rekao: »A tako, hoćete se praviti važni. Pazite da se ne prevarite u računu.« »Idi u rodno mjesto«, reče Jaguar. »Nas dvojica ćemo poslije razgovarati«, odgovori Gambarina. »Dosta sa šalama«, reče poručnik, »neka dođu ovamo kapetani momčadi. Poredajte se i čekajte zvižduk. Ako netko prijeđe protivničku liniju, zviždim i odmah se morate zaustaviti. Pobjeda će biti za onoga tko će imati dva boda više. I nemojte protestirati, jer ja sam pravedan.« Skačemo na mjestu zatvorenih usta. Svi zazivaju Bou, više nego Jaguara, koji čeka da zazviždi. »Spremni, dečki«, reče Jaguar, »preporučite dušu.« Gambarina ispusti jedan kraj užeta i dobaci ga nama. Ono što nam je davalo najviše snage bili su pitomci, koji su neprestano vikali i bodrili nas. Još i sad su mi u sjećanju njihovi uzvici, koji su mi davali snagu, naprijed, braćo, jedan, dva, tri, ne, bože mili i svi sveci, četiri pet, konopac izmiče poput zmije, znao sam da uzlovi nisu dovoljno veliki, pa se ruke, šest, sedam, skližu, osam, umrijet ću ako izgubimo, samo još malo, uh, zvižduk. Peta godina je vrištala: »To je stupica, poručnice. Nismo prešli crtu.« Četvrta godina se digla na noge, mašući kapama. Vidim more kapa. Da li to izvikuju Bou? Pjevaju, plaču, smiju se, viču neka živi Peru, neka umre peta godina. Ah, kakvo su lice napravili oni iz pete. Umrijet ću od smijeha. »Umirite se«, rekao je poručnik, »jedan nula za četvrtu godinu. Pripremite se za drugu rundu.« Na sve strane prava rika, čujem gorštaka Cavu i Rulosa, to mi zagrijava mišiće, dišem kao parni stroj, samo da mi zmija ne izmakne iz ruke, ne grizi me Malpapeada. Najgore od svega su noge. Skližu se kao na ledu. Izgleda mi da ću se rasprsnuti, popucat će mi vene na potiljku. Tko to popušta, netko je izdajnik i prestao je držati uže, prihvatite tu zmiju, mislite na svoju godinu, četiri, tri, šta se to događa s uzetom, prokleto bilo, Jaguar, podmetnuli su nam. Bili su potpuno iscrpljeni. Spuštali su se na koljena i bacali se na zemlju poleđice, raširenih ruku, teško dišući. »Ne afektirajte toliko. Izgledate kao žene«, reče poručnik. Tada su nas počeli plašiti i vrijeđati, da nas demoraliziraju. »Čim završi igra, umrijet ćete.« »Kako je sigurno da je Bog na nebu, tako je sigurno da ćemo vas zdrobiti kada se završi.« »Zatvorite gubice ili ćemo vas sad
smrviti.« Poručnik je govorio: »Neodgojene beštije, zar ne znate da se to sve čuje do tribina! Platit ćete mi to skupo!« A oni su nastavljali, dok su se tribine tresle od dreke, a pitomci su, nabreklih vratova i izbočenih vena, vrištali kao ludi: »Četvrta, četvrta! Fuuuj, četvrta!« Jaguar je govorio: »Navalit će na nas, ne mareći što je tribina puna generala i pukovnika. To će biti »gužva stoljeća«. Jeste li vidjeli kako me Gambarina gleda?« Počelo je nešto letjeti po stadionu, izdaleka se vidio Huarina kako skače s jednog kraja na drugi, govoreći da pukovnik i ministar sve čuju. Brigadiri, zapišite svaki po tri, četiri pitomca i kaznite ih sa mjesec dana ili dva mjeseca. Navalite, dečki, još samo malo i vidjet će se koji su pravi leonsiopradosi8
8 Pitomci škole »Leoncio Prado« . Počeli smo vikati, kad sam opazio veliku sivu mrlju sa crvenim tačkicama, kako se valja od tribina prema nama. To su bile tribine pete godine. Gomila se povećavala i približavala nama. »Dolazi peta godina«, za vikne Jaguar, »branite se, dječaci!« Gambarina ispusti uže i zajedno s ostalima prijeđe crtu i navali na njih poput nezadržive bujice. »Pobijedili smo!« zavikao sam i već sam vidio Gambarinu i Jaguara kako se valjaju na zemlji, dok su Urioste i Zapata prelazili u napad, dijeleći udarce lijevo i desno. Pallasta je mahao prema tribini četvrte godine, vičući: »Dođite dečki, hoće da nas linčuju!« Poručnik je nastojao razdvojiti Gambarinu i Jaguara. »Prokletnici, zar ne vidite da je tamo pukovnik!« Tada sam ugledao drugu mrlju kako se približava. To su naši. Dolazila je četvrta godina u pomoć. Svi smo bili circulo i borili se prsa o prsa. Gdje si, brate Cavo, Rulosu, dođite. Tada se začuje na sve strane glasić pukovnika, cičeći poput žene: »Oficiri, zaustavite taj skandal, kakvo poniženje za internat!« Odjednom sam ugledao lice onoga koji se »krstio«. Da me barem može vidjeti brat. Osvetio sam se za sva ona poniženja. Tada su najednom oficiri skinuli pojase i počeli udarati njima lijevo i desno, a za njima i podoficiri. Kažu da su zatim i neki uzvanici, oficiri također sišli i počeli udarati pojasima oko sebe. Mene su morali zahvatiti kopčom, jer s tim svojim zubima, čuješ li Malpapeada. Kako sam ralu, ali bit ću neumoljiv u kažnjavanju.« »Kakva zavjera, šta pričate gluposti, učinite nešto da se ti jebivjetri zaustave u tučnjavi!« »Spustite stalak,
pukovniče, sve se čuje. Mikrofon je otvoren.« Udarci su padali na sve strane, tijelo mi je gorjelo. Nigdje nijednog podoficira ne vidim, a Jaguar i Gambarina još su uvijek sklupčani na zemlji. Ali imali smo sreću, Malpapeada. Dalje sa tim svojim zubima, čuješ li Malpapeada. Kako sam bio umoran! Imao sam želju da se odmah tamo na stadionu bacim na zemlju i zaspem. Nitko nije govorio i odjednom je nastala mrtvačka tišina, samo su se čuli udarci i tiho komešanje. Nitko nije mislio na kaznu i na izlazak, mogao bih se zakleti na to. Samo su željeli leći u krevet i odmoriti se. Sad smo sebi skuhali kašu. Kaznit će nas sve do kraja godine. Uopće nećemo imati izlaz. Najsmješnije od svega bila su lica perrosa. Zašto su se tako prestrašili, kada oni nisu ništa učinili i nisu se imali čega bojati. Idite svi kućama i zaboravite šta ste vidjeli. Više od svih bojali su se poručnici i podoficiri. Huarina je bio žut u licu. Huarina, pogledaj se u ogledalo i sažalit ćeš se sam nad sobom. Da li je onaj debeli što je stao kraj žene obučene u plavu haljinu general Mendoza? Pukovnik samo što nije progutao mikrofon, vičući pista vim glasom: »Pitomci, pitomci!« Glas mu se lomio, ja sam umirao od smijeha. A tada je prišla ona žena. Uredit ćemo sve, rekla je, između sebe. Neka sve ostane u obitelji. Samo nekoliko riječi isprike u ime vas, oficira, u moje ime, nekoliko poniznih riječi. Kažu da je počela plakati da su joj pljeskali pet minuta bez prekida. Onda je slala poljupce na sve strane. Šteta što je bila tako daleko, pa nismo mogli vidjeti da li je mlada ili stara, ružna ili lijepa. Naredili su: »Treća godina neka se obuče i može ići, četvrta i peta ostaju.« Ali nitko se nije maknuo. Tada se čuo glas žene: »Molim vas, pukovniče«. »Cijenjena gospođo ambasadorovice, nemam riječi.« »Zatvorite mikrofon!« »Molim vas, pukovniče!« Koliko vremena je to trajalo? Svi su gledali mikrofon, ženu, svi su u jedan glas govorili. Tada su shvatili da je ona strankinja. »Hoćete li mi to učiniti, pukovniče?« »Pitomci, pitomci, zaboravite ovaj ispad i da se to više nikada ne ponovi. Neizmjerna dobrota gospođe ambasadorovice .. .« Kažu da je Gamboa poslije rekao: »Kakva sramota, ni da je to samostan ne bi trebale žene zapovijedati u kasarni«. Zahvalite cijenjenoj ... aplauz je bio buran i nije se dugo zaustavio. Gospođa ambasadorovica je krenula s pukovnikom, ali mi smo čekali da on ponovo iskrivi lice i kaže: »Mislili ste da ste lukavi, ali
razbit ću vama zemlju«, ali to se nije dogodilo. Njegovo lice se raširi u osmijeh i on se počne smijati, a za njim general Mendoza, oficiri i svi ostali, svi su se smijali, ah, kako je to divno, ah, majčice, ah, tatice, svi smo Peruanci od glave do pete, »Živio Peru, pitomci, sve će nas jednom pozvati da branimo domovinu i mi ćemo se odazvati visoko uzdignute glave i junačkog srca. »Gdje je Gambarina da ga poljubim u usta«, viče Jaguar, »ako je uopće ostao živ od mojih udaraca.« Žena se rasplakala od aplauza, Malpapeada, kujice, život u vojnom internatu je tvrd, ali ima svojih lijepih strana, šteta što Circulo više nije kao prije, srce mi se nadimalo od ponosa i uzbuđenja kada smo se nas tridesetorica sastajali u nužniku. Malpapeada, kujice, ne grizi me.
Slijedeći dani, koji su prolazili monotoni i ponižavajući, izbrisali su se iz moga sjećanja. Usta jao sam rano, neispavan, i šetao besciljno po napola namještenim sobama te strane kuće. U jednoj sobici u potkrovlju naišao sam na cijelu hrpu novina i časopisa, koje sam satima pregledavao i čitao. Izbjegavao sam roditelje i odgovarao im samo jednom riječi na pitanja. »Kakovim ti se čini tvoj otac?« pitala me jednog dana majka. »Ništa, ne čini mi se nikakav.« A drugi dan: »Jesi li zadovoljan, Richi?« »Ne.« Slijedeći dan po dolasku u Limu, otac je došao nad njegov krevet i pokazao mu lice, smijući se. »Dobar dan«, rekao je Ricardo, a da se nije ni pomaknuo. Neka sjena prijeđe preko očiju njegova oca. Od toga dana izbio je između njih nevidljivi rat. Ricardo nije napuštao krevet sve dok njegov otac nije zalupio vanjskim vratima i otišao od kuće. Ako bi ga za vrijeme ručka našao za stolom, produžio bi i odlazio na tavan, da čita novine i časopise, pozdravljajući na brzinu, u prolazu. Ponekad su ga navečer vozili u šetnju gradom. Tek kada je na stražnjem sjedištu pogledao oko sebe, počeo je pokazivati nezadrživ interes za parkove, trgove i ulice. Nije ništa govorio, ali je slušao sve što su njegovi roditelji govorili. Ako bi se obraćali njemu, odgovarao je sa zbunjenim: »Šta? Kako?« Jedne večeri čuo ih je kada su u susjednoj sobi govorili o njemu. »Tek mu je osam godina«, govorila je majka, »već će se naviknuti.« »Imao je za to već dosta vremena«, odgovarao je otac. Njegov glas je bio drugačiji od majčinog: suh, odrješit. »Nije te prije nikad vidio. To je pitanje vremena.« »Loše si ga odgojila. Tvoja je greška da je takav. Izgleda kao žensko.« Zatim su
govorili tiše. Nekoliko dana kasnije nešto ga ubode usred srca. Njegovi roditelji zauzeli su čudan stav i ponašali se misteriozno, neuobičajeno. Postao je znatiželjan. Nije propušao nijedan njihov pokret, riječ i pogled. Ali sam nije mogao ništa zaključiti. Jednog jutra majka mu reče, grleći ga: »Da li bi htio imati sestricu?« On je mislio: »Ako se ubijem, bit će njihova krivica i ići će u pakao«. Bili su posljednji dani ljeta. Srce mu se punilo nemirom. U travnju će ga poslati u internat i bit će dobar dio dana izvan kuće. Jedne večeri, poslije dugog razmišljanja u sobici s novinama, siđe do majke i reče: »Ne biste li me mogli dati na cijeli dan u internat?« Govorio je glasom koji se njemu činio posve prirodan, ali majčine oči su se napunile suzama. On je metnuo ruke u džepove i nastavio: »Ja ne volim učiti, sjećaš se što je rekla teta Adelina u Chiclayu. A to se tati neće sviđati. Ako budem tamo cijeli dan, prisilit će me da učim.« Majka ga je gutala očima i on se zbunio. »A tko će biti uz mene?« »Ona«, odgovorio je brzo, »sestra.« Tuga se pojavila u očima njegove majke. Bila je potištena. »Neće biti sestre«, reče, »zaboravila sam ti reći.« Cijeli dan nisam mogao misliti ni na šta drugo nego na to kako sam loše postupio. Smetalo ga je što se izdao. Svu noć je budnih očiju smišljao kako đa ispravi svoju grešku. Najbolje je da s roditeljima što manje razgovara. Provodit će više vremena u sobici na tavanu. Dok je još bio u tim mislima, trgne ga neka buka koja se sve više pojačavala. Soba je grmjela od vike, a rječnik je bio neuobičajen. Prestraši se i prestane misliti. Kletve su dopirale do njegova uha porazno jasne. Na časove, između muških psovki i vike, javljao se majčin slabi glas i preklinjanje. Načas se buka utiša, a zatim se začuje zvučan udarac. Kad je majka viknula: »Richi!« on se već bio uspravio u krevetu i potrčao prema vratima. Nahrupio je u sobu vičući: »Nemoj tući mamu. Ne smiješ tući moju mamu!« Vidio je majku u spavaćici, iskrivljena lica zbog kosog odraza svjetlosti, kako nešto želi reći, ali je izdaje glas. Tada se ispred njega pojavi bijela prilika. Pomisli: »Gol je«. Osjeti užas. Otac ga udari otvorenom šakom i on padne bez riječi na pod. Ali odmah se uspravi, u glavi mu se vrtjelo. Htio je reći da njega nisu nikada tukli, da to nije moguće, ali prije nego je uspio išta reći, otac ga ponovo udari i on se složi na pod. S poda je vidio u laganoj omaglici koja ga je zahvaćala, kako njegova majka skaže s kreveta, ali otac je zaustavlja na
pola puta i gura je prema ležaju. Zatim pođe ponovo prema njemu vičući i on osjeti da ga je nešto diglo u zrak. Malo zatim nađe se u svom krevetu, a muškarac čije je obrise jasno vidio u okviru vrata, ponovo ga udari u lice, zaklanjajući put majci koja je pošla prema njemu, da je zatim gurne kroz vrata i vukući je za jednu ruku, poput krpe, baci u sobu, lupivši snažno vratima. On je tonuo u nesvjesticu, koja mu se činila poput more.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

6 Re: Mario Vargas Ljosa - Grad i psi taj Pon Jan 02, 2012 12:16 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
IV
Sišao je iz autobusa na stanici Alcanfores i prešao dugim koracima tri ugla do svoje kuće. Prelazeći ulicu vidio je grupu dječaka. Ironičan glas iza njegovih leđa upitao je: — Prodaješ čokoladu? — Ostali se nasmiju. Prije nekoliko godina, on i njegovi prijatelji iz ove ulice vikali su također ovako za pitomcima Vojne škole. Nebo je bilo olovne boje, ali nije bilo hladno. Kuća je izgledala kao napuštena. Majka mu otvori vrata. Poljubi ga. — Kasniš, Alberto. Kako to? — Tramvaji za Callao uvijek su puni, mama. A prolaze svako pola sata. Majka mu uzme iz ruke kovčeg i pođe za njim u sobu. Kuća je bila malena, na kat, ali je blistala od čistoće. Alberto skine kaput i kravatu i baci sve na stolicu. Majka ih podigne i pažljivo složi. — Hoćeš li ručati? — Prije ću se okupati. — Da li si me poželio? — Puno, mama. Alberto skine košulju. Prije nego je skinuo hlače, obuče kućni haljetak. Majka ga nije vidjela golog otkako je otišao u Vojnu školu. — Izglačat ću ti uniformu. Puna je prašine.
— Da — reče Alberto. Navuče papuče. Otvori ladicu i izvadi košulju s tvrdim ovratnikom, rublje i čarape. Zatim crne cipele koje su sjale od čistoće. — Očistila sam ih jutros — reče majka. — Uništit ćeš ruke. Nisi to trebala raditi. — Koga se tiču moje ruke? — reče ona uzdišući. — Ja sam jadna napuštena žena. — Jutros sam položio jedan težak ispit — prekine je Alberto. — Ali išlo je dosta loše. — Ah — reče majka. — Hoćeš li da ti napunim kadu? — Ne. Bolje da se istuširam. — Dobro. Idem pripremiti ručak. Okrene se i pođe prema vratima. — Mama. Ona se zaustavi nasred vrata. Bila je malena, bijele kose i upalih blagih očiju. Nije bila namazana ni počešljana. Na haljini je imala neku staru pregaču. Alberto se sjeti ne tako dalekog perioda kada je njegova majka provodila sate i sate pred ogledalom, mažući lice kremama, uvećavajući oči olovkom u boji i prašeći lice puderom. Svako popodne išla je u frizersku radnju na češljanje, a kada je morala navečer izaći, hvatale su je prave nervne krize dok bi izabrala haljinu. Otkako je otac otišao, potpuno se izmijenila. — Jesi li vidjela oca? Ona ponovo uzdahne, a obrazi joj se zarumene. — Zamisli, došao je prošlog utorka — reče. — Otvorila sam vrata a da nisam znala tko je. Izgubio je sve skrupule, Alberto, nemaš pojma kako se srozao. Želio je da ga posjetiš. Po drugi put mi je ponudio novac. Zabio je sebi u glavu da me ubije od bola.
Spustila je kapke i rekla tihim glasom: — Moraš se pomiriti s tim, sine. — Idem se istuširati — reče on. — Užasno sam prljav. Prošao je kraj majke i pogladio je po kosi, misleći: »Nećemo opet imati ni jedan centavos«. Stajao je neko vrijeme ispod tuša. Pošto se temeljito nasapunao, istr-Ijao je cijelo tijelo objema rukama, a onda pustio naizmjenično toplu i hladnu vodu. »Kao kad se želim otrijezniti«, pomisli. Obuče se. Kao i svake subote, civilno odijelo mu se učini čudnim, previše mekim. Imao je osjećaj da je gol. Koža je očekivala tvrdi dodir vojničkog sukna. Majka ga je čekala u blagovaonici. Ručali su u tišini. Svaki put kada je pojeo komad kruha koji je držao u ruci, majka mu je željno dodavala drugi. — Izaći ćeš? — Da, mama. Da odnesem poruku jednog prijatelja koji je kažnjen i nije mogao izaći. Brzo ću se vratiti. Majka nekoliko puta otvori i zatvori oči i Alberto se bojao da će početi plakati. — Nikad te ne vidim — reče ona. — Kad izađeš, provedeš cijeli dan napolju. Zar ti nije žao mene? — Ostat ću napolju samo jedan sat, mama — reče Alberto, osjećajući se nelagodno. — Možda i manje.
Kada je sjeo za stol, bio je jako gladan, a sada mu je ručak izgledao beskrajno dug, a jelo neukusno. Cijeli tjedan maštao je o izlasku, a sada, čim je došao u kuću, osjeća se nelagodno i obuzima ga nervoza: pretjerana privrženost njegove majke izgleda mu poput zatvora. Osim toga, primijetio je još neke promjene, na koje se teško privikavao. Prije ga je ona slala pod bilo kojom izlikom na ulicu, da može uživati igrajući kanastu u krugu svojih mnogobrojnih prijateljica koje su uvijek dolazile k njoj. Sada, naprotiv, ona se držala samo njega i zahtijevala da on sve svoje slobodne sate posveti njoj, slušajući
jadikovke o njenoj nesretnoj sudbini. Neprestano bi padala u trans. Zazivala bi Boga i glasno molila. Ranije je često zaboravljala na mise i Alberto ju je bezbroj puta ulovio kako s prijateljicama šapuće protiv popova i časnih sestara. Sada je išla svakodnevno u crkvu, imajući kao duhovnog vodiča jednog jezuitu, koga je nazivala »svetim čovjekom«, Alberto je čak na njenu noćnom ormariću otkrio biografiju svete Rose od Lime. Majka sakupi tanjure i prikupi rukama mrvice od kruha, što su ostale na stolu. — Vratit ću se prije pet — reče Alberto odlazeći. — Nemoj zakasniti, sine — odgovori ona. — Kupit ću piškota za čaj. Žena je bila debela i prljava. Slijepljena kosa padala joj je neprestano na čelo, a ona ju je zabacivala lijevom rukom, češući se uz put po glavi. U drugoj ruci držala je karton, kojim je raspirivala slabi plamen. Ugljen se noću ovlažio pa je kod izgaranja dimio. Zidovi kuhinje bili su crni, a ženino lice umrljano pepelom. — Oslijepit ću — mrmljala je. Dim i varnice punili su joj oči suzama. Kapci su joj stalno natečeni. — Šta je? — upita Tereza iz druge sobe. — Ništa — promrmlja žena, nagnuvši se nad lonac. Juha još uvijek nije zakuhala. — Šta? — upita ponovo djevojka. — Jesi li gluha? Kažem da ću oslijepiti. — Hoćeš li da ti pomognem? — Ne znaš — reče žena suho. Jednom rukom je tresla lonac, a drugom čačkala nos. — Ne znaš ništa raditi. Ni kuhati, ni šivati, ništa. Jadna ti.
Tereza ne odgovori. Upravo se vratila s posla i spremala je kuću. Tokom sedmice to je radila teta, a subotom i nedjeljom je bio njen red. Nije joj bilo teško, jer je kuća imala samo dvije sobe i kuhinju. Jedna
soba je služila za šivanje, a druga za spavanje. Kuća je bila stara i ruševna i gotovo nije imala namještaja. — Danas po podne moraš otići stričevima — reče žena. — Možda će biti u boljim prilikama nego prošli mjesec. U loncu su se počeli dizati mjehurići. Ženi zablistaše oči. — Ići ću sutra — reče Tereza. — Danas ne mogu. — Ne možeš? Žena je divlje mahala kartonom koji joj je raspirivao vatru. — Ne. Imam sastanak. Karton zastane u zraku, a žena digne pogled. To je trajalo nekoliko sekundi, a onda ponovo počne mahati nad vatrom. — Sastanak? — Da. — Djevojka je imala u ruci metlu i upravo je završila s čišćenjem. — Pozvana sam u kino. — U kino? Od koga? Juha je kuhala. Izgledalo je da je žena zaboravila na nju. Okrenuta prema drugoj sobi, željno je očekivala odgovor, razbarušene kose, nepomična i znatiželjna. — Tko te pozvao? — ponovi pitanje. Zatim počne mahati kartonom pred licem. — Onaj mladić što stanuje na uglu — reče Tereza, ostavljajući metlu. — Kojem uglu? — Kuća od cigala, dvokatnica. Zove se Arana. — Tako se zovu? Arana?
— Da.
— Onaj što hoda u uniformi? — navaljivala je žena. — Da. Ide u vojnu školu. Danas ima izlaz. Doći će po mene u šest sati. Žena se približi Terezi. Gledala ju je raširenih natečenih očiju. — To su bolji ljudi. Dobro obučeni. Imaju i kola — reče. — Da — odgovori Tereza. — Plava. — Jesi li se već vozila s njim u autu? — napeto će žena. — Ne. Samo sam jednom razgovarala s njim, prije dva tjedna. Trebao je doći prošle nedjelje, ali nije mogao. Pisao mi je. Odjednom se žena naglo okrene i pojuri u kuhinju. Vatra se ugasila, ali juha je i dalje kuhala. — Uskoro ćeš navršiti osamnaest godina — javi se žena, ponovo zabacujući neposlušnu kosu. — Ti to i ne primjećuješ. Oslijepit ću i umrijet ćemo od gladi ako nešto ne učiniš. Ne puštaj toga mladića. Sretna si da te je zapazio. U tvojim godinama ja sam već bila trudna. Zašto mi je Bog dao djecu kad ih je poslije oduzeo! Bah! — Da, teta — reče Tereza. Dok je spremala, gledala je svoje sive iznošene cipele. Ako je Arana odvede u neki luksuzni kino? — Je li vojnik? — upita žena. — Ne. U internatu je. U »Leoncio Prado«. Škola kao i ostale, samo pod vojnom upravom. — U internatu? — uzvikne žena razočarano. — Ja sam mislila da je zreo muškarac. Što se tebe tiče što sam ja stara. Ti bi najviše od svega željela da me nestane zauvijek.
Alberto je vezao kravatu. Da li je to zaista on? Zar je to izbrijano lice njegovo? Ta kosa i bijela košulja sa sivom kravatom? Iz zapučka mu viri maramica i sav odiše čistoćom i uglađenošću.
— Veoma si zgodan — reče majka gledajući ga iz predsoblja. — Nalik si na oca. Alberto izađe iz kupaonice. Nagne se i poljubi je. Majka mu podmetne čelo. Bila mu je do ramena. Izgledala je tako krhka. Kosu je imala potpuno bijelu. »Više ne bojadiše kosu«, pomisli. »Ovako je starija.« — On je — reče majka. Zaista, nekoliko sekundi poslije toga zazvoni zvono. — Ne otvaraj — rekla je majka Albertu koji je pošao prema ulaznim vratima. Ali nije ga ni spriječila u tome. — Zdravo, tata — reče Alberto. Bio je to nizak, snažan čovjek, već pomalo ćelav. Imao je na sebi plavo odijelo, uredno izglačano, a kada ga je poljubio, Alberto je osjetio prodoran miris kolonjske vode. Otac ga potapša po ramenu, smješkajući se i baci pogled po sobi. Majka je stajala na hodniku s rezigniranim pogledom. Glavu je malo nakrenula, a poluotvorene oči gledale su nekamo u stranu. Ruke je spojila, a glavu isturila. — Dobar dan, Carmela. — Zašto si došao? — promrmlja ona, ne mijenjajući položaj. On se ne zbuni ni najmanje, nego zatvori za sobom vrata, baci na stolicu kožnatu torbu i pokaže Albertu rukom da sjedne. On sam sjedne na istu stolicu gdje je bila torba. Alberto pogleda majku. Još uvijek je stajala u istom položaju. — Carmela — reče otac veselo. — Dođi, draga, da razgovaramo časak. Možemo razgovorati pred Albertom, on je već pravi muškarac. Alberto se osjeti počašćenim. Otac je, za razliku od majke, izgledao mnogo mlađi, zdraviji, jači. U njegovim pokretima, glasu i izrazu lica bilo je nekakve nezadržive snage, koja se neprestano pokazivala. Da li je sretan?
— Nemamo šta razgovarati — reče majka. — Ni jedne riječi. — Tišina — odgovori otac. — Civilizirani smo i možemo rješavti probleme ozbiljno. — Ti si bijednik, propalica! — uzvikne najednom majka potpuno izmijenjena. Stiskala je šake, a lice je izgubilo njen uobičajeni blagi izraz. Oči su joj divlje sijevale. — Napolje odavde! To je moja kuća, plaćam je svojim novcem. Otac pokrije uši rukama, kao da se zabavlja. Alberto pogleda na sat. Majka počne plakati. Tijelo joj se treslo od uzdaha. Nije brisala suze, nego su joj tekle niz lice. — Carmela — reče otac — umiri se. Ne želim se svađati s tobom. Ne možeš ovako nastaviti, to je apsurdno. Moraš izaći iz te kućetine, uzeti djevojku, živjeti. Ne smiješ se ovako zapustiti. Učini to za svog sina. — Napolje odavde! — prodere se majka. — Ovo je čista kuća i ti nemaš pravo da je uprljaš svojim prisustvom. Idi tamo onim droljama, ne želimo znati za tebe. Uzmi svoj novac. Ono što imam i više je nego dovoljno za Albertovo školovanje. — Živiš kao prosjakinja — reče otac. — Zar si izgubila ponos? Za kog đavola odbijaš da ti plaćam izdržavanje? — Alberto — vikne majka očajnički — ne dopuštaj da me vrijeđa. Nije mu dosta da me je ponizio pred cijelom Limom, nego hoće da me ubije. Učini nešto, sine! — Oče, molim te — reče Alberto mlako. — Nemojte se svađati. — Ušuti — reče otac. Zauzme superioran i svečani ton. — Ti si još mlad. Jednog dana ćeš shvatiti. Život nije tako jednostavan.
Alberto je imao želju da se smije. Jednom je vidio oca u centru Lime s nekom lijepom plavokosom ženom. Otac ga je primijetio, ali je skrenuo pogled. Istu večer došao je do njegova kreveta s licem kao večeras i s istim riječima.
— Došao sam da ti nešto predložim — reče otac. — Slušaj me jedan trenutak. Majka je ponovo zauzela pozu tragičnog kipa. Ipak je Alberto mogao primijetiti da je ispod napola spuštenih kapaka promatrala oca. — Ono što je za tebe važno, to je forma — nastavi otac. — Ja te shvaćam. Društvene zakone treba poštovati. — Cinik! — uzvikne majka i ponovo se umiri. — Ne prekidaj me, draga. Ako hoćeš, možemo ponovo zajedno živjeti. Uzet ćemo lijepu kuću, ovdje, na Mirafloresu, možda čak onu istu u Diego Ferre ili neku drugu u San Antoniju. Uostalom, gdje ti želiš. Jedino što tražim je potpuna sloboda. Želim raspolagati svojim životom kako ja hoću. Govorio je mirno, s onim živim sjajem u očima, koji je iznenađivao Alberta. — Izbjegavat ćemo scene. Nismo valjda divljaci. Majka je sada glasno plakala, a između jecaja nazivala oca »preljubnikom«, »pokvarenjakom«, »razvratnikom«. Alberto reče: — Izvini, tata. Moram otići da odnesem jednu poruku. Mogu li ići? Otac se malo zbuni, a zatim odobri uz ljubazni smiješak. — Da, dječače. Nastojat ću da ubijedim tvoju majku. To je najbolje rješenje. Ti se ništa ne brini. Samo uči. Imaš pred sobom sjajnu budućnost. Znaš da ću te poslati u Sjedinjene Države, ako prođeš dobro na ispitima. — O budućnosti moga sina brinut ću se ja — javi se majka. Alberto poljubi roditelje i izađe zatvarajući što brže vrata iza sebe. Tereza je oprala tanjure. Teta je spavala u susjednoj sobi. Ona uzme sapun i ručnik, pa se na prstima odšulja iz kuće. Kraj njihove je stajala uska žuta kuća i ona pozvoni. Otvori joj malena, nasmijana djevojčica.
— Zdravo, Tere. — Zdravo, Rosa. Mogu li se okupati? — Uđi. Pošle su mračnim hodnikom. Na zidovima su bile slike izrezane iz novina i časopisa: glumice i nogometaši. — Vidiš ovoga? — upita Rosa. — Dobila sam ga jutros. To je Glen Fond. Jesi li vidjela koji njegov film? — Ne, ali bih željela. Na kraju hodnika bila je blagovaonica. Rosini roditelji su ručali u tišini. Otac je polako digao oči sa novina koje je uz put čitao i pogledao Terezu. — Terezice — reče dižući se. — Dobar dan. Čovjek — na pragu starosti, trbušast, krivih nogu i pospanih očiju — smiješio se i pružao joj prijateljski ruku. Tereza se izmakne korak nazad i njegova ruka ostane ispružena u zraku. — Htjela bih se okupati, gospođo. Mogu li? — Da — reče suho. — Moraš platiti jedan sol. Imaš li? Tereza ispruži ruku. Novac je imao opaku boju, jer je bio u dugotrajnoj upotrebi. — Nemoj se puno zadržavati — reče žena. — Vode je malo.
Kupaonica je bila malena prostorija, svega jedan kvadratni metar. Na tlu je bila šupljikava ploča. Nešto ispod stropa bila je pričvršćena cijev za tuš. Tereza zatvori vrata, ostavljajući ručnik na vješalici i osigura se dobro da li je ključanica poklopljena. Skine odjeću. Bila je lijepo građena, skladnih linija, čokoladne boje kože. Otvori pipu. Voda je bila hladna. Dok se sapunala, čula je staru kako viče: — Izlazi napolje, stari gadljivče! — Njegovi koraci se udaljiše, a zatim je čula
svađu. Obuče se i izađe. Muškarac je sjedio za stolom, i kad je djevojka prolazila, namigne joj. Žena se namršti i reče: — Smočila si mi pod. — Odmah odlazim — reče Tereza. — Hvala, gospođo. — Do viđenja, Terezice — pozdravi muškarac, — Dođi kad to želiš. Rosa je otprati do vrata. U hodniku, Tereza je tiho zamoli: — Učini mi nešto, Rosita. Posudi mi tvoju plavu vrpcu za kosu, onu koju si imala u subotu. Vratit ću ti je još večeras. Djevojčica kimne glavom i, metnuvši prst na usta,, izgubi se u hodniku. Ubrzo zatim se vrati i pruži Terezi vrpcu: — Evo, uzmi — reče. Gledala ju je znatiželjno. — Zašto trebaš? Kamo ideš? — Imam sastanak — odgovori Tereza. — Jedan dečko me pozvao u kino. Oči su joj svijetlile. Bila je zadovoljna. Sitna kišica njihala je grane drveća i kapala na zelene listove u ulici Alcanfores. Alberto uđe u trgovinu na uglu i kupi kutiju cigareta. Zatim se uputi prema ulici Larco. Kraj njega su jurili automobili svih tipova, neki najnovijeg modela, ogrtači svih boja i ženske haljine upadnog šarenila, koje je odudaralo od sive boje neba i zraka. Bilo je puno pješaka. Dugo je gledao za jednom visokom vitkom djevojkom, sve dok je nije izgubio iz vida. Autobus je kasnio. Alberto spazi dva nasmijana lica, koja su ga promatrala. Nekoliko časaka nije se mogao sjetiti tko su. Zatim se zarumeni i reče: — Zdravo — a dječaci se bace na njega raširenih ruku. — Gdje si bio sve ovo vrijeme? — reče prvi; imao je na sebi sportsko odijelo a kosu začešljanu i dignutu na sredini kao kresta od pijetla. — Čini mi se nevjerojatno!
— Mislili smo već da si otišao iz Mirafloresa — doda drugi; bio je nizak i debeo. Nosio je mokasinke i čarape u boji. — Čitavo stoljeće te nije bilo u ulici. — Sada živim u Alcanforesu — reče Alberto. — Nalazim se u internatu »Leoncio Prado«. Izlazim samo subotom. — U vojnoj školi? — reče onaj sa krestom. — Sta si učinio da su te metnuli tamo? Mora da je strašno. — Ne. Naučiš se. Nije tako loše. Došao je autobus. Bio je pun. Stajali su, držeći se za ogradu prolaza. Alberto je mislio na ljude koje je sretao subotom u autobusima na Perli i tramvajima na pruzi Lima — Callao. Nosili su kričave kravate i isparavali zadahe znoja i nečistoće. Ovdje su ljudi bili čisti i lijepo obučeni, glatkih lica i ljubaznih osmijeha. — A tvoj auto? — Moj auto? — reče onaj s mokasinama. — Nije moj, nego moga oca. Više mi ne posuđuje. Imao sam sudar. — Kako? Zar nisi čuo za to? — reče drugi, iznenađen. — Zar ne znaš za trku u Maleconu? — Ne, ne znam ništa. — Čovječe, pa gdje ti živiš? Tico je kao divlja zvijer — onaj drugi se smješkao počašćen. — Kladio se s ludim Julijem, onim iz Francuske ulice, sjećaš ga se, da će voziti sve do Quebrade, nasipom. I zamisli životinja, vozili su, a još je cijeli dan padala kiša. Ja sam išao kao pratilac Ticu. Ludog je uhvatila patrola, a mi smo izmakli. Vraćali smo se sa neke zabave i znaš kako smo izgledali. — A sudar? — upita Alberto. — To je bilo poslije. Ticu se pri povratku iz Atoconga, prohtjelo da pravi zavoje. Tako se zaletio u stup. Vidiš ovaj ožiljak? A njemu nije bilo ništa! Zar to nije nepravedno? Ima sreće.
Tico se široko nasmije, zadovoljan i sretan. — Baš si životinja — reče Alberto. — Kako su dečki iz ulice? — Dobro — reče Tico. — Sada se ne rastajemo preko tjedna. Djevojke imaju ispite i izlaze samo subotom i nedjeljom. Sada je sasvim drugačije nego prije. Puštaju ih da izlaze s nama i da idu na ples i u kino. Starci se civiliziraju i dopuštaju im da imaju momke. Pluto hoda s Helenom, znaš li? — Ti hodaš s Helenom? — upita Alberto. — Sutra će biti mjesec dana — reče ovaj, zacrvenjevši se sve do kreste. — I puštaju je da izlazi s tobom? — Jasno, čovječe. Ponekad me njezina majka poziva i na ručak. Hej, pa ona se nekada tebi sviđala. — Meni? — upita Alberto. — Nikada. — Jasno! — reče Pluto. — Jasno da ti se sviđala. Bio si lud za njom. Sjećaš li se kada smo te kod Emilija učili plesati? Tada smo ti kazali kako ćeš joj se izjasniti. — Bože, kakva vremena — uzdahne Tico. — Priče — reče Alberto. — To je čista laž. — Hej — uzvikne Pluto, privučen nečim što je vidio u dnu tramvaja. — Gledajte što je tamo. Gušterica. Pođe prema djevojci, a Tico i Alberto za njim. Ona je instinktivno naslutila opasnost i pravila se da gleda kroz prozor. Bila je lijepa i punašna. Nosom je gotovo dodirivala staklo, misleći da će je to spasiti. — Zdravo, srce — zapjeva Pluto. — Ne dosađuj mojoj zaručnici — šaljivo će Tico.
— Nije važno — nastavljao je Pluto. — Mogu i umrijeti za nju ako treba. — Raširi ruke kao da će recitirati neku patetičnu pjesmu. — Ljubim je. Tico i Pluto se grohotom nasmijaše. Djevojka je netremice gledala napolje. — Nemojte se obazirati na njega, lutkice — reče Tico. — On je divljak. Pluto, moli gospođicu da ti oprosti. — Imaš pravo — odvrati Pluto. — Divlji sam i već sam se pokajao. Molim vas da mi oprostite. Oprostite mi ili ću napraviti skandal ovdje. — Nemaš srca? — upita Tico. Alberto je također gledao kroz prozor. Drveće je bilo vlažno od kiše, a asfalt je blistao. Po cesti suprotnog smjera prolazila je kolona automobila. Tramvaj je ostavljao za sobom Orrantiju i velike zgrade u živim bojama. Kuće su sada izgledale malene, sive. — Ovo je prava sramota! — bunila se neka gospođa. — Ostavite na miru tu djevojčicu! Tico i Pluto su se i dalje smijali. Djevojka je na trenutak odlijepila pogled od stakla i pogledala oko sebe poput vjeverice. Mali smiješak preleti joj licem, ali odmah nestane. — Vrlo rado, gospođo — reče Tico. A zatim, okrećući se prema djevojčici: — Molimo vas za oproštenje. — Ja silazim ovdje — reče Alberto, pružajući im ruku. — Doviđenja. — Hajde sa nama — primijeti Tico. — Idemo u kino. Imamo i za tebe djevojku. Nije loša. — Ne mogu — odgovori Alberto. — Imam sastanak.
— U Linču? — upita Pluto zlobno. — Dobru zabavu. Pokaži se nekada u ulici, svi bismo te voljeli vidjeti.
»Znao sam da je ružna«, pomisli čim ju je vidio na stepenicama njene kuće. Upita je: — Da li je Tereza kod kuće? — Ja sam. — Imam jednu poruku od Arane. Ricarda Arane. — Uđite — reče djevojka suzdržijivo. — Sjednite. Alberto sjedne na rub stolice, držeći se uspravno poput svijeće. Hoće li ova klimava stolica izdržati njegovu težinu? Između zavjese koja nije bila na sredini, vidio je drugu sobu. Na polovici kreveta koja se mogla vidjeti, stršile su velike tamne noge neke žene. Tereza stane kraj njega. — Arana nije mogao izaći — reče Alberto. — Imao je nesreću da su ga jutros kaznili. Zamolio me da ga ispričam, jer je imao sastanak s vama. — Kaznili su ga? — upita Tereza. Lice joj je jasno odavalo razočaranje. Kosa joj je bila skupljena na potiljku plavom vrpcom. »Da li su se poljubili u usta?« razmišljao je Alberto. — To se svima ponekad događa — reče on. — Radi se o sreći. Poručio je da će doći slijedeće subote. — Tko je tamo? — upita mrzovoljni glas iz sobe. Alberto pogleda prema zastorima. Noge su nestale. Malo zatim debelo žensko lice pokaže se iza zavjese. Alberto ustane. — To je prijatelj od Arane. Zove se... Alberto reče svoje ime. Osjeti u svojoj ruci debelu, mlohavu ruku žene, vlažnu od znoja. Namješteno se smiješila i počela govoriti bez predaha. U ljubaznim riječima i izvin jenjima Alberto je prepoznao izraze, riječi i fraze iz svoga djetinjstva, koje su primitivniji ljudi običavali upotrebljavati kad su govorili s nekim višim od sebe. Titulirala ga je sa »gospodin« i »don«, a na svoja pitanja nije čekala odgovor.
— Sjednite, sjednite — govorila je žena, pokazujući na stolicu i savijajući se od uslužnosti. — Nemojte se dati smetati od mene, kao da ste u vašoj kući. Mi smo siromašni ali pošteni ljudi. Cijeli život sam zarađivala na pošteni način, u znoju svoga lica. Ja sam krojačica i svoju nećakinju Terezicu sam dobro odgojila. Sirotica, ostala je sama i sve što ima može zahvaliti meni. Sjednite, gospodin Alberto. — Arana je kažnjen pa nije mogao izaći — reče Tereza. Nastojala je da ne gleda ni tetu ni Alberta. — Gospodin je donio poruku. »Gospodin?« mislio je Alberto i tražio djevojčine oči, ali ona je sada gledala u pod. Zena se ukoči, ali raširi sažaljivo ruke, iako joj smiješak nije bio iskren. — Jadnik — reče — jadni dječak, kako bi njegova majka bila nesretna da to zna. Ja sam imala djecu pa to znam. Ali izaći će druge subote. Život je težak za sve, ja to dobro znam, a vi ste mladi, bolje da i ne mislite na to. Recite mi kamo ćete povesti Terezicu? — Teta — reče djevojka u neprilici — gospodin je došao da prenese poruku. Nije ... — Zbog mene se ne dajte smetati — doda žena dobroćudno. — Ja znam da se mladež osjeća mnogo bolje kada je sama. I ja sam bila mlada, iako sam sada već stara, ali takav je život. Ali doći će i za vas brige. Kada čovjek ostari, snađe ga svako zlo. Znate li da sam svaki dan sve više slijepa? — Ali, teta — zamoli je Tereza. — Molim te ... — Ako vi dopuštate, mogli bismo otići u kino. Djevojka ponovo spusti pogled. Šutjela je i nije znala šta da počne s rukama. — Dovedite je rano natrag — reče teta. — Mladež ne smije dolaziti kasno kući, gospodine Alberto. — Okrene se prema Terezi: — Dođi načas sa mnom. S dopuštenjem.
Primila je Terezu za ruku i odvela je u drugu sobu. Ženine riječi dopirale su do njegovih ušiju kao donesene vjetrom, pa iako ih je svaku zasebno razumio, nije mogao učiniti nikakvu cjelinu. Ipak je shvatio da se djevojka opirala da izađe s njim, a žena je nastojala da joj dokaže kako je on idealno biće, lijep, bogat, elegantan: svjetski čovjek. Zastor se pomakne. Alberto se nasmiješi. Djevojka je u nedoumici trljala ruke, ne znajući kakav stav da zauzme. —- Možete ići — primijeti žena. — Inače je veoma čuvam, znate? Ne puštam je da izađe bilo s kim. Veoma je radina, iako ne izgleda tako, zbog toga što je tako mršava. Drago mi je da ćete se malo zabaviti. Djevojka pođe prema vratima i pričeka da propusti Alberta. Kišica je prestala, ali je zrak bio vlažan, a krovovi i ceste blistali su od vlage i bili pomalo skliski. Alberto propusti Terezu s unutarnje strane pločnika. Zatim izvadi kutiju s cigaretama i zapali jednu. Pogleda je ispod oka. Bila je u neprilici i hodala kratkim brzim koracima, gledajući pred sebe. Došli su do ugla a da nisu progovorili nijedne riječi. Tereza zastane. — Ostat ću ovdje — reče. — U drugoj ulici odavde imam jednu prijateljicu. Hvala za sve. — Ali ne — reče Alberto. — Zašto? — Oprostite mojoj teti — doda ona. Gledala ga je pravo u oči i izgledala mirna. — Veoma je dobra i sve bi učinila da ja malo izađem i zabavim se. — Da — odgovori Alberto — veoma je simpatična i ljubazna. — Ali previše govori — zaključi Tereza i prasne u smijeh. »Ružna je, ali ima lijepe zube«, mislio je Alberto. »Kako joj je Esclavo izjavio ljubav?« — Arana bi se naljutio da izađeš sa mnom?
— On nije moj — odgovori Tereza. — Danas smo trebali izaći prvi put. Nije vam pričao? — Zašto mi ne kažeš »ti« — upita je Alberto. Još uvijek su stajali na uglu. Na ulicama oko njih vidjeli su se prolaznici. Ponovo je počela kiša. Lagana maglica spuštala se nad grad. — Dobro — pristane Tereza. — Možemo govoriti jedno drugom »ti«. — Da — reče Alberto. — Tako je čudno da se oslovljavamo sa »vi«, kao da smo stari. Nekoliko časaka su šutjeli. Alberto baci cigaretu i ugasi je nogom. — Onda — reče Tereza, pružajući mu ruku. — Do viđenja. — Ne -— reče Alberto. — Prijateljici možeš otići i drugi dan, a danas idemo u kino. Ona napravi ozbiljno lice: — Nemoj to činiti zbog obećanja. Zaista. Zar nemaš ništa drugo što bi morao uraditi? — I kad bih imao, to nije važno, ali nemam. Časna riječ. — Dobro — reče ona. Ispruži dlan lijeve ruke da vidi pada li još kiša. Oči su joj bile svijetle. — Pada. — Malo. — Idemo u autobus. Pošli su pješice prema ulici Arequipa. Alberto upali i drugu cigaretu. Tek si maloprije ugasio — primijeti Tereza. — Pušiš li mnogo?
— Ne. Samo u dane kada izlazim. — U školi je zabranjeno pušenje? — Da. Ali mi ipak pušimo potajno. Dok su se više približavali centru, kuće su bile veće, a male ulice su nestajale. Napolju je bilo mnogo šetača. Jedna druga djevojčica dobaci nešto Terezi. Alberto se zaustavi u namjeri da im nešto odgovori, ali Tereza ga zaustavi. — Nemoj obraćati pažnju na njih — reče. — Uvijek govore gluposti. — Ne smije se napadati djevojku kada je u društvu. To je nedozvoljeno. — Svi vi iz »Leonicija Prada« ste ratoborni. Alberto se zarumeni od zadovoljstva. Vallano je imao pravo kada je rekao da pitomci vojne škole impresioniraju djevojke, ne one iz Mirafloresa, nego iz Lince. Počeo je govoriti o internatu, o rivalstvu između pojedinih godina, o vježbama na otvorenom, o vikunji i kuji Malpapeadi. Tereza ga je slušala s interesom, povlađujući mu i smijući se kada je bilo nešto smiješno. Zatim je ona pričala o sebi, kako radi u jednom uredu u centru grada. Prije toga je išla na tečaj strojopisa. Ušli su u autobus kod škole »Raimondi«, a izašli na Trgu San Martin. Pluto i Tico su stajali ispod mramornih stupova. Promjerili su ih od glave do pete. Tico se nasmije i namigne Albertu. — Zar niste išli u kino? — Nasamarile su nas — odgovori Pluto. Rastanu se. Alberto je čuo kako su šaputali iza njihovih leđa. Izgledalo je da će na njega ubrzo pasti poput kiše zlobni pogledi cijele ulice. — Šta bi htjela gledati? — Ne znam — reče ona. — Bilo šta.
Alberto kupi novine i pročita naglas raspored kino--predstava, afektiranim glasom. Tereza se smijala, a prolaznici su se okretali za njima. Napokon odluče da idu u kino »Metro«. Alberto kupi dvije karte u parketu. »Kad bi Arana znao za što mi je poslužio novac koji mi je posudio«, mislio je. »Sad više ne mogu ići k Pies Dorados.« Nasmije se Terezi, a ona mu odvrati smiješkom. Bilo je još rano i kino je bilo gotovo prazno. Alberto je bio govorljiv i upotrebljavao je pred tom djevojkom, koja ga nije plašila, duhovite fraze, riječi i viceve koje je čuo toliko puta u svojoj prijašnjoj ulici. — Kino »Metro« je lijepo — reče ona. — Elegantno je. — Nikad nisi bila u njemu? — Ne. Poznajem vrlo malo kina u centru. Radim do kasno po podne. Izlazim iz ureda oko šest i po. — Ne voliš kino? — Oh, veoma. Idem svake nedjelje. Ali obično idem u neki kino koji je blizu moje kuće. Film je bio u bojama i imao mnogo plesnih tačaka. Plesač je bio ujedno i komičar. Miješao je imena, spoticao se, pravio grimase i gledao razroko. Alberto se dosađivao. Pogleda Terezu. Ona se sva zanijela filmom. Poluotvorena usta i nepomično uprte oči, odavale su zanesenost filmom. Kasnije, kada su izlazili iz kina, govorila je o filmu, kao da ga Alberto nije vidio. Oduševljena, opisivala je haljine glumica i glumaca, a sjećajući se komičnih scena, smijala se od srca. — Imaš dobru memoriju — reče Alberto. — Kako se možeš sjećati svih tih detalja? — Rekla sam ti da mi se kino veoma dopada. Kad gledam neki film, zaboravljam na sve. Čini mi se da sam na nekom drugom svijetu. — Da — odgovori Alberto— vidio sam te i zaista izgledaš kao hipnotizirana.
Popeli su se u autobus i sjeli jedno pored drugoga. Trg San Martin bio je pun ljudi koji su izlazili iz kina, i hodali polako ispod uličnih svjetiljaka. Promet je bio paraliziran zbog veoma velikog broja autobomila. Prije nego su stigli do škole »Raimondi«, Alberto zazvoni. — Ne trebaš me pratiti — reče ona. — Mogu ići sama. Već sam ti tako oduzela dosta vremena. On se bunio i inzistirao na tome da je prati. Ulica koja je vodila u centar Lince, bila je samo napola osvijetljena. Kraj njih su prolazili parovi. Neki su u mraku prestali šaputati i ljubiti se dok su oni prolazili. — Zaista nisi htio ništa drugo raditi danas? — upita Tereza. — Ništa, kunem ti se. — Ne vjerujem. — Istina je. Zašto mi ne vjeruješ? Ona je oklijevala. Na kraju se ipak odluči: — Nemaš djevojku? — Ne — reče on. — Nemam. — Zacijelo lažeš. Ali si imao mnoge. — Mnoge ne — odgovori Alberto. — Samo nekoliko. A ti si imala mnogo momaka? — Ja? Nijednog. »Da li da se sada izjasnim?«, pomisli Alberto. — Nije istina. Vjerojatno si imala mnogo. — Ne vjeruješ? Onda ću ti nešto reći. Ovo je prvi put da me jedan momak pozvao u kino.
Ulica Arequipa s dvostrukom kolonom vozila bila je već daleko. Sada se sužavala i bila sve mračnija. Na drveću su svjetlucale nevidljive kapljice vode, zaostale od današnje kiše. — Znači da ti nisi htjela. — Sta? — Nisi htjela imati momka. — Malo je oklijevao: — Sve zgodne djevojke imaju momke koje žele. — Oh — reče Tereza. — Ja nisam lijepa. Zar misliš da ja to ne znam? Alberto je uporno tvrdio protivno. Najzad ustvrdi: — Ti si najljepša djevojka koju sam vidio. — Tereza ga pogleda. — Rugaš se? — promuca zbunjeno. »Nespretan sam«, mislio je Alberto. Čuo je Terezine sitne korake na pločniku, koji su odzvanjali dvaput za jedan njegov. Vidio je njenu pognutu glavu, ruke skrštene na grudima, zatvorena usta. Plava vrpca za kosu izgledala je crna, kao da je dio kose, a tek ispod svjetla dobivala pravu boju, da se odmah zatim izgubi u mraku. Došli su do vrata njene kuće šuteći. — Hvala za sve — reče Tereza. — Najljepša hvala. Pružili su ruke jedno drugome. — Do viđenja. Alberto se okrene, ali poslije nekoliko koraka se vrati. — Tereza. Ona je već digla ruku da zvoni. Okrene se, začuđena. — Šta radiš sutra? — upita Alberto.
— Sutra? — upita ne snalazeći se.
— Da. Pozivam te u kino. Hoćeš li? — Ništa ne radim. Hvala, hoću. — Doći ću po tebe u pet — reče on. Prije nego je ušla u kuću, Tereza je čekala da se Albertova pojava izgubi u mraku ulice i stopi sa crnilom noći. Dok mu je majka otvarala vrata, Alberto se počeo još prije pozdrava ispričavati. Njene oči bile su pune predbacivanja i tiho je uzdisala. Sjeli su u predsoblju. Majka je šutjela i gledala ga s prijekorom. Alberto osjeti beskrajnu dosadu i nevoljkost. — Oprosti — ponovio je. — Nemoj se ljutiti, mama. Kunem ti se da sam učinio sve da što prije odem, ali me nisu pustili. Umoran sam. Mogu li ići spavati. Majka ne odgovori, ali ga nastavi žalosno promatrati. On se pitao: »Kad će početi?« Nije trebao dugo čekati. Ona je digla ruke k licu i počela tiho plakati. Alberto je pogladi po kosi. Majka ga upita zašto je toliko žalosti. On se kleo da je voli više nego išta na svijetu a ona mu predbaci da je cinik, kao i otac, da je pravi sin svoga oca. Između uzdaha i zazivanja Boga, govorila je o kolačima i piškotama koje je kupila u dućanu iza ugla birajući ih specijalno za njega i o čaju koji se ohladio na stolu, o svojoj samoći i tragediji koju joj je Bog poslao za iskušenje da isproba njegovu duševnu i moralnu snagu žrtvovanja. Alberto ju je rukom gladio po kosi i sagnuo se da je poljubi u čelo. Mislio je: »Već drugi tjedan nisam otišao k Pies Dorados«. Zatim se majka smirila i tražila je od njega da kuša jelo, koje je ona sama pripremila svojim vlastitim rukama. Alberto pristane i dok je jeo juhu od povrća, majka ga je grlila i govorila mu: — Ti si još jedini oslonac koji imam na svijetu. — Pričala mu je da je otac ostao još jedan sat u kući, predlažući joj nekoliko rješenja — put u inozemstvo, prividno pomirenje, prijateljsku separaciju — a ona je sve odbila bez razmišljanja.
Zatim su se opet vratili u predsoblje i Alberto je zamoli da smije zapušiti. Ona odobri, ali kada je vidjela da je zapalio cigaretu, ponovo se rasplače, govoreći o vremenu koje je prošlo. Sjećala se svog djetinjstva, svojih putovanja po Evropi, školskih drugarica, bezbrižne mladosti, udvarača, odličnih partija koje je odbila zbog čovjeka koji je sada želi uništiti. Tada počne ispod glasa i sa sjetnim izrazom lica govoriti o njemu. Neprestano je ponavljala »kao mladić bio je potpuno drugačiji«, sjećala se njegovih sportskih uspjeha, pobjeda u tenisu, njegove elegancije i bračnog putovanja u Brazil, ponoćnih šetnja rukom o ruku po plaži Ipanema. — Pokvarili su ga prijatelji — uzvikivala je. — Lima je najpokvareniji grad na svijetu. Ali moje molitve će ga spasiti! — Alberto ju je šutke slušao, misleći na Pies Dorados, koju neće vidjeti ni ove subote, na reagiranje Esclava kada mu saopći da je išao s Terezom u kino, na Pluta koji hoda s Helenom, na vojnu školu i ulicu u kojoj je živio i gdje nije bio već tri godine. Majka počne zijevati. On ustane i zaželi majci laku noć. Uđe u svoju sobu. Počeo se već svlačiti kad ugleda na noćnom ormariću kuvertu sa svojim imenom. Otvori i ugleda novčanicu od pedeset sola. — Ostavio je za tebe — reče majka s vrata. Uzdahne: — To je jedino što sam prihvatila. Jadni moj sine, nije pravedno da se i ti žrtvuješ! On zagrli majku, odigne je s poda i okrene se s njom, govoreći: — Sve će se jednog dana dobro svršiti, majčice, činit ću sve što ti želiš. — Ona se zadovoljno smiješila i ponavljala: Ne trebamo nikoga. Između nježnosti i potvrđivanja on je upita za dopuštenje da izađe. — Samo nekoliko minuta — reče. — Da uhvatim malo zraka. — Lice joj se smrači, ali pristane. Alberto ponovo stavi kravatu i kaput, prijeđe češljem kroz kosu i izađe. Sa prozora majka ga podsjeti: — Ne zaboravi na molitvu prije spavanja.
Vallano je bio onaj koji je odjelu rekao njezino ime, odnosno nadimak. Bilo je to jedne nedjelje u pola noći, kada su pitomci skidali sa sebe odijela za izlazak i vadili sakrivene kutije cigareta, koje su uspjeli
prokrijumčariti od dežurnog oficira. Odjednom, Vallano je počeo govoriti gotovo za sebe, spuštenog glasa, o toj ženi na četvrtom uglu Huatica. Njegove okrugle oči okretale su se poput kuglica, a riječi i ton glasa bili su mu vatreni. — Tišina, pajavo — reče Jaguar. — Pusti nas na miru. Ali on je nastavio govoriti, namještajući krevet. Cava, ležeći na krevetu, upita: — Kako kažeš da se zove? — Pies Dorados. — Mora biti nova — reče Arrospide. — Poznajem cijeli taj četvrti ugao, ali tog imena se ne sjećam. Slijedeće nedjelje su Cava, Jaguar i Arrospide također govorili o njoj. Gurkali su se laktovima i smijali. — Nisam li vam rekao? — govorio je Vallano, uživajući ponosno u svom otkriću. — Slušajte uvijek moje savjete. — Tjedan dana poslije već ju je pola odjeljenja poznavalo, a ime Pies Dorados postalo je Albertu potpuno familijarno i blisko. Pohvale, iako ponekad grube i prostačke, koje su dolazile iz usta pitomaca koji su je već posjetili, dražile su Albertovu znatiželju i bile povod za raspirivanje njegove uobrazilje. U snovima, to je ime bilo satkano od živog ženskog mesa, žena je bila uvijek različita, iako ista, njezino prisustvo ga je dražilo, a kada bi je želio dotaći, nestajala je. Sav je gorio od nezadržive želje da je što prije upozna. Alberto je bio onaj koji je više od svih govorio o Pies Dorados. Nitko nije ni slutio da je o Huaticu čuo samo po pričanju, jer je on uveličavao priče i dodavao izmišljene događaje. Ali to sve nije moglo ukloniti izvjesnu intimnu nelagodnost njegove duše. Što je više pričao o seksualnim avanturama, opisujući ih potanko, dok su se njegovi drugovi smijali ili bezobrazno turali ruke u hlače, on je nejasno strahovao da neće nikad leći u krevet sa ženom, osim u snovima. Tada je postajao neraspoložen i zaklinjao se da će kod prvog izlaska otići k Pies Dorados, makar morao ukrasti dvadeset sola i makar zaradio sifilis.
Sišao je na stanici ulice 28. srpnja. Mislio je: »Navršio sam petnaest godina, ali izgledam stariji. Nemam zašto biti nervozan.« Zapali cigaretu, ali poslije dva povučena dima, baci je na asfalt. Idući dalje ulicom 28. srpnja, postajalo je sve življe. Kad je prešao tračnice tramvaja koji ide za Limu-Chorillos, našao se u mnoštvu, sačinjenom od radnika, služavki, mješanaca glatke kose, kovrčastih Indijanaca i nasmijanih crnaca. Znao je po mirisima da se nalazi u okrugu Victoria. Ćutio se miris jela i pića kreolaca, miris piva i prženih kobasica.
Prolazeći Trgom Victoria, golemim i uvijek punim svijeta, gdje je kameni Inka pokazivao prstom prema udaljenom horizontu, sjetio se Vallana koji je govorio: — Manco Capac9
9 Osnivač carstva Inka i prvi Inka je kurviš, rukom pokazuje put koji vodi k Pies Dorados. — Gužva ga je prisilila da polako hoda. Gotovo se gušio. Svjetla su bila posve slaba, osvjetljavajući čudnom svjetlošću muškarce koji su zavirivali u posve jednake kućice, nanizane jedna za drugom uz pločnik. Na prvom uglu ulice 28. srpnja i Huatica, u dućanu nekog Japanca, Alberto začuje svu silu psovki. Pogleda unutra. Grupa žena i muškaraca žučno je raspravljala za jednim stolom punim praznih boca. Pođe dalje i zastane na uglu. Imao je ruke u džepovima i gledao lica koja su bila oko njega. Zatim poravna kaput i pođe prema četvrtom uglu. Na licu je imao pomalo preziran osmijeh, ali oči su odavale nemir. Još samo nekoliko koraka i stići će do druge kuće, gdje je bila Pies Dorados. Znao je već napamet gdje se nalazi. Na vratima su već bila tri muškarca, jedan iza drugoga. Alberto pogleda kroz prozor u unutrašnjost kuće. Ugleda malo predsoblje, osvijetljeno crvenim svjetlom, stolicu i sliku na zidu. Kraj prozora je bila klupa. Netko mu dotakne rame. — Mladiću — reče nečiji glas, a do Alberta dopre miris luka. — Jeste li vi slijepi, ili lukavi i bezobrazni? Ulične svjetiljke osvjetljavale su samo sredinu ulice, a crvena svjetla iz kućica dopirala su samo do prozora. On uoči da su muškarci koji su obilazili kućice, hodali tik uz zid, gdje nije bilo osvijetljeno.
— Onda? — reče muškarac. — Na čemu smo ostali? — Šta vam je? — upita Alberto. — Meni ovo nije ni najmanje važno, ali nisam glupan. Nitko mi ne može ići prstom pred nosom, znajte. Niti pred bilo kojim drugim dijelom tijela. — Da —reče Alberto. — Šta želite? — Stanite u red. Ne budite bezobrazni. — Dobro — reče Alberto. — Nemojte se uzbuđivati. Odvoji se od prozora, a muškarac ga nije nastojao zadržati. Stane na kraju reda, prisloni se uz zid i popuši jednu za drugom četiri cigarete. Čovjek koji je bio pred njim uđe i za nekoliko minuta već je bio napolju. Dok se udaljavao mrmljao je nešto na račun skupoće života. Ženski glas s druge strane vrata reče: — Uđite. On prijeđe prazno predsoblje. Pred njim su bila vrata sa šarenim staklima, što su vodila u sobu. »Više se ne bojim. Ja sam već muškarac.« Gurne vrata. Soba je bila isto tako mala kao i predsoblje. Svjetlo, također crveno, bilo je intenzivnije i nekako tvrdo, u usporedbi s onim u predsoblju. Unutra je bilo sve natrpano stvarima i Alberto se za nekoliko časaka osjetio kao izgubljen, kružeći očima bez cilja po sobi i po ženi koja je ležala na krevetu, ne opažajući njeno lice. Uočio je samo tamne cvjetove njene kućne haljine. Zatim se osjeti smiren. Žena se malo podigne. Da, bila je malena, kako je i pretpostavljao. Noge su joj se samo dodirivale poda. Žuti obojadisani uvojci padali su joj na čelo, a sa debelo namazanog lica smiješile su se na njega tamne ali bezizražajne oči. — Dolaziš iz »Leoncija Prada« — reče ona. — Da. — Prvi odjel pete godine?
— Da — odgovori Alberto. Ona se nasmije grohotom. — Osam danas — reče. — A prošli tjedan ih je došlo ne znam ni sama koliko. Postala sam njihov idol. — Dolazim prvi put — reče Alberto zacrvenjevši se. — Ja ... Prekine ga drugi grohot, jači od prvoga. — Nisam praznovjerna — reče ona, ne prestajući s>e smijati. — Ne radim zabadava, a dovoljno sam stara da ne vjerujem u bajke. Svaki dan dođe ponetko i kaže da dolazi prvi put. Šaljivo. — Nije zbog toga — odgovori Alberto. — Ja imam novaca. — To mi se sviđa. Stavi na noćni ormarić. I požuri, pitomčiću. Alberto skine odjeću, slažući komad po komad na stolicu kraj kreveta. Ona ga je promatrala bez ikakvih osjećaja. Kada je skinuo i posljednji komad odjeće, ona se baci poleđice na krevet i rastvori haljinu. Bila je gola, samo je imala ružičasti grudnjak, malo spušten da se vidi početak grudi. »Zaista je plavojka«, pomisli Alberto. Spusti se kraj nje, a ona mu brzo obavije ruke oko leđa i privuče ga k sebi. Osjećao je ispod svog trbuha njezin, kako se pomiče tražeći što bolji položaj za konačni dodir. Zatim digne noge i savije ih u zraku, a tijelom počne izvoditi pokrete doljegore. U tim pokretima sudjelovale su i njene ruke, dok mu je u uho nešto mrmljala. Na kraju začuje brutalnu psovku. — Jesi li došao ovamo spavati, ili šta? — Ne ljuti se — promuca Alberto. — Ne znam šta mi je. — Ja znam — reče ona. — Šeprtlja si. On se nasmije na silu i šapne joj nešto na uho. Žena se ponovo glasno nasmije, prostačkim smijehom profesionalnih prostitutki, gurajući ga na stranu. Sjedne na rub kreveta, gledajući ga časak zlobnim pogledom.
— Možda si zaista svetac — reče.— Lezi!
Alberto se ispruži na krevetu. Vidio je Pies Dorados na koljenima kraj sebe i dok je svjetlo davalo njenoj kosi nestvarnu boju, on je mislio na voštane lutke, koje su bile nalik na nju ili na majmunicu koju je jednom vidio u cirkusu. Nije obratio pažnju na njene ruke koje su nastojale nadoknaditi ono što nije moglo njezino tijelo, nazivajući ga pokvarenjakom i varalicom. Zatim je vidio samo crveno svjetlo, koje ga je obavijalo sa svih strana, dok je u njemu rasla žudnja. Ispod sata na Colmeni, koji je postavljen na drugom kraju Trga San Martinu, na zadnjoj tramvajskoj stanici za Callao, vidi se nepregledno mnoštvo bijelih kapa. Sa pločnika pred hotelom »Bolivar«, prodavači novina, šoferi, policajci i skitnice, promatraju rijeku pitomaca koja se slijeva na ovu stanicu iz svih pravaca, u grupama i pojedinačno, zaustavljajući se ispod sata, da dočeka tramvaj. Mnogi od njih ometaju namjerno promet, odgovaraju nepristojnim izrazima onima koji trube iz kola, tražeći prolaz, dosađuju ženama koje prolaze kraj njih, šale se i međusobno vrijeđaju. Kad dođe na stanicu, tramvaj je začas pun pitomaca, a civili se ugibaju i prepuštaju im prvenstvo, misleći na svoju sigurnost. Pitomci treće godine psuju svaki put kada ih netko upravo u času kada su se uspjeli popeti na prvu stepenicu, uhvati za vrat i kaže: — Najprije pitomci a onda perrosi. — Deset je i po — reče Vallano. — Nadam se da posljednji kamion još nije otišao. — Tek je deset i dvadeset — odgovori Arrospide. — Stići ćemo na vrijeme. Tramvaj je bio pretrpan. Obojica su stajali. Nisu čekali školski kamion, koji je nedjeljom išao u Bellavistu po pitomče. — Gle — reče Vallano. — Dva perrosa. Zagrlili su jedan drugoga oko vrata da im se ne vide znakovi u uniformi. Mudraci! — S dopuštenjem — reče Arrospide, otvarajući prolaz prema sjedalu, na kome su sjedila ona dvojica sa treće godine. Kad su ga vidjeli da ide prema njima, počeli su razgovarati.
— Dobro veče, pitomci — reče Vallano. Oni su se pravili da ga ne čuju. Arrospide dotakne jednoga od njih. — Umorni smo. Čistite se odavde — reče Vallano. Oni poslušaju. — Šta si radio jučer? — upita Arrospide. — Gotovo ništa. Bio sam na nekoj zabavi. Čini mi se da se slavio nečiji rođendan. Kad sam došao, unutra je bila vraška gužva. Stara koja mi je otvorila vrata, vikala je: »Zovite liječnika i popa!« i morao sam izaći trčeći. Tako sam se nasamario. Ah, bio sam i u Huaticu. Imam nešto saopćiti odjeljenju na račun pjesnika. — Šta? — Pričat ću svima zajedno. Poslastica. Ali nije čekao da dođe u zgradu. Kad su došli do ulaza u školu, opazili su kamion koji je dolazio pun pitomaca. — Gle, evo kamiona. Sada smo svi ovdje — reče Vallano. — Da, crnkinjice — reče Jaguar. — Pazi se. Mogli bi te silovati. — Znate šta ima novo? — upita ih Vallano. — Šta — reče Jaguar. — Već su te silovali? — Još ne, ali ne radi se o tome. Tiče se pjesnika. — Šta ti je? — upita Alberto iz jednog kuta kamiona. — Tu si? Gore po tebe. U subotu sam bio kod Pies Dorados i rekla mi je da si joj platio zato da ti posebno ugađa. — Bah! —pućne Jaguar. — Ja bih ti učinio tu uslugu zabadava. Začuje se smijeh.
— Pies Dorados i Vallano zajedno u krevetu, to je poput kave s mlijekom— uzvikne Arrospide. — Silazite svi napolje! — vikne podoficir Pezoa. Kamion se zaustavio na vratima škole i pitomci su skakali napolje. Ulazeći, Alberto se dosjeti da nije sakrio cigarete. Pođe natrag, ali u tom času opazi da na vratima stoje samo dva vojnika. Nigdje se nije vidio nijedan oficir. To je bilo neuobičajeno. — Zar su poručnici umrli? — uzvikne Vallano. — Neka Bog usliša tvoje riječi — odgovori Arrospide. Alberto uđe u odjeljenje. Bio je mrak, ali otvorena vrata kupaonice davala su dovoljno svjetla da se moglo kretati. Pitomci su stajali kraj ormara, svlačeći se. — Fernandez — reče netko. — Zdravo — reče Alberto. — Šta je? Esclavo je stao uz njega u piđami, otegnutog lica. — Ne znaš? — Ne. Šta je? — Otkrili su krađu pitanja iz kemije. Bilo je polupano staklo. Jučer je došao pukovnik. Vikao je na oficira u blagovaonici. Svi su bijesni kao divlje zvijeri. Mi, koji smo te noći, u petak, bili na noćnoj straži... — Da — reče nestrpljivo Alberto. — Šta? — Kažnjeni smo sve dok se ne otkrije tko je to učinio. — Svinjarija — reče Alberto. — Prokleta im duša.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

7 Re: Mario Vargas Ljosa - Grad i psi taj Pon Jan 02, 2012 12:18 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
V
Jednom sam pomislio: »Nikad nisam bio nasamu s njom. Da je pričekam kada izlazi iz škole?« Ali nisam se usudio. Šta bih joj rekao? I odakle mi novac za autobus? Tere je išla na ručak k nekim rođacima blizu njene škole, u Limi. Mislio sam da jednog dana u dvanaest sati pođem pred nju i otpratim je do njenih rođaka. Tako bismo bili barem malo zajedno. Ali nisam imao novaca za autobus. Razmišljao sam satima o tome kako bih došao do novaca. I tada se jednoga dana sjetim da bih mogao tražiti od mršavog Higuerasa. On me uvijek poziva na bijelu kavu, rakiju i cigarete. Jedan sol ne predstavlja za njega ništa. Tu istu večer, kada sam ga sreo na trgu Bellavista, zatražio sam ga jedan sol. »Kako ne«, odgovori mi, »pa zato i postoje prijatelji.« Obećao sam da ću mu vratiti na svoj rođendan, a on se nasmijao i rekao: »Svakako. Dat ćeš mi kada budeš mogao. Uzmi.« Kad sam stavio sol u džep, bio sam sretan i te večeri nisam mogao zaspati. Slijedeći dan sam cijelo vrijeme u školi zijevao. Tri dana kasnije rekao sam majci: »Danas ću ručati u Chucuitu, kod jednog prijatelja«. U školi sam tražio profesora dopuštenje da izađem pola sata ranije, a budući da sam bio jedan od najboljih učenika, dopustio mi je.
Tramvaj je bio gotovo prazan i nisam se mogao »švercati«. Na sreću kondukter mi je naplatio samo pola karte. Sišao sam na Trgu Drugoga svibnja. Jednom, kada smo prolazili ulicom Alfonsa Ugarte, majka mi je rekla: »U onoj velikoj kućetini je Terezina škola«. Uvijek sam se sjećao te kuće i znao sam da bih je odmah prepoznao, čim bih je vidio, ali sada nisam nikako mogao naći ulicu Alfonsa Ugarte. Sjećam se da sam pošao ulicom Colmena i kada sam se dosjetio, vratio sam se trčeći natrag i tada najednom spazio prljavu kućetinu blizu Trga Bolognesi. Škola je upravo završila i đaci su izlazili hrpimice iz škole. Bilo je mnogo djevojčica malih i velikih i ja najednom osjetim strašan stid. Okrenem se i pođem do ugla. Stanem na vrata jedne prodavaonice i, polusakriven iza vitrine, gledao sam prema školi. Tako je bila zima, znojio sam se. Prvo što sam učinio kada sam je spazio, bilo je da sam ušao u dućan, do krajnosti demoraliziran. Kada sam sakupio hrabrosti da izađem, vidio sam je s leđa kako ide prema Trgu
Bolognesi. Bila je sama, ali se ipak nisam usudio prići. Izgubila se iz vida, a ja se vratim na Trg Drugog svibnja, bijesan i dočekam tramvaj koji ide prema mojoj školi. Bila je još zatvorena, jer je bilo rano. Ostalo mi je još pedeset centavosa, ali nisam kupio ništa za jelo. Cijeli dan sam bio loše volje, a poslije podne, dok smo zajedno učili, nisam progovorio nijednu riječ. Ona me upita šta se sa mnom događa, a ja pocrvenim.
Slijedećeg dana, usred nastave, odjednom mi padne na pamet da bih je mogao dočekati. Zamolim ponovo profesora da me pusti. »Dobro, ali reci majci, ako će te svaki dan voditi iz škole prije vremena, to će ti štetiti«. Sada sam poznavao put i došao sam tamo prije zvona. Kad su se pojavile djevojčice, osjetio sam se isto kao i jučer, ali sam govorio samome sebi: »Moram joj se približiti, moram joj se približiti«. Izašla je posljednja. Bila je sama. Čekao sam da se malo udalji od škole i pošao polako za njom. Na Trgu Bolognesi požurim korak i stignem je. »Zdravo, Tere.« Ona se malo iznenadila, opazio sam to u njenim očima, ali je samo rekla: »Zdravo, šta radiš ti ovdje?« To je izgovorila tako mirno i prirodno da u prvi čas nisam ni sam znao šta ću reći, pa promucam: »Izašao sam prije iz škole, pa mi je palo na pamet da te pričekam. Zašto pitaš?« »Ni za šta«, odgovori ona. »Samo sam tako pitala.« Upitam je da li ide k svojim rođacima, a ona odgovori da ide. »A ti?« obrati se ona meni. »Ne znam. Ako hoćeš mogu te otpratiti.« »Dobro«, reče ona, »to je ovdje blizu.« Njen ujak i ujna živjeli su u ulici Arica. Nismo gotovo ništa razgovarali. Ona je odgovarala na moje upite, ali me nije gledala. Kad smo došli na početak ulice, reče: »Moja ujna stanuje na drugom uglu pa je bolje da ti ne ideš dalje«. Ja se nasmiješim, a ona mi pruži ruku. »Ciao10
»La Perlita« se nalazi na kraju otvorenog prostora, između blagovaonice i ostalih dvorana. To je mala zgradica od cementa, s velikim prozorom koji služi kao vitrina i u kojem se ujutro i navečer nazire lice Paulina, sa kosim očima, poput Japanaca, širokih usta kao u «, rekoh, »po podne se vidimo?« »Da, da, imam mnogo za učenje.« Poslije nekoliko časaka doda: »Hvala što si došao«.
10 Zdravo (tal.)
crnca, jakih ličnih kosti i glatke kose. Paulino prodaje kod vitrine gazirana pića, kekse, kavu, čokoladu, a u cementnoj zgrađici cigarete i pisco11
Nedjeljom ujutro, poslije ručka, služi se misa. Internatski kapelan je mlad i plavokos, a uvijek poslije mise drži patriotske prodike, u kojima spominje bezgrešan život slavnih političara, njihovu ljubav za Boga i Peru, naglašava potrebu discipline, uspoređujući vojnike s , po cijeni gotovo dvostruko većoj nego što je napolju. Noću on spava na madracu od slame i mravi po njemu gmižu kao po plaži. Ispod tog madraca je komad drva, napravljen tako da imitira rupu u podu, ali u stvari je skladište cigareta »Nacional« i pisca, koje on unosi potajno u internat i tamo prodaje. Kažnjeni pitomci, koji moraju provesti subotu i nedjelju u internatu, dolaze Paulinu te dane poslije doručka, u manjim grupama, da ne izazovu sumnju. Pruže se po podu i dok Paulino vadi iz svog skrovišta rakiju i cigarete, oni polako ubijaju mrave malim kamenčićima. Paulino je darežljiv, ali zloban. Daje na kredit, ali zahtijeva od pitomca da ga mole i da ga zabavljaju. Prostorija u kojoj je Paulino malena je i u nju stane najviše oko dvadesetak pitomaca. Kada je sve puno, oni koji su došli posljednji odu na čistinu pred zgradom i zabavljaju se gađajući vikunju, dok ne izađu oni koji su unutra i naprave im mjesta. Oni iz treće godine nemaju prilike da prisustvuju takvim prizorima, jer ih oni iz četvrte i pete godine bacaju napolje ili postave na stražu. Zabavljanje traje satima. Počinje odmah poslije doručka, a završava u vrijeme ručka. Kažnjeni izdržavaju lakše kaznu nedjeljom nego subotom. U nedjelju su već pomireni s tim da ne smiju izaći i ne vide svoje drugove koji su već otišli u subotu. Ali subotom im je teško i mnogi od njih prave planove kako bi pobjegli napolje. Neki se čak odvaže na direktni udar, pa usred bijelog dana bježe kroz vrata kraj stražara, koji ih zabezeknuto gleda, a oni koji to ne uspijevaju, lutaju dvorištem kao izgubljeni, izležavaju se na krevetu, sanjare otvorenih očiju, a ako imaju nešto novaca, idu k Paulinu, puše, piju pisco i služe mravima za hranu.
11 Rakija koju prave u mjestu Pisco
misionarima, heroje s mučenicima, a crkvu s vojskom. Pitomci poštuju kapelana, jer im se čini da je pravi muškarac. Vidjeli su ga u civilnom odijelu po najgorim kutovima Callaoa, kako širi miris alkohola, dok mu je u očima sjao razbludni žar.
Gotovo je zaboravio da je slijedećeg dana ostao dugo vremena zatvorenih očiju, iako se već probudio. Kada je čuo vrata, tijelo mu se ukočilo od straha. Zaustavio je dah. Bio je uvjeren da je to on i da će ga ponovo tući. Ali bila je majka. Izgledala je veoma ozbiljna i čvrsto mu je pogledala u oči. »A on?« »Otišao je. Već je prošlo deset sati.« Udahnuo je duboko i uspravio se. Soba je bila puna svjetla. Tek tada začuje buku s ulice, šum tramvaja i sirene automobila. Život se ponovo vratio, ali on se osjećao slabo, kao da je prebolio dugu bolest i sada se oporavlja. Čekao je da majka spomene ono što se dogodilo. Ali ona je šutjela. Idući s jednog kraja sobe na drugi, simulirajući da pravi red u sobi, pomicala je stolice, popravljala zavjesu, ali uistinu nije ništa radila. »Hajdemo u Chiclavo«, reče on. Majka se približi krevetu i počne ga nježno gladiti. Njezini prsti polako su mu prolazili kroz kosu, preko zatiljka i po leđima. Imao je osjećaj topline i nježnosti kao iz nekih prošlih vremena, sretnijih. Glas koji je dopirao do njegovih ušiju, bio je također iz vremena njegova djetinjstva. Nije obraćao pažnju na ono što je majka govorila. Važna je bila samo boja glasa, njegova mekoća, sve dok majka nije rekla: »Ne možemo se više nikada vratiti u Chiclavo. Moraš živjeti s ocem.« On je pogleda očekujući od nje da se pokaje za te riječi, ali susretne vedar pogled i čak smiješak na majčinim usnama. »Više volim živjeti s tetom Adelom nego s njim«, povikne on. Majka bez uzrujavanja pokuša da ga smiri. »Radi se o tome«, govorila je, »što ga nisi prije nikada vidio. Ni on tebe, također. Ali sve će se promijeniti, vidjet ćeš«, govorila je ozbiljno. »Kada se bolje upoznate, voljet ćete se mnogo, kao i u drugim obiteljima.« »Sinoć me je tukao«, reče muklo. »Udario me šakom kao da sam odrastao. Ne želim živjeti s njim.« Majka nastavi nježnim pokretima ruke prolaziti kroz njegovu kosu, ali to mu više nije izgledalo kao nježnost, već kao nepodnošljiv pritisak. »Ima lošu narav, ali u stvari je dobar«, nastavi majka. »Treba znati postupati s njim. Ti si također kriv, jer ne činiš ništa da ga osvojiš. Veoma je ljut na tebe zbog onoga jučer. Još si veoma mali i ne možeš
to shvatiti. Vidjet ćeš kasnije da sam ja u pravu. Shvatit ćeš jednoga dana. Danas, kada se vrati, zamoli ga za oproštenje što si ušao u sobu. Treba mu ugoditi. To je jedini način da bude zadovoljan.« Čuo je svoje srce kako divlje udara u grudima, poput onih velikih žaba što su kreketale u bari kraj njihove kuće u Chiclayu, slične na zeleni balon koji se napuhne i splasne, napuhne i splasne. Tada shvati: »Ona je na njegovoj strani, ona je sukrivac«. Odluči da bude oprezan, više se nije mogao pouzdati u majku. Bio je sam. U podne, kada je čuo da se otvaraju vanjska vrata, siđe niza stepenice u susret ocu. Ne pogledavši mu u oči, reče: »Oprosti za ono sinoć«. — I šta ti je još rekla? — upita Esclavo. — Ništa više — reče Alberto. — Pitaš me to isto cijelu sedmicu. Zar ne možeš govoriti o nečem drugom? — Oprosti — odgovori Esclavo. — Ali danas je upravo subota. Mislit će da sam lažljivac. — Zašto bi to mislila? Već si joj pisao. A osim toga, šta te se tiče šta misli. — Zaljubljen sam u tu djevojku — reče Esclavo. — Ne bih želio da misli loše o meni. — Savjetujem ti da misliš na nešto drugo — primijeti Alberto. — Tko zna do kada ćemo biti kažnjeni. Možda nekoliko sedmica. Ne smijemo misliti o ženama. — Ja nisam kao ti — reče Esclavo skromno. — Nemam karaktera. Htio bih da ne mislim na tu djevojku, a ne radim ništa drugo nego upravo to. Cijelo vrijeme mislim na nju. Ako slijedeću subotu ne izađem, mislim da ću poludjeti. Reci mi da li te pitala nešto o meni? — Prokletstvo — odvrati Alberto. — Kažem ti da sam bio s njom samo pet minuta na vratima njene kuće. Koliko puta ću ti morati ponavljati da nisam s njom ništa pričao? Nisam čak imao vremena ni da joj pogledam u lice.
— Zašto joj onda ne želiš pisati? — Ne želim — odgovori Alberto. — Ne da mi se. — To je čudno — primijeti Esclavo. — Svima pišeš pisma. Zašto nećeš meni? — One druge ne poznajem — reče Alberto. — Osim toga nemarna volje za pisanje pisama. Sada ne trebam novac. Šta će mi kada moram biti u zatvoru tko zna koliko prokletih sedmica. — Drugu subotu moram na neki način izaći — reče Esclavo. — Makar morao pobjeći. — Dobro — reče Alberto. — Ali sada idemo Paulinu. Sit sam svega i želim se napiti. — Ti hajde — reče Esclavo. — Ja ću ostati ovdje. — Bojiš se? —- Ne. Ali neću da me zadirkuju. — Neće te zadirkivati — odgovori Alberto. — Hajde da se napijemo. Prvome koji počne zadirkivati, razbij njušku i kraj. Diži se. Hajde.
Zgrada se malo-pomalo ispraznila. Poslije doručka, desetorica kažnjenih iz njihova odjela ispruže se na krevetu pušeći. Poslije toga Boa nagovori neke od njih da idu u »La Perlitu«. Vallano i ostali pođu igrati timbu12
— Niste me ni vidjeli. Mogao sam vas ubiti — reče. , koju su organizirali neki iz druge godine. Alberto i Esclavo ustanu, zatvore ormare i izađu. Dvorište njihove godine, pista za defiliranje i čistina bili su potpuno prazni. Sa rukama u džepovima pođu prema »La Perliti«, ne govoreći ništa. Popodne je bilo mirno, bez vjetra i bez sunca. Najednom začu ju smijeh. Na nekoliko metara od njih, sakriven u travi, ležao je jedan pitomac. Kapu je spustio na oči.
12 Hazardna igra
— Ne znaš li pozdraviti svoje pretpostavljene? — upita Alberto. — Uspravi se. Dječak se uspravi u sekundi i pozdravi. Postao je ozbiljan. — Ima li ih mnogo kod Paulina? — pita Alberto. — Nema, pitomče. — Oko deset. — Dobro. Odlazi — reče Esclavo. — Pušiš li, perro? — upita Alberto. — Da, pitomče. Ali nemam cigareta. Tuži me, ako želiš. Već dvije sedmice ne izlazim. — Siromah — reče Alberto. — Umirem od sažaljenja. Uzmi. — Iz džepa od kaputa izvadi kutiju cigareta i pokaže mu. Dječak ga nepovjerljivo pogleda i ne usudi se ispružiti ruku. — Izvadi dvije — reče Alberto. — Da vidiš da smo pristojne osobe. Esclavo ih je rastreseno promatrao. Pitomac pruži ruku i uzme dvije cigarete, ne skidajući pogleda s Alberta. Kad ih je uzeo, stidljivo se nasmiješi. — Hvala, pitomče — reče. — Veoma ste dobri. — Molim — odgovori Alberto. — Usluga za uslugu. Noćas ćeš mi prostrijeti krevet. Iz prvog sam odjeljenja. — Da, pitomče. — Hajdemo već jednom — reče Esclavo.
Ulaz u Paulinovu trgovinu predstavljala su limena vrata, naslonjena na zid. Nisu bila pričvršćena i bio bi dovoljan slab vjetar da ih sruši. Kad su provjerili da u blizini nema nijednog oficira, Alberto i Esclavo se približe. Još izvana čuli su smijeh i Boin glas, koji je nadjačavao ostale. Alberto priđe blizu na vršcima prstiju, pokazujući Esclavu prstom da šuti. Stavi obje ruke na vrata i gurne ih. U otvoru koji
je nastao, poslije silnog trijeska vrata, opaze oko dvanaestak užasnutih lica, iskrivljenih od straha. — Svi uhapšeni — reče Alberto. — Pijanice, pederi, degenerici, svi u zatvor. Stajali su u hodniku. Esclavo se postavio iza Alberta. Njegovo lice imalo je izraz dobroćudnosti i pokornosti. Između njih i ostalih pitomaca pojavi se Paulino. — Ulazite, do đavola — reče. — Brzo, brzo, mogu nas vidjeti. I ne pravi takve šale, pjesniče, jer ćemo jednog dana stradati tvojom krivnjom.
— Ne sviđa mi se da mi govoriš »ti«, prljavi cholo13
13 Sin Evropljanina i Indijanke, mješanac — reče Alberto, maknuvši se sa hodnika. Pitomci pogledaju Paulina, koji je nabrao čelo. Njegova debela usta otvarala su se poput školjke. — Ili šta — odgovori Alberto i spusti se na pod. Esclavo se ispruži kraj njega. Paulino se nasmije, tresući se cijelim tijelom. Usta su mu se rastegla i otkrila načas neravno zubalo, mjestimično nepotpuno. — Doveo si svoju kurvicu. Šta ćeš napraviti ako ti je silujemo? — Dobra ideja — uzvikne Boa. — Pojedimo Esclava. — A zašto ne ovog majmuna Paulina? — reče Alberto. — On je deblji. — Danas si nabrušen na mene — primijeti Paulino, slegnuvši ramenima. Sjedne kraj Boe. Netko je vrata ponovo stavio na njihovo mjesto. U centru svih tih nagomilanih tijela, Alberto opazi bocu pisca. Ispruži ruku, ali Paulino ga zaustavi. — Pet reala za gutljaj. — Lopov — reče Alberto.
Izvadi novčanik i dadne mu novčanicu od pet sola. — Deset gutljaja — reče. — Samo za tebe ili i za tvoju ženskicu? — Šta ti je, bjelkasti? — reče. — Hoćeš li da ti odzvoni, ili šta? — Za oboje. Boa se cerekao glasno. Boca je kružila naokolo. Paulino je brojio gutljaje. Ako je netko pio više nego je platio, jednim potezom mu je oduzimao bocu. Kad je potegnuo iz boce, Esclavo zakašlje, a na oči mu navru suze. — Ova dvojica se ne rastavljaju ni jedan trenutak već dvije sedmice — reče Boa, pokazujući na Alberta i Esclava. — Htio bih znati šta se to događa. — Dobro — reče jedan pitomac, koji je naslonio glavu na Boina leđa. — A oklada? Paulino oživi. Smijao se i pljeskao, uzvikujući: — Konačno, konačno — a pitomci su iskorištavali njegovu zanesenost i pili pisco. Boca se za nekoliko trenutaka praznila. Alberto je naslonio glavu na ruke i promatrao Esclava. Mali mrav je hodao po njegovu licu, ali on kao da ga nije osjećao. Oči su mu imale vodenast sjaj. »Sad će Paulino izvaditi novčanicu ili bocu pića, a onda će nastati prava svinjarija. Ja ću otvoriti razrez na hlačama, ti ćeš ga otvoriti i on će ga otvoriti. Paulino će početi drhtati i svi će početi drhtati i želio bih da tada naiđe Gamboa i osjeti smrad koji će nastati, onaj dobro poznati miris na trulu bjelančevinu.« Paulino se sagnuo i počeo rovati po svom skrovištu. Uskoro se digne i pokaže malu kesicu. Kad je zatresao njome, čuo je zvuk novca. Lice mu je sjalo čudnim uzbuđenjem, nosnice su mu se širile, udišući duboko zrak, debela otvorena usta tražila su žrtvu, a niz potiljak mu se cijedio znoj.
»Sad će sjesti i početi disati poput konja ili psa, znoj će mu se cijediti niz potiljak, a ruke kao da su poludjele, izvodit će dobro poznate pokrete.« — Ima oko deset sola u novčanicama od pedeset — reče Paulino. — To je za pobjednika. Za drugog po redu ima dolje još jedna boca pisca. Ali morat će častiti sve nas. Alberto je oslonio glavu na ruke. Pred očima mu je bila lagana maglica. Čuo je kao kroz san užurbane pokrete, šapat i frenetičan Paulinov smijeh. Alberto se ispruži i kroz staklo na prozoru ugleda komadić sivog neba. Esclavo se nagne nad njega. Bio je blijed ne samo u licu, nego po rukama i čitavom tijelu. — Idemo, Fernandez — šapne on Albertu. — Izađimo odavde. — Ne — reče Alberto. — Hoću da zaradim ovu kesicu. Boin smijeh bio je kao bijesno rezanje. On ga pogleda. Imao je snažne noge i veliki mišićav trbuh koji se pokazao kroz raskopčanu košulju. Rastvorio je razrez na hlačama. Neki su skidali hlače, drugi su ih samo otvarali. Paulino se šetao naokolo, držeći u jednoj ruci kesicu s novcem, a u drugoj bocu. — Boa želi da mu dovedete kuju Malpapeadu — reče netko, ali nije se čuo smijeh. Alberto se raskapčao polako, poluzatvorenih očiju, nastojeći dočarati u svojoj mašti lice, tijelo i kosu Pies Dorados. Ali njeni nestalni obrisi su se gubili i ustupali mjesto jednoj drugoj ženi, mladoj tamnoputoj djevojci, čiji obrisi su se također gubili i vraćali, ali svaki put sve postojanijom jasnoćom. Zamišljao je njenu ruku, usta, s kišicom koja je padala po njenu licu, kosi, močila joj haljinu, a crveno svjetlo Huatica odražavalo se u tamnim zjenicama. On ponovo dozove bijelo mesnato bedro Pies' Dorados u svoje sjećanje, ali ono je bilo odmah potisnuto i njemu se ukaže ulica Arequipe, puna vozila, koja su prolazila kraj Raimondija, gdje su on i djevojka čekali tramvaj.
— Šta ti čekaš — upita Paulino uvrijeđeno. Esclavo se ispružio i ležao nepomičan s glavom među rukama. Paulino je stajao nad njim i izgledao je golem. — Progutaj ga, Paulino! — zavikne Boa. — Progutaj
mladenku od pjesnika. Kunem ti se da ću udesiti pjesnika, ako se samo pomakne u njegovu obranu. — Alberto pogleda oko sebe, ima li kakav tvrdi predmet koji bi mogao koristiti u slučaju potrebe. Nije vidio ništa. Ukoči tijelo i stisne šake. Paulino se nagnuo, raskoračivši se nad Esclavom, čije noge su mu prolazile ispod tijela. — Ako ga dirneš, razbit ću ti njušku — reče Alberto. — Zaljubljen je u Esclava — reče Boa, ali je već izgubio interes za njih. Glas mu je postajao sve slabiji, mekši. Paulino se nasmije. Otvori usta iz kojih se cijedila pljuvačka i obliže se jezikom. — Neću mu ništa učiniti — reče. — Samo ću mu pomoći, jer je slab.
Esclavo je bio nepomičan, i dok je Paulino raskapčao hlače, on je nastavio gledati u strop. Alberto okrene glavu. Nebo je još uvijek bilo sivo. U njegovim ušima šumila je muzika, muzika podzemnog labirinta njegove duše, blještavo crvenilo u kome predmeti gube svoj stvarni oblik, a koža žene također je utonula u crvenilo, od korijena obojene kose do malenih božanstvenih nogu. Ritmičko gibanje onoga kraj njega mjerilo je vrijeme poput šetalice na satu, vraćalo ga stvarnosti i priječilo da se uzdigne u mislima i uroni u crvena svjetla Huatica, na bedro mliječnomedene boje. Djevojka je hodala po kiši, lagano, dražesno, ali mlaz vode pretvorio se sada u nešto stvarno, što se konačno nastanilo zauvijek u njegovoj duši, raslo, pružalo pipce do najskrivenijih kutaka njegova tijela, gurajući djevojku iz sjećanja i iz njegove krvi i šireći poprimalo određenu formu ispod njegova tubuha, od kojega se širilo nešto prema gore, rušilački, snažno, leteći prema užitku, zaboravu, strasti. Ali tada se zaustavio u svom letu, jer ga je omeo Paulino, koji se bacio kraj njega na tlo, dok je u isto vrijeme čuo Bou kako izgovara nevezane riječi, u zanosu, dok mu je Paulino njuškao oko spolovila, sopćući i ispuštajući neartikulirane uzvike od zadovoljstva. Boa je zatvorio oči i uživao. »Sad će početi dobro poznati miris, otvorit će bocu, koju ćemo začas isprazniti, pjevat ćemo, netko će pričati, viceve, a Paulino će se ražalostiti. Ja ću osjećati da su mi usta suha, imat ću želju za povraćanjem i za spavanjem i mislit ću na to kako
ću jednog dana oboljeti, jer mi je doktor Guerra rekao da je to isto tako štetno kao da sam sedam puta za redom legao u krevet sa ženom.« Kada je začuo Boin krik, nije se ni pomaknuo. Osjećao se tako voljko kao da je u nekoj udobnoj čahuri. Ali kasnije se ipak probudio iz svoje slatkaste uspavanosti. Ugledao je Bou kako stoji nad Paulinom, udarajući ga po licu i vičući razjareno: — Ugrizao si me, prokleti cholo, seljačino, ubit ću te! — Neki su se digli i promatrali scenu bez naročitog interesa, još uvijek pod dojmom onoga što su proživljavali. Paulino se nije branio i poslije nekog vremena Boa ga pusti. Ovaj se digne, očisti usta, prihvati kesicu s novcima i bocu pisca. Novac dadne Boi. — Ja sam svršio drugi — reče Cardenas. Paulino pođe prema njemu s bocom. Ali šepavi Villa ga zaustavi. On je bio kraj Alberta. — Laž — reče. — Nije on. — Tko onda? upita Paulino. — Esclavo. Boa prestane brojiti novac i svojim sitnim očicama pogleda Esclava. Ovaj je još uvijek bio u istom položaju, na leđima, s rukama ispruženim uz tijelo. — Tko bi rekao — primijeti Boa. — Ona stvar mu je kao crvić. — A tvoja kao u magarca — odgovori Alberto. — Zakopčaj hlače, fenomenu.
Boa se grohotom smijao i počeo trčati po prostoriji, gazeći tijela ostalih pitomaca i držeći u ruci spolovilo. Vikao je: — Sve ću vas popisati, sve ću vas pojebati, ne zovu me bez razloga Boa14
14 Golema zmija , s ovim mcgu ubiti svaku ženu. — Ostali su se čistili i skidali sa sebe prašinu, dižući se sa poda i oblačeći hlače. Esclavo je otvorio bocu pisca i
potegao gutljaj, ispljunuo ga, a zatim pružio bocu Albertu. Svi su pili i pušili. Paulino je sjedio u kutu sa tugaljivim izrazom lica. — Sada ćemo izaći i oprati ruke, a zatim će se začuti zvuk trube. Formirat ćemo se u grupu i odmarširati u blagovaonicu, jedan, dva, jedan, dva, jest ćemo i izaći napolje, ući ćemo u odjel, a netko će viknuti: »Natječaj!«. Ostali će reći da smo već bili kod Pulina i da je Boa pobijedio, a također i Esclavo, koga je pjesnik doveo i nije dopustio da ga diraju. Zatrubit će tišina i svi ćemo zaspati, a zatim će ponovo doći ponedjeljak i tko zna koliko ponedjeljaka će još proći.
Emilio ga potapša po leđima i reče: »Tamo je«. — Alberto digne glavu. Helena se nagnula gornjom polovicom tijela na ogradu galerije i gledala prema njemu. Smiješila se. Emilio ga gurne laktom i ponovi: »Eno je tamo. Hajde.« Alberto prošapće: »Ušuti. Zar ne vidiš da je s Anom?« Kraj plavokose Helenine glave, nagnute nad ogradu, pojavila se druga, tamnokosa. To je bila Ana, Emilijeva sestra. »Ne brini zbog nje. O njoj ću se ja pobrinuti. Hajdemo.« Alberto pristane. TJspnu se stepenicama kluba »Terrazas.« Galerija je bila puna mladih ljudi. S drugog kraja kluba, iz salona, čula se vesela muzika. »Ali nemoj se približavati ni za ništa na svijetu«, šaptao je Alberto dok su se uspinjali. »Nemoj da nas tvoja sestra smeta. Možeš nas slijediti, ali izdaleka.« Kad su im se približili, one dvije su se smij ale. Helena je izgledala starija. Vitka, umiljata, prozirna, ništa na njoj nije na prvi pogled odavalo njenu smjelost. Ali oni koji su stanovali u njenoj ulici poznavali su je dobro. Dok su se druge djevojke, kada bi ih zaustavljali i dobacivali im koješta na ulici, izgubile i počele čak plakati, trčeći oborena pogleda preko ulice, Helena im se suprotstavljala poput male zvjerke, bacajući divlje varnice iz očiju, dok je energičnim glasom odgovarala jednome po jednome na podrugljive primjedbe, napadajući dječake i nazivajući ih njihovim nadimcima, mahala rukama po zraku, stišćući pesnice, da napokon probije krug koji su napravili oko nje i udalji se sa pobjedničkim izrazom lica. Ali to je bilo prije. Sada, već neko vrijeme, iako se ne zna tačno od kojeg doba godine i kojeg mjeseca (možda od praznika u lipnju, kad su Ticovi roditelji pozvali na njegov rođendan dječake i djevojčice) rat između njih počeo se smirivati. Dječaci više nisu stražarili da uhvate koju djevojčicu u
prolazu, u namjeri da je uplaše i da joj se rugaju. Naprotiv, kad bi se neka od njih pojavila, to bi ih radovalo i pričinjavalo im zadovoljstvo. Isto tako je bilo s djevojčicama. Kada bi vidjele s balkona Laurine ili Anine kuće nekoga od dječaka, postajale bi tiše i šaptale nešto jedna drugoj u uho, pozdravljale ga, zovući ga po imenu, a on je osjećao njihovu uznemirenost i bio ujedno počašćen time što su ga oslovile po imenu, jer je izgledalo mnogo prisnije i srdačni je nego samo suhoparan pozdrav. Le žeći u Emilijevu vrtu, oni su raspravljali o novim stvarima. Tko se više sjećao nogometa koji su igrali na ulici dok su bili djeca? Ili trke tko će doći prije do sakrivene plaže? Pušeći bez prestanka (nitko više nije kašljao od dima kao u početku), raspravljali su o načinu kako da se prokradu na filmove koji su bili zabranjeni dječacima mlađim od petnaest godina i razgovarali o budućoj zabavi gdje će biti i djevojke. Hoće li im roditelji dopustiti da naviju gramofon za ples? Hoće li smjeti ostati, kao i posljednji put, do pola noći? Pričali su jedni drugima svoje susrete i razgovore s djevojčicama iz ulice. Roditelji su također postali centar pažnje. Neki, kao na primjer Anin otac i Laurina majka, uživali su opće simpatije zbog toga što su dopuštali da pričaju sa njihovim kćerima i pozdravljali ih, raspitujući se kako im ide u školi. Drugi, kao Ticov otac i Helenina majka (strogi, ljubomorni) plašili su ih i odbijali. »Ideš li na matineju?« upita Alberto.
Hodali su sami. On je osjećao iza leđa korake Emilija i Ane. Helena potvrdi glavom i doda: »U kino Leuro«. Alberto odluči da se strpi. U tami će biti lakše. Tico je isprobao i pripremio teren prije nekoliko dana i Helena je rekla: »Ne može se nikad znati, ali ako mi se lijepo izjasni, možda ću i pristati.« Bilo je kristalno jasno proljetno jutro. Sunce je divno sjalo na plavom nebu, odražavajući se na oceanu koji je bio u blizini. Alberto se osjećao pun poleta. Sve je bilo u najboljem redu i odvijalo se kao po planu. Samo je razgovor zapinjao. S ostalim djevojčicama iz ulice razgovarao je s lakoćom, šalio se ili vodio ozbiljne razgovore, ali sa Helenom je bilo drugačije. Ona je na sve dobacivala kratke, oštre primjedbe, nije olakšavala konverzaciju i nije se šalila. Jednom joj je Alberto pričao kako je došao na misu poslije evanđelja, a
ona je hladno primijetila: »To nije dobro. Da ove noći umreš, došao bi u pakao.« Jednom drugom prilikom, dok su ona i Ana promatrale sa balkona utakmicu nogometa koji su oni igrali na ulici, upitao ju je poslije: »Kako ti se činilo?« Ona je odgovorila: »Igraš vrlo loše«. Ali prije tjedan dana, dok su djevojčice i dječaci iz njihove ulice sjedili zajedno u parku kraj Ricarda Palme, Alberto je pri povratku išao s Helenom, koja je taj dan bila s njim neobično ljubazna. Ostali su se okretali prema njima i dobacivali: »Kakav lijepi par«. Prošli su Melecon i došli do ulice Juan Fanning, u pravcu Helenine kuće. Alberto više nije osjećao korake Emilija i Ane. »Vidjet ćemo se u kinu?« upita je. »I ti ideš u Lauro?« upita ona krajnje naivno. »Da, i ja.« »Dobro, onda ćemo se vjerojatno vidjeti.« Na uglu svoje kuće, Helena mu pruži ruku. Ulica Colon, koja se ukrštava s Diego Ferre bila je prazna. Dječaci su bili još na kupanju ili su otišli u klub »Terrazas.« »Ti ćeš svakako ići u Leuro, zar ne?« upita je još jednom Alberto. »Da«, odgovori ona, »osim ako se nešto ne dogodi.« »Šta bi se moglo dogoditi?« upita Alberto. »Ne znam. Možda potres ili nešto slično.« »Moram ti nešto reći u kinu«, odvaži se Alberto. Pogleda je ravno u oči, a ona zatrepće malo, iznenađena, i upita: »Imaš mi nešto reći? A šta?« »Reći ću ti u kinu.« »Zašto ne sada? Najbolje je sve uraditi što prije.« On se upinjao da ne pocrveni. »Ti već znaš šta ću ti reći«, odgovori Alberto. »Ne«, odgovori ona još više iznenađena, »ne pada mi ni na pamet.« »Ako hoćeš, baš ću ti reći.« »Tako je«, reče ona, »usudi se ako smiješ.«
»Sada ćemo izaći, a zatim će se začuti zvuk trube. Formirat ćemo grupu i odmarširati u blagovaonicu, jedan, dva, jedan, dva, i jest ćemo okruženi praznim stolovima onih koji su imali izlaz, a zatim izaći u prazno dvorište i prazne odjele. Netko će uzviknuti: — Natječaj! — a ja ću reći da smo već bili kod Paulina i da je pobijedio Boa. Uvijek pobjeđuje Boa, slijedeću subotu će također pobijediti Boa. Zatrubit će tišina i svi ćemo zaspati. Probudit ćemo se u ponedjeljak kad se vrate oni koji su imali izlaz, pa ćemo od njih kupiti cigarete, a ja ću im platiti pričama i pisanjem pisama.« Alberto i Esclavo su ležali jedan pored
drugoga na dva susjedna kreveta u praznoj sobi. Boa i ostali kažnjeni upravo su otišli u »La Perlitu«. Alberto je pušio neki stari čik. — Možda će potrajati do kraja godine — reče Esclavo. — Šta? — Kazna. — Zašto do đavola govoriš o kazni? Ušuti već jednom ili spavaj. Nisi ti jedini koji je kažnjen. — Znam, ali možda nas kazne sve do kraja godine. — Da — reče Alberto — osim ako otkriju Cavu. Ali kako bi to mogli. — Nije pravedno — reče Esclavo. — On izlazi svake subote kao da nije ništa kriv, a mi sjedimo ovdje zbog njega. — Jeben je taj život — zaključi Alberto. — Nema pravde. — Danas se navršava mjesec dana kako ne izlazim — reče Esclavo. — Nikada nisam bio toliko kažnjen. — Trebao si se već naviknuti. — Tereza mi ne odgovara — tužio se Esclavo. — Pišem joj već drugo pismo. — I šta te se tiče — otrese se Alberto. — Svijet je pun žena. — Ali meni se sviđa ona. Druge me ne interesiraju. Zar to ne vidiš? — Vidim. Znači, najebao si. — Znaš li kako sam je upoznao? — Ne. Odakle bih to znao?
— Gledao sam je svaki dan kada je prolazila kraj moje kuće. Ja sam bio na prozoru i ponekad bih je pozdravio.
— Drkao si misleći na nju? — Ne. Bilo mi je drago samo da je vidim. — Kako romantično! — Jednog dana sišao sam na ulicu prije nego je naišla. Pričekao sam je na uglu. — Uštipnuo si je? — Prišao sam joj i pružio ruku. — I šta si joj rekao? — Svoje ime. Upitao sam je kako se ona zove. Rekao sam: »Drago mi je što sam te upoznao«. — Pravi si glupan. A šta je ona na to? — Rekla mi je svoje ime. — Jesi li je poljubio? — Ne. Nisam ni izišao s njom. — Lažeš. Zakuni se da je nisi poljubio. — Šta ti je? — Ništa. Ne volim kad mi lažu. — Zašto bih ti lagao? Misliš li da nisam imao želju da je poljubim? Ali bio sam s njom samo nekoliko puta na ulici. Zbog ovog prokletog internata nisam je mogao vidjeti. A do sada joj se možda izjasnio netko drugi. — Tko? — Šta ja znam. Netko. Vrlo je lijepa. — Ne mnogo. Ja bih prije rekao da je ružna.
— Za mene je lijepa.
— Ti si djetinjast. Meni se žene sviđaju samo da legnem s njima u krevet. — Ali ja mislim da sam ozbiljno zaljubljen u tu djevojku. — Rasplakat ću se od ganuća. — Kad bi me htjela čekati za završim školu, oženio bih je. — Meni se čini da bi ti nabila rogove. Ali nije važno. Ako želiš, bit ću ti kum. — Zašto to govoriš? — Imaš lice rogonje. — Vjerojatno nije primila moja dva lista. — Vjerojatno. — Zašto mi nisi htio napisati pismo za nju? Ovaj tjedan si mnogima pisao. — Jer mi se nije dalo. —- Zašto si sa mnom takav? Zbog čega si ljut? — Kazna mi je pokvarila dobro raspoloženje. Ili misliš da si ti jedini kome je dosadilo sjediti ovdje zatvoren? — Zašto si ušao u »Leoncio Prado?« Alberto se smijao. Reče: — Da spasim čast obitelji. — Zar nikada ne možeš ozbiljno razgovarati? — Govorim ozbiljno, Esclavo. Moj otac je govorio da ja gazim obiteljsku tradicjiu. I da bi me popravio, upisao me ovamo. — Zašto nisi namjerno pao na prijemnom ispitu? —- Zbog neke djevojke. Zbog razočaranja, razumiješ? Ušao sam ovamo zbog razočaranja i zbog obitelji.
— Bio si zaljubljen u tu djevojku? — Sviđala mi se. — Da li je bila lijepa? — Da. — Kako se zvala? Šta se dogodilo? — Helena. I nije se ništa dogodilo. Osim toga, ne volim pričati o svojim intimnim stvarima. — A ja ti pričam sve svoje intimne stvari. — Jer ti to hoćeš. Ako ne želiš, nemoj mi ništa pričati. — Imaš li cigarete? — Ne. Sad ćemo nabaviti. — Bez novca sam. — Ja imam dva sola. Diži se da idemo Paulinu. — Sit sam »La Perlite«. Boa i Paulino me izazivaju na povraćanje. — Onda ostani spavati. Ja više volim ići onamo. Alberto se uspravi. Esclavo ga je promatrao dok je poravnavao kosu i ispravljao kravatu. — Reći ću ti nešto — primijeti tiho Esclavo. — Znam da ćeš mi se smijati, ali nije važno. — Šta je? — Ti si jedini prijatelj kojega imam. Prije nisam nikada imao prijatelja. Hoću reći, napolju, na ulici. Imao sam samo poznanike. Ovdje ni to. Ti si jedina osoba s kojom volim biti. — To liči na ljubavnu izjavu pedera — reče Alberto.
Esclavo se nasmije. — Odvratan si, ali si dobar. Alberto izađe. Sa vrata vikne: — Ako dobijem cigarete, donijet ću ti jednu. Dvorište je bilo prazno i vlažno. Alberto nije ni znao da je padala kiša za vrijeme dok je on razgovarao s Esclavom. Iz daljine opazi jednog pitomca koji je sjedio na travi. Možda je onaj isti koji je bio na straži prošle subote? »Sada ću ući k Paulinu i bit će natječaj. Pobijedit će Boa, osjećat će se miris trule bjelančevine, poslije ćemo izaći na prazno dvorište i ući u sobe. Netko će viknuti: — Natječaj — a ja ću reći da smo već bili kod Paulina i da je pobijedio Boa. Slijedeće subote će također pobijediti Boa, a zatim će zasvirati tišina. Spavat ćemo do ponedjeljka i tko zna koliko će još biti takvih sedmica.«



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

8 Re: Mario Vargas Ljosa - Grad i psi taj Pon Jan 02, 2012 12:23 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
VI
Podnosio sam samoću i poniženje koje sam upoznao u djetinjstvu i koja su ranjavala samo moju dušu. Ali ova samoća koju nisam želio, a koja me okruživala za vrijeme kazne u »Leonciju Pradu«, bila je nešto što me je sputavalo poput zatvora. Stajao sam pred poručnikovim vratima, ali još uvijek nisam podigao ruku da pozvonim. Usprkos toj neodlučnosti bio sam uvjeren da ću to učiniti. Trebalo mi je tri tjedna da se odlučim i više nisam znao za tjeskobu i strah. Nisam bio ja onaj tko se ne može odlučiti da pozvoni. Izdavala me ruka. Stajala je mirna, mlohava, priljubljena uz hlače, mrtva. Nije to prvi put da mu se događa slična stvar. U gimnaziji Salesiano, svi su ga zvali »lutka«. Bio je stidljiv i svega se plašio. »Plači, plači lutkice«, vikali su njegovi drugovi u dvorištu gimnazije, opkoljavajući ga. On se povlačio unatrag, sve dok mu leđa nisu naišla na zid. Lica su se približavala, glasovi postali kreštavi, zaglušujući, a usta dječaka i djevojčica izgledala kao njuškice, koje će ga ugristi. Plakao je. Jednom je odlučio: »Moram nešto učiniti«. Usred razreda izazvao je najhrabrijeg i najjačeg dječaka. Zaboravio je njegovo ime i lice, kao i sigurne udarce koje mu je zadao. Dok je stajao licem u lice prema njemu u kutu za smeće, okružen ostalim đacima koji su se sakupili da gledaju, također nije osjećao strah, čak ni uzbuđenje.
Samo klonulost, potpunu klonulost. Tijelo mu se nije ugibalo udarcima niti ih vraćalo. Trebalo je čekati dok se onaj drugi umori da zadaje udarce. Htio je sam sebe kazniti i zato je ušao u internat »Leoncio Prado«. Zbog toga je trpio svih ovih dvadeset i četiri mjeseca. Ali sada je jasno uvidio da nikada neće biti kao Jaguar, koji se nametao voljom i odvažnošću, a niti kao Alberto, koji se pretvarao i stvorio od sebe dvije osobe, samo da izbjegne kritiku drugih i ne napravi od sebe žrtvu. Njega, Esclava, odmah su prepoznali, takvog kakav je, bez obrane, slabić, pravi esclavo15
Imitirao je Gambou. »Mislio sam da samo pitomci imitiraju Gambou, a sada sam vidio da ga i on imitira.« Želio je postupiti strogo i vojnički, ali s tim svojim nježnim rukama i smiješnim brkom ispod nosa nije mogao nikoga zavarati. . Sad ga je interesirala samo sloboda, da može upravljati svojom samoćom kako on bude želio, voditi je u kino, zatvoriti se s njom u bilo koje mjesto. Podigne ruku i pozvoni. Da li je poručnik Huarina možda spavao? Imao je natečene oči, koje su izgledale kao dvije crne udubine na licu. Kosa mu je padala neuredno po čelu, dok ga je gledao kao kroz neku maglu. — Htio bih razgovarati s vama, poručnice. Poručnik Remigio Huarina bio je među oficirima ono što je on bio među pitomcima: uljez. Malen, neugledan, njegove komande izazivale su smijeh, a ljutnja nije plašila nikoga. Podoficiri su ga gledali s prezirom i nisu stajali u stavu mirno kada su raportirali. Njegova četa bila je najgora od sviju. Kapetan Garrido ga je grdio na javnom mjestu, a pitomci su ga crtali po zidovima u kratkim hlačama, kako masturbira. Govorilo se da ima dućan u Barrios Altos, gdje mu žena prodaje kekse i slatkiše. Zašto je ušao u vojnu školu? — Sta je? — Mogu li ući? To je veoma ozbiljan problem, poručnice. — Želite li da vas se sasluša? Morate ići redovnim putem.
15 Rob, podanik
— Ne želim da itko sazna, poručnice. Veoma je ozbiljno. Poručnik se makne u stranu i on uđe. Krevet je bio u neredu i Esclavu se učini kao da je u samostanu ili zatvorskoj ćeliji. Mora da tako izgleda tamo. Sve golo, čudno, tmurno i polumračno. Na podu je bila pepeljara puna opušaka od cigareta. Jedan se još uvijek pušio. — Onda, šta je — upita Huarina. — Radi se o onom staklu. — Ime i odjel? — reče Huarina užurbano. — Pitomac Ricardo Arana, peta godina, prvi odjel. — Šta je sa staklom? Sad je bio jezik onaj koji ga je počeo izdavati. Nije se htio maknuti, bio je suh i težak poput kamena. Da li je to bio strah? Circulo se iživljavao na njemu. Najprije Jaguar, a onda Cava. Cava je bio još gori. Oduzimao mu je cigarete, novac, a jednom se čak pomokrio na njega dok je spavao. U izvjesnom smislu imao je pravo što to čini. Svi u internatu respektirali su osvetu. Ipak, u unutrašnjosti, optuživao je sebe: »Ne izdajem samo Circulo«, pomisli, »nego cijelu godinu, sve pitomče«. — Šta je? — upita Huarina nervozno. — Jeste li došli da me promatrate? Ne poznajete me? — Bio je Cava — reče Esclavo. Spusti pogled: — Da li ću ovu subotu moći izaći? — Kako? — reče poručnik. Nije ga razumio. Još uvijek bi mogao nešto slagati i otići, ne rekavši ništa. — Cava je razbio staklo — reče. — On je uzeo pitanja iz kemije. Vidio sam kada je prolazio dvoranama. Hoće li se skinuti kazna? — Ne — reče poručnik. — Vidjet ćemo još. Najprije ponovite još jednom to što ste rekli.
Lice poručnika Huarine se zaokružilo, a na jagodicama, uz usta koja su polagano drhtala, zasjekle su se dvije bore. Oči su odavale zadovoljstvo. Esclavo je postao miran. Više mu nije bio važan internat, izlazak, ni budućnost. Reče sam sebi da poručnik Huarina nije zahvalan. Poslije svega, to je prirodno. Možda ga i prezire. — Napišite — reče Huarina. — Odmah sada. Tamo imate papir i olovku. — Šta, poručnice? — Ja ću vam diktirati. »Vidio sam pitomca«, kako se ono zove? »Cavu, tog i tog odjela, toga dana i sata, proći dvoranama, da dođe zabranjenim putem do pitanja iz kemije.« Pišite čitko. »Dajem ovu izjavu na traženje poručnika Remigija Huarine, koji je otkrio počinitelja krađe i također moje učešće u tome ...« — Poručnice, ja nisam ... — » ... moje prisilno učešće u toj stvari, kao svjedok«. Potpišite. Štampanim slovima. Velikim slovima. — Ja nisam vidio krađu — reče Esclavo. — Samo sam prolazio onuda. Ima već četiri tjedna što ne izlazim, poručnice. — Ne brinite. Ja ću se zauzeti. Ne bojte se. — Ne bojim se — vikne Esclavo, a poručnik digne pogled, iznenađen. — Ima već četiri tjedna što ne izlazim, poručnice. Ove subote će biti pet. Huarina omekša. — Potpišite ovaj papir — reče. — Dat ću vam dozvolu da izađete danas poslije sata. Vratite se u jedanaest. Esclavo potpiše. Poručnik pročita. Oči su mu poskakivale, a usnicama je micao dok je čitao tekst.
— Šta će mu učiniti? — upita Esclavo. Pitanje je bilo glupo, znao je, ali morao je nešto reći. Poručnik je držao papir vršcima prstiju, pažljivo. Nije htio da se ošteti. — Jeste li govoriti s poručnikom Gamboom o tome? — Načasak je njegovo uzbuđeno lice postalo ukočeno u napetom iščekivanju odgovora. Bilo je lako ugasiti mu veselje i oduzeti tu masku pobjednika. Trebalo je samo potvrditi pitanje. — Ne, poručnice. Nisam govorio ni s kim. — Dobro. Ne govorite ni riječi. Čekajte moja naređenja. Dođite poslije sata k meni, u uniformi za izlazak. Odvest ću vas do ambulante. — Da, poručnice. Esclavo pođe, a tada će oklijevajući: — Ne bih želio da pitomci saznaju... — Pravi muškarac — reče Huarina čvrsto — mora znati uzeti na sebe odgovornost. To je prvo što se nauči u vojsci. — Da, poručnice. Ali kad bi znali da sam ja izdao ,.. — Znam — reče Huarina, gledajući po četvrti put tekst. — Smrvili bi vas. Ali ne bojte se. Oficirski savjeti su uvijek tajni.
»Možda će i mene izbaciti«, mislio je Esclavo. Izađe napolje. Nitko ga nije mogao vidjeti, jer su se pitomci poslije doručka povukli u sobe i ležali na krevetima ili na travi kraj stadiona. Na čistini uz zgradu opazi vikunju. Vitka i nepomična, kao da je njušila zrak. »Žalosna životinja«, pomisli. Tada se iznenadi. Trebao bi osjećati barem nemir ili bar koju drugu fizičku smetnju zbog izdaje. Vjerovao je uvijek da se kriminalci poslije počinjenog djela kaju i žive u nekoj vrsti bunila, koje je slično na hipnozu. On je bio potpuno indiferentan. Mislio je: »Bit ću šest sati na ulici. Ići ću je vidjeti, ali neću joj moći reći ništa od ovoga što se dogodilo.« Kad bi bar mogao razgovarati s nekim tko bi ga shvatio ili barem slušao! U Alberta se ne može pouzdati. Odbio je da mu piše pismo za Terezu, a osim toga, posljednje dane ga je
neprestano izazivao — nasamo, jer pred drugima ga je branio — kao da mu ima nešto predbacivati. »Ne mogu se pouzdati ni u koga«, pomisli. »Zašto su mi svi neprijatelji?« Ruke su mu lagano podrhtavale. To je bila jedina reakcija poslije ulaska u sobu, kada je vidio Cavu kako stoji kraj ormara. »Ako me pogleda, odmah će znati da sam ga izdao«, pomisli. — Sta ti je? — upita ga Alberto. — Ništa. Zašto? — Blijed si. Idi u ambulantu, najvjerojatnije će te tamo zadržati. — Nije mi ništa. — Nije važno — reče Alberto. — Šta hoćeš bolje od toga, kad smo zatvoreni? Kad bih barem ja bio tako blijed. U ambulanti je dobra hrana i možeš se odmarati. — Ali nema izlaska — reče Esclavo. — Kakvog izlaska? Tko zna do kada ćemo još biti zatvoreni. Netko kaže da će slijedeće subote svi imati izlazak jer je generalov rođendan. Tako barem kažu. Šta se smiješ? — Nizašto. Kako je Alberto mogao tako ravnodušno govoriti o izlasku i naviknuti se na to da ne izlazi?
— Nisam nikada pokušao contru16
16 Bijeg iz internata na cijeli dan ili nekoliko sati — reče Esclavo. Ali ovo s ambulantom je lakše. Noću nema kontrole. Istina, moraš se spustiti na Costaneru, pa ti se može dogoditi da ostaneš zalijepljen na rešetkama poput mušice.
— Malo njih pokušava sada contru — reče Esclavo — otkako su postavili noćnu stražu. — Prije je bilo lakše — reče Alberto. — Ali još uvijek mnogi pokušavaju. Cholo Urioste je u ponedjeljak uspio izaći i vratio se u četiri sata izjutra. Napokon, zašto ne bi otišao u ambulantu? Zašto da izađe na ulicu i preuzme rizik na sebe. Doktore, boli me glava, muti mi se pred očima, imam lupanja srca, znojim se, kukavica sam. Svi pitomci su pokušavali ostati u ambulanti kad su bili kažnjeni. Tamo se nije trebalo ništa raditi, a cijeli dan su bili u pidžami. Jelo je bilo odlično. Ali liječnici i bolničari u internatu bili su svaki dan sve rigorozniji u ispitivanju bolesti. Nije bilo dovoljno da pitomac ima groznicu. Bilo je poznato da se pomoću kora od platana, koje se stavi na čelo, dobije groznica do trideset i devet stupnjeva. Čak i gonoreju su simulirali, ali se i to otkrilo, kada su Jaguar i Rulos umočili spolovilo u konzervu kondenziranog mlijeka. Jaguar je izmislio i davljenje. Zadržavao je dah sve dok mu od muke nisu izašle suze na oči. Nekoliko puta je to ponavljao prije odlaska u ambulantu, i kada je došao pred liječnika, srce mu je lupalo kao divlje. Liječnik ga je ostavio u ambulanti i napisao: »Zadržan zbog nepravilnog rada srca«. — Nisam nikada pokušao contru — reče Esclavo. — Ne čudim se — odgovori Alberto. — Ja sam prošle godine nekoliko puta pokušavao. Jednom smo bili na nekoj zabavi u Punti. Išao je i Arrospide. Vratili smo se malo prije jutarnje trube. U četvrtoj godini bilo je mnogo bolje. — Pjesniče — uzvikne Vallano — jesi li bio u školi »La Salle?« — Da — reče Alberto. — Zašto? — Rulos kaže da su svi iz te škole pederi. Da li je istina? — Ne — odgovori Alberto. — U »La Salle« nije bilo crnaca. Rulos se nasmije:
— Zajebao te — reče Vallanu. — Ako sam crnac, više sam muškarac od bilo kojega. Ako netko ne vjeruje, neka dođe na probu. — Uh, kako se bojim — reče netko. — Uh, majčice! — Aj, aj, aj — zapjeva Rulos. — Esclavo — vikne Jaguar. — Hajde i napravi probu. Poslije ćeš nam pričati da li je crnac takav muškarac kako priča. — Esclava ću raspoloviti — reče Vallano. — Uh, majčice. — I tebe. Hajde, odvaži se i dođi. Ja sam spreman. — Šta se događa? — upita Boa promuklim glasom, probudivši se. — Crnac kaže da si peder, Boa — reče Alberto. — Rekao je da je uvjeren da si peder. — To je rekao. — Već jedan sat zajebava na tvoj račun. — Laž, brate — javi se Vallano. — Vjeruješ li da govorim ljudima iza leđa? Ponovo se začuje smijeh. — Zeza te — reče Vallano. — Zar ne vidiš? Tada, povisivši glas, reče: — Ako se još jednom našališ na moj račun, pjesniče, zdrobit ću te. Upozoravam te. Zamalo si mi zakuhao kašu s dečkom. — Uj — reče Alberto. — Jesi li čuo, Boa? Nazvao te »dečkom«. — Hoćeš da imaš posla sa mnom, crnče? — upita promukli glas iz kreveta.
— Ne, brate — odgovori Vallano. — Ti si mi prijatelj. — Onda mi ne govori »dečko«. — Pjesniče, kunem se da ću te udesiti. — Crnac koji laje ne ujeda — reče Jaguar. Esclavo pomisli: »U suštini, svi su oni prijatelji, Vrijeđaju se, svađaju, ali sve je to samo izvana. U stvari se zabavljaju. Samo mene gledaju kao stranca.«
»Imala je bijele oble noge, bez dlačica. Bile su punašne i pobuđivale želju da ih se ugrize.« Alberto je gledao rečenicu, nastojeći proračunati njen erotski efekt i nađe da je dobra. Sunce je prodiralo kroz stakla na paviljonu i počivalo na Albertovoj glavi. On se ispružio na zemlji, podbočivši rukom glavu. U desnoj ruci držao je olovku, udaljenu nekoliko centimetara od napola popunjenog papira. Na podu koji je bio prekrit opušcima cigareta, prašinom i izgorenim šibicama sa pougljenisanim vrhovima, nalazili su se mnogi papiri, neki ispunjeni a neki prazni. Paviljon u kome je ležao Alberto bio je sagrađen kada i škola, u malom vrtu kraj bazena, koji je bio uvijek bez vode i na čijem dnu se uhvatio mulj. Nitko, a vjerojatno ni pukovnik, nije znao svrhu tog paviljona, podignutog na dva metra od zemlje cementnim stupovima. Prilaz je bio kroz uske stepenice. Vjerojatno nijedan oficir ni pitomac nije stupio nogom u paviljon, sve dok Jaguar jednog dana nije otvorio vrata, specijalnim otpiračem, na kome je radilo skoro čitavo odjeljenje. Paviljon je služio onim pitomcima koji su htjeli umjesto na sat otići da se odmore i odspavaju. »Cijela prostorija se drmala, kao da je potres. Zena je ječala, hvatala se za kosu i govorila: 'Dosta, dosta', ali muškarac je nije puštao. Nervoznom rukom prelazio je preko njena tijela, dotičući svaki pojedini dio. Kada je žena ušutjela, kao da je mrtva, on se počeo smijati smijehom koji je nalikovao na životinjski urlik.« Stavio je olovku u usta i ponovo pročitao taj odlomak. Tada je dodao posljednju rečenicu. »Zena je mislila da su posljednji ugrizi bolji od svega ostalog i razveselila se pri pomisli da će se muškarac sutra ponovo vratiti.« Alberto baci pogled na stranice ispisane plavom
kemijskom olovkom. Za manje od dva sata napisao je četiri novelice. To je odlično. Ostaje mu još nekoliko minuta do zvona koje će najaviti kraj školskog sata. Okrene se na leđa, nasloni glavu na pod i ostane tako, opustivši se. Sunce mu je sjalo pravo u lice, ali on nije zatvorio oči. Sunce se pojavilo jutros, za vrijeme doručka. Najednom je rasvijetlilo blagovaonicu, a živi mrmor glasova u šali se najednom utišao. Hiljadu i pet stotina glava okrenuše se u pravcu dvorišta. Trava je izgledala kao pozlaćena, a najbliže zgrade bacale su sjenu, koja je davala jak kontrast sa sunčanim sjajem. Bilo je to prvi put da sunce izlazi u listopadu. Otkad je u internatu, Alberto se ne sjeća da se to dogodilo. Odmah je pomislio: »Poći ću u paviljon i pisat ću«. Dok su stajali u redu, šapnuo je Esclavu: »Ako prozivaju, javi se za mene«. Kad su došli do sale, uhvati momenat kada oficir nije obraćao na njih pažnju i pobjegne u nužnik. Kada su pitomci ušli u učionicu, on se neprimjetno odšulja do paviljona. Pisao je bez prestanka, sastavljajući novele od četiri stranice. Tek kod posljednje uhvatila ga je pospanost i želio je da se ispruži i misli samo na ugodne stvari. Već nekoliko dana nije imao cigareta, pa je pokušao pušiti savijene čikove koje je našao u paviljonu, ali već poslije prvog dima se zakašljao od tog sasušenog duhana punog prašine.
»Ponovi, Vallano, ponovi to posljednje, ponovi, crnče, da se sjetim moje jadne napuštene majke, koja misli na svog sina. Da me vidi sada okružena svima, slušajući 'Eleodorina uživanja'! Ti Vallano, nisi đonio u internat kao ja, pakete sa hranom, nego 'Eleodoru'« Dječaci su sjedili otvorenih usta na krevetima, upijajući u sebe svaku Vallanovu riječ. On je čitao polagano, mekim glasom. Ponekad bi zastao, ne dižući pogled i odmarao se. Tada se digla nečuvena graja i pitomci su protestirali što se odmara na najzanimljivijem mjestu. »Ponovi, Vallano, došla mi je na um ideja, kako ću zaraditi nekoliko centavosa. Moja majka moli za mene svake subote i nedjelje, a ja se spuštam ovako nisko, dok moj otac luduje za drugim Eleodorama«. Kada je pročitao tri ili četiri puta tu knjižicu sa već žutim listovima, Vallano ju je stavio u džep, gledajući okolo ponosnim pogledom svoje drugove, koji su ga zavidno promatrali. Jedan od njih se odvaži i reče: »Posudi mi je«,
a tada navali njih petnaestak na njega, vičući: »Posudi meni, posudi meni, crnče, brate.« Vallano se smije, otvarajući neobično velika usta i uživa u tom prizoru. Svi ga zovu i trebaju, a on ih vrijeđa: »Pokvarenjaci gadni, zašto ne čitate Bibliju ili 'Don Quijotea'.« Oni ga tapkaju po ramenima i laskaju mu: »Eh, crnče, što si lukav, uh, kakav si«. Odjednom, Vallano otkriva mogućnosti koje mu pruža ta situacija. Reče: »Iznajmljujem je«. Tada ga svi guraju, prijete mu, netko mu čak pljune u lice, a svi u jedan glas viču: »Šugavac, interesdžija«. On se grohotom smije, baca se na krevet i pred njihovim žudnim očima uzima opet u ruke »Eleodoru« i simulira da je čita. »Tako mi je dao ideju kako ću zaraditi novce i utrošiti vrijeme«. Alberto je vidio kako dolazi oficir i ide ravno prema Rulosu, koji je bio sav zanesen čitanjem. Knjigu je pričvrstio na kaput pitomca ispred njega. Mora da se jako napreže da pročita, jer su slova veoma sitna. Alberto ga ne može upozoriti da mu se približava oficir. Ovaj ide k njemu polako poput pantere, opreznim koracima. Tada skoči na Rulosa i oduzme mu »Eleodorina uživanja«. Nije ju trebao zgaziti i spaliti, isto tako kao što otac nije trebao ostaviti kuću i majku i trčati za kurvama. Nismo trebali ostaviti veliku kuću s vrtom u Diego Ferre, nisam trebao upoznati svoju ulicu i Helenu, nije trebao kazniti Rulosa sa dvije sedmice zatvora, nisam nikada trebao početi s pisanjem ovih novelica, ni otići iz Mirafloresa; nisam trebao upoznati Terezu i zaljubiti se u nju. Vallano se smije, ali ne može sakriti razočaranje. Ponekad se uozbilji i reče: »Dođavola, bio sam zaljubljen u tu Eleodoru. Rulos, zbog tebe sam izgubio najdražu ženu.« Pitomci pjevaju: »Aj, aj, aj« i njišu se, golicaju Vallana, dok se Jaguar baca na Esclava, diže ga uvis i baca na Vallana, rekavši: »Poklanjam ti ovu kurvu«. Esclavo se diže, popravlja odijelo i odlazi. Boa ga uhvati za leđa i diže, dok mu se lice iskrivi od naprezanja. Drži ga nekoliko sekundi u zraku, a onda ga spušta na zemlju poput vreće. Esclavo ponovo odlazi, jaučući: »Prokletstvo«, tuži se Vallano. »Umirem od žalosti.« Tada sam ja rekao da ću za pola kutije cigareta napisati još bolju novelu od »Eleodorinih uživanja«. Ono jutro ja sam predosjetio da se nešto dogodilo. Da li je to bio predosjećaj ili prst Božji? Upitao sam majku šta je s ocem, Vallano me je upitao: zaista?, majka je odgovorila da je na nas pala velika nesreća. Otac je otišao i ostavio nas, a ja sam počeo
pisati, okružen pažnjom svih pitomaca kao Vallano kad je čitao. Alberto je napisao jednu rečenicu, a pola tuceta pitomaca nastoji pročitati ono što je on napisao. Kad je dovršio, čita. Svi ga hvale i pomažu mu savjetima koje on odbija. Što više piše, ima bolje ideje i smjeliji rječnik. Vulgarne riječi nadomještavaju erotske alegorije, ali sadržaj je nikakav i gotovo uvijek isti. Uvodne nježnosti, obični akt, usni akt, nadražaj rukom, orgazam, grčenje, zatim opet ponovo iz početka, itd. Kad završi novelu od deset stranica pisanih na obje strane, Alberto izmišlja naslov: »Nastranosti puti« i čita s oduševljenjem svoje djelo. Odjel ga sluša s poštovanjem. Po završetku mu aplaudiraju, a netko primijeti: »Fernandez, pravi si pjesnik«. »Da«, kažu ostali, »pjesnik.« Isti dan mi je pričao Boa i dok smo se jedan uz drugog prali u umivaoniku, reče mi tajanstvenim glasom: »Napiši mi jednu ovakvu novelu kao ova što si čitao. Kupit ću ti je.« »Dobar si momak, Boa, bio si moj prvi klijent i uvijek ću te se sjećati. Protestirao si kad sam rekao da naplaćujem pedeset centavosa po listu, ali si ipak pristao. Tako sam počeo karijeru noveliste i zaradio lijepih novaca«. Nedjelja je u polovici lipnja. Alberto sjedi na travi i gleda pitomče koji prolaze pistom za defile, okruženi roditeljima ili rođicima. Nekoliko metara od njega stoji jedan dječak, također iz treće godine, ali iz drugog odjela. U rukama drži pismo i čita ga već nekoliko puta zaredom. Lice mu je zabrinuto. »Dežurni?« upita ga Alberto. Dječak potvrđuje, pokazujući crvenu traku sa slovom »D«. »To je gore nego kad si kažnjen«, primjećuje Alberto. »Da«, složi se on. Sprijateljili smo se i on mi je povjerio da ga je otac poslao u vojnu školu zato što je bio zaljubljen u jednu djevojku iz loše obitelji. Pokazao mi je njenu fotografiju i rekao da će je oženiti čim izađe iz škole. Onog dana kad ju je otac napustio, majka se više nije dotjerivala i kitila, niti je više posjećivala prijateljice s kojima je kartala. Svake subote bila je sve starija. — Više ti se ne sviđa? — upita ga Alberto. — Zašto praviš takvo lice kad pričaš o njoj? — Ne znam joj pisati pisma.
— Zašto? — pita Alberto. — Kako zašto? Zato što ne znam. Ona je veoma inteligentna. Piše mi tako lijepa pisma. — Pa tako je jednostavno napisati pismo — reče Alberto. — Najjednostavnije što može biti. — Nije. Lako je znati šta hoćeš reći, ali nije lako iznijeti to na papir. — Bah — reče Alberto. — Za jedan sat mogu napisati deset ljubavnih pisama. — Zaista? — začudi se dječak, gledajući ga upitno. »Napisao sam mu mnogo pisama i on me je pozivao na piće i cigarete u 'La Perlitu'. Jednog dana doveo mi je nekog mulata i rekao da mu napišem pismo za jednu malu u Iquitosu. Pitao sam majku da li želi da ga posjetim i govorim mu da se vrati. Majka odgovori da ne želi i počne od toga dana hodočastiti u crkvu i davati mi savjete da budem pametan i molim se Bogu kako ne bih upao u porok kao otac.«
Alberto je mislio: »Prošlo je već više od dvije godine. Kako vrijeme prolazi«. Zatvori oči. Ukaže mu se Terezino lice. Tijelo mu ispuni žudnja. To je bilo prvi put da je izdržavao kaznu bez neke naročite tegobe. Ni ona dva lista koja je primio od nje nisu ga ponukala da zaželi izlazak. Mislio je: »Piše mi na jeftinom papiru i ima ružan rukopis. Čitao sam mnogo ljepša pisma nego što su njezina«. Ipak sam ih čitao po nekoliko puta, uvijek potajno. (Čuvao sam ih u podstavi kaputa, kao i cigarete koje sam donosio nedjeljom u školu). Kada sam prvi tjedan dobio njen list, odmah sam joj odgovorio. Sjeo sam za stol i napisao datum, ali to je bilo sve. Dalje više nisam znao. Svaka riječ mi se činila beskorisnom i lažnom. Uništio je mnogo gumica za brisanje i napokon sve bacio, a napisao samo nekoliko formalnih rečenica: »Kažnjeni smo i ne znam kada će nas pustiti. Tvoje pismo me veoma razveselilo. Uvijek mislim na tebe, i čim izađem, doći ću te posjetiti.« Esclavo ga je progonio, nudio mu cigarete, voće i sendviče i povjeravao mu se. Uvijek je nekako izveo da je bio uz njega na svim mjestima: u
kinu, blagovaonici i u redu. Kad se sjeti njegova blijedog lica i naivnog osmijeha, počne ga mrziti. Svaki put kada je vidio da mu se približava, osjetio se loše. Razgovor bi uvijek navraćao na Terezu i Alberto je morao paziti kako se izražava i glumiti cinika. Poneki put se pravio njegovim velikim prijateljem i davao Esclavu dobronamjerne savjete: »Nije pametno da joj izjavljuješ ljubav u pismima. Te izjave se daju lično, da se vidi reakcija. Kod prvog izlaza idi k njoj i sve joj reci«. Raznježeno lice Esclava slušalo ga je pažljivo i potvrđivalo. Alberto je mislio: »Reći ću mu prvi dan kada izađemo iz škole. Ima već dovoljno glupo lice da mu se može još više ogorčiti život. Reći ću mu: 'Zao mi je, ali ta djevojka mi se sviđa, i ako budeš išao k njoj, razbit ću ti glavu. Ima još žena na svijetu'«. Zatim ću otići k njoj i odvest ću je u park Necochea (koji se nalazi na kraju Malecona Reserva, na okomitim stijenama uz more Mirafloresa, koje udara o njih; sa ruba parka se zimi vidi fantastična panorama: osamljena kamena plaža na velikoj dubini). Mislio je: sjest ću na posljednju klupu u parku, kraj ograde od bijelih stabala. Sunce mu je omekšalo tijelo i lice. Ali nije htio otvoriti oči da mu ne pobjegne njen lik. Kad se probudio, nije više bilo sunca. Samo je neko sivkasto svjetlo probijalo kroz stakla. Pomakne se i osjeti da ga bole leđa. Glava mu je bila teška poput olova. Nemoguće je spavati tako na drvetu. Mozak mu se okrutio i nije se mogao uspraviti na noge. Treptao je očima i osjetio želju za pušenjem. Zatim se nespretno digne i oprezno pogleda napolje. Vrt je bio prazan, a zgrade su izgledale kao napuštene. Koliko je moglo biti sati? Zviždaljka za odlazak u blagovaonicu zvat će oko pola osam. Pažljivo razgleda okolicu. Posvuda je vladala mrtva tišina. Spusti se sa paviljona i prijeđe vrt i dvorišta zgraga, a da nije nikoga sreo. Tek kad je stigao na pistu za defile, ugleda grupicu pitomaca kako natjeravaju vikunju. Na kraju piste više je predosjećao nego vidio grupice pitomaca kako se šetaju gore-dole po dvorištu. Iz zgrada dolazilo je brujanje glasova i topot nogu. Imao je nezadrživu želju da puši.
U dvorištu pete godine se zaustavi. Umjesto da prijeđe dvorište, vrati se u upravnu zgradu. Bila je srijeda, možda ima pošte. Nekoliko pitomaca opsjedalo je vrata. — Prolaz. Dežurni oficir me zove. Nitko se ne pomakne. — Stani u red — reče netko. — Ne dolazim po listove — reče Alberto. — Zove me oficir. — Ne gnjavi. Ovdje svi moraju u red. Pričekao je. Kad je koji pitomac izlazio, ostali su se gurali tko će biti prvi. Posve slučajno, Alberto baci pogled na oglasnu ploču, pričvršćenu na vrata. Pisalo je: »Peta godina. Dežurni oficir: poručnik Pedro Pitaluga. Podoficir: Joaquin Morte. Svi na broju. Na raspolaganju: 360. U ambulanti: 8. Naročita odredba: ukida se kazna noćnim stražarima od 13. rujna. Potpis kapetana godine.« Čitao je posljednjih nekoliko rečenica dva-tri puta. Zatim glasno opsuje, tako da je s kraja upravne zgrade podoficir Pezoa zavikao: — Tko tamo psuje? Alberto potrči prema zgradi. Srce mu je htjelo iskočiti od nestrpljenja. Na vratima sretne Arrospida. — Ukinuli su kaznu — vikne Alberto. — Kapetan je poludio. — Ne — reče Arrospide. — Zar ne znaš? Netko je izdao. Cava je u zatvoru. — Šta? — začudi se Alberto. — Izdali su ga? Tko? — Oh — mirno će Arrospide — to se uvijek dozna. Alberto uđe. Kao uvijek kada se događalo nešto značajno, atmosfera je bila naelektrizirana. Zvuk teških vojničkih cipela po hodniku zvučao je strano. Mnogo očiju ga je pratilo iz kreveta. On priđe svom ležaju. Pogleda okolo. Nije bilo ni Jaguara, ni Rulosa, ni Boe. Na krevetu do njega, Vallano je listao neke romane. — Da li se zna tko je? — upita Alberto.
— Znat će se — odgovori Vallano. — Mora se doznati prije nego izbace Cavu iz škole. — Gdje su ostali? Vallano pokaže glavom prema nužniku. — Šta rade? — Imaju sastanak. Ne znam šta rade. Alberto se digne i pođe prema Esclavinu krevetu. Bio je prazan. Pođe prema nužniku i gurne jedno krilo od vrata. Osjećao je na leđima oči cijelog odjela. U jednom kutu nužnika bili su sakupljeni svi koji su manjkali a Jaguar je bio u sredini. Oni ga pogledaju. — Šta hoćeš? — upita Jaguar. — Pisati — odgovori Alberto. — Pretpostavljam da smijem. — Ne — reče Jaguar. — Napolje. Alberto se vrati u odjeljenje i pođe prema Esclavovu krevetu. — Gdje je? — Tko? — upita Vallano, ne dižući oči. — Esclavo. — Izašao je. — Sta? — Izašao je poslije škole. — Napolje? Jesi li siguran?
— A gdje bi bio? Majka mu je bolesna, mislim. »Izdajica i lažljivac. Mislio sam da je njegovo lice sposobno na nešto takvo. Možda mu je majka na umoru, ali da sada uđem u nužnik i kažem Jaguaru da je Esclavo izdajica, šta bi pomoglo. Njega nema. Sve nas je nasamario i prevario da mu je majka bolesna. Ali nemojte očajavati, satovi prolaze i
on se mora vratiti. Pustite me da i ja uđem u Circulo, da osvetim Cavu.« Alberto priđe svom krevetu i ispruži se. Potraži po džepovima, ali ne nađe ništa nego mrvice od duhana. Proklinje. Vallano diže oči prema njemu i promatra ga nekoliko sekundi. Alberto osjeća kako mu srce užurbano radi. Pomisli načas da mu netko od njih može pročitati misli, i da bi prikrio nervozu, bučno zijeva. Pomisli: glup sam. Ali misli se dalje vežu. »Noćas će me zacijelo probuditi i lice će mu imati strašan izraz. Kao da ga vidim kako mi govori: 'Nesretnice, pozvao si je u kino i dopisujete se, a nisi mi ništa o tome rekao. Puštaš me da govorim o njoj cijelo vrijeme i zato nisi htio i zato nisi želio i zato si mi govorio', i tako dalje, ali neće imati vremena ni da otvori usta, jer ja ću ga već zgrabiti i baciti na pod, prije nego mi se približi i nešto rekne i zavikat ću da svi čuju i dođu vidjeti izdajicu koji je prijavio Cavu.« Ali jedne misli potiskuju druge, a najgore je to što je u odjeljenju takva tišina. Ako otvori oči, može vidjeti kroz mali otvor između rukava košulje i tijela, školske prozore, strop, komad neba i odbljesak svjetla sa piste. »Sad je već mogao stići tamo, možda silazi s autobusa, ili hoda po ulicama Lince. Možda je već s njom, pa joj izjavljuje ljubav s onom gadljivom 'facom'. Budi mirna majčice, najbolje bi bilo da se otac nikada ne vrati. Ti ćeš ostati usamljena u svojoj kući u Alcanforesu, a ja ću te također napustiti i otići na put u Sjedinjene Države. Nitko neće znati za mene. Ja ću ga prije smrviti s onom njegovom glupom 'facom' i gazit ću ga, reći ću cijelom svijetu neka gledaju kako izgleda izdajica, neka ga onjuše, opipaju, dirnu, a tada ću otići u Lince i reći ću joj da je prava bijednica i da upravo odgovara takvom tipu koga sam upravo smrvio.« Ležao je ukrućen na uskom krevetu, s pogledom uperenim nepomično u madrac gornjeg kreveta, koji je provirivao između tankih spirala, kao da će se srušiti i poklopiti ga. — Koliko je sati? — upita Vallana. — Sedam. Digne se i izađe. Arrospide još uvijek stoji kraj vrata s rukama u džepovima, gledajući znatiželjno dva pitomca, koji su glasno raspravljali u hodniku, mašući rukama, kao da se svađaju.
— Arrospide. — Šta je? — Izaći ću. — A ja? — Pokušat ću contru. — Hajde — reče Arrospide. — Govori s noćnim stražarima. — Ne noćas — odgovori Alberto. — Hoću da idem sada. Za vrijeme odlaska u blagovaonicu. Arrospide ga začuđeno pogleda. — Moram izaći — odgovara Alberto. — Veoma je važno. — Imaš li »spoj« ili neku zabavu? — Hoćeš li me mimoići u izvještaju? — Ne znam — odgovori Arrospide. — Ako otkriju, i ja ću nastradati. — Samo metni: »Svi na broju«. — Dobro. Prvi put ću napraviti tako. Ali ako dođe druga kontrola, prijavit ću te. — Hvala. — Lakše ćeš proći kroz stadion. Hajde već jednom, jer sad će zatrubiti — reče Arrospide. — Da — reče Alberto. — Znam. Vrati se u odjeljenje. Otvori svoju garderobu. Imao je dva sola. To će biti dovoljno za autobus. — Tko je na straži u prve dvije smjene — upita Vallana.
— Baena i Rulos.
Govorio je s Baenom i taj je pristao da ga ne prijavi. Zatim ode u nužnik. Ona trojica su još uvijek bili u čučećem stavu i šaputali. Kad ga je vidio, Jaguar se uspravi: — Zar nisi razumio šta sam ti rekao? — Moram progovoriti dvije riječi s Rulosom. — Govori sa svojom majkom. Odlazi odavde! — Idem pokušati contru i to odmah sada. Hoću da me Rulos ne prijavi. — Odmah sad? — upita Jaguar. — Da. — Dobro — reče Jaguar. — Znaš li o Cavi? Tko je bio? — Kad bih znao, smrvio bih ga. Za koga me držiš? Smatram da ne sumnjaš u mene? — Nadam se da nisi ti — reče Jaguar. — Za tvoje dobro. — Tipa koji je to napravio, nitko ne smije dirnuti. Taj, pripada meni — reče Boa. — Ušuti — reče Jaguar. — Donesi mi paket Inca i neću te prijaviti — reče Rulos.
Alberto pristane. Kad je ušao u odjeljenje, začuje trubu koja je pozivala u redove. Počne trčati i prođe kroz dvorište poput blijeska. Nastavi po pisti za defile, pokrivajući crvene epolete rukama, za slučaj da ga neki oficir iz drugog odjeljenja ne susretne. U trećem odjeljenju već se formirala grupa i Alberto prestane trčati. Hodao je brzo, nastojeći da izgleda što prirodnije. Prođe kraj oficira i pozdravi. Ovaj mu makinalno odvrati. Na stadionu, daleko od zgrada, osjeti neobičnu mirnoću. Zaobiđe grupu pitomaca i stražara. Iz daljine se čuo razgovor i psovke. Potrči uz ogradu škole, sve do kraja, gdje su se zidovi sastajali u pravom kutu. Tamo su još uvijek bile cigle koje su poslužile drugima za
contru. Baci se na zemlju i pogleda duž piste prema zgradama. Čuo se zvižduk i marširanje grupa prema blagovaonici. Nije bilo nikoga u blizini. Digne se i skine cigle, da napravi prolaz, slažući ih kraj ograde. Ako se neće moći uspeti? Uvijek je pokušavao contru na drugom kraju dvorišta, kraj »La Perlite«. Baci posljednji pogled okolo i počne se uspinjati.
Površina zida bila je hrapava. Alberto se uspne i pogleda kroz otvor na zidu napolje. Vidjelo se napušteno polje, a u daljini skladna linija palmi, koje su se savijale uz ulicu Progreso. Uspinjao se dalje, ne videći nekoliko sekundi ništa nego zid. »Ovo ćeš mi platiti, Esclavo, kunem ti se Bogom. Pred njom ćeš mi platiti. Ako slomim nogu, zvat će moje roditelje. Ako dođe otac, reći ću mu napokon šta se događa. Reći ću mu da su mene izbacili zbog contre, ali on je pobjegao od kuće da ide s kurvama, a to je gore.« Koljena je priljubio uz hrapavi zid i napredovao prema gore, prihvaćajući rukama izbočine i mjesta gdje se mogao uhvatiti. Kad je stigao na vrh, skupi se poput majmuna, promatrajući gdje bi mogao skočiti na slobodni teren. Zatim skače: osjeća udarac i odbaci se na leđa. Kotrlja se, zatvara oči, a zatim protrlja bijesno glavu i koljena koja su ga boljela. Sjedne na zemlju i udahne duboko. Onda se diže i trči preko nekog imanja, gazeći usjeve. Noge mu upadaju u mekanu zemlju. Na člancima osjeća dodir trave. Tanke grančice pucketaju pod njegovim cipelama. »Pravi sam idiot kad idem ovako napolje. Netko me može vidjeti i upitati me gdje mi je kapa i epolete i reći da bježim iz škole, kao moj otac. Kad bih išao majci i rekao joj. Mama, već si stara i moraš prihvatiti tu situaciju. Sada ti je svejedno. Dovoljno je da imaš religiju. Ovo će mi oboje platiti, ona i njena tetka, stara vještica, švelja, prokleta bila.« Na autobusnoj stanici nema nikoga. Omnibus stiže u isto vrijeme kad i on i mora se uspeti u letu. Ponovo se osjeća neobično miran. Stoji pritješnjen masom ljudi i ne vidi ništa, osim tamnog noćnog neba kroz zamagljena okna. Ali on zna već napamet cijeli put kojim prolazi autobus, mimoilazeći male farme, polja, tvornice i kućice od kartona i lima, da stigne na Plaža de Torros. »Ušao je u njenu kuću i rekao: 'Zdravo', a ona je odgovorila: 'Zdravo, sjedni ovdje', dok se on smiješio onim licem kukavice i izdajice. Stara vještica je izašla iz sobe, nazivajući ga gospodinom, a zatim je
izašla na ulicu, ostavljajući ih same. On joj je tada rekao da je došao k njoj, da li zna zbog čega, može li se sjetiti, poručio joj je po Albertu, ah, Alberto, vodio me je u kino, ali ništa više. Pisala sam mu, ah, a ja sam lud za tobom, i ljube se, ljubit će se, Bože daj da se ljube kad ja stignem, u usta, da su sljubljeni, Bože moj.« Silazi u ulici Alfonso Ugar te i hoda prema Trgu Bolognesi, gurajući se između činovnika i ostalih službenika koji izlaze iz kavana ili stoje po uglovima, formirajući vesele grupice. Prelazi četiri automobilske trake, pune automobila koji jure amo-tamo i stiže na trg, u centru kojega je na visokom stupu brončani heroj, koji pada pogođen mecima Čileanaca. 'Zaklinjete se na svetu zastavu Domovine, na krv naših heroja .. .' silazili smo kad mi je Pluto rekao da pogledam gore. Tamo je stajala Helena. Zakleli smo se i promarširali a ministar je čistio nos, jadna mama, nema više karata ni zabava, nema večera i putovanja. Oče, povedi me na nogometnu utakmicu, to je sport za crne dječake, slijedeću godinu ću te učlaniti u sportsko društvo, da budeš u modi, ali kasnije je zaboravio i otišao s ovakvim balavicama kao Tereza.« Hoda po Paseo Colon, koji je napušten kao da je s drugog svijeta, sa starinskim kućama iz devetnaestag vijeka, punim natpisa, i bankama iskićenim statuama i raznim ukrasima. Zatim ponovo ulazi u autobus za Miraflores, blještav poput hladnjaka. U njemu ljudi ne govore i ne smiju se. Silazi kod škole »Raimondi« i hoda polumračnim ulicama Lince. Rijetke trgovine, umiruća svjetla i mračne kuće. »Tako, a rekla si da nisi nikad izašla s mladićem, šta ne pričaš, ali napokon s tim licem koje ti je Bog udijelio nije ni čudo. Dakle, kino 'Metro' je veoma lijepo, nemoj mi reći, ali vidjet ćemo hoće li te Esclavo voditi na matineje u centar, na plažu, u Sjedinjene Države, nedjeljom u Chosicu. Mama, moram ti nešto reći. Zaljubio sam se u jednu 'frajericu', a ona mi je nabila rogove kao i tebi otac, ali prije nego se oženimo, prije nego joj izjavim ljubav, prije svega, šta mi ne kažeš.« Stigao je do ugla gdje se nalazila Terezina kuća. Priljubio se u sjeni zida, gledajući na sve strane. Ulica je bila prazna. Iza leđa začuje pomicanje stvari u kući. Netko miče neki ormar, polako, metodički. Alberto prijeđe rukom preko kose. Pogladi je, a zatim isproba da li mu je crta na kosi ravna. Izvadi maramicu i obriše čelo i usta. Poravna zatim košulju, a cipele uglača rubom hlača. Najprije
jednu, a zatim drugu. »Ući ću, pružiti im ruku uz osmijeh i reći da sam došao samo načasak. Oprostite mi. Tereza, molim te moja dva pisma, a evo tebi tvoja. Ti, Esclavo, budi miran, nas dvojica ćemo razgovarati kasnije. To je stvar muškaraca, zašto da se svađamo pred njom. Reci mi, jesi li ti muškarac?« Alberto stoji pred vratima, na početku one tri stepenice koje se nalaze ispred njenih vrata. Nastoji uhvatiti koju riječ, ali uzalud. Uska traka svjetla oko vrata nagovještava da su kod kuće. On je unutra. Čuo je samo neki lagani šum, kao da se netko naslonio na stol ili vrata. »Proći ću u mojim sportskim kolima, s amerikanskim cipelama i lanenim košuljama. U ustima ću imati najbolje cigarete, na sebi kaput od kože i šešir s crvenim perom. Zatrubit ću i reći im da uđu u kola, da sam jučer stigao iz Sjedinjenih Država. Žele li se malo provozati? Posjetite me u mojoj kući na Orrantiji, htio bih da upoznate moju ženu. Ona je Amerikanka i bila je filmska glumica. Vjenčali smo se u Hollywoodu, iste godine kada sam završio studij. Dođite, Esclavo, Tereza, želite li da otvorim radio?« Albert udara dva puta o vrata. Čas kasnije pojavi se u okviru vrata ženska prilika. Svjetlo koje je dolazilo iznutra, osvjetljavalo je jedva djevojčina leđa. — Tko je? — reče ona. Alberto ne odgovara. Tereza se makne malo u stranu i svjetlo padne na njegovo lice. — Zdravo — reče Alberto. — Želio bih načas razgovarati s njim. Veoma je važno. Molim te, zovi ga. — Zdravo, Alberto — reče ona. — Nisam te prepoznala. Hajde, uđi. Prestrašio si me.
On ulazi a lice mu se još više uozbilji dok gleda u svim pravcima po sobi koja je prazna. Zastor koji odvaja jednu sobu od druge malo je odgurnut i on vidi dva kreveta, jedan veći a drugi manji, u neredu Napetost mu popusti i on se okrene. Tereza je za njegovim leđima zatvarala vrata. Alberto opaža da je ona prije nego se okrenula prema njemu poravnala kosu i brzo popravila suknju. Sada stoji nasuprot njemu. Odjednom Alberto otkrije da lice koje je on toliko puta dozivao u svojim maštanjima posljedjnih sedmica i koje mu se prikazivalo mirno, bez uzbuđenja, nije ovo lice koje on vidi pred sobom. Pred njim
se nalaze stidljive Terezine oči koje se pred njegovim pogledom sakrivaju i bježe u stranu, kao od prejakog svjetla. Lice joj je vidljivo uzbuđeno, a ruke sastavlja i rastavlja, dok ih napokon ne pusti da vise uz tijelo, kraj bokova i naslanja se na zid. — Pobjegao sam iz škole — reče on. Zacrveni se i obori pogled. — Pobjegao si? — Tereza otvori usta, ali ne reče ništa više, samo ga promatra s izvjesnom čežnjom. Ponovo je skupila ruke i zadržala ih u zraku nedaleko od Alberta. — Šta se dogodilo? Pričaj mi. Ali, sjedi, nema nikoga, teta je izašla. On diže glavu i pita: — Jesi li bila s Esclavom? Ona gleda širom otvorenih očiju: — Tko? — Hoću reći, Ricardo Arana. — Ah — reče ona, umirena i smiješeći se ponovo. — Dječak koji živi na uglu? — Da li je bio kod tebe? — inzistira on. — Kod mene? — reče ona. — Ne. Zašto? — Reci mi istinu — reče on jačim glasom. — Zašto lažeš? Hoću reći... — Prekine se, promrlja nešto i ušuti. Tereza ga ozbiljno promatra, pomaknuvši malo u stranu lice. Ruke su mirne, ali u njenim očima javlja se neki novi izraz, još neodređen, ali pomiješan sa malo zluradosti. — Zašto me to pitaš? — glas joj je blag, otegnut i pomalo ironičan. — Esclavo je po podne izašao — reče Alberto. — Mislio sam da je bio kod tebe. Izmislio je da mu je majka bolesna. — Zašto bi on došao k meni? — pita ona.
— Jer je zaljubljen u tebe. Ovaj put Tereza se sva izmijeni u licu. — Ja nisam znala — reče. — Samo sam jednom razgovarala s njim načasak. Ali... — Zato sam pobjegao — reče Alberto. Ostane časak otvorenih usta, bez riječi, Zatim doda: — Bio sam ljubomoran. I ja sam zaljubljen u tebe.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

9 Re: Mario Vargas Ljosa - Grad i psi taj Pon Jan 02, 2012 12:25 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
VII
Uvijek je izgledala tako čista, elegantna, da sam mislio kako druge ne izgledaju nikad tako. A nije imala mnogo haljina. Naprotiv, imala ih je malo. Kad smo još zajedno učili, pa se uprljala tintom, bacala je knjige na zemlju i odmah odlazila u kupaonicu da se opere. Kad je uprljala bilježnicu, makar i malom piknjicom tinte, kidala je stranicu i pisala ponovo. »Zašto to radiš. Tako ćeš izgubiti mnogo vremena«, govorio sam joj. Bolje da uzmeš žilet i ostružeš. Neće se ništa poznati«. Ali ona nije htjela. To je bilo jedino što ju je moglo naljutiti. Sljepoočice bi joj nabrekle, a usta se napućila. Ali dok se vratila iz kupaonice, već se smiješila. Njena školska uniforma sastojala se iz bijele bluze i plave suknje. Ponekad sam je gledao kad se vraćala iz škole i mislio: »Nijedne mrlje, nije se čak ni zgužvala«. Imala je jednu kockastu haljinicu koja se zatvarala vrpcom pod vratom. Bila je bez rukava i oblačila je na nju vestu smeđe boje. Kako joj je lijepo pristajala! Zakapčala je samo dva posljednja dugmeta, a gornji dio veste je lepršao u zraku. To joj je bila praznička haljina, koju je oblrčila kada je nedjeljom išla rođacima. Nedjelja mi je bila najgori dan. Ustajao sam rano i odlazio na Trg Bellavista. Sjedao sam na klupu i pazio na njenu kuću, da mi ne bi izmakle kada izađu. Ostale dane u sedmici, Tere je išla kupovati kruh u pekaru Kineza Tilaud, koja se nalazi kraj kina. Ja bih rekao: »Kakva slučajnost. Uvijek se faretnemo.« Ako je bilo mnogo ljudi, ja sam se gurao i otvarao prolaz, a Kinez Tilau, kao dobar prijatelj, posluživao me prije ostalih. Jednom je Tilau, kad nas je opazio, rekao: »Ah, došli su mladenci. Dva peciva, kao uvijek?« Oni koji su
stajali okolo, nasmiju se. Tere se zacrveni, a ja rekoh: »No, Tilau, ostavi se šala i poslužuj.« Međutim, nedjeljom je pekarnica bila zatvorena. Tada sam se postavio u predvorje kina na Bellavisti ili u jednu od banki i promatrao ih izdaleka kako prolaze. Čekale su omnibus koji ide za Costaneru. Ponekad sam izvodio scenu slučajnog prolaznika. Stavljao sam ruke u džepove i, zviždučući i gurajući pred nogom kamen ili poklopac neke boce, prolazio sam kraj njih ne zaustavljajući se i pozdravljao: »Dobar dan, gospođo; zdravo, Tere«, nastavljajući put. Ulazio bih u kuću ili išao do Saez Pefie. Kockastu haljinu oblačila je i ponedjeljkom uveče, kad ju je teta vodila u kino na Bellavisti. Ja bih rekao majci da moram posuditi bilježnicu i izlazio sam na ulicu. Tada bih odlazio do Trga Bellavista, čekao dok izađu iz kina i gledao ih kako prolaze. Tereza je govorila o filmu koji je gledala. Ostalih dana oblačila je smeđu suknju. Bila je iznošena i stara. Ponekad sam nalazio tetku kako joj krpa suknju, a radila je to tako vješto da se uopće nije primjećivalo. Nije bez razloga bila švelja. Ako je ona sama krpala, ostajala je tada u školskoj uniformi sve dok ne bi dovršila krpanje, a da se ne zaprlja, stavljala bi novine na stolicu gdje je sjedila. Uz smeđu suknju nosila je bijelu bluzu, koja se kopčala na tri dugmeta, ali ona je zakopčavala samo dva, pa joj je lijepi tamnoputi vrat ostajao slobodan. Zimi je na bijelu bluzu stavljala vestu smeđe boje. Ja sam mislio: »Kakav ukus za oblačenje!« Cipela je imala samo dva para i tu joj ukus nije mogao mnogo poslužiti, ali ona se i tu snalazila. U školu je nosila crne cipele sa vezicama, koje su bile kao muške, ali budući da je imala malu nogu, opet je izgledala lijepo. Uvijek su blistale od čistoće, bez imalo prašine ili mrlja. Kad bi se vratila kući, vjerojatno ih je odmah čistila, jer ja bih je viđao u crnim cipelama kako se vraća iz škole, a kad bih dolazio poslije toga k njoj da učimo, ona je već imala na nogama bijele cipele, a crne su bile u hodniku kraj vrata, blistave od čistoće, poput ogledala. Ne vjerujem da ih je svaki dan mazala kremom, ali vjerojatno ih je glačala krpom.
Bijele cipele bile su veoma stare. Kad je sjedila s nogom preko noge, ja sam vidio da su joj potplati već potpuno poderani, s rupama na više mjesta, a jednom, kada se lupila o stol nogom i zavrištala, dojurila je teta i skinula joj cipelu, trljajući udareno mjesto. Ja sam tada vidio da je u cipeli savijen karton i pomislio sam: »Potplat ima rupu«. Vidio sam je kako čisti bijele cipele. Mazala ih je i premazivala dugo vremena bijelom kredom, vrlo pažljivo, kao da radi školsku zadaću. Sve je radila uredno i s mnogo pažnje. Poslije toga izgledale su kao nove, ali za malo vremena. Čim je dotaknula njima nešto, na tom mjestu se kreda skinula i cipele su opet imale mrlje. Jednom sam pomislio: »Kad bi imala puno kreda, cipele bi joj stalno bile čiste. Mogla bi nositi jednu kredu uvijek u džepu i čim bi joj se malo uprljala, izvadila bi kredu i namazala je.« Nasuprot mojoj školi nalazila se knjižara. Jednog dana uđem i zapitam koliko stoji kutija sa kredama. Velika je stajala šest sola, a mala četiri i po. Nisam znao da ]e tako skupa. Stidio sam se da tražim mršavog Higuerosa novce, a nisam mu još vratio niti onaj jedan sol. Sada smo bili bolji prijatelji nego ranije, iako smo se rijetko viđali, uvijek u istoj krčmi. Pričao mi je viceve, pitao za školu, nudio mi cigarete i učio me kako ću ispuštati dim kroz nos. Jednog dana se ohrabrim i zamolim ga da mi posudi četiri i po sola. »Veoma rado, sve što želiš«, i dadne mi novac a da me nije ni upitao zašto mi je potreban. Otrčao sam u knjižaru i kupio kutiju s kredama. Mislio sam da ću joj reći: »Donio sam ti dar, Tere«. Još dok sam ulazio u kuću, namjeravao sam to reći, ali čim sam je ugledao, promijenio sam plan, rekavši: »Dobio sam ovo u školi, a meni ne treba. Hoćeš li ti?« A ona reče veselo: »Naravno, daj mi«.
Ne vjerujem da postoji đavo, ali Jaguar me ponekad dovodi u sumnju. On govori da ne vjeruje u Boga, ali to je laž. To mi je postalo jasno onog dana kada je udario Arrospidea, jer je govorio prostote o svetoj Rozaliji. Kasnije se pravdao: »Moja majka se zavjetovala svetoj Rozaliji i govoriti loše o njoj isto je kao da govoriš loše o mojoj majci«. Prava izmišljotina. Đavo ima vjerojatno Jaguarovo lice i smijeh, a k tome još i pandže. Dolaze po Cavu, rekao je. Sve su saznali. Počeo se smijati, dok smo Rulos i ja ostali bez riječi, a u glavi se zavrtjelo. Kako on to zna? Uvijek sanjam da mu prilazim s leđa i iznenadim ga
udarcima, bacam na zemlju i puf, paf po njemu. Želio bih vidjeti šta bi on uradio. Mora da i Rulos misli o tome. Jaguar je prava životinja, a Boa prostak kakvoga nema nadaleko. To poslijepodne mi je rekao: »Jesi li vidio kako se dosjetio da su došli po Cavu i kako se smijao?« Ali kasnije je podivljao, ne zbog Cave nego zbog sebe: »To su meni 'spustili', ali ne znaju s kim su se uhvatili ukoštac«. Ali, napokon, nisam ja u zatvoru, nego Cava, fućka mi se. Ali da je kocka one noći pala na mene? Volio bih da je stradao Jaguar, da mu vidim lice kad bi ga vodili. Njega nikada nitko nije nasamario, jer sve predvidi unaprijed. Kažu da životinje po mirisu predosjećaju mnoge stvari. Onjuše i već znaju. Kroz nos im dolazi sve ono što će se dogoditi. Majka mi je jednom rekla: »Na dan potresa četrdesete godine, znala sam da će se nešto dogoditi, jer su svi psi iz ulice najednom podivljali. Trčali su i zavijali, kao da vide samog đavola sa pandžama. Malo zatim, zatresla se zemlja«. Isto takav je bio Jaguar. Odužio je lice i rekao: »Netko je izdao. Kunem se Djevicom da je tako.« Huarina i Morte još nisu ni stigli do njih i ništa se nije znalo, a on je to već predosjetio. Kakva sramota da ga nije preslušao niti jedan oficir ni podoficir. Tko je to mogao javiti. Zacijelo neki pitomac. Možda koji perro, ili iz četvrte godine. Oni iz četvrte također su perossi, ali veliki perrosi, spretniji, iako U suštini samo perrosi. Mi nismo nikada bili potpuno perrosi, a to moramo zahvaliti Circulu. Nastojali smo da nas poštuju, ali nas je to stajalo truda. Kad smo bili u četvrtoj godini nije ni jednom iz pete godine ni palo na pamet da nam naredi da mu napravimo krevet. Bacili bismo ga na pod, ja, Jaguar, Rulos i Cava i ne bi tome tipu više nijednom palo na pamet da to pokuša. Sve to možemo zahvaliti Jaguaru, koji nije dopustio da ga »krste«, on je jedini koji to nije dopustio. Bio nam je primjer pravog muškarca. Proživjeli smo lijepe dane, ljepše nego sve ono poslije toga, iako se ne bih želio vratiti unatrag. Želio bih jedino izaći, ali možda će propasti i ta nada ako nas Cava sve izda. Ubit ćemo ga ako se prestraši i sve nas »usosi«. Rulos je rekao da bi metnuo ruku u vatru za njega. On kaže da Cava neće otvoriti usta ni ako mu metnu u njih komad usijanog željeza. Bilo bi strašno upropastiti sav dosadašnji trud zbog jednog razlupanog stakla i to baš sada pred ispite. Ne bih želio biti ponovo perro i proživjeti ovdje još tri godine, znajući šta to znači i imajući iskustvo u
svemu. Ima perrosa koji kažu da bi htjeli biti avijatičari, drugi mornari, treći vojnici, ali kad provedu ovdje neko vrijeme, promijenit će mišljenje. Htio bih onda vidjeti šta će govoriti. Dnevna soba je gledala na vrt pun cvijeća, velik i šarolik. Prozor je bio otvoren i kroz njega je dopirao miris vlažne trave. Bebe je po četvrti puta stavljao istu gramofonsku ploču i naredio: »Diži se, ne budi mlitav, to je za tvoje dobro«. Alberto je sjedio zavaljen u naslonjaču, osjećajući beskrajni umor. Pluto i Emilio sudjelovali su kod lekcija kao gledaoci, cijelo vrijeme se šalili, dobacivali primjedbe i pravili insinuacije na račun njega i Helene. Ponovo pogleda u ogledalo i opazi je po drugi put u zagrljaju Bebea, kako pleše veoma ozbiljno i ukočeno. Pluto reče: »Opet pleše poput robota«. Alberto se uspravi. Emilio je upalio cigaretu i pušio je naizmjence s Plutom. Diskutirali su o tome da li je bolji američki ili engleski duhan. Nisu obraćali pažnju na njega. »Spreman sam«, reče Bebe, »sada ti vodiš«. Alberto počne plesati, u početku polako, nastojeći da pleše po svim pravilima kreolskog valcera, što znači korak nadesno, korak nalijevo, okret ovamo, okret onamo. »Sada si mnogo bolji nego prije«, rekao mu je Bebe, »ali moraš se više ravnati prema glazbi. Previše si polagan. Slušaj, tan-tan, tan-tan, okret, tan-tan, tan-tan, okret.« Alberto se osjećao mnogo slobodnije nego ranije i nije morao misliti na svaki korak. Noge mu više nisu zapinjale za Bebeove.
»Dobro je«, govorio mu je, »ali si još uvijek previše ukočen. U plesu se ne miču samo noge nego i cijelo tijelo. Kada se okrećeš, trebaš se saviti u struku, pogledaj.« Bebe se konvencionalno nasmiješio i napravio okret na jednoj nozi. Kad se zaustavio, nestao je i smiješak na njegovu poput mlijeka bijelom licu. »To su trikovi, poput mijenjanja koraka u plesu. Naučit ćeš to lako. Sad trebaš uvježbati kako se drži plesačicu. Ne smiješ se bojati, jer to djevojke odmah osjete. Stavi joj ruku na rame snažno i sigurno, evo ovako. Osjećaš li? Lijevom rukom joj stisni ruku i ako vidiš u toku plesa da te prihvaća, prepleti svoje prste među njezine i polako je privuci k sebi, ali malo-pomalo da ne primijeti. Zato trebaš već od samog početka postaviti dobro ruku. Trebaš je držati cijelim dlanom, a ne samo vršcima prstiju. Prihvati je
kod ramena, a tada u toku plesa malo--pomalo pomiči ruku prema dolje, kao slučajno. Kao da ti se pri svakom okretu ruka pomakla sama prema dolje. Ako se djevojka ukoči ili povuče unatrag, počni pričati o bilo čemu, govori i govori, smij se, ali nikako ne popuštaj ruku. Stisni je i približuj k sebi. Zato pravi mnogo okreta i to uvijek na jednu stranu. Onaj tko se okreće udesno, može izdržati i pedeset okreta, a kako to djevojci pada na lijevu stranu, ubrzo joj se zavrti u glavi. Vidjet ćeš, čim joj se zavrti u glavi, sama će se priljubiti k tebi da bude sigurnija. Tada možeš spustiti ruku do njena struka i ukrstiti prste bez straha. Čak možeš i približiti lice k njenu licu. Jesi li shvatio?« Valcer je završio i gramofon se vrtio uprazno. Bebe ga ugasi. — Dosta je. Alberto već zna plesati — reče Pluto. — Zašto ne bismo kartali? — Ali naučio je samo valcer i bolero — reče Bebe. — Još ne zna mambo. — Dosta je — reče Alberto. — Nastavit ćemo drugi dan. Četiri sata vježbe dotuklo je Alberta. Bio je iscrpljen.— Kako želiš — reče Bebe. — Ali zabava je sutra. Alberto se trgne. »Istina je«, pomisli. A da bude stvar još gora, održat će se u Aninoj kući. Cijelu noć će plesati upravo mambo. Ana je u plesu bila isto što Bebe među dječacima. Bila je prava kraljica plesa. Izvodila je figure, izmišljala nove korake, a bila je najsretnija kad bi je ostali okružili i gledali kako pleše. »Zar ću provesti cijelu zabavu sjedeći u kutu i gledajući kako ostali plešu sa Helenom? Kad bi to barem bili dječaci iz njihove ulice!«
Zaista, njihova ulica više nije bila kao prije, izolirano ostrvo. Strani dječaci iz ulice 28. srpnja, ulice Reducto, San Isidoro, Quebrada i nekih drugih, pojavili su se u njihovoj ulici. Zaustavljali su djevojke, razgovarali s njima na kućnim vežama, ne obazirući se na neprijateljsko držanje dječaka iz njihove ulice. Bili su stariji od njih i ponekad su ih
izazivali. Krivica je bila kod djevojaka. One su ih izazivale i bile su zadovoljne kada su se dječaci međusobno svadili. Sara, Plutova sestrična, zabavljala se s nekim dječakom iz San Isidora, koji je ponekad dolazio praćen jednim ili dvojicom prijatelja, koji su se tada zabavljali s Anom i Laurom. Ti došljaci iz drugih ulica naročito su se često pojavljivali nedjeljom i za praznika, a najčešće kada je bila kakva zabava. Od podne bi obilazili kuću u kojoj se trebala održati zabava, šalili se sa domaćicom zabave, laskali joj. Ako nisu uspjeli da ih pozove, moglo ih se primijetiti noću, kako prilijepivši lica o staklo, promatraju parove što plešu. Gestikulirali su, pravili grimase, šalili se i služili se svim mogućim načinima da izazovu sažaljenje djevojaka. Ponekad bi koja od njih (koja nije imala partnera za ples) isposlovala kod domaćice da ih pusti unutra. To je bilo dovoljno da se za nekoliko časaka dvorana napuni stranim dječacima, koji su na kraju zauzeli mjesta ovdašnjih dječaka i zagospodarili gramofonom i djevojkama. Ana je bila upravo jedna od onih djevojaka koju su više interesirali stranci nego dječaci iz ulice. Uvijek ih je puštala unutra, makar nisu bili pozvani. — Da — reče Alberto. — Imaš pravo. Nauči me mambo. — Dobro — odgovori Bebe. — Ali pusti me da popušim jednu cigaretu. Za to vrijeme pleši s Plutom. Emilio se protegne i udari laktom Pluta. — Hajde, pokaži se, mambero — reče. Pluto se smijao. Imao je divan iskren osmijeh. Cijelo tijelo mu se treslo od smijeha. — Hoćeš li ili nećeš? — reče Alberto zlovoljno. — Ne ljuti se — reče Pluto. — Idem. Ustane i izabere jednu ploču. Bebe zapali cigaretu, lupkajući nogom neki poznati ritam. — Slušaj — reče Emilio. — Jedno mi nije jasno. Ti si bio prvi u ulici koji je plesao kad smo se počeli družiti s djevojkama. Zar si zaboravio?
— To nije bio ples — odgovori Alberto. — Skakali smo.
— Svi smo počeli sa skakanjem — potvrdi Emilio. — Ali kasnije smo naučili. — On je poslije prestao dolaziti na zabave. Zar se ne sjećate? — Da — reče Alberto. — U tome je krivnja. — Izgledalo je da ćeš postati pop — primijeti Pluto. Izabrao je ploču i metnuo je na gramofon. — Nisi uopće izlazio. — Bah — reče Alberto. — Nije bila moja krivnja. Mama me nije puštala. — A sada? — Sada me pušta. Odnosi između nje i oca su, se poboljšali. — Ne razumijem — reče Bebe. — Kakve to veze ima s tim? — Njegov otac je donžuan — reče Pluto. — Nisi znao? Zar ne vidiš kada noću dolazi kući kako čisti usta maramicom prije nego uđe u kuću. — Da — reče Emilio. — Jednom smo ga vidjeli u Herraduri. Vozio je u autu neku neobičnu ženu. Lafčina je. — Ima stila — reče Pluto. — I veoma je elegantan. Alberto je potvrđivao, zadovoljan. — Ali kakve to veze ima s tim da te nisu puštali na zabave? — pitao je Bebe. — Kad se otac probećari, onda me majka ne pušta nikamo da ne bih bio kao on kada odrastem. Boji se da ne postanem ženskar, propali tip. — Odlično — reče Bebe.
— Moj otac je također tipčina — reče Emilio. — Nešto ne dođe spavati kući, a maramice su mu uvijek uprljane ružem za usne. Ali moja majka se ne ljuti. Smije se i kaže: »Stari nespretnjaković«. Samo Ana ga grdi.
— Hej — vikne Pluto. — Kad ćemo plesati? — Strpi se, čovječe — odgovori Emilio. — Moramo malo i pričati. Naplesat ćemo se dosita sutra na zabavi. — Svaki put kad govorimo o zabavi, Alberto postane blijed — reče Bebe. — Ne budi lud. Ovaj put Helena će te prihvatiti. Kladim se za što god hoćeš. — Misliš? — pita Alberto. — Zagrijao se do kostiju — reče Emilio. — Nikada nisam vidio nekoga da se tako zagrijao. Ja ne bih mogao raditi ono što on radi. — Šta radim? — pita Alberto. — Izjavljuješ joj ljubav dvadeset puta. — Samo tri puta — odgovara Alberto. — Pretjeruješ. — Ja mislim da je u pravu — potvrdi Bebe. — Ako mu se sviđa, neka je slijedi sve dok ne pristane. A poslije neka joj okrene leđa. — To znači ne imati ponosa — reče Emilio. — Kad se meni dogodi da me neka djevojka odbije, ja odmah počnem udvarati drugoj. — Ovaj put će te prihvatiti — reče Bebe Albertu. — Neki dan smo pričali u Heleninu dvorištu i Helena je pitala za tebe. Pri tom se zacrvenjela, a Tico ju je pitao da li se zanima za tebe. — Zaista? — upita Alberto. — Zagrijan poput psa — reče Emilio. — Gledajte kako mu svijetle oči. — Radi se o tome — reče Bebe — da joj nećeš znati izjaviti ljubav kako treba. Moraš je impresionirati. Znaš li šta ćeš reći? — Manje-više — reče Alberto. — Imam ideju.
— To je glavno — potvrdi Bebe. — Moraš znati unaprijed sve što ćeš reći.
— Zavisi — reče Pluto. — Ja više volim improvizaciju na licu mjesta, bez priprema. U početku sam veoma nervozan, ali kada počnem govoriti riječi mi same od sebe padaju na pamet. Inspiriram se govoreći. — Ne — reče Emilio. — Bebe ima pravo. Ja se također pripremim. Tako se u datom času trebaš koncentrirati samo na to kako ćeš se držati i kako ćeš izvesti sve što želiš, kako ćeš je pogledati i primiti za ruku. — Moraš imati sve u glavi — reče Bebe. — Ako možeš, napravi jednom probu pred ogledalom. — Da — potvrdi Alberto. — A šta ti govoriš u tim slučajevima? — To je različito — odgovori Bebe. — Zavisi od djevojke. — Emilio je potvrđivao. — Helena nije od onih djevojaka kojoj možeš otvoreno reći šta misliš i pitati je da li bi se htjela s tobom zabavljati. Prije toga se moraš dobro oznojiti. — Možda me je zato i odbila — prizna Alberto. — Prošli put sam je odmah upitao hoće li biti moja djevojka. — Bio si glup — reče Emilio. — A osim toga, izjavio si joj ljubav ujutro. I na ulici. Potpuno si lud! — Ja sam jednom izjavio ljubav na misi — reče Pluto. — Imao sam uspjeha. — Ne, ne — prekine ih Emilio. Okrene se Albertu. — Slušaj. Sutra idi po nju za ples. Čekaj da sviraju bolero. Ne smiješ izjavljivati ljubav kada sviraju mambo. Glazba mora biti romantična za takav slučaj. — Za to se ne brini — reče Bebe. — Kad se odlučiš, daj mi znak, a ja ću staviti ploču »Sviđaš mi se« od Lea Marinija.
— To je moj bolero! — uzvikne Pluto. — Uvijek kada sam izjavljivao ljubav uz taj bolero imao sam uspjeha. Nikad mi nije zakazao.
— Dobro — reče Alberto. — Dat ću ti znak. — Pozovi je na ples, pođi s njom prema nekom usamljenom uglu, da te nitko ne čuje i šapni joj na uho: »Helenice, umirem zbog tebe«. :— Životinjo! — vikne Pluto. — Hoćeš da ga odbije po četvrti put? — Zašto? — upita Emilio. — Ja uvijek na taj način izjavljujem ljubav. — Ne — reče Bebe. — To je izjavljivanje bez umjetnosti, prostačko. Najprije se treba uozbiljiti i reći: »Helena, moram ti reći nešto važno. Sviđaš mi se. Zaljubljen sam u tebe. Hoćeš li biti moja djevojka?« — Ako bude šutjela — doda Pluto — kaži joj: »Helena, ti ne osjećaš ništa za mene?« — Tada joj stisni ruku — reče Bebe. —Polako i veoma nježno. — Nemoj blijedjeti, čovječe — reče Emilio, tapšući ga po leđima. — Ne brini. Ovaj put će te prihvatiti. — Da — reče Bebe. — Vidjet ćeš da hoće. — Kad joj izjaviš ljubav, okružit ćemo vas — reče Pluto. Pjevat ćemo: »Ovdje su dvoje zaljubljenih«. Za to ću se ja pobrinuti. Dajem ti riječ. Alberto se smiješio. — Ali sada moraš naučiti mambo —reče Bebe^ — Hajde, čeka te tvoj par. Pluto je raširio teatralno ruke.
Cava je govorio da će biti vojnik, ne pješadijski, nego artiljerijski. U posljednje vrijeme nije o tome govorio, ali je vjerojatno mislio na to. Gorštaci su tvrdoglavi, i kada nešto zabiju u glavu, više ih nitko t ne
može odvratiti od onoga što su naumili. Gotovo svi vojnici su gorštaci. Ne vjerujem da je ikada nekome od onih koji žive uz more palo na pamet da budu vojnici. Cava ima lice gorštaka i vojnika, a sada su ga skuhali i više ne treba misliti na školu i poziv, a to je ono što ga vjerojatno najviše boli. Gorštaci nemaju sreće, uvijek im se nešto dogodi. Zbog smrdljivog jezika neke izdajice, koga možda nećemo ni otkriti, skinut će mu oznake pred svima nama. Kao da već vidim tu ceremoniju. Koža mi se ježi kao kokošja, kad pomislim na to. Da sam one noći ja izvukao ceduljicu, bio bih sada unutra. Ali ja ne bih razbio staklo. Treba biti velika šeprtlja za to. Gorštaci su pomalo šeprtlje. Vjerojatno je to učinio od straha, iako Cava nije kukavica. Mora da se taj put uplašio, jer se samo tako može objasniti. Također i zbog loše sreće. Gorštaci imaju lošu sreću, uvijek im se događa najgore. Sreća što se nisam rodio kao gorštak. A najgore je to što se tome nitko nije nadao. Cava se veselio i šalio s profesorom, zafrkavao starog pedera Fontanu koji im je predavao francuski. Na satu francuskog su se divno zabavljali. Kakav čudan tip taj Fontana. Cava je govorio: Fontana je sve napola. Napola nizak, napola plav, napola čovjek. Ima očimJŠ plavije od Jaguara, ali gleda napola ozbiljno, napola, šaljivo. Kažu da nije Francuz, nego Peruanac, ali da ge predstavlja kao Francuz. To znači biti kučkin sin, jer odreći se svoje domovine, to je naj kukavički je što ima na svijetu. Ali možda sve to nije istina. Odakle dolaze sve te priče što kolaju o Fontani? Svaki dan se čuje nešto novo. Odjednom nije ni peder. Ali odakle mu onaj glasić i oni pokreti kao u pravog pedera. Ako je istina da se izdaje za Francuza, onda mi je drago što smo ga dovodili do ludila našim ponašanjem. Ako je to istina, uvijek ćemo ga ljutiti, do posljednjeg dana škole. Čim bi ušao u razred, mi smo ga počeli ispitivati kako se kaže na francuskom jeziku ovo ili ono, a često kojekakve gluposti. Ponekad mi se sažalio, jer u stvari nije bio loš, samo malo čudan. Jednom se rasplakao. Mislim da je to bilo zbog onih »žileta«. Jaguar nam je rekao da svi donesemo po jednu žiletu i postavimo je na neku rupicu u klupi. Tada je prstom vibriramo. Fontana je micao ustima, ali se nije čulo ništa nego ono zumm, zumm, zummm od vibracije žileta. Nismo se smijali da ne bismo izgubili ritam. Peder je otvarao usta i sve jače vikao, da vidimo tko će se prvi umoriti. Tako je
to trajalo oko tri četvrt sata, možda i više. Tko će pobijediti, tko će se prvi umoriti. Fontana se ponašao kao da se ništa ne događa. Otvarao je i dalje usta, ali se nije ništa čulo. Kao da govori neki nijemi čovjek. A naša simfonija bila je sve ujednačenija i ljepša. Tada je Fontana zatvorio oči, a kada ih je otvorio, vidjeli smo da je plakao. Baš pravi peder. Ali nastavio je i dalje micati ustima. Kakav čudan tip i kakva izdržljivost. Zumm, zumm, zumm. Izašao je napolje. Svi su rekli: »Išao je po poručnika, sad smo gotovi«. Nikada nije zvao poručnika, iako smo ga gotovo svaki dan ovako ljutili. Nekad nam je čak izgledalo da uživa u tome što ga ljutimo. Pederi su čudni ljudi. Ali u stvari je dobar i nikada nas ne ruši na ispitima. Sam je kriv što smo takvi prema njemu. Zašto je došao među muškarce s takvim glasom i pokretima? Cava ga neprestano zadirkuje, on ga zaista mrzi. Tek što vidi da ulazi u razred, već ga pita: »Kako se na fracuskom jeziku kaže peder?« Ili: »Profesore, zašto ne otpjevate nešto na francuskom jeziku kad imate takav glasić?« Ili »Profesore Fontana, vaše oči su poput očiju Rite Hayworth«. A peder nikad ne ostaje dužan odgovora, ali odgovara na francuskom. Slušajte, profesore, nemojte biti tako lukav, pa nam psovati majku. Pozvat ću vas na jednu partiju boksa s rukavicama. Jaguare, budi pristojan. Ali mi smo ga ukrotiti, držali smo ga na uzdi, kako se kaže. Jednom smo ga popljuvali dok je pisao na školskoj ploči. Bilo ga je strašno za pogledati. Tada je Cava rekao: »Profesore, kakva gadost, trebali ste se okupati prije nego ste ušli u razred«. Tada je prvi put pozvao poručnika, ali to je bilo i posljednji put, jer se Gamboa ponio vrlo lijepo. Tada smo shvatili kakav divan čovjek je Gamboa. Gledao je Fontanu, promjerivši ga odozdo na gore. Kakva tišina, nitko se nije usudio maknuti, niti disati. »Šta želite, profesore? Šta hoćete da učinim? U razredu vi zapovijedate. Nije teško postići da vas slušaju. Gledajte!« Promatrao nas je časak, a onda rekao: »Pozor!« Za manje od jedne minute već smo bili svrstani u redove. »Kleknite!« Za isto toliko vremena svi smo poslušno klečali. »Marširajte pačjim korakom na mjestu.« Svi smo poskakivali na mjestu, raširenih nogu. Mislim da je trajalo više od deset minuta. Koljena su mi bila smrvljena. Jedan-dva, jedan-dva, veoma ozbiljni, kao patke, jedan-dva, jedan-dva, dok Gamboa nije rekao »Voljno!« i upitao: »Zeli li se netko ogledati sa
mnom kao muškarac s muškarcem?« Nije se čula ni muha u letu. Fontana je gledao i nije mogao vjerovati. »Morate sami postići da vas poštuju, profesore. Ovima se ne sviđa lijepo ponašanje, nego prostote i sila. Hoćete li da ih sve kaznim?« »Nemojte se uznemiravati«, rekao je Fontana. Kakav zgodan odgovor. Nemojte se uznemiravati. Počeli smo govoriti iz trbuha: »Pe-der, pe-der«. Cava je to naročito dobro izvodio jer je bio napola trbuhozborac. Nije micao ustima ni očima, a iz njega je izlazio jasan glas. To je valjalo vidjeti i ne vjerovati. Upravo je to izvodio, kada je Jaguar zaviknuo: »Dolaze po Cavu. Otkrili su sve.« Počeo se smijati, a Cava je gledao na sve strane. Ja i Rulos smo se zbunili, a uto je Huarina već stajao na vratima i rekao: »Cava, dođi s nama; oprostite, profesore Fontana, vrlo je važno«. Cava se uspravio i izašao napolje a da nas nije ni pogledao. Jaguar je režao: »Ne znaju s kim su se uhvatili ukoštac«, a zatim je počeo govoriti loše o Cavi, psujući ga, kao da je on kriv što su ga odveli. Zaboravio je sitne detalje, koji su također sačinjavali njegov život; one dane koji su slijedili poslije otkrića da se više ne može pouzdati u majku, ali nije zaboravio razočaranje, kajanje i strah, te bolne osjećaje koji su ispunjavali njegovo srce i njegove besane noći. Najteže od svega bilo je pretvaranje. Ranije je ostajao u krevetu u očekivanju da on izađe iz kuće. Ali jednog jutra, netko je potegao pokrivač s njega dok je još spavao. Osjetio je hladnoću, a svjetlo dana prisililo ga je da otvori oči. Srce mu je zastalo: nad njim je stajao otac, sa zjenicama u kojima je blistao isti onaj ljutiti odsjaj, kao i one noći. On reče: — Koliko ti je godina? ' — Devet. — Jesi li muško? Odgovori. — Da — prošaptao je uplašeno.
— Onda, napolje iz kreveta — reče otac. — Samo ženama priliči da provode cijeli dan u krevetu, jer su lijene i jer imaju na to pravo kao žene. Odgajali su te kao žensko. Ali ja ću od tebe učiniti muškarca.
Skočio je iz kreveta i počeo se oblačiti, ali u žurbi je sve radio naopako. Zamijenio je cipele, oblačio košulju s krive strane, dugmad je zatvarao u krive rupice, nije nalazio remen, a ruke, koje su drhtale od straha, nisu nalazile rupice za vezice na cipelama. — Svako jutro kada silazim na doručak želim te već vidjeti za stolom opranog i počešljanog. Jesi li čuo? Otada je svaki dan doručkovao s ocem i prilagodio svoje ponašanje očevu raspoloženju. Ako je otac dolazio nasmijan i raspoložen, vedra lica, postavljao mu je pitanja koja su mu godila, slušao ga s krajnjom pažljivošću, odobravao, širio oči i pitao ga da li želi da mu opere auto. Ako je, naprotiv, dolazio za stol namrgođena lica i nije odgovorio na pozdrav, sjedio bi šuteći kraj njega je pognute glave slušao prijetnje, kao da se kaje za ono što mu je predbacivao. Za ručkom je napetost uvijek bila mnogo manja, jer je kraj njih bila i majka. Tada su roditelji razgovarali međusobno i on je mogao proći nezapažen. Navečer, patnje su bile završene. Otac je obično dolazio kasno. On je večerao ranije i već od sedam sati obilazio oko majke tužeći se da je pospan i da ga boli glava. Večerao bi na brzinu i trčao u svoju sobu. Ponekad, dok se još svlačio, čuo je očev auto i brzo bi gasio svjetlo, a sat kasnije dizao se na prstima i dovršavao svlačenje.
Nekad je ujutro odlazio na šetnju. U deset sati, ulica Salaverry bila je pusta. Od vremena do vremena prošao bi po koji tramvaj, napola prazan, parajući zrak prodirnim struganjem. Šetao se sve do ulice Brasil i zaustavljao se na uglu. Nije nikada prelazio široku svijetlu ulicu, jer mu je majka najstrože zabranila. Gledao je automobile koji su se gubili u daljini i zamišljao kako izgleda Trg Bolognesi, na kraju ulice, kako ga se sjećao za vrijeme nedjeljnih šetnji, kada su ga roditelji vodili sa sobom: puna bučnog mnoštva, koje se kretalo u svim pravcima, a između njih automobili, tramvaji, svijetleće reklame i šarene vitrine sa živim i ponekad nerazumljivim natpisima. Lima mu je ulijevala strah. Bio je to veliki grad i čovjek se u njemu mogao izgubiti i nikad više ne pronaći svoju kuću. Ljudi koji su se kretali ulicama bili su nepoznati i strani malom dječaku koji ih je promatrao. U Chiclayu, naprotiv, mogao je poći sam u šetnju. Prolaznici su ga gladili po glavi, zvali ga po imenu,
a on im se smiješio. Bili su mu poznati jer ih je cesto viđao u svojoj kući, na Trgu Armas, ili nedjeljom a crkvi. Išao bi najdalje do kraja ulice Brasil i sjedao na klupu u malom parku kraj morskih litica zaljeva Magdalena. Parkovi u Chiclayu — bilo ih je malo i znao ih je sve napamet — bili su također veoma stari, kao i ovaj u Limi, ali klupe nisu bile rđave, prljave i tako tužno osamljene kao ove u Limi, obavijene sivom atmosferom osamljenosti i nostalgičnim šumom oceana. Ponekad, dok je sjedio na klupi, leđima okrenut oceanu i gledao ulicu Brasil koja se otvarala pred njim, kao i auto-put na sjeveru, kojim je stigao u Limu, imao je želju da glasno zaplače. Sjećao se tetke Adele, koja je uvijek iz grada dolazila s tajanstvenim smiješkom na ustima i govorila, gledajući ga iskosa: »Hajde da nećeš pogoditi šta sam našla u gradu?« On se približavao trkom torbi iz koje je ona već vadila kesicu s bombonima ili čokoladu, koju bi on istrngnuo iz njene ruke. Sjećao se sunca čije tople zrake su cijelu godinu kupale grad ugodnom svjetlošću i toplinom; sjećao se nedjeljnih izlazaka, šetnja po Etenu i čistog plavog neba. Dizao bi pogled i promatrao sivo oblačno nebo Lime. Sa svih strana plovili su sivi oblaci, nigdje svijetle tačke. Vraćao se kući hodajući polako kao starac. Mislio je: »Kada odrastem, vratit ću se u Chiclavo. I nikada više neću doći u Limu.«



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

10 Re: Mario Vargas Ljosa - Grad i psi taj Pon Jan 02, 2012 12:36 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
VIII
Poručnik Gamboa je otvorio oči. Na prozor njegove sobe dopirala je samo svjetlost daleke svjetiljke s piste za defile. Nebo je bilo crno. Nekoliko časaka kasnije zazvoni budilica. Digne se, protrlja oči i počne pipati u mraku, tražeći ručnik, sapun, aparat za brijanje i četkicu za zube. Hodnik i kupaonica bili su mračni. Iz susjednih soba nije dopirao nikakav šum. On se, kao i uvijek, dizao prvi. Petnaest minuta kasnije, vraćajući se u sobu počešljan i obrijan, čuo je ostale budilice. Počelo se daniti. U daljini, kroz žućkastu svjetlost uličnih svjetiljaka, nazirala se plavkasta svjetlost praskozorja, nagovještavajući dan. Obukao je poljsko odijelo, polako, bez žurbe. Zatim izađe. Umjesto da pođe prema sobama pitomaca, on se uputi do Uprave. Bilo je hladno, a on nije obukao šinjel. Kad je prolazio kraj stražara, oni ga pozdrave, a
on im odzdravi. Poručnik Pedro Pitaluga, koji je bio te noći dežuran, sjedio je s licem među rukama, skupljen u stolici. — Pozor! — vikne Gamboa. Oficir se digne skokom, još uvijek zatvorenih očiju. Gamboa se nasmije. — Šta gnjaviš — reče Pitaluga, sjedajući. Cešao se po glavi. — Mislio sam da je Pirana. Smrvljen sam. Koliko je sati? — Sada će pet. Preostaje ti još četrdeset minuta. Nije mnogo. Zašto nastojiš zaspati? To je najgore. — Već znam — odgovori Pitaluga — ogriješio sam se o Pravilnik. — Da — reče Gamboa smiješeći se. — Ali nisam govorio zbog toga. Ako spavaš sjedeći, bit ćeš kao da si pretučen. Bolje je da nešto radiš. Tako vrijeme brže prolazi. — Da radim šta? Razgovaram s vojnicima? Da, poručnice, ne, poručnice. Vrlo su zabavni. A osim toga, ako im uputiš samo jednu riječ, traže te već dozvolu za izlazak. — Ja učim kad sam u službi — reče Gamboa. — Noć je najbolja za učenje. Danju ne mogu. — Jasno — reče Pitaluga. — Ti si uzoroficir. Nego, šta ti radiš tako rano? — Subota je. Zaboravio si? — Vježbe u polju — sjeti se Pitaluga. Ponudi Gamboi cigaretu, ali ovaj odbije. — Ova služba me je barem toga riješila.
Gamboa se sjeti dana iz vojne škole. Pitaluga mu je bio drug u odjeljenju. Nije puno učio, ali je bio izvrstan strijelac. Jednom, dok su imali vježbe, zajurio se s konjem u rijeku. Vođa mu je dolazila do ramena. Životinja se divlje trzala od straha, a ostali pitomci su vabili konja da se vrati, ali Pitaluga je uspio pobijediti bujicu i prijeći na drugu
stranu rijeke, sav mokar i ponosan na svoju hrabrost. Kapetan odjeljenja mu je čestitao ispred svih pitomaca i rekao: »Vrlo ste hrabri«. Sada, međutim, Pitaluga se tužio na službu, na vježbe u polju. Poput pitomaca i vojnika, samo je mislio na izlazak. Ovi su barem imali izgovor da im je to razdoblje života prolazno, ali on je izabrao to zvanje. A nije bio jedini takav. Huarina je svake dvije sedmice izmišljao da mu je žena bolesna kako bi mogao izaći. Martinez je za vrijeme službe potajno pio, a svi su znali da mu je termos-boca za kavu puna rakije. Zašto nisu tražili da ih puste iz vojske. Pitaluga se udebljao i uvijek se iz grada vraćao pijan. »Ostat će još dugo u činu poručnika«, pomisli Gamboa, ali se ispravi: »Osim ako ima veze«. On je volio vojnički život, upravo zbog onoga zbog čega su ga ostali mrzili: disciplina, čin, vježbe u polju. — Moram telefonirati. — Tako rano? — Da — reče Gamboa. — Moja žena je vjerojatno budna. U šest putuje. Pitaluga mahne rukom. Poput kornjače zavuče glavu ponovo među ramena i rukama podboči glavu. Gamboa je razgovarao nježnim, tihim glasom, postavljao pitanja, spominjao pilule za vožnju morem, insistirao da mu se pošalje telegram. Nekoliko puta je ponavljao: »Da li se osjećaš dobro?«, a zatim se brzo oprostio i spustio slušalicu. Pitaluga spusti ruke, a glava mu se klatila kao zvono. Zatrpće očima, otvori ih i nasmiješi se mlako. Reče: — Izgledaš kao da si u medenom mjesecu. Govoriš sa ženom kao da ste se tek vjenčali. — Oženio sam se prije tri mjeseca — reče Gamboa. — A ja prije godinu dana. I imam nezadrživu želju da govorim s njom. Ali prokleta je, kao i njena majka. Da je sada probudim, istresla bi mi svu silu psovki.
Gamboa se smijao. — Moja žena je još veoma mlada —- reče. — Ima samo osamnaest godina. Dobit ćemo dijete. — Izvini — reče Pitaluga. — Nisam znao. U tome treba biti oprezan. — Ja želim dijete. — Ah, jasno — odgovori Pitaluga. — Sad znam. Hoćeš da napraviš vojnika. Gamboa je izgledao iznenađen. — Ne znam da li bih želio da bude vojnik — promrmlja. Promjeri Pitalugu od glave do pete: — U svakom slučaju ne bih želio da bude vojnik kakav si ti. Pitaluga se uspravi. — Kakva je to šala? — reče kiselim glasom. — Bah — reče Gamboa. — Zaboravi što si čuo. Okrene se i izađe iz uprave. Stražari ga ponovo pozdrave. Jedan od njih je imao kapu nakrivljenu na lijevo uho. Već mu je htio skrenuti pažnju, ali odustane. Nije se isplatilo dolaziti u sukob sa Pitalugom. Ovaj je ponovo pokušao zaspati, ali mu nije uspjelo. Ljutit, zovne dežurnog vojnika da mu skuha kavu.
Kad je Gamboa došao do pete godine, truba je već najavila u trećoj i četvrtoj godini buđenje i sada je upravo trebala dignuti i petu godinu. Kad je ugledao Gambou, trubač je spustio trubu, koju je već primaknuo ustima i pozdravio. Vojnici i pitomci vojne škole već odavno su primijetili da Gamboa jedini pozdravlja strogo vojnički na pozdrav podređenih. Ostali su se zadovoljavali samo dizanjem ruke i nisu njome dolazili ni do čela. Ponekad nisu činili čak ni to. Gamboa stane ruku prekriženih na prsima i pričeka dok truba odsvira buđenje. Pogleda na sat. Na vratima odjeljenja stajali su neki od noćnih stražara. Promatrao
ih je jednog po jednog. Svaki od njih prije nego je pozdravio, poravnao je prije kapu, kravatu i hlače, a onda digao ruku na pozdrav. Zatim se okretao i odlazio u odjeljenje. Uobičajeno jutarnje gibanje u hodnicima već je počelo. Časak kasnije pojavi se podoficir Pezoa. Trčao je. — Dobar dan, poručnice. — Dobar dan. Šta se dogodilo? — Ništa, poručnice. Zašto, poručnice? — Vi morate biti u dvorištu kad trubi za ustajanje. Vaša dužnost je obići odjeljenja i požuriti ustajanje. Ne znate to? — Znam, poručnice. — Onda, šta radite ovdje? Trčite u odjeljenja. Ako u roku od sedam minuta pitomci ne budu u stroju, bit ćete odgovorni. — Da, poručnice. Pezoa potrči prema prvom odjeljenju. Gamboa ostne stojeći nasred dvorišta. Čuo je snažan žagor koji je sve više izbijao naokolo iz zgrada i dopirao do njega poput užeta cirkuskog šatora koja vode prema centralnom stupu, u sredini. Nije morao ići u odjeljenja da osjeti bijes pitomaca zbog prekinutog sna, njihovo očajanje zbog kratkog vremena za oblačenje i pravljenje kreveta, nestrpljenje i zanos onih koji vole rat i vojne vježbe, a nezadovoljstvo lijenčina, koji će ići u polje volje, samo po dužnosti, da se valjaju po vlažnoj zemlji, bijesni i nezadovoljni. Osjećao je također pritajeno veselje onih koji će poslije vježbe otići na tuširanje, obući plavu uniformu i izaći u grad.
U pet sati i sedam minuta, Gamboa zazviždi. Isti čas začuje proteste i psovke, ali gotovo u isto vrijeme vrata svih odjeljenja su se otvorila, a masa zelenih uniformi navirala je prema njemu, gurajući se međusobno. Pitomci su popravljali odjeću odore samo jednom rukom, jer im je druga bila zauzeta puškom. Psovali su, sudarali se i trčali svaki na svoje mjesto, poravnavajući se u stroj, ove druge subote mjeseca
listopada, jednake svakoj takvoj suboti kada su imali vježbe u polju. Odjednom začuje udarac o zemlju i tupi metalni zvuk. — Neka dođe onaj kome je pala puška — vikne. Zagor u času prestane. Svi su gledali pred sebe, pušaka pripijenih uz tijelo. Podoficir Pezoa, hodajući na vršcima prstiju, dođe do Gamboe i stane pored njega. — Rekao sam neka dođe onaj kome je pala puška — ponovi Gamboa. Tišinu naruši odjek jednog para vojničkih cipela, koje su se približavale poručniku. Oči cijelog bataljona uperile su se u Gambou. Poručnik je gledao pitomca u oči. — Ime. Dječak promuca prezime, ime i odjel. — Pregledajte pušku, Pezoa — reče. Podoficir posluša užurbano, pregledavši na brzinu pušku: prelazio je njom ispred očiju, okrećući je, pregledavajući svaki njen dio i na kraju reče: — Ogrebotine na kundaku, poručnice. — Osim toga, loše je podmazana. — Otkad ste u internatu, pitomče? — Treću godinu, poručnice. — I još uvijek niste naučili kako se podmazuje puška, ni kako se drži u ruci? Oružje ne smije nikada pasti na zemlju. Još uvijek je bolje poderati kapu nego dopustiti da puška padne na zemlju. Za vojnika oružje je isto tako važno kao i muda. Vi dobro čuvate svoja muda, zar ne, pitomče? — Da, poručnice.
— Dobro — reče Gamboa. — S istom takvom pažnjom morate čuvati pušku. Vratite se u odjeljenje. Pezoa, kaznite ga sa šest bodova. Podoficir izvadi notes i nešto zabilježi, kvaseći olovku jezikom. Gamboa naredi ostav. Kad je posljednji pitomac pete godine ušao u blagovaonicu, Gamboa pođe u oficirsku kantinu. Nije bilo nikoga. Malo poslije počeli su dolaziti poručnici i kapetani. Sefovi petog odjeljenja — Huarina, Pitaluga i Calzada — sjeli su kraj Gamboe. — Brzo, Indijance — reče Pitaluga. — Doručak mora biti serviran istog časa kad se oficir pojavi u kantini. Vojnik koji je posluživao promrmlja neku ispriku, koju Gamboa nije čuo. Očima je ispitivao jutarnje nebo na kome se čuo zvuk aviona. Zatim spusti pogled i promotri četiri reda pušaka koje su se, složene u besprijekoran red svjetlucale nasred dvorišta. Hiljadu pet stotina pušaka čekalo je na jutarnjoj izmaglici. Vikunja se šetala kraj njih i od vremena do vremena ih njušila. — Da li je Oficirski savjet donio jučer presudu? — upita Calzada. On je bio najdeblji od četvorice. Griskao je komadić kruha i govorio punih usta. — Da — odgovori Huarina. — Završili smo kasno, poslije deset sati. Pukovnik je bio bijesan. — On je uvijek bijesan — reče Pitaluga. — Ako se nešto otkrije i ako se ne otkrije. On gurne laktom Huarinu. — Ali ne možeš se potužiti. Ovaj put si imao sreću. Ovo je nešto što vrijedi imati zapisano u karakteristici. — Da — reče Huarina. — Nije bilo lako. — Kad će mu oduzeti čin? — reče Calzada. — To je zabavno. — U ponedjeljak u jedanaest sati.
— Rođeni su kriminalci — reče Pitaluga. — Ne prezaju ni od čega. Otkako sam ovdje već su izbacili oko dvanaestoricu. — Ne dolaze u školu svojom voljom — reče Gamboa. — U tome je nevolja. — Da — prihvati Calzada. — Osjećaju se civilima. — Poistovjećuju nas ponekad sa popovima — zaključi Huarina. — Jedan pitomac je htio da mi se ispovjedi i da ga savjetujem. Izgleda nevjerojatno. — Polovicu od njih šalju roditelji ovamo da naprave od njih ljude — reče Gamboa. — A drugu polovicu da ne postanu pederi. — Oni misle da je internat popravni zavod — primijeti Pitaluga, udarivši šakom o stol. — U Peruu se sve radi napola i zato nam ovako ide. Vojnici su ušljivi, prljavi i kradu. Ali pod batinom se civiliziraju. Godinu dana kasarne i od Indijanca postane čovjek. Ali ovdje je obratno. Sto više vremena provedu ovdje, gori su. Oni iz pete godine mnogo su gori od perrosa. — Bez muke nema nauke — reče Calzada. — Šteta je što ove dječake ne smiješ dirati. Ako ih udariš, tuže se i tada izbije cijeli skandal. — Tamo je Pirana — promrmlja Huarina. Četiri poručnika se dignu na noge. Kapetan Garrido ih pozdravi pokretom glave. Bio je to visok čovjek bijele kože, pomalo zelenkaste na jagodicama. Zvali su ga Pirana, zbog istoimene ribe, koja je također imala dvostruki red golemih bijelih zubi koji su joj provirivali izvan usta. Dodao je svakome od njih neki papir. — Upute za vježbe — rekao je. — Peta će ići iza polja, na onaj otvoreni teren, oko brežuljaka. Morate se požuriti. Imamo više od tri četvrt sata marša.
— Hoćemo li ih postrojiti ili pričekati vas, kapetane? — upita Gamboa.
— Samo idite — odgovori kapetan. — Dat ću vam »lufta«. Četiri poručnika izađu iz menze zajedno, i kad su došli na otvoreni prostor, raziđu se idući i dalje u istoj liniji. Zazvižde. Buka iz blagovaonice se poveća i čas kasnije pitomci počnu trčeći izlaziti. Stizali su na svoja mjesta, uzimali puške i svrstavali se po odjelima. Bataljon pođe prema ulici Palmeras. Gamboa izda naređenje da okrenu prema Bellavisti. Dok su silazili sporednom ulicom, ispod velikih stabala punih svrnutog lišća, pitomci su mogli na suprotnoj strani nazrijeti nejasne obrise zgrade Pomorskog instituta i luku Callao. Uz obalu su se dizale visoke stare kuće La Perle, ograđene željeznim ogradama. Kad je bataljon stigao do ulice Progresso, jutro se već posve ušuljalo u grad. Ulicom su tu i tamo hodale žene sa košarama i torbama punim povrća, zaustavljajući se da promatraju pitomče, a cijela horda ljutih pasa pratila ih je ukorak, skačući oko njih i divlje lajući. Prljavi dječaci i u dronjcima su ih opkoljavali poput riba koje kruže oko broda u moru. Kod ulice Progreso, bataljon se zaustavio. Automobili i autobusi sačinjavali su nepreglednu rijeku i pitomci nisu mogli dalje napredovati. Gamboa učini znak podoficirima Mortu i Pezoi, koji se postave nasred ceste i zaustave rijeku vozila, dok je bataljon prelazio na drugu stranu. Neki vozači, bijesni zbog zastoja, divljački su trubili. Pitomci su ih vrijeđali najpogrdnijim imenima. Gamboa, koji je išao na čelu bataljona, digne ruku i pokaže im smjer kretanja. Umjesto prema luki, pošli su prema poljima, na kojima je bio tek posađen pamuk. Kad su bili usred jedne neobrađene oranice, Gamboa pozove podoficire. — Vidite li onaj brijeg? — pokazivao je prstom tamno uzvišen je na kraju polja. — Da, poručnice — zapjevaju Morte i Pezoa u jedan glas. — To je cilj. Pezoa, idite naprijed s dvanaest pitomaca. Obiđite ga naokolo, i ako ima nekoga u blizini, neka odmah napusti ovaj teren. Nitko ne smije biti na brdu ni u njegovoj blizini. Jasno?
Pezoa kimne glavom i okrene se prema prvom odjeljenju: — Šest dobrovoljaca. Nitko se ne makne s mjesta, a svi su gledali lijevo i desno, samo ne ravno. Gamboa se približi: — Neka idu prva šestorica iz odjeljenja — reče. Podižući i spuštajući desnu ruku sa zatvorenom šakom, da bi pitomcima dao znak za trčanje laganim korakom, Pezoa je počeo trčati kroz brazde. Gamboa se vrati nekoliko koraka da se pridruži ostalim poručnicima. — Poslao sam Pezoa da raščisti teren. — Dobro — odvrati Calzada. — Vjerujem da neće biti problema. Ja ću ostati sa svojima na ovoj strani. — Ja napadam sa sjevera — reče Huarina. — Uvijek sam ja onaj koji izvuče kraći kraj. Moram pješačiti još četiri kilometra. — Jedan sat do vrha brda nije mnogo — reče Gamboa. — Mora ih se naučiti da se brzo penju. — Nadam se da će ciljevi biti dobro označeni — reče Calzada. — Prošli mjesec ih je vjetar srušio pa smo ciljali u oblake. — Ne brini — reče Gamboa. — Ciljevi nisu više od kartona, nego od bijelog platna promjera jedan metar. Vojnici su ih postavili još jučer. Neka ne pucaju prije nego se približe na dvjesta metara. — Razumijem, generale — reče Calzada. — Hoćeš li nas i to učiti? — Zašto trošiti municiju na plašijivce — reče Gamboa. — U svakom slučaju, tvoja grupa neće pogoditi nijedan cilj. — Da se okladimo, generale? — reče Calzada. — Pet libra.
— Ja sam svjedok — dobaci Huarina. — Slažem se — reče Calzada. — Šutite, eno Pirane. Kapetan im priđe. — Šta čekate? — Spremni smo — reče Calzada. — Samo smo čekali vas, kapetane. — Jeste li odredili svaki svoju poziciju? — Da, kapetane. — Da li ste poslali izvidnicu da raščisti teren? — Da, kapetane. Podoficira Pezou. — Dobro. Naravnajmo satove — reče kapetan. — Počet ćemo u devet. Otvorite vatru u devet i pol. Pucanje treba prestati čim počne napad. Jasno? — Da, kapetane. — U deset, svi na vrhu brda. Ima mjesta za sve. Vodite svoja odjeljenja laganim korakom, da se zagriju malo — pomalo.
Oficiri se udalje. Kapetan ostane na mjestu. Čuo je zapovijedi poručnika. Gamboin glas bio je najjači i najenergičniji. Malo zatim ostane sam. Bataljon se podijelio na tri grupe, koje su se udaljavale svaka u svom pravcu, da bi okružile brdo sa svih strana. Pitomci su trčeći razgovarali. Kapetan je na mahove čuo pojedine riječi između općeg mrmora. Poručnici su išli na čelu odjeljenja, a podoficiri sa strane. Kapetan Garrido pogleda na dalekozor. Negdje na polovici brda vidjeli su se ciljevi, razmaknuti za četiri do pet metara jedni od drugih. Bile su to pravilne bijele kružnice, uočljive već iz daljine. On bi također želio pucati u njih. Ali to je bilo za pitomče. Za njega je vježba u polju bila više nego dosadna, jer se sastojala samo u promatranju. Otvori paket sa cigaretama i izvuče jednu. Potrošio je nekoliko šibica dok ju je uspio upaliti, jer je bio jak vjetar. Zatim pođe žurnim korakom iza prvog
odjeljenja. Bilo je zabavno promatrati Gambou, koji je vježbu u polju smatrao tako ozbiljno. Kad je stigao do podnožja brda, Gamboa opazi da su se pitomci zaista umorili. Neki su trčali otvorenih usta i blijedih lica, a svi su imali oči uperene u njega. U njihovim pogledima vidio je da željno očekuju od njega »voljno«. Ali on im nije dao. Promatrao je bijele kružnice, gole padine brijega crvenkaste boje, što su se pružale sve do polja sa pamukom. A na vrhu brijega isticao se šiljak, koji je čekao da ga osvoje. Nastavio je trčati najprije kraj brda, a zatim otvorenim poljem, svom brzinom, boreći se da ne otvara usta, iako je njegovo srce divlje lupalo, a pluća su tražila veliku količinu zraka. Vene su mu se raširile, a cijelo tijelo se preznojilo hladnim znojem. Okrenuo se još jednom, da izračuna jesu li se već udaljili koju tisuću metara i zatim je, zatvarajući oči, nastavio trčati, praveći veće skokove i sjekao zrak rukama. Tako je stigao do žbunja koje je raslo na neobrađenoj zemlji, izvan oranica, kraj jarka označenog na karti kao granica, na kojoj mora stati prvo odjeljenje. Tu se zaustavio i tek tada otvorio usta i udahnuo punim plućima, raširivši ruke. Prije nego se okrenuo, obrisao je maramicom znoj s lica, da pitomci ne bi primijetili njegov zamor. Prvi koji su stigli za njim bili su podoficiri i brigadir Arrospide. Zatim su pristizali ostali u potpunom neredu. Grupa se raspršila. Malo zatim su se tri odjeljenja ponovo grupirala, stvarajući oko Gamboe krug. On je slušao životinjsko dahtanje stotinu i dvadeset pitomaca, koji su se oslanjali na puške i odmarali. — Neka dođu brigadiri — reče Gamboa. Arrospide i dva druga pitomca izađu iz reda. — Ostali, odmor! Poručnik se udalji nekoliko koraka, praćen podoficirima i trojicom brigadira. Crtajući križeve i kružnice po zemlji, objasnio im je u detalje napad u svim pojedinostima.
— Je li vam jasan položaj grupa? — upita Gamboa a njegovih pet slušalaca potvrde glavom. — Dobro. Grupe napadača počet će se širiti u obliku lepeze, sve dok se ne dade nalog za napad. Širiti se, znači da će ići odijeljeni, iako u istoj liniji, a ne poput goveda. Jasno?
Dobro. Našem odjeljenju pripada napad na južni dio,, ovaj koji imamo pred sobom. Vidite li? Podoficiri i brigaditi pogledaju brdo i rekoše: — Jasno. — Kakva su naređenja za daljnji razvoj borbe, poručnice? — reče tiho Morte. Brigadiri se okrenu i pogledaju ga, a on se zacrveni. — To upravo sada želim reći — reče Gamboa. — Napredovanje po deset metara u prekidima. Pitomci će pretrčati prvih deset metara i baciti se na zemlju. Tko pokvari pušku, razbit ću mu stražnjicu cipelom. Kad svi iz prethodnice stignu do brda, zazviždat ću i tada će druga linija otvoriti vatru. Najprije se mora ispaliti samo jedan hitac. Zatim će početi ostali, nastaviti tako' deset metara i baciti se na zemlju. Kad oni prestanu, počinje treća linija. A onda opet iz početka. Jasno? Svaki pokret će se činiti po mojim naređenjima. Tako ćemo stići na sto metara do cilja. Tada će se grupe moći malo približiti da ne prijeđu na teren ostalih odjeljenja. Glavni napad će početi sva tri odjeljenja odjednom, jer je brdo već gotovo slobodno i ostala su samo tri neprijateljska zaklona. — Za koje vrijeme treba zauzeti cilj? — upita Morte. — Jedan sat — reče Gamboa. — Ali to je već moja stvar. Podoficiri i brigadiri moraju voditi računa o tome da se ljudi previše ne tuku i ne raštrkaju, da nitko ne ostane otraga i moraju biti neprestano u kontaktu sa mnom, ako bih ih zatrebao. — Idemo li naprijed ili u zaleđu, poručnice? — upita Arrospide. — Vi sa prvom linijom, a podoficiri otraga. Ima li neko pitanje? Dobro, idite i objasnite napad vođama grupa. Početak za petnaest minuta.
Podoficiri i brigadiri se udalje laganim korakom. Gamboa opazi kapetana Garrida i već se spremao da se uspravi i pozdravi ga, ali Pirana mu dade znak rukom da ostane u čučećem stavu kako je i bio. Obojica su gledali odjeljenja kako se umanjuju, dijeleći se na grupice od
dvanaest ljudi. Pitomci su pritezali pojaseve, vezali sveze na cipelama, popravljali kape i čistili prašinu sa pušaka. To im se dopada — rekao je kapetan. — Ah, šeprt-Ije. Gledajte ih. Kao da idu na ples. — Da — potvrdi Gamboa. — Vjeruju da su zaista u Tatu. — Kad bi jednog dana morali zaista ratovati — reče kapetan — bili bi ili dezerteri ili izdajice. Ali na sreću, ovdje pucamo samo na vježbama. Ne vjerujem da će Peru ikada doživjeti pravi rat. — Ali, kapetane — reče Gamboa. — Okruženi smo neprijateljima. Vi znate da Ecuador i Kolumbija čekaju prikladan trenutak da nam oduzmu komad džungle. Ni Čileu još nismo naplatili Ariku i Tarapaku. — To su samo priče — reče kapetan mahnuvši rukom. — Sada sve uređuju velike sile. Godine 1941. bio sam sa dobrovoljcima protiv Ecuadora. Došli smo do Quita. Ali su se tada umiješale velike sile i našle diplomatsko rješenje. Civili rješavaju sve. U Peruu se ne isplati biti vojnik. — Prije je bilo drugačije — reče Gamboa. Podoficir Pezoa i šest pitomaca koji su išli s njim vraćali su se trčećim korakom. Kapetan ga zovne. — Jeste li obišli cijelo brdo? — Da, kapetane. Sve je čisto. — Sad će devet sati, kapetane — reče Gamboa. — Počet ću. — Možete — odgovori kapetan. I doda zlovoljno: — Iscijedite i posljednju kap znoja tim lijenčinama.
Gamboa se približi formaciji. Promatrao ju je s jednog kraja na drugi, kao da mjeri svoje mogućnosti, čak i one sakrivene mogućnosti i granice izdržljivosti i hrabrosti. Glava mu je bila malo zabačena
unatrag. Vjetar je poigravao njegovom vojničkom košuljom, a ispod kape su izvirivali crni ko vrča vi uvojci kose. — Više razmaka, do đavola! — uzvikne. Između svakoga mora biti najmanje pet metara razmaka. Mislite li da ste na misi? Tri reda pitomaca se usprave. Šefovi pojedinih odjeljenja se izdvoje i počnu izdavati naređenja. Pitomci se rašire poput neke rastezljive mase. — Napredovanje se vrši cik-cak linijom — reče Gamboa. Govorio je veoma glasno da ga svi čuju. — To već znate ima tri godine. Ne idite jedni za drugima kao u procesiji. Ako netko ostane stajati ili ode previše naprijed ili natrag, kada ja izdam naređenje, neka se čuva. Taj je mrtav. A mrtvi ostaju zatvoreni subotom i nedjeljom. Je li jasno? Okrene se prema kapetanu Garridu, ali on je izgledao rastresen. Gledao je nebo poput nekog turiste. Gamboa približi zviždaljku usnama. Redovi pitomaca se malo zanjišu. — Prva linija za napad neka je spremna za pokret. Brigadiri naprijed, podoficiri u pozadinu. Pogleda na sat. Bilo je tačno devet sati. Zvižduk se razlijegne poljem. Reski zvuk pištaljke prepadne kapetana, koji se trgne. Shvati da je za trenutak bio mislima izvan ovoga što se događa i prekori sam sebe. Pođe brzo prema žbunju koje se nalazilo iza formacije, da promatra vježbu.
Još prije nego je završio zvuk pištaljke, kapetan Garrido je vidio da je prvi red napadača, podijeljen u tri grupe, pošao naprijed, izdvojivši se iz cjeline. Napredovao je u obliku lepeze, šireći se poput repa nekog ponosnog pauna koji se šepuri svojim krasnim perjem. Praćeni brigadirima, pitomci su trčali pognuti naprijed, držeći čvrsto desnom rukom pušku, koja je visila svakome od njih o ramenu, sa cijevima uperenim prema nebu, dok je kundak gotovo dodirivao zemlju. Zatim se začuje drugi zvižduk, kraći ali oštriji nego prvi i malo udaljen — jer je poručnik Gamboa također trčao i to bočno, da može
promatrati kako se odvija vježba — i u istom času se linija ostalih pitomaca izgubi u zelenilu. Malo zatim se začuje glas Gamboe, koji je upravljao daljnjim tokom i razvojem vježbe, po svom običaju vičući i potičući ih da se ponašaju kako je određeno. — Zašto ova grupa toliko žuri? — Rospigliosi, magareća glavo, hoćeš li da ti otkinu glavu? — Pazite na puške, — a zatim se ponovo začuje zvižduk i pitomci polete prema brežuljku, da se na drugi zvižduk zaustave, a zatim ponovo pokrenu. Glas Gamboe se gubio i ponovo prolamao zrakom. Kapetan je čuo neuobičajene prostote, imena koja nikad nije čuo, gledao je pitomče kako se pokreću i na časove gubio kontakt sa vježbom, dok nije čuo blisko brujanje glasova. Pitomci, zaboravljajući njegovu prisutnost, glasno su razgovarali i smijali se onima koji su napredovali sa Gamboom. »Crnac Vallano se baca na zemlju poput vreće. Mora da ima kosti od gume.« »A ono govno od Esclava boji se da ne ozlijedi lice.« Odjednom se Gamboa pojavi pred kapetanom, vičući: Drugo odjeljenje u napad. Spremite se za akciju! Zapovjednici grupe podignu desnu ruku i trideset i šest pitomaca ukoči se na mjestu. Kapetan je promatrao Gambou: lice mu je bilo smireno, pesnice čvrsto stisnute, a samo oči odavale su da nešto intenzivno proživljava. Okretale su se lijevo-desno, pokretale brzo, smiješile se, očajavale. Drugo odjeljenje se rasulo po polju. Pitomci su postajali sve sitniji, što su dalje odmicali, a poručnik je ponovo trčao bočno uz njih, zviždeći okrenut prema formaciji.
Sada su se mogle jasno vidjeti dvije linije, slične jedna na drugu, raširene po polju. Pojavljivale su se i nestajale, oživljavajući monotoni pejzaž. Nije vidio da li su pitomci izvodili vježbu onako kako je stajalo u udžbenicima, bacajući se na lijevu ruku i kuk, praveći tijelom zaokret, da puška, prije nego dodirne zemlju, udari o prednji dio noge i tako se ne ošteti. Nije mogao vidjeti, također, da li su formacije dovoljno udaljene jedna od druge ni da li brigadiri trče uvijek na čelu, poput vodiča, ne gubeći iz vida poručnika. Razmak između prvog i drugog odjeljenja bio je stotinu metara. Gamboa se ponovo vrati i odvede treće odjeljenje, s istim mirnim izrazom lica i grozničavim očima. Sada
su se svi udaljili, jednako raspoređeni u tri linije i kapetan je ostao sam u žbunju. Ostane časak nepomičan, misleći na pitomče kako su lijeni i nespretni, za razliku od vojnika i đaka Vojne škole. Tada pođe za njima. Na mahove se zaustavljao i promatrao ih dalekozorom. Izdaleka, formacija je izgledala poput neke ritmičke vježbe, koja se izvodi simultano. Dok je prednja linija ležala na zemlji, druga je napredovala i obratno. Druga linija je prelazila prvu, treća drugu i tako bez prekida. Gamboa je dizao ruke; izgledalo je kao da nišani i puca prstima na pojedine pitomče, pa iako ga nije mogao čuti, kapetan je naslućivao njegove primjedbe, prijetnje i uzvike. Odjednom se začuju pucnjevi. Kapetan pogleda na sat. »Tačno«, pomisli. »Devet i pol.« Pogleda kroz dalekozor. Prethodnica se nalazila na predviđenoj udaljenosti. Pogleda zatim ciljeve, ali nije mogao vidjeti da li su bili pogođeni. Potrči dvadesetak metara i opazj da je krug pitomaca imao oko dvanaest razmaka između jednih i drugih i pomisli: »Vojnici su mnogo bolji. A ovi izlaze iz škole sa činom rezervnih oficira. Skandal!« Išao je naprijed ne skidajući dalekozor s očiju. Pitomci su napredovali po deset metara uzastopce. Druga linija zapuca, i tek što se izgubio zvuk metaka, začuje se zvižduk, što je bio znak da redovi naprijed i otraga mogu napredovati. Prilike pitomaca odražavale su se umanjene prema horizontu, izgledalo je da skaču na mjestu i padaju. Ponovni zvižduk i linija pitomaca koja je ležala na zemlji počne pucati. Poslije svakog pucnja, kapetan je istraživao ciljeve i brojio pogotke. Što su se više približavali brdu, bolje su gađali. Promatrao je lica onih koji su gađali: napeta, dječački naivna, golobrada, sa jednim okom zatvorenim, a drugim ukočeno uperenim prema cilju. Udarac kundaka prodrmao je njihova dječačka tijela, nanosio bol ramenu. Dok se bol još nije ni stišala, morali su se već dizati i trčati dalje, pogureni da se nakon nekoliko metara opet bace na zemlju i pucaju, obavijeni atmosferom rata i nasilja, koju je stvarao Gamboa svojim čestim uzvicima i opomenama. Ali Gamboa je znao da pravi rat ne izgleda ovako.
Najednom opazi priliku u zelenom odijelu, koju je maltene nagazio, da je nije vidio u posljednji čas. Puška je bila zabijena u zemlju
i u nepropisnom položaju, suprotno svemu onome što su učili o čuvanju oružja. Nije shvaćao šta je značilo to tijelo i ta bačena puška. Dječakovo lice bilo je zgrčeno od bola, a oči i usta veoma rašireni. Metak ga je pogodio u glavu. Niz vrat mu je curio tanki mlaz krvi. Kapetan pusti da mu dalekozor ispadne iz ruke, zgrabi dječaka za ruke i noge i prebaci ga na leđa. Počne izbezumljeno trčati prema brdu, vičući: Poručnice Gamboa, poručnice Gamboa! Trčao je dosta dugo dok su ga konačno čuli. Prva linija je bila i previše zauzeta gađanjem i Gamboinim uzvicima i ikapetan je napinjao vid da između pitomaca pronađe Gambou ili nekoga od podoficira. Napokon su ga ipak opazili i pucnjava prestane. Kapetan je bio meta pogleda za nekoliko stotina pitomaca. — Gamboa, podoficiri, dođiU brzo! — Pitomci pojure niz padinu brijega i kapetan se osjeti smiješan s tim dječakom na leđima. »Imam vražju sreću«, pomisli. »Pukovnik će ovo zabilježiti u moju službenu listu.« Prvi koji je stigao do njega bio je Gamboa. Pogleda preneraženo pitomca, naginjući se da ga bolje vidi, ali kapetan zaviče: — Brzo, u ambulantu. Trčećim korakom. Podoficiri Morte i Pezoa prihvate dječaka i pođu trčećim korakom kroz polje, praćeni kapetanom, poručnikom i pitomcima koji su navirali sa svih strana, gledajući s užasom to lice koje se mrtvo njihalo na leđima podoficira, blijedo, ukočeno i svima dobro poznato. — Brzo — požurivao je kapetan. — Brže. Gamboa najednom zgrabi dječaka iz ruku podoficira i prebaci ga na svoja leđa. Potrči što ga noge nose i za nekoliko časaka napravi razliku od pedeset metara između njega i ostalih. — Pitomci — uzvikne kapetan. — Zaustavite prva kola koja naiđu. Pitomci se odvoje od podoficira i naprave na cesti poprečnu prepreku. Kapetan zaostane sa Mortom i Pezoom.
— Je li unesrećeni iz prvog odjeljenja? — upita.
— Da, kapetane — reče Pezoa. — Iz prvog odjeljenja. — Kako se zove? — Ricardo Arana, kapetane. — Načas se kolebao, a onda doda: — Zovu ga Esclavo. *** Imao sam dvanaest godina. Neću dopustiti nikome da mi kaže da to nije najljepše doba života. Paul Nizan



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

11 Re: Mario Vargas Ljosa - Grad i psi taj Pon Jan 02, 2012 12:44 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
I
Zao mi je kuje Malpapeade, koja je sinoć tako zavijala. Ja sam joj vezao njušku, pokrivao je jastukom, ali ona nikako da prestane zavijati. Na časove se činilo da će se ugušiti, ali zatim bi opet počela zavijati i probudila je cijeli odjel. Da je to bilo u neko drugo vrijeme, još bi se moglo izdržati. Ali svi smo bili nervozni, a ona je išla od jednog do drugog, grebla i zavijala i to se više nije dalo izdržati. Ja sam također bio pospan i nisam više znao šta da radim. Neki pitomci su se digli iz kreveta i dolazili do mene sa cipelama u ruci, da je umire. Nisam se mogao posvaditi sa cijelim odjeljenjem zbog nje i to upravo sada kad smo bili svi tako potišteni. Ustao sam i odveo je u dvorište, ali dok sam se okrenuo, već je stajala kraj mene. Otresem se na nju ljutito: »Odlazi tamo gdje sam te ostavio, plačljivice«, ali ona je puzala za mnom i bilo mi je žao. Ponesem je do polja iza igrališta, nađem joj lijepo mjesto u travi, počešem je po leđima i taj put me nije slijedila. Ipak sam loše spavao, bolje reći, nisam uopće spavao. Čim sam zadrijemao, dolazila mi je pred oči Malpapeada, a osim toga, vjerojatno sam prozebao dok sam je nosio napolje, jer mi je piđama puna rupa, pa me je počela tresti groznica. Napolju je puhao vjetar i vjerojatno je počela i kiša. Jadna Malpapeada, ona je i inače zimogrozna. Često puta sam je slušao noću kako ljutito reži kad sam se ja okretao i otkrivao je. Bijesno se uspravljala, prihvaćala gubicom kraj pokrivača i natezala ga sve dok se
nije pokrila, ili je odlazila odmah na dno kreveta i umirila se tek kad je osjetila toplinu mojih nogu. Psi su vjerniji od prijatelja to je prava istina. Ona je mješavina mnogih pasa, ali je plemenite duše. Ne sjećam se kada je došla u internat. Vjerojatno je nije nitko donio. Prolazila je tuda, svidjelo joj se i tako je ostala. Sve mislim da je već bila u internatu kad smo mi došli. Možda je i rođena ovdje. TJ našem odjeljenju se osjećala kao kod kuće i sve od vremena »krštenja« nije se nikamo micala. Uvijek kad bi ulazio netko iz četvrte godine, bacala mu se među noge, lajala i htjela gristi. Bila je, osim toga, i hrabra. Kad su je gurali od sebe udarcem noge, ona se vraćala lajući i pokazivala bijele zube mlade kujice. Sad je već odrasla. Mora imati oko tri godine. Za pse je to mnogo. Oni ne žive dugo, naročito ako su tako mršavi kao ona. Nisam je nikada vidio da mnogo jede. Ponekad joj bacim korice kruha. To je za nju banket. Travu ne jede. Samo je zgrize i iscijedi iz nje sok. Prije toga je satima melje i melje, poput Indijanaca kad žvače kokosov orah. Netko je jednom rekao da donosi buhe i tada su je izbacili napolje, ali Malpapeada se uvijek vraćala. Hiljadu puta je izbaciš i ona će se opet vratiti. Tek što si je izbacio, vrata zaškripe i na podu, puzajući poput krivca, ukaže se njena sitna prilika. Morali smo se na kraju smijati njenoj upornosti i tvrdoglavosti, pa smo je puštali da ostane i igrali se s njom. Ne znam tko joj je dao ime Malpapeada. Nikad se ne zna odakle dolaze nadimci. Kad su meni počeli govoriti Boa, smijao sam se, zatim ljutio i kada sam na kraju pitao tko je to prvi izmislio, nitko nije znao i sad se ne mogu riješiti tog nadimka ni za što na svijetu. Čak me i u mojoj ulici tako zovu. Ja ipak mislim da je to bio Vallano. Uvijek mi je govorio: »Hajde priredi nam predstavu i popišaj se na remen«, ili: »Pokaži mi tu golubicu koja ti dopire do koljena«. Ali nisam siguran da je to on. Alberto osjeti da ga netko hvata za ruku. Ugleda nepoznato lice. Dječak mu se smiješio kao da ga poznaje. Iza njega je uspravno stajao neki drugi pitomac niži od njega. Nije ih dobro vidio, iako je bilo tek šest sati po podne, jer je magla već prekrila nebo i okolinu škole. Stajali su u dvorištu pete godine, u blizini piste za defile. Grupice pitomaca hodale su amo-tamo razgovarajući.
— Slušaj, pjesniče — reče dječak. — Ti koji si sveznajući, reci mi da li je jajnik isto što i jaje, samo što je to žensko jaje? — Miči se — reče Alberto. — Zurim se. — Ne budi takav — reče manji, približivši se. — Samo časak. Kladili smo se. — Kladili smo se zbog neke pjesme. Bolivijanske pjesme. Ovaj je napola Bolivijanac i zna njihove pjesme. Veoma su čudne. Zapjevaj mu da vidi. — Kažem ti da me ostaviš na miru — reče Alberto. — Moram ići. Umjesto da ga pusti, pitomac ga stisne za ruku još jače i zapjeva:
Siento en el ovario un dolor profundo; es el peladingo que ya viene al mundo17
— Da, isto je — uzvikne Alberto i oslobodi se jednim trzajem. Udalji se od njih. Oni su ostali raspravljajući. Pošao je hitrim korakom prema oficirskim zgradama. Bio je na svega deset metara od ambulante, a jedva je nazirao njene zidove. Magla je progutala vrata i prozore. U hodniku nije bilo nikoga. Također ni u stražarnici. Popne se na drugi kat, grabeći po dvije stepenice odjednom. Kraj ulaza je stajao muškarac ogrnut bijelih ogrtačem. U rukama je držao novine, ali nije čitao. Gledao je u zid rastresenim pogledom. Kad je začuo da netko dolazi, uspravio se. Onaj manji se nasmije. — Hočeš li me pustiti? — Ne. Reci mi najprije da li je to isto. — Tako ne vrijedi — reče manji. — Ti mu sugeriraš.
17 Osjećam jaki bol u jajniku; to je goluždravac, koji već dolazi na svijet
— Odlazi odavde, pitomče — reče. — Zabranjen je ulaz. — Želim vidjeti pitomca Aranu. — Ne — reče čovjek neprijazno. — Odlazi. Aranu ne može nitko vidjeti. Izoliran je. — Hitno je — inzistirao je Alberto. — Molim vas. Pustite me da govorim s dežurnim liječnikom. — Ja sam dežurni liječnik. — Laž. Vi ste bolničar. Želim razgovarati s liječnikom. — Ne sviđaju mi se takve šale — reče muškarac. Novine mu padnu na pod. — Ako ne pozovete liječnika, poći ću sam po njega — reče Alberto. — I ući ću, iako me ne puštate. — Šta vam je, pitomče? Jeste li poludjeli? — Zovite liječnika, do đavola — vikne Alberto. — U ovom internatu su sami divljaci — reče muškarac. Ustane i pođe hodnikom. Zidovi su bili bijele boje, ali su se mjestimično opažale sive mrlje od vlage. Casak kasnije bolničar se pojavi, a za njim je išao visok muškarac s naočalima. — Šta želite, pitomče? — Želim vidjeti pitomca, doktore. — Ne možete — odgovori liječnik, mahnuvši nemoćno rukom. — Zar vam nisu rekli da je zabranjeno ući. Mogli bi vas kazniti, mladiću. — Jučer sam dolazio triput — reče Alberto. — Vojnik me nije pustio unutra. Ali danas ga nije bilo. Molim vas, doktore, želio bih ga vidjeti, makar samo načas.
— Veoma žalim. Ali ne zavisi od mene. Vi znate šta su pravila. Pitomac Arana je izoliran. Ne može ga nitko vidjeti. Je li vam nešto u rodu? — Ne — reče Alberto. — Ali moram govoriti s njim. Hitno je. Liječnik mu spusti ruku na rame i pogleda ga suosjećajno. — Pitomac Arana ne može govoriti ni s kim — reče. — On je u besvjesnom stanju. Ali bit će mu bolje. A sada izađite. Nemojte me prisiljavati da pozovem oficira. — Hoću li ga moći vidjeti ako donesem nalog od majora? — Ne — odgovori liječnik. — Samo po nalogu pukovnika. Išao sam nekoliko puta na tjedan da je sačekam pri izlasku iz škole, ali nisam joj se uvijek javljao. Moja majka se već naučila sama ručati, iako ne znam da li je vjerovala da idem svaki put na ručak u kuću mog prijatelja. U svakom slučaju, odgovaralo joj je da nisam na ručku jer je tako manje trošila za hranu. Ponekad, kada sam dolazio u podne, gledala me je nezadovoljno i pitala: »Danas ne ideš u Chucuito? Što se mene tiče, išao bih svaki dan do njene škole, ali u školi me nisu svaki dan htjeli puštati. Ponedjeljkom je bilo lako. Imali smo fizički odgoj, i dok smo se nalazili na dvorištu, ja sam se sakrio iza stupova. Kad je profesor Zapata odveo razred na ulicu, pobjegao sam na sporedna vrata. Profesor je nekada bio prvak boksa, ali sada je već ostario i nije ga veselio rad s djecom. Nikad nije prozivao. Odvodio nas je na polje i rekao: »Igrajte se loptom. To je najbolja vježba za noge. Samo se nemojte udaljavati.« Zatim je sjedao i čitao novine. Utorkom nisam mogao pobjeći iz škole. Profesor matematike znao je imena svih učenika napamet. U srijedu je također bilo jednostavno pobjeći. Profesor likovnog i muzičkog odgoja živio je u oblacima. Poslije odmora u jedanaest sati izlazio sam kroz garažu i pošao do tramvajske stanice kraj škole.
Mršavi Higueras mi je još uvijek davao novac. Uvijek me je čekao na Trgu Bellavista da me pozove na piće, na cigarete ili da priča o
mom bratu, ženama i drugim stvarima. »Već si pravi muškarac«, govorio je. Ponekad mi je sam nudio novac, ne čekajući da ga tražim. Nije mi davao mnogo. Pedeset centavosa ili jedan sol, ali to je bilo dovoljno da platim tramvaj do njene škole. Išao bih ulicom Drugog svibnja, nastavljao ulicom Alfonso Ugarte sve do njene škole i zaustavljao se kod trgovine na uglu. Ponekad sam joj prilazio i ona bi me tada pozdravljala: »Hola! Danas si opet izišao iz škole?« Zatim je govorila o drugim stvarima, a i ja također. »Vrlo je inteligentna«, mislio sam. »Mijenja temu razgovora da me izvede iz neprilike.« Hodali bismo do kuće njenih rođaka, koja se nalazila na osmom uglu od škole. Ja sam nastojao da idemo što polaganije. Hodao sam sitnim koracima, zaustavljao se kraj vitrina, ali nikad se nismo zadržali dulje od pola sata. Pričali smo o istim stvarima, pripovijedali jedan drugom što se dogodilo taj dan u školi, planirali što ćemo poslije podne učiti, pogađali kada će završiti škola i da li ćemo proći na ispitima. Ja sam znao po imenu sve djevojčice iz njena razreda, a ona sve nadimke mojih drugova i profesora. Jednom sam pomislio da ću joj reći: »Noćas sam sanjao da smo odrasli i da smo se vjenčali«. Bio sam siguran da će me ona ispitivati o tome i smišljao sam šta ću odgovarati. Slijedeći dan, dok smo hodali ulicom Arica, odjednom sam rekao: »Slušaj, noćas sam sanjao...« »Šta? Šta si sanjao?« upitala je. Ja sam samo rekao: »Da smo oboje položili razred«. »Kad bi se bar obistinilo«, odgovorila je. Dok sam je pratio, susretali smo uvijek đake iz škole »La Salle«, obučene u smeđe uniforme. Oni su bili jedna od tema našeg razgovora. »To su pederi«, govorio sam. »Nisu nam dorasli. Nalik su na one bljedunjavce iz škole »Braća Callao«, koji igraju nogomet poput žena. Ako im lopta padne na nogu, već zovu mamu. Samo im pogledaj lica.«
Ona se smijala a ja sam nastavljao, sve dok nisam potpuno iscrpio temu. Dolazili smo do kuće njenih rođaka i ja sam ušutio. Moju nervozu je neprestano pojačavala misao da se ona možda dosađuje slušajući me kako pričam uvijek iste priče. Ali tješilo me to što je ona također meni pričala često iste stvari, a ipak mi nije bilo dosadno. Ponekad mi je po dva-tri puta pričala film koji je gledala ponedjeljkom sa tetom. Kad je već govor o kinu, jednom sam se usudio da joj kažem
nešto u vezi s tim. Ona me je pitala za nekakav film, da li sam ga gledao, a ja sam rekao da nisam. »Ne ideš nikada u kino?« upitala je. Sada baš ne idem, ali prošlu godinu sam išao. Sa dvojicom drugova iz Drugog svibnja. Rođak jednoga od njih je policajac i uvijek nas je srijedom kad je bio u službi, puštao na balkon u Saenz Peru. Kada se gasilo svjetlo, silazili smo u parket i tako besplatno gledali film.« »I nikad vas nisu uhvatili?« rekla je. »Tko će nas uhvatiti, kada je pazitelj bio prijatelj policajaca.« »A zašto ove godine ne idete tako u kino?« »Idu, ali četvrtkom, a ne više srijedom, jer je njegov rođak u službi četvrtkom. Promijenili su mu radno vrijeme.« »Ti ne ideš?« pitala je. Ne misleći, odgovorio sam: »Više volim doći k tebi i biti s tobom.« Kad sam već izgovorio, postao sam svjestan onoga što sam rekao i zašutio sam. To je bilo još gore, jer je ona postala ozbiljna i pogledala me čednim pogledom, a ja pomislih: »Naljutila se«. Ja dodam: »Ali možda jednog dana odem i ja s njima. Iako, da kažem istinu, ne volim mnogo kino.« Tada sam nastavio govoriti o svemu što mi je padalo na pamet, ali sam neprestano mislio na izraz njena lica dok me je promatrala, tako različit od svih onih pogleda do tada. Kao da su joj pale na pamet one riječi koje sam ja nosio u sebi, ali ih se nisam usudio izreći.
Jednom mi je mršavi Higueras poklonio jedan sol i pedeset centavosa. »Da kupiš cigarete«, rekao je, »ili da se napiješ ako imaš ljubavnih muka.« Slijedeći dan išao sam s njom po ulici Arica, kraj kina »Brefia« i slučajno smo se zaustavili pred vitrinom neke slastičarnice. U njoj su bili neki čokoladni kolači i ona je rekla: »Kako su ukusni!« Sjetio sam se novca koji sam imao u džepu i bio sam sretan kao malo kada. »Pričekaj, imam jedan sol i kupit ću kolač.« Ona reče: »Ne, nemoj trošiti, rekla sam to tek tako«, ali ja sam već ulazio unutra i zamolio Kineza koji je posluživao da mi zamota kolač. Bio sam tako zbunjen da sam izašao ne čekajući ostatak novca, ali Kinez je bio veoma pošten i donio je za mnom ostatak: »Dužan sam vam pesetu. Uzmite«, rekao je kad me je stigao. Dao sam joj kolač, a ona je rekla: »Neću uzeti sve. Podijelimo!« Ja nisam htio i uvjeravao sam je da nemam volje za jelo, ali ona je inzistirala i na kraju rekla: »Barem zagrizi«. Ispružila je ruku i
turila mi kolač u usta. Zagrizao sam komadić, a ona se počela smijati. »Uprljao si čitavo lice. Baš sam glupa. To sam ja kriva. Sad ću te očistiti.« Podigne drugu ruku i počne mi čistiti lice. Dok je prelazila prstima po mojim ustima, ukočio sam se i imao želju da joj poljubim ruku. »Gotovo je«, reče kad me je očistila. Nastavili smo hodati prema ulici La Salle, ne govoreći. Ja sam bio napola mrtav od ovoga što se dogodilo, a bio sam osim toga siguran da je zadržala ruku na mojim ustima više nego je to bilo potrebno i govorio sam sam sebi: »Možda je to učinila namjerno«.
Malpapeada ipak nije donosila buhe. Ja vjerujem da su pitomci njoj donijeli buhe, naročito gorštaci. Jednom su joj metnuli uši ugursuzi jedni. Jaguar i Rulos. Pokvarenjaci. Jaguar ih je, najvjerojatnije, zaradio negdje u nekoj javnoj kući Huatica. Bile su goleme. Hvatao ih je i pustio da šetaju kupaonicom. Stavio ih je na pločice i one su hodale ovamo-onamo, velike poput bijelih mravi. Rulos je rekao: »Zašto ih ne bismo nekome podmetnuli?« Na svoju nesreću, Malpapeada ih je promatrala i bila je prva žrtva. Rulos ju je gladio po šiji, dok je Jaguar raspoređivao po njoj svoje životinjice. To im se veoma svidjelo, i kad su je napunili ušima, Jaguar uzvikne: »Imam ih još na tone. Koga ćemo još usrećiti?« Rulos vikne: »Esclava«. Išao sam s njima. Esclavo je spavao. Sjećam se kako sam ga prihvatio za glavu i pokrio mu oči, dok ga je Rulos držao za noge. Jaguar mu je stavljao uši na dlakave dijelove tijela, a ja sam vikao: »Pazi, do đavola, stavljaš ih meni u rukav«. Da sam tada mogao znati šta će se dogoditi Esclavu, ne vjerujem da bih ga tada držao za glavu i onako ga stiskao. Međutim, ne vjerujem da je njemu bilo nešto od tih ušiju, dok je Malpapeada, naprotiv, nastradala. Otpala joj je gotovo čitava dlaka i cijele dane se trljala uza zidove. Imala je izgled skitničkog psa, a tijelo joj je bilo sve u ranama, poput gube. Mora da ju je nesnosno svrbilo, jer se cijele dane češala, naročito na zid u našem odjeljenju koji je bio veoma hrapav. Hrbat joj je naličio na peruansku zastavu: crveno i bijelo, bijelo i crveno. Tada je Jaguar rekao: »Ako joj stavimo na kožu feferone, počet će govoriti ljudskim glasom.« Okrenuo se k meni i rekao: »Boa, hajde ukradi iz kuhinje malo ljute paprike«. Otišao sam u kuhinju i kuhar mi je poklonio nekoliko komada. Smrvili smo je kamenom na pločama hodnika, dok je Cava podvikivao: »Brže,
brže!« Poslije Jaguar reče: »Drži je dok joj stavim lijek.« Zaista je gotovo počela govoriti. Skakala je, savijala se poput zmije, a zavijala kao čovjek u najtežim mukama. Prestrašen od strašnog zavijanja, dotrčao je podoficir Morte, a kada je vidio kuju kako se savija, gotovo je umro od smijeha, vičući: »Ugursuzi jedni, pravi ste ugursuzi!« Ali najčudnije je bilo to da se kuja zaista izliječila. Počela joj je ponovo rasti dlaka i čak se udebljala. Vjerojatno je jadnica mislila da sam joj zaista stavio lijek, jer tko će shvatiti životinje. One ne mogu misliti, ali po svom čudnom instinktu, od toga se dana više nije odvajala od mene i svuda me pratila u stopu. Dok sam bio u stroju, uvlačila mi se među noge i nisam mogao hodati. U blagovaonici se podvlačila pod moju stolicu i krajem oka motrila hoću li joj baciti koju mrvicu. Čekala me je na izlasku iz razreda ili na šetnji, mašući već izdaleka repom i ušima, da mi dokaže svoje prijateljstvo. Noću se uvlačila u moj krevet i jezikom me lizala po cijelom licu. Tukao sam je s užitkom. Odlazila je i ponovo dolazila, mjereći očima da li je minula opasnost. Prilazila je, gledala ispod oka, vraćala se za koji korak unazad, gledajući me još uvijek ispod oka, a kada je nanjušila da više nema opasnosti prilazila je posve blizu. Kakva lukavost! Svi su se počeli rugati toj privrženosti i govoriti: »Jašiš je, razbojnice, ha?« Ali to nije bila istina. Nisam čak ni pomislio na to da bih mogao općiti s kujom. U početku sam bio bijesan zbog te pretjerane privrženosti, iako sam joj ponekad, nesvjesno, gladio glavu i češao je po vratu. Tako sam otkrio da joj se to veoma sviđa. Navečer je često skakala po krevetu, bacala se na mene i nije me puštala spavati, sve dok je ne bih počešao po vratu. Tada je postajala mirna. Osjećao sam kako drhće od užitka, a ako sam samo načas prestao sa pokretima, već se usplahirila i gurala me njuškom, pokazujući kao snijeg bijele zube. Ne znam zašto psi imaju tako bijele zube. Još nijednom nisam vidio psa sa crnim ili pokvarenim zubima, niti sam ikada čuo da su psu izvadili koji zub. To je interesantno kod pasa, kao i to da ne spavaju. Ja sam u početku mislio da samo Malpapeada ne spava, ali poslije sam čuo da su svi psi takvi. U početku mi je to bilo neugodno, čak sam se malo i plašio. Trebalo je samo da otvorim oči i ona je bila tu, promatrajući me. Ponekad nisam mogao zaspati misleći na to da je ona pokraj mene i da cijelu noć gleda. To me je pravilo nervoznim, a pravilo
bi nervoznim i bilo koga kad bi ga netko za vrijeme spavanja ovako špijunirao, pa bila to i kuja, koja ništa ne razumije. Iako je ponekad izgledalo da razumije. Alberto se okrene i izađe. Kad je sišao do zadnje stepenice, susretne starijeg čovjeka koji se uputio gore. Lice mu je bilo mršavo, a oči pune straha. — Gospodine — reče Alberto. Čovjek se već uspeo nekoliko stepenica. Zaustavi se i okrene prema njemu. — Oprostite — reče Alberto. — Jeste li vi nešto u rodu pitomcu Ricardu Arane? Čovjek ga pozorno promotri, kao da bi se htio sjetiti njegova lica. — Ja sam mu otac — reče. — Zašto? Alberto se uspne za dvije stepenice. Oči su im bile u istoj visini. Aranin otac ga je gledao pravo u oči. Na kapcima su se vidjele plave mrlje, a oči su odavale da nije spavao. — Hoćete li mi reći kako je Arani? — upita Alberto. — Izoliran je — odgovori čovjek muklim glasom. — Nisu me pustili da ga vidim. Čak ni mene. Nemaju pravo. Vi ste njegov prijatelj? — Iz istog smo odjeljenja — reče Alberto. — Ni mene nisu pustili k njemu. Čovjek potvrdi. Izgledao je skršen. Rijetka brada probijala mu je na jagodicama i bradi. Košulja je bila prljava i zgužvana, a kravata imala smiješno mali čvor. — Vidio sam ga samo načas — reče čovjek. — S vrata. Nisu smjeli tako uraditi. — Kako izgleda? — upita Alberto. — Šta vam je rekao liječnik?
Čovjek pođe rukom prema čelu a zatim obriše usta šakom. — Ne znam — odgovori. — Operirali su ga dva puta. Nije mi mogao objasniti kako se to dogodilo. Upravo kad je trebao završiti godinu. Bolje da ne mislim na to. To su gluposti. Treba samo moliti. Bog ga mora izvesti živog i zdravog iz tog iskušenja. Majka mu je u kapelici. Doktor je rekao da ćemo ga možda noćas moći vidjeti. — Spasit će se — reče Alberto. — Liječnici u internatu su najsposobniji vojni liječnici što ih imamo. — Da, da — govorio je čovjek. — Gospodin kapetan nam je dao mnogo nade. Veoma je ljubazan. Kapetan Garrido, mislim? Donio nam je pozdrav od pukovnika, znate? Ponovo prijeđe rukom preko lica. Zatim pođe džepu od kaputa i izvuče paket cigareta. Ponudi Albertu jednu, ali on odbije. Ponovo ih spremi u džep, jer nije našao šibice. — Pričekajte časak. Donijet ću vam šibice — reče Alberto. — Idem s vama — reče čovjek. — Sjedim ovdje već dugo i nemam s kime razgovarati. Tako to traje već dva dana. Živci su mi pri kraju. Ne daj bože da se dogodi nešto ozbiljno. Izašli su iz ambulante. U malom uredu kraj ulaza bio je dežurni vojnik. Pogledao je iznenađeno Alberta i izdužio vrat da ga bolje pogleda, ali nije ništa rekao. Smračilo se. Alberto pođe prijekim putem prema »La Perliti«. U daljini su se nazirala svjetla iz odjeljenja. Zgrada sa školskim učionicama bila je jedina u tami. — Da li ste bili s njim kad se to dogodilo? — upita čovjek. — Da — reče Alberto. — Ali nisam bio blizu njega. Ja sam se nalazio na drugom kraju. Prvi ga je opazio kapetan, dok smo mi već bili na brdu.
— To je nepravedno — reče čovjek. — Nepravedna kazna. Mi smo pošteni ljudi. Idemo svake nedjelje u crkvu i nismo nikome učinili
ništa nažao. Njegova majka uvijek čini dobra djela. Zašto nam Bog šalje takvu nesreću? — Svi u njegovu odjeljenju veoma smo zabrinuti — reče Alberto. Nastane kratka šutnja, a onda on doda: — Veoma ga cijenimo. Divan je drug. — Da — reče čovjek. — Nije loš dječak. To je moje djelo, znate? Morao sam ponekad biti malo tvrd prema njemu. Ali sve je to bilo za njegovo dobro. Stajalo me je mnogo truda da napravim čovjeka od njega. To mi je jedino dijete i sve što činim za njegovo je dobro. I za njegovu budućnost. Pričajte mi o njemu. Hoćete li? O njegovu životu u internatu. Ricardo je veoma povučen. Nije nam ništa pričao. Ali ponekad mi je izgledalo da nije zadovoljan. — Vojnički život je malo tvrd — reče Alberto. — Treba se priviknuti. Nitko u početku nije zadovoljan. — Ali mu je koristio — upadne žustro u riječ otac. — Napravio ga je drugačijim, promijenio ga. To ne može nitko osporiti, nitko. Vi ne znate kakav je bio dok je bio još dječak. Ovdje su ga modelirali, usadili mu odgovornost. To je ono što sam ja želio od njega. Da bude više muškarac, da bude odgovoran i da ima svoj »ja«. Osim toga, ako mu se nije sviđalo, mogao mi je reći. Ja sam mu predložio da ide u tu školu i on je prihvatio. Nije moja krivnja. Ja sam to sve radio za njegovu budućnost. — Umirite se gospodine — reče Alberto. — Ne brinite. Uvjeren sam da je najgore prošlo. — Majka krivi mene — reče čovjek kao da ga ne čuje. — Žene su nepravedne i ne shvaćaju mnogo toga. Ali moja savjest je mirna. Poslao sam ga ovamo da napravim od njega sposobnog i čvrstog muškarca. Nisam mogao predvidjeti šta će se dogoditi. Da li vi smatrate da sam kriv?
— Ne znam — reče Alberto zbunjeno. — Hoću reći, jasno da niste krivi. Najvažnije je da Arana ozdravi. — Veoma sam nervozan — reče čovjek. — Ne obazirite se na mene. Na časove gubim kontrolu. Stigli su u »La Perlitu«. Paulino je stajao kraj vitrine, glave naslonjene na ruke. Gledao je Alberta kao da ga vidi prvi put. — Kutiju šibica — reče ovaj. Paulino pogleda nepovjerljivo u oca od Arane. — Nema — reče. — Nije za mene, nego za gospodina. Paulino bez riječi izvadi kutiju šibica ispod vitrine. Čovjek istroši tri šibice, nastojeći da upali cigaretu. U času dok je maleni plamen šibice osvijetlio načas njegove ruke, Alberto primijeti da mu se tresu. — Molim vas jednu kavu — reče Aranin otac. — Hoćete li vi nešto popiti? — Kave nema — reče Paulino lijenim glasom. — Ima Cole ako želite. — Dobro — reče čovjek. — Onda Cola, nije važno šta je. Zaboravio je to podne, bez kiše i bez sunca. Sišao je s tramvaja koji vozi linijom Lima — San Miguel, na stanici kraj kina »Brasil«, koje je bilo blizu njegove kuće. Uvijek je silazio na tom mjestu iz tramvaja i hodao pješice do kuće, makar i kišilo, samo da poveća razmak koji ga je dijelio od neizbježnog susreta. Ove godine to je činio posljednji put. Ispiti su završili prije tjedan dana, a već su im uručili i svjedodžbe. Škola je opustjela, da tri mjeseca kasnije opet oživi. Njegovi drugovi su se veselili ljetnim praznicima, dok je on te dane očekivao sa zebnjom. Škola mu je bila jedino utočište.
Umjesto da pođe ulicom Salaverry, nastavi ulicom Brasil, sve do parka. Sjedne na prvu klupu, turi ruke u džepove i ostane nepomično sjedeći, malo poguren i umoran, buljeći u jednu tačku. Osjeti se starim. Život je bio jednoličan, bez draži, težak poput nekog prevelikog tereta. Gledao je svoje drugove za vrijeme satova u školi. Čim bi profesor okrenuo leđa, šalili su se, dobacivali jedan drugom ceduljice, smijući se i namigujući. On ih je promatrao ozbiljno i rastreseno. Zašto nije mogao biti kao oni, živjeti bezbrižno i biti okružen pažljivom rodbinom? Zatvorio je oči i nastavio sjediti na klupi dugo vremena, sjećajući se Cciclaya, tetke Adeline i onog sretnog nestrpljenja s kojim je kao dječak očekivao ljeto. Tada se digne i pođe prema kući umornim, staračkim korakom. Kad je stigao do posljednjeg ugla koji ga je dijelio od kuće, srce mu uzbuđeno poskoči: pred vratima kuće bila su parkirana plava kola. Zar je izgubio pojam o vremenu? Prvog prolaznika upita koliko je sati. Bilo je jedanaest. Otac nije dolazio nikada prije jedan sat kući. On požuri. Kad je ušao u hodnik, začuje glasove. Otac i majka su se prepirali. »Reći ću da je tramvaj izišao iz tračnica i da sam od Magdalene Vieje išao pješice«, pomisli dok je dizao ruku da pozvoni. Na vratima se pojavi otac. Bio je nasmijan i u njegovim očima nije bilo ni traga ljutnji. Začudo, srdačno ga je potapšao po ramenu i rekao gotovo veselo: — Napokon si stigao. Upravo smo razgovarali o tebi. Uđi, uđi.
On osjeti olakšanje. Lice mu se raširi u glup osmijeh, onaj bezlični osmijeh koji je bio njegov najbolji štit. Majka je bila u predsoblju. Nježno ga je zagrlila i on osjeti neki nemir. Takvi izljevi nježnosti mogli su pokvariti dobro raspoloženje njegova oca. Posljednjih mjeseci otac ga je često prisiljavao da bude svjedok njihovih rasprava, i u tome je bilo nešto ponižavajuće i svirepo. Morao je odgovarati sa »da« na sva pitanja-tvrdnje koja je otac postavljao, a sadržavala su teške optužbe protiv majke: rasipnost, neurednost,
neodgovornost, raskalašenost. Za koju od tih optužbi će biti svjedokom večeras? — Pogledaj — reče otac ljubazno. — Tamo na stolu je nešto za tebe. Pogleda na stol. Tamo je stajala maketa neke velike zgrade, a na dnu je pisalo štampanim slovima. »Internat 'Leoncio Prado' nije pripremanje za vojničku karijeru.« Pruži ruku prema maketi i, dodirujući je prstima, razgleda sve s uzbuđenjem: nogometna igrališta, bazen, blagovaonice, čiste, prazne spavaonice. Na jednom kraju piste za defile, stajao je odred pitomaca u savršenoj liniji, noseći puške i bajonete. Odijela su bila bijela, a oznake na njima pozlaćene. Na vrhu jarbola vijorila se zastava. — Zar nije lijepo? — reče otac. Glas mu je bio još uvijek srdačan, ali on ga je previše dobro poznavao a da ne bi osjetio neku laganu promjenu u naglašavanju izgovorenih riječi, što je značilo malu opomenu. — Da — reče odmah. — Lijepo je. — Jasno — reče otac. Ušuti, a zatim se obrati majci: — Jesi li vidjela? Zar ti nisam rekao da će se oduševiti? — Ne izgleda mi tako — odvrati majka tiho, ne gledajući ga. — Ako želiš da se upiše u tu školu, neka se upiše. Ali mene nemoj pitati za mišljenje. Nisam suglasna s tim da ga zatvorimo u "Vojnu školu. Od digne glavu. — U Vojnu školu? — Oči mu se zažare. — Bilo bi divno, mama, veoma bih volio. — Ah, žene — reče otac sažaljivo. — Sve su iste. Glupe i sentimentalne. Nikada ništa ne shvaćaju. Hajde, dječače, objasni majci da je vojna škola ono što ti najviše odgovara. — On ne zna ni šta je to — promrmlja majka.
— Da, znam — reče on sa zanosom. — To je ono što najviše želim. Uvijek sam ti govorio da bih želio biti u internatu. Otac ima pravo. — Dječače — reče otac. — Tvoja majka misli da si ti glup i nesposoban da razmišljaš. Shvaćaš li sada svu nepravdu koju ti čini? — Mora biti divno — ponavljao je on. — Divno. — Dobro — reče majka. — Kad je već odlučeno, ja se neću protiviti. Ali meni ne izgleda tako. — Nisam te pitao za mišljenje — odreže otac. — Te stvari rješavam sam. Samo sam ti saopćio svoju odluku. Ona se uspravi i napusti predsoblje. On se odmah smiri. — Imaš dva mjeseca da se pripremiš za prijemni ispit. Vjerojatno je stroga selekcija, ali ti nisi glup i mislim da bi mogao proći — reče otac. — Učit ću cijelo vrijeme — obeća on. — Učinit ću sve što mogu da bih bio primljen. — Tako je — reče otac zadovoljno. — Upisat ću te u akademiju i nastojat ću ti pribaviti pitanja, makar me stajalo ne znam koliko novaca. To je za tvoje dobro. Tamo će te učiniti čovjekom. Još uvijek je na vrijeme. — Uvjeren sam da ću uspjeti — reče on. — Uvjeren. — Dobro, ni riječi više. Jesi li zadovoljan? Tri godine vojničkog života će te posve promijeniti. Vojnici znaju kako se odgaja tijelo i duh. Da sam barem ja imao nekoga tko bi se tako brinuo o meni! — Da. Hvala — reče on i poslije kraće stanke doda po prvi put — tata. — Poslije ručka možeš ići u kino. Dat ću ti deset sola.
Subotom je Malpapeada bila žalosna. Prije nije bila takva. Naprotiv, išla je s nama u polje, trčala i valjala se po travi, a na svaki pucanj se bacala, skakala i bila veselija nego obične dane. Međutim, otkad mi je postala podložna, posve se izmijenila. Subotom mi se lijepila za noge više nego obično, lizala me i gledala krotkim pogledom. Već neko vrijeme sam primjećivao da je subotom, kad sam se vraćao s vježbe i oblačio za izlazak, puzala pod krevetom ili u ormaru, tiho cvileći zbog žalosti što izlazim. Nastavila je cviljeti dok smo se formirali u odred, slijedeći me pognute glave kao duša u mukama. Zaustavljala se na vratima internata, dignute njuške, gledajući me i ja sam osjećao taj pogled kad sam već bio daleko od nje u ulici Palmeras. Znao sam da ona još uvijek stoji na vratima pred stražarnicom i gleda na cestu kojom sam otišao, čekajući me. Čudno je da nikad nije pokušala izaći iz internata i slijediti me, iako joj to nitko nikada nije zabranio. Izgleda da je to bila lično njezina stvar, kao neka pokora koju je sama sebi nametnula. To me je uvijek nanovo čudilo. Kad sam se nedjeljom uveče vraćao, kuja je stajala na vratima, nervozna, trčeći između pitomaca i njušeći, a opazila me je uvijek prije nego ja nju i zaletjela se k meni, poskakujući od obijesnog veselja, skačući mi za vrat od sreće. To je neobično vjerna životinja i već sam se bezbroj puta pokajao što sam je onako tukao. Ipak nisam bio prema njoj uvijek dobar. Nekada zbog loše volje, a ponekad zbog igre. Ali ona se nije ljutila, čak je izgledalo da to smatra kao znak ljubavi i nježnosti. Dizao sam je na ormar i vikao: »Skači, Malpapeada, ne boj se!« a kuja je režala i lajala od straha, nakostriješene dlake, kao svi psi kada ih dignemo na ogradu visokih stepenica i prisiljavamo da skoče dolje. »Skači, skači, Malpapeada!« Ali ona se nije odlučila na skok sve dok joj ja nisam prišao straga i gurnuo je.
Pala je na pod nakoštriješenih dlaka. Sve je to bilo u šali. Ja se nisam sažalio nad njom, a ni ona se nije tužila, iako ju je boljelo kad je pala. Ali danas je dobila namjerno, iako se ne može reći da sam samo ja kriv tome. Treba imati u vidu sve što se dogodilo u internatu. Najprije isključenje Cave, a onda Esclavo sa metkom u glavi. Prirodno je da smo svi bili kao obezglavljeni. Osim toga, ne znam zašto su nam naredili da upravo danas metnemo na sebe te plave uniforme, dok je sunce sjalo
svom snagom i nama je izgledalo da imamo na želucima plave đavole a ne to debelo sukno. Nismo znali u koliko sati će izvesti Cavu i svi smo se pitali kako izgleda, da li se promijenio poslije toliko dana zatvora. Mora da je smršavio, jer su mu vjerojatno davali samo vodu i kruh. Mora da je strašno biti cijeli dan zatvoren u jednoj prostoriji, a izlaziti samo sa stražarom pred pukovnika i kapetane. Mogu zamisliti pitanja koja su mu postavljali. Ubili su boga u njemu. Iako je gorštak, ponio se kao čovjek i drug, ne izdavši nikoga i ne rekavši ni riječi. Podnio je sam sve, rekavši da je sam ukrao pitanja iz kemije i da nitko za to nije znao. Razlupao je staklo i još uvijek mu se poznaju ogrebotine na rukama. Nije imao saučesnika, rekao je. Zatim su ga po drugi put odveli u upravu i čekao je da mu vojnik donese hranu kroz prozorčić — mogu zamisliti kakvo jelo je dobio od vojnika u vojnom zatvoru — i tada je imao dovoljno vremena da misli na to šta će mu reći otac kada se vrati u svoja brda, stane pred njega i kaže mu: »Izbacili su me«. Mora da je Cavin otac veoma grub i brutalan čovjek, jer su svi gorštaci grubi ljudi. Imao sam u školi jednog prijatelja gorštaka kojega je otac tako tukao da je dolazio u školu sa strašnim masnicama od korbača. Mora da je i Cava imao takve teške dane tamo u brdu odakle je došao. Zao mi ga je. Vjerojatno ga više nikada u životu neću vidjeti. Takav je život. Tri godine smo proveli zajedno, a sada će se on vratiti u svoje selo u planini i bit će obični grubi seljak. Neće više ići u školu. Provest će život s Indijancima. Najgore od svega u ovoj školi je to što se godine provedene ovdje ne računaju ako nekoga izbace. Kao da nije nikada ni išao u školu. Smislili su dobro kako će ljudima ogorčiti život. Mora da je loše proveo dane u zatvoru. Cijelo odjeljenje je mislilo na to, isto kao i ja, dok smo stajali u plavim uniformama na tom žarkom suncu, čekajući da ga izvedu. Nismo mogli stajati uzdignutih glava, jer su nam oči suzile od sunca. A držali su nas tako prilično dugo ili se to nama samo činilo. Onda su se pojavili poručnici u svečanim uniformama, pa šef našeg odjela, a za njim dođe uskoro i pukovnik i tada smo stali u stav »mirno«. Poručnici su raportirali, a nama su prolazili žmarci po tijelu. Dok je pukovnik držao govor, vladala je takva tišina da smo se ustručavali i zakašljati. Ali nismo bili samo prestrašeni. Bili smo žalosni i potišteni, znajući da će za nekoliko časaka dovesti pred nas dječaka koji
je s nama živio tako dugo vremena, s kojim smo se dnevno družili, zbijali razne nestašluke, koji je s nama zajedno kisnuo na vježbama u polju i radovao se svemu čemu smo se i mi radovali. A naročito je bilo tužno njegovo odjeljenje. Trebalo bi imati kameno srce i ne osjetiti ništa u takvom trenutku. Pukovnik je govorio svojim uobičajenim malo promuklim glasom. Bio je blijed od ljutine i govorio strašne stvari o Cavi, o nama, o našem odjeljenju i o cijelom svijetu. Tada osjetim da Malpapeada gricka moju cipelu. Odlazi, prokletnice, i grizi onu vrpcu na pukovniku, a ne iskorištavaj priliku i ne iskušavaj moje strpljenje. A nisam joj mogao dati niti blagi udarac nogom. Poručnik Huarina i podoficir Morte stajali su odmah kraj mene i mogli su čuti i moj dah. Ne iskorištavaj situaciju, Malpapeada. Prokleto pseto, ne zaustavlja se, nego vuče i vuče vezice na cipelama, sve dok nisam osjetio da je cipela postala prostrana, jer mi je izvukla vezice i one su se raširile. Dobro, pomislim sada je izvela što je nakanila i vjerojatno će se maknuti od mene. Zašto se nisi maknula, Malpapeada, ti si kriva za sve. Umjesto da se umirila, počela je to isto sa drugom cipelom, kao da je znala da se ja ovaj trenutak ne smijem niti pomaknuti, niti je pogledati, a niti joj reći ružnu riječ. Uto su doveli Cavu. Dolazio je praćen sa svake strane jednim vojnikom, kao da ide na strijeljanje. Bio je blijed. Osjetim nešto u prsima, a u vratu me stegne duboka bol. Neka tuga mi obavije srce. Cava, žut u licu, dolazio je s još dvojicom dječaka, isto gorštaka a izgledali su kao rođeni trojci, samo što je Cava bio žut.
Približavali su se pistom za defile i svi su pogledi bili uprti u njih. Zatim se okrenu i stanu pred bataljon, nekoliko metara od pukovnika, još uvijek marširajući na mjestu. »Zašto još uvijek marširaju na mjestu?« pitam sam se, a onda se sjetim da ne znaju šta da rade pred pukovnikom, a nitko im nije rekao »mirno«. Tada im Gamboa dade znak i oni se zaustave. Stanu u stav »mirno«. Vojnici se povuku za nekoliko koraka unazad i Cava ostane sam. Nije se usudio pogledati ni u jednom pravcu. Ne budi žalostan Cava, Circulo je s tobom, nosi te u srcu i jednog dana će te osvetiti. Pomislio sam da će svaki čas zaplakati. Ne plači, brate Cava, druže, pokaži im kako se ponaša pravi čovjek, izdrži, nemoj im pružiti to zadovoljstvo, podnesi hrabno i izdrži u stavu »mirno«. Pokaži im. Neka nauče. Budi miran, brzo će završiti, ako
možeš i nasmiješi se malo, vidjet ćeš kako će ih to naljutiti. Osjećao sam da je cijelo odjeljenje poput vulkana prije izbacivanja lave i manjka samo mala iskra, neki izlaz, povod, pa da sve izbije napolje. Pukovnik je ponovo počeo govor, vrijeđajući dječaka, da ga moralno ubije. To bi se već moglo nazvati perverzitetom da vrijeđaju dječaka koga su već izmučili do mile volje, kako im se najbolje svidjelo. Na kraju mu je davao savjete i rekao da iskoristi ovu lekciju i da uči na primjeru. Ispričao je život heroja Leoncija Prada, po kome se naziva internat, koji je rekao Čileancima kad su ga strijeljali: »Ja sam želim izdati naredbu za pucanj«. Kakav tip! Začas se začula truba i Pirana, stisnutih čeljusti od izbuđenja, priđe Cavi. Mislim sam da se neću moći suzdržati i počet ću plakati od bijesa. A k tome još i Malpapeada, koja se nije zaustavila samo na cipelama, nego je počela vući i hlače. Platit ćeš mi to, nezahvalnice jedna. Pokajat ćeš se za ovo danas. Izdrži, Cava, sada dolazi ono najgore, a poslije ćeš izaći na ulicu i ostavit ćeš iza sebe vojsku, noćne straže, kazne i sve ostalo. Stajao je nepomičan, ali je postao blijed poput krpe. Njegovo lice, inače tamnoputo, postalo je potpuno bijelo, a iz daljine se vidjelo kako mu drhće brada. Ali izdržao je. Nije se pomaknuo unazad ni zaplakao kad mu je Pirafia skinuo oznake s ramena i kape, a zatim strgnuo amblem s džepa, tako da je odijelo izgledalo poput dronjka. Po drugi put se začuje truba i vojnici se postave s njegove lijeve i desne strane, stupajući na mjestu. Pođu prema vratima. Cava je zapinjao i nije mogao uhvatiti korak. Gotovo nije ni dizao noge. Pošli su prema pisti za defile. Morao sam potpuno iskriviti oči da ga vidim. Jadnik, nikako nije mogao uhvatiti korak i na trenutak je saginjao glavu, vjerojatno gledajući ostatke uniforme. Vojnici su, naprotiv, visoko dizali noge, da se pokažu pred pukovnikom. Zatim su zašli iza zida i više ga nismo vidjeli. Pogledam Malpapeadu. Čekaj, platit ćeš mi to. Sada je na tebi red. Samo ti grizi hlače, sve ćeš to platiti. Ali nisu nas još uvijek pustili, jer je pukovnik nastavio govoriti o herojima. Sada si već na ulici, Cava, i možda već čekaš tramvaj, gledajući posljednji put internat. Nemoj nas zaboraviti. Ali ako nas i zaboraviš, ovdje su ostali tvoji drugovi iz Circula i oni će se pobrinut za osvetu. Više nisi pitomac, nego obični civil i možeš se približiti poručniku ili kapetanu bez pozdrava, a ne moraš im prepustiti mjesto u
tramvaju ili na ulici. Malpapeada, prokleto pseto, zašto ne skočiš na mene i ne počneš me gristi za nos ili kravatu. Iskoristi svojih pet minuta. Sunce je neizdrživo peklo, a pukovnik je još uvijek govorio. Kada je izišao iz kuće, Alberto digne glavu i pronađe prvu večernju zvijezdu. Već je prilično kasno, iako nema još ni sedam. Zadržao se pola sata pri oblačenju i dotjerivanju. Očistio je cipele, obrijao se očevim aparatom iznad usnica i ispod zalistaka, a zatim se obukao i izišao napolje. Pošao je do ugla ulice Ocharan i Juan Fanning i zazviždao. Nekoliko časaka kasnije pojavi se na prozoru Emilio. I on je bio nalickan i dotjeran. — Sedam je sati — reče Alberto. — Požuri. — Dolazim za minutu. Alberto pogleda na sat, poravna izglačanu liniju na hlačama, izvuče malo više maramicu u džepu i pogleda se krišom u staklo od prozora. Sve je bilo u redu. Emilio se pojavi na vratima za služinčad. — Morao sam izaći ovuda, jer imamo goste. Bili su kod nas na ručku. Uh, kakva gadost. Cijela kuća miriši na viski, odozgo do dolje. Ali stari se pravi važan i neda mi džeparac. — Imam ja novaca — reče Alberto. — Hoćeš li da ti posudim? — Da, idemo nekamo, hoću. Ali nema smisla da idemo u park Salazar. Čuj, a kako si izveo da ti dadnu džeparac. Zar ti otac nije vidio svjedodžbu? — Još nije. Samo majka ju je vidjela. Stari će pobjesnjeti kada je vidi. Po prvi put imam popravak iz tri predmeta. Morat ću cijelo ljeto učiti. Moći ću samo ponekad na kupanje. Neću ni da mislim na to. A možda se čak i ne naljuti. U mojoj kući je velika gužva, znaš? — Zašto? — Prošle noći otac nije došao kući na spavanje. Pojavio se tek jutros, okupan i obrijan. Stari previjanac.
— Da, veliki je donžuan. Ima na svaki prst po jednu ženu. A šta mu je rekla tvoja majka? — Bacila mu je u glavu pepeljaru. A zatim je počela glasno plakati. Svi susjedi su vjerojatno čuli. Hodali su prema Larcu, ulicom Juan Fanning. Prolazili su kraj malog bara s osvježavajućim pićima, gdje su kao dječaci uvijek navraćali poslije nogometa. Japanac, vlasnik lokala, pozdravi ih pokretom ruke. Upravo su se zapalile ulične svjetiljke, ali ulice su bile polumračne, jer grane drveća i lišće nisu dopuštali da svjetlost prodre do pločnika. Dok su prelazili preko ulice Colon, bacili su pogled na Laurinu kuću. Tamo su se običavale sastajati djevojke, prije nego su odlazile u park Salazar. Međutim, još nisu stigle. Prozori su bili u mraku. — Mislim da su išle do Matilde — reče Emilio. — Bebe i Pluto su otišli tamo još poslije ručka. Bebe je poludio za Matildom. Temperatura mu se popela do sto stupnjeva. Vila de los Pinos u kojoj je živjela Matilda bila je prilično udaljena, na drugoj strani ulice Larco, iza glavnog parka, kraj tramvaja za Chorrillos. Mnogo godina unazad, taj dio grada predstavljao je neprijateljski teritorij. Ali vremena se mijenjaju i sada cijeli grad i sve ulice predstavljaju složnu cjelinu. Stranci se muvaju po ulicama Colon, Oeharan i Porta, posjećuju djevojke, zaljubljuju se, a i one u njih, dolaze na zabave, pozivaju ih u kino. Dječaci su, dakle, morali poći u susjedne ulice da nađu djevojke. U nekim predjelima grada naišli su i na otpor. Dječaci su ih ismijavali, djevojke odgovarale šutnjom. A u predjelu vile de los Pinos, bilo je najgore. Tamo je dolazilo i do fizičkih obračuna. Kad je Bebe počeo obilaziti oko Matilde, jedne noći su ga napali i istresli mu posudu s vodom na glavu. Ali on je nastavljao dalje svoje šetnje po toj ulici, a ne samo on, nego i drugi dječaci, jer su u toj ulici živjele još i Graciela i Molly, a one još nisu imale udvarače.
Došli su do ulice Larco, dvadeset metara od parka Salazar. Našli su se među mnoštvom koje je miljelo ulicama. Prolazili su automobili s
uključenim radioaparatima iz kojih je odzvanjala glazba. Alberto i Emilio pođu prema veseloj ciki glasova i smijeha, što je dolazila iz parka. Za razliku od ostalih dana u tjednu, nedjeljom je ovdje bilo veoma živo. Tu je bio magnet koji je svako nedjeljno popodne privukao u park svu mladež Mirafloresa mlađu od dvadeset godina. Emilio i Alberto su dio mnoštva i ono vrši svoj magnetičan utjecaj na njih već godinama. Oni hodaju dobro obučeni, namirisani i veseli, osjećajući se ovdje kao kod kuće. Promatraju oko sebe ta lica koja su već toliko puta sreli na kupalištima Terrazas, u klubu Regatas, u Herraduri u kinima i na primanjima subotom uveče. A ne samo da znaju izgled, kretnje i odjeću tih ljudi koji idu poput njih na nedjeljni sastanak u park Salazar. Njima je poznat i njihov način života, njihove ambicije, problemi i neuspjesi. Tako na primjer svi znaju da Tony nije sretan, usprkos novim sportskim kolima, koja mu je otac poklonio za Božić, jer je Anita Medizabal, koju on voli, koketa i neiskrena. Svi dječaci Mirafloresa imali su priliku da se ogledaju u njenim zelenim očima, zasjenjenim dugim svilenim trepavicama. Znaju i to da Vicky i Manolo, koji upravo prolaze kraj njih, držeći se za ruke, idu zajedno tek nekoliko tjedana i da Paquito zbog toga pati. Poznato im je također da Šonja sutra putuje u inozemstvo, jer je njen otac postavljen za ambasadora i ona je zbog toga veoma nesretna, jer mora ostaviti školske drugarice, krug prijatelja i drugove iz plivačkog kluba. Ali recipročno tome, Alberto i Emilio su svjesni da isto tako ostali znaju sve o njima. Upravo sada su vidjeli da Vicky i Manolo govore o njima. Možda kažu: »Jesi li vidjela Alberta? Helena ga je konačno uslišala, nakon što ga je odbijala pet puta. Prošli tjedan ga je prihvatila, a sada će mu ponovo 'dati nogu'. Jadnik.«
Park Salazar je pun ljudi. Prošli su kraj zelenih površina ukrašenih cvijećem i kraj ribnjaka sa plavim i crvenim ribama. Ljudi sjede, ili naslonjeni na kamenu ogradu ribnjaka, promatraju mnoštvo koje poput goleme zmije vijuga parkom, odlazi i dolazi, dok se sve jači žagor razliježe zrakom poput nekog glasnog mrmora, što odzvanja od jednog kraja parka do drugog. Ljudi se pozdravljaju pokretom glave ili podizanjem obrva, više nego glasom i to izgleda kao neki znak raspoznavanja a ne pozdrav. Svi su napola nasmijani, zadovoljnih izraza lica i svatko od njih ima osjećaj da ih nešto veže za tu masu, da su
njezin dio. Alberto i Emilio dođu na kraj parka, pozdravljajući uz put prijatelje i znance ili pridošlice koji im otimaju djevojke, dobacujući im u prolazu komplimente. — Nisu došle — reče Emilio. — Koliko je sati? — Sedam. Ali možda su ovdje a mi ih ne vidimo. Laura je jutros rekla da će sigurno doći. Upravo je išla po Helenu. — Nasamarila te. Nije prvi put. Helena ti neprestano pravi psine. — Sada više to ne radi — reče Alberto. — Prije je to ponekad napravila. Ali sada je drugačija. Pođu ponovo nazad, gledajući željno na sve strane, ne bi li ih ugledali. Ali njih nije nigdje bilo. Vidjeli su mnoge parove iz njihove ulice, kao na primjer Bebea i Matildu, Tica i Gracielu, Pluta i Molly. — Nešto se moralo dogoditi — reče Alberto. — Inače bi već bile ovdje. — Ako dođu, priđi im ti sam — reče Emilio zlovoljno. — Ja ne trpim takvo ponašanje. Previše sam ponosan da dopustim nešto takvo. — Vjerojatno nisu one krive. Možda ih nisu pustili napolje? — To su priče. Kad djevojka hoće izaći, ona će to napraviti, makar izazvala smak svijeta. Nastavili su kružiti, bez riječi, pušeći. Pola sata kasnije, Pluto im dade znak. Tamo su — reče im, pokazujući na ugao. — Šta čekate? — Alberto se uputi bezglavo u tom pravcu, rušeći ljude oko sebe. Emilio ga je slijedio, mrmljajući nešto kroza zube. Naravno, nisu bile same. Okruživali su ih dječaci-nametnici iz drugih ulica. — Molim prolaz — reče Alberto i nametnici se povuku bez riječi. Časak kasnije Alberto i Helena, Emilio i Laura utope se u mnoštvu, držeći se za ruke. — Mislio sam da više nećeš ni doći.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

12 Re: Mario Vargas Ljosa - Grad i psi taj Pon Jan 02, 2012 12:45 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
— Nisam mogla prije izaći. Mama je bila sama i morala sam čekati dok je došla sestra iz kina. Ne smijem dugo ostati. U osam moram biti kod kuće. — Već u osam? Pa sada je pola osam. — Još nije. Tek je sedam i četvrt. — To je isto. — Šta ti je? Zar si loše volje? — Ne, ali nastoj shvatiti moj položaj. To je strašno. — Šta je strašno? Ne shvaćam šta hoćeš reći. — Hoću reći naša situacija. Nikad se ne vidimo. — Vidiš? Nisam li te upozorila na to? Zato sam te i odbijala. — Ali to nema nikakve veze. Ako već hodamo, prirodno je da smo zajedno. Dok nismo hodali, puštali su te napolje. A sada te zatvaraju, kao da si mala beba. Ja mislim da je svemu kriva Ines. — Ne govori loše o mojoj sestri. Ne volim da mi se tko miješa u porodicu. — Ja se ne miješam u porodicu, ali sestra ti je veoma antipatična i mrzi me. — Tebe? A zašto? Ona ne zna ni kako se zoveš. — To ti misliš. Kad je sretnem u Terrazas, uvijek ju pozdravim, ali ona mi ne odzdravlja. A uhvatio sam je već nekoliko puta da me promatra ispod oka. — Možda joj se sviđaš. — Hoćeš li prestati s ruganjem? Šta ti je? — Ništa.
Alberto joj stisne lagano ruku i pogleda je u oči. Ona je bila veoma ozbiljna. — Nastoj me shvatiti, Helena. Zašto si takva? — Kakva sam? — upita ona suho. —- Ne znam. Na časove mi se čini kao da te smeta što si sa mnom. A ja sam svaki dan sve više zaljubljen u tebe. Zato sam očajan kad te ne vidim. — Ja sam te upozorila. Mene nemoj kriviti. — Volim te već više od dvije godine. I svaki put kad si me odbijala, tješio sam se: »Jednog dana će me prihvatiti i tada ću zaboraviti sve ove tužne časove koje sam prošao zbog nje.« Ali sada je još gore. Prije sam te makar mogao vidjeti svaki dan. — Znaš šta? Ne sviđa mi se da tako govoriš. — Kako govorim? — Eto tako. Moraš imati ponosa. Nemoj me moliti. — Ne molim te. Govorim ti istinu. Zar nisi moja djevojka? Zašto bih trebao imati ponosa? — Ne govorim zbog sebe, nego zbog tebe. To ti ne valja. — Kakav sam, takav sam. — Dobro, neka ti bude. On je ponovo stisne za ruku i pokuša uhvatiti njen pogled. Ali ona je postala još ozbiljnija nego prije. — Nemojte se svađati — reče Alberto. — Tako smo malo zajedno. — Moram razgovarati s tobom — reče ona najednom. — Da. O čemu.
— Razmišljala sam. — O čemu, Helena? — O tome da bi bilo bolje da smo samo prijatelji. — Prijatelji? Želiš se posvađati sa mnom? Zbog ovoga što sam govorio? Nemoj biti sitničava. Ne obaziri se na to. — Ne, nije zbog toga. I prije sam razmišljala o tome. Mislim da je onako bilo bolje. Različiti smo. — Ali meni to nije važno. Ja te volim ovakvu kakva si. — Ali ja ne. Mislila sam o tome i shvatila da te ne volim. — Ah — reče Alberto. — Ah, dobro. Nastavljaju šetnju i zaboravljaju da se drže za ruke. Prošli su još dvadesetak metara bez riječi, ne gledajući jedno drugo. Kad su stigli do ribnjaka, ona malo raširi prste i on shvati. Pusti njezinu ruku. Nastave šetnju dalje, hodajući jedno pored drugoga i pozdravljajući prijatelje i znance koje su sretali. Kad su stigli do ulice Larco, zaustave se. — Jesi li dobro razmislila? — upita je Alberto. — Da — odgovara ona. — Mislim da jesam. — Dobro. Kad je tako, nemam šta reći. Ona potvrđuje i smiješi se. On joj pruža ruku koju ona prihvaća i, smiješeći se ljubazno, kaže: — Ali ostat ćemo prijatelji, zar ne? — Jasno — odgovara on. — Jasno da hoćemo. Alberto se udalji ulicom, idući između parkiranih kola. Dođe do Diego Fere i zaokrene nadesno. Ulica je prazna. Hoda sredinom ceste, dugim koracima. Nešto prije ulice Colon začuje užurbane korake i nečiji glas koji ga je zvao po imenu. Okrene se. Bio je Bebe.
— Zdravo — reče Alberto. — Šta radiš ovdje? A Matilda? — Otišla je kući. Morala se rano vratiti. Bebe se približava i tapše ga po leđima. Lice mu poprimi bratski, prijateljski izraz. — Žao mi je zbog Helene — reče. — Ali mislim da je tako bolje. Ta djevojka nije za tebe. — Kako znaš za to? Pa tek smo se sada rastali. — Znao sam još sinoć. Svi smo znali. Ali nismo ti htjeli ništa reći da te ne žalostimo. — Ne razumijem, Bebe. Budi jasan, molim te. — Ali nemoj uzeti suviše k srcu. — Ne. A sad mi reci o čemu se radi. — Helena je luda za Richardom. — Richardom? — Da, onim iz San Isidra. — Tko ti je to rekao? — Nitko. Ali svi su to primijetili. Sinoć su bili zajedno kod Nati. — Hoćeš reći na zabavi kod Nati? To nije istina. Helena nije bila tamo. — Da, bila je. To je ono što ti nismo htjeli reći. — Rekla mi je da neće ići. — Zato ti kažem da ta djevojka nije za tebe. — Ti si je vidio?
— Da. Plesala je cijelu večer sa Richardom. Ana je prišla k njoj i upitala je: »Zar si se posvađala s Albertom?« A ona je odgovorila: »Ne, ali ionako ću se sutra posvađati«. Nemoj to uzeti previše k srcu. — Bah — reče Alberto. — Ni ne mislim na to. Već mi je bila dosadna, kunem ti se. — Dobro, dobro — reče Bebe i ponovo ga potapše po ramenu. — Tako mi se sviđaš. Odaberi neku drugu djevojku. To je najbolja osveta, koja najteže pogađa i najviše »pali«. Zašto ne pokušaš kod Nati? Veoma je lijepa, a sada je slobodna. — Da — reče Alberto. — Možda. Nije loša ideja. Kad su došli do vrata Albertove kuće, oproste se. Bebe ga potapša još nekoliko puta, u znak solidarnosti, Alberto uđe i uputi se pravo u svoju sobu. Opazi da je svjetlo upaljeno. Otvori vrata. Otac je stajao nasred sobe sa svjedodžbom u rukama, a majka je sjedila na postelji sa zamišljenim izrazom lica. — Dobro veče — pozdravi Alberto. — Zdravo, mladiću — odvrati otac. Otac je imao na sebi tamno odijelo, kao i obično, a izgledalo je da je netom obrijan. Imao je samo na oko tvrd izgled, ali oči su mu na časove gubile tvrdoću i šetale po uglačanim cipelama, bijeloj besprijekornoj maramici u džepu kaputa, čistim noktima i snježnim manžetama, koje su virile iz kaputa. Promatrao se sa zadovoljstvom, a zatim su mu oči ponovo poprimile tvrd izraz. — Došao sam ranije — reče Alberto. — Boli me glava. — To je gripa — reče majka. — Legni, Albertino. — Prije toga imamo nešto razgovarati, momče — reče otac, mašući svjedodžbom. — Pročitao sam ovo. — Iz nekih predmeta ne stojim kako treba — reče Alberto. — Ali najvažnije je da mi nije propala godina.
— Ušuti — odsiječe otac. — Ne govori gluposti. — Majka ga začuđeno pogleda. — To se nije još nikada dogodilo u mojo obitelji. Propadam u zemlju od stida. Znaš li koliko vremena zauzimamo mi prva mjesta u školama, univerzitetu i ostalim mjestima? Ravno dva stoljeća. Da je tvoj djed vidio ovu svjedodžbu, umro bi od muke. — I moja obitelj — protestirala je majka. Ne samo tvoja. — Šta ti zamišljaš? Otac mi je bio dvaput ministar. — Ali s tim je gotovo — nastavi otac, ne obazirući se na njenu primjedbu. — To je skandal. Ne mogu pustiti da povlačiš moje ime po blatu. Sutra ćeš početi učiti privatno s jednim profesorom, da se pripremiš za upis. — Upis kamo? — zapita Alberto. — U »Leoncio Prado.« Internat će ti dobro činiti. — Zatvoren u internatu? — Nemam povjerenja u tu školu — reče majka. — Može oboljeti. Klima u Perli je veoma vlažna. — Zar ti je svejedno da ideš u školu sa cholosima? — Da, ako je to jedini način kako ću od tebe učiniti čovjeka — reče otac. — Sa popovima se možeš poigravati, ali s vojskom nema šale. Osim toga, u mojoj obitelji bili smo svi demokrati. A kao posljednje, tko je čovjek, on ostaje čovjek pa ma šta bio. Makar bio i cholo. Sada možeš leći, a sutra ćeš početi s učenjem. Laku noć. — Kamo ideš? — uzvikne majka. — Imam hitni sastanak. Ne brini. Vratit ću se rano. — Jadna ja — uzdahne majka, nagnuvši glavu u stranu.
Kada smo izašli iz stroja, napravio sam se kao da nisam ljut i pozvao sam Malpapeadu. Dođi, Malpapeada, lutkice, kako si mi dražesna, kujice, dođi. I došla je. Sve je sama kriva, zato što je bila previše povjerljiva i došla. Da je pobjegla, ja bih sve zaboravio i ne bi se
ništa dogodilo. Zao mi je. Ali tada sam još bio bijesan i nije me se ni najmanje dojmilo to što je Malpapeada ostala s prelomljenom nogom. Ostat će šepava, siguran sam. Da joj je barem curila krv, onda bi se mogla izliječiti. Takve rane lako zacijele. Koža se sastavi i ostane samo ožiljak. Ali nije joj potekla krv i nije zalajala. Istini za volju, ja sam joj rukom stisnuo njušku, a drugom joj vrtio prednju šapu, kao što sam zavrnuo vratom onoj kokoši koju je »jahao« siromah Cava. Jadna Malpapeada, mora da ju je boljelo, vidio sam joj po očima da je boli. Evo ti, kujo jedna, da se naučiš kako ćeš me gnjaviti dok stojim u stroju, a ti iskorištavaš, pa me ujedaš, dok su mi oficiri pod nosom i ne mogu se maknuti. Kuja se šuteći tresla, i tek kad sam je pustio, shvatio sam šta sam učinio. Nije se mogla dići na noge. Padala je, a šapa joj se gužvala kao da je od krpe. Ponovo se dizala i padala, a tada je počela tiho zavijati, da sam opet dobio volju da je istučem. Ali po podne me je obuzelo sažaljenje kad sam je ugledao još uvijek na onom istom mjestu gdje sam je jutros ostavio. Nije se mogla ni maknuti. Rekao sam joj: »Dođi ovamo, neodgojena kujo, i zamoli za oproštenje«. Ona se podigne i padne nekoliko puta, ali napokon pođe naprijed na tri noge. Strašno je zavijala. Vjerojatno ju je jako boljelo. Upropastio sam je. Ostat će vjerojatno šepava zauvijek. Raznježio sam se i uzeo je na ruke. Ponio sam je i pokušao prihvatiti za šapu, ali je tako zavijala da sam je pustio na miru. Bolje da je ne diram. Malpapeada nije zlopamtilo i čak mi je lizala ruke. Stavila je glavu na moje grudi i ja sam je češao po vratu i trbuhu. Ali čim sam je stavio na pod, pala je, a kad se ponovo pokušala ispraviti, nije mogla. Pri tom je ispuštala tako tužne glasove da bi svatko zaplakao. Cava nije volio Malpapeadu. Bila mu je odvratna. Uhvatio sam ga nekoliko puta kako je udara nogom ili se nabacuje na nju kamenom, kad nije mene bilo kraj nje. Gorštaci su licemjerni, a u tome je Cava bio pravi gorštak. Brat mi je uvijek govorio: »Ako hoćeš znati da li je neki tip gorštak, gledaj ga samo pravo u oči. Vidjet ćeš da neće izdržati pogled, nego će ga skrenuti na stranu.« Moj brat ih dobro poznaje, nije badava bio šofer. Dok sam bio dječak, želio sam biti šofer, poput njega. Išao je dvaput na tjedan u planine do Ayacucha i vraćao se slijedeći dan i uvijek je poslije toga govorio sve najgore o gorštacima. Pio je u birtijama i odmah tražio nekog gorštaka da ga
»uzme na zub«. Rekao je da su ga uhvatili dok je bio pijan i bit će istina, jer da su ga uhvatili trijeznog, ne bi to napravili od njega. Jednog dana ću poći u Huancayo i saznati tko je to bio. Tada će im »izaći na nos« to što su učinili od njega. Kad je došao na naša vrata policajac i pitao da li ovdje živi obitelj Valdivieso, ja sam odgovorio da živi. Majka me povukla za kosu, zatvorila u sobu i sva preplašena gledala policajca: »Ima mnogo Ricarda Valdiviesa na svijetu i mi ne trebamo ispaštati grijehe drugih ljudi. Siromašni smo, ali pošteni, gospodine policajce, i nemojte obraćati pažnju na to što vam je reklo dijete.« Ja sam tada imao više od deset godina i nisam više bio dijete. Policajac se nasmijao i rekao: »Ne radi se o tome da je Ricardo Valdivieso učinio nešto loše, nego su ga izboli noževima poput prazne vreće i leži u stanici 'Hitne pomoći', pa me je zamolio da vas obavijestim. Izboden je na sve strane, kao rešeto.« »Pogledaj koliko novaca imamo u ovoj boci«, rekla mi je majka, »moramo odnijeti Ricardu naranče.« Kupili smo mu voće samo radi forme. Nismo mu mogli čak ni predati. Bio je sav u zavojima, samo su mu virile oči. Policajac je ostao neko vrijeme razgovarati s nama i rekao da je Ricardo pravi barbarin. »Znate li gdje su ga sasjekli? U Huancayu. A znate li gdje su ga pokupili sa ceste? Kraj Chosica. Pravi barbarin! Sjeo je u kamion i vozio se do Lime, kao da se nije ništa dogodilo. Kraj Chosica je skrenuo s ceste i našli su ga kako spava za volanom, ali više od pijanstva nego od dobivenih rana. A da vidite kako je taj kamion! Sav uprljan od krvi, a cijelim putem je za njim tekla krv. Ostavio je trag za sobom i, oprostite gospođo, što vam to kažem, ali pravi je barbarin i teško bi bilo naćin sličnog njemu. Znate li šta mu je rekao doktor? Čovječe, ti si trebao već dva puta umrijeti, a ne jednom, ako si u tom stanju došao čak iz Huancaya.« Majka je pričala policajcu o tome kakav je bio otac od Ricarda (ja i Ricardo nemamo istog oca). Rekla je da je pio do nesvijesti. Jednom su ga doveli kući napola mrtvog od pijanstva i još mu je morala kupiti rakiju, a budući da su se njemu ruke tresle, ona mu je držala bocu dok je dalje pio. »Ricardo je nalik na oca, na moju nesreću. Jednog dana će, poput njega, otići i nećemo više nikad čuti za njega. Naprotiv, otac od ovoga«, i tu me potapša po ramenu, »sasvim je drugačiji. Sa posla je dolazio ravno kući, a na kraju tjedna mi je donosio cijelu plaću, pa sam mu ja davala za cigarete a
ostatak sam upotrebljavala za kuću. A piće nije gotovo nikada okusio. Ali moj stariji sin — hoću reći ovaj koji leži ovdje povezan — ga je mrzio. Nije ga puštao na miru. Kad je Ricardito, koji je tada bio još dječak, dolazio navečer kući, njegov očuh se tresao od straha, jer je znao da će doći pijan, a tada bi hodao po kući i vikao: 'Gdje je taj cijenjeni gospodin koji kaže da je moj očuh, da malo porazgovaramo?' Ovaj se sakrivao u kuhinji, ali Ricardo ga je na kraju nalazio i natjeravao po cijeloj kući. Tako ga je neprestano gnjavio sve dok nas nije i on napustio. Ali on je bio zaista prisiljen otići.« Policajac se smijao do suza, a Ricardo se pomicao u krevetu od bijesa što ne može govoriti i reći majci da šuti i da ne priča o njemu takve stvari. Majka pokloni policajcu jednu naranču, a ostale smo odnijeli kući. Kad je Ricardo ozdravio, rekao mi je: »Uvijek se čuvaj gorštaka, jer su podmukli. Nikad ne rade ništa otvoreno, nego uvijek iza leđa. Onaj put su me oni sami napili, da bi me poslije mogli zatući. A sada, budući da su mi oduzeli vozačku dozvolu, ne mogu otići tamo da sravnim račune s njima.« Bit će da su mi otada gorštaci bili »trn u oku«. Ali u školi ih je bilo malo. Svega dvojica ili trojica. I to su bili kreolci. Naprotiv, u internatu ih je bilo mnogo i to me veoma začunilo. Izgledalo je da su se spustili svi Indijanci iz Ayacucha, Ancashina, Huancaya i Cuzcueya. I to su bili originalni gorštaci poput Cave. U našem odjeljenju ih je bilo više, ali na njemu se opažalo više nego na ostalima. Kakvu kosu je imao! Ne shvaćam kako neki čovjek može imati tako gustu kosu. Siguran sam da se stidio te kose. Htio ju je zagladiti i kupovao je u tu svrhu razne briljantine i natapao njima kosu, da mu ne strši uvis. Vjerujem da su ga već bol jele ruke od tolikog češljanja i stavljanja raznih gadarija na kosu, samo da mu se izravna. I kad je već izgledalo da ju je uspio izravnati, počela se jedna po jedna dlaka dizati uvis, naročito na zaliscima i na zatiljku. Jadni Cava već je bio napola lud koliko su ga zadirkivali zbog kose i briljantina koji je zaudarao na trulež. Sjećam se kako su ga uvijek okruživali kad su vidjeli da mu se kosa svijetli od pretjerane količine briljantina. Tada bi netko počeo brojiti naglas, i kad bi došao do deset, jedna dlaka je već stršila, a za njom i druge, sve dok se kosa nije sasvim podigla i on je izgledao poput ježa. On je imao najgoru kosu od svih u internatu. A rasla mu je gotovo iznad obrva, pa
je izgledalo da i nema čela. Nije ugodno biti čovjek bez čela i to ga je isto ljutilo. Jednom su ga ulovili dok je brijao čelo. Mislim da je to bio crnac Vallano koji je naišao na njega. Dotrčao je u odjeljenje i viknuo: »Trčite da vidite kako Cava brije kosu s čela. Vrijedno je pogledati.« Potrčali smo svi u kupaonicu kraj razreda, jer se zavukao čak tamo da ga nitko ne vidi, i ugledali smo Cavu kako nasapunana čela stoji pred ogledalom i pažljivo vuče britvu, da se ne bi porezao. Kad nas je opazio, bio je napola lud od bijesa i odmah na licu mjesta se potukao s crncem Vallanom. Vallano je veoma jak i istukao ga je bez milosti. Tada reče Jaguar: »Slušajte, kad se već želi riješiti kose, zašto da mu ne pomognemo?« Mislim da to nije trebao učiniti, jer je Cava bio član Circula, ali Jaguar nikad ne propušta priliku da nekoga zajebe. Crnac Vallano, koji je iz tuče izišao potpuno neozlijeđen, baci se prvi na Cavu, a ja za njim, i kad smo ga čvrsto prihvatili, Jaguar ga je nasapunao ostatkom sapunice po kosi do polovice glave i počeo šišati. Budi miran, Cava, inače će ti britva prerezati vrat, ne miči se. Cava je naprezao mišice ispod moje ruke, ali nije se mogao maknuti i gledao je s neizrecivim bijesom Jaguara. A Jaguar je šišao i šišao, sve dok mu nije očistio polovicu glave. Tada skine sapunicu sa kosom i metne mu je pred usta: »Jedi, seljačino, nemoj biti gadljiv, to je ukusna sapunica.« A kako smo se samo smijali kad se konačno uspravio i potrčao prema ogledalu. Mislim da se nikad u životu nisam nasmijao kao tada videći Cavu kako hoda pistom za defile napola gole glave, dok mu je druga polovica bila pokrivena gustom čekinjastom kosom. Pjesnik je skakao i vikao: »Evo posljednjeg Mohikanca, podnesite raport u upravu.« Svi su prilazili bliže, i Cava je bio stalno okružen radoznalim pitomcima, koji su pokazivali prstom njega. U dvorištu su ga opazila dva podoficira i također se počela smijati i Cavi nije preostalo ništa drugo nego da se i on smije. Kasnije, u stroju, poručnik Huarina se derao: »Šta vam je, gamad jedna, da idete naokolo smijući se kao luđaci? Da vidimo! Brigadiri, priđite!« A brigadiri kažu: »Ništa, poručnice, stanje redovno«, i svi su prisutni. Podoficiri se približe i raportiraju: »Jedan pitomac iz prvog odjeljenja hoda s napola ošišanom glavom.« Huarina zapovijeda: »Ovamo s njim«. Nitko se nije mogao suzdržati od smijeha kada je Cava istupio naprijed i stao pred Huarinu. Ovaj mu reče: »Skinite kapu«, i on
je skine suzdržavajućim pokretom ruke. »Tišina«, reče Huarina, »tko je vidio smijati se u stroju!« Ali on je također počeo kriviti lice i vjerojatno ga je stajalo mnogo truda da ostane ozbiljan. »Šta se dogodilo?« Cava odgovara ništa, a Huarina se ljuti i pita ga kako ništa, zar on misli da je vojna škola cirkus. Ne, poručnice, ne mislim, a on ga pita zašto je onda ovako ošišan. Cava odgovara zbog vrućine i Huarina se napokon nasmije i naredi mu da ide u brijačnicu jer ovo nije ludnica nego vojna škola. U brijačnici će mu izbiti tu vrućinu iz glave i ne smije izaći iz nje sve dok mu kosa ne bude onakva kakvu propisuje zakon u školi. Jadni Cava, on u stvari nije bio ni loš. Poslije smo bili dobri prijatelji. U početku mi je to teško padalo samo zato što je bio gorštak, a gorštaci su mog brata Ricarda onako izboli. Zadirkivao sam ga gdje sam stigao. Kad smo imali sastanak Circula da izaberemo tko će od nas izvući jednog tipa iz četvrte godine i kad se javio Cava, ja sam primjećivao da bi bilo bolje izabrati nekog drugog jer on će pobjeći i neće ništa napraviti. On je samo šutio. Kasnije, kad se Circulo raspao, Jaguar je predložio: »Ako hoćete, možemo nas četvorica osnovati drugi Circulo.« Ja sam rekao da neću imati posla sa gorštacima i Jaguar reče: »Neću ovakve primjedbe između nas.« Zovnuo je zatim Cavu i rekao: »Boa tvrdi da si kukavica i da ne trebaš ući u naš Circulo. Moraš mu pokazati da nije u pravu.« Cava reče: »Dobro.« Te noći pošli smo svi četvero na stadion. Skinuli smo oznake sa ramena da oni iz četvrte i pete godine ne vide da smo perrosi i da nas ne prisile da im pravimo krevete. Uspjeli smo proći, i kad smo stigli na stadion, Jaguar reče: »Borite se bez riječi i bez vike, jer je u blizini četvrta i peta godina, a to su kučkini sinovi koji bi nas odmah prijavili.« Rulos doda: »Bilo bi dobro da skinete košulje, jer će sutra biti pregled garderobe, a ako ih slučajno poderete, bit ćete sutra kažnjeni.« Tako smo skinuli i košulje, a kad je i to bilo gotovo, Jaguar reče: »Možete početi kad želite«. Nisam mislio da će Cava toliko izdržati. Tačno je da su gorštaci tvrdi za izdržavanje bilo kakve kazne, iako ne izgledaju tako, budući da su veoma niski. I Cava je nizak, ali snažan. Gotovo i nema struka, sav je kvadratičan. Kad sam mu zadavao udarce, izgledao je kao da mu nisam ništa učinio. A on se prihvatio za moj vrat i bokove i ja sam ga udarao po licu, gurao od sebe, ali on je nastavljao u istom položaju poput pijavice. Kakva
izdržljivost! Bio je neobično krut i nepokretan, ali izdržljiv i uporan poput bika. Znao sam već otprije da gorštaci ne znaju kod tuče upotrijebiti noge. To je svojstveno samo Challacosima18
Vjerujem da se ne biste usudili prevrtati moje džepove da se nalazimo na ulici.« »Šta ne kažeš?« Drugi je dodao: »Šta ja to čujem?« Zatim će prvi: »Ako želite, pitomče, možete mi skinuti oznake s uniforme, ali ja ću se opet usuditi metnuti svoje ruke tamo gdje me je volja«. »Ne, pitomče«, reče Jaguar, »ne vjerujem da ćete se usuditi.« . Oni mogu odjednom skočiti sa dvije noge i objema udarati protivnika u lice. To zaista nije tako jednostavno. Gorštaci se, naprotiv, tuku samo rukama. Ne znaju upotrijebiti ni glavu, kao kreolci, iako im je glava veoma tvrda. Mislim da su Chalacosi najbolji u tučnjavi na cijelom svijetu. Jaguar kaže da je iz Bellaviste, ali ja mislim da je i on Chalaco. U svakom slučaju to je blizu jedno drugoga. Nisam vidio nikoga tko tako korisno upotrebljava glavu i noge kad dođe do tuče. Gotovo i ne upotrebljava ruke, samo glavu i noge. Ne bih se želio nikada tući s Jaguarom. »Bolje da prestanemo«, rekao sam Cavi, a on odgovori: »Kako ti želiš«, tako mirno i hladokrvno, kao da se ne radi o tučnjavi. »Više nikad nemoj reći da sam kukavica«, doda. »Obucite košulje«, rekao je Rulos, »i obrišite lica. Mislim da netko dolazi. Vjerojatno podoficir.« Ali nije bio podoficir, nego neki pitomac iz pete godine. »Zašto ste bez kapa?« upita. Kad smo šutjeli, on reče: »Vi ste iz četvrte godine, ili perrosi. Ne pretvarajte se.« Uto dođe i drugi i zavikne: »Stanite mirno i vadite novac i cigarete«. Ja sam bio umoran i stajao sam nepomično dok su mi oni pretresali džepove. Onaj koji je pregledavao Rulosa uzvikne: »Ovaj je pun novaca. Kakvo bogatstvo!« Jaguar reče uz svoj uobičajeni smijeh: »Hrabri ste jer ste na petoj godini, je li?« Jedan od njih upita: »Šta je rekao ovaj perro?« Drugi primijeti: »Hoćeš li ponoviti to što si rekao, perro?« Jaguar reče: »Kad vas dvojica ne biste bili iz pete godine, ne biste se usudili uzimati nam novac i cigarete«. Pitomci se nasmiju. Upitaju ga: »Vi ste, kako izgleda, veoma zajedljivi, pitomče?« »Da«, rekao im je Jaguar. »Veoma zajedljiv.
18 Peruanci rođeni u Challaosu
»Da pokušamo«, reče ovaj. Skine sa sebe uniformu i oznake godine, a čas kasnije Jaguar ga je već oborio na zemlju i tako udarao da je ovaj počeo vikati: »Šta čekate, budale, da mi ne pomognete?!« Njegovi drugovi se bace na Jaguara, a Rulos reče: »E, to već ne mogu dopustiti«. Poslije njega umiješam se i ja. Bila je to gomila tjelesa i nije se znalo tko koga udara. Kakva smiješna tuča! Nitko nije vidio nikoga, jer je bila noć. Od vremena do vremena dobivao sam jak udarac, kao da me je netko kamenom udarao po glavi. To su morali biti Jaguarovi udarci. Tako smo nastavili sve dok nije zazviždala pištaljka i svi se u času izgubismo trčeći. Kad smo stigli u odjeljenje i vidjeli kako smo izubijani, počeli smo se smijati. Cijeli odjel je došao u kupaonicu i htio čuti šta se dogodilo. Pjesnik nam je namazao lica pastom za zube, da nam prođu otekline. Kasnije je Jaguar rekao: »Bila je to neka vrst 'krštenja' za novi Circulo«. Poslije toga prišao sam krevetu u kome je ležao jadnik Cava i rekao sam: »Ej, hajde da budemo prijatelji«. I on reče: »Svakako«. Pili su Colu bez riječi. Paulino ih je promatrao svojim zlobnim očicama. Aranin otac je pio malim gutljajima s vrha boce. Na časove se zaustavljao s bocom na ustima i odsutnim pogledom. Ostajao bi tako koji minut, a zatim napravio neku čudnu grimasu i nastavio piti. Alberto je pio bez volje. Gas ga je golicao po stomaku. Nastojao je što manje govoriti, jer se bojao da će mu Aranin otac povjeriti još intimnije stvari o njima. Gledao je lijevo i desno. Vikunja se nije vidjela. Vjerojatno je bila na stadionu. Kad su pitomci bili slobodni, ona je bježala na drugu stranu internatskog dvorišta. Međutim, dok su bili u razredu, šetala je travom lakim, gimnastičkim skokovima. Aranin otac plati piće i ostavi Paulinu napojnicu. — Je li mnogo prepatio — upita čovjek. — U subotu kad su ga donijeli ovamo. Da li je mnogo patio? — Ne, gospodine. Bio je u nesvijesti. Unijeli su ga u neki auto u ulici Progreso. Vlasnik ga je dovezao do ambulante.
— Obavijestili su nas u subotu po podne — reče čovjek umornim glasom. — Oko pet sati. Već mjesec dana nije izlazio, pa je
majka htjela poći ovamo da ga vidi. Uvijek su ga za nešto kažnjavali. Mislio sam da će ga to prisiljavati da više uči. Kapetan Garrido nas je zvao na telefon. Bio je to udarac za nas, mladiću. Smjesta smo došli, tako da sam gotovo napravio sudar na Costaneri. A nisu nas ni pustili k njemu. Da je u nekoj drugoj klinici, ne bi se tako postupalo s nama. — Ako vi želite, možete ga dati prenijeti u drugu kliniku. To vam ne mogu zabraniti. — Liječnik kaže da ga sada ne smijemo dirati. U kritičnom je stanju, čemu se zavaravati. Majka će mu poludjeti. Ljuta je na mene, znate, a to je nepravedno, i to zbog onoga u petak. Žene su takve, sve izvrnu. Ako sam bio prema njemu strog, to je bilo sve za njegovo dobro. Ali ono u petak nije bilo ništa, sitnica. A cijelo vrijeme mi to predbacuje. — Arana mi nije ništa pričao — reče Alberto. — Iako mi je inače sve pričao. — Kažem vam da se nije ništa dogodilo. Došao je kući na nekoliko sati, jer su mu dali izlaz, ne znam tačno zašto. Nije izlazio već mjesec dana. I tek što je stigao kući, htio je izaći napolje. Bilo je to besmisleno, zar nije tako? Kakav je to način doći kući i odmah trčati na ulicu. Rekao sam mu da ostane s majkom, koja je tako očajna kad ne dođe kući. Ništa više. Zar to nije sitnica? A ona mi sad kaže da sam ga terorizirao do posljednjeg časa. Zar nije nepravedna i glupa? — Vaša gospođa mora biti veoma nervozna — reče Alberto. — Ali to je razumljivo. Ovakav događaj .... — Da, da — reče čovjek. — Ne mogu je natjerati da se malo odmori. Provodi po cijeli dan u ambulanti, čekajući liječnika. A čemu? Gotovo nam ništa i ne govori, zamislite. 'Smirite se gospođo, malo više strpljenja, činimo sve što je u našoj moći. Već ćemo vas obavijestiti. Samo kapetan je veoma ljubazan i želi nas umiriti, ali treba se staviti u našu kožu. Izgleda nemoguće poslije tri godine. Kako se to može dogoditi pitomcu treće godine?
— Kako da kažem — počne Alberto. — Ne zna se. Bolje rečeno ... — Kapetan nam je objasnio — reče čovjek. — Znam sve. Kako vam je poznato vojnici vole postaviti jasno stvari. Crno je crno, bijelo je bijelo. Ne okolišaju. — Pričao vam je sve detalje? — Da — reče otac. — Kosa mi se dizala uvis. Izgleda da je puška pala dok je on pritisnuo obarač. Zar ne shvaćate. To je djelomično krivnja škole. Kakvu obuku vam daju? — Rekao vam je da je pucao u sebe? — prekine ga Alberto. — U tome je bio malo grub — reče čovjek. — Nije trebao reći pred njegovom majkom. Zene su slabe. Ali vojnici nemaju dlaku na jeziku. Uvijek sam želio da mi sin bude ovakav, poput stijene. Znate li što nam je rekao? U vojsci se greške skupo plaćaju, eto, upravo tako. Rastumačio nam je da su stručnjaci pregledali njegovu pušku i sve je bilo u redu. Krivnja je bila samo na njemu. Ali ja sumnjam. Mislim da je metak slučajno ispalio. Na kraju, nitko to ne može tačno znati. Vojnici se u to bolje razumiju. Osim toga šta je to sad važno? — Sve vam je to rekao? — inzistirao je Alberto. Aranin otac ga pogleda. — Da. Zašto? — Nizašto — odgovori Alberto. — Mi nismo ništa vidjeti. Bili smo na brdu. — Izvinite — reče Paulino. — Moram zatvoriti. — Bit će bolje da se vratimo u ambulantu — reče čovjek. — Možda nas puste načasak k njemu.
Ustanu. Paulino ih pozdravi rukom. Pođu travnjakom prema ambulanti. Aranin otac je stavio ruke na leđa. Ovratnik kaputa je malo
podigao. »Esclavo mi nije nikad pričao o njemu ni o majci«, mislio je Alberto. — Mogu li vas nešto zamoliti? — reče. — Želio bih vidjeti Aranu barem načas. Ne mislim sada. Sutra ili prekosutra, kad se malo oporavi. Vi možete reći da sam njegov rođak ili tako nešto. — Dobro — odgovori čovjek. — Vidjet ćemo. Govorit ću s kapetanom Garridom. Izgleda veoma pravedan, iako malo krut, kao uostalom svi vojnici. Na kraju, to mu je posao. — Da — reče Alberto. — Vojska je takva. — Znate, dječak je ljut na mene — počne čovjek. — Osjećam to. Govorit ću s njim, i ako je imalo pametan, shvatit će da je sve bilo za njegovo dobro. Jedini krivci su njegova majka i stara luda Adelina. — To je njegova tetka, zar ne? — upita Alberto. — Da — potvrdi čovjek, bijesno. — Ona je histerična. Odgojila ga je poput djevojčice. Kupovala mu je lutke i kovrčala kosu. Ja se ne dam prevariti. Vidio sam nekoliko fotografija iz Cchiclaya. Oblačili su ga u haljine i kovrčali mu kosu, mom vlastitom sinu, shvaćate li? Iskorištavale su moju odsutnost. Ali nije ostalo po njihovu. — Vi mnogo putujete, gospodine? — Ne — odgovori tvrdo čovjek. — Nikad nisam izišao iz Lime. I ne zanima me. Ali kad je došao k meni, bio je razmažen, beskoristan i mekušac. Tko me može kriviti zato što sam od njega htio napraviti čovjeka? Zar se zbog toga trebam stidjeti? — Uvjeren sam da će brzo ozdraviti — reče Alberto. — Možda sam ipak bio malo previše tvrd s njim — nastavi čovjek. — Zbog prevelike ljubavi. Zbog pravilno shvaćene ljubavi. Njegova majka i ona luda Adelina ne mogu shvatiti. Hoćete li da vam dam jedan savjet? Kad budete imali djecu, odstranite ih što dalje od majke. Nema ništa gore od žena da pokvare dijete.
— Dobro — reče Alberto. — Stigli smo. — Šta se dogodilo? — reče čovjek. — Zašto svi trče? — Poziv za stroj. Moram ići — reče Alberto. — Do viđenja. Hvala na društvu — reče čovjek. Alberto potrči. Stigne Uriosta, koji je trčao pred njim. — Još nije sedam — primijeti Alberto trčeći. — Umro je Esclavo — reče Urioste teško dišući. — Trčimo da odnesemo vijest o njegovoj smrti.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

13 Re: Mario Vargas Ljosa - Grad i psi taj Pon Jan 02, 2012 12:51 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
II
Te godine rođendan mi je bio na blagdan. Majka me probudi rano i reče: »Idi kumu, jer on odlazi rano na polje«. Dala mi je jedan sol za autobus. Otišao sam do kuma, koji je stanovao veoma daleko ispod Puentesa, ali ga više nisam našao. Otvorila mi je njegova žena, koja nas nikada nije voljela. Napravila je mrzovoljno lice i rekla: »Moj muž nije kod kuće. Ne vjerujem da će doći prije noći i zato ga nemoj čekati.« Vratio sam se u Bellavistu loše volje. Nadao sam se da ću od kuma dobiti pet sola, kao svake godine. Time sam namjeravao kupiti za Tere kutiju kreda, ali ovaj put kao pravi dar, a ne slučajno kao prvi put. Još sam joj mislio kupiti i računsku bilježnicu od stotinu stranica, jer joj je bilježnica za algebru bila već pri kraju. Odveo bih je i u kino, naravno s njenom tetkom. Čak sam napravio i račun za sve što sam predvidio. Dostajalo mi je za tri karte u kinu Bellavista i još bi mi ostalo nešto sitniša. Kad sam stigao kući, majka reče: »On je cicija, kao i njegova žena. Vjerojatno ti nije htio dati ništa.« Ja sam se složio s njom. Tada ona reče: »Ah, da, tražila te Tere. Rekla je da dođeš k njoj.« »Zbilja? Čudno, šta li je htjela?« I zaista, to je bilo neuobičajeno da ona mene traži. Bio sam znatiželjan i nagađao sam razloge, ali pravi razlog se nisam mogao dosjetiti. »Možda je saznala za moj rođendan i želi mi čestitati«, mislio sam. U dva skoka stigao sam do njene kuće. Pozvonim, a njena teta otvori vrata. Ja je pozdravim, a ona se odmah
okrene i pođe u sobu. Teta se uvijek tako odnosila prema meni. Kao da sam stvar. Nisam se usudio ući, nego sam neko vrijeme stajao na vratima, sve dok se nije pojavila Tere, smješkajući se na neki naročit način. »Zdravo«, reče ona, »uđi.« Ja joj odzdravim i na silu se nasmiješim. »Dođi«, reče ona, »idemo u moju sobu.« Slijedio sam je, znatiželjan i bez ijedne riječi. Kad smo došli u njenu sobu, ona otvori ladicu od ormara i uzme neki omot. Pruži ga meni i reče: »Uzmi, to je za tvoj rođendan«. Ja rekoh: »Kako si saznala?« Ona odgovori: »Znam, još od prošle godine«. Nisam znao šta da počnem s omotom. Bio je prilično velik. Napokon odlučim da ga otvorim. Nije bio ni zavezan. Papir je bio smeđe boje, onakav kakav upotrebljava pekar na uglu i ona ga je vjerojatno nabavila kod njega. Izvadim iz papira pulover bez rukava, slične boje kao i papir. Odmah sam se dosjetio da je ona namjerno uzela papir iste boje, da bude u skladu, jer je imala ukusa. Spustim papir na pod i, gledajući pulover, uzviknem: »Ah, krasan je! Mnogo, mnogo ti hvala. Zaista je krasan.« Ona je potvrđivala glavom i uživala više nego ja. »Isplela sam ga u školi, za vrijeme ručnog rada. Rekla sam da to radim za brata.« I veselo se nasmije svom nestašluku. Znači da je isplanirala već odavno da mi nešto daruje. I da je mislila na mene i kad nisam bio s njom. Prema tome, smatrala me je više nego prijateljem. Ja sam neprestano ponavljao: »Hvala, Tere, hvala«, a ona se smijala i pitala me: »Sviđa ti se? Zaista Probaj ga.« Kad sam ga obukao, bio je malo kratak, ali ja sam ga nategnuo da se ona ne bi razočarala. Ona je neprestano govorila: »Divno ti stoji, upravo divno. A napravila sam ga bez mjere. Onako, odoka.« Skinem pulover i počnem ga umatati u papir. Ali nisam to radio veoma spretno i ona me odgurne u stranu: »Makni se. Pusti da ti ja to zamotam.« Ona ga opet uvije kako je bio i prije, a zatim ga pruži meni. Reče: »Moram ti čestitati rođendan«. Zagrli me i ja nju. Nekoliko sekundi sam osjetio njeno tijelo, a kosom me je poškakljala po licu. Ponovo se veselo nasmijala: »Zar nisi zadovoljan. Kako se to držiš?« upita me i ja se napregnem svim silama da se nasmiješim.
Prvi je ušao poručnik Gamboa. U prolazu skine kapu i stane u stav »mirno« pred pukovnikom. Pukovnik je sjedio za stolom. Iza njegove glave, Gamboa je vidio izlazna vrata internata i malo dalje
cestu koja je vodila prema moru. Uto se začuju neki koraci. Gamboa se malo pomakne u stranu, ali nastavi stajati u stavu »mirno«. Uđu kapetan Garrido i poručnik Huarina. I oni su držali kapu pod remenom, ispod prve i druge rupice. Pukovnik je i dalje sjedio za stolom i nije dizao pogled. Soba je bila udobna, veoma čista, s elegantnim namještajem. Kapetan Garrido se okrene Gamboi. Vilica mu se neprimjetno tresla. — Ne znam, kapetane. Pozvao sam ih da dođu. — A drugi poručnici? Nekoliko časaka kasnije uđu Calzada i Pitaluga. Pukovnik ustane. Bio je mnogo niži od svih prisutnih i prilično ugojen. Kosa mu je bila gotovo potpuno bijela i nosio je naočale. Ispod stakla su se nazirale sivkaste udubljene oči, pune nepovjerenja. Promatrao ih je jednog po jednog. Oficiri su i dalje stajali u stavu »mirno«. — Voljno — reče pukovnik. — Sjednite. Poručnici sačekaju da kapetan Garrido prvi odabere mjesto. U polukrugu je bilo poredano nekoliko kožnatih naslonjača. Kapetan odabere jedan kraj stajaće lampe. Ostali sjednu kraj njega. Pukovnik se približi. Oficiri su ga promatrali, glave malo nakrivljene na jednu stranu, pažljivi i puni poštovanja prema njemu. — Je li sve u redu? — upita pukovnik. — Da, pukovniče — odgovori kapetan. — Nalazi se u kapelici. Došli su mu rođaci. Prvo odjeljenje je na počasnoj straži. U ponoć će ih zamijeniti drugo. Zatim ostala. Donijeli su vijence. — Sve? — upita pukovnik. — Da, pukovniče. Ja sam lično stavio vašu posjetnicu na najveći od njih. Donijeli su također vijence od strane oficira i Udruženja glava porodice. Njegovo godište je također poslalo vijenac. Rođaci su poslali vijence i cvijeće.
— Jeste li govorili s pogrebnim poduzećem?
— Da, pukovniče. Dvaput. Rekli su da će asistirati cijeli upravni odjel. — Jesu li vas ispitivali? — Pukovnik nabere čelo. — Onaj Juanes uvijek tura nos tamo gdje ne treba. Sta vam je rekao? — Nisam mu iznio detalje. Rekao sam da je umro jedan pitomac, ali nisam rekao uslijed čega. Podsjetio sam ga da smo naručili vijenac u ime Udruženja koji će platiti oni. — Već će on doći sa svojim ispitivanjem — reče pukovnik, stisnuvši šaku. — Svi će doći s pitanjima. U takvim slučajevima se uvijek nađu spletkari i znatiželjnici. Uvjeren sam da će to doći čak do ministra. Kapetan i poručnici su ga slušali netremice. Pukovnik je govorio sve glasnije. Posljednje riječi je gotovo vikao. — Sve ovo može biti veoma štetno — doda. — Škola ima mnogo neprijatelja. To će biti njihovih pet minuta. Mogu se okoristiti jednom ovakvom gluposti da bace ljagu na nas i na školu, a time i na mene. Potrebno je poduzeti mjere. Zato sam vas i zvao. Oficiri potvrde klimanjem glave težinu slučaja. — Tko je sutra u službi? — Ja, pukovniče — javi se Pitaluga. — Dobro. U prvom odjeljenju čitat ćete dnevnu zapovijed. Zabilježite. Oficiri i pitomci duboko žale nesretni slučaj koji je stajao života jednog pitomca. Naglasite da je to posljedica greške za koju je sam kriv. Da ne ostane ni najmanja sumnja. Da ovo posluži kao opomena, kako bi se pridržavali pravilnika i upozorenja, itd. Napišite to večeras i donesite mi na pregled. Ja ću to sam pregledati. Koji poručnik je iz odjeljenja preminulog pitomca? — Ja, pukovniče — reče Gamboa. — Prvo odjeljenje.
— Sazovite sva odjeljenja prije sahrane. Dajte im uputstva. Iskreno žalimo što se dogodio taj slučaj, ali u vojsci se ne smije griješiti.
Svaki osjećaj je zločin. Vi ćete ostati sa mnom da razgovaramo o tome. Najprije ćemo utvrditi pojedinosti sahrane. Jeste li bili s njegovom obitelji, Garrido? — Da, pukovniče. Suglasni su s tim da sahrana bude u šest sati navečer. Govorio sam s ocem. Majka je jako pogođena. — Ići će samo peta godina — prekine ga pukovnik. — Preporučite pitomcima apsolutnu diskreciju. Prljavi veš se pere kod kuće. Prekosutra neka dođu svi u društvenu salu. Održat ću im govor. Iz bilo kakve gluposti može proizići skandal. Ministar će oštro reagirati kada to čuje, a već će se naći netko da mu to prišapne. Znate da sam okružen neprijateljima. Dobro, idemo po redu. Poručnice Huarina, pobrinite se da naručite kamione vojne škole. Vi ćete nadzirati prenošenje. Također i vraćanje kamiona u određeno vrijeme. Jasno. — Da, pukovniče. — Pitaluga, idite u kapelicu. Budite ljubazni s rođacima. Ja ću ih doći pozdraviti malo poslije. Neka pitomci na počasnoj straži održavaju maksimalnu disciplinu. Neću trpjeti ni najmanji prekršaj discipline za vrijeme pogreba i čuvanja ostataka. Bit ćete odgovorni. Želim da peta godina pobudi dojam da veoma žali smrt pitomca. To uvijek ostavlja povoljan utisak. — Za to se ne brinite, pukovniče — reče Gamboa. — Da? — upita pukovnik, gledajući Gamboa iznenađeno. — Zašto? — Još su veoma mladi — reče Gamboa. — Najstariji imaju šesnaest godina. Samo nekoliko ih ima sedamnaest. Živjeli su s njim tri godine. Prirodno je da su impresionirani. — Zašto? — inzistirao je pukovnik. — Šta su rekli? Šta su učinili? Kako znate da su impresionirani?
— Ne spavaju, pukovniče. Prošao sam sva odjeljenja. Pitomci leže budni u krevetima i razgovaraju o Arani.
— U odjeljenjima se ne smije govoriti poslije trube! — vikne pukovnik. — Kako je moguće da to ne znate, Gamboa? — Prisilio sam ih da šute. Ali oni ne galame. Govore posve tiho. Čuje se samo mali žamor. Naredio sam podoficirima da prođu kroz sva odjeljenja. — Ne bih se čudio da se takvi ispadi dogode u petoj godini — reče pukovnik, stiskajući ponovo šaku; ali šaka mu je bila malena i bijela i nije ulijevala strahopoštovanje — sami oficiri moraju održavati disciplinu. Gamboa ne odgovori. — Možete ići — reče pukovnik, obraćajući se Pitalugi, Calzadu i Huarini. — Još jednom vam preporučam apsolutnu diskreciju. Oficiri se usprave, lupnu petama i izađu. Njihovi koraci se izgube u hodniku. Pukovnik sjedne na stolicu u kojoj je sjedio Huarina, ali odmah zatim se gidne i počne šetati sobom. — A sad — reče, zaustavivši se odjednom nasred sobe — želim znati kako se dogodilo. Šta je bilo? Kapetan Garrido pogleda Gambou i pokretom glave mu dadne znak da govori. Poručnik se okrene prema pukovniku. — U stvari, pukovniče, sve što znam nalazi se u izvještaju. Ja sam upravljao vježbama na drugoj strani formacije. Nisam vidio ni čuo ništa, sve dok nismo stigli na vrh brijega. Kapetan je nosio pitomca. — A podoficiri? — upita pukovnik. — Šta su oni radili dok ste vi upravljali vježbom? Bili su gluhi i slijepi? — Išli su u izvidnicu, pukovniče, prema planu. Ni oni nisu ništa primijetili. — Zašuti, a onda doda obazrivo: — I to sam naveo u izvještaju.
— Ne može biti! — prodere se pukovnik; ruke podigne uvis, ali one nemoćno padnu na njegov okrugli trbuh. Tamo su i ostale,
obješene o pojas. Prisiljavao se da se smiri. — Previše je glupo tvrditi da nitko nije vidio kako jedan čovjek pada ranjen. Mora da je zaviknuo. Oko njega je bilo barem desetak pitomaca. Netko mora znati... — Ne, pukovniče — reče Gamboa. — Razmak između čovjeka i čovjeka bio je priličan. A napredovanje se vršilo trčanjem iz sve snage. Bez sumnje, pitomac je pao kad se pucalo i to je prikrilo njegov krik, ako je uopće vikao. Na tom terenu je visoka trava i kada je pao, bio je napola pokriven. Oni koji su nadolazili otraga nisu ga vidjeli. Ispitivao sam ih. Pukovnik se okrene prema kapetanu. — I vi ste bili na mjesecu? — Ja sam promatrao napredovanje s leđa, pukovniče — reče kapetan Garrido, trepćući očima. Riječi su mu izlazile iz istisnutih usnica, kao da su samljevene. Pravio je napadne pokrete ruku. — Grupe su napredovale simultano. Pitomac je morao pasti u času kad se njegova grupa bacila na zemlju. Na slijedeći zvižduk već se nije digao, nego je ostao ležati na zemlji. Vjerojatno je malo zaostao od svoje grupe, pa ga oni koji su naišli iza njih, nisu mogli vidjeti. — Sve je to lijepo — reče pukovnik — a sada mi recite ono što mislite o tome lično. Kapetan i Gamboa se zgledaju. Nastane neugodna tišina, koju se nitko ne usudi prekinuti. Napokon progovori kapetan, prigušenim glasom: — Mogla je opaliti njegova puška. — Pogleda pukovnika. — Hoću reći, pri udarcu o zemlju, mogao mu je obarač za nešto zapeti i opaliti.
— Ne — reče pukovnik. — Upravo sam primio izvještaj od liječnika. Nema nikakve sumnje da je metak došao s leđa. Pogođen je u potiljak. Vi ste već suviše star a da ne biste znali da puške ne mogu pucati same od sebe. To se može reći rođacima i njegovoj obitelji da se
izbjegnu komplikacije. Ali pravi krivci ste vi svi. — Kapetan i poručnik se lagano ukoče na sjedalu. — Kako se izvodila pucnjava? — Prema uputama — reče Gamboa. — Zaštitna vatra, naizmjence. Grupe koje su bile u napadu štitile su se naizmjence. Vatra je bila perfektno usklađena. Prije nego sam dao zapovijed za paljbu, provjerio sam da prethodnica nije na meti i da su svi pitomci na zemlji. Zato sam upravljao vježbom s desne strane, kako bih imao bolji pregled. Nije bilo niti onih prirodnih nezgoda. U svakom času mogao sam perfektno upravljati terenom gdje je bila vježba. Ne vjerujem da sam učinio bilo kakvu grešku, pukovniče. — Istu vježbu izvodili smo više od pet puta ove godine — doda kapetan. — I peta godina je to izvodila više od petnaest puta otkad su u internatu. Osim toga, vježbali su često na mnogo gorim terenima, gdje je bilo ponekad i opasno. Ja određujem vježbe prema programu koji je priredio major. Nikad nisam naredio izvođenje vježbi koje nisu u programu. — To se mene ne tiče — reče pukovnik polako. — Ono što je sada najvažnije je to da ustanovimo kakva greška ili zabuna je uzrokovala smrt toga pitomca. To nije kasarna, gospodo! — Podigne ponovo prijeteći bjelkastu anemičnu šaku. — Ako metak pogodi vojnika, sahranimo ga i tu je i završilo. Ali to su đaci, djeca svojih roditelja i ovakav događaj može imati neočekivanih posljedica. Šta mislite da je pitomac bio sin nekog generala? — Imam svoje mišljenje o tome, pukovniče — reče Gamboa. — Kapetan ga pogleda sa zavišću. — Po podne sam pažljivo provjerio puške. Većinom su stare i nesigurne, pukovniče, vi to znate. Neke imaju savijen metal, druge su oštećene iznutra. Jasno to nije dovoljan razlog. Ali moguće je da je neki pitomac pogrešno nanišanio i pogodio ga. Pitomac Arana, mogao je, uslijed nesretne slučajnosti, stajati na toj sudbonosnoj tački gdje je bio pogrešni nišan. To je samo mišljenje, pukovniče.
— Metak nije pao s neba — reče pukovnik, sada već smiren, kao da se našlo pravo rješenje. — Vi mi niste kazali ništa novo. Metak je morao izaći iz puške nekoga iz zaleđa. Ali takvi slučajevi ne mogu se ovdje događati. Odnesite već sutra sve puške u oružarnicu. Neka zamijene one koje više nisu ispravne. Kapetane, povedite računa o tome da se i u drugim odjeljenjima učini to isto. Ali ne odmah. Neka prođe nekoliko dana. Napravite to oprezno, ne govoreći nikome ništa o tome. Na kocki je ugled škole, a također i ugled vojske. Na sreću, liječnici su bili veoma razboriti. Dat će izvještaj bez pretpostavki. Najpametnije je zadržati mišljenje da je to greška samog pitomca. Mora se spriječiti svaki komentar. Jasno? — Pukovniče — reče kapetan. — Dopustite mi da dam svoje mišljenje. Ova verzija mi se čini mnogo uvjerljivijom nego ona o metku iz zaleđa. — Zašto — upita pukovnik. — Zašto uvjerljivija? — Čak i više nego to. Ja bih se usudio ustvrditi da je metak upravo izašao iz puške samog pitomca. Nemoguće je zamisliti da bi metak koji je, recimo, neki pitomac uputio na cilj u brdu, pošao prema dolje i ranio nekog pitomca. Pitomac je mogao povući obarač nesvjesno, dok se bacao na zemlju. Vidio sam vlastitim očima da se pitomci bacaju na zemlju nepropisno, manjkavo. A pitomac Arana nije se nikada istakao na vježbama u polju. — Na kraju, sve je moguće — reče pukovnik. — Sve je moguće na tom svijetu. Čemu se vi smijete, Gamboa? — Ne smijem se, pukovniče. Oprostite, ali vi ste se zabunili.
— Tako, čekam izvršenja — reče pukovnik već umiren i po prvi put danas se osmjehne. — I neka vam ovo bude dobra opomena. Peta godina, a osobito prvo odjeljenje, zadali su nam mnoge gorke časove, gospodo. Neki dan smo morali izbaciti jednog pitomca koji je krao pitanja za ispite, razbivši prozor, kao gangesteri u filmu. A sad ovo. Budite oprezni ubuduće. Ne prijetim, gospodo, shvatite to onako kako jest. Ja imam ovdje određenu misiju. Vi također. Moramo je izvršiti kao
vojnici i kao Peruanci. Bez razmišljanja i sentimentalnosti. Pobjeđujući sve prepreke. Možete ići, gospodo. Kapetan Garrido i poručnik Gamboa izađu. Pukovnik ih je promatrao svečanim izrazom lica, sve dok se vrata za njima nisu zatvorila. Zatim se počeše po trbuhu.
Jedno popodne dok sam se sam vraćao iz škole, mršavi Higueras mi reče: »Ako ti je svejedno, idemo na neko drugo mjesto. Ne bih volio ponovo ući ovamo.« Rekao sam mu da mi je svejedno i on me odvede u neki bar u ulici Saenz Peha. Bar je bio mračan i prljav. Kroz mala vratašca kraj vitrine prolazilo se u veliku salu. Higueras je progovorio nekoliko riječi sa Kinezom koji je posluživao. Izgledalo je da se dobro poznaju. Zatražio je od njega dvije rakije i upitao me da li sam ja takav delija kakav mi je brat. Rekao je to veoma ozbiljno. »Ne znam«, rekao sam, »mislim da jesam. Zašto?« »Dužan si mi već dvadeset sola«, odgovori on. Osjetio sam da me podilaze žmarci po leđima. Već sam i zaboravio da je taj novac bio posuđen, a sad će me tražiti da vratim. A odakle ću mu vratiti? Ali on reče: »Ne spominjem ti to zato da mi ih vratiš, već zato što si već odrastao muškarac i trebaš novaca. Ja ti mogu posuditi koliko trebaš, ali zato je potrebno doći do novca. Hoćeš li mi pomoći da dođem do novca?« Upitao sam ga šta bih trebao učiniti, a on mi reče: »Opasno je, i ako se bojiš, zaboravi to što sam ti rekao, kao da nije ništa ni bilo. Radi se o tome da ima jedna prazna kuća, a njeni vlasnici imaju toliko novčanica da ne bi stalo u jednu sobu.« »Radi se o krađi?« upitao sam. »Ne sviđa mi se ta riječ, ali tako nešto. Ti ljudi su puni novaca kao šipak koštica, a ja i ti nemamo ni gdje pošteno spavati. Bojiš se? Nemoj misliti da te hoću prisiliti. Šta misliš odakle je tvoj brat imao onoliko novaca? Veoma je jednostavno ono što bi ti trebao uraditi.« »Ne«, rekao sam, »oprosti, ali neću.« Nisam se bojao, nego me je iznenadilo i mislio sam samo na to kako nisam već prije opazio da su moj brat i Higueras lopovi. Higueras mi više nije govorio o tome. Zatražio je još dvije čaše i ponudio me cigaretom. Pričao mi je viceve, kao i uvijek. Bio je veoma zabavan i svaki put je znao nove viceve, a način na koji ih je pričao bio je uvijek nov. Kad se smijao, otvarao je usta tako da su mu se vidjele desni.
Slušao sam ga i smijao se, ali on je vjerojatno primijeatio da mislim an drugu stvar jer mi je rekao: »Šta ti je? Zar si se rastužio zbog ovoga što sam ti predložio. Zaboravi na to?« Ja rekoh: »Ako te jednog dana uhvate?« On se uozbilji. »Izdajice su najgori ljudi. A osim toga su veći lopovi nego itko drugi. Ali, napokon, ako me ulove, izgorio sam. Takav je život.« Ja sam želio još o tome razgovarati i zato rekoh: »Koliko bi dobio zatvora da te uhvate?« »Ne znam, to ovisi o novcu koji bi našli kod mene.« Tada mi ispripovjedi kako su jednom uhvatili mog brata dok je ulazio u jednu kuću kod La Perle. 2aca koji je slučajno prolazio onuda izvadio je pištolj i uperio u njega, govoreći: »Polazi ravno prema komesarijatu pet metara preda mnom ili ću te izrešetati mecima, kradljivce«. Brat se počeo smijati iz sve snage i rekao mu je: »Jesi li pijan? Ulazio sam ovamo jer me kuharica čeka u krevetu. Ako ne vjeruješ, metni ruku u moj džep i vidjet ćeš.« Kaže da je policajac jedan časak stajao u nedoumici, ali ga je prevladala znatiželja i on se približio. Postavio mu je pištolj na sljepoočicu i dok je polazio rukom prema džepu, govorio je: »Pomakneš li se i za milimetar, sasut ću ti prah u oči. Ako ne umreš, ostat ćeš slijep, zato je bolje da budeš miran.« Kad je izvadio ruku u njoj je bio snop novčanica. Moj brat se počeo smijati i rekao mu: »Ti si cholo i ja sam također cholo, prema tome smo braća. Uzmi taj novac i pusti me da odem. Kuharici ću otići drugi dan.« I žaca mu je odgovorio: »Idem se popisati iza ovog zida. Ako još uvijek budeš ovdje kad se vratim, odvest ću te u komesarijat i prijaviti za pokušaj podmićivanja vlasti.« Pričao mi je također kako su ih jednom skoro ulovili kad su išli zajedno po ulici Jesus Maria, izlazeći upravo iz jedne kuće. Policajac ih je opazio i zazviždao, a oni su počeli trčati po krovovima. Na kraju su skočili u nečiji vrt, a moj brat je iščašio nogu i viknuo mu: »Trči, ja sam se usosio«. Ali Higueras ga nije htio ostaviti, nego ga je vukao za sobom do poštanskog sandučića na uglu. Tamo su stajali stisnuti jedan uz drugoga tko zna koliko sati i poslije su uzeli taksi koji ih je prevezao u Callao.
Poslije toga nisam vidio Higuerasa neko vrijeme i mislio sam: »Uhvatili su ga«. Ali tjedan dana kasnije bio je na Trgu Bellavista i ponovo smo išli Kinezu, pili, pušili i pripovijedali. Taj dan nije se dodirnuo teme od prošlog susreta, a ni dan kasnije. Ja sam išao svaki
dan učiti s Tere, ali nisam je više čekao na izlasku iz škole, jer nisam imao novaca. Nisam se usudio tražiti Higuerasa i cijele dane sam mislio samo na to, kako bih došao do nekoliko sola. Jednog dana su nam rekli u školi da bismo mogli kupiti neku knjigu. Rekao sam to majci, a ona je počela vikati, govoreći da jedva namakne novac za hranu, čineći čuda da možemo svaki dan jesti, i da slijedeću godinu neću više ići ni u školu, jer sam navršio trinaest godina i morat ću raditi. Sjećam se da sam jedne nedjelje otišao kod kuma, ne rekavši o tome majci ni riječi. Hodao sam više od tri sata, morao sam pješice prijeći cijelu Limu. Kad sam konačno stigao do njegove kuće, pogledao sam najprije kroz prozor da vidim da li je kod kuće, bojeći se da će ponovo, kao i prošli put, izaći na vrata njegova žena i reći da ga nema kod kuće. Ali ovaj put je izašla kći, neka mršava djevojka, bez zubi. Rekla je da je otac otišao u brda i da neće doći prije deset dana. I tako nisam mogao kupiti knjigu, ali drugovi su mi posuđivali kad je trebalo, pa sam mogao pisati zadaću. Najteže mi je bilo to što nisam mogao odlaziti pred Tere. To mi je kvarilo raspoloženje. Jedno popodne, kad smo zajedno učili i kad je njena teta izašla načasak iz sobe, rekla je: »Više me nikad ne čekaš pred školom?« Ja sam pocrvenio i rekao: »Mislio sam doći sutra. Uvijek izlaziš u dvanaest, ne?« Te večeri izišao sam na Trg Bellavista da potražim mršavog Higuerasa, ali ga nije bilo. Pomislim da nije možda u onom baru u Saenz Pefii i pođem tamo. Bife je bio pun ljudi, dima i pijanica koji su vikali. Kad me je opazio, Kinez je viknuo: »Čisti se odavde, balavce!« Ja sam rekao: »Moram hitno razgovarati sa Higuerasom«. Tada me je Kinez prepoznao i pokazao vrata u dnu prostorije. Velika dvorana bila je još natrpanija nego ona na ulazu. Od dima se gotovo ništa nije vidjelo. Bilo je mnogo žena, koje su sjedile na visokim stolicama ili na koljenima muškaraca koji su ih opipavali i ljubili. Jedna od njih me primi za glavu i reče: »Šta radiš ovdje, klinče?« Ja rekoh: »Šuti, kurvo«. Ona se nasmije, a čovjek kome je sjedila na koljenima obrecne se na mene: »Prilijepit ću ti pljusku ako budeš vrijeđao gospođu«. Uto se pojavi Higueras. On prihvati muškarca za ruku i reče: »To je moj nećak i onaj koji mu želi nešto učiniti, imat će posla sa mnom.« »Dobro, mršavi, ali neka ne govori mojim ženama da su kurve. Treba biti dobro odgojen, naročito dok je još dijete«. Mršavi
Higueras mi položi ruku na rame i odvede me do nekog stola u kutu, gdje su sjedila trojica muškaraca. Nisam nijednog poznavao. Dvojica su bili kreoli, a treći gorštak. Predstavio me kao svog prijatelja i naručio mi čašu Otišli smo u nužnik i ja sam mu rekao: »Trebam novaca. Molim te kao Boga, posudi mi dva sola.« On se nasmije i pruži mi dva sola. Tada reče: »Slušaj, sjećaš li se o čemu smo govorili prije nekoliko dana? Dobro, ja te također trebam. Moraš mi pomoći. Prijatelji smo i moramo se pomagati. Samo ovaj put. Hoćeš li?« Ja odgovorim: »Dobro. Samo ovaj put u zamjenu za sve ovo što ti dugujem.« »Slažem se«, reče on. Ako nam uspije, nećeš "se pokajati.« Vratili smo se za stol i on reče onoj trojici: »Predstavljam vam novog druga«. Oni se nasmiju, zagrle me i počnu se šaliti na moj račun. Uto priđu za naš stol dvije žene i jedna od njih počne zadirkivati Higuerasa. Htjela ga je poljubiti, a gorštak reče: »Ostavi ga na miru. Bilo bi bolje da cmačeš ovog mališana.« Ona reče: »Drage volje«. Poljubi me u usta, dok su se svi smijali. Higueras je odgurne i reče mi: »Hajde sada kući. Ne dolazi više ovamo. Čekaj me sutra u osam sati navečer na Trgu Bellavista, kraj kina.« Izišao sam i nastojao misliti samo na to kako ću sutra čekati Tere, ali nije mi polazilo za rukom. Bio sam neobično uzbuđen zbog razgovora sa Higuerasom. Bojao sam se najgorega. Da nas policija uhvati i pošalje u popravni dom u La Perlu, kamo idu maloljetnici, a Tere me ne bi više htjela ni pogledati kad bi čula za to.
Bilo je gore nego da je kapelica bila u tami. Isprekidana mjestimična svjetlost pravila je sjene, obasjavala svaki pokret i odražavala ga na zidu ili na stupovima, skrećući pažnju svima koji su bili unutra. Ta mrtvačka polutama odražavala se na svim licima i davala im još veću ozbiljnost, gotovo odbojnost. Osim toga, čulo se mrmljanje popraćeno uzdasima i jecajima, koje je dolazilo čak do njih otraga, uvlačeći im se u uši poput tankog vlakna i nagonilo ih u očaj. Lakše bi podnosili da je žena vikala, zazivala Boga, čupala kosu i plakala. Ali otkad ih je Pezoa uveo unutra pa sve do sada čulo se samo to jednolično uzdisanje i tiho jadikovanje žene. Tek mnogo kasnije, vidjeli su da u kapelici ima još ljudi osim žene koja je tiho plakala. Nisu mogli
pogledati na sat. Stajali su u stavu »mirno«, na pola metra razmaka jedan od drugog, bez riječi. Od vremena do vremena okretali su glavu mrtvačkom sanduku, ali nisu vidjeli ništa, osim vijenaca i cvijeća. Nitko od prisutnih nije se približavao lijesu, pa su bili uvjereni da su to učinili ranije, dok oni još nisu bili u kapelici na počasnoj straži mrtvom drugu. Sada su se svi okupili oko žene, nastojeći je utješiti. Kapelan je nekoliko puta prolazio kraj oltara i odlazio u sakristiju, zgrčena lica. Ponovo se vraćao do grupe ljudi kraj vrata, miješao se s njima, a onda prilazio lijesu smjerna izraza na mladenačkom licu, opaljenu suncem, koje je sada poprimilo izraz kakav odgovara situaciji. Međutim, iako je nekoliko puta prilazio lijesu i prolazio kraj njega, nije se nijednom zaustavio da pogleda. Već su dugo bili na straži. Neke od njih su već boljele ruke držeći pušku. Osim toga, bilo je veoma vruće. Predvorje je bilo usko, sve cvijeće i tamjani bili su upaljeni, a oni su imali na sebi uniforme od debelog sukna. Počeli su izdisati. Ali su stajali nepomično, stisnutih peta, lijevu ruku priljubivši uz noge, a desnu kraj puške, ukočena tijela i pogleda. Ali takvi su postali tek ovdje, kad su ih doveli u kapelicu. Međutim, kad je Urioste nahrupio u sobu, otvorivši vrata udarcem šaka i uzviknuo prigušeno: »Esclavo je mrtav!« i kad su vidjeli njegovo lice izobličeno od trčanja i donju vilicu koja se tresla, a za njim pjesnika čije lice je bilo blijedo a oči raširene, pala je čak i poneka šala. Rulos je svojim karakterističnim glasom dobacio: »Vjerojatno je u paklu, aj majčice!« Netko se nasmijao, ali to nije bio uobičajeni podrugljivi smijeh, nego kratak, bezličan, imitacija smijeha. Tada je Alberto uzviknuo: »Ako netko dobaci još samo jednu šalu, zvat će kurvu koja ga je okotila!« nastala je mrtvačka tišina. Njegove riječi odjeknule su jasne kao kristal kroz spavaonicu. Nitko nije odgovorio. Pitomci su sjedili na krevetima promatrajući zid sa mrljama od vlage, drugi su ostali stajati kraj ormara, ali nisu ništa iz njih vadili. Ostali su promatrali nebo bez zvijezda i nitko nije govorio ništa. Jedva su se usudili pogledati jedan drugome u oči. Poslije su nastavili svaki svoj posao. Jedni su uređivali ormare, drugi popravljali krevete, palili cigarete ili krpali odijela za vježbe na polju. Malo-pomalo povrati im se dar govora i započnu razgovor otprije. U njihovim riječima nije se mogao nazrijeti humor, okrutnost i dvolične aluzije, kao ranije. Nisu se
čule ni psovke. Govorili su tiho, kao poslije trube, lakonskim rečenicama, a govorilo se o svemu, osim o Esclavu i njegovoj smrti. Tražili su jedan drugog malo konca ili komad krpe, posuđivali cigarete, papir ili pitanja za ispit. Tek mnogo kasnije, okolišajući i izbjegavajući da upotrijebe prave izraze, počeli su pitati: »U koliko sati se desilo?« dodajući odmah: »Poručnik Huarina je rekao da će ga ponovo operirati«, ili: »Hoće li nas pozvati na sahranu?« Tek poslije toga probili su napolje osjećaji: »Najebati u tim godinama, kakva nesreća«, ili: Bilo bi bolje da je ostao na mjestu mrtav, tamo u polju, nego što se mučio tri dana«, »Još samo dva mjeseca do kraja škole, to se zove biti rođen pod nesretnom zvijezdom«. Bile su to indirektne primjedbe, upućene općenito svakom takvom slučaju, ne samo Esclavu, a izgovorene su nakon dugih intervala praćenih općom šutnjom. Onda se začuo zvižduk i svi su izašli napolje mirno, bez žurbe, u savršenom redu. Prošli su dvorištem do čistine i svrstali se mirno u redove. Nisu protestirali zbog izgubljenih mjesta, ustupali su jedni drugima šutke mjesto, poravnavali se s krajnjom pažnjom i na kraju se postavili u stav »mirno« sami svojom voljom, ne čekajući brigadira. Tako isto su šutke i večerali, ne progovorivši nijednu riječ. Osjećali su u golemoj blagovaonici da su oči stotinjak pitomaca uperene u njih, a od vremena do vremena, netko je od stolova gdje su sjedili perrosi, primijetio: »Oni tamo su iz prvog odjeljenja, iz njegova«. Podigle su se i neke ruke, da ih pokažu. Žvakali su hranu bez volje, ni s apetitom ni bez njega. Reklo bi se potpuno odsutni duhom. Dok su izlazili, odgovarali su kratkim odsječnim riječima ili psovkama na pitanja pitomaca iz ostalih odjeljenja i godina, razdraženi njihovim navaljivanjem da nešto saznaju. Kasnije, u odjeljenju, okupili su se svi oko Arrospida i crnca Vallana, koji su predložili ono što su svi osjećali: »Hajde, reci poručniku da želimo dežurati kraj odra. Okrenuo se tada prema nama i rekao: »Ja barem tako mislim. Bio je iz našeg odjeljenja i bio bi red da to učinimo.« Nitko se nije rugao. Neki su potvrdili glavom, a ostali riječima: »Jasno, jasno«. Brigadir je pošao da obavijesti poručnika o njihovoj odluci, i kad se vratio, rekao im je da obuku paradna odijela sa rukavicama, da očiste cipele i s oružjem i bajonetama, osim bijelih remena, dođu u dvorište. Ponovo su poslali Arrospida k poručniku da mu saopći da ga oni žele
čuvati cijelu noć, ali poručnik je to odbio. I sada stoje ovdje u kapelici, već cijeli sat, u toj polusjeni, slušajući jauk žene i gledajući ispod oka lijes, koji je stajao osamljeno na sredini kapelice, i izgledao prazan. Ali on je bio prisutan. To im je potvrdio i ulazak poručnika Pitaluge, koji je pošao ravno prema odru, nadjačavši načas škripom cipela jauk žene. Oči svih njih bile su netremice uperene u njega dok im se približavao, zatim ih prošao, a tada se na njihovo divljenje uputio ravno prema odru. Ukočene oči pitomaca pratile su svaki njegov pokret. Postavio se tačno iznad jednog vijenca, nagnuo malo glavu kao da hoće bolje vidjeti i stajao tako nekoliko časaka pognute glave. Nešto ih je streslo kraj srca kad su opazili da diže ruku i skida kapu, a zatim se brzo prekrižio i ponovo se uputi prema vratima odakle je i došao. Kad se utišao zvuk njegovih koraka, ponovo se iz tame začuje tihi jauk žene. Malo kasnije Pitaluga ponovo uđe u kapelicu i reče im tiho da mogu spustiti oružje i malo se odmoriti. Tako su i učinili. Malo su se uzvrpoljili, jer su im se ukočile noge i ruke. Jedni su trljali rame, drugi otvarali i zatvarali šake i neprimjetno su smanjili razmak koji ih je dijelio. Ipak su ostali u dovoljnoj razdaljini i pomicali se suzdržljivo, ne stvarajući buku, niti narušavajući ozbiljnost situacije. Zatim začuju glas poručnika Pitaluge. Shvatili su odmah da govori ženi. Nastojao je govoriti tihim glasom, ali mu nije uspijevalo. Glas mu je bio promukao, a osim toga izdavala ga je dugogodišnja navika da muškost poistovećuje sa grubim glasom, pa su mu riječi bile poput naglih neartikuliranih glasova, sa nerazumljivim smislom, ne shvaćajući u početku ni o čemu se radi, jer je spominjao ime Arana, a on je za njih bio samo Esclavo. Žena se nije gotovo ni obazirala na njega. Nastavila je jaukati i to je izgleda zbunilo poručnika Pitalugu, pa je dosta dugo šutio, a tek onda nastavio govor.
»Šta govori Pitaluga?« upita Arrospide, stisnutih zubi, ne mičući ustima. Vallano, koji je bio iza njega, ponovi. Isto to učini i Boa i tako pitanje stigne i do posljednjeg u redu. Posljednji pitomac, koji je bio najbliže klupi gdje je Pitaluga govorio ženi, odgovori: »Priča joj o Esclavu«. Odgovor pođe dalje, a on nastavi izvještavati o svemu što je Pitaluga govorio. Ponavljao je svaku Pitaluginu riječ, ne dodajući niti
ispuštajući ništa, čak ni nevezane glasove i uzdahe. Ali bilo je zaista jednostavno prenijeti Pitalugin monolog: »Uzoran pitomac, poštovan od oficira i podoficira, dobar drug i marljiv đak. Svi žale njegov nestanak; u odjeljenju se osjeća praznina i žaljenje; bio je uvijek prvi u stroju; najdiscipliraniji, najtačniji, imao je besprijekorno držanje i bio bi odličan oficir. Hrabar i poslušan, tražio je sam opasnost. Povjeravali su mu se najteži zadaci i on ih je s lakoćom izvršavao i nikada se nije ničemu protivio. Život nam donosi nesreće, treba ih znati podnijeti. Oficiri, pitomci i profesori dijele s vama tu bol. Pukovnik će lično doći da izrazi saučešće roditeljima. Bit će sahranjen sa dužnim počastima. Njegova godina će ići u svečanim uniformama i pod oružjem, a prvo odjeljenje će nositi crne vrpce. Domovina je izgubila jednog sina. Sjećanje na njega ući će u historijat ove škole, ali on će i dalje živjeti u srcima ovih i narednih generacija pitomaca. Obitelj se ne treba ništa brinuti. Sahrana će biti na račun škole. Čim se dogodila nesreća, naručili su vijence. Od direktora je onaj najveći.« Pitomci su slušali riječi što su dolazile s kraja reda, povezivali ih u rečenice, ali su uz put slušali i jauk žene, koji se ponekad izmiješao s muškim glasom.
Zatim je stigao pukovnik. Prepoznali su odmah njegove korake koji su bili nalik na hodanje galeba — brzi i kratki. Pitaluga i ostali ušute, a jauk žene kao da je dolazio iz daljine, bio je malo prigušen. Iako im to nije nitko naredio, stanu u stav »mirno«. Nisu podigli oružje, ali su skupili pete, ukočili mišiće i položili ruke ravno uz tijelo, uz crnu liniju na hlačama. Čuli su piskavi glas pukovnika. Govorio je tiše od Pitaluge i njihov živi telefon nije više mogao prenijeti vijesti o tome šta se govori. Samo oni koji su bili na kraju, mogli su čuti šta govori. Nisu ga vidjeli ali su mogli zamisliti kako izgleda. Vidjeli su ga toliko puta u raznim situacijama i znali su da sada stoji tamo s onim svojim nadmoćnim pogledom, kao kad im drži govore, mašući rukama da pokaže kako nema ništa napisano. I sada je vjerojatno govorio o duhovnim vrijednostima, vojničkom životu, koji stvara zdrave i korisne ljude, i o disciplini, koja je osnova svakog reda. Znali su da maše rukama pred crvenim očima žene i da ih načas odmara objesivši ih palcem za pojas, stojeći malo raširenih nogu, da lakše podnese težinu tijela i golema trbuha. Znali su i to kakve savjete i pouke daje, koje
ljude uzima za primjer. Kad je ušutio, žena je prestala jaukati. Bilo im je to neobično. Kapelica je djelovala nekako drugačije. Neki pitomci se zgleđaše, zbunjeni. Ali tišina nije dugo potrajala. Pukovnik i Pitaluga, praćeni nekim civilom u crnom odijelu, prišli su odru i nekoliko časaka ga promatrali. Pukovnik je skrstio ruke na trbuhu. Donja usna prekrila je gornju, a oči je imao poluotvorene; bio je to izraz lica koji je imao za najteže situacije. Poručnik i civil stajali su uz njega. Civil je imao u rukama bijelu maramicu. Pukovnik se okrene Pitalugi, nešto mu šapne na uho i oboje priđu civilu, koji nekoliko puta potvrdi glavom. Tada se sva trojica upute stražnjem dijelu kapelice. Tek tada se jauk žene pojača. Čuo se čas i u hodniku kad su izašli na poziv poručnika, jer je tamo već čekalo drugo odjeljenje, spremno da ih zamijeni. Izlazili su jedan po jedan. Najprije su se okrenuli na mjestu i na vršcima cipela pošli prema vratima. Pogledavali su prema klupama ne bi li vidjeli ženu, ali grupa muškaraca koja je tamo stajala, zaklanjala im je vidik — bilo ih je troje osim Pitaluge i pukovnika. Na pisti za defile nalazilo se drugo odjeljenje, također u svečanoj uniformi i s oružjem. Prvo odjeljenje postroji se malo dalje, uz rub travnjaka. Brigadir je stao na kraj reda i, zabacivši glavu, ispitivao stisnutim očima da li su se dobro poravnali. Zatim se postavio pred njih i počeo ih brojiti. Oni su stajali mirno, govoreći tiho o ženi, pukovniku i pogrebu. Poslije nekoliko minuta, počeli su se pitati nije li ih poručnik Pitaluga zaboravio. Arrospide je nastavljao hodati gore-dolje, uzduž stroja.
Kad je poručnik napokon izišao iz kapelice, brigadir naredi pažnju i pođe mu u susret. Poručnik mu naredi da povede odjeljenje u zgradu i on im glavom dade znak da krenu, kad neki glas iz sredine stroja vikne: »Jedan manjka«. Poručnik, brigadir i nekoliko pitomaca okrenu glavu, a pitomci potvrde: »Da, manjka jedan«. Poručnik se vrati. Arrospide potrči od jednog do drugog kraja stroja, i za veću sigurnost počne naglas brojiti. »Da, poručnice«, reče napokon, »bilo nas je dvadeset i devet, a sada nas je samo dvadeset i osam.« Odjednom netko vikne: »Nema pjesnika«. »Nema pitomca Fernandeza, poručnice«, reče Arrospide. »Da li je bio u kapelici?« upita Pitaluga. »Da, poručnice. Stajao je iza mene.« »Samo da nije i on umro«,
promrlja Pitaluga, dajući znak brigadiru da ga slijedi. Opazili su ga čim su "stigli do vrata. Stajao je nasred crkve — tijelo mu je zakrivalo odar, ali ne i vijence — puška je stajala malo po strani, a glavu je spustio na prsa. Poručnik i brigadir zastanu u predvorju. »Šta ovaj mamlaz tamo radi. Odmah ga izvedite napolje«, naredi poručnik. Arrospide pođe naprijed, i kad je prolazio kraj grupe muškaraca, susretne se s pogledom pukovnika i zatraži ga za dopuštenje. Ovaj okrene glavu i Arrospide nije znao da li ga je primijetio ili ne. Alberto se nije niti pomaknuo kad ga je Arrospide prihvatio za ruku. Brigadir zaboravi načas svoju misiju i skrene pogled prema odru. Lijes je bio prekriven crnom svilom, a na toj svili se vidjela glava. Esclavovo lice, omotano bijelom krpom, bilo je crvene boje i malo nateklo. Arrospide prodrma Alberta: »Svi su u stroju«, reče, »a poručnik čeka na vratima. Hoćeš li da te kazne?« Alberto ne odgovori. Slijedio je Arrospida poput mjesečara. Na pisti za defile, približi im se Pitaluga. »Šta je, frajeru? Zar ti se tako sviđa gledati u lice mrtvaca?« Alberto ni tada ne odgovori, nego pođe prema stroju, pitomo i ukočeno, praćem pogledom ostalih pitomaca. Mnogi su ga pitali šta se dogodilo, ali on ih nije čuo, kao što vjerojatno nije čuo ni Vallana, koji je rekao glasno da čuje cijeli stroj: »Pjesnik plače«.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

14 Re: Mario Vargas Ljosa - Grad i psi taj Pon Jan 02, 2012 12:55 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
III
Već je ozdravila, ali je ostala zauvijek šepava. Mora da joj se savinulo nešto duboko unutra, neka koščica, mišić ili tetiva. Nastojao sam joj ispraviti šapu, ali nije nikako išlo. Bila je tvrda, i koliko god sam nastojao da je ispravim, nisam je pomakao ni za milimetar. A Malpapeada bi zavijala i grebla ostalim šapama, jer ju je boljelo i ja sam je napokon puštao na miru. Izgleda da se već navikla. Hoda malo čudno, obješena na desnu .stranu i ne može trčati kao prije. Napravi nekoliko skokova i već se zaustavlja. Naravno da se mora prije umoriti, jer se drži samo na tri noge. Što je najgore, slomljena joj je upravo prva noga, na kojoj odmara njušku. Nikad više neće biti kao ranije. U odjelu
su joj promijenili čak i ime. Sada je zovu Malpateada19
Još nikad nisu nikoga izbacili iz odjeljenja, imamo lošu sreću. Kad počne zlo, ne možeš ga zaustaviti, govorila je uvijek moja majka i sad vidim da je imala pravo. Poslije Cave, Esclavo. Kakva strahota, ne samo onaj metak u glavi nego sve one operacije koje je podnio da na kraju umre. Mislim da se nešto takvo nije nikome desilo. Iako se pretvaraju, svi su se promijenili poslije tih događaja. Mene ne mogu zavarati. Možda opet postane sve kao i prije, ali ovih dana odjeljenje je posve drugačije, kao i lica pitomaca. Na primjer, pjesnik je sasvim druga osoba nego ranije. Nitko ga ne dira i ne govori mu ništa, a on hoda okolo namrgođena lica i svima se čini da je posve prirodno da je tako. Više nikada ne govori. Prošlo je već četiri dana od sprovoda i već se trebao trgnuti, ali on ostaje isti, odnosno gori nego ranije. Onog dana kada je ostao u crkvi kraj odra, pomislio sam: »Ovog je dotukla Esclavova smrt.« On je u stvari bio Esclavu oslonac. Mislim da mu je to bio jedini oslonac koji je Esclavo imao u internatu. Ali samo u posljednje vrijeme, jer ga je ranije i pjesnik zadirkivao, kao i ostali. Sta se dogodilo da su najednom postali nerazdvojni poput blizanaca? Zadirkivali su ih neumorno. Rulos je govorio Esclavu: »Našao si muža«. Tako je izgledalo. Išao je priljubljen uz pjesnika, slijedeći ga na sve strane, gledajući u njega odanim pogledom i govorio mu tiho da ih nitko ne čuje. Često su išli na travnjak i vodili duge razgovore koje nitko nije čuo. Pjesnik je počeo braniti Esclava kada su ga napadali. Ali nije to činio otvoreno, nego indirektno. Kad je netko počeo zadirkivati Esclava, pjesnik je zadirkivao njega. A to mu je odlično uspijevalo i uvijek je on bio pobjednik. Sad se više ne druži ni s kim, ne šali se i uvijek je sam. Hoda kao u snu. Na njemu se opaža najviše promjena. Prije je . Mislim da je na to nadošao crnac Vallano. On boluje od toga da ljudima daje nadimke. Sve se mijenja, kao i Malpapeada; otkad sam ovdje, nije se dogodilo toliko novih i neobičnih stvari kao u ovo nekoliko dana. Uhvatili su Cavu da je ukrao pitanja iz kemije, sazvali Savjet oficira i degradirali ga. Vjerojatno se već nalazi u svom selu, među Indijancima, jadnik.
19 Pata — šapa
zadirkivao svakoga koga je mogao. Bilo je pravo zadovoljstvo slušati ga kad se branio na nečija zadirkivanja. »Pjesniče, pjevaj mi pjesmu o ovome«, govorio mu je Vallano i hvatao se za razrez na hlačama. »Odmah«, odgovarao je pjesnik, »čekaj da mi dođe inspiracija.« I ubrzo im je recitirao:
»El pipi donde Vallano tiene la mano parece un mani«.20
Bio je veoma duhovit i snalazijiv i često nas je nasmijao. Ako se okomio na nekoga, teško onome. Ja sam već nekoliko puta imao volju da ga izudaram. Spjevao je nekoliko pjesama Malpapeadi. Jednu od njih imam još sada napisanu u bilježnici od lektire: »Kujo, zašto ne umreš kad ti ga Boa stavi cijeloga unutra?« Ubio bih ga one noći, kad nas je sve probudio, vičući: »Gledajte šta radi Boa s Malpapeadom kada je na noćnoj straži!« Imao je uvijek spreman odgovor na sve. Samo se nije znao tući. Onaj put kad se tukao sa Gallom, ovaj ga je natjerao u ćorsokar. Napola kreol, pjesnik je bio bijele puti, a takvih ima malo u internatu. On je bio sretniji nego ostali, najmanje su ga dirali. Ostale su neprestano zadirkivali, govoreći im da su »bljutavi bijelci« koje će cholosi smrviti. U njihovom odjeljenju su samo dvojica. On i Arrospide. Arrospide također nije loš. Već je dvije godine brigadir. Kakvo strpljenje! Jednom sam ga vidio na ulici u crvenom kaputiću i žutoj košulji. Ispale su mi oči kad sam ga vidio tako elegantno obučenog. Mora da je bogataški sin. Vjerojatno živi u Mirafloresu. Čudno da jedina dva bijelca u odjeljenju nikada ne govore niti su prijatelji. Možda se boje da jedan drugoga ne izdaju u stvarima bijelaca? Kad bih bio obučen kao Arrospide, ne bih nikada ušao u vojni internat, sve kad bi me tjerali puškom. Šta im koristi njihov novac, kad su ovdje izloženi svim turturama kao bilo koji bijednik od nas. Jednom je Rulos rekao pjesniku: »Šta radiš ovdje. Trebao bi ići u školu za popove.« Rulos je uvijek zadirkivao pjesnika. Vjerojatno mu je zavidio i u suštini bi mu se sviđalo da je i on mogao biti poput pjesnika. Danas mi je rekao: »Jesi li opazio da je pjesnik postao napola idiot?« Ali to je
20 Pimipek koji Vallano drži u ruci, nalik je na mani. (mani = plod jedne tropske biljke)
istina. Ne kažem da se ponaša poput idiota, ali najčudnije je to što ne radi ništa. Cijeli dan leži u krevetu, praveći se da spava ili zaista spavajući. Rulos se je htio uvjeriti da li doista spava, pa mu je prišao i zatražio ga jednu od njegovih priča. On je odgovorio: »Više ne pišem priče. Ostavi me na miru.« Prije je pisao i pisma ako ga je netko zamolio. Čak je i tražio žrtve za pisanje i bio ponekad dosadan, a sada mu vjerojtno ne trebaju novci. Ima ih možda dovoljno. Ujutro, kada smo ustajali, pjesnik je već bio u stroju. Utorak, srijeda, četvrtak, danas ujutro, uvijek prvi u stroju, s otegnutim licem i gledajući tko zna što, sanjajući otvorenih očiju. Oni koji sjede s njim za stolom, kažu da ništa ne jede. »Pjesnik je od žalosti potpuno otupio«, pričao je Vallano Mendozi, »ostavlja više od polovice hrane i ne prodaje je. Uopće ga se ne tiče tko uzima njegovu hranu i ne progovara ni jednu riječ.« Potpuno ga je uništila smrt prijatelja. Bijelci su samo na izgled muškarci. Imaju muško lice, a žensku dušu. Nemaju držanje. Njega je najviše pogodila Aranina smrt. Uništila ga je.
Hoće li ikada doći subota? Vojna škola se mogla podnositi. Također i uniforma. Ali najgore od svega bila je ta neizvjesnost kada ćemo imati izlaz. Tereza je prolazila kraj Trga San Martin. Barovi i kavane bili su puni ljudi. Zrak je bio pun smijeha, zveckanja čaša, mirisa pive, a na ulicu je izlazio oblak bijelog dima od cigareta. »Rekao mi je da neće biti vojnik«, mislila je Tereza. »Što ako se predomisli i uđe u vojnu školu.« Kojoj djevojci bi bilo drago da se uda za vojnika. Oni provode cijeli život u kasarni, i ako dođe do rata, prvi idu u borbu. Osim toga, neprestano ih seljakaju iz mjesta u mjesto. Kakav užas živjeti u provinciji pa čak i u džungli sa divljacima. Dok je prolazila kraj bara »Zela«, začuje strašne prostote. Grupa starijih ljudi digne čaše i nazdravi joj, a jedan mladić joj dovikne: »Adios!« Ona se požuri i gotovo se sudari sa nekim pijancem, koji ju je nastojao dohvatiti. »Ali ne, neće on biti vojnik, nego inženjer. Ali morat ću ga čekati pet godina. To je previše dugo. I ako se poslije toga neće htjeti mnome oženiti, više me nitko neće htjeti. Bit ću već stara, a u stare žene se nitko ne zaljubljuje.« U obične dane trg je bio gotovo pust. Kad je prolazila u podne ovuda, kraj praznih stolova i kioska za novine, vidjela je samo čistače cipela i prodavače novina na uglovima. Zurila se na ručak i
vraćala ponovo u ured. Naprotiv, subotom, išla je ulicom polako i dostojanstveno, gledajući samo pred sebe, osjećajući neko potajno zadovoljstvo kad su joj muškarci dobacivali komplimente. Osim toga, radovalo ju je što se poslije ručka ne vraća više na posao. Nekada prije, subota nije bila za nju tako radostan dan. Bila je, naprotiv, najgori od svih dana u sedmici, jer je taj dan njena majka bila ljuta i cijeli dan je proklinjala oca najgorim kletvama i psovkama, jer se nije do kasno u noć vraćao kući. Kad je dolazio, otvarao je vrata poput uragana, bijesan zbog alkohola koji je popio u velikim količinama. Oči su mu gorjele, glas se prekidao, šake bile čvrsto zatvorene, prijeteći njima cijelom svijetu i bijednom životu kojim živi on i njegova porodica. Napokon bi iscrpljen padao na pod i tu i zaspao. Ponekad su ga njih dvije razodijevale, metale u pokrivač i tako dizale u krevet, jer je bio previše težak da bi ga mogle podići rukama. Bilo je i takvih slučajeva da je doveo neku ženu. Majka se tada bacala na nju poput divlje zvijeri, nastojeći je izgrepsti po licu svojim mršavim dugim prstima. Sve dok jednog dana nije jedna od tih žena razbila majci obrvu, lupivši je bocom po čelu. Morali su je odvesti u stanicu za hitnu pomoć. Od toga dana postala je posve druga osoba — miroljubiva i rezignirana. Kad bi otac doveo neku ženu, slegnula bi ramenima, uhvatila Terezu za ruku i odlazila iz kuće. Išle bi u Bellavistu, teti, i vraćale se ponedjeljkom. Kad su došle kući, nalazile su oca na podu, pijanog a sve uprljano od povraćanja i puno praznih boca. On je gunđao u poludeliriju protiv bogataša i takvog sirotinjskog života. »Bio je dobar«, mislila je Tereza. »Radio je cijeli dan kao životinja, a pio je samo zato da zaboravi nepravde života i svoju siromaštinu. Ali mene je volio i ne bi me nikada napustio.« Tramvaj Lima—Chorrillos prolazio je ispred pročelja kaznenog zavoda, obojenog crvenkastom bojom. Zatim se nastavio put ispred bijele zgrade palače pravde i dalje uz drvored, kraj cvjetnih nasada i brončanih vrata sa rešetkama. »Ali majka je također bila dobra. Imala je veoma težak život.« Kad joj je umro otac, poslije duge agonije u nekoj bolnici za siromahe, majka ju je odnijela do tetine kuće, zagrlila je i rekla: »Ne zvoni dok ja ne odem. Sita sam tog pasjeg života. Idem živjeti za sebe i neka mi Bog oprosti. Teta će se brinuti za tebe.« Tramvaj ju je dovezao bliže kući nego autobus. Ali od tramvajske stanice, morala je proći veliki prostor kraj
parka uvijek pun muškaraca koji su joj dobacivali koješta i pokušavali je dirati. Ovaj put je nije nitko smetao. Vidjela je samo dvije žene i nekog psa-skitnicu. Sve troje je tražilo nešto u smetlištu kraj parka, braneći se od roja muha, koje su ih napadale. »Spremit ću kuću prije ručka«, mislila je. »Tako ću imati slobodno cijelo poslijepodne.« S ugla ulice opazi priliku u uniformi i kraj nje putni kovčeg. Iznenadila ju je nepomičnost toga tijela Bio je poput manekena ili onih kipova koji stoje pred ulazom u palaču pravde. Ali oni kipovi imaju ponosan i bahat izraz lica, stoje uspravno i pravo gledaju u svijet. Alberto, naprotiv nije izgledao tako siguran u sebe. Ramena su mu bila uvučena, glava pognuta, a lice ispijeno. Tereza mu mahne rukom, ali on je ne primijeti. »Uniforma mu dobro stoji«, pomisli Tereza. »Kako mu svijetli dugmad. Izgleda kao pomorac.« Alberto digne glavu kad je Tereza već bila kraj njega. Ona se nasmije. Alberto digne ruku na pozdrav. »Šta mu je?« pomisli ona. Nije ga se moglo prepoznati. Postarao se, lice mu je bilo naborano, a između obrva usjekla se duboka bora. Kapci su bili poput dva crna polumjeseca, a kosti na jagodicama, samo što nisu probile kožu, koja je bila bijela poput pergamenta. Imao je rastresen pogled i beskrvne usne. — Jesi li sad došao? — upita Tereza, krijući oči od Albertova pogleda. — Mislila sam da ćeš doći tek po podne. On ne odgovori. Gledao ju je praznih očiju, izgubljeno. — Lijepo ti stoji uniforma — reče Tereza tiho nakon nekoliko časaka šutnje. — Ne sviđa mi se uniforma — odgovori on i na licu mu se ukaže neka sjena osmijeha. — Čim stignem kući, skinut ću je. Ali danas nisam išao u Miraflores. Govorio je ne mičući usnama. Glas mu je bio prazan, slab, kao u bolesnika koji je prebolio tešku bolest. — Šta se dogodilo? — upita Tereza. — Zašto se tako držiš? Jesi li bolestan? Govori, Alberto.
— Ne — reče Alberto, izbjegavajući njen pogled. — Nije mi ništa. Ali ne želim ići sada kući. Htio sam te vidjeti. — Prijeđe rukom preko čela i bore nestane, ali samo načasak. — Imam problem. Tereza je čekala, nagnuta malo prema njemu i gledala ga nježno, dajući mu podršku da govori, ali Alberto je ušutio i trljao lagano ruke jednu o drugu. Ona postane očajna. Šta da kaže, šta da učini da stekne povjerenje kod njega? Trebala bi ga osloboditi da govori, ali nije znala na koji način. Srce joj je uzbuđeno kucalo. Stajala je časak neodlučna, a onda pođe prema njemu i primi ga za ruku. — Dođi unutra — reče. — Ostani kod nas na ručku. — Na ručku? — reče Alberto zbunjeno. Ponovo prijeđe rukom po čelu. — Ne, nemoj uznemirivati tetu. Jest ću nešto u gradu i doći ću poslije po tebe. — Dođi, dođi — inzistirala je ona, uzela kovčeg i ponijela ga u kuću. — Ne budi djetinjast. Teta se neće ljutiti. Pođi sa mnom. Alberto ju je slijedio. Na vratima, Tereza mu pusti ruku. Ugrize se za usne i reče mu šapatom: — Ne želim te vidjeti neraspoloženog. — Njegov pogled je poprimio ljudsku toplinu, čak se i zahvalno nasmiješio. Spusti glavu prema njoj. Poljube se brzo u usta. Tereza pozvoni. Teta nije prepoznala Alberta. Gledala ga je nepovjerljivo svojim sitnim očicama, spuštajući pogled preko vojničkog odijela sve do cipela, a kad se ponovo vratila na lice, njene široke jagodice rašire se na osmijeh. Otare ruke o suknju, pozdravljajući ga bujicom riječi: — Kako ste, kako ste, gospidine Alberto? Kakvo iznenađenje! Uđite, uđite, baš mi je drago da vas vidim. Ne bih vas ni prepoznala u toj lijepoj uniformi. Mislila sam, tko bi to mogao biti i nisam se sjetila. Postajem napola slijepa od tog kuhinjskog dima. I zbog starosti. Samo uđite, gospodine Alberto, veoma mi je drago da vas opet vidim. Tek što su ušli, Tereza se obrati teti: — Alberto će ostati kod nas na ručku.
— Ha? — reče teta kao ošinuta gromom. — Šta? — Ostat će kod nas na ručku — ponovi Tereza. Očima je molila tetu da ne pokazuje takvo zaprepaštenje, da učini barem neki pokret potvrđivanja. Ali teta je još uvijek imala na licu grimasu čuđenja. Oči su joj bile širom otvorene, donja usna spuštena, čelo visoko uzdignuto i puno sitnih bora, kao da je u ekstazi. Napokon se povrati od šoka i sa strogim izrazom lica naredi Terezi: — Dođi. Okrene se i, gegajući se u hodanju poput deve, uđe u kuhinju. Tereza pođe za njom, zagrne zavjesu i odmah stavi prst na usta, ali uzalud. Teta nije govorila ništa, samo ju je gnjevno promatrala i pokazivala joj nokte poput mačke. Tereza joj šapne na uho: — Kinez s ugla će ti dati na veresiju do utorka. Ne govori ništa da te ne čuje. Poslije ću ti objasniti. Mora ostati s nama. Ne ljuti se, molim te, teta. Idi, uvjerena sam da će ti dati na veresiju. — Glupačo — zavapi teta, ali se trgne i počne tiše govoriti. — Glupačo, jesi li poludjela ili me želiš ubiti od uzrujavanja? Već godinama Kinez nam ne daje ništa na veresiju. Dugujemo mu novaca i ne smijem se ni pokazati na njegovim vratima. Glupačo! — Moli ga. Učini nešto. — Glupačo — vikne ponovo teta ali odmah spusti glas. — Imamo samo dva tanjura. Hoćeš li mu dati samo juhu za ručak? Nema ni kruha. — Hajde, teta navaljivala je Tereza. — Za ljubav božju, hajde. I ne čekajući odgovor, vrati se u sobu. Alberto je sjedio. Kovčeg je spustio na pod do sebe i na njega stavio kapu. Tereza sjedne kraj njega. Opazi da mu je kosa prljava i u neredu. Zastor se odmakne i pojavi se teta. Na njenom licu, još uvijek crvenom od bijesa, ukaže se smiješak.
— Odmah dolazim, gospodine Alberto. Vraćam se za minutu. Moram samo načas izaći, znate. — Pogleda Terezu ubojnim pogledom: — Pripazi malo u kuhinji. Izađe zalupivši vratima. — Sta se dogodilo u subotu? — upita Tereza. — Zašto nisi došao? — Umro je Arana — odgovori Alberto. — U utorak su ga sahranili. — Kako? — reče ona. — Arana, onaj s ugla? Umro je? Ne može biti. Misliš reći Ricardo Arana? — Sahranili smo ga u školi — reče Alberto; glas mu nije odavao nikakav osjećaj, samo umor; oči su mu postale ponovo odsutne. — Nisu ga donijeli kući. Dogodilo se prošle subote. U polju. Bili smo na vježbama gađanja. Pogodio ga je metak. — Ali — reče Tereza kad je on ušutio; bila je zbunjena. — Ja sam ga malo poznavala. Ali jako mi je žao. To je strašno! — Stavi mu ruku na rame. — Bio je u tvom odjeljenju, zar ne? Zato si tako žalostan? — Dijelom — reče on polako. — Bio mi je prijatelj. Osim toga ... — Da, da — reče Tereza. — Zašto' si se tako izmijenio? Šta se još dogodilo? — Približi mu se i poljubi ga u lice. Alberto se ne pomakne i ona se odmakne uvrijeđeno. — Zar to nije dovoljan razlog? — reče Alberto. — Zar je takva smrt nešto beznačajno? A ja nisam mogao niti razgovarati s njim prije smrti. Mislio sam da je bio tvoj prijatelj i ja... Zar ti se to ne čini dovoljno? — Zašto mi govoriš takvim tonom? — reče Tereza. — Kaži mi istinu, Alberto. Zašto si ljut na mene? Možda ti je netko nešto rekao o meni?
— Zar se tebe ništa ne tiče što je umro Arana? — reče on. — Zar ne čuješ da govorim o Esclavu? Zašto mijenjaš temu? Misliš samo na sebe i... Nije nastavio, jer kad ga je čula kako viče, Terezine oči napune se suzama. Usne su joj drhtale. — Zao mi je... — reče Alberto. — Govorim gluposti. Nisam htio vikati na tebe. Samo, dogodilo se mnogo toga, pa sam nervozan. Ne plači, molim te, Terezice . Privukao ju je k sebi. Ona nasloni glavu na njegovo rame i ostanu tako nekoliko sekundi. Zatim joj Alberto poljubi lice, oči i napokon, usta. — Jasno, da mi je žao — reče Tereza. — Jadnik. Ali kad sam te vidjela tako utučenog, uplašila sam se. Mislila sam da si nešto ljut na mene. A kad si počeo vikati, bilo je strašno. Nikad te nisam vidjela ljutitog. Samo da vidiš kakve su ti bile oči! — Tereza — reče on. — Ja sam ti htio nešto ispričati. — Da — reče ona; jagodice joj se zažar'e i gledala ga je s nepritajenim veseljem. — Pričaj mi, želim znati sve što se tiče tebe. On ušuti i zebnja na njegovu licu rasprši se u razočarani osmijeh. — Šta je? — upita ona. — Pričaj mi, Alberto. — Da te volim — reče on.
Kad su čuli vrata, brzo se odmaknu jedno od drugoga. Kovčeg se prevrne, kapa odleti na pod i Alberto se sagne da je podigne. Teta se blaženo smiješila. U ruci je nosila veliki omot. Tereza joj pomogne oko ručka, šaljući Albertu iza njenih leđa leteće poljupce. Zatim su govorili o vremenu, predstojećim praznicima i filmovima. Tek kad su sjedili za stolom, Tereza obavijesti tetu o Araninoj smrti. Teta je bila veoma žalosna zbog tog događaja, prekrstila se nekoliko puta i rekla da žali oca i majku tog dječaka. Uvijek nesreća pogađa najbolje obitelji, a nitko ne zna zašto. Izgledalo je da će i zaplakati, ali se ograničila samo na to da obriše pregačom suhe oči i da se usekne. Kad su ručali, Alberto reče da mora ići. Na vratima, Tereza ga još jednom upita:
— Zaista nisi ljut na mene? — Ne, kunem ti se da nisam. Zašto bih se ljutio na tebe? Ali možda se nećemo neko vrijeme viđati. Piši mi svaki tjedan u školu. Objasnit ću ti poslije sve. Kasnije, kad je Alberto već nestao s njena vidika, Tereza se osjeti veoma uznemirenom. Šta je značila ona njegova primjedba da se neće neko vrijeme viđati? Zašto je samo tako otišao? I tada joj se učini da je otkrila pravi razlog: »Zaljubio se u drugu djevojku, a nije mi to htio reći, jer sam ga pozvala na ručak.«
Prvi put smo išli u Perlu. Higueras me upita da li mogu pješačiti ili da uzmemo omnibus. Spustili smo se na ulicu Progresso, govoreći o svemu osim o onome što smo trebali uraditi. On nije bio nervozan, naprotiv, bio je mnogo smireniji nego obično i ja sam mislio da je to samo zato da me ohrabri, jer ja sam bio mrtav od straha. On skine kaput i reče da nije hladno. Ja sam cvokotao od zime ili od straha i morao sam se triput zaustaviti da mokrim. Kad smo stigli do bolnice Carrion, iza drveta se pojavi neki čovjek: »Mršavi, zasjeda!« viknem. Bio je to jedan od one trojice što su sjedili s njim za stolom u baru Kineza, na Saenz Perli. On je bio veoma nervozan i govorio je sa Higuerasom u dijalektu, pa nisam dobreo razumio o čemu se radi. Nastaviil smo put i poslije nekog vremena mršavi reče: »Idemo poprijeko.« Sišli smo s ceste i pošli poljem. Bilo je mračno i ja sam se stalno spoticao. Prije nego smo stigli do ulice Palmeras, mršavi reče: »Ovdje ćemo se odmoriti, da se dogovorimo.« Sjeli smo i Higueras mi objasni šta trebam raditi. Rekao je da je kuća prazna i da će mi njih dvojica pomoći da se popnem na krov. S tog krova, uči ću u vrt, a zatim u kuću kroz mali prozorčić, bez stakla, otvoriti jedan od prozora što gledaju na ulicu i tada se vratiti k njima. Oni će me čekati na tom mjestu gdje smo sada. Ponovio mi je to nekoliko puta i tačno opisao na kojem kraju kuće je taj prozorčić bez stakla. Poznavao je kuću u sitnice, znao je za svaku sobu gdje se nalazi. Ja ga nisam pitao ništa o onom što sam trebao učiniti, samo o onom šta bi mi se moglo dogoditi. »Jesi li siguran da nema nikoga? Ako su u dvorištu psi? Šta ako me uhvate?« On me pokušao umiriti s mnogo strpljivosti. Onda se okrenuo prema
drugome i rekao: »Hajde, Culepe«. Culepe pođe prema ulici Palmeras i ubrzo ga izgubismo iz vida. Tada me mršavi upita: »Bojiš se?« »Da«, potvrdim. »Malo.« »I ja«, odgovori on. »Ne brini. Svi se bojimo.« Casak kasnije začuje se zvižduk. Mršavi ustane i reče: »Idemo. Taj zvižduk znači da nema nikoga u blizini.« Ja sam počeo drhtati i rekao sam Higuerasu: »Mršavi, bolje da se vratim u Bellavistu.« »Ne budi lud. Za pola sata je sve gotovo.« Pošli smo prema ulici i sreli se ponovo sa Culepom. »Mirno je kao na groblju. Nema ni mačaka.« Kuća u koju sam trebao ući bila je poput dvorca. Obišli smo oko zidova i na stražnjem dijelu Higueras i Culepe me podignu toliko da sam se prihvatio za krov i otpuzao. Kad sam bio gore, prestanem se bojati. Želio sam što prije završiti. Otpuzam preko krova i opazim da je drvo iz vrta veoma blizu krova, kao što je Higueras rekao. Spustio sam 'se niz drvo bez šuma i bez ogrebotina. Prozorčić bez stakla bio je veoma mali i kad sam vidio da ima žicu, prestrašio sam se. »Prevarili su me«, pomisilo sam. Ali žica je bila puna rđe, i kad sam je dotaknuo, sasula se u prah.
Jedva sam se provukao. Ogrebao sam leđa i noge i načas sam pomislio da ću ostati tako viseći pola unutra, pola napolju. Napokon mi je uspjelo. Unutra nisam ništa vidio. Svaki put ulazeći u novu sobu, tražio sam neki prozor do ulice, ali nisam vidio ništa. Spoticao sam se o namještaj i postajao sve više nervozan. Udarivši o neki manji stolić, srušio sam teglu sa cvijećem, koja se razbila u komadiće. Tek tada opazim uski trak svjetla koji je dolazio sa suprotnog zida. Tamo je zaista bio prozor prema ulici Palmeras, ali ga nisam mogao vidjeti jer je bio zastrt gustim zavjesama. Provirim kroz prozor ne bih li opazio Higuerasa ili Culepa. Nije bilo nikoga. Obuzme me strah. Pomislio sam: »Vjerojatno je došla policija i ostavili su me samog.« Čekao sam još malo ne bi li se pojavili. Bio sam potišten i tješio sam se da mi napokon nije ni važno ako me ulove. Ja sam maloljetan i ne mogu me zatvoriti, nego će me poslati u popravni zavod. Otvorim prozor i skočim na ulicu. Tek što sam nogama dotaknuo zemlju, začujem korake i glas mršavoga koji je govorio: »Dobro, mali. Sad idi u polje i ne miči se.« Počeo sam trčati što me noge nose sve dok nisam došao do polja. Bacio sam se u travu i počeo misliti o tome šta bih uradio da se pojave policajci. Na časove sam zaboravio šta se događalo i sve mi se činilo kao san.
Zamišljao sam da se nalazim u svom krevetu. Javljala mi se Tere s osmijehom na usnama. Imao sam neodoljivu želju da razgovaram s njom, da je vidim. Toliko sam se zanio u te misli da nisam ni čuo mršavoga i Culepa kad su stigli. Vratili smo se u Bellavistu poljem, ne izlazeći na ulicu Progreso. Mršavi je uzeo mnogo stvari. Kraj drveća nasuprot bolnice Carrion smo se zaustavili i njih dvojica naprave nekoliko omota. Rastali su se prije ulaska u grad. Culepe mi je rekao: »Prošao si vatreno krštenje, druže.« Mršavi mi pruži nekoliko omota, koje sam sakrio u njedra. Otresli smo hlače, očistili cipele i zatim pošli mirno prema trgu, razgovarajući. Higueras mi je pričao viceve, a ja sam se smijao u sav glas. Otpratio me sve do kućnih vrata i rekao: »Ponio si se kao pravi prijatelj. Sutra ćemo se vidjeti i dat ću ti tvoj dio.« Ja sam rekao da trebam hitno nešto novaca i on mi pruži deset sola. »To je samo jedan dio«, reče on. »Sutra ću ti dati više, ako uspijem prodati ovo što smo uzeli.« Nikad nisam imao toliko novaca. Mislio sam šta bih sve mogao kupiti za tih deset sola. Palo mi je mnogo toga na pamet, ali u jedno sam bio potpuno siguran. Pet sola ću potrošiti za prijevoz, jer sam odlučio poći u Limu da pričekam Tere. Mislio sam: »Kupit ću joj dar.« Satima sam razmišlajo o tome šta bi bilo najpogodnije. Padale su mi na pamet najčudnije stvari, od bilježnice i kreda do karamela i kanarinaca. Slijedeće jutro, kad sam izišao iz škole, još uvijek nisam pronašao pravi dar za Tere. Tada se sjetim da je jednom od pekara posudila časopis s raznim pričicama. Odem do kioska s novinama i kupim tri takva časopisa: dva s avanturističkim pričama i jedan s romantičnim. Dok sam se vozio tramvajem, bio sam veoma sretan i glava mi je bila puna raznih ideja. Čekao sam je kao i uvijek kraj trgovine u ulici Alfonso Ugarte. Kad je izišla, odmah joj priđem. Pružili smo jedno drugom ruke i počeli razgovarati o njezinoj školi. Časopise sam držao ispod ruke. Dok smo prolazili Trgom Bolognesi, opazio sam da ona već nekoliko trenutaka kriomice promatra časopise. Napokon reče: »Imaš priče. Divno. Hoćeš li mi posuditi kad pročitaš?« Ja sam rekao: »Kupio sam ih za tebe. Uzmi.« Ona reče: »Zaista? Najljepša hvala«, i počne ih listati u hodu. Opazio sam da je izabrala onaj sa romantičnim pripovijetkama. Pomislim: »Moram joj kupiti još tri romantična. Nju ne mogu zanimati avanture.« U ulici Arica, ona reče:
»Kad ih pročitam, posudit ću ti.« Ja sam pristao. Neko vrijeme smo šutjeli. Tada ona primijeti: »Ti si jako dobar.« Ja se nasmijem i odgovorim: »Možda se varaš.«
Trebao sam joj sve ispričati, možda bi me savjetovala. Upitao bih je: »Misliš li da ću samo ja stradati u tome? Da li time činim još gore?« Ali bio sam siguran. Da li se može biti siguran. Tko je uopće siguran u nešto? Ali mene ne možeš prevariti, vidio sam ti lice. Kunem se da ćeš to skupo platiti. Ali, da li činim dobro?« Alberto pogleda pred sebe i s iznenađenjem ustanovi da se nalazi na polju kamo su pitomci iz »Leoncija Prada« dolazili 28. srpnja na smotru. Kako je dospio ovamo u Campo de Marte? Pustim poljem puhao je hladni vjetrić i donosio miris mora. Sumrak je padao nad gradom kao siva koprena i to ga podsjeti na internat. Pogleda na sat. Već tri sata hoda bez cilja. »Da pođem kući, legnem, pozovem liječnika, uzmem tablete, spavam cijeli mjesec, zaboravim sve, i Terezu i vlastito ime, zaboravim internat i cijeli život provedem kao bolesnik s tim da se ne sjećam ničega.« Okrene se i vrati odakle je i došao. Zaustavi se pred spomenikom Jorgeu Chavezu21
21 Peruanski avijatičar (1887—1910) koji je prvi preletio Alpe . U polusjeni ocrtavao se masivan trokut i leteće figure oko njega. Rijeka automobila prekrila je ulicu i on pričeka na uglu s ostalim prolaznicima da se upali zeleno svjetlo. Ali kad se ta rijeka zaustavila i ostali prolaznici koji su čekali zajedno s njim već prešli ulicu, on je još uvijek stajao na istom mjestu, i kad je došao k sebi, gledao je glupo u netom upaljeno crveno svjetlo semafora. »Kad bi se moglo vratiti unazad i sve uraditi ponovo. Na primjer, one noći... reći gdje je Jaguar .. . i ja bi sada bio miran, bez problema, slušajući majku kako govori o ocu i noćima koje provodi ne spavajući, dok on hoda okolo s 'fificama', uvijek isto.« Došao je do autobusne stanice i prošao bar u ulici 28. srpnja. Prolazeći kraj njega, pogledao je ispod oka unutra. Na vrata je izlazio bijeli oblak dima od cigareta. Autobus je stao i kad su svi ušli unutra, kondukter ga upita: »I vi?« Kako ga je on ravnodušno promatrao, ne mičući se s mjesta, kondukter zatvori vrata i autobus pođe dalje. Alberto se okrene i po treći puta prođe sitim putem. Dođe do ulaza u bar. Stane. Uđe
unutra. Zagluši ga glasna buka i žagor, a svjetlo mu zaslijepi oči i on zažmiri. Probije se do šanka, gurajući se između tijela koja su zaudarala na duhan i alkohol. Potraži telefonski imenik. »Sad ga već izjedaju, malo-pomalo. Počeli su vjerojatno od očiju, jer su najmekše. Sad su već na vratu. Pojeli su mu nos, uši i pripili se uz nokte kao krpelji, žderući meso. Kakav banket! Morao sam zvati prije nego su ga počeli izjedati, prije nego su ga sahranili, prije nego je umro, prije.« Buka ga smeta i ometa u nastojanju da se koncentrira i među svim onim imenima pronađe upravo ono koje treba. Napokon ga nađe. Digne u žurbi slušalicu i pozove broj. Začuje se poziv, pa tišina, pa opet zvuk pozivnog broja. Alberto pogleda oko sebe. Netko u jednom uglu pije u ime neke žene. Ostali odgovaraju i ponavljaju njeno ime. U telefonu zvoni u jednakim razmacima. »Tko je?« pita nečiji glas. Alberto šuti. Grlo mu je suho. »Poručnika Gambou, molim«, kaže on. Netko kraj njega viče: »Američki viski, posrani viski. Engleski viski, dobar viski.« »Samo čas«, reče glas. »Pozvat ću ga.« Oni koji su nazdravljali za onu ženu, započeli su iza njegovih leđa razgovor. »Zove se Leticia i nije me stid reći da je volim, muchacos. Brak je ozbiljna stvar. Ali ja je volim i zato ću se oženiti njom!« »Viski«, još uvijek je govorio onaj kraj njega. »Škotski. Dobar viski. Škotski ili engleski, isto je. Samo ne američki.« »Halo«, začuje se na telefonu. Strese se i malo odmakne slušalicu od lica. »Da«, kaže poručnik Gamboa, »tko je?« »Gotovo je sa skitnjom, muchacos. Od sada postajem ozbiljan i mislim samo na to kako ću što više zaraditi da je ona zadovoljna.« »Poručnik Gamboa?« pita Alberto. »Ja sam. Tko je na telefonu?« »Jedan pitomac«, odgovara Alberto, »jedan pitomac sa pete godine.« »Živjela moja chola i živjeli prijatelji.« »Sta želite?« »Vaše ime?« kaže Gamboa. »Imat ću deset sinova. Svakome od njih dat ću imena mojih prijatelja, muchacos«. »Aranu su ubili«, kaže Alberto. Ja znam tko je to bio. Mogu li doći do vas?« »Vaše ime«, kaže Gamboa. »Pitomac Alberto Fernandez, poručnice. Prvo odjeljenje. Mogu li doći?« »Dođite odmah«, odgovara Gamboa. »Ulica Bolognesi, 327. Barranco.« Alberto spusti slušalicu.
Svi su se promijenili, vjerojatno i ja, samo to ne primjećujem. Jaguar se veoma promijenio, upravo zastrašujuće. Ide okolo bijesan, ne miože se s njim ni razgovarati. Ako ga nešto upitaju ili zatraže cigaretu, odmah se razbijesni, kao da su ga htjeli skinuti do gola i počne psovati i govoriti prostote da nije za slušanje. Ne podnosi ništa. Za bilo kakvu sitnicu plane i htio bi se tući. Onda ga treba smirivati. Jaguar, šta ti je? Pa ja se ne želim svađati s tobom. Ne uzbuđuj se bez razloga. Ali usprkos takvim isprikama, ruka mu leti na svakoga, bez ikakva razloga. Ove dane vidio sam ih nekoliko koje je isprebijao. Ne samo da je takav s onima iz odjeljenja, nego i sa mnom i sa Rulosom. Izgleda nevjerojatno da se tako odnosi prema nama. Mi smo članovi Circula. Ali Jaguar se promijenio zbog onoga što se dogodilo Cavi. Ja sam to odmah primijetio. Premda se on smije i želi pokazati da ga se to nimalo ne tiče, izbacivanje Cave iz škole potpuno ga je izmijenilo. Nikad nisam prije vidio kod njega takve napade bijesa. Lice mu se treslo, izgovarao je najgore prostote i govorio da će sve spaliti, sve ih poubijati, jedne noći će zapaliti oficirsku zgradu. Ima volju da smrvi pukovnika i da mu razdere odijelo u komadiće. Izgledalo mi je da je prošla već čitava vječnost otkako se nas trojica koji smo ostali od Circula nismo sastali. Još odonda kad su Cavu zatvorili i kad smo se sastali da pronađemo izdajicu. Zaista postupaju nepravedno ovdje u školi. Cavu su unesrećili za cijeli život, a izdajica se vjerojatno češe po trbuhu i baš ga briga. Vjerujem da će se veoma teško otkriti tko je izdao. Možda su oficiri i potplatili nekoga da im kaže. Jaguar je govorio: »Dovoljno mi je dva sata da saznam tko je izdajica. Ne, manje, dosta mi je jedan sat. Naoštriš njuh i odmah otkriješ potkazivača.« To je samo priča. Jedino gorštake se može otkriti očima ili nosom, ali kurvine sinove ne. Oni se znaju dobro pretvarati. Možda ga je to demoraliziralo. Trebao se sastati s nama, bili smo mu uvijek odani prijatelji. Ne znam zašto je uvijek sam. Dovoljno je da mu se netko približi i na njegovu licu se već pojavi mržnja. Izgleda kao da će skočiti i gristi. Dali su mu dobar nadimak. Upravo mu odgovara, naročito sada. Ne mislim mu se opet obratiti, mislit će da ga izazivam, a ja sam mu govorio prijateljski. Pravo je čudo da se jučer nismo pograbili. Ne znam zašto sam se suzdržao, jer ja ga se ne bojim. Kad nas je kapetan poveo u Društvenu dvoranu,
počeo je govoriti o Esclavu i o tome kako se u vojsci svaka greška skupo plaća. Utuvite sebi u glavu da niste u zoološkom vrtu nego u armiji, ako nećete da vam se dogodi isto što i vašem drugu. Da smo bili u ratu, taj pitomac bi bio izdajica zbog neodgovornosti. Do đavola, svakome bi zaigrala krv kad bi čuo kako govore o mrtvom drugu. Pirana, trebao bi se tebi zabiti metak u glavu kad tako govoriš. Nisam bio samo ja bijesan. Trebalo je pogledati druge u lice pa da se vidi kako ih to pogađa. Ja sam rekao: »Jaguare, nije lijepo da ovako govore o mrtvacu. Zašto im malo ne zasviramo oko ušiju?« On reče: »Bolje bi bilo da šutiš. Ne znaš govoriti drugo nego gluposti. Osim toga, ne obraćaj mi se ako te nisam ništa pitao.« Mora da je bolestan, jer to nije ponašanje normalne osobe. Bolestan je u glavi, izgubljen slučaj. Nemoj uobražavati da trebam tvoje društvo, Jaguar, bio sam s tobom zato da mi prođe vrijeme, ali sada mi nisi potreban. I tako ćemo ubrzo doći na kraj ove »kaše« i nikad se više nećemo vidjeti. Kad iziđem iz škole, neću više nikoga iz škole vidjeti, osim, možda, Malpapeadu. Možda je ukradem i posvojim.
Alberto hoda mirnim ulicama Barranca, kraj starih kuća sa početka stoljeća, odvojenih od ulice vrtovima, koji su prepuni cvijeća i stoljetnih stabala. Visoka stabla gustih krošanja nadvijaju se nad ulicu i stvaraju šarene sjene, slične na pauka sa mnogo krakova. Od vremena do vremena prođe po koji stari tramvaj. Kroz stakla gledaju ljudi, promatraju oko sebe pogledom punim dosade. »Trebao sam joj sve ispričati. Slušaj dobro što se dogodilo. On je bio zaljubljen u tebe i dok moj otac ide stalno s 'fificama', dok majka kod kuće prebire krunicu, ispovijeda se jezuitima itd., a Pluto i Bebe razgovaraju u nečijoj kući, plešu kraj gramofona, tvoja teta u kuhinji grize kosu, njega grizu crvi, jer je izišao iz internata da vidi tebe, a otac mu nije dopustio da izađe. Razmisli dobro, zar je to sitnica?« Sjeo je na tramvaj i izišao kod Lagune. Setajući uz drvored, ljubavni parovi su hodali polaganim koracima i gledali barke što se njišu (u uvali. Alberto prelazi preko sportskog stadiona. Svjetlo sa ulice osvjetljuje stupove i mrežu gola. Pođe prema trgu i zaobiđe ga. Uputi se prema Maleconu, koga nazire još prije nego se ovaj primjećuje u mraku. Visoki žućkasti zidovi osvijetljeni su jednom slabom uličnom svjetiljkom. Kad je došao do
Malecona, pođe prema ogradi i nadvije se nad more. Ali more u Barrancu nije kao ono u Perli, koje neprestano daje znakove života, ljuti se, bjesni ili tiho mrmori udaljenim šumom, poput podzemnih voda. Ovdje je more tiho, bez ijednog vala, poput nekog uspavanog jezera. »I ti si kriva. Kad sam ti rekao da je umro, nisi ni zaplakala. Nije ti bilo žao. I da sam ti rekao da ga je ubio Jaguar, ti bi rekla: 'Zaista, pravi jaguar?' I ne bi ni tada zaplakala, a on je bio ludo zaljubljen u tebe. Kriva si jer ti nije bilo važno ništa drugo osim mog ozbiljnog lica. Pies Dorados je kurva, ali ima više srca nego ti«. Kuća pred kojom sam stao bila je također stara, imala je dva kata i balkone koji su gledali na vrt. Cementirana uska stazica vodila je od željeznih vrtnih vrata do ulaza u kuću. Alberto pokuša otvoriti vrata. Tada opazi zvonce i pritisne. Odmah se začuju koraci. On se uspravi i digne ruku na pozdrav. — Uđite — reče Gamboa i povuče se u sjenu hodnika. Alberto uđe, a vrata se zatvore uz prodornu škripu. Poručnik pođe pred njim kroz dugi polumračni hodnik. Alberto ga slijedi na prstima. Gamboina leđa gotovo mu dodiruju lice. Kad bi se Gamboa naglo zaustavio, sudarili bi se. Ali poručnik se ne zaustavlja. Na kraju hodnika ispruži ruku, otvori vrata i oni uđu u sobu. Zidovi su zeleni, a na njima slike u zlatnim okvirima. S neke stare slike na stolu Alberta gleda prodornim očima stariji muškarac. Možda je to poručnikov otac. — Sjednite — reče Gamboa i pokaže mu naslonjač. Alberto sjeda, a tijelo mu se utopi u naslonjač kao u snu. Uto se sjeti da ima na glavi kapu. Odmah je skine i ispričava se stisnutih zubi. Poručnik ga ne čuje, jer se okrenuo leđima da zatvori vrata. Tada se okrene k njemu, sjedne u naslonjač nasuprot njegovu i pogleda ga pravo u lice... — Alberto Fernandez — kaže Gamboa. — Prvo odjeljenje, rekli ste? — Da, poručnice — reče Alberto, naginjući se malo naprijed, a naslonjač zaškripi.
— Dobro — reče Gamboa. — Govorite. Alberto gleda u zemlju. Promatra plave i žute uzorke na sagu, sliče na kružnice. Veća kružnica ulazi u manju i tako se vežu jedne za druge. Broji ih: dvanaest kružnica i na kraju siva tačka. Diže pogled. Iza poručnika je staklena vitrina, a ladice imaju metalne ručke. — Čekam vas — reče Gamboa. Alberto ponovo promatra sag. — Smrt pitomca Arane nije bila slučajna — reče. — Ubili su ga. Ubijen je iz osvete, poručnice. Alberto digne pogled. Gamboa se nije ni pomaknuo. Lice mu je bezizražajno. Ne odaje ni znatiželju, ni iznenađenje. Ne postavlja mu pitanja. Ruke je položio na koljena, a noge malo raširio. Alberto opaža da naslonjač na kome sjedi poručnik ima krajnje dijelove poput nogu neke životinje. — Ubili su ga — dodaje. — Ubio ga je Circulo. Mrzili su ga. Cijelo odjeljenje ga je mrzilo, iako nisu za to imali nikakvog razloga. On se nije svađao ni sa kim. Mrzili su ga jer nije volio tučnjavu ni zadirkivanja. Gnjavili su ga do ludila, napastovali su ga čitavo vrijeme i sad su ga ubili. — Umirite se — reče Gamboa. — Pričajte po redu. Imajte povjerenja. — Da, poručnice — reče Alberto. — Oficiri ne znaju šta se događa po odjeljenjima. Svi su uvijek bili protiv Arane, nastojali su da bude kažnjen i nisu ga puštali na miru ni jedan časak. Sad su mirni. To je napravio Circulo, poručnice. — Samo čas — reče Gamboa. Alberto ga pogleda. Ovaj put poručnik se pomaknuo posve u stranu i naslonio bradu na ruku. — Hoćete reći da je jedan od pitomaca u vašem odjeljenju namjerno ispalio metak u Aranu? Je li tako? — Da, poručnice.
— Prije nego mi kažete ime te osobe — doda Gamboa — moram vas na nešto upozoriti. Optužba te vrste je veoma ozbiljna stvar. Pretpostavljam da ste svjesni posljedica koje mogu nastati u vezi s tim. Također smatram da ste posve svjesni onoga što će slijediti. Ovakva izjava nije igra. Shvaćate li? — Da, poručnice — reče Alberto. — Mislio sam na to. Nisam vam govorio o tome prije, jer sam se bojao. Ali sad se više ne bojim. — Otvori usta da nastavi, ali onda stane. Lice Gamboe, koje Alberto promatra, ne spuštajući pogled, ima izražajne crte, pune samopouzdanja. Alebrto zatvara oči i načas vidi pred sobom blije-dožućkasto lice Esclava, njegov preplašeni pogled i stidljiva usta. Kad otvori ponovo oči i prepozna poručnika, njegova sjećanja prelete in tematski stadion, gracioznu vikunju, kapelicu i jedan prazan krevet u odjeljenju. — Da, poručnice — reče. — Svjestam sam odgovornosti. Ubio ga je Jaguar da osveti Cavu. — Kako? — reče Gamboa. Ruka mu sklizne, a oči se rašire u nijemom čuđenju. — Sve se dogodilo zbog kazne, poručnice. Zbog onih razbijenih prozora. Za njega je to bilo strašno, gore nego za ikoga drugoga. Petnaest dana nije izlazio. Najprije su mu ukrali piđamu. A tjedan dana kasnije vi ste ga kaznili jer mi je šaptao na ispitu. Bio je očajan, jer je imao razloga za izlazak. Shvaćate li, poručnice? — Ne — reče Gamboa. — Ni jednu riječ. — Hoću reći da je bio zaljubljen u jednu djevojku. Sviđala mu se jedna djevojka. Esclavo nije imao prijatelja. Treba znati da je bio osamljen, nije se ni s kim družio. Tri godine koje je proveo u internatu, nije ni s kim govorio. Svi su ga zadirkivali. A on je htio izaći da vidi tu djevojku. Vi ne možete ni zamisliti kako su ga mučili cijelo to vrijeme. Krali su njegove stvari, otimali mu cigarete.
— Cigarete? — začudi se Gamboa.
— Svi puše u internatu — reče Alberto naprasito. — Paket cigareta na dan. I više. Oficiri nemaju pojma šta se događa u školi. Esclava su svi mučili, i ja također. Ali kasnije sam mu postao prijatelj. Jedini koga je imao. Pričao mi je o sebi. Napadali su ga jer se bojao udaraca. To nije šala, poručnice. Mokrili su po njemu dok je spavao, rezali mu uniformu da ga kazne, pljuvali mu u jelo, prisiljavali ga da stane posljednji u red, iako je uvijek dolazio prvi. — Tko? — upita Gamboa. — Svi, poručnice. — Umirite se, pitomče. Govorite mi po redu. — On nije bio zao — prekine ga Alberto. — Jedino što nije podnosio, bila je kazna. Kad su mu zabranili izlazak, bio je kao lud. Nije izlazio već mjesec dana. A djevojka mu nije pisala. Ja sam se također ponio loše prema njemu. Veoma loše. — Govoriter polaganije — reče Gamboa. — Smirite živce. — Da, poručnice. Sjećate li se kad ste ga kaznili jer mi je šaptao na ispitu? Taj put je trebao ići s onom djevojkom u kino. Poslao joj je po meni poruku. Ja sam ga izdao. Ona je sad moja djevojka. — Ah — reče Gamboa. — Sad nešto malo shvaćam. — On to nije znao — reče Alberto. — Ali bio je lud od želje da je vidi. Htio je znati zašto mu ne piše. Kazna zbog razbijenog stakla mogla je trajati mjesecima. Nikad ne bi otkrili Cavu, oficiri nikad ne otkriju ništa što se događa u odjeljenjima, ako mi to ne želimo, poručnice. A on nije bio kao ostali. Nikad nije pokušao contru. — Contru?
— Svi se služe controm, čak i perrosi. Svake noći odlazi netko u grad. Osim njega. Nikad se nije poslužio controm. Zbog toga je otišao Huarini, hoću reći poručniku Huarini i prijavio Cavu. Ne zbog toga što je potkazivač i izdajica. Samo zbog toga da izađe. Circulo je to doznao, uvjeren sam u to da su saznali.
— Šta je to Circulo? — reče Gamboa. — To su četiri pitomca iz odjeljenja. Ili bolje reći tri, jer je Cava otišao. Oni kradu pitanja za ispite i odijela, a zatim to prodaju. Trguju. Sve prodaju skuplje: cigarete, alkohol. — Da li vi buncate? — Rakiju i pivo također, poručnice. Zar vam nisam rekao da oficiri ništa ne znaju? U školi se pije više nego napolju. Noću. Nekada i u dvorištu. Kad su saznali da su otkrili Cavu bili su bijesni. Ali Arana nije bio izdajica. Nismo imali nikad izdajce u odjeljenju. Zato su ga i ubili, da se osvete. , — Tko ga je ubio? — Jaguar, poručnice. Ostala dvojica, Boa i Rulos, su grubijani, ali oni ne bi nikad ubili. To je bio Jaguar. — Tko je Jaguar? — upita Gamboa. — Ja ne znam nadimke pitomaca. Recite mi njihova imena. Alberto ih nabroji i nastavi govoriti, prekidan ponekad od Gamboe, koji je tražio razjašnjenja, imena, datume. Tek mnogo kasnije, Alberto ušuti i ostane spuštene glave, potpuno iscrpljen. Poručnik mu pokaže gdje je kupaonica. On pođe tamo i vrati se mokre kose i lica. Gamboa je sjedio na stolici sa životinjskim nogama i razmišljao. Alberto ostane stojeći. — Idite sada kući — reče Gamboa. — Sutra ću biti u prijemnoj kancelariji. Ne ulazite u odjeljenje, nego dođite ravno k meni. Dajte mi riječ da nećete o tome za sada nikome govoriti. Ni roditeljima. — Da, poručnice — reče Alberto. — Dajem riječ.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

15 Re: Mario Vargas Ljosa - Grad i psi taj Pon Jan 02, 2012 1:08 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
IV
Rekao je da će doći, ali ga nije bilo. Imao sam volju da ga ubijem. Poslije ručka sam došao u ovaj paviljon kako smo se dogovorili
i već sam se umorio čekajući ga. Pušio sam i čekao, odlazeći od vremena do vremena do prozora, ali dvorište je bilo prazno. Nije bilo čak ni Malpapeade. Cijelo vrijeme ide za mnom, a sada kad bih želio da je ovdje i da svojim lajanjem potjera zle duhove i strah, nema je. Tada mi sine: Rulos me je iznevjerio. Ali nije bilo to, kasnije sam saznao. Već je pao mrak, a ja sam još uvijek sjedio u kutu, dok mi je tijelo bilo već nažuljano na svakom milimetru. Tada siđem i trčeći pođem prema odjeljenju. Stigao sam u dvorište kad je već pištala zviždaljka. Da sam došao samo čas kasnije, kaznili bi me, a on ni ne pomišlja na to. Ubio bih ga. Spazio sam ga na čelu reda. Odvratio je oči od mene da nam se pogledi ne sretnu. Usta su mu bila otvorena i imao je izgled onih idiota koji idu po ulici i govore s muhama. Tada shvatim da Rulos nije došao u paviljon jer se bojao. »Ovaj put je gotovo, zaista«, mislio sam. »Bolje da spakujem kovčeg i da idem u svijet. Zaradit ću za život na neki način. Odlazim prije nego'mi skinu čin, pobjeći ću preko stadiona i ukrasti Malpapeadu, a oni se neće ni dosjetiti.« Brigadir je čitao imena i svi su se javljali. Kad je prozvao Jaguara, osjetio sam hladne žmarce po leđima i još mi se noge tresu. Pogledao sam Rulosa, a ovaj je pogledao mene. Svi su se okrenuli i ja sam sakupio snagu ne znam ni sam odakle da se suzdržim. Brigadir se nakašlje i nastavi prozivati. Poslije je bila prava hajka. Kad smo ušli u odjeljenje, svi pitomci nahrupe prema meni i Rulosu, vičući: »Šta se dogodilo? Govorite, govorite!« Nitko nije vjerovao da ne znamo ništa, a Rulos je pućio usnice: »Ne znamo ništa, vjeruljeti zubima ako treba. Usred moje tuge, imao sam želju idi sad od mene. Teško mi je i trebam društvo, makar i pasje. Kasnije, kad su svi legli, približim se Rulosu: »Izdajico, zašto nisi došao u paviljon? Čekao sam te nekoliko sati.« Još se više prestrašio, bilo ga je žalosno gledati, a najgore je bilo to što je taj strah bio priljepčiv. Ne smiju nas vidjeti zajedno, Boa, čekaj dok zaspu, poslije jednog sata ću te probuditi i sve ti ispripovijedati, Boa, hajde. Vrijeđao sam ga i rekao: »Ako me varaš, ubit ću te«. Legao sam i uskoro su ugasili svjetlo. Poslije nekoliko časaka opazim crnca Vallana kako silazi s kreveta i prilazi mi. Bio je veoma slatkorječiv i mekan. Ulagivao se. Ja sam vam prijatelj, Boa, meni možeš sve povjeriti, reci šta se dogodilo, sve ću ih samljeti zubima ako treba. Usred moje tuge ,imao sam želju da se nasmijem od sveg
srca. Bilo je dovoljno da mu pokažem šaku i već je otperjao. Dođi, Malpapeada i budi dobra, proživljavam teške časove i nemoj me napuštati. Mislio sam: ako ne dođe, smrvit ću ga. Ali došao je. Približio mi se tiho i rekao: »Idemo u kupaonicu, moći ćemo slobodnije razgovarati.« Kuja me slijedila, ližući mi jezikom noge. Jezik joj je uvijek topao. Rulos je pišao i činilo mi se da to traje cijelu vječnost. Vjerovao sam da to radi namjerno i napokon ga uhvatim za potiljak, potegnem prema sebi i prosikćem: »Govori već jednom šta je!«
Ne čudi me ništa u vezi s Jaguarom, jer sam već odavno znao da nema mnogo osjećaja. Nikoga ne bi začudilo da nas je htio sve »usositi«. Kaže da je rekao: »Sve ću vas 'usositi', ako me ulove«, a ja to i vjerujem. Rulos, međutim, nije znao mnogo. Ne grizi me, Malpapeada. Očekivao sam mnogo više od njega, a ovo što sam čuo mogao sam pretpostavljati. Kaže da su on i Jaguar bili u dvorištu i ciljali kamenjem kapu jednog perrosa. Jaguar je pogađao svaki put iz daljine od dvadeset metara i perro je uzviknuo: »Smrvit ćete mi kapu u prah, pitomci!« Sjećam se da sam ih vidio na travnjaku, ali nisam znao da ciljaju. Mislio sam da puše, inače bih i ja došao. Volim ciljati, a vidim bolje od Rulosa i Jaguara. Kaže da je perro previše protestirao i Jaguar je rekao: »Ako nastaviš govoriti, počet ću ti ciljati u razrez na hlačama. Bolje da šutiš.« Kaže da se tada okrenuo Rulosu i rekao: »Čini mi se da pjesnik nije došao u internat zato što je umro. Ovo je godina mrtvih a ja sam sanjao da će biti još leševa u odjelu prije završetka godine.« Kaže Rulos da je postao nervozan od tih njegovih riječi, tako da se prekrstio kad je vidio Gambou. Nije ni pomišljao da dolazi po Jaguara, kao što ni ja to ne bih pomislio. To je zbilja senzacija. Rulos je širom otvarao oči i govorio: »Nisam ni pomišljao da će prići nama, Boa, nije mi to bilo ni na kraj pameti. Mislio sam samo na ono što je rekao Jaguar o leševima i pjesniku, kad sam opazio da ide upravo prema nama, Boa, i da nas gleda pravo u oči.« Kujo, zašto imaš tako topao jezik? Podsjeća me na tople obloge koje mi je majka stavljala kad sam bio bolestan. Kaže, kad je bio deset metara od njih, perro je ustao i Jaguar također, čak se ukočio u stav »mirno«. »Odmah sam naslutio nešto, Boa, znao sam da nam ne prilazi zato što je perro stajao bez kape na glavi. Svatko bi morao opaziti da dolazi zbog nas, jer nas je još
iz daljine promatrao i išao ravno prema nama dvojici.« Kaže da im je rekao: »Dobar dan pitomci«, ali nije više gledao Rulosa, nego Jaguara i ovaj je odbacio kamen koji je držao u ruci.« Idite u Prijavni ured«, rekao mu je. »Javite se dežurnom oficiru. Ponesite pidžamu, četkicu za zube, ručnik i sapun.« Kaže Rulos da je Gamboa problijedio, a Jaguar je bio miran i još je upitao poručnika obješenjački: »Ja, poručnice? Zašto, poručnice?« Perro se smijao. Kad bih bar sreo tog perrosa, zapamtio bi me. Kaže da mu Gamboa nije odgovorio, samo je dodao: »Idite odmah!« Šteta što se Rulos ne sjeća kako izgleda taj perro. Iskoristio je gužvu, uzeo svoju kapu i otrčao. Ne čudim se da je Jaguar rekao Rulosu: »Prokletstvo, ako je zbog pitanja iz kemije, kunem se da će mnogi požaliti što su ikad rođeni«. On je zaista sposoban da kaže nešto takvo. Rulos mu je rekao: »Vjerujem da ne misliš da sam ja izdajica ili Boa?« Jaguar je odgovorio: »Nadam se za vaše dobro da niste. Ne zaboravite da ste isto toliko krivi kao i ja. Upozori Bou. I sve one koji su kupili pitanja za ispit. I sve ostale.« Ostalo mi je bilo poznato, jer sam ga vidio kad je izlazio iz odjeljenja. Nosio je pidžamu s jednim rukavom i vukao je po zemlji, a četkicu za zube držao je u ustima poput lule. Iznenadio sam se, jer sam mislio da ide na kupanje. A Jaguar nije kao Vallano koji se tušira svakog tjedna. Treća godina ga je nazvala zbog toga »vodenjakom«. Jezik ti je topao, Malpapeada, topao i gotovo prži.
Kad mi je majka rekla: »Gotovo je sa školom, idemo tvom kumu da ti nađe neki posao«, odgovorio sam: »Znam kako ću zaraditi novac i nastaviti školu, ne brini«. »Šta kažeš?« upita ona iznenađeno. Ugrizem se za jezik i ostanem otvorenih usta. Upitam je da li poznaje mršavog Higuerasa, a ona me iznenađeno pogleda i reče: »Odakle ga ti poznaješ?« »Prijatelji smo«, rekao sam. »Ponekad mu pomažem u radu.« Ona slegne ramenima. »Već si odrastao«, reče. »Radi šta znaš, ne želim ništa znati o tome. Ali ako ne doneseš novaca, spremaj se za rad.« Tada sam shvatio da je majka znala šta su radili moj brat i mršavi Higueras. Ja sam išao s Higuerasom u još nekoliko kuća i svaki put sam zaradio dvadeset sola. Mršavi je govorio: »Postat ćeš uz mene bogat«. Novac sam čuvao u jednoj teci i sada sam zapitao majku: »Trebaš li odmah novaca?« »Trebam uvijek«, odgovorila je. »Daj mi koliko imaš.« Dao sam joj sav novac osim dva sola. Ja sam trošio samo onoliko koliko
mi je trebalo da odem do Terine škole i da je dočekam i također za cigarete, jer sam ovih dana počeo pušiti za vlastiti račun. Kutija »Inca« cigareta trajala mi je nekoliko dana. Jednom sam zapalio cigaretu na Trgu Bellavista i Tere me ugleda s vrata svoje kuće. Dođe k meni. Sjedili smo na klupi i pričali, kad ona reče: »Nauči me pušiti«. Upalio sam cigaretu i dao joj da nekoliko puta potegne dim. Nije ga mogla povući u sebe, pa je kašljala. Slijedeći dan mi je rekla da je cijelu noć povraćala i da više nikad neće pušiti. Sjećam se dobro tih dana. Bili su to najljepši dani te godine. Bio je kraj školske godine, učili smo više nego ikada i bili gotovo nerazdvojni. Kad joj tete nije bilo kod kuće ili kad je spavala, šalili smo se i igrali, dok nismo bili potpuno čupavi, a ja sam se uvijek uzbuđivao kad me je ona dodirivala. Viđao sam se s njom dva puta dnevno i bio sam zadovoljan. Kako sam imao stalno novaca, uvijek sam je nečim iznenađivao. Navečer bih odlazio na Trg Bellavista da se nađem s Higuerasom i on mi je govorio: »Pripremi se za danas. Imamo dobar posao.«
Prvih nekoliko puta išli smo u akciju troje: mršavi, ja i serrano Culepe. Četvrti put, kad smo išli u Orrantiju u kuću nekih bogataša, išla su s nama dva nepoznata mladića. Ali, uglavnom smo išli sami. »Što manje, to bolje«, govorio je mršavi. »Zbog diobe i zbog policije. Ali ponekad se ne može bez više njih.« Gotovo uvijek smo ulazili u prazne kuće. Mršavi ih je poznavao, ja ne znam kako, a opisao mi unutrašnjost kao i način na koji se može ući. Kroz dimnjak, krov ili prozor. U početku sam se veoma bojao, a kasnije sam već bio potpuno miran. Jednom smo ušli u neku kuću u predjelu Chorrillos. Ja sam ušao kroz razbijeni prozor na garaži, koji je Higueras izrezao dijamantom. Prohodao sam gotovo cijelu kuću da mu otvorim ulična vrata. Tada sam izišao i pričekao ga na uglu. Nekoliko časaka kasnije opazim da se na drugom katu upalilo svjetlo, a Higueras trči kroz vrata, kao da ga je netko ispalio iz topa. Prolazeći kraj mene uhvati me za ruku i reče: »Trči, uhvatit će nas«. Trčali smo stotinjak metara. Ne znam da li su nas slijedili, ali ja sam se jako bojao i Higueras mi reče: »Okreni nadesno, i kad uđeš u ulicu iza ugla, hodaj polako«. Mislio sam da smo gotovi. Učinio sam što mi je rekao i došao pješice kući iz takve daljine. Bio sam mrtav od
umora, zime i straha, uvjeren da su mršavoga uhvatili. Ali slijedeći dan me je čekao na trgu i smijao se iz sveg glasa: »Kakav peh!« govorio je. »Upravo sam otvarao ladice na ormaru kad me zaslijepilo svjetlo kao usred bijelog dana. Bog je velik kad nas je jučer izvukao iz klopke.« — Šta još? — upita Alberto. — Ništa — reče komandir. — Samo što je počeo krvariti i ja sam mu rekao: »Nemoj izigravati«. A ta životinja mi je odgovorila: »Ne izigravam, kaplaru, nego me boli«. I tada, budući da su oni svi međusobno dobri, vojnici su počeli mrmljati: »Boli ga, boli ga«. Ja mu nisam vjerovao, a možda je bila istina. Znate zašto, pitomče? Zbog kose, jer je bila obojena. Poslao sam ga da se opere, da ne prlja hodnik. Ali on, lopov jedan, nije htio. Ostao je sjedeći na krevetu i ja sam ga gurnuo, samo zato da se digne, pitomče, a ostali su počeli vikati: »Ne maltretirajte ga, kaplaru, zar ne vidite da ga boli?« — I tada? — upita Alberto. — Ništa više, pitomče, ništa više. Ušao je dežurni i upitao: »Šta je ovome?« »Pao je«, rekao sam, zar ne da si pao?« Ali on, lopov jedan, reče: »Ne, vi ste mi razbili glavu, kaplare«. A ostali su također počeli vikati: »Da, da, kaplar mu je razbio glavu«. Lupeži! Dežurni me odveo u pri javni ured, a onog lupeža u ambulantu. I tako sjedim ovdje već četiri dana. Na kruhu i vodi. Užasno sam gladan, pitomče. — Zašto ste mu razbili glavu? — pitao je Alberto. — Bah — reče kaplar uz prezrivu grimasu. — Samo sam htio da brzo odnese smeće. Hoćete li da vam kažem nešto? Ima ovdje velikih nepravdi. Ako poručnik vidi smeće u odjeljenju, kažnjava me sa tri dana strogog zatvora ili me izudara do mile volje. A kad ja udarim vojnika, stavljaju me u zatvor. Hoćete li znati istinu, pitomče? Ništa nije gore nego biti kaplar. Vojnike ugnjetavaju oficiri, ali oni su međusobno prijatelji i ispomažu se. U razredima, naprotiv, svi se obaraju na nas. Oficiri nas ugnjetavaju, a vojnici nas mrze i ogorčavaju nam život. Bilo mi je bolje kad sam bio vojnik.
Oba zatvora nalaze se iza pri javnog ureda. To su visoke mračne sobe, spojene rešetkom, kroz koju Alberto i kaplar mogu slobodno razgovarati. U svakoj sobi ima prozor na stropu, kroz koji prolaze zrake svjetla. Osim toga i poljski krevet s kaki-prekrivačem. — Koliko vremena ćete biti ovdje, pitomče? — pita kaplar. — Ne znam — odgovara Alberto. Gamboa mu sinoć nije dao nikakvo objašnjenje. Ograničio se na to da mu suho kaže: »Spavat ćete ovdje. Više volim da ste tu nego da idete u odjeljenje.« Bilo je tek deset sati. Dvorište je bilo prazno, ometeno laganim i nečujnim vjetrom. Kažnjeni pitomci bili su u odjeljenjima, a ostali će se vratiti tek u jedanaest. Na klupama pred prijavnim uredom, vojnici su sjedili u gomilama, razgovarajući i raspravljajući tko zna o čemu. Nisu ni pogledali Alberta kada je ulazio. Ušavši u zatvorsku ćeliju, Alberto je nekoliko časaka stajao u mraku, ne pomaknuvši se. Ostavio je kovčeg na podu, skinuo kaput i cipele, a zatim legao na krevet i pokušao zaspati. U blizini je čuo neko životinjsko hrkanje, ali je ipak ubrzo zaspao. Tek kad se ujutro probudio, opazio je u svom susjedstvu kaplara. Bio je veoma visok i suh, s uskim mršavim licem, nalik na usiljeni nož. Spavao je s kapom na glavi. Nekoliko minuta poslije toga, ušao je vojnik i donio mu kavu. Kaplar ga je ljubazno pozdravio i tako su počeli razgovarati. Dok su tako razgovarali, napolju se začula truba.
Alberto se odmakne od rešetaka i priđe vratima zatvora, koja su bila spojena sa stražarnicom. Poručnik Gamboa je stajao nagnut nad poručnikom Ferrerom i govorio mu nešto, gotovo šapćući. Vojnici su se budili, protezali i trljali oči, a zatim uzimali puške i izlazili napolje. Kroz otvorena vrata vidio se dio dvorišta i bijeli četvrtasti kamen, koji služi kao podnožje za kip Leoncija Prada. Gamboa izađe ne gledajući zatvor. Alberto sluša zvižduke što se rasprostiru dvorištem i zna da se na dvorištu svake od pet klasa pitomaca formiraju grupe spremne za pokret. Kaplar se vratio u krevet i zatvorio oči, ali više ne hrče. Kad se začuje stupanje u pravcu blagovaonice, kaplar tiho zviždi u taktu vojničkog marša. Alberto pogleda na sat: »Sad već govori sa Piranom, Terezice, već mu je rekao, već govore s majorom, ušli su komandantu, idu do pukovnika, Terezice, njih petero razgovaraju o meni, zvat će
novinare i slikat će me. Već prvi dan kada izađem, bit ću linčovan i majka će poludjeti. Neću više moći šetati kroz Miraflores a da ne pokazuju na mene prstom. Morat ću otputovati u inozemtsvo i promijeniti ime, Terezice.« Poslije nekoliko minuta opet se začuje zvižduk. Stupanje pitomaca koji su napuštali blagovaonicu, bilo je nalik na daleki šapat. Naprotiv, marširanje prema učionicama sliči na trčanje stada, koje se malo-pomalo gubi u daljini nekog samotnog polja. »Već su se dosjetili, Terezice, Arrospide je rekao da pjesnik nije došao i sad se već dogovaraju tko će me od njih tući. Obavijestit će i mog oca o tome, a bit će upoznata i policija i novine. Otac će reći da bi se moji djedovi i pradjedovi stidjeli i umrli od žalosti, mi smo bili najbolji u svemu, a ti bacaš na nas blato, ah, Terezice, pobjeći ćemo u New York i nikad se nećemo vratiti u Peru. Sad je već sat počeo i svi gledaju prema mojoj klupi.« Alberto korakne unazad kad je opazio da se poručnik Ferrero približavao ćeliji. Metalna vrata se tiho otvore. — Pitomče Fernandez. — Poručnik je bio mlad i imao je pod svojom upravom treću godinu. — Da, poručnice. — Idite u tajništvo vašeg odjela i javite se kapetanu Garridu. Alberto obuče kaput i stavi na glavu kapu. Jutro je bilo jasno, a vjetar je donosio miris mora i riba. Nije čuo kišu, ali dvorište je bilo mokro. Vjerojatno je pala noću, dok je spavao. Kip heroja bio je nalik na tužnu avet, na kojoj su bljeskale kapljice kiše. Nije vidio nikoga na stadionu ni u dvorištu. Vrata tajništva bila su otvorena. Opipa remen na ogrtaču i popravi kapu. Poručnik Gamboa je stajao, a kapetan Garrido sjedio za stolom. Gledali su prema njemu. Kapetan mu pokaže rukom da uđe. Alberto prekorači prag i stane u stav »mirno«. Kapetan ga omjeri od glave do pete, ispitivačkim pogledom. Usta su mu bila stisnuta. Tada mahne glavom i reče:
— Dobro. Da vidimo, pitomče. Šta znači ta priča? Alberto otvori usta, a onda osjeti neku nemoć u tijelu. Šta je htio reći? Kapetan je sjedio za stolom, a prsti su mu nervozno lupkali po drvu. Gledao ga je
pravo u oči. Poručnik Gamboa je stajao kraj njega i Alberto ga nije mogao vidjeti. Jagodice su mu gorjele, mora da je pocrvenio. — Šta čekate? — upita ga kapetan. — Zar su vam odsjekli jezik? Alberto spusti glavu. Osjećao se beskrajno umoran i nije imao povjerenja u kapetana. Riječi su mu nadolazile, ali kad su trebale izaći iz usta, postajale su krhke, neuvjerljive, rasplinjavale su se poput dima od cigarete. Glas poručnika Gamboe, prene ga iz te omamljenosti. — Hajde, pitomče — začuje Alberto. — Nastojte se srediti i počnite. Kapetan čeka. Ponovite ono što ste meni rekli i nemojte se ništa bojati. Govorite bez straha. — Da, kapetane — reče Alberto. Udahne duboko, a onda počne: — Pitomca Aranu su ubili jer je izdao Circulo. — Jeste li vi to vidjeli vlastitim očima? — uzvikne bijesno kapetan Garrido. Alberto ga pogleda. Bio je zelen od bijesa, a jagodice su mu se tresle. — Ne, kapetane — reče. — Ali... — Ali šta? — vikne kapetan. — Kako se usuđujete tvrditi nešto takvo a da za to nemate niti dokaza? Znate li vi šta znači optužiti nekoga za ubistvo? Zbog čega ste izmislili tu glupu priču? Čelo kapetana Garride bilo je vlažno od znoja, a u očima mu je svjetlucao žućkasti plamen. Ruke su mu bile položene na stol i od vremena do vremena je udarao njima po spisima. Alberto se odjednom trgne i osjeti da mu se vraća snaga i samopouzdanje. Podnese bez treptaja kapetanov pogled i nakon nekoliko časaka, oficir skrene pogled u stranu.
— Nisam ništa izmislio, kapetane — reče Alberto i glas mu je zvučao veoma uvjerljivo, čak i njemu samome. Ponovi: — Ništa, kapetane. Članovi Circula tražili su krivca zbog kojega je Cava bio izbačen iz škole. Jaguar se htio po svaku cijenu osvetiti, jer najviše od svega mrzi izdajice. Pitomca Aranu su svi mrzili i tretirali ga kao roba.
Uvjeren sam da ga je Jaguar ubio, kapetane. Da nisam u to uvjeren, ne bih ništa govorio. — Samo časak, Fernandez — reče Gamboa. — Govorite sve po redu. Približite se. Sjednite ako želite. — Ne — reče kapetan odsječno i Gamboa ga pogleda. Ali kapetan je bio okrenut prema Albertu. — Ostanite tu gdje jeste. I nastavite. Alberto se nakašlje i obriše čelo maramicom. Zatim počne govoriti suzdržijivim zadahtanim glasom, praveći duge stanke. Ali dok je iznosio herojstva Circula i isprićao sve o Esclavu i njegovu životu u internatu, uplićući u svoju pripovijest i druge pitomče i opisujući način na koji su unosili cigarete i alkohol, kako su krali pitanja za ispite i zabavljali se kod Paulina, služili se controm za izlazak, igrali poker, osvećivali se, kladili, pred kapetanovim očima je rastao novi svijet koji nije mogao zamisliti ni u najcrnjem snu. Kapetan Garrido je blijedio sve više i više, a Alberto je govorio sve sigurnije i slobodnije, na časove čak povišenim glasom sa primjesom agresivnosti. — Šta to ima veze? — upao mu je samo jednom u riječ kapetan. — Zbog toga da mi vjerujete, kapetane — rekao je Alberto. — Oficiri ne znaju i ne mogu znati šta se događa u odjelima. To je kao drugi svijet. Govorim vam to zato da mi vjerujete ovo što vam pričam o Esclavu. Tek kasnije, kad je Alberto već ušutio, kapetan Garrido se malo pribere, i dok su mu se prsti poigravali dugmetima na košulji, reče polako, kao da ne zna ni sam šta bi rekao: — Dobro. Znači, treba izbaciti cijeli odjel. Jedne zbog krađe, druge zbog pijanstva, treće zbog hazarda. Svaki od njih je nešto skrivio. Odlično. A šta ste vi bili?
— Svi smo mi bili sve — reče Alberto. — Samo Arana je bio drugačiji. Zato se nitko s njim nije družio. — Glas mu zadršće: —
Morate mi vjerovati, kapetane. Circulo ga je tražio. Htjeli su po svaku cijenu naći onoga tko je prijavio Cavu. Htjeli su se osvetiti. — Tu ste se srezali — reče kapetan rastreseno. — Cijela ta priča pada u vodu. Kakve to gluposti govorite? Cavu nije nitko prijavio. — Nisu to gluposti, kapetane — reče Alberto. — Pitajte poručnika Huarinu da li je Esclavo prijavio Cavu. On ga je jedini vidio kada je krao pitanja iz kemije. Bio je na noćnoj straži. Pitajte poručnika Huarinu. — Sve što vi govorite nema ni glave ni repa — reče kapetan. Ali Alberto je vidio da više nije tako siguran u svoje riječi. Ruka mu je ostala u zraku, naslonjena laktom na stol, a zubi su mu izvirili iz usta, kao u psa kad počne režati. — Ni glave ni repa. — Za Jaguara je to bilo isto kao da su njega optužili, kapetane — reče Alberto. — Bio je lud od bijesa kad je Cava izbačen. Circulo se sastajao svakog časa. To je bila osveta. Ja poznam dobro Jaguara. On je sposoban za ... — Dosta — reče kapetan. — To što vi govorite su djetinjarije. Optužujete svog druga za ubistvo, a nemate dokaza. Ne bi me iznenadilo da ste vi onaj koji se želi osvetiti. U vojsci se ne dopuštaju takve makinacije, pitomče. Može vas skupo stajati. — Kapetane — reče Alberto. — Jaguar je bio iza Arane na vježbama u polju. Ušuti. Rekao je to ne misleći i sada je posumnjao u istinitost svojih riječi. Grozničavo je nastojao rekonstruirati u mislima onaj dan kad su trčali po polju. — Jeste li sigurni? — reče Gamboa. — Da, poručnice. Bio je iza Arane. Siguran sam u to.
Kapetan Garrido ih je gledao, dok su mu oči skakale s jednog na drugog, nepovjerljve i ustreptale. Ruke je stiskao. Jednom je trljao drugu, dajući im toplinu.
— To ništa ne znači — reče. — Apsolutno ništa. Ušutjeli su sve troje. Odjednom kapetan ustane i počne šetati sa rukama skrštenim na leđima. Gamboa je sjeo na kapetanovo mjesto i gledao u zid. Izgledalo je da razmišlja. — Pitomče Fernandez — počne kapetan. Zaustavio se nasred sobe i glas mu je bio nešto blaži. — Reći ću vam nešto kao odrasloj osobi, kao muškarac muškarcu. Vi ste mlad i nagao. To nije loše, čak bi se moglo reći da je i pozitivno. Samo deseti dio onoga što ste mi ispričali bio bi dovoljan da vas izbacim iz škole. To bi bila vaša propast i strašan udarac za vaše roditelje. Je li tako? — Da, kapetane — potvrdi Alberto. Poručnik Gamboa je lupkao nogom po podu i gledao u zrak. — Smrt vašeg druga je ostavila na vas dubok dojam — nastavi kapetan. — Shvaćam vas, bio vam je prijatelj. Ali sve kad bi jedan dio onoga što ste pričali i bio istinit, teško bi se moglo dokazati. Bolje reći nikada se ne bi dokazalo, jer se sve temelji samo na pretpostavkama. Dospjeli bismo najviše do toga da su prekršena neka pravila. Nekoliko pitomaca bismo izbacili. Vi biste bili prvi, kao što je i prirodno. Spreman sam da sve ovo zaboravim, ako mi obećate da nećete više nikada spomenuti to što ste meni ispričali. Tako je najbolje. Raspršiti sve te fantazije. Poručnik Gamboa je i dalje lupkao nogom o pod, ali su mu udarci postali odrješitiji. Kao da je postao neobično nervozan poslije tih kapetanovih riječi. — Jeste li shvatili? — upita kapetan i čak se uspije malo nasmiješiti. — Ne, kapetane — reče Alberto. — Niste me shvatili, pitomče? — Ne mogu vam to obećati — reče Alberto. — Aranu su ubili.
— Onda — reče kapetan tvrdo — naređujem vam da šutite i ne ponavljate te gluposti. I ako ne poslušate, osjetit ćete tko sam ja. — Oprostite, kapetane — upadne Gamboa. — Kad govorim, ne prekidajte me, Gamboa. — Žao mi je, kapetane — reče poručnik, ustajući. Bio je viši od kapetana i ovaj je morao malo dići glavu da ga pogleda u oči. — Pitomac Fernandez ima pravo dati ovu izjavu, kapetane. Ne kažem da je istinita. Ali ima pravo zatražiti istragu u tom pravcu. Pravila to jasno izražavju. — Želite li me učiti pravila. Gamboa? — Ne, jasno da ne, kapetane. Ali ako vi nećete ništa poduzeti, ja ću sam podnijeti izvještaj majoru. Stvar je veoma ozbiljna i mislim da je istraga potrebna.
Nekoliko dana poslije zadnjeg ispita u školi, vidio sam Terezu kako ide sa dvije prijateljice ulicom Saenz Pefia. Nosila je ručnik i ja sam je upitao kamo ide. Odgovorila je: »Na kupanje«. Taj dan sam bio loše volje, i kad me je majka zatražila novac, odgovorio sam joj prostačkim riječima. Ona izvadi remen koji je držala ispod svog kreveta. Prošlo je već mnogo vremena otkako me nije tukla i ja joj zaprijetim: »Ako me dirneš, neću ti više nikada dati ni pare«. Bila je to samo primjedba u koju nisam vjerovao da će imati ikakvog efekta. Ali kad sam vidio da je spustila remen i ponovo ga stavila na njegovo mjesto, mrmljajući nešto između zubi, ohladio sam se od čuda. Okrenula se i otišla u kuhinju. Slijedeći dan Tereza je ponovo išla sa prijateljicama na kupanje i tako je to trajalo nekoliko dana. Išle su u Chucuito. Nosile su kupaće kostime na sebi i tamo su se svlačile. Nekoliko dječaka ih je čekalo na pijesku. Ja sam gledao samo onoga koji je razgovarao s Terezom. Pratio sam ih cijelo jutro s nasipa. Kad su se okupale, one su se ponovo obukle i vratile u Bellavistu. Ja sam sačekao dječake. Dvojica su otišla uskoro, a onaj što je bio sa Terezom i još jedan, ostali su do tri sata. Pošli su zatim prema Punti, razgovarajući i bacajući jedan na drugog ručnike i
kupaće kostime. Kad su stigli do neke tihe ulice, počeo sam bacati na njih kamenje. Dobili su Sagnuo se, uzviknuo: »Aj!« i uto je već dobio drugi obojica. Terezina prijatelja pogodio sam pravo u lice. udarac u leđa. Gledali su me začuđeno, a ja sam tada potrčao prema njima, ne dajući im vremena da se snađu. Jedan je pobjegao vičući: »Luđak!« Drugi je ostao stajati i ja se bacim na njega. Znao sam se tući još iz škole, a dok sam bio mali, brat me je naučio kako se tuče glavom i nogama. Rekao mi je da ne smijem tući čelom ni lubanjom, nego postrance kostima koje su tamo gdje je početak kose, jer su najjače. A u isti čas mora se rukama zaštititi trbuh da te protivnik ne udari po njemu. »Nema ništa boljega, nego udarac glavom kad se zna kako se udara. Dovoljan je jedan takav udarac da se pobijedi.« Ja sam se oborio na onoga koji je bio s Terezom i on je za nekoliko časaka bio na zemlji plačući. Njegov prijatelj je pobjegao, ali se nakon nekoliko metara zaustavio i povikao: »Ne tuci ga, luđače, ne tuci ga!« Ali ja sam ga nastavio tući i na zemlji. Zatim potrčim prema onome, ali on pokuca pobjeći. Dostignem ga i kad sam ga prvi put udario, on padne. Čim se uspravio, počne opet bježati. Nije se htio tući. Vratim se tada onom prvome koji je ustajao i čistio lice. Namjeravao sam mu nešto reći, ali čim sam ga vidio pred sobom, razbjesnim se opet i odalamim mu još jedan udarac. Počeo je cviljeti poput psa. Prihvatio sam ga za košulju i rekao mu: »Ako se ponovo približiš Terezi, još ću te jače istući«. Opsovao sam mu majku, udario ga nogom i vjerujem da bih i dalje nastavio s tim, da me nije netko potegnuo za uho. Bila je to neka žena, koja mi je dala nekoliko zaušnica vičući: »Divljače, razbojnice!« Onaj je to iskoristio i pobjegao. Napokon me žena pusti i ja se vratim u Bellavistu. Bilo mi je kao da se nisam tukao i kao da se nisam osvetio. Nikad se nisam tako osjećao. Inače, ako nisam vidio Terezu, bio sam tužan i želio sam biti sam. Međutim, sada sam bio bijesan i na časove tužan. Razočarao sam se i mislio da me Tereza kad sazna za ovo neće više htjeti ni pogledati. Zamrzit će me. Pođem do Trga Bellavista, ali nisam ušao u kuću. Pošao sam u bar na Saenz Peni i sreo tamo mršavog Higuerasa. Sjedio je kraj pulta i razgovarao s Kinezom. »Šta ti je?« upitao me. Nikada nisam nikome govorio o Tere, ali ovaj put sam osjetio potrebu da se nekome povjerim. Ispričao sam mršavome sve,
od dana kada sam je upoznao, kad se doselila u naše susjedstvo, pa sve do današnjeg događaja. On me saslušao veoma ozbiljno i nije se nijednom nasmijao. Samo je od vremena do vremena primjećivao: »Ma nemoj« ili »Do đavola« ili »Zaista?« Poslije je rekao: »Zaljubljen si do ušiju. Ja sam se prvi put zaljubio kad sam imao približno isto toliko godina kao ti, ali nije me tako uhvatilo kao tebe. Ljubav je nešto najgore što može zadesiti čovjeka. Tada se ponaša kao idiot i ne misli više na sebe. Stvari gube svoje značenje i čovjek je sposoban na sve moguće ludorije i u stanju je da se za jednu minutu upropasti za cijeli život. Mislim na muškarce. Zene ne. One su, naprotiv, lukave i zaljubljuju se kad im to odgovara. Ako ih neki muškarac odbije, prestaju biti zaljubljene i traže drugoga. Kao da se nije ništa dogodilo. Ali nemoj se brinuti. Kao što ima Boga, tako ću te ja ozdraviti od toga još danas. Ima za to lijeka.« Pio sam pivo i rakiju, a zatim povraćao. Higueras mi je pritisnuo trbuh da lakše povraćam. Tada me odveo u neku krčmu u luci, gdje sam se istuširao i pojeo nešto veoma ljuto u blagovaonici prepunoj ljudi. Zatim je naručio taksi i dao mu neku adresu. Upitao me: »Jesi li bio kada u bordelu?« Odgovorio sam da nisam. »To će te ozdraviti. Vidjet ćeš. Samo ako te puste unutra«. I zaista, kad nam je otvorila neka stara koja je poznavala Higuerasa, videći mene, počela je vikati: »Jesi li lud. Šta misliš da ću te pustiti unutra s tim djetetom. Svakih pet minuta njuškaju mi ovuda policajci!« Neko vrijeme su raspravljali vičući, a onda je stara napokon pristala i pustila ih unutra, ali je rekla da ne smiju izaći do jutra. Higueras ga je brzo proveo kraj velike dvorane pa nije vidio nikoga u lice. Uspeli su se nekim stepenicama i stara im je otvorila jednu od soba na prvom katu. »Poslat ću ti dvanaest piva. Prihvaćam se s tim djetetom, ali moraš mnogo potrošiti. Djevojke će sad doći. Poslat ću ti Sandru, jer ona voli takve balavce.« Soba je bila velika i prljava. Na sredini je bio veliki krevet sa crvenim madracem, noćna posuda i dva ogledala. Jedno na stropu, a drugo na zidu. Na sve strane bili su crteži žena i muškaraca u spolnom aktu. Malo kasnije ušle su u sobu žene, noseći boce piva. Bile su Higuerasove prijateljice i poljubile su ga. Gladile su ga, sjedale mu na krilo i govorile kojekakve prostote: guzica, kurva, itd. Jedna je bila mršava visoka mulatkinja sa zlatnim zubom, a druga bijela i deblja od
ove. Mulatkinja je bila bolja. Obadvije su se smijale kad su me opazile i govorile su mršavome: »Podvodač maloljetnika«. Otvorile su pivo i počele piti. Vrata su malo odškrinule da se čuje glazba iz prizemlja i počele plesati. Ja sam u početku šutio, ali malo-pamalo sam se razveselio pijući. Dok smo plesasli, ona bijela mi je pritisnula glavu na svoje grudi, koje su bile napola razgolićene. Mršavi se napio i naredio mulatkinji da priredi show. Ona je zaplesala mambo u gaćicama. Mršavi najednom skoči na nju i baci je u krevet. Bijela me uhvati za ruku i odvede u drugu sobu. »Je li prvi put?« upita. Ja sam rekao da nije, ali ona je odmah vidjela da lažem. Dok mi se približavala, veoma zadovoljna, šaptala je: »Možda mi doneseš sreću«. Poručnik Gamboa izađe iz svoje sobe i prijeđe brzim koracima stadion. Stigao je do učionica upravo u času kad je Pitaluga, koji je bio dežuran, zviždao. Završio je prvi sat jutarnje nastave. Pitomci su bili u razredima. Čas slabiji čas jači žagor, poput neke daleke graje, odavao je njihovu prisutnost. Gamboa zastane časak kraj stepenica, a onda pođe prema tajništvu škole. Podoficir Pezoa je sjedio za stolom, njuškajući po nečijoj bilježnici nepovjerljivim pogledom. — Dođite, Pezoa. Podoficir ga je slijedio, gladeći brkove nježnim pokretima prstiju. Hodao je šireći noge, kao da je u konjici. Gamboa ga je cijenio. Bio je uslužan, okretan i veoma sposoban u vježbama na otvorenom. — Poslije nastave, pozovi prvo odjeljenje. Neka pitomci izvade oružje. Odvedi ih na stadion. — Pregled oružja? — Ne. Hoću da se formiraju u borbene jedinice. Recite mi, Pezoa, da li se u posljednjoj borbenoj vježbi u polju promijenio razmještaj pitomaca? Hoću reći, vježba se odvijala po uobičajenom redoslijedu: grupa broj jedan naprijed, za njom broj dva, pa tri, itd. — Ne, poručnice — reče podoficir. — Obratno. U uputama, kapetan je naredio da se u prethodnicu metnu oni najmanji.
— Istina je — reče Gamboa. — Dobro. Čekam vas na stadionu. Podoficir pozdravi i ode. Gamboa se vrati u zgrade. Jutro je bilo veoma jasno i bez vlage. Vjetrić je njihao travu na prostoru kraj stadiona. Vikunja je trčala praveći velike krugove. Dolazila je jesen. Internat će ostati pust, život će se odvijati monotono i mučno. Služba će biti kraća i manje odgovorna, pa će imati dovoljno vremena da ode triput tjedno na kupanje. Zena će se već osjećati dobro i svake večeri će izvoditi dijete zajedno u šetnju. Osim toga, imat će dovoljno vremena za učenje. Osam mjeseci nije tako velik termin za spremanje ispita. Kažu da će biti samo dvadeset činova za kapetane, a ima dvije stotine predloženih. Stigao je do tajništva. Kapetan je sjedio za stolom, i kad je Gamboa ušao, nije digao glavu. Malo kasnije, dok je pregledavao izvještaj sa vježba u polju, kapetan reče: — Recite mi, poručnice. — Da, kapetane. — Šta vi mislite? — Kapetan ga je promatrao nabravši čelo. Gamboa je oklijevao prije nego je prozborio. — Ne znam, kapetane — reče. — Teško je izreći sud. Počeo sam s istraživanjem. Možda nešto razjasnim. — Ne govorim o tome — reče kapetan. — Mislim na posljedice. Jeste li razmišljali o tome? — Da — reče. — Moglo bi biti veoma ozbiljno. — Ozbiljno? — Kapetan se nasmiješi. — Zaboravljate da je ovaj bataljon pod mojom komandom i da se prvo odjeljenje nalazi pod vašim zapovjedništvom? Bilo što da se dogodi, nastradat ćemo samo vi i ja. — Mislio sam i na to, kapetane — reče Gamboa. — Imate pravo. I nemojte misliti da me to ne zabrinjava.
— Kad biste trebali napredovati u činu? — Slijedeće godine. — Ja također — reče kapetan. — Ispiti će biti veoma strogi, jer ima malo raspoloživih činova. Budimo iskreni, Gamboa. Ja i vi imamo izvrsne karakteristike. Nijedne manjkavosti. A sad će nas smatrati odgovornim za sve to što se dogodilo. Taj pitomac osjeća vašu podršku. Govorite s njim. Uvjerite ga. Najbolje je da se cijeli slučaj zaboravi. Gamboa pogleda kapetana u oči. — Mogu li biti iskren, kapetane? — Ja upravo to činim, Gamboa. Govorim vam kao prijatelju, a ne kao podređenom. Gamboa ostavi spise o izvještaju s vježbe napolju kraj stola i stane pred kapetana. — Meni je stalo do napredovanja u službi isto tako kao i vama, kapetane. Učinit ću sve što je moguće da to i postignem. Ja se nisam htio ovdje istaći, znate li? Među tim dječacima ne osjećam se potpuno kao vojnik. Ali ako sam nešto naučio u vojnoj školi, a to je važnost discipline. Bez discipline sve je izgubljeno i uzaludno. Naša zemlja je ovakva kakva jest upravo zato što nema reda ni discipline. Jedino vojska se održala snažna i kompaktna, zahvaljujući organizaciji i disciplini. Ako je istina da su tog dječaka ubili, ako je istina ono o alkoholu, o prodavanju pitanja za ispite i sve ostalo, ja se osjećam odgovornim, kapetane. Mislim da mi je dužnost otkriti šta je od svega toga istinito.
— Vi pretjerujete, Gamboa — reče kapetan, iznenađeno. Počeo je šetati po sobi kao i za vrijeme ispitivanja Alberta. — Ja ne kažem da se mora potpuno zažmiriti na sve ovo. Što se tiče alkohola i pitanja za ispite, jasno je da moraju biti kažnjeni. Ali ne zaboravite također da je prvi zadatak vojske da od njih napravi odrasle ljude, prave muškarce. A odrasli muškarci puše, piju, služe se controm i psuju. Pitomci znaju da će biti izbačeni ako ih otkrijemo. Nekima se to već dogodilo. Oni koje
nismo uhvatili zacijelo su vrlo spretni. Ako žele postati ljudi, moraju se izlagati riziku i biti odvažni. I to je vojska, Gamboa, a ne samo disciplina. Odvažnost, dovitljivost. Ali, napokon, o tome možemo poslije raspravljati. Ono što me sada zanima nije to. Ako i dođe sve ovo do pukovnika, bit će dovoljno da nam prouzrokuje ozbiljne posljedice. — Oprostite, kapetane — reče Gamboa. — Dok nisam ništa znao, pitomci su mogli raditi što ih je volja, slažem se s vama. Ali sada se više ne mogu praviti da sam neupućen, osjećao bih se kao njihov saučesnik. Sad znam da nešto nije u redu. Pitomac Fernandez mi je otkrio ništa manje nego to da mi se tri odjeljenja neprestano smiju u lice i da su me vukli za nos onako kako im je to odgovaralo. — Postali su odrasli, Gamboa — reče kapetan. — Ušli su ovamo kao djeca, neki su bili čak poput djevojčica. A sad, gledajte ih. — Ja ću im pripomoći da još brže odrastu — reče Gamboa. — Kad završi istraga, privest ću pred Oficirski savjet sve pitomče iz moga odjeljenja ako to bude potrebno. Kapetan se zaustavi. — Nalik ste na one popove fanatike — reče dižući glas. — Želite uništiti svoju karijeru? — Vojnik ne uništava karijeru izvršavajući svoju dužnost, kapetane. — Dobro — reče kapetan i počne opet hodati gore-dolje. — Radite što vas je volja. Ali vas uvjeravam da ćete izvući kraći kraj. I, naravno, ne računajte na moju podršku. — Naravno, kapetane. S dopuštenjem.
Gamboa pozdravi i izađe. Ode u svoju sobu. Na ormariću kraj kreveta bila je fotografija mlade žene. Slika je bila izrađena prije nego su se vjenčali. Upoznao ju je na nekoj zabavi dok je još išao u vojnu školu. Fotografija je bila napravljena na polju, Gamboa se više nije sjećao mjesta. U to vrijeme ona je bila mršavija nego sada i nosila je
dugu kosu. Smiješila se stojeći kraj drveta, a iza nje se vidio mali potočić. Neko vrijeme je promatrao fotografiju, a onda nastavi pisati izvještaje. Nešto prije dvanaest sati siđe u dvorište. Dva vojnika čistila su dvorište prvog odjeljenja. Kad su ga opazili, stanu u stav »mirno«. — Voljno — reče Gamboa. — Vi čistite ovo dvorište svaki dan? — Ja, poručnice — javi se jedan od njih. Pokaže na drugoga: — On čisti od drugog odjeljenja. — Hajde sa mnom. Kad su prošli nekoliko koraka, poručnik se okrene prema njemu i, gledajući ga u oči, reče: — Zajebao si se, glupane. Vojnik se automatski ukoči i opet stane u stav »mirno«. Malo je raširio oči. Bio je golobrad i imao je grube crte lica. Nije pitao zašto, ni šta, kao da je već unaprijed prihvaćao mogućnost neke greške. — Zašto nisi dao izvještaj? — Dao sam, poručnice — reče. — Trideset i dva kreveta. Trideset i dva ormara. Samo što sam izvještaj predao kaplaru. — Ne govorim o tome. I ne pravi se lud. Zašto nisi izvijestio o alkoholu, cigaretama, kartama i kockama? Vojnik još više raširi oči, ali je šutio. — U kojim ormarima? — Sta, poručnice? — U kojim ormarima ima alkohola i karata? — Ne znam, poručnice. Vjerojatno je to u nekom drugom odjeljenju.
— Ako lažeš, dobit ćeš petnaest dana strogog zatvora — reče Gamboa. — U kojim ormarima ima cigareta?
— Ne znam, poručnice. — Ali doda, oborivši pogled: — Mislim da ima u svima. — A alkohola? — Mislim samo u nekima. — A karte? — Također samo u nekima. — Zašto nisi podnio izvještaj? — Nisam vidio ništa, poručnice. Ja ne mogu otvoriti ormare. Zatvoreni su, a pitomci nose ključeve sa sobom. Ja samo mislim da ima, ali nisam vidio. — U drugim odjeljenjima također? — Mislim da ima, poručnice. Samo ne toliko koliko u prvom. — Dobro — reče Gamboa. — Večeras sam ja dežuran. Ti i ostali dežurni vojnici doći ćete u tri u prijavni ured. — Da, poručnice — reče vojnik.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

16 Re: Mario Vargas Ljosa - Grad i psi taj Pon Jan 02, 2012 1:14 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
V
Bilo je očito da se nitko neće izvući. Postavili su nas sve na noge i odveli u spavaonice. Svima nam je izgledalo jasno poput dana da nas je izdao Jaguar. Naredili su nam da otvorimo ormare. Srce mi je skočilo u petu. »Drži se, prijatelju, bit će smak svijeta«, rekao je Vallano. Imao je pravo. »Pregled odjeće, podoficiru?« pitao je Arrospide stisnuta grla, a lice mu je, jadniku, izgledalo kao u mrtvaca. »Ne pravi se lud«, reče Pezoa, »budi miran i uvuci jezik u guzicu.« Dobio sam grčeve od muke, živci su mi radili, a gledao sam ostale koji su hodali kao mjesečari od straha. Sve je bilo tako neobično. Gamboa, uspravljen nasred sobe i Rata, a Gamboa je vikao: »Pazite, rekao sam samo da otvorite ormare. Nitko ne smije ništa dotaknuti.« Tko bi se poslije toga usudio nešto učiniti? Zajebali su nas, ali bar smo imali tu zadovoljštinu da su najprije
zajebali njega. Tko bi to izdao ako ne on? Ali još uvijek ne shvaćam sve u potpunosti. Zašto smo morali ići na stadion i nositi oružje? Možda je Gamboa bio loše volje i namjerava nam piti krv na slamku? Neki su se čak smijali. Bilo je to žalosno da ima takvih ljudi koji ne znaju šta je nesreća. Premda je bilo doista smiješno kad se Rata, onako mali, počeo zavlačiti u ormare. Čitav se uvlačio unutra, a odjeća bi ga svega prekrila. Puzao je na četiri noge, samo da pokaže Gamboi da savjesno pretražuje. Čak je iskretao džepove, njušio i na kraju zapjevao veselo: »Ovdje ima 'Inca', do đavola. A gle ovoga. Taj je još bolji. Puši 'Chesterfield'. Kakva je ovo boca? Aha!« Mi smo blijedjeli, ali smo se tješili time da je u svakom ormaru nešto nađeno. Bilo je očito da ćemo najviše nastradati mi koji smo imali alkohola. Moja boca bila je gotovo prazna i ja sam rekao Rati da to zapiše. A on je samo rekao: »Šuti, nevoljno!« Najviše je od svih uživao Gamboa. To se osjećalo u načinu na koji je pitao: »Koliko si rekao?« »Dvije kutije cigareta 'Inca', dvije kutije šibica, poručnice«, a Gamboa je pisao polako, da više uživa. »Boca, napola puna, čega?« »Rakije, poručnice. Marke Sol de Ica.« Svaki put kad me je pogledao, Rulos mi je dao znak očima. Da, prijatelju, uvalili smo se u govna do guše. Svatko bi se sažalio nad nama gledajući ova lica. Prokletstvo, kako im je palo na pamet pregledavati ormare? Kad su Gamboa i Rata otišli, Rulos reče: »Mora da je to Jaguarovo djelo. Zakleo se da će nas sve udesiti ako njemu nešto bude. Pokvarenjak i izdajica.« Nije trebao ovako govoriti, bez dokaza, i takvim riječima, iako je moralo biti tako.
Samo ne znam zašto su nas odveli na stadion. Mislio sam da je i za to kriv Jaguar, vjerojatno je rekao da od vremena do vremena ubijemo po koju kokoš. »Izbit ću vam ja mušice iz glave zbog te vaše snalažljivosti«, rekao je poručnik. Rata je ušao brzo u razred. »Stanite odmah u stroj, imam za vas iznenađenje.« A mi smo vikali: »Rata.«22
22 Štakor On je rekao: »To je nalog poručnika. Postavite se u stroj i idite polako prema odjeljenju. Ili hoćete da zovnem njega?« Postrojili smo se i on reče: »Izvadite puške, imate na raspolaganju jednu minutu, brigadiru
zabilježi tri posljednja.« Umorili smo se psujući mu mater i nije nam išlo u glavu čemu sve to. U dvorištu su stajali pitomci ostalih odjeljenja i rugali nam se. Gdje se još vidjelo da pitomci s oružnjem izvode vježbe usred bijela dana na stadionu. Ili je Gambou nešto udarilo po glavi? Stajao je na nogometnom igralištu i bijesno nas promatrao. »Mirno!« vikao je Rata. »Formirajte se u grupe kao za vježbe na polju.« Svi su protestirali, izgledalo im je da sanjanju. Vježbe u polju sa dnevnim odijelom i na stadionu i to još prije ručka. Što je to? I poslije tri sata škole! Na to će Gamboa svojim snažnim glasom: »Postavite se u tri linije. Treća grupa naprijed, prva otraga.« Rata, nametljivac, neprestano je vikao: »Brzo, lijenčine, žustro, žustro!« Tada Gamboa zavikne: »Razmaknite se na deset metara jedan od drugoga, kao u napadu!« Možda postoji opasnost od rata, pa je ministar naredio da nas ubrzano obučavaju za slučaj rata. Možda postanemo prije oficiri. Sviđalo bi mi se ići u Afriku, boreći se na život i smrt u ratnoj gužvi, postavljati peruanske zastve na krovove, prozore, ulice i automobile, zastave obojene krvlju nas, heroja. Ako je napao Čile, onda ćemo vidjeti Čileanke. Kažu da su to najljepše žene na svijetu. Tko zna da li je istina? Ali kad bi postojala opasnost od rata, onda bi i druga odjeljenja sudjelovala u tome, a ne samo naše. »Šta vam je?« vikao je Gamboa. »Strijelci prve i druge grupe, jeste li gluhi? Rekao sam deset, a ne dvadeset metara. Kako se zove crnac?« »Vallano, poručnice.« Trebalo je vidjeti lice koje je napravio Vallano kad mu je Gamboa rekao »crnac.« »Dobro«, reče Gamboa, »zašto si se postavio na dvadeset metara razmaka, ako sam rekao deset?« »Ja nisam strijelac, poručnice, a radi se o tome da jedan manjka.« Pezoa je najobičniji glupan. Kako mu pada na pamet da kaže nešto slično. »Aha«, reče Gamboa, »zapišite koga nema.« »Nemoguće, poručnice, on je mrtav. To je pitomac Arana.« To može reći samo glupan. Ništa mu nije išlo od ruke i Gamboa je bjesnio. »Dobro«, reče. »Neka to mjesto popuni netko iz drugog reda.« Za nekoliko časaka uzvikne: »Zašto, do đavola, ne izvršite naređenje?« Pogledali smo se i tada istupi Arrospide i reče: »I taj pitomac nije prisutan. To je Jaguar.« »Stanite vi i ne bunite se«, reče Gamboa. »Naređenja se izvršavaju bez mrmljanja i pro testiran ja.«
Zatim nas je tjerao da trčimo, bacamo se na zemlju, opet ustajemo i napredujemo dalje, kao u napadu. Izgubili smo pojam
O vremenu i kad smo se već vukli napola mrtvi od umora, postrojio nas je u tri reda i poslao u odjeljenje. Tada su nam naredili: »Stanite mirno svatko na svom mjestu.« U tom času sam bio gotovo siguran da nam je to priredio Jaguar da spasi svoju kožu. Nema, dakle, poštenih i karakternih ljudi. »Otvorite ormare i odmaknite se za korak natrag«, naredio je tada Rata. »Prvi koji metne ruku unutra, gotov je.« Smiješno, kao da netko poručniku može pod nosom sakriti bocu sa pićem ili cigarete. Sve što su našli odnijeli su, a mi smo ostali nijemi od čuđenja. Bacio sam se na krevet. Malpapeade nije bilo. Kako je bilo vrijeme ručku, vjerojatno je bila u kuhinji da nađe nešto za jelo. Žao mi je što je nema ovdje da je počešem po glavi. To umiruje i odmara. Pomišljam da je mjesto nje ovdje neka djevojčica. Tako se vjerojatno osjeća onaj tko se oženi. Umoran si i tada sjedne kraj tebe tiho i bez riječi ženica, a ti je malo počešeš, baciš je na krevet, igraš se s njenom kosom i ljubiš je, govoreći cijelo vrijeme: »Zenice, mačkice, kurvice, itd.« Odjednom netko zaviče: »Vi ste krivi.« Ja viknem: »Šta hoćeš reći time vi ?« »Jaguar i vi«, reče Arrospide. Ja pođem prema njemu, ali me ostali zaustave. »Kažem 'vi' i ponavljam to«, vikao je on, bijesan, dok mu je niz usta curila slina, a on je nije ni primjećivao od bijesa. Govorio im je: »Pustite ga, ne bojim ga se, udesit ću ga jednim udarcem, dok nabrojim do tri.« Ali mene su zavezali da se ne bih mogao maknuti. »Bolje da se ne tucete sada kad već stvari tako stoje«, rekao je Vallano. »Moramo biti složni da se možemo oduprijeti ovome šta će biti.« »Arrospide, ti si najgadniji tip koga sam ikada sreo. Kad se stvari okrenu protiv nas, onda vrijeđaš drugove«. »Ja«, reče Arrospide. »Ja sam uz vas, protiv poručnika, i ako treba pomoći, tu sam. Ali za sve ovo je kriv Jaguar, Rulos i ti, jer nemate čistu savjest. Ovdje je nešto tajnovito. Kakva slučajnost da su upravo sada došli pregledavati ormare kad je Jaguar zatvoren.« Nisam znao šta da kažem na to. Rulos je također bio uz njih. Svi su govorili: »Da, Jaguar je izdao«, i »Osveta je nešto najslađe na svijetu.« Zatim je zasviralo za ručak i mislim da je to bilo prvi put otkako sam u internatu da nisam ništa jeo. Hrana mi je zapinjala u grlu.
Kad je vojnik vidio da se približava Gamboa, ustao je i izvadio ključeve. Okrenuo se oko svoje osi da otvori vrata, ali ga Gamboa zaustavi pokretom ruke, uzme mu ključeve i reče: »Idi u ured i ostavi me samog s pitomcem.« Vojnički zatvor se nalazi iza dvorišta sa kokošima, između stadiona i internatskog zida. To je uska dugačka zgrada, na čijim vratima je uvijek na straži vojnik, makar u zatvoru nema nijednog zatvorenika. Gamboa pričeka dok se vojnik udaljio, hodajući polagano po nogometnom igralištu prema zgradama. Onda otvori vrata. Ćelija je bila gotovo potpuno u mraku. Polako se spuštala noć i onaj jedini mali prozor izgledao je kao neka pukotina. U prvi čas nije nikoga vidio. Pomisli da je pitomac pobjegao. Ali odmah zatim ga opazi. Ležao je ispružen na krevetu. Približi se. Oči su mu bile zatvorene. Spavao je. Pogleda ga bolje u lice, nastojeći da ga se sjeti u tom mnoštvu lica koja je zapamtio u internatu. Ali uzalud. Jaguarove crte lica miješale su se u njegovu sjećanju s ostalim licima, iako mu je bio poznat, ne po izgledu, nego po prerano sazrelim crtama lica. Imao je čvrsto stisnute vilice, namršteno čelo i istureni podbradak. Vojnici i pitomci, kad su se nalazili pred svojim pretpostavljenima, ukočili bi lice, ali ovaj pitomac nije znao da je on ovdje. Osim toga, njegovo lice nije bilo kao u ostalih. Većina mladića ovdje imala je tamnu put i koščata lica. Njegova kosa i trepavice bile su gotovo bijele. Gamboa ispruži ruku i dotakne Jaguarevo rame. Iznenadi se što mu ruka nije bila energična, nego blaga, kao da budi prijatelja. Osjeti da se Jaguarovo tijelo pod njegovom rukom ukočilo i uzmakne pred naglim pokretom kojim je skočio s kreveta. Zatim se začuje udarac petama. Dakle, prepoznao ga je i sve je opet postalo realno, uobičajeno. — Sjednite — reče Gamboa. — Imamo duži razgovor. Jaguar sjedne. Tada poručnik ugleda njegove oči, koje nisu bile krupne, ali su zato bile blistave i oštre. Nije se pomaknuo ni progovorio nijednu riječ, ali u njegovoj ukočenosti i tišini bilo je nešto nepokorno, što se nije sviđalo poručniku. — Zašto ste se upisali u vojnu školu?
Nije bilo odgovora. Jaguar je prihvatio rukom prečke na krevetu. Lice mu se nije ni najmanje promijenilo. Bilo je i dalje oštro i mirno. — Upisali su vas na silu, zar ne? — nastavi Gamboa. — Zašto, poručnice? Glas je potpuno odgovarao očima. Riječi su bile pune poštovanja a izgovarao ih je polako, sa senzualnim naglaskom, iako je iz njih izbijala prikrivena arogancija. — Želim znati — reče Gamboa. — Zašto ste ušli u vojnu školu? — Htio sam biti vojnik. — Htio? — upita Gamboa. — Zar sada to više ne želite? Osjećao je da se koleba. Kad su pitali pitomče šta bi htjeli biti, svi su odgovarali da bi htjeli biti vojnici. Ali Gamboa je znao da se na prijemni ispit u Chorillosu uvijek prijavio samo mali broj onih koji su zaista odlučili ostati u vojsci. — Još ne znam — odgovori Jaguar poslije nekoliko sekundi. Poslije kratkog razmišljanja doda: — Možda ću se upisati u avijatičarsku školu. Oboje su ušutjeli. Gledali su jedan drugoga u oči, kao da svaki od njih nešto očekuje od drugoga. Odjednom Gamboa upita grubim glasom: — Vi znate zašto ste u zatvoru, zar ne? — Ne, poručnice. — Zaista? Mislite da nema razloga? — Nisam ništa učinio — reče Jaguar. — Bilo bi dovoljno samo ono što je bilo u ormaru
— primijeti Gamboa polako. — Cigarete, dvije boce rakije, kolekcija otpirača. Je li to malo? Poručnik nije skidao oka s njegova lica, ali uzalud. Jaguar je ostao miran i bez riječi. Nije se iznenadio ni prestrašio. — Cigarete bi još mogle proći — nastavi Gamboa. — Za to se kažnjava jednim izlaskom. Alkohol je već nešto drugo. Pitomci se mogu opijati na ulici i u svakoj kući, ali ovdje ne smiju popiti ni kapi alkohola. — Gamboa ušuti i nastavi nakon male stanke. — A karte? Prvi odjel je prava kockarnica. A otpirači? Šta to znači? Krađe. Koliko ormara ste otvorili? Od kada okradate svoje drugove? — Ja? — Gamboa se na trenutak zbunio. Jaguar ga je ironično promatrao. Zatim ponovi, ne skrećući pogled: — Ja? — Da — reče Gamboa, osjećajući da ga već hvata bijes. — Tko do bijesa ako ne vi? — Svi — reče Jaguar. — Cijela škola. — Lažete — reče Gamboa. — Vi ste kukavica. — Nisam kukavica — reče Jaguar. — Vi se varate, poručnice. — Najobičniji lopov — doda Gamboa. — Pijanica, lopov i povrh svega toga još i kukavica. Znate li da bih najvolio da smo civili. — Htjeli biste me tući? — upita Jaguar. — Ne — reče Gamboa. — Uhvatio bih te za uši i odveo u popravilište. Tamo su te trebali staviti roditelji. Sada je već kasno. Sam si za to kriv. Sjećaš li se šta je bilo prije tri godine. Naredio sam da nestane Circulo i da se prestanete igrati bandita. Sjećaš li se šta sam vam rekao one noći? — Ne — reče Jaguar — ne sjećam se.
— Sjećaš se ti, sjećaš — govorio je Gamboa. — Ali nije važno. Mislio si da si veoma lukav, zar ne? Ali takvi se u vojsci prije ili kasnije
nađu ovdje gdje si ti sada. Dugo si radio šta si htio. Ali stigao je i tvoj čas. — Zašto — upita Jaguar. — Nisam ništa učinio. — Circulo — govorio je Gamboa dalje. — Krađa ispitnih pitanja i odjeće. Zasjede pretpostavljenima, zloupotrebljavanje autoriteta nad pitomcima treće godine. Znaš li šta si ti? Kriminalac. — Nije istina — reče Jaguar. — Nisam ništa učinio. Samo sam radio ono što su radili i svi ostali. — Tko? — reče Gamboa. — Tko je još krao ispitna pitanja? — Svi — odgovori Jaguar. — Oni koji ne kradu, imaju novaca da ih kupe. Ali svi su umiješani u to. — Imena — reče Gamboa. — Reci mi nekoliko imena. Koji iz prvog odjeljenja? — Hoćete li me izbaciti iz škole? — Da. A možda ti se dogodi još nešto gore. — Dobro — reče Jaguar, ne dižući glas. — Cijela prvo odjeljenje je kupovalo ispitna pitanja. — Da? — upita Gamboa. — I pitomac Arana također. — Šta ste rekli, poručnice? — Arana — ponovi Gamboa. — Pitomac Ricardo Arana. — Ne — reče Jaguar. — Mislim da on nije nikad kupio. Bio je šeprtlja. Ali svi ostali su kupovali. — Zašto si ubio Aranu? — reče Gamboa. — Odgovori. Svi već znaju. Zašto? — Šta je vama? — reče Jaguar. Zatreptao je očima. — Odgovori na moje pitanje.
— Jeste li vi jako hrabri? — upita ga Jaguar. Uspravio se. Glas mu je podrhtavao. — Ako ste tako hrabri, skinite opasač. Ja se ne bojim. Gamboa poput munje skoči na noge i prihvati ga objema rukama za ovratnik, pritisnuvši ga na zid. Prije nego je Jaguar počeo kašljati, Gamboa osjeti ubod na ramenu. Bio je to Jaguarov lakat, kad je podigao ruku u namjeri da ga udari. Međutim, Gamboa ga je zaustavio na pola puta, a zatim ispustio iz ruku i koraknuo unazad. — Mogao bih te ubiti — reče. — Imam na to pravo. Ja sam tvoj pretpostavljeni a ti si me htio udariti. Ali o tebi će povesti računa Oficirski savjet. — Skinite opasač — reče Jaguar. — Možete biti i jači od mene, ali ja vas se ne bojim. — Zašto si ubio Aranu? — upita Gamboa. — Prestani se praviti lud i odgovaraj. — Ja nisam nikoga ubio. Zašto to govorite? Mislite da sam ubojica? Zašto bih ubio Esclava? — Netko te je prijavio — reče Gamboa. — Dolijao si. — Tko? — Skočio je na noge poput munje. Oči su mu svijetljele poput dva blistava kamena. — Vidiš? Izdaješ se. — Tko je to rekao? — ponovi Jaguar. — Toga ću zaista ubiti. — S leđa — reče Gamboa. — Bio je ispred tebe na dvadeset metara. Ubio si ga iza leđa. Znaš li kako se to kažnjava? — Ja nisam nikoga ubio. Zaklinjem se na to, poručnice. — Vidjet ćemo — reče Gamboa. — Bolje je da sve priznaš.
— Nemam šta priznati — zaviče Jaguar. — Ono o ispitima i krađama je tačno. Al ja nisam jedini. Svi to rade. Samo što su bogatiji
plaćali da siromašni kradu za njih. Ali ja nisam nikoga ubio. Hoću da znam tko je to rekao. — Saznat ćeš — reče Gamboa. — Reći će ti to u lice. Slijedeći dan stigao sam kući u devet sati ujutro. Majka je sjedila na pragu. Kad me je ugledala, nije se ni pomaknula. Rekao sam: »Ostao sam kod prijatelja u Chucuitu«. Nije ništa odgovorila. Gledala me je čudno, sa strahom, kao da sam joj nešto učinio. Njene oči su mi probadale tijelo i ja sam se osjećao veoma neugodno. Boljela me glava, a grlo mi je bilo suho, ali nisam se usudio ići spavati pred njom. Nisam znao šta bih radio. Otvarao sam školske bolježnice i knjige, koje mi više nisu ničemu služile, razgledavao sam ladice na ormaru, a ona je cijelo vrijeme hodala za mnom i promatrala me. Okrenuo sam se i upitao je: »Šta ti je? Šta me toliko gledaš?« Tada je ona rekla: »Izgubljen si. Da bar umreš.« Izašla je na ulicu i sjela podbočivši glavu rukama. Sjedila je tako dugo oborene glave, dok sam ja promatrao njenu bluzu punu rupa i zakrpa, vrat pun bora i sagnutu glavu. Polako joj se približim i reklnem: »Ako sam ti učinio nažao, oprosti mi«. Ponovo me pogledala. Lice joj je također bilo naborano, iz jedne od nosnica virile su bijele sijede dlake, a poluotvorena usta pokazivala su da joj manjkaju mnogi zubi. »Bolje da tražiš oproštenje od Boga«, rekla je. »Iako ne znam da li bi ti koristilo. Već si osuđen.« »Hoćeš li da ti nešto obećam?« upitao sam je. Ona je odgovorila: »Zašto? Vidi ti se na licu da si uzgubljen. Bolje je da legneš i odspavaš to pijanstvo.«
Nisam legao. Prošla me volja za snom. Nakon nelsoliko časaka sam izišao i pošao na kupalište u Chucuitu. S nasipa sam opazio dječake od jučer. Ležali su i pušili, glava naslonjenih na hrpu robe. Neki su stajali i bacali kamenje u vodu. Bilo je mnogo kupača. Uskoro je stigla i Tereza s prijateljicom. Prišle su dječacima i pružile im ruke. Zatim su se skinule i legle kraj njih, a onaj koga sam istukao, kao da se nije više ničega sjećao, bio je s njom cijelo vrijeme. Napokon su pošli zajedno u vodu. Tereza je vikala: »Smrznut ću se. Umrijet ću od zime.« On je hvatao vodu objema rukama i prskao je. Ona je još jače vikala ali se nije ljutila. Poslije su otišli daleko. Tereza je plivala bolje od njega, mirnim kretnjama, poput ribice, dok je on pravio veliku buku i od vremena do
vremena ronio. Tada su izašli i sjeli na kamenje. Tereza se ispruži, a on joj podmetne pod glavu odjeću i okrene se, napola savinut prema njoj, tako da ju je mogao cijelu gledati. Ja sam samo vidio njezine ruke, okrenute prema suncu. Njemu sam vidio mršava leđa s izbočenim kostima i krivim nogama. Oko dvanaest su ponovo pošli u vodu. Dječak je imitirao ženu, a ona je bacala vodu na njega, dok je vrištao. Zatim su plivali. Poslije toga igrali su se gušenja. On je ronio, a Tereza je počela lamatati rukama i zvati u pomoć. Međutim, bilo je očito da se šali. On je u tom času izlazio iz vode poput čepa na boci od šampanjca, sa kosom na očima i počeo zavijati poput Tarzana. Čuo sam njihov smijeh koji se razlijegao poput veselih zvončića. Kad su izašli, ja sam ih čekao kraj hrpe odjeće. Ne znam kamo su otišle Terezine prijateljice i onaj drugi dječak. Nije me se to ni ticalo. Kao da su najednom svi nestali s plaže. Oni su se približili. Tere me ugleda prva. On je dolazio za njom, skačući poput pajaca. Nije se iznenadila ni promijenila u licu kad me je ugledala. Rekla je samo: »Hola. I ti si na kupanju?« Ali mi nije pružila ruku. Uto me dječak ugleda, zaustavi se kao oparen, korakne unatrag, a zatim se sagne i uzme kamen. Nanišani na mene i baci. Tere se smijala. »Poznaš ga? To je moj susjed«, rekla je. »Pravi se važan kao da se zna tući. Sad ću mu ja pokazati, da mu ne padne više nikada na pamet da se tuče.« Ja ga promašim, a tada skočim prema njemu sa nasipa, zarivši noge duboko u pijesak. Padnem metar od njega, a on se približi i saspe mi usred lica hrpu kamenja. Bilo mi je kao da je sunce ušlo u moju glavu. Sve sam vidio u bijelome i činilo mi se da plivam. Mislim da to nije trajalo dugo. Kad sam otvorio oči, Tereza me je gledala uplašenih očiju, a on je stajao kraj nje otvorenih usta. Bio je glup, jer je mogao iskoristiti situaciju i napraviti od mene što ga je volja. Ja sam tada skočio preko Tereze i bacio se na njega. Bio je mekan poput krpe i nije se opirao. Tukao sam ga gdje sam stigao, a on je pokrivao lice rukama i nije se opirao ni vraćao udarce. Uzeo sam sitnog pijeska i trljao mu njime čelo i glavu, a kad je maknuo ruke trpao sam mu ga u usta i oči. Rastavili su nas kad je došao policajac. On me uhvatio za ovratnik košulje i udario. Ja mu bacim kamen u prsa. On me tada digne i prilijepi mi nekoliko šamara. Tada reče: »Pogledaj šta si učinio, nesretnice!« Dječak je ležao na zemlji i jaukao. Neke žene i muškarci su stajali nad
njim i tješili ga. Bili su bijesni i govorili su policajcu: »Razbio mu je glavu, divljak jedan, u popravilište s njim«. Meni nije bilo važno šta su govorile žene. Ali tada sam ugledao Terezu. Bila je crvena u licu i gledala me s mržnjom. »Kako si zao i grub«, rekla je. Ja sam odgovorio: »Kriva si ti jer si takva kurva«. Policajac me udari i vikne: »Ne govori takve prostote djevojčici, pokvarenjak jedan«. Ona me je promatrala prestrašeno, a ja se okrenem i pođem. »Kamo ideš? Stoj!« Ja sam ga počeo udarati nogama i rukama, pa je imao mnogo muke da me konačno odvuče s plaže. Kad smo došli u policiju, neki mlađi poručnik naredi policajcu: da Ine dobro zaveže i stavi u zatvor. »Ubrzo ćemo ga ponovo vidjeti ovdje zbog ozbiljnije stvari. Ima lice koje je zrelo za Sepu.« Policajac me odvede u neko dvorište, raskopča remen i počne me njime udarati. Ja sam trčao na sve strane i ostali policajci su se previjali od smijeha kad su vidjeli kako se ovaj oznojio trčeći za mnom, ali me nije mogao uhvatiti. Tada je bacio pojas i stjerao me u ugao dvorišta. Ostali policajci se približe i rekoše: »Pusti ga. Nećeš valjda tući djecu.« Izišao sam napolje i nisam se više vratio kući. Nastanio sam se kod mršavog Higuerasa. — Ne razumijem nijednu riječ — rekao je major. — Nijednu jedinu riječ. Bio je to debeo čovjek crvena lica, sa žućkastim brkovima koji nisu dopirali ni do kraja usnica. Čitao je izvještaj veoma pažljivo od početka do kraja i neprestano žmirkao očima. Prije nego je pogledao kapetana Garrida, koji je okrenut leđima prema njemu, promatrao kroz prozor ravne plohe Perle i sivkasto plavo more, pročitao je neke odlomke ponovo. — Ne razumijem — ponovi. — Objasnite mi, kapetane. Netko je ovdje lud, a ja mislim da se to ne odnosi na mene. Sta je poručniku Gambou? — Ne znam, majore. Iznenađen sam kao i vi. Govorio sam s njim već nekoliko puta o tome. Nastojao sam mu dokazati da je to nerazumno ...
— Nerazumno? — reče major. — Vi niste smjeli dopustiti ni da se to napiše takvim izrazima, a još manje da se pitomče stavi u zatvor. Ovo se mora što prije riješiti, ne gubeći ni minutu vremena. — Nitko ne zna ništa, majore. Oba pitomca su izolirana. — Zovite Gambou — naredi major. — Neka smjesta dođe. Kapetan užurbano izađe. Major ponovo stane čitati izvještaj, grickajući usnice. Nastojao je ugristi žućkasti brk, ali su mu zubi bili tako sitni da je uspio samo zagristi usne do krvi. Jednom nogom je nervozno lupao o pod. Za nekoliko časaka kapetan se vrati praćen poručnikom. — Dobar dan — reče major, nastojeći prikriti nervozu koja ga je gušila. — Veoma sam iznenađen, Gamboa. Vi ste istaknuti oficir i vaši pretpostavljeni vas veoma cijene. Kako vam je palo na pamet da napišete ovaj izvještaj? Izgubili ste moć rasuđivanja, čovječe! Pa to je prava bomba. Prava pravcata bomba. — Istina je, majore — reče Gamboa. Kapetan ga je promatrao, žvačući zrak od nervoze. — Ali slučaj nije u mojoj kompetenciji. Istražio sam sve što je bilo moguće. Samo Oficirski savjet... — Sta? — prekine ga major. — Vi mislite da će se Savjet sastati zbog toga? Ne govorite gluposti, čovječe. »Leoncio Prado« je poznata škola i nećemo dopustiti takav skandal. U stvari, nešto nije u redu s vašom glavom, Gamboa. Zar vi zaista mislite da ću ovo poslati u Ministarstvo? — To sam mu i ja rekao, majore — primijeti kapetan. — Ali on stoji uporno kod toga. — Da vidimo — reče major. — Ne smijemo izgubiti kontrolu, smirenost je glavna stvar u tome. Da vidimo. Tko je dječak koji je prijavio slučaj? — Fernandez, majore. Pitomac prvog odjeljenja. — Zašto ste zatvorili onog drugoga bez naređenja?
— Morao sam početi istragu. A nisam ga mogao ispitivati, dok ga nisam odvojio od ostalih. Na drugi način, vijest o tome bi se ubrzo proširila cijelom školom. Nisam dopustio da se suoče, iz opreza. — Optužba je idiotska i apsurdna — prasne major. — I vi joj niste smjeli dati nikakvu važnost. To su djetinjarije i ništa više. Kako ste mogli povjerovati u tu fantaziju? Nikad nisam mislio da ste tako naivni, Gamboa. — Moguće je da ste vi u pravu, majore. Ali dopustite mi da nešto primijetim. Ja nisam također vjerovao da se kradu ispitna pitanja, da ima lopova i kradljivaca, da se u školi kartaju i piju alkohol. A u sve to sam se lično uvjerio, majore. — To je nešto drugo — reče major. — Poznato je da se u petoj godini izigrava disciplina. O tome nema ni najmanje sumnje. Ali za to ste odgovorni vi. Kapetan Garrido, poručnik Gamboa i ostali. Svi ćete se vi naći u nebranom grožđu. Dječaci su vas nadmudrili. Vidjet ćemo kakvo će lice napraviti pukovnik kada sazna šta se događa u odjelima. Ne mogu učiniti ništa, moram o tome izvijestiti i uspostaviti neki red. Ali — major pokuša ponovo zagristi brk — ovo drugo je neprihvatljivo i apsurdno. Taj pitomac je ispalio u sebe metak greškom. Slučaj je već jednom razjašnjen. — Oprostite, majore — reče Gamboa. — Nije se utvrdilo da se on sam ubio. — Ne? — major osine Gambou ljutitim pogledom. — Hoćete li da vam pokažem izvještaj o slučaju? — Pukovnik nam je razjasnio razlog zbog čega je takav izvještaj. Napravili su to zbog toga da se izbjegnu komplikacije. — Ah — reče major s trijumfalnim gestom. — Upravo zato. A da bi se izbjegle komplikacije, vi sada pravite izvještaj pun zabluda.
— To je različito, majore — nije se dao smesti Gamboa. — Sve se izmijenilo. Prije je mogućnost nesretnog slučaja bila više
vjerodostojna, bolje reći jedina. Liječnici su rekli da je metak došao s leđa. Ja i ostali oficiri mislili smo da se radi o zalutalom metku, o slučaju. Tad se moglo pripisati tu grešku žrtvi te nezgode, da se ne naškodi instituciji. U stvari, majore, ja sam mislio da je pitomac Arana kriv, barem djelomično, zbog toga što je vjerojatno stao na krivo mjesto ili je zakasnio u napadu. Moglo se čak pomišljati da je metak izišao iz njegove vlastite puške. Ali kad jedna osoba ustvrdi da se radi o zločinu, stvar se mijenja iz temelja. Optužba nije posve apsurdna i nemoguća, majore. Položaj pitomaca u napadu ... — Gluposti — reče major bijesno. — Vi vjerojatno čitate krimiće, Gamboa. Hajde da to završimo već jednom i dosta nepotrebnih diskusija. Idite u prijavni ured i pošaljite onu dvojicu u odjel. Recite im da će biti odmah izbačeni iz škole i da neće dobiti nikakvu svjedodžbu ako budu govorili o tome. Poslije napravite novi izvještaj, ne spominjući ništa u vezi sa smrću pitomca Arane. — Ne mogu to učiniti, majore — reče Gamboa. -— Pitomac Fernandez ne odustaje od svoje optužbe. Ono što sam sam provjerio, potvrđuje tu optužbu. Optuženi se nalazio iza žrtve na vježbama u polju. Ne tvrdim ništa, majore. Samo napominjem da se, praktički, moglo dogoditi ono o čemu govori Fernandez. Samo Savjet je mjerodavan da se izjasni o tome. — Ne zanima me vaše mišljenje — reče major prezirno. — Opominjem vas da zaboravite te priče i da slušate naređenja. Hoćete li da vas privedem Savjetu? Naređenja nisu za raspravljanje, poručnice. — Vi imate pravo da me privedete Savjetu — reče Gamboa tiho. — Ali neću mijenjati izvještaj. Zao mi je. I moram vas osim toga podsjetiti da ste ga dužni podnijeti komandantu. Major je problijedio. Zaboravljajući na pristojno ponašanje, nastojao je svim silama dohvatiti zubima brk i pravio je sve moguće grimase da ga dokuči, ali mu to nije uspijevalo. Ustao je. Oči su mu bile gotovo ljubičaste.
— Dobro — reče. — Vi me još ne poznajete, Gamboa. Dobar sam samo ako se prema meni lijepo odnose. U protivnom sam opasan neprijatelj i vi ćete to osjetiti. Skupo će vas to stajati. Zaklinjem vam se da ćete me se sjećati. Kao prvo, ne smijete izići iz škole dok se sve ne razjasni. Prenijet ću izvještaj, ali ću izvijestiti također o vašem držanju prema pretpostavljenima. Odlazite. — S dopuštenjem — reče Gamboa i žurno izađe napolje. — Lud je — reče major. — Poludio je. Ali ja ću ga izliječiti. — Prenijet ćete izvještaj, majore? — upita kapetan. — Moram — promuca major izvan sebe i pogleda kapetana kao da se čudi da je ovdje. — Vi ste također nastradali, Garrido. Vaša karakteristika će ostati zauvijek crna. — Nije moja krivnja — mrmljao je rastreseno kapetan. — Dogodilo se u prvom odjeljenju, kod poručnika Gamboe. Ostala odjeljenja su primjerna. Sve je u najboljem redu. Slušao sam uvijek naređenja od slova do slova — opravdavao se Garrido. — Poručnik Gamboa je vaš potčinjeni — odgovori suho major. — Ako je jedan od pitomaca došao da vam otkrije šta se događa u odjelu, znači da ste vi cijelo vrijeme bili na Mjesecu. Kakvi ste vi oficiri? Ne možete uspostaviti disciplinu ni među djecom u školi. Savjetujem vam da napravite malo reda u petoj godini. Možete se povući. Kapetan se okrene, i tek kad je bio na vratima, sjeti se da nije pozdravio. Okrene se i udari petama. Major je pregledavao izvještaj, micao ustima i nabirao čelo. Kapetan pođe laganim korakom prema tajništvu. U dvorištu stane i zazviždi. Podoficir Morte izleti napolje. — Pozovite sve oficire i podoficire — reče kapetan. Prijeđe rukom po jagodicama. — Svi ste vi odgovorni i platit ćete mi to skupo. Krivnja je na vama i ni na kome više. Šta stojite tamo otvorenih usta? Idite i radite ono što sam vam rekao.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

17 Re: Mario Vargas Ljosa - Grad i psi taj Pon Jan 02, 2012 1:33 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
VI
Gamboa je oklijevao. Nije se mogao odlučiti da otvori vrata. Bio je zabrinut. »Zbog ove gužve ili zbog pisma?« Primio ga je prije nekoliko sati: »Žalim te mnogo. Nisam trebala ići na taj put. Nisam li ti rekla da bi bilo bolje da ostanem u Limi? U avionu sam cijelo vrijeme povraćala. Svi su gledali u mene i ja sam se osjećala veoma neugodno. Na aerodromu su me čekali Cristina i njezin muž. Veoma je simpatičan i dobar, pričat ću ti o tome. Odmah su me odvezli kući i zvali liječnika. Rekao je da mi je put naškodio, ali sve ostalo je dobro. Međutim, kako mi nije prestajala glavobolja, i nadalje sam se osjećala loše, ponovo su zvali liječnika i on je rekao da će biti najbolje ako dođem u bolnicu. Sada sam na promatranju. Dali su mi već nekoliko injekcija i ležim nepomično, bez jastuka, a to me veoma smeta, jer ti znaš da ja spavam gotovo sjedeći. Mama i Cristina su stalno uz mene, a Cristinin muž također dođe, čim izađe s posla. Svi su tako dobri prema meni, ali ja bih željela da si ti uz mene. Samo tako bih se osjećala posve mirna. Sada se osjećam bolje, ali bojim se da ću izgubiti dijete. Liječnik kaže da je prvi put najteže, ali da će sve biti u redu. Veoma sam nervozna i cijelo vrijeme mislim o tebi. čuvaj se. Da li ti nedostajem? Vjerojatno ne toliko koliko ti meni.« Kad je pročitao, osjećao se utučen. Uto se pojavio u sobi kapetan i rekao: »Pukovnik zna sve. Došli ste na svoje. Komandant kaže da izvedete iz zatvora Fernandeza i dovedete ga u pukovnikovu sobu. Odmah.« Gamboa nije bio preplašen, ali je osjećao u sebi svako pomanjkanje poleta za bilo što, kao da ga taj slučaj najednom više ne zanima. Nije to bilo često kod njega da se prepusti takvim raspoloženjima. Bio je loše volje. Savije list na četvero, spremi ga u novčanik i otvori vrata. Alberto ga opazi kroz rešetku kako ide polaganim korakom prema njemu. Albertova ćelija je bila svjetlija od one u kojoj je bio Jaguar, i Gamboa primijeti da su Albertove kaki-hlače smiješno kratke i priljubljene uz noge kao u baletnog plesača, a razrez na hlačama zakopčan samo do polovice. Košulja je, naprotiv, bila previše široka, sa ramenima koja su visila, dok mu se na leđima formirala velika grba.
— Hej — reče Gamboa. — Gdje ste zamijenili dnevnu uniformu? — Ovdje, poručnice. Imao sam odijelo za izlazak u kovčegu. Nosim ga subotom kući na pranje. — Ne znate pravila? — reče najednom Gamboa. — Dnevne uniforme se peru u internatu. Ne smiju se iznositi napolje. A šta je s tom uniformom? Izgledate kao pajac. Alberto se zbuni i počne zakopčavati hlače, ali nije uspio. — Hlače su se stisnule, a košulja narasla — rekao je Gamboa. — Koja je od te dvije stvari ukradena? — Obadvije, poručnice. Gamboa se iznenadi odgovoru. Zaista, kapetan je imao pravo. Ovaj pitomac ga je smatrao svojim saveznikom. — Govnarija — reče Gamboa, kao da govori samom sebi. — Znate li da ni vas ne može nitko spasiti? Ni sam Isus Krist s neba. U govnu ste do vrata. Nastradat ćete kao nitko. Reći ću vam nešto. Učinili ste mi lošu uslugu time što ste mi ispričali svoje probleme. Zašto vam nije palo na pamet zovnuti Huarinu ili Pitalugu? — Ne znam, poručnice — odgovori Alberto. — A tada doda, brzo: — Samo u vas imam povjerenja. — Ja nisam vaš prijatelj — odreže Gamboa — ni saveznik, ni zaštitnik. Učinio sam samo ono što mi je bila dužnost. Sad je sve u rukama pukovnika i Oficirskog savjeta. Oni će već znati šta će s vama. Dođite sa mnom, pukovnik vas želi vidjeti. Alberto problijedi. Zjenice mu se rašire . — Bojite se? — upita Gamboa. Alberto ne odgovori. Stao je »mirno« i treptao očima. — Dođite — reče Gamboa.
Pođu asfaltiranom stazom kroz dvorište i Alberto se začudi videći da Gamboa ne odgovara na pozdrave dežurnih oficira. Prvi put je ulazio u tu zgradu. Samo po vanjskom izgledu — visokim sivim vlažnim zidovima — bila je nalik na ostale zgrade. Unutra je bila posve različita. Predvorje, u kome je bio mekani sag da priguši korake, bilo je osvjetljeno jakim svjetolm i Alberto, zaslijepljen, nekoliko puta zažmiri. Na zidovima su visile slike poznatih ljudi iz povijesti, kojima su bili ukrašeni i njihovi udžbenici. Svi su oni bili naslikani u najznačajnijim časovima. Bolognesi23 kako ispaljuje posljednji metak, San Martin24
23 Bolognesi Francisco — peruanski oficir, koji je braneći Horroa de Aricu, više volio umrijeti nego se predati brojno jačim Čileancima 24 Jose de San Martin — argentinski oficir i borac za nezavisnost Perua kako podiže zastavu, Alfonso Ugarte kako se baca u provaliju i predsjednik Republike kako prima medalju. Iza predvorja nalazila se prazna dvorana, koja je bila još više osvijetljena nego ostale. Na zidovima su bili poredani sportski trofeji i diplome. Gamboa pođe nadesno. Ušli su u lift. Poručnik pritisne dugme za četvrti kat, vjerojatno posljednji. Alberto pomisli kako je to apsurdno da u tri godine svog boravka ovdje nije nikada opazio koliko katova ima ta zgrada. Čuvana od vojnika, ta monstruozna zgrada imala je u sebi nešto satansko za pitomče, jer su se u njoj odlučivale sedmične kazne, savjeti škole i svi ostali sudbonosni događaji za pitomče, pa je ta zgrada bila tako daleka u njihovu duhu kao biskupska palača ili plaža u Anconu. — Dođite — reče Gamboa. Ušli su u neki uski hodnik, čiji zidovi su bili veoma svijetli. Gamboa gurne široka vrata i Alberto opazi pisaći stol iza kojega je kraj pukovnikove slike stajao neki čovjek u civilu. — Pukovnik vas čeka — reče ovaj Gamboi. — Možete ući, poručnice. — Sjednite ovdje — reče Gamboa Albertu. — Pozvat ću vas.
Alberto sjedne nasuprot civilu. Ovaj je pregledavao neke spise. U ruci je držao olovku i mahao njom kao po taktu nekog tajnog ritma. Bio je nizak, beznačajnog lica i dobro obučen. Ovratnik od košulje bio mu je tvrd i bijel poput snijega, ali izgleda da ga je smetao, jer je svaki čas pomicao rukom ovratnik i zakretao vratom kao da se guši. Pri tom mu je jabučica skakala poput neke žive loptice ovamo-onamo. Alberto je prisluškivao ne bi li čuo nešto od onoga što se govori unutra u sobi, ali nije mogao ništa čuti. Počne razmišljati. Tereza mu se smiješala u mislima i gledala ga sa stanice kraj škole Raimondi. Ta slika ga je progonila otkako su odveli kaplara iz susjedne ćelije. Njezino lice mu se javljalo blijedo i veselo, uz rub ulice Arequipa. Nije joj vidio tijelo. Sate i sate je zamišljao kako izgleda njeno tijelo. Zamišljao ju je u elegantnim haljinama, skupom nakitu i egzotičnim frizurama. Načas se zacrveni: »Igram se oblačenja lutke, kao da sam žena«. Uzalud je pregledao do sitnica svoj kovčeg i džepove. Nije imao papira pa joj nije mogao ni pisati. Onda je pisao zamišljene listove, sastavljao u mislima živopisne fraze i priče u kojima je opisivao život u vojnom internatu, ljubav, smrt Esclava, osjećaj krivnje i viziju budućnosti. Odjednom začuje zvonce. Civil je govorio na telefon. Potvrđivao je glavom, kao da ga njegov sugovornik može vidjeti. Zatim objesi pažljivo slušalicu i okrene se prema Albertu. — Vi ste pitomac Fernandez? Molim vas pođite u pukovnikovu kancelariju. Dođe do vrata. Zakuca tri puta, ali mu nitko ne odgovori. Gurne vrata i uđe. Prostorija je bila golema. Osvjetljavale su je fluorescentne cijevi i oči su mu se ponovo morale privikavati na tu plavkastu svjetlost. Na daljini oko deset metara opazi tri oficira koji su sjedili u kožnatim naslonjačima. Pogleda naokolo: drveni pisaći stol, diplome, zastavice, slike, stajaća lampa. Nije bilo saga. Olašteni pod je svijetlio i cipele su mu klizile kao na ledu. Hodao je veoma pažljivo jer se bojao da ne padne. Gledao je u pod i podigao glavu tek kad je u svom vidnom krugu ugledao nogu obučenu u kaki--hlače i naslon od fotelje. Stane »mirno«.
— Fernandez? — reče glas koji se razlijegao pod oblačnim nebom, dok su pitomci napredovali po stazi na stadionu, vježbajući za
smotru, ili u društvenoj dvorani dok im je govorio o patriotizmu i duhu požrtvovan ja. — Fernandez, kako? — Fernandez Temple, pukovniče. Pitomac Alberto Fernandez Temple. Pukovnik ga je promatrao. Bio je debeo i lice mu je sjalo. Kosa mu je bila pažljivo zaglađena na potiljku. — Šta ste vi generalu Templu? — upita ga pukovnik. Alberto je slušao kakav je glas i šta mu se sprema. Bio je hladan, ali ne prijeteći. — Ništa, pukovniče. Mislim da je general Temple od onih Templea iz Piure. Ja sam od onih iz Moquegua. — Da — reče pukovnik. — Provincijalac. — Okrene glavu i Alberto je slijedio njegov pogled. Opazi u drugom naslonjaču komandanta Altunu. — Kao i ja. Kao većina vojnih šefova. Činjenica je da najbolji oficiri potječu iz provincije. Zaista, Altuna, odakle ste vi rodom? — Ja sam iz Lime, pukovniče. Ali se osjećam provincijalcem. Cijela obitelj mi je iz Ancasha. Alberto je nastojao ugledati Gambou, ali nije mogao. Sjedio je leđima okrenut prema njemu, tako da je vidio sam naslon od fotelje i nogu, kojom je Gamboa nervozno lupkao po podu.
— Dobro, pitomče Fernandez — reče pukovnik; glas mu je dobio težak naglasak .— A sad da počnemo razgovarati o ozbiljnim stvarima. Pukovnik koji je do sada sjedio zavaljen u naslonjač, pomakne se prema rubu sjedala. Trbuh mu se pojavio ispod glave kao neko zasebno tijelo. — Jeste li vi pravi pitomac: razuman, kulturan i inteligentan? Pretpostavimo da jeste. Hoću reći: vjerujem da niste pokrenuli cijeli oficirski zbor zbog nečeg beznačajnog. Čitajući izvještaj, ja sam se doista uvjerio u to da stvar nije neozbiljna, nego da, naprotiv, predmet opravdava intervenciju Savjeta. I ne samo Savjeta nego i Ministarstva pravde. Kako vidim, optužujete svog školskog druga za ubistvo.
On se nakašlje kratko, s izvjesnom elegancijom i za trenutak ušuti. — Odmah sam pomislio — nastavi — da pitomac pete godine nije više dijete. U tri godine vojne škole imao je dosta vremena da postane muškarac. A pravi muškarac je razumno biće, i da bi nekoga optužio za umorstvo, mora imati čvrste i nepobitne dokaze. Osim ako je izgubio razum. Ili ako je neznalica u pravnim stvarima. Neznalica koja ne zna šta znači lažno svjedočenje, koja ne zna da su laži kažnjive po zakonu. Čitao sam pažljivo izvještaj kao što taj slučaj i zaslužuje. I na nesreću, pitomče, dokazima nema nigdje ni traga. Tada sam pomislio: taj pitomac je oprezan, predvidio je sve i dokaze će pokazati samo na nadležnom mjestu, meni lično, da ih ja mogu iznijeti pred Savjet. Vrlo dobro, pitomče, zato sam vas i pozvao. Iznesite mi te dokaze. Pred Albertovim očima noga je lupkala o pod, dizala se i ponovo lupkala, ne popuštajući. — Pukovniče — reče. — Ja, samo ... — Da, da — prihvati pukovnik. — Vi ste odrastao muškarac, pitomac pete godine Vojne škole »Leoncio Prado« i znate šta radite. Dajte mi dokaze. — Ja sam već rekao sve što znam, pukovniče. Jaguar se htio osvetiti Arani, jer je ovaj optužio___ — Poslije ćemo govoriti o tome — prekine ga pukovnik. — Anegdote su veoma zabavne. Pretpostavke pokazuju da imate kreativan duh i zadivljujuću maštu. — Ušuti i reče prijaznije: — Zadivljujuću. A sad ćemo provjeriti dokaze. Dajte mi sav potreban materijal za suđenje. — Nemam dokaze, pukovniče — prizna Alberto. Glas mu je bio slab i podrhtavao je. Ugrize se za usnice da se ohrabri. — Ja sam rekao ono što sam znao. Ali siguran sam...
— Kako? — uzvikne pukovnik začuđeno. — Hoćete li time reći da nemate konkretnih dokaza? Malo više ozbiljnosti, pitomče, ovo nije
pravi čas za zbijanje šala. Zaista nemate nijedan opipljivi i stvarni dokaz? Hajde, hajde. — Pukovniče, ja sam mislio da mi je dužnost... — Ah — nastavi pukovnik. — Dakle radi se o šali? To mi izgleda veoma dobro. Vi imate pravo da se zabavljate, jer humor je odraz mladosti i veoma je zdrav. Ali sve ima svoje granice. Vi ste u vojsci, pitomče. Ne možete se ismijavati iz vojske samo tako. I ne samo iz Vojske. U civilnom životu se takve šale također strogo kažnjavaju. Ako želite nekoga optužiti za ubistvo, mora se to na nečemu zasnivati. Na nečem čvrstom, opipljivom, shvaćate li? A vi nemate nikakvih dokaza, ni čvrstih ni labavih i dolazite ovamo da izbacite ovakvu neobičnu tvrdnju i nabacujete se blatom na školskog druga i školu koja vas je odgojila. Šta mislite tko smo mi? Ha? Glupani, mentalni slabići, ili šta. Znate li vi da su četiri liječnika i grupa stručnjaka ustanovili da je metak koji je usmrtio tog nesretnog pitomca izišao iz njegove vlastite puške? Zar niste pomislili da su vaši pretpostavljeni, koji imaju više iskustva i više odgovornosti od vas, detaljno istražili uzroke njegove smrti? Dosta, ne govorite više ništa i pustite me da završim. Mislite li da smo ostali skrštenih ruku poslije tog slučaja, da nismo istraživali, proučavali greške i moguće propuste koji su je uzrokovali? Mislite li vi da čin pada nekome s neba? Ili da su poručnici, kapetani, majori i komandanti, i ja skupa s njima, da smo mi horda idiota koja skrsti ruke kada umre neki pitomac u ovim okolnostima? To je zaista uvredljivo, pitomče Fernandez. Kažem uvredljivo da ne bih morao upotrebljavati drugi izraz. Razmislite o tome i odgovorite mi. Zar nije uvredljivo? — Da, pukovniče — reče Alberto i načas osjeti neko olakšanje.
— Šteta što niste prije razmišljali — reče pukovnik. — Šteta što je bila potrebna moja intervencija da shvatite domet jednog dječačkog kaprica. A sad da govorimo o nečem drugom, pitomče. Jer vi niste ni svjesni da ste vašim iskazima pokrenuli jednu paklenu mašinu. A prva žrtva ćete biti vi. Imate bujnu maštu, zar ne? Upravo ste nam dali majstorsku probu. Najgore od svega je to što nije jedina. Ovdje imam i
druge dokaze vaše fantazije i inspiracije. Hoćete li mi dodati ove papire, komandante? Alberto je gledao kako se komandant Altura uspravio. Bio je to visok, krupan muškarac, potpuno različit od pukovnika. Pitomci su ih zvali »debeli« i »mršavi«. Altuna je bio tiha i neupadljiva osoba. Rijetko ga se viđalo po odjeljenjima i učionicama. Pošao je do stola i vratio se sa hrpom papira u ruci. Cipele su mu škripale kao čizme pitomaca. Pukovnik prihvati papire i pridigne ih do očiju. — Znate li šta je ovo, pitomče? — Ne, pukovniče. — Siguran sam u to da znate, pitomče. Pogledajte. Alberto prihvati papire, i tek kad je pročitao nekoliko redaka, shvati. — Prepoznajete li sad te papire? Alberto opazi da se noga umirila. Kraj naslona od stolice pokaže se glava: poručnik Gamboa ga je promatrao. On naglo pocrveni. — Jasno da ih prepoznajete — doda pukovnik veselo. — To su dokumenti, vjerodostojne probe. Da vidimo, pročitajte nam nešto od ovoga što tu piše. Alberto se u jednom trenutku sjeti »krštenja« perrosa. Prvi put, poslije tri godine, imao je isti onaj osjećaj poniženja i nemoći kakav je imao tada pri ulasku u školu. A ovo je čak bilo i gore. »Krštenje« je barem dijelio s drugovima, a ovdje je bio sam.
— Rekao sam vam da čitate — ponovi pukovnik. Alberto je čitao, sakupivši sve snage. Glas mu je bio slab i na časove se prekidao: »Imala je dugačke dlakave noge i tako veliku stražnjicu da je više nalikovala na životinju nego na ženu. Usprkos tome bila je najtraženija kurva u četvrtom kvartu, jer su k njoj dolazili samo perverzni tipovi.« Ušuti. Napeto je čekao da mu pukovnikov glas zapovjedi da nastavi. Ali pukovnik je šutio. Alberto osjeti veliki umor. Kao i natjecanje u rupi kod
Paulina, ponižavanje ga je fizički iscrpljivalo, opuštalo mu mišiće i mračilo mozak. Vratite mi te papire — reče pukovnik. Alberto mu ih pruži. Pukovnik ih je počeo polako prelistavati. Dok ih je razgledavao, micao je usnicama i ponekad izgovorio neku riječ tihim šaptom. Alberto je čuo naslove i dijelove pripovijedaka kojih se jedva sjećao. Neke od njih je pisao prije godinu dana: »Lula, nepopravljiva lutkica«, »Luda žena i magarac« i još neke druge. — Znate li vi šta moram uraditi s tim papirima? — reče pukovnik. Imao je poluotvorene oči i izgledao skršen od teške i neizbježne dužnosti. Glas mu je odavao dosadu i gorčinu: — Ne trebam ni pozvati Oficirski savjet, pitomče, nego vas smjesta izbaciti na ulicu kao degenerika. A zatim pozvati vašeg oca da vas odvede u kliniku. Možda vas psihijatri — shvaćate li me, psihijatri — uspiju izliječiti. Ovo ovdje je skandal, pitomče? Treba imati potpuno nastranu dušu, biti krajnje perverzan da bi se moglo pisati takve priče. Ovi papiri obeščašćuju školu i sve nas. Imate li što reći? Govorite, govorite. — Ne, pukovniče. — Naravno — reče pukovnik. — Šta biste mogli reći pred tako flagrantnim dokazima. Ni riječi. Odgovorite mi iskreno kao muškarac muškarcu. Zaslužujete li da vas izbacimo i tužimo vašim roditeljima kao podvođača i perverznog tipa? Da ili ne? — Da, pukovniče. — Ovi papiri su vaša propast, pitomče. Mislite li vi da postoji škola koja će vas primiti kad vas mi izbacimo kao perverznog i umno zaostalog? Vaša potpuna propast. Da ili ne? — Da, pukovniče. — Šta biste vi učinili da ste na mom mjestu, pitomče? — Ne znam, pukovniče.
— Ja znam. Imam izvršiti jednu obavezu. — Napravi malu stanku. Lice mu postane manje kruto. Tijelo mu se skupi i, naslonivši se ponovo na naslon fotelje, trbuh mu se smanji i postane neupadljiv. Pukovnik je prelazio rukom po bradi, češkao se, a pogled mu je lutao sobom, kao da je udubljen u razne kontradiktorne ideje. Dok je pukovnik razmišljao, Alberto je usredotočio pažnju na nogu koja se ponovo pojavila pred njegovim očima i počela lagano lupkati po podu. — Pitomče Fernandez Temple — reče pukovnik značajnim glasom. Alberto digne glavu. — Da li se kajete? — Da, pukovniče — odgovori Alberto bez razmišljanja. — Ja sam osjetljiv čovjek — reče pukovnik. — Ovi papiri izazivaju u meni stid. To je sramota za školu. Pogledajte me, pitomče. Vi imate vojnički odgoj, niste bilo tko. Ponašajte se kao čovjek. Shvaćate li šta vam kažem? — Da, pukovniče. — Hoćete li učiniti sve da se popravite? I nastojati da budete uzor-pitomac? — Da, pukovniče. — Najprije treba vidjeti pa onda vjerovati — reče pukovnik. — Upravo činim propust, jer bi mi dužnost nalagala da vas izbacim odmah na ulicu. Ali, ne zbog vas, nego zbog ustanove koja je za mene sveta, i zbog ove velike leonsiopradovske familije koju sačinjavamo, dat ću vam posljednju šansu. Spremit ću ove papire i imat ću vas pod paskom. Ako mi na kraju godine vaši pretpostavljeni kažu da ste opravdali moje povjerenje i da je vaša karakteristika čista, spalit ću ove papire i zaboraviti tu neugodnu priču. U protivnom i ako učinite neki propust — samo jedan, shvaćate li? — primijenit ću pravila bez milosti. Jasno? — Da, pukovniče. — Alberto spusti pogled i doda: — Hvala, pukovniče. — Shvaćate li šta činim za vas?
— Da, pukovniče. — Više nijednu riječ. Vratite se u odjeljenje i ponašajte se kako treba. Budite pravi leonsiopradovac, odgovoran i discipliniran. Možete ići. Alberto pozdravi i okrene se. Kad je već napravio nekoliko koraka prema vratima, zaustavi ga pukonikov glas: — Samo časak, pitomče. Zauzvrat, vi morate zaboraviti ovo o čemu smo ovdje razgovarali. Pripovijetke, vašu smiješnu priču o ubistvu, sve. I ne tražite mački tri noge, kad ih ima četiri. Slijedeći put, kad se budete htjeli igrati detektiva, mislite na to da ste u vojsci, gdje pretpostavljeni paze na to da je sve savjesno istraženo i predviđeno. Možete ići. Alberto ponovo lupi petama i izađe. Civil ga nije ni pogledao. Umjesto da se spusti liftom, pošao je pješice. Kao i cijela zgrada, i stepenice su sjale poput ogledala. Već napolju, ispred spomenika heroju, sjeti se da je u zatvoru zaboravio kovčeg i uniformu za izlazak. Pođe prema upravnoj zgradi laganim koracima. Dežurni poručnik ga upitno pogleda. — Došao sam po svoje stvari. — Zašto? — upita poručnik. — Vi ste u zatvoru po nalogu Gamboe. — Naredili su mi da se vratim u odjeljenje. — A, ne — reče oh. — Zar ne poznajete pravilnik? Vi nećete izaći odavde sve dok mi poručnik Gamboa ne pokaže to napisano. Idite unutra. — Da, poručnice.
— Kaplaru — reče poručnik. — Uvedite ga pitomcu koji je došao iz zatvora sa stadiona. Trebam prostora za vojnike kažnjene od
kapetana Bezade. — Počeše se po glavi. — Ovdje se počeo stvarati pravi pravcati zatvor. Ni više ni manje. Kaplar, snažan visok čovjek, potvrdi glavom i otvori vrata ćelije, gurnuvši ih nogom. — Unutra, pitomče — reče. I doda tiho: — Budite mirni. A kad prođe straža, dodat ću vam cigaretu. Alberto uđe. Jaguar je sjedio na klupi i gledao ga. Taj put mršavi Higueras nije htio ići. Pošao je protiv svoje volje, kao da je predosjećao da će se loše završiti. Nekoliko mjeseci ranije, kad mu je Rajas poručio: »Ili ćeš raditi sa mnom, ili nemoj više stupiti nogom u Callao ako hoćeš sačuvati glavu«, Higueras mi je rekao: »To sam i očekivao«. On je bio s Rajasom dobar još odmalena. Moj brat i mršavi bili su njegovi učenici. Ali njega su zatvorili, a oni su nastavili sami. Poslije pet godina Rajas je izišao iz zatvora i sakupio drugu grupu oko sebe. Mršavi ga je izbjegavao sve dok ga jednog dana nisu našla dvojica od Rajasove bande i odveli ga silom pred njega. Pričao mi je da mu nisu ništa učinili i da ga je Rajas zagrlio i rekao mu: »Volim te kao sina«. Poslije su se napili i rastali kao prijatelji.
Ali poslije tjedan dana poslao mu je onu poruku. Mršavi nije htio raditi u tolikoj bandi, rekao je da se ne isplati, ali se također nije htio zamjeriti Rajasu. Napokon se odlučio i rekao mi: »Prihvatit ću. Na kraju krajeva, Rajas je pravedan. Ali ti nisi dužan da to prihvatiš. Ako hoćeš poslušati moj savjet, vrati se majci i studiraj za doktora. Sad već imaš priličnu svotu novaca.« Nisam imao ni jedan jedini centavos i rekao sam mu to. »Znaš li šta si ti? Najobičniji kurvin sin. Zar si potrošio sav novac po barovima?« Ja sam rekao da jesam. »Trebaš još mnogo učiti, rekao je; kurve nisu vrijedne da trošiš s njima novac za koji si stavio glavu na kocku. Trebao si staviti nešto na stranu. Dobro, na šta se onda odlučuješ?« Rekao sam mu da ostajem s njim. Tu istu noć smo pošli do Rajasa u neku prljavu rupu gdje je posluživala grbava žena.
Rajas je bio stari zambo25
Otada sam se često tukao s Kinezima, zambosima i serranosima za bilo kakvu sitnicu. Naročito kad smo se opijali. Toliko smo se tukli da smo na kraju postali prijatelji. Pozivali su me na piće, u barove i u kino kad je bio kakav uzbudljivi film. Taj dan smo upravo išli u kino: ja, mršavi i Pancracio. Na izlasku nas je čekao Rajas, veoma raspoložen. Pošli smo s njim u neku krčmu i on reče: »Potez stoljeća«. Tada ispriča da ga je zvao Carapulca i predložio mu da naprave zajedno jedan posao. Mršavi Higueras ga prekine: »Ništa s njima, Rajas. Oni su od velikih poteza.« Rajas ga nije slušao i nastavio je razlagati plan. Bio je ponosan što ga je Carapulca pozvao jer to je bila velika banda kojoj su svi zaviđali. Živjeli su kao pristojni i mirni građani, u luksuznim kućama i i nije se gotovo ništa razumjelo od onoga što je govorio. Cijelo vrijeme je pio. Ostali, bilo ih je oko pet ili šest, također su zambosi, serrani i Kinezi, gledali su podozrivo mršavoga. Rajas se, naprotiv, cijelo vrijeme obraćao mršavome, bilo da se smijao ili pričao nešto ozbiljno. Mene gotovo nije ni pogledao. Počeli smo raditi s njima i u početku je sve išlo dobro. »Čistili« smo kuće u Magdaleni, Punti, San Isidru i Orrantiji, zatim u Salaverryju i Barrancu, samo ne u Callau. Mene su uvijek stavljali za čuvara i nikada me nisu slali unutra da im otvaram vrata. Kad je bila dioba, Rajas mi je davao veoma malo, ali Higueras je uvijek odvojio od sebe i davao meni. Nas dvojica smo se držali zajedno i to se nije sviđalo ostalima iz grupe. Jednom, u nekakvoj krčmetini, mršavi i zambo Pancrazio su se potukli zbog neke kurvice i Pancracio je izvukao odnekuda nekakav klin i napravio mršavome duboku brazgotinu. Bio sam bijesan i bacio sam se na njega. Tada je skočio i drugi zambo i stvorili smo živu hrpu tjelesa koja se valjala po podu. Rajas je s ostalima napravio krug. Kurve su vrištale. Tada smo ja i zambo dohvatili jedan drugoga. U početku mi je vikao: »Ti si miš a ja mačak«, i smijao se. Tada sam mu zadao nekoliko udaraca glavom i on me začuđeno pogledao. Tek poslije toga počeli smo se doista ravnopravno tući. Na kraju, Rajas me pozvao i častio pićem. Rekao je: »Skidam ti kapu. Tko te je naučio da se tako tučeš?«
25 Sin crnca i Indijanke
imali automobile. Mršavi je pokušavao nametnuti svoje mišljenje, ali kako su ostali šutjeli, nije uspio. Pothvat je bio određen za sutra. Izgledalo je jednostavno. Prema planu koji nam je izložio Rajas, našli smo se na Quebradi de Armendarias u deset sati navečer. Tamo su bila dvojica iz bande Carapulca. Bili su dobro obučeni, s brkovima i pušili su cigare. Izgledali su kao da idu na neku zabavu. Tu smo bili do pola noći, a tada smo pošli pješice do tramvajske pruge. Išli smo u parovima: dvojica i dvojica. Kraj pruge je stajao jedan iz njihove bande i obavijestio nas: »Sve je spremno. Nema nikoga. Upravo su izašli. Počinjemo odmah.« Rajas me postavio na stražu kraj prvog ugla kuće, iza nekog zida. Pitao sam mršavoga tko ulazi u kuću. Rekao je: »Rajas, ja i ovi od Carapulca. Svi ostali su na straži. To je njihov stil. Oni se dobro osiguravaju. Tamo gdje sam ja stajao nije se vidjelo nikoga. Sva svjetla u kućama bila su ugašena i ja sam mislio da će se sve brzo svršiti. Dok smo išli prema kući, mršavi je hodao namrštena lica i šutio. Pancracio mi je pokazao kuću. Bila je golema i Rajas je rekao: »Ovdje mora biti novaca za cijeli bataljon.« Stajao sam na straži neko vrijeme, kad najednom začujem zvižduke i pucanj. Potrčah prema njima, ali oni su bili opkoljeni policajcima. Okrenem se i pobjegnem. Na Trgu Marsano popnem se u tramvaj, i kad sam stigao u Limu, uzmem taksi. U krčmi gdje smo se sastajali bio je samo Pancracio. »To je bila zamka«, rekao je. »Carapulca je imao među svojim ljudima izdajice. Mislim da su ih sve uhvatili. Vidio sam kako Rajasa i mršavoga tuku na zemlji. Četvorica iz bande Carapulca su se smijali. Ali platit će to jednog dana. Za sada je najbolje da nestanemo.« Rekao sam mu da nemam nijednog centavosa. On mi pruži pet sola i reče: »Promijeni stan i ne vraćaj se više ovamo. Ja ću provesti ljeto izvan Lime.«
Tu noć sam pošao u pusti predio Bellaviste i spavao u nekom jarku. Bolje rečeno, ležao sam na leđima gledajući u tamu, mrtav od hladnoće. Ujutro rano otišao sam na Trg Bellavista. Nisam bio tamo već dvije godine. Sve je bilo isto, osim vrata moje kuće, koja su bila obojana. Zazvonim, ali se nitko ne pojavi. Zazvonim jače. Netko iznutra vikne: »Ne navaljujte, do đavola!« Izađe neki muškarac i ja ga upitam za gospođu Domitiliju. »Ne znam ni tko je to«, reče. »Ovdje živi Pedro Caifas i to sam ja.« Kraj njega se pojavi žena koja upita: »Gospođa
Domitilija? Ona starica koja je živjela sama?« »Da«, rekao sam, »mislim da je to.« »Umrla je«, reče žena, »živjela je tu prije nas, ali tome ima već jaku dugo.« Zahvalio sam i sjeo na klupu u parku, gledajući cijelo vrijeme na Terezina vrata, ali ona se nije pojavljivala. Oko podne izađe iz njene kuće neki dječak. Stignem ga i upitam: »Znaš li gdje žive sada ona gospođa i djevojka koje su stanovale u ovoj kući?« »Ne znam.« Pođem ponovo do svoje nekadašnje kuće i pozvonim. Ovaj put izađe žena. »Znate li možda gdje je sahranjena gospođa Domitilija.« »Ne znam«, odgovorila je. »Nisam je ni poznavala. Da li vam je bila nešto u rodu?« Htio sam reći da mi je to bila majka, ali tada se sjetim da će me možda policija tražiti i odgovorim: »Ne, samo sam htio znati.« — Zdravo — reče Jaguar. Nije se iznenadio kad ga je ugledao. Kaplar je zatvorio vrata i ćelija se nalazila u polusjeni. — Zdravo — reče Alberto. — Imaš li cigareta? — upita Jaguar. Sjedio je na krevetu, leđima naslonjen na zid i Alberto je vidio jasno polovicu njegova lica, jer se nalazila ispod zrake svjetlosti što je ulazila kroz prozor. Druga polovica lica bila je poput nejasne mrlje. — Ne — odgovori Alberto. — Kaplar će mi malo kasnije donijeti jednu . — Zašto su te doveli ovamo? — upita Jaguar. — Ne znam. A tebe? — Neki kurvin sin je nešto rekao Gamboi. — Tko? Sta je rekao? — Slušaj — reče Jaguar, snizivši glas. — Ti ćeš vjerojatno izaći odavde prije nego ja. Učini mi uslugu. Dođi bliže da nas ne bi čuli. Alberto se približi. Stajao je kraj njega uspravno i koljena su im se dodirivala.
— Reci Boi i Rulosu da je u odjeljenju izdajica. Hoću da saznaju tko je to. Znaš li šta je rekao Gamboi? — Ne. — Šta misle iz odjeljenja zbog Čega sam ovdje? — Zbog krađe ispitnih pitanja. — Da — reče Jaguar. — I zbog toga. Rekao mu je sve o ispitima, o Circulu, krađi, alkoholu i kartama. Treba saznati tko je to bio. Reci im da će i oni nastradati ako ne uspiju saznati tko je to. I ti, cijelo odjeljenje. To je netko iz naše grupe, ne može biti nitko drugi. — Izbacit će te — reče Alberto. — A možda te pošalju i u zatvor. — To mi je rekao i Gambos. Vjerojatno će nastradati i Rulos i Boa, zbog Circula. Reci im da saznaju tko je to bio i da mi bace ceduljicu s njegovim imenom kroz prozor. Ako me izbace, više ih neću vidjeti. — Šta ćeš dobiti time? — Ništa — reče Jaguar. — Mene su već zajebali. Ali moram se osvetiti. — Ti si najobičnija ništarija, Jaguar — reče Alberto. — Volio bih da te stave u zatvor. Jaguar se malo pomakne, ali još uvijek je sjedio na krevetu. Više se nije naslanjao na zid, nego je sjedio ukočeno i podigao glavu samo toliko da je mogao pogledati Alberta. Lice mu je bilo cijelo na svjetlosti. — Jesi li čuo šta sarn rekao? —- Ne viči — reče Jaguar. — Hoćeš li da dođe poručnik? Šta ti je? — Ništarija — prošapće Alberto. — Ubojica. Ti si ubio Esclava.
Alberto je pošao korak unazad i malo se zgurio, ali Jaguar ga nije napao, čak se nije ni pomaknuo. U polumraku su se vidjele samo njegove plave oči, koje su neobično svijetlile.
— Laž — reče Jaguar, također šaptom. — To je najobičnija kleveta. To su rekli Gamboi da mi naškode. Izdajica mora biti netko tko hoće da mi naškodi, zar ti nije jasno? Reci mi, da li svi u odjeljenju vjeruju da sam ja ubio Aranu? Alberto ne odgovori. — Ne može biti — nastavi Jaguar. — Nitko to ne može vjerojati. Arana je bio slabić i ja sam ga mogao jednim udarcem baciti na zemlju. Zašto bih ga ubio. — Bio je mnogo bolji od tebe — reče Alberto. Govorili su tiho, i zbog naprezanja da ne dižu glas, riječi su izlazile tvrde, teatralne, bile su nalik na glumu. — Ti si ubojica. I slabić. Esclavo je bio dobar dječak, a ti i ne znaš šta to znači biti dobar. Bio je miran i nije dolazio ni s kim u sukob. Gnjavio si ga cijelo vrijeme, danju i noću. Kad je došao ovamo, bio je potpuno normalan, ali ti i svi ostali koji ste ga mrcvarili, toliko ste ga izmučili da je bio već potpuno skršen. I to samo zato što se nije znao tući. Najobičnija si ništarija, Jaguar, i sada će te izbaciti. Znaš li kakav će biti tvoj život? Život kriminalca. Prije ili kasnije završit ćeš u zatvoru. — Majka mi je to uvijek govorila. — Alberto se iznenadi. Nije očekivao da će mu se povjeriti. Ali tada shvati da Jaguar govori sam sa sobom. Glas mu je bio mukao i bezosjećajan. — I Gamboa. Ne znam šta ih je briga za moj život. Ali ja nisam bio jedini koji je mučio Esclava. Svi su ga gnjavili, i ti, pjesniče. U internatu svatko svakoga gnjavi, a onaj koji se pusti, gotov je. Nije moja krivnja. To što mene ne gnjave samo je zato što sam više muškarac nego oni. Ja nisam kriv. — Ti nisi više muškarac nego drugi — reče Alberto. — Ti si ubojica i ja te se ne bojim. Kad izađemo odavde, vidjet ćeš. — Hoćeš se tući sa mnom — upita Jaguar. — Da. — Ne možeš — reče Jaguar. — Reci mi da li su svi u odjeljenju bijesni na mene.
— Ne — reče Alberto. — Samo ja. I ne bojim te se. — Pssst, ne viči. Ako hoćeš, tući ćemo se vani. Ali ne možeš sa mnom, opominjem te. Ljutiš se na mene bez veze. Nisam ja ništa učinio Esclavu. Samo sam ga zadirkivao kao i drugi. Ali ne iz zlobe, samo zbog zabave. — I šta je to važno? Maltretirao si ga; a ostali su isto to činili da bi te imitirali. Ogorčio si mu život. I ubio si ga. — Ne viči, glupane, čut će te. Nisam ga ubio. Kad izađem, potražit ću izdajicu i prisilit ću ga da pred svima prizna da je to kleveta. Vidjet ćeš da je to laž. — Nije laž — reče Alberto. — Ja znam. — Ne viči, prokleto ti bilo. — Ubojica si. — Pssst. — Ja sam te prijavio, Jaguar. Znam da si ga ubio. Ovaj put Alberto se nije maknuo. Jaguar se pognuo na ležaju. — To si ti rekao Gamboi? — upita Jaguar veoma polako. — Da. Rekao sam mu sve šta si radio, sve što se događa u odjeljenju. — Zašto si to učinio? — Jer mi se htjelo. — Da vidimo jesi li zaista takav muškarac — reče Jaguar, uspravivši se.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

18 Re: Mario Vargas Ljosa - Grad i psi taj Pon Jan 02, 2012 1:36 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
VII
Poručnik Gamboa izađe iz pukovnikova ureda, pozdravi civila i pođe prema liftu. Pričeka nekoliko časaka, ali budući da lifta nije bilo,
uputi se stepenicama. Preskakao je dvije po dvije. Kad je izišao na dvorište, opazi da se već posve razdanilo. Nebo je bilo čisto i svijetlo, a u daljini na horizontu plovili su maleni bijeli oblaci, nadvivši se nisko nad morem. Pođe brzim korakom prema tajništvu pete godine. Kapetan Garrido sjedio je za stolom nabrana čela. Gamboa ga pozdravi s vrata — I? — upita kapetan, skočivši na noge. — Poslao me je pukovnik da vam kažem, da izbrišete iz registra ono što sam vam predao. Kapetanovo lice se razblaži, a oči, do tada zamagljene, razbistre se u veseo osmijeh. — Pa jasno — reče, udarivši žustro o stol — nisam čak ni zapisao u registar. Slutio sam. Pričajte kako je bilo, Gamboa. — Pitomac povlači izjavu, kapetane. Pukovnik je razderao izvještaj. Slučaj mora biti zaboravljen. Hoću reći ovo o mogućnosti ubistva, kapetane. Što se tiče onih drugih stvari, naredio je da se uspostavi disciplina. — Još? — reče kapetan, smijući se naglas. — Dođite, Gamboa. Pogledajte. Pokaže mu hrpu papira ispunjenih brojkama i imenima. — Vidite li ovo? U tri dana nakupilo se više papira nego u cijeli prošli mjesec. Šezdeset kažnjenih, gotovo trećina godine. Pukovnik može mirno spavati. A što se tiče ispita, već su poduzete sve mjere opreza. Pitanja se nalaze u mojoj sobi i tek na dan ispita će se iznijeti. Neka dođu ovamo, ako se usude. Pojačao sam noćne i dnevne straže. Podoficiri će tražiti izvještaj svaki sat. Dvaput na tjedan pregledava t će se ormari. Mislite li da će tako moći nastaviti svoje lopovluke? — Nadam se da ne, kapetane.
— Tko je imao pravo? — upita kapetan otvorenih usta s trijumfalnim izrazom lica. — Vi ili ja?
— Bila mi je dužnost — reče Gamboa. — Vi ste opterećeni pravilima — reče kapetan. — Ne kritikujem vas, Gamboa, ali u životu čovjek mora biti praktičan. Ponekad je potrebno zaboraviti pravila i dužnosti i povesti se za zajedničkim interesom. — Ja vjerujem u pravila — reče Gamboa. — Povjerit ću vam nešto. Znam ih sve napamet. I znajte da se ne kajem ni zbog čega. — Hoćete li zapaliti? — reče, kapetan. Gamboa uzme cigaretu. Kapetan je pušio crni uvozni duhan, koji je kod pušenja stvarao gust, smrdljivi dim. Poručnik pogladi cigaretu prije nego ju je stavio u usta. — Svi vjerujemo u pravila — reče kapetan. — Ali treba ih znati tumačiti. Mi vojnici moramo biti, prije svega, realisti i ravnati se prema prilikama. Ne smijemo forsirati stvari da bi postale u skladu sa zakonom, Gamboa, nego naprotiv, prilagoditi zakon situaciji. — Garrido je pravio pokrete rukom, inspiriran svojim govorom. — Ako ne bismo postupali tako, život bi bio nemoguć. Tvrdoglavost je loša savjetnica. Šta bih dobio izlažući se za tog pitomca? Ništa, potpuno ništa, osim što bih naškodio samome sebi. Da ste me slušali, bio bi isti rezultat, ali bismo izbjegli mnoge neprilike. Nemojte misliti da se veselim tome. Ja vas veoma cijenim. Ali major je bijesan i nastojat će vam naškoditi. Pukovnik je vjerojatno isto tako ljut. — Bah — reče Gamboa prezirno. — Šta mi mogu? Osim toga, uopće me se i ne tiče. Savjest mi je čista. — Za čistu savjest se odlazi u nebo — reče kapetan ljubazno — a ne dobiva se čin. U svakom slučaju ja ću učiniti sve što mogu da vam to ne naškodi. Dobro, a šta je s ona dva golubića? — Pukovnik je naredio da se vrate u odjeljenje.
— Idite po njih. Dajte im nekoliko savjeta. Neka šute ako žele živjeti u miru. Ne vjerujem da će biti problema. Njima je u interesu, više nego ikome drugome, da se sve to zaboravi. Ipak, pripazite na vašeg štićenika, jer je nagao.
— Mog štićenika? — reče Gamboa. — Već tjedan dana se nisam ni sjetio na njega. Gamboa izleti napolje, ne čekajući dopuštenje od kapetana. Dvorišta su bila prazna, ali uskoro će podne i pitomci će navaliti u dvorane poput rijeke koja raste, buči, prelijeva se i dvorišta će se pretvoriti u bučni mravinjak. Gamboa izvadi ženino pismo koje je nosio u lisnici, zadrži ga nekoliko časaka u ruci, a zatim ga ponovo spremi, ne otvarajući ga. »Ako bude dječak, nikada neće biti vojnik.« U upravnoj zgradi, dežurni poručnik je čitao novine, a vojnici, sjedeći na klupama, gledali su jedan drugoga bezizražajnim očima. Kad je Gamboa ušao, ustanu kao automati i pozdrave. — Dobar dan. — Dobar dan, poručnice. Mladi poručnik odnosio se prema Gamboi s izvjesnim poštovanjem, iako mu je ovaj govorio »ti«. — Dolazim po pitomče iz pete. — Da — reče poručnik. Smiješio se dječački, iako mu se na licu odražavao umor zbog noćne službe. — Jedan od njih je želio izaći, ali nije imao vaš nalog. Da ih dovedem? Nalaze se u desnoj ćeliji. — Zajedno? — upita Gamboa. — Da. Bile su nam potrebne ćelije na stadionu. Ima nekoliko kažnjenih vojnika. Zar su morali biti odvojeni? — Daj mi ključ. Govorit ću s njima. Gamboa otvori polako vrata ćelije, ali skoči unutra naglo, kao krotitelj zvjeradi. Opazi dva para nogu kako se njišu na osvijetljenom dijelu prostora i začuje bučno dahtanje dvojice pitomaca. Oči mu se nisu odmah privikle na polutamu i jedva je vidio dvije prilike kako sjede jedna kraj druge. Pođe korak naprijed i vikne:
— Mimo!
Njih dvojica se usprave, bez žurbe. — Kad ulazi pretpostavljeni — reče Gamboa — potčinjeni moraju stati »mirno«. Zar ste već zaboravili? Zaradili ste svaki po šest negativnih bodova. Spusti ruku s lica, pitomče, i stani »mirno«. — Ne može, poručnice — reče Jaguar. Alberto spusti ruku, ali ju odmah ponovo vrati na isto mjesto. Gomboa ga polako gurne prema svjetlosti. Jagodica mu je bila jako natečena, a na nosu i ustima bilo je zgrušane krvi. — Maknite ruku — reče Gamboa. — Da vidim. Alberto spusti ruku a usta mu se zgrče. Velika plava mrlja uokvirivala mu je oko, a kapak se smežurao i izgledao zdrobljen. Gamboa opazi da mu je košulja puna mrlja od krvi, a kosa slijepljena od znoja i prašine. — Približite se. Jaguar posluša. Borba je ostavila malo tragova na njegovu licu, ali nozdrve su mu podrhtavale i na krajevima usana bilo je sasušene pljuvačke. — Idite u ambulantu — naredi Gamboa. — Poslije toga dođite u moju sobu. Moram govoriti s vama. Alberto i Jaguar izađu. Kad je čuo njihove korake, dežurni poručnik se okrene. Osmijeh koji je lebdio na njegovu mladenačkom licu, pretvori se u grimasu čuđenja. — Stoj, tamo — reče zbunjeno. — Šta se događa? Ne mičite se. Vojnici su se približili pitomcima i promatrali ih začuđeno. — Pusti ih — reče Gamboa. Okrenuo se prema pitomcima i naredio: — Idite.
Alberto i Jaguar napuste upravnu zgradu. Poručnici i vojnici su ih promatrali kako se udaljavaju u čistom plavetnom jutru, hodajući
rame uz rame, nepomični. Nisu gledali jedan drugoga niti su razgovarali. — Razmrskao mu je lice — reče mladi poručnik. — Ne shvačam. —- Niste ništa čuli? — upita Gamboa. — Ne — odgovori poručnik zbunjeno. — A nisam se micao odavde. — Obrati se vojnicima: — Jeste li vi šta čuli? Četiri crna lica zaniječu glavama. — Tukli su se ne dižući buku — reče poručnik; sad je već raspravljao o događaju bez čuđenja, s izvjesnim sportskim entuzijazmom. — Ja bih im pokazao svoje. Kakav je to način tučnjave! Lijep par kokotića, bogami. Proći će dosta vremena dok mu lice dobije prijašnji izgled. Zašto su se tukli? — Gluposti — reče Gamboa. — Ništa ozbiljno. — Kako je ovaj izdržao da ne viče? — pitao je poručnik. — Iznakazio ga je. Onog plavokosog bi trebalo staviti u boksačku ekipu škole. A možda je već u njoj? — Ne — reče Gamboa. — Mislim da nije. Trebalo bi ga staviti.
Toga dana hodao sam kraj kolibica u predgrađu i u jednoj od njih sam dobio malo kruha i mlijeka, koje mi je neka dobroćudna žena sama donijela. Kad se zamračilo, pošao sam opet spavati u jarak kraj ulice Progreso. Ovaj put sam zaista zasapo i probudio se tek kad je sunce već bilo visoko na nebu. U blizini nije bilo nikoga, ali sam u daljini čuo automobile kako jure ulicom Progreso. Bio sam gladan, boliela mu je glava i prolazili me žmarci kao prije gripe. Pošao sam pješice u Limu i oko dvanaest sati stigao u ulicu Alfonso Ugarte. Tereza nije izašla sa djevojčicama iz svog razreda. Šetao sam po centru, gdje je bilo mnogo ljudi: po Trgu San Martin, ulici Grau i predjelu Union. Navečer sam stigao do parka Reserva, mrtav od umora. Voda koju sam pio u parku naškodila mi je i počeo sam povraćati. Legao sam u blato i uto spazim policajca kako mi daje znak rukom da dođem. Počnem trčati što me
noge nose, ali me on nije slijedio. Bila je već noć kad sam stigao u kuću mojih kumova u ulici Francisco Pizarro. Glava mi je htjela pući i cijelo tijelo me je boljelo. »Bolestan sam«, pomislim. Prije nego sam pozvonio, razmišljao sam: »Izaći će njegova žena i neće me htjeti pustiti unutra. Onda ću ići u policiju pa će mi barem dati jesti.«
Ali nije izašla ona nego kum. Otvorio je vrata i gledao me, ne prepoznavši me. A prošlo je samo dvije godine otkad me nije vidio. Rekao sam mu svoje ime. »Ti?« začudio se. »Nije moguće. Mislio sam da si i ti mrtav.« Pustio me unutra i upitao: »Šta ti je, dječače, šta ti se dogodilo?« Rekao sam: »Oprosti, kume, ali nisam već dva dana ništa jeo.« Uhvatio me za ruku i pozvao ženu. Dali su mi juhe, komad mesa i kolač. Poslije toga su me oboje ispitivali. Rekao sam im da sam pobjegao od kuće da idem raditi u prašumu. Tamo sam bio kod nekakvog tipa i poslije dvije godine je propao i otpustio me bez ijednog sola. Upitao sam ih za majku, a kum je rekao da je umrla prije šest mjeseci od srčanog udara. »Ja sam platio sprovod«, rekao je. »Ne brini. Bilo je sve u redu.« Zatim je dodao: »Za sada ćeš spavati u dvorištu. Sutra ćemo već vidjeti šta bismo mogli s tobom.« Zena mi je dala pokrivač i jastuk. Slijedećeg dana kum me je poveo u svoj dućan i zaposlio kod prodaje robe. Bili smo samo nas dvojica. Nije mi ništa plaćao, ali imao sam stan i hranu. On se odnosio lijepo prema meni, iako sam morao teško raditi. Dizao me prije šest sati ujutro i najprije sam morao očistiti cijelu kuću, prirediti doručak i odnijeti mu ga u krevet. Zatim sam išao na tržnicu sa popisom robe koju je trebalo kupiti i koji mi je davala žena. Poslije toga sam odlazio u dućan. Tamo sam ostajao cijeli dan prodavajući. U početku, kum je bio također cijeli dan u dućanu. Kasnije me je ostavljao samoga i navečer me tražio račun. Vrativši se navečer kući, priređivao sam im jelo — ona me naučila kuhati — i poslije sam išao spavati. Nisam pomišljao na to da odem od njih, iako mi je manjkao novac. Morao sam varati kupce u računu, zaračunavajući više nego što je trebalo ili vraćajući im manje, da bih mogao kupiti kutiju cigareta »Nacional«, koje sam kriomice pušio. Osim toga, želio sam ponekad izaći nekamo, bilo kamo, ali me je zaustavljao strah od policije. Poslije se stanje popravilo. Kum je morao otići na put u planine i poveo je sa sobom kćerku. Ja sam se u početku uplašio, jer
sam se sjetio da me njegova žena ne trpi. Moram reći da me za vrijeme boravka u njihovoj kući nije nikada uvrijedila ili bila sa mnom gruba. Obraćala mi se samo u slučaju kad joj je nešto zatrebalo. Onog istog dana kada je kum otišao, njezino držanje se potpuno promijenilo. Bila je sa mnom veoma ljubazna, pripovijedala mi razne zgode i smijala se, a kad sam joj ja navečer htio podnijeti račun, rekla bi: »Ostavi to, znam da nisi lopov.« Jedne večeri došla je u dućan prije devet. Izgledala je veoma nervozna. Tek što sam je vidio ući, odmah sam znao o čemu se radi i šta namjerava. Ponašanje i smijeh bili su joj kao u kurvica po javnim kućama u Callau, kad su se napile i bile spremne za krevet. Bio sam zadovoljan. Sjetio sam se koliko me je puta otpremila s vrata kad sam tražio kuma i ja sam mislio: »Došao je čas osvete.« Ona je bila debela, ružna i viša od mene. Rekla mi je: »Čuj, zatvori dućan pa idemo u kino. Ja te pozivam.« Išli smo u kino u centru grada, jer je ona rekla da tamo daju neki dobar film, ali ja sam znao da je to samo zato da je netko u njezinoj ulici ne bi vidio, jer je moj kum bio na glasu kao ljubomoran. U kinu su davali neki film o fantomima i ona je imitirala strah, hvatajući me za ruku i stiskajući se k meni. Ponekad, kao slučajno, stavljala je svoju ruku na moje noge i ostavljala je tamo. Bilo mi je to smijenšo. Pravio sam se lud i nisam odgovarao na njene pokušaje. Mora da je bila bijesna. Poslije kina smo se vraćali pješice kući i ona mi je pripovijedala razne viceve i na kraju je počela govoriti o ženama. Upitala me je da li sam imao neku ljubav. Rekao sam da nisam i ona je rekla: »Lažljivče. Svi ste vi muškarci isti.« Nastojala je svim silama da ja opazim kako me ona tretira kao odraslog muškarca. Imao sam želju da joj kažem: »Nalik ste mi na jednu kurvu iz Happy Landa koja se zove Emma.« Kad smo stigli kući, ja je upitam da li želi da joj pripremim večeru, a ona reče: »Ne. Bolje da se malo proveselimo. U ovoj kući ne može se čovjek nikada razveseliti. Otvori bocu piva.« Poslije je počela ogovarati kuma. Mrzila ga je. Bio je škrt, glup i tko zna šta sve još nije o njemu rekla. Nagovorila me je da sam ispijem cijelu bocu. Namjeravala me je opiti, da vidi hoću li tada reagirati na njena navaljivanja. Otvorila je radio i rekla da će me naučiti plesati. Stiskala me je svim snagama, ali ja sam se pravio lud. Napokon reče: »Zar te nikad nije poljubila žena?« Ja zaniječem. »Hoćeš li da vidiš kako je to?«
Prihvatila me je i počela ljubiti u usta. Potpuno se prepustila i bila je već izvan sebe, stavila mi je svoj prljavi jezik sve do krajnika i golicala me. Tada me je prihvatila za ruku i odvukla u svoju sobu. Skinula se gola. Nije bila ni tako loša. Imala je prilično čvrsto tijelo. Stidjela se, jer sam je ja promatrao, ne približavajući joj se i ona je zagasila svjetlo. Prisilila me da spavam s njom svaki dan dok nije bilo kuma. »Volim te«, govorila mi je, »usrećuješ me.« Cijele dane je ogovarala muža. Davala mi je novac i kupila novu odjeću. Isposlovala je da me vode svaki tjedan s njima u kino. U mraku me je hvatala za ruku, a kum nije ništa primjećivao. Kad sam joj rekao da bih želio ući u vojnu školu »Leoncio Prado« i da ubijedi muža da mi plati upisninu, gotovo je dobila živčani slom. Čupala je kose i govorila mi da sam nezahvalan. Zaprijetio sam joj da ću pobjeći ako to ne učini i tada je prihvatila. Jednog jutra, kum mi je najavio: »Znaš li da smo odlučili napraviti od tebe korisnog čovjeka. Upisat ću te među kandidate za vojnu školu!« — Ne mičite se makar vas boljelo — reče bolničar. — Jer ako vam uđe u oko, vidjet ćete sve svece.
Alberto je gledao kako bolničar ide prema njemu sa vatom namočenom u neku ciglastu tekućinu i stisne zube. Životinjska bol uzdrma sve njegove živce i prostruji mu tijelom. On otvori usta i zajauče. Poslije se bol ograničila samo na lice. Zdravim okom vidio je Jaguara iza leđa bolničara. Promatrao ga je ravnodušno, sjedeći na naslonjaču koji se nalazio na drugom kraju sobe. Osjećao je miris joda i alkohola, što mu je stvaralo vrtoglavicu. Obuzela ga je mučnina. Bolnička soba bila je bijela, a neonska svjetlost imala je plavičasti odsjev zbog pločica na podu koje su bile plave boje. Bolničar je bacio vatu i pripremao drugu, zviždeći između zubi. Da li će ga i drugi put ovako boljeti? Kad je primao u tišini Jaguarove udarce na podu u zatvoru, nije osjećao nikakav bol, samo poniženje, jer je već nakon nekoliko minuta borbe osjetio da je pobijeđen. Njegove ruke i noge jedva su uspijevale dotaći Jaguara, dok je on uspijevao u svakom udarcu, a naročito je bio vješt glavom. Uzalud je on postavljao ruke, noge ili se skupljao u klupko; Jaguarova glava se kroz to probijala i dosezala ga, a udarci su bili jaki poput malja. Kad je prvi put pao na
pod, mislio je da će odahnuti za nastavak borbe. Ali Jaguar nije čekao da se on uspravi. Bacio se na njega i udarao ga bez prestanka sve dok Alberto nije uspio pobjeći na drugi kraj ćelije. Ali on ga ni tu nije ostavio na miru. Ponovo ga je oborio i udarao sve dok Alberto nije izgubio svijest. Kad je otvorio oči, sjedio je na krevetu kraj Jaguara i čuo njegovo monotono disanje. Stvarnost mu se potpuno povratila tek kad je u ćeliju ušao Gamboa. — Gotovo je — reče bolničar. — Sad treba pričekati da se osuši. Poslije ću vas zaviti. Budite mirni i ne dodirujte se prljavim rukama. Neprestano zviždeći, bolničar izađe iz sobe. Jaguar i Alberto se pogledaju. Osjećao se odmoren. Bol se smirila a s njom i ljutina. Ipak reče podrugljivim tonom: — Šta me gledaš? — Potkazivač si — reče Jaguar. Njegove svijetle oči gledale su Alberta bez imalo osjećaja. — To je ono najgore što može biti čovjek. Nema ništa niže i odvratnije. Izdajica! Povraća mi se na tebe. — Jednog dana ću se osvetiti — reče Alberto. — Osjećaš se veoma jak, zar ne? Kunem ti se da ćeš puzati pred mojim nogama. Znaš li šta si ti? Zločinac. Tvoje mjesto je u zatvoru. — Izdajice poput tebe — nastavi Jaguar, ne obazirući se na ono što je govorio Alberto — bolje bi bilo da se i ne rode. Možda ću nastradati zbog tebe. Ali ja ću reći svima u odjeljenju i u cijeloj školi tko si. Morao bi umrijeti od stida poslije onoga što si učinio. — Ne stidim se — reče Alberto. — A kad izađem iz škole, otići ću na policiju i reći da si ubojica. — Lud si — reče Jaguar, ne uzbuđujući se na njegove riječi — znaš vrlo dobro da ja nisam nikoga ubio. Svi znaju da se Esclavo ubio nesretnim slučajem. Znaš to vrlo dobro, izdajico.
— Miran si, zar ne? Jer su pukovnik, kapetan i svi ostali ovdje jednaki kao i ti, tvoji suučesnici, banda lopova. Ne žele da se govori o tome. Ali ja ću reći cijelome svijetu da si ti ubio Esclava. Vrata na sobi se otvore. Bolničar je nosio u ruci novi zavoj. On zavije Albertu cijelo lice. Samo jedno oko i usta ostali su izvan zavoja. Jaguar se smijao. — Šta vam je? Zašto se smijete? — upita bolničar. — Ništa — odgovori Jaguar. — Ništa? Samo umni bolesnici se smiju ni za ništa, znate? — Zaista? — reče Jaguar. — Nisam znao. — Gotovo je — reče bolničar Albertu. — Sad dođite vi. Jaguar sjedne na stolicu sa koje se digao Alberto. Bolničar, neprestano zviždeći, namoči vatu u jod. Jaguar je imao svega nekoliko ogrebotina na čelu i malu oteklinu na vratu. Bolničar mu počne čistiti pažljivo lice. Počeo je bijesno zviždati. — Đubre! — zaurla Jaguar, gurnuvši bolničara objema rukama. — Đubre indijansko! Životinjo! Alberto i bolničar se nasmiju. — To si namjerno napravio — reče Jaguar, pokrivajući rukom oko. — Huljo. — Zašto se mičete — reče bolničar, približavajući mu se. — Već sam vam rekao da peče ako uđe u oko. — Podigne mu na silu lice. — Maknite ruku da dođe zrak. Tako vas više neće peći. Jaguar skine ruku. Oko mu je bilo crveno i puno suza. Bolničar ga nježno ispere. Zatim ranu namaze mašću i zavije ga. Dok je zavijao, nije više zviždao, ali je vrškom jezika pravio razne pokrete između usta, pa mu je jezik bio nalik na malu crvenu zmiju. Zatim opere ruke i reče: — Gotovo je. Sad potpišite ovdje.
Alberto i Jaguar potpišu se na neke papire i izađu. Jutro je bilo još svježije, i da nije bilo laganog vjetra koji je puhao od stadiona prema dvorištu, reklo bi se da je ljeto već stiglo. Nebo je bilo vedro, bez oblaka. Hodali su preko stadiona. Nije bilo nikoga. Prolazeći kraj blagovaonice, čuli su žagor glasova i muziku kreolskog valcera. U oficirskoj zgradi sretnu poručnika Huarinu. — Stoj — reče on. — Šta je to? — Pali srao, poručnice — reče Alberto. — S takvim licem morat ćete ostati mjesec dana u zgradi, najmanje. Nastavili su prema odjeljenju, ne govoreći. Vrata sobe poručnika Gamboe bila su otvorena, ali oni nisu ušli. Zastali su u predvorju, gledajući jedan drugoga. — Šta čekaš da ne kucaš? — reče napokon Jaguar. — Gamboa je tvoj saveznik. Alberto pokuca. — Uđite — reče Gamboa. Poručnik je sjedio i držao u rukama list, koji je brzo spremio kad ih je ugledao. Ustao je, pošao do vrata i zatvorio ih. Grubim pokretom pokazao im je na krevet i rekao: — Sjednite. Alberto i Jaguar sjednu na ivicu kreveta. Gamboa povuče stolicu i sjedne nasuprot njima. Stolicu je okrenuo obrnuto i ruke naslonio na njezin naslon. Lice mu je bilo vlažno, kao da se maloprije umio. Oči su mu bile umorne, cipele zaprljane, a košulja raskopčana. Jednom rukom je bubnjao po koljenu, a drugom podbočnio glavu. Pažljivo ih je motrio. — Dobro — reče nakon nekoliko trenutaka uz nestrpljiv pokret. — Već znate o čemu se radi. Pretpostavljam da vam ne moram reći šta trebate raditi.
Izgledao je umoran i zasićen: pogled mu je bio mutan, a glas bezvoljan. — Ne znam ništa, poručnice — reče Jaguar. — Ne znam ništa više od onoga što ste mi jučer rekli. Poručnik pogleda Alberta upitno. — Nisam mu ništa rekao, poručnice. Gamboa ustane. Bilo je očito da se nije osjećao ugodno da ga je taj razgovor ljutio. — Pitomac Fernandez je podnio tužbu protiv vas, znate već zbog čega. Nadležni organi smatraju da optužba nema osnove. — Govorio je polako, tražeći izraze i štedeći riječi. Na časove usta su mu se rastezala u tanku rastegnutu crtu. — Više o tome ne treba raspravljati ni u školi ni izvan nje. Radi se o nečemu štetnom i presudnom za školu. Pošto je slučaj završen, vi možete ići u odjeljenje i zadržati najveću moguću diskreciju o tome. Najmanji propust s te strane bit će najstrože kažnjen. Pukovnik lično nalaže da vas obavijestim o mogućim posljedicama za bilo kakvu indiskreciju u vezi s tim. Jaguar je slušao Gambou oborene glave. Ali kad je poručnik završio, on digne prema njemu oči i reče: — Vidite, poručnice. Ja sam mu rekao. Bila je to kleveta ovog izdajnika. — I pokaže prstom na Alberta. — Nije kleveta — reče Alberto. — Ti si ubojica. — Tišina — reče Gamboa. — Tišina, do đavola! Alberto i Jaguar automatski stanu u stav »mirno«. — Pitomče Fernandez — reče Gamboa. — Prije dva sata, povukli ste preda mnom sve optužbe protiv svog druga. Ne smijete više ponovo govoriti o tome ili ćete biti ozbiljno kažnjeni. Ja ću se lično zauzeti da se to izvrši. Mislim da sam dovoljno jasan.
— Poručnice — promuca Alberto. — Pred pukovnikom ja nisam znao ili bolje reći nisam mogao učiniti ništa drugo. Nije mi ostavio izbor. Osim toga ... — Osim toga — prekine ga Gamboa — ne možete nikoga optužiti i ne možete nikome suditi. Da sam ja direktor škole, vi biste već bili na ulici. Nadam se da ćete ubuduće prestati trgovati onim jeftinim novelicama, ako želite završiti u miru školu. — Da, poručnice. Ali to nema nikakve veze. Ja ... — Vi ste se povukli pred pukovnikom. Ne ponavljajte stvar. — Gamboa se okrene Jaguaru. — Što se tiče vas, moguće je da nemate ništa sa smrću pitomca Arane. Ali vaše greške su ozbiljne. Uvjeravam vas da se više nećete smijati oficirima. Ja ću vas preuzeti u svoje ruke. Sad možete ići i ne zaboravite što sam vam rekao. Alberto i Jaguar izađu. Gamboa zatvori za njima vrata. Iz daljine su začuli glazbu i glasove iz blagovaonice. Poslije kreolskog valcera došla je na red mornarska pjesma. Sišli su na stadion. Više nije bilo vjetra. Trava na stadionu bila je mirna. Pođu polako prema odjeljenju. — Oficiri su govna — reče Alberto, ne gledajući Jaguara. — Svi, i Gamboa. Mislio sam da je on drugačiji. — Otkrili su ono o novelama? — upita Jaguar. — Da. — Nasjeo si. — Ne — reče Alberto. — Ucijenili su me. Ako povučem otpužbu protiv tebe, oni će zaboraviti ovo o novelama. Pukovnik mi je to dao do znanja. Izgleda nevjerojatno da se ovako nisko ponašaju. Jaguar se nasmije. — Jesi li lud? Otkada me brane oficiri?
— Ne tebe. Oni brane sebe. Ne žele imati problema. Pokvarenjaci. Ne tiče ih se nimalo što je Esclavo mrtav.
— To je istina — potvrdi Jaguar. — Kažu da nisu pustili njegovu obitelj da ga vidi dok je bio u ambulanti. Shvaćaš li šta to znači? Umirati a vidjeti oko sebe samo poručnike i liječnike. Pravi su pokvarenjaci. — Tebe se isto ne tiče što je on mrtav — reče Alberto. — Htio si se samo osvetiti jer je izdao Cavu. — Šta? — reče Jaguar, zaustavljajući se i gledajući Alberta u oči. — Šta? — Kako šta? — Esclavo je prijavio serrana Cavu? — Pod zavojem su zasvijetlile Jaguarove plave oči. — Ne budi takvo đubre — reče Alberto. — Ne glumi. — Ne glumim, prokleto bilo. Nisam znao da je prijavio Cavu. I pravo je da je mrtav. Sve izdajice bi morale umrijeti. Alberto ga pogleda jedinim slobodnim okom i pođe prema njemu, ali nije mogao izmjeriti udaljenost. Pruži ruku da ga uhvati za prsa, ali prihvati samo prazninu. — Zakuni se da nisi znao da je Esclavo prijavio Cavu. Zakuni se majkom. Reci neka umre tvoja majka ako si znao. Zakuni se. — Majka mi je već umrla — reče Jaguar. — Ali nisam znao. — Zakuni se ako si muškarac. — Kunem se da nisam znao. — Mislio sam da si znao i da si ga zato ubio — reče Alberto. — Ako zaista nisi znao, onda sam pogriješio. Oprosti, Jaguare. — Prekasno za kajanje — reče Jaguar. — Ali nastoj da više ne budeš izdajica. To je nešto najniže što postoji.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

19 Re: Mario Vargas Ljosa - Grad i psi taj Pon Jan 02, 2012 1:46 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
VIII
Ušli su poslije ručka poput bujice. Alberto ih je osjećao kako se približavaju. Preplavili su čistinu pred zgradom, gazeći travu, ušli bučno u hodnik njihove zgrade, udarajući stotinama vojničkih cipela po kamenu dugačkih hodnika, poput čekića. Tada, kad je zvuk već postao nesnosno jak, oba krila na vratima u sobi se rastvoriše i u sobu navale dobro poznata lica. Začuje s nekoliko strana svoje i Jaguarovo ime, ponavljano u začuđenom uzviku. Bujica pitomaca se razdvoji i jedni pođu prema njemu, a drugi prema drugom kraju sobe, gdje je ležao Jaguar. Vallano je bio na čelu grupe koja je išla prema njemu. Svi su pravili užurbane pokrete, a znatiželja im je virila iz očiju. Osjećao se kao naelektriziran pred tolikim pogledima i upitima. Na časak je imao osjećaj da će ga linčovati. Nastojao se nasmiješiti, ali uzalud. Oni to nisu mogli primijetiti, jer mu je zavoj pokrivao gotovo čitavo lice. Dobacivali su mu: »Drakula«, »Monstrum«, »Frankenštajn«, »Rita Hayworth«. Zatim su mu postavili cijelu hrpu pitanja. On je simulirao dubok promukao glas, kao da mu zavoj smeta u govoru. »Imao sam nesretan slučaj. Jutros sam izašao iz klinike.« »Sad ćeš biti još ružniji nego što si bio«, govorio mu je Vallano prijateljski. Drugi su prorokovali: »Izgubit ćeš oko i svi ćemo te zvati jednooki, umjesto pjesnik«. Nisu ga tražili razjašnjenja niti pojedinosti tog nesretnog slučaja. Napravili su oko njega šutljivi krug i natjecali se tko će mu dati više nadimaka, u čemu su bili veoma brutalni i slikoviti. »Pogazio me auto«, reče Alberto. »Bacio me na zemlju u ulici Drugog svibnja«. Ali oni su se već razilazili. Neki su išli u krevet, a ostali se smijali njegovu povoju. Odjednom netko uzvikne: »Kladim se da je to sve laž. Jaguar i pjesnik su se potukli.« Gromoglasan smijeh potrese sobu. Alberto se sjeti sa zahvalnošću bolničara. Zavoj koji mu je stavio, sakrivao je Albertovo lice i nitko nije mogao pročitati istinu na njemu. Sjedio je na krevetu. Onim jednim okom gledao je Vallana, koji je stajao pred njim i Arrospida i Montesa. Vidio ih je zamagljeno. Ali druge je naslućivao i čuo kako se šale na njegov i Jaguarov račun. »Šta si učinio pjesniku, Jaguare?« pitao je netko. Drugi je nastavljao: »Ti, pjesniče, upotrebljavaš nokte u tuči, kao žena?« Alberto je nastojao u tom kaosu
razaznati Jaguarov glas, ali mu nije uspijevalo. Nije ga mogao ni vidjeti. Ormari, prečke na krevetima, pitomci koji su hodali ovamo-onamo, zaklanjali su mu vidik. Šale su se nastavljale. Između svih se isticao Vallanov glas, poput ujeda zmije otrovnice. Crnac je dobio inspiraciju i sipao je dosjetke i šale na njihov račun kao iz rukava. Odjednom je čuo Jaguarov glas koji nadjača sve ostale: »Dosta. Ne zajebavajte!« Povici i primjedbe se odmah smanje i samo se čuo poneki prigušeni smijeh. Na ono jedno oko Alberto je gledao kako se jedan pitomac prihvaća za rub gornjeg kreveta, napravi skok i njegove noge i ruke polete u zraku i nestanu. Tada se dogodilo ono što je Alberto i očekivao cijelo vrijeme. Arrospide odjednom uzvikne: »Stoj, Jaguare! Ne viči. Samo časak!« Svi su ušutjeli. Vladala je mrtva tišina. Cijelo odjeljenje se okrenulo prema brigadiru. Alberto mu nije mogao gledati u oči jer mu je smetao zavoj. Arrospide ponovi: »Mir tamo, Jaguare. Samo časak!« Čuo se šum, jer su se pitomci dizali iz kreveta i gledali prema Arrospideu. — Šta se dogodilo? — upita napokon Jaguar. — Šta je, Arrospide? Nepomičan na krevetu, Alberto je promatrao one koji su mu bili najbliže. Oko mu se pomicalo iz jednog kraja na drugi, od Arrospidea prema Jaguaru. — Moramo razgovarati — vikne Arrospide. — Imamo ti mnogo toga reći. Kao prvo, ne viči. Razumiješ li, Jaguare? U odjeljenju se mnogo toga dogodilo otkada te je Gamboa zatvorio. — Ne sviđa mi se da mi se netko obraća na ovakav način — odgovori Jaguar sigurnim glasom, ali ne vičući. Da nije vladala potpuna tišina, njegove riječi se ne bi uopće čule. — Ako želiš da razgovaramo, siđi s tog kreveta i dođi ovamo, kao pristojan čovjek. — Ja nisam pristojan — zavikne Arrospide. »Bijesan je«, pomisli Alberto. »Lud je od bijesa. Ne želi se tući s Jaguarom, nego ga postidjeti pred svima.«
— Da, ti si pristojan — reče Jaguar. — Jasno da jesi. Svi koji su iz Mirafloresa, kao ti, pristojni su. — Sada ti govorim kao brigadir, Jaguare. Nemoj nastojati da izazoveš tuču; ne budi kukavica, Jaguare. Poslije ovoga, sve što želiš. Ali sada ćemo razgovarati. Ovdje su se dogodile čudne stvari, čuješ li? Tek što su te stavili u zatvor, znaš li šta se dogodilo? Svi to mogu potvrditi. Poručnici i ostali oficiri kao da su poludjeli. Došli su u odjeljenje, otvorili ormare, izvadili karte, otpirače i alkohol. Preplavili su nas kaznama i negativnim bodovima. Gotovo cijelo odjeljenje mora čekati prilično dugo, dok će moći izaći napolje, Jaguare. — I? — upita Jaguar. — Šta imam ja s tim? — Još pitaš? — Da — reče Jaguar mirno. — Još pitam. — Ti si rekao Boi i Rulosu da ćeš se osvetiti cijelom odjeljenju ako te zatvore. I tako si učinio. Znaš li šta si ti? Izdajica. Sve si nas zajebao. Ti si izdajica, žuti. U ime svih ti kažem da nisi zaslužio ni da ti razbijemo njušku. Gadiš nam se, Jaguare. Više te se nitko ne boji. Jesi li čuo? Alberto se malo pomakne i okrene glavu. Na taj način ga je mogao vidjeti. Sjedeći na ormaru, Arrospide je izgledao nešto viši nego što je bio. Kosa mu je bila u neredu, ruke i noge izgledale su veoma dugačke i davale mu još mršaviji izgled. Sjedio je raširenih nogu, stisnutih pesnica i očiju histerično otvorenih. Šta je čekao Jaguar? — Hoćeš reći da sam izdajica — reče Jaguar. — Je li tako? Reci, Arrospide. To je ono što hoćeš reći, da sam izdajica. — Već sam rekao — vikne Arrospide. — I ne samo ja. Svi, cijelo odjeljenje, Jaguar. Izdajica si. Odjednom se začuju brzi koraci. Netko je trčao između ormara i nagomilanih pitomaca. Alberto se malo okrene i opazi Bou.
— Silazi, silazi, ništarijo — vikne Boa. — Silazi.
— Napolje, Boa — reče Arrospide, ne gledajući ga. — Ne govorim s tobom. Odlazi. Ne zaboravi da si također sumnjao u Jaguara. — Jaguare — reče Boa, gledajući Arrćspidea blistavim očima. — Ne vjeruj mu. Sumnjao sam samo jedan čas ali sada više ne. Reci da je to sve laž i da ćeš ga ubiti. Silazi dolje ako si muškarac, Arrospide. »Prijatelj mu je. Ja se nikada nisam usudio tako braniti Esclava«, mislio je Alberto. — Izdajica si, Jaguare — ponovi Arrospide. — Ponovo ti to kažem. Smrdljiva izdajica. — To su njegove stvari, Jaguarove — uzvikne Boa. — Ne vjeruj mu, Jaguare. Nitko ne misli da si ti izdajica, ni jedan jedini se to ne bi usudio pomisliti. Reci mu da je laž i razbij mu glavu. Alberto je sjeo na krevet. Glava mu je doticala prečku. Oko mu je gorjelo i morao ga je držati gotovo cijelo vrijeme zatvoreno. — Pusti ga, Boa — reče Jaguar. Glas mu je bio kao i uvijek miran i polagan. — Ne treba me nitko braniti. — Dječaci — vikne Arrospide. — Vidite li? Bio je on. Ne usuđuje se zanijekati. On je izdajica i kukavica. Čuješ me, zar ne, Jaguare? Rekao sam izdajica i kukavica. »Šta čeka?« mislio je Alberto. Već nekoliko časaka osjećao je pod zavojem užasne bolove, ali on je to zaboravljao. Bio je utučen i čekao je nestrpljivo da Jaguar otvori usta i kaže njegovo ime, dobacujući ga po odjeljenju kao neki otpadak koji se baca psima i da se svi okrenu prema njemu, začuđeni i bijesni. Ali Jaguar je ironično govorio: — Tko je još uz ovog Miraflorinca? Ne budite kukavice, prokleto vam bilo, hoću znati tko je još protiv mene.
— Nitko, Jaguare — vikne Boa. — Ne obaziri se na njega. Zar ne vidiš da je prokleta hulja? — Svi — reče Arrospide. — Gledaj ih u lice i pročitat ćeš to i sam. Svi te preziru. — Vidim samo lica kukavica — reče Jaguar. — Ništa drugo nego to. Lica strašljivaca i kukavica. »Ne usuđuje se«, mislio je Alberto. »Boji se da me optuži«. — Izdajica! — vikne Arrospide. — Izdajica! Izdajica! — Da vidim — reče Jaguar. — Bolestan sam kad vidim kukavice. Zašto nitko više ne viče? Nemojte se toliko bojati. — Vičite, dječaci — reče Arrospide. — Recite mu u lice šta je. Recite mu.
»Neće vikati«, pomisli Alberto. »Nitko se neće usuditi.« Arrospide je počeo skandirati: »Izdajica, izdajica«, izbezumljen od bijesa i sa svih strana odjeljenja počeli su ga pratiti anonimni glasovi, ponavljajući riječi poluglasno, ne otvarajući usta. Mrmljanje se širilo kao na satu francuskog i Alberto je počeo raspoznavati pištavi glas Vallana, pjevajući naglasak Quinonesoa i neke druge koji su nadglasali ostale u odjeljenju. Cijela soba je ponavljala kao u koru istu riječ. Alberto se uspravi i pogleda naokolo. Urta su se otvarala i zatvarala ritmički. Bio je fasciniran prizorom i tog trenutka ga potpuno napusti bojazan da bi moglo biti izgovoreno njegovo ime i da bi se sva ta mržnja upravljena Jaguaru mogla okrenuti prema njemu. Čak i njegova vlastita usta ispod poveza, počela su ponavljati tiho: »Izdajica, izdajica«. Poslije toga zatvori oko, jer ga je neizdrživo peklo i nije vidio šta se dogodilo, sve dok buka nije postala tako glasna da je morao pogledati. Počele su se rušiti stolice, čuli su se udarci, tresli ormari, škripali kreveti, a kletve narušavale ritam i jednoličnost kora. Ali nije bio Jaguar koji je prvi počeo. Saznao je kasnije da je to bio Boa. Uhvatio je Arrospidea za noge i srušio ga s ormara na pod. Tek tada se umiješao Jaguar, trčeći do njih s druge strane sobe. Nije ga nitko zaustavio, ali su
svi nastavljali ponavljati onu riječ i činili su to još glasnije kad ih je on gledao u oči. Ostali su nepomični, i kad se Jaguar nagnuo nad Arrospidea i počeo ga udarati nogama, divljački, kao psa. Onda je čuo mnoge glasove i strku. Svi su se gurali na sredinu sobe. On se bacio na krevet da se zaštiti od udaraca, ruku dignutih poput štita. Iz tog zakloništa je onim jednim okom vidio pitomče kako jedan po jedan navaljuju na Jaguara, gurajući ga od Arrospidea i Boe i bacajući ga na pod. Skočili su na njega i Alberto je vidio hrpu tjelesa a među ostalima Vallana, Mesa, Valdivija i Romera kako se međusobno potiču riječima: »Dobro ga opali«, »Smrdljivi izdajnice«, »Treba mu pokazati«, »Pravio se veoma hrabar«, i Alberto pomisli« Ubit će ga. Isto tako i Bou.« Ali nije trajalo dugo. Časak kasnije začuje se u hodniku zvižduk i glas podoficira koji je tražio imena trojice posljednjih u odjeljenju. Buka i udarci stišaju se kao odneseni magijom. Alberto izađe trčeći i stigne među prvima u stroj. Zatim se okrenuo i potražio pogledom Arrospidea, Jaguara i Bou, ali ih nije bilo. Netko je rekao: »Išli su u kupaonicu. Bolje da im ne vide lica dok se ne operu. I dosta te tučnjave.«
Poručnik Gamboa izađe iz svoje sobe i zaustavi se načasak u hodniku da obriše maramicom čelo. Znojio se. Upravo je završio pismo ženi i sada je pošao u upravnu zgradu da ga preda dežurnom poručniku koji će pismo predati na glavnu poštu. Stigao je do stadiona. Pođe nesvjesno prema »La Perliti«. Još izdaleka opazi Paulina kako prljavim rukama reže kruh, koji će kasnije prodavati s kobasicama. »Zašto se nije ništa poduzelo protiv Paulina, iako je on snosio glavni dio krivice za krijumčarenje alkohola i cigareta u internatu? Da li je on bio pravi vlasnik 'La Perlite' ili samo paravan za druge stvari?« Ta razmišljanja ga zamore i on prestane time sebi razbijati glavu. Pogleda na sat: za dva sata završava mu služba i tada će biti slobodan dvadeset i četiri sata. Kamo će poći? Nije ga baš oduševljavala misao da pođe u osamljenu kuću u Barrancu, gdje je stanovao. Samo bi se brinuo i dosađivao. Mogao bi poći u posjet rođacima. Oni su ga uvijek dočekivali sa veseljem i predbacivali mu da ih rijetko posjećuje. Navečer bi mogao otići i u kino. Uvijek se nađe po koji dobri film u Barrancu. Dok je još bio pitomac, on i Rosa su često išli na matineje i vermut, a ponekad su
gledali neki film i dva puta. Smijao se njoj kad se rasplakala zbog nekih meksikanskih melodrama, hvatajući u mraku njegovu ruku, kao da traži zaštitu, ali taj dodir ga je uzbuđivao i potajno dražio. Prošlo je već osam godina. Sve do nekoliko tjedana unazad nije se nikada sjećao prošlosti. Svaki slobodni trenutak pravio je planove za budućnost i do sada mu je sve uspijevalo. Do sada mu nitko nije oduzeo mjesto koje je zauzeo još od onog dana kada je izišao iz vojne škole. Zašto je sada, otkada su izbili ti posljednji problemi, neprestano razmišljao o mladosti s izvjesnom gorčinom? — Čime vas mogu poslužiti, poručnice? — upita Paulino, pozdravljajući. — Jedna koka-kola.
Slatkasti napitak pun plina, izazvao mu je mučninu. Da li je imalo smisla izgubiti onoliko sati da nauči napamet sva ona pravila i zakone, koje su učili na satovima strategije, logike i vojne geografije. »Red i disciplina sačinjavaju pravdu«, citirao je Gamboa s kiselim osmijehom na usnama, »i neophodna su pomagala u razumnom kolektivu. Red i disciplina se postižu prilagođujući stvarnost zakonima.« Kapetan Montero ih je prisilio da strpaju u glavu čak i predgovore pravilnika. Nazvali su ga »zakonočitač«, jer je bio pravi fanatik u pravnim izrekama i paragrafima. »Odličan profesor«, mislio je Gamboa. »I sjajan vojnik. Da li i dalje gnjije u garnizonu Borja?« Kad se vratio iz Chorrillosa, Gamboa je imitirao kapetana Monteru. Bio je pohvaljen u Ayacuchu i ubrzo je stekao famu kao veoma strog. Oficiri su ga zvali »fiškal«, a vojnici »zloćudnik«. Rugali su se njegovoj revnosti, ali on je znao da ga u stvari poštuju i dive mu se. Njegova četa je uvijek bila najuvježbanija i najdiscipliniranija, a nije čak trebao ni kažnjavati vojnike. Poslije strogog obučavanja i nekoliko opomena, nije trebalo više ništa poduzimati i sve je išlo kao podmazano. Uspostaviti disciplinu bilo je za Gambou isto tako jednostavno kao potčiniti joj se. Vjerovao je da će isto tako biti i u vojnoj školi. Sad je sumnjao. Kako može slijepo vjerovati pretpostavljenima poslije onih događaja? Najpametnije bi možda bilo činiti ono što radi većina. Nema sumnje da je kapetan Garrido u pravu: pravila se moraju tumačiti sa mozgom, a iznad svega
treba čuvati svoju vlastitu sigurnost i budućnost. Sjeća se da je za kratko vrijeme poslije dolaska u »Leoncio Prado« imao sukob s jednim kaplarom. Bio je to neki nepodnošljivi serrano, koji mu se smijao u lice dok ga je on korio. Gamboa mu je opalio pljusku, a on je između stisnutih zubi procijedio: »Da sam pitomac, ne biste me tukli, poručnice«. Nije bio tako lud taj kaplar. Platio je koka-kolu i vratio se na stadion. Jutros je napravio četiri nova izvještaja o krađi ispitnih pitanja, o nalazu boca s alkoholom i otpirača i o contrama. Teoretski, više od polovice pitomaca prvog odjeljenja trebalo bi se naći pred Oficirskim savjetom. Svi bi mogli biti strogo kažnjeni, neki i izbacivanjem iz škole. Njegov izvještaj se odnosio samo na prvo odjeljenje. Pregledavanje u ostalim odjeljenjima bilo bi beskorisno: pitomci su imali dovoljno vremena da sakriju i unište takve rekvizite poslije nalaza u prvom odjeljenju. U izvještajima, Gamboa nije čak ni spomenuo druga odjeljenja. Neka se o njima pobrinu njihovi oficiri. Kapetan Garrido je pročitao pred njim izvještaj s rastresenim izrazom lica. Zatim ga je upitao: — Zašto su ovi izvještaji, Gamboa? — Zašto, kapetane? Ne razumijem. — Stvar je likvidirana. Već su se izvršile sve potrebne pripreme. — Likvidirana je ona sa Fernandezom, kapetane. Ali ostalo ne. Kapetan napravi zlovoljan izraz lica i mahne rukom. Uzme tada ponovo izvještaj i pregleda ga. Čeljust mu je nervozno poigravala. — Kažem, Gamboa, čemu ovi papiri. Već ste mi podnijeli usmeni izvještaj. Zašto treba ovo pisati? Već je kažnjeno gotovo cijelo prvo odjeljenje. Dokle želite ići? — Ako se sastane Oficirski savjet, tražit će pismeni izvještaj. — Ah — reče kapetan — ne izlazi vam iz glave ideja o Oficirskom savjetu, zar ne? Hoćete da pokrenemo disciplinski postupak protiv cijele godine?
— Ja sam napisao izvještaj samo za moje odjeljenje. Druga nisu u mojoj nadležnosti. — Dobro — reče kapetan. — Primio sam na znanje. A sada, zaboravite slučaj i prepustite sve meni. Ja ću se pobrinuti za sve. Gamboa se povuče. Od toga časa, potištenost koja ga je pritiskivala cijeli dan još se više poveća. Ovaj put- je odlučio da se više neće brinuti za slučaj ni poduzimati bilo kakve mjere. »Večeras bi mi dobro došlo da se napijem.« Pođe do upravne zgrade i preda list dežurnom oficiru. Zamoli ga da pošalje list preporučeno. Izađe iz upravne zgrade i opazi na vratima administrativnog ureda komandanta Altuna. Ovaj mu mahne rukom da dođe k njemu. — Živjeli, Gamboa — reče. — Dođite, idemo zajedno. Komandant je uvijek bio veoma srdačan sa Gamboom, iako su njihovi odnosi bili povezani samo uz službu. Pošli su prema oficirskoj blagovaonici. — Moram vam saopćiti lošu vijest, Gamboa. — Komandant je hodao s rukama na leđima. — Ovo je privatna stvar, reći ću vam to iz prijateljstva, iako ne bih smio. Shvaćate li? — Da, komandante. — Major je veoma ljutit na vas, Gamboa. I pukovnik, također. TJ stvari, imaju pravo. Ali to je već nešto drugo. Nego, savjetujem vam da pronađete nekoga u ministarstvu tko bi mogao reći riječ-dvije za vas. Tražili su za vas hitan premještaj. Bojim se da je to već napredovalo i nemate puno vremena. Vaša karakteristika će vam biti od pomoći u tome. Ali u takvim slučajevima, veze su veoma korisne, vi već znate. »Neće joj biti nimalo ugodno otići sada iz Lime«, mislio je Gamboa. »U svakom slučaju, morat ću je ostaviti neko vrijeme ovdje, sa njenim roditeljima. Dok ne nađem stan i dvorkinju.« — Zahvalan sam vam, komandante — reče. — Znate li kamo bi me mogli premjestiti?
— Ne bi me nikako čudilo da to bude neki garnizon u šumi. Ili u pustinji. U ovo doba godine nema premještaja i slobodna mjesta postoje samo u garnizonima na problematičnim mjestima. Zato nemojte gubiti vrijeme. Možda uspijete da vas pošalju u koji veći grad, recimo u Arequipu ili Trujillo. Ali ne zaboravite da sam vam to rekao u povjerenju, kao prijatelj prijatelju. Ne bih želio imati neugodnosti. — Ne brinite, komandante — prekine ga Gamboa. — I ponovo vam se zahvaljujem. Alberto ga je vidio kad je izišao iz odjeljenja. Jaguar se uputio preko sobe, praćen podrugljivim i zlobnim pogledima pitomaca, koji su ležali izvaljeni na krevetima i pušili čikove, čiji pepeo su bacali na komadiće papira ili prazne kutije šibica. Jaguar se nije obazirao na njih. Hodao je polako, ne gledajući nikoga, ali budnih očiju. Stigao je do vrata, otvorio ih jednom rukom i snažno zalupio za sobom. Gledajući ga, Alberto se morao ponovo zapitati kako je moguće da je to lice ostalo potpuno netaknuto, poslije svega što je bilo. Ipak, još uvijek je malo šepao. Onaj dan kad je došlo do sukoba, Urioste je rekao u blagovaonici: »Ja sam ga napravio šepavog«. Ali slijedeći dan je to pravo sebi prisvajao i Vallano, pa Nunez, Revilla i čak boležljivi Garcia. Vičući su raspravljali o tome pred Jaguarom, kao da govore o nekome tko je odsutan. Boa je imao veliku krvavu brazgotinu, koja je išla od debelih oteklih usnica do vrata. Alberto ga potraži pogledom. Ležao je na krevetu, a Malpapeada, ispružena kraj njega, lizala mu je debelim crvenim jezikom brazgotinu.
»Čudno je da ne razgovara ni s Boom«, mislio je Alberto. Razumljivo mi je da se ne druži s Rulosom, koji je onaj dan pobjegao, ali Boa se zbog njega izložio i dobio batine. Nezahvalan je.« Osim toga i cijelo odjeljenje kao da je zaboravilo intervenciju Boe, razgovarali su s njim, šalili se i davali mu dim kad su pušili čikove u grupi. »Čudno je također to što se nisu uopće dogovarali da mu se suprotstave. Sve je došlo spontano. Ispalo je bolje nego da su se dogovarali.« Taj dan, Alberto ga je slijedio pogledom izdaleka, za vrijeme odmora. Jaguar je izišao iz školskog hodnika i hodao po travi stadiona s rukama na leđima, gurkajući kamenčiće što su mu stajali na putu. Boa mu se
približio i počeo hodati usporedo s njim. Vjerojatno su raspravljali. Boa je mahao glavom i rukama. Zatim se udaljio. Na drugom odnomu, Jaguar se ponašao kao i na prvom. Taj put mu je prišao Rulos, ali čim mu je došao nadohvat ruke, Jaguar ga je odgurnuo i Rulos se vratio u razred, crven u licu. U razredu su pitomci razgovarali, vrijeđali se, pljuvali, bombardirali jedni druge lopticama od papira, prekidali profesore mijaukanjem, lajanjem, frktanjem i rikanjem. Život je opet tekao normalno. Ali svi su znali da se između njih nalazi jedan izgnanik. Ruku skrštenih na klupi i plavih očiju uprtih u školsku ploču, Jaguar je sjedio sve sate, ne otvarajući usta i ne pišući predavanja, ne pogledavši nijednog od njih. »Izgleda kao da je on ljutit na nas«, mislio je Alberto, »i da nas kažnjava.« Sve otada, Alberto je čekao da ga Jaguar zatraži objašnjenje i da ga prisili da ispriča odjeljenju šta se dogodilo. Čak se i pripremio šta će reći odjeljenju da opravda svoju tužbu. Ali Jaguar ga je ignorirao kao i sve ostale. Tada je Alberto pretpostavio da Jaguar sprema neku izvanrednu osvetu. Ustao je i izišao iz odjeljenja. Hodnik je bio pun pitomaca. Isto tako i dvorište. Napolju je umirao dan. Bilo je upravo ono doba popodneva kad je dan umirao, a noć još nije stigla. Polusjena drveća i svih predmeta obavijala je perspektivu dvorišta i likove pitomaca, obučene u debele ogrtače, dok su im crte lica postajale nejasne i izjednačavale se sa sivom bojom predvečerja, sa tom pepeljastom bojom koja je prekrila zidove, dvorište i stadion. Promjenljiva svjetlost posljednjih zraka sunca umanjivala je također šumove i pokrete. Izgledalo je da svi hodaju mnogo brže ili mnogo polaganije nego što je to uistinu bilo. Ta umiruća svjetlost prisiljavala ih je da govore stisnutih usnica, cijedeći riječi među zubima, a kad su se dva tijela približila, izgledalo je kao da se miluju, glade. Alberto pođe prema livadi kraj stadiona, podignuvši ovratnik. Nije čuo šum valova. Mora da je more bilo potpuno mirno. Kad je prolazio kraj ispruženih tijela pitomaca, pitao je: »Jaguar?«
Nisu mu odgovarali ili su se obrecnuli: »Nisam Jaguar, ali ako tražiš batinu, imam ovdje jednu. Dođi.« Pođe do kupaonice u školskoj zgradi. Uđe u nužnik. Crvene tačkice mjestimičnog svjetla od umirućeg
sunca obojile su predvorje nužnika. On uzvikne: »Jaguar!«, ali nitko se ne javi. Vidio je da su ga svi gledali. Stražari su se pomaknuli. Vratio se ponovo na čistinu kraj stadiona i ušao u nužnike kraj »La Perlite«. Njih nisu upotrebljavali noću, jer je bilo štakora. Još s vrata opazi svjetlo i jednu siluetu. — Jaguar? — Sta je? Alberto uđe i zapali šibicu. Jaguar je stajao i pritezao remen. Nije bilo više nikoga. Baci dogorjelu šibicu na tlo. — Želim govoriti s tobom. — Nemamo šta razgovarati — reče Jaguar. — Odlazi. — Zašto im nisi rekao da sam ih ja prijavio Gamboi? Jaguar se nasmije prezirnim smijehom, bez radosti, koji Alberto nije čuo već davno posljednjih događaja. U mraku se začuje brzo tapkanje sitnih nožica. »Njegov smijeh plaši štakore«, pomisli. — Misliš da su svi kao ti? — reče Jaguar. — Varaš se. Ja nisam izdajica i ne razgovaram s izdajicama. Izlazi odavde. — Zar ćeš dopustiti da i dalje vjeruju da si bio ti? — Alberto se iznenadi, jer je zatekao sam sebe da mu se obraća s izvjesnim poštovanjem i gotovo srdačno. — Zašto? — Ja sam ih sve naučio da budu muškarci — reče Jaguar — sve njih ovdje. Misliš li da su mi važni. Po meni neka idu svi u govna. Ne zanima me šta misle. Niti ti. Odlazi. — Jaguare — reče Alberto. — Tražio sam te da ti kažem da mi je veoma žao za sve što se dogodilo. Veoma mi je žao. — Hoćeš li se rasplaktai? — reče Jaguar. — Bolje da više ne razgovaraš sa mnom. Već sam ti rekao da ne želim imati ništa s tobom. — Nemoj se tako postavljati — reče Alberto. —
Želim biti tvoj prijatelj. Reći ću im da nisi bio ti, nego ja. Budimo prijatelji. — Ne želim biti tvoj prijatelj — reče Jaguar. — Ti si izdajica i tjeraš me na povraćanje. Napolje odavde. Ovaj put je Alberto poslušao. Nije se vratio u odjeljenje. Ležao je na livadi kraj stadiona sve dok nije čuo zvižduk koji ih je pozivao na večeru.



Poslednji izmenio Margita dana Pon Jan 02, 2012 1:50 am, izmenjeno ukupno 1 puta



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

20 Re: Mario Vargas Ljosa - Grad i psi taj Pon Jan 02, 2012 1:49 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
EPILOG
... u svakoj vrsti pokvarenost vrši svoj utjecaj Carlos German Belli Kada je poručnik Gamboa došao do vrata tajništva godine, kapetan Garrido je stavljao neku sliku na ormar. Bio je okrenut leđima, a pritisak kravate prekrivao je vrat pun bora. Gamboa reče: — Dobar dan — i kapetan se okrene. — O, Gamboa — reče nasmiješivši se. — Spremni za odlazak? — Da, kapetane. — Poručnik uđe u sobu. Imao je na sebi uniformu za izlazak. Skine kapu. Sitni znoj probio mu je na čelu, jagodicama i bradi, čineći kružnicu koja je uokvirivala njegovo lice. — Upravo sam se oprostio od pukovnika, komandanta i majora. Ostali ste još samo vi. — Kada putujete? — Ujutro rano. Ali imam još mnogo posla. — Već je postalo vruće — reče kapetan. — Ljeto će ove godine biti pakleno. Skuhat ćemo se. — Nasmije se. — Ali vas se to ne tiče. U pustinji je uvijek isto, bilo ljeto ili zima. — Ako vam se ne sviđa vrućina — našali se Gamboa — možemo se zamijeniti. Ja ostajem ovdje, a vi idite u Juliacu.
— Ni za sve blago svijeta — reče kapetan, hvatajući ga za ruku. — Dođite, pozivam vas na gutljaj. Iziđu napolje. Na vratima jednog od odjeljenja, pitomac sa crvenom oznakom dežurnoga brojio je odjeću. — Zašto ovaj pitomac nije u razredu? — upita Gamboa. — Nepopravljivi ste — reče kapetan raspoloženo. — Sta vas se tiče sada šta rade pitomci? — Imate pravo. To je poput strasti. Ušli su u oficirsku menzu i kapetan naruči pivo. Sam je napunio čaše. Kucnuli su se. — Nikada nisam bio u Puni — reče kapetan. — Ali mislim da nije loše. Od Juliace se može ići vlakom ili autobusom. Isto tako možete od vremena do vremena skoknuti u Arequipu. — Da — potvrdi Gamboa. — Priviknut ću se. — Žao mi je vas — reče kapetan. — Iako vi to ne vjerujete, ja vas' veoma cijenim, Gamboa. Sjećate li se da sam vas upozorio. Znate li onu uzrečicu: »Tko s djecom liježe u krevet...« Osim toga, ubuduće ne zaboravite da se u vojsci uči pravilima podređene, a ne pretpostavljene. — Ne volim da me žale, kapetane. Ja nisam postao vojnik da bih imao lak život. Garnizon u Juliacu ili vojna škola za mene je isto. — Tim bolje. Dobro, ne raspravljajmo. U zdravlje! Popili su pune čaše i kapetan je ponovo natočio. Kroz prozor se vidjela livada kraj stadiona. Trava je izgledala visoka i svijetla. Vikunja je nekoliko puta prošetala ovamo-onamo. Zatim je protrčala uznemireno, gledajući okolo svojim inteligentnim očima.
— To je zbog vrućine — reče kapetan, pokazujući na životinju. — Ne može se priviknuti. Prošlo ljeto bila je napola luda od vrućine.
— Tamo ću vidjeti mnogo vikunja — reče Gamboa. A možda naučim i jezik Quechua.26
— Bah — reč kapetan — to je najmanje. Još uvijek nisu dobili svjedodžbe. — Ima li u Juliacu vaših drugova? — Samo Munoz. — Onaj magarac Munoz? Dobričina. Ali izgubljeni alkoholičar. — Molim vas za jednu uslugu, kapetane. — Vrlo rado, samo recite. — Radi se o jednom pitomcu. Moram govoriti s njim nasamo, izvan zgrade. Hoćete li mu dati dozvolu? — Koliko vremena? — Najviše pola sata. — Ah — reče kapetan sa zlobnim smiješkom. — Aha. — To je lična stvar. — Vidim. Hoćete li ga tući? — Ne znam — reče Gamboa smiješeći se. — Možda. — Fernandez? — upita kapetan tišim glasom. — Nije vrijedno muke. Postoji bolji način osvete. Ja ću se pobrinuti za to. — Nije on — reče Gamboa. — Drugi. Na svaki način, ne možete mu više ništa učiniti. — Ništa? — upita kapetan veoma ozbiljno. — Ako izgubi godinu? To vam se čini malo? — Kasno — reč Gamboa. — Jučer su završili ispiti.
26 Naziv za Indijance koji su u vrijeme kolonizacije Perua živjeli na sjeveru
— Govorite li to ozbiljno? Kapetanu se ponovo vrati dobro raspoloženje: — Šalim se, Gomboa — reče smijući se — nemojte se uplašiti. Neću učiniti nikakvu nepravdu. Povedite tog pitomca i radite s njim šta vas je volja. Ali samo jedno vas molim. Ne dirajte mu u lice. Ne želim imati više okapanja. — Hvala, kapetane. — Gamboa stavi kapu. — Sad moram poći. Do skorog viđenja, nadam se. Pruže jedan drugom ruke. Gamboa pođe do učionice, gdje je govorio s podoficirom, a onda se vratio u upravnu zgradu, gdje mu je bio kovčeg. Dežurni poručnik mu izađe u susret. — Došao je telegram za tebe, Gamboa. Otvori ga i pročita. Zatim ga stavi u džep. Sjedne na klupu — vojnici su ustali i ostavili ga samog — i ostane nepomičan izgubljena pogleda. — Loše vijesti? — upita ga dežurni oficir. — Ne, ne — odgovori Gamboa. — Familijarne stvari. Poručnik reče jednome od vojnika da skuha kavu i upita Gambou da li želi šalicu kave. On prihvati. Časak kasnije na vratima se pojavi Jaguar. Gamboa popije kavu u jednom gutljaju i uspravi se. — Pitomac će izaći sa mnom načasak — reče dežurnom oficiru. — Ima dozvolu kapetana. Digne kovčeg i pođe prema ulici Costanera. Hodao je slijedio na nekoliko metara razdaljine. Okrenuli su je po utabanoj zemlji uz rub morske obale. Jaguar ga se prema ulici Palmeras. Kad su izgubili iz vida internat, Gamboa spusti kovčeg na zemlju. Iz džepa izvadi neki papirić. — Šta znači ovaj papir? — reče.
— Tu je sve razjašnjeno, poručnice — odgovori Jaguar. — Nemam više šta reći. — Više nisam oficr vojne škole — reče Gamboa. — Zašto ste se obratili meni? Zašto to niste uručili kapetanu vaše godine? — Ne želim imati ništa s kapetanom — reče Jaguar. Bio je malo blijed i njegove svijetle oči su izbjegavale Gamboin pogled. Nije bilo nikoga u blizini. Šum mora se čuo u neposrednoj blizini. Gamboa obriše čelo i zabaci unatrag kapu. Na čelu mu se ukazu sitne kapljice znoja. — Zašto ste to napisali? — ponovi. — Zašto ste to učinili? — To se vas ne tiče — reče Jaguar blagim glasom. — Jedino što vi trebate učiniti je da me odvedete pukovniku. I ništa više. — Mislite li da će se stvari tako lako izgladiti kao i prvi put? — reče Gamboa. — To mislite? Ili se želite zabavljati na moj račun. — Nisam ja divljak — odmahne Jaguar oholo rukom. — Ali ja se ne bojim nikoga, poručnice, ni pukovnika ni ikoga drugoga. Ja sam ih sve branio od četvrte godine kad su ušli u internat. Umirali su od straha da će ih »krstiti«, drhtali su kao žene i ja sam napravio od njih muškarce. A već kod prve prilike okrenuli su mi leđa. Svi su oni, znate li šta? Banda nesretnika i izdajica. To su. Svi. Sit sam internata, poručnice. — Dosta je priča — reče Gamboa. — Budite otvoreni. Zašto ste napisali tu cedulju? — Misle da sam izdajica — reče Jaguar. — Vidite šta vam kažem. Nisu čak niti pokušali provjeriti da li je to istina. Čim su im otvorili ormare, nezahvalnici su mi okrenuli leđa. Jeste li vidjeli zidove kupaonice? »Jaguar izdajica«, »Jaguar žuti«, na sve strane. A ja sam to sve učinio zbog njih, što je najgore. Šta sam time ja mogao dobiti? Hajde, recite mi, poručnice. Ništa, zar ne? Sve sam to učinio za odjeljenje. Ne želim više nijednu minutu biti s njima. Bili su mi kao da su moja obitelj. Možda mi se zato sada još više gade.
— Nije istina — reče Gamboa. — Lažete. Ako vam njihovo mišljenje toliko znači, zar više želite da saznaju da ste ubojica? — Nije da me se tiče njihovo mišljenje — reče Jaguar muklo. — Ono što me najviše pogađa je njihova nezahvalnost. — Ništa više? — reče Gamboa uz podrugljivi smiješak. — Posljednji put tražim od vas da budete iskreni. Zašto im niste rekli da je sve prijavio pitomac Fernandez? Jaguarovo tijelo se opusti, kao da ga je netko iznenada pogodio u slabine. — Njegov slučaj je nešto sasvim drugo — reče promuklo, teško izgovarajući svaku riječ. — Nije isto. Ostali su me izdali zbog kukavičluka, a on je htio osvetiti Esclava. Izdajica je, i to uvijek djeluje žalosno, ali učinio je to da osveti prijatelja. Vidite li razliku? — Odlazite — reče Gamboa. — Ne želim više gubiti vrijeme s vama. Ne zanimaju me vaše ideje o odanosti i osveti. — Ne mogu spavati — promuca Jaguar. — To je sva istina, poručnice, kunem vam se svim što mi je sveto. Ja nisam znao šta znači živjeti poražen. Ne ljutite se i nastoj te me shvatiti. Ne tražim od vas nešto veliko. Svi kažu: »Gamboa je najtvrdokorniji od svih oficira, ali jedini koji je pravedan«. Zašto ne slušate šta vam pričam? — Da — reče Gamboa. — Sad vas slušam. Zašto ste ubili tog dječaka? Zbog čega ste mi pisali ovaj listić? — Jer sam bio u zabludi što se tiče ostalih, poručnice. Želio sam ih osloboditi takvog tipa. Sjetite se svega što se dogodilo i vidjet ćete da bi se svatko prevario. Upropastio je Cavu samo zato da izađe napolje na nekoliko sati. Nije mu bilo važno što je upropastio druga da bi sebi osigurao propusnicu. To bi ogorčilo svakoga. — Zašto ste sada promijenili mišljenje? — upita ga poručnik. — Zašto mi niste rekli istinu kad sam vas ispitivao?
— Nisam promijenio mišljenje — reče Jaguar. — Samo — časak je oklijevao i kao da je glavom potvrđivao — sada bolje shvaćam Esclava. Za njega nismo bili prijatelji, nego neprijatelji. Zar vam nisam rekao da nisam znao šta znači živjeti pobijeđen. Svi smo ga tiranizirali, to je prava istina, sve dok se nismo umorili, a ja više nego ostali. Ne mogu zaboraviti njegovo lice, poručnice. Kunem vam se da u suštini i ne znam kako sam to učinio. Mislio sam ga samo istući, preplašiti. Ali onog jutra sam ga ugledao pred sobom s uzdignutom glavom i nanišanio sam. Htio sam osvetiti odjeljenje. Kako sam mogao znati da su ostali gori od njega, poručnice? Mislim da je najbolje da me stave u zatvor. Svi su rekli da ću tako završiti, moja majka i vi također. Sad se možete zadovoljiti, poručnice. — Ne mogu ga se sjetiti — reče Gamboa i Jaguar ga rastreseno pogleda. — Hoću reći njegova ponašanja u internatu. Ostalih se mogu vrlo dobro sjetiti, znam kako se ponašaju na vježbama, kako nose uniforme. Ali Arane se ne sjećam. A bio je tri godine u mom odjeljenju. — Nemojte mi davati savjete — reče Jaguar zbunjeno. — Ne govorite mi ništa, molim vas. Ne trpim da... — Nisam govorio s vama — reče Gamboa. — Ne brinite, ne mislim vam davati savjete. Idite. Vratite se u internat. Imate dozvolu samo za pola sata. Poručnice — reče Jaguar; ostane časak otvorenih usta i ponovi: — Poručnice. — Slučaj Arana je likvidiran — reče Gamboa. — Vojska ne želi više ništa znati o tome. Ništa ih ne može nagnati da promijene mišljenje. Bilo bi lakše oživjeti pitomca Aranu nego uvjeriti vojsku da je napravila grešku. — Nećete me odvesti pukovniku? — upita Jaguar. — Nećete morati ići u Juliacu, poručnice. Nemojte praviti takvo lice. Mislite li da ne znam. da ste se upropastili tim slučajem. Odvedite me pukovniku.
— Znate li što su beskorisni ciljevi? — reče Gamboa, a Jaguar promrlja: — Šta kažete? — Evo, kad je neprijatelj bez oružja i predaje se, borci koji su savjesni i imaju osjećaj odgovornosti, neće pucati u njega. Ne samo zbog moralnog osjećaja nego i zbog vojničkog — radi ekonomije. Ni u ratu ne smije biti beskorisnih mrtvaca. Shvaćate me, zar ne? Idite u internat i nastoj te da ubuduće smrt pitomca Arane posluži za nešto korisno. Razdere papirić koji je držao u ruci i baci komadiće na zemlju. — Mite — reče. — Mora da je već vrijeme ručku. — Vi se nećete vratiti, poručnice. — Ne — reče Gamboa. — Možda se sretnemo jednog dana. Zbogom. Digne kovčeg i udalji se po ulici Palmeras u pravcu Bellaviste. Jaguar je stajao časak gledajući za njim. Zatim se sagne i pokupi komadiće papira koji su ležali kraj njegove noge. Gamboa ih je razderao napola. Sastavivši ih zajedno, moglo se lako čitati. Iznenadi se kad opazi da se osim papira iz bilježnice na kojoj je on napisao svoje priznanje, nalazi još jedan papir. Na prvome je pisano: »Poručnice Gamboa. Ja sam ubio Esclava. Možete podnijeti izvještaj i odvesti me pukovniku.« Druge dvije polovice bile su od nekog telegrama. Na njima je stajalo: »Prije dva sata, rodila se djevojčica. Rosa se veoma dobro osjeća. Čestitam. Pismo slijedi. Andres.« Razdere papiriće u sitne komade, raspršivši ih po zraku malo-pomalo, dok je hodao prema obali. Prolazeći kraj neke kuće, zaustavi se. Bila je to velika zgrada s prostranim cvijetnjakom ispred nje. Tu je prvi put krao. Nastavi hodati sve dok nije stigao do Costanere. Gledao je more do svojih nogu. Bilo je manje sivo nego obično. Valovi su se odbijali od obale i gotovo u istom času nestajali.
Neka bijela svjetlost se odbijala s krovova kuća i tekla ravno prema nebu koje je bilo bez oblaka. Alberto je imao osjećaj da će oslijepjeti od tih refleksa ako zadrži malo dulje pogled na jednoj od tih kuća sa širokim prozorima, koji su upijali i isijavali iz sebe sunčane
zrake, poput duge u hiljadu boja. Ispod lagane svilene košulje njegovo tijelo se isparavalo. Svaki čas je morao otirati znoj s lica. Ulica je bila pusta i to ga je čudilo. U to vrijeme uvijek su išle rijeke automobila prema kupalištu. Pogleda na sat: nije vidio koliko je sati, jer su mu oči bile zaslijepljene zlatnim odbljeskom kazaljki, brojčanika i zlatnog remena. Bio je to krasan sat od čistog zlata. Jučer navečer, Pluto je primijetio u parku Salazar: »Izgleda kao kronometar.« On je odgovorio: »Pa to i jest kronometar. Šta misliš zašto ima četiri kazaljke i dva brojčanika. Osim toga, otporan je na vodu i udarce.« Nisu mu vjerovali i on je skinuo sat i pružio ga Marceli: »Baci ga na zemlju, da se uvjere.« Ona se nije usudila i vrištala je uplašeno. Pluto, Helena, Emilio, Bebe i Paco su navaljivali. »Zaista, zaista ga mogu baciti?« »Da. Hajde, baci ga već jednom.« Kad ga je bacila, svi su ušutjeli, a šest pari znatiželjnih očiju željelo je da se raspadne u hiljadu komadića. Ali sat je samo poskočio i zatim ga je Alberto podigao. Bio je netaknut, bez ijedne brazgotine i dalje je kucao. Poslije ga je on sam zagnjurio u vodoskok na sredini parka da im pokaže kako je nepromočiv. Alberto se nasmiješi. Pomisli: »Danas ću se kupati s njima na Herraduri.« Kad mu ga je poklonio za Božić, otac je rekao: »Ovo si dobio zbog dobrih ocjena na ispitima. Napokon si dorastao prezimenu koje nosiš. Sumnjam da će netko od tvojih drugova imati ovakav sat. Moći ćeš se praviti važan.« I zaista, jučer navečer, sat je bio glavna tema razgovora u parku. »Otac pozna dobro život i ljude«, mislio je Alberto.
Stigne do ulice Primavera. Osjećao se zadovoljan i pun poleta, hodajući kroz te ulice s lijepim zgradama i bujnim vrtovima, okupane u suncu što se isijavalo sa pločnika i zelenila, puneći zrak mirisom trave i cvijeća. Igra svjetla i sjene koja se odražavala na pločniku ispod gustih krošnja drveća, zabavljala ga je.« Ljeto je divno«, mislio je. »Sutra je ponedjeljak, ali za mene je isti dan kao i danas. Mogu se dići u devet sati, poći po Marcelu i ići na kupanje. Po podne u kino, na navečer u park. Isto tako u utorak, srijedu, četvrtak i sve ostale dane, sve dok ne završi ljeto. Poslije toga više ne moram ići u internat nego spakovati kovčege. Siguran sam da će mi se Sjedinjene Države veoma svidjeti.« Ponovo pogledam sat. Devet i trideset. Ako sunce već sada ovako pali, šta će biti u dvanaest sati? »Prekrasan dan za kupanje«, mislio je. U
desnoj ruci je nosio kupaće gaćice, uvijene u zeleni ručnik. Pluto je rekao da će doći po njega u deset. On se požurio ranije. Prije nego je išao u vojnu školu, uvijek je stizao posljednji na sastanke u ulici. Sad je bilo obratno. Kao da je htio nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Kad se sjeti da je proveo dvije godine zatvoren u kući, ne gledajući nikoga! A sve je bilo tako blizu, nadohvat ruke. Mogao je izaći napolje kad god je to želio, doći do ulice Colon i Diego Ferre i sakupiti sve stare prijatelje sa nekoliko riječi. »Zdravo. Ovu godinu ne mogu biti s vama zbog internata. Imam tri mjeseca praznika koje želim provesti s vama, ne misleći na kazne, vojsku i odjeljenje.« Ali prošlost nije važna. Jutro je širilo oko njega blistavu stvarnost punu sunca i obećanja, a neugodna sjećanja bila su poput pahuljica, koje je žućkasta toplina sunca rastapala. Ne, nije tako. Sjećanje na internat još uvijek je u njemu pobuđivalo onaj mračni, teški osjećaj, pod kojim se njegov duh grčio kao mimoza pod dodirom ljudske ruke. Samo što je ta nevoljkost bila svaki put sve kraća i lakše se podnosila. Kao zrnce pijeska u očima, koje je samo prolazno poremetilo naš vid, a poslije je opet bilo kao i prije. Prije dva mjeseca, sjećanje na »Leoncio Prado« izazivalo je kod njega zlovolju i loše raspoloženje koje je trajalo cijeli dan. Sada se već mogao sjećati mnogih stvari, kao što se sjećamo filma koji smo davno gledali. Prolazili su dani i dani a da mu se nije pojavilo u sjećanju Esclavovo lice. Kad je došao do ulice Petit Thouras, zaustavi se kraj druge kuće od ugla i zazviždi. Cvijetnjak na ulazu bio je pun cvijeća. »Već idem!« odazove se ženski glas. Pogleda oko sebe. Nije bilo nikoga. Marcela je vjerojatno bila na stepenicama. Hoće li ga pozvati unutra? Alberto je imao namjeru da prošeta s njom do deset sati. Pošli bi do tramvajske stanice, uskom ulicom punom drveća u cvatu. Mogao bi je poljubiti. Marcela se pojavi na dnu vrta. Imala je na sebi hlače i široku bluzu sa crnim i crvenim prugama. Dolazila mu je u susret, smijući se, i Alberto pomisli: »Kako je lijepa.« Crna kosa i oči pravili su divan kontrast sa kožom bijelom poput snijega. — Zdravo — reče Marcela. — Došao si ranije.
— Ako hoćeš, mogu otići — reče on. Osjećao se gospodar samoga sebe. U početku, naročito one dane poslije zabave na kojoj se očitovao Marceli, osjećao se malo neugodno među starim drugovima iz djetinjstva, poslije tri godine internata koji mu je oduzeo mnoga zadovoljstva i mogućnosti. Ali sada je već bio potpuno siguran u sebe, mogao se šaliti bez kraja i konca, gledati na druge ravnopravnim očima, čak ponekad i superiorno. — Idemo se malo prošetati? Pluto će doći tek za pola sata. — Da — reče Marcela. — Hajdemo. Tata i mama spavaju. Sinoć su bili na nekoj zabavi u Anconi. Došli su kasno. A ja sam se sinoć tako žurila iz parka. Došla sam kući prije devet. Kad su se udaljili od kuće nekoliko metara, Alberto je primi za ruku. — Vidiš li kako je krasno sunce — reče. — Upravo za kupanje. — Moram ti nešto reći — reče Marcela. Alberto je pogleda. Imala je prekrasan, zavodljivi osmijeh. Nos joj je bio malen i savijen prema gore. Pomisli: »Divna je.« — Šta? — Sinoć sam upoznala tvoju dragu. Da li je to bila neka šala? Još uvijek se nije potpuno prilagodio. Ponekad su u ulici pravili šale koje su oni iz ulice shvaćali, ali on ne, pa se osjećao pomalo izgubljen, nesiguran. Zaokupi ga jedno ponižavajuće sjećanje: Jaguar i Boa pljuju na Esclava koji je zavezan za krevet. — Koju? — upita oprezno. — Terezu — odgovori Marcela. — Onu koja živi u Linci. Vrućina na koju je zaboravio najednom ga je svega obuzela, kao nešto snažno što pritiska. Osjećao je da se guši. — Kažeš Terezu? Marcela se nasmije:
— Šta misliš zašto sam te pitala gdje živi? — Govorila je trijumfalnim tonom, kao da je ponosna svojim nalazom. — Pluto me odvezao svojim autom, poslije parka. — Njenoj kući? — promuca Alberto nespretno. — Da — reče Marcela; oči su joj blistale. — Znaš šta sam učinila? Pozvonila sam na vrata i ona je otvorila. Pitala sam je da li tamo živi gospođa Grellot. Znaš tko je to, zar ne? Moja susjeda. — Ušuti načasak. — Promatrala sam je. On se pokuša nasmijati. »Luda si«, reče poluglasno, ali oko srca mu se ponovo pojavi ona ista težina koju je osjećao kad je mislio na internat, Esclava i Jaguara. To ga je ponižavalo. — Reci mi — počne Marcela slatkastim glasom. — Jesi li bio jako zaljubljen u tu djevojku? — Ne — reče Alberto. — Jasno da ne. To je bila đačka simpatija. — Ružna je -— uzvikne Marcela pomalo ljutito. — Veoma je ružna. Usprkos zabuni, Alberto osjeti zadovoljstvo. »Luda je za mnom, pomisli. Umire od ljubomore.« Reče: — Ti znaš da sam zaljubljen samo u tebe. Nikoga nisam volio kao tebe. Marcela mu stisne ruku i on se zaustavi. Pokuša je zagrliti i privući k sebi, ali ona se opirala. Izmicala je glavu, a oči su joj lutale naokolo u strahu. Ali nije bilo nikoga. Alberto uspije samo dotaknuti njene usne svojima. Nastave hodati. — Šta ti je rekla? — upita je on. — Ona? — Marcela se nasmije zvonkim osmijehom. — Ništa. Rekla je da tamo živi gospođa, ne znam sada kako joj je ono prezime. Pluto je umirao od smijeha. Počeo je dobacivati nešto iz auta i ona je zatvorila vrata. Ništa više. Nisi još bio s njom, zar ne?
— Ne — odgovori Alberto. — Jasno da ne. — Reci mi. Jeste li šetali po parku Salazar? — Nisam imao ni vremena za to. Vidio sam je svega nekoliko puta u nj eon j kući ili u Limi. Nikada u Mirafloresu. — Zašto ste se posvađali? — upita Marcela. Bilo je neočekivano. Alberto otvori usta, ali ne reče ništa. Kako objasniti Marceli nešto što ni on sam nije potpuno shvaćao? Tereza je pripadala onim godinama iz internata i bila jedan od onih mrtvaca koje nije bilo poželjno oživljavati. — Bah — reče. — Kad sam se vratio iz internata, uvidio sam da mi se više ne sviđa. I nisam je posjetio nikada više. Došli su do tramvajske stanice. Nastavili su ulicom Redutco. On je zagrli. Ispod ruke osjeti glatku toplu kožu, koju je trebalo doticati pažljivo s nježnošću, kao da će se raspršiti. Zašto je Marceli govorio o Terezi? Svi iz ulice govorili su o svojim prijašnjim djevojkama, čak i Marcela je hodala s jednim iz San Isidra i on nije htio da izgleda početnik u tim stvarima. Činjenica da se vratio iz »Leoncija Prađa« dala mu je izvjesnu prednost, gledali su kao u čudo od djeteta, kao nekoga tko se vraća kući poslije proživljene avanture. Šta bi bilo da one večeri nije sreo tamo na uglu Diego Ferre drugove iz djetinjstva. — Prikaza — rekao je Pluto, kad ga je ugledao. — Da, gospodo, prikaza! Bebe ga je zagrlio, Helena se smiješila, Tico mu je predstavljao nepoznate u njihovu društvu, Molly je govorila: — Već tri godine te nismo vidjeli, zaboravio si nas. — Emilio ga je nazvao »nezahvalnikom« i tapšao ga prijateljski po leđima. — Prikaza — ponovio je Pluto. — Zar se niste uplašili?
Stajao je u civilnom odijelu, okružen cijelom grupom. Uniforma je ostala kod kuće, prebačena na stolici, kapa se otkotrljala po podu, a majka je izašla napolje. Očajavao je u praznoj kući, imao želju da puši i
nije znao šta da počne sa sobom. Samo dva sata što je postao civil i već su ga zbunile sve mogućnosti koje su stajale od sada otvorene pred njim. »Idem kupiti cigarete«, zaključio je napokon, »zatim ću otići Terezi.« Ali kad je jednom izišao i kupio cigarete, nije otišao na autobusnu stanicu, nego je dugo lutao ulicama Mirafloresa, poput turiste ili uličnog skitnice: nizale su se ulice jedna za drugom — Larco, Malacones, Diagonal i napokon park Salazar, gdje je susreo Bebea, Pluta, Helenu i cijelu grupu nasmijanih lica koja su mu davala dobrodošlicu. — Stigao si u pravi čas — rekla je Molly. — Baš smo trebali jednog muškarca za šetnju Chosicom. Sad smo kompletni, osam parova. Razgovarali su sve do mraka i dogovorili se da slijedeći dan odu na kupanje. Kad se oprostio od njih, Alberto je pošao polagano prema kući, zanijet netom doživljenim stvarima. Marcela (koja Marcela? nije ju nikada vidio, živjela je u ulici Primavera i bila je nova u Mirafloresu) mu je rekla: »Doći ćeš svakako, zar ne?« Kupaće gaćice bile su mu stare i morat će nagovoriti majku da mu kupi nove, još sutra ujutro, da se pokaže na Herraduri u novom svjetlu. — Zar nije divno? — rekao je Pluto. — Prikaza od krvi i mesa! — Da — rekao je poručnik Huarina. — Idite odmah do kapetana. »Sad mi više ne može ništa«, mislio je Alberto. »Već su nam dali svjedodžbe. Reči ću mu u lice šta je on.« Ali mu nije rekao. Stao je »mirno« i vojnički pozdravio. Kapetan mu se smješkao, a pogled mu je prelazio preko uniforme za izlazak koju je Alberto imao na sebi. »Posljednji put je oblačim«, mislio je Alberto dok ju je stavljao na sebe. Ali nije bio previše uzbuđen što ostavlja internat zauvijek. — Dobro — reče kapetan. — Očistite prašinu s cipela i najavite se pukovniku.
Uspinjao se stepenicama, s katastrofalnim predosjećajem. Civil ga upita za ime i požuri se da mu otvori vrata. Pukovnik je sjedio za stolom. Kao i prvi put, ponovo ga je impresionirao sjaj poda, zidova i svih predmeta u sobi. Čak i koža i kosa pukovnika izgledale su kao namazane voskom. — Uđite, uđite, pitomče — reče pukovnik. Alberto je bio nemiran. Šta je sakrivao taj ljubazni osmijeh i prijateljski pogled? Pukovnik mu je čestitao na uspjehu. »Vidite li? Sa malo dobre volje, može se postići mnogo. Vaše ocjene su odlične.« Alberto nije govorio ništa. Prihvaćao je pohvale nepomičan, u očekivanju. »U vojsci«, tvrdio je pukovnik, »pravda pobjeđuje prije ili kasnije. Vi ste to morali osjetiti na vlastitom iskustvu. Bili ste na najboljem putu da uništite svoj život, osramotite obiteljsko ime i tradiciju. Ali vojska vam je dala posljednju mogućnost. Ne kajem se što sam vjerojao u vas. Dajte mi ruku, pitomče.« Alberto dotakne šaku mekanog, spužvastog mesa. »Vi ste ispravili grešku«, reče pukovnik. »Popravili ste se, da. Zato sam vas pozvao. Recite mi, kakve planove imate za budućnost?« Alberto reče da će postati inženjer. »Dobro«, reče pukovnik. »Veoma dobro. Domovina treba tehničare. Na dobrom ste putu, to je korisno zvanje. Želim vam mnogo sreće.« Tada se Alberto stidljivo nasmiješi i reče: »Ne znam kako da vam zahvalim pukovniče. Puno, puno vam hvala.« »Sad možete ići«, reče pukovnik. »Ah, ne zaboravite se upisati u klub bivših pitomaca. Potrebno je da ste povezani jedni s drugima. Svi smo mi jedna velika obitelj.« Direktor ustane i otprati ga do vrata. Tek tamo se sjeti nečega. »Ah, da, zaboravio sam jedan detalj.« Alberto se ukoči. — Sjećate li se onih papira? Znate o čemu govorim? Neugodna stvar. Alberto spusti glavu i promrmlja: — Da, pukovniče. — Održao sam riječ — reče. — Ja sam čovjek sa čašću. Ništa neće pomutiti vašu budućnost. Uništio sam ih.
Alebrto mu živo zahvali i udalji se pozdravljajući. Pukovnik mu se smiješio sa hodnika svog ureda. — Prikaza — ponavljao je Pluto. — Živ i šeta okolo. — Dosta toga — reče Bebe. — Svi smo zadovoljni što se Alberto vratio. Ali pusti nas da govorimo. — Moramo se dogovoriti za šetnju — reče Molly. — Jasno — potvrdi Emilio. — Odmah. — Šetnja sa prikazom — reče Pluto. — Kakva divota!
Alberto se vraćao kući zamišljen i ošamućen. Zima se opraštala sa Mirafloresom i nad krošnjama drveća nadvila se tanka maglica. Prolazeći ulicom Larco, Alberto opazi da se magla već raširila po cijelom gradu i obavijala poput laganog dima ulične svjetiljke, slabeći njihovu jačinu i sve predmete i lica koja su se našla na ulici. Obavijala je i sjećanja: lice Arane, Jaguara, odjeljenje, kazne, sve se to zavilo u maglu sjećanja, gubilo stvarnu podlogu, a nasuprot tome, ova zaboravljena grupa prijatelja ponovo je našla mjesto u njegovu sjećanju. Mali kvadrat trave na uglu Diego Ferre i pokreti i govor njegovih prijatelja, kao da nisu nikad prestali postojati. Život je izgledao savršen, vrijeme je prolazilo bez nekih nenadanih poremećaja, uzbudljiv i sladak kao crne oči nepoznate djevojke, koja je s njim srdačno razgovarala i šalila se. Djevojka je bila malena i nježna, sa zvonkim glasom i crnom kosom. Nitko se nije iznenadio što ga vidi ovako odraslog. Svi su narasli, uozbiljili se, postali muškarci i žene, sa mjestom u društvu i ustaljenim pogledima na sve oko sebe, ali atmosfera se nije promijenila. Alberto je prepoznavao sve nekadašnje hobije kojima su se bavili; sportove, plesove, kino, plaže, ljubav i zdravi humor s nešto ironije. Njegova soba bila je u mraku. Ležeći na leđima, sanjao je otvorenih očiju. Bilo je potrebno samo nekoliko minuta da mu svijet koji je napustio otvori širom svoja vrata i primi ga u svoje krilo, ne tražeći od njega račune, kao da je mjesto koje je imao u njemu bilo ljubomorno čuvano za vrijeme ove tri godine. Ponovo se dokopao svoje budućnosti.
— Nije te bilo stid? — upita Marcela. — Čega? — Šetati s njom po ulici. Osjeti da mu u lice udara krv. Kako da joj objasni da ga nije blio stid nego, naprotiv, da je bio ponosan što se može pokazati pred svijetom sa Terezom? Kako da joj objasni da se u to vrijeme stidio samo onih koji nisu bili kao Tereza ili netko iz Lince, ili iz Bajo el Puentea, da njegov položaj Miraflorinca u »Leonciju Pradu« nije bio povlašten, nego čak ponižavajući. — Ne — reče. — Nije me bilo stid. — Onda si bio zaljubljen u nju — reče Marcela. — Mrzim te. On joj stisne ruku. Njezino bedro se dotakne njegova i Alberto od tog trenutačnog dodira osjeti nalet strasti. Zaustavi se. — Ne — reče ona. — Ne ovdje, Alberto. Ali nije mogla izdržati i on je poljubi dugim poljupcem u usta. Kad su se razdvojili, Marcelino lice je bilo zažareno, a oči su joj svijetlile. — A tvoji roditelji? — upita ona. — Moji roditelji? — Sta su mislili o njoj? — Ništa. Nisu ni znali. Bili su u drvoredu Ricardo Palma. Hodali su sredinom, ispod visokih stabala, koja su zasjenila dijelove pločnika gustim krošnjama. Prolazilo je nekoliko ljudi, a kraj jednog drveta stajala je prodavačica cvijeća, ispod šarenog kišobrana sa ravnim platnenim krovom. Alberto skine ruku s Marcelina ramena i primi je za ruku. U daljini se vidjela nepregledna kolona automobila koja je ulazila u ulicu Larco. »Idu na kupanje«, mislio je Alberto.
— A za mene znaju? — upita Marcela. — Da — odgovori on — i veoma su zadovoljni. Moj tata kaže da si veoma lijepa. — A mama? — Isto. — Zaista? — Pa da, jasno. Znaš li šta su mi rekli neki dan? Da te prije nego otputujem pozovem u nedjelju na izlet. Išli bismo na južnu plažu. Moji roditelji, ti i ja. — Da, već si pričao o tome — reče ona. — Oh, doći ću svake godine kući. Bit ću cijelo ljeto također kod kuće. Osim toga, to je vrlo kratak studij. U Sjedinjenim Državama nije kao ovdje. Sve je mnogo kraće i savršenije. — Obećao si da nećeš govoriti o tome — protestirala je ona. — Mrzim te. — Oprosti — reče on . — Nije bilo namjerno. Znaš li da se sada tata i mama krasno slažu? — Da. već si mi rekao. I više nikada ne izlazi? On je kriv za sve. Ne shvaćam kako to tvoja majka podnosi. — Sad se malo smirio — reče Alberto. — Traže neku prostraniju kuću. Ali panekad tata ipak pobjegne i tada ga nema do slijedećeg dana. Nepopravljiv je. — Ti nisi kao on, zar ne? — Ne — reče Alberto — ja sam ozbiljan.
Ona ga nježno pogleda. Alberto je mislio: »Učit ću puno i postat ću inženjer. Kad se vratim, radit ću s tatom, imat ću automobil i veliku kuću s bazenom. Oženit ću se Marcelom i bit ću donžuan. Svake subote
ću ići na ples u Grill Bolivar i mnogo ću putovati. Za nekoliko godina neću se više ni sjetiti da sam bio u »Leonciju Pradu.« — Šta ti je? — upita Marcela. — Na šta misliš? Bili su na uglu ulice Larco. Kraj njih su prolazili ljudi. Žene su nosile bluze i suknje živih boja, bijele cipele i šešire od slame, a na očima sunčane naočale. U automobilima s otvorenim krovovima vidjeli su se muškarci i žene u kupaćim kostimima, razgovarajući i smijući se. — Ništa — reče Alberto. — Ne volim se sjećati internata. — Zašto? — Živio sam kao kažnjenik. Nije baš bilo sjajno. — Neki dan — reče Marcela — tata me je pitao zašto su te poslali u tu školu. — Da me poprave — odgovori Alberto. — Tada je rekao da mogu ismijavati popove, ali ne vojnike. — Tvoj tata je heretik. Uspeli su se ulicom Arequipa. U visni ulice Drugog svibnja presretne ih crveni automobil iz koga im je netko vikao: — Oho, oho, Alberto, Marcela. — Uspjeli su vidjeti mladića koji im je domahivao rukom. Oni ga pozdarave i mahnu. — Znaš? — upita Marcela. — Posvadio se s Uršulom. — Ah, da? Nisam znao. Marcela mu ispriča pojedinosti svađe. On je nije razumio. I ne želeći, mislio je na poručnika Gambou. »Vjerojatno je još uvijek u pustinji. Ponio se lijepo prema meni i zato su ga premjestili iz Lime. I sve samo zato što sam se zaletio. Možda će morati ostati mnogo godina poručnik i neće mu povisiti čin. Samo zato što je vjerovao u mene.« — Da li me slušaš ili ne? — upita Marcela.
— Jasno da slušam — reče Alberto. — I šta je bilo poslije? — Zvao ju je nekoliko puta na telefon, ali ona je odmah spuštala slušalicu čim je raspoznala njegov glas. Pravo ima, zar ne? — Svakako — reče on. — Pravo je učinila. — Bi li ti mogao napraviti nešto takvo kao on? — Ne — reče Alberto. — Nikad. — Ne vjerujem ti — reče Marcela. — Svi muškarci su pokvarenjaci. Došli su do ulice Primavera. U daljini su vidjeli Plutova kola. Ovaj im je s pločnika prijeteći mahao rukom. Imao je na sebi neku upadljivu žutu košulju, kaki -hlače, a cipele i čarape krem boje. — Bezobrazni ste — vikne im on. — Zar nije lijep? — upita ga Marcela. — Obožavam ga. Potrči prema Plutu, koji je teatralnim pokretima imitirao da je davi. Ona se smijala, a njen smijeh je bio poput vodoskoka i osvježavao je sunčano jutro. Alberto se nasmiješi Plutu, a ovaj ga srdačno potapša po ramenima. — Mislio sam da si je ugrabio, brate — reče Pluto. — Samo časak — reče Marcela. — Idem po odjeću za kupanje. — Požuri, ili ćemo te ostaviti — reče Pluto. — Da — vikne Alberto. — Požuri ili ćemo te ostaviti. — A šta ti je ona rekla? — upita ga mršavi Higueras.
Stajala je nepomično, iznenađena susretom. Zaboravljajući načasak svoju zbunjenost, pomislio je: »Još uvijek se sjeća.« U sivoj svjetlosti koja se polako spuštala na grad kao čudna kiša, sve do ulice Lince, koja se pružala široka i prava, sve je izgledalo pepeljasto: večer,
stare kuće, prolaznici koji su se približavali i udaljavali mirnim koracima, stupovi, ulice i prašina zadržana u zraku. — Ništa. Zagledala se u mene prestrašenih očiju, kao da sam je uplašio. — Ne vjerujem — reče mršavi Higueras. — To ne vjerujem. Mora da ti je nešto rekla. Barem »Zdravo«, ili »Šta je bilo s tobom«, ili »Kako si«, sve u svemu nešto ti je morala reći. Ne, nije mu ništa rekla, sve dok nije ponovo progovorio. Njegove prve riječi kad ju je sreo bile su izrečene u žurbi i zvučale su previše nametljivo: »Tereza, sjećaš li se mene? Kako si?« Jaguar se smiješio da pokaže kako u tom susretu nema ništa iznenađujućeg, da se radi o običnoj stvari, bez naročitog značenja. Ali taj osmijeh ga je stajao silnog napora, a u trbuhu mu se pojavila neka čudna slabost, koja je poslije prešla u noge. Želio je učiniti korak natrag ili u stranu, ruke mu nisu ulazile u džepove i u srcu je osjetio neki životinjski strah kao da će sa svakim njegovim kucanjem nastati katastrofa. — I šta si onda učinio? — upita ga Higueras. — Rekao sam joj ponovo: »Zdravo, Tereza. Zar me se ne sjećaš?« Tada je ona rekla: — Jasno da se sjećam. Nisam te odmah prepoznala. On odahne. Tereza mu se smiješila i pružala ruku. Dodir je bio kratak i jedva je osjetio dodir djevojčine ruke, ali i to je bilo dovoljno da ga oslobodi straha. Slabost u nogama mu popusti i on se osjeti smiren. — Kako napeto! — reče Higueras.
Stajao je na uglu ulice, gledajući rastreseno oko sebe, dok mu je slastičar punio kornet slaboledom od čokolade i vanilije. Nekoliko koraka od njega tramvaj Lima — Chorrillos zaustavljao je uz kratko cviljenje kočnica kraj drvene kućice. Ljudi koji su čekali na stanici
uzbune se i blokiraju tijelima izlazna vrata, tako da su putnici koji su silazili morali sebi krčiti put taktovima i ljutitim uzvicima. Na vrhu silaznih stepenica opazi Terezu, a za njom su išle još dvije žene, ruku punih zamotaka. Usred te gužve Tereza je izgledala kao djevojčica koja se nalazi u opasnosti. Sladoledar mu pruži kornet sa sladoledom. On ispruži ruku i mehanički stisne prste, ali loptica sladoleda mu sklizne i padne na cipele. »Druškane, tvoja je krivica, ja ti neću dati drugi.« Mahne nogom i loptica sladoleda sleti s cipele. Okrene se i uđe u prvu ulicu nalijevo, ali časak kasnije se zaustavi i okrene natrag. Na uglu je prolazila prikolica tramvaja. Vrati se natrag trčeći i opazi u daljini Terezu kako hoda sama ulicom. Slijedio ju je, sakrivajući se iza prolaznika. Mislio je: »Sad će ući u neku kuću i neću je više vidjeti.« Stvori odluku: »Napravit će krug oko ove četvrti. Ako je još uvijek, nađem kad dođem na ugao, približit ću joj se.« Počne trčati, najprije polako, zatim kao da je đavo ušao u njega, i kad je prelazio cestu, sudari se sa nekim muškarcem koji se sruši i opsuje mu sa zemlje majku. Kad se na kraju zaustavio, gotovo se gušio od zadihanosti. Obriše rukom čelo i između prstiju na ruci opazi Terezu kako dolazi prema njemu. — I onda? — upita mršavi Higueras. — Razgovarali smo — reče Jaguar. — Stajali smo i razgovarali. — Dugo? — upita mršavi Higueras. — Koliko? — Ne znam — odgovori Jaguar. — Mislim da nije bilo dugo. Otpratio sam je do njene kuće. Ona je išla unutarnjim dijelom pločnika, a on vanjskim. Tereza je hodala polako i ponekad se okretala prema njemu i pogledavala ga. On je otkrio da su joj oči mnogo smjelije nego prije, ponekad čak veoma odvažne, a pogled mnogo svjetliji. — Ima tome oko pet godina, zar ne? — govorila je Tereza. — Možda i više. — Sest — reče Jaguar; i doda tišim glasom: — I tri mjeseca.
— Život leti — reče Tereza. — Ubrzo ćemo biti stari. Nasmijala se i Jaguar pomisli: »Već je prava žena.« — A tvoja mama? — upita ona. — Ne znaš? Umrla je. — To je bio dobar povod — reče mršavi Higueras. — Šta je ona napravila? — Zaustavila se — odgovori Jaguar; u ustima je držao cigaretu i gledao u trak dima koji je izbacivao na nos. Jednom rukom je lupkao po masnom stolnjaku. — Rekla je: »Kakva šteta. Jadnica!« — Tada si je morao poljubiti i nešto reći — reče Higueras. — To je bio pravi čas. — Da — rekao sam. — Jadnica. Ušutjeli su. Nastavili su hodati. On je držao ruke u džepovima i postrance je promatrao. Najednom reče: — Želio sam govoriti s tobom. Hoću reći, već prije mnogo vremena. Ali nisam znao gdje si. — Ah! — reče Higueras. — Usudio si se! — Da — reče Jaguar; gledao je dim tvrdim pogledom. — Da. — Da — rekla je Tereza. — Otkad smo se preselili, nisam se vraćala u Bellavistu. Ima tome davno. — Htio sam te moliti za oproštenje — reče Jaguar. — Mislim za ono na kupanju. Ona ne reče ništa, ali ga pogleda u oči, iznenađeno. Jaguar spusti pogled i prošapće:
— Hoću reći, oproštenje za uvredu.
— Već sam to i zaboravila — reče Tereza. — Bila je to djetinjarija, bolje da i ne spominjemo. Osim toga, poslije, kad su te policajci odveli, bilo mi je žao. Ah, da — gledala ga je pravo u lice, ali on je znao da gleda samo u prošlost koja se otvorila pred njenim očima poput lepeze — onu večer sam otišla tvojoj kući i ispripovjedila sve tvojoj majci. Otišla je u policiju da te vidi, ali su joj rekli da su te već pustili. Cijelu noć je bila kod mene i plakala. Šta je bilo s tobom? Zašto se više nisi vratio? — To je također bio pogodan momenat — reče mršavi Higueras. Upravo je ispraznio čašu rakije i držao je još rukom kraj usnica. — Sentimentalni moment, prema mom mišljenju. — Sve sam joj ispričao — reče Jaguar. — Šta znači sve? — reče Higueras. — Da si me došao tražiti u bar s licem izubijanog pseta i da si postao lopov i kurviš? — Da — reče Jaguar. — Ispričao sam joj o svim krađama, bolje reći o onima kojih sam se sjećao. Sve, osim ono o darovima, ali ona je odmah shvatila. — To si bio ti — rekla je Tereza. — Sve one pakete si mi slao ti. — Ah — reče mršavi Higueras. — Trošio si polovicu zarade na bar, a drugu polovicu na darove za Terezu. Kakav dječak! — Ne — reče Jaguar. — U baru nisam trošio gotovo ništa. Žene mi nisu naplaćivale. — Zašto si to radio? — upitala je Tereza. Jaguar nije odgovorio. Izvadio je ruke iz džepova i igrao se prstima. — Bio si zaljubljen u mene? — upitala je Tereza; on je pogleda, ali ona nije pocrvenjela. Izraz njenog lica bio je miran i pomalo znatiželjan. — Da — odgovori Jaguar. — Zato sam se i potukao s onim dječakom na kupanju.
— Bio si ljubomoran? — upita ga Tereza. U njenu glasu bilo je sada nešto što ga je zbunilo; nešto nadmoćno, neuhvatljivo. — Da — odgovori. — Zato sam te vrijeđao. Jesi li mi oprostila? — Da — reče Tereza. — Ali ti si se trebao vratiti. Zašto me nisi potražio? — Stidio sam se — reče Jaguar. — Ali vratio sam se jednom kad su uhvatili mršavog. — Govorio si joj i o meni? — reče mršavi ponosno. — Onda si joj ispričao cijelu istinu. — Ali više te nije bilo — govorio je Jaguar. — U tvojoj kući su neki drugi ljudi. A također i u mojoj. — Uvijek sam mislila na tebe — reče Tereza. I doda: — Znaš, onog dječaka koga si istukao na kupanju, nisam više nikada vidjela. — Nikada? — upita Jaguar. — Nikada — odgovori Tereza. — Više nije dolazio na kupanje. — Nasmijala se; izgleda da je zaboravila ono o krađama i barovima; oči su joj se smiješile bezbrižno i veselo. — Vjerojatno se uplašio. Mislio je da ćeš ga opet tući. — Mrzio sam ga — reče Jaguar. — Sjećaš li se kad si me čekao na izlasku iz škole? — reče Tereza. Jaguar potvrdi. Hodao je posve blizu nje i ruke su im se ponekad dodirivale. — Djevojke su mislile da si ti moj dečko — reče Tereza. — Zvale su te »starac«. Uvijek si bio tako ozbiljan. — A ti? — upita Jaguar.
— Da — reče mršavi Higueras. — To. Šta je ona radila cijelo to vrijeme?
— Nije završila školu — reče Jaguar. — Zaposlila se u nekom uredu kao sekretarica. Još uvijek radi na tom mjestu. —- I šta još? — upita Higueras. — Koliko frajera je imala u svom životu. Koliko ljubavi? — Hodala sam s jednim dječakom — rekla je Tereza. — Možda ćeš i njega istući, kad si takav. Nasmijali su se. Nekoliko puta su napravili krug oko njezine četvrti. Na uglu su se zaustavljali i ne dogovarajući se ništa, ponovo počinjali novi krug. — Ma nemoj? — reče mršavi. — I tako ste počeli. Da li ti je još nešto ispričala? — Taj tip ju je nasamario — reče Jaguar. — Nije se više vratio. I jednog dana ga je srela kako šeta ulicom, držeći za ruku neku finu gospođicu, shvaćaš li? Kaže da tu noć nije spavala i mislila je otići u opatice. Mršavi Higueras se grohotom nasmije. Popio je i drugu čašu rakije i pokazao rukom konobaru da natoči još jednu. — Bila je zaljubljena u tebe, nema šta — reče Higueras. — Da nije bilo tako, nikad ti to ne bi ispričala. Jer žene su veoma tašte. A šta si ti učinio. — Drago mi je da te je taj tip nasamario — rekao je Jaguar. — Baš mi je drago. Da osjetiš kako je bilo meni kad si išla na kupanje s onim tipom koga sam istukao. — A ona, a ona? — pitao je mršavi. — Osvetljiv si — rekla je Tereza.
Napravila je rukom pokret u šali kao da će ga udariti. Ali nije spustila ruku, nego je ostavila u zraku, dok su joj oči najednom postale nemirne, izbjegavajući njegov pogled. Jaguar dohvati ruku koja mu je
prijetila. Tereza mu se prepusti, prisloni lice na njegova prsa i slobodnom rukom ga zagrli. — Tada sam je prvi put poljubio — reče Jaguar. — Poljubio sam je nekoliko puta. Razumije se u usta. I ona mene. — Naravno, druže — reče mršavi. — Naravno da se razumije. I za koliko vremena ste se vjenčali? — Ubrzo — reče Jaguar. — Za petnaest dana.- — Kakva žurba — primijeti mršavi. Ponovo je držao u ruci čašu sa rakijom i mahao njome njišući je. Prozirna tekućina dolazila je do ruba čaše, ali se nije prolila, nego vraćala natrag. — Slijedeći dan me je čekala kod agencije. Malo smo šetali, a poslije smo otišli u kino. Tu večer mi je rekla da je sve ispričala teti i da je bila bijesna. Nije htjela ni čuti za mene. — Kakva smjelost! — reče Higueras. Iscijedio je pola limuna u usta, a tada je približio čašu s rakijom ustima sa radoznalim pogledom. — Šta si tada učinio? — Tražio sam zajam kod banke. Šef je veoma dobar čovjek. Dao mi je tjedan dana dopusta. Rekao mi je: »Volim gledati kako ljudi prave samoubistvo. Samo se vjenčajte i slijedeći ponedjeljak budite na poslu tačno o osam.« — Pričaj mi malo o toj bajnoj teti — reče Higueras. — Je si li je posjetio? — Poslije — reče Jaguar. — Tu istu večer, kad mi je Tereza ispričala ono o teti, pitao sam je hoće li se udati za mene. — Da — rekla je Tereza. — Hoću. Ali teta? — Neka ide do đavola — reče Jaguar.
— Zakuni se da si upravo tako rekao — reče mršavi Higueras.
— Da — reče Jaguar. — Ne budi prost preda mnom — reče Tereza. — Simpatična je — primijeti Higueras. — Nisi se trebao onako izraziti o teti. — Sad sam dobar s njom — reče Jaguar. — Ali kad smo je posjetili poslije vjenčanja, opalila mi je pljusku. — Mora da je karakterna žena — reče mršavi. — Gdje si se vjenčao? — U Huachu. Župnik nas nije htio vjenčati jer se nismo odzivali i jer su manjkale još neke stvari. Namučio sam se dok sve nije završilo. — Mogu misliti — reče Higueras. — Ne vidite li da sam je ukrao? — rekao mu je Jaguar. — Zar ne vidite da već nemam novaca? Kako mogu čekati osam dana? Vrata sakristije bila su otvorena i Jaguar je iza župnikove ćelave glave gledao u zid crkve. Župnik je skrstio ruke na prsima, a dlanovi su mu bili ispod pazuha gdje ih je zagrijavao. Oči su mu bile lukave, ali dobroćudne. Tereza je stajala kraj Jaguara, željno otvorenih usta i zaplašenih očiju. Najednom zaplače. — Kad sam je vidio da plače, pobjesnio sam! — reče Jaguar. — Uhvatio sam župnika za šiju. — Ne! — reče Higueras. — Za šiju? — Da reče Jaguar. — Oči su mu iskočile iz lica. — Znate li koliko to stoji? — reče župnik, trljajući vrat. — Hvala, oče — reče Tereza — mnogo vam hvala. — Koliko? — upita Jaguar. — Koliko imaš? — upita župnik.
— Trista sola — odgovori Jaguar. — Polovicu — reče župnik. — Ne za mene, za moje siromahe. — I tada nas je vjenčao — reče Jaguar. — Lijepo se ponio. Kupio je za svoj novac bocu vina koje smo popili zajedno u sakristiji. Terezi se malo vrtjelo u glavi. — A teta? —- upita mršavi. — Reci mi nešto o njoj, molim te. — Slijedeći dan smo se vratili u Limu i posjetili je. Rekao sam joj da smo se vjenčali i pokazao joj dokumenat koji nam je dao župnik. Tada me je udarila. Tereza se naljutila i rekla joj da je egoista i još koješta. Napokon su se obadvije rasplakale. Stara je rekla da ćemo je napustiti i da će umrijeti kao napušteno pseto. Obećao sam joj da će živjeti s nama. Tada se umirila, pozvala susjede i rekla da treba proslaviti svadbu. Nije loša, malo je brbljava, ali nikad se sa mnom ne svađa. — Ja ne bih mogao živjeti sa staricama — reče mršavi Higueras, ne zanimajući se više za Jaguarovo pričanje. — Kad sam bio mali, živio sam s bakom koja je bila luda. Cijele dane je razgovarala sama sa sobom i trčala za kokošima kojih uopće nije bilo. Bojao sam je se. Kad god vidim neku staricu, sjetim se bake. Ne bih mogao živjeti sa staricama, sve su malo luckaste, — Šta ćeš sada raditi? — upita ga Jaguar. — Ja? — upita mršavi Higueras, iznenađeno. — Ne znam. Najprije ću se napiti. Poslije ću već vidjeti. Htio bih se malo prošetati. Dugo vremena nisam vidio ulicu. — Ako hoćeš — reče Jaguar— dođi k meni. Dok se ne snađeš.
— Hvala — reče Higueras, smijući se. — Ali, razmislivši dobro, mislim da neću. Već sam ti rekao da ne mogu živjeti sa staricama. A osim toga, tvoja žena me vjerojatno mrzi. Bolje da i ne zna da sam izišao. Jednog dana ću te potražiti u agenciji gdje radiš da popijemo
koju čašicu. Ja volim razgovarati s prijateljima. Ali nećemo se često viđati. Ti si postao ozbiljan čovjek, a ja se ne družim s ozbiljnim ljudima. — Hoćeš li nastaviti onim istim? — upita Jaguar. — Misliš reći krađama? — Mršavi Higueras iskrivi lice. — Mislim da hoću. Znaš zašto? Jer koza voli planinu, kako je govorio Culepe. Ali za sada će biti bolje da malo odem iz Lime. — Ja sam ti prijatelj — reče Jaguar. — Reci mi, ako ti mogu nešto pomoći. — Da, možeš — reče mršavi. — Plati mi ovo piće. Nemam ni pare.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu