Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1 Orkanski visovi - Emili Bronte taj Pet Sep 26, 2014 7:22 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

2 Re: Orkanski visovi - Emili Bronte taj Pet Sep 26, 2014 7:23 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Prvo poglavlje
Tek što sam se vratio iz posjeta svome kućevlasniku -
osamljenom susjedu s kojim ću morati imati briga. Ovo je zaista
divan predio! Ne vjerujem da bih u cijeloj Engleskoj mogao naći
drugo mjesto koje bi bilo tako daleko od društvene vreve kao što je
ovo. Pravi raj za čovjekomrsca; a gospodin Heathcliff i ja kao stvoreni
smo da podijelimo između sebe tu osamljenost.
Krasan čovjek! Nije ni slutio da mi se odmah svidio čim sam
primijetio kako se njegove crne oči nepovjerljivo skriše ispod obrva
kad dojahah do njega, i kako mu se prsti zavukoše odlučno i
neprijateljski još dublje u džepove prsluka kad mu rekoh svoje ime.
- Gospodin Heathcliff? - upitah ga. On kimnu glavom.
- Ja sam Lockwood, vaš novi zakupac, gospodine. Čast mi je da
vas posjetim odmah poslije svog dolaska kako bih vam izrazio nadu
da vam nisam mnogo dosađivao svojim ustrajnim traženjem da mi
izdate pod zakup svoju kuću Thrushcross Grange; čuo sam jučer da
ste mislili da...
- Thrushcross Grange je moje vlasništvo, gospodine prekinu me
on trgnuvši se. - Ne bih dopustio da me itko uznemiruje kad bih to
mogao spriječiti. - Uđite.
Ovo "uđite", izgovoreno kroza zube, izražavalo je osjećaj "idite
dođavola". Čak ni vrata na koja je bio naslonjen ne učiniše nikakav
prijateljski pokret na te njegove riječi. Mislim da me je ta okolnost
potakla da primim poziv; zainteresirao me taj čovjek koji se činio još
povučeniji u sebe nego što sam i sam bio. Tek što je primijetio da moj
konj gura prsima vrata, pruži ruku i otkvači lanac, otvori vrata i
mrzovoljno pođe za mnom. Nakon što uđosmo u dvorište, on viknu:
- Josephe, prihvati konja gospodina Lockwooda i donesi vina.
 4 
"To mu je sigurno sva domaća posluga" - pomislih kad čuh tu
njegovu dvostruku naredbu. - "Nije čudo što mu trava raste među
kamenim pločama i što mu jedino stoka podrezuje živu ogradu."
Joseph je bio postariji, ili, bolje rečeno, star čovjek; možda vrlo
star, ali zdrav i žilav.
- Neka nam Bog pomogne! - promrmlja Joseph prigušenim
glasom mrzovoljna čangrizavca; u isto vrijeme pogleda me u lice tako
kiselo te sam iz čovjekoljublja pomislio kako mu je potrebna
božanska pomoć da bi probavio svoj ručak, jer bih inače morao
zaključiti da se njegova pobožna izreka odnosi na moj neočekivani
dolazak. Orkanski visovi ime je doma gospodina Heathcliffa.
Pridjev orkanski odnosi se na atmosfersku huku kojoj je ovo
mjesto izloženo pri burnu vremenu. Ovdje je gotovo uvijek vjetrovito.
Snagu sjevernog vjetra, kad puše preko ovog brda, čovjek može
ocijeniti po pretjeranoj nagnutosti na jednu stranu onih nekoliko
zakržljalih jela kraj kuće, a i po onom redu mršavoga grmlja koje
pruža svoje grane u istom smjeru, kao da moli milostinju od sunca.
Srećom je arhitekt bio vidovit, pa je podigao čvrstu zgradu; uski
su prozori duboko uvučeni u zid, a uglovi su zaštićeni velikim
ispupčenim kamenjem. Prije nego što sam prekoračio prag, zastao
sam kako bih se divio mnogobrojnim fantastičnim fasadnim
ukrasima, a posebice onima oko glavnih vrata, iznad kojih sam u
zbrci trošnih poluorlova-poluzmajeva i bestidnih malih dječaka
opazio datum i ime:
Htjedoh učiniti nekoliko opaski i zamoliti mrzovoljna vlasnika da
mi ukratko ispriča povijest toga mjesta, ali je on bio zauzeo takav
stav na vratima kao da je zahtijevao da ili odmah uđem ili odem, pa
nisam želio povećavati njegovo nestrpljenje prije nego što razgledam
unutrašnjost kuće. Jednim korakom ušli smo u obiteljsku sobu za
 5 
dnevni boravak ispred koje nije bilo predsoblja ni hodnika; takvu
sobu u ovom kraju obično nazivaju "kućom". Ona je redovito i
kuhinja i gostinska soba; ali čini mi se da je u Orkanskim visovima
kuhinja sasvim povučena u drugi dio zgrade; u svakom slučaju čuo
sam razgovor i zveckanje kuhinjskog posuđa daleko u unutrašnjosti
kuće, a i nisam primijetio nikakve znake prženja, pečenja ili kuhanja
oko golemog ognjišta niti ikakav sjaj bakrenih posuda i limenih tava
po zidovima. Jedan je kut ipak bio sav u svjetlu koje su odbijale
goleme kositrene posude; među njima je bilo i srebrnih bokala i
krčaga, a bile su poredane po policama hrastova ormara, sve do
samog stropa.
Strop je bio gol i cio je bio izložen pogledu, osim ondje gdje ga je
skrivala drvena polica puna zobenih kolača i goveđeg, janjećeg i
svinjskog suhog mesa. Iznad kamina bilo je nekoliko starinskih
pušaka, par velikih kubura i, kao ukras, tri šarene limene kutije
poredane na njegovoj izbočini. Pod je bio od glatkoga, bijelog kamena;
stolice s visokim naslonom, primitivne izrade, obojene zeleno, i dvatri
teška, crna naslonjača nazirala su se u sjeni.
U udubljenju ispod ormara odmarala se velika mrka lovačka
kuja, okružena gomilom štenadi koja su cviljela; bilo je i drugih pasa
u drugim kutovima i udubljenjima. Ta odaja i namještaj ne bi bili
ništa osobito kad bi pripadali kakvu tipičnom farmeru na sjeveru, s
odlučnim tvrdoglavim izrazom lica i dugačkim snažnim udovima
kojima lijepo pristaju hlače i dokoljenice. Takva čovjeka, kako sjedi u
svom naslonjaču za okruglim stolom na kojem stoji pehar pjenušava
vina, možete vidjeti u kojoj god hoćete kući unaokolo na devet-deset
kilometara u ovim brdima ako u nju uđete u stanovito vrijeme poslije
ručka. Ali gospodin Heathcliff čudan je kontrast svome obitavalištu i
načinu života.
Po mrkoj boji lica nalik je na Ciganina, a po odijelu i ponašanju
na gospodina, to jest isto toliko gospodina koliko i mnogi drugi veliki
zemljoposjednici. Doduše, odijelo mu je prilično zapušteno; ipak zbog
tog nemara on ne izgleda loše, jer ima uspravan i lijep stas; ali doima
se mrzovoljnim. Netko bi možda pomislio da u njega ima i stanovite
neodgojene oholosti, ali moj osjećaj naklonosti prema njemu kaže mi
da nije tako; znam instinktivno da njegova rezerviranost potječe iz
 6 
mržnje prema nametljivu pokazivanju svojih osjećaja prema
izražavanju uzajamnih simpatija. Sklon je voljeti i mrziti prikriveno,
i smatrao bi nekom vrstom drskosti kad bi ga netko otvoreno volio ili
mrzio. Ali, odveć sam brz. Ne bih mu trebao tako olako pripisivati
svoje osobine. Gospodin Heathcliff možda ima sasvim drugačije
razloge nego ja da ne pruža ruku osobi koja bi se htjela s njim izbliže
upoznati.
Nadajmo se da je moja narav nešto gotovo osebujno. Moja mila
majka govorila mi je da nikada neću imati udoban bračni dom; i baš
prošlog ljeta pokazao sam se potpuno nedostojnim takvog doma. Dok
sam provodio jedan divan mjesec na moru, često sam se nalazio u
društvu dražesnog bića, boginje po mome mišljenju; bar sam tako
mislio sve dok nije počela obraćati pažnju na mene.
Nisam joj nikad "izjavio ljubav" riječima; ali ako pogledi imaju
svoj jezik, i najveći idiot mogao je pogoditi da sam zaljubljen do ušiju.
Ona me je najposlije razumjela i odgovorila mi - najslađim od svih
pogleda. A što sam ja učinio? Priznajem sa stidom - ledeno sam se
povukao u sebe, kao puž; i na svaki njen pogled povlačio sam se
hladnije i dalje dok napokon jadna naivna djevojka nije počela
sumnjati u svoja čula i, postiđena i zbunjena pomišlju da je
pogriješila, nagovorila svoju majku da smjesta napuste to mjesto.
Tim čudnim ponašanjem stekao sam glas čovjeka smišljeno i
namjerno nemilosrdna i bezosjećajna. Samo ja mogu procijeniti da to
doista nisam zaslužio. Sjeo sam kraj ognjišta, na stolac što je stajao
suprotno od onoga kojemu je prišao moj kućevlasnik, i šutnju ispunio
pokušajem da pomilujem kuju koja je bila spustila svoje mladunče i
vučji se došuljala do iza mojih nogu; gubica joj je bila podignuta, a
kroz iskešene zube curila joj je slina od želje da me ugrize. Moje
milovanje izazvalo je u nje dugo, potmulo režanje.
- Radije ostavite kuju na miru - zareži i gospodin Heathcliff i, da
bi se savladao od kakva jačeg izraza gnjeva, lupi nogom o pod. - Ona
nije navikla na maženje, ne držim je zbog toga. - Zatim ode do
pobočnih vrata i viknu:
- Joseph! Joseph promrmlja nešto nerazgovijetno u dubinama
podruma, ali, kako se nije čulo da se penje, njegov gospodar ode dolje
k njemu, ostavivši me sama s opasnom kujom i dva ljuta, kudrava
 7 
ovčarska psa koji su zajedno s njom budno pazili na svaki moj
pokret.
Kako nisam želio osjetiti njihove zube, sjedio sam nepomično; ali,
misleći da oni neće razumjeti nijeme uvrede, počeh, na nesreću,
namigivati na taj trio, kesiti mu se i kreveljiti; jedan od izraza moga
lica toliko naljuti gospođu kuju da se odjednom razbjesni i skoči mi
na koljena. Odbacim je natrag i požurim staviti stol između sebe i
nje.
Taj postupak razbjesni cio čopor; šest četveronožnih zlotvora,
različite veličine i dobi, pojuri iz skrivenih kutova prema sredini sobe
i započe napad, posebice na moje pete i skute kaputa; žaračem
odbijajući veće protivnike što sam bolje mogao, bio sam prisiljen
glasno zvati u pomoć ne bi li tko od ukućana došao uspostaviti mir.
Gospodin Heathcliff i njegov sluga uspinjali su se podrumskim
stubama s ravnodušnošću koja me ljutila; mislim da ni za sekundu
nisu išli brže nego obično, iako je oko ognjišta bjesnjela prava oluja
od lajanja i skakanja.
Srećom, požurila se jedna osoba iz kuhinje, snažna žena,
zadignute haljine, golih ruku i obraza zajapurenih od vatre; jurnula
je među nas mašući tavom. To oružje i svoj jezik tako je upotrijebila
da se bura odjednom stišala, i ona je ostala sama nasred sobe, a
grudi su joj se dizale i spuštale kao more poslije snažnog vjetra; u
tom trenutku njen gospodar stupi na scenu.
- Što se dogodilo, dovraga? - upita on gledajući me na način koji
nisam mogao mirno podnijeti poslije ovakva negostoljubiva postupka.
- Dovraga, zaista! - promrmljah. - Čopor pobješnjelih divljih
svinja ne bi mogao biti zloćudniji od ovih vaših živo tinja, gospodine.
To je isto kao kad biste ostavili stranca s čoporom tigrova!
- Oni ne napadaju osobe koje ništa ne diraju - reče on
namještajući stol na uobičajeno mjesto i stavljajući bocu pred mene. -
Psi i trebaju budno paziti. Uzmite čašu vina.
- Ne, hvala.
- Nisu vas ugrizli?
- Da jesu, vidjeli bi svoje.
 8 
Na Heathcliffovu licu pojavi se zlurad osmijeh. - No, hajde - reče -
uzbudili ste se, gospodine Lockwoode. Evo, uzmite malo vina. Gosti
su tako rijetki u ovoj kući da ja i moji psi, moram priznati, jedva
znamo kako ih dočekati. U vaše zdravlje, gospodine! Naklonih mu se
i uzvratih zdravicu, jer sam pomislio da bi bilo glupo ljutiti se zbog
negostoljubivog ponašanja čopora pasa, a i nisam želio i dalje pružati
priliku tom čovjeku da se zabavlja na moj račun, jer su, čini se, takve
stvari godile njegovu smislu za humor. A i on - vjerojatno pod
utjecajem lukave pomisli da bi bilo ludo uvrijediti dobra stanara -
popusti i na svoj lakonski način poče govoriti o temi za koju je
smatrao da će me zanimati - o dobrim i lošim stranama moga
sadašnjeg osamljenog mjesta stanovanja.
Našao sam da je vrlo inteligentan, barem što se tiče predmeta
kojih smo se dotakli; i prije nego što sam pošao kući, usudio sam se
predložiti mu da ga opet sutra posjetim, premda on očevidno nije
želio da mu ponovno dosađujem. Ali ja ću ipak doći. Čudo jedno kako
se osjećam društven u usporedbi s njim.
 9 
Drugo poglavlje
Jučerašnje popodne bilo je maglovito i hladno. Gotovo sam bio
odlučio provesti ga pored vatre u svojoj radnoj sobi, umjesto da gazim
kroz mokru travu i blato do Orkanskih visova. Ali kad sam se nakon
objeda (ručak je bio između dvanaest i jedan sat; domaćica, postarija
dama koju sam unajmio zajedno s kućom, nije mogla, ili nije htjela
razumjeti moju želju da mi se objed poslužuje u pet sati) popeo
stubama s tom dobrom namjerom i ušao u sobu, vidio sam sluškinju
na koljenima, okruženu četkama i posudama za ugljen, kako podiže
strahovitu prašinu gušeći plamen gomilom ugaraka.
Taj me je prizor odmah otjerao natrag, uzeo sam šešir i, poslije
šetnje od šest kilometara, stigao sam do Heathcliffovih vrtnih vrata,
upravo na vrijeme da izbjegnem prve pahuljice snježne bure. Na tom
vjetrovitom sljemenu crna je zemlja bila skorena od mraza, a zrak
tako hladan da sam drhtao cijelim tijelom. Kako nisam uspio
otkvačiti lanac, preskočih vrtna vrata, potrčah do kuće uz nasuti put
obrubljen zakržljalim grmovima ogrozda, i zakucah na vrata.
Dugo sam kucao; zglobovi su mi počeli bridjeti, a psi urlikati.
"Prokleti ukućani" - pomislih - "zbog svoje negostoljubivosti
zaslužujete da zauvijek budete odvojeni od ljudskog roda. Bar danju
ne bih držao svoja vrata zaključana. Ali, usprkos tome, ući ću!"
Odlučivši se na to, uhvatih kvaku i počeh pomamno drmati
vratima. Joseph proturi glavu, kisela lica, kroz okrugao prozor na
žitnici.
- Što tražite? - viknu. - Gospodar je dolje u toru. Idite iza žitnice
ako želite govoriti s njim.
- Zar unutra nema nikoga da otvori vrata? - viknuh što sam
glasnije mogao.
- Nema nikoga osim gospođe, a ona vam neće otvoriti, pa dizali vi
tu paklenu buku sve do mraka.
- Zašto? Zar joj ne biste mogli kazati tko sam ja, je li, Josephe?
 10 
- Nikako! Neću se miješati u to - promrmlja Joseph i uvuče
glavu. Počeo je padati gust snijeg. Ščepah kvaku i pokušah još
jednom, ali se tada u dvorištu iza mene pojavi neki mladić, bez
kaputa, s vilama na ramenu. Doviknu mi neka pođem za njim i,
nakon što prođosmo kroz praonicu i popločani dio dvorišta u kojemu
su bili šupa za ugljen, crpka i golubinjak, stigosmo napokon u
prostranu toplu ugodnu odaju, gdje sam i prvi put bio primljen.
Soba je bila divno i veselo osvijetljena velikom vatrom,
naloženom ugljenom, tresetom i drvima; obradovao sam se kad sam
blizu stola, postavljenog za obilnu večeru, vidio "gospođu", osobu o
čijem postojanju nisam ni sanjao. Poklonio sam se i čekao da mi kaže
neka sjednem. Ona me pogleda, zavali se u stolac, ali i dalje ostade
nijema i nepomična.
- Ružno vrijeme! - rekoh. Gledao sam je netremice - a i ona mene;
promatrala me hladno, bezobzirno. Osjećao sam se neugodno, bio
sam zbunjen.
- Sjednite - reče mladić osorno. - On će uskoro doći.
Poslušao sam; nelagodno sam se nakašljao i pozvao nevaljalicu Junu,
koja se taj put smiluje i mahnu malo vrhom repa u znak da me
poznaje.
- Divna životinja! - počeh opet. - Namjeravate li podijeliti njenu
mladunčad, gospođo?
- Oni nisu moji - odgovori ugodna domaćica osornije nego što bi i
sam Heathcliff to mogao učiniti.
- Ah, vaši ljubimci su među ovima? - produljih okrenuvši se prema
jednom tamnom jastuku za koji mi se učinilo da na njemu leži
gomila mačića.
- To bi bio čudan izbor ljubimaca! - odgovori ona prijezirno. Na
nesreću, to je bila gomila mrtvih zečeva.
Opet se nakašljem i približim ognjištu ponavljajući napomenu o
lošem vremenu.
- Nije bilo potrebno da izlazite - reče ona i ustane kako bi skinula
s ploče nad kaminom dvije od nekoliko obojenih kutija. Prije je bila
skrivena od svjetla, a sada sam jasno vidio cio njen stas i lice. Bila je
vitka i vrlo mlada; imala je divan stas i najdražesnije malo lice koje
sam ikad imao zadovoljstvo promatrati; uvojci jasno žute boje, ili čak
 11 
zlatni, padali su joj oko nježnoga vrata, a oči bi joj, da su imale
ljubazan izraz, bile neodoljive; srećom po moje zaljubljivo srce, jedini
osjećaj koji su izražavale bio je nešto između prijezira i neke vrste
očaja. Činilo mi se neobično i neprirodno da takve oči izražavaju
takav osjećaj.
Kutije su bile gotovo izvan njezina
dosega; htjedoh joj pomoći, ali se ona
okrenu prema meni kao što bi se kupac
okrenuo prema nekomu tko bi mu
pokušao pomoći da izbroji svoje cekine.
- Ne trebam vašu pomoć - otrese se -
mogu ih i sama dohvatiti.
- Oprostite! - hitro odgovorih.
- Jeste li pozvani na čaj? - zapita me
nakon što zaveza pregaču preko svoje
lijepe zelene haljine i nadnese žličicu čaja
nad čajnik.
- Obradovat ću se jednoj šalici čaja -
odgovorih. - Jeste li pozvani? - ponovi ona.
- Nisam - rekoh i nasmiješih se. - Vi ste ta osoba čije je pravo da
me pozove.
Ona baci kutiju i čaj i žličicu, i ljutito sjede; čelo joj se nabora, a
crvena donja usna naškubi, kao u djeteta kad hoće zaplakati. U
međuvremenu je mladić bio ogrnuo svoj pohabani ogrtač i stajao
uspravno kraj vatre pogledavajući me koso i neprijateljski kao da
smo krvni neprijatelji.
Počeh se dvoumiti je li on sluga ili nije; i odijelo i govor bili su mu
prostački; potpuno lišeni otmjenosti koja se mogla primijetiti u
gospodina i gospođe Heathcliff; njegove su guste, mrke kovrče bile
čupave i nenjegovane, bio je neobrijan, ruku crnih kao u obična
radnika; njegovo je ponašanje bilo slobodno, gotovo oholo; nikakvih
znakova revne poslušnosti sluge prema gospodarici kuće. U
nedostatku jasnih dokaza o njegovu položaju, smatrao sam da je
najbolje ne obraćati pažnju na njegovo čudno ponašanje; pet minuta
 12 
kasnije, dolazak gospodina Heathcliffa olakšao mi je donekle moj
nelagodni položaj.
- Eto vidite, gospodine, došao sam kao što sam obećao! - uzviknuh
prividno veselim glasom - i bojim se da će me loše vrijeme prisiliti da
ostanem kod vas jedno pola sata, ako mi za to vrijeme htjednete dati
zaklona.
- Pola sata - reče otresajući bijele pahuljice sa svog odijela. -
Čudim se što ste odlučili lutati naokolo po snježnoj oluji. Zar ne znate
da se izlažete opasnosti da se izgubite u močvarama? Čak i ljudi koji
dobro poznaju ove pustare često zalutaju u ovakvim večerima; a
mogu vam reći, nema izgleda da će oluja uskoro jenjati.
- Možda bi mi jedan od vaših momaka mogao poslužiti kao vodič.
Prenoćio bih u Grangeu. Biste li mi mogli dati jednoga?
- Ne, ne bih.
- Zaista! Pa dobro, onda se moram pouzdati u svoju mudrost.
- Hm!
- Zašto ne spraviš čaj ? - reče onaj u pohabanom kaputu i prenese
svoj gnjevni pogled s mene na mladu damu.
- Treba li i njemu dati čaj? - upita ona obraćajući se Heathcliffu.
- Spravi ga već jednom! - glasio je odgovor, izgovoren tako grubo
da sam se trgnuo. Ton kojim su riječi bile izgovorene odavao je zlu
narav.
Više nisam bio sklon smatrati Heathcliffa osobitim čovjekom.
Nakon što je čaj spravljen, pozvao me:
- Sada, gospodine, privucite svoju stolicu. - Svi posjedasmo za
stol, prosti mladić također. Stroga šutnja vladala je za vrijeme čaja.
Ako sam ja prouzročio oblak, pomislih, dužnost mi je da ga pokušam
i rastjerati. Sigurno ne sjede svaki dan tako natmureni i šutljivi; i
nije moguće, ma kako da su loše naravi, da je ta opća natmurenost
njihov svakidašnji izraz.
- Čudno je - počeh za vrijeme stanke dok su mi natakali drugu
šalicu čaja - čudno je kako običaj uobličuje naše ukuse i ideje: mnogi
ne bi mogli zamisliti kako može postojati sreća u životu tako potpuno
odvojenom od svijeta, kakav vi vodite, gospodine Heathcliffe; eto,
usuđujem se reći, okruženi svojom obitelji, i sa svojom ljubaznom
gospođom koja se kao dobar duh brine za vašu kuću i vaše srce.
 13 
- Moja ljubazna gospođa - prekinu me on gotovo sa sotonskim
podsmijehom na licu. - Gdje je ona - moja ljubazna gospođa?
- Mislim na vašu suprugu, gospođu Heathcliff.
- Da, da, želite reći kako njen duh igra ulogu anđela čuvara i
brine se o sreći Orkanskih visova iako je njeno tijelo otišlo. Je li tako?
Vidjevši da sam pogriješio, pokušah to popraviti. Morao sam i sam
vidjeti da su se odveć razlikovali po godinama da bi bili muž i žena.
On je bio oko četrdesete; doba umne snage kad ljudi malokad gaje
iluzije da bi se djevojke udale za njih iz ljubavi; taj je san rezerviran
za utjehu u godinama kad počinjemo opadati. Činilo se da ona nema
ni sedamnaest godina. Postade mi jasno. Prostak kraj moga lakta,
koji pije čaj iz zdjele i jede neopranim rukama, vjerojatno je njen
muž; Heathcliff mlađi, naravno. Tako je to kad se netko živ zakopa;
udala se za toga grubijana jer nije znala da postoje i bolji ljudi!
Kakva šteta - moram paziti da ne izazovem u nje kajanje što je tako
izabrala.
Moglo bi se pomisliti da ova posljednja misao potječe iz
uobraženosti; ali nije tako. Moj susjed, činio mi se gotovo odvratan, a
znao sam iz iskustva da sam dosta privlačan.
- Gospođa Heathcliff je moja snaha - reče Heathcliff. To mi
potvrdi moju pretpostavku. Dok je govorio, bacio je osobit pogled
prema njoj: pogled mržnje; osim ako su mišići njegova lica tako
izopačeni da, suprotno mišićima lica u ostalog svijeta, ne izražavaju
osjećaje njegove duše.
- Pa, naravno - sad razumijem: vi ste sretni muž dobre vile -
rekoh, obraćajući se svome susjedu. To kao da je bila još gora zabuna:
mladić sav pocrvenje i stegnu šake; po svim znacima bio je spreman
napasti me. Ali čini se da se brzo pribrao i utišao buru grubom
psovkom koju je promumljao na moj račun; ja sam se pravio da je
nisam čuo.
- Nemate sreće u svojim nagađanjima, gospodine - reče moj
domaćin. - Nijedan od nas nema tu sreću da bude muž vaše dobre
vile; njen muž je umro. Rekao sam vam da je ona moja snaha; prema
tome, ona je morala biti žena moga sina. - A ovaj mladić je... - Pa
sigurno nije moj sin!
 14 
Heathcliff se nasmiješi, kao da je bila odveć smiona šala smatrati
ga ocem tog medvjeda.
- Ja se zovem Hareton Earnshaw - promrmlja ovaj drugi - i
savjetujem vam da to ime poštujete.
- Nisam pokazao nikakvo nepoštovanje - odgovorih, smijući se u
sebi oholoj dostojanstvenosti s kojom je izgovorio svoje ime.
Gledao me je ravno u oči dulje nego što sam ja želio gledati u
njegove, jer sam strahovao da bi me to dovelo u iskušenje da ga ili
išćuškam ili da mu se glasno nasmijem. Osjetih da mi zaista nije
mjesto u tome neugodnom obiteljskom krugu. Mračna duhovna
atmosfera nadjačala je, više nego neutralizirala, sjajne materijalne
udobnosti koje su me okruživale, pa sam odlučio da dobro pazim prije
nego što dođem u tu kuću i treći put. Večera je bila gotova a da nitko
nije progovorio ni jedne ljubazne riječi.
Priđoh prozoru da vidim kakvo je vrijeme. Preda mnom je bio
neveseo prizor. Mračna noć već se bila spustila, a nebo i oblaci bili su
u strašnom vihoru vjetra i guste vijavice.
- Ne mislim da bih se sada mogao vratiti kući bez vodiča - nisam
se mogao savladati da to ne kažem. - Putovi su već zameteni, a da i
nisu, jedva bih mogao vidjeti stopu ispred sebe.
- Haretone, otjeraj one ovce pod strehu žitnice. Zamest će ih
snijeg ako ostanu u toru cijelu noć; i stavi neku dasku pred njih -
reče Heathcliff.
- Što da radim? - zapitah gnjevno. Moje je pitanje ostalo bez
odgovora. Gledajući uokolo, spazih Josepha kako donosi zdjelu kaše
za pse, i gospođu Heathcliff kako se, nagnuta nad vatrom, zabavlja
paleći šibice koje su bile pale s ploče nad kaminom kad je stavljala
kutiju za čaj na njeno mjesto. Joseph stavi zdjelu pred psa, pogleda
kritički po sobi i hrapavim glasom reče:
- Čudim se kako možete stajati tu ne radeći ništa kad su svi ostali
izišli! Ali vi niste ni za što, i ne vrijedi vam govoriti - vi nikada nećete
popraviti svoje loše ponašanje nego ćete otići ravno dođavola, kao i
vaša majka prije vas! Pomislih za trenutak da se ovaj govor odnosi
na mene i u ljutnji priđoh staroj hulji s namjerom da ga tako udarim
da izleti van, ali me gospođa Heathcliff zaustavi svojim odgovorom:
 15 
- Ti bestidni stari licemjeru! - odgovori. - Zar se ne bojiš da će ti
đavo odnijeti i dušu i tijelo čim spomeneš njegovo ime? Opominjem te
da me ne izazivaš, ili ću tražiti od đavola da bude toliko ljubazan da
te odmah odnese u pakao. Stani! Gledaj, Josephe - nastavi ona i uze
crnu, dugačku knjigu s police - pokazat ću ti koliko sam napredovala
u crnoj magiji; uskoro ću biti kadra postići sve što hoću. Crvena
krava nije crkla slučajno, a i tvoj reumatizam teško bi se mogao
smatrati nečim što je došlo od Boga!
- Ah, to je bezbožno, bezbožno! - uzviknu starac. - Neka nas
Gospod spasi od zla! - Neće, prokletniče! Ti si izgubljen! Gubi se, ili
ću ti učiniti neko zlo! Napravit ću za sve vas po vašem običaju lutke
od voska i ilovače, i prvom koji prijeđe granicu koju odredim učinit ću
- neću reći što ću mu učiniti - ali vidjet ćete! Odlazi, u tebe gledam!
Mala se vještica trudila svojim očima dati zloban izraz, i Joseph,
drhteći od straha, brzo iziđe moleći se i mrmljajući: "bezbožnice".
Pomislio sam da se ona tako vlada da bi se s njim grubo našalila, i
kad ostadosmo sami, pokušah je zainteresirati za svoju nevolju.
- Gospođo Heathcliff - rekoh ozbiljno - morate mi oprostiti što
vam dosađujem. S licem kao što je vaše, mislim da ne možete ne biti
dobra srca. Molim vas, recite mi po čemu bih mogao razaznati put
kojim se trebam vratiti kući. Isto toliko malo znam kako otići onamo,
koliko i vi kako otići u London!
- Vratite se putem kojim ste i došli - odgovori ona i na mjesti se
udobno u naslonjaču, sa svijećom pored sebe i s dugačkom otvorenom
knjigom pred sobom. - To je kratak savjet, ali vam bolji ne mogu dati.
- Onda, ako čujete da su me našli mrtvog u nekoj močvari ili jami
punoj snijega, zar vam neće vaša savjest šapnuti da je to djelomice i
vaša krivica?
- Zašto? Ja vas ne mogu odvesti. Oni me ne bi pustili ni do kraja
vrtnog zida.
- Vi da me odvedete! Ja ne bih imao srca tražiti od vas ni da
prekoračite prag radi mene po ovakvoj noći - uzviknuh. - Želim da mi
kažete kako da nađem svoj put, a ne da mi ga pokažete; ili da
nagovorite gospodina Heathcliffa da mi da vodiča.
- Koga? Tu je on, Earnshaw, Zillah, Joseph i ja. Koga želite?
- Zar nema posluge na imanju?
 16 
- Ne, nema više nikoga.
- To znači da moram ostati gdje jesam.
- To vi odlučite sa svojim domaćinom. Ja nemam ništa s tim.
- Nadam se da će vam ovo biti pouka da se ubuduće ne odlučujete
olako putovati po ovim brdima - začu se Heathcliffov strogi glas s
ulaza u kuhinju. - A što se tiče ostajanja ovdje, ja nemam mjesta za
posjetitelje; u slučaju ostanka, morali biste spavati u postelji s
Haretonom ili s Josephom.
- Mogao bih spavati na stolcu u ovoj sobi - odgovorih.
- Ne, ne! Stranac je stranac, bio bogat ili siromašan; ne bih htio
nikoga ostaviti ovdje kad ja nisam tu da pazim! - reče ta neodgojena
hulja. Ta uvreda učini kraj mome strpljenju. Izrazih svoje gnušanje i
odjurih mimo njega u dvorište; u žurbi se sudarih s Earnshawom.
Bilo je tako mračno da nisam mogao naći vrata i, dok sam lutao
unaokolo, čuo sam još jedan odlomak njihova, kao i obično, nimalo
ljubazna razgovora. Isprva mi se činilo kao da je mladić sklon
postupiti prijateljski prema meni.
- Ići ću s njim do parka - reče on.
- Ići ćeš s njim u pakao! - uzviknu njegov gospodar, ili što mu je
već bio. - A tko bi se onda brinuo za konje, je li?
- Važniji je ljudski život od brige o konjima za jednu večer; netko
mora ići - promrmlja gospođa Heathcliff ljubaznije no što sam
očekivao.
- Ne po tvojoj naredbi - odvrati Hareton. - Ako mu pridaješ tako
veliku vrijednost, bolje da šutiš.
- Onda se nadam da će ti se njegov duh često ukazivati; i nadam
se da gospodin Heathcliff neće nikada dobiti drugog stanara dok
Grange ne postane ruševina! - oštro odgovori ona.
- Slušajte, slušajte, ona ih proklinje! - šapnu mi Joseph komu
sam se bio primaknuo.
Sjedio je blizu, tako da je mogao sve čuti, i muzao krave pri
svjetlu fenjera; ščepao sam bez ikakve ceremonije taj fenjer,
doviknuo mu da ću mu ga poslati sutra i pojurio prema prvim vrtnim
vratima.
- Gospodaru, gospodaru, ukrade nam fenjer! - povika starac i
pojuri za mnom. - Hej, šarove, hej, pseto! Hej, psine, drž'te ga, drž'te
 17 
ga! Dok sam otvarao vrata, dva čupava čudovišta ščepaše me za grlo,
oboriše me na zemlju i ugasiše svjetlo, a glasan smijeh Heathcliffa i
Haretona dovede do vrhunca moj gnjev i poniženje. Srećom, životinje
su, čini se, bile više sklone pružati šape, zijevati i mahati repovima
nego me živa progutati; ali nisu mi dopuštale da se dignem, te sam
bio prisiljen ležati na zemlji dok se god njihovim zlim gospodarima
nije svidjelo osloboditi me; a onda sam, gologlav i dršćući od bijesa,
naredio tim nitkovima da me puste da odem, rekao im da će se kajati
ako me zadrže i jednu minutu dulje te dodao nekoliko nesuvislih
prijetnji osvetom; te su prijetnje po neodređenoj dubini svoje jetkosti
podsjećale na Kralja Leara.
Od uzbuđenja nos mi poče jako krvariti, ali se Heathcliff i dalje
smijao, a ja i dalje psovao. Ne znam kako bi se završila ta scena da se
tu ne nađe jedna osoba prilično razumnija od mene i blagonaklonija
od moga domaćina. To je bila Zillah, snažna domaćica, koja najposlije
iziđe upitati za uzrok galame. Mislila je da me koji od njih tuče, a
kako se nije usuđivala napasti svoga gospodara, usmjeri svoju
jezičnu paljbu na mlađeg nevaljalca.
- Pa, gospodine Earnshawe - povika - što li sve nećete raditi!
Hoćemo li početi ubijati ljude na svom kućnom pragu? Vidim da ova
kuća nije za mene - pogledajte jadnog mladića, još malo i ugušio bi
se! Umirite se, mladiću! Uđite, ja ću to izliječiti; eto sad, budite
mirni. Govoreći to, iznenada mi izlije pola litre ledene vode za vrat i
uvuče me u kuhinju. Gospodin Heathcliff uđe za nama; njegova
slučajna veselost brzo se pretvori u uobičajenu mrzovolju. Osjećao
sam se vrlo slabo i na rubu nesvjestice te sam bio prisiljen pristati da
ostanem pod njegovim krovom.
On reče Zillah da mi da čašu rakije, a zatim ode u unutarnju
sobu; Zillah me je tješila i, po njegovoj naredbi, zbog koje mi je
laknulo, povela me na spavanje.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

3 Re: Orkanski visovi - Emili Bronte taj Pet Sep 26, 2014 7:24 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Treće poglavlje
Dok me je vodila uza stube, preporučila mi je da zaklonim
svijeću i da budem što tiši, jer njen gospodar ima čudan odnos prema
sobi u koju me ona vodi i nerado ikoga pušta noćiti u njoj. Upitah je
za razlog. Nije ga znala; odgovorila mi je da ona tu živi tek dvije
godine, a kako se tu događaju tolike čudne stvari, prestala je biti
radoznala. Odveć ošamućen da bih bio radoznao, zaključah vrata i
pogledah unaokolo da vidim gdje je postelja.
Cio se namještaj sastojao od jedne stolice, ormara za odijela i
velike hrastove pregrade s četvrtastim otvorima pri vrhu koji su
izgledali kao prozori na kočijama. Priđoh pregradi, pogledah unutra i
vidjeh da je to neka čudna vrsta starinske kočije, zgodno udešene da
se izbjegne potreba da svaki član obitelji ima posebnu sobu. U tom je
malom pregratku daska prozora, koji je bio obuhvaćen pregradom,
služila kao stol. Otvorih vrata na pregradi, uđoh sa zapaljenom
svijećom, zatvorih ih i osjetih se sigurnim od Heathcliffa i svih
ostalih.
Na prozorskoj dasci na koju sam stavio svijeću bilo je nekoliko
pljesnivih knjiga, nagomilanih u jednom kutu; daska je bila sva
izrezana riječima urezanim u boju. Ali te riječi nisu bile ništa drugo
do ime - napisano svakovrsnim slovima, velikim i malim - Catherina
Earnshaw, koje je gdje-gdje bilo promijenjeno u Catherina Heathcliff,
a gdje-gdje u Catherina Linton. U ravnodušnoj klonulosti naslonih
glavu na prozor i nastavih čitati: Catherina Earnshaw, Heathcliff,
Linton, dok mi se oči ne sklopiše; ali one nisu počivale ni pet minuta,
kad su se blještava bijela slova pojavila iz mraka jasna kao
priviđenja - zrak je bio ispunjen Catherinama; prenem se da bih
otjerao to nametljivo ime i primijetim da je svijeća pala na jedan
svezak stare knjige i da zrak smrdi na nagorjelu teleću kožu.
Ispravim svijeću, i, osjećajući se vrlo nelagodno zbog hladnoće i
dugotrajne mučnine, sjednem i otvorim oštećenu knjigu na svom
 19 
koljenu. To je bilo Sveto pismo, tiskano sitnim slovima; strahovito je
zaudaralo na plijesan. Na prvoj praznoj strani bilo je napisano:
Vlasništvo Catherine Earnshaw
A ispod toga datum star četvrt stoljeća. Zatvorih tu knjigu i
počeh uzimati druge, jednu po jednu, dok ih nisam sve pregledao.
Catherinina biblioteka sastojala se od dobro izabranih knjiga čija je
oštećenost svjedočila da su dosta upotrebljavane, doduše, ne uvijek u
svrhu kojoj su bile namijenjene; teško da je ijedno poglavlje bilo bez
komentara - ili bar bez bilježaka nalik na komentar - koji je pokrivao
svaki prazan djelić lista što ga je tiskar bio ostavio. Tu i tamo
rečenice su bile odvojene, a ponegdje bilješke u obliku pravog
dnevnika naškrabane nesigurnom, djetinjom rukom. Jako sam se
razveselio kad sam na vrhu jedne prazne stranice (koja je vjerojatno
smatrana za veliku dragocjenost kad je prvi put nađena) ugledao
odličnu karikaturu svog prijatelja Josepha - jednostavno, ali vrlo
uspjelo nacrtanu.
U meni se odjednom probudi interes za tu nepoznatu Catherinu,
te počeh čitati njene izblijedjele hijeroglife.
"Jedna strašna nedjelja!" - počinjao je ulomak ispod
karikature. - "Željela bih da je otac ovdje. Hindley je mrska
zamjena - njegovo ponašanje prema Heathcliffu je grozno -
H. i ja odlučili smo se pobuniti - večeras smo poduzeli prvi
korak. Cio dan lila je kiša. Nismo mogli ići u crkvu, ali je
Joseph odlučio održati bogoslužje u sobi u potkrovlju; i dok
su Hindley i njegova žena uživali pored vesele vatre - gdje
su, sigurna sam, radili sve samo nisu čitali Bibliju -
Heathcliffu, meni i nesretnom sluzi naređeno je da uzmemo
svoje molitvenike i popnemo se uza stube. Otišli smo u
potkrovlje i sjeli jedno kraj drugoga na vreću žita; tu smo
uzdisali, drhtali i nadali se da će i Joseph drhtati od zime, te
da će tako radi sebe održati kratku propovijed.
 20 
Uzaludna nada! Služba je trajala točno tri sata; pa ipak je
moj brat imao obraza uzviknuti kad nas je vidio da silazimo
niza stube:
- Što, zar ste već gotovi? - Nedjeljom uvečer bilo nam je
dopušteno da se ranije igramo, samo pod uvjetom da ne
dižemo veliku buku; a sada je i najmanji smijeh dovoljan
razlog da nas pošalju u odvojene kutove!
- Vi zaboravljate da vam je gospodar ovdje - kaže tiranin.
- Uništit ću prvog tko me naljuti!
Zahtijevam potpun mir i tišinu. Derane! Jesi li ti to
učinio? Frances, draga, po vuci ga za kosu kad prodeš kraj
njega; čuo sam ga da pucketa prstima.
- Frances ga srdačno povuče za kosu, a zatim ode i sjede
mužu na koljeno; i onda su se, kao dvoje djece, ljubili i
govorili besmislice satima i satima - glupo brbljanje kojega
bi se trebalo stidjeti. Mi smo se pokušavali udobno smjestiti,
koliko je bilo moguće u luku ormara. Tek što sam bila
stavila naše pregačice i objesila ih kao zavjesu, naiđe Joseph
iz staje da nešto upita. Strgne moju zavjesu, ćušne me i
zakriješta:
- Gospodar je tek pokopan, nedjelja još nije prošla i
riječi Svetog pisma još su vam u ušima, a vi se usuđujete
igrati i šaliti! Sram vas bilo! Sjedite, nevaljala dječurlijo!
Ima dosta dobrih knjiga, kad biste ih htjeli čitati; sjedite i
razmišljajte o svojim dušama!
Nakon što je to rekao, naredi nam da sjednemo tako kako
bismo mogli pri svjetlu slabog plamena daleke vatre vidjeti
tekst glupih knjiga koje nam tutnu u ruke. Nisam to mogla
izdržati. Uzeh otrcanu knjigu za korice i bacih je u štenaru
izjavljujući da mrzim dobru knjigu. Heathcliff gurnu svoju
na isto mjesto. Nastade vika!
 21 
- Gospodine Hindley! - povika naš vjeroučitelj Joseph. -
Gospodine, dođite ovamo! Gospođica Cathy otrgla je korice od
Krune spasenja duše, a Heathcliff je udario šakom u prvi dio
Širokog puta k propasti duše! Strašno je što dopuštate da se
tako ponašaju. Eh! Stari bi ih propisno izudarao - ali on je
otišao.
Hindley pojuri iz svoga raja kraj ognjišta, ščepa nas,
jedno za ovratnik a drugo za ruku, i odvuče u kuhinju, gdje
Joseph izjavi da će nas đavo zasigurno odnijeti; i tako
utješeni, povučemo se u odvojene kutove čekati njegov
dolazak. Uzela sam knjigu i bočicu tinte s police, odškrinula
kućna vrata da bih dobila svjetlo i, evo, već je dvadeset
minuta kako se lijepo zabavljam pišući; ali moj je drug
nestrpljiv, predlaže da uzmemo mljekaričin ogrtač i da
zaštićeni njime trčimo malo po pustari.
Dobar prijedlog - i onda, kad mrzovoljni starac dođe,
možda će vjerovati da se njegovo proročanstvo obistinilo. - Ne
može nam biti hladnije i vlažnije na kiši nego što je ovdje."
Mislim da se Catherine natrčala s Heathcliffom. Sljedeća njena
rečenica skrenula je na drugi predmet i njeno je raspoloženje postalo
tužno.
"Nisam ni sanjala da ću se zbog Hindleyjeva postupka
toliko rasplakati!" - pisala je. - "Glava me tako silno boli da je
ne mogu držati na jastuku, a ipak ne mogu prestati plakati.
Siromah Heathcliff! Hindley ga naziva probisvijetom, ne
dopušta mu da sjedi s nama, niti da ikad više jede s nama;
kaže da se ja i Heathcliff ne smijemo više igrati zajedno i
prijeti da će ga istjerati iz kuće ako prekršimo njegovu
naredbu. Krivi našeg oca (kako se samo usuđuje?) što je sa
H. postupao odveć popustljivo i kune se da će mu on pokazati
gdje mu je pravo mjesto."
 22 
Počinjem drijemati nad tamnim listom; oči mi prijeđoše s
rukopisa na tiskani dio. Vidjeh crven, ukrašen naslov :
Sedamdeset puta sedam,
i prvi poslije četiri stotine devedesetog grijeha.
Pobožna propovijed koju je prečasni
Jabes Branderham održao u Gimerdensauškoj kapeli.
I dok sam se polusanjivo pitao što li je Jabes Branderham rekao o
toj temi, zavalih se u postelju i usnuh. Ali, na žalost, loš čaj i loše
raspoloženje imaju svoje posljedice! Jer što bi mi drugo moglo
prouzročiti tako strašnu noć? Otkako sam sposoban za patnju, ne
sjećam se nijedne druge koja bi se mogla usporediti s ovom. Počeh
sanjati gotovo i prije nego što sam prestao biti svjestan mjesta na
kojem sam se nalazio.
Sanjao sam da je jutro i da se vraćam kući s Josephom kao
vodičem. Snijeg je bio dubok nekoliko stopa na našem putu, i dok
smo polako išli naprijed, moj je suputnik dosađivao neprestanim
prijekorima što nisam ponio sa sobom hodočasnički štap; govorio mi
je da nikada neću uspjeti ući u kuću bez njega i hvalisavo mahao
svojom teškom batinom koju je zvao hodočasničkim štapom. Za
trenutak pomislih da je besmisleno tvrditi kako će mi trebati takvo
oruđe da bih ušao u vlastiti stan; ali mi tada proleti kroz glavu nova
misao: pa ja i ne idem onamo; mi smo pošli na put da bismo čuli
čuvenog Jabesa Branderhama koji će propovijedati o tekstu
Sedamdeset puta sedam; i netko od nas, Joseph, propovjednik ili ja,
učinio je - Prvi poslije četiri stotine devedeset prvog - pa je imao biti
javno raskrinkan i izopćen iz crkve.
Stigosmo u kapelu. Ja sam zaista bio prošao kraj nje dva-tri puta
za svojih šetnji; nalazi se u uvali između dva brda; ali je to dosta
uzdignuta uvala blizu neke močvare za čije tresetno blato kažu da
služi kao vrlo dobar balzam za nekoliko leševa što leže u njemu. Krov
je još bio čitav; ali kako je svećenikova plaća bila samo dvadeset funti
godišnje, a kuća s dvije sobe prijetila da uskoro postane kuća s
jednom sobom, nijedan svećenik nije htio preuzeti dužnost župnika,
pogotovu zbog toga što se govorilo da bi ga njegova pastva radije
 23 
ostavila nego što bi mu povećala uzdržavanje i za jednu paru iz
vlastitih džepova. U mom snu Jabes je imao veliku pažljivu pastvu i
propovijedao je - gospode Bože! - kakvu propovijed, podijeljenu u
četiri stotine i devedeset dijelova, od kojih je svaki bio potpuno ravan
običnoj propovijedi s propovjedaonice i svaki je razmatrao poseban
grijeh!
Gdje ih je sve našao, ne znam. On je na osobit način tumačio taj
tekst; činilo se potrebnim da čovjek učini drukčiji grijeh u svakoj
prilici. Ti su grijesi bili vrlo neobični; čudni prijestupi koji mi nikad
prije nisu ni na um padali. Ta mi je propovijed postajala sve
dosadnija.
Vrpoljio sam se, zijevao, drijemao, budio se, štipao se, bockao,
trljao oči, ustajao, sjedao i gurkao Josepha da mi kaže hoće li se ta
propovijed ikad svršiti. Bio sam osuđen da je slušam cijelu, do kraja;
napokon je došao do Prvog poslije četiri stotine devedeset prvog. U
tom trenutku dođe mi iznenadno nadahnuće; osjetih se pobuđenim da
ustanem i okrivim Jabesa za grijeh koji nijedan kršćanin ne treba
oprostiti.
- Gospodine - uzdahnuh - sjedeći ovdje među ova četiri zida, bez
prekida sam izdržao i oprostio četiri stotine i devedeset poglavlja
vaše propovijedi. Sedamdeset puta sedam puta uzimao sam svoj šešir
i spremao se da odem - sedamdeset puta sedam puta vi ste me
bezrazložno prisilili da po novno sjednem. Četiri stotine i devedeset
prvi put je odveć. Drugovi, mučenici, naprijed na njega! Svucite ga i
smrvite u atome, da ga mjesto koje ga zna više ne zna!
- Ti si taj! - povika Jabes poslije svečane stanke i nagnu se preko
svog jastučića. - Sedamdeset puta sedam puta ti si zijevajući iskrivio
svoje lice - sedamdeset puta sedam puta posavjetovao sam se sa
svojom dušom.
"Gle, ovo je ljudska slabost; treba je također oprostiti!" Prvi
poslije četiri stotine devedeset prvog je došao. Subraćo, izvršite nad
njim što je pisano. Takvu čast imaju svi Njegovi sveci! Čim je
izgovorio te riječi, cio skup mašući svojim hodočasničkim palicama
složno jurnu na mene; i ja, kako nisam imao nikakvo oruđe da ga
podignem u samoobranu, počnem se koškati, s Josephom, svojim
najbližim i najljućim napadačem, da bih mu oteo štap. U tiskanju
 24 
gomile nekoliko batina se ukrsti; udarci, namijenjeni meni, padoše
na druge glave. Uskoro je cijela kapela odjekivala od udaraca i protuudaraca;
svaki je čovjek dizao ruku protiv svog susjeda; i
Branderham, ne želeći ostati neaktivan, izlijevao je svoju revnost u
pljusku glasnih udaraca o daske propovjedaonice, koje su tako
odjekivale da me je to najposlije, na moju neizrecivu radost,
probudilo.
A što se doista dogodilo što je sugeriralo tu silnu gungulu? Što je
igralo Jabesovu ulogu u toj vrevi? Samo jedna grana jele koja je
dodirivala rešetkasti kapak na mom prozoru i čije su šišarke udarale
o prozore dok je vjetar hujao! Za trenutak sam osluškivao u sumnji,
ali čim sam otkrio narušavatelja mira, okrenuo sam se na drugu
stranu, zaspao i opet počeo sanjati još neugodniji san, ako je to uopće
i moguće. Ovaj put sam znao da ležim u hrastovoj pregradi i jasno
sam čuo oluju i vijavicu; također sam čuo kako jelova grana lupka o
prozor i pripisao sam to lupkanje pravom uzroku; ali mi je ono toliko
smetalo da ga odlučih zaustaviti, ako je moguće, te, kako se meni
činilo, ustadoh i pokušah otkvačiti kapak. Ali je kuka bila zabijena
za zasun; tu okolnost primijetio sam dok sam još bio budan, ali sam
je zaboravio.
-Ipak, moram zaustaviti to lupanje! - promrmljam, probijem okno
šakama i gurnem ruku da uhvatim tu nesnosnu granu; ali umjesto
nje moji prsti stegnuše prste male,
ledeno hladne ruke! Užas strašnog sna
sveg me obuze; pokušah trgnuti ruku, ali
ju je ona ruka držala i jedan žalostan
glas zajeca:
- Pusti me unutra, pusti me unutra!
- Tko si ti? - upitah boreći se da
oslobodim svoju ruku.
- Catherina Linton - odgovori drhtav
glas. (Zašto sam mislio o prezimenu
Linton? Čitao sam Earnshaw umjesto
Linton bar dvadeset puta.)
- Došla sam kući; bila sam izgubila
put u pustari! - Dok je taj glas govorio,
 25 
nejasno nazrijeh djetinje lice koje je gledalo kroz prozor. Strah me
učini okrutnim, te kad vidjeh kako je moj pokušaj da se oslobodim
toga stvora uzaludan, povukoh njegov ručni zglob na razbijeno okno i
počeh ga trljati tamo-amo o staklo dok krv nije počela curiti i
natapati posteljinu; ali to stvorenje i dalje je tugaljivo molilo:
- Pusti me unutra! - i još me uvijek čvrsto držalo za ruku, što me
je dovodilo gotovo do ludila zbog straha.
- Kako mogu! - najzad rekoh. - Pusti ti mene ako hoćeš da te
pustim unutra! -Prsti popustiše i ja brzo uvukoh svoju ruku kroz
rupu, užurbano naslagah knjige u obliku piramide prema rupi i
začepih uši prstima da ne bih više slušao tu žalosnu molbu. Činilo mi
se da sam ih držao začepljenima više od četvrt sata; ali čim sam
počeo opet slušati, ono tužno zapomaganje i dalje se čulo!
- Odlazi! - viknuh. - Nikad te neću pustiti unutra, pa makar
molila dvadeset godina.
- Pa već ima dvadeset godina - jadikovao je glas. - Beskućnica
sam već dvadeset godina! - Začu se slabačko struganje izvana i
gomila knjiga pomakne se kao da je netko gurnu unutra. Pokušavam
skočiti, ali ne mogavši maknuti nijednim udom, izbezumljen od
straha glasno viknem.
***
Na svoje iznenađenje, opazim da uzvik nije bio samo san;
užurbani koraci pridoše vratima moje sobe, nečija ih jaka ruka otvori
i svjetlo prodre kroz četvrtaste otvore u vrhu pregrade. Sjedio sam u
postelji još drhteći od straha i brisao znoj s čela; onaj koji je ušao,
činilo se, zastao je; počeo je mrmljati nešto sam sa sobom. Najposlije
poluglasno upita kao da nije očekivao nikakav odgovor:
- Ima li koga tu? - Smatrao sam da je najbolje ako priznam svoju
nazočnost, jer sam prepoznao Heathcliffov glas i plašio sam se da će
početi pretraživati ako se ne javim. S tom namjerom ustanem i
otvorim pregradu. Neću lako zaboraviti posljedice toga svog
postupka. Heathcliff je stajao blizu ulaza, u košulji i hlačama, svijeća
mu je kapala preko prstiju, a lice mu je bilo bijelo kao zid iza njega.
Na prvi škrip hrastove pregrade trgnu se kao od udarca munje,
 26 
svijeća mu ispade iz ruke, a bio je tako uzbuđen da ju je jedva
podigao.
- To je samo vaš gost, gospodine - uzviknuh želeći ga poštedjeti
poniženja da i dalje pokazuje svoj kukavičluk. - dogodilo mi se, na
žalost, da spavajući glasno jauknem zbog strašnog sna koji sam
sanjao. Žalim što sam vas uznemirio.
- Ah, grom vas ubio, gospodine Lockwoode! Kamo sreće da ste u...
- poče moj domaćin stavljajući svijeću na stolac jer je nije mogao
držati u drhtavoj ruci. - Tko vas je doveo u ovu sobu? - nastavi
zabadajući nokte u dlanove i škrgućući zubima da bi savladao grč u
vilicama. - Tko? Tko god to bio, trebao bih ga odmah istjerati iz kuće.
- Vaša služavka, Zillah - odgovorih mu silazeći s postelje i brzo se
odijevajući. - Nemam ništa protiv toga da to učinite, gospodine
Heathcliffe; ona je to potpuno zaslužila. Mislim da je htjela dobiti još
jedan dokaz, i to na moj račun, da ovo mjesto posjećuju duhovi. Pa
eto - ono obiluje duhovima i vampirima! Nitko vam neće zahvaliti na
spavanju u takvoj jazbini!
- Što želite time reći? - upita Heathcliff. - I što to činite? Ležite i
prespavajte kad ste već ovdje; ali, za ime Boga, ne ponavljajte onaj
strašni jauk; ništa ga ne bi moglo opravda ti, osim kad bi vas netko
klao!
- Da je mala vještica ušla kroz prozor, ona bi me vjerojatno
udavila! - odgovorih. - Ne namjeravam se ponovno izložiti progonima
vaših gostoljubivih predaka. Je li vam prečasni Jabes Branderham
bio rod s majčine strane? A ta đavolica Catherina Linton, ili
Earnshaw, ili kako se već zvala - sigurno je bila nestalna srca -
nevaljala mala duša! Rekla mi je da hoda po zemlji dvadeset godina;
pravedna kazna za njene smrtne grijehe, u to sam siguran! Tek što
izgovorih te riječi, sjetih se Heathcliffove veze s Catherininim
imenom u onoj knjizi; bio sam je potpuno zaboravio dok je se sad
ponovno ne sjetih.
Pocrvenjeh zbog svoje nepromišljenosti, ali bez ikakva drugog
znaka da sam svjestan uvrede koju sam mu nanio, požurih dodati:
- Moram priznati, gospodine, da sam proveo prvi dio noći u - tu
opet zastanem - namjeravao sam reći: "u čitanju ovih starih knjiga",
ali se sjetih da bi to otkrilo moje poznavanje njihova ne samo tiskana
 27 
nego i pisana sadržaja, te mjesto toga rekoh - u čitanju imena
urezanog u prozorskoj dasci. Monotono zanimanje za koje sam
računao da će mi pomoći da zaspim, kao što bi brojanje, ili...
- Što želite postići time da mi tako govorite - zagrmje Heathcliff s
divljačkom žestinom. - Kako, kako se usuđujete vi, pod mojim
krovom? - Bože! Poludio je kad tako govori! - I bijesno se lupi po čelu.
Nisam znao da li da se bunim zbog njegovih riječi ili da nastavim
sa svojim objašnjenjem; ali se on doimao tako duboko uzbuđenim da
se sažalih i nastavih mu govoriti o svojim snovima; uvjeravao sam ga
da nikad nisam čuo ime Catherine Linton, ali to što sam ga pročitao
nekoliko puta proizvelo je dojam koji se personificirao kad se moja
mašta oslobodila kontrole moga razuma.
Heathcliff se bio polako primaknuo do postelje dok sam ja
govorio, i kad je najzad sjeo na nju, bio sam gotovo skriven, te sam ga
jedva mogao vidjeti. Ali sam po njegovu nepravilnom i isprekidanom
disanju zaključio da se bori kako bi savladao neki odveć snažan
osjećaj. Ne želeći mu pokazati da sam svjestan njegove unutarnje
borbe, nastavih se odijevati praveći priličnu buku, a zatim pogledah
u sat i glasno rekoh samome sebi:
- Nema još tri sata! Mogao bih se zakleti da je šest. Vrijeme ovdje
sporo protječe; sigurno smo otišli na spavanje u osam!
- Liježemo uvijek u devet sati zimi, a ustajemo u osam - reče moj
domaćin uz težak, prigušen uzdah i, sudeći po pokretu sjene njegove
ruke, otre suzu s oka. - Gospodine Lockwoode - doda - možete ići u
moju sobu; samo biste smetali ako biste tako rano sišli dolje, a vaše
djetinje stenjanje otjeralo je moje spavanje dođavola.
- I moje također - odgovorih. - Šetat ću po dvorištu dok ne svane,
a onda ću otići; i ne morate se bojati da ću vam opet dosađivati
svojim posjetima. Sad sam potpuno izliječen od traženja zadovoljstva
u društvu, bilo u selu ili u gradu. Razuman čovjek treba biti sam sebi
dovoljan.
- Divno bi to društvo bilo! - promrmlja Heathcliff. Uzmite svijeću
i idite kamo hoćete. Ja ću vam se uskoro pridružiti. Samo nemojte ići
u dvorište, psi su odvezani; a u kući - Juna čuva stražu ondje, i - ne,
možete šetati samo po stubama i hodnicima. Ali, odlazite! Ja ću doći
za dvije minute!
 28 
Poslušah ga i izidoh iz sobe, ali kako nisam znao kamo vodi usko
predsoblje, nisam se udaljavao, stajao sam nepomično, te sam i
nehotice bio očevidac praznovjerja moga domaćina, koje je čudno
proturječilo njegovoj prividnoj razboritosti. Stao je na postelju i silom
otvorio prozorsko krilo, a zatim udario u strastven, neobuzdan plač.
- Uđi! Uđi! - jecao je. - Cathy, dođi. Ah, dođi - dođi još jednoml Ah!
Dragano srca moga! Čuj me bar ovaj put, Catherino!
- Priviđenje je pokazivalo uobičajenu narav priviđenja: nije davalo
nikakva znaka života; ali snijeg i vjetar jurnuše unutra, dopriješe
čak i do mog mjesta i ugasiše svjetlo. Toliko je bilo patnje u izljevu
žalosti koji je pratio ta luda zazivanja, da zbog sažaljenja nisam ni
shvatio svu njihovu ludost; povukoh se pomalo ljut što sam uopće
slušao i nezadovoljan što sam ispričao svoj besmisleni strašni san
koji je prouzročio tu bol, iako nisam mogao shvatiti zašto se moj san
tako duboko dojmio Heathcliffa. Oprezno siđoh u prizemlje i nađoh se
u kuhinji gdje na plamičku vatre, čiji je žar bio brižljivo skupljen,
zapalih svoju svijeću.
Ništa se nije micalo osim šareno-sivog mačka koji se bio izvukao
iz pepela i pozdravio me mrzovoljnim mjaukanjem. Dvije klupe u
obliku luka gotovo su zagrađivale ognjište; ispružih se na jednu, a
mačak se pope na drugu. Obojica zadrijemasmo prije nego što nas je
itko došao uznemiriti u našem skloništu; ali uskoro siđe Joseph,
spuštajući se s teškom mukom ljestvama koje su se gubile kroz
vratašca u stropu; bio je to, mislim, ulaz u njegovu potkrovnu sobicu.
Baci mračni pogled na plamičak koji sam bio raspalio pomoću
grančica, otjera mačka s klupe, sjede na prazno mjesto i poče puniti
duhanom svoju veliku lulu.
Moju prisutnost u njegovu svetištu očevidno je smatrao tolikim
bezobrazlukom da nije mogao kazati ni riječi; šutke je prinio lulu
usnama, prekrižio ruke i počeo pušiti. Pustio sam ga da mirno uživa.
Nakon što ispusti i posljednji oblačić dima, duboko uzdahnu, diže se i
ode isto tako ozbiljno kao što je i došao. Zatim se začuše gipkiji
koraci; otvorih usta za "dobro jutro", ali ih opet zatvorih - nije mi se
pružila prilika za pozdrav jer je Hareton Earnshaw čitao sotto voce
(u po glasa) svoje molitve koje su se sastojale od psovki upućenih
 29 
svakom predmetu koji bi dodirnuo dok je u jednom kutu tražio lopatu
da bi napravio prtinu kroz snijeg.
Pogledao je preko klupe šireći nosnice i bio je isto tako malo sklon
izmijeniti pozdrave sa mnom kao i s mojim prijateljem mačkom.
Zaključio sam po njegovim pripremama da je izlaz dopušten, te
napustih svoj tvrdi ležaj i pođoh za njim. On to primijeti, pa krajem
lopate udari unutarnja vrata i nerazgovijetnim me mrmljanjem
obavijesti da tuda moram krenuti ako želim napustiti to mjesto.
Vrata su vodila u kuću gdje je ženskadija već bila u pokretu.
Zillah je golemim mijehom raspirivala vatru, a gospođa Heathcliff je,
klečeći pored ognjišta, čitala knjigu pri svjetlu plamena. Rukom je
zaklanjala oči od topline i činilo se da je posve zadubljena u čitanje.
Prekidala je samo da bi prekorila služavku jer ju je obasipala
iskrama, ili da katkad odgurne psa koji joj je nasrtljivo gurao njušku
u lice. Iznenadih se kada tu vidjeh i Heathcliffa. Stajao je pored
vatre, leđima okrenut meni, i završavao burnu scenu na račun jadne
Zillah koja je povremeno prestajala raditi kako bi gužvala kraj svoje
pregače i ljutito uzdisala.
- A ti, ti nedostojna. - viknuo je kad sam ušao, obraća jući se
svojoj snahi i upućujući joj epitet koji nije ništa gori nego guska ili
ovca, ali koji pisci obično označavaju crticom. - Eto, opet se baviš
svojim besposličarskim trikovima. Drugi barem zarađuju kruh koji
jedu - a ti, ti živiš od moje milostinje. Ostavi te svoje gluposti i radi
nešto! Platit ćeš mi što me mučiš time da si mi neprestano pred
očima - čuješ li, prokleta babuskaro?
- Ostavit ću svoje gluposti jer ste kadri natjerati me na to ako i
odbijem - odgovori mlada dama, zatvori knjigu i baci je na stolac. -
Ali neću raditi ništa, osim ono što me je volja, pa makar vi umorili
jezik od psovanja!
Heathcliff podiže ruku, ali se ona brzo izmaknu jer je očito dobro
poznavala njezinu težinu. Ne želeći promatrati tu borbu, koja bi bila
nalik na borbu između mačke i miša, brzo istupih naprijed kao da se
želim ogrijati kraj ognjišta i kao da nisam ni primijetio njihovu
svađu.
Oboje su bili dovoljno pristojni da prekinu daljnja neprijateljstva;
Heathcliff stavi svoje šake podalje od iskušenja, u džepove, gospođa
 30 
Heathcliff načubi usne, ode i sjede na jedan podalji stolac gdje je
ostala pri svojoj riječi igrajući ulogu nepomičnog kipa sve vrijeme dok
sam ja bio tu.
Nisam dugo ostao. Odbio sam doručkovati s njima i na prvi znak
zore iskoristio priliku da pobjegnem na svježi zrak koji je sada bio
čist, miran i hladan kao led. Moj mi kućevlasnik doviknu da stanem,
prije nego što sam stigao do kraja vrta, i ponudi se da me isprati
preko pustare.
Bilo je dobro što je to učinio, jer je cijela brdska strana bila jedan
valovit bijeli ocean; ali izbočine i udubljenja nisu odgovarali
neravninama zemljišta; mnoge su rupe bile potpuno ispunjene
snijegom, a gomile otpadaka kraj kamenoloma potpuno izbrisane sa
zemljopisne karte koja mi je ostala u pameti od jučerašnje šetnje.
Jučer sam bio opazio na jednoj strani puta, na razmacima od šest
do sedam koraka, red uspravnog kamenja koji je išao cijelom
duljinom pustare; to je kamenje namješteno i okrečeno da bi služilo
kao putokaz u mraku i za velikog snijega kad se duboke močvare ne
razlikuju od tvrdog puta s čije se obje strane nalaze; ali, osim
prljavih točaka, koje su izbijale tu i tamo, ovdje-ondje, svaki je njihov
trag bio iščeznuo, te me je moj suputnik morao često opominjati da
idem desno ili lijevo kad sam mislio da idem baš po putu.
Usput smo malo razgovarali; kad smo stigli na ulaz u traškroski
park, on zastane i reče da odatle neću moći pogriješiti. Naše
opraštanje ograničilo se na brzo kimanje glavom, a zatim sam
produljio uzdajući se u svoje pamćenje puta, jer čuvareva kuća još
nije bila nastanjena.
Udaljenost od ulaza u park do Grangea iznosi tri kilometra;
mislim da sam je pretvorio u četiri gubeći put među drvećem i
zapadajući do vrata u snijeg, a to je nezgoda za koju znaju što znači
samo oni koji su je iskusili.
Poslije svih lutanja i nezgoda napokon stigoh kući baš kad je sat
otkucavao dvanaest, što znači da je moj put trajao gotovo isto toliko
sati koliko ima kilometara uobičajenim putom od Orkanskih visova.
 31 
Moja domaćica i njeni pratioci pohitaše da me dočekaju; burno i
uzbuđeno izjaviše da su već bili izgubili svaku nadu jer su mislili da
sam stradao prošle noći, i već su se bili počeli dogovarati da krenu u
potragu za mojim mrtvim tijelom.
Zamolio sam ih da se umire sada kada vide da sam se vratio, i
prozebao do kosti odvukoh se polako uza stube; presvukao sam se u
suho ruho i trideset ili četrdeset minuta šetao gore-dolje po spavaćoj
sobi da bih povratio toplinu tijela; zatim sam otišao u radnu sobu,
tako umoran da gotovo nisam bio kadar uživati u veseloj vatri i u
vrućoj kavi koju mi je posluga pripremila da bih se okrijepio.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

4 Re: Orkanski visovi - Emili Bronte taj Pet Sep 26, 2014 7:28 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Četvrto poglavlje
Baš smo uobraženi prevrtljivci! Ja koji sam odlučio držati se
po strani od društvenih dodira i koji sam zahvaljivao svojoj zvijezdi
što sam, najposlije, našao mjesto gdje su društvene veze gotovo
nemoguće - nakon što sam se do sumraka borio protiv potištenosti i
osjećaja osamljenosti, napokon sam bio prisiljen spustiti svoju
zastavu i, pod izgovorom da mi treba obavijest o potrebama moga
domaćinstva, zamolih gospođu Dean, kad mi je donijela večeru, da
sjedi u blagovaonici dok jedem.
Iskreno sam se nadao da će se ona pokazati pravom brbljavicom i
da će me svojim pričanjem ili jako zainteresirati ili uspavati.
- Vi ste ovdje dugo živjeli - počeh - ne rekoste li šesnaest godina?
- Osamnaest, gospodine; došla sam kad se gospođa udala da
služim nju, a nakon što je umrla, gospodar me je zadržao da mu
budem domaćica.
- Tako. Zavlada šutnja. Uplaših se da ona nije brbljavica, osim
možda u svojim osobnim stvarima, a one me nisu mogle zanimati.
Šutjela je neko vrijeme, s rukama na koljenima i sa sjenom
zamišljenosti na svome rumenom licu, a zatim iznenada reče:
- Ah, vremena su se otada mnogo izmijenila!
- Jest - odgovorih - sigurno ste vidjeli mnoge promjene?
- Jesam! A i nevolje. "Skrenut ću razgovor na obitelj moga
kućevlasnika" - pomislih. - "To je dobar predmet za početak! Drago bi
mi bilo da znam povijest one lijepe mlade udovice; je li ona iz ovih
krajeva ili je odnekud izdaleka, pa je ovi osorni indigenae ne priznaju
za rod." S tom namjerom zapitah gospođu Dean zašto je Heathcliff
izdao pod zakup Thrushcross Grange i zašto radije živi u gorem
mjestu i u lošijoj kući.
- Zar on nije dovoljno bogat da održava svoj posjed u redu? -
upitah.
- Bogat je, gospodine! - odgovori ona. - Nitko ne zna koliko novca
ima, i taj se novac povećava svake godine. Da, da, on je dovoljno
 33 
bogat da bi mogao živjeti i u boljoj kući od ove, ali je gotovo škrtac; a
da je i namjeravao preseliti se u Thrushcross Grange, čim je čuo o
dobrom zakupcu, nije mogao propustiti priliku da dobije još nekoliko
stotinjarki. Čudno da je taj čovjek toliko gramziv, a sam je u svijetu!
- Imao je sina, čini se?
- Imao je jednog, ali je umro.
- A ona mlada dama, gospođa Heathcliff, bila je žena njegova
sina?
- Jest.
- Odakle je ona rodom?
- Pa, gospodine, ona je kći moga pokojnog gospodara; njeno je
djevojačko ime Catherina Linton. Ja sam je odgojila, siroto dijete!
Jako sam željela da se gospodin Heathcliff preseli ovamo, jer bih
onda opet bila s njom.
- Što! Catherina Linton? - uzviknuh iznenađen. Ali poslije
kratkog razmišljanja zaključih da to nije mogla biti moja
povampirena Catherina. - Onda je - nastavih - ime moga prethodnika
bilo Linton?
- Jest. - A tko je onaj Earnshaw, Hareton Earnshaw koji živi kod
gospodina Heathcliffa? Jesu li oni rod?
- Nisu; on je bratić pokojne gospođe Linton.
- Onda je on rođak mlade dame?
- Jest; i njen suprug također joj je bio rođak; jedan s majčine, a
drugi s očeve strane; Heathcliff je bio oženjen sestrom gospodina
Lintona.
- Vidio sam iznad vrata kuće na Orkanskim visovima urezano
ime Earnshaw. Je li to neka stara obitelj ?
- Vrlo stara, gospodine; i Hareton je njen posljednji iz danak, kao
što je gospođica Cathy naš - mislim - Lintonovih. Jeste li išli do
Orkanskih visova? Oprostite što vas pitam, ali bih htjela čuti kako je
ona?
- Gospođa Heathcliff? Izgleda vrlo dobro i vrlo je lijepa, ali ne
mislim da je vrlo sretna.
- Ah, Bože, ne čudim se tome! A kako vam se sviđa gospodar
kuće?
 34 
- Prilično grub čovjek, Gospođo Dean. Je li to njegov karakter?
- Grub kao zupci pile i tvrd kao bazalt! Što manje imate posla s
njim, to bolje.
- Sigurno je imao mnogo teškoća u životu kad je takav grubijan.
Znate li štogod o njegovoj prošlosti?
- To je priča o kukavici u tuđem gnijezdu, gospodine. Znam sve o
njemu, osim gdje je rođen, tko su mu roditelji i kako je u početku
došao do novca. A Hareton je izbačen iz gnijezda kao goluždrav ptić!
Nesretni mladić jedini je u cijeloj župi koji ne zna kako mu je
podvaljeno.
- Pa, gospođo Dean, budite ljubazni pa mi ispričajte što god o
našim susjedima; osjećam da ne bih mogao zaspati i kad bih otišao u
postelju; budite dobri, pa sjedite i pričajte mi jedan sat.
- Drage volje, gospodine! Uzet ću neko svetlo, pa ću onda moći
sjediti koliko želite. Ali vi ste nazebli, primijetila sam da dršćete; dat
ću vam malo kaše da se zagrijete. Dobra žena požuri, a ja se približih
vatri; glava mi je bila vruća, a tijelo hladno; uz to sam bio uzbuđen
gotovo do ludila zbog stanja u kojem su bili moji živci. Nisam osjećao
toliko nelagodu koliko strah (koji još osjećam) da ne nastupe kakve
ozbiljne posljedice jučerašnjih i današnjih događaja. Ona se uskoro
vrati noseći zdjelu kaše koja se pušila i košaricu s priborom za
šivanje; nakon što je stavila zdjelicu na ploču sa strane kamina, sjede
u naslonjač, očito zadovoljna što sam tako društven. Ne pričekavši da
je još jednom zamolim, poče pričati:
- Prije nego što sam došla ovamo živjeti, gotovo sam uvijek bila u
Orkanskim visovima, jer je moja majka odgajala gospodina
Hindleyja Earnshawa, Haretonova oca, i ja sam bila navikla igrati se
s djecom; slali su me ponekad da obavim kakve nabave, pomagala
sam pri sakupljanju sijena i uvijek bila na farmi, spremna učiniti sve
što bi se od mene zahtijevalo.
Jednoga lijepog ljetnog jutra - bio je početak žetve - gospodin
Earnshaw, stari gospodar, sišao je niza stube, odjeven za put; nakon
što je rekao Josephu što treba učiniti u toku dana, okrenu se
Hindleyju, Cathy i meni - ja sam sjedila i jela kašu s njima - i reče
govoreći svom sinu:
 35 
- Moje lijepo momče, danas idem u Liverpool; što želiš da ti
donesem? Možeš izabrati što hoćeš, samo neka ne bude teško i veliko
jer ću ići pješice tamo i natrag; sto kilometara onamo i sto ovamo, to
je dugačak put!
- Hindley reče da želi violinu. Stari se gospodar onda obrati
Cathy; njoj je bilo tek šest godina, a već je mogla jahati svakog konja
u staji; ona izabra bič. Ne zaboravi ni mene; bio je dobra srca,
premda je ponekad bio prilično strog. Obećao mi je donijeti pun džep
jabuka i krušaka, poljubio je svoju djecu, rekao zbogom i otišao. Tri
dana njegova izbivanja svima nam se učinilo dugo, i mala je Cathy
često pitala kad će on doći kući.
Gospođa Earnshaw očekivala je da će stići treći dan za večeru, pa
je odgađala tu večeru sat po sat, ali on nije stizao; najposlije su se i
djeca zamorila trčeći dolje do vrata da vide ide li on. Već se bilo i
smračilo; gospođa je govorila djeci neka idu na spavanje, ali su ona
tužno molila da još čekaju; oko jedanaest sati kvaka se na vratima
tiho podiže i gospodar uđe. Svali se na stolicu smijući se i stenjući, i
reče im svima da mu ne prilaze jer je mrtav umoran - ne bi ponovno
išao na tako dug put ni za tri kraljevine.
- Pa još ovako natovaren! - govorio je odmatajući svoj veliki kaput
koji je dotle držao kao smotuljak. - Pogledaj, ženo! Nikad me ništa
nije tako ražalostilo u mom životu; ti to moraš primiti kao dar od
Boga, premda je crno kao da je vražje. Okupismo se unaokolo, i preko
glave gospođice Cathy ugledah prljavo, dronjavo, crnokoso dijete,
dovoljno veliko da hoda i da govori; lice mu se činilo starije od
Catherinina, pa ipak, kad smo ga osovili na noge, ono je samo zurilo
unaokolo i brbljalo nešto što nitko nije mogao razumjeti. Uplašila
sam se, a gospođa Earnshaw je bila spremna da ga izbaci; planula je
i pitala ga kako je mogao donijeti to cigansko derište u kuću kad oni
imaju svoju djecu da ih podižu i hrane? Što misli raditi s njim i nije li
sasvim poludio?
Gospodar joj pokuša objasniti, ali je bio gotovo polumrtav od
umora, i sve što sam mogla razumjeti iz njegova objašnjenja,
isprekidanog gospođinim prijekorima, bilo je da ga je našao gladno i
prepušteno samom sebi na ulici u Liverpoolu; uzeo ga je i raspitivao
se tko su mu roditelji. Nitko živ nije znao kome je pripadalo, pa
 36 
gospodar, kako više nije imao ni novca ni vremena, odluči da je bolje
da ga odmah ponese sa sobom kući nego da i dalje ostane i uzaludno
troši; bio je odlučio da ga ni u kom slučaju ne ostavi tamo gdje ga je
našao. Završilo se time da je moja gospodarica grdila dok se
najposlije nije utišala, a onda mi gospodin Earnshaw naredi da
operem to siroče, presvučem u čisto rublje i stavim spavati s djecom.
Hindley i Cathy samo su gledali i slušali dok najposlije nije
nastao mir, a onda su oboje počeli tražiti po džepovima svog oca
poklone koje im je bio obećao. Dečku je bilo četrnaest godina, ali kad
je izvukao iz velikog kaputa violinu svu zdrobljenu u komadiće,
glasno je zaplakao; a Cathy, kad je čula da je gospodar izgubio bič
brinući se za nepoznato dijete, pokaza svoje neraspoloženje iskesivši
se i pljunuvši na glupo malo stvorenje; ali je za to dobila od oca dobru
ćušku da bi se naučila bolje ponašati.
Djeca su odlučno odbila primiti to derište u svoju postelju, čak ga
nisu htjela primiti ni u svoju sobu, a ja ga, ne znajući bolje, ostavih
na stubišnom odmorištu u nadi da će sutra nestati. Slučajno, ili
privučeno gospodarevim glasom, ono je otpuzalo do gospodarevih
vrata, i on ga je zatekao kad je izlazio iz sobe. Pitao je kako je onamo
dospjelo, pa sam morala priznati što sam učinila. Za kaznu zbog
moga kukavičluka i nečovječnosti istjerao me iz kuće. Tako je
Heathcliff ušao u obitelj.
Kad sam se vratila poslije nekoliko dana (jer svoje izgnanstvo
nisam smatrala za vječno), doznala sam da su ga
krstili i nadjenuli mu ime "Heathcliff"; to je bilo ime njihova sina
koji je umro u ranom djetinjstvu.
To mu je ime otada bilo i ime i prezime. Gospođica Cathy i on sad
su se vrlo dobro slagali, ali Hindley ga je mrzio; da kažem istinu, i ja
sam ga mrzila; mnogo smo ga mučili i zadirkivali, jer nisam bila
dovoljno razumna da osjetim svoju nepravednost, a i gospođa nikad
nije rekla nijednu riječ u njegovu obranu kad bi vidjela da mu činimo
neku nepravdu. Bio je sumorno, strpljivo dijete; možda je bio
naviknut na loše postupanje; trpio je Hindleyjeve udarce a da ne
trepne i ne pusti nijednu suzu, a kad bih ga ja uštipnula, on bi samo
udahnuo zrak i otvorio oči, kao da se slučajno sam povrijedio.
 37 
Ta je strpljivost starog Earnshawa dovodila do bjesnila i žučno je
prekoravao svoga sina što muči "jadno siroče". Čudo jedno koliko je
bio zavolio Heathcliffa; vjerovao mu je sve što bi mu on kazao
(doduše, on je govorio vrlo malo i obično istinu) i milovao ga i mazio
mnogo više nego Cathy koja je bila odveć nemirna i samovoljna za
ljubimicu. Tako je još od samog početka Heathcliff unio neslogu u
kuću. Poslije smrti gospođe Earnshaw, nakon nepune dvije godine,
mladi se gospodar već bio naviknuo da gleda na svoga oca više kao na
ugnjetača nego kao na prijatelja, a na Heathcliffa kao na uzurpatora
njegovih prava i očeve ljubavi, i postao je ogorčen zbog neprekidnog
razmišljanja o toj nepravdi.
Ja sam neko vrijeme suosjećala s njim, ali kad su se djeca
razboljela od ospica pa sam ih morala njegovati i preuzeti na sebe
brigu odrasle žene, moje su se misli izmijenile. Heathcliff je bio
opasno bolestan, i dok mu je bilo najgore, želio je da budem
neprekidno kraj njegova uzglavlja; mislim da je to želio zbog toga što
je osjećao da činim mnogo za njega, a nije shvaćao da to radim zato
što mi je naređeno. Ali, moram reći, on je bio najmirnije dijete koje je
dadilja ikad njegovala. Razlika između njega i drugih natjerala me
da budem manje pristrana.
Cathy i njen brat strašno su me zamarali i mučili svojim
prohtjevima; a on, strpljiv kao janje, nikad se nije tužio; nije mi
doduše zadavao muke zbog toga što je bio nježan, nego zbog toga što
je bio tvrd. Prebrodio je krizu, i liječnik je rekao da je to velikim
dijelom moja zasluga pa me pohvalio zbog moga truda. Njegove su mi
hvale laskale i omekšale me prema stvorenju koje mi je pomoglo da
ih zaslužim, i tako je Hindley izgubio svoga posljednjeg saveznika;
ipak, nisam mogla zavoljeti Heathcliffa, i često sam se čudila što moj
gospodar nalazi u tome mrgodnom dečku da ga tako obožava kad mu
on nikad, koliko se sjećam, nije pokazivao nikakva znaka zahvalnosti
za njegovu ljubaznost. Nije bio obijestan prema svome dobrotvoru, ali
je bio ravnodušan, iako je vrlo dobro znao da vlada njegovim srcem i
da je dovoljno samo da progovori pa da stari prisili cijelu kuću da se
pokori njegovim željama. Sjećam se jednog primjera.
 38 
Gospodar Earnshaw kupio je jednom na crkvenom sajmu dva
ždrepčića i dao po jednog svakom dječaku. Heathcliff je uzeo ljepšeg,
ali je ovaj uskoro počeo šepati; kad je Heathcliff to primijetio, rekao
je Hindleyju: - Moramo se mijenjati za konje, ne sviđa mi se moj; a
ako nećeš, reći ću tvom ocu da si me triput istukao ovog tjedna i
pokazat ću mu svoju ruku koja je modra od remena. - Hindley se
isplazi na njega i ćušne ga preko uha.
- Bolje da to odmah učiniš - nastavi Heathcliff bježeći van (bili su
u staji) - morat ćeš; a ako mu kažem i o ovoj ćuški, bit će ti vraćena s
kamatama. - Odlazi, pseto! - viknu Hindley prijeteći mu željeznim
utegom koji je upotrebljavan za vaganje krumpira i sijena.
- Baci ga - odgovori on ne mičući se - i onda ću mu reći kako si se
hvalio da ćeš me otjerati iz kuće čim on umre, pa ćeš vidjeti neće li on
tebe odmah otjerati.
-Hindley baci uteg i pogodi Heathcliffa u prsa; on pade, ali se
odmah diže zanoseći se, blijed i bez daha; i da ja nisam spriječila, on
bi onakav otišao ravno gospodaru i dobio punu zadovoljštinu; pustio
bi da njegovo stanje govori umjesto njega i rekao bi tko ga je
prouzročio. - Uzmi mog ždrijepca onda, Ciganine! - reče mladi
Earnshaw.
- Nadam se da će ti slomiti vrat; uzmi ga, proklet da si, ti
prosjački uljezu! I ulagivanjem iskamči od moga oca sve što ima,
samo mu poslije pokaži što si, sotonin sine! Uzmi konja, nadam se da
će ti on razmrskati mozak. Heathcliff pođe odvezati ždrepčića i
premjestiti ga u svoj dio staje, ali kad je prolazio iza njega, Hindley
završi svoj govor time što gurnu Heathcliffa pod konjska kopita i, ne
pričekavši da vidi je li mu se želja ispunila, istrči van što je brže
mogao. Iznenadila sam se kad sam vidjela kako se dečko
hladnokrvno digao i produljio za svojim ciljem; izmijenio je sedla i
sve ostalo, a zatim je, prije nego što će ući u kuću, sjeo na gomilu
sijena da bi ga prošla mučnina koju je prouzročio snažan udarac.
Lako sam ga nagovorila da krivicu za svoje modrice svali na
konja; bilo mu je svejedno kakvu ću priču ispričati budući da je dobio
ono što je htio. On se tako rijetko žalio na događaje kao što je ovaj, da
sam ja zbilja mislila da nije osvetoljubiv; ali sam se u tome ljuto
prevarila, kao što ćete čuti poslije.
 39 
Peto poglavlje
S vremenom je gospodin Earnshaw počeo slabjeti. Bio je
radišan i zdrav, ali ga je snaga odjednom napustila, te se gotovo nije
micao iz kuta kraj kamina, a to ga je učinilo vrlo razdražljivim.
Ljutio se ni za što i imao strašne nastupe gnjeva kad god mu se
učinilo da netko ne poštuje njegov autoritet. Te je nastupe dobivao
pogotovu kad bi netko pokušao nametnuti se ili zapovijedati njegovu
ljubimcu.
Strašno se ljutio kad bi se Heathcliffu uputila ma i jedna ružna
riječ; čini se da mu je u glavi neprestano bila misao da svi mrze
Heathcliffa i žele mu činiti zlo zato što ga on voli. To je bilo na
dječakovu štetu, jer ljubazniji među nama nisu željeli ljutiti
gospodara, pa su se trudili udovoljiti Heathcliffovoj samovolji, a to je
udovoljavanje podgrijavalo dječakovu oholost i zloćudnost. Ali se to
moralo činiti radi gospodara; dva ili tri puta Hindleyjevo je
izražavanje prijezira prema Heathcliffu u prisutnosti njegova oca
dovelo starog do bjesnila, tako te je ščepao batinu da ga udari i
drhtao je od gnjeva jer to nije mogao učiniti.
Najposlije je naš župnik savjetovao (mi smo tada imali župnika
koji se uzdržavao uglavnom od privatnog podučavanja malih Lintona
i Earnshawa i od obrađivanja svoga malog imanja) da se Hindley
pošalje u koledž; Earnshaw je pristao, iako bez oduševljenja jer je
rekao - Hindley nije ni za što i neće uspjeti ma kamo išao.
Nadala sam se svim srcem da ćemo sada imati mira. Boljelo me
što gospodar pati zbog dobrog djela koje je učinio. Mislila sam da
staračko nezadovoljstvo i bolest potječu iz njegova neslaganja s
obitelji, kao što je i sam tvrdio, ali uistinu, gospodine, oni su potjecali
iz njegove sve veće nemoći. Ipak, naš je život mogao biti prilično
snošljiv da nije bilo dviju osoba, gospođice Cathy i sluge Josepha.
Sigurno ste ga vidjeli kad ste bili ondje. On je bio, a vjerojatno je i
sada,najdosadniji samoljubivi farizej koji je ikad pretraživao Bibliju
da bi pronašao obećanje za sebe i bacao prokletstvo na svoje bližnje.
 40 
Svojim vještim propovijedima i držanjem moralnih prodika uspio je
ostaviti sjajan dojam na gospodina Earnshawa, i što je gospodar
postajao slabiji, to je on imao veći utjecaj na nj. Nemilosrdno se
trudio da se starac zabrine za svoju dušu i vječito mu je govorio da
treba što strože upravljati djecom. Poticao ga je da na Hindleyja
gleda kao na izgubljenoga grešnika, i svake je večeri redovito
ogorčeno nizao priče protiv Heathcliffa i Catherine, ali je uvijek vodio
brigu o tome da laska Earnshawovoj slabosti i da teže krivice svaljuje
na Catherinu.
Istina, ona se ponašala drukčije od sve djece koju sam ikad
poznavala; zbog nje smo gubili strpljenje više od pedeset puta na
dan; od trenutka kad siđe pa sve do časa kad pođe gore na spavanje.
Ni minutu nismo bili sigurni da neće učiniti neki nestašluk koji ne bi
trebala učiniti. Bila je nemirna i vesela duha, jezik joj je neprekidno
radio; uvijek je pjevala, smijala se i zadirkivala one koji nisu htjeli
raditi to isto. Bila je divlja, nestašna djevojčica - ali je imala najljepše
oko, najslađi osmijeh i najlakši hod u župi, i vjerujem da njeni
nestašluci nisu bili iz zle namjere, jer kad bi vas jednom ozbiljno
rasplakala, malokad se dogodilo da ne ostane uz vas dok se ne
umirite i ne oprostite joj.
Jako je voljela Heathcliffa. Najveća kazna koju smo mogli
izmisliti za nju bila je da je odvojimo od Heathcliffa, premda ju je
otac zbog njega više korio nego ikoga od nas. U igri je osobito voljela
izigravati gospodaricu, ćuškati i zapovijedati svim igračima; to je
pokušala i sa mnom, ali ja nisam htjela trpjeti njene ćuške i naredbe,
pa sam joj to i rekla. Gospodin Earnshaw nije primao s
razumijevanjem šale svoje djece; uvijek je bio s njima strog i ozbiljan,
a Catherine nije mogla razumjeti zašto je njen otac ljući i manje
trpeljiv u svom staračkom bolesnom stanju nego što je bio prijašnjih
godina. Njegovi mrzovoljni prijekori budili su u njoj nestašnu želju
da ga izaziva; nikad nije bila tako sretna kao kad smo je svi korili, a
ona nam prkosila svojim odvažnim, jogunastim izrazom lica i
riječima koje je sipala kao iz rukava; ismijavala je Josephova vjerska
proklinjanja, zadirkivala mene i radila sve ono što je njen otac
najviše mrzio; pokazivala mu je da njena tobožnja obijest, koju je on
smatrao stvarnom, ima veću moć nad Heathcliffom nego njegova
 41 
ljubaznost, da je dečko spreman slušati nju u svemu, a njega samo u
onome što odgovara njegovoj sklonosti. Nakon što bi se ponašala što
je moguće gore cio dan, ponekad bi, da bi to popravila, došla uvečer
umiljavati se.
- Ne, Cathy - rekao bi starac - ne mogu te voljeti; ti si gora od
svoga brata. Idi, odčitaj svoju molitvu i moli Boga da ti oprosti. Bojim
se da ćemo se ja i tvoja majka morati kajati što smo te rodili! - U
početku je plakala što joj on tako govori, ali kako je uvijek bila
odbijena, postala je neosjetljiva, smijala se kad sam joj govorila da
kaže da se kaje za svoje pogreške i da moli za oproštaj.
Ali je najposlije došao čas koji je prekratio muke gospodina
Earnshawa na ovom svijetu. Umro je tiho i mirno jedne listopadske
večeri sjedeći na naslonjaču kraj kamina. Jak vjetar puhao je oko
kuće i hučao u dimnjaku; hujao je ludo i burno, ali nije bilo hladno.
Bili su svi zajedno - ja sam sjedila malo podalje od kamina i plela,
Joseph je čitao Sveto pismo blizu stola (u to vrijeme i posluga je
sjedila u toj sobi poslije svršenog posla). Gospođica Cathy se nije
dobro osjećala, pa je bila mirna; sjedila je na podu naslonjena na
očevo koljeno, a Heathcliff je ležao na podu s glavom u njezinu krilu.
Sjećam se da je gospodar prije nego što je zadrijemao, milovao njenu
lijepu kosu - jako se radovao kad god je ona bila nježna - i rekao joj:
- Zašto ne možeš uvijek biti dobra djevojčica, Cathy? - Ona podiže
svoje lice prema njegovu, nasmija se i odgovori:
- Zašto vi ne možete biti uvijek dobar čovjek, oče? - Ali čim vidje
da se on naljutio, poljubi ga u ruku i reče da će mu pjevati dok ga ne
uspava. Pjevušila je vrlo tiho dok mu prsti nisu skliznuli s njenih i
glava mu pala na prsa. Onda sam joj rekla da ušuti i da se ne miče
da ga ne bi probudila. Svi smo bili mirni kao miševi čitavih pola sata,
i nastavili bismo tako da Joseph, nakon što je pročitao određeno
poglavlje, ne usta i ne reče da mora probuditi gospodara da odčita
molitvu prije nego što ode u postelju. Priđe mu, pozva ga po imenu i
dodirnu mu rame, ali se gospodar nije micao, te Joseph uze svijeću i
zagleda se u nj.
Učini mi se da nešto nije u redu, jer Joseph ispusti svijeću na
stol, uze djecu za ruke i šapnu im:
 42 
- Idite gore i nemojte bučiti - možete se i sami moliti večeras - ja
imam nešto za obaviti.
- Najprije da kažem ocu laku noć - reče Catherina i zagrli ga oko
vrata prije nego što smo je mogli zaustaviti. Siroto dijete odmah je
osjetilo gubitak. Vrisnula je:
- Ah, on je mrtav, Heathcliffe! On je mrtav! - Oboje zaplakaše
tako bolno kao da im se srce cijepalo. I ja počeh glasno i gorko
naricati s njima, ali nas Joseph upita što nam je te naričemo za
svecem koji je na nebu. Reče mi da odjenem kaput i otrčim u
Gimmerton po liječnika i župnika. Nisam shvaćala za što su potrebni
i jedan i drugi u tom trenutku, ali sam ipak odjurila kroz vjetar i
kišu i dovela liječnika; župnik je rekao da će doći ujutro.
Ostavih Josepha da mu objasni što se dogodilo i odjurih u dječju
sobu. Vrata su bila poluotvorena; vidjela sam da uopće nisu legli u
postelju, iako je bila prošla ponoć, ali su bili mirni i nije ih trebalo
tješiti. Te mlade duše tješile su jedna drugu boljim mislima nego što
bi meni pale na pamet; nijedan župnik na svijetu nije tako lijepo
oslikao nebo kao što su to oni radili u svom nedužnom razgovoru; i
dok sam jecala i slušala ih, nisam mogla ne pomisliti: kamo sreće da
smo već svi ondje!
 43 
Šesto poglavlje
Gospodin Hindley stigao je kući na dan pogreba. Svi smo se
zapanjili kad smo vidjeli da je doveo ženu sa sobom; susjedi su
odmah počeli nadugačko i naširoko ogovarati taj brak. Što je ona bila
i gdje je rođena, nikad nam nije rekao: vjerojatno ni njeno bogatstvo
ni njeno ime nisu bili za preporučiti, jer inače on ne bi krio brak od
svog oca. Ona nije bila takve prirode da uznemiruje ukućane svojim
prohtjevima. Čim je prešla kućni prag, svaki predmet koji je vidjela
kao da joj je pričinjao zadovoljstvo i radost, a također i sve što se
zbivalo oko nje, osim pripreme za pogreb i osoba u crnini.
Zbog ponašanja za tih priprema pomislila sam da je malo
luckasta. Otrčala je u svoju sobu i natjerala me da pođem s njom iako
sam morala odijevati djecu. Sjedila je u sobi, drhtala, lomila ruke i
neprestano me pitala: Zar nisu još otišli? Zatim mi je u histeričnom
uzbuđenju počela opisivati kakav dojam crnina ostavlja na nju;
uplašeno se trzala, drhtala i, najposlije, udarila u plač. Upitala sam
je što joj je - odgovorila je da ne zna, ali da se jako boji smrti! Činilo
mi se da je bila isto tako daleko od smrti kao i ja. Bila je prilično
mršava, ali mlada i svježa, oči su joj sjale kao dijamanti.
Opazila sam, doduše, da se jako zadiše dok se penje stubama, da
se trza kad čuje i najmanju iznenadnu buku i da ponekad jako kašlje,
ali nisam znala što ti simptomi znače, a i nisam bila sklona
suosjećati s njome.
Mi ovdje obično ne volimo strance, gospodine Lockwoode, dok oni
najprije ne zavole nas. Mladi Earnshaw dosta se bio izmijenio za
svoje trogodišnje odsutnosti od kuće. Omršavio je, izgubio boju,
govorio je i odijevao se sasvim drukčije; već prvi dan kad je došao
rekao je Josephu i meni da ćemo odsad sjediti u stražnjoj kuhinji, a
kuću da ostavimo njima. Čak je htio jednu manju sobu pretvoriti u
salon, nabaviti sagove za nju i pokriti joj zidove tapetama, ali su se
njegovoj ženi tako sviđali bijeli pod i golemi kamin, kositreni
pladnjevi i ormar s porculanskim posuđem, štenara, prostranost sobe
 44 
u kojoj su obično sjedili, te on uvidje da je salon nepotreban za njenu
udobnost, i odusta od te svoje namjere. Gospođa se također radovala
što je našla novu šurjakinju među svojim novim znancima, pa je
blebetala s Catherinom, ljubila je, trčala amo-tamo s njom i davala
joj u početku mnoge poklone. Ali njena ljubav uskoro ohladnje, pa
kad je postala mrzovoljna, Hindley se počeo vladati nasilnički.
Nekoliko njenih riječi, koje su pokazale da ona ne voli Heathcliffa,
bilo je dovoljno da mu probudi svu njegovu staru mržnju prema tome
mladiću.
Otjerao ga je iz njihova društva među sluge, lišio ga župnikova
poučavanja, zahtijevao da radi u polju i tjerao ga da radi kao i bilo
koji drugi momak na farmi. Heathcliff je u početku podnosio svoje
poniženje prilično dobro, jer ga je Cathy učila onome što bi ona
naučila od župnika, i radila je ili se igrala zajedno s njim u polju.
Činilo se da će oboje odrasti grubi kao divljaci; mladom je gospodaru
bilo svejedno kako se oni vladaju i što rade, samo da mu nisu pred
očima. On se čak ne bi brinuo idu li oni nedjeljom u crkvu da mu
Joseph i župnik nisu zamjerali zbog njegova nehata kad bi primijetili
da ih nema u crkvi; to bi ga podsjetilo da naredi da Heathcliffa
išibaju, a Catherinu da kazni time što bi je ostavio bez objeda ili
večere.
Jedan od njihovih najvećih užitaka bio je da ujutro odu u pustaru
i ostanu ondje cio dan, a kazna koja je slijedila s vremenom im je
postala sitnica kojoj su se smijali. Župnik je mogao zadati Catherini
koliko je htio poglavlja da nauči napamet, a Joseph je mogao tući
Heathcliffa dok ga ne zaboli ruka; oni su sve to zaboravljali čim bi se
opet našli zajedno ili, barem, čim bi skovali neki nevaljali osvetnički
plan. Često sam potajno plakala gledajući kako iz dana u dan postaju
sve bezobrazniji i odvažniji, a nisam smjela kazati ni riječi, iz straha
da ne izgubim ono malo utjecaja što sam još imala na ta dva
stvorenja koja su bila bez prijatelja.
Jedne nedjelje uvečer istjerani su iz gostinske sobe zato što su ili
stvarali buku ili učinili neki drugi sličan mali prekršaj, i kad sam
otišla zovnuti ih na večeru, nigdje ih nije bilo. Pretražili smo kuću
odvrha do dna, dvorište i staje, ali ih nismo pronašli; najposlije nam
Hindley u gnjevu naredi da zaključamo vrata i zaprijeti da ih nitko
 45 
te noći ne smije pustiti unutra. Svi su ukućani otišli spavati, a ja,
odveć zabrinuta da bih mogla spavati, otvorim prozorsko krilo i, da
bih osluškivala, promolim glavu van iako je padala kiša; bila sam
odlučila da ih usprkos zabrani pustim unutra ako se vrate.
Poslije kraćeg vremena začuh korake koji su dolazili putom, i
svjetlo fenjera zasja pored vrata. Prebacih šal preko glave i otrčah im
kazati neka ne kucaju da ne probude gospodina Earnshawa. Sretoh
Heathcliffa samog i pretrnuh od straha.
- Gdje je Catherina? - upitah brzo. - Nije se dogodila nikakva
nesreća, nadam se?
- U Thrushcross Grangeu - odgovori on. - I ja bih bio ondje da su
bili pristojni pa me pozvali da ostanem.
- Bogami, lijepo ćeš se provesti! - rekoh mu. - Ti se nećeš smiriti
dok te ne otjeraju. Što vas je, za ime svijeta, navelo da odlutate čak
do Thrushcross Grangea?
- Pusti me da se presvučem u suho odijelo, pa ću ti sve ispričati,
Nelly - odgovori on. Rekoh mu neka pazi da ne probudi gospodara; i
dok se presvlačio, a ja čekala da ugasim svijeću, pričao je:
- Cathy i ja pobjegli smo iz praonice da prošećemo u slobodi, i kad
smo opazili svjetlo u Grangeu, odlučismo otići i vidjeti provode li
Lintoni nedjeljnu večer stojeći i drhteći po kutovima dok im otac i
majka sjede i jedu, piju, pjevaju, smiju se i griju pored vatre. Misliš li
da oni to rade? Ili čitaju propovijedi, dobivaju pouke iz katekizma od
svoga sluge i moraju učiti napamet čitav stupac biblijskih imena ako
ne odgovore točno?
- Vjerojatno ne - odgovorih. - Oni su, bez dvojbe, dobra djeca, i ne
zaslužuju kazne kakve ti dobivaš zbog lošeg vladanja.
- Nemoj držati prodike, Nelly - reče on - gluposti! Trčali smo od
vrha Visova do parka bez zaustavljanja - Catherine je pobijeđena u
utrci, jer je bila bosa. Morat ćeš sutra potražiti njene cipele u
močvari. Provukli smo se kroz jednu rupu u ogradi od živice,
tumarali po mraku i najposlije se našli na cvjetnoj lijehi ispod
salonskog prozora.
Otuda je dopiralo svjetlo; nisu bili zatvorili kapke, a i zavjese su
bile samo napola navučene. Oboje smo mogli gledati unutra stojeći
na zidu i držeći se za prozorsku izbočinu, i vidjeli smo - ah! - bilo je to
 46 
lijepo divno mjesto; na podu su bili ćilimi zagasitocrvene boje, stolci i
stolovi pokriveni zagasitocrvenim suknom, čisti bijeli strop obrubljen
zlatnom prugom, sa sredine stropa visjeli su srebrni lanci s
mnogobrojnim staklenim kuglama iz kojih su svjetlucale svjećice.
Stari gospodin i gospođa Linton nisu bili tu; Edgar i njegova
sestra bili su sami u salonu. Nisu li trebali biti sretni? Da smo bili na
njihovu mjestu, smatrali bismo da smo u raju! A eto, pogodi što su ta
tvoja dobra djeca radila? Isabella - mislim da ima jedanaest godina,
jednu manje od Cathy - ležala je i derala se na jednom kraju sobe i
vriskala kao da su je vještice bole užarenim iglama. Edgar je stajao
kraj ognjišta i tiho plakao, a na sredini stola čučalo je malo pseto,
treslo šapom i lajalo; to pseto, kao što smo razumjeli iz njihova
uzajamnog okrivljavanja, oni umalo nisu rastrgali napola.
Idioti! To je bilo njihovo uživanje! Da se svađaju tko će od njih
držati u rukama gomilu tople dlake, a zatim su udarili u plač jer su
ga poslije svađe i jedno i drugo odbili uzeti. Glasno smo se nasmijali
tim mazama; prezirali smo ih! Kad si ti mene uhvatila da želim imati
ono što je htjela Catherina? Ili nas zatekla same kako nalazimo
zabavu u dernjavi, jecanju i valjanju po podu, svako na svom kraju
sobe? Ja ne bih ni za tisuću života mijenjao svoj položaj ovdje s
položajem Edgara Lintona u Thrushcross Grangeu, čak ni onda kad
bih dobio pravo da bacim Josepha s najvišeg sljemena i da obojim
kućnu fasadu Hindleyjevom krvlju!
- Šuti, šuti! - prekorih ga. - Još mi nisi rekao, Heathcliffe, kako se
dogodilo da je Catherina ostala ondje?
- Rekao sam ti da smo se nasmijali - odgovori on. - Lintonovi su
nas čuli i pojurili kao strijele; nastala je kratka šutnja, a zatim su
povikali:
- Oh, mama, mama! Oh, tata! Oh, mama, dođite ovamo. Oh, tata,
oh! - Zaista su vikali tako nešto. Mi smo dizali strahovitu buku da
bismo ih još više uplašili, a zatim smo skočili sa zida, jer smo čuli
kako netko otključava vrata, i dali se u bijeg. Držao sam Cathy za
ruku i požurivao je; odjednom ona pade.
- Bježi, Heathcliffe, bježi! - šapnu mi. - Oni su odvezali buldoga i
on me je uhvatio! - Taj ju je đavo bio ščepao za gležanj, Nelly; čuo
sam njegovo prokleto dahtanje. Ona nije ni jauknula - nije! Ona to ne
 47 
bi učinila ni kad bi bila nabodena na rogove bijesne krave. Ali ja
počeh vikati; psovao sam dovoljno da uništim bilo koju kršćansku
neman; nađoh kamen, zabih ga psu među vilice i pokušah mu ga
svom snagom ugurati u grlo. Najposlije se pojavi jedan prokleti sluga
s fenjerom i viknu:
-Drž' dobro, Skulkeru, drž' dobro! - Ali promijeni ton kad vidje
Skulkerovu lovinu. Pas je otjeran; njegov golemi crveni jezik visio mu
je iz gubice za pola stope, a s opuštenih labrnja curila je krvava slina.
Sluga podiže Cathy; bila se onesvijestila, ne zbog straha, siguran
sam, nego od bola. Unese je unutra, a ja uđem za njim mrmljajući
grdnje i prijetnje.
- Kakva lovina, Roberte? - doviknu Linton s ulaza. - Skulker je
uhvatio jednu djevojčicu - odgovori on - a ovdje je i jedan dječak -
doda i ščepa me za ruku - izgleda kao pravi đavo! Najvjerojatnije su
ih razbojnici namjeravali progurati kroz prozor, pa da oni, nakon što
svi zaspimo, otvore vrata bandi da nas nesmetano poubija. Jezik za
zube, lupežu! Visjet ćeš na vješalama za ovo. Gospodine Lintone,
gospodaru, nemojte ostavljati pušku.
- Neću, neću, Roberte - odgovori stara budala. - Nevaljalci su
znali da sam jučer primio novac od zakupca, pa su smislili da me
tako vješto opljačkaju. Uđite; spremit ću im doček. Slušajte, Johne,
zakvačite lanac. Dajte Skulkeru malo vode, Jenny. Da nasamare
suca u njegovu domu, i to u nedjelju! Gdje je kraj njihovoj drskosti?
Ah, draga moja Mary, pogledaj! Ne boj se, još je dječak - pa ipak,
njegovo mrgodno lice odaje budućeg razbojnika; zar ne bi bilo
uviđavno prema okolini da ga odmah objesimo, prije nego što pokaže
svoju narav ne samo u crtama lica nego i u djelima?
- On me povuče prema svijećnjaku, a gospođa Linton stavi na nos
naočale i u užasu podiže ruke uvis.
Kukavička djeca također se primaknuše bliže i Isabella reče:
- Strašno stvorenje! Zatvorite ga u podrum, tata. Jako je sličan
gatarevu sinu koji je ukrao moga pitomog fazana. Zar ne, Edgare?
- Dok su me proučavali, Cathy se osvijesti, ču posljednje riječi i
nasmija se. Edgar Linton pogleda je ispitivački, pribra se i pozna je.
Viđali su nas u crkvi, znaš, iako ih malokad srećemo drugdje.
 48 
- To je gospođica Earnshaw! - šapnu on svojoj majci. - Pogledajte
kako ju je Skulker ugrizao, kako joj noga krvari!
- Gospođica Earnshaw? Gluposti! - povika dama. - Gospođica
Earnshaw da luta po okolici s Ciganinom? Pa ipak, dragi moj, dijete
je u crnini - to je sigurno ona - i može ostati hroma za cijeli život? -
Nebriga njezina brata zaslužuje prijekor - uzviknu gospodin Linton
okrećući se od mene Catherini.
- Doznao sam od Shieldersa - (to je bilo župnikovo ime, gospodine)
da ju je on pustio da odraste u potpunom neznaboštvu. Ali tko je ovo?
Gdje je našla ovog suputnika? Aha! To je ono čudno siroče kojega je
pokojni susjed donio sa svoga puta u Liverpool - mali Indijac ili
američki ili španjolski brodolomac.
- Nevaljao dječak, u svakom slučaju - reče stara dama komu nije
mjesto u poštenoj obitelji! Jesi li čuo njegove psovke, Lintone?
Neugodno mi je što su ih moja djeca čula.
- Ponovno počeh psovati - nemojte se ljutiti, Nelly - te Robertu bi
naređeno da me odvede odanle. Odbijao sam ići bez Cathy, ali me on
odvuče u vrt, gurnu mi fenjer u ruku, reče mi da će gospodin
Earnshaw neizostavno biti obaviješten o mom vladanju, naredi mi da
se gonim i ponovno zaključa vrata. Zavjese još nisu bile navučene, te
zauzeh svoje staro mjesto za vrebanje, jer sam namjeravao
porazbijati njihove velike prozore u milijun komadića ako se
Catherina zaželi vratiti, a oni je ne htjednu pustiti. Sjedila je mirno
na divanu.
Gospoda Linton skinula je s nje mljekaričin sivi ogrtač koji smo
bili posudili za naš izlet, kimala glavom i blago je prekoravala.
Mislim da su se drukčije odnosili prema njoj nego prema meni zato
što je ona mlada gospođica. Zatim služavka donese zdjelu tople vode i
opra joj nogu, gospodin Linton pruži joj šalicu čaja s rumom, Isabella
joj stavi u krilo pun tanjur kolača, a Edgar je stajao podalje i zurio u
nju. Zatim su joj osušili i počešljali lijepu kosu, stavili joj na noge
velike papuče i u naslonjaču je prenijeli do ognjišta; ostavio sam je
veselu, kako samo ona zna biti, dok je dijelila svoju hranu između
malog psa i Skulkera, čiju je njušku uštipnula dok je jeo. Zapalila je
iskru veselosti u praznim plavim Lintonovim očima - to je bio samo
slab odsjaj s njezina čarobnog lica.
 49 
Vidio sam da su bili puni glupe udivljenosti; ona je neizmjerno
bolja od njih - od svakog na zemlji, zar ne, Nelly?
- Više će zla iz toga proizaći nego što ti misliš - odgovorih mu
pokrivajući ga i gaseći svjetlo. - Ti si nepopravljiv, Heathcliff, i
gospodin Hindley morat će upotrijebiti krajnje mjere, vidjet ćeš. -
Moje su se riječi pokazale istinitijima no što sam željela. Zbog te
nesretne pustolovine Earnshaw je pobjesnio.
Sutradan nam je Linton došao u posjet da objasni što se dogodilo
i očitao mladom gospodaru takvu bukvicu o putu kojim on vodi svoju
obitelj, te se ovaj osjetio ponukanim da shvati događaj vrlo ozbiljno.
Heathcliff nije dobio batina, ali mu je rečeno da će nakon prve riječi
koju uputi gospođici Catherini biti otpušten, a gospođa Earnshaw
preuze na sebe da svoju šurjakinju, kad se vrati kući, zadrži u
granicama lijepog ponašanja; ne silom nego umješnošću; sila joj ne bi
ništa pomogla.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

5 Re: Orkanski visovi - Emili Bronte taj Pet Sep 26, 2014 7:30 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Sedmo poglavlje
Cathy je ostala u Thrushcross Grangeu pet tjedana; do Božića.
Gležanj joj je bio potpuno izliječen, a i njezino je vladanje postalo
mnogo bolje. Gospodarica ju je za to vrijeme često posjećivala i bila je
otpočela svoj plan popravljanja pokušajem da probudi u nje
samopoštovanje lijepim haljinama i laskanjem, koje je Cathy primala
vrlo spremno, pa je tako, umjesto neobuzdane, gologlave male
divljakinje, koja bi utrčala u kuću i jurnula da nas sve izgrli te bismo
ostali bez daha, stigla na lijepom, crnom konjiću vrlo dostojanstvena
osoba, sa zagasitim uvojcima koji su joj padali ispod oboda šešira od
dabrovine, ukrašenog perjem, u dugačkom suknenom ogrtaču koji je
morala držati objema rukama. Hindley je skine s konja i radosno
uzviknu:
- Cathy, ti si, bogami, ljepotica! Jedva sam te poznao; sad
izgledaš kao prava dama. Isabella Linton ne može se ni usporediti s
njom, zar ne, Frances?
- Isabella nema njene prirodne odlike - odgovori njegova žena - ali
ona mora paziti da opet ovdje ne podivlja. Elleno, pomozite gospođici
Catherini skinuti šešir i ogrtač. - Čekaj, draga, pokvarit ćeš svoje
uvojke, ja ću ti skinuti šešir. Svukoh joj ogrtač i ona zablista u
divnom kariranom svilenom kaputiću, bijelim hlačicama i lakiranim
cipelama; i premda su joj oči radosno svjetlucale dok su psi trčali i
skakali oko nje, nije ih smjela milovati da joj ne bi zaprljali divnu
odjeću. Nježno me je poljubila; sva sam bila bijela od brašna jer sam
mijesila božični kolač, pa me nije mogla zagrliti; a zatim je pogledala
uokolo tražeći Heathcliffa.
Gospodin i gospođa Earnshaw pozorno su čekali da vide kakav će
biti njihov susret, jer su smatrali da će po njemu moći donekle
procijeniti koliko je opravdana njihova nada da će uspjeti razdvojiti
to dvoje prijatelja. Heathcliffa je isprva bilo teško pronaći. Ako je
prije Catherinine odsutnosti bio nemaran i zapušten, sada je to bio
deset puta više. Nitko osim mene nije mu ukazivao ni tu ljubaznost
 51 
da ga nazove prljavim derištem i da mu kaže neka se opere jedanput
tjedno; a djeca njegove dobi malokad nalaze prirodno zadovoljstvo u
sapunu i vodi.
Stoga, da i ne spominjem njegovo odijelo, koje je već dugo bilo u
službi blata i prašine, i njegovu gustu, nepočešljanu kosu, njegovo
lice i ruke bili su potpuno potamnjeli. Nije čudo što se bio sakrio iza
klupe kad je ugledao tako blistavu, otmjenu gospođicu umjesto svoga
čupavog dvojnika, kao što je očekivao.
- Zar Heathcliff nije ovdje? - upita ona skidajući rukavice; prsti su
joj bili divno pobijeljeli jer dugo nije ništa radila ni izlazila iz kuće.
- Heathcliff, možeš doći ovamo - viknu gospodin Hindley uživajući
što je dječak zbunjen i što ostavlja dojam neprivlačne, mlade
ništarije. - Možeš doći i poželjeti gospođici Catherini dobrodošlicu,
kao i ostala posluga. Cathy primijeti svog prijatelja u njegovu
skrovištu i poletje da ga pozdravi; poljubi ga sedam-osam puta u
obraz u tili čas, zatim koraknu natrag, udari u smijeh i uzviknu:
- Ah, kako si crn i mrgodan! - i - Alaj si, alaj si smiješan i
mrgodan! Ali to je zato što sam se navikla na Edgara i Isabellu
Linton. Pa, Heathcliffe, jesi li me zaboravio?
Imala je razloga da mu postavi to pitanje jer su stid i oholost bili
udvostručili mrak na njegovu licu i držali ga nepokretnim.
- Rukuj se, Heathcliffe - reče milostivo gospodin Earnshaw - u
osobitim prilikama to je dopušteno.
- Neću - progovori najposlije dečko - neću da mi se itko podruguje.
Neću to trpjeti! Htjede otići, ali ga gospođica Cathy uhvati za ruku. -
Nisam ti se mislila podrugivati - reče - ali nisam mogla suspregnuti
smijeh; Heatcliffe, rukuj se bar sa mnom! Zašto si ljut? Nasmijala
sam se samo zato što izgledaš tako čudno. Ako umiješ lice i počešljaš
kosu, sve će biti u redu; ali ti si tako zaprljan! Ona zabrinuto pogleda
crne prste koje je držala među svojima, i svoju haljinu koja se očito
nije uljepšala tim dodirom.
- Ne moraš me držati za ruku! - odgovori on prateći njen pogled i
trgnu svoju ruku iz njene. - Bit ću zaprljan koliko me volja; volim biti
zaprljan i bit ću zaprljan.
Zatim je pognute glave izjurio iz sobe, što je proizvelo veseo
smijeh u gospodara i gospodarice, a ozbiljnu uznemirenost u
 52 
Catherine koja nije mogla razumjeti zašto su ga njene riječi tako
oneraspoložile. Nakon što sam obavila svoju ulogu sobarice prema
Catherini, stavila kolače u peć i razveselila kuću i kuhinju velikim
vatrama, kao što dolikuje Badnjoj večeri, sjela sam i, kako bih se
zabavila, pjevala božične pjesme, usprkos Josephovoj izjavi da su one
zbog svoje veselosti gotovo bezbožne. On se povukao u svoju sobu da
se sam moli Bogu, a gospodin i gospođa Earnshaw zabavljali su
gospođicu pokazujući joj različite lijepe stvarčice koje su kupili za nju
da ih ona pokloni malim Lintonima u znak zahvalnosti za njihovu
ljubaznost.
Oni su ih pozvali da provedu sutrašnji dan na Orkanskim
visovima, i poziv je prihvaćen pod jednim uvjetom: gospođa Linton je
zamolila da se pazi kako njena mila djeca ne bi došla ni u kakav
dodir s - nevaljalim derištem koje psuje. Ostadoh sama. Uživala sam
u divnom mirisu toplih začina, divila se svijetlom kuhinjskom
posuđu, ulaštenom satu okićenom zimzelenom, srebrnim peharima
poredanim na pladnju u koje će se ulijevati toplo pivo za večerom i,
iznad svega, savršenoj čistoći predmeta moje posebne brige -opranom
i dobro očišćenom podu.
U sebi sam odavala zasluženo priznanje svakom predmetu, a
zatim sam se sjetila kako je stari Earnshaw običavao doći, nakon što
bi sve bilo spremljeno, da me nazove vrijednom djevojkom i da mi
tutne u ruku šiling, kao božični dar; onda sam mislila o njegovoj
ljubavi prema Heathcliffu i o njegovu strahovanju da će dečko biti
zanemaren nakon njegove smrti, i to me je, prirodno, navelo da
razmišljam o sadašnjem stanju jadnog dečka, te da s pjevanja
prijeđem u plač. Ali mi uskoro pade na pamet da bi bolje bilo da mu
nekako pomognem, umjesto da ronim suze zbog njega.
Ustadoh i odoh u dvorište da ga nađem. Nije bio daleko; našla
sam ga u staji gdje timari sjajnu dlaku novog konjića, nakon što je po
običaju prije nahranio druge životinje.
- Požuri, Heathcliffe, kuhinja je jako ugodna a Joseph je gore;
požuri da te lijepo odjenem prije nego što dođe gospođica Cathy, pa
onda možete sjediti zajedno sami pored ognjišta i čavrljati sve dok ne
dođe vrijeme za spavanje.
Nastavio je sa svojim poslom i nije me ni pogledao.
 53 
- Hajde, dođi! Ondje ima po kolačić za svakoga
od vas, a i trebat će pola sata da te lijepo odjenem i spremim! Čekala
sam pet minuta, ali kako nisam dobila nikakav odgovor, ostavih ga.
Catherina je večerala s bratom i šurjakinjom, Joseph i ja imali smo
mrzovoljnu večeru, začinjenu prijekorima s jedne strane i jetkim
odgovorima s druge.
Heathcliffov kolač i sir ostali su na stolu cijelu noć da bi ih pojele
vile. Uspio je razvući posao sve do devet sati, a onda je, nijem i mrk,
otišao u svoju sobu. Cathy je legla kasno, jer je imala mnogo toga za
narediti za doček svojih novih prijatelja; jednom je ušla u kuhinju
razgovarati sa svojim starim prijateljem, ali on bijaše otišao; ostala
je samo toliko da upita što je s njim, pa je odmah otišla.
Ujutro je ustao rano i, kako je bio praznik, odnio je svoje loše
raspoloženje u pustaru; nije se vratio dok obitelj nije otišla u crkvu.
Gladovanje i razmišljanje, čini se, doveli su ga u bolje raspoloženje.
Ostao je neko vrijeme u mojoj blizini i, nakon što je skupio hrabrost,
odjednom rekao:
- Nelly, uljudi me, želim biti dobar.
- Već je krajnje vrijeme, Heathcliffe - rekoh; ražalostio si
Catherinu; sigurna sam da joj je žao što se uopće vratila kući! Čini se
kao da joj zavidiš što joj pridaju veću važnost nego tebi. Ideja da
zavidi Catherini bila mu je neshvatljiva, ali da ju je ražalostio,
shvatio je dovoljno jasno.
- Je li ona kazala da je ražalošćena? - upita, vrlo ozbiljna lica.
- Plakala je kad sam joj kazala da si jutros otišao.
- Pa i ja sam noćas plakao - odgovori on - i imao sam više razloga
za plač nego ona.
- Jest, tvoj razlog je valjda bio što si otišao na spavanje ohola srca
i prazna želuca. Oholi ljudi stvaraju sebi gorke žalosti. Ali ako se
stidiš svoje pretjerane osjetljivosti, moraš je moliti da ti oprosti kad
se vrati. Moraš joj prići i ponudi ti da je poljubiš, i reći - sam znaš
najbolje što da joj rekneš; samo učini to srdačno, a ne kao da misliš
da se ona pretvorila u tuđinku zato što se otmjeno odjenula. Iako
moram spravljati ručak, ukrast ću sat vremena da te uredim tako da
će Edgar Linton izgledati pored tebe kao lutka; a on tako i izgleda. Ti
si mlađi, pa ipak sam sigurna da si viši i dvaput širi u ramenima od
 54 
njega; ti bi ga mogao oboriti na zemlju u tren oka. Zar ne misliš da bi
mogao?
Heathcliffovo lice zablista na tren; zatim se opet smrknu i on
uzdahnu:
- Ali, Nelly, i kad bih ga oborio dvadeset puta, to ga ne bi učinilo
manje lijepim ni mene ljepšim. Želio bih imati plavu kosu i bijelu
kožu, biti odjeven i vladati se kao on i imati mogućnosti da postanem
bogat kao što će on biti!
- I svaki čas plakati za mamom, i drhtati ako kakav seljačić
podigne na tebe šaku, i ostati u kući cio dan zbog povodnja. Ah,
Heathcliffe, ti pokazuješ malodušnost! Priđi ogledalu pa ću ti
pokazati što trebaš željeti. Vidiš li te dvije crte između svojih očiju; i
te guste obrve koje se, umjesto da se podižu u luku, spuštaju u
sredini, i taj par crnih đavola koji nikad ne otvaraju odvažno svoje
prozore, nego svjetlucajući iza njih vrebaju kao uhode? Trebaš željeti
naučiti kako ćeš odstraniti te bore, iskreno podići svoje očne kapke i
promijeniti te đavole u povjerljive, nedužne anđele koji ne dvoje i ne
sumnjaju ništa i koji uvijek vide prijatelje ondje gdje nisu sigurni da
se nalaze neprijatelji. Ne trebaš imati izraz zla psa koji je svjestan da
zaslužuje udarce što ih dobiva, a ipak zbog onoga što trpi mrzi cio
svijet i svoga mučitelja.
- Drugim riječima, trebam željeti velike plave oči Edgara Lintona
i njegovo glatko čelo - odgovori on. - Ja to i činim, ali to mi ne pomaže
da ih dobijem.
- Dobro srce pomoći će ti da imaš lijepo lice, moj mladiću -
nastavih - čak i da si pravi crnac; a zlo srce pretvorit će i najljepše
lice u nešto užasnije od ružnoga. I sada, nakon što smo završili s
umivanjem, češljanjem i mrgođenjem - kaži mi, zar ne misliš da si
prilično lijep? Reći ću ti da mislim da jesi. Ti bi mogao biti prerušeni
princ. Tko zna, možda je tvoj otac bio kineski car, a tvoja majka
indijska kraljica, i možda je svako od njih kadar kupiti svojim
tjednim prihodom i Orkanske visove i Thrushcross Grange? Tebe su
možda ukrali nevaljali mornari i doveli u Englesku. Da sam ja na
tvome mjestu, imala bih visoko mišljenje o svom podrijetlu; i misao o
tome što jesam dala bi mi hrabrosti i dostojanstva i potaknula me da
mirno snosim ugnjetavanje od jednog beznačajnog zemljoposjednika.
 55 
Nastavila sam u tom smislu; Heathcliffovo se čelo prestade
mrštiti i on poprimi sasvim ugodan izraz, kad odjednom naš razgovor
prekinu tutnjava konjskih kola koja su prošla putom i ušla u
dvorište. On pritrča prozoru, a ja vratima, upravo na vrijeme da
vidimo dvoje Lintona kako izlaze iz obiteljske kočije, umotani u
kapute i krzna, i Earnshawe kako silaze sa svojih konja. Oni su zimi
često odlazili u crkvu na konjima. Catherina uze za ruku oboje djece,
uvede ih u kuću i smjesti uz vatru koja brzo vrati boju njihovim
blijedim licima.
Rekla sam Heathcliffu neka požuri i neka bude ljubazan; on me
rado posluša; na nesreću, dok je otvarao kuhinjska vrata, Hindley ih
je otvarao s druge strane. Sreli su se, i gospodar, ljut što ga vidi čista
i raspoložena, ili možda u želji da održi svoje obećanje gospođi Linton,
gurnu ga natrag iznenadnim udarcem i ljutito zapovjedi Josephu:
- Pazi da ne uđe u sobu - pošalji ga u potkrovlje dok ne prođe
objed, jer bi inače gurao prste u kolač i krao voće ako bi bio ostavljen
i minutu sam s njima.
- Ne, gospodaru - nisam mogla ne reći ništa - on neće dirnuti, a
smatram da i on treba dobiti svoj dio kolača kao i svi mi.
- Imat će on svoj dio moje šake ako ga večeras uhvatim dolje! -
viknu Hindley. - Odlazi, skitnice! Što! Pokušavaš biti kicoš, je li?
Čekaj dok dohvatim te otmjene uvojke - vidjet ćeš neću li ih izvući da
budu još dulji!
- Oni su već dovoljno dugački - reče mladi Linton vireći kroz
vrata - čudim se da ga ne boli glava od njih. Ima cijelu ždrebastu
grivu nad očima! Dao je tu opasku bez namjere da uvrijedi; ali
Heathcliffova plahovita narav nije bila voljna trpjeti išta što bi bilo
nalik na bezobraštinu od onoga koga je, čini se, još mrzio kao
suparnika. On ščepa zdjelu s toplim kompotom od jabuka (prvu stvar
koja mu je došla pod ruku) i izlije je na govornikovo lice i vrat.
Ovaj smjesta poče kukati: Isabella i Catherina dotrčaše vidjeti
što je. Gospodin Earnshaw zgrabi krivca i odvuče ga u svoju sobu,
gdje je, bez sumnje, upotrijebio grubo sredstvo da rashladi taj nastup
strasti, jer se vratio crven i zadihan.
Uzela sam ubrus za brisanje tanjura i prilično prkosno trljala
njime Edgarov nos i usta. Rekla sam mu da je to i zaslužio zato što se
 56 
upletao. Njegova sestra poče također plakati i zahtijevati da idu kući,
a Cathy je stajala zbunjena i crvenjela se zbog drugih.
- Nisi mu trebao ništa govoriti! - korila je mladog Lintona. - On je
bio loše raspoložen i sad si ti pokvario taj posjet, a on će dobiti batine;
ne volim da ga tuku! Ne mogu danas objedovati. Zašto si razgovarao
s njim, Edgare?
- Nisam s njim - reče dečko plačljivo, otrgnu se iz mojih ruku i
dovrši čišćenje svojom batistenom maramicom. Obećao sam mami da
neću progovoriti ni riječi s njim, i doista nisam progovorio.
- Pa nemoj plakati - prezirno odgovori Catherina - nije te nitko
ubio. Nemoj izazvati još koju nezgodu; moj brat dolazi; umiri se! Šuti!
Isabella! Tebe barem nitko nije dirao!
- Umirite se, djeco - idite i sjednite na svoja mjesta! povika
Hindley ulazeći. - Ta životinja od dječaka prilično me je zagrijala.
Drugi put, Edgare, brani svoje pravo vlastitim šakama - to će ti
otvoriti apetit! Mlado društvo povrati raspoloženje kad vidje mirisna
jela. Bili su glasni poslije vožnje i lako su se utješili jer im nikakvo
zlo zapravo nije ni bilo učinjeno. Gospodin Earnshaw odsjekao je
svakom povelik komad pečenja, a gospođa ih je zabavljala veselim
čavrljanjem. Stajala sam iza njene stolice i zaboljelo me kad sam
vidjela kako Catherina, suhih očiju i ravnodušna, počinje sjeći guščje
krilo u svom tanjuru.
"Bezosjećajno dijete" - pomislih - "kako olako zaboravlja nezgode
svoga starog prijatelja za igru. Ne bih mislila da je tako sebična."
Ona prinese zalogaj ustima, ali ga vrati u tanjur; obrazi joj se
zacrvenješe, a suze navriješe na oči; gurnu svoju vilicu na pod i brzo
se sagnu ispod stolnjaka da bi sakrila svoje uzbuđenje. Nisam je više
smatrala bezosjećajnom, jer sam opazila da je bila na mukama cijeli
dan i da je čeznula za prilikom da bude sama ili da ode do
Heathcliffa kojega je gospodar bio zaključao.
To sam otkrila kad sam mu pokušala odnijeti hranu. Uvečer smo
imali ples. Cathy je molila da Heathcliff bude pušten jer Isabella
Linton nije imala partnera za ples; ali njene su molbe bile uzaludne i
meni je naređeno da nadoknadim taj nedostatak. Za plesa smo
zaboravili sve neugodnosti; naše je veselje još više poraslo kad je
stigao gimmertonski orkestar koji je imao petnaest članova; osim
 57 
pjevača, u njemu su bili svirači u malu trubu, veliku trubu,
klarinete, fagote, lovačke rogove i violončelo. Oni svakog Božića
posjećuju sve ugledne domove i dobivaju darove i novac. Slušali smo
ih s velikim uživanjem. Nakon što su otpjevali božićne pjesme, rekli
smo im neka pjevaju i druge. Gospođa Earnshaw je voljela glazbu, pa
su nam oni dugo svirali i pjevali. Catherina je također voljela glazbu,
ali je rekla da se ona najljepše čuje s vrha stuba, pa je otišla gore u
mrak, a ja za njom.
Zatvorili su kućna vrata dolje i ne primjećujući našu odsutnost,
tako je mnogo ljudi bilo. Ona se nije ni zaustavljala na vrhu stuba
nego se popela do potkrovlja gdje je Heathcliff bio zatvoren i zazvala
ga imenom. On je uporno šutio i nije joj neko vrijeme odgovarao; ali
ona ga je i dalje zvala. Napokon ga je nagovorila da s njom razgovara
kroz daske. Ostavila sam jadnu djecu da nesmetano razgovaraju dok
mi se nije učinilo da će pjesma i svirka uskoro prestati i svirači dobiti
nešto da popiju i pojedu; onda se popeh uz ljestve da je opomenem.
Ali umjesto da je nađem pred vratima potkrovlja, začuh njen glas
iznutra. Ona se kao majmun bila provukla kroz prozorčić na krovu,
zatim otišla preko krova i uvukla se kroz prozorčić drugog
svjetlarnika; jedva sam je namolila da iziđe.
Kad je napokon izišla, i Heathcliff je došao s njom, zahtijevala je
da ga odvedem u kuhinju. Joseph je bio otišao u susjedstvo da ne bi
slušao naše "đavolsko bogoslužje" - kako je on nazvao pjesme i svirku
orkestra. Rekla sam im da nemam namjere pomagati ih u njihovim
opsjenama; ali kako zatvorenik nije ništa jeo od jučer u podne, ovaj
ću put previdjeti njegovo podvaljivanje gospodinu Hindleyju. Sišao je;
namjestih mu stolić pored vatre i ponudih ga ukusnim jelima, ali se
on nije dobro osjećao, pa je jeo samo malo.
Moji pokušaji da ga oraspoložim bili su uzaludni.Sjedio je
podlakćen i nijemo razmišljao. Na moje pitanje o čemu misli,
odgovorio je ozbiljno.
- Pokušavam misliti kako da se osvetim Hindleyju. Sve jedno mi
je koliko ću čekati, samo da to jednog dana učinim. Nadam se da
neću umrijeti prije nego što mu se osvetim!
- Srami se, Heatcliffe! - rekoh. - Na Bogu je da kažnjava nevaljale
ljude; mi se trebamo učiti opraštanju.
 58 
- Ne, Bogu to ne bi bilo takvo uživanje kao meni - odgovori on. -
Kad bih samo znao najbolji način! Pusti me sama i ja ću smisliti neki
plan; kad mislim o tome, ne osjećam nikakav bol!
***
- Ali, gospodine Lockwoode, zaboravila sam da vas ove priče ne
mogu zanimati. Žao mi je što sam toliko brbljala; vaša se kaša
ohladila, a i vi ste počeli drijemati! Mogla sam vam ispričati
Heathcliffovu povijest, sve što bi vam bilo potrebno čuti, u nekoliko
riječi. - Tako domaćica prekinu pričanje, usta i odloži svetlo na
stranu; ali ja sam se osjećao nesposobnim napustiti ognjište, a i nije
mi se nimalo drijemalo.
- Samo sjedite, gospođo Dean - rekoh - sjedite još pola sata! Ja
volim taj način; trebate mi ispričati sve do kraja u tom istom stilu.
Zanima me više-manje svaka osoba koju ste spomenuli. - Sat će sada
otkucati jedanaest, gospodine. - Svejedno, nisam navikao rano
lijegati. Leći ću u jedan ili dva sata, dovoljno rano za onoga koji
spava do deset.
- Ne trebate ležati do deset. Najbolji dio jutra prođe prije toga.
Onaj koji ne svrši polovinu svoga dnevnog rada do deset sati, izlaže
se opasnosti da ostavi onu drugu polovinu neobavljenu. - Ipak,
gospođo Dean, sjedite, jer sutra kanim produljiti noć do poslije podne.
Predviđam da ću imati jaku hunjavicu, ako ne i štogod gore.
- Nadam se da nećete, gospodine. Međutim, morate mi dopustiti
da preskočim otprilike tri godine; u tom razdoblju gospođa
Earnshaw...
- Ne, ne, to vam nikako ne mogu dopustiti! Je li vam poznato
raspoloženje u kojem biste vi, ako sjedite sami, a mačka liže svoje
mačiće na prostiraču pred vama, promatrali tu radnju tako pažljivo
da biste se ozbiljno oneraspoložili ako bi mačka propustila jedno uho?
- Rekla bih da je to neko lijeno raspoloženje.
- Naprotiv, vrlo aktivno. U takvom sam ja raspoloženju sada; i
stoga nastavite pričati potanko. Kao što za zatvorenika pauk u
zatvoru ima veću vrijednost nego pauk u kući za ukućane, tako i
 59 
ljudi u ovim krajevima imaju veću vrijednost u očima susjeda nego
što je imaju ljudi u gradovima; ako ova dublja privlačnost ne potječe
potpuno iz promatračeva stanja. Opazio sam da stanovnici ovih
krajeva doista žive ozbiljnije, povučenije u sebe, manje površno, da
manje trče za promjenom i neozbiljnim izvanjskim tričarijama.
Mogao bih zamisliti da je ljubav za cio život ovdje gotovo moguća, a
bio sam nepokolebljivo uvjeren da nijedna ljubav ne traje više od
godinu dana. Jedno je stanje nalik na ono kad gladnom čovjeku
ponudite jedno jelo, pa on cio svoj apetit koncentrira na njega i jede
ga svojski, a drugo na ono kad ga postavite za stol pun jela koji su
spravili francuski kuhari; on onda možda postigne jednak užitak u
cjelini, ali svaki dio posebice samo je atom u njegovu osjećanju i
sjećanju.
- Ah, mi smo isti kao i ljudi u ma kojem drugom mjes tu; kad nas
upoznate, vidjet ćete da je tako - reče gospođa Dean, donekle
zbunjena mojim riječima.
- Oprostite - odgovorih - vi ste, moja dobra prijateljice, očit dokaz
protiv takve tvrdnje. Osim nekoliko provincijalizama male važnosti,
u vas nema ni traga od manira koje sam navikao smatrati tipičnima
za vaš stalež. Siguran sam da ste razmišljali mnogo više no što je
običaj u posluge. Bili ste prisiljeni razviti svoje umne sposobnosti u
nedostatku prilika da potratite svoj život u glupim sitnicama.
Gospođa Dean se nasmija. - Smatram se zaista uravnoteženom,
razumnom osobom - reče ona - ali to ne dolazi otuda što sam živjela u
brdima i iz godine u godinu viđala ista lica i ista zbivanja, nego i što
sam prošla kroz oštru stegu koja me naučila mudrosti; a osim toga,
pročitala sam više nego što biste vi mislili, gospodine Lockwoode. Ne
biste mogli otvoriti nijednu knjigu u ovoj biblioteci u koju ja nisam
pogledala i iz koje nisam nešto naučila.
Osim ako to ne bi bila neka iz ovog reda grčkih i latinskih knjiga
i onoga francuskih; pa i njih razlikujem jednu od druge; više ne biste
mogli ni očekivati od kćeri siromašna čovjeka. Ali ako želite da vam
pričam opširno i kako treba, onda je bolje da nastavim odmah; i
umjesto da preskočim tri godine, zadovoljit ću se da prijeđem na
godinu 1778. - otada je prošlo blizu dvadeset i tri ljeta.
 60 
Osmo poglavlje
Jednog divnog lipanjskog jutra rođeno je lijepo malo dojenče,
posljednji izdanak stare loze Earnshawa. Skupljali smo sijeno daleko
u polju kad se djevojka, koja nam je obično donosila doručak, pojavi
čitav sat ranije trčeći preko livade i dozivajući me imenom.
- Ah, kakvo lijepo dijete! - zadihano reče. - Najljepši dečko koji je
ikad rođen! Liječnik tvrdi da gospođa neće ostati na životu; kaže da
ima tuberkulozu već više mjeseci. Čula sam kad je rekao gospodinu
Hindleyju da će ona, kako je nema više što držati, umrijeti prije zime.
Morate odmah doći kući. Nelly, trebate ga podizati, hraniti ga
šećerom i mlijekom i brinuti se o njemu i danju i noću; željela bih da
sam na vašemu mjestu, jer će on sav biti vaš kad više ne bude
gospođe!
- Ali, je li ona vrlo bolesna? - upitah bacajući vile i vežući
maramu.
- Mislim da jest; ali se ipak čini hrabra - odgovori djevojka - i
govori kao da vjeruje kako će doživjeti da ga vidi kao odrasla čovjeka.
Izgubila je glavu od radosti, dijete je tako lijepo! Da sam ona, sigurna
sam da ne bih umrla; oporavila bih se gledajući ga, usprkos liječniku
Kennethu. Bijah bijesna na njega. Gospođa Archer je donijela
anđelka dolje gospodaru u kuću; i lice mu se baš poče vedriti, kad
zloguki starac dođe i reče mu:
- Earnshawe, sreća je što je vaša žena ostala dovoljno dugo u
životu da vam rodi ovog sina. Kad je došla, bio sam uvjeren da neće
dugo živjeti; i sada vam moram reći da će vjerojatno umrijeti tijekom
zime. Nemojte to odveć primiti k srcu, jer tome nema pomoći. A i
trebali ste bolje birati, a ne izabrati takvu boležljivu djevojku.
- A što je gospodar odgovorio? - zapitah. - Mislim da je opsovao,
ali nisam obraćala pažnju na njega, trudila sam se da što bolje
 61 
pogledam dijete - i ona ga opet započe ushićeno opisivati. Ja, isto
toliko oduševljena koliko i ona, požurih kući da mu se divim; iako
sam bila vrlo tužna zbog Hindleyja. On je u svom srcu imao mjesto
samo za dva idola - za svoju ženu i za sebe; volio je oboje, a obožavao
jedno, i nisam mogla zamisliti kako će podnijeti taj gubitak.
Kad smo stigle do Orkanskih visova, gospodar je stajao na
prednjim vratima; ulazeći u kuću, upitah ga: ,, Kako je djetetu? - Još
malo pa će moći trčkarati naokolo, Nelly! - odgovori on s vedrim
osmijehom. - A gospodarica? - usudih se upitati. - Liječnik kaže da je
ona... - Dođavola s liječnikom! - prekinu me pocrvenjevši.
- Frances nije ništa; bit će potpuno zdrava za tjedan dana. Hoćeš
li gore? Kaži joj da ću doći ako obeća da će šutjeti. Ostavio sam je
zato što nije htjela šutjeti; a ona mora - kaži joj da je gospodin
Kenneth rekao da mora biti mirna. Prenijela sam tu poruku gospođi
Earnshaw; bila je u lakomislenom raspoloženju te veselo odgovori.
- Jedva da sam rekla i jednu riječ, Nelly, i on je dvaput izišao
plačući. Dobro, recite mu da sam obećala da neću govoriti; ali to me
ne obvezuje da mu se ne smijem! Jadna žena! Do tjedan dana pred
smrt bila je, kao i obično, vesela srca; i njen muž je uporno, pa čak i
prkosno, tvrdio da se njeno zdravlje svaki dan poboljšava. Kad mu je
Kenneth rekao da su njegovi lijekovi beskorisni na tom stupnju
bolesti, te da stoga nema potrebe da ga dalje izlaže troškovima
liječeći je, on odgovori:
- Znam da nema potrebe - njoj je dobro - više joj nije potrebna
liječnička njega! Ona nikad nije ni bila tuberkulozna. To je bila
groznica i prestala je; puls joj je sada isto tako miran kao i moj, a
obrazi isto tako hladni. Rekao je to i svojoj ženi, i ona mu je, čini se,
vjerovala; ali jedne noći, dok je bila oslonjena na njegovo rame i
govorila mu da misli kako će sutra moći ustati, spopade je kašalj -
vrlo malen - on je podiže u naručje, ona ga zagrli oko vrata, lice joj se
izmijeni i ona izdahnu.
Kao što je ona djevojka predviđala, dojenče Hareton potpuno je
ostavljeno meni. Što se tiče djeteta, gospodin Earnshaw je bio
zadovoljan ako je bilo zdravo i nije plakalo. Ali je on sam bio očajan;
njegova je žalost bila one vrste koja ne jadikuje. Nije ni plakao ni
čitao molitve, psovao je i prkosio, proklinjao i Boga i čovjeka, i odao
 62 
se bezobzirnom rasipništvu i razuzdanosti. Posluga nije mogla dugo
podnositi njegovo despotsko i loše ponašanje; Joseph i ja jedini smo
ostali i dalje.
Nisam imala srca napustiti malog Haretona, a, osim toga, bila
sam gospodareva sestra po mlijeku, pa sam bila sklona oprostiti mu
njegovo ponašanje prije nego što bi to učinio stranac. Joseph je ostao
da bi tiranizirao zakupce i poljske radnike, a i zato što je volio biti
ondje gdje ima dovoljno mana za osuđivanje i proklinjanje.
Gospodarevo loše ponašanje i loše društvo pružali su loš primjer
Catherini i Heathcliffu. Njegov postupak s Heathcliffom bio je takav
da bi i sveca mogao pretvoriti u vraga. I doista, činilo se kao da je
dječak u to vrijeme i bio obuzet nečim đavolskim.
Uživao je gledati kako Hindley propada tako da mu više nije bilo
spasa; i svakog je dana postajao mračniji, zlovoljniji i ljući. U našoj
kući bilo je kao u paklu. Župnik nas je prestao posjećivati, i nitko
čestit nije nam dolazio ni blizu; osim ako su se posjeti Edgara
Lintona gospođici Cathy mogli smatrati iznimkom.
Kad joj je bilo petnaest godina, bila je kraljica cijeloga ovog kraja;
nijedna se nije mogla usporediti s njom; postala je ohola i tvrdoglava.
Priznajem da je nisam voljela poslije njezina ranog djetinjstva; često
sam je ljutila svojim pokušajima da ponizim njenu oholost; doduše,
ona me zbog toga nije zamrzila. Bila je postojana u svojim osjećajima;
čak je i Heathcliffov utjecaj na njene osjećaje ostao nepromijenjen; i
mladom Lintonu, usprkos njegovoj superiornosti, bilo je teško
ostaviti dubok dojam.
On je bio moj posljednji gospodar; to je njegov portret iznad
kamina. Taj je portret visio na jednoj strani, a portret njegove žene
na drugoj; ali njezin je odnesen; da nije, mogli biste vidjeti kakva je
bila.
Kako vam se čini ovaj? gospođa Dean podiže lojanicu
i ja ugledah lice nježnih crta, vrlo slično mladoj dami s
Orkanskih visova, samo zamišljenijeg i ljubaznijeg
izraza. Cio je dojam bio vrlo ugodan. Dugačka plava kosa
kovrčala se pomalo na sljepoočicama; oči su bile velike i
ozbiljne; stas gotovo odveć nježan. Nisam se čudio kako
je Catherina Earnshaw mogla zaboraviti svoga prvog
 63 
prijatelja zbog ovakvog čovjeka, nego sam se čudio kako se njemu, s
umom koji je odgovarao njegovu izgledu, mogla dopasti Catherina
Earnshaw kakvu sam je zamišljao.
- Vrlo zgodan portret - rekoh domaćici. - Je li mu sličan?
- Jest - odgovori ona - ali je bolje izgledao kad je bio veseo ili
uzbuđen; to je bio njegov svakidašnji izraz; obično je bio turoban.
Catherina je održavala poznanstvo s Lintonima i poslije svoga
petotjednog boravka kod njih, a kako nije bila u iskušenju da pokaže
svoju okrutniju stranu u njihovu društvu, i kako je imala dovoljno
razumijevanja da se stidi biti nepristojna ondje gdje je uvijek
dočekivana pristojno, ona je i nehotice pridobila staru gospođu i
gospodina svojom srdačnošću, stekla Isabellino divljenje i osvojila
srce i dušu njezina brata.
Ti su joj uspjesi laskali od samog početka jer je bila puna
ambicija; to ju je i navelo na dvoličnost, bez sasvim svjesne namjere
da ikoga zavara.
U mjestu gdje je slušala da Heathcliffa zovu "neodgojenim
mladim prostakom" i "gorim od životinje", trudila se ne ponašati se
poput njega; ali u svojoj kući nije bila nimalo sklona paziti na
uglađenost, koja bi samo izazivala podsmijeh, i savlađivati svoju
neobuzdanu narav ondje gdje joj to ne bi donijelo ni ugleda ni
pohvale. Gospodin Edgar bio je malokad dovoljno odvažan da posjeti
Orkanske visove. Bojao se Earnshawova zla glasa i izbjegavao je
susresti se s njim, premda smo ga uvijek primali trudeći se biti što
srdačniji prema njemu; i sam je gospodar izbjegavao uvrijediti ga jer
je znao zašto dolazi, pa kad nije bio kadar biti pristojan, sklanjao se
da se ne bi vidio s njim.
Sklona sam misliti da njegovi posjeti nisu bili dragi ni Catherini;
ona nije bila lukava, nikad nije izigravala koketu i očigledno nije
voljela da se njena dva prijatelja uopće sastaju; jer kad bi Heathcliff
izrazio svoj prijezir prema Lintonu u njegovoj prisutnosti, nije se
mogla donekle suglasiti s tim, kao što je činila u njegovoj odsutnosti,
a kada je Linton pokazivao prijezir i antipatiju prema Heathcliffu,
ona nije smjela biti ravnodušna prema tim osjećajima, kao da joj to
podcjenjivanje njezina prijatelja u igri nije ništa značilo. Često sam
se smijala njenoj zbunjenosti i njenim nespretnostima koje je
 64 
uzaludno pokušavala sakriti od moga podsmijeha. To ostavlja dojam
kao da sam zle naravi, ali ona je bila tako ohola da je doista bilo
nemoguće sažaljevati je u njenim teškoćama, dokle god je one nisu
prisilile da bude poniznija. Najposlije mi se morala povjeriti i
ispovjediti jer nije bilo nikoga drugog tko bi joj mogao poslužiti kao
savjetnik.
Gospodin Hindley je jednog popodneva otišao od kuće; Heathcliff
je iskoristio priliku da taj dan pretvori u praznik. Mislim da je tada
imao šesnaest godina i, iako nije imao loše crte, niti je oskudijevao u
inteligenciji, ostavljao je dojam odbojnosti i svojom nutrinom i svojom
vanjštinom. Njegov sadašnji izgled ostavlja posve drukčiji dojam.
Prije svega, on je u to vrijeme već bio izgubio sve koristi svoga ranog
odgoja; neprekidan teški rad, koji je započinjao rano ujutro a
završavao kasno uvečer, ugasio je svaku radoznalost koju je prije
imao za stjecanje znanja i ugušio svaku ljubav za knjige i učenje.
Njegov osjećaj nadmoći, koji mu je još u ranom djetinjstvu bio
usadio stari gospodin Earnshaw, odavno je iščeznuo. Dugo se borio.
Dugo se trudio održati korak s Catherinom u njenim studijama, ali je
na kraju napustio taj trud uz veliko, iako nijemo žaljenje, i napustio
ga je potpuno; bilo je nemoguće nagovoriti ga da poduzme ijedan
korak naprijed, jer je vidio da je neminovno morao podbaciti u
usporedbi sa svojim prijašnjim napredovanjem. Njegova vanjština
počela je odgovarati njegovu umnom zaostajanju; stekao je trom hod
i neplemenit, prostački izgled; njegova prirodna povučenost
pretvorila se u gotovo idiotski pretjeranu nedruštvenu mrzovolju.
Činilo se kao da nalazi neko mračno zadovoljstvo da u ono malo
svojih poznanika izaziva prema sebi mržnju a ne poštovanje.
Catherina i on još su bili stalni prijatelji u trenucima kad nije radio;
ali je prestao riječima izražavati svoju odanost prema njoj i uzmicao
je s gnjevnom sumnjom od njezina djevojačkog milovanja, kao da je
mislio da ona ne može naći nikakva zadovoljstva u tome što njega
obasipa tim znacima ljubavi. Spomenutog popodneva ušao je u kuću
da ispuni svoju namjeru - da tog dana ne radi ništa; ja sam pomagala
gospođici Cathy da dotjera svoju haljinu.
 65 
Nije očekivala da će njemu pasti na pamet da tog dana ne radi,
pa je, misleće da će biti sama u kući, izvijestila nekako gospodina
Edgara o odsutnosti svoga brata i spremala se dočekati ga.
- Cathy, jesi li zauzeta ovo popodne? - upita Heathcliff. -
Namjeravaš li nekamo ići?
- Ne kanim, kiša pada - odgovori ona.
- Zašto si onda obukla tu svilenu haljinu? - upita on. Nadam se da
nitko ne dolazi ovamo?
- Koliko je meni poznato, ne - promuca gospođica - ali ti bi trebao
sada biti u polju, Heathcliffe. Prošao je čitav sat od objeda; mislila
sam da si već otišao.
- Hindley nas tako rijetko oslobađa svoje proklete prisutnosti! -
reče dječak. - Danas više neću ništa raditi, ostat ću s tobom.
- Ah, ali Joseph će odati - reče ona - bolje da ideš! - Joseph tovari
vapno s onu stranu Penistonskoga grebena; neće se moći vratiti prije
mraka, pa neće ništa ni znati. Nakon što je to rekao, polako je prišao
ognjištu i sjeo.
Catherina se za trenutak zamisli i nabra obrve - osjećala je da ga
mora pripremiti za ono što će se dogoditi.
- Isabella i Edgar Linton rekli su da će doći poslije podne - reče
ona nakon jednominutne šutnje. - Ali, kako pada kiša, ne očekujem
ih sa sigurnošću; ipak, možda će doći, a ako dođu, izlažeš se da te
prekore bez ikakve potrebe.
- Naredi Nelly neka im kaže da si zauzeta, Cathy - predloži on
uporno. - Nemoj me slati van zbog svojih jadnih, glupih prijatelja!
Ponekad mi dođe da se žalim da oni - ali neću...
- Da oni što? - povika Catherina gledajući ga netremice s
uznemirenim izrazom lica. - Oh, Nelly! - doda zlovoljno i trgnu glavu
iz mojih ruku. - Pokvarila si mi sve uvojke češljajući me! Dosta,
ostavi me! Na što se imaš žaliti, Heathcliffe?
- Ni na što - samo pogledaj kalendar na zidu - pokaza on na
kalendar blizu prozora i nastavi - križevi označavaju večeri koje si
provela s Lintonima, a točke večeri koje si provela sa mnom. Vidiš li?
Obilježio sam svaki dan.
- Da, vrlo glupo; kao da ja vodim brigu o tome! - odgovori
Catherina neraspoloženo. - I čemu to?
 66 
- Da bih pokazao da ja vodim brigu o tome - odgovori Heathcliff.
- Trebam li uvijek biti s tobom? - upita ona još ljuća. Od kakve mi
je to koristi? O čemu ti govoriš? Mogao bi biti nijem, ili djetešce, po
onome što mi kažeš da bi me zabavio ili po onome što činiš za mene!
- Nikad mi prije nisi rekla da govorim premalo, ni da ne voliš
moje društvo, Cathy! - reče Heathcliff vrlo uzbuđen.
- To i nije društvo kad netko ne zna ništa i ne kaže ništa -
promrmlja ona.
Njen prijatelj usta, ali nije imao vremena izraziti svoje osjećaje
jer se začuše kopita kako odjekuju na kamenim pločama, i nakon što
polako zakuca, mladi Linton uđe, lica ozarena radošću zbog
neočekivana poziva koji je bio dobio. Catherina je, bez sumnje,
opazila razliku između svojih prijatelja dok je jedan ulazio, a drugi
izlazio. Taj je kontrast podsjećao na razliku između hladnog i pustog,
brdovitog rudarskog predjela i lijepe, plodne ravnice. Lintonov glas i
pozdrav odgovarali su njegovoj vanjštini. Govorio je ugodnim,
dubokim tonom, i izgovarajući riječi kao vi, milozvučnije i nježnije
nego što se obično govori u ovom kraju.
- Zar sam stigao prerano? - upita on bacajući pogled na mene; bila
sam počela brisati posuđe koje je stajalo u donjim pregradama
ormara.
- Niste - odgovori Catherina. - Što ti radiš ondje, Nelly? - Radim
svoj posao, gospođice - odgovorih. (Gospodin Hindley mi je rekao da
uvijek budem prisutna za vrijeme Lintonovih posjeta kad on nije kod
kuće.) Prišla mi je i ljutito prošaptala: - Nestani i ti i tvoje krpe za
brisanje; kad su gosti u kući, posluga ne počinje čistiti i brisati u sobi
u kojoj se oni nalaze!
- Sad je zgodna prilika za to kad gospodar nije ovdje - glasno
odgovorim - on mrzi da radim te poslove u njegovoj prisutnosti.
Sigurna sam da će mi gospodin Edgar oprostiti.
- Ja mrzim kad to radiš u moj prisutnosti - zapovjednički uzviknu
mlada gospođica ne dajući vremena svome gostu da išta kaže; nije
bila uspjela povratiti svoju hladnokrvnost poslije one male raspre s
Heathcliffom.
- To mi je žao, gospođice Catherino - odgovorih i brižno nastavih
sa svojim poslom. Misleći da to Edgar neće primijetiti, ona mi istrgnu
 67 
krpu iz ruke i uštipnu me za mišicu jako i dugo. Rekla sam vam da je
nisam voljela i uživala sam ponekad poniziti njenu taštinu; a i
zaboljelo me njeno štipanje, te se podigoh na koljena i uzviknuh:
- Ah, gospođice, to je ružno od vas! Nemate me prava štipati; ja to
neću trpjeti.
- Nisam te ni taknula, lažljivice! - viknu ona, a prsti su je svrbjeli
da to opet učini i uši joj bjehu crvene od gnjeva. Nikada nije bila
kadra sakriti svoje uzbuđenje jer joj je uvijek u trenucima gnjeva
cijelo lice bilo u plamenu.
- Što je ovo, onda? - upitah pokazujući modricu da bih je nagnala
na laž. Lupila je nogom o pod, dvoumila se trenutak, a zatim me,
vođena neodoljivim nagonom svoga zlog duha, ćušnula po obrazu;
ćuška je bila tako jaka da su mi oči zasuzile.
- Catherino, ljubavi! Catherino! - uplete se Linton, zapanjen
dvostrukim grijehom, laganjem i nasiljem koje je njegov idol učinio.
- Idite iz sobe, Nelly! - ponovi ona sva trepereći. Mali Hareton,
koji je uvijek išao za mnom, sjedio je na podu pored mene, a kad je
vidio moje suze, i sam je počeo plakati i žaliti se, jecajući, na -
nevaljalu tetu Cathy; to ju je navelo da iskali gnjev na nesretnom
djetetu; zgrabila ga je za ramena i počela tresti dok nije poplavio;
Edgar je nepromišljeno zgrabi za ruke da bi obranio dijete. Za tren
oka ona oslobodi svoju ruku i iznenađeni mladić je osjeti preko svog
rođenog uha, i to tako da se to nije moglo nikako shvatiti kao šala.
On prestrašen ustuknu.
Podigoh Haretona u naručje i odnesoh ga u kuhinju, a ostavih
vrata odškrinuta jer sam bila radoznala da vidim što će se dogoditi
poslije toga. Uvrijeđeni gost, blijed i drhtavih usana, priđe mjestu
gdje je bio ostavio svoj šešir. "To je dobro!" - rekoh u sebi. "Shvatite to
kao opomenu i idite! Ljubazno je od nas što vam dajemo priliku da
vidite njenu pravu narav."
- Kamo ćeš? - upita Catherina približavajući se vratima. On
skrenu u stranu i pokuša proći. - Ne smiješ ići! - energično uzviknu
ona.
- Moram i hoću! - odgovori on prigušenim glasom.
 68 
- Ne - reče ona uporno i zgrabi kvaku - još ne, Edgare Lintone,
sjedni; nećeš me ostaviti u ovom raspoloženju. Bila bih nesretna svu
noć, a ne želim biti nesretna zbog tebe!
- Kako mogu ostati poslije tvoje ćuške? - upita Linton. Catherina
je šutjela. - Ti si kriva što te se bojim i što te se stidim - nastavi on _ i
više neću doći ovamo! Oči joj zasjaše, a trepavice zatreptaše. - I
namjerno si rekla neistinu! - reče on.
- Nisam! - uzviknu ona povrativši dar govora. - Ništa nisam
učinila namjerno. Pa idi, ako hoćeš, idi! A ja ću sad plakati... plakat
ću dok mi ne pozli! Ona klekne kraj stolca i poče neutješno plakati.
Edgar je ostao pri svojoj odluci sve dok se nije našao u dvorištu gdje
je počeo oklijevati. Odlučih ga ohrabriti.
- Gospođica je strašno svojeglava, gospodine - doviknuh mu. - Ona
je kao kakvo razmaženo dijete; najbolje je da uzjašete svog konja i da
pođete kući, jer će inače plakati dok joj ne pozli, samo da bi nam
zadala brige. Taj mekušac pogleda natrag u prozor; imao je isto
toliko snage da ode koliko i mačka da ostavi napola ubijenog miša ili
napola pojedenu pticu. Ah, pomislih, nema mu spasa! Njegova je
sudbina zapečaćena, on leti k njoj!
Tako je i bilo; on se odjednom okrenu, požuri u kuću i zatvori
vrata za sobom. I kad sam nakon nekog vremena ušla da ih
izvijestim da se Earnshaw vratio kući mrtav pijan, spreman
napraviti nered po kući i da nasrće na ukućane (uvijek je bio takvog
raspoloženja kad je bio pijan), vidjela sam da je svađa samo dovela do
veće bliskosti - srušila je vanjske ograde mladenačke bojažljivosti i
potaknula ih da skinu veo prijateljstva i izjave jedno drugome ljubav.
Na vijest da se gospodin Hindley vratio, Linton je odmah otišao na
svom konju, a Catherina se povukla u svoju sobu.
Ja odoh sakriti malog Haretona i izvaditi metak iz Earnshawove
lovačke puške kojom se volio igrati u svome ludom uzbuđenju, što je
ugrožavalo život svakoga tko bi ga tada izazvao ili odveć privukao
njegovu pažnju. Stoga sam došla na ideju da izvadim metak iz puške
kako bi učinio manje zla ako bi otišao tako daleko da pokuša pucati.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

6 Re: Orkanski visovi - Emili Bronte taj Pet Sep 26, 2014 7:34 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Deveto poglavlje
On uđe psujući glasno i strašno, i zateče me gdje skrivam
njegova sina u kuhinjski ormar. U Haretonu je bio usađen opravdani
strah i od očeve ljubavi, koja je bila nalik na ljubav divlje zvijeri, i od
očeva luđačkoga gnjeva, jer ga je u trenucima ljubavi mogao ugušiti
svojim zagrljajima, a u trenucima gnjeva baciti u vatru ili mu razbiti
glavu, te je jadni dečko ostajao potpuno miran ma gdje da ga
sakrijem.
- Napokon sam te uhvatio! - povika Hindley, uhvati me za šiju
kao psa i povuče natrag. - Neba mi i pakla, ti si se zaklela ubiti to
dijete! To znam i po tome što ga neprekidno uklanjaš da ga ne vidim.
Ali uz pomoć sotone natjerat ću te, Nelly, da progutaš veliki nož.
Nemoj se smijati; maloprije sam bacio Kennetha naglavce u močvaru
Blackhorse; a ubiti dvoje isto je što i ubiti jedno... i ja ću morati ubiti
neke od vas; neću imati mira dok to ne učinim!
- Ali ja ne volim nož, gospodine Hindley - odgovorih njime su
rezane suhe haringe. Voljela bih da me ubijete iz puške, ako hoćete.
- Volio bih da budeš prokleta! - reče on. - Pa i bit ćeš. Nijedan
zakon u Engleskoj ne može spriječiti čovjeka da održava svoju kuću
čestitom, a moja je odvratna! Otvori usta. Držao je nož u ruci i gurao
mi njegov vrh među zube; ali ja se nikad nisam odveć bojala njegovih
čudnih ćudljivih postupaka. Pljunula sam i rekla mu da je okus noža
gadan i da ga ne bih mogla progutati ni za što.
- Aha! - uzviknu on i pusti me. - Vidim da taj odvratni mali
nevaljalac nije Hareton; oprosti mi, Nelly. Ako je to on, onda
zaslužuje biti živ oderan što ne trči da me dočeka i što vrišti kao da
sam vampir. Neprirodni stvore, dođi ovamo! Naučit ću te kako da se
vladaš prema dobrom roditelju. Zar ne misliš, Nelly, da bi dečko bolje
izgledao bez ušiju? To čini psa ljućim i bješnjim, a ja volim nešto
bijesno... daj mi škarice... nešto bijesno i kratkouho! Osim toga, to je
pakleno izmotavanje... đavolja uobraženost uzgajati svoja ušesa...
dovoljno smo veliki magarci i bez njih. Šuti, dijete, šuti! Pa dobro
 70 
onda, ovo je moje milo čedo! Šuti, obriši suze... radosti moja; poljubi
me! Što! Neće? Poljubi me, Haretone! Proklet da si, poljubi me! Tako
mi Boga, ovo čudovište nije moj porod! Tako mi života, slomit ću vrat
ovom derištu. Jadni Hareton derao se i otimao iz očeva naručja; i
udvostručio je svoju ciku i vrisku kad ga je on odnio uza stube i
nadnio preko ograde.
Viknuh da će se dijete onesvijestiti od straha i potrčah ga spasiti.
Kad sam mu se približila, Hindley se sagnu da bi bolje čuo šum koji
je dolazio odozdo i gotovo zaboravio što ima u rukama.
- Tko je to? - upita čuvši da se netko približava podnožju stuba. I
ja se nagnuh naprijed da bih dala znak Heathcliffu, čiji sam korak
poznala, da ne prilazi bliže; baš u trenutku kad je moj pogled bio
napustio Haretona, on se odjednom istrgnu iz naručja i pade. Jedva
smo imali vremena osjetiti užas, kad vidjesmo da je mali nesretnik
spašen. Heathcliff stiže baš u kritičnom trenutku i impulzivno
dočeka dijete na ruke, postavi ga na noge i pogleda gore da vidi
krivca za taj slučaj koji je mogao biti nesretan.
Škrtac koji bi prodao svoju srećku za pet šilinga i sutradan
saznao da je time izgubio sto tisuća, ne bi pokazao razočaranije lice
nego što je on učinio kad je spazio gore gospodina Earnshawa.
Njegovo je lice izražavalo jasnije od riječi najveći bol što je nehotice
bio sredstvo koje je spriječilo vlastitu osvetu.
Da je bio mrak, on bi, bez sumnje, pokušao popraviti pogrešku
time što bi razbio Haretonovu lubanju o stube; ali mi smo vidjeli da
je dečko spašen. Brzo otrčah dolje i pritisnuh svoga milog štićenika
na grudi. Hindley polako siđe, otriježnjen i postiđen.
- To je tvoja krivnja, Nelly - reče on. - Trebala si ga skloniti da ga
ne vidim; trebala si ga uzeti od mene! Je li igdje ozlijeđen? -
- Ozlijeđen! - uzviknuh ljutito. - Ako ne umre, bit će idiot! Ah!
Čudim se što njegova majka ne ustane iz groba da vidi kako
postupate s njim. Gori ste od bezbožnika... kad postupate tako sa
svojom rođenom krvlju! Pokušao je dodirnuti dijete koje se, vidjevši
da je u mome naručju, jecanjem brzo oslobodilo straha; ali čim ga je
otac prstom dodirnuo, počelo je plakati glasnije nego prije i trzati se
kao da će dobiti grčeve.
 71 
- Ostavite ga na miru! - nastavih. - On vas mrzi... svi vas mrze...
to je istina! Sretnu obitelj vi imate; i u lijepo ste stanje dospjeli!
- Dospjet ću i u ljepše, Nelly - nasmija se izgubljeni čovjek
vraćajući svoju okrutnu tvrdoću. - Zasad mi se sklonite s očiju, i ti i
dijete. I, slušaj ti, Heathcliffe! Skloni se da te ne čujem i ne vidim. Ne
želim te noćas ubiti osim, možda, ako zapalim kuću; a to će ovisiti o
mom raspoloženju. Dok je to govorio, uze bocu brandyja i poče
nalijevati u čašu.
- Ne, ne! - molila sam. - Gospodine Hindley, pazite što radite.
Smilujte se ovom nesretnom dečku, ako se već ne brinete za sebe!
- Svaki će mu drugi biti korisniji od mene - odgovori on.
- Smilujte se svojoj duši! - rekoh pokušavajući mu istrgnuti čašu
iz ruke.
- Ne ja! Naprotiv, bit će mi veliko zadovoljstvo da je pošaljem u
propast da bih kaznio njenog tvorca - uzviknu bogohulnik. - Evo,
pijem za njeno prokletstvo! On ispi brandy i nestrpljivo nam naredi
da odemo; svoju je zapovijed završio psovkama, odveć užasnim da bi
ih čovjek ponovio ili pamtio.
- Šteta što ne može ubiti sebe pićem - reče Heathcliff i gunđajući
poput jeke odgovori mu psovkama poput njegovih nakon što je za
sobom zatvorio vrata.
- On se trudi što bolje može to učiniti, ali mu njegova jaka
tjelesna građa prkosi. Gospodin Kenneth kaže da bi se kladio u svoju
kobilu da će on nadživjeti sve svoje vršnjake s ovu stranu
Gimmertona i da će otići u grob tek nakon što sam osijedi od velike
starosti; osim ako mu se ne dogodi nešto nepredviđeno.
Odoh u kuhinju i sjedoh da uspavam svoje janješce. Za
Heathcliffa sam mislila da je prošao kroz kuhinju i otišao u staju. Ali
poslije se pokazalo da je bio otišao samo u dalji kut kuhinje, ispružio
se na klupu podalje od vatre i mirno ležao. Ljuljala sam Haretona na
krilu i pjevušila pjesmu koja Počinje:
U tamnoj noći jauk djece Majku u grobu iz sna budi, kad
gospođica Cathy, koja je slušala galamu iz svoje sobe, proviri i šapnu:
- Jesi li sama, Nelly?
 72 
- Jesam, gospođice - odgovorih. Ona uđe i približi se ognjištu.
Misleći da će nešto reći, podigoh glavu i pogledah je u lice. Izraz lica
bio joj je
uznemiren i zabrinut. Usne su joj bile poluotvorene kao da je
htjela govoriti; ona udahnu zrak, ali on iziđe u uzdahu umjesto u
rečenici. Nastavih pjevati jer nisam bila zaboravila njeno nedavno
ponašanje.
- Gdje je Heathcliff? - upita ona prekidajući me.
- Radi svoj posao u staji - glasio je moj odgovor. Nije mi
proturječio; možda je bio zadrijemao. Nastade druga dugačka stanka
za koje sam opazila kako su dvije-tri suze kanule s Catherininih
obraza na kameni pod. Kaje li se za svoje loše ponašanje? - pitala
sam se. To bi bilo nešto posve novo; ali neka prijeđe na tu stvar kako
zna... neću joj pomoći! Ne, ona se uglavnom brine samo za svoje
interese.
- Ah! - reče ona napokon. - Vrlo sam nesretna!
- Šteta - odgovorih joj. - Teško je vama ugoditi; imate tako mnogo
prijatelja, a tako malo briga, pa ne možete ni biti zadovoljni!
- Nelly, hoćeš li čuvati jednu moju tajnu? - nastavi ona, kleknu
kraj mene i diže svoje ljupke oči prema mom licu, s onim pogledom
koji je bio kadar pridobiti vas i kad ste imali potpuno pravo da
budete ljuti na nju.
- Vrijedi li je čuvati? - upitah je manje ljutita.
- Jest, ona me muči, pa ti je moram reći! Želim znati što da
radim. Danas me je Edgar Linton pitao hoću li se udati za njega i ja
sam mu odgovorila. Ali prije nego što ti kažem jesam li pristala ili
odbila, reci mi što sam od toga trebala učiniti?
- Pa, gospođice Catherino, kako bih ja mogla znati? odgovorih. -
Zaista, uzevši u obzir ono što ste danas učinili u njegovoj prisutnosti,
mogla bih reći da bi bilo mudro odbiti ga; budući da vas je on pitao
nakon toga, on je sigurno ili beskrajno glup ili odveć odvažna budala.
- Ako tako govoriš, neću ti reći ništa više - odgovori ona ljutito i
usta. - Pristala sam, Nelly. Brzo mi reci jesam li po griješila!
- Pristali ste! Pa što onda vrijedi raspravljati o tome? Da li ste
svoju riječ i ne možete je povući.
 73 
- Ali reci jesam li trebala tako učiniti... reci! - uzviknu ona ljutito
lomeći ruke i mršteći se.
- Mnogo toga trebalo bi razmotriti prije nego što bi se na to
pitanje ispravno odgovorilo - odvratih mudro. Po najprije, volite li vi
gospodina Lintona?
- Tko bi mogao ne voljeti ga? Dakako, volim ga odgovori ona.
Zatim joj postavih ova pitanja, što za djevojku od dvadeset godina
nije bilo besmisleno:
- Zašto ga volite, gospođice Cathy?
- Glupost, volim ga... i to je dovoljno.
- Morate reći zašto.
- Pa, zato što je lijep i zato što je ugodno biti s njim.
- Loše! - glasio je moj komentar.
- I zato što je mlad i veseo.
- Opet loše.
- I zato što on mene voli.
- Ni dobro ni loše.
- I bit će bogat i bit će mi drago da budem prva žena u okolici i
ponosit ću se što imam takva supruga.
- Najgore od svega. A sad mi recite kako ga volite?
- Kao što se svatko voli... Ti si šašava, Nelly.
- Ni najmanje... odgovorite.
- Volim zemlju po kojoj gazi, i zrak iznad njegove glave, i sve što
dodirne i svaku riječ koju kaže. Volim ga u različitim raspoloženjima,
volim sve njegove postupke i njega cijelog. Eto ti.
- A zašto?
- Ti zbijaš šalu s tim; to nije lijepo od tebe! Za mene to nije šala! -
reče mlada gospođica, namršti se i okrenu lice vatri.
- Daleko sam od toga da se šalim, gospođice Catherino. Vi volite
gospodina Edgara zato što je lijep, mlad, veseo, bogat i zato što on
vas voli. Ali ovaj posljednji razlog ne znači ništa; vi biste ga voljeli i
bez njega, vjerojatno; a i s tim razlogom ne biste kad on ne bi imao
prve četiri privlačne osobine.
- Ne, sigurno ne bih; samo bih ga sažalijevala... mrzila ga, možda,
ako bi bio ružan i prostak.
 74 
- Ali ima dosta i drugih lijepih, bogatih mladića u svijetu; ljepših,
možda, i bogatijih od njega. Što bi vas ometalo da volite njih?
- Ako ih ima, ja ih ne poznajem; nisam vidjela nikoga tko je kao
Edgar.
- Možda ćete vidjeti neke; a i on neće uvijek biti lijep i mlad, i
može se dogoditi da ne bude uvijek bogat.
- Sad jest; a mene se tiče samo sadašnjost. Željela bih da govoriš
pametno.
- Dobro, to rješava stvar; ako vas se tiče samo sadašnjost, udajte
se za gospodina Lintona.
- Nije mi potrebno tvoje dopuštenje za to... ja ću se udati za njega;
ali ti mi nisi rekla imam li pravo što to činim?
- Imate potpuno pravo; ako ljudi imaju pravo kad sklapaju brak
samo radi sadašnjosti. A sada, da čujem zašto ste nesretni. Vaš će
brat biti zadovoljan; stara gospođa i gospodin Linton, mislim, neće
biti protiv toga; vi ćete pobjeći iz zapuštene kuće u bogatu i uglednu;
i vi volite Edgara i on vas voli. Sve se čini glatko i lako, gdje je
prepreka?
- Ovdje! Ovdje! - odgovori Catherina lupnuvši se jednom rukom
po čelu, a drugom po grudima. - Na onome mjestu gdje duša živi. U
svojoj duši i u svome srcu uvjerena sam da griješim!
- To je vrlo čudno! Ne razumijem vas.
- To je moja tajna. Ali ako mi se nećeš podrugivati, objasnit ću ti
je; ne mogu to jasno izraziti, ali ću ti opisati svoj osjećaj. Opet sjede
kraj mene, lice joj postade tužnije i ozbiljnije, a sklopljene su joj ruke
drhtale.
- Nelly, sanjaš li ti ikad čudne snove? - odjednom me zapita nakon
nekoliko minuta razmišljanja.
- Da, s vremena na vrijeme - odgovorih.
- I ja. Sanjala sam u svom životu snove koji su mi zauvijek ostali
u pameti i izmijenili moje misli; oni su proželi cijelo moje biće, kao
vino vodu, i izmijenili boju moje duše. I ovo je jedan od tih snova...
ispričat ću ga... ali pazi da se ne nasmiješ ni na jedan njegov dio.
- Ah, nemojte, gospođice Catherino! - uzviknuh. - Dovoljno smo
žalosni i bez prizivanja duhova i vizija što nas zbunjuju. Ali priberite
 75 
se i budite veseli! Pogledajte malog Haretona! On ne sanja ništa
tužno. Kako se ljupko smiješi u svome snu!
- Da; i kako slatko njegov otac psuje u svojoj samoći! Ti ga se
sigurno sjećaš kad je bio isti takav kao taj bucmasti, mali stvor;
gotovo isto tako mlad i nevin. Ali, Nelly, morat ćeš me saslušati.
Neće biti dugo, a i ja ne mogu biti večeras vesela.
- Ne želim čuti taj san, ne želim ga čuti! - brzo sam po navljala.
Bila sam tada praznovjerna u pogledu snova, a i sada sam; a
Catherina je bila tako neobično tužna da sam se bojala nečega što bi
mi omogućilo da proreknem i predvidim neku katastrofu. Naljutila
se što je ne želim slušati, pa je zašutjela. Nakon nekog vremena poče
govoriti naoko o nečem drugom.
- Da sam ja u raju, Nelly, bila bih vrlo nesretna.
- Jer niste dostojni da idete tamo - odgovorih. - Svi grešnici
osjećali bi se nesretni u raju.
- Ali ne zbog toga. Sanjala sam jednom da sam bila ondje.
- Rekla sam vam da neću slušati vaše snove, gospođice Catherino!
Idem na spavanje - opet je prekinuh. Ona se nasmija i zadrža me da
ne ustanem, jer sam bila učinila pokret kao da ću ustati sa stolca.
- Ovo nije ništa - reče ona - htjela sam ti samo reći kako raj nije
izgledao kao dom za mene; toliko sam plakala da se vratim na zemlju
da mi se srce cijepalo; i anđeli su bili toliko ljuti da su me bacili
nasred pustare, na vrh Orkanskih visova, gdje sam se probudila
jecajući od radosti. To je dovoljno da ti objasnim svoju tajnu. Nemam
više razloga da se udam z a Edgara Lintona nego što ih imam da
budem u raju; i da onaj nevaljali čovjek nije upropastio Heathcliffa,
ne bih nikada ni pomislila na to. Ponizilo bi me da se udam za
Heathcliffa; i tako on nikada neće znati koliko ga volim; i to ne zato
što je lijep, Nelly, nego zato što je on više ja nego ja samcia. Bilo od
čega da su naše duše sazdane, njegova i moja su Jednake; a
Lintonova je toliko različita koliko zraka mjesečine od munje, ili
mraz od vatre.
Prije no što je ovaj razgovor završen, postala sam svjesna
Heathcliffove prisutnosti. Nakon što sam primijetila mali pokret,
okrenuh glavu i spazih kako je on ustao i bešumno se iskrao. Slušao
 76 
je dok nije čuo kad je Catherina rekla da bi je ponizilo da se uda za
njega; nakon toga nije ostao slušati ništa više.
Catherina, kako je sjedila na podu, nije mogla od naslona klupe
spaziti njegovu prisutnost ni njegov odlazak; ali ja sam se trgnula i
rekla joj da šuti.
- Zašto? - upita ona i nervozno pogleda unaokolo.
- Joseph je ovdje - odgovorih čuvši baš tada kotače njegovih kola -
a i Heathcliff će doći s njim. Nisam sigurna nije li bio na vratima
ovog trenutka.
- Oh, ne bi me mogao čuti s vrata! - reče ona. - Daj mi Haretona
dok spravljaš večeru, pa kad bude gotovo, večerat ću s vama. Želim
obmanuti svoju savjest i uvjeriti sebe da Heathcliff nema ni pojma o
tim stvarima. Nema, zar ne? On ne zna što je to biti zaljubljen?
- Ne vidim razloga zašto ne bi znao, isto kao i vi - odgovorih - i
ako je izabrao vas, on će biti najnesretniji stvor koji je ikad rođen!
Čim postanete gospođa Linton, on će izgubiti prijateljicu, ljubav i sve!
Jeste li mislili o tome kako ćete izdržati kad budete odvojeni od njega
i kako će njemu biti da bude sasvim sam na svijetu? Jer, gospođice
Catherino...
- On da bude sam! Mi da budemo razdvojeni! - uzviknu ona
bijesno. - Tko bi nas mogao razdvojiti, molim? Taj bi doživio sudbinu
Milona! Dokle god budem živa, neću dopustiti da se to dogodi, Nelly,
ni zbog jednog smrtnika na svijetu. Svi Lintonovi na ovom svijetu
mogli bi iščeznuti prije nego što bih pristala napustiti Heathcliffa.
Ah, ja to ne namjeravam, ne mislim to! Ne bih bila gospođa Linton
kad bi se ta cijena tražila od mene! On će za mene biti sve ono što mi
je i bio cijelog mog života. Edgar se mora osloboditi svoje antipatije i
mora ga barem podnositi ako ništa drugo. On će to i činiti kada
dozna moje prave osjećaje prema Heathcliffu. Nelly, sad vidim da me
smatraš za sebičnu bijednicu; ali zar nikada nisi pomislila da bismo
ja i Heathcliff, ako bismo se uzeli, bili siromašni poput prosjaka? A
ako se udam za Lintona, moći ću pomoći Heathcliffu da se podigne i
osloboditi ga utjecaja svoga brata.
- I svog muža, gospođice Catherino? - upitah. - Naći ćete da on
nije tako savitljiv kao što računate; iako možda nisam dobar sudac za
 77 
te stvari, mislim da vam je to najgore od svega što ste nabrojili kao
razloge zbog kojih ćete biti žena mladog Lintona.
- Nije - odgovori ona - to je najbolji! Drugi su zadovoljenje mojih
hirova, i radi Edgara također, da bih ga zadovoljila. A ovaj je radi
onoga kojega samog volim koliko Edgara i sebe zajedno. Ne mogu to
izraziti, ali sigurno i ti, kao i svatko drugi, imaš nejasnu predodžbu o
tome da postoji ili da treba postojati tvoje bivstvovanje i izvan tebe.
Što bi mi vrijedilo stvarati ako bih bila sva potpuno sadržana ovdje?
Moje velike patnje na ovom svijetu bile su Heathcliffove patnje, i ja
sam osjećala i sebe i njega od početka. On je moja velika misao u
životu. Kad bi sve drugo umrlo, a on ostao, ja bih još uvijek postojala;
a kad bi sve drugo ostalo a on bio uništen, svemir bi se pretvorio u
golemog stranca, činilo bi mi se da nisam dio njega.
Moja je ljubav prema Lintonu kao lišće u šumi; vrijeme će je
promijeniti... toga sam potpuno svjesna... kao što se zimi mijenja
drveće. Moja ljubav prema Heathcliffu nalik je na vječite stijene
ispod površine; iako je ona izvor male vidljive radosti, ona mi je
prijeko potrebna. Nelly, ja sam Heathcliff! On mi je uvijek, uvijek u
mislima, ne kao zadovoljstvo, baš kao što i ja nisam uvijek
zadovoljstvo sama sebi, nego kao moje vlastito biće. Zato mi više
nemoj govoriti o našem rastavljanju; to je neizvedivo; i... Zastala je i
sakrila lice u moj ogrtač; ali ja sam ga brzo povukla od nje. Nisam
imala strpljenja za njenu ludost!
- Ako uopće mogu izvući neki smisao iz vaših besmislica
gospođice - rekoh - to je uvjerenje da ili vi niste svjesni dužnosti koje
preuzimate na sebe svojom udajom, ili da ste nevaljala, nesavjesna
djevojka. I nemojte mi više dosađivati svojim tajnama; neću vam
obećati da ću ih čuvati.
- Ovu ćeš čuvati?
- Ne, ne obećavam. Zahtijevala bi to od mene da Josephov ulazak
nije prekinuo naš razgovor. Catherina je premjestila svoj stolac i
držala Haretona dok spremim večeru. Nakon što je večera bila
gotova, ja i Joseph stadosmo se svađati tko treba nositi večeru
gospodinu Hindleyju, i nismo riješili to pitanje sve dok se jelo gotovo
nije ohladilo, a onda smo se složili da pustimo gospodina Hindleyja
 78 
neka sam traži večeru ako mu treba, jer smo se posebice bojali ići k
njemu kad bi dulje bio sam.
- Kako to da ta ništarija još nije došla iz polja? Što li radi?
Sigurno ljenčari! - reče starac tražeći pogledom Heathcliffa.
- Zvat ću ga - rekoh. - Sigurno je u staji. Izišla sam i zvala ga, ali
odgovora nije bilo. Vratih se i šapnuh Catherini da sam sigurna kako
je on čuo veliki dio onoga što je rekla, i da sam ga vidjela kad je
izišao iz kuhinje baš u trenutku kad se ona žalila na ponašanje svoga
brata prema njemu. Ona skoči jako uplašena, položi Haretona na
klupu i istrča tražeći svoga prijatelja, ne zaustavljajući se ni
trenutak da razmisli o tome zašto je tako uzrujana ni kakav su
utjecaj mogle imati njene riječi na Heathcliffa.
Kako dugo nije dolazila, Joseph predloži da je i ne čekamo. On je
lukavo pretpostavljao da oni ne dolaze kako bi izbjegli njegovu dugu
molitvu za večernjim stolom. Oni su spremni za svaku nepodopštinu
- tvrdio je. Zbog njih je te večeri dodao još jednu molitvu uobičajenoj
molitvi od četvrt sata prije večere, i dodao bi još jednu na kraju da se
njegova mlada gospodarica ne pojavi i ne naredi mu da brzo otrči niz
put i nađe Heathcliffa gdje god da je odlutao, i da ga odmah dovede
natrag!
- Želim i moram razgovarati s njim prije nego što odem gore u
sobu - reče ona. - Vrata su otvorena; on je negdje izvan dosega glasa,
jer mi se nije odazvao iako sam ga dozivala iz svega glasa iz tora.
Joseph se u početku protivio, ali je ona bila odveć ozbiljna da bi
dopustila neposluh, te on najposlije stavi šešir na glavu i iziđe
gunđajući. U međuvremenu Catherina je hodala gore-dolje po sobi i
govorila.
- Gdje li je... gdje li može biti! Što sam ja rekla, Nelly? Zaboravila
sam. Je li bio ljut zbog moje neraspoloženosti da nas poslije podne?
O, Bože! Reci mi što sam rekla što bi ga moglo ražalostiti? Željela bih
da dođe. Ah, zašto ga nema!
- Zašto tolika buka ni zbog čega! - povikah, iako sam se i sama
osjećala nelagodno. - Uplašili ste se zbog sitnice! To nije nikakav
razlog za uzbunu što je Heathcliff otišao u pustaru šetati po
mjesečini, ili što se možda povukao u sjenik, odveć ljut da bi s nama
razgovarao. Kladim se da se ondje krije. Vidjet ćete da ću ga naći!
 79 
Iziđoh ga tražiti, ali rezultat je bio razočaravajući, a i Josephovo je
traganje završilo s istim uspjehom.
- Taj mladić postaje sve gori i gori! - reče on ulazeći. Ostavio je
vrata širom otvorena pa je konjić gospođice izgazio žito i otkasao čak
u livadu! Gospodar će Heathcliffa sutra namrtvo isprebijati; imat će i
pravo. On je otjelovljeno strpljenje prema takvim nehatnim,
strašnim stvorovima... otjelovljeno strpljenje! Ali on to neće uvijek
biti... vidjet ćete svi vi! Ne možete ga uvijek tek tako dovoditi do
bjesnila!
- Jesi li našao Heathcliffa, magarče? - prekinu ga Catherina. -
Jesi li ga tražio onako kako sam naredila?
- Bolje bi bilo da sam tražio konja - odgovori on. - To bi bilo
pametnije. Ali nije moguće naći ni konja ni čovjeka po ovakvoj noći...
crnoj kao dimnjak! A i Heathcliff nije čovjek koji bi došao na
zvižduk... možda će biti manje gluh ako ga vi zovete! Bila je vrlo
mračna večer za ljetno doba, oblaci kao da su bili puni gromova;
rekla sam da je bolje ako svi sjednemo unutra, jer će ga kiša, čim
počne padati, natjerati da se vrati i bez našeg truda. Ali Catherinu je
bilo nemoguće nagovoriti da se umiri. Hodala je amo-tamo, od vrata
do dveri, tako uzrujana da nije mogla mirovati. Najposlije se
zaustavila na jednome mjestu uza zid blizu puta odakle je, ne
obazirući se na moje pozive niti na grmljavinu i krupne kapljice koje
su počele padati, dozivala Heathcliffa, a potom osluškivala i glasno
plakala.
U strasnom plakanju nadmašivala je i Haretona i svako drugo
dijete. Oko ponoći, dok smo još sjedili i čekali, strahovita se oluja
razbjesni nad Visovima. Puhao je jak vjetar. Začu se udarac groma.
Jedno ili drugo slomilo je drvo na uglu zgrade; golema grana pade na
krov i obori dio istočnog dimnjaka, a gomila kamenja i čađe prospe se
na kuhinjsku vatru. Mislili smo da je grom udario među nas; Joseph
pade na koljena moleći Boga da se sjeti patrijarha Noe i Lota i, kao i
nekad, poštedi pravedne, a pogodi bezbožne. I ja sam imala osjećaj da
je došao čas da nam se sudi. Juda je, po mome mišljenju, bio
gospodin Earnshaw, te sam prodrmala kvaku na vratima njegove
sobe da vidim je li još živ. On odgovori dovoljno glasno, i to na način
koji potaknu mog druga da počne još glasnije moliti Boga neka dobro
 80 
razlikuje svece kakav je on od grešnika kakav je njegov gazda. Ali
huka prođe nakon dvadeset minuta, i mi ostadosmo netaknuti, osim
Cathy koja je bila pokisla do kože jer je tvrdoglavo odbijala ući i
stajala je i dalje bez šešira i šala na kiši koja joj je smočila svu kosu i
odjeću. Ušla je i legla na klupu, posve prokisla; lice je okrenula zidu i
pokrila rukama.
- Gospođice - uzviknuh i dodirnuh joj rame - niste valja odlučili
umrijeti? Znate li koliko je sati? Pola jedan. Brzo, brzo u krevet! Ne
vrijedi dalje čekati toga ludog dečka; on je vjerojatno otišao u
Gimmerton i noćas će ostati ondje. On i ne misli da ga mi čekamo
tako kasno; ili možda misli da će samo gospodin Hindley biti budan,
pa želi izbjeći da mu gospodar otvori vrata.
- Ne, ne, on nije u Gimmertonu - reče Joseph. - Ne bih se čudio da
je na dnu močvare. Ova bura nije poslana tek onako; opominjem vas
da pazite, gospođice... sad mora doći red na vas. Hvala nebesima na
svemu! Sve je za dobro onih koji su izabrani i izdvojeni od otpadnika!
Vi znate što kaže Sveto pismo. - I poče citirati nekoliko tekstova navo
deći glave i stihove da bismo ih mogli naći. Nakon što sam uzalud
molila samovoljnu djevojku da ustane i svuče mokre haljine, ostavih
Josepha da propovijeda, a nju da drhti, pa odoh u krevet s malim
Haretonom koji je spavao mirno kao da svi oko njega spavaju. Još
sam neko vrijeme čula Josepha gdje propovijeda; zatim sam čula
njegove lagane korake na ljestvama i tada sam zaspala. Kad sam
sišla, nešto kasnije nego obično, primijetih, zahvaljujući sunčevim
zrakama koje su prodirale kroz pukotine na prozorskim kapcima, da
gospođica Catherina još sjedi pored ognjišta. Vrata na kući bila su
odškrinuta; svjetlo je ulazilo kroz nezatvorene kapke. Hindley je bio
izišao iz kuće i stajao kraj kuhinjskog ognjišta, iscrpljen i snen.
- Što ti je, Cathy? - upitao ju je kad sam ušla. - Izgledaš žalosna
kao pokislo štene. Zašto si tako mokra i blijeda, dijete?
- Pokisla sam - odgovori ona nevoljko - i hladno mi je, to je sve.
- Ah, ona je neposlušna! - povikah kad vidjeh da je gospodar
prilično trijezan. - Potpuno je prokisla na sinoćnjem pljusku, tu je
sjedila cijelu noć, nisam je mogla nagovoriti da ide spavati. Gospodin
Earnshaw nas začuđeno pogleda.
 81 
- Cijelu noć - ponovi. - Zašto je ostala budna? Sigurno ne iz straha
od grmljavine? Grmljavina je odavno prošla. Ni ja ni ona nismo
željele spomenuti Heathcliffovu odsutnost dokle god smo je mogle
kriti, pa odgovorih da nisam znala zašto je sebi utuvila u glavu da ne
ide na spavanje; a ona ne reče ništa. Jutro je bilo svježe; otvorih
prozorske kapke i soba se ubrzo ispuni ugodnim mirisima iz vrta, ali
mi Catherina neraspoloženo doviknu:
- Elleno, zatvori prozor! Hladno mi je! - Zubi joj zacvokotaše i ona
se sklupča bliže vatri koja se bila gotovo ugasila.
- Bolesna je - reče Hindley prihvaćajući je za ručni zglob - to je
vjerojatno razlog što nije htjela otići spavati. Do sto đavola! Ne želim
imati još i bolesti u kući. Što te je natjeralo da ideš po kiši?
- Trčanje za mladićima, kao i obično! - zakriješta Joseph
iskorištavajući našu šutnju da kaže nešto pakosno. - Da sam na
vašemu mjestu, gospodaru, nikoga ne bih puštao u kuću, ni one
otmjene ni one priproste! Nikad ne prođe dan kad niste ovdje a da se
onaj mačak Linton ne prikrade ovamo; a gospođica Nelly, ona je fina
djevojka! - ona sjedi u kuhinji i pazi kad ćete vi doći; i čim vi uđete na
jedna vrata, mladi Linton iziđe iz kuće na druga! A zatim naša mlada
gospođica iziđe iz kuće i ljubaka se vani! Lijepo vladanje, kriti se po
poljima poslije ponoći s onim nevaljalim, đavolskim Ciganinom
Heathcliffom! Oni misle da sam ja slijep, ali nisam, ni najmanje!... Ja
vidim i kad dođe i kad ode mladi Linton, a vidim i vas (pokazujući na
mene), vas, lijena vještice, kako letite u kuću čim čujete po putu
kopita gospodareva konja.
- Umukni, prisluškivaču! - povika Catherina. - Nemoj
predamnom otkrivati svoj bezobrazluk! Edgar Linton je slučajno
došao jučer, Hindley; i ja sam mu rekla neka ide jer sam znala da se
ti ne bi htio s njim susresti u onakvom stanju.
- Lažeš, Cathy, nema sumnje - odgovori njen brat - i ti si prokleta
prostakuša! Ali ostavimo zasad Lintona; kaži mi, zar nisi bila noćas s
Heathcliffom? Reci istinu. Ne boj se da ćeš mu time nanijeti neko zlo;
premda ga mrzim kao i uvijek, on mi je nedavno učinio jedno dobro
djelo, te mi savjest ne bi dopustila da mu zavrnem šijom. Uostalom,
da ne bi do toga došlo, otjerat ću ga još danas; i nakon što on ode,
 82 
savjetujem vam da svi pazite, jer ću onda moći obratiti veću pažnju
na vas.
- Nisam noćas vidjela Heathcliffa - odgovori Catherina i gorko
zajeca - a ako ga otjeraš iz kuće, i ja ću otići s njim. Ali, možda ti se
neće ukazati prilika; možda je on već otišao reče ona i brižnu u
neobuzdan plač, te se dalje više nije razumjelo što govori. Hindley je
obasu bujicom prezrivih prijekora, naredi joj da odmah ode u svoju
sobu ili će joj inače pružiti priliku za plakanje! Nagovorih je da
posluša, i nikada neću zaboraviti scenu koju je napravila kad smo
ušle u njenu sobu; to mi je izazvalo veliki strah.
Pomislila sam da će poludjeti, te zamolih Josepha da otrči po
liječnika. Pokazalo se da je to bio početak grozničavog bunila; čim ju
je vidio, gospodin Kenneth je izjavio da je opasno bolesna; imala je
groznicu. Pustio joj je krv, rekao mi da joj dajem samo sirutku i
prežganu juhu i da pazim da ne skoči kroz prozor; zatim je otišao jer
je imao dovoljno posla u selu gdje je prosječna udaljenost između
kuća iznosila četiri do pet kilometara. Premda ne mogu reći da sam
bila nježna njegovateljica, a ni Joseph i gospodar nisu bili ništa bolji
od mene, premda je naša bolesnica bila nesnosna i tvrdoglava, kako
samo takva bolesnica može biti, ipak je prebrodila krizu.
Stara gospođa Linton posjećivala nas je ponekad, dovodila stvari
u red, korila nas i svima nam naređivala; i kad se Cathy počela
oporavljati, odvezla ju je u Thrushcross Grange. Na tom oslobođenju
svi smo joj bili zahvalni. Ali jadna je gospođa imala razloga da se
pokaje za svoju ljubaznost; i ona i njen muž dobili su groznicu i umrli
u razmaku od nekoliko dana. Naša mlada gospođica vratila nam se
prkosnija, strastvenija i oholija no ikad. O Heathcliffu nitko nije
ništa čuo od one burne noći; i jednog dana, kad me bila jako izazvala,
prevarih se i okrivih je za njegov nestanak; uostalom, i sama je znala
da je to njena krivica. Tada je na nekoliko mjeseci prestala sa mnom
razgovarati, osim kao sa sluškinjom. Joseph je također pao kod nje u
nemilost; on je govorio što misli i držao joj propovijedi kao da je ona
još djevojčica; a ona je sebe smatrala zrelom ženom i našom
gospodaricom, i mislila je da joj nedavna bolest daje pravo zahtijevati
da se svi vladaju prema njoj s osobitom pažnjom.
 83 
Liječnik je rekao da joj se ne treba mnogo protiviti i da joj treba
činiti po volji te u njenim očima nije bilo ništa manje od ubojstva ako
se netko usudio proturječiti joj.
Držala se po strani od gospodina Earnshawa i njegova društva;
zbog uputa koje je dobio od liječnika Kennetha i zbog njezina običaja
da dobije napad kad se razbjesni, njezin joj je brat dopuštao sve što
joj je padalo na pamet da zahtijeva i trudio se ne izazivati njenu
eksplozivnu narav.
Bio je odveć popustljiv prema njenim hirovima; ne iz ljubavi,
nego iz ponosa; ozbiljno je želio da ona počasti obitelj svojom udajom
za Lintona, i dokle god je njega ostavljala na miru, mogla nas je, što
se njega tiče, gaziti kao robove!
Edgar Linton bio je, kao što su bili
mnogi prije njega i kao što će biti mnogi
nakon njega, zaljubljen do ušiju;
i smatrao je sebe najsretnijim živim
čovjekom onog dana kad je Cathy odveo
u gimmertonsku kapelu, tri godine
nakon smrti svoga oca.
Protiv svoje volje morala sam napustiti
Orkanske visove i otići s njom. Malom
Haretonu bilo je blizu pet godina i baš
sam ga tada počela učiti čitanju. Nije
nam se rastajalo, ali su Catherinine
suze bile moćnije od naših.
Kad sam odbila ići i kad je vidjela
da su joj molbe uzaludne, otišla je i
žalila se svome mužu i bratu. Prvi mi je ponudio veliku plaću, a drugi
mi je naredio da se pakiram; rekao mi je da mu ne trebaju u kući
žene sad kad više nema gospodarice; a što se Haretona tiče, župnik će
ga uzeti u svoje ruke kad za to dođe vrijeme.
 84 
I tako mi je bio ostavljen samo jedan izbor: da radim kako mi je
naređeno. Rekla sam gospodaru da se on udaljio od svih čestitih ljudi
samo da bi se što brže upropastio; poljubila sam Haretona i rekla mu
zbogom; otad je on za mene postao potpuni stranac; čudno mi je kad
pomislim da je sigurno posve zaboravio sve o Elleni Dean, a da joj je
nekad značio više od cijelog svijeta, a i ona njemu!
***
Na ovome mjestu svoje priče slučajno je pogledala na sat iznad
kamina i zapanjila se kad je vidjela da kazaljka pokazuje pola dva.
Nije htjela ni čuti da ostane i sekundu dulje; doduše, i sam sam bio
sklon odgoditi nastavak njene priče. I sada, nakon što je ona otišla
odmoriti se a ja sam razmišljao još sat ili dva, skupljam hrabrost da i
ja odem i legnem usprkos osjećaju nevoljkosti i bolova u glavi i
udovima.
 85 
Deseto poglavlje
Divan početak osamljeničkog života! Četiri tjedna muka,
prevrtanja po postelji i bolesti. Oh, ovi hladni vjetrovi i namršteno
sjeverno nebo, i neprohodni putovi i ti spori seoski ranarnici! I, oh,
ova oskudica ljudskih lica! I, gore od svega, Kennethova izjava kako
ne treba očekivati da ću moći izlaziti iz kuće prije proljeća! Gospodin
Heathcliff učinio mi je maloprije čast svojim posjetom.
Prije sedam dana poslao mi je par tetrijeba... posljednjih ove
sezone. Nevaljalac! Ova moja bolest nije posve bez njegove krivice;
namjeravao sam mu to kazati. Ali, kako sam mogao uvrijediti
čovjeka koji je bio tako ljubazan da sjedi pored moje postelje čitav sat
i da mi govori o nečem drugom, a ne o tabletama, lijekovima i
pijavicama? Nastalo je sasvim lagodno razdoblje u mojoj bolesti.
Odveć sam slab da čitam, ali ipak osjećam da bih mogao uživati u
nečem zanimljivom.
Zašto ne bih pozvao gore gospođu Dean da završi svoju priču?
Sjećam se glavnih događaja donde dokle je došla. Da, sjećam se da je
junak otišao i da se ništa nije čulo o njemu tri godine; i da se
junakinja udala. Zvonit ću po nju, obradovat će se kad vidi da mogu
veselo razgovarati.
Gospođa Dean dođe. - Ima još dvadeset minuta, gospodine, do
vremena kada trebate uzeti lijek - poče ona.
- Ne treba mi, ne treba mi lijek! - odgovorih. - Želim da...
- Liječnik kaže da morate prestati s uzimanjem prašaka.
- S najvećim zadovoljstvom! Ne prekidajte me. Dođite i sjednite
ovdje. Ne dirajte tu gorku falangu boca. Izvadite svoje pletivo iz
džepa... tako... a sada nastavite priču o gospodinu Heathcliffu odande
gdje ste stali pa do današnjeg dana - Je li on završio svoje školovanje
na Kontinentu i vratio se kao obrazovani gospodin? Ili je postao
stipendist u koledžu, ili pobjegao u Ameriku, ili zadobio slavu
 86 
prolijevanjem krvi svoje pomajke zemlje, ili stekao bogatstvo bržim
putem po engleskim cestama?
- Možda se bavio svim tim pomalo, gospodine Lockwoode, ali
nisam sigurna. Rekla sam vam već da nisam znala kako je došao do
novca; niti znam sredstva pomoću kojih je izdignuo svoj um iz
divljačkog neznanja u koje je bio zapao; ali ću s vašim dopuštenjem
nastaviti priču na svoj način, ako mislite da će vas to zabaviti i da
vas neće umoriti. Osjećate li se bolje od jutros?
- Mnogo bolje.
- To je dobra vijest.
***
Gospođa Dean se zakašlja i poče da priča: - Otišla sam s
gospođom Catherinom u Thrushcross Grange i, na moje ugodno
iznenađenje, ona se ponašala mnogo bolje nego što sam se usuđivala
očekivati. Činilo se kao da je gotovo odveć voljela gospodina Lintona;
pa je čak i prema njegovoj sestri pokazivala veliku ljubav. Oni su,
zaista, oboje mnogo pazili na njenu udobnost.
Nije se trn savijao oko cvijeta, nego je cvijet grlio trn. Tu nije bilo
uzajamnog popuštanja; ona je stajala nepokolebljiva, a ostali su
popuštali; a tko i može biti pakostan i zlovoljan kad ne nailazi ni na
opiranje ni na ravnodušnost? Opazila sam da je u gospodina Edgara
postojao duboko ukorijenjen strah od izazivanja njezina gnjeva. On
ga je krio od nje; ali kad god bi me čuo da joj oštro odgovaram ili
vidio da se bilo tko od posluge mrgodi zbog njene hirovite zapovijedi,
pokazao bi svoju neraspoloženost mrštenjem, a to nikad nije činio
zbog sebe.
Često mi je oštro govorio o mojoj drskosti; tvrdio je da mu ubod
noža ne bi mogao zadati veći bol od onoga koji osjeća kad vidi da se
njegova gospođa ljuti. Da ne bih žalostila ljubaznoga gospodara,
navikla sam biti manje osjetljiva, i za pola godine barut je ležao
bezopasno kao pijesak, jer u blizi ni nije bilo vatre. Catherina je
ponekad imala razdoblja mračne neraspoloženosti i hirovitosti; njen
muž je nijemo suosjećao s njima; pripisivao ih je promjenama u
 87 
njezinu organizmu, proizvedenim njenom opakom bolešću; jer prije te
boljetice ona nikada nije patila od takve potištenosti. Na povratak
njene veselosti odgovarao je veselošću. Mogu reći, mislim, da je
njihova sreća bila duboka i da je postajala sve veća.
Tome je došao kraj. Svaki čovjek mora misliti na sebe, na kraju
krajeva; blagi i nježni samo su pravednije sebični od grubih i oholih.
Njihova je sreća prestala kad su im okolnosti otkrile da interes
jednoga nije najvažniji u mislima drugoga.
Jedne blage rujanske večeri dolazila sam iz vrta s teškom
košarom jabuka koje sam tada brala. Bio je polumrak, mjesec je sjao
preko visokog zida oko dvorišta i bacao neodređene sjene po
kutovima mnogobrojnih izbočenih dijelova kuće. Spustila sam svoj
tovar na kuhinjske stube da bih se odmorila i još malo udisala blagi,
slatki zrak; oči su mi bile uperene prema mjesecu, a leđa okrenuta
ulazu, kad začuh glas iza sebe:
- Nelly, jesi li to ti? Bio je to dubok glas, stran po tonu; ali u
načinu na koji je izgovoreno moje ime bilo je nečega što mi se učinilo
poznatim. Okrenuh se sa strahom da vidim tko govori, jer su vrata
bila zatvorena i nisam vidjela nikoga kad sam prišla stubama. Nešto
se pomaknu ispod trijema i, kad mi se približi, vidjeh čovjeka tamna
lica i kose, odjevenog u tamno odijelo. On se nagnu i stavi ruku na
kvaku, kao da je namjeravao sam otvoriti vrata. "Tko li je to" -
pomislih. - "Gospodin Earnshaw? Ah, ne! Glas nije sličan njegovu."
- Čekao sam ovdje čitav sat - nastavi on dok sam ga ne tremice
motrila - i sve to vrijeme sve unaokolo bilo je mirno i tiho kao smrt.
Nisam se usudio ući. Ne poznaješ me? Pogledaj, nisam stranac!
Zraka mu pade na lice; obrazi su mu bili bljedožuti i napola zarasli u
bradu, obrve spuštene, oči duboko usađene i neobične. Poznavala
sam te oči.
- Što! - povikah i podigoh ruke u čudu. - Što! Vratili ste se? Jeste
li to zaista vi? Jeste li?
- Da, Heathcliff - odgovori on, i pogled mu prijeđe s mene na
prozore u kojima se ogledalo mnoštvo sjajnih mjesečevih likova, ali
kroz koje se nije vidjelo nikakvo svjetlo iznutra.
- Jesu li oni kod kuće? Gdje je ona? Nelly, ti se ne raduješ! Ne
trebaš biti tako uznemirena. Je li ona tu? Govori! Želim progovoriti
 88 
jednu riječ s njom... tvojom gospodaricom. Idi i reci joj da je neka
osoba iz Gimmertona želi vidjeti.
- Kako će ona to primiti? - uzviknuh. - Što će raditi? Iznenađenje
me zbunjuje... a nju će zapanjiti. Vi jeste Heathcliff! Ali izmijenjen!
Ne, to se ne može razumjeti! Jeste li bili u vojsci?
- Idi i prenesi joj moju poruku - nestrpljivo me prekinu. - U paklu
sam dok to ne učiniš! On otvori vrata i ja uđem; ali kad sam se
približila salonu gdje su bili gospodin i gospođa Linton, počeh
oklijevati. Najposlije odlučih ući pod izgovorom da ih upitam žele li
da zapalim svijeće i otvorim vrata. Sjedili su zajedno uz prozor na
kojem je kapak bio širom otvoren i kroz koji se vidjela iza drveća u
vrtu i divljeg zelenog parka gimmertonska dolina, s dugačkim
trakom magle koja je krivudala sve do nadomak njezina gornjeg
kraja (jer se odmah iza kapele, kao što ste možda primijetili, potočić
koji teče od močvare ulijeva u potok koji ide iznad srebrnaste doline).
Orkanski visovi dizali su se iznad srebrnaste pare, ali se naša
stara kuća nije vidjela; ona je nešto na drugoj strani. I soba i oni u
njoj, a i predio koji su promatrali činili su se neobično mirni.
Oklijevala sam izvršiti nalog koji mi je dan i već sam bila krenula
izaći nakon što sam ih pitala o svijećama, kad me osjećaj da je ludo
tako postupati natjera da se vratim i promucam:
- Jedan čovjek iz Gimmertona želi vas vidjeti, gospođo.
- Što hoće? - upita gospođa Linton.
- Nisam ga pitala - odgovorili.
- Dobro, navuci zavjese, Nelly - reče ona - i donesi čaj. Odmah ću
se vratiti. Izišla je iz salona. Gospodin Edgar nehajno me upita tko je
to.
- Netko koga gospođa ne očekuje - odgovorih. - Onaj Heathcliff...
sjećate li ga se, gospodine... koji je živio kod gospodina Earnshawa.
- Što! Ciganin... poljski radnik? - povika on. - Zašto to niste rekli
Catherini?
- Pst! Ne smijete ga zvati tim imenom, gospodine - rekoh. - Bilo bi
joj vrlo žao kad bi vas čula. Umalo joj nije srce puklo od žalosti
kad je otišao. Mislim da će je njegov povratak jako obradovati.
Gospodin Linton priđe prozoru na drugoj strani sobe, koji je gledao u
 89 
dvorište. Otvori ga i naže se napolje. Vjerojatno su oni bili dolje jer on
odmah viknu:
- Nemoj stajati ondje, ljubavi! Uvedi tu osobu unutra ako je to
netko važan. - Uskoro začuh škljocanje kvake i Catherina uletje
zadihana i uzbuđena, odveć uzbuđena da bi pokazala radost; zaista,
po njezinu bi licu prije pomislio da joj se dogodila neka velika
nesreća.
- Ah, Edgare, Edgare! - reče zadihano i zagrli ga oko vrata. - Ah,
Edgare, dragi moj! Heathcliff se vratio... on je! - reče i zagrli ga još
jače.
- Dobro, dobro - ljutito povika njen muž - nemoj me ugušiti zbog
toga! On mi se nikad nije činio tako dragocjen. Nema razloga da se
uzrujavamo zbog toga!
- Znam da ga nisi volio - odgovori ona prigušujući jačinu svoga
radosnog ushita. - Ali zbog mene se moraš sprijateljiti s njim. Da mu
kažem da dođe ovamo?
- Ovamo? - reče on. - U salon?
- Pa gdje drugdje? - upita ona. Činio se ljut i predložio je kuhinju
kao pogodnije mjesto za njega. Gospođa Linton pogleda ga s čudnim
osmijehom... kao da se i ljutila i rugala zbog njegove oholosti.
- Ne - reče nakon kratke šutnje - ne mogu sjediti u kuhinji.
Postavi dva stola ovdje, Nelly; jedan za tvoga gospodara i gospođicu
Isabellu, jer oni su gospoda; a jedan za Heathcliffa i mene, jer
pripadamo nižem staležu. Hoće li te to zadovoljiti, dragi? Ili moram
narediti da se naloži drugdje? Ako je tako, onda izdaj naredbu. Ja ću
otrčati dolje da dovedem svoga gosta. Bojim se da je radost prevelika
da bi bila stvarna! Htjede odjuriti, ali je Edgar zaustavi.
- Reci mu da dođe gore - reče obraćajući se meni - a ti, Catherino,
pokušaj biti radosna, a ne biti nerazumna! Cijela kuća ne mora
vidjeti da dočekuješ odbjeglog slugu kao da ti je rođeni brat. Siđoh i
nađoh Heathcliffa gdje čeka pod trijemom, očito očekujući da bude
pozvan unutra. Išao je za mnom ne trošeći riječi; odvela sam ga
gospodaru i gospodarici čiji su zajapureni obrazi pokazivali znake
oštrog razgovora. Ali se gospođini obrazi ozariše jednim drugim
osjećajem kad se njen prijatelj pojavi na vratima; ona mu pritrča, uze
ga za obje ruke i odvede Lintonu, a zatim zgrabi Lintonove opuštene
 90 
prste i gurnu ih u Heathcliffovu ruku. Zapanjila sam se više nego
ikad kad sam pri svjetlu vatre i svijeća vidjela koliko se Heathcliff
izmijenio.
Postao je visok i atletski razvijen; kraj njega se moj gospodar
činio posve sitan i dječački. Njegovo uspravno držanje ostavljalo je
dojam kao da je bio u vojsci. Crte lica bile su mu mnogo starije i
odlučnije od Lintonovih; lice mu je bilo inteligentno i nije zadržalo ni
traga nekadašnje prostote i zapuštenosti. Polucivilizirana divljina
krila se još uvijek u spuštenim obrvama i očima punim vatre, ali je
bila potisnuta; držanje mu je bilo čak dostojanstveno, posve lišeno
grubosti, iako odveć strogo da bi bilo otmjeno.
Moj se gospodar iznenadio koliko i ja, a možda i više; za trenutak
nije znao kako osloviti toga poljskog radnika, kako ga je bio nazvao.
Heathcliff pusti njegovu malu ruku; stajao je i gledao ga hladnokrvno
čekajući da on prvi progovori.
- Sjednite, gospodine - reče Linton napokon. - gospođa Linton,
sjećajući se starih vremena, želi da vas srdačno primim, i, naravno,
meni je drago kad god se dogodi nešto što je raduje.
- I meni - odgovori Heathcliff - osobito ako je to nešto u čemu i ja
imam udjela. Rado ću ostati sat-dva. Sjeo je nasuprot Catherini koja
ga je gledala netremice, pogledom kao da se boji da će iščeznuti ako
ga skrene s njega. Njegove oči nisu često gledale u njezine; brz pogled
s vremena na vrijeme bio mu je dovoljan, ali pri svakom pogledu u
njegovim se očima sve pouzdanije odražavao neskriveni ushit koji je
zračio iz njenih očiju. Bili su odveć obuzeti uzajamnom radošću da bi
osjetili ikakvu nelagodu. Drukčije je bilo s gospodinom Edgarom; bilo
mu je tako neugodno da je problijedio; osjećaj nelagode dosegao je
vrhunac kad je njegova gospođa ustala, prešla preko saga, uzela opet
Heathcliffa za ruke i smijala se kao da je izvan sebe.
- Sutra ću misliti da je ovo samo san! - uzviknu ona. Neću moći
vjerovati da sam te opet vidjela i dodirivala i da sam razgovarala s
tobom. A ipak, okrutni Heathcliffe! Ti ne zaslužuješ ovakvu
dobrodošlicu. Tri godine bio si odsutan, nisi mi se javljao, niti si na
mene mislio.
- Malo više nego što si ti mislila na mene - promrmlja on. - Čuo
sam o tvojoj udaji, Cathy, prije kratkog vremena; i dok sam čekao
 91 
dolje u dvorištu, smišljao sam ovaj plan... da vidim još jednom tvoje
lice; ti ćeš, možda, pogledati iznenađeno i pretvarati se da si se
obradovala; zatim da poravnam svoj račun s Hindleyjem; a onda da
osujetim ruku zakona time što ću sam izvršiti osudu nad sobom. Tvoj
doček izbio mi je te misli iz glave; ali čuvaj se da me ne dočekaš
drukčijeg raspoloženja idući put! Ne, nećeš me opet otjerati! Jesi li
zaista žalila za mnom? Pa bilo je i razloga. Borio sam se mučio otkad
sam posljednji put čuo tvoj glas; i moraš mi oprostiti, jer sam se borio
samo radi tebe!
- Catherino, ako nećeš dopustiti da nam se ohladi čaj, molim te
priđi stolu - prekinu ih Linton pokušavajući sačuvati svoj uobičajeni
ton i prikladnu uljudnost. - Gospodina Heathcliffa čeka još dug put,
gdje god mislio prenoćiti; a i ja sam žedan. Zauzela je svoje mjesto uz
čajnik; došla je i gospođica Isabella koju su dozvali zvonom. Nakon
što sam im namjestila stolce oko stola, napustih sobu. Čaj je trajao
jedva deset minuta. Catherina nije čaj ni ulila u svoju šalicu, nije
mogla ni jesti ni piti. Edgar je prolio nešto čaja u tanjurić i jedva da
je popio gutljaj. Njihov gost nije ostao te večeri dulje od sata.
Kad je odlazio, upitah ga hoće li u Gimmerton.
- Ne, u Orkanske visove - odgovori on. - Gospodin Earnshaw
pozvao me je u goste kad sam ga jutros posjetio. Gospodin Earnshaw
je njega pozvao u goste! I on je posjetio gospodina Earnshawa!
Duboko sam razmišljala o tim riječima nakon što je otišao. Je li on
dvoličan i je li došao u naš kraj da čini zlo pod krinkom? Mislila sam
o tome i u dubini svoga srca osjećala da bi bilo najbolje da se nije ni
vraćao. Oko pola noći gospođa Linton me probudi iz prvog sna; tiho je
ušla u moju sobu, sjela na moj krevet i povukla me za kosu kako bi
me posve razbudila.
- Ne mogu spavati, Elleno - reče ispričavajući se. - A htjela bih da
mi neko živo biće pravi društvo u mojoj sreći! Edgar je neraspoložen
jer sam radosna zbog nečega što njega ne zanima; neće ni usta
otvoriti, osim da mi drži zlovoljne glupe prodike, rekao mi je da sam
okrutna i sebična jer želim razgovarati kad se on ne osjeća dobro i
kad mu se spava. On uvijek izmisli da mu nije dobro čim se dogodi
ma i sitnica koja mu se ne sviđa! Rekla sam nekoliko riječi u pohvalu
 92 
Heathcliffu, a on je ili zbog glavobolje ili zbog bola koji mu je zadala
zavist počeo plakati, te sam ustala i ostavila ga.
- Što vrijedi hvaliti Heathcliffa pred njim - odgovorih. Još kao
dječaci nisu se voljeli, i Heathcliffu bi bilo isto toliko odbojno da vas
čuje kako hvalite Lintona; to je ljudska narav. Ostavite gospodina
Lintona na miru što se tiče Heathcliffa, osim ako ne želite izazvati
svađu među njima.
- Ali zar to ne pokazuje veliku slabost? - nastavi ona. Ja nisam
zavidna; ja se nikad ne osjećam pogođenom zbog sjaja Isabelline žute
kose, bjeline njezina vrata, njene dražesne otmjenosti i ljubavi koju
joj pruža cijela kuća. Čak i ti, Nelly, kad se ja i Isabella ponekad
porječkamo, uvijek si na njenoj strani; i ja popustim kao kakva ludo
zaljubljena majka, nazivam je dragim srcem i laskam joj dok je ne
oraspoložim. Njezinu je bratu drago vidjeti nas u srdačnim odnosima,
a i meni to godi. Ali oni su vrlo slični; oni su razmažena djeca,
zamišljaju da je svijet stvoren radi njihove udobnosti; premda im
ugađam, ipak mislim da bi ih određena kazna možda popravila.
- Griješite, gospođo Linton - rekoh. - Oni ugađaju vama; znam što
bi sve bilo da to ne čine. Vi tako udovoljavate njihovim prolaznim
raspoloženjima dokle god je njihova glavna briga da ispunjaju sve
vaše želje. Ali može se dogoditi da se posvađate zbog nečega što je
podjednako važno za obje strane; i onda ćete vidjeti da su oni koje
nazivate slabima kadri biti jednako tvrdoglavi kao i vi.
- I onda ćemo se boriti na život i smrt, zar ne, Nelly? - reče ona
smijući se. - Ne! Kažem ti, ja imam takvo povjerenje u Lintonovu
ljubav, te vjerujem da bih ga mogla ubiti a da on i ne poželi osvetiti
mi se. Savjetovala sam je da ga cijeni još više zbog te njegove ljubavi.
- Cijenim ga - odgovori ona - ali on ne treba cmizdriti zbog svake
sitnice. To je djetinjasto; i umjesto što roni suze zato što sam rekla da
je Heathcliff sada dostojan svačije pažnje, i da bi bila čast za prvog
džentlmena u našem kraju da bude njegov prijatelj... on je to trebao
reći umjesto mene i biti ushićen osjećajem simpatije. On se mora
naviknuti na njega? Pa zašto ga onda ne bi i zavolio. S obzirom na
svoj razlog da bude protiv Edgara, smatram da se Heathcliff divno
ponašao!
 93 
- Što mislite o tome što je otišao u Orkanske visove? - upitah. -
On se očevidno preobrazio u svakom pogledu; postao je pravi
kršćanin; pruža ruku pomirenja svim svojim neprijateljima!
- On mi je to objašnjavao - odgovori ona. - Čudim se tome jednako
koliko i ti. Rekao je da je svratio kako bi od tebe dobio obavijesti o
meni, jer je mislio da još živiš ondje; Joseph je rekao svome
gospodaru da je Heathcliff došao, te je Hindley izišao i ispitivao ga
što je sve radio i kako je živio, i napokon ga pozvao da uđe. Nekoliko
ljudi sjedilo je i kartalo se; Heathcliff im se pridružio. Odnio je nešto
novca mome bratu, ali mu je on, nakon što je vidio da je Heathcliff
dobro potkožen, rekao neka dođe opet uvečer, na što je Heathcliff
pristao.
Hindley je odveć nesmotren u biranju svojih gostiju; i ne trudi se
promisliti o razlozima zbog kojih ne bi trebao imati povjerenja u
čovjeka kojemu je onako podlo bio naudio. A što se Heathcliffa tiče,
on tvrdi da je njegov glavni razlog što je obnovio vezu sa svojim
starim mučiteljem želja da se nastani u mjestu odakle se može
došetati do Grangea, ljubav prema kući u kojoj smo živjeli zajedno, i
nada da ću imati više mogućnosti da ga viđam ondje nego što bih
imala ako bi se nastanio u Gimmertonu.
On namjerava ponuditi pristojnu sumu za dopuštenje da stanuje
u Visovima; bez sumnje će pohlepa navesti moga brata da prihvati te
uvjete; on je uvijek bio pohlepan, iako, što uzme jednom rukom,
odbaci drugom.
- To mjesto nije prikladno da u njemu stanuje mladi čovjek! -
rekoh. - Zar se ne bojite posljedica, gospođo Linton?
- Ne bojim se za svog prijatelja - odgovori ona - njegova odlučnost
čuvat će ga od opasnosti; bojim se pomalo za Hindleyja, ali on ne
može biti moralno gori nego što jest; a ja stojim između njega i
fizičkog napada. Večerašnji događaj pomirio me je s Bogom i s
ljudima! Bila sam ustala u gnjevnoj pobuni protiv providnosti. Oh,
trpjela sam vrlo, vrlo gorak jad, Nelly! Da taj stvor zna koliko je
gorak bio moj jad, on bi se stidio zamračivati mi prestanak toga bola
svojom taštom hirovitošću. Iz ljubaznosti prema njemu sve sam sama
trpjela; da sam izražavala bol koju sam često osjećala, on bi se naučio
žudjeti za olakšanjem od nje, isto tako žarko kao i ja. Ali to je prošlo,
 94 
i neću se osvećivati njegovoj ludosti; odsad ću moći sve podnositi! I da
me najniže živo biće udari po obrazu, ne samo da bih mu okrenula i
drugi, nego bih ga molila da mi oprosti što sam izazvala tu ćušku; i
kako bih to dokazala, idem se odmah pomiriti s Edgarom. Laku noć!
Ja sam anđeo!
Otišla je s tim samozadovoljnim uvjerenjem; sutradan je uspjeh
njene odluke bio očevidan. Gospodin Linton ne samo da se
udobrovoljio (iako je još uvijek bio pomalo neveseo zbog Catherinine
pretjerane živahnosti): nije se protivio ni njezinu prijedlogu da to
poslijepodne ode s Isabellom u Orkanske visove; ona ga je za to
nagradila tako prisnom ljupkošću i ljubavlju, da je kuća pretvorena u
raj na nekoliko dana; sunce njezina raspoloženja grijalo je i
gospodara i poslugu.
Heathcliff... odsad ga valja zvati gospodin Heathcliff... u početku
je oprezno iskorištavao slobodu da dolazi u Thrushcross Grange. Kao
da je ispitivao dokad će domaćin kuće podnositi njegovo dolaženje.
Catherina je također smatrala mudrim da obuzda svoje izraze
zadovoljstva kad je dolazio. I on je postupno razvio kod njih naviku
da ga očekuju. Zadržao je svoju rezerviranost, koja bijaše njegova
značajna osobina još u dječaštvu, i koja mu je omogućavala da
obuzda svoje pretjerano pokazivanje osjećaja. Iščeznula je nelagoda
moga gospodara, a i neke nove okolnosti okrenule su je u jedan novi
smjer. Lintonov novi izvor brige bilo je to što je Isabella Linton
neočekivano počela pokazivati neodoljivu naklonost prema njihovu
gostu.
Ona je u to doba bila ljupka mlada dama od osamnaest godina,
djetinjasta ponašanja - iako je bila osjetljiva - i britke inteligencije,
ali i oštre naravi kad bi se ljutila. Njezina brata, koji ju je nježno
volio, zapanjila je i uplašila ta fantastična ljubav. Bez obzira na
poniženje koje bi donio njen brak s bezimenim čovjekom, i na
mogućnost da njegova imovina, ako ne bude imao muških
nasljednika, prijeđe u ruke takve osobe, bio je dovoljno mudar da
razumije Heathcliffove sklonosti; da uvidi kako je njegov duh,
premda mu se promijenila vanjština, nepromijenjen i nepromjenjiv.
Bojao se toga duha prema kojemu je osjećao prijezir i, kao da je
naslućivao neko zlo, strahovao je i od same pomisli da Isabellu njemu
 95 
povjeri. Užasavao bi se toga još da je znao da je njena ljubav ponikla
netražena i da je usmjerena onamo gdje nije pobuđivala odgovarajuće
osjećaje; ali on to nije znao, jer čim je otkrio njeno postojanje, okrivio
je Heathcliffa za smišljen plan.
Svi smo već dulje primjećivali da je gospođica Linton zabrinuta i
da zbog nečega pati. Postala je razdražljiva i nesnosna; neprestano je
zadirkivala Catherinu, tako da je postojala opasnost da će iscrpsti
njeno ograničeno strpljenje. Opravdavali smo je donekle njenim
zdravljem; kopnjela je i venula pred našim očima. Ali jednog dana,
kad je bila osobito svojeglava, odbila je doručak, žalila se kako
posluga ne čini što joj ona kaže, kako gospodarica ne dopušta da i ona
bude imalo važna u kući, kako je Edgar zanemaruje, kako se
prehladila zato što se vrata ostavljaju otvorena i kako smo namjerno
ostavili vatru da se ugasi da bismo je naljutili; i navela još stotinu
neozbiljnih optužbi.
Gospođa Linton odlučno joj je naredila da ode u postelju, i nakon
što ju je dobro izgrdila, zaprijeti joj da će poslati po liječnika. Čim je
čula Kennethovo ime, odmah je izjavila da je posve zdrava i da je
nesretna samo zbog Catherinine grubosti.
- Kako možeš reći da sam gruba, ti nevaljala mazo? - uzviknu
gospodarica, iznenađena tom neočekivanom tvrdnjom. - Ti kao da si
izgubila pamet. Kada sam bila gruba, reci mi?
- Jučer - zajeca Isabella - i sada!
- Jučer! - reče njena šurjakinja. - Kojom zgodom?
- Za šetnje po pustari; rekla si mi da idem kamo hoću dok si ti
otišla s gospodinom Heathcliffom.
- I ti to smatraš grubošću? - reče Catherina smijući se. Nisam
htjela time reći da je tvoje društvo suvišno; bilo nam je svejedno
hoćeš li ostati s nama ili ne; samo sam mislila da u Heathcliffovu
pričanju neće za tebe biti ništa zanimljivo.
- Oh, ne - plačući je rekla mlada dama - ti si željela da odem jer si
znala da sam htjela biti s vama!
- Je li ona pri zdravoj pameti? - upita gospođa Linton obraćajući
se meni. - Ponovit ću razgovor, riječ po riječ, Isabello, a ti mi kaži ako
u njemu ima išta što bi moglo tebe za nimati.
 96 
- Svejedno mi je što ste razgovarali - odgovori ona - željela sam
biti s...
- S kim? - ponovi Catherina primijetivši da ona oklijeva dovršiti
rečenicu.
- S njim; i ne želim da me uvijek tjeraš iz njegova društva! -
produlji ona planuvši. - Ti ne daš drugome čak ni ono što sama ne
možeš imati, Cathy, i želiš samo da ti budeš voljena!
- Ti si bezobrazno majmunče! - iznenađeno uzviknu gospođa
Linton. - Ali, ne želim vjerovati u taj idiotizam! Nemoguće je da se ti
želiš svidjeti Heathcliffu... da ga smatraš ugodnom osobom. Nadam
se da sam te pogrešno razumjela, Isabello?
- Ne, nisi - reče zaljubljena djevojka. - Volim ga više nego što si ti
ikad voljela Edgara; a i on bi mene volio kad bi mu ti dopustila!
- Onda ne bih željela da sam na tvome mjestu ni za cijelu
kraljevinu! - emfatično izjavi Catherina; a činilo se da govori iskreno.
- Nelly, pomozi mi da je uvjerim u njenu ludost. Reci joj tko je
Heathcliff; izgubljeni stvor čija narav nikad nije prošla proces
uljudivanja i oplemenjivanja; on je neplodna pustara od drača i
kamena. Kao što ne bih stavila toga malog kanarinca u park
hladnoga zimskog dana, tako ti ne bih preporučila da njemu daš
svoje srce! Samo žalosno nepoznavanje njegova značaja, dijete, i ništa
više, navelo te da taj san uvrtiš u glavu. Molim te, nemoj zamišljati
da on skriva dubine dobrote i osjećaja pod strogom vanjštinom! On
nije neizbrušen dijamant... školjka u kojoj se nalazi biser; on je
divalj, nemilosrdan, čovjek-vuk. Ja mu nikada ne kažem: "Ostavi
ovog ili onog neprijatelja na miru jer bi bilo podlo ili okrutno učiniti
mu zlo" - nego mu kažem: "Ostavi ga na miru, jer ja ne bih htjela da
mu se učini ikakva nepravda." - On bi te smrvio kao vrapčje jaje,
Isabello, ako bi smatrao da si mu na teret. Znam da on ne bi mogao
voljeti nikoga iz obitelji Linton; pa ipak bi bio kadar oženiti se tobom
zbog tvoga sadašnjega i budućeg bogatstva; njega sve više obuzima
pohlepa. To je moja predodžba o njemu, a ja sam mu prijatelj, i to
tako velik da bih možda šutjela i pustila te da upadneš u njegovu
zamku da te je on ozbiljno namjeravao uhvatiti.
 97 
Gospođica Linton gnjevno pogleda svoju šurjakinju. - Stidi se!
Stidi se! - bijesno je ponavljala. - Ti si gora od dvadeset neprijatelja,
ti otrovni prijatelju!
- Ah, ti mi, dakle, ne vjeruješ? - upita Catherina. - Ti misliš da
govorim zbog sebičnosti?
- Sigurna sam u to - odvrati Isabella - i grozim te se! - Dobro! -
povika Catherina. - Pokušaj, pa ćeš vidjeti, ako tako misliš. Ja sam
svoje učinila, a ti ćeš vidjeti kamo će te tvoja tvrdoglavost odvesti.
- A ja moram patiti zbog njezina egoizma! - zajeca Isabella nakon
što gospođa Linton iziđe iz sobe. - Sve, sve je protiv mene; ona je
srušila moju jedinu utjehu. Ali ona je lagala, zar ne? Gospodin
Heathcliff nije zao duh; on ima časnu i vjernu dušu, jer kako bi se
inače nje sjećao?
- Odagnajte ga iz svojih misli, gospođice - rekoh. - On donosi zlo
sa sobom; on nije muž za vas. Gospođa Linton je govorila oštro, ali joj
ipak ne mogu proturječiti. Ona bolje poznaje njegovo srce nego ja, ili
bilo tko drugi; i ona ga ne bi nikad prikazala gorim nego što jest.
Pošteni ljudi ne kriju svoja djela. Kako je živio? Kako se obogatio?
Zašto stanuje u Orkanskim visovima, u kući čovjeka kojega smrtno
mrzi? Pričaju da je gospodin Earnshaw sve gori i gori otkako je on
došao. Oni neprestano sjede po cijelu noć zajedno, i Hindley je počeo
posuđivati novac na svoju zemlju; ne radi ništa nego se samo karta i
pije. Prije tjedan dana srela sam Josepha u Gimmertonu i on mi je
rekao:
- Nelly, može se dogoditi da uskoro pošalju u našu kuću komisiju
za pregled mrtvaca. Jedan od njih umalo nije odsjekao sebi prst
držeći drugoga da se ne zakolje. To je gospodar, znate, on se ne boji
porote. On se uopće ne plaši sudaca, ni Pavla, ni Petra, ni Ivana, ni
Matije, ni ikoga od njih, ne on! Kao da im se želi drsko suprotstaviti!
A i onaj đavo Heathcliff, teško da mu ima premca. Gotovo uživa u
svakoj sotonskoj šali. Kada dođe u Grange, govori li kako lijepo živi u
Visovima? Evo kako... od sunčeva zalaska pa do podne idućeg dana
kapci su zatvoreni i svijeće gore, a oni se kockaju i piju, a zatim
budala odlazi u svoju sobu uz takve psovke da se čestiti stide slušati
ih; a nitkov izbroji dobivene pare, jede, spava i onda odlazi do svog
susjeda.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

7 Re: Orkanski visovi - Emili Bronte taj Pet Sep 26, 2014 7:34 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Naravno, on ne priča gospođi Catherini kako zlato njezina
 98 
oca prelazi u njegov džep, i kako sin njezina oca srlja u propast u
koju ga on gura. - Eto, gospođice Linton, Joseph je stara hulja, ali
nije lažac, i ako je njegov opis Heathcliffova ponašanja istinit, onda
neka vam nikada ne padne na pamet da zaželite takvog muža, nije li
tako?
- I ti si u dosluhu s drugima, Elleno! - odgovori ona. Neću slušati
tvoje klevete. Zacijelo si vrlo pakosna kad me želiš uvjeriti da nema
sreće u svijetu! Možda bi se ona oslobodila tih misli i tih osjećaja da
je bila ostavljena samoj sebi, a možda bi ih gajila u sebi neprestance,
ne mogu reći, ali nije imala mnogo vremena za razmišljanje.
Sutradan se sastajala porota u obližnjem gradu i moj gospodar joj je
morao prisustvovati, a gospodin Heathcliff, znajući da neće biti kod
kuće, dođe ranije nego obično.
Catherina i Isabella sjedile su u biblioteci, ljutite jedna na drugu,
ali su šutjele. Isabella se osjećala nelagodno zbog svoje jučerašnje
nepromišljenosti, zbog toga što je u prolaznom nastupu strasti
otkrila svoje tajne osjećaje; Catherina se nakon zrelog razmišljanja
osjećala uistinu uvrijeđenom; pa iako se opet smijala njenoj drskosti,
bila je sklona urediti da to za nju ne bude smiješno. Nasmija se kad
vidje Heathcliffa gdje prolazi pored prozora. Čistila sam ognjište i
primijetila obijestan osmijeh na njenim usnama.
Isabella je bila zauzeta svojim razmišljanjima ili čitanjem knjige,
te je tako ostala dok se vrata nisu otvorila, a onda je bilo prekasno da
pokuša pobjeći, što bi ona rado učinila da je bilo izvedivo.
- Uđi! Uđi! - veselo povika gospodarica primičući stolac vatri. -
Ovdje su dvije osobe kojima je vrlo potrebna treća da bi otopila led
među njima; i ti si baš ta osoba koju bismo obje izabrale. Heathcliffe,
ponosim se što ti mogu napokon pokazati nekoga tko je tobom još
više zaluđen nego ja. Očekujem da se osjetiš polaskanim. Ne, to nije
Nelly; nemoj gledati u nju! Mojoj jadnoj šurjakinji srce jače zakuca
kad samo pomisli o tvojoj fizičkoj i moralnoj ljepoti. O tebi ovisi hoćeš
li biti Edgarov zet! Ne, ne, Isabello, nećeš pobjeći nastavi ona
zaustavljajući s hinjenom veselošću zbunjenu djevojku koja je ljutito
ustala. - Svađale smo se kao mačke zbog tebe, Heathcliffe, i ona me je
u izrazima odanosti i divljenja posvema pobijedila; i, štoviše,
priopćeno mi je, kad bih se samo držala po strani, da bi moja
 99 
suparnica, što ona želi biti, poslala strijelu u tvoje srce, koja bi te
zauvijek prikovala i odaslala moju sliku u vječiti zaborav!
- Catherino! - uzviknu Isabella prizivajući svoje dostojanstvo i
smatrajući nedostojnim da se bori kako bi se otela Catherini koja ju
je čvrsto držala. - Bila bih ti zahvalna da se držiš istine i da me ne
klevećeš, čak ni u šali! Gospodine Heathcliffe, budite tako ljubazni da
kažete ovoj vašoj prijateljici neka me pusti; ona zaboravlja da ja i vi
nismo intimni poznanici; a ono što nju zabavlja, za mene je tako
bolno te nemam riječi kojima bih to izrazila.
Kad gost ništa ne odgovori, nego sjede potpuno ravnodušan
prema tome kakve osjećaje ona gaji prema njemu, ona se okrenu
svojoj mučiteljici i šapatom je preklinjaše da je pusti.
- Nikako! - odgovori gospođa Linton. - Neću da mi se opet kaže
kako sam pas koji ne glođe kost, ali ni drugima ne daje. Moraš ostati
ovdje; a sad, Heathcliffe, zašto ne pokažeš zadovoljstvo zbog te
ugodne vijesti. Isabella se kune da Edgarova ljubav prema meni nije
ništa prema ljubavi koju ona osjeća prema tebi. Sigurna sam da je
rekla nešto u tom smislu; zar ne, Elleno? I gladuje još od
prekjučerašnje šetnje zbog žalosti i gnjeva što sam je poslala iz našeg
društva misleći da joj ono neće biti ugodno.
- Mislim da je ti klevećeš - reče Heathcliff i okrenu stolac da bi
sjeo njima nasuprot. - Ona sad svakako želi otići iz mog društva.
Ukočeno je gledao u predmet razgovora, kao što bi čovjek promatrao
čudnu, odvratnu životinju, stonogu iz Indije, na primjer, koju gleda iz
radoznalosti usprkos odvratnosti. Jadna djevojka nije to mogla
podnijeti, čas je blijedjela čas crvenjela, i dok su suze izbijale kao
biseri na njenim trepavicama, upotrijebila je svu snagu svojih malih
prstiju da se otme od Catherine koja ju je čvrsto držala; ali kad vidje
da, kad podigne jedan prst sa svoje ruke, drugi se stegne oko nje, pa
da ih se ne može svih osloboditi odjedanput, poče upotrebljavati svoje
nokte; njihova oštrina uskoro je uresila Catherinine prste crvenim
polumjesecima.
- Tigrice! - uzviknu gospođa Linton, pusti je i poče mahati svojom
rukom od bola. - Odlazi, za ime Boga, i sakrij svoje pakosno lice! Vrlo
je glupo što si pred njim pokazala te kandže. Zar ne možeš zamisliti
kakve će on zaključke iz toga izvući? Pogledaj, Heathcliffe!
 100

Njeni nokti su oruđa koja će izvršiti što ona naumi... moraš čuvati
svoje oči.
- Ja bih ih iščupao iz njenih prstiju ako bi mi oni ikad zaprijetili -
brutalno odgovori on nakon što se vrata zatvoriše za njom. - Ali što si
htjela time što si zadirkivala to stvorenje, Cathy? Nisi valjda govorila
istinu?
- Uvjeravam te da jesam - odgovori ona. - Čezne za tobom već
nekoliko tjedana; bulaznila je o tebi jutros i obasula me bujicom
prijekora zato što sam joj prikazala tvoje mane i nedostatke u jasnom
svjetlu kako bih umanjila njeno obožavanje. Ali ne treba obraćati
pažnju na to; željela sam kazniti njezinu oholost, to je sve. Odveć je
volim, dragi moj Heathcliffe, a da bih dopustila da ju ščepaš i
progutaš.
- A ja ju volim premalo da bih to pokušao - reče on osim na vrlo
demonski način. Ti bi čula čudne stvari kad bih ja živio s tim
otužnim voštanim licem; najobičnija bi bila što bih po njenoj bjelini
naslikao boje i što bih svakih dan-dva njene plave oči pretvarao u
crne: one su odvratno slične Lintonovima.
- Ne odvratno, već ljupko! - reče Catherina. - One su golubinje oči
- anđeoske!
- Ona je nasljednica svoga brata, zar ne? - upita on nakon kratke
šutnje.
- Na žalost, ja ne mislim tako - odgovori ona. - Ako nebo bude
htjelo, mnoštvo nećaka osporit će joj to pravo. Nemoj više misliti o
tom predmetu; odveć si sklon žudjeti za dobrima svojih susjeda; ne
zaboravi da je imanje ovog susjeda moje.
- Kad bi to imanje bilo moje, ne bi time bilo ništa manje tvoje -
reče Heathcliff. - Ali iako Isabella Linton može biti glupa, vjerojatno
nije luda; kratko rečeno, postupit ćemo po tvom savjetu i o tome više
nećemo govoriti. Zaista se nisu više bavili tim predmetom, a
Catherina ga je, vjerojatno, odagnala i iz svojih misli. Ali se
Heathcliff, bila sam sigurna, često u toku večeri u mislima sjećao tog
predmeta. Opazila sam da se smješka - ili, točnije, kesi, kad god bi
gospođa Linton izišla iz biblioteke. Odlučih pratiti njegovo vladanje.
 101

Moje je srce bilo na gospodarevoj strani više nego na
Catherininoj; smatrala sam da je bilo razloga za to, jer on je bio
ljubazan, povjerljiv i častan; a ona - ne bih mogla reći za nju da je
bila opreka tome, ali je ipak prisvajala sebi toliku slobodu da sam
imala malo povjerenja u njena načela, a još manje simpatije za njene
osjećaje. Željela sam da se dogodi nešto što bi tiho oslobodilo i
Orkanske visove i Grange gospodina Heathcliffa, pa da bude onako
kao prije njegova dolaska. Zbog njegovih posjeta neprestano sam
strahovala, a vjerojatno i moj gospodar.
Njegov boravak u Visovima mučio me poput more. Osjećala sam
da je Bog prepustio zabludjelu ovcu njenim grešnim lutanjima i da
jedna zla zvijer vreba između nje i tora čekajući zgodan trenutak da
skoči na nju i da je uništi.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

8 Re: Orkanski visovi - Emili Bronte taj Pet Sep 26, 2014 7:38 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Jedanaesto poglavlje
Ponekad bih, razmišljajući o svemu tome u samoći, ustala u
iznenadnoj jezi, stavila šešir na glavu i otišla vidjeti što se sve
događa na farmi. Uvjerila sam svoju savjest kako mi je dužnost
opomenuti ga i reći mu što ljudi pričaju o njegovu načinu života, ali
bih se onda sjetila njegovih ukorijenjenih loših navika, i bez nade da
bih mu mogla koristiti odustala bih od ulaženja u tu tužnu kuću,
sumnjajući da bi mi on povjerovao. Jednom, kad sam išla u
Gimmerton, skrenuh sa svog puta i prođoh pored starih vrata. To je
bilo otprilike u doba do kojega je stigla moja priča.
Dogodilo se to jednoga vedrog, studenog popodneva, zemlja je bila
gola, a cesta tvrda i suha. Došla sam do kamena gdje se glavni put
grana lijevo u pustaru; na sjevernoj strani toga hrapavog stupa od
pješčanika urezana su slova , na istočnoj , na jugoistočnoj
. On služi kao putokaz za Grange, Orkanske visove i selo.
Zlatno sunčevo svjetlo obasjalo je njegov vrh i podsjećalo me na ljeto;
ne znam zašto, ali odjednom mi bujica djetinjih osjećaja ispuni srce.
Prije dvadeset godina to je bilo Hindleyjevo i moje omiljeno mjesto.
Dugo sam promatrala stup što ga je vrijeme nagrizlo; sagnuh se i
u njegovu podnožju spazih sačuvanu hrpu puževih kućica i
kamenčića koje smo imali običaj ostavljati tu zajedno s ostalim
koještarijama; i jasno kao dan učini mi se da vidim svoga malog
prijatelja u igri kako sjedi na uvenuloj travi; njegova tamna,
četvrtasta glava bila je nagnuta naprijed, a njegova mala ruka
zgrtala je zemlju komadićem škriljca.
- Siromah Hindley! - uzviknuh nehotice. Trgoh se; moje su me
tjelesne oči prevarile, pa mi se trenutno učini da dijete podiže svoje
lice i pogleda ravno u moje! Slika je iščeznula za tren; ali sam odmah
osjetila neodoljivu želju da budem u Visovima. Praznovjerje me je
tjeralo da poslušam taj impuls; možda je mrtav! - pomislih, ili će
možda uskoro umrijeti! - Možda je to znak smrti! Što sam se više
 103

približavala kući, bila sam sve uznemirenija; i kad sam je ugledala,
zadrhtala sam cijelim tijelom. Priviđenje me je preteklo, stajalo je i
gledalo kroz vrata. To je bila moja prva pomisao kad sam spazila
čupavog, tamnookog dječaka koji je bio prislonio svoje rumeno lice na
rešetke vrata.
Daljnje razmišljanje reklo mi je da to mora biti Hareton, moj
Hareton, ne mnogo izmijenjen otkad sam ga ostavila prije deset
mjeseci.
- Bog te blagoslovio, mili moj! - povikah zaboravivši odmah svoja
luda strahovanja. - Haretone, ja sam, Nelly! Nelly, tvoja dadilja. On
ustuknu korak-dva i uze poveći kamen.
- Došla sam vidjeti tvog oca, Haretone - dodah pogađajući po
njegovu postupku da on svoju Nelly, ako je ona uopće još bila u
njegovu sjećanju, nije poistovjetio sa mnom. On podiže kamen da ga
baci na mene; počeh mu govoriti blago, ali mu nisam mogla
zaustaviti ruku; kamen me udari u šešir, a zatim iz tepavih usta
malog dečka poteče bujica psovki, koje je, razumio ih on ili ne,
izgovorio izvježbanim naglaskom, dok mu pritom njegove djetinje
crte zadobiše izraz zluradosti.
Možete biti sigurni da me je to više ražalostilo nego naljutilo.
Spremna zaplakati, izvadih naranču iz džepa i ponudih mu je da bih
ga udobrovoljila. On je oklijevao, a zatim mi ju ščepa iz ruke; kao da
je mislio da sam ga samo namjeravala iskušati i razočarati. Pokazah
mu još jednu veću držeći je izvan njegova dohvata.
- Tko te je naučio te lijepe riječi, dijete moje? - upitah ga. -
Župnik?
- Dođavola sa župnikom i s tobom! Daj mi to - odgovori on.
- Kaži mi tko ti daje lekcije, pa ćeš je dobiti - kazah. Tko je tvoj
učitelj?
- Moj đavolji otac - glasio je odgovor.
- Što učiš od oca? - nastavih. On skoči za narančom, ali je ja
podigoh još više. - Čemu te on uči? - upitah.
- Ničemu - odgovori on - osim da mu ne izlazim pred oči. Tata me
ne trpi jer ga psujem.
- Ah! I đavo te uči da psuješ oca?
 104

- Da... ne - procijedi on kroza zube.
- Tko onda?
- Heathcliff.
Upitah ga voli li gospodina Heathcliffa. - Da! Željela sam saznati
zbog čega voli Heathcliffa, i uspjeh od njega dobiti ove rečenice.
- Ne znam; on vraća tati ono što tata meni radi - on psuje tatu jer
tata mene psuje. On kaže da mogu raditi što hoću. - A zar te župnik
ne uči čitati i pisati? - nastavih.
- Ne, rečeno mi je da će župniku njuška biti puna zuba ako
prekorači prag - Heathcliff je to obećao!
Stavih mu naranču u ruku i naredih mu neka kaže svom ocu da
žena po imenu Nelly Dean čeka pored vrtnih vrata i da želi
razgovarati s njim. Otišao je i ušao u kuću; ali umjesto Hindleyja, na
vratima se pojavi Heathcliff. Odmah se okrenuh i otrčah niz put što
sam brže mogla, pretrnuvši od straha kao da sam vidjela vampira.
Zaustavila sam se tek nakon što sam stigla do putokaza. Ovo nema
mnogo veze sa slučajem gospođice Isabelle, osim što me je potaknulo
da što budnije pazim i činim sve što mogu da bih spriječila širenje
takva lošeg utjecaja i u Grangeu, pa makar izazvala domaću buru
osujećujući zadovoljstvo gospođe Linton. Idući put kad je došao
Heathcliff, moja mlada gospođica hranila je golubove u dvorištu.
Posljednja tri dana nije progovorila ni riječ sa svojom šurjakinjom;
ali je bila prestala i sa svojim mrzovoljnim pritužbama, te nam je
svima laknulo.
Znala sam da Heathcliff nije imao običaj upućivati i jednu
nepotrebnu ljubaznost gospođici Linton. Ali sada, čim je vidje,
njegova prva mjera opreza bila je da baci brz pogled preko cijeloga
kućnog pročelja. Stajala sam pored kuhinjskog prozora, ali se brzo
sklonih da me ne vidi. Heathcliff prijeđe popločeno dvorište, priđe
Isabelli i nešto joj reče. Ona se, činilo se, zbuni i htjede otići; da bi to
spriječio, on je uhvati za ruku. Ona odvrati lice od njega; vjerojatno
joj je bio postavio neko pitanje na koje nije htjela odgovoriti. Još
jednom je brzo pogledao u kuću i, misleći da ga nitko ne gleda, taj je
nitkov imao drskosti zagrliti je.
- Judo! Izdajnice! - promrmljah. - Ti si dvoličnjak! Podla varalica.
 105

- Tko je, Nelly? - začu se Catherinin glas iza mene; tako sam
pažljivo promatrala onaj par vani da nisam ni primijetila njen
ulazak.
- Vaš podli prijatelj! - ljutito odgovorih. - Onaj podmukli
nevaljalac ondje. Ah, spazio nas je... dolazi ovamo! Hoće li imati
hrabrosti da nađe prikladan izgovor što se udvara gospođici iako vam
je rekao da je mrzi?
Gospođa Linton je vidjela kad se Isabella istrgla iz njegovih ruku
i otrčala u vrt; minutu poslije Heathcliff je otvorio vrata. Htjela sam
izraziti svoj pravedni gnjev, ali mi Catherina ljutito reče neka šutim i
zaprijeti da će mi narediti da iziđem iz kuhinje ako budem toliko
drska te se umiješam svojim bezobraznim jezikom.
- Da te netko čuje, mislio bi da si ti gospodarica! - reče ona. -
Treba ti pokazati tvoje pravo mjesto! Heathcliffe, zašto stvaraš tu
zbrku? Rekla sam ti da moraš ostaviti Isabellu na miru!... Molim te
da to učiniš, osim ako ti je dosadilo da budeš priman ovdje i ako ne
želiš da ti Linton zaključa vrata.
- Ne daj Bože da to pokuša! - odgovori crni nitkov. U tom sam ga
trenutku mrzila. - Neka ga Bog očuva blagog i strpljivog! Svaki dan
sve više žudim za tim da ga pošaljem na onaj svijet!
- Pst! - reče Catherina zatvarajući unutarnja vrata. Nemoj me
ljutiti. Zašto si prezreo moju želju? Je li ti ona prišla smišljeno?
- Što se to tebe tiče? - promrmlja on. - Imam pravo poljubiti je ako
ona to hoće; i ti nemaš pravo zamjeriti mi zbog toga. Ja nisam tvoj
muž, ti ne trebaš biti ljubomorna na mene!
- Nisam ljubomorna na tebe - odgovori gospodarica nego sam
zabrinuta zbog tebe. Razvedri svoje lice; ne smiješ se na mene ljutiti!
Ako ti se Isabella sviđa, oženit ćeš se njome. Ali, sviđa li ti se? Reci
istinu, Heathcliffe! Eto, nećeš od govoriti. Sigurna sam da je ne voliš!
- A bi li gospodin Linton odobrio da se njegova sestra uda za tog
čovjeka? - upitah.
- Gospodin Linton bi odobrio - odlučno odgovori moja gospodarica.
- Ne bi se morao truditi - reče Heathcliff - mogao bih to učiniti i bez
njegova odobrenja. A što se tiče tebe, Catherino, spreman sam ti
kazati nekoliko riječi sada kad već govorimo o tome. Želim da budeš
 106

svjesna toga kako znam da si postupala sa mnom pakleno... pakleno!
Čuješ li? I ako laskaš sebi da ja to ne opažam, ti si budala; i ako
misliš da se mogu utješiti slatkim riječima, ti si idiot; i ako zamišljaš
da ću ja to trpjeti bez osvete, uvjerit ću te u suprotno, i to vrlo skoro!
U međuvremenu, hvala ti što si mi otkrila tajnu svoje šurjakinje;
kunem se da ću je iskoristiti do krajnje granice. A ti se nemoj
miješati.
- Kakva je ovo nova faza njegova karaktera? - uzviknu zapanjeno
gospođa Linton. - Postupila sam s tobom pakleno... i ti ćeš se osvetiti!
Kako, nezahvalni stvore? Kako sam ja postupila s tobom pakleno?
- Ne osvećujem se tebi - odgovori Heathcliff s manje žestine. - To
nije moj plan. Tiranin tlači svoje robove, ali se oni ne okreću protiv
njega, oni mrve one ispod sebe. Možeš me mučiti koliko hoćeš radi
svoje zabave, samo mi dopusti da se i ja malo zabavljam na isti način
i uzdrži se od vrijeđanja koliko možeš. Nakon što si srušila moj
dvorac, nemoj mi podizati kolibu i samozadovoljno se diviti svome
milosrđu što si mi ju pružila kao dom. Kada bih mislio da ti zaista
želiš da se oženim Isabellom, prerezao bih si grkljan!
- Ah, zlo je u tome što nisam ljubomorna, je li? - uzviknu
Catherina. - Dobro, neću ti opet nuditi ženu, to je isto što i nuditi
sotoni izgubljenu dušu. Tvoje blaženstvo, kao i njegovo, leži u tome
da zadaješ bol i jad. To si dokazao. Edgara je napustilo loše
raspoloženje zbog tvojeg povratka; ja sam se počela osjećati sigurnom
i mirnom; a ti, nezadovoljan što vidiš da živimo u miru, čini se,
odlučio si izazvati svađu. Posvađaj se s Edgarom ako hoćeš,
Heathcliffe, i prevari njegovu sestru; to je najbolji način da se osvetiš
meni.
Razgovor prestade. Gospođa Linton sjede uz vatru ljuta i
neraspoložena. Duh koji ju je služio postajao je neposlušan i
neobuzdan; nije ga mogla ni stišati ni obuzdati. On je stajao kraj
ognjišta prekriženih ruku, obuzet svojim zlim mislima; ostavih ih u
tom položaju i potražih gospodara koji se čudio što se Catherina
zadržala dolje tako dugo.
- Elleno - reče on kad sam ušla - jesi li vidjela svoju gospodaricu?
- Jesam, u kuhinji je, gospodine - odgovorih. - Uznemirena je zbog
 107

Heathcliffova vladanja, zaista i sama mislim da je vrijeme da se na
njegove posjete drukčije gleda. Ne valja biti odveć popustljiv; eto; sad
je došlo do toga. - I ispričah mu scenu u dvorištu i, onoliko vjerno
koliko sam smjela, cio spor koji je nastao.
Mislila sam da to neće biti nezgodno za gospođu ako ona to sama
ne učini nezgodnim braneći svoga gosta. Edgar Linton jedva me je
saslušao do kraja. Njegove prve riječi pokazale su da on smatra kako
krivicu snosi i njegova žena.
- To je nepodnošljivo! - uzviknu. - Sramota je što ga ona smatra
prijateljem i što mi nameće njegovo društvo! Elleno, zovni mi dva
čovjeka. Catherina se više neće prepirati s tim nitkovom... dovoljno
sam joj popuštao. On siđe, reče slugama neka čekaju u hodniku i uđe
u kuhinju. Ja uđoh za njim. Ono dvoje ponovno su započeli svoju
žustru prepirku. gospođa Linton ga je korila, a on je pognute glave
stajao kraj prozora; činilo se kao da je bio donekle zastrašen njenim
žestokim prijekorima. On prvi ugleda gospodara i brzo joj dade znak
da ušuti; ona odmah zašuti kad vidje što bješe razlog njegova miga.
- Što to znači? - reče Linton, obraćajući se njoj. - Kakvu imaš
predodžbu o pristojnosti kad ostaješ ovdje nakon riječi koje ti je
uputio taj nitkov? Valjda zato što je to njegov uobičajeni način
izražavanja, ti to ne shvaćaš ozbiljno; ti si navikla na njegovu podlost
i možda se nadaš da ću se i ja na viknuti na nju!
- Da nisi prisluškivao iza vrata, Edgare? - upita gospodarica
glasom smišljenim da ga izazove, jer se u njemu nazirala
ravnodušnost i prijezir prema njegovu bijesu. Dok je Linton govorio,
Heathcliff je podigao glavu; nakon Catherinine opomene on se
podrugljivo nasmija; namjerno, čini se, da bi skrenuo Lintonovu
pažnju na sebe. Uspio je, ali ga Edgar nije namjeravao počastiti
galamom i uzrujanošću.
- Dosad sam vas podnosio, gospodine - reče mirno - ne zato što
nisam poznavao vaš bijedni, podli karakter, nego jer sam osjećao da
ste vi samo djelomice odgovorni za to; a i kako je Catherina željela
održavati poznanstvo s vama, popustio sam... nerazumno. Vaša je
prisutnost moralni otrov koji bi okužio i najčestitijega; zbog toga, i da
bi se spriječile gore posljedice, odsad vam ne dopuštam da dolazite u
 108

ovu kuću i savjetujem vam da odmah odete, jer ako ostanete još tri
minute, bit ćete sramno izbačeni i protiv svoje volje.
Heathcliff izmjeri visinu i širinu govornika pogledom punim
podrugljivosti. - Cathy, ovo tvoje janje prijeti kao bik! - reče on. -
Izlaže se opasnosti da razbije svoju lubanju o moje šake. Tako mi
Boga, gospodine Lintone, neizmjerno mi je žao što niste vrijedni
jednog dobrog udarca! - moj gospodar pogleda prema hodniku i dade
mi znak da dovedem ljude; nije namjeravao izložiti se opasnosti
osobne borbe s njim. Poslušah njegov mig; ali gospođa Linton,
shvaćajući da se nešto sprema, pođe za mnom i, kad sam ih pokušala
zovnuti, ona me povuče natrag, zalupi vrata i zaključa ih.
- Samo poštena sredstva u borbi! - reče ona kao odgovor na mužev
pogled, pun ljutitog iznenađenja. - Ako nemaš hrabrosti napasti ga,
ispričaj se, ili dopusti da te izmlati. To će te naučiti da se ne
pretvaraš hrabrijim nego što uistinu jesi. Ne, radije ću progutati
ključ nego dopustiti da ga ti dobiješ! Lijepo sam nagrađena za svoju
ljubaznost prema vama dvojici! Nakon vječite popustljivosti slaboj
prirodi jednoga i zloj naravi drugoga, obojica mi pružate prijezirnu
nezahvalnost; glupu do besmislenosti! Edgare, branila sam tebe, i
tvoje, ali želim da te Heathcliff tuče dok ti ne pozli jer si se usudio
pomisliti išta zlo o meni! Nisu bile potrebne batine da bi se stvorio
takav dojam u gospodara. On pokuša istrgnuti ključ iz Catherinine
ruke, ali ga ona baci u sam žar vatre; nato gospodina Edgara spopade
nervozno drhtanje, a lice mu postade samrtnički blijedo. Ni za živu
glavu nije mogao potisnuti to prekomjerno uzbuđenje; duševni bol i
poniženje potpuno su ga savladali. Nasloni se na naslon stolca i pokri
lice rukama.
- Oh, nebesa! U staro doba to bi priskrbilo viteštvo! - uzviknu
gospođa Linton. - Pobijeđeni smo! Pobijeđeni smo! Heathcliff je isto
tako spreman dignuti prst na tebe koliko i kralj povesti svoju vojsku
protiv miševa. Ne boj se! Neće ti ništa!
- Taj tip nije janje, već je zečić. Želim ti sreću s tom kukavicom u
čijoj je krvi mlijeko - reče Heathcliff. - Čestitam ti na ukusu. I to je
taj drhtavi stvor koji ti se više sviđa od mene! Ne bih ga udario
 109

šakom, ali bih ga s velikim zadovoljstvom udario nogom - Plače li, ili
će se možda onesvijestiti od straha?
Heathcliff priđe i gurnu stolicu na kojoj se Linton odmarao. Bolje
da se nije približio, jer moj gospodar brzo usta i udari ga u grlo tako
snažno da bi ga to oborilo na zemlju da je bio manji čovjek. Na
trenutak Heathcliff nije mogao doći do daha; i dok se gušio, Linton
iziđe na stražnja vrata u dvorište, a odatle se uputi ka prednjem
ulazu.
- Eto! Gotovo je s tvojim dolaženjem - povika Catherina. - Odlazi;
on će se vratiti s dva pištolja i gomilom po moćnika. Ako je čuo naš
razgovor, on ti, naravno, neće nikad oprostiti. Učinio si mi medvjeđu
uslugu, Heathcliffe. Ali idi... požuri! Radije bih vidjela u opasnosti
Edgara nego tebe.
- Misliš li da ću tek tako otići iako mi od njegova udarca gori grlo?
- zagrmje on. - Pakla mi, neću! Smrvit ću mu rebra kao truo lješnjak
prije nego što prijeđem prag! Ako ga sada ne prebijem, ubit ću ga
prvom prilikom; i ako ti je njegov život mio, pusti me da ga
izdevetam!
- On neće doći ovamo - slagah mu. - Ali ondje su kočijaš i dva
vrtlara; nećete valjda čekati da vas oni izbace na put! Svi imaju po
toljagu; i gospodar će, najvjerojatnije, promatrati sa salonskog
prozora kako izvršavaju njegovu naredbu. Vrtlari i kočijaš zaista su
bili ondje! Ali je i Linton bio s njima. Već su bili ušli u dvorište.
Heathcliff se predomisli i odluči izbjeći borbu s trojicom slugu; ščepa
žarač, razbi bravu unutarnjih vrata i pobježe baš kad su oni ulazili.
Gospođa Linton bila je vrlo uzbuđena. Naredi mi da je ispratim gore
na kat. Ona nije znala za moj udio u onome što se zbilo, a i ja sam
željela da ona to ne dozna.
- Poludjet ću, Nelly! - uzviknu ona i baci se na divan. Kao da mi
tisuću kovačkih čekića udara u glavi! Kaži Isabelli neka me se kloni;
sav je taj metež zbog nje; i ako ona ili bilo tko drugi poveća moj gnjev,
pobjesnjet ću. I, Nelly, kaži Edgaru, ako ga opet vidiš večeras, da
postoji opasnost da se ozbiljno razbolim. Željela bih da se to i obistini.
Uplašio me i zadao mi velik bol! Želim ga uplašiti. A i izbjeći da me
dođe koriti i žaliti mi se, jer mu sigurno u tom slučaju ne bih ostala
 110

dužna, i Bog zna kako bi se onda sve to svršilo! Hoćeš li to učiniti,
moja dobra Nelly? Ti shvaćaš da ja nisam uopće kriva u ovoj stvari.
Što mu je bilo da prisluškuje? Heathcliff je govorio strašne stvari
nakon što si nas ostavila, ali ja bih ga brzo uspjela odvratiti od
Isabelle, a sve ostalo nije važno. A sad se preokrenulo kako ne treba;
i to zbog lude ljudske želje da čuje zlo o samom sebi, koja kao demon
mori svijet!
Da Edgar nije nikad čuo naš razgovor, on mu ne bi ništa ni
naudio. Zaista, kad me je oslovio onim tonom neopravdanog
negodovanja, nakon što sam njega radi promukla grdeći Heathcliffa,
gotovo mi bijaše svejedno što će oni učiniti jedan drugome; pogotovu
jer sam osjećala da ćemo svi mi, ma kako se završila ta scena, biti
razdvojeni jedni od drugih tko zna koliko dugo! Pa dobro, ako ne
mogu imati Heathcliffa za prijatelja, ako Edgar i dalje bude pakostan
i ljubomoran, pokušat ću im zdrobiti srce time što ću slomiti svoje. To
će biti brz način da se sve svrši kad budem stjerana u kut! Ali taj
način treba sačuvati za slučaj krajnjeg očaja. Ne bih htjela njime
iznenaditi Lintona. Dosad je Linton pazio da me ne izazove; moraš ga
upozoriti na opasnost napuštanja te politike i podsjetiti ga na moj
strastveni temperament koji, kad se zapali, graniči s bezumljem.
Željela bih da s tvog lica iščezne ta ravnodušnost i da izgledaš
zabrinutija za mene. Ravnodušnost kojom sam primila njene upute
bila je, bez sumnje, prilično izazovna, jer ih je ona izdala potpuno
iskreno; ali ja sam vjerovala da osoba, koja može unaprijed stvarati
plan kako da iskoristi svoje nastupe strasti, može ih također
upotrebljavajući svoju volju i dovoljno obuzdati, čak i u trenucima
kad je pod njihovim utjecajem, a i nisam željela "uplašiti" njezina
muža, kako se već ona izrazila, i povećati njegovu uznemirenost zbog
njene sebičnosti.
Stoga nisam rekla ništa kad sam srela gospodara koji je išao u
salon, ali sam bila toliko slobodna da se vratim i čujem hoće li oni
nastaviti svoju svađu. On prvi progovori.
- Ostani gdje jesi, Catherino - reče on bez imalo ljutnje u glasu, a
s mnogo tužne utučenosti. - Neću se dugo zadržavati. Nisam se došao
 111

ni prepirati ni miriti, samo želim znati namjeravaš li ti nakon
večerašnjih događaja nastaviti svoje prijateljstvo s...
- Oh, za ime Boga - prekinu ga gospodarica lupnuvši nogom o pod
- za ime Božje, pusti me da ne slušam više o tome! Tvoja hladna krv
ne zna što je vrućica, tvoje su vene pune ledene vode; ali u mojima
ključa, i ta tvoja hladnokrvnost prisiljava ih da drhte.
- Da bi me se otarasila, odgovori na moje pitanje - nastavi
gospodin Linton. - Ti mi moraš odgovoriti, tvoja me razdraženost ne
uzrujava. Shvatio sam da možeš biti isto tako hladnokrvna kao i
svatko drugi, kad to želiš. Hoćeš li se od danas odreći Heathcliffa ili
ćeš se odreći mene? Nemogu će je da budeš istodobno i moj i njegov
prijatelj, i ja izričito želim saznati kakav je tvoj odgovor.
- Zahtijevam da me ostaviš na miru! - bijesno povika Catherina. -
Ja to zahtijevam! Zar ne vidiš da jedva stojim? Edgare, ti... ostavi
me! Zvonila je zvonom dok se nije potrgalo; uđoh bez žurbe. Njen
besmislen, neopravdani bijes razgnjevio bi i sveca!
Ležala je i udarala glavom o naslon divana i škrgutala zubima
kao da će ih izlomiti! Gospodin Linton je stajao i promatrao je obuzet
iznenadnim kajanjem i strahom. Reče mi da donesem vode. Izgubila
je dah i nije mogla govoriti. Donesoh čašu vode; ali kako nije htjela
piti, poprskah joj lice. Poslije nekoliko sekundi ona se opruži, ukoči
oči i prevrnu ih, a obrazi joj problijedješe. Bila je kao mrtvac. Linton
se užasnu.
- Ništa joj nije - šapnuh. Nisam htjela da on popusti, iako ni sama
nisam mogla ne osjetiti strah u svom srcu.
- Ima krvi na usnama! - reče on dršćući.
- Nije to ništa - odgovorih kiselo. I ispričah mu kako je ona prije
nego što je došao odlučila dobiti napad bjesnila. Bila sam neoprezna,
pa sam govorila glasno; ona me je čula i skočila... kosa joj je bila
razbarušena preko ramena, oči su joj sijevale, mišići po vratu i
rukama neprirodno nabrekli.
Očekivala sam da će mi u najmanju ruku slomiti kosti, ali je ona
samo na tren razrogačenim očima pogledala oko sebe i odjurila iz
sobe.
 112

Gospodar mi zapovjedi da idem za njom; išla sam za njom do
vrata njene spavaće sobe, ali ona zaključa vrata kako bi me spriječila
da uđem.
Sutradan ujutro nije sišla na doručak, pa odoh i upitah je želi li
da joj ga donesem.
- Ne! - odlučno odgovori ona. Isto joj je pitanje postavljeno o
objedu i za čaja, pa je ponovljeno i drugih dana, ali ona je davala isti
odgovor. Gospodin Linton provodio je svoje vrijeme u biblioteci i nije
se raspitivao što radi njegova žena.
Isabella i on imali su jednosatni razgovor za kojega je on
pokušavao dobiti od nje neki iskaz gnušanja prema Heathcliffovu
udvaranju, ali mu je ona davala neodređene odgovore, te je bio
prisiljen završiti i to ispitivanje bez ikakva zadovoljavajućeg
rezultata; na kraju ju je ozbiljno opomenuo da će biti prekinute sve
rodbinske veze između nje i njega ako bude tako luda da ohrabri tako
nedostojnog prosca.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

9 Re: Orkanski visovi - Emili Bronte taj Pet Sep 26, 2014 7:39 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Dvanaesto poglavlje
Dok se gospođica Linton tužno vukla po parku ili vrtu, uvijek
šutljiva i gotovo uvijek uplakana; dok se njen brat zatvarao u
biblioteku među knjige koje nije otvarao - obuzet, mislim,
neprekidnim neodređenim očekivanjem da će se Catherina pokajati
za svoje vladanje i dobrovoljno doći tražiti oprost i pomirenje - i dok
je ona tvrdoglavo gladovala, vjerojatno misleći da se Edgar za svakog
objeda guši u suzama što ona nije prisutna i da ga samo ponos
sprečava da dotrči do nje i klekne pred nju, ja sam radila svoje
redovite kućanske poslove, uvjerena da u Grangeu postoji samo
jedna pametna duša i da ona obitava u mome tijelu.
Nisam trošila nikakve utješne riječi na gospođicu, ni ikakve
prijekore na moju gospodaricu, a nisam obraćala ni mnogo pažnje na
uzdahe svoga gospodara koji je žudio čuti ime svoje gospođe kad joj
već nije mogao čuti glas. Odlučila sam pustiti, što se mene tiče, da se
pomire kako hoće i kad hoće; ali je sve to postalo dosadno dugo, te
sam se obradovala onome što mi se učinilo kao prvi nagovještaj
pomirenja.
Trećega dana gospođa Linton otključa vrata svoje sobe i, kako je
bila upotrijebila svu svoju vodu iz vrča i boce, zatraži da joj donesem
vode i zdjelu kaše, jer je vjerovala da će uskoro umrijeti. Smatrala
sam da je priča o umiranju namijenjena Edgarovim ušima, pa joj
nisam vjerovala i zadržah je za sebe, a odnesoh joj čak i dvopek. Jela
je i pila pohlepno, a zatim se zavali na jastuk, stisnu šake i poče
cmizdriti.
- Ah, umrijet ću - uzviknu - jer nitko nije nimalo zabrinut za
mene. Kajem se što sam jela. - Zatim, nakon podulje šutnje,
promrmlja: - Ne, neću umrijeti... on bi se radovao... on me nimalo ne
voli... nikada ne bi zažalio za mnom!
 114

- Želite li štogod, gospođo? - upitah zadržavajući i dalje miran
izraz lica usprkos njezinu strašnu bljedilu i čudnu, uznemirenu
ponašanju.
- Što radi ono ravnodušno biće? - upita ona sklanjajući guste
zamršene pramenove kose sa svoga ispijenog lica. Je li pao u
letargiju, ili je možda mrtav? -
- Ni jedno ni drugo - odgovorili - ako mislite na gospodina
Lintona. On je prilično dobro, iako čita više nego što bi trebalo;
neprestano je među svojim knjigama otkad nema drugog društva. Ne
bih tako govorila da sam znala njeno pravo stanje, ali se nisam
mogla osloboditi misli da ona bar djelomice glumi.
- Među svojim knjigama! - zaprepašteno povika. - A ja umirem!
Ja na rubu groba! Bože moj! Zna li on koliko sam se promijenila? -
nastavi promatrajući sebe u zrcalu koje je visjelo na suprotnom zidu.
- Je li to Catherina Linton? On zamišlja da sam se samo uzoholila, ili
da glumim, možda. Zar ga ne možeš izvijestiti da je moje stanje vrlo
ozbiljno? Nelly, ako ne bude prekasno, čim doznam kako se on osjeća,
izabrat ću jedno od ovog dvoga: ili da umrem od gladi što ne bi bila
nikakva kazna za njega, osim ako bi imao srca - ili da ozdravim i
napustim ovaj kraj. Govoriš li ti meni istinu o njemu? Pazi! Je li on
zaista tako ravnodušan prema mom životu?
- Pa, gospođo, gospodar i ne sanja da je vaše stanje opasno; i,
naravno, ne strahuje da ćete se umoriti glađu.
- Tako. Zar mu ne možeš reći da hoću? - reče ona. Uvjeri ga! Reci
mu svoje mišljenje; reci da si sigurna da hoću!
- Ne, vi zaboravljate, gospođo Linton, da ste večeras sa
zadovoljstvom pojeli nešto hrane, i sutra ćete već opaziti da vam je to
koristilo.
- Kad bih samo bila sigurna da bi ga to ubilo - prekinu me ona -
odmah bih se ubila! Ove tri strašne noći ni na tren nisam sklopila
oči... i, oh, bila sam na mukama! Nelly, javljala su mi se priviđenja!
Ali počinjem misliti da me ti ne voliš. Kako čudno! Vjerovala sam da
me svi moraju voljeti, iako se međusobno mrze i preziru. A, eto, svi
su se za nekoliko sati pretvorili u moje neprijatelje; sigurna sam; svi
koji su ovdje. Kako je tužno umrijeti okružen njihovim hladnim
 115

licima! Isabella, uplašena, ne bi se usudila ući u sobu; bilo bi tako
strašno gledati Catherinu kako umire! A Edgar bi ozbiljno i svečano
stajao uz moju postelju i čekao da vidi moj kraj; a zatim bi se pomolio
Bogu u znak zahvalnosti što je vraćen mir njegovu domu, i onda bi se
vratio svojim knjigama. U ime svega što osjeća, što će s knjigama kad
ja umirem!
Nije mogla podnijeti misao koju sam joj ja usadila u glavu o
filozofskoj rezigniranosti gospodina Lintona. Prevrćući se po postelji,
povećala je svoju grozničavu uznemirenost do ludila i počela trgati
jastuk zubima; a zatim je sjela sva u vrućici i zahtijevala da otvorim
prozor. Bila je sredina zime, puhao je jak sjeveroistočnjak, te odbih to
učiniti. Izraz njezina lica, koji se svaki čas mijenjao, i promjene u
njezinu raspoloženju ozbiljno su me bili zabrinuli i podsjetili na
njenu raniju bolest i liječničku naredbu da joj se ne treba protiviti.
Minutu ranije bila je gotovo bijesna, a sada se oslonila na jednu
ruku, i ne obraćajući pažnju na moje odbijanje da je poslušam,
nalazila djetinjastu zabavu u tome da vadi perje kroz poderotine koje
je maloprije napravila na svom jastuku i da ih prema njihovoj vrsti
niže po plahti; njen je duh već bio odlutao nekim drugim mislima.
- Ovo je puranovo - mrmljala je za sebe - a ovo divlje patke; ovo je
golubinje. Ah, oni su stavili golubinje perje u jastuke, nije čudo što
nisam mogla umrijeti... Moram paziti da ga bacim na pod kad opet
legnem. A ovo je divlje kokoši; a ovo... prepoznala bih ga među tisuću
drugih... ovo je vivkovo pero. Lijepa ptica; kružila nam je iznad glave
usred pustare. Htjela je otići u svoje gnijezdo jer su oblaci dodirivali
vrhove bregova, pa je osjećala da će skoro kiša. Ovo je pero uzeto s
pustare; taj vivak nije ubijen; vidjeli smo mu gnijezdo za vrijeme
zime, puno malih kostura. Heathcliff je bio namjestio zamku iznad
gnijezda, pa se stare ptice nisu više usudile doći. Natjerala sam ga
poslije toga da mi obeća kako više nikada neće pucati na vivka, i to
više nije radio. Ali, evo još vivkovih pera! Je li on pucao na moje
vivke, Ne? Ima li koje pero crvene boje? Daj da vidim.
- Prestanite s tim djetinjarijama! - prekinuh je, uzeh jastuk od
nje i okrenuh poderanu stranu prema perini, jer je ona počela vaditi
šake perja.
 116

- Ležite i zatvorite oči; vi buncate. Eto, što ste napravili! Perje leti
svuda po sobi poput snježnih pahuljica. Počeh ga skupljati.
- Vidim u tebi, Nelly - nastavi ona sanjivo - staricu; imaš sijedu
kosu i pogrbljena leđa. Ova je postelja vilinska pećina ispod
Penistone Graga i ti skupljaš oštro kremenje za svoju strijelu da
gađaš naše junice, a pretvaraš se dok sam ja u blizini da su oni samo
pramenovi vune. Eto, takva ćeš ti biti za pedeset godina; znam da
nisi takva sada. Ne buncam; ti griješiš jer bih inače vjerovala da si ti
zaista ta stara vještica i da ja jesam pod Penistone Gragom; svjesna
sam da je noć i da su dvije svijeće na stolu i da od njihova svjetla crni
ormar sja kao crni jantar.
- Crni ormar? Gdje je? - upitah. - Vi govorite u bunilu!
- Eto ga pokraj zida, on je uvijek tu - odgovori ona. Zaista je
čudno... vidim lice u njemu.
- Nema ormara u ovoj sobi i nikad ga nije ni bilo - rekoh, sjedoh i
podigoh zavjesu da bih joj promatrala lice.
- Zar ti ne vidiš to lice? - upita ona gledajući ozbiljno u zrcalo.
Usprkos svem naporu nisam je uspjela uvjeriti da je to njeno lice, te
ustadoh i pokrih zrcalo šalom.
- Ono je još ondje, iza šala! - zabrinuto nastavi ona. Pokrenulo se.
Tko je to? Nadam se da neće izaći kad ti odeš! Oh, Nelly, u ovoj se
sobi pojavljuju duhovi! Bojim se ostati sama! Uzeh njenu ruku u
svoju i kazah joj neka se umiri, jer joj se cijelo tijelo trzalo u
drhtajima dok je ukočeno gledala prema zrcalu. - Nema ovdje nikoga!
- nastavih. - To ste bili vi, gospođo Linton; i sami ste to znali prije
nekoliko minuta.
- To sam bila ja! - reče iznenađeno. - I sat otkucava dvanaest!
Istina je onda, to je strašno! Prsti joj grčevito stegnuše plahtu i ona
prekri oči. Pokušah se odšuljati do vrata da bih pozvala njezina
muža, ali me trgnu natrag uplašeni vrisak - šal je bio skliznuo sa
zrcala.
- Što je, što vam je? - povikah. - Tko je sada kukavica? Priberite
se! To je zrcalo, gospođo Linton; i vi vidite u njemu sebe, i ondje sam i
ja pored vas. Drhtala je uplašeno i držala me čvrsto; strah se
 117

postupno gubio s njezina lica; njegovo bljedilo zamijeni rumenilo
stida.
- Ah, mislila sam da sam kod kuće - uzdahnu ona. - Mislila sam
da ležim u svojoj sobi u Orkanskim visovima. Zbog slabosti, mozak
mi se pomutio, pa sam nesvjesno vrisnula
- Nemoj reći ništa, ali ostani uz mene. Bojim se spavanja; moji me
snovi plaše.
- Dobar san činio bi vam dobro, gospođo - odgovorih i nadam se da
poslije ovoliko patnje nećete opet pokušati gladovati.
- Oh, da mi je samo biti u svojoj postelji u staroj kući! - tužno
nastavi lomeći ruke. - I taj vjetar što šumi u jelama kraj prozorskih
kapaka! Pusti me da ga osjetim... on dolazi ravno s pustare... pusti
me da ga udahnem!
Da bih je umirila, napola otvorih prozor na nekoliko sekundi.
Hladan vjetar jurnu unutra; zatvorih prozor i vratih se svome mjestu
pored nje. Ležala je mirno, niz lice su joj tekle suze. Klonulost tijela
potpuno je zagospodarila njenim duhom, naša bojažljiva Catherina
bila je nalik plačljivu djetetu. Ali odjednom oživje i upita me:
- Koliko je prošlo otkad sam se zatvorila ovdje?
- Zatvorili ste se u ponedjeljak uvečer - odgovorih - a sada je
četvrtak uvečer, ili, točnije, već je petak ujutro.
- Što! Isti tjedan? - uzviknu ona. - Samo to kratko vrijeme?
- Dovoljno dugo kad se živi samo o hladnoj vodi i lošem
raspoloženju - rekoh.
- Čini mi se da je proteklo mnogo mučnih sati - promrmlja ona
sumnjičavo. - Sigurno je to dulje trajalo. Sjećam se da sam otišla u
salon nakon što su se posvađali, da me je Edgar okrutno izazivao i da
sam u očajanju dotrčala u ovu sobu. Čim sam zaključala vrata,
nastao je potpun mrak oko mene i pala sam na pod. Nisam mogla
Edgaru objasniti kako sam predosjećala da ću neminovno dobiti
napadaj ili se razbjesnjeti do ludila ako me nastavi ljutiti! Nisam
više vladala svojim jezikom, ni svojim mozgom, a on, možda, nije
shvatio moju bol; jedva mi je bilo ostalo dovoljno razuma da
pobjegnem od njega i njegova glasa. Prije nego što sam se dovoljno
osvijestila da čujem i vidim, svitala je zora; i, Nelly, reći ću ti o čemu
 118

sam mislila i što mi je neprestano dolazilo u glavu, tako da sam se
bila počela bojati za svoj razum. Dok sam ležala ondje, s glavom
naslonjenom na nogu tog stola, i dok su mi oči jedva nazirale sivi
kvadrat prozora, mislila sam da ležim u postelji u onoj pregradi od
hrastovih dasaka kod kuće; i srce me je boljelo od neke velike tuge
koje se odmah nakon buđenja nisam mogla sjetiti. Razmišljala sam i
mučila se da pronađem što bi to moglo biti i, za divno čudo, svih
posljednjih sedam godina moga života pretvorilo se u prazninu!
Nisam se sjećala da su uopće postojale. Bila sam dijete; moj je otac
tek bio pokopan; a moja je tuga potjecala otuda što je Hindley
naredio da se ja i Heathcliff više ne smijemo družiti.
Prvi sam put ležala sama u sobi; i budeći se iz sumornog
drijemeža nakon cijele noći plakanja, podigoh ruku da otvorim
hrastovu pregradu, ali ruka udari o vrh stola! Prijeđoh rukom po
sagu i odjednom mi se vrati pamćenje, moja se tuga pretvori u crni
očaj. Ne znam zašto sam se osjetila tako beskrajno nesretnom;
zacijelo je to bio privremeni umni poremećaj, jer inače nije bilo
pravih razloga za to.
Ali kad pomislim u sebi da sam u svojoj dvanaestoj godini
otrgnuta od Visova, i svih svojih ranih veza, i onoga koji mi je bio sve
na svijetu - kao što mi je Heathcliff bio u to vrijeme - a zatim da sam
odjednom postala gospođa Linton, gospodarica Thrushcross Grangea
i žena nepoznata čovjeka, izbačena i prognana zauvijek iz onoga što
je bio moj svijet, onda ćeš moći zamisliti u kakvu sam ponoru bila!
Odmahuj glavom koliko hoćeš, Nelly, i ti si pridonijela da mi se
mozak pomuti! Trebala si govoriti Edgaru... zaista si trebala... i
nagovoriti ga da me ostavi na miru! Ah, sva gorim! Željela bih da
sam vani! Željela bih da sam opet djevojčica, poludivlja, snažna i
slobodna; da se opet smijem nezgodama, a ne da gubim pamet zbog
njih! Zašto sam se tako promijenila? Zašto moja krv uzavre zbog
nekoliko riječi? Sigurna sam da bih došla k sebi i bila ono što sam
prije bila kad bih se samo još jednom našla među vrijesovima na
onim brdima. Otvori prozor širom, i neka ostane otvoren! Brzo, zašto
se ne mičeš?
 119

- Zato jer ne želim da se razbolite i umrete od prehlade -
odgovorih.
- Ne želiš da živim, hoćeš reći - mrzovoljno će ona. - Ali još nisam
bespomoćna; sama ću ga otvoriti. Skliznula je s kreveta prije nego što
sam je mogla zaustaviti, prešla preko sobe, hodajući vrlo nesigurno,
otvorila prozor i nagnula se van ne obazirući se na ledeni zrak koji je
oštro kao nož sjekao oko njenih ramena. Molila sam je da se vrati u
postelju i najposlije je pokušala silom odvući od prozora. Ali sam
uskoro uvidjela da je njena grozničava snaga umnogome premašila
moju (bila je u grozničavu zanosu; u to su me uvjerili njeni daljnji
postupci i buncanje).
Nije bilo mjesečine i dolje je sve bilo obavijeno maglovitom
pomrčinom. Ni u jednoj kući, bližoj i daljoj, nije svjetlucalo nijedno
svjetlo - sva su bila odavno pogašena; a ona u Orkanskim visovima
nikada se i nisu vidjela odavde - ali je ona ipak tvrdila da vidi
njihovo svjetlucanje.
- Gle! - povika ona radosno. - Ono je moja soba, svijeća gori u njoj,
a drveće se njiše ispred nje; a ono je druga svijeća u Josephovu
potkrovlju. Joseph ne liježe do kasno u noć. On čeka da ja dođem kući
kako bi zaključao vrata. Pa, čekat će još malo. Put je izrovan, a i
teško je ići njime žalosna srca; taj put vodi kraj gimmertonskoga
groblja! Često smo zajedno prkosili njegovim duhovima i izazivali
jedno drugo da stane među grobove i da ih zaziva da dođu. Ali,
Heathcliffe, ako te sada budem izazivala, hoćeš li se opet usuditi?
Ako to učiniš, zadržat ću te. Ne želim ležati tamo sama; mogu me
pokopati dvanaest stopa duboko i podići crkvu iznad mene, ali ja
neću imati mira dok ti ne budeš sa mnom!
Ona zašuti, a zatim nastavi s čudnim osmijehom.
- On razmišlja o tome... draže bi mu bilo da ja dođem k njemu!
Nađi put onda! Ne kroz crkveno groblje! Ti si spor! Budi zadovoljan,
ti si uvijek išao za mnom!
Uvidjevši da je uzalud boriti se razlozima protiv njezina ludila,
razmišljala sam kako da dohvatim nešto čime bih je ogrnula, a da je
ne ispuštam iz ruku (nisam je smjela ostaviti samu uz visok, otvoreni
prozor), kad na moje veliko iznenađenje začuh škripu kvake na
 120

vratima i gospodin Linton uđe. Tek je tada bio izišao iz biblioteke i,
prolazeći kroz hodnik, čuo je da razgovaramo, pa je iz radoznalosti,
ili straha, došao vidjeti što znači taj razgovor tako kasno noću.
- Ah, gospodine! - povikah zaustavljajući mu na usnama uzvik
iznenađenja koji mu izazva prizor što ga je ugledao i hladno pusto
ozračje sobe. - Moja je jadna gospodarica bolesna, ali je jača od mene,
te ne mogu vladati njome; molim vas, dođite i nagovorite je da ode u
postelju. Zaboravite svoj gnjev jer je nju teško voditi ijednim drugim
putem, osim njenim vlastitim.
- Catherina bolesna? - reče on prišavši nam brzo. - Zatvori prozor,
Elleno! Catherino! Zašto... Zašutio je.
Izmučeno i omršavjelo lice gospođe Linton oduzelo mu je moć
govora i užasnut je gledao čas u nju čas u mene.
- Ona se ovdje grizla od bijesa - nastavih - i nije jela gotovo ništa
niti se ikome žalila; nije puštala unutra nikoga od nas sve do večeras,
te vas nismo mogli obavijestiti o njezinu stanju jer ni nama nije bilo
poznato; ali to nije ništa. Osjetila sam da je moje objašnjenje
neuvjerljivo; gospodar se namršti.
- Nije to ništa, je li, Elleno Dean? - strogo reče. - Morat ćeš mi
jasnije objasniti zašto me nisi izvijestila o ovome! - On zagrli svoju
ženu i pogleda je s tugom u očima. U početku ga nije prepoznala; bio
je nevidljiv njezinu zanesenu pogledu. Ali bunilo nije dugo trajalo;
nakon što je odvojila oči od vanjskog mraka, postupno je usredotočila
pažnju na njega i postala svjesna tko je drži.
- Ah! Došao si, je li, Edgare Lintone? - reče ona planuvši. - Ti si
jedan od stvorenja koja se uvijek nađu kad su najmanje potrebna, a
kad su potrebna, nikad! Pretpostavljam da ćemo sada čuti dosta
jadanja... vidim da hoćemo... ali to me neće spriječiti da odem u svoj
grob, u svoje odmorište gdje ću se sigurno naći prije nego što mine
proljeće! Eno ga ondje, zapamti, ne među Lintonima, pod krovom
kapele, nego na otvorenom prostoru, s nadgrobnim kamenom; a tebi
ostavljam na volju da odeš njima ili da dođeš k meni!
- Catherino, što si učinila? - reče gospodar. - Zar ti ja više ništa ne
značim? Voliš li ti onog nesretnog Heath...
 121

- Šuti! - povika gospođa Linton. - Zašuti, ovaj tren! Spomeneš li to
ime, odmah ću sve okončati tako što ću skočiti kroz prozor! Ono što
sada dodiruješ, možeš imati, ali će moja duša biti na vrhu onoga
brijega prije no što opet staviš ruku na mene. Ne trebaš mi, Edgare;
ne trebaš mi više. Vrati se svojim knjigama. Drago mi je što imaš
utjehe, jer sve što si imao u meni, iščeznulo je.
- Njen razum bludi, gospodine - rekoh mu. - Govorila je
besmislice cijelu večer; ali dajte joj mira i dobru njegu i ona će se
oporaviti. Odsad moramo paziti da je ne naljutimo.
- Ne želim više nikakav savjet od tebe - odgovori gospodin Linton.
- Ti si poznavala prirodu svoje gospodarice, pa si me ipak poticala da
je mučim; i nisi mi dala nikakvu obavijest o tome kako joj je bilo ova
tri dana! To je okrutno od tebe! Mjeseci bolovanja ne bi mogli
prouzročiti takvu promjenu! Počeh se braniti jer sam smatrala
nepravednim da budem okrivljena zbog nerazumne nastranosti
drugoga.
- Znala sam da gospođa Linton ima tvrdoglavu i nabusitu narav -
povikah - ali nisam znala da ste vi željeli popuštati njenoj hirovitoj
naravi! Nisam znala da se trebam, kako bih ugodila njoj, pretvarati
kao da ne vidim što radi gospodin Heathcliff. Izvršila sam dužnost
vjernog sluge a dobila nagradu nevjernog sluge! Dobro, to će me
naučiti da idući put budem oprezna. Idući put dođite do istine kako
god znate!
- Prvi put kad mi dođeš s kakvom pričom, morat ćeš napustiti
službu kod mene, Elleno Dean - odgovori on.
- Znači da radije ne čujete ništa o tome, gospodine Lintone? -
nastavih. - Heathcliff ima vaše dopuštenje da se udvara gospođici i
da dolazi u kuću kad god mu vaša odsutnost pruži priliku, s
namjerom da bi trovao gospodaricu protiv vas? Iako je Catherina bila
smetena, odmah je shvatila naš razgovor.
- Ah! Nelly je igrala ulogu izdajice - uzbuđeno povika ona. - Nelly
je moj tajni neprijatelj. Vještice! Dakle ti zaista tražiš vilinske
strijele od kremena da bi nam zadala rane! Pusti me da je natjeram
da se pokaje i da oplače svoje pokajanje!
 122

Luđačko bjesnilo sijevalo joj je iz očiju, očajnički se borila da se
otme iz Lintonovih ruku. Nisam osjetila nikakvu sklonost da to
dočekam, i odlučivši da na svoju odgovornost odem po liječnika,
izađoh iz sobe. Prolazeći kroz vrt da bih izišla na put, na mjestu gdje
je jedna alka za vezivanje uzda učvršćena na zid, primijetih kako se
nešto bijelo miče, očito nezavisno od vjetra. Usprkos žurbi zaustavih
se da to bolje promotrim kako ne bi zauvijek poslije ostao u mojoj
mašti dojam da je to bilo stvorenje s onoga svijeta. Jako sam se
iznenadila i začudila kad sam otkrila, više dodirom nego vidom, da je
to Isabellin pas, Fanny, koji je visio obješen o maramicu i bio gotovo
na umoru.
Brzo oslobodili životinju i prebacih je u vrt. Bila sam ga vidjela
kako je otišao uza stube za svojom gospodaricom koja je išla na
spavanje, pa sam se čudila kako je dospio tu i koja je nevaljala osoba
mogla tako s njim postupiti. Dok sam odvezivala čvor oko alke, učini
mi se nekoliko puta da čujem brz topot konjskih kopita na stanovitoj
udaljenosti, ali sam morala misliti o tako mnogim stvarima da nisam
ni obraćala pažnju na to, iako je bilo neobično čuti takav zvuk na
tome mjestu u dva sata ujutro.
Srećom, gospodin Kenneth je baš izlazio iz kuće da bi posjetio
nekog bolesnika u selu kad sam ja naišla; moj opis bolesti Catherine
Linton nagna ga da odmah pođe sa mnom. On je bio jednostran,
sirov čovjek, nije se ustručavao izraziti svoju sumnju da će ona
preživjeti taj drugi napadaj, osim ako bude poslušnije slijedila
njegove upute nego što je to dosad činila.
- Nelly Dean - reče on - ne mogu a da ne vjerujem kako postoji
neki osobit uzrok tome. Što se dogodilo u Grangeu? Čuli smo čudne
stvari ovdje. Hrabra i srčana žena kao što je Catherina ne razbolijeva
se zbog sitnice; a to bi trebalo vrijediti i za sve u ovim brdima. Mučan
je posao spašavati od groznice i sličnih bolesti. Kako je počelo?
- Gospodar će vam sve reći - odgovorili. - Poznata vam je hirovita
narav Earnshawa, a gospođa Linton sve ih nadmašuje u tome. Mogu
vam reći da je to počelo u svađi. U buri uzbuđenja dobila je neku
vrstu napada. To je barem njeno objašnjenje. Kad je bura bila na
vrhuncu, otrčala je gore u svoju sobu i zaključala se. Poslije toga nije
 123

htjela jesti, a sada čas bunca, a čas se nalazi u polusnu; poznaje one
oko sebe, ali joj je duh ispunjen svakojakim čudnim mislima i
tlapnjama.
- Gospodinu Lintonu će biti žao? - upitno reče Kenneth.
- Žao? Pući će mu srce ako se išta dogodi! - odgovorih. - Nemojte
ga zabrinjavati više nego što je potrebno.
- Pa, kazao sam mu da bude pažljiv - reče on - i on mora snositi
posljedice što je zanemario moju opomenu! Nije li on u posljednje
vrijeme bio blizak s gospodinom Heathcliffom?
- Heathcliff često dolazi u Grange u posjet - odgovorih - ali više
zbog toga što ga je gospodarica poznavala kao dječaka, nego što
gospodar voli njegovo društvo. Zasad je oslobođen napora da nas
posjećuje jer se usudio pokušati udvarati gospođici Linton. Ne mislim
da će ponovno biti primljen u kuću.
- A je li gospođica Linton ravnodušna i hladna prema njemu? -
glasilo je liječnikovo pitanje.
- Ona mi se ne povjerava - odgovorih ne želeći nastavi ti razgovor
o tom predmetu.
- Ne, ona je lukava - reče on i zavrtje glavom. - Ona svoje namjere
skriva! Ali ona je naivna mlada budala. Doznao sam iz pouzdanog
izvora da su prošle noći (lijepa mi je to noć bila!) ona i Heathcliff
šetali po njivi iza vaše kuće više od dva sata; i on ju je nagovarao da
se ne vraća unutra, nego da uzjaše njegova konja i ode s njim! Moj
obavještač mi je rekao da je ona uspjela to odgoditi zahvaljujući samo
tome što je dala časnu riječ da će biti spremna učiniti to pri njihovu
idućem sastanku; a kada će to biti, on nije čuo, ali vi recite gospodinu
Lintonu neka bude na oprezu.
Ta me je vijest ispunila novim strahom; pretekla sam Kennetha i
trčala veći dio puta do kuće. Mali je pas još lajao u vrtu. Izgubila sam
minutu otvarajući mu vrata, ali je on, umjesto da ode ka kućnim
vratima, trčao amo-tamo njuškajući travu i pobjegao bi na put da ga
nisam uhvatila i odnijela sa sobom. Kad sam ušla u Isabellinu sobu,
moje su slutnje bile potvrđene; bila je prazna. Da sam stigla nekoliko
sati ranije, bolest gospođe Linton možda bi je zaustavila da učini taj
nepromišljeni korak. Ali što se moglo sada učiniti? Ako bismo odmah
 124

krenuli u potjeru, možda bismo ih mogli sustići. Ali ja nisam mogla
ići u potjeru za njima, a nisam smjela uzbunjivati ukućane unoseći u
kuću pometnju; još manje otkriti cijeli događaj gospodaru koji je sav
bio obuzet svojom sadašnjom nesrećom, tako da u njegovu srcu ne bi
bilo mjesta za još jednu bol! Ništa mi drugo nije preostalo nego da
šutim i pustim da sve ide svojim tokom; kako je Kenneth tada stigao,
odoh uznemirena lica najaviti njegov dolazak. Catherina je ežala u
nemirnu snu, njen je muž bio uspio malo umiriti njeno bjesnilo i sada
je, nagnut nad njenim uzglavljem, promatrao svaku sjenu i svaku
promjenu na njenim izrazito bolnim crtama.
Nakon što je ispitao slučaj, liječnik je odlučno rekao gospodinu
Lintonu da će bolest sretno završiti ako samo uspijemo održavati oko
nje potpun i stalan mir. A meni je rekao da njoj više prijeti trajno
ludilo nego smrt. Oka nisam sklopila te noći, a ni gospodin Linton;
zapravo nismo ni išli na spavanje; pa i posluga je ustala mnogo
ranije nego obično i kretala se po kući laganim korakom i šaputala
između sebe obavljajući svoje poslove.
Svi su bili na nogama, osim gospođice Isabelle, pa je posluga
počela govoriti kako ona tvrdo spava; njen je brat također pitao je li
ustala i doimao se nestrpljivim jer je nema, pa i uvrijeđenim jer ona
pokazuje tako malo brige za svoju šurjakinju.
Drhtala sam od straha neće li me poslati da je zovem, ali sam
bila pošteđena muke da budem prvi vjesnik njezina bijega. Jedna
sluškinja, priglupa djevojka, koja je bila otišla nekim poslom u
Gimmerton, dotrčala je gore i sva zadihana i otvorenih usta uletjela
u sobu vičući:
- Oh Bože, Bože! Što li će nam se još sve dogoditi? Gospodaru,
gospodaru, naša mlada gospođica...
- Ne galami! - brzo viknuh, ljuta zbog njezina bučnog ponašanja. -
Govori tiše, Mary.
- Što se dogodilo? - upita gospodin Linton. - Što je tvojoj mladoj
gospođici?
- Otišla je. Otišla je! Onaj je Heathcliff pobjegao s njom! -
zadihano odgovori djevojka.
 125

- To nije istina! - uzviknu Linton ustajući uzbuđeno. To nije
moguće; kako ti je ta misao došla u glavu? Elleno Dean, idi i potraži
je. To je nevjerojatno, to ne može biti. Govoreći tako, odveo je
djevojku do vrata i ponovno je upitao što ju je navelo da tvrdi tako
nešto.
- Pa, eto, srela sam na putu mladića koji dolazi po mlijeko ovamo
- promuca ona - i on me upitao nije li nam se dogodila kakva nezgoda
u Grangeu. Pomislila sam da se to odnosi na gospodaričinu bolest, pa
sam odgovorila da se dogodila. A on mi nato reče:
- Vjerojatno je netko otišao u potjeru za njima? - Ja se začudih.
On primijeti da ne znam ništa o tome, pa mi ispriča kako su se jedan
gospodin i jedna dama odmah nakon ponoći zaustavili kraj kovačnice
na trećem kilometru od Gimmertona da bi kovač pričvrstio jednu
potkovu. I kako je kovačeva kći ustala da bi vidjela tko su, odmah ih
je oboje prepoznala. I primijetila je kad je čovjek - to je bio Heathcliff,
bila je sigurna; svatko bi ga poznao, stavio u ruku njezina oca zlatnik
kao nagradu za njegov trud. Dama je imala kapuljaču preko lica, ali
je tražila vode, i dok je pila, kapuljača joj je pala unazad, te joj je
sasvim dobro vidjela lice. Heathcliff je držao obje uzde; kad su
krenuli, okrenuli su leđa selu i odjahali što su brže mogli po
izrovanom putu.
Kovačeva kći nije kazala ništa svome ocu, ali je ujutro sve
ispričala cijelom Gimmertonu. Otrčah i forme radi zavirih u
Isabellinu sobu. Nakon povratka potvrdih istinitost služavkine priče.
Gospodin Linton bio se vratio svom sjedalu kraj postelje; kad sam
ušla u sobu, on podiže oči, protumači značenje moga tužnog lica i
spusti oči, ne izdavši nikakvu zapovijed niti rekavši ijednu riječ.
- Trebamo li poduzeti nešto da je stignemo i dovedemo je natrag?
- upitah. - Što da radimo?
- Otišla je svojom voljom - odgovori gospodar. - Imala je pravo
otići ako želi. Nemoj mi više dosađivati s njom. Od sad je ona moja
sestra samo po imenu; ne zato što se ja odričem nje, nego zato što se
ona odrekla mene. To je sve što je kazao o tome; više se nije za nju
raspitivao niti ju je spominjao, osim što mi je rekao da njene stvari
pošaljem u njen novi dom, ma gdje bio, čim doznam gdje se nalazi.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

10 Re: Orkanski visovi - Emili Bronte taj Pet Sep 26, 2014 8:15 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Trinaesto poglavlje
Dva su mjeseca bjegunci bili odsutni; za to vrijeme gospođa
Linton je imala i prebrodila najveću krizu onoga što se zove upalom
mozga. Ni majka ne bi mogla odanije njegovati svoju jedinicu nego
što je Edgar njegovao nju. Danju i noću bdio je i strpljivo podnosio
sva uznemiravanja prouzročena razdražljivim živcima i pomućenim
razumom svoje žene; i premda mu je Kenneth rekao da će ga ono što
spasi od groba, nagraditi za njegovu brigu time što će postati izvorom
trajne buduće brige, da on, uistinu, žrtvuje svoje zdravlje i snagu da
bi sačuvao ruševine ljudskog bića, njegova zahvalnost i radost nisu
imale granice kad mu je rečeno da je Catherina izvan životne
opasnosti; satima je sjedio uz nju, promatrao njeno postupno
vraćanje tjelesnom zdravlju i hrabrio svoja nadanja iluzijom da će se
i njen razum vratiti svojoj pravoj ravnoteži i da će ona uskoro opet
biti ono što je bila.
Prvi put je napustila svoju sobu na početku ožujka. Gospodin
Linton bio je tog jutra stavio na njen jastuk stručak šafranovih
cvjetova; njene oči, koje odavno nisu vidjele ništa radosno, spazile su
ih kad se probudila i zablistale od radosti dok ih je željno skupljala.
- Ovo je najranije cvijeće na Visovima - uzviknula je. Ono me
sjeća na blage vjetrove, toplo sunce i tek otopljen snijeg. Edgare,
puše li jugo i je li snijeg okopnio?
- Snijeg se sasvim otopio ovdje dolje, draga - odgovori njen muž -
a na humcima vidimo samo dva bijela mjesta; nebo je modro, ševe
pjevaju, a potočići i potoci nabujali su. Catherino, prošlog proljeća u
ovo doba žudio sam imati te pod ovim krovom, a sada želim da si
milju ili dvije daleko od kuće, u brdima; zrak je ondje blag, osjećam
da bi te to izliječilo.
- Više nikada neću otići tamo, osim jednom - reče bolesnica - a
onda ćeš me ostaviti i ja ću ondje ostati zauvijek. Idućeg proljeća opet
ćeš željeti da me imaš pod ovim krovom i sjetit ćeš se prošlosti i
 127

mislit ćeš da si danas bio sretan. Linton ju je nježno milovao i
pokušavao je oraspoložiti opojnim ljubavnim riječima, ali je ona
rastreseno promatrala cvijeće, a suze su joj orosile trepavice i klizile
naglo niz obraze. Znali smo da joj je zaista bolje i stoga smo zaključili
da njezin neprekidni boravak u istoj sobi uvelike pridonosi njenoj
melankoliji pa će je promjena okoline možda djelomice otkloniti.
Gospodar mi naredi da naložim vatru u salonu koji nije bio
upotrebljavan već nekoliko tjedana, i da stavim jedan naslonjač na
sunce ispred prozora, a zatim ju je doveo dolje; ona je dugo sjedila
uživajući u ugodnoj toploti vatre i, kao što smo i očekivali, oživjela je
promatrajući predmete oko sebe koji, iako poznati, nisu imali one
tužne veze s predmetima u njenoj sumornoj, bolesničkoj sobi.
Uvečer se doimala jako zamorenom, ali je ipak nikakvi razlozi
nisu mogli natjerati da se vrati u svoju sobu, te sam morala
pripremiti salonski divan da joj služi kao postelja dok ne bude
spremljena jedna druga. Da se ne bi zamarala idući uz i niz stube,
namjestili smo joj ovu sobu u kojoj vi sad ležite i koja je na istom
katu gdje i salon; uskoro je postala dovoljno jaka da ide iz sobe u
salon i natrag oslanjajući se na Edgarovu ruku. Mislila sam da će se
možda sasvim oporaviti zahvaljujući njezi koju je imala. A postojao je
dvostruk razlog da se to želi, jer je o njezinu životu ovisio život
jednoga drugog bića; gajili smo nadu da će rođenje nasljednika
uskoro obradovati srce gospodina Lintona, a njegov posjed osigurati
od pohlepe stranaca.
Valja spomenuti da je Isabella otprilike šest tjedana nakon svog
odlaska poslala svom bratu kratko pismo u kojem mu je javila o
svom vjenčanju s Heathcliffom. Pismo je bilo formalno i hladno, ali je
na dnu bila olovkom napisana nejasna isprika i molba da je se
prijateljski sjeća i da joj oprosti ako ga je uvrijedilo njeno djelo koje
ona u svoje vrijeme nije mogla ne učiniti i koje sada, nakon što je već
učinjeno, nije mogla promijeniti.
Mislim da Linton nije odgovorio na to pismo; dva tjedna nakon
toga dobila sam dugačko pismo koje sam smatrala čudnim jer ga je
pisalo pero mladenke odmah nakon medenog mjeseca. Pročitat ću
 128

vam ga jer ga još čuvam. Svaka je uspomena na mrtve dragocjena
ako smo ih cijenili za života.
Draga Elleno!
Stigla sam sinoć u Orkanske visove i tada prvi put čula da je
Catherina bila i da je još uvijek jako bolesna. Mislim da joj ne smijem
pisati, a i moj je brat ili odveć ljut ili odveć potišten da bi mi odgovorio
na pismo koje sam mu poslala. Ali, ipak, moram nekom pisati, i jedino
si mi ti preostala. Reci Edgaru da bih dala cio svijet samo da opet vidim
njegovo lice - da se moje srce vratilo u Thrushcross Grange dvadeset i
četiri sata nakon što sam ga napustila, i da je ondje i ovog trenutka,
puno toplih osjećaja za njega i Catherinu!
Ali ja ne mogu doći za njim (ove su riječi podvučene), neka me ne
očekuju, a iz toga mogu zaključiti što žele, samo neka paze da ne krive
za to moju slabu volju ni moju nepostojanu ljubav prema njima.
Ostali dio pisma je za tebe. Želim ti postaviti dva pitanja: prvo, kako
si uspjela sačuvati ljudskost dok si stanovala ovdje? U ovih koji me
okružuju nisam još primijetila nikakav ljudski osjećaj. Drugo pitanje,
koje me jako zanima, jest ovo: je li gospodin Heathcliff čovjek? Ako jest,
je li on lud? A ako nije, je li on đavo? Neću ti reći razloge zbog kojih te
to pitam, ali te molim da mi objasniš, ako možeš, za koga sam se udala, i
to kada me budeš došla vidjeti; a moraš doći, Elleno, što prije. Nemoj
pisati, nego dođi i donesi mi nešto od Edgara. Sad ću ti opisati kako sam
primljena u svom novom domu - rečeno mi je da će Visovi biti naš dom.
Ako pišem o oskudnim predmetima koji tvore vanjsku udobnost, to
je samo da bih se zabavila, jer o njima nikad i ne mislim, osim u
trenutku kad mi zatrebaju. Smijala bih se i plesala od radosti kad bi ta
oskudica bila sav moj jad, a kad bi ostalo bilo samo grozan san! Sunce je
zašlo za Grange kad smo skrenuli preko pustare; po tome sam zaključila
da je bilo šest sati; moj se suputnik zaustavio pola sata da pregleda park,
vrt i, vjerojatno, i samo mjesto, te se već bilo smrknulo kad smo sjahali
 129

na popločeno kućno dvorište; i tvoj stari prijatelj Joseph izišao je s
fenjerom da nas dočeka.
On je to učinio na njemu svojstven način. Njegov prvi čin bio je da
podigne fenjer do mog lica, da me zlurado pogleda, da naškubi svoju
donju usnu i da mi okrene leđa. Zatim je uzeo oba konja i odveo ih u
staju, a onda izišao zaključati vrata kao da smo u nekom starom dvorcu.
Heathcliff je ostao razgovarati s njim, a ja uđoh u kuhinju - prljavo
zapušteno mjesto - ti je sigurno ne bi prepoznala jer je sasvim drukčija
otkako se ti ne brineš o njoj. Pored vatre je stajalo jedno dijete divljeg
izgleda, snažnih udova, prljava odijela; oči i usta nalik su Catherininim.
- To je Edgarov nećak - pomislih - pa i moj; moram se rukovati s
njim, i, da, moram ga poljubiti. Dobro je odmah početi s lijepim
odnosima. Priđoh mu i, pokušavajući uzeti njegovu debeljuškastu šaku,
upitah ga:
- Kako si, dragi? On odgovori žargonom koji nisam razumjela. -
Hoćemo li ti i ja biti prijatelji, Haretone? - bio je moj ponovni pokušaj da
otpočnem razgovor. Psovka i prijetnja da će nahuškati Trottlera na mene
ako se ne izgubim odatle, nagradili su moju ustrajnost.
- Hej, Trottleru, ovamo! - šapnu mali nesretnik dozivajući buldoga s
njegova ležaja u uglu kuhinje. - Hoćeš li se tornjati odavde? - upita me
on zapovjednički. Iz ljubavi prema svom životu morala sam se pokoriti;
prijeđoh preko praga da pričekam dok dođu drugi. Gospodina
Heathcliffa nigdje nije bilo, a Joseph, kojega sam našla u staji i zamolila
da pođe sa mnom u kuću, izbeči se na mene; promrmlja nešto za sebe,
podiže nos i odgovori:
- Mm! Mm! Je li ikad kršćanski stvor čuo tako nešto? Mrmljanje i
brbljanje! Kako mogu razumjeti što govorite?
- Kažem vam da želim da pođete sa mnom u kuću? - povikah
misleći da je gluh, a i već sam se bila naljutila zbog bezobrazluka.
- Ja ne! Ja imam drugog posla - odgovori on i nastavi svoj posao
žvačući svojim krezubim vilicama i prezrivo promatrajući moju odjeću i
lice (prva je bila odveć lijepa, ali drugo, sigurna sam, bilo je tako žalosno
kako je on samo mogao poželjeti).
 130

Obiđoh oko dvorišta, prođoh kroz jedna vratašca i stigoh do drugih
vrata; usudih se zakucati na njih u nadi da će možda pojaviti kakav
pristojniji sluga. Nakon kraćeg čekanja vrata je otvorio visok, mršav
čovjek, bez ovratnika, a i inače vrlo neuredno odjeven; crte lica nisu mu
se vidjele od čupave kose koja mu je padala do ramena; i njegove su oči
također bile nalik Catherininim, ali je sva ljepota u njima bila uništena.
- Što vi ovdje radite? - upita osorno. - Tko ste vi?
- Zvala sam se Isabella Linton - odgovorih. - Vidjeli ste me već,
gospodine. Nedavno sam se udala za gospodina Heathcliffa i on me je
doveo ovamo... s vašim dopuštenjem, mislim.
- On se, dakle, vratio? - upita pustinjak i izbulji oči kao gladan vuk.
- Jest, baš sad smo stigli - odgovorih; ali me je on ostavio pred
kuhinjskim vratima, a kad sam htjela ući, vaš mali dečko preuzeo je na
sebe ulogu čuvara mjesta, uplašio me i otjerao buldogom.
- Dobro je što je taj lopov održao riječ! - promumlja moj budući
domaćin buljeći u mrak iza mene u nadi da će ugledati Heathcliffa, a
zatim se upusti u monolog, ispunjen psovkama i prijetnjama, o tome što
bi učinio da ga je taj đavo prevario. Pokajah se što sam pokušala ući na
taj drugi ulaz i pomislih otići prije no što on završi sa psovanjem, ali
prije nego što sam mogla ostvariti tu namjeru, on mi naredi da uđem,
zatvori vrata i zaključa ih. Unutra je gorjela velika vatra; to je bilo jedino
svjetlo u toj velikoj prostoriji s posve sivim podom; i nekoć sjajno
kositreno posude, koje je privlačilo moj pogled kada sam bila djevojčica,
također je bilo potamnjelo od prljavštine i prašine. Upitah ga bih li
mogla dozvati djevojku da me odvede u spavaonicu. Gospodin
Earnshaw mi ne odgovori. Šetao je gore-dolje, s rukama u džepovima;
očevidno je bio zaboravio na moju nazočnost; bio je tako duboko
zamišljen i lice mu je izgledalo tako čovjekomrzački, da se nisam
usudila opet ga uznemiriti svojim pitanjem.
Nećeš se iznenaditi, Ellen, što me je obuzela velika tuga dok sam
sjedila pored toga negostoljubivog ognjišta u položaju gorem od
osamljenosti i sjećala se da se samo šest kilometara odatle nalazi moj
mili dom u kojem žive oni koje jedino volim na ovom svijetu; a,
međutim, kao da nas razdvaja Atlantski ocean, a ne tih šest kilometara,
 131

jer nisam kadra prijeći ih! Pitala sam se - gdje da tražim utjehe? i - nemoj
reći Edgaru i Catherini - iznad svih drugih žalosti najteži mi je očaj što
ne mogu naći nikoga tko bi mi mogao ili htio biti saveznik protiv
Heathcliffa! Tražila sam utočište u Orkanskim visovima gotovo
radosno, da ne bih morala živjeti sama s njim, ali je on znao ljude među
koje dolazimo i nije se bojao njihova miješanja.
Dugo sam sjedila i tužno razmišljala; sat je otkucao osam, pa devet,
a on je i dalje koračao amo-tamo, pognute glave i u potpunoj šutnji,
osim što bi ponekad teško uzdahnuo ili ogorčeno uzviknuo. Osluškivala
sam ne bih li čula kakav ženski glas u kući, i prepustila sam se gorkom
kajanju i tužnim slutnjama koje su najzad glasno progovorile u
nezadrživim uzdasima i plakanju. Nisam bila svjesna da sam glasno
jadikovala dok se Earnshaw u svojoj odmjerenoj šetnji po sobi nije
odjednom zaustavio preda mnom i pogledao me iznenađeno i
začuđeno. Iskoristih povratak njegove pažnje i uzviknuh:
- Umorna sam od puta i željela bih ići u postelju! Gdje je sluškinja?
Uputite me kako da je nađem kad ona ne želi doći k meni!
- Nemamo postelju! - odgovori on. - Morate se poslužiti sami!
- Gdje onda da spavam? - upitah jecajući; umor i tuga toliko su me
pritiskali da se nisam obazirala na osjećaj ponosa.
- Joseph će vam pokazati Heathcliffovu sobu - reče on. - Otvorite ta
vrata... on je ondje. Htjedoh ga poslušati, ali me on odjednom zaustavi i
doda neobičnim glasom:
- Budite tako dobri pa zaključavajte vrata i povucite zasun... nemojte
to zaboraviti!
- Dobro - rekoh. - Ali zašto, gospodine Earnshawe? Nije mi se
sviđala ideja da se namjerno zaključavam s Heathcliffom.
- Pogledajte ovo! - odgovori on vadeći iz svoga prsluka kuburu
čudne konstrukcije, uz čiju je cijev bio pričvršćen nož s dvjema
oštricama koji se zatvarao i otvarao. - To je veliko iskušenje za očajna
čovjeka, zar ne? Ne mogu se savladati da svake noći ne odem s ovim
oružjem pred njegova vrata. Ako ih jednom nađem otvorena, gotovo je s
njim! Ja to radim redovito čak i kad se minutu prije toga sjetim stotine
razloga zbog kojih bih se trebao savladati; to me neki đavo goni da tim
 132

umorstvom osujetim njegove planove. Borio sam se protiv tog iskušenja
dok sam mogao, ali uzalud; kada dođe vrijeme, ni svi anđeli na nebu
neće spasiti Heathcliffa!
Radoznalo sam promatrala to oružje. Pade mi na pamet ogavna
ideja: kako bih moćna bila kad bih imala jedno takvo oružje! Uzeh ga iz
njegove ruke i dodirnuh oštricu. On se doimao iznenađenim izrazom
koji se za trenutak pojavio na mom licu; to nije bio izraz užasa, nego
pohlepe. Ljubomorno mi istrgnu revolver iz ruke, zatvori nož i sakri ga
natrag u prsluk.
- Svejedno mi je ako mu kažete - reče on. - Opomenite ga da bude na
oprezu, a i vi pazite na njega. Vidim da znate u kakvim smo odnosima
ja i on, jer se ne čudite opasnosti koja mu prijeti.
- Što vam je Heathcliff skrivio? - upitah. - Kakvu vam je nepravdu
učinio koja bi opravdala tu vašu strahovitu mržnju? Zar ne bi bilo
mudrije da mu naredite neka napusti ovu kuću?
- Ne! - zagrmje Earnshaw - ako pokuša otići, bit će mrtav; nagovorite
ga da to pokuša i bit ćete ubojica! Zar da izgubim sve bez ikakve
mogućnosti da povratim gubitke? Zar da Hareton bude prosjak? Oh,
prokletstvo! Povratit ću sve; i njegovo zlato ću uzeti, a zatim i njegovu
krv; pakao će dobiti njegovu dušu, i s tom pridošlicom bit će deset puta
crnji no što je ikada bio!
Upoznala si me, Elleno, s navadama svoga staroga gospodara. Jasno
je da je on na rubu ludila; barem je tako bilo prošle noći. Drhtala sam u
njegovoj prisutnosti i mislila sam da je u usporedbi s njegovim
ponašanjem slugina gruba mrzovolja ugodna. Opet je počeo svoju
šutljivu šetnju po sobi, a ja otvorih vrata i pobjegoh iz kuhinje. Joseph,
nagnut nad vatrom, zurio je u veliki kotao koji je visio nad vratima, a
kraj njega na klupi bila je drvena zdjela puna zobenog brašna; voda je
počela ključati i on se okrenu da gurne ruku u zdjelu; mislila sam da on
to vjerojatno sprema našu večeru, Pa kako sam bila gladna, odlučih da
večera bude takva da se može jesti, pa oštro viknuh: - Ja ću skuhati
kašu! - Uklonih zdjelu izvan njegova domašaja i, skidajući šešir i jahaću
odjeću, rekoh mu:
 133

- Gospodin Earnshaw mi je rekao da se sama služim; i hoću. Ne
želim izigravati damu među vama jer bih mogla gladovati.
- Gospode Bože! - promrmlja on, sjede i poče gladiti svoje rebraste
čarape od koljena do gležnja. - Ako ovdje bude novih naredbi - baš kad
sam se navikao na dvojicu gospodara - ako moram imati i gospodaricu
nad svojom glavom, onda je vrijeme da odem odavde. Nikad nisam
mislio da će doći dan kad ću morati napustiti ovo staro mjesto ali sad
vidim da je taj čas blizu! Nisam se osvrtala na to jadikovanje nego sam
se brzo dala na posao, i uzdišući sjećala se vremena kad bi sve to bilo
samo vesela zabava; ali sam ubrzo morala otjerati to sjećanje iz svojih
misli; mučila me misao na prošlu sreću, i, što je njena vizija postajala
jasnija, to je kuhača sve brže miješala i pregršti zobenog brašna sve brže
su padale u vodu. Joseph je promatrao moj način kuhanja sa sve većim
negodovanjem.
- Eto! - uzviknu on. - Haretone, ti nećeš večerati svoju kašu; bit će
sva u grumenima velikim kao moja šaka. Eto opet! Da sam na vašemu
mjestu, ja bih bacio u kotao zdjelu i sve... bum, bum. Čudno da dno nije
probušeno!
Priznajem da je kaša loše izgledala kad sam je usula u zdjele; bile su
četiri, a iz mljekare su donijeli veliki vrč svježeg mlijeka. Hareton ga
ščepa i poče piti iz njega tako da mu je mlijeko curilo iz usta natrag u
vrč. Protestirala sam i rekla da mora odliti sebi mlijeko u posudu, jer
inače neću moći ni okusiti piće s kojim se tako postupa.
Stari cinik nađe za potrebno da se duboko uvrijedi tom osjetljivošću;
nekoliko mi je puta ponovio da je dječak isto tako dobar kao ja, i isto
tako zdrav, i čudio se kako mogu biti tako uobražena. U međuvremenu
je mali prostak nastavio piti gledajući me izazivački dok su mu sline
curile u vrč.
- Ja ću večerati u drugoj sobi - izjavih. - Nemate li sobu koja se zove
salon?
- Salon? - podrugljivo ponovi on. - Salon? Ne, nemamo salona. Ako
vam se ne sviđa naše društvo, ondje je gospodar, a ako vam se ne sviđa
njegovo, tu smo mi.
- Onda ću otići gore - odgovorih. - Pokažite mi neku sobu.
 134

Stavih svoju zdjelu na poslužavnik i odoh donijeti još mlijeka. Uz
veliko gunđanje Joseph usta i pođe ispred mene uza stube: popeli smo
se do potkrovlja; otvarao je vrata i gledao u sobe pored kojih smo
prolazili.
- Evo sobe - reče on napokon i gurnu natrag škripavu dasku na
šarkama. - Dovoljno je dobra da se u njoj pojede malo kaše. Tu su vreće
žita u kutu, prilično čiste; ako se bojite da ćete zaprljati svoju finu
odjeću, prostrite svoju maramicu na jednu od njih. Soba je bila neka
vrsta ostave i jako je zaudarala na slad i žito; raznovrsne vreće te robe
bile su nagomilane naokolo ostavljajući širok prazan prostor u sredini.
- Slušajte, čovječe! - viknuh ljutito. - Ovo nije mjesto za spavanje.
Želim vidjeti svoju spavaću sobu.
- Spavaću sobu - podrugljivo ponovi. - Vidjeli ste sve spavaće sobe
koje imamo... ona ondje je moja. Pokazao je rukom na drugu sobu u
potkrovlju koja se razlikovala od prve po tome što je imala golije zidove
i u jednom kutu velik, nizak krevet bez zavjesa, s ljubičastim
pokrivačem.
- Što će mi vaša soba? - odgovorih. - Mislim da gospodin Heathcliff
ne stanuje u potkrovlju kuće?
- Oh! Tražite sobu gospodara Heathcliffa - povika on kao da je došao
do nekog otkrića. - Zar niste to mogli odmah reći? I onda bih vam kazao
prije sveg ovog truda da je ona baš ta koju ne možete vidjeti... on je
uvijek drži zaključanu i nitko ne ulazi u nju osim njega.
- Lijepu kuću imate, Josephe - nisam mogla izdržati da ne kažem - i
ugodne ukućane; mislim da se srž sve ludosti u svijetu bila nastanila u
mom mozgu onoga dana kad sam vezala svoju sudbinu uz njihovu! Ali,
sad nije riječ o tome... mora biti i drugih soba. - Za ime Boga, požurite i
pustite da se negdje smjestim! On ne odgovori na ovo preklinjanje.
Samo je polako i mrzovoljno silazio drvenim stubama; napokon je
zastao pred jednom odajom za koju sam zbog toga zastajanja i njezina
pogodnijeg položaja mislila da je najbolja. U njoj su se nalazili jedan
dobar sag, čija se šara nije vidjela od prašine; ognjište zaklonjeno
šarenim papirom koji se raspadao; lijepa hrastova postelja s crvenim
zavjesama od prilično skupa materijala i moderne izvedbe. Očigledno se
 135

s njima grubo rukovalo; posteljne zavjese visjele su u naborima,
ponegdje skliznule sa svojih kvačica, a željezna šipka što ih je držala bila
je savijena u luku tako da je draperija padala na pod. Stolci su također
bili oštećeni, neki od njih jako, a duboki urezi kvarili su daske kojima su
zidovi bili obloženi.
Kolebala sam se da li da uđem i da se smjestim, tu, kad moj
budalasti vođa izjavi:
- Ova ovdje je gospodareva. Moja se večera bila ohladila, a i glad me
je bila prošla, i strpljenje izdalo. Zahtijevala sam da mi se odmah pokaže
soba u koju ću se moći povući i odmoriti.
- Gdje da je nađem, dođavola? - poče religiozni starac. - Neka nas
Bog blagoslovi! Neka nam Bog oprosti! Gdje bi ste, pakla vam, htjeli
spavati? Vi razmaženo, dosadno stvorenje! Vidjeli ste sve, osim
Haretonove male sobe. U cijeloj kući nema više ni jednog mjesta gdje bi
se moglo leći! Toliko sam se naljutila da sam bacila poslužavnik i sve na
njemu na pod, a zatim sjela navrh stuba, pokrila lice rukama i zaplakala.
- Eh! Eh! - uzviknu Joseph. - Bravo, gospođice Isabello. Bravo,
gospođice Isabello! Gospodar će pasti preko tog razbijenog posuđa i
onda ćemo čuti nešto; vidjet ćemo što će biti. Vi ste pomahnitala budala
koja nije ni za što; zaslužujete gladovati odsad pa do Božića zato što u
svojem grješnom bijesu bacate pod noge dragocjene Božje darove!
Kladim se da nećete dugo pokazivati tu svoju naprasnu narav. Mislite li
da će Heathcliff trpjeti takvo lijepo ponašanje? Ne bih želio da vas
zatekne u tom raspoloženju. Ne bih želio. Otišao je gunđajući u svoju
jazbinu i odnio svijeću, a ja sam ostala u mraku. Razdoblje razmišljanja
koje je slijedilo za ovim glupim činom natjeralo me da priznam kako je
potrebno prigušiti svoj ponos i savladati svoj gnjev, i požuriti se ukloniti
njegove posljedice. Neočekivana pomoć došla mi je u obliku Throttlera
za kojega sam se sada sjetila da je sin našega starog psa Sculkera; znala
sam ga dok je bio štene u Grangeu; moj otac ga je dao gospodinu
Hindleyju.
Zacijelo me je prepoznao; dodirnuo me je njuškom po nosu u znak
pozdrava, a zatim požurio pojesti kašu dok sam ja polako silazila
 136

stubama skupljajući razbijeno posuđe i brišući svojom maramicom
proliveno mlijeko sa stubišnog rukohvata.
Svoj smo posao bili tek završili, kad se začu Earnshawov korak u
hodniku; moj pomoćnik podvi rep i priljubi se uza zid, a ja se sakrih u
najbliža vrata. Throttlerov pokušaj da izbjegne svoga gospodara bio je
neuspješan, što sam zaključila po kotrljanju niza stube i dugom
žalosnom skvičanju. Ja sam bila bolje sreće; prošao me je, ušao u svoju
sobu i zatvorio vrata. Odmah zatim Joseph je došao s Haretonom da ga
stavi spavati. Bila sam se sklonila u Haretonovu sobu, i starac, kad me
vidje, reče:
- Sad ima dovoljno mjesta i za vas i za vašu oholost u sobi dolje. Ona
je prazna; možete je imati cijelu za sebe i za Onoga koji je uvijek treći u
tako lošem društvu! Radosno sam se poslužila tom njegovom
obaviješću; i iste minute kad sam klonula u naslonjač pored vatre,
sagnula sam glavu i zaspala.
Moj je san bio dubok i ugodan, ali nije dugo trajao. Gospodin
Heathcliff me je probudio; tek što je ušao, pitao me na svoj ljubazni
način što ovdje radim. Rekla sam mu da je uzrok što još nisam legla,
iako je kasno, to što je ključ naše sobe u njegovu džepu. Pridjev naše
smrtno ga uvrijedi. Poče vikati i psovati da ona nikad nije bila i nikad
neće biti moja; i da će on... - Ali neću ponavljati njegove izraze, ni
opisivati njegovo uobičajeno vladanje; on je dovitljiv i neumoran u
izazivanju gnušanja u meni prema njemu! Ponekad mu se tako jako
čudim, da to umrtvi moj strah; a eto, uvjeravam te da ni tigar ni zmija
otrovnica ne bi mogli pobuditi u meni ovoliki užas kao on.
Obavijestio me da je Catherina bolesna i okrivio za to moga brata
obećavši da će mučiti mene umjesto Edgara, sve dok se ne dočepa njega.
Mrzim ga - nesretna sam - bila sam luda! Pazi da ne kažeš nijednu riječ
o ovome onima u Grangeu. Očekivat ću te svaki dan - nemoj me
razočarati.
Isabella.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

11 Re: Orkanski visovi - Emili Bronte taj Pet Sep 26, 2014 8:17 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Četrnaesto poglavlje
Kada sam pročitala ovo pismo, odoh gospodaru i izvijestih ga
da mu je sestra stigla u Visove i da mi je poslala pismo u kojem
izražava žalost zbog stanja gospođe Linton i želju da ga vidi, a
također i nadu da će joj po meni poslati, čim bude moguće, neki znak
oprosta.
- Oprosta! - reče Linton. - Nemam joj što oprostiti, Elleno. Možeš
otići u Orkanske visove danas poslije podne ako želiš i reći joj da
nisam ljut nego da mi je žao što sam je izgubio, utoliko više što ne
mislim da će ikad biti sretna. Da je odem vidjeti, ne dolazi u obzir; mi
smo se zauvijek razdvojili. A ako mi zaista želi učiniti uslugu, neka
nagovori ništariju za koju se udala da napusti ovaj kraj.
- A zar joj nećete bar neku ceduljicu napisati, gospodine? -
molećivo ga upitah.
- Neću - odgovori. - Nije potrebno. Moje veze s Heathcliffovom
obitelji bit će jednakomjerne kao i njegove s mojom. Neće postojati!
Bila sam vrlo potištena zbog te Edgarove hladnoće; cijelim putem od
Grangea mučila sam svoj mozak mišlju kako da unesem više srca u
ono što je rekao, kad to budem pričala, i kako da ublažim njegovo
odbijanje da napiše bar nekoliko redaka da bi utješio Isabellu. Ona
me je vjerojatno očekivala još od jutra; vidjela sam je kako gleda kroz
prozor kad sam išla vrtnom stazom; kimnuh joj glavom, ali se ona
povuče s prozora, kao da se bojala da je ne primijete. Uđoh bez
kucanja. Nikad nisam vidjela tako žalosnu sliku zapuštenosti kao što
ju je pružala ta nekad svijetla i radosna kuća! Moram priznati da bih
ja, da sam bila na mjestu mlade dame, barem očistila ognjište i
obrisala krpom stolove. Ali nju je već bio obuzeo duh zapuštenosti
koji ju je okruživao. Njeno lijepo lice bilo je blijedo, ravnodušno i
beživotno; kosa joj je bila nenakovrčana, neki su pramenovi visjeli, a
neke je nemarno oplela oko glave. Vjerojatno nije ni dotaknula svoje
haljine od sinoć. Hindley nije bio tu. Gospodin Heathcliff sjedio je za
 138

stolom i pregledavao nešto u svojoj bilježnici, ali usta kad sam se
pojavila, sasvim me prijateljski upita kako sam i ponudi mi stolac.
On je bio ondje jedini stvor koji je izgledao uljudno; i pomislila sam
da nikad nije bolje izgledao. Toliko su okolnosti promijenile njihov
položaj, da bi ga stranac zasigurno smatrao džentlmenom po rođenju
i odgoju, a njegovu ženu prljavom prostakinjom! Ona radosno priđe
da me pozdravi i pruži ruku da uzme očekivano pismo. Odmahnuh
glavom. Ali ona ne shvati taj znak, te pođe za mnom do ormara
kamo sam otišla odložiti svoj šešir i zamoli me šapatom da joj odmah
dam ono što sam donijela.
Heathcliff se sjeti što znači njen pokret i reče: - Ako imaš štogod
za Isabellu (sigurno imaš, Nelly), daj joj. Nema potrebe od toga
stvarati tajnu. Među nama ne postoje nikakve tajne.
- Oh, nema ništa - odgovorih smatrajući da je najbolje da odmah
kažem istinu. - Moj mi je gospodar rekao da kažem njegovoj sestri
neka zasad ne očekuje od njega ni pismo ni posjet. On vam šalje svoj
pozdrav, gospođo, i želje da budete sretni, te oprost za tugu koju ste
mu prouzročili; ali on misli da odsad njegova kuća i ova ovdje trebaju
prekinuti svaku vezu, jer ništa dobro ne može proizići iz toga.
Gospođi Heathcliff poče podrhtavati usna i ona se vrati svom
sjedalu pored prozora. Njen muž stade uz ognjište i poče mi
postavljati pitanja o Catherini. Rekla sam mu o njenoj bolesti onoliko
koliko sam smatrala potrebnim, ali je on unakrsnim pitanjima
izvukao od mene gotovo sve o uzroku bolesti. Krivila sam Catherinu,
kao što je i zaslužila, što je nanijela sebi ono što ju je snašlo, i
završila izražavajući nadu da će on slijediti primjer gospodina
Lintona i ubuduće, pa i u dobru i zlu izbjegavati dodir s njegovom
obitelji.
- Gospođa Linton upravo se počela oporavljati - rekoh - ona neće
nikad biti kao što je bila, ali joj je život pošteđen; i ako zaista išta
osjećate prema njoj, nećete joj se više pojaviti pred očima, nego ćete
zauvijek otići iz ovog kraja; i da vam ne bi bilo žao, mogu vam reći da
je Catherina Linton toliko drukčija sada od vaše negdanje prijateljice
Catherine Earnshaw, koliko je ta mlada dama drukčija od mene.
Njena se vanjština jako promijenila, a njen karakter još i više; i onaj
 139

koji je nuždom prisiljen biti njen prijatelj, održavat će svoju ljubav
odsad samo sjećanjem na ono što je ona nekad bila, općom
čovječnošću i osjećajem dužnosti!
- To je sve moguće - reče Heathcliff prisiljavajući se da izgleda
miran - sasvim je moguće da tvoj gospodar nema druge mogućnosti
do opće čovječnosti i osjećaja dužnosti. Ali misliš li ti da ću ja ostaviti
Catherinu njegovoj dužnosti i njegovoj čovječnosti? Kako možeš
usporediti moj osjećaj prema Catherini s njegovim? Prije nego što
napustiš ovu kuću, moram dobiti od tebe obećanje da ćeš mi
omogućiti jedan sastanak s njom; pristala ti ili odbila, ja ću je vidjeti!
Što kažeš?
- Kažem, gospodine Heathcliff - odgovorih mu - da je ne smijete
vidjeti i da nikad nećete to učiniti mojom pomoću. Još jedan susret
između vas i gospodara dotukao bi je.
- Uz tvoju pomoć to se može izbjeći - nastavi on - a ako bi
postojala opasnost od takvog događaja, ako bi Linton bio uzrok koji bi
joj donio još ijednu nevolju u životu, onda mislim da bih imao pravo
otići u krajnost! Želio bih da budeš dovoljno iskrena da mi kažeš bi li
Catherina mnogo patila kad bi ga izgubila; strah od toga priječi me.
Po tome možeš procijeniti razliku između naših osjećaja; da sam ja
na njegovu mjestu, a on na mome, pa makar ga mrzio mržnjom koja
moj život pretvara u žuč, nikada ne bih digao ruku na njega. Možeš
sumnjati u to ako hoćeš! Nikad ga ne bih otjerao iz njezina društva
dokle god ona želi njegovo. Ali onog trenutka kad njena naklonost
prestane, iščupao bih mu srce i pio krv! Ali, dotad - ako mi ne
vjeruješ, ne poznaješ me do tog trenutka umirao bih u najvećim
mukama prije nego što bih dodirnuo ijednu vlas na njegovoj glavi!
- A ipak - prekinuh ga - ne ustručavate se sasvim srušiti sve nade
u njeno potpuno ozdravljenje time što ćete se nametnuti njezinu
sjećanju sad kad vas je gotovo zaboravila, i tako je uvući u nov sudar
nesklada i bola.
- Misliš da me je skoro zaboravila? - reče on. - Oh, Nelly, ti znaš
da nije! Znaš isto tako dobro kao i ja da na svaku misao koju ona
potroši na Lintona, potroši tisuću na mene! Za najnesretnijeg
razdoblja moga života bio sam počeo misliti da me je ona zaboravila;
 140

ta me je misao mučila i kad sam se prošlog ljeta vraćao ovamo; ali
sad bi samo Catherinino izričito uvjerenje moglo ponovno probuditi u
meni tu strašnu misao. A onda Linton ne bi bio ništa, ni Hindley, ni
svi snovi koje sam ikad sanjao. Dvije bi riječi sadržavale moju
budućnost: smrt i pakao; život bi, nakon što bih izgubio Catherinu,
bio pakao. Ipak sam bio lud što sam i na trenutak pomislio da ona
cijeni ljubav Edgara Lintona više nego moju. Kad bi on volio svim
snagama svoga slabačkog bića, ne bi mogao voljeti u osamdeset
godina toliko koliko ja u jednom danu. A Catherina ima srce ponosno
poput mojega; more bi moglo stati u onu ondje konjsku kopanju isto
tako kao što bi on mogao privući cijelu njenu ljubav. Koješta! On joj
je jedva malo draži od njezina psa, ili njezina konja. Njega se ne može
voljeti kao mene; kako ona može voljeti u njemu ono čega on nema?
- Nema para koji se voli više od Catherine i Edgara - reče Isabella
iznenadno živahno. - Nitko nema pravo tako govoriti, i neću šutjeti
slušajući kako moga brata podcjenjuju!
- Tvoj brat također neobično voli tebe, je li? - prezrivo reče
Heathcliff. - Spreman je pustiti te da se potucaš po svijetu.
- On ne zna koliko patim - odgovori ona. - Nisam mu to rekla. - A
nešto si mu, dakle, rekla; pisala si mu, je li?
- Pisala sam mu samo da sam se udala... vidio si pisamce.
- I otad više ništa?
- Ništa.
- Moja mlada gospođa izgleda mnogo lošije otkad se udala -
primijetih. - Nečija ljubav, očevidno, nedostaje; čija, mogu pogoditi;
ali možda ne bih trebala reći.
- Rekao bih njena vlastita - reče Heathcliff. - Pretvara se u običnu
prljavicu! Neobično joj je brzo dosadilo da me pokuša zadovoljiti.
Teško ćeš vjerovati, ali već sutradan poslije našeg vjenčanja plakala
je želeći ići kući. Ali, i bolje je da nije odveć fina; ovako je bolje za ovu
kuću, a ja ću se pobrinuti da me ne osramoti skitanjem unaokolo.
- Da, gospodine - odgovorih mu - nadam se, imat ćete na umu da
je gospođa Heathcliff naviknuta na ljubaznost, a i na poslugu; da je
odgojena kao jedinica koju su svi rado služili. Morate joj dopustiti da
ima služavku koja će joj pomagati i držati stvari u redu, i morate s
 141

njome ljubazno postupati. Što god mislili o gospodinu Edgaru, ne
možete sumnjati u njenu sposobnost za snažnu ljubav i odanost, jer
da je nema, ne bi napustila otmjenost, udobnost i rođake u svom
prijašnjem domu da bi se zadovoljno nastanila s vama u pustinji kao
što je ova.
- Ona ih je napustila u samoobrani - odgovori on. - Zamišljala me
je kao junaka u romanu i očekivala neograničene ljubaznosti od moje
viteške odanosti. Jedva je mogu smatrati razumnim bićem jer se tako
uporno držala svoje fantastične ideje o mom karakteru i postupala
vođena pogrešnim dojmovima i mišljenjima što ih je njegovala. Ali,
napokon, mislim da me upoznaje, više ne opažam glupe osmijehe i
grimase koji su me ljutili u početku, ni nerazumnu nesposobnost
uviđanja da sam ozbiljno govorio kad sam joj kazao svoje mišljenje o
njoj i njenoj zaslijepljenosti.
Bio je potreban veliki napor pronicljivosti dok je shvatila da je ne
volim. Neko sam vrijeme mislio kako joj nikakve lekcije ne mogu
pomoći da to shvati! I još to nije dobro shvatila jer mi je ujutro
priopćila kao neku strašnu novost da sam postigao da me mrzi. To je
bio pravi herkulski zadatak, uvjeravam te! Ako je postignut, imam
razloga da budem zahvalan. Mogu li vjerovati tvojoj tvrdnji, Isabello?
Jesi li sigurna da me mrziš? Ako te ostavim samo pola dana, zar mi
nećeš opet doći uzdišući i umiljavajući se? Ona bi možda više voljela
da se pred tobom sav pretvorim u nježnost; njenu taštinu vrijeđa što
otkrivam istinu.
Ali baš me briga i ako cio svijet sazna da je strast postojala samo
na jednoj strani; ja joj nikad nisam izustio nijednu laž o tome. Ne
može me okriviti da sam joj pokazao imalo prijetvorne nježnosti. Prvo
što je vidjela da činim kad smo izišli iz Grangea, bilo je da vješam
njeno malo pseto; a kad je molila za nj, prve riječi koje sam rekao bile
su kako želim da mi se ukaže prilika da povješam sva bića koja
pripadaju Grangeu, osim jednoga; ona je vjerojatno mislila da se ta
iznimka odnosi na nju. Nikakva okrutnost ne rađa u nje gnušanje;
mislim da ona osjeća urođeno divljenje prema okrutnosti, samo ako je
njena dragocjena osoba pošteđena! Eto, zar to nije bila najdublja
besmislenost... pravi idiotizam, da ta bijedna, ropska kuja niska
 142

duha i sanja da bih je ja mogao voljeti? Kaži svome gospodaru, Nelly,
da nikad u životu nisam naišao na tako nisko stvorenje kao što je
ona. Ona čak sramoti ime Linton; ponekad sam popuštao, zato što
me je izdavala dosjetljivost u iskušavanju što sve ona može podnijeti,
a da mi usprkos svemu opet bestidno dolazi! Ali, reci mu i to - da se
njegovo očinsko i sudačko srce ne bi brinulo - da se strogo držim
granica zakona. Dosad sam se uzdržavao pružiti joj i najmanje pravo
na traženje rastave; štoviše, ona ne bi bila zahvalna onome tko bi nas
razdvojio. Kad bi željela otići, mogla bi; njena je prisutnost
neugodnija od zadovoljstva koje imam dok je mučim!
- Gospodine Heathcliffe - uzviknuh - to je govor luda čovjeka;
vaša je žena vjerojatno uvjerena da ste ludi, zbog toga vas je dosad
podnosila; ali sada kad kažete da može ići, ona će bez sumnje
iskoristiti to dopuštenje. Vi niste, valjda, toliko očarani, gospođo, da
ostanete s njim svojevoljno?
- Pazi, Nelly - odgovori Isabella bijesno sijevajući očima; po
njihovu izrazu nije moglo biti sumnje u potpun uspjeh nastojanja
njezina muža da joj postane ogavan. - Nemoj vjerovati nijednu riječ
koju on kaže. On je lažljivi đavo! Čudovište, a ne ljudsko biće! I prije
mi je rekao da ga mogu ostaviti; pokušala sam, ali taj pokušaj ne
smijem ponoviti! Samo, Elenno, obećaj mi da nećeš reći nijedno slovo
ovoga sramotnog razgovora mome bratu i Catherini. Ma kako se
pretvarao, on želi moga brata dovesti do očaja; on kaže da se
namjerno mnome oženio kako bi stekao moć nad njim; ali on je neće
steći... prije će umrijeti! Nadam se i molim Boga da on zaboravi svoj
sotonski oprez pa da me ubije! Jedino zadovoljstvo koje mogu
zamisliti jest da umrem, ili da njega vidim mrtva.
- Eto... zasad je to dosta! - reče Heathcliff. - Ako budeš pozvana
na sud, sjetit ćeš se njenih riječi, Nelly! I dobro gledaj to lice; još malo
pa će biti onakvo kakvo mi je najdraže. Ne, ti nisi sposobna biti
vlastiti čuvar, Isabello, a kako sam ja tvoj zakoniti zaštitnik, moram
te zadržati pod svojom za štitom, ma kako bila odvratna ta obveza.
Idi gore, imam ne što kazati Elleni Dean nasamo. Ne tamo, gore,
kažem ti! Ovo je put za gornji kat, dijete! Zgrabi je, gurnu iz sobe i
vrati se mrmljajući:
 143

- Nemam samilosti! Nemam samilosti! Što se više crvi grče, sve ih
jače želim smrviti! To je moralno nicanje zuba; što je bol veća, to jače
ja pritisnem.
- Razumijete li vi što znači riječ samilost? - upitah žureći se uzeti
svoj šešir. - Jeste li ikad osjetili i najmanju samilost u svom životu?
- Ostavi to! - prekinu me on kad vidje da uzimam šešir da bih
otišla. - Nećeš još ići. Dođi ovamo, Nelly. Moram te ili nagovoriti ili
natjerati da mi pomogneš ostvariti moju odluku da vidim Catherinu,
i to bez odgađanja. Kunem se da ne smišljam nekakvo zlo; ne želim
prouzročiti nikakvu uznemirenost, ni naljutiti ili uvrijediti gospodina
Lintona; samo želim čuti od nje kako joj je i zašto se razboljela, i
pitati je bih li joj mogao biti u čemu na usluzi.
Prošle noći bio sam šest sati u vrtu Grangea, i vratit ću se onamo
noćas; i svake ću noći obilaziti to mjesto, i svakoga dana dok mi se ne
ukaže prilika da uđem. Ako me Edgar Linton sretne, neću se ustezati
da ga udarcem oborim na zemlju, i to tako snažno da će mirno ležati
dok se ja budem nalazio unutra. Ako mi se suprotstave njegove
sluge, poplašit ću ih ovim revolverom. Ali zar ne bi bilo bolje
spriječiti da dođem u dodir s njima ili s njihovim gospodarom? A ti bi
to mogla učiniti vrlo lako. Dao bih ti znak kada dođem, i onda bi me
mogla pusti ti unutra, da nitko ne vidi, čim ona bude sama, i mogla
bi paziti dok ja ne odem, potpuno mirne savjesti, jer bi sprečavala
zlo.
Protestirala sam protiv prijedloga da obavljam izdajničku ulogu u
domu svoga gospodara i, osim toga, posebice mu naglasila kako bi od
njega bilo okrutno i sebično da radi svoga zadovoljstva naruši mir
gospođe Linton. - Najobičniji događaj bolno je uznemiri - odgovorila
sam mu. - Ona je slabih živaca, i sigurna sam da ne bi mogla
podnijeti to iznenađenje. Odustanite od toga, gospodine, ili ću inače
biti prisiljena izvijestiti svoga gospodara o vašim namjerama, pa će
on poduzeti mjere da osigura svoju kuću od svih takvih nedopuštenih
upada!
- U tom slučaju ja ću poduzeti mjere da zadržim tebe, ženo! -
povika Heathcliff. - Nećeš napustiti Orkanske visove do sutra ujutro.
Glupo je tvrditi da Catherina ne bi mogla podnijeti da me vidi: a što
 144

se tiče toga da ću je iznenaditi, pa to ja i želim; moraš je pripremiti...
pitaj je mogu li doći. Kažeš da ona nikad ne spominje moje ime i da
me nikad ne spominju njoj. Komu bi ona mogla govoriti o meni ako
sam ja zabranjena tema razgovora u toj kući? Ona smatra da je svi vi
uhodite u korist njezina muža. Uvjeren sam da je njoj među vama
kao u paklu! Po njenoj šutnji više nego po ičemu drugom pogađam što
ona osjeća.
Kažeš da je često uznemirena i da se doima zabrinutom; je li to
dokaz unutarnje mirnoće? Kažeš da joj je razum poremećen. Kako bi,
dovraga, mogao biti drukčiji u njenoj strašnoj osamljenosti? I onaj
odvratni pigmej brine se o njoj iz dužnosti i milosrđa. To što ona
vjeruje da je može na tlu svojih plitkih osjećaja povratiti njenoj snazi,
to je kao kad bi očekivao da će rasti hrast koji bi posadio u lonac za
cvijeće! Hajdemo odlučiti odmah: hoćeš li ostati ovdje, a ja da
prokrčim sebi put do Catherine preko Lintona i njegovih slugu, ili ćeš
biti moja prijateljica, kao što si dosad bila, i učiniti ono što tražim?
Odluči! Jer nema razloga da oklijevam i minutu ako nastaviš sa
svojom tvrdoglavošću!
***
- Eto, gospodine Lockwoode, dokazivala sam i opirala se, i
otvoreno odbila pedeset puta, ali me je najzad natjerao na sporazum.
Preuzeh na sebe da odnesem njegovo pismo svojoj gospodarici, i ako
ona pristane, obećah da ću ga izvijestiti kad prvi put Linton bude
otišao od kuće, a on onda neka dođe i uđe kako zna. Također sam mu
rekla da ja neću biti ovdje i da mu ostala posluga neće biti na putu.
Je li to bilo dobro ili pogrešno? Bojim se da je bilo pogrešno, iako mi
se činilo kao zgodan izlaz.
Mislila sam da sam svojim pristankom spriječila novu eksploziju,
a i nadala sam se da će to možda dati povoljan obrat Catherininoj
bolesti; a onda sam se sjetila strogog prijekora gospodina Edgara jer
prenosim glasove, pa da bih umirila svoju savjest, neprestano sam
 145

ponavljala u sebi da će ta izdaja povjerenja ako je moj čin zaslužio
biti tako nazvan, biti posljednja.
Ali usprkos tome moj je put kući bio žalosniji od moga puta od
kuće, i jako sam se dvoumila prije no što sam napokon odlučila
staviti to pismo u ruke gospođi Linton. Ali, evo Kennetha. Idem dolje,
kazat ću mu da vam je mnogo bolje. Moja se priča otegnula, pa će
poslužiti da vas zabavi još jedno jutro.
Dugačka i tužna! - pomislih dok je ta čestita žena silazila
stubama da primi liječnika; i nije baš od one vrste koju bih izabrao
za zabavu. Ali nije važno! Iscijedit ću krepak lijek iz gorkih trava
gospođe Dean; i, prije, svega, moram biti na oprezu pred čarima koje
se kriju u sjajnim očima Catherine Heathcliff.
Bio bih u čudnom položaju ako bih predao svoje srce toj mladoj
osobi, a poslije bi se pokazalo da je kći drugo izdanje majke!
 146

Petnaesto poglavlje
Prošao je još jedan tjedan - još se više približih zdravlju i
proljeću! Čuo sam cijelu priču o svome susjedu tijekom nekoliko
sjedjeljki kad je domaćica mogla odvojiti vrijeme nakon važnijih
poslova.
Nastavit ću priču njenim riječima, samo malo sažetije. Ona je,
uglavnom, vrlo dobar pripovjedač i ne mislim da bih mogao popraviti
njen stil.
- Uvečer - rekla je - onoga istog dana kad sam bila na Visovima,
znala sam, kao da sam ga vidjela, da se Heathcliff krije negdje u
blizini kuće, te nisam izlazila jer sam još nosila njegovo pismo u
džepu. Nisam željela da mi i dalje prijeti ili da me kori. Odlučila sam
bila ne predati pismo dok moj gospodar nekamo ne ode, jer nisam
bila sigurna kako će ono utjecati na Catherinu. Zato ga je dobila tek
nakon tri dana. Četvrti dan bila je nedjelja, i nakon što su ukućani
otišli u crkvu, odnesoh pismo u njenu sobu. Sa mnom je bio ostao
jedan sluga da čuva kuću. Običavali smo držati vrata zaključanima
dok traje služba; ali je tog dana vrijeme bilo toplo i ugodno, te ih
širom otvorih, i, da bih ispunila svoje obećanje, znajući tko će doći,
rekoh sluzi da se gospodarica zaželjela naranača, pa da on mora
otrčati do sela i donijeti nekoliko, a da ćemo platiti sutra.
On ode u selo, a ja odoh gore u gospodaričinu sobu. Gospođa
Linton je sjedila, kao i obično, kraj otvorena prozora u širokoj, bijeloj
haljini, s lakim šalom preko ramena. Njena gusta, duga kosa, kratko
podšišana u početku njene bolesti, sad je bila jednostavno počešljana
i padala joj je u prirodnim uvojcima preko sljepoočica i vrata. U licu
se bila jako promijenila, kao što sam rekla
Heathcliffu; ali kad je bila duševno mirna, ta je promjena krila u
sebi nadzemaljsku ljepotu. Sjaj njenih očiju bio je zamijenjen
sanjalačkom i melankoličnom blagošću; one više nisu ostavljale
 147

dojam da gledaju predmete oko sebe nego kao da su gledale dalje,
dalje, izvan ovog svijeta.
Izmučeni izraz njezina mršavog lica bio je iščeznuo nakon
oporavka - ali neobičan izraz koji je potjecao od njezina duševnog
stanja, iako je bolno podsjećao na svoje uzroke, pojačavao je dirljivu
pažnju koju je ona budila; i za mene, a mislim i za svakoga tko ju je
vidio, osporavao je opipljive dokaze njezina oporavljanja i obilježavao
je kao biće kojemu je suđeno umrijeti.
Otvorena knjiga stajala je kraj nje na prozorskoj dasci i jedva
primjetan vjetar igrao se njenim listovima. Mislim da ju je Linton bio
tu stavio, jer se ona nikad nije pokušavala razonoditi čitanjem, ili
nekim drugim zanimanjem, a on je provodio mnoge sate trudeći se
privući njenu pažnju na neki predmet koji joj je prije pružao zabavu.
Ona je bila svjesna njegova cilja i, kad je bila bolje raspoložena,
mirno je podnosila njegova nastojanja; njihovu je uzaludnost
pokazivala samo prigušenim umornim uzdahom i naposljetku ga
zaustavljala najžalosnijim osmijesima i poljupcima.
Ponekad bi se hirovito okrenula i pokrila lice rukama ili bi ga čak
ljutito gurnula; on bi onda odustajao od svojih pokušaja, jer bi vidio
da joj to ne koristi.
Zvona gimmertonske kapele još su uvijek zvonila; i blago
žuborenje nabujalog potoka u dolini godilo je uhu. Ono bijaše ugodna
zamjena za šum ljetnog lišća koji, kad je drveće u listanju, guši tu
muziku oko Grangea. U Orkanskim visovima to se žuborenje uvijek
čulo za mirnih dana koji nastupaju nakon otapanja snijega ili poslije
kišna vremena. A Catherina je baš mislila o Orkanskim visovima; to
jest, ako je uopće mislila i slušala, jer je imala neodređen, odsutan
pogled koji sam maloprije spomenula, koji nije izražavao nikakvo
razaznavanje materijalnih stvari ni uhom ni okom.
- Ima pismo za vas, gospođo Linton - rekoh joj i polako joj ga
stavih u ruku koja je počivala na koljenu. - Morate ga odmah
pročitati jer traži odgovor. Da ga otpečatim?
- Da - odgovori ona ne mijenjajući smjer svoga pogleda. Otvorih
ga... bilo je vrlo kratko.
 148

- A sada - nastavih - pročitajte ga. - Ona povuče natrag ruku i
pusti ga da padne. Stavih joj ga u krilo i ostadoh čekati dok joj se ne
bude svidjelo da ga pogleda; ali, napokon, kako se ona nije micala,
kazah joj:
- Da vam ga pročitam, gospođo? Od Heathcliffa je. Ona se trgnu,
a na licu joj se pojavi izraz uznemirena sjećanja i napora da sredi
svoje misli. Podiže pismo; činilo se da ga čita; kad je došla do potpisa,
uzdahnula je, ali ipak nije bila shvatila njegovo značenje, jer kad
sam je upitala za odgovor, samo je pokazala na ime i gledala me sa
žalosnom i upitnom čežnjom.
_ Želi vas vidjeti - rekoh joj pogađajući da joj je potrebno
objašnjenje. - On je već u vrtu i nestrpljiv je da čuje kakav ću mu
odgovor donijeti. Dok sam govorila, spazih kako veliki pas koji je
ležao dolje na suncu u travi podiže svoje uši kao da će zalajati, a onda
ih spusti i mahanjem repa objavi da je došao netko tko nije nepoznat.
gospođa Linton se nagnu i zaustavljena daha poče osluškivati.
Minutu nakon toga začuše se koraci u hodniku. Otvorena kuća
dovela ga je u takvo iskušenje da se nije mogao uzdržati da ne uđe;
vjerojatno je mislio da sam htjela izbjeći svoje obećanje te je odlučio
pouzdati se u svoju smionost. S napetom pažnjom Catherina je
gledala prema sobnim vratima. Nije odmah pogodio njenu sobu, te
mi ona dade rukom znak da mu otvorim vrata, ali prije nego što sam
ja i dospjela do njih, on uđe, u dva koraka stiže do nje i zgrabi je u
naručje.
Čitavih pet minuta niti je govorio niti ju je puštao iz zagrljaja. Za
to vrijeme prosuo je više poljubaca, mislim, nego ikada prije u svome
životu; doduše, moja ga je gospodarica prva poljubila, i jasno sam
vidjela da ju je od velikog bola jedva mogao gledati u lice! Ošamutilo
ga je isto uvjerenje kao i mene, onog trenutka kad ju je vidio, da
nema nade u konačno ozdravljenje... da joj je suđeno umrijeti.
- Oh, Cathy! Ah, živote moj! Kako ću to podnijeti? - bile su prve
riječi koje je izrekao glasom koji nije krio njegov očaj. Zatim je gledao
u nju tako ozbiljno te sam mislila da će mu i sama jačina njegova
pogleda natjerati suze na oči; ali one su plamtjele od dubokog bola i
nisu se topile.
 149

- Što sad? – reče. Catherina naginjući se unatrag i iznenada
odgovarajući na njegov pogled natmurena čela. Njeno ponašanje bilo
je samo vjetrokaz njezina uvijek promjenjiva raspoloženja.
- Ti i Edgar slomili ste mi srce, Heathciiffe! I obojica mi dolazite
oplakivati to djelo, kao da ste vi ti koje treba sažalijevati! Neću te
sažalijevati, ne ja. Ti si me ubio... i to ti, čini mi se, godi. Kako si
snažan. Koliko godina misliš živjeti poslije moje smrti?
Heathcliff je bio kleknuo na jedno koljeno da bi je grlio; tada je
pokušao ustati, ali ga ona uhvati za kosu i zadrža dolje. - Željela bih
da te mogu zadržati dok oboje ne umremo gorko nastavi ona.
Svejedno bi mi bilo koliko bi ti patio. Baš me briga za tvoje patnje.
Zašto ti ne bi patio? Ja patim. Hoćeš li me zaboraviti? Hoćeš li biti
sretan kad me zemlja sakrije? Hoćeš li reći poslije dvadeset godina:
"To je grob Catherine Earnshaw. Nekoć sam je volio; bilo je to davno,
i bio sam nesretan što sam je izgubio; ali to je prošlost. Mnoge sam
volio otad; moja su mi djeca draža nego što mi je ona bila, i na samrti
se neću radovati što idem k njoj, nego će mi biti žao što ostavljam
njih!" - Hoćeš li tako govoriti, Heathcliffe?
- Ne muči me više, poludjet ću kao i ti - povika Heathcliff, istrgnu
svoju glavu i zaškripi zubima. Njih dvoje pružili su hladnokrvnom
promatraču neobičan i stravičan prizor. Pravo je imala Catherina što
je smatrala da bi nebo za nju bilo zemlja izgnanstva ako sa svojim
smrtnim tijelom ne bi ostavila i svoj karakter. Divlja osvetoljubivost
izražavala se na njezinu blijedom obrazu, usna joj je bila beskrvna,
oko joj je sijevalo; svojim stisnutim prstima držala je iščupani
pramen Heathcliffove kose. Njen prijatelj, dok se dizao oslanjajući se
na jednu ruku, prihvati je drugom za mišicu. Njegova nježnost nije
odgovarala Catherininu stanju: kad joj je pustio ruku, vidjela sam
četiri modrice koje su njegovi prsti ostavili na njenoj bezbojnoj koži.
- Je li đavo ušao u tebe - nastavi on bijesno - da mi tako govoriš
da umireš? Pomišljaš li ti na to da će se sve te riječi utisnuti u moju
dušu i vječito je gristi nakon što me ostaviš? Znaš da lažeš kad kažeš
da sam te ja ubio i, Catherino, dobro znaš da, ako mogu zaboraviti
svoj život, mogu i tebe! Zar to nije dovoljno za tvoju paklenu
 150

sebičnost što ću se ja, dok ti budeš u miru, previjati u paklenskim
mukama?
- Neću imati spokoja - žalosno i s naporom reče Catherina,
osjećajući tjelesnu slabost zbog jakog, nejednakog lupanja svoga srca
koje je zbog prekomjernog uzbuđenja kucalo vidljivo i čujno. Nije
rekla ništa više dok uzbuđenje nije prošlo, a zatim je nastavila
ljubaznije:
- Ne želim ti veće muke od mojih, Heathcliffe. Ja samo želim da
se nikada ne rastanemo; i ako bi ti neka moja riječ poslije zadavala
bol, pomisli da i ja pod zemljom osjećam istu bol i mene radi, oprosti
mi! Dođi ovamo i opet klekni! Nikada mi nisi učinio nikakvo zlo u
životu. Zar nećeš opet prići ovamo? Dođi!
Heathcliff priđe naslonu njezina naslonjača i nagnu se preko
njega, ali ne dovoljno da ona vidi njegovo lice koje je bilo blijedo od
uzbuđenja. Ona se nagnu natrag da ga vidi; a li da bi to izbjegao, on
se brzo okrenu i ode do kamina gdje je šuteći stajao leđima okrenut
nama. Pogled gospođe Linton sumnjičavo ga je pratio. Svaki njegov
pokret budio je u njoj novi osjećaj. Nakon poduljeg nijemog
promatranja ona mi se obrati tonom ljutitog razočaranja:
- Ah, vidiš, Nelly, on ne bi popustio ni milimetar da bi me spasio
od groba! Eto kako me voli! Pa dobro, svejedno. To nije moj
Heathcliff. Ja ću ipak svoga voljeti; i ponijet ću ga sa sobom; on je u
mojoj duši - doda ona zamišljeno. - Ono što me najviše muči, to je
ovaj luđački zatvor. Dosadilo mi je biti u njemu. Žudim da pobjegnem
u onaj divni svijet i da budem uvijek ondje; da ga više ne gledam
nejasno kroz suze i da više ne čeznem za njim bolna srca, nego da
budem doista s njim i u njemu. Nelly, ti misliš da ti je bolje i da si
sretnija od mene jer si zdrava i snažna; ti me žališ... uskoro će se to
izmijeniti. Ja ću žaliti tebe. Ja ću biti beskrajno daleko i iznad svih
vas. Čudim se što ne želi biti uz mene! - reče samoj sebi. - Mislila sam
da on to želi. Heathcliffe, dragi! Ne trebaš sad biti natmuren. Dođi k
meni, Heathcliffe. U žarkoj žudnji ona se diže podupirući se o naslon
stolice. Na taj čeznutljivi poziv on se okrenu njoj, posve očajan.
Njegove oči, raširene i vlažne, gnjevno su sijevale na nju: grudi su
mu se ubrzano dizale i spuštale. Na trenutak stajali s u rastavljeni, a
 151

zatim su se sastavili, jedva sam primijetila kako. Catherina je
skočila a on ju je uhvatio, i sjedinili su se u zagrljaj iz kojega sam
mislila da moja gospodarica neće izaći živa. Učinilo mi se da nije pri
svijesti. On sjede na njeno mjesto, i kako sam joj žurno prišla da
vidim nije li se onesvijestila, zaškrguta zubima, zapjeni se kao
bijesan pas i privinu je uza se s pohlepnom ljubomorom. Nisam
osjećala da se nalazim u društvu stvora koji pripada ljudskom rodu;
Uzalud sam mu govorila, činilo se da me ne razumije. Okrenuh se i
ostadoh tako stojeći bez riječi i zbunjena.
Malo mi je laknulo kad sam uskoro opazila Catherinin pokret;
podigla je ruku da mu zagrli vrat i priljubila svoj obraz uz njegov dok
ju je on držao; a on je poče mahnito milovati i gnjevno joj govoriti.
- Sad mi otkrivaš koliko si bila okrutna... okrutna i himbena.
Zašto si me prezirala! Zašto si izdala vlastito srce, Cathy? Nemam
nijedne riječi utjehe. Ti zavređuješ svoju sudbinu. Sama si se ubila.
Da, možeš me ljubiti, plakati i izvlačiti mi poljupce i suze; oni će te
ubiti, osuditi na vječne muke. Voljela si me... kakvo si onda imala
pravo da me ostaviš? Kakvo pravo, odgovori mi... zbog bijedne
simpatije koju si osjetila prema Lintonu? Iako nas ni bijeda, ni
poniženje, ni smrt, ni išta što bi Bog ili Sotona mogli poslati na nas,
ne bi moglo rastaviti, ti, ti si to učinila svojevoljno. Ja nisam slomio
tvoje srce... ti si ga slomila; i slomivši ga, slomila si i moje. Utoliko
gore za mene što sam jak. Želim li živjeti? Kakav će to život biti kad...
Oh! Bože! Bi li ti željela živjeti kad ti je duša u grobu?
- Ostavi me. Ostavi me - zajeca Catherina. - Ako sam zgriješila, ja
umirem zbog toga. To je dovoljno! I ti si mene napustio; ali neću te
koriti! Opraštam ti. Oprosti mi!
- Teško je oprostiti a gledati te u oči i osjećati ove osušene ruke.
Poljubi me opet; ali da ne vidim tvoje oči! Opraštam ti ono što si meni
učinila. Volim svog ubojicu... ali kako mogu tvog? Šutjeli su... lica su
im bila priljubljena jedno uz drugo i kupala su se u zajedničkim
suzama. Mislim da su oboje plakali; kako se činilo, Heathcliff je
mogao plakati u prilici kao što je bila ova. Počela sam se osjećati vrlo
neugodno, poslijepodne je brzo prolazilo, čovjek kojega sam bila
 152

poslala u selo vratio se, i opazila sam u svjetlu sunca na zalazu kako
ljudi izlaze kroz vrata gimmertonske kapele.
- Bogoslužje je završeno - objavih. - Moj će gospodar stići za pola
sata. Heathcliff promrmlja neku psovku i privuče Catherinu još više
uza se; ona se i ne maknu. Uskoro opazih poslugu gdje dolazi putem
koji je vodio u kuhinju. Gospodin Linton nije bio daleko iza njih; sam
je otvorio vrata i polako se približavao, vjerojatno da bi uživao u
lijepom popodnevu, blagom kao da je ljeto.
- Evo ga! - uzviknuh. - Za ime Božje, idite odmah! Nećete sresti
nikoga na ulaznim stubama. Požurite i sakrijte se među drvećem dok
on ne uđe.
- Moram ići, Cathy - reče Heathcliff pokušavajući se osloboditi
njezina zagrljaja. - Ali, ako budem živ, vidjet ću te opet prije nego
zaspiš. Neću se udaljiti ni pet koraka od tvog prozora.
- Ne smiješ otići! - odgovori ona držeći ga čvrsto koliko joj je
dopuštala njena snaga. - Nećeš, kažem ti.
- Za jedan sat - preklinjao je.
- Ni za minutu.
- Moram... Linton samo što nije stigao - reče uplašeni uljez.
Pokuša ustati da se na taj način oslobodi njenih prstiju - ali se ona
čvrsto priljubi uza nj, dišući brzo; lice joj je izražavalo luđačku
odlučnost.
- Ne! - vrisnu ona. - Oh, ne, ne idi! Edgar nam neće ništa. Ovo je
posljednji put! Heathcliffe, umrijet ću, umrijet ću!
- Kvragu s tom budalom! Eto ga! - povika Heathcliff i klonu na
stolicu. - Šuti, mila moja! Pst, pst, Catherina! Ostat ću. Ako me sad
ubije, izdahnut ću s blagoslovom na usnama. I opet se čvrsto
zagrliše. Čuh kako se gospodar uspinje stubama... hladne kapi znoja
izbiše mi po čelu; obuze me užas.
- Zar ćete poslušati njeno buncanje? - uzbuđeno ga upitah. Ne zna
što govori. Želite li biti uzrok njene propasti, zato što ona nema
pameti da se brine o sebi? Ustanite! Mogli biste je se odmah
osloboditi. Ovo je najdemonskije djelo koje ste ikad učinili. Svi smo
propali... gospodar, gospodarica i sluškinja. Lomila sam ruke i
vikala.
 153

Gospodin Linton ubrza korake zbog te buke. Usred svoga
uzbuđenja iskreno se obradovah kad ugledah da su Catherinine ruke
opuštene i da joj glava visi na njegovu ramenu. - Onesvijestila se ili
je mrtva - pomislih - utoliko bolje! Mnogo bolje da je mrtva nego da
tavori i bude teret i uzrok nesreće za sve oko sebe.
Edgar priskoči svom nezvanom gostu, blijed od iznenađenja i
gnjeva. Što je namjeravao učiniti, ne bih znala reći;ali ga onaj drugi
odjednom zaustavi stavljajući mu u ruke beživotno tijelo njegove
žene.
- Pogledajte! - reče. - Ako niste đavo, prvo njoj pomozite... a onda
ćete razgovarati sa mnom! Heathcliff prijeđe u salon i ondje sjede.
Gospodin Linton me pozva. S mnogo truda i nakon upotrebe
različitih sredstava, uspjesmo je povratiti svijesti, ali je bila posve
izbezumljena; uzdisala je, stenjala i nije nikoga prepoznavala. Edgar
je u svojoj brizi oko nje bio zaboravio na njezina mrskog mu
prijatelja. Ja nisam. Čim mi se pružila prva prilika, odoh i zamolih
ga da ode, tvrdeći da je Catherini
bolje i da ću mu ujutro javiti kako
je provela noć.
- Nemam ništa protiv da
iziđem iz kuće - odgovori - ali ću
ostati u vrtu; i, Nelly, pazi da
sutra održiš svoju riječ. Ja ću biti
pod onim tisama. Pazi! Ili ću opet
ući u kuću, bio Linton kod kuće ili
ne. Baci brz pogled kroz
poluotvorena sobna vrata i,
uvjerivši se da moje riječi
očevidno odgovaraju istini,
oslobodi kuću svoje zlokobne
prisutnosti.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

12 Re: Orkanski visovi - Emili Bronte taj Pet Sep 26, 2014 8:18 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Šesnaesto poglavlje
Te noći, oko ponoći, rodila se Catherina koju ste vidjeli u
Orkanskim visovima; sićušno djetešce, rođeno u sedmome mjesecu.
Dva sata nakon toga majka preminu ne osvijestivši se nijedanput da
bi mogla zamijetiti Heathcliffovu odsutnost ili Edgarovu prisutnost.
Očaj njezina muža odveć je bolan da bih se zadržala na njemu; koliko
je bio dubok, vidjelo se poslije po njegovim posljedicama.
Bijaše još znatno pojačan po mome mišljenju time što je ostao bez
nasljednika. I mene je to žalostilo kad sam promatrala nejako siroče;
i u sebi sam spočitavala starom Lintonu što je (iako je to bila samo
prirodna pristranost) za takav slučaj osigurao imanje za svoju kćer, a
ne za kćer svoga sina. Nitko se nije obradovao toj maloj siroti! U
prvim satima svoga rođenja mogla je plakati tako dugo dok ne umre,
a da nitko ne obrati pažnju na nju.
Kasnije smo pažnjom iskupili tu svoju nebrigu, ali početak
njezina života bio je lišen prijateljstva, kao što će vjerojatno biti i
njegov kraj.
Sutradan je jutro - svijetlo i veselo - prodrlo prigušeno kroz
zavjese tihe sobe i obasjalo odar i pokojnicu blagim, nježnim
svjetlom. Edgar je bio naslonio glavu na jastuk i zatvorio oči. Njegovo
mlado i lijepo lice bilo je gotovo isto tako mrtvo kao i u pokojnice koja
je ležala pored njega, i gotovo isto tako ukočeno; ali u njega je to bila
bolna ukočenost, u nje ukočenost savršenog mira.
 155

Čelo joj je glatko, očni kapci zatvoreni, na usnama osmijeh;
nijedan anđeo na nebu ne bi mogao biti ljepši nego što je bila ona.
Beskrajni mir u kojemu je počivala dojmio me se; nikad nisam bila u
pobožnijem raspoloženju nego u tom trenutku, pred tom spokojnom
slikom božanskog mira.
Instinktivno sam u sebi ponovila riječi koje je ona izrekla prije
nekoliko sati: "Beskrajno daleko i iznad svih vas!" - Bilo da je još na
zemlji ili već na nebu, njena se duša udomila kod Boga!
Ne znam je li to neka moja posebnost, ali ja se gotovo uvijek
osjećam sretnom kad ostanem bdjeti u sobi mrtvaca, ako se tu ne
nalazi i neko ucviljeno ili očajno lice na istom poslu sa mnom. Vidim
mir koji ni zemlja ni pakao ne mogu narušiti i osjećam čvrstu vjeru u
beskrajan i svijetao drugi svijet - vječnost u koju su napokon ušli -
gdje je život neograničen u svom trajanju, ljubav u svojoj simpatiji,
radost u svojoj punoći. Zamijetila sam tom prilikom koliko je mnogo
sebičnosti čak i u ljubavi kao što je Lintonova, jer kako je mogao biti
toliko tužan zbog Catherinina blaženog oslobođenja!
Istina, moglo se sumnjati zbog njene nastranosti i nestrpljivosti
hoće li ona na kraju pronaći mirno utočište. U to se moglo sumnjati u
trenucima hladna razmišljanja, ali ne sada uz njeno mrtvo tijelo.
Ono je isticalo svoju mirnoću i time, čini se, jamčilo i za mir duše
koja je u njemu obitavala. Vjerujete li, gospodine, da su takvi ljudi
zaista sretni na drugom svijetu? Ne znam što bih dala da to doznam.
Nisam odgovorio gospođi Dean na to pitanje koje mi se učinilo
prilično bezbožnim.
Ona nastavi: - Ako se osvrnemo na cio tijek života Catherine
Linton, bojim se, nemamo pravo misliti da je ona sretna na onom
svijetu; ali, ostavimo je njezinu Stvoritelju. Činilo mi se da je
gospodar zaspao, te se usudih napustiti sobu odmah poslije sunčeva
zalaska i iskrasti se na čist, svjež zrak. Posluga je mislila da sam
izišla otresti se pospanosti poslije svoga dugog bdjenja. Moj glavni
motiv bio je da vidim Heathcliffa. Ako je ostao među tisama cijelu
noć, onda nije mogao primijetiti nikakvo kretanje u Grangeu, osim
ako je možda čuo galopiranje konja tekliča koji je poslan u
Gimmerton. A ako se približio, onda je vjerojatno zaključio po
 156

svjetiljkama koje su nošene amo-tamo, po otvaranju i zatvaranju
vanjskih vrata, da unutra nešto nije u redu. Željela sam ga pronaći, a
i bojala sam se toga. Osjećala sam da mu se mora javiti strašna
vijest, pa sam htjela što prije obaviti tu neugodnu dužnost; ali kako
to učiniti, nisam znala.
Ugledala sam ga nekoliko koraka udaljenog od ugovorenog
mjesta - stajao je naslonjen na jedan stari jasen u parku. Bio je
gologlav, a kosa mu je bila potpuno mokra od rose koja se skupljala
na propupalom granju i kapala oko njega.
Zacijelo je dugo stajao u tom položaju, jer sam vidjela par kosova
koji je odlazio i vraćao se na tri koraka od njega zaposlen pravljenjem
gnijezda, ne bojeći se njegove blizine, kao da je i on kakvo drvo. Kad
su me spazili, kosovi odletješe, a on podiže oči i reče:
- Umrla je! Nisam čekao na tebe da bih to doznao. Skloni svoju
maramicu... ne slini preda mnom. Dođavola sa svima vama! Njoj ne
trebaju vaše suze! Oplakivala sam njega koliko i nju. Ponekad žalimo
stvorove koji sami nemaju taj osjećaj ni za sebe ni za druge. Čim sam
mu prvi put ugledala lice, vidjela sam da zna za nesretni događaj; i
zato što su mu se usne micale dok je gledao dolje u zemlju, opsjela
me ona čudna misao da mu je srce slomljeno bolom i da se moli Bogu.
- Jest, umrla je! - odgovorih zaustavljajući jecaje i brišući lice. -
Otišla je u raj, nadam se; i mi ćemo svi otići tamo k njoj ako se
urazumimo i napustimo grješne putove kako bismo krenuli dobrima!
- Je li se ona urazumila? - upita Heathcliff pokušavajući biti
podrugljiv. - Je li ona umrla kao svetica? Hajde, opiši mi vjerno taj
događaj. Kako... Pokuša izgovoriti njeno ime, ali nije mogao; stisnuo
je usne u nijemoj borbi sa svojom unutrašnjom boli, a istodobno
prkosio mome sažaljenju odlučnim i gnjevnim pogledom. - Kako je
umrla? - izusti napokon. Iako je bio vrlo snažan, dobro mu je došlo da
se nasloni na drvo, jer je poslije te borbe usprkos svojoj volji drhtao
cijelim tijelom. "Jadni bijedniče!" - pomislih - "ti imaš srce i živce kao
i svi drugi ljudi! Zašto se toliko trudiš sakriti ih? Tvoja oholost ne
može zaslijepiti Boga! Ti ga dovodiš u iskušenje da ih muči dok te ne
natjera da ponizno zajaučeš od bola!"
 157

- Mirna kao janje! - odgovorih glasno. - Uzdahnula je, opružila se
kao dijete koje se budi da bi opet nastavilo spavati. Pet minuta
poslije toga osjetila sam jedan mali otkucaj njezina srca i ništa više!
- Je li me spomenula? - upita on oklijevajući, kao da se bojao da
će odgovor sadržavati pojedinosti koje on neće imati snage slušati.
- Nije nikako dolazila svijesti, nije ni poznala nikoga otkad ste je
vi ostavili - odgovorih. - Ona leži s blagim osmijehom na licu; njene
posljednje misli vratile su se lijepim danima djetinjstva. Njen se
život završio nježnim snom... neka se isto tako ugodno probudi na
drugom svijetu!
- Neka se probudi u mukama! - povika on sa strašnom žestinom,
udari nogom o zemlju i zaječa u iznenadnom nastupu nesavladiva
uzbuđenja. - Ostala je lažljivicom do kraja! Gdje je ona? Nije ondje -
nije u raju - nije iščeznula - gdje je? Ah! Rekla si da te nije briga za
moje patnje! I ja se molim samo jednom molitvom - ponavljam je dok
mi se jezik ne ukoči - Catherino Earnshaw, ne nađi mira dokle god ja
živim! Rekla si da sam te ja ubio - pojavljuj mi se onda kao duh!
Ubijeni se, vjerujem, pojavljuju kao duhovi svojim ubojicama. Znam
da duhovi umrlih lutaju zemljom. Budi uvijek sa mnom - uzmi na
sebe kakav god hoćeš oblik, muči me do ludila! Samo me nemoj
ostaviti u ovom ponoru gdje te ne mogu naći! Oh! Bože! To je
neizdrživo! Ne mogu živjeti bez svog života! Ne mogu živjeti bez svoje
duše! Udario je glavom u kvrgavo stablo; i podigavši oči, zajauka, ne
kao čovjek, nego kao divlja zvijer koju ubijaju noževima i kopljima.
Zapazih nekoliko mrlja od krvi na kori drveta; a i ruke i čelo bili
su mu krvavi; vjerojatno je scena koju sam vidjela bila samo
ponavljanje sličnih scena odigranih tijekom noći. Ne mogu reći da je
to probudilo neko sažaljenje u meni; prije će biti da me užasnulo.
Ipak, nisam ga htjela ostaviti u takvu stanju. Ali čim se dovoljno
pribrao da primijeti kako ga promatram, zagrmio je neka odlazim, i
ja ga poslušah. Nisam imala snage da ga umirim ili utješim. Pogreb
gospođe Linton bio je zakazan za petak. Do tog je dana njen lijes,
zasut cvijećem i mirisavim lišćem, ostao otvoren u velikom salonu.
Linton je ondje provodio dane i noći - vječno budan čuvar; i - okolnost
koja je bila poznata samo meni - Heathcliff je provodio svoje noći, ako
 158

ne i dane, vani, također bez odmora. Nisam dolazila u dodir s njim;
ali sam osjećala da on ima namjeru ući ako bude mogao. U utorak,
odmah nakon što se smračilo, moj gospodar se, svladan umorom,
povukao na sat-dva počinka. Dirnuta Heathcliffovom ustrajnošću
htjela sam mu dati prilike da liku svoga iščezlog idola kaže
posljednje zbogom. Ušla sam i otvorila prozor. On nije propustio
iskoristiti tu priliku; oprezno i brzo, odveć oprezno da bi odao svoju
prisutnost i najmanjim šumom. Doista, ni ja ne bih otkrila da je
dolazio da nisam primijetila kako je draperija oko pokojničina lica u
neredu i da nisam opazila na podu uvojak plave kose, uvijen
srebrnim koncem; kad sam ga bolje razgledala, poznala sam da je
uzet iz medaljona koji je visio oko Catherinina vrata. Heathcliff je bio
otvorio medaljon, izbacio iz njega Lintonov uvojak i stavio unutra
uvojak svoje crne kose. Upletoh ih jedan oko drugoga i stavih zajedno
u medaljon.
Gospodin Earnshaw je, naravno, bio pozvan da prisustvuje
pogrebu svoje sestre. Ali on niti se ispričao niti je došao, tako da su,
osim njezina muža, u pratnji bili samo seljaci i posluga. Isabella nije
bila pozvana. Na iznenađenje seljana, mjesto gdje je Catherina
pokopana nije bilo ni u crkvi ispod isklesanog spomenika Lintona, a
ni izvan nje pored grobnica njenih rođaka.
Njen je grob iskopan na zelenoj padini u uglu crkvenog dvorišta
gdje je zid tako nizak da su vrijes i borovnice iz pustare rasli preko
njega, a treset ga gotovo zatrpao. Njen muž sada počiva na istome
mjestu. Njihovi su grobovi obilježeni jednostavnim nadgrobnim
kamenjem iznad njihovih glava i običnim kamenjem kod nogu.
 159

Sedamnaesto poglavlje
Poslije tog petka nismo imali lijepo vrijeme čitav mjesec.
Vrijeme se uvečer promijenilo; nakon južnoga počeo je puhati
sjeveroistočni vjetar koji je najprije donio kišu, a zatim susnježicu i
snijeg.
Sutradan ujutro jedva je čovjek mogao i zamisliti da smo tri
tjedna imali gotovo ljetno vrijeme; jaglac i šafran prekrili su snježni
smetovi; ševe su šutjele, mlado lišće ranog drveća smežuralo se i
pocrnjelo je. Hladan, tmuran i tužan dan! Moj gospodar nije izlazio iz
svoje sobe. Zauzela sam osamljeni mali salon i pretvorila ga u dječju
sobu. Sjedila sam tu i držala na krilu majušno dojenče koje je
plakalo. Njihala sam ga i promatrala kako se na prozoru bez zavjese
gomilaju snježne pahuljice, kad se vrata otvoriše i neko uletje unutra
glasno se smijući! Za trenutak je moja ljutnja bila veća od mog
iznenađenja. Pomislih da je to jedna od sluškinja te povikah:
- Prestani! Kako se usuđuješ ovdje vladati vjetropirasto? Što bi
kazao gospodin Linton kad bi te čuo?
- Oprosti mi! - odgovori mi dobro poznat glas. - Znam da je Edgar
u postelji, ali se ne mogu suzdržati. Osoba koja je to rekla priđe
ognjištu sva zadihana i s rukama o bedrima.
- Trčala sam cijelim putem od Orkanskih visova! - nastavi ona
poslije kratke šutnje. - Osim kad sam letjela. Ne bih mogla nabrojiti
koliko sam puta pala! Oh! Cijelo me tijelo boli! Nemoj se uzbuđivati!
Objasnit ću ti čim budem mogla. Molim te, samo budi dobra i naredi
da se spremi kočija da me odveze u Gimmerton, i reci sluškinji neka
uzme iz ormara i spakira nekoliko mojih haljina.
Bila je to gospođa Heathcliff. Ona je zaista bila u takvu stanju u
kojem joj nije moglo biti do smijeha; njena kosa, s koje se slijevao
snijeg i voda, padala joj je na ramena ; bila je odjevena u svoju
djevojačku haljinu - koju je često nosila i koja se više slagala s njenim
mladim godinama nego s njenim položajem - haljinu duboko
 160

izrezanu, s kratkim rukavima; osim toga bila je gologlava i golovrata.
Haljina od lake svile i posve vlažna pripijala joj se uz tijelo; na
nogama je imala samo tanke papuče. Dodajte tome duboku
posjekotinu ispod jednog uha koju je samo hladnoća sprečavala da
jako ne krvari, blijedo lice, izgrebeno i u modricama, i tijelo koje se
od umora jedva držalo na nogama, pa ćete razumjeti zašto se moj
prvotni strah nije mnogo smanjio ni poslije pažljiva promatranja.
- Moja draga mlada gospođo - uzviknuh - neću se maknuti niti ću
išta slušati dok ne skinete sve što imate na sebi i ne preodjenete se u
suho; nećete ići večeras u Gimmerton, te nema razloga da naručim
kočiju.
- Zaista hoću - reče ona - pješice ili kočijom. Nemam ništa protiv
toga da se pristojno odjenem. I - ah! Vidi kako mi krv curi sada niz
vrat! Zbog topline, rana me strašno peče. Nije dopuštala ni da je
dotaknem dok ne ispunim njene zahtjeve; i tek nakon što je kočijašu
naređeno da spremi kočiju i sluškinji da spakira nešto potrebne
odjeće, pristala je da joj zavijem ranu i pomognem da se presvuče. - A
sad, Elleno - reče ona nakon što je moj zadatak bio izvršen a ona
sjela u naslonjač pored ognjišta, sa šalicom čaja ispred sebe - sjedni
uz mene, ali najprije ukloni siroto Catherinino djetešce; ne volim ga
gledati! Ne smiješ misliti da zato što sam doletjela onako glupo ne
mislim na Catherinu; i ja sam plakala, i to gorko... da, i nitko nije
imao više razloga za plakanje od mene. Rastale smo se nepomirene,
sjećaš li se, i ja to neću sebi oprostiti. Ali, usprkos svemu to me
nisam htjela suosjećati s njim... s tom brutalnom životinjom! Oh! Daj
mi žarač! Ovo je posljednja njegova stvar koju imam kod sebe. Ona
skinu zlatan prsten sa svoga srednjaka i baci ga na pod.
- Smrvit ću ga! - nastavi udarajući po njemu s djetinjim prkosom.
- Onda ću ga spaliti! Podiže zlostavljani predmet i baci ga u vatru.
- Tako! Neka kupi drugi ako me ponovno osvoji. On bi bio kadar
doći me ovamo tražiti, samo da bi naljutio Edgara. Ne usuđujem se
ostati jer ta misao može ući u njegovu pokvarenu glavu! A osim toga,
ni Edgar nije bio dobar prema meni, zar ne? I ne tražim pomoć, a i ne
želim ga dovoditi u nove nezgode. Nužda me je natjerala da tražim
zaklona ovdje; i da nisam bila sigurna da ga neću sresti, zaustavila
 161

bih se u kuhinji, umila se, ogrijala, poslala nekoga da te zovne i,
nakon što bi mi donijela što mi treba, otišla bih bilo kamo izvan
dosega moga prokletog - utjelovljenog demona! Ah! Bijaše tako
bijesan! Da me je uhvatio! Šteta što mu Earnshaw nije dorastao po
snazi; ne bih bježala dok ga ne bih vidjela da je isprebijan namrtvo,
samo da je Hindley bio kadar to učiniti!
- Nemojte govoriti tako brzo, gospođo - upadoh joj u riječ -
pomaknut ćete maramicu koju sam vam svezala, pa će rana opet
početi krvariti. Pijte svoj čaj, odahnite malo i prestanite se smijati;
smijehu, na žalost, nema mjesta pod ovim krovom, i u vašem stanju!
- Nepobitna istina - odgovori ona. - Slušaj to dijete! Ono
neprestano plače... odnesite ga nekamo odakle ga neću čuti barem
jedan sat; neću ostati dulje. Zazvonih i predah ga sluškinji na
čuvanje. Zatim je upitah što ju je nagnalo da pobjegne iz Orkanskih
visova pod takvim okolnostima i kamo namjerava ići kad već neće
ostati s nama.
- Trebala bih, a i željela bih ostati - reče ona - da tješim Edgara i
da se brinem o djetetu, na prvome mjestu, a i zato što je Grange moj
pravi dom. Ali, kažem ti, Heathcliff me onda ne bi ostavio na miru!
Zar misliš da bi on mogao trpjeti da me vidi kako se oporavljam i
kako sam raspoložena... da bi mogao podnijeti misao da živimo
mirno, a da ne odluči otrovati naš mir? Imam to zadovoljstvo da
pouzdano znam kako me mrzi, i to toliko da se ozbiljno uzrujava kad
god me čuje ili vidi; primijetila sam da mu se mišići na licu, kad god
mu iziđem pred oči, nehotice grče u izraz mržnje, koja djelomično
potječe iz njegove spoznaje da ja imam razloga taj isti osjećaj gajiti
prema njemu, a djelomično iz gnušanja koje je uvijek osjećao prema
meni.
Njegova je mržnja dovoljno jaka da sam potpuno sigurna kako
neće juriti za mnom po Engleskoj ako uspijem pobjeći daleko; stoga
moram otići što dalje. Oslobodila sam se svoje prve želje da me ubije;
radije bih da ubije sebe! Sasvim je ugasio moju ljubav, tako da sam
sad potpuno mirna. Još se mogu sjetiti koliko sam ga voljela; mogu
čak i nejasno zamisliti da bih ga mogla još voljeti kad bi... ne! Čak i
da je sasvim zaluđen ljubavlju za mene, đavolska narav otkrila bi se
 162

na neki način. Catherina je morala imati izopačen ukus kad ga je
tako visoko cijenila iako ga je tako dobro poznavala. Čudovište!
Željela bih da bude zbrisan i iz svijeta i iz mog pamćenja!
- Pst! Pst! I on je ljudsko biće. Budite milosrdniji; ima gorih ljudi
od njega!
- On nije ljudsko biće i nema pravo na moje milosrđe. Dala sam
mu svoje srce, on ga je uzeo, umorio mučenjem i bacio mi ga natrag.
Ljudska bića osjećaju srcem, Ellen; i jer je on uništio moje, nisam
više sposobna osjećati za njega. I ne bih, pa makar on stenjao u
mukama od sada pa do svoga smrtnog časa, i krvave suze lio za
Catherinom! Ne, zaista ne bih! - Isabella briznu u plač, ali odmah
obrisa suze sa svojih trepavica i produži: - Pitala si me što me je
napokon nagnalo u bijeg? Bila sam prisiljena na to jer sam ga uspjela
dovesti do bjesnila koje je nadmašilo granice njegove zloće. Razvlačiti
nečije živce usijanim kliještima zahtijeva veću hladnokrvnost nego
udariti nekoga po glavi. On je bio toliko razdražen da je bio zaboravio
sotonsku razboritost kojom se hvalio i pribjegao je ubilačkom nasilju.
Osjetila sam zadovoljstvo što sam ga uspjela razdražiti. Osjećaj
zadovoljstva probudio je u meni nagon za samoodržanjem i uspjela
sam pobjeći: I ako ikada dopustim da mu opet dopadnem šaka, neka
mi se dobro osveti.
Jučer je, kao što znaš, gospodin Earnshaw trebao ići na pogreb.
Nastojao je biti trijezan za taj dan... umjereno trijezan; nije otišao
mahnit u postelju u šest sati izjutra da bi ustao mamuran u
dvanaest. Rezultat toga bio je da je ustao vrlo potišten, s idejama o
samoubojstvu, te nije bio ni za crkvu ni za ples; i umjesto da ode na
pogreb, sjeo je pored ognjišta i ispijao velike čaše brandvja ili gina.
- Heathcliff - dršćem kad ga spomenem! - nije boravio u kući od
prošle nedjelje sve do danas. Jesu li ga hranili anđeli ili njegovi
rođaci iz pakla, ne mogu reći; ali nije jeo kod kuće već tjedan dana.
Dolazio je kući zorom i odlazio ravno u svoju sobu gdje se zaključavao
kao da bi itko i u snu mogao poželjeti njegovo društvo! Ondje se molio
kao kakav metodist; ali božanstvo koje je prizivao bilo je bešćutni
prah i pepeo; a kad god bi se obraćao Bogu, čudno ga je miješao sa
svojim ocem - crnim đavolom! Nakon što bi završio te svoje
 163

licemjerne molitve - a one su obično trajale dok ne promukne i glas
mu zamre u grlu - opet je odlazio; uvijek prema Grangeu. Začuđena
sam što Edgar nije pozvao policajca da ga uhiti. Što se mene tiče,
iako bijah žalosna zbog Catherinine smrti, bilo mi je nemoguće da ne
smatram to vrijeme oslobođenja od poniženja kao ugodan odmor.
Oporavila sam se da mogu slušati Josephove vječite propovijedi bez
plakanja, i gotovo sam se prestala motati po kući korakom uplašenog
kradljivca.
Ti ne bi vjerovala da bih ja mogla plakati zbog bilo čega što
Joseph kaže; ali i njegovo mi je i Haretonovo društvo odvratno.
Radije sam sjedila s Hindleyjem i slušala njegove strašne riječi
nego s "malim gospodarom" i njegovim vjernim pristalicom, tim
odvratnim starcem! Kad je Heathcliff kod kuće, često sam prisiljena
povući se u kuhinju u njihovo društvo, ili cvokotati u vlažnim,
nenastanjenim sobama.
Kad nije kod kuće, kao što je bio slučaj ovog tjedna, ja namjestim
stol i stolac u kut uz ognjište i uopće ne obraćam pažnju na to čime se
bavi gospodin Earnshaw; a i on se ne miješa u ono što ja radim.
Mirniji je ako ga nitko ne draži; zlovoljan je, potišteniji, ali manje
bijesan. Joseph tvrdi da je on postao drugi čovjek, da je Gospod
dirnuo njegovo srce i da je spašen "kao vatrom". Nisam mogla
primijetiti te znakove promjene na bolje, ali to nije moj posao. Sinoć
sam sjedila u svom kutu i čitala gotovo do ponoći neke stare knjige.
Bilo mi je jezovito otići gore - zbog snježne oluje koja je bjesnjela
napolju i zbog mojih misli koje su se neprestano vraćale crkvenom
dvorištu i tek iskopanom grobu! Jedva sam se usuđivala dignuti oči s
otvorene knjige, jer bi se odmah pred mojim očima stvorila ta tužna
slika. Hindley mi je sjedio sučelice s glavom oslonjenom o ruku;
možda su ga morile iste brige. Prestao je piti prije nego što je počeo
gubiti svijest i nije se ni maknuo ni progovorio dva ili tri sata.
Nikakva glasa nije bilo u kući do fijukanja vjetra koji je ponekad
zatresao prozore, tihog pucketanja ugljena i zveketa mojih škarica
kad sam s vremena na vrijeme skraćivala stijenj svijeće. Hareton i
Joseph vjerojatno su već tvrdo spavali u svojim posteljama. Bilo je
 164

vrlo, vrlo tužno. Dok sam čitala, uzdisala sam, jer se činilo kao da je
sva radost iščezla iz svijeta da se više nikada ne vrati.
Tužnu tišinu najposlije je prekinuo zvuk kvake na kuhinjskim
vratima; Heathcliff se vratio sa svoga bdijenja ranije nego obično;
vjerojatno zbog nenadane oluje. Ta su vrata bila zaključana, i mi ga
čusmo kako je obišao da bi ušao na druga vrata. Ustadoh i iz usta mi
se ote izraz koji otkri moje osjećaje. To navede Hindleyja, koji je
netremice gledao prema vratima, da se okrene i pogleda me.
- Držat ću ga vani još pet minuta - uzviknu. - Nemate ništa
protiv?
- Što se mene tiče - odgovorih - možete ga ostaviti vani cijelu noć.
Hajdete! Zaključajte vrata. Earnshaw to učini prije no što njegov gost
stiže do prednjih vrata; zatim primakne svoju stolicu drugom kraju
moga stola i nagnu se preko njega tražeći u mojim očima suosjećanje
s vatrenom mržnjom koja je sijevala u njegovima; ali kako je on i
izgledao i osjećao kao ubojica, nije u njima našao baš to; ali ono što je
u njima opazio, bilo je dovoljno da ga ohrabri da kaže:
- Vi i ja, oboje, imamo raščistiti velike račune s ovim čovjekom
vani! Kad nijedno od nas ne bi bilo kukavica, mogli bismo to svršiti
zajedničkim snagama. Jeste li vi mekušac kao i vaš brat? Jeste li
spremni trpjeti do kraja, a da nijedan put ne tražite naplatu?
- Već mi je dosadilo trpjeti - odgovorih mu - i obradovala bih se
odmazdi koja mi se ne bi vratila. Ali izdaja i nasilje mač su s dvije
oštrice; oni više ranjavaju one koji im pribjegnu nego njihove
neprijatelje.
- Izdaja i nasilje pravedan su odgovor na izdaju i nasilje! - povika
Hindley. - Gospođo Heathcliff, zahtijevam od vas samo da sjedite
mirno i da šutite. Možete li, recite? Uvjeren sam da bi vam pružilo
jednako zadovoljstvo koliko i meni da vidite kraj toga zloduha; on će
biti vaša smrt ako ne budete brži od njega; a moja propast. Dovraga s
tim paklenim nitkovom! Lupa na vrata kao da je već ovdje gospodar!
Obećajte mi da ćete šutjeti i prije nego što ta ura otkuca... sada je tri
minute do jedan... vi ćete biti slobodna žena! On izvadi iz njedara
oružje koje sam ti opisala u svom pismu i htjede ugasiti svijeću. Ali ja
mu je istrgnem i uhvatim ga za ruke.
 165

- Neću šutjeti! Ne smijete ga dirnuti. Neka vrata ostanu
zatvorena, a vi budite mirni!
- Ne! Ja sam donio odluku i, tako mi Boga, izvršit ću je! - povika
taj očajnik. - I protiv vaše volje učinit ću vam uslugu, a Haretonu
pravdu! I nećete imati potrebe razbijati glavu kako da ga spasite od
kazne. Catherine više nema. Nitko živ ne bi žalio za mnom niti bi se
crvenio zbog mene čak i kad bih ovog časa prerezao sebi grkljan... i
vrijeme je da se ovo okonča!
Boriti se s njim bilo bi isto što i boriti se s medvjedom ili
raspravljati s luđakom. Jedino mi je bilo ostalo da otrčim do
prozorskog okna i upozorim njegovu buduću žrtvu na sudbinu koja
ga čeka. - Bolje će biti da potražiš sklonište na nekom drugom mjestu
noćas! - povikah prilično pobjedonosno. - Gospodin Earnshaw
namjerava te ubiti ako pokušaš ući.
- Bolje će biti da otvoriš vrata, ti... - odgovori on, nazivajući me
nekim lijepim izrazom koji ne želim ponoviti. - Neću se miješati u to -
odgovorih mu. - Uđi i budi ubijen ako hoćeš. Ja sam izvršila svoju
dužnost. Nakon toga zatvorih prozor i vratih se na svoje mjesto uz
vrata. Nisam mogla biti licemjerna i pretvarati se da sam zabrinuta
zbog opasnosti koja mu prijeti. Earnshaw me korio tvrdeći da još
uvijek volim toga nitkova i nazivajući me svakojakim imenima zbog
malodušnosti koju sam pokazala. A ja sam u dubini svoga srca (i
savjest me nije zbog toga pekla) mislila da bi bilo pravo blaženstvo za
njega kad bi ga Heathcliff oslobodio njegova jada, ali i da bi ne manje
blaženstvo bilo za mene kad bi on poslao Heathcliffa onamo gdje mu
je mjesto. Dok sam sjedila udubljena u te misli, prozorsko se okno od
Heathcliffova udarca sruši uz tresak na pod i pomoli se njegovo crno
lice. Razmak između prečki bijaše odveć malen da bi njegova ramena
mogla proći, i ja se nasmiješih likujući u svojoj umišljenoj sigurnosti.
Kosa i odijelo bili su mu bijeli od snijega, a njegovi oštri,
ljudožderski zubi, iscereni zbog hladnoće i bijesa, blistali su u mraku.
- Isabello, pusti me unutra ili ćeš mi platiti za to! - promumlja on,
kao što bi Joseph rekao.
- Ne želim sudjelovati u ubojstvu - odgovorih. - Gospodin Hindley
stoji i čeka s nožem i punim pištoljem.
 166

- Pusti me kroz kuhinjska vrata!
- Hindley bi stigao tamo prije mene - odgovorih. - Jadna je ta
tvoja ljubav kad ne može podnijeti malo snijega! Ostavljao si nas na
miru u svojim posteljama dokle god je ljetna mjesečina sjala, ali čim
se vratio zimski vjetar, ti moraš trčati i tražiti zaklona! Heathcliffe,
da sam ja na tvome mjestu, otišla bih, legla bih preko njezina groba i
umrla kao vjeran pas. Svijet nema više vrijednosti za tebe da bi i
dalje živio u njemu, zar ne? Ti si mi usadio u glavu da je Catherina
bila sva radost tvoga života; ne mogu vjerovati da i pomišljaš
preživjeti njenu smrt.
- On je ondje, je li? - uzviknu Hindley i pojuri k otvoru. - Ako
budem mogao provući ruku, moći ću ga pogoditi!
Bojim se, Elleno, da ćeš me smatrati sasvim zlom, ali ti ne znaš
sve, i zato se nemoj žuriti suditi. Ne bih pomogla ni potaknula ni za
što na svijetu napad čak ni na njegov život. Ali poželjeti njegovu
smrt, to sam morala. Stoga se strašno razočarah i uplaših zbog
posljedica svojih izazivačkih riječi, kad se on baci na Earnshawovo
oružje i istrgnu mu ga iz ruke. Revolver okinu, a nož se pri
zaklapanju zari u zapešće Hindleyjeve ruke. Heathcliff ga povuče
svom snagom, te on duboko zasiječe u meso i spremi ga onako krvava
u svoj džep. Zatim uze kamen, sruši pregradu u prozoru i skoči
unutra. Njegov protivnik bio je pao onesviješten od velikog bola i
gubitka krvi koja je tekla iz jedne arterije ili vene. Okrutni nitkov
udari ga, nogom zgazi i poče mu udarati glavom o pod držeći me
jednom rukom kako bi me spriječio da zovnem Josepha. Zahvaljujući
nadljudskom samoodricanju, uspio se suzdržati da ga sasvim ne
dotuče; napokon, sasvim zadihan, presta i odvuče naoko beživotno
tijelo na klupu. Zatim otkinu rukav Earnshawova kaputa i previ
ranu s brutalnom surovošću, pljujući i psujući isto onako energično
kao i dok ga je udarao. Čim me je prestao držati, odjurila sam
pronaći starog slugu koji, budući da je postupno shvaćao značenje
moje brze priče, požuri niza stube, dašćući, jer je prelazio po dvije
stube odjedanput.
- Što ćemo? Što ćemo sad?
 167

- Evo što ćemo - zagrmje Heathcliff. - Tvoj je gospodar lud. Ako
bude živio još jedan mjesec, poslat ću ga u ludnicu. I kako si,
dođavola, došao na to da zaključavaš prije nego što se vratim, ti
bezubi glupane? Ne stoj tu i ne mrmljaj. Dođi, neću ga ja njegovati.
Obriši sve to i pazi na svjetiljku... jer tu je više od pola brandyja.
- I tako ste ga vi ubili? - povika Joseph dižući ruke i oči od užasa.
- Je li se ikad vidjelo tako nešto! Neka Gospod... o Heathcliff ga
ćušnu, tako da on pade na koljena usred krvi, i dobaci mu ručnik; ali
Joseph, umjesto da se počne brisati, prekriži ruke i započe neku
molitvu koja me svojim čudnim jezikom natjera na smijeh. Bila sam
u takvu duševnom raspoloženju da me ništa nije moglo užasnuti; bila
sam uistinu neustrašiva, jednako kao što su to neki zločinci podno
vješala.
- Oh! Tebe sam zaboravio - reče tiranin. - Ti ćeš to počistiti. Na
koljena! A ti kuješ zavjeru s njim protiv mene, je li, zmijo! Eto posla
za tebe! Drmusao me dok mi zubi ne zacvokotaše, a onda me gurnu
kraj Josepha koji mirno završi svoju molitvu i ustade izjavljujući da
odmah kreće u Grange.
Gospodin Linton je sudac, pa da mu je umrlo i pedeset žena, on
mora ovo ispitati. Bio je tako uporan u svojoj odluci da je Heathcliff
smatrao korisnim prisiliti me da ukratko prikažem što se dogodilo.
Stajao je nadamnom i napuhavao se od zlonamjernosti dok sam ja
protiv volje davala svoj iskaz odgovarajući na njegova pitanja.
Trebalo je dosta truda da se starac uvjeri kako Heathcliff nije bio
napadač, pogotovu uz moje teško izvučene odgovore. Ali ga gospodin
Earnshaw brzo uvjeri da je još živ. Joseph požuri dati mu malo
brandyja, i, zahvaljujući tome, njegovu se gospodaru uskoro povrati
svijest i moć kretanja.
Heathcliff, vidjevši da njegov protivnik ne zna kako se postupalo
s njim dok je bio u nesvijesti, reče mu da je bio mrtav pijan; da se on
neće osvrtati na njegovo užasno ponašanje, ali mu savjetuje da ide u
postelju. Na moju radost, on nas ostavi poslije toga svog savjeta, i
Hindley se ispruži uz ognjište. Ja odoh u svoju sobu, čudeći se da sam
tako olako prošla.
 168

Jutros, kad sam sišla oko pola dvanaest, gospodin Earnshaw je
sjedio pored vatre i osjećao se vrlo loše. Njegov zao duh, gotovo isto
tako mršav i samrtnički blijed, stajao je naslonjen na zid uz ognjište.
Ni jednom se, čini se, nije jelo; i nakon što sam čekala dok se sve nije
ohladilo na stolu, počeh sama jesti. Ništa me nije sprečavalo da
jedem s tekom i, kad sam s vremena na vrijeme bacila pogled na
svoje hirovite prijatelje, osjećala sam stanovito zadovoljstvo i
superiornost jer uživam blagodati mirne savjesti. Nakon što sam
objedovala, usudih se mimo običaja prići bliže ognjištu, zaobiđoh
Earnshawovo sjedalo i kleknuh u kut pored njega. Heathcliff nije
gledao u mom smjeru, pa sam podigla oči i promatrala njegove crte
lica s takvim mirom i pouzdanošću kao da preda mnom stoji kip.
Njegovo čelo, koje sam nekoć smatrala tako muškim, a koje sada
smatram tako demonskim, bilo je zamračeno teškim oblakom;
njegove strašne oči bile su gotovo usahle od nespavanja i, možda,
suza, jer su mu trepavice bile još vlažne; njegove usne, s kojih je bio
iščeznuo gnjevni podsmijeh, bile su stisnute, s izrazom neizrecive
tuge.
Da je to bio bilo tko drugi, pokrila bih svoje lice pred tolikom
tugom. Ali u njegovu slučaju osjetila sam zadovoljstvo; i koliko god se
činilo podlim vrijeđati palog neprijatelja, nisam mogla propustiti
priliku da ga ranim strijelom.
Njegova slabost pružila mi je priliku da okusim radost koja dolazi
od vraćanja zla zlom!
- Pfuj, pfuj, gospođo! - upadoh joj u riječ. - Netko bi mogao
pomisliti da nikada u svom životu niste otvorili Sveto pismo. Ako Bog
zada bol vašim neprijateljima, to vam mora biti dovoljno. I nisko je i
drsko svoje mučenje dodavati Božjem.
- Općenito govoreći, priznajem da je tako, Elleno. Ali kakva bi
patnja nanesena Heathcliffu mogla mene zadovoljiti ako i ja nemam
udjela u njezinu stvaranju? Radije bih da pati manje, ali da ja
uzrokujem njegove patnje i da on to zna. Oh, dugujem mu tako
mnogo! Samo pod jednim uvjetom mogla bih mu oprostiti; da mu
uzmem oko za oko, zub za zub, da mu za svako mučenje vratim
mučenjem i da ga dovedem u stanje u kojem sam ja. Budući da je on
 169

prvi uvrijedio, da ga natjeram da prvi i moli za oprost, a onda - pa
onda, Elleno, mogla bih pokazati neku velikodušnost. Ali je posve
nemoguće da ću se ikada osvetiti, i stoga je nemoguće da mu
oprostim. Hindley zatraži malo vode. Pružih mu čašu i zapitah ga
kako mu je.
- Nisam toliko bolestan koliko bih želio - odgovori on. - Ali, da i ne
govorim o svojoj ruci, svaki me djelić tijela tako boli kao da sam se
borio s legijom vragova!
- Nikakvo čudo - odgovorih mu. - Catherina je imala običaj hvaliti
se kako ona stoji između vas i tjelesne povrede, mislila je time reći da
vas stanovite osobe ne bi fizički napale iz straha da ne uvrijede nju.
Dobro je što mrtvi uistinu ne ustaju iz svojih grobova, jer bi inače
ona prošle noći vidjela jedan odvratan prizor. Nemate li modrice po
tijelu i posjekotine preko prsa i ramena?
- Ne znam - odgovori on - ali što želite reći? Da se on nije usudio
udariti me dok sam ležao na podu?
- Gazio vas je, udarao nogom i bubao o pod - prošaptah. - A na
usta mu je išla slina od želje da vas rastrga zubima; jer on je samo
polučovjek; čak ni toliko, a ostalo je demon. Gospodin Earnshaw
pogleda gore, kao i ja, u lice našeg zajedničkog neprijatelja koji,
zauzet svojim bolom, čini se nije bio svjestan ničega što se oko njega
događa; što je dulje stajao, to su njegova razmišljanja sve jasnije
otkrivala svoj mrak u crtama njegova lica.
- Ah, samo kad bi mi Bog dao snage da ga udavim u posljednjem
času svog života, otišao bih radosno u pakao - teško uzdahnu
nemoćan čovjek i pokuša se dignuti, ali bez uspjeha. Obuze ga očaj
jer je bio svjestan da nije dovoljno sposoban za tu borbu.
- Nemojte, dovoljno je što je ubio jednu osobu iz vaše obitelji -
rekoh glasno. - U Grangeu svi znaju da bi vaša sestra bila i sada živa
da nije bilo gospodina Heathcliffa. Napokon, bolje je da vas on mrzi
nego da vas voli. Kad se sjetim kako smo bili sretni... kako je
Catherina bila sretna prije njegova dolaska... proklinjala bih taj dan.
Heathcliff je, vjerojatno, primijetio više istinitost tih riječi nego
namjeru s kojom su izrečene. Vidjela sam da je njegova pažnja
 170

probuđena, jer su mu se suze kotrljale iz očiju u pepeo dok se gotovo
gušio od jecaja. Pogledah ga u lice i prezrivo se nasmijah.
Naoblačeni prozori pakla za trenutak sijevnuše prema meni, ali
se demon, koji je obično vrebao iz njegovih očiju, doimao pritajenim i
udaljenim, te se nisam bojala izložiti opasnosti da se još jednom
podrugljivo nasmijem.
- Ustani i odlazi mi s očiju - reče ožalošćeni. Učinilo mi se da je to
rekao, jer mu je glas bio jedva razumljiv.
- Oprosti - progovorih. - Ali i ja sam voljela Catherinu; njezinu je
bratu potrebna pažnja i nega, i ja ću mu je njoj za ljubav pružiti.
Budući da je ona mrtva, ja je vidim u Hindleyju. Hindley ima iste oči
kao i ona; to bi se još bolje vidjelo da ih nisi pokušao izvaditi i da ih
nisi napravio crnima i crvenima, a njene...
- Ustaj, bijedni idiote, prije nego što te zgazim! - povika on
učinivši pokret zbog kojega sam odmah ustala.
- Ali - nastavih, spremna pobjeći - da ti je jadna Catherina
vjerovala pa da je uzela smiješnu, prezrivu, ponižavajuću titulu
gospođe Heathcliff, i ona bi ubrzo pružala istu sliku! Ona ne bi mirno
podnosila tvoje odvratno ponašanje: njeno negodovanje i gnušanje
moralo bi naći svoj izraz. Naslon klupe i Earnshawovo tijelo nalazili
su se između mene i njega, te umjesto da me pokuša uhvatiti, on
zgrabi nož sa stola i baci ga gađajući me u glavu. Nož me pogodi
ispod uha i prekinu rečenicu koju sam započela. Izvadih ga, skočih do
vrata i dobacih mu još nekoliko riječi koje su se, nadam se, žarile
malo dublje od njegova noža. On bijesno jurnu prema meni, ali ga
zadrža zagrljaj njegova domaćina; i čvrsto držeći jedan drugoga,
obojica padoše kraj ognjišta. To je bilo posljednje što sam vidjela.
Bježeći kroz kuhinju rekla sam Josephu neka požuri svome
gospodaru; prevrnuh Haretona koji je pored vrata vješao štenad o
naslon stolca i sretna, kao duša pobjegla iz čistilišta, skakala sam,
poskakivala i jurila niz strmi put. Napustih uskoro njegove krivine i
udarih preko pustare valjajući se preko bedema i gazeći kroz
močvare. Jurila sam kao bez duše prema svjetlu Grangea. Mnogo bih
radije bila osuđena na vječno obitavanje u paklu nego da još jednom
prenoćim pod krovom Orkanskih visova.
 171

Isabella prestade govoriti, ispi gutljaj čaja, ustade i reče mi da joj
namjestim šešir i veliki šal koji sam bila donijela. Ne slušajući moje
molbe da ostane bar još jedan sat, pope se na stolac, poljubi Edgarov
i Catherinin portret, zatim i mene, te ode kočijom, a s njom i Fanny
koja je lajala sva radosna što joj se gospodarica vratila. Otišla je da
se više nikada ne vrati u ovaj kraj.
Ali poslije, nakon što su prilike postale sređenije, ona i moj
gospodar redovito su se dopisivali. Mislim da je njeno novo boravište
bilo negdje na jugu, blizu Londona. Ondje je rodila sina nekoliko
mjeseci nakon svoga bijega. Na krštenju dano mu je ime Linton, i još
od samog početka javljala je da je on boležljivo, zlovoljno stvorenje.
Jednog sam dana srela u selu gospodina Heathcliffa i on me
upitao gdje ona živi. Odbila sam mu reći. On mi je na to rekao da to
nije važno, ali da ona mora paziti da se ne vrati svome bratu; ne
treba biti s njim, pa makar je on morao uzdržavati. Iako mu nisam
dala nikakvu obavijest, on je doznao od nekog sluge i njezinu adresu
i da je rodila sina. Ipak nije otišao uznemirivati Isabellu, što ona ima
zahvaliti, mislim, njegovu osjećaju odvratnosti prema njoj.
Gotovo uvijek, kad bi me vidio, pitao me je o djetetu, a kad je čuo
njegovo ime, gnjevno se osmjehnuo i rekao:
- Žele da i njega mrzim, je li?
- Mislim da žele da ne znate za njega - odgovorih. - Ali ja ću ga
uzeti k sebi kad mi bude potrebno. Neka računaju s tim.
***
Isabella je umrla prije no što je došlo to vrijeme, trinaest godina
nakon Catherinine smrti, kad je Lintonu bilo dvanaest godina, ili
nešto više. Sutradan nakon Isabellina neočekivanog posjeta nisam
imala prilike razgovarati sa svojim gospodarom. Izbjegavao je svaki
razgovor i nije bio kadar razgovarati ni o čemu. Kad sam napokon
postigla da me sasluša, vidjela sam da mu je drago što mu je sestra
napustila muža, kojeg je mrzio snagom gotovo neshvatljivom za
njegovu blagu prirodu.
 172

Osjećao je tako duboku odvratnost prema njemu da je izbjegavao
ići ikamo gdje bi ga mogao vidjeti ili čuti o njemu. Bol i taj osjećaj
pretvorili su ga u pravog pustinjaka. Napustio je svoj položaj suca,
prestao čak ići u crkvu, izbjegavao selo u svim prilikama i vodio život
potpune osamljenosti u granicama svoga parka i gospodarstva.
Jedina promjena bijahu osamljene šetnje po pustari i posjeti grobu
svoje žene, obično uvečer ili rano ujutro kad nije bilo drugih
prolaznika. Bio je odveć dobar da bi mogao dugo biti potpuno
nesretan. On se nije molio da mu se Catherinina duša javlja kao duh.
Vrijeme je donijelo rezignaciju i sjetu slađu od obilne radosti.
Mislio je na nju sa žarkom i nježnom ljubavlju i s čežnjom punom
nade u onaj bolji svijet, kamo je vjerovao da je ona otišla. A i u ovom
svijetu bijaše za nj i utjehe i ljubavi. Rekla sam vam da nekoliko
dana nije obraćao nikakvu pažnju maloj nasljednici preminule. Ta se
hladnoća topila brzo kao travanjski snijeg, i to malo stvorenje, prije
nego što je moglo protepati ijednu riječ ili učiniti ijedan korak, već je
tiranski zavladalo njegovim srcem.
Nazvali su je Catherina; ali on je nikada nije zvao punim
imenom, kao što prvu Catherinu nikada nije oslovljavao skraćenim
imenom, vjerojatno zato što je Heathcliff običavao to činiti. Malu je
uvijek zvao Cathy, jer je to označivalo za njega i razliku od njene
majke i vezu s njom, a njegova ljubav prema djetetu potjecala je
mnogo više iz djetetova srodstva s majkom negoli iz toga što je bila i
njegova kći.
Uspoređivala sam njega i Hindleyja Earnshawa i razmišljala
kako bih objasnila zašto je njihovo ponašanje u sličnim okolnostima
tako različito. Obojica su bili odani muževi i voljeli su svoju djecu;
nisam mogla shvatiti zašto obojica nisu odabrali isti put, dobar ili
loš. Ali, mislila sam u sebi, Hindley se, iako je naoko imao jaču glavu,
pokazao gorim i slabijim čovjekom. Kad se njegova lađa nasukala,
kapetan je napustio svoje mjesto, a posada, umjesto da pokuša
spasiti lađu, digla je bunu i u neredu je sasvim zaboravila svoj
nesretni brod. Naprotiv, Linton je pokazao istinsku hrabrost odane i
vjerne duše; uzdao se u Boga i Bog ga je utješio. Jedan se nadao, a
drugi očajavao. Sami su izabrali svoje sudbine i pravedno su bili
 173

osuđeni da ih podnose. Ali vi sigurno ne želite slušati moje
moraliziranje, gospodine Lockwoode, i sami možete prosuditi o
svemu tome kao i ja, ili barem mislite da možete, a to je isto.
Earnshawov kraj bio je baš onakav kakav se mogao i očekivati;
brzo je otišao za svojom sestrom. Jedva je proteklo šest mjeseci
između njezine i njegove smrti. Mi u Grangeu nikada nismo dobili
podroban izvještaj o stanju koje je prethodilo njegovoj smrti; sve što
sam doznala bilo je ono što sam čula kad sam otišla pomoći u
pripremama za pogreb.
Gospodin Kenneth došao je o tome izvijestiti moga gospodara.
- Nelly - rekao je on ulazeći jednog jutra na konju u dvorište tako
rano da me je odmah uplašio predosjećajem da donosi loše vijesti -
došao je red da i mi nosimo crninu. Tko nam je otišao sad, što
mislite?
- Tko? - upitah uzbuđeno.
- Pa, pogodite! - odgovori on silazeći s konja i privezujući uzdu za
alku pored vrata.
- Prihvatite rub svoje pregače; siguran sam da će vam trebati.
- Nije valjda gospodin Heathcliff? - uzviknuh.
- Što, zar biste vi imali suza i za njega? - upita liječnik. - Nije;
Heathcliff je čvrst, mlad čovjek; danas je izgledao da ne može bolje.
Maloprije sam ga vidio. Počeo se brzo oporavljati otkad ga je ostavila
njegova bolja polovica.
- Tko je to onda, gospodine Kenneth? - nestrpljivo ga upitah.
- Hindley Earnshaw! Vaš stari prijatelj Hindley, i moj, iako je već
odavno postao odveć neprikladan za moje društvo. Eto! Rekao sam
da će biti suza. Ali, umirite se! On je umro kako dolikuje njegovu
karakteru; mrtav pijan. Jadnik! I meni ga je žao.
Uvijek se žali za starim prijateljem, iako je bio spreman na
najgore podvale koje se mogu zamisliti, i premda me je mnogo puta
grdno nasamario. Jedva mu je dvadeset i sedam godina; i vi ste tih
godina; tko bi mislio da ste rođeni iste godine! Priznajem da je to bio
veći udarac nego smrt gospođe Linton. Stare uspomene probudiše mi
se u srcu. Sjela sam na trijem i plakala kao za rođakom; zamolila
 174

sam gospodina Kennetha da zovne nekoga drugog slugu da ga
odvede gospodaru. Nisam mogla ne razmišljati o pitanju: "Je li umro
prirodnom smrću?"
- Što god da sam radila, ta me je misao neprestano mučila, te
odlučih zamoliti za dopuštenje da odem u Orkanske visove i
pomognem u posljednjim dužnostima prema pokojniku. Gospodin
Linton bio je protiv toga. Ali ja sam rječito govorila o žalosnu izgledu
pokojnika na odru oko kojega nema prijatelja, i rekla mu da moj stari
gospodar i brat po mlijeku ima isto toliko prava na moje usluge
koliko i on.
Podsjetila sam ga također da je Hareton bratić njegove pokojne
žene, te da bi mu on, kako dečko nema bližeg roda, morao biti
skrbnik, i da treba i mora izvidjeti u kakvu je stanju pokojnikova
imovina i kako je oporučena. Njegovo tadašnje psihološko stanje
onemogućivalo mu je da se bavi takvim stvarima, ali mi reče neka
govorim s njegovim advokatom; napokon me pusti da idem.
Njegov advokat bio je i Earnshawov. Svratih u selo i pozvah ga
da dođe sa mnom. On zavrtje glavom i reče mi da je najbolje ostaviti
Heathcliffa na miru tvrdeći da bi, kad bi se saznala istina, izašlo na
javu da je Hareton tek puki prosjak.
- Otac mu je umro prezadužen - reče on. - Sva mu je imovina
založena, i sve što se može učiniti za prirodnog nasljednika jest to da
mu se pruži neka prilika da probudi sažaljenje u vjerovnikovu srcu
kako bi se smilovao te postupio popustljivo prema njemu. Kad sam
stigla u Visove, objasnih kako sam se došla pobrinuti da se sve uredi
kako valja.
Joseph, koji se doimao dosta potištenim, izrazi zadovoljstvo što
sam došla. Gospodin Heathcliff reče da ne vidi zašto sam potrebna,
ali da mogu, ako želim, ostati i brinuti se o pripremama za pogreb.
- Ispravno bi bilo - napomenu on - da se tijelo te budale zakopa na
raskrižju bez ikakva obreda. Dogodilo se da ga ostavim deset minuta
jučer poslije podne; on je iskoristio tu priliku i zaključao oboja vrata
da ja ne bih mogao ući, i proveo cijelu noć pijući, s namjerom da se
nasmrt opije. Jutros provalismo unutra, jer smo čuli da frkće kao
 175

konj, i nađosmo ga opruženog na klupi; ne bismo ga mogli probuditi
da smo mu i kožu derali.
Pošaljem po Kennetha, i on dođe, ali tek nakon što se ta životinja
pretvorila u lešinu; bio je mrtav, hladan i ukočen. I tako, priznat ćeš,
bilo je uzaludno uznemirivati se i truditi se i dalje oko njega.
Stari sluga potvrdi tu izjavu, ali promrmlja:
- Volio bih da je on osobno otišao po liječnika! Ja bih bolje pazio
na gospodara nego on... nije bio mrtav kad sam otišao, ne, nikako!
Zahtijevala sam da pogreb bude pristojan. Gospodin Heathcliff
mi reče da sve to udesim po svojoj volji; samo je želio da ne
zaboravim kako novac za to ide iz njegova džepa. Njegovo držanje
bilo je hladno i ravnodušno, nije pokazivalo ni radost ni žalost, ako je
išta pokazivalo, ono je izražavalo zadovoljstvo čovjeka koji je
uspješno obavio neki težak posao.
Jednom sam opazila nešto nalik likovanju u izrazu njegova lica,
to je bilo u trenutku kad su iznosili lijes iz kuće. Bio je toliko dvoličan
da se prikazivao ožalošćenim. I prije nego što je pošao za lijesom s
Haretonom, podigao je toga nesretnog dečka na stol i promrmljao s
osobitim uživanjem:
- Moj lijepi dečko, sad si moj i vidjet ćemo neće li jedno drvo rasti
isto tako krivo kao i drugo kad ga krivi isti vjetar! - Naivnom dečku
svidjele su se te riječi, pa se igrao s Heathcliffovim zaliscima i
milovao ga po obrazu; ali ja sam razumjela njihovo značenje i
dobacih mu oštro:
- Taj dečko, gospodine, mora poći sa mnom u Thrushcross
Grange. Nema na svijetu ničega što je manje vaše od njega!
- Je li Linton tako rekao?
- Naravno... naredio mi je da ga dovedem - odgovorih mu. - Dobro
- odgovori taj nitkov - nećemo se sada upuštati u raspravu o tom
predmetu; ali želio bih pokušati odgojiti jednog dečka, pa reci svom
gospodaru, ako pokuša uzeti ovoga, da ću onda njegovo mjesto morati
popuniti svojim rođenim. Ne kažem da ću pustiti da bez borbe
odvedete Haretona, ali ću se onda zasigurno pobrinuti da onaj drugi
dođe k meni! Nemoj mu zaboraviti to reći.
 176

Ova prijetnja bila je dovoljna da nam veže ruke. Nakon povratka
prenesoh njen sadržaj; i Edgar Linton, koji se još od samog početka
nije želio u to miješati, nije više govorio o tome. Ne mislim, uostalom,
da bi išta postigao time pa i da je bio ne znam koliko spreman na to.
Gost je sada bio gospodar Orkanskih visova. Njegovo pravo
vlasništva bilo je neosporno. Dokazao je odvjetniku - a ovaj Lintonu -
da je Earnshaw bio založio svaki metar zemlje koju je imao kako bi
došao do sredstava za zadovoljenje svoje kartaške strasti, i da je
Heathcliff bio njegov vjerovnik.
Tako je Hareton, koji je imao biti prvi gospodar u ovom kraju,
doveden u položaj potpune ovisnosti o okorjelom neprijatelju svog
oca. On živi u vlastitoj kući kao sluga, ali lišen plaće koja pripada
slugama.
Sasvim je nemoćan popraviti svoj položaj jer je bez prijatelja i ne
zna da mu je učinjena nepravda.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

13 Re: Orkanski visovi - Emili Bronte taj Pet Sep 26, 2014 8:20 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
ili siromašna. Inače, nakon prvih
šest mjeseci rasla je kao iz vode i počela je hodati i govoriti na svoj
način prije nego što je vrijes drugi put procvjetao iznad praha
gospođe Linton.
Ona je bila najprivlačniji stvor koji je ikada donio sunčevo svjetlo
u jednu ožalošćenu kuću; bila je prava ljepotica. Imala je divne crne
oči Earnshawa, bijelu put, nježne crte lica i zlatnu kovrčavu kosu
Lintona. Duh joj je bio živ, ali ne grub, a srce osjetljivo i gotovo odveć
spremno predano voljeti.
Ta sposobnost za jaku ljubav podsjećala me na njenu majku.
Ipak, ona nije bila nalik njoj, jer je mogla biti nježna i blaga kao
golubica i imala je mio glas i zamišljen izraz; gnjev joj nikada nije bio
pakostan, a ljubav nikada divlja već duboka i nježna. Ali, mora se
priznati, uz te svoje lijepe osobine imala je i mana. Osobito sklonost
da bude drska, na primjer, tvrdoglavost koja je česta u razmažene
djece, bilo da su dobre ili zle naravi.
Ako bi je netko od posluge naljutio, uvijek bi rekla: "Kazat ću
tati!" - A ako bi je njen otac prekorio makar samo pogledom, pomislili
biste da joj se zbog toga kida srce; ne mislim da joj je ikad rekao
oštru riječ. On je bio potpuno preuzeo njen odgoj i obrazovanje i
pretvorio ga u zabavu. Srećom, radoznalost i brzo shvaćanje učinili
su je dobrom učenicom.
Učila je brzo i rado, što je služilo na čast njegovoj vještini
poučavanja. Do svoje trinaeste godine nije nijedanput otišla sama
izvan parka. U rijetkim bi je zgodama gospodin Linton poveo u
šetnju na milju ili nešto više od parka, ali je nije povjeravao nikomu
 178

drugom. Gimmerton je za nju bio ime bez značenja, a crkva jedina
zgrada u kojoj je bila osim svoga doma. Orkanski visovi i gospodin
Heathcliff za nju nisu postojali. Bila je potpun osamljenik i, očevidno,
potpuno sretna. Ponekad bi, doduše, promatrajući okolicu kroz
prozor svoje dječje sobe, pitala:
- Elleno, koliko još vremena treba proći prije no što se budem
mogla popeti na vrhove onih bregova? Što li je na drugoj strani...
možda more?
- Nije, gospođice Cathy, nego opet bregovi, isti kao i ovi.
- A kako izgledaju one suncem pozlaćene stijene kad se stoji u
podnožju? - upita me jednom. Strmina Penistone Craggsa posebice je
privlačila njenu pozornost; pogotovu kad je sunce na zalazu sijalo na
njih i na okolne vrhove, a sav ostali predio unaokolo ležao u sjeni.
Objasnih joj da su oni grebeni samo gola masa kamenja i da u svojim
pukotinama jedva imaju dovoljno zemlje da hrane zakržljalo drveće.
- A zašto se ti grebeni svijetle još tako dugo i nakon što se ovdje
spusti mrak?
- Zato što su na mnogo većoj visini nego mi - odgovorih. - Vi se ne
biste mogli popeti uz njih, odveć su visoki i strmi. Zimi se mraz
uvijek pojavi prije ondje nego u nas; i usred ljeta nailazila sam na
snijeg pod onom crnom šupljinom na sjeveroistočnoj strani.
- Oh! Ti si bila na njima! - uskliknu ona radosno. - Onda i ja
mogu ići onamo, kad budem žena. Je li tata bio ondje, Elleno?
- Tata bi vam rekao, gospođice - odgovorih brzo - da se ne vrijedi
mučiti i uspinjati na njih. Pustara po kojoj vi šećete s njim mnogo je
zgodnija; traškroski park je najljepše mjesto na svijetu.
- Ali park poznajem, a njih ne - promrmlja ona za sebe. - A
uživala bih gledati unaokolo s onoga najvišeg vrha; moj konjić Minny
odnijet će me tamo jednog dana. Jedna od služavki govorila je pred
njom o Vilinskoj pećini, te ona uvrtje sebi u glavu da mora onamo
otići. Vječito je spominjala gospodinu Lintonu tu svoju želju, pa joj on
obeća da će ići onamo kad bude starija. Ali gospođica Cathy mjerila je
svoje vrijeme mjesecima, i pitanje: - "Jesam li dovoljno odrasla da
idem na Penistone Craggs?" - bilo je neprekidno na njenim usnama.
 179

Put za njih skretao je blizu Orkanskih visova. Edgar nije želio
prolaziti onuda, pa joj je neprekidno odgovarao:
- Ne još, ljubavi, ne još.
***
Rekla sam vam da je gospođa Heathcliff živjela više od dvanaest
godina nakon što je napustila svoga muža. Cijela njena obitelj bila je
nježna tjelesna ustrojstva; ni ona ni Edgar nisu posjedovali ono jedro
zdravlje koje obično viđate u ovim krajevima. Od čega je posljednji
put bolovala, ne znam pouzdano. Mislim da su oboje umrli od iste
bolesti, od neke vrste groznice koja je u početku spora, ali neizlječiva,
i koja pri kraju brzo sagori život. Pisala je svome bratu izvještavajući
ga da će vjerojatno uskoro umrijeti od bolesti od koje već četiri
mjeseca boluje, i molila ga je da ju posjeti, ako može, jer je imala
mnogo toga za srediti, reći mu posljednje zbogom i povjeriti mu
Lintona.
Nadala se da će Linton pripasti njemu, kao što je bio pripadao
njoj. Zanosila se nadom da njegov otac ne želi preuzeti na sebe teret
njegova uzdržavanja i odgoja. Moj gospodar nije oklijevao ni trenutka
i ispuni joj tu molbu; iako nije bio voljan odlaziti od kuće na obične
pozive, odmah je pohitao odazvati se. Rekao mi je da Catherinu
povjerava mojoj najpažljivijoj brizi za svoje odsutnosti i nekoliko je
puta ponovio naredbu da ona ne smije napuštati park, čak ni sa
mnom; da bi ona mogla i sama izići, nije mu uopće ni na pamet
padalo.
Bio je na putu tri tjedna. Prvih dan-dva moja je štićenica sjedila
u kutu biblioteke, odveć tužna da bi čitala ili se igrala. U tom
mirovanju nije mi zadavala nikakvih briga. Ali je zatim nastupilo
razdoblje nestrpljive, nervozne dosade. Kako sam bila odveć
zaposlena i odveć stara da trčim gore-dolje kako bih je zabavila,
pronađoh način da se sama zabavlja. Slala sam ju da šeće po imanju -
katkad pješice, katkad na konjiću - pa kad bi se vratila, da bih joj
ugodila, pažljivo bih slušala njene priče o svim njenim stvarnim i
izmišljenim pustolovinama. Bijaše početak ljeta. Ona je toliko
 180

zavoljela ta samotna lutanja da je često ostajala vani od doručka do
poslijepodnevnog čaja, a zatim je provodila večeri pričajući mi svoje
fantastične priče. Nisam se bojala da će otići izvan dopuštenih
granica, jer su vrata obično bila zaključana, a i mislila sam da bi se
ona sama teško usudila udaljiti, čak i kad bi vrata bila širom
otvorena. Na žalost, događaji su pokazali da moje povjerenje nije bilo
opravdano.
Jednog jutra u osam sati Catherina mi dođe i reče da će ona taj
dan biti arapski trgovac koji namjerava prijeći pustinju sa svojom
karavanom, i da joj moram dati dovoljno namirnica za nju i njenu
stoku, konja i tri deve; ove posljednje zamjenjivali su veliki lovački
pas i dva ptičara. Stavih različite stvarčice i slatkiše u košaricu koju
objesih sa strane sedla. Ona skoči na konja, vesela kao ptica,
zaštićena od srpanjskog sunca šeširom široka oboda i velom od gaze,
i otkasa s veselim smijehom rugajući se mom brižnom savjetu da ne
galopira i da se rano vrati.
Nevaljalo, nestašno stvorenje nije se vratilo na čaj. Jedan od
putnika, veliki lovački pas koji je bio star i volio udobnost, vratio se,
ali ni Cathy, ni konjić, ni dva ptičara nisu bili nigdje na vidiku. Slala
sam izvidnike ovom i onom stazom, i napokon je pođoh i sama tražiti.
Jedan radnik popravljao je ogradu oko gospodarstva. Upitah ga je li
vidio našu mladu gospođicu.
- Vidio sam je jutros - odgovori on. - Tražila je da joj odsiječem
ljeskov prut, a zatim je na svom galovejskom konjiću preskočila
ogradu ondje gdje je najniža i odgalopirala u daljinu.
Možete zamisliti kako sam se osjećala kad sam čula tu vijest.
Odmah mi je sinula misao da je morala otići u Penistone Craggs.
- Što li će joj se dogoditi? - uzviknuh provlačeći se kroz otvor koji
je popravljao taj čovjek. Odoh ravno na cestu; jurila sam kao za
okladu, milju za miljom, dok nisam izbila na zavoj odakle su se
vidjeli Visovi, ali Catherine nije nigdje bilo, ni blizu ni daleko.
Penistone Craggs nalazi se oko dva kilometra iza kuće gospodina
Heathcliffa koja je udaljena šest kilometara od Grangea, te sam se
počela bojati da će pasti mrak prije no što stignem tamo.
 181

- A ako se okliznula pužući po njima - pomislih - i poginula ili
nešto slomila? Ta mi je neizvjesnost zadavala veliki bol; i silno mi je
laknulo kad sam, žureći se uz gospodarsku kuću, spazila Charlesa,
najljućeg ptičara, gdje leži ispod prozora, otekle glave i uha koje je
krvarilo. Otvorih vratašca, otrčah do vrata i snažno zakucah. Otvori
mi žena koju sam poznavala i koja je prije živjela u Gimmertonu;
došla je služiti u Visovima poslije smrti gospodina Earnshawa.
- Ah - reče ona - došli ste tražiti svoju malu gospođicu! Ne bojte
se. Ona je ovdje; ali radujem se što nije došao gospodar.
- Znači da on nije kod kuće? - upitah sva zadihana od žurnog
pješačenja i uzbuđenja.
- Ne, nije - odgovori ona - i on i Joseph otišli su i mislim da se
neće vratiti još za sat.
Uđite i odmorite se malo. Uđoh i ugledah svoje izgubljeno janje
kako se pored ognjišta ljulja u malom stolcu koji je pripadao njenoj
majci dok je bila dijete. Šešir joj je visio na zidu; ona se osjećala
udobno kao kod svoje kuće, smijala se i u najboljem raspoloženju
pričala nešto Haretonu - on je tada već bio velik, snažan mladić od
osamnaest godina - koji ju je gledao s velikom radoznalošću i
zaprepaštenošću i razumio vrlo malo od brzih pitanja i napomena
kojima ga je ona neprekidno obasipala.
- Vrlo lijepo, gospođice! - uzviknuh, krijući svoju radost ljutitim
izrazom lica. - Ovo je vaše posljednje jahanje dok se tata ne vrati.
Više vas neću pustiti ni preko praga, vi nevaljala, nevaljala djevojko!
- Elleno! - povika ona veselo, skoči i pritrča mi. - Ispričat ću ti
lijepu priču večeras. I tako si ti mene pronašla! Jesi li ikad prije u
svom životu bila ovdje?
- Stavite svoj šešir na glavu pa odmah kući - kazah joj. - Strašno
sam ljuta na vas, gospođice Cathy; učinili ste vrlo veliku pogrešku!
Ne vrijedi se duriti i plakati, to mi neće nadoknaditi napor koji sam
podnijela jureći i tražeći vas po cijelom kraju. Kad pomislim da mi je
gospodin Linton naredio da vas ne puštam izvan gospodarstva, a eto,
vi ste se iskrali! To pokazuje da ste vi lukava mala lisica; nitko više
ne će imati povjerenja u vas.
 182

- Što sam učinila? - zajeca. - Tata mi nije ništa naredio; on me
neće grditi, Elleno... on nikad nije ljut kao ti!
- Haj'te, haj'te! - kažem joj. - Ja ću vam zavezati vrpcu. Ne
smijete biti jogunasti. Stidite se! Trinaest vam je godina, a vladate se
kao beba. Rekla sam to zato što je skinula šešir s glave i pobjegla od
mene iza ognjišta.
- Nemojte biti tako strogi prema lijepoj djevojčici, gos, Dean - reče
služavka. - Mi smo je zaustavili, ona bi inače odjahala dalje jer se
bojala da vi ne budete u brizi. Hareton se ponudio da ide s njom, a i
ja sam mislila da treba jer je put preko brda opasan. Hareton je za
toga razgovora stajao s rukama u džepovima, odveć zbunjen da bi
išta rekao, iako se činilo da mu se ne sviđa moj dolazak i moje
upletanje.
- Dokad ću čekati? - nastavih ne obazirući se na služavkino
posredovanje. - Smračit će se za deset minuta. Gdje je konjić,
gospođice Cathy? I gdje je Phoenix? Ostavit ću vas ako ne požurite;
odlučite kako hoćete.
- Poni je u dvorištu - odgovori ona - a Phoenix je zatvoren ondje.
Ugrizen je... a i Charles. Mislila sam vam pričati o tome; ali vi ste
neraspoloženi, pa ne zaslužujete da to čujete. Podigoh šešir s poda i
priđoh da joj ga namjestim. Vidjevši da su ukućani na njenoj strani,
ona poče skakutati po sobi; pojurih za njom, ali je ona trčala kao miš
preko, ispod i iza ognjišta, tako da je bilo besmisleno i smiješno juriti
za njom. Hareton i sluškinja udariše u smijeh, a i ona im se pridruži i
postade još drskija, te u velikoj ljutini viknuh.
- Dobro, gospođice Cathy, da znate čija je ovo kuća, požurili biste
se izići iz nje.
- Ona je vašeg oca, zar ne? - upita ona obraćajući se Haretonu.
- Nije - odgovori on, obori pogled i stidljivo pocrvenje. Nije mogao
izdržati dug pogled Catherininih očiju iako su bile jednake
njegovima.
- Pa čija je onda... vašega gospodara? On pocrvenje još više, ovaj
put ne od stida, promrmlja neku psovku i okrenu se.
- Tko je njegov gospodar? - nastavi dosadna djevojka obraćajući se
meni. - On je govorio o "našoj kući" i "našima". Mislila sam da je on
 183

vlasnikov sin. Nijednom me nije oslovio sa "gospođice"; trebao je to
učiniti, zar ne, ako je sluga? Hareton se namrgodi kao oblak zbog
toga djetinjastoga govora. Ja je šutke prodrmah i najposlije je uspjeh
spremiti za odlazak.
- A sad, dovedi mi konja - zapovjednički reče ona svome
neznanom rođaku, kao da je on jedan od konjušara u Grangeu. - I ti
možeš poći sa mnom. Želim vidjeti gdje se vampir-lovac pojavljuje u
močvari i čuti o vilama; ali požuri! Što je? Dovedi mi konja, kažem ti!
- Idi ti dođavola, zar ja da budem tvoj sluga! - promrmlja mladić. -
Da idem do...? - začuđeno reče Catherina.
- Dođavola... ti drska vještice! - odgovori on.
- Eto, gospođice Cathy! Vidite da ste upali u lijepo društvo -
umiješam se. - Prikladne riječi da budu upućene jednoj mladoj dami!
Molim vas, nemojte se upuštati u prepirku s njim. Haj'te, hajd'mo
sami potražiti Minny pa da krenemo.
- Ali, Elleno - povika ona razrogačenih očiju i ukočena od
zaprepaštenja - kako se on usuđuje tako mi odgovarati? Zar on neće
biti prisiljen učiniti ono što zahtijevam od njega? Ti nevaljali stvore,
kazat ću tati što si rekao... A sad? Hareton nije pokazivao da se boji
te prijetnje, pa joj od gnjeva suze navriješe na oči.
- Dovedi mi ponija - uzviknu ona okrenuvši se sluškinji - i odmah
pusti moga psa!
- Polako, gospođice - odgovori oslovljena - ništa nećete izgubiti
ako budete pristojni. Mladi gospodin Hareton nije gospodarov sin, on
je vaš rođak, a i ja nisam uzeta u službu da bih vas služila.
- On je moj rođak! - povika Catherina i prezrivo se nasmija.
- Jest, dakako - odgovori njena koriteljica.
- Ah, Elleno! Nemoj im dopustiti da tako govore - reče ona vrlo
uzbuđena. - Tata je otišao dovesti moga rođaka iz Londona; moj je
rođak gospodski sin. To moj... - ona zastade i brižnu u plač,
uznemirena i samom pomišlju na srodstvo s takvom prostačinom.
- Pst, pst! - prošaptah. - Čovjek može imati mnogo rođaka, i to
raznovrsnih, gospođice Cathy, a da ne budemo za to ništa gori; samo
se ne moramo družiti s njima ako su neugodni i zli.
 184

- On nije... on nije moj rođak, Elleno! - nastavi ona ražalostivši se
zbog te pomisli i baci mi se u naručje, kao da je tako htjela pobjeći od
te misli. Jako sam se naljutila i na nju i na sluškinju zbog njihovih
uzajamnih otkrića, jer nisam sumnjala da će sluškinja obavijestiti
gospodina Heathcliffa o Lintonovu skorom dolasku;a isto sam tako
bila sigurna da će Catherinina prva misao nakon povratka njezina
oca biti da traži objašnjenje služavkine tvrdnje o njezinu neotesanom
rođaku.
Haretona je, nakon što se oporavio od srdžbe jer je smatran za
slugu, čini se, kosnula njena tuga. Otišao je po ponija i doveo ga blizu
vrata, zatim je, da bi udobrovoljio Catherinu, uzeo iz štenare
jazavčarsko štene i, stavljajući joj ga u ruke, rekao joj neka više ne
plače jer on nije mislio ništa zla. Ona zastade u svom plakanju,
pogleda ga očima punim straha i užasa i briznu u još jači plač. Jedva
sam se obuzdala da se ne nasmiješim na tu odvratnost prema
sirotome mladiću koji je bio dobro razvijen, lijepih crta, snažan i
zdrav, ali u odijelu koje je odgovaralo njegovim svakidašnjim
poslovima na gospodarstvu i lutanju po pustari za zečevima i drugom
divljači.
Ipak mi se činilo da njegova fizionomija pokazuje duh obdaren
boljim osobinama no što ih je njegov otac ikada imao. Dobro sjeme
izgubljeno u korovu koji je svojom bujnošću gušio njegov zanemareni
razvitak; ali tu se ipak jasno vidjelo bogato zemljište koje bi moglo
dati obilne plodove pod drugim i povoljnijim okolnostima. Gospodin
Heathcliff, mislim, nije postupao fizički loše prema njemu,
zahvaljujući njegovoj neustrašivoj naravi koja nije dopuštala takav
način ugnjetavanja; nije bio nimalo plašljiv zbog čega bi, po
Heathcliffovu mišljenju, loše tjelesno postupanje prema njemu moglo
biti zabavno.
Heathcliff je, čini se, svoju zlonamjernost usredotočio na to da od
njega načini životinju bez razuma; nitko ga nije učio čitati i pisati;
nikada nije prekoravan za ikakvu lošu naviku koja nije smetala
njegovu tutoru; nikada nije upućivan u tajne vrlina, niti ijednim
savjetom čuvan od poroka. Prema onome što sam čula, i Joseph je
dosta pridonio njegovu kvarenju svojom usko shvaćenom
 185

pristranošću koja ga je navodila da mu laska i da ga mazi zato što je
bio posljednji izdanak stare obitelji. I kao što je imao običaj
okrivljavati Catherinu Earnshaw i Heathcliffa kad su bili djeca, jer
su izbacivali njegova gospodara iz takta i tjerali ga onim što je on
nazivao njihovim "strašnim ponašanjem" da traži utjehu u piću, tako
je sada cijelu krivicu za Haretonove pogreške i mane bacao na
uzurpatora mladićeve imovine. Bilo da je mladić psovao ili se loše
vladao, on ga nikada nije korio. Činilo se da je Josephu zadovoljstvo
promatrati kako dječak ide u najgore krajnosti; priznavao je da je
mladić upropašten, da mu je duša zauvijek izgubljena, ali je za sve to
okrivljavao Heathcliffa.
Pomisao da će Heathcliff morati odgovarati i platiti za propast
Haretonove duše pružala mu je golemu utjehu. Joseph je usadio u
Haretona ponos zbog njegova imena i njegove loze. On bi, da je smio,
potaknuo mržnju između njega i sadašnjeg vlasnika Visova, ali je
njegov strah od toga vlasnika graničio s praznovjerjem, te je svoje
osjećaje prema njemu i osude protiv njega izražavao mrmljanjem
neizravnih napomena i tajnim molitvama Bogu da ga kazni.
Nisam pobliže znala kako se u to vrijeme živjelo u Orkanskim
visovima; govorim samo po čuvenju, jer sam vidjela malo. Seljaci su
tvrdili da je Heathcliff škrtac i okrutan, surov gospodar prema
svojim napoličarima; ali pod ženskom rukom kuća je iznutra
povratila svoj stari ugodni izgled, i prizora nereda, uobičajenih u
Hindleyjevo doba, nije više bilo među njenim zidovima. Gospodar je
bio odveć natmuren za društvo, dobro ili loše; i još je takav.
Ali ja sam zastala sa svojom pričom.
Gospođica Cathy odbi jazavčara, ponuđenog da bi se sklopio mir, i
zatraži svoje pse, Charlesa i Phoenixa. Oni dođoše hramajući i
pognutih glava, i mi pođosmo kući neveseli. Nisam mogla saznati od
svoje mlade gospođice kako je provela dan. Saznala sam samo da su
cilj njezina puta bili, kao što sam i mislila, Penistone Craggs. Stigla
je bez ikakva osobitog doživljaja do vrata gospodarske kuće; u tom
trenutku izišao je Hareton s nekoliko pasa i oni su napali njenu
pratnju. Nastala je žestoka borba između pasa prije no što su ih
njihovi vlasnici uspjeli razdvojiti; tom su se prilikom upoznali.
 186

Catherina je rekla Haretonu tko je i kamo je krenula; zamolila ga
je da joj pokaže put i napokon ga nagovorila da je prati. On joj je
otkrio tajne Vilinske pećine i dvadesetak drugih neobičnih mjesta.
Ali, kako sam bila u nemilosti, nije me htjela udostojati opisa
interesantnih predmeta koje je vidjela.
Ipak sam iz onoga što je rekla mogla zaključiti da je na vodiča
gledala sa simpatijama, sve dok nije povrijedila njegove osjećaje
nazvavši ga slugom, i dok Heathcliffova domaćica nije uvrijedila nju
nazvavši ga njenim rođakom. Riječi koje joj je on uputio nagrizle su
joj srce. Nju, koja je bila "ljubav", "mila", "kraljica" i "anđeo" za sve u
Grangeu, da tako užasno uvrijedi jedan stranac! Nije to mogla
razumjeti, i teškom sam je mukom nagovorila da mi obeća kako se
neće zbog toga žaliti svom ocu.
Objasnih joj da on nimalo ne voli stanovnike Visova i da bi mu
bilo vrlo žao kad bi doznao da je bila ondje. A najviše sam isticala to
da će on, ako mu ona otkrije moj nehat prema njegovim
zapovijedima, možda biti toliko ljut da ću morati otići od njih.
Za Cathy je to bila nepodnošljiva misao, pa je dala svoju riječ i
održala je radi mene.
Na kraju, ona je bila dobro djevojče.
 187

Devetnaesto poglavlje
Pismo s crnim rubom najavilo je dan povratka moga
gospodara. Isabella je umrla, i on mi je pisao neka nabavim crninu za
njegovu kćer i spremim sobu i ostalo potrebno za njegova mladog
nećaka.
Catherina je skakala od radosti što joj se otac uskoro vraća i
čvrsto je vjerovala da njen "pravi" rođak posjeduje bezbroj divnih
osobina. Najzad je došla večer njihova toliko očekivanog dolaska.
Još je od rana jutra bila zauzeta dovođenjem u red svojih sitnih
stvari, i sad, odjevena u svoju novu crnu haljinu - siroto dijete! Smrt
njene tete nije u nje prouzročila nikakvu određenu žalost -
neprestanim me je navaljivanjem natjerala da odem s njom do ulaza
na imanje kako bi ih dočekala.
- Linton je samo šest mjeseci mlađi od mene - čavrljala je dok smo
polako hodale u sjeni drveća preko valovitog zemljišta pokrivenog
mahovinom. - Divno ćemo se igrati! Teta Isabella poslala je tati lijep
pramen njegove kose; svjetlija je od moje - bijede plava, a isto tako
fina. Pažljivo je čuvam u maloj staklenoj kutiji i često sam mislila
kako bi bilo veliko zadovoljstvo vidjeti njezina vlasnika. Oh! Sretna
sam - i tata, dragi, dragi tata! Elleno, haj'mo trčati! Haj'mo trčati!
Trčala je, vraćala se, i opet trčala mnogo puta prije no što sam ja
svojim odmjerenim koracima stigla do vrata, a zatim je sjela na
travu pored puta i pokušala strpljivo čekati. Ali to je bilo nemoguće;
nije mogla mirovati ni tren.
- Zašto ih nema! - uzviknu. - Evo, vidim neku prašinu na putu...
oni su! Ne, nisu! Kad će stići? Zar ne bismo mogle otići malo u
susret... pola milje, Elleno; samo pola milje? Pristani, molim te; do
onih breza kod zavoja!
 188

Odlučno sam odbila. Napokon je došao kraj njezinu čekanju:
putnička kočija bijaše na vidiku. Gospođica Cathy uzviknu i raširi
ruke čim opazi svog oca kako gleda kroz prozor. Izišao je iz kola
gotovo isto tako radostan i nestrpljiv kao i ona; i prošlo je dosta
vremena prije no što se sjetiše ostalih oko sebe. Dok su se
pozdravljali i grlili, provirih unutra da vidim Lintona. Spavao je u
jednom kutu, omotan u topao, krznom podstavljen kaput, kao da je
bila zima.
Bio je blijed, slabunjav i mekušan dečko koji je bio toliko sličan
mome gospodaru kao da mu je mlađi brat; ali na njegovu licu bio je
izraz boležljive razdražljivosti koji Edgar Linton nikada nije imao.
Gospodar vidje da sam gledala unutra i, pošto se rukova, reče mi
neka zatvorim vrata na kočiji da ga ne bismo uznemirili jer je
umoran od puta. Cathy bi rado bila pogledala unutra, ali joj otac reče
neka krene; i krenuli su polako kroz park, a ja se požurih naprijed
pripremiti poslugu.
- Draga moja - reče gospodin Linton obraćajući se svojoj kćeri kad
su zastali pri dnu ulaznih stuba - tvoj rođak nije tako jak ni tako
veseo kao ti, i zapamti, izgubio je svoju majku prije vrlo kratka
vremena; zato nemoj očekivati od njega da se odmah počne igrati i
trčati s tobom. I nemoj ga zamarati mnogim pričanjem; pusti ga na
miru bar večeras, hoćeš li?
- Hoću, tata, hoću - odgovori Catherina - ali žarko ga želim
vidjeti, a on još nijedanput nije pogledao van. Kočija se zaustavila.
Spavača probudiše; ujak ga uze u ruke i spusti na zemlju. - Ovo je
tvoja rođakinja Cathy, Lintone - reče spajajući njihove male ruke.
- Ona te već voli, pazi da je noćas ne ražalostiš plakanjem.
Pokušaj biti veseo. Putovanje je svršeno i ti nemaš što raditi osim
odmarati se i zabavljati kako te volja.
- Pustite me da idem u krevet - odgovori dečko uzmičući iz
Catherinina zagrljaja. Suze mu navriješe i on obriše oči rukom.
- Hajde, budite dobro dijete - šapnuh mu uvodeći ga u kuću. -
Rasplakat ćete i nju, vidite koliko je ona tužna zbog vas! Ne znam da
li iz žalosti zbog njega, ali na licu njegove rođakinje pojavi se isto
tako tužan izraz kao i na njegovome, i ona se vrati ocu. Sve troje
 189

uđoše i odoše gore u biblioteku gdje je čaj već bio serviran. Skinuh
Lintonu kapu i ogrtač i posadih ga na stolac za stolom; ali tek što je
sjeo, opet je počeo plakati.
Gospodar ga upita što mu je.
- Ne mogu sjediti na stolcu - reče Linton jecajući.
- Idi onda na divan, i Ellen će ti donijeti čaja - strpljivo odgovori
njegov ujak. Bila sam sigurna da ga je njegov slabunjavi, mrzovoljni
štićenik morao podosta namučiti za putovanja. Linton se polako
odvuče i legnu na divan. Cathy donese stolčić i svoju šalicu čaja te
sjede kraj njega. U početku je sjedila šuteći, ali to nije dugo trajalo.
Odlučila je svoga malog rođaka pretvoriti u svoga mezimca, pa ga
je počela milovati po kosi, ljubiti u obraz i nuditi mu čaj na svom
poslužavniku, kao da je mala beba; to mu se svidjelo jer je gotovo i
bio samo beba. On obrisa oči i lice mu se ozari slabim osmijehom.
- Oni će se vrlo dobro slagati - reče mi gospodar nakon što ih je
minutu promatrao. - Vrlo dobro... ako ga budemo mogli zadržati,
Elleno. Druženje s djetetom njegova uzrasta brzo će usaditi nov duh
u njega, i, želeći ojačati, on će ga i dobiti. "Jest, ako ga budemo mogli
zadržati" - pomislih; bijahu me obuzele žalosne slutnje da postoji
krhka nada za to. Počeh misliti kako će taj slabić živjeti u
Orkanskim visovima sa svojim ocem i Haretonom. Kakvi će prijatelji
u igri i kakvi učitelji oni biti!
Naše su se sumnje brzo obistinile... brže no što sam i očekivala.
Odvela sam djecu gore poslije čaja, pričekala da Linton zaspi - nije
me puštao da odem prije - i sišla; stajala sam pored stola u velikoj
sobi paleći svijeću za spavaću sobu gospodina Edgara, kad jedna
služavka dođe iz kuhinje i javi mi da je Joseph, sluga gospodina
Heathcliffa, pred vratima i da želi razgovarati s gospodarom.
- Pitat ću ga najprije što želi - rekoh u velikoj zebnji. Vrlo
nezgodno vrijeme da ga uznemirujem, i to odmah nakon dugog puta.
Ne mislim da će ga gospodar moći primiti. Dok sam to govorila,
Joseph, koji je bio prošao kroz kuhinju, pojavi se u kući. Bio je
odjeven u svoje praznično odijelo, na licu je imao svoj najlicemjerniji i
najkiseliji izraz i, držeći šešir u jednoj a štap u drugoj ruci, počeo
otirati obuću o otirač.
 190

- Dobra večer, Josephe - rekoh hladno. - Kakvim si poslom došao
noćas?
- Moram razgovarati s gospodinom Lintonom - reče on prijezirno
me isključujući.
- Gospodin Linton se sprema na spavanje; ako mu nemaš ništa
posebno reći, sigurna sam da te sada neće primiti - nastavih. - Bit će
bolje da sjedneš i meni ostaviš poruku.
- Koja je njegova soba? - upita on promatrajući niz zatvorenih
vrata. Vidjeh da odbija moje posredništvo te nerado odoh u biblioteku
i izvijestih gospodara o tom posjetitelju koji je došao u nezgodan čas;
savjetovala sam ga da mu poruči neka dođe sutradan. Gospodin
Linton nije imao vremena ni da me ovlasti što da radim, jer se
Joseph bješe popeo za mnom i ušao nepozvan u sobu, stao uz dulju
stranu stola, s rukama na rukohvatu svoga štapa, i počeo povišenim
tonom, kao da je očekivao suprotstavljanje:
- Heathcliff me je poslao po svoga sina i ne smijem se vratiti bez
njega.
Edgar Linton je šutio nekoliko trenutaka; izraz velike žalosti
prijeđe mu licem. On bi sažalijevao dečka i radi njega sama, ali
sjećajući se Isabellinih nada, i zebnji i brižnih želja za njezina sina, i
kako ga je preporučivala njegovoj brizi, žalio je što ga je, čini se,
morao predati, i tražio je način kako da to izbjegne.
Nikakav mu plan nije padao na um. Samo pokazivanje želje da
ga zadrži potaknulo bi Heathcliffa da bude još uporniji u svom
zahtjevu; nije ostalo ništa drugo nego da ga pusti da ode. Ali ga nije
htio probuditi.
- Reci gospodinu Heathcliffu - odgovori mirno - da će njegov sin
sutra doći u Orkanske visove. U postelji je i sada je odveć umoran da
prijeđe tu daljinu. Možeš mu također reći kako je Lintonova majka
željela da on ostane pod mojim starateljstvom i da je, zasad, njegovo
zdravlje vrlo slabo.
- Nikako! - reče Joseph, udari štapom o pod i zauze odlučan stav.
- Ne! To ne može biti. Heathcliffa se nimalo ne tičete ni majka ni vi;
on traži svoga sina; i ja mu ga moram dovesti... sad znate!
 191

- Noćas ga nećeš odvesti! - reče Linton odlučno. - Odlazi i kaži
svom gospodaru što sam rekao. Elleno, izvedi ga! Odlazi... Uhvati
snažno naljućena starca za mišicu, izgura ga iz sobe i zatvori vrata.
- Vrlo dobro! - povika Joseph odlazeći polako. - Sutra će doći on
glavom, pa izbacite njega ako se usudite!



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

14 Re: Orkanski visovi - Emili Bronte taj Pet Sep 26, 2014 8:32 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Dvadeseto poglavlje
Da bi izbjegao opasnost od ostvarenja te prijetnje, gospodin
Linton mi naredi da odvedem dječaka njegovu ocu rano ujutro na
Catherininu konjiću, i reče mi.
- Kako odsad nećemo imati utjecaja na njegovu sudbinu, bila
dobra ili zla, ne smiješ reći mojoj kćeri kamo je otišao. Ona se odsad
ne može s njim družiti, pa je bolje za nju da ne zna da se on nalazi u
blizini, jer bi je to samo uznemirilo i probudilo želju da posjeti Visove.
Reci joj da je njegov otac iznenada poslao po njega, te je morao otići
od nas.
Lintonu se nije sviđalo što ga dižem iz postelje u pet sati, i
iznenadi se kad ču da se mora spremiti za dalje putovanje. Ublažih to
tvrdeći da će provesti neko vrijeme kod svoga oca, gospodina
Heathcliffa, koji ga tako želi vidjeti te ne želi odgoditi to zadovoljstvo
dok mu se sin odmori od putovanja.
- Moj otac! - povika on u čudu i zbunjenosti. - Mama mi nije nikad
govorila da imam oca. Gdje on živi? Radije bih ostao kod ujaka.
- Živi nedaleko od Grangea - odgovorih - odmah iza onih brda; to
nije daleko, moći ćete dopješačiti k nama kad vam se vrati snaga.
Trebate se radovati što idete kući i što ćete ga vidjeti. Morate ga
pokušati voljeti kao što ste voljeli i svoju majku, pa će onda i on
voljeti vas.
- Ali zašto ja nisam čuo o njemu prije? - upita Linton. Zašto
mama i on nisu živjeli zajedno kao ostali ljudi?
- On je zbog posla morao živjeti na sjeveru - odgovorih - a vaša
majka je zbog svog slabog zdravlja morala živjeti na jugu.
- Zašto mi mama nije govorila o njemu? Ona je često govorila o
ujaku i ja sam odavna svikao da ga volim. Kako mogu voljeti tatu? I
ne poznajem ga.
- Sva djeca vole svoje roditelje. Vaša je majka, možda, mislila da
ćete zahtijevati da budete s njim ako vam ga bude često spominjala.
 193

Moramo požuriti. Jahati na konju rano po ovako lijepu jutru mnogo
je ugodnije nego spavati još sat.
- Hoće li ona ići s nama - upita on - djevojčica koju sam vidio
jučer?
- Ne sada - odgovorih.
- A ujak?
- Ne, ja ću vas otpratiti onamo - kazah mu.
- Neću ići bez ujaka - povika. - Što ja znam kamo ćete me vi
odvesti. Pokušah mu dokazati da nije lijepo od njega što ne želi ići
svom ocu, ali je on i dalje uporno odbijao ustati i odjenuti se, te sam
morala zovnuti gospodara da mi pomogne nagovoriti ga da ustane iz
kreveta. Siromah dečko napokon je otpremljen s lažnim
uvjeravanjima da će njegova odsutnost biti kratka, da će ga gospodin
Edgar i Cathy posjećivati i još drugim obećanjima, podjednako
neistinitim, koje sam izmišljala i ponavljala s vremena na vrijeme
cijelim putem. Čist zrak koji je mirisao na vrijes, sunčevo svjetlo i
lagani konjićev kas ubrzo su odagnali njegovu potištenost.
Počeo mi je s većom živahnošću i s interesom postavljati pitanja o
svojem novom domu i njegovim stanovnicima.
- Jesu li Orkanski visovi isto tako ugodno mjesto kao i
Thrushcross Grange? - upita on okrećući se da baci posljednji pogled
na dolinu odakle se dizala laka magla i stvarala vunast oblak na
rubu plavetnila.
- Oko kuće nema toliko drveća - odgovorih - i nije tako velika, ali
odande možete lijepo vidjeti cijeli predio; a i zrak je ondje zdraviji za
vas... svježiji i suši. Možda će vam se u početku zgrada činiti stara i
mračna, ali to je ugledna kuća; poslije Grangea najbolja u cijeloj
okolici. Moći ćete ići na ugodne šetnje po pustari. Hareton Earnshaw
- rođak gospođice Cathy, pa prema tome i vaš - pokazat će vam sva
najljepša mjesta; pa kad je lijepo vrijeme, možete ponijeti knjigu i
čitati je, i neka zelena hladovita uvalica može vam poslužiti kao soba
za rad; ponekad će vam se vaš ujak pri družiti u šetnji; on često šeće
po brdima.
- Kakav je moj otac? Je li tako mlad i lijep kao ujak?
 194

- Mlad je kao i on, ali ima crnu kosu i oči, i izgleda stroži, i mnogo
je viši i krupniji od njega. On vam se u početku, možda, neće činiti
tako blag i ljubazan jer to nije njegov način ali trudite se biti otvoreni
i srdačni prema njemu, pa će vas on, naravno, više voljeti nego
ikakav ujak, jer vi ste njegov rođeni sin.
- Crna kosa i crne oči! - glasno je razmišljao Linton. Ne mogu ga
zamisliti. Onda ja nisam nalik njemu?
- Ne mnogo - odgovorih; "nimalo", pomislih, promatrajući sa
sažaljenjem bijelo lice i slabačko tijelo svoga suputnika i njegove
velike sanjarske oči - oči njegove majke, samo što u njima nije bilo ni
iskre ni njezina plamenog duha, osim kad bi ih za trenutak zapalila
boležljiva osjetljivost.
- Čudnovato da nikada nije dolazio posjetiti mamu i mene! -
promrmlja. - Je li me on ikad vidio? Ako jest, to je za cijelo bilo kad
sam bio dojenče. Ne sjećam ga se uopće!
- Pa, gospodine Lintone - kazah mu - pet stotina kilometara
velika je daljina; a deset godina kraće je vrijeme odraslom čovjeku
nego vama. Vjerojatno je gospodin Heathcliff namjeravao doći od
ljeta do ljeta, ali mu se nikad nije pružila zgodna prilika; a sad je
prekasno.
Nemojte mu dosađivati pitanjima o tome jer biste ga samo bez
potrebe naljutili. Ostali dio puta dečko je bio sasvim zadubljen u
svoje misli, sve dok se nismo zaustavili pred vrtnim vratima
gospodarstva. Promatrala sam njegovo lice da bih pročitala njegove
dojmove. Zagledao se s velikom pažnjom u ukrašenu fasadu i niska
prozorska okna, zatim mu pogled prijeđe preko zakržljalih grmova
ogrozda i iskrivljenih jela, i najposlije zavrtje glavom; nimalo mu se
nije dopadala vanjština njegova novog obitavališta. Ali je bio dovoljno
razuman da ne pokaže to svoje nezadovoljstvo, jer je unutra možda
bilo divno. Prije no što je sjahao, odoh otvoriti vrata. Bilo je pola
sedam, ukućani su upravo bili završili s doručkom, sluškinja je
raspremala stol i brisala ga.
Joseph je stajao kraj stolca svoga gospodara i govorio mu nešto o
hromom konju. Hareton se spremao na košnju.
 195

- Zdravo, Nelly! - reče gospodin Heathcliff kad me spazi. - Mislio
sam da ću morati osobno doći po svoje vlasništvo, ali si mi ti
uštedjela trud. Ti si ga dovela, je li? Da vidim vrijedi li štogod.
Ustade i priđe vratima; Hareton i Joseph zinuše od radoznalosti i
pridružiše mu se. Siromah Linton prijeđe uplašenim pogledom preko
lica te trojice.
- Gospodaru - reče Joseph nakon ozbiljna motrenja on vam je
podvalio, gospodaru; uzeo je vašeg sina, a poslao vam svoju kćer.
Heathcliff se, nakon što je ukočenim i prodornim pogledom zbunio
sina, prijezirno nasmija.
- Bože! - uzviknu. - Kakva ljepota! Kakvo divno, ljupko stvorenje!
Zacijelo su ga hranili puževima i kiselim mlijekom, Nelly. Ah! Neka
sam proklet! Gori je no što sam očekivao... a đavo zna da nisam bio
optimist!
Rekoh uplašenom i zbunjenom djetetu neka siđe s konjića i uđe.
On nije bio potpuno shvatio značenje riječi svoga oca, ni odnose li se
one na njega. Zapravo, nije još bio siguran je li taj mrgodni,
podrugljivi stranac njegov otac. Pripijao se uza me sa sve većim
strahom, a kad gospodin Heathcliff sjede i reče mu: Dođi ovamo - on
sakri lice na moje rame i zaplaka.
- Dosta, dosta! - zapovjedi Heathcliff; zatim pruži ruku i grubo
povuče dečka među svoja koljena, uze ga za bradu i podiže mu glavu.
- Prestani s tom glupošću! Ne boj se, nećemo ti ništa, Lintone... tako
se zoveš, je li? Ti si potpuno dijete svoje majke! Gdje je moj udio u
tebi, kreštavo pile? Skinu dečku kapu, zabaci mu natrag njegove
guste, plave uvojke i poče mu pipati tanke ruke i male prste; za tog
pregleda Linton prestade plakati i podiže svoje velike plave oči da i
on odmjeri onoga koji je njega odmjeravao.
- Poznaješ li ti mene? - upita Heathcliff nakon što se uvjerio da su
mu svi udovi podjednako nerazvijeni i slabi.
- Ne - odgovori Linton uplašen, prazna pogleda.
- Pa valjda si čuo o meni?
- Nisam.
- Nisi! Sramota je za tvoju majku što nije probudila u tebi
sinovlju ljubav prema meni! Ti si moj sin; tvoja je mati bila
 196

nevaljalica jer ti nije kazala kakvog oca imaš. Ne otimaj se i ne
crveni! Premda je i to od neke koristi jer se vidi da nisi mlakonja.
Budi dobar dečko pa ćemo se slagati. Nelly, ako si umorna, možeš
sjesti; ako nisi, vrati se kući. Siguran sam da ćeš u Grangeu ispričati
doslovce sve što si čula i vidjela... ovo se stvorenje neće umiriti sve
dok si ti pored njega.
- Nadam se da ćete biti ljubazni prema dečku, gospodine
Heathcliffe, ili ga inače nećete imati dugo; a on vam je jedini rod u
svijetu i jedini kojeg ćete ikad imati... ne zaboravite to - odgovorih.
- Bit ću vrlo ljubazan prema njemu, ne boj se - reče on, smijući se.
- Samo nitko drugi ne smije biti ljubazan prema njemu; želim
njegovu ljubav, samo za sebe. I da odmah budem dobar: Josephe,
donesi dečku doručak. Haretone, prokleto tele idi na svoj posao. Da,
Nelly - doda nakon što oni odoše moj je sin budući vlasnik Grangea, i
ne želim da umre dok ne budem siguran da će mi biti nasljednik.
Osim toga, on je moj, to će za mene biti trijumf da vidim svog
potomka kao zakonita gospodara njihova imanja, da vidim svoje
dijete kako uzima za nadničare njihovu djecu da obrađuju zemlju
svojih otaca.
To je jedini obzir zbog kojega ću moći trpjeti to štene; prezirem ga
jer je takav kakav je i mrzim ga zbog uspomena koje budi u meni! Ali
obzir koji ti spomenuh dovoljan je. Čuvat ću ga i njegovati isto onako
kao što vaš gospodar njeguje svoje dijete. Imam gore sobu dobro
namještenu za njega; uzeo sam mu učitelja koji će dolaziti triput
tjedno s udaljenosti od dvadeset milja da ga uči ono što bude želio
učiti. Naredio sam Haretonu da ga sluša. Jednom riječju, sve sam
uredio kako bih od njega stvorio gospodina i osigurao da bude iznad
svoje okoline. Žalim samo što on tako malo zaslužuje taj trud.
Ako sam želio ikakvo zadovoljstvo na ovom svijetu, to je da on
bude dostojan moga ponosa; ali sam gorko razočaran ovim blijedim,
plačljivim jadnikom! Dok je on govorio, Joseph se vrati sa zdjelom
kaše s mlijekom i stavi je pred Lintona koji se s gnušanjem okrenu
od toga seljačkog jela i izjavi da ne može jesti. Vidjela sam da je stari
sluga, kao i njegov gospodar, osjećao prijezir prema dečku, ali je bio
 197

prisiljen taj osjećaj prikriti jer je bilo jasno da Heathcliff očekuje od
svojih podčinjenih da ukazuju poštovanje prema njegovu sinu.
- Ne možete to jesti? - upita Joseph buljeći u Lintonovo lice i
nastavi šapatom da ga ne bi čuo gospodar: - Ali gospodar Hareton
nikad nije jeo ništa drugo kad je bio mali; i što je bilo dosta dobro za
njega, dovoljno je dobro i za vas.
- Neću to jesti! - oštro odgovori Linton. - Nosi to. Joseph ljutito
zgrabi zdjelu i donese je nama.
- Nedostaje li išta ovoj hrani? - upita on gurajući zdjelu
Heathcliffu pod nos.
- Što bi joj nedostajalo? - reče on.
- Eto - odgovori Joseph - ovaj izbirljivac kaže da ne može jesti. Ali
nije čudo! I njegova je majka bila takva... mi smo joj bili odveć prljavi
da sijemo pšenicu od koje smo pravili za nju kruh.
- Nemoj mi spominjati njegovu majku - ljutito reče gospodar. -
Donesi mu nešto što može jesti, to je sve. Što on obično jede, Nelly?
Predložih kuhano mlijeko ili čaj; on naredi domaćici da mu ih spravi.
- "To je dobro" - pomislih - sebičnost njegova oca pridonijet će
njegovoj udobnosti. On uviđa da je dečko slabunjav i da mu je
potrebna njega. To će utješiti gospodina Edgara kad mu kažem kako
se izmijenila Heathcliffova narav. Nemajući razloga da i dalje
ostanem, izvukoh se polako dok je Lintonova pažnja bila obuzeta
plašljivim odbijanjem prijateljskog umiljavanja jednog ovčarskog
psa. Ali je njegova pažnja bila odveć budna da to ne opazi, pa čim
zatvorih vrata, začuh njegov uzvik i mahnito ponavljanje:
- Ne ostavljaj me! Ne želim ostati ovdje! Ne želim ostati ovdje!
Začuh kako se ključ okrenuo u bravi; nisu mu dopustili da iziđe.
Uzjahah konjića i natjerah ga u kas.
Tako se završila moja kratka briga o Lintonu.
 198

Dvadeset i prvo poglavlje
Tog smo se dana mučili kako bismo smirili malu Cathy.
Ustala je vrlo vesela, nestrpljiva da se što prije pridruži svome
rođaku, ali kad je čula da je otišao, tako je gorko plakala i jadikovala
da ju je sam Edgar morao tješiti. Rekao joj je da će se on uskoro
vratiti, ali je i dodao:
- Ako ga budu pustili. - A tome se zaista nije mogao nadati. To ju
je obećanje slabo umirilo; vrijeme je ipak učinilo svoje. Iako je
ponekad pitala svoga oca kad će se Linton vratiti, njegove crte lica
toliko su izblijedjele u njezinu sjećanju da ga nije ni prepoznala kad
ga je opet vidjela. Kad sam idući poslom u Gimmerton susretala
domaćicu Orkanskih visova, pitala sam je za mladoga gospodina, jer
je on živio gotovo isto tako povučeno kao i Catherina i nikad ga
nismo mogli vidjeti. Doznala sam od nje da je i dalje slaba zdravlja i
da dosađuje ukućanima. Rekla mi je kako joj se čini da ga gospodin
Heathcliff sve više mrzi, iako se prilično trudi prikriti to; da ne trpi
njegov glas i ne može dugo sjediti s njim u istoj sobi.
Njih dvojica malokad razgovaraju. Linton uči svoje zadaće i
provodi večeri u jednoj maloj odaji koju su nazvali salonom, ili leži u
krevetu po cio dan jer često dobiva kašalj, prehladu i neprestano ga
nešto muči. Nikad nisam vidjela tako malodušno stvorenje - doda
žena - ni stvorenje koje bi se toliko brinulo o sebi. Odmah mi počne
prigovarati čim uvečer ostavim prozor otvoren malo dulje nego
obično. Oh! To je ubitačno, dah noćnog zraka! I mora mu se ložiti
vatra usred ljeta; i Josephova lula je otrov, uvijek mora imati
slatkiša i poslastica, i neprestano mlijeka, mlijeka... bez obzira na to
što mi ostali oskudijevamo u tome zimi.
Omotan u svoj krzneni kaput, on po cio dan sjedi u naslonjaču
pored vatre, gricka dvopek i pijucka vodu ili neko drugo piće, koje
grije na ploči kamina. Kad ga Hareton iz sažaljenja dođe zabaviti -
Hareton nije zle naravi iako je grub - uvijek se na kraju rastanu
 199

jedan psujući, a drugi plačući. Vjerujem da bi gospodaru bilo drago
kad bi ga Earnshaw namrtvo izudarao da mu nije sin, i sigurna sam
da bi ga i sam istjerao van kad bi znao i pola o tome koliko pažnje taj
dečko posvećuje sebi.
Ali gospodar se čuva da ne padne u iskušenje; nikad ne ulazi u
mali salon, a ako Linton počne ta svoja izmotavanja u sobi u kojoj se
on nalazi, on ga odmah šalje gore u sobu.
Zaključih iz svega što sam čula da je potpuna oskudica
suosjećanja pretvorila mladog Heathcliffa u sebično i neugodno biće,
ako takav nije bio već po prirodi. Moje zanimanje za njega postupno
je slabjelo, iako sam ga još uvijek sažalijevala zbog njegove sudbine i
žalila što nije ostavljen nama na brigu. Gospodin Edgar poticao me je
da se raspitujem o njemu; mislio je mnogo na njega i bio spreman da
ga pokuša vidjeti. Jednom mi reče neka upitam njihovu domaćicu
dolazi li on ikad u selo. Ona mi reče da je bio dvaput, na konju,
zajedno sa svojim ocem; i oba puta poslije toga pretvarao se tri-četiri
dana da se osjeća sav potrgan.
Ako se dobro sjećam, ta je domaćica napustila Visove dvije godine
nakon Lintonova dolaska; zatim je došla druga koju nisam
poznavala. I sad je ondje. Vrijeme je u Grangeu prolazilo kao i nekad,
ugodno, dok gospođica Cathy nije navršila šesnaestu godinu. O
godišnjici njezina rođenja nikad nismo pokazivali nikakve znake
radosti jer je to bio i dan smrti moje pokojne gospodarice. Njen je otac
uvijek provodio taj dan sam u biblioteci, a u sumrak je odlazio do
gimmertonskog groblja gdje je ostajao do poslije ponoći.
Toga dana Catherini je prepušteno da se sama zabavlja kako zna.
Te godine bio je dvadeseti ožujka, lijep proljetni dan. Nakon što se
njen otac povukao u biblioteku, moja mlada gospodarica siđe,
odjevena za izlazak, i reče mi kako je molila da odšeta sa mnom do
ruba pustare i kako joj je to gospodin Linton dopustio pod uvjetom da
ne idemo daleko i da se vratimo za jedan sat.
- Požuri, Elleno! - povika ona. - Znam kamo ću ići; do mjesta gdje
se naselilo jato tetrijeba. Želim vidjeti jesu li već napravili gnijezda.
- To je sigurno dosta daleko odavde - rekoh - oni ne prave
gnijezda na rubu pustare.
 200

- Ne, nije daleko! - odgovori ona. - Bila sam s tatom posve blizu
tog mjesta. Stavih šešir i iziđoh ne misleći više o tome. Ona je
skakutala trčala naprijed, vraćala se meni i opet trčala dalje kao
mladi hrt. U početku sam s velikim zadovoljstvom slušala pjesme
ševa oko nas, uživala u blagoj toploti sunca i promatrala nju, svoju
ljubimicu i svoju radost, s njenim zlatnim uvojcima koji su vijoreći
lepršali dok je trčala, njenim svijetlim obrazima, mekanim i nježnim
u svom cvatu poput divlje ruže, i njenim očima koje su sjajile
nepomućenom radošću. Bila je u to doba sretno stvorenje i pravi
anđeo. Kakva šteta što se nije zadovoljila tom srećom koju je
posjedovala!
- Pa gdje su ti vaši tetrijebi, gospođice Cathy? Trebali bismo već
stići do njih; daleko smo se udaljile od ograde našeg parka.
- Oh, još samo malo... još malo dalje, Elleno - neprestano je
odgovarala. - Uspni se na onu uzvisinu i prijeđi ovu padinu; prije no
što je prijedeš, ja ću ih poplašiti. Ali, prešle smo tako mnogo uzvišica
i padina da sam se napokon umorila i rekla joj da se moramo vratiti.
Morala sam vikati jer je bila otišla daleko ispred mene; ali, ili me nije
čula ili nije marila, jer je produljila juriti naprijed, te sam je morala
slijediti. Napokon je ušla u jednu usku uvalu. Kad sam je opet
vidjela, bila je tri kilometra bliže Orkanskim visovima nego Grangeu.
Odjednom spazih kako je zaustaviše dvije osobe; bila sam sigurna
da je jedna od njih gospodin Heathcliff. Cathy je zatečena na djelu;
htjela je opljačkati ili bar pronaći tetrijebovo gnijezdo. Visovi su bili
Heathcliff ova zemlja i on je korio kradljivicu divljači.
- Niti sam uzela, niti našla ijednog - reče ona šireći ruke da bi
dokazala svoju tvrdnju dok sam im ja umorno prilazila. - Nisam ni
mislila uzeti ih; ali tata mi je rekao da ih ovdje ima mnogo, pa sam
željela vidjeti jaja. Heathcliff me pogleda zlurado, pokazujući da on
zna tko je ona i da joj stoga želi zlo. Upita je tko joj je "tata".
- Gospodin Linton iz Thrushcross Grangea - odgovori ona. -
Mislila sam da me ne poznajete jer mi inače ne biste ovako govorili.
- Vi, dakle, mislite da je vaš "tata" visoko cijenjen i poštovan? -
podrugljivo će on.
 201

- A tko ste vi? - upita Catherina gledajući radoznalo u
sugovornika. - Toga sam čovjeka već vidjela. Je li on vaš sin? Pokaza
na Haretona koji se nije promijenio u minule dvije godine osim što je
narastao i ojačao. Bio je isto onako nespretan i grub kao i prije.
- Gospođice Cathy - prekinuh je - još malo pa će minuti tri sata, a
ne jedan otkad smo krenule. Moramo se odmah vratiti.
- Ne, taj čovjek nije moj sin - odgovori Heathcliff. - Ali ja imam
jednog sina, i njega ste već vidjeli. Iako vaša dadilja žuri, mislim da
bi i za vas i za nju bilo dobro da se malo odmorite. Ako hoćete,
potrebno je samo da obiđete onaj brežuljak pokriven vrijesom, pa ćete
stići do moje kuće. Bit ćete ljubazno primljeni, a kada se odmorite,
brže ćete se vra titi svojoj kući. Šapnuh Catherini da ni u kom
slučaju ne smije pristati na taj prijedlog, jer ne dolazi u obzir da
idemo onamo.
- Zašto? - upita ona glasno. - Umorna sam od trčanja, zemljište je
rosno, nema se gdje sjesti. Hajdemo tamo, Elleno. Osim toga,
gospodin kaže da sam već vidjela njegova sina. Mislim da griješi, ali
pogađam gdje mu je kuća; to je ono gospodarstvo na koje sam bila
svratila kad sam se vraćala od Pennistonskih grebena. Je li tako?
- Jest. Hajde, Nelly, i šuti... bit će joj zanimljivo svratiti k nama.
Haretone, pođi naprijed s djevojkom. Ti ćeš ići sa mnom, Nelly.
- Ne, ona u tu kuću neće ući - povikah trudeći se osloboditi ruku
za koju me je uhvatio. Ali je ona bila već gotovo pred vratima jer je
trčeći zaobišla brežuljak. Suputnik ko ji joj je bio dodijeljen nije se ni
pretvarao da je prati, nego je, vjerojatno zbunjen, skrenuo na put i
nestao.
- Gospodine Heathcliffe, to uopće nije dobro - nastavih. - I sami
znate da ne smjerate ništa dobro. Ondje će vidjeti Lintona i, čim se
vratimo, sve će ispričati svom ocu, a on će me izgrditi.
- Želim da ona vidi Lintona - odgovori on. - Izgleda bolje ovih
nekoliko dana; ne izgleda tako da ga čovjek ne može pokazati
posjetiteljima. A lako ćemo je nagovoriti da posjet ostane u tajnosti.
Kakvo je zlo u tome?
 202

- Zlo je u tome što bi me njen otac zamrzio kad bi doznao kako
sam je pustila da uđe u vašu kuću; i uvjerena sam da ste je potaknuli
na to zato što imate neki podao plan.
- Moj plan ne može biti pošteniji. Objasnit ću ti ga u cijelosti -
reče. - Sastoji se u tome da se to dvoje rođaka zaljube jedno u drugo i
vjenčaju. Postupam velikodušno prema tvom gospodaru; njegova
mlada kći nema nikakvih izgleda, a ako ispuni moje želje, odmah će
biti materijalno osigurana kao sunasljednik s Lintonom.
- Ako bi Linton umro - odgovorih mu - a to je sasvim moguće,
Catherina bi postala njegova nasljednica?
- Ne, ne bi - reče on. - Ne postoji odredba u oporuci koja bi to
omogućila; njegova bi imovina pripala meni; ali da bismo izbjegli
svaki spor, želim njihov brak, i odlučio sam da dođe do njega.
- A ja sam odlučila da se ona više nikad sa mnom ne približi vašoj
kući - odgovorih mu kad smo stigli do vrata gdje nas je Cathy čekala.
Heathcliff mi reče neka šutim, a zatim ode stazom ispred nas žureći
otvoriti vrata. Moja mlada gospodarica pogleda ga nekoliko puta, kao
da nije znala što da misli o njemu; ali on se smiješio kad bi im se
pogledi sreli i govorio joj mekim glasom, te sam bila tako luda da
povjerujem kako će ga sjećanje na njenu majku možda odvratiti od
namjere da joj učini bilo kakvo zlo.
Linton je stajao pored ognjišta. Zacijelo je šetao po poljima jer je
još imao kapu na glavi, i dozivao je Josepha da mu donese suhu
obuću. Bio je visok za svoje godine; nedostajalo mu je još nekoliko
mjeseci da navrši šesnaestu. Crte lica još su mu bile lijepe, a oči i lice
vedriji no što sam ih se sjećala, iako je to bio tek prolazan bljesak
uzrokovan svježim zrakom i toplim suncem.
- Tko je to? - upita gospodin Heathcliff obraćajući se Cathy. -
Poznajete li ga?
- Vaš sin? - reče ona nakon što je najprije sumnjičavo pogledala
jednoga pa drugoga.
- Da, da - odgovori on - ali je li ovo prvi put da ga vidite?
Promislite! Ah! Nemate dobro pamćenje. Lintone, sjećaš li se ti svoje
rođakinje zbog koje si nam toliko dosađivao i zahtijevao da je opet
vidiš?
 203

- Što! Linton! - kliknu Catherina s radosnim iznenađenjem kad ču
to ime. - Je li to mali Linton? Viši je od mene! Jesi li ti Linton?
Mladić priđe i potvrdi da je to on. Ona ga srdačno poljubi i oboje su
začuđeno promatrali koliko ih je vrijeme izmijenilo. Catherina je bila
dosegla svoju punu visinu; stas joj je bio zaobljen i vitak, elastičan
kao čelik, i sva je sjala od zdravlja i radosti. Lintonovi pokreti i
pogledi bili su vrlo tromi, tijelo mu je bilo vrlo nerazvijeno; ali u
njegovu držanju bilo je neke otmjenosti koja je ublažavala te
nedostatke i činila ga ugodnim. Nakon uzajamnih izljeva simpatije
njegova rođakinja priđe gospodinu Heathcliffu koji je stajao uz vrata
dijeleći svoju pažnju između onoga što se zbivalo unutra i onoga što
se zbivalo vani, ili, bolje rečeno, pretvarajući se da gleda van iako se
uistinu brinuo samo o onome što se događa unutra.
- Vi ste, dakle, moj tetak! - povika ona podižući se na prste da ga
poljubi. - Čini mi se da mi se sviđate iako ste u početku bili ljutiti.
Zašto ne dolazite s Lintonom u Grange? Čudno, živite tolike godine
tako blizu nas, a nikad nas ne dolazite vidjeti. Zašto?
- Dolazio sam u Grange jednom ili dvaput, i odveć često prije no
što ste se rodili - odgovori on. - Eto... dođavola! Ako imate poljubaca
napretek, dajte ih Lintonu; davati ih meni znači bacati ih.
- Nevaljala Elleno! - uzviknu Catherina poletjevši prema meni da
me obaspe svojim nježnostima. - Nevaljala Elleno! Kako si me mogla
i pokušati spriječiti da uđem. Ali odsad ću došetati ovamo svako
jutro; mogu li? A ponekad ću povesti i tatu. Hoće li vas radovati da
nas vidite?
- Svakako! - odgovori tetak s jedva prikrivenom grimasom koja je
izražavala duboku mržnju prema predloženim posjetiteljima. - Ali,
slušajte - nastavi on okrećući se mladoj djevojci. - Sada kad o tome
mislim, bolje je da vam to i kažem: gospodin Linton pun je
predrasuda protiv mene. Posvađali smo se jednom u životu,
nekršćanski bijesno, i ako mu išta kažete o dolaženju ovamo, sasvim
će vam zabraniti posjete. Stoga ne smijete ništa reći o tome ako vam
je stalo da viđate svoga rođaka! Vi možete dolaziti ako hoćete, ali
nemojte ocu govoriti o tome.
 204

- Zašto ste se posvađali? - priupita Catherina, prilično
obeshrabrena.
- Smatrao je da sam odveć siromašan da se ozenim njegovom
sestrom i bilo mu je krivo što sam to ostvario; to je ozlijedilo njegovu
oholost i on mi to neće nikad oprostiti.
- To nije u redu! - reče mlada gospođica. - Jednog ću u dana to i
reći. Međutim, Linton i ja nemamo nikakve veze s vašom svađom. Ali
kad je već tako, onda neću ni ja dolaziti ovamo; neka Linton dolazi u
Grange.
- To je za mene predaleko - promrmlja Linton - da pješačim šest
kilometara, to bi me ubilo. Ne, bolje dolazite vi ovamo, gospođice
Catherino, ponekad; ne svako jutro, bar jednom ili dvaput tjedno.
Otac uputi sinu pogled gorka prijezira.
- Bojim se, Nelly, da je moj trud uzaludan - šapnu mi on.
Gospođica Catherina, kako je taj tikvan zove, shvatit će koliko on
vrijedi i poslat će ga dođavola. Da je Hareton na njegovu mjestu!...
Znaš li da dvadeset puta na dan zažalim što Hareton nije moj sin?
Volio bih ga da je netko drugi. Ali, mislim da mu ne prijeti nikakva
opasnost od njene ljubavi. Ako se ovaj kukavni stvor ne prene i ne
živne, pustit ću Haretona da mu postane suparnikom. Računam da
će Linton jedva doživjeti svoju osamnaestu godinu. Oh! Prokleti
mlitavac! Zaokupljen je sušenjem obuće, a nju uopće i ne gleda...
Lintone!
- Molim, oče?
- Zar nemaš ništa za pokazati svojoj rođakinji? Čak ni zeca, ili
lasičino leglo? Odvedi je u vrt i u staju da vidi tvoga konja, prije no
što promijeniš cipele.
- Zar ne bi radije sjedila ovdje? - upita Linton obraćajući se Cathy
tonom koji je pokazivao da mladić nije voljan ikamo ići.
- Ne znam - odgovori ona usmjerujući čeznutljiv pogled prema
vratima, očito željna kretanja. On ostade u stolici i sklupča se bliže
vatri. Heathcliff ustade, ode u kuhinju i odatle u dvorište dozivajući
Haretona. Hareton se odazva i uskoro zatim obojica uđoše. Po sjaju
mladićevih obraza i njegovoj mokroj kosi moglo se primijeni da se baš
prije nekoliko trenutaka umio.
 205

- Oh, pitat ću vas - povika Catherina sjetivši se domaćinove
tvrdnje. - Je li da ovaj ovdje nije moj rođak?
- Rođak vam je. Bratić je vaše majke - odgovori on. Zar vam se ne
sviđa? Catherina se začudi.
- Lijep mladić, zar ne? - nastavi on. Nepristojna djevojčica
podignu se na prste i šapnu nešto Heathcliffu na uho. On se nasmija,
a Hareton se namrgodi. Opazila sam da je bio vrlo osjetljiv kad bi mu
se učinilo da ga netko podcjenjuje i da je očito imao neki neodređen
osjećaj o svojoj nižoj vrijednosti. Ali mu se lice razvedri kad njegov
gospodar ili staratelj uzviknu:
- Hareton, ti ćeš biti ljubimac među nama! Ona kaže, ti si... Što
ono bješe? Pa, nešto vrlo laskavo. Slušaj, provedi je gospodarstvom. I
pazi da se vladaš kao gospodin! Ne upotrebljavaj nikakve proste
riječi i nemoj zuriti u mladu damu kad te ona ne gleda, a istodobno
biti spreman sakriti lice kad te pogleda. Kad govoriš, izgovaraj riječi
polako i ne drži ruke u džepovima. Idi i zabavi je kako najbolje znaš.
Promatrao ih je kad su prolazili pored prozora. Earnshaw je bio
potpuno odvratio lice od Cathy. Činilo se kao da proučava taj njemu
dobro poznat predio sa zanimanjem stranca ili umjetnika.
Catherina ga pogleda lukavim pogledom i sa stanovitim
divljenjem. Zatim se odluči zabavljati i bez njegove pomoći te veselo
nastavi šetuckati pjevajući neku melodiju kao zamjenu za razgovor.
- Zavezao sam mu jezik - reče Heathcliff. - Neće se usuditi
prozboriti ni riječi sve vrijeme! Nelly, sjećaš li se mene u njegovim
godinama... ili dok bijah još nešto mlađi? Jesam li ikada izgledao
tako glup; tako "bedast", kao što bi Joseph rekao?
- Još više - odgovorih - jer ste uz to bili i nabusitiji.
- On mi pruža zadovoljstvo - razmišljao je Heathcliff glasno. -
Ispunio je moja očekivanja. Da je po naravi budala, moje bi
zadovoljstvo bilo upola manje. Ali on nije glup; i mogu suosjećati sa
svim njegovim osjećajima jer sam ih i sam iskusio. Znam, na primjer,
točno koliko on sad pati; ali to je samo tek početak buduće patnje. I
on nikada neće biti kadar vinuti se iz tog ponora grubosti i neznanja.
Ja ga držim čvršće nego što je njegov nevaljali otac držao mene, i
niže, jer se on ponosi svojom sirovošću. Naučio sam ga da sve što nije
 206

životinjsko prezire kao glupo i slabo. Zar ne misliš da bi se Hindley
ponosio svojim sinom kad bi ga mogao vidjeti? Bar isto toliko koliko i
ja svojim.
Ali, postoji ona razlika jedan je zlato upotrijebljeno kao kamen za
popločivanje ulica, a drugi je lim uglačan da imitira srebrno posuđe.
Moj sin nema nikakve vlastite vrijednosti; bit će moja zasluga što će
otići onoliko daleko koliko takav jedan jadnik može otići. Njegov je
imao najsjajnije osobine; one su izgubljene, postale su gore nego da
ih nije imao. Ja nemam što žaliti; Hindley bi imao žaliti više no što bi
itko i mislio, osim mene. I što je najbolje u svemu tome, Hareton me
đavolski voli!
Priznat ćeš da sam u tome premašio Hindleyja. Kad bi se taj
mrtvi nitkov mogao dići iz groba da me prekori za zla učinjena
njegovu potomku, imao bih to zadovoljstvo da promatram kako ga taj
potomak gura od sebe, ljut što se on usuđuje koriti njegova jedinog
prijatelja na svijetu! Heathcliff se sotonski naceri na tu pomisao.
Ništa mu nisam odgovorila; vidjela sam da to i ne očekuje. U
međuvremenu je mladi Linton, koji je sjedio podalje od nas i nije
mogao čuti što se govori, počeo pokazivati znakove uznemirenosti...
vjerojatno se kajao što se iz straha od malo umora odrekao
zadovoljstva da bude u Catherininu društvu. Njegov otac primijeti
njegove uznemirene poglede prema prozoru i njegovu ruku neodlučno
ispruženu prema kapi.
- Ustani, ljenčino! - povika on s prijetvornom srdačnošću. - Idi za
njima! Tek su stigli do ugla, kod košnica. Linton skupi snagu i
napusti ognjište. Prozor je bio otvoren, i kad je izlazio, začuh Cathy
gdje pita svoga nedruštvenog pratitelja što znači onaj natpis iznad
vrata. Hareton pogleda gore i počeša se po glavi kao pravi prostak.
- To je neki đavolski natpis - odgovori on. - Ne mogu ga pročitati.
- Ne možeš ga pročitati? - uzviknu Catherina. - Ja ga mogu
pročitati, to je engleski jezik. Htjela sam znati zašto je tu. Linton se
podrugljivo nasmija; to je bio prvi znak veselosti koji je pokazao.
- On ne zna slova - reče svojoj rođakinji. - Možete li vjerovati da
postoji tako velika neznalica?
 207

- Je li on normalan? - ozbiljno upita Catherina. - Ili je
jednostavno glup? Postavila sam mu dva pitanja i oba se puta činio
tako glup da mislim da me nije ni razumio. A i ja njega jedva mogu
razumjeti. Linton se opet nasmija i zajedljivo pogleda Haretona koji
zaista u tom trenutku nije ništa shvaćao.
- Posrijedi je samo lijenost, zar ne, Earnshawe? - reče Linton. -
Moja rođakinja misli da si ti idiot. Eto posljedice tvoga preziranja
"štreberstva", kao što ti to zoveš. Jesi li primijetila, Catherino, njegov
užasan jorkširski izgovor?
- Pa od kakve je, dođavola, koristi štreberstvo? - promumlja
Hareton, spremniji odgovarati svome svakidašnjem prijatelju. Htio je
o tome još govoriti, ali ono dvoje mladih prasnuše u smijeh; moja
luckasta gospođica bila je očarana jer je otkrila da se može zabavljati
na račun njegova čudnoga načina govora.
- Od kakve je koristi "dodavola" u tvojoj rečenici? - reče Linton uz
podrugljiv smijeh. - Tata ti je kazao da ne upotrijebiš nijednu prostu
riječ, a ti ne možeš otvoriti usta da ti neka ne izleti. Pokušaj se
vladati kao gospodin, hajde, pokušaj!
- Da nisi više žensko nego muško, sravnio bih te sa zemljom ovog
trenutka, šmokljane jedan! - odgovori naljućeni prostak i udalji se.
Lice mu je gorjelo od bijesa i stida; bio je svjestan da su ga uvrijedili,
a nije znao kako se osvetiti. Gospodin Heathcliff, koji je čuo razgovor
kao i ja, nasmiješi se kad vidje da Hareton odlazi; ali odmah zatim
baci pogled pun mržnje na neozbiljan par koji nastavi brbljati pred
vratima. Dječak je bio posve oživio govoreći o Haretonovim
pogreškama i nedostacima i pričajući anegdote o njemu; djevojka je
uživala u njegovu pakosnom ogovaranju, a nije joj ni na pamet
padalo da to otkriva zlu narav.
Počeh prema Lintonu osjećati prije odvratnost nego sažaljenje, i
donekle opravdavati njegova oca što ga ne cijeni. Ostali smo do
poslije podne. Nisam mogla ranije odvući gospođicu Cathy, ali,
srećom, moj gospodar nije napuštao biblioteku, te nije ni doznao da
smo bile tako dugo odsutne. Vraćajući se kući, htjela sam svoju
štićenicu izvijestiti o karakteru ljudi kod kojih smo bile, ali je ona
bila uvrtjela sebi u glavu da ja imam neke predrasude prema njima.
 208

- Aha! - povika. - Ti si uz tatu, Elleno. Ti si pristrana, to znam, jer
me inače ne bi tolike godine varala da Linton živi daleko odavde. Ja
sam uistinu vrlo ljuta, ali zato što sam radosna ne mogu dati oduška
toj ljutnji! Ne smiješ reći nijednu zlu riječ o tome tetku; on je moj
tetak, nemoj zaboraviti; Govorila je u tom smislu i morala sam na
kraju odustati od pokušaja da je uvjerim da nema pravo. Te večeri
nije govorila o posjetu, jer nije ni vidjela gospodina Lintona. Na moje
veliko nezadovoljstvo, sutradan je sve izbrbljala; ipak mi nije bilo
sasvim žao, jer sam smatrala da će njen otac uspješnije od mene
preuzeti zadaću obuzdavanja i opominjanja.
Međutim, kad joj je savjetovao da izbjegava svaku vezu sa
stanovnicima Visova, pokazao se odveć bojažljivim i opreznim pri
navođenju razloga za to, a Catherina je zahtijevala dobre, snažne
razloge za svako ograničenje koje je sputavalo prohtjeve razmaženog
djeteta.
- Tata! - uzviknu ona nakon jutarnjeg pozdrava. - Pogodi koga
sam vidjela jučer za šetnje po pustari. Ah, tata, uplašio si se! Eto
vidiš da nisi ispravno postupio, zar ne? Vidjela sam... ali slušaj, i čut
ćeš kako sam sve otkrila. Ellen, ona je u savezu s tobom, neprestano
se pretvarala da me sažalijeva dok sam se ja usprkos svim
razočaranjima nadala Lintonovu povratku. Vjerno je opisala svoj
izlet i njegove posljedice, i moj gospodar, iako me je više puta
prijekorno pogledao, ne reče ništa dok ona nije završila. Zatim je
privuče sebi i upita zna li ona zašto je od nje krio da je Linton u
susjedstvu. Zar može i pomisliti da je to zato kako bi joj uskratio
jedno bezazleno zadovoljstvo?
- Zato što ne voliš gospodina Heathcliffa.
- Znači, ti vjeruješ da ja više marim za svoje osjećaje nego za
tvoje, Cathy? - reče on. - Ne, to nije zato što ne volim gospodina
Heathcliffa, nego zato što gospodin Heathcliff ne voli mene; i zato što
je on demon koji uživa činiti zlo onima koje mrzi i upropašćuje ih ako
mu oni pruže i najmanju mogućnost za to. Znao sam da nisi mogla
održavati poznanstvo sa svojim rođakom a da ne dođeš u dodir s
Heathcliffom; a znao sam da bi te on mrzio zbog mene; i tako, radi
tvoga dobra, i ni radi čega drugog, poduzeo sam sve da se ne viđaš s
 209

Lintonom. Mislio sam ti to objasniti jednog dana i žalim što sam
ovoliko odgađao.
- Ali, tata, gospodin Heathcliff je bio sasvim srdačan reče
Catherina, nimalo uvjerena očevim riječima - i on nema ništa protiv
toga da se nas dvoje viđamo; rekao je da mogu doći njegovoj kući kad
god hoću, samo da ne smijem tebi govoriti o tome jer da si se ti
posvađao s njim i da mu nećeš oprostiti što se oženio tetom
Isabellom. Pa i nećeš. Ti si kriv, on je bar voljan pustiti Lintona i
mene da budemo prijatelji, a ti to nisi spreman.
Moj gospodar, vidjevši kako njegova riječ nije dovoljna da ona
povjeruje u zao značaj gospodina Heathcliffa, ocrtao joj je ukratko i
nabrzo njegovo ponašanje prema Isabelli i način na koji su Orkanski
visovi postali njegovo vlasništvo. Nije mogao dugo govoriti o tom
predmetu. Iako je malokad govorio o tome, još uvijek je prema svom
starom neprijatelju osjećao ono isto gnušanje i mržnju što su mu se
usadili u srce nakon smrti gospođe Linton. Uvijek je govorio s
gorčinom:
- Da nije bilo njega, ona bi, možda, još živjela! - U njegovim očima
Heathcliff je, dakle, bio ubojica. Gospođica Cathy - koja nije znala ni
za kakva zla djela do svojih malih nepodopština, svojih malih
nepravdi i ljutnji koje su potjecale iz živahna temperamenta i
nepromišljenosti i za koje bi se pokajala još istog dana - zapanjila se
kad je čula o tome mračnom duhu koji je mogao u potaji snovati
osvetu godinama i godinama te smišljeno ostvarivati svoj osvetnički
plan bez ikakve grižnje savjesti. Činila se tako iznenađena i ogorčena
tim novim oblikom ljudske naravi - koji se nije nalazio u njenim
knjigama ni u njenim dotadašnjim mislima - da gospodin Edgar nije
smatrao potrebnim govoriti i dalje o tom predmetu. Samo je dodao:
- Mila moja, odsad ćeš znati zašto želim da izbjegavaš njegovu
kuću i njegovu obitelj. Vrati se sad svojim starim zanimanjima i
zabavama i ne misli više na njih. Catherina je poljubila oca, sjela i
mirno učila nekoliko sati svoje zadaće, kao i obično, a zatim otišla s
njim u park, i cio je dan protekao u miru. Ali, uvečer, kad se povukla
u svoju sobu, odoh joj pomoći pri svlačenju i zatekoh je gdje kleči kraj
postelje i plače.
 210

- Oh! Ludo dijete! Pfuj! - uzviknuh. - Da znate za pravu žalost,
stidjeli biste se pustiti ijednu suzu za takvu malu neugodnost. Nikad
niste osjećali ni sjenu prave žalosti, gospođice Catherino. Pomislite
na trenutak da smo gospodar i ja mrtvi i da ste sami na svijetu, kako
biste se onda osjećali! Usporedite sadašnjost s takvom nesrećom i
budite zahvalni na prijateljima koje imate, umjesto što tražite druge.
- Elleno, ja ne plačem zbog sebe - odgovori ona - nego zbog njega.
On je očekivao da će me opet vidjeti sutra, a, eto, bit će razočaran!
Čekat će me, a ja neću doći!
- Glupost! Zar vi sebi utvarate da on misli na vas koliko i na
njega? Pa on ima Haretona za društvo? Ni jedan na svetu ne bi
plakao kad bi izgubio rođaka kojega je vidio jedva dvaput. Linton će
shvatiti što je posrijedi i više neće ni misliti na vas.
- Ali zar ne bih mogla napisati pisamce da mu kažem za što ne
mogu doći? - upita ona podižući se na noge. - I da mu pošaljem one
knjige koje sam mu obećala? Njegove knjige nisu tako zanimljive kao
moje, i on ih je jako želio pročitati kad sam mu kazala kako su
zanimljive. Smijem li, Elleno?
- Ne, nikako! Nikako! - odgovorih odlučno.
- On bi onda pisao vama i tome nikad ne bi bilo kraja. Ne,
gospođice Catherino, to poznanstvo mora biti sasvim prekinuto; tako
vaš tata želi, a ja ću se pobrinuti da tako i bude.
- Ali kako može jedno pisamce... - produži ona molećiva izraza.
- Dosta! - upadoh joj u riječ. - Nećemo opet počinjati s vašim
pisamcem. - U krevet! Ona me pogleda tako prijekim pogledom da je
ne htjedoh poljubiti na rastanku. Pokrih je, zatvorih vrata i odoh vrlo
nezadovoljna. Ali se pokajah na pola puta i tiho se vratih, kad gle!
Gospođica je stajala za stolom s komadićem bijela papira pred sobom
i s olovkom u ruci, koje brzo kao krivac sakrije kad ja uđoh.
- Catherino, nećete naći nikoga da vam odnese to pisamce - kazah
joj - ako ga i napišete. A zasad, ugasit ću vam svijeću. Stavih gasilo
na plamen; dok sam to radila, ona me udari po ruci i bijesno uzviknu:
"zlopamtilo". Ostavih je u jednom od njenih najgorih i
najmrzovoljnijih raspoloženja. Zaključa vrata za mnom.
 211

Pismo je bilo ipak napisano i poslano po mljekaru iz sela; ali to
sam doznala tek nakon nekog vremena. Prošlo je nekoliko tjedana i
Cathy se vratilo prijašnje raspoloženje, iako je postala neobično
sklona ostajati sama po kutovima: često bih iznenada naišla na nju
dok je čitala trzala se i naginjala preko knjige, očevidno u želji da je
prekrije; i jednom primijetih rubove pisaćeg papira gdje vire između
listova knjige. Uobičajila je silaziti rano ujutro i vrzmati se oko
kuhinje, kao da očekuje nečiji dolazak. Imala je malu ladicu u
jednom ormaru u biblioteci, po kojoj je satima prekapala, i čiji je
ključ uvijek brižno čuvala.
Jednog dana, dok je pregledavala tu ladicu, primijetih da su
igračke i nakit koji su donedavno stajali u njoj zamijenjeni
presavijenim ceduljicama. To probudi moju radoznalost i sumnju;
odlučih pogledati u te njene tajne dragocjenosti, te uvečer, čim su se
ona i moj gospodar povukli u svoje spavaće sobe, potražih i brzo
nađoh među svojim ključevima jedan koji je mogao otključati bravu
na toj ladici. Otvorih je, uzeh sve ceduljice u pregaču i odnesoh ih u
svoju sobu da ih pomno pregledam. Iako nisam mogla a da ne slutim,
ipak sam se iznenadila kad sam vidjela da se cijela ta hrpa sastoji od
pisama - gotovo svakodnevnih - Lintona Heathcliffa, koja su bila
odgovor na njena pisma. Prva su pisma bila stidljiva i kratka, ali su
postupno prerasla u dugačka ljubavna pisma, budalasta, kao što je i
odgovaralo piščevoj dobi, ali je tu i tamo bilo poteza koji su, činilo mi
se, morali poteći iz nekog iskusnijeg izvora. Neka od njih bila su
čudna mješavina zanosa i mlakosti; počinjala su jakim osjećajem i
završavala afektiranim, rasplinutim frazama koje bi neki
gimnazijalac upotrijebio pišući zamišljenoj, nepostojećoj dragoj.
Jesu li ta pisma zadovoljavala Cathy, ne znam; ali meni su se
činila kao sasvim beznačajna brbljanja. Nakon što sam ih pročitala
onoliko koliko sam smatrala za potrebno, zavezah ih u maramicu i
stavih u stranu, a zaključah praznu ladicu. Po navici, moja mlada
gospođica siđe rano ujutro i ode u kuhinju; primijetih kako prilazi
vratima u trenutku kad stiže jedan mali dečko. Dok je mljekarica
lijevala mlijeko u njegove posuđe, ona gurnu nešto u džep njegova
kaputa, i nešto iz njega izvadi. Odoh unaokolo do ulaza u vrt i
 212

pričekah toga pismonošu koji se odvažno usprotivi predati ono što
mu je povjereno, te u borbi prolismo mlijeko. Ipak mu uspjeh izvući
pismo iz džepa, priprijetih mu ozbiljnim batinama ako odmah ne ode,
stadoh kraj zida i pročitah ljubavni sastavak gospođice Cathy.
Bio je jednostavniji od sastava njezina rođaka; vrlo lijep i vrlo
šašav. Kimuh glavom i zamišljena se vratih u kuću. Dan je bio
kišovit, moja mlada gospodarica nije mogla šetati po parku; zato
nakon svoga jutarnjeg učenja ode potražiti razonodu u ladici. Njen je
otac sjedio za stolom i čitao, a ja sam namjerno popravljala rese na
zavjesi da bih je mogla promatrati. Nijedna ptica koja je doletjela
natrag opljačkanom gnijezdu nakon što ga je bila ostavila punog
cvrkutavih ptičica nije pokazala potpuniji očaj svojim bolnim
cvrkutanjem i lepršanjem nego što je ona učinila jednim jedinim
"Oh!" i promjenom izraza svoga dotad sretna lica.
Gospodin Linton dignu glavu i pogleda je.
- Što ti je, mila moja? Da se nisi ozlijedila? - upita. Njegov ton i
pogled uvjeriše Catherinu da on nije taj koji je pronašao njeno blago.
- Elleno! Dođi u moju sobu... zlo mi je! Odazvah se njezinu pozivu
i odoh za njom. - Oh, Elleno! Ti si ih uzela - reče ona čim se
zatvorismo same, i kleknu. - Oh! Vrati mi ih, i nikad, više nikad neću
to učiniti! Nemoj reći tati.
- Gospođice Catherino, otišli ste prilično daleko, čini se. Stidite se
tih pisama! Lijep zavežljaj besmislica proučavate u slobodnom
vremenu; zaista, dovoljno su dobre da budu tiskane! I što mislite da
će gospodar reći kad mu pokažem ta pisma? Ja mu ih još nisam
pokazala, ali nemojte misliti da ću čuvati vaše glupe tajne. Sram vas
bilo! Sigurna sam da ste vi prvi počeli s tim besmislicama; njemu ne
bi palo na pamet početi ih.
- Nisam! Nisam! - zajeca Catherina kao da joj se cijepa srce. -
Nisam nijedanput pomislila da ću ga zavoljeti dok....
- Zavoljeti! - povikah što sam mogla prezirnije. - Zavoljeti! Je li
ikad tko čuo tako što? To bi bilo isto kao kad bih ja rekla da sam
zavoljela mlinara koji dolazi ovamo jedanput godišnje kupiti naše
žito. Lijepa ljubav, zaista! S Lintonom ste jedva proveli nepuna četiri
 213

sata svojega života! Evo,ovdje su te djetinjarije. Odnijet ću ta pisma
u biblioteku, pa ćemo vidjeti što će vaš otac reći o takvoj ljubavi.
Ona skoči za svojim dragocjenim pismima, ali ih ja podignuh
visoko iznad svoje glave i ona me obasu strasnim molbama da ih
spalim - da učinim što hoću s njima, samo da ih ne pokažem. I kako
sam, uistinu, bila isto toliko sklona smijati se koliko i koriti - jer sam
sve to smatrala samo djevojačkom taštinom - najzad donekle
popustih i upitah je. - Ako pristanem spaliti ih, hoćete li mi obećati
da više nećete ni slati ni primati pisma, ni knjige (jer vidim da ste
mu slali i knjige), ni pramenove kose, ni prstenje, ni igračke?
- Ne šaljemo jedno drugom igračke! - povika Catherina čiji ponos
nadjača stid.
- Ni bilo što drugo, gospođice. Ako mi ne obećate, odmah odlazim
vašem ocu.
- Obećavam, Elleno! - povika ona hvatajući me za haljinu. - Oh,
bacite ih u vatru, molim vas, molim vas! Ali kad sam žaračem
razgrnula vatru da bih napravila mjesto za pisma, ta joj se žrtva
učini odviše bolnom da bi je mogla podnijeti. Poče ozbiljno moliti da
joj ostavim barem jedno ili dva.
- Jedno ili dva, Elleno, da ih čuvam za uspomenu na Lintona!
Odvezah maramicu i pustih da pisma padaju u vatru; plamen se poče
dizati uz dimnjak. - Zadržat ću jedno, okrutna zlokobnice - ciknu ona,
gurnu ruku u vatru i izvuče nekoliko poluizgorjelih ostataka, uz
opasnost da opeče prste.
- U redu... onda ću i ja zadržati nekoliko da pokažem vašem tati! -
odgovorih joj, zavezah ostatak u maramicu i krenuh ponovno prema
vratima. Ona baci u plamen nagorjele ceduljice i dade mi znak da
dovršim spaljivanje. Svrših to, promiješah pepeo i bacih na nj
lopaticu ugljena; a ona se bez riječi, s osjećajem da joj je učinjena
velika nepravda, povuče u svoju sobu.
Sutradan ujutro odgovorih na Lintonovo pismo ceduljicom u kojoj
je stajalo: "Mladi gospodin Heathcliff umoljava se da ne šalje više
nikakva pisma gospođici Linton jer ih ona neće primati." I otada je
onaj mali dečko dolazio praznih džepova.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

15 Re: Orkanski visovi - Emili Bronte taj Pet Sep 26, 2014 8:33 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Dvadeset i drugo poglavlje
Prošlo je ljeto i rana jesen. Prošlo je i Miholje, ali je žetva te
godine zakasnila i nekoliko naših njiva bilo je još nepožnjeveno.
Gospodin Linton i njegova kći često su išli u šetnju i promatrali
žeteoce pri radu. Onoga dana kad su odnošeni posljednji snopovi,
ostali su na njivi sve do mraka i, kako je večer bila hladna i vlažna,
moj se gospodar prehladi. Nazeb mu je ozbiljno zahvatio pluća, te bi
prisiljen cijele zime, gotovo bez ikakva prekida, ostati u kući. Jadna
Cathy, zastrašena zbog svoje male ljubavne romance, bila je mnogo
žalosnija i sumornija otkad je se odrekla.
Njen je otac zahtijevao da manje čita, a više se kreće. Nije joj više
mogao praviti društvo pri njenim šetnjama. Smatrala sam za
dužnost da ja popunim tu prazninu, koliko je moguće. Ali u tome
nisam mnogo uspjela jer sam jedva mogla odvojiti tri sata od svojih
svakodnevnih poslova da bih je pratila; a i moje društvo, naravno,
nije joj bilo tako ugodno kao očevo.
Jednog popodneva u listopadu, ili u početku studenog, bio je
hladan, sumoran dan; po ledini i stazama šuštalo je opalo uvelo lišće,
a hladno, plavo nebo bilo je poluskriveno oblacima, tamnim i sivim,
koji su brzo dolazili sa zapada i nagovještavali obilnu kišu - rekoh
mladoj gospodarici neka odustane od šetnje jer sam bila sigurna da
će biti kiše. Ona odbi, te preko volje ogrnuh svoj ogrtač i uzeh
kišobran da bih joj pravila društvo u šetnji do kraja parka.
To je bila njena uobičajena šetnja kad god se osjećala potištenom
- a takvom se osjećala uvijek kad bi gospodinu Edgaru bilo lošije
nego obično, premda se to nikad nije moglo saznati od njega, nego
smo i ona i ja zaključivale to po njegovoj većoj šutljivosti i sjeti.
Koračala je tužno; nije više trčala ni skakutala iako ju je hladan
vjetar mogao dovesti u iskušenje da to učini. Gledajući je krišom,
često sam opažala kako podiže ruku i briše nešto s lica. Tražila sam
unaokolo čime bih joj mogla odvratiti misli od tuge. Na jednoj strani
 215

puta dizala se visoka, neravna uzvisina gdje su se lijeske i zakržljali
hrastovi, čije je korijenje bilo poluotkriveno, jedva održavali;
zemljište je bilo odveć slabo za hrastove, i jaki vjetrovi savili su bili
neke od njih gotovo vodoravno. Ljeti je gospođica Catherina uživala
penjati se po tim deblima, sjediti na granama i njihati se dvadeset
stopa iznad zemlje; a ja sam, premda zadovoljna njenom okretnošću i
njenim veselim djetinjim srcem, ipak smatrala da je moram ukoriti
kad god je nađem na takvoj visini, ali tako da ona zna da ne mora
sići.
Od ručka pa do čaja ostajala je u svojoj lisnatoj kolijevci koju je
vjetar ljuljao, pjevušila sve vrijeme stare pjesme - one koje sam je ja
bila naučila kad je bila sasvim mala - i promatrala ptice, svoje
susjede u granama, kako hrane svoje mladunce i uče ih letjeti, ili bi
se skuturila i zatvorenih se očiju upuštala u sanjarije, sretnija nego
što se može riječima iskazati.
- Pogledajte, gospođice! - uzviknuh pokazujući joj skrovište ispod
žila jednog krivog drveta. - Zima još nije stigla ovamo. Ondje gore je
mali cvijet, posljednji pupoljak onog mnoštva zvončića koji u srpnju
pokrivaju cijelu ledinu kao plavičasta izmaglica. Hoćete li se popeti i
ubrati ga tati? Cathy je dugo gledala osamljeni cvijet koji je drhtao u
svom zaklonu i napokon odgovori:
- Ne, neću ga dirati, on izgleda sjetno, zar ne, Elleno?
- Jest, ozebao je i klonuo kao i vi. Obrazi su vam blijedi; hajdemo
se uhvatiti za ruke i trčati. Tako ste slabi da ću, možda, moći držati
korak s vama - odgovorih.
- Neću - reče ona i nastavi koračati polako. Zaustavljala se
ponekad i zamišljeno gledala mahovinu, busenje uvenule trave i
gljive čija se narančasta boja svijetlila u gomili mrka lišća. Ponekad
je podizala ruku svome licu koje je krila od mene.
- Catherino, zašto plačete, ljubavi? - upitah je prilazeći joj i
stavljajući joj ruku na rame. - Ne trebate plakati zato što je tata
prehlađen; budite zahvalni što nije ništa gore. Više nije pokušavala
suspregnuti suze; počela je jecati. - Oh! To će se razviti u nešto
ozbiljno! I što će biti od mene kad tata i ti odete, a ja ostanem sama?
Ne mogu zaboraviti tvoje riječi, Elleno; one su mi uvijek u ušima.
 216

Kako će se život promijeniti, kako će svijet biti tužan kad tata i ti
umrete!
- Nitko ne može reći nećete li vi umrijeti prije nas. Nije dobro
slutiti zlo. Nadajmo se da će proći godine i godine prije no što itko od
nas umre. Gospodar je mlad, a ja sam snažna i tek mi je četrdeset i
pet godina. Moja je majka živjela do osamdesete i bila je čila sve do
kraja. Zamislimo da gospodin Linton živi samo do šezdesete, to znači
da bi on pred sobom imao više godina nego što ste vi dosad ostavili
iza sebe, gospođice. Prema tome, ne bi li bilo glupo plakati zbog
nesreće dvadeset godina unaprijed?
- Ali teta Isabella bila je mlađa od tate - reče ona gledajući me s
plahom nadom i tražeći još utjehe.
- Teta Isabella nije imala mene i vas da je njegujemo. Nije bila
tako sretna kao gospodar, nije imala tako mnogo razloga da živi. Sve
što trebate raditi jest da dobro njegujete svoga oca, da ga
razveseljavate svojim raspoloženjem i izbjegavate zadati mu bilo
kakvu brigu; zapamtite to, Cathy! Ne krijem da biste ga vi mogli
ubiti ako biste bili neobuzdani i nepromišljeni, ako biste gajili ludu,
fantastičnu ljubav prema sinu one osobe koja bi se radovala da vidi
vašeg oca u grobu, i ako biste dopustili da on primijeti kako ste
nesretni što vas je, u vašem interesu, razdvojio od vašeg rođaka.
- Ništa me drugo na svijetu ne čini nesretnom do tatina bolest.
Ravnodušna sam prema svemu u usporedbi s onim što osjećam
prema tati. I nikad... nikad... oh, nikad dok sam pri svojoj svijesti,
neću učiniti nijedno djelo, ni reći ijednu riječ koja bi ga naljutila.
Elleno, volim ga više nego sebe. Eto po čemu to znam: svaku večer
molim da ga nadživim, jer više volim da budem nesretna ja nego da
to bude on; to dokazuje da ga volim više nego sebe.
- Dobre riječi. Ali i djela ih moraju potvrditi. Nakon što vam tata
ozdravi, pazite da ne zaboravite odluke donesene u trenucima
strahovanja. U razgovoru stigosmo do vrata gospodarstva kroz koja
se izlazilo na cestu. Moja se mlada gospodarica, nakon što se opet
razvedrila, pope na vrh zida, sjede i nagnu se da ubere nekoliko
šipaka koji su se crvenjeli na vrhu grana divljih ruža koje su rasle
pored puta; plod s nižih grana bio je obran, a viši je bio pristupačan
 217

samo pticama - i Cathy s njezina mjesta. Dok se naginjala da dohvati
šipak, pade joj šešir na zemlju, a kako su vrata bila zaključana, ona
predloži da se spusti niz drugu stranu zida da bi ga uzela. Rekoh joj
neka pazi da ne padne, i ona okretno iščeznu. Ali povratak nije bio
tako lak; kamenje je u zidu bilo glatko i povezano, a ružino grmlje i
izdanci kupina nisu bili ni od kakve pomoći pri penjanju. Ja se, kao
budala, nisam toga sjetila dok je nisam čula da se smije i viče:
- Elleno! Morat ćeš donijeti ključ, ili ću ja morati otrčati do
vratarove kućice. Ne mogu se popeti na zid s ove strane!
- Ostanite gdje jeste - odgovorih - imam u džepu svoj svežanj
ključeva, možda ću uspjeti otključati vrata, a ako ne uspijem, otići ću
po ključ. Catherina se zabavljala plešući pored vrata dok sam ja
redom iskušavala sve velike ključeve. Iskušala sam i posljednji, ali
uzalud; zato ponovih svoju želju da ona ostane gdje jest, i upravo
htjedoh požuriti kući što brže, kad začuh konjski topot. Cathy je
također čula i prestala plesati.
- Tko je to? - šapnuh.
- Elleno, željela bih da uspiješ otvoriti vrata - zabrinuto šapnu.
- O, gospođice Linton! - začu se dubok glas jahača. Drago mi je što
vas vidim. Nemojte se žuriti jer moram tražiti i od vas dobiti jedno
objašnjenje.
- Gospodine Heathcliffe, neću s vama razgovarati. Tata kaže da
ste vi zao čovjek i da mrzite i njega i mene. I Ellen kaže to isto.
- To nema nikakve veze - reče Heathcliff. - Ne mrzim valjda svoga
sina, a o njemu želim govoriti. Da, imate i zbog čega crvenjeti. Niste
li prije dva ili tri mjeseca običavali pisati Lintonu; igrali ste se
ljubavi u šali, je li? Oboje ste zaslužili dobiti batina za to! Pogotovu
vi, jer ste starija i, kako se pokazalo, manje osjetljiva. Vaša su pisma
kod mene, i na najmanju drskost s vaše strane poslat ću ih vašem
ocu. Mislim da vam je ta vaša zabava dosadila, pa ste je napustili,
nije li tako? Ali ste time bacili Lintona u očaj. Kod njega to bijaše
ozbiljno; on se doista zaljubio. Života mi, on umire za vama; njegovo
srce puca, ne simbolično nego doista, zbog vaše nestalnosti. Premda
mu se za posljednjih šest tjedana Hareton neprestano podruguje, i
premda sam ja upotrijebio ozbiljne mjere i pokušao ga uplašiti
 218

ozbiljnim posljedicama koje mogu proizići iz tog idiotizma, njegovo je
stanje iz dana u dan sve lošije; ako mu ne pomognete, on će biti pod
zemljom prije ljeta.
- Kako možete tako bezočno varati to jadno dijete? - povikah s
druge strane zida. - Odlazite! Kako možete izmišljati tako podle laži?
Gospođice Cathy, odvalit ću bravu kamenom. Ne vjerujte tim podlim
besmislicama. I vaši će vam osjećaji reći kako je nemoguće da itko
umre zbog ljubavi prema nepoznatoj osobi.
- Nisam znao da ovdje ima prisluškivača - iznenađeno promrmlja
otkriveni podlac. - Čestita gospođo Dean, volim te, ali mi se ne sviđa
tvoja dvoličnost - glasno doda. - Kako si mogla tako bezočno lagati i
tvrditi da ja mrzim ovo "jadno dijete", i izmišljati strašne priče da bi
je odvratila od moga kućnog praga? Catherino Linton (i samo mi je
ime drago), moja lijepa djevojčice, neću biti kod kuće cijeli tjedan.
Otiđite i vidite jesam li govorio istinu; budite ljubazni pa učinite to!
Zamislite da je vaš otac na mome mjestu, a Linton na vašemu, i
upitajte se kako biste vi cijenili svoga nebrižnog dragoga koji bi odbio
pomaknuti se i jedan korak da bi vas utješio, čak iako bi ga vaš otac
osobno molio. Nemojte iz čiste gluposti zapasti u istu pogrešku.
Zaklinjem se spasom svoje duše da je on jednom nogom u grobu i da
ga nitko ne može spasiti doli vas! Brava popusti i ja iziđoh.
- Kunem se da Linton umire - ponovi Heathcliff i strogo me
pogleda. - Bol i razočaranje ubrzavaju njegovu smrt. Nelly, ako nećeš
pustiti nju, otiđi ti osobno. Ja se ne vraćam prije osam dana; a mislim
da ni tvoj gospodar neće biti protiv njezina posjeta rođaku!
- Uđite - uzeh Cathy za ruku i gotovo ju povukoh unutra, jer je
ona oklijevala promatrajući zabrinutim očima sugovornikove crte lica
koje su bile odveć stroge da bi izrazile njegovu unutarnju
prijetvornost. On potjera konja bliže, nagnu se i reče:
- Gospođice Catherino, priznajem da imam malo strpljenja za
Lintona, a Hareton i Joseph još manje. Priznajem da je on okružen
surovim ljudima. On čezne za ljubavlju i za nježnošću, a vaša bi riječ
bila za njega najbolji lijek. Ne obazirite se na okrutne opomene
gospođe Dean, nego budite plemeniti i potrudite se posjetiti ga. On o
vama sanja dan i noć, i budući da niti pišete niti dolazite, nemoguće
 219

ga je uvjeriti da ga ne mrzite. Zatvorih vrata i navalih kamen da ih
pričvrstim, jer je brava bila popustila. Otvorih kišobran i privukoh
Catherinu poda nj jer je kiša počela kapati kroz granje, a i vjetar nas
je svojim fijukom opominjao da požurimo. Hitnja da što prije
stignemo kući priječila je svaki razgovor o susretu s Heathcliffom; ali
sam instinktivno osjećala da je Catherinino srce sada obavila
dvostruka tama. Crte njezina lica bile su tako tužne da su bile gotovo
izobličene od boli. Očito je smatrala da je istinita svaka riječ koju je
čula.
Gospodar se bio povukao na počinak prije no što smo stigle.
Cathy tiho uđe u sobu da ga pita kako mu je, ali je on spavao. Ona se
vrati i pozva me da sjedim s njom u biblioteci. Pile smo čaj, a zatim
ona legne dolje na sag pored kamina i reče mi neka šutim jer je
umorna. Otvorila sam neku knjigu i pretvarala se da čitam. Čim joj
se bilo učinilo da sam se udubila u čitanje, poče tiho plakati; to joj je,
čini se, bila postala omiljena razonoda. Pustih je da neko vrijeme
nalazi oduška u tome, a zatim je prekorih.
Ismijavala sam sve Heathcliffove tvrdnje o njegovu sinu, kao da
sam bila uvjerena da se ona slaže sa mnom. Ali, jao! Nisam bila
dovoljno vješta da ublažim dojam koji su njegove riječi na nju
proizvele i koji je bio točno onakav kakav je on želio.
- Elleno, možda imaš pravo - odgovori - ali ja ne mogu mirovati
dok god ne doznam istinu. I moram reći Lintonu da nije moja krivica
što mu ne pišem, i moram ga uvjeriti da se moji osjećaji prema njemu
neće promijeniti. Što su mogli gnjev i prosvjedi protiv njene lude
lakovjernosti? Razišle smo se te noći - ljute jedna na drugu; ali me je
idući dan zatekao na putu za Orkanske visove pored konjića moje
samovoljne gospodarice.
Nisam mogla gledati njenu tugu, ni promatrati njeno blijedo
potišteno lice i oči otekle od plača, te popustih u slaboj nadi da će joj
Linton dokazati svojim dočekom kako se Heathcliffova priča malo
temelji na istini.
 220

Dvadeset i treće poglavlje
Poslije kišovite noći osvanulo je maglovito jutro - napola
mraz, napola sitna kiša - a privremeni potočići slijevali su se žuboreći
s visina i presijecali nam put. Noge su mi bile posve mokre; bila sam
ljuta i potištena; raspoloženje vrlo prikladno da mi te neugodnosti
budu još teže. Ušle smo u kuću kroz kuhinju da bismo vidjele je li
Heathcliff zaista odsutan, jer nisam vjerovala njegovim riječima.
Joseph je, blažen kao da je u raju, sjedio sam kraj rasplamsale vatre;
vrč piva bio je na stolu pred njim, i gomila zobenih kolača; crna
kratka lula bila mu je u ustima.
Catherina pritrča ognjištu da se ogrije. Upitah ga je li mu
gospodar kod kuće. Moje pitanje ostade tako dugo bez odgovora da
sam pomislila kako je starac oglušio, pa ga ponovih glasnije.
- Nije - progunđa on kroz nos. - Nije! Možeš se vratiti odakle si i
došla.
- Josephe - viknu iz sobe mrzovoljni glas u isto vrijeme kad i ja. -
Koliko ću te puta morati zvati? Ostalo je samo još malo žara.
Josephe! Dođi odmah! Joseph je otpuhivao velike dimove iz svoje lule
i odlučno buljio u vatru, što je dokazivalo da se ne kani odazvati na
taj poziv. Domaćicu i Haretona nismo vidjeli. Ona je vjerojatno bila
nekamo otišla, a on je bio zaokupljen svojim poslom. Prepoznale smo
Lintonov glas i ušle.
- Oh! Nadam se da ćeš do zime umrijeti u potkrovlju reče mladić
misleći da je to ušao njegov nemarni sluga. Prestade govoriti kad
vidje da se zabunio; njegova mu rođakinja pritrča.
- Jeste li to vi, gospođice Linton? - reče on podižući glavu s
naslona naslonjača u kojem se odmarao. - Ne... nemojte me ljubiti, to
mi oduzima dah. Bože moj! Tata je rekao da ćete doći - nastavi on
nakon što se malo oporavio od Catherinina zagrljaja, dok je ona
skrušeno stajala pored njega. - Zatvorite vrata, molim vas, ostavili
 221

ste ih otvorena oni... oni mrski stvorovi ne žele donijeti ugljena za
vatru. Vrlo je hladno!
Raspirih vatru i donesoh punu posudu ugljena. Bolesnik se poče
žaliti da pepeo pada po njemu; ali kako je jako kašljao i izgledao
grozničav i bolestan, nisam ga ukorila zbog njegove zlovolje.
- Pa, Lintone - šapnu Catherina kad mu se namrgođeno čelo malo
razvedrilo - raduješ li se što me vidiš? Mogu li štogod učiniti za tebe?
- Zašto niste prije dolazili? - upita on. - Umjesto da pišete, trebali
ste dolaziti. Strašno me je zamaralo pisanje onih dugačkih pisama.
Mnogo bih radije razgovarao s vama. A sada ne mogu podnijeti ni
razgovor ni bilo što drugo. Gdje li je Zillah! Hoćete li (obrati se meni)
otići u kuhinju i vidjeti? Nije mi zahvalio ni na prvoj usluzi, i nisam
bila spremna trčkarati po njegovim naredbama, pa odgovorih:
- Nema ondje nikoga, osim Josepha.
- Žedan sam - uzviknu razdraženo okrećući se od nas. Zillah se
neprestano skiće po Gimmertonu otkad je tata otišao; sramota! A ja
sam prisiljen silaziti ovamo... jer su oni odlučili da me ne čuju kad
sam gore u svojoj sobi.
- Gospodine Heathcliffe, je li vaš otac pažljiv prema vama? -
upitah ga vidjevši da je Catherina odustala od svojih prijateljskih
pokušaja. - Pažljiv? Ali on bar natjera njih da budu malo pažljiviji -
odgovori on. - Bijednici! Znate, gospođice Linton, da mi se ona
životinja Hareton ruga! Mrzim ga! Doista, sve ih mrzim; sve su to
odvratna stvorenja. Cathy potraži vodu; nađe jedan vrč na ormaru,
napuni čašu i donese je. On joj reče neka doda žlicu vina iz boce na
stolu, i nakon što ispi jedan dio, umiri se i zahvali joj.
- Raduješ li se mom dolasku? - upita ona ponavljajući svoje
pitanje, sretna što je primijetila tračak osmijeha na njegovu licu.
- Da, drago mi je. To je nešto novo kad se čuje glas kao što je vaš!
- odgovori on. - Ali bio sam ljut jer niste dolazili. Tata se kleo da je to
moja krivica; nazivao me je bijednim, neodlučnim, beznačajnim
stvorom; rekao mi je da me vi prezirete i da bi on, da je na mome
mjestu, postao dosad veći gospodar Grangea nego što je vaš otac. Ali
vi me ne prezirete, gospođice...
 222

- Zašto me ne zoveš Catherina ili Cathy - prekinu ga mlada
gospođica. - Ja tebe ne prezirem! Ne! Poslije tate i Ellene, volim te
više no ikoga. Istina, ne volim gospodina Heathcliffa; i neću smjeti
dolaziti kad se on vrati. Hoće li on ostati dugo na putu?
- Neće dugo - odgovori Linton; ali on često odlazi u pustaru otkad
je počela sezona lova, pa bi mogla provoditi po sat-dva sa mnom dok
ga nema. Reci da hoćeš. Mislim da ne bih bio neraspoložen s tobom;
ti me ne bi dražila i bila bi mi uvijek spremna pomoći, zar ne?
- Bih - reče Catherina milujući njegovu kosu. - Kad bih samo
mogla dobiti tatinu privolu, provodila bih pola svog vremena s tobom.
Lijepi Lintone! Voljela bih da si mi brat.
- A onda bi me voljela isto kao svog oca? - reče on raspoloženije. -
Ali tata kaže da bi me voljela više od njega i od cijelog svijeta kad bi
bila moja žena. Zato bih više volio da si mi žena.
- Ne, nikada neću voljeti nikoga više od tate - ozbiljno odgovori
ona. - Ljudi ponekad mrze svoje žene, ali nikad svoje sestre i braću; i
kad bi mi ti bio brat, živio bi s nama i tata bi te tada volio isto toliko
koliko i mene. Linton je poricao da ima ljudi koji mrze svoje žene; ali
Cathy ponovno potvrdi da oni to čine i u svojoj razboritosti navede
kao primjer mržnju njegova oca prema njenoj teti.
Pokušah zaustaviti njeno nepromišljeno brbljanje. Ali nisam
uspjela dok nije izbrbljala sve što je znala. Linton, vrlo ljut, izjavi da
je njena priča neistinita.
- Tata mi je pričao, a tata ne laže - oštro odgovori ona.
- Moj tata prezire tvog! - povika Linton. - On ga zove kukavicom i
budalom.
- Tvoj tata je zao čovjek - odgovori Catherina - i vrlo je ružno od
tebe što se usuđuješ ponoviti ono što on kaže. On je zacijelo vrlo zao
kad je natjerao tetu Isabellu da ga ostavi i ode od njega.
- Ona ga nije ostavila, ne smiješ mi proturječiti.
- Jest - povika mala gospođica.
- Dobro, kazat ću i ja tebi nešto! - reče Linton. – Tvoja je majka
mrzila tvog oca; eto ti sad.
- Oh! - uzviknu Catherina ne mogavši mu odgovoriti od bijesa.
- Ona je voljela mog - doda on.
 223

- Mali lažljivče! Mrzim te sad! - zadihano reče ona, a lice joj se
zajapuri od bijesa.
- Jest! Jest! - ponavljao je Linton zavaljujući se u naslonjač i
okrećući glavu da bi uživao u uzbuđenju sugovornice koja je stajala
iza njega.
- Šutite, gospodine Heathcliffe! - rekoh mu. - I to je, mislim, priča
vašeg oca.
- Nije; šuti ti! - odgovori on. - Ona ga je voljela, jest, Catherino!
Jest, jest! Cathy, izvan sebe od bijesa, snažno gurnu naslonjač te se
on udari o naslon. Odmah ga spopade kašalj koji ga poče gušiti i koji
brzo zaustavi njegovo likovanje. Kašalj je trajao tako dugo da se čak i
ja uplaših. A što se tiče njegove rođakinje, ona je gorko plakala,
prestravljena onim što je učinila, premda nije ništa govorila.
Pridržavala sam ga dok ga nije prošao taj napad kašlja. On me onda
odgurnu i nijemo pognu glavu. Catherina također prestade plakati,
sjede na stolac nasuprot njegovome i ozbiljno se zagleda u vatru.
- Kako se sada osjećate, gospodine Heathcliffe? - upitah nakon
deset minuta.
- Želio bih da se ona osjeća kao ja - odgovori on. - Prkosno,
okrutno stvorenje! Hareton me nikad i ne dodirne; nikad me u svom
životu nije udario. Bilo mi je bolje danas; ali eto... - njegov glas zamre
u jecanju.
- Ja te nisam udarila! - promrmlja Catherina grizući usnu da bi
spriječila nov izljev uzbuđenja. Uzdisao je i jecao kao netko tko vrlo
teško pati, činio je to cijelih četvrt sata, i to, čini se, namjerno, da bi
rastužio svoju rođakinju, jer kad god je u nje primijetio prigušen
jecaj, trudio se svoj glas učiniti što bolnijim i žalosnijim.
- Lintone, žao mi je što sam ti nanijela bol - najzad reče ona sva
očajna. - Meni taj mali udarac ne bi mogao nanijeti bol, pa nisam
mogla misliti da bi te to zaboljelo; to je sitnica, zar ne, Lintone?
Nemoj dopustiti da odem kući misleći da sam učinila zlo. Odgovori
mi! Reci mi.
- Ne mogu ti ništa odgovoriti - promrmlja on. - Tako si me
povrijedila da ću cijelu noć ležati budan gušeći se od ovog kašlja. Da
ga ti imaš, znala bi što je to; ali ti ćeš slatko spavati dok ću ja biti
 224

sam u mukama. Kako bi ti se svidjelo provoditi takve strašne noći! - I
on poče glasno plakati iz čistog samosažaljenja.
- Budući da i inače provodite strašne noći - kazah mu onda vaš
mir ne kvari gospođica; bilo bi vam isto da ona nije ni došla. Bilo
kako bilo, ona vas više neće uznemirivati i možda ćete se umiriti kad
vas ostavimo.
- Moram li ići? - upita Catherina bolno se naginjući na da nj. -
Želiš li da odem, Lintone?
- Ono što si učinila, ne možeš promijeniti - zlovoljno odgovori on
uzmičući od nje - osim ako ne učiniš nešto još gore ljuteći me dok ne
dobijem groznicu.
- Onda trebam ići? - odgovori ona.
- Pusti me bar na miru - reče on - ne mogu podnositi tvoj govor.
Oklijevala je i dugo se opirala mom nagovaranju da pođemo; ali kako
je on i ne pogleda i ne oslovi, ona najzad pođe vratima i ja za njom.
Vratio nas je natrag iznenadan jauk. Linton je bio skliznuo s
naslonjača, ležao na podu i previjao se tobože od bola, odlučan u
svojoj razmaženosti da nam zada što više muke. Njegovo ponašanje
jasno je otkrivalo njegovu namjeru, te sam smjesta uvidjela da bi bila
ludost kad bi čovjek i pokušao odobrovoljiti ga. Ali to nije bio slučaj s
mojom družicom; ona, sva uplašena, otrča natrag, kleknu preda nj i
poče plakati, tješiti ga i moliti dok se on naposljetku ne umiri, i to
zato što više nije imao daha, a ne zbog grižnje savjesti jer ju je tako
ražalostio.
- Podići ću ga na klupu - rekoh joj - pa neka se valja do mile volje;
mi ne možemo ostati i promatrati ga. Nadam se, gospođice Catherino,
da ste se dovoljno uvjerili kako vi niste osoba koja ga može spasiti i
izliječiti; i da loše stanje njegova zdravlja nije prouzrokovano
njegovom čežnjom za vama.
Namjestila sam ga. Hajdemo! Čim vidi da nema u blizini nikoga
tko će obraćati pažnju na njegove gluposti, ležat će posve mirno. Ona
mu stavi jastuk pod glavu i ponudi vode; on odbi vodu i poče se
premetati po jastuku kao da je to kamen ili komad drveta. Ona ga
pokuša namjestiti udobnije.
 225

- Smeta mi - reče on - nije dovoljno visok.
Catherina donese još jedan i stavi ga na onaj prvi.
- Sad je odveć visok - promrmlja.
- Kako da ih namjestim? - upita ona, očajna. Kad je napola
kleknula pored klupe, on se izvi do nje i upotrijebi njeno rame sebi za
oslonac.
- Ne, to ne može - kazah. - Zadovoljite se jastukom gospodine
Heathcliffe. Gospođica je već potrošila odveć vremena na vas; ne
možemo ostati dulje od pet minuta.
- Možemo! Možemo! - reče Catherina. - On je sada dobar i strpljiv.
Počinje shvaćati da ću ja noćas patiti mnogo više nego on ako budem
vjerovala da mu je gore zbog mojeg posjeta i da onda neću smjeti opet
doći. Kaži mi istinu o tome, Lintone; jer ne smijem dolaziti ako ti to
škodi.
- Moraš dolaziti kako bi me liječila. Trebaš doći jer si ti skrivila
da mi je pozlilo. I sama znaš da nisam bio tako bolestan kad si ušla
kao što sam sad, zar ne?
- Vi ste sami krivi što ste se razboljeli plačući i uzbuđujući se -
rekoh mu.
- Nisam ja tome uopće kriva - reče njegova rođakinja. Ali bit ćemo
sada dobri prijatelji. Trebam li ti ja? Želiš li me zaista ponekad
vidjeti?
- Rekao sam ti da želim - nestrpljivo odgovori on. - Sjedni na
klupu i pusti da se naslonim na tvoje koljeno. Mama je tako radila po
cijelo poslijepodne. Sjedi posve mirno i nemoj govoriti; ali možeš mi
pjevati neku pjesmu ako umiješ pjevati, ili mi možeš ispričati kakvu
lijepu, dugačku, zanimljivu baladu... jednu od onih o kojima si mi
govorila; ili priču. Ali, ipak, radije bih slušao baladu; počni.
Catherina mu ponovi najdulju od svih balada koje je znala. Oboje su
u tome uživali. Linton je htio čuti još jednu, pa još jednu, usprkos
mojem upornom prigovaranju; i tako su nastavili dok ura nije
otkucala dvanaest; tada začusmo Haretona u dvorištu; vraćao se na
ručak.
- I sutra, Catherino, hoćeš li doći sutra? - upita je mladi
Heathcliff držeći je za haljinu dok je ona nevoljko ustajala.
 226

- Ne - odgovorih - ni sutra ni prekosutra. - Ali, ona je očito dala
drukčiji odgovor jer mu se čelo razvedri nakon što se ona sagnula i
nešto mu šapnula.
- Sutra nećete doći ovamo, gospođice! - počeh nakon što iziđosmo
iz kuće. - Nadam se da i ne sanjate o tome?
Ona se nasmiješi. - Pazit ću dobro; naredit ću da se popravi ona
brava, pa nećete moći pobjeći.
- Mogu ja prijeći preko zida - odgovori ona smijući se. - Grange
nije tamnica, Elleno, niti si ti moj tamničar. Osim toga, blizu mi je
sedamnaest godina; ja sam odrasla žena. I sigurna sam da bi se
Linton brzo oporavio kad bih ga ja njegovala. Starija sam od njega i
pametnija, manje sam djetinjasta, zar ne? S malo ljubaznih riječi
brzo bih postigla da nostupa kako ga ja uputim. On je lijep i mio kad
je dobar. Napravila bih mazu od njega kad bi bio moj. Mi se ne bismo
nikad svađali jer bismo se navikli jedno na drugo, zar ne? Voliš li ga,
Elleno?
- Zar da ga volim! - uzviknuh. - Toga najmrzovoljnijeg od svih
boležljivih balavaca koji su ikada dospjeli do doba mladenaštva.
Srećom, kao što je gospodin Heathcliff procijenio, on nikad neće
doživjeti dvadesetu godinu. Zaista, sumnjam i da će vidjeti proljeće.
Ali, umro kad umro, to će biti mali gubitak za njegovu obitelj. Sreća
je za nas što ga je njegov otac uzeo k sebi; što bi se ljubaznije s njim
postupalo, to bi on postajao dosadniji i sebičniji. Drago mi je što
nema nikakva izgleda da vam on bude muž, gospođice Catherino.
Moja se suputnica uozbilji kad ču, te riječi. Govoriti tako bezobzirno
o njegovoj smrti vrijeđalo je njene osjećaje.
- On je mlađi od mene - odgovori ona nakon duljeg razmišljanja -
pa treba i živjeti dulje; i hoće... on mora živjeti dok god ja budem
živjela. On je sad isto toliko snažan kao kad je prvi put došao na
sjever; sigurna sam u to. On boluje samo od prehlade, kao i tata. Ti
kažeš da će tata ozdraviti, pa zašto ne bi i on?
- Dobro, dobro - viknuh - uostalom, zašto da se brinemo o tome;
jer, slušajte, gospođice... i znajte da ću održati riječ... ako pokušate
opet otići u Orkanske visove, sa mnom ili bez mene, obavijestit ću
 227

gospodina Lintona, i onda, osim ako on to dopusti, vaša se prisna
veza s vašim rođakom ne smije obnoviti.
- Već je obnovljena - promrmlja Catherina nabusito.
- Ne smije se nastaviti. ...
- Vidjet ćemo - reče i natjera konjića u galop ostavljajući me da se
vučem za njom.
Obje smo stigle kući prije objeda. Gospodar je mislio da smo
lutale po parku, pa nas nije ni pitao gdje smo bile tako dugo. Čim
uđoh, požurih promijeniti svoje mokre cipele i čarape, ali dug
boravak u mokroj obući u Visovima učinio je svoje. Sutradan ujutro
bilo mi je tako loše da sam ostala u postelji, i čitava tri tjedna nisam
se mogla brinuti o svojim dužnostima; takva nesreća nije mi se nikad
prije dogodila, i hvala Bogu, nikad poslije. Moja mala gospodarica
vladala se poput anđela.
Dolazila je njegovati me i tješiti me u mojoj samoći. Osamljenost
sam teško podnosila. Navikla sam bila kretati se i raditi, pa mi je
bilo dosadno biti zatvorena u sobi, ali je malo tko imao manje razloga
od mene da se žali. Catherina se pojavljivala uz moju postelju čim bi
napustila sobu gospodina Lintona. Njen dan bio je podijeljen između
nas dvoje, nikakvo zabavljanje nije joj oduzimalo ni minutu;
zanemarila je bila svoje obroke, svoje učenje i svoju igru; bila je
najodanija njegovateljica koja je ikada njegovala bolesnike. Zacijelo
ima dobro srce kad je, iako je toliko voljela svoga oca, ipak imala
ljubavi i vremena i za mene.
Rekoh da su joj dani bili podijeljeni između nas; ali gospodar se
rano povlačio, a i meni obično nije trebalo ništa nakon šest sati, tako
da je večer pripadala njoj. Sirota djevojka! Nikad nisam ni mislila o
tome što je radila sama poslije čaja. I premda sam često kad mi je
dolazila zaželjeti laku noć primjećivala svježu boju njenih obraza i
crvenilo njenih ruku, nisam se sjetila da je to dolazilo od jahanja po
hladnu vremenu preko pustare, nego sam to pripisivala toplini vatre
u biblioteci.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

16 Re: Orkanski visovi - Emili Bronte taj Pet Sep 26, 2014 8:35 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Dvadeset i četvrto poglavlje
Potkraj trećeg tjedna mogla sam napustiti svoju sobu i kretati
se po kući. I prvom prilikom kad sam uvečer sjedila, zamolih
Catherinu da mi čita, jer su mi oči bile slabe. Sjedile smo u biblioteci;
gospodar je bio otišao spavati; ona pristade prilično nevoljko, kako mi
se barem učinilo; misleći da joj se ne sviđa moja knjiga, kazah joj
neka mi čita što želi. Ona izabra jednu od svojih omiljenih knjiga.
Čitala mi je otprilike sat; zatim mi poče postavljati pitanja.
- Elleno, zar nisi umorna? Ne bi li bilo bolje da sada legneš? Bit
će ti loše budeš li sjedila do tako kasno u noć, Elleno.
- Ne, ne, draga, nisam umorna - neprestano sam joj odgovarala.
Vidjevši da se ne mičem, ona pokuša jednu drugu metodu -
pokazivala je da ne uživa u čitanju. Poče zijevati, protezati se i
- Elleno, umorna sam!
- Onda prestanite s čitanjem pa ćemo razgovarati - odgovorih. To
se pokazalo još gorim; vrpoljila se, uzdisala i do osam sati svaki čas
gledala na svoj sat. Napokon je otišla u svoju sobu, posve svladana
drijemežom, sudeći po njezinu mrzovoljnom izgledu i teškim očima
koje nije prestajala trljati, iduće večeri doimala se još nestrpljivijom,
a treće se požali na glavobolju i ostavi me. Njeno vladanje učini mi se
čudnim i, nakon što sam ostala prilično dugo sama, odlučih da odem
vidjeti je li joj bolje i da je pozovem neka legne na divan, umjesto što
sama leži gore u sobi u mraku.
Ali Catherine nije bilo ni gore ni dolje. Posluga reče da je nije
vidjela. Osluhnuh pored vrata gospodina Edgara, ali je ondje sve bilo
tiho. Vratih se u njenu sobu, ugasih svoju svijeću i sjedoh kraj
prozora.
Bila je mjesečina, zemlja je bila posuta snijegom; pomislih da joj
je možda palo na pamet prošetati po vrtu kako bi se osvježila. I doista
zamijetili jednu priliku kako se šulja duž unutarnje ograde parka, ali
 229

to nije bila moja mlada gospodarica; kad je to lice izišlo na svjetlo,
vidjeh da je to konjušar. Stajao je dosta dugo i promatrao kolni put
koji je išao preko imanja; zatim se brzo udalji, kao da je nešto
primijetio. Uskoro se vrati vodeći Catherinina konjića; ona je bila
sjahala i hodala je pored njega. Konjušar odvede krišom ponija preko
trave u staju. Catherina uđe kroz staklena vrata salona i tiho se pope
u sobu gdje sam je čekala.
Nečujno otvori vrata, skinu cipele na kojima je bilo snijega,
odveza vrpcu na šeširu i, nesvjesna da je uhodim, krene odložiti svoj
ogrtač; iznenada se digoh i priđoh joj; ona kriknu od straha i stade
skamenjena.
- Draga moja gospođice Catherino - počeh blago, jer sam još bila
pod svježim dojmom njene nedavne ljubaznosti - kamo ste jahali u
ovo doba? I zašto ste me pokušali obmanuti neistinitom pričom? Gdje
ste bili? Govorite!
- Do ruba parka - promuca ona. - Nisam vam lagala.
- I nigdje drugdje?
- Nigdje - promrmlja ona.
- Oh, Catherino! - žalosno povikah. - Svjesni ste da ste učinili
nešto što ne valja, jer mi inače ne biste govorili neistinu. To me
zaista žalosti. Radije bih bolovala tri mjeseca nego da vas čujem kako
lažete. Ona mi pritrča, briznu u plač i objesi mi se oko vrata.
- Elleno, bojim se da ćeš se naljutiti - reče ona. - Obećaj da se
nećeš ljutiti, pa ću ti reći pravu istinu; mrzim je kriti. Sjedosmo do
prozora; obećah da je neću koriti pa ma kakva bila njena tajna, koju
sam ja, naravno, nagađala, i ona poče:
- Bila sam u Orkanskim visovima, Elleno, i otkad si se razboljela
nisam propustila nijedan dan da odem tamo, osim triput prije no što
si napustila svoju sobu i dvaput nakon toga. Dala sam Michaelu
knjige i slike da bi mi pripremio svaku večer Minny i poslije je vodio
natrag u staju, ali zapamti, ne trebaš ni njega grditi. Stizala sam u
Visove oko šest i po sati i obično sam ostajala do osam i po, zatim
sam jahala trkom kući. Nisam se išla zabavljati; često sam sve
vrijeme bila nesretna. Tek sam ponekad bila sretna; možda jednom u
tjedan dana. U početku sam mislila kako će biti težak pothvat
 230

nagovoriti te da mi dopustiš da održim riječ danu Lintonu. Kad smo
se s njim rastajale, obećala sam mu da ću doći sutradan, ali kako si ti
sutradan ostala u svojoj spavaćoj sobi, lako sam se oslobodila te
brige. Dok je Michael tog poslijepodneva popravljao bravu na
vratima ogradnog zida, uzeh ključ i kazah mu da moj rođak želi da ga
posjećujem jer je bolestan, pa ne može dolaziti u Grange; također mu
rekoh da bi tata zamjerio jer idem, a zatim počeh pregovarati s njim
o poniju. On voli čitati, a i kani nas uskoro napustiti da bi se oženio,
te se ponudio da mi učini ono što sam željela ako mu budem
posuđivala za čitanje knjige iz biblioteke; ali radije sam mu dala
svoje, i to mu se još više svidjelo. Prilikom moga drugog posjeta
Linton se doimao živahnijim i raspoloženijim.
Zillah (njihova domaćica) spremi sobu, naloži veliku vatru i,
nakon što je Joseph otišao u crkvu, a Hareton Earnshaw s lovačkim
psima - loviti fazane u našoj šumi, kao što sam poslije čula - reče
nam da možemo raditi što želimo. Donese nam toplog vina i medenih
kolača i napusti nas s ljubaznim osmijehom. Linton sjede u
naslonjač, a ja na stolac za ljuljanje pored ognjišta. Smijali smo se i
veselo razgovarali; imali smo tako mnogo reći jedno drugome!
Stvarali smo plan kamo ćemo ići i što ćemo raditi idućeg ljeta. Ne
trebam ti ponavljati taj razgovor jer bi ga ti smatrala budalastim.
Jednom se skoro posvađasmo. On je rekao kako je najugodniji način
da se provede topao srpanjski dan ležati od jutra do večeri usred
pustare na kakvoj padini obrasloj vrijesom, dok pčele sanjivo zuje od
cvijeta do cvijeta, a ševe pjevaju visoko iznad glave i sunce sja s
plavoga vedrog neba.
To je bila njegova predodžba o rajskoj sreći. A ja sam željela
njihati se na grani drveta čije zeleno lišće šumi dok piri zapadni
vjetar, a sjajni bijeli oblaci brzo prolaze nebom; i ne samo ševe, nego i
drozdovi, kosovi, kudjeljarke i kukavice sa svih strana ispunjavaju
zrak glazbom; i u daljini se vidi pustara, ispresijecana hladovitim,
tamnim udolinama, a u blizini padine pokrivene visokom travom
koja se leluja na povjetarcu; zatim šuma i žubor potoka i cio svijet u
pokretu i ustreptao od radosti. On je htio da sve počiva u zanosu
mira, a ja da sve treperi i pleše u veseloj svetkovini. Rekla sam mu
 231

da bi njegov raj bio poluživ, a on je odgovorio da bi moj bio polupijan.
Rekla sam mu da bih zaspala u njegovu, a on odgovorio da ne bi
mogao disati u mome, i napokon se naljuti. Na kraju odlučismo otići
na oba izleta čim bude lijepo vrijeme, onda se poljubismo i
pomirismo. Nakon što smo sjedeći mirovali jedan sat, pogledah po
velikoj sobi i njezinu glatkom podu bez saga pa pomislih da bi bilo
zgodno igrati se u njoj kad bismo uklonili stol.
Predložih Lintonu neka zovne Zillah da nam pomogne, pa da se
igramo slijepog miša, a da nas ona pokušava uhvatiti, kao što si
radila ti, Elleno, sjećaš li se? On nije htio; smatrao je da u tome nema
nikakva zadovoljstva; pristao je ipak da se loptamo. Nađosmo dvije
lopte u ormaru u gomili starih igračaka, čigri, obruča, raketa i lopti
od perja. Jedna je bila obilježena sa C, a druga sa H. Željela sam
imati onu sa C, jer je to moglo označavati Catherinu, a H je moglo
značiti njegovo ime, Heathcliff; ali Linton nije htio onu sa H jer je iz
nje ispadala kučina. Neprestano sam ga pobjeđivala u igri, te se on
zbog toga naljutio, počeo kašljati i zato se vratio u naslonjač. Ipak se
ubrzo oraspoloži; očarale su ga dvije ili tri lijepe pjesme - tvoje
pjesme, Elleno; i kad je bilo vrijeme da idem molio me da dođem i
iduće večeri.
Obećah mu. Vratila sam se kući na Minny brzo poput vjetra;
sanjala sam o Orkanskim visovima i o svom milom, dragom rođaku
sve do jutra. Sutradan sam bila tužna; djelomično zato što tebi nije
bilo dobro, a djelomično zato što sam željela da moj otac sazna za
moje izlete i da ih odobri. Poslije čaja bila je divna mjesečina;
uzjahah konja i, dok sam jahala, razvedrih se. Provest ću još jednu
sretnu večer, mislila sam; a što me još više veseli, i moj će ju lijepi
Linton imati.
Jahala sam kasom kroz njihov vrt; i upravo htjedoh skrenuti da
bih ušla na stražnji ulaz, kad me onaj Earnshaw presrete, uze za
uzdu mog ponija i pozva me da uđem na prednja vrata. Potapša
ponija po vratu i reče da je to lijepa životinja; činilo se da želi
razgovarati s njim. Ja ga, međutim, zamolih neka ostavi konja na
miru jer ga može udariti. On odgovori svojim prostačkim tonom:
 232

- Njegov udarac ne bi mi mnogo naudio, podrugljivo pogleda
konjića u noge. Bila sam gotovo sklona tjerati ponija da to i pokuša,
ali Earnshaw pođe otvoriti vrata. Stavivši ruku na kvaku, pogleda
gore u natpis i reče s glupom mješavinom zbunjenosti i ushita:
- Gospođice Catherino, sad mogu pročitati ovo gore.
- Divno - uzviknuh. - Da te čujem... ti si zaista postao mudar!
Sricao je slovo po slovo: "H-a-r-e-t-o-n E-a-r-n-s-h-a-w".
- A brojke? - kazah mu da bih ga potaknula jer je bio zastao.
- Njih još ne znam - odgovori on.
- Neznalice! - kazah mu nasmijavši se od svega srca njegovu
neuspjehu. Glupan me je gledao zabezeknuto, oko usana mu je lebdio
podrugljiv osmijeh, a čelo mu se mrštilo; činilo se kao da se pita bi li
sudjelovao u mojoj veselosti i znači li ono što sam rekla intimnost ili
prijezir - istina bijaše ovo drugo. Razriješih njegove sumnje
iznenadnom ozbiljnom izjavom neka odlazi, jer sam došla posjetiti
Lintona a ne njega. On pocrvenje - vidjela sam to pri mjesečini -
spusti ruku s kvake i odšulja se pružajući savršenu sliku ponižene
taštine. Utvarao je sebi bez sumnje da je obrazovan kao i Linton, jer
je mogao sričući pročitati svoje ime, i posve se prenerazio što i ja
nisam istoga mnijenja.
- Stanite, draga gospođice Catherino! - upadoh joj u riječ. - Neću
vas grditi, ali mi se ne sviđa taj vaš postupak. Da ste se sjetili kako je
i Hareton isto toliko vaš rođak koliko i Linton, osjetili biste da je
neumjesno vladati se tako prema njemu. Pohvalna je njegova
ambicija što želi biti isto tako obrazovan kao i Linton; on vjerojatno
nije učio da bi se time razmetao; vi ste se, u to ne sumnjam, još prije
pobrinuli da se on zastidi zbog svoga neznanja, pa je želio to
popraviti i umiliti vam se. Rugati se njegovu neuspjelu pokušaju
znak je slaba odgoja. Da ste vi odgojeni pod istim okolnostima kao
on, zar biste bili manje sirovi? Kao dijete bio je isto tako bistar i
inteligentan kao i vi, pa me boli da se na njega sada gleda s
prijezirom zato što je onaj podli Heathcliff postupio prema njemu
tako nepravedno.
- Pa, Elleno, nećeš valjda zaplakati zbog toga? - reče Catherina,
iznenađena mojom ozbiljnošću. Ali slušaj, pa ćeš vidjeti je li on učio
 233

abecedu da bi se meni umilio i je li vrijedilo biti ljubazan prema toj
životinji.
Uđoh. Linton je ležao na klupi i pridigao se da bi me pozdravio.
- Bolestan sam večeras, draga Catherino; neću moći govoriti; ti
govori, a ja ću slušati. Dođi i sjedni uz mene. Bio sam siguran da ćeš
održati obećanje i stoga ću, prije no što pođeš, zahtijevati obećanje da
ćeš opet doći. Vidjevši da je bolestan, odlučih mu što više ugađati;
govorila sam tiho, nisam mu postavljala nikakva pitanja i
izbjegavala sam da ga bilo čime naljutim. Donijela sam mu neke od
svojih najzanimljivijih knjiga.
On me zamoli da mu čitam malo iz jedne, i upravo sam htjela
početi, kad Earnshaw naglo otvori vrata, svjesno pakostan i
zlonamjeran. Brzo nam priđe, ščepa Lintona za ruku i povuče ga s
klupe.
- Gubi se u svoju sobu! - reče glasom promuklim od gnjeva; lice
mu je bilo podbuhlo od bijesa. - Vodi i nju jer ona dolazi tebi; ova soba
treba biti slobodna za mene. Gubite se oboje! Psovao nas je i nije dao
Lintonu vremena da mu odgovori; izbacio ga je, takoreći, u kuhinju.
Bio je stegnuo šaku kad sam krenula za Lintonom, kao da me želio
udariti. Uplaših se na trenutak i ispustih jednu knjigu; on je gurnu
nogom za mnom i zaključa vrata. Čuo se zlurad, kreštav smijeh
pored ognjišta; okrenuh se i vidjeh onog odvratnog Josepha gdje stoji
pored vatre, trlja svoje koščate ruke i drhti.
- Bio sam siguran da će vas izbaciti. To je momak i po! Vidi se da
je odvažan! On zna. Jest, on zna, kao što i ja znam, tko treba ovdje
biti gospodar. He! He! He! Natjerao vas je da odete! He! He! He!
- Kamo ćemo? - upitah svoga rođaka ne obazirući se na ruganje
stare hulje. Linton je bio blijed i drhtao je. Nije bio lijep u tom
trenutku, Elleno; izgledao je strašno; njegovo mršavo lice i krupne
oči izražavale su mahnit, nemoćan bijes. On zgrabi kvaku i poče
drmati vratima, ali su ona bila zaključana iznutra.
- Ako me ne pustiš unutra, ubit ću te!... Ubit ću te!. - Više je
vriskao nego govorio: - Đavole! Đavole!... Ubit ću te! Joseph se opet
kreštavo nasmija.
 234

- To je otac! - povika on. - To je pravi otac! Uvijek ima ponešto u
sebi od roditelja. Nemoj se obazirati na to, Haretone, mladiću...
nemoj se bojati... on ti ne može ništa! Uzeh Lintona za ruku i
pokušah ga odvući od vrata; ali on zavrišta tako užasno da ga se više
ne usudih dirati. Najzad strašan napad kašlja uguši njegovo
vriskanje; krv mu prokulja na usta i on pade na pod. Otrčah u
dvorište, izbezumljena od straha, i počeh dozivati Zillah što sam
glasnije mogla. Odmah me je čula; muzla je krave u staji iza žitnice;
dotrča i upita me što se dogodilo. Nisam imala daha da joj objasnim,
nego je uvukoh unutra i počeh gledati gdje je Linton. Earnshaw je
bio izišao da vidi kakvo je zlo prouzrokovao, i kad smo ušle, nosio je
jadnog Lintona u njegovu sobu.
Zillah i ja pođosmo za njim, ali me on zaustavi na vrhu stuba i
reče mi da ne mogu ući nego neka idem kući. Viknuh da je on ubio
Lintona i da ja hoću ući. Joseph zaključa vrata, reče da mi to neće
dopustiti i upita me što me "tjera da budem luda kao Linton". Stajala
sam i plakala dok domaćica kuće nije izišla iz Lintonove sobe. Ona
mi reče da će mu uskoro biti bolje, ali mu smeta vika i buka; i gotovo
me je odnijela u veliku sobu. Elleno, bila sam spremna počupati si
kosu. Jecala sam i plakala toliko da su mi oči bile gotovo obnevidjele
od suza; a grubijan, prema kojemu ti osjećaš toliku naklonost, stajao
je pored mene i usuđivao se povremeno mi kazati "pst, šuti", i nijekao
da je to njegova krivica.
Napokon, uplašen mojim prijetnjama da ću reći tati i da će on biti
uhićen i obješen, i sam poče plakati i brzo iziđe da bi sakrio svoje
kukavičko uzbuđenje. Ali još ga se nisam otresla, jer kad su me na
kraju natjerali da pođem, i nakon što sam se bila udaljila od dvorišta
nekih sto koraka, on se iznenada pojavi iz sjene pored puta, zaustavi
moga konjića i stavi mi ruku na rame.
- Gospođice Catherino, jako mi je žao - poče on - ali strašno je...
Udarih ga bičem misleći da me je možda htio ubiti. On me pusti i
zagrmje jednu od svojih strašnih psovki, a ja pomjerah konja trkom;
bila sam gotovo izvan sebe. Te večeri nisam ti rekla laku noć, niti
sam sutradan otišla u Orkanske visove.
 235

Jako sam željela otići, ali sam bila čudno uzbuđena, bojala sam se
vijesti da je Linton umro, a i drhtala sam pri pomisli da ću se
susresti s Haretonom. Treći dan prikupih hrabrost, ili, bolje reći,
nisam mogla dalje trpjeti neizvjesnost, i iskradoh se još jednom.
Krenuh u pet sati pješice misleći da ću možda uspjeti neopažena
stići do kuće i ući u Lintonovu sobu. Ali psi odmah objaviše moj
dolazak. Zillah me dočeka, reče mi da se "mladić lijepo oporavlja" i
uvede me u malu, lijepo namještenu sobu gdje na svoju neizrecivu
radost ugledah Lintona na divanu s jednom mojom knjigom u ruci.
Ali čitav sat nije me htio ni pogledati ni razgovarati sa mnom.
Elleno, on ima tako nesretnu narav!
Bila sam zaprepaštena kad je naposljetku otvorio usta da bi
samo kazao laž kako sam ja prouzrokovala svu onu buku, a Hareton
nije bio ništa kriv! Ne mogavši na to odgovoriti a da ne plačem,
ustadoh i iziđoh iz sobe. On viknu za mnom slabim glasom
"Catherino!" Nije mislio da ću ja to tako shvatiti, ali ja se ne htjedoh
vratiti. Sutradan sam ostala kod kuće, odlučna da ga nikad više ne
posjetim, ali kad sam otišla u postelju i kad sam ujutro ustala,
osjećala sam se tako nesretnom jer nisam znala kako mu je, te moja
odluka iščeznu prije no što sam je konačno i donijela. Ranije mi se
činilo pogrešno ići tamo, a sad se činilo pogrešno ostati ovdje.
Michael dođe upitati me bi li osedlao ponija; odgovorih "da". Osjećala
sam se kao da izvršavam neku dužnost dok me je poni nosio preko
brda.
Morala sam proći pored prednjih prozora da bih ušla u dvorište,
te je bilo nemoguće sakriti moj dolazak.
- Mladi je gospodar u velikoj sobi - reče Zillah kad je vidjela da
krećem u mali salon. Uđoh; Earnshaw je također bio ondje, ali odmah
iziđe iz sobe. Linton je sjedio u velikom naslonjaču polubudan. Priđoh
ognjištu i počeh mu govoriti ozbiljnim tonom, s uvjerenjem da je ono
što govorim bar djelomično istina:
- Budući da me ne voliš, Lintone, i budući da vjeruješ da ja
dolazim s namjerom da vrijeđam tvoje osjećaje i pretvaraš se da ja to
činim svaki put, ovo je naš posljednji sastanak; hajdemo reći zbogom
 236

jedno drugome; i kaži gospodinu Heathcliffu da me ne želiš viđati, i
da on, što se toga tiče, ne treba više izmišljati nikakve neistine.
- Sjedni i skini šešir, Catherino - odgovori on. - Mnogo si sretnija
od mene, pa trebaš i biti bolja. Tata mi toliko govori o mojim
nedostacima i pokazuje toliki prijezir prema meni, te je prirodno što
me to navodi da sumnjam u sebe. Počinjem vjerovati da sam možda
zaista toliko ništavan kao što mi on često kaže; i kad god mi dođe ta
pomisao, ljut sam i ogorčen i mrzim svakoga! Ja jesam ništavan i zle
sam naravi i zla duha, gotovo uvijek; i ako hoćeš, možeš mi reći
zbogom; oslobodit ćeš se bar jednog dosadnog stvorenja. Samo,
Catherino, učini mi bar ovo: vjeruj, kad bih mogao biti tako mio, tako
ljubazan i dobar kao ti, rado bih to bio, radije nego da budem tako
sretan i tako zdrav kao ti. I vjeruj da je tvoja ljubaznost učinila da te
volim dublje nego da sam zaslužio tvoju ljubav; i premda nisam
mogao i ne mogu da ti ne otkrijem svoju narav, ja žalim i kajem se
zbog toga, i žalit ću i kajat ću se do smrti!
Osjetila sam da govori istinu; osjetila sam da mu moram oprostiti
i da bih mu opet oprostila, pa makar se posvađao sa mnom već idućeg
trenutka. Pomirili smo se, ali smo oboje plakali sve vrijeme dok sam
bila ondje. To plakanje nije bilo samo plod žalosti, premda sam zaista
bila žalosna što Linton ima zlu narav. Njegovi prijatelji nikada se
neće osjećati ugodno s njim, a ni on s njima; sve zbog te njegove
nesretne naravi. Nakon te večeri uvijek sam dolazila u njegov mali
salon, jer se njegov otac sutradan vratio. Mislim, da smo još tri puta
bili veseli i puni nade kao što smo bili prve večeri; ostali moji posjeti
bili su tužni i mučni, ponekad zbog njegove sebičnosti i pakosti,
ponekad zbog njegove patnje; ali ja sam se navikla podnositi sve troje
gotovo jednako strpljivo.
Gospodin Heathcliff namjerno me izbjegavao, jedva sam ga i
vidjela. Prošle nedjelje, istina, odoh prije nego obično i zatekoh ga
gdje okrutno grdi jadnog Lintona zbog njegova ponašanja u subotu
uvečer. Ne znam otkud je znao o tome osim ako nije prisluškivao.
Linton se zaista bio tom prilikom vladao vrlo izazivački; ali to se
ticalo samo mene, te prekidoh gospodina Heathcliffa time što uđoh i
kazah mu to.
 237

On prasnu u smijeh i ode izjavljujući da se raduje što ja to tako
shvaćam. Tada sam rekla Lintonu da mi ubuduće svoje žalopojke
mora šaputati. Eto, Elleno, čula si sve. Spriječiti me da idem u
Orkanske visove značilo bi učiniti nesretnim dva bića; ali, ako ti
samo ne kažeš tati, moje odlaženje neće uznemiriti ničiji mir. Nećeš
mu reći? Bilo bi vrlo okrutno od tebe da to učiniš.
- Gospođice Catherino, o tome ću odlučiti sutra - odgovorih. - To
iziskuje podulje razmišljanje; zato ću vas ostaviti da se odmorite, a ja
idem razmisliti o tome. Razmišljala sam o tome glasno u prisutnosti
svoga gospodara. Otišla sam iz njene sobe ravno u njegovu i sve mu
ispričala, osim njenih razgovora s njenim rođakom, a Haretona uopće
nisam spominjala. Gospodin Linton se zabrinu i rastuži više no što
mi je želio pokazati. Ujutro je saznala za moju izdaju njezina
povjerenja; rečeno joj je da njeni tajni posjeti moraju prestati. Uzalud
je plakala, uzalud se bunila protiv te zabrane i uzalud je molila svog
oca da se sažali nad Lintonom.
Jedina utjeha koju je imala bilo je obećanje da će on pisati
mladiću i dopustiti mu da dođe u Grange kad poželi, ali istodobno mu
i objasniti neka više ne očekuje da će vidjeti Catherinu u Orkanskim
visovima. Da je znao narav svog rođaka i stanje njegova zdravlja, on
bi joj, možda, uskratio i tu malu utjehu.
 238

Dvadeset i peto poglavlje
Sve se to zbilo minule zime, gospodine - reče gospođa Dean -
tek je prošlo nešto više od godinu dana otada. Prošle zime nisam
mislila da ću poslije dvanaest mjeseci zabavljati pričanjem o tim
zbivanjima strana čovjeka! Ali tko zna dokad ćete vi biti stranac?
Odveć ste mladi da biste se zadovoljili time da vječno živite sami, a ja
sam sklona misliti kako nitko ne može vidjeti Catherinu Linton a da
se u nju ne zaljubi. Smiješite se, ali zašto uvijek živnete i
zainteresirate se kad govorim o njoj?
I zašto ste mi rekli neka objesim njenu sliku iznad vašeg kamina?
I zašto...
- Prestanite, moja dobra prijateljice! - uzviknuh. - Možda je ja i
zavolim, ali bi li ona voljela mene? U to odveć sumnjam da bih
ostavio svoj mir i izložio se tom iskušenju. Osim toga, moj dom nije
ovdje. Ja pripadam poslovnom svijetu i moram se vratiti njegovu
zagrljaju. Nastavite. Je li Catherina poslušala naredbu svog oca?
- Jest - nastavi domaćica. - Njena ljubav prema njemu još je
prevladavala u njezinu srcu; a i on joj je govorio bez ljutnje; govorio
joj je s dubokom nježnošću čovjeka koji će uskoro ostaviti svoju
ljubljenu kćer među opasnostima i neprijateljima gdje će joj njegove
riječi, urezane u njeno pamćenje, biti jedina pomoć i jedini prijatelj
kojega joj je mogao ostaviti. Nekoliko dana kasnije rekao mi je:
- Elleno, želio bih da moj nećak piše, ili da dođe. Kaži mi iskreno
što misliš o njemu, je li se promijenio nabolje, ima li izgleda da će
postati zreo čovjek?
- Vrlo je nježna zdravlja, gospodine, i malo ima izgleda da će
živjeti do zrelosti. Ali jedno mogu reći: on nije nalik svome ocu. Ako
bi gospođicu Catherinu zadesila nesreća da se uda za njega, ona će
moći vladati njime ako ne bude pretjerano i nerazumno popustljiva.
Uostalom, gospodaru, imat ćete dosta vremena da se upoznate s njim
 239

i procijenite bi li on bio prikladan za nju. Nedostaje mu više od četiri
godine do punoljetnosti. Edgar uzdahnu, priđe prozoru i pogleda u
smjeru gemmertonske crkve. Bilo je maglovito popodne, veljačko
sunce sjalo je mutnim sjajem, ali su se mogle nazrijeti dvije jele na
groblju i raštrkani nadgrobni spomenici.
- Često sam molio Boga - reče kao za sebe - da što prije dođe ono
što sada dolazi; a sada se toga počinjem bojati. Mislio sam da će mi
sjećanje na trenutak kad sam kao mladoženja sišao niz tu guduru
biti manje drago od slutnje da ću uskoro, za nekoliko mjeseci, ili,
možda, tjedana, biti prenesen uz nju i pokopan u njezinu osamljenom
uglu!
Elleno, bio sam vrlo sretan s mojom malom Cathy. Za zimskih
večeri i ljetnih dana ona je, puna životne nade, bila pored mene. Ali
sam bio isto toliko sretan razmišljajući sam među onim nadgrobnim
kamenjem, pored one stare crkve, dok sam ležao za dugih lipanjskih
večeri na zelenom humku groba njene majke i čeznuo za vremenom
kad ću i ja tu počivati. Što mogu učiniti za Cathy? Kako da je
ostavim?
Ne bih ni trenutka žalio što je Linton Heathcliffov sin, ni što bi
mi je uzeo, ako bi je mogao utješiti u njezinu bolu za mnom. Ne bih
brinuo što bi Heathcliff postigao svoj cilj i uspio oduzeti mi jedinu
utjehu na ovome svijetu! Ali ako je Linton nedostojan - ako je on
samo slabačko oruđe u rukama svog oca - onda je ne mogu prepustiti
njemu! I premda bi bilo teško slomiti njen živ duh, morao bih je
žalostiti dok živim i ostaviti je samu kad umrem. Mila moja kći!
Radije bih je u tom slučaju prepustio Bogu i pokopao prije svoje
smrti.
- Prepustite je Bogu, gospodine - odgovorih mu - a ako bismo vas
izgubili... ne dao Bog... bit ću joj prijateljica i savjetnica, dok me god
providnost ostavi na životu. Gospođica Catherina je dobra djevojka;
ne bojim se da će hotimice krenuti stranputicom; a ljudi koji uvijek
ispunjavaju svoju dužnost najzad budu i nagrađeni.
Granulo je proljeće, ali se mome gospodaru nije vraćala prava
snaga iako je opet počeo šetati po parku sa svojom kćeri. U svom
neiskustvu ona je to smatrala znakom oporavka. Za tih šetnji obrazi
 240

bi mu često dobili boju, a oči postale svjetlije, te je ona bila sigurna
da se on oporavlja. Na njen sedamnaesti rođendan nije otišao na
groblje; padala je kiša, i ja ga upitam:
- Sigurno nećete ići na groblje večeras, gospodine? On odgovori: -
Ne, ove ću godine to malo odgoditi. Opet je pisao Lintonu
izražavajući svoju žarku želju da ga vidi. I da je mladi bolesnik bio
kadar pojavljivati se u društvu, vjerujem, njegov bi mu otac dopustio
da dođe. Ali kako to nije bio slučaj, on je prema savjetu svoga oca
odgovorio pismom u kojem je rekao kako mu otac ne dopušta da dođe
u Grange, ali se raduje što ga se ujak sjeća i nada se da će ga susresti
uskoro za svojih šetnji i osobno ga zamoliti da njegova rođakinja i on
ne ostanu još dugo potpuno odvojeni.
Taj dio pisma bio je jednostavan i vjerojatno ga je sam sročio.
Heathcliff je znao da je on kadar rječito moliti za Catherinino
društvo.
"Ne tražim", pisao je, "da joj dopustite dolaziti ovamo; ali, zar da je
nikad ne vidim zbog toga što moj otac zabranjuje da ja nju posjećujem i
jer joj vi zabranjujete da ona posjećuje mene? Molim vas da ponekad
izjašete s njom u smjeru Visova i dopustite nam da izmijenimo nekoliko
riječi u vašoj prisutnosti! Nismo učinili ništa čime bismo zaslužili da
budemo ovako razdvojeni. Vi se ne ljutite na mene, a i sami kažete kako
nemate razloga da me ne volite. Dragi ujače, pošaljite mi sutra nekoliko
ljubaznih redaka i dopuštenje da vam se pridružim gdje god vi želite,
osim u Thrushcross Grangeu. Vjerujem da bi vas susret sa mnom
uvjerio da nemam isti karakter kao moj otac; on tvrdi da sam ja više vaš
nećak nego njegov sin.
Iako imam nedostataka koji me čine nedostojnim Catherine, ona ih
je oprostila, a radi nje i vi to trebate učiniti. Pitate me za moje zdravlje -
sad je bolje; ali dok god budem lišen bilo kakve nade i osuđen na
samoću, ili društvo onih koji me nikad nisu, niti će me ikad voljeti, kako
mogu biti veseo i zdrav?"
Iako je Edgar suosjećao s dečkom, nije mu mogao ispuniti molbu
jer nije bio kadar pratiti Catherinu. Pisao mu je da će se u ljeto
možda moći sastati; u međuvremenu želio je da mu nećak i dalje
povremeno piše i obećao da će mu, koliko je to moguće pismom,
 241

davati savjete i utjehu jer je svjestan njegova teškog položaja u
Orkanskim visovima. Linton je pristao; i da je bio prepušten samom
sebi, vjerojatno bi sve pokvario ispunjajući svoja pisma žalopojkama i
jadikovkama. Ali je njegov otac strogo pazio na nj i, naravno, zahtije.
vao da mu se pokaže svako pismo koje stigne od moga gospodara. I
tako, umjesto da piše o svojim osobnim patnjama i tegobama,
temama koje su mu neprestano bile na pameti, dječak je vječito pisao
o okrutnom ograničenju koje ga razdvaja od njegove prijateljice i
ljubavi.
Nagovijestio je uljudno da će morati misliti, ako gospodin Linton
uskoro ne odobri jedan susret, da ga namjerno i sustavno obmanjuje
lažnim obećanjima. Cathy mu je bila odličan saveznik, te su, najzad,
uspjeli nagovoriti moga gospodara na pristanak da jašu ili šeću
zajedno otprilike jednom tjedno po pustari u neposrednoj blizini
Grangea, pod mojim nadzorom, jer, iako je bio lipanj, moj je gospodar
neprestano venuo. Premda je svake godine ostavljao na stranu dio
svog prihoda za moju mladu gospodaricu, želio je, prirodno, da ona
zadrži dom svojih predaka, ili da mu se barem uskoro vrati; i
smatrao je kako je njena jedina mogućnost da to učini - brak s
njegovim nasljednikom.
Nije znao da je njegov nasljednik gotovo isto tako brzo venuo kao
i on, niti je, mislim, itko drugi to znao. Liječnik nije dolazio u Visove,
niti je mladoga gospodina Heathcliffa viđao itko tko bi nas mogao
izvijestiti o njegovu stanju. I sama sam počela sumnjati u svoje zle
slutnje i vjerovati da se on uistinu oporavlja, jer je u pismima
spominjao jahanje i šetnje po pustari i činilo se da čezne za Cathy i
da mu je najozbiljnije stalo da mu ujak ispuni njegovu molbu. Nisam
mogla ni zamisliti da bi ijedan otac prema djetetu koje je na umoru
mogao postupati tako tiranski i okrutno, kao što sam kasnije doznala
da je Heathcliff postupao s njim da bi ga natjerao na glumljenje
ljubavne žudnje.
Heathcliff je pojačavao svoje napore u tom smjeru to više što je
smrt više prijetila da osujeti njegove opake i gramzive planove.
 242

Dvadeset i šesto poglavlje
Ljeto je već bilo na izmaku kad je Edgar najzad nerado
popustio njihovim molbama, te Catherina i ja krenusmo na konjima
sastati se s njenim rođakom. Dan je bio sparan, bila je omara, bez
sunca; nebo je bilo pokriveno bijelosivim oblacima koji nisu
nagoviještali kišu. Mjesto našeg sastanka bilo je određeno kod
putokaza na raskrižju. Kad smo tamo stigle, jedan nam mali
čobanin, poslan kao glasnik, reče:
- Gospodar Linton je tu na drugoj strani Visova; bio bi vam vrlo
zahvalan da priđete još malo bliže.
- Mladi Linton zaboravio je prvu zapovijed svoga ujaka -
napomenuh. - Gospodar nam je rekao da se držimo pustare u blizini
Grangea, a eto, mi se odmah udaljavamo.
- Pa odmah ćemo okrenuti konje natrag kad se sastane mo s njim
- odgovori moja suputnica - naš zajednički izlet bit će u smjeru
Grangea. Ali kad smo stigle do njega - a to je bilo manje nego pola
milje od njegova kućnog praga - vidjele smo da on i nema konja, te
smo bile prisiljene sjahati i ostaviti konje da pasu.
Ležao je na travi očekujući naš dolazak i nije ustao dok nismo
stigle na nekoliko koraka od njega. Koračao je tako teško i bio tako
blijed da sam odmah uzviknula.
- Gospodine Heathcliff, vi danas niste sposobni za šetnju! Kako
loše izgledate! Catherina ga je gledala s tugom i zaprepaštenošću.
Uzvik radosti na njenim usnama pretvorio se u uzvik straha i,
umjesto da mu čestita što je najzad došlo do njihova sastanka, ona ga
brižno upita osjeća li se lošije nego obično.
- Nije... bolje mi je... bolje! - odgovori on teško dišući, dršćući i
zadržavajući njenu ruku kao da mu je ona bila potrebna da se osloni
o nju, dok su je njegove krupne, plave oči bojažljivo promatrale; lice
mu je omršavjelo; a oči, nekad sanjarske, sad su poprimile izmučen i
divalj izraz.
 243

- Ali vidi se da ti je bilo lošije... - opet nastavi njegova, rođakinja -
lošije nego kad sam te vidjela posljednji put mršaviji si, i...
- Umoran sam - brzo joj upade u riječ. - Odveć je toplo za šetnju;
ostanimo ovdje. I ujutro se često osjećam slabo... tata kaže da prebrzo
rastem. Nezadovoljna, Cathy sjede, a on se pruži uz nju.
- Ovo je pomalo nalik na tvoj raj - reče ona trudeći se biti vesela. -
Sjećaš li se kako smo se bili dogovorili da provedemo dva dana, jedan
onako kako ti smatraš da je najugodnije, a drugi onako kako ja
smatram da je najugodnije? Ovaj je dan gotovo onakav kakav si ti
onda bio zamislio, samo je ovaj s oblacima; doduše, oni su vrlo nježni
i rijetki; ugodnije je nego da sunce sja. Idućeg tjedna, ako budeš
mogao, odjahat ćemo u park Grangea, i provest ćemo dan na moj
način. Činilo se da se Linton ne sjeća o čemu ona govori i da mu je
vrlo teško voditi bilo kakav razgovor. Njegova nezainteresiranost za
predmete o kojima je ona započinjala razgovor i nesposobnost da išta
pridonese njezinu zabavljanju bili su tako očigledni da ona nije
mogla sakriti svoje razočaranje.
Neodređena promjena zbila se u cijeloj njegovoj ličnosti i njegovu
ponašanju. Hirovitost, koja se maženjem mogla pretvoriti u nježnost,
ustupila je mjesto ravnodušnosti; u njegovoj naravi sad je bilo manje
razmaženosti djeteta koje namjerno izaziva i duri se da bi ga
umirivali i ugađali mu, a više sebične mrzovolje neizlječivog
bolesnika koji odbija tješenje i gleda na dobrodušnu veselost drugih
kao na uvredu.
Catherina je primijetila, kao i ja, da on naše društvo smatra više
kaznom nego zadovoljstvom, i stoga se nije ustručavala uskoro
predložiti da se rastanemo. Taj je prijedlog neočekivano probudio
Lintona iz njegove letargije i bacio ga u stanje velike uzbuđenosti. On
uplašeno pogleda prema Visovima i zamoli je da ostanemo barem još
pola sata.
- Ali, čini mi se - reče Cathy - da bi ti bilo ugodnije kod kuće nego
ovdje; a i vidim da te danas ne zanimaju moje priče, pjesme i
ćaskanje; ti si postao mudriji od mene za ovih šest mjeseci; više ti se
ne sviđa ono što je meni zanimljivo; kad bih te mogla zabaviti, rado
bih ostala.
 244

- Ostani kako bi se odmorila - odgovori on. - I, Catherino, nemoj
ni misliti ni reći da mi je vrlo loše; zapara i vrućina čine me tromim;
a i šetao sam prije no što si došla, što je odveć za mene. Kaži ujaku
da sam prilično dobro sa zdravljem, hoćeš li?
- Kazat ću mu da ti tako kažeš, Lintone. Ja osobno to ne bih
mogla tvrditi - odgovori moja mlada gospodarica čudeći se njegovu
upornom tvrđenju očite neistine.
- Dođi opet idući četvrtak - nastavi on izbjegavajući njen začuđeni
pogled. - I reci ujaku, Catherino, da sam mu vrlo zahvalan što te je
pustio da dođeš. I... i ako slučajno sretneš mog oca i on te upita o
meni, nemoj mu odati da sam bio vrlo hirovit i glup, nemoj biti tužna
i potištena, kao što si sad... jer će se on naljutiti.
- Baš me briga za njegov gnjev - uzviknu Catherina misleći da bi
ona bila predmet toga gnjeva.
- Ali je mene briga - reče njen rođak dršćući. - Nemoj ga izazivati
protiv mene, Catherino, jer je on vrlo nemilosrdan.
- Je li okrutan prema vama, gospodine Heathcliffe? - upitah ga. -
Je li mu dosadila popustljivost i je li se njegova pasivna mržnja
pretvorila u aktivnu?
Linton me pogleda, ali ne odgovori. Cathy je sjedila kraj njega još
deset minuta. Glava mu je bila dremljivo klonula na grudi i nije
puštao glasa od sebe, osim što je ponekad prigušeno stenjao od
iznemoglosti i bola. Cathy poče tražiti utjehu u branju borovnica koje
je dijelila sa mnom; njemu ih nije nudila jer je vidjela da bi ga svaka
daljnja pažnja samo zamarala i uznemirivala.
- Je li prošlo pola sata, Elleno? - šapnu mi ona napokon na uho. -
Ne znam zašto bismo još ostale. On spava, a i tata nas očekuje.
- Pa ne možemo ga ostaviti dok spava - odgovorih. Čekajte dok se
probudi, budite malo strpljivi. Vrlo ste željeli ići, ali je vaša želja da
vidite jadnog Lintona brzo izvjetrila!
- Zašto me je on želio vidjeti? - odgovori Catherina. Više mi se
sviđao u svojim najgorim raspoloženjima nego sada u ovom čudnom
duševnom rastrojstvu. Čini se kao da je ovaj sastanak za njega
zadatak koji mora izvršiti iz straha da ga njegov otac ne bi grdio, ali
ne vidim zašto bih ja dolazila pružati zadovoljstvo gospodinu
 245

Heathcliffu. Što je razlog zbog kojega je on odredio Lintonu ovo
ispaštanje? Iako mi je drago što je boljeg zdravlja, žao mi je što je
mnogo manje meni naklonjen.
- Vi mislite, dakle, da je on bolje sa zdravljem? - upitah je.
- Mislim - odgovori ona - jer je prije uvijek tako mnogo govorio o
svojim patnjama. Nije mu baš tako dobro kao što mi je rekao da
kažem tati, ali vjerojatno bolje nego što mu je bilo.
- Ne slažem se s vama, gospođice Cathy. Rekla bih da mu je
mnogo gore.
Linton se trgnu iza sna i uznemiren od straha upita je li ga netko
zvao imenom.
- Nije - odgovori Catherina - možda si to sanjao. Ne mogu shvatiti
kako možeš spavati ujutro vani.
- Učinilo mi se da sam čuo oca - reče on teško dišući i pogleda na
mrki brežuljak iznad nas. - Sigurna si da me nitko nije zvao?
- Sasvim sigurna. Samo smo ja i Ellen razgovarale o tvom
zdravlju. Jesi li zaista jači, Lintone, nego što si bio zimus kad smo se
rastali? Ako jesi, onda sam sigurna da jedno nije jače... tvoja
naklonost prema meni; reci... je li?
Suze navriješe Lintonu na oči dok joj je odgovarao: - Da, da, jači
sam! - I, još uvijek u strahu od imaginarnoga glasa, gledao je amotamo
ne bi li vidio otkud je mogao doći. Cathy ustade.
- Sad moram ići; neću kriti da sam gorko razočarana našim
sastankom; ali to sam rekla tebi i nikom drugom, iako se ne bojim
gospodina Heathcliffa.
- Pst - prošapta Linton - za ime Boga, šutite! On dolazi. - Linton
se uhvati za Catherininu ruku pokušavajući je za držati; ali na to
priopćenje ona ga se brzo oslobodi i zazvižda Minny koja je poslušala
kao pas.
- Doći ću idućeg četvrtka - doviknu mu ona uskačući u sedlo. -
Zbogom. Požuri, Elleno! I tako ga ostavismo, jedva svjesna našeg
odlaska, toliko je bio zauzet iščekivanjem svog oca. Prije nego što
stigosmo kući, Catherinino nezadovoljstvo pretvorilo se u zbunjen
osjećaj sažaljenja i kajanja, pomiješan s neodređenim, nelagodnim
strepnjama o Lintonovu zdravlju i o postupanju njegova oca prema
 246

njemu. Dijelila sam te njene strepnje, ali sam joj savjetovala da ne
govori o tome svome ocu, jer ćemo moći bolje prosuditi tek nakon
idućeg sastanka. Gospodar nas je pitao o šetnji s Lintonom.
Gospođica Cathy vjerno mu prenese izjavu zahvalnosti njegova
nećaka, a sve ostalo ublaži. I moji odgovori na njegova pitanja bacili
su malo svjetlosti, jer i sama nisam znala što treba kriti, a što ne.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

17 Re: Orkanski visovi - Emili Bronte taj Pet Sep 26, 2014 8:37 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Dvadeset i sedmo poglavlje
Prošlo je sedam dana i sa svakim se sve više pogoršavalo
stanje Edgara Lintona. Bivalo mu je sve gore iz časa u čas. Rado
bismo bili još uvijek krili istinu od Catherine, ali njen pronicljivi duh
nije se dao obmanjivati i ona je potajno i sa strepnjom razmišljala o
užasnoj vjerojatnosti koja je postupno postajala izvjesnost. Kad je
došao četvrtak, nije imala srca spomenuti sastanak. Umjesto nje
govorila sam ja i dobila dopuštenje da iziđe, jer su biblioteka - gdje je
njen otac ostajao kratko vrijeme svaki dan, onoliko koliko je mogao
sjediti - i njegova spavaća soba postale cio njen svijet.
Težak joj je bio svaki trenutak koji nije provodila nagnuta nad
očevim uzglavljem ili sjedeći pored njega. Promijenila se bila u licu
od bdjenja i tuge, te ju je moj gospodar rado pustio da ode tamo gdje
je mislio da će naći ugodnu promjenu okoline i društva; utjehu je
nalazio u nadi da je neće ostaviti posve samu nakon svoje smrti. Po
nekim njegovim riječima zaključila sam da je imao fiksnu ideju kako
će njegov nećak, koji mu je bio sličan vanjštinom, biti to i značajem;
jer su Lintonova pisma izražavala vrlo malo, ili nikako, nedostatke
njegova karaktera.
A ja sam se iz razumljive slabosti uzdržavala od ispravljanja te
zablude. Od kakve bi koristi bilo, mislila sam, da ga uznemirujem u
njegovim posljednjim trenucima obaviješću koja za njega više nije
imala nikakva značenja. Odgodile smo izlet za poslije podne. Bijaše
zlatno kolovosko poslijepodne; svaki dašak s brda bio je pun života;
činilo se da bi i onaj tko je na umoru oživio udišući takav zrak.
Catherinino lice bilo je kao i predio oko nas - sjene i sunce brzo su
prelazili preko njega; ali sjene su se zadržavale dulje, a sunce je bilo
kratkotrajnije; a njeno jadno srce korilo je sebe čak i zbog tih
prolaznih trenutaka zaborava.
 248

Ugledasmo Lintona gdje nas čeka na istome mjestu koje je i prije
bio izabrao. Moja mlada gospodarica sjaha i reče mi da je odlučila
ostati vrlo kratko vrijeme, te neka ne silazim s konja i neka držim
uzdu njezina ponija. Ali ja se ne složih s njom; nisam je htjela ni za
trenutak pustiti iz vida te se zajedno uspesmo uz padinu pokrivenu
vrijesom. Ovaj nas put mladi gospodin Heathcliff dočeka s većom
živahnošću, ali ta živahnost nije potjecala iz oduševljenja i radosti,
prije bi se moglo reći da je potjecala iz straha.
- Kasno je! - reče on kratko i s naporom. Zar nije tvoj otac jako
bolestan? Mislio sam da nećeš ni doći.
- Zašto odmah ne kažeš da ti ja nisam potrebna? Čudnovato je,
Lintone, da si me i drugi put pozvao da dođem ovamo očigledno s
namjerom da nas oboje ražalostiš, i to bez ikakva razloga!
Linton zadrhta i pogleda je polumolećivo, polupostiđeno; ali
strpljenje njegove rođakinje nije bilo dovoljno jako da podnese to
zagonetno ponašanje.
- Moj je otac vrlo bolestan - reče ona. - I zašto je bilo potrebno da
napustim svoju dužnost uz njegovu postelju? Zašto mi nisi javio da
me oslobađaš moga obećanja kad već nisi želio da ga ispunim? Hajde,
hoću čuti objašnjenje; nije mi do šale, niti imam vremena gledati
tvoja prenemaganja!
- Moja prenemaganja! - promrmlja on. - Kako možeš tako
govoriti? Za ime Boga, Catherino, ne ljuti se toliko! Preziri me koliko
hoćeš; ja sam ništavan, plašljiv, bijednik; zaslužujem prijezir, ali sam
odveć beznačajan za tvoj gnjev. Mrzi mog oca, a za mene ostavi
prijezir.
- Glupost! - uzbuđeno uzviknu Catherina. - Budalasti, luckasti
mladiću! Eto! Drhtiš kao da se bojiš da ću te dodirnuti! Ne trebaš
zahtijevati prijezir, Lintone; svatko će ga spontano prema tebi
osjetiti. Odlazi! Idem kući; glupo je odvajati te od ognjišta i
pretvarati se... što se mi to pretvaramo? Pusti moju haljinu! Kad bih
te sažalijevala jer plačeš i izgledaš tako uplašen, ti bi morao odbiti
takvo sažaljenje. Elleno, kaži mu kako se sramno ponaša. Ustani, ne
ponižavaj se poput odvratnog gmizavca... razumiješ li!
 249

Plačna lica i s bolnim izrazom Linton pade na zemlju; činilo se da
ga je spopao grčevit strah.
- Oh! - zajeca on. - Ne mogu više izdržati! Catherino, Catherino,
ja sam i izdajnik, ali ti ne smijem reći! Ako me ostaviš, bit ću ubijen!
Draga Catherino, moj je život u tvojim rukama; rekla si da me voliš;
ako je tako, to ti neće ništa nauditi. Nemoj ići, slatka, dobra
Catherino! I možda ćeš pristati i on će me pustiti da umrem pored
tebe!
Moja se mlada gospodarica, vidjevši njegov krajnji očaj, nagnu da
ga podigne. Stari osjećaj popustljive nježnosti savlada njenu ljutnju i
ona se ražalosti i zabrinu.
- Da pristanem na što? - upita ona. - Da ostanem? Objasni mi što
znače tvoje čudne riječi, pa ću ostati. Ti proturječiš samom sebi i
dovodiš me do ludila! Umiri se, budi iskren i ispripovjedi mi što ti sve
leži na srcu. Ti mi ne bi učinio nikakvo zlo, Lintone, zar nije tako? Ti
ne bi dopustio da nikakav neprijatelj učini neko zlo ako bi to mogao
spriječiti? Mogu vjerovati da si kukavica što se tebe tiče, ali ne i da si
kukavička izdajica svoje najbolje prijateljice.
- Ali otac mi je zaprijetio - reče on teško dišući i lomeći svoje
mršave prste - i ja ga se bojim... bojim ga se! Ne smijem ništa kazati!
- U redu! - reče Catherina s prezrivim sažaljenjem. - Zadrži svoju
tajnu; ja nisam kukavica. Spasi sebe; ja se ne bojim! Njena
velikodušnost izazva mu suze; plakao je neobuzdano ljubeći joj ruke
koje su ga pridržavale, ali ipak nije mogao skupiti hrabrost da
otvoreno govori.
Razmišljala sam kakva li je mogla biti ta tajna, i odlučila da
Catherina, ukoliko tu bude ovisilo o meni, nikada neće patiti da bi
koristila njemu ili bilo komu drugom. Baš tada začuh šušanj u
šumarku, pogledah gore i spazih Heathcliffa gdje sasvim blizu nas
silazi niz Visove. On nijednom ne pogleda njih dvoje, premda su bili
tako blizu da su se Lintonovi jecaji mogli čuti, nego priđe meni i
pozdravi me srdačnim tonom kojim se nije obraćao nikomu drugom,
a u čiju iskrenost nisam mogla ne sumnjati, i reče:
 250

- To je rijedak događaj da te vidim tako blizu moje kuće, Nelly.
Kako je u Grangeu? Hajde da čujem. Priča se - doda tišim glasom -
da je Edgar Linton na samrtnoj postelji; ali ljudi, možda,
preuveličavaju njegovu bolest?
- Ne preuveličavaju, moj je gospodar na samrti - odgovorih mu -
to je istina. Bit će to velika žalost za sve nas, ali blagoslov za njega!
- Što misliš, koliko će još živjeti?
- Ne znam.
- Jer - nastavi on gledajući ono dvoje mladih koji se ukočiše pod
njegovim pogledom (Linton je izgledao kao da se ne usuđuje maknuti
ni podići glavu, a Catherina se zbog njega nije mogla pokrenuti) -
onaj mladić ondje čini se odlučan osujetiti mi planove, pa bih bio
zahvalan njegovu ujaku da požuri i umre prije njega. Hej! Je li se to
štene dugo tako vladalo? Ja sam dao nekoliko lekcija protiv cviljenja.
Je li on obično živahan kad je u društvu s gospođicom Linton?
- Živahan? Nije... pokazuje duboku potištenost - odgovorih. - Po
njegovu izgledu i ponašanju, rekla bih da bi, umjesto što šeće sa
svojom dragom po brdima, trebao biti u postelji, pod liječničkim
nadzorom.
- Bit će za dan-dva - promrmlja Heathcliff. - Ali najprije... ustani,
Lintone! Ustani! - povika on. - Ne puzi po zemlji, ustani odmah!
Linton je bio klonuo na zemlju u novom grču bespomoćnog straha,
prouzrokovanog, mislim pogledom njegova oca, jer ne bijaše ničega
drugog što bi moglo proizvesti takvo ponižavanje. On učini nekoliko
pokušaja da ga posluša, ali njegova mala snaga bila ga je privremeno
napustila, te pade natrag s jaukom. Gospodin Heathcliff priđe i
podiže ga da se nasloni na jedno uzvišenje obraslo travom.
- Hajde - reče s prigušenim bijesom - ljutim se; i ako ne savladaš
tu svoju malodušnost... proklet da si! Ustani odmah!
- Hoću, oče - prostenja. - Samo, ostavite me, ili ću se onesvijestiti.
Učinio sam kao što ste željeli, siguran sam. Catherina će vam reći da
sam ja... da sam... bio veseo. Ah! Ostani kraj mene, Catherino, daj mi
svoju ruku!
- Uzmi moju - reče njegov otac - ustani! Eto... ona će ti dati svoju
ruku; tako gledaj u nju. Mogli biste pomisliti, gospođice Linton, da
 251

sam pravi đavo kad izazivam toliki užas u njemu. Budite tako
ljubazni pa odšećite s njim kući, hoćete li? On dršće kad ga ja
dodirnem.
- Lintone, dragi - šapnu Catherina - ne mogu ići u Orkanske
visove; tata mi je zabranio. Zašto se toliko bojiš? On ti neće učiniti
nikakvo zlo.
- Ne mogu više nikad ući u tu kuću - odgovori on. - Zabranjeno mi
je vratiti se bez tebe!
- Stani! - povika njegov otac. - Poštovat ćemo Catherine obveze
prema njezinu ocu. Nelly, odvedi ga unutra, a ja, bez odgađanja
postupiti po tvom savjetu i pozvati liječnika.
- Dobro ćete učiniti - odgovorih. - Ah ja moram ostati sa svojom
gospodaricom; briga o vašem sinu nije moja dužnost.
- Ti si tvrdoglava - reče Heathcliff - to znam; natjerat ćeš me da
uštipnem djetešce i prisilim ga da vrišti kako bih ganuo tvoje srce.
Hajde, onda, moj junače. Jesi li voljan vratiti se pod mojom
pratnjom? On mu priđe još jednom i učini pokret kao da hoće ščepati
to slabo stvorenje; ali Linton ustuknu, priljubi se uz svoju rođakinju i
poče je moliti neka ide s njim, i to tako mahnito navaljujući da ga je
bilo nemoguće odbiti. Usprkos svemu mom negodovanju, nisam je
mogla zaustaviti; a kako ga je, uostalom, i mogla odbiti? Što ga je
ispunjavalo tolikim strahom, nismo mogle znati, ali je on bio njime
toliko obuzet da je bilo malo potrebno pa da sasvim poludi.
Stigosmo do kućnog praga; Catherina uđe, a ja ostadoh vani
očekujući da će ona odmah, čim odvede bolesnika do naslonjača, izići,
ali me gospodin Heathcliff gurne naprijed i uzviknu:
- U mojoj kući ne vlada kuga, Nelly; sklon sam danas biti
gostoljubiv; sjedni i dopusti mi da zatvorim vrata.
On ih zatvori i zaključa. Trgoh se od iznenađenja. - Dobit ćete čaj
prije no što odete kući. Sam sam. Hareton je otišao sa stokom na
Less, a Zillah i Joseph izišli su se provozati; i premda sam navikao
biti sam, ipak volim imati zanimljivo društvo kad mi se ukaže
prilika. Gospođice Linton, sjednite kraj njega. Dajem vam što imam;
poklon jedva vrijedi primiti; ali nemam ništa drugo za ponuditi vam.
Mislim na Lintona. Kako je razrogačila oči! Čudo je kakav imam
 252

divljački osjećaj prema svakomu tko izgleda kao da me se boji! Da
sam rođen gdje su zakoni manje strogi i ukusi manje profinjeni,
priredio bih sebi više zadovoljstva, uživao bih da to dvoje polako
param žive. Heathcliff duboko udahnu zrak, udari šakom o stol i
opsova za sebe:
- Dođavola! Mrzim ih!
- Ja vas se ne bojim! - uzviknu Catherina koja nije mogla čuti
njegove posljednje riječi. Prišla mu je posve blizu, a njene crne oči
sijevale su gnjevom i odlučnošću. - Dajte mi taj ključ; želim ga imati!
- reče. - Ne bih jela ni pila ovdje sve kad bih umirala od gladi.
Heathcliff je držao ključ u ruci koja mu je ležala na stolu podignu
glavu i pogleda je, iznenađen njenom smjelošću; a možda su ga njen
glas i pogled podsjetili na osobu od koje ih je naslijedila. Ona uhvati
ključ i umalo ga nije uspjela izvući iz njegovih olabavljenih prstiju,
ali ga taj njen pokušaj vrati u zbilju i on joj ga brzo istrgnu.
- A sad, Catherino Linton - reče on - makni se ili ću te tako
udariti da ćeš pasti na zemlju, a to bi razbjesnilo gospođu Dean. Ne
obazirući se na njegovu opomenu, ona uhvati njegovu stisnutu ruku
ponovno mu pokušavajući oteti ključ.
- Mi želimo otići! - ponovi uz očajni napor kako bi prisilila njegove
čelične mišiće da popuste. Vidjevši kako njeni nokti ne uspijevaju,
ona upotrijebi svoje oštre zube. Heathcliff mi dobaci pogled koji me
na trenutak zaustavi da se ne umiješam. Catherina je bila odveć
usredotočena na njegove prste da bi mu primijetila lice. On ih
odjednom otvori i prepusti joj ključ, ali prije no što ga je ona uzela,
oslobođenom je rukom zgrabi, privuče je na svoje krilo i poče je
ćuškati s obje strane lica tako jako te bi svaki udarac bio dovoljan da
ostvari njegovu prijetnju, kad bi Cathy bila u mogućnosti da padne.
Vidjevši to sotonsko nasilje, bijesno jurnuh na njega.
- Razbojniče - počeh vikati - razbojniče! - Jedan udar u prsa
ušutka me; debela sam, pa brzo izgubim dah, te nešto zbog toga, a
nešto zbog gnjeva, zanesoh se natrag, polusvjesna; osjećala sam da
ću se ugušiti ili da će mi prsnuti kakva vena. Cijela scena odigrala se
za dvije minute; Catherina, oslobođena, stavi ruke na sljepoočice.
Činilo se kao da nije sigurna jesu li joj uši na starome mjestu.
 253

Drhtala je kao trska, jadna djevojka, i naslonila se na stol sasvim
zaprepaštena.
- Kao što vidiš, znam kako treba kažnjavati djecu - mrko reče
nitkov saginjući se da dohvati ključ koji je bio pao na zemlju. - A sad
idi Lintonu kao što sam ti rekao i plači koliko hoćeš! Sutra ću postati
tvoj otac... za nekoliko dana bit ću tvoj jedini otac, ali i to će ti biti i
više nego dovoljno. Možeš podnijeti dosta batina; nisi slabunjava;
dobivat ćeš ih svaki dan ako primijetim taj đavolski gnjev u tvojim
očima, Cathy dotrča meni umjesto Lintonu, kleknu, stavi mi i
zažareni obraz u krilo i briznu u glasan plač.
Njen se rođak bio šćućurio u jednom uglu klupe, miran kao miš;
vjerojatno je čestitao sam sebi što je kazna mimoišla njega i pala na
drugog. Gospodin Heathcliff, vidjevši da smo svi zbunjeni, ustade i
sam brzo pripremi čaj; šalice i poslužavnici već su bili tu. On natoči
čaj i pruži mi jednu šalicu.
- Speri svoj jad i posluži svoju i moju nevaljalu mazu. Čaj nije
otrovan iako sam ga sam pripremio. Idem potražiti vaše konje. Naša
prva pomisao nakon njegova odlaska bila je da pronađemo izlaz.
Pokušamo na kuhinjska vrata, ali su bila izvana zaključana;
pogledamo prozore, ali oni su bili odveć uski čak i za Catherinino
vitko tijelo.
- Mladi gospodine Lintone - povikah vidjevši da smo uistinu
uhićene - vi znate što smjera vaš sotonski otac i morate mi reći, ili ću
vas išćuškati, kao on vašu rođakinju.
- Da, Lintone, moraš nam reći - reče Catherina. - Došla sam
ovamo radi tebe i bilo bi sramotno i nezahvalno da nam ne kažeš.
- Daj mi malo čaja, žedan sam, i onda ću ti reći - odgovori on. -
gospođo Dean, idite. Ne volim da stojite iznad mene. Catherino, tvoje
suze padaju u moju šalicu. Neću piti iz nje. Daj mi drugu. Catherina
mu gurnu drugu i obrisa svoje lice. Osjećala sam prijezir prema tom
bijedniku koji je sad bio tako miran i pribran jer više nije strahovao
za sebe.
Očaj koji je bio pokazao na pustari utišao se čim je ušao u
Orkanske visove; iz toga sam zaključila da mu je otac zaprijetio kako
 254

će biti strašno kažnjen ako nas ne uspije ovamo domamiti; i sad,
nakon što je to ostvareno, više nije strahovao za sebe.
- Tata želi da se vjenčamo - nastavi on nakon što je popio nešto
čaja. - On zna da tvoj tata ne bi dopustio da se sada vjenčamo, a boji
se da ne umrem ako čekamo; stoga se moramo vjenčati sutra ujutro.
Ti ćeš morati ostati ovdje cijelu noć; i ako učiniš ono što želi, vratit
ćeš se kući idućeg dana i povest ćeš me sa sobom.
- Da povede vas sa sobom, bijedniče? - uzviknuh. - Vi da se
oženite? Pa taj je čovjek lud! Ili misli da smo svi mi budale. Zar vi
uobražavate da će ta lijepa dama, ta zdrava srčana djevojka vezati
sebe za takva sićušnog, slabunjavog majmuna kao što ste vi? Zar vi
sebi utvarate da bi vas ijedna djevojka, a da i ne govorimo o gospođici
Catherini Linton, htjela za muža? Trebalo bi vas išibati jer ste nas
uopće doveli ovamo pomoću svojih podlih, kreštavih podvala; i
prestanite s tim glupim izrazom! Imam jaku potrebu da vas dobro
prodrmam zbog podle izdaje koju ste učinili i zbog vaše maloumne
uobraženosti. Zaista ga malo prodrmah, ali to mu povrati kašalj i on
pribjegnu svome uobičajenom načinu stenjanja i plakanja te me
Catherina ukori.
- Da ostanemo cijelu noć? Ne - reče ona, gledajući unaokolo. -
Elleno, spalit ću ta vrata jer nekako moramo izaći. Ona bi odmah
prešla s prijetnje na djelo, da Lintona opet ne spopade užasan strah
za svoju dragu osobu. On je obgrli svojim slabačkim rukama jecajući:
- Zar me nećeš uzeti i spasiti? Zar me nećeš pustiti da dođem u
Grange? Oh! Draga Catherino! Ne smiješ otići i ostaviti me. Moraš
poslušati mog oca... moraš!
- Moram poslušati svog - odgovori ona - i osloboditi ga strašne
neizvjesnosti. Cijelu noć! Što bi on mislio? On se već brine. Budi
miran! Nisi ni u kakvoj opasnosti; ali ako me sprečavaš... Lintone, ja
volim svog tatu više nego tebe! Samrtni strah od Heathcliffova
gnjeva povrati dečku kukavičku rječitost. Catherina je bila gotovo
dovedena do ludila; ali je ipak uporno ponavljala da mora ići kući i
pokušala ga moliti nagovarajući ga neka savlada svoj sebični osjećaj.
Dok su bili zauzeti time, naš se tamničar vrati.
 255

- Vaši su konji otkasali - reče - i... što je, Lintone! Opet sliniš? Što
ti je ona učinila? Hajde, hajde... prestani i idi u postelju. Za mjesecdva,
momče, bit ćeš kadar platiti joj čvrstom rukom za njeno
sadašnje tiraniziranje. Kopniš samo iz očaja za čistom ljubavlju, zar
ne? Ništa ti drugo nije; ona će pristati da se uda za tebe. Idi u
postelju! Zillah neće biti ovdje noćas; moraš se sam skinuti. Šuti! Ne
slini! Kad već budeš u svojoj sobi, neću ti prilaziti ni blizu, ne moraš
se bojati. Slučajno si sve izveo prilično dobro. Ja ću se za ostalo
pobrinuti sam. Govoreći te riječi, držao je vrata otvorena za svog sina
da prođe; Linton je izišao onako kako bi to učinio pas koji se boji da u
prolazu ne dobije udarac nogom. Heathcliff opet zaključa vrata i
priđe ognjištu pored kojega smo moja gospodarica i ja šuteći stajale.
Catherina ga pogleda i instinktivno prinese ruku svom obrazu;
njegova prisutnost oživjela je u nje bolni osjećaj. Nitko drugi ne bi sa
strogošću gledao na tu djetinjastu kretnju, ali se on namršti na nju i
promrmlja:
- Oh! Ti me se ne bojiš? Tvoja je hrabrost dobro maskirana;
izgledaš strašno uplašena!
- Sad se bojim - odgovori ona - jer ako ostanem ovdje, tata će se
osjećati nesretnim; a kako mogu podnijeti da ga činim nesretnim...
kad on... kad on... gospodine Heathcliffe, pustite me da idem kući!
Obećavam da ću se udati za Lintona; i tata bi volio da to učinim; ja
ga volim. Zašto me želite natjerati da učinim ono što bih i sama od
svoje volje učinila?
- Samo neka se usudi prisiliti vas! - povikah. - Postoji zakon u
ovoj zemlji, hvala Bogu! Postoji, iako smo u zabačenome mjestu.
Tužila bih ga pa da mi je rođeni sin; ovo je težak zločin bez ikakvih
olakotnih okolnosti.
- Šuti! - reče grubijan. - Dođavola s tvojom dernjavom! Ne želim te
slušati. Gospođice Linton, uživam pri pomisli da će se tvoj otac
osjećati nesretnim; neću moći spavati od zadovoljstva. Boljeg mi
razloga nisi mogla dati za odluku da te zadržim pod svojim krovom
iduća dvadeset četiri sata. A što se tiče tvog obećanja da se udaš za
Lintona, pobrinut ću se da to i učiniš; jer nećeš napustiti ovo mjesto
dok se to ne ostvari.
 256

- Pošaljite, onda, Ellen da kaže tati neka se ne brine za mene! -
povika Catherina gorko plačući. - Ili me vjenčajte s njim sad. Jadni
tata! Elleno, on će misliti da smo zalutale i izgubile se. Što da
radimo?
- Ne, neće! Mislit će da ti je dosadilo njegovati ga, pa si otišla
potražiti malo razonode - odgovori Heathcliff. - Ne možeš poreći da si
ušla u moju kuću svojevoljno ne mareći za njegove zabrane. I sasvim
je prirodno da želiš zabave i razonode u svojoj dobi, i da ti je dosadno
njegovati bolesna čovjeka koji ti je samo otac. Catherino, njegovi
najsretniji dani prošli su kad su tvoji počeli. On te je kleo, mislim,
kad si došla na svijet (ja, barem, jesam); pa bi bilo zgodno da te kune
i kad on bude odlazio iz njega. Ja bih mu se pridružio. Ne volim te!
Kako bih i mogao? Plači. Koliko mogu predvidjeti, to će odsad biti
tvoja glavna razonoda; osim ako ti Linton ne nadoknadi druge
gubitke; tvoj brižni otac, čini se vjeruje kako će on to učiniti. Njegova
pisma puna savjeta; utjehe silno su me zabavljala. U svom
posljednjem pismu preporučio je mom sinu da bude pažljiv i ljubazan
prema njegovoj kćeri kad ona bude njegova. Pažljiv i ljubazan... to je
roditeljski.
Ali Lintonu je samom potrebna sva njegova pažnja i ljubaznost.
Linton je kadar igrati ulogu malog tiranina. On bi bio spreman
mučiti koliko god hoćete mačaka samo ako ne bi imale zube i nokte.
Moći ćeš pričati njegovu ujaku lijepe priče o njegovoj ljubaznosti kad
se vratiš kući, u to te uvjeravam.
- Tu ste u pravu! - rekoh mu. - Objasnite karakter vašeg sina.
Pokažite njegovu sličnost s vama; i onda će, nadam se, gospođica
Cathy dobro promisliti prije no što pristane udati se za to čudovište! -
Sad nema potrebe da se ustežem govoriti o njegovim lijepim
osobinama - odgovori on - jer se ona mora ili udati za njega ili ostati
zatvorenik zajedno s tobom do smrti vašega gospodara. Ovdje vas
obje mogu držati skrivene. Ako sumnjaš u to, potakni je da porekne
svoje obećanje, pa ćeš imati prilike uvjeriti se u to!
- Neću poreći svoje obećanje - reče Catherina. - Udat ću se za
njega ovog časa ako mogu otići u Thrushcross Grange nakon toga.
Gospodine Heathcliffe, vi ste okrutan čovjek, ali niste valjda demon, i
 257

vi nećete iz čiste pakosti nepovratno uništiti svu moju sreću. Ako bi
tata pomislio da sam ga namjerno ostavila i ako bi umro prije no što
se vratim, kako bih mogla živjeti? Prestala sam plakati, ali ću
kleknuti ovdje kraj vašeg koljena i neću ustati niti skinuti oči s vašeg
lica dok me ne pogledate! Ne, nemojte okretati glavu! Pogledajte me!
Nećete vidjeti ništa što bi vas izazvalo i na ljutilo. Ja vas ne mrzim.
Nisam ljuta jer ste me tukli. Zar vi niste nikad nikoga voljeli cijelog
svoga života? Nikad? Oh! Morate me pogledati jednom. Tako sam
nesretna, ne može biti da vam nije žao mene.
- Ne dodiruj me svojim prstima gmizavca i udalji se, ih ću te
udariti nogom! - povika Heathcliff grubo je odbijajući. - Radije bih da
me zagrli zmija. Kako ti, dođavola, može i pasti na pamet da mi se
umiljavaš? Odvratna si mi.On slegnu ramenima, strese se kao da ga
podilaze žmarci mržnje prema njoj i pomaknu natrag svoj stolac.
Podigoh se i otvorih usta da ga obaspem bujicom prijekora. Ali me
ušutka usred prve rečenice prijetnjom da će me samu zatvoriti u
jednu sobu ako kažem još ijednu riječ. Smrkavalo se, čusmo neke
glasove kod vrtnih vrata. Naš domaćin odmah požuri van; on je bio
priseban a mi nismo. Čuo se razgovor dvije ili tri minute i on se vrati
sam.
- Mislila sam da je to vaš rođak Hareton - kazah Catherini. -
Željela bih da dođe! Tko zna, možda bi on stao na našu stranu?
- To su bili tri sluge iz Grangea, poslani da vas traže - reče
Heathcliff, čuvši što sam rekla. - Trebala si otvoriti prozorski kapak i
viknuti; ali bih se mogao zakleti da je toj djevojčici drago što to nisi
učinila. Siguran sam da se raduje što je prisiljena ostati ovdje. Čuvši
o toj mogućnosti koju smo propustile, obje se prepustismo plaču. On
nas pusti da jadikujemo do devet sati. A onda nam naredi da odemo
gore kroz kuhinju u sobu domaćice. Šapnuh svojoj gospodarici neka
posluša; možda ćemo se uspjeti provući kroz prozor te sobe, ili otići u
potkrovlje i izići kroz svjetlarnik. Ali, prozor je bio uzak, kao i oni
dolje, a potkrovlje je bilo izvan našeg dosega jer nas je odmah
zaključao.
Ni ona ni ja nismo ni mislile leći. Catherina je stala kraj prozora
i brižno čekala da svane jutro; dubok uzdah bijaše jedini odgovor koji
 258

sam dobila od nje na moje molbe da se pokuša odmoriti. Sjedoh na
stolac; njihala sam se oštro prekoravajući samu sebe zbog slaba
obavljanja dužnosti, iz čega su, tada mi se činilo, potekle sve nesreće
mojih gospodara. Znam da to uistinu nije bilo tako, ali te tužne noći
barem mi se činilo tako u mojoj mašti; tada sam mislila da je i sam
Heathcliff manje kriv od mene. U sedam sati ujutro dođe Heathcliff i
upita je li gospođica Linton ustala. Ona pritrča vratima i odgovori:
- Jesam.
- Dođi onda - reče on, otvori vrata i povuče je van. Ustadoh da
iziđem i ja, ali on opet zaključa vrata. Zahtijevala sam da me pusti.
- Budi strpljiva - odgovori on. - Odmah ću ti poslati doručak.
Lupala sam u vrata i ljutito tresla kvaku. Catherina ga upita zašto
me još uvijek drži zatvorenom. Odgovorio je da moram to izdržati još
jedan sat. Otišli su. Prošlo je dva-tri sata; napokon začuh korak; nije
bio Heathcliffov.
- Donio sam ti nešto za jelo - začu se neki glas - otvori vrata!
Poslušah radosno i ugledah Haretona, natovarenog hranom za cio
dan. - Uzmite to - reče gurajući mi poslužavnik u ruke.
- Ostani trenutak - kazah mu.
- Ne - reče on i ode ne obazirući se na moje molbe da ostane.
Ostala sam tu zatvorena cio dan i cijelu iduću noć; i još jedan dan
i još jednu noć. Svega sam ostala pet noći i četiri dana, i nisam viđala
nikoga osim Haretona svako jutro; on je bio idealan tamničar,
zlovoljan i nijem i gluh prema svim mojim pokušajima da probudim
njegov osjećaj pravde i samilosti.
 259

Dvadeset i osmo poglavlje
Petog jutra ili, točnije, popodneva, začuh drukčije korake...
lakše i kraće; i taj put u sobu uđe Zillah, ogrnuta crvenim šalom, s
crnim svilenim šeširom na glavi i pletenom košarom u ruci.
- Oh! Bože moj! gospođo Dean! - uzviknu ona. - Svi pričaju o vama
u Gimmertonu. Mislila sam da ste se udavili u močvari Blackhorse i
gospođica zajedno s vama, dok mi gospodar ne reče da ste nađeni i da
vas je smjestio ovdje! Što! Zacijelo ste uspjeli izići na kakav otočić?
Koliko ste dugo bili u močvari? Je li vas gospodin spasio, gospođo
Dean? Ali vi niste tako mršavi... niste bili jako bolesni?
- Vaš gospodar je prava hulja! - odgovorih joj. - Ali on će
odgovarati za to. Nije morao izmišljati tu priču; izići će djelo na
vidjelo!
- Što želite reći? - upita Zillah. - To nije njegova priča; ljudi to
pričaju po selu... priča se da ste se izgubili u močvari. Kad sam se
vratila ovamo, rekla sam Earnshawu: - "Eh, čudne su se stvari
dogodile, gospodine Haretone, otkad sam otišla od kuće. Vrlo mi je
žao one lijepe mlade djevojke i dobre Nelly Dean." - On me začuđeno
pogledao. Pomislih da nije bio ništa čuo, te mu ispričah što se govori.
Gospodar je slušao, a zatim se nasmiješio i rekao: "Ako su bile u
močvari, Zillah, sad više nisu ondje. Nelly Dean je u tvojoj sobi.
Možeš joj reći neka ide kad dođeš gore, evo ti ključ. Barska joj je voda
naškodila, i ona bi otišla kući izbezumljena; stoga sam je čuvao dok
nije došla k sebi. Možeš joj reći neka ide odmah u Grange, ako je
kadra, a da će njena mlada gospodarica doći na vrijeme da
prisustvuje pogrebu Edgara Lintona."
- Zar je gospodin Edgar umro? - upitah zaprepašteno. - Oh!
Zillah, Zillah!
- Nije, nije, sjednite, dobra gospođo Dean - odgovori ona - vi ste
još sasvim bolesni. On nije umro; doktor Kenneth misli da će živjeti
još jedan dan. Srela sam ga na put i pitala.
 260

Umjesto da sjednem, zgrabih svoj ogrtač i pojurih dolje jer je
prolaz bio slobodan. Uletjeh u kuću i pogledah unaokolo ne bih li
vidjela nekoga tko bi mi mogao dati obavijest o Catherini. Kuća je
bila puna sunčeva svjetla, vrata su bila širom otvorena, ali tu nije
bilo nikoga. Dok sam oklijevala da li da idem odmah ili da se vratim i
potražim svoju gospodaricu, jedva čujan kašalj privuče moju pažnju
na ognjište. Linton je ležao na klupi, sam u kući, sisao kandirani
šećer i pratio moje pokrete ravnodušnim pogledom.
- Gdje je gospođica Catherina? - strogo upitah misleći da ću ga
ovako samog zaplašiti i prisiliti da mi da obavijest. On nastavi sisati
šećer kao kakvo nedužno dijete.
- Je li otišla? - upitah.
- Nije - odgovori on - gore je; neće ići, mi je ne puštamo.
- Vi joj ne date, mali idiote! - uzviknuh. - Odmah da ste me odveli
u njenu sobu, ili ću vas tako izudarati da će se sve dimiti. - Tata bi
tebe izudarao tako da bi se ti dimila ako bi pokušala otići onamo -
odgovori on. - On kaže da ne moram biti mekan prema Catherini; ona
je moja žena i sramota je što me želi ostaviti. On kaže da me ona
mrzi i želi da ja umrem da bi onda prigrabila moj novac; ali ona ga
neće dobiti i neće ići kući! Nikada!... Može plakati i biti bolesna
koliko hoće! On ponovno poče sisati kandirani šećer i zatvori oči kao
da će spavati.
- Mladi gospodine Heathcliffe - nastavih - jeste li zaboravili svu
Catherininu ljubaznost prema vama prošle zime kad ste tvrdili da je
volite i kad vam je ona donosila knjige i pjevala vam pjesme i često
vas dolazila vidjeti po vjetru i snijegu? Plakala je kad bi propustila i
jednu večer jer je mislila da ćete vi biti razočarani; onda ste smatrali
da je neizmjerno dobra, odveć dobra prema vama, a sada vjerujete
lažima svog oca, iako znate da vas on oboje mrzi. I vi ste se udružili s
njim protiv nje. Lijepe li zahvalnosti.
Lintonova se donja usna opusti i on izvadi šećer iz usta. - Je li
ona došla u Orkanske visove zato što vas mrzi? nastavih. -
Razmislite i sami! A što se tiče vašeg novca, ona čak i ne zna da ćete
vi imati ikakav novac. Kažete da je bolesna, a ipak ste je ostavili
samu gore u nepoznatoj kući! Vi koji ste i sami iskusili što znači biti
 261

zanemaren! Imali ste sažaljenja prema vlastitim patnjama; i ona je
imala sažaljenja za vas, ali vi nemate za nju! Ja ronim suze,
gospodine Heathcliffe, vidite... iako sam starija žena, iako sam samo
sluga... a vi, iako ste je uvjeravali u svoju žarku ljubav i iako imate
razloga da je gotovo obožavate, čuvate za sebe svaku suzu koju imate
i ležite tu sasvim spokojno i mirno. Ah! I vi ste bezdušan, sebičan
dečko!
- Ne mogu biti s njom - osorno odgovori. - Volim biti sam. Ona
toliko plače da to ne mogu podnijeti. I neće prestati, čak i kad joj
kažem da ću zvati svog oca. Zvao sam ga jedanput, i on joj je
zaprijetio da će je udaviti ako se ne umiri; ali čim je izišao iz sobe,
ona je opet počela i plakala je i jadikovala cijelu noć iako sam vikao
na nju od gnjeva što ni sam mogao spavati.
- Je li vaš otac nekamo otišao? - upitah uvidjevši da to bijedno
stvorenje nije kadro suosjećati s duševnim patnjama svoje rođakinje.
- U dvorištu je - odgovori - razgovara s doktorom Kennethom koji
tvrdi da je ujak napokon doista na samrti. Radujem se tome jer ću
nakon njega ja biti gospodar Grangea. Catherina je uvijek govorila o
Grangeu kao da je to njena kuća. Ali nije njena, nego moja. Tata kaže
da je sve što ona ima moje. Sve su njene lijepe knjige moje; ona je
ponudila da mi ih dade, a također i svoje lijepe ptice i svoga ponija,
ali ja sam joj kazao da ona nema što dati, jer su sve te stvari moje,
sve moje. Onda se rasplakala, skinula jednu malu sliku koju je nosila
oko vrata i rekla da ću je dobiti ako učinim što zahtijeva. To su bile
dvije slike u zlatnom medaljonu, na jednoj strani bila je njena majka,
a na drugoj ujak, kad su bili mladi. To je bilo jučer. Odgovorio sam joj
da su i te slike moje i pokušao ih uzeti od nje. Ali to pakosno
stvorenje nije mi dalo; gurnula me je tako jako da me je zaboljelo.
Vrisnuh... to je uplaši... ona ču tatu gdje dolazi, prelomi ih i po dijeli
medaljon, te mi dade sliku svoje majke; onu drugu pokuša sakriti; ali
tata upita što se dogodilo i ja mu objasnih. On uze onu koju sam ja
imao, a njoj naredi da svoju dade meni; ona odbi a on... on je udari
tako jako da je pala na zemlju, pa zatim otkinu sliku s lanca i zdrobi
je nogom.
 262

- Je li vam bilo drago kad ju je udario? - upitah ga jer sam imala
svojih razloga da ga potaknem na pričanje.
- Zatvorio sam oči od straha - odgovori on - zatvaram oči i kad
moj otac udari psa ili konja; on to čini tako jako. Ipak, bilo mi je
drago u početku... zaslužila je biti kažnjena jer me je gurnula. Ali kad
je tata otišao, ona me odvede do prozora i pokaza mi svoj obraz, kako
su ga iznutra rasjekli zubi, i usta puna krvi; zatim je skupila
komadić slike, otišla i sjela licem okrenuta zidu, i otad mi nije više
rekla ni jednu riječ; ponekad mislim da ne može govoriti od bola. Ne
volim tako misliti. Ali ona je nevaljalo stvorenje koje neprestano
plače; tako je blijeda i uznemirena da je se bojim.
- Vi možete doći do ključa ako hoćete? - upitah ga. - Mogu, kad
sam gore - odgovori - ali ne mogu sada ići gore.
- U kojoj je sobi ključ - upitah.
- Tebi neću kazati gdje je! To je naša tajna. Nitko, ni Hareton, ni
Zillah, ne smije znati. Eto! Umorila si me... odlazi, odlazi! - I on
okrenu glavu i zatvori oči. Smatrala sam da je najbolje otići i ne
vidjevši gospodina Heathcliffa, i dovesti iz Grangea ljude da oslobode
moju mladu gospodaricu. Kad sam došla u Grange, sva se posluga
jako iznenadila i obradovala. Kad su čuli da je mlada gospodarica
izvan opasnosti, dvoje-troje njih htjedoše odjuriti do gospodarovih
vrata i doviknuti mu radosnu vijest, ali ja im kazah da ću mu sama
to reći. Otiđoh k njemu; bio se jako promijenio, čak i za ovo nekoliko
dana! Ležao je i čekao smrt tužan i pomiren sa sudbinom.
Činio se vrlo mlad, iako mu bijaše trideset devet godina; čovjek bi
mislio da je bar deset godina mlađi. Mislio je o Catherini, jer je
šaputao njeno ime. Dodirnuh mu ruku i šapnuh:
- Catherina dolazi, dragi gospodaru! Živa je i zdrava; i bit će
ovdje, nadam se, noćas. Zadrhtala sam kad sam vidjela prvi učinak
tog priopćenja; upola s digao, s čežnjom pogledao po sobi i zatim
onesviješten klonuo na jastuk. Čim se oporavio, ispričala sam mu da
smo bile prisiljene otići u Visove i da smo ondje bile zadržane. Rekla
sam mu da me je Heathcliff prisilio da uđem u kuću, što nije bilo
sasvim točno. Govorila sam mu što je moguće manje protiv Lintona,
a nisam mu opisivala i Heathcliffovu brutalnost - namjera mi je bila
 263

da, koliko je moguće, ne dolijem novu žuč u njegovu već ionako
prepunu čašu. Prozreo je da je jedan od ciljeva njegova neprijatelja
osigurati i pokretnine i nekretnine za svoga sina, ili, točnije, za sebe.
Ali zašto nije čekao do njegove smrti, bila je zagonetka za moga
gospodara, jer nije znao da će on i njegov nećak otići s ovoga svijeta
gotovo istodobno. Smatrao je da će biti najbolje izmijeniti oporuku;
umjesto da ostavi imovinu Catherini na slobodno raspolaganje,
odlučio je staviti ju u ruke staratelja, tako da Catherina ima pravo
doživotnog uživanja, a nakon njene smrti da imanje naslijede njena
djeca ako ih bude imala. Tako imanje nije moglo pripasti gospodinu
Heathcliffu u slučaju da mladi Linton umre.
Nakon što mi je izdao potrebne naredbe, poslah jednog momka da
dovede odvjetnika i četiri dobro naoružana čovjeka da zahtijevaju
moju mladu gospodaricu od njezina tamničara. Ali svi su se dugo
zadržali.
Prvi se vratio momak kojega sam poslala po odvjetnika. Rekao mi
je da gospodin Green, advokat, nije bio kod kuće, pa ga je morao
čekati čitava dva sata; gospodin Green, kad je najzad došao, rekao
mu je da ima neki mali posao u selu ali da će ujutro doći u
Thrushcross Grange. Ona četvorica također su se vratili sami.
Izjavili su mi da je Catherina bolesna, odveć bolesna da napusti
sobu, te ih Heathcliff nije pustio da je vide. Dobro izgrdih te glupane
jer su povjerovali u takvu priču, koju i ne prenesoh gospodaru, nego
odlučih povesti cijelu četu sa sobom kad se razdani i na juriš zauzeti
Visove ako nam mirno ne predaju zatočenicu. U sebi sam se
zaklinjala i po stoti put da će je njen otac vidjeti pa makar onaj đavo
poginuo na svome kućnom pragu pokušavajući to spriječiti.
Na sreću, taj put i trud bili su mi ušteđeni. U tri sata siđoh
stubama da donesem pehar vode, i prolazeći kroz kuću s peharom
vode u ruci začuh kucanje na prednjim vratima; trgoh se. "Oh! To je
Green" - pomislih, pribravši se - "to je samo Green" - i produžih u
namjeri da pošaljem nekoga drugog da mu otvori vrata. Ali se
kucanje ponovi, ne vrlo glasno, ali ipak uporno. Vani je puni mjesec
jasno sjao.
 264

To nije bio odvjetnik. Moja slatka mala gospodarica objesi mi se o
vrat jecajući.
- Elleno, Elleno! Je li tata živ? - Jest, jest, anđele moj, jest! Bogu
hvala, opet ste s nama! Iako je bila gotovo bez daha, htjela je odmah
otrčati u sobu gospodina Lintona, ali je ja natjerah da sjedne na
stolac, dodah joj da popije malo vode, umih njeno blijedo lice i istrljah
ga pregačom da bih mu povratila boju. Zatim joj rekoh da ga moram
najprije ja ići izvijestiti o njezinu dolasku i zamolih je neka mu kaže
da će biti sretna s mladim Heathcliffom. Ona razrogači oči, ali je brzo
razumjela zašto joj savjetujem da kaže tu laž i obeća mi da mu se
neće žaliti. Nisam imala hrabrosti prisustvovati njihovu sastanku.
Stajala sam pred vratima njegove sobe četvrt sata i tek se poslije
toga jedva usudih ući i prići njegovoj postelji. Sve je bilo mirno;
Catherinin očaj bio je nijem kao i radost njezina oca. Ona ga je
pridržavala, prividno mirna duha; pogled njegovih očiju, koje su se
širile od ushita, bio je uprt u njeno lice. Umro je blaženo, gospodine
Lockwoode, jest, blaženo. Ljubeći je u obraz prošaptao je:
- Ja idem k njoj; i ti ćeš, drago dijete, doći k nama! - Nakon toga
nije se više micao niti je ponovno progovorio, ali je nastavio gledati
tim ushićenim, radosnim pogledom dok mu puls nije neprimjetno
prestao i duša ga napustila. Nije se mogao odrediti točan trenutak
njegove smrti jer je preminuo bez ikakve borbe. Catherinine suze ili
su presahnule, ili je žalost bila prevelika da bi potekle. Sjedila je
ondje suhih očiju do svanuća; nastavila je sjediti do podne i ostala bi i
dalje žalosno razmišljajući nad pokojnikovim odrom da je nisam
nagovorila neka ode i malo se odmori.
Dobro je što sam u tome uspjela jer je odmah poslije ručka došao
odvjetnik, nakon što je najprije bio svratio u Orkanske visove da
dobije upute kako da se ponaša. Bio se prodao gospodinu Heathcliffu;
zbog toga je i odgađao odazvati se pozivu moga gospodara. Srećom,
nikakva misao o ovozemaljskim stvarima nije dolazila na um mome
gospodaru uznemirivati ga nakon dolaska njegove kćeri. Gospodin
Green preuzeo je na sebe da naređuje sve i svakomu u našoj kući.
Odmah je dao otkaz cijeloj posluzi, osim meni. Čak je otišao tako
daleko da je na osnovi svoje punomoći zahtijevao da se Edgar Linton
 265

ne pokopa pored svoje žene nego u obiteljskoj grobnici u crkvi. Ali
postojala je oporuka da to spriječi, a i moji glasni protesti protiv
svakog kršenja uputa sadržanih u njoj. Pogreb je izvršen na brzinu.
Catherini, koja je sada bila gospođa Lintona Heathcliffa, bilo je
dopušteno ostati u Grangeu sve dok se tijelo njezina oca ne iznese
otuda. Ispričala mi je kako je njen očaj najzad potaknuo Lintona da
se izvrgne opasnosti i oslobodi je. Čula je ljude koje sam ja bila
poslala kako se prepiru pred vratima i razumjela smisao
Heathcliffova odgovora. To ju je dovelo do očaja. Linton, koji je bio
odnesen u mali salon uskoro nakon moga odlaska, bio se toliko
uplašio da je otišao i donio ključ prije no što se njegov otac vratio. Bio
je tako lukav da je otključao i zatim zaključao vrata ne zatvorivši ih;
kad je došlo vrijeme za polazak na
spavanje, molio je da spava s
Haretonom, i dopušteno mu je da to
učini za tu noć. Catherina se iskrala
prije svanuća. Nije smjela pokušati
izići ni na stražnja ni na prednja
vrata da ne bi uznemirila pse;
obilazila je prazne sobe i
pregledavala njihove prozore;
srećom, došavši u sobu svoje majke,
uspjela je izići kroz prozor te sobe i
niz jelu se spustiti na zemlju. Njen
suučesnik kažnjen je zbog svoga
udjela u njezinu bijegu, usprkos
svojim bojažljivim lukavstvima.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

18 Re: Orkanski visovi - Emili Bronte taj Pet Sep 26, 2014 8:38 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Dvadeset i deveto poglavlje
Uvečer poslije pogreba moja mlada gospodarica i ja sjedile
smo u biblioteci i tužno razmišljale a ona i očajno o svojem gubitku
nagađajući o sumornoj budućnosti koja nas očekuje. Složile smo se da
bi bilo najbolje kad bi ona dobila dopuštenje da i dalje stanuje u
Grangeu, bar dok je Linton živ, a i on da bude s njom, a ja da
ostanem kao nadstojnica kuće. To se činilo odveć povoljnim rješenjem
da bismo se mogle nadati da će tako i biti; ipak se počeh tome nadati
i radovati se pri pomisli da ću ostati gdje jesam i zadržati svoju
službu, pa da ću, što mi je bilo najmilije, ostati uz svoju ljubljenu
mladu gospodaricu, kad uto jedan sluga - jedan od otpuštenih, koji
još nije bio otišao - brzo uđe i reče da "onaj đavo Heathcliff" dolazi
kroz dvorište, i zapita bi li mu zaključao vrata pred nosom. Čak i da
smo bile tako lude pa mu naredile da tako postupi, ne bi za to bilo
vremena.
Heathcliff uđe bez ikakva kucanja i najave svoga dolaska; sad je
bio gospodar kuće, te se koristio pravom gospodara da uđe ravno
unutra a da ne kaže nijednu riječ. Čuo je glas našeg sluge, pa se
uputi u biblioteku; uđe, dade sluzi znak da iziđe i zatvori vrata. To je
bila ona ista soba u koju je uveden kao gost prije osamnaest godina;
isti je mjesec sjao kroz prozor, a vani je krajolik imao onaj isti jesenji
izgled.
Još nismo bile zapalile svijeću, ali se unutra još vidjelo, čak su se
mogli vidjeti i portreti na zidu: divna glava gospođe Linton i otmjena
glava njezina muža. Heathcliff priđe kaminu.
Vrijeme ga je samo malo izmijenilo. Doimao se onim istim
čovjekom; njegovo tamno lice bilo je nešto blijeđe, žuće i mirnije,
njegovo tijelo možda desetak kilograma teže; nikakve druge promjene
nisu se na njemu vidjele. Kad ga vidje, Catherina brzo ustade u
namjeri da pobjegne iz sobe.
 267

- Stoj! - reče on i zaustavi je uhvativši je za ruku. - Nema više
bježanja! Kamo bi ti to išla? Došao sam voditi te kući; nadam se da
ćeš biti poslušna kći i da više nećeš nagovarati moga sina na
neposluh. Bio sam u nedoumici kako da ga kaznim kad sam otkrio
njegov udio u tvom bijegu; on je kao paučina, dovoljno je da ga čovjek
dotakne pa da ga uništi; ali vidjet ćeš po njegovu izgledu da je dobio
svoje! Prekjučer uvečer odnesoh ga dolje, stavih ga na stolac i više ga
nisam ni dodirnuo. Naredih Haretonu da iziđe i tako nas dvojica
ostadosmo sami u sobi. Nakon dva sata naredih Josephu da ga
odnese gore u sobu; otad moja prisutnost djeluje na njegove živce kao
sablast; mislim da mu se često priviđam.
Hareton kaže da se on noću svaki čas budi i da vas doziva da ga
zaštitite od mene. Sviđao vam se vaš dragocjeni muž ili ne, morate
doći; on je sad vaša briga. Prepuštam vam sve svoje zanimanje za
njega.
- Zašto ne dopustite da Catherina ostane ovdje - molila sam - i ne
pošaljete gospodina Lintona ovamo? Kako ih oboje mrzite, nećete
žaliti za njihovim društvom; oni bi samo bili svakodnevna nevolja za
vaše izopačeno srce.
- Tražim zakupca za Grange, a, naravno, želim i da moja djeca
budu sa mnom. Osim toga, ova mlada žena mora i zaraditi za svoj
kruh. Ne namjeravam je pustiti da živi u raskoši i neredu kad Linton
umre. No, požuri i spremi se za polazak, da te ne bih morao na to
tjerati.
- Hoću - reče Catherina. - Linton je jedino što mi je ostalo da
volim na svijetu, pa iako ste učinili sve što ste mogli da biste između
nas stvorili mržnju, ipak niste u tome uspjeli. Pokušajte samo učiniti
mu bilo kakvo zlo kad ja budem pored njega, usudite se samo plašiti
me!
- Ti si hvalisav pokrovitelj - odgovori Heathcliff. - Ali ja te ne
volim dovoljno da bih njemu nanio zlo; sve mučenje past će na tebe
dok god bude trajalo. Neću ja biti taj koji će ti ga učiniti mrskim... za
to će se pobrinuti njegov divni ka rakter. On je gorak kao žuč zbog
tvoga bijega i njegovih posljedica; nemoj očekivati zahvalnost od
njega za svoju plemenitu odanost. Čuo sam kad je Zillah opisivao
 268

kakve bi ti sve neugodnosti priredio da je snažan kao ja. Sklonost je
tu, a njegova slabost sama će mu izoštriti duh da pronađe zamjenu za
snagu.
- Znam da ima zlu narav - izusti Catherina - on je vaš sin. Ali ja
sam sretna što imam bolju, pa ću mu oprostiti; a i znam da me voli,
zato i ja njega volim. Gospodine Heathcliffe, vi nemate nikoga da vas
voli; i ma kako nas činili nesretnima, mi ćemo uvijek naći osvetu u
pomisli da vaša okrutnost potječe od vaše još veće nesreće. Vi ste
nesretni, zar ne? Osamljeni ste kao đavao i zavidni kao on!
Nitko vas ne voli... nitko neće plakati kad umrete! Ne bih željela
biti na vašemu mjestu! Catherina je govorila s nekom vrstom
mračnog likovanja; činilo se da je bila odlučila ući u duh svoje buduće
obitelji i nalaziti zadovoljstvo u boli svojih neprijatelja.
- Odmah ćeš zažaliti što si to što jesi - reče njen svekar - ako
ostaneš tu još samo minutu. Odlazi, vještice, i spremi svoje stvari.
Ona iziđe s izrazom prijezira na licu. Kad je otišla, počeh ga moliti da
mi Zillah prepusti svoje mjesto u Visovima, a ja da njoj prepustim
svoje, ali on nije htio ni čuti. Naredi mi neka šutim; a zatim, prvi put,
poče promatrati po sobi i gledati portrete. Dugo je promatrao portret
gospođe Linton i napokon reče:
- Ovaj želim imati u svojoj kući. Ne zato što mi je potreban,
nego... - naglo se okrenu prema vatri i nastavi s onim što ću, u
nedostatku prikladnije riječi, nazvati osmijehom.
- Reći ću ti što sam jučer uradio! Naredio sam grobaru koji je
kopao grob za Lintona neka skine zemlju s poklopca njezina lijesa, a
ja sam ga otvorio. U jednom trenutku došlo mi je da ostanem ondje;
kad sam opet vidio njezino lice... još uvijek je njezino!... grobar je
imao muke da me pokrene odande; ali mi je rekao da će zrak
promijeniti lice. Odvalio sam jednu stranu lijesa i ponovno zatrpao
grob; ne onu koja je bliža Lintonu, neka je proklet! Volio bih da je
njegov lijes bio zaliven olovom. Potplatio sam grobara da odvaljenu
stranu Catherinina lijesa izvuče kad ja budem ondje pokopan, i da
isto učini s onom stranom mog lijesa koja bude bliža Catherini...
naredit ću da se napravi lijes na kojem će se jedna strana moći
izvući... i onda kad Linton bude došao do nas, neće znati tko je tko!
 269

- To je svetogrđe, gospodine Heathcliffe! Uzviknuh zar se niste
stidjeli uznemirivati mrtve?
- Nisam nikoga uznemirivao, Nelly, a pružio sam sebi stanovito
olakšanje. Sad će mi biti mnogo lakše, a i vi ćete imati više izgleda da
me zadržite pod zemljom kad budem ondje zatrpan. Jesam li je
uznemirio? Ne, ona je mene uznemirivala noću i danju svih ovih
osamnaest godina... neprestano... nemilosrdno... do pretprošle noći;
pretprošle noći bio sam miran. Sanjao sam da snivam svoj posljednji
san pored nje sa svojim nepomičnim srcem uz njezino i svojim
smrznutim obrazom uz njezin.
- A da se ona pretvorila u prah, ili u nešto gore, o čemu biste onda
sanjali?
- Da sam se i ja zajedno s njom pretvorio u prah i da sam još
sretniji! Misliš li ti da se bojim bilo kakve promjene te vrste?
Očekivao sam takvu promjenu kad sam podizao poklopac lijesa; ali
draže mi je što ta promjena nije počela dok joj ne budem i ja
podvrgnut. A da nisam jasno vidio njene smirene beživotne crte, ne
bih se lako oslobodio čudnog osjećaja. On je počeo na neobičan način.
Ti znaš da sam bio kao mahnit poslije njene smrti i neprestano je od
zore do zo re molio da mi se pojavi kao duh! Čvrsto vjerujem u
duhove! Vjerujem da oni mogu postojati, i da postoje među nama.
Onog dana kad je pokopana, padao je snijeg. Otišao sam uvečer na
groblje. Puhao je hladan vjetar kao usred zime... svud unaokolo bilo
je pusto. Nisam se bojao da će njen ludi muž doći tamo tako kasno,
nitko drugi nije imao ondje nikakva posla. Kako sam svjestan da nas
razdvaja samo prepreka od dva metra rastresene zemlje, rekoh sebi:
"Moram je još jednom držati u svom naručju! Ako bude hladna, mislit
ću da me hladi sjeverni vjetar; a ako bude nepomična, mislit ću da
spava."
- Uzeh lopatu iz šupe za oruđe i počeh kopati svom snagom.
Lopata zastruže po lijesu; nastavih rad rukama. Poklopac poče
pucati oko zavrtnja. Još malo pa bih postigao svoj cilj, ali mi se tada
učini da iznad sebe čujem uzdah nekoga tko je stajao nagnut uz sam
rub groba. "Samo da skinem ovaj poklopac, pa neka nas onda oboje
zatrpaju zemljom" - promrmljah i počeh vući poklopac još očajnije.
 270

Opet začuh neki uzdah pored samog uha. Učini mi se da je topao dah
uzdaha zamijenio studeni vjetar. Znao sam da nijedno živo biće od
krvi i mesa nije bilo u blizini, ali s onom istom sigurnošću s kojom
opažate da se približavate nekom čvrstom tijelu u mraku, iako ga ne
možete vidjeti, osjetih da je Cathy tu; ne ispod mene, nego na zemlji.
Neko iznenadno olakšanje prože me od srca i preplavi sve udove.
Napustih svoj očajni posao; osjetih se odjednom utješen,
neizrecivo utješen. Osjećao sam njenu prisutnost pored sebe; znao
sam da je ona pored mene dok sam opet zatrpavao grob, i činilo mi se
da me ona vodi kući. Možeš se smijati ako hoćeš, ali ja sam bio
siguran da ću je vidjeti kod kuće. Bio sam siguran da je ona sa
mnom, te nisam mogao a da joj ne govorim. Kad sam se približio
Visovima, potrčah nestrpljivo prema vratima. Bila su zaključana; i
sjećam se da su me onaj prokleti Earnshaw i moja žena htjeli
spriječiti da uđem.
Sjećam se da sam se zaustavio i udario Earnshawa nogom tako
jako da je izgubio dah, a zatim sam odjurio gore u svoju i njenu sobu.
Gledao sam nestrpljivo oko sebe... osjećao sam je pored sebe... još
malo pa sam je mogao vidjeti, a ipak je nisam vidio! Trebao sam se
tada znojiti krvlju, toliko je bio očajan bol moje žudnje... tolika
strastvenost mojih molbi da je vidim barem na tren! Ali je nisam
vidio. Ona se prema meni pokazala okrutnom, kao što je često bila i
za života. A otad, ponekad više a ponekad manje, neprestano sam bio
igračka toga nesnosnog, paklenog mučenja koje mi drži živce u tako
napetu stanju da bi, da nisu kao konopci, odavno popustili i postali
slabi poput Lintonovih.
Kad sam sjedio u kući s Haretonom, činilo mi se da ću je sresti
ako iziđem u šetnju; a kad sam šetao po pustari, činilo mi se da ću je
vidjeti kad se vratim kući. Kad sam odlazio od kuće, htio sam se
vratiti na Visove; bio sam siguran da ću je naći negdje u kući! A kad
sam pokušavao spavati u njenoj sobi... tjeran sam i odande. Nisam
mogao ondje ležati, jer čim bih zatvorio oči, ona bi bila ili vani pred
prozorom, ili bi otvarala hrastovu pregradu, ili bi ulazila u sobu, ili bi
odmarala svoju lijepu glavu na jastuku koji je upotrebljavala još kao
dijete, te sam morao otvoriti oči da vidim.
 271

Otvarao sam ih i zatvarao stotine i stotine puta tijekom noći... i
uvijek bio razočaran! To me je mučilo! Često sam glasno stenjao, tako
da je onaj stari nevaljalac Joseph vjerojatno mislio da me moja
savjest muči kao đavo. A sad, otkako sam je vidio, smirio sam se...
malo. Čudan način mučenja; osamnaest godina zavaravala me tim
tračkom nade, a to je isto kao da me je sve vrijeme ubijala, pijući mi
krv malo-pomalo!
Gospodin Heathcliff zašuti i obrisa čelo uz koje mu se zalijepila
kosa, vlažna od znoja; oči su mu ukočeno gledale u crvene plamenove
u kaminu, obrve mu nisu bile skupljene nego podignute prema
sljepoočicama, što je ublaživalo turoban izraz njegova lica, ali mu i
davalo neobičan izraz brige i bolno napete pažnje, usmjerene na
jedan jedini predmet. Samo se djelomice obraćao meni, a ja sam
šutjela. Nije mi bilo drago slušati ga kako govori! Malo zatim on poče
ponovno razmišljati gledajući u portret, zatim ga skinu i nasloni na
divan da bi ga mogao bolje promatrati. Uto uđe Catherina i izjavi da
je spremna poći čim njen poni bude osedlan.
- Pošalji mi taj portret sutra - reče mi Heathcliff; zatim se okrenu
njoj i doda: - Možeš ići i bez ponija, lijepa je večer, a u Orkanskim
visovima neće ti trebati poni, jer kamo god budeš išla, dostajat će ti
noge. Hajde.
- Zbogom, Elleno! - šapnu mi moja mila, mala gospodarica. Kad
me je poljubila, usne su joj bile hladne kao led. Dođi me pohoditi,
Elleno; nemoj zaboraviti.
- Pazi da ne učiniš tako nešto, gospođo Dean! - reče njen novi
otac. - Kad budem želio razgovarati s tobom, doći ću ovamo. Ne želim
da se motaš po mojoj kući! Dade joj znak da pođe ispred njega; ona mi
dobaci pogled koji mi presiječe srce, i posluša ga. Promatrala sam ih
kroz prozor dok su odlazili preko vrta. Heathcliff stavi Catherininu
ruku pod svoju, iako se ona u početku očigledno tome opirala, i brzim
koracima zađoše u aleju, gdje se više nisu vidjeli od drveća.
 272

Trideseto poglavlje
Jednom sam posjetila Visove, ali je nisam vidjela otkad je
otišla odavde; Joseph je držao ruku na kvaki vrata kad sam došla
pitati za nju i nije me htio pustiti unutra. Rekao mi je da je gospođa
Linton zauzeta, a da gospodar nije kod kuće. Da mi Zillah nije
ponekad pričala kako ondje žive, jedva da bih znala tko je od njih živ,
a tko mrtav. Zaključila sam po njenim riječima da Catherinu smatra
oholom i da je ne voli. Moja mlada gospođa zapovjedila joj je da joj
nešto pomogne kad je prvi put došla, ali joj je Heathcliff rekao neka
gleda svoj posao i pusti njegovu snahu da se brine sama o sebi; Zillah
je na to rado pristala jer je uskogrudna i sebična.
Catherina je osjetila djetinju ljutnju zbog njezina nehata i počela
ju je otvoreno prezirati; tako ju je pretvorila u neprijatelja koji kao
da joj je učinio neku veliku nepravdu. Otprilike šest tjedana prije
vašeg dolaska, jednog dana kad smo se srele u pustari, dugo sam
razgovarala sa Zillah; i evo što mi je rekla:
- Prvo što je gospođa Linton učinila kad je došla u Visove bilo je
da otrči gore, a da čak ne zaželi ni dobru večer meni i Josephu;
zatvorila se u Lintonovu sobu i ostala ondje do ujutro. Dok su
gospodar i Earnshaw doručkovali, ona je uletjela u kuću i sva
usplahirena zapitala bi li netko mogao otići po liječnika, jer je Linton
vrlo bolestan.
- Mi to znamo! - odgovori Heathcliff. - Ali njegov život ne vrijedi
ni pišiva boba, pa ne želim ni pare potrošiti na njega.
- Ali ja ne znam što trebam raditi - odgovori ona - i ako mi nitko
ne pomogne, on će umrijeti!
- Van iz sobe - povika gospodar - i da nisam čuo ni riječi više o
njemu! Nikoga ovdje nije briga što će se njemu dogoditi. Ako si ti
zabrinuta, onda mu budi njegovateljica, a ako nisi, zaključaj ga i
ostavi.
 273

- Zatim je počela meni dosađivati da joj pomognem, ali joj rekoh
da sam imala dovoljno natezanja oko toga dosadnog stvorenja i da
svatko od nas ima svoju dužnost; njezina je da se brine o Lintonu, a i
gospodin Heathcliff naredio mi je da taj posao prepustim njoj.
- Što se događalo između njih dvoje, ne mogu reći. Mislim da je
ona imala vrlo malo mira, moglo se vidjeti po njezinu blijedom licu i
podbulim očima. Ponekad je dolazila u kuhinju, sva uznemirena, i
činilo se kao da bi rado molila za pomoć. Ali ja nisam htjela biti
neposlušna prema gospodaru; nikad se ne usuđujem ne poslušati ga,
gospođo Dean; i premda sam smatrala da je griješio jer nije poslao po
doktora Kennetha, moj posao nije da savjetujem i da se brinem, i
nikada se nisam miješala u tuđe poslove. Jednom ili dvaput, nakon
što su svi otišli spavati, dogodilo se da otvorim vrata i da je vidim
gdje sjedi i plače na hodniku; ali sam onda brzo zatvorila vrata iz
straha da se ne sažalim i pomognem joj. Sažalijevala sam je, ali,
znate, nisam htjela izgubiti svoju službu.
- Napokon, jedne noći ona smjelo uđe u moju sobu i uplaši me
rekavši:
- Kaži gospodaru Heathcliffu da njegov sin umire... sigurna sam u
to ovaj put. Ustani odmah, idi i reci mu.
- Čim je to rekla, opet je iščezla. Ležala sam pola sata,
osluškivala i drhtala. Nikakav se šum nije čuo... kuća je bila mirna. -
Prevarila se - pomislih. - On se oporavio. Nema po trebe da ikoga
uznemirujem. - Ponovno zaspah. Ali moj je san bio pokvaren i drugi
put; ovaj put oštrom zvonjavom zvonca... jedinog zvonca koje smo
imali i koje je bilo ugrađeno radi Lintona.
Gospodar me zovnu, i reče mi neka vidim što je i neka im kažem
da više ne ponove tu buku.
- Ja mu prenesem Catherininu poruku. On promrmlja neku
psovku, ali za nekoliko minuta iziđe sa zapaljenom svijećom i ode u
njihovu sobu. Pođoh za njim. gospođa Heathcliff sjedila je uz postelju,
ruku prekriženih na koljenima. Njen svekar priđe postelji, prinese
svjetlo Lintonovu licu, pipnu ga i okrenu se njoj.
- A sad... Catherino - reče - kako se osjećaš? Bila je nijema.
 274

- Kako se osjećaš, Catherino? - ponovi on. - On ne pati više i ja
sam slobodna - odgovori ona. - Osjećala bih se dobro... ali - nastavi s
gorčinom koju nije mogla sakriti - ostavili ste me da se tako dugo
borim sama protiv smrti da osjećam i vidim samo smrt! Osjećam se
kao da sam mrtva!
- I izgledala je kao smrt. Dala sam joj malo vina. Hareton i
Joseph, probuđeni zvonjavom i šumom koraka, čuli su naš razgovor i
ušli. Josephu je, mislim, bilo drago što je mladić umro; Hareton se
činio nešto malo uzbuđen, premda je bio više zauzet gledanjem u
Catherinu nego razmišljanjem o Lintonu. Ali gospodar mu naredi da
se vrati u krevet; nije nam trebala njegova pomoć. Zatim naredi
Josephu da prenese tijelo u njegovu sobu, a meni da se vratim u
svoju. Gospođa Linton ostala je sama.
- Ujutro me poslao da joj kažem neka dođe dolje na doručak; bila
se upravo razodjenula i spremila da legne. Rekla mi je da je bolesna,
što me nije nimalo iznenadilo. Obavijestih o tome gospodina
Heathcliffa i on mi odgovori:
- Dobro, ostavi je na miru dok ne prođe pogreb; povremeno je
pohodi i odnesi joj što joj treba; a čim joj bude bolje, izvijesti me.
Kako je pričala Zillah, Cathy je ostala gore u sobi dva tjedna.
Zillah ju je posjećivala dvaput na dan i htjela je s Cathy stupiti u
prijateljske odnose, ali su ti njeni pokušaji ljubaznosti smjesta oholo
odbijeni. Heathcliff je otišao gore jednom, da joj pokaže Lintonovu
oporuku. On je svu svoju i nekad njenu pokretnu imovinu ostavio
svome ocu; siromah Linton bio je zastrašen ili nagovoren da to učini
one nedjelje dok je Cathy bila odsutna zbog smrti svoga oca. Što se
tiče zemlje, u to se nije ni mogao miješati jer nije bio punoljetan. Ali
gospodin Heathcliff prisvojio ju je i držao na osnovi svoga prava i
prava svoje žene; mislim da je to zakonito.
U svakom slučaju, Catherina bez novca i bez prijatelja nije kadra
ni pokrenuti pitanje prava njegova posjedovanja.
- Nitko osim mene nije se ni približavao njenim vratima, osim u
toj jednoj prilici; nitko se nije raspitivao za nju - reče Zillah. - Prvi
put je sišla u veliku sobu jednog nedjeljnog poslijepodneva. Kad sam
joj bila donijela ručak, rekla mi je plačnim glasom da više ne može
 275

izdržati u hladnoj sobi; ja joj rekoh da gospodar ide u Thrushcross
Grange a da joj Earnshaw i ja nećemo braniti da siđe; i tako, čim je
čula da je Heathcliffov konj otkasao, pojavi se, odjevena u crninu sa
svojim žutim kovrčama začešljanim iza ušiju, jednostavno kao u
kvekera, jer ih nije mogla sama raščešljati.
- Joseph i ja obično idemo u kapelu nedjeljom. (Crkva je sada, kao
što znate, bez svećenika - objasni gospođa Dean - a u Gimmertonu
hram metodista ili baptista, ne znam točno, nazivaju kapelom.)
Joseph je bio otišao, a ja sam smatrala da je bolje ako ostanem kod
kuće. Uvijek je dobro da mlade nadzire netko stariji; a i Hareton,
usprkos svojoj stidljivosti, nije baš uzor lijepa vladanja. Kazah mu da
će njegova rođakinja vrlo vjerojatno doći sjesti s nama, pa kako je ona
navikla da se nedjelja poštuje, savjetovah mu neka ostavi svoje
puške i ostali posao u kući dok ona bude s nama. On pocrvenje na to
upozorenje i pogleda svoje ruke i odijelo. Odmah je sklonio ulje za
mazanje i barut. Vidjeh da joj je htio praviti društvo i zaključih po
njegovu vladanju da mu je stalo da izgleda što bolje.
Smijući se onako kako ne bih smjela da je gospodar bio tu,
ponudih se da mu pomognem da se uredi, ako hoće, i počeh se šaliti
na račun njegove zbunjenosti. On se naljuti i poče psovati. - Možda
je, gospođo Dean - nastavi Zillah vidjevši da nisam zadovoljna njenim
ponašanjem - vaša mlada gospodarica odveć fina za gospodina
Haretona; možda imate pravo, ali priznajem da bih željela malo
potkresati njenu oholost. I što će joj sad vrijediti sva njena
naobraženost i otmjenost? Ona je isto tako siromašna kao vi ili ja; i
siromašnija, sigurna sam; vi štedite, a i ja stavljam na stranu koliko
mogu.
Hareton dopusti Zillah da mu pomogne i ona ga laskanjem
udobrovolji; kad je Catherina došla, on donekle zaboravi na prijašnje
uvrede i, po Zillahinu pričanju, pokuša biti što ljubazniji. - gospođa
uđe - nastavi Zillah - hladna kao led i ohola kao princeza. Ustadoh i
ponudih joj naslonjač u kojem sam sjedila. Ali ona podignu nos na tu
moju uslužnost. Earnshaw također ustade i ponudi joj da sjedne na
klupu blizu vatre izjavljujući kako je siguran da se smrznula od
hladnoće.
 276

- Smrzavam se već više od mjesec dana - odgovori ona
izgovarajući te riječi što je mogla prezirnije. - Uzela je sama stolac i
stavila ga podalje od nas.
Sjedila je dok se nije ugrijala; zatim poče gledati unaokolo i spazi
nekoliko knjiga u ormaru; odmah ustade i dignu se na prste Ja ih
dohvati, ali su one stajale previsoko za nju. Njen rođak, nakon što je
kratko vrijeme promatrao njen neuspjeli pokušaj, najzad skupi
hrabrost da joj pomogne; ona raširi svoju haljinu i on je napuni
knjigama koje mu dođoše prve pod ruku. - Bio je to velik napredak za
mladića. Nije mu zahvalila, ali je on ipak bio zadovoljan što je
prihvatila njegovu pomoć i usudi se stati iza nje dok je prelistavala
knjige, pa čak i sagnuti se i pokazati joj ono što mu se svidjelo na
nekim starim slikama koje su bile u njima; ne zastrašiga ni ohol
način na koji ona otrgnu list kad on stavi prst na njega, nego se
zadovolji time što je stao malo natrag i promatrao nju umjesto
knjigu.
Ona nastavi čitati, ili tražiti nešto za čitanje. Njegova se pažnja
postupno sasvim usredotoči na njene guste, svilene kovrče; nije joj
mogao vidjeti lice, a ni ona nije mogla vidjeti njega. On napokon, ne
shvaćajući možda što čini, privučen kao leptir plamenom svijeće,
prijeđe s gledanja na dodir; pruži ruku i pomilova jednu kovrču,
nježno kao pticu. Ona se ljutito okrenu kao da joj je zabio nož u vrat.
- Smjesta odlazi! Kako se usuđuješ dodirnuti me? Zašto stojiš tu?
- povika ona prijezirnim tonom. - Ne podnosim te! Ako mi se približiš,
otići ću opet gore. - Gospodin Hareton se povuče, zbunjen da ne može
biti više, i sjede vrlo tiho na klupu, a ona nastavi prevrtati listove još
jedno pola sata; na kraju mi Earnshaw priđe i šapnu:
- Zillah, hoćeš li je zamoliti da nam čita? Dosadno mi je ne raditi
ništa; i rado bih... mislim da bih je rado slušao kako čita! Nemoj reći
da ja to želim, nego traži za sebe.
- Gospodin Hareton želio bi da nam čitate, gospođo odmah joj
kazah. - On bi to rado... bio bi vam vrlo zahvalan. - Ona se namršti,
pogleda nas i reče:
- Gospodin Hareton i svi vi trebate shvatiti da ja odbijam svaku
tobožnju ljubaznost koju mi u svojoj dvoličnosti nudite!
 277

Prezirem vas i nemam ništa za reći nikomu od vas! Kad sam bila
spremna dati svoj život za samo jednu ljubaznu riječ, ili samo da
vidim jedno od vaših lica, vi ste se svi držali po strani. Ali ne
namjeravam vam se žaliti! Hladnoća me je natjerala ovamo, a ne
želja da vas zabavljam, ni da uživam u vašem društvu.
- Što sam ja mogao učiniti? - poče Earnshaw. - Zašto sam ja kriv?
- Oh! Ti si iznimka - odgovori gospođa Heathcliff. - Ti mi nisi ni
trebao.
- Ali ja sam se ponudio više puta, i pitao - reče on uzbuđujući se
zbog njene drskosti - molio sam gospodina Heathcliffa neka me pusti
da bdijem umjesto tebe...
- Šuti! Radije ću ići van, ili bilo kamo, radije nego da slušam tvoj
neugodni glas! - reče ona.
- Hareton promrmlja da, što se njega tiče, može ići u pakao! Skide
pušku sa zida i više se nije ustručavao raditi ono što je obično i radio
nedjeljom. Sad je govorio sasvim slobodno; ona uskoro osjeti potrebu
da se povuče u svoju samoću.
Ali su otpočeli mrazovi, pa je uza svu svoju oholost bila prisiljena
sve češće dolaziti u naše društvo. Ja sam se po brinula da joj više ne
dam prilike da prezire moju dobrodušnost; otad sam uvijek bila
ukočena kao i ona. Nitko je od nas ne voli, a ona to i ne zaslužuje, jer
čim joj se kaže i najmanja riječ, odmah se naroguši ne gledajući
nikoga.
Ona vrijeđa i samoga gospodara; gotovo ga izaziva da je udari, i
koliko je on više kažnjava, toliko je ona otrovnija.
U prvi mah, kad sam čula što mi je Zillah ispričala, odlučih
napustiti svoju službu, zakupiti neku kućicu i pozvati Catherinu da
živi sa mnom; ali gospodin Heathcliff ne bi to dopustio, kao što ne bi
dao ni Haretonu da živi u zasebnoj kući. Ne vidim nikakva izlaza,
zasad, osim da se ona ponovno uda; ja sam u tome nemoćna.
***
 278

Tako se završila priča gospođe Dean. Unatoč liječnikovu
proročanstvu, snaga mi se brzo vraća; i premda je sada tek druga
nedjelja u siječnju, namjeravam za dan-dva odjahati do Orkanskih
visova i obavijestiti svoga kućevlasnika da ću idućih šest mjeseci
provesti u Londonu, te da, ako želi, može tražiti drugog zakupca za
ovu kuću poslije listopada. Ne bih ni za što na svijetu ovdje proveo
još jednu zimu.
 279

Trideset i prvo poglavlje
Jučer je bilo vedro, mirno i hladno. Otišao sam u Orkanske
visove, kao što sam i namjeravao. Moja me je domaćica zamolila da
odnesem pisamce njenoj mladoj gospodarici; nisam odbio, jer ta
valjana žena nije bila svjesna da ima ičega neobična u njenoj molbi.
Prednja vrata bila su otvorena, ali su negostoljubiva kućna vrata
bila zatvorena, kao i prilikom moga prvog posjeta. Zakucah i dozvah
Earnshawa koji je bio među vrtnim gredicama; on skinu lanac s
vrata i ja uđoh. To je lijep seljački momak kakav se rijetko viđa. Ovaj
put sam ga osobito pažljivo promatrao. Ali on se očigledno nimalo ne
trudi istaknuti svoje prirodne odlike.
Upitah ga je li gospodin Heathcliff kod kuće. On odgovori da nije,
ali da će doći za objed. Bilo je jedanaest sati, i ja mu izrazih svoju
namjeru da uđem i pričekam ga; on nato odmah baci svoje oruđe i
pođe za mnom, više kao pas čuvar nego kao domaćinov zamjenik.
Uđosmo zajedno; Catherina je bila tu korisno zaposlena
pripremanjem povrća za objed. Doimala se turobnijom i potištenijom
nego kad sam je prvi put vidio. Jedva je podigla oči da me pogleda i
nastavila je svoj posao s istim nehatom prema uobičajenim oblicima
ljubaznosti kao i prije; na moj poklon i moje "dobro jutro" nije ni
odgovorila.
- Ona se ne doima baš tako ljubaznom - pomislih - kao što bi me
gospođa Dean željela uvjeriti. Ona jest ljepotica, ali nije umiljati
anđeo. Earnshaw joj osorno reče neka odnese svoje stvari u kuhinju.
- Odnesi ih ti - reče ona odgurnuvši ih od sebe čim je svršila
posao; zatim ode i sjede na stolicu pokraj prozora pa poče izrađivati
figure ptica i životinja od kore repe koja joj je bila u krilu. Priđoh joj
pretvarajući se da želim pogledati vrt; i, kako mi se činilo, vješto joj
bacih u krilo pisamce gospođe Dean tako da Hareton nije vidio - ali
me ona glasno upita:
 280

- Što je to? - I gurnu cedulju na pod.
- Pismo od vaše stare poznanice, domaćice u Grangeu odgovorih
joj, ljut što je otkrila moje ljubazno djelo, a i uplašen da se ne pomisli
kako je pismo moje. Kad je to čula brzo se sagnu da ga uzme, ali je
Hareton preteknu, ščepa ga stavi u svoj prsluk i reče da ga najprije
mora vidjeti gospodin Heathcliff. Nato Catherina šutke okrenu lice
od nas krišom izvadi svoju maramicu i prinese je očima; a njen
rođak, nakon što se neko vrijeme borio da potisne svoje snažne
osjećaje, izvuče pismo i grubo ga baci na pod pored nje.
Catherina ga uze i poče ga žudno čitati; zatim mi postavi
nekoliko razumljivih i nerazumljivih pitanja o stanovnicima svoga
prijašnjeg doma; gledajući prema brdima, govorila je za sebe:
- Željela bih jahati svoju Mini ondje dolje! Željela bih se penjati
tamo gore! Oh! Umorna sam... osjećam se kao životinja koju ne
puštaju iz staje, Haretone!
- I ona nasloni svoju lijepu glavu na prozorski okvir, napola
zijevajući a napola uzdišući, i zamišljeno utonu u sjetu ne hajući i ne
opažajući promatramo li je.
- Gospođo Heathcliff - kazah joj, nakon što sam neko vrijeme
sjedio nijem - vi ne znate da vas ja poznajem? I to tako intimno da mi
se čini čudno što ne želite doći i razgovarati sa mnom. Mojoj domaćici
nikad ne dosadi govoriti mi o vama i hvaliti vas. Ona će biti vrlo
razočarana ako se vratim bez ikakvih vijesti o vama i od vas, osim da
ste primili njeno pismo, bez ijedne riječi! Te je riječi, čini se, iznenade
i ona upita:
- Voli li vas Ellen?
- Jest, prilično - odgovorih oklijevajući.
- Morate joj reći - nastavi ona - da bih odgovorila na njezino
pismo, ali nemam čime pisati; čak ni knjigu iz koje bih mogla
istrgnuti list.
- Nemate knjiga! - uzviknuh. - Kako možete živjeti ovdje bez njih,
ako smijem pitati?
Premda sam opskrbljen velikom bibliotekom, često mi je vrlo
dosadno u Grangeu; kad bi mi netko oduzeo knjige, bio bih očajan!
- Neprestano sam ih čitala dok sam ih imala - reče Ca therina. -
 281

Gospodin Heathcliff nikad ne čita, pa mu je palo na pamet da
uništi moje knjige. Ima već nekoliko tjedana kako nisam vidjela
nijednu knjigu. Osim jednom kad sam na Josephovo veliko
nezadovoljstvo pregledala njegove teološke knjige; i jednom sam,
Haretone, našla tvoju zbirku u tvojoj sobi... nekoliko latinskih i
grčkih knjiga i nekoliko zbirki pripovijedaka i pjesama; sve su to
moji stari prijatelji. Te posljednje donijela sam ovamo... ali ti si ih
uzeo, kao što svraka skuplja srebrne žlice, iz ljubavi za krađom! One
ti nisu ni od kakve potrebe; ili si ih možda sakrio iz podlog motiva da
nitko ne uživa u njima kad ti ne možeš. Možda je tvoja zavist
savjetovala gospodina Heathcliffa da me liši toga blaga? Ali većina je
njih napisana u mome mozgu i otisnuta u mome srcu, njih me ne
može nitko lišiti!
Earnshaw sav pocrvenje kad ču da je njegova rođakinja otkrila
njegovu tajnu zbirku i mucajući poče ljutito poricati njene optužbe.
- Gospodin Hareton želi obogatiti svoje znanje - pritekoh mu u
pomoć. - On vam ne zavidi na vašem znanju, nego vas želi sustići. Za
nekoliko godina bit će vrlo obrazovan.
- I želi da ja za to vrijeme postanem neznalica - odgovori
Catherina. - Jest, često ga čujem kako pokušava sricati i čitati i kako
čini strašne pogreške! Željela bih da ponoviš onu staru baladu Chery
Chase, kao što si učinio jučer, bilo je vrlo smiješno. Čula sam te; i
čula sam kako prelistavaš rječnik da nađeš teške riječi, a zatim i
kako psuješ jer nisi mogao pročitati njihovo objašnjenje.
Mladić je očito smatrao nepravednim što mu se ona podruguje
zbog njegova neznanja, a zatim što mu se podruguje i zbog pokušaja
da se iz neznanja izvuče. Bio sam njegova mišljenja; i sjećajući se
anegdote koju mi je ispričala gospođa Dean o njegovu prvom
pokušaju da se oslobodi tmine u kojoj je odgojen, rekoh joj:
- Ali, gospođo Heathcliff, svi smo bili početnici, svi smo se
spoticali i teturali na početku; a da su nas naši učitelji prezirali,
umjesto što su nam pomagali, mi bismo se spoticali i teturali i sada.
 282

- Oh! - odgovori ona. - Ne želim ometati njegovo napredovanje;
ali, ipak, on nema pravo prisvajati ono što je moje i činiti mi to
smiješnim svojim grubim pogreškama i pogrešnim izgovorom! Te
knjige, u prozi i u stihu, za mene su svete zbog dragih uspomena; i
mrsko mi je što ih on unižava i oskvrnjuje svojim ustima! Osim toga,
on je, kao za pakost, izabrao moje najomiljenije knjige koje ja najviše
volim iznova čitati.
Hareton je šutio minutu; mučio ga je osjećaj uvrede i gnjeva koji
nije bilo lako potisnuti. Ustadoh i, s namjerom da mu pomognem u
njegovoj zbunjenosti, stadoh na kućni prag pa počeh promatrati
krajolik. On ustade i napusti sobu; ali uskoro se vrati noseći u
rukama nešto knjiga koje baci Catherini u krilo i reče:
- Uzmi ih! Ne želim više nikada ni čuti ni misliti o njima, a ni
čitati ih!
- Ne trebaju mi sad - odgovori ona - jer ću ih povezati s tobom i
mrziti ih. Ona otvori jednu koja je očito bila često prelistavana i
pročita jedan odlomak, razvučeno poput početnika; zatim se nasmija
i gurnu je od sebe. - Slušaj još - izazivački nastavi i pročita na jednak
način stih jedne stare balade. Ali Haretonovo samoljublje nije moglo
izdržati daljnje mučenje i ja začuh, ne bez odobravanja, kako on
ćuškom zaustavi njen zajedljivi jezik. Ta mala nesretnica učinila je
sve što je mogla da uvrijedi ranjive, iako nekultivirane osjećaje svog
rođaka, te je fizički argument bio jedini način da joj vrati milo za
drago.
Nakon toga on sakupi knjige i baci ih u vatru. Pročitao sam mu
na licu veliki bol koji je osjećao što ih žrtvuje gnjevu. Zamišljao sam
da se, dok su one gorjele, prisjećao zadovoljstva koje su mu već
pružale i nada da će mu s vremenom donijeti veće zadovoljstvo i
osjećaj likovanja; a činilo mi se da sam pogodio i motiv zbog kojeg se
bio odao tajnom učenju.
Bio je zadovoljan svakidašnjim radom i surovim životinjskim
uživanjem dok se nije pojavila Catherina. Stid zbog njezina prijezira
i nada da će zadobiti njenu potporu potaknuli su ga da teži za višim
ciljevima. A ona, umjesto da ga štiti od nižeg života i potiče k višem,
samo se podrugivala njegovim naporima da se obrazuje.
 283

- To je sva korist koju nerazumna životinja kao što si ti može
izvući iz njih! - povika Catherina sišući svoju povrijeđenu usnu i
ljutito promatrajući plamenove.
- Jezik za zube - gnjevno odgovori on. Njegovo uzbuđenje
onemogućivalo mu je govoriti. Brzo pođe k izlazu, te se sklonih da
mu oslobodim put. Ali prije no što je i prekoračio prag, gospodin
Heathcliff, koji je došao puteljkom, susretne ga, stavi mu ruku na
rame i zapita ga:
- Što se dogodilo, momče?
- Ništa, ništa - odgovori on i ode da se u samoći preda tuzi i
gnjevu. Heathcliff pogleda za njim i uzdahnu:
- Bit će čudno ako samo sebi pokvarim planove - promrmlja on ne
primjećujući da sam ja iza njega.
- Ali kad tražim njegova oca u njegovu liku, nalazim nju svaki
dan sve više! Otkud, dođavola, da je toliko nalik njoj? Patim i kad ga
samo pogledam. Obori pogled i zamišljeno uđe. Na licu mu je bio
nemiran, zabrinut izraz koji nikad prije nisam primijetio u njega, a
doimao se i mršavijim. Kad ga vidje, njegova snaha odmah pobježe u
kuhinju i ja ostadoh sam.
- Drago mi je što vidim da možete izlaziti, gospodine Lockwoode -
reče on kao odgovor na moj pozdrav - iz sebičnih motiva, djelomično;
kad bih vas izgubio, ne bih vam lako mogao naći zamjenika u ovoj
pustinji. Često sam se pitao što li vas je dovelo ovamo?
- Prolazni hir i ništa više, gospodine - glasio je moj odgovor - a hir
će me također otjerati odavde. Idem u London idući tjedan, pa sam
vam došao reći kako nemam namjeru zadržati Thrushcross Grange
nakon isteka dvanaestomjesečnog roka na koji sam ga zakupio.
Mislim da više nikad neću ondje stanovati.
- Tako; dosadilo vam je ovo progonstvo iz svijeta? Ali ako ste došli
sa zahtjevom da vam odbijem nešto od ugovorene sume zato što
nećete stanovati u Grangeu sve ugovore no vrijeme, onda je vaš put
uzaludan; nikad ne propuštam uzeti od svakoga sve što mi pripada.
- Nisam došao da mi se išta odbije od ugovorene sume - rekoh mu
u velikoj ljutnji. - Ako želite, odmah ću vam platiti sve - i izvadih
novčanik iz džepa.
 284

- Ne, ne - odgovori on hladno. - Ostavit ćemo dovoljno da pokrijete
dosadašnju zakupninu, u slučaju da se ne vratite; ne žuri mi se
toliko. Sjednite objedovati s nama; čovjek obično može dobro ugostiti
onoga za kog je siguran da neće ponovno doći u posjet. Catherino,
donesi pribor za jelo; gdje si ti?
Catherina se pojavi noseći poslužavnik s noževima i vilicama. - Ti
objeduj s Josephom - šapnu joj Heathcliff - i ostani u kuhinji dok gost
ne ode. Izvršila je njegovu naredbu vrlo točno. Možda nije ni bila u
iskušenju da je ne ispuni. Živeći među prostacima i čovjekomrscima,
ona vjerojatno nije bila kadra cijeniti bolje ljude ni kad ih sretne.
Između namrgođenog i šutljivog Heathcliff a, s jedne strane, i
Haretona, sasvim nijemog, s druge, objed mi je prošao u
neraspoloženju, pa sam se brzo oprostio s njima. Želio sam izići na
stražnja vrata da bih još jednom vidio Catherinu i da bih malo
bocnuo starog Josepha, ali Hareton dobi naređenje da dovede moga
konja i domaćin me osobno otprati do vrata, pa tako nisam mogao
ispuniti svoju želju. "Kako je sumoran život u toj kući!" - mislio sam
jašući.
Stvarnost bi bila romantičnija od bajke za gospođu Lintona
Heathcliff a da smo se ona i ja zavoljeli, kao što je njena dobra
dadilja željela, i odselili zajedno u bučnu atmosferu grada.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

19 Re: Orkanski visovi - Emili Bronte taj Pet Sep 26, 2014 8:38 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Trideset i drugo poglavlje
U rujnu ove godine bio sam pozvan da opustošim lovište
nekog mog prijatelja na sjeveru. Putujući njegovoj kući, neočekivano
sam se našao petnaest milja od Gimmertona. Konjušar neke krčme
na putu držao je vjedro vode i pojio moje konje, kad se pojaviše jedna
kola natovarena vrlo zelenom zobi, tek požnjevenom, i on mi reče:
- Ta su kola iz Gimmertona, siguran sam! Oni uvijek žanju tri
tjedna poslije ostalog svijeta.
- Gimmerton? - ponovih. - Moj boravak u tom kraju već je u mom
sjećanju bio postao nejasan poput sna.
- Ah, znam! Koliko je to daleko odavde?
- Otprilike četrnaest milja preko brda, i to lošeg puta odgovori on.
Obuze me iznenadna želja da posjetim Thrushcross Grange. Još nije
bilo podne, pa sam mislio da mogu isto tako dobro provesti noć pod
svojim krovom kao i u nekoj krčmi. Mogao bih ondje ostati jedan dan
i urediti svoje stvari s kućevlasnikom, pa si tako uštedjeti trud da
ponovno dolazim u taj kraj.
Nakon što sam se malo odmorio, kazah svom sluzi neka se
raspita za put. Uz velik napor za naše konje uspjeli smo stići u selo
otprilike za tri sata. Slugu sam ostavio u selu i produžio niz dolinu
sam. Siva crkva doimala se još sivljom, a osamljeno groblje još
osamljenijim. Opazio sam gomilu ovaca koje su pasle nisku travu po
grobovima. Bilo je ugodno toplo vrijeme - odveć toplo za putovanje;
ali vrućina mi nije smetala da uživam u divnom pogledu na okolna
brda i doline.
Da je bio kolovoz, siguran sam, doveli bi me u iskušenje da
provedem cio mjesec u tom osamljenom kraju. Zimi ništa tužnije, ljeti
 286

ništa božanstvenije od tih dolinica zatvorenih brdima i tih
brežuljaka i padina obraslih vrijesom.
Stigoh u Grange prije sunčeva zalaska. Zakucah na vrata - nisu
me čuli. Ukućani su se bili povukli u stražnji dio kuće, što sam
zaključio po tankom plavom dimu koji se vijugao iz kuhinjskog
dimnjaka. Ujahah u dvorište. U predvorju je djevojčica od devet ili
deset godina sjedila i plela, a na stubama se odmarala postarija žena
i zamišljeno pušila lulu.
- Je li gospođa Dean unutra? - upitah tu ženu.
- Gospođa Dean? Nije! - odgovori. - Ona ne stanuje ovdje, ona je u
Visovima. - Jeste li vi domaćica?
- Jesam, ja čuvam kuću.
- Ja sam gospodin Lockwood, gospodar. U koju bih se sobu mogao
smjestiti? Namjeravam ovdje prenoćiti.
- Gospodar! - iznenađeno povika ona. - Tko bi se nadao da ćete
doći? Trebali ste javiti. Nijedan kutak u kući nije namješten ni
prozračen! Ona odloži svoju lulu i požuri unutra, a djevojčica ode za
njom. Uđoh i ja. Brzo sam uočio da je njen izvještaj točan i da je ona
bila sva smetena zbog moga neželjenog dolaska, te joj kazah neka se
smiri. Ići ću u šetnju, a neka mi ona za to vrijeme spremi jedan kut u
salonu da bih u njemu večerao, i spavaću sobu. Veliko čišćenje nisam
zahtijevao, nego samo dobru vatru i suhu posteljinu. Činilo se da je
voljna učiniti sve što je najbolje mogla, iako je vatru u kaminu
razgrnula metlom umjesto žaračem i mnogi drugi kućni pribor
pogrešno upotrijebila. Ipak sam otišao uzdajući se da će mi spremiti
mjesto gdje ću se odmoriti kad se vratim.
- Je li sve u redu u Visovima? - upitah je.
- Jest, koliko znam! - odgovori ona žurno noseći posudu s
pepelom. Pitao bih je zašto je gospođa Dean napustila Grange, ali je
bilo nemoguće zadržavati je u takvu uzbuđenju, te se okrenuh i
iziđoh. Šetao sam polako, iza mene je sjalo sunce na zalasku, a ispred
mene se dizala blaga mjesečina. Kad sam izišao iz parka i počeo se
penjati kamenitim sporednim putom koji vodi domu gospodina
Heathcliffa, sunce je već bilo zašlo, a mjesec je postao jasniji.
 287

Prije no što sam došao do mjesta odakle se vidjela kuća, od dana
je ostalo samo svjetlo boje jantara na zapadnom nebu, ali sam na
jasnoj mjesečini vidio svaki kamenčić na puteljku i svaku travku.
Nisam se morao ni penjati preko vrata ni kucati na njih - odmah su
popustila pod mojom rukom. To je velik napredak, pomislih.
Primijetio sam još jedan, zahvaljujući svojem nosu: miris šeboja i
voća osjećao se u zraku. I vrata i prozorski kapci bili su otvoreni; a
ipak, kao što je običaj u područjima s rudnicima ugljena, lijepa,
crvena vatra osvjetljivala je ognjište; ugoda koju ona pruža oku čini
snošljivim višak topline koji stvara.
Kuća Orkanskih visova tako je velika da ukućani imaju dovoljno
prostora da se povuku izvan njezina dosega; i doista, oni ukućani koji
su bili unutra sjedili su pored prozora. Mogao sam ih vidjeti i čuti
prije no što sam i ušao, te sam stao, promatrao ih i slušao; na to me
je naveo osjećaj radoznalosti i zavisti koji je sve više rastao što sam
dulje stajao tu.
- Suprotno! - reče glas milozvučan kao srebrno zvonce. - Ovo je
treći put otkad ti to ponavljam, neznalice! Ovo je posljednji put.
Trudi se zapamtiti, ili ću ti počupati kosu!
- Suprotno - odgovori drugi glas, dubokim ali snažnim tonom. - A
sad, poljubi me jer tako dobro pazim.
- Ne, najprije pročitaj sve bez ijedne greške. Muški sugovornik
poče čitati; bio je to mlad čovjek, otmjeno odjeven; sjedio je za stolom
s knjigom ispred sebe. Njegovo lijepo lice sjalo je od zadovoljstva, a
oči su mu nestrpljivo lutale s otvorene knjige na malu bijelu ruku na
njegovu ramenu koja ga je udarala po obrazu kad god je njena
vlasnica primijetila te znakove nepažnje.
Vlasnica ruke stajala je iza mladića; njeni plavi svijetli uvojci
miješali su se povremeno s njegovim crnim pramenovima dok se
saginjala da mu pomogne pri učenju; a njeno lice - bilo je dobro što joj
nije mogao vidjeti lice jer inače ne bi mogao ni toliko paziti na
čitanje. Ja sam ga mogao vidjeti, i grizao sam usnu od bijesa što sam
propustio priliku koju sam mogao imati da činim i nešto drugo, a ne
samo da zurim u tu nasmijanu ljepotu.
 288

Sat se završi, ne bez pogrešaka; ali učenik zatraži nagradu i dobi
barem pet poljubaca koje on, naravno, darežljivo vrati. Zatim su
krenuli ka vratima; po njihovu razgovoru ocijenih da namjeravaju
izići i prošetati pustarom.
Mislio sam da bi me Hareton Earnshaw osudio u svom srcu, ako
ne i riječima, na najdublju jamu pakla da sam tada pokazao svoju
nepoželjnu osobu u njegovoj blizini, te se, osjećajući podlu zavist,
odšuljah unaokolo da potražim pribježište u kuhinji. I ondje je ulaz
bio otvoren. Na pragu je sjedila moj stara prijateljica Nelly Dean, šila
i pjevala pjesmu koju je jedan glas iz kuhinje često prekidao grubim
prijezirnim i netrpeljivim riječima, nimalo muzikalno izgovorenim.
- Radije bih slušao psovke od jutra do mraka nego to tvoje
pjevanje - reče netko iz kuhinje kao odgovor na Nellyne riječi koje
nisam čuo. - To je strahovita sramota što ne mogu otvoriti svetu
knjigu a da vi ne počnete pjevati u slavu sotone i svih ostalih
nevaljalstava na svijetu! Oh! Vi ste ništarija, a i ona također;
siromah mladić bit će izgubljen zbog vas dvije. Siromah mladić! -
ponovi on s teškim uzdahom. - On je očaran, siguran sam u to! O,
Gospode, sudi im, jer nema ni zakona ni pravde u onih koji
upravljaju svijetom!
- Nema! Jer bismo mi inače, po vašemu mišljenju, bili stavljeni
na lomaču - odgovori pjevačica. - Ali, šutite, starče, čitajte svoju
Bibliju kao kršćanin i ne osvrćite se na ono što ja radim. Ovo je
"Udaja lijepe Ane"... divna melodija... I uz nju se pleše. I gospođa
Dean upravo htjede opet zapjevati, kad joj ja priđoh. Odmah me
prepozna, skoči na noge i uzviknu:
- Bog vas blagoslovio, gospodine Lockwoode! Kako ste došli na tu
pomisao da se ovako vratite? Sve je zatvoreno u Thrushcross
Grangeu. Trebalo nas je izvijestiti!
- Već sam uredio da se smjestim ondje za onoliko koliko kanim
ostati - odgovorih joj. - Sutra opet odlazim. Recite, kako to da ste se
preselili ovamo, gospođo Dean.
- Zillah je napustila službu, pa mi je gospodin Heathcliff odmah
nakon vašeg odlaska u London poručio da dođem i da ostanem dok se
 289

vi ne vratite. Ali, uđite, molim! Jeste li dopješačili večeras iz
Gimmertona?
- Iz Grangea - odgovorih - i dok mi oni spremaju sobu za
prenoćište, došao sam svršiti posao koji imam s vašim gospodarom,
jer ne mislim da ću uskoro imati drugu takvu priliku.
- Kakav posao, gospodine? - upita Nelly uvodeći me u kuću. - On
je izišao i neće se uskoro vratiti.
- Oko zakupnine - odgovorim.
- Oh, pa to trebate svršiti s gospođom Heathcliff, ili bolje sa
mnom. Ona još nije vična tim poslovima, ja ih radim za nju; nema
tko drugi.
Pogledah je iznenađeno.
- Ah! Vi niste čuli o Heathcliffovoj smrti - nastavi ona.
- Heathcliff umro! - uzviknuh iznenađen. - Kad?
- Prije tri mjeseca; sjednite, dajte mi šešir; sve ću vam ispričati.
Ali, čekajte, vi niste ništa jeli?
- Ne treba mi ništa. Naručio sam večeru kod kuće. Sjednite i vi.
Tko bi mislio da je on umro! Dajte da čujem kako se to dogodilo.
Kažete kako ne očekujete da će se oni brzo vratiti... mislim, mladi
par?
- Ne očekujem... grdim ih svaku večer jer ostaju tako kasno u
pustari; ali oni ne mare mnogo za ono što ja kažem. Bar da popijete
malo našeg starog piva, dobro će vam činiti; izgledate umorno. Ona
požuri donijeti prije no što sam mogao odbiti; čuh Josepha gdje joj
reče:
- Zar to nije strašna sramota da imate ljubavnike u vašim
godinama? I da ih pojite iz gospodareva podruma! Stidim se što
mirno gledam takav prizor. Ona se ne zaustavi da mu odgovori, nego
se odmah vrati noseći vrč pjenušava pića koje sam, čim sam ga
kušao, pohvalio kako se pristoji. A zatim mi je ispričala svršetak
Heathcliffove povijesti.
Imao je, kako ona reče, "čudan" kraj. Pozvana sam u Orkanske
visove dva tjedna nakon vašega odlaska - poče ona pričati - i zbog
Catherine rado se odazvah tom pozivu. Tako se mnogo bila
promijenila poslije našeg rastanka.
 290

- Gospodin Heathcliff nije mi objasnio zašto je donio novu odluku
o mome stanovanju, samo mi je rekao da sam mu potrebna, da mu je
dosadilo viđati Catherinu i da se moram smjestiti u mali salon i
boraviti u njemu preko dana zajedno s Catherinom. Bilo mu je
dovoljno što ju je morao viđati jedanput ili dvaput na dan. Njoj se,
čini se, svidio taj raspored. Malo-pomalo krišom sam joj donijela
mnoštvo knjiga i drugih predmeta koji su joj služili za zabavu u
Grangeu; nadala sam se da će nam biti prilično udobno.
Ali ta nada nije dugo trajala. Catherina, zadovoljna u početku,
uskoro posta razdražljiva i nemirna. Bilo joj je zabranjeno da izlazi
izvan vrta, i kad je došlo proljeće, to ograničenje kretanja podnosila
je vrlo teško. Zbog posla po kući bila sam je prisiljena često ostavljati,
te se ona žalila na samoću. Radije se svađala s Josephom u kuhinji
nego sjedila na miru u samoći.
Nisam poklanjala pažnju njihovim svađama. Hareton je također
često bio prisiljen dolaziti u kuhinju, kad god je gospodaru trebala
velika soba za osobnu upotrebu. Ali iako je u početku izlazila iz
kuhinje kad god bi on ušao, ili mirno prilazila da mi pomogne u
mojim poslovima i nije ga ni gledala ni oslovljavala, i premda je on
uvijek bio natmuren i šutljiv, nakon nekog vremena promijenila je
svoje ponašanje i više ga nije ostavljala na miru; neprestano mu se
obraćala, pravila dosjetke na račun njegove gluposti i lijenosti,
izražavala čuđenje što živi takvim životom što sjedi cijelu večer
buljeći u vatru i drijemajući.
- Zar ne, Elleno, on živi kao pas - reče jednom - ili kao teretni
konj. Radi svoj posao, jede svoju hranu i vječito spava! Njegov um
zacijelo je prazan. Sanjaš li ti ikad, Haretone? A ako kojim slučajem
sanjaš, o čemu sanjaš? Ali ti nisi kadar ni odgovoriti mi. Zatim ga
pogleda, a on niti otvori usta, niti je pogleda.
- On možda sada sanja - nastavi ona. - Trgnuo je ramenom kao
što pas Juno trza svojim. Upitaj ga, Elleno.
- Gospodin Hareton će zamoliti gospodara da vas otjera gore u
sobu ako se ne budete pristojno ponašali - rekoh joj. Hareton je ne
samo trgnuo ramenom, nego je bio stisnuo i šaku, kao da je bio u
iskušenju da je upotrijebi.
 291

- Znam zašto Hareton nikad ne govori kad sam ja u kuhinji -
rekla je drugom zgodom. - Boji se da ću mu se smijati. Elleno, što ti
misliš o tome? Jednom je počeo učiti čitati i, zato što sam mu se
narugala, spalio je knjige i prestao učiti; nije li bio budala?
- Niste li vi bili zli - rekoh joj. - Odgovorite mi.
- Možda i jesam - nastavi ona - ali nisam očekivala da će on biti
tako lud. Haretone, ako ti dam knjigu, bi li je ti sad uzeo? Pokušat
ću! Ona mu stavi u ruku onu koju je čitala u tom trenutku; on je baci
i promrmlja da će joj, ako ne prestane, zavrnuti šiju.
- Dobro, stavit ću je ovdje - reče ona - u stolnu ladicu, i idem
spavati. Zatim mi šapnu neka gledam hoće li je uzeti, i ode. Ali on
nije prilazio ni blizu knjizi. Kad sam joj to ujutro kazala, bila je
razočarana. Vidjela sam da joj je žao što je on vječito natmuren, i
ravnodušan; grizla ju je savjest jer ga je zastrašila i odvratila od
učenja; u tome je posve uspjela. Ali sad se počela truditi da pronađe
način kako da popravi učinjeno zlo; dok bih glačala ili radila neki
drugi posao koji nije zahtijevao kretanje, a koji nisam mogla raditi u
malom salonu, ona bi donijela neku zanimljivu knjigu i glasno mi je
čitala.
Ako bi Hareton bio tu, zaustavila bi se na kakvu zanimljivu
mjestu i ostavila otvorenu knjigu u kuhinji. To je učinila nekoliko
puta, ali Hareton bijaše tvrdoglav kao mazga i nije se hvatao na njen
mamac. Za kišovita vremena pušio je s Josephom; sjedili su kao
automati, s obje strane ognjišta; stariji je srećom bio odveć gluh da bi
čuo Catherinine zlobne gluposti, kao što bi on to nazvao, a mlađi se
trudio što je bolje mogao da se čini kao da ne obraća pažnju na to što
ona radi i govori.
Za lijepa vremena Hareton je odlazio u lov, a Catherina je
zijevala i uzdisala, tjerala me da joj pričam, a čim bih ja počela,
otrčala bi u dvorište ili vrt, i kao posljednjem sredstvu pribjegla bi
plaču govoreći da joj je dosadio život, da je njen život beskoristan.
Gospodin Heathcliff, koji je izbjegavao društvo, gotovo je otjerao
Eamshawa iz svoje odaje. Zbog jedne nezgode na početku ožujka
Earnshaw se nekoliko dana nije micao iz kuhinje.
 292

Eksplodirala mu je bila puška dok je bio sam u brdima i jedan
komadić ranio mu je ruku, pa je izgubio dosta krvi prije no što je
stigao kući. Zbog toga se morao držati kuhinje dok opet nadoknadi
izgubljenu krv. Catherini se, čini se, sviđalo što može biti neprestano
u njegovu društvu; u svakom slučaju, mrzila je svoju sobu više no
ikad, pa me je često tjerala neka radim neki posao dolje u kuhinji da
bi mi se ona mogla pridružiti.
Na uskršnji ponedjeljak Joseph je otjerao stoku na sajam u
Gimmerton. To poslijepodne bila sam zauzeta glačanjem rublja u
kuhinji. Earnshaw je, mrgodan kao i obično, sjedio pored ognjišta, a
moja mlada gospodarica, da bi joj prošlo vrijeme, šarala je po
prozorskim oknima; za to je vrijeme pjevušila, nešto mrmljala i
bacala brze, bijesne i nestrpljive poglede u smjeru svog rođaka koji je
mirno pušio i gledao u vatru.
Kad sam joj rekla da mi smeta jer mi zaklanja svjetlo, ona priđe
ognjištu. Nisam obraćala pažnju na to što je radila, ali sam je uskoro
čula gdje govori Haretonu:
- Haretone, otkrila sam da želim... da se radujem... da bih rado
sad da mi budeš rođak i da nisi tako osoran i grub prema meni.
Hareton ne odgovori.
- Haretone, Haretone, Haretone! Čuješ li? - produži ona.
- Gubi se! - promrmlja on s neumoljivom grubošću.
- Dopusti mi da uzmem tu lulu - reče ona, oprezno ispruži ruku i
uze mu je iz usta. Prije no što je mogao i pokušati ponovno uzeti lulu,
ona je razbi i baci u vatru. On progunđa neku kletvu i uze drugu
lulu.
- Prestani - povika ona - najprije me slušaj, a ne mogu ti govoriti
dok mi pušeš te oblake dima u lice.
- Idi dodavola - povika on ljutito - i ostavi me na miru.
- Ne - uporno produži ona. - Neću, ne znam što da učinim da bi ti
sa mnom razgovarao; ti me jednostavno ne želiš shvatiti. Kad ti
kažem da si glup, to ne znači ništa; to ne znači da te prezirem. Hajde,
pogledaj me, Haretone, ti si moj rođak, pa trebaš to priznati.
 293

- Ne želim imati nikakva posla s tobom, ni s tvojom bezobraznom
ohološću ni s tvojim prokletim podrugivanjem! - odgovori on. - Prije
bih otišao u pakao nego što bih te ikada opet pogledao. Odlazi od
mene... odmah!
Catherina se namršti, vrati se prozoru, ugrize se za usnu i
pokuša pjevušenjem jedne vesele melodije prikriti da joj se plače.
- Gospodine Haretone, trebate se sprijateljiti s vašom rođakinjom
- upletoh se - jer se ona iskreno kaje za svoju drskost. To bi vam
činilo samo dobro; postali biste sasvim drugi čovjek kad biste je
prihvatili za svoju družicu!
- Družicu! - povika on. - Pa ona me mrzi i ne smatra me dostojnim
ni da joj čistim obuću! Ne; i kad bih time mogao postati kralj, ne bih
se više nikad izložio njezinu podsmijehu tražeći njeno prijateljstvo.
- Ne mrzim ja tebe, nego ti mene! - zaplače Catherina ne mogavši
više kriti svoju bol. - Ti me mrziš isto koliko i gospodin Heathcliff,
čak i više.
- Prokleta lažljivice - povika Earnshaw - zašto sam ga onda ljutio
sto puta držeći tvoju stranu? Iako si me prezirala i podrugivala mi
se, i... ako mi i dalje budeš dosađivala, otići ću, i reći mu da si me
istjerala iz kuhinje!
- Nisam znala da si bio na mojoj strani - odgovori ona i obrisa
suze - i bila sam nesretna i ogorčena na sve; ali sad ti zahvaljujem i
molim te da mi oprostiš. Što drugo mogu učiniti? Vrati se ognjištu i
iskreno mu pruži ruku. On se namrgodi i natmuri kao olujni oblak,
odlučno stisnu šake i ne podignu pogled s poda. Sigurno je Catherina
intuitivno pogodila da ga je tvrdoglava upornost, a ne mržnja,
poticala da bude tako nepopustljiv, pa se nakon trenutnog
oklijevanja sagnu i nježno ga poljubi u obraz.
Mala nevaljalica mislila je da je nisam vidjela, pa se vrati svome
mjestu uz prozor kao da ništa nije učinila. Prijekorno zavrtjeh
glavom, a ona pocrvenje i šapnu mi:
- Pa što sam mogla drugo učiniti, Elleno? Nije se htio rukovati, a
nije me htio ni pogledati, morala sam mu na neki način pokazati da
ga volim... da želim da budemo prijatelji. Je li poljubac uvjerio
Haretona, ne mogu reći; nekoliko minuta trudio se ne pokazati svoje
 294

lice, a kad je najzad podigao glavu, nije znao u velikoj neprilici kamo
svrnuti pogled. Catherina je bila zauzeta umatanjem jedne lijepe
knjige u bijeli papir, a zatim je omot zavezala vrpcom, adresirala ga
"Gospodinu Haretonu Earnshawu" i zamolila me da mu ja u njeno
ime uručim taj dar.
- I reci mu, ako primi ovu knjigu, da ću ga naučiti da je pravilno
čita - reče ona. - A ako je ne primi, da ću izići i otići gore i da ga više
nikad, nikad neću uznemirivati. Odnesoh knjigu i ponovih poruku,
praćena zabrinutim pogledom svoje naredbodavke. Haretonove šake
još su bile stisnute, te mu je stavih na koljeno. On je ne odgurnu.
Vratih se po svome poslu. Catherina sjede na stol, podupre lice
rukama i zamisli se, ali kad ču šuškanje papira, dok je on odmatao
knjigu, ustade i šutke sjede kraj svoga rođaka. On zadrhta, a onda
mu se lice ozari; sva njegova grubost i zlovolja iščeznuše.
U početku nije mogao skupiti hrabrost da progovori ijednu riječ
kao odgovor na njen upitni pogled i molbu koju je prošaptala:
- Haretone, reci da mi opraštaš, molim te. Ta mala riječ učinit će
me sretnom. On promrmlja nešto nerazumljivo.
- I bit ćeš mi prijatelj?
- Stidjela bi me se cijelog svog života, i to utoliko više ukoliko bi
me bolje upoznala, a ja to ne bih mogao podnositi.
- Znači, nećeš mi biti prijatelj? - reče ona s milim osmijehom i
primaknu mu se još bliže. Ništa više nisam jasno čula od njihova
razgovora, ali kad sam se okrenula i pogledala ih, vidjela sam dva
ozarena lica nagnuta nad otvorenu knjigu, te nisam sumnjala da su
obje strane potpisale primirje i da su neprijatelji postali
nepokolebljivi saveznici.
Knjiga koju su čitali bila je puna divnih slika; zaneseni njima, a i
zbog toga što je bilo ugodno sjediti jedno uz drugo, nisu se maknuli
sa svog mjesta sve dok Joseph nije došao. Siromah čovjek zapanjio se
kad je vidio Catherinu da sjedi na istoj klupi na kojoj i Earnshaw i
da drži ruku na njegovu ramenu. Bio je zaprepašten što njegov
ljubimac podnosi njenu prisutnost; toliko ga je dirnulo da cijelu večer
nije dobacio ni jednu napomenu o tome. Njegovo uzbuđenje očitovalo
se samo u dubokim uzdasima dok je stavljao Bibliju na stol i
 295

pokrivao je prljavim novčanicama iz svog novčanika, koje je dobio za
prodanu stoku. Napokon pozva Haretona.
- Odnesi ovo gospodaru, momče, i ostani ondje. Ja idem gore u
svoju sobu. Ova jazbina više nije prikladna za nas muškarce.
Moramo je napustiti i tražiti neku drugu.
- Hajde, Catherino, i mi je moramo napustiti - rekoh ja. - Gotova
sam s glačanjem; krenimo.
- Nema još ni osam sati! - odgovori ona dižući se nevoljko. -
Haretone, ostavit ću ovu knjigu na ploči kamina i donijet ću sutra još
nekoliko drugih.
- Sve knjige koje donesete odnijet ću u veliku sobu - reče Joseph -
i bit će čudo ako ih ikad opet vidite, te možete raditi što hoćete!
Cathy zaprijeti da će njegova biblioteka platiti za njezinu; osmjehnu
se Haretonu pa pjevušeći iziđe i ode gore, vjerojatno lakša i veselija
no što je ikad prije bila pod ovim krovom, osim, možda, za svojih
prvih posjeta Lintonu.
Bliskost koja je tako započela brzo je rasla usprkos privremenim
prekidima. Nije bila dovoljna samo obična želja pa da Earnshaw
postane obrazovan čovjek, a moja mlada gospodarica nije bila ni
filozof ni uzor strpljenja. Ali kako su oboje težili istom cilju - jedno
željno i voljno cijeniti, a drugo željno poštovanja - uspjeli su ga
napokon i ostvariti.
Vidite, gospodine Lockwoode, bilo je prilično lako osvojiti srce
gospođe Heathcliff. Ali sad mi je drago što to niste pokušali. Njihovo
vjenčanje bit će kruna svih mojih želja. Neću nikomu zavidjeti na
dan njihove svadbe; tada od mene neće biti sretnije žene u cijeloj
Engleskoj!
 296

Trideset i treće poglavlje
Sutradan, kako još nije bio kadar baviti se svojim uobičajenim
poslovima, Earnshaw ostade u blizini kuće, i ja brzo uvidjeh da više
neću moći svoju štićenicu držati pored sebe. Sišla je prije mene i
izišla u vrt gdje je vidjela svog rođaka da radi neki lijep posao. Kad
sam otišla pozvati ih na doručak, vidjela sam da ga je bila nagovorila
neka iskrči jedan veliki komad zemlje obrastao ribizima i ogrozdovim
grmljem, i oboje su bili zauzeti planovima kako da tu presade biljke
donesene iz Thrushcross Grangea.
Užasnula sam se kad sam vidjela kolika je pustoš napravljena za
samo pola sata. Šiblje crnih ribiza volio je Joseph kao zjenicu svog
oka, a Catherini je palo na pamet da izabere mjesto za cvjetnu lijehu
baš usred njega.
- To je previše! - uzviknuh. - Sve će to Joseph pokazati gospodaru
čim primijeti. I kakvu ispriku možete naći što ste uzeli toliku slobodu
da to učinite? Svi ćemo se zbog toga loše provesti! Gospodine
Haretone, čudim se da niste imali više pameti nego da napravite
takvu štetu, samo zato što je ona to htjela.
- Zaboravio sam da je to Josephovo - odgovori Earnshaw, prilično
zbunjeno. - Reći ću mu da sam to ja učinio. Uvijek smo objedovali
zajedno s gospodinom Heathcliffom. Ja sam obavljala ulogu domaćice
pri pripravljanju čaja i dijeljenju jela, te sam bila potrebna pri stolu.
Catherina je obično sjedila pored mene, ali je tog dana sjela bliže
Haretonu; odmah sam shvatila da će isto tako malo kriti svoje
prijateljstvo, kao što je krila i svoje neprijateljstvo.
- Pazite da više ne razgovarate sa svojim rođakom i ne obraćajte
veliku pažnju na njega - brzo joj šapnuh kad uđosmo u sobu - jer bi to
sigurno smetalo gospodinu Heathcliffu i on bi se razbjesnio na vas
oboje.
- Pazit ću - odgovorila je.
 297

Minutu poslije već se priljubila uz Haretona i zabadala mu jaglac
u kašu. On se za stolom nije usuđivao razgovarati s njom, jedva ju je
smio pogledati, ali ona ga je i dalje zadirkivala, tako da se dvaput
umalo nasmijao. Namrštih se; ona pogleda gospodara, ali njegove
misli, obuzete nečim drugim, bile su daleko od društva u kojem se
nalazio, što se jasno vidjelo po izrazu njegova lica.
Catherina se uozbiljila na trenutak i promatrala ga s najvećom
pažnjom; a zatim ponovno otpoče sa svojim zabadanjem. Hareton se,
na kraju, prigušeno nasmija. Gospodin Heathcliff se trgnu, pogled
mu brzo prijeđe preko naših lica. Catherina, kao i obično, dočeka
njegov pogled s izrazom nervoze i prkosa.
- Dobro je što sjediš izvan dosega moje ruke - uzviknu on. - Koji ti
je vrag da neprestano buljiš u mene tim svojim paklenim očima?
Spusti pogled i više me ne podsjećaj da postojiš. Mislio sam da sam te
izliječio od smijeha.
- To sam se ja nasmijao - promrmlja Hareton.
- Što kažeš? - upita gospodar. Hareton spusti pogled u tanjur i ne
ponovi svoje priznanje. Gospodin Heathcliff se zagleda u njega na
trenutak, a zatim šutke nastavi svoj doručak i svoje prekinuto
razmišljanje. Bili smo već pri kraju doručka; ono dvoje mladih bili su
se oprezno udaljili jedno od drugoga, te sam mislila da će ostatak
doručka proći u miru, kad se Joseph pojavio na vratima. Njegova
drhtava usna i gnjevan pogled pokazivali su da je vidio što je
učinjeno njegovu dragocjenom grmlju.
Sigurno je bio opazio Cathy i njezina rođaka na mjestu zločina
prije no što je i pregledao što su učinili. Vilice su mu se micale kao u
krave dok preživa, te se jedva razumjelo što govori. - Isplatite me pa
odmah odlazim! Mislio sam i umrijeti ovdje gdje sam služio šezdeset
godina. Namjeravao sam svoje knjige i ostale stvarčice premjestiti u
potkrovlje i tako radi mira prepustiti kuhinju njima. Bilo mi je teško
napustiti svoje mjesto pored ognjišta, ali sam ipak mislio da to mogu
podnijeti! Ali sada mi je ona oduzela i moj vrt, a to, gospodaru, zaista
ne mogu podnijeti. Vi ćete možda pristati na jaram i naviknuti se na
njega... ali ja neću, star sam pa se ne mogu navikavati na nove
 298

terete. Radije bih zarađivao ovo malo hrane što mi za život treba
tucajući kamen na putu!
- No, no, blesane, budi kratak - prekinu ga Heathcliff. Što te je
uzbudilo? Neću se miješati ni u kakve svađe između tebe i Nelly. Što
se mene tiče, ona te može baciti u ugljenaru.
- Ne žalim se na Nelly! - odgovori Joseph. - Ne bih napustio ovo
mjesto zbog Nelly... iako je ona bijednica. Hvala Gospodu! Ona nije
kadra opčiniti ničiju dušu. Ona nikad nije bila tako lijepa da bi tko
trčao za njom. Evo, ova grozna bestidna ženska ovdje opčinila je
našeg mladića svojim očima i drskim ponašanjem... tako da mi to
kida srce! On je zaboravio sve što sam učinio za njega i otišao je i
prekopao cio red najboljih ribiza u vrtu! - Joseph poče glasno
jadikovati svladan osjećajem da mu je učinjena nepravda, a i
Earnshawovom nezahvalnošću i opasnošću u kojoj se taj mladić
našao.
- Je li ta budala pijana? - upita Heathcliff. - Haretone, žali li se on
to na tebe?
- Iskopao sam nešto malo ribizova grmlja, ali ću ga opet zasaditi -
odgovori mladić.
- A zašto si ga iskopao?
Catherina se mudro umiješa. - Htjeli smo ondje zasaditi neko
cvijeće. Ja sam jedina kriva jer ja sam mu rekla neka to učini.
- A tko je, dođavola, dao tebi dopuštenje da ovdje dirneš i jedan
grm? - upita njen svekar vrlo iznenađeno. - I tko je naredio tebi da je
slušaš? - doda on obraćajući se Haretonu.
Hareton je šutio. Njegova rođakinja odgovori: - Ne bi trebalo žaliti
zbog nekoliko metara zemlje za cvijeće, kad ste mi uzeli svu moju
zemlju!
- Tvoju zemlju, bezobraznice! Ti je nikad nisi ni posjedovala - reče
Heathcliff.
- I moj novac - nastavi ona drsko odgovarajući na njegov bijesan
pogled i žvačući komadić kruha koji joj je ostao od doručka.
- Umukni! - povika on. - Dovrši doručak i odlazi!
- I Haretonovu zemlju i njegov novac - produži ona odvažno. -
Hareton i ja smo sada prijatelji; i reći ću mu sve o vama!
 299

Gospodar kao da se zapanjio na trenutak, problijedi i ustade,
gledajući je sve vrijeme s izrazom strašne mržnje.
- Ako me udarite, Hareton će vam vratiti - reče ona najbolje će
biti da sjednete.
- Ako te Hareton ne izbaci iz sobe, poslat ću ga k đavolu - zagrmje
Heathcliff. - Prokleta vještica! Zar se usuđuješ podbadati ga protiv
mene? Izbaci je! Čuješ li! Otjeraj je u kuhinju! Ubit ću je, Elleno
Dean, ako je pustiš da mi ponovno dođe pred oči, ubit ću je!
Hareton je šaptom pokuša nagovoriti da ode.
- Odvuci je! - razbješnjeno viknu. - Što stojiš tu i plačeš? I
primaknu se da osobno izvrši svoju naredbu.
- On vas više neće slušati, zli čovječe - reče Catherina. I uskoro će
vas mrziti isto toliko koliko i ja.
- Šuti! Šuti! - prijekorno šapnu mladić. - Ne želim čuti da mu tako
govoriš. Dosta!
- Ali ti nećeš dopustiti da me on udari? - povika ona.
- Hajde, požuri - šapnu on vrlo ozbiljno. Ali već je bilo kasno;
Heathcliff je ščepa.
- Sad ti odlazi! - reče Heathcliff Earnshawu. - Prokleta vještica!
Izazvala me je baš kad najmanje mogu to podnijeti; natjerat ću je da
se kaje za to dok je živa. Zgrabio ju je za kosu. Hareton joj pokuša
osloboditi uvojke, moleći ga da joj ovaj put oprosti. Heathcliffove su
crne oči sijevale; doimao se spremnim rastrgnuti Catherinu, i baš
sam htjela sve staviti na kocku i priteći joj u pomoć, kad odjednom
njegovi prsti olabavješe; on pusti njenu glavu, uhvati je za ruku i
ukočeno se zagleda u njeno lice. Zatim stavi ruku preko njenih očiju i
ostade nepomičan jedan trenutak, kao da se pokušava pribrati, a
onda se ponovno okrenu Catherini i, jedva se svladavajući, reče:
- Moraš izbjegavati da me dovedeš u ovakvo stanje, jer ću te inače
zaista jednoga dana ubiti! Gubi se s gospođom Dean i ostani s njom i
čuvaj svoj bezobrazluk za njene uši. A što se tiče Haretona
Earnshawa, ako ga vidim da te sluša, poslat ću ga da traži kruh gdje
zna! Tvoja ljubav učinit će od njega bijednika i prosjaka. Elleno, vodi
je; i ostavite me svi. Ostavite me! Izvedoh svoju mladu gospodaricu
van; bila je odveć radosna što je tako dobro prošla da bi se
 300

suprotstavila; i ostali su izišli za nama, i tako gospodin Heathcliff
ostade sam u kući do objeda.
Savjetovala sam Catherini da ruča gore, ali čim on vidje da je
njen stolac prazan, posla me da je zovem. Nije razgovarao ni s kim,
jeo je vrlo malo i odmah je nakon objeda izišao rekavši da se neće
vratiti do večeri.
Za njegova izbivanja dvoje novih prijatelja udobno se smjestiše u
velikoj sobi, i ja čuh kako Hareton ozbiljno prekorava svoju rođakinju
jer mu želi otkriti kako se Heathcliff ponio prema njegovu ocu. Izjavi
joj da ne želi čuti nijednu riječ protiv njega. Čak i da je on đavo, to ne
bi ništa promijenilo, on bi i dalje bio na njegovoj strani; bilo bi mu
draže da ona prekorava njega, kao što je prije radila, nego da
optužuje gospodina Heathcliffa.
Catherina se zbog toga naljuti, ali on nađe načina da je ušutka
upitavši je kako bi joj bilo da on loše govori o njezinu ocu? Catherina
napokon shvati da Earnshaw čast svoga gospodara ne luči od svoje i
da je privezan za nj vezama jačim od onih koje razum može
prekinuti, lancima koje je skovala navika i koje je bilo okrutno
prekinuti.
Pokazala je dobro srce, jer je otad pazila da mu se nikad ne požali
na Heathcliffa i da mu ne otkriva svoju nenaklonost prema njemu; a
meni je priznala da žali što je uopće pokušala izazvati neslogu
između njega i Heathcliffa. I zaista mislim da otad nije više nikad u
njegovoj prisutnosti kazala ni riječ protiv svoga mučitelja. Nakon što
izgladiše to neslaganje, opet postadoše prijatelji i posvetiše se
dužnostima učenika i učiteljice.
Kad bih posvršavala svoje poslove, došla bih sjediti s njima; i dok
sam ih promatrala, osjećala sam se tako spokojnom i mirnom da
nisam ni primijetila kako vrijeme hita. Znate, oboje su u stanovitu
smislu bili moja djeca; dugo sam se ponosila jednim, a sada sam bila
sigurna da će i ono drugo postati izvorom isto tako velikog
zadovoljstva. Njegova poštena, topla i inteligentna narav brzo se
otresla mraka neznanja i poniženja u kojemu je bila odgajana; a
Catherinine iskrene pohvale poticale su ga na marljivost. Njegov um,
koji je postajao sve vedriji, oduhovio je i crte njegova lica i oplemenio
 301

njihov izraz. Jedva sam mogla vjerovati da je to ona ista osoba koju
sam vidjela onog dana kad sam pronašla svoju mladu gospodaricu u
Orkanskim visovima nakon njezina izleta do Grangea. Dok sam im
se nijemo divila i dok su oni zajedno radili, došla je noć, a s njom i
gospodar.
Ušao je sasvim iznenadno na prednja vrata i mogao nas je mirno
promatrati sve troje prije no što smo digli glave i primijetili ga.
Pomislih: nikad nije bilo ljepšeg i nevinijeg prizora, i bila bi velika
sramota grditi ih. Crveno svjetlo vatre obasjavalo im je glave, a lica
su im bila ozarena djetinjim zanimanjem; jer iako je njemu bilo
dvadeset tri a njoj osamnaest godina oboje su morali osjetiti i naučiti
još mnogo toga te nijedno nije iskusilo ni pokazivalo osjećaje
suzdržljive razočarane zrelosti. Istodobno podigoše oči i ugledaše
gospodina Heathcliffa.
Možda niste nikad primijetili da su im oči jednake; takve je oči
imala i Catherina Earnshaw. Sadašnja Catherina nema s njom
nikakve druge sličnosti osim očiju, široka čela i luka nosnica koji joj
daje, htjela ne-htjela, oholi izraz. Haretonova je sličnost veća i uvijek
je bila primjetna, ali je sada posebice upadala u oči jer mu je razum
bio živnuo i njegove su duševne snage bile neobično aktivne. Mislim
da je ta sličnost razoružala gospodina Heathcliffa; prišao je kaminu u
nekom velikom uzbuđenju koje se brzo stiša ili, bolje reći, promijeni
svoj karakter čim pogleda mladića.
Oduzme mu knjigu iz ruke, pogleda u otvorenu stranicu, zatim je
vrati bez ijedne riječi; samo dade Catherini znak da se udalji. Njen
rođak brzo i sam iziđe za njom, a i ja sam se spremala otići, kad mi
on reče neka ostanem.
- Jadan svršetak, zar ne? - reče on nakon što je neko vrijeme
razmišljao o prizoru koji je vidio. - Smiješan kraj mojih velikih
napora. Nabavio sam poluge i pijuke da srušim obje kuće, izvježbao
se da radim kao Herkul, i kad je sve gotovo i u mojoj moći, uviđam da
odjednom nemam volje skinuti jedan jedini crijep s njihovih krovova!
Moji stari neprijatelji nisu me pobijedili; sad bi bio trenutak da se
osvetim na njihovim nasljednicima; mogao bih to učiniti, nitko me ne
bi mogao spriječiti. Ali od kakve je to koristi? Ne udara mi se; ne da
 302

mi se ni podići ruku! To zvuči kao da sam se sve vrijeme trudio samo
da bih na kraju pokazao lijepu velikodušnost. To je daleko od istine;
izgubio sam sposobnost uživanja u njihovu uništenju, a odveć sam
lijen za bezrazložno rušenje. Nelly, čudna će se promjena zbiti, već
sam u njezinu okrilju. Tako se malo zanimam za svoj svakidašnji
život da se jedva sjetim jesti i piti. To dvoje što su izišli iz sobe čini
mi se da su jedina bića koja su, što se mene tiče, zadržala jasan
tjelesni izgled, i taj izgled uzrokuje u meni bol ravnu agoniji. O njoj
neću govoriti, ne želim ni misliti o njoj, ali bih žarko želio da se ne
vidi; njena nazočnost budi u meni osjećaje koji me dovode do ludila.
On me drukčije uzbuđuje; pa ipak, kad bih to mogao učiniti a da
ne izgledam lud, nikada ga više ne bih vidio! Možda bi ti pomislila
kako sam na putu da to i postanem - doda on pokušavajući se
nasmiješiti - ako bih pokušao opisati tisuće starih uspomena i misli
koje on budi u meni ili utjelovljuje za mene.
Ti nećeš nikomu pričati o tome što ću ti reći; moj je duh uvijek bio
tako povučen u sebe te osjećam iskušenje da ga barem jedan jedini
put povjerim nekom drugom ljudskom biću. Još prije pet minuta nije
mi se Hareton činio kao ljudsko biće, nego kao oličenje moje
mladosti; osjetio sam prema njemu toliko raznolikih čuvstava da
nisam znao što bih mu kazao. Prije svega, njegova upadljiva sličnost
s Catherinom jako me podsjetila na nju. Ali to što ti možda misliš da
najviše uzbuđuje moju maštu uistinu je posljednje; jer što sve mene
ne prisjeća na nju i što me sve ne veže uz nju!
Ne mogu pogledati u ovaj pod, a da se njen lik ne ukaže na
pločama! U svakom oblaku, u svakom drvetu, u zraku koji me noću
okružuje, u svakom predmetu koji pogledam - pojavljuje mi se njen
lik! Najobičnija lica muškaraca i žena - moje vlastite crte lica - rugaju
mi se sličnošću s njom. Cio svijet užasan je zbir opomena da je ona
postojala i da sam je izgubio!
Haretonov me je pogled podsjetio na moju besmrtnu ljubav, na
moje očajne napore da zadržim svoje pravo, na moje poniženje, na
moj ponos, na moju sreću, na moju bol... Glupo je tebi ponavljati ove
misli, ali to će ti objasniti zašto mi njegovo društvo ne koristi, iako ne
volim biti uvijek sam.
 303

Ono povećava muku koja me neprestano peče; i to djelomično
pridonosi mojoj ravnodušnosti prema odnosima između njega i
njegove rođakinje. Ne mogu više obraćati nikakvu pažnju na njih.
- Ali, gospodine Heathcliffe, što vi razumijevate pod promjenom? -
upitah ga uznemirena njegovim vladanjem, iako on, po mome
mišljenju, nije bio u opasnosti da izgubi pamet ni da umre. Zbilja je
bio posve poletan i zdrav, a što se tiče njegova razuma, još od
djetinjstva je bio naklonjen mračnim mislima i čudnim maštarijama.
Možda je patio od monomanije zbog svoga izgubljenog idola, ali u
svakom drugom pogledu njegov je razum bio isto tako zdrav kao i
moj.
- Neću znati dok ne dođe - odgovori on. - Sad sam je samo napola
svjestan.
- Osjećate li se bolesnim?
- Ne, Nelly, ne osjećam se.
- Bojite li se smrti?
- Bojim? Ne! Ne osjećam ni straha, niti išta predosjećam, niti se
nadam da ću umrijeti. A i zašto bih? Sa svojim snažnim ustrojstvom,
umjerenim načinom života i bezopasnim zanimanjem trebao bih - a
tako će vjerojatno i biti ostati u životu dok budem imao ijedne crne
vlasi na glavi. Pa ipak, ne mogu više ovako! Moram se podsjećati da
dišem - gotovo i svoje srce moram podsjećati da kuca! To je kao da
savijam nesavitljivu oprugu; sve radnje, čak i one najbeznačajnije,
koje ne potiče moja jedina misao, obavljam na silu; posebice se
trudim da zamijetim bilo što, živo i neživo, što nije povezano s onom
mišlju koja me svega ispunja. Imam jednu jedinu želju: cijelo moje
biće i sve moje snage žude ostvariti je.
Za njom tako dugo i tako nepokolebljivo čeznem te sam čvrsto
uvjeren da će se ona ispuniti - i to uskoro - jer je izjela cio moj život, i
ja sam sav utonuo u očekivanje njezina ostvarenja. Ispovijed mi nije
olakšala muke; ali ona ti objašnjava neke etape moga raspoloženja
koje bi inače ostale neobjašnjive. O, Bože! To je duga borba; želio bih
da se završi!
Poče šetati po sobi mrmljajući za sebe tako strašne stvari da sam
bila sklona vjerovati u ono što mi je kazao da Joseph vjeruje o njemu:
 304

da mu je njegova savjest pretvorila dušu u pakao na zemlji. Pitala
sam se kako li će se sve to svršiti. Premda je prije malokad pokazivao
takvo duševno stanje - čak i izrazom svoga lica - ono je, nema
sumnje, bilo zapravo njegovo uobičajeno raspoloženje. To je i sam
potvrdio iako nitko živ ne bi to bio naslutio po njegovu običnom
držanju. Pa i vi to, gospodine Lockwoode, niste primijetili kad ste ga
vidjeli; a u vrijeme o kojemu govorim bio je isti kao i onda; samo je
još više volio osamljenost i bio je još šutljiviji u društvu.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

20 Re: Orkanski visovi - Emili Bronte taj Pet Sep 26, 2014 8:39 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Trideset i četvrto poglavlje
Nakon te večeri gospodin Heathcliff nas je nekoliko dana
izbjegavao za objeda, premda nije nikad izričito naredio da Hareton i
Cathy ne jedu više s njim. Nije se htio potpuno prepuštati svojim
osjećajima, te se radije sam povlačio i činilo se da mu je bio dovoljan
jedan obrok u dvadeset i četiri sata. Jedne noći, nakon što su svi
ukućani otišli spavati, čula sam ga kako je sišao i izišao na glavna
vrata. Nisam čula da se vratio, a ujutro sam vidjela da je još uvijek
odsutan.
Bio je travanj; vrijeme je bilo blago i toplo; trava tako zelena i
bujna kakvom je samo proljetno sunce može učiniti, a dvije niske
jabuke pored južnog zida bile su u punom cvatu. Poslije doručka
Catherina me natjerala da iznesem stolac pa da sjedim i radim svoj
posao pod jelama iza kuće, a Haretona, koji se bio potpuno oporavio
nakon svoga nesretnog slučaja, namolila je da okopa i uredi njezin
mali povrtnjak koji je zbog Josephovih protivljenja premješten u taj
dio vrta.
Uživala sam u mirisu proljeća oko nas i u divnom nebeskom
plavetnilu, kad se moja mlada gospodarica, koja je bila trčala u
blizini vrata da donese korijenje jaglaca za rub lijehe, vrati
polupraznih ruku i javi nam da gospodin Heathcliff dolazi.
- Razgovarao je sa mnom - doda zbunjena.
- Što je rekao? - upita Hareton.
- Rekao mi je neka se gubim što brže mogu. Ali je mnogo drukčiji
nego obično, te sam zastala na trenutak i promatrala ga.
- Kakav je? - upita Hareton.
- Pa, gotovo vedar i veseo. Čak vrlo uzbuđen, razdragan, sretan -
odgovori ona.
- Bit će da mu noćna šetnja godi - izjavih pretvarajući se da sam
 306

ravnodušna. Uistinu, bila sam isto toliko iznenađena kao i ona i
vrlo radoznala da provjerim je li njeno tvrđenje istinito, jer vidjeti
gospodara vesela nije svakidašnji prizor. Nađoh ispriku da uđem u
kuću.
Heathcliff je stajao na pragu pored otvorenih vrata. Bio je blijed i
drhtao je; ali, zaista, oči su mu svijetlile čudnim, radosnim sjajem
koji mu je potpuno izmijenio izraz lica.
- Hoćete li doručkovati? - upitah ga. - Sigurno ste gladni nakon
noćnog lutanja! - Željela sam doznati gdje je bio a da ga to otvoreno
ne pitam.
- Neću, nisam gladan - odgovori on prilično prijezirnim tonom,
kao da je pogađao da nastojim saznati uzrok njegova dobra
raspoloženja. Zbunih se: nisam znala je li to prikladan trenutak da
ga malo ukorim.
- Mislim da nije dobro boraviti noću vani, umjesto u svojoj
postelji; u svakom slučaju, to nije pametno u ovo vlažno godišnje
doba. Ne bih se iznenadila ako se prehladite ili dobijete groznicu; već
se sada čini da vam nije sasvim dobro!
- Ništa što ne bih mogao podnijeti; čak i s najvećim
zadovoljstvom, pod uvjetom da me ostaviš sama; uđi i ne dosađuj mi.
Poslušah ga i u prolazu primijetih da diše jako ubrzano.
- Eto! - pomislih. - Sigurno će se razboljeti. Što li je radio?
U podne sjede za stol da objeduje zajedno s nama, i iz moje ruke
primi prepun tanjur, kao da je namjeravao nadoknaditi dotadašnje
gladovanje.
- Nelly, niti sam prehlađen, niti imam groznicu - reče aludirajući
na naš jutrošnji razgovor - i spreman sam se prihvatiti toga vašeg
jela. Uze nož i vilicu i htjede se prihvatiti jela, ali odjednom kao da
njegov dobar tek iščeznu.
Stavi nož i vilicu na stol, pogleda pažljivo prema prozoru, ustade i
iziđe. Dok smo završavali objed, gledali smo ga kako šeće po vrtu;
Earnshaw odluči otići i upitati ga zašto neće s nama ručati: mislio je
da smo ga mi, možda, naljutili.
- Hoće li doći? - upita Catherina kad se njen rođak vratio.
 307

- Neće; ali nije ljut; naprotiv, čini se vrlo zadovoljan. Samo je bio
nestrpljiv što ga dvaput pitam, pa me posla k tebi i reče da se čudi
kako uz tebe mogu tražiti još i društvo nekoga drugog. Stavih njegov
tanjur pored vatre da se jelo ne ohladi. Sat ili dva poslije on se vrati
nakon što su ostali bili izišli, ali ni tada nije bio ništa mirniji; imao je
onaj isti neprirodni izraz radosti ispod svojih crnih obrva, istu
beskrvnu boju lica; čudno se smiješio, podrhtavao je cijelim tijelom,
ali ne kao što čovjek drhti od zime ili slabosti, nego kao što treperi
jako zategnuta struna.
Upitat ću ga što mu je, pomislih, jer ako ja to ne učinim, tko će?
Zapitah ga:
- Jeste li čuli kakve dobre vijesti, gospodine Heathcliffe? Činite se
neobično uzbuđeni.
- Odakle bi mogle doći za mene dobre vijesti? Glad me uzbuđuje,
a čini mi se da ne smijem jesti.
- Vaš objed je ovdje, zašto ga nećete?
- Ne mogu sad - brzo promrmlja - čekat ću do večere. I, Nelly,
jednom zauvijek, molim te, reci Haretonu i njoj da me se klone. Ne
želim da me itko uznemiruje; želim biti sam u svojoj sobi.
- Ima li kakav poseban razlog što tjerate sve od sebe? - upitah ga.
- Recite mi zašto ste tako čudni, gospodine Heathcliffe? Gdje ste bili
noćas? Ne postavljam vam to pitanje iz puke radoznalosti, nego...
- Ti mi postavljaš to pitanje iz puke radoznalosti - reče on i
nasmija se. - Ipak, odgovorit ću ti. Noćas sam bio na pragu pakla.
Danas vidim pred sobom svoj raj. Moje ga oči gledaju, jedva me tri
koraka odvajaju od njega! A sad, bit će najbolje da odeš! Nećeš ni
vidjeti ni čuti ništa što bi te uplašilo ako ne budeš radoznala.
Naložih vatru, raspremih stol i iziđoh, zbunjenija no ikad. To
poslijepodne nije više izlazio iz dnevne sobe, niti je itko tamo dolazio
uznemirivati ga. U osam sati smatrala sam da mu trebam, iako me
nije zvao, odnijeti svijeću i večeru. Stajao je naslonjen na jedan
prozor, ali nije gledao van nego unutra u tminu. Vatra se bila
ugasila; soba je bila puna vlažnog, blagog zraka oblačne večeri; u njoj
je bilo tako tiho da se čulo ne samo žuborenje potoka u Gimmertonu
nego i njegovo zapljuskivanje o stijene. Uzvik nezadovoljstva ote mi
 308

se iz grudi jer je dopustio da se vatra ugasi, i počeh zatvarati
prozorska krila jedno po jedno dok nisam došla do njegova prozora:
- Smijem li ga zatvoriti? - upitah ga da bih privukla njegovu
pažnju jer se nije micao. Dok sam govorila, svjetlo mu pade na lice.
Oh, gospodine Lockwoode, ne mogu vam opisati užasan strah koji
me obuzeo kad mu ugledah lice! One duboke crne oči! Onaj smijeh,
ono mrtvačko bljedilo! Učini mi se da to nije gospodin Heathcliff nego
neki vampir. U svom strahu nagnuh svijeću prema zidu i ona se
ugasi a ja ostadoh u mraku.
- Zatvori ga - odgovori on svojim uobičajenim glasom. - Eto, baš si
nespretna! Zašto si držala svijeću vodoravno? Požuri i donesi drugu.
Izbezumljena od straha, izjurih iz sobe i rekoh Josephu:
- Gospodar želi da mu odneseš svijeću i naložiš vatru jer ja se
nisam usudila vratiti. Joseph stavi nešto žara na lopaticu i ode, ali se
odmah vrati s njom u jednoj i poslužavnikom s jelom u drugoj ruci pa
mi objasni da gospodin Heathcliff ide spavati i da neće ništa jesti do
sutradan. U istom trenutku čusmo ga gdje se uspinje stubama; ali ne
ode u svoju spavaću sobu nego u onu s hrastovom pregradom čiji je
prozor, kao što sam prije spomenula, bio dovoljno velik da se kroza nj
moglo izići, te mi pade na pamet da on stvara plan za još jedan
ponoćni izlet o kojem ne želi da mi išta znamo. "Je li on duh ili
vampir?" - razmišljala sam.
Čitala sam da ima takvih zlih duhova u ljudskom obličju. Počeh
misliti kako sam ga njegovala kao malo dijete, promatrala njegov
razvitak iz djetinjstva u dječaštvo i pratila gotovo cio tijek njegova
života, te mi se učini bezrazložno i glupo podavati se tom strahu.
- "Ali odakle je došao on, taj mali crni stvor, kojega je onaj dobri
čovjek na vlastitu propast donio u svoj dom?" - šapnu mi praznovjerje
kad sam već bila zadrijemala. I ja počeh u polusnu mučiti sebe
pitanjem o njegovu porijeklu; ponavljajući misli koje sam imala dok
sam bila budna, prijeđoh cio njegov život sa svim njegovim strašnim
promjenama i napokon vidjeh u snu i njegovu smrt i njegov pogreb.
Od toga mi je ostalo u sjećanju da sam se jako namučila oko
određivanja natpisa za njegov nadgrobni spomenik i da sam
razgovarala o tome s grobarom, pa kako nije imao prezime i kako
 309

nismo znali koliko mu je godina, morali smo se zadovoljiti jednom
jedinom riječju: "Heathcliff". To se kasnije i obistinilo; tako smo
zaista i učinili. Ako odete , na groblje, pročitat ćete na njegovu
nadgrobnom spomeniku samo tu jednu riječ i datum njegove smrti.
Zora mi je vratila zdrav razum. Ustadoh i, čim je svanulo, odoh u vrt
da bih vidjela ima li tragova nogu pod njegovim prozorom. Nije ih
bilo.
"Ostao je kod kuće" - pomislih - "i bit će mu danas dobro." -
Pripremih doručak za ukućane, kao što sam običavala, ali rekoh
Haretonu i Catherini neka doručkuju prije no što siđe gospodar, jer
još nije bio ustao. Više su voljeli doručkovati vani ispod drveća, te
tamo postavih stolić za njih. Kad sam ponovno ušla u kuću, zatekoh
Heathcliffa dolje u velikoj sobi. On i Joseph razgovarali su o nekim
poslovima na imanju. Davao je jasne, podrobne upute o stvari o kojoj
su razgovarali, ali je govorio brzo, neprestano okretao glavu u stranu
i imao onaj isti uzbuđeni izraz na licu, samo još uznemireniji nego
dan ranije.
Kad je Joseph izišao iz sobe, on sjede na svoje uobičajeno mjesto i
ja stavih šalicu kave pred njega. On je privuče bliže, stavi ruke na
stol i, kako mi se činilo, poče gledati u zid ispred sebe; gledao je samo
jedan određeni dio zida; njegove sjajne, nemirne oči prelazile su goredolje
preko tog dijela, s tako velikim zanimanjem da mu je na pola
minute zastao dah.
- Hajde - povikah i stavih mu komadić kruha u ruku jedite i pijte
kavu dok je topla; već je čitav sat otkad je doručak gotov. Nije me
čuo, ali se ipak nasmiješi. Radije bih da je zaškrgutao zubima nego
što se tako nasmiješio.
- Gospodine Heathcliffe! Gospodaru! - povikah. - Za ime Božje,
nemojte gledati tako kao da vidite pred sobom viziju s onog svijeta.
- Za ime Božje, ne viči toliko! - odgovori on. - Osvrni se i reci mi
jesmo li sami?
- Naravno, sami smo - odgovorih. Ali ga ipak i nehotice poslušah,
kao da nisam bila sigurna. Jednim pokretom ruke on ukloni posuđe
ispred sebe i nagnu se naprijed da bi bolje promatrao.
 310

Tada opazih da on uopće i ne gleda zid; jer kad sam ga pažljivije
promotrila, učinilo mi se kao da gleda nešto što se nalazi svega dva
metra od njega. I što god da je to nešto bilo, činilo se da mu to
istodobno pričinja i neobično zadovoljstvo i nanosi veliki bol; na tu
me je misao naveo ushićen a ipak bolan izraz njegova lica.
Predmet njegova promatranja nije bio nepomičan; njegove su ga
oči neumorno i žudno pratile i nisu ga puštale čak i dok je razgovarao
sa mnom. Uzalud sam ga podsjećala da odavno nije ništa jeo; kad bi
na moju molbu ispružio ruku da uzme kruh, prsti su mu se zatvarali
prije no što bi ga dohvatio i ostajali na stolu kao da su zaboravili što
su htjeli.
S velikim strpljenjem pokušavala sam odvratiti njegove misli od
onoga u što su bile udubljene; ali se on na kraju naljuti, ustade i
upita zašto ga ne pustim jesti onda kad mu se bude svidjelo; rekao je
da ga idući put ne moram čekati nego neka stavim stvari na stol i
odem. Nakon što je to rekao, izišao je iz kuće, polako otišao vrtnom
stazom i iščeznuo kroz vrata. Sati puni strepnje polako su prolazili;
opet je došla večer.
Iako sam kasno otišla spavati, nisam mogla usnuti. Vratio se
poslije ponoći i, umjesto da ode u svoju spavaću sobu, zatvorio se
dolje u dnevnu sobu. Osluškivala sam, prevrtala se u postelji i
napokon ustala, obukla se i sišla. Nisam više mogla ležati moreći
mozak stotinama slutnja.
Razabirala sam Heathcliffov korak. Šetao je gore-dolje po sobi i
često prekidao tišinu uzdasima nalik na jecaje. Mrmljao je
nepovezane riječi; jedina koju sam jasno čula bila je: "Catherina",
stopljena s nekim izrazom nježnosti i patnje. Izgovarao je to ime
takvim tonom kao da je osoba koju je oslovljavao bila prisutna:
poluglasno, toplo, iz dubine duše. Nisam imala hrabrosti ući u sobu;
ali kako sam ga željela odvratiti od njegova sanjarenja, sjetih se
kuhinjske vatre i počeh je poticati i vaditi pepeo.
To mu privuče pažnju brže no što sam očekivala. Odmah je
otvorio vrata i rekao:
- Nelly, dođi amo... je li već jutro? Donesi ovamo svijeću.
 311

- Otkucava četiri sata - odgovorih. - Ako vam treba svijeća da
idete gore, mogli ste je zapaliti i ovdje na vatri.
- Ne, ne želim ići gore. Dođi amo, naloži mi vatru i završi sve
poslove u ovoj sobi.
- Moram razgorjeti ugljen prije no što ga donesem amo -
odgovorih uzimajući stolac i mijeh. Dotle je on nemirno lutao amotamo
u stanju koje je graničilo s rastrojstvom. Njegovi duboki uzdasi
tako su se brzo nizali da nije mogao normalno disati.
- Čim svane, poslat ću po Greena - reče on. - Želim ga zamoliti za
nekoliko pravnih savjeta dok još mogu misliti o takvim stvarima i
dok još mogu mirno rasuđivati i odlučivati. Nisam još napisao svoju
oporuku, a ne mogu se odlučiti što da učinim sa svojom imovinom.
Najradije bih je zbrisao s lica zemlje.
- Ne govorite tako, gospodine Heathcliffe - umiješah se. - Vaša
oporuka može još čekati; imat ćete još dosta vremena da okajete
mnoge nepravde koje ste počinili! Nikad nisam mislila da će vaši
živci ikada popustiti; a eto, oni su sad sasvim rastrojeni, i to gotovo
isključivo vašom krivicom. Način na koji ste proveli posljednja tri
dana potkopao bi zdravlje i Titanu. Uzmite malo hrane i malo se
odmorite. Po gledajte se u zrcalo, pa ćete vidjeti kako vam je to
potrebno. Obrazi su vam upali, a oči krvave kao u čovjeka koji umire
od gladi i jedva gleda od nesanice.
- Nisam kriv što ne mogu jesti niti se odmarati. Uvjera vam te da
to nije namjerno. Jest ću i odmorit ću se čim budem mogao. Ali mogla
bi isto tako reći čovjeku koji se bori da ne potone neka se odmori
nadomak obale! Moram najprije stići do obale da bih se mogao
odmarati. Dobro, ne moraš zvati gospodina Greena; a što se tiče
kajanja za moje nepravde, nisam učinio nikakve nepravde i ne kajem
se ni za što. Odveć sam sretan, pa ipak nisam dovoljno sretan.
Blaženstvo moje duše ubija moje tijelo, ali ona ipak ostaje
nezadovoljena!
- Sretni ste, gospodaru? - povikah. - Neobične li sreće! Ako biste
me saslušali, a da se ne naljutite, mogla bih vam dati savjet koji bi
vas učinio sretnijim.
- Što je to? Kaži!
 312

- Znate i sami, gospodine Heathcliffe, da ste još od svoje trinaeste
godine živjeli sebičnim i nekršćanskim životom, i vjerojatno za sve to
vrijeme niste nijedanput imali Sveto pismo u rukama. Sigurno ste
zaboravili sadržaj te knjige, a sada možda više nemate ni vremena da
to nadoknadite. Zar bi moglo biti kakve štete ako pošaljete po
nekoga... nekog svećenika, bez obzira na to kojoj crkvi pripada... da
vam objasni Sveto pismo, da vam pokaže kako ste daleko odlutali od
njegova učenja i kako ćete nespremni biti za njegov raj ako se ne
promijenite prije no što umrete?
- Osjećam prije zahvalnost nego ljutnju, jer si me podsjetila na
način na koji želim biti pokopan. Želim da moje tijelo bude odneseno
na groblje uvečer. Ti i Hareton možete ići za mojim lijesom ako
hoćete. Najvažnije je da ne zaboraviš da grobar izvrši moj nalog što
se tiče moga i njezina lijesa! Nije potreban nikakav svećenik niti
ikakve molitve. Kažem ti, još malo pa ću dospjeti u svoj raj; raj
ostalog svijeta ne cijenim i ne želim.
- Pretpostavimo da nastavite sa svojim upornim gladovanjem i da
umrete od gladi, pa svećenik zabrani da vas pokopaju na crkvenom
groblju? - rekoh mu, užasnuta njegovom bezbožničkom
ravnodušnošću. - Kako bi vam se to svidjelo?
- On to neće učiniti; a ako učini, morat ćeš se pobrinuti da mi se
tijelo prenese tamo krišom. Ako to propustiš, iskusit ćeš na svojoj
koži da mrtvi i dalje žive! Čim je čuo da su i ostali ukućani ustali,
povukao se u svoju sobu i ja sam slobodnije disala. Ali poslije podne,
kad su Joseph i Hareton otišli na svoj posao, ponovno se pojavi u
kuhinji i uznemirena pogleda pozva me da dođem i sjedim u velikoj
sobi, jer je želio da netko bude s njim. Odbih poziv i otvoreno mu
rekoh da me njegov čudan govor i ponašanje plaše, te da nemam ni
hrabrosti ni volje biti sama s njim.
- Uvjeren sam da me ti smatraš za đavola - reče on uz svoj užasni
osmijeh - za biće odveć strašno da bi živjelo pod poštenim krovom. -
Zatim se okrenu Catherini, koja je bila tu i koja se bila sklonila iza
mene kad je on došao, pa doda podrugljivo:
- Hoćeš li ti doći, mala? Neću ti ništa. Neću! Prema tebi sam bio
 313

gori od đavola. Ali, postoji bar netko tko se užasava mog društva!
Tako mi Boga! Ona je nemilosrdna. Oh! Dovraga! To je zaista odveć
nepodnošljivo za živo biće... čak i za čovjeka kao što sam ja. Više nije
tražio ničije društvo. U sumrak se povukao u svoju sobu. Cijelu noć
do kasno sutradan slušali smo ga kako jeca i mrmlja za sebe.
Hareton je htio ući, ali mu ja predložih da ode po gospodina
Kennetha, pa da on dođe i vidi što mu je. Kad je liječnik došao,
pokušah otvoriti vrata, ali su ona bila zaključana i Heathcliff nam
doviknu neka idemo dođavola. Bolje mu je i želi biti sam. Liječnik
ode.
Uvečer je bilo vrlo vlažno, kiša je pljuštala sve do zore. Kad sam
ujutro prošetala oko kuće, opazih da jegospodarov prozor otvoren i da
kiša pada unutra. On sigurno nije u postelji, pljusak bi ga smočio do
kože. Zacijelo je ili ustao ili izišao. Ali neću se više ustručavati,
odvažno ću ući i vidjeti. Nakon što sam uspjela jednim drugim
ključem otvoriti vrata, pojurih otvoriti hrastovu pregradu, jer je soba
bila prazna; brzo je otvorih i pogledah unutra. Gospodin Heathcliff
bio je ondje - ležao je na leđima.
Njegove su me oči motrile tako ljutito i pronicljivo da sam se
uplašila; ali mi se zatim učini da se smiješi. Nisam mogla zamisliti
da je mrtav; ali lice i grlo bili su mu mokri od kiše; voda je kapala s
posteljine i on je bio potpuno nepomičan. Prozorski kapak koji se
zatvarao i otvarao bio mu je izgulio ruku koja je ležala na prozorskoj
dasci; ali krv nije kapala iz rane, i kad sam stavila ruku na nju, više
nisam sumnjala; bio je mrtav i ukočen!
Zatvorih prozor; začešljah mu s čela njegovu crnu, dugačku kosu;
pokušah mu zatvoriti oči kako bih, ako bude moguće, ugasila taj
užasni, živi izraz ushita prije no što ga itko drugi vidi. Ali se one nisu
htjele sklopiti, činilo se kao da se rugaju mojim pokušajima; njegova
otvorena usta i oštri bijeli zubi također su se podrugivali! Obuzeta
ponovnim nastupom straha, dozvah Josepha. Vukući noge i praveći
priličnu buku on odlučno odbi imati s njim bilo kakva posla.
- Đavo mu je odnio dušu - povika on - i što se mene tiče, može mu
odnijeti i tijelo! Eh! Kako je to zao čovjek kad se i smrti ceri! - i stari
se grešnik i sam podrugljivo naceri.
 314

Pomislih da će početi skakati od radosti oko mrtvačkog odra, ali
se on odjednom umiri, pade na koljena, podignu ruke i zahvali Bogu
što je zakoniti gospodar, potomak stare obitelji, napokon došao do
svojih prava. Taj me je strašni događaj zapanjio i moje su misli
kružile oko uspomena iz prošlosti s nekom vrstom potištene žalosti.
Ali siromah Hareton, kojemu je od svih učinio najveću nepravdu, bio
je sada jedini koji je zaista duboko žalio za pokojnikom.
Sjedio je uz mrtvaca cijelu noć i gorko plakao. Stezao mu je ruku i
ljubio njegovo sarkastično, divlje lice kojega su se svi ostali
užasavali, i oplakivao ga s onim dubokim bolom koji prirodno potječe
iz plemenita srca, pa bilo ono i prekaljeno kao čelik. Gospodin
Kenneth bio je u nedoumici kako nazvati bolest od koje je gospodar
umro. Prešutjela sam da on ništa nije okusio četiri dana jer sam se
bojala da bi to moglo izazvati neke poteškoće. Uostalom, uvjerena
sam da on nije gladovao namjerno; gladovanje je bilo posljedica, a ne
uzrok njegove neobične bolesti.
Pokopali smo ga kao što je želio, na zgražanje cijelog susjedstva.
Earnshaw, ja, grobar i šestero ljudi koji su nosili lijes sačinjavali smo
cijelu pratnju. Ta su šestorica ljudi odmah otišla nakon što su lijes
spustili u raku; mi smo ostali dok nije zatrpan. Hareton je, suzna
lica, kopao komadiće zelena busenja i stavljao ih preko mrka humka;
humak je sada gladak i zelen kao i ona druga dva - i nadam se da
njegov stanovnik počiva isto tako mirno kao i oni u drugim humcima.
Ali ljudi u ovoj okolici, ako ih pitate, zaklet će se Svetim pismom
da se on pojavljuje kao duh. Neki kažu da su ga vidjeli blizu crkve,
neki na pustari, a neki čak i u ovoj kući. Bapske priče, reći ćete; tako
i ja kažem. Pa ipak, onaj starac uz kuhinjsku vatru tvrdi da svake
kišne večeri otkad je Heathcliff umro vida dvije prilike kako gledaju
kroz prozor Heathcliffove sobe - a i meni se otprilike prije mjesec
dana dogodilo nešto čudno.
Išla sam jednu večer u Grange - bilo je mračno, spremala se oluja
- i baš gdje put skreće za Orkanske visove, sretoh jednog malog
dečka koji je tjerao ovcu i dva janjeta. Plakao je gorko; pomislih da su
mu jaganjci tvrdoglavi pa ne žele ići kamo ih on tjera.
 315

- Što se zbilo, mali čovječe? - upitah ga.
- Eno Heathcliffa gdje stoji s Catherinom ondje ispod stijene -
zajeca on - ne usudim se proći pored njih. Nisam vidjela ništa; ali ni
njegovo stado ni on nisu se usudili dalje; kazah mu neka udari
drugim putom.
Te prikaze vjerojatno je stvorila njegova mašta dok je išao sam
preko pustare i mislio o glupostima koje je čuo od svojih roditelja i
prijatelja. Ali, bilo kako bilo, ja više ne volim biti vani u mraku, niti
ostavljena sama u ovoj mračnoj kući.
Jedva čekam da dođe dan kad će je oni napustiti i preseliti se u
Grange.
- Oni namjeravaju živjeti u Grangeu? - upitah.
- Čim se vjenčaju, a to će biti na Novu godinu.
- A tko će živjeti ovdje?
- Pa, Joseph će paziti na kuću i možda će imati jednog mladića da
mu pravi društvo. Oni će živjeti u kuhinji, a ostali dio kuće bit će
zatvoren.
- Ostavljen duhovima koji se tu budu htjeli nastaniti napomenuh.
- Ne, gospodine Lockwoode - reče Nelly odmahujući glavom. - Ja
vjerujem da mrtvi počivaju u miru. Ali o njima ne valja neozbiljno
govoriti. U tom trenutku otvore se vrata; šetači su se vratili.
- Oni se ne boje ničega - progunđah promatrajući ih kroz prozor. -
Njih dvoje združeni usudit će se prkositi sotoni i svim njegovim
legijama. Kad su došli na prag i zaustavili se na trenutak da još
jednom pogledaju mjesec - ili, točnije, da još jednom pogledaju jedno
u drugo na mjesečini, osjetih neodoljivu želju da opet odem
neprimijećen.
Stavih gospođi Dean u ruku nešto kao znak svoje zahvalnosti i,
ne obazirući se na njeno prijateljsko prigovaranje zbog moje
nepristojnosti, iščeznuh kroz kuhinju u trenutku kad su oni otvarali
prednja vrata.
I tako bih Josepha ostavio u uvjerenju da se gospođa Dean
upustila u ljubavni nestašluk da ga, srećom, ugodan zveket zlatnika
kraj njegovih nogu nije uvjerio da sam čovjek časna značaja.
 316

Povratak u Thrushcross Grange produljih izletom do crkve. Dok
sam stajao blizu njenih zidova, vidio sam da je zdanje prilično
oronulo tijekom minulih sedam mjeseci; na mnogim prozorima
zjapile su crne rupe bez stakla, škriljac na krovu iskliznuo je gdje
gdje iz reda u kojem je stajao, i predstojeće jesenje bure postupno će
ih posve uništiti.
Tražio sam i ubrzo našao tri nadgrobna kamena na padini pored
pustare. Srednji je već bio posivio i upola zarastao u vrijes; Lintonov
je bio u skladu s njim samo po tome što mu je podnožje bilo obraslo u
travu i mahovinu; Heathcliffov je još bio gol.
Ostao sam neko vrijeme pored njih pod onim blagim nebom,
promatrao noćne leptire koji su letjeli između vrijesova i zvončića,
slušao tihi povjetarac koji je blago pirkao kroz travu, i čudio se kako
je itko ikada mogao pomisliti da je posljednji san spavača pod tim
mirnim komadićem zemlje nemiran.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu