TRECI CIN
Kajanje, ili bijes Furija
Održana je mala komemoracija koja je djelovala površno i lažno, kao da su ljudi
izbjegavali govoriti o onome što se dogodilo i što je zbilja bilo važno. Em je
otišla prije nego što je komemoracija završila. Sve u vezi s Chaseovom smrti i
njezinim posljedicama djelovalo je pogrešno. Nije otišla na školski sastanak koji
je sazvan u posljednji trenutak kako bi razgovarali
o emocionalnim reakcijama ucenika na Chaseov fatalni pad i Sashin pokušaj
samoubojstva. Škola je ucenicima nudila razgovore sa savjetnicima kako bi
prihvatili tugu i porazgovarali o svojim osjecajima.
Em je znala da su svi pokušavali postupiti ispravno, ali osjecala je da su svi ti
odrasli jednako zbunjeni kao i ucenici. Pitala se treba li kome reci za Ty, za
Chasevu opcinjenost njome, za tajanstvenu djevojku koja se pojavila u
Ascensionu tocno prije nego što se sve pretvorilo u kaos. Nije znala kome reci.
Bili su u prvom tjednu nove godine, a u zraku se osjecao šum; bio je to šum
smrti.
Dijelom je krivila sebe. Znala je da je bio ocajan. Znala je, a nije ucinila sve što je
mogla da ga pronade. A sada... Više ga nije bilo. Stalno je mislila o toj noci. Što
mu je prolazilo kroz glavu? Otkad je umro, nekoliko je puta preslušala njegovu
poruku, sve dok je zvuk njegova glasa nije poceo plašiti pa je poruku impulzivno
izbrisala. Nešto je iskrsnulo, rekao je.
Ali što ?
Otkad je Chase umro, imala je nocne more: uglavnom nisu imale radnju, vec su
bile pune tamnih pokretnih sjena. No sinocnja je mora imala pricu. Vozila se po
snijegu, istom cestom na kojoj je susrela Meg, djevojku s grimiznom vrpcom.
Vozila je preko Pišackog prijelaza pa dalje do Chaseova doma. Mogla ga je
vidjeti u daljini, na kraju tunela od snijega, svjetla i grana. Vikao je i mahao
Pompea
-172-
rukama, ali nije ga razumjela. Znala je samo da se nešto loše dogada i da ona to
mora ispraviti. No kad mu se približila dovoljno blizu da ga razumije, Meg se
stvorila ispred auta i morala je naglo zakociti. Auto je proklizao, a kocnice su se
zaglavile i odletjela je u tamu.
Probudila se prigušivši jecaj.
Nešto je u Chaseovoj smrti djelovalo pogrešno. Svi su govorili da je to
samoubojstvo — njezini roditelji, profesori, svi u školi. Nesumnjivo je tako i
izgledalo. No nešto u vezi s tom noci
— narocito Megina prisutnost u njoj — djelovalo je pogrešno.
Em je sada sjedila za kuhinjskim stolom i odsutno miješala zobene pahuljice.
Nije uopce bila gladna, ali mama joj je ostavila poruku na stolu: Molim te pojedi
nešto. Em. Volimo te.
Prinosila je žlicu zobenih pahuljica prema ustima kada joj je sinulo. Znala je što
joj se nije uklapalo u tu noc. Megino ime joj je odzvanjalo glavom i sada se
sjetila kada ga je zadnji put cula: kada je Chase govorio o curi koja mu se svida.
Imala je dvije sestricne, rekao je — Meg je bila jedna, sjetila se Em. A kako se
druga zvala... ? Ime joj je bilo navrh jezika...
Sjetila se i žlica joj je ispala iz ruke. Ali. Druga se cura zvala Ali. Obje je
upoznala: Meg na snijegu, a Ali u vlaku. To nije bila slucajnost. Bila je uvjerena
u to.
Za ruckom u kantini Em je sjedila za stolom pokraj kanti za smece i jela tanki
sendvic od puretine. Prvih nekoliko dana nakon praznika jela je u knjižnici,
skrivala se od Gabbynih zlobnih pogleda i pokušavala se usredotociti na
zadace. Danas je knjižnica bila rezervirana za profesora Landona i maturante
koji su imali sat americke povijesti. Oteo joj je njezino utocište pa je Em odlucila
vidjeti kako je u kantini.
To nije bila dobra ideja. Gabby je sjedila za njihovim starim stolom, u centru
zbivanja, i raspravljala s Lauren o novom klubu "za pomoc osobama sklonima
samoubojstvu" koji je željela pokrenuti. Gabby nije cak ni pogledala u Eminu
smjeru, a nisu ni Fiona ni Lauren, ni itko drugi iz njihova kruga; Gabby je jasno
objavila da Em nije dio ekipe. Zach danima nije dolazio u školu,
Pompea
-173-
i Em je, pomalo iznenadena, shvatila da joj — premda se pitala kako se nosi sa
smrti najboljeg prijatelja — on nije nedostajao. Nakon proslave i njegova
ponašanja tamo, nije baš mogla žaliti za njim. Pitala se medutim hoce li se
pojaviti na skupu podrške košarkaškoj momcadi koji je trebao biti za dva dana.
On je bio jedan od najboljih igraca škole — morao je doci.
Hoce li ostatak njezina školovanja proci ovako? Bez prijatelja, bez decka, bez
ideje kako objasniti sve što se dogodilo njoj ili ljudima oko nje. Kada bi barem
ona i J. D. imali isti odmor za rucak. On je sada imao naprednu kemiju.
"Mislim da je Singer bio gay", cula je nekoga kako preglasno govori.
Em je obratila pozornost kada je cula Chaseovo ime. Potražila je govornika. Dva
stola dalje grupa je nogometaša sjedila na okupu. Rucak — pladnjeve pune
pomfrita i sendvica s mesnim okruglicama — nemarno su raširili pred sobom i
jeli dok su razgovarali, obilno pljujuci mrvice. Kao i svi ostali u Ascensionu i
oni su razmjenjivali teorije o Chaseu.
"Da, misliš li da se bojao izaci iz ormara?" Ovo je pitao visoki decko iz drugog
razreda. Em je mislila da se zove Charlie.
"Da, sigurno. Mislim one njegove fotografije — s bojom. I one pjesme? Totalno
kao Planina Brokeback." To je rekao glupi Sean Wagner. Emilyn se želudac stisnuo
od gadenja. Zašto je on uopce postojao? Uopce nije pridonosio svijetu.
"Daj zacepi", rekao je lan. "Mrtav je. Ne pricaj to o njemu."
Em je spustila sendvic.
Još je netko progovorio. "Jeste li culi da je držao neki cudan cvijet kad je
skocio?"
Em se sledila krv u žilama.
"Kriste." Decki su se svi malo odmaknuli, kao da bi mogli biti izvrnuti ruglu
samim time što razgovaraju o cvijecu.
"Zbilja?"
"Da. Neki ludi crveni cvijet. To samo pokazuje da nikoga ne poznaš. Chase
Singer, covjece. Tko zna što je radio. Imao je sve... A sada je mrtav."
Crveni cvijet. Crveni cvijet. Crveni cvijet. Em je nespretno pokušala sendvic
opet umotati u foliju i smiriti panicno lupanje srca. Prste je zamrljala kecapom.
Pompea
-174-
Panicno se pokušavala uvjeriti da crveni cvijet može znaciti bilo što — može
biti slucajnost, može biti luda glasina.
Ali duboko je u sebi znala. Crveni cvijet. Poput onog koji je imala pricvršcen na
torbi — onaj koji joj se u autu stvorio niotkuda kad se prvi put spetljala sa
Zachom; onaj koji se ponovo stvorio nakon što ga je bacila na prugu. Znala je
da se u Maineu prodaje puno crvenog cvijeca, ali to nisu bile samo slucajnosti.
Osjecala je to. Morala je otkriti što se dogada. Drhtavo je ustala. Morala se
maknuti.
Bum. Dok se okretala udarila je u neciji pladanj. Majicu je zalila necijom
CocaColom. Pogledala je mrlju i nastavila brzo hodati. Bila je izvan sebe.
Gotovo je trcala niz hodnik, dalje od kantine i van iz zgrade. Na parkiralištu je
cvršce omotala šal oko vrata i pokušala smisliti što dalje. Gdje da pronade
odgovore? A onda, kao da joj je netko šapnuo ideju u uho, znala je tocno odakle
poceti. Otici ce u Chaseovu kucu.
Nitko nije otvorio kada je Em pokucala na vrata Chaseove prikolice. Nije ni
ocekivala da ce netko biti tamo. J. D. joj je rekao
— J. D. koji je odjednom bio više ukljucen u društvenu mrežu Ascensiona nego
ona — da je odmah nakon komemoracije Cha seova mama otišla svojoj majci u
Bangor, dva sata vožnje udaljen od Ascensiona. Ostat ce tamo do daljnjega.
Em je lako otvorila prozorsko okno, rukom u rukavici dosegnula je bravu i
otkljucala metalna vrata prikolice. Vrata su zaškripala i otkrila slabo
osvijetljenu unutrašnjost.
Oprezno je zakoracila u prikolicu i opet pitala ima li koga, za svaki slucaj. Nije
bilo odgovora. Ušla je i zatvorila vrata za sobom. Odmotala je šal. Bilo je
iznenadujuce toplo. Skinula je rukavice, prst po prst i pokušala se smiriti. U
prikolici je vladala tišina — i nered. Chaseovoj se mami ocito žurilo otici. U
sudoperu je bilo suda, a ostatci hrane na tanjurima privukli su malu vojsku žohara.
Em je odvratila pogled. Došla je i nije sada htjela odustati. Po stolicu za
kavu bili su pobacani papiri, izgužvane maramice
i bocica pilula. Usred tog kaosa bilo je i buketa u znak sucuti i zrak je od njih
bio težak i pretjerano sladak. Nije bilo tajanstvenog cvijeca krvavo crvene boje,
Pompea
-175-
primijetila je s olakšanjem. Samo tuga. Posvuda tuga, gotovo je curila iz zidova
i ulazila u Emine kosti.
U Chaseovoj je kuci bila samo jednom, one noci kada se potukao sa Zachom, ali
nije joj bilo teško pogoditi da se njegova soba nalazi negdje niz hodnik. Nije tu
baš bilo puno mjesta. Em je uocila veliki krevet i prekrivac s cvjetnim uzorkom
u sobi na kraju hodnika i kupaonicu pokraj. Bila su tu još samo jedna vrata.
Zidovi Chaseove sobe bili su polijepljeni plakatima Patriotsa, a nekoliko
pozlacenih trofeja stajalo je na komodi poredano po velicini. Soba je bila gotovo
bolesno uredna. Utezi posloženi uza zid. Krevet složen. Bilo je teško zamisliti
da je Chase uopce stao u taj djecji krevet. Em je uocila Chaseovu bilježnicu s
taktikom igre nasred stola i iznenadilo ju je kad joj je stala knedla u grlu i
zamutile se oci dok je prstima prelazila preko korica.
Prišla je komodi i prstima prešla preko trofeja. Otvorila je malo prvu ladicu
komode i odmah je zatvorila kada je otkrila samo kup kariranih bokserica.
Pogledala je Chaseov mali plavi stol i podigla od iznenadenja obrve kada je
vidjela otvoreni laptop; ekran je bio taman, ali u kutu je žmirkala lampica. I
Chase je izgleda izašao u žurbi. Nije cak ni iskljucio racunalo.
Pocela se osjecati glupo što je došla. Nije ona detektivka amaterka poput Nancy
Drew. Nije ni znala što traži. Možda je Chase jednostavno skocio s Pišackog
prijelaza.
Pokraj racunala nalazio se kup papira i Em je prišla da ih prolista. Test iz
matematike, papir iz biologije, stari letak za skup podrške. Ništa, ništa. Svaki
list koji je pregledala odložila je na stranu, na tipkovnicu racunala.
Ping! Izgleda da je neku tipku pritisnula dovoljno jako da probudi racunalo iz
stanja pripravnosti i mirovanja. Prišla je da ugasi racunalo, no nešto joj je zapelo
za oko. Chaseov email bio je otvoren — ali ne
ChaseS@ascension.edu koji je Em
vidala u grupnim porukama koje su slali njezini prijatelji. Ova je adresa
pripadala TajnomObožavatelju i osim nekoliko junkmailova i bulletina, u rubrici
Pošiljatelj bila je samo jedna adresa:
SashaB@ascension.edu. Sasha B? U Ascensionu
je bila samo jedna Sasha B. — Sasha Bowlder.
Em se namrštila i duboko udahnula. Svezak je kosu u rep i oprezno sjela s
Pompea
-176-
prstom na mišu. Onda je otvorila zadnju poruku.
Ne mogu više ovako, pisalo je. Ne možeš mi dati ono što želim. Ne želim završiti sa slomljenim
srcem pa se predajem.
Samo taj jedan red, odgovor na duži mail TajnogObožava telja: Hej, ljepotice, napisao je.
Gdje si? Cijeli tjedan se nisi javila. Imaš novog decka, što li? Mislio sam da izmedu nas sve štima.
Emino je srce brzo lupalo dok je otvarala poruke, vid joj se mutio jer pogled nije
skidala sa svijetleceg ekrana. Otvorila je najdonju poruku i citala od dna prema
vrhu. Osjecala se kao da se uspinje po nitima, kao da istražuje komadice tajne
price.
Prvi put joj se javio prije više mjeseci. Rekao je da mu se svida, ali da joj ne
može reci tko je. Ona je u pocetku bila potpuno zainteresirana. Svidjela joj se
tajanstvenost, igra. Prve poruke bile su neozbiljne i pune flerta. Pitala je: Jesmo li
zajedno na nekom predmetu? On je odgovorio namignuvši: To ti moraš otkriti, slatkice.
Cak mu je poslala svoju sliku na kojoj nosi masku — kao s maskenbala — i
tražila ga je da i on to ucini. Odbio je. Nakon pocetnih poruka prešli su na
ozbiljnije teme. Izgledalo je kao da imaju više zajednickog nego što je Chase
ikome otkrio. Sasha, zbilja me razumiješ, napisao je. Ne kao svi ovi bogataši ovdje.
Ja sam jedan od tih bogataša, napisala je. Ali ti vidiš da nisam samo to. Na kraju te poruke
bila je pjesma i Em je prepoznala rijeci; bila je to jedna od pjesama koja je bila
objavljena na Facebook stranici Ascensiona: Znam da nisam lijepa, da sam obima, ali uz
tebe sam prekrasna jer ti si kao ja. Uz taj je mail priložila i sliku, umjetnicku, u
tonovima sepije, na kojoj ona zuri u kameru. Vidjela su joj se gola ramena.
Emily je zadrhtala; Sasha je izgledala tako ranjivo.
Priznala je koliko je usamljena i kako ne razumije zašto je nitko — osim Dree —
ne voli. Ono što me plaši, napisala je, jest da nisam sigurna da ne bih odmah odbacila Dreu
kada bi se popularna ekipa opet htjela družiti sa mnom.
Bi, odgovorio je Chase. Tako to ide.
Nakon dva mjeseca ovakvog dopisivanja tajanstvenost je pocela iritirati. Sasha
je htjela više. Zbilja želim znati tko si. Moram te vidjeti. Možemo li se naci? - Ton joj je
postajao sve ocajniji. Rekla mu je da je pocela vježbati, u nadi "da cu ti biti
zgodna kada se napokon nademo". Chase je odgadao. Onda više nije zabavno. Onda
nece biti tajanstvenosti. Sljedeci put kada joj je poslao email, ona je nekako zvucala
Pompea
-177-
potišteno. Pocinjem se pitati je li sve ovo samo u mojoj glavi, napisala je. Zatim ništa,
tjedan dana, osim Chaseovih mailova njoj: Halo? Hej, gdje si nestala? Pocinjem misliti da
ti se više ne svidam...
Zatim zadnji mail od Sashe u kojem prekida s time. Hladno.
A zatim su se njezine slike i poruke pojavile na Facebooku. Chase je to ucinio.
Chase je natjerao Sashu da mu vjeruje pa iskoristio to povjerenje.
Upravo isto ono što je Ty ucinila njemu.
Isuse. Chase je umro na potpuno isti nacin na koji je Sasha umalo umrla.
Spoznaja joj je protutnjala mozgom. Osjetila je trnce u rukama, a srce joj se
ubrzalo. Chase. Ty. Sasha. Njihove su sudbine bile gotovo zrcalne kopije. Oboje
su bili izvrgnuti ruglu, premda na drugacije nacine. Što je Chase rekao onog
dana u staroj dvorani, na dan kada je umro? Možda ljudi zbilja dobiju ono što
zaslužuju.
Suze su joj navrle na oci, izašla je iz Chaseove sobe i vratila se hodnikom. Nije
iz glave mogla izbaciti sliku crvenog cvijeta. Ako je karma došla po Chasea,
nije htjela misliti što to znaci za nju.
Petnaest minuta kasnije Em je stala uz cestu i pokušavala doci do daha.
Dlanovi su joj se znojili. Bila je previše preplašena da bi plakala, previše
smrznuta da bi drhtala. Cudne sestricne.
Smrt. Izdaja povjerenja. Osveta koja je bila savršeno isplanirana. Nije znala što
misliti — o bilo kojem dijelu toga — ali Sasha je bila karika koja nedostaje, prvi
domino, vrisak koji je pokrenuo lavinu. Ovih zastrašujucih dogadaja nije bilo
prije nego što se Sasha pokušala ubiti. Sasha je bila kljucna, Em je bila uvjerena
u to.
Pompea
-178-
20. POGLAVLJE
Bilo je tek pet sati kada se Em vozila prema bolnici, ali mogla je biti i ponoc.
Sunce je vec zašlo i na cesti je bio mrak. Svaki put kada bi skretala, mislila je da
ce joj netko izletjeti pred auto — ona plavuša Ali iz Bostona, s hladnim praznim
ocima koje su stalno izgledale kao da se smiju. Ili možda ce se Meg, djevojka
koju je našla uz cestu, vratiti po svoju grimiznu vrpcu.
Em je kocila svaki put kada bi ugledala neki pokret: kada bi vjetar zanjihao gole
grane, kada bi jelen protrcao s uzdignutim bijelim repom — znakom
upozorenja. Shvatila je da vec tjednima loše spava. Cvrsto je zatreptala i
pokušala ostati usredotocena na cestu.
Zvonjava mobitela samo joj je dodatno zasmetala. Pogledala je zaslon. Mama ju
je zvala.
"Bok, mama." Em je pokušala zvucati živahno. Osjecala je poriv da mami sve
isprica, da stane uz cestu, slomi se i sve otkrije.
"Zdravo, dušo", mama je rekla, a glas joj je bio zabrinut. "Samo sam htjela
provjeriti gdje si."
Em je zamislila da izgovara rijeci: Vozim se u bolnicu posjetiti Sashu Bowlder. Chase ju je
ponizio pa se ozlijedila, a sada je on mrtav. Netko me slijedi i bojim se da ce i mene ozlijediti... Vec
u glavi te su joj rijeci zazvucale ludo. Ne. Ne može ništa reci, za sada. Kad vidi
Sashu, možda ce joj sve biti jasnije.
"Vani sam", rekla je Em neodredeno. "Doci cu za nekoliko sati."
"Voziš li pažljivo? Opet najavljuju snijeg."
Em je stegnula upravljac i pokušala se usredotociti na mamin glas. "Pazim,
mama." Zamalo joj je puknuo glas. "Casna rijec. Vidimo se uskoro."
"Dobro, Emily. Volim te." Rijeci su joj teško pale. Poklopila je i pomislila na
Chaseovu mamu. Pitala se što gospoda Singer sada radi. Kako ce joj biti tužno
vratiti se u praznu prikolicu kada se vrati. Ako se ikada vrati. Od te je pomisli
osjetila mucninu pa je otvorila prozor da ude malo zraka iako je vani bilo
hladno.
Pompea
-179-
Kada je napokon stigla do bolnice, zgrade starackog doma koje su okruživale
bolnicu sablasno su svijetlile. Stala je na gotovo praznom parkiralištu za
posjetitelje. Sranje. Vrijeme posjeta završilo je u cetiri sata. Njezini su roditelji
radili u drugoj bolnici — u jednoj od vecih bolnica u Portlandu — ali poželjela
je da im može reci što se dogada. Možda bi oni znali što uciniti.
Zagladila je kosu naelektriziranu od hladnoce i povukla vunenu vestu, koja ju
je odjednom jako bockala. Hodnik je odzvanjao od njezinih koraka dok je
hodala prema recepciji u istocnom krilu. To je bilo krilo za beznadne slucajeve.
Ovdje je Emina baka bila gotovo dva mjeseca prije nego što je umrla od ozljede
glave nakon jakog moždanog udara. Prepoznala je dežurnu sestru Carol. Ona je
njegovala njezinu baku. Muvalo se tu i drugo osoblje, ali samo je jedna osoba
bila za pultom ispred vrata kroz koja je Em morala proci. Cupkala je s noge na
nogu; bolnice su u njoj izazivale nelagodu. Oklijevala je pored ulaza.
cim je vidjela kako Carol prolazi kroz dvokrilna vrata iza pulta noseci hrpu
svijedosmedih omotnica, Em se hitro osvrnula
i prišla pultu. Brzo je otvorila ormaric sa spisima, zatvorila ga i otvorila drugi.
Bilo je stravicno lako pronaci kartone pacijenata. Bowler pod B. Sasha. Soba 17.
Vratila je karton natrag na mjesto u ladici i krenula prema dvokrilnim vratima.
Trudila se da izgleda kao da je svaki dan ondje. Cinilo se da je nitko nije
primijetio.
Dok se Em šuljala hodnikom, zvukovi s pulta medicinskih sestara su utihnuli.
Hodnik je bio svježe oriban i mirisao je na antiseptik i starost. Poput suhog
cvijeca. Poput smrti. Skrenula je iza ugla tražeci sobi broj 17, pa iza još jednog.
Mrzila je što je u hodniku tako tiho i što joj koraci odzvanjaju tako glasno, cak i
u tenisicama. Trudila se ne gledati u sobe pokraj kojih je prolazila
— u upaljene monitore koji su stajali iznad svakog kreveta poput zlokobnih
stvorova. Gledala je samo brojeve pored svakih vrata.
I onda ga je našla. Broj 17. Ta su vrata, za razliku od vecine, bila zatvorena.
Em je zastala i osvrnula se — nije bilo nikoga — pa je gurnula metalnu šipku i
ušla.
Bolnicka soba bila je mala i mracna; jedino svjetlo bacali su monitori koji su
Pompea
-180-
stajali uz jedini krevet u sobi. Ispuštali su tih, ujednacen i pomalo zastrašujuci
zvuk.
Em je bilo vruce. Petljala je s gumbima na kaputu, prsti su joj se tresli. Nije
znala što ocekivati — nikada još nije vidjela osobu u komi. Sasha je samo ležala,
tiha i nepomicna.
Em je drhteci prišla krevetu. Povukla je rukav veste prema prstima i progurala
palac kroz široko tkanje. Kosu je svezala u rep. Na trenutak je poželjela
odustati, no onda se sjetila kako joj je Chase masirao leda onog dana kad je
jecala u dvorani. Sjetila se Zachovih toplih ruku i neobrijanog lica, Gabbynih
velikih plavih ociju koje je gledaju s povjerenjem — i onda, samo nekoliko
tjedana kasnije, s mržnjom. Kako se sve brzo raspalo.
Možeš ti to. Zataknula je nekoliko neposlušnih pramenova iza uha i prišla još
bliže krevetu.
Ona ce sve popraviti; ucinit ce da užasne pogreške koje je pocinila u proteklim
tjednima nestanu. Sjest ce i otvoriti dušu pred tužnom i uspavanom Sashom i
svi ce joj grijesi biti odriješeni. Svi. Mora postojati nacin da pobjegne od svojih
pogrešaka tako da je ne srede kao što su sredile Chasea. Mora postojati nacin
da se zaustavi to što se dogada, što god to bilo.
Sasha, reci ce, žao mi je. Žao mi je zbog sve tvoje boli, i žao mi je zbog moje boli i Gabbyne i onog
što sam ucinila. Em se ugrizla za usnicu razmišljajuci o svojim pogreškama, o
odvratnim impulsima, o onim uzbudljivim trenutcima sa Zachom pored vatre,
u autu, na njegovu krevetu... O tome kako se osjecala poput roba vlastitih želja.
Progutala je slinu, u ustima je imala metalan okus i borila se protiv knedle u
grlu koja ju je gušila.
Onda je Em nešto cula — slabo šuškanje, šapat. Prestala je disati. Još je netko
bio u sobi. Naglo se okrenula, ali soba je bila prazna. Nastavilo se monotono
glasanje monitora.
No je li sada zvucalo brže?
I otkucaji Emina srca su se ubrzali. Što ako se Sasha baš sada probudi? Što ako
poput andela odgovori na Eminu ispovijed i oslobodi je, oprosti joj? Ako bi se
Sasha probudila — kada bi Sasha bila dobro — onda bi i sve drugo biti u redu.
Pompea
-181-
Moralo bi.
Napravila je dva koraka prema Sashi, pa još dva, a tenisice su joj plaho škripale
na podu od linoleuma.
"Sasha...?" Šapnula je Em. Ništa. Ovlažila je usne. "Sasha? Cuješ li me?" Em se
nadvila nad tijelo u krevetu. Kažiprstom je lagano prešla po Sashinoj desnoj
ruci. Uocila je bljesak privjeska u obliku zmije na ormaricu pokraj Sashina
kreveta. Bio je isti kao onaj koji je Drea uvijek nosila. Zmijine oci kao da su je
pratile. Nagnula se malo bliže.
Odjednom se Sasha naglo uspravila, poput lutka koji iskace iz kutije. Preko
mrtvacki blijedog lica razvukao se ludacki osmijeh. Osmijeh poput Alina —
sveznajuci. Zlobni. Oci su joj bile nekoliko centimetara od Eminih — crne i
mrtve. Oci marionete.
Em je zacvilila, zvuk joj je zapeo u grlu i zagrcnula se vlastitom slinom.
Zakašljala je boreci se da dode do daha i pokušala se udaljiti, ali neka hladna
sila držala ju je nepokretnom. Ispružila je ruke pred sebe, kao da se želi zaštititi
od crnih rupa koje su predstavljale oci.
Osjecala se kao da je zakucana za pod, a u isto vrijeme kao da se utapa i guši.
Nije mogla disati.
A onda su se Sashina usta otvorila, i škripavi šapat izašao je iz usta na tom
bolesnom, nasmiješenom licu. Em je osjetila njezin dah — poput spaljenog
pepela.
"Jesi Ii spremna platiti, Emi" Iz usta joj je potekla krv i nastavila je curiti niz
njezinu bradu.
A zatim je pocelo: prodoran, visok, oštar zvuk koji je Em ušao u mozak i probio
se kroz osjecaj gušenja. Aparati. Vrištali su — ili je to bila ona? Bip, bip, bip,
biiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiip.
Em je posrnula unazad, udarila u monitore, i jedan je poletio na pod. Onda se
okrenula i odjurila niz hodnik. Bježala je i pokušavala doci do daha; mislila je
da ce joj srce eksplodirati dok je trcala da spasi goli život.
Tri sestre i lijecnik prošli su pokraj nje u drugom smjeru.
"Srcani zastoj!" cula ih je kako vicu za ledima.
Pompea
-182-
A zatim, dok ih je još mogla cuti, cula je sljedece: "Ugasite monitore." Nastavila
je trcati, hladnoca ju je opalila kao da se zaletjela u zid, no istovremeno je opet
cula iste rijeci u glavi.
Ugasite monitore. Znala je što to znaci.
Sasha Bowlder je umrla.
Pompea
-183-
J. D.? J. D., jesi Ii tu?" vikala je Em u mobitel. Nije uopce bila sigurna da se on
vec javio. Ono stvorenje u bolnici... nije si mogla iz glave izbaciti taj prizor.
Jesi li spremna platiti. Em?
Užasne slike dolazile su joj pred oci, kao da se jegulje migolje i napadaju je u
njezinog glavi. Sasha je umrla, Chase isto tako. Bio je mrtav zbog svojih
postupaka koji su doveli do Sashine smrti.
Sada ce i Em platiti. Platit ce zbog neceg što je ucinila: oko za oko.
Oko za oko i cijeli svijet ce biti slijep. To je negdje cula.
"Em? Halo?" slabo je cula J. D-jev glas u uhu."J. D.!?"
"Em, jesi li dobro?"
"O Bože, J. D." Sada je plakala. "Vidjela sam je."
"Koga si vidjela? Em, što se dogada? "
"Ne mogu. Ne mogu objasniti. Platit cu — ne znam što to znaci." Sada je bila
histericna, dahtala je i pokušavala progutati slinu.
"Em. Smiri se. Dodi k meni pa cemo razgovarati." J. Djev glas djelovao je
umirujuce: poput melema na opeklini.
"Dobro. Dobro. Dobro." Ponavljala je tu rijec pokušavajuci samu sebe uvjeriti u
to.
"Em, nisam nikada cuo da ovako zvuciš. Želiš li da dodem po tebe?"
"Ne. Ne. Dobro sam. Stižem." Upalila je auto i polako ga stavila u brzinu,
razmišljala je samo o tome da stigne k J. Dju i baci mu se u narucje.
Prebacila je na stanicu s klasicnom glazbom u nadi da ce ona umiriti njezine
uzburkane misli. Em je znala da je nedavno ucinila samo jedno za što bi mogla
platiti. Jedini prekršaj koji je zaslužio osvetu: Zach. Ono što je napravila s
deckom svoje najbolje prijateljice. Njezini osjecaji prema njemu. To što je imala
tako malo kontrole nad vlastitim osjecajima — to što nije željela imati više
kontrole. To su bili grijesi, bez sumnje. Osjecaj mucnine potjerala je natrag
duboko u sebe.
Ne poželi decka svoje najbolje prijateljice.
Razmišljala je o tome, grizla donju usnu i kompulzivno micala kosu s cela, kada
21. POGLAVLJE
Pompea
-184-
je ugledala auto koji ju je sustizao. To ju je iznenadilo; odlucila se kuci odvesti
pokrajnjom cestom Peaks koja je obicno bila napuštena. Put je bio malo brži, ako
ste poznavali zavoje. Ali morali ste paziti na jednom dijelu s nizbrdicom.
Pogotovo zimi.
Auto je vozio brže od dozvoljenog. Kada je bio desetak metara iza nje, poceo je
signalizirati. Bilo je kao da u retrovizoru ima disko kuglu, svjetlo ju je u mraku
gotovo zaslijepilo.
Koji vrag? Em je malo ubrzala. Ništa se nije promijenilo, signaliziranje se
nastavilo.
I na djelic sekunde izmedu dva bljeska, Em je imala užasnu viziju: bila je to ona
plavuša, zastrašujuca, krvava. Ali koja ju je tjednima pratila.
Ona koja joj je dala cvijet, shvatila je sada, ona koja joj je vjerojatno u kaputu
ostavila poruku.
Cim joj je to palo na pamet, znala je. Proganja je. Ovaj ce put završiti poput
Chasea. Ona ce biti ta koja ce platiti.
Pokretala ju je cista panika kada je naglo skrenula lijevo, na put Old Mark.
Zatim desno na Pemaquid cestu. Auto je još uvijek bio iza nje, sada još bliže.
Panicno je skrenula na serpentini i vratila se na cestu Peaks. Auto ju je slijedio i
nastavio se približavati cak i kada je Em mislila da izmedu njihovih branika
više nema prostora. Sada je plitko disala raskolacenih ociju i pogrbljenih
ramena. A tada, dok su se dva auta približila strmoj dionici, najopasnijem dijelu
ceste Peaks, auto se pod malim kutom zaletio u nju. Od trenutka udara sve je
doživljavala usporeno, kao da gleda kako bijela biljarska kugla udara u crnu
tocno na pravom mjestu. Em je osjetila kako auto ide ravno u snijeg. A zatim se
tamo zaglavio uz jak trzaj.
Nije imala vremena provjeriti je li citava. Ludacki je iskocila iz auta i pojurila u
noc. Bila je ocajna. Tjerala je noge da se krecu iako su se sporo vukle podu.
Tijelo su joj razdirali jecaji. "Ostavi me na miru! Prestani! Prestani!"
Prošla je otprilike pet metara kada je shvatila da njezin progonitelj isto vice.
"Sve je u redu", cula je ženski glas. "Sve je u redu! Ja sam Drea! Iz škole!"
Em je usporila, ali samo malo. Okrenula se, no nastavila je hodati natraške,
Pompea
-185-
posrtala je preko grana i kamenja, a dah joj je grebao grlo.
"Ja sam, Drea Feiffer. Nešto ti nije u redu s autom." Drea se pomakla i svjetlo
auta ju je obasjalo. Stajala je tamo u odjeci boja noci: crnoj, sivoj i srebrnoj.
Obrijala je dio glave pa su joj crni pramenovi asimetricno padali preko lijevog
obraza. Podigla je ruke, kao da želi pokazati da je došla u miru. "Bila sam iza
tebe na Peaksu i primijetila sam da ti nešto curi iz auta. Bojala sam se da je
kociono ulje."
Em je osjetila olakšanje, ali uz to i nagli bijes. Je li ova cura ozbiljna? Natjerala ju
je s ceste jer je mislila da joj curi kociono ulje?
"Zbilja. Moj frend Crow naucio me o autima. Vidjela sam da dolazi nizbrdica i
bojala sam se da neceš moci stati. Imala sam neki cudni predosjecaj. Pa sam se
zaletjela u tebe. Nježno. Nježno sam te opalila."
"Zabila si se u mene jer si mislila da možda nešto nije u redu s mojim autom?"
Em je odmahnula glavom pokušavajuci shvatiti. Zadrhtala je kada se sjetila
odakle je dolazila. Iz bolnice. Sashine sobe. Sasha je bila mrtva, a Drea to još nije
znala. Em se smekšala, opustila je ruke stisnute u šake i odmaknula kosu s lica.
"Dodi da pogledamo. Ako se varam, moj ce ti tata besplatno popraviti auto."
"A kako cemo to provjeriti?" Em se sagnula i oslonila ruke na koljena da dode
do daha. Svijet se još uvijek malo okretao.
"Imam kutiju s alatom u autu." Zacudo, Drea je pružila ruku prema Em. "Zbilja
mi je žao što sam te prepala. Izgledaš kao da si vidjela duha."
Em je okrenula lice od nje, želudac joj se okretao. Nije primila Dreinu ruku.
"Hajdemo to samo obaviti. Ovdje je ledeno." Malo je potrcala, dijelom jer joj je
bilo hladno, a dijelom da prekine Drein ispitivalacki pogled.
Em se malo odmaknula dok je Drea donijela bateriju i zavirila ispod poklopca
motora mumljajuci si u bradu. Prekrižila je ruke i poskakivala s noge na nogu, a
pluca su joj gorjela od ledenog zraka. Šuma s lijeve strane ceste Peaks bila je
gusta i duboka, dio prirodnog rezervata Galvin gdje su decki igrali košarku na
ledu. Zaškiljila je pokušavajuci vidjeti jezero, ali jedva da je vidjela kroz prvi
red drveca.
Drea je zveckala i psovala ispod poklopca i kada je završila, izgledala je
Pompea
-186-
potreseno. Onda je rezignirano legla na bljuzgavu cestu po kojoj je bila posuta
sol i zavukla se ispod Emina auta.
"Ovaj, trebaš li pomoc? " pitala je Em bespomocno. No Drea je vec ustala i
prilazila Em. Obrisala je ruke o crne traperice.
"Zbilja su bile kocnice, Em. Izgleda da su prerezane."
"Što to uopce znaci?"
"Pa da bi bila mrtva da si se spustila niz kosinu", rekla je Drea i zadrhtala.
"Samo bi ubrzavala. Kao u nekoj ludoj vožnji u lunaparku." U daljini je buknula
sova.
"Ali... ali... kako se to dogodilo? Auto mi je baš bio na servisu." Emini su obrazi
gorjeli od hladnoce. Nije nosila kapu.
"Ne znam kako se to dogodi. Samo znam to popraviti." Drea se sumorno
osmjehnula.
"Covjece, dugujem Crowu pivo. A ti duguješ meni, ono, cijelu bocu votke, ili
krunu kraljice maturalne kad je osvojiš, ili tako nešto. Upravo sam ti spasila život.
Winters." Naglo je utihnula. Em je vidjela da su zidovi, koje je Drea uvijek
držala podignute oko sebe, nakratko nestali; Drea se okrenula i zagledala se u
mrak. "Popravila sam si prosjek."
Em je opet pomislila na Sashu. "Što si rekla?"
"Ništa." Drea se okrenula prema Em. Opet je podigla zidove oko sebe. "Šalim se
za krunu. Ne pristaje mi uz moderni prsluk koji nosim na poslu."
Em je samo zurila, ne baš u Dreu, ne baš u auto, samo je piljila u tamu pred
sobom. Prerezane su joj kocnice. Odjednom je osjetila beznade, predala se.
Nešto loše ce se dogoditi. Nešto loše vec se dogadalo. Nije bilo nacina da se to
zaustavi.
Drea je pucnula prstima blizu Emina lica. "Zemlja zove Em. Mogu li te odvesti
doma, ili tako nešto?"
"Sori. Može, hvala. Samo malo, idem po torbu", promr mljala je Em i sagnula se
u auto da je uzme. Cinilo joj se da je Drea više ne sluša — pažljivo je vracala alat
u metalnu kutiju — no kada je Em prišla Dreinoj maloj Hondi Civic, Drea se
ukocila.
Pompea
-187-
Em je pogledala iza sebe, napola ocekujuci da ce u najmanju ruku ugledati losa.
Ali Drea nije gledala iza nje. Gledala je u nju.
"To", rekla je Drea i pokazala prema torbi. "Odakle ti to?"
Em je spustila pogled i krv joj je pojurila u glavu. Instinktivno je pružila ruku
kao da se želi zaštititi od orhidejina sjaja. Tocno se sjecala da je bacila cvijet u
smece, onaj drugi koji joj je Ali stavila na Harvardskom trgu. Ali evo ga opet.
Drea je napeto zurila u cvijet.
"Ovaj cvijet?" Em je opet pocela plitko disati. "Ne znam. Neka cura mi ga je
dala. Cudna prica."
"Zašto cudna?"
Em je dahnula na vrhove zaledenih prstiju. "Cudno jer ga se ne mogu riješiti.
Prvi put sam... gledala sam kako ga je vlak zdrobio. A onda mi ga je ta cura
vratila. Nisam cak ni sigurna tko je ona..." Ušutjela je i zapitala se je li to
trenutak kada ljude odvezu u umobolnicu.
Ali Drea nije izgledala kao da ce je ismijati, što je Em ocekivala. Samo je nijemo
otrgnula orhideju s Emine torbe. Drugom je rukom iz džepa crnih traperica
izvadila Zippo upaljac. A zatim je delikatni cvijet zapalila.
Kada je vec cijeli cvijet gorio, bacila ga je na do. Tamo je izgorio do kraja.
Drea je pogledala u Em, a slabi joj je plamen obasjao lice poput svjetlosti svijece.
Em dosada nije primijetila da Drea ima tako duge i zavinute trepavice. Te
trepavice i njezin izraženi nos cinili su je zbilja lijepom na neki neocekivan
nacin. Ljepota sigurno nije pristajala uz reputaciju opake cure. Em se odjednom
zapitala je li Drea ikada bila zaljubljena.
"što si ucinila?" Drein je glas bio nježan, ali ipak strog. Em je shvatila da nikada
prije nije vidjela Dreu Feiffer uplašenu, cak ni onda u petom razredu kada joj je
Carey Wallace prijetio da ce je prebiti jer je cudakinja.
"Molim?" Em je progutala slinu, a grlo joj je odjednom bilo suho.
"One se ne pojave tek tako. Sto si ucinila? Zašto si dobila cvijet?"
Em su ta pitanja toliko iznenadila da nije mogla odmah odgovoriti. Nije joj se
svidio nacin na koji je ju je Drea gledala. Je li Drea cula nešto u školi? Kako bi
Drea Feiffer mogla znati nešto
Pompea
-188-
o njoj? "Ja... nisam ništa napravila."
Drea je napucila usne, nagnula glavu na stranu i proucavala Em. Onda je
odmahnula glavom, kao da je donijela odluku. "Pretvaranje ti nece pomoci, Em.
Nadi me kada budeš spremna za razgovor." Potražila je nešto u pretincu za
rukavice. "U meduvremenu," rekla je Drea izlazeci iz auta s necime u ruci,
"možda ti ovo pomogne."
Primila je Eminu ruku i na dlan joj je stavila mali zlatni privjesak u obliku zmije
— umanjenu verziju onakvog kakvog je Drea godinama nosila. Zatim je
mahnula glavom prema autu, signalizirajuci Em da ude. Em ju je pogledala,
cekala je daljnje objašnjenje, ali Drea je šutjela. Jedini zvuk u autu tijekom
vožnje kuci bila je glazba koja je dolazila iz zvucnika.
"Hvala što si me dovezla", rekla je Em pomalo plaho kada su stale na kolnom
prilazu. Znala je da nece uci u kucu — bilo je definitivno previše mracno da bi
unutra bila sama, i znala je da je J. D. ceka.
"Nema problema." Obasjane svjetlom koje je dolazilo od podne rasvjete na
kolnom prilazu, Dreine su oci prodorno pogledale njezine. "Upamti, potraži me
kada poželiš razgovarati. Možda ti mogu pomoci."
Em nije odgovorila dok je izlazila iz auta.
J. D. je bio izvan sebe kada je otvorio vrata. Kosa mu je stršila na toliko strana
da je izgledao kao da ga je udarila struja. "Što ti se dogodilo? Zašto te tako dugo
nije bilo? Jesi li dobro?"
Em je ozbiljno šapnula: "Jesu li tvoji kod kuce?"
"Da, doma su. Ozbiljno, Em, što se dogada?"
"Što rade?" Prošla je pokraj njega i spustila glas u šapat. Nije joj se veceras dalo
imati posla s gospodom i gospodinom Fount i njihovim neizbježnim pitanjima
o školi i pripremama za maturu.
J. D. je podigao obrvu. "Gore gledaju dokumentarac o plavetnim kitovima",
podrugljivo je šapnuo. "Hoceš li mi sada reci što se dogada?" Popravio je vestu i
pogledao je preko ruba naocala. "Preko telefona si zvucala poput ludakinje."
"Mislim da gubim razum", rekla je Em i povukla ga prema vratima podruma.
Nastavila je pricati dok su silazili stubama i ušli u sobu za odmor gdje je bio
Pompea
-189-
prastari kauc koji je J. D. zvao svojim terapeutskim kaucem. "Kocnice su mi
sjebane. Drea Feiffer me spasila. Mislim da me netko uhodi. Mislim da me duh
uhodi." Recenice su iz nje izlazile isprekidano, no na dnu stubišta je prestala
buncati.
Glas joj je zapeo u grlu kada je vidjela što je J. D. pripremio: tanjur domacih
nachosa, dva cupcake kolacica i malu hrpu jastuka na "njezinoj strani" kauca.
"J.D., ovo je tako lijepo."
"Pa kažem ti, zvucala si kao da ce te odvesti u ludackoj košulji. Zabrinuo sam
se." Slegnuo je ramenima i provukao prste kroz kosu. Sagnuo se ispod niske
grede i prišao kaucu.
Em je utonula na kauc, udahnula njegov poznati miris, a gumbi na presvlaci
utisnuli su joj se na ruke.
"Ovaj je kauc tako neudoban", rekla je i povukla jedan vuneni gumb.
"Misle Ii i duhovi tako?" Pogledao ju je i znatiželjno se podsmjehnuo. "Što si
ono govorila?"
"J. D., slušaj. Mogu li ti nešto reci? Mogu li ti sve reci?" Pokušala je pojesti
zalogaj kolacica, ali nije mogla.
"Možeš." On nije još sjeo, stajao je iznad nje.
"Nešto cudno se dogada", rekla je i ugrizla se za usnu.
"Sad si mi sve rekla, Em. Dogodilo se puno cudnih stvari. Možeš li biti
preciznija?" pitao je i gurnuo ruke u džepove kucnog haljetka.
Šalio se, ali ona mu je to zamjerila. Mahnula je rukama, kao što je cinila kada je
tražila pravu rijec. "Pokušavam J. D.. Daj mi malo vremena."
"Dobro, dobro." Podigao je ruke i mahnuo joj da nastavi.
Ona je odložila kolacic i pogledala ga. "Netko me slijedi." Pokazala je prema
prozoru, kao da ce to potvrditi njezinu pricu. "Sjecaš li se onog dana u Bostonu?
Bila je tamo tada."
"Tko je bio tamo?" J. D. je sjeo i zabrinuto je pogledao.
"Jedna cura. Cura koja se zove Ali i koja se pojavljuje na prozorima. I u
podzemnoj u Bostonu onog dana. Slijedi me, mislim zbog neceg što sam
ucinila..." Em je ušutjela kada je vidjela kako je gleda. Vidjela ga je da tako gleda
Pompea
-190-
Melissu kada je pricala kako su se Tess Hoover i Brian Rinaldi zajedno ubacili u
isti red na izletu u zabavni park u sedmom razredu i kako je to sigurno znacilo
da su cura i decko. Blago. Ironicno. Kao da si misli: nisu li ovi klinci tako slatki?
"Ne vjeruješ mi, zar ne?" upitala je tupo.
J. D. je uzdahnuo i sjeo bliže. "Em, znam da ti je ovo teško." Sada ju je gledao s
još više sucuti. "Ne znam odakle ti ideja da te netko slijedi, ali znam da si
uznemirena zbog Chasea. Znam da ste se malo družili i razgovarali, ali moraš
upamtiti da ništa od ovoga nije tvoja krivnja. Nisi ništa mogla promijeniti."
Položio je ruku na njezinu nogu i potapšao je. Ona se odmaknula, kao da je
njegov dodir pece.
"Ne, ne govorim o tome. Ne radi se o tome." Em je silovito odmahnula glavom.
"Gle, ljudima mašta proradi nakon tragedije, znaš? To sam negdje procitao. Ako
mi želiš pricati price, ja cu slušati. Samo ne želim da plašiš samu sebe."
"Puno sam vremena provela pokušavaju za ovo okriviti svoju odvec bujnu maštu",
rekla je i sada joj se u glasu cula ljutnja. "Ne radi se o tome. Ovo je vece od toga.
Mislim, ima veze s Chaseom, ali..." Pokušala je sabrati misli.
J. D. se ubacio. "Tako je. Sve je to pocelo kada je Chase umro. Možda cak i sa
Sashinim skokom. Ovo je bilo sjebano razdoblje. Nije ni cudo što si
izbezumljena."
"Ne, J. D. Izbezumljena sam jer stalno vidam istu curu koja mi je dala crveni cvijet
koji se sam regenerira i koji je eto slucajno bio Chaseu u ustima kada je umro i jer
mi je netko upravo prerezao kocnice i navodno >nije dovoljno žaliti< i zato sam
izbezumljena." Dok je završila s izljevom osjecaja vec se uspela na pola stubišta,
gutala je suze i trudila se obuci kaput s malo dostojanstva, što nije bilo lako
kada joj je pred ocima bilo tako mutno da nije ni vidjela gdje treba gurnuti
ruku.
J. D. ju je smeteno gledao. "Kamo ideš?"
"Idem kuci", viknula je. "Idem kuci. Barem me moji jastuci ne gledaju svisoka."
Ali oni je ne mogu zaštititi, znala je to. To ce morati sama napraviti.
Cula je J. Dja kako trci za njom po stepenicama i naglo je skrenula prema
vratima.
"Em", rekao je. "Što sam ucinio?"
"Kritiziraš me, kao i obicno." Zapiljila se u njega. "Pokušaj živjeti svoj život, a ne
samo suditi o tudim životima."
"živim ga", rekao je tiho i hladno.
"Baš. Mene posvuda vozikaš i govoriš mi što da radim. Super ti je život", rekla
je i okrenula se prema naletu hladnog vjetra, a vrata je zalupila za sobom.