1 Michelle Zink - Sestrinsko proročanstvo Sre Mar 06, 2013 7:13 pm
.novocaine
expelled from paradise
First topic message reminder :
Možda zato što se čini tako primjerena, ne primjećujem kišu. Pada u zavjesama,
Stoprekrivač od srebrnastih niti što se obrušava na tvrdo, gotovo zimsko tlo. Ipak,
stojim pokraj lijesa i ne mičem se.
Nadesno sam od Alice. Uvijek sam nadesno od Alice i često se pitam je li
tako bilo još u majčinoj utrobi, prije nego što smo jedna za drugom vrišteći
istisnute u svijet. Moj brat Henry sjedi blizu Edmunda, našeg vozača, i tete
Virginije, jer Henry i ne može drugo doli sjediti, s obzirom na to da su mu noge
uzete. S velikom su mukom Henryja i njegovu stolicu odnijeli do groblja na brijegu
da vidi kako našeg oca ispraćaju na vječni počinak.
Teta Virginia naginje se da nam se obrati kroz bubnjanje kiše. "Djeco,
moramo krenuti."
Velečasni je već odavno otišao. Ne mogu reči koliko smo dugo stajali kod
blatnog humka gdje je ležalo tijelo mog oca, jer ja sam bila pod zaklonom
Jamesova kišobrana, u tihom zaštitničkom svijetu što je između mene i istine
razapeo tanahnu opnu.
Alice nam maše da pođemo. "Hajde, Lia, Henry. Vratit ćemo se kad sunce
bude sjalo i položiti svježe cvijeće na očev grob." Ja sam rođena prva, premda tek
koju minutu ranije, ali uvijek je bilo jasno da je Alice glavna.
Teta Virginia kima Edmundu. On podiže Henryja u naručje i okrene se da
pođe natrag prema kući. Henryjev pogled sreće se s mojim preko Edmundova
ramena. Henryju je tek deset godina, mada je daleko mudriji od većine dječaka
njegove dobi. Vidim očevu smrt u tamnim podočnjacima pod bratovim očima.
Žalac boli pronalazi put kroz moju otupljenost, zaustavljajući se negdje iznad srca.
Alice možda i jest glavna, ali za Henryja sam se oduvijek odgovornom osjećala ja.
Moje se noge ne žele pomaknuti, ne žele me odnijeti od oca, hladnog i
mrtvog u zemlji. Alice se osvrće. Njezin pogled nalazi moj kroz kišu.
"Sad ću ja." Moram vikati da me čuje, i ona polako kima, okreće se i
nastavlja niz stazu prema Birchwood Manoru.
James me prima za ruku u rukavici, a mene preplavljuje olakšanje kad se
njegovi snažni prsti sklope povrh mojih. Približava se da ga mogu čuti od kiše.
"Ostat ću s tobom koliko god želiš, Lia."
Mogu samo kimnuti, promatrajući kišu kako lije suze niz očev spomenik dok
čitam riječi uklesane u granit.
Thomas Edward Milthorpe
Voljeni otac
23. lipnja 1846. – 1. studenog 1890.
Nema cvijeća. Usprkos bogatstvu mog oca, teško je naći cvijeće na samom pragu
zime u našem gradu na sjeveru države New York, a nitko od nas nije imao ni snage
ni volje da ga naruči kako bi na vrijeme stiglo na skromnu misu. Sramim se,
najednom, zbog te kratkovidnosti, pa bacam pogled po obiteljskom groblju, tražeći
nešto, bilo što, što bih mogla ostaviti.
Ali nema ničega. Tek nekoliko kamenčića na kiši što se skuplja u lokve po
blatu i travi. Saginjem se, posežem za nekoliko zablaćenih kamena, rastvarajući
dlan prema kiši dok nije oprala kamičke.
Ne čudi me što James zna što namjeravam, makar to ne izgovaram naglas.
Cijeli smo život prijatelji, a odnedavna i nešto puno, puno više. Kreće naprijed s
kišobranom, nudeći mi zaklon, dok ja zakoračujem prema grobu i otvaram šaku,
redajući kamenje uz podnožje očeva spomenika.
Od te mi se kretnje rukav povlači, otkrivajući djelić čudnog biljega,
neobičnog, nazubljenog kruga što mi je na zapešću procvao u satima nakon očeve
smrti. Kradomice pogledavam Jamesa da vidim je li spazio. Nije, pa uvlačim ruku
dublje u rukav, nižući kamenje u pomni red. Potiskujem biljeg iz misli. U njima
nema mjesta i za žalost i za brigu. A žalost ne čeka.
Odmičem se gledajući kamenje. Nije tako lijepo ni veselo poput cvijeća što
ću donijeti na proljeće, ali jedino su što imam dati. Posežem za Jamesovom rukom
i okrećem se da odem, oslanjajući se na njega da me povede kući.
Nije me u prizemlju zadržala vatra u salonu dugo nakon što se ostatak kućanstva
povukao na počinak. Moja soba ima peć, kao i većina soba u Birchwood Manoru.
Ne, ja sjedim u zamračenom salonu, osvijetljenom samo žarom vatre na umoru,
zato što nemam hrabrosti da se uspnem na kat.
Premda je otac mrtav već tri dana, našla sam sebi dovoljno posla. Valjalo je
tješiti Henryja, i iako bi teta Virginia sve bila uredila za očev ukop, činilo se
pravedno da joj ja pomognem pohvatati konce. To sam govorila sebi. Ali sad, u
praznom salonu gdje mi je jedino društvo bio sat što kuca iznad kamina, shvaćam
da sam izbjegavala trenutak kad ću morati poći na kat i proći pokraj praznih očevih
odaja. Taj trenutak kad ću morati priznati da ga uistinu više nema.
Brzo ustajem, prije nego što malakšem, usredotočujući se na to da noge u
papučama stavljam jednu pred drugu dok hodam uza spiralno stubište pa niz
hodnik istočnog krila. Dok prolazim pokraj Aliceine sobe pa potom Henryjeve,
pogled mi privlače vrata na kraju hodnika. Soba koja je nekoć bila privatna odaja
moje majke.
Mračna soba.
Kao malene djevojčice Alice i ja smo o toj sobi razgovarale šaptom, mada ne
znam kako smo nadošle na to da je nazovemo Mračna soba. Možda zato što su,
među prostorijama visokih stropova gdje vatra neprestance plamti devet mjeseci
u godini, samo nenastanjene prostorije posve mračne. No čak i dok je majka bila
živa, ta se soba doimala mračnom, zato što se u nju povukla tijekom mjeseci prije
smrti. Činilo se da se upravo u toj sobi sve više i više udaljavala od nas.
Nastavljam u svoju sobu, gdje se svlačim i navlačim spavaćicu. Sjedam na
krevet, četkajući kosu da zasjaji, kadli me usred zamaha zaustavlja kucanje na
vratima.
"Da?"
Alicein me glas pronalazi s one strane vrata. "Ja sam. Mogu li ući?"
"Naravno."
Vrata se škripavo otvaraju i kroz njih nadire hladniji zrak iz negrijanog
hodnika. Alice ih brzo zatvara, prilazi krevetu i sjeda uz mene kao kad smo bile
djeca. Naše spavaćice, poput nas, gotovo su identične. Gotovo, ali ne posve.
Aliceine se na njezin zahtjev izrađuju od fine svile, dok je meni udobnost draža od
mode pa nosim flanel u svako godišnje doba osim ljeta.
Pruža ruku prema četki. "Daj meni."
Dodajem joj četku, nastojeći ne pokazati iznenađenje dok se okrećem da mi
može dosegnuti potiljak. Mi nismo onaj tip sestara koji se bavi četkanjem kose
noću ili povjeravanjem tajni.
Provlači četku dugačkim potezima, počevši od tjemena, pa se spušta sve do
vrhova. Promatrajući naš odraz u zrcalu iznad komode, teško je povjerovati da nas
itko može razlikovati. S ove udaljenosti i na sjaju plamena izgledamo navlas isto.
Naša se kosa jednako kestenjasto ljeska na prigušenom svjetlu. Jagodice su nam
rezane pod istim kutom. No, znam da suptilne razlike oni koji nas imalo poznaju ne
mogu previdjeti. Blaga zaobljenost mog lica u opreci je s oštrijim obrisima sestrina,
a sjetna introspekcija u mojim očima suprotstavlja se prepredenoj iskri njezinih.
Alice se presijava poput dragulja na svjetlu, dok ja kontempliram, razmišljam i
odvagujem.
Vatra pucketa u peći, a ja sklapam oči, dopustivši ramenima da se ovjese
dok tonem u smirujući ritam četke u svojoj kosi, Aliceine ruke što mi usput
zaglađuje tjeme.
"Sjećaš li je se?"
Zatreperivši, kapci mi se otvaraju. To je neuobičajeno pitanje i načas nisam
sigurna kako da odgovorim. Bile smo djevojčice od samo šest godina kad nam je
majka poginula u neobjašnjivom padu s litice blizu jezera. Henry se rodio tek koji
mjesec ranije. Liječnici su već bili obznanili da očev odavno željeni sin nikad neće
stati na noge.
Teta Virginia je uvijek govorila da se majka nepovratno promijenila nakon
Henryjeva rođenja, a pitanja o njezinoj smrti još vise u zraku. Ne razgovaramo o
tome, kao ni o istrazi koja je uslijedila.
Mogu joj ponuditi samo istinu. "Da, ali samo malo. A ti?"
Oklijeva prije nego što odgovara; četka se i dalje miče. "Mislim da da. Ali
samo na mahove. Kratke trenutke, rekla bih. Često se pitam zašto pamtim njezinu
zelenu haljinu, ali ne kako joj je glas zvučao dok je čitala naglas. Zašto jasno vidim
zbirku pjesama koju je držala na stolu u salonu, ali se ne sjećam kako je mirisala."
"Na jasmin i ... naranče, čini mi se."
"Znači, to? Na to je mirisala?" Glas joj je mrmor iza mene. "Nisam znala."
"Daj. Sad ja." Obrnem se posežući za četkom.
Okreće se poslušno poput djeteta. "Lia?"
"Da?"
"Da znaš nešto, o majci ... Da se sjećaš nečega, nečeg važnog, bi li mi rekla?"
Glas joj tih, nesigurniji nego što sam ga ikad čula.
Dah mi zapinje u grlu od čudnog pitanja. "Da, naravno, Alice. Bi li ti?"
Oklijeva, jedini je zvuk u sobi tiho provlačenje četke kroz svilenu kosu.
"Valjda."
Vučem joj četku kroz kosu, prisjećajući se. Ne svoje majke. Ne sada. Nego
Alice. Nas. Blizanki. Prisjećam se vremena prije Henryjeva rođenja, prije nego što
je majka samotno utočište potražila u Mračnoj sobi. Vremena prije nego što je
Alice postala tajnovita i čudna.
Bilo bi lako osvrnuti se na naše djetinjstvo i pretpostaviti da smo Alice i ja
bile bliske. U blagonaklonim se uspomenama sjećam njezina tihog daha u noćnoj
tami, njezina glasa što mrmlja u crnilo naše zajedničke dječje sobe. Pokušavam
našu blizinu u sjećanje dozvati kao utjehu, zanemariti glas što me podsjeća na naše
razlike još od onomad. Ali ne ide. Ako ćemo iskreno, moram priznati da smo jedna
drugu uvijek oprezno odmjeravale. Pa ipak, nekoć sam nju hvatala za mekanu ruku
prije nego što bih usnula, njezine sam uvojke micala s ramena kad je spavala
preblizu.
"Hvala ti, Lia." Alice se osvrće, gledajući me u oči. "Nedostaješ mi, znaš."
Obrazi su mi topli pod njezinim ispitivačkim pogledom, od blizine njezina lica
momu. Sliježem ramenima. "Ovdje sam, Alice, kao što sam uvijek i bila."
Smiješi se, ali u tome ima nečega tužnog i znakovitog. Prignuvši se, mršave
ruke ovija oko mene kao dok smo bile djeca.
"I ja također, Lia. Kao što sam uvijek bila."
Ustaje, odlazeći bez više ijedne riječi. Sjedim na rubu kreveta pod
prigušenom luči svjetiljke, pokušavajući odgonetnuti njezinu neuobičajenu tugu.
Nije tipično za Alice da se predaje mislima, premda se, s obzirom na očevu smrt,
svi valjda osjećamo ranjivo.
Razmišljanja o Alice dopuštaju mi da izbjegnem trenutak kad ću morati
pogledati svoje zapešće. Osjećam se kukavički dok pokušavam smoći snage da
posuvratim rukav spavaćice. Da ponovno pogledam biljeg koji se pojavio nakon što
je očevo tijelo nađen u Mračnoj sobi.
Kad napokon posuvratim rukav, rekavši sebi da je što god ondje bilo ondje,
gledala ja ili ne, moram stisnuti usnice da ne poviknem. Ne iznenađuje mene biljeg
na mekanoj unutarnjoj strani zapešća, nego to koliko je sad tamniji nego što je još
jutros bio. Koliko je krug precizniji, mada i dalje ne mogu dešifrirati brazde koje ga
podebljavaju pa rubovi izgledaju neravno.
Borim se protiv navale sve jače panike. Kao da bi trebalo postojati neko
rješenje, nešto što bih trebala učiniti, netko komu bih trebala reći, ali komu bih
takvo što mogla reći? Nekoć bih se obratila Alice, jer komu drugom da povjerim
takvu tajnu? Medutim, ne mogu zanemariti sve dublji jaz između nas. Zbog njega,
zazirem od svoje sestre.
Govorim sebi kako će biljeg nestati, kako nema potrebe da nekomu govorim
nešto tako čudno, kad će sigurno proći za nekoliko dana. Instinktivno pomišljam
kako je to laž, ali uvjeravam sebe da imam pravo u nju povjerovati na dan kao što
je ovaj.
Na dan kad sam pokopala oca.
Možda zato što se čini tako primjerena, ne primjećujem kišu. Pada u zavjesama,
Stoprekrivač od srebrnastih niti što se obrušava na tvrdo, gotovo zimsko tlo. Ipak,
stojim pokraj lijesa i ne mičem se.
Nadesno sam od Alice. Uvijek sam nadesno od Alice i često se pitam je li
tako bilo još u majčinoj utrobi, prije nego što smo jedna za drugom vrišteći
istisnute u svijet. Moj brat Henry sjedi blizu Edmunda, našeg vozača, i tete
Virginije, jer Henry i ne može drugo doli sjediti, s obzirom na to da su mu noge
uzete. S velikom su mukom Henryja i njegovu stolicu odnijeli do groblja na brijegu
da vidi kako našeg oca ispraćaju na vječni počinak.
Teta Virginia naginje se da nam se obrati kroz bubnjanje kiše. "Djeco,
moramo krenuti."
Velečasni je već odavno otišao. Ne mogu reči koliko smo dugo stajali kod
blatnog humka gdje je ležalo tijelo mog oca, jer ja sam bila pod zaklonom
Jamesova kišobrana, u tihom zaštitničkom svijetu što je između mene i istine
razapeo tanahnu opnu.
Alice nam maše da pođemo. "Hajde, Lia, Henry. Vratit ćemo se kad sunce
bude sjalo i položiti svježe cvijeće na očev grob." Ja sam rođena prva, premda tek
koju minutu ranije, ali uvijek je bilo jasno da je Alice glavna.
Teta Virginia kima Edmundu. On podiže Henryja u naručje i okrene se da
pođe natrag prema kući. Henryjev pogled sreće se s mojim preko Edmundova
ramena. Henryju je tek deset godina, mada je daleko mudriji od većine dječaka
njegove dobi. Vidim očevu smrt u tamnim podočnjacima pod bratovim očima.
Žalac boli pronalazi put kroz moju otupljenost, zaustavljajući se negdje iznad srca.
Alice možda i jest glavna, ali za Henryja sam se oduvijek odgovornom osjećala ja.
Moje se noge ne žele pomaknuti, ne žele me odnijeti od oca, hladnog i
mrtvog u zemlji. Alice se osvrće. Njezin pogled nalazi moj kroz kišu.
"Sad ću ja." Moram vikati da me čuje, i ona polako kima, okreće se i
nastavlja niz stazu prema Birchwood Manoru.
James me prima za ruku u rukavici, a mene preplavljuje olakšanje kad se
njegovi snažni prsti sklope povrh mojih. Približava se da ga mogu čuti od kiše.
"Ostat ću s tobom koliko god želiš, Lia."
Mogu samo kimnuti, promatrajući kišu kako lije suze niz očev spomenik dok
čitam riječi uklesane u granit.
Thomas Edward Milthorpe
Voljeni otac
23. lipnja 1846. – 1. studenog 1890.
Nema cvijeća. Usprkos bogatstvu mog oca, teško je naći cvijeće na samom pragu
zime u našem gradu na sjeveru države New York, a nitko od nas nije imao ni snage
ni volje da ga naruči kako bi na vrijeme stiglo na skromnu misu. Sramim se,
najednom, zbog te kratkovidnosti, pa bacam pogled po obiteljskom groblju, tražeći
nešto, bilo što, što bih mogla ostaviti.
Ali nema ničega. Tek nekoliko kamenčića na kiši što se skuplja u lokve po
blatu i travi. Saginjem se, posežem za nekoliko zablaćenih kamena, rastvarajući
dlan prema kiši dok nije oprala kamičke.
Ne čudi me što James zna što namjeravam, makar to ne izgovaram naglas.
Cijeli smo život prijatelji, a odnedavna i nešto puno, puno više. Kreće naprijed s
kišobranom, nudeći mi zaklon, dok ja zakoračujem prema grobu i otvaram šaku,
redajući kamenje uz podnožje očeva spomenika.
Od te mi se kretnje rukav povlači, otkrivajući djelić čudnog biljega,
neobičnog, nazubljenog kruga što mi je na zapešću procvao u satima nakon očeve
smrti. Kradomice pogledavam Jamesa da vidim je li spazio. Nije, pa uvlačim ruku
dublje u rukav, nižući kamenje u pomni red. Potiskujem biljeg iz misli. U njima
nema mjesta i za žalost i za brigu. A žalost ne čeka.
Odmičem se gledajući kamenje. Nije tako lijepo ni veselo poput cvijeća što
ću donijeti na proljeće, ali jedino su što imam dati. Posežem za Jamesovom rukom
i okrećem se da odem, oslanjajući se na njega da me povede kući.
Nije me u prizemlju zadržala vatra u salonu dugo nakon što se ostatak kućanstva
povukao na počinak. Moja soba ima peć, kao i većina soba u Birchwood Manoru.
Ne, ja sjedim u zamračenom salonu, osvijetljenom samo žarom vatre na umoru,
zato što nemam hrabrosti da se uspnem na kat.
Premda je otac mrtav već tri dana, našla sam sebi dovoljno posla. Valjalo je
tješiti Henryja, i iako bi teta Virginia sve bila uredila za očev ukop, činilo se
pravedno da joj ja pomognem pohvatati konce. To sam govorila sebi. Ali sad, u
praznom salonu gdje mi je jedino društvo bio sat što kuca iznad kamina, shvaćam
da sam izbjegavala trenutak kad ću morati poći na kat i proći pokraj praznih očevih
odaja. Taj trenutak kad ću morati priznati da ga uistinu više nema.
Brzo ustajem, prije nego što malakšem, usredotočujući se na to da noge u
papučama stavljam jednu pred drugu dok hodam uza spiralno stubište pa niz
hodnik istočnog krila. Dok prolazim pokraj Aliceine sobe pa potom Henryjeve,
pogled mi privlače vrata na kraju hodnika. Soba koja je nekoć bila privatna odaja
moje majke.
Mračna soba.
Kao malene djevojčice Alice i ja smo o toj sobi razgovarale šaptom, mada ne
znam kako smo nadošle na to da je nazovemo Mračna soba. Možda zato što su,
među prostorijama visokih stropova gdje vatra neprestance plamti devet mjeseci
u godini, samo nenastanjene prostorije posve mračne. No čak i dok je majka bila
živa, ta se soba doimala mračnom, zato što se u nju povukla tijekom mjeseci prije
smrti. Činilo se da se upravo u toj sobi sve više i više udaljavala od nas.
Nastavljam u svoju sobu, gdje se svlačim i navlačim spavaćicu. Sjedam na
krevet, četkajući kosu da zasjaji, kadli me usred zamaha zaustavlja kucanje na
vratima.
"Da?"
Alicein me glas pronalazi s one strane vrata. "Ja sam. Mogu li ući?"
"Naravno."
Vrata se škripavo otvaraju i kroz njih nadire hladniji zrak iz negrijanog
hodnika. Alice ih brzo zatvara, prilazi krevetu i sjeda uz mene kao kad smo bile
djeca. Naše spavaćice, poput nas, gotovo su identične. Gotovo, ali ne posve.
Aliceine se na njezin zahtjev izrađuju od fine svile, dok je meni udobnost draža od
mode pa nosim flanel u svako godišnje doba osim ljeta.
Pruža ruku prema četki. "Daj meni."
Dodajem joj četku, nastojeći ne pokazati iznenađenje dok se okrećem da mi
može dosegnuti potiljak. Mi nismo onaj tip sestara koji se bavi četkanjem kose
noću ili povjeravanjem tajni.
Provlači četku dugačkim potezima, počevši od tjemena, pa se spušta sve do
vrhova. Promatrajući naš odraz u zrcalu iznad komode, teško je povjerovati da nas
itko može razlikovati. S ove udaljenosti i na sjaju plamena izgledamo navlas isto.
Naša se kosa jednako kestenjasto ljeska na prigušenom svjetlu. Jagodice su nam
rezane pod istim kutom. No, znam da suptilne razlike oni koji nas imalo poznaju ne
mogu previdjeti. Blaga zaobljenost mog lica u opreci je s oštrijim obrisima sestrina,
a sjetna introspekcija u mojim očima suprotstavlja se prepredenoj iskri njezinih.
Alice se presijava poput dragulja na svjetlu, dok ja kontempliram, razmišljam i
odvagujem.
Vatra pucketa u peći, a ja sklapam oči, dopustivši ramenima da se ovjese
dok tonem u smirujući ritam četke u svojoj kosi, Aliceine ruke što mi usput
zaglađuje tjeme.
"Sjećaš li je se?"
Zatreperivši, kapci mi se otvaraju. To je neuobičajeno pitanje i načas nisam
sigurna kako da odgovorim. Bile smo djevojčice od samo šest godina kad nam je
majka poginula u neobjašnjivom padu s litice blizu jezera. Henry se rodio tek koji
mjesec ranije. Liječnici su već bili obznanili da očev odavno željeni sin nikad neće
stati na noge.
Teta Virginia je uvijek govorila da se majka nepovratno promijenila nakon
Henryjeva rođenja, a pitanja o njezinoj smrti još vise u zraku. Ne razgovaramo o
tome, kao ni o istrazi koja je uslijedila.
Mogu joj ponuditi samo istinu. "Da, ali samo malo. A ti?"
Oklijeva prije nego što odgovara; četka se i dalje miče. "Mislim da da. Ali
samo na mahove. Kratke trenutke, rekla bih. Često se pitam zašto pamtim njezinu
zelenu haljinu, ali ne kako joj je glas zvučao dok je čitala naglas. Zašto jasno vidim
zbirku pjesama koju je držala na stolu u salonu, ali se ne sjećam kako je mirisala."
"Na jasmin i ... naranče, čini mi se."
"Znači, to? Na to je mirisala?" Glas joj je mrmor iza mene. "Nisam znala."
"Daj. Sad ja." Obrnem se posežući za četkom.
Okreće se poslušno poput djeteta. "Lia?"
"Da?"
"Da znaš nešto, o majci ... Da se sjećaš nečega, nečeg važnog, bi li mi rekla?"
Glas joj tih, nesigurniji nego što sam ga ikad čula.
Dah mi zapinje u grlu od čudnog pitanja. "Da, naravno, Alice. Bi li ti?"
Oklijeva, jedini je zvuk u sobi tiho provlačenje četke kroz svilenu kosu.
"Valjda."
Vučem joj četku kroz kosu, prisjećajući se. Ne svoje majke. Ne sada. Nego
Alice. Nas. Blizanki. Prisjećam se vremena prije Henryjeva rođenja, prije nego što
je majka samotno utočište potražila u Mračnoj sobi. Vremena prije nego što je
Alice postala tajnovita i čudna.
Bilo bi lako osvrnuti se na naše djetinjstvo i pretpostaviti da smo Alice i ja
bile bliske. U blagonaklonim se uspomenama sjećam njezina tihog daha u noćnoj
tami, njezina glasa što mrmlja u crnilo naše zajedničke dječje sobe. Pokušavam
našu blizinu u sjećanje dozvati kao utjehu, zanemariti glas što me podsjeća na naše
razlike još od onomad. Ali ne ide. Ako ćemo iskreno, moram priznati da smo jedna
drugu uvijek oprezno odmjeravale. Pa ipak, nekoć sam nju hvatala za mekanu ruku
prije nego što bih usnula, njezine sam uvojke micala s ramena kad je spavala
preblizu.
"Hvala ti, Lia." Alice se osvrće, gledajući me u oči. "Nedostaješ mi, znaš."
Obrazi su mi topli pod njezinim ispitivačkim pogledom, od blizine njezina lica
momu. Sliježem ramenima. "Ovdje sam, Alice, kao što sam uvijek i bila."
Smiješi se, ali u tome ima nečega tužnog i znakovitog. Prignuvši se, mršave
ruke ovija oko mene kao dok smo bile djeca.
"I ja također, Lia. Kao što sam uvijek bila."
Ustaje, odlazeći bez više ijedne riječi. Sjedim na rubu kreveta pod
prigušenom luči svjetiljke, pokušavajući odgonetnuti njezinu neuobičajenu tugu.
Nije tipično za Alice da se predaje mislima, premda se, s obzirom na očevu smrt,
svi valjda osjećamo ranjivo.
Razmišljanja o Alice dopuštaju mi da izbjegnem trenutak kad ću morati
pogledati svoje zapešće. Osjećam se kukavički dok pokušavam smoći snage da
posuvratim rukav spavaćice. Da ponovno pogledam biljeg koji se pojavio nakon što
je očevo tijelo nađen u Mračnoj sobi.
Kad napokon posuvratim rukav, rekavši sebi da je što god ondje bilo ondje,
gledala ja ili ne, moram stisnuti usnice da ne poviknem. Ne iznenađuje mene biljeg
na mekanoj unutarnjoj strani zapešća, nego to koliko je sad tamniji nego što je još
jutros bio. Koliko je krug precizniji, mada i dalje ne mogu dešifrirati brazde koje ga
podebljavaju pa rubovi izgledaju neravno.
Borim se protiv navale sve jače panike. Kao da bi trebalo postojati neko
rješenje, nešto što bih trebala učiniti, netko komu bih trebala reći, ali komu bih
takvo što mogla reći? Nekoć bih se obratila Alice, jer komu drugom da povjerim
takvu tajnu? Medutim, ne mogu zanemariti sve dublji jaz između nas. Zbog njega,
zazirem od svoje sestre.
Govorim sebi kako će biljeg nestati, kako nema potrebe da nekomu govorim
nešto tako čudno, kad će sigurno proći za nekoliko dana. Instinktivno pomišljam
kako je to laž, ali uvjeravam sebe da imam pravo u nju povjerovati na dan kao što
je ovaj.
Na dan kad sam pokopala oca.