Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : 1, 2  Sledeći

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 2]

1 Michelle Zink - Sestrinsko proročanstvo taj Sre Mar 06, 2013 7:13 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Možda zato što se čini tako primjerena, ne primjećujem kišu. Pada u zavjesama,
Stoprekrivač od srebrnastih niti što se obrušava na tvrdo, gotovo zimsko tlo. Ipak,
stojim pokraj lijesa i ne mičem se.
Nadesno sam od Alice. Uvijek sam nadesno od Alice i često se pitam je li
tako bilo još u majčinoj utrobi, prije nego što smo jedna za drugom vrišteći
istisnute u svijet. Moj brat Henry sjedi blizu Edmunda, našeg vozača, i tete
Virginije, jer Henry i ne može drugo doli sjediti, s obzirom na to da su mu noge
uzete. S velikom su mukom Henryja i njegovu stolicu odnijeli do groblja na brijegu
da vidi kako našeg oca ispraćaju na vječni počinak.
Teta Virginia naginje se da nam se obrati kroz bubnjanje kiše. "Djeco,
moramo krenuti."
Velečasni je već odavno otišao. Ne mogu reči koliko smo dugo stajali kod
blatnog humka gdje je ležalo tijelo mog oca, jer ja sam bila pod zaklonom
Jamesova kišobrana, u tihom zaštitničkom svijetu što je između mene i istine
razapeo tanahnu opnu.
Alice nam maše da pođemo. "Hajde, Lia, Henry. Vratit ćemo se kad sunce
bude sjalo i položiti svježe cvijeće na očev grob." Ja sam rođena prva, premda tek
koju minutu ranije, ali uvijek je bilo jasno da je Alice glavna.
Teta Virginia kima Edmundu. On podiže Henryja u naručje i okrene se da
pođe natrag prema kući. Henryjev pogled sreće se s mojim preko Edmundova
ramena. Henryju je tek deset godina, mada je daleko mudriji od većine dječaka
njegove dobi. Vidim očevu smrt u tamnim podočnjacima pod bratovim očima.
Žalac boli pronalazi put kroz moju otupljenost, zaustavljajući se negdje iznad srca.
Alice možda i jest glavna, ali za Henryja sam se oduvijek odgovornom osjećala ja.
Moje se noge ne žele pomaknuti, ne žele me odnijeti od oca, hladnog i
mrtvog u zemlji. Alice se osvrće. Njezin pogled nalazi moj kroz kišu.
"Sad ću ja." Moram vikati da me čuje, i ona polako kima, okreće se i
nastavlja niz stazu prema Birchwood Manoru.
James me prima za ruku u rukavici, a mene preplavljuje olakšanje kad se
njegovi snažni prsti sklope povrh mojih. Približava se da ga mogu čuti od kiše.
"Ostat ću s tobom koliko god želiš, Lia."
Mogu samo kimnuti, promatrajući kišu kako lije suze niz očev spomenik dok
čitam riječi uklesane u granit.
Thomas Edward Milthorpe
Voljeni otac
23. lipnja 1846. – 1. studenog 1890.
Nema cvijeća. Usprkos bogatstvu mog oca, teško je naći cvijeće na samom pragu
zime u našem gradu na sjeveru države New York, a nitko od nas nije imao ni snage
ni volje da ga naruči kako bi na vrijeme stiglo na skromnu misu. Sramim se,
najednom, zbog te kratkovidnosti, pa bacam pogled po obiteljskom groblju, tražeći
nešto, bilo što, što bih mogla ostaviti.
Ali nema ničega. Tek nekoliko kamenčića na kiši što se skuplja u lokve po
blatu i travi. Saginjem se, posežem za nekoliko zablaćenih kamena, rastvarajući
dlan prema kiši dok nije oprala kamičke.
Ne čudi me što James zna što namjeravam, makar to ne izgovaram naglas.
Cijeli smo život prijatelji, a odnedavna i nešto puno, puno više. Kreće naprijed s
kišobranom, nudeći mi zaklon, dok ja zakoračujem prema grobu i otvaram šaku,
redajući kamenje uz podnožje očeva spomenika.
Od te mi se kretnje rukav povlači, otkrivajući djelić čudnog biljega,
neobičnog, nazubljenog kruga što mi je na zapešću procvao u satima nakon očeve
smrti. Kradomice pogledavam Jamesa da vidim je li spazio. Nije, pa uvlačim ruku
dublje u rukav, nižući kamenje u pomni red. Potiskujem biljeg iz misli. U njima
nema mjesta i za žalost i za brigu. A žalost ne čeka.
Odmičem se gledajući kamenje. Nije tako lijepo ni veselo poput cvijeća što
ću donijeti na proljeće, ali jedino su što imam dati. Posežem za Jamesovom rukom
i okrećem se da odem, oslanjajući se na njega da me povede kući.
Nije me u prizemlju zadržala vatra u salonu dugo nakon što se ostatak kućanstva
povukao na počinak. Moja soba ima peć, kao i većina soba u Birchwood Manoru.
Ne, ja sjedim u zamračenom salonu, osvijetljenom samo žarom vatre na umoru,
zato što nemam hrabrosti da se uspnem na kat.
Premda je otac mrtav već tri dana, našla sam sebi dovoljno posla. Valjalo je
tješiti Henryja, i iako bi teta Virginia sve bila uredila za očev ukop, činilo se
pravedno da joj ja pomognem pohvatati konce. To sam govorila sebi. Ali sad, u
praznom salonu gdje mi je jedino društvo bio sat što kuca iznad kamina, shvaćam
da sam izbjegavala trenutak kad ću morati poći na kat i proći pokraj praznih očevih
odaja. Taj trenutak kad ću morati priznati da ga uistinu više nema.
Brzo ustajem, prije nego što malakšem, usredotočujući se na to da noge u
papučama stavljam jednu pred drugu dok hodam uza spiralno stubište pa niz
hodnik istočnog krila. Dok prolazim pokraj Aliceine sobe pa potom Henryjeve,
pogled mi privlače vrata na kraju hodnika. Soba koja je nekoć bila privatna odaja
moje majke.
Mračna soba.
Kao malene djevojčice Alice i ja smo o toj sobi razgovarale šaptom, mada ne
znam kako smo nadošle na to da je nazovemo Mračna soba. Možda zato što su,
među prostorijama visokih stropova gdje vatra neprestance plamti devet mjeseci
u godini, samo nenastanjene prostorije posve mračne. No čak i dok je majka bila
živa, ta se soba doimala mračnom, zato što se u nju povukla tijekom mjeseci prije
smrti. Činilo se da se upravo u toj sobi sve više i više udaljavala od nas.
Nastavljam u svoju sobu, gdje se svlačim i navlačim spavaćicu. Sjedam na
krevet, četkajući kosu da zasjaji, kadli me usred zamaha zaustavlja kucanje na
vratima.
"Da?"
Alicein me glas pronalazi s one strane vrata. "Ja sam. Mogu li ući?"
"Naravno."
Vrata se škripavo otvaraju i kroz njih nadire hladniji zrak iz negrijanog
hodnika. Alice ih brzo zatvara, prilazi krevetu i sjeda uz mene kao kad smo bile
djeca. Naše spavaćice, poput nas, gotovo su identične. Gotovo, ali ne posve.
Aliceine se na njezin zahtjev izrađuju od fine svile, dok je meni udobnost draža od
mode pa nosim flanel u svako godišnje doba osim ljeta.
Pruža ruku prema četki. "Daj meni."
Dodajem joj četku, nastojeći ne pokazati iznenađenje dok se okrećem da mi
može dosegnuti potiljak. Mi nismo onaj tip sestara koji se bavi četkanjem kose
noću ili povjeravanjem tajni.
Provlači četku dugačkim potezima, počevši od tjemena, pa se spušta sve do
vrhova. Promatrajući naš odraz u zrcalu iznad komode, teško je povjerovati da nas
itko može razlikovati. S ove udaljenosti i na sjaju plamena izgledamo navlas isto.
Naša se kosa jednako kestenjasto ljeska na prigušenom svjetlu. Jagodice su nam
rezane pod istim kutom. No, znam da suptilne razlike oni koji nas imalo poznaju ne
mogu previdjeti. Blaga zaobljenost mog lica u opreci je s oštrijim obrisima sestrina,
a sjetna introspekcija u mojim očima suprotstavlja se prepredenoj iskri njezinih.
Alice se presijava poput dragulja na svjetlu, dok ja kontempliram, razmišljam i
odvagujem.
Vatra pucketa u peći, a ja sklapam oči, dopustivši ramenima da se ovjese
dok tonem u smirujući ritam četke u svojoj kosi, Aliceine ruke što mi usput
zaglađuje tjeme.
"Sjećaš li je se?"
Zatreperivši, kapci mi se otvaraju. To je neuobičajeno pitanje i načas nisam
sigurna kako da odgovorim. Bile smo djevojčice od samo šest godina kad nam je
majka poginula u neobjašnjivom padu s litice blizu jezera. Henry se rodio tek koji
mjesec ranije. Liječnici su već bili obznanili da očev odavno željeni sin nikad neće
stati na noge.
Teta Virginia je uvijek govorila da se majka nepovratno promijenila nakon
Henryjeva rođenja, a pitanja o njezinoj smrti još vise u zraku. Ne razgovaramo o
tome, kao ni o istrazi koja je uslijedila.
Mogu joj ponuditi samo istinu. "Da, ali samo malo. A ti?"
Oklijeva prije nego što odgovara; četka se i dalje miče. "Mislim da da. Ali
samo na mahove. Kratke trenutke, rekla bih. Često se pitam zašto pamtim njezinu
zelenu haljinu, ali ne kako joj je glas zvučao dok je čitala naglas. Zašto jasno vidim
zbirku pjesama koju je držala na stolu u salonu, ali se ne sjećam kako je mirisala."
"Na jasmin i ... naranče, čini mi se."
"Znači, to? Na to je mirisala?" Glas joj je mrmor iza mene. "Nisam znala."
"Daj. Sad ja." Obrnem se posežući za četkom.
Okreće se poslušno poput djeteta. "Lia?"
"Da?"
"Da znaš nešto, o majci ... Da se sjećaš nečega, nečeg važnog, bi li mi rekla?"
Glas joj tih, nesigurniji nego što sam ga ikad čula.
Dah mi zapinje u grlu od čudnog pitanja. "Da, naravno, Alice. Bi li ti?"
Oklijeva, jedini je zvuk u sobi tiho provlačenje četke kroz svilenu kosu.
"Valjda."
Vučem joj četku kroz kosu, prisjećajući se. Ne svoje majke. Ne sada. Nego
Alice. Nas. Blizanki. Prisjećam se vremena prije Henryjeva rođenja, prije nego što
je majka samotno utočište potražila u Mračnoj sobi. Vremena prije nego što je
Alice postala tajnovita i čudna.
Bilo bi lako osvrnuti se na naše djetinjstvo i pretpostaviti da smo Alice i ja
bile bliske. U blagonaklonim se uspomenama sjećam njezina tihog daha u noćnoj
tami, njezina glasa što mrmlja u crnilo naše zajedničke dječje sobe. Pokušavam
našu blizinu u sjećanje dozvati kao utjehu, zanemariti glas što me podsjeća na naše
razlike još od onomad. Ali ne ide. Ako ćemo iskreno, moram priznati da smo jedna
drugu uvijek oprezno odmjeravale. Pa ipak, nekoć sam nju hvatala za mekanu ruku
prije nego što bih usnula, njezine sam uvojke micala s ramena kad je spavala
preblizu.
"Hvala ti, Lia." Alice se osvrće, gledajući me u oči. "Nedostaješ mi, znaš."
Obrazi su mi topli pod njezinim ispitivačkim pogledom, od blizine njezina lica
momu. Sliježem ramenima. "Ovdje sam, Alice, kao što sam uvijek i bila."
Smiješi se, ali u tome ima nečega tužnog i znakovitog. Prignuvši se, mršave
ruke ovija oko mene kao dok smo bile djeca.
"I ja također, Lia. Kao što sam uvijek bila."
Ustaje, odlazeći bez više ijedne riječi. Sjedim na rubu kreveta pod
prigušenom luči svjetiljke, pokušavajući odgonetnuti njezinu neuobičajenu tugu.
Nije tipično za Alice da se predaje mislima, premda se, s obzirom na očevu smrt,
svi valjda osjećamo ranjivo.
Razmišljanja o Alice dopuštaju mi da izbjegnem trenutak kad ću morati
pogledati svoje zapešće. Osjećam se kukavički dok pokušavam smoći snage da
posuvratim rukav spavaćice. Da ponovno pogledam biljeg koji se pojavio nakon što
je očevo tijelo nađen u Mračnoj sobi.
Kad napokon posuvratim rukav, rekavši sebi da je što god ondje bilo ondje,
gledala ja ili ne, moram stisnuti usnice da ne poviknem. Ne iznenađuje mene biljeg
na mekanoj unutarnjoj strani zapešća, nego to koliko je sad tamniji nego što je još
jutros bio. Koliko je krug precizniji, mada i dalje ne mogu dešifrirati brazde koje ga
podebljavaju pa rubovi izgledaju neravno.
Borim se protiv navale sve jače panike. Kao da bi trebalo postojati neko
rješenje, nešto što bih trebala učiniti, netko komu bih trebala reći, ali komu bih
takvo što mogla reći? Nekoć bih se obratila Alice, jer komu drugom da povjerim
takvu tajnu? Medutim, ne mogu zanemariti sve dublji jaz između nas. Zbog njega,
zazirem od svoje sestre.
Govorim sebi kako će biljeg nestati, kako nema potrebe da nekomu govorim
nešto tako čudno, kad će sigurno proći za nekoliko dana. Instinktivno pomišljam
kako je to laž, ali uvjeravam sebe da imam pravo u nju povjerovati na dan kao što
je ovaj.
Na dan kad sam pokopala oca.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

2 Re: Michelle Zink - Sestrinsko proročanstvo taj Sre Mar 06, 2013 7:14 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Bljedunjavo studensko svjetlo širi svoje prste po sobi kadli Ivy utapka, noseći vrč
vrele vode.
"Dobro jutro, gospođice." Lijeva vodu u pliticu na umivaoniku. "Da vam
pomognem da se odjenete?"
Podižem se na laktove. "Ne, hvala. Mogu sama."
"U redu." Izlazi iz sobe, s praznim vrčem u ruci.
Odgrćem pokrivače i idem prema umivaoniku, provrtjevši rukom po plitici
da ohladim vodu prije negoli se umijem. Kad sam završila, otirem obraze i čelo,
povirivši u zrcalo. Moje zelene oči bezdane su, prazne, i pitam se je li moguće
promijeniti se iznutra, može li tuga isijavati iznutra, kroz žile, organe i kožu, tako
da je svi vide. Odmahujem glavom na svoju morbidnu pomisao, promatrajući kako
mi se rusa kosa, nesputana, u zrcalu češe o ramena.
Skidam spavačicu i navlačim podsuknju i čarape s komode, polako se
odijevajući. Drugu čarapu zaglađujem uz bedro kad Alice upadne bez kucanja.
"Dobro jutro." Teško pljusne na krevet, podigavši pogled prema meni sa
zadihanom dražesti koja je samo i jedino Aliceina.
I dalje me to iznenađuje, kako se iz jedva prikrivene gorčine glatko vine u
žalost pa u bezbrižnu mirnoću. Ne bi trebalo, jer Aliceina su raspoloženja uvijek
bila nepostojana. Ali na njezinu licu nema traga tuzi, nema traga sinoćnjoj
melankoliji. Ruku na srce, izuzme li se jednostavna haljina i to što nema nakita, ne
izgleda nimalo drukčije nego inače. Možda sam se ipak samo ja promijenila iznutra
prema van.
"Dobro jutro." Žurim se i pričvršćujem čarapu dok me savjest peče što tako
dugo ljenčarim u svojoj sobi, a moja je sestra već na nogama. Krećem prema
ormaru, da nađem haljinu, a i da izbjegnem oči koje uvijek kao da se preduboko
zagledaju u moje.
"Da samo vidiš kuću, Lia. Cijela je posluga u žalobnoj odjeći, prema naredbi
tete Virginije."
Okrećem se da je pogledam i zamjećujem rumenilo na njezinim obrazima i
nešto poput uzbuđenja u očima. Potiskujem svoju razdraženost. "Mnoga se
kućanstva pridržavaju korote, Alice. Svi su voljeli oca. Sigurna sam da im ne pada
teško izraziti sućut."
"E pa, sad ćemo u kući čamiti neograničeno dugo, a ovdje je tako silno
dosadno. Misliš li da će nam teta Virginia dopustiti da sljedeći tjedan idemo na
nastavu?" Nastavlja ne čekajući odgovor. "Naravno, briga tebe! Ti ne bi imala ništa
protiv da Wycliffe nikad više i ne vidiš."
I ne trudim se svađati. Dobro je poznato da Alice žudi za civiliziranijim
životom djevojaka u Wycliffeu, školi gdje nastavu pohađamo dvaput na tjedan,
dok se ja uvijek osjećam poput egzotične životinje u kavezu. U školi kradomice
bacim pogled na nju, kako blista u rafinmanu uljuđenog društva, i čini mi se da je
poput naše majke. Valjda je to istina, jer ja zadovoljstvo crpim iz spokoja očeve
knjižnice, a samo Aliceine oči mogu zasjati kao majčine.
Dan provodimo uz jedva čujno pucketanje vatre. Navikle smo na osamu
Birchwooda i naučile si same naći zabavu u njegova četiri sumorna zida. Ovo je
kišni dan kao svaki drugi, osim što se iz knjižnice ne ori očev gromki glas i nema
mirisa njegove lule. Ne govorimo o njemu ni njegovoj čudnovatoj smrti.
Izbjegavam pogledati na sat, strahujući od sporog protoka vremena koji će
se činiti samo još sporiji budem li gledala kako prolazi. To donekle pomaže. Dan
prolazi brže negoli očekujem, maleni prekidi za ručak i večeru polagano me
primiču vremenu kad mogu uteći u ništavilo sna.
Ovaj put ne gledam zapešće prije nego što liježem u krevet. Ne želim znati je
li biljeg još ondje. Je li se izmijenio. Je li dublji ili tamniji. Uvlačim se u krevet,
tonući prema tami bez ijedne daljnje misli.
U onome sam međuprostoru, prostoru kojim proplutamo prije nego što
svijet iščezne u snu, kadli čujem šapat. Isprva je to samo doziv mog imena što me
vabi s nekog dalekog mjesta. Ali šapat buja, pretvara se u mnoge glasove što svi
mahnito mrmore, tako da mogu razabrati tek pokoju riječ. Raste i raste, zahtijeva
moju pozornost sve dok ga ne mogu ignorirati ni časka dulje. Sve dok se ne
uspravim u krevetu, s jekom posljednjih prošaptanih riječi u spiljama svog uma.
Mračna soba.
Ne iznenađuje to pretjerano. Mračna soba na pameti mi je još od očeve
smrti. Nije trebao biti ondje. Ne upravo u sobi u kojoj bi uspomena na moju majku,
njegovu voljenu pokojnu ženu, bila življa negoli u ijednoj drugoj.
A opet, u tim posljednjim trenucima, dok je život iz njega klisnuo poput
utvare, bio je ondje.
Uvlačim stopala u papuče i idem prema vratima, osluškujući trenutak prije
nego što ih otvorim i pogledam niz hodnik. Kuća je mračna i nijema. Koraci slugu
ne čuju se u sobama iznad naših ni u kuhinji ispod. Očito je prilično kasno.
Sve mi se to usijeca u hipu, ostavljajući tek neznatan dojam. Ono što privlači
moju pozornost, ono od čega mi se ježe dlačice po rukama i potiljku, to su vrata,
jedva odškrinuta, na kraju hodnika.
Vrata u Mračnu sobu.
Čudno je već to što su otvorena vrata u baš tu sobu, ali još je čudnije što se
kroz maleni procijep između dovratka i vrata slijeva slabašni odsjaj.
Spuštam pogled na biljeg. Sjenča moje zapešće čak i u mraku hodnika. Ta to
sam se i pitala, zar ne? pomislim. Je li ili nije u Mračnoj sobi odgonetka očeve smrti
ili razlog za moj biljeg? A sad kao da sam poslana upravo onamo, dozvana
odgovorima koje sam cijelo vrijeme tražila.
Šuljam se hodnikom, pazeći da podižem noge tako da mi potplati papuča ne
stružu po drvenom podu. Kad sam stigla do vrata Mračne sobe, oklijevam.
Netko je unutra.
Glas, tih, ali napet, dopire iz sobe. Nije to isti onaj mahniti mrmor koji me
ovamo dozvao. Nisu to isprelomljeni glasovi mnoštva. Ne. To je glas jednoga.
Samoga koji unutra šapće.
Ne usuđujem se gurnuti vrata iz straha da ne zaškripe. Umjesto toga,
naginjem se prema njima, provirujući kroz otvor unutra u sobu. Teško mi je
orijentirati se kroz takav maleni razmak. Isprva su sve samo obrisi i sjenke. Ali
uskoro razabirem bijele plahte kako se nadvijaju s prekrivenog namještaja, tamnu
masu za koju znam da je ormar u kutu i lik koji sjedi na podu, okružen svijećama.
Alice.
Moja sestra sjedi na podu Mračne sobe, sjaj mnogih svijeća baca na njezino
tijelo blagu žutu svjetlost. Mrmlja, kao da šapuće nekome vrlo blizu, mada sa svoje
promatračnice ne vidim ni žive duše. Sjedi svijenih koljena, oči je sklopila, ruke su
joj uz tijelo.
Prelazim pogledom po sobi, pazeći da ne dotaknem vrata kako ne bi
odskočila pa otkliznula još dalje. Ali ondje nema nikoga drugog. Nikoga osim Alice
koja mrmlja sebi u bradu u nekoj čudnoj ceremonije. A čak ni to, taj mračni obred
od kojeg su mojim tijelom pohitali pipci straha, nije ono najčudnije.
Ne, najčudnije je što moja sestra sjedi s odmaknutim sagom, velikim,
pohabanim sagom koji je u sobi otkad pamtim. Sjedi, prirodno kao da je to učinila
već bezbroj puta dosad, u krugu urezanom u podu. Kosine njezina lica gotovo su
neprepoznatljive, malne oštre na svjetlu svijeća.
Hladnoća s negrijanog hodnika uvlači se kroz tanku tkaninu moje spavaćice.
Uzmičem, a srce mi u grudima tuče tako glasno da se bojim kako će ga Alice čuti u
Mračnoj sobi.
Okrenuvši se da se uputim niz hodnik, moram odoljeti nagonu da potrčim.
Umjesto toga, mirno hodam i zakoračujem u svoju sobu, zatvarajući za sobom
vrata i penjući se u sigurnost i udobnost svog kreveta. Dugo ležim budna,
pokušavajući iz glave istisnuti prizor Alice unutar kruga, zvuk njezina mrmljanja
nekomu koga ondje uopće nije bilo.
Sljedećeg jutra stojim na bistrom svjetlu što se slijeva kroz prozor, zadižući rukav
spavaćice uza zapešće i preko njega. Biljeg je postao još tamniji, krug deblji i
izbočeniji.
A ima još nešto.
Na nesmiljenom danjem svjetlu čini se posve očito što je to – ono što
okružuje sam krug, pa su mu rubovi manje jasni. Prevlačim prst preko površine
biljega, nadignutog poput ožiljka, prateći crte zmije što se izvija uz rub kruga sve
dok ustima ne zagrize vlastiti rep.
Jormungand.
Malo bi to šesnaestogodišnjakinja znalo, ali taj sam simbol prepoznala iz
očeve knjige o mitologije. U isti mi je mah poznat i zastrašujući, jer zašto bi se
takav simbol izdigao iz moje kože?
Tek načas pomišljam da kažem teti Virginiji. Ona se već dovoljno napatila i
žalostila zbog očeve smrti. Naša je dobrobit sad prepuštena njoj, našoj jedinoj živoj
rođakinji. Neću pridodavati još jednu brigu onima koje ju već muče.
Grizem donju usnicu. Nemoguće mi je pomisliti na sestru a da se ne sjetim
njezine poze na podu u Mračnoj sobi. Odlučujem da ću je pitati što je radila. A
onda ću joj pokazati biljeg.
Odjenuvši se, iskoračujem na hodnik, spremajući se potražiti Alice. Nadam
se da ne šeće posjedom kao što to čini otkad je bila dijete. Ući joj u trag dok se
sunča na svome najdražem mjestu na terasi bit će znatno lakše nego da
pretražujem polja i šume oko Birchwooda. Dok se okrećem od svoje spavaonice,
pogled mi bježi prema zatvorenim vratima Mračne sobe. Odavde izgleda kao što je
uvijek izgledala. Gotovo je moguće zamisliti da je otac još živ u knjižnici i da moja
sestra nikad nije klečala na podu zabranjene sobe u tajanstvu noći. Ali jest.
Odluku donosim i prije nego što sam je postala posve svjesna. Hitro hodam
niz hodnik. Ne oklijevam na pragu sobe. Umjesto toga, u nekoliko sekunda
otvaram vrata i zakoračujem kroz njih.
Soba je točno onakva kakve se sjećam, zastori su navučeni pred danjim
svjetlom, sag vraćen na mjesto preko drvenog poda. Čudna energija pulsira
zrakom, vibracija koja kao da pjevuši mojim žilama. Protresam glavom i taj zvuk
gotovo nestaje.
Krećem prema komodi i otvaram gornju ladicu. Ne bih trebala biti
iznenađena što ondje zatječem majčine stvari, ali nekako jesam. Glavninu mog
života ona je bila tek predodžbe. Finom svilom i čipkom svojih podsuknji i čarapa
nekako postaje vrlo stvarna. Najednom je mogu vidjeti, ženu od krvi i mesa, kako
se ujutro odijeva.
Prisiljavam se da podignem njezino rublje, tražeći išta što bi moglo objasniti
očevu prisutnost u toj sobi u času njegove smrti – dnevnik, staro pismo, bilo što.
Kad ništa ne nalazim, isto ponavljam s ostalim ladicama, podižući i tragajući do
samog dna. Ali nema ničega. Ništa osim papira za oblaganje ladica koji je odavno
izgubio miris.
Naslanjam se lagano na komodu, ogledajući se za drugim mogućim
skrovištima u sobi. Prišavši krevetu, spuštam se na koljena i podižem sablasni
prekrivač, zavirujući ispod. Besprijekorno je, jamačno netom očišćeno od prašine i
paučine kad je sobarica posljednji put pospremala.
Pogled mi pada na sag. Prizor Alice unutar kruga urezan mi je u pamćenje.
Znam što sam vidjela, ali ne mogu se suspregnuti da ne gledam. Da ne povjerujem.
Krećem prema sagu i na njegovu sam rubu kad mi u glavi zabruji, ta mi
vibracija steže obruč oko misli, oko vida, sve dok ne pomislim da bih se mogla
onesvijestiti. Jagodice prstiju mi trnu, a peckavi žmarci kreću u stopalima pa se
granaju nagore, sve dok me ne uhvati strah da će mi noge dokraja otkazati.
A onda počinje šaptanje. Isto sam to šaptanje čula sinoć, prije nego što sam
došla u Mračnu sobu. Ali ovaj je put prijeteće, kao da me upozorava, zapovijeda mi
da se vratim. Hladni mi znoj izbija po čelu i počinjem drhtati. Ne, ne drhtati. Tresti
se. Tresem se tako silovito da mi zubi cvokoću prije nego što klonem na pod ispred
saga. Slabašni glasić samoodržanja dovikuje mi da odem, da si izbijem Mračnu
sobu iz glave.
Ali ja se moram sama uvjeriti. Moram.
Ruka mi pleše i trese mi se pred očima, posežući za rubom saga. Šaptanje je
sve glasnije i glasnije, sve dok se silno brujanje mnogobrojnih glasova u mojoj glavi
ne stopi u povik. Snagom volje tjeram se da ne stanem, hvatajući ugao saga
prstima koji jedva mogu obuhvatiti fino tkanje tepiha.
Odgrćem ga, a šaptanje prestaje.
Krug je tu, baš kao što je i sinoć bio. I premda je šapat zanijemio, moje tijelo
na krug reagira samo još silovitije. Pomišljam da će mi pozliti. Bez mraka da ih
zakloni, vidim da su brazde svježe ondje gdje je drvo izrovano da uobliči krug. Nije
to ostatak iz majčina boravka u Mračnoj sobi, nego dodatak daleko novijeg
datuma.
Navlačim sag natrag preko rezbarije i osovim se na drhtave noge. Neću joj
dopustiti da me istjera iz sobe. Majčine sobe. Tjeram sebe prema ormaru kao što
sam i namjeravala, mada moram zaobići sag jer noge mi ne mogu, neće, dati
previše blizu njemu.
Trgnuvši vrata ormara, na brzinu pretražujem, svjesna da nisam temeljita
kao što bih mogla biti, i jednako tako svjesna da više ne hajem. Da zaista moram
otići iz sobe.
Bilo kako bilo, u ormaru nema ničega značajnog. Neke stare haljine, plašt,
četiri korzeta. Što god da je oca privuklo u ovu sobu, neobjašnjivo je koliko i razlog
Aliceine sinoćnje prisutnosti ovdje, a i ono što mene sad vuče amo.
Zaobilazim sag i idem prema vratima što brže mogu a da baš ne potrčim. Što
je veća udaljenost između mene i saga, između mene i kruga, to se osjećam bolje,
iako još ne dobro.
Za sobom vrata zatvaram glasnije nego što bih trebala, naslanjam se na zid i
silom tjeram natrag žuč što mi se digla u grlo. Ne znam koliko dugo stojim ondje,
dolazeći do daha, ovladavajući tjelesnim simptomima, ali cijelo to vrijeme umom
mi se vrzmaju divlje i strašne stvari.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

3 Re: Michelle Zink - Sestrinsko proročanstvo taj Sre Mar 06, 2013 7:14 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Dan je poput dijamanta, izvana oličenje predivne topline, ali bez ikakvog žara što
bi išao uz nju. Henry sjedi u svojoj stolici pokraj rijeke s Edmundom. To je Henryju
jedno od najdražih mjesta, a iako sam bila mala, dobro se sjećam gradnje glatke
kamene staze što vijuga gotovo do samog ruba vode. Otac ju je sagradio još dok je
Henry bio tek novorođenče koje je voljelo zvuk kamenja bačenog u vodu.
Edmunda i Henryja često se može naći blizu te terase na obalama hitre struje,
kako bacaju žabice i ulažu malene potajne oklade koje teta Virginia zabranjuje, ali
na njih žmiri.
Kružim oko kuće i kamen mi pada sa srca kad spazim Alice na terasi pred
sunčalištem. Uz široka otvorena prostranstva što kuću opkoljavaju sa svih strana,
najmiliji joj je ostakljeni zimski vrt, ali zbog hladnoće je zatvoren od studenog do
ožujka. Tih se mjeseci nju često može naći na terasi, umotanu u deku, kako sjedi
na jednoj od vanjskih stolica čak i onim danima koji su meni neugodno hladni.
Noge je ispružila pred sebe, čarape na njezinim gležnjevima dovoljno su
otkrivene da bi se to smatralo neumjesnim bilo gdje osim unutar granica
Birchwood Manora. Njezino lice, ponovno meko i oblo, za razliku od oštrih noćnih
kosina, nahereno je prema suncu, oči sklopljene. Sjenka smiješka poigrava se
njezinim usnicama, pa se izvijaju uvis u izrazu koji bi mogao biti ili prepreden ili
spokojan.
"Zašto stojiš ondje i zuriš, Lia?"
Lecnem se od njezina glasa i toga kako joj se lice nije nimalo promijenilo.
Nisam niti šušnula, zastavši u travi prije nego što sam zakoračila na kamen koji bi
najavio moj dolazak. A ona svejedno zna da sam ovdje.
"Nisam zurila, Alice. Samo sam te promatrala. Izgledaš tako sretno."
Potpetice mojih čizama kuckaju terasom dok hodam prema njoj, a ja pokušavam
prikriti optuživačku notu koja mi se uvukla u glas.
"A zašto ne bih bila sretna?"
"Ja se pitam zašto bi, Alice. Kako možeš biti sretna u ovakvom času?" Lice mi
plamti od srdžbe i najednom mi je drago što su njezine oči i dalje zatvorene.
Kao da mi čita misli, otvara oči i upire pogled u moje lice. "Otac više nije na
ovozemaljskome svijetu, Lia. Na nebu je s majkom. Zar ne bi ondje i volio biti?"
Nešto me na njezinu licu zbunjuje, neka nijansa smirenosti i sreće koja se
čini posve neprirodnom tako brzo nakon očeve smrti.
"Ja ... ne znam. Majku smo već izgubile. Meni se čini da bi otac volio da je
ostao i bdio nad nama." Zvuči djetinjasto sad kad sam to rekla naglas i ponovno
pomišljam kako je Alice jača blizanka.
Ona izvrće glavu prema meni. "Uvjerena sam da on i dalje bdije nad nama,
Lia. Uostalom, od čega nama to treba zaštita?"
Osjećam sve ono što je ostavila neizgovoreno. Ne znam što je to, ali prožeto
je nečim mračnim i najedanput me hvata strah. Najedanput znam da neću pitati
Alice što je radila u Mračnoj sobi, niti ću joj pokazati svoj biljeg, iako ne mogu
riječima uobličiti neki poseban razlog.
"Ne bojim se, Alice. Samo mi nedostaje, to je sve."
Ona ne odgovara, oči je nanovo sklopila pred suncem, na blijedo joj se lice
vratio izraz mirnoće. Nemam više što reći, nemam što učiniti, osim da se okrenem
i odem.
Po povratku u kuću, slijedim zvuk glasova u knjižnici. Ne mogu razabrati
riječi, ali glasovi su muški i načas osluškujem, uživajući u njihovoj baritonskoj
vibraciji, prije nego što otvaram vrata. James podiže pogled dok ulazim u sobu.
"Dobro jutro, Lia. Nismo valjda bili previše bučni?" Njegovim se pozdravom
provlači nit užurbanosti i ja smjesta znam da mi nešto želi reći nasamo.
Odmahujem glavom. "Ni govora. Lijepo je čuti da iz očeve radne sobe opet
dopire buka." Gospodin Douglas povećalom mjerka korice debelog smeđeg
sveska. "Dobro jutro, gospodine Douglas."
On podiže glavu, žmirkajući kao da hoće razbistriti pogled prije nego što
ljubazno zakima. "Dobro jutro, Amalia. Kako se osjećaš danas?"
"Sasvim sam dobro, gospodine Douglas. Hvala što pitate i hvala što dalje
katalogizirate očevu zbirku. Silno je želio da se to dovrši. Veselilo bi ga da zna kako
se rad nastavlja."
Opet kima bez smiješka, a u sobi nastaje muk u zajedničkoj žalosti prijatelja.
Lakne mi kad se gospodin Douglas zabrine, skrene pogled i uzvrti se oko nečega
što je očito zametnuo.
"Dakle ... gdje je taj blaženi registar?" Odguruje papire u stranu sve
mahnitijim tempom. "A! Mislim da sam ga ostavio u kočiji. Vraćam se za minutu,
James. Nastavi." Okreće se i stupa van iz sobe.
James i ja stojimo u nagloj tišini nastaloj odlaskom njegova oca. Odavno sam
sumnjala da je beskonačni posao katalogiziranja knjižnice jednako onoliko povezan
s očevom željom da Jamesa i mene vidi skupa, koliko i s njegovim neprestanim
prinovama u zbirci. Kao ni u svom shvaćanju žena i intelekta, moj otac nije bio
konformist ni s obzirom na društvene slojeve. Naša veza s Douglasima temeljila se
na istinskoj sklonosti i zajedničkoj ljubavi prema starim knjigama. Mada u gradu
nesumnjivo ima onih koji to prijateljstvo smatraju neprimjerenim, otac nikad nije
dopuštao da tuđa mišljenja određuju njegovo.
James poseže, hvata me za ruku i nježno povlači prema sebi. "Kako si, Lia?
Mogu li ja kako pomoći?"
Od te zabrinutosti u njegovu glasu, te opore brižnosti, suze me peckaju u
očima. U isti me mah preplavljuju tuga i olakšanje. U sigurnosti Jamesova društva
spoznajem napor svog neprestanog opreza pred Alice.
Odmahujem glavom, nakašljavši se malo prije nego što se usuđujem
progovoriti. "Ne. Jednostavno će trebati vremena, rekla bih, da se naviknem na
očevu odsutnost." Pokušavam zvučati snažno, ali suze mi krenu niz obraze.
Prekrivam lice rukama.
"Lia. Lia." Sklanja mi ruke i hvata ih u svoje. "Znam koliko ti je značio otac.
Nije to isto, znam, ali ja sam ti na raspolaganju za što god zatrebaš. Bilo što."
Njegov se pogled usijeca u moj, a tvid njegova prsluka tare se o moju
haljinu. Poznata navala topline razlijeva mi se iz trbuha u daleke sfere mog tijela i
u sva ona tajna mjesta koja su tek daleko obećanje.
Nerado uzmiče, uspravi se i pročisti grlo. "Čovjek bi mislio da će se otac bar
jedan dan sjetiti da ponese registar iz kočije, ali nama to ide na ruku. Dođi! Daj da
ti pokažem što sam našao."
James me povlači za sobom, a ja hvatam sebe kako se smiješim usprkos
okolnostima, usprkos tomu što njegovi prsti umalo da nisu dotaknuli biljeg. "Stani!
Što je?"
Ispušta moju ruku kad je stigao do police s knjigama pokraj prozora i
posegne iza kupa knjiga što čekaju katalogizaciju. "Jutros sam otkrio nešto
zanimljivo. Knjigu za koju nisam znao da ju je tvoj otac nabavio."
"Koju ..." Oči mi padaju na crni svezak koji se pomalja u vidokrugu. " ...
knjigu?"
"Ovu." Pruža je prema meni. "Našao sam je prije dva dana, poslije ..." Ne
znajući kako da aludira na smrt mog oca, žalosno se smiješi i nastavlja. "Uglavnom,
stavio sam je iza ostalih da ti je mogu pokazati prije nego što je katalogiziramo.
Bila je u skrivenoj ploči straga na jednoj od polica. Otac je, kao i uvijek, tražio
naočale i uopće je nije vidio. Tvoj otac ... Pa, tvoj otac očito nije želio da itko zna da
je ondje, premda nisam siguran zašto. Pomislio sam da bi je željela vidjeti."
Kad sam pogled spustila na knjigu, mnome prolaze srsi prepoznavanja, iako
sam uvjerena da je nikad prije u životu nisam vidjela.
"Smijem?" Pružam ruku da je uzmem od njega.
"Razumije se. Pripada tebi, Lia. Odnosno ... Pripadala je tvom ocu pa
pretpostavljam da pripada tebi. I Alice i Henryju, dakako."
Ali to mu na um pada naknadno. Knjigu daje meni.
Koža je hladna i suha u mojim rukama, korice ukrašene uzorkom koji mogu
samo napipati u reljefnim figurama pod svojim prstima. Vrlo je stara, to je očito.
Smažem glas, ali previše sam očarana knjigom da bih pogled podignula
prema Jamesu. "Što je to?"
"Upravo je u tome stvar. Nisam siguran. Nikad nisam vidio ništa slično."
Korice uzdišu i cvile dok ih otvaram, sitne čestice kože škrope zrak ispod
knjige poput mrvica prašine na suncu. Začudo, samo je jedna stranica, ispisana
riječima u kojima mutno raspoznajem latinski. Najednom mi je žao što nisam bolje
pazila na našim satovima jezika u Wycliffeu.
"Što piše?"
Naginje se, okrzne mi rame dok gleda stranicu. "Piše 'Librum Maleficli et
Disordinae'." Gleda me u oči. "Otprilike? Knjiga kaosa."
"Knjiga kaosa?" odmahujem glavom. "Otac je nikad nije spominjao, a
njegovu zbirku poznajem jednako dobro kao i on."
"Znam. A mislim da je nikad nije spominjao ni mom ocu. Meni sigurno nije."
"Kakva je to knjiga?"
"Pa, sjetio sam se da te muči latinski pa sam je odnio kući i preveo. Znao
sam da ćeš željeti znati više." Oči su mu na te zadnje riječi zaiskrile i ja u tome
prepoznajem mali žalac na račun moje beskrajne znatiželje.
Preokrećem očima, osmjehnuvši se tek toliko da odglumim ljutnju na
Jamesa. "Pusti to, što piše?"
Vraća pogled na knjigu, nakašljavši se prije početka. "Počinje: 'Ognjem i
slogom ljudski se rod opirao sve dok nisu odaslali Stražare koji su za supruge i
ljubavnice uzeli ljudske žene, izazvavši Njegov gnjev.'"
Odmahujem glavom. "Je li to priča?"
On zastaje. "Mislim da jest, makar je ja nikad nisam čuo."
Okrećem onu jednu stranicu. Ne znam što tražim kad ondje očito nema više
ničega.
"Dalje se nastavlja", domeće on prije nego što uspijevam početi s pitanjima,
"i kaže: 'dvije sestre, nastale iz istog uzbibanog oceana, jedna Stražarica, druga
Dveri. Jedna čuvarica mira, druga vračarije za odanost trampi.'"
"Dvije sestre, nastale iz istog uzbibanog oceana ... Ne razumijem."
"Mislim da je to metafora. Za plodovu vodu. Rekao bih da aludira na
blizanke. Poput tebe i Alice."
Njegove mi riječi odzvanjaju glavom. Poput tebe i Alice.
I poput moje majke i tete Virginije i njihove majke i tete prije njih, mislim.
"Ali što je sa 'Stražaricom i Dverima'? Što to znači?"
Ovlaš sliježe ramenima pogledavši me u oči. "Žao mi je, Lia. Za taj dio ne
znam."
Glas gospodina Douglasa razliježe se hodnikom, a mi pogledavamo prema
vratima knjižnice. Vraćam pogled na Jamesa dok glas njegova oca postaje sve
glasniji i bliži vratima knjižnice.
"Jesi li preveo cijelu stranicu?"
"Jesam. Ja ... Pa, zapravo sam ti je zapisao." Poseže u džep taman kad se glas
gospodina Douglasa začuo tik ispred vrata, pošteno nas upozoravajući na njegov
dolazak.
"Divno, Virginia. Čaj bi bio kao naručen!"
Stavljam dlan na Jamesovu ruku. "Možeš li je poslije donijeti na rijeku?"
Rijeka je naše uobičajeno sastajalište, mada inače ne radi nečega toliko
uštogljenog kao što je knjiga.
"Pa ... Da. Kad budemo imali stanku za ručak? Možeš li se tad naći sa
mnom?"
Kimam, dodajući mu knjigu dok mu otac ulazi.
"A, evo ga! Vidiš, Jamese, baš kao što sam rekao – stvarno mi pod stare
dane odlazi pamet!" Gospodin Douglas maše u kožu uvezanim registrom.
Jamesov je osmijeh blistav. "Besmislice, oče. Jednostavno imaš previše
posla, to je sve."
S pola uha slušam njihovo čavrljanje. Zašto bi knjiga bila skrivena u knjižnici?
Nije bilo karakteristično za mog oca da za sebe čuva tako rijetko i zanimljivo
otkriće, ali mogu samo pretpostaviti da je za to imao razloga.
A ja imam svojih razloga zbog kojih želim doznati više.
Ne može biti puka slučajnost što je otac nađen mrtav na podu Mračne sobe,
ni što sam ja nedugo potom otkrila biljeg, promatrala svoju sestru u njezinu
sablasnom obredu i dobila ovu čudnu, izgubljenu knjigu. Ne mogu biti sigurna što
sve to znači ni kako se ti događaji uklapaju jedan u drugi, ali da se uklapaju, u to
sam uvjerena.
I namjeravam doznati kako.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

4 Re: Michelle Zink - Sestrinsko proročanstvo taj Sre Mar 06, 2013 7:15 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Henry i Edmund nisu više na rijeci. Edmund se uvijek zaštitnički postavljao prema
Henryju, a nesumnjivo će još i više sad kad je otac umro. U zraku se osjeća studen,
nagovještaj predstojeće zime, a briga za Henryja svima nam je navika.
Pratim stazu do terase na njezinu kraju, zalazim u šumu i idem prema
gromadi što počiva u zaklonu divovskoga hrasta. Spokoj se razlijeva mnome dok se
smještam na stijenu koju James i ja nazivamo svojom. Ovdje kao da se ne može
dogoditi ništa ružno ni strašno a dok sam čula Jamesa kako se približava, gotovo
sam se uvjerila da je sve točno onako kao što i treba biti.
Smiješim mu se dok se primiče, na suncu žmirkajući prema njemu kad je
stao pred mene. Prima me za ruku i s osmijehom me vuče da ustanem. "Oprosti.
Dovršavali smo zbirku povijesti religije. Otac ju je htio privesti kraju prije nego što
napravimo stanku za ručak. Čekaš li dugo?"
Povlači me prema sebi, ali s novootkrivenom nježnošću, kao da sam zbog
očeve smrti postala nekako krhkija. A vjerojatno i jesam, premda to nikomu ne bih
voljela priznati. Samo me James dovoljno poznaje, dovoljno voli da vidi moju tugu,
iako izvana izgledam navlas isto.
Odmahujem glavom. "Ni govora. Bilo kako bilo, na ovome te mjestu lako
čekati. Na mjestu koje me podsjeća na tebe dok čekam."
Nagiba glavu, prstom ocrtavajući moje lice od obješenih uvojaka na
sljepoočnici, niz uglatu izbočinu jagodica, preko krivulje čeljusti. "Sve me podsjeća
na tebe."
Spušta usnice na moje. Poljubac je nježan, no meni ne treba čvrsti stisak
njegovih usnica da osjetim nuždu u zovu njegova tijela mom. Otrgava se, nastojeći
me zaštititi, nastojeći da ne navali na mene u ovim danima poslije očeve smrti.
Nema damskog načina da mu kažem da navali do mile volje, da su njegova usta i
tijelo na mome jedino što me sprečava da izgubim pojam o stvarnosti u koji nikad
prije ovih posljednjih nekoliko dana nisam sumnjala.
"No dobro ..." Uspravlja se. "Dođi. Ponio sam svoje bilješke o knjizi."
Spušta se na gromadu, a ja se udobno namještam pokraj njega, suknja moje
haljine nabire se dok se trlja uz grubu tkaninu njegovih hlača. Izvlači knjigu iz
sakoa, zajedno s presavijenim komadom papira. Izgladivši ga preko bedra, naginje
svoju zlatnu glavu nad nahereni rukopis što stranicu prekriva od vrha do dna.
"Priča je drevna, ako je vjerovati knjizi."
"Kakva priča?"
"Pripovijest o anđelima ili ... demonima, mislim. Evo, isto je tako možeš i
pročitati." I opet se spušta na kamen, gurnuvši knjigu i svoje bilješke prema meni.
Jedan je časak ne želim pročitati. Pitam se ima li načina da je ignoriram. Da
jednostavno nastavim kao i dosad, praveći se da ništa od toga ne postoji. Ali to ne
traje dugo. I u ovom času osjećam kotačiće divovskog nevidljivog mehanizmi kako
se okreću svuda oko mene. Nastavit će se okretati, ma što da ja učinim. Nekako to
znam.
Prigibam glavu nad utjehom Jamesova rukopisa, čudnovato usklađenog s
užasom riječi koje nisu njegove.
Ognjem i slogom ljudski se rod opirao
sve dok nisu odaslali Stražare
koji su za žene i ljubavnice uzeli ljudske kćeri,
izazvavši njegov gnjev.
Dvije sestre, nastale iz istog uzbibanog oceana,
jedna Stražarica, druga Dveri.
Jedna čuvarica mira,
druga vračarije za odanost trampi.
Prognane iz raja, Duše su izgubljene,
a Sestre nastavljaju bitku
dok Dveri ne zazovu njihov povratak
ili Anđeo ne donese Ključeve Ponora.
Vojska stupa kroz Dveri.
Samael, Zvijer, kroz Anđela.
Anđela, kojeg čuva samo paučinasta koprena zaštite.
Četiri Biljega, četiri Ključa, Vatreni krug
porođen u prvom dahu Samhaina
u sjeni Mistične kamene zmije auburske.
Neka se Anđelove dveri raskrile bez Ključeva,
a za njima neka slijedi Sedam zala i Nepovrat.
Smrt
Glad
Krv
Oganj
Mrak
Suša
Rasap
Raširi ruke, Gospodarice kaosa, pa da pohara Zvijeri poteče
poput rijeke
jer sve je izgubljeno kad Sedam zala počnu.
Pozornost mi ponovno privlači kuriozitet jednolisne knjige. Ne znam toliko o
knjigama kao James, ali čak je i meni jasno kako je neobično da netko knjigu dade
uvezati i otisnuti samo zbog jedne stranice.
"Zar ne bi trebalo biti još? Ovdje nema ničega. Ama baš ničega poslije priče.
Čini se kao da bi trebalo biti još. Nešto da kaže što ide dalje ..."
"I ja sam to pomislio. Evo, da ti pokažem."
Prinosi knjigu bliže tako da je između nas, napola na njegovim, napola na
mojim nogama, i okreće onu jednu stranicu. "Vidi, ovdje." Pokazuje na mjesto gdje
se stranice spajaju s koricama.
"Ništa ne vidim."
Uzima povećalo iz džepa, dodaje mi ga i zateže stranice. "Dobro pogledaj,
Lia. Isprva se teško vidi."
Držim leću povećala iznad dijela koji je označio prstom i primičem lice na
koji centimetar od stranice. I tada vidim tragove kidanja, tako pravilne da uopće
nisu tragovi kidanja. Kao da je netko uzeo britvu pa glatko izrezao iz knjige stranice
što su nekoć bile ondje.
Dižem pogled. "Ovdje je bilo stranica."
On kima.
"Ali zašto bi ih netko uklonio iz tako stare knjige? Zacijelo je prilično
vrijedna, ako ništa drugo."
"Ne znam. Nagledao sam se knjiga kojima su radili svašta čudno i
destruktivno, ali izrezati stranice iz jedne ovakve je svetogrđe."
Ćutim gubitak stranica koje nikad nisam vidjela. "Negdje mora postojati
drugi primjerak." Zatvorivši knjigu, gledam korice, a onda uvez, da nađem neki trag
o izdavaču. "Čak i da je ovo jedino izdanje, izdavač će imati primjerak, zar ne?"
Stišće usnice prije nego što odgovara. "Nažalost, nije to tako jednostavno,
Lia."
"Kako to misliš? Zašto nije?"
Pogled mu pada na knjigu, još u mojoj ruci, prije nego što odluta. "Nisam ...
Nisam ti rekao ono bez premca najčudnije. O knjizi."
"Hoćeš reći da postoji nešto čudnije od same priče?"
Kima. "Daleko čudnije. Čuj, od svog oca, od mene, znaš da knjige obiluju
tragovima. Oblik pisma, tinta, čak i upotrijebljena koža i način uveza govore nam
odakle knjiga potječe i koliko je stara. Doslovce sve što se o knjizi treba znati može
se otkriti dovoljno pomnim proučavanjem same knjige."
"I? Odakle potječe?"
"U tome i jest stvar. Oblik pisma je vrlo star, ali koliko se meni čini, nije
dokumentiran. Koža uopće nije koža, nego neki drugi materijal, nešto što nisam
vidio." Uzdiše. "Ne mogu naći ni jedan trag o njezinu porijeklu, Lia. To nema
nikakvog smisla."
James nije naviknuo na zagonetke koje ne može riješiti. Po licu mu vidim da
se muči, ali ne mogu mu nikako olakšati. Imam odgovora koliko i on.
***
Vraćam se s rijeke i zatječem Henryja kako sam sjedi pred šahovskom pločom u
salonu. Od tog mi se prizora u grlu skuplja knedla pa se pokušavam sabrati prije
nego što me vidi. Njegovi će dani biti prazni bez vremena provedenog u igranju
šaha ili čitanju s ocem pred vatrom. Moj brat neće za razbibrigu imati ni školu, jer
se otac Henryjeva školovanja poduhvatio sam, satima ga poučavajući u širinu
daleko veću od predmeta koji se inače smatraju nužnima.
Na taj je način otac pospješio i moje i Aliceino obrazovanje, upoznajući nas s
najraznovrsnijom mitologijom i filozofijom. Čak je i to što smo pohađale Wycliffe
dva dana u tjednu bilo svojevrsni kompromis između oca, koji je smatrao da nas u
svakom smislu može bolje obrazovati, i tete Virginije, koja je rezonirala da će nam
dobro doći društveni vid komunikacije s vršnjakinjama. Naravno, Alice i ja smo
imale povlasticu očeva utjecaja šesnaest godina. Mi svoje obrazovanje možemo
unapređivati neovisno o Wycliffeovu nastavnom planu ako to želimo, ali što će biti
s Henryjem?
Gutam svoj strah za njegovu budućnost i ulazim u sobu s koliko god nehajne
žustrine uspijevam smoći. Oči mu zaiskre kad ga pitam bi li htio društvo, pa
naizmjence naglas čitamo Otok s blagom, dok mi Ari prede uz nogu kao da zna da
mi treba uliti samopouzdanja. Taj jednostavni užitak dopušta mi da zaboravim,
makar nakratko, dogadaje koji se zahuktavaju oko mene.
Nije kasno kad smo završili, ali umorna sam. Želim laku noć, ostavljajući
Henryja pokraj vatre s njegovom knjigom. Napola sam se uspela uza stube kadli
čujem Alicein glas kako dopire iz knjižnice. Premda nikomu nije zabranjena, ne
mogu se sjetiti kad je Alice posljednji put ondje boravila. Znatiželja me svladava i
dok hodam onamo, Alicein je glas tako tih da isprva mislim kako razgovara sa
samom sobom. Ali samo mi je trenutak dovoljan da shvatim kako nije sama. Njezin
je glas uparen s dubljom bojom muškoga glasa, a kad stižem do poluotvorenih
vrata knjižnice, iznenađena sam što vidim Jamesa kako sjedi u naslonjaču s visokim
naslovom pokraj stalka za čitanje.
Rijetkost je već zateći Alice kako šetkara knjižnicom, ali još ju je rjeđe zateći
u prisnom razgovoru s Jamesom. Jasno, održavaju oni ugodno, mada rezervirano
prijateljstvo, s obzirom na bliskost naših obitelji i odnos Jamesa i mene, ali nikad to
nije bilo ništa više. Nikad nisam prisustvovala ni iskri privlačnosti ili makar
prpošnom očijukanju između njih, a svejedno je osjećaj koji se u meni budi pri
pogledu na njih dvoje zajedno opasno blizu panici.
Ostajem nijema, promatrajući i čekajući dok Alice polagano obilazi stolicu u
kojoj James sjedi. Povlači prst duž visokog naslona stolice, ne dotičući posve
Jamesov zatiljak.
"Mislim da bih se voljela više pozabaviti knjižnicom sad kad oca više nema",
kaže, a glasom zavodnički prede.
James sjeda uspravnije, zureći pred sebe kao da ona nije, upravo u tome
času, utjelovljenje nedoličnosti. "Da, pa, eto ti je tu, pod tvojim krovom. Možeš se
njome poslužiti kad god te volja."
"Istina. Ali ne bih znala odakle da počnem." Stoji vrlo mirno iza njega, ruke
joj lagano počivaju na njegovim ramenima, korsaž njezine haljine njemu je tik iza
glave. "Možda mi ti možeš pomoći da izaberem materijal najprikladniji mojim ...
interesima."
James naglo ustaje, prilazi pisaćem stolu i zaokuplja se premetanjem papira
po njemu. "Ja sam zapravo prilično zauzet katalogom. Uvjeren sam da bi ti Lia bila
voljna pomoći. Poznaje knjižnicu i njezin sadržaj bolje nego ja."
James je Alice okrenuo leđa. Ne vidi izraz koji joj sijeva licem, ali ja vidim. Na
njemu vidim gnjev ravan momu. Što li joj se vrzma glavom? Prekipjelo mi je i
zakoračujem u sobu, žustro je prelazeći. Iznenađena je što me vidi, iako ne i
posramljena, kako bih očekivala. James podiže pogled kad me spazio.
"Lia", kaže. "Htio sam ovdje dovršiti neke sitnice, ali otac je imao drugog
klijenta. Trebao bi se vratiti po mene" – izvlači sat iz džepa, pogledavši ga prije
nego što nastavlja – "svaki čas." Rumeni se, premda zacijelo nema razloga da
njemu bude neugodno kad se moja sestra ponaša tako nepristojno.
Smirujem glas prije nego što progovaram. "Posve razumljivo. Sigurna sam
da bi mog oca veselila tvoja marljivost." Tjerajući se na postojan osmijeh,
pozornost usmjeravam na svoju sestru. "Pa stvarno, Alice. James ima potpuno
pravo; ako te zanimaju zbirke, samo pitaj. Bit će mi drago pomoći ti da izabereš
nešto." Susprežem se od propitivanja njezina ponašanja jer ne želim, na njezino
zadovoljstvo, ispasti paranoična i nesigurna.
Nagiba glavu pa me gleda u oči i načas mi proučava lice prije nego što
progovara. "Da, pa, možda i hoću. Ali ipak mi je lakše pri duši što znam da je
James, tako stručan kakav već jest, prisutan ako ti slučajno budeš ... nedostupna."
"Bez brige", govorim joj odrješito. "Nemam namjere biti nedostupna, tebi ili
bilo komu, u dogledno vrijeme."
Stojimo jedan nelagodni trenutak jedna nasuprot drugoj, između nas
naslonjač. Vidim Jamesa samo u profilu i laknulo mi je što šuti.
Naposljetku mi Alice upućuje blijedi, kiseli smiješak. "No dobro, moram
nešto obaviti. Vidjet ću vas, oboje," dodaje, zagledavši se značajno preko mog
ramena u Jamesovu smjeru, "kasnije."
Promatram je kako odlazi, ali Jamesu ne govorim ništa o čarki. Želim se
ispričati zbog Aliceina čudnog držanja, ali u glavi mi se roje pitanja na koja nisam
sigurna da želim odgovore.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

5 Re: Michelle Zink - Sestrinsko proročanstvo taj Sre Mar 06, 2013 7:15 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Sljedećeg jutra moja sestra šuti na putu u grad. Ne pitam je zašto, iako su Aliceine
šutnje rijetke. Ovaj je put njezina šutnja odjek moje. Krajičkom oka, krišom bacam
pogled na nju, uočavajući krivulju njezine brade i uvojke što joj poskakuju po vratu
dok naginje glavu prema prozoru kočije.
Kočija se zaustavlja sa štropotom, a Alice sjeda uspravnije, gladeći suknju i
gledajući u mene. "Moraš li baš izgledati tako nesretno, Lia? Zar neće biti lijepo
pobjeći iz čamotinje Birchwooda? Samo nebo zna da će nas ta sumorna kućerina
dočekati na kraju dana!"
Izgovara te riječi dobroćudno, ali osjećam napetost u njezinu glasu, vidim je
u odveć pomno namještenim crtama njezina lica. Ovo je teatralno izdanje Alice,
ono koje je dobro uvježbalo svoj tekst.
Smješkam se umjesto odgovora dok Edmund otvara vrata kočije.
"Gospođice."
"Hvala ti, Edmunde." Čekam na pločniku dok Alice izlazi iz kočije. Kao i
obično, nije mu se udostojala obratiti.
On se prije odlaska okreće meni. "Onda ću se ja vratiti krajem dana,
gospođice." Ne osmjehuje se često, ali sad to čini, tako blijedo da se načas pitam
vidi li to itko osim mene.
"Da, naravno. Zbogom, Edmunde." Žurim se da sustignem Alice koja kreće
prema stubama predWycliffeom. "Mogla bi bar biti pristojna, Alice."
Alice se okreće na peti, časti me bezbrižnim smiješkom. "A zašto? Edmund
već godinama radi za Milthorpe. Misliš da mu je posao imalo lakši zbog običnog
'molim' ili 'hvala'?"
"Možda samo ugodniji."
Stara je to svađa. Zna se da se Alice prema posluzi Birchwooda loše odnosi.
Još i gore, svojom neuljudnošću često dokvači i obitelj, pogotovo tetu Virginiju.
Majčina se sestra ne žali naglas, ali vidim kako joj licem preleti kivnost kad se moja
sestra prema njoj postavi kao prema nešto boljoj guvernanti.
Alice razdraženo uzdiše, poseže za mojom rukom i poteže me uza stube
prema vratima Wycliffea. "O, tako mi svega, Lia! Hajde više, no? Zbog tebe ćemo
zakasniti."
Dok posrćem stubama za sestrom, pogled mi luta prema knjižari
Douglasovih, uvučenoj u izlog ispod škole. James je tri godine stariji od mene i
završio je formalno obrazovanje. Znam da je sigurno na poslu u knjižari i voljela bih
da mogu otvoriti vrata i viknuti mu, ali nije preostao ni tren prije nego što me Alice
uvukla u predvorje Wycliffea. Zatvara vrata, trljajući ruke u rukavicama da se
zagrije.
"Nebesa, sve je hladnije!" Odvezuje pelerinu odmjeravajući moje
nepomične prste. "Ta požuri se, Lia!"
Ne pada mi na pamet ni jedno mjesto gdje bih manje željela biti nego u
Wycliffeu. Ali Edmund je već otišao, pa prisiljavam svoje ruke da se pokrenu i
vješam pelerinu pokraj vrata. Gospođa Thomason hita prema nama iz stražnjeg
dijela zgrade, podjednako ojedena i uzrujana.
"Kasnite na jutarnju molitvu, gospodice! Ako se sad požurite, možda se
uvučete bez prevelike gungule." Gurka me prema blagovaonici kao da je meni to
nekako potrebnije nego Alice. "I moja najdublja sućut. Gospodin Milthorpe bio je
dobar čovjek."
Slijedim Alice u blagovaonicu, žureći se da održim tempo s njezinim
odlučnim korakom. Glasovi drugih djevojaka sabiru se kroz vrata u sablasno
jednoglasje dok recitiraju jutarnju molitvu. Istim potezom Alice odguruje jedna od
teških vrata i zakoračuje kroz njih. I ne trudi se biti tiha, a meni nema druge nego
da krotko pođem za njom, pitajući se kako drži glavu tako visoko, a leđa tako
uspravno dok nas obje sramoti.
Glas gospođice Gray zapinje dok Alice stupa unutra, ponukavši većinu
djevojaka da ispod spuštenih vjeđa virnu prema nama. Alice i ja se uvlačimo na
naša mjesta za stolom, mumljajući riječi zajedno s ostalim djevojkama. Kad su sve
rekle "amen", trideset pari očiju otvara se da nas prouči. Neke valjda smatraju da
to čine oprezno, ali druge, poput Victorije Alcott i May Smithfield, i ne trude se
prikriti svoju radoznalost.
"Alice, Amalia. Baš je lijepo što ste opet s nama. U ime svih u Wycliffeu
mogu reći da silno suosjećamo s vašim gubitkom." Gospođica Gray ostaje stajati
pred stolom dok izgovara svoj uvježbani govor i sjedne tek kad smo mi
promrmljale hvala.
Emily i Hope, djevojke meni zdesna i slijeva, izbjegavaju moj pogled. Ja nikad
nisam bila vična konverzaciji, a smrt sasvim sigurno stvara nelagodnu atmosferu.
Proučavam ubrus na svom krilu, srebro što svjetluca pokraj mog tanjura, maslac
što se gruša na mom tostu. Sve je bolje od bojažljivih pogleda drugih djevojaka.
One izbjegavaju moje oči.
Sve osim jedne.
Samo me Luisa Torelli gleda otvoreno, upućujući mi blagi smiješak u kojem
čak i sa suprotne strane stola osjećam sućut. Luisa uvijek sjedi sama, mjesta s obje
njezine strane prazna su kad god to djevojkama u Wycliffeu pođe za rukom. Druge
se djevojke o njoj sašaptavaju zato što je Talijanka, premda, s obzirom na njezine
vrane uvojke, rumen usnice i egzotične tamne oči, prije će biti da je razlog zavist.
To što je mene sad izdvojilo nešto još običnije – kuriozitet što sam ostala siroče
koje je oba roditelja izgubilo u bizarnom spletu okolnosti – kao da nije važno.
Najednom se čini kako je između nas više sličnosti nego razlika, pa se pitam je li
Luisi i meni možda cijelo vrijeme i bilo suđeno da postanemo prijateljice.
Gospodin Douglas nabavio je stari francuski tekst pa nas dijele u dvije skupine i
šalju u knjižaru Douglasovih u sklopu naše prevoditeljske nastave. Voljela bih s
Jamesom na brzinu porazgovarati o knjizi, ali on otraga radi s ocem, drugim
djevojkama i gospođom Bacon, našom pratiteljicom.
Za tili sam čas dovršila zadane mi odlomke, pa stojim uz policu s knjigama
najbližu izlogu, prebirući po novitetima iz Londona, kadli začujem zatomljeni
razgovor što dopire iza jedne od ostalih polica. Nagnuvši se unatrag, i dalje
skrivena u sjeni gorostasne police s knjigama, vidim Alice kako užurbano šapće
Victoriji. Alice usta steže u čvrstu crtu, što znači da je nešto naumila i da se neće
predomisliti ma što da joj kažu, i uto se one osvrnu i izvuku iz knjižare a da okom
nisu trepnule.
Treba mi trenutak da shvatim što su učinile. Kad mi je došlo do glave,
podjednako mi je laknulo i čudnovato me uvrijedilo što me nisu uključile u kakav
god plan da su skovale.
Treba mi kraće nego što se pristoji da donesem odluku koja bi mi na vrat
mogla navući velike nevolje. Da nas prati bilo tko drugi, dobro bih razmislila, ali
gospođica Bacon u jednome je nadasve pouzdana – svojoj sklonosti da brzo i
duboko usne u gotovo svakoj prilici kad joj na brigu povjere djevojke iz Wycliffea.
Primičem se vratima u nijemoj nakani, nastojeći se držati kao da imam svako
pravo izaći iz knjižare. Iza sebe čujem potiho nakašljavanje kad mi se hladna kvaka
okrenula u ruci.
"A-hm."
Nakratko sklapam oči, nadajući se da me to James uhvatio kako se iskradam,
jer me on sigurno neće odati. Ali kad sam se okrenula, to se Luisa Torelli naslonila
na jednu od polica i lukavo zuri u mene ispod resa svojih garavih trepavica.
"Ideš nekamo?" pita tiho, podigavši obrve.
Nema prijetnje na njezinu licu, samo uzbuđenje, jedva skriveno ispod
osmijeha što joj škaklja usnice. Vjerojatno bih trebala odvagnuti odluku da je
uključim, ali Alice je otišla, a ja joj ne želim izgubiti trag dok dokono stojim i
pokušavam se odlučiti.
"Da." Nagibam glavu prema vratima. "Ideš i ti?"
Blistav joj se osmijeh razlijeva licem dok kima, i ona skokne prema vratima
kao da je taj poziv čekala godinama. Smionija je od mene, već je umakla iz knjižare
i skakuće pločnikom dok ja tiho za sobom privlačim vrata. Čeka, na pola je puta do
ugla kad stižem do nje.
Nastavlja hodati dok pogled upire u sve udaljenija leđa moje sestre, kojoj je
uz bok Victoria. "Pretpostavljam da idemo onamo?"
Kimam dok počinjem poimati razmjere našeg prekršaja. Luise to kao da se
ne dotiče. "Kamo idu?"
Dobacujem joj pogled i sliježem ramenima. "Nemam pojma."
Njezin je smijeh zvonak, razliježe se zrakom dok se neki gospodin u prolazu
okreće pa zuri. "Krasno. Znači, istinska pustolovina."
Potiskujem smiješak. Luisu uopće nisam tako zamišljala. "Da, zbog koje
ćemo grdno nastradati ako nas uhvate."
Njezine se usnice šire u vragolastom cereku. "Pa bar ćemo za sobom povući
Victoriju Alcott."
Alice i Victoria stigle su do zgrade prilično slične onoj u kojoj je smješten
Wycliffe. Zastaju na pločniku, razgovarajući, dok kradom bacaju pogled prema
vratima na vrhu stubišta. Nisam razmišljala o Aliceinoj reakciji kad shvati da smo je
slijedile, ali ništa se tu ne da učiniti niti se imam kamo skriti. Usta je razjapila dok
se Luisa i ja približavamo.
"Lia! Ma ... Ma što ti radiš tu?"
Nijema srdžba zapljuskuje Victorijino lice.
Podižem bradu, ne dajući se zastrašiti. "Vidjela sam te kako odlaziš. Željela
sam znati kamo ideš."
"Ako odaš," prijeti Victoria, "požalit ćeš to. Ti –"
Alice upire u Victoriju pogled da je ušutka prije nego što pogleda mene.
"Neće ona odati, Victoria. Je li tako, Lia?" To nije pitanje koje zahtijeva odgovor pa
nastavlja. "Dobro dakle. Dođite i vi. Nemamo cijeli dan."
Luisi nisu dobacile ni pogled. Kao da uopće nije ondje. Dok za njima idemo
uza stube, pada mi na pamet da mi Alice nije odgovorila na pitanje. Stupa istim
korakom sve dok nismo stigle do vrha stuba i upre se da golemim lavovskim
zvekirom udari u izrezbarena drvena vrata. Nervozno se meškoljimo dok ne
začujemo zvuk koraka kako se primiču.
Luisa cima Alice za rukav. "Netko dolazi!"
Victoria preokreće očima. "Čujemo, Luisa."
Oniksom Luisinih očiju sijeva srdžba, ali prije nego što se stigla obraniti,
netko poteže vrata da se otvore. Gotovo u istom času dočekuje nas mrki pogled
žene koja stoji na pragu.
"Da?" Svaku od nas strijelja pogledom, kao da želi vidjeti koja će se među
nama pokazati harambašom. Voljela bih je uputiti u Victorijinu smjeru, ali nemam
prilike ni hrabrosti.
Alice se uspravlja, zauzevši svoj najoholiji stav. "Dobro jutro. Došle smo u
posjet Soniji Sorrensen."
"A tko je, ako smijem pitati, treba? I kojim povodom?" Ženina je koža boje
tamnih karamela, oči su joj nijansu svjetlije, gotovo jantarne. Podsjeća me na
mačku.
"Željele bismo joj platiti seansu, ako dopuštate." Aliceino je držanje
zapovjedničko, kao da je žena nema pravo ispitivati, premda je Alice tek djevojka
koja ni na ulicu ne bi smjela bez pratilje.
Ženine se obrve jedva vidno podižu. "U redu. Izvolite u predvorje. Vidjet ću
ima li gospodica Sorrensen vremena za posjetitelje." Drži vrata otvorena dok mi
defiliramo unutra, a suknje nam šušte i gužvaju se oko nogu u malenom
predsoblju. "Pričekajte ovdje, molim."
Uspinje se jednostavnim drvenim stubištem, a nas ostavlja u savršenoj tišini
koju narušava samo otkucavanje nevidljivog sata u sobi iza salona. Želja da
pobjegnem pritišće mi prsa dok spoznajem da stojimo u nepoznatoj kući u kojoj je
na katu tko zna tko, a ni živa duša ne zna gdje smo.
"Što tražimo ovdje, Alice? Kakvo je ovo mjesto?"
Alicein je osmijeh hladan i okrutan. U njemu vidim nasladu nad time što zna
ono što drugi ne znaju. "Ovdje smo da se sastanemo sa spiritisticom, Lia. Nekime
tko može razgovarati s mrtvima i vidjeti budućnost."
Nemam vremena promišljati Aliceine razloge zbog kojih želi znati
budućnost. Glasovi dopiru iz sobe iznad nas, a mi pogledavamo jedna drugu u
tijesnom predvorju. Obrve nam se dižu u nijemom pitanju dok teški koraci klepeću
podnim daskama iznad naših glava.
Žena viri niza stube, pokazujući nam da se uspnemo. "Možete doći."
Alice se progurava na čelo. Victoria i Luisa slijede je uza stube bez
oklijevanja. Tek kad je Luisa stigla do treće stube i okrenula se prema meni,
shvaćam da se nisam niti pomaknula.
"Hajde, Lia. Sve je to samo zabava."
Gutam svoj nagli strah i odgovaram osmijehom, prateći je uz uske stube pa
kroz vrata desno od odmorišta.
Soba je mračna, zastori navučeni preko prozora tako da se samo slabašni
tračak svjetla pritajio uz rub okvira. Ali djevojka koja sjedi za stolom zrači
svjetlošću, okružena svijećama što zlaćano palucaju na njezinoj mliječnoj koži.
Kosa joj se ljeska čak i na škrtom sjaju sa zastrtih prozora, i premda je soba sva u
sjenama, vidim krivulju njezina obraza i već sam s praga uvjerena da su joj oči
plave.
"Gospodica Sorrensen nije baš pri snazi." Žena koja nas je dovela u sobu
baca optuživački pogled na djevojku. "Može vam ponuditi samo kratku seansu."
"Hvala vam, gospođo Millburn." Djevojčin je glas mrmor starijoj ženi koja za
sobom zatvara vrata bez odgovora. "Izvolite, sjednite."
Alice i Victoria oprezno se primiču stolu i zauzimaju stolice nasuprot
djevojci. Mene je, međutim, tako privukla da zauzimam mjesto njoj zdesna. Luisa
sjeda pokraj mene, zatvarajući naš nesklapni krug.
"Hvala što ste došle. Ja sam Sonia Sorrensen. Došle ste na seansu, dakle?"
Kimamo, ne znajući pravo što bismo rekle. Ni jedan sat društvenog
ophođenja u Wycliffeu nije nas pripremio za ovakvu skandaloznu prigodu.
Gleda nas u oči, jednu po jednu. "Postoji li netko s kime biste željele
uspostaviti kontakt, poruka koju se nadate dobiti?"
Samo Victoria progovara. "Željele bismo vidjeti što znate o budućnosti.
Našoj budućnosti." Zvuči strašno mlado, i ja se pitam bih li mogla zapamtiti njezin
drhtavi glas da se na njega pozovem sljedeći put kad bude zlobna u Wycliffeu.
"Pa ..." Sonia ponovno gleda svaku od nas prije nego što pogled prikiva prvo
za Alice, a onda za mene. "Možda ću imati poruku za vas."
Alicein pogled pronalazi moj kroz tamu. Načas mi se čini da joj u očima
vidim hladni bijes, ali brzo to odbacujem. Ne razmišljam prisebno. Zabranjeni
izlazak i strana kuća, kuća vjerojatnopodešena da bude čudna kako bi Sonijin
zadatak bio lakši, olabavili su spone stvarnosti. Duboko udišem.
"Spojimo ruke." Sonia pruža ruke na obje strane. Ruke se primaju dok nije
ostala samo moja da se spoji sa Sonijinom i zatvori krug. Kad je ispružim, pazeći da
skrijem zapešće, njezina je ruka hladna i suha u mojoj. "Moram zamoliti za tišinu.
Nikad ne znam što ću vidjeti ili čuti. Moj rad ovisi o dobroj volji duhova, a ponekad
uopće nemaju volje da mi se pridruže. Ne smijete govoriti osim ako ne dobijete
upute." Vjeđe joj trepere, a onda se spuštaju.
Virkam u lica, izobličena i zasjenjena, oko stola. Na njima vidim ostatke
djevojaka koje poznajem, ali ovdje nitko nije onakav kakvim se doima na sunčanoj
ulici. Kako nemaju što raditi doli zuriti u Soniju, jedna po jedna sklapaju oči.
Naposljetku, konačno, i ja sklapam svoje.
Soba je tako potpuno odsječenu da ne čujem nikakav zvuk – ni konjska
kopita ni povike odozdo s ulice, čak ni otkucavanje sata u kući ispod nas. Samo
Sonijine šaptave udisaje i izdisaje. Uljuljkavam se u njih – udah, izdah, udah, izdah
– dok više nisam sigurna odmjerava li sekunde i minute njezino ili moje disanje.
"Oh!" Zvuk dolijeće sa sjedala pokraj mene, a ja se trgnem i oči mi se naglo
rastvaraju pred Sonijinim licem. Njezine su oči već otvorene, mada se doima vrlo
daleko. "Netko jest ovdje. Posjetitelj." Gleda mene. "Došao je tebi."
Alice se ogleda, nabire nos. Ja ga njušim trenutak kasnije. Dim lule. Zapravo,
samo sjećanje na njega, ali sjećanje koje moja duša poznaje, ma što da moj um
govori.
"Želi ti reći da će sve biti dobro." Sonia načas sklapa oči, kao da pokušava
vidjeti nešto što se ne može vidjeti otvorenima. "Želi da znaš kako ..." I tu staje.
Staje i razrogačuje oči iznenađeno, zureći u mene prije nego što pogled skrene na
Alice pa opet natrag. Glas joj je mrmor kakvim se šapću tajne. "Pssst ... Znaju da
ste ovdje."
Počinje odmahivati glavom, mrmljajući sebi ili nekomu drugom vrlo blizu,
iako je posve jasno da se ne obraća nama. "O ne ... O ne, o ne, o ne. Nestani,
smjesta", kaže tiho, kao da pregovara s jogunastim djetetom. "Hajde. Nisam ja.
Nisam ja ta. Nisam te ja dozvala." Glas, koji je dosad održavala u tihoj smirenosti,
puca pod teretom njezina lažnog držanja. "Nema vajde. Neće slušati. Došli su po
..." Obraća se meni, stišavajući glas u šapat kao da se boji da bi netko drugi mogao
čuti. "Došli su po tebe ... po tebe i tvoju sestru." Savršeno je prisebna, gleda me
ravno u oči s takvom bistrinom da je nemoguče pomisliti kako je luda, mada bi to
po njezinim riječima trebalo biti lako povjerovati.
U sobi vlada muk. Ne znam koliko dugo sjedimo u iznenađenoj tišini prije
nego što Sonia napokon zažmirka, osvrćući se kao da tek sad shvaća gdje je. Kad
me ugleda, sjeda uspravnije, upirući u mene pogled prepun optužbe i straha.
"Ti nisi trebala doći."
Odmahujem glavom. "Što ... Što želite reći?"
Gleda me u oči, a ja i na treperavom svjetlu svijeća vidim da jesu plave, baš
kao što sam mislila. Nije to zasićeno oceansko plavetnilo Jamesovih očiju, nego
plavetnilo lomno poput leda što se zimi uhvati na najdubljim dijelovima jezera.
"Znaš ti", kaže potiho. "Moraš znati."
Odmahujem glavom, ne želeći pogledati ostale djevojke.
"Molim vas, idite sada." Odguruje se od stola tako brzo da joj se stolica
prevaljuje na pod.
U šoku podižem pogled prema njoj, ukipljena na svojoj stolici.
"Ma ovo su najobičnije besmislice!" Alice ustaje, glas joj probija zatravljenu
tišinu. "Dođi, Lia. Idemo."
Stupa do mene, poteže me sa stolice i ukočeno se okreće Soniji, koja i dalje
stoji s toliko užasnutim licem da se gotovo nanovo paraliziram. "Hvala vam,
gospođice Sorrensen. Koliko smo vam dužne za seansu?"
Sonia odmahuje glavom, plavi joj uvojci poskakuju. "Ništa ... Samo ... Molim
vas, dajte idite."
Alice me vuče prema vratima. Ne mora reći ni riječ Victoriji koja već izlazi iz
sobe. Luisa čeka da Alice i ja odemo. Čujem njezine korake po podu iza nas, nova
mi je ta utjeha dok napuštamo sobu.
Gotovo sam nesvjesna što radim dok me Alice vodi niza stubište, pokraj
žene zvane gospođa Millburn pa van kroz prednja vrata. Nejasno osjećam
natiskana tijela i šušketave suknje dok me Victoria i Luisa obilaze da izađu. Sve je
drugo samo san dok hitamo ulicom u nelagodnoj tišini.
Prohladni poslijepodnevni zrak, zajedno s mogućnošću da nas uhvate kako
smo izašle iz knjižare, trebao bi biti dovoljan da me silom vrati u stvarnost. Ali
nekako nije, a svoju prijašnju nelagodu u sestrinoj blizini zaboravljam dok posrćem
ulicama s rukom u njezinoj kao da sam dijete. Victoria hoda nekoliko koraka
ispred, a Luisa kaska sa strane, i ništa ne govori.
Kad se knjižara gospodina Douglasa pojavila u vidokrugu, vidim gospođicu
Gray kako stoji vani i oštro se obraća Jamesu i gospođici Bacon. Skreću pogled
prema nama kad su nas spazili. Izbjegavam pogledati gospođici Gray u lice. Ako to
učinim, pouzdano ću znati u koliko smo teškoj nevolji. Umjesto toga,
usredotočujem se na Jamesa. Napeto zurim u njegovo lice, naborano od
zabrinutosti, sve dok ne vidim samo njega.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

6 Re: Michelle Zink - Sestrinsko proročanstvo taj Sre Mar 06, 2013 7:16 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Alice i ja u tišini navlačimo kapute dok nam ukor gospođice Gray odzvanja u ušima.
Luisino utučeno lice dok je šalju u sobu još mi je svježe u pamćenju pa mi je
nemoguće sažalijevati sebe.
Samo nas je sućut gospodice Gray zbog nedavne smrti u našoj obitelji
spasila od prijave teti Virgniji, a kad smo za sobom zatvorile vrata Wycliffea, kraj se
nastave približio dovoljno da Edmund već čeka, stojeći uspravno pokraj kočije.
Alice stupa pločnikom i već se smješta u mrak kočije kadli iza sebe čujem glas.
"Oprostite, gospodice! Gospodice?"
Treba mi trenutak da pronađem osobu koja pripada glasu. Toliko je sitna –
tek dijete – da ja gledam oko i iznad nje prije nego što uspijevam zaključiti da mi se
to zapravo obraća ta mala djevojčica.
"Da?" Ogledam se prema kočiji, ali Alice je skrivena unutra, a Edmund
sagnut, pregledava jednu od žbica objema rukama i s osobitom koncentracijom.
Dijete mi prilazi, zlatne joj se kovrče presijavaju, a zbog sigurnosti u svom
koraku doima se starije nego što vjerojatno jest. Ima lice anđela, punašno i
rumeno u obrazima.
"Ispalo vam je nešto, gospodice." Malo saginje glavu, pružajući ruku s
prstima stisnutim u pesnicu tako da je nemoguće razabrati što drži.
"A ne. Stvarno ne bih rekla." Spuštam pogled na svoje zapešće i vidim da mi
se torbica još ondje njiše.
"Da, gospođice. Doista jeste." Hvata moj pogled i nešto u njemu tjera me da
ostanem stajati vrlo mirno. Srce mi u grudima tuče teško i brzo dok pobliže
motrim njezinu šačicu. Djevojčičini prsti otkrivaju bijele zupce mog malenog
bjelokosnog češljića za kosu, a ja ispuštam dah koji nisam niti bila svjesna da
zadržavam.
"O, nebesa! Hvala ti najljepša!" Posežem i uzimam češljić iz njezine ruke.
"Ne, najljepša hvala vama, gospođice." Oči joj se smračuju, a lišce zašiljuje,
dok kleca u kniks koji je po ama baš svemu jednako čudan koliko i njezina
zahvalnost. Okreće se i odskakuta; suknje fijuču za njom, a djetinjasto pjevušenje
jenjava s njezinim koracima.
Alice se nagiba naprijed u sjedalu, dovikujući mi s otvorenih vrata kočije.
"Ma što li to radiš, Lia? Prava je smrzavica, a ti sav hladni zrak puštaš u kočiju."
Njezin me glas trgne iz položaja na ulici. "Nešto mi je ispalo."
"Što to?" Motri me s tapeciranog sjedala uz prozor dok se penjem i sjedam
pokraj nje.
"Češljić. Onaj koji mi je otac donio iz Afrike."
Kima i okreće se da se zagleda kroz prozor, dok Edmund zatvara vrata
kočije, ovijajući nas prigušenom tišinom.
I dalje stišćem češljić, ali kad otvorim ruku, pozornost mi ne privlači
bjelokosni češljić, nego petlja od crnog baršuna što visi s njega. Nešto hladno i
plosnato leži u mom dlanu iza češlja, u baršunu, ali ne usuđujem se razmrsiti ga iz
straha da ga Alice ne bi istodobno otkrila.
Zupci češlja zabijaju se u mekan meso mog dlana dok ovijam prste oko
njega, i tad se prisjećam. Sežem rukom otraga, dotičem kosu, prisjetivši se svoje
žurbe da se jutros spremim za Wycliffe. Nisam imala vremena za kavu, a u žurbi
sam jedva uspjela prikvačiti kosu.
Ali upotrijebila sam ukosnice – češljić sam preskočila u hitnji da izađem iz
kuće. Još ga vidim kako leži na toaletnom stolu kad sam nekoliko sati prije izjurila
iz svoje sobe. Kako je prevalio cijeli taj put od moje sobe u Birchwoodu do grada
pa u djevojčičine ruke, još je jedna zagonetka čijem rješenju nisam ni na tragu.
***
U sigurnosti moje sobe ruke mi se tresu dok vadim češljić, proučavajući ga kao da
se možda promijenio tijekom sati koje je proveo u tami baršunaste torbice.
Ali nije. Navlas je isti.
Isti onaj češljić koji je otac donio iz Afrike, isti onaj češljić koji sam u kosu
stavljala gotovo svaki dan otada i upravo onaj češljić koji mi je dala djevojčica na
ulici. Odlažem ga. Kakve god odgovore trebala, neću ih naći u njegovu mutnom
odsjaju.
Kad iznova posežem u torbicu, ruka mi nalazi paperjastu vrpcu, a s njome i
ono tvrdo što sam u kočiji osjetila na dlanu. Razmatam baršun sve dok se crna
vrpca nije razvijugala preko moje bijele spavaćice.
To je nekakva ogrlica, pomišljam. Crni baršun ovija maleni metalni
medaljon, ovjesivši ga između dvije duljine. Izgleda mi kao ogrlica uz vrat, ali kad je
podižem uza svoj, otkrivam da nije ni izbliza dovoljno dugačka da ga cijelog
obuhvati. Pogled mi privlači privjesak što visi s vrpce. Bezličan je – ništa doli
običan, ne pretjerano sjajan disk. S dva prsta trljam prohladne površine i osjetim
izbočinu otraga. Prevrćem ga i vidim tamni oris što baca sjenu na površinu kruga.
Sve veći mrak u sobi prisiljava me da se prignem, dok oris polagano postaje sve
oštriji.
Jagodicom prsta prelazim preko ruba uzorka u krugu, kao da će to otjeloviti
sliku koju ondje vidim. Prst mi tone u urezani krug čija je površina lagano uleknuta
za razliku od onog na mom zapešću.
A opet, gotovo je isti. Razlikuje se jedino po slovu C u sredini privjeska.
Okrećem zapešće, gledajući naizmjence hladni krug u svojim rukama pa biljeg. Sad
je ondje nešto drugo, nešto što je dozvao medaljon u mojoj ruci. Mrlja unutar
kruga na mom zapešću kao da se razbistrila, postajući sve oštrija iz trenutka u
trenutak, sve dok nisam sigurna da će engimatični oblik unutar kruga uskoro
postati slovo C baš kao na privjesku.
I sad znam.
Nisam sigurna kako, ali nekako znam čemu služi crna vrpca, kamo pripada.
Omotavši je oko zapešća, nisam iznenađena što savršeno pristaje niti što, kad
zatvorim kopču, crna vrpca prianja tijesno i ravno uz moju kožu. Medaljon leži
povrh identičnog kruga s unutrašnje strane mog zapešća. Gotovo da mogu osjetiti
uzdignutu kožu zapešća kako naliježe u ugravirani krug privjeska. Mnome burka
val zastrašujućeg pripadanja.
To me najviše plaši – doziv mog tijela medaljonu. Ta neobjašnjiva srodnost s
nečime za što imam osjećaj da je oduvijek bilo moje, premda ga do danas nisam
nikad vidjela, tjera me da skinem narukvicu. Otvaram ladicu pokraj kreveta i
spiralu crnog baršuna guram skroz otraga.
Beskrajno sam umorna. Spuštam se na jastuk, utonuvši u san koji je nagao i
potpun. Crnilo koje me guši je apsolutno, i trenutak prije nego što se sve raspline,
ja znam kakav je osjećaj biti mrtav.
Letim, iznad i izvan svog tijela. Moja usnula prilika leži ispod, a navala oduševljenja
hvata maha kad sam se od nje slobodno udaljila ravno kroz zatvoreni prozor.
Oduvijek sam imala čudne snove. U mojim najranijim uspomenama nema
ničega od krvi i mesa, nije to majčin glas ni očevo koračanje predvorjem u
čizmama, nego tajanstveni, neizrecivi oblici i moj hitri bijeg kroz vjetar i stabla.
Usprkos tomu, sve do očeve smrti nikad mi nije došao san o letenju kojeg
bih se jasno sjećala. Ali otad ih sanjam gotovo svaku noć i nisam iznenađena što
zatječem sebe kako lebdim nad kućom, brežuljcima i cestom što vodi s našeg
posjeda. Za tili sam čas iznad samoga grada i čudim se koliko se drukčijim doima u
izmaglici mog sna, u tajanstvu noći.
Prošavši pokraj Wycliffea i knjižare, pokraj kuće gdje živi Sonia Sorrensen, za
sobom ostavljam grad radi crnila rasprostrtih polja. Nebo se iznad mene, oko
mene, žari. Nije to crno noćno nebo, nego duboko i beskrajno modro s daškom
ljubičaste negdje u svojim dubinama.
Ubrzo sam iznad većega grada. Zgrade se dižu prema nebu, a velike tvornice
u noć rigaju oblake dima, premda ama baš ništa ne mogu namirisati. Dolazim do
ruba grada i djelić sekunde preda mnom se prostire ocean dokud oko seže i potom
ga, veličanstveno, nadletim.
A njega njušim.
Slana mi vlaga puni nos i ja se naglas smijem toj čudesnosti. Vlažni mi vjetar
raznosi kosu, i u tom bih trenutku bila sretna da dovijeka letim, da se predam
nebu boje indiga kojim putujem.
Odmičem sve dalje i dalje nad vodu, sve dok od grada ne ostaje čak ni
mrvica u daljini. Dok voda ispod huji, sitni me glas opominje da se vratim, šapćući
da sam otišla predaleko, ali to je samo sjenka upozorenja. Zanemarujem ga,
baškareći se u posvemašnjem nehaju svog putovanja, dopuštajući sebi da se
stuštim pokraj valova i zapadnem još dublje u tajanstveno nebo.
Ali upozorenje je sve glasnije i upornije, sve dok ne prijeđe u nešto više od
šapta, dok ne postane pravi glas koji čujem. Glas djevojčice.
"Vrati se!" Glas mi dovikuje, prigušen i isprekidan. "Otišla si predaleko.
Moraš se vratiti!"
Nešto u njemu tjera me da stanem, i zaprepaštena sam što zatječem sebe
kako lebdim, nije da baš letim, ali i ne tonem u more iz svog sna. A onda ga
osjetim. Nešto zlokobno riče iza mene, navaljuje na mene brzinom koja me
konačno navodi da se pokrenem.
Otiskujem se nebom, natrag prema predjelu za koji mislim da je kopno.
Čudesna sposobnost da upravljam svojom brzinom i smjerom ojačala je tijekom
mog kratkog leta, pa čak i u strahu moje tijelo bruji od tog novog znanja, te nove
moći.
Ali ispod mog ushita iz sekunde u sekundu užasnutost raste dok hitam kući,
zloslutni stvor oglašava se sve bliže i bliže, jezdi mi za petama. Još mi je dalek put,
premda se čini kao da su milje što ih svladavam tek stope.
Stvor iza mene sad ima svoj zvuk, kreštavi urlik od kojeg me preplavljuje
panika toliko pogubna da mi se tempo usporava upravo kad mi najviše treba.
Vidim tamne obrise grada ne odveć daleko pred sobom. Blizu sam, a svejedno me
unatrag vuku i moj progonitelj i vlastiti strah. Možda bih i posve stala da nije
prilike što prema meni šiba iz smjera grada.
Isprva je to blijedi odsjev u daljini, ali ubrzo je točno preda mnom i treba mi
tek časak da shvatim da je ona spiritistica Sonia Sorrensen.
"Hajde! Hajde! Ne smijemo gubiti vrijeme! O, zašto si morala otići tako
daleko?" Nije to niti izustila, a već mi maše da pođem naprijed. "Idi! Vrati se što
brže možeš. Ja sam tik iza tebe!"
Ne zastajem da se zapitam kako ili zašto se Sonia Sorrensen pojavila u mom
snu. Čujem paniku u njezinu glasu i letim. Za petama mi je sve dok ne dođemo u
grad.
"Ne mogu riskirati da pođem s tobom. Nije sigurno." Već se udaljava od
mene. "Sjedini se sa svojim tijelom što brže možeš. Ne dopusti da te zadrže. Ni
zbog kojeg razloga."
"A što je s tobom?" Glas mi je dalek i slabašan. Ne osjećam njegovu vibraciju
u svom grlu.
Pogledom presreće moj. "Ne proganja mene."
Njezine me riječi pokreću dalje. Letim iznad polja, ceste do Birchwooda pa
uz pročelje kuće. Kad stižem do prozora svoje sobe, režanje stvora iza mene
postaje srdito, sikće riječi koje ne mogu posve razumjeti.
Čuvaj ... Gospodaricu ...
Zaustavljam se nepromišljeno, pokušavajući odgonetnuti čudnu poruku.
Tu si stanku ne mogu priuštiti.
Tamni stvor reži i škljoca, dovoljno blizu da bih ga mogla dotaknuti kad bih
imala hrabrosti pružiti ruku. Ne razabirem ništa u crnoj masi, ali slutim
gromoglasna kopita i silan broj krila, što sva lepeću u bezvremenom ritmu koji je u
isti mah i poznat i strahotan. Prožme me nalet panike, a onda mi se u kosti uvlači
čudnovata rezignacija.
Prekasno je. Preblizu je. Ukočena sam, ne mogu se pomaknuti od apatije što
se razlila svakom stanicom mog tijela.
A ipak me ne može dotaknuti.
Lebdi uz rub zapreke koju ja ne vidim. Šapat koji je isprva bio tako blizu, tako
neposredan, sad se čini prigušen i dalek. Velika krila što su se prije toliko
primaknula, sad kao da lepeću ispod prostirke od debelog baršuna. Stvor riče u
bijesu, ali beskoristan je to iskaz frustracije, jer ja ostajem iza svog nevidljivog štita
sigurnosti.
Moja se letargija rasplinjava i ja se otiskujem kroz prozor, zastajući nad
svojim usnulim tijelom tek časak prije nego što padnem u njega.
Čudan je to doživljaj; osjećam kako mi je duša škljocnula na mjesto poput
komadića slagalice i znam pouzdano da to nije bio san.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

7 Re: Michelle Zink - Sestrinsko proročanstvo taj Sre Mar 06, 2013 7:16 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Kad sam sišla stubama, Henry sjedi u stolici pokraj prozora u salonu. Otok s
blagom leži mu otvoren u krilu, ali ne čita. Umjesto toga, zuri u imanje s onu
stranu prozorskog okna.
Ne trudim se prigušiti korake dok prilazim. Dobro znam kako je biti tako
duboko zamišljen i ne želim ga prestrašiti. No svejedno me ne primjećuje sve dok
ne progovorim.
"Dobro jutro, Henry."
Diže pogled, žmirkajući kao da sam ga probudila iz transa. "Dobro jutro."
Naginjem glavu, zagledam mu dublje u oči i pokušavam odgonetnuti izraz
koji vidim u njihovim smeđim dubinama. "Jesi li dobro?"
Zuri u mene neko vrijeme, a onda otvori usta da prozbori kadli Alice iza ugla
zavije u sobu. Oboje se okrećemo da je pogledamo, ali kad ponovno pogledam
Henryja, njegov se upereni pogled ne miče s Aliceina lica.
"Henry? Jesi li dobro?" ponavljam.
Alice podiže obrve dok upitno gleda našeg brata. "Da, Henry. Je li sve u
redu?"
Treba mu još trenutak da odgovori, ali dok to čini, odgovor upućuje Alice, ne
meni. "Jest. Samo čitam." U glasu mu se naslućuje obrana, ali prije nego što o
tome stižem promisliti, u sobu ulazi teta Virginia, preotimajući našu pozornost.
"Lia?" Stoji na pragu, na licu joj je čudan izraz. "Netko te došao posjetiti."
"Posjetiti mene? Tko to?"
Pogled joj nervozno poskakuje s mog lica na Aliceino i natrag prije nego što
odgovori. "Kaže da se zove Sonia. Sonia Sorrensen."
Sonia i ja ne razgovaramo dok se penjemo uz brijeg do klisure što gleda na vodu. U
vakuumu riječi koje ne izgovaramo ja se usredotočujem na nebo, beskrajni safir
što se nastavlja bez kraja i konca. Gotovo da vidim krivulju obzora i pitam se kako
je itko mogao pomisliti da je Zemlja ravna kad je pred sobom imao ovakvo nebo.
Nastojim ne razmišljati o Alice, njezinu jedva prikrivenom gnjevu na spornen
moje posjetiteljice. U isti sam mah osjetila olakšanje i iznenađenje kad je iz salona
izašla prije nego što je teta Virginia uvela Soniju. To me izvuklo da ne moram
smišljati objašnjenje, ali ne zavaravam se; Sonijinim dolaskom i prisutnošću tete
Virginije pred svojom sam sestrom samo malo dobila na vremenu. Alice neće
dopustiti da tako neuobičajena gošća prođe bez pitanja.
Kad Sonia prekida našu šutnju, moji su se živci već napeli od neizgovorenih
riječi.
"Ne smiješ ići tako daleko, Lia." Njezin pogled ostaje prikovan u daljinu kao
da ama baš ništa nije izgovoreno.
Hitar i silovit gnjev preplavljuje mi grudi. "Reci mi, kako se to mjeri 'daleko',
Sonia? Možda mi možeš reći kako da izmjerim udaljenost kad letim izvan svog
tijela usred noći."
Daje si minutu da odgovori, profil joj je oštar i lijep poput mramornih kipova
koje skiciramo u Wycliffeu. "Da. Zacijelo te to zbunjuje. Ako to nikad prije nisi
radila, naime." Glas joj je mrmor.
"Ako nikad nisam ... Pa naravno da to nikad prije nisam radila!" Stajem,
potežući je za ruku tako da i ona mora stati. "Čekaj! Hoćeš reći da ti to već jesi
radila?"
Gleda me u oči, sliježe ramenima i istrgne ruku. Okrenuvši se, nastavlja se
penjati uz uzvisinu što vodi prema jezeru. Žurim se da je uhvatim i zadihana sam
kad napokon stižem do nje.
"Zar nećeš odgovoriti?"
Uzdiše, dobacuje mi pogled dok hodamo. "Jesam, dobro? Već sam to radila.
Radim to otkad sam bila dijete. Neki to rade a da i ne znaju, misleći da sanjaju,
naprimjer. Drugi to mogu svojom voljom. Mnogi, zapravo. Mnogi bar u mom
svijetu."
Izgovara to kao da ne hodamo jedna do druge posve identičnim tlom, kao
da ona zauzima neki čudan kutak svemira, meni nevidljiv i nedodirljiv.
"U tvom svijetu? Ma što li ti to znači?"
Nasmija se. "Zar nismo mi iz različitih svjetova, Lia? Ti živiš u raskošnoj kući,
okružena s obitelji i stvarima koje su ti drage. Ja živim u malenoj kući kojom
upravlja gospođa Millburn, jedino su mi društvo drugi spiritisti i oni koji nam
plaćaju da opišemo ono što oni ne mogu vidjeti."
Njezine riječi zatomljuju moja pitanja. "Ja ... Žao mi je, Sonia. Valjda nisam
shvatila da ono nije tvoja kuća, da ona žena, gospođa ... hm, gospođa Millburn nije
tvoja ... rođakinja."
Čak i iz profila vidim bljesak bijesa u njezinim očima. "Za ime svijeta! Ne
sažalijevaj me! Posve sam zadovoljna takvim stanjem stvari."
Ali ne zvuči zadovoljno. Ne iskreno.
Napokon stižemo do uzvisine, u tom posljednjem okrepljujućem trenutku
dok zakoračujemo na vrh brijega osjećam se, kao i uvijek, kao da sam zakoračila na
nebo. Usprkos svemu što se na ovoj litici dogodilo, nemoguće je odoljeti
veličanstvenom vidiku.
"O! Nisam znala da je ovdje jezero!" U Sonijinu je glasu djetinja zadivljenost
i ja spoznajem da ne može biti puno starija od mene. Promatra vidik – jezero što
svjetluca ispod nas, stabla što se zibaju na povjetarcu preblagom za jesen.
"Dobro je skriveno. Čak ni ja ne dolazim ovamo često, zapravo." Zato što je s
ove klisure pala moja majka, mislim. Zato što je njezino slomljeno tijelo ležalo dolje
na stijenju laptavog jezera. Zato što to jednostavno ne mogu podnijeti.
Pokazujem prema velikoj stijeni odmaknutoj od ruba. "Da sjednemo?"
Ona kima, još ne može otrgnuti pogled od zova vode ispod. Smještamo se
jedna uz drugu na gromadu, rubovi sukanja dotiču nam se po prašnjavom tlu.
Imam pitanja. Ali nedokučive su naravi, mračni obrisi što plivaju tik ispod površine
moje svijesti.
"Znala sam da ćeš doći." Kaže to jednostavno, kao da bih ja trebala znati
točno na što misli.
"Što? Kako to –"
"Jučer. Na seansu. Znala sam da ćeš to biti ti." Odmahujem glavom. "Ne
razumijem."
Gleda me ravno u oči onako kao što to samo Alice zna. Kao da me poznaje.
"U zadnje vrijeme, kad pokušam održati seansu, zažmirim i vidim jedino tvoje lice.
Tvoje lice i ... pa, mnoge čudne stvari koje inače ne vidim."
"Ali do jučer se nikad prije nismo vidjele! Kako je moguće da vidiš moje lice
u svojim ... u svojim vizijama?"
Zuri prema jezeru. "Samo mi jedan razlog pada na pamet ... Jedan jedini
razlog zašto bih vidjela tebe, zašto bi ti došla."
Odvraća lice od jezera, spušta pogled i izbjegava moje oči dok skida rukavicu
što joj prekriva lijevu šaku.
Polaže rukavicu na krilo, vuče rukav haljine preko zapešća.
"To je zbog ovoga, je li tako? Zbog biljega?" Tu je. Prepoznatljivi krug,
gmizava zmija. Ista kao moja. Ista kao ona na medaljonu.
Svaka stanica u mom tijelu, svaka misao u mojoj glavi, čak i krv u mojim
žilama, kao da su stali. A sve to ponovno pokreće silovita navala šoka.
"Ne može biti. To ... Mogu li?" Pružam ruku prema njoj.
Oklijeva prije nego što kimne i ja njezinu sitnu šaku hvatam u svoju.
Preokrećem je znajući, a da nisam gledala ni sekunde više, da je biljeg isti. Ne, ne
posve isti. Njezin biljeg nije crven, nego nijansu svjetliji od ostatka kože. Izbočen je,
baš poput mog, kao da je stari ožiljak.
Ali to nije sve. To nije jedina razlika.
Krug je tu, i izvijena zmija, ali to je kraj Sonijina biljega. Slovo C se ne
pojavljuje na njezinu zapešću, premda je inače istovjetna replika moje i one na
medaljonu.
Vraćam joj ruku pažljivo, poput dara. "Što je to?"
Žvače usnicu prije nego što glavu prigiba prema mojoj šaci. "Daj da prvo
vidim."
Guram svoje zapešće prema njoj. Ona ga hvata, prelazeći prstom preko
ocrtanog slova C u sredini mog kruga. "Tvoj je drukčiji."
Lice mi izgara od srama, mada nemam pojma zašto. "Da, malo, makar bi se
isto tako moglo reći i da je tvoj drukčiji. Koliko ga već imaš?"
"Oduvijek. Otkad sam se rodila, kažu mi."
"Ali što znači?"
Duboko diše, uprijevši pogled u stabla. "Ne znam. Ne zapravo. Jedini
spornen biljega, jedini za koji znam, potječe iz slabo znane legende što se
prepričava u krugovima spiritista i ostalih koje zanimaju Čuvari. I manje znani
ulomci njihove pripovijesti."
"Čuvari?"
"Da, iz Biblije?" Kaže to kao da bih ja trebala znati, kao da bih trebala u
tančine poznavati Bibliju, dočim je naše vjersko obrazovanje u najboljem slučaju
bilo nehajno. "Bili su anđeli, znaš, prije nego što su posrnuli."
Pripovijest o anđelima ili ... demonima, pomislim.
Izbačenima iz raja ...
Ona nastavlja, nesvjesna prepoznavanja što sijeva mojim umom.
"Najprihvaćenija je verzija da su bili izbačeni iz raja kad su se oženili i dobili djecu s
ljudskim kćerima. Ali to nije jedina verzija." Oklijeva, sagnuvši se da podigne
kamen i otre ga rubom suknje prije nego što pogled vrati na mene. "Ima druga. Što
se daleko rjeđe pripovijeda."
Križam ruke u krilu, pokušavajući primiriti sve veću nelagodu što mi bubnja
glavom. "Nastavi."
"Kažu da je Maari obmanom navela Čuvare na neposluh."
Odmahujem glavom. "Tko?"
"Jedna od sestara. Jedna od blizanki."
Sestre. Blizanke.
"Nikad u Bibliji nisam čula za blizanku tog imena. Jasno, nisam stručnjak, ali
svejedno ..."
Sonia trlja kamen, obao i plosnat, između prsta. "To je zato što ga nema u
Bibliji. To je legenda, mit, što se pripovijeda i prenosi s koljena na koljeno. Ne
kažem da je istina. Samo pripovijedam priču kao što si tražila."
"Dobro onda. Ispripovijedaj mi ostatak. Pripovijedaj mi o sestrama."
Povlači se natraške na kamenu. "Priča kaže da je Maari izdaju počela zavevši
Samaela, najpouzdanijeg Božjeg anđela. Samael je obećao Maari da će, ako rodi
anđela-čovjeka, dobiti sve znanje koje joj je kao ljudskom biću uskraćeno. I imao je
pravo.
Kad su posrnuli anđeli, ili Čuvari, uzeli ljudske kćeri za žene, svojim su novim
partnericama prenijeli svakojake vračarije. Zapravo, neki ... zaneseniji članovi
našeg društva smatraju da spiritistički darovi korijen vuku odatle."
"I što je onda bilo? Što se dogodilo nakon što su Čuvari uzeli ljudske žene i
podijelili svoje znanje?"
Sonia sliježe ramenima. "Prognani su, prisiljeni da lutaju kroz osam
Drugosvjetova cijelu vječnost do Sumraka bogova ili, kako to kršćani zovu,
Apokalipse. E da, a poslije toga nisu ih zvali Čuvari."
"Kako su ih zvali?"
"Izgubljene Duše." Njezin se glas stišava, kao da se boji da će je čuti gdje te
riječi izgovara naglas. "Priča kaže da postoji način da se vrate u tjelesni svijet.
Preko sestara, jedne Stražarice, a druge Dveri."
Glava mi se trza uvis. "Što si rekla?"
Odmahuje glavom. "Samo da postoji način –"
"Ne. Poslije toga. O sestrama."
Ali ja znam. Naravno da znam.
Na hrptu njezina nosa nabire se malena crta dok se prisjeća. "Pa, prema
onomu što sam ja čula da se pripovijeda, sestre određene loze nastavljaju borbu,
čak i dan danas. Jedna ostaje Stražarica mira u tjelesnom svijetu, a druga Dveri
kroz koje Duše mogu proći. Ako Duše ikada dospiju u naš svijet, počet će Sumrak
bogova. A Duše će tu bitku vojevati s onoliko izgubljenih duša koliko god ih uspiju
dovesti iz Drugosvjetova. Samo ... Čula sam da postoji svojevrsna kvaka."
"Kakva to kvaka?"
Čelo joj se mršti. "Pa priča kaže da Vojska Duša ne može otpočeti boj bez
Samaela, svog vođe. A Samael kroz Dveri može proći samo ako mu poziv uputi
sestra kojoj je suđeno da ga zazove. Priča kaže da se Vojska okuplja, u velikom
broju u naš svijet prolazi kroz Dveri, čeka ..."
"Čekajući što?"
"Samaela. Zvijer, nekima znanu kao Sotona glavom i bradom."
Kaže to jednostavno, i ja spoznajem da se nisam čak niti iznenadila.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

8 Re: Michelle Zink - Sestrinsko proročanstvo taj Sre Mar 06, 2013 7:17 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Svijet je zamro. U mom umu nema mjesta za vjetar u krošnjama jezero što
oplahnjuje obalu ispod. Nema zapravo mjesta ni za što, osim za klice proročanstva
koje izrasta u nešto što je tek sjeme razuma.
Ali Sonia nije upućena u moje misli i nastavlja kao da se moj svijet, upravo
ovog časa, ne izvrće naglavce. "Jedini razlog zbog kojeg ti ovo uopće pripovijedam
je biljeg. Priča kaže, naime, da Duše simbolizira Jormungand."
Pokušavam zadržati miran izraz lica. Ako dopustim svom otporu da se slomi,
ako joj dopustim da vidi dubinu moje panike, ono malo razuma što mi je preostalo
zasigurno će me ostaviti. "Dobro dakle. Obje imamo biljeg. I dalje ne razumijem
kakvu bismo ulogu mi mogle imati u tako bizarnoj pripovijesti."
Ona rezignirano uzdiše, ustaje i korača preda mnom. "Ni ja. Ali dosta mi je
toga da od nje strahujem sama. Ja nemam sestru. Nadala sam se ..." Glas joj se
smekšava dok staje da me pogleda. "Pa valjda sam se nadala da imam pravo;
nadala sam se ti imaš biljeg i da bismo odgovor mogle naći zajedno."
"Dobro." Naginjem glavu, izazivajući je pogledom. "Vratimo se onda na ono
sinoć. Možeš mi za početak reći kako to da sam propadala kroz nebo."
Prevaljuje onu malenu udaljenost između nas, stane i primi me za ruku uz
nešto nalik na smiješak. "Samo si putovala Ravni, Lia. Lutala. Zaista to nikad prije
nisi radila?"
Odmahujem glavom. "Koliko se sjećam, nisam. A što je ta Ravan?"
"To je fascinantno mjesto", dahnu ona. "Neka vrsta ... prolaza u
Drugosvjetove. Mjesto gdje je svašta moguće."
Sjećam se svog ushita kad je zemlja zamakla ispod mene; neba dubokog i
beskrajnog poput mora. A onda se sjećam nečega drugog. "Ali što je sa ...
stvorom? Mračnim stvorom."
Ona se uozbiljuje, svjetlost joj gasne u očima. "Tanki su zidovi između
tjelesnog svijeta i Drugosvjetova, Lia. Upravo je zato moguće izvoditi takva čudesa
i upravo je zato to tako opasno. Ono što te sinoć slijedilo ... Nikad se nisam srela sa
snagom poput njegove, a na svojim sam putovanjima nailazili na mnoga bića, i
dobra i zla."
"Misliš li da to ima neke veze s biljegom? S proročanstvom?"
Ponovno žvače usnicu. "Ne znam, ali običaji Drugosvjetova su zamršeni.
Moraš upoznati njihovu narav da bi sigurno istraživala njihov teritorij."
Moj bijes ponovno nadire. "A kako da to učinim? Kako da upoznam nešto
tako čudnovato? Gospođica Gray i predavači u Wycliffeu sigurno bi pomislili da
sam poludjela da ih pitam!"
Ona se hihoće iza rukavice na svojoj ruci. "Ne, ne bi bilo uputno takve
smjernice tražiti u Wycliffeu. Ali tvoja će snaga rasti kako se budeš privikavala na
putovanje, a i već imaš neki oblik autoriteta, bilo to tebi jasno ili ne."
"Kako to misliš?"
"Onaj ... stvor. Ono ... biće. Mislim da željelo tvoju dušu."
Svoju uznemirenost prikrivam slabašnim smijehom. "Moju dušu?"
Ali ona se ne smije. "Slušaj, Lia. Ima nešto što bi trebala znati o putovanju
Ravni. Postoji vremenska granica do koje se duša može osloboditi tijela prije nego
što astralna vrpca, spona što povezuje tijelo i dušu, pukne. Kad se to dogodi, duša
se nikad ne može vratiti."
"Hoćeš ... hoćeš reći da bi tijelo ostalo prazno, kao da je mrtvo?" Moj glas
kriješti dok mi plima histerije plavi grlo.
Ona podiže ruku, pokušavajući me umiriti. "To se ne događa često, dobro?
U Drugosvjetovima nema puno njih koji imaju dovoljno snage da odvoje dušu od
njezina živog tijela. Ali to se može dogoditi." Guta, i premda ga pokušava skriti,
vidim njezin strah. "Ja ... čula sam za mjesto, strašno mjesto, zvan Bezdan. Mjesto
kamo izgnaju odvojen duše. Mjesto između života i smrti. Mislim da te onamo
namjeravao odvesti mračni stvor. U Bezdan."
"Želiš reći da bi nečija duša ondje vječno čamila?" Glas mi je cilik.
"Oni koje prognaju u Bezdan dovijeka su izgubljeni." Pogled joj je mučan.
"Čuj, Lia. Ne poznajem ja sve običaje Drugosvjetova, dobro? Ali mračni je stvor
želio tebe, a ja nikad nisam vidjela da nešto tako moćno ne ostvari svoj cilj. A opet
...
Iz nekog razloga nije te mogao doseći. Ne znam što te to zaštitilo od punog
zamaha njegove sile, ali bilo bi mudro da putovanje izbjegavaš dok ne doznamo –
ili dok ne budeš sigurna da ćeš i sljedeći put imati istu zaštitu."
U tišini hodamo natrag prema kući. Kad se Birchwood pomolio, Sonia polaže dlan
na moju ruku, pogledavši uvis. Slijedim njezin pogled i vidim Alice kako nas motri s
prozora na katu.
"Daj se čuvaj", Sonia kaže. "Čuvaj se dok bar nešto ne razjasnimo."
Moja je sestra predaleko da bih vidjela njezin izraz lica, ali ipak osjećam
mrzle prste straha pri pogledu na njezinu sjenovitu priliku na prozoru.
Sonia i ja nastavljamo u dvorište pa je promatram dok odlazi svojom
unajmljenom kočijom. Čekam da se izgubi putom u drvoredu prije nego što se
okrećem od kuće. Ne želim s Alice razgovarati o Soniji. Ne još.
Čujem huk vode prije nego što stižem do obale. Prošlotjedna kiša napunila
je rijeku do ruba, potjeravši je preko kamenitog dna u mahnit tempo. Zakoračivši s
kamene terase, zapućujem se u šibljak četinjača, javora i hrastova. Gotovo je doba
ručka i pitam se hoće li James čekati.
"Jamese?" U bilo kojem drugom okolišu moj bi glas bio tih, ali ovdje
odjekuje u spokoju riječne obale. "Jesi li tu, Jamese?"
Snažne me ruke hvataju odostraga, odižući me s tla. Iz grla mi se otima
cvilež, i ritam se, u slijepom instinktu da se oslobodim čeličnog stiska. Dok
podižem pesnice, spremna da išaketam svog neviđenog napadača, moj me uzničar
okreće prema sebi. Tople se usnice spuštaju na moje, šake popuštaju stisak na
mojim ramenima i umjesto toga pronalaze put u moju kosu.
Predajem se poljupcu, s osjećajem da rijeka šiba kroz mene, od kose na glavi
pa sve do tabana.
Onda se odgurujem i uzmičem.
"Uh! Zaboga, Jamese! Tako si me prepao!" častim ga djetinjastim i
neučinkovitim udarcem u rame. "Netko nas je mogao zateći!"
On se smije, pokrivši usta dlanom ne bi li se sabrao. Lice mu postaje
ozbiljnije kad ugleda izraz na mome. "Žao mi je, Lia. Uistinu. Ali tko bi te još tako
ščepao?"
U očima mu je još tračak veselja pa ga strijeljam pogledom u nadi da ću ga
ukloniti.
Približava se, osvrće se i privlači me sve dok se ne priljubim uz njega. "Nisam
te htio prepasti. Samo mi je drago što te vidim. Toliko se moram napregnuti kad te
vidim u knjižnici pred ocem, kad te vidim na ulici s Alice, kad te vidim bilo gdje, da
ne učinim ovo."
Načas me privlači bliže i ja osjećam duljinu njegova tijela uza svoje. Od toga
mi staje dah i na trenutak ne postoji proročanstvo, ne postoji knjiga, ne postoji
biljeg.
Samo Jamesovo toplo tijelo uz moje.
Sramim se učinka njegova dodira. Ne želim da osjeti kako mi srce tuče o
korsaž haljine ni da čuje moj isprekidani dah, pa se odmičem, mjerkajući ga
nestašno.
"Postao si drzak", zadirkujem.
On se na to smije, a ptice u stablima iznad nas bježe, ustrašene tom
neobuzdanošću. "Ja? Drzak? Prilično je smiješno čuti to iz usta jedne od odbjeglih
mladih dama izWycliffea!"
Obrazi mi se žare na spomen našeg jučerašnjeg bijega iz Wycliffea. Nije bilo
vremena da Jamesu kažem za naš posjet Soniji Sorrensen. Ne u kaosu koji je
uslijedio nakon povratka. I zahvalna sam na toj odgodi, istini za volju. Sonijino
ponašanje tijekom seanse toliko me uznemirilo da nisam odlučila kako da ga
objasnim Jamesu. On zna samo ono što smo rekli gospođici Gray – da nam se
prohtjelo malo svježeg zraka pa smo spontano prošetale. Sad, nakon rasprave sa
Sonijom iznad jezera, posve sam sigurna da je za sve ispletene najbolje da to
ostane službena verzija.
"Uostalom," nastavlja James, nesvjestan komešanja u meni, "mogao bih reći
da me ti potičeš na drskost, i što onda? Zašto inače dolazimo na naše omiljeno
mjesto, u zaklon stabla i na udobnost naše stijene?" Uto sjeda na stijenu da bi
zorno prikazao njezinu udobnost, sa šaljivom grimasom zbog tvrde površine. "No
dobro. Možda stijena nije udobna kao što pamtim ... Ili je možda udobnija samo
kad si ti blizu." Podiže obrve, tapšući mjesto pokraj sebe, iscerivši se šeretski.
Smiješim se njegovu pokušaju da me primakne bliže, idem prema stijeni i
spuštam se pokraj njega. "Nešto bih ti zapravo htjela reći. Nešto što mislim da bi
moglo imati veze s knjigom koju si našao u očevoj knjižnici."
Njegov cerek iščezava. Ako Jamesu išta može skrenuti misli s manje čednih
razloga za naše sastanke uz rijeku, to je onda rasprava o rijetkoj knjizi. "Što to?"
Duboko uvukavši dah, iskoračujem najmanje što mogu. Tako ću mu morati
pripovijedati. "Mislim da shvaćam aluziju na Stražaricu i Dveri, koliko god da se
takvo što uopće može shvatiti."
"Stvarno? Ali to zvuči kao krajnje lupetanje!"
Spuštam pogled na suknju, zagladivši je preko krila dok počinjem. "No da ...
Još prije dva dana možda bih se bila složila, ali sada ... pa, sad znam da postoji
priča ... i to priča o sestrama. Blizankama, poput Alice i mene."
Sluša uglavnom u tišini, prekidajući jedanput ili dvaput da pojasni dijelove
priče koje ne razumije. Ali njegova pitanja idu u smjeru akademskog proširenja
znanja. Nisu to pitanja u istinskom smislu, ne u smislu da on doista vjeruje kako je
priča istinita. On je umjesto toga sluša kao bajku. Ja mu kažem sve, osim što ne
spominjem biljeg. Kad sam završila, tišina prostor oko nas ispunjava jednako gusto
kao što bi i riječi.
Konačno progovara, glas mu je blag, kao da me ne želi povrijediti. "Ali ...
Zašto ja nikad nisam čuo tu pripovijest, Lia? Kao knjižar, kao netko tko ozbiljnim
kupcima pomaže da prikupe svoje zbirke, svakako bih za nju čuo da ima ikakvu
težinu."
Njegova sumnja raspiruje moju. Sumnju da u proročanstvo može
povjerovati itko osim nas s neporecivim dokazom biljega.
Sliježem ramenima. "Ne znam, Jamese. Voljela bih da ti mogu odgovoriti, ali
ne mogu."
Ovo je trenutak u kojem bih mu trebala pokazati biljeg. Pomno je skriven
pod dugačkim rukavom moje haljine, ali gotovo da ga osjećam kako žari, nijemi
podsjetnik da sam iz priče ispustila jednu važnu pojedinost.
Ali ne kažem mu. Voljela bih da mogu reći kako je to zato što se bojim da mi
neće vjerovati ili zato što želim spriječiti da se uplete u nešto tako mračno. Ali
istina je da biljeg osjećam kao ožiljak. On me žigoše kao načetu, nečistu.
A ja ne mogu podnijeti da James to dozna. Ne još.
Odlazak na spavanje nije lagan kao što je nekad bio. Ležim tako, pokušavajući um
prisiliti da se isprazni i dopusti mi da zaspim.
Ali riječi proročanstva, sjena moje sestre na prozoru na katu, biljeg koji me
proglašava nečime što jedva poimam – sve se to urotilo da me spriječi u počinku.
Naposljetku ustajem i prelazim sobu do svog pisaćeg stola.
Kako to da je legenda koju mi je Sonia ispričala pokraj jezera ista kao ona u
očevoj bezvremenoj knjizi? I kako to da dijelim mann isti biljeg s nekime poput
Sonije? Spiritistice, ni manje ni više. Osjećam kako pitanja sama sebe nastoje
rasplesti, kako se nastoje posložiti u nešto čvrsto, nešto što mogu uhvatiti objema
rukama i u čemu mogu nazrijeti logiku.
Otvorivši knjigu, uzimam Jamesov prijevod i čitam proročanstvo,
pokušavajući unijeti smisao u besmisleno. Hladni trnci prožimaju tanani koštani
stup u mojim ledima dok ponovno čitam o sestrama. Ali nakon pripovijesti o
blizankama ja sam iz proročanstva izostavljena.
Ako sam ja Stražarica, a Alice Dveri, kakvu ulogu Sonia ima u toj čudnoj
priči? I što je s Anđelom? Ako nisam sposobna odgonetnuti tako ključan lik kao što
je Anđeo, kako ću onda shvatiti kako da provedem svoju ulogu Stražarice? Kako
bih ja mogla osujetiti Alice u ulozi Dveri?
Nadnosim glavu natrag nad knjigu, iznova čitajući proročanstvo sve dok ne
stižem do spomena ključeva.
Neka se Anđelove Dveri raskrile bez Ključeva, a za njima neka slijedi Sedam
zala i Nepovratak.
Opet čitam redak, tjerajući svoj um da nade odgovor. Čak i u mom
trenutačnom stanju neznanja, posve je jednostavan; bez ključeva dogodit će se
nešto strašno. Nešto što se ne može ispraviti.
Ako smo Alice i ja na suprotstavljenim stranama proročanstvu, ključevi bi
zacijelo u njezinim rukama bili opasni, što znači da ih ja moram naći.
I to prije svoje sestre.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

9 Re: Michelle Zink - Sestrinsko proročanstvo taj Sre Mar 06, 2013 7:17 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Alice ne spominje Soniju na našem putu u Wycliffe sljedećeg dana. Vrijeme od
Sonijina posjeta provela sam izbjegavajući svoju sestru, u nadi da ću odgoditi
njezino ispitivanje. Čini mi se da je moja pošteda gotova i skupljam snagu za
Aliceina pitanja, ali ona ne progovara. Kao da već sve zna. A znanje koje ima
namjerava zadržati za sebe pod velom tajne.
Naš je povratak u školu daleko od slavnog. Bilo zato što Victoria okrivljuje
Alice za zabranjeni izlet Soniji ili zato što je kivna na nas jer nismo izvrgnute strožoj
kazni, ona i njezin zatvoreni krug prijateljica dočekuju nas ledenim pogledom.
Samo se Luisa čini sretnom što nas vidi, pogotovo mene.
Priginje mi se za vrijeme doručka, sjevši pokraj mene kao da je ondje cijelo
vrijeme sjedila. "Jesi li dobro?"
Kimam. "Joj, ali stvarno mi je žao, Luisa! Jesi li jako nastradala?"
Smješka se. "Malo, ali sve je bilo utoliko zanimljivije. Ni zbog čega ne žalim!"
Poslije doručka provjeravaju nas u glazbi, književnosti i jeziku. Dan protječe
u oblaku prošaptanih insinuacija i zlobnog smijeha. Kad smo izdefilirale van na
zadnji predmet dana, Krajolik u umjetnosti, ne mogu a da ne primijetim smirenost
Aliceina lica ili kako glavu drži previsoko, leđa preravno. Izbjegava moj pogled.
Alice je osama draža od sažaljenja.
Štafelaje postavljaju u dvorištu, prema skromnom vrtu koji je nadolazeća
zima gotovo umrtvila. Iako Sunce sja, zrak je studen od hladnoće i ja shvaćam da
će ovo vjerojatno biti jedan od naših zadnjih satova u prirodi ove godine.
"Lia! Ovamo!" Luisa doziva, dah joj je dašak dima, domahuje mi iza štafelaja
uza zid od opeke.
Prilazeći Luisi, nanovo sam zahvalna i iznenađena zbog njezine jasne ponude
prijateljstva.
"Sačuvala sam ti štafelaj." Maše prema praznom štafelaju sebi zdesna,
osmjehujući mi se sa svog stolca, već s kistom u ruci.
"Hvala ti. Koji ću predmet danas mrcvariti?" Nisam na glasu po svojoj
umjetničkoj nadarenosti.
Luisa se smije. Nije to pristojni hihot na koji sam naviknula od djevojaka u
Wycliffeu, nego punokrvni, veseli smijeh. "Ne znam. Možda bi trebala odabrati
nešto što već umire." Pogled joj leti prema gospodinu Bellu, našem profesoru
likovnog, koji pred nama stoji na kamenoj stazi što vijuga vrtovima.
Gospodin Bell nije baš naočit, lice mu je mrvicu predugo i preusko, a kosa
pomno začešljana da skrije pojavu oćelavjelih mjesta, ali inače je posve normalan.
Nije među djevojkama u Wycliffeu predmet silnih rasprava i čuđenja njegov izgled,
nego status neženje. Učenice Wycliffea, osobito one koje ondje žive, brižno se
čuvaju od muških znakova pažnje. O svakom muškarcu u dobi za ženidbu koji pak
nije oženjen vrijedi nagađati, prorjeđivala se njemu kosa ili ne.
"Dame, kao što znate, jesen će uskoro proći. Danas ćete izabrati umjetnika
kojeg smo proučavali i koristeći se tim umjetnikom kao vodiljom, možete naslikati
koji god prizor iz vrta želite. S obzirom na hladnoću, imat ćemo samo nekoliko
dana da dovršimo, pa vas molim da radite brzo i koncentrirano. To je sve."
Luisa se već zadubila u svoju sliku, začeci boje poprimaju obrise na njezinu
platnu. Ja pogledom prelazim preko vrta na umoru u potrazi za nečim dostojnim
moga gotovo posve sigurno na propast osuđenog truda. Odbacivši sve previše
živahno ili zamršeno, moj se pogled zaustavlja na zašiljenom grimiznom cvijetu,
tamnom poput šljive. Jednostavna je to kompozicija koju bih čak i ja mogla
reproducirati. Poslužit će, pomišljam.
Nakanila sam dati sve od sebe kadli mi nešto zapinje za oko. To je Luisa, s
rukom u zraku iznad platna, vrhom kista prelazi preko plohe jalove čistoće.
Ali nije to samo Luisa. Njezina šaka, njezino zapešće, vire ispod crvene
baršunaste pelerine, a srebrna narukvica mlohavo prekriva bjelinu njezine kože.
I Biljeg. Sonijin Biljeg. Moj.
To je samo komadić, samo puki nagovještaj orisa, ali prepoznala bih ga
svagdje.
"Ama što ne valja? Lia? Što je?" S Luisina kista kaplje smaragdna boja,
zabrinutost joj izvire iz očiju.
"Tvoja ... Taj ... Odakle ti to?" Ne mogu odvojiti oči od njezina tananog
zapešća.
Prati moj pogled, pogleda u svoju ruku, očiju razrogačenih u panici. Kist joj
štropoće na zemlju dok ona rukav pelerine navlači preko zapešća.
"Nije ništa. Običan ožiljak." Saginje se da podigne kist ispod štafelaja,
problijedjevši u licu.
"Ja ne ..." Ali ne uspijevam završiti. Gospodin Bell najednom se stvara iza
nas.
"Gospođice Milthorpe, Luisa. U čemu je problem?" Kritičkim pogledom
odmjerava naša platna, posve nam izbjegavajući lica. Još i dok mi pitanja čekićaju
mozgom, srdita sam što se Luisi obratio imenom, čuvajući više poštovanja u
"gospođice" za mene.
"Nema nikakvih problema, gospodine Bell. Danas sam prilično nespretna, to
je sve. Ispao mi je kist, ali sad ga držim." Luisa maše kistom pred njime ne bi li
dokazala da ga zaista i drži.
"Da, sve je u najboljem redu, gospodine Bell. Gospođica Torelli i ja radimo
što koncentriranije možemo."
"Tako znači." Ziba se na petama, vjerojatno pokušavajući odlučiti kako da se
postavi prema mom suptilnom kršenju doličnog ponašanja, s obzirom na to da je
otac bio dobro znani mecena škole. "Nastavite onda."
Uglas izdišemo kad je odmaknuo da nas ne može čuti.
Uzimam svoj kist, naginjući se prema Luisi dok po platnu vučem bezoblične
poteze. "Odakle ti, Luisa? Moraš mi reći!"
Ona se ukipljuje pokraj mene, umače kist natrag u zelenu boju. "Ne znam
zašto bi tebe za to bila briga. Nije ništa. Stvarno!"
Uzdišem, zastajući samo trenutak da razmislim. Nemamo mnogo vremena.
Gospodin Bell naginje se prema djevojkama na suprotnom kraju reda, zaokupljen
platnom jedne od umjetnički potkovanijih učenica. Odloživši kist u drvenu udubinu
štafelaja, držim ruku među naborima suknje i posuvraćujem rukav dok govorim,
tek trunčicu glasnije od šapta.
"Postoji jako dobar razlog zašto bi mene bila briga, Luisa." Kad sam zapešće
ogoljela taman dovoljno da se pomoli medaljon, guram ga ustranu, okrenuvši dlan
prema gore tako da može vidjeti. "Vidiš, i ja ga imam. Gotovo je navlas isti kao
tvoj."
Dugo zuri u moje zapešće, kist joj je još u ruci. Ne znam koliko dugo tako
sjedimo, ali Krajolik u umjetnosti uskoro završava i intima je nemoguća dok
spremamo boje i nosimo platna u likovni kabinet u metežu ostalih djevojaka.
Luisin me pogled slijedi dok sklanjam svoje materijale, ali trebam vremena da
razmislim, da dokučim što sve to znači, i zbog toga sam zahvalna na našoj prisilnoj
tišini.
Peremo kistove u lavoru vode kad ona napokon progovara. "Ne razumijem,
Lia. Kako je to moguće?"
Zadržavam pogled na vodi, mutnoj od isprane boje. "Nisam sigurna. Nešto
se događa, ali nije mi to ništa jasnije nego tebi. Ne još."
Ona odmahuje glavom, ovješene vitice tamne kose uvijaju se oko luka
njezina vrata. "Zašto bismo ih obje imale?" šapće. "Prije ovog tjedna gotovo da i
nismo razgovarale, a ja ovaj biljeg svejedno imam cijeli život."
Uzvraćam joj pogled iznad vonja terpentina i boje. "Ne znam, Luisa, dobro?
Jednostavno ... Molim te. Daj mi vremena da posložim sve što znam."
"Joj, kako bih voljela da nije četvrtak! Sad ću morati provesti dugi vikend
čekajući i razmišljajući!" Najradije bi iz kože iskočila od tjeskobe, toliko se silno
napregnula da joj gotovo vidim tetive mišića pod blijedom kožom, kao na nekom
od kostura iz očevih medicinskih knjiga.
Otresam svoje kistove, stavljam ih u limenu šalicu pokraj sudopera da se
osuše prije nego se ponovno okrećem prema njoj. "Čekaj da ti se javim. Nekako ću
doći do tebe."
Alice zadržava svoje kraljevsko držanje dok Edmund zatvara vrata kočije. Ali kad
ostajemo same u polutami poodmaklog zimskog podneva, kvrči se, ramena joj
vise, lice joj je rezignirana maska.
Polažem ruku na njezinu. "Jesi li dobro?"
Ona kima, brzim pokretom izvlačeći ruku iz moje a da mi nije uzvratila
pogled. U trenutku prije nego što je ruku zavukla u krilo, pogled mi privlači glatka
koža njezina zapešća. Baš kao što sam i sumnjala. Koža joj je ondje netaknuta kao i
na obrazu. Ja sam jedina obilježena sestra.
Okreće se od mene i nadureno zuri kroz prozor, a ja sam zahvalna na
njezinoj tišini. Nemam snage ni volje da je tješim.
Duboko uzdišem, zavalivši se u udobnost tapeciranog sjedala. Kad zabacim
glavu i zažmirim, vidim samo biljeg na Luisi. Na Soniji. Na sebi.
Nezamislivo je da sve tri imamo biljeg, gotovo identičan, i sve u istome
gradu. A opet, ništa tako pomno, tako zloslutno, ne može biti toliko proizvoljno.
Uvjerenje da smisao mora postojati jedini je način da se u svemu tome smisao i
otkrije.
Alice i ja vožnju kući provodimo bez riječi, zaustavivši se u prednjem
dvorištu baš kad je tmina položila ruku preko neba. Edmund nije još niti došao do
vrata kočije, a Alice je već izašla poput životinje oslobođene iz kaveza, skrećući od
kuće prema stazi što vodi do jezera. Ne pokušavam je zaustaviti. Nakon svega što
se dogodilo, svega što se još događa, i dalje osjećam bol njezina poniženja u režiji
samookrunjenih glava Wycliffea. Kao da gledam kako dresiraju nekog od očevih
predivnih punokrvnih konja. Divno je i krasno što se konja može jahati i obuzdati,
ali nikad ne mogu potisnuti tugu što se takav duh slama.
Na pola sam puta uza stube kad glas tete Virginije do mene dopre iz
predvorja.
"Lia?"
Okrećem se prema njoj. "Da?" Stoji u podnožju stubišta, podigavši pogled
prema meni s napetim izrazom lica.
"Zar nešto ne valja?" Kutovi očiju sitno joj se boraju dok mi proučava lice.
Oklijevam, pitajući se na što to misli. "Ne. Naravno da valja. Zašto pitaš?"
Sliježe onim svojim mršavim ramenima. "Doimlješ se kao da te nešto muči.
A i Alice se čini potresena."
Osmjehujem se da ublažim njezinu zabrinutost. "Djevojke naše dobi –
bogate djevojke kojima je dosadno – nisu uvijek blagonaklone, znaš."
Njezin je smiješak blijed i tužan. "Da. Mislim da se toga sjećam."
"Bit će Alice dobro. Samo je umorna i još u koroti, kao i svi mi."
Kima. Uvjerena sam da sam uspjela umaći kadli me ona opet zaustavlja.
"Lia? Hoćeš li mi se obratiti ako ti nešto zatreba? Ako ti ikako mogu
pomoći?"
Posve sam sigurna da tu ima nečega, natruha neke poruke za koju nemam
znanja da bih je dešifrirala. Jedan napola sumanuti trenutak razmatram da joj sve
kažem. Razmatram da je pitam kako da obavljam svoju ulogu Stražarice, kako bi to
nekomu zbunjenom poput mene trebalo poći za rukom da zaštiti svijet od nečega
što čak i ne razumijem.
Ali na kraju ne kažem ništa od toga, jer ako sam ja Stražarica, a Alice Dveri,
tko je teta Virginia? Kakvu je ulogu ona imala u povijesti proročanstva?
Smiješkom joj odgovaram na pitanje. "Da. Hvala ti, teta Virginia." Uspinjem
se uza stube dok nije stigla još nešto reći.
Napokon u svojoj sobi, gdje je vatra raspirena i bukti, sjedam za pisaći stol i
odvagujem svoje mogućnosti. Zurim u knjigu. Knjigu bez porijekla, bez oznaka, bez
rodnog mjesta.
Knjigu staru koliko i vrijeme.
Jamesove bilješke izviruju ispod tanke stranice proročanstva. Jedinog što je
preostalo od Knjige kaosa. Želim njezinu zagonetku riješiti sama, ne uplećući
nikoga drugog, ali zapela sam u svom tumačenju njezinih riječi.
Ponekad čovjek mora zamoliti za pomoć, ma koliko da to ne želi.
Vadim pero i bočicu tinte iz ladice. Privukavši sebi dva lista debelog pisaćeg
papira, počinjem pisati.
Draga gospođice Sorrensen,
gospodica Lia Milthorpe moli da je počastite svojim posjetom na čaju ...
Napisavši pozive Soniji i Luisi, i u vratolomnoj želji da bar još malo zanemarim
knjigu, nagovaram Henryja na večer društvenih igara. U njegovim je očima i dalje
sjenka tuge, a istini za volju, meni bi dobro došlo da se rastresem od
mnogobrojnih pitanja što čekaju odgovore. Čekat će i dalje, ma kako ja ubila
vrijeme.
Na putu do salona prolazim pokraj staklenih vrata zimskog vrta, a pogled mi
zapinje za priliku u njemu. To je Alice, sjedi s Arijem u krilu u velikoj pletenoj stolici
pokraj prozora. Premda stojim na toplini predvorja, vidi se da je u staklenom vrtu
studeno. Grozdovi mraza šaraju staklo, ali Alice se zagledala u tminu kroz prozor,
omotavši samo pokrivač oko ramena, kao da je u sobi gdje propuh nije ništa jači
negoli u salonu gdje gori vatra. Gladi mačka ritmičkom kretnjom, prilično nalik na
onu kojom je meni četkala kosu. Čak i s mjesta na kojem stojim vidim prazninu u
njezinim očima.
Spremam se najaviti, otvoriti staklena vrata i zakoračiti na popločeni pod
zimskog vrta, kadli me nešto prikiva u mjestu. To je Ari, zapomaže i pokušava se
podići s Aliceina krila. Mačka djelomice zakriva pletena stolica pa naginjem glavu
da bolje vidim. Kad sam to učinila, kad sam našla položaj koji mi dopušta da
podrobnije vidim što Alice radi, koža mi se ježi od gađenja i užasa.
Alice je mačka prignječila. Ne draga mu krzno. Niti ga gladi kao prije tek koji
čas. Ne. Drži maleni pramen njegove dlake, i uvrće ga, uvrće, sve dok mačak ne
zasikće od bola i zabatrga se da umakne njezinu stisku. Ali najveći mi strah ulijeva
njezino lice. Ostaje tupo, njime se i dalje razlijeva omamljeni izraz kao da razmišlja
o vremenu. Mačka je očito stisnula čeličnom šakom. Nema mu uzmaka, ma koliko
se uvijao i premetao.
Voljela bih da mogu reći kako je odmah zaustavljam, ali toliko sam šokirana
da ne znam koliko je sekunda proteklo prije nego što prelazim na djelo. Kad sam
napokon raskrilila vrata, ona stisak nad Arijem popušta bez i najmanje promjene
na licu. On se iskoprca iz njezina krila, otresa se i otrči iz prostorije brzinom kakvu
od njega nisam vidjela još otkad je bio mačić.
"A. Lia. Otkud ti tu?" Osvrće se dok ulazim u prostoriju, ali ne izgleda
posramljeno ni imalo zabrinuto.
"Došla sam vidjeti hoćeš li se kartati s Henryjem i sa mnom u salonu." Glas
mi je hrapav i moram se nakašljati prije nego što nastavljam. "Što si radila?"
"Hmmm?" I opet zuri kroz prozor.
Unosim snagu u glas. "Maloprije. S Arijem."
Lagano, odsutno odmahuje glavom. "Ništa. Ama baš ništa."
Razmišljam o tome da je pritisnem, prisilim da prizna, ali kakvog bi to smisla
imalo? Vidjela sam je. Znam što je radila, ma što da ona kaže.
I premda se taj trenutak može činiti beznačajnim, u meni se budi jeza od
spoznaje koju podrazumijeva. Jer mada nikad nisam poricala da Alice zna biti
nemarna ... egocentrična ... čak i pakosna, nikad mi prije ovoga dana nije na um
palo da bi zaista mogla biti okrutna.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

10 Re: Michelle Zink - Sestrinsko proročanstvo taj Sre Mar 06, 2013 7:18 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Henry i ja kartamo partiju za partijom i čak uspijevamo privoljeti kuharicu da
napravi kokice i čokoladu, dvije Henryjeve najdraže poslastice. Kako sati odmiču,
prelazimo na šah. Henry me neprestance pobjeđuje, s obzirom na to da je godine
proveo izučavajući očevu vještu strategiju. Oboje se smijemo, ali nije to lagodni
smijeh kao nekoć. Sad je tu primjesa žalosti, isprepletena sa strahom koji je samo i
jedino moj. Pokušavam se prepustiti prostodušnosti sati s mlađim bratom, ali kad
se zagledam u vatru dok čekam Henryja da povuče svoj potez, vidim Aliceino tupo
lice.
"Lia?" Henryjev glas provaljuje u moje misli.
Podižem pogled sa šahovske ploče. "Da?"
"Trebala bi se čuvati."
Od tih mi riječi trnci plaze uz kralješnicu, ali nasilu se smijem.
"Ma kako to misliš, Henry?"
Skreće pogled, uprijevši načas pogled u vatru prije nego što se okreće da mi
uzvrati pogled. "Otac mi je često govorio da nije sve kao što se čini."
"Henry." Njegovu ozbiljnost na znanje primam s nježnim smiješkom. Ne
želim se prema njemu postavljati svisoka kad se čini toliko željan da prenese svoju
kriptičnu poruku. "O čemu govoriš?"
"Samo ..." Duboko udiše kao da smaže hrabrosti, ali na kraju samo ispušta
rezigniran izdah. "Ne znam što želim reći, Lia." Smiješi se, ali to je sjena toga kako
se inače iskesi. "Samo mi obećaj da ćeš se čuvati, hoćeš li?"
Kimam, polagano, i dalje pokušavajući odgonetnuti značenje njegovih riječi.
"Naravno."
Još dvadeset minuta provodimo u igranju šaha, ali naši su potezi bezvoljni.
Henry zijeva dok napokon spremamo figure i teta Virginia mu dolazi pomoći da
legne.
Dok izgovara laku noć, Henryjeve su oči tamne od zabrinutosti i nečega što
mi neodoljivo sliči strahu. "Hvala ti, Lia. Hvala najljepša."
"Nema na čemu. S užitkom ću te pobjeđivati kad god hoćeš", zadirkujem,
nastojeći ga oraspoložiti. Priginjem se i spuštam poljubac na njegov glatki obraz.
"Laku noć. Lijepo spavaj."
"Lijepo spavaj, Lia."
Teta Virginia ga zakreće u kolicima, okrećući se prema meni u prolazu.
Nijemo zahvaljuje smiješkom.
"Laku noć, teta Virginia."
Stojim u tiho] sobi nakon što odu. Prišavši velikom prozoru u salonu, zurim u
crnu noć kao i Alice, pitajući se što je vidjela u ništavilu s onu stranu prozora u
zimskom vrtu. Gledam i gledam, pucketanje vatre jedini je zvuk u sobi iza mene.
Ali ne vidim baš ništa. Ni prelijepo nebo iz mojih noćnih snova ni odgovore koje
trebam.
Samo tminu.
Kasnije, dok se stubištem penjem u krevet, čujem nešto iz knjižnice. To je
zvuk struganje, stvari što netko pomiče amo-tamo, pa se okrećem na tapeciranim
stubama i krećem prema buci.
Kad sam stigla do vrata knjižnice, vidim Alice, nagnutu, kako izvlači knjige s
polica. Promatram trenutak, pitajući se zašto sam uznemirena, kad knjige u
knjižnici pripadaju Alice koliko i meni. Valjda je to zato što nju nikad nije zanimala
očeva zbirka, a on je odavno odustao od toga da svoju strast prema knjigama
pokuša podijeliti s Alice.
Valjda osjeća kako stojim ondje jer se okreće prije nego što ja išta kažem.
Jarke pjege boje skaču joj u obraze. Ne sjećam se kad sam posljednji put vidjela
Alice da se rumeni.
"O! Lia! Otkud ti tu?" Uspravlja se, gladeći suknju i gurajući iza uha viticu
kose što se izvukla.
"Vidjela sam vrata otvorena. Što tražiš?"
Licem joj se rastire pokrov smirenosti. "Nešto da čitam prije spavanja."
Maše prema policama kao da ih otpravlja. "Loše spavam u zadnje vrijeme."
"Da, znam što hoćeš reći." Nagibam glavu prema policama. "Samo pitaj ako
želiš preporuku."
Gleda me dok joj se lice pretvara u kamen. "Tako ću i učiniti. Ne budem li
mogla nešto naći sama, naime."
Stojimo ondje, zureći jedna u drugu. Očito je da nema namjeru otići i ja
nemam ovlasti nad prostorijom.
"Laku noć, Alice." Nije se lako okrenuti, ali svejedno to činim, ostavivši je u
svetosti sobe koju sam tako često dijelila s ocem.
Vraćam se prema stubištu, žilama mi pulsira mješavina straha i bijesa. Ne
znam zašto bih željela knjigu zatajiti pred Alice, ali najednom mi je silno, silno
drago što je skrivena u ormaru u mojoj sobi.
Dva dana poslije s velikog prozora salona promatram kako kočija zakreće iza
zavoja na prilazu. Usprkos neuobičajenom razlogu za čaj s Luisom i Sonijom,
veselim se pri pomisli na njihovo društvo. Dijete u meni želi otrčati niz kamene
stube i raskriliti vrata kočije. Umjesto toga, prisiljavam se da polako ustanem,
popravim nabore suknje i dolično se otputim u predvorje. Teta Virginia podiže
pogled s onoga što šije pokraj vatre i odlaže iglu da mi se pridruži dok se spuštam
niz kameno stubište.
Nikad nisam nikoga pozvala na čaj. Razumljivo je da se teta Virginia
iznenadila kad sam joj rekla za svoj naum da ugostim dvije svoje vršnjakinje, ali
nije se bunila. Birchwood je, na kraju krajeva, moj dom. Nisam se potrudila svoje
planove povjeriti Alice, premda je teško povjerovati da ne zna za njih s obzirom na
dodatnu užurbanost u kući. Svejedno, sklonila se s puta, na čemu sam zahvalna,
bilo da je razlog izbjegavanje ili neznanje.
Teta Virginia i ja zauzimamo položaj ispred staze gdje se kočija škripeći
zaustavlja na šljunku. Edmund otvara vrata, posežući unutra da pripomogne
putnicama. Prvo se pomalja ruka u rukavici i ja znam da je Sonijina. Tako djetinja
ruka može biti samo njezina. Zakoračuje iz kočije, licem joj se zrcali nesigurnost.
"Sonia! Tako mi je drago što si mogla doći!" Posežem da je uhvatim za ruku.
Ona se osmjehuje, skrećući pogled s mene na tetu Virginiju. "Hvala što ste
me pozvali." Lice joj je nečitko, ali vidim kako pomno bira riječi i shvaćam da se
boji da će ostaviti loš dojam.
Gledam u tetu Virginiju i upoznajem ih. Ona se toplo smješka. "Vrlo mi je
drago što vas ponovno vidim, gospodice Sorrensen."
Luisa ignorira Edmundovu ruku, iskače iz kočije u jednom hitrom pokretu i
obasjava nas sve svojih osmijehom. "O, hvala ti puno, puno što si me pozvala, Lia!"
Ovija me u brzi zagrljaj dok joj se obrazi presijavaju poput zrelih breskvi na njezinoj
tamnoj koži. "Nikad me nitko nije pozvao na čaj. Ni jedanput otkad sam u
Wycliffeu! Trebala si vidjeti lica drugih djevojaka kad je pozivnica stigla!"
Jedva da je stala da udahne, a ja spuštam dlan na njezinu ruku, ne bih li
uhvatila prostora da je predstavim. "Teta Virginia, Luisa Torelli. Luisa, Virginia
Spencer."
"Vrlo mi je drago što vas upoznajem, gospodice Torelli." Zelene oči tete
Virginije svjetlucaju.
"O da! Čast mi je upoznati vas, gospodice ... ovaj ... gospođo Spencer." Ja
zatomljujem osmijeh dok Luisa prtlja oko bračnog statusa moje tete.
"Posve ste pogodili prvi put, gospodice Torelli. Nikad se nisam udavala."
"O, to je itekako smiono od vas, gospodice Spencer", dahne Luisa. "Silno se
divim modernim nezavisnim ženama!"
Znam da je moram zaustaviti, inače ćemo stajati na šljunku do večere, a
Luisa će naklapati kao da nije prošao ni trenutak. "Idemo li onda unutra? Vatra je
topla, a stol postavljen."
Provlačim jednu ruku kroz Luisinu, a drugu kroz Sonijinu. Uživat ćemo u
svom čaju. A onda ćemo pokušati naći mračnu nit koja nas veže.
"Ne vjerujem." Luisa umalo da nije zanijemjela. Umalo, ali ne posve. "A cijelo sam
ovo vrijeme mislila da sam ja jedina."
"I ja isto." Sonijine su riječi šapat. "No, a onda Lia, nakon što sam je našla."
Ne može odvojiti pogled od naših zapešća, izbačenih nad balama sijena na kojima
sjedimo. Biljezi, sva tri, dokazi su da, što god da se zbiva, zbiva se u svima nama.
Dovela sam ih u staju u potrazi za osamom od znatiželjnih očiju i naćuljenih
ušiju u kući. Dovoljno je kasno da su svi konjušari otišli kućama pa nam je jedino
društvo potiho rzanje konja i opojni miris sijena.
Opuštam ruku, privukavši je natrag sebi. "Ne možemo to poricati. Više ne.
Što god to značilo, morat ćemo dokučiti zajedno."
Sonia odmahuje glavom. "Ali kako? Rekla sam ti sve što znam, Lia. Nisam
izostavili ama baš ništa."
"Što? Što ti znaš?" Luisa nas gleda spuštenih vjeđa.
Uzdišem i odem do mekane kožnate vreće što visi s klina na zidu staje.
Zavukavši ruku u vreću, izvlačim pregršt suhe, sipke zobi i idem prema prvoj
pregradi.
"Sonia mi je rekla za pripovijest, legendu zapravo, o sestrama blizankama i
anđelima koji –"
Luisa kreće prema zobnici. "Pripovijest o Maari i Katli? O Čuvarima?"
Postavlja pitanje kao da je najprirodnije na svijetu.
U svom iznenađenju ignoriram vranca pred sobom. On mi rame gurka
nozdrvama, a ja rastreseno otvaram dlan. "Čula si za nju?"
Sliježe ramenima. "Baka mi ju je znala pripovijedati kad sam bila mala. Ali
kakve to veze ima s nama? S biljegom?" Ide prema pregradi ispred mene, bez
oklijevanja gurajući ruku kroz otvor.
Otirem dlanove o suknju i posežem u torbicu pa iz nje izvlačim knjigu dok
Luisa promatra sa zanimanjem. Sonia se nije pomaknula prema konjima, ostavši na
bali sijena kao da ne dolazi u obzir da ona hrani te krupne, uzvrpoljene životinje.
Sjedam do nje i položim knjigu u krilo, križajući ruke preko nje. Nije još vrijeme.
Prvo moramo krenuti s iste točke.
Okrećem se Luisi. "Reci nam što znaš o sestrama."
Njezin pogled dočekuje moj s neizgovorenim pitanjima. A onda progovara.
Isprva joj riječi zapinju, ali uživljava se u pojedinosti dok se prisjeća priče s
mekanih, zamagljenih okrajaka djetinjstva. Kad je završila, šutimo.
Prelazim prstima po koricama knjige dok mi u ušima još odjekuju Luisine
riječi. Riječi koje su iste kao Sonijine na brijegu iznad jezera. Iste kao one koje je
James preveo iz knjige.
Sonia odmahuje glavom. "Mislila sam da jedino ljudi poput mene – spiritisti,
cigani i tomu slični – znaju za proročanstvo."
Luisa sliježe ramenima, uputivši nam skrušeni osmijeh, dok ruke u
rukavicama otire jednu o drugu da opraši preostalu zob. "Moja je majka bila
Engleskinja. Kolale su glasine da je potekla iz duge loze pogana. Sve su to
besmislice, sigurna sam, ali pretpostavljam da bakina priča potječe od njih."
Sonia gladno odmjerava knjigu. "Hoćeš li nam reći što je to, Lia?"
"Moj je otac bio svojevrsni kolekcionar. Kolekcionar raritetnih knjiga."
Pružam knjigu prema njima. "Poslije njegove smrti ovo je nađeno skriveno iza
tajne oplate u knjižnici."
Luisa prelazi udaljenost između nas u nekoliko brzih koraka, uzima knjigu i
stropoštava se pokraj nas u sijeno. Otvara je, lista stranice oprezno, ali brzo, prije
nego što je s praskom zatvara. "Ništa ne mogu pročitati, Lia! Na latinskom je! Ja
jedva da svoj materinji talijanski govorim nakon svih ovih godina! Kako da znamo
ima li ovo ikakve veze s biljegom ako je ne možemo ni pročitati?"
Sonia uzima knjigu prije nego što stižem odgovoriti. Podrobnije je
pregledava, ali i ona se kratko zadržava nad njom pa je zatvara vrlo slično Luisi,
slegnuvši ramenima i gledajući u mene iznad korica.
"Nažalost, ni ja ne znam čitati latinski, Lia."
Vadim Jamesove presavijene bilješke iz svilene tkanine svoje torbice. "Ni ja
njime ne vladam ništa bolje, ali slučajno poznajem nekoga tko njime prilično dobro
barata."
Prosljeđujem im prijevod, dajući im trenutak da ga pročitaju, predaju jedna
drugoj, promozgaju o riječima ispisanim Jamesovim pedantnim rukopisom.
Kad je završila s čitanjem, Sonia spušta papir u krilo s tupim izrazom lica.
Luisa žvače svoju punu donju usnicu pa izvlači vlat slame iz hale. Ustaje i korača,
njezini koraci odjekuju praznom stajom dok progovara.
"Dobro onda. Dajte da promislimo o ovome, može li? Ako je legenda istinita,
a biljeg ima neke veze s njome, i ako ste ti i Alice te sestre –"
"Puno je tu ako, Luisa." Nije mi želja proturječiti joj. Ne izgovara ništa što
nisam i sama pomislila. Pa ipak se čini važno da razumu dadem da se oglasi, makar
mi u istom tom času izmicao.
Luisa kima. "Možda. Ali ako povežemo knjigu, legendu, tebe i Alice i biljeg ...
Pa, najvažnija sličnost između proročanstva i nas tri ste ti i Alice, Lia. Vi ste
blizanke. To ne može biti puki slučaj." Prestaje hodati i sliježe ramenima. "Pa,
mogao bi biti, ali pretpostavimo načas da nije, dobro? Da vidimo u kojem će nas
smjeru odvesti to razmišljanje."
Kimam, s olakšanjem što je netko drugi ovaj čas voljan ponijeti breme
proročanstva.
"Onda dobro." Nastavlja koračati. "Ti si Stražarica, tvoja je sestra Dveri. Ima
smisla. Tvoj je biljeg drukčiji, a već si rekla da ga Alice uopće nema. Uostalom,
budimo iskren, teško je nju zamisliti kako stražari nad ičim drugim nego nad svojim
interesima." Dobacuje mi pokajnički smiješak. "Nemoj zamjeriti."
Nekoć bih zamjerila. Stala bih na stranu svoje sestre. Ali ne mogu osporiti
Luisin doživljaj Alice, a odgonetavanje proročanstva i mog mjesta u njemu
najednom je važnije od odanosti sestri, za koju sam sve sigurnija da je uopće ne
poznajem.
Odmahujem glavom. "Ništa ne zamjeram."
Luisa se dobrohotno osmjehuje. "Dobro. Znači da to onda moraš biti ti. Ti
moraš biti Stražarica. A ako si ti Stražarica, onda je Alice Dveri."
Kimam, iznenađena i zahvalna što je njoj to tako jednostavno. Što je Luisi
tako lako povjerovati u ono što je logika meni neprestano pokušavala uskratiti.
"Da. Bar se meni tako čini. Ali kako ćemo dokučiti ostatak?"
"Prognane iz raja, Duše su izgubljene, a Sestre nastavljaju bitku dok Dveri ne
zazovu njihov povratak ili Anđeo ne donese Ključeve Ponora." Sonijin glas lebdi sve
mračnijom stajom. "To je sljedeći odlomak proročanstva. Odlomak poslije sestara.
Možda je to naš sljedeći trag."
Luisa se naslanja na zid, prekriživši ruke ispred sebe. "Mislim da imaš pravo,
Sonia. Moramo prepoznati Anđela i pronaći ključeve. Možda preko njih shvatimo
ostatak."
"Da, samo ..." Sonijin se glas gubi dok zagriza usnicu.
"Samo što?" pita Luisa.
Sonijine oči sijevaju prema sjenovitim kutovima staje. "Što ako ih Alice nađe
prva? Pretpostavimo li da su oni odgonetka proročanstva, zar ih ona neće tražiti s
jednakim žarom kao mi?"
Na Sonijin spornen Alice dah mi zapinje u prsima. Ne mogu naglas izgovoriti
ono što osjećam – da je Aliceino čudno ponašanje u meni probudilo strah od
vlastite sestre. Da se bojim ne samo kako će ključeve naći prije nas nego i onoga
što bi mogla učiniti u međuvremenu.
Potiskujem te misli. "Ja imam knjigu. Bez nje Alice ne može doznati razmjere
proročanstva. Lako bi moglo biti da je u svojoj ulozi zbunjena kao i ja u mojoj. Ako
uspijem knjigu sačuvati od nje, možda ćemo time dobiti na vremenu dovoljno da
pronađemo ključeve i domislimo se kako da ih upotrijebimo."
Sonia kima zamišljeno. "Možda ..."
Teška tišina povjerenih tajni širi se stajom. Razmišljam o beskrajnim
pitanjima što nam predstoje, prividnoj nemogućnosti pronalaženja njihovih
odgovora i to me dovodi do posve nove pomisli.
"Luisa?"
Ona se naslanja na zid staje, žvačući kraj slamke koju je sukala među
prstima. "Hmmm?"
"Putuješ li i ti? Noću, hoću reći? Imaš li čudne snove o tome kako putuješ?"
Oklijeva, nervozno cupkajući s noge na nogu, prije nego što odgovara. "Pa
svi sanjaju, Lia ..."
Sonia ustaje, dokono pregledava sedla i uzde što prekrivaju zidove. "Nemaš
se zašto bojati, Luisa. Ja putujem već godinama. Lia je tek počela. Moglo bi se
očekivati da i ti imaš taj dar, s obzirom na to da sve tri dijelimo biljeg."
Luisa odmahuje glavom. "Ali to su samo snovi! Samo čudni snovi u kojima
mogu letjeti. Ta sigurno mnogi lete u svojim snovima!" Riječi izlijeću u lavini, kao
da ih je već jako dugo željela izgovoriti.
Sonia se smješka. Već u tome prepoznajem onaj blagi Sonijin smiješak kad
mora reći nešto što neće biti lako shvatiti ili prihvatiti.
"Zapravo je stvarno moguće da duša putuje bez tijela, i to nije tako teško
objasniti niti je teško priviknuti se na to jednom kad shvatiš."
Luisa se naslanja na jednu od pregrada kao da traži potporanj, lice joj je blijeda
krpa šoka. Odavno je nadišla prosvjedovanje i poricanje, jer je Sonia i odveć
pomno i podrobno opisala osjete putovanja. Putovanja koje smo sve doživjele i
koje sad moramo prihvatiti kao dio proročanstva i njegova biljega.
Luisa se uspravlja, lica pocrvenjelog od straha. "Ne želim više putovati! Pa to
je sigurno opasno – letjeti bez svog tijela! Recimo da netko naiđe na nas dok
putujemo? Mislili bi da smo mrtve!"
Sonijine oči susreću moje s druge strane sve mračnije staje i ja znam da misli
na naš razgovor na brijegu. Na Bezdan. Gotovo nezamjetno odmahuje glavom, ali
ja to vidim i znam da želi izbjeći svaki spornen Bezdana pred Luisom. Ona je ionako
dovoljno ustrašena.
Sonia joj se nježno osmjehuje. "To je malo vjerojatno jer dušu i tijelo kojemu
ona pripada povezuje snažna spona. Nema razloga vjerovati da si u bilo kakvoj
opasnosti, Luisa."
Čujem riječi koje Sonia nije izgovorila: Oni se žele domoći Lie.
Luisa trlja ruke kao da tek sad osjeća hladnoću koja se uvukla u sve mračniju
zgradu. Taj pokret kao da je budi iz neke vrsti sanjarenja i najednom se uspravlja.
"Zaboga! Pada mrak! Sigurno je jako kasno! Gospodica Gray će se ljutiti!"
Krećem prema vratima. "Teta Virginia će ti napisati ispričnicu, ustvrditi da
smo te mi tako kasno zadržale. Čak se ni gospodica Gray ne može ljutiti na tetu
Virginiju, vidjet ćeš."
Zatvorivši vrata staje za nama, križam ruke preko prsiju u uzaludnom
pokušaju da se zagrijem dok hodamo natrag prema kući. Bilo je lako izgubiti pojam
o vremenu u tišini staja, ali sad vidim da se mrak gotovo posve spustio. Svjetiljke u
kući već su upaljene, plamenom nam želeći dobrodošlicu preko hladnog,
sjenovitog imanja.
Prestajemo hodati kad smo se primakle terasi zimskog vrta. Nije to naglas
izrečeno, ali vjerojatno mislimo isto; što god još izgovorile među sobom, moramo
to reći prije nego što opet uđemo u kuću.
"Što da radimo, Lia?" Očaj prodire u Sonijin glas. "Moramo naći ključeve, a
razumijevanju odlomka iz knjige nismo nimalo bliže nego što smo bile."
Dotičem im ruke. "Naći ću načina da se s obje ponovno nađem. U
međuvremenu, ne smijemo nikomu reći za knjigu, proročanstvo, biljeg ... ni za što.
Iako ne postoji jasan razlog zašto bismo to tajile, uvjerena sam da moramo."
Luisa frkće. "Pa nema sumnje da razlog postoji! Svi bi mislili da nismo baš
čiste u glavi, zar ne?"
Ne mogu odoljeti a da se ne nasmijem pa je na brzinu privlaćim u zagrljaj, a
nakon toga i Soniju. "Joj, dajte se čuvajte. Voljela bih da vas nisam morala uplesti u
ovu grozotu."
Sonia se smješka. "Što god da nas je u proročanstvo uplelo, ućinilo je to
odavno, Lia. Ne nosiš ti za to ništa veću odgovornost od nas. Što god da se dogodi,
suočit ćemo se s time zajedno."
Skinuvši haljinu i presvukavši se u meke nabore svoje spavaćice, osjećam kao da
sam sa sebe zgulila staru kožu, pa glasno uzdišem dok raspuštam kosu i sjedam za
pisaći stol. Počinjem od početka i nanovo čitam proročanstvo, opet zapinjući
nakon dijela o Stražarici i Dverima, dijela koji već znam i razumijem.
Neprestance ga iščitavam, ali ne pomaže mi. Nikako da ga shvatim, ma
koliko se trudila. Jamesove bilješke rasprostrte su po stolu, sad pomiješane od
mog silnog premetanja. Slažem ih uredno, tek toliko da nečime zabavim ruke, i
polažem glavu na vrške prstiju. Hvata me bizarna želja da otrčim u polja i vrištim,
da iskalim svoju frustraciju i srdžbu nad onim što ne razumijem.
Posežem za stražnjim koricama knjige, spremna da je zaklopim za tu noć, da
bez borbe zapadnem u snove, kakvi god da me čekali, kadli napipam glatki rub
zalista koji se odlijepio u kutu. Zaglađujem ga, stare navike dio su mene koliko i
otac sam. Morat ću zalist čvrsto zalijepiti da knjiga ne propadne još i više.
Ali ugao se ne želi zagladiti. Što ga ja više pritišćem, to se on sve dalje
odvaja, kao da ga nešto podbija u nakani da silom prodre s kakvog god već mjesta.
Nešto ne valja.
Prevukavši dlan preko unutrašnje strane stražnjih korica, očito mi je da je
nešto ondje. Nešto čemu tu nije mjesto. Ne zaustavljam se da razmislim, makar bi
trganje zalista s ovoliko stare knjige bio razlog za izgnanstvo iz knjižnice da je moj
otac još živ. Ipak vučem što nježnije mogu i iznenađena sam kako se lako zalist
odvaja od stražnjih korica knjige. No još me više iznenadi ono što je čekalo, vrlo
tanko presavijen unutar knjige, sve ovo vrijeme.
Izvlačim pačetvorinu papira iz knjige, pomno odmatajući paketić. Nije to
običan papir. Nije to debeli, luksuzni pisaći papir kakav se koristi za prestižne
pozivnice i pretenciozne društvene objave. Ovaj je tanašan poput Ijuske luka,
poput stranica Biblije. Kad sam majušni smotuljak konačno izgladila, dah mi staje
od crteža u njemu.
Prva je slika zmije što jede vlastiti rep. Ispod toga je riječ Jormungand.
Iza njega je crtež naslovljen Izgubljene Duše, vojska demona što objahuje
konje bijelce, a krvlju natopljene mačeve dižu visoko iznad glave. Taj me straši, ali
ne koliko onaj što slijedi: zmija koja tvori krug i jede vlastiti rep a u sredini joj je C.
Izvlačim ga polako iz hrpe, njegova se cjelina malo-pomalo razotkriva kako
se pomalja između ostalih stranica s paperjastim crtežima. Kad ga naposljetku
ogolim, mogu samo zuriti dok mi srce divljački tuče u prsima.
Nema sumnje da je to medaljon. Sad mi je već toliko poznat koliko i biljeg na
mom zapešću. Zlatni disk visi u sredini, vrpca se uvija oko njega. Dok ga gledam u
tako živahnim detaljima, ne preplavljuje me strah koji bih očekivala, nego čežnja
koja je daleko jezovitija.
Ali dlačice na rukama ježe mi se tek od riječi ispod slike.
Medaljon Kaosa, biljeg jedinih istinskih Dveri.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

11 Re: Michelle Zink - Sestrinsko proročanstvo taj Sre Mar 06, 2013 7:18 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Odmahujem glavom pred praznom sobom, spustivši pogled na zapešće, na
medaljon koji počiva pokraj knjige. Isti je.
Isti. Isti. Isti.
Medaljon Kaosa, biljeg jedinih istinskih Dveri.
Nemoguće. Logika ga odbija. Alice je Dveri. Znam to. Mora biti.
Ali nešto iskonsko, pa čak i dobrodošlo, govori mi da to nije istina. To čudno
čeznutljivo bubnjanje u meni, što se odaziva nijemom zovu medaljona, Duša
ustobočenih na mrkim konjima. U isti me mah smiruje i užasava.
A opet, neporecivo je prisutno.
Medaljon je biljeg Dveri. Jedinih istinskih Dveri, premda ne znam što to
znači. Savršeno pristaje na moje zapešće. Dan mi je. Poklapa se s mojim biljegom,
biljegom koji je drukčiji od svih ostalih. Stoga je jedino moguće da sam cijelo
vrijeme bila u krivu.
Umorna sam od knjige i njezinih tajni. Kucnuo je čas da se obratim drugoj
sestri.
Čekam dok u kući ne zavlada muk, dok se koraci posluge ne prestanu kretati
podovima. Onda čekam još malo. Kad sam sigurna da nikoga nema u blizini,
otvaram vrata i bosim nogama tapkam niz hodnik. Čak i papuče stvaraju buku kad
je kuća tako tiha.
Lagano kucam teti Virginiji na vrata. Načas se ne događa ništa. Kuća
nastavlja svoje bezglasno putovanje u jutro. Podižem ruku, spremna da iznova
zakucam, a vrata se otvaraju, teta Virginia u iščekivanju stoji na pragu kao da je
cijelo vrijeme znala da ću to biti ja.
"Uđi, Lia." Glas joj je žustri šapat. "Brzo." Poseže i poteže me za ruku,
uvlačeći me u toplinu sobe i zatvarajući vrata.
"Oprosti. Ja ... Nisam mislila da me očekuješ."
Okrenuta mi je ledima dok prelazi sobu pa sjedne u naslonjač pokraj vatre i
rukom mi da na znanje da sjednem u onaj preko puta. "Dapače, Lia. Već te prilično
dugo očekujem."
Spuštam se u naslonjač s visokim naslovom, kradomice bacivši radoznao
pogled na svoju tetu. Izgleda drukčije, kosa joj je duga i raspuštena preko
spavaćice, a ne stegnuta u strogi čvor na potiljku. Sad kad sam ovdje, najednom ne
znam kako bih počela. Zahvalna sam što me teta Virgnia pošteđuje te muke.
"Jesi li, dakle, našla knjigu?"
Kimam, proučavajući ruke kako bih izbjegla njezin pogled. Tužno se
osmjehuje. "Dobro. On je želio da je nađeš, znaš."
Podižem pogled s ruku. "Otac?"
"Da, naravno. Ne misliš valjda da si je slučajno pronašla? Da su Douglasi
ovdje da katalogiziraju knjige?"
"Pa valjda ... valjda ne znam što bih više mislila."
"No počnimo onda od početka, može li?" Glas joj je žalostan i znam da ne
želi početi od početka ništa više negoli ja.
Ali moramo. Moramo negdje početi. Na kraju krajeva, do kraja ne možeš
doći a da negdje ne počneš.
"Da. Počnimo otuda."
Gleda me u nijemom očekivanju. Očito bih ja prva trebala odati svoje tajne.
A što drugo i preostaje? Proročanstvo i moje mjesto u njemu kovitlaju se u oblaku
pomutnje. Bez pomoći bit će nemoguće krenuti dalje.
Pa joj kažem što znam, što mislim da znam, ponavljajući svoje razgovore sa
Sonijom, svoja tumačenja knjige. Kad sam završila, ona progovara.
"Gospodica Sorrensen ima apsolutno pravo. Proročanstvo je trajalo sve ovo
vrijeme, sve ove godine, sve ove živote. Mi smo samo još jedna karika u lancu",
veli teta Virginia.
"Mislila sam ..." Grlo mi se steže oko tih riječi i moram se nakašljati da
nastavim. "Mislila sam da sam ja Stražarica, u početku."
Ona skreće pogled, u vatru. "Da", promrmlja. "Shvaćam zašto bi mogla."
Njezino olako prihvaćanje moje objave toliko mi teško sjeda na prsa da mi je
teško disati. "Dakle, istina je." Meni to nije tako lako, iako sam do te spoznaje i
sama došla čim sam vidjela crtež medaljona.
Jedva zamjetno kima, kao da će, ako ga umanji, njezino priznanje nekako
biti manje istinito, manje bolno.
Iznenađuje me gnjev što me prožima nakon potvrde tete Virginije. Odgurava
me na noge, potjeravši me da koračam duž sobe u strahu da ću iskočiti iz kože
ostanem li na mjestu. "Ali zašto? Zašto to moram biti ja?"
Ona uzdiše, cijeli svijet tuge napušta njezino tijelu u tom blagom izdahu.
"Zato što si ti starija, Lia. Uvijek je to starija."
Prestajem se kretati, osupnuta. Znači, to? Razlog mog robovanja
proročanstvu nešto je toliko priprosto, toliko proizvoljno, kao što je redoslijed
kojim sam izašla iz majčine utrobe?
"Ali nisam to tražila. Ne želim to. Kako to mogu biti ja ako to ne želim?"
Ona pritišće usnice jagodicama prstiju. "To je pogreška, čini mi se."
"Kako ... kako to misliš?" Tonem natrag u naslonjač pokraj Virginije.
Naginje se naprijed, zagledavši mi se u oči. "Tvoja je majka imala vrlo tešku
trudnoću s tobom i Alice. Glavninu je provela prikovane za krevet, a na kraju ..."
Vraća pogled natrag na vatru, oči joj poprimaju odsutan izraz.
"Na kraju što?"
"Na kraju se Alice trebala roditi prva. Glavicom nadolje, spremna da se rodi,
dok si ti umjesto toga bila okrenuta nogama, glave usmjerene prema gore. Nije to
neuobičajeno za blizance, ili je bar tako liječnik rekao. A u bilo kojem drugom času
to bi bilo nevažno. Ali tvoja majka ... Nije mogla roditi Alice. Njezinim trudovima
nikako nije bilo kraja, Lia, dok nisam pomislila da će je ubiti."
"Ali nisu."
Odmahnula je glavom. "Nisu, makar pretpostavljam da bi još ne tako davno
majka zaista umrla pri porođaju kakav je bio vaš. Ali tvoj je otac bio vrlo bogat
čovjek koji je inzistirao na najboljem za svoju suprugu i nerođenu djecu. Liječnik
koji je skrbio o tvojoj majci, koji je porodio tebe i Alice, bio je obučen tehnikama
koje su nekoć, koje još smatraju opasnima, među ostalima i carskom rezu."
"Što je to?"
Njezin pogled susreće moj. "Razrezao ju je, Lia. Uspavao ju je i razrezao.
Samo je tako mogao spasiti život njoj, a možda i tebi i tvojoj sestri. Kad ju je
otvorio, umjesto da prvo izvuče Alice, dohvatio je tebe. Alice je bila bliža porođaju
onako, ali ispostavilo se da si ti bila bliža rezu koji je napravio liječnik. Mislim da to
nisi trebala biti ti."
"Ali kako znaš? Kako znaš išta od toga?"
Odmahuje glavom. "Nisam znala. Mi nismo. Kad se tvoja majka probudila,
pomolili smo se da zahvalimo što je preživjela ona i što ste preživjele ti i Alice i
nikad to više nismo spominjali. Tek nakon što sam posumnjala da bi ti mogla biti
Dveri, pomislila sam da je liječnikove intervencija u tvoj porođaj možda imala
posljedice."
"Ali bez obzira na to ... kako znaš da nije upravo onako kao što je oduvijek i
trebalo biti?"
"Zato što vidim pogled u Aliceinim očima, Lia. A kad pogleda tebe,
prepadnem se." Osvrće se, kao da se netko na bešumnim stopama mogao ušuljati
dok smo ondje sjedile. "Vidim njezin bijes, njezinu želju i njezinu potrebu. A u tebi
..."
"U meni što?"
Samo sliježe ramenima. "U tebi vidim nešto drugo, nešto ... iskreno, što je
bilo prisutno još otkad si bila malo dijete."
Vatra dogorijeva, od izostanka njezine topline soba se doima i više nego
hladna, doima se šuplje, mrtvo. Tek nakon nekog vremena pogled tete Virginije
odluta na moju šaku.
"Mogu li ga vidjeti?" pita oprezno, kao da traži vidjeti nešto daleko intimnije
od mog zapešća.
Kimam, pružam joj ga. Njezini su dlanovi topli i suhi na nježnoj koži moje
ruke dok mi odguruje rukav spavaćice.
"O!" Iz glasa joj izbija iznenađenje. "Ovaj je ... drukčiji."
Spuštam pogled na biljeg. "Kako to misliš?"
"Još nikad nisam vidjela takav." Prstom lagano prelazi preko njega. "Dveri ...
pa, one uvijek imaju biljeg Jormunganda. Ali nikad nisam vidjela neki s tim slovom
C."
Na njezin spornen biljega spoznajem da joj još nisam rekla za Soniju i Luisu.
"Ima još nešto ..."
"Što to?"
"Sonia i Luisa također imaju biljeg, samo što je on točno poput onog koji
opisuješ. Na njihovu nema slova C kao na mome. Što misliš, što to znači?"
Ona me gleda u oči. "Ne znam, ali pitam se ima li to kakve veze s ostalima
..."
Od njezinih riječi sjedam uspravnije. "Kojim ostalima?"
"Drugom djecom s biljegom. Onima za kojima je tragao tvoj otac. Onima
koje je doveo u New York."
Imam osjećaj da su mi njezine riječi zaustavile srce, dok mi se žmarci
intuicije penju uz kralješnicu. "Mislim da bi bilo dobro da mi kažeš na što misliš."
Kima. "Počelo je poslije smrti tvoje majke. Tvoj je otac u knjižnici stao
provoditi sate i sate." Oči joj se sjaje dok se prisjeća. "Oduvijek je volio knjižnicu,
dakako, ali tada ... pa, tad mu je ona postala utočište. Rijetko smo ga viđali, a
ubrzo je počeo dobivati čudna pisma, odlaziti na duga putovanja."
"Kakve to veze ima s ostalima?"
"Radio je prema popisu. Popisu imena i mjesta."
Odmahujem glavom. "Ne razumijem. Za što bi njemu trebao takav popis?"
"Ne znam. Nije mi htio reći. Ali njih je dvije doveo ovamo."
"Koga? Koga je doveo ovamo?"
"Djevojke. Dvije od njih. Jednu iz Engleske, jednu iz Italije. Ali nikad mi nije
htio reći zašto."
Njezine riječi obećavaju razumijevanje, ali ja još nisam spremna sudjelovati
u njemu. Teta Virginia ustaje, pokušavajući nanovo raspiriti dogorjelu vatru dok ja
zurim u užareni pepeo, pokušavajući pronaći smisao u svemu rečenome. Čak i uza
sve što sam doznala, zagonetka se samo produbila.
Ali jedan rebus možemo riješiti ovog časa.
"Mogu li vidjeti, teta Virginia?"
Okreće se od vatre. U njezinim očima vidim da zna točno na što mislim.
Vraća se u naslonjač, sjeda u njega i bez riječi pruža šaku. Kad sam potegnula
manšetu njezine spavaćice ustranu, ne vidim ništa doli glatke, blijede kože njezina
vitkog zapešća. Na njoj nema ni traga biljegu.
Kimam. "To sam i mislila." Glas mi je dryen u tihoj sobi. Glas je to što ne
zvuči nimalo poput moga.
"Lia. Žao mi je. Nikad nisam željela da doznaš."
I jest joj žao. Vidim to u borama nastalim od brige oko njezinih očiju, napetoj
crti njezinih usnica. Pokušavam joj se nasmiješiti, ali moje lice se buni protiv toga.
"Nema veze, teta Virginia. Znala sam ja, čini mi se. Znala sam cijelo vrijeme."
A sad se bar ne moram bojati svoje tete. Ne mogu se natjerati da pomislim
ono drugo. Ono o mojoj majci i njezinoj ulozi Dveri. Umjesto toga, usredotočujem
se na ono što još mogu promijeniti. "Gdje su ključevi, teta Virginia?"
"Koji ključevi?"
Proučavam njezino lice, ali nema ondje prepredenosti. Nema tajni. "Ključevi
što se spominju u proročanstvu. U knjizi. Ključevi za okončanje proročanstva."
Odmahuje glavom. "Rekla sam ti; tvoj je otac bio vrlo tajnovit. Nažalost,
nikad nisam vidjela knjigu."
"Ali kako si obavljala svoju ulogu Stražarice, a nisi poznavala proročanstvo?"
"Obučila me moja teta Abigail, također Stražarica." Pogled obara na ruke
isprepletene u krilu prije nego što ga ponovno podiže prema meni. "A sad je moj
zadatak da obučim Alice u njezinoj ulozi Stražarice. Već bih je trebala obučavati,
ruku na srce. Ali moram priznati da nisam učinila ništa slično."
Odmahujem glavom. "Zašto?"
"Voljela bih reći da ne znam, ali to bi bila laž." Uzdiše. "Nadala sam se da
sam pogriješila – da si ti Stražarica, a Alice Dveri, zato što ne mogu zamisliti da
Alice obučim za takvu ulogu, baš kao što ne mogu zamisliti nju da je obavlja."
"Ali ... ako je ti obučiš ... ako je naučiš kako da bude prava Stražarica –"
Ne dopušta mi da dovršim. "Jedno moraš shvatiti, Lia; čak i među nama koji
imamo ulogu u proročanstvu postoje različiti stupnjevi snage. Stražaričina
sposobnost počiva podjednako u njezinoj volji da preuzme ulogu i njezinoj
prirodenoj moći. Većina ima želju obavljati ulogu koja je njihova, ali neki ne žele. A
opet, neki se rode s izvanrednom snagom, drugi ... drugi s manjom. Nažalost, sebe
moram ubrojiti među potonje. Tvoja je majka bila daleko jača. Ona je zapravo bila
Čarateljica, dočim ja imam tek toliko snage koliko treba za putovanje Ravni."
Počinjem shvaćati, premda mi se ne sviđa kamo to znanje vodi. "Dakle,
nema jamstva da će Stražarica spriječiti Duše da uđu?"
"Alicein zadatak bio bi dovoljno težak i da ga žudi preuzeti, ali bit će
nemoguć ako nema nikakve želje odigrati svoju ulogu. Stražarica je obična
nadglednica ... pozornica, u neku ruku. Stražaričina je dužnost da bdije nad
sestrom koja nosi ime Dveri, da upotrijebi moć kakvom god raspolaže kako bi
Dušama uskratila ulazak u naš svijet i da apelira na Dveri da se bori protiv svoje
uloge.
Ali to nije pouzdano. Duše se već jesu probile ovamo, stotine, možda tisuće,
tijekom proteklih stoljeća. Nitko ne može sa sigurnošću reći koliko ih se okupilo da
čeka Samaela, ali dajemo sve od sebe da ograničimo njihov broj. Ako se Sumrak
bogova zaista dogodi, u našu je korist da se pobrinemo da se Samael bori sa što
manje Duša." Sliježe ramenima. "To je sve što možemo."
Nisam sigurna što sam očekivala. Ali ovo nisam. Valjda sam se nadala da
postoji neki siguran odgovor ... neka informacija koju teta Virginia posjeduje a koja
bi mi omogućila da se borim protiv Duša i nađem ključeve.
Ali neće biti tako lako. Neće biti brzog i jednostavnog svršetka za
proročanstvo koje moj život upravlja u još mračnijem smjeru.
***
Moja je soba hladna, vatra je dogorjela u blagi, narančasti odsjaj. Izgubila sam
pojam o vremenu; zacijelo je dovoljno kasno da bih trebala biti spremna za
počinak. Ali ne mogu prestati razmišljati, ne mogu spriječiti kotačiće da prevrću
sve što sam doznala. Puštam svoj um da tumara tamom.
Ja nisam Stražarica, nego Dveri. Bila to sudbina ili slučaj, moram je prihvatiti
ako namjeravam pronaći izlaz iz te sumorne perspektive.
Ako sam ja Dveri, Alice je Stražarica.
Odmahujem glavom dok ulazim u praznu sobu jer čak i nasamo želim
prosvjedovati, uzviknuti: Nije moguće!
Međutim, znam da mora biti.
A ako sam ja Dveri, zar ne bih trebala strahovati od toga da ja pronađem
ključeve još i više nego od toga da ih Alice nađe? Možda bih ih ja mogla
upotrijebiti za zlo umjesto za dobro.
Potiskujem te misli. Poznajem vlastite namjere i mada je istina da sam
osjetila čudnu sklonost prema putovanju Ravni, prema medaljonu koji je našao
svoj put do mene, također je istina da ja ne težim tomu da činim zlo. Za to bih dala
i ruku u vatru.
Jednako pouzdano znam i da Alice ne teži tomu da čini dobro, ma kako da
nas proročanstvo naziva. Ma kakva da nam je imena nadjenulo.
Moje misli zvuče očajnički, čak i meni, dok pokušavam primiriti sebe lažnim
istinama i ispraznim jamstvima. Ali odveć je toga što još ne razumijem.
Proročanstvo je predugo, prezakučasto, da bih počela time. Umjesto toga, nastavit
ću od onoga što razumijem.
Moj je otac počeo tragati za nečim nakon smrti moje majke, sastavljajući
popis djece. Dovodeći ih ovamo.
Jednu iz Engleske, jednu iz Italije.
Soniju i Luisu.
Nemam dokaza. Nikad nisam pitala u kakvim je okolnostima Sonia došla
živjeti s gospođom Millburn. Nije bilo vremena. Ali spremna sam okladiti se da je
Sonia iz Engleske.
Zašto bi ih otac doveo ovamo? Zašto bi ih doveo meni, jer takav dojam
imam – kao da je cijeli taj put prevalio da ih dovede meni, makar mi ni na kraj
pameti nije zbog čega.
San me napokon doziva. Posežem da isključim svjetiljku, zastajući prije nego
što okrenem kotačić. Osjećam medaljon u ladici svog noćnog ormarića. Pulsira
ondje poput živog stvora, odašiljući nečujan, ali iskonski signal upućen samo meni.
Dio mene vjeruje da medaljon pripada meni, pripada na moje zapešće. Ali drugi
dio, racionalni dio, vjeruje da ga nije mudro nositi dok ne budem znala kakva mu je
uloga namijenjena.
Snaga volje potrebna da ga ostavim iznenađuje me. Gasim svjetlo i,
iznebuha, moj plan da ga ostavim u ladici umalo da ne nadvladava moja želja,
moja potreba, da ga nosim, da osjetim kako miluje toplu kožu mog zapešća. Jedan
čudni trenutak ne mogu se uopće sjetiti zašto ga ne bih trebala staviti.
A potom, u nekom tamnom zakutku, nalazim prisebnosti da se okrenem.
Okrećem leđa stolu i snagom volje tonem u san.
Moji su snovi postojani. U isti sam mah u njima i iznad njih, promatram kako
se raspleću. Ima trenutaka kad sam svjesna osjećaja da letim, kao da sam na
nekom od svojih putovanja. Ali ima drugih kad znam, makar i u odsutnom usnulom
stanju, da je to san.
Tu su bljeskovi – nečujni bljeskovi majčina groba, crnila što curi iz Zemlje uz
njezin spomenik. Bljeskovi litice s koje je pala, mog oca i njegova izmučenog,
užasnutog lica kad smo ga našli u Mračnoj sobi. U mom snu progone me golemi
krilati demoni, ali ovaj put vojsku predvodi nešto još jezovitije. Njegovo srce tuče u
ritmu moga, zaglušujući svaku racionalnu misao, dok se on primiče u grmljavini
tisuću kopita.
Sve glasnije i glasnije i glasnije.
A zatim padam, padam kroz mračnu i beskrajnu prazninu. Prvo pomišljam
da me siktanje mračnog stvora u mom snu natjeralo da se tako naglo uspravim u
krevetu, dah mi dolazi brz i težak, srce mi izbezumljeno udara u prsima. Ali brz
pogled na podnožje kreveta otkriva Arija koji na mene sikće od bijesa ili ljutnje.
Mjerka me oprezno, leđa izvijenih u luk i iskešenih zuba.
A ono što zatim čini najčudnije je od svega.
Okreće se, skače s kreveta i odrješito tapka u kut gdje mi okreće leđa,
sjedajući na stražnje noge i zureći u zid kao da odbija priznati da postojim. Ne
mogu pogleda odvojiti od njegove sjene, zloslutne mrlje u kutu sobe, iako je on
samo mačak kojeg volim već godinama.
Kroz prozore ne dopire nikakvo svjetlo i načas mislim da je možda još noć.
Ali kad sam čula zvukove posluge, prisjetim se da je gotovo zima i prilično mračno
čak i kad se budimo.
Sve to protječe kroz mene u nekoliko časaka – mrak, Arijevo neobično
ponašanje, zvuci kuće što se polagano budi. Trenutak kasnije postajem svjesna
težine oko svog zapešća. Previše je mračno da bih vidjela pa se koristim drugom
rukom da opipam, tek toliko da budem sigurna. Čak ni to nije dovoljno da me
uvjeri, pa petljam da nađem šibicu, nespretno paleći svjetiljku pokraj kreveta dok
svjetlo nije planulo, obasjavajući medaljon na mome zapešću.
Treba mi pola jutra da iz kuće neopazice pobjegnem s medaljonom.
Alice se čini više na oprezu nego inače dok doručkujemo i čitamo, premda
govorim sebi kako nije moguće da zna što namjeravam učiniti. Svejedno, ne
odlazim dok se ona nije povukla u sobu da napiše zakašnjelu zadaću iz francuskog
za Wycliffe.
Vjetar je tako hladan da mi oduzima dah, ali me ne odvraća. Već sam se
usredotočila na predstojeći zadatak. Potisnuvši nelagodu, zaobilazim kuću i
krećem prema rijeci. Snagom volje tjeram noge naprijed koliko god mi brzo suknje
dopuštaju, a torbica mi se njiše na zapešću dok ubrzavam tempo. Više ne osjećam
hladnoću. Zapravo ništa ne osjećam i ne čujem. Sve je tiho i mirno dok mećem
čizmicu pred čizmicu, kao da sam svijet zna što namjeravam učiniti.
Kad stižem do obale rijeke, posežem u torbicu, pipajući da nađem medaljon.
Napola očekujem da ga neće biti, da je nestao u neracionalnoj težnji za sigurnošću,
kao da ima neke posve svoje želje. Ali to je samo stvar, na kraju krajeva, i leži u
torbici točno ondje gdje sam ga stavila prije doručka.
Ne želim drugo doli riješiti ga se.
Dižem ruku u zrak, oklijevajući samo časak prije nego što pustim i silovito
zavitlam u rijeku. Oblačić pare diže se s vode ondje gdje pada. Hodam što bliže
obali rijeke mogu a da ne riskiram pad.
Ondje je, kovitla se nizvodno na gnjevnoj struji, crni se baršun poput zmije
ovio oko zlatnog diska što svjetluca iz vode, makar na nebu nema ni tračka sunca.
Neko vrijeme ostajem pokraj rijeke da se priberem. Ne znam kako se
medaljon uklapa u proročanstvo, ali uvjerena sam da ima neke veze s Dušama i
stazom za njihov povratak. Sad je negdje u hladnim, divljim vodama rijeke.
Potonut će na dno i ležati među kamenjem. Molim Boga, kojeg rijetko kad
priznajem, da ga nitko nikad više ne vidi.
Sjedim na suhom lišću na obali, leđima prema velikoj gromadi gdje vrijeme
provodim s Jamesom. Pri pomisli na njega želudac mi se nelagodno preokreće.
Očito je da ako on uopće i vjeruje u proročanstvo, onda u njega vjeruje samo kao u
legendu. Svakako bi i najmaštovitijem čovjeku bilo teško prihvatiti moju
novootkrivenu ulogu Dveri, a kamoli ne nekomu trezvenom poput Jamesa.
Pokušavam si predočiti njegovu reakciju, pod pretpostavkom da smognem
dovoljno hrabrosti da mu kažem. Podsjećam sebe da mi nismo samo obećani
jedno drugomu. Mi smo najbolji prijatelji. Ali u vjeri u njegovu ljubav ujedno ćutim
duboki nemir. Sitni glas što šapće: Što ako te ne želi? Što ako se ne želi oženiti
takvom čudakinjom s takvom čudnom ulogom u tako čudnoj pripovijesti? Reći će
da je njegova ljubav iskrena, ali nikad te više neće gledati s istom ljubavi i
povjerenjem. Odmahujem glavom, niječući to nikomu drugom doli sebi.
"Zašto odmahuješ glavom, iako si sama samcata?" Jamesov me glas preie i
podižem ruku na prednji dio pelerine.
"Zaboga! Otkud ti ovdje? Nedjelja je!" Pojavio se, naslonjen na stablo
prekoputa stijene, kao da sam ga dozvala isključivo mislima.
Nagiba glavu, na usnicama mu poigrava šeretski osmijeh. "Zar ne mogu doći
u posjet jednostavno zato što mi je to užitak?"
Rastrgana sam između želje da ga vidim i sve težeg čuvanja tolikih tajni. "Pa
... da. Da, naravno. Samo te nisam očekivala."
Prilazi mi, čizme mu škripe po šumskom tlu. "Ocu nije trebala kočija, a ja
nisam mogao dočekati sutra da te vidim. Nadao sam se da bih te mogao naći
ovdje." Spušta ruku prema meni, a ja je hvatam, dopuštajući mu da me povuče
uvis i uza se. Kad ponovno progovara, glas mu je prigušen i hrapav. "Dobro jutro."
Očima mi pretražuje lice pa mi je neugodno, mada me sigurno tako
pogledao već tisuću puta dosad. "Dobro jutro." Poničem glavom, izbjegavajući
njegove oči i uzmičući od topline njegova tijela. "A kako je tvoj otac?"
Pitanje je smiješno. Naravno da je gospodin Douglas dobro, inače James ne
bi ovdje bio sa mnom. Ipak, to mi daje priliku da odšećem od njega, trudeći se
pritom da ne ispadne kako želim da se razmaknemo.
Ali James me i predobro poznaje. Zanemaruje moje pitanje, prišavši mi u
dva dugačka koraka. "Što je? Što ne valja?" Hvata me za ruku, a ja na licu osjećam
njegove oči dok zurim u uzvrtloženu vodu. "Zar ti nije drago što me vidiš?"
Ovo je trenutak. Ovo je trenutak da mu kažeš. Kaži mu sve. Vjeruj u njegovu
ljubav. Ustrajan je to vjetar što zviždi mojim srcem, ali ja ne hajem za njega, mada
me razum proziva budalom.
"Naravno da jest." Osmjehujem se, uprijevši iz petnih žila da to ispadne što
je vedrije i bezbrižnije moguće. "Ja ... Jednostavno nisam baš najbolje danas, to je
sve. Možda bih poslijepodne trebala provesti u sobi."
Razočaran je. Razočaran što neću s njime provesti dan kad je prevalio toliki
put. "Dobro onda. Otpratit ću te natrag do kuće i uzeti kočiju od Edmunda."
Prikriva povrijeđeni pogled u očima smiješkom kojemu bi povjerovao svatko tko
Jamesa ne poznaje tako dobro kao ja.
James i ja se opraštamo na dvorištu nakon što smo se s rijeke vratili u
nategnutom razgovoru. On me drži za ruku dok polazi, kao da pokušava spriječiti
da mu ne izmaknem još dalje. Promatram njegovu kočiju kako nestaje iza zavoja
na prilazu prije nego što se okrećem prema kući.
Glasić dopire iza mene dok se kamenim stubama penjem na putu do ulaznih
vrata. "Gospodice? Nešto vam je ispalo, gospodice."
To je djevojčica iz grada, ona koja mi je dala moj češljić s narukvicom. Nosi
istu nebeski plavu pregaču, zlaćane joj kovrče skakuću po ramenima.
Osvrćem se, nijema pred ništavnom vjerojatnosti da se to dijete pojavi
ovdje, tako daleko od grada. Nema ni traga odraslom čovjeku, kočiji ili konju.
Spuštam se stubama prema njoj, spustivši vjeđe sumnjičavo. Na kraju krajeva, ipak
mi je medaljon dala ona, na stranu njezino nedužno lice.
"Ništa mi nije ispalo. Kako se zoveš? Kako si stigla ovamo?"
Zanemaruje pitanje, riva šačicu prema meni, prstiju stisnutih u pesnicu.
"Posve sam sigurna da je vaš, gospođice. A toliki sam put prevalila." Njezina mi se
ruka tako brzo približava da zapravo refleksno otvaram dlan i uzimam stvarcu od
nje. Ona se okreće i skakuće niz prilaz između drvoreda, pjevušeći istu onu
melodiju koja se u gradu širila za njom.
Tek tad osjećam vodu. Vodu što s mojih prstiju curi u mlazu. Šaka mi se
silovito trese kad je otvaram da vidim što je djevojčica dostavila.
Nemoguće.
Medaljon leži na mome dlanu, crni baršunasti repovi još su više pocrnjeli od
vode što ih natapa, slijevajući se kroz moje prste pa na kamene stube. Narukvica
nije samo mokra. S nje se voda cijedi, natopljena je kao da je netom prije izvađena
iz rijeke.
Moram zaustaviti djevojčicu.
Djevojčicu, djevojčicu, djevojčicu.
Strčavši se niza stube, stisnuvši u šaci mrsku stvarcu koju ne želim, zalazim
na sve mračniju stazu što vodi do ceste. Trčim sve dok nisam daleko posred staze,
stabla stvaraju sjenoviti baldahin što se diže s obje strane. Stojim ondje puno dulje
nego što to ima smisla, zagledana u smjer u koji sam vidjela da je odskakutala;
vjetar je sablasni šapat gore u krošnjama. Ali nema vajde. Nestala je, kao što sam
nekako i znala da hoće.
"Je li jako hladno vani?" pita Henry dok ulazim u predvorje, trljajući ruke. On i teta
Virginia se kartaju, vatra pucketa u peći.
"Itekako. Sve mi se čini da nitko od nas do proljeća neće puno boraviti uz
rijeku." Vješam pelerinu i obraćam im se sa smiješkom za koji se nadam da skriva
moju nelagodu. "Tko pobjeđuje?"
Henry se ceri, slavodobitno. "Ja, naravno!"
"Naravno? Ma bezobrazniče mali!" zadirkuje teta Virginia. Gleda prema
meni. "Bi Ii nam se pridružila, Lia?"
"Ne baš još. Smrzavam se. Mislim da ću se presvući u toplu odjeću. Poslije
večere, možda?"
Teta Virginia kima odsutno.
Gledam po salonu. "Gdje je Alice?"
"Rekla je da se ide odmoriti u sobu", mrmlja teta Virginia, proučavajući
karte s velikom koncentracijom.
Krećem u svoju sobu potražiti pokrivač, a duboki mi se nemir taloži u
prsima. Kada stižem u sobu i vidim priliku, zgrbljenu, kako kopa po gornjoj ladici
moje komode, jasno mi je.
"Mogu li ti pomoći oko nečega?" Hladnoća u glasu nepoznata je mom grlu.
Alice se osvrće kao opečena. Zuri u mene, lice joj je bezizražajna maska,
važe riječi prije nego što progovara dok ležerno šeće prema meni. "Ne, hvala.
Tražila sam broš koji sam ti posudila prošlog ljeta." Staje preda mnom, ne mogavši
izaći iz sobe jer ja stojim na vratima.
"Vratila sam ti ga, Alice. Prije nego što je škola jesenas počela."
Njezin je smiješak blijed i krut. "Točno. Zaboravila sam." Naginje glavu
prema vratima. "Ispričavam se."
Čekam trenutak, naslađujući se njezinom nelagodom, time kako se za
promjenu ona znoji od mog pogleda. Naposljetku se sklanjam u stranu,
dopuštajući joj da prođe bez više ijedne riječi.
Pola sata kasnije sjedim za pisaćim stolom u svojoj sobi. Omotala sam deku
oko ramena da se obranim od studeni dok kontempliram o Aliceinim namjerama.
Knjiga je i dalje bila u ormaru gdje sam je zadnje i skrila. Nije bila skrivena
tako pomno da je Alice ne bi mogla naći u temeljito] pretrazi. Mogu pretpostaviti
samo da nije imala vremena pretražiti ormar ili da je našla knjigu, ali da joj ona nije
trebala.
Medaljon je cijelo vrijeme bio uz mene, premda sam se svojski trudila da ga
se riješim. U svakom slučaju, sad je jasno da me on neće tako lako pustiti iz svojih
šaka. S obzirom na sve ono što se čini da Alice zna, teško je povjerovati da to ne
razumije, ako je uopće i svjesna njegova postojanja.
Ali ako nije tražila knjigu i ako nije tražila medaljon, čega još tu ima?
Spuštam oči na knjigu, otvorenu na stolu preda mnom. Proročanstvo toliko
dobro poznajem da bih ga mogla napamet odrecitirati, a opet se pitam bi li me, da
ga ponovno pročitam, približilo onomu što mi nedostaje. Čujem očev glas, jasno
kao da sjedi pokraj mene, kako govori nešto što je toliko često govorio.
Ponekad od šume ne vidiš stablo.
Tako trivijalna izreka – zapravo klišej. Ali pokušavam nesputano razmišljati,
nanovo iščitati proročanstvo kao da ga čitam prvi prvcati put.
Ispočetka je upravo onakvo kakvo sam ga zapamtila. Tek kad sam došla do
spomena ključeva, iskra spoznaje zaustavlja mi dah u grlu.
Ključevi. Alice misli da ja imam ključeve.
Svijest da ona traži ključeve donosi mi čudnovatu utjehu jer to može značiti
samo da ih ona još nije našla. Da još ima vremena da ih ja nađem prva.
Vrata se polagano škripećki otvaraju, trgnuvši me iz misli. Okrećem se i
zatječem Ivy kako nosi pladanj prema meni.
"Izvolite, gospodice. Nema do šalice toplog čaja da vas zgrije po ovako
hladnom danu." Stavlja čaj na pisaći stol, stojeći nespretno uz moj lakat.
Načas ne razumijem zašto je nepozvana donijela čaj u moju sobu, ni zašto
stoji pokraj stolice kao da očekuje nešto više. Ali onda ugledam komadić papira
kako viri ispod moje šalice i tanjurića.
"Što je ovo?" osvrćem se da je pogledam.
Ona se premješta s noge na nogu, sučući pregaču i izbjegavajući moj pogled.
"To ... To je poruka, gospodice. Iz grada."
Moje je iznenađenje toliko da ne činim ono što je očito, ono
najjednostavnije, a to je da jednostavno uzmem komadić papira i vidim kakvu
poruku sadržava. Umjesto toga pitam: "Poruka? Od koga?"
Priginje se, osvrćući se kao da bi netko mogao prisluškivati. Po sjaju u
njezinim očima vidim da joj se ta trunka tajanstvenosti itekako sviđa. "Od moje
prijateljice. Sobarice u kući one djevojke. One čudne."
Teta Virginia sastaje se s kuharicom i Margaret da isplanira večeru za Dan
zahvalnosti sljedeći tjedan, dok je Henry na poslijepodnevnom počinku. Neće mi
se pružiti bolji trenutak da umaknem i time se odazovem na Sonijinu poruku.
Edmund je u spremištu za kočije, promatra dječaka koji lašti jednu od kočija.
Dječak me ne zamjećuje, ali Edmund podiže pogled kad sam ušla.
"Gospodice Amalia! Zar nešto nije u redu?" U spremištu za kočije nisam bila
otkad smo Alice i ja bile male i koristile ga kao skrovište u igri skrivača.
Primičem se, okrenuvši leđa dječaku. "Moraš me odvesti u grad, Edmunde.
Samu. Ne bih te tražila, ali kad je ... važno je."
Pogledom uzvraća moj i jedan grozni trenutak pomišljam da će odbiti. Jedan
grozni trenutak pomišljam kako ću ga morati podsjetiti da je teta Virginia samo
skrbnica, da smo gospodari Birchwooda Alice, Henry i ja. Nasreću, pošteđuje me
poniženja da pribjegnem takvoj sceni.
"Neka bude. Uzet ćemo drugu kočiju. Iza staja je." Okreće se i izlazi kroz
vrata, mumljajući usput. "Vaša teta Virginia će mi glavu odsjeći."



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

12 Re: Michelle Zink - Sestrinsko proročanstvo taj Sre Mar 06, 2013 7:19 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Gledam komad papira koji mi je Ivy donijela s čajem. Ne znam što Sonia sprema,
ali morat ću joj uzvratiti jednakim povjerenjem koje je ona pokazala prema meni.
Rukopis joj je uredan i ravan poput dječjeg.
Najdraža Lia,
pronašla sam nekoga tko bi nam mogao pomoći u našem pothvatu.
Molim te, vjeruj mi, i dođi u Ulicu York 778 u jedan sat popodne.
S. S.
Već sam Edmundu dala adresu, a prema tomu kako je zafrktao, razabirem da ne
putujemo u predio grada koji on smatra doličnim. Usprkos tomu, dalje me ne
ispituje, i ja bih ga najradije poljubila zbog njegove nepokolebljive odanosti.
Kočija prema gradu klopara u oštrim poskocima i trzajima preko tvrdo
sabijene ceste. Poštene kiše nije bilo od dana poslije očeva pogreba devet dana
prije. To mi se čini prikladnim, kao da je Bog sve svoje suze opravdano potrošio
povodom smrti mog oca. No o izostanku kiše naveliko se raspravlja među
poslugom. Cokću jezikom i odmahuju glavom, prepirući se znači li to iznimno
hladnu zimu iznimno toplu.
U hipu prolazimo poznatim dijelom grada. Pokraj Wycliffea, knjižare,
pomodnih svratišta i restorana, slastičarnice, Sonijine kuće. Nedugo potom
Edmund usmjerava konje niz tihu cesticu skrivenu iza čistih i prometnih ulica.
Cestica je mračna, sa svih je strana zasjenjuju najamne zgrade u kojima
stanuju siromašni. Kroz prozor kočije vidim rublje što se njiše s konopaca razapetih
iznad cestice zasute smećem. Put postaje kvrgaviji, tlo još rasušenije, kao da se ni
voda ne želi ovdje dugo zadržavati. Pomalo me hvata mučnina kad Edmund
napokon zaustavlja konje tihim "Ustao."
Pogledavši kroz prozor, ne mogu nikako dokučiti razlog zbog kojeg bi me
Sonia pozvala da se nađemo na takvome mjestu, ali Edmund je na vratima, širom
ih otvara prije nego što stižem podrobnije razmisliti je li bilo mudro doći.
"Jeste li sigurni da se ovdje želite zaustaviti, gospodice?"
Iskoračujem iz kočije, naumivši u svom putovanju ustrajati do kraja. Naša
odiseja nije za kukavice. "Jesam. Apsolutno, Edmunde."
Edmund drži šešir u rukama dok čekamo Soniju. Dva dječačića našutavaju
veliki kamen niz cestu. Stvaraju buku, ali njihov razigrani smijeh dobrodošlo razbija
tišinu puste ulice.
"Koja je?" pitam Edmunda.
On kima prema uskoj veži koji metar od kočije. "Ona ondje."
Već se pitam jesam li pogriješila, kadli Sonia dojuri iza ugla, zadihana i
rumena u obrazima. "O Bože! Oprosti što kasnim! Užasno je teško gospođi
Millburn umaknuti iz vida! Zakazuje mi toliko seansi, jedva da disati stignem!"
"Sve je u redu, Sonia, ali ... ma što li radimo ovdje?"
Stoji trenutak, s rukom na prsima dok pokušava doći do daha. "Raspitala
sam se, ali taktično, i našla nekoga tko bi mogao znati neke odgovore na ..."
Oprezno mjerka Edmunda. "Pa, na ono o čemu smo razgovarale."
Edmundu to nije zabavno. Kimam. "Dobro."
Sonia me hvata za ruku, vodeći me prema mračnoj veži ispred. "Mozgala
sam i mozgala o proročanstvu, ali nema mi ništa više smisla sad nego kad si mi prvi
put pokazala knjigu. Mislila sam da bi nam dobro došla neka pomoć. Nije bilo lako
naći takvog čovjeka. Ali ako de nam itko pomoći da nađemo odgovore, to će biti
madame Berrier."
Već je i ime tajanstveno, ali pratim Soniju do bezličnih vrata. Podiže ruku i
kuca, a vrata trenutak kasnije otvara profinjena, pomodna žena.
"Dobar dan. Izvolite, samo uđite." Žena je očito Francuskinja, ali s
primjesom egzotičnijeg naglaska koji ne mogu posve locirati. Uvodi nas u skučeno
predsoblje. Oči joj se prikivaju za nešto iznad mog ramena, i tek nakon što sam
otpratila njezin pogled, shvaćam da Edmund nije ostao kod kočije. Ona ga gleda
procjenjivački, oči joj sa zanimanjem sijevaju preko njegova karakternog lica.
Okrećem mu se. "Edmude, možeš li, molim te, pričekati ovdje dok mi
razgovaramo nasamo?"
Odvaguje to zamišljeno, trljajući hrapave čekinje po svojoj bradi.
"Bit ćemo ovdje, evo u ovome stanu."
Jedva da je zakimao, ali svoj krupni stas sklapa na malenu klupu postavljenu
uz jedan zid.
"Pođite za mnom." Madame Berrie vodi nas niz uski hodnik s vratima na
obje strane.
"Hvala, madame, što ste nas primili bez prethodne najave. Znam koliko ste
silno zauzeti." Sonijin glas odjekuje sjenama prigušeno osvijetljenog hodnika.
Okreće se prema meni dok hodamo. "Madame Berrier jedna je od najtraženijih
spritistica u New Yorku. Neki njezini klijenti prevaljuju stotine kilometara radi
seanse."
Osmjehujem se kao da sam oduvijek imala prijateljicu spiritisticu, kao da
sam se naviknula po zabačenim gradskim uličicama susretati s onima čije su moći
mračne i sumnjive.
Glas madame Berrier prigušen je kad progovara ispred nas. "Zaista nema na
čemu. Imaš i ti svojih moćnih darova, draga moja. Pa i pristoji se da jedna drugoj
pomognemo, ne? Uostalom, nemam često priliku govoriti o Sestrinskom
proročanstvu."
"Sestrinsko proročanstvo?" Nijemo te riječi ponavljam Soniji dok nas
madame Berrier provodi elegantnim stanom koji proturječi svojoj otrcanoj
vanjštini.
Sonia sliježe ramenima, prateći stariju ženu u ukusno namješten salon.
"Izvolite, sjednite." Madame Berner nam maše prema crvenoj plišanoj sofi,
dok ona sjeda u izrezbarenu stolicu prekoputa. Između nas drveni je stolić što se
presijava toplinom dobro ulaštene jabuke. Na njemu su servirani srebrni vrč, fine
porculanske šalice i tanjurići i maleni tanjur s keksima. "Jeste li za kavu? Ili pijete
čaj prema britanskoj tradiciji?"
"Kavu molim." Moj glas zvuči odlučnije nego što očekujem s obzirom na
okolnosti.
Ona kima, posegnuvši prema vrču na stolu, osmjehujući se s nečim nalik na
odobravanje. "A za tebe?" pita Soniju.
"A ne. Za mene ništa, hvala vam. To me ponekad ometa na seansama."
Madame Berner kima vraćajući vrč natrag na srebrni pladanj. "Da, kava i čaj
jednako su tako djelovali na mene kad sam bila mlađa i osjetljivija na vanjske
stimulanse. Dala bih se kladiti da će ti to sve manje i manje smetati kako tvoja
sigurnost u moći bude rasla, draga."
Sonia kima, a ja vidim kako se hrva protiv riječi koje želi izgovoriti.
Madame Berner uštedjela joj je trud. "Sonia mi kaže da se nalazite u ...
neuobičajenoj situaciji, gospođice Milthorpe."
Ne odgovaram odmah, nisam sigurna bih li neznanki trebala povjeriti ono
što sam se iz svih sila trudila sačuvati tajnom. Ali na kraju kimam, jer kakve svrhe
ima da pokušavam naći odgovore ako ne budem razgovarala s onima koji bi ih
mogli dati?
"Mogu li vidjeti vašu ruku?" Pruža vlastitu preko stola s takvim autoritetom
da se čini kako oklijevanje ne dolazi u obzir.
Dajem svoju ruku iznad kave i šećera.
Povukavši rukav moje haljine, hladnokrvno odmjerava biljeg prije nego što
mi pušta ruku. "Hmmm ... Jako zanimljivo. Uistinu jako zanimljivo. Već sam to
vidjela, dakako. U pripovijestima o proročanstvu i na šačici izabranih koji u njemu
igraju ulogu. Ali nikad baš neki ovakav. Ovaj je vrlo neobičan." Kima. "Ali jasno, to
se moglo očekivati."
Njezine me posljednje riječi iznenađuju. "Zašto ... Zašto se to moglo
očekivati?"
Čuje se zvec kad je vratila šalicu na tanjurić. "Zato što proročanstvo tako
nalaže, draga moja! Proročanstvo to obećava!"
Odmahujem glavom, osjećajući se gluplje nego ikada. "Jako mi je žao,
madame. Nažalost, ne razumijem."
Nagiba glavu kao da pokušava procijeniti je li moje neznanje prepredena
varka ili priprostiji soj gluposti. Naposljetku se priginje, govoreći tihim i žustrim
glasom. "Duše su bespomoćne bez Samaela. Stoljećima skupljaju vojsku, ali
proročanstvo propisuje da Sumrak bogova ničime ne mogu prouzročiti bez vodstva
Samaela, Zvijeri. A samo je jedno što ga može dozvati. Samo će jedno nositi
jedinstven znak tog autoriteta." Zastaje, dočekavši moj pogled s poštovanjem i
možda tek natruhom straha. "Očito je da si to jedno ti. Ti si, draga moja, Anđeo.
Anđeo kaosa."
U omaglici šoka ta je spoznaja iskonski zaziv, bubnjanje što počinje kao lepet
u mojim kostima prije nego što krila širi cijelim mojim tijelom. Ne mogu je zaobići
riječima, tu tjeskobu što se rađa. Bilo mi je već teško prihvatiti ulogu Dveri. A kako
se ova nova odrednica može odraziti na moje mjesto u proročanstvu?
"Ali ... Ja sam mislila da je Lia Stražarica? Jest, zar ne?" Sonijin glas dopire
kao kroz tunel, a ja se prisjećam kako nije bilo vremena da joj kažem za svoje
otkriće da sam ja Dveri.
Iznenađenje zasjenjuje oči madame Berrier. "Mais, non! Ne postoji nitko
više s ovim biljegom, ne ovakvim! On tvoju prijateljicu imenuje kao Dveri, i to ne
bilo kakve Dveri, nego kao Anđela, one Dveri koje imaju moć dozvati Samaela. One
Dveri koje mogu izabrati hoće li ga uvesti ili zauvijek uništiti."
"Ali ... Lia?" Sonia se okreće meni, preklinjući za istinu koju bih voljela da joj
ne moram reći. "Je li to istina?"
Pregledavam ruke u svom krilu kao da bi odgovor na Sonijino pitanje nekako
mogao biti u njima. Ali samo je u meni odgovor koji ona mora čuti, i ja podižem
pogled prema njezinu, kimajući.
"Da." To je šaptaj. "Nisam ti stigla reći. Tek sam sinoć doznala, a da sam
Anđeo nisam znala sve do evo ovog časa."
Madame Berrier je zgrožena, a kad je oči skrenula prema meni, vidim da su
toliko crne da gotovo nemaju boje. "Niste shvatili svoje mjesto? Vaša vas majka
nije poučila naravi proročanstvu, vašemu mjestu u njemu? Nije li i ona nekoć imala
vlastitu ulogu?"
Sonia mrmlja pokraj mene kao da naglas razmišlja, glas joj je tih i bez
emocija. "Njezina je majka preminula, madame, kad je bila tek dijete. A i njezin
otac, nema davno."
Starija žena razrogačuje oči, ima u njezinu pogledu sažaljenja. "A, onda eto
razloga, jer starijim i mudrijim sestrama u proročanstvu prepušten je da svoje kćeri
upute u njegovu narav. A vaš je otac također preminuo nedavno?" Glasom
prigušeno prede, pitanje postavlja više sebi nego meni. "No. Eto ga onda. Izgubili
ste svoju zaštitu. Izgubili ste koprenu."
Vraćaju mi se riječi iz knjige, provlačeći se mojim pamćenjem gipko poput
dima. Kojeg čuva samo paučinasta koprena zaštite.
"Koprena?" Na te mi riječi glas puca.
Ona napokon gubi strpljenje, vinuvši ruke u zrak kao u predaji. "Zar se s
proročanstvom suočavate bez ama baš ikakvog znanja? Kako ćete se boriti protiv
njega ako ne poznajete svog neprijatelja? Ako ne poznajete oružje kojim
raspolažete?" Duboko uzdiše. "Pretkazano je da će Anđelu biti dan zaštitnik.
Zemaljski zaštitnik, no ipak zaštitnik. Inače bi Anđeo bio bespomoćan, i Samael bi
se do nje probio prije nego postane dovoljno stara da upravlja svojom moći. Prije
nego što bude dovoljno stara da izabere. A svatko može izabrati, draga moja, kao
što je zapovjeđeno na početku vremena. Upravo pod zaštitom koprene Dveri
mogu dozreti dovoljno da izaberu. Dok god je taj zaštitnik živ, Zvijer ne može doći
po vas. Kad je vaš otac preminuo, draga djevojko?"
"O-otprilike prije dva tjedna."
"A jesu li okolnosti pod kojima je umro bile ... neuobičajene?"
"Jesu." To je šaptaj.
Ona ubrusom tapka kutove usnica. "Silno žalim. Proročanstvo je breme
većini obrazovanih i pripremljenih u Sestrinstvu. Nekomu toliko dezorijentiranom
poput vas ... za nekog s vašom ulogom ... pa to mora biti posve iscrpljujuće.
Popunit ću što više praznina mogu. Počnimo s vašim ocem. S njegovom smrću."
Grlo mi se stišće na spornen oca. "Kakve to veze ima proročanstvom?"
"Svakakve", kaže jednostavno. "Duše su stoljećima čekale da se vrate u naš
svijet. Vi ste njihov Anđeo, ona koja ima moć da to ostvari ili ih dovijeka izgna.
Nemojte se zavaravati, neće prezati ni od čega da vas se dokopaju."
Želim se nasmijati apsurdnosti te implikacije. Ali onda pomišljam na očevo
lice u smrti. Otvorene oči. Nepoznatu grimasu na licu koje je bilo previše užasnuto
da bi bilo njegovo. Pomišljam na to i ispunjava me sveprožimajuća tuga koja
izrasta u nešto više nalik bijesu i nevjerici koja nije posve nesklona povjerovati.
Kad podižem pogled prema madame Berrier, moje riječi nisu više pitanje,
nego istina. "Ubile su ga Duše. Ubile su ga zbog mene."
Ona tužno odmahuje glavom. "Ne morate sebe smatrati odgovornom za
smrt svog oca, gospođice Milthorpe. Ni jedan zaštitnik ne djeluje kao koprena
protiv svoje volje. Da prihvati takvu ulogu, morao vas je itekako voljeti, draga. On
je također izabrao." Glas madame Berrier miluje poput majčinskoga. "Čudo je što
ga nisu ranije uzeli. Što im se toliko dugo opirao ... pa, očito je bio jako snažan
čovjek i vrlo odlučan da vas zaštiti."
Odmahujem glavom, pokušavajući se pomiriti s istinom o očevoj smrti. "Ali
on nije putovao Ravni. Nikad mi o tome nije govorio, a bi, da je znao."
Madame Berrier odvaguje to načas, zakimavši otresito. "Možda. Ali Duše su
prepredene, dijete, a Samael još i neizmjerno više. Moguće je da su ga Duše samo
taj jedini put navabile nečime od velikog značenja. Nečime što je svim srcem
volio."
Na te mi riječi kroz glavu sijeva Mračna soba.
I sad znam. Znam kako su ga navabili da putuje.
"Moja majka."



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

13 Re: Michelle Zink - Sestrinsko proročanstvo taj Sre Mar 06, 2013 7:19 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Kad progovara, u njezinu glasu nema iznenađenja, pitanja zapravo uopće nisu
pitanja.
"Zar ne bi podlegao toj čari da joj vidi lice, mogućnosti da joj čuje glas?
Pogotovo ako je bio zabrinut za svoju kćer, za njezinu ulogu u proročanstvu za koje
je malo ljudi čulo, a još ih manje u njega vjeruje?"
Vidim vrata Mračne sobe na dan očeve smrti, hladni zrak curi iz napuštenih
soba na škrtom jutarnjem svjetlu.
Mračna soba. Majčina soba.
Sjećam se svojih glatkih putovanja, kako bih se lako otisnula na njih,
nesvjesna da su nešto više od običnih snova.
"Nije znao", mrmljam. "Nije znao da putuje. Nije znao da će mu duhovi u
Drugosvjetovima moći nauditi."
Ona kima. "Lako je odgovoriti zovu duhova pod krinkom ugodnog sna, a
Duše su imale itekakvog razloga da zadrže dušu tvog oca, da ga otisnu u
Drugosvjetove."
Plima agonije što navire pri mojoj sljedećoj misli prijeti da će me potopiti.
"Želite ... želite reći da je njegova duša u Bezdanu?"
Ona podiže bradu, proučavajući strop kao da riječi koje treba može naći
gore na žbuci. "Gospodica Sorrensen spomenula je da je primila poruku od vašeg
oca na jednoj od svojih seansi."
Od sjećanja na moju prvu zbunjujuću zadjevicu sa Sonijom nelagodno se
vrpoljim na sofi. "Da. To jest, mislim da je tako", govorim joj. "Nisam je ja čula,
zapravo. Proslijedila mi ju je Sonia."
Madame Berrier ohrabruje me smiješkom. "Gospodica Sorrensen ima
izvanredan dar. Ako ona kaže da je poruka bila od vašeg oca, vjerojatno i jest. A
ako je bila, to znači da je nekako uspio pobjeći iz Bezdana." Sliježe ramenima.
"Moguće je. U Drugosvjetovima ima onih s dovoljno moći da pomognu nekomu da
pobjegne iz Bezdana, premda bi pritom doveli sebe u opasnost. Možda vaša
majka?"
Nešto što je teta Virginia rekla poput dima mi dolepršava na um. "Moja je
teta rekla da je majka bila ... Čarateljica?"
Madame Berrier kima. "A. Onda je vrlo vjerojatno intervenirala u njegovu
korist. Vrlo je malo istinskih Čaratelja. Čaratelj bi gotovo sigurno bio dovoljno
moćan da izvede intervenciju. Duša bi mu i dalje bila nasukana u Drugosvjetovima,
ali bio bi slobodan da luta onuda ili prijeđe ako tako poželi."
Ma koliko da mi je bolno zamisliti očevu dušu kako pluta Drugosvjetovima,
zahvalna sam na bilo kakvoj intervenciji koja mu je omogućila da umakne iz
Bezdana, pogotovo ako ga je ponovno sjedinila s mojom majkom.
Gledajući u madame Berrier s ponešto nade, Sonia postavlja pitanje koje
sam ja već odavno trebala pitati. "Rekli ste da postoji izbor, madame, da Lia može
birati."
"Ali razumije se. Gospođica Milthorpe može birati baš kao i mi ostali, iako
nema sumnje da je njezin izbor prilično složeniji i opasniji. Može izabrati da Zvijeri
otvori Dveri ili može izabrati da ih zauvijek zatvori, na to ima pravo kao Anđeo."
Priginje se, smiješak joj je skriven iza natruhe ironije. "Ja se, naprimjer, iskreno
nadam da će izabrati potonje."
Odmahujem glavom. Teško je zamisliti da bi itko izabrao da Zvijeri dopusti
ulazak. "Ma nema tu nikakvog pitanja! Biram da ih zatvorim, dakako! Ali o
proročanstvu ne znam ništa osim onoga što smo pročitale."
Sonia se nakašljava. "Zbog toga smo došle, madame. Čule smo da postoji
način da se proročanstvu stane na kraj. Način da se Dveri zauvijek zatvore.
Spominju se ključevi, znate. Mislimo da bi oni mogli biti taj način da mu stanemo
na kraj, ali nismo sigurne gdje da ih nađemo, čak ni gdje da počnemo tražiti."
Madame Berrier razmišlja o Sonijinim riječima. "Pa postoje glasine o načinu
da Anđeo Dveri zatvori zauvijek, ali ja se nikad nisam upoznala sa samim
proročanstvom. Rijetko je tko ikad pred očima imao drevni tekst, a oni koji jesu,
sasvim su izvjesno s njime na neki način povezani."
Sonia podiže obrve. "E pa, mi jesmo, madame. A u njemu se spominju
ključevi, zajedno s još nečime, nečime što mi zvuči poznato, ali što ne mogu
prepoznati. Nećime što se zove Samhain."
Madame Berrier pući usnice. Vidim kako joj se okreću kotačići u glavi, a kad
progovara, ne odgovara, nego pita. "U kojem se kontekstu Samhain spominje u
vezi s ključevima?"
Sonia oblizuje usnice, pokušavajući se prisjetiti. "Nešto o prvom dahu ... o –"
"Porođen u prvom dahu Samhaina." Dočekujem pogled madame Berrier.
"To piše. "Četiri Biljega, četiri Ključa, Vatreni krug, porođen u prvom dahu
Samhaina.""
Ona tapka prstima po stolu, važući svoje riječi.
"Prošećimo, hmmm? Mislim da znam gdje ćemo naći neke od odgovora koje
tražite."
Na ulicama je gužva, sve vrvi ljudima. Konji kloparaju pokraj nas, kočije koje vuku
tandrču po prašnjavoj cesti. Edmund, vječno budan, slijedi nas bez riječi.
Hodamo neko vrijeme, a ja se pitam kakav to čudnovati autoritet madame
Berrier ima da je tako spremno pratimo, bez ijednog pitanja o svom odredištu.
Toliko je sigurnog koraka, toliko odrješita u hodu, da se čini gotovo uvredljivo
ispitivati, pa tako idemo za njom, hopšući da održimo korak s njezinim žustrim
tempom.
Tek nakon što smo prošli krojača, kitničarku, slastičarnicu i niz taverni,
madame Berrier zavija za ugao, vodeći nas niz tišu stražnju uličicu. Uske kuće stoje
s obje strane ulice poput mrkih stražara. Nisu velebne poput domova na glavnoj
ulici, ali jednostavne su i dobro održavan, baš kao sama madame Berrier.
Primičemo se kući koja izgleda poput svih ostalih, ali prema ploči na pročelju vidim
da je to gradska knjižnica.
"Riječ koju si spomenula zvuči poznato, draga moja", madame Berrier kaže,
pogledavši prema Soniji. "Ali uz toliko prijevoda i izgovora, najbolje je biti siguran,
pogotovo za nešto tako važno, zar ne?" Ne čeka odgovor, nego svoj postojani marš
nastavlja uz prednje stube, pompozno otvorivši vrata.
Zakoračivši u spiljoliku glavnu dvoranu, zaključujem da knjižnica nije samo
tiha, pusta je. I doista, ne vidim ni jednog čovjeka dok prelazimo preko izgrebenog
mramornog poda. Njezina je praznina više od izostanka živih bića koja dišu. To su
nepročitane stranice mnogobrojnih knjiga što počivaju na policama diljem
prostorije. Ne bih očekivala da možeš prepoznati kad knjige ostanu nepročitane,
ali nakon društva premile knjižice u Birchwoodu, kao da čujem ove knjige gdje
šapću, dok im stranice sežu za publikom i otimaju se za njom.
Madame Berrier zaustavlja se kod velikog stola nasred glavne prostorije,
dobacivši znakovit pogled Edmundu prije nego što se okrene meni, upitno
podignutih obrva.
Duboko dišem. "Edmunde, bi li mogao malo razgledati ili pričekati ovdje ili
... već nešto?"
Peče me savjest što od njega tražim da si opet nade razonodu, ali prema
držanju madame Berrier očito je kako je naumila da naš posjet knjižnici bude
privatan. Edmundu to kao da ne pada teško. Kima, odšeta do jedne od mnogih
visokih polica i nestaje iza ugla.
Pogledom tražimo bilo kakav znak života u knjižnici, S obje strane glavne
dvorane vide se manje prostorije i usko stubište što zavija prema katu iznad.
"Možda bismo –" Prekida me teško kuckanje cipela što se približavaju iz
jedne od stražnjih prostorija.
Žena koja se približava osmjehuje se u dobrodošlici. Ali samo načas. Čim joj
se pogled spustio na madame Berrier, njezino se lice napinje, usnice se stežu u
krutu crtu.
Smiješak madame Berner je blistav. "Bonjour, gospodice Harding! A kako ste
vi ovo lijepo poslijepodne?"
Madame Berrier zacijelo vidi mrskost s kojom je gradska knjižničarka
odmjerava, ali u njezinu ponašanju nema ničega što bi priznalo takvu istinu.
Umjesto toga, drugu ženu pozdravlja kao da su prijateljice koje se odavno nisu
vidjele.
Žena zvana gospođica Harding jedva vidljivo kima u znak prepoznavanja.
"Kako vam mogu pomoći?" Pita kao da prije ovoga dana nikad nije vidjela madame
Berrier, premda je očito da su već imale nekog posla jedna s drugom.
"No, no, gospodice Harding," zadirkuje madame Berrier, nagnuvši glavu u
stranu, razigrani joj smiješak poigrava na obojenim usnicama dok pruža otvoren
dlan, "posve sam sigurna da znate zašto sam došla."
Lice gospođice Harding skamenjuje se još i više. Poseže u džep, vadi iz njega
nešto i spusti to u ruku madame Berrier. Njezini se prsti brzo sklapaju, ali ne prije
nego što sam vidjela srebrni bljesak i shvatila da je to ključ.
"Merci, gospođice Harding. Vratit ću ga kad završim, kao i uvijek!" Madame
Berrier dovikuje preko ramena, krenuvši već prema stražnjem dijelu knjižnice.
Soniju i mene iz sanjarenja preza mrgođenje knjižničarke upućeno, ovaj put,
nama. Hitamo naprijed da uhvatimo madame Berrier, koja je već na pola hodnika
što vodi prema stražnjem dijelu zgrade. Dok smo je napokon sustigle, već je
otvorila stražnja vrata knjižnice i stoji vani na malenom trijemu.
Sonia zbunjeno odmahuje glavom. "Kamo idemo?"
Madame Berrier maše prema pomno uređenom vrtu iza knjižnice. "Odgovor
koji tražite, draga moja, nije u uredno katalogiziranim knjigama u knjižnici, nego u
onim odbačenima, posramljeno skrivenima iza nje."
Nema vremena za daljnja pitanja. Madame Berrier zakoračuje s trijema, a
mi se upiremo da je pratimo dok nas vodi kroz njegovane vrt, prekrasan čak i na
sve bližoj zimi. Pomišljam kako smo stigle do kraja posjeda, kadli zaobilazimo
rasadnik koji je, usprkos svojoj liliputanskoj veličini, ipak bolje održavan od oronule
zgrade prema kojoj prilazi madame Berrier.
Uzima ključ koji joj je dala gospođica Harding i stavlja ga u lokot što visi s
vrata. Otkračunava se sa škljocajem, a madame Berrier poteže vrata da se otvore
uza silno valjanje i škripu. Slijedimo je unutra, dok nam se pogledi otimaju uvis.
"O! Ovo je ... ovo je nevjerojatno!" Ne mogu potisnuti fascinaciju iz glasa, ali
ima u njemu i tuge. Otac bi plakao da vidi knjige naslagane uvis na sve strane s
tako malo obzira prema njihovu stanju. "Kakvo je ovo mjesto?"
Strop se krili tri kata iznad nas. Čak i s poda vidim malene rupe u krovu.
Prema vlažnom vonju što prožima zgradu očito je da nikomu ne smeta što kiša curi
na knjige među ovim zidovima.
Vrat madame Berrier je istegnut, zapet i bijel poput labuđeg dok pregledava
prostoriju s jednakim strahopoštovanjem, kao da, premda zna što je u njoj, ne
može odoljeti a da ne bude impresionirana. "Ovo je staro spremište za kočije.
Koristilo se dok je knjižnica još bila kuća."
"Da, ali ... sve ove knjige! Zašto ih ne katalogiziraju i drže s drugima?" To je
pitanje koje bi postavio moj otac, premda prilično srditije, uvjerena sam.
Ona nam se tužno smješka. "Ovo su knjige za koje grad ne želi da stoje
izložene pokraj ... tradicionalnijih mogućnosti. Ne mogu ih posve uništiti, znate. To
bi ostavilo loš dojam. Ali ih mogu, a kao što vidite, to i čine, držati odvojen od
ostalih."
Sonijine se oči sjaje na prigušenom svjetlu spremišta za kočije. "Ali zašto?"
Madame Berrier uzdiše. "Zato što su ovo knjige o stvarima koje ljudi ne
razumiju, stvarima za koje vi i ja znamo da su stvarne poput svijeta u kojemu ovaj
čas stojimo. Knjige o svijetu duhova, o vračanju i njegovoj povijesti, magiji ...
svemu što se ne da strpati u finu i urednu kutiju, rekla bih." Zalazi dublje u
prostoriju, strašeći pticu koja se vinula prema stropu nestajući u lepetu krila
negdje iznad nas.
Ta nagla kretnja razbija moje strahopoštovanje. "Ne razumijem kakve veze
ovo mjesto ima s ključevima, madame, makar moram priznati da me ovaj prizor
posve zaprepastio. Moj bi se otac pušio od bijesa!"
Dočekuje moj pogled, smješkajući se. "Onda sam posve sigurna da bi mi vaš
otac bio vrlo mio, draga djevojko." Daje nam znak da je slijedimo. "A što se vašeg
pitanja tiče, mislim da bi se Samhain mogao spominjati negdje u starom
druidskom tekstu što sam ga vidjela da se povlači tuda. Koliko znam, jedino ja
dolazim ovamo. Sasvim sam sigurna da će biti točno ondje gdje sam i zapamtila."
Sonia i ja za njom zalazimo dublje u zgradu, pokraj kupova knjiga prošaranih
ptičjim izmetom i plijesni. Oprezno prekoračujemo preko svega što ne možemo
identificirati i gotovo se sudaramo s madame Berrier kad je stala kod jedne od
zakrivljenih i naherenih polica s knjigama.
"Da vidim ... Mislim da je bilo negdje blizu. Ovo bi mogla biti ta ... Ne. Nije
ta. Možda je to bilo ondje." Mrmlja za sebe kao da nas nema, prilazeći raznim
policama nekoliko puta dok mi bespomoćno promatramo. "A! Evo je. Da
pogledam."
Balansirajuću knjigu u jednoj ruci, stranice lista drugom. Nesklapan je to
prizor – elegantna madame Berrier, koja okružena silnom prljavštinom i
zapuštenošću izgleda posve u svom elementu. Dobacujem Soniji nervozan
smiješak, u strahu da ne prekinem kakav god to misaoni proces bio što se očito
poklapa s madaminim mrmljanjem.
"A! Da, da! Znala sam! Evo ga! Dođite bliže, djevojke, pa ćemo vidjeti može
li ovo biti od pomoći." Primičemo se stružući nogama, zastavši kad je ona počela
čitati. "Od 2300. prije Krista Beltainske vatre obilježavale su početak Svjetla, onog
radosnog doba kad će dane ispunjavati obilje, a noći strast i nov život. Doba
svjetla, Beltain, počinje prvog svibnja i traje šest mjeseci do Samhaina, Doba
mraka. Poslije žetve i Proslave svjetla dolazi vrijeme Mraka, ono žalosno doba kad
noć vlada, a mrak upravlja zemljom, i kad je veo između tjelesnog svijeta i
Drugosvijeta najtanji i najprozirniji. Samhain i vrijeme Mraka počinju svakog prvog
studenog." Njezine riječi odjekuju spremištem za kočije. Bude neku vrstu štovanja,
i mi načas stojimo nijemo, bok uz bok, prije nego što madame Berrier podiže oči s
knjige i progovara. "Znači li vam to što? Bi li to mogao biti trag do ključeva koje
tražite?"
Odmahujem glavom. "Ne bih rekla. Meni to ništa ne znači. Ama baš ništa. Ja
–"
"To je moj rodendan." Sonijin je glas šapat. "Bar mi tako kaže gospođa
Millburn."
Njezine mi riječi nimalo ne pomažu da razbistrim glavu. "Kako to misliš? Tvoj
je rodendan prvi studeni?"
Kima. "Prvi studeni, tisuću osamsto sedamdeset četvrte."
Madame Berrier izgleda jednako zbunjeno kao što se ja osjećam. "Bi li to
mogla biti slučajnost?"
Zagrizavši usnicu, pitam se ima li pravo. Spuštam se na rasklimani stolac,
ignorirajući krestu prašine što se diže s njegova sjedala dok pokušavam potisnuti
plimu boli. Sve ovo, a nismo doznale gotovo ništa.
"Ne očajavaj, Lia. Doskočit ćemo mi ovomu, vidjet ćeš." Sonijin je glas
spokojan i umirujući, a ja se pitam kako uvijek može biti optimistična kad bih ja
najradije nešto zavitlala u zidove i vrištala.
Podižem pogled prema njoj. "Ali još ne znamo gdje da nađemo ključeve.
Datum ... Pa, zanimljivo je što je prvi studeni tvoj rodendan, ali to nam ne govori
ama baš ništa o ključevima. Nadala sam se ..."
"Što, draga djevojko?" Madame Berrier još drži knjigu, spustivši prema meni
suosjećajni pogled.
"Ne znam. Valjda sam se nadala da je Samhain neka vrsta orijentira, neki
velegrad ili gradić ili nešto. Nadala sam se da će nas odvesti ravno do ključeva."
Sramim se što osjećam suze kako mi nagrizaju stražnju stranu vjeđa.
Nisu to suze tuge, nego frustracije, pa brzo trepćem, udišući prašni zrak i
pokušavajući se primiriti.
"Dobro," kaže Sonia, "ovaj ćemo podatak zasad samo pohraniti, ništa više.
Spornen Samhaina očito se odnosi na datum. Možda će to biti važno poslije. Tu je
još sljedeći odlomak, je li tako?"
Kimam, izvlačim Jamesove bilješke iz torbe i škiljim u njih na mutnom svjetlu
stare zgrade. "Da. Dakle ovako. Da vidim ... evo ga: Porođen u prvom dahu
Samhaina u sjeni Mističnog kamena Zmije Auburske." Podižem pogled prema
madame Berrier.
Ona pruža ruku. "Mogu li?"
Oklijevam. Od šoka što sam spoznala da sam prvo Dveri, a sad Anđeo,
uhvatio me osjećaj da nitko nije ono što se čini. Alice ili ja nipošto nismo. A ni otac,
koji je sve te godine radio na tome da me zaštiti, dok sam ja živjela u neznanju. Pa
ipak, madame Berrier nam je pokušala pomoći i očito je da moramo proširiti svoj
krug ako kanimo dobiti priliku da nađemo ključeve.
Predajem bilješke. "Možda će vama imati smisla."
Ona spušta glavu, blizina na kojoj drži papir od svog lica tjera me da se
zapitam je li kratkovidnu. Načas čita, koncentrirano ispreplevši obrve, prije nego
što mi bilješke vraća kroz tamu.
"Silno mi je žao, ali ... Nisam sigurna. Odnosno, zvuči prilično poznato, ali
samo po zvuku riječi kao takve, no nije da u tome išta prepoznajem."
Sonia odmahuje glavom. "Kako to mislite?"
Madame Berrier uzdiše. "'Aubur' zvuči engleski ili ... možda keltski. Ali ne
prepoznajem u tome ime grada ili mjesta." Drugu ruku prinosi ustima, tapšući po
njima kao da će to u sjećanje dozvati odgovore koje tražimo. "Dajte da o tome
malo promozgam." Pokraj nas prolazi prema vratima. "I dajte da se maknemo
odavde. Predugo smo i preduboko razmišljale o proročanstvu. Voljela bih se vratiti
na sunce, maknuti od sjena prošlosti i onoga što će tek biti."
Zaustavljamo se pred zgradom madame Berrier prije odlaska. Štipavi joj vjetar
podiže šešir, a ona na njega polaže dlan da ga zadrži na mjestu, bacivši pogled na
Edmuda, udaljenog nekoliko metara, prije nego što progovara.
"Smatram da bih trebala reći jedno ..."
Gutam strepnju što mi se diže u grlu. "Što to?"
"Ako je ono što sam čula istina, najjednostavnije se od Duša možete zaštititi
tako da se čuvate nošenja hamajlije." Njezine su riječi izrečene s takvom
nonšalantnošću da me zatječu nespremnu.
"Hamajlije?"
Madame Berrier gestikulira jednom rukom, kao da je očito na što misli.
"Hamajlija. Narukvica. Medaljon. Onaj s biljegom."
Moj pogled klizi prema Soniji. Nisam inzistirala na tome da joj kažem za
medaljon zato što nisam znala njegovo mjesto u proročanstvu.
"Medaljon?" Trudim se da ne pokažem nikakve osjećaje. "Što je s njime?"
"Kako što s njime?!" Madame Berier je užasnuta. "Draga moja, rečeno je da
svake Dveri dođu u posjed medaljona, medaljona što se savršeno poklapa s
biljegom na njezinu zapešću. Duše se mogu vratiti samo kad se biljeg na
medaljonu poravna s biljegom na Dverima. Ali za vas ... no za vas je medaljon još i
opasniji. Vi ste prolaz samom Samaelu. Ono malo zaštite što imate je da se klonite
medaljona, izbjegavate ga nositi, makar čak ni to možda nije dovoljno."
Njezine riječi nisu iznenađenje kakvo bi trebale biti. Instinktivno sam znala
da je medaljon na neki način povezan sa Samaelovim putem povratka. Ovim se
novim dokazom svejedno nameće pitanje koje je golicalo najmračnije zakutke mog
uma. Ono koje se dosad nisam usuđivala naglas izgovoriti.
"Ima nešto što ne razumijem, madame. Čak i da ja stavim medaljon, kako bi
Samael mogao proći u naš svijet? On je tek duševna tvorevina, nije li? Prazna duša.
Kako bi se kretao našim svijetom bez tijela?"
"To je, draga moja djevojko, vrlo jednostavno." Madame Berrier stišće
usnice u mrku crtu prije nego što nastavlja. "Koristit će se vašim."


Ne mogu skriti nevjericu u svom glasu ... "Ludosti govorite! Kakav bi strah i trepet
stvor mogao posijati u tijelu mlade djevojke?"
Madame Berrier ozbiljno me motri.
"Kad se nađu ovdje, Zvijer i njegova Vojska mogu se preobraziti u kakav god
oblik žele. To može biti čovjek, demon, životinja, čak i obična sjenka. Ali vi ... pa,
jednom kad vaše tijelo zaposjedne duh Zvijeri, astralna će vrpca biti presječena. A
vi ćete svoje tijelo izgubiti zauvijek."
"Žao mi je, Sonia. Nisam ... Uistinu nisam znala sve do evo sinoć."
Sonia ne odgovara dok Edmund manevrira ulicom prema njezinoj adresi.
Njezina šutnja sije sjeme straha mojom utrobom. Straha da više neće biti moja
saveznica, moja prijateljica, jer tko bi sklopio savez s nekim poput mene?
"Ako se ti i Luisa želite udružiti, razumjet ću."
Okreće se prema meni. "Osjećaš li ti da si Dveri? Osjećaš li išta ...
neprimjereno?"
Lice mi je toplo i drago mi je što me ne može jasno vidjeti u sve mračnijoj
kočiji, da moje rumene obraze ne bi protumačila kao znak krivnje. "Iskreno,
pretežno se osjećam kao ja, premda daleko zbunjenije i nesigurnije."
Ali Sonia je izvježbana da u svemu osluškuje nijanse i njezine uši nisu gluhe
za moje riječi. "Pretežno?" blago zapitkuje.
"Ima trenutaka ... ne često, ali ponekad, kad osjećam da me privlači ...
nešto. O, tako je teško to objasniti! Nije da sam na rubu da učinim nešto strašno,
samo što ... ma, samo što katkad osjećam povezanost s medaljonom. Katkad
osjećam njegov zov. Želju da ga stavim. Želju da utonem u san i želju za
putovanjem koje znam da će iz njega proisteći. A onda ..."
"A onda?"
"Onda dođem k sebi, brzo, i prisjetim se da je moj poziv da se protiv njega
borim."
"A toga se sjećaš čak i sad? Sad kad znaš da to nije tvoj poziv? Da ti nisi
Stražarica, nego Dveri?"
"Sad više nego ikad." Nalazim utjehu u čvrstini svog uvjerenju.
Ona kima prije nego što ostatak vožnje lice okreće prema prozoru.
Kad smo stigli do kuće gospode Millburn, iskoračujem iz kočije i stojim
pokraj Sonije na pločniku dok Edmund tjeskobno promatra, tapkajući stopalom u
ne odveć suptilnoj aluziji na vrijeme što prolazi. Ljudi koji se valjaju pokraj nas
doimaju se čudno zlokobni, možda čak opasni, i ja u glavi čujem riječi madame
Berrier: Zvijer i njegova Vojska mogu se preobraziti u kakav god oblik žele ...
običan čovjek, demon, životinja, čak i obična sjenka. Vjerojatno je da u našem
svijetu već postoje tisuće Duša od prethodnih Dveri. A mogle bi biti bilo gdje.
Svagdje. I sve čekaju jedan moj trenutak slabosti.
Sonia me prima za ruku. "Postoji razlog zbog kojeg si ti izabrana da budeš
Anđeo, Lia. Ako te moć proročanstva procjenjuje sposobnom da doneseš takvu
odluku, zašto se ja ne bih složila s time?" Njezin je smiješak slabašan, ali iskren.
"Držat ćemo se zajedno. Tako imamo najviše izgleda da dođemo do odgovora koje
trebamo. Luisa će morati govoriti u svoje ime, ali ja sam uz tebe."
"Hvala ti, Sonia. Neću te razočarati. Obećavam." Posežem prema njoj i grlim
je, svladana zahvalnošću zbog iskaza njezina prijateljstva.
Ona se trese, obavija ruke oko ramena, dok se večernja hladnoća sve brže
primiče.
Mislim na djecu, onu koju je otac doveo iz Engleske i Italije i ostalu koja još
nisu nađena. "O, sva je sila toga o čemu valja raspraviti!
A vremena nema! Nimalo, s Luisom u Wycliffeu, tobom ovdje kod gospode
Millburn i sa mnom u Birchwoodu i s predstojećom ..." Misao mi zapinje,
nedovršene, dok ideja počinje poprimati obrise.
"Predstojeće što? Zaboga, Lia! Smrznut ću se ako se ubrzo ne oprostimo!"
Kimam, donijevši odluku. "Nas tri moramo više vremena provesti zajedno.
Sve se na to svodi, nije li tako? Prepusti to meni. Ja ću se za sve pobrinuti."
Sonia i ja smo se oprostile i na pola sam puta do kočije kadli na ruci osjećam dlan.
"O, oprostite, ali molim vas da –" Ostatak mi riječi presušuje kad se okrećem da se
otresem i zatječem sebe kako gledam ravno Jamesu u lice.
"Lia", kaže, očiju obojenih nečim što nikad prije nisam vidjela. Nečim
prebliskim srdžbi da bi se moglo nazvati ikako drukčije.
"Jamese! Što to ...?" Osvrćem se po ulici, otežući s objašnjenjem svoje
prisutnosti u gradu. "Što radiš tu?"
"Ja, eto, u gradu živim. Zapravo, prilično se rijetko dogodi da prođe ijedan
dan a da ne moram ulicama prošetati iz ovog ili onog razloga." Iz očiju mu sijeva.
"Ti, međutim, živiš podaleko odavde."
Od njegovih riječi u žilama mi počinje kipjeti tihi bijes i iznova osjećam
pritisak njegovih prstiju, koji su i dalje na mom zapešću. Treba napora da istrgnem
ruku, ali to činim. Istrgavam je i uzmičem, osjećajući kako mi srdžba prži obraze.
"Da ostanem onda kod kuće kao pristojna djevojka? Bi li to volio? Da se
uhvatim igle i pazim da se ne izlažem suncu previše? O, baš si ... baš ... Uh!"
Srdžba ravna mojoj sijeva u njegovim očima. Ali traje tek trenutak prije nego
što odmahne glavom i spusti pogled na pločnik pod našim nogama. "Naravno da
ne, Lia. Naravno da ne."
Načas šuti, a moj pogled bježi prema Edmundu. Da sam se javno porječkali s
ikim osim Jamesa, Edmund bi me već odavno ispratio u kočiju. Ali kad su nam se
sad pogledi sreli, on svoj u nelagodi spušta u tlo. Jamesov glas, sad blaži, odvraća
mi misli od Edmunda.
"Zar ne možeš shvatiti moju zabrinutost? Držiš se ... rezervirano poslije smrti
svog oca. Znam da je to udarac, ali ne mogu se oteti dojmu kako se između nas
ispriječilo nešto drugo. A sad ... pa, sad lunjaš gradom, bez pratnje, s ljudima koje
ne poznajem i –"
Usta mi se razjape u šoku. "Pratio si me? Pratio si me po gradskim ulicama?"
Odmahuje glavom. "Nije tako. I ja sam bio u knjižnici kad sam te vidio da
odlaziš. Nikad nisam vidio ženu i djevojku s kojima si bila. Nisi mi spominjala te
nove poznanice. Nisam razmišljao, shvaćaš? Jednostavno sam te počeo pratiti,
ponesen vlastitom znatiželjom i ... pa valjda vlastitom brigom zbog tvog čudnog
ponašanja u zadnje vrijeme. Zar ne možeš shvatiti zašto bih se osjetio ponukan na
to?"
Njegove me riječi peku. Čujem bol u njima i ne mogu zanijekati ono što
govori. Držala sam ga podalje, nisam ga upletala u proročanstvo, iako sam ja
tonula sve dalje i dalje u njegove dubine. Zar ne bih i ja osjetila istu zabrinutost?
Zar ne bih željela doznati sve moguće da objasnim takvo ponašanje svoga
dragoga?
Duboko udišem i sva srdžba hlapi. Voljela bih da nije tako, jer mi je bijes od
kojeg kipti krv draži od ovog novog osjećaja. Ove beznadnosti koja kao da samo
sve jače podcrtava kako nikad neću naći načina da svoje mjesto u proročanstvu,
svoju obvezu prema njemu, pomirim s ljubavlju prema Jamesu.
Hvatam ga za ruku i gledam ga u oči. "Imaš pravo, dakako. Žao mi je,
Jamese."
Odmahuje glavom frustrirano. Ne traži on moju ispriku. "Zašto nećeš
razgovarati sa mnom? Zar ti nije više stalo do mene?"
"Naravno, Jamese. To se nikad neće promijeniti. Ovo ..." Odmahujem rukom
prema ulici. "Ovaj izlazak nema ama baš nikakve veze s tobom ni s mojom ljubavi
prema tebi." Pokušavam se osmjehnuti. Čudan je to osjećaj na mom licu, kao da se
smiješim, a smiješak mi baš ne pristaje, ali bolje od toga ne mogu. Brzo odlučujem
da ću se istine držati što je vjernije moguće. "Samo sam se iskrala van s
prijateljicom iz Wycliffea, ništa više. Ona poznaje ženu koja je dobro upućena u
vračanje i –"
"Vračanje?" Podiže obrve.
"O, nije to ništa!" Odbacujem njegovu znatiželju odmahivanjem glave. "Zar
mi ne vjeruješ? Samo sam bila radoznala, a Sonijina se prijateljica ponudila da nam
pokaže neke knjige o toj temi, ništa više."
Osvrćem se prema Edmundu, koji kvrcnuvši otvara svoj džepni sat dok
značajno gleda u mene. "A sad moram ići, inače će teta Virginia otkriti da me nije
bilo, a onda će se kratki izlet u grad koji je trebao donijeti malo zabave pretvoriti u
grdnu nevolju."
Zuri u moje oči i ja znam da pokušava vidjeti ima li u mojoj priči istine ili
nema. Odolijevam njegovu pogledu dok on polako ne zakima kao da prihvaća. Ali
dok se opraštamo i ja idem prema kočiji, znam da u plavetnilu njegovih očiju nisam
vidjela razumijevanje nego poraz.
Sjedim u salonu, čitajući uz Henryja, kadli Margaretin glas s praga dopire do mene.
"Nešto je stiglo za vas, gospođice."
Ustajem da je dočekam. "Za mene?"
Ona kima pružajući krem omotnicu. "Donio je teklić evo ovaj čas."
Uzimam je od nje, čekajući dok zvuk njezinih koraka ne jenja niz predvorje.
"Što je to, Lia?" Henry podiže pogled prema meni sa svoje knjige.
Odmahujući glavom, vraćam se u svoj naslonjač pokraj vatre i otvaram
omotnicu. "Ne znam."
Iznutra izvlačim kruti komad papira, zapažam kako se rukopis, izvježban i
elegantan, nagiba po njegovoj djevičanskoj površini.
Draga gospođice Milthorpe,
mislim da poznajem nekoga tko bi vam mogao pomoći.
Alastair Wigan
Lerwickowo imanje
Možete mu vjerovati kao što vjerujete i meni
Očekuje vas.
Madame Berrier
"Od koga je?"
Henry kraj mene sav je uzbuđen, a ja sam u isti mah uveseljena i rastužena
što su njegovi dani toliko učmali da čak i dostava običnog pisma može izazvati
takvo oduševljenje.
Podižem pogled i smiješim se. "Od Sonije je, piše da je dobila dopuštenje za
blagdanski posjet." Potiskujem žalac grižnje savjesti zbog najsvježije laži koju
izgovaram. To je samo djelomice neistina. Već sam razgovarala s tetom Virginijom
o tome da Soniju i Luisu pozovem za blagdane.
On se ozario. "Pa to je stvarno sjajno, zar nije?"
Svijam papir, vraćam ga u omotnicu, osjećajući kako mi se krajičak srca
nadima u nadi.
"Da, jest, Henry. Baš sjajno."



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

14 Re: Michelle Zink - Sestrinsko proročanstvo taj Sre Mar 06, 2013 7:20 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
"Jesi li jako uzbudena, Lia?" Henryjev je glas iza mene dok sa salonskog prozora
gledam gdje je kočija.
Okrećem se prema njemu. "Zaboga! Posljednji put, jesam! Iako bih se dala
kladiti da si ti uzbuđeniji od mene, prema tomu koliko si puta pitao!"
Rumeni se, ali ne pokušava sakriti osmijeh koji mu počinje na usnicama i
razlijeva se sve do očiju. S obzirom na njegovu izolaciju, lako je smetnuti s uma da
je Henry desetgodišnji dječak, ali vidjela sam kako je gledao Soniju kad je došla na
čaj i znam da se veseli još jednoj prilici da je vidi.
Kad sam se okrenula prema prozoru, kočija se pomalja s prilaza između
drvoreda. Načas zaboravljam da imam šesnaest godina i da nisam sklona
uzbuđenju kao Henry.
"Došle su!" hitam prema ulaznim vratima, sa zamahom ih otvaram i
nestrpljivo čekam dok Edmund pomaže Luisi i Soniji da izađu iz kočije.
Svoje ću gošće dočekati sama. Teta Virginia ima posla s Margaret, a Alice,
još mrgodnija otkad je doznala za moje planove da u naš blagdan uključim Soniju i
Luisu, vjerojatno se duri na nekoj od svojih dugih šetnji.
Luisa trapa uza stube poput šteneta, puna poleta i bez etikete, tjerajući me
da se nasmijem iza ruke u rukavici.
"Ne mogu vjerovati da me gospođica Grace pustila da dođem! Mislila sam
da ću još jedan Dan zahvalnosti morati provesti jedući u sumornoj blagovaonici u
Wycliffeu. Spasila si me!"
Njezin je smijeh zarazan, a ja osjećam svoj kako mi klokoće iz grla.
"Besmislice! Tako sam sretna što ste mi obje ovdje." Posežem prema njoj i ljubim
je u prohladni obraz, učinivši isto sa Sonijom kad je stigla na vrh kamene terase.
"Spremne za početak našeg blagdana?"
Sonia se smješka, a taj sjaj iz nje zrači čak i po ovom sivom danu. "O da! I ja
sam već danima u zatvorenom! Mislila sam da ću izludjeti gospođu Millburn!"
Vodim ih u kuću dok me pomisao na njihovo društvo sljedeća tri dana grije
koliko i nada da bismo zajedno mogle naći ključeve. Dijelimo ručak ispunjen
smijehom, povukavši se u salon site i sretne. Teta Virginia ljubazno drži Henryja
podalje od sobe kako bismo mogle ostati nasamo. On se s vremena na vrijeme
naviruje iza ugla, sjetno se zagledavajući u Soniju, ali mi se pravimo da ne
primjećujemo. Razgovaramo i smijemo se, i neko vrijeme vjerujem da smo obične.
Da hajemo samo za haljine i knjige i neoženjene mladiće. Tek kad je Luisa
podignula lice prema zidu pokraj peći, prisjećam se zašto smo se okupile.
"Onaj gospodin" – upire u portret na zidu – "izgleda poznato. Tko je on?"
Gutam, osjećajući kako se spona što nas veže svija i zateže. "Moj otac."
Kima polako. "Možda sam ga vidjela u Wyclieffu. Prije ..."
Kimam. "Možda." Čini se da ipak nismo tako obične, i pitam se kako da
Soniji i Luisi kažem jedino što se još isprečuje između nas.
Sonia nagiba glavu, zbunjenost prelijeće njezinim spokojnim licem. "Što je,
Lia? Tako si utihnula!"
Bacam pogled prema praznom pragu salona. Alice je upadljivo odsutna, a
Henryjevo zarumenjeno lice nije se vidjelo neko vrijeme. Pa ipak, ne bi bilo mudro
biti lakomislen.
"Mislim da bih htjela malo na svježi zrak. Jašete li?"
***
"Ne sviđa mi se ovo! Nimalo mi se ne sviđa!" Sonijin glas podrhtava i trese se dok
ona poskakuje na Mjesečevoj Sjeni, najdobroćudnijoj kobili u staji.
"Svašta! Bit će sve dobro. Jedva da se krećeš, a Mjesečeva Sjena ne bi ni
mrava zgazila. Sasvim si sigurna. Ja ću jahati iza tebe, a Mjesečeva Sjena će obaviti
ostalo."
"No! Lako je tebi govoriti. Ti ovo radiš stalno", mrmlja Sonia.
Luisa je već nekoliko koraka naprijed, očito okretna jahačica, premda sam
sigurna da nije često imala prilike jahati u Wycliffeu. Izjahati na konjima činilo se
kao spretan način da umaknemo iz kuće, a bilo je lako pronaći neke jahaće hlače i
kapute za moje dvije prijateljice. Ali dok gledam Soniju kako kruto odskakuje na
leđima Mjesečeve Sjene, ne mogu a da se ne zapitam jesam li pogrešno
procijenila. Jašem iza nje u tišini, prilazim joj s boka kad su joj se ramena tek
trunčicu opustila, čini se da njezini ukočeni poskoci teku usklađenije s konjem.
"Je li bolje?" kesim se.
Ona ispušta zvuk nalik na "Hmf!", a pogled odlučno i dalje upire naprijed.
Luisa ispred usporava tempo i okreće Orlov Let glatkom kretnjom što
proturječi uobičajenom raspoloženju tog elegantnog konja. Kašu natrag prema
nama i zauzimaju položaj s druge Sonijine strane.
Luisini obrazi blistaju od vjetra i uzbuđenja. "O, kako je ovo zabavno, Lia!
Puno ti, puno hvala. Predugo je vremena prošlo otkako sam jahala."
Uzvraćam joj osmijeh, upijajući dio njezine sreće dok se ne prisjetim razloga
našeg jahanja. "Zapravo, jahanje sam predložila zato što sam željela razgovarati s
vama nasamo." Bacam pogled prema Soniji, na licu joj je panika i dalje bjelodana.
"Mada se pitam ne bi li obzirnija bila šetnja do rijeke."
Luisa se smije. "Rekla bih čak da nas uopće ne čuje, toliko se silno
prestrašila!"
"Zapravo vas itekako dobro čujem." Sonijin glas dopire između stegnutih
usnica, lice joj je napeto dok zuri ravno pred sebe.
Stišćem usnice da se ne bih nasmijala.
Luisa znatiželjno pogledava prema meni. "Dakle? Što je, Lia? O čemu si
željela razgovarati? Osim o uobičajenom; proročanstvu, kraju svijeta, sličnim
tricama i kučinama!"
Čak ni Luisin pokušaj da u našoj čudnovatoj situaciji nade humor ne može mi
izmamiti osmijeh na lice, jer što ako ona i Sonia okrive mene za okolnosti u kojima
su se zatekle? A opet, nema drugog načina da pouzdano doznam osim da to
izgovorim. "Mislim da shvaćam zašto vam je poznato lice mog oca."
Luisa mršti čelo. "Pa svakako je moguće da sam na njega naišla u Wycliffeu
ili –"
"Mislim da nije zato." Prekidam je. "Hoćemo li sjahati?"
Došle smo do jezerca gdje smo Alice i ja hranile patke kad smo bile male.
Nakon majčine smrti činilo se sigurnijim utočištem od jezera, obala s drvoredom
blago mu pada prema vodi, pružajući izobilje hladovine čak i ljeti.
Luisa i ja vežemo svoje konje za dva stabalca, kadli nam pogled pada na
Soniju, i dalje ustobočenu na Mjesečevoj Sjeni.
"Hoćeš li sići?" pitam je. Treba joj trenutak da pogleda u mom smjeru, ali
kad je to učinila, osjećam navalu suosjećanja s krajnjim užasom što joj se i dalje
ogleda na licu.
"Sići? Sad kad sam se uspela ovamo ti hoćeš da siđem?" Glas joj je na rubu
histerije.
"Bit će dobro, Sonia. Vjeruj mi. Pomoći ću ti."
Tek nakon što sam joj dala detaljne upute i pomogla joj da siđe s Mjesečeve
Sjene, Sonijino se lice djelomice opušta u svoj uobičajeni spokoj. Sjeda na travu
zastenjavši. "Nikad više neću moći sjediti kako treba!"
Sjevši do nje, puštam tišinu da se slegne među nama dok prikupljam
hrabrost da kažem što moram reći. Gledam prema Luisi, naslonjenoj na stablo
blizu vode, sklopila je oči, usnice joj nagovještaju blagi zadovoljni smiješak.
"Luisa? Kako si ti u Wycliffe dospjela čak iz Italije? Čini se čudno, zapravo,
što se školuješ tako daleko od doma."
Otvara oči, oštro se nasmije i, sagnuvši se, pipa po travi dok se ne uspravi s
nekoliko kamenčića u ruci. "Baš čudno! Moj me otac namjeravao poslati u školu u
London, ali poslovni ga je znanac uvjerio da je Amerika najbolja za stjecanje
modernog obrazovanja. 'Najbolje školovanje što se novcem može platiti', rekao je
moj otac. Iste su riječi sasvim sigurno upotrijebljen da ga uvjere da me pošalje
preko pola svijeta u Wycliffe." Jedan kamen ljutito baca u vodu. Taj uz pljus slijeće
dobrano dalje nego što ja mogu dobaciti i kad sam najraspoloženija.
"Mislim da je to bio moj otac."
Ruke joj padaju niz bokove. "Kako to misliš? Što je bio tvoj otac?"
"Mislim da je moj otac poslovni znanac koji je tvom ocu preporučio da te
pošalje uWycliffe."
Luisa ide prema meni pa se stropošta u travu, dok joj smetenost prelijeće
licem. "Ali ... odakle bi tvoj otac poznavao mog, a ako slučajno i jest, zašto bi on
vodio brigu o mom školovanju?"
"Ne znam, ali sve imamo biljeg. Iako je moj drukčiji, dovoljno je sličan da
bude krajnje čudan. A to što smo sve u istome gradu, na istome mjestu, još je
čudnije, zar se ne slažete?"
Sonia ne kima niti pokazuje ikakav znak da se s ičim slaže, osim što
progovori: "Moji su roditelji bili Englezi. Oni su ... je li, bili prilično siromašni,
zapravo." Smijeh joj je kiseo, sjena njezina uobičajenog smijeha. "Bilo kako bilo,
nije im trebala izlika da mi nađu drugi smještaj. Kad sam počela pokazivati znakove
... pa, znate već, svega onog čudnovatog što mogu vidjeti i učiniti, pomislili su da
bih ja bila sretnija među drugima sebi sličnima. Ili mi tako bar kaže gospođa
Millburn. Vjerojatnije je da su oni bili sretniji što moraju hraniti jedna usta manje."
Smiješim joj se. "E pa, meni je drago što si ovdje, Sonia. Bez tvog
prijateljstva ne bih izdržala ovih proteklih tjedana!" Na moj osmijeh odgovara
svojim stidljivim, a ja nastavljam. "Ali ne može biti slučajnost što smo se sve našle
na istome mjestu. Što sve nosimo biljeg. Teta me izvijestila da je otac tragao za
djecom, djecom s biljegom, po cijelome svijetu. Rekla mi je ..." Zastajem. Hoće li se
ljutiti? Hoće li za sve okriviti mene?
"Što, Lia? Što ti je rekla?" Sonijin je glas blag.
"Rekla mi je da ih je počeo dovoditi ovamo ... djecu. Da je uredio da dođu u
Ameriku. Samo dvoje prije nego što je umro. Jedno iz Engleske, jedno iz Italije,
rekla je."
Luisa trepće na sve bljeđem suncu. "Ali ... zašto bi tvoj otac želio da budemo
ovdje? I uostalom, kako bi nas našao? Kako bi znao da imamo biljeg?"
"Razmišljala sam o tome; ti i Sonia imate biljeg od rođenja. Pretpostavljam
da s pravim sredstvima ne bi bilo odveć teško naći djecu s biljegom. Moj je otac
bio odlučan i utjecajan čovjek. Čak i da su vaši biljezi zatajeni, ima onih koji su ih
mogli vidjeti, nije li tako? Liječnici, učitelji, dadilje, rođaci ..." Uzdišem, nesigurna
ima išta od toga smisla sad kad sam to izgovorila naglas. "Žao mi je. Ne znam
pouzdano, dobro? Već tjednima sebi postavljam isto pitanje. To je dio zagonetke,
rekla bih. Mora biti."
Luisa najednom skače na noge, korača obalom ispred nas sa sabijenom
energijom životinje u kavezu. "Možda bismo se svega ovoga trebale okaniti! Na
kraju krajeva, što se najgore može dogoditi ako se u to lijepo ne pačamo? Zar nije
to bolje nego da kopamo po ovome što ne razumijemo?"
"Ne možemo a da ništa ne poduzmemo, Luisa." Sonijine me riječi
iznenađuju.
Luisa otvara dlanove, povjetarac s vode podiže kovrčicu njezine vrane kose.
"Ama zašto ne? Zašto ne možemo?"
Sonia uzdiše, otepe suknju i ukočeno ustaje pa kreće prema Luisi. "Zato što
mi se vizije ukazuju češće otkad smo našle jedna drugu. Duhovi su uporniji.
Pokušavaju mi nešto reći, uvući me u svoj svijet i neće prestati dok im se ne
obratim." Hvata Luisu za ruku. "A reci mi, nisu li duhovi i tebe progonili? Zar se nisi
zatekla kako sve češće i češće toneš u brze i čudne snove? U putovanja što te vode
samo na mračna i zastrašujuća mjesta?"
Iznenađenje kola mojim tijelom. Sonia zna nešto što ja ne znam.
Previranje se razastire Luisinim licem prije nego što se slama i zabija lice u
ruke. "Da! Da, dobro?" Podiže pogled prema nama u golom strahu. "Ali to ne znači
da bismo mi trebale zauzvrat progoniti njih. Možda su Duše samo srdite što smo
toliko ustrajne. Možda ako to zanemarimo ... ako prestanemo pokušavati naći
odgovore, ostavit će nas na miru."
Ali to se neće dogoditi. Uvjerena sam u to. Ono što stoji u sjeni naših snova,
mojih snova, čeka. I neće trpjeti da ga ignoriraju.
Sonia ovija ruku oko Luise. "Žao mi je, ali mislim da to s Dušama ne ide tako.
Žele nešto od nas, nešto od Lije, a sada ... pa, sad neće mirovati dok im to ne
dademo."
Dan zahvalnosti provodimo u ugodnom zaboravu. Pridružuju nam se James i
njegov otac, a slasni nas mirisi zapahuju iz kuhinje dok igramo društvene igre.
Henryjevo lice zasja poput nebeske krijesnice kad Sonia pristaje odigrati partiju
šaha. Kao da ne mari što ga svojski tuče, časteći ga ljubaznim smiješkom dok mu
vuče šah-mat.
Alice je na oprezu. Poput životinje što njuši opasnost, promatra s udaljenosti
dok se mi smijemo na svjetlu vatre. Kad prelazimo u blagovaonicu, sjedam Jamesu
zdesna. Alice me iznenađuje zauzevši mjesto njemu slijeva. Njezina me prisutnost
uznemirava, mada je uglavnom skrivena od mog pogleda. Potiskujem nelagodu.
Gozba je sočna, prožeta vinom i razgovorom koji traje dva krasna sata.
Ponovno se povlačimo u salon nakon što smo jeli u razmjerima koji bi
gospođicu Gray zacijelo natjerali da se uzruja zbog naše proždrljivosti. Nakon
upornog nukanja, teta Virginia sjeda za klavir. Mi se okupljamo uokolo da
pjevamo, smijemo se i podbadamo jedno drugo laktovima kad zaboravimo riječi.
Čak nam se i Alice pridružuje u pjesmi, premda ostaje podalje od Sonije i Luise, a u
sobi nastaje zatišje nakon što je salonom odjeknuo završni refren naše posljednje
balade. Vatra dogorijeva za ogradom kamina, a teta Virginia, koja nikad ne
pokazuje nikakvu vrstu umora, prikriva zijev umornom rukom. Henry spava u svom
naslonjaču uz peć, gusta mu kosa pada preko sklopljenih očiju.
"Pa, ne bih želio prekidati slavlje, ali mislim da nekoga treba odnijeti u
krevet." James gleda preko mog ramena dok to izgovara, a ja pogled skrećem
prema Henryju.
Ali slijedeći iskru u Jamesovim očima, ugledam gospodina Douglasa kako
zguren spava na kauču. Prigušujem smijeh, trudeći se da ni jednog ne probudim.
"Da, pa ... zaista je prilično kasno. Da zamolim Edmunda da ti pomogne do
kočije?" Nagibam glavu prema gospodinu Douglasu.
"Ne, hvala. Moći ću ja."
Pospano posrćemo prema kočiji što čeka dok James smješta oca, a potom se
kovitlaju veseli oproštaji. Teta Virgina je nestala da nadzire čišćenje u kuhinji, a
Luisa i Sonia su se otišle presvući za počinak. Osvrćem se da budem sigurna kako
nikoga nema u blizini prije nego što se iz topline kuće iskradam na terasu s
Jamesom.
On ne trati vrijeme i privlači me u naručje, ovijajući pramen moje ispuznule
kose oko jagodice prsta. A zatim su njegove usnice na mojima, rastvaraju mi usta
poput cvjetnog pupoljka što se rascvjetava sve dok mu latice ne postanu bujne i
nabrekle. U takvim se trenucima osjećam kao neka posve druga Lia – neka koju
nije briga za gospođicu Gray i njezine knjige ni knjige pune pravila. Neka koju nije
briga što se od nje očekuje. U takvim trenucima pomišljam kako je nemoguče da
se ne pristoji nešto što osjećam toliko potpuno, što me preplavljuje iznutra prema
van.
Odmiče se James. Uvijek se odmiče James, premda me on sebi i privlači.
"Lia, Lia. Tako sam sretan kad sam s tobom. Znaš to valjda, zar ne?" Glas mu je
otresit.
Smješkam se, zadirkujući. "Da, naravno, kad te ne izluđujem zadjevicama i
znatiželjom!"
"Izluđuješ ti mene nečim drugim." Ceri se prije nego što se uozbilji. "Istina je
da o tome nismo razgovarali nimalo ozbiljno. A ja ti ne mogu ponuditi život na
kakav si naviknula. Ali želim da budeš moja, jednom, kada dođe vrijeme za to."
Kimam sporije nego što mi je namjera. "Samo ..."
"Samo što?" Posvemašnja zabrinutost zasjenjuje mu oči. Smijali smo se i
uživali u večeri, pokušavajući zaboraviti onu malenu udaljenost što je nestala
između nas. Udaljenost je to što je stvaraju samo moje tajne i nesigurnost, ali nije
zato nimalo jednostavnije premostiti taj jaz.
Odmahujem glavom. "Nije ništa. Samo sam tužna što sam bez oca za
blagdan. Božić neće biti isti." Ta istina odzvanja u mom glasu i na trenutak
uspijevam sebe uvjeriti da je moja žalost jedino što stoji između Jamesa i mene.
"Je li to onda sve? Jedino zbog čega si ovih proteklih tjedana utonula u
mračne misli i tišinu? Zato što se ne mogu oteti dojmu da tu ima još nečega."
Reci mu. Reci mu sad prije nego što bude prekasno, prije nego što ga posve
odgurneš. Ali glas nije dovoljno uporan. Kimam, smiješeći mu se što uvjerljivije
umijem. "Oprosti ako sam ti zadala brige. Bit ću ja dobro, s vremenom."
Želim vjerovati da ga štitim, ali umjesto toga, usta mi zatvara sram. U dubini
duše ne mogu poreći kako se pribojavam da me James neće htjeti kad shvati
kakvoj to zloj, bezvremenoj pripovijesti pripadam.
"Gospođici Gray to ne bi bilo po volji." Alicein glas me pozdravlja dok zatvaram
vrata, ali nije to nova, okorjela Alice koju sam počela budno držati na oku. Glas joj
je nestašan, star joj se mutno ocrtava na stubištu. Sjedi nehajno na stubama,
laktovima poduprijevši tijelo zavaljen unatrag.
Idem prema stubištu, bacim se na stubu pokraj nje. "Da, pa, usudila bih se
reći da joj po volji ne bi bio ni ovaj tvoj položaj."
Zubi joj sijevaju u mraku, naši osmijesi pronalaze jedan drugi u tajanstvu
utihnule kuće. "Hoćeš li se udati za njega?"
"Ne znam. Nekoć sam mislila da hoću. Nekoć sam u to bila sigurnija nego u
išta drugo na svijetu."
"A sad?"
Sliježem ramenima. "A sad nije sve tako jednostavno."
Treba joj trenutak da odgovori. "Ne, valjda nije. Ali možda postoji način.
Način da obje dobijemo ono što najviše želimo."
Čujem neizgovoreno obećanje u temi oko koje obigrava. Ali nisam spremna
predati svoje teško stečeno znanje. Ne dok ne čujem što namjerava reći. "Ja
uistinu ne znam na što misliš."
Stišava glas još više. "A ja sam sigurna da znaš, Lia. Želiš se udati za njega i
roditi djecu, mirno živjeti s Jamesom. Zacijelo ti je jasno koliko je takav san
nemoguć sa ... s obzirom na trenutačno stanje. Dok se tako boriš s Dušama."
Otvorenost njezinih riječi me iznenađuje. Maska je najednom spala. Zna
koliko i ja, možda čak i više. To je sad posve bjelodano, a ja se pitam zašto sam
mislila da je imalo nesvjesna proročanstva i njegova djelovanja.
Kako je moje nijekanje izostalo, Alice nastavlja. "Ako samo ispuniš svoju
dužnost prema Samaelu, naći ćeš mir. On te neće priječiti u životu kakav želiš. Zar
neće tako biti lakše svima kojih se to tiče? Zar nema u tebi djelić, onaj djelić koji je
rođen da postane Dverima, koji to priželjkuje?"
Voljela bih reći da su njezine riječi uzaludne, da me se ne dotiču mračna
obećanja. Ali to bi bila laž, jer dio mene treperi od iščekivanja dok ona govori o
ispunjenju drevnog obećanja proročanstva. Želim vjerovati da je to samo onaj dio
koji žudi život provesti s Jamesom kao što bi i svaka djevojka, ali negdje u odajama
svoje savjesti znam da je to nešto više. Sirenski je to zov uloge što mi je
namijenjena u proročanstvu. To je najdublji dio mene, dio za koji se nastojim
praviti da uopće ne postoji, dio koji se mora boriti protiv napasti da učini baš ono
što Alice želi.
Odmahujem glavom, poričući to, ne želeći odati ikakvu slabost. "Ne. Nije ...
Nije tako kao što kažeš." Ublažavam ton, zazivajući Alice iz svog djetinjstva, Alice
koju volim. "Istina je da želim svoj život s Jamesom, ali neću taj život voditi u
mraku svijeta kojim vladaju Duše. To sigurno razumiješ, Alice. Oko jednog se
slažemo: da bismo trebale raditi u korist zajedničkog cilja, cilja koji je lako odrediti.
Ti si Stražarica. Tvoja je dužnost da zaštitiš svijet od Duša. A ja ... E pa, i ja mogu
birati. I neću im pomoći. Neću ni prstom maknuti da im pomognem da unište
stvari, ljude, koje volim. A zar nije to naš zajednički cilj? Zaštititi Henryja i tetu
Virginiju, jedine koji su nam ostali od obitelji?"
Lice joj je napola skriveno u sjenkama, ali vidim kako oklijeva na spornen
Henryja i tete Virginije. Treba joj trenutak da progovori, a u tom trenutku crtama
njezina lica prelijeće cijeli jedan životni vijek. Djetinju nesigurnost u hipu smjenjuje
rezignacija.
"Ja nisam trebala biti Stražarica, Lia. Obje to znamo. Zato i osjećam ovo što
osjećam. Zato sam odmalena znala da imam obvezu prema Dušama, ma kakvo ime
da mi proročanstvo daje. Ja ... ne mogu protiv onoga što osjećam. Onoga što
jesam."
Odmahujem glavom, ne želeći je čuti da tako govori. Teže je kad o tome
govori ova Alice. Da je to ona Alice iz proteklih dana, Alice hladnih očiju, krutog lica
... pa, onda bi možda bilo lakše zanemariti njezine riječi.
Oblizuje usnice i one sjaje u mraku. "Budemo li radile u slozi, bit ćemo
zaštićene, Lia. Mi i oni koje volimo. Mogu ti zajamčiti sigurnost. I sigurnost Jamesa,
Henryja i tete Virginije. Zbog toga se isplati živjeti na svijetu, nije li tako? Dok god
toga bude, zar je važno tko vodi glavnu riječ? Ne vrijedi li prinijeti taj maleni danak
savjesti da u miru živiš?"
Nešto joj se očajničko uvuklo u riječi što me trga iz svilene čarolije njezina
glasa. Silovito odmahujem glavom ne bih li odagnala prošaptano obećanje što me
vabi, makar ga ja guram od sebe.
"Ne mogu ... Ne mogu učiniti takvo što, Alice. Jednostavno ne mogu. Ni ja
ne mogu protiv onoga što osjećam. To je ono što ja jesam."
Pomišljam da bi se mogla razljutiti, ali glas joj prožima samo tuga. "Da. To
sam i mislila. Žao mi je, Lia."
Njezina ruka preko stube pronalazi moju i hvata je onako kao što je to činila
kad smo bile male. Nije nimalo veća od moje, ne zapravo, a ipak je postojalo doba
kad sam se osjećala sigurno dok je Alice držala moju ruku. Ne znam zašto govori da
joj je žao, ali strahujem da ću uskoro doznati.
A moja ruka više neće biti sigurna u njezinoj.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

15 Re: Michelle Zink - Sestrinsko proročanstvo taj Sre Mar 06, 2013 7:20 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
"Lia!" Sonia mi maše da uđem u gostinsku sobu dok se šuljam prema svojoj, a
razgovor s Alice mi odjekuje u ušima.
Zakoračujem u sobu. "Mislila sam da ćete zaspati poslije tako napornog
dana."
"Dan smo prekrasno provele, Lia. Ali još je ostalo posla, zar ne?" Sonijin
pogled bježi prema Luisi koja sjedi na jednom od kreveta.
Oklijevam prije nego što zakimam. Mogu se samo nadati da je Luisa jednako
uviđavna kao Sonia.
Luisa podiže obrve. "Što je, Lia? Nešto ne valja?"
Sjedam na podnožje kreveta odmahujući glavom. "Nije baš da ne valja. Ali
ima nešto što vam nisam imala prilike reći. Nešto što sam doznala netom nakon
što ste ti i Sonia došle na čaj."
"Što to?"
Rukom prelazim preko čela, pokušavajući primiriti živce prije nego što im
objavim ono što može raskinuti prijateljstvo koje mi je priraslo srcu. To se lako reći
ne da pa izgovaram što jednostavnije i brže mogu. Govorim joj razlog zbog kojeg je
moj biljeg drukčiji, odoljevši nagonu da umirivanjem ili racionalizacijom ublažim
informaciju. Ako ćemo uistinu surađivati, Luisa mora točno razumjeti tko sam.
Isprva ništa ne govori. Izostaju prosvjedi i srdžba koje očekujem. Gleda me u
oči kao da ondje počivaju odgovori na sva njezina pitanja. Napokon poseže prema
meni i hvata me za ruku, ruku koju je Alice upravo zauvijek ispustila. Kad Luisa
progovara, njezine su riječi jednostavne, ali ostavljaju mi mjesta da se nadam.
"Reci mi sve."
Pa to i činim. Kazujem joj sve o proročanstvu, mojoj ulozi u njemu, o
medaljonu. Moju objavu dočekuje sa stoičkim mirom, spoznaja da sam ja Anđeo,
Dveri, njezine se odlučnosti tek ovlaš dotiče. Stižem na kraj svoje pripovijesti,
svjesna da ćemo ostatak priče ispisati nas tri zajedno.
"I tako smo se opet vratile na ključeve", kažem. "Ali imamo više nego što
smo prije."
Luisa kima, uvojci joj poskakuju po potiljku. "A tu do izražaja dolazi
tajanstvena madame, zar ne?"
Gledam u Soniju, iznenađeno podigavši obrve.
Ona nagiba glavu s osmijehom. "Rekla sam joj za naš posjet madame
Berrier."
"Dobro. Onda ste sve upućene."
"Da", kaže Luisa, "samo ..."
"Samo što?"
"Pa zašto niste mene pozvale sa sobom? Rado bih bila doznala više o
proročanstvu ..." Po glasu joj čujem da se duri, ali Sonia odgovara prije nego što ja
dospijevam.
"To ide na moju dušu, Luisa. Sobarica gospođe Millburn poznaje jednu od
Lijinih sobarica. Bilo me strah da ti pokušam doturiti poruku u Wycliffe. Nisam te
željela dovesti u nepriliku, a znala sam da se ne bi dala zaustaviti da si znala za naš
sastanak, bez obzira na posljedice."
Luisina tišina u meni budi strah da smo je povrijedile, ali slijedi njezino
nevoljko priznanje. "Pa valjda imate pravo. Baš znam biti strašno tvrdoglava!"
Smijehom odgovara na vlastitu kritiku. "Dakle? Što je rekla ona, ta tajanstvena
žena?"
"Rekla nam je da je Samhain drevni druidski blagdan koji označava razdoblje
Tame." Uspravljam se, izvukavši ukosnice iz kose. "Navodno pada na prvi
studenog, iako ne možemo dokučiti kakve to veze ima s ključevima. Jedino iole
zanimljivo je što je to ujedno i Sonijin rođendan."
Luisa sjeda uspravnije. "Što si rekla?"
Njezino me lice tjera da stanem i spustim ruke, dok mi kosa pada na
ramena.
Sonia se upleće s drugog kreveta gdje sjedi, naslonivši glavu otraga na
uzglavlje. "Rekla je da moj rođendan slučajno pada na dan Samhaina, prvi
studenog."
Luisi je lice problijedjelo. "Luisa? Što je bilo?" pitam je.
"Ma, samo ... pa baš je to čudno ..." Upire pogled u vatru, govoreći potiho
kao da govori sebi.
"Što to?" Sonia klizi na rub drugog kreveta.
Luisa dočekuje Sonijin pogled. "To što je prvog studenog tvoj rođendan.
Čudno je zato što je tad i moj."
Sonia ustaje, uputi se prema vatri prije nego što se okreće prema nama. "Ali
to je ... Koje godine?" Glas joj podrhtava dok postavlja pitanje.
"1874." Šapat je to koji kao da se zavlači u sjenovite kutove sobe. "Da."
Sonia kima, polagano. "Da. I moj isto."
Koračajući ispred njih obje, pokušavam u glavi pomiriti mnoge nespojive
komadiće slagalice. "To nema smisla. Moj rođendan nije prvog studenog pa to nije
povezano s nama svima, nego samo s vas dvije." Mrmljam naglas, ali nikomu
posebno. "I kako da mi sad odgonetnemo nešto toliko ... toliko ..."
"Suludo?" sugerira Luisa s kreveta.
Okrećem se da je pogledam. "Da. I jest suludo, nije li?"
Sonia se baca na sofu pokraj vatre. "I što da sad radimo? To što nam
rođendani padaju na isti dan jest čudno, ali nismo zato nimalo bliže tomu da
nađemo ključeve."
Na pamet mi pada pismo. "To sam zapravo i pokušavala reći. Možda smo
ipak bliže."
Sonia podiže pogled. "Kako to misliš?"
Izvukavši omotnicu iz džepa, pružam joj je. "Madame Berrier mi je ovo
poslala poslije našeg sastanka."
Sonia ustaje da uzme omotnicu, otvara je i proslijedi Luisi pismo nakon što
ga je pročitala.
"Tko je on?" pita Luisa. "Taj Alaistar Wigan?" Odmahujem glavom. "Ne
znam. Ali sutra ćemo doznati."
Sljedeće se jutro spuštamo niza stube, uzimamo pelerine iz predvorje i
zakoračujemo na hladno sunce. Već sam naš izlet dogovorila s tetom Virginijom.
Znam da je prozrela laž u mojoj izlici da u grad idemo na pravi čaj, ali što god da se
meni dogodi, na njoj je da se pobrine za Henryja. Ja je samo želim zaštititi. Zaštititi
ih oboje.
Od svog razgovora s Alice na stubama imam osjećaj da smo prešle nevidljivu
zapreku, točku iza koje mogu počivati samo toga i gubitak. Naša utrka da
proročanstvo okončamo onako kao što svaka od nas želi bit će opasna, čak
smrtonosna. A opet, nema druge negoli krenuti naprijed, osim ako u toj sjeni ne
želim proživjeti cijeli svoj život.
A to jednostavno ne dolazi u obzir.
Sonia, Luisa i ja prelazimo tratinu u kovitlacu uzbuđenog razgovora, dopuštajući
sebi da se načas obradujemo današnjem izletu, ma kako mračna njegova svrha
bila.
Penjemo se stubama spremišta za kočije do soba koje Emdund nastanjuje
otkad znam za sebe. Brzo stiže do vrata da odgovori na moje kucanje, a pogledom
obuhvaća Soniju, Luisu i mene na pragu.
Prije nego što smo uopće stigle progovoriti, poseže za kaputom pa nam se
obrati: "Dakle? Kamo danas idemo, gospođice?"
Odskakujemo amo-tamo po cestama što vode sve dalje od Birchwooda. Prema
adresi sam znala da nećemo ići u grad, ali nisam zamišljala da je tako daleko i na
baš tako zabačenome mjestu.
A zabačeno mora biti, jer putujemo toliko dugo da uzbuđenje zamijene tek
umorni uzdasi i dugi pogledi kroz prozor kočije. Zahvalna sam na tišini. Misli mi
ispunjava nada da bi nam gospodin Wigan morao pomoći da nađemo ključeve.
Edmund skreće s glavne ceste i zađe na šumovitu stazu, na kojoj kočija tone
u mrak pod zaklonom stabala iznad i oko nas. Glasno uzdišemo kad se, posve
naglo, sve rasvijetlilo, a Edmund zaustavio konje.
"Hvala Bogu!" kaže Luisa, podigavši ruku do čela. "Mislila sam da će mi
pozliti!"
Odgurava vrata da se otvore i iskobelja se iz kočije ne čekavši Edmunda.
Usrdno se nadam da joj neće uistinu pozliti. Ne znam koliko će gospodinu Wiganu
zadovoljstvo biti da mu na pragu osvanu tri djevojke, ali pretpostavljam da će to
zadovoljstvo biti neizmjerno manje ako jedna od njih doručak istovari u njegovo
grmlje.
Ali Luisa se sabire, otrvši čelo rupčićem, pa zakoračujemo prema vratima
sklepane kućice smještene nasred malene čistine. Sa strane je maleni vrt, a koza
nas lijeno odmjerava s dvorišta. Poneka kokoš kljuca kroz neko zalutalo sjemenje,
ali ako se izuzme tih nekoliko životinja, Lerwickovo imanje poveliko je ime za tako
skromno mjesto.
Edmund staje iza nas dok ja kucam na vrata, oguljena bijela boja leprša na
zemlju pod slabašnim pritiskom moje šake. Nitko ne dolazi i mi stojimo u tišini
raskvocalih kokošiju, pitajući se što da dalje radimo. Luisa autoritativno podiže
ruku kad iza sebe čujemo glas.
"Ohoho, dobar vam dan! Vi ste sigurno mlade dame o kojima mi je Sylvia
govorila!"
Okrećemo se prema malenom čovjeku u hlačama od tvida i napola
raskopčanoj košulji, čija se ćelava glava presijava na suncu. Ne mogu odrediti
naglasak u njegovom glasu, ali mislim da to mora biti ostatak škotskog ili irskog
koji je odavno otupio grubi američki govor.
"Što je bilo? Maca vam je popapala jezik, ha?" Prilazi nam. "Alastair Wigan,
vama na usluzi. Sylvia je rekla da ćete doć'." Doima se sretan što nas vidi, kao da
smo prijatelji koji se dugo nisu vidjeli, i treba mi trenutak da shvatim kako nemam
ama baš nikakve predodžbe o tome na koga misli.
"Dobar dan, gospodine Wigan. Ja sam Lia Milthorpe, a ovo su moje
prijateljice Sonia Sorrensen i Luisa Torelli i naš kočijaš Edmund." Nastaje sveopće
rukovanje i mrmljanje pozdrava. "Ali nažalost, ne poznajemo nikakvu Sylviju ..."
Njegovo se lice podiže u osmijehu, a oči postaju vragolaste. "Ma kako ne
biste pozvale! Sylvia Berrier, ona slasna Ijepotica iz grada."
Od njegova se izražavanja Sonia rumeni. Ja se hrvam sa smiješkom, a Luisa
se nakašljava, dok joj se iz grla otima odmetnuli hihot.
"Pa sad mi je još i više žao što se nisam imala priliku upoznati s madame ",
kaže Luisa, iskesivši se. "Koliko čujem, zaista je fascinantna!"
"Fascinantna, nego kako!" Gospodin Wigan kima znalački, a pogled mu
poprima odsutan izraz. Naglo plješće, kao da se sjetio nas. "Dakle! Ne možete mi
stajati pred vratima kao stranci! Ne ako ste prijateljice Sylvije Berrier!"
Polagano se kreće prema trijemu. "No, dođite. Skuhat ću nam čaja.
Eksperimentirao sam s novim uvarkom iz vrta, znate, a nemam ga često priliku
iskušati na ikome drugom osim na Algernonu."
Osvrćem se. "Algernonu?"
Gospodin Wigan maše prema dvorištu. "Da, da." Drži vrata otvorena dok mi
prolazimo kroz njih, jedna po jedna.
Bacam posljednji pogled na dvorište dok ulazim u kuću. Ondje nema nikoga,
samo kokoši i koza. O joj.
"Je ... je li Algernon onda koza?" pitam.
"Ama, razumije se!" Gospodin Wigan kreće prema još jednoj prostoriji, a
glas mu se gubi dok prolazi malenom kućom.
Luisa dočekuje moj pogled, humor joj obasjava oči. Ona je očito oduševljena
situacijom. Oči mi se prilagođavaju prigušenom svjetlu kućerka. Potpuno sam
zapanjena kuriozitetima što leže na svakoj površini.
Police s knjigama, prašnjave i dupkom pune, prošarane su komadićima
kamena i perja. Relikvije izrezbarene u drvu počivaju pokraj sablasnih lutaka, a u
nas zuri tko zna koliko čudnih kostura, dok iza nekih kroz obnevidjele oči paluca
plamen vatre. Mislim da prepoznajem majušnu vjeveričju glavu veličine oraha, a
možda čak i napuklu ljudsku lubanju što pridržava knjige na polici iznad kamina.
Prolaze me srsi, iako je soba poprilično topla.
Edmund se naslanja na zid pokraj vrata. Metodički motri sobu, kao da je
pohranjuje kako bi mu informacija ostala za budućnost. Tvrdoglavo stegnuta
čeljust govori mi da nas nema namjeru ostaviti same u ovoj čudnoj kući, a istini za
volju, njegova mi prisutnost ulijeva mir koji trebam. To je u svakom slučaju
sebično, ali itekako mi je drago što je ovdje.
"Evo ga!" Gospodin Wigan vraća se noseći limeni pladanj. Osvrće se po
natrpanoj sobi u potrazi za mjestom na koje bi ga odložio. "Ajoj."
Sonia spremno skače. "Da vam maknem knjige s ovog ovdje stola?"
Pokazuje prema gorostasnom kupu svezaka pod kojim pretpostavljam da je stol,
premda s mjesta na kojem stojim ne vidim ni jedan njegov djelić.
"O da. Itekako!" kaže gospodin Wigan.
Krenem pomoći Soniji, pa zajedno odlažemo knjige na pod usred oblaka
prašine od kojeg obje kašljemo. Pokušavam zanemariti prljavi stol kad smo
završile, jer gospodin Wigan kao da ga ne zamjećuje te stavlja pladanj onamo, i ne
pomislivši da ga očisti.
"Eto! Sylvia m' kaže da vas muči neka zagon'tka." Lijeva čaj u rasparene
šalice, pružajući ih jednom po jednom, uključujući Edmunda, koji iznenađeno
iskoračuje, zakimavši zahvalno. "Ispripovijedala mi je sve o proročanstvu, mada
sam ga i ja čuo, znate, od svoje zle pogane majke." Oči mu veselo svjetlucaju,
dajući na znanje da to nipošto ne misli o svojoj majci. "Pravo je čudo čuti da se o
tome govori, i to baš ovdje."
"Kako to ...? O!" Iznenađuje me čaj na mom jeziku. Ima okus na naranču i,
čini mi se, možda sladić. "Ovo je stvarno fino!"
Gospodin Wigan naginje se naprijed, a zadovoljstvo mu dodatno nabire već
izborano lice. "Je li tako? Nije valjda prejak?"
Odmahujem glavom. "Ni govora! Izvrstan je!" Otpijam još gutljaj prije nego
što spuštam šalicu. "Zašto vas iznenađuje što se o proročanstvu govori baš ovdje?"
"Pa zato što je to zapravo keltski mit. Ama jasno, Čuvari su iz Biblije, ali mit o
sestrama potječe od Kelta, iz Bretanje, rekao bih."
Kimam. "Tako. Pa nisam sigurna da shvaćam zašto je madame Berrier, hm,
Sylvia, mislila da ćete vi moći pomoći –"
"E, ja bome znam. Ja vam ga dođem nešto kao stručnjak, znate, za ono što
ima veze s prošlošću. Razumije se, nije to nešto što većina smatra vrijednim znati.
Ali svejedno", uzdiše. "Znam podosta o keltskim mitovima, biblijskim mitovima,
druidima ..." Zamahuje od sunca ispjeganom rukom. "Sve j' to isto, kako god da se
zvalo."
"Shvaćam. Pa onda ćete možda ipak moći pomoći, gospodine Wigan."
Izvlačim preveden bilješke iz svoje torbice i dodajem ih njemu. "Ima jedan dio
proročanstva koji još ne možemo odgonetnuti. Madame Berrier nam je rekla za
Samhain, ali nije mogla prepoznati aluziju na kamenu zmiju. Mislila je da riječ
Aubur zvuči poput nečega iz, pa, vašeg faha."
On kima, napućivši usnice. "Vraški vam je to zanimljivo. Bome baš vraški."
Spušta papir u krilo, otpivši čaja, a ništa na njemu ne daje naslutiti da ima namjeru
ponovno progovoriti.
Nakašljavam se. "No dakle –"
"Evo što nas zanima, gospodine Wigan," upleće se Luisa, "prepoznajete li
otkud je taj navod ili ne?"
On izgleda iznenađeno, kao da to uopće nije bilo sporno. Ustavši, odlazi
prema jednoj od klimavih polica s knjigama, promatrajući ondje posložene sveske
kao da poznaje sve i jedan, unatoč njihovu prilično proizvoljnom rasporedu. Treba
mu manje od deset sekunda da s police izvuče u tkaninu uvezanu knjigu. Okreće se
opet prema nama, vrati se na svoje mjesto pokraj vatre pa pijucka čaj dok lista
stranice knjige.
Luisa se naginje tako daleko naprijed da se bojim kako će posve pasti sa
svog sjedala. Usnice je napela u zategnutu crtu i ja mogu itekako zamisliti kolikom
se snagom volje obuzdava da ne ščepa knjigu od gospodina Wigana i sama je
ispregleda. Ali gospodin Wigan ne mrmlja niti ne govori. Samo okreće stranice
polagano i pomno prije nego što staje, napokon, blizu kraja.
Dodaje mi knjigu dok objašnjava. "Ne zove s' više Aubur, znate. Vjerojatno
je zato Sylvia imala nekih poteškoća. Aubur mu je staro ime. Sad ga zovemo
Avebury."
Spuštam pogled na knjigu. U njoj je umjetnikov crtež malenih putokaza što
tvore krug kroz koji prolazi crta. Meni to ne znači ama baš ništa.
"Ne razumijem. Što je to?" Prosljeđujem knjigu Luisi, u strahu da će je
uhvatiti napadaj ne bude li imala što drugo raditi osim čekati i slušati gospodina
Wigana.
"Pa to j' kameni krug! Manje poznat, ali svejedno, kameni krug."
Njegov opis pokreće neki kotačić u mom pamćenju. "Kameni krug? Mislite,
kao onaj veliki u Engleskoj? Stonehenge?"
On znalački kima. "A da. Stonehenge. Svi k'o da znaju taj, ali ima mnogo
drugih, uglavnom porazbacanih po britanskom otočju."
Sonia drži knjigu u krilu. Podiže pogled prema gospodinu Wiganu. "A taj ...
Avebury je jedan od njih? Jedan od kamenih krugova?"
"Jest. Jedan od nji'." Čini se da nema više ništa za reći na tu temu.
Luisa bojažljivo pogledava prema meni prije nego što nastavlja. "A što je s
kamenom zmijom? Zašto proročanstvo Aveburyju nadijeva tako čudno ime?"
"E pa, to vam je ono čudno. Malo ljudi zna za vezu između Aveburyja i zmije,
ali da mu ocrtate obrise, vidjeli biste da je podignut u obliku zmije, je 1'. Zmije što
prolazi kroz krug."
U izrazu panike na Sonijinu i Luisinu licu zasigurno se zrcali moja, jer zmija
što prolazi kroz krug vrlo je blizu zmiji što se uvija oko kruga na medaljonu i
biljezima koje sve nosimo.
"Ali kakve veze kameni krug ondje u Engleskoj ima s nama? S
proročanstvom?" pita Luisa.
Podižem prijevod proročanstva sa stola, čitajući ga naglas. "Porođen u
prvom dahu Samhaina u sjeni Mističnog kamena Zmije Auburske."' Odmahujem
glavom gledajući u gospodina Wigana. "Ključevi. Nešto o tome da su ključevi
iskovani blizu Aveburyja ... Što je s obližnjim gradovima? Možda postoji grad u
blizini Aveburyja, grad gdje su ključevi možda skriveni ili izrađeni? Možda grad
poznat po kovačkom zanatu?"
Gospodin Wigan češe se po glavi, čelo mu je naborano od razmišljanja. "Pa
većina kamenih krugova su na zabačenim mjestima, reklo bi se ... Ali možda imam
nešto što će biti korisno."
Ustaje sa stolice i pođe prema velikom stolu odgurnutom uza zid,
prekrivenom kojekakvim papirima i knjigama. Otvorivši duboku donju ladicu, kopa
po njoj pa se pomalja s papirnatim svitkom. Maše njime zrakom.
"Evo. Dođite pogledati."
Ne trudi se raščistiti stol, nego svitak polaže povrh nereda, razmotavajući ga
malo pomalo, sve dok ne postaje jasno da je to karta. Luisa meće kamen, dvije
knjige i staklenku na kutove da se karta ne bi opet Bavila dok je tumačimo.
Gospodin Wigan stavlja naočale pa se nadnosimo nad kartu, zajedno s
Edmundom. Hvatam njegov pogled i ugledam u njemu nešto zbog čega mu se
uzdam povjeriti našu tajnu. On je bio prvi zaposlenik mog oca. Njegov najstariji
prijatelj. Ako ne mogu vjerovati njemu, komu ću?
"Dakle ovako. Avebury. Ovdje." Gospodin Wigan čvorastim prstom upire u
mjesto blizu sredine zemljovida.
Tek mutno razabirem slova A-U-B u sjenovitoj sobi.
"Da, ali ne bih rekla da će ključevi biti baš ondje", Luisa se upleće,
proučavajući zemljovid dok žvače nokat na palcu. "Proročanstvo kaže blizu
kamene zmije, zar ne?"
"Jes'." Gospodin Wigan kima. "Jasno mi je što hoćete reć'. Da vidimo, dakle
..." Prstima klizi sve dalje od središta karte. "Imamo selo Newbury. Ovdje." Kucka
po karti nedaleko od mjesta gdje je označio Avebury. Ne vidim nikakve riječi što ga
identificiraju kao Newbury, ali čini se da se on na karti snalazi, pa slušam dok
nastavlja. "A zatim imamo selo Swindon, ovdje." Kucnuvši, prostorijom odašilje još
jedan lagani kloptaj. "Nadalje imamo selo Bath, vrlo poznato. Bome itekako
poznato. Možda –"
Ali Sonia se upleće prije nego što uspijeva nastaviti. "Bath? Bath u
Engleskoj? Ali ..."
Luisa diže pogled, oči joj se sjaje na svjetlu vatre. "Što?"
Sonia dočekuje Luisin pogled prije nego što se okreće momu. "Prvo datum, a
sad ..."
"A sad što?" Želudac mi se zauzlao u čvor. Ne znam što će reći, ali osjećam
kako se okreće kotač sudbine.
"A sad Bath", kaže. "Ondje sam se rodila. To mi je gospođa Millburn rekla
kad sam je pitala – da sam rođena u Bathu."
S njezinim riječima nešto sjeda na mjesto. Gledam u Luisu. "Ti nisi rođena u
Italiji, je li tako, Luisa?"
Njezine su riječi bojažljivi šaptaj prema sobi. "Nisam."
"Ali rekla si da si rođena u Italiji." Zrna panike kao da se prosiplju iz Sonijina
glasa, napuklog poput stakla.
Luisa odmahuje glavom. "Ne. Nisam. Rekla sam da sam iz Italije. I jesam. Ali
moja je majka bila Engleskinja. Rodila sam se u Engleskoj, a u Italiju su me odveli
kad sam bila dojenče."
Gledam gospodina Wigana. 'Koji su drugi gradovi, gospodine Wigan? Drugi
gradovi u blizini kamene zmije iz Aveburyja?"
Čak i on izgleda smeteno dok spušta pogled natrag na zemljovid, klizeći
prstom amo-tamo preko papira dok ga nije smjestio. "Da vidimo ... imali smo
Newbury, Swindon, Bath." Nakratko podiže pogled prema Soniji prije nego što
pozornost ponovno posvećuje zemljovidu. "Ako pratimo tu liniju ukrug,
manje-više, imamo Stroud, Trowbridge, Salisbury i ... Andover. Zvuči li vam ijedan
poznato, draga moja?" Gleda u Luisu s nadom.
Isprva mislim da sam pogriješila. Mislim kako sam sigurno pogrešno shvatila
jer Luisa stoji ukipljeno, kao da ništa što je gospodin Wigan rekao na nju nije uopće
ostavilo dojam. On duboko uzdiše i upire pogled iznova u kartu, kao da se sprema
potražiti druge gradove, druga sela, kadli Luisa napokon prekine šutnju.
"Salisbury", mrmlja. "Rođena sam u Salisburyju."
Četiri Biljega, četiri Ključa, Vatreni krug porođen u prvom dahu Samhaina u
sjeni Mističnog kamena Zmije Auburske. Riječi proročanstva šumore mi u uhu i
najednom, ja znam. "Sonia? U koliko si ti sati rođena?"
Odmahuje glavom. "Zaista ne znam."
Gledam prema Luisi. "Luisa?"
"O-Oko ponoći, rekli su mi."
I sad sam sigurna, kao što mislim da i one moraju biti.
U čudu podižem pogled prema Soniji i Luisi. "To ste vi. Vi i drugi koji nose
vaš biljeg. Vi ste ključevi."



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

16 Re: Michelle Zink - Sestrinsko proročanstvo taj Sre Mar 06, 2013 7:21 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Umorne smo od putovanja do gospodina Wigana, a slavljeničko ozračje blagdana
gotovo je posve iščezlo dok provodimo napetošću nabijenu večeru s tetom
Virginijom, Alice i Henryjem. Na zajedničko olakšanje, rekla bih, povlačimo se u
svoje sobe poslije deserta. Obukla sam spavaćicu i spremam se za počinak, kadli
me kucanje ponuka da dignem pogled sa svjetiljke.
Kad sam otvorila vrata, Luisa i Sonia stoje u kućnim ogrtačima i papučama
na pragu moje sobe.
"Još ste budne? Mislila sam da ćete već biti dobrano na putu da utonete u
san."
Sonia odmahuje glavom. "Bojim se da je san još daleko, Lia." Uzmičem,
držeći vrata otvorena. "Hajde. Uđite."
Luisa ulazi u sobu i naslanja se na zid, dok se Sonia posadila na rub kreveta.
Sjedam pokraj nje, zagledam se u njezino blijedo lice pri svjetlu vatre. "Što
je?"
"Luisa i ja smo raspravljale. I slažemo se. Ako mi jesmo ključevi, što prije
nekako okončamo proročanstvo, to bolje."
Kimam, duboko dišući. "U redu. Ali ... jeste li vi dobro?"
Sonia poseže i hvata me za ruku. "To je jednostavno bilo takvo ... takvo ...
iznenađenje. Neko sam vrijeme mislila da neću moći disati. Dakako, znala sam da
smo na neki način dio proročanstva. Zašto bismo inače Luisa i ja nosile biljeg?
Svejedno, najednom sam se valjda jako prepala što sam se našla u takvoj situaciji."
Smiješim se pred njezinim pogledom. "Razumijem. Ali bolje je da
surađujemo nego da guramo svaka za sebe, nije li?" Ona kima, uzvrativši mi
osmijeh, a ja prilazim vatri i okrećem se prema njima. "Dobro onda, vrijeme je da
povučemo sljedeći potez. Vrijeme je da pronađemo ostale ključeve."
Sonia odmahuje glavom. "Ali kako? Bit će nas četiri, zar ne? Još dvije povrh
Luise i mene?"
"Tako je, ali nećemo morati krenuti od početka, samo da nađemo popis."
Luisi se zbunjenost ogleda na licu. "Kakav popis?"
"Popis imena koji je sastavio moj otac. Sjećate se? Rekla sam vam već kako
je teta Virginia kazala da je tražio djecu, da je imao popis imena i mjesta. Prije se
činilo tako nasumično, to što vas je našao, ali sad ima više smisla. Ako su svi
ključevi rođeni blizu Aveburyja oko ponoći prvog studenog iste godine, ne bi bilo
previše teško naći četiri djevojke s biljegom. Jedina je mogućnost da ste ti i Sonia
bile na tom popisu, a ako ste na tom popisu bile vi, vjerojatno je bilo i ostalih.
Uspijemo li ga pronaći prije Alice, možemo pokušati ući u trag drugim ključevima."
Sonia ustaje, frustrirano prinijevši vrške prstiju k čelu. "Čak i da imamo sve
ključeve, ne znamo kako da okončamo proročanstvo."
Dočekujem Luisin pogled s druge strane sobe. Navikle smo se na Sonijino
smireno držanje. Ni jedna od nas ne zna što da kaže suočena s njezinim
nenadanim očajem.
Izgovaram jedinu istinu koju mogu. "Znam da bi od ovoga najradije iz kože
iskočila. Zaista, znam. Ali mom je ocu trebalo gotovo deset godina da postigne ono
što jest, i sad je možda moguće druge ključeve pronaći a da se ne vraćamo na
početak. Ako jest, moramo naći popis, i to uskoro, jer bi u Aliceinim rukama
sigurno bio opasan. Možda će nam se ostalo razotkriti samo ili ćemo možda morati
naći načina da to istjeramo na vidjelo, kao što smo i ove tragove dosad."
Sonia se stropošta natrag na sofu i nijemo položi glavu u ruke.
"Dobro, Lia." Luisa mirno progovara s druge strane sobe. Laknulo mi je što
vidim da joj se svjetlost vratila u oči. "Gdje da tražimo? Gdje bi popis mogao biti
skriven?"
"Upravo sam o tome razmišljala. Postoji samo jedan čovjek, čovjek koji o
proročanstvu zna više od ijedne među nama ..."
Sonia podiže pogled. "Tko?"
"Moj otac."
Luisa progovara sa suprotnog kraja sobe. "Ali, Lia ... tvoj otac ... hoću reći –"
"Dobro znam da je moj otac mrtav, Luisa. Ali Sonia eto slučajno koji put
može razgovarati s mrtvima, je li tako, Sonia?"
Na njezinu se licu, glatkom poput alabastera na svjetlu vatre, ne vide nikakvi
osjećaji. "Pa, da. Koji put." Prilazi k meni i zagleda mi se u oči. "Ali ne uvijek. Ne
mogu upravljati time tko će doći, a tko neće. Ne mogu upravljati porukama koje se
iz jednog svijeta prosljeđuju u drugi. Ne kažem ja svojim klijentima tek tako da moj
rad ovisi o volji duhova. To je posve istinito."
"Da, ali možeš pokušati, zar ne? Da ... da ga prizoveš? Da ga navedeš da se
pojavi?"
Njezin odgovor dolazi sporije i s manje oduševljenja nego što očekujem. "Pa
valjda. Ali što je s Virginijom? Rekla si da je nekoć bila Stražarica. Zašto ne možemo
jednostavno pitati nju?"
"Moj je otac sve tajio. Znala je da postoji popis, ali ne i gdje je skriven, a
poznaje samo dio proročanstva. Samo svoju ulogu u njemu i ulogu moje majke. A
Alice s nama sigurno neće ništa podijeliti." Odmahujem glavom. "Ne. Moramo
razgovarati s mojim ocem. To je jedini način."
"Ali čak i da uspijem pronaći tvog oca, duhovi se ne mogu miješati u svijet
koji su napustili, ne uistinu. Mogu nam govoriti o Drugosvjetovima i o tome kako je
bilo prije nego što su preminuli, ali u našem svijetu ne mogu vidjeti ništa poslije
trenutka kad su ga napustili."
Zastaje, stišćući usnice dok pokušava naći riječi koje joj trebaju. "Jednom
kada duša prijeđe u drugi svijet, to je kao da ... kao da se spusti zastor između te
duše i nas. Ponekad se stanji tako da možemo razgovarati s dušom, ali tvoj ti otac
neće moći reći ništa što se dogodilo od njegove smrti."
Slagala bih da kažem kako nisam razočarana. Nadala sam se brzom i
jednostavnom odgovoru o tome gdje je popis. Pa ipak, to ne znači da otac ne
može bar nekako pomoći. "Dakle ... mogao bi nam reći kamo ga je sakrio prije
svoje smrti?"
Kima. "Mislim da bi."
Perce nade doleprša u moju dušu. "Možda je još ondje ... Vrijedi pokušati,
zar ne? Da bar negdje počnemo?"
Sonia kima, dočekavši moj pogled. "Dobro onda. Pokušajmo."
Premještamo se na pod bez daljnjeg razgovora, smještamo se u malen krug
pred vatrom. Ondje se brzo hvatamo za ruke, kao da nas samo to može zaštititi od
svega što god da nas čeka s druge strane ovog svijeta. Sjećam se onog prvog
susreta u primaćoj sobi kod gospođe Millburn. Kako se davno to sad čini i kako
nemoguće da smo se zajedno zatekle u Birchwoodu, zatvorivši još jedan krug, ovaj
put bez Alice, i to radi nečeg, daleko opasnijeg od psine.
Sonia sklapa oči. Ja gledam prema Luisi, njezine nevjerojatno dugačke,
tamne trepavice bacaju sjenu na profinjenu oblinu njezina obraza. Ne preostaje mi
ništa drugo nego da im se pridružim. Zatvaram oči, čekajući, slušajući tihi zvuk
Sonijina daha. Kad se ništa nije dogodilo, otvaram oči i zatječem Soniju kako me
gleda.
"Zar nešto ne valja?" pitam.
Ona guta tako teško da joj se nježno grlo mreška. "Ma samo ... eto",
nervozno se smije. "Vidim da se najednom bojim. Hoćeš li paziti na mene? Ako se
nešto slučajno dogodi, nešto što se ne čini ispravno, moraš raskinuti krug i silom
me prenuti iz duševnog transa."
Znam o čemu govori. Osjetila sam mračno biće. Čula sam otkucavanje Duša,
osjetila njihov plameni dah na svojim leđima. "Držat ćemo stražu, Sonia. Dajem ti
riječ."
Kima, sklopivši oči pred svojim strahom.
Neko vrijeme ništa se ne događa. Ponirem u stanje koje je gotovo
hipnotičko, potpomognuto pucketanjem vatre i tišinom u sobi. Već sam prestala
očekivati da se nešto dogodi kadli osjetim njegov miris, kao što sam i onaj put.
Blijedi je to podsjetnik na očevu lulu, vunu njegova najdražeg sakoa što miriše na
cedrovinu ormara.
Sonijin glas prekida tešku tišinu u sobi. "Je li to Thomas Milthorpe? Otac Lije,
Alice i Henryja?" Nastaje stanka prije nego što nastavlja, ovaj put progovorivši tiše.
"Da, da. Šutjet ćemo."
Oči joj se otvaraju, u njima plamsa neuobičajena oštrina. Plavetnilo njezinih
očiju je življe, crni se krug na vanjskom rubu zjenice jasnije ocrtava. Čudna
pulsirajuća energija, gotovo čujna, ispunila je sobu. Od nje osjećam istodobno
toplinu i klonulost, i borim se protiv nagona da pokrijem uši, kao da će to nekako
potisnuti prisutnost za koju se čini da se s nekog neviđenog mjesta izlijeva u sobu.
"Prije nego što Lia pristane razgovarati s tobom, Duše, moraš joj reći nešto
što će samo ona znati. Nešto što će dokazati tvoj identitet."
Čudi me to pitanje, razlog zbog kojega ga ona postavlja, dok čekam Soniju
da proslijedi odgovor mog oca natrag u sobu. Peckavi žmarci počinju ondje gdje se
moj dlan dotiče sa Sonijinim pa se šire i zahvaćaju mi prste, tako da imam osjećaj
da mi je cijela šaka oživjela u vatri. A potom čujem glas, promukao, što dopire iz,
kako se čini, vrlo velike udaljenosti.
"Lia? Lia? Čuješ li me, kćeri?"
Odmahujem glavom u nevjerici. To je glas mog oca, u to sam sigurna, ali ne
znam kako mi je dano da ga čujem, da uspostavim kontakt s mrtvim ocem samo
time što Soniju držim za ruku. Pogled mi bježi prema Luisi, čija je šaka uzavrela u
mojoj. Oči su joj otvorene i ustrašene dok u čudu zuri u Sonijino lice. I ona ga čuje.
Glas, što dopire odasvud i niotkud u isti mah, prisiljava me na posluh. "Lia ...
Slušaj. Mnogo je toga o čemu valja raspraviti ..." Glas je pucketavi, gubi se usred
nekih riječi. "Ponudit ću ti dokaz koji zahtijeva Duhozborka, ali moramo biti brzi.
Uskoro će doći ..." Glas mu se načas gubi pa se vraća. "Lia ... Kćeri ... Sjećaš li se
kad si pokušala sagraditi splav? Henryju je ... ispao u rijeku i ... sjećaš se? Bila si
tako mala, ali ... sigurno si ga mogla dostići da ... dovoljno brzo veslala. Nikad nisi
bila baš vična ... kad je trebalo nešto graditi, Lia. Sjećaš se? Ali svejedno si
pokušala. Trudila si se i trudila, mada je izvjesno bilo ... da to nije moguće ..."
Suze mi peku vjeđe dok se prisjećam koliko sam trudila da sagradim
improviziranu splav kako bih našla brod kojim se Henry igrao, uvjerena da ga mogu
uhvatiti, iako je uporno plovio nizvodno. Alice je stajala pokraj, ponavljajući
neprestance da je to nemoguće. Mislim da je čak i siroti Henry znao da nikad
nećemo uhvatiti igračku, iako je riječna struja bila blaga poslije dugog razdoblja
bez kiše. Ali ja sam svejedno čekićem spajala drva, cijelo vrijeme u svojoj najfinijoj
pregači, koristeći se alatom i ostacima koji su naokolo ostali za očevim radnicima
kad su otišli na stanku za ručak. Radila sam grozničavo, mada bez prave vještine.
Kad sam naposljetku porinula svoju skucanu spasilačku splav, potonula je prije
nego što sam stigla na nju nogom kročiti. Mislim da je mene više pogodila moja
nesposobnost da spasim brodić negoli Henryja to što je ostao bez njega.
"Sjećam se." Moj je glas šapat.
Na trenutak je sve nijemo i ja se bojim da smo izgubile krhku vezu s
Drugosvjetovima. Ali glas se vraća, mada prilično oslabljen.
"Tako, Lia. Tako. Moraš naći ... ključeve. Ja sam pokušao ... Pokušao sam ...
ponovno. Ušao sam u trag ... ali samo dva ... Ti moraš ... popis ... da upotpuniš
krug. Ostavio sam ga u ... iza ... To je jedini način ... kraj proročanstva. Ti si ... Tvoja
je ... jednom zauvijek, ali ne bez četvorke."
Osjećam kako se gubi, baš kao što to i čujem u njegovu razlomljenom glasu.
Energija koja je sve osjetnije ispunjavala sobu sada blijedi pa se trunčicu pojača
nekoliko sekunda prije nego što malakše još i više.
Sonia se uključuje, autoritativnija u duševnom transu negoli u stvarnom
svijetu. "Gospodine Milthorpe, moramo pronaći popis ključeva. Vaša prisutnost je
sve slabija ... Nismo razumjele sve što ste rekli. Možete li ponoviti? Možete li ostati
uz nas, gospodine Milthorpe?"
U tišini čekamo njegov odgovor, čujemo napokon šapat žustriji nego prije.
"Pssst ... On dolazi. Ja ... ići. Lia ... Moraš naći popis ... one su ključevi. Pogledaj ...
Henry je sve što je ostalo od koprene. Mi smo ... ti, kćeri. Mi ... te."
A onda nestaje. Osjećam to u odsutnosti njegove prisutnosti. Soba koja se
prije doimala normalnom kao i svaka druga, sad se doima praznom bez topline
duha mog oca. Soniji glava pada naprijed na prsa kao da je čvrsto zaspala.
"Sonia? Gotovo je, Sonia. Možeš –"
Ali ne stižem dalje. Njezina se glava naglo trza uvis, plave se oči otvaraju,
gledajući ravno u mene, čudno je strujanje još jasnije. Glas koji se pomalja nije
njezin ni glas mog oca.
"Opasnu to igru igraš, Gospodarice."
Srh se poput kaplje kiše cijedi s mog potiljka cijelim putem niz kralježnicu.
Soniji su oči staklaste i ja znam da to zapravo nije ona.
Sjedam uspravnije, mahnito razmatrajući što nam je činiti, dok pokušavam
zadržati smiren izraz. "Moraš ići. Ne pripadaš ovamo."
"Varaš se. Zašto mi ne dopuštaš da prođem? Zašto moraš tražiti ključeve
kad ti ja mogu pružiti sve za čime žudiš? Zazovi me, Gospodarice, pa neka kaos
zavlada."
Zatravljuju me oči, Sonijine su, a opet nisu njezine. Ujedno je morbidno i
fascinantno čuti sablasni glas što dopire sa Sonijina nježnog lica.
"Nestani, Duše. Nisi dobrodošao." Pokušavam zadržati odmjeren glas, ali
prisutnost zla, spoznaja da sam i odveć blizu nečemu što ne razumijem, tjera me
da se tresem.
"Neće biti mira dok ne otvoriš Dveri." To je zaziv, zov tisuća glasova, tihih i
podmuklih. "Otvori Dveri ... Otvori Dveri ... Otvori –"
Trzam se unatrag, raskidam krug, dok se Luisa baca preko njegova središta,
grabi Soniju za ramena pa je trese ... trese. "Sonia! Probudi se, Sonia! Moraš se
vratiti!"
Njezino je zaklinjanje sve uspaničenije i upornije, a riječi dušnog stvora
iskrivljuju se i izobličuju dok Luisa trese li trese. "Vrijeme je ... Vrijeme da kaos
zavlada."
Sonijino se tijelo koči, lice joj se grči u grimasu posvemašnjeg užasa i boli pa
se srozava na pod. S njezinim oslobođenjem osjećam vlastito. Pužem do nje, dižem
joj glavu s tvrdog poda sebi u krilo.
"O moj Bože! O moj Bože!" Luisa ne prestaje ponavljati refren.
Treba mi trenutak da nadglasam lupanje svog srca. "Sonia! Probudi se,
Sonia. Vrati se!" Govorim joj oštro, tjerajući je natrag silinom svog straha.
Ne uočavam da smo prestale biti tihe. Sve je svjetovno iščeznulo u čudnoj
izolaciji sobe. Tek kad su se vrata otvorila i jednako brzo se zatvorila, spoznajem da
smo bile preglasne za usnulu kuću.
Koraci su brzi, ali dostojanstveno prelaze pod. Jedva da stižem osvijestiti
njezinu prisutnost, a teta Virginija već se prigiba do poda, pogledom obuhvativši
naš raskinuti krug, paniku na našim licima, Soniju koja leži na podu, i dalje žmireći,
samrtno blijedog lica.
Gleda mene, licem joj je ovladala tjeskoba. "Što to radite? O, Lia! Što li si to
učinila?"



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

17 Re: Michelle Zink - Sestrinsko proročanstvo taj Sre Mar 06, 2013 7:21 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
"Osjećam se kao da će mi se glava raspoloviti." Sonia leži na krevetu bliže prozoru,
njezina je blijeda kosa svjetlucava mreža preko jastuka.
Na pamet mi ne pada ama baš ništa što bih rekla jer nema sumnje da sam za
to kriva ja. Da nisam navaljivala na Soniju da pokuša doći do oca, ona ne bi pala
žrtvom groznom dušnom stvoru.
"Jesi ... jesi li dobro?" Luisi glas zapinje i ja znam da nije sigurna koliko da
kaže pred tetom Virginijom.
Sonia dlanom pritišće sljepoočice prije nego što odgovara. "Da. Da, sigurna
sam da ću biti dobro." I ona oprezno zaobilazi pitanje što smo radile kad nas je
zatekla teta Virginia.
Ali mojoj teti zaobilaženje nije ni na kraj pameti. Ustaje, uvjerivši se sad da
je njezina štićenica ozdravila ili da uskoro hoće. "Pa što ste to radile? Gdje vam je
samo pamet bila? Zar ne znate koliko opasni Drugosvjetovi mogu biti?"
Nema druge negoli preuzeti odgovornost za koju znam da je moja. "Ja sam
kriva. Ja ... htjela sam razgovarati s ocem. Prinudila sam Soniju da vodi seansu ...
da pokuša uspostaviti kontakt s njime."
Na njezinu licu nema nevjerice, samo spokoj i bojažljivo prihvaćanje. "Vi, ni
jedna od vas, ne razumijete stvora kojim se poigravate." Svaku od nas gleda u oči,
čak i Soniju, koja se pred njezinim prodornim pogledom leca kao da je to Sunce
uprlo žarku zraku u njezinu glavobolju.
Krećem prema njoj, dok mi u krvi kipi srdžba. "Sigurno bih razumjela više da
ste mi bar ti, ili otac, ili majka ili tko već to rekli kad ste imali prilike! Umjesto toga
prisiljena sam se naokolo šuljati, tražeći odgovore na pitanja koja i ne razumijem.
Okrenule smo i nebo i zemlju da razriješimo zagonetku proročanstva. I znaš što?
Našle smo odgovor! Jesmo! Ali ne ide to tako glatko."
Svjesna sam ludila što raste, svjesna da sam pogurnuta toliko blizu ruba
velikog ponora da bih se radije bacila s njega nego da ga se i dalje bojim. "Ključevi
su djeca, teta Virginia. Ona koju je otac našao i ona koju je i dalje tražio kad je
umro. Jedino što su ovdje samo Luisa i Sonia. Treba nam popis da nađemo druge
ključeve pa sam mislila da bi nam otac mogao reći kamo ga je skrio, dobro? Zato
sam zamolila Soniju da uspostavi kontakt s ocem." Bez daha sam od bijesa, dišem
teško kao da sam dotrčala izdaleka, a nisam učinila ništa drugo doli iz duše istresla
svu gorčinu i krivnju što mi je oko vrata visjela poput omče.
Teta Virginia baca se na krevet pokraj Sonije, glas joj je tek mrmor. "Ne
može biti."
Sjedam uz nju, moja se srdžba slegnula u polagano vrenje. "Tako je. Tako
mora biti. Danas smo posjetile nekoga, teta Virginia. Nekoga tko nam je pomogao
da nađemo odgovor."
Uzimam jednu njezinu ruku u svoju dok joj govorim o našem posjetu
madame Berrier, a potom gospodinu Wiganu, nadajući se da će ona uspjeti
popuniti praznine i dovesti nas do popisa.
"Imaš li predodžbu, bar kakvu-takvu, kamo ga je otac mogao sakriti?" pitam
je kad sam završila.
Teti Virginiji oči su zamagljene od iznenađenja. U tom izrazu prepoznajem
neku vrstu umrtvljenosti, neku vrstu poricanja, dok njezina duša pokušava pobiti
ono što um zna.
"Zaista ne znam, Lia. Rekla sam ti, meni ga nikad nije pokazao. Silno je bio
tajnovit što se toga tiče, a sad vidim i zašto. Prema proročanstvu moraš imati sva
četiri ključa da sapneš Zvijer. Ako su to doista ljudi ... ako se njihov identitet
razotkrije ..." Bojažljivi pogled podiže prema Soniji i Luisi. "Bili bi u teškoj
opasnosti."
Znam da misli na Alice. Pomisao na Soniju i Luisu u opasnosti od moje sestre
ispunjava me jezom. "Misliš li da bismo ih trebale skloniti iz Birchwooda, teta
Virginia? Da odu sad, prije nego što Alice otkrije ono što smo i mi otkrile?"
Ne odgovara moja teta, nego Luisa, prekriživši ruke preko prsa. "Ne znam za
Soniju, ali ja nemam namjeru otići. Ovo je i moja bitka i ja je namjeravam voditi.
Uostalom, Alice možda još ne zna za ključeve. Svojim naglim odlaskom samo
bismo na sebe privukle pretjerano pozornost."
Sonia zakoračuje, lecne se i dotakne čelo. "Luisa ima pravo. Velika će se
prašina dići ako odemo sad, kad smo trebale ostati do nedjelje, a tko zna kad
ćemo ponovno provesti toliko vremena zajedno da potražimo ostale ključeve.
Uostalom, ima u Drugosvjetovima strašnijih stvari s kojima se treba suočiti. Neću
se bojati djevojke, pa makar ta djevojka bila Alice."
Ne poznaju one Alice, mislim. Ne znaju za što je sposobna.
Ali ne izgovaram to naglas, jer što god Alice još bila, ipak je i dalje moja
sestra. A na kraju krajeva, sve mi nešto riskiramo kako bismo se pobrinule da se
proročanstvu stane na kraj.
Razmjeri zadatka što nam predstoji, opasnost u njegovu provođenju,
obrušava se na mene naglom silinom. Kako da pronađemo još dva ključa? Čak i s
popisom, Sonia i Luisa dokaz su da ostali ključevi mogu biti raspršeni po cijelom
svijetu.
"Što ako ih ne možemo naći, teta Virginia? Što ako to ne možemo?"
Ona stišće usnice, ustaje i priđe komodi između dva kreveta pa vadi nešto iz
ladice. Vraća se s malenom Biblijom u rukama. Ruke joj se tresu dok je okreće
otraga, vrlo blizu kraju.
Čita bez prethodnog uvoda: "Začujem iz hrama jak glas koji viknu sedmorici
anđela: 'Hajdete, izlijte sedam čaša gnjeva Božjega na zemlju!' Ode prvi i izli svoju
čašu na zemlju. I pojavi se čir, koban i bolan, na ljudima što nose žig Zvijerin i
klanjaju se kipu njezinu. Drugi izli svoju čašu na more. I ono posta krv kao krv
mrtvačeva te izginu sve živo u moru. Treći izli svoju čašu na rijeke i izvore vóda. I
postadoše krv. I začujem anđela vóda gdje govori –"
"Sedam zala." Luisin se glas upleće šaptom.
Teta Virginia zaklapa Bibliju, podigavši pogled prema Luisi, i kima. "Točno."
Luisa se okreće meni. "Sedam zala predznak su kraja u Bibliji. Povratak
bezdanom kaosu što je postojao prije početka vremena."
Bešumni ostatak tajanstvene slagalice sjeda na mjesto i ja svoj djelić
primećem ostalima. "Smrt, glad, krv, oganj, mrak, suša, rasap." Riječi proročanstva
toliko sam puta pročitala otkad sam našla knjigu da ih nikad neću zaboraviti.
"Da", potvrđuje teta Virginia. "Biblija predočava zla kao kraj koji prethodi
novomu početku, u kojem će svijetom vladati Bog na svjetlosti. Ali Biblija je pisana
kronika, a kao i sve pisane kronike što su prevedene na tisuće jezika i što su s
koljena na koljeno prelazile tisućama godina, obuhvaća i ono što je možda manje
istinito. A ispušta drugo što je možda i istinitije."
"Dakle, što to onda zapravo znači?" pitam.
Teta Virginia poseže za mojom rukom. "Zla su jednostavno predznak kraja.
Kraja svijeta kakvog poznajemo i početak svijeta kojim dovijeka vlada Zvijer. Ako
ne uspijete naći četiri ključa i zatvoriti krug, Samael će kroz vas naći svoj put i bit će
prekasno. Počet će Sedam zala, izazivajući silnu patnju i razaranje prije kraja koji
nije ništa drugo negoli to. Kraj."
Žestoko odmahujem glavom, misleći na Henryja, Luisu, Soniju i tetu
Virginiju. "Ali ja sam Anđeo. Svi tako kažu. Imam izbora. Ako mu odbijem prolaz,
ne može doći." Zvučim kao dijete, čak i sebi.
Virginia me gleda u oči. "Voljela bih da je tako, Lia. Ali Samael će iskoristiti
tvoju slabost. Vrebat će te dok spavaš. Poslat će svoju vojsku da te nađe, one koji
čekaju u Drugosvjetovima i one koji su već prešli u naš. One koje najviše voliš
upotrijebit će protiv tebe.
Možeš mu se odupirati neko vrijeme, ali bojim se da ti to neće za rukom
polaziti zadugo. Vojska se stoljećima skuplja, čekajući svog Kralja. Čekajući Dveri
koje će ga sprovesti da otpočnu svoju strahovladu. Čekajući tebe, Lia. Neće tako
lako odustati. Morate naći popis. Morate naći ostale ključeve. I morate to učiniti
brzo."
Ne želim spavati. To što sam našla odgovore koje sam željela nije mi donijelo
utjehu kakvu sam zamišljala, pa se pitam jesu li i Sonia i Luisa nemirne poput
mene. Toliko toga valja učiniti, ali kasan je sat, pa smo odlučile za popisom tragati
u knjižnici sutra na jasnom danjem svjetlu. Knjiga je bila u knjižnici pa bi mogao biti
i popis.
Samo mi ondje pada na pamet početi našu potragu.
Nismo raspravljale o tome što ćemo učiniti jednom kad ga nađemo, što
ćemo poduzeti da uđemo u trag dvama preostalim ključevima. Mada je to ostalo
neizrečeno, ipak se podrazumijeva da moramo ići koračić po koračić, inače ćemo
sve poludjeti.
Sjedim s ledima uz visoko drveno uzglavlje, pokušavajući ostati na oprezu.
Svezala sam vrpce u čvor oko zapešća. Čak i ako medaljon nade put do mog
zapešća, neće se moći poravnati prema biljegu, osim ako se vrpce ne uklone,
premda bi to moglo biti sasvim moguće, s obzirom na sve što znam i što ne znam.
Medaljon je put do mene našao na najnevjerojatniji mogući način a, što je još i
nevjerojatnije, uspio se vratiti čak i iz riječnih dubina. I što mi drugo preostaje osim
da prihvatim da je moj?
I da se potrudim da ga ne nosim, da ne otvorim Dveri.
Polje na kojem stojim je golo. Njegovi valoviti brežuljci i plitke doline maglovito su
mi poznate, i mislim da u njima prepoznajem jedno od mnogih polja što graniče s
Birchwood Manorom. Ali s visokom travom i ogromnim hrastovima na rubu
prestaje svaki osjećaj lagodnosti ili prepoznavanja.
Nebo je odbojno sive boje što se odražava u pepeljastim poljima koja
nimalo ne sliče bogatoj, zlatnoj travi što se oko Birchwooda leluja veći dio godine.
Niz stabala uz rub polja tako je crn da je gotovo grimizan. To je pustopoljina, u isti
mah prepoznatljiva i strana u svojoj sumornosti. Hladnoća štipa kroz tanku tkaninu
moje spavaćice, a stopala su mi mokra od rose dok stojim na mrtvoj travi.
Vrpce su mi i dalje omotane oko zapešća. Medaljon nije ondje. Zvijer ove
noći neće doći preko mene, ali olakšanje ne postiže učinak kakav bi trebalo. Očito
je da sam pozvana. Tko me pozvao i s kojom svrhom, zacijelo ću otkriti.
Okrećući se ukrug, zagledam se u daljinu, pokušavajući se orijentirati. Ne
mogu pouzdano znati, ali uzvisina meni zdesna po nečemu mi je poznata.
Pokušavam zaključiti što da sljedeće učinim, kadli, mi nešto zapinje za oko. Nešto
maleno što se kreće prema meni. Škiljim u daljinu i dok promatram, to nešto
postaje sve jasnije, spor i skladan hod određuju ga kao čovjeka.
Prema meni ide pravi čovjek.
Nema smisla stajati i zuriti. Tko god da je, ubrzo će stići do mene. Krećem,
napredujući prema prilici, sad znatno bližoj. Isprva mislim da je to Sonia. Ona je
jedina prepoznatljiva osoba koju sam Vidjela na svojim putovanjima, osim ako se
ne broje Duše. Ali kad se prilika primaknula, prvo dovoljno blizu da joj mogu
razabrati haljinu, a potom još i bliže tako da joj vidim lice, spoznajem da je to Alice.
Stajem, nimalo željna da ubrzam što god da nas je obje dovelo na ovo mrtvo
mjesto. Ona ide prema meni dok ne stane ravno preda me. Osmijeh joj poigrava u
kutovima usana i ja nimalo ne sumnjam tko vuče konce, tko me pozvao na ovo
sastajalište.
"Iznenađena?"
"Pa i nisam." Sliježem ramenima. "S kime bih se drugim našla ovdje?"
Njezin se osmijeh širi i načas izgleda samo kao ona uzbuđena djevojčica koja
je nekad pljeskala rukama kad nam je otac donosio darove sa svojih mnogih
putovanja. "Pa, svakakve je ljude ... svakakve stvorove ovdje moguće sresti, Lia!"
"Zašto si me pozvala ovamo, Alice?"
Smiješak joj blijedi kad zapaža vrpce na mom zapešću. Nestao je blagi glas
sa stuba. Njezino lice poprima kamenu oštrinu na koju sam se već naviknula.
"Zašto odbijaš upotrijebiti medaljon u svrhu kojoj je namijenjen, Lia? Zašto se
opireš volji proročanstva, časnoj ulozi koja ti je suđena?"
Pomalo sulud smijeh otima mi se iz grla. "Zašto? Da, baš, zašto, Alice? Dakle,
da zanemarim sav oprez i dopustim onome, što god da to bilo, što se želi vratiti sa
mnom, da se preko mene i vrati?"
Glas joj se povisuje. "Zašto ne? Zašto sve moraš toliko otežavati? Već sam ti
rekla da ćeš biti zaštićena. Misliš li da će Duše nauditi izabranici svoga Kralja? Čega
se ti imaš bojati?"
"Ja se ne bojim za sebe, Alice. Što je sa svijetom koji će ostati kad Zvijer
zavlada? Kakva korist od naše sigurnosti ako oni koje volimo ostanu živjeti u
mračnom svijetu?"
"Samael je stoljećima čamio u Drugosvjetovima. Bogato će nagraditi onoga
tko ga konačno provede. Sve što poželiš bit će tvoje. S tobom će se postupati kao s
kraljicom. To je svrha za koju si rođena." Jezerca njezinih očiju ljeskaju se mutnom
dubinom rijeke.
"Možda se ti varaš, Alice. Možda je tvoja svrha da postupaš kao Dveri, za što
si ti rođena. Možda je naša svrha da radimo u slozi. Udružene, mogle bismo
zajamčiti miran svijet. Mogle bismo otkriti kako da jednom zauvijek okončamo
proročanstvo. Zar ne bi radije sudjelovala u onome što je u njemu dobro?"
Ali moje riječi ne postižu željeni učinak. Njezino lice postaje samo još kruće
dok nastavlja. "Zar to želiš, Lia? Sudjelovati u idealu dobrote koji nitko nikad neće
ni upoznati? Riskirati za njega svoj život? Misliš li da je to dovoljno? Zato što nije.
Nije dovoljno. Meni nije. Možemo imati vlast kakvu nikad nitko na ovome svijetu
nije imao, još od Maari, posljednje sestre koja je bila dovoljno mudra da iskoristi
svoju moć kad joj se pružila prilika."
Ne mogu skriti svoje iznenađenje.
"Što je? Zar si mislila da ne znam? Zar si mislila da ne znam priču koja
pripada nama, našoj majci?"
"Nisam bila sigurna koliko znaš. Knjiga ..."
Opet se smije, koračajući prema mnom, premda njezini koraci ne ostavljaju
traga u visokoj travi. "Knjiga!" izruguje se, primaknuvši se. "Misliš li da je to jedini
način da se dozna priča? Zato što nije, Lia. Imam ja drugih načina za doznavanje."
Zaobilazi me, tako da njezin glas dopire otraga. To je smicalica, način da me
usplahiri. Ostajem licem prema naprijed, tjerajući sebe snagom volje da se ne
zavrtim prema njoj.
"Samael i njegove Duše odavno su me dozvale, Lia. Šaptali su mi u kolijevci,
kao što mi i dan danas šapću. Prvo što sam čula nije bio glas naše majke, čak ni
tvoj, moje blizanke. Prvo što pamtim zov je Duša. Možda su one znale za tvoju ...
slabost. Možda su predvidjele pobrkanu odanost izazvanu pogreškom pri našem
rođenju. Ili su možda jednostavno željele biti sigurne, sigurne da će jedna sestra
raditi u njihovu korist." Vratila se opet pred mene, ali okreće se prema praznom
polju ispred nas, šireći ruke kao da sve to želi obgrliti. "Sve su me naučile, Lia. Kako
da putujem, kako da dozovem druge da putuju ..." Ponovno se okreće prema
meni, a ja se mogu zakleti da u njezinu glasu čujem ljubav. "Sve."
Dočim mene nisu naučile ništa, pomišljam.
Sjećam se Sonijinih riječi, njezine tvrdnje da se oni iz Drugosvjetova ne
mogu miješati u naš. A onda spoznajem da Duše nisu prekršile taj drevni zakon.
Naučivši Alice kako da se koristi svojim darovima, darovima s kojima je rođena,
njezinu su sudbinu svejedno prepustili njoj. Ona je svejedno mogla birati. Za to što
je odabrala, što se tako lako odlučila za put zla, okriviti se ne može nikoga drugog
doli moju sestru.
Čak ni Duše.
Alice iskorištava moju šutnju, pokušavajući hiniti blag i nježan glas moje
sestre. "Samo sebi otežavaš, Lia. Na kraju će biti onako kako Samael hoće. Bit će
kako on hoće kad ti raširiš ruke, inače će se silom probiti kroz njih, ali ti takvoj
moći nisi dorasla. Nećeš li ipak krenuti lakšim putem? Sve će na kraju završiti
jednako, pa zar je onda važno?"
Zar je onda važno? Riječi odjekuju poljima krute, smeđe trave.
Vidim svoju majku, koja je digla ruke od svih koje je voljela da se oslobodi
naslijeđa koje joj je pripalo. Vidim sestre poslije nas, svoje kćeri ili Aliceine. A
potom vidim tetu Virginiju kako podiže Alice i mene, i sve te puste godine
promatra. Promatra da vidi koja će biti Stražarica, koja Dveri. To mi sijeva pred
očima, a potom mi ostaje samo naricanje vjetra.
"Ne." Jedva da i ja čujem tu riječ, izgovorenu tako tiho, a Alice se naginje
prema meni, njezin je pokolebani osmijeh dokaz da me ipak čula.
"Što si rekla, Lia?" Daje mi priliku, priliku da se pravim kao da to nisam rekla,
da kažem nešto drugo.
Nakašljavam se kako bih bila sigurna da se moj odgovor ne može krivo
protumačiti. "Rekla sam ne. Na meni je da izaberem, pa i biram. Okončat ću to
jednom zauvijek."
Siječe me pogledom, nepomična, a onda joj se podli osmijeh vraća na
usnice. "A kako to namjeravaš učiniti, Lia? Čak i da se žrtvuješ poput naše drage
majke, ono će se samo nastaviti, sve dalje i dalje, od majke do kćeri i od sestre do
sestre. Ne, tebi je jedini izlaz da se predaš Dušama. Jako su ti one strpljive, znaš."
Ponovno čujem riječi tete Virginije – Naći će tvoju slabost. Vrebat će te dok
spavaš. One koje najviše voliš upotrijebit će protiv tebe.
Odmahujem glavom. "Prije bih umrla." I iznenađuje me moja uvjerenost.
Iznenađuje me što vidim da to zaista mislim.
Alice se naginje još bliže, toliko blizu da joj osjećam dah, topao na svom licu.
"Ima i gorih stvari od smrti, Lia. Mislila sam da ti je to jasno."
Nagiba se unatrag, podčinjavajući me pogledom. A onda ih čujem kako
dolaze.
Utiru stazu preko neba; isprva zvuče poput dalekog praska groma, ali to
uskoro prerasta u jezoviti krešendo tisuću kopita što sva jurišaju prema mjestu
gdje Alice i ja stojimo. Kad sam podigla pogled, nebo se crni. Vjetar, prije sablasno
ječanje, sad je rika čudovišta, kosu nam šiba oko lica tako da moramo odmicati
pramenove da bismo vidjele.
"Vidiš, Lia, ti možda jesi Anđeo, ali ja mogu dozvati Duše kad mi se prohtije.
Poznaju sestru koja ostaje odana proročanstvu. Dolaze mi zato što sam po pravu ja
Dveri." Njezin glas slavodobitno nadjačava huku vjetra. "Surađivat ćemo, Duše i ja,
koliko god da treba. Voljela bih da nije tako, Lia. Ali ti si svoje izabrala i sad ja
moram izabrati svoje."
Još dok se Duše roje gore na nebu, neki daleki dio mene misli kako to nije
moguće, da ću biti zaštićena kao prošli put nakon svog morskog Teta. Ali moja je
bespomoćnost neporeciva. Nemam snage pomaknuti se. Nit što me povezuje s
mojim tijelom, toliko osjetna tijekom mojih drugih putovanja, kao da se presjekla,
ostavivši me da plutam čemernim Drugosvijetom.
Valjda je to tako kad te zatoče. Kad te odvoje od tvog tijela. Kad te odvedu u
Bezdan. Ta mi misao dopire iz zadnjeg ostatka mog racionalnog uma.
Nebo se još više smračuje iznad moje glave, vrtložeči se, sve dok nemam
osjećaj da će me njegovo crnilo usisati. Posljednja vlakna snage cijede se iz mog
tijela. Želim se stropoštati na zemlju i spavati, samo spavati, dok tonem u
zavodničku apatiju.
"Lia!" Glas me doziva s polja u daljini. Podižem glavu, pokušavajući smjestiti
poznati glas. "Lia!"
U daljini druga prilika leti prema nama, dozivajući moje ime. Alice izgleda
jednako zbunjeno kao i ja, znatiželjno i razdraženo zureći u priliku što se primiče.
Čak i tmina iznad nas kao da se koleba.
Prilika se približava brže nego što bi to bilo moguće igdje drugdje,
prevaljujući polja tako brzo da joj je lice u izmaglici. Samo koji trenutak potom
zabija se u mene, rinuvši me silinom tako strahovitom da iz mene izbija zrak i tad
vidim lice tete Virginije.
Nemam vremena govoriti, da joj zahvalim ili se zabrinem za njezinu
sigurnost. Pokušavam pružiti ruku, ščepati je za šaku, odvesti je sa sobom, ali
nema vajde. Onog trenutka kad me dotaknula, sponu nešto bolno cima, a mene
najednom odvlači sve dalje i dalje unatrag. Alice i teta Virginia i tmina iznad njih
sve su sitnije dok se ja vraćam putem kojim sam i došla, s mrtvim krajolikom ispod
sebe.
"Lia?" Kucanje je tiho. "Jesi li budna?"



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

18 Re: Michelle Zink - Sestrinsko proročanstvo taj Sre Mar 06, 2013 7:22 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Odguravam se uvis u krevetu, odahnuvši što pred vratima čujem tetu Virginiju. Što
god da se dogodilo u Drugosvjetovima, ona je preživjela.
"Jesam, uđi."
Neodlučno zakoračuje u sobu, zatvarajući vrata za sobom, pa dolazi sjesti na
rub kreveta. Ne govori ništa odmah, birajući riječi prije nego što naposljetku
progovara. "Moraš naučiti običaje Drugosvjetova prije nego što putuješ, Lia."
Kimam. "Znam. Oprosti. Ja ... Nisam imala namjeru ići. Ponekad, ma koliko
se silno trudila, zateknem se ondje i protiv svoje volje."
"One te dozovu, Lia. Znaju da te se moraju domoći sada, prije nego što
postaneš sigurnija, prije nego što ovladaš bolje svojim moćima, prije nego što
nađeš sve ključeve." Njezino je lice ozbiljno. "S vremenom ćeš bolje upravljati
okolnostima svog putovanja, iako uvijek možeš biti podložna volji Duša."
Kimam. Lice joj je napaćeno, sitne bore oko očiju dublje su negoli tek dan
prije. "Jesi li ti dobro? Jesi li bila ozlijeđena?"
Slabašno se smješka, iscrpljenost joj je ispisana u očima. "Dobro sam. Nisam
mlada kao što sam nekad bila, niti toliko moćna. Nekoliko je razloga zbog kojih
svaki novi naraštaj mora preuzeti odgovornost za proročanstvo."
"Kako si ... kako si ih natjerala da stanu?"
Sliježe ramenima. "Nisam. Ne zapravo. Šokom sam tvoju dušu nanovo
povezala sa sponom, astralnom vrpcom, a onda ih podalje držala s ono malo moći
što imam, taman toliko dugo da im ti stigneš umaknuti iz šaka. Ipak sam ja nekoć
bila Stražarica, znaš." Kaže to s tračkom ponosa.
"Znači, tako je to onda? Jednom kad se odašalju sljedeća Stražarica i Dveri,
njihove prethodnice imaju slabu vlast u Drugosvjetovima?"
Podiže pogled, pokušavajući se domisliti kako da objasni. "U neku ruku, da,
premda sve mi donekle zadržavamo svoje darove čak i kad naše vrijeme prođe.
Neke imaju veću moć od drugih, ali ne znam reči zašto je tomu tako. Tvoja
pratetka Abigail, sestra moje majke, bila je jedna od najmoćnijih Stražarica u
povijesti. Štošta je ona mogla ... boriti se protiv Duša sa snagom o kojoj se i danas
raspravlja među onima u Drugosvjetovima."
"Što joj se dogodilo?"
"Otišla je." Glas joj je klonuo. "Kad je tvoja baka ... kad je njezina sestra
preminula, teta Abigail je jednostavno nestala."
Nisam sigurna što bih rekla na takvo čudno poglavlje obiteljske povijesti pa
se okrećem skorijim zbivanjima. "Žao mi je što si morala doći, teta Virginia ... što si
se morala izložiti opasnosti. Mislila sam da sam sigurna ... prošli put ..."
Lice joj poprima uznemiren izraz. "Prošli put?"
Grizem usnicu, a savjest me peče što nisam prije sve povjerila teti Virginiji.
Što joj nisam vjerovala kao što sam trebala.
"Prošli put kad su došle po mene, stale su." Odmahuje glavom. "Ma kako to
misliš?"
"Tad nisam znala da putujem. Mislila sam da me nebom progone u snu.
Upozorila me Sonia. Da nije bilo nje, ne bih imala nikakvih izgleda. Čak su i onda
bile dovoljno blizu da me zatoče, ali nešto ih je zaustavilo u zadnji čas. Kao da me
nisu mogle dotaknuti, ma koliko da su to željele. Mislila sam da bi i ovaj put moglo
biti tako. Zato se nisam više požurila prema kući." Sliježem ramenima. "Dok sam
spoznala svoju pogrešku, bilo je prekasno."
Lice joj je posve nepomično. "Zacijelo se varaš. Ono što si opisala ... pa, to je
tako moglo biti samo primjenom zabranjene magije."
"Zabranjene magije?" Od tih mi riječi studen prelazi kožom. "Ja ne poznajem
nikakvu magiju."
Dah joj dolazi tako brzo da vidim kako se diže i pada u njezinim prsima dok
ona zuri u zid iza mog kreveta. Najednom ustaje i gleda me s iskonskim strahom.
"Lia. Ustani i pomozi mi."
"Zar mi nećeš reći zašto ovo radimo, teta Virginia?"
Noćne smo ormariće sklonile u stranu da napravimo mjesta, a svaka je na
svojoj strani mog teškog kreveta, pripremajući se da ga gurne sa saga.
Teta Virginia hvata moj pogled nad dnevnim pokrivačem, kosa joj je
popadala oko zelenog kućnog ogrtača.
"Ne još. Ne znam imam li pravo. Uostalom, ne moramo ga cijelog
premjestiti. Samo malo. Tek toliko da možemo malo odmaknuti sag."
"U redu. Tek toliko. Idemo onda. Ti guraj, a ja ću vući."
Nije jako težak, ne onoliko koliko bih očekivala da će biti sa svojim velikim
izrezbarenim stupovima i uzglavljem. Ukoso ga mičemo sa saga, tako da imamo
pristup uglu. Teta Virginia se saginje i brzo pruža ruku za uglom, prije nego što je
opet povuče kao da se predomislila.
"Što je?"
Podiže lice da mi uzvrati pogled. "Ne želim imati pravo. Ne za ovo."
Glasno udiše, kao da prikuplja snagu. A potom vuče sag unatrag i glasno
udahne kad je ugledala što je ondje skriveno. Ne razumijem simbol ispod saga,
ono što je urezbareno u parket, ali bez obzira na to, pri pogledu na to ježi mi se
koža po rukama i vratu.
"Što je to?" šapćem.
Teta Virginia ne miče pogled s oznake na podu. "To su ... bile su čini. Čini
bačene da te obgrnu zaštitom dok spavaš." Diže pogled prema meni. "Krug je
drevni simbol zaštite, Lia. Ako si dovoljno moćan, možeš baciti čini koje će
zajamčiti zaštitu svima unutar granica kruga ili izvan njega zadržati one koje želiš
isključiti."
Njezine mi riječi odzvanjaju u ušima. Naglo mi na pamet pada Alice, kako
sjedi unutar kruga u Mračnoj sobi u gluho doba noći. Sjećam se vlastite
bespomoćnosti protiv toga, svoje nesposobnosti da prijedem orisani rub kruga. A
potom čujem riječi tete Virginije dok govori o mojoj majci: Ona je bila Čarateljica.
Nagibam glavu da bolje vidim simbol. Čak i samo djelomice razotkriven,
meni ne izgleda poput kruga. Kažem to teti Virginiji i ona ustaje s poda. Trese se,
drhti kao da joj je jako hladno, mada je Ivy raspirila vatru nema niti sat vremena, i
soba je topla.
"To je zato što to nije krug, Lia. Nije više. Netko je obrnuo čini. Netko je
izgrebao krug i skinuo zaštitničke čini koje su bile bačene na njega. Netko tko je
želio da budeš ranjiva dok putuješ Drugosvjetovima."
Osjećam njezin pogled na svom licu, ali ne usuđujem se pogledati u nju od
straha da ću zaplakati ili zavrištati. Ostaci samog kruga su izblijedjeli, nečija ih je
ruka davno izrezbarila. Ali brazde preko njega – izgrebeni tragovi što ga oskvrnjuju
– nedavni su, svježi poput kruga urezanog u pod Mračne sobe.
Teta Virginia mi ne mora imenovati onoga tko je to učinio, tko me izložio
tolikoj opasnosti. Umjesto toga, misli usredotočujem na osobu koja me pokušala
zaštititi, onu koja bi si dala toliko truda da zajamči moju sigurnost.
"Je li moja majka doista mogla baciti takve čini?"
"Ona je jedina koja je imala moć da to učini i koja istodobno nije imala što
izgubiti." Teta Virginia nešto izvlači iz džepa svog kućnog ogrtača i pruža mi to.
"Dugo sam ti ovo čuvala. Napisala ga je prije ... prije nego što je umrla. Možda sam
ti ga trebala ranije dati. Možda sam te trebala ranije poučiti običajima
proročanstva. Željela sam samo da budeš dovoljno stara, dovoljno mudra, da te
istina ojača, a ne da dopustiš da te upropasti kao što je nju."
Cinični mi se smijeh otima iz grla. "Osjećam se svakako, samo ne mudro,
teta Virginia. Svakako, samo ne jako."
Poseže i privlači me u zagrljaj. "Mudrija si nego što misliš, drago srce. I jača
nego što znaš." Vraća pogled na krug. "Ja nisam Čarateljica, Lia. A čak i da jesam,
ne bi mi bilo dopušteno da obnovim zaštitne čini."
"Kako je onda moja majka ... Čekaj." Stajem prisjetivši se nečega. "Rekla si
da su čini zabranjene."
Teta Virginia kima, lice joj je ozbiljno na polusvjetlu vatre.
"Tko bi joj zabranio da upotrijebi moć koja je bila njezina, kad se čini kako
mene iz dana u dan nukaju da upotrijebim moć za koju bih voljela da nije moja?"
Spušta se na krevet, balansira na rubu dok objašnjava. "Drugosvjetovi imaju
pravosudni sustav, sustav teža i protuteža, baš kao što ga ima i naš. Njegova se
pravila mogu doimati čudnim onima koji nisu naviknuli na jedinstvene pojavnosti
toga svijeta, ali unatoč tomu, to su pravila. Pravila koja je odredio Grigori."
"Grigori?" Ime zvuči poznato, ali ne mogu odrediti na što se odnosi.
"Grigori je vijeće sastavljeno od anđela iz doba Maari i Katle koji nisu pali.
Oni sad predsjedavaju Drugosvjetovima, vodeći brigu o tome da se svaki stvor i
duša ondje drže zbornika odavno određenih smjernica. Primjena magije
Drugosvjetova igdje drugdje povod je za kaznu, ali uvjerena sam kako je tvoja
majka smatrala da nema što izgubiti kad je bacila zaštitne čini oko tvog kreveta."
"Ali ako je majka bila kažnjena što je bacila čini, zar ne možemo Alice
privesti pravdi zbog toga što ih je prekinula?"
Teta Virginia uzdiše. "Nažalost, ne. Kao i u našem svijetu, postoje načini da
se nađe manevarski prostor unutar pravila."
"Ja ne ... ne razumijem."
Teta Virginia dočekuje moj pogled. "Alice nije bacila svoje čini, Lia.
Jednostavno je poništila učinak čini koje je tvoja majka bacila davno – čini koje su
same po sebi odmah u začetku bile zabranjene."
Naglo ustajem, frustracije me nadvladava dok moj sve jači glas ispunjava
sobu. "Dakle, ne postoji ništa? Ništa što možemo poduzeti da je zaustavimo? Da je
pozovemo na odgovornost što me dovela u opasnost?"
Odmahuje glavom. "Nažalost, ne. Ne ovaj put. Čini se da je Alice nekako
spoznala punu moć svoje magije i umije ju upotrijebiti u Grigorijevim okvirima.
Zasad ćemo se morati nadati da će se negdje usput saplesti." Sliježe ramenima
bespomoćno. "Ne preostaje ništa drugo."
Zurim u vatru dok mi glava bruji od tog novog, neželjenog znanja: Alice drži
sve karte.
Alice ima moć koju ja nemam.
I najgore od svega, Alice svoju moć zna bez posljedica upotrijebiti u svoju
korist, a na moju štetu.
"Žao mi je, Lia, ali prebrodit ćemo ovo zajedno, obećavam ti. Idemo korak
po korak." Ustaje da ode. "Luisa i Sonia su za doručkom. Dogovorila sam s Alice
izlet u grad tako da popis možete tražiti bez straha da će vas omesti."
Podižem pogled prema njoj, osjećajući breme zadataka pred sobom. "I što
onda? Čak i da uđemo u trag popisu, svejedno moramo pronaći dva preostala
ključa. A čak i da ih nađemo, ne znamo što da s njima radimo ni kako da okončamo
proročanstvo."
Stišće usnice prije nego što odgovori. "Ne znam. Možda možemo naći tetu
Abigail. A onda ... pa, uvijek preostaju sestre ..."
Taj spornen sestara privlači moju pozornost jer je madame Berrier
upotrijebila isti taj izraz. "Sestre?"
Ona uzdiše. "Recimo samo da na svijetu postoje oni koji poznaju
proročanstvo. Oni s darovima koji mogu biti korisni. Neki od njih su sestre iz
prijašnjih naraštaja, a drugi ... pa, drugi jednostavno žele svoje darove upotrijebiti
za dobro svih nas. Ali toga se zasad moramo okaniti, Lia. Dobro? Nađimo mi popis.
Nađimo ključeve. Morat ćeš mi vjerovati – ako ih zovneš kad kucne čas, postoje
oni koji će ti pomoći."
Valjda sam kukavica, jer drage volje puštam podrobnosti tog novog otkrića
da pričekaju. "Vjerujem ti, teta Virginia. Ali ..."
"Što je?"
"Što je s mojim noćnim putovanjem? Kako da spriječim sebe da nezaštićena
propadnem na Ravan dok spavam?"
Lice joj se smrkava. "Ne znam, Lia. Voljela bih da ti mogu dati odgovor – neki
siguran način da izbjegneš putovanje. Ali s obzirom na moć Duša toliko odlučnih da
te dozovu na Ravan, mogu ti samo reći da moraš pokušati odoljeti."
Kimam dok ona ustaje i izlazi iz sobe, ostavljajući me samu s majčinim
pismom. Ruke mi se tresu dok lomim voštani pečat na omotnici. Razmatam papir s
vitkim, vijugavim rukopisom koji je pripadao mojoj maci, svjesna kako je lako
moguće da u rukama držim dugo tražene odgovore o njezinoj smrti – i životu.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

19 Re: Michelle Zink - Sestrinsko proročanstvo taj Sre Mar 06, 2013 7:22 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Draga moja Lia,
Ne znam ni sama odakle da počnem. Početak ove priče proteže se stoljećima
u prošlost, ali mislim da ću početi od svog početka, kao što je i moja majka
meni.
Moj je početak bio medaljon, nađen u majčinoj komodi puno poslije njezine
smrti. Dozivao me i prije nego što sam uopće znala da postoji. To ti zacijelo
zvuči čudno, ali možda si, dok ovo čitaš, upoznala njegovu napasnost i
način na koji ti se uvuče u misli, snove, u sam tvoj dah.
Isprva sam ga nosila samo u posebnim prilikama, kao što bih i bilo koju
drugu dranguliju ir svoje kutije za nakit. Tek kad sam se probudila i
zatekla mrki simbol urezan u svoje zapešće, sve se počelo mijenjati. Počela
sam osjećati moć medaljona kako me prožima.
Govorio mi je, kćeri, dozivao me. Šaptao je moje ime čak i kad sam ga
gurnula pod madrac svog kreveta, čak i kad bih se zatekla udaljena u školi
ili u posjetu prijateljima.
Dakako, nosila sam ga. Sve više i više, posramljeno priznajem, nosila sam
ga nad biljegom. Duše su me zvale u snu, prizivajući me u Drugosvjetove.
Isprva sam se opirala, ali to nije dugo potrajalo. nisam još znala priču o
proročanstvu niti rizik koji je donosilo moje uporno opiranje. Znala sam da
sam se najslobodnije, najživlje, najvjernije sebi osjećala kad sam putovala
Ravni.
Dok sam ja sve više upoznavala svoje darove – putujući kad mi se prohtjelo
dok mi je tijelo spavalo, razgovarajući s onima pokraj kojih sam prošla,
bacajući svakojake čini – moj je život išao svojim tijekom. Upoznala sam
tvog oca i pomislila da, ako je ikad postojao muškarac koji me može voljeti
čak i s bremenom proročanstva, onda je to Thomas Milthorpe. A ipak mu
nisam rekla. Kako bih? Gledao me s takvim divljenjem, a kako je vrijeme
odmicalo, tajna između nas sve je više rasla, sve dok ono što bih mu i bila
rekla ne bi bilo istina, kao što sam namjeravala, nego laž koju sam toliko
dugo skrivala.
Netom prije nego što ste se rodile ti i tvoja sestra, sirenski je zov Duša
postao uporniji. Dok ste ti i tvoja sestra rasle u tami moje utrobe, mene su
Duše zavile u moju tamu. Navabile su me u san usred dana. U snovima
su me mučile prizorima ... strahovitim prizorima. Prizorima koji su me
tjerali da pomišljam na to da sebi učinim strahote, iako sam znala da bi to
značilo kraj i za tebe i za tvoju sestru.
Medaljon se mog zapešća domogao čak i nakon što sam ga zaključala u
komodu. Čak i nakon što sam ga zakopala u zemlju blizu staja. Ubrzo
bih se probudila s njime opasanim oho zapešća, čak i kad ga nisam
prikopčala prije počinka. Bila sam uvjerena kako gubim svoj slabašni
doticaj sa zdravim razumom.
Kad sad razmišljam o tom razdoblju, ne znam kako sam ga uspjela
preživjeti, mada sam prilično sigurna da je za to velikim dijelom zaslužna
brižnost tvog oca i Virginije. Rijetko su me kad ispuštali iz vida.
Kad ste se vi rodile, ti i tvoja sestra, mekoća vaših glava, rumen vaših
obraza, sve dublje zelenilo vaših očiju ... sve je to poslužilo da me uvjeri
kako na ovome svijetu možda ipak postoji nešto za što se vrijedi boriti, pa
makar to značilo držati zlo na uzdi. Mislila sam da možda ipak mogu
izdržati ako ništa drugo, a ono samo da ostanem i budem vam majka.
A neko se vrijeme činilo kako se sve upravo tako i odvija. Još sam osjećala
kako me Duše mame. Još sam putovala u snovima, premda ne toliko često.
Ali nije se dogodilo ništa odveć strašno. Ti i tvoja sestra ste rasle, puzale,
hodale i govorile. Moja je obitelj ostala sigurna, a ako sam ja išta, ikoga,
i dovela sa svojih noćnih putovanja, činilo se da nitko toga nije bio svjestan.
Sad dakako znam da je to bila svojevrsna bajka, te godine kad smo
medaljon, proročanstvo i svi mi mirno živjeli zajedno. A onda sam doznala
za Henryja. Otkrila sam da ću roditi još jedno dijete, premda liječnik to
nije smatrao uputnim poslije teškog porođaja tebe i tvoje sestre. No eto, što
mi je drugo preostalo negoli da se ponosim što tvom ocu napokon mogu roditi
sina?
A i ponosila sam se – neko vrijeme. Ali dok je Henry rastao u
najmračnijem dijelu mene, druga me vrsta mraka obuzela tako potpuno da
sam se uistinu preplašila. Željela sam pobjeći, kćeri. Ne bi prošao ni
trenutak u danu a da nisam željela posjetitiDrugosvjetove, i za sobom sam
željela povesti Vojsku, koliko god sam Duša mogla, mada sam znala da
to ne služi dobru. Njihovo je zavijanje postalo pjesma koju sam željela
slušati vječno.
Ali čak me ni to nije najviše prestrašilo; tako sam shvatila koliko sam
ogrezla u zlo, koliko sam se približila ludilu. Ne. Bila je to pohlepa s
kojom sam počela doživljavati svoja putovanja, tako da sam se uskoro
prisiljavala da mirno ležim na krevetu u svako doba dana i noći kako bih
se snagom volje natjerala da putujem, zanemarivši hranu, a ponekad i
društvo, da bih spavala, samo spavala, jer se nikad nisam osjećala cjelovitije
nego kad sam putovala. To mi je na kraju ulilo strah.
Kad se Henry rodio ... pa, i to je bio težak porođaj kakav su mi i rekli da
mogu očekivati. Liječnik nije mogao ponoviti operaciju pa su se Henryju
spustila stopala umjesto glave. Njegove noge ... Ne moram ti govoriti, kćeri.
Znaš što se dogodilo s njegovim nogama. Liječnici su vukli što su nježnije
mogli, ali umro bi da ga nisu izvukli kad jesu.
Bila sam silno bolesna kad se rodio. Ne samo umorna i slaba nego tužna,
srdita i puna mržnje, kao da se sve dobro istočilo iz mene tijekom
Henryjeva rođenja, a zamijenilo ga sve podlo i zlo utjelovljeno u medaljonu.
Na mahove bi me obuzimala ljubav prema tebi, tvojoj sestri i bratu, prema
tvom ocu, ali svi su oni bili prekratki; sletjeli bi na mene poput leptira i
odlepršali već sljedećeg časa.
Spavala sam više no ikad, a kad sam se probudila, sa sigurnošću, istodobno
mučnom i radosnom, mala sam da sam sa sobom dovela Duše. Taj je
tračak zadovoljstva probudio u meni spoznaju da nemam snage boriti se
protiv nasljeđa koje mi pripada.
Slaba sam. Znam da ćeš me smatrati kukavicom, ali kako da ja
zaustavim krug koji je počeo kad i vrijeme? Kako da se ja, sama, borim
protiv stvora koji je tijekom vjekova dobivao bitku za bitkom? I ponajviše
od svega, kako da to nasljeđe, to prokletstvo, proslijedim tebi? Kako da te
pogledam u one bistre zelene oči i kažem ti što te čeka?
Virginia je mudra – mudra i bistre glave. Ona će ti zasigurno dati bolje
savjete nego što ti ja, očajna kakva sam sada, mogu ponuditi. Ne mogu
podnijeti pomisao da od svega mogućeg tebi, svojoj prelijepoj Liji,
prosljeđujem ovo breme.
Stoga ću ti zajedno s njime u nasljedstvo ostaviti i zadnju mrvu svoje zaštite.
Duše će doći po tebe, u to sam uvjerena, ali ja ću upotrijebiti svaku trunku
moći, sve čini zbog kojih bi me prognali iz Sestrinstva, kako bih se
pobrinula da budeš sigurna dok spavaš. To je sve što mogu učiniti.
Molim te, znaj da u ovom času, dok ovo pismo sklanjam na sigurno i idem
prema jezeru, s ljubavlju mislim na tebe. Voljela bih da imam mudar
savjet, ali mogu ti ponuditi samo svoju ljubav i nadu – ne, uvjerenje – da si
ti nekako jača i hrabrija od mene, da ćeš ovu bitku privesti kraju jednom
zauvijek. I izvojevati pobjedu radi svih sestara prije tebe i onih koje će tek
doći.
Nema ničega drugog. Nikakvog odgovora. Nikakvog naputka.
Ona je znala da sam to ja. To mi je otkriće. Teta Virginia možda isprva nije
znala, možda nije rasplela zbrku našeg rođenja, Aliceina i moga, i posljedice kakve
će imati. Ali naša je majka nekako znala da od sudbine nema bijega, ma kako se
kaotična i proizvoljna ponekad činila.
Ona je urezala zaštitni krug u pod oko mog kreveta. Mada sam bila tek
djevojčica, sjećam se kako sam se preselila iz dječje sobe, malene sobe koju sam
dijelila s Alice, netom prije nego što je naša majka umrla. Sad se to odvajanje
doima manje kao nasumična inicijacija negoli kao proračunani potez naše majke.
Potez da me zaštiti od moje sestre.
Da su u Alice gnjev i pohlepa pobudili spremnost da me žrtvuje Dušama ...
to mi je nezamislivo. Ne mogu prihvatiti ni to da je moja sestra bila sposobna
poslati me u smrt, u nešto gore od smrti u Bezdanu.
Bridim od žudnje da dam maha svojoj kivnosti, svojoj nevjerici. Ali to će
samo naškoditi našoj potrazi za odgovorima. Pametno je, mudro je, ostaviti Alice u
uvjerenju da sam i dalje neupućena.
I u uvjerenju da je sva moć u njezinim rukama.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

20 Re: Michelle Zink - Sestrinsko proročanstvo taj Sre Mar 06, 2013 7:22 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Kasnije je nego obično kad se napokon pomaljam iz svoje sobe.
Vrata gostinske sobe su otvorena, Luisin i Sonijin krevet već uredno
pospremljeni, dok se ja spuštam u predvorje. Svakako sam im se naumila
pridružiti, peče me savjest što sam dokasna spavala i ostavila ih da se same
snalaze.
Ali to je prije nego što vidim napola otvorena vrata Aliceine sobe.
Premda sa svoje promatračnice vidim tek maleni djelić njezina prostora,
njezina soba odiše aurom praznine. Znam, čak s hodnika, da Alice nije ondje.
Pogledavši brzo niz hodnik da se uvjerim da nitko ne ide, zakoračujem u
sobu i tiho zatvaram vrata za sobom. Stojim na trenutak, proučavajući Aliceinu
sobu. Nisam u njoj boravila godinama. Drukčija je. Starija. Zastajem da se prisjetim
godina kad su životinjske igračke i krhke porculanske lutke počivale na komodi i
pisaćem stolu. Ali prisjećanja su luksuz koji si ne mogu priuštiti, pa opreznim
koracima krećem dublje u sobu.
Ne znam gdje bi popis mogao biti, ali mogućnost da ga je Alice nekako našla
prije mene ne može se zanemariti. Počinjem od noćnog ormarića, otvorivši malenu
ladicu, identičnu onoj u mojoj sobi. U njoj je nešto Aliceina pisaćeg papira, pero i
tintarnica te staklenki kreme za ruke s mirisom ruže. Nastavljam tražiti,
odolijevajući napadajima razočaranja dok pretražujem ormar, pisaći stol, pa čak i
ispod kreveta.
Ostaje jedino komoda, jedina preostala nada da ću popis naći u Aliceinoj
sobi. Počinjem od gornjih ladica, spuštajući se prema većim, dubljim ladicama na
dnu. Prsti mi klize među spavaćice i pelerine, pipajući u potrazi za papirom na
kojemu bi mogla biti imena ključeva. Umjesto toga, šaka mi se sklapa oko nečega
težeg, zamotanog u sukno u dnu najveće, najniže ladice.
Izvlačim smotak iz ladice, iznenađena njegovom težinom, i spuštam ga na
komodu da ga bolje promotrim. Oklijevam nad tim predmetom jer to očito nije
popis. Ali znatiželja me nadvladava, pa podižem uglove sukna jedan po jedan, sve
dok u sredini ne razotkrijem nož. Od tog mi prizora staje dah. Nije to običan nož,
nego prilično velik s raznobojnim draguljima usadenim u balčak. Posežem prema
njemu, ali povlačim ruku kad sam dotaknula kićenu dršku. Ponovno je dodirujem,
osjećam drhtaj sirove moći kako se kroz dršku pulsirajući penje u moju ruku.
Preko ramena gledam prema vratima, znajući da se moram požuriti. Hvatam
nož s autoritetom, tijelo mi bridi od nove energije dok ga podižem s komode da ga
bolje vidim. Od onoga što sam ugledala na oštrici ledi mi se krv u žilama.
Za ljeskavo srebro prianjaju drvene strugotine. Malene su, ali prepoznajem
što su, a prepoznajem i što je nož: nož upotrijebljen da obrve majčine zaštitne čini.
Nož upotrijebljen da oskvrne krug na podu moje sobe.
Gnjev mi se valja tijelom. Daleko je moćniji od energije što kola nožem i ja
pomno britku oštricu zamatam u sukno, spuštam u svoju torbicu pa zatvaram
ladicu na Aliceinoj komodi. Ne osjećam krivnju što sam Alice uzela takvu stvar.
Stvar upotrijebljenu u tako opasnu i zlu svrhu.
Izlazim iz sobe i ne osvrnuvši se, ostavljajući vrata širom otvorena. Možda je
to nepromišljeno, ali crte bojišnice jasno su povučene. Nema više razloga da se
moja sestra i ja pretvaramo.
"Skrivaš tajne." Henryjev glas dopire do mene iz salona dok silazim sa stubišta.
Uzmičem dva koraka da lociram njegov glas. Sjedi uz prozor u salonu, već
umotan u svoj zimski kaput i šal da se u grad odveze s Alice i Virginijom.
Posloživši lice u osmijeh, ulazim u sobu. "Ma kako to misliš, Henry?"
Lice mu je natmureno. "Znaš ti."
Meni se smiješak topi. "Nažalost, ne znam."
Spušta glas u šapat. "Ti si ona zla, Lia. Je li tako?"
Sliježem ramenima. "Ne znam, Henry. Ne osjećam se zlo."
Kima ozbiljno, kao da je to savršeno logično. "Samo će vrijeme pokazati,
Lia."
"Samo će vrijeme pokazati? A tko ti je to rekao, Henry?"
"Teta Virginia", kaže jednostavno. "Rekla je da nema pouzdanog načina da
se zna koja je zla, čak ni s biljegom. Rekla je da će samo vrijeme pokazati."
Iznenađena sam njegovim znanjem, ali malo se što može reći pred takvom
mudrošću. "Zaista mislim da ima pravo, Henry. Valjda se moramo strpjeti."
Okrećem se da odem.
"Svejedno te volim, Lia", viče za mnom. "Dok vrijeme ne pokaže, hoću reći."
Okrećem se prema njemu i smiješim voleći ga u tom trenutku više nego u
ijednom drugom. "Onda dok vrijeme ne pokaže, Henry, a i nakon toga. I ja tebe
volim."
"Ama kako da ovdje išta nađemo, Lia? Nikad nisam vidjela ovoliko knjiga, čak ni u
Wycliffeu!" Luisa se okreće od police s knjigama pa se nasloni na nju i u očajanju
položi ruku na čelo.
Podižem pogled s očeva pisaćeg stola, zavalivši se u kožnati naslonjač. "Pa
ne znam gdje bih drugdje tražila. Ako je otac kanio nešto skriti, uvjerena sam da bi
to bilo ovdje. Vrijeme je provodio u knjižnici. U ovoj je prostoriji sve što mu je srcu
najdraže."
"A pretražile smo sva moguća mjesta ovdje!" kaže Luisa.
Sonia najednom ustaje. "Ovdje. Pretražile smo sva moguća mjesta ovdje."
Luisa nestrpljivo sliježe ramenima. "Da. To sam i rekla."
Ali ja mislim da shvaćam na što Sonia aludira. "Stani malo ... što želiš reći,
Sonia?"
"Nismo pretražile njegove sobe", kaže.
Odbacujem tu implikaciju odmahivanjem ruke. "Da, ali knjižnica je bila
očevo utočište. A ovdje je nađena knjiga."
Sonia kima. "Točno tako. Nije li to razlog više zašto bi popis mogao biti
skriven drugdje?"
Žvačem usnicu, odvagujući njezine riječi. Ne želim priznati da je to moguće,
ne zato što nije, nego zato što se libim narušiti intimu svog oca pretraživanjem
njegove sobe, čak i sad kad ga više nema. Ipak, ne mogu zanemariti valjanost te
pomisli.
"Imaš pravo, dakako. Ako popis ne možemo naći ovdje, njegova je soba
sljedeće logično mjesto."
Luisa upravlja pogled u mene. "No", veli. "Što još čekamo?"
Bez vatre da je zagrijava, u očevoj je sobi hladno kao u grobu.
Luisa i Sonia ulaze bez oklijevanja, ali ja zatvaram vrata za sobom i načas joj
stojim okrenuta ledima. Prelazim pogledom po sobi, shvativši da mi je nepoznata
zato što sam rijetko kad imala prilike u nju ući dok je otac bio živ. On je ovdje
spavao, ništa više. Cijeli je svoj život provodio u knjižnici i ostatku kuće sa mnom,
Alice i Henryjem.
A opet, kad sam napokon zašla u sobu, ne mogu a da ne pomislim da je
važan dio oca ipak nastanjivao ovu sobu. Možda je to bio tajni dio njega. Dio koji je
skrivao od nas ostalih. Ali kad mi je pogled pao na sliku moje majke na noćnom
ormariću, uz koju je uredno naslagao knjige, postaje mi jasnije kako, bez obzira na
svoju tajnovitost, taj dio nije bio ništa manje važan.
"Lia?" Sonia me gleda iz sredine sobe, upitno podigavši dlanove. "Odakle da
počnemo?"
Treba mi trenutak da u misli dozovem razlog našeg posjeta očevoj sobi, a
kad sam ga dozvala, zaključujem da nemam nimalo bolju predodžbu o tome
odakle početi od Sonije.
Sliježem ramenima. "Ne znam. Valjda od komode. Pod madracem?"
Luisa zakoračuje prema krevetu, kleknuvši pred njega i zavukavši ruku
između dva madraca. "Ja ću početi ovdje. Lia, daj ti pretraži intimnije stvari svog
oca."
"Ja ću opipati iza ormara", kaže Sonia, krenuvši prema izrezbarenom ormaru
u kutu sobe.
Ja na trenutak stojim nasred sobe, pokušavajući nadvladati grižnju savjesti
što narušavam očevu intimu, pa makar i zbog ovako važnog razloga. Naposljetku
podsjećam sebe da mi popis neće pasti s neba, pa se prihvaćam posla.
Nikad nisam niti zavirila u mušku komodu. Ne znam što sam očekivala, ali
uredni redovi tamnih čarapa i naramenica potpuna su suprotnost kićenoj čipki i
svili majčinih stvari. Sa svakim korakom kojim se približavam proročanstvu, imam
osjećaj da sa svojih roditelja ljuštim slojeve, upoznajući ih kao muškarca i ženu
kakvi su bili, a ne kao svoju majku i oca. Čudno je to i neobično dirljivo iskustvo, i ja
nastojim pokazati poštovanje dok u ladicama razmičem očeve stvari.
Ne treba mi dugo. Samo su četiri ladice i brzo se ispostavlja da ni u jednoj
nema ništa neuobičajeno. Na peti se okrećem prema sobi i naslanjam se na
komodu. Luisa sjedi na krevetu, a Sonia stoji uz ormar, prekriživši ruke preko prsa
dok žvače rub palca. Ništa ne moraju reći.
"Ništa?" pitam.
Sonia odmahuje glavom. "Čak sam otvorila ormar i pregledala košulje i
hlače. Ondje nema ničega."
Luisa uzdiše. "A ja sam provjerila između madraca, ispod kreveta i iza
uzglavlja. Nažalost, ni ja nisam bila bolje sreće."
Hrvam se s frustracijom koja mi je postala dobro znana druga otkad sam
otkrila proročanstvo i svoju ulogu u njemu. Sa svakim korakom naprijed kao da
napravimo dva natrag. Treba nam neka pomoć, nešto što se može mjeriti s
potporom koju su Alice dosad pružale Duše.
Gledam prvo u Soniju, a onda u Luisu. "Postoji čovjek koji je pouzdano znao
gdje je popis skriven prije nego što je moj otac umro."
Luisa se upleće, glas joj je odrješit. "Ne možemo riskirati da Sonia ponovno
razgovara s tvojim ocem, Lia. Ne nakon onoga sinoć. Morat ćemo naći drugi
način."
Ne namjeravam opet staviti Sonijinu dobrobit na kocku. Lice joj je blijedo,
tamni polumjeseci sjenčaju joj kožu pod očima. Nije to rekla, ali očito je da je od
doticaja sa Zvijeri malaksala. Bilo je bezobzirno tražiti od nje da razgovara s ocem,
ali ne dolazi u obzir da je ponovno ugrozim sad kad sam posve svjesna opasnosti.
Ali ništa od toga ne moram izgovoriti naglas. Sonia me gleda u oči i jasno
vidi plan što je u njima ispisan. "Ne namjerava ona mene dovesti u pogibao."
Luisa odmahuje glavom. "Ne razumijem."
Sonia odljepljuje pogled od moga i gleda u Luisu. "Seanse nisu jedini način
da se uspostavi kontakt s mrtvima."
"Moj je otac u Drugosvjetovima, Luisa. Nije li tako, Sonia?" Ona kima.
"Negdje. Jest."
A Luisi sada sviće. Odmahuje glavom razrogačivši svoje smeđe oči. "Ne! Ne,
ne i ne. Nećeš putovati svojom voljom." Skače na noge. "Zar nisi čula što je tvoja
teta rekla još prošlu noć? Opasno je, Lia. Za sve nas, ali ponajviše za tebe. Ne. To je
jednostavno isključeno. Ne možemo riskirati da te Duše otkriju. Morat ćemo
smisliti drugi način."
Sonia uzdiše kao da se osjeća prinudenom reći nešto što zapravo ne želi.
"Mada ... mogao bi postojati način ... način da Lia nade svog oca brzo i izbjegne
Duše."
Ako postoji način da nađem svog oca i odredim gdje se nalazi popis, bilo
kakav način, učinit ću to. Uzvraćam joj pogled. "Reci mi."
"Postoje pravila za putovanje Ravni, a jedno je od njih da ni jedna duša ne
može istodobno nastanjivati više od jednog od sedam Drugosvjetova, premda sve
mogu slobodno putovati među njima. Ako uspiješ svom ocu ući u trag u jednom
svijetu dok Duše ostanu u drugom ... pa, možda bi bilo moguće brzo doznati gdje
je popis prije nego što te otkriju i zatoče."
Nešto što je rekla tjera me da uspravnije sjednem. "Ali zašto samo sedam
svjetova? Zar nisi rekla da ih je osam?"
"Posljednji je svijet sačuvan za mrtve. Jednom kad nečija duša prijeđe u
konačni svijet, nema joj povratka u ovaj."
Stresam se od njezinih riječi. "Je li onda uopće moguće da se s ocem
sretnem u Drugosvjetovima, kad je on mrtav, a ja nisam?"
Sonia kima. "Tvoj otac još nije prešao. Ne bismo uspjele s njime razgovarati
da jest. Oni koji svojom voljom čekaju u Drugosvjetovima, imaju razlog za to. Tvoj
otac zacijelo čeka da ti pomogne. Jednom kad prijeđe, nećeš moći s njime
ponovno razgovarati dok mu se ne pridružiš u konačnom svijetu. Ali ostalih sedam
svjetova su ... međupostaje ... međupostaje na kojima se možete sresti." Zastaje,
gledajući me milo kao da želi ublažiti moje razočaranje prije nego što to uopće
izgovori. "Ali ... ti još nisi obučena, Lia."
"Znam, ali ovo nam je jedina nada. Moramo naći imena preostalih dvaju
ključeva. Bez njih ne možemo ni koraka dalje, a naći ćemo ih samo ako prvo
nađemo popis." Razmatram to načas prije nego što donosim odluku. "To je jedini
način. Rekla si da je moguće upravljati svojim putovanjem, je li tako? Da svojom
voljom možeš utonuti u Drugosvjetove? Ti mi možeš pomoći da onamo dospijem,
Sonia. Možeš mi pomoći da nađem oca. Možeš mi reči što da radim."
Ona se ne želi složiti. Kima sporo i s naporom. "Ali preuzet ćeš silan rizik.
Duše čekaju. Čeka i sam Samael. Čeka tebe, Lia. Pokušat će zatočiti tvoju dušu u
Drugosvjetovima. Ako mu to pođe za rukom ... ako mu pođe za rukom, odvest će
te u Bezdan i bit ćeš Samaelova zarobljenica dovijeka. Razumiješ li što to znači,
Lia? Nikad nećeš moći prijeći u konačni svijet. Nikada." Odmahuje glavom,
donijevši odluku. "Ne. Ne smiješ putovati sama. Ne još. Ići ću s tobom."
Ali njezine me riječi ne mogu pokolebati. Ja sam svoje odlučila. Odmahujem
glavom. "Ne. Ići ću sama."
Pola sata kasnije ležim na kožnatom kauču u zamračenoj knjižnici, zastori su
navučeni pred poslijepodnevnim svjetlom. Sonia kleči pokraj kauča, oči su joj
ozbiljne i zabrinute.
"Kad ti kažem, sklopi oči i iz glave izbriši sve osim mjesta kamo želiš ići, lica
koje želiš vidjeti. Brojit ćemo zajedno dok ne kažem stop. Pokušaj osluhnuti vlastiti
dah, osjetiti otkucavanje svog srca. Znam da zvuči ... pa, sigurno zvuči suludo! Ali
moraš to učiniti. Svedi sebe na funkcije svog fizičkog tijela dok iz glave brišeš sve
osim onoga što žudiš vidjeti." Zastaje prije nego što nastavlja. "Pazi o čemu
razmišljaš dok putuješ. Misli imaju snagu, Lia. Pogotovo u Drugosvjetovima."
Pohranjujem ovo novo pravilo za kasniju primjenu i na trenutak osjećam
paniku dok se roje svježa pitanja. "Stani malo. Moram li putovati svjetovima nekim
redoslijedom dok tražim oca?" Sjećam se mrtvog polja gdje sam srela Alice. "I što
ako se zateknem na krivome mjestu? Ako ne mogu naći oca, ili još gore, ako
stignem na neko apsolutno strašno mjesto?"
"Možeš putovati kamo god želiš, iako će ti trebati neko vrijeme da stekneš
kontrolu nad svojim odredištem. Budući da nisi vična, moraš pokušati ... dozvati
svog oca sebi. On će osjetiti tvoju prisutnosti na Ravni. To znanje, ta ... energija
spojit će vas u pravome svijetu. On će naći put do tebe bude li mogao. A ne bude
li, u pogrešnom si svijetu i moraš smjesta otići u sljedeći prije nego što Duše otkriju
tvoju prisutnost."
"Što ako ... što ako me Duše nađu? Ili Samael? Kako ću umaknuti?"
Sonia žvače usnicu, razmišljajući. "Morat ćeš noge spustiti na čvrsto tlo čim
prije bude moguće. Mi smo uvijek ranjivi na Ravni. To nije naše prirodno
obitavalište. Ali daleko smo najranjiviji dok letimo. Oni koji u Drugosvjetovima žive
znaju se ondje snaći. Znaju kako se kretati njegovim terenom, kako ući u trag
onomu što traže. I kako nauditi onima koje smatraju uljezima. Ako te u satjeraju u
kut, Duše, ili Samael ili itko drugi –"
Podbočujem se laktovima u znak prosvjeda. "Itko drugi?"
Ona polaže topli dlan na moju ruku. "Drugosvjetovi su puni duševnih bića.
Nekima će želja biti da ti pomognu, drugima samo da izvode nepodopštine, a
trećima da nanesu pravo zlo. Čak se i iskusni putnici moraju čuvati na Ravni."
Ova nova spoznaja samo me tjera naprijed, nestrpljiva sam da se toga
riješim pa da se mogu vratiti u sigurnost Birchwooda. "U redu. Reci mi onda kako
se mogu zaštititi."
Sonijino se čelo nabire dok traži riječi. "Sva živa biča zrače nekom vrstom
energije, a to se odnosi i na one čiji duhovi obitavaju u Drugosvjetovima. Kad ti
žele nauditi, čine to kanaliziranjem energije koju posjeduju. Kako bi se zaštitila, i ti
moraš učiniti isto."
Kimam, pomislivši na Duše što su se kovitlale iznad Alice i mene na mrtvom
polju, na njihovu silu, snagu kojom su mi slomili volju i podčinili me. "Kako da to
izvedem? Da ... kanaliziram takvu energiju?"
Nervozno prstima kucka po kauču. "Upravo je taj dio tako teško objasniti. Ja
to radim odmalena pa mi to nije lako verbalizirati, ali zamisli da je energija koju u
sebi nosiš sjeme, majušno sjeme što počiva u samoj Brži tvog bića. Sjeme je malen,
čak nevidljivo, ali u njemu ima više sile, više snage, više svjetla nego što si možeš
predočiti. Kad se osjetiš ugroženo, moraš vidjeti kako se sjeme rastače, otvara da
otkrije život unutra."
Ne želim da zna kako mi se to čini vrlo nestvarno. Pomisao da me nevidljivo
sjeme štiti od sile Duša doima se krajnje nategnuto, da se vrlo blagonaklono
izrazim. Umjesto toga kimam, potiskujući svoje predrasude pred njezinim riječima,
podsjećajući sebe da ni u što ne bih povjerovala – u biljeg, medaljon, proročanstvo
– prije tek koji tjedan. A opet, sve se pokazalo istinitim.
Ona nastavlja kao da čuje moju nevjericu. "Ne smiješ to samo pomisliti.
Moraš to vidjeti, jasno? Moraš si predočiti sjeme kako se otvara, dopustiti svojoj
energiji da poteče iz njega, stvoriti zapreku koja će ti osigurati vrijeme za bijeg."
"Je li to, dakle, moja jedina nada? Bieg?"
Kima. "Zasada. Nemaš snage ni vještine za išta drugo. Samo dovrši taj
neposredni zadatak, Lia. Nađi svog oca. Pitaj ga kamo je skrio popis. I istog se časa
vrati."



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

21 Re: Michelle Zink - Sestrinsko proročanstvo taj Sre Mar 06, 2013 7:23 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
"Jedanaest ... dvanaest ... trinaest ... četrnaest ... petnaest ..."
Naši glasovi stvaraju sablasnu glazbu u praznini iza mojih vjeđa. Djeluju
zajednički – moj, Luisin i Sonijin – stvarajući šaptavu podlogu tmini u koju sebe
snagom volje tjeram pasti.
A zatim zanijeme, upućeni u neki znak koji ne mogu vidjeti.
"Lia, pustit ćeš se od ovog svijeta. Dopusti sebi da utoneš u crnilo prema
Drugosvjetovima." Sonijin je glas dubok i blag prije nego što utihne, a ja ostajem
prepuštena praznom svijetu svog uma.
Isprva je teško ne razmišljati. Teško je ne pitati se kad će se teta Virginia
vratiti kući, hoće li posluzi biti čudno što sam iza zatvorenih vrata s prijateljicama i
hoću li uspjeti naći oca.
Ali moj um brzo prečešljava taj maleni inventar i uskoro mi ne preostaje
ništa drugo što bih se pitala. Ništa drugo što bih radila doli mislila na očevo lice,
osluškivala svoj dah, u početku plitak, a potom sve sporiji i dublji. Zamišljam
mekani i mirisni svijet svog Teta nad morem, beskrajno nebo što se glatko pruža
iznad mene. Njušim slani morski zrak i zamišljam očevo lice.
Najednom sijeva, zaslijepljujuće svjetlo od kojeg ne ostajem u tami sna,
nego na žarkom suncu kroz koje ne vidim. Zvuk otkucaja mog srca je pojačan, tuče
uporno u pozadini dok sjećanja sijevaju sve brže i brže. Birchwood. Sonijino i
Luisino lice. Alice i Henry. Rijeka, James koji leži pokraj nje. A potom se
odriješujem spona svog tijela u velikom, oslobodilačkom trzaju, osvijestivši se u
letu iznad šume koju ne prepoznajem.
Tlo ispod mene obraslo je stablima, debeli zeleni sag koji iz zraka izgleda
glatko i meko. Dok se krećem nebom, miris soli postaje jači, stabla se ispod mene
prorjeđuju, sve dok ih potpuno ne proguta rasprostrta livada kojom se biba visoka,
zelena trava. U daljini čujem more. Sve je glasnije, i uskoro sam iznad pješčanog
prostranstva plaže čiju obalu oplakuje azurno more.
Ovdje snagom volje tjeram sebe da dotaknem tlo, prisjetivši se Sonijinih
naputaka da izbjegavam let gdje je moguće. Stopala mi tonu u pijesak. Osjećam
njegovu hrapavu grubost čak i kroz čizmice, i čudim se osjetima koji kao da se
pojačavaju svaki put kad putujem.
Nisam sigurna kako da počnem tražiti oca. Sonia tvrdi da će on tražiti mene,
ali ipak se ne čini uputno stajati tako nezaštićeno na plaži. Pogotovo zato što ne
mogu još biti sigurna jesam li u pravome svijetu.
Sablasne formacije stijena stvorile su pećine zbog kojih je nemoguče vidjeti
dalje od plaže. Laknulo mi je što se ne moram brinuti kako da se zaštitim na
otvorenome prostoru, ali izbjegavam odveć pomno promatrati tamu iza ulaza u
pećine. Usredotočujem se na stazu pred sobom, oprezno koračajući pješčanom
ravni i zaobilazeći usput zalutale gromade.
"Pa dobar dan želim!"
Srce umalo da mi nije stalo na zvuk glasa što dopire iz pećina, od panike što
imam društvo na tako pustome mjestu. Prema meni ide gospodin, u hodu
izbjegavajući mnoštvo nazubljenih stijena. Mlad je, odjeven u hlače i prsluk.
Formalnost njegove odjeće komična je na neukroćenom prostranstvu plaže.
"D-dobar dan." Brzo se ogledam, pitajući se ima drugih u blizini.
Muškarac se približava i vidim da je prilično naočit. Kosa mu je svijetla,
poput Jamesove, lice lagano preplanulo. Nije puno stariji od mene, a oči mu se
posve srdačno svjetlucaju. Moja budnost tek trunčicu popušta.
Muškarac se tobože ozbiljno naklanja preda mnom. "Michael Ackerman, na
vašoj usluzi, gospodice. Mislio sam da ću cijeli dan tumarati plažama bez društva,
ali očito mi se posrećilo! Čemu mogu zahvaliti zadovoljstvo tako lijepog društva?"
"Pa ... Hm, gospodine Ackerman –"
"O, morate me zvati Michael. Gospodin Ackerman je moj otac!"
"Dobro onda ... Michaele. Tražim nekoga, znate. Ali nisam sigurna gdje je i
ne ... pa, ne snalazim se još ovuda."
Kima znalački. "Razumijem. Ovdje ste zbog svog oca, je li tako?"
Nagibam glavu, odmjeravajući ga s novim zanimanjem. "Pa ... jesam. Da,
jesam. Kako ste znali?"
Maše u slani vjetar. "O, nije ovdje teško nešto znati. Baš je svijet mali, moglo
bi se reći, ha?" Smije se svojoj šali.
"Valjda. Znate li onda gdje bih mogla naći svog oca?"
Autoritativno kima. "Da, da. Naravno da znam! On me i poslao da vas
nađem."
"Zar?"
"Da, itekako. Rekao mi je da tražim lijepu djevojku od kakvih šesnaest
godina i smjesta mu je dovedem." Hvata me za ruku, pogurnuvši me niz plažu.
Otimam ruku iz njegove. "Joj, stanite čas, molim vas! Nisam sigurna da bih s
ikime trebala otići. Znate –"
"Koješta!" Hvata me za ruku, ovaj put čvršće. "Znam točno koga tražite i
odvest ću vas ravno k njemu."
Ali prevaljujem tek dva koraka prije nego što spazim čudni sjaj u njegovim
očima. Više se ne doima susretljivo, nego nekako zlokobnije, i ja čujem Sonijin glas
preko svjetova.
Nekima će želja biti da ti pomognu, drugima samo da izvode nepodopštine,
a trećima da nanesu pravo zlo.
"Ma čujte." Krećem da ću izvući ruku iz njegova stiska. "Zahvalna sam vam
na pomoći. Uistinu. Ali mislim da ću nakratko ostati ovdje. Moj će me otac zacijelo
naći, samo ako ostanem malo na jednome mjestu."
Njegov se stisak steže, a ja se trzam kad mu se prsti bolno zabiju u mekano
meso moje nadlaktice. "Ne, ne. Neće moći." Glas mu se promijenio. Sad je grublji. I
ne posve srdačan. "Imamo drugi dogovor, znate, dogovor –"
Ali ne stiže dovršiti. Pred nama odjednom stoji dječak možda Henryjevih
godina, odjeven u čudnu košulju bez gumba i kratke hlače što mu otkrivaju
izgrebene noge. Lice mu je umrljano blatom.
"Vrijeme ti je da se izgubiš, prijane", veli dječak.
"No, no, maleni čovječe. Bilo bi ti pametno da se ne pačaš u poslove kojima
tvoje godine nisu dorasle. Hajde, idi." Michael Ackerman vuče me korak dalje prije
nego što mu dječak staje na put.
"Neću t' dvaput govoriti. Pusti je. Nemoj da te moram ozlijediti."
Čudno je tu prijetnju čuti od tako malenog dječaka, ali zagledavši se u
njegove čelične oči, posve sam sigurna da tako i misli.
"Ma slušaj ti." Michael Ackerman propinje se da bude uspravniji i viši.
"Mislim da ne znaš s kime se kvačiš, razumiješ li što ti govorim? Ovu djevojku treba
zatočiti."
Dječak rezignirano odmahuje glavom. "Pokušao sam. Pokušao sam ti reći."
Gleda mene. "Zar mu nisam pokušao reći?"
"Ja ... pa valjda –"
Riječ mi presijeca dječak koji podiže ruku i govori nešto na jeziku koji ne
prepoznajem. Isprva zrakom oko nas zavlada čudan muk. Čak i valovi što se
razbijaju o obalu čine se bezglasni, kao da je dječakov zaziv ušutkao energiju
elemenata. A potom, najednom, tlo se počinje tresti. Na trenutak – zapravo tek
djelić sekunde – razmjenjujemo žustre poglede, dječakov neobjašnjivo zadovoljan,
a onaj Michaela Ackermana istodobno svjestan i ustrašen. Nije mi jasno zašto
njegova šaka na mojoj ruci otpušta stisak, sve dok ne spustim pogled i ugledam tlo
kako se otvara pod njim. Pijesak se glatko cijepa pod njegovim nogama sve dok
nije potonuo, dok ga užasnutog, komadić po komadić, nije progutalo tlo. Sve se to
dogada u hipu, i dok sam trepnula, Michaela Ackermana je nestalo, pijesak je
ravan kao da ga ondje nikad i nije bilo, valovi nastavljaju svoj hipnotički ritam.
Okrećem se dječaku. "Ali ... Što ... Gdje ... Što si mu učinio?"
On uzdiše. "Daj, no! Ne razbijaj glavu. Lijepo sam ga upozorio, a vidjela si
kako je lako propao. Uostalom, kanio t' odvesti Izgubljenim dušama." Govori
čudno i nehajno, ne mareći za pristojnost ni za gramatička pravila.
Uzmičem korak. Nemam vremena propitivati njegovu bizarnu
demonstraciju magije, koja me, ma kako se okrutna činila, upravo spasila. Moje su
brige puno intimnije i daleko bitnije. "A kako da znam da si ti imalo bolji? Možda
ćeš me i ti odvesti Dušama. Na kraju krajeva, ovdje si u Drugosvjetovima, baš kao i
one."
"Aha, ali ja ne pripadam među njih. Ovdje sam samo zato što još nisam
prešao."
Spuštam vjeđe dok ga gledam, kao da će mi to pomoći da procijenim
njegovu iskrenost. "A zašto?"
"Ne znam, ali ovdje ima puno duhova kakav sam ja. Ponekad ostajemo jer
tako izaberemo, a ponekad eto tako ... ostanemo." Sliježe ramenima. "Uglavnom,
ne moraš se brinuti da ću t' ja odvesti Dušama." Prigiba se, spustivši glas i osvrćući
se kao da gleda prisluškuje li tko. "Thomas – ovaj, tvoj otac – pazi na mene,
shvaćaš? Štiti me od svakojakih strahota. Ovo mjesto?" Gleda prema nebu, tobože
kao da potiho zviždi. "Ludnica je. Uglavnom, Thomas me zamolio da pripazim na
tebe. Thomas i tvoja majka."
Zbog prisnog načina na koji je ime mog oca spomenuo zajedno s mojom
majkom sklona sam povjerovati dječaku. "Vidio si moju majku? Ovdje?"
Kima. "Razumije se. Zajedno su! A što si ti mislila? Lijepa je, znaš." Rumeni
se. "Malo kao ti u očima."
Moram progutati uzbuđenje što mi navire u grlo. "Možeš li mi pomoći?
Možeš li me odvesti k njima?"
On stišće usnice, pogledavši prema nebu, a onda duž plaže, prije nego što se
prigne, spustivši glas. "Ne mogu ti pomoći baš doslovce. Da to učinim, kazna bi bila
..." Stresa se. "Pa, bila bi gadna, jasno? Ali mogu te ... malo usmjeriti, a ako netko
slučajno dojavi tvom ocu da si ovdje i da lutaš Drugosvjetovima u potrazi za njime,
pa ... tko će drugi doznati ako mi to zataškamo?"
"Čuj, bila bih ti vrlo zahvalna na pomoći. Nemam mnogo vremena, a
presudno je da nađem ... znaš već." Njegova paranoja postaje moja pa spuštam
glas i osvrćem se prije nego što nastavim. "Što predlažeš, kako da postupim?"
Naginje se, snizivši glas u šapat i dotaknuvši mi ruku prstima koje osjećam
tek kao nagovještaj lahora. "Moraš misliti samo na njega. Nemoj se ni truditi da
misliš na mjesto. Ne možeš znati gdje je. Ne istinski. Ali on će te pokušati naći.
Samo ne ovdje."
I dalje se bojim dok slušam tog dječaka s njegovim čudnim govorom i
čudnim rubom. Što ako je to smicalica? A opet, što ako nije? Što ako pokušava
pomoći?
Nemam izbora, zaključujem. Morat ću se pouzdati u to da mu je namjera
pomoći. Inače ću biti sjedokosa starica koja i dalje stoji na plaži u jednom svijetu, a
leži na kožnatom kauču u drugome.
"Znači, onda ću morati otputovati u drugi svijet?"
Kima. "Nažalost. Ali vjeruj mi; budeš li mislila samo na Thomasa i ni na što
drugo, naći će te. Već dugo pokušava doći do tebe."
Okreće se, dok s oceana puše povjetarac unoseći u zrak studen koja me
tjera da prekrižim ruke i pogledam prema vodi. Vjetar najedanput jenjava; ta me
naglost podsjeća da nisam u svom svijetu.
Kad sam se okrenula, dječak je nestao. Ponovno sam sama na pustoj plaži.
Osvrćem se da budem sigurna, ali nema nikakve sumnje. Dječak je iščeznuo kao da
ga nikad nisam niti vidjela. Hitam prema kamenoj gromadi uz morem oplahnutu
obalu, kojekako skupljajući suknje oko nogu. Žudim naći oca i vratiti se u
Birchwood, natrag u svijet koji poznajem. Sklopivši oči, mislim na svog oca i
počinjem brojiti, brojevi su molitva na povjetarcu s pučine.
"Jedan ... dva ... tri ... četiri ..."
Dižem se s tla, ali ne letim. Ne baš. Umjesto toga, zahvaća me crni vir,
razvlači me na sve strane. Nije to hitro i tečno putovanje iz svijeta u svijet, nego
uzburkano more u kojem se osjećam kao da ne mogu disati. Panika što u meni viče
instinktivna je. Pitam se je li muškarac kojeg sam srela na plaži rekao Dušama za
moju prisutnost u Drugosvjetovima, hoće li me one pokušati odvući u Bezdan.
Stopala mi u hipu dotiču zemlju. Nisam shvatila da su mi oči sklopljene sve
dok ih nisam otvorila i ugledala svijet oko sebe. Gotovo je bezbojan, led se prostire
dokle oko seže. Nebo je bijelo, proteže se iznad i dalje pa je teško vidjeti gdje led
pod mojim nogama završava, a isprano nebo iznad počinje.
Instinkt mi govori da trčim, ostavim ovaj svijet što brže mogu, da pokušam
oca naći u drugome, ali odlučujem pričekati, dati ocu vremena da me nađe ako me
doista ovdje traži. Premda nemam kamo, ne sviđa mi se osjećaj što izložena stojim
na ledu. Vučem noge naprijed dok mi pozornost ne privuče jeka prigušenog
doziva. Stajem, osluškujući.
To je glas, potmuo, što dopire iz daljine. Posve se primirivši, pokušavam
razabrati riječi, ali ne mogu, pa hodam prema zvuku. Nema orijentira prema
kojima mogu procijeniti kako napredujem. Ali znam da se nekomu primičem, zato
što glas jača. Neizmjerno je to čudan osjet, čuti glas kako se sve više približava,
mada na vidiku nema ničega – ni zgrade, ni stabla ni pećine. Ničega.
Kako sam sve bliže ishodištu glasa, uvjerena sam da doziva kao da treba
pomoć. Hodam brže, iako je to nespretno preko nesigurnog tla, a ja ne znam
kakvu bih to pomoć mogla pružiti. Glas je sad vrlo blizu i ja stajem, pogledom
tražeći odakle izvire, prije nego što se nanovo zagegam naprijed, s osjećajem da
sudjelujem u dječjoj igri vruće-hladno. Znam da mi je dječak s plaže rekao da šutim
i čekam oca, ali nemoguće je stajati tako blizu ječanju a da ne priupitaš za osobu
koja taj zvuk proizvodi.
"Hej? Ima li koga? Jeste li dobro?" Osjećam se smiješno dok vičem u
prazninu.
Ječanje prestaje, ali samo načas. Ubrzo se nastavlja i sad, napokon,
razabirem neke riječi. "Pomozi ... Pomozi mi ... Molirn te." Zvuči poput žene.
Ogledam se, pokušavajući dokučiti odakle bi ta osoba mogla dozivati. "Hej?
Gdje ste?"
"Pomozi ... mi." Glas mi je uz lakat, gotovo iznad mene. "Molim te ... spasi ...
me."
Ovaj put sumnje ne može biti. Glas nije uz moj lakat, nego ispod mojih nogu.
Spuštam pogled na led, poskliznuvši se kad sam spazila priliku smrznutu ispod
njega. Zatomljujem krik, a od nagle se kretnje oklizujem, lamatam rukama i
nogama dok padam. Batrgam se na rukama i koljenima, koprcajući se da
umaknem od osobe ukopan u led točno ispod mene, makar nema razloga da je se
bojim. Lice je bezbojno, ali savršeno očuvano u ledu. Čak joj je i kosa smrznuta,
rasuta u ledu iza nje.
Kad progovara, usnice joj se miču gotovo nezamjetno. "Pomozi mi. Oni ...
dolaze."
U isti me mah svladava užas i sažaljenje. Želim joj pomoći, ali ruku na srce,
moja želja da pomognem bori se sa snažnim nagonom da uteknem, da pobjegnem
što je dalje moguće od avetinjskog prizora. Um mi prebire po mogućnostima i
donosi brzi zaključak; nema vremena za pomoć. Ako namjeravam pronaći oca i ući
u trag popisu, moram se kloniti Duša. Ne mogu se dugo zadržavati na jednome
mjestu, pogotovo na tako strašnom i opasnom mjestu kao što je ovo.
Dok se upirem ustati, glas žene ispod mene pretvara se u glasove mnogih, a
svi jede, glasovi im se razliježu zrakom oko mene, sežući i cimajući sve dok ne
osjetim kako me njihove ledene ruke povlače prema ledu.
"Pomozi ... nam ... Izgubljeni ... Umrijeti ... Molim te ... Oslobodi nas ... Dijete
..." Glasovi se sljubljuju, izobličeni, uvlačeći se u moj um, a ja ruke držim na ušima
dok stojim hvatajući zrak, ukočena od straha i jeze.
Prisjećam se svoje posljednje misli kad sam otišla s plaže. I znam da sam u
Bezdanu.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

22 Re: Michelle Zink - Sestrinsko proročanstvo taj Sre Mar 06, 2013 7:23 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Odmahujem glavom, tjerajući tu spoznaju, ali istina se ne da poreći. Ovamo sam
dospjela, ali ne zato što su me dovele Duše, nego moj vlastiti strah ... moje vlastite
misli tijekom putovanja.
Misli imaju snagu, Lia. Pogotovo u Drugosvjetovima.
Sjećanje na Sonijin glas trza me iz tupila. Zatvaram oči i zamišljam svog oca.
U svom umu ne ostavljam mjesta ničemu drugom.
Oče, oče, oče.
Dižem se, zamrznuti krajolik ispod udaljava se. Dok se penjem, vidim lica ...
pusta lica zarobljena ispod leda, protežu se dokle oko seže. Mnoštvo duša,
prognanih i zamrznutih za vijeke vjekova.
A potom sam opet u viru. Opet u tmini.
Kad otvaram oči, lebdim tik iznad trave, vlažne od rose. Znam da sam blizu
Birchwooda u paralelnoj ravni Drugosvjetova, mada ni u jednom smjeru nema
ničega doli polja i stabala. Večer je, a kad pogledam u nebo, vidim da to nije sivo
nebo pod kojim je Alice prijetila, nego duboki i sve tamniji grimiz mog prvog,
okrepljujućeg putovanja nad morem.
Prepoznajem veliki hrast što baca sjenu na čistinu pokraj rijeke. Otac me
često dovodio ovamo dok sam bila dijete, čitajući mi ljeti u hladovini lisnatog diva.
Spuštam stopala na paperjastu travu.
Ne bojim se.
Dok hodam prema stablu, obuzima me silno iščekivanje, kao da čekam da se
dogodi nešto prekrasno čemu ne mogu naći točno ime. Kad su se pomolili iz šume,
shvaćam i zašto.
Otac se doima mlađi, nego što se sjećam, premda majka izgleda upravo
onako kako sam zamišljala, mlada supruga i majka. Njezin smijeh do mene stiže na
povjetarcu dok se oni primiču, s rukom u ruci. Ona s obožavanjem podiže pogled
prema ocu. Osjećam se poput uljeza, kao da je ovaj trenutak samo njihov. Ali to
traje tek časak. Kad me vide, lica im ozaruje osmijeh.
Učas stoje preda mnom. Bacam se ocu u naručje.
"Oče! Jesi li to ti?" Glas mi je prigušen u ramenu njegova kaputa.
Njegov nas gromki smijeh obgrće, vibrirajući mu kroz prsa. "Naravno da sam
ja, ljubavi! Tko bi drugi hodao ruku pod ruku s tvojom ljupkom majkom?"
Spornen moje majke podsjeća me da otac i ja ipak nismo sami. "Majko. Ja ...
ne mogu vjerovati. Ne mogu vjerovati da si to ti."
Ona se osmjehuje, naherivši glavu u gesti što me podsjeća na tetu Virginiju i
malo na Alice. "Morala sam doći. Čini se da nas sada trebaš više no ikada."
Zabrinutost joj se razlijeva očima.
Kimam. "Spoznala sam proročanstvo, a i svoju ulogu u njemu. Moram naći
popis imena, ali ne znam kamo ga je otac skrio." Okrećem lice prema njemu. "Jesi
li ono bio ti? Kad smo razgovarali preko Sonije ... preko ... Duhozborke?" Prisjećam
se riječi upotrijebljen dok je Sonia bila u duševnom transu.
On oklijeva pa kima. "Pokušao sam ti reći za popis, ali nisam te dobro čuo. A
onda je On došao."
Na te mi se riječi ledi krv, iako je vjetar jednako blag. "Da."
"Bio sam prisiljen otići ili riskirati da me zarobe i odvedu u Bezdan. Već bih
bio ondje da nije bilo moći tvoje majke. Umiješala se kad su me Duše pokušale
prognati onamo. Otad neprestano bježimo od njih." Okreće se da pogled spusti
prema njoj, obujmivši joj rukom ramena i privukavši je gestom iskren ljubavi od
koje mi se grlo steže.
Okreće se natrag prema meni. "Znao sam da me trebaš. Zato nisam prešao
... zato ni jedno od nas nije prešlo." Ogleda se, spustivši glas. "Vijest je odaslana
cvjetovima, Lia. Vijest da te zaustave ako te itko vidi. Samael je svima strah i
trepet, a njegova Vojska vodi računa o tome da mu slabiji duhovi među nama
budu pokorni. Imaju špijune u svakom zapećku. Mi imamo saveznike ... one koji će
nam pomoći ako uzmognu, ali Duše neće biti moguće dugo odbijati. Ovdje nisi
sigurna ni ti, a ni mi."
Duboko udišem. "Onda moramo brzo djelovati. Reci mi gdje je popis, oče,
tako da mogu naći preostale ključeve."
On se naginje naprijed, usnice prinosi mom uhu i šapće. "Ostavio sam ga
pod paskom one koju volim. U svojoj sobi."
Pokušavam dešifrirati njegove riječi dok se prisjećam naše potrage po
njegovoj sobi. "Ali ja sam –"
Uto on podiže ruku, kao da me želi spriječiti da dalje govorim. Stavlja prst na
usnice pa se osvrće. Shvaćam na što cilja; možda nas špijuniraju, čak i sada.
Odmahujem glavom, pokušavajući mu reći da popis nije ondje. Da sam
tražila i tražila, ali da mi popis i dalje izmiče.
On međutim odrješito kima, kao da želi reći: Da. On JEST ondje. Moraš
ponovno potražiti.
U glavi ponavljam njegove riječi: Ostavio sam ga pod paskom one koju volim
... U svojoj sobi.
Prizor mi se prikazuje naglo, s takvom lakoćom kao da je ondje cijelo vrijeme
i bio. Gledam ga u oči i kimam, osjetivši dobrodošlu navalu nade.
On podiže pogled dok se nebo smračuje, bacajući sjene oko nas onamo gdje
ih prije nije bilo. "Moramo ići, Lia. Naše se vrijeme bliži kraju."
U prsima me steže pri pomisli na njihov odlazak. I protiv svoje volje,
naviknula sam se na odgovornost svoje uloge u proročanstvu. Naviknula sam se
živjeti bez očeva utješnog zagrljaja, bez njegove čvrste ruke. Ali to što sam
ponovno bila s roditeljima, pa makar i na trenutak, podsjetilo me na sve što sam
izgubila.
"Ne želim ići. Želim ostati s vama." Nije me sram što zvučim poput utučenog
djeteta.
Majka zakoračuje, privukavši me u zagrljaj. "Lia." Diše mi u kosu, a ja njušim
jasmin na njezinu vratu. "Žao mi je što sam ovo svalila na tebe. Ali ti si Anđeo,
jedina sestra koja proročanstvo može okončati zauvijek. A tako je suđeno, koliko
god mi željeli da nije. Oduvijek je bilo suđeno da to budeš ti. Nema pogrešaka, Lia.
Ama baš nikada. Pustim su vjekovima sestre čekale samo tebe."
Želim zanijekati njezine riječi, čak i sad, nakon svega što sam vidjela. Ali u
njima je istina. Pa zato kimam, zagledajući se u oči toliko nalik na one koje vidim
svako jutro kad pogledam u zrcalo iznad umivaonika u svojoj sobi. Kimam da joj
kažem da razumijem. Da prihvaćam svoju dužnost u proročanstvu, dužnost koju mi
je ona proslijedila. Da se ne bojim.
Otac podiže pogled prema nebu. Još je plavo, ali hladni se vjetar vratio, a s
njime i tek natruha osjećaja opasnosti.
Gleda me, ispričavajući se. "Moramo ići." Podižem bradu. "Da."
Kimam, naslućujući već jalovost pokušaja da ih zadržim uza se. Već su manje
opipljivi, manje prisutni nego što su bili prije tek koji trenutak.
Majka me grli posljednji put. "Znala sam da si to ti, još u početku, ali vidjela
sam nešto u tvojim očima, nešto što mi je dalo nadu. Žalim jedino što nisam bila
dovoljno jaka da se umjesto tebe borim protiv toga."
Odmahujem glavom. "Prisjeti se, majko. Pogrešaka nema."
Ona se smiješi kroz suze, prignuvši se da me poljubi u obraz. "Nema
pogrešaka, anđele moj." Okreću se da odu, brže nego što bih to voljela. Majka se
još jedanput osvrće, lice joj se natmurilo od zabrinutosti. "Pazi na Henryja, Lia.
Hoćeš li?"
Ne čeka moj odgovor, ali ja svejedno kimam, doviknuvši za njima. "Volim
vas. Volim vas oboje."
Samo to stižem reći. A potom nestaju.
Osjećaji kolaju mnome dok putujem u smjeru Birchwooda. Velika je tuga poslije
rastanka s majkom i ocem, ali i velika sreća. Ispunjava me tako potpuno da se
osjećam kao da me njihova ljubav otiskuje nebom.
Čudim se kontroli koju sam stekla u Drugosvjetovima u tako kratkom roku,
novo] sigurnosti koju imam u smjer i brzinu kojom letim.
Ali to je prije nego što se iz daljine začuo prasak s neba iza mene.
Počinje poput vibracije, i ja sam uvjerena da se tlo trese, premda ga nimalo
ne dotičem. S njime dopire prigušene tutnjava sa zemlje, kao da bi se mogla
raskoliti od gole sile stvora što grmi prema meni.
Preda mnom se pomalja masa. Prilično sam sigurna da je to Birchwood, ali
kad pogledam iza sebe, vidim Duše kako prema meni huje u velikoj crnoj hordi. Iz
daljine se čine poput oblaka zujavih kukaca, ali ja znam da će i prebrzo stići ovamo,
a neće ih biti nimalo lako pomlatiti.
Zov Birchwooda, zov poznatog i sigurnog snažan je, ali ja se ne uzdam da
mogu umaknuti Dušama. Prestajem letjeti, donijevši jedinu odluku koja mi ulijeva
kakvu-takvu nadu u bijeg, i zamišljam sebe kako lebdim iznad tla, sve dok upravo
to i ne učinim.
A zatim čekam, promatrajući oblak kako postaje sve veći, mračniji, glasniji
dok mi se primiče. Morat ću se suočiti s njima ovdje, na nebu njihova svijeta.
Voljela bih reći da nisam preplašena, da stojim hrabro i odlučno oči u oči s
Dušama. Ali to bi bila neistina, jer tko bi bez straha mogao stajati pred rikom legije
što ide prema meni? Ne, malo je reći da sam preplašena. Užasnuta sam do te
mjere da se tresem, čak i u svom astralnom biću. Ali stojim čvrsto, prisilivši sebe da
se ne mičem.
Moj plan nije lukav, ali drugog nemam pa zato čekam točno do časa kad će
se Duše približiti dovoljno da se mogu osloniti na moć Sonijinih uputa. Moram
pomno odmjeriti trenutak, dovoljno rano da zaustavim napredovanje Duša, ali ne
toliko brzo da potratim ono malo vremena što bih mogla imati da umaknem. U
glavi zamišljam Sonijin glas, odbrojavajući.
Jedan ... dva ... tri ... Još ne.
Četiri ... pet ... šest ...
Sad su blizu, dovoljno blizu da vidim njihova napaćena, srdita lica, njihove
duge brade što nestaju povrh crnih kaputa, poderanih i obješenih s njihovih
glomaznih tjelesa.
Sedam ... osam ...
Urlik što se širi iz te mase neljudski je, ratni poklič što dolikuje divljoj
životinji. Kako se primiču, raskriljuju se, oko i ponad mene, s obje strane, čak i
ispod mog uzlebdjelog tijela, sve dok ja od očaja ne pomislim da sam predugo
čekala. Dok ne postanem sigurna da će do kraja proždrijeti moju dušu.
Ne preostaje mi ništa drugo doli da sklopim oči i zamislim sjeme, majušno i
zatvoren u najdubljem, najtanovitijem kutku mog tijela. Vidim slojeve kako se
ljušte, razotkrivajući neprestano nove slojeve, sve svjetlije i svjetlije boje, sve dok
ne dosegnem sočno živo stvorenje u njegovoj srži. Ono diše. Otkucava. Pulsira od
života.
Još čujem Duše, ali njihovi vriskovi pripadaju posve drugom mjestu, jer ja
sam se povukla u svoj prigušeni i zatomljeni svijet. Jedini zvuk koji jasno čujem
udaranje je srca. Isprva mislim da dopire iz mojih prsa, ali onda otvaram oči i vidim
crvenu svjetlost što pulsira u sredini mase, gromovita krila što sa zlokobnim
fijukom zrak tuku iz unutrašnjosti zasjenčane tvorevine Duša. Iz Samaela posred
njih crveni se sjaj širi prema van, njegovo srce otkucava u ritmu moga, njegova
mnoga, velika krila šire se uvis i udalj nad njegovom Vojskom.
Moram svoj um prisiliti da se vrati sjemenu, onomu što je u njegovoj srži.
Vidim kako se otvara, razmata, rasprskava, ispunjavajući svaku raspuklinu u mom
tijelu. Kad sam spustila pogled, blijedo ljubičasto svjetlo razlijeva se iz moje kože,
mojih očiju, mojih usta, sve jače iz trenutka u trenutak, dok moć kakvu nikad prije
nisam osjetila niti zamišljala izleluja iz mog tijela, istječući u malenim mreškama
što izrastaju u valove jeke.
Ako Duše i proizvode ikakav zvuk, on se gubi u glazbi moje vlastite moći i
srca što i dalje otkucava, pulsirajući između Samaela i mene. Mislim da bi to
mogao biti pravi trenutak, moj jedini trenutak da umaknem u sigurnost
Birchwooda, odbivši Duše autoritetom koji sam uspjela smoći, koliki god on bio. Ali
uto čujem glas.
"Gospodarice ... Neka kaos vlada ... Otvori Dveri."
Instinktivno odmahujem glavom, bojeći se prozboriti riječi koje bi mogle
potresti kakvo god uporište da sam stekla svojim sitnim iskazom moći.
"Moć i mir će biti tvoji ... Raskrili ruke, Anđele Kaosa, pa neka pohara Zvijeri
poteče poput rijeke ... Otvori Dveri ..."
Glas plazi do mene preko Duša, preko svilenog neba. Probija se kroz svjetlo
boje jorgovana, jer same Duše ne mogu. To je samo glas.
To su samo riječi. Ali dozivaju me tako da u isti mah upozoravaju i miluju.
Svjetlost i dalje teče iz mog tijela, ali moja se snaga koleba dok Samaelove
riječi pronalaze put pokraj mojih ušiju, pokraj mog uma, sve dublje i dublje u neko
drevno mjesto koje je čekalo, nestrpljivo čekalo, njihov doziv. Glas obećava
odrješenje. Odrješenje od bitke za koju mi se čini da nema kraja, premda je tek
odnedavno moja. Odrješenje od budućnosti koja tu bitku nastavlja, od budućnosti
u kojoj neće biti onoga za čime najviše žudim – sigurnosti, ljubavi, nade.
Ali sjeme se sveudilj rastvara, povrh granice iznad koje mislim da ne može
dalje rasti, sve dok nemam osjećaj da će me njegova moć rascijepiti, u tijelo i dušu.
I u tom zadnjem plamsaju snage nalazim čvrstinu koju trebam.
Ne zadržavam se da se osvrnem. Umjesto toga, izvrćem se unutar svjetla i
zazivam mističnu moć što mi pripada. Zazivam je da me otpravi kući što je moguće
brže. Zazivam je da me otprati natrag u Birchwood, da Samaela i njegovu Vojsku
odbija dovoljno dugo da ja stignem pasti natrag u tijelo što me čeka na kauču u
knjižnici.
Jurim na kresti svjetlosti prema onomu što se ocrtava u daljini. Ne treba mi
dugo da potvrdim kako je zgrada ispred uistinu Birchwood. Ipak je postojao razlog
zbog kojeg se otac sa mnom želio naći u svijetu najbližem domu. Znao je da će oni
doći.
Silovita rika iza mene erumpira u mahnitu vrisku. Ne okrećem se da
pogledam, premda je nagon da to učinim jak. Samo letim, polja ispod mene
promiču kako se primičem kući. Tek kad sam se našla blizu doma, počinjem gubiti
snagu. Ne događa se to u jednom dahu. To je prije polagana malaksalost što mi se
uvlači u kosti, prigušujući svjetlost što teče iz mog tijela. Tako sam blizu, dovoljno
blizu da razaberem rombična okna u olovnim prozorskim okvirima. Dovoljno blizu
čak da vidim sjaj svjetiljki dok se sumrak brzo spušta. Ali iza mene hajka još ne
jenjava, a kad se okrećem, doznajem zašto mi je za dlaku ponestalo vremena
potrebnog da posve pobjegnem.
Samael je došao po mene. Vinuo se na čelo Duša, srce što i dalje tuče sve je
glasnije dok napreduje prema meni. Snaga Duša ništavna je u usporedbi sa
Samaelovom. Njegova moć, njegov gnjev, iskonski je. Nadire u valu zla koje mi
otima sposobnost kretanja.
Lebdim kod prozora na knjižnici, volja iz mene otječe poput kiše, kadli se
prisjećam nečega što je Virginia rekla. Zar je to bilo tek jutros?
Ako ih zovneš kad kucne čas, postoje oni koji će ti pomoći.
Moje je tijelo preslabo da nastavi. Ali moj um ... u mom je umu preostalo
taman dovoljno borbenosti da pozovem pomoć koju trebam.
"Sestre ... one iz prošlih Sestrinstava ..." Glas ne zvuči kao moj. Metalan je i
dalek, ali svejedno nastavljam, sklapajući oči i pokušavajući iz uma potisnuti
Samaela koji se primiče, sve bliže i bliže. "Pozivam vas, Sestre, da pomognete
jednoj od svojih. Da spasite mene kako bih nas ja mogla spasiti sve."
Ne mogu osjetiti čak ni apsurdnost toga što takvu pomoć tražim pred onim
što tutnji prema meni. Dok trenuci otkucavaju – jesu li to sekunde, minute, sati? –
odlučujem zažmiriti, dostojanstveno dočekati što god da dođe.
Ali uto osjetim žestok, topao vjetar, za kojim slijedi prasak što me nuka da
pogledam u nebesa. Kad se žena pokazala, Samael i njegove Duše kao da
usporavaju svoje napredovanje. Stoji koji metar dalje, negdje između mene i
Vojske što se hitro približava. Ima nešto poznato u njezinoj tvrdoglavo stegnutoj
čeljusti, zelenim jezercima njezinih očiju.
Bezimena žena stoji između mene i Duša, dok druge žene kao da su se same
od sebe stvorile na nebu, rastvarajući se u lepezu oko Duša i Samaela. Prozračne
haljine nadimaju se oko njihovih providnih nogu, a ruke dižu sve dok im se gotovo
ne dotiču. Užareni plamenovi iskre se i frcaju im s dlanova, stvarajući krug mistične
vatre između Zvijeri i mene.
Prva žena lebdi najbliže meni, slabašno blijedoljubičasto svjetlo što je teklo
iz mog tijela iz njezina istječe u blještavi grimiz; širi se, hrupi van, sve dok ne
odjekne krugom u kojem se pastusi Duša propinju na uspaničenim nogama.
Usta joj se ne miču dok njezin glas do mene dopire iz daljine. Odjekuje u
mom umu i ja shvaćam da ona uopće ne govori naglas. "Idi, dijete. Prikupi snagu.
Srest ćemo se ponovno."
Samael riče, vitla mačem po sredini kruga. Narančasto se presijava, iskre mu
sikću s oštrice, pucketaju na svjetlu sestrinskoga kruga; i premda su sestre očito
moćne, nemam želje da na duge pruge iskušavam njihovu snagu pred Samaelom.
Kimam ženi da sam na znanje primila njezine riječi, rinem se kroz zidove kuće u,
čini se, posljednjem dahu svoje snage.
Sonia i Luisa sjede na podu uz kauč, Sonia moju mlitavu ruku drži zatvorenih
očiju, usnice joj se miču u nijemoj molitvi. U svoje tijelo što čeka stropoštavam se s
udahom koji osjećaju oba svijeta, uvlačeći zrak kao da mi je disanje bilo uskraćeno
neizmjerno dugo pa su me netom vratili u život.
"Vratila se! Došla je natrag!" Luisin se glas prolama s poda pokraj mene.
Tek mutno osjećam Sonijin glatki dodir na svojoj šaci, kao da mi se sva čula
još nisu posve poklopila s tijelom. Pokušavam govoriti, reći im da se moramo
vratiti u očevu sobu da potražimo popis, ali iz mojih usta izlazi niz šumova i
zvukova koji ne nalikuju na prave riječi. Frustrirano odmahujem glavom dok Sonia
oštro progovara.
"Lia? Lia! Pogledaj me, Lia. Slušaj me." Vadi ruku iz moje, okrenuvši mi
bradu tako da sam prisiljena lice skrenuti prema njoj, gledajući me u oči s takvim
autoritetom da sam pogled prisiljena uzvratiti. U njezinim je očima mirno more
Drugosvjetova. "Moraš se smiriti. To je prirodno. Prirodno je da ne možeš govoriti
kad se vratiš s takvog puta, jasno?"
Mogu samo zuriti, ne uzdam se ponovno progovoriti.
"Jasno, Lia? Moraš mi vjerovati. Dar govora će ti se vratiti za koju sekundu.
Osjeti će ti se u tijelo vratiti za koju sekundu. Moraš usporiti dah i čekati. Moraš
dopustiti svom umu da obradi sve što si učinila, sve što si vidjela. Moraš mu dati
nekoliko časaka da se vrati u svoje tjelesno stanje. Pogledaj me, Lia! I kimni da
razumiješ." Glas joj je strog. Najednom se osjećam poput djeteta, ali odrješita
naredba njezinih riječi daje sigurnost, a ja je gledam u oči i pokušavam kimnuti.
"Dobro. A sad miruj. Samo budi mirna i diši."
Prepuštam se krajnjoj nemoći svog tijela. Kad sam pogledala u Luisu, strah u
njezinim očima još me više straši pa prisiljavam sebe da se okrenem natrag prema
Soniji, da gledam u plavetne dubine njezinih očiju dok mi disanje ne postane
normalnije.
Iskušavam prste, zapovjedivši im da se pokrenu, i zahvalna sam kad
zapovijed izvršavaju. Isti postupak provodim s ostatkom svog tijela, postavljajući
pred njega sitne zahtjeve, sve dok se ne čini kako je cijelo u funkciji. Tek onda
pokušavam progovoriti. Sonia i Luisa ne miču oči s mene dok nastojim uobličiti
riječi.
"N-n-njegova soba. Popis je u njegovoj sobi. Iza slike moje majke."



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

23 Re: Michelle Zink - Sestrinsko proročanstvo taj Sre Mar 06, 2013 7:24 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
"Jesi li sigurna da je tu?"
Luisa mi dodaje fotografiju moje majke nakon što ju je donijela iz očeve
sobe. Ja sam prisiljena ostati na kauču jer me Sonia izvijestila da su mlohavi udovi
jedna od nezgodnih nuspojava osobito dugačkog i teškog putovanja po Ravni. Kao
da mi već to nije dovoljno, glava mi bubnja, budeći u meni iznova sućut prema
kušnjama Sonijina spiritističkog života. Premda to nije izgovoreno naglas, mrak s
onu stranu prozorskih okana govori nam da se naše vrijeme nasamo primiče kraju.
Teta Virginia će se svaki čas vratiti s Alice i Henryjem.
"Ne posve, ali sigurna koliko već mogu biti s obzirom na okolnosti."
Zurim u sliku svoje majke. Oči joj nisu nimalo manje upečatljive, makar je
fotografija crno-bijela, a ja se prisjećam njihove živosti tijekom našeg kratkog
susreta na Ravni.
"Hoćeš da ja to učinim?" pita Sonia blago. Odmahujem glavom. "Ne. Ja ću."
Prevrćem fotografiju u ruci, položivši je u krilo licem nadolje. Tanke metalne
kvačice straga lagano klize ustranu, omogućavajući mi da podignem tanki komad
drva iz okvira. Isprva mislim da ondje nema ničega. Gledam poleđinu fotografije,
kadli mi nešto zapinje za oko u kutu okvira, između stakla i ukrašenog metala.
Dok ja pridižem okvir bliže licu, Luisa se upleće. "Što je? Ima li nečega?"
"Nisam sigurna ..." Ali ne treba mi dugo da shvatim kako nečega zaista ima.
Čupam to iz kuta okvira drhtavim prstima, iako ne mogu reći tresu li se od
uzbudenja, straha ili zbog mog nedavnog posjeta Ravni.
"Ali ... tako je malen", kaže Sonia. "Nije moguće da je to popis!"
To je tek okrajak, minijaturni komad papira koji je očito otrgnut s uha veće
stranice, ali nisam razočarana koliko sam mislila da ću biti. Bliže od ovoga popisu
još nisam bila. Iako više nije skriven u okviru gdje ga je moj otac ostavio, u jedno
sam sigurna: nekoć je bio.
Sonia i Luisa tihe su kao i ja. Razočaranje je čujno u tišini našeg disanja,
izostanku izgovorenih riječi među nama. Konačno progovaram ja, konačno jednom
riječju prekidam tešku tišinu u knjižnici.
"Alice."
Koračam svojom spavaonicom, pokušavajući sabrati misli prije nego što se suočim
s Alice. Nisam to mogla učiniti usred onog komešanja dok su teta Virginia i Henry
dijelili svoje nabavke i prepričavali kako su proveli dan. Imala sam vremena samo
da Alice bijesno ošinem pogledom prije nego što se povukla u sobu. Uslijedila je
večera; napeta, mada dostojanstvene prigoda s još prisutnim gostima, premda je
pravi Dan zahvalnosti prošao.
Luisa i Sonia ponudile su se da budu uz mene kad se suočim sa sestrom. Ali
taj je dio proročanstva, taj dio bitke, moj. Čekala sam cijelu večer dok je gnjev
rastao.
Alice šuruje s Dušama koje mi žele smrt.
Alice me izlaže pogibli poništavanjem majčinih čini. Alice je uzela popis.
Dok je kuća utonula u san, ja sam i više nego spremna da popis uzmem od
Alice, pa napuštam svoju sobu odlučnim korakom koji nije tih kao što bi trebao
biti, s obzirom na sat. Kucam kada dolazim do njezinih vrata, ali otvaram ih prije
nego što uspijeva odgovoriti. Ne dam joj mogućnost da mi uskrati ulaz.
Na njezinom je licu izraz iskrenog iznenađenja kakav nikad prije nisam
vidjela. Ruka joj leti prema prsima, usnice se svijaju u zatečeni o. "Lia! Ta što –"
Stupam prema njoj i prvi put svih ovih godina koliko smo sestre, svih ovih
godina koliko smo prijateljice i pouzdanice, moja sestra izgleda kao da me se boji.
Uzmiče korak, dok ja prilazim na pola metra od njezina lica.
"Daj mi ga, Alice." Pružam ruku, čekajući da ona shvati kako neću otići bez
popisa imena koji meni znači oslobođenje.
Odmahuje glavom, uvjerljivo glumeći smetenost. "Ja ne ... Ja ne razumijem
što hoćeš reći."
Spuštam vjeđe. "Da ... razumiješ ... ti ... dobro, Alice. Kod tebe je. Ukrala si
ga iz očeve sobe."
Ona se uspravlja, iz očiju joj suklja plamen, prestrašeni se izraz povlači pred
njezinom vlastitom srdžbom. "Kažem ti, Lia, što god ti mislila da je kod mene, nije.
Makar ti je to, reklo bi se, vrlo važno. Sad bih baš voljela da ga imam, ma što to
bilo." Oči joj poprimaju zlobni sjaj od kojeg me uvijek uhvati strah što će dalje
učiniti ili reći. Kad nastavlja, jasno mi je i zašto. "Pogotovo zato što ti imaš nešto
moje."
Načas zurimo jedna u drugu, dah nam je plitak i čujan u nijemoj sobi.
Nemam namjeru potvrditi da sam u posjedu noža niti joj ga imam namjeru vratiti.
Umjesto toga, u glas silom tjeram smirenost koju ne osjećam. "Vrati ga, Alice."
Ona nagiba glavu, stameno dočekavši moj pogled. "I dalje ne razumijem što
hoćeš reči."
Frustracija prijeti da će prekipjeti. Zna na što mislim. Uvjerena sam u to. Ali
nema mi druge nego da joj to izgovorim do kraja, osim ako ne želim cijelu noć
prostajati u Aliceinoj sobi i poigravate se riječima.
"Popis. Očev popis imena. Bio je na njegovu noćnom ormariću iza majčine
fotografije. A sad ga nema."
Okreće se, odšeta se ležerno prema svojoj komodi, izvlačeći ukosnice iz kose
dok gleda u mene u zrcalu iznad ladica. "A ... Sad mi je jasno. Napokon si stekla
dovoljno mudrosti da spoznaš važnost ključeva." Potom se osvrće i pljesne rukama
u aplauzu kao da je u kazalištu. Zvuk puca u praznoj sobi. "E pa, svaka čast, Lia.
Sigurno se silno ponosiš. Pa ipak, nemam popis. O, željela sam ga ja. Čak sam otišla
u očevu sobu da ga uzmem. Tražila sam ga iza majčine slike, ali popis ni tad nije
bio ondje."
Ne mogu skriti zbunjenost za koju osjećam da mi se razlijeva licem. "Ali kako
si znala? Kako si znala gdje je, a ja sam cijelo vrijeme tražila?"
Ona se naglas smije, a u tome ima iskrene razgaljenosti. "O, Lia! Tebi to i
dalje nije jasno, je li?" Na peti se ponovno osvrće prema meni, duga joj se kosa na
ramena prosipa u kovitlacu kovrča. "Meni otac ništa ne treba govoriti. Nikad i nije
trebao. Zarana sam shvatila da mu nisam zanimljiva. Ne kad je imao svoju premilu
Liju. Ne, nisam ga trebala na ovome svijetu, a ne trebam ga ni sad, kad je na onom
drugom. Ne trebam Virginiju. I ne trebam tebe. Imam ja svoje načine da doznam.
Žao mi je samo što popis nisam našla na vrijeme."
"Kako to misliš? Našla si ga prekasno?"
Uzdiše kao da nešto jako jednostavno mora objašnjavati malom djetetu.
"Okvir je bio prazan, ako se izuzme slika naše drage majke." Sarkazam frca iz
njezinih riječi. "Znala sam da je u jednom trenutku bio ondje pa sam pretpostavila
da si ga ti našla i skrila drugamo."
Oči u oči s njome, ne pada mi na pamet ama baš ništa što bih rekla. Moju je
ljutnju smijenila duboka i alarmantna zbunjenost. Ako popis nije kod mene ... ako
zaista nije kod Alice ...
Komu bi još trebalo nešto tako mračno i opasno?
Anđeo, kojeg čuva samo paučinasta koprena zaštite, krhka i ovozemaljska, lako
poderiva ...
Kad otvaram oči, te me riječi dočekuju, prošaptane u nekom izgubljenom
zakutku svijesti. Spavala sam nemirno, ispunjena snovima za koje predosjećam da
su, malo za promjenu, samo to. Snovi. Budim se, ali ne s odgovorom koji trebam,
nego s jekom poznatih riječi u svom umu.
Anđeo, kojeg čuva samo paučinasta koprena zaštite ...
Kojeg čuva samo paučinasta koprena zaštite ...
Kojeg čuva samo ... Koprena zaštite ...
"zaštite.
"zaštite.
Riječi se ponavljaju kao da je neka očeva gramofonska ploča ogrebena.
Kao da mi netko nešto pokušava reći.
A zatim su tu očeve isprekidane riječi, izgovorene preko Svjetova: Henry je
sve što je ostalo od koprene ...
I u taj mah znam što to znači.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

24 Re: Michelle Zink - Sestrinsko proročanstvo taj Sre Mar 06, 2013 7:24 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Spuštam se niza stube u strmoglavom trku. Ne hajem za graju koju sam digla dok
sam stigla do dna, ali mora da je prilična zato što se Luisa i Sonia ustrašeno
pomaljaju iz blagovaonice.
Sonia drži ubrus u ruci, iznenađeno me gledajući. "Lia! Ma što ti –"
"Teta Virginia?" Moj se glas u urliku razliježe kućom, očaj mi sve dublje i
dublje prodire u kosti.
Luisa i Sonia u šoku iskolačuju oči pred mojim ponašanjem.
Lupkanje cipela po mramoru tjera me da se okrenem. Olakšanje mi navire u
tijelo, a zatim ga jednako tako brzo napušta kad vidim da to nije moja teta, nego
Margaret, koja me gleda kao da sam šenula umom pa se kućom derem poput
djeteta.
"Ama zašto vičete, gospodice Milthorpe?"
"Ja ... Žao mi je, Margaret. Moram smjesta razgovarati sa svojom tetom. Jesi
li je vidjela?" Uzdrhtali glas odaje moj strah.
Smješka se. "Ta razumije se, dušice. Na katu je. U postelji."
"U postelji?" Margaret bi mirne duše mogla reći i da teta Vriginia timari
konje, tolika je vjerojatnost da bi ona po Janu bila u krevetu.
"Da. U postelji. Ne osjeća se najbolje. Neuobičajeno je umorna u posljednje
vrijeme pa sam je poslala u krevet da se dodatno odmori. Nema razloga za brigu,
sigurna sam. Samo malo kunja." Osmjehuje se kao da samo tako može primiriti
buru što bara mojim žilama.
"Obiđite je poslije, dušice. Nakon što malo odspava. Posve sam sigurna da
će biti zdrava kao dren."
Kimam, prisjetivši se klonulosti tete Virginije nakon što je radi mene
posredovala u Drugosvjetovima. Zaronivši glavu u salon, vidim da je prazan i
osvrćem se natrag prema Margaret.
"Margaret?"
"Da, gospodice?"
"Gdje su Henry i Alice?"
Nesigurnost prelijeće njezinim inače stoičkim licem. "Pa, to sam pitanje
željela raspraviti s gospođicom Spencer ..."
Podižem obrve. "Pa možda bi ga trebala raspraviti sa mnom."
Nervozno se premješta s noge na nogu, a ja pomišljam kako bi ovo moglo
biti prvi put da se osjećam kao gospodarica vlastitog doma. "No, gospođice ... Alice
je odvela Henryja do rijeke."
Čeljust mi se objesila dok kroz prozor gledam prema olovnom nebu. "Do
rijeke? Sada? Pa izgleda kao da će svakog časa pljusnuti, Margaret!"
Ima dovoljno obzira da se pokunji. "Željela sam reći gospođici Spencer, ali
nije bila dobro pa ..." Glas joj puca i skreće pogled.
"Ali kako si joj mogla dopustiti? Kako si mogla dopustiti Alice da odvede
Henryja? On je još dijete!" Optužba se ne može skriti, premda znam da nije
poštena. Alice je ipak Henryjeva sestra. Zašto ga ne bi izvela van da malo udahne
svježeg zraka, makar i po ovako tmurnom danu, ako on tako želi? Zašto bi
Margaret imala razloga sumnjati da je na to nije ponukala samo sestrinska ljubav i
dužnost?
Lice joj poprima krut izraz. "Pa ako baš morate znati, Alice je inzistirala da
bude nasamo s mladim gospodinom Henryjem. I nije skrivala činjenicu da je
gospodarica Birchwooda ona, ne gospođica Virginia. I da ja nemam što sumnjati u
njezine postupke. Upravo je tako rekla, gospođice: 'Nemaš ti što sumnjati u moje
postupke, Margaret.' Zaista mi je žao, ali ona se nije dala zaustaviti."
Okrećem se Soniji i Luisi. "Ostanite ovdje. Što god da se dogodi, ne izlazite iz
ove kuće." Hvatam pelerinu i otvaram vrata, i već sam vani na ciči zimi.
Obilazim oko kuće i vidim ih kako stoje na obali rijeke, dok prve kapi počinju
padati. Zastavši, zabacujem glavu uvis dok mi hladna kap pada na obraz.
A onda trčim.
Suknje mi se teško njišu oko gležnjeva dok jurim niz kamenu stazu. U daljini
Alice stoji tek koji metar od Henryja. Ništa se ne doima sumnjivo, i na trenutak
pomišljam da sam se možda prevarila. Ne bi se reklo da su se upustili u išta
zloslutnije od razgovora.
Ali uto se nebom prolama gromovit prasak, a kiša zaista počinje padati. Za
tili čas kosa mi se lijepi za glavu, suknje otežavaju i teže ih je držati. A Henry i Alice
svejedno ostaju na riječnoj obali kao da stoje na žarkom suncu, nepomični i naoko
nesvjesni pljuska od kojeg su zacijelo i oni mokri do gole kože. Sad znam da se
nisam prevarila i tjeram noge da se pokreću brže.
Nisu niti blizu kamene terase, nego na zemlji pokraj obale. Preblizu obale,
pomišljam. Ni jedno se ne okreće kad stižem do njih, premda su me morali
zamijetiti dok dašćem i pokušavam doći do zraka ni metar i pol od njih oboje.
"Što to radite?" dovikujem kroz bjesomučnu huku kiše, iako mislim da
itekako dobro znam zašto je Alice dovela Henryja ovamo.
Načas ni jedno ne odgovara. Samo zure jedno u drugo kao da postoje samo
njih dvoje.
Naposljetku progovara Alice. "Odlazi, Lia. Još imaš vremena odstupiti. Pusti
me da nasamo razgovaram s Henryjem. Istjerat ću ovo na čistac sad ili nikad."
Gledam Henryja – uistinu gledam – i kuham od bijesa. Sjedi u kolicima,
doimajući se sitnijim nego ikad, kao da se od kiše nekako stisnuo, pa izgleda poput
mačke iz štaglja koju smo jednom pokušali okupati u koritu iza staja. Zubi mu
cvokoću od hladnoće. Nije obukao ni kaput.
"Ovo se mene tiče koliko i tebe, Alice. Zar nemaš srama, izvesti Henryja
ovako na kišu?" Krećem prema njemu, s namjerom da ga vratim u toplinu i
sigurnost kuće. Svime ću se ostalim baviti poslije.
Ali Alice zakoračuje između Henryja i mene. "Ne ide Henry nikamo, Lia. Ne
još. Ne dok mi ne da popis."
Priželjkujem da on to zanijeka. Priželjkujem da se pobuni, da kaže bilo što
čime bi se spasio od muke da stoji između Alice i mene s upravo onime što obje
želimo više nego išta. Ali on ne kaže to.
"Ona bi ga uzela, Lia. Vidio sam je kako traži. Na meni je da te zaštitim. Otac
je tako rekao."
"Otac ... je ... mrtav, Henry!" Alice viče u vjetar, podigavši ruke na bokove.
"Nije ostao nitko komu moraš odgovarati. Nitko osim mene i Lije. A nju možeš
osloboditi, Henry. Možeš je osloboditi zauvijek tako da meni dadeš popis." Glas joj
je nabijen novom moći pa nadglasava čak i žustru riječnu bujicu i čekićanje kiše.
"Henry! Pogledaj me, Henry!" Želim da vidi kako se ne bojim i nastojim
zadržati njegov pogled čistom snagom svojih misli. "Ne bojim se, Henry. Nema
potrebe da me štitiš, dobro?"
Usnice su mu poprimile morbidnu nijansu plave, ljubičaste uz rubove. Jedva
govori, od hladnoće jedva uobličuje riječi. "Otac mi je rekao da ga čuvam. Z-z-za
tebe, Lia."
I uto spazim ono od čega najviše strahujem. Henryjevu pesnicu, čvrsto
stisnutu oko nečega mlitavog i bijelog. Proklinjem sebe bez glasa.
To što sam popis zatražila od Alice, njoj je samo dokazalo da nije kod mene.
Samo joj je dalo povoda da traži drugdje.
"Stavi ga u džep, Henry. Skloni ga dok se ne vratimo unutra." Zakoračujem
prema njemu sa svakom mrvicom autoriteta koju mogu smoći. Odvest ću ga
unutra. Neka me Alice samo pokuša zaustaviti.
Ali ona ne pokušava. Zapravo mi se i ne približava. Umjesto toga primiče se
Henryju, hvata ručke na njegovim kolicima, pa se okreće u stranu, okrećući lice da
me pogleda.
"Ni koraka dalje, Lia. Rekla sam ti da odstupiš." A potom Henryju. "Daj mi
popis, Henry. Ako želiš zaštititi Liju, kao što kažeš, kao što je otac htio da učiniš,
dat ćeš mi popis. Ako to ne učiniš, Lia se nikad neće osloboditi bremena što joj
pripada." Ne mora mi prijetiti riječima, jer su njezine ruke na Henryjevim kolicima
tako blizu rijeke dovoljna prijetnja.
Henry tvrdoglavo odmahuje glavom. "Ne. Činim samo ono što je otac
zatražio." Usnica mu podrhtava, otkriva strah i hladnoću koje pokušava skriti
svojim upornim odbijanjem.
Meni je dozlogrdilo. Zakoračujem prema Henryju, trudeći se hiniti
samosvijest koju ne osjećam. "Ovo je smiješno, Alice. Smjesta da si pustila
Henryja. Vodim ga unutra."
Tek što sam stigla do njezina ramena, Alice se osvrće, brže nego što mislim
da je moguće po takvoj kiši, tako da ona i Henry stoje licem prema rijeci, dok me
ona gleda napola preko ramena.
"Ne primiči se bliže, Lia. Nemoj."
Stajem, ne mičem se. Razmišljam. Razmišljam onom brzinom kojom je moj
mozak sposoban misli prenositi. Izraz njezina lica nedokučiv je – mješavina srdžbe,
straha i tuge, toliko isprepletena da je teško odrediti gdje jedno završava, a drugi
počinju. Izgleda napola sluđeno, pogled joj je divlji. Ne usuđujem se povjeriti joj
našeg brata. Najuputnije je Henryja udaljiti iz njezina dosega što je prije moguće.
Prilazim joj korak bliže, tobože s povjerenjem u njezinu racionalnost koje zapravo
ne osjećam.
"Nemoj." Njezine oči preklinju, moleći me nešto što ne razumijem i čemu ne
mogu udovoljiti. "Molim te, Lia."
Ta konačna molba ulijeva mi sigurnost da ponovno zakoračim naprijed,
ulijeva mi vjeru da Alice ne želi nauditi Henryju.
Ali varam se, grdno se varam, jer napravila sam tek jedan korak, kadli ona
lagano odmahne glavom, nadigavši Henryja i njegova kolica prema rijeci s takvom
lakoćom kao da je on kamen.
Čini se čudno što gnusno škripanje Henryjevih kolica čujem kroz pljusak, ali
čujem ga, a kotači mile preko stjenovite obale, isprva ne jako brzo, ali brzina se
povećava kada kolica dospijevaju na padinu.
Najčudnije od svega je što se sve odvija sporo. Negdje u logici svog uma
znam da događaji grabe naprijed odveć brzo, odveć opasno, ali u tome času sve
kao da se usporilo, vrijeme protječe u vlastitoj, neobično izokrenutoj verziji.
Zalijećem se preko mokre zemlje, očajnički se bacam za njegovom nogom,
žbicom njegovih kolica, bilo čime, dok se Henry kotrlja sve bliže i bliže rijeci.
Protegnuvši se preko blata, moji prsti hvataju žbicu jednog kotača, a bol mi iskri
zapešćem dok prstima sprečavam kolica da odu natraške.
Henry bolno šuti, stišćući rukohvate svojih kolica svom snagom koju njegovo
tjelešce smaže. Trudim se. Trudim se zadržati kolica, ali toliko su strašno teška,
prsti mi nisu ni izbliza toliko jaki da zaustave silu tolikog čelika. Posljednjim se,
mučnim trzajem kidaju iz moje šake.
I Henry potom pada, pada, niz obalu rijeke. Začudo, ostaje u kolicima sve
dok pri dnu ne udari u kamen koji ga iz njih prevrće i izbacuje.
Ravno u vodenu brzicu.
"J-j-ja nisam –" Alicein glas izmucava kroz kišu trenutak prije nego što jurnem do
obale rijeke.
Ne mislim ni na što drugo osim na Henryja, bespomoćno lišenog nogu u
vodenoj brzici. Stuštila sam se prema rijeci. Bacam se naglavce posred nje, svjesna
da je ondje najdublja i da će me brže ponijeti prema mom bratu. Voda me
zapljuskuje hladnim šokom iznenađenja dok mi se sklapa iznad glave, u isti me
mah noseći nizvodno i tiskajući pod svoju površinu. Hrvam se sa strujom pa se
napokon prepuštam, puštajući silinu vode da me riva amo-tamo, bolno me
bacajući na dno, gdje tijelom grebem o kamenje što ondje leži.
Tek kad ostajem bez daha, dolazim k sebi, odgurujem se s kamenitog
riječnog korita svom snagom koju smažem, u očajničkom pokušaju da se
domognem zraka. Odavno sam naučila plivati u mirno] vodi oko otoka na kojem
ljeti provodimo odmor, ali moj siloviti salto u rijeku ni po čemu ne sliči nježnom
bibanju oceana. Glava mi se pomalja iz mutnih dubina, ali rijeka poteže moje
suknje, prijeteći da će me ponovno odvući dolje. Čini mi se kako vidim nešto
tamno kako pluta nizvodno, tik prije nego što mi se glava opet potapa pod
zapjenjenu struju.
Ovaj se put odupirem, pomišljajući kako mi je Henry možda nadomak ruke.
Tučem nogama i protežem se, sežući prema površini dok se nisam probila, dašćući
da uhvatim zraka dok mogu. Kiša i dalje pada, stvarajući na površini krugove koji se
brzo prelamaju u brzace. Gledam i gledam, pogledom po uzburkanoj rijeci tražeći
bilo kakav trag svog brata, ali voda je blatna, kiša ne sustaje, a ja ne vidim ništa što
mi ulijeva nadu prije nego što sam iznova zakovana za dno.
Kosti su mi umorne, umrtvljene od hladnoće i neprestanog zlopaćenja po
kamenju na dnu rijeke. Dok se vodom izvrćem poput odbačene prtljage, osjećam
zavodnički mamac vječnog sna. Nešto u meni želi da dignem ruke. Da otvorim usta
i pustim vodu da uteče u svaki djelić mog tijela, samo da kraju privedem boj protiv
rijeke, proročanstva, bremena koje mi pripada.
Majčin me glas prisiljava na trenutak lucidnosti. Pazi na Henryja, Lia. Jeka je
to u polumrtvom dijelu mog uma, dijelu koji umalo da nije dignuo ruke, i s njome
se otiskujem na površinu, boreći za svoj život i život svog brata.
"Lia! Ovamo! Dođi ovamo!" Isprva mi se čini da ga umišljam, ali glas je
stvaran i dovikuje mi s obale rijeke.
Podižem glavu iznad brzaca, pogledom prelazeći duž obale dok je nisam
spazila. To je Alice, stoji uz rub rijeke s dugačkom, debelom granom u ruci.
"Hajde, Lia! Moraš pokušati! Pokušaj se probiti do mene." Jedva da je
čujem, iako zacijelo viče iz petnih žila da je uopće i mogu čuti s tolike udaljenosti.
Dovoljno je daleko nizvodno da bih mogla uspjeti budem li rukama
zamahivala bjesomučno i svim silama. Ali Henry ... Od očaja me hvata mahnitost i
nanovo tonem dok motrim rijeku. Nema mu traga. Nema traga kolicima, toliko
teškima da su vjerojatno potonula negdje duž rijeke.
"Lia! Ovamo!" Alice i dalje maše. I dalje doziva. Gleda samo mene. Tko će
tražiti Henryja?
Odlučujem pokušati i hvatam se za granu, makar samo zato da si načas
omogućim da mirujem, dok po vodi i riječnoj obali pogledom tragam za
Henryjevom tamnokosom glavom. Rijeka me gura dalje s takvom silinom i takvom
velikom brzinom da otpor moćnoj struji crpi svaku trunku snage preostale u mom
skrhanom tijelu.
Posve bezizgledno, počinjem mijenjati smjer, polagano se okrećući prema
obali sebi zdesna. Kako mi se tijelo sve bolje namješta u tom novom smjeru, struju
mogu upotrijebiti u svoju korist, pa dok sam se približila Alice i pruženoj grani, već
se krećem tako brzo da me strah kako bih ih mogla posve promašiti u jednom
zamahu velikog riječnog naručja.
"Spremna, Lia? Moraš se uhvatiti dok prolaziš, dobro?" Alicein glas
zapovijeda ispred mene, a ja se zatječem kako kimam u znak slaganja, bez obzira
na sve što se dogodilo.
Brzam, brzam prema mjestu gdje je grana uronjena u vodu.
"Budi spremna, Lia. Jedan ... dva ... čekaj ... Sad, Lia! Sad! Dohvati je!"
Toliko se daleko nadvija nad rijeku da pomišljam kako će se prevaliti u nju za
mnom, ali dok promičem pokraj, pružam ruku i grabim kroz vodu. Gotovo je
prelazim, gotovo prelazim točku gdje bih mogla naći spas, kadli osjetim pucketavu,
grubu granu na svom dlanu. Brzo sklapam prste oko nje, prije nego što bude
prekasno.
U hipu moje tijelo prestaje putovati nizvodno. Još osjećam kako me struja
vuče. Još osjećam svoje suknje, otežale od vode, kako mi se zapleću oko nogu i
tiskaju mi tijelo nadolje. Ali zasad me bar grana i moja sestra uspijevaju održati
iznad vode.
"Lia! Lia." Alice dašće, zadihana i mokra do kože kao da se i ona gotovo
utopila u rijeci. S naporom pruža jednu ruku, držeći drugu na svom kraju grane.
"Uhvati me za ruku, Lia."
Gotovo je uopće ne čujem. Očima prelazim duž rijeke, motreći je sve dok u
luku ne nestane iza okuke. Možda se uhvatio za nisku granu, pomišljam. Možda je
zapeo na nekoj od pličinastih dionica rijeke. Možda je našao kamen da ga ščepa
dok pomoć ne stigne.
Nižem mogućnosti u glavi kao da nabrajam izbor za užinu. Kao da su sve one
podjednako vjerojatne, usprkos činjenici da Henryju nema ni traga ni glasa. Nema
ni traga ni glasa njegovim kolicima. Gledajući u rijeku, lako je povjerovati da
Henryja ondje nikad nije ni bilo.
"Sad, Lia! Moraš me uhvatiti za ruku. Ova te grana neće vječno držati." Alice
je ljutita, a mene iznenađuje što njezina ljutnja još može privući moju pozornost.
"H-h-henry." Toliko mi je hladno da više ne osjećam granu pod svojim
dlanom, premda vidim da je moja pesnica i dalje obujmljuje.
"Organizirat ćemo potragu za Henryjem, Lia. Ali moraš iz vode izaći sad, prije
nego što grana popusti."
Ja još razmišljam. Još razmišljam. Pokušavam se domisliti načinu da spasim
Henryja.
"Lia!" Alice mi dovikuje kroz suze, i ja prvi put primjećujem da rida, rida tako
jako da jedva govori. "Ovaj čas da si izašla iz vode. Jesi li me čula? Jesi li? Zato što
Henryju ni od kakve koristi nećeš biti mrtva na dnu ove rijeke."
Nema vremena za sumnje u pomoć koju nudi. Nešto u njezinu glasu,
njezinim suzama, golom strahu na njezinu licu, tjera me da kimnem. Ima pravo.
Itekako. Moram izaći iz vode da Henryju pomognem kako dolikuje, a u ovome času
izlaz je samo jedan.
Jedna Aliceina ruka drži granu. Druga poseže za mnom.
Treba mi trenutak da prikupim hrabrosti, jer toliko mi je hladno, a rijeka
toliko brza da se bojim da ću pasti natrag u struju. Ponovno je neću preživjeti.
Jednu ruku ovijam čvršće oko grane. A drugom posežem prema Alice.
Ona svojom rukom grabi moju tako čvrsto da ni na trenutak ne sumnjam
kako će prije zaći sa mnom u rijeku negoli me pustiti. Vuče snagom kakvu nisam
znala da ima sve dok se natraške nije srušila u blato, a ja legla napola u vodi, a
napola izvan nje.
Koprca se da ustane, kližući se po blatu pa me okreće na leđa.
"Lia? Lia? Jesi li dobro?" Lice joj je blijedo i mokro. Ne znam je li to kiša ili
njezine suze što mi padaju po licu dok tonem u tminu.
Soba je topla, ali ja je osjećam samo kao odsutnost hladnoće koja kao da se uvukla
dublje u moje kosti u satima otkad me Alice izvukla iz vode. Još sam otupjela. Od
hladnoće ili od straha, ne znam. Ivy i teta Virginia uzvrtjele su se, gomilaju dodatne
pokrivače na moj krevet, sileći me da pijem čaj toliko vruć da mi prži jezik.
"Tako. Je li ti dovoljno toplo, zlato? Mogu li ti još što donijeti?" Na svom licu
osjećam pogled tete Virginije, ali joj ga ne mogu uzvratiti.
Odmahujem glavom, proučavajući fini vez rasut prostirkom na mom
krevetu. I dalje traje potraga za Henryjem. Sonia i Luisa su u prizemlju, negdje u
nijemoj kući. Znam to, ali ne mogu usmjeriti energiju da pomislim na ikoga od njih.
Kucanje na vratima nuka tetu Virginiju da pogled skrene prema Ivy koja stoji
pokraj stalka nad pliticom zaparene vode. Ivy odlazi prema vratima, odškrinuvši ih,
potom ih zatvara pa kreće prema teti Virginiji.
Kad se prignula da teti Virginiji šapne na uho, znam da me smatraju toliko
blizu ludilu da strahuju od toga da moj um ne pogurnu u potpuni mrak, a ja
zapravo ne osjećam ama baš ništa.
"Odmah se vraćam, Lia." Teta Virginia mi zaglađuje kosu na tjemenu, pa se
naginje da me poljubi u čelo. Njezine mi usnice hlade vruću kožu.
Kradomice, krajičkom oka gledam prema vratima i zapazim priprosto
odjevenoga gospodina kako sa šeširom u rukama stoji u hodniku. Samo sekundu
kasnije spuštam pogled natrag na sigurnost i predvidivost prostirke.
Nemoguće je reći koliko dugo tete Virginije nema, jer vrijeme kao da je
nemjerljivo u toplini i sigurnosti moje sobe. Napola sam razočarana kad se ona
vraća da nježno sjedne na rub mog kreveta. Voljela bih ostati u tišini svoje sobe a
da sa mnom jako dugo nitko ne razgovara.
"Lia." Glas joj je isprva blag, ali kad ja ne odgovaram, postaje tek mrvicu
uporniji. "Lia. Moram razgovarati s tobom. O Henryju. Hoćeš li me pogledati?"
Ali ne mogu. Ne mogu raskinuti čar tihe sobe. Ove sobe u kojoj liježem
otkad su Alice i mene još davno iselili iz dječje sobe. Ove sobe gdje sam Henryju
zamatala darove za Božić. Ove sobe gdje sam sanjala o Jamesovim usnicama na
svojima. Ovdje se zacijelo neće dogoditi ništa odveć strašno.
"Lia." Glas joj puca, a tuga u njemu tako je nepodnošljiva da joj se gotovo
povinujem. Gotovo joj uzvraćam pogled.
Ali ne mogu. Okrećem lice prema zidu, dižem bradu u tvrdoglavom
odbijanju da čujem ono što znam da će reći. Ono zbog čega mi neće biti moguće
nastaviti.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

25 Re: Michelle Zink - Sestrinsko proročanstvo taj Sre Mar 06, 2013 7:25 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Trenutak osluškujem prije nego što tiho zatvaram vrata za sobom i zakoračujem u
hladnu noć. Želim čuti tišinu svog doma, jedinog doma koji sam ikad poznavala,
prije nego što izvedem taj posljednji izdajnički čin. Bila sam dovoljno mudra da
obujem čizme prije odlaska. Izgledaju čudno, vidijive na svjetlu punog Mjeseca,
vireći ispod ruba moje prozračne bijele spavaćice.
Čula su mi izoštrena dok se penjem uzbrdo do hridi s pogledom na jezero.
Zrak je svjež i čist, miris neminovne zime objavljuje mi se drukčije negoli prije tek
koji dan.
Nastojim ne razmišljati. Ne želim misliti na svoju majku. Ne želim misliti na
Alice, na užasavajući spoj pohlepe i ljubavi na obali rijeke.
Ponajviše od svega, ne želim misliti na Henryja.
Moram se zaustaviti da dođem do daha kad stižem do vrha brijega. Noge su
mi još slabe od boravka u rijeci. Kad naposljetku uspijevam disati a da me bol ne
zapeče kroz prsa, nastavljam do ruba hridi. Čak se i sad teško ne diviti ljepoti
jezera. Tko može zanijekati ljupko ljeskanje njegove vode? Nije to tako strašno
mjesto za umiranje, a u morbidnom trenutku lucidnosti donekle poimam zašto ga
je moja majka izabrala.
Sporo se vučem prema rubu – sve bliže i bliže – dok mi nožni prsti gotovo ne
vise preko stjenovitog obraza. Vjetar mi bičuje kosu s lica i šumori u lišću stabala
iza mene. Svoju majku ovdje osjećam više negoli igdje, čini mi se. Pitam se je li
stajala na istome mjestu na kojem ja sada stojim, je li vidjela isto mreškanje iste
vode. Prvi put u svom životu pouzdano znam da sam povezana s njom, da smo ona
i ja jedno, između sebe i sa svim ostalim sestrama.
Ali te sam sestre iznevjerila. Moj je otac više od desetljeća proveo
sastavljajući popis koji bi nas oslobodio, a čak i uz takvu pomoć, veću pomoć nego
što je ponudena ijednoj sestri prije mene, ja sam zakazala. Popis je nestao, a s
njime i sva nada da ću naći ključeve, da ću okončati proročanstvo. Za novi početak
bile bi potrebne godine – godine tijekom kojih bi Soniji i Luisi život bio u opasnosti.
Godine tijekom kojih bih bila izvrgnuta neprestanoj torturi Duša. Godine tijekom
kojih mi ne bi bilo dopušteno čak ni da utonem u spokoj sna bez straha da ću
pripustiti Zvijer koja bi razorila svijet.
A tu je još i Henry. Da sam rođena sa željom da ispunim svoju ulogu u
proročanstvu, Alice ne bi pritiskala Henryja na rijeci da se domogne popila. U
drugome životu, drugome svijetu, možda bismo Alice i ja podijelile proročanstvo s
jednim ciljem. Umjesto toga, Henry je pretvoren u pijuna u toj okrutnoj igri.
Pazi na Henryja, Lia. Riječi moje majke odbijaju se od zidova mog uma dok
mi suze ostavljaju tragove niz lice, isprva polagano, a onda dovoljno brzo da smoče
ovratnik moje spavaćice. Ridam u vjetar, sa željom da se pustim, otvorim ruke i
padnem. Ali onda mi ona opet progovara.
Nema pogrešaka, Lia.
Gorče plačem. "Ne želim da to budem ja", vrištim na vodu ispod. "Zašto to
moram biti ja?"
Voda ne odgovara, ali vjetar da. Silovito nahrupljuje još jače, natjeravši me
da posrćući uzmaknem od hridi, sve dok se ne zakoprcam po tlu podalje od ruba.
Vjetar jenjava, ne malo-pomalo, nego najednom. Lišće na stablima se
utišava, jedini je zvuk dahtaj mog teškog disanja. Sjedim ondje neko vrijeme, ne
osjećajući hladnoću, premda od mog daha nastaje bijeli dim svaki put kad
izdahnem.
Neće biti laganog ni brzog kraja proročanstvu što se pokrenulo prije toliko
vjekova. Otrvši suze s lica, ustajem i okrećem se od jezera, i ne osvrćući se.
Preko tog ponora neću više pogledati.
***
Plavo mi se nebo ruga, Bog se okrutno našalio baš na ovaj dan.
Henryjev pogreb nije kišovita, siva prigoda kao očev. Ovaj nam put Sunce
grije ramena, a ptice pjevaju kao da su bar one sretne što je Henry s majkom i
ocem. A ja ne sumnjam da je upravo ondje. Nimalo ne sumnjam da šeće s njima,
smije se pod onim baršunastim nebom. Ali nije mi to zato lakše podnijeti.
Osjećam kako Alice zuri u mene preko Henryjeva groba dok svećenik recitira
dvadeset treći psalam, ali ne uzvraćam joj pogled. Nisam joj pogled odvratila od
trenutka kad me izvukla iz rijeke. Zapravo mislim da otad nisam nikoga pogledala,
premda su Luisa i Sonia te, dakako, James, svi nekoliko puta dolazili u posjet. Peče
me savjest što ih otpravljam, ali jedva trpim vlastitu bol zbog Henryjeve smrti. Ne
mogu podnijeti da je vidim ozrcaljenu i umnoženu u očima onih oko mene.
"Pepeo pepelu, prah prahu", kaže velečasni.
Teta Virginia iskoračuje, rastvara šaku nad rupom u zemlji i pušta zemlju da
padne na Henryjev grob. Lice joj je izmučeno i blijedo. Ako itko poznaje moju
patnju, onda je to teta Virginia.
Nekoliko sam joj puta počela pripovijedati o onim posljednjim trenucima na
rijeci s Alice i Henryjem, ali nešto me priječi da te riječi izgovorim naglas.
Djelomice je to razum, zato što bismo bez dokaza ili svjedoka Alice i ja priču
drukčije ispripovijedale, u to ne može biti nikakve sumnje. Ali to je i nešto drugo;
tupi izraz u očima tete Virginije. Spoznaja da čak ni ona ne može trpjeti
beskonačno. A da budem posve iskrena, makar samo prema sebi, to je razularen i
naprasit gnjev što me spaljuje iznutra. Gnjev koji žudi za osvetom kad se meni
bude htjelo.
Kako se meni bude htjelo.
Skrećem pogled dok Alice ide prema grobu, podigavši ruku i pustivši zemlju
da s muklim udarcem padne na Henryjev maleni lijes.
Teta Virginia me gleda, ali ja odmahujem glavom. Ne želim odgovarati ni za
trunku zemlje što Henryja zastire u tlu pokraj majke i oca. Ja već snosim svoj dio
krivnje.
To je i više nego dovoljno.
Moja teta kima, pogledavši velečasnog u nijemoj gesti koju on očito
razumije. Sklapa Bibliju i govori joj nekoliko riječi prije nego što zakima i promrmlja
nešto nerazgovijetno Alice i meni. Na jedvite jade podnosim njegovu prisutnost u
crnom odijelu, toliko prožetu smrću i očajem. Kimam i odvraćam glavu, zahvalna
kad on brzo nastavlja.
"Dođi, Lia. Idemo natrag u kuću." Teta Virginia mi je uz rame, s dlanom na
mojoj ruci. Osjećam njezinu zabrinutost, ali ne mogu se natjerati da je pogledam.
Snage imam samo da odmahnem glavom. "Ne možeš ostati ovdje cijeli dan,
Lia."
Moram progutati knedlu kako bih upotrijebila glas kojim se toliko dugo
nisam koristila. "Sad ću ja."
Ona oklijeva prije nego što zakima pokraj mene. "Dobro onda. Ali nemoj
predugo, Lia."
Odmiče, Alice kaska za njom. Sad smo sami Edmund i ja. Edmund nijemo
stoji po strani, sa šeširom u ruci, suze mu se slijevaju niz grubo, izboran lice kao da
je obično dijete. Nalazim utjehu u njegovoj prisutnosti i ne osjećam potrebu
govoriti.
Zurim u prazninu gdje će tijelo mog brata provesti vječnost. Straši me to i
žalosti, njegov dječački osmijeh i bistre oči ostavljeni u ovom tlu. Ovome tlu što će
se ohladiti i stvrdnuti kako zima bude odmicala, prije nego što iz njega izbuja
cvijeće koje neću vidjeti jer neću biti ovdje.
Pokušavam to zamisliti, dočarati viziju Henryjeva groba prekrivenog
ljubičastim cvijećem. Pohraniti je u sjećanje tako da je mogu dozvati kad sam
daleko. A potom se opraštam.
Usprkos iscrpljenosti, nemoguće je spavati u noći Henryjeva pogreba. Ali ne drži
me budnom moja tuga. To je nešto drugo, nešto na samom vršku svjesne misli.
Znam da je važno, iako ne znam kako ni zašto.
To ja u glavi čujem priču iz djetinjstva. Priču koju je otac upotrijebio kao
dokaz svog identiteta kad je razgovarao sa Sonijom, prije nego što je umjesto
njega progovorila Zvijer. Prisjećam je se. Prisjećam se Henryja, kako se trudio biti
hrabar, ali nije mogao skriti suze što su mu navrle na oči dok je njegov brodić
veselo hrlio niz rijeku. Prisjećam se Alice, koja nije željela da sagradim zlosretnu
splav, nije mi željela čak niti pomoći da pokušam. I prisjećam se sebe, znojne i
nezgrapne u svojoj pregači, kako zbrda-zdola sklepavam rasparene daske zato što
ne možemo valjda stajati skrštenih ruku, ne možemo samo promatrati Henryja
kako plače dok se njegova najmilija igračka biba sve dalje bez povratka.
Uspomena na Henryja vodi me u njegovu sobu. Njegove oči, njegovo lice,
njegov blistavi osmijeh. Možda mi je potrebno samo da mu još jedanput budem
blizu prije nego što odem.
Njegova je soba tiha, njegove stvari točno ovakve kakve ih je ostavio.
Zatvaram vrata za sobom, želeći samo za sebe prisvojiti ovaj konačni trenutak uz
svog brata. Sjedam na rub kreveta i podižem njegov jastuk. Još miriše na njega. Na
knjige, kuću koja je bila njegovo utočište i tamnica, pomalo slatkast miris ljepljivih
dječačkih prstiju. Prsa mi se stežu takvom silinom da me strah kako neću moći
disati.
Vraćam jastuk na njegov krevet, okrenuvši ga i zagladivši kao što sam činila
kad je bio mali, pa bih ga ušuškala ili mu pročitala priču prije počinka. Idem do
police s knjigama, jer je Henry silno nalikovao na oca i mene po tome koliko je
volio dobru priču. Knjige se nižu i nižu, svaki srcu prirasli svezak koji sam čitala kao
dijete, i više od toga. Pogled mi privlači hrbat Otoka s blagom, i sjećam se njegove
razgaljena oduševljenosti pripoviješću koju smo ponekad zajedno čitali. Vadim je s
police, uživajući u njezinoj težini u mojoj ruci, dodiru stare kože.
Knjiga je onakva kakve se sjećam, zajedno s gravurama što prikazuju razne
prizore iz priče. Na jednoj od njih ljudi rade na plaži, kopaju u potrazi za skrivenim
blagom, i moja se sjećanja bude.
Otac mi je rekao da ga čuvam. Za tebe, Lia.
Moj um želi zanijekati tu mogućnost, ali moje je srce već srnulo naprijed,
pitajući se je li moguće da besciljno lutanje misli možda ipak nije tako besciljno.
Pogledom prelazim preko police s knjigama, svjesna da ovdje stoji otkad je
Henryju rijeka odnijela brodić. Prvo ga ne vidim. Odgurnut je na stražnji dio police
između držača knjiga i unutrašnjosti police. Ali kad mi pogled pada na tu osobito
jarku nijansu crvene, i dalje tako živu nakon tolikih godina, znam da sam ga našla.
Uspevši se na vrhove prstiju da dosegnem stakleno kućište, prisjećam se sati
koje je otac proveo s Henryjem da izradi kopiju. Otac, koji nije bio osobito
zainteresiran da ruke upotrijebi za bilo što drugo osim da drži svoje voljene knjige,
dane je i dane proveo s glavom nagnutom uz Henryjevu, pomno zajednički
zabijajući sitne komadiće drva. Pažljivo ga je obojio točno u boje prvotnog
Henryjeva brodića, a potom ih odnio staklaru da ga zapečati kako bi Henry uvijek
imao uspomenu na svoju voljenu igračku.
Staklo je hladno i glatko u mojoj ruci i ja ga pokušavam odvojiti od postolja
na kojem brodić počiva. Čvrsto je zapečaćen, i premda je neki djelić mene
posramljen što rastavljam Henryjevu maketu, drugi, jači dio osjeća da sam ovamo
dovedena baš iz tog razloga.
Obrnuvši kućište u ruci, spoznajem da se tražiti može na ograničenom broju
mjesta pa pozornost usmjeravam na drveno postolje. Četvrtasto je i prebojeno
tamnim lakom. Snažnije ga potežem, ali i dalje se ne miče iz staklene opne. Dubina
postolja tjera me da se zamislim. Visoko bar osam centimetara, izgleda
neprimjereno postolju tako malenog brodića. Dakako, možda je tako izrađeno
jednostavno zato da bi Henryjev čamac dobio počasno mjesto, očevo priznanje
jedinom sinu.
Ili možda nešto skriva.
Držeći stakleni vrh čvrsto u ruci, pogledom tražim izbočinu, rub, bilo što za
što bih mogla potegnuti. Kad to ne uspijeva, pokušavam okretati, ali ubrzo
spoznajem koliko je smiješno uvrtati nešto četvrtasto. Njegovi savršeni uglovi,
čiste uglate linije, upućuju na nešto još jednostavnije, još bazičnije, a kad sam oba
palca položila duž samog dna i gurnula, tanki komadić drva glatko je otkliznuo, kao
da je cijelo ovo vrijeme čekao samo mene.
Savijeni papir u malenoj šupljini tjera me da uvučem zrak, a žmarci mi se
penju rukama i vratom. Ruke mi se tresu tako opasno da odlazim natrag prema
krevetu, vadim papir i odlažem stakleno kućište na prostirku.
Ma koliko da sam mislila kako bih mogla imati pravo, ne mogu a da ne
osjetim strahopoštovanje prema svom malom bratu kad vidim imena. Putuju niz
stranicu poput mravlje kolone, jedno za drugim.
Sonia Sorrensen, London, Engleska
Helene Castilla, Barcelona, Španjolska
Luisa Torelli, Rim, Italija
Philip Randall – istražitelj
Avenija Highgrove 428
London, Engleska
Padam na krevet, odmahujući glavom. Uopće nije bio kod njega. Zgužvani komad
papira u njegovoj ruci bio je upravo to – komad papira, po svoj prilici prazan ili
ispunjen lažnim imenima. Možda ga je namjeravao baciti u rijeku, tako da Alice ne
bi nastavila tragati. Možda joj je namjeravao dati lažni popis kako bi je odvabio na
putovanje bez kraja. Kakav god motiv da je imao, njegov će dar meni omogućiti da
slijedim proročanstvo, da ga nastojim okončati, bez odgađanja. Pitam se je li ime
na dnu stranice osoba kojoj je moj otac povjerio da nađe ključeve. Neće biti teško
doznati.
I sad znam: samo su tri ključa identificirana prije očeve smrti. Tri, ne četiri.
Pa ipak, i to je početak.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 2]

Idi na stranu : 1, 2  Sledeći

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu