First topic message reminder :

PRVO POGLAVLJE
˝Pogodi tko je?"
Havenini topli, znojni dlanovi čvrsto mi pritišću obraze, a potamnjeli rub
njezina prstena s lubanjom ostavlja mi mrlju na koži. Premda su mi oči
pokrivene i zatvorene, znam da joj je crno obojena kosa počešljana na
razdjeljak u sredini, da crni korzet od vinila nosi preko dolčevitke (u skladu s
pravilima odijevanja u našoj školi), da joj nova duga crna satenska suknja
već ima rupu blizu obruba, tamo gdje ju je zakvačila vrhom Doc Martensica,
i da joj se oči doimaju zlatnima, ali samo zato što ima žute leće.
Znam i da joj tata nije na "službenom putu" kao što je rekao, da je mamin
osobni trener više "osobni" nego "trener", i da joj je mlađi brat slomio
Evanescenceov CD, ali joj se to boji priznati.
Ali ne znam to zato što je uhodim ili zato što virim ili zato što mi je to rekla.
Znam jer sam vidovita.
"Brže malo! Pogodi! Sad će zvoniti!" kaže ona, a glas joj je grub i hrapav
kao da puši kutiju na dan, premda je samo jednom u životu zapalila cigaretu.
Odugovlačim, razmišljajući tko je posljednja osoba na svijetu s kojom bi
htjela da je zamijene.
"Je li Hilary Duff?"
"Bljak. Probaj opet!" Još jače mi stisne oči, jer ne zna da ne moram vidjeti
da bih znala.
"Je li gospođa Marilyna Mansona?"
Nasmije se i odmakne ruke, lizne palac i nacilja prema mrljavoj tetovaži
koju mi je ostavila na obrazu, ali podignem ruku i preduhitrim je. Ne zato što
mi se gadi i sama pomisao na njezinu slinu (mislim, znam da je zdrava),
nego zato što ne želim da me opet dotakne. Dodiri previše otkrivaju,
iscrpljuju me, pa se trudim izbjeći ih po svaku cijenu.
Primi me za kapuljaču od majice i skine mi je s glave, pogleda prema mojim
slušalicama i upita:
"Što slušaš?"
Gurnem ruku u džep za iPod kakav sam ušila u sve svoje majice s
kapuljačom, a koji sveprisutne bijele kabele skriva od pogleda profesora, pa
joj pružim iPod i gledam kako oči samo što joj ne iskoče dok pita:
"Koji je to vrag? Trešti do besvijesti! Tko je to?"
Moj iPod visi između nas, tako da obje možemo čuti kako Sid Vicious vrišti
o anarhiji u Ujedinjenom Kraljevstvu. Iskreno, pojma nemam je li Sid za
anarhiju ili protiv nje. Znam samo da je zamalo dovoljno glasan da otupi
moja preosjetljiva čula.
"Sex Pistolsi", kažem, ugasim iPod i vratim ga u tajno spremište.
MIN@
5
"Čudim se da si me uopće i čula", nasmiješi se ona, a uto zazvoni školsko
zvono.
Ali ja samo slegnem ramenima. Ne moram slušati da bih čula. Premda to ne
spominjem. Kažem joj samo da se vidimo pod odmorom na ručku i krenem
preko školskog dvorišta prema svojoj učionici pa se trgnem osjetivši kako su
joj se dvojica tipova prikrala s leđa i stala joj na rub suknje, zbog čega Haven
zamalo padne. Ali ona se okrene, složi prste u znak zla (okej, nije to stvarno
znak zla, nego nešto što je izmislila) i ošine ih pogledom žutih očiju, na što
oni odmah ustuknu i ostave je na miru. A ja uzdahnem od olakšanja i ulazim
u učionicu, znajući da će energija Havenina dodira uskoro izblijedjeti.
Hodam prema svojoj klupi u stražnjim redovima, izbjegavajući torbu koju
mi je Stacia Miller namjerno postavila na put i ne obazirući se na njezinu
svakodnevnu serenadu: "Luzerica!", koju pjevuši u pola glasa. Sjednem, iz
torbe izvadim knjigu, bilježnicu i penkalu, stavim slušalice i navučem
kapuljaču preko glave, odložim ruksak na prazan stolac kraj sebe i čekam da
se pojavi profesor Robins.
Profesor Robins uvijek kasni. Uglavnom zato što između satova voli
potegnuti iz male srebrne ploške. Ali to radi samo zato što žena cijelo
vrijeme viče na njega, kći ga smatra gubitnikom, a on mrzi više-manje cijeli
svoj život. Sve sam to saznala već prvoga dana u ovoj školi, kad su nam se
ruke slučajno dodirnule dok sam mu pružala dokumente o premještaju. Zato
sad, kad god mu trebam nešto predati, to samo ostavim na njegovu stolu.
Zatvorim oči i čekam, prsti mi se šuljaju pod majicu da promijenim pjesmu,
a umjesto vrištanja Sida Viciousa biram nešto tiše, nježnije. Sad kad sam u
razredu, ne treba mi tolika buka. Čini se da uz mali broj učenika u odnosu na
profesora uspijevam vidovnjačku energiju držati pod nadzorom.
Nisam oduvijek čudakinja. Prije sam bila normalna tinejdžerica. Takva koja
odlazi na školske plesnjake, zaljubljuje se u slavne osobe i jako je ponosna
na svoju dugu plavu kosu da je ni u ludilu ne bi zavezala u rep i sakrila je
ispod velike kapuljače. Imala sam mamu, tatu, mlađu sestru koja se zvala
Riley i slatku žutu labradoricu koja se zvala Buttercup. Živjela sam u lijepoj
kući u dobroj četvrti, u Eugene u Oregonu. Bila sam popularna, sretna i
jedva sam čekala da počne treći razred, jer baš sam bila ušla u ekipu
navijačica. Moj je život bio potpun i svijet mi je bio na dlanu. Premda je ovaj
posljednji dio totalni klišej, on je i ironično istinit.
A ipak, što se mene tiče, sve je to samo rekla-kazala, jer sve od trenutka
nesreće jedino čega se jasno sjećam jest umiranje. Imala sam ono što
nazivaju iskustvom bliske smrti. Samo što je to pogrešan naziv. Jer, vjerujte
mi, nije tu bilo ničega "bliskog". U jednom smo trenutku moja mlađa sestra
Riley i ja sjedile na stražnjem sjedalu tatina monovolumena, a Buttercup je
MIN@
6
ležala s glavom u Rileynu krilu, lagano me lupkajući repom po nozi, a već u
sljedećem trenutku svi su zračni jastuci bili napuhani, auto posve slupan, a ja
sam sve promatrala izvana.
Gledala sam olupinu - smrskano staklo, iskrivljena vrata, prednji branik u
smrtonosnom zagrljaju s borom - pitajući se što je pošlo po zlu i istodobno
se nadajući i moleći da su se i svi drugi izvukli. A onda sam začula poznati
lavež, okrenula se i ugledala ih kako hodaju niz puteljak, a Buttercup je
trčkarala ispred njih mašući repom.
Krenula sam za njima. Isprva sam pokušala potrčati da ih sustignem, ali
zatim sam usporila i odlučila se još malo zadržati. Htjela sam malo lunjati
kroz to golemo polje pulsirajućih stabala i uzdrhtalih cvjetova, sklopiti oči
pred zasljepljujućom izmaglicom koja se odbijala od svega i pod čijim je
sjajem sve svjetlucalo.
Obećala sam si da ću ostati samo na trenutak. Da ću se ubrzo vratiti i pronaći
ih. Ali kad sam se napokon osvrnula, uhvatila sam tek pogled na njih kako
mi nasmiješeni mašu dok prelaze most, samo nekoliko sekunda prije no što
su iščeznuli.
Uspaničila sam se. Posvuda sam ih tražila. Trčala sam amo pa tamo, ali sve
mi je izgledalo isto - topla, bijela, blistava, svjetlucava, predivna, idiotska,
vječna izmaglica. Klonula sam na tlo, koža mi se naježila od hladnoće, cijelo
mi se tijelo trzalo, a ja sam plakala, vrištala, psovala, preklinjala, davala
obećanja za koja sam znala da ih nikad neću moći ispuniti. Zatim sam začula
kako netko kaže:
"Ever? Tako se zoveš? Otvori oči i pogledaj me."
Zateturala sam natrag na površinu. Natrag na mjesto gdje je sve bilo bol i jad
i vlažna rana na mom čelu. Zurila sam u tipa koji se nadvijao nada mnom,
zagledala se u njegove tamne oči i prošaptala:
"Ja sam Ever", tik prije nego što sam se opet onesvijestila.

DVADESETSEDMO POGLAVLJE
Čudno mi je na satu engleskog, Damena nema pokraj mene, ne drži me za
ruku, ne šapće mi u uho, ne služi mi kao prekidač za utišavanje svijeta. Tako
sam se već bila navikla na njegovu prisutnost kraj sebe da sam zaboravila
kako opake mogu biti Stacia i Honor. Gledajući ih kako se podsmjehuju dok
jedna drugoj šalju poruke, Glupa frikuša, nije čudo da je otišao, znam da se
opet moram osloniti na kapuljaču, sunčane naočale i iPod.
I nije da ne shvaćam ironiju. Nije da ne shvaćam poantu vica. Jer za nekoga
tko je ridao na parkiralištu, preklinjući svog besmrtnog dečka neka nestane
da bih se ja mogla opet osjećati normalnom... pa, poanta vica sam ja.
Jer sad, u mom novom životu bez Damena, sve te nasumične misli, poplava
boja i zvukova, tako su snažni, tako siloviti da mi u ušima stalno zvoni, oči
mi stalno suze, u trenu se pojavi migrena, zasjedne u glavu, preotme mi vlast
nad tijelom, a ja osjećam takvu mučninu i vrtoglavicu da se jedva držim na
nogama.
Premda je smiješno što sam se toliko brinula oko toga kako ću Milesu i
Haven reći za naš prekid da je prošao cijeli tjedan prije no što je itko
spomenuo njegovo ime. A na kraju sam ja započela temu. Pretpostavljam da
su se svi već tako navikli na njegovo neredovito pojavljivanje u školi da ovo
njegovo najnovije produženo izbivanje nikoga nije previše začudilo.
Jednoga dana za ručkom, pročistila sam grlo, pogledala ih i rekla:
"Tek toliko da znate, Damen i ja smo prekinuli." Prvo su im se čeljusti
objesile do pupka, a već u sljedećem trenu krenuše govoriti u isti mah, pa
podigoh ruku i rekoh: "I otišao je."
"Otišao?" rekli su, četiri razrogačena oka, dvoja otvorena usta, jer ni jedno
od njih nije moglo vjerovati.
I premda sam znala da su zabrinuti, i premda sam znala da im dugujem
dobro objašnjenje, samo sam odmahnula glavom, stisnula usne i odbila išta
drugo reći.
S profesoricom Machado nisam se tako lako izvukla. Nekoliko dana nakon
Damenova odlaska, prišla je mom slikarskom stalku, silno se trudeći izbjeći
izravan pogled na moju vangogovsku katastrofu, i rekla:
"Znam da ste ti i Damen bili bliski i znam da ti ovo teško pada, pa bih ti
htjela ovo dati. Mislim da će ti biti drago, jer izvanredno je."
MIN@
131
Gurnula je platno prema meni, ali ja sam ga samo naslonila na svoj stalak i
nastavila slikati. Nisam nimalo dvojila da je zaista izvanredno, jer sve što je
Damen radio bilo je izvanredno. Doduše, kad živiš stotinama godina, imaš
vremena postati dobar u mnogim stvarima.
"Zar nećeš ni pogledati?" upitala me, zbunjena mojim nedostatkom
zanimanja za Damenovu majstorsku reprodukciju remek-djela.
Ali samo sam se okrenula prema njoj, prisilivši lice na osmijeh, i rekla:
"Ne. Ali hvala vam što mi to dajete."
Kad je napokon zazvonilo, odvukla sam sliku do auta, bacila je u prtljažnik i
zalupila poklopac, i ne pogledavši je. A kad je Miles upitao:
"Hej, što je to?", samo sam gurnula ključ u bravu i odgovorila:
"Ništa."
Ali jedno nisam očekivala: silnu osamljenost. Dotad nisam shvaćala koliko
sam se oslanjala na Damena i Riley da popune prazninu i da začepe pukotine
u mom životu. I premda me Riley upozorila da više neće tako često dolaziti,
kad je od njezina posljednjeg dolaska prošlo tri tjedna, počela me hvatati
panika.
Jer rastanak od Damena, mog prekrasnog, jezivog, vrlo vjerojatno zlog,
besmrtnog dečka, bio je teži nego što ću ikada priznati. Ali to što nisam
imala priliku oprostiti se od Riley, više je nego što mogu podnijeti.
Kad su me Miles i Haven pozvali da im se u subotu pridružim na redovitom
godišnjem hodočašću na Zimsku fantaziju, pristala sam. Znala sam da je
vrijeme da se izvučem iz kuće, iz depresije i da opet počnem živjeti. A
budući da mi je ovo prvi odlazak na to, prilično su uzbuđeni, jer će mi moći
toliko toga pokazati.
"Nije tako dobro kao ljetni Festival piljevine", kaže Miles nakon što kupimo
karte i krenemo prema ulazu.
"Ne, još je bolje", kaže Haven, pocupkujući ispred nas i okrećući se prema
nama, sva nasmiješena. Miles frkne nosom.
"Pa, ako se izuzme razlika u klimi, zapravo i nije važno, jer oba imaju
puhače stakla, a to mi je uvijek bio najdraži dio."
"Velikog li iznenađenja", nasmije se Haven, provukavši ruku kroz Milesovu,
dok ih ja slijedim, a u glavi mi se vrti od energije okupljene gomile, od svih
boja, prizora i zvukova koji se kovitlaju oko mene. I žalim što nisam bila
dovoljno prisebna da odbijem poziv i da ostanem doma gdje je tiše,
sigurnije.
Podignem kapuljaču i baš se spremam staviti slušalice, kad se Haven okrene
prema meni i kaže:
"Stvarno? Zaista ćeš to napraviti ovdje?"
MIN@
132
Zaustavim se u pola pokreta i vratim ih u džep. Jer premda bih htjela utišati
svijet oko sebe, ne želim da moji prijatelji pomisle da želim isključiti i njih.
"Dođi, moraš vidjeti puhača stakla, nevjerojatan je", kaže Miles i povede nas
pokraj "vrlo realističnog" Djeda Božićnjaka i nekolicine filigranara, prije
nego što se zaustavi ispred tipa koji izrađuje prelijepe šarene vaze koristeći
se samo ustima, dugom metalnom cijevi i vatrom. "Moram to naučiti raditi."
Miles uzdiše, potpuno opčinjen.
Stojim pokraj njega, još neko vrijeme promatrajući kako kovitlaci tekuće
boje polako poprimaju oblik, a zatim krenem prema drugom štandu gdje
prodaju stvarno kul torbe.
Skinem jednu malu smeđu s police i pogladim meku kožu, glatku poput
maslaca, razmišljajući o tome kako bi to bio dobar božični dar za Sabine, jer
ona si nikad ne bi kupila nešto takvo, makar to potajno želi.
"Koliko je ova?" upitam, lecnuvši se kad mi vlastiti glas odjekne u glavi i
nastavi odjekivati unedogled.
"Sto pedeset."
Zurim u ženu, upijajući pogledom njezinu plavu tuniku od batika,
izblijedjele traperice i lančić sa srebrnim znakom za mir, znajući da je
spremna spustiti cijenu, i to prilično. Ali oči me tako peku, a u glavi mi tako
nabija da nemam snage cjenkati se. Zapravo, samo želim poći kući.
Vratim je na policu i okrenem se od štanda, kad ona kaže:
"Ali za tebe, sto trideset."
I premda sam svjesna da je voljna ići mnogo niže, da se mogu cjenkati, samo
kimnem i krenem dalje. A onda netko iza mene kaže:
"Obje znamo da joj je donja granica ispod koje neće ići devedeset pet dolara.
Zašto si onda tako lako odustala?"
Okrenem se i ugledam sitnu ženu svijetlobakrene kose, okruženu iznimno
blistavom ljubičastom aurom.
"Ava", kimne ona i pruži mi ruku.
"Znam", kažem, naglašeno se ne obazirući na ruku.
"Kako si?" upita me, smiješeći se, kao da nisam upravo bila nevjerojatno
hladna i bezobrazna, navodeći me da se sad zbog toga osjećam još gore.
Slegnem ramenima, pogledavajući prema puhaču stakla, tražeći Milesa i
Haven. Osjetim ubod panike, jer nigdje ih ne vidim.
"Prijatelji ti stoje u redu ispred Laguna Tacoa. Ali ne brini se, naručuju i za
tebe."
"Znam", kažem joj, premda nisam znala. Glava me previše boli da bih ikoga
mogla pročitati.
I baš kad krenem dalje, ona me zgrabi za ruku i kaže:
MIN@
133
"Ever, želim da znaš da moja ponuda još uvijek vrijedi. Zaista bih ti htjela
pomoći." Ona se nasmiješi.
Nagonski, najradije bih joj se istrgnula iz stiska, otišla što dalje od nje, ali
istog trena kad me primila za ruku, u glavi mi je prestalo nabijati, u ušima
prestalo zvoniti, a oči su mi prestale suziti. Ali kad je pogledam u oči, sjetim
se tko je, grozna žena koja mi je ukrala sestru. Pa suzim oči i istrgnem ruku,
šibajući je pogledom dok govorim:
"Zar ne mislite da ste mi već dovoljno pomogli?˝ Stisnem usne i bijesno je
gledam. "Već ste mi ukrali Riley, što još hoćete?" S mukom progutam,
pokušavajući zatomiti suze.
Ona me pogleda, zabrinuto se namršti, a njezina je aura prekrasna ljubičasti
svjetionik.
"Riley nikad nije bila ničija. A uvijek će biti s tobom, čak i ako je ne možeš
vidjeti", kaže, posežući za mojom rukom.
Ali odbijam slušati. I ne dam joj da me opet dotakne, ma koliko umirujući
bio njezin dodir.
"Samo... samo se držite dalje od mene", kažem, odlazeći. "Ostavite me na
miru. Riley i ja bile smo dobro sve dok se vi niste pojavili."
Ali ne pušta me. Ne odlazi. Ostaje tamo, gledajući me na taj svoj strašno
iritantan nježan, brižan način.
"Znam za glavobolje", šapne ona, tihim i umirujućim glasom "Ne moraš
živjeti ovako, Ever. Zaista, mogu ti pomoći."
I premda bih voljela predah od napada buke i boli, okrenem se na peti i
odtutnjim, nadajući se da je nikad više neću vidjeti.
* * *
"Tko je to bio?" upita Haven, koja sjedi pokraj mene i umače kukuruzni čips
u sićušnu posudicu sa salsom. Slegnem ramenima.
"Nitko", šapnem, lecnuvši se dok mi riječi vibriraju u glavi.
"Izgleda kao ona vidovnjakinja s tuluma."
Posegnem za plastičnim tanjurom i vilicom koje Miles gurne prema meni.
"Nismo znali što želiš pa smo ti uzeli pomalo od svega", kaže on. "Jesi li
kupila torbu?"
Odmahnem glavom i odmah požalim, jer pokret je samo pogoršao
glavobolju.
"Preskupa je", kažem, pokrivajući usta dok žvačem, jer hrskanje čipsa tako
mi odzvanja u glavi da mi se oči pune suzama. "Jesi li ti kupio vazu?" Ali
već znam da nije, ne samo zato što sam vidovita, nego i zato što nema
vrećicu.
"Ne, samo volim gledati kako pušu." Smije se pa otpije gutljaj svog pića.
MIN@
134
"Hej, pst, čekajte malo... Je li to moj mobitel?" Haven kopa po prevelikoj,
prenatrpanoj torbi koja joj često služi kao prenosivi ormar.
"Pa, budući da si jedina za ovim stolom kojoj je melodija zvona na mobitelu
pjesma Marilyna Mansona..." Miles slegne ramenima, ostavljajući svoj taco i
jedući samo punjenje.
"Opet ne jedeš ugljikohidrate?" upitam, gledajući kako prčka po hrani.
On kimne glavom.
"To što je Tracy Turnblad debela, ne znači da moram biti i ja."
Otpijem malo Spritea i pogledam Haven. Vidjevši ushit na njezinu licu,
znam. Haven se okrene od nas, pokrije drugo uho i kaže:
"Isuse! Bila sam, ali ono, totalno sigurna da si nestala, vani sam s Milesom,
da, i Ever je ovdje, aha, tu su kraj mene, okej." Pokrije mikrofon i okrene se
prema nama, a oči joj zaiskre dok govori: "Drina vas pozdravlja!" Čeka da
uzvratimo pozdrave. Kad se to ne dogodi, zakoluta očima, ustane i odšeta
dalje, govoreći: "I oni tebe pozdravljaju."
Miles zavrti glavom i pogleda me.
"Nisam je pozdravio. Jesi li ti?"
Slegnem ramenima, miješajući grah i rižu.
"Nevolje", kaže on, gledajući za Haven i vrteći glavom.
I premda naslućujem da je tako, pitam se na što točno misli, jer energija koju
ovdje osjećam pršti i kovitla se kao velika kozmička juha, previše grudasta
da bih se mogla probiti kroz nju ili se ugoditi na istu frekvenciju.
"Kako to misliš?" upitam, zaškiljivši jer je presvijetlo.
"Nije li očito?"
Slegnem ramenima, a u glavi mi tako jako nabija da mu nisam u stanju
pročitati misli.
"U tom njihovu prijateljstvu ima nešto tako ...jezivo. Mislim, kad ti se sviđa
druga cura, to je bezopasno. Ali ovo... ovo jednostavno nema smisla. Baš je
jezivo."
"Kako to misliš 'jezivo'?" Otkinem komadić taca i pogledam Milesa.
On ostavlja rižu i jede samo grah.
"Znam da će grozno zvučati, a, vjeruj mi, ne želim biti grozan, ali gotovo
kao da pretvara Haven u svog akolita." Podignem obrve. "Sljedbenicu,
obožavateljicu, u klona, u Mini-Drinu." On slegne ramenima. "A to je
tako..."
"Jezivo", ubacim.
Miles pijucka svoju vodu, a pogled mu luta od Haven do mene i natrag.
"Pa vidiš da se počela i oblačiti kao ona, leće, boja kose, šminka, odjeća, a
trudi se i ponašati poput nje."
MIN@
135
"Je li samo to ili postoji još nešto?" kažem, pitajući se zna li on nešto
konkretno ili samo ima općenit osjećaj da nešto nije u redu.
"Zar ti treba još?" zine on.
Slegnem ramenima i odložim taco na tanjur, jer odjednom više nisam
gladna.
"Ali, onako između nas, to s tetovažom diže cijelu stvar na drugu razinu.
Mislim stvarno, koji joj je to vrag?" šapće on, pogledavajući Haven da vidi
može li ga čuti. "Što bi to uopće trebalo značiti?˝ On vrti glavom. "Okej,
znam što taj simbol znači, ali pitam se što znači njima? Je li to najnovija
vampirska moda? Jer Drina baš i nije gotičarka. Nisam siguran što pokušava
biti s tim svojim svilenim haljinama šivanim po mjeri i torbicama koje joj se
uvijek slažu s cipelama. Je li to neki kult? Nekakvo tajno društvo? A da ne
spominjem onu infekciju! Ga-dno! I, usput, suprotno od onoga što Haven
misli, takva infekcija uopće nije normalna stvar kod tetovaža. Vjerojatno se
od toga razboljela."
Stisnem usne i zurim u njega, ne znam što bih rekla na to, ne znam koliko
toga mogu podijeliti s njim. A istodobno se pitam zašto sam i dalje tako
spremna čuvati Damenove tajne, tajne koje ono jezivo dižu na drugu razinu.
Tajne koje, kad malo bolje razmislim, nemaju nikakve veze sa mnom. Ali
predugo oklijevam pa Miles nastavi, a moj trezor tajni ostaje zaključan, bar
za danas.
"Sve je to tako nezdravo.'''' On se strese.
"Što je nezdravo?" upita Haven, sjedajući pokraj mene i bacivši mobitel
natrag u torbu.
"Ne prati ruke nakon WC-a", brzo će Miles.
"O tome ste razgovarali?" Sumnjičavo nas pogledava. "Očekujete da
povjerujem u to?"
"Kažem ti, Ever nije oprala ruke pa sam je pokušavao upozoriti na opasnosti
kojima se na taj način izlaže. Ne samo sebe, nego i nas." On vrti glavom i
gleda me.
Zakolutam očima, a obrazi mi crvene premda to nije istina. Gledam kako
Haven prekopava po torbi, odmiče zaboravljene ruževe za usne, aparatić za
kovrčanje kose na baterije, zalutale bombone od mentola, koji su davno
ostali bez omota, da bi na kraju pronašla malu srebrnu plošku, iz koje nam
počne točiti priličnu količinu prozirne tekućine bez mirisa.
"Pa, sve je to jako zabavno, ali očito je da ste razgovarali o meni. Ali znate
što? Tako sam sretna da me baš briga", nasmiješi se ona.
Primim je za ruku, pokušavajući je spriječiti da natoči meni. Sve otkad sam
one noći na logorovanju za navijačice ispovraćala utrobu nakon što sam
popila malo previše iz boce koju je Rachel bila prošvercala u našu kolibu,
MIN@
136
zaklela sam se da nikad više neću piti votku. Ali čim sam joj dotaknula ruku,
preplavi me osjećaj jeze i straha, jer bljesne mi slika kalendara pred očima na
kojemu je datum 21. prosinca zaokružen crvenom bojom.
"Isuse, daj se opusti. Nemoj biti tako zgrčena. Živi malo, okej?" Ona zavrti
glavom i zakoluta očima. "Zar me nećete pitati zašto sam tako sretna?"
"Ne, jer ćeš nam ionako sama reći", kaže Miles, odgurnuvši svoj tanjur
nakon što je pojeo sve bjelančevine, ostavljajući sve ostalo golubovima.
"Imaš pravo, Miles, imaš potpuno pravo. Premda je uvijek lijepo kad te
netko pita. Uglavnom, to je bila Drina. Još uvijek je u New Yorku, u
velikom šopingu. Čak je i meni kupila hrpu toga, vjerovali ili ne." Gleda nas
široko raširenih očiju, ali kad ni jedno od nas dvoje ne odgovori, ona iskrivi
lice i nastavi: "Uglavnom, pozdravlja vas, premda vi niste htjeli pozdraviti
nju. I nemojte misliti da joj je to promaklo", kaže Haven, mršteći se. "Ali
uskoro se vraća i upravo me pozvala na stvarno kul tulum. Jedva čekam!"
"Kad?" upitam, trudeći se ne zvučati tako uspaničeno kao što se osjećam.
Pitajući se nije li možda taj tulum zakazan za 21. prosinca.
Ali ona se samo nasmije i odmahne glavom.
"Žao mi je, ne mogu ti reći. Obećala sam da neću."
"Zašto?" upitamo Miles i ja uglas.
"Zato što je superekskluzivan, samo uz poziv, i ne treba im hrpa ljudi koji
pokušavaju ući bez poziva."
"A nas smatraš takvima? Ljudima koji upadaju na tulume nepozvani?"
Haven slegne ramenima i potegne dobar gutljaj iz čaše.
"To je totalno pogrešno." Miles zavrti glavom. "Mi smo ti najbolji prijatelji.
Po zakonu si nam dužna reći."
"Ne ovo", kaže Haven. "Zaklela sam se da neću. Znajte samo da sam tako
uzbuđena da ću puknuti!"
Gledam je dok sjedi preda mnom, lica zajapurenog od sreće koja me brine,
ali glava me tako boli, oči mi tako suze i njezina je aura tako stopljena s
aurama drugih ljudi da je ne mogu pročitati.
Otpijem malo iz svoje čaše, zaboravivši na votku sve dok mi ne zapeče grlo,
ulazeći mi u krv i izazivajući još jaču vrtoglavicu.
"Još uvijek ti nije dobro?" upita Haven, zabrinuto me pogledavši. "Trebala bi
se malo odmoriti. Možda se još nisi potpuno oporavila."
"Od čega?" Gledam je stisnutim očima, otpijem još jedan gutljaj pa još
jedan, osjećajući kako mi alkohol otupljuje osjetila.
"Od one viroze s košmarima! Sjećaš li se kako si se onesvijestila u školi?
Rekla sam ti da su vrtoglavica i mučnina prvi simptomi. Obećaj da ćeš mi
reći ako imaš onakve snove kao ja, jer su čudesni."
"Kakve snove?"
MIN@
137
"Nisam ti rekla?"
"Samo si spomenula, nisi ispričala pojedinosti." Otpijem još gutljaj,
primjećujući kako mi se pomalo vrti, ali kako mi se misli raščišćavaju. A sve
vizije, nasumične misli, boje i zvukovi iznenada se stišavaju i blijede.
"Bili su divlji! Nemoj se ljutiti, ali i Damen je bio u nekima od njih, premda
se ništa nije dogodilo između nas. Nisu to bili takvi snovi. Sanjala sam da
me spašava, da se bori protiv sila zla da bi mi spasio život. Totalno bizarno."
Ona se nasmije. "Oh, kad smo već kod toga, Drina je vidjela Damena u New
Yorku."
Zurim u Haven, a osjećam ledene trnce po tijelu, unatoč alkoholu koji me
grije iznutra. Otpijem još jedan gutljaj i hladnoća nestaje, odnijevši sa sobom
moju bol i tjeskobu.
Pa otpijem još jedan gutljaj.
I još jedan.
A zatim je pogledam polustisnutim očima i upitam:
"Zašto si mi to rekla?" Haven slegne ramenima.
"Drina je htjela da znaš."

DVADESETOSMO POGLAVLJE
Nakon festivala, potrpamo se u Havenin auto, nakratko stanemo ispred
njezine kuće da ona ponovno napuni plošku, a onda se zaputimo u grad, gdje
se parkiramo uz rub ulice, napunimo parkirališni aparat kovanicama i
krenemo na turneju pločnicima, držeći se za ruke, tako da nam se prolaznici
moraju micati s puta dok punim plućima i prilično krivo pjevamo "(You
Never) Call Me When You 're Sober". Teturamo i cerekamo se, svaki put
kad se netko namršti ili zavrti glavom pri pogledu na nas.
Kad smo prošli pokraj jedne New Age knjižare u čijem izlogu reklamiraju
vidovnjačko proricanje, ja samo zakolutam očima i skrenem pogled, sretna
što više nisam dio tog svijeta, sad kad me alkohol oslobodio, sad kad sam
napokon slobodna.
Prijeđemo ulicu do glavne plaže, proteturamo pokraj hotela Laguna, sve dok
ne padnemo na pijesak, isprepletenih ruku i nogu, međusobno si dodavajući
plošku, a uskoro i oplakujući činjenicu da je prazna.
"Sranje!" promrmljam, nagnuvši glavu unatrag te lupkajući po dnu i sa
strane, cijedeći i posljednju kap u usta.
"Isuse, daj se skuliraj." Miles me gleda. "Opusti se i uživaj."
Ali ja se ne želim opustiti. Ali itekako uživam. Samo želim da se nastavi.
Sad kad su moji vidovnjački okovi spali, želim se pobrinuti da tako i ostane.
MIN@
138
"Hoćete da odemo k meni?" frfljam, nadajući se da Sabine nije kod kuće pa
da uzmemo ostatak votke s tuluma za Noć vještica, i da se ovaj osjećaj
nastavi. Ali Haven odmahne glavom.
"Zaboravi", reče. "Ja sam totalka. Razmišljam o tome da ostavim auto i
otpužem kući."
"Miles?" pogledam ga molećivo, ne želeći da zabava prestane. Ovo je prvi
put da se osjećam tako laganom, tako slobodnom, tako neopterećenom, tako
normalnom, sve otkad... pa, otkad je Damen otišao.
"Ne mogu", kaže on. "Obiteljska večera. Točno u pola osam. Kravata
poželjna. Luđačka košulja obavezna." On se nasmije i padne u pijesak, a
Haven mu se pridruži.
"A ja? Što da ja radim?" Prekrižim ruke na prsima i ljutito gledam svoje
prijatelje, ne želeći ostati sama. Oni se smiju i kotrljaju se po pijesku, uopće
se ne obazirući na mene.
I premda sam sljedećeg jutra spavala predugo, kad sam otvorila oči prva
pomisao mi je: U glavi mi ne nabija!
Barem ne kao inače.
Otkotrljam se do ruba kreveta i posegnem ispod njega pa izvučem bocu
votke koju sam sinoć tamo spremila, pa potegnem dobar gutljaj, sklopivši
oči dok mi njezina topla i divna otupjelost klizi niz grlo.
A kad je Sabine povirila u moju sobu da provjeri jesam li ustala, oduševljeno
zamjećujem da je njezina aura nestala.
"Budna sam!" kažem, gurnuvši bocu pod jastuk i pritrčavši joj da je zagrlim.
Želim vidjeti do kakve će razmjene energije doći, i ushićena sam činjenicom
da nema ama baš nikakve. "Nije li prekrasan dan?" smiješim se, a usne su mi
nekako labave i nespretne dok se razvlače u osmijeh.
Ona pogleda kroz prozor pa u mene.
"Ako ti tako kažeš", slegne ramenima.
I ja pogledam kroz prozor u dan koji je oblačan, tmuran i kišovit. Ali ja
ionako nisam mislila na vrijeme. Nego na sebe. Na novu sebe.
Novu i poboljšanu nevidovitu sebe!
"Podsjeća me na dom", kažem, slegnem ramenima, skidam spavaćicu i
krenem pod tuš.
Istog trena kad je ušao u auto, Miles me pogleda i upita:
"Koji ti je...?"
Pogledam dolje na pulover, minicu od trapera i balerinke koje je Sabine
sačuvala iz mog starog života, pa se nasmiješim.
"Žao mi je, ali ne sjedam u auto s nepoznatima", kaže on, otvorivši vrata i
pretvarajući se da će izići.
MIN@
139
"To sam ja, stvarno. Časna riječ. Vjeruj mi." Smijem se. "I daj više zatvori ta
vrata, još bi nam samo trebalo da ispadneš pa da zakasnimo."
"Ne shvaćam", kaže on, zureći u mene. "Kad se to dogodilo? Kako se to
dogodilo? Još jučer samo što nisi na sebi imala burku, a danas izgledaš kao
da si opljačkala ormar Pariš Hilton!"
Pogledam ga.
"Ali s više stila. Puno više stila."
Nasmiješim se i pritisnem gas, a kotači proklizavaju i odižu se s mokre ceste.
Usporim tek kad mi sine da više nemam unutrašnji radar za otkrivanje
policije i kad Miles zavrišti.
"Ozbiljno, Ever, koji ti je vrag? Isuse bože, jesi li još pijana?"
"Ne!" kažem, malo prebrzo. "Samo... izlazim iz čahure, to je sve. Prvih
nekoliko... mjeseci... uvijek sam malo sramežljiva i povučena." Smijem se.
"Ali vjeruj mi, ovo sam prava ja." Kimam glavom, nadajući se da mi je
povjerovao.
"Je li ti jasno da si izabrala najvlažniji, najružniji dan u godini za izlazak iz
čahure?"
Vrtim glavom i skrećem na parkiralište pa kažem:
"Nemaš pojma kako je dan predivan. Podsjeća me na dom."
Parkiram auto na najbliže slobodno mjesto pa trčimo prema kapiji, držeći
ruksake iznad glave umjesto kišobrana, dok nam voda s potplata prska po
nogama. Ugledavši Haven kako drhturi pod nadstrešnicom, dođe mi da
poskočim od sreće, jer ni njezinu auru ne vidim.
"Koga vraga...?" upita ona, izbuljivši oči i odmjeravajući me od glave do
pete.
"E, vas dvoje bi stvarno trebali naučiti završiti rečenicu", smijem se.
"Ne, ozbiljno, tko si ti?" upita ona, zureći u mene.
Miles se smije, obgrli nas obje i povede nas unutra, govoreći:
"Ne obaziri se na Miss Oregona, njoj je danas prekrasan dan."
Ušavši na sat engleskog, odahnem, jer više ne čujem i ne vidim ništa što ne
bih trebala. I premda Stacia i Honor šapuću, posprdno gledajući moju
odjeću, cipele, kosu, čak i šminku, uopće se ne obazirem na njih i gledam
svoja posla. Jer, premda sam sigurna da ne govore ništa lijepo, činjenica da
više nemam pristup njihovim mislima čini me jako sretnom. Kad ih uhvatim
kako obje zure u mene, samo se nasmiješim i mašem im sve dok ih to toliko
ne izbezumi da se okrenu.
Ali do kraja trećeg sata taj blaženi osjećaj polako popušta i ustupa mjesto
baraži prizora, zvukova i boja koji prijete da će me preplaviti.
Kad sam podigla ruku i zamolila da me puste van, jedva da sam zatvorila
vrata za sobom kad me sve to opet posve obuzelo.
MIN@
140
Oteturam prema svom ormariću, vrtim bravu, pokušavajući se sjetiti
kombinacije.
Je li 24-IS-12-3? Ili 12-18-3-24?
Ogledam se po hodniku, u glavi mi tutnji, oči mi suze, a onda pogodim: 18-
3-24-12. Kopam iza naslaganih knjiga i bilježnica, ne obazirući se kad su
pale na pod i rasule se posvuda. Jedino što želim jest dočepati se boce za
vodu koju sam sakrila unutra, jer žudim za slatkom slobodom koju će mi
pružiti. Odčepim bocu i nagnem, otpijem velik gutljaj, a uskoro još jedan i
još jedan... Nadajući se da ću izdržati do ručka, potegnem još jednom, kad
začujem:
"Ostani tako, može osmijeh? Ne? Nema veze, i ovako je dobro."
Užasnuto gledam kako mi prilazi Stacia s mobitelom, držeći ga visoko, a na
njegovu zaslonu jasno se vidi slika mene kako ločem votku.
"Tko bi si mislio da si tako fotogenična? No, s druge strane, tako te rijetko
vidimo bez kapuljače." Smiješi se, prelazi pogledom po meni, od glave do
pete.
Zurim u nju, i premda su mi osjetila otupjela od alkohola, njezine su namjere
jasne.
"Kome želiš da ovo prvo pošaljem? Tvojoj mami?" Podigne obrve i rukom
prekrije usta, hineći užas. "Joj, tako mi je žao. Mislila sam reći tvojoj teti? Ili
da pošaljem jednom od tvojih profesora? Ili možda svima ? Ne? Ne, imaš
pravo, ovo bi trebalo ići ravnatelju, jedan udarac, jedna muha, brza i laka
smrt, kako kažu."
"To je boca s vodom" kažem joj, sagnuvši se i skupljajući razasute knjige pa
ih zatim gurnem natrag u ormarić, glumeći ležernost, pretvarajući se da me
nije briga, znajući da može nanjušiti strah bolje nego bilo koji policijski pas.
"Imaš fotku mene kako pijem iz boce za vodu. Velika stvar."
"Boca za vodu." Ona se nasmije. "Je, aha. To je tako originalno, ako smijem
primijetiti. Sigurna sam da si ti apsolutno prva osoba kojoj je ikad palo na
pamet uliti votku u bocu za vodu." Ona zakoluta očima. "Ma daj, molim te.
Gotova si, Ever. Jedan brzi alkotest i pa-pa srednjoj školi Bay View, a
zdravo Luzersko-ovisničkoj akademiji."
Gledam je kako stoji preda mnom, tako sigurna, tako samozadovoljna, tako
potpuno samouvjerena, i znam da ima svako pravo na to, jer uhvatila me na
djelu. I premda nema čvrste dokaze, obje znamo da je i ovo dovoljno. Jer
obje znamo da je pogodila istinu.
"Što želiš?" upitam napokon, jer svatko ima cijenu, sad samo trebam otkriti
njezinu. Tijekom protekle godine čula sam dovoljno misli da mogu biti
sigurna da je tako.
MIN@
141
"Pa, za početak, prestani me gnjaviti", kaže ona, prekriživši ruke na prsima,
smjestivši mobitel na sigurno, ispod pazuha.
"Ali ja tebe ne gnjavim", kažem, a jezik mi se tek jedva zamjetno plete. "Ti
gnjaviš mene."
"Au contraire." Ona se nasmiješi, opet prijeđe pogledom preko mene, a iz
očiju samo što joj ne šibaju munje. "Sama činjenica da te moram gledati dan
za danom velika je gnjavaža. Grozna gnjavaža."
"Želiš da se ispišem s engleskog?" upitam, i dalje držeći tu glupu bocu, jer
ne znam kamo bih s njom. Ako je ostavim u ormariću, cinkat će me, a ako je
spremim u ruksak, čeka me isto.
"Znaš da mi još uvijek duguješ za onu haljinu koju si mi uništila kad te
propucao tvoj bolesni um."
Znači to je to, ucjena. Srećom pa sam zaradila na klađenju.
Prekopam po ruksaku i izvučem novčanik, više no voljna refundirati joj
novac, ako će to značiti kraj svega ovoga.
"Koliko?" upitam.
Ona me odmjerava, pokušavajući procijeniti koliko imam.
"Pa, kao što rekoh, haljina je bila dizajnerska i nije lako zamjenjiva, pa..."
"Stotka?" Vadim novčanicu od sto dolara i pružim joj je.
Ona zakoluta očima.
"Premda mi je jasno da pojma nemaš o modi i stvarima koje je vrijedno
imati, zbilja moraš ciljati malo više", kaže ona, pogledavajući moj novčanik.
Ali s obzirom na to da ucjenjivači imaju običaj vraćati se i stalno tražiti više,
znam da je bolje da se s tim suočim sad i da ne dopustim da ode dalje. Zato
je pogledam i kažem:
"Budući da obje znamo da si tu haljinu kupila na rasprodaji na povratku iz
Palm Springsa..." smiješim se, prisjećajući se što sam vidjela onoga dana u
hodniku, "refundirat ću ti vrijednost haljine, koja je, ako se dobro sjećam,
stajala osamdeset pet dolara. Što znači da je moja ponuda od sto dolara
prilično darežljiva, zar ne?"
Ona me opet podrugljivo pogleda, a lice joj se iskrivi u cerek dok uzima
novčanicu i trpa je u džep. Zatim pogleda bocu pa mene, nasmiješi se i upita:
"No, zar mi nećeš ponuditi malo?"
Da mi je netko jučer rekao kako ću se skrivati u zahodu i opijati se sa
Stacijom Miller, nikad ne bih povjerovala. Ali upravo to sam učinila. Pošla
sam za njom unutra pa smo se sakrile u kut i pile iz moje boce za vodu.
Ništa ne zbliži ljude tako kao zajednička ovisnost i tajne.
Kad je u WC ušla Haven i zatekla nas tako, zamalo su joj oči ispale kad je
rekla:
"Bebem ti..."
MIN@
142
Kad je Stacia zaškiljila gore prema njoj i profrfljala:
"Dobodoša, mala gogičako", samo što se nisam ugušila od smijeha.
"Jesam li nešto propustila?" upitala je Haven, sumnjičavo nas pogledavajući
suženim očima. "Bi li ovo trebalo biti smiješno?"
Pri pogledu na nju kako se strogo nadvija nad nas tako prezriva, tako
ozbiljna, tako nevesela, počele smo se još jače smijati. A čim su se vrata opet
zatvorila za njom, vratile smo se votki.
Ali opijanje sa Stacijom u ženskom WC-u ne znači pristupnicu za popularnu
škvadru. Znajući da nema smisla niti pokušavati, za ručkom se uputim prema
svom uobičajenom stolu. U glavi mi je takva zbrka, takav mutež da mi treba
nekoliko trenutaka da shvatim da ni tamo više nisam dobrodošla.
Sjednem, pogledam u Milesa i Haven, pa se počnem smijati bez ikakva
razloga. Ili barem bez ijednog njima poznatog razloga. Ali da mogu vidjeti
izraze na svojim licima, i oni bi se smijali.
"Što joj je?" upita Miles, podigavši pogled sa scenarija. Haven se mršti.
"Skrenula je, totalno je skrenula. Uhvatila sam je u ženskom WC-u kako se
opija, od svih ljudi na svijetu, sa Stacijom Miller!"
Milesu se čeljust objesi, a čelo mu se tako smiješno nabora da se opet
počnem smijati. Ne uspijevam prestati pa se on nagne prema meni i uštipne
me, rekavši:
"Pssst!" Ogleda se oko sebe pa opet pogleda mene. "Ozbiljno, Ever. Jesi li
poludjela? Isuse, sve otkad je Damen otišao, ti si..."
"Otkad je Damen otišao, ja sam, što?" Tako se naglo odmaknem od njega da
izgubim ravnotežu i zamalo padnem s klupe. Uspijem se uspraviti na vrijeme
da vidim kako Haven vrti glavom i posprdno se osmjehuje. "No, Miles, reci
već jednom." Bijesno ga gledam. "I ti, Haven, daj više gukni." Ali izišlo je
više kao 'dajižeugni' i naravno da su zamijetili.
"Želiš da 'dajižeugnemo?'" Miles vrti glavom, a Haven zakoluta očima. "Pa,
rado bismo ti udovoljili kad bismo znali što to znači. Znaš li ti što to znači?"
upita Miles Haven.
"Zvuči mi portugalski", kaže ona, ljutito me gledajući.
Zakolutam očima i počnem se dizati od stola, ali pokreti mi baš i nisu
koordinirani pa se udarim u koljeno.
"Auuuu!" zacvilim i klonem natrag na klupu, držeći se za nogu dok mi se oči
pune suzama od bola.
"Evo, popij malo", kaže Miles i gurne prema meni svoju vitaminiziranu
vodu. "I daj ključeve, jer li me sigurno ne voziš doma."
Miles je imao pravo. Nisam ga vozila kući. Sam se odvezao.
Mene je vozila Sabine.
MIN@
143
Smjestivši me na mjesto suvozača, Sabine sjedne za upravljač i uključi
motor pa krene s parkirališta, vrteći glavom, čvrsto stisnutih usana. Pogleda
me i kaže:
"Isključenje? Kako je moguće u jednom koraku doći od odličnog uspjeha do
isključenja? Možeš li mi objasniti?"
Sklopim oči i pritisnem čelo o prozor, puštajući da mi glatko, čisto staklo
hladi kožu.
"Samo ukor pred isključenje", promrmljam. "Sjećaš se? Uspjela si ih
odgovoriti od toga da me izbace. Prilično dojmljivo, ako smijem dodati. Sad
mi je jasno zašto tako dobro zarađuješ."
Pogledavam je krajičkom oka i promatram kako joj šok nakon mojih riječi
preobražava izraz iz zabrinutog u gnjevni, preslagujući joj crte lica u nešto
što nikad prije nisam vidjela na njoj. I premda znam da bih se trebala osjećati
loše, posramljenom, krivom... činjenica je da nisam tražila od nje da se
zalaže za mene. Nisam je molila da me pokuša izvući na izvanredne
okolnosti. Nisam tražila da tvrdi da je moje opijanje u školi bilo očito
izazvano težinom moje situacije, golemim teretom gubitka cijele obitelji.
Premda je to rekla u dobroj namjeri, i premda iskreno vjeruje da je tako, to
ne znači da je to zaista istina. Jer, zapravo, radije bih da nije ništa rekla.
Radije bih da je pustila da me izbace iz škole.
U trenutku kad su me uhvatili pred mojim ormarićem, naglo sam se
otrijeznila i svi događaji toga dana zapljusnuli su me kao najava za film koji
radije ne bih gledala. Film zaustavljen na dijelu gdje sam zaboravila zatražiti
od Stacije da izbriše snimljenu fotku pa se onda stalno iznova vrti. A poslije,
u uredu ravnatelja, kad sam saznala da je fotka snimljena Honorinim
mobitelom i da je Stacia otišla kući jer je "pokvarila želudac" (ali ne prije
nego što je rekla Honor neka pokaže fotografiju ravnatelju Buckleyju), pa...
moram priznati da joj se jedan mali dio mene divio, premda sam znala da
sam u nevolji, u velikoj nevolji tipa ovo će ti zauvijek ući u školski dosje.
Taj mali dio mene pomislio je: Bravo! Izvrsno!
Jer, unatoč nevoljama koje me čekaju, i u školi i kod kuće sa Sabine, Stacia
ne samo da je ispunila obećanje da će me uništiti, nego je još i zaradila sto
dolara za trud. A to je zaista vrijedno divljenja.
Bar u onom proračunatom, sadističkom, zlobnom smislu.
Ipak, zahvaljujući Staciji, Honor i ravnatelju Buckleyu, sutra ne moram u
školu. Ni prekosutra. A ni dan poslije. Što znači da ću biti sama doma, cijeli
dan, svaki dan, dok je Sabine na poslu, što će mi osigurati dovoljno
privatnosti da se nastavim opijati sve dok si ne podignem prag tolerancije.
Jer sad kad sam pronašla put u slobodu, nitko mi ga ne može oduzeti.
MIN@
144
"Koliko dugo to traje?" upita Sabine, ne znajući kako da se postavi prema
meni. "Moram li sakriti sav alkohol u kući? Trebam li te kazniti?" Vrti
glavom. "Ever, tebi govorim! Što se dogodilo? Što se događa s toboml
Hoćeš li da ti dogovorim razgovor s nekim terapeutom? Poznajem jednoga
koji je specijalizirao terapiju osoba koje su preboljele gubitak..."
Osjećam da me gleda, osjećam zabrinutost koja joj isijava iz lica, ali samo
sklopim oči i pretvaram se da spavam. Ne mogu joj objasniti, ne mogu se
izjadati i reći joj istinu o aurama i vizijama i duhovima i besmrtnom bivšem
dečku. Jer premda je unajmila vidovnjakinju za tulum, učinila je to za
zabavu, kao šalu, foru. Sabine je osoba koja polazi iz lijeve polovice mozga,
organizirana je, sve je na svome mjestu, njezin operativni sustav temelji se
na čistoj crno-bijeloj logici, bez ičega sivog između. A kad bih bila tako
glupa da joj se povjerim, da joj odam svoje stvarne tajne, ne samo da bi mi
dogovorila razgovor s terapeutom nego bi me strpala u ludnicu.
Baš kao što je i obećala, Sabine je prije odlaska na posao posakrivala sva
alkoholna pića. Ali ja pričekam da ode, a onda siđem i zaputim se do
smočnice pa uzmem sve boce votke koje su ostale od tuluma, gurnute u
stražnji dio police i tamo zaboravljene. Odnijevši ih gore u sobu, bacim se na
krevet, oduševljena pomišlju da tri tjedna ne moram u školu. Dvadeset jedan
dugi, divni dan, posložen preda mnom kao hrana pred sitom mačkom.
Tjedan dana privremenog isključenja s nastave i dva tjedna izvrsno
tempiranih zimskih praznika. A planiram maksimalno iskoristiti svaki
trenutak, provesti svaki taj dugi besposleni dan u izmaglici izazvanoj
votkom.
Naslonim se na jastuke i odčepim bocu, odlučivši kontrolirati unos, tako da
pustim da mi svaki gutljaj otklizi niz grlo i uđe u krvotok prije nego što
otpijem drugi. Nema lokanja, natakanja, cuganja bez mjere. Samo polagani i
stalni dotok, sve dok mi se u glavi ne raščisti i dok svijet ne postane svjetliji.
Dok ne počnem tonuti u mnogo sretnije mjesto. U svijet bez sjećanja. U dom
bez gubitka.
U život u kojemu vidim samo ono što bih trebala vidjeti.

DVADESETDEVETO POGLAVLJE
Ujutro 21. prosinca siđem u prizemlje i, unatoč tome što mi se vrti, što imam
podočnjake i totalno sam mamurna, izvedem pravu predstavu od kuhanja
kave i pripremanja doručka, jer želim da Sabine ode na posao uvjerena kako
je sve u redu, tako da se mogu vratiti u sobu i utonuti natrag u svoju tekuću
izmaglicu.
MIN@
145
Čim sam začula da joj se auto udaljava s prilaza, izlijem svoje žitne pahuljice
u odvod i krenem gore u sobu. Izvučem bocu ispod kreveta i odčepim je,
jedva čekajući nalet te tople, slatke tekućine koja će umiriti moju nutrinu,
izbrisati svu bol, izgristi moje tjeskobe i strahove sve dok od njih ne ostane
ništa.
Ne znam zašto, ali ne mogu prestati zuriti u kalendar koji visi iznad radnog
stola, a današnji se datum ističe, vrišti, maše mi, gurka me kao gnjavatorski
lakat u rebra. Ustanem i priđem bliže, gledajući prazni bijeli kvadrat: ništa
nije upisano, nikakve obveze, nikakav sastanak, nikakav podsjetnik na nečiji
rođendan, samo riječi ZIMSKI SOLSTICIJ otisnute sitnim crnim slovima,
kao dokaz da je nakladnik smatrao taj datum važnim, premda meni ne znači
ništa.
Opet se bacim na krevet, zavalim se na jastuke i dobro potegnem iz boce.
Sklopim oči dok mi ta predivna toplina struji tijelom, oplahnjuje mi vene i
umiruje um, kao što je Damen činio svojim pogledom.
Otpijem još jedan gutljaj, pa još jedan, prebrzo, prenesmotreno, ne onako
kako sam uvježbala. Ali sad kad sam uskrisila sjećanje na njega, samo ga
želim izbrisati. Pa nastavljam tako, pijući, ločući, ulijevajući u sebe sve dok
se napokon ne smirim, sve dok napokon ne nestane.
Kad sam se probudila, ispunjavao me najtopliji, najsmireniji osjećaj
sveobuhvatne ljubavi. Kao da me obavijaju zlatne sunčeve zrake, osjećam se
tako sigurno, tako sretno, tako zaštićeno da želim zauvijek ostati ovdje.
Čvrsto zatvorim oči, zarobivši taj trenutak, i ne želim ga pustiti sve dok me
škakljanje po vrhu nosa, jedva zamjetan dodir, ne natjera da ih opet otvorim i
skočim iz kreveta.
Primim se za srce, koje lupa tako jako da ga osjećam kroz kožu, dok gledam
crno pero ostavljeno na mom jastuku. Isto crno pero koje sam nosila one
večeri kad sam bila odjevena u kostim Marije Antoanete.
Isto ono crno pero koje si je Damen uzeo kao suvenir.
I znam da je bio ovdje.
Pogledam na sat, pitajući se kako je moguće da sam tako dugo spavala.
Pogledavši preko sobe, ugledam sliku koju sam bila ostavila u prtljažniku
svog auta, a koja sad stoji naslonjena na zid tako da je vidim. Ali umjesto
Damenove reprodukcije 'Žene sa žutom kosom' koju sam očekivala, preda
mnom je slika blijedopute i plavokose djevojke koja trči kroz mračni,
magloviti kanjon.
Poput onoga u mom snu.
Ne znajući zašto, zgrabim kaput, navučem japanke i požurim se u Sabineinu
sobu po ključeve od auta koje je sakrila u svoju ladicu, a zatim potrčim dolje
MIN@
146
u garažu, premda nemam pojma kamo idem i zašto. Samo znam da moram
otići tamo i da ću to mjesto prepoznati kad ga vidim.
Vozim prema sjeveru, idući ravno prema središtu Lagune. Probijajući se
kroz uobičajeno prometno usko grlo na Main Beachu, skrenem na Broadway
i izbjegavam pješake. Čim sam se izvukla iz tih prenapučenih ulica, nagazim
na gas i vozim nagonski, prešavši dosta kilometara prije nego što sam
presjekla put autu koji mi je dolazio ususret i zakočim na parkiralištu parka.
Spremam ključeve i mobitel u džep pa se žurim prema stazi.
Magla se brzo valja preda mnom pa je vidljivost sve manja. Premda mi jedan
dio mene govori neka se okrenem i vratim kući, jer je čista ludost biti sama
ovdje u mraku, ne mogu stati, nešto me tjera naprijed, kao da moja stopala
imaju vlastitu volju, a ja ih samo mogu slijediti.
Zakopam ruke u džepove, drhtureći od hladnoće dok teturam naprijed, i
nemam pojma kamo idem, nemam neko odredište u glavi, isto je kao i s
dolaskom ovamo, znat ću kad vidim.
Udarivši palcem u kamen padnem na tlo, urlajući od bola. Ali kad mi
zazvoni mobitel, moji su se urlici već stišali u cendranje.
"Da?" kažem, s mukom se osovivši na noge, a dišem plitko i brzo.
"Znači tako se sad javljaš na mobitel? Jer to ti kod mene ne pali."
"Što je, Miles?" Otresem prašinu s odjeće i nastavim niz puteljak, ovaj put
malo opreznije.
"Samo sam ti htio reći da propuštaš prilično dobar tulum. A budući da znam
da si u zadnje vrijeme prava partijanerica, mislio sam te pozvali. Premda, da
budem iskren, ne bih ga trebao hvaliti jer i nije toliko zabavan koliko je
smiješan. Mislim, trebala bi to vidjeti, stotine gotičara ispunile su kanjon,
izgleda kao neka vampirska konvencija."
"Je li Haven tamo?" upitam, a želudac mi se nehotice zgrči na sam spomen
njezina imena.
"Je. Traži Drinu. Sjećaš se onog velikog tajnog događaja? Pa, to je otprilike
to. Ta cura nije u stanju čuvati tajnu, čak ni vlastitu."
"Mislila sam da više ne briju na gotiku?"
"Je, i Haven je tako mislila. Vjeruj mi, bijesna je k'o ris što se krivo obukla."
Upravo sam se uspela na vrh brijega, kad ugledam dolinu preplavljenu
svjetlom.
"Jesi li rekao da ste u kanjonu?"
"Aha."
"I ja. Zapravo, još malo pa sam tamo", kažem, počevši se spuštati na drugu
stranu.
"Čekaj malo, ovdje si?"
"Aha. Upravo idem prema svjetlu."
MIN@
147
"Jesi li prvo prošla kroz tunel? Ha-ha, kužiš?" Kad nisam odgovorila, on
nastavi: "Kako si uopće saznala za tulum?"
Pa, probudila sam se sva mamurna, s crnim perom koje me škakljalo po nosu
i sa sablasno proročkom slikom naslonjenom na zid, pa sam učinila ono što
bi učinila svaka luđakinja. Zgrabila sam kaput, nazula japanke i istrčala iz
kuće u spavaćici.
Znajući da mu baš i ne mogu to reći, ne kažem ništa. Što ga učini još
sumnjičavijim.
"Je li ti Haven rekla?" upita on, a u glasu mu se jasno čuje oštrina. "Jer
zaklela se da sam ja jedini kome je rekla. Mislim, bez uvrede i tako to .Ali
svejedno."
"Ne, Miles, kunem se da mi nije ona rekla, jednostavno sam otkrila.
Uglavnom, još malo i tamo sam pa se vidimo za minutu, ako se ne izgubim u
magli..."
"Magli? Nema mag..."
Prije nego što je izrekao do kraja, mobitel mi je istrgnut iz ruke, a Drina se
nasmiješi i reče:
"Zdravo, Ever. Rekla sam ti da ćemo se opet sresti."

TRIDESETO POGLAVLJE
Znam da bih trebala potrčati, vrisnuti, učiniti nešto. Ali umjesto toga samo se
ukočim, moje se gumene japanke zalijepe za zemlju kao da su pustile
korijenje. Zurim u Drinu, ne pitajući se samo kako sam dospjela ovamo,
nego i kakve su joj namjere.
"Nije li ljubav gadna stvar?" Smiješi se, glave nagnute u stranu dok prelazi
pogledom preko mene. "Baš kad si upoznala čovjeka svog života, tipa koji je
toliko super da sve u vezi s njim zvuči predobro da bi bilo istinito, odjednom
otkriješ da zaista i jest predobro da bi bilo istina. Ili barem predobro za tebe.
I dok si rekla keks, već si jadna i sama i, budimo iskreni, većinu vremena
pijana. Premda moram priznati da sam uživala gledajući te kako padaš u
adolescentsku ovisnost. Tako predvidivo, kao iz medicinskog priručnika.
Znaš na što mislim? Laži, muljanje, krađa, sva energija usmjerena na
osiguravanje sljedećeg fiksa. Što mi je uvelike olakšalo zadatak. Jer svaki
gutljaj koji si popila oslabio ti je obrambene sposobnosti i otupio osjetila, a
uz to učinio tvoj um ranjivijim, otvorenijim, prijemčivijim za moju
manipulaciju."
MIN@
148
Zgrabi me za ruku, a oštri joj se nokti zabadaju u moje zapešće dok me vuče
prema sebi. I premda se pokušavam istrgnuti iz stiska, ne uspijevam.
Nevjerojatno je snažna.
"Vi smrtnici", napući usne. "Baš je zabavno zadirkivati vas, tako ste lake
mete. Misliš li da ću, nakon što sam postavila cijelu ovu zamršenu klopku,
dopustiti da se ovo tako brzo završi? Da sam to htjela, mogla sam te srediti u
tvojoj sobi, dok sam postavljala pozornicu za ovu predstavu. Bilo bi brže,
utrošila bih mnogo manje vremena, ali, naravno, ne bi bilo ovako zabavno.
Ni za tebe ni za mene, zar ne?"
Zurim u nju razjapljenih usta, pogledom obuhvativši njezino savršeno lice,
savršeno počešljanu kosu, savršeno skrojenu crnu svilenu haljinu koja se
sužava ili širi na svim pravim mjestima, a sve to naglašava njezinu ljepotu od
koje zastaje dah. A kad rukom prođe kroz sjajnu kosu s bakrenim odsjajem,
na zapešću joj jasno vidim tetovažu zmije koja jede vlastiti rep. Ali čim
trepnem, više je nema.
"Da vidimo... Mislila si da te Damen vodi ovamo, da te priziva, protiv tvoje
volje. Žao mi je što te moram razočarati, Ever, ali bila sam to ja, cijelu ovu
zamršenu varku smislila sam ja. Obožavam 21. prosinca, ti ne? Zimski
solsticij, najduža noć, svi ti glupi gotičarski tulumi u nekom idiotskom
kanjonu." Slegne svojim elegantnim ramenima, a tetovažu na zapešću čas
vidim, čas ne vidim. "Priznajem, volim biti dramatična. Ali to čini život
zanimljivijim, ne misliš li?"
Otimam se, ali ona me još čvršće stisne i zabija nokte koji izazivaju oštar,
probadajući bol kad mi probiju kožu.
"Recimo da te pustim. Što bi učinila? Pokušala pobjeći? Ja sam brža.
Potražila prijateljicu? Ajoj, zaboravih ti reći. Haven i nije ovdje. Čini se da
sam je poslala na krivi tulum u krivi kanjon. U ovom trenutku zbunjeno luta
naokolo, gura se kroz stotine idiota koji bi silno htjeli biti vampiri i traži
mene." Nasmije se. "Mislila sam da bi nama dvjema više odgovaralo malo
mirnije, intimnije okruženje." Nasmiješi se pa prijeđe pogledom preko mene.
"A čini se da je počasna gošća ovdje."
"Što želiš?" upitam, stisnuvši zube dok ona pojačava stisak do te mjere da
kosti u mom zapešću popuštaju i drobe se jedna uz drugu uz nepodnošljiv
bol.
"Ne požuruj me." Ona suzi te svoje nevjerojatne zelene oči, ne skidajući
pogled s mojih. "Sve u svoje vrijeme. Gdje sam stala prije nego što si me
tako bezobrazno prekinula? Ah, da, razgovarale smo o tebi, o tome kako si
završila ovdje i kako to nije ispalo u skladu s tvojim očekivanjima. Doduše,
ništa u tvom životu nije onako kako si očekivala da će biti, zar ne? A,
budimo iskreni, nikad i nije bilo, niti će ikada biti, zar ne? Jer, znaš, Damen i
MIN@
149
ja se odavna znamo. Mislim na davno, davno, davno davno, no, shvaćaš što
želim reći. A ipak, unatoč svim tim našim zajedničkim godinama, unatoč
našoj dugovječnosti, ti se stalno pojavljuješ i smetaš nam."
Zurim u tlo, pitajući se kako sam mogla biti tako glupa, tako naivna. Ništa
od ovoga nikad nije imalo veze s Haven, uvijek je imalo veze samo i jedino
sa mnom.
"O, nemoj se tući po glavi. Ovo nije prvi put da si počinila istu tu pogrešku.
Dosad sam bila odgovorna za tvoju propast... da vidim... u koliko života?"
Slegne ramenima. "Pa, više se i ne sjećam."
Iznenada se sjetim što je Damen rekao na parkiralištu, onaj dio o tome da ne
može podnijeti pomisao da me opet izgubi. Ali kad sam je pogledala i vidjela
kako joj se lice promijenilo i stvrdnulo, izbacim takve misli iz glave, jer
znam da ih može pročitati.
Kruži oko mene, vukući me za ruku, prisiljavajući me da se vrtim ukrug dok
me gleda i vrhom jezika kruži po unutrašnjosti obraza.
"Da vidimo... Ako me sjećanje dobro služi, a uvijek me dobro služi,
posljednjih nekoliko puta igrale smo igricu lovice. Mislim da je pošteno da
te unaprijed upozorim da to i nije baš dobro završilo za tebe. A ipak, čini se
da ti nikad ne dosadi, pa sam pomislila da bi se možda opet htjela malo
poigrati?"
Gledam je, od vrtnje već osjećam vrtoglavicu, a i ostaci alkohola još mi
struje venama, no i u takvom stanju prepoznajem jedva prikrivenu prijetnju.
"Jesi li ikad gledala kako mačka ubija miša?" Ona se smiješi, oči joj se žare
dok vrškom jezika oblizuje kutove usana. "Kako se dugo, dugo igra sa
svojom jadnom lovinom, sve dok joj napokon ne dosadi pa mu skrati muke?"
Sklopim oči, ne želeći dalje slušati. Ako joj je tako stalo do toga da me ubije,
pomislim, zašto to ne obavi pa da završimo s tim?
"Pa... to baš i ne bi bila zabavna igra, barem ne za mene", smije se. "Znaš li
kako se igra lovice?" Ne odgovaram, pa ona samo uzdahne. "Stvarno si tupa,
zar ne? Dobro, ionako ću ti reći. Vidiš, ljepota igre je u tome što ću se ja
pretvarati da sam te pustila, a onda ću stajati i gledati kako bezglavo trčiš
uokolo pokušavajući mi pobjeći, sve dok se na kraju ne izmoriš, a onda ja
nastupam i, pik, ulovila sam te! No, kako ćemo? Želiš li sporu smrt ili jako
sporu smrt u agoniji? No, požuri se, sat već otkucava!"
"Zašto me želiš ubiti?" upitam, pogledavši je. "Zašto me ne možeš samo
pustiti na miru? Damen i ja više i nismo par. Već ga tjednima nisam vidjela!"
Ali ona se samo nasmije.
"Ne shvaćaj to osobno, Ever. Stvar je u tome da se Damen i ja uvijek nekako
bolje slažemo onda kad si, eliminirana."
MIN@
150
I premda sam mislila da želim brz kraj, sad sam se predomislila. Odbijam se
predati bez borbe. Pa makar to bila bitka koju ću sasvim sigurno izgubiti.
Ona zavrti glavom i pogleda me, a razočaranje joj nagrdi lice.
"Znači, počinjemo. Ipak si odabrala igru, zar ne?" I dalje odmahuje glavom.
"Dobro onda, kreni!"
Drina mi pusti ruku i ja potrčim kroz kanjon, znajući da najvjerojatnije ne
postoji način da se spasim, ali svejedno moram pokušali.
Odmičem kosu s očiju i slijepo trčim kroz maglu, nadajući se da ću pronaći
stazu i vratiti se na početak. Pluća prijete da će mi eksplodirati u prsima,
japanke su već pukle i napustile moja stopala, ali i dalje trčim, a oštro hladno
kamenje reže mi tabane. Trčim, premda u prsima osjećam užareni,
probadajući bol. Trčim pored drveća čije mi se oštre gole grane zakvače za
jaknu i strgnu je s mene. Trčim, jer mi o tome ovisi život, premda nisam
sigurna da je to život vrijedan življenja.
I dok trčim, prisjećam se da sam već jednom tako trčala.
Ali ni sad, kao ni u snu, ne znam kako će to završiti.
Upravo sam stigla do ruba čistine koja vodi natrag na stazu, kad iz magle
zakorači Drina i stane preda me.
Premda sam se izmakla i pokušala protrčati pokraj nje, ona ležerno podigne
jednu vitku nogu i ja se rasprostrem po tlu.
Ležim, trepćući u lokvici vlastite krvi, slušajući preziran smijeh upućen
meni. A kad oprezno dotaknem lice, nos mi se pomakne u stranu i znam da
je slomljen. S mukom pokušavam ustati, pljujući šljunak, lecnuvši se od
očaja kad sa šljunkom iziđe i mlaz krvi i komadići zuba. Gledam je kako vrti
glavom i kaže:
"Ajme, Ever, izgledaš grozno." Lice joj se iskrivi od gađenja. "Zaista grozno.
Čovjeku dođe da se zapita što Damen vidi u tebi."
Tijelo mi se grči od bola, dišem plitko, nesigurna sam na nogama, a usta su
mi puna krvi koja mi na jeziku ostavlja gorak metalan okus.
"Pa, pretpostavljam da te zanimaju sve pojedinosti, premda ih se sljedeći put
ionako nećeš sjećati. Svejedno, svaki put mi je tako zabavno gledati šok na
tvom licu kad ti sve objasnim." Nasmije se. "Ne znam zašto, ali nekako mi
ovo nikad ne dosadi, bez obzira na to koliko puta smo to dosad već ponovile.
Osim toga, da budem posve iskrena, moram priznati da mi to omogućuje
izniman produljeni užitak. Nešto poput predigre, ali ti ionako ne znaš ništa o
tome. Toliko života za životom, a nekako uvijek uspiješ umrijeti kao djevica.
Što bi bilo jako tužno da nije tako vraški smiješno." Zasmijulji se. "I tako,
gdje početi, gdje početi?" Pogleda me, napući usne, podboči se i počne
crvenim, manikiranim noktima lupkati po kukovima. "Dobro, kao što znaš,
ja sam zamijenila sliku koju si imala u prtljažniku. Zaista, ti kao žena sa
MIN@
151
žutom kosom? Ne bih baš rekla. Onako u povjerenju, Picasso bi bio bijesan
kao ris. Svejedno, volim ga. Mislim na Damena, ne na tog starog mrtvog
slikara." Ona se nasmije. "Dakle, da nastavim. Ja sam ti podmetnula pero",
reče i zakoluta očima. "Damen zna biti tako... sentimentalan. Oh, da, ja sam
ti podmetnula i onaj san. Aha, što sad kažeš na mjesece i mjesece planiranja
unaprijed? I ne, neću ti objašnjavati kako, jer predugo bi trajalo, a to ti
ionako nije važno tamo kamo ideš. Šteta što nisi jednostavno poginula u onoj
nesreći, jer to bi nam objema uštedjelo i truda i vremena. Imaš li makar
približnu predodžbu o tome koliko si štete izazvala? Ti si kriva što je
Evangeline mrtva, a Haven... pa, vidi kako je blizu smrti bila. Zaista, Ever,
kako sebično od tebe."
Gleda me, ali odbijam odgovoriti. I pitam se računa li se to kao priznavanje
krivnje. Ona se smije.
"Pa, na odlasku si, zato da, može se slobodno priznati." Podigne desnu ruku,
kao da priseže da će govoriti istinu. "Ja, Drina Magdalena Auguste..."
izgovorivši prezime, ona podigne obrvu i pogleda me "... učinkovito sam
eliminirala Evangeline, pravim imenom June Porter, koja, usput rečeno,
ionako nije u životu radila ništa vrijedno, nego je samo zauzimala prostor, pa
to i nije tako velik gubitak kao što misliš. Morala sam je maknuti s puta da
bih imala neometan pristup Haven." Smiješi se, pase pogled na meni. "Da,
kao što si i sumnjala, namjerno sam ti preotela prijateljicu Haven. A to je
jako lako s tim izgubljenim, nevoljenim klincima koji tako očajnički trebaju
mrvicu nečije pažnje da su spremni učiniti sve za svakoga tko im posveti pet
minuta. I da, ja sam je nagovorila da si napravi tetovažu koja ju je zamalo
ubila, ali samo zato što se nisam mogla odlučiti bih li je stvarno ubila
namrtvo ili da je ubijem tako da je mogu oživiti i učiniti je besmrtnom. Već
dugo nemam ni jednu sljedbenicu, a moram priznati da mi se to stvarno
svidjelo. Ali neodlučnost mi je oduvijek bila mana. Kad imaš toliko opcija i
cijelu vječnost da vidiš u što će se razviti, pa... teško je ne biti pohlepan i
izabrati ih sve!" Smiješi se kao dijete koje je samo bilo pomalo zločesto,
ništa više. "Ali predugo sam čekala pa se umiješao Damen, taj
dobronamjerni, altruistični mekušac, a ostatak znaš. Oh, da, ja sam Milesu
sredila ulogu u Laku za kosu. Premda, da budem posve iskrena, mislim da bi
je možda ionako dobio, jer mali je zaista nadaren. No nisam si mogla
dopustiti rizik pa sam se uvukla redatelju u glavu i navela ga da glasa za
Milesa. Eh, da, Sabine i Jeff... Žao mi je. Ali svejedno, tako se lijepo
posložilo. Zamisli, tvoja pametna, uspješna teta pala je na takvog gubitnika."
Nasmije se. "Jadno, a ipak tako smiješno, zar ne?"
Ali zašto? Zašto to činiš? pomislim, zato što više ne mogu govoriti, jer
nedostaje mi većina zubi i gušim se u vlastitoj krvi, ali znam da ionako nije
MIN@
152
potrebno, Drina čuje moje misli. Zašto uključiti sve ostale, zašto se nisi
usredotočila samo na mene?
"Htjela sam ti pokazati kako ti samotan život može biti. Htjela sam ti jasno
pokazati kako te ljudi lako napuštaju kad im se ukaže nešto bolje i
uzbudljivije. Posve si sama, Ever. Izolirana, nevoljena, sama. Tvoj je život
bijedan i jedva vrijedan življenja. Zato, kao što vidiš, zapravo ti radim
uslugu." Nasmiješi mi se. "Premda sam sigurna da mi nećeš zahvaliti."
Gledam je, pitajući se kako netko tako nevjerojatno lijep može iznutra biti
tako ružan. A onda joj pogledam u oči i zakoračim mali korak unatrag,
nadajući se da neće zamijetiti.
Čak više i nisam s Damenom, odavno smo prekinuli. Zašto jednostavno ne
odeš za njim, možemo svaka otići svojim putem i zaboraviti da se ovo uopće
dogodilo? Mislim, nadajući se da će joj to odvući pozornost.
Ona se nasmije i zakoluta očima.
"Vjeruj mi, ti si jedina koja ćeš zaboraviti da se ovo ikada dogodilo. Osim
toga, nije baš tako jednostavno. Nemaš pojma kako to funkcionira, zar ne?"
Zaista nemam.
"Damen je moj. Uvijek je bio moj. Ali, nažalost, ti se stalno pojavljuješ u
tom svom glupom, dosadnom, ponavljajućem ciklusu svoje duše. A budući
da ne odustaješ od toga, uzela sam si u zadatak pronaći te svaki put i ubiti."
Ona pođe prema meni, a ja zakoračim unatrag i krvavim tabanom nagazim
na oštar kamen pa sklopim oči i lecnem se od nepodnošljivog bola.
"Misliš da to boli?" nasmije se ona. "Čekaj malo pa ćeš vidjeti!"
Ogledam se po kanjonu, pogled mi mahnito luta u potrazi za nekakvim
izlazom, nekim oblikom bijega. Zakoračim još jedan korak unatrag i
zateturam, a ruka mi okrzne tlo. Prsti mi se stisnu oko oštrog kamena pa ga
zavitlam prema njezinoj glavi. Kamen je udari ravno u bradu i otkine
komadić obraza.
Ona se nasmije, a kroz rupu na obrazu lipti joj krv i vidi se da joj nedostaju
dva zuba. A zatim u užasu promatram kako se rana zatvara i obnavlja, sve
dok joj lice opet ne poprimi onu besprijekornu ljepotu.
"Opet ovo", uzdahne ona. "Daj, molim te, pokušaj nešto novo, ovo je već
zamorno."
Stoji preda mnom, podbočena rukama, podignutih obrva, ali odbijam bježati.
Odbijam poduzeti sljedeći korak. Ne želim joj pružiti zadovoljstvo još jedne
beznadne utrke. Osim toga, sve što je rekla istina je. Moj život zaista jest
osamljena, grozna zbrka. U koju uvučem sve s kojima dođem u dodir.
Gledam je kako mi prilazi, smiješeći se u iščekivanju, znajući da mi je kraj
blizu. Sklopim oči i prisjetim se trenutka neposredno prije nesreće. Kad sam
još bila zdrava i sretna i okružena svojom obitelji. Zamišljam to tako živo da
MIN@
153
osjećam toplo kožnato sjedalo ispod golih nogu, osjećam Buttercupin rep
koji mi lupka po bedru, čujem Riley kako pjeva na sav glas, stravično
falšajući. Vidim mamin osmijeh dok se okreće u sjedalu da kvrcne Riley po
koljenu. Vidim tatine oči, oboje gledamo u retrovizor, a osmijeh mu je blag,
mudar i odaje da se zabavlja...
Držim se za taj trenutak, obgrlim ga umom, proživljavajući taj osjećaj,
mirise, zvukove, emocije kao da sam tamo. Želim da to bude posljednje što
ću vidjeti prije nego što nestanem, ponovno proživljavajući taj trenutak
istinske sreće. I baš kad sam toliko uronjena u njega da mi se čini kako sam
zaista tamo, čujem kako Drina uvlači zrak i kaže:
"Koga vraga?"
Otvorim oči i ugledam šok na njezinu licu dok pogledom prelazi preko
mene, razjapljenih usta. I ja pogledam svoju spavaćicu koja više nije
poderana, stopala koja više nisu krvava, koljena koja više nisu izranjavana, a
kad jezikom osjetim sve zube i prstima dotaknem nos, znam da mi je i lice
neozlijeđeno. I premda nemam pojma što to znači, znam da moram brzo
djelovati, prije nego što bude prekasno.
Drina zakorači unatrag, raširenih očiju i pogleda punog pitanja, a ja krenem
prema njoj, ne znajući ni što će donijeti sljedeći korak, a kamoli onaj iza
njega. Znam samo da mi ponestaje vremena pa se požurim naprijed i kažem:
"Hej, Drina, hoćeš se igrati lovice?"

TRIDESETPRVO POGLAVLJE
Isprva samo zuri u mene raširenih zelenih očiju i pogledom punim nevjerice,
a onda podigne bradu i ogoli zube. Ali prije nego što me stigne napasti, ja
poletim na nju. Odlučna u namjeri da je udarim prva, da je srušim dok još
mogu. Ali u trenutku kad sam skočila naprijed, ugledam svjetlucavi veo
prigušene zlatne svjetlosti, blistav krug sa strane koji sjaji i poziva me, poput
onoga u mom snu. I premda znam da mi je Drina poslala te snove, i premda
znam da je to najvjerojatnije klopka, ne mogu si pomoći, krenem u tom
smjeru.
Teturam kroz blistavu izmaglicu, kišu svjetlosti tako nježne, tako tople, tako
jake da mi smiruje živce i odnosi sve moje strahove. A kad padnem na
travnjak s jarkozelenom travom, njezine vlati me drže, podupiru, ublažavaju
mi pad.
Gledam livadu oko sebe, sa cvijećem čije latice kao da su osvijetljene
iznutra, okruženu stablima koja se uzdižu visoko u nebo dok im grane,
MIN@
154
otežale zrelim sočnim voćem, vise nisko pri tlu. I dok ležim u tišini, upijam
sve oko sebe, ne mogu se otresti osjećaja da sam već bila ovdje.
"Ever."
Skočim na noge, napeta i spremna na borbu. Vidjevši da je to Damen,
zakoračim unatrag, jer ne znam na čijoj je strani.
"Ever, opusti se. U redu je." On kima i smiješi se dok mi nudi ruku.
Ali odbijam je prihvatiti, odbijam pasti u njegovu zamku. Pa zakoračim još
korak unatrag, pogledom tražeći Drinu.
"Ona nije ovdje", kaže on, gledajući me ravno u oči. "Na sigurnom si, to sam
samo ja."
Oklijevam, pokušavam odlučiti bih li mu vjerovala ili ne, sumnjajući da bi se
njega ikada moglo nazvati "sigurnim". Zurim u njega dok procjenjujem
svoje opcije (kojih je, priznajem, malo), sve dok napokon ne upitam:
"Gdje smo?" Umjesto pitanja koje sam htjela postaviti: Jesam li mrtva?
"Uvjeravam te, nisi mrtva." On se smije, čitajući mi misli. "Nalaziš se u
Ljetozemlju."
Pogledam ga bez trunke razumijevanja.
"To je neka vrsta... mjesta između mjesta. Nešto kao čekaonica. Ili
odmorište. Dimenzija između dimenzija, moglo bi se reći."
"Dimenzija?" pogledam u njega, a riječ mi zazvuči strano i nepoznato,
barem onako kako ju je on izgovorio. A kad je posegnuo za mojom rukom,
brzo je maknem, znajući da u trenutku kad me dotakne više ništa neću vidjeti
jasno.
Gleda me pa slegne ramenima, mahnuvši mi neka krenem za njim kroz
livadu gdje se svaki cvijet, svako stablo, svaka vlat trave uvija i njiše i giba
kao partneri u beskonačnom plesu.
"Sklopi oči", šapne on. Kad ga nisam poslušala, doda: "Molim te?"
Zatvorim ih. Napola.
"Vjeruj mi", uzdahne on. "Samo ovaj put." Pa ipak sklopim oči.
"Što sad?"
"Sad zamisli nešto."
"Kako to misliš?" upitam, odmah si zamislivši golemog slona.
"Zamisli nešto drugo", kaže on. "Brzo."
Otvorim oči i, zatečena, ugledam pregolemog slona kako trči prema nama, a
onda ostanem bez daha sva u čudu, jer preobrazila sam ga u leptira,
prekrasnog kraljevskog leptira koji mi sleti na vrh prsta.
"Kako...?"
Pogledavam Damena pa u leptira, čija crna ticala trepere prema meni.
Damen se smije.
"Želiš li opet pokušati?"
MIN@
155
Stisnem usne i pogledam ga, pokušavajući pomisliti na nešto dobro, nešto
bolje od leptira ili slona.
"Samo naprijed", nagovara me on. "To je tako zabavno da nikad ne dosadi."
Sklopim oči, zamišljajući kako se leptir pretvara u pticu, a kad ih opet
otvorim, na prstu mi stoji predivna ara. Ali kad mi na ruku kapne ljigav mlaz
ptičjeg izmeta, Damen mi pruži ručnik i kaže:
"A da sljedeći put zamisliš nešto za čim treba manje čistiti?"
Spustim pticu na travu i gledam kako uzlijeće, a zatim sklopim oči i zaželim
svim srcem, pa ih opet otvorim, a tamo gdje je bila ptica sad stoji Orlando
Bloom.
Damen zastenje i zatrese glavom.
"Je li stvaran?" šapnem, zureći u čudu, dok mi se Orlando Bloom smiješi i
namiguje mi. Damen odmahne glavom.
"Ne možeš prikazati stvarne osobe, samo njihov lik. Srećom, uskoro će
izblijedjeti."
A kad je izblijedio, ne mogu si pomoći, osjetim ubod tuge.
"Što se događa?" upitam, gledajući Damena. "Gdje smo? I kako je ovo
uopće moguće?"
Damen se nasmiješi i stvori prekrasnog bijelog pastuha. Nakon što me
podigao u sedlo, stvori i jednog crnog za sebe.
"Pođimo na jahanje", kaže, vodeći me niz puteljak.
Jašemo jedno uz drugo niz prekrasnu uređenu stazu koja vodi kroz dolinu
cvijeća i drveća, preko blistavog potoka duginih boja. A kad ugledam svoju
papigu na grani pokraj neke mačke, skrenem s puteljka da je otjeram, ali
Damen primi uzde i kaže:
"Ne brini se. Ovdje nema neprijatelja. Među svima vlada mir."
Jašemo u tišini, dok ja začuđeno promatram svu tu ljepotu koja nas okružuje,
jedva vjerujući svojim očima, premda mi se uskoro u glavi počnu rojiti razna
pitanja, a ne znam gdje bih počela.
"Veo koji si vidjela? Onaj koji te privukao?" pogleda me on. "Ja sam ga
tamo stavio."
"U kanjon?" On kimne.
"I u tvoj san."
"Ali Drina je rekla da mi je ona podmetnula onaj san." Gledam ga,
primjećujući da jaše izvrsno i da je vrlo samouvjeren u sedlu. Ali onda se
prisjetim one slike na zidu, one koja ga prikazuje na bijelom pastuhu, s
mačem oko pojasa, pa pomislim kako je valjda imao vremena postati tako
vješt.
"Drina ti je pokazala mjesto radnje, a ja izlaz."
"Izlaz?" upitam, a srce mi opet počne lupati.
MIN@
156
On zavrti glavom i nasmiješi se.
"Ne takav izlaz. Već sam ti rekao da nisi mrtva. Zapravo, nikad prije nisi bila
ovako živa. Uspijevaš manipulirati materijom i prizvati sve što želiš. Što je
najviši oblik postizanja trenutačnog zadovoljstva." On se nasmije. "Ali
nemoj prečesto dolaziti ovamo. Jer, upozoravam te, lako je postati ovisan."
"Znači da ste oboje oblikovali moje snove?" upitam, pogledavši ga suženim
očima, pokušavajući shvatiti te bizarne događaje. "Praktički... u suradnji?"
On kimne.
"Znači da nemam nadzor ni nad svojim snovima?" kažem, a glas mi se
povisi, jer mi se ne sviđa to što čujem.
"Nad tim snom nisi imala, ne."
Namrštim mu se, zavrtim glavom pa kažem:
"Oprosti, ali ne misliš li da je to možda donekle povreda moje privatnosti?
Mislim, stvarno! A zašto nisi pokušao spriječiti da se to dogodi, kad si znao
što se sprema?"
Pogleda me, a oči su mu umorne i tužne.
"Nisam znao da to radi Drina. Nadzirao sam tvoje snove i vidio sam da se u
tom snu nečega bojiš pa sam ti pokazao put ovamo. Ovo je uvijek sigurno
mjesto na koje se možeš skloniti."
"Zašto Drina nije pošla za mnom?" upitam, opet je tražeći pogledom.
On posegne za mojom rukom i stisne mi prste.
"Zato što ga Drina ne može vidjeti. Samo si ga ti vidjela."
Pogledam ga suženim očima. Sve je tako čudno, tako neobično i ništa nema
smisla.
"Ne brini se, shvatit ćeš. Ali zasad, pokušaj se opustiti i uživati."
"Zašto mi je sve ovo tako poznato?" upitam, osjećajući nagovještaj
prepoznavanja, ali ne mogu ga nikamo smjestiti.
"Zato što sam te ovdje pronašao." Pogledam ga. "Istina, tvoje sam tijelo
pronašao izvan auta. Ali tvoja je duša već nastavila dalje. No, ovdje se
zadržala."
Damen zaustavi oba konja i pomogne mi sići, a zatim me povede na toplu
travu, tako blistavu i sjajnu pod mekim zlatnim svjetlom koje kao da je
dolazilo odasvud i niotkud. Već u sljedećem trenutku stvorio je velik mekani
kauč i mali tabure u istom stilu na koji možemo podignuti noge.
"Želiš li išta dodati?" nasmiješi se.
Sklopim oči i zamislim stolić, par svjetiljaka, nekoliko sitnica i lijep
perzijski sag. Otvorim oči i nalazimo se u posve namještenoj dnevnoj sobi na
otvorenom.
"A što ako počne kiša?" upitam.
"Nemoj...."
MIN@
157
Ali prekasno je, već smo mokri do kože.
"Misli stvaraju", kaže on i stvori golem kišobran s kojega se kiša slijeva na
sag. "Isto je i na Zemlji, samo je potrebno mnogo dulje. Ali ovdje, u
Ljetozemlju, događa se trenutačno."
"To me podsjeća na nešto što je moja majka znala reći: Pazi što ćeš poželjeti,
jer moglo bi ti se i ostvariti!" Nasmijem se. On kimne glavom.
"Sad znaš odakle potječe ta izreka. Hoćeš li zaustaviti kišu pa da se
osušimo?" On zatrese mokrom kosom prema meni.
"Kako...?"
"Samo misli na neko toplo i suho mjesto." Nasmiješi se.
Već u sljedećem trenutku ležimo na prekrasnoj plaži od ružičastog pijeska.
"Ostanimo na ovome, može?" On se smije dok nam ja stvaram mekani plavi
ručnik i tirkizni ocean koji ide uz njega.
A kad sam legla i sklopila oči, osjećajući toplinu na licu, on potvrdi moje
misli. Premda sam i sama polako počela dolaziti do toga, dosad to još nisam
čula izgovoreno u jednoj rečenici. Rečenici koja počinje sa:
"Besmrtnik sam."
A završava sa:
"A i ti si."
To nije nešto što čovjek čuje svaki dan.
"Znači oboje smo besmrtnici?" kažem, otvorivši jedno oko i pogledavši ga,
pitajući se kako je moguće voditi tako bizaran razgovor tako normalnim
tonom glasa. Doduše, u Ljetozemlju sam, a što je bizarnije od toga?
On kimne glavom.
"Ti si me učinio besmrtnom kad sam poginula u nesreći?" Opet kimne.
"Ali kako? Ima li to nekakve veze s onim tvojim čudnim crvenim pićem?"
On duboko udahne pa odgovori:
"Da."
"Ali kako to da ga ja ne moram cijelo vrijeme piti, a ti moraš?"
On skrene pogled i zagleda se u more.
"S vremenom ćeš i ti morati."
Sjednem, čupkajući nit ručnika, a još uvijek ne mogu u potpunosti prihvatiti
to što čujem. Sjećam se vremena kad sam mislila da je i sama vidovitost
pravo prokletstvo, a vidi sad.
"Nije tako grozno kao što misliš", kaže on, pokrivši moju ruku svojom.
"Pogledaj oko sebe, nema boljega od ovoga."
"Ali zašto? Hoću reći, je li ti i u jednom trenutku palo na pamet da ja možda
ne želim biti besmrtna? Da si me možda trebao pustiti da jednostavno
umrem?"
MIN@
158
Gledam kako se grči, skreće pogled i gleda oko sebe, sve samo ne mene. A
zatim se okrene prema meni i kaže.
"Prvo, imaš pravo. Bio sam sebičan. Jer istina je da sam te spasio više zbog
sebe nego zbog tebe. Nisam mogao podnijeti pomisao da te opet izgubim, ne
nakon..." On zastane i zatrese glavom. "Ali svejedno, nisam bio siguran je li
djelovalo. Znao sam da sam te oživio, ali nisam znao na koliko dugo. Nisam
znao jesam li te pretvorio u besmrtnicu sve dok te nisam ugledao u
kanjonu..."
"Gledao si me u kanjonu?" zurim u njega u nevjerici. On kimne.
"Hoćeš reći da si bio tamo?"
"Ne, gledao sam te na daljinu." On protrlja bradu. "Još ti puno toga moram
objasniti."
"Da vidimo jesam li te dobro shvatila. Promatrao si me, doduše, na daljinu,
ali svejedno. Vidio si sve što se događalo, ali ipak me nisi pokušao spasiti?"
Sad kad sam to izrekla naglas, tako sam bijesna da jedva dišem.
On zatrese glavom.
"Ne, sve dok nisi poželjela biti spašena. Tad sam stvorio veo i ponukao te da
kreneš prema njemu."
"Hoćeš reći da bi me pustio da umrem?" Odmaknem se od njega, ne želeći
biti u njegovoj blizini.
On me pogleda, a lice mu je potpuno ozbiljno kad kaže:
"Da si tako htjela, da." Zavrti glavom. "Ever, kad smo posljednji put
razgovarali, tamo na parkiralištu, rekla si da me mrziš zbog toga što sam ti
učinio, zbog toga što sam bio sebičan i odvojio te od tvoje obitelji, što sam te
vratio među žive. I premda su me tvoje riječi zaista zaboljele, znao sam da
imaš pravo. Nisam se imao prava miješati. Ali tada u kanjonu, kad si se
ispunila tolikom ljubavlju... pa, ta je ljubav ono što te spasilo, što ti je
obnovilo tijelo, i tad sam znao."
Ali zašto to nisam mogla učiniti onda u bolnici? Zašto mi se onda tijelo nije
obnovilo? Zašto sam morala trpjeti sve one prijelome, posjekotine i
nagnječenja? Zašto se nisam mogla jednostavno... regenerirati, onako kao u
kanjonu? pomislim, prekriživši ruke na prsima, ne vjerujući mu baš sasvim.
"Samo ljubav liječi. Bijes, osjećaj krivnje i strah mogu samo razoriti i
odvojiti te od tvojih istinskih sposobnosti."
On kimne, prelazeći pogledom preko mene.
"To je još jedna stvar", bijesno ga gledam. "Ti meni možeš čitati misli, a ja
tebi ne. Nije pošteno."
On se nasmije.
"Zaista mi želiš čitati misli? Pa, mislio sam da je moja tajanstvenost jedna od
stvari koje ti se na meni sviđaju?"
MIN@
159
Gledam u svoja koljena, a obrazi mi se žare dok se prisjećam svih misli za
koje bih radije da ih nije čuo.
"Znaš, postoje razni načini kako se zaštititi. Možda bi trebala otići do Ave."
"Poznaješ Avu?" zinem u nevjerici, iznenada se osjećajući kao da su se svi
urotili protiv mene. On odmahne glavom.
"Moja je jedina povezanost s Avom kroz tebe i tvoje misli o njoj."
Skrenem pogled, promatrajući obitelj zečeva koja proskakuće pokraj nas, a
zatim ga opet pogledam.
"A konjske utrke?"
"Predosjećaj. I ti si ga imala."
"A što je s onom utrkom na kojoj si izgubio?" Smije se.
"Moram kojiput i izgubiti, inače ljudi postanu sumnjičavi. Ali dobro sam
nadoknadio taj gubitak, ne misliš li?"
"A tulipani?" On se nasmiješi.
"Prizivanje. Na isti način kao što si ti stvorila slona i ovu plažu. Jednostavna
kvantna fizika. Svijest stvara materiju tamo gdje je prije bila samo energija.
Uopće nije tako teško kao što većina ljudi voli misliti."
Gledam ga suženim očima, ne shvaćajući u potpunosti. Ma kako to njemu
bilo jednostavno.
"Sami stvaramo svoju stvarnost. I da, možeš to i kod kuće", kaže on,
preduhitrivši moje sljedeće pitanje, ono koje mi se tek oblikovalo u glavi.
"Zapravo, to već i činiš, samo što toga nisi svjesna, jer traje mnogo duže."
"Za tebe ne traje duže."
Nasmije se.
"Već dugo živim, imao sam mnogo vremena da naučim nekoliko trikova."
"Koliko dugo?" kažem, gledajući ga, prisjećajući sc one sohe u njegovoj
kući i pitajući se s čime zapravo imam posla.
On uzdahne i skrene pogled.
"Jako dugo."
"A sad ću i ja živjeti zauvijek?"
"To ovisi o tebi." On slegne ramenima. "Ne moraš učiniti ništa od ovoga.
Možeš zaboraviti na cijelu stvar i nastaviti živjeti svoj život. Odabrati
mogućnost da se jednostavno prepustiš kad dođe pravi trenutak za odlazak.
Ja sam ti samo dao mogućnost izbora, ali izbor je i dalje tvoj."
Zagledam se u ocean i svjetlucavu vodu, tako blistavu i tako prekrasnu da mi
je teško povjerovati da postoji zbog mene, da sam je ja stvorila. I premda je
zabavno igrati se tako moćnom magijom, misli mi se brzo okrenu mračnijim
stvarima.
"Moram saznati što se dogodilo s Haven. Onoga dana kad sam te zatekla..."
Iskrivim lice već i na samo sjećanje. "A što je s Drinom? I ona je besmrtna,
MIN@
160
zar ne? Jesi lije ti učinio takvom? I kako je sve to uopće počelo? Kako uopće
dođe do nečega takvog? Znaš li da je ona ubila Evangeline i da je zamalo
ubila Haven? I što je s tom tvojom jezivom sobom?"
"Možeš li ponoviti pitanje?" nasmije se on.
"Eh, da, i još nešto, koga je vraga Drina mislila kad je rekla da me već
mnogo puta ubila?"
"Drina je to rekla?" Oči mu se rašire, a iz lica mu isteče sva boja.
"Aha", kimnem, prisjećajući se samozadovoljnog izraza na njezinu licu kad
mi je to rekla. "I sve to u stilu: 'Evo nas opet na istome mjestu, glupa
smrtnice, uvijek nasjedneš na isti štos i bla bla bla.' Mislila sam da si nas
promatrao, da si sve vidio?"
On zavrti glavom i promrmlja:
"Nisam vidio sve, kasno sam se uključio. O, bože, Ever, za sve sam ja kriv,
za sve. Trebao sam znati, nisam te trebao uvaliti u sve ovo, trebao sam te
ostaviti na miru..."
"Rekla je i da te vidjela u New Yorku. Ili je barem tako rekla Haven."
"Lagala je", promrmlja on. "Nisam išao u New York."
Kad me je pogledao, u očima mu vidim toliko boli da posegnem za
njegovom rukom i primim je. Potresena tugom i ranjivošću na njegovu licu,
samo je želim izbrisati. Pritisnem usne na njegova topla usta koja me već
čekaju, nadajući se da ću mu tako pokazati da sam mu voljna oprostiti. Ma o
čemu da se radi.
"Sa svakom inkarnacijom, poljubac je sve bolji", uzdahne on, odmaknuvši se
i mičući mi kosu s lica. "Premda kao da nikad ne uspijemo otići dalje od
toga. A sad znam i zašto." On pritisne svoje čelo o moje, preplavljujući me
tolikom radošću, takvom sveprožimajućom ljubavlju, a zatim se odmakne,
duboko uzdahnuvši. "Joj, da, tvoja pitanja", kaže, pročitavši mi misli.
"Otkud da počnem?"
"Kako bi bilo da počneš od početka?"
On kimne glavom, pogled mu odluta, natrag do početka, a ja prekrižim noge
i udobno se smjestim.
"Moj otac bio je sanjar, umjetnik, bavio se pomalo i znanošću i alkemijom,
što je u ono vrijeme bilo popularno..."
"U koje vrijeme?" upitam, gladna datuma, naziva mjesta, stvari koje mogu
istražiti, provjeriti, a ne neke filozofske litanije apstraktnih zamisli.
"Jako davno", nasmije se on. "Mrvicu sam stariji od tebe, znaš."
"Da, ali koliko točno? Mislim, s kolikom razlikom u godinama imam posla?"
upitam, gledajući u nevjerici kako on odmahuje glavom.
"Dovoljno je da znaš da je moj otac, zajedno sa svojim kolegama
alkemičarima, vjerovao da se sve može svesti na jedan jedini element, a ako
MIN@
161
uspiješ izdvojiti taj jedan element, iz njega možeš stvoriti što god želiš. Na
toj je teoriji radio godinama, osmišljavajući formule, odbacujući ih, a onda,
kad su i on i moja majka... umrli, ja sam nastavio s istraživanjima sve dok
napokon nisam usavršio formulu."
"A koliko si tad imao godina?" upitam, opet pokušavajući.
"Bio sam mlad." On slegne ramenima. "Jako mlad."
"Znači još uvijek možeš starjeti?" Nasmije se.
"Da, ali došao sam do određene točke i jednostavno stao. Znam da se tebi
više sviđa teorija o vampirima zamrznutima u vremenu, ali ovo je stvarni
život, Ever, ne fantazija."
"Okej, i..." ponukam ga neka nastavi, jedva čekajući još.
"Moji su roditelji umrli i ostao sam siroče. Znaš, u Italiji, odakle sam,
prezimena često označavaju zanimanje ili podrijetlo neke osobe. Esposito
znači siroče ili izložen. To su mi prezime dali, ali odbacio sam ga prije stodvjesto
godina, jer više mi nije odgovaralo."
"Zašto jednostavno nisi koristio svoje stvarno prezime?"
"Duga je to priča, i zamršena. Moga su oca... proganjali. Pa mi se činilo da bi
bilo bolje distancirati se od svega toga."
"A Drina?" upitam, a grlo mi se stisne već i na sam spomen njezina imena.
On kima glavom.
"Poverina, ili sirotica. Oboje smo bili u crkvenom sirotištu, tamo smo se i
upoznali. A kad se razboljela, nisam mogao podnijeti pomisao da je izgubim
pa sam i njoj dao da pije."
"Rekla je da ste vjenčani." Stisnem usne, grlo mi je suho i stisnuto, jer znam
da nije to baš doslovno rekla, premda se dalo naslutiti i zaključiti kad je
navela svoje ime, svoje puno ime i prezime.
On suzi oči i skrene pogled, vrteći glavom i mrmljajući ispod glasa.
"Je li to istina?" upitam. Želudac mi se zavezao u čvor, a srce samo što mi ne
iskoči iz prsnog koša.
On kimne glavom.
"Ali uopće nije tako kao što misliš. Bilo je to tako davno da jedva da je više i
važno."
"A zašto se onda nisi razveo od nje? Ako jedva da je i važno", kažem, a
obrazi mi se žare, oči me peku.
"Znači, predlažeš da se pojavim na sudu s vjenčanim listom starim nekoliko
stoljeća i zatražim rastavu braka?"
Stisnem usne i skrenem pogled, znajući da ima pravo, ali svejedno.
"Ever, molim te. Moraš malo popustiti. Nismo baš isto, ti i ja. Ti si
proživjela, u ovom životu, samo sedamnaest godina, a ja stotine! To je više
nego dovoljno vremena da čovjek počini nekoliko pogrešaka. I premda ima
MIN@
162
mnogo stvari zbog kojih bi me se moglo osuđivati, ne bih rekao da je moja
veza s Drinom jedna od njih. U to su vrijeme stvari bile drukčije. Ja sam bio
drukčiji. Bio sam tašt, površan i izraziti materijalist. Gledao sam samo
vlastite interese, uzimajući sve što sam mogao. Ali onog trenutka kad sam
upoznao tebe, sve se promijenilo, a kad sam te izgubio... nikad prije nisam
osjetio tako duboku bol. Ali poslije, kad si se ponovno pojavila. .." On
zastane, a pogled mu postane dalek. "Pa, tek što sam te opet pronašao, a već
sam te uskoro opet izgubio. I tako se ponavljalo, opet i opet. Beskrajan
ciklus ljubavi i gubitka, sve dosad."
"Znači... reinkarniramo se?" kažem, a ta riječ tako čudno zvuči iz mojih usta.
"Ti se reinkarniraš, ja ne." On slegne ramenima. "Ja sam uvijek ovdje, uvijek
isti."
"I, tko sam sve bila?" upitam, a nisam sigurna vjerujem li zaista u taj
koncept, no ipak sam opčinjena njime. "I zašto se ne mogu sjetiti?"
Damen se smiješi, sretan što smo promijenili temu.
"Put natrag uključuje i plovidbu niz Rijeku zaborava. Nije predviđeno da se
sjećaš prošlih života, jer ovdje si da učiš, evoluiraš i otplatiš svoj karmički
dug. Svaki put započinješ iznova, prisiljena pronaći vlastiti put. Jer, Ever,
nije predviđeno da život bude kao test čija rješenja unaprijed znaš."
"Zar onda to što si još ovdje nije varanje?" Kažem, podsmjehujući se
gospodinu Sveznadaru. On se isceri.
"Neki bi to tako nazvali."
"A kako je moguće da sve to znaš, a nikad nisi sam morao proći kroz to?"
"Imao sam mnogo godina za proučavanje najvećih životnih tajni, a usput
sam upoznao neke od najvećih učitelja. Jedino što trebaš znati o svojim
prošlim inkarnacijama jest to da si uvijek bila žensko." On se nasmiješi i
zatakne mi kosu iza uha. "Uvijek vrlo lijepa. I uvijek meni jako važna."
Zagledam se u more, prizovem nekoliko valova, onako za zabavu. A zatim
učinim da nestane. Sve. I vratim nas u našu dnevnu sobu na otvorenom.
"Promjena okoliša?" smiješi se on.
"Da, ali samo okoliša, ne i teme." On uzdahne.
"Nakon mnogo godina potrage opet sam te pronašao, ostatak znaš."
Duboko udahnem i zagledam se u svjetiljku, uključujem je i isključujem
snagom uma, pokušavajući pojmiti sve ovo.
"Davno sam prekinuo s Drinom, ali ona ima tu groznu naviku da se stalno
ponovno pojavljuje. A one večeri u hotelu St. Regis, kad si nas vidjela
zajedno? Pokušavao sam je uvjeriti neka već jednom i zauvijek krene dalje i
ostavi me na miru. Premda, očito, nisam uspio. I da, znam da je ona ubila
Evangeline. Sjećaš li se onoga dana na plaži kad si se probudila sama u
špilji?"
MIN@
163
Suzim oči, misleći: Znala sam! Znala sam da nije išao surfati!
"Pronašao sam njezino tijelo, ali bilo je već prekasno daje pokušam spasiti.
Da, znam i za Haven, ali srećom, nju sam stigao spasiti."
"Znači, tamo si bio one večeri kad si rekao da si sišao popiti vode..."
On kimne glavom.
"O čemu si mi još lagao?" upitam, prekriživši ruke na prsima. "A kamo si
išao u Noći vještica, nakon što si otišao s mog tuluma?"
"Otišao sam kući", kaže on, prodorno me gledajući. "Kad sam vidio kako te
Drina gleda... pa, mislio sam da bi bilo bolje da se držim podalje od tebe. Ali
nisam mogao. Premda sam pokušao. Stalno pokušavam. Ali jednostavno nije
išlo. Ne mogu biti daleko od tebe." On zavrti glavom. "A sad znaš sve. I
mislim da ti je jasno zašto nisam mogao biti iskren cijelo vrijeme."
Slegnem ramenima i skrenem pogled, ne želeći se tako lako predati, pa
makar i sve to bilo istina.
"O, a moja jeziva soba, kako je ti zoveš... Zapravo, to je moje utočište, moje
sretno mjesto. Slično onom tvom sjećanju na posljednje blažene trenutke u
autu s tvojom obitelji." Damen me pogleda, a ja okrenem glavu, srameći se
što sam to rekla. "Doduše, moram priznati da sam se dobro nasmijao kad
sam shvatio da misliš da sam krvopija." On se nasmiješi.
"O, ispričavam se što sam bila tako blesava. Kad već naokolo trčkaraju
besmrtnici, zašto ne bi bilo i vilenjaka, čarobnjaka, vukodlaka i..." Zavrtim
glavom. "Isuse, pričaš o tome kao da je to potpuno normalno!"
On sklopi oči i uzdahne. Opet ih otvorivši, kaže:
"Meni jest normalno. Jer to je moj život. A sad je i tvoj, ako tako odabereš.
Ever, zaista nije tako loše kao što misliš da jest." Dugo me gleda, i premda
ga dio mene još uvijek žarko želi mrziti zato što me učinio ovakvom,
jednostavno ne mogu. Osjetivši kako me cijelu počinje prožimati taj poznati
osjećaj topline popraćen trncima, pogledam dolje u ruku koju mi drži i
kažem:
"Prestani."
"Da prestanem što?" Gleda me, oči su mu umorne, koža oko njih napeta i
blijeda.
"Prestani mi izazivati to toplo trnjenje, znaš već. Jednostavno prestani!"
kažem, a um mi je još uvijek rastrgan između ljubavi i mržnje.
"Ne radim to ja, Ever." Gleda me u oči.
"Naravno da radiš! Izvodiš to pomoću te svoje... što god to bilo." Zakolutam
očima i prekrižim ruke na prsima, pitajući se kamo i kako ćemo dalje.
"Kunem ti se da to ne prizivam ja. Nikad se ne bih služio trikovima da te
zavedem."
"Je, aha, a što je s tulipanima?" Smiješi se.
MIN@
164
"Zaista nemaš pojma što znače, zar ne?"
Stisnem usne i skrenem pogled.
"Cvijeće ima značenje. Nema tu ničega slučajnog i nasumičnog."
Duboko udahnem i snagom uma presložim stvari na stolu, žaleći što na isti
način ne mogu presložiti i stvari u svojoj glavi.
"Toliko je toga čemu te trebam poučiti", kaže on. "Premda neće sve biti igra
i zabava. Moraš biti oprezna i nastaviti polako." Zastane i pogleda me, da
vidi slušam li ga. "Moraš paziti da nikad ne zloupotrijebiš svoju moć, Drina
je dobar primjer toga. I moraš biti diskretna, što znači da ovo ne možeš ni s
kini podijeliti, i zaista mislim ni s kim, razumiješ li?"
Samo slegnem ramenima, misleći si: Je, aha. I znam da mi je pročitao misli,
jer se nagne prema meni i zavrti glavom.
"Ever, ozbiljno ti govorim, ne možeš reći nikome živome. Obećaj mi.˝
Pogledam ga. On podigne obrvu, a ruka mu stišće moju.
"Obećavam. Časna riječ", promrmljam, skrenuvši pogled.
On mi pusti ruku i vidno se opusti, zavalivši se unatrag na jastuke, pa kaže:
"Ali moram biti iskren i reći ti da još uvijek imaš izlaz. Još uvijek možeš
prijeći prijeko. Zapravo, mogla si umrijeti i onda u kanjonu, odlučila si
ostati."
"Ali bila sam spremna umrijeti, htjela sam umrijeti."
"Osnažila su te tvoja sjećanja. Osnažila si se ljubavlju. Kao što sam
maloprije rekao, misli stvaraju. U tvom slučaju stvorile su regeneraciju i
snagu. Da si zaista htjela umrijeti, bila bi se jednostavno predala. Na nekoj
dubljoj razini bila si toga svjesna."
I baš kad sam se spremala upitati ga zašto je potajno dolazio u moju sobu
dok sam spavala, on kaže:
"Nije ono što misliš."
"A što je onda bilo?" kažem, pitajući se želim li zaista znati.
"Samo sam te došao... promatrati. Iznenadilo me da si me mogla vidjeti, jer
bio sam transmutiran, moglo bi se reći."
Obujmim koljena rukama i privučem ih prsima. Nisam razumjet gotovo ništa
od toga što mi je rekao, ali ipak shvaćam dovoljno da budem primjereno
izbezumljena. On slegne ramenima.
"Ever, osjećam se odgovornim za tebe, a...˝
"A i htio si provjeriti kakva je roba u ovoj inkarnaciji?" podignem obrve i
pogledam ga.
Ali on se samo nasmije.
"Smijem li te podsjetiti na tvoju ljubav prema pidžamama od flanela?"
Zakolutam, očima.
MIN@
165
"Znači, osjećaš se... očinski odgovornim za mene?" kažem, a kad se on na to
sav zgrči, nasmijem se.
"Ne, ne očinski. Ali, Ever, u tvojoj sam sobi bio samo taj jedanput, one noći
kad smo se sreli u hotelu St. Regis. Ako je bilo drugih posjeta..."
"Drina", lecnem se, zamišljajući si je kako se šulja po mojoj sohi i uhodi me.
"Jesi li siguran da ne može doći ovamo?" upitam, ogledavajući se oko sebe.
Damen me primi za ruku i stisne je, želeći me utješiti i razuvjeriti, pa kaže:
"Ona i ne zna da ovo mjesto postoji. Ne zna kako doći ovamo. Što se nje
tiče, ti si jednostavno nestala pred njezinim očima."
"Ali kako si ti došao ovamo? Jesi li i ti jednom umro, kao ja?"
On odmahne glavom.
"Postoje dvije vrste alkemije, fizička, na koju sam nabasao zbog oca, i
duhovna, koju sam slučajno otkrio kad sam naslutio da postoji nešto više,
nešto veće, nešto veličanstvenije od mene. Učio sam i vježbao i jako se
trudio doći ovamo, čak sam naučio i TM." Zastane i pogleda me.
"Transcendentalnu meditaciju Maharišija Maheša Yogija." Nasmiješi se.
"Čuj, ako me pokušavaš impresionirati, ne pali. Nemam pojma što to znači."
On samo slegne ramenima.
"Recimo samo da su mi trebala stoljeća da naučim mentalno prevesti u
fizičko. Ali ti... od trenutka kad si se pojavila kao da si imala posebnu
propusnicu. Tvoje vizije i telepatija nuspojave su toga."
"Bože, nije čudo da mrziš srednju školu", kažem, želeći promijeniti temu na
nešto konkretno, nešto što sam u stanju razumjeti. "Mislim, vjerojatno si je
završio već milijun puta, prije milijardu godina, zar ne?" A kad se on lecne,
shvatim da mu je spominjanje njegove starosti bolna točka, što je prilično
smiješno, ako se uzme u obzir činjenica daje odabrao živjeti zauvijek. "Zašto
se uopće trudiš? Zašto si se uopće upisao?"
"Zbog tebe", smiješi se on.
"Oh, vidiš curu u širokim hlačama i majici s kapuljačom, i jednostavno je
moraš imati, toliko si se zagrijao da se odlučiš ponovno upisati u srednju
školu samo da bije dobio?"
"Otprilike tako", smije se.
"Zar nisi mogao pronaći neki drugi način da mi se ubaciš u život?
Jednostavno nema smisla."
Zatresem glavom i zakolutam očima, opet se počinjem uzrujavati, sve dok
mi on ne prijeđe lagano prstom po obrazu i zagleda mi se u oči.
"Ljubav ga nikad nema."
S mukom progutam slinu, osjećajući se sramežljivo, euforično i nesigurno,
sve u isti mah. Zatim pročistim grlo pa kažem:
MIN@
166
"Mislila sam da ti ljubav baš i ne ide." Suzim oči i pogledam ga, a želudac
mi je kao hladna, gorka pilula dok se pitam zašto ne mogu jednostavno biti
sretna kad mi najzgodniji frajer na svijetu izrazi ljubav. Zašto ustrajavam na
tome da u svemu tražim negativnu stranu?
"Nadao sam se da će ovaj put biti drukčije", šapne on.
Okrenem se, a dišem plitko i brzo.
"Ne znam jesam li spremna na sve ovo. Ne znam što da učinim."
On me čvrsto zagrli i privuče na svoja prsa, obujmivši me rukama, pa kaže:
"Ne moraš se žuriti s odlukom." A kad sam se okrenula prema njemu, pogled
mu je nekako dalek.
"Što je?" upitam ga. "Zašto me tako gledaš?"
"Zato što mi ne idu ni rastanci", kaže on, pokušavajući se osmjehnuti, ali taj
osmijeh ne dospije dalje od njegovih usta. "Vidiš, sad su već dvije stvari u
kojima nisam dobar, ljubav i rastanci."
"Možda su povezane." Stisnem usne, govoreći si da se ne smijem rasplakati.
"Kamo ideš?" Borim se da mi glas ostane miran i neutralan, premda moje
srce više ne želi kucati, moja pluća ne žele disati i osjećam se kao da umirem
iznutra. On slegne ramenima i skrene pogled.
"Hoćeš li se vratiti?"
"To ovisi o tebi." Pogleda me i kaže: "Ever, još uvijek me mrziš?"
Odmahnem glavom, i dalje ga gledajući u oči.
"Voliš li me?"
Okrenem glavu i skrenem pogled. Znajući da ga volim, volim ga svakom
vlasi kose, svakom stanicom kože, svakom kapljicom krvi, volim ga tako da
ću se rasprsnuti od ljubavi, volim ga tako da se ta ljubav prelijeva iz mene,
ali jednostavno se ne mogu prisiliti da to kažem. Doduše, ako mi stvarno
može čitati misli, onda mu to i ne trebam reći. Onda bi to trebao znati.
"Ali uvijek je ljepše kad to i čuješ", kaže on, zataknuvši mi kosu iza uha i
pritisnuvši usne na moj obraz. "Kad doneseš odluku, u vezi sa mnom, u vezi
sa svojom besmrtnošću, samo reci i eto me. Imam cijelu vječnost pred
sobom, otkrit ćeš da sam jako strpljiv." On se nasmiješi pa posegne u džep i
izvuče istu onu srebrnu narukvicu ukrašenu kristalima koju mije kupio na
konjskim utrkama. Onu koju sam mu vratila onoga dana na parkiralištu kad
sam je bacila na njega. "Smijem li?" upita i pokaže na moju ruku.
Kimnem, a grlo mi je previše stisnuto da bih mogla išta reći dok mi on
stavlja narukvicu oko zapešća, a zatim mi dlanovima obujmi lice, odmakne
šiške i pritisne usne na moj ožiljak, prožimajući me ljubavlju i oprostom za
koje znam da ne zaslužujem. Ali kad se pokušam odmaknuti od njega, zagrli
me još čvršće i kaže:
"Moraš si oprostiti, Ever. Nisi kriva ni za što od toga."
MIN@
167
"Kako znaš?" zagrizem usnu.
"Znam da se okrivljuješ za nešto što nije tvoja krivnja. Znam da svim srcem
voliš svoju mlađu sestru i da se svakoga dana pitaš činiš li pravu stvar time
što je ohrabruješ da te posjećuje. Poznajem te, Ever. Znam sve o tebi."
Okrenem se od njega, jer lice mi je mokro od suza, a ne želim da on vidi.
"Ništa od toga nije istina. Imaš krivo u vezi sa svime. Ja sam čudakinja, a
svima s kojima se zbližim dogodi se nešto ružno, premda sam ja to
zaslužila."
Odmahujem glavom, znajući da ne zaslužujem biti sretna, da nisam
zavrijedila ovakvu vrstu ljubavi. On me privuče k sebi, a njegov je dodir
utješan i umirujući, ali ni on ne može izbrisati istinu.
"Moram ići", šapne napokon. "Ali, Ever, ako me želiš voljeti, ako istinski
želiš biti sa mnom, onda moraš prihvatiti da smo to što jesmo. Shvatit ću ako
ne možeš."
Tad ga poljubim, priljubim se uz njega, jer trebam osjećaj njegovih usana na
svojima, trebam topli sjaj njegove ljubavi, a taj trenutak raste i nadima se i
širi sve dok ne ispuni sav prostor, svaki kutak, sve.
A kad sam otvorila oči i odmaknula se, opet sam u svojoj sobi, sama.

TRIDESETPRVO POGLAVLJE
Isprva samo zuri u mene raširenih zelenih očiju i pogledom punim nevjerice,
a onda podigne bradu i ogoli zube. Ali prije nego što me stigne napasti, ja
poletim na nju. Odlučna u namjeri da je udarim prva, da je srušim dok još
mogu. Ali u trenutku kad sam skočila naprijed, ugledam svjetlucavi veo
prigušene zlatne svjetlosti, blistav krug sa strane koji sjaji i poziva me, poput
onoga u mom snu. I premda znam da mi je Drina poslala te snove, i premda
znam da je to najvjerojatnije klopka, ne mogu si pomoći, krenem u tom
smjeru.
Teturam kroz blistavu izmaglicu, kišu svjetlosti tako nježne, tako tople, tako
jake da mi smiruje živce i odnosi sve moje strahove. A kad padnem na
travnjak s jarkozelenom travom, njezine vlati me drže, podupiru, ublažavaju
mi pad.
Gledam livadu oko sebe, sa cvijećem čije latice kao da su osvijetljene
iznutra, okruženu stablima koja se uzdižu visoko u nebo dok im grane,
MIN@
154
otežale zrelim sočnim voćem, vise nisko pri tlu. I dok ležim u tišini, upijam
sve oko sebe, ne mogu se otresti osjećaja da sam već bila ovdje.
"Ever."
Skočim na noge, napeta i spremna na borbu. Vidjevši da je to Damen,
zakoračim unatrag, jer ne znam na čijoj je strani.
"Ever, opusti se. U redu je." On kima i smiješi se dok mi nudi ruku.
Ali odbijam je prihvatiti, odbijam pasti u njegovu zamku. Pa zakoračim još
korak unatrag, pogledom tražeći Drinu.
"Ona nije ovdje", kaže on, gledajući me ravno u oči. "Na sigurnom si, to sam
samo ja."
Oklijevam, pokušavam odlučiti bih li mu vjerovala ili ne, sumnjajući da bi se
njega ikada moglo nazvati "sigurnim". Zurim u njega dok procjenjujem
svoje opcije (kojih je, priznajem, malo), sve dok napokon ne upitam:
"Gdje smo?" Umjesto pitanja koje sam htjela postaviti: Jesam li mrtva?
"Uvjeravam te, nisi mrtva." On se smije, čitajući mi misli. "Nalaziš se u
Ljetozemlju."
Pogledam ga bez trunke razumijevanja.
"To je neka vrsta... mjesta između mjesta. Nešto kao čekaonica. Ili
odmorište. Dimenzija između dimenzija, moglo bi se reći."
"Dimenzija?" pogledam u njega, a riječ mi zazvuči strano i nepoznato,
barem onako kako ju je on izgovorio. A kad je posegnuo za mojom rukom,
brzo je maknem, znajući da u trenutku kad me dotakne više ništa neću vidjeti
jasno.
Gleda me pa slegne ramenima, mahnuvši mi neka krenem za njim kroz
livadu gdje se svaki cvijet, svako stablo, svaka vlat trave uvija i njiše i giba
kao partneri u beskonačnom plesu.
"Sklopi oči", šapne on. Kad ga nisam poslušala, doda: "Molim te?"
Zatvorim ih. Napola.
"Vjeruj mi", uzdahne on. "Samo ovaj put." Pa ipak sklopim oči.
"Što sad?"
"Sad zamisli nešto."
"Kako to misliš?" upitam, odmah si zamislivši golemog slona.
"Zamisli nešto drugo", kaže on. "Brzo."
Otvorim oči i, zatečena, ugledam pregolemog slona kako trči prema nama, a
onda ostanem bez daha sva u čudu, jer preobrazila sam ga u leptira,
prekrasnog kraljevskog leptira koji mi sleti na vrh prsta.
"Kako...?"
Pogledavam Damena pa u leptira, čija crna ticala trepere prema meni.
Damen se smije.
"Želiš li opet pokušati?"
MIN@
155
Stisnem usne i pogledam ga, pokušavajući pomisliti na nešto dobro, nešto
bolje od leptira ili slona.
"Samo naprijed", nagovara me on. "To je tako zabavno da nikad ne dosadi."
Sklopim oči, zamišljajući kako se leptir pretvara u pticu, a kad ih opet
otvorim, na prstu mi stoji predivna ara. Ali kad mi na ruku kapne ljigav mlaz
ptičjeg izmeta, Damen mi pruži ručnik i kaže:
"A da sljedeći put zamisliš nešto za čim treba manje čistiti?"
Spustim pticu na travu i gledam kako uzlijeće, a zatim sklopim oči i zaželim
svim srcem, pa ih opet otvorim, a tamo gdje je bila ptica sad stoji Orlando
Bloom.
Damen zastenje i zatrese glavom.
"Je li stvaran?" šapnem, zureći u čudu, dok mi se Orlando Bloom smiješi i
namiguje mi. Damen odmahne glavom.
"Ne možeš prikazati stvarne osobe, samo njihov lik. Srećom, uskoro će
izblijedjeti."
A kad je izblijedio, ne mogu si pomoći, osjetim ubod tuge.
"Što se događa?" upitam, gledajući Damena. "Gdje smo? I kako je ovo
uopće moguće?"
Damen se nasmiješi i stvori prekrasnog bijelog pastuha. Nakon što me
podigao u sedlo, stvori i jednog crnog za sebe.
"Pođimo na jahanje", kaže, vodeći me niz puteljak.
Jašemo jedno uz drugo niz prekrasnu uređenu stazu koja vodi kroz dolinu
cvijeća i drveća, preko blistavog potoka duginih boja. A kad ugledam svoju
papigu na grani pokraj neke mačke, skrenem s puteljka da je otjeram, ali
Damen primi uzde i kaže:
"Ne brini se. Ovdje nema neprijatelja. Među svima vlada mir."
Jašemo u tišini, dok ja začuđeno promatram svu tu ljepotu koja nas okružuje,
jedva vjerujući svojim očima, premda mi se uskoro u glavi počnu rojiti razna
pitanja, a ne znam gdje bih počela.
"Veo koji si vidjela? Onaj koji te privukao?" pogleda me on. "Ja sam ga
tamo stavio."
"U kanjon?" On kimne.
"I u tvoj san."
"Ali Drina je rekla da mi je ona podmetnula onaj san." Gledam ga,
primjećujući da jaše izvrsno i da je vrlo samouvjeren u sedlu. Ali onda se
prisjetim one slike na zidu, one koja ga prikazuje na bijelom pastuhu, s
mačem oko pojasa, pa pomislim kako je valjda imao vremena postati tako
vješt.
"Drina ti je pokazala mjesto radnje, a ja izlaz."
"Izlaz?" upitam, a srce mi opet počne lupati.
MIN@
156
On zavrti glavom i nasmiješi se.
"Ne takav izlaz. Već sam ti rekao da nisi mrtva. Zapravo, nikad prije nisi bila
ovako živa. Uspijevaš manipulirati materijom i prizvati sve što želiš. Što je
najviši oblik postizanja trenutačnog zadovoljstva." On se nasmije. "Ali
nemoj prečesto dolaziti ovamo. Jer, upozoravam te, lako je postati ovisan."
"Znači da ste oboje oblikovali moje snove?" upitam, pogledavši ga suženim
očima, pokušavajući shvatiti te bizarne događaje. "Praktički... u suradnji?"
On kimne.
"Znači da nemam nadzor ni nad svojim snovima?" kažem, a glas mi se
povisi, jer mi se ne sviđa to što čujem.
"Nad tim snom nisi imala, ne."
Namrštim mu se, zavrtim glavom pa kažem:
"Oprosti, ali ne misliš li da je to možda donekle povreda moje privatnosti?
Mislim, stvarno! A zašto nisi pokušao spriječiti da se to dogodi, kad si znao
što se sprema?"
Pogleda me, a oči su mu umorne i tužne.
"Nisam znao da to radi Drina. Nadzirao sam tvoje snove i vidio sam da se u
tom snu nečega bojiš pa sam ti pokazao put ovamo. Ovo je uvijek sigurno
mjesto na koje se možeš skloniti."
"Zašto Drina nije pošla za mnom?" upitam, opet je tražeći pogledom.
On posegne za mojom rukom i stisne mi prste.
"Zato što ga Drina ne može vidjeti. Samo si ga ti vidjela."
Pogledam ga suženim očima. Sve je tako čudno, tako neobično i ništa nema
smisla.
"Ne brini se, shvatit ćeš. Ali zasad, pokušaj se opustiti i uživati."
"Zašto mi je sve ovo tako poznato?" upitam, osjećajući nagovještaj
prepoznavanja, ali ne mogu ga nikamo smjestiti.
"Zato što sam te ovdje pronašao." Pogledam ga. "Istina, tvoje sam tijelo
pronašao izvan auta. Ali tvoja je duša već nastavila dalje. No, ovdje se
zadržala."
Damen zaustavi oba konja i pomogne mi sići, a zatim me povede na toplu
travu, tako blistavu i sjajnu pod mekim zlatnim svjetlom koje kao da je
dolazilo odasvud i niotkud. Već u sljedećem trenutku stvorio je velik mekani
kauč i mali tabure u istom stilu na koji možemo podignuti noge.
"Želiš li išta dodati?" nasmiješi se.
Sklopim oči i zamislim stolić, par svjetiljaka, nekoliko sitnica i lijep
perzijski sag. Otvorim oči i nalazimo se u posve namještenoj dnevnoj sobi na
otvorenom.
"A što ako počne kiša?" upitam.
"Nemoj...."
MIN@
157
Ali prekasno je, već smo mokri do kože.
"Misli stvaraju", kaže on i stvori golem kišobran s kojega se kiša slijeva na
sag. "Isto je i na Zemlji, samo je potrebno mnogo dulje. Ali ovdje, u
Ljetozemlju, događa se trenutačno."
"To me podsjeća na nešto što je moja majka znala reći: Pazi što ćeš poželjeti,
jer moglo bi ti se i ostvariti!" Nasmijem se. On kimne glavom.
"Sad znaš odakle potječe ta izreka. Hoćeš li zaustaviti kišu pa da se
osušimo?" On zatrese mokrom kosom prema meni.
"Kako...?"
"Samo misli na neko toplo i suho mjesto." Nasmiješi se.
Već u sljedećem trenutku ležimo na prekrasnoj plaži od ružičastog pijeska.
"Ostanimo na ovome, može?" On se smije dok nam ja stvaram mekani plavi
ručnik i tirkizni ocean koji ide uz njega.
A kad sam legla i sklopila oči, osjećajući toplinu na licu, on potvrdi moje
misli. Premda sam i sama polako počela dolaziti do toga, dosad to još nisam
čula izgovoreno u jednoj rečenici. Rečenici koja počinje sa:
"Besmrtnik sam."
A završava sa:
"A i ti si."
To nije nešto što čovjek čuje svaki dan.
"Znači oboje smo besmrtnici?" kažem, otvorivši jedno oko i pogledavši ga,
pitajući se kako je moguće voditi tako bizaran razgovor tako normalnim
tonom glasa. Doduše, u Ljetozemlju sam, a što je bizarnije od toga?
On kimne glavom.
"Ti si me učinio besmrtnom kad sam poginula u nesreći?" Opet kimne.
"Ali kako? Ima li to nekakve veze s onim tvojim čudnim crvenim pićem?"
On duboko udahne pa odgovori:
"Da."
"Ali kako to da ga ja ne moram cijelo vrijeme piti, a ti moraš?"
On skrene pogled i zagleda se u more.
"S vremenom ćeš i ti morati."
Sjednem, čupkajući nit ručnika, a još uvijek ne mogu u potpunosti prihvatiti
to što čujem. Sjećam se vremena kad sam mislila da je i sama vidovitost
pravo prokletstvo, a vidi sad.
"Nije tako grozno kao što misliš", kaže on, pokrivši moju ruku svojom.
"Pogledaj oko sebe, nema boljega od ovoga."
"Ali zašto? Hoću reći, je li ti i u jednom trenutku palo na pamet da ja možda
ne želim biti besmrtna? Da si me možda trebao pustiti da jednostavno
umrem?"
MIN@
158
Gledam kako se grči, skreće pogled i gleda oko sebe, sve samo ne mene. A
zatim se okrene prema meni i kaže.
"Prvo, imaš pravo. Bio sam sebičan. Jer istina je da sam te spasio više zbog
sebe nego zbog tebe. Nisam mogao podnijeti pomisao da te opet izgubim, ne
nakon..." On zastane i zatrese glavom. "Ali svejedno, nisam bio siguran je li
djelovalo. Znao sam da sam te oživio, ali nisam znao na koliko dugo. Nisam
znao jesam li te pretvorio u besmrtnicu sve dok te nisam ugledao u
kanjonu..."
"Gledao si me u kanjonu?" zurim u njega u nevjerici. On kimne.
"Hoćeš reći da si bio tamo?"
"Ne, gledao sam te na daljinu." On protrlja bradu. "Još ti puno toga moram
objasniti."
"Da vidimo jesam li te dobro shvatila. Promatrao si me, doduše, na daljinu,
ali svejedno. Vidio si sve što se događalo, ali ipak me nisi pokušao spasiti?"
Sad kad sam to izrekla naglas, tako sam bijesna da jedva dišem.
On zatrese glavom.
"Ne, sve dok nisi poželjela biti spašena. Tad sam stvorio veo i ponukao te da
kreneš prema njemu."
"Hoćeš reći da bi me pustio da umrem?" Odmaknem se od njega, ne želeći
biti u njegovoj blizini.
On me pogleda, a lice mu je potpuno ozbiljno kad kaže:
"Da si tako htjela, da." Zavrti glavom. "Ever, kad smo posljednji put
razgovarali, tamo na parkiralištu, rekla si da me mrziš zbog toga što sam ti
učinio, zbog toga što sam bio sebičan i odvojio te od tvoje obitelji, što sam te
vratio među žive. I premda su me tvoje riječi zaista zaboljele, znao sam da
imaš pravo. Nisam se imao prava miješati. Ali tada u kanjonu, kad si se
ispunila tolikom ljubavlju... pa, ta je ljubav ono što te spasilo, što ti je
obnovilo tijelo, i tad sam znao."
Ali zašto to nisam mogla učiniti onda u bolnici? Zašto mi se onda tijelo nije
obnovilo? Zašto sam morala trpjeti sve one prijelome, posjekotine i
nagnječenja? Zašto se nisam mogla jednostavno... regenerirati, onako kao u
kanjonu? pomislim, prekriživši ruke na prsima, ne vjerujući mu baš sasvim.
"Samo ljubav liječi. Bijes, osjećaj krivnje i strah mogu samo razoriti i
odvojiti te od tvojih istinskih sposobnosti."
On kimne, prelazeći pogledom preko mene.
"To je još jedna stvar", bijesno ga gledam. "Ti meni možeš čitati misli, a ja
tebi ne. Nije pošteno."
On se nasmije.
"Zaista mi želiš čitati misli? Pa, mislio sam da je moja tajanstvenost jedna od
stvari koje ti se na meni sviđaju?"
MIN@
159
Gledam u svoja koljena, a obrazi mi se žare dok se prisjećam svih misli za
koje bih radije da ih nije čuo.
"Znaš, postoje razni načini kako se zaštititi. Možda bi trebala otići do Ave."
"Poznaješ Avu?" zinem u nevjerici, iznenada se osjećajući kao da su se svi
urotili protiv mene. On odmahne glavom.
"Moja je jedina povezanost s Avom kroz tebe i tvoje misli o njoj."
Skrenem pogled, promatrajući obitelj zečeva koja proskakuće pokraj nas, a
zatim ga opet pogledam.
"A konjske utrke?"
"Predosjećaj. I ti si ga imala."
"A što je s onom utrkom na kojoj si izgubio?" Smije se.
"Moram kojiput i izgubiti, inače ljudi postanu sumnjičavi. Ali dobro sam
nadoknadio taj gubitak, ne misliš li?"
"A tulipani?" On se nasmiješi.
"Prizivanje. Na isti način kao što si ti stvorila slona i ovu plažu. Jednostavna
kvantna fizika. Svijest stvara materiju tamo gdje je prije bila samo energija.
Uopće nije tako teško kao što većina ljudi voli misliti."
Gledam ga suženim očima, ne shvaćajući u potpunosti. Ma kako to njemu
bilo jednostavno.
"Sami stvaramo svoju stvarnost. I da, možeš to i kod kuće", kaže on,
preduhitrivši moje sljedeće pitanje, ono koje mi se tek oblikovalo u glavi.
"Zapravo, to već i činiš, samo što toga nisi svjesna, jer traje mnogo duže."
"Za tebe ne traje duže."
Nasmije se.
"Već dugo živim, imao sam mnogo vremena da naučim nekoliko trikova."
"Koliko dugo?" kažem, gledajući ga, prisjećajući sc one sohe u njegovoj
kući i pitajući se s čime zapravo imam posla.
On uzdahne i skrene pogled.
"Jako dugo."
"A sad ću i ja živjeti zauvijek?"
"To ovisi o tebi." On slegne ramenima. "Ne moraš učiniti ništa od ovoga.
Možeš zaboraviti na cijelu stvar i nastaviti živjeti svoj život. Odabrati
mogućnost da se jednostavno prepustiš kad dođe pravi trenutak za odlazak.
Ja sam ti samo dao mogućnost izbora, ali izbor je i dalje tvoj."
Zagledam se u ocean i svjetlucavu vodu, tako blistavu i tako prekrasnu da mi
je teško povjerovati da postoji zbog mene, da sam je ja stvorila. I premda je
zabavno igrati se tako moćnom magijom, misli mi se brzo okrenu mračnijim
stvarima.
"Moram saznati što se dogodilo s Haven. Onoga dana kad sam te zatekla..."
Iskrivim lice već i na samo sjećanje. "A što je s Drinom? I ona je besmrtna,
MIN@
160
zar ne? Jesi lije ti učinio takvom? I kako je sve to uopće počelo? Kako uopće
dođe do nečega takvog? Znaš li da je ona ubila Evangeline i da je zamalo
ubila Haven? I što je s tom tvojom jezivom sobom?"
"Možeš li ponoviti pitanje?" nasmije se on.
"Eh, da, i još nešto, koga je vraga Drina mislila kad je rekla da me već
mnogo puta ubila?"
"Drina je to rekla?" Oči mu se rašire, a iz lica mu isteče sva boja.
"Aha", kimnem, prisjećajući se samozadovoljnog izraza na njezinu licu kad
mi je to rekla. "I sve to u stilu: 'Evo nas opet na istome mjestu, glupa
smrtnice, uvijek nasjedneš na isti štos i bla bla bla.' Mislila sam da si nas
promatrao, da si sve vidio?"
On zavrti glavom i promrmlja:
"Nisam vidio sve, kasno sam se uključio. O, bože, Ever, za sve sam ja kriv,
za sve. Trebao sam znati, nisam te trebao uvaliti u sve ovo, trebao sam te
ostaviti na miru..."
"Rekla je i da te vidjela u New Yorku. Ili je barem tako rekla Haven."
"Lagala je", promrmlja on. "Nisam išao u New York."
Kad me je pogledao, u očima mu vidim toliko boli da posegnem za
njegovom rukom i primim je. Potresena tugom i ranjivošću na njegovu licu,
samo je želim izbrisati. Pritisnem usne na njegova topla usta koja me već
čekaju, nadajući se da ću mu tako pokazati da sam mu voljna oprostiti. Ma o
čemu da se radi.
"Sa svakom inkarnacijom, poljubac je sve bolji", uzdahne on, odmaknuvši se
i mičući mi kosu s lica. "Premda kao da nikad ne uspijemo otići dalje od
toga. A sad znam i zašto." On pritisne svoje čelo o moje, preplavljujući me
tolikom radošću, takvom sveprožimajućom ljubavlju, a zatim se odmakne,
duboko uzdahnuvši. "Joj, da, tvoja pitanja", kaže, pročitavši mi misli.
"Otkud da počnem?"
"Kako bi bilo da počneš od početka?"
On kimne glavom, pogled mu odluta, natrag do početka, a ja prekrižim noge
i udobno se smjestim.
"Moj otac bio je sanjar, umjetnik, bavio se pomalo i znanošću i alkemijom,
što je u ono vrijeme bilo popularno..."
"U koje vrijeme?" upitam, gladna datuma, naziva mjesta, stvari koje mogu
istražiti, provjeriti, a ne neke filozofske litanije apstraktnih zamisli.
"Jako davno", nasmije se on. "Mrvicu sam stariji od tebe, znaš."
"Da, ali koliko točno? Mislim, s kolikom razlikom u godinama imam posla?"
upitam, gledajući u nevjerici kako on odmahuje glavom.
"Dovoljno je da znaš da je moj otac, zajedno sa svojim kolegama
alkemičarima, vjerovao da se sve može svesti na jedan jedini element, a ako
MIN@
161
uspiješ izdvojiti taj jedan element, iz njega možeš stvoriti što god želiš. Na
toj je teoriji radio godinama, osmišljavajući formule, odbacujući ih, a onda,
kad su i on i moja majka... umrli, ja sam nastavio s istraživanjima sve dok
napokon nisam usavršio formulu."
"A koliko si tad imao godina?" upitam, opet pokušavajući.
"Bio sam mlad." On slegne ramenima. "Jako mlad."
"Znači još uvijek možeš starjeti?" Nasmije se.
"Da, ali došao sam do određene točke i jednostavno stao. Znam da se tebi
više sviđa teorija o vampirima zamrznutima u vremenu, ali ovo je stvarni
život, Ever, ne fantazija."
"Okej, i..." ponukam ga neka nastavi, jedva čekajući još.
"Moji su roditelji umrli i ostao sam siroče. Znaš, u Italiji, odakle sam,
prezimena često označavaju zanimanje ili podrijetlo neke osobe. Esposito
znači siroče ili izložen. To su mi prezime dali, ali odbacio sam ga prije stodvjesto
godina, jer više mi nije odgovaralo."
"Zašto jednostavno nisi koristio svoje stvarno prezime?"
"Duga je to priča, i zamršena. Moga su oca... proganjali. Pa mi se činilo da bi
bilo bolje distancirati se od svega toga."
"A Drina?" upitam, a grlo mi se stisne već i na sam spomen njezina imena.
On kima glavom.
"Poverina, ili sirotica. Oboje smo bili u crkvenom sirotištu, tamo smo se i
upoznali. A kad se razboljela, nisam mogao podnijeti pomisao da je izgubim
pa sam i njoj dao da pije."
"Rekla je da ste vjenčani." Stisnem usne, grlo mi je suho i stisnuto, jer znam
da nije to baš doslovno rekla, premda se dalo naslutiti i zaključiti kad je
navela svoje ime, svoje puno ime i prezime.
On suzi oči i skrene pogled, vrteći glavom i mrmljajući ispod glasa.
"Je li to istina?" upitam. Želudac mi se zavezao u čvor, a srce samo što mi ne
iskoči iz prsnog koša.
On kimne glavom.
"Ali uopće nije tako kao što misliš. Bilo je to tako davno da jedva da je više i
važno."
"A zašto se onda nisi razveo od nje? Ako jedva da je i važno", kažem, a
obrazi mi se žare, oči me peku.
"Znači, predlažeš da se pojavim na sudu s vjenčanim listom starim nekoliko
stoljeća i zatražim rastavu braka?"
Stisnem usne i skrenem pogled, znajući da ima pravo, ali svejedno.
"Ever, molim te. Moraš malo popustiti. Nismo baš isto, ti i ja. Ti si
proživjela, u ovom životu, samo sedamnaest godina, a ja stotine! To je više
nego dovoljno vremena da čovjek počini nekoliko pogrešaka. I premda ima
MIN@
162
mnogo stvari zbog kojih bi me se moglo osuđivati, ne bih rekao da je moja
veza s Drinom jedna od njih. U to su vrijeme stvari bile drukčije. Ja sam bio
drukčiji. Bio sam tašt, površan i izraziti materijalist. Gledao sam samo
vlastite interese, uzimajući sve što sam mogao. Ali onog trenutka kad sam
upoznao tebe, sve se promijenilo, a kad sam te izgubio... nikad prije nisam
osjetio tako duboku bol. Ali poslije, kad si se ponovno pojavila. .." On
zastane, a pogled mu postane dalek. "Pa, tek što sam te opet pronašao, a već
sam te uskoro opet izgubio. I tako se ponavljalo, opet i opet. Beskrajan
ciklus ljubavi i gubitka, sve dosad."
"Znači... reinkarniramo se?" kažem, a ta riječ tako čudno zvuči iz mojih usta.
"Ti se reinkarniraš, ja ne." On slegne ramenima. "Ja sam uvijek ovdje, uvijek
isti."
"I, tko sam sve bila?" upitam, a nisam sigurna vjerujem li zaista u taj
koncept, no ipak sam opčinjena njime. "I zašto se ne mogu sjetiti?"
Damen se smiješi, sretan što smo promijenili temu.
"Put natrag uključuje i plovidbu niz Rijeku zaborava. Nije predviđeno da se
sjećaš prošlih života, jer ovdje si da učiš, evoluiraš i otplatiš svoj karmički
dug. Svaki put započinješ iznova, prisiljena pronaći vlastiti put. Jer, Ever,
nije predviđeno da život bude kao test čija rješenja unaprijed znaš."
"Zar onda to što si još ovdje nije varanje?" Kažem, podsmjehujući se
gospodinu Sveznadaru. On se isceri.
"Neki bi to tako nazvali."
"A kako je moguće da sve to znaš, a nikad nisi sam morao proći kroz to?"
"Imao sam mnogo godina za proučavanje najvećih životnih tajni, a usput
sam upoznao neke od najvećih učitelja. Jedino što trebaš znati o svojim
prošlim inkarnacijama jest to da si uvijek bila žensko." On se nasmiješi i
zatakne mi kosu iza uha. "Uvijek vrlo lijepa. I uvijek meni jako važna."
Zagledam se u more, prizovem nekoliko valova, onako za zabavu. A zatim
učinim da nestane. Sve. I vratim nas u našu dnevnu sobu na otvorenom.
"Promjena okoliša?" smiješi se on.
"Da, ali samo okoliša, ne i teme." On uzdahne.
"Nakon mnogo godina potrage opet sam te pronašao, ostatak znaš."
Duboko udahnem i zagledam se u svjetiljku, uključujem je i isključujem
snagom uma, pokušavajući pojmiti sve ovo.
"Davno sam prekinuo s Drinom, ali ona ima tu groznu naviku da se stalno
ponovno pojavljuje. A one večeri u hotelu St. Regis, kad si nas vidjela
zajedno? Pokušavao sam je uvjeriti neka već jednom i zauvijek krene dalje i
ostavi me na miru. Premda, očito, nisam uspio. I da, znam da je ona ubila
Evangeline. Sjećaš li se onoga dana na plaži kad si se probudila sama u
špilji?"
MIN@
163
Suzim oči, misleći: Znala sam! Znala sam da nije išao surfati!
"Pronašao sam njezino tijelo, ali bilo je već prekasno daje pokušam spasiti.
Da, znam i za Haven, ali srećom, nju sam stigao spasiti."
"Znači, tamo si bio one večeri kad si rekao da si sišao popiti vode..."
On kimne glavom.
"O čemu si mi još lagao?" upitam, prekriživši ruke na prsima. "A kamo si
išao u Noći vještica, nakon što si otišao s mog tuluma?"
"Otišao sam kući", kaže on, prodorno me gledajući. "Kad sam vidio kako te
Drina gleda... pa, mislio sam da bi bilo bolje da se držim podalje od tebe. Ali
nisam mogao. Premda sam pokušao. Stalno pokušavam. Ali jednostavno nije
išlo. Ne mogu biti daleko od tebe." On zavrti glavom. "A sad znaš sve. I
mislim da ti je jasno zašto nisam mogao biti iskren cijelo vrijeme."
Slegnem ramenima i skrenem pogled, ne želeći se tako lako predati, pa
makar i sve to bilo istina.
"O, a moja jeziva soba, kako je ti zoveš... Zapravo, to je moje utočište, moje
sretno mjesto. Slično onom tvom sjećanju na posljednje blažene trenutke u
autu s tvojom obitelji." Damen me pogleda, a ja okrenem glavu, srameći se
što sam to rekla. "Doduše, moram priznati da sam se dobro nasmijao kad
sam shvatio da misliš da sam krvopija." On se nasmiješi.
"O, ispričavam se što sam bila tako blesava. Kad već naokolo trčkaraju
besmrtnici, zašto ne bi bilo i vilenjaka, čarobnjaka, vukodlaka i..." Zavrtim
glavom. "Isuse, pričaš o tome kao da je to potpuno normalno!"
On sklopi oči i uzdahne. Opet ih otvorivši, kaže:
"Meni jest normalno. Jer to je moj život. A sad je i tvoj, ako tako odabereš.
Ever, zaista nije tako loše kao što misliš da jest." Dugo me gleda, i premda
ga dio mene još uvijek žarko želi mrziti zato što me učinio ovakvom,
jednostavno ne mogu. Osjetivši kako me cijelu počinje prožimati taj poznati
osjećaj topline popraćen trncima, pogledam dolje u ruku koju mi drži i
kažem:
"Prestani."
"Da prestanem što?" Gleda me, oči su mu umorne, koža oko njih napeta i
blijeda.
"Prestani mi izazivati to toplo trnjenje, znaš već. Jednostavno prestani!"
kažem, a um mi je još uvijek rastrgan između ljubavi i mržnje.
"Ne radim to ja, Ever." Gleda me u oči.
"Naravno da radiš! Izvodiš to pomoću te svoje... što god to bilo." Zakolutam
očima i prekrižim ruke na prsima, pitajući se kamo i kako ćemo dalje.
"Kunem ti se da to ne prizivam ja. Nikad se ne bih služio trikovima da te
zavedem."
"Je, aha, a što je s tulipanima?" Smiješi se.
MIN@
164
"Zaista nemaš pojma što znače, zar ne?"
Stisnem usne i skrenem pogled.
"Cvijeće ima značenje. Nema tu ničega slučajnog i nasumičnog."
Duboko udahnem i snagom uma presložim stvari na stolu, žaleći što na isti
način ne mogu presložiti i stvari u svojoj glavi.
"Toliko je toga čemu te trebam poučiti", kaže on. "Premda neće sve biti igra
i zabava. Moraš biti oprezna i nastaviti polako." Zastane i pogleda me, da
vidi slušam li ga. "Moraš paziti da nikad ne zloupotrijebiš svoju moć, Drina
je dobar primjer toga. I moraš biti diskretna, što znači da ovo ne možeš ni s
kini podijeliti, i zaista mislim ni s kim, razumiješ li?"
Samo slegnem ramenima, misleći si: Je, aha. I znam da mi je pročitao misli,
jer se nagne prema meni i zavrti glavom.
"Ever, ozbiljno ti govorim, ne možeš reći nikome živome. Obećaj mi.˝
Pogledam ga. On podigne obrvu, a ruka mu stišće moju.
"Obećavam. Časna riječ", promrmljam, skrenuvši pogled.
On mi pusti ruku i vidno se opusti, zavalivši se unatrag na jastuke, pa kaže:
"Ali moram biti iskren i reći ti da još uvijek imaš izlaz. Još uvijek možeš
prijeći prijeko. Zapravo, mogla si umrijeti i onda u kanjonu, odlučila si
ostati."
"Ali bila sam spremna umrijeti, htjela sam umrijeti."
"Osnažila su te tvoja sjećanja. Osnažila si se ljubavlju. Kao što sam
maloprije rekao, misli stvaraju. U tvom slučaju stvorile su regeneraciju i
snagu. Da si zaista htjela umrijeti, bila bi se jednostavno predala. Na nekoj
dubljoj razini bila si toga svjesna."
I baš kad sam se spremala upitati ga zašto je potajno dolazio u moju sobu
dok sam spavala, on kaže:
"Nije ono što misliš."
"A što je onda bilo?" kažem, pitajući se želim li zaista znati.
"Samo sam te došao... promatrati. Iznenadilo me da si me mogla vidjeti, jer
bio sam transmutiran, moglo bi se reći."
Obujmim koljena rukama i privučem ih prsima. Nisam razumjet gotovo ništa
od toga što mi je rekao, ali ipak shvaćam dovoljno da budem primjereno
izbezumljena. On slegne ramenima.
"Ever, osjećam se odgovornim za tebe, a...˝
"A i htio si provjeriti kakva je roba u ovoj inkarnaciji?" podignem obrve i
pogledam ga.
Ali on se samo nasmije.
"Smijem li te podsjetiti na tvoju ljubav prema pidžamama od flanela?"
Zakolutam, očima.
MIN@
165
"Znači, osjećaš se... očinski odgovornim za mene?" kažem, a kad se on na to
sav zgrči, nasmijem se.
"Ne, ne očinski. Ali, Ever, u tvojoj sam sobi bio samo taj jedanput, one noći
kad smo se sreli u hotelu St. Regis. Ako je bilo drugih posjeta..."
"Drina", lecnem se, zamišljajući si je kako se šulja po mojoj sohi i uhodi me.
"Jesi li siguran da ne može doći ovamo?" upitam, ogledavajući se oko sebe.
Damen me primi za ruku i stisne je, želeći me utješiti i razuvjeriti, pa kaže:
"Ona i ne zna da ovo mjesto postoji. Ne zna kako doći ovamo. Što se nje
tiče, ti si jednostavno nestala pred njezinim očima."
"Ali kako si ti došao ovamo? Jesi li i ti jednom umro, kao ja?"
On odmahne glavom.
"Postoje dvije vrste alkemije, fizička, na koju sam nabasao zbog oca, i
duhovna, koju sam slučajno otkrio kad sam naslutio da postoji nešto više,
nešto veće, nešto veličanstvenije od mene. Učio sam i vježbao i jako se
trudio doći ovamo, čak sam naučio i TM." Zastane i pogleda me.
"Transcendentalnu meditaciju Maharišija Maheša Yogija." Nasmiješi se.
"Čuj, ako me pokušavaš impresionirati, ne pali. Nemam pojma što to znači."
On samo slegne ramenima.
"Recimo samo da su mi trebala stoljeća da naučim mentalno prevesti u
fizičko. Ali ti... od trenutka kad si se pojavila kao da si imala posebnu
propusnicu. Tvoje vizije i telepatija nuspojave su toga."
"Bože, nije čudo da mrziš srednju školu", kažem, želeći promijeniti temu na
nešto konkretno, nešto što sam u stanju razumjeti. "Mislim, vjerojatno si je
završio već milijun puta, prije milijardu godina, zar ne?" A kad se on lecne,
shvatim da mu je spominjanje njegove starosti bolna točka, što je prilično
smiješno, ako se uzme u obzir činjenica daje odabrao živjeti zauvijek. "Zašto
se uopće trudiš? Zašto si se uopće upisao?"
"Zbog tebe", smiješi se on.
"Oh, vidiš curu u širokim hlačama i majici s kapuljačom, i jednostavno je
moraš imati, toliko si se zagrijao da se odlučiš ponovno upisati u srednju
školu samo da bije dobio?"
"Otprilike tako", smije se.
"Zar nisi mogao pronaći neki drugi način da mi se ubaciš u život?
Jednostavno nema smisla."
Zatresem glavom i zakolutam očima, opet se počinjem uzrujavati, sve dok
mi on ne prijeđe lagano prstom po obrazu i zagleda mi se u oči.
"Ljubav ga nikad nema."
S mukom progutam slinu, osjećajući se sramežljivo, euforično i nesigurno,
sve u isti mah. Zatim pročistim grlo pa kažem:
MIN@
166
"Mislila sam da ti ljubav baš i ne ide." Suzim oči i pogledam ga, a želudac
mi je kao hladna, gorka pilula dok se pitam zašto ne mogu jednostavno biti
sretna kad mi najzgodniji frajer na svijetu izrazi ljubav. Zašto ustrajavam na
tome da u svemu tražim negativnu stranu?
"Nadao sam se da će ovaj put biti drukčije", šapne on.
Okrenem se, a dišem plitko i brzo.
"Ne znam jesam li spremna na sve ovo. Ne znam što da učinim."
On me čvrsto zagrli i privuče na svoja prsa, obujmivši me rukama, pa kaže:
"Ne moraš se žuriti s odlukom." A kad sam se okrenula prema njemu, pogled
mu je nekako dalek.
"Što je?" upitam ga. "Zašto me tako gledaš?"
"Zato što mi ne idu ni rastanci", kaže on, pokušavajući se osmjehnuti, ali taj
osmijeh ne dospije dalje od njegovih usta. "Vidiš, sad su već dvije stvari u
kojima nisam dobar, ljubav i rastanci."
"Možda su povezane." Stisnem usne, govoreći si da se ne smijem rasplakati.
"Kamo ideš?" Borim se da mi glas ostane miran i neutralan, premda moje
srce više ne želi kucati, moja pluća ne žele disati i osjećam se kao da umirem
iznutra. On slegne ramenima i skrene pogled.
"Hoćeš li se vratiti?"
"To ovisi o tebi." Pogleda me i kaže: "Ever, još uvijek me mrziš?"
Odmahnem glavom, i dalje ga gledajući u oči.
"Voliš li me?"
Okrenem glavu i skrenem pogled. Znajući da ga volim, volim ga svakom
vlasi kose, svakom stanicom kože, svakom kapljicom krvi, volim ga tako da
ću se rasprsnuti od ljubavi, volim ga tako da se ta ljubav prelijeva iz mene,
ali jednostavno se ne mogu prisiliti da to kažem. Doduše, ako mi stvarno
može čitati misli, onda mu to i ne trebam reći. Onda bi to trebao znati.
"Ali uvijek je ljepše kad to i čuješ", kaže on, zataknuvši mi kosu iza uha i
pritisnuvši usne na moj obraz. "Kad doneseš odluku, u vezi sa mnom, u vezi
sa svojom besmrtnošću, samo reci i eto me. Imam cijelu vječnost pred
sobom, otkrit ćeš da sam jako strpljiv." On se nasmiješi pa posegne u džep i
izvuče istu onu srebrnu narukvicu ukrašenu kristalima koju mije kupio na
konjskim utrkama. Onu koju sam mu vratila onoga dana na parkiralištu kad
sam je bacila na njega. "Smijem li?" upita i pokaže na moju ruku.
Kimnem, a grlo mi je previše stisnuto da bih mogla išta reći dok mi on
stavlja narukvicu oko zapešća, a zatim mi dlanovima obujmi lice, odmakne
šiške i pritisne usne na moj ožiljak, prožimajući me ljubavlju i oprostom za
koje znam da ne zaslužujem. Ali kad se pokušam odmaknuti od njega, zagrli
me još čvršće i kaže:
"Moraš si oprostiti, Ever. Nisi kriva ni za što od toga."
MIN@
167
"Kako znaš?" zagrizem usnu.
"Znam da se okrivljuješ za nešto što nije tvoja krivnja. Znam da svim srcem
voliš svoju mlađu sestru i da se svakoga dana pitaš činiš li pravu stvar time
što je ohrabruješ da te posjećuje. Poznajem te, Ever. Znam sve o tebi."
Okrenem se od njega, jer lice mi je mokro od suza, a ne želim da on vidi.
"Ništa od toga nije istina. Imaš krivo u vezi sa svime. Ja sam čudakinja, a
svima s kojima se zbližim dogodi se nešto ružno, premda sam ja to
zaslužila."
Odmahujem glavom, znajući da ne zaslužujem biti sretna, da nisam
zavrijedila ovakvu vrstu ljubavi. On me privuče k sebi, a njegov je dodir
utješan i umirujući, ali ni on ne može izbrisati istinu.
"Moram ići", šapne napokon. "Ali, Ever, ako me želiš voljeti, ako istinski
želiš biti sa mnom, onda moraš prihvatiti da smo to što jesmo. Shvatit ću ako
ne možeš."
Tad ga poljubim, priljubim se uz njega, jer trebam osjećaj njegovih usana na
svojima, trebam topli sjaj njegove ljubavi, a taj trenutak raste i nadima se i
širi sve dok ne ispuni sav prostor, svaki kutak, sve.
A kad sam otvorila oči i odmaknula se, opet sam u svojoj sobi, sama.

TRIDESETTREĆE POGLAVLJE
Prije nego što sam uopće stigla izbaciti auto iz brzine, ona je već na ulaznim
vratima i čeka me.
Ili je stvarno vidovita, ili stoji na vratima otkad smo prestale razgovarati.
Ali pri pogledu na zabrinuti izraz njezina lica, osjetim se krivom što sam to i
pomislila.
"Ever, dobro došla", kaže ona, smiješeći se dok me poziva uza stube i vodi
prema lijepo namještenoj dnevnoj sobi.
MIN@
171
Ogledavam se oko sebe, pogledom obuhvaćam uokvirene fotografije,
raskošne monografije na stoliću, naslonjače koji se slažu s trosjedom, i
pomalo sam začuđena što sve izgleda tako normalno.
"Očekivala si ljubičaste zidove i kristalne kugle?" Ona se nasmije i pokretom
me pozove neka je slijedim u vrlo svijetlu i sunčanu kuhinju s bež kamenim
podovima, aparatima od nehrđajućeg čelika i krovnim prozorom kroz koji
dopiru sunčeve zrake. "Skuhat ću nam čaj", kaže ona i krene zagrijati vodu,
ponudivši mi prethodno neka sjednem za stol.
Promatram je kako slaže keksiće na pladanj i priprema nam čaj, a kad je
sjela na stolac nasuprot meni, pogledam je i kažem:
"Ovaj... žao mi je što sam bila onako nepristojna... i sve." Slegnem
ramenima, a krivo mi je što moja isprika zvuči tako nespretno i nedostatno.
Ali Ava se samo nasmiješi i poklopi moju ruku svojom. Ne mogu si pomoći,
čim su nam se ruke dotakle, osjećam se bolje.
"Drago mi je da si došla. Jako sam se brinula za tebe."
Spustim pogled, zagledam se u kao limeta zeleni podložak, ne znajući odakle
da počnem. Ali s obzirom na to da vlada situacijom, ona počne umjesto
mene.
"Jesi li vidjela Riley?" upita me, ne skidajući pogled s mojih očiju.
Ne mogu vjerovati daje odlučila početi s tim.
"Da", kažem napokon. "I tek toliko da znate, ne izgleda mi baš najbolje."
Stisnem usne i skrenem pogled, uvjerena da je na neki način ona za to kriva.
Ali Ava se samo nasmije!
"Vjeruj mi, ona je dobro." Kimne i otpije gutljaj čaja.
"Da vjerujem vama?" Zinem, vrteći glavom. Gledajući je kako pijucka čaj i
gricka keks, na taj smireni, pribrani način koji me čini napetom. "Zašto bih
vam vjerovala? Vi ste joj isprali mozak! Vi ste joj rekli neka ne dolazi!"
viknem, žaleći što sam uopće došla ovamo. Kakva divovska pogreška!
"Ever, znam da si uzrujana i znam koliko ti nedostaje, ali imaš li ikakvu
predodžbu o tome što je sve žrtvovala da bi bila s tobom?"
Zurim kroz prozor, pogled mi prelazi preko fontane, cvijeća, malog kipa
Buddhe, pripremajući se za stvarno glup odgovor.
"Vječnost." Zakolutam očima.
"Ma dajte, molim vas. Pa vrijeme je jedino što ima!"
"Ja mislim na nešto više od toga."
"Je, a što to?" upitam, misleći si da bih trebala jednostavno odložiti keks na
tanjurić i maknuti se odavde. Ava je luđakinja, šarlatanka, a tako
samouvjereno govori o najnevjerojatnijim stvarima.
"Činjenica da je Riley ovdje znači da ne može biti s njima."
"S njima?"
MIN@
172
"S tvojim roditeljima i s Buttercup", kimne ona, prelazeći vrškom prsta po
rubu šalice i gledajući me.
"Kako ste znali za..."
"Molim te, mislila sam da smo već prešle tu fazu", kaže ona, gledajući me
ravno u oči.
"Ovo je smiješno", promrmljam, skrenuvši pogled, pitajući se što je Riley
vidjela u takvoj osobi.
"Je li?" Ona odmakne svijetlobakrenu kosu s lica, otkrivajući glatko čelo,
bez bora, bez ijedne brige.
"Dobro. Zagrist ću mamac. Ako znate tako puno, onda mi recite gdje je
Riley kad nije sa mnom?" upitam, pogledavši je u oči, misleći si: E, ovo će
biti dobro.
"Luta." Ona prinese šalicu usnama i otpije još jedan gutljaj.
"Luta? O, okej", nasmijem se. "Kao da biste vi to mogli znati."
"Nema drugog izbora, sad kad je odabrala biti s tobom."
Pogledam kroz prozor, a dah mi je vruć, kratak, dok si govorim da nema
teorije da je tako.
"Riley nije prešla most."
"Imate krivo. Vidjela sam je." Šibam je pogledom. "Mahnula mi je zbogom i
sve, svi su mi mahnuli zbogom. Valjda ja znam. Bila sam tamo."
"Ever, ne dvojim da si vidjela to što si vidjela, ali pokušavam ti reći da Riley
nije stigla na drugu stranu. Zastala je na pola puta i potrčala natrag pronaći
tebe."
"Žao mi je, ali nemate pravo", kažem joj. "Nije baš sve to što ste rekli
istina."
Srce mi lupa u prsima dok se prisjećam tog posljednjeg trenutka, osmijeha,
mahanja, a onda, onda ništa, nestali su, a ja sam se borila, i preklinjala, i
moljakala da ostanem. Ali otišli su, a ja sam ostala. I za sve sam ja kriva.
Trebala sam ja umrijeti. Za sve te grozote kriva sam ja.
"Riley se okrenula u zadnji tren", nastavi ona. "Kad nitko nije gledao i
kad su tvoji roditelji i Buttercup već prešli prijeko. Sama mi je to rekla, Ever,
mnogo puta. Tvoji su roditelji otišli na drugu razinu postojanja, ti si se
vratila u život, a Riley je ostala između. Sad provodi vrijeme lutajući između
posjeta tebi, meni, nekadašnjim susjedima, prijateljima i nekolicini nestašnih
slavnih osoba." Ona se nasmiješi.
"Znate za to?" pogledam je raširenih očiju.
Ona kimne glavom.
"To je posve prirodno, premda ipak brzo dosadi mnogim entitetima koji
ostanu na Zemlji."
"Mnogim... kome?"
MIN@
173
"Entitetima, duhovima, sve je to isto. Premda je nešto potpuno drukčije od
onih koji su prešli prijeko."
"Znači, kažete da je Riley zapela?" Ona kimne.
"Moraš je uvjeriti neka ode dalje."
Odmahujem glavom, misleći: Nije na meni da to odlučim.
"Već je otišla. Jedva da više i dolazi", promrmljam, ljutito je gledajući, kao
da je ona kriva za to. Kao što i jest.
"Moraš joj dati svoj blagoslov. Moraš joj reći da je to u redu."
"Gledajte", rekoh, već umorna od te rasprave, od Avina zabadanja nosa u
moje stvari i od toga da mi govori kako da živim svoj život. "Došla sam
ovamo po pomoć, a ne po prodike. Ako Riley želi ostati, neka ostane, to je
njezina stvar. To što ima tek dvanaest godina, ne znači da joj ja mogu
naređivati. Prilično je tvrdoglava, znate."
"Hmmm, pitam se od koga je to naslijedila?" kaže Ava, pijuckajući čaj i
gledajući me.
Ali premda se smiješi i pokušava to zamaskirati u šalu, samo je pogledam i
kažem:
"Ako ste se predomislili i ne želite mi pomoći, mogli ste mi to jednostavno
reći i gotovo."
Ustanem, a oči mi se pune suzama, u tijelu osjećam paniku, u glavi mi
nabija, a ipak sam posve spremna otići ako moram. Sjećam se što me tata
naučio o ključnom elementu pregovaranja, da moraš biti spreman ustati i
otići, bez obzira na sve.
Na trenutak me pogleda, a zatim mi pokaže neka sjednem.
"Kako god želiš", uzdahne ona. "Evo kako se to radi."
Kad me Ava napokon krene ispratiti do auta, iznenađeno zamjećujem da je
vani već mrak. Čini se da sam ostala duže nego što sam planirala. Naučila
sam meditirati, korak po korak, naučila sam uzemljiti se i stvoriti vlastiti
psihički štit. Ali premda nismo počele glatko (pogotovo što se tiče onog
dijela o Riley), svejedno mi je drago što sam došla. Dugo je vremena prošlo
otkad sam se posljednji put osjećala ovako normalno bez štake u obliku
alkohola ili Damena.
Opet joj zahvalim i krenem prema autu, ali tren prije no što uđem, Ava me
pogleda i kaže:
"Ever?"
Pogledam je i vidim je uokvirenu samo mekom žutom svjetlošću svjetiljke
na trijemu, sad kad joj aura više nije vidljiva.
"Zaista bih radije da si mi dopustila da ti pokažem kako isključiti taj štit.
Možda se jednoga dana iznenadiš shvativši koliko ti nedostaje", nagovara
me.
MIN@
174
Ali već smo to prošle, više puta. Osim toga, odlučila sam i nema natrag.
Pozdravljam normalan život, a opraštam se od besmrtnosti, Damena,
Ljetozemlja, vidovitosti i svega što uz to ide. Još od nesreće, jedino što želim
jest da opet budem normalna. A sad kad to jesam, namjeravam to objeručke
prihvatiti.
Odmahnem glavom i uključim motor, opet podignem pogled prema njoj dok
mi govori:
"Ever, molim te, razmisli o tome što sam ti rekla. Sve si krivo shvatila. Rekla
si zbogom krivoj osobi."
"O čemu govorite?" upitam, samo želeći otići kući, da mogu opet početi
uživati u životu. Ali ona se samo smiješi.
"Mislim da znaš što sam htjela reći."

TRIDESETČETVRTO POGLAVLJE
Budući da više nisam u kazni i da sam se riješila sve te vidovnjačke i ostale
prtljage, sljedećih nekoliko dana provodim družeći se s Haven i Milesom,
nalazeći se s njima na kavi, idući u kupnju, gledajući filmove, lunjajući po
gradu, gledajući Milesove probe, oduševljena što opet živim kao prije. A kad
se ujutro na Božić pojavi Riley, sretna sam što je i dalje vidim.
"Hej, čekaj malo" kaže ona, prepriječivši mi put kad sam krenula niza stube.
"Nema teorije da ćeš otvarati darove bez mene!" A kad se nasmiješila, tako
je blistava i jasna da se gotovo doima čvrstom, nimalo eteričnom, nimalo
prozirnom. "Znam što si dobila!" smijulji se. "Hoćeš da ti kažem?"
Odmahnem glavom i smijem se.
"Apsolutno ne! Lijepo je, za promjenu, ne znati i biti iznenađena", kažem,
smiješeći se, a ona izvodi niz savršenih zvijezda nasred sobe.
"Kad smo već kod iznenađenja", zahihoće ona. "Jeff je Sabini kupio prsten!
Čovječe, možeš li to vjerovati? Iselio se iz mamine kuće i unajmio vlastiti
stan i sad je moli neka mu se vrati i da mu još jednu priliku!"
"Stvarno?" upitam, prelazeći pogledom preko njezinih izblijedjelih traperica
i nekoliko slojeva majica, sretna što je odustala od raznih kostima i što me
više ne kopira. Ona kimne glavom.
"Ali Sabine će mu ga vratiti. Ili mi se barem tako čini. Još nije ni dobila
prsten pa nisam posve sigurna. Vidjet ćemo. Svejedno, ljudi te rijetko
iznenade, znaš?"
"Još uvijek uhodiš slavne?" kažem, pitajući se ima li koji novi trač.
Ona iskrivi lice i zakoluta očima.
MIN@
175
"Ni govora. Ozbiljno su me iskvarili. Osim toga, uvijek iste stvari:
pretjerivanje u kupovanju, u jelu u drogama pa odlazak na odvikavanje.
Pretpranje, pranje i ispiranje, zijev, zijev."
Smijem se, a najradije bih je zagrlila. Tako sam se bojala da sam je izgubila.
"Što gledaš"? upita ona, pogledavajući me.
"Tebe", nasmiješim se.
"I?"
"I... tako mi je drago da si ovdje. I da te još uvijek vidim. Bojala sam se da
sam izgubila i tu sposobnost kad me Ava naučila kako podići štit."
Ona se nasmiješi.
"I jesi. Morala sam stvarno nabrijati energiju da me vidiš. Zapravo, crpim i
malo tvoje. Osjećaš li umor?"
Slegnem ramenima.
"Možda malo, ali tek sam ustala." Ona zavrti glavom.
"Nema veze. To je zbog mene."
"Hej, Riley", pogledam je. "Još uvijek posjećuješ Avu?" upitam,
zadržavajući dah dok čekam odgovor.
Ona odmahne glavom.
"Ne. I to sam prerasla. Dođi sad, jedva čekam da vidim izraz na tvom licu
kad otvoriš dar i ugledaš novi iPhone! Ajoj!" Smije se i stavi ruku na usta pa
zakorači ravno kroz zatvorena vrata.
"Stvarno ostaješ?" šapnem, izlazeći na uobičajeniji način. "Ne moraš otići ili
biti negdje drugdje?"
Riley se popne na rukohvat i sklizne niz njega, gledajući me preko ramena sa
smiješkom dok govori:
"Više ne."
Sabine je vratila prsten, ja sam dobila novi iPhone, Riley me opet posjećivala
svaki dan, a katkad je čak išla sa mnom u školu. Miles se počeo viđati s
jednim od plesača iz Laka za kosu, Haven je obojila kosu u tamnosmeđu,
zaklela se da više nikad neće na sebe staviti ništa gotičko, počela je bolan
postupak uklanjanja tetovaže, spalila sve haljine u Drininu stilu i prešla na
odjeću u emo stilu. Nova godina došla je i prošla, a proslavili smo je na
malom dočeku kod mene, uz bezalkoholni pjenušac za mene (službeno sam
se skinula s cuge), prošvercani šampanjac za moje prijatelje i ponoćno
točanje u jacuzziju, što zvuči kao prilično pitom tulum, ali svejedno nimalo
dosadan. Stacia i Honor i dalje su me ubijale pogledima, baš kao i prije,
možda čak i gore u danima kad bih odjenula nešto slatko. Profesor Robins
počeo je živjeti svoj život (bez žene i kćeri), profesorica Machado još uvijek
se sva grčila pri pogledu na moje radove. A između svega toga bio je
Damen.
MIN@
176
Kao fuge oko pločica, kao uvez na knjizi, ispunjavao je sve moje praznine,
držao sve to na okupu. Kroz svaki brzinski test u školi, svako pranje kose,
svaki obrok, svaki film, svaku pjesmu, svako kupanje, držala sam ga u
mislima, tješeći se mišlju da je tamo negdje vani, premda sam bila odlučila
maknuti ga iz svog života.
Za Valentinovo, Miles i Haven su zaljubljeni, premda ne jedno u drugo. I
premda za ručkom sjedimo zajedno, kao da sam sama. Prezauzeti su
pisanjem poruka svaki na svom Sidekicku da bi uopće zamijetili da
postojim, dok moj iPhone leži kraj mene, tih i zanemaren.
"Isusebože, ovo je presmiješno. Ne mogu vjerovati kako je duhovit!" kaže
Miles po trilijuniti put, podigavši pogled s poruke, a lice mu je zajapureno od
smijeha dok smišlja savršen odgovor.
"Omojbože, Josh mi je upravo darovao tonu pjesama. Zbilja ga ne
zaslužujem", promrmlja Haven, a prsti već tipkaju odgovor.
I premda sam sretna što su oni sretni i sve to, misli mi skreću na šesti sat, sat
likovnog, i razmišljam bih li markirala. Jer ovdje u srednjoj školi Bay View
ne samo da je Valentinovo nego je i Dan tajnih srdaca. Što znači da će se one
velike, crvene lizalice u obliku srca, one s ružičastim ljubavnim poručicama,
koje su se cijeli tjedan prodavale, napokon početi dijeliti. I dok Miles i
Haven očekuju da će dobiti svoje lizalice, premda njihovi dečki ne idu u
našu školu, ja se samo nadam da ću na kraju dana još uvijek biti kolikotoliko
pri zdravoj pameti i bez trajnih oštećenja.
I premda moram priznati da je odbacivanje one kombinacije iPod/
kapuljača/naočale, značilo i priličan porast zanimanja muškog roda za mene,
nije baš da me zanima itko od njih. Jer činjenica je da se ni jedan dečko u
ovoj školi (na ovom planetu!) ne može mjeriti s Damenom. Nitko. Nikad.
Nije moguće. A meni se nimalo ne žuri sniziti kriterije.
Ali kad je zazvonilo zvono za šesti sat, znam da ne mogu markirati. Dani
mog markiranja, baš kao i dani opijanja, za mnom su. Pa stisnem zube i
krenem na sat, usredotočena na najnoviji na propast osuđeni likovni zadatak,
oponašanje jednog od 'izama. Izabrala sam kubizam, pogrešno misleći da će
to biti lako. Ali nije. Zapravo, sve je, samo ne lako.
Kad sam osjetila da netko stoji iza mene, okrenula sam se i kazala:
"Da?" Pogledam lizalicu koju drži u ruci pa se opet vratim svom radu,
pretpostavivši da je pogriješio osobu. Kad me opet potapšao po ramenu, i ne
okrenem se, samo zavrtim glavom i kažem: "Žao mi je, kriva cura."
On promrmlja nešto ispod glasa pa pročisti grlo i kaže:
"Ti si Ever, zar ne?"
Kimnem.
MIN@
177
"Onda uzmi to već jednom", zavrti on glavom. "Moram razdijeliti punu
kutiju lizalica prije kraja sata."
Dobaci mi lizalicu i krene prema vratima, a ja odložim ugljen, otvorim
čestitku i pročitam:
Mislim na tebe. Uvijek. Damen.

TRIDESETPETO POGLAVLJE
Protrčim kroz vrata, jedva čekajući da dođem u svoju sobu pa da Riley
pokažem lizalicu koju sam dobila za Valentinovo, onu od koje mi je zasjalo
sunce, od koje su zapjevale ptice i koja mi je uljepšala cijeli dan, premda ne
želim imati posla s njezinim pošiljateljem.
Ali kad sam je ugledala kako sjedi sama na kauču, trenutak prije no što će se
okrenuti i pogledati me, nešto u njezinu izgledu, u tome što se doima tako
malom i osamljenom, podsjeti me na ono što je Ava rekla, da sam krivoj
osobi rekla zbogom. I kao da mi je netko izbio zrak iz pluća.
"Hej", kaže ona, smiješeći se od uha do uha. "Nećeš vjerovati što sam upravo
vidjela na Opri! Psa koji nema obje prednje noge, ali svejedno može..."
Spustim torbu na pod i sjednem pokraj nje, uzmem joj daljinski iz ruke i
ugasim zvuk.
"Što je bilo?" upita ona, mršteći se što sam stišala Opru.
"Što radiš ovdje?" upitam.
"Hm, sjedim na kauču i čekam da dođeš doma..." Ona pogleda ukriž i isplazi
mi jezik. "Kao što vidiš."
"Ne, mislila sam na to zašto si ovdje? Zašto nisi negdje drugdje?"
Ona iskrivi usta na jednu stranu i opet se okrene prema TV-u, ukočenog
tijela i nepomičnog lica, kao da joj je Oprah bez zvuka draža od mene.
"Zašto nisi s mamom i tatom i s Buttercup?" upitam, gledajući kako joj brada
počinje podrhtavati, isprva tek jedva zamjetno, ali uskoro jasno vidljivo, a ja
se sad osjećam tako grozno da se moram prisiliti da nastavim. "Riley",
zastanem, jer grlo mi se stislo. "Riley, mislim da više ne bi trebala dolaziti
ovamo."
"Tjeraš me?" Ona skoči na noge, a oči su joj razrogačene od ljutnje.
"Ne, nije to, nego..."
"Ne možeš me spriječiti da dođem, Ever! Mogu raditi što hoću! Što god me
je volja! I ne možeš mi ništa!" kaže ona, vrteći glavom i ushodavši se po
sobi.
"Svjesna sam toga", kimnem glavom. "Ali mislim i da te ne bih trebala
ohrabrivati."
MIN@
178
Ona prekriži ruke na prsima, stišćući usne, a zatim se opet baci na kauč,
klateći nogama naprijed-natrag kao što obično radi kad je uzrujana, ljutita,
frustrirana ili sve troje.
"Stvar je u tome da mi se... ovaj... neko vrijeme činilo da si zauzeta nečim
drugim, negdje drugdje, a izgledala si jako sretno. Ali sad si opet cijelo
vrijeme ovdje i pitam se nije li to zbog mene. Jer, premda ne mogu podnijeti
pomisao na to da te nema, puno mi je važnije da ti budeš sretna. Uhođenje
susjeda i slavnih osoba, gledanje Opre i čekanje da ja dođem doma... pa, čini
mi se da to i nije najbolji izbor." Zastanem, duboko udahnem i radije bih da
ne moram nastaviti, ali znam da moram. "Jer, premda mi je neosporno
najbolji dio dana kad te zateknem ovdje, stalno mislim da postoji neko
drugo, bolje mjesto za tebe."
Dok ja zurim u nju, ona zuri u TV pa tako sjedimo u tišini dok je ona
napokon ne prekine.
"Tek toliko da znaš, jesam sretna. Savršeno sam sretna i savršeno mi je
dobro, eto ti ga na?" Ona zavrti glavom i zakoluta očima pa prekriži ruke na
prsima. "Ponekad živim ovdje, ponekad živim negdje drugdje. Na mjestu
koje se zove Ljetozemlje, a koje je prilično čudesno, za slučaj da si
zaboravila." Pogleda me ispod oka.
Kimnem glavom. O, nikako nisam zaboravila.
Ona se nasloni na jastuke i prekriži noge.
"Najbolje od oba svijeta, ne? U čemu je problem?"
Stisnem usne i pogledam je, ne dajući se pokolebati njezinim argumentima,
jer vjerujem da činim pravu stvar, jedino ispravno.
"Pa, problem je u tome što mislim da postoji i mjesto još bolje od toga.
Mjesto na kojemu te čekaju mama, tata i Buttercup..."
"Gle, Ever..." prekine me ona. "Znam da misliš da sam ovdje zato što sam
htjela biti tinejdžerica, a s obzirom na to da to neću doživjeti, sad to
proživljavam kroz tebe. I da, možda je to djelomično istina, ali je li ti palo na
pamet da sam možda ovdje zato što ni ja ne mogu podnijeti pomisao da te
ostavim?" Ona me pogleda, brzo trepćući, ali kad zaustim nastaviti, ona
podigne ruku i prekine me. "Isprva sam krenula za njima, jer su mi roditelji i
tako to, ali onda sam vidjela da si ti ostala pa sam se vratila potražiti te. Kad
sam došla tamo, više te nije bilo, a poslije više nisam mogla naći most i onda
sam... zapela. Ali nakon toga sam upoznala još neke ljude koji su tamo već
godinama, po zemaljskom mjerenju vremena, i oni su mi pokazali neke
stvari i..."
"Riley..." počnem, ali ona me opet prekine.
"I, da znaš, vidjela sam mamu i tatu i Buttercup, i dobro su. Zapravo, ne
samo dobro, nego su sretni. A bili bi još sretniji da se ti cijelo vrijeme ne
MIN@
179
osjećaš tako krivom. Vide te. To znaš, zar ne? Samo što ti ne možeš vidjeti
njih. Ne možeš vidjeti one koji su prešli preko mosta, vidiš samo ove poput
mene."
Ali uopće me ne zanimaju pojedinosti o tome koga mogu vidjeti, a koga ne.
Još uvijek mi se po glavi vrti onaj dio o tome da bi oni htjeli da se prestanem
osjećati tako krivom, premda znam da je to tipična roditeljska brižnost, da mi
pokušavaju olakšati život. Jer činjenica jest da sam ja kriva za nesreću. Da se
tata nije morao vraćati zato što sam zaboravila tu glupu majicu s logorovanja
za navijačice, nikad ne bismo bili na tom mjestu, na toj cesti, točno u
trenutku kad nam je glupi zbunjeni jelen istrčao pred auto, prisilivši tatu da
naglo skrene, nakon čega smo sletjeli u klanac, zabili se u drvo, a udarac je
ubio sve osim mene.
Ja sam kriva.
Za sve to.
Ja i nitko drugi.
Ali Riley samo zavrti glavom i kaže:
"Ako je itko kriv, onda je to tata, jer svi znaju da se ne smije naglo skretati
ako ti pred auto izleti neka životinja. Trebaš je udariti i nastaviti dalje. Ali
obje znamo da on nije mogao podnijeti pomisao da to učini pa nas je sve
pokušao spasiti, a na kraju je spasio samo jelena. Doduše, možda je i jelen
glavni krivac. Mislim stvarno, zašto je bauljao po cesti kad je tamo imao
tako lijepu šumu? A možda je kriva ograda koja nije bila napravljena od
dovoljno čvrstog materijala. Ili je možda kriv proizvođač auta koji je u auto
ugradio loš upravljački mehanizam i usrane kočnice. Ili možda..." Zastane i
pogleda me. "Pokušavam ti reći da nitko nije kriv. Jednostavno se dogodilo.
Jednostavno je tako moralo biti."
Zatomim jecaj, i tako bih htjela da mogu vjerovati u to, ali ne mogu. Jer
znam istinu.
"Svi mi znamo da nitko nije kriv i svi smo to već prihvatili. Sad je vrijeme
da to i ti spoznaš i prihvatiš. Izgleda da tebi jednostavno još nije bilo
vrijeme."
Ali bilo mi je vrijeme. Damen je varao, a ja sam to prihvatila.
S mukom progutam slinu i zagledam se u TV. Oprah je završila i počeo je
Dr. Phil, ćelavac sa sjajnom glavom i jako velikim ustima koja nikad ne
prestaju mljeti.
"Sjećaš se onoga kad sam izgledala prozirno? To je bilo zato što sam se
spremala prijeći prijeko. Svaki dan bila sam sve bliže i bliže drugoj strani
mosta. Ali baš kad sam odlučila ići do kraja... pa, učinilo mi se da si me baš
tad najviše trebala. Nisam mogla otići. I još uvijek ne mogu podnijeti
pomisao na odlazak", kaže ona.
MIN@
180
Ali, premda zaista želim da ostane, već sam joj jedan život oduzela, ne želim
da zbog mene ostane i bez zagrobnog.
"Riley, vrijeme je da odeš", šapnem tako tiho da se dio mene nada da me nije
čula. Sad čim sam izgovorila te riječi, znam da je to jedino ispravno pa
ponovim, ovaj put glasnije, sigurnije, čvršćim glasom. "Mislim da bi trebala
otići", ponovim, jedva vjerujući vlastitim ušima.
Ona ustane s kauča, a oči su joj raširene i tužne, obrazi blistavi od slanih
suza. S mukom progutam i kažem:
"Nemaš pojma koliko si mi pomogla. Ne znam što bih bila učinila bez tebe.
Ti si jedini razlog zašto ujutro ustanem i imam snage staviti nogu pred nogu.
Ali sad sam bolje i vrijeme je da ti..." prekinem se, jer vlastite mi riječi
zastaju u grlu i nisam u stanju nastaviti.
"Mama je rekla da ćeš me na kraju poslati natrag", nasmiješi se ona.
Pogledam je, pitajući se što to znači.
"Rekla je: 'Jednoga dana tvoja će sestra napokon odrasti i učiniti pravu
stvar'."
Čim je to izrekla, obje prasnemo u smijeh. Smijemo se apsurdnosti situacije.
Smijemo se maminoj ljubavi prema izrekama u stilu jednoga ćeš dana
odrasti i (popuni prazninu po želji). Smijemo se da umanjimo napetost i bol
skorog rastanka. Smijemo se jer je to tako vraški dobar osjećaj.
A kad smijeh zamre, pogledam je i kažem:
"Svejedno ćeš katkad svratiti, tek toliko da me pozdraviš?"
Ona odmahne glavom i skrene pogled.
"Sumnjam da ćeš me moći vidjeti, budući da ne vidiš mamu i tatu."
"A što je s Ljetozemljem? Mogu li te tamo vidjeti?" upitam, razmišljajući o
tome kako bih mogla opet otići do Ave i zamoliti je neka mi pokaže kako da
maknem štit, ali samo zato tla mogu posjetiti Riley u Ljetozemlju, ni zbog
čega drugog.
Ona slegne ramenima.
"Nisam sigurna. Ali potrudit ću se da ti pošaljem neki znak, da znaš da sam
dobro, nešto za što ćeš odmah znati da je od mene."
"Kao što?" upitam u panici, vidjevši da već polako blijedi. Nisam očekivala
da će se to dogoditi tako brzo. "I kako ću znati? Kako mogu biti sigurna da je
od tebe?"
"Vjeruj mi, znat ćeš."
Smiješi se, mašući mi zbogom dok polako nestaje.

TRIDESETŠESTO POGLAVLJE
Onog trena kad je Riley nestala slomim se i zaplačem, znajući da sam
ispravno postupila, ali svejedno bih radije da to ne mora tako jako boljeti.
Neko vrijeme ostala sam tako sklupčana na kauču, tijela zgrčena u čvrstu
loptu, prisjećajući se svega što je rekla o nesreći i o tome da nisam ja bila
kriva za to. Ali, premda bih joj tako rado povjerovala, znam da nije istina.
Toga dana okončana su četiri života, sva četiri zbog mene.
Sve zbog te glupe svijetloplave majice s logorovanja za navijačice.
"Kupit ću ti drugu", rekao je tata, gledajući me u retrovizoru, a pogledi su
nam se sreli, dva para očiju iste plave boje. "Ako se sad okrenem i vratim,
upast ćemo u najveću gužvu."
"Ali to mi je najdraža majica", cendrala sam. "Dobila sam je na logorovanju
navijačica. Ne možeš je kupiti u trgovinama." Napućila sam usne, znajući da
me samo nekoliko sekunda dijeli od postizanja cilja.
"Stvarno ti je tako stalo do te majice?"
Kimnula sam, smiješeći se kad je on zavrtio glavom, duboko udahnuo i
okrenuo auto, a pogledi u retrovizoru sreli su nam se točno u trenutku kad je
jelen istrčao na cestu.
Htjela sam vjerovati Riley, preprogramirati si mozak na novi način
razmišljanja, ali činjenica da znam istinu bila je solidno jamstvo da neću
uspjeti.
I tako, dok brišem suze s lica, sjetim se Avinih riječi. Ako sam se sad
napokon oprostila s pravom osobom, onda je moje opraštanje s Damenom
bilo krivi potez.
Posegnem za lizalicom koju sam bila odložila na stol i ostanem bez daha
vidjevši da se pretvorila u tulipan.
Veliki, ogromni, blistavi crveni tulipan.
Potrčim u svoju sobu, podignem laptop na krevet i krenem u potragu za
značenjem cvijeća. Pogledom preletim preko stranice sve do dijela koji kaže:
U devetnaestom stoljeću ljudi su često izražavali namjere kroz cvijeće koje
su slali, budući da je određena vrsta cvijeća imala točno određeno značenje.
Evo nekih tradicionalnijih:
Pretražujem popis posložen po abecedi, pogledom tražeći tulipane. Zadržim
dah dok čitam:
Crveni tulipani - vječna ljubav koja nikad ne umire.
A zatim, onako za zabavu, pogledam značenje bijelih ružinih pupoljaka pa se
naglas nasmijem pročitavši:
Bijeli ružini pupoljci - srce koje ne poznaje ljubav.
MIN@
182
I znam da me iskušavao. Cijelo vrijeme. Čuvajući tu golemu tajnu koja bi mi
zauvijek promijenila život, ne znajući kako da mi je kaže, ne znajući hoću li
je prihvatiti, odbaciti ili ga odbiti od sebe. Koketirao je sa Stacijom samo
zato da vidi moju reakciju, da mi može prisluškivati misli i saznati je li mi
stalo do njega. A ja sam bila postala tako dobra u laganju samoj sebi, u
poricanju vlastitih osjećaja o gotovo svemu, da sam na kraju uspjela zbuniti
oboje.
I premda ne odobravam to što je učinio, moram priznati da je upalilo. A sad,
ako ga želim opet vidjeti, moram samo izreći te riječi naglas i stvorit će se
preda mnom. Jer istina je da ga volim. Nikad nisam prestala. Volim ga od
prvog dana. Voljela sam ga čak i onda kad sam se zaklinjala da ga ne volim.
Ne mogu si pomoći, jednostavno ga volim. I premda nisam baš sigurna u tu
cijelu priču oko besmrtnosti, Ljetozemlje je zbilja bilo prilično kul. Osim
toga, ako Riley ima pravo, ako zaista postoji usud, sudbina, možda bi se to
moglo primijeniti i na ovo?
Sklopim oči i zamislim si osjećaj Damenova toplog, prekrasnog tijela
priljubljenog uz moje, šapta njegovih slatkih usana na mom uhu, vratu,
obrazima, osjećaja kad mu se usne razmiču u dodiru s mojima, zadržim u
mislima tu sliku, taj osjećaj naše savršene ljubavi, naš savršeni poljubac, dok
šapćem riječi koje sam sve ovo vrijeme zatomljivala, riječi koje sam se tako
bojala izgovoriti, riječi koje će mi ga dovesti natrag.
Ponavljam ih i ponavljam, a glas mi dobiva na snazi dok one ispunjavaju
sobu.
Ali kad sam otvorila oči, bila sam sama.
I znam da sam predugo čekala.

TRIDESETSEDMO POGLAVLJE
Krenem dolje u potragu za sladoledom, premda znam da flaster u obliku
zasitnog i kremastog Haagen Dazsa ne može zaliječiti moje slomljeno srce,
ali možda ga može malo utješiti. Izvadivši kutiju sladoleda iz ledenice, držim
je u naručju i posegnem za žlicom, ali sve mi ispadne iz ruku i tresne na pod
kad začujem glas:
"To je tako dirljivo, Ever. Tako, tako dirljivo."
Sagnem se, primivši se za nožne prste na koje je tresnulo pola kile sladoleda
s okusom vanilije i švicarskih badema pa pogledam savršeno odjevenu Drinu
koja sjedi za kuhinjskim šankom prekriženih nogu, sklopljenih ruku, kao
prava dama.
MIN@
183
"O, tako je slatko da si Damena prizivala prisjećajući se tog nevinog
ljubavnog prizora." Ona se nasmije, odmjerivši me od glave do pete. "Aha,
da, i dalje ti mogu zaviriti u misli. Tvoj mali vidovnjački štit? Na tvoju
žalost, tanji je od Torinskog pokrova. Uglavnom, što se tiče tebe, Damena i
vašeg i živjeli su sretno uvijek i zauvijek?" Ona zavrti glavom. "Pa... znaš da
to ne mogu dopustiti. Čini se da je moja životna misija uništavati tebe, a
zamisli! i dalje mi to uspijeva."
Gledam je, usredotočena na disanje, trudeći se disati polako i duboko dok iz
glave čistim sve misli koje bi mogla upotrijebiti protiv mene. Ali problem je
u tome što je pokušaj da ne misliš ni na što jednako učinkovit kao da nekome
kažeš neka ne misli na slonove, od tog trenutka nadalje, ni na što drugo neće
moći misliti.
"Slonovi? Stvarno?" Ona zastenje, dubokim zlim zvukom od kojega kao da
zavibrira cijela prostorija. "Bože moj, pa što on vidi u tebi?" Prelazi po meni
pogledom punim prezira. "Svakako ne tvoj intelekt ili mudrost, jer još nismo
vidjeli dokaze da ih uopće i imaš. A tvoja predodžba ljubavnog prizora?
Tako diznijevski, tako dječje, tako stravično dosadno. Zaista, Ever, smijem li
te podsjetiti da je Damen proživio na stotine godina, uključujući i vrijeme
nesputane ljubavi u šezdesetima?" Ona vrti glavom.
"Ako tražiš Damena, nije ovdje", kažem napokon, a glas mi je hrapav,
promukao, kao da se danima nisam njime koristila.
Ona podigne obrvu.
"Vjeruj mi, znam gdje je Damen. Uvijek znam gdje je Damen. To mi je
zanimacija."
"Znači da ga uhodiš." Stisnem usne, znajući da ne bi bilo pametno da je
razljutim, ali hej, ionako nemam što izgubiti. Ionako me došla ubiti.
Ona iskrivi usta i podigne dlan, gledajući svoje savršeno manikirane nokte.
"Teško bi se to moglo tako nazvati", promrmlja.
"Pa, ako si tako provela posljednjih tristotinjak godina, neki bi to mogli i
tako nazvati..."
"Prije će biti šesto godina, ti odurni stvore. Šest stotina godina." Opet me
odmjeri pogledom i namršti se.
Šest stotina godina? Je l' ona to ozbiljno?
Drina zakoluta očima i ustane.
"Vi smrtnici tako ste dosadni, tako glupi, tako predvidivi, tako obični. A
ipak, unatoč svim očitim nedostacima, čini se da uvijek uspijete nadahnuti
Damena da nahrani gladne, služi čovječanstvu, bori se protiv siromaštva,
spasi kitove, zaustavi onečišćenje okoliša, reciklira, meditira za mir, kaže ne
drogama, alkoholu, prekomjernom trošenju i otprilike svemu drugome što
išta vrijedi, jedan stravično dosadan altruistički pothvat za drugim. A za što,
MIN@
184
za koga? Kao da ikad išta naučite. Očito ne. Pogledaj samo globalno
zatopljenje! Mislim, zbilja! A ipak, ipak, Damen i ja nekako se uvijek
izvučemo, premda mi ponekad treba dugo i predugo da ga deprogramiram i
opet pretvorim u pohotnog, hedonističkog, pohlepnog razmaženog Damena
kakvoga poznajem i volim. Zato, vjeruj mi, ovo je samo još jedna mala
zaobilaznica i prije nego što se stigneš snaći, nas dvoje ćemo već opet biti na
vrhu svijeta."
Krene prema meni, a sa svakim korakom bliže meni osmijeh joj se širi dok
graciozno poput sijamske mačke obilazi veliki granitni šank.
"Iskreno govoreći, Ever, ne mogu si ni zamisliti što te privlači njemu. Pritom
ne mislim na ono što svaka druga žena, a, budimo iskreni, i većina
muškaraca, vidi u njemu. Ne, mislim, čini se da uvijek patiš zbog Damena.
Zbog njega sad prolaziš kroz ovo. Da barem nisi preživjela onu vražju
nesreću." Ona zavrti glavom. "Baš kad sam mislila da mogu mirno otići, jer
bila sam sigurna da si mrtva, eto Damena u Kaliforniji jer, pazi ovo, vratio te
u život!" Opet zatrese glavom. "Čovjek bi očekivao da nakon svih tih stotina
godina imam malo više strpljenja. Doduše, ti si mi već zaista dojadila, a
očito je da to nije moja krivnja."
Pogleda me, ali odbijam odgovoriti. Još uvijek pokušavam dešifrirati njezine
riječi, Drina je skrivila nesreću? Ona me pogleda i zakoluta očima.
"Da, ja sam izazvala nesreću. Zašto se tebi sve mora reći kao malom
djetetu?" Zavrti glavom. "Ja sam preplašila jelena koji vam je istrčao pred
auto. Ja sam znala da je tvoj otac sentimentalna, dobroćudna budala koja će
bez razmišljanja ugroziti život vlastite obitelji u pokušaju da spasi jelena.
Smrtnici su uvijek tako predvidivi. Pogotovo oni koji se stalno trude raditi
dobro." Nasmije se. "Premda je na kraju sve to bilo gotovo prelako da bi bilo
zabavno. Ali ne brini se, Ever, ovaj put Damen nije ovdje da te spasi, a ja ću
biti dovoljno strpljiva i ostati dovoljno dugo da posao obavim kako treba."
Pogledom pretražujem prostoriju u potrazi za nekakvim zaklonom. Ispod oka
pogledavam nož na stalku na drugom kraju kuhinje, ali znam da ne mogu do
njega stići na vrijeme. Nisam brza kao Damen i Drina. Bar mislim da nisam.
A nemam vremena za eksperimentiranje. Ona uzdahne.
"Ne, ne, samo izvoli, uzmi nož, baš me briga." Zavrti glavom i pogleda na
sat optočen dijamantima. "No, ako nemaš ništa protiv, zaista bih htjela
početi. Obično se ne žurim, volim se zabavljati pritom, ali danas je
Valentinovo, a ja planiram otići na večeru sa svojim dragim čim završim s
tobom."
Oči su joj tamne, usta iskrivljena, i u jednom kratkom trenutku njezino
unutrašnje zlo iskoči na površinu. Ali već u sljedećem trenutku više ga nema,
a nadomjesti ga ljepota od koje zastaje dah, ljepota koja ti zarobi pogled.
MIN@
185
"Znaš, prije nego što si se ti pojavila u jednoj od svojih... prijašnjih
inkarnacija, ja sam bila njegova istinska ljubav. Ali onda si se pojavila ti i
pokušala mi ga ukrasti, i otad se vrtimo u ovom začaranom krugu." Ona
sklizne naprijed, a koraci su joj nečujni, brzi, sve dok se ne zaustavi tik
ispred mene, a ja još nisam stigla reagirati. "Ali sad ga uzimam natrag. I tek
toliko da znaš, uvijek mi se na kraju vrati."
Posegnem za daskom za rezanje, razmišljajući o tome kako bih je mogla
njome odalamiti po glavi, ali ona skače na mene takvom brzinom da gubim
ravnotežu i svom snagom udarim u hladnjak. Udarac mi izbije sav zrak iz
pluća pa padnem na pod boreći se za dah. I čujem 'tuonk' kad mi pri udarcu o
pod napukne lubanja, a topla mi se krv počne slijevati u usta.
Prije no što sam se stigla pomaknuti ili se pokušala obraniti na bilo koji
način, ona je već na meni, trga mi odjeću, kosu, udara me u lice, šapće mi u
uho:
"Predaj se, Ever. Samo se opusti i predaj se. Pridruži se svojoj sretnoj
obitelji, svi oni jedva čekaju da te opet vide. Ovaj život nije za tebe. Nemaš
za što živjeti. A sad imaš priliku zauvijek otići."

TRIDESETOSMO POGLAVLJE
Zacijelo sam bila izgubila svijest, ali samo načas, jer kad sam opet otvorila
oči, ona je još uvijek na meni, a lice i ruke umrljani su joj mojom krvlju dok
me vabi, nagovara i šapće, pokušavajući me uvjeriti da bi bilo najbolje da se
prepustim, da se predam, da odustanem, sad i zauvijek, da samo skliznem u
tamu i da sve završi.
I premda bih prije možda pala u iskušenje da tako postupim, sada više neću.
Ova kuja ubila je moju obitelj i sad će platiti za to.
Sklopim oči, odlučna u namjeri da se vratim u taj trenutak kad smo još svi
bili živi u autu, smijemo se, sretni, tako puni ljubavi... Sad kad više nije
zastrt osjećajem krivnje, sad kad znam da nisam ja kriva, vidim ga jasnije no
ikad prije.
Osjećajući kako me prožima snaga, odignem je od sebe i odbacim je preko
sobe, ona tresne o zid i sklizne na pod, a ruka joj strši pod neprirodnim
kutom.
Gleda me očima razrogačenim od šoka. Ali uskoro je već opet na nogama,
smije se i otresa prašinu sa sebe. Kad se zaleti na mene, opet je odbacim,
gledajući kako leti preko kuhinje sve do dnevne sobe, kako prolazi kroz
zatvorena balkonska vrata u eksploziji krhotina stakla.
MIN@
186
"Napravit ćeš baš dobro mjesto zločina", kaže ona, čupajući staklene bodeže
iz nadlaktice, nogu i lica, a rane se zatvaraju čim u njima više nema krhotina.
"Vrlo dojmljivo. Jedva čekam članak o tome u sutrašnjim novinama."
Smiješi se, a već u sljedećem trenutku opet je na meni, posve neozlijeđena, i
očito namjerava pobijediti. "Zagrizla si prevelik zalogaj," šapne ona, "a,
iskreno, tvoja bijedna demonstracija snage zaista je nepotrebna. Ozbiljno,
Ever, nisi baš dobra domaćica. Nije čudo da nemaš prijatelja ako se ovako
ponašaš prema svim svojim gostima."
Odgurnem je, spremna zavitlati je kroz stotinu prozora ako treba, ali jedva da
stignem dovršiti misao kad osjetim užasan, oštar, stežući bol sa strane.
Gledam kako mi Drina prilazi nasmiješenog lica, paralizirajući me, tako da
je ne mogu zaustaviti.
"To bi bio stari trik: glava u škripcu s nazubljenim rubovima", smije se ona.
"Svaki put upali. Ali moraš biti poštena i priznati da sam te pokušala
upozoriti, ali nisi me htjela poslušati. Ali zaista, Ever, izbor je tvoj. Mogu
pojačati bol..." Ona suzi oči, a moje se tijelo grči u mukama dok koljena
popuštaju, a želudac mi se stišće od mučnine. "Ili se možeš jednostavno
prepustiti. I otići, lijepo i polako. Izbor je tvoj."
Pokušavam usredotočiti pogled na nju, promatrajući je dok mi se približava,
ali vid mi je izobličen, udovi kao od gume, bez trunke snage u njima, a ona
je kao munjevita izmaglica koju znam da ne mogu pobijediti.
Pa sklopim oči i pomislim:
Ne mogu dopustiti da pobijedi. Ne mogu dopustiti da pobijedi. Ne ovaj put.
Ne nakon toga što je učinila mojoj obitelji.
Kad zamahnem šakom prema njoj, tijelo mi je tako slabo, nespretno i
poraženo da sam iznenađena vidjevši kako sam je pogodila ravno u prsa,
okrznuvši je prije nego što mi je šaka pala natrag uz tijelo. Zateturam
unatrag, bez daha, znajući da nije bilo ni približno dovoljno, da ništa time
nisam postigla.
Sklopim oči i zgrčim se, čekajući kraj, a sad kad znam da je neizbježan,
nadam se da će doći brzo. Ali kad mi se u glavi razbistrilo, a želudac se
smirio, opet otvorim oči i ugledam Drinu kako tetura unatraške prema zidu,
držeći se za prsa, pogleda punog optužbe.
"Damene!" zavija ona, zureći nekamo pokraj mene. "Nemoj dopustiti da mi
to učini, da to učini nama..."
Okrenem se i ugledam ga kako stoji pokraj mene, gledajući Drinu i vrteći
glavom.
"Prekasno je", kaže, primajući me za ruku i ispreplećući prste s mojima.
"Vrijeme je da odeš, Poverina."
MIN@
187
"Ne zovi me tako!" zavapi ona, a njezine nekoć blistavo zelene oči sad su
zamagljene crvenim. "Znaš koliko to mrzim!"
"Znam", kaže on, stišćući mi prste dok nam ona stari pred očima i nestaje
nam iz vida, ostavljajući za sobom crnu svilenu haljinu i dizajnerske cipele
kao jedini dokaz da je ikada postojala.
"Kako..." Okrenem se prema Damenu u potrazi za odgovorima.
Ali on se samo nasmiješi i kaže:
"Gotovo je. Apsolutno, potpuno i zauvijek gotovo." Privuče me k sebi i
prekrije mi lice nizom prekrasnih toplih poljubaca, obećavajući: "Nikad nam
više neće smetati."
"Jesam li je... ubila?" upitam, i ne znam kako se osjećam u vezi s tim, unatoč
činjenici da je ona ubila moju obitelj, a navodno i mene, mnogo puta.
On kimne glavom.
"Ali... kako? Ako je bila besmrtna, nisam li joj trebala odrubiti glavu?"
On zatrese glavom i nasmije se.
"Kakve si ti to knjige čitala?" A onda mu se lice jako uozbilji i on nastavi:
"Ne ide to tako. Nema odrubljivanja glave, glogovih kolaca ni srebrnih
metaka. Sve se svodi na to da osveta oslabljuje dok ljubav daje snagu.
Nekako si uspjela udariti Drinu u najranjivije mjesto."
Suzim oči, ne shvaćajući baš.
"Jedva da sam je dotakla", kažem, prisjetivši se kako je moja šaka samo
nakratko okrznula njezina prsa.
"Tvoj cilj bila je četvrta čakra. A pogodila si u sridu."
Ha?
"Tijelo ima sedam čakri. Četvrta čakra, koja se ponekad naziva i srčanom
čakrom, središte je bezuvjetne ljubavi, suosjećaja, našeg višeg ja, svih stvari
kojima je Drina oskudijevala. To ju je ostavilo ranjivom, bez obrane,
slabom. Ever, ubio ju je njezin nedostatak ljubavi."
"Ali ako je bila tako ranjiva, zašto nije zaštitila tu čakru?"
"Nije bila toga svjesna, zaveo ju je vlastiti ego. Drina nikad nije shvatila
kako je zla postala, kako posesivna, puna mržnje i gorčine..."
"A ako si ti to znao, zašto mi to prije nisi rekao?"
On slegne ramenima.
"Bila je to samo teorija. Nikad nisam ubio ni jednog besmrtnika pa nisam bio
siguran hoće li upaliti. Sve dosad."
"Hoćeš reći da ih ima još? Da Drina nije jedina?"
On zausti nešto reći, ali onda čvrsto zatvori usta. A kad sam mu pogledala u
oči, nakratko u njima ugledam bljesak žaljenja, koji već u sljedećem trenutku
nestane.
"Rekla je neke stvari o tebi, o tvojoj prošlosti..."
MIN@
188
"Ever", kaže on. "Ever, pogledaj me." Podigne mi bradu sve dok nam se oči
ne sretnu. "Dugo već živim."
"Bome da. Šesto godina!" On iskrivi lice.
"Više-manje. Stvar je u tome da sam puno toga vidio i puno toga učinio, a
nije sve od toga uvijek bilo dobro i nedužno. Zapravo, uglavnom je bilo
posve suprotno." Počnem se odmicati jer nisam sigurna jesam li spremna to
čuti, ali on me opet privuče k sebi i kaže: "Vjeruj mi, spremna si, jer nisam
ubojica i nisam zao. Samo sam..." On zastane. "Samo sam malo previše
uživao u dobrom životu. A ipak, svaki put kad sam te upoznao, bio sam
spreman svega se toga odreći samo da budem uz tebe."
Istrgnem mu se iz zagrljaja, ovaj put uspješno. Misleći: Isuse! Joj, ne!
Klasična priča: dečko izgubi curu, ali u ovom slučaju to se ponavlja
stoljećima i svaki put završi prije nego što stignu završiti u krevetu. Nije
čudo da ga privlačim, ja sam ona koja mu uvijek pobjegne! Ja sam živuće,
hodajuće zabranjeno voće! Znači li to da cijelu vječnost moram ostati
djevica? Nestati svakih nekoliko godina da bih ga i dalje zanimala? Mislim,
sad kad smo zaglavili jedno s drugim zauvijek, čim to obavimo samo je
pitanje vremena kad ću mu dosaditi pa će se opet vratiti "uživanju u dobrom
životu".
"Zaglavili jedno s drugim? Tako gledaš na ovo? Misliš da si zaglavila sa
mnom za vječnost?" Iz njegova pogleda ne uspijevam pročitati je li ga to
povrijedilo ili ga zabavlja.
Obrazi mi se zažare, jer nakratko sam zaboravila da pred njim moje misli
nisu privatna stvar.
"Ne, samo... samo se bojim da se ti tako osjećaš u vezi sa mnom. Hoću reći,
to je klasični zaplet u ljubavnim pričama, ona koja je pobjegla, opet i opet i
opet! Nije čudo da si i dalje tako zagrijan za mene. Ali to nema nikakve veze
sa mnom, nego s tim da mi već šesto godina pokušavaš skinuti gaćice!"
"Podsuknje, duge gaće, svašta... Vjeruj mi, gaćice su se pojavile tek mnogo
kasnije." Ali kad se nisam nasmijala, on me privuče k sebi i kaže: "Ever,
itekako ima veze s tobom. A, ako smijem primijetiti, najbolji način da
proživiš vječnost jest dan po dan."
Damen me poljubi, ali samo nakratko, a onda se polako odmakne od mene,
ali ja ga zgrabim za ruku i privučem ga natrag k sebi.
"Ne idi", kažem, gledajući u njega. "Molim te, nemoj me nikad više
ostaviti."
"Čak ni da ti odem po čašu vode?" nasmiješi se on.
"Čak ni po čašu vode", kažem, a moje ruke istražuju mu lice, to nevjerojatno
lijepo lice. "Ja..." riječi mi zastanu u grlu.
"Da?" smiješi se.
MIN@
189
"Nedostajao si mi", napokon uspijem reći.
"Čini se da jesam."
Nagne se prema meni, pritisne mi usne na čelo pa se brzo odmakne.
"Što?" upitam, vidjevši kako me gleda, osmijeh mu postaje sve širi, grije mu
lice. Posegnem prstima pod šiške i iznenađeno udahnem, shvativši da je moj
ožiljak nestao.
"Oprost liječi", nasmiješi se on. "Pogotovo kad oprostiš sebi.
Gledam ga ravno u oči, znajući da treba još nešto reći, ali nisam sigurna
hoću li uspjeti. Pa sklopim oči, jer ako mi zaista može pročitati misli, nije
potrebno da to izgovorim naglas.
On se samo nasmije.
"Uvijek je ljepše kad se izgovori."
"Ali već sam to rekla. Zato si se i vratio, zar ne? Mislila sam da ćeš prije
doći. Bilo bi lijepo da sam imala malo pomoći."
"Čuo sam te. I bio bih došao prije, ali morao sam biti siguran da si istinski
spremna, a ne samo osamljena nakon što si se oprostila s Riley."
"Znaš za to?"
On kimne glavom.
"Učinila si pravu stvar."
"Znači, zamalo si me pustio da umrem, jer si htio biti siguran?"
On odmahne glavom.
"Nikad te ne bih pustio da umreš. Ne ovaj put."
"A Drina?"
"Podcijenio sam je. Nisam imao pojma."
"Niste mogli jedno drugom čitati misli?"
On me pogleda, gladeći me palcem po obrazu.
"Davno smo već naučili kako ih sakriti jedno pred drugim."
"Hoćeš li mi pokazati kako da sakrijem svoje misli?" On se nasmiješi.
"S vremenom ću te naučiti svemu, obećavam. Ali Ever, moraš biti svjesna
što sve ovo zaista znači. Nikad više nećeš biti sa svojom obitelji. Nikad
nećeš prijeći preko onog mosta. Moraš znati u što se upuštaš."
Drži me za bradu i gleda me ravno u oči.
"Ali uvijek mogu... otići, zar ne? Znaš na što mislim, odustati, onako kako si
rekao?"
On zavrti glavom.
"Nakon nekog vremena postane sve teže."
Pogledam ga, znajući da se odričem mnogo toga, ali misleći kako mora
postojati neki način da se to zaobiđe. Riley mi je obećala neki znak, i to je
već nešto. Ali u međuvremenu, ako vječnost počinje danas, onda ću tako
MIN@
190
živjeti svoj život. Dan po dan, dan za danom, znajući da će Damen uvijek
biti pokraj mene. Uvijek, zar ne?
Gleda me, čeka.
"Volim te", šapnem.
"I ja volim tebe." On se nasmiješi, a usne mu potraže moje.
"I uvijek sam te volio. I uvijek ću te voljeti."