Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
Rodion Romanovič Raskoljnikov, ambiciozni je student prava. Potaknut krajnjom bijedom i turobnom budućnošću odlučuje ubiti i opljačkati Aljonu Ivanovnu, omraženu staricu koja lihvarenjem izrabljuje ljude. Osim što
ubojstvom planira riješiti vlastite financijske i obiteljske probleme, smatra ga i etički opravdanim jer, po njegovom mišljenju, životi običnih ljudi koji mu se nalaze na putu ne vrijede ništa spram plemenitih
ideala kojima teži; smatra da se on, kao izniman pojedinac, nalazi iznad moralnih pravila koja obvezuju druge ljude. Pomno razrađuje plan, ali ipak mu se potkradu pogreške i privlači sumnju policije; i sam postaje nesiguran glede vlastitih razmišljanja o zločinu te očajava i čezne za iskupljenjem. U psihičkoj krizi kroz koju prolazi pomaže mu djevojka Sonja Marmeladova, napaćena djevojka koja se ponizno i pasivno drži prema zlu i životnim nedaćama, a utjehu nalazi u kršćanstvu.

Zločin i kazna, jedan od najznačajnijih romana svih vremena.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
PRVI DIO

I

Na početku mjeseca srpnja, za velike žege, jedan je mladić izišao pred večer na ulicu iz svoje sobice koju je bio unajmio kod stanara u S...koj ulici i polagano, kao da se dvoumi, pošao prema K...nu mostu.
Sretno je izbjegao susretu s gazdaricom na stubištu. Sobica mu je bila pod samim krovom visoke četverokatnice i više je nalikovala na ormar nego na stan. Gazdarica, koja mu je iznajmljivala tu sobicu s hranom i poslugom, stanovala je kat niže, u zasebnu stanu, pa je morao, htio-ne htio, kad god bi izlazio na ulicu, proći pored njezine kuhinje što je gotovo svakad bila širom otvorena prema stubištu. Kad god bi onuda prolazio, mladića je obuzimao nekakav bolan i strašljiv osjećaj kojeg se stidio i zbog kojeg se mrštio. Bio je do grla zadužen kod gazdarice i zazirao je od susreta s njom.
Ne bi se moglo reći da je bio osobito plašljiv i zaplašen, naprotiv, ali je od nekog vremena bio u nekakvu razdražljivu i napregnutu raspoloženju nalik na hipohondriju. Toliko se bio povukao u sebe i osamio da je zazirao od svakog susreta, ne samo od susreta s gazdaricom. Pritisnulo ga je bilo siromaštvo; ali ga je čak i škripac u kojem se nalazio prestao u posljednje vrijeme tištati. Prijekim svojim poslovima prestao se baviti i nije se htio baviti. Zapravo se nikakve gazdarice nije bojao, što god ona imala na umu protiv njega. Ali da se zadržava na stubištu, da sluša kojekakve gluposti o svim onim svakidašnjim tričarijama koje ga ni najmanje ne zanimaju, sva ona navaljivanja da plati, prijetnje, pritužbe, pa da se još onda izmotava, ispričava, laže - ama, najbolje je šmugnuti niza stube kao mačka i klisnuti da ga nitko ne vidi.
Međutim, ovaj put strepnja od susreta s vjerovnicom prenerazi i njega sama kad iziđe na ulicu.
»Na kakav se korak spremam, a kakvih se sve trica bojim!« pomisli i čudno se osmjehne. »Hm ... da... sve je u rukama čovjekovim a opet mu izmakne ispred nosa samo zato što je kukavica... to je već aksiom ... Zanimljivo je čega se ljudi najviše boje!... Novog koraka, svake nove riječi boje se najviše... Ma, uostalom, previše brbljam. Upravo zato ništa i ne radim što brbljam. Doduše, možda je i ovako: brbljam zato što ništa ne radim. To sam se u ovaj
mjesec dana navikao brbljati ležeći po cijele bogovetne dane u kutu i premišljajući... bog te pitaj o čemu. A zašto onda idem tamo? Zar sam kadar da to učinim? Zar to mislim ozbiljno? Uopće ne mislim ozbiljno. Tek onako, došlo mi da se zabavljam; igrarije! Jest, zacijelo i jesu igrarije!«
Vani je bila strašna žega, a uz to i sparina, gužva, na sve strane vapno, skele, opeke, prašina i onaj posebni ljetni zadah što je dobro poznat svakom Petrograđaninu koji nije kadar unajmiti ljetnikovac — sve to neugodno uzdrma već ionako razdešene mladićeve živce. Nepodnošljiv zadah iz krčama kojih u tom dijelu grada ima sva sila, i pijanci koje je neprestance susretao iako je bio radni dan, dopunjavahu odvratan i turoban kolorit prizora. Izraz strahovita gađenja promakne načas mladićevim finim crtama. Uz put rečeno, bio je neobično pristao, divnih tamnih očiju, kestenjaste kose, povisok, vitak i sjenit. Ali uskoro je utonuo u nekakvu duboku zamišljenost, bolje reći čak u nekakav zanos, i pošao dalje ne primjećujući više ništa oko sebe, pa i ne želeći ništa primijetiti. Kadikad bi samo nešto promrmljao sebi pod nos, iz one svoje navike da razgovara sam sa sobom što ju je maloprije i sam priznao. U ovom je času znao da mu se misli na mahove brkaju i da je malaksao: već je drugi dan kako nije gotovo ništa okusio.
Toliko je bio bijedno obučen da bi se neki drugi čovjek, čak i naviknut na pohabanost, stidio da u po bijela dana iziđe na ulicu u takvim dronjcima. Doduše, ta je gradska četvrt bila takva da je tu bilo teško ikoga iznenaditi odje-ćom. Sijenski trg u blizini, mnoštvo stanovitih lokala i uglavnom radničko i obrtničko stanovništvo nabijeno u te središnje petrogradske ulice i uličice, sve je to gdjekad unosilo u opću panoramu takvo šarenilo tipova da bi bilo i neobično da se čovjek čudi kad susretne koju od tih spodoba. Ali u duši mladićevoj bilo se već nakupilo toliko pakosna prezira da se, uza svu svoju, kadšto upravo mlade-načku osjetljivost, najmanje stidio svojih dronjaka na ulici. Drugo bi nešto bilo kad bi se sreo s nekim znancima ili bivšim kolegama s kojima se općenito nerado susretao ... Pa ipak, kad mu je jedan pijanac, koga su, tko zna zašto i kamo, vozili u taj čas ulicom na golemim taljigama što ih je vukao golem teretni konj, odjednom u prolazu dobacio: »Hej ti, njemački klobučaru!« derući se iz sveg grla i upirući u njega rukom, mladić je naglo zastao i grčevito se mašio za šešir. Bijaše to visok, okrugao, Cimermanov 1 šešir, ali već posve iznošen, dokraja olinjao, pun rupa i mrlja, bez oboda i nekako neobično ružno nakrivljen na jednu stranu. Ali nije ga obuzeo sram nego sasvim drugi osjećaj, nalik čak na strah.
— To sam znao! — promrmljao je zbunjeno. — To sam si mislio! To je ono najgore! Eto, takva neka glupost, takva nekakva najobičnija sitnica može pokvariti cijeli naum! Jest, prenapadan je ovaj šešir... smiješan je pa je zato i napadan... Uz ove moje dronjke bezuvjetno je potrebna kapa, makar kakva stara ravnjača, samo ne ova grdoba! Nitko ne nosi tako nešto, na kilometar će me zapaziti, upamtiti... to je ono najgore, poslije će se prisjetiti i eto ti dokaza. Tu čovjek treba da bude što neprimjetniji... Sitnice, sitnice su najvažnije!... Eto, upravo takve sitnice svagda sve upropaste...
Nije se bio daleko zaputio; čak je znao koliko ima koraka od njegove kuće: ravno sedam stotina trideset. Jednom ih je slučajno izbrojio, kad se već bio malo previše zanio. Tada još nije bio ni sam vjerovao tim svojim sanjarijama i samo je dražio sam sebe njihovom ružnom ali primamljivom smionošću. A sad, mjesec dana kasnije, već je gledao na to drugačije i, uza sve čangrizave monologe o svojoj nemoći i neodlučnosti, navikao se na to da tu »ružnu« sanjariju nekako i preko volje smatra već za pothvat, iako svejednako nije vjerovao sam sebi. Štoviše, i sad je išao na probu za svoj pothvat, i svakim mu je korakom uzbuđenje sve više i više raslo.
Srce mu je zamiralo a živci treperili kad je prišao glomaznoj kućerini kojoj jedan zid bijaše okrenut prema kanalu, a drugi prema S...voj ulici. Ta se kućerina sastojala od samih malih stanova u kojima su stanovali svakojaki obrtnici - krojači, bravari, kuharice, kojekakvi Nijemci, djevojke koje se snalaze kako znaju i umiju, sitni činovnici i tako dalje. Ljudi su neprestance ulazili i izlazili na oba ulaza i kroz oba dvorišta. Bijahu tu tri ili četiri pazikuće. Mladiću je bilo drago što nije sreo ni jednog od njih, te odmah neopazice šmugne s ulaza desno na stubište. Stubište bijaše mračno i usko, »pomoćno«, ali je već sve to znao i proučio, i cijeli mu se taj raspored sviđao: u takvu mraku nije čak ni radoznao pogled opasan. »Kad se već sad ovoliko bojim, što bi tek bilo kad bi zaista došlo do onog pravog?...« pomisli i nehotice, penjući se na treći kat. Tu mu prepriječiše put neki isluženi vojnici, nosači, što su iznosili pokućstvo iz jednog stana. Već je otprije znao da u tom stanu stanuje neki činovnik Nijemac s obitelji: »Nijemac se dakle seli pa će na trećem katu, na ovom stubištu i na ovom odmorištu, biti neko vrijeme nastanjen samo babin stan. To je dobro... za
svaki slučaj...« pomisli opet i pozvoni starici. Zvonce jekne slabo, kao da nije od mjedi nego od lima. Po takvim malim stanovima u tim kućama gotovo su sva zvonca takva. Već je bio zaboravio kako zvoni to zvonce, pa ga je taj posebni zvuk kanda odjednom na nešto podsjetio i jasno mu nešto predočio... Sav uzdrhta, živci mu u tom trenutku bijahu isuviše slabi. Malo zatim vrata se jedva jedvice odškrinuše: stanarka je motrila kroz odškrinuta vrata došljaka očito nepovjerljivo, samo joj je vidio sitne oči kako u mraku sijevaju. Ali kad je opazila na odmorištu više ljudi, ohrabri se i širom mu otvori vrata. Mladić prekorači prag i stupi u mračno predsoblje prepolovljeno pregradom iza koje je bila majušna kuhinja. Starica je šutke stajala pred njim i upitno ga gledala. Bijaše to sitna suhonjava bakica od svojih šezdeset godina, živahnih i pakosnih očiju, malog šiljastog nosa, gologlava. Bjeličasta, ponešto progrušana kosa bijaše joj obilato namazana uljem. Tanak i dugačak vrat nalik na kokošju nogu bijaše omotala nekakvom flanelskom krpom, a oko ramena joj se, unatoč vrućini, klatio haljetak obrubljen krznom, sav pohaban i požutio. Starica je svaki čas kašljala i hrakala. Bit će da ju je mladić odmjerio nekakvim posebnim pogledom jer joj u očima iznenada opet sijevne ona prijašnja nepovjerljivost.
— Ja sam Raskoljnikov, student, bio sam kod vas prije mjesec dana — brže-bolje promrmlja mladić i ovlaš se nakloni jer se sjetio da treba biti prijazniji.
— Sjećam se, dragoviću, i te kako se dobro sjećam da ste bili tu — razgo-vijetno prozbori starica svejednako ne odvajajući upitnih očiju od njegova lica.
— Pa, eto, molim lijepo ... i opet sam došao, po istom poslu ... — pro-slijedi Raskoljnikov, pomalo smeten i iznenađen staričinom nepovjerljivošću.
»A možda je uvijek takva, samo što nisam primijetio,« pomisli osjećajući se nelagodno.
Starica pošuti, kao da se nešto dvoumi, a onda se odmakne u stranu, pokaže na sobna vrata i, propuštajući gosta, reče:
— Uđite, dragoviću.
Omanja soba u koju je ušao mladić, obložena žutim tapetama, s gerani-jama u loncima i s muslinskim zastorima na prozorima, bijaše u tom hipu jarko obasjana suncem na zalasku. »I onda će zacijelo isto ovako svijetliti sunce!...« nekako neočekivano sune Raskoljnikovu u glavu, pa hitrim pogledom razgleda cijelu sobu ne bi li što bolje proučio i upamtio raspored u njoj. Ali u sobi nije bilo bogzna čega. Pokućstvo neko prastaro od žutog drva sastojalo se od divana
s golemim izbočenim drvenim naslonom, od ovalnog stola ispred divana, toaletnog stolića sa zrcalom između dva prozora, stolaca uza zidove i dvije-tri jeftine slike u žutim okvirima, na kojima bijahu prikazane njemačke gospođice sa pticama u rukama - eto, to je bilo cijelo posoblje. U kutu ispred omanje ikone gorjelo je kandilo. Sve je bilo vrlo čisto: i pokućstvo i pod bijahu ulašteni tako da su se ljeskali; sve se caklilo. »Lizavetina zasluga,« pomisli mladić. U cijelom stanu nije se moglo naći ni zrnca prašine. »Kod opakih starih udovica biva ovako čisto,« nastavi u sebi Raskoljnikov i znatiželjno zirne na cicani zastor na vratima u drugu majušnu sobu, u kojoj bijahu staričina postelja i komoda — tamo još nikad nije bio zavirio. Cijeli se stan sastojao od te dvije sobice.
— Što izvolite? — oštro će starica pošto uđe u sobu i stane, kao i prije, pravo pred njega da bi ga mogla gledati ravno u lice.
— Donio sam vam zalog, evo ga, izvolite!
I izvadi iz džepa star, plosnat, srebrn sat. Na njegovoj stražnjoj strani bijaše ugraviran globus. Lančić je bio od čelika.
— Pa i onom prijašnjem istekao je rok. Još je prekjučer prošlo mjesec dana.
— Platit ću vam kamate za još mjesec dana; strpite se malo.
— To ovisi o mojoj dobroj volji, dragoviću, hoću li se strpjeti ili ću tu stvar odmah prodati.
— A koliko ćete mi dati za sat, Aljona Ivanovna?
— Sve neke trice donosite, dragoviću, gotovo da ništa i ne vrijedi. Za onaj prstenčić sam vam prošli put dala dvije banknotice, a onakav nov možeš dobiti kod zlatara za rubalj i pol.
— Dajte mi četiri rublja, otkupit ću ga, od oca mi je. Uskoro ću dobiti novaca.
— Rubalj i pol, molim lijepo, i kamate unaprijed, ako izvolite.
— Rubalj i pol! — uzvikne mladić.
— Od volje vam.
I starica mu pruži natrag sat. Mladić ga uze i toliko se rasrdi da već htjede otići, ali se začas predomisli jer se sjeti da nema više kud i da je još radi nečega došao.
— Dobro, dajte! - reče osorno.
Starica zavuče ruku u džep da izvadi ključeve, pa ode u onu drugu sobicu iza zastora. Ostavši sam nasred sobe, mladić je radoznalo osluškivao i nešto
smišljao. Čuo je kako je otključala komodu. »Bit će da ih drži u gornjoj ladici,« pomisli. »Ključeve dakle nosi u desnom džepu... Svi su joj u jednom svežnju, na čeličnu kolutu... I ima jedan ključ tri puta veći od ostalih, s nazubljenom sjekiricom, koji naravno nije od komode... Bit će još dakle nekakva kutija ili škrinjica... Zanimljivo. Škrinjice imaju uvijek takve ključeve... Uh, kako je sve ovo ružno...«
Baba se vrati.
— Izvolite, dragoviću: kako je mjesečno deset kopjejaka na rubalj, za rubalj i pol vam dođe petnaest kopjejaka, za mjesec dana unaprijed, molim lijepo. A za ona dva rublja otprije dužni ste po tom istom računu unaprijed platiti dvadeset kopjejaka. U svemu dakle trideset pet kopjejaka. Prema tome, imate sad za svoj sat dobiti svega rubalj i petnaest kopjejaka. Evo, izvolite.
— Što? Zar na kraju samo rubalj i petnaest kopjejaka?
— Upravo toliko, molim lijepo.
Mladić se nije htio sporiti pa uze novce. Gledao je staricu i nije su žurio da ode, baš kao da bi još nešto htio reći ili učiniti, ali ni sam ne zna pravo što...
— Možda ću vam, Aljona Ivanovna, ovih dana još jednu stvar donijeti... od srebra ... lijepu ... dozu za cigarete... čim mi je vrati jedan moj prijatelj.
Zbuni se i ušuti.
— E pa, onda ćemo, dragoviću, o tome porazgovarati.
— Zbogom... A vi neprestano sami kod kuće čamite, nema vam sestre? - priupita je što je mogao prirodnije, izlazeći u predsoblje.
— A što će vam ona, dragoviću?
— Pa ništa. Samo onako pitam. A vi odmah ... Zbogom, Aljona Ivanovna!
Raskoljnikov iziđe posve zbunjen. Zbunjenost mu je sve više i više rasla. Silazeći niza stube, višeput je čak zastao, kao da ga je odjednom nešto prenerazilo. I napokon, kad je već bio na ulici, usklikne:
— O, bože! Kako je to sve odurno! I zar zbilja, zar sam zbilja... ama, to je glupost, koješta! — nadoda odlučno. — I zar mi je zbilja takva strahota mogla pasti na pamet? Na kakvu mi je ipak gadost srce spremno! Što je najgore: to je prljavo, gnusno, gadno, gadno! ... I cijeli mjesec dana ...
Ali nije mogao ni riječima ni uzvicima iskazati svu svoju uzrujanost. Beskrajno gađenje, koje mu je počelo stezati i gušiti srce još onda dok je išao k starici, toliko je sad bilo poraslo i toliko postalo jasno da nije znao kamo bi se djeo od jada. Hodao je pločnikom kao pijan ne primjećujući prolaznike i
sudarajući se s njima, tek se u drugoj ulici pribrao. Obazre se i opazi da stoji pred krčmom u koju se silazi s pločnika niza stube. Baš su u taj mah izlazila na vrata dva pijanca i, pridržavajući jedan drugoga i psujući, uspinjala se gore, na ulicu. Ne razmišljajući mnogo, Raskoljnikov se u tili čas sjuri niza stube. Nikad do tada nije ulazio u krčme, ali mu se sad vrtjelo u glavi, a uz to ga je morila strahovita žeđ. Zaželio je da popije hladnog piva, pogotovo zato što je tu svoju iznenadnu slabost pripisivao i gladi. Sjeo je u mračan i prljav kut, za ljepljiv stolić, naručio pivo i halapljivo popio prvu čašu. Začas mu je odlanulo i misli mu se razbistrile. »Sve su to gluposti,« reče obuzet nadom, »što sam se uopće zbunio! Obična tjelesna iscrpljenost! Samo jedna čaša piva, komadić dvopeka — i evo, u tili čas, um se okrijepi, misli razbistre, namjere učvrste! Fuj, kako je sve to ništavno!...« Ali, premda je tako prezirno u mislima otpljunuo, već je gledao vedro oko sebe, kao da se najednom oslobodio nekog užasnog tereta, te prijateljski obiđe pogledom prisutne. Međutim, čak je i u tom trenutku nejasno naslućivao da je sva ta nadobudnost također nešto nezdravo.
U krčmi je u taj mah bilo malo ljudi. Za ona dva pijanca koje je sreo na stubama, izišla je odjednom cijela jedna družina, pet-šest njih, s jednom djevojkom i harmonikašem. Nakon njihova odlaska postalo je nekako tiho i pusto. Ostadoše: neki, reklo bi se majstor, pripit ali samo malko, koji je sjedio za pivom; njegov drug, debeo, pravi gorostas, u kratku kaputu podstavljenu krznom, sijede brade, mrtav pijan, pa bješe zadrijemao na klupi, a ponekad bi iznenada, kao iza sna, počeo puckati prstima, širiti ruke i poskakivati gornjim dijelom tijela, ali nije ustajao s klupe. Uz to je pjevuckao nekakvu besmislicu, trseći se da se prisjeti stihova, ovako nekako:
Godinicu cijelu ženu milovao,
Go-dinicu ci-jelu že-nu milo-vao...
Ili opet odjednom, kad bi se prenuo:
U Pisarsku sam opet zašo,
Ljubav svoju staru našo...
Ali nitko da mu se pridruži u njegovoj sreći; njegov je mučaljivi drug gledao na sve te izljeve čak nekako kivno i nepovjerljivo. Bio je tu još jedan
čovjek za koga bi se po vanjštini reklo da je bivši činovnik. Sjedio je sam za se, za svojom staklenkom, pomalo pijuckao i promatrao sve oko sebe. I on je bio nekako uzbuđen.

1 - Vlasnik radionice šešira u tadašnjem Petrogradu



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
II

Raskoljnikov nije bio navikao na svjetinu i, kako već rekosmo, klonio se svakog društva, pogotovo u posljednje vrijeme. Ali sad ga je najednom nešto privuklo ljudima. Kao da se u njemu zbivalo nešto novo i u isti mah kao da se nekako zaželio ljudi. Za ovo mjesec dana koliko je bio obuzet svojim jadom i sumornim uzbuđenjem, posustao je toliko da je poželio da bar načas otpo-čine u nekom drugom svijetu, bilo kakvom, te se sad rado zadržao u ovoj krčmi, koliko god ona bila prljava.
Krčmar je bio u drugoj prostoriji, ali je često svraćao u ovu glavnu, silazeći u nju odnekud niza stube, pri čemu su se najprije pomaljale njegove ulaštene gizdave čizme s velikim crvenim posuvracima. Bio je u plisiranu kaputu i dozlaboga umašćenu crnu atlasnu prsluku, bez rupca oko vrata, a cijelo lice kao da mu je bilo namazano uljem, poput željezne brave. Za šankom je stajao dječak od svojih četrnaest godina, a uza nj još jedan mlađi dečko koji je dvorio kad bi tko što naručio. Na šanku bijahu narezani krastavci, crn dvopek i riba izrezana na komade; sve je to grdno zaudaralo. Bijaše zagušljivo tako da je bila muka tu i sjediti, a sve je bilo toliko prožeto alkoholnim zadahom te se činilo da bi se čovjek mogao od samog tog zraka opiti za pet minuta.
Događa se da se susretnemo i s potpuno nepoznatim ljudima za koje se počnemo zanimati od prvog pogleda, nekako naglo, neočekivano, prije nego što progovorimo s njima i jednu riječ. Upravo je takav dojam izazvao u Raskoljni-kova onaj gost što je sjedio malo dalje i bio nalik na umirovljenog činovnika. Mladić se poslije više puta prisjetio tog svog prvog dojma i pripisivao ga, štoviše, nekakvu predosjećaju. Neprestance je zirkao na činovnika, naravno i zato što je činovnik uporno njega gledao te je bilo očito da bi i te kako rado za-podjeo s njim razgovor. Ostale je ljude u krčmi, pa i samog krčmara, činovnik gledao nekako tako kao da se navikao na njih, pa kao da su mu i dodijali, a u isti mah i s primjesom nekog uznositog nehaja, kao da su to ljudi nižeg položaja i naobrazbe s kojima on nema što razgovarati. Bijaše to čovjek koji je prevalio pedesetu, srednjeg rasta i čvrste građe, prosijed i dobrano ćelav, žut, čak i zelenkast u licu podbuhlom od neprestanog pijančevanja, nabreklih vjeđa iza kojih su se caklile kao pukotinice uske ali živahne zakrvavljene oči. Međutim, bilo je nešto na njemu vrlo čudno; u pogledu mu je blistao čak nekakav zanos — valjda i razum i pamet — ali u isto vrijeme kao da je prosijavala i ludost. Na njemu bijaše star, posve pohaban crn frak s kojeg su bila pootpadala puceta. Samo se još kako-tako držalo jedno puce koje je zakopčavao, želeći očito ostati pristojan. Ispod prsluka od nankina visio mu je plastron, sav zgužvan, zamazan i ispolijevan. Bio je obrijan, kao činovnik, ali već poodavno, tako da mu je po licu bila gusto izbila sivkasta čekinjasta dlaka. Pa i u njegovim manirama zapažalo se zaista nešto dostojanstveno činovnički. Ali je bio nemiran, mrsio je kosu i pokatkad ojađeno podupirao objema rukama glavu naslanjajući se poderanim laktovima na ispolijevani i ljepljivi stol. Najposlije upre pogled u Raskoljnikova te prozbori glasno i odrješito:
— Smijem li vam se, milostivi gospodine, obratiti i uljudno porazgovarati s vama? Jer, premda niste naoko osobito ugledni, iskustvo mi govori da ste čovjek naobražen i nevičan piću. Oduvijek sam cijenio naobraženost udruženu s iskrenim osjećajima, a uz to sam i titularni savjetnik 2. Zovem se Marmeladov; titularni savjetnik. Smijem li znati jeste li već izvoljeli služiti?
— Nisam, studiram... — odgovori mladić, ponešto iznenađen i posebnim, kićenim načinom govora i time što mu je pitanje upućeno tako otvoreno, bez okolišanja. Iako je maloprije časkom bio poželio ma kakav dodir s ljudima, pri prvoj riječi koja mu je uistinu bila upućena, iznenada ga obuze neugodno i razdražljivo gađenje prema svakoj nepoznatoj osobi koja mu pristupa, ili bi mu samo htjela pristupiti.
— Student, dakle, ili bivši student! — uzvikne činovnik. — Upravo sam tako i mislio. Iskustvo, milostivi gospodine, dugogodišnje iskustvo! — i hvalisavo se kucne prstom po čelu. — Bili ste student ili ste se bavili nekom znanstvenom strukom! Nego, dopustite...
Pridigne se, posrne, dohvati svoju staklenku i čašicu i sjede do mladića, malko ukoso od njega. Bio je pripit ali je govorio glatko i tečno, samo je na mahove zapinjao i otezao u govoru. Čak je nekako pohlepno saletio Raskoljnikova, baš kao da ni on nije već mjesec dana ni s kim razgovarao.
— Milostivi gospodine - poče gotovo svečano - siromaštvo nije porok, to je istina. Znam da ni pijanstvo nije vrlina, baš naprotiv. Ali uboštvo, milostivi gospodine, uboštvo je porok, molim lijepo. U siromaštvu čovjek još može sačuvati prirođenu plemenitost osjećaja, a u uboštvu to više nikad nitko ne može. Zbog uboštva čak ni batinom ne tjeraju čovjeka nego ga metlom čiste iz ljudskog društva, da bude još uvredljivije; i pravo je tako jer sam u uboštvu prvi ja spreman da sam sebe vrijeđam. Pa kako ne bi čovjek pio! Milostivi gospodine, prije mjesec dana moju je suprugu istukao gospodin Lebezjatnikov, a moja supruga nije isto što i ja! Razumijete li? Dopustite još da vas upitam, onako, makar iz puke znatiželje: jeste li izvoljeli kad noćiti na Nevi, na šlepovima sa sijenom?
— Nisam, nisam imao prilike — odgovori Raskoljnikov. — A što?
— E pa, ja evo odande dolazim, molim lijepo, evo već petu noć...
Natoči sebi čašicu, iskapi je i zamisli se. I zaista, na njegovu odijelu, pa i u kosi, prionule su bile ponegdje vlati sijena. Po svoj prilici nije se pet dana svlačio ni umivao. Osobito su mu ruke bile zamazane, onako debele, crvene, prljavih nokata.
Njegove su riječi privukle, čini se, opću iako slabu pozornost. Dječaci su se za šankom zasmijuljili, a čini se da je gazda sišao iz gornje prostorije upravo zato da posluša »veseljaka«. Sjeo je malo dalje i zjevuckao lijeno ali dostojan-stveno. Očito su tu Marmeladova svi dobro poznavali. Zacijelo je i sklonost kićenu govoru stekao iz navike da često vodi razgovore s kojekakvim neznanci-ma po krčmama. Ta se navika pretvara u gdjekojih pijanica u potrebu, poglavito u onih s kojima kod kuće postupaju strogo i despotski. Stoga se u pijanu društvu vazda trse da se nekako opravdaju, pa i da steknu poštovanje, ako ikako mogu.
— Veseljak! — glasno će gazda. - A što ne radite, što ne služite kad ste činovnik?
— Zašto ne služim, milostivi gospodine — prihvati Marmeladov obraćajući se jedino Raskoljnikovu, kao da ga je on to pitao — zašto ne služim? Pa zar mislite da mene srce ne boli zato što kradem bogu dane? Kad je gospodin Lebezjatnikov prije mjesec dana svojim rukama istukao moju suprugu, a ja ležao pijan, mislite da nisam tada patio? Molim vas, mladiću, je li se vama kad dogodilo... hm... pa eto, da utaman molite da vam pozajme novaca?
— Jest... ali kako to mislite utaman?
— Pa tako, potpuno utaman, molim lijepo, kad unaprijed znaš da od toga neće biti ništa. Eto, znaš, na primjer, unaprijed i pouzdano znaš da ti taj i taj
čovjek, taj neobično čestiti i vrijedni građanin neće dati novaca ni za živu glavu, jer zašto bi mi i dao, pitam ja vas? Pa zna on da mu ne bih vratio. Iz samilosti? Ali gospodin Lebezjatnikov, koji prati razvoj suvremene misli, tumačio je neki dan kako samilost u današnje doba čak i nauka zabranjuje, i rekao je da se toga već drže u Engleskoj, zemlji političke ekonomije. I zašto bi mi on dao, pitam ja vas. Pa ipak, eto, premda unaprijed znam da neće dati, odlazim do njega i ...
— Zašto onda idete? — priupita ga Raskoljnikov.
— Pa kad nemam kome drugom, kad više nemam kamo otići! Ipak bi trebalo da svaki čovjek može nekamo otići. Jer, ima takvih trenutaka kad čovjek svakako treba bar da nekamo ode! Kad je moja jedinica kći prvi put izišla sa žutom knjižicom, morao sam i ja otići... (moja kći ima žutu knjižicu, znate...) — nadoda onako uz put, gledajući mladića pomalo uznemireno. - Ma ništa, milostivi gospodine, nije važno! - pohita odmah da doda tobože mirno, kad su oba dječaka za šankom prasnula u smijeh, a i sam se gazda osmjehnuo. - Nije važno, molim lijepo! Uopće me ne smeta što ljudi tako vrte glavom jer svi to već znaju i svaka se tajna otkrije; i na sve to ne gledam s visoka nego skrušeno. Neka! Neka! »Evo čovjeka!« 3(1) Oprostite mladiću, možete li vi... Ma ne, izrazit ću se snažnije i slikovitije: neću reći možete li, nego usuđujete li se, gledajući me tako u ovom času, odlučno ustvrditi da ja nisam svinja?
Mladić ne odgovori ni crne ni bijele.
— E pa, molim — produži besjednik ozbiljno i još nekako dostojanstvenije, pošto je pričekao da se slegne kikot što se opet bio razlegao u prostoriji. - E pa, molim, neka sam i svinja, ali ona je dama! Ja sam zvijer po svom obličju, ali moja supruga Katerina Ivanovna naobražena je osoba i rođena kćerka višeg oficira. Neka, neka sam ja hulja, ali ona je plemenita srca i puna osjećaja profinjenih odgojem. Pa ipak... eh, kad bi me bar požalila! Milostivi gospodine, milostivi gospodine, ama, trebalo bi da svaki čovjek ima bar jedno takvo mjesto gdje bi i njega požalili! Katerina Ivanovna je doduše velikodušna dama, ali je nepravedna ... I premda mi je i samom jasno, kad me čupa za kosu, da me čupa samo zato što me od srca žali, jer, ponavljam vam bez stida, mladiću, da me čupa za kosu — potkrijepi još dvaput dostojanstvenije kad je ponovo začuo kikot — ali, bože moj, kad bi me bar jedanput... Ali ne! Ne! Sve je to utaman i nije vrijedno spomena! Nije vrijedno spomena!... Jer je već više puta bivalo onako kako želim i već su me više puta požalili, ali... takve sam ćudi, skot od rođenja!
— Dabome! - pripomene gazda zijevajući.
Marmeladov odlučno lupi šakom o stol.
— Takve sam ćudi! Znate li, znate li, gospodine moj, da sam joj čak i čarape zapio! Ne cipele, molim lijepo, to bi još bilo koliko--toliko normalno, nego čarape, čarape sam joj zapio! I rubac sam joj od kozje vune, koji je davno nekad dobila na dar, isto tako zapio, njezin rođeni rubac, a ne moj; a stanujemo u hladnoj rupčagi pa je zimus prozebla i počela kašljati, već i krv baca. A imamo troje nejake djece i Katerina Ivanovna radi od jutra do mraka, riba i čisti i djecu pere jer je od malih nogu navikla na čistoću, a prsa joj slaba i naginje sušici, i sve vam to ja osjećam. Zar mislite da ne osjećam? I što više pijem, to više osjećam. Zato i pijem što u piću ovom samilost i osjećaje tražim... Pijem jer hoću još dvaput više da patim!
I glava mu, reklo bi se od očaja, klone na stol.
— Mladiću — nastavi pridižući ponovo glavu — s lica vam čitam kanda neki jad. Čim ste ušli, pročitao sam ga pa sam vam se baš zato odmah i obratio. Jer, kazujući vam što sam sve proživio u svom vijeku, ne kanim izvrgavati sebe ruglu pred ovim dangubama, koje ionako sve to znaju, nego tražim osjećajna i naobra-žena čovjeka. Znajte dakle da se supruga moja školovala u otmjenom gubernijskom plemićkom internatu, a na završetku je školovanja plesala sa šalom pred gubernatorom i drugim ličnostima te je dobila zlatnu medalju i pohvalnicu. Medalju ... hja, medalju smo prodali ... već odavno... hm... a pohvalnica joj i dan-danas leži u škrinji, baš ju je nedavno pokazivala gazdarici. Iako se s gazdaricom neprestance gloži, htjela se bar pred nekim pohvaliti i ispričati ponešto o negdašnjim sretnim danima. Ne zamjeram joj, ne zamjeram, jer joj je još samo to ostalo u sjećanju, sve je drugo netragom nestalo! Jest, jest, nagla je to dama, ponosita i nepopustljiva. Sama riba pod i o suhu kruhu živi, ali ne da na se. Zato ni gospodinu Lebezjatnikovu nije htjela oprostiti njegovu grubost, a kad ju je gospodin Lebezjatnikov zbog toga istukao, nije toliko od bubotaka pala u postelju koliko od povrijeđenih osjećaja. Uzeo sam je već kao udovicu, sa troje djece, jedno drugom do uha. Za prvog muža, pješadijskog oficira, pošla je bila iz ljubavi i radi njega je pobjegla od kuće. Neizmjerno je voljela muža, ali se on prokartao, dopao pod sud pa tako i umro. Pri kraju ju je i tukao; a ona mu doduše nije ostajala dužna, što mi je točno i iz dokumenata
poznato, ali ga se i dan-danas sjeća sa suzama u očima i ističe ga meni za primjer, a meni je to drago, drago, jer bar u mašti misli kako je nekad bila sretna... I ostala vam ona tako za njim sa troje malodobne djece u dalekom i zabitnom kraju, gdje sam i ja tada boravio, ostala je u takvoj očajnoj bijedi da vam to nisam kadar ni opisati, iako sam se svačeg nagledao u svom vijeku. Rodbina joj sva okrenula leda. A bila je i ponosita, pretjerano ponosita... I eto, tada, milostivi gospodine, tada je ja, i sam udovac i sa četrnaestogodišnjom kćerkom od prve žene, lijepo zaprosim jer je nisam mogao gledati kako se zlopati. Možete po tome prosuditi kolike su bile njene nedaće kad je ona, onako naobražena i lijepo odgojena i ugledna roda, pristala da pođe za me! Ali je pošla! Plakala je i ridala i ruke kršila — ali je pošla! Jer nije imala kud. Razumijete li, razumijete li, milostivi gospodine, šta to znači kad se više nema kud? Ne! To vi još ne razumijete... I punu godinu dana obavljao sam svoju dužnost pošteno i časno i nisam ovo ni pomirisao (tu upre prstom u bocu) jer sam po prirodi osjećajan. Ali ni tako joj nisam mogao ugoditi; a onda sam i namještenje izgubio, i opet ne svojom krivnjom nego zbog kadrovskih promjena, pa sam se odao piću!... Bit će već godina i pol dana kako smo se napokon, nakon potucanja od nemila do nedraga i nebrojenih neprilika, našli u ovoj velebnoj prijestolnici ukrašenoj nebrojenim spomenicima. I ovdje sam dobio namještenje... Dobio ga i ponovo izgubio. Razumijete li? Ovaj put sam ga izgubio svojom krivnjom jer je iz mene provalila moja prokleta ćud... I sad smo podstanari kod gazdarice Amalije Fjodorovne Lipevehzelj, a od čega živimo i čime plaćamo, to vam ne bih znao reći. Stanuju tamo i mnogi drugi pored nas... Pakao, jeza i užas... hm... da... Dotle mi je i kćerka porasla, iz prvog braka, a koliko je samo sirotica pretrpjela, kćerka moja, od maćehe dok nije poodrasla, o tome vam neću ni govoriti. Jer, premda je Katerina Ivanovna puna plemenitih osjećaja, nagla je i razdražljiva dama, učas plane... Jest, molit ću lijepo! Ali, nećemo sad o tome! Kao što i sami možete zaključiti, Sonja nije išla u škole. Pokušao sam prije četiri godine da prođem s njom zemljopis i opću povijest, ali kako baš nisam dobro potkovan, a nisam imao ni poštenih priručnika, jer kakve su one knjižice što sam ih imao... hm... a sad više ni njih nema, tih knjižica, pa se na tome i svršilo cijelo njezino školovanje. Kod perzijskog cara Kira smo stali. Poslije, kad je već poodrasla, pročitala je nekoliko knjiga ljubavnog
sadržaja, a nedavno je dobila od gospodina Lebezjatnikova jednu knjigu, Lewesovu Fiziologiju 4 — znate li možda za nju? - i pročitala je s velikim zanimanjem, čak je i nama čitala odlomke iz nje: to vam je, eto, cijela njezina naobrazba. A sad, da vam, milostivi gospodine, u svoje ime postavim jedno osobno pitanje: što mislite koliko može zaraditi siromašna ali poštena djevojka poštenim radom?... Ni petnaest kopjejaka na dan, gospodine moj, neće zaraditi, ako je poštena i ako nema osobita dara, pa i to samo ako ne digne glavu s posla! Štoviše, državni savjetnik Klopštok, Ivan Ivanovič — jeste li čuli za njega? - ne samo što joj nije do dana današnjeg platio što mu je sašila šest košulja od holandskog platna, nego ju je još uvrijedio i otjerao, zatoptao nogama i obasuo je pogrdama, tobože zato što mu ovratnici nisu sašiveni po mjeri i ukoso mu stoje. A onamo dječica gladuju... A Katerina Ivanovna krši ruke i sve hoda po sobi i crvene joj pjege izbile po obrazima, kao što svagda biva u toj bolesti, i veli: »Živiš kod nas, gotovanko jedna, jedeš i piješ i griješ se,« a vraga pije i jede kad ni dječica po tri dana ne vide korice kruha! Ja sam tada ležao... ama, što da krijem! Ležao sam pijan, molit ću lijepo, i čujem kako Sonja govori (onako pokorna i glasić joj tako krotak... plavokosa je a lice joj uvijek blijedo, mršavo), kaže ona: »Pa zar zbilja, Katerino Ivanovna, da se u tako što upustim?« A ona Darja Francovna, opaka žena i policiji dobro poznata, raspitivala se već tri puta kod gazdarice. »Pa što,« odgovara joj Katerina Ivanovna, onako podrugljivo, »što imaš čuvati? Baš mi je to neko blago!« Ali ne zamjerite joj, ne zamjerite joj, milostivi gospodine, ne zamjerite joj! Nije bila pri zdravoj pameti kad je to rekla, bila je uzrujana, bolesna i djeca su plakala jer nisu imala što jesti, i više je to rekla da je uvrijedi nego u pravom smislu... Jer, Katerina Ivanovna vam je takve ćudi, i čim se djeca rasplaču, pa makar i od gladi, odmah ih počne tući. I vidim ja, negdje oko šest sati, Sonječka ustala, ogrnula rubac, obukla ogrtač i otišla od kuće, a negdje oko devet se vratila. Došla pa ravno do Katerine Ivanovne i na stol pred nju položi bez riječi trideset rubalja. Ni riječi nije progovorila, ni da je pogleda, samo je uzela naš veliki zeleni rubac od polusukna (imamo takav jedan zajednički rubac, od polusukna), pokrila se njime preko glave i legla u krevet, okrenula lice zidu, samo joj se ramena i cijelo tijelo neprestance tresu... A ja i dalje sve onako ležim, molit ću lijepo... I onda vidim, mladiću, kako zatim Katerina Ivanovna, isto tako bez riječi, prilazi Sonječkinu krevetu — cijelu je večer do njezinih nogu proklečala, ljubila joj noge, nije htjela ustati, i poslije su obadvije tako zajedno zaspale, zagrljene... obadvije... obadvije... jest, molit ću lijepo... a ja... ja sam dotle pijan ležao, molit ću lijepo.
Marmeladov ušuti kao da ga je izdao glas. Zatim odjednom brže-bolje natoči, popije i hrakne.
— Odonda, gospodine moj - produži nakon kraće šutnje -odonda, zbog jedne nemile zgode i prijave zlonamjernih osoba, čemu je napose pripomogla Darja Francovna, tobože zato što joj nismo iskazali dužno poštovanje, odonda je moja kćerka, Sofja Semjonovna, dužna nositi sa sobom žutu knjižicu, pa nije više mogla ostati kod nas. Jer i gazdarica, Amalija Fjodorovna, nije htjela dopustiti (iako je prije toga i sama pomagala Darji Francovnoj), pa i gospodin Lebezjatnikov... hm... Pa eto, zbog Sonje je i došlo do njegova sukoba s Katerinom Ivanovnom. Iz početka je i sam oblijetao oko Sonječke, a sad se odjednom počeo napuhavati: »Kako da ja,« veli, »ovako prosvijećen čovjek, stanujem u istom stanu s takvom jednom?« A Katerina Ivanovna nije mu dala za pravo, počela se pravdati... pa je tako i došlo do toga... I sad nam Sonječka dolazi najčešće pod večer, pomaže Katerini Ivanovnoj i daje nam koliko može... A stanuje kod krojača Kapernaumova, kod njih je na stanu a Kapernaumov je šepav i mutav, i cijela je ona njegova velika obitelj isto tako mutava. I žena mu je mutava... Svi su u jednoj sobi, ali Sonja ima svoju, s pregratkom... Hm, da... Siromašan svijet i mutav... da... Čim sam izjutra ustao, obukao sam svoje prnje, podigao ruke prema nebesima i zaputio se do presvijetloga Ivana Afanasjeviča. Poznajete li možda presvijetloga Ivana Afanasjeviča?... Ne poznajete?... E, onda ne poznajete pravednika božjeg! To vam je vosak... vosak pred licem Gospodnjim; jako tajet vosk!... 5 Čak su i suzu pustili kad su izvoljeli sve saslušati. »E pa, Marmeladove,« veli, »jednom si već iznevjerio moje nade... Uzet ću te još jedanput na svoju osobnu odgovornost,« baš mi tako veli, »upamti,« kaže, »a sad idi!« Izljubih mu prah pod nogama, u mislima, naravno, budući mi u zbilji ne bi dali jer su velikodostojnik i čovjek novih državničkih i prosvijećenih shvaćanja; vratim se kući, a kad rekoh da sam opet primljen u službu i da primam plaću, bože, kakvo je to veselje bilo...
Marmeladov opet ušuti od snažna uzbuđenja. Uto upadne s ulice cijela družina pijanaca, već dobro nakresanih, i s ulaza se razlegne svirka unajmljenog vergla i promukao glasić sedmogodišnjeg djeteta koje je pjevalo »Hutorok« 6. Nastane graja. Krčmar i posluga pozabaviše se pridošlicama. Međutim, Marmeladov nastavi svoje kazivanje ne hajući uopće za njih. Reklo bi se da je već klonuo, ali što mu je piće više udaralo u glavu, to je bivao govorljiviji. Uspomene na nedavni uspjeh u službi kao da ga oživiše i čak mu nekako obasjaše lice. Raskoljnikov ga je pozorno slušao.
— Bilo je to, gospodine moj, prije pet tjedana. Jest... Čim su to doznale Katerina Ivanovna i Sonječka, bože, baš kao da sam se preselio u kraljevstvo božje. Nekad sam ležao kao svinja, a psovke samo pljušte! A sad: na prstima hodaju, djecu umiruju: »Semjon Zaharič se na poslu umorio, odmara se, pst!« Kavom me napajaju prije nego što ću na posao, tuku mi slatko vrhnje. Počele su pravo slatko vrhnje kupovati, čujete li? I otkud su samo skucale jedanaest rubalja i pedeset kopjejaka da me pristojno opreme, to mi nije jasno. Čizme, platneni plastron — predivan, mundir, sve su vam to one sprtljale za jedanaest i pol rubalja — da bolje ne može biti, molit ću lijepo. Vratim se sutradan prvi put s posla kad vidim: Katerina Ivanovna zgotovila dva jela, juhu i usoljenu govedinu sa hrenom, o čemu do tada ni sanjali nismo. Nema vam ona inače nikakvih haljina... ama baš nikakvih, molim lijepo, a sad se najednom spremila kao da će u goste, dotjerala se, i nije da kažete bogzna šta, nego onako, znaju one od ničega sve da stvore: počešljaju se, pa ovratnik kakav čisti nađu, pa orukvice, i kad pogledaš, sasvim druga osoba, i pomladila se i proljepšala. Moja je golubica Sonječka pripomogla samo novčano, jer joj se, veli, ne priliči da neko vrijeme k nama često dolazi, osim možda u sumrak, da je nitko ne vidi. Čujete li vi to, čujete li? Prilegnem ja malo poslije ručka kad tamo, šta mislite, iako se još prije tjedan dana bila grdno posvađala s gazdaricom, Amalijom Fjodorovnom, Katerina Ivanovna nije odoljela da je ne pozove na kavu.
Dva sata su prosjedile i neprestano nešto šaputale. »Sad je,« veli, »Sem-jon Zaharič u službi i plaću prima, sam je otišao do presvijetloga i presvijetli je sam izišao pred njega, svima je drugima kazao neka čekaju a Semjona Zahariča je uhvatio za ruku i pored svih njih uveo u kabinet.« Čujete li to, čujete li? »Sjećam se, naravno, vaših zasluga, Semjone Zahariču,« veli, »premda ste bili podložni onoj nerazumnoj slabosti, budući da ste sad dali svoju riječ, a osim toga je ovdje kod nas krenulo sve nizbrdo bez vas (čujte samo čujte!), uzdam se ipak,« veli, »u vašu poštenu riječ,« sve vam je to ona, kažem vam, naprosto iz prsta isisala, ali nikako zbog neke lakoumnosti nego jedino da se pohvali, molit ću lijepo! Pa i sama u sve to vjeruje, zabavlja se sama svojim izmišljotinama, bog bio s njom! I ne zamjeram joj; ne, to joj ne zamjeram!... A kad sam joj prije šest dana prvu svoju plaću, dvadeset tri rublja i četrdeset kopjejaka, netaknutu donio, nazvala me je mališom svojim: »Mališa moj dragi!« veli mi. I to kad smo bili nasamu, molim lijepo, razumijete li? A što ima na meni lijepo, i kakav sam vam ja muž? I još me za obraz uštinula i veli: »Mališa moj dragi!«
Marmeladov ušuti i kanda se htjede nasmiješiti, ali mu se najednom podbradak zatrese. Ipak se obuzda. Ta krčma, taj propalica, pet noći na šlepovima sa sijenom i boca, a u isti mah ta prevelika ljubav prema ženi i obitelji, sve je to dovodilo njegova slušatelja u nedoumicu. Raskoljnikov ga je napeto slušao, ali mu je bilo teško pri duši. Ljutio se na sama sebe što je uopće svratio ovamo.
— Milostivi gospodine, milostivi gospodine! — usklikne Marmeladov pošto se opet pribrao. — Eh, gospodine moj, vama je sve ovo možda smiješno kao i drugima, samo vas uznemiravam svim ovim glupim mizernim pojedinostima iz svog obiteljskog života, ali meni nije do smijeha! Jer sve to sad ponovo proživljavam... I cijeli taj rajski dan u svom životu, i cijelu tu večer, proveo sam u poletnim sanjarijama: naime, kako ću sve to urediti, i dječicu obući, i njoj osigurati mir, i svoju jedinicu kćerku iz sramote vratiti u krilo obitelji... I mnogo, mnogo što drugo... To se valjda može čovjeku oprostiti, gospodine. Međutim, gospodine moj dragi (Marmeladov odjednom nekako uzdrhta, podigne glavu i zagleda se u svog slušatelja), međutim, već sutradan, nakon svih tih sanjarija (evo, sad će biti tome ravno pet dana), pred večer, s pomoću lukavštine, kao noćni tat, ukradem Katerini Ivanovnoj ključ od škrinje, izvadim ono što je još ostalo od plaće, i evo, molim, pogledajte me lijepo, svi odreda! Peti je dan kako sam otišao od kuće, i tamo me traže, i službi je kraj, i mundir mi leži u krčmi kod Egipatskog mosta, a u zamjenu sam dobio ovu munduru ... svemu je kraj!
Marmeladov se lupi šakom po čelu, stisne zube, sklopi oči i snažno se odupre o stol. Ali mu se lice u tili čas naglo izmijeni pa tobože lukavo i nekako drzovito zirne na Raskoljnikova, nasmije se i reče:
— A danas sam bio kod Sonje, išao sam tražiti od nje novaca da razbijem
mamurluk! He-he-he!
— Pa je li dala? — dovikne netko sa strane od onih koji su pridošli, dovikne i prasne u grohotan smijeh.
— Evo, baš sam ovo pola litre kupio za njene pare — izusti Marmeladov obraćajući se jedino Raskoljnikovu. — Trideset kopjejaka mi je dala svojim rukama, posljednje što je imala, vidio sam svojim očima... Ništa nije rekla, samo me nijemo pogledala... Tako tek tamo gore, a ne na zemlji... žale ljude, plaču, a ne kore, ne kore! A to još više boli, gospodine, još više boli kad ne kore!... Trideset kopjejaka, jest, molim lijepo. A i njoj bi sad dobro došli, je l' da? Pa što vi mislite, gospodine dragi? Ona sad mora paziti na čistoću. A ta čistoća stoji para, ta posebna čistoća, razumijete li? Razumijete? Pa, recimo, treba kupiti neke pomade, ne može opet bez toga, molim lijepo; pa suknje uštirkane, pa cipelice neke zgodne, nešto ekstra, da može nožice pokazati kad mora prekoračiti lokvu. Razumijete li, razumijete valjda, gospodine, što znači ta čistoća? Eto, vidite, a ja, njen rođeni otac, izdrančio od nje tih trideset kopjejaka da razbijem mamurluk! I pijem, molim lijepo! ... I već sam ih zapio!... E pa, tko bi još ovako nekog kao što sam ja požalio? A? Je 1 vam sad žao, gospodine, mene, il nije? Recite, gospodine, je l' vam žao il' nije? He-he-he-he!
Htjede opet natočiti, ali više nije imao što. Boca je bila prazna.
— A što da te žali? - dovikne gazda koji se opet našao uz njih.
Razlegne se smijeh, pa i psovke. Smijali su se i psovali i oni što su ga slušali i oni što ga nisu slušali, nego, tek onako, promatrali bivšeg činovnika.
— Žali! Zašto da me žali! — zavapi najednom Marmeladov ustajući ispružene ruke, upravo obasjan nadahnućem, kao da je samo čekao da čuje te riječi. — Što da me žali, kažeš? Tako je! Nema me što žaliti! Raspeti me treba, raspeti na križ, a ne žaliti! Pa dobro, raspni me, suče, raspni, a kad me raspneš, požali me! Onda ću i sam poći na raspeće jer ne žudim za veseljem, nego za jadima i suzama!... Misliš li ti, trgovče, da sam ovo tvoje piće u slast popio? Jade, jade sam tražio na dnu ove boce, jade i suze, i okusio sam ih i našao; ali požalit će nas onaj koji je sve požalio i koji je sve i sva razumio, on jedini, a on je baš sudac. Doći će na sudnji dan i zapitati: »A gdje je kćerka što sebe žrtvova maćehi opakoj i sušičavoj, djeci tuđoj i malodobnoj? Gdje je kćerka što se smili na oca svojega zemaljskog, pijanduru odurnu, ne libeći se zvjerstva njegova?« I kazat će joj! »Hodi! Oprostio sam ti već jedanput... Oprostio sam ti jedanput... Opraštaju ti se i sad grijesi tvoji mnogi, zato što si mnogo voljela...« I oprostit će
mojoj Sonji, oprostiti, znam već da će joj oprostiti... To sam maloprije, kad sam bio kod nje, u srcu osjetio!... I svima će presuditi i oprostiti, i dobrima i zlima, i mudrima i poniznima... I kad svrši sa svima, onda će i nama prozboriti: »Izlazite,« reći će, »i vi! Izlazite, pijanice, izlazite, slabići, izlazite, sramotnjaci!« I svi ćemo izaći, bez stida, i stat ćemo pred njega. I kazat će nam: »Svinje ste vi, obličja zvjerskog i kova njihova; ali dođite i vi!« I prozborit će oni mudri, prozborit će oni razumni: »Gospodine! Rašta ove primi?« I kazat će im: »Zato ih primih, mudraci, zato ih primih, razumnici, što ni jedan od njih nije sebe držao ovoga dostojnim ...« I raširit će prema nama ruke svoje a mi ćemo pasti ničice... i proplakat ćemo... i sve ćemo shvatiti! Tada ćemo sve shvatiti!... I svi će shvatiti... i Katerina Ivanovna... i ona će shvatiti... Gospodine, dođi kraljevstvo tvoje!
I klone na klupu, iscrpljen i iznemogao, ne gledajući ni u koga, kao da je zaboravio na sve oko sebe, i duboko se zamisli. Njegove su riječi izazvale stanovit dojam; načas je nastala šutnja, ali se ubrzo opet razlegoše smijeh i psovke:
— Mudrijaš!
— Zapleo se u lažima!
— Činovnik!
I tako redom.
— Hajdemo, gospodine — odjednom će Marmeladov pridižući glavu i obraćajući se Raskoljnikovu. - Otpratite me do kuće... Kozeljevljeva kuća, u dvorištu. Vrijeme je... da se vratim Katerini Ivanovnoj...
Raskoljnikov je već odavno želio otići; a svakako je kanio i pomoći čovjeku. Pokazalo se da je Marmeladov kudikamo slabiji na nogama nego na jeziku, pa se svom težinom oslonio na mladića. Do kuće je njegove bilo dvjesta-trista koraka. Što su se više primicali kući, to su pijanca više obuzimali strah i smetenost.
— Ne bojim se ja sada Katerine Ivanovne — mrmljao je uzrujano - niti toga što će me za kosu čupati. Kakva kosa!... Baš me briga za kosu! Kad vam kažem! I bolje da me počupa, ma ne bojim se ja toga... ja se... očiju njenih bojim... jest... očiju... I crvenih se pjega na obrazima bojim... i onda se još i njezina disanja bojim ... Jesi li vidio kako takvi bolesnici dišu ... kad su uzrujani? I dječjeg se plača bojim... Jer, ako ih Sonja nije nahranila, onda... ne znam šta ću! Ne znam! A udaraca se ne bojim... Znaj, gospodine, da me takvi
udarci ne samo ne bole nego da i uživam u njima... Jer bez toga više i ne mogu. Bolje je tako. Neka me istuče, neka se iskali... bolje je tako... A evo i kuće, Kozeljevljeve kuće. Bravara, Nijemca, bogataša... vodi me!
Uđoše iz dvorišta u kuću i popeše se na treći kat. Stube su bivale, što dalje, to mračnije. Bilo je već gotovo jedanaest sati i, premda u to doba nije u Petrogradu još prava noć, na vrhu stubišta bijaše vrlo mračno.
Mala čađava vrata na kraju stuba, na samu vrhu, bijahu otvorena. Krnja-dak svijeće osvjetljavaše sirotinjsku sobu dugačku desetak koraka. Sve bijaše razbacano i u neredu, napose kojekakve dječje prnje. Najdalji kut bijaše zastrt poderanom plahtom. Iza nje je zacijelo stajala postelja. U samoj sobi bijahu sve-ga dva stolca i divan presvučen voštanicom, sav izderan, a ispred njega stajaše stari kuhinjski stol od jelovine, neobojen i ničim nepokriven. Na rubu stola do-gorijevaše krnjadak lojanice u željeznu svijećnjaku. Bilo je očito da Marmela-dovljevi stanuju u zasebnoj sobi, ne samo u jednom njenu dijelu, ali je soba bila prolazna. Vrata što su vodila u druge prostorije ili ćelije, na koje je bio razdije-ljen stan Amalije Lipevehzelj, bijahu odškrinuta. Odande dopirahu graja i vika. Kikot. Reklo bi se da se kartaju i piju čaj. Gdjekad bi pala i koja paprena riječ.
Raskoljnikov odmah prepozna Katerinu Ivanovnu. Bijaše to strašno mršava žena, tanka, povisoka i skladno građena, još i sad divne kestenjaste kose, a obrazi joj zaista bijahu osuti crvenim pjegama. Hodala je gore-dolje po svojoj maloj sobi, ruku stisnutih na prsima, ispucalih usana, dišući nepravilno i isprekidano. Oči joj bijahu užagrene kao u vrućici, ali pogled joj bijaše oštar i ukočen. Bolno se doimalo to sušičavo i uzbuđeno lice pri posljednjim zrakama krnjatka svijeće što su treperile na njemu. Raskoljnikovu se učini da joj nije više od trideset godina, zaista joj Marmeladov nije bio par... Nije čula ni opazila došljake; reklo bi se da je nekako zanesena, da niti što čuje niti što vidi. U sobi je bilo zagušljivo, ali nije bila otvorila prozor; sa stubišta je zaudaralo, ali ulazna vrata nisu bila zatvorena; iz unutarnjih prostorija, kroz odškrinuta vrata, kuljali su oblaci duhanskog dima i kašljala je, ali vrata nije zatvorila. Mlađa djevojčica od pet-šest godina spavala je na podu, nekako sjedećki, skvrčena, zarivši glavu u divan. Dječak, godinu dana stariji od nje, sav se tresao u kutu od plača. Bit će da je maloprije dobio batina. Starija djevojčica od svojih devet godina, povisoka i tanka kao trlica, samo u nekoj bijednoj i posvema poderanoj košuljici i sa starom poluplatnenom pelerinicom prebačenom preko golih ramena, sašivenom zacijelo prije dvije-tri godine jer joj nije dopirala ni do koljena, stajala je u kutu uz malog
brata i držala mu oko vrata svoju dugačku ruku suhu kao šibica. Kao da ga umiruje, nešto mu je šaputala i kojekako obuzdavala da opet ne zacmizdri, a u isto je vrijeme u strahu pratila mater svojim krupnim, prekrupnim tamnim očima koje su se doimale još krupnije na onom njenom mršavom i zaplašenom licu. Marmeladov nije ni ušao u sobu nego je na samim vratima kleknuo, a Raskoljnikova je gurnuo preda se. Kad je opazila neznanca, žena je rastreseno zastala pred njim, načas se prenula i kao da se upitala: zašto li je ovaj ušao? Ali bit će da je odmah pomislila da on ide u one druge sobe jer je njihova soba bila prolazna. Pošto je to zaključila, nije se više ni obazirala na njega nego je pošla do ulaznih vrata da ih zatvori. Iznenada vrisne kad ugleda muža kako kleči na samom pragu.
— A! — krikne izbezumljeno. — Vratio se! Razbojniče! Izrode!... A gdje su ti novci? Što ti je ostalo u džepu, pokazuj! I odijelo drugo! Gdje ti je ono odijelo? Gdje su novci? Govori!...
I uze ga pretresati. Marmeladov je odmah poslušno i pokorno raširio ruke da bi joj olakšao pretraživanje džepova. Nigdje ni kopjejke.
- Gdje su ti novci? — vikaše ona. — O, bože, pa valjda nije sve zapio! Pa dvanaest je rubalja još bilo u škrinji!...
I najednom ga u bijesu zgrabi za kosu i uvuče u sobu. Marmeladov joj je sam olakšavao posao vukući se ponizno za njom na koljenima.
- I u ovome vam ja uživam! Ni ovo mene ne boli, dapače, upravo mi go-di, mi-lo-sti-vi go-spo-di-ne - uzvikivao je dok ga je drmala vukući ga za kosu, tako da je jednom čak udario čelom o pod. Dijete što je spavalo na podu probudi se i zaplače. Dječak u kutu ne mogaše se svladati, uzdrhta i pohrli do sestre strašno uplašen, gotovo kao da ga je spopala kakva bolest. Starija djevojčica, onako bunovna, drhtala je kao prut na vodi.
— Zapio je! Sve je zapio, sve! — vikala je jadnica od očaja. — I odijelo je drugo na njemu! A ovi ovdje gladni, gladni! (Kršila je ruke pokazujući na djecu.) Uh, prokleta li života! A vas, zar vas nije sramota — navali odjednom na Raskoljnikova. — Ravno iz birtije! Jesi li pio s njim? I ti si pio s njim! Napolje!
Mladić se požuri da ode bez riječi. Uto su se još i unutarnja vrata bila širom otvorila i na njima se pomolilo nekoliko znatiželjnika. Izvirivahu drske nasmijane glave pokrivene kapicama, s cigaretama i lulama u zubima. Pojaviše se spodobe u kućnim haljecima, posve razdrljene, raskomoćene do nepristojnosti, poneki su držali karte u rukama. Osobito su se slatko smijali kad
je Marmeladov, dok ga je žena vukla za kosu, vikao da uživa u tome. Počeli su čak ulaziti u sobu; napokon zaori zloslutna cika: to je krčila sebi put sama Amalija Lipevehzelj da uspostavi red na svoj način i da po stoti put uplaši sirotu ženu prostačkim nalogom da se već sutra pokupi iz stana. Raskoljnikov je na odlasku još stigao turiti ruku u džep, zagrabiti nešto od sitniša koji su mu u krčmi bili uzvratili kad je razmijenio rubalj i neprimjetno ih ostaviti na prozorčiću. Poslije se, kad je već bio na stubištu, predomislio i umalo što se nije vratio.
»Ma kakvu sam to opet budalaštinu napravio,« pomisli. »Imaju oni ipak Sonju, a meni je i samom potreban novac.« Ali zaključi da sad više ne može uzeti taj novac i da ga ionako ne bi više uzeo, pa odmahne rukom i pođe kući. »Pa i Sonji treba za pomade,« nastavi u sebi hodajući po ulici i jetko se osmjehujući. »Skupo je košta ta čistoća... Hm! A možda će Sonječka danas i sama bankrotirati jer je to uvijek riskantan posao, lov na skupocjenu divljač... kopanje zlata... pa bi mogli svi ostati praznih šaka sutra bez mojih para... Pazi ti Sonje! Ipak, kakav su tu zlatni rudnik iskopali! I iskorištavaju ga! Još ga kako iskorištavaju! I navikli se. Pustili koju suzu i navikli se. Na sve se čovjek, podlac, navikne!«
I zamisli se.
— E, a što ako sam slagao — ote mu se odjednom — ako zaista čovjek, uopće čovjek, naime cijeli ljudski rod, nije podlac, onda znači da su sve ostalo predrasude, puke izmišljene bojazni, i da nema nikakvih zapreka i da tako i treba da bude.

2 - Srednji službenički čin u carskoj Rusiji.
3 - »Ecce homo« - riječi Poncija Pilata kad je pokazao Židovima Krista izbičevana i okrunjena trnovom krunom.
4 - »Fiziologija svakodnevnog života« Georgea Lewesa (1817-1878), muža George Eliot, izišla je u ruskom prijevodu 1861. i stekla veliku popularnost.
5 - »Kao što se vosak topi (pred licem Gospodnjim)« - riječi iz crkvenoslavenske pjesme.
6 - Popularna pjesma na riječi A. V. Koljcova (»Majurčić«).



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
III

Sutradan se, nakon nemirna sna koji ga nije okrijepio, probudio prilično kasno. Probudio se žučljiv, raspaljiv i pakostan i kivno se ogledao po svojoj sobici. Bijaše to majušna prostorijica, pet-šest koraka dugačka, neobično jadna, s onim svojim žućkastim, prašnim tapetama, odlijepljenim na mnogim mjestima od zida, i toliko niska da se malo viši čovjek osjećao u njoj tjeskobno, te mu se sve nekako činilo da će udariti glavom o strop. Kakva soba, takvo i pokućstvo: tri stara stolca, prilično trošna, u kutu obojen stol na kojem ležaše nekoliko bi-lježnica i knjiga; već po tome koliko su bile zaprašene vidjelo se da ih odavno nije ničija ruka taknula; i napokon glomazna sofa, nekoć presvučena cicom a sad
sva izderana, zapremala je gotovo cijeli zid i pola širine cijele sobe te služila Raskoljnikovu kao postelja. Često je spavao na njoj onakav kako se zatekao, ne svlačeći se, bez plahte, i pokrivao se svojim starim, otrcanim studentskim ogrta-čem i stavljao pod glavu mali jastuk, a pod njega podmetao sve što je imao od rublja, čistog i prljavog, da mu uzglavlje bude što više. Pred sofom je stajao stolić.
Teško da bi se čovjek mogao gore zapustiti i zanemariti; ali Raskoljnikovu je to u njegovu dotadašnjem raspoloženju čak i godilo. Potpuno se bio povukao iz svijeta, kao kornjača u svoj oklop, pa se jedio i grčio čak i kad bi ugledao lice služavke koja je bila dužna da ga dvori te je kadikad zavirivala u njegovu sobu. Tako to biva kod nekih monomana koji sve misli usredotoče na jedno. Gazdarica mu je već prije dva tjedna bila prestala davati hranu, a njemu nije ni na pamet palo da porazgovara s njom, iako nije uopće ručavao. Nastasja, kuharica i gazdaričina jedina sluškinja, bila je donekle i zadovoljna što im je podstanar tako raspoložen i potpuno mu je prestala pospremati i mesti sobu, samo bi onako, jedanput na sedmicu, iznebuha, uzela metlu u ruke. I sad ga je ona probudila.
— Diž se, šta spavaš! - vikne nad njim. — Prošlo je devet. Donijela sam ti čaj; oš li čaja? Mora da si izgladnio?
Podstanar otvori oči, strese se i prepozna Nastasju.
— Je li to čaj od gazdarice? — zapita pridižući se na sofi polako i kao da mu je zlo.
— Ma kakve gazdarice!
I postavi pred njega svoj napukli čajnik, s već prokuhanim, slabim čajem, i doda mu dva žuta komadića šećera.
— De, Nastasja, uzmi, molim te - reče joj pošto prekopa po džepu (spavao je opet obučen) i izvadi šačicu bakrenjaka - i donesi mi pogačicu. I kupi mi kod kobasičara bar malo kobasice, one jeftinije.
— Pogačicu ću ti sad odma donijet, a ne bi li mjesto kobasice šči? Dobar je šči, od jučer. Još sam ti ga jučer spremila, ali si se kasno vratio. Dobar je šči.
Kad mu je donijela šči i on ga se prihvatio, Nastasja sjede do njega na sofu i rasprede. Bila je sa sela i vrlo brbljava.
- Praskovja Pavlovna oće da te tuži policiji - reče mu.
On se namrgodi.
- Policiji? Šta opet hoće od mene?
- Ne plaćaš joj a s kvartira nikako da odeš. Zna se šta oće.
- E, još mi je samo tog vraga trebalo — promrsi on škrgućući zubima. - Ma to mi je sad... došlo baš u nezgodan čas... Budala je ona — nadoveže glasno. — Danas ću otići do nje da porazgovaramo.
- Budala je, budala, ko što sam i ja budala, a što ti, taki mudrac, ležiš tu ko klada i nikakve fajde od tebe? Prije si, veliš, išo djecu učit, a što sad ništa ne radiš?
- Radim... — odvrati Raskoljnikov nevoljko i osorno.
- A šta radiš?
- Svoj posao...
- Kaki poso?
- Mislim — odgovori on ozbiljno nakon kraće šutnje.
Nastasja se naduši smijati. Bila je smješljiva i, kad bi je tko nasmijao, smijala se nečujno, ljuljajući se i tresući cijelim tijelom sve dok joj se ne bi i samoj smučilo.
- A jesi l' puno para smislio? — jedva nekako protisne naposljetku.
- Kad nemaš cipela, ne možeš ni djecu učiti. Ma pljujem ja na sve to.
- Ne pljuj u izvor!
- Za djecu se plaća u sitnom. A što možeš s kopjejkama? — produži on nerado, kao da odgovara nekim svojim mislima.
- A ti bi odma cijeli kapital?
On je čudno pogleda.
- Da, cijeli kapital — odgovori odlučno, nakon kraće šutnje.
- De ti rađe polakše, da me ne prepadneš; straota je ovo! Je l' da idem po pogačicu il' ne?
- Kako hoćeš.
- Da, zbilja, zaboravila sam ti reć! Došlo ti pismo jučer dok tebe nije bilo.
- Pismo! Za mene! Od koga?
- Šta ja znam od koga. Dala sam poštaru tri kopjejke od svojih para. Oćeš mi vratit, valjda?
- Ama, donesi ga, donesi, ako boga znaš! - vikne Raskoljnikov neobično uzbuđeno. - O, bože!
Začas mu se pismo nađe u rukama. Tako je: od majke je, iz R... ske
gubernije. 7 Čak je i problijedio dok ga je uzimao u ruke. Već odavno nije primao nikakvih pisama, ali mu se sad još zbog nečega drugog steglo srce.
— Nastasja, odlazi, ako boga znaš; evo ti te tvoje tri kopjejke, samo idi što prije, za ime božje!
Pismo mu je podrhtavalo u rukama; nije ga htio pred njom otvarati: želio je ostati nasamu s tim pismom. Kad je Nastasja izišla, brže-bolje ga prinese usnama i poljubi; zatim je još dugo gledao rukopis na adresi, onaj poznati i dragi sitni, iskošeni rukopis svoje majke koja ga je nekoć učila čitati i pisati. Skanjivao se; kao da se čak pribojavao nečega. Nappkon otvori omotnicu: pismo je bilo veliko i debelo, težilo je oko dvadeset pet grama; dva velika arka bijahu sitno, sitno ispisana.
»Dragi moj Rodja,« pisala mu je majka, »evo već više od dva mjeseca kako nisam s tobom u pismu razgovarala. Zbog toga sam patila i poneku noć nisam mogla ni oka sklopiti misleći na te. Ali sigurno mi nećeš zamjeriti zbog te moje prisilne šutnje. Ti znaš koliko te volim; mi imamo samo tebe, ja i Dunja, ti si nam sve, sva nada, uzdanica naša. Da znaš kako mi je bilo kad sam doznala da si još prije nekoliko mjeseci prestao studirati jer se nemaš čime uzdržavati, i da si ostao bez instrukcija i ostalih poslova. A kako sam ti ja mogla pomoći sa svojih sto dvadeset rubalja godišnje mirovine? Onih petnaest rubalja koje sam ti poslala prije četiri mjeseca uzajmila sam bila, kao što i sam znaš, na račun te iste mirovine, od našeg trgovca ovdašnjeg Afanasija Ivanoviča Vahrušina. To je dobar čovjek i bio je prijatelj još tvog pokojnog oca. Ali, kako sam mu ustupila pravo da prima moju mirovinu, morala sam čekati dok se ne namiri dug, a to se tek sad dogodilo, tako da ti za sve ovo vrijeme nisam mogla ništa poslati. Ali sad, bogu hvala, mislim da ću ti moći opet nešto poslati, i uopće se sad možemo čak pohvaliti dobrom srećom pa hitam da ti to javim. Ponajprije, možeš li uopće zamisliti, dragi Rodja, da sestra tvoja evo već mjesec i pol dana živi ovdje sa mnom i da se više nećemo ni rastajati? Slava tebi, Gospode, došao je kraj i njenim mukama, ali da ti ispripovjedim sve po redu, da čuješ kako je sve to bilo i što smo do sada od tebe tajile. Kad si ono prije dva mjeseca čuo od nekoga kako Dunja mora svašta podnositi u kući gospode Svidrigajlovih, pa si tražio od mene da te točno izvijestim o svemu tome - što sam ti mogla tada odgovoriti?
Da sam ti napisala svu istinu, zacijelo bi sve ostavio i makar i pješice došao k nama jer ti poznajem ćud i osjećaje, ne bi dao da ti vrijeđaju sestru. I sama sam bila očajna, ali što sam mogla? Ni ja nisam još tada znala svu istinu. A najveća je nevolja bila u tome što je Dunječka, kad je lani stupila kod njih u službu kao guvernanta, predujmila cijelu stotinu rubalja, pod uvjetom da joj se svaki mjesec odbija od plaće, pa nije mogla ostaviti namještenje prije nego što podmiri cijeli dug. A tu je svotu (sad ti mogu sve to razjasniti, predragi moj Rodja) predujmila ponajviše zato da bi mogla poslati tebi šezdeset rubalja, koji su ti tada bili onoliko potrebni i koje si dobio od nas lanjske godine. Mi smo te tada prevarile, napisale smo ti da je to od Dunječkine ranije ušteđevine, ali to nije bilo istina, a sad ti javljam pravu istinu jer se sad iznenada sve promijenilo, voljom Božjom, nabolje, pa i da znaš koliko te Dunja voli i kakvo je u nje zlatno srce. Gospodin Svidrigajlov se isprva zaista držao prema njoj vrlo osorno, bio je neuljudan i podrugivao joj se za stolom... Ali ne želim se sad upuštati u sve te nemile pojedinosti da se ne uzrujavaš bez potrebe, sad kad je već sve svršeno. Ukratko, uza sve dobro i plemenito postupanje Marfe Petrovne, supruge gospodina Svidrigajlova, i ostalih ukućana, Dunječki je bilo vrlo teško, pogotovo kad je gospodin Svidrigajlov, po svojoj staroj pukovnijskoj navadi, bio pod vlašću boga Bakha. Ali što se poslije pokazalo? Zamisli, taj se luđak bio već odavno pomamio za Dunjom, ali je to neprestano krio pod krinkom osornosti i prezira prema njoj. Možda se i sam stidio i zgražao uviđajući da je već čovjek u godinama i otac obitelji, a ovamo gaji tako lakoumne nade, pa se valjda i protiv svoje volje srdio na Dunju. A može biti i da je svojim osornim držanjem i porugama želio samo prikriti od drugih pravu istinu. Ali na kraju se nije više mogao suzdržati i drznuo se da otvoreno iznese Dunji svoju gnusnu ponudu obećavajući joj kojekakve nagrade, pa i da će sve ostaviti i pobjeći s njom u neko drugo selo ili možda čak u inozemstvo. Neće ti biti teško zamisliti sve njene muke! Nije mogla odmah napustiti mjesto, ne samo zbog novčanog duga nego i iz obzira prema Marfi Petrovnoj, koja bi najednom mogla posumnjati u nju, te bi tako mogla izazvati razdor u obitelji. Pa i za Dunječku bi to bio velik skandal; ne bi se lako izvukla. Bilo je tu i mnogo drugih razloga tako da se Dunja nikako nije mogla nadati da će se prije šest mjeseci iskobeljati iz te grozne kuće. A ti, naravno, znaš Dunju, znaš kako je pametna i kakav je čelik-značaj! Dunječka može mnogo toga podnijeti, pa i u najtežim prilikama umije naći u sebi toliko plemenitosti da ne klone duhom. Nije čak ni meni pisala o svemu tome, da me ne uznemiri, iako smo se često dopisivale. I neočekivano je došlo do raspleta. Marfa Petrovna je slučajno čula kako njen muž u vrtu nagovara Dunječku, ali je sve pogrešno shvatila i za sve je okrivila nju, misleći da je od nje sve poteklo. Odmah se tu u vrtu među njima odigrala strašna scena: Marfa Petrovna je čak udarila Dunju, nije htjela ništa da čuje, nego je samo vikala cijeli sat i napokon zapovjedila da odmah odvezu Dunječku k meni u grad na običnim seljačkim taljigama, na koje su pobacali sve njezine stvari, rublje, haljine, sve onako kako su zatekli, ni svezano ni složeno. A baš je udario pljusak i Dunja se, onako uvrijeđena i osramoćena, morala voziti sa seljakom punih sedamnaest vrsta na otvorenim taljigama. Pomisli sad što sam ti mogla odgovoriti na pismo koje sam dobila od tebe prije dva mjeseca, i o čemu sam ti mogla pisati? Bila sam očajna; istinu ti nisam smjela javiti jer bi onda bio vrlo nesretan, ojađen i ozlojeđen, a što bi mogao sam učiniti? Još bi mogao sebe upropastiti, a i Dunječka mi je branila; a da opet pismo ispunim tricama i da pišem o koječemu, dok mi je na duši onakav jad, nisam mogla. Cijeli mjesec dana kolale su kod nas po gradu priče o toj nemiloj zgodi i dotle je bilo već došlo da ni u crkvu nisam mogla ići s Dunjom od prezirnih pogleda i šaputanja; pa čak se i naglas pred nama o tome govorilo. Svi se znanci odbili od nas, nitko nas više nije ni pozdravljao, i pouzdano sam doznala da su nam trgovački pomoćnici i neki pisari htjeli nanijeti grdnu uvredu tako da nam namažu katranom kućna vrata, pa su kućevlasnici počeli zahtijevati od nas da se iselimo. Svemu je tome kumovala Marfa Petrovna koja je uspjela okriviti i ocrniti Dunju po svim kućama. Ona se poznaje ovdje kod nas sa svima a tog je mjeseca svaki čas dolazila u grad. Kako je prilično brbljava te rado priča o svojim obiteljskim prilikama, a osobito se rado svima i svakome tuži na svog muža, što nije nimalo lijepo, rastrubila je za kratko vrijeme tu nemilu zgodu ne samo po gradu nego i po cijelom kotaru. Ja sam se razboljela, ali je Dunječka bila čvršća od mene, da si samo vidio kako je sve to podnosila i još mene tješila i bodrila! Anđeo je ona! Ali, milošću Božjom, našim je mukama došao kraj: gospodin Svidrigajlov se predomislio i pokajao, vjerojatno se sažalio na Dunju i iznio Marfi Petrovnoj nepobitne i bjelodane dokaze o posvemašnjoj Dunječkinoj nevinosti, naime: pismo koje je Dunja još prije nego što ih je Marfa Petrovna zatekla u vrtu bila prisiljena da mu napiše i uruči, kako bi izbjegla osobnim objašnjavanjima i tajnim sastancima što ih je on zahtijevao od nje. To je pismo nakon Dunječkina odlaska bilo ostalo u rukama gospodina Svidrigajlova. U njemu ga je ona
žestoko i vrlo ogorčeno pokudila upravo zbog njegova nedostojnog vladanja prema Marfi Petrovnoj, upozoravajući ga da je otac i da ima svoju obitelj i da je, najposlije, gnusno od njega što muči i unesrećuje djevojku koja je ionako već nesretna i nezaštićena. Jednom riječju, dragi Rodja, to je pismo tako čestito i ganutljivo napisano da sam jecala dok sam ga čitala, pa ni sad ga ne mogu čitati bez suza. Osim toga, u Dunjinu je korist svjedočila napokon i služinčad koja je znala i vidjela kudikamo više nego što je mislio sam gospodin Svidrigajlov, kao što to obično i biva. Marfa Petrovna je bila upravo preneražena i »ponovo dotučena«, kao što nam je sama priznala, ali se zato potpuno uvjerila u Dunječkinu nevinost i odmah je sutradan, u nedjelju, otišla ravno u stolnu crkvu i plačući na koljenima molila Bogorodicu da joj dade snage da podnese ovu novu kušnju i obavi svoju dužnost. Zatim se ravno iz crkve, nikome se ne svraćajući, dovezla k nama i sve nam ispripovjedila. Gorko je plakala i, iskreno se kajući, grlila i molila Dunju neka joj oprosti. I nakon toga je, ne časeći ni časa, ravno od nas krenula po svim kućama u gradu i kotaru i posvuda sve najljepše govorila o Dunječki, lijući suze, i ponovo sve uvjerila u njezinu nevinost i u njene plemenite osjećaje i vladanje. Štoviše, svima je pokazivala i naglas čitala Dunječkino vlastoručno pismo gospodinu Svidrigajlovu i davala da ga čak i prepisuju (što mi se čini već pretjeranim). Tako je morala nekoliko dana za redom obilaziti sve u gradu jer su se jedni našli uvrijeđeni što je drugima dala prednost, pa je uvela redoslijed tako da su je u svakoj kući unaprijed čekali i svi su znali da će toga i toga dana Marfa Petrovna tamo i tamo čitati pismo, a za svako bi se čitanje opet okupili čak i oni koji su već nekoliko puta redom čuli pismo, i kod sebe i u drugim kućama. Ja mislim da je tu mnogo, mnogo šta bilo pretjerano; ali je Marfa Petrovna takve ćudi. Kako bilo da bilo, potpuno je sprala ljagu s Dunječke i sva je gnusoba te sablazni pala kao neizbrisiva sramota na njena muža, kao na glavnog krivca, tako da mi ga je čak došlo i žao; odveć su okrutno postupili s tim luđakom. Dunju su odmah počeli pozivati u neke kuće da daje satove, ali je ona to odbila. Uopće su joj svi odjednom počeli iskazivati osobito poštovanje. Sve je to uglavnom pridonijelo i tome da se zbije neočekivan događaj zbog kojeg se sad, moglo bi se reći, mijenja cijela naša sudbina. Znaj, dragi Rodja, da je Dunja zaprošena i da je već i isprošena, o čemu upravo hitam da te izvijestim. I premda nismo tebe pitali za savjet, nećeš se vjerojatno ljutiti ni na mene ni na svoju sestru, jer ćeš i sam iz svega skupa razabrati da nismo mogle čekati i odgađati odluku dok ne dobijemo od tebe
odgovor. A ne bi ni mogao sve točno procijeniti kad nisi ovdje. Dogodilo se to ovako. On je već dvorski savjetnik 8, zove se Petar Petrovič Lužin, i u rodu je s Marfom Petrovnom koja je mnogo svemu ovome pridonijela. Najprije je preko nje izrazio želju da se upozna s nama, pa smo ga primili, kao što je red, ponudili ga kavom, a sutradan nam je poslao pismo u kojem je vrlo uljudno iznio svoju ponudu i zamolio za hitan i konačan odgovor. Poslovan je čovjek i ima mnogo posla i žuri se u Petrograd pa mu je svaki trenutak dragocjen. Dakako da smo u prvi mah bile vrlo iznenađene jer se sve to zbilo suviše brzo i neočekivano. Mislile smo i premišljale zajedno cijelog tog dana. Čovjek je pouzdan i imućan, služi na dva mjesta i već ima svoj kapital. Već mu je doduše četrdeset pet godina, ali je prilično ugodne vanjštine i još se može svidjeti ženama, pa i inače je neobično ozbiljan i pristojan, samo što je malko mrgodan i nekako uznosit. Ali možda se to samo tako čini na prvi pogled. I upozoravam te, dragi Rodja, kad se budeš s njim vidio u Petrogradu, a to će biti uskoro, nemoj o njemu suditi odveć naglo i naprečac, kao što obično sudiš, ako ti se štogod na njemu ne svidi na prvi pogled. Kažem ti ovo za svaki slučaj, premda sam uvjerena da će učiniti na tebe povoljan dojam. A, osim toga, da bi se ne znam koji čovjek upoznao, treba mu pristupiti pažljivo i obzirno kako se ne bi zapalo u pogrešku i steklo kakvu predrasudu koju je poslije neobično teško popraviti i otkloniti. Petar Petrovič je, sudeći bar po mnogim znacima, neobično čestit čovjek. Kad nas je prvi put posjetio, kazao nam je da je praktičan čovjek, ali da u mnogo čemu pristaje, kao što je sam rekao, »uz shvaćanja naših mlađih naraštaja« i da je neprijatelj svih predrasuda. I još je štošta kazao jer je, čini se, pomalo tašt i voli da ga drugi slušaju, ali to gotovo da i nije mana. Ja, dakako, nisam bogzna što shvatila, ali mi je Dunja kazala da nije doduše osobito naobražen, ali da je pametan i, čini se, dobar. Znaš ti, Rodja, kakva je tvoja sestra. To ti je čvrsta, razborita, strpljiva i velikodušna djevojka, ali vatrena srca, što sam odavno uočila kod nje. Naravno, tu ni s njene ni s njegove strane nema neke osobite ljubavi, ali Dunja nije samo pametna djevojka nego je u isti mah i plemenito stvorenje, pravi anđeo, i smatrat će za svoju dužnost da usreći muža koji će se sa svoje strane brinuti za njenu sreću, o čemu zasad nemamo mnogo razloga da sumnjamo, iako valja priznati da smo sve skupa obavili navrat-nanos. Osim toga je to vrlo promišljen čovjek pa će, naravno, i sam uvidjeti da će mu sreća u braku biti utoliko pouzdanija ukoliko Dunječka bude s njim sretnija. A što ima nekih razlika u naravi, nekih starih navika pa čak i neslaganja u mišljenjima (bez čega ne može biti ni u najsretnijim brakovima), Dunja mi je, što se toga tiče, sama rekla da se uzda u sebe, da se zbog toga ne treba zabrinjavati i da ona može svašta podnijeti, pod uvjetom da sve ostalo bude pošteno i pravo. I meni se on, na primjer, učinio isprva nekako otresit, ali možda je to zato što je čovjek neposredan, štoviše, sigurno je tako. Na primjer, kad nas je drugi put posjetio, kad je već bio dobio naš pristanak, spomenuo je u razgovoru kako je već i prije, dok nije poznavao Dunju, bio nakanio da uzme samo poštenu djevojku, ali bez miraza, i to bezuvjetno djevojku koja je već iskusila neimaštinu; objasnio je kako je to zato što muž ne smije ništa dugovati ženi, i kako je kudikamo bolje da žena smatra muža za svoga dobročinitelja. Moram dodati da je on to rekao malo blaže i ljubeznije nego što sam to ja ovdje napisala, jer sam zaboravila onaj pravi izraz, i sjećam se samo te njegove misli, a osim toga nije to nipošto rekao navlaš nego se očito izlanuo, onako, u žaru razgovora, tako da je čak poslije nastojao to ispraviti i ublažiti; ipak mi se to učinilo nekako malo preoštrim i to sam poslije rekla Dunji. Dunja mi je, međutim, čak srdito odvratila da ,same riječi ne znače ništa', što je, naravno, istina. Prije nego što se odlučila, Dunječka nije cijele noći oka sklopila i, misleći da ja spavam, ustala je iz kreveta i cijele noći hodala gore-dolje po sobi; napokon je klekla i dugo se i gorljivo molila pred ikonom, a ujutro mi je kazala da se odlučila.
Već sam ti spomenula da se Petar Petrovič upravo sprema u Petrograd. Ima tamo nekih važnih poslova i želi otvoriti u Petrogradu odvjetničku pisarnicu. Već se odavno bavi posredovanjem u vezi s kojekakvim molbama i tužbama i baš je neki dan dobio jednu veliku parnicu. Mora u Petrograd i zato što ima neki važan posao na vrhovnom sudu. Stoga može i tebi, dragi Rodja, biti od velike koristi, u svemu i svačemu; ja i Dunja smo se složile da bi ti već od današnjeg dana mogao sasvim lijepo započeti svoju buduću karijeru i držati da ti je sudbina već jasno određena. O, kad bi bar tako bilo!! Bila bi to takva sreća da se ne bi mogla smatrati ni za što drugo nego za izravnu milost Svevišnjega. Dunja samo o tome sanjari. Već smo se odvažile natuknuti nešto o tome Petru Petroviču. On je odgovorio oprezno i rekao da, naravno, neće moći biti bez tajnika, a da se razumije samo po sebi da je bolje plaćati rođaka nego strana čovjeka, ako se samo pokaže sposoban za taj posao (kao da ti nisi sposoban!), ali je odmah dodao kako sumnja da ćeš imati vremena, s obzirom na svoje studije,
da radiš u njegovoj pisarnici. Ovaj put se na tome i svršilo, ali Dunja sad više ni na šta drugo ne misli. Već je nekoliko dana jednostavno kao u nekoj groznici i skovala je već cijeli plan o tome kako bi mogao poslije postati pomoćnik, pa i ortak Petra Petroviča u vođenju parnica, pogotovo što ionako studiraš pravo. Ja se, Rodja, s njom potpuno slažem i pristajem uz sve njene planove i nade, vjerujući da se mogu potpuno obistiniti; i uza sve sadašnje, posve razumljivo izmotavanje Petra Petroviča (jer te još ne poznaje), Dunja je čvrsto uvjerena da će svojom dobrotom postići sve od budućeg muža, o tome ni najmanje ne sumnja. Dakako da smo pazile da pred Petrom Petrovičem ne izbrbljamo ništa od tih naših dalekih planova i snova, a napose ništa o tome da bi mu ti mogao postati ortak u poslu. On je praktičan čovjek pa bi to možda primio vrlo hladno jer bi mu se sve to učinilo pukom tlapnjom. Isto tako ni ja ni Dunja nismo još ni zucnule pred njim o našoj čvrstoj nadi da će nam pomoći da te potpomažemo novčano dok god studiraš; nismo mu ništa rekle zato što će to, prvo, doći poslije samo od sebe, on će zacijelo i sam to ponuditi bez mnogo riječi (kako bi to mogao odbiti Dunječki!), pogotovo što mu možeš danas-sutra postati desna ruka u pisarnici i ne primati tu pomoć kao dobročinstvo, nego kao pošteno zasluženu plaću. Tako želi Dunječka to urediti, a ja se s njom potpuno slažem. Drugo, nismo mu ništa rekle zato što je meni bilo osobito stalo do toga da možeš s njim razgovarati na ravnoj nozi kad se budete uskoro sastali. Dunja mu je oduševljeno pričala o tebi, ali joj je on kazao da čovjek mora svakog ponajprije promotriti svojim očima, i to izbliza, pa da može o njemu suditi, te da pridržava sebi pravo da sam stekne mišljenje o tebi kad te malo bolje upozna. Znaš šta, predragi moj Rodja, meni se čini iz nekih razloga (koji, uostalom, nemaju nikakve veze s Petrom Petrovičem, nego su to, onako, neke moje osobne, možda i ženske, bapske mušice), čini mi se da će možda najbolje biti da ja nakon njihova vjenčanja živim sama za se, kao što i sad živim, a ne s njima. Potpuno sam uvjerena da će on biti toliko plemenit i obziran da će me sam pozvati i ponuditi mi da se ne odvajam više od kćerke, i da dosad još nije o tome ništa rekao samo zato, naravno, što se to samo po sebi razumije; ali ću ja to odbiti. Višeput sam primijetila u životu kako punice nisu baš prirasle srcu zetovima, a ja ne samo što ne želim biti nikome ni najmanje na teret, nego i sama želim biti posve slobodna, dok god imam svoj kakav-takav kruh i djecu kao što ste ti i Dunječka. Budem li mogla, nastanit ću se negdje u vašoj blizini jer sam,
Rodja, ono najljepše ostavila za kraj pisma: znaj, dakle, sinko moj dragi,
da ćemo se možda uskoro opet svi sastati i sve troje se izgrliti prvi put nakon tri godine! Već je čvrsto dogovoreno da ja i Dunječka doputujemo u Petrograd, ne znam točno kada, ali svakako vrlo, vrlo skoro, možda čak i za tjedan dana. Sve ovisi o poslovima Petra Petroviča koji će nam javiti da dođemo čim se malo snađe u Petrogradu. On bi htio, zbog nekih svojih razloga, da se što prije obavi vjenčanje, štoviše, da se svadba održi, ako bude moguće, još za ovog mesojeda, a ako se ne bude moglo, zbog kratkog roka, onda odmah nakon Gospojinskog posta. O, kako ću biti sretna kad te privijem na svoje srce! Dunja je sva izbezumljena od radosti što ćemo se vidjeti s tobom, a jednom mi je rekla, u šali, da bi već radi toga pošla za Petra Petroviča. Anđeo je ona! Sad ti neće ništa dopisivati, samo mi je rekla neka ti napišem da ima o mnogo čemu razgovarati s tobom, da ima toliko toga da joj se sad ne uzima pero u ruke, jer se u nekoliko redaka ne može ništa napisati pa bi se samo uzrujala; i rekla mi je da te grli od sveg srca i da ti šalje bezbroj poljubaca. Ipak, premda ćemo se možda uskoro sastati, poslat ću ti ovih dana novaca koliko god budem mogla. Sad kad su svi doznali da se Dunječka udaje za Petra Petroviča, moja je kreditna sposobnost naglo porasla, te pouzdano znam da će mi Afanasij Ivanovič uzajmiti na račun mirovine čak i do sedamdeset pet rubalja, tako da ću ti poslati možda dvadeset pet, pa i trideset rubalja. Poslala bih ti još i više, ali se bojim naših putnih troškova; i premda je Petar Petrovič bio toliko dobar te je preuzeo na sebe dio troškova za naše putovanje u prijestolnicu, naime, sam se ponudio da nam na svoj račun otpremi prtljagu i veliku škrinju (nekako će to urediti preko svojih znanaca), ipak moramo računati i na naš boravak u Petrogradu u kojem čovjek ne može biti bez prebijene pare, bar prvih dana. Uostalom sve sam već do u tančine izračunala s Dunječkom, pa nekako izlazi da putovanje neće biti ni tako skupo. Do željeznice ima od nas svega devedeset vrsta, a već smo se za svaki slučaj pogodile s jednim našim znancem kočijašem sa sela; a poslije ćemo se ja i Dunječka provozati u trećem razredu da će biti divota. I stoga ti možda neću poslati dvadeset pet nego po svoj prilici trideset rubalja. A sad dosta; ispisala sam ti puna dva arka i nema više ni mjesta; sve sam ti ispripovjedila, ali — i koliko se događaja nagomilalo! A sad, predragi moj Rodja, grlim te do našeg skorog viđenja i blagoslivljem te svojim materinskim blagoslovom. Voli Dunju, svoju sestru, Rodja; voli je onako kao što ona tebe voli, i znaj da te voli bezgranično, više no samu sebe. Ona je anđeo, a ti, Rodja, ti si nama sve — sva naša nada i uzdanica. Samo neka ti budeš sretan pa ćemo i mi biti sretne. Moliš
li se Bogu, Rodja, kao i nekad, i vjeruješ li u dobrotu Stvoritelja i Spasitelja našeg? U srcu strepim da nije i tebe zahvatilo ovo novo moderno bezvjerje? Ako jest, molit ću se za tebe Bogu. Sjeti se, dragi moj, kako si još u djetinjstvu, dok ti je otac bio živ, tepao svoje molitve na mom krilu i kako smo tada svi bili sretni! Zbogom ili, bolje reći, do viđenja! Grlim te od sveg srca i ljubim te bezbroj puta.
Do groba tvoja
Puljherija Raskoljnikov
Gotovo za sve vrijeme dok je čitao pismo, od samog početka, lice je Raskoljnikovu bilo mokro od suza; ali kad ga je pročitao, bilo je blijedo, iskrivljeno od grča, a na usnama mu je titrao neugodan, zajedljiv, pakostan smiješak. Spusti glavu na svoj tanki i prljavi jastuk i razmišljaše dugo, dugo. Srce mu je snažno lupalo a misli se silno uskomešale. Naposljetku mu bude zagušljivo i tjeskobno u toj žutoj sobici nalik na ormar ili škrinju. Pogled i misao tražili su prostora. Dohvati šešir i iziđe, ne zazirući više od toga da sretne bilo koga na stubištu; smetnuo je bio s uma sve bojazni. Udario je put Vasiljevskog otoka preko V... skog prospekta, kao da se žuri onamo po nekom poslu, ali je po običaju išao a da nije uopće zapažao kuda ide, šapćući nešto sebi pod bradu, pa i razgovarajući glasno sam sa sobom, na veliko čudo prolaznika. Mnogi su mislili da je pijan.

7 - Rjazanska gubernija.
8 - Viši činovnički čin u carskoj Rusiji.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu