Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 3 od 3]

1 Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Ned Dec 23, 2012 12:05 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
First topic message reminder :

Senka vetra



Polovicom
40-ih godina barcelonski knjižar odvodi svog desetogodišnjeg sina
Daniela na Groblje zaboravljenih knjiga – u tajnu barcelonsku knjižaru.
Na mjestu gdje se čuvaju zaboravljene i zabranjene knjige, dječak će
izabrati knjigu “Sjena vjetra”... A knjiga će izabrati njega. Roman
nepoznatog pisca Juliena Caraxa jedini je još postojeći primjerak. Svi
ostali tajanstveno su spaljeni tijekom posljednjih godina, baš kao i
ostali Caraxovi romani. Čudesno bujan roman Carlosa Ruiza Zafóna, “Sjena
vjetra” započinje s potragom za tajanstvenim autorom u Barceloni koja
je pretrpjela građanski rat i zatim razvija onoliko zapleta i likova
koliko i žanrova – gotičku melodramu, priču o odrastanju, povijesni
triler i više.




Poslednji put izmenio The Terminator dana Ned Dec 23, 2012 12:20 pm, izmenio ukupno 4 puta




51 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 5:04 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
4.
Sophie Carax nije ni sanjala da će mnogo godina kasnije opet vidjeti
Ricarda sada već zrela čovjeka na čelu obiteljskog carstva. oca dvoje
djece, ni da će se Aldaya vratiti kako bi upoznao sina kojega je želio
izbrisati s pet stotina pezeta.
"Možda starim", rekao je kao objašnjenje. "Ali želim upoznati tog
dječaka i pružiti mu mogućnosti koje kao moja krv i meso zaslužuje. Svih
ovih godina nisam mislio na njega, a sada čudnovato, ne mislim ni na što
drugo."
Ricardo Aldaya zaključio je da se ne nalazi u svome sinu jedincu
Jorgeu. Dječak je bio slab, povučen i lišen očeve snage duha. Nije imao
ništa osim prezimena. Jednoga se dana g. Ricardo probudio u krevetu
neke sluškinje i osjetio da mu tijelo stari, i da mu Bog oduzima milosti
kojima ga je dotad obasipao. Zahvaćen panikom, potrčao je pogledati se u
zrcalo, gol, i pomislio da zrcalo laže. To nije bio on.
Tada je poželio opet pronaći čovjeka kojega su mu ukrali. Već je
godinama znao za klobučarova sina. Nije zaboravio ni Sophie, na svoj
način. G. Ricardo Aldava nikad ništa nije zaboravljao. Stigao jc čas da
upozna dječaka. I tada je prvi put u petnaest godina sreo nekoga tko ga se
ne boji, tko mu se usudio suprotstaviti i čak mu se narugati. U njemu je
prepoznao uglađenost, tihu ambiciju koju glupani ne vide, ali koja gori
iznutra. Bog mu je vratio mladost. Sophie, tek sjena žene kakve se sjećao,
nije imala snage ispriječiti se između njih dvojice. Klobučar je bio klaun,
300
zloban i ogorčen prostak čiju je naklonost kanio kupiti. Odlučio jc da će
Juliana istrgnuti iz tog zagušljivog svijeta osrednjosti i siromaštva i
otvoriti mu vrata svoga financijskog raja. Školovat će se u Školi sv.
Gabrijela, uživati u svim povlasticama svoje klase i krenuti stazama koje
mu je otac odabrao. G. Ricardo želio je nasljednika dostojna sebe. Jorge
će uvijek živjeti u sjeni svojih povlastica, zaštićen od neuspjeha.
Penelope, prekrasna Penelope, bila je žena, i stoga posjed, a ne posjednik.
Julian, koji je imao dušu pjesnika, i stoga dušu ubojice, imao je sve
potrebne kvalitete. Bilo je to samo pitanje vremena. G. Ricardo računao
je da će za deset godina iz toga dječaka isklesati samoga sebe. Nikad,
tijekom sveg vremena što ga je Julian proveo s Aldayama kao jedan od
njih štoviše, kao odabranik, nije mu palo na pamet da Julian od njega ne
želi ništa osim Penelope. Ni na tren nije mu palo na pamet da ga Julian
potajno prezire, i da je cijela ta farsa samo izlika da bude blizu Penelope.
Da je posve i u potpunosti zaposjedne. U tome su bili slični.
Kad mu je žena rekla da je zatekla Juliana i Penelope gole u situaciji
koja nije ostavljala mjesta sumnji, cijeli se njegov svijet srušio. Užas i
izdaja, neizreciv bijes zbog spoznaje da je prevaren u onome što mu je
bilo najsvetije, da je nadmudren u vlastitoj igri, da ga je ponizio i zabio
mu nož u leđa onaj kojega je naučio obožavati kao samoga sebe, spopali
su ga s takvom silinom da nitko nije mogao shvatiti opseg njegova očaja.
Kad je liječnik pregledao Penelope i potvrdio da je djevojka razdjevičena
i možda trudna, duša g. Ricarda Aldaye rastopila se u gustu i žitku
kapljevinu slijepe mržnje. U Julianovoj je ruci vidio vlastitu ruku, ruku
koja je zarila nož u dubinu njegova srca. Tada to još nije znao, ali onoga
dana kad je naložio da Penelopu zaključaju u sobicu na trećem katu i on
je počeo umirati. Sve što je otad činio bili su samo posljednji grčevi
samouništenja.
U dosluhu s klobučarom, kojega je toliko prezirao, uredio je da
Julian nestane s pozornice i da ga pošalju u vojsku, a on će naložiti da
pogine nesretnim slučajem. Zabranio je da itko osim njega i njegove
supruge, ni liječnici ni sluge ni članovi obitelji, posjećuje Penelopu
tijekom mjeseci u kojima je djevojka bila zatočena u toj sobi koja je
smrdjela na smrt i bolest. Već su tada njegovi partneri potajno povukli
svoju potporu i iza leđa mu kovali spletke kako bi ga skinuli s vlasti, sve
uz pomoć bogatstva koje im je on priskrbio. Carstvo Aldaya već je tada
počelo tiho propadati, na tajnim sastancima po madridskim hodnicima i
ženevskim bankama. Kao što je i slutio, Julian je pobjegao. U dnu duše
min@
301
potajno se ponosio tim mladićem, iako mu je želio smrt. Učinio je ono što
bi na njegovat mjestu i on sam. Netko drugi platit će umjesto njega.
Penelope Aldaya rodila je mrtvorodenče 26. rujna 1919. Da ju je
mogao pregledati liječnik, dijagnosticirao bi da je dijete već nekoliko
dana u opasnosti i da je nužno načiniti carski rez. Da je bio nazočan
liječnik, možda bi mogao zaustaviti krvarenje koje je odnijelo Penelopin
život dok je vrištala i grebla po zaključanim vratima iza kojih je tiho
plakao njezin otac a majka ga je gledala dršćući.
Da je bio nazočan liječnik, optužio bi g. Ricarda Aldayu za ubojstvo,
jer se nijednom drugom riječju nije mogao opisati prizor u toj krvavoj,
mračnoj tamnici. Ali nije bilo nikoga, i kada su napokon otvorili vrata i
našli Penelope mrtvu u lokvi vlastite krvi kako grli ljubičasto, blistavo
dijete, nitko nije bio u stanju izustiti ni riječ. Dva tijela pokopana su u
kriptu u podrumu, bez obreda i svjedoka. Plahte i ostaci od porođaja
bačeni su u peć, a soba zazidana zidom od kamenih cigli.
Kad je Jorge Aldaya, pijan od krivnje i sramote, otkrio Miquelu
Molineru što se dogodilo, on je odlučio poslati Julianu pismo u kojemu
mu Penelope izjavljuje da ga ne voli i moli ga da je zaboravi te ga
obavještava o navodnom vjenčanju. Draže mu je bilo da Julian povjeruje
u tu laž i započne novi život u sjeni izdaje nego da dozna istinu. Dvije
godine kasnije, kad je preminula gđa Aldaya, neki su za to okrivili
prokletstvo palače, ali njezin sin Jorge znao je da ju je ubila vatra koja ju
je izjedala iznutra, Penelopini krici i očajni udarci po onim vratima koji
su u njoj neprestano odzvanjali. Obitelj je već tada zapala u nevolje i
bogatstvo Aldaya rušilo se kao kula od pijeska pred plimom sve gnjevnije
pohlepe, osvete i neizbježne povijesti koja se ponavlja. Tajnici i
blagajnici skovali su plan o bijegu u Argentinu, kao početak novog,
skromnijeg posla. Važno je bilo otići, što dalje od duhova koji su se
kretali hodnicima palače Aldaya, kao što je bilo od pamtivijeka.
Isplovili su u zoru 1926. obavljeni velom najcrnje tajnovitosti, pod
lažnim imenima na brodu koji će ih prevesti preko Atlantika do luke La
Plata. Jorge i njegov otac dijelili su kabinu. Stari Aldaya, koji je već
zaudarao na smrt i bolest, jedva je mogao stajati na nogama. Liječnici
kojima nije dopustio da pregledaju Penelope odveć su ga se bojali da bi
mu rekli istinu, ali on je znao da se s njima na brod ukrcala i smrt i da
polako kopni tijelo koje mu je Bog počeo oduzimati onoga jutra kad je
odlučio potražiti svoga sina Juliana. Tijekom cijele plovidbe, dok je
sjedeći na palubi drhtao pod dekama i promatrao nepregledno oceansko
302
prostranstvo, znao je da nikad više neće ugledati kopno. Katkad bi sjedio
na krmi i promatrao jato morskih pasa koji su slijedili njihov brod još
otkako su pristali u Tenerife. Čuo je kako jedan od brodskih časnika
govori da je takva zlokobna pratnja uobičajena na prekooceanskim
putovanjima. Zvijeri su se hranile životinjskim ostacima iz broda. Ali g.
Ricardo nije vjerovao u to. On je bio siguran da ti demoni slijede njega.
"Čekate me", mislio je gledajući u njima istinsko Božje lice.
Tada je od svoga sina Jorgea, onoga kojega je toliko puta prezreo i
kojemu se sada morao obratiti za pomoć, zatražio da mu ispuni posljednju
želju.
"Naći ćeš Juliana Caraxa i ubit ćeš ga. Zakuni mi se."
Jednog svitanja, dva dana prije uplovljavanja u Buenos Aires, Jorge
se probudio i vidio da je krevet njegova oca prazan. Izišao je potražiti ga
na pustoj palubi, uronjenoj u slanu maglicu i vodene kapi. Pronašao je
očev ogrtač na krmi broda, još mlak. Brodska brazda gubila se u gustoj
grimiznoj pjeni, i sjajni ocean spokojno je krvario. Tada je vidio da ih
jato morskih pasa više ne slijedi, i da u daljini u krug plešu njihove leđne
peraje. Do kraja plovidbe nijedan putnik više nije ugledao to jato, i kad se
Jorge Aldaya iskrcao u Buenos Airesu i carinski ga je službenik upitao
putuje li sam, samo je kimnuo.
Već je odavno putovao sam.



52 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 5:04 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
5.
Deset godina nakon što se iskrcao u Buenos Airesu, Jorge Aldaya, ili
ljudska olupina u koju se pretvorio, vratio se u Barcelonu. Nesreće koje
su u starom svijetu počele nagrizati obitelj Aldaya u Argentini su se samo
još više namnožile. Ondje se Jorge sam morao suočiti sa svijetom i
umirućom ostavštinom Ricarda Aldaye, a za tu borbu nije imao ni očevu
snagu ni sigurnost. U Buenos Aires stigao je prazna srca i duše izjedene
grižnjom. Poslije je kao opravdanje ili epitaf govorio da je Amerika čista
varka, zemlja grabežljivaca i strvinara, a on je bio pripreman za lakoumne
povlastice i profinjenost stare Europe, lešine koja se održavala samo po
inerciji. Za kratko vrijeme izgubio je sve, počevši od ugleda pa sve do
zlatnoga sata koji mu je otac darovao za prvu pričest. Zahvaljujući tom
satu uspio je kupiti kartu za povratak. Čovjek koji se vratio u Španjolsku
bio je običan prosjak, vreća gorčine i neuspjeha koja je čuvala samo
uspomenu na ono što je osjećao da mu je oteto i mržnju prema onome
koga je smatrao krivim za svoju propast: Julianu Caraxu.
303
Još ga je pekla uspomena na obećanje koje je dao ocu. Čim je stigao
u Barcelonu, počeo je njuškati ne bi li našao Juliana i otkrio je da je
Carax, baš kao i on, naizgled nestao iz Barcelone, koja više nije bila onaj
grad stoga je napustio prije deset godina. Tada je sreo starog
znanca iz mladosti, posredstvom one nehajne i proračunane igre
sudbine.
Nakon zapažene karijere u popravnim domovima i
državnim
zatvorima, Francisco Javier Fumero bijaše stupio u vojsku te stekao
čin poručnika. Mnogi su mu predviđali rang generala, ali zbog nekog
mutnog i nikad razjašnjenog skandala istjeran je iz vojske. Već je tada
njegova reputacija nadvisivala njegov rang i njegove funkcije. O njemu
su govorili mnogo toga, ali još su ga se više bojali. Francisco Javier
Fumero, onaj plahi i poremećeni dječak koji je nekoć skupljao lišće po
dvorištu Škole sv. Gabrijela, sada je bio ubojica. Govorkalo se da Fumero
za novac likvidira poznate ličnosti, da uklanja političke figure po nalogu
različitih crnih ruku i da je utjelovljenje smrti.
Aldaya i on smjesta su se prepoznali u tmini kavane Novedades.
Aldaya je bio bolestan, napadnut nekom čudnovatom groznicom za koju
je krivio kukce iz latinoameričkih prašuma.
"Ondje su čak i komarci opaki pasji skotovi", žalio se.
Fumero ga je slušao s mješavinom fascinacije i odvratnosti. On je
prema komarcima i općenito kukcima osjećao strahopoštovanje. Divio se
njihovoj disciplini, izdržljivosti i organizaciji. U njihovu svijetu nije
postojala lijenost, nepoštovanje, sodomija ni rasna degeneracija. Omiljena
vrsta bili su mu pauci sa svojim rijetkim umijećem da ispletu zamku u
kojoj će s bezgraničnom strpljivošću čekati svoje žrtve, koje će kad-tad
podleći, bilo iz gluposti ili nemara. Prema njegovu sudu, ljudsko društvo
imalo je štošta naučiti od kukaca. Aldaya je bio jasan primjer moralne i
tjelesne propasti. Vidljivo je ostario i djelovao zapušteno, bez mišićnoga
tonusa. Fumero je prezirao ljude bez mišićnoga tonusa. Od takvih ga je
spopadala mučnina.
"Javiere, užasno mi je loše", zamolio ga je Aldaya. "Možeš li mi
pomoći na nekoliko dana?"
Zainteresiran, Fumero je odlučio odvesti Jorgea Aldayu svojoj kući.
Fumero je živio u mračnom stanu u četvrti Raval, u Ulici Cadena, u
društvu mnogobrojnih kukaca koje je držao u apotekarskim
staklenkama te pola tuceta knjiga. Fumero je mrzio knjige jednako koliko
304
je obožavao kukce, ali to nisu bili obični primjerci: bili su to romani
Juliana Caraxa koje je objavila nakladnička kuća Cabestany. Fumero
je platio dvjema prostitutkama koje su živjele u stanu preko puta, majci i
kćeri koje su se dale štipkati i pržiti cigaretom kad nije bilo posla,
posebice pred kraj mjeseca, da se brinu o Aldayi dok je on na poslu. Nije
želio da umre. Ne još.
Francisco Javier Fumero stupio je u Odjel za zločine, gdje je uvijek
bilo posla za osoblje sposobno nositi se i s najnezahvalnijim situacijama
koje je trebalo riješiti diskretno, kako bi pošteni građani mogli nastaviti
živjeti u iluziji. To su bile riječi poručnika Durdna, čovjeka sklona
svečanim izjavama, pod čijom je komandom stupio u službu.
"Biti policajac nije posao nego misija", izjavio je Duran.
"Španjolskoj treba više muda a manje ćeretanja."
Na žalost, poručnik Duran ubrzo je izgubio život u nesretnom slučaju
koji se dogodio tijekom racije u četvrti Barceloneta. U strci koja je
nastala u okršaju s anarhistima, Duran je pao kroz unutarnji prozor s
petoga kata, strmoglavivši se u utrobu zgrade. Svi su se slagali da je
Španjolska izgubila velikog čovjeka, velikana s vizijom budućnosti,
mislioca koji se nije bojao djelovati. Fumero je ponosno preuzeo njegov
položaj znajući da je dobro učinio što ga je gurnuo, jer je Duran već bio
prestar za taj posao. Fumeru su se gadili stari ljudi, jednako kao i bogalji,
Cigani i pederi, bez obzira na mišićni tonus. Bog je znao pogriješiti.
Svaki pošten čovjek imao je dužnost ispraviti te male pogreške i tako
održati svijet u pristojnom stanju.
Nekoliko tjedana nakon njihova susreta u kavani Novedades u
ožujku 1932., Jorge Aldaya počeo se osjećati bolje pa je Fumeru otvorio
srce. Zamolio ga je da mu oprosti što se u mladenačkim danima prema
njemu ponašao loše, i sa suzama u očima ispričao mu cijelu svoju
povijest, ne izostavivši ništa. Fumero ga je saslušao u tišini, kimajući i
upijajući. Dok je slušao, pitao se treba li odmah ubiti Aldayu ili pričekati.
Pitao se je li tako slab da će izvući tek mlaku agoniju iz njegova smrdljiva
mesa omekšana godinama tromosti. Odlučio je odgoditi vivisekciju.
Zanimala ga je ta priča, posebice onaj dio koji se odnosio na Julidna
Caraxa.
Iz inforrnacija koje je uspio dobiti iz kuće Cabestany znao je da
Carax živi u Parizu, ali Pariz je bio prevelik grad i nitko u nakladničkoj
kući naizgled nije znao njegovu točnu adresu. Nitko osim žene po imenu
Monfort, koja je nije željela odati. Fumero ju je dva ili tri puta neopažen
305
slijedio nakon posla. Čak je u tramvaju stajao na pola metra od nje. Žene
ga nikada nisu primjećivale, a ako i jesu, odvraćale bi pogled na drugu
stranu pretvarajući se da ga ne vide. Jedne noći, nakon što ju je slijedio do
ulaza u zgradu na Trgu Pino, Fumero se vratio kući i divljački se
samozadovoljni zamišljajući kako zabada oštricu noža u tijelo te žene,
dva-tri centimetra sa svakim ubodom, polako i metodički, gledajući je u
oči. Možda bi se onda udostojala dati Caraxovu adresu i ponašati se
prema njemu s poštovanjem kakvo zaslužuje policijski službenik.
Julian Carax bio je jedini čovjek kojega je Fumero nakanio ubiti i
nije uspio. Možda stoga što mu je bio prvi, a s vremenom se sve nauči.
Čuvši opet to ime, nasmiješio se osmijehom koji je toliko plašio
njegove susjede prostitutke, ne trepćući, polagano oblizujući gornju
usnicu. Još se sjećao Caraxa kako ljubi Penelope Aldaya u kući na
Aveniji Tibidabo. Njegovu Penelope. Njegova ljubav bila je čista,
istinska, mislio je Fumero, kao one iz filmova. Fumero je bio zaljubljenik
u kino i pohodio ga je bar dva puta tjedno. Upravo je u filmskoj dvorani
Fumero shvatio da je Penelope bila ljubav njegova života. Sve ostale,
posebice njegova majka, bile su obične drolje. Slušajući posljednje
odlomke Aldayine priče, odlučio je da ga ipak neće ubiti. Štoviše,
razveselio se što ih je sudbina iznova spojila. Doživio je viziju, kao u
filmovima u kojima je toliko uživao: Aldaya će mu sve ostale poslužiti na
pladnju. Kad-tad, svi će oni završiti u njegovoj mreži.



53 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 5:05 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
6.
U zimu 1934. braća Moliner napokon su uspjela Miquelu oduzeti
svaku nadu i izbaciti ga iz palače u Ulici Puertaferrisa, koja je i dandanas
prazna i ruševna. Samo su ga željeli vidjeti na ulici, lišena onoga što mu
je jedino ostalo: njegovih knjiga i one slobode i neovisnosti koja ih je
vrijeđala i u njima budila duboku mržnju. Nije mi želio ništa reći niti mi
se obratio za pomoć. Doznala sam da je pao na prosjački štap kad sam ga
otišla posjetiti u njegov nekadašnji dom i ondje našla plaćenike njegove
braće kako popisuju imovinu i konfisciraju ono malo predmeta koji su mu
pripadali. Miquel je već nekoliko noći spavao u pansionu u Ulici Canuda,
u sumornu i vlažnu sobičku koji je izgledao kao kosturnica i jednako tako
smrdio. Kad sam vidjela sobu u kojoj je bio zatočen, nalik na lijes bez
prozora i sa zatvorskim ležajem, zgrabila sam Miquela i odvela ga kući.
Nije prestajao kašljati i izgledao je iscrpljeno. On je tvrdio da je to
nezaliječena prehlada, boljka dostojna usidjelice koja će proći kad joj
306
dosadi. Dva tjedna poslije stanje mu se pogoršalo. Kako se uvijek
odijevao u crno, nisam odmah shvatila da su mrlje na rukavima od krvi.
Nazvala sam doktora koji ga je pregledao i upitao me zašto sam toliko
čekala. Miquel je imao tuberkulozu. Oronuo i bolestan, živio je samo od
uspomena i kajanja. Bio je to najdobroćudniji i najkrhkiji čovjek
kojega sam upoznala, moj jedini prijatelj. Vjenčali smo se jednog jutra
u veljači, na općinskome sudu. Naše bračno putovanje sastojalo se od
vožnje uspinjačom iz Tibidaba u park iznad Barcelone, odakle smo
promatrah grad nalik na magličastu minijaturu. Nikome nismo rekli da
smo se vjenčali, ni Cabestanyu, ni mome ocu, ni njegovim rođacima, koji
su mislili da je mrtav. Napisala sam Julianu pismo u kojemu sam mu to
priopćila, ali nikad ga nisam poslala. Naš je brak bio tajan. Nekoliko
mjeseci nakon vjenčanja na vrata je pokucao neki čovjek koji je rekao da
se zove Jorge Aldaya. Bio je to oronuo čovjek, lica orošena znojem
unatoč hladnoći koja je grizla do kosti. Kad je nakon više od deset godina
ugledao Miquela, Aldaya se gorko nasmijao i rekao:
"Svi smo mi prokleti, Miquele. Ti, Julian, Fumero i ja."
Tvrdio je da je razlog njegovu posjetu pokušaj pomirenja sa starim
prijateljem Miquelom i uvjerenje da će mu on sada biti voljan dati adresu
Juliana Caraxa jer ima za njega važnu poruku od svoga pokojnog oca, g.
Ricarda Aldaye. Miquel je rekao da ne zna gdje je Carax.
"Već godinama nismo u kontaktu", lagao je. "Posljednji put kad sam
čuo za njega živio je u Italiji." Aldaya je očekivao takav odgovor.
"Razočarao si me, Miquele. Vjerovao sam da su te vrijeme i nesreća
opametili."
"Neka razočaranja služe na čast onima koji ih izazivaju."
Onako svenuo, suhonjav i na rubu kolapsa, Aldaya se nasmijao.
"Fumero vam šalje iskrene čestitke u povodu vjenčanja", rekao je
koračajući prema vratima.
Te riječi sledile su mi srce. Miquel nije želio reći ništa, ali te noći,
dok sam ga grlila i dok smo se oboje pretvarali da padamo u nemoguć
san, znala sam da je Aldaya imao pravo. Prokleti smo.
Prošlo je nekoliko mjeseci bez vijesti o Julianu i Aldayi. Miquel je i
dalje pisao redovite priloge za barcelonske i madridske tiskovine. Radio
je za pisaćim strojem bez prestanka, proizvodeći ono što je sam zvao
budalaštinama i duhovnom hranom za čitatelje u tramvaju. Ja sam i dalje
radila za Cabestanya, možda jer sam se tako osjećala bliže Julianu. Poslao
mi je pisamce u kojemu mi je rekao da radi na novom romanu pod
307
nazivom Sjena vjetra i nada se da će ga završiti za nekoliko mjeseci. U
pismu se nije spominjalo ono što se dogodilo u Parizu. Ton je bio hladniji
i udaljeniji nego ikad. Željela sam ga mrziti, ali uzalud. Počela sam
vjerovati da Julian nije čovjek, nego bolest.
Miquel nije imao iluzija o mojim osjećajima. Nudio mi je ljubav i
odanost ne tražeći od mene ništa osim moga društva i možda
diskrecije. Iz njegovih usta nikada nisam čula prijekor ni žalbu. S
vremenom sam prema njemu počela osjećati beskrajnu nježnost, veću od
prijateljstva koje nas je nekoć vezalo i sućuti koja nas je poslije osudila
na propast. Miquel je otvorio bankovni račun na moje ime i na njega
polagao gotovo sve što je zarađivao pišući za novine. Nikad nije odbio
nijedan članak, kritiku ni vijest. Pisao je pod tri pseudonima, po četrnaest
i šesnaest sati dnevno. Kad sam ga pitala zašto toliko radi, samo bi se
osmjehnuo, ili bi mi rekao da mu je inače dosadno. Među nama nije bilo
laži, čak ni onih nijemih. Miquel je znao da će ubrzo umrijeti, da mu
bolest pohlepno krade dane.
"Moraš mi obećati da ćeš ako mi se što dogodi uzeti taj novac i opet
se udati, da ćeš imati djecu i da ćeš nas sve zaboraviti, počevši od mene."
"A za koga bih se udala, Miquele? Ne govori gluposti."
Katkad bih ga zatekla kako me gleda iz kuta sobe s tupavim
osmijehom, kao da mu je najveće blago već to što me može promatrati.
Svako popodne dolazio je po mene nakon posla, što mu je bio jedini
dnevni odmor. Gledala bih ga kako pogureno hoda, kašlje i glumi snagu
koja mu se gubila u sjeni.
Odveo bi me da nešto prigrizemo ili razgledamo izloge u Ulici
Fernando, a onda bismo se vratili kući, gdje bi on nastavio raditi sve do
poslije ponoći. Potiho sam blagoslivljala svaku minutu koju smo
provodili zajedno i svaku noć on bi zaspao grleći me, a ja sam morala
skrivati suze bijesa što ne mogu voljeti toga čovjeka kao on mene, što mu
ne mogu dati ono što sam uzalud položila Julianu pred noge. Mnogih noći
klela sam se sebi da ću zaboraviti Juliana, da ću ostatak života posvetiti
tome da ovog sirotog čovjeka usrećim i vratim mu bar mrvicu onoga što
mi je dao. Julianova ljubavnica bila sam dva tjedna, ali Miquelova žena
bit ću cijeli život. Ako jednoga dana ove stranice stignu u tvoje ruke i ako
me budeš osuđivao, kao što sam ja sebe osuđivala dok sam ih pisala i
gledala se u ovo zrcalo prokletstva i kajanja, sjećaj me se takve, Daniele.
Rukopis posljednjeg Julianova romana stigao je krajem 1935. Ne
znam je li to bilo iz inata ili straha, ali predala sam ga u tiskaru a da ga
308
nisam ni pročitala. Miquel je od svoje posljednje ušteđevine već nekoliko
mjeseci prije platio tiskanje. Cabestany je tada već imao problema sa
zdravljem pa mu je sve bilo svejedno.
Istoga tog tjedna liječnik koji je posjećivao Miquela došao mi je na
posao, silno zabrinut. Objasnio mi je da Miquel mora smanjiti opseg
posla i odmarati se, inače mu on ne može pomoći u borbi protiv sušice.
"Morao bi biti u planinama, ne u Barceloni gdje udiše oblake lužine i
ugljika. Niti je on mačka s devet života, niti sam ja dadilja. Vi ga
urazumite. Mene ne želi slušati."
U podne sam svratila kući da razgovaram s njim. Prije nego što sam
otvorila vrata stana, iznutra sam začula glasove. Miquel se s nekim
prepirao. Isprva sam mislila da je to netko iz novina, ali onda mi se
učinilo da sam čula kako spominju Julianovo ime. Začula sam korake koji
su se približavali vratima i potrčala sakriti se na gornji kat. Odande sam
ugledala posjetitelja.
Čovjek u crnome, neodređenih crta lica i tankih usnica nalik na
otvorenu ranu. Oči su mu bile crne i bezizražajne, kao u ribe. Prije nego
se izgubio niza stube, zastao je i zagledao se gore u polutamu.
Naslonila sam se na zid zadržavajući dah. Posjetitelj je nekoliko
časaka tako stajao, kao da me nanjušio, i sa psećim cerekom oblizivao
usnice. Pričekala sam da se njegovi koraci u potpunosti izgube prije nego
što sam izišla iz skrovišta i ušla u stan. U zraku je lebdio miris kamfora.
Miquel je sjedio pokraj prozora, ruku beživotno spuštenih kraj stolca.
Usnice su mu drhtale. Pitala sam ga tko je bio taj čovjek i što je htio.
"Fumero. Došao je s vijestima o Julianu."
"Što on zna o Julianu?"
Miquel me pogledao, potišteniji nego ikad.
"Julian se ženi."
Vijest me ostavila bez riječi. Srušila sam se u stolac i Miquel me
uhvatio za ruke. Govorio je teško i umorno. Prije nego sto sam otvorila
usta Miquel mi je počeo prepričavati činjenice koje mu je priopćio
Fumero i ono što se iz njih dalo zaključiti. Fumero je preko veza u
pariškoj policiji pronašao Juliana Caraxa i dao ga motriti. Miquel je
mislio da se to moglo odigrati prije više mjeseci, pa i godina. Nije ga
zabrinjavalo to što je Fumero pronašao Caraxa, jer to je bilo samo pitanje
vremena, nego to što mu je odlučio za to reći sada, zajedno s nekom
čudnom viješću o nemogućem vjenčanju. Koliko je bilo poznato,
vjenčanje se trebalo održati početkom ljeta 1936. O mladenki se znalo
309
samo ime, koje je u ovom slučaju bilo i više nego dovoljno: bila je to
Irene Marceau, vlasnica ustanove u kojoj je Julian već godinama radio
kao pijanist.
"Ne razumijem", mumljala sam. "Julian se ženi svojom
dobročiniteljicom?"
"Baš tako. To nije vjenčanje. To je ugovor."
Irene Marceau od Juliana je bila starija dvadeset i pet ili trideset
godina. Miquel je slutio da je Irene odlučila ozakoniti vezu s Julianom
kako bi na njega mogla prepisati svoju imovinu i osigurati mu budućnost.
"Ali već mu pomaže. Oduvijek mu je pomagala."
"Možda zna da neće živjeti zauvijek", natuknuo je Miquel.
Odjek tih riječi odveć nas je bolno zapekao. Kleknula sam kraj njega
i zagrlila ga. Grizla sam usnice da ne bi vidio kako plačem.
"Julian ne voli tu ženu, Nuria", rekao mi je misleći da je to razlog
mojoj tuzi.
"Julian ne voli nikoga osim samoga sebe i svojih prokletih knjiga",
promrmljala sam. Podigla sam pogled i vidjela da se Miquel smješka
poput starog i mudrog djeteta.
"A što Fumero kani time što nam je sada to obznanio?"
Ubrzo smo doznali što. Nekoliko dana kasnije u stan nam je banuo
Jorge Aldaya, unezvijeren i izgladnio, raspaljen gnjevom i bijesom.
Fumero mu je rekao da se Julian Carax ženi nekom bogatašicom, u
raskošnom i bajkovitom obredu. Aldaya se već danima mučio
zamišljajući kako uzročnik svih njegovih nevolja zaogrnut sjajem i
raskoši uživa u bogatstvu kakvo je on izgubio. Fumero mu nije rekao da
je Irene Marceau, premda imućna žena, zapravo vlasnica bordela a ne
princeza iz bečke bajke. Nije mu rekao da je nevjesta trideset godina
starija od Caraxa i da to nije vjenčanje, nego čin milosrđa prema čovjeku
na rubu propasti, bez sredstava za preživljavanje. Nije mu rekao ni kada
ni gdje će se vjenčanje održati. Samo je zasijao sjeme tlapnje koja je
iznutra izjedala ono malo što su groznice ostavile u njegovu smežuranom
smradnom tijelu.
"Fumero ti je lagao, Jorge", rekao je Miquel.
"A ti, kralju lažljivaca, usuđuješ se optužiti bližnjega svoga!" buncao
je Aldaya.
Aldaya nam nije morao otkriti svoje misli jer su se one jasno mogle
pročitati na njegovu mrtvačkom licu, kao riječi ispod one suhonjave kože.
Miquel je jasno vidio Fumerovu igru. Napokon, sam ga je naučio igrati
310
šah prije više od dvadeset godina u Školi sv. Gabrijcla. Fumero je imao
strategiju bogomoljke i strpljenje besmrtnika. Miquel je poslao Julianu
pismo upozorenja.
Kad je Fumero procijenio da je to korisno, odveo je Aldayu na
stranu, zatrovao mu srce i rekao da se Julian ženi za tri dana. Budući da je
on policijski službenik, objasnio mu je, ne smije se miješati u taj slučaj.
No Aldaya kao običan civil može otići u Pariz i pobrinuti se da do tog
vjenčanja nikada ne dođe.
"Kako?" upitat će grozničavi Aldaya pušeći se od gnjeva.
Izazivajući ga na dvoboj na sam dan vjenčanja. Fumero mu je čak
nabavio i oružje kojim je Jorge kanio probušiti to ledeno srce koje je
upropastilo dinastiju Aldaya. Izvješće pariške policije kasnije će ustvrditi
da je oružje nađeno kraj njegovih nogu bilo neispravno, i da nikako nije
moglo učiniti više nego što je učinilo: opaliti mu u lice. Fumero je to znao
kad mu ga je pružao u futroli na peronu postaje Francia. Savršeno je
dobro znao da će ga groznica, glupost i slijepi gnjev spriječiti da ubije
Juliana Caraxa u blijedom dvoboju za čast, u svitanje na groblju Pere
Lachaise. A ako kojim slučajem uspije skupiti snagu i sposobnost da to
učini, oružje koje nosi bit će zaduženo da ga porazi. U tom dvoboju nije
trebao poginuti Carax, nego Aldaya. Njegov besmisleni život, njegovo
tijelo i izmučena duša kojoj je Fumero dopustio da strpljivo životari tako
će ispuniti svoju funkciju.
Fumero je znao i da Julian nikada neće stati pred nekadašnjeg
prijatelja, umirućeg čovjeka svedenog na žalopojku. Stoga je jasno uputio
Aldayu što treba učiniti. Morat će mu priznati da je pismo koje je
Penelope napisala prije mnogo godina, u kojemu mu javlja da se udaje i
neka je zaboravi, bilo lažno. Morat će mu otkriti da je on, Jorge Aldaya,
prisilio sestru da napiše tu hrpu laži dok je ona neutješno plakala
izjavljujući Julianu vječnu ljubav. Morat će mu reći da ga ona sve ovo
vrijeme čeka, slomljene duše i srca koje krvari, umirući od samoće. To će
biti dovoljno. Bit će dovoljno da Carax pritisne obarač i raznese mu
glavu. Bit će dovoljno da zaboravi na vjenčane planove i počne misliti
samo na povratak u Barcelonu u potrazi za Penelopom i svojim
razrušenim životom. A kad bude u Barceloni, toj velikoj paukovoj mreži
koju je ispleo Fumero, on će ga čekati.



54 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 5:05 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
7.
Julian Carax prešao je francusku granicu nekoliko dana prije nego je
izbio građanski rat. Prvo i jedino izdanje Sjene vjetra izišlo je iz tiska
nekoliko tjedana ranije i krenulo prema sivoj anonimnosti i nevidljivosti
svojih prethodnica. Miquel je već jedva mogao raditi, i iako bi dva-tri sata
dnevno prosjedio pred pisaćim strojem, slabost i groznica nisu mu
dopuštale da iz sebe iscijedi riječi. Nekoliko je kolumni izgubio zbog
kašnjenja s rokovima. Druge novine bojale su se objavljivati njegove
članke uslijed anonimnih prijetnji. Ostala mu je samo jedna dnevna
kolumna u Barcelonskom dnevniku, koju je potpisivao imenom Adrian
Maltes. Duh rata već se tada osjećao u zraku. Zemlja je zaudarala na
strah. Bez ičega što ga je moglo zaokupiti i odveć slab čak i da se požali,
Miquel bi silazio na trg ili se prošetao do Avenije Catedral, uvijek noseći
sa sobom neku Julianovu knjigu, kao da je to hamajlija. Posljednji put
kad ga je liječnik vagao imao je manje od šezdeset kilograma. Na radiju
smo slušali vijesti o ustanku u Maroku, i nekoliko sati kasnije kolega iz
Miquelovih novina došao nam je reći da je Cansinos, glavni urednik,
ubijen hicem u potiljak pred kavanom Canaletas, prije dva sata. Nitko se
nije usuđivao odnijeti tijelo, koje je i dalje bilo ondje i bojilo pločnik
krvavom paučinom.
Ubrzo su uslijedili kratki ali žestoki dani početnog terora. Postrojbe
generala Godeda poredale su se duž Ulice Diagonal i Setnice Gracia u
smjeru centra, gdje je počela paljba. Bila je nedjelja i mnogi građani izišli
su na ulicu misleći da će provesti dan na izletu duž ceste za Las Planas.
Najcrnji dani rata u Barceloni, međutim, stići će tek dvije godine kasnije.
Ubrzo nakon početka okršaja trupe generala Godeda predale su se, nekim
čudom ili zbog loše komunikacije među zapovjedništvom. Vlada Lluisa
Gompanysa naizgled je vratila kontrolu, ali ono što se zapravo dogodilo
bilo je mnogo dalekosežnije i postat će očito tek u narednim tjednima.
Barcelona je pala u ruke anarhističkih sindikata. Nakon
višednevnih nemira i uličnih čarki naposljetku se pronio glas da su
četiri pobunjena generala ubrzo nakon predaje pogubljeni u tvrđavi
Montjuic. Miquelov prijatelj, britanski novinar koji je tome bio nazočan,
rekao je da se streljački vod sastojao od sedmorice ljudi, ali da su im se u
posljednji čas priključili deseci pripadnika narodne vojske. Kad je
otvorena vatra, tijela su izrešetana s toliko metaka da su se raspala u
neprepoznatljive komade i morali su ih pokopati u ljesovima u gotovo
tekućem stanju. Neki su željeli vjerovati da je to kraj sukoba i da
312
fašističke trupe nikad neće stići u Barcelonu, da će se pobuna putem
ugasiti. Bio je to tek početak.
Da je Julian u Barceloni, doznali smo na dan Godedove predaje, kad
smo od Irene Marceau primili pismo s viješću da je Julian ubio Jorgea
Aldayu u dvoboju na groblju Pere Lachaise. Čak i prije nego što je
Aldaya izdahnuo netko je anonimno obavijestio policiju o svemu. Julian
je smjesta morao pobjeći iz Pariza jer ga je policija tražila zbog ubojstva.
Nismo dvojili o tome tko je uputio taj poziv. Željno smo čekali da nam se
Julian javi kako bismo ga upozorili na opasnost koja ga čeka i zaštitili od
zamke gore od one koju mu je postavio Fumero: otkrića istine. Tri dana
kasnije Julian se i dalje nije javljao. Miquel nije želio sa mnom podijeliti
zabrinutost, ali ja sam savršeno dobro znala što misli. Julian se vratio
zbog Penelope, ne zbog nas.
"Što će se dogoditi kad sazna istinu?" upitala sam.
"Mi ćemo se pobrinuti da je ne sazna", odgovarao je Miquel.
Prvo što je mogao saznati bilo je da je obitelj Aldaya netragom
nestala. Potragu za Penelopom nije mogao započeti na mnogo mjesta.
Popisali smo ta mjesta i krenuli u vlastitu ekspediciju. Palača na Aveniji
Tibidabo bila je napušten teren, ograđen lancima i povojima bršljana.
Ulični cvjećar koji je na suprotnom uglu prodavao bukete ruža i klinčića
rekao nam je da se u posljednje vrijeme kući približila samo jedna osoba,
ali bio je to stariji čovjek, gotovo starac, i pomalo hrom.
"Da istinu kažem, i pomalo zloban. Htio sam mu prodati klinčić za
zapučak, ali on me poslao kvragu i rekao da se ratuje i nikomu nije do
cvijeća."
Nije vidio više nikoga. Miquel je od njega kupio buket uvelih ruža i
za svaki slučaj ostavio mu telefon redakcije Barcelonskog dnevnika da
mu ostavi poruku bude li ugledao nekoga tko odgovara Caraxovu opisu.
Naša iduća postaja bila je Škola sv. Gabrijela, gdje se Miquel ponovno
susreo s Fernandom Ramosom, nekadašnjim školskim kolegom.
Fernando je sada bio nastavnik grčkoga i latinskoga, i zaređeni
svećenik. Kad je vidio Miquela tako krhka zdravlja, srce mu je prepuklo.
Rekao nam je da ga Julian nije posjetio, ali obećao je da će nam se javiti
ako dođe, i pokušat će ga zadržati. Rimero je stigao do njega prije nas,
priznao nam je u strahu. Sada se zvao inspektor Fumero i rekao mu je da
je u ratnim vremenima pametno biti na oprezu.
"Mnogo ljudi će umrijeti i to ubrzo, rekao je, a odore, bile one
svećeničke ili vojničke, nisu otporne na metke..."
313
Fernando Ramos priznao nam je da mu nije jasno kojem tijelu ili
skupini pripada Fumero, i da se nije usudio pitati. Ne mogu ti opisati te
prve ratne dane u Barceloni, Daniele. Zrak je bio zatrovan strahom i
mržnjom. Pogledi su bili sumnjičavi, a ulice vonjale po tišini koja se
osjećala u želucu. Svakoga dana, svakoga sata, širili su se novi tračevi i
glasine. Sjećam se jednoga dana kad smo se Miquel i ja vraćali kući po
Rambli. Bila je pusta, bez žive duše. Miquel je promatrao pročelja,
skrivena lica iza prozorskih krila kako pomno promatraju sjene na ulici, i
rekao da čuje kako se iza tih zidova oštre noževi.
Idućeg dana otišli smo u klobučarnicu Fortuny, bez velike nade da
ćemo ondje naći Juliana. Neki susjed rekao nam je da se klobučar u
strahu zbog nedavnih puškaranja zatvorio u radionicu. Kucali smo i
kucali, ali nije nam htio otvoriti. Toga popodneva u pokrajnjoj se ulici
dogodila pucnjava i lokve svježe krvi još su ležale u Rondi San Antonio,
a na pločniku je bila opružena lešina konja, prepuštena na milost i
nemilost psima lutalicama koji su joj trgali utrobu izrešetanu mecima dok
su ih djeca gađala kamenjem. Uspjeli smo samo vidjeti uspaničeno
klobučarovo lice kroz rešetku na vratima. Rekli smo mu da tražimo
njegova sina Juliana. Klobučar nam je odgovorio da je njegov sin mrtav i
da se gubimo ili će zvati policiju. Utučeni, otišli smo odande.
Danima smo obilazili kavane i trgovine pitajući za Juliana. Tražili
smo po hotelima i pansionima, na željezničkim postajama, u bankama u
kojima je mogao promijeniti novac... Nitko se nije sjećao čovjeka koji bi
odgovarao Julianovu opisu. Strahovali smo da je možda Fumeru dopao
šaka, i Miquel je zamolio kolegu iz novina s vezama u policijskoj upravi
da pita je li Julian možda u zatvoru. Nije bilo nikakvih pokazatelja da je
tomu tako. Prošla su dva tjedna, i činilo se da je Julian propao u zemlju.
Miquel je malo spavao, čekajući vijesti o svome prijatelju. Jednog
predvečerja Miquel se vratio sa svoje redovite šetnje noseći bocu vina iz
Oporta, ni manje ni više. Darovali su mu je u novinama, rekao je, jer mu
je zamjenik urednika rekao da više ne mogu objavljivati njegovu
kolumnu.
"Ne žele probleme, i razumijem ih."
"I što ćeš sad?"
"Zasad ću se napiti."
Miquel je popio samo pola čaše, ali ja sam i ne primijetivši iskapila
gotovo cijelu bocu, i to na prazan želudac. Bila je gotovo ponoć kad me
obuzeo strašan drijemež i srušila sam se na kauč. Sanjala sam da me
314
Miquel ljubi u čelo i pokriva šalom. Kad sam se probudila, osjećala sam
strašan, oštar bol u glavi, koji sam prepoznala kao uvod u žestoku
mamurnost. Pošla sam potražiti Miquela proklinjući čas kad mu je palo
na pamet da me napije, ali onda sam shvatila da sam sama u stanu. Prišla
sam radnom stolu i vidjela da mi je na pisaćem stroju ostavio poruku u
kojoj me moli da se ne uznemiravam i da ga čekam. Otišao je tražiti
Juliana i ubrzo će ga dovesti kući. Na kraju mi je napisao da me voli.
Poruka mi je ispala iz ruku. Potom sam primijetila da je prije odlaska
Miquel sa stola pokupio svoje stvari, kao da ih više ne kani
upotrebljavati, i tada sam znala da ga više nikada neću vidjeti.



55 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 5:29 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
7.
Julian Carax prešao je francusku granicu nekoliko dana prije nego je
izbio građanski rat. Prvo i jedino izdanje Sjene vjetra izišlo je iz tiska
nekoliko tjedana ranije i krenulo prema sivoj anonimnosti i nevidljivosti
svojih prethodnica. Miquel je već jedva mogao raditi, i iako bi dva-tri sata
dnevno prosjedio pred pisaćim strojem, slabost i groznica nisu mu
dopuštale da iz sebe iscijedi riječi. Nekoliko je kolumni izgubio zbog
kašnjenja s rokovima. Druge novine bojale su se objavljivati njegove
članke uslijed anonimnih prijetnji. Ostala mu je samo jedna dnevna
kolumna u Barcelonskom dnevniku, koju je potpisivao imenom Adrian
Maltes. Duh rata već se tada osjećao u zraku. Zemlja je zaudarala na
strah. Bez ičega što ga je moglo zaokupiti i odveć slab čak i da se požali,
Miquel bi silazio na trg ili se prošetao do Avenije Catedral, uvijek noseći
sa sobom neku Julianovu knjigu, kao da je to hamajlija. Posljednji put
kad ga je liječnik vagao imao je manje od šezdeset kilograma. Na radiju
smo slušali vijesti o ustanku u Maroku, i nekoliko sati kasnije kolega iz
Miquelovih novina došao nam je reći da je Cansinos, glavni urednik,
ubijen hicem u potiljak pred kavanom Canaletas, prije dva sata. Nitko se
nije usuđivao odnijeti tijelo, koje je i dalje bilo ondje i bojilo pločnik
krvavom paučinom.
Ubrzo su uslijedili kratki ali žestoki dani početnog terora. Postrojbe
generala Godeda poredale su se duž Ulice Diagonal i Setnice Gracia u
smjeru centra, gdje je počela paljba. Bila je nedjelja i mnogi građani izišli
su na ulicu misleći da će provesti dan na izletu duž ceste za Las Planas.
Najcrnji dani rata u Barceloni, međutim, stići će tek dvije godine kasnije.
Ubrzo nakon početka okršaja trupe generala Godeda predale su se, nekim
čudom ili zbog loše komunikacije među zapovjedništvom. Vlada Lluisa
Gompanysa naizgled je vratila kontrolu, ali ono što se zapravo dogodilo
bilo je mnogo dalekosežnije i postat će očito tek u narednim tjednima.
Barcelona je pala u ruke anarhističkih sindikata. Nakon
višednevnih nemira i uličnih čarki naposljetku se pronio glas da su
četiri pobunjena generala ubrzo nakon predaje pogubljeni u tvrđavi
Montjuic. Miquelov prijatelj, britanski novinar koji je tome bio nazočan,
rekao je da se streljački vod sastojao od sedmorice ljudi, ali da su im se u
posljednji čas priključili deseci pripadnika narodne vojske. Kad je
otvorena vatra, tijela su izrešetana s toliko metaka da su se raspala u
neprepoznatljive komade i morali su ih pokopati u ljesovima u gotovo
tekućem stanju. Neki su željeli vjerovati da je to kraj sukoba i da
312
fašističke trupe nikad neće stići u Barcelonu, da će se pobuna putem
ugasiti. Bio je to tek početak.
Da je Julian u Barceloni, doznali smo na dan Godedove predaje, kad
smo od Irene Marceau primili pismo s viješću da je Julian ubio Jorgea
Aldayu u dvoboju na groblju Pere Lachaise. Čak i prije nego što je
Aldaya izdahnuo netko je anonimno obavijestio policiju o svemu. Julian
je smjesta morao pobjeći iz Pariza jer ga je policija tražila zbog ubojstva.
Nismo dvojili o tome tko je uputio taj poziv. Željno smo čekali da nam se
Julian javi kako bismo ga upozorili na opasnost koja ga čeka i zaštitili od
zamke gore od one koju mu je postavio Fumero: otkrića istine. Tri dana
kasnije Julian se i dalje nije javljao. Miquel nije želio sa mnom podijeliti
zabrinutost, ali ja sam savršeno dobro znala što misli. Julian se vratio
zbog Penelope, ne zbog nas.
"Što će se dogoditi kad sazna istinu?" upitala sam.
"Mi ćemo se pobrinuti da je ne sazna", odgovarao je Miquel.
Prvo što je mogao saznati bilo je da je obitelj Aldaya netragom
nestala. Potragu za Penelopom nije mogao započeti na mnogo mjesta.
Popisali smo ta mjesta i krenuli u vlastitu ekspediciju. Palača na Aveniji
Tibidabo bila je napušten teren, ograđen lancima i povojima bršljana.
Ulični cvjećar koji je na suprotnom uglu prodavao bukete ruža i klinčića
rekao nam je da se u posljednje vrijeme kući približila samo jedna osoba,
ali bio je to stariji čovjek, gotovo starac, i pomalo hrom.
"Da istinu kažem, i pomalo zloban. Htio sam mu prodati klinčić za
zapučak, ali on me poslao kvragu i rekao da se ratuje i nikomu nije do
cvijeća."
Nije vidio više nikoga. Miquel je od njega kupio buket uvelih ruža i
za svaki slučaj ostavio mu telefon redakcije Barcelonskog dnevnika da
mu ostavi poruku bude li ugledao nekoga tko odgovara Caraxovu opisu.
Naša iduća postaja bila je Škola sv. Gabrijela, gdje se Miquel ponovno
susreo s Fernandom Ramosom, nekadašnjim školskim kolegom.
Fernando je sada bio nastavnik grčkoga i latinskoga, i zaređeni
svećenik. Kad je vidio Miquela tako krhka zdravlja, srce mu je prepuklo.
Rekao nam je da ga Julian nije posjetio, ali obećao je da će nam se javiti
ako dođe, i pokušat će ga zadržati. Rimero je stigao do njega prije nas,
priznao nam je u strahu. Sada se zvao inspektor Fumero i rekao mu je da
je u ratnim vremenima pametno biti na oprezu.
"Mnogo ljudi će umrijeti i to ubrzo, rekao je, a odore, bile one
svećeničke ili vojničke, nisu otporne na metke..."
313
Fernando Ramos priznao nam je da mu nije jasno kojem tijelu ili
skupini pripada Fumero, i da se nije usudio pitati. Ne mogu ti opisati te
prve ratne dane u Barceloni, Daniele. Zrak je bio zatrovan strahom i
mržnjom. Pogledi su bili sumnjičavi, a ulice vonjale po tišini koja se
osjećala u želucu. Svakoga dana, svakoga sata, širili su se novi tračevi i
glasine. Sjećam se jednoga dana kad smo se Miquel i ja vraćali kući po
Rambli. Bila je pusta, bez žive duše. Miquel je promatrao pročelja,
skrivena lica iza prozorskih krila kako pomno promatraju sjene na ulici, i
rekao da čuje kako se iza tih zidova oštre noževi.
Idućeg dana otišli smo u klobučarnicu Fortuny, bez velike nade da
ćemo ondje naći Juliana. Neki susjed rekao nam je da se klobučar u
strahu zbog nedavnih puškaranja zatvorio u radionicu. Kucali smo i
kucali, ali nije nam htio otvoriti. Toga popodneva u pokrajnjoj se ulici
dogodila pucnjava i lokve svježe krvi još su ležale u Rondi San Antonio,
a na pločniku je bila opružena lešina konja, prepuštena na milost i
nemilost psima lutalicama koji su joj trgali utrobu izrešetanu mecima dok
su ih djeca gađala kamenjem. Uspjeli smo samo vidjeti uspaničeno
klobučarovo lice kroz rešetku na vratima. Rekli smo mu da tražimo
njegova sina Juliana. Klobučar nam je odgovorio da je njegov sin mrtav i
da se gubimo ili će zvati policiju. Utučeni, otišli smo odande.
Danima smo obilazili kavane i trgovine pitajući za Juliana. Tražili
smo po hotelima i pansionima, na željezničkim postajama, u bankama u
kojima je mogao promijeniti novac... Nitko se nije sjećao čovjeka koji bi
odgovarao Julianovu opisu. Strahovali smo da je možda Fumeru dopao
šaka, i Miquel je zamolio kolegu iz novina s vezama u policijskoj upravi
da pita je li Julian možda u zatvoru. Nije bilo nikakvih pokazatelja da je
tomu tako. Prošla su dva tjedna, i činilo se da je Julian propao u zemlju.
Miquel je malo spavao, čekajući vijesti o svome prijatelju. Jednog
predvečerja Miquel se vratio sa svoje redovite šetnje noseći bocu vina iz
Oporta, ni manje ni više. Darovali su mu je u novinama, rekao je, jer mu
je zamjenik urednika rekao da više ne mogu objavljivati njegovu
kolumnu.
"Ne žele probleme, i razumijem ih."
"I što ćeš sad?"
"Zasad ću se napiti."
Miquel je popio samo pola čaše, ali ja sam i ne primijetivši iskapila
gotovo cijelu bocu, i to na prazan želudac. Bila je gotovo ponoć kad me
obuzeo strašan drijemež i srušila sam se na kauč. Sanjala sam da me
314
Miquel ljubi u čelo i pokriva šalom. Kad sam se probudila, osjećala sam
strašan, oštar bol u glavi, koji sam prepoznala kao uvod u žestoku
mamurnost. Pošla sam potražiti Miquela proklinjući čas kad mu je palo
na pamet da me napije, ali onda sam shvatila da sam sama u stanu. Prišla
sam radnom stolu i vidjela da mi je na pisaćem stroju ostavio poruku u
kojoj me moli da se ne uznemiravam i da ga čekam. Otišao je tražiti
Juliana i ubrzo će ga dovesti kući. Na kraju mi je napisao da me voli.
Poruka mi je ispala iz ruku. Potom sam primijetila da je prije odlaska
Miquel sa stola pokupio svoje stvari, kao da ih više ne kani
upotrebljavati, i tada sam znala da ga više nikada neću vidjeti.



56 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 5:29 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
8.
Toga popodneva ulični cvjećar javio se u redakciju Barcelonskog
dnevnika i Miquelu ostavio poruku da je vidio čovjeka kojega smo mu
opisali kako se smuca oko kuće poput duha. Već je prošla ponoć kad je
Miquel stigao do broja 32 u Aveniji Tibidabo, sumornoj i pustoj dolini
šibanoj strelicama mjesečine koje su se probijale kroz krošnje. Iako ga
nije vidio već sedamnaest godina, Miquel je prepoznao Juliana prema
njegovu lakom, gotovo mačjem koraku. Njegova silueta klizila je kroz
polutamu vrta oko fontane. Julian je preskočio vrtni zid i sada je obilazio
oko kuće nalik na nemirnu životinju. Miquel ga je mogao dozvati, ali nije
želio upozoriti moguće svjedoke. Imao je dojam da mnogo očiju potajno
promatra aveniju sa zamračenih prozora susjednih palača. Obišao je zid
imanja i stigao do dijela koji je gledao na nekadašnje teniske terene i
garaže. Ugledao je šupljine u zidu koje su Julianu poslužile kao stube i
olabavljene kamene ploče na vrhu zida. Podigao se gotovo bez daha,
osjećajući kako ga nešto oštro probada u prsima i kako ga hvataju
napadaji sljepila. Ispružio se na zid, uzdrhtalih ruku, i šaptom pozvao
Juliana. Silueta kraj fontane ostala je nepomična, stapajući se s ostalim
kipovima. Miquel je vidio da ga netremice promatraju dva sjajna oka.
Pitao se hoće li ga Julian prepoznati nakon sedamnaest godina i bolesti
koja mu je oduzela i sam dah. Silueta mu se polako približila mašući
nekim sjajnim i izduženim predmetom u desnoj ruci. Staklo.
"Juliane..." prošaptao je Miquel.
Figura je stala kao ukopana. Miquel je čuo kako staklo pada na
šljunak. Iz tame je izronilo Julianovo lice. Dvotjedna brada prekrivala mu
je lice, oštrijih crta nego nekoć.
315
"Miquele?"
Nesposoban da preskoči na drugu stranu, ali i da se vrati na ulicu,
Miquel mu je pružio ruku. Julian se podigao na zid i čvrsto stisnuo šaku
svoga prijatelja te mu na lice položio dlan druge ruke. Gledali su se u
tišini, dugo, naslućujući rane koje je život nanio onom drugom.
"Moramo otići odavde, Juliane. Fumero te traži. Ono s Aldayom bila
je zamka."
"Znam", rekao je Carax glasom bez tona i boje.
"Kuća je zaključana. Već godinama nitko u njoj ne živi", dodao je
Miquel. "Dođi, pomozi mi da siđem i idemo odavde."
Carax se iznova popeo na zid. Kad je Miquela obuhvatio objema
rukama, pod preširokom odjećom osjetio je kako je tijelo njegova
prijatelja usahlo. Kad su se našli na drugoj strani, Carax je uhvatio
Miquela ispod ramena i gotovo ga odnio u mrak Ulicom Romana
Macave.
"Što ti je?" prošaptao je Carax.
"Ništa. Neka groznica. Već mi je bolje."
Miquel je širio zadah bolesti i Julian ništa više nije pitao. Sišli su
Ulicom Lava XIII. sve do Setnice sv. Gervazija, gdje su se nazirala
svjetla neke kavane. Sklonili su se za stol u dnu, daleko od ulaza i
prozora. Nekoliko stalnih mušterija sjedilo je za šankom pušeći i slušajući
radio. Konobar, čovjek voštane boje kože i očiju prikovanih za pod,
primio je njihovu narudžbu. Mlaka rakija, kava i što god je ostalo od jela.
Miquel nije ni taknuo hranu. Carax, očito izgladnio, jeo je za obojicu.
Dvojica prijatelja promatrala su se u ljepljivom svjetlu kavane, opčinjeni
čarolijom vremena. Posljednji put kad su se vidjeli licem u lice bili su
upola mlađi nego sada. Rastali su se kao dječaci, a sada je jedan pred
sobom imao bjegunca, a drugi umirućeg čovjeka. Obojica su se pitala je li
to zbog karata koje im je život podijelio, ili zbog načina na koji su ih
odigrali.
"Nikada ti nisam zahvalio za sve što si svih ovih godina činio za
mene, Miquele."
"Nemoj sada početi. Učinio sam ono što sam morao i želio. Nemaš
mi na čemu zahvaljivati."
"Kako je Nuria?"
"Jednako kao kad si je ostavio."
Carax je spustio pogled.
316
"Vjenčali smo se prije nekoliko mjeseci. Ne znam je li ti pisala o
tome." Caraxove usnice su se ukočile i samo je polako odmahnuo
glavom.
"Nemaš joj pravo ništa predbacivati, Juliane."
"Znam. Ni na što nemam pravo."
"Zašto nam se nisi javio, Juliane?"
"Nisam vas htio dovoditi u opasnost."
"To više nije u tvojim rukama. Gdje si bio svih ovih dana? Mislili
smo da si propao u zemlju."
"Gotovo jesam. Bio sam kod kuće. U očevom stanu."
Miquel ga je zaprepašteno pogledao. Julian mu je potom ispričao
kako se na povratku u Barcelonu, ne znajući kamo poći, uputio prema
svom nekadašnjem domu strahujući da ondje neće zateći nikoga.
Klobučarnica je i dalje stajala na mjestu, otvorena, a neki ostario čovjek,
bez kose i vatre u pogledu, venuo je za pultom. Nije želio ući, ni dati mu
do znanja da se vratio, ali Antoni Fortuny podigao je pogled prema
strancu koji je stajao s druge strane izloga. Oči su im se srele i
Julian je ostao paraliziran, iako se želio dati u bijeg. Vidio je kako se
klobučarove oči pune suzama, kako teškim korakom prilazi vratima i
nijemo izlazi na ulicu. Bez ijedne riječi poveo je sina u radionicu, spustio
rolete, i kad ih je tako zaštitio od vanjskoga svijeta, zagrlio ga je tresući
se i urličući od plača.
Kasnije mu je klobučar objasnio da se policija već dva dana raspituje
za njega. Neki Fumero, čovjek na zlu glasu o kojemu se govorilo da je
prije mjesec dana bio plaćeni ubojica generala Godeda a sada se pretvara
da je simpatizer anarhista, rekao mu je da je Carax na putu u Barcelonu,
da je u Parizu hladnokrvno ubio Jorgea Aldayu i da je tražen zbog drugih
zločina, čije nabrajanje klobučar nije želio slušati. Fumero je vjerovao da
će, ako se kojim malo vjerojatnim slučajem dogodi da se razmetni sin
pojavi kod njega, klobučar ispuniti svoju građansku dužnost i to mu
dojaviti. Fortuny mu je rekao da na njega svakako mogu računati.
Zasmetalo mu je što guja poput Fumera tako bezuvjetno računa na
njegovu pomoć, ali čim je zlokobna policijska svita napustila radionicu,
klobučar je krenuo prema kapeli katedrale gdje je upoznao Sophie i
pomolio se svecu da dovede njegova sina kući prije nego što bude
prekasno. Kad se Julian obratio ocu, klobučar ga je upozorio na opasnost
koja mu prijeti.
317
"Što god te dovelo natrag u Barcelonu, sine moj, dopusti da to ja
učinim za tebe dok se ti kriješ u stanu. Tvoja soba stoji onako kako si je
ostavio, i bit će tvoja dok je god trebaš."
Julian mu je priznao da se vratio kako bi pronašao Penelope Aldaya.
Klobučar mu se zakleo da će je on naći i da će im, kad se opet sastanu,
pomoći kako bi zajedno pobjegli na sigurno mjesto, daleko od Fumera,
prošlosti, od svega.
Danima se Julian krio u stanu u Rondi San Antonio dok je klobučar
pretraživao grad u potrazi za Penelopom. Dane je provodio u svojoj
nekadašnjoj sobi, koja je baš kao što je njegov otac obećao bila ista, iako
su se sve stari doimale manjima, kao da su se kuće i predmeti, ili možda
samo život, s vremenom skupili. Mnoge njegove stare bilježnice još su
bile ondje, kao i olovke koje je naoštrio onoga tjedna kad je otputovao u
Pariz, knjige koje su čekale da ih pročita, čista dječačka odjeća u
ormarima. Klobučar mu je ispričao da ga je Sophie ostavila ubrzo nakon
što je pobjegao, i premda godinama nije o njoj čuo ništa, na kraju mu je
pisala iz Bogote, gdje je već neko vrijeme živjela s nekim čovjekom.
Redovito su se dopisivali, "uvijek o tebi", kako je priznao klobučar, "jer
je to jedino što nas veže". Kad je izgovorio te riječi, Julianu se učinilo da
je klobučar čekao da se zaljubi u svoju ženu tek nakon što je izgubi.
"U životu se voli samo jednom, Juliane, iako čovjek to i ne
primijeti."
Klobučar, koji kao da se utrkivao s vremenom ne bi li razriješio cijeli
taj nesretni život, nije sumnjao da je Penelope ta ljubav u životu njegova
sina i mislio je, a da toga ni sam nije bio svjestan, kako će time što će mu
pomoći da je vrati možda i on sam vratiti nešto od onoga što je izgubio,
onu prazninu koja mu je tištala kožu i kosti poput gnjevnog prokletstva.
Unatoč svem trudu, i na svoj očaj, klobučar se ubrzo uvjerio da u
cijeloj Barceloni nema ni traga Penelopi Aldaya ni njezinoj obitelji.
Čovjek skromna podrijetla, koji je cijeli život morao raditi da bi se
prehranio, uvijek je novcu i položaju pridavao karakter besmrtnosti.
Petnaest godina propasti i bijede bilo je dovoljno da izbriše s lica zemlje
palače, industrije i tragove cijele jedne loze. Na spomen prezimena
Aldaya mnogima je ta riječ zvučala poznato, ali gotovo se nitko nije
sjećao što je jednoć značila. Onoga dana kad su Miquel Moliner i Nuria
Monfort svratili u klobučarnicu da pitaju za Juliana bio je siguran da su
Fumerovi žbiri. Nitko mu više neće oteti sina! Ovoga puta može sići sam
svemogući Bog s nebesa, sam Bog koji se cijeli život oglušuje na njegove
318
molbe, i on će mu drage volje iskopati oči ako se usudi opet uzeti Juliana
iz te olupine od njegova života.
Klobučar je bio onaj čovjek kojega je ulični cvjećar vidio prije
nekoliko dana kako luta oko kuće na Aveniji Tibidabo. Ono što je cvjećar
protumačio kao nezgodan karakter bila je tek čvrstoća duha koja prati
samo one koji, bolje ikad nego nikad, u svom životu pronađu cilj i slijede
ga sa žestinom koju rada uzalud potrošeno vrijeme. Na žalost, Gospodin
ni ovaj posljednji put nije uslišao klobučarove molitve, i iako je došao do
samog ruba očaja, nije našao ono što je tražio: spasenje svoga sina, i
vlastito spasenje, u liku djevojke koje se nitko nije sjećao i o kojoj nitko
nije znao ništa. Koliko izgubljenih duša trebaš, Gospodine, da zadovoljiš
svoj apetit? pitao je klobučar. Bog, u svojoj vječitoj šutnji, gledao ga je
ne trepćući.
"Ne mogu je naći, Juliane... Kunem ti se da..."
"Ne brinite se, oče. To moram učiniti sam. Vi ste mi pomogli koliko
god ste mogli."
Te noći Julian je napokon izišao na ulicu, spreman pronaći Penelope.
Miquel je slušao priču svoga prijatelja, ne znajući je li riječ o čudu ili
prokletstvu. Nije obraćao pozornost na konobara, koji se uputio prema
telefonu i nešto im šaptao iza leđa, a poslije iskosa promatrao vrata
glancajući odveć revno čaše u lokalu u kojemu je inače carevala
prljavština dok je Julian pripovijedao što se dogodilo nakon njegova
dolaska u Barcelonu. Nije mu palo na pamet da je Fumero već bio u toj
kavani, i u desecima sličnih oko palače Aldaya, i da će čim Carax stupi
nogom u bilo koju od njih ubrzo uslijediti neumitan poziv. Kad se
policijski automobil zaustavio pred kavanom a konobar se povukao u
kuhinju, Miquel je osjetio hladnu i spokojnu mirnoću neizbježne kobi.
Carax je ugledao taj pogled u njegovim očima, i obojica su se istodobno
okrenuli. Obrisi triju sablasnih sivih kaputa lepršajući su proletjeli pred
prozorom. Tri lica dahom su maglila staklo. Nijedan od njih nije bio
Fumero. Prije njega stigli su strvinari.
"Idemo odavde, Juliane..."
"Nemamo kamo", rekao je Carax, s mirnoćom koja je njegova
prijatelja natjerala da ga pomno promotri.
Tada je u Julianovoj ruci primijetio revolver, a u pogledu hladnu
odlučnost. Zvonce na vratima nadjačalo je žamor radija. Miquel je
zgrabio revolver iz Caraxove ruke i netremice ga pogledao.
"Daj mi svoje dokumente, Juliane."
319
Trojica policajaca pretvarali su se da će sjesti za šank. Jedan od njih
iskosa ih je pogledavao. Ostala dvojica pipali su unutrašnjost ogrtača.
"Dokumente, Juliane. Odmah."
Carax je šutke odmahnuo glavom.
"Meni je ostalo još mjesec ili dva, ako bude sreće. Jedan od nas
dvojice mora izići odavde, Juliane. Ti imaš više razloga za život. Ne
znam hoćeš li naći Penelope. Ali Nuria te čeka."
"Nuria je tvoja žena."
"Sjeti se našeg sporazuma. Kada ja umrem, sve moje postat će
tvoje..." "...osim snova."
Nasmiješili su se jedan drugome posljednji put. Julian mu je pružio
svoju putovnicu. Miquel ju je stavio pod primjerak Sjene vjetra koji je
nosio u kaputu od dana kada ga je dobio.
"Do skorog viđenja", prošaptao je Julian.
"Nema žurbe. Ja ću te čekati."
Baš kad su se trojica policajaca okrenuli, Miquel je ustao od stola i
uputio se prema njima. Isprva su vidjeli samo blijedog i slabašnog
umirućeg čovjeka koji im se smiješi dok mu se u kutovima tankih
beživotnih usnica nazire krv. Kad su primijetili revolver u njegovoj
desnoj ruci, Miquel je već bio na tri metra od njih. Jedan od njih htio je
viknuti, ali prvi pucanj raznio mu je donju čeljust. Tijelo je palo
beživotno, na koljena, pred Miquelove noge. Ostala dvojica agenata već
su izvukli oružje. Drugi pucanj prošao je kroz trbuh onoga koji je
izgledao starije. Metak mu je prekinuo kralježnicu na dvoje te je
ispljunuo komadić utrobe na šank. Miquel nije imao vremena opaliti treći
put. Preživjeli policajac već ga je naciljao. Osjetio je oružje u rebrima, na
srcu, te njegov čelični pogled zažaren panikom.
"Mirno, kurvin sine, ili ću te raznijeti!"
Miquel se nasmiješio i polako podigao revolver prema policajčevu
licu. Nije mu bilo više od dvadeset i pet godina i usnice su mu drhtale.
"Poruči Fumeru, od Caraxa, da se još sjećam njegova mornarskog
odijelca."
Nije osjetio bol, ni vatru. Udar, nalik na tupi udarac maljem koji je
stvarima oko njega oduzeo zvuk i boju, odbacio ga je u izlog. Dok je
padao kroz razlomljeno staklo i ćutio kako mu žestoka jeza plazi niz grlo
a svjetlo se udaljava od njega poput praha na vjetru, Miquel Moliner
posljednji je put okrenuo glavu i vidio kako njegov prijatelj Julian trči niz
ulicu. Bilo mu je trideset i šest godina, više nego što se nadao da će
320
poživjeti. Prije nego se srušio na pločnik posut krvavim krhotinama, već
je bio mrtav.



57 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 5:30 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
9.
Te noći, dok je Julian nestajao u noći, neidentificiran kombi došao je
na poziv čovjeka koji je ubio Miquela. Nikad nisam doznala njegovo ime,
niti mislim da je znao koga je ubio. Kao i svi ratovi, privatni ili oni na
višoj razini, bila je to igra marioneta. Dvojica muškaraca odnijeli su tijela
mrtvih agenata, a poslovođi bara savjetovali su da zaboravi sve što
se dogodilo ili će imati ozbiljnih problema. Nikad ne podcjenjuj
sposobnost zaboravljanja u ratnim vremenima, Daniele. Miquelovo tijelo
bilo je bačeno u uličicu u četvrti Raval dvanaest sati poslije, kako njegova
smrt ne bi bila dovedena u vezu s ubojstvom dvojice policajaca. Kad je
tijelo napokon stiglo u mrtvačnicu, već je dva dana bio mrtav. Miquel je
prije odlaska sve svoje isprave ostavio kod kuće. Sve što su službenici u
mrtvačnici pronašli bila je putovnica na ime Juliana Caraxa, zgužvana do
neprepoznatljivosti, i primjerak Sjene vjetra. Policija je zaključila da je
pokojnik Carax. Putovnica je još kao njegovo boravište navodila stan
obitelji Fortuny u Rondi San Antonio.
Vijest je tada već bila stigla do Fumerovih ušiju, pa je došao u
mrtvačnicu kako bi se oprostio od Juliana. Ondje je zatekao klobučara,
kojega je policija pozvala da identificira tijelo. G. Fortuny, koji već dva
dana nije vidio sina, strahovao je od najgorega. Prepoznavši tijelo čovjeka
koji je samo tjedan dana ranije pokucao na njegova vrata pitajući za
Juliana i kojega je tada smatrao Fumerovim uhodom, počeo je
zapomagati i otišao. Policija je tu reakciju smatrala potvrdom da ga je
prepoznao. Fumero je bio nazočan cijelom prizoru te je prišao tijelu i
šutke ga pogledao. Juliana Caraxa nije vidio već sedamnaest godina.
Kad je prepoznao Miquela Molinera, samo se nasmiješio i potpisao
mrtvozorničko izvješće potvrđujući da tijelo pripada Julianu Caraxu te
naložio da se smjesta pošalje u zajedničku grobnicu u Montjuic.
Dugo sam se pitala zašto je Fumero tako postupio. Ali to je
jednostavno bila njegova logika. Time što je umro s Julianovim
identitetom Miquel mu je nehotice pružio savršen alibi. Od toga trena
Julian Carax nije postojao. Nije bilo nikakve legalne poveznice koja bi
Fumera dovela u vezu s čovjekom kojega će prije ili poslije, nadao se,
naći i ubiti. Bilo je to ratno doba, i nitko neće tražiti objašnjenje za smrt
min@
321
čovjeka koji nema ni ime. Julian je izgubio svoj identitet. Postao je sjena.
Dva sam dana kod kuće čekala Miquela ili Juliana, misleći da ću
poludjeti.
Trećega dana, u ponedjeljak, opet sam otišla na posao. G. Cabestanya
poslali su u bolnicu nekoliko tjedana prije, i više se nije kanio vraćati na
posao. Posao je preuzeo njegov najstariji sin Alvaro. Nikome nisam rekla
ništa. Nisam imala komu.
Istoga tog prijepodneva primila sam poziv od službenika iz
mrtvačnice, čovjeka po imenu Manuel Gutierrez Fonseca. G. Gutierrez
Fonseca objasnio mi je da je k njima stiglo tijelo nekog Juliana Caraxa, i
da je usporedio pokojnikovu putovnicu i ime pisca knjige koju je imao
kod sebe, a kako mu se učinilo da je policija, ako ne baš prekršila
pravilnik, a ono ga barem dosta labavo protumačila, osjećao je moralnu
dužnost da nazove nakladničku kuću i obavijesti nas o nemilom
događaju. Kad sam to čula, mislila sam da ću umrijeti. Najprije sam
pomislila da je riječ o Fumerovoj klopci. G. Gutierrez Fonseca
izjašnjavao se precizno kao pravi savjesni službenik, iako je u njegovu
glasu bilo još nečega, nečega što ni sam nije znao objasniti. Primila sam
poziv u uredu g. Cabestanya. Hvala Bogu, Alvaro je bio na ručku pa sam
bila sama, inače bi mi bilo teško objasniti suze i drhtanje ruku dok sam
držala telefon. Gutierrez Fonseca rekao mi je da je smatrao ispravnim
obavijestiti nas o tome. Zahvalila sam mu na pozivu s onom lažnom
formalnošću takvih razgovora. Čim sam spustila slušalicu, zaključala
sam vrata ureda i zagrizla vlastite šake kako ne bih počela vrištati. Umila
sam se i smjesta otišla kući ostavivši Alvaru poruku da sam bolesna i da
ću sutradan doći ranije kako bih nadoknadila zaostatak u korespondenciji.
Morala sam se suzdržati da ne potrčim ulicom, prisiljavajući sebe da
koračam s onom anonimnom sivom mirnoćom ljudi koji nemaju tajni.
Kad sam gurnula ključ u bravu, shvatila sam da je provaljena. Ostala sam
paralizirana. Kvaka se počela okretati iznutra. Pitala sam se zar ću tako
umrijeti, na mračnome stubištu, ne znajući što je s Miquelom. Vrata su se
otvorila i srela sam se s tamnim očima Juliana Caraxa. Neka mi Bog
oprosti, ali u tom trenutku osjetila sam da mi vraća život i zahvalila
nebesima što su mi umjesto Miquela vratila Juliana.
Pali smo jedno drugome u zagrljaj, ali kad sam potražila njegove
usnice, Julian se povukao i spustio pogled. Zatvorila sam vrata i uzela ga
za ruku te ga povela u spavaću sobu. Legli smo na postelju i u tišini se
zagrlili. Padao je mrak i sjene u stanu bojile su se purpurom. U daljini su
322
se čuli povremeni pucnjevi, kao i svake noći otkako je počeo rat. Julian je
plakao na mojim grudima, i ja sam osjećala kako me obuzima neizreciv
umor. Kasnije, kad je pala noć, naše su se usnice opet pronašle i u okrilju
te nezadržive tame žurno smo sa sebe svukli odjeću koja je mirisala na
strah i smrt. Željela sam se sjetiti Miquela, ali vatra onih ruku na mome
trbuhu lišila me stida i boli. Željela sam se nepovratno izgubiti u njihovu
naručju, znajući da se u zoru, iscrpljeni i možda bolesni od prijezira
prema sebi nećemo moći pogledati u oči a da se ne zapitamo u kakve smo
se to ljude pretvorili.



58 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 5:31 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
10.
U zoru me probudilo lupkanje kiše. Krevet je bio prazan, a soba
preplavljena sivom polutamom. Pronašla sam Juliana kako sjedi za
Miquelovim stolom i miluje tipke njegova pisaćeg stroja. Podigao je oči i
uputio mi jedan od onih mlakih, dalekih pogleda, koji je govorio da
nikada neće biti moj. Osjetila sam želju da mu saspem istinu u lice, da ga
povrijedim. Bilo bi to tako lako! Samo sam mu trebala reći da je Penelope
mrtva. Da živi u iluziji. Da na cijelom svijetu ima samo mene.
"Nisam se smio vratiti u Barcelonu", prošaptao je odmahujući
glavom. Kleknula sam kraj njega.
"Ono što ti tražiš nije ovdje, Juliane. Otiđimo odavde. Oboje. Što
dalje. Dok još ima vremena." Julian me dugo netremice gledao.
"Ti znaš nešto što mi nisi rekla, zar ne?" upitao je.
Odmahnula sam glavom, gutajući slinu. Julian je samo kimnuo.
"Večeras opet idem tamo."
"Juliane, molim te..."
"Moram biti siguran."
"Onda i ja idem s tobom."
"Ne."
"Zadnji put kad sam ostala čekati, izgubila sam Miquela. Ako ideš ti,
idem i ja."
"Ovo nema veze s tobom, Nuria. To se tiče samo mene."
Upitala sam se je li moguće da ne vidi koliko me bole njegove riječi,
ili mu uopće nije stalo.
"To ti misliš."
Htio me pomilovati po obrazu, ali odmaknula sam njegovu ruku.
"Trebala bi me mrziti, Nuria. Bila bi sretnija."
"Znam."
323
Proveli smo cijeli dan vani, daleko od zagušljive polutame stana koji
je još mirisao po toplim plahtama i puti. Julian je želio vidjeti more.
Otišla sam s njim do Barcelonete, i stupili smo na gotovo napušteno žalo,
nalik na svjetlucavu opsjenu od pijeska koja se stapa s ljetnom
izmaglicom. Sjeli smo u pijesak, blizu mora, kao što to čine djeca i starci.
Julian se šutke smiješio, sam sa svojim uspomenama.
U sumrak smo sjeli na tramvaj kraj akvarija i popeli se Ulicom Via
Lavetana, sve do Setnice Gracia, potom na Trg De Lesseps i kroz Aveniju
Republike Argentine sve do kraja linije. Julian je šutke promatrao ulice,
kao da se boji kako će za vrijeme tog putovanja izgubiti svoj grad. Na
pola puta uzeo me za ruku i bez riječi je poljubio. Držao ju je sve dok se
nismo iskrcali. Neki stariji čovjek s djevojčicom u bijelome gledao nas je
nasmiješeno i upitao jesmo li zaručeni. Već je pala noć kad smo se popeli
Ulicom Romana Macave u smjeru palače Aldaya na Aveniji Tibidabo.
Rosila je fina kišica i srebrila debele kamene zidove. Popeli smo se preko
stražnjeg zida, kraj teniskih terena. Kuća se izdizala u kiši. Smjesta sam
je prepoznala. Na nju sam u tisuću inkarnacija i oblika nailazila u
Julianovim romanima. U Crvenoj kući palača se pojavljivala kao ukleta
vila, veća iznutra nego izvana, i polako je mijenjala oblike, rađala nove
hodnike, galerije i nemoguća potkrovlja, stubišta bez kraja koja nisu
vodila nikamo, te osvjetljivala mračne sobe koje su se pojavljivale i
nestajale preko noći, odnoseći sa sobom one nevoljnike koji bi u njih
zašli, i više ih nitko ne bi vidio. Stali smo pred ulaznim vratima
osiguranima lancima i lokotom veličine šake. Prozori na prvome katu bili
su zakovani daskama obraslima u bršljan. U zraku se osjećao miris
korova i vlažne zemlje. Kamen, taman i ljepljiv od kiše, sjao se poput
kostura nekog velikog gmaza.
Htjela sam ga pitati kako misli prodrijeti kroz ta hrastova vrata. nalik
na vrata neke bazilike ili zatvora. Julian je iz kaputa izvadio neku bočicu i
odvio poklopac. Iz nje se pojavio nekakav smradan dim koji se lelujavo
izvio u obliku plavkaste spirale. Julian je pridržao lokot za krajičak i izlio
u njega kiselinu. Metal je počeo šištati poput rastopljena željeza, obavijen
oblačičem žućkasta dima. Pričekali smo nekoliko sekunda, a potom je
među korovom pronašao kamenu kocku i njome s pet-šest udaraca razbio
lokot. Gurnuo je vrata nogom. Otvorila su se lagano, nalik na grobnicu, a
iz unutrašnjosti nas je zapahnuo težak i vlažan zrak. S one strane praga
nazirala se baršunasta tama. Julian je ponio i benzinski upaljač, koji je
upalio kad smo stupili u predsoblje. Slijedila sam ga pritvarajući vrata za
324
nama. Julian je već prešao nekoliko metara, držeći plamen visoko nad
našim glavama. Pod nogama nam se pružao sag od prašine, bez drugih
otisaka stopala osim naših. Zidovi, onako goli, bojili su se jantarnom
bojom plamena. Nije bilo pokućstva, zrcala ni svjetiljaka. Vrata su visjela
na šarkama, ali brončane kugle bile su iščupane. Od cijele kuće ostao je
samo kostur. Zastali smo u podnožju stubišta. Julianov pogled izgubio se
u visinama. Na tren se okrenuo da me pogleda i htjela sam mu se
nasmiješiti, ali naše su se oči jedva nazirale u polutami. Pošla sam za
njim gore koračajući onim istim stubama na kojima je Julian prvi put
vidio Penelope. Znala sam kamo idemo i prožela me jeza koja nije imala
veze s vlažnom i zubatom atmosferom toga mjesta.
Popeli smo se na treći kat, odakle je neki uski hodnik vodio prema
južnom krilu kuće. Strop je tu bio mnogo niži, a vrata manja. Bio je to kat
na kojemu su se nalazile odaje za služinčad. Posljednja soba, Julian mi to
nije ni morao reći, bila je soba Jacinte Coronado. Julian joj je prišao
polako, usplahireno.
Bilo je to posljednje mjesto na kojemu je vidio Penelope, gdje je
vodio ljubav s tom djevojkom kojoj je bilo jedva sedamnaest godina, i
koja će nekoliko mjeseci kasnije iskrvariti u istoj toj samotnoj ćeliji.
Htjela sam ga zaustaviti, ali Julian je već prešao prag i sada je odsutno
gledao unutra. Povirila sam kraj njega. Bio je to sobičak lišen svakog
ukrasa. Tragovi nekadašnjega kreveta još su se vidjeli pod vrtlogom
prašine na podnim daskama. Po sredini sobe komešale su se neke crne
mrlje. Julian je promatrao taj prazni prostor gotovo cijelu minutu,
uznemiren. U njegovu pogledu vidjela sam da jedva prepoznaje to mjesto,
da mu se sve to čini kao neki sablastan, okrutan trik. Uhvatila sam ga za
ruku i povela natrag do stubišta.
"Tu nema ničega, Juliane", prošaptala sam. "Obitelj je sve prodala i
odselila se u Argentinu."
Julian je slabašno kimnuo. Vratili smo se u prizemlje. Pošao je prema
knjižnici. Police su bile prazne, kamin zagušen šutom. Zidovi, mrtvački
blijedi, treperili su pod plamenom upaljača. Vjerovnici i lihvari uspjeli su
odnijeti čak i uspomene, koje su sada zacijelo ležale odbačene u
labirintima nekog smetlišta.
"Vratio sam se nizašto", šaptao je Julian.
Tako je bolje, mislila sam. Brojila sam sekunde koje su nas dijelile
od vrata. Ako ga uspijem odvesti odavde i pustiti da mu se ta praznina
325
ureže u srce, možda ćemo dobiti novu šansu. Pustila sam Juliana da upije
pustoš toga mjesta, da sagori svoje uspomene.
"Morao si se vratiti da je opet vidiš", rekla sam. "Sada si se uvjerio
da nema ničega. Ovo je samo stara napuštena kuća, Juliane. Idemo kući."
Blijedo me pogledao i kimnuo. Uhvatila sam ga za ruku i krenuli
smo hodnikom prema izlazu. Vrata kroz koja je dopiralo vanjsko svjetlo
bila su na pet metara od nas. Osjetila sam miris korova i kišice u zraku. A
onda sam oćutjela kako Julianova ruka klizi iz moje. Zaustavila sam se i
okrenula, te ga ugledala kako nepomično stoji, pogleda uperena u tamu.
"Što ti je, Juliane?"
Nije mi odgovorio. Kao opčinjen gledao je u tminu koja je zjapila iz
hodnika koji je vodio prema kuhinjama. Prišla sam i zapiljila se u tamu
koja je nagrizala plavkasti plamen benzinskog upaljača.
Vrata u dnu hodnika bila su zazidana. Zid od crvenih cigli, grubo
naslaganih i spojenih cementom koji se cijedio iz spojeva. Nisam znala
što to točno znači, ali osjećala sam da mi neka jeza oduzima dah. Julian je
polagano prišao zidu. Sva ostala vrata, u hodniku, i u cijeloj kući, bila su
otvorena, ključanice i kvake skinute. Osim tih. Brana od crvene cigle
skrivena u dnu mračnog i nevidljivog hodnika. Julian je položio ruke na
cigle od grimizne gline.
"Juliane, molim te, idemo već jednom..."
Udar njegove šake o zid od cigle s druge je strane izmamio prazan i
šupalj odjek. Učinilo mi se da mu se ruke tresu dok je spuštao upaljač na
pod i pokazivao mi da se povučem nekoliko koraka unatrag.
"Juliane..."
Prvi udarac nogom zasuo nas je kišom crvenkaste prašine. Julian je
opet nasrnuo. Učinilo mi se da čujem kako mu škripe kosti. Nije obraćao
pozornost. Udarao je u zid bez prestanka, žestoko poput zatočenika koji
traži put u slobodu. Već su mu krvarile šake i ruke kad je prva cigla
popustila i pala na drugu stranu. Raskrvavljenih prstiju, Julian je počeo
navaljivati na zid ne bi li proširio tu rupu u tmini. Dahtao je, iscrpljen i
obuzet srdžbom za kakvu ga nisam smatrala sposobnim. Jedna po jedna,
cigle su popustile i zid se srušio.
Julian je zastao, obliven hladnim znojem, oderanih ruku. Uzeo je
upaljač i stavio ga na rub jedne od cigli. S druge strane dizala su se vrata
od rezbarena drva, s anđeoskim motivima. Julian je pomilovao drveni
reljef, kao da čita neki hijeroglif. Vrata su se otvorila pod pritiskom
njegovih ruku.
326
S druge strane dopirala je plava tmina, gusta i ljepljiva. Nešto dalje
naziralo se neko stubište. Stube od crnoga kamena spuštale su se u mrak i
gubile u sjeni. Julian se načas okrenuo i pogledi su nam se sreli. U
njegovim očima vidjela sam strah i očaj, kao da naslućuje što se skriva u
mraku. Nijemo sam odmahnula glavom preklinjući ga da ne silazi.
Okrenuo se, shrvan, i strmoglavio u tamu. Nagnula sam se kroz okvir od
cigle i vidjela ga kako silazi stubama, gotovo posrćući. Plamen je
treperio, nalik na dašak prozirne plaveti.
"Juliane?"
Do mene je dopro samo muk. Vidjela sam Julianovu sjenu,
nepomičnu u dnu stubišta. Prešla sam prag od cigle i spustila se stubama.
Našla sam se u četvrtastoj odaji s mramornim zidovima. Odisala je
nekom silnom, prodornom hladnoćom. Dvije nadgrobne ploče bile su
prekrivene velom paučine koji se pod plamenom upaljača kidao poput
trule svile. Bijeli mramor bio je izbrazdan crnim suzama vlage koje kao
da su krvarile iz utora što ih je načinilo klesarevo dlijeto. Ležale su jedna
kraj druge, nalik na dvije okovane kletve.
PENELOPE ALDAYA DAVID ALDAYA
1902-1919 1919



59 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 5:32 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
11.
Mnogo puta razmišljala sam o tom nijemom trenutku, zamišljajući
kako je bilo Julianu kada je doznao da je žena koju je sedamnaest godina
čekao mrtva, da je s njom umrlo i njihovo dijete, i da život koji je sanjao,
njegova jedina nada, nikada nije ni postojao. Većina nas ima tu sreću ili
nesreću da gledamo kako se život malo-pomalo troši, a da to gotovo i ne
primjećujemo. Julian je to shvatio za samo nekoliko časaka. Načas sam
pomislila da će potrčati uza stube, da će pobjeći s toga ukletog mjesta i da
ga više nikada neću vidjeti. Možda bi tako bilo bolje.
Sjećam se da se plamen upaljača polako gasio i da mi se u mraku
njegova silueta izgubila iz vida. Potražila sam ga u sjeni. Našla sam ga
kako dršće, nijem. Jedva se držao na nogama, povlačeći se u kut. Zagrlila
sam ga i poljubila mu čelo. Nije se micao. Prstima sam mu opipala lice,
ali nije bilo suza. Mislila sam da je možda svih ovih godina nesvjesno
znao istinu, da je možda ovo otkriće bilo nužno kako bi se suočio s
istinom i oslobodio. Stigli smo do kraja puta. Julian će sada shvatiti da ga
više ništa ne veže uz Barcelonu, pa ćemo otići nekamo daleko. Željela
327
sam vjerovati da će se naša sreća promijeniti i da nam je Penelope
oprostila.
Na podu sam potražila upaljač i opet ga upalila. Julian je gledao u
prazno, nesvjestan plavkastog plamička. Obujmila sam njegovo lice
rukama i prisilila ga da me pogleda. Ugledala sam beživotne, prazne oči,
prožete gnjevom i gubitkom. Osjetila sam kako se otrov mržnje širi
njegovim žilama i pročitala mu misli. Mrzio me je što sam mu lagala.
Mrzio je Miquela što mu je želio darovati život koji ga je sada pekao
poput žive rane. Ali ponajviše od svega mrzio je čovjeka koji je bio
uzrokom svoj toj nesreći, tom kolu smrti i bijede: sebe samoga. Mrzio je
te proklete knjige kojima je posvetio svoj život i do kojih nikomu nije
bilo stalo. Mrzio je život posvećen obmani i laži. Mrzio je svaku
izgubljenu sekundu i svaki dah.
Gledao me netremice, kao što se gleda neznanac ili nepoznati
predmet. Ja sam polako odmahivala glavom, tražeći njegove ruke. Grubo
se odmaknuo od mene i ustao. Pokušala sam ga uhvatiti za nadlakticu, ali
gurnuo me u zid. Gledala sam toga čovjeka kako se šutke uspinje
stubama, ne prepoznajući ga. Julian Carax bio je mrtav. Kad sam izišla u
golemi vrt, od njega nije bilo ni traga. Popela sam se na zid i preskočila
na drugu stranu. Puste ulice kao da su krvarile na kiši. Zazvala sam ga po
imenu, koračajući posred prazne avenije. Nitko se nije odazvao. Kad sam
se vratila kući, bilo je već četiri ujutro. Stan je bio pun dima i smrdio na
paljevinu. Julian je navraćao tu. Potrčala sam otvoriti prozore. Na stolu
sam našla futrolu s nalivperom koje sam mu prije mnogo godina kupila u
Parizu, onim nalivperom za koje sam platila cijelo bogatstvo u ime
navodnog pripadanja Alexandreu Dumasu ili Victoru Hugou. Iz peći za
centralno grijanje širio se dim. Otvorila sam vratašca i vidjela da je Julian
unutra bacio sve primjerke svojih romana, kojih više nije bilo na polici.
Na kožnatim hrptovima jedva su se razaznavali naslovi. Ostalo se
pretvorilo u pepeo.
Nekoliko sati kasnije, kad sam otišla na posao, Alvaro Cabestany
pozvao me u svoj ured. Njegov otac rijetko je svraćao na posao, a
liječnici su mu rekli da su mu dani odbrojeni, jednako kao što su bili i
moji dani u tvrtki. Cabestanyev sin izvijestio me da je rano ujutro došao
neki gospodin po imenu Lain Coubert, zainteresiran da otkupi sve
postojeće zalihe romana Juliana Caraxa. Nakladnikov sin rekao mu je da
u Pueblo Nuevu imaju puno skladište Caraxovih romana, ali da za njima
postoji velika potražnja i u to ime zatražio cijenu veću od one koju je
328
Coubert nudio. Coubert nije zagrizao udicu. Sada je Cabestanyev sin od
mene tražio da ponovno nađem Laina Couberta i prihvatim njegovu
ponudu. Rekla sam toj budali da Lain Coubert ne postoji, da je to lik iz
Caraxove knjige. Da on ne želi otkupiti njegove knjige, samo je želio
doznati gdje su. G. Cabestany imao je običaj u knjižnicu u svome uredu
spremiti po jedan primjerak svakog objavljenog naslova, uključujući i
djela Juliana Caraxa. Ušuljala sam se u njegov ured i uzela ih.
Istoga tog popodneva posjetila sam svoga oca na Groblju
zaboravljenih knjiga i sakrila knjige onamo gdje ih nitko, posebice ne
Julian, neće naći. Kad sam izišla odatle, već je pala noć. Lutajući
Ramblom, stigla sam do Barcelonete i ušla na plažu tražeći mjesto s
kojega sam s Julianom promatrala more.
Vatrena stihija iz skladišta u Pueblo Nuevu vidjela se izdaleka, a
jantarni trag prolijevao se po moru dok su se spirale vatre i dima uspinjale
u nebo nalik na svjetleće zmije. Kad su vatrogasci pred svitanje uspjeli
ugasiti požar, od skladišta je ostao tek kostur od cigle i metala koji je
držao krovište. Ondje sam zatekla Lluisa Carboa, koji je već deset godina
radio kao noćni čuvar. U nevjerici je promatrao ruševinu koja se još
dimila. Obrve i dlake na rukama bile su mu oprljene, a koža mu se sjajila
nalik na vlažnu broncu. Ispričao mi je da je požar buknuo malo poslije
ponoći, i da je proždro desetke tisuća knjiga sve dok se u zoru pred njim
nije ukazala rijeka pepela. Lluis je još držao naramak knjiga koje je uspio
spasiti, zbirku Verdaguerovih pjesama i dva sveska Povijesti Francuske
revolucije. Bilo je to sve što je preživjelo. Vatrogascima su u pomoć
pritekli brojni članovi sindikata. Jedan od njih ispričao mi je da su
vatrogasci među ruševinama pronašli i stradala čovjeka. Zaključili su da
je mrtav, ali jedan od njih primijetio je da još diše pa su ga odveli u
bolnicu Del Mar.
Prepoznala sam ga po očima. Plamen mu je progutao kožu, ruke i
kosu. Vatra je s njega strgnula odjeću, i cijelo njegovo tijelo bilo je živa
rana koja se gnojila pod zavojima. Smjestili su ga u sobu u dnu hodnika s
pogledom na more, i nakljukali ga morfijem čekajući da umre. Željela
sam ga držati za ruku, ali neka sestra upozorila me da pod zavojima
gotovo da i nema mesa. Vatra mu je spržila vjeđe i njegov pogled bludio
je vječitom prazninom. Sestra koja me zatekla kako očajno plačem na
podu upitala me znam li tko je on. Rekla sam da znam, da je to moj muž.
Kad mu je neki svećenik strvinar htio dati posljednju pomast, otjerala sam
ga vrištanjem. Tri dana kasnije Julian je i dalje bio živ. Liječnici su rekli
329
da je to čudo, da mu njegova želja za životom pomaže bolje od bilo kojeg
lijeka. Varali su se. Nije to bila želja za životom. Bila je to mržnja.
Tjedan dana kasnije, kad su vidjeli da to sprženo tijelo odbija umrijeti,
službeno su ga uveli u bolnički dosje pod imenom Miquel Moliner. Ondje
će ostati idućih jedanaest mjeseci. Uvijek u tišini, s pogledom koji žeže,
vječito budan.
Dolazila sam u bolnicu svakoga dana. Sestre su se ubrzo sprijateljile
sa mnom i počele me pozivati da ručam s njima u njihovim prostorijama.
Sve su to bile same, snažne žene, koje su čekale da im se muževi vrate s
fronte. Neki su se vraćali. Naučile su me kako očistiti Julianove rane,
promijeniti zavoje, presvući posteljinu i namjestiti krevet na kojemu leži
nepomično tijelo. Također su me naučile da napustim svaku nadu da ću
ikad više vidjeti čovjeka kojega su jednom podupirale te kosti. Tri
mjeseca poslije skinuli smo mu poveze s lica. Od Juliana je ostala samo
lubanja. Nije imao usnica ni obraza. Bilo je to lice bez crta, nalik na
pougljenjenu lutku. Očne duplje sad su mu se povećale i dominirale
cijelim licem. Iako mi to nisu htjele priznati, sestre su prema njemu
osjećale gađenje, čak i strah. Liječnici su mi rekli da će mu, kako rane
budu zarastale, izrasti ružičasta koža, kao u gmaza. Nitko se nije usuđivao
procjenjivati njegovo duševno zdravlje. Svi su bili sigurni da je Julian -
Miquel - u požaru izgubio razum, da vegetira i živi samo zahvaljujući
upornoj skrbi supruge koja je ostala čvrsta ondje gdje bi mnoge druge
užasnuto pobjegle. Ja sam ga gledala u oči i vidjela da je Julian još tu,
živ, i da se muči. I čeka.
Bijaše izgubio usnice, ali liječnici su mislili da glasnice nisu
pretrpjele nepopravljivu štetu i da su opekline na jeziku i grkljanu
zacijeljele već prije nekoliko mjeseci. Pretpostavljali su da Julian ništa ne
govori jer mu se ugasio um. Jednog popodneva, šest mjeseci nakon
požara, kad smo ostali sami u sobi, nagnula sam se i poljubila ga u čelo.
"Volim te", rekla sam mu.
Iz one pseće grimase u koju su se pretvorila njegova usta začuo se
neki gorak, hrapav zvuk. Oči su mu bile crvene od suza. Željela sam mu
ih obrisati rupčićem, ali on je ponovio onaj zvuk.
"Pusti me", rekao je. "Pusti me."
Nakladnička kuća Cabestany propala je dva mjeseca nakon požara u
skladištu u Pueblo Nuevu. Stari Cabestany, koji je umro iste godine,
bijaše prognozirao da će njegov sin upropastiti tvrtku u roku od šest
mjeseci. Nepopravljivi optimist do groba. Pokušala sam naći posao u
330
drugim nakladničkim kućama, ali rat je pomeo sve. Svi su mi govorili da
će brzo proći, i da će onda sve biti bolje. No rat će potrajati još dvije
godine, a ono što je došlo poslije bit će u neku ruku još gore. Kad se
navršila godina dana od požara, liječnici su mi rekli da je bolnica učinila
sve što je mogla. Situacija je bila teška, a njima je trebala soba.
Preporučili su mi da Juliana dam u neki sanatorij kao što je Ubožnica
svete Lucije, ali ja sam odbila. U listopadu 1937. odvela sam ga kući.
Nije progovorio više nijednu riječ nakon onoga:
"Pusti me."
Svaki dan ponavljala sam mu da ga volim. Smjestila sam ga u
naslonjač kraj prozora i pokrila dekama. Hranila sam ga sokovima,
preprženim kruhom, pa i mlijekom kad bih ga uspjela naći. Svakoga dana
po nekoliko bih mu sati čitala. Balzaca, Zolu, Dickensa... Njegovo tijelo
počelo se popunjavati. Ubrzo nakon povratka kući počeo je micati ruke.
Naginjao je vrat u stranu. Katkad bih se vratila kući i našla deke na podu,
a neke stvari bile bi srušene. Jednoga dana našla sam ga kako puže po
podu. Godinu i pol nakon požara, jedne olujne noći, naglo sam se
probudila. Netko je sjedio na mome krevetu i milovao mi kosu.
Nasmiješila sam mu se skrivajući suze. Uspio je pronaći neko od mojih
zrcala, iako sam ih sve sakrila. Napuklim glasom rekao mi je da se
pretvorio u jedno od svojih čudovišta, u Laina Couberta. Željela sam ga
poljubiti, pokazati da mi njegov izgled nije odbojan, ali nije mi dopustio.
Ubrzo mi više nije dopuštao da ga dotaknem. Sa svakim danom vraćala
mu se snaga. Lunjao je po stanu dok sam ja išla po nešto za jelo. Živjeli
smo od Miquelove ušteđevine, ali ubrzo sam morala početi prodavati
nakit i svakakvu starudiju. Kad više nije bilo druge, uzela sam pero
Victora Hugoa koje sam kupila u Parizu i otišla ga prodati najboljem
ponuđaču. Iza zgrade Vojne vlade pronašla sam zalagaonicu koja je
primala takve predmete. Službenika nije impresioniralo moje svečano
zaklinjanje da je nalivpero pripadalo Victoru Hugou, ali priznao je da je
to umjetničko remek-djelo i pristao mi platiti koliko je mogao u onim
vremenima velike bijede i neimaštine.
Strahovala sam da će se Julian razljutiti kad mu kažem kako sam ga
prodala. No on je samo rekao da sam dobro učinila, i da ga nikada i nije
zaslužio. Kad sam se jednoga dana vratila iz potrage za poslom, otkrila
sam da Juliana nema. Nije se vratio do zore. Kad sam ga upitala gdje je
bio, samo je ispraznio džepove kaputa starog Miquelova i na stol stavio
šaku novca. Od tada je počeo izlaziti gotovo svake noći.
331
U tami, skriven ispod šešira i širokog šala, s rukavicama i ogrtačem,
bio je samo još jedna sjena. Nikad mi nije rekao kamo odlazi. Gotovo
uvijek donosio je novac ili nakit. Spavao je izjutra, uspravljen u
naslonjaču, otvorenih očiju. U jednoj sam prigodi u njegovu džepu našla
britvu. Bilo je to oružje s dvostrukom oštricom i automatskom oprugom.
Oštrica je bila puna tamnih mrlja. Tada sam na ulici čula priče o čovjeku
koji noću razbija izloge knjižara i pali knjige. Ili bi pak taj čudni vandal
ulazio u knjižnice i privatne kolekcionarske zbirke. Uvijek bi odnosio
samo dvije ili tri knjige, koje bi potom spalio. U veljači 1938. otišla sam
u neki antikvarijat i upitala je li na tržištu moguće naći neku knjigu
Juliana Caraxa. Prodavač mi je rekao da je nemoguće: netko se pobrinuo
da polako nestanu. I on je imao nekoliko primjeraka, ali prodao ih je
nekom čudnom gospodinu koji je skrivao lice i čiji je glas jedva mogao
razaznati.
"Donedavna je postojalo nekoliko primjeraka u privatnim zbirkama,
ovdje i u Francuskoj, ali mnogi kolekcionari počeli su ih se rješavati.
Boje se", govorio je, "i ne krivim ih."
Julian bi katkad nestao na više dana. Ubrzo su se njegovi odlasci
počeli protezati na cijeli tjedan.
Uvijek je odlazio i dolazio noću. Uvijek je donosio novac. Nikad
ništa nije objašnjavao, a ako i jest, govorio bi samo besmislene
pojedinosti. Rekao mi je da je bio u Francuskoj. Pariz, Lyon, Nica.
Katkad bi iz Francuske stizala pisma na ime Laina Couberta. Uvijek su ih
slali antikvari, kolekcionari. Netko je javljao da je pronašao izgubljen
primjerak nekog djela Juliana Caraxa. Tada bi nestao na nekoliko dana i
vraćao se nalik na vuka, sa zadahom paljevine i mržnje.
Tijekom jednog takvog njegova putovanja, u klaustru katedrale srela
sam klobučara Fortunya, kako luta kao odsutan. Još sam se sjećala kad
sam ga onomad, prije dvije godine, s Miquelom otišla pitati za njegova
sina Juliana. Odveo me u kut i povjerljivo mi rekao da zna kako je Julian
živ, i negdje živi, ali sumnja da nam se njegov sin ne može javiti iz nekog
razloga koji ne može dokučiti.
"Sigurno nešto u vezi s onom sotonom Fumerom."
Rekla sam mu da i ja tako mislim. Ratne godine za Fumera su bile
veoma uspješne. Iz mjeseca u mjesec mijenjao je saveznike, od anarhista
do komunista, i prilazio svakome tko bi mu se ponudio. Nazivali su ga
uhodom, žbirom, junakom, ubojicom, urotnikom, spletkarom, spasiteljem
ili vragom. To je bilo malo važno. Svi su ga se bojali. Svi su ga željeli
332
pridobiti. Možda odveć zauzet intrigama ratne Barcelone, Fumero kao da
je zaboravio na Juliana. Vjerojatno je, kao i klobučar, mislio da je već
pobjegao daleko izvan njegova dometa.
G. Fortuny pitao me jesam li ja neka stara prijateljica njegova sina,
pa sam rekla da jesam. Molio me da mu pripovijedam o Julianu, da mu
kažem kakav je čovjek postao, jer ga on, priznao mi je tužno, ne poznaje.
"Život nas je razdvojio, razumijete?"
Ispričao mi je da po svim barcelonskim knjižnicama traži Julianove
romane, ali ne može ih naći. Netko mu je rekao da neki luđak hoda
naokolo i pali ih. Fortuny je bio uvjeren da je krivac nitko drugi doli
Fumero. Nisam mu protuslovila. Lagala sam koliko sam god uspješnije
mogla, iz sažaljenja ili iz inata, ne znam više. Rekla sam mu da mislim
kako se Julian vratio u Pariz, da je dobro i da zasigurno znam kako
veoma cijeni klobučara Fortunya, te će se vratiti čim mu okolnosti
dopuste.
"To je zbog ovog rata", žalio se, "sve trune."
Prije nego što smo se oprostili, silom mi je uvalio svoju adresu i
adresu svoje bivše supruge Sophie, s kojom je opet stupio u vezu nakon
dugogodišnjih "nesporazuma". Sophie je sada živjela u Bogoti s nekim
uglednim liječnikom, rekao mi je. Vodila je vlastitu glazbenu školu i
stalno pitala za Juliana.
"Sada je to jedino što nas veže, znate? Uspomene. Čovjek puno
griješi u životu, gospođice, a to shvati tek kada ostari. Recite mi, vi ste
vjernica?"
Oprostila sam se od njega obećavši da ću javiti njemu i Sophie ako
doznam što o Julianu.
"Njegovu majku najviše bi usrećilo kad bi čula kako je. Vi žene više
slušate srce, a manje sve ostale gluposti", zaključio je klobučar tužno.
"Zato dulje živite."
Iako sam o njemu čula tolike strašne priče, morala sam se sažaliti nad
tim sirotim starcem koji nije više imao što raditi osim čekati povratak sina
i živio je u nadi da će vratiti izgubljeno vrijeme zahvaljujući nekom čudu
svetaca koje je tako odano posjećivao u kapelicama katedrale. Ja sam ga
zamišljala kao neko čudovište, opako i zlobno biće, ali djelovao mi je
kao drag čovjek, možda zaslijepljen, zbunjen kao i svi. Možda zato što
me podsjetio na mog oca, koji se skrivao od svih i od sebe samoga u tom
carstvu knjiga i sjena, možda zato što nas je, a da on to i nije znao, vezala
živa želja da vratimo Juliana, ali ja sam ga zavoljela i postala mu jedina
333
prijateljica. Bez Julianova znanja često sam ga posjećivala u stanu u
Rondi San Antonio. Klobučar više nije radio.
"Nemam više ni ruke ni oči ni mušterije", govorio je.
Očekivao me je gotovo svakog četvrtka i nudio me kavom, keksima i
slatkišima koje sam jedva da bi okusio. Satima mi je govorio o Julianovu
djetinjstvu, kako su zajedno izrađivali šešire, i pokazivao mi fotografije.
Vodio me u Julianovu sobu, koju je držao netaknutom, nalik na muzej, i
pokazivao mi stare bilježnice beznačajne predmete koje je štovao poput
relikvija iz života koji nikada nije postojao, ne sjećajući se da mi ih je
pokazao već prije, da mi je sve te priče već ispričao. Jednog četvrtka na
stubištu sam srela liječnika koji je upravo bio kod g. Fortunya. Pitala sam
ga kako je klobučar i on me iskosa odmjerio.
"Vi ste mu rođakinja?"
Rekla sam da sam najbliže što taj jadni čovjek ima. Liječnik mi je
onda povjerio da je Fortuny jako bolestan, i da mu je ostalo još svega
nekoliko mjeseci života.
"Što mu je?"
"Mogao bih vam reći da je srce, ali njega ubija samoća. Uspomene su
razornije od metaka."
Kad me ugledao, klobučar se razveselio i u povjerenju mi rekao da
taj liječnik nije od povjerenja. Liječnici su samo drugorazredni vračevi,
rekao je. Klobučar je cijeloga života bio čovjek dubokih religioznih
uvjerenja, i starost ih je samo još više naglasila. Objasnio mi je da u
svemu vidi ruku vraga.
Vrag, povjerio mi je, zamračuje razum i čovjeka gura u propast.
"Pogledajte samo ovaj rat, ili pogledajte mene. Sada vam se činim
star i slab, ali u mladosti sam bio gad i kukavica."
Vrag mu je oduzeo i Juliana, dodao je.
"Bog nam daje život, ali pravi gazda svijeta je vrag."
I tako smo proveli popodne razgovarajući o teologiji i grickajući
uskisle piškote.
Jednom sam Julianu rekla da radije požuri ako još želi vidjeti oca
živa. Pokazalo se da ga i Julian posjećuje, a da ovaj to ne zna. Izdaleka, u
suton, sjedio bi na drugom kraju trga i promatrao ga kako stari. Julian je
odgovorio kako želi da njegov stari otac sa sobom odnese uspomenu na
sina kakva je zamišljao svih tih godina, a ne sjećanje na čovjeka kakav je
postao.
334
"To si rezervirao za mene", rekla sam mu, i istog se trena pokajala.
Nije rekao ništa, ali načas mi se učinilo da mu se vratio razum da je
shvatio na kakav smo se pakao osudili. Liječnikove prognoze ubrzo su se
pokazale točnima. G. Fortuny nije dočekao kraj rata. Našli su ga kako
sjedi u svome naslonjaču i gleda stare fotografije Sophie i Juliana.
Uspomene su mu zadale završni udarac.
Posljednji dani rata bili su uvod u pakao. Grad je cijeli sukob
proživljavao izdaleka, poput rane koja potmulo bubnja. Prošlo je
mnogo mjeseci puškaranja i okršaja, bombardiranja i gladi. Prizori
ubojstava, borbi i urota već su godinama nagrizali dušu grada, ali mnogi
su ipak željeli vjerovati da je rat daleko, da će ih ta oluja zaobići. U
svakom slučaju, čekanje je ono neizbježno učinilo još gorim. Kad je
napokon provalilo, nije bilo samilosti. Ništa ne hrani zaborav bolje od
rata, Daniele. Svi smo šutjeli i uvjeravali se da je ono što smo vidjeli,
učinili, što smo naučili o sebi i drugima samo iluzija, prolazni košmar i
ružan san. Ratovi nemaju sjećanje, i nitko ih se ne usuđuje razumjeti sve
dok više nema glasova koji mogu ispričati što se dogodilo, sve dok ne
dođe čas kada ih više ne prepoznajemo i oni se vraćaju, pod drugim licem
i imenom, kako bi progutali sve što su ostavili za sobom.
Julianu u to doba gotovo da i nije ostalo knjiga koje bi palio. Bila je
to zabava koja je prešla u ruke onih iznad njega. Očeva smrt, o kojoj
nikada nije govorio, pretvorila ga je u invalida u kojemu više nije plamtio
ni gnjev ni mržnja koji su ga nekoć proždirali.
Živjeli smo od glasina, povučeno. Čuli smo da je Fumero izdao sve
koji su mu tijekom rata pomagali u napredovanju i da je sada u službi
pobjednika. Govorilo se da osobno, hicem u usta, likvidira svoje glavne
saveznike i zaštitnike u podzemnim tamnicama tvrđave Montjuic.
Mašinerija zaborava počela je raditi punom parom istoga dana kad je
oružje zašutjelo. Tih sam dana naučila da ništa nije strašnije od junaka
koji preživi kako bi pričao svoju priču, priču koju oni što su uz njega pali
nikada neće moći ispričati. Tjedni koji su slijedili nakon pada Barcelone
bili su neopisivi. Tijekom tih dana proliveno je jednako toliko, ili čak i
više krvi nego tijekom borbi, ali potajno i krišom. Kad je napokon stigao
mir, bio je to onaj mir koji vlada u zatvorima i na grobljima, mrtvački
pokrov šutnje i srama koji trune povrh duše i nikada ne odlazi. Nije bilo
nevinih ruku ni čistih pogleda. Svi mi koji smo bili ondje, bez iznimke,
odnijet ćemo tu tajnu u grob. Između sumnji i mržnji počeo se nazirati
mir, ali Julian i ja sada smo živjeli u posvemašnjoj bijedi. Potrošili smo i
335
posljednju ušteđevinu, kao i plijen iz noćnih pohoda Laina Couberta, a u
kući više nije ostalo ništa što bismo mogli prodati. Ja sam očajnički
tražila posao kao prevoditeljica, tipkačica ili čistačica, ali moja
nekadašnja povezanost s Cabestanyem, kako se činilo, žigosala me kao
nepoželjnu osobu i izvor neke nejasne sumnje. Neki činovnik u sjajnu
odijelu, s briljantinom zalizanom kosom i tankim brčićima, jedan od
stotina takvih koji kao da su tijekom tih mjeseci ispuzali iz crvotočina,
kao slučajno mi je natuknuo da se tako privlačna djevojka kao što sam ja
ne bi morala baviti tako prizemnim poslovima. Susjedi, koji su
povjerovali u moju priču da njegujem svoga jadnog muža Miquela koji je
u ratu ostao unakaženi invalid, donosili su nam milostinju u obliku
mlijeka, sira ili kruha, katkad čak i koju usoljenu ribu i kobasice koje su
im slali rođaci sa sela. Nakon višemjesečne neimaštine, uvjerena da će
proći još dugo prije nego što uspijem naći posao, odlučila sam se uteći
strategiji koju sam posudila iz jednog od Julianovih romana.
Pisala sam Julianovoj majci u Bogotu u ime nekog izmišljenog
odvjetnika novoga kova kojemu se g. Fortuny navodno obratio pred smrt
kako bi doveo u red njegove poslove. Izvijestila sam je da je klobučar
preminuo bez oporuke, pa njegova ostavština, u koju spada i stan u Rondi
San Antonio te radionica smještena u istoj zgradi, sada u teoriji pripadaju
njegovu sinu Julianu, za kojega se pretpostavlja da živi u progonstvu u
Francuskoj. S obzirom da porez na nasljedstvo nije plaćen, a ona boravi u
inozemstvu, odvjetnik, kojega sam krstila imenom Jose Maria Requejo u
čast prvom dječaku koji me u školi poljubio, od nje traži dopuštenje da
započne s procedurom kojom će se izvesti prijenos vlasništva na ime
njezina sina Juliana, kojega će kontaktirati preko španjolskoga
veleposlanstva u Parizu, a u međuvremenu preuzima vlasništvo nad
istim, prolazno i privremeno, te mu pripada određena financijska
kompenzacija. Jednako je tako moli da se javi upravitelju zgrade koji ima
poslati dokumentaciju i uplate na ime troškova nekretnine na ured
odvjetnika Requeja, na čije sam ime otvorila poštanski pretinac i
dodijelila mu fiktivnu adresu, na kojoj se nalazila stara napuštena garaža
dvije ulice udaljena od ruševne palače Aldaya. Nadala sam se da će
Sophie slijepo pohrliti da pomogne Julianu i opet stupi s njim u kontakt te
neće provjeravati cijelu tu legalnu papazjaniju i pristat će nam pomoći s
obzirom na svoje dobro imovinsko stanje u dalekoj Kolumbiji.
Nekoliko mjeseci kasnije upravitelj zgrade počeo je primati mjesečnu
uplatnicu koja je pokrivala troškove stana u Rondi San Antonio i honorar
336
na ime ureda odvjetnika Josea Marije Requeja, koji je prosljeđivao u
obliku čeka na poštanski pretinac 2321 u Barceloni, kako mu je pismeno
naložila Sophie Carax.
Primijetila sam da upravitelj svaki mjesec neovlašteno zadržava
određeni postotak, ali radije nisam govorila ništa. Zadovoljan zbog tako
lake zarade, nije ništa zapitkivao. Od ostatka smo Julian i ja uspijevali
krpati kraj s krajem. Prolazile su godine groznog beznađa. Ja sam polako
počela dobivati poslove kao prevoditeljica. Više se nitko nije sjećao
Cabestanya, i na snagu je stupila politika opraštanja, brzog zaboravljanja i
zakapanja starih suparništava i ljubomora. Ja sam živjela u stalnom strahu
da će Fumero opet početi kopati po prošlosti i iznova krenuti u potragu za
Julianom. Katkad sam sebe uvjeravala da neće, da ga već smatra mrtvim,
ili da ga je zaboravio. Fumero više nije bio onaj nekadašnji gangster.
Sada je bio javna osoba, čovjek od karijere u fašističkoj vladi, i nije
mogao sebi dopustiti da proganja duh Juliana Caraxa. Ali katkad bi me u
pola noći probudilo lupanje srca i oblio bi me hladan znoj, pa bi mi se
činilo da mi policija lupa na vrata. Strepila sam da će nekom od susjeda
postati sumnjiv taj moj bolesni muž, koji nikad ne izlazi iz kuće, koji
katkad plače i udara po zidovima kao luđak, i da će nas prijaviti policiji.
Strahovala sam da će Julian opet pobjeći, da će opet krenuti u lov na
svoje knjige kako bi ih zapalio, kako bi zatro ono malo što je ostalo od
njega samoga i zauvijek izbrisao svaki znak da je ikad živio. Od tolika
strahovanja zaboravila sam da starim, da život prolazi kraj mene, da sam
žrtvovala mladost za ljubav uništena čovjeka, čovjeka bez duše, koji se
već pretvorio u sjenu.
Ali godine su prolazile u miru. Što je život prazniji, vrijeme teče
brže. Život bez smisla prolazi kraj tebe kao vlak koji ne staje na tvojoj
postaji. Ožiljci rata nužno su zarastali. Pronašla sam posao u nekoliko
nakladničkih tvrtki. Veći dio dana provodila sam izvan kuće. Imala sam
ljubavnike bez imena, očajne likove koje sam sretala u kinu ili metrou, s
kojima sam mogla podijeliti samoću. Poslije bi me, apsurdno, stala
izjedati krivnja, i kad bih opet vidjela Juliana, došlo bi mi da zaplačem,
pa sam se samoj sebi klela da ga nikad više neću prevariti, kao da mu
nešto dugujem. U autobusu ili na ulici samu bih sebe zatekla kako gledam
žene mlađe od sebe koje za ruku vode djecu. Djelovale su sretno, ili
smireno, kao da su ta malena bića, i njihova bespomoćnost, ispunjavala
sve praznine ovoga svijeta. Tada bih se sjećala dana kada sam, sanjareći, i
sebe zamišljala kao jednu od tih žena, s djetetom na rukama, Julianovim
337
djetetom. Poslije bih se sjetila rata i da su oni koji su ga vodili također
jednom bih djeca.
Kad sam već počela misliti da nas je svijet zaboravio, jednoga dana u
našoj kući pojavio se neki čovjek. Bio je to mlad, gotovo golobrad novak
koji se crvenio dok me gledao u oči. Došao je pitati za g. Miquela
Molinera, navodno zbog rutinskog ažuriranja arhiva iz novinarske škole.
Rekao mi je da možda g. Moliner može dobiti mjesečnu rentu, ali da bi u
prijavi morao navesti niz podataka o sebi. Rekla sam mu da g. Moliner od
početka rata više ne živi tu, da se odselio u inozemstvo. Ispričao mi se i
otišao prepredeno se smiješeći, onako bubuljičav. Znala sam da iste noći
moram odvesti Juliana iz stana. Julian je tada već bio samo sjena čovjeka.
Bio je poslušan kao dijete, i cijeli njegov život ovisio je o našim
zajedničkim trenucima, kada bismo noću slušali glazbu na radiju dok mi
je držao ruku i šutke mi je milovao.
Iste te noći, uzevši ključeve stana u Rondi San Antonio koje je
upravitelj poslao nepostojećem odvjetniku Requeju, odvela sam Juliana
natrag u dom u kojemu je odrastao. Smjestila sam ga u njegovu sobu i
obećala mu da ću sutradan doći po njega te mu rekla da moramo biti
oprezni.
"Fumero te opet traži", rekla sam mu.
Odsutno je kimnuo, kao da se ne sjeća tko je Fumero ili mu to nije
važno. Tako je prošlo nekoliko tjedana. Dolazila sam u stan noću, nakon
ponoći. Pitala bih Juliana što je radio preko dana, a on bi me gledao kao
da ne razumije. Noći smo provodili zajedno, zagrljeni, i ja bih odlazila u
zoru, uz obećanje da ću se vratiti čim budem mogla. Na odlasku bih stan
zaključala. Julian nije imao kopiju ključa. Bilo mi je draže da je zatočen
nego mrtav.
Nitko me više nije došao pitati za muža, ali ja sam po susjedstvu
proširila glas da je u Francuskoj. Poslala sam nekoliko pisama
španjolskom konzulatu u Parizu obavještavajući ih kako pouzdano znam
da je u njihovu gradu španjolski građanin Julian Carax i moleći ih neka
mi pomognu da ga nađem. Pretpostavljala sam da će prije ili poslije
pisma stići u prave ruke. Poduzela sam sve mjere opreza, ali znala sam da
je sve samo pitanje vremena. Ljudi poput Fumera nikada ne prestaju
mrziti. Njihova mržnja ne zna za smisao ni razum. Mrze onako kako dišu.
Stan u Rondi San Antonio bio je u potkrovlju. Otkrila sam da se na
vrhu stubišta nalaze vrata koja vode na krov. Krovovi svih zgrada u tom
bloku tvorili su mrežu povezanih dvorišta, odvojenih samo zidovima
338
visokima jedva metar gdje su stanari vješali rublje. Ubrzo sam pronašla
zgradu s druge strane bloka koja je izlazila na Ulicu Joaquina Coste, s
koje sam imala pristup na krov, a s krova sam preko zida mogla doći u
zgradu u Ulici Ronda San Antonio a da me nitko ne vidi kako izlazim i
ulazim. Jednom sam prilikom od upravitelja dobila pismo u kojemu je
pisalo da su neki susjedi čuli šumove iz stana Fortuny. Javila sam se u
ime odvjetnika Requeja s objašnjenjem da tu i tamo neki službenik
odvjetničkog ureda mora svratiti do stana po papire ili druge dokumente i
da nema razloga za uzbunu, čak i ako se noću čuju šumovi. Izokola sam
natuknula da je među gospodom, bili oni računovođe ili odvjetnici, tajni
momački stan velika dragocjenost. Upravitelj mi je s profesionalnom
solidarnošću odgovorio neka se ne brinem, jer on u potpunosti razumije
situaciju. Tih godina jedina mi je razbibriga bila glumljenje odvjetnika
Requeja. Jednom mjesečno posjećivala sam oca na Groblju zaboravljenih
knjiga. Nikada nije pokazao interes da upozna moga nevidljivog muža, a
ja se nikad nisam ponudila da ga predstavim. U svojim razgovorima
zaobilazili smo tu temu kao iskusni moreplovci koji izbjegavaju greben
blizu morske površine, skrivajući pogled. Katkad bi me šutke gledao i
pitao trebam li pomoć, može li on išta učiniti za mene. Subotom u zoru
vodila sam Juliana da vidi more. Popeli bismo se na krov i prešli do
susjedne zgrade, te izbili na Ulicu Joaquina Goste. Odatle bismo se
spustili do luke kroz uličice u Ravalu. Nitko nam nije izlazio u susret.
Ljudi su se bojali Juliana, čak i izdaleka. Katkad bismo stigli čak do
lukobrana. Julian je volio sjediti na stijenama i promatrati grad. Tako smo
provodili sate, bez riječi. Katkad bismo se ušuljali u kino, nakon što je
predstava već počela. U tami nitko nije primjećivao Juliana. Živjeli smo
noću i u tišini. Kako su mjeseci prolazili, naučila sam brkati rutinu s
normalnošću, i s vremenom sam počela misliti kako moj plan savršeno
funkcionira.
Sirota luda.



60 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 5:32 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
12.
Godina 1945., godina pepela. Bijaše prošlo tek šest mjeseci od kraja
rata i iako su se njegovi ožiljci još zamjećivali na svakom koraku, nitko
više o njemu nije otvoreno govorio. Sada se šuškalo o onome drugom
ratu, svjetskome, koji je svijet zagadio smradom lešina i podlosti od
kojega se više nikada neće moći raskužiti. Bile su to godine neimaštine i
bijede, čudnovato blagoslovljene onim mirom što ga u nama bude nijemi
339
i sakati, na pola puta između sažaljenja i odbojnosti. Nakon godina
uzaludna traženja prevodilačkog posla napokon sam se zaposlila kao
korektorica u nakladničkoj kući koju je utemeljio biznismen novoga kova
po imenu Pedro Sanmarti.
Bijaše izgradio tvrtku ulažući novac svoga punca, kojega je odmah
potom poslao u ubožnicu kraj jezera Banolas, čekajući da poštom primi
njegovu smrtovnicu. Sanmarti, koji se volio udvarati curicama dvostruko
mlađima od sebe, predstavljao se kao čovjek koji je počeo ni od čega i
svojim radom stekao sve, što je tada bilo jako u modi. Natucao je
engleski s brđanskim akcentom, uvjeren da je to jezik budućnosti, i svoje
je rečenice završavao s dodatkom "okej". Nakladnička kuća koju je
Sanmarti krstio vrlim imenom "Endimion" jer mu je to zvučalo uzvišeno i
dobro za posao, objavljivala je katekizme, priručnike o bontonu i edicije
poučnih romana čiji su glavni likovi bile mlade redovnice u komičnim
zapletima, junačko osoblje Crvenoga križa te sretni činovnici visoke
moralne svijesti. Objavljivali smo i strip o američkim vojnicima pod
imenom Hrabri komandos, koji je imao veliku prođu među mladićima
željnima junaka koji izgledaju kao da svaki dan jedu meso. Ja sam u
tvrtki stekla prijateljicu, Sanmartijevu tajnicu, ratnu udovicu po imenu
Mercedes Pietro, s kojom sam ubrzo osjetila veliku bliskost, i s kojom
sam se razumjela samo pogledom ili osmijehom. Mercedes i ja imale smo
mnogo toga zajedničkoga: bile smo dvije žene prepuštene same sebi,
okružene muškarcima koji su bili mrtvi ili su se skrivali od svijeta.
Mercedes je imala sedmogodišnjeg sina koji je bolovao od mišićne
distrofije i za kojega se brinula kako je najbolje znala i mogla. Bile su joj
tek trideset i dvije godine, ali po borama na njezinu licu vidjelo se da je
preživjela svašta. Tijekom svih tih godina Mercedes je bila jedina kojoj
sam poželjela ispričati sve o svome životu.
Ona mi je rekla da je Sanmarti veliki prijatelj sve uglednijeg i sve
odlikovanijeg glavnog inspektora Francisca Javiera Fumera. Obojica su
pripadali kliki pojedinaca koji su se digli iz ratnog pepela koja se kao
paučina nezadrživo širila gradom. Novo društvo.
Jednoga lijepog dana Fumero se pojavio u nakladničkoj kući. Došao
je u posjet svome prijatelju Sanmartiju, s kojim je trebao ručati. Ja sam se
pod nekim izgovorom sakrila u arhiv sve dok obojica nisu otišli. Kad sam
se vratila za stol, Mercedes mi je dobacila pogled koji je govorio sve. Od
tada, svaki put kada bi Fumero dolazio u ured nakladničke kuće, ona bi
mi dojavila da se sakrijem.
340
Nije prošao nijedan dan da me Sanmarti nije na sve načine
pokušavao odvesti na večeru, u kazalište ili kino. Ja sam uvijek
odgovarala da me kod kuće čeka muž i da će se i njegova supruga sigurno
brinuti, jer je već kasno. Gđa Sanmarti, koja je imala funkciju komada
namještaja ili pokretne smetnje, a na muževoj listi prioriteta kotirala
mnogo niže od obvezatnog Bugattija, kao da je već izgubila ulogu u toj
bračnoj farsi čim je bogatstvo njezina oca prešlo u Sanmartijeve ruke.
Mercedes me je već upozorila kako stoje stvari. Sanmarti, obdaren
smanjenom mogućnošću koncentracije u prostoru i vremenu, volio je
mlado i slabo eksploatirano meso, i koncentrirao je svoje
zavodničke eskapade na novopridošle pripadnice ženskog roda, u ovom
slučaju mene. Sanmarti je tražio svaku moguću izliku da zapodjene
razgovor sa mnom.
"Čujem da je tvoj muž, taj Moliner, nekakav pisac... Možda bi volio
napisati knjigu o mom prijatelju Fumeru, naslov već imam: Fumero, bič
zločina ili zakon ulice. Što kažeš, Nurieta?"
"Najljepša hvala, gospodine Sanmarti, ali Miquel je do grla u novom
romanu i mislim da sada ne bi mogao..."
Sanmarti bi se grohotom nasmijao.
"Romanu? Zaboga, Nurieta... Pa roman je mrtav! To mi neki dan
priča prijatelj iz New Yorka. Amerikanci su izmislili nešto što se zove
televizija, i to će biti kao kino, ali kod kuće. Više nam neće trebati ni
knjige, ni misa, ni ništa! Reci mužu da se okani romana. Da je bar poznat,
da je bar nogometaš ili toreador... Slušaj, idemo sjesti u Bugatti pa da
skoknemo na paellu u Castelldefels, pa ćemo popričati o svemu tome?
Ženo božja, moraš se i ti malo potruditi... Znaš da bih ti ja rado pomogao.
A i tvome mužiću. Znaš da se u ovoj zemlji bez prijatelja na pravim
mjestima teško uspijeva."
Počela sam se odijevati kao ratna udovica ili neka od onih žena koje
sunčano svjetlo miješaju sa smrtnim grijehom. Na posao sam dolazila
kose skupljene u punđu i bez šminke. Unatoč mojoj taktici Sanmarti me i
dalje obasipao lascivnim prijedlozima, uvijek popraćenima onim uljastim
i trulim prijezirnim osmijehom, tako tipičnim za prepotentne eunuhe koji
kao nabrekle kobasice vise s najviših ljestvica svih tvrtki. Otišla sam na
dva-tri razgovora za posao u drugim tvrtkama, ali kad-tad uvijek bih
naišla na novog Sanmartija. Takvi su bujali kao gljive iz gnojiva na
kojem rastu sva poduzeća. Jedan od njih dao si je truda i nazvao
Sanmartija te ga obavijestio da Nuria Monfort traži posao njemu iza leđa.
min@
341
Sanmarti me pozvao u svoj ured, povrijeđen mojom nezahvalnošću.
Stavio mi je ruku na obraz i pokušao ga pomilovati. Prsti su mu vonjali
po duhanu i znoju. Problijedjela sam.
"Ženo božja, ako nisi zadovoljna, samo mi reci. Kako ti mogu pružiti
bolje radne uvjete? Znaš da te cijenim, i boli me kad od trećih osoba
čujem da nas želiš napustiti. Hajdemo ti i ja na večericu, pa ćemo se
pomiriti!"
Maknula sam njegovu ruku s lica, ne mogavši skriti odbojnost koju je
u meni izazivao.
"Razočarala si me, Nuria. Moram ti priznati da u tebi ne vidim timski
duh ni vjeru u rad ove tvrtke."
Mercedes me je već upozorila da će se prije ili poslije dogoditi nešto
slično. Nekoliko dana nakon toga Sanmarti, koji je gramatikom vladao
kao orangutan, počeo mi je vraćati sve rukopise koje sam ispravila
tvrdeći da su puni pogrešaka. Gotovo svaki dan ostajala sam u uredu do
deset ili jedanaest navečer, popravljajući stranice i stranice s njegovim
ispravcima i komentarima.
"Previše glagola u prošlom vremenu. Zvuči mrtvo, beživotno...
Infinitiv se ne koristi nakon točke sa zarezom. To svi znaju..."
Bilo je večeri kad je Sanmarti također ostajao dokasna,
zatvoren u svome uredu. Mercedes se pokušavala zadržati, ali više
nego jednom Sanmarti ju je poslao kući. Kad bismo ostali sami, Sanmarti
bi izišao iz ureda i prišao mom stolu.
"Previše radiš, Nurieta. Nije sve u poslu. Treba se i zabaviti. A ti si
još mlada. Iako, mladost prolazi, a mi neznatno uvijek izvući ono najbolje
iz nje."
Sjeo bi na rub moga stola i zapiljio se u mene. Katkad bi mi se
postavio iza leđa i stajao tako nekoliko minuta, pa sam mogla na koži
osjetiti njegov truli zadah. Ili bi mi stavio ruke na ramena.
"Napeta si. Opusti se."
Ja sam drhtala, dolazilo bi mi da vrištim ili pobjegnem, i više se
nikada ne vratim u taj ured, ali trebao mi je posao i bijedna plaćica koju
mi je davao. Jedne noći Sanmarti je počeo sa svojom rutinskom
masažom, a onda me stao požudno pipkati.
"Jednoga dana izgubit ću glavu zbog tebe", stenjao je.
Istrgnula sam se iz njegovih šapa i potrčala prema izlazu zgrabivši
kaput i torbu. Sanmarti mi se smijao iza leđa. Na stubištu sam naletjela na
neku mračnu siluetu koja kao da se kretala hodnikom ne dodirujući pod.
342
"Kakvo ugodno iznenađenje, gospođo Moliner..."
Inspektor Fumero uputio mi je svoj ljigavi osmijeh.
"Nemojte mi reći da radite za moga dobrog prijatelja Sanmartija. I on
je najbolji u svome poslu, kao i ja. A recite, kako vam je muž?"
Znala sam da su mi dani odbrojeni. Idućeg jutra uredom se
proširio glas da je Nuria Monfort "lezbača", jer je imuna na šarm i
zadah po češnjaku gazde Pedra Sanmartija, i da je u vezi s Mercedes
Pietro. Više mladih i perspektivnih službenika tvrtke klelo se da su vidjeli
"te dvije drolje" kako se ljubakaju u arhivu, u više prigoda. Toga
popodneva, nakon posla, Mercedes me upitala možemo li porazgovarati.
Nije me mogla pogledati u oči. Otišle smo u kavanicu na uglu. Ondje mi
je Mercedes rekla da ju je Sanmarti obavijestio kako mu nije drago što se
družimo, i da mu je policija dala izvješća o meni u kojima se govori o
mojoj navodnoj komunističkoj prošlosti.
"Nuria, ne smijem izgubiti posao. Moram braniti dijete..."
Briznula je u plač, očajna od srama i poniženja, svakim trenom sve
starija.
"Ne brini se, Mercedes. Razumijem", rekla sam.
"Taj čovjek, Fumero, uzeo te na zub, Nuria. Ne znam što ima protiv
tebe, ali vidi mu se na licu..."
"Znam."
Idućeg ponedjeljka, kad sam došla na posao, za svojim sam stolom
zatekla nekog suhonjava, zalizana čovječuljka. Predstavio mi se kao
Salvador Benades, novi korektor.
"A tko ste vi?"
Nijedan čovjek u uredu nije se usudio podići pogled i pozdraviti me
dok sam pakirala stvari. Dok sam silazila stubama, Mercedes je
dotrčala za mnom i predala mi omotnicu u kojoj je bio svežanj
novčanica i nešto kovanica.
"Gotovo svi dali su koliko su mogli. Uzmi, molim te. Ne zbog sebe,
nego zbog nas."
Te večeri došla sam u stan u Rondi San Antonio. Julian me čekao
kao i uvijek, sjedeći u tami. Napisao mi je pjesmu, rekao je. Bilo je to
prvo što je napisao u ovih devet godina. Željela sam je pročitati, ali pala
sam mu u naručje i slomila se. Ispričala sam mu sve, jer više nisam
mogla. Jer sam strahovala da će ga Fumero kad-tad naći. Julian me
saslušao šutke, grleći me i milujući po kosi. Bilo je to prvi put u mnogo
godina da sam osjećala kako se na njega mogu osloniti. Željela sam ga
343
poljubiti, bolesna od samoće, ali Julian nije imao usnice ni kožu koje bi
mi ponudio. Zaspala sam u njegovu naručju, sklupčana u onom dječjem
krevetu. Kad sam se probudila, Juliana nije bilo. U zoru sam čula njegove
korake, ali pretvarala sam se da još spavam. Kasnije toga jutra na radiju
sam čula vijest kojoj isprva nisam pridavala veliku važnost. Na klupi na
Setnici Borne nađeno je neko truplo, okrenuto prema bazilici sv. Marije
od mora. Sjedilo je s rukama na krilu. Jato golubova koje mu je kljucalo
oči privuklo je pozornost nekog susjeda, koji je obavijestio policiju.
Mrtvacu je bio slomljen vrat. Gđa Sanmarti identificirala ga je kao svoga
muža, Pedra Sanmartija Monegala. Kad je punac preminuloga primio
vijest u svojoj ubožnici na Banolasu, zahvalio je nebesima i rekao da sada
može u miru umrijeti.



61 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 5:33 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
13.
Julian je jednom napisao da su slučajnosti zapravo ožiljci sudbine.
Slučajnosti ne postoje, Daniele. Svi smo mi marionete vlastitih
podsvjesnih želja. Godinama sam se zavaravala da je Julian i dalje onaj
čovjek u kojega sam se zaljubila, ili bar ono što je od njega ostalo. Željela
sam vjerovati da ćemo se nekako izvući, uz povremena razdoblja bijede i
nade. Željela sam vjerovati da je Lain Coubert mrtav, da se vratio među
stranice knjige. Mi ljudi spremni smo vjerovati sve, samo da se ne
suočimo s istinom.
Sanmartijevo ubojstvo otvorilo mi je oči. Shvatila sam da je Lain
Coubert i te kako živ. Više nego ikad. Živio je u spaljenom tijelu toga
čovjeka od kojega nije ostao ni glas i hranio se njegovim uspomenama.
Otkrila sam kako je pronašao način da uđe i iziđe iz stana u Rondi San
Antonio kroz prozor koji je gledao na središnje unutarnje dvorište, a
da ne mora razvaliti vrata koja sam zaključavala svaki put kad bih
odlazila. Otkrila sam da Lain Coubert, prerušen u Juliana, krstari gradom
i da posjećuje palaču Aldaya. Otkrila sam da se u svojoj ludosti vratio u
onu kriptu i razbio nadgrobne ploče te izvadio ljesove Penelope i njezina
sina.
Što si učinio, Juliane?
Policija me čekala u stanu da me ispita o smrti nakladnika
Sanmartija. Odveli su me u upravu, gdje me nakon pet sati čekanja u
mračnom uredu primio Fumero, odjeven u crno, i ponudio mi cigaretu.
"Vi i ja mogli bismo biti dobri prijatelji, gospođo Moliner. Moji ljudi
kažu mi da vaš muž nije kod kuće."
344
"Muž me ostavio. Ne znam gdje je."
Njegova brutalna pljuska srušila me sa stolca. Odvukla sam se u kut,
obuzeta panikom. Nisam se usuđivala dići pogled. Fumero je kleknuo
kraj mene i zgrabio me za kosu.
"Shvati, glupa kurvo: naći ću ga, a kad ga nađem, oboje ću vas ubiti.
Tebe prvu, da vidi kako ti ispadaju crijeva. A onda i njega, čim mu kažem
da mu je ona druga drolja koju je otjerao u grob bila sestra."
"Najprije će on ubiti tebe, kurvin sine!"
Fumero mi je pljunuo u lice i pustio me. Pomislila sam da će me
pretući, ali onda sam začula njegove korake kako se udaljavaju
hodnikom. Drhteći podigla sam se na noge i obrisala krv s lica. Osjećala
sam miris njegove ruke na svojoj koži, ali ovaj put prepoznala sam vonj
straha.
Držali su me u toj sobi, u mraku i bez vode, punih šest sati. Kad su
me pustili van, bila je već noć. Kišilo je kao iz kabla i ulice su se sjajile
od vodene pare. Stigavši kući, zatekla sam krš i lom. U mojem su stanu
bili Fumerovi ljudi. Među porušenim namještajem, izvrnutim ladicama i
policama, našla sam svoju odjeću iskidanu na komadiće, a Miquelove
knjige bile su poderane. Na krevetu sam našla hrpu izmeta, a na zidu
izmetom napisano "Kurva".
Potrčala sam u stan u Rondi San Antonio i zaobilaznim putem stigla
do vrata u Ulici Joaqina Goste uvjerivši se da me nijedan od Fumerovih
krvnika ne slijedi. Prešla sam preko potopljenih krovova i uvjerila se da
su vrata stana i dalje zaključana. Ušla sam tiho, ali odjek mojih koraka
kazao mi je da je stan prazan. Julian nije bio ondje. Čekala sam ga sjedeći
u mračnoj blagovaonici, slušajući oluju, sve do zore. Kad je jutarnja
izmaglica liznula balkonske kapke, popela sam se na krovnu terasu i
zagledala u grad prignječen olovnim nebom. Znala sam da se Julian neće
vraćati. Izgubila sam ga zauvijek.
Opet sam ga vidjela dva mjeseca kasnije. Otišla sam u kino sama,
noću, ne mogavši se vratiti u prazan i hladan stan. Na pola filma, neke
glupe romantične melodrame o rumunjskoj princezi željnoj
pustolovina i zgodnom američkom reporteru savršene frizure, kraj mene
je sjeo neki čovjek. Nije to bilo prvi put. Kina su tada bila puna ljudi oko
kojih se širio miris samoće, mokraće i kolonjske vode, koji su mlatili
znojnim i drhtavim rukama nalik na mrtvo meso. Spremala sam se ustati i
upozoriti razvodnika, kad sam prepoznala Julianov naborani profil.
Snažno mi je stisnuo ruku i ostali smo tako, slijepo gledajući u ekran.
345
"Jesi li ti ubio Sanmartija?" prošaptala sam.
"Zar nekome nedostaje?"
Razgovarali smo šaptom, pod budnim pogledom osamljenika
raštrkanih po dvorani, zavidnih zbog prividnog uspjeha tog mrkog
suparnika. Upitala sam ga gdje se krije, ali nije mi odgovorio.
"Postoji još jedan primjerak Sjene vjetra", prošaptao je. "Ovdje, u
Barceloni."
"Griješiš, Juliane. Sve si ih uništio."
"Sve osim jednoga. Čini se da ga je netko lukaviji od mene sakrio
onamo gdje ga nikad neću naći. Ti."
Tako sam prvi put čula za tebe. Neki brbljavi i razmetljivi knjižar po
imenu Gustavo Barcelo hvalio se pred nekim kolekcionarima da je
pronašao primjerak Sjene vjetra. Svijet starih knjiga nalik je na sobu s
odjecima. Za svega nekoliko mjeseci Barcelo je počeo primati ponude
kolekcionara iz Berlina, Pariza i Rima. Zagonetni Julianov bijeg iz Pariza
nakon krvavog dvoboja i njegova navodna smrt u španjolskome
građanskom ratu njegovim su djelima priskrbili tržišnu vrijednost o
kakvoj nije mogao ni sanjati. Mračna legenda o čovjeku bez lica koji
obilazi knjižare, knjižnice i privatne zbirke u potrazi za knjigama koje
potom pali samo je povećala interes i cijenu.
"Nama ljudima cirkus je u krvi", govorio je Barcelo.
Julian je i dalje progonio sjenu vlastitih riječi, pa je ubrzo i do njega
stigao taj glas. Ubrzo je doznao da knjiga nije kod Gustava Barceloa,
nego u vlasništvu nekog dječaka koji ju je slučajno otkrio, i sada je,
fasciniran romanom i njegovim tajanstvenim autorom, ne želi
prodati nego je čuva kao najdragocjenije blago. Taj dječak, Daniele,
bio si ti.
"Za Boga miloga, Juliane, nećeš valjda nauditi djetetu..." šaptala sam,
ne odveć sigurna.
Julian mi je tada rekao da su sve knjige koje je ukrao i uništio
zapravo otete iz ruku onih koji prema njima nisu osjećali ništa, ljudi koji
su njima samo trgovali ili su ih držali kao kuriozitete, kolekcionara i
ucrvanih diletanata. Ti je nisi htio prodati ni za koju cijenu i pokušavao si
Caraxa izvući iz zaborava prošlosti, i stoga si u njemu izazivao neku
čudnu simpatiju, pa čak i poštovanje. Iako to nisi znao, Julian te
promatrao i proučavao.
"Možda će je, ako sazna tko sam i što sam, i on spaliti."
346
Julian je govorio s čvrstom i odrješitom lucidnošču luđaka koji su se
oslobodili licemjerja i više se ne pokoravaju stvarnosti koja nema smisla.
"Tko je taj dječak?"
"Zove se Daniel. Sin je nekog knjižara čiju je knjižaru u Ulici sv.
Ane posjećivao i Miquel. Živi s ocem u stanu iznad knjižare. Majku je
izgubio kao dijete."
"Kao da govoriš o sebi."
"Možda. Taj me dječak podsjeća na mene."
"Pusti ga na miru, Juliane. On je samo dijete. Jedini mu je zločin što
ti se divi."
"To nije zločin nego zabluda. Ali proći će ga. Možda će mi onda
vratiti knjigu. Kada mi se prestane diviti i počne me shvaćati."
Minutu prije raspleta filma Julian se digao i udaljio u okrilje sjene.
Mjesecima smo se viđali samo tako, u mraku, u kinima i uličicama usred
noći. Julian bi me uvijek pronašao. Ja bih osjetila njegovu nevidljivu
nazočnost, kako bdije. Katkada te spominjao, i kad bih čula kako govori o
tebi, učinilo bi mi se da mu u glasu naslućujem neku čudnovatu nježnost
koja ga je zbunjivala, i koju je, mislila sam, izgubio prije mnogo godina.
Doznala sam da se vratio u palaču Aldaya i da sada živi ondje, na pola
puta između duha i prosjaka, razmišlja o svome propalom životu i bdije
nad posmrtnim ostacima Penelope i njihova sina. Bilo je to jedino mjesto
na svijetu za koje je još osjećao da mu pripada. Ima gorih zatvora od
riječi.
Ja sam ga posjećivala jednom mjesečno, da se uvjerim je li dobro, je
li još živ. Preskakala sam polusrušenu ogradu sa stražnje strane, s ulice
nevidljivu. Katkad bih ga zatekla ondje, a katkad bi Julian nestao.
Ostavljala sam mu hranu, novac, knjige... Čekala sam ga satima, sve dok
ne bi pao mrak. Tu i tamo usudila bih se lunjati po staroj kući. Tako sam
otkrila da je razbio nadgrobne ploče i izvadio sarkofage. Više nisam
mislila da je lud, niti sam u takvu oskvrnjivanju gledala čudovišno djelo,
samo tragičnu dosljednost. Kad bih ga zatekla u kući, satima bismo
razgovarali sjedeći kraj vatre. Julian mi je priznao da je pokušao opet
pisati, ali ne može.
Svojih se knjiga sjećao kroz maglu, kao da ih je pročitao, kao da ih je
napisao netko drugi. Ožiljci njegova pokušaja bili su vidljivi. Otkrila sam
da Julian predaje plamenu stranice koje grozničavo napiše u razdobljima
u kojima se nismo vidjeli. Jednom, u njegovoj odsutnosti, spasila sam
arak stranica iz pepela. Govorile su o tebi. Julian mi je jednom rekao da je
347
priča pismo koje autor piše sam sebi kako bi si rekao stvari koje drukčije
ne bi mogao shvatiti. Već neko vrijeme Julian se pitao je li izgubio
razum. Zna li luđak da je lud? Ili su ludi drugi, oni koji ga uvjeravaju da
je nerazuman kako bi spasili vlastiti život sazdan od utvara? Julian te
promatrao, gledao te kako rasteš i pitao se tko si. Pitao se je li tvoj
dolazak možda čudo, oprost koji mora zaslužiti učeći te da ne ponoviš
njegove pogreške. Više nego jednom upitala sam se je li Julian možda
došao do zaključka da si ti, u onoj uvrnutoj logici njegova svijeta, postao
sin kojega je izgubio, prazna stranica na kojoj može početi onu priču koju
ne može izmisliti, ali koje se sjeća.
Godine u staroj palači polako su prolazile, a Julian je sve više ovisio
o tebi i tvome napretku. Govorio mi je o tvojim prijateljima, o nekoj ženi
po imenu Clara u koju si se zaljubio, o tvome ocu, čovjeku kojega je
cijenio i divio mu se, o tvome prijatelju Ferminu i o djevojci u kojoj je
vidio novu Penelope, tvojoj Bei. Govorio je o tebi kao da si mu sin.
Obojica ste jedan drugoga tražili, Daniele. On je želio vjerovati da će ga
tvoja nedužnost spasiti od njega samoga. Prestao je tražiti svoje knjige,
nije više želio paliti i uništavati svoj trag u svemiru. Polako je učio gledati
svijet tvojim očima, i kroz tebe se vraćao onome dječaku koji je nekoć
bio. Onoga dana kad si prvi put došao k meni, osjećala sam da te već
poznajem. Glumila sam sumnjičavost kako bih sakrila strah koji si u meni
budio. Bojala sam te se, bojala sam se onoga što bi mogao otkriti. Bojala
sam se da ću slušajući Juliana početi kao i on vjerovati da smo zapravo
svi povezani u čudan lanac sudbine i slučajnosti. Bojala sam se da ću u
tebi prepoznati Juliana kojega sam izgubila. Znala sam da ti i tvoji
prijatelji istražujete našu prošlost. Znala sam da ćeš prije ili poslije otkriti
istinu, ali kada dođe vrijeme, kada budeš mogao shvatiti njezino
značenje. Znala sam da ćete se prije ili poslije ti i Julian sresti. To je bila
moja pogreška. Jer za to je znao još netko, netko tko je predosjećao da ćeš
ga, s vremenom, odvesti do Juliana: Fumero.
Shvatila sam što se događa kada je već bilo prekasno, ali nikad nisam
izgubila nadu da će ti se zametnuti trag, da ćeš nas zaboraviti i da će te
život, tvoj a ne naš, odvesti daleko, na sigurno. Vrijeme me naučilo da ne
gubim nadu, ali ni da se previše u nju pouzdavam. Nada je okrutna i tašta,
i nema savjesti. Fumero mi je već odavno za petama. On zna da ću
dolijati, prije ili poslije. Ne žuri mu se, zato je tako nedokučiv. Živi kako
bi se osvetio. Svima i sebi samome. Bez osvete, bez gnjeva, on bi ispario.
Fumero zna da ćete ga ti i tvoji prijatelji odvesti do Juliana. Zna da nakon
348
gotovo petnaest godina više nemam snage ni sredstava. Godinama me
gledao kako odumirem, i samo čeka trenutak da mi zada posljednji
udarac. Nikad nisam sumnjala da ću umrijeti od njegove ruke. Sada znam
da je taj trenutak blizu. Predat ću ove stranice ocu, s porukom da ti ih
dostavi ako mi se što dogodi. Molim Boga kojega nikad nisam upoznala
da ih nikada ne pročitaš, ali predosjećam da je moja sudbina, unatoč
mojoj volji i mojim ludim nadama, predati ti ovu priču. Tvoja je sudbina,
unatoč tvojoj mladosti i nevinosti, osloboditi je.
Ako budeš čitao ove riječi, ovaj zatvor od uspomena, to će značiti da
se ja više ne mogu od tebe oprostiti onako kao bih željela, da te ne mogu
zamoliti da nam oprostiš, pogotovo Julianu, i da ga čuvaš kada ja više ne
budem tu. Znam da ne mogu od tebe tražiti ništa, osim da se spasiš.
Možda su me tolike stranice napokon uvjerile da ću bez obzira na sve u
tebi imati prijatelja, da si ti moja jedina prava nada. Od svih stvari koje je
Julian napisao uvijek mi je najbliža bila ona da živimo sve dok nas se
netko sjeća. Kao što mi se toliko puta dogodilo s Julianom, mnogo godina
prije nego što sam ga upoznala, osjećam da te poznajem i da ako ikome
mogu vjerovati, onda si to ti. Sjećaj me se, Daniele, čuvaj me makar u
nekom kutu sjećanja i krišom. Ne daj mi da odem.
Nuria Monfort



62 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 5:34 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
SJENA VJETRA 1955.
1.
Već se razdanilo kad sam završio s čitanjem rukopisa Nurije
Monfort. Bila je to moja priča. Naša priča. U izgubljenim Caraxovim
koracima sada sam nepovratno prepoznao svoje. Ustao sam, izjedan
tjeskobom, i počeo hodati po sobi kao životinja u kavezu. Sve moje
nedoumice, moje sumnje i strahovi činili su se daleki i beznačajni.
Svladao me umor, kajanje i strah, ali nisam se osjećao kadrim ostati u
kući skrivajući se od posljedica svojih postupaka. Navukao sam kaput,
tutnuo presavijeni rukopis u unutarnji džep i potrčao niza stube. Kad sam
izišao iz zgrade, već je počelo sniježiti i nebo je ronilo spore suze
svjetlosti koje su se lelujavo hvatale za moj dah i rastapale. Trčao sam sve
do Katalonskog trga. Trg je bio pust, samo se u sredini nazirala samotna
silueta nekog starca, ili je to možda bio neki odbjegli anđeo, s krunom
bijele kose, u veličanstvenom sivom kaputu. Nalik na nekog kralja
svitanja, dizao je pogled prema nebesima i uzalud pokušavao
rukavicama uloviti snježne pahulje, smijući se. Dok sam prolazio pokraj
njega, pogledao me i svečano se nasmiješio, kao da je jednim pogledom
pročitao što mi je na duši. Imao je oči boje zlata, nalik na čarobne novčiće
za sreću na dnu fontane.
"Sretno", učinilo mi se da mi je rekao.
Pokušao sam sačuvati taj blagoslov i pružio korak moleći se da nije
prekasno i da me Bea, Bea iz moje priče, još čeka.
Grlo mi je gorjelo od hladnoće kad sam stigao pred zgradu u kojoj su
živjeli Aguilari, zadihan od trčanja. Snijeg se već počeo hvatati. Srećom
sam pred zgradom sreo g. Saturna Molledu, vratara zgrade i prema
Beinim pričama, samozatajnoga nadrealističkog pjesnika, naslonjena na
ulaz. G. Saturno bijaše izišao da s metlom u ruci pogleda snježnu
predstavu, zabundan u najmanje tri debela šala i vojničke čizme.
"To je Božja prhut", rekao je zadivljeno, recitirajući snijegu svoje
najnovije, još neizvedene stihove.
"Idem gospodinu i gospodi Aguilar", obavijestio sam ga.
"Poznato je da tko rano rani, dvije sreće grabi, ali vi hoćete dvjesto,
mladiću."
350
"Hitno je. Čekaju me."
"Ego te absolvo", izdeklamirao je blagoslivljajući me.
Potrčao sam uza stube. Dok sam se uspinjao, pomalo malodušno
sam razmišljao koje su moje mogućnosti. Bude li sreće, otvorit će mi
neka od sluškinja, i takva ću zapreku svladati bez imalo sustezanja. Ako
ne bude sreće, otvorit će mi možda Bein otac, s obzirom na ovaj rani sat.
Uvjeravao sam sebe da po vlastitoj kući ne hoda naoružan, bar ne prije
doručka. Prije nego sam pokucao, na tren sam zastao da vratim dah i
smislim neki mali govor, no neuspješno. Ali to više i nije bilo važno.
Triput sam snažno pokucao alkom. Petnaest sekunda poslije ponovio sam
taj čin, i tako sam kucao i kucao ne obazirući se na hladan znoj koji mi je
oblijevao čelo, ni na lupanje srca. Kad su se vrata otvorila, u ruci mi je još
bio zvekir.
"Što hoćeš?"
Oči moga starog prijatelja Tomasa promatrale su me ukočeno, bez
iznenađenja. Bile su hladne i zagnojene gnjevom.
"Došao sam vidjeti Beu. Možeš mi razbiti glavu ako hoćeš, ali ne
idem dok ne razgovaram s njom."
Tomas me netremice gledao. Pitao sam se hoće li me istog časa
raspolutiti, bez razmišljanja. Nešto mi je zastalo u grlu.
"Moja sestra nije kod kuće."
"Tomase..."
"Bea je otišla."
U njegovu glasu bilo je očaja i tuge koje je jedva uspijevao prikazati
kao bijes.
"Otišla je? A kamo?"
"Nadao sam se da ti to znaš."
"Ja?"
Ne obazirući se na stisnute šake i prijeteći izraz Tomasova lica
provukao sam se kraj njega u stan.
"Bea!" povikao sam. "Bea, to sam ja, Daniel!"
Nasred hodnika sam zastao. Stan je vraćao odjek moga glasa s onim
prijezirom tipičnim za prazne prostore. Ni g. Aguilar ni njegova supruga
ni posluga nisu se pojavili na moju viku.
"Nema nikoga. Već sam ti rekao", rekao je Tomas iza mojih leđa. "A
sad idi i ne vraćaj se. Tata se zakleo da će te ubiti, a ja ga neću
sprečavati."
"Zaboga, Tomase. Reci mi gdje je tvoja sestra."
351
Promatrao me je kao čovjek koji ne zna bi li me pljunuo ili otišao.
"Bea je otišla od kuće, Daniele. Tata i mama već je dva dana traže
kao ludi, posvuda, a i policija."
"Ali..."
"One noći kad se vratila sa sastanka s tobom tata ju je čekao. Tako ju
je ispljuskao da joj je pukla usnica, ali ne brini se, nije mu rekla tko si.
Nisi je zaslužio."
"Tomase..."
"Šuti. Sutradan su je odveli liječniku."
"Zašto? Zar je bolesna?"
"Bolesna je zbog tebe, budalo. Trudna je. Nemoj mi reći da nisi
znao."
Osjetio sam kako mi podrhtavaju usnice. Mojim tijelom kolala
je snažna jeza, glasa mi bijaše ponestalo, a oči su mi se ukočile.
Polako sam krenuo prema vratima, ali Tomas me zgrabio za ruku i bacio
u zid.
"Što si joj učinio?"
"Tomase, ja..."
Počeo je žmirkati od nestrpljenja. Prvi udarac ostavio me bez daha.
Skljokao sam se na pod, leđima naslonjen na zid, klonulih koljena.
Strašnim stiskom dohvatio me za grlo i postavio na noge prikovana za
zid.
"Što si joj učinio, kurvin sine?"
Pokušao sam izmigoljiti iz tog stiska, ali Tomas me oborio snažnim
udarcem u lice. Pao sam u beskrajnu tamu, glave zaslijepljene
bljeskovima bola. Srušio sam se na pločice u hodniku. Pokušao sam se
pridići na noge, ali Tomas me uhvatio za ovratnik kaputa i bez milosti me
izbacio pred stan.
Zavitlao me niza stube kao vreću smeća.
"Ako se Bei nešto dogodilo, kunem ti se da ću te ubiti", doviknuo mi
je s praga stana.
Osovio sam se na koljena tražeći samo sekundu vremena, samo još
jednu šansu da mi se vrati glas.
Vrata su se zatvorila i ja sam ostao u tami. Osjetio sam oštro
probadanje u lijevom uhu i prinio ruku glavi grčeći se od boli. Napipao
sam mlaku krv. Uspravio sam se što sam bolje mogao. Trbušni mišići koji
su pretrpjeli prvi Tomasov udarac pekli su me od bola koji je tek navirao.
352
Spustio sam se stubama. Kad me vidio, g. Saturno počeo je mahati
glavom.
"Hajde, dođite unutra da se malo priberete..."
Odmahnuo sam glavom držeći se za trbuh. Lijeva strana glave
bubnjala mi je kao da se kosti pokušavaju odvojiti od mesa.
"Krvarite", rekao je g. Saturno uznemireno.
"Nije prvi put."
"E pa samo se vi tako igrajte, i nećete još dugo imati prilike krvariti.
Hajde, uđite pa ću zvati doktora, lijepo vas molim."
Uspio sam se dovući do ulaza i pobjeći od vratarove ljubaznosti.
Sada je već padao gust snijeg, zastirući pločnike velovima bijele maglice.
Ledeni vjetar propuhivao mi je odjeću i lizao ranu koja mi je krvarila na
licu. Ne znam jesam li plakao od bola, bijesa ili straha. Ravnodušni snijeg
odnio je moje kukavičke jecaje i polako sam odšetao u tu zametenu zoru,
kao još jedna sjena koja ostavlja stope u Božjoj prhuti.



63 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 5:34 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
2.
Kad sam se približio križanju s Ulicom Balmes, primijetio sam da me
slijedi neki auto vozeći uz rub pločnika. Bol u glavi zamijenio je osjećaj
vrtoglavice koji me tjerao da posrćem i u hodu se naslanjam na zidove.
Automobil se zaustavio i iz njega su izišla dva muškarca. Uši mi bijaše
zaglušio neki piskutav zvižduk zbog kojega nisam čuo ni motor ni povike
onih dviju prikaza u crnome koje su me pograbile za ramena i žurno
ugurale u auto. Utonuo sam u stražnje sjedalo, pijan od mučnine. Svjetlo
je bljeskalo u mojoj glavi kao plima zasljepljujuće bjeline. Osjetio sam da
se automobil kreće. Nečije ruke opipale su mi lice, glavu i rebra.
Pronašavši u mome kaputu rukopis Nurije Monfort, otele su mi ga.
Mlitavo sam ih pokušao spriječiti. Druga silueta nagnula se nada me.
Znao sam da mi nešto govori kad sam osjetio tuđi dah na licu. Čekao sam
da pred sobom ugledam Fumerovo lice i osjetim oštricu njegova noža na
grlu. Neki pogled prikovao je moj, i dok je na moju svijest padao zastor,
prepoznao sam bezubi i privrženi osmijeh Fermina Romera de Torrcsa.
Probudio sam se obliven znojem koji mi je peckao kožu. Dvije ruke
čvrsto su me držale za ramena namještajući me na nekom ležaju
okruženom svijećama, kao na bdijenju. S moje desne strane pojavilo se
Ferminovo lice. Smiješio se, ali čak i onako ošamućen osjećao sam
koliko se brine. Kraj njega je stajao g. Federico Flavia, urar.
353
"Čini mi se da dolazi k sebi, Fermine", rekao je g. Federico. "Da mu
skuham juhicu, da malo živne?"
"Škoditi mu neće. A kad ste već pri tom poslu, možete i meni složiti
sendvič, što god imate, od ovolike napetosti spopala me ljuta glad."
Federico je žurno otišao i ostavio nas same.
"Gdje smo, Fcrmine?"
"Na sigurnome mjestu. Tehnički gledano, nalazimo se u stančiću s
lijeve strane četvrti Ensanche, vlasništvu nekih prijatelja gospodina
Federica, kojima dugujemo život, pa i više. Zli jezici nazivaju ga
ljubavnim gnjezdašcem, ali za nas je to svetište."
Pokušao sam se uspraviti. Bol u uhu sada se pretvorio u vrelo
bubnjanje.
"Hoću li ostati gluh?"
"Gluh ne znam, ali zamalo ste ostali debil. Onaj goropadni gospodin
Aguilar zamalo vam je mozak pretvorio u kašu."
"Nije me gospodin Aguilar udario. Nego Tomas."
"Tomas? Vaš prijatelj, izumitelj?"
Kimnuh.
"Onda ste očito nešto skrivili."
"Bea je otišla od kuće..." počeo sam. Fermin je nabrao čelo.
"Nastavite."
"Trudna je."
Fermin me zaprepašteno pogledao. Prvi put u životu nisam znao što
misli.
"Nemojte me tako gledati, Fermine, zaboga."
"Nego što? Da častim cigarama?"
Pokušao sam ustati, ali zaustavili su me bol i Ferminove ruke.
"Moram je naći, Fermine."
"Ni makac! Niste u stanju šetkati naokolo. Recite mi gdje je mala i ja
ću otići po nju."
"Ne znam gdje je."
"Molim vas da budete malo određeniji."
Na vratima se pojavio g. Federico sa šalicom juhe koja se pušila.
Toplo mi se nasmiješio.
"Kako si, Daniele?"
"Mnogo bolje, hvala, gospodine Federico."
"Popij ove tablete s juhom."
Izmijenio je pogled s Ferminom, koji je kimnuo.
354
"To je protiv bolova."
Progutao sam tablete i srknuo juhu, koja je imala okus po šeriju. G.
Federico, oličenje diskrecije, izišao je iz sobe i zatvorio vrata. Tada sam
primijetio da Fermin u krilu drži rukopis Nurije Monfort. Sat koji je
otkucavao na noćnome stoliću pokazivao je jedan, valjda poslije podne.
"Još pada snijeg?"
"Malo je reći da pada. Ovo je biblijski potop u snježnoj verziji."
"Jeste li pročitali?" upitao sam.
Fermin je samo kimnuo.
"Moram naći Beu prije nego što bude kasno. Mislim da znam gdje
je."
Sjeo sam na krevet gurajući Ferminove ruke od sebe. Pogledao sam
naokolo. Zidovi su lelujali kao alge u bazenu. Strop se polako udaljavao
od mene. Jedva sam mogao uspravno sjediti. Fermin me bez
napora ponovno polegao na krevet.
"Nikamo vi ne idete, Daniele."
"Što je bilo u onim tabletama?"
"Pomast boga Morfcja. Spavat ćete kao top."
"Ne, sad ne mogu..."
Tako sam zamuckivao sve dok mi se vjeđe, a i cijeli svijet oko mene,
nisu neumitno sklopile. Bio je to crn i prazan san, kao u tunelu.
San krivaca.
Približavao se suton kad se s mene podigla ploča te obamrlosti.
Otvorio sam oči u mračnoj sobi, osvijetljenoj samo dvjema umornim
svijećama koje su žmirkale na stoliću. Fermin, shrvan umorom, sjedio je
u naslonjaču u kutu i hrkao žestoko kao neka triput veća ljudina. Kraj
njegovih nogu, rasut kao kiša suza, ležao je rukopis Nurije Monfort. Bol
u glavi sada se pretvorio u blago i polagano kuckanje. Iskrao sam se do
sobnih vrata i našao u maloj odaji s balkonom i vratima koja su naizgled
vodila na stubište. Moj kaput i moje cipele bili su odloženi na stolac.
Ružičasto svjetlo prodiralo je kroz prozor, išarano točkicama dugine
boje. Prišao sam balkonu i vidio da još sniježi. Pola barcelonskih
krovova bilo je istočkano bijelim i grimiznim odrazima. U daljini su se
vidjele kule Tehnološkoga fakulteta, nalik na igle u magli, izdužene
pod sunčanim zrakama na izdisaju. Staklo je bilo okovano injem.
Prislonio sam kažiprst na prozor i napisao:
Idem tražiti Beu. Ne slijedite me. Brzo se vraćam.
Saznanje me zaskočilo čim sam se probudio, kao da mi je neki
355
neznanac u snu prišapnuo istinu. Izišao sam u hodnik i potrčao stubama
do izlaza. Ulica Urgel bila je nalik na rijeku blistava pijeska iz koje su
izranjale svjetiljke i stabla, kao jarboli u gustoj magli. Vjetar je u rafalima
šikljao snijeg. Otpješačio sam do postaje podzemne željeznice kod
Kliničke bolnice i uronio u tunele tuđeg zadaha i sparine. Horde
Barcelonjana, koji su snijeg smatrali svjetskim čudom, i dalje su
komentirale neobičnu vremensku nepogodu. Popodnevne novine na prvoj
su stranici donosile tu vijest, pokraj slike zametene Ramble i česme
Canaletas iz koje se cijede ledene sige. "MEĆAVA STOLJEĆA", vrištali
su naslovi. Srušio sam se na klupu na peronu i udahnuo miris tunela i
čađe koji donosi zvuk nevidljivih vlakova. S druge strane tračnica, na
oglasnom panou koji je oglašavao divote zabavnog parka Tibidabo, vidio
se plavi tramvaj osvijetljen kao ulično proštenje, a iza njega se nazirala
silueta palače Aldaya.
Upitao sam se je li Bea, izgubljena u Barcelonipunoj oèajnika,
ugledala istu sliku i shvatila da joj je to jedino utoèište.



64 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 5:35 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
3.
Već je padala noć kad sam izišao iz podzemne željeznice. Pusta
Avenija Tibidabo pružala se kao dugi niz čempresa i palača uronjenih u
grobnu bjelinu. Nazro sam obris plavog tramvaja na postaji i čuo
kondukterovo zvono kako para vjetar. Požurio sam se i uskočio upravo
kad je polazio. Kondukter, moj stari znanac, uzeo je moje kovanice
mumljajući nešto ispod glasa. Smjestio sam se na sjedalu u sredini
vagona, nešto zaklonjenijem od snijega i hladnoće. Mrgodna zdanja
polako su se nizala iza stakala zastrtih ledom. Kondukter me promatrao s
onom mješavinom sumnjičavosti i drskosti koje hladnoća kao da je
zaledila na njegovu licu.
"Broj trideset i dva, mladiću."
Okrenuo sam se i ugledao sablastan obris palače Aldaya kako nam se
približava nalik na pramac nekog crnog broda u magli. Tramvaj se
zatresao i zaustavio. Siđoh bježeći od kondukterova pogleda.
"Sretno", prošaptao je.
Gledao sam tramvaj kako se penje avenijom sve dok od njega nije
ostao samo odjek zvona. Oko mene se spustila neprobojna tama. Brzo
sam obišao ogradu u potrazi za rupom u stražnjem dijelu, gdje se urušila.
Kad sam se uspeo na zid, učinilo mi se da na suprotnom pločniku čujem
korake kako se približavaju po snijegu. Zastadoh na časak, nepomičan
356
navrh zida. Noć je neumoljivo padala. Šum koraka odnio je vjetar.
Preskočio sam na drugu stranu i ušao u vrt. Korov se bijaše pretvorio u
kristalne stabljike. Kipovi palih anđela ležali su prekriveni ledenim
pokrovima. Zaleđena površina fontane prometnula se u crno, blistavo
zrcalo iz kojega je stršila samo kamena pandža potopljenog anđela, nalik
na vulkansku sablju. S njegova kažiprsta visjele su ledene suze.
Optužujuća anđeoska ruka bila je uperena ravno u ulazna vrata, koja su
bila odškrinuta.
Uspeh se kamenim stubama s nadom da nije prekasno. Nisam se ni
trudio prigušiti odjek svojih koraka. Gurnuh vrata i prodrijeh u predvorje.
Prema unutrašnjosti kuće vodila je procesija voštanica.
Bile su to Beine svijeće, izgorjele gotovo do poda. Slijedio sam
njihov trag sve do dna stubišta.
Osvijetljena staza uspinjala se sve do prvoga kata. Pođoh uza stube
slijedeći svoju izobličenu sjenu na zidovima. Kad sam stigao na
odmorište prvoga kata, ugledah još dvije svijeće dalje niz hodnik. Treća
je žmirkala pred nekadašnjom Penelopinom sobom. Priđoh i lagano
kucnuh na vrata vršcima prstiju.
"Juliane?" začu se neki drhtav glas.
Zgrabih kvaku vrata i spremih se ući, još ne znajući tko me čeka na
drugoj strani. Polako otvorih. Iz kuta me promatrala Bea, umotana u
deku. Potrčah k njoj i tiho je zagrlih. Osjećao sam kako roni suze. "Nisam
znala kamo poći", šaptala je. "Nekoliko puta zvala sam te kući, ali nije
bilo nikoga. Bojala sam se..."
Bea je obrisala suze stisnutim šakama i zagledala se u mene. Kimnuo
sam, i nije bilo potrebe za riječima.
"Zašto si me nazvala Julianom?"
Bea je bacila pogled na odškrinuta vrata.
"On je tu. U ovoj kući. Dolazi i odlazi. Iznenadio me neki dan, kad
sam pokušala ući. Nisam morala ništa reći, znao je tko sam. Znao je sve
što se događa. Smjestio me u ovu sobu i donio mi deku, vodu i hranu.
Rekao mi je da čekam. Da će sve biti dobro. Rekao mi je da ćeš ti doći po
mene. Noću smo satima razgovarali. Pričao mi je o Penelopi, o Nuriji... A
ponajviše o tebi, o nama dvoma. Rekao mi je kako te mora naučiti da ga
zaboraviš."
"Gdje je sada?"
"Dolje. U knjižnici. Rekao mi je da nekoga čeka, a ja neka se ne
mičem odavde."
357
"Koga čeka?"
"Ne znam. Rekao je da će taj netko doći s tobom, da ćeš ga ti
dovesti..."
Kad sam povirio u hodnik, u podnožju stubišta već su se čuli koraci.
Prepoznao sam sablasnu sjenu na zidovima nalik na paučinu, onaj crni
ogrtač, šešir nabijen poput kapuljače i revolver u ruci, sjajan poput
žetelačke kose. Fumero. Oduvijek me podsjećao na nekoga ili na nešto,
ali do toga časa nisam shvaćao što je to.



65 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 5:35 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
4.
Utrnuh svijeće prstima i pokazah Bei da šuti. Ona me zgrabi za ruku i
upitno pogleda. Ispod nas čuli su se polagani Fumerovi koraci. Povedoh
Beu dublje u sobu i rekoh joj da ostane tu skrivena iza vrata. "Ne izlazi
odavde, što god se dogodi", šapnuh.
"Nemoj me sad ostaviti, Daniele. Molim te."
"Moram upozoriti Caraxa."
Bea mi dobaci molećiv pogled, ali ja iziđoh na hodnik prije nego što
me slomi. Odšuljah se do vrha središnjeg stubišta. Nije bilo ni traga
Fumerovoj sjeni ni njegovim koracima. Bijaše se zaustavio u nekom
mračnom kutku, nepomičan. Strpljiv. Ponovno se povukoh u hodnik i
obiđoh galeriju soba sve dok nisam stigao do pročelja palače. Prozor
okovan ledom propuštao je četiri plavkaste zrake, mutne poput stajaće
vode. Priđoh prozoru i kroz njega ugledah crni automobil parkiran
pred glavnom kapijom. Prepoznah automobil poručnika Palaciosa.
Zar cigarete u tami odavao je da sjedi za volanom. Polagano se
vratih do stubišta i siđoh stubu po stubu, spuštajući stopala s beskrajnim
oprezom. Stadoh na pola puta i zagledah se u tamu koja je preplavila
prizemlje.
Fumero je za sobom ostavio otvorena vrata. Vjetar je ugasio svijeće i
sada je u kuću unosio kovitlace snijega. Zaleđeno lišće lepršalo je po
svodu ploveći u tunelu praškasta svjetla koje se uvlačilo u ruševine
palače. Spustih se još četiri stube niže, naslanjajući se na zid. Ugledah
obris velikih prozora u knjižnici. I dalje nisam vidio Fumera. Upitao sam
se nije li sišao u podrum ili u grobnicu. Snježni prah koji je navirao
izvana brisao je njegove tragove. Tiho se spustih do dna stubišta i bacih
pogled prema hodniku koji je vodio do ulaza. Ledeni vjetar ošinuo
me po licu. U tami se nazirala pandža potopljenog anđela iz fontane.
Pogledah na drugu stranu. Vrata knjižnice bila su desetak metara udaljena
358
od dna stubišta. Predvorje pred njima bilo je zastrto tamom. Shvatio sam
da me Fumero možda promatra sa svega nekoliko metara udaljenosti,
a ja ga ne vidim. Zagledah se u sjenu, neprozirnu poput vode u
bunaru. Duboko udahnuh i gotovo vukući noge naslijepo prijeđoh
udaljenost koja me razdvajala od ulaza u knjižnicu.
Veliki ovalni salon bio je preplavljen prozračnim, magličastim
svjetlom, istočkanim sjenčicama snijega što je gusto zasipao drugu
stranu prozora. Pogledom prijeđoh gole zidove u potrazi za Fumerom,
tražeći ga u zasjedi kraj vrata. Iz zida je stršio neki predmet, jedva dva
metra s moje desne strane. Načas mi se učini da se miče, ali bio je to
samo odbljesak mjesečine na oštrici. U zid je bio zabijen nož, možda
britva s dvostrukom oštricom. Njime je bio proboden neki četvrtast
komad papira ili kartona. Priđoh i prepoznah sliku pribijenu na zid. Bila
je to identična kopija napola spaljene fotografije koju je neki neznanac
ostavio na pultu u knjižari. Na slici su se Julian i Penelope, vrlo mladi,
smiješili životu koji im je unaprijed pobjegao, a da toga nisu bili svjesni.
Oštrica noža bila je zarivena u Julianove grudi. Tada sam shvatio da nije
Lain Coubert, ili Julian Carax, ostavio tu fotografiju kao poziv. Bio je to
Fumero. Fotografija je bila otrovani mamac. Podigoh ruku da je
otmem nožu, ali zaustavi me ledeni dodir Fumerova revolvera na
potiljku.
"Slika vrijedi više od tisuću riječi, Daniele. Da tvoj otac nije obični
usrani knjižar, već bi te to naučio." Polako se okrenuh i ugledah cijev
pištolja. Smrdio je na svjež barut. Fumerovo mrtvačko lice bilo je
iscereno u stravičnoj zgrčenoj grimasi.
"Gdje je Carax?"
"Daleko odavde. Znao je da ćete doći po njega. Otišao je."
Fumero me netremice gledao.
"Raznijet ću ti glavu, mali."
"To vam neće puno pomoći. Carax nije ovdje."
"Otvori usta", naložio je Fumero.
"Zašto?"
"Otvori ili ću ti ih ja otvoriti metkom."
Rastvorih usnice. Fumero mi gurnu pištolj u usta. Osjetih kako me
nešto u grlu sili na povraćanje. Fumerov palac nape obarač.
"A sada, gnjido, razmisli imaš li razloga da još malo poživis. Što
kažeš?" Lagano kimnuh. "Onda mi reci gdje je Carax."
Zamucah. Fumero lagano izvuče revolver.
359
"Gdje je?"
"Dolje. U kripti."
"Ti ćeš me voditi. Želim da budeš nazočan kada tom kurvinom sinu
kažem kako je cviljela Nuria Monfort kad sam joj zario nož u..."
Niotkuda se pojavila neka silueta. Vireći preko Fumerova ramena,
učinilo mi se da vidim kako se tama miče kao da se rastvaraju maglene
koprene i figura bez lica, zažarenih očiju, klizi prema nama u apsolutnoj
tišini, kao da ne dotiče pod. Fumero ugleda taj odraz u mojim suznim
zjenicama i lice mu se lagano izobliči.
Najednom se okrenu i opali u plašt crnila koji ga je obavijao, a dvije
kožnate pandže, bez crta i oblika, zgrabiše ga za grlo. Bile su to ruke
Juliana Caraxa, izrasle iz plamena. Carax me jednim pokretom odgurnu i
tresnu Fumera o zid. Inspektor stisnu revolver i pokuša ga gurnuti Caraxu
pod bradu. Prije nego je uspio povući obarač, Carax ga zgrabi za zapešće
i stade njime snažno udarati o zid, ali Fumero nije puštao revolver. U
mraku odjeknu drugi pucanj i rasprsnu se o zid probivši drvenu oplatu.
Suze zapaljenog baruta i trijeske vrućeg željeza poškropiše
inspektorovo lice. Sobu preplavi smrad nagorjela mesa.
Snažnim trzajem Fumero se pokuša osloboditi iz šaka koje su mu
vrat i ruku s revolverom čvrsto pritiskale u zid. Carax nije popuštao
stisak. Ričući od bijesa, Fumero stade kriviti glavu ne bi li zagrizao
Caraxovu šaku. Obuze ga zvjerski gnjev. Začuli škripu zuba koji kidaju
mrtvu kožu i vidjeh kako s Fumerovih usnica curi krv. Ignorirajući bol, ili
možda nesposoban osjetiti ga, Carax tada dograbi nož. Iščupa ga iz zida
jednim trzajem i pred užasnutim Fumerovim pogledom pribi desno
inspektorovo zapešće o zid surovim udarcem, zarivši oštricu u drvenu
oplatu gotovo do drška. Fumero grozno vrisnu od bola. Ruka mu se otvori
u grču i revolver pade kraj njegovih nogu. Carax ga šutnu u sjenu.
Taj užasni prizor odvio se pred mojim očima u svega nekoliko
sekunda. Bio sam paraliziran, nesposoban pokrenuti se ili posložiti
misli. Carax se okrenu prema meni i prikova me pogledom. Promatrajući
ga, u tom času uspjeh rekonstruirati njegove izgubljene crte lica koje sam
toliko puta zamišljao promatrajući slike i slušajući stare priče.
"Vodi Beatriz odavde, Daniele. Ona zna što trebate učiniti. Ne
odvajaj se od nje. Nemoj dopustiti da ti je uzmu. Nitko i ništa. Čuvaj je.
Bolje nego vlastiti život."
Htio sam kimnuti, ali pogled mi pobježe prema Fumeru, koji se
pokušavao oteti nožu koji mu je bio zariven u zapešće. Naposljetku ga
360
uspje iščupati i pade na koljena držeći na boku ranjenu ruku koja mu je
krvarila.
"Idi", protisnuo je Carax.
Fumero nas je promatrao s poda slijep od mržnje, s krvavim nožem u
lijevoj ruci. Carax pođe prema njemu. Začuh užurbane korake kako se
približavaju i shvatih da to Palacios, čuvši pucnjeve, dolazi u pomoć
svome šefu. Prije nego je Carax uspio oteti Fumeru nož, Palacios uletje u
knjižnicu podignuta pištolja.
"Natrag!" naredi.
Dobacivši brz pogled Fumeru, koji se teškom mukom pridizao na
noge, pogleda najprije mene, pa Caraxa. U tom pogledu vidio sam užas i
oklijevanje.
"Rekao sam natrag!"
Carax se zaustavi i uzmače. Palacios nas je gledao hladno,
smišljajući kako da razriješi tu situaciju. Oči mu se zaustaviše na meni.
"Ti, gubi se. Ovo nema veze s tobom. Idemo!" Načas sam oklijevao.
Carax kimnu.
"Nitko ne ide nikamo", odbrusi Fumero. "Palacios, dajte mi
revolver." Palacios nije odgovarao.
"Palacios", ponovi Fumero pružajući mu ruku posve oblivenu krvlju.
"Ne", promrmlja Palacios stišćući zube.
Luđačke Fumerove oči napuniše se prijezirom i gnjevom. Ote pištolj
Palaciosu i grubo ga odgurnu u stranu. Izmijenih pogled s Palaciosom i
shvatih što će se dogoditi. Fumero polako podiže pištolj. Ruka mu je
drhtala, a revolver se blistao od krvi. Carax je uzmicao korak po korak,
povlačeći se u sjenu, ali izlaza nije bilo. Cijev revolvera ga je pratila.
Osjetih kako mi sve mišiće u tijelu zahvaća vatra bijesa. Fumerova
mrtvačka grimasa, i njegovo luđačko gnjevno oblizivanje, razbudili su me
kao da me netko pljusnuo posred lica. Palacios je gledao i tiho
odmahivao glavom. Nisam obraćao pozornost na njega. Carax se već
prepustio sudbini i sada je nepomično stajao na sredini dvorane, čekajući
metak.
Fumero me nije stigao vidjeti. Za njega je postojao samo Carax i ona
krvava ruka srasla s revolverom. U jednom skoku obruših se na njega.
Osjetih kako mi se stopala dižu s poda, ali više ga nisu dotakla.
Svijet se zamrznuo u zraku. Pucanj je dopro izdaleka, kao odjek oluje
koja se udaljava. Nije bilo bola.
Metak mi je prošao kroz rebra. Prvi bljesak bio je slijep, kao da me
min@
361
neka metalna šipka tresnula s neizrecivom silinom i odbacila nekoliko
metara u prazno, sve dok nisam pao na pod. Nisam osjetio taj pad, iako
mi se učinilo da se zidovi primiču a strop punom brzinom spušta kao da
me želi zgnječiti. Neka ruka uhvati me za potiljak i ja ugledah lice Juliana
Caraxa kako se naginje nada mnom. U mojoj viziji Carax je bio točno
onakav kakvim sam ga zamišljao, kao da mu plamen nikada nije ukrao
lice. Ugledao sam užas u njegovim očima, ne shvaćajući. Vidio sam kako
mi stavlja ruku na prsa i upitao se što je ta vruća tekućina koja mu lipti
među prstima. Tada sam osjetio onu strahovitu vatru, nalik na vrući dah
žeravice, kako mi proždire utrobu. S usnica mi se htjede oteti krik, ali na
površinu je izbila samo mlaka krv. Kraj sebe prepoznali Palaciosa,
shrvana kajanjem. Podigoh pogled i ugledah nju. Bea se polagano
kretala prema meni s vrata knjižnice, lica preplavljena užasom,
uzdrhtalim rukama prekrivajući usnice. Nijemo je odmahivala glavom.
Htjedoh je upozoriti, ali kroz ruke i noge gmizala mi je britka jeza, kao
nožem otvarajući put kroz moje tijelo.
Fumero je vrebao iza vrata. Bea ga nije primijetila. Kad je Carax
skočio na noge a Bea se uplašeno okrenula, inspektorov revolver već joj
je bio na čelu. Palacios se baci da ga spriječi, no prekasno. Carax se već
nadvijao nad njim. Začuh njegov krik, kao izdaleka, i u njemu Beino ime.
Odaja buknu bljeskom pucnja. Metak probi Caraxovu desnu ruku.
Časak kasnije čovjek bez lica obruši se na Fumera.
Nagnuh se i ugledah Beu kako trči prema meni, neozlijeđena.
Pogledom koji se već gasio potražili Caraxa, ali nisam ga našao. Njegovo
mjesto zauzeo je netko drugi. Bio je to Lain Coubert, onaj kojega sam se
naučio bojati čitajući stranice one knjige mnogo godina prije. Ovoga puta
Caraxove pandže zariše se u Fumerove oči i povukoše ga poput kuka.
Uspjeh vidjeti kako se inspektorove noge vuku kroz vrata knjižnice, kako
mu se tijelo trza dok ga Coubert nemilosrdno izvlači kroz ulazna vrata,
kako mu koljena udaraju o mramorne stube i snijeg mu pijucka po licu,
kako ga čovjek bez lica grabi za vrat i podiže kao da je lutak, te ga baca o
zaleđenu fontanu, kako andelova ruka probija njegova prsa i kako ona
ukleta duša izlijeće iz njega u oblaku pare i crnog daha koji u obliku
smrznutih suza pada po zrcalu dok mu se vjeđe trzaju i kako naposljetku
umire, a oči mu se posipaju ledenim injem.
Tada se slomih, nesposoban da više držim oči otvorene. Tama se
bojila nekim bijelim svjetlom, i Beino lice udaljavalo se od mene u tunelu
punom magle. Sklopih oči i osjetih Beine ruke na svome licu i dah
362
njezina glasa koji moli Boga da me ne uzme, koji mi šapće da me voli i
da me neće pustiti, da me neće pustiti. Sjećam se samo da sam se u toj
viziji oslobodio svjetlosti i hladnoće, da me obuzeo neki čudnovat spokoj
koji je kao rukom odnio bol i onu polaganu vatru koja je gorjela u mojoj
utrobi. Vidjeh sebe kako koračam ulicama one začarane Barcelone, pod
ruku s Beom, sada već bračni par u godinama. Vidjeh tatu i Nuriju
Monfort kako stavljaju bijele ruže na moj grob. Vidjeh Fermina kako
plačući grli Bernardu, te svoga starog prijatelja Tomasa, zauvijek
zanijemjela. Vidio sam ih onako kako čovjek vidi strance iz vlaka koji se
prevelikom brzinom udaljava. I tada, gotovo neprimjetno. sjetih se
majčina lica koje bijah zaboravio prije toliko godina, kao da je neki
izgubljeni isječak ispao iz stranica neke knjige. Samo me njezino svjetlo
pratilo dok sam silazio u tamu.



66 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 5:35 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
POST MORTEM 27. STUDENOGA 1955.
Soba je bila bijela, zastrta platnima i zastorima istkanima od
omaglice i jarka sunca. S moga prozora vidjelo se beskrajno plavo more.
Jednoga dana netko će me uvjeravati da nije tako, da se iz bolnice
Corachan ne vidi more, da ondje sobe nisu bijele i prozračne i da je more
toga studenoga bilo tek bara olova, hladna i mrgodna, da je cijeloga
tjedna svaki dan sniježilo sve dok i sunce i cijelu Barcelonu nije prekrio
metar snijega, i da je čak i Fermin, vječiti optimist, mislio da ću opet
umrijeti.
Ja sam već jednom umro, u bolničkim kolima, na rukama Bee i
poručnika Palaciosa, koji je mojom krvlju upropastio službeno odijelo.
Metak, govorili su liječnici, koji su o meni razgovarali misleći da ih ne
čujem, bijaše raznio dva rebra, okrznuo srce, prerezao arteriju i u punoj
brzini izjurio kroz bok, povlačeći sve što je našao na putu. Srce mi nije
kucalo pune šezdeset i četiri sekunde. Rekli su mi da sam na povratku s
izleta u beskraj otvorio oči i nasmiješio se, a onda izgubio svijest.
Osvijestio sam se tek osam dana kasnije. Novine su tada već objavile
vijest da je znameniti inspektor Francisco Javier Fumero izgubio život u
okršaju s naoružanom zločinačkom bandom, i vlasti su bile prezauzete
traženjem ulice ili prolaza koji će okrstiti njegovim imenom. Samo je
njegovo tijelo nađeno u staroj palači Aldaya. Tijela Penelope i njezina
sina nikada nisu pronađena.
Probudio sam se u zoru. Sjećam se svjetlosti, nalik na tekuće zlato,
kako se prelijeva preko plahti. Prestalo je sniježiti i netko je umjesto mora
iza mog prozora postavio neki bijeli trg, na kojemu se vidjelo nekoliko
ljuljački, i to je bilo sve. Moj otac, utonuo u naslonjač kraj kreveta,
podigao je pogled i šutke me pogledao. Nasmiješio sam mu se, a on je
briznuo u plač. Fermin, koji je bezbrižno spavao u hodniku, i Bea, koja je
u krilu držala njegovu glavu, čuli su plač, jecanje koje se pretvorilo u
ridanje, i ušli u sobu. Sjećam se da je Fermin bio blijed i mršav kao riblje
peraje. Rekli su mi da je krv koja teče mojim venama njegova, da sam
svu svoju izgubio, i da se moj prijatelj danima u bolničkoj kantini kljukao
sendvičima od kotleta kako bi se stvorilo još crvenih krvnih zrnaca, u
slučaju da ih zatrebam. Možda sam se zato osjećao mudrijim, i manje kao
Daniel. Sjećam se da je u sobi bila prava šuma cvijeća i da su toga
popodneva, ili možda tek dvije minute poslije, ne bih znao reći, u sobu
nahrupili svi, od Gustava Barceloa i njegove nećakinje Clare do Bernarde
364
i moga prijatelja Tomasa, koji me nije mogao pogledati u oči, a kad sam
ga zagrlio, istrčao je van iz sobe i otišao plakati na ulicu. Blijedo se
sjećam i g. Federica, koji je došao u pratnji Merceditas i nastavnikag.
Anacleta. Ponajbolje se sjećam Bee, koja me je samo tiho gledala dok su
svi ostali prštali od veselja i pjevali hvalospjeve nebu, te svoga oca, koji
je u onom naslonjaču prespavao sedam noći, moleći se Bogu u kojega ne
vjeruje.
Kad su liječnici cijelu tu delegaciju prisilili da napusti prostoriju i
prepusti me snu koji nisam želio, tata mi je načas prišao i rekao da mi je
donio moje pero, nalivpero Victora Hugoa, i bilježnicu, ako želim pisati.
Fermin mi je s vrata dobacio da se konzultirao s cjelokupnim liječničkim
konzilijem bolnice i da su mu obećali kako neću morati u vojsku. Bea me
poljubila u čelo i odvela mog oca na zrak, jer već više od tjedan dana nije
izišao iz te sobe. Ostao sam sam, zgromljen umorom, i prepustio se snu
promatrajući futrolu s mojim nalivperom na noćnom stoliću.
Probudili su me koraci na vratima i učinilo mi se da u podnožju
kreveta vidim oca, ili je to možda bio dr. Mendoza, koji nije skidao oka s
mene, uvjeren da sam dijete sreće. Posjetitelj je zaobišao postelju i sjeo u
naslonjač moga oca. Osjetih kako mi se usta suše i ne mogoh progovoriti.
Julian Carax prinio je čašu vode mojim usnicama i pridržao mi glavu da
ih ovlažim. Oči su mu govorile o rastanku, bio mi je dovoljan jedan
pogled da shvatim kako nikada nije doznao tko je zapravo bila Penelope.
Ne sjećam se dobro njegovih riječi, zvuka njegova glasa. Znam da me
uhvatio za ruku i da sam osjećao kako me moli neka živim za njega i
govori mi da ga više neću vidjeti.
No nisam zaboravio što sam ja rekao njemu. Zamolio sam ga da
uzme ono pero, koje je oduvijek bilo njegovo, i da opet piše.
Kad sam se probudio, Bea mi je plazila čelo krpicom natopljenom u
kolonjsku vodu. Iznenađen, upitao sam je gdje je Carax. Zbunjeno me
pogledala i rekla da je Carax nestao u oluji prije osam dana, ostavivši trag
krvi u snijegu, i da ga svi smatraju mrtvim. Rekao sam da nije mrtav, da
je bio tu, sa mnom, tek prije nekoliko časaka. Bea mi se samo
nasmiješila. Sestra koja mi je mjerila bilo, lagano je odmahnula glavom i
objasnila mi da sam spavao šest sati, da je ona sve to vrijeme sjedila za
stolom pred vratima moje sobe i da u međuvremenu nitko nije ulazio.
Te noći, dok sam pokušavao prizvati san na oči, okrenuo sam glavu
na jastuku i primijetio da je futrola otvorena, i da nalivpera više nema.



67 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 5:35 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
VODE U OŽUJKU 1956.
Bea i ja vjenčali smo se dva mjeseca kasnije u crkvi svete Ane. G.
Aguilar, koji mi se još obraćao jednosložnim rečenicama i tako će
nastaviti za vijeke vjekova, dao mi je ruku svoje kćeri kad već nije mogao
dobiti moju glavu na srebrnom pladnju. Nakon Beina nestanka splasnuo
mu je gnjev, i sada je živio u stanju stalnoga šoka, pomiren s činjenicom
da će me njegov unuk uskoro zvati "tata" i da mu je život, u liku
propalice pokrpanog i vraćenog među žive nakon onoga kobnog metka,
oteo djevojčicu koju je on, unatoč bifokalnim naočalama, i dalje vidio
kao na dan njezine prve pričesti, ni dana stariju.
Tjedan dana prije ceremonije vjenčanja Bein otac pojavio se u našoj
knjižari da bi mi darovao zlatnu iglu za kravatu koja je pripadala njegovu
ocu i stisnuo mi ruku.
"Bea je jedino dobro što sam u životu stvorio", rekao mi je. "Čuvaj
mi je."
Moj tata otpratio ga je do vrata i promatrao ga kako se
udaljava Ulicom svete Ane s onom melankolijom koja smekšava ljude
koji stare istodobno, a da ih nitko nije pitao za dopuštenje.
"Nije on loš čovjek, Daniele", rekao je. "Svatko voli na svoj način."
Dr. Mendoza, koji je sumnjao u moju sposobnost da stojim na
nogama dulje od pola sata, upozorio me da cijela ta gungula oko svadbe i
svadbenih priprema nije najbolji lijek za čovjeka koji je zamalo ostavio
srce u operacijskoj dvorani.
"Bez brige", umirio sam ga. "Meni ne dopuštaju da prstom maknem."
Nisam lagao. Fermin Romero de Torres ustoličio se kao
apsolutni diktator i glavni meštar od ceremonije, banketa i svega s tim
u vezi. Kad je župnik doznao da će nevjesta pred oltar stići trudna, glatko
je odbio obaviti obred i zaprijetio da će prizvati duhove Svete Inkvizicije
kako bi spriječili taj događaj. To je toliko razjarilo Fermina te ga je za
ovratnik izvukao iz crkve vičući na sav glas kako je nedostojan habita i
crkve i kleo mu se da će ako samo trepne podići takvu galamu kod
biskupa te će u najboljem slučaju zbog svoje sitne i bijedne duše biti
prognan na Gibraltarsku stijenu da ondje propovijeda majmunima.
Nekoliko je prolaznika zapljeskalo, a cvjećar na trgu darovao je Ferminu
bijeli klinčić koji je on potom nosio u zapučku sve dok mu latice nisu
požutjele kao ovratnik njegove košulje. Spreman ali bez svećenika,
Fermin se obratio Školi sv. Gabrijela i priveo velečasnog Fernanda
366
Ramosa koji u životu nije obavio vjenčanje i čije su specijalnosti bile
latinski, trigonometrija i švedska gimnastika, tim redom.
"Vaša svjetlosti, mladenac je vrlo slab, i ne mogu ga opet uzrujavati.
On u vama vidi reinkarnaciju velikih otaca majke Crkve, ondje na
nebesima skupa sa svetim Tomom, svetim Augustinom i Gospom
Fatimskom. Možda vam se na prvi pogled tako ne čini, ali mali je baš kao
i ja veliki vjernik. Mistik. Ako mu sada kažem da ste me odbili, možda
ćemo umjesto svadbe imati sprovod."
"Pa, ako to tako uvjetujete..."
Kako su mi poslije rekli, jer ja se toga ne sjećam, a vjenčanja se
uvijek bolje sjećaju drugi, prije samog obreda Bernarda i g. Gustavo
Barcelo prema preciznim Ferminovim uputama, nalili su sirotog
svećenika muškatnim vinom kako bi mu ublažili tremu. Kad je došlo
vrijeme da nastupi, velečasni Fernando, oboružan blaženim smiješkom i s
blago rumenim obrazima, odlučio je prekršiti protokol i zamijeniti čitanje
ne znam koje Poslanice Korinćanima ljubavnim sonetom, djelom nekoga
Pabla Nerude, kojega su neki od gostiju g. Aguilara proglasili
komunistom i opasnim boljševikom, dok su drugi u molitveniku tražili te
stihove neobične poganske ljepote, pitajući se vide li se već to prve
posljedice najnovijega Ekumenskoga koncila.
Noć prije svadbe Fermin, kao glavni organizator događaja i
ceremonijal-majstor, obavijestio me da mi je organizirao momačku večer
na koju smo pozvani samo on i ja.
"Ne znam baš, Fermine. Ja to baš ne volim..."
"Imajte povjerenja."
Kad je došla noć odluke, krotko sam slijedio Fermina do nekog
prljavog pajzla u Ulici Escudillers u kojemu su se ljudski mirisi miješali s
najodvratnijim smradom pržene masti na cijelom Sredozemlju. Buket
dama lakog morala i zavidne kilometraže primio nas je s osmijesima koji
bi uzbudili samo studentski zbor stomatološkog fakulteta.
"Došli smo po Rociito", obavijestio je Fermin nekog svodnika čiji su
zalisci neobično sličili rtu Finisterre.
"Fermine", promumljao sam užasnuto. "Za Boga miloga..."
"Vjerujte mi."
Rečena Rociito primila nas je u svoj svojoj raskoši, koju sam onako
odoka procijenio na devedesetak kilograma, ne računajući pernatu stolu i
haljinu od obojene viskoze, te me odmjerila od glave do pete. "Zdravo,
macane. Mislila sam da si stariji, da ti pravo kažem."
367
"Ovo nije mušterija", razjasnio je Fermin.
Tada sam shvatio što je posrijedi i moji se strahovi odmah raspršiše.
Fermin nikada nije zaboravljao obećanje, posebice ako sam ga ja dao.
Utroje krenusmo u potragu za taksijem koji će nas odvesti do Ubožnice
svete Lucije. Fermin mi je iz poštovanja prema mome zdravstvenom
stanju te mome statusu zaručnika prepustio suvozačko sjedalo, a sam je
sjeo otraga s Rociito, i tijekom puta s vidljivim je uživanjem odmjeravao
njezine atribute.
"Zbilja si dobra, Rociito. To tvoje slasno dupe izgleda kao
Botticellijevo Otkrivenje.''''
"Joj, gospon Fermine, otkako ste našli curicu, mene ste zaboravili,
sram vas ima biti."
"Rociito, ti si odveć zamamna, a ja sam sada monogaman."
"Ma kakvi! To će vam Rociito sve izliječiti, čim vas samo izmasiram
s penicilinom!"
Stigli smo u Ulicu Moncada nakon ponoći, kao pratitelji božanskog
Rociitina tijela. Prošvercali smo je u Ubožnicu svete Lucije na stražnja
vrata, ona koja su se rabila za iznošenje pokojnika uličicom koja je
izgledala i smrdjela kao jednjak paklenih dubina. Kad smo zašli u tamu
Tenebrarija, Fermin je iznio Rociito posljednje upute, a ja sam pošao
tražiti djedicu kojemu sam obećao posljednji ples s Erosom prije nego mu
Tanatos ispostavi račun
"Ne zaboravi, Rociito, djed je malo nagluh, dakle govori mu glasno,
jasno i prosto, sočno, onako kako ti znaš, ali ne pretjeruj ne želimo ga
poslati Bogu na istinu prije vremena. Nemoj da mu stane srce."
"Bez brige, dušice, ja sam žena profesionalka."
Pronašao sam primatelja ljubavnih usluga u nekom zakutku na
prvom katu, osamljenog mudraca zaklonjenog iza zidova samoće.
Podigao je pogled i promotrio me, uznemiren.
"Jesam li mrtav?"
"Niste. Živi ste. Ne sjećate me se?"
"Sjećam se ja vas kao svojih prvih cipela, mladiću, ali kad vas vidim
tako mrtvački blijedog, mislio sam da ste priviđenje s neba. Nemojte mi
to uzeti za zlo. Ovdje čovjek izgubi ono što vi izvana nazivate moć
razlučivanja. Dakle, niste priviđenje?"
"Nisam. Priviđenje vas čeka dolje, ako biste bili tako ljubazni."
Poveo sam djeda do sumorne ćelije koju su Fermin i Rociito svečano
dekorirali uz pomoć nekoliko svijeća i pokojeg daška parfema. Kad je
368
ugledao raskošnu ljepotu naše andaluzijske Venere, djedičino lice ozarilo
se rajskim snovima.
"Nek vam Bog da svima blagoslov."
"A vama neka da da poživite pa da sve to vidite", rekao je Fermin
signalizirajući sireni iz Ulice Escudillers da počne s demonstracijom
svojih vještina.
Vidio sam je kako s beskrajnom nježnošću grli djeda i ljubi suze koje
su mu curile niz obraze. Fermin i ja povukosmo se kako bismo im
omogućili zasluženu privatnost. Dok smo tako prolazili tim
hodnicima očaja, sretosmo sestru Emiliju, jednu od upraviteljica
ubožnice. Dobacila nam je otrovan pogled.
"Neki pacijenti kažu mi da ste unutra prošvercali drocu, i sad i oni
hoće jednu."
"Presvijetla sestro, za koga nas vi držite? Naša je nazočnost ovdje
strogo ekumenska. Ja i mladi gospodin, koji će sutra u očima Svete Majke
Crkve postati muškarcem, došli smo se raspitati za vašu pacijenticu
Jacintu Coronado."
Sestra Emilija podiže obrvu.
"Vi ste joj rođaci?"
"Duhovni."
"Jacinta je preminula prije petnaest dana. Večer prije toga posjetio ju
je neki gospodin. Je li vam to bio rođak?"
"Mislite na velečasnog Fernanda?"
"Nije bio svećenik. Rekao mi je da se zove Julian. Ne sjećam se
prezimena." Fermin zamuknu i pogleda me.
"Julian je moj prijatelj", rekao sam ja. Sestra Emilija kimnu.
"Bio je s njom nekoliko sati. Već godinama jc nisam čula da se
smije. Kad je otišao, rekla mi je da su razgovarali o prošlim vremenima,
kad su bili mladi. Rekla mi je da joj je taj gospodin donio vijest o njezinoj
kćeri Penelopi. Nisam znala da je Jacinta imala kćer. Sjećam se toga jer
mi se ujutro Jacinta nasmiješila i kad sam je pitala zašto je tako sretna,
rekla mi je da ide kući, Penelopi. Umrla je u zoru, u snu."
Malo kasnije Rociito jc završila svoj ljubavni ritual i ostavila djedicu
iscrpljena u naručju boga Morfeja. Kad smo izlazili, Fermin joj je platio
dvostruko, ali je ona, uplakana od sažaljenja prema tolikim nevoljnicima
koje je zaboravio i Bog i vrag, insistirala da svu svoju zaradu preda sestri
Emiliji kako bi sve častila vrućom čokoladom sa špric krafhima, jer njoj
369
to uvijek pomogne da zaboravi sve životne patnje, izjavila je ta kraljica
bludnica.
"Mi žene smo sentimentalne. Evo, glete, gospon Fermin, tog
jadnička... Samo je htio da ga grlim i mazim. Da čovjeku srce pukne..."
Smjestili smo Rociito u taksi i dali joj dobru napojnicu, te krenuli
Ulicom Princesa. Ulica je bila pusta i zastrta velovima magle.
"Morali bismo u postelju, zbog sutrašnje svečanosti", rekao je
Fermin. "Mislim da neću moći zaspati."
Krenuli smo prema Barceloneti i gotovo nesvjesno stali šetati
lukobranom sve dok pod našim nogama nije iz vode izronio cijeli grad,
tih i blistav, nalik na najveću fatamorganu na svijetu. Sjeli smo na rub
mola i zagledali se u taj prizor. Na dvadesetak metara od nas stajala je
nepomična povorka automobila s prozorima zamagljenima dahom i
zastrtima novinskim listovima.
"Ovaj grad je čarobnica, znate, Daniele? Podvuče se čovjeku pod
kožu i ukrade mu dušu, a on to i ne primijeti."
"Govorite kao Rociito, Fermine."
"Ne smijte se, zbog ljudi kao što je ona vrijedi posjetiti ovaj šugavi
svijet."
"Zbog kurvi?"
"Ne. Svi smo mi kurve, prije ili kasnije. Mislim na ljude dobra srca.
Nemojte me tako gledati. Ja se od vjenčanja sav raspekmezim."
Sjedili smo tako obuzeti tim čudnovatim spokojem, promatrajući
odraze na vodi. Ubrzo je zora obasjala nebo jantarom i Barcelona je
buknula svjetlom. Začula su se daleka zvona bazilike svete Marije od
mora, koja je izranjala iz magle na drugoj strani luke.
"Mislite da je Carax i dalje tu, negdje u gradu?"
"Pitajte me nešto drugo."
"Imate li prstenje?" Fermin se nasmiješio.
"Hajde, idemo. Čekaju nas, Daniele. Život nas čeka."
Bila je odjevena u haljinu boje bjelokosti, a u očima joj se zrcalio
cijeli svijet. Ne sjećam se dobro svećenikovih riječi, ni lica uzvanika
ozarenih nadom koji su toga proljetnog jutra pohrlili u crkvu. U sjećanju
mi je ostao samo lagani dodir njezinih usnica i, kad sam napola otvorio
oči, tajni zavjet koji sam zapisao u svom srcu i koji ću pamtiti u sve dane
života svoga.



68 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 5:36 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
DRAMATIS PERSONAE 1966.
Julian Carax završava Sjenu vjetra kratkim dodatkom u kojemu će
povezati konce života svojih likova u nadolazećim godinama. Od te noći
1945. godine pročitao sam mnogo knjiga, ali posljednji Caraxov roman i
dalje mi je najdraži. Danas, kad su iza mene tri desetljeća, više ne
vjerujem da bih se mogao predomisliti.
Dok pišem ove retke na pultu u knjižari, moj sin Julian, koji sutra
navršava deset godina, promatra me nasmiješen i zainteresirano gleda tu
hrpu stranica koja samo raste, možda uvjeren da se i njegov otac zarazio
bolešću knjiga i riječi. Julian ima majčine oči i inteligenciju, a volim
misliti da je možda od mene naslijedio naivnost. Moj otac, koji već teško
čita hrptove knjiga premda to ne želi priznati, gore je u stanu. Često se
pitam je li sretan, smiren, pomaže li mu naše društvo ili i dalje živi u
svojim uspomenama, s tugom koja ga oduvijek prati. Knjižaru sada
vodimo Bea i ja. Ja se brinem za računovodstvo i zbrajanje. Bea kupuje
i poslužuje mušterije, koji uvijek radije posluju s njom nego sa mnom. Ne
krivim ih.
Vrijeme joj je podarilo snagu i mudrost. Gotovo nikad ne govori o
prošlosti, iako je često zateknem nasukanu u nekoj od njezinih šutnji,
uronjenu u svoje misli. Julian obožava majku. Gledam ih skupa i znam da
ih veže nevidljiva spona koju ja nikad neću do kraja razumjeti. Od
knjižare zarađujemo dovoljno za skroman život, ali ne mogu sebe
zamisliti u bilo kojem drugom poslu. Prodaja se svake godine sve više
smanjuje. Ja sam optimist i govorim sebi da ono što raste pada, a ono što
pada jednoga dana mora porasti. Bea kaže da umijeće čitanja lagano
umire, da je to privatni obred, da je knjiga zrcalo i da u njoj možemo naći
samo ono što već imamo u sebi, da u čitanje treba uložiti cijeli um i dušu,
a ta su umijeća svakim danom sve rjeđa. Svakoga mjeseca primamo
ponude ljudi koji žele našu knjižaru otkupiti i pretvoriti u prodavaonicu
televizora, steznika ili espadrila. No mi ćemo otići odavde tek kad nas
iznesu.
Fermin i Bernarda stali su pred oltar 1958., i već imaju četvero djece,
sve sinove, i sve s očevim nosom i ušima. Fermin i ja viđamo se manje
nego prije, iako još i danas znamo ponoviti onu šetnju po lukobranu kad u
zoru rješavamo sve svjetske probleme. Fermin je prije nekoliko godina
napustio posao u knjižari i nakon smrti Isaaca Monforta preuzeo
njegovo radno mjesto čuvara Groblja zaboravljenih knjiga. Isaac je
371
pokopan kraj Nurije na Montjuicu. Često ih posjećujem. Razgovaramo.
Na Nurijinu grobu uvijek ima svježeg cvijeća.
Moj stari prijatelj Tomas Aguilar odselio se u Njemačku, gdje
radi kao inženjer za tvrtku koja proizvodi industrijske strojeve i
izmišlja čudesa koja nikada nisam uspio shvatiti. Katkad piše pisma,
uvijek adresirana na Beino ime. Prije nekoliko godina se oženio, ima kćer
koju nikad nismo vidjeli. Uvijek pozdravi i mene, ali znam da sam ga
odavno nepovratno izgubio. Volim misliti da nam život odnosi prijatelje
iz djetinjstva bez pravog razloga, ali ne vjerujem uvijek u to.
Susjedstvo je isto kao i uvijek, ali ima dana kada mi se čini da se
svjetlost svakoga dana sve više i više pomalja, da se vraća u Barcelonu,
kao da smo je svi zajedno izgnali ali na kraju nam je oprostila.
G.Anacleto napustio je mjesto nastavnika u školi i posvetio se
isključivo erotskoj poeziji i svojim bilješkama za korice knjiga, koje su
monumentalnije nego ikad. G. Federico Flavia i Merceditas otišli su
zajedno živjeti kad je preminula urarova majka. Divan su par, ali uvijek
ima zavidnika koji govore da vuk dlaku mijenja ali ćud nikada, i da g.
Federico i dalje katkad pobjegne u noćni provod, preodjeven u Ciganku.
G. Gustavo Barcelo zatvorio je knjižaru i ustupio nam svoj knjižni
fond. Izjavio je da mu je antikvarskoga posla preko glave i da se želi
posvetiti novim izazovima. Prvi i posljednji takav izazov bilo je otvaranje
nakladničke kuće posvećene ponovnom izdavanju djela Juliana Caraxa.
Prvi svezak, u kojemu su se našla tri prva romana spašena iz seta slogova
zagubljenih u skladištu namještaja obitelji Cabestany, prodao se u 342
primjerka, mnogo desetaka tisuća slabije od najveće tadašnje
uspješnice, ilustrirane biografije toreadora El Cordobesa. G. Gustavo
sada se bavi putovanjima po Europi u društvu uglednih dama i slanjem
razglednica sa slikama katedrala.
Njegova nećakinja Clara udala se za onoga bogatog bankara, ali
njihov brak potrajao je samo godinu dana. Popis njezinih ljubavnika i
dalje je podugačak, iako se svake godine smanjuje, baš kao i njezina
ljepota. Sada živi sama u stanu na Trgu Real i iz njega sve rjeđe
izlazi. Neko vrijeme sam je posjećivao, više jer me Bea podsjećala na
njezinu osamljenost i nesreću nego iz vlastite želje. S godinama sam vidio
kako se u njoj pojavljuje neka gorčina, koju prikazuje kao ironiju i
ravnodušnost. Katkad mi se čini da još očekuje povratak onoga
petnaestogodišnjeg Daniela, očarana i spremna obožavati je iz sjene.
Beina nazočnost, ili nazočnost bilo koje druge žene, u njoj izaziva
372
bijes. Posljednji put kad sam je vidio prstima je tražila bore na licu.
Čujem da je katkad posjećuje njezin stari profesor glazbe Adrian Neri,
koji još nije završio simfoniju, ali je, čini se, izgradio karijeru kao žigolo
među damama opernoga kruga, gdje su mu krevetne akrobacije priskrbile
nadimak Čarobna frula.
Godine nisu bile velikodušne prema uspomeni inspektora Fumera. Ni
oni koji su ga mrzili i bojali ga se više ga se ne sjećaju. Prije nekoliko
godina sreo sam se na Setnici Grada s poručnikom Palaciosom, koji je
otišao iz službe i sada predaje tjelesni u nekoj školi u četvrti Bonanova.
Ispričao mi je da komemorativna ploča u znak sjećanja na Fumera još
stoji u podrumu središnje uprave u Ulici Lavetana, ali potpuno je
zaklanja novi automat za osvježavajuća pića.
Što se tiče palače Aldaya, ona je i dalje na mjestu, unatoč svim
predviđanjima. Tvrtka za nekretnine g. Aguilara naposljetku ju je uspjela
prodati. Posve je restaurirana i kipovi anđela smrvljeni su u šljunak za
parkiralište koje sada zauzima bivši vrt obitelji Aldaya. Danas je ondje
smještena reklamna agencija posvećena stvaranju i promidžbi one
čudnovate poezije koja slavi pamučne čarape, pudinge u prahu i sportske
automobile za direktore iz džet-seta. Moram priznati da sam jednoga
dana, pod najnevjerojatnijim izlikama, otišao onamo i zamolio da mi
pokažu kuću. Nekadašnja knjižnica u kojoj sam zamalo izgubio život
sada je dvorana za sastanke ukrašena panoima s oglasima za dezodoranse
i deterdžente čudesnih svojstava. Prostorija u kojoj smo Bea i ja začeli
Juliana sada je kupaonica glavnog direktora.
Toga dana kad sam se nakon posjeta staroj palači Aldaya vratio u
knjižaru, ondje me dočekao poštanski paket s pariškim žigom. U njemu
je bila knjiga pod naslovom Anđeo magle, roman nekog Borisa Laurenta.
Malo sam prelistao knjigu udišući onaj čarobni miomiris uzbuđenja koji
oko sebe šire nove knjige, i pogled mi je slučajno zastao na početku
nasumce odabrane rečenice. Odmah sam znao tko ju je napisao, i nije me
iznenadilo kad sam se vratio na prvu stranicu i ondje našao sljedeću
posvetu, ispisanu plavom tintom onog nalivpera koje sam u djetinjstvu
toliko obožavao:
Za mog prijatelja Daniela, koji mi je vratio glas i pero.
I za Beatriz, koja nam je obojici vratila život.
Neki mladić, kose već prošarane pokojom sjedinom, korača
ulicama Barcelone zatočene ispod pepeljastosiva neba i sunca u
373
omaglici koje se razlijeva Ramblom svete Monike, nalik na vijenac od
tekućega bakra.
Za ruku vodi dječaka od desetak godina, čiji je pogled opijen
uzbuđenjem zbog tajanstvenog obećanja koje mu je u zoru dao otac,
obećanja da će vidjeti Groblje zaboravljenih knjiga.
"Juliane, ono što danas budeš vidio nikome ne smiješ reći. Nikome."
"Zar ni mami?" raspituje se dječak u pola glasa.
Njegov otac uzdiše, skrivajući se iza onoga tužnog smiješka koji ga
prati kroz život.
"Naravno", odgovara. "Pred njom nemamo tajni. Njoj sve možeš
reći."
Malo kasnije, kao figure od pare, otac i sin stapaju se s mnoštvom na
Rambli, a njihovi koraci zauvijek se gube u sjeni vjetra.
K R A J



Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 3 od 3]

Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu