Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3  Sledeći

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 2 od 3]

1 Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Ned Dec 23, 2012 12:05 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
First topic message reminder :

Senka vetra



Polovicom
40-ih godina barcelonski knjižar odvodi svog desetogodišnjeg sina
Daniela na Groblje zaboravljenih knjiga – u tajnu barcelonsku knjižaru.
Na mjestu gdje se čuvaju zaboravljene i zabranjene knjige, dječak će
izabrati knjigu “Sjena vjetra”... A knjiga će izabrati njega. Roman
nepoznatog pisca Juliena Caraxa jedini je još postojeći primjerak. Svi
ostali tajanstveno su spaljeni tijekom posljednjih godina, baš kao i
ostali Caraxovi romani. Čudesno bujan roman Carlosa Ruiza Zafóna, “Sjena
vjetra” započinje s potragom za tajanstvenim autorom u Barceloni koja
je pretrpjela građanski rat i zatim razvija onoliko zapleta i likova
koliko i žanrova – gotičku melodramu, priču o odrastanju, povijesni
triler i više.




Poslednji put izmenio The Terminator dana Ned Dec 23, 2012 12:20 pm, izmenio ukupno 4 puta




26 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 4:51 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
23.
Subotu sam proveo kao u transu, ukopan iza pulta knjižare s nadom
da će se Bea kao čarolijom pojaviti na pragu. Svaki put kad je zazvonio
telefon skočio sam da se javim, otimajući slušalicu tati ili Ferminu. Oko
polovine popodneva, nakon dvadesetak poziva mušterija i bez vijesti o
Bei, počeo sam se miriti s činjenicom da je svijetu i mome bijednom
životu došao kraj. Tata je izišao procijeniti neku zbirku u San Gervasiju, i
Fermin je iskoristio taj sretni slučaj kako bi mi održao još jednu od svojih
lekcija o tajnama ljubovanja.
"Smirite se ili ćete dobiti kamenac u jetri", savjetovao mi je Fermin.
"Cijelo to udvaranje, to je kao tango: sam apsurd i puki ukras. Ali vi ste
muško i na vama je da vodite!"
Ovo je već počelo slutiti na zlo.
"Ja? Da vodim?"
"A što biste vi htjeli? Moramo se malo žrtvovati ako već možemo
pišati stojećki!"
"Ali Bea mi je dala do znanja da će se ona javiti meni."
"Vi zbilja ne razumijete žene, Daniele. Kladim se u vlastitu božićnicu
da pipica sada sjedi doma, čeznutljivo gleda kroz prozor zamišljajući da
je dama s kamelijama, i čeka da stignete vi i spasite je od čizme oca
tiranina, pa da se s vama strmoglavi u nezaustavljiv vrtlog slasti i
grijeha."
"Jeste li sigurni?"
"Čista matematika."
"A ako je odlučila da me više ne želi vidjeti?"
"Slušajte, Daniele. Žene su, uz časne iznimke kao što je susjedica
Merceditas, pametnije od nas, ili bar iskrenije prema sebi u vezi s onim
što žele i ne žele. Drugo je pitanje hoće li to reći vama ili bilo kome
drugome. Suočeni ste s enigmom prirode, Daniele. Žena, kula babilonska
i labirint. Ako joj dopustite da razmišlja, propali ste. Sjetite se: vruće srce,
hladna glava. To je sveto pravilo pravog zavodnika."
147
Fermin mi je upravo kanio potanko razložiti pojedinosti i tehnička
pitanja umjetnosti zavođenja, kadli zazvoni zvonce na vratima i
ugledasmo moga prijatelja Tomasa Aguilara. Srce mi je smjesta
poskočilo. Bog mi nije želio poslati Beu, ali poslao mi je njezina brata.
Zloslutni glasnik, pomislih.
Tomas je imao smrknuto lice i pomalo malodušan izraz lica.
"Kakvo je to paćeničko lice, gospodine Tomase?" primijeti
Fermin. "Nećete nam valjda odbiti kavicu?"
"Neću vam reći ne", odgovori Tomas, rezerviran kao i uvijek.
Fermin mu natoči šalicu napitka što ga je držao u termosici koja je
sumnjivo mirisala na šeri.
"Nešto nije u redu?" upitah.
Tomas slegnu ramenima.
"Ništa novo. Tata ima svoj dan, pa sam malo izišao na zrak."
Progutah knedlu.
"A zašto?"
"Tko će znati. Sinoć je moja sestra Bea kasno došla kući. Tata ju je
čekao budan i malo pripit, kao i uvijek. Nije mu htjela reći gdje je bila ni
s kim, pa je poludio. Galamio je do četiri ujutro, vikao joj da je drolja i
gore, i kleo se da će je dati u samostan, a ako zatrudni, da će je
naglavačke izbaciti na ulicu."
Fermin mi dobaci paničan pogled. Osjetih da mi po leđima cure
hladne kaplje znoja.
"A jutros", nastavi Tomas, "Bea se zaključala u sobu i cijeli
dan ne izlazi. Tata se utaborio u blagovaonici, čita ABC i sluša
operetu na sav glas. U pauzi Luise Fernande morao sam izići da ne
poludim."
"Ali vaša je sestra sigurno bila sa svojim zaručnikom, zar ne?"
bocnuo je Fermin. "To je normalno." Zamahnuh nogom ispod pulta, ali
Fermin s mačjom gipkošću izbježe moj udarac.
"Njezin zaručnik je u vojsci", objasni Tomas. "Na dopust dolazi tek
za dva tjedna. A osim toga, kad izađe s njim, doma je vcć do osam,
najkasnije."
"A vi nemate pojma gdje je bila ni s kim?"
"Kazao vam je da nema, Fermine", upadoh ja, željan promjene teme.
"Ni vaš otac?" nije odustajao Fermin, koji se sjajno zabavljao.
"Ne. Ali kune se da će saznati i dotičnome polomiti noge, a i glavu,
čim sazna tko je."
148
Problijedjeh kao krpa. Fermin mi bez pitanja pruži šalicu svoga
bućkuriša. Iskapih ga za tren. Imao je okus po mlakom benzinu. Tomas
me šutke promatrao neproničnim i mračnim pogledom.
"Jeste li čuli?" reče najednom Fermin. "Zvučalo je kao bubanj pred
salto mortale!"
"Ne."
"To su moja crijeva! Najednom sam tako ogladnio... Smijeni li vas
načas ostaviti same dok otrčim do pekara po buhtlicu? A da i ne
spominjem onu novu prodavačicu, tek je stigla iz Reusa, i sva je da prste
poližeš! Zove se Maria Virtudes, ali mala je čisti grijeh... Ostavljam vas
da možete razgovarati."
U deset sekunda Fermin je već ispario hitajući ususret užini i
sastanku s mladom pekaricom. Tomas i ja ostadosmo sami u tišini tvrdoj
kao švicarski franak.
"Tomase", počeh dok su mi se usta sušila. "Tvoja sestra sinoć je bila
sa mnom." Pogledao me ne trepnuvši. Progutah knedlu.
"Reci nešto", rekoh.
"Ti nisi normalan."
Prošla je još jedna minuta, a sve što se čulo bio je žamor s ulice.
Tomas je držao kavu, koju nije ni okusio.
"Namjere su ti ozbiljne?"
"Vidio sam je samo jednom."
"To nije odgovor."
"Bi li se ti ljutio?"
Slegnu ramenima.
"Znaš što činiš. Bi li je prestao viđati ako te ja zamolim?"
"Bih", slagah. "Ali nemoj me to moliti."
Tomas pognu glavu.
"Ti ne poznaješ Beu", promumlja.
Umuknuh. Nekoliko minuta nismo ništa govorili, samo smo
promatrali sive siluete kako prolaze i gledaju izlog i molili se da netko
ude i spasi nas od ove mučne tišine. Na kraju Tomas spusti šalicu na pult
i krenu prema vratima.
"Već ideš?" Kimnu. "Hoćemo li se sutra malo vidjeti?" upitah.
"Mogli bismo u kino, s Ferminom, kao nekoć."
Zastao je kraj vrata.
"Reći ću ti samo jednom, Daniele. Nemoj povrijediti moju sestru.''
149
Na izlasku srete Fermina, koji je nosio punu vrećicu vrućih peciva.
Fermin ga je gledao kako se gubi u sumraku, odmahujući glavom.
Ostavio je peciva na pult i ponudio mi ensaimadn u obliku puža, tek
izvađenu iz pećnice. Odbih ponudu. Nisam bio u stanju progutati ni
aspirin.
"Proći će ga, Daniele. Vidjet ćete. To je među prijateljima
normalno." "Ne znam", promumljah.



27 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 4:51 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
24.
Našli smo se u nedjelju u pola osam ujutro u kavani Canaletas, kamo
me Fermin pozvao na kavu s mlijekom i kiflice, čija me tekstura, čak i
kad smo ih namazali maslacem, pomalo podsjećala na kamen za pete.
Poslužio nas je konobar s falangističkom značkom na posuvratku i
tankim brčićima. Nije prestajao zviždukati, a kad smo ga upitali za razlog
tako dobra raspoloženja, rekao nam je da je jučer postao otac. Kad smo
mu čestitali, darovao nam je svakome po cigaru Faria da je popušimo
toga dana njegovu prvorođencu u čast. Rekli smo mu da hoćemo. Fermin
ga je gledao iskosa, nabrana čela, i posumnjao sam da nešto snuje.
Za doručkom je Fermin svečano proglasio početak današnje istrage,
iznijevši opći pregled našega misterija.
"Sve počinje iskrenim prijateljstvom između dvojice dječaka Juliana
Caraxa i Jorgea Aldaye, školskih drugova od djetinjstva kao što ste
gospodin Tomas i vi. Godinama sve ide dobro. Pred nerazdvojnim
prijateljima stoji cijeli život. Međutim, u jednom trenutku nastaje
sukob zbog kojega puca prijateljstvo. Da parafraziram salonske
dramaturge, sukob ima žensko ime i zove se Penelope. Vrlo homerski.
Slijedite li me?"
Na um su mi pale samo posljednje riječi Tomasa Aguilara koje mi je
uputio sinoć u knjižari: "Nemoj povrijediti moju sestru." Osjetih mučninu.
"1919. godine Julian Carax odlazi u Pariz, kao naš Odisej u ovoj
priči", nastavi Fermin. "Pismo koje je potpisala Penelope, a koje on
nikada nije primio, daje na znanje da je u tom času djevojka zatvorena u
kući, kao zatočenica svoje obitelji iz nejasnih razloga, i da je prijateljstvu
između Aldaye i Caraxa došao kraj.
Štoviše, kako nam kaže Penelope, njezin brat Jorgc zakleo se da će
ubiti svoga starog prijatelja Juliana ako ga opet vidi. Teške riječi za kraj
jednog prijateljstva! Čovjek ne mora biti Pasteur da zaključi kako je
sukob izravna posljedica veze između Penelope i Caraxa."
150
Na čelu mi je izbio hladan znoj. Osjetih da mi se kava s mlijekom i
onih nekoliko zalogaja kiflica koje sam progutao dižu u želucu.
"Pa ipak, moramo pretpostaviti da Carax nikad nije saznao što se
dogodilo s Penelope, budući da pismo nije stiglo do njega. Njegov život
gubi se u pariškim maglama, gdje živi kao duh razapet između posla
pijanista u noćnom baru i katastrofalne karijere neuspješnog
romanopisca. Te godine u Parizu predstavljaju nam zagonetku. Od njih je
ostao samo zaboravljen i praktički nestao književni opus. Znamo da je u
jednom trenu odlučio sklopiti brak s tajnovitom imućnom damom
dvostruko starijom od sebe. Razlog tome braku, ako ćemo vjerovati
svjedočenjima, prije je čin milosrđa ili prijateljstva bolesne dame nego
romantični zanos. Kako god bilo, ta pokroviteljica umjetnosti, strahujući
za financijsku budućnost svoga štićenika, odlučuje mu ostaviti svoje
bogatstvo i oprostiti se od ovoga svijeta uz malo hopa-cupa u krevetu, sve
u slavu plemenita cilja. Takvi su Parižani."
"Možda je to bila prava ljubav", dodah piskutavo.
"Slušajte, Daniele, jeste li vi dobro? Blijedi ste kao krpa i grozno se
znojite."
"Odlično sam", slagah.
"Nego, da nastavim. Ljubav je kao salama: imate kulen, ali imate i
mortadelu. Sve ima svoje mjesto i ulogu. Carax bijaše izjavio da se ne
osjeća dostojnim ičije ljubavi, i doista, tijekom tih šest godina u Parizu
nije zabilježena nijedna njegova romantična avantura. Naravno, zbog
posla u javnoj kući možda je primarne nagone zadovoljavao druženjem
sa zaposlenicama tvrtke, u obliku specijalne beneficije, ili možda
božićnice. Ali to je čisto nagađanje: vratimo se do trenutka kad je
najavljeno vjenčanje između Caraxa i njegove zaštitnice. U tom se času u
toj mutnoj priči ponovno pojavljuje Jorge Aldaya. Znamo da se javio
Caraxovom nakladniku u Barceloni kako bi saznao adresu njegovog
boravišta. Ubrzo nakon toga, na samo jutro prije svoga vjenčanja, Julian
Carax stupa u dvoboj s nekim neznancem na groblju Pere Lachaise i
nestaje. Brak nikad nije sklopljen. Nakon toga nastupa kaos."
Fermin napravi dramsku pauzu i uputi mi urotnički pogled.
"Recimo da Carax prelazi granicu i još jednom potvrđuje svoj
osjećaj za trenutak vrativši se u Barcelonu 1936., pred sam građanski
rat. Njegove aktivnosti i adresa u Barceloni ostaju nejasni.
Pretpostavljamo da je tijekom mjesec dana boravio u gradu i da se u tom
razdoblju nije javljao nikome od svojih znanaca. Ni ocu, ni prijateljici
151
Nuriji Monfort. Malo kasnije pronalaze ga mrtva na ulici, ubijena jednim
hicem. Ubrzo se pojavljuje i zlokobni lik koji sebe naziva Lain Coubert,
posudivši ime od lika iz posljednjeg romana samoga Caraxa, koje, da
stvar bude ljepša, nosi sam Princ Tame. Navodni vražićak objavljuje da je
spreman obrisati s lica zemlje ono malo što je ostalo od Caraxa i zauvijek
uništiti njegove knjige. Da melodrama bude kompletna, pojavljuje se
kao čovjek bez lica, unakažen vatrom. To je zlikovac pobjegao iz gotičke
operete u kojemu, u ime još veće zbrke, Nuria Monfort prepoznaje glas
Jorgea Aldaye." "Podsjećam vas da mi je Nuria Monfort lagala", rekoh.
"Naravno, ali ako vam je Nuria Monfort lagala, možda je to učinila
propustom i zato da sebe ne inkriminira. Malo je razloga za govorenje
istine, ali za laganje ih ima bezbroj. Slušajte, sigurno ste dobro? Blijedi
ste kao kozji sir."
Odmahnuh glavom i pobjegoh u smjeru zahoda. Povratio sam
doručak, večeru i dobar dio gnjeva koji me pritiskao. Umio sam se
ledenom vodom iz umivaonika i stao promatrati svoj odraz u
zamagljenom zrcalu, na kojemu je netko voštanom bojicom naškrabao
natpis: "fašističko sranje". Vrativši se za stol, otkrih da je Fermin otišao
za šank platiti račun i sada se s konobarom koji nas je poslužio prepire o
nogometu.
"Bolje?" upita.
Kimnuh.
"To vam je zbog pada tlaka", reče Fermin. "Uzmite Sugus, on liječi
sve."
Na izlasku iz kavane Fermin je inzistirao da taksijem odemo do
Škole sv. Gabrijela, a podzemnu da ostavimo za neki drugi put, tvrdeći da
je jutro žarko kao komemorativni mural, te da su tuneli za štakore.
"Taksi do Sarrije platit ćemo cijelo bogatstvo", pobunih se.
"Časti sindikat kretena", priklopi Fermin. "Naš domoljub pogrešno
mi je uzvratio novac i sad smo bogati. A vi trenutačno niste sposobni za
putovanje pod zemljom."
Tako opskrbljeni nečasno stečenim sredstvima, stacionirali smo se na
ugao podno Ramble Cataluna da pričekamo taksi. Morali smo ih
propustiti nekoliko, jer je Fermin izjavio da, kad se već jednom u životu
vozi autom, u najmanju ruku želi Studebaker. Trebalo nam je oko četvrt
sata da ugledamo vozilo po njegovu ukusu, a kad ga je vidio, razmahao se
sve u šesnaest. Silom je želio sjediti na prednjem sjedalu, što mu je
152
pružilo priliku da s taksistom zapodjene raspravu o moskovskom zlatu i
Josifu Staljinu, njegovu idolu i duhovnom vođi.
"U ovom stoljeću imali smo tri velike figure: Dolores Ibarruri,
Manoletea i Josea Staljina", tvrdio je taksist, voljan izložiti nam cijeli
život i djelo svetoga kamarada.
Ja sam se udobno vozio na stražnjem sjedalu, ne obazirući se na
zamornu govoranciju, i kroz otvoren prozor uživao u svježem zraku.
Fermin, prezadovoljan što se vozi u Studebakeru, ohrabrivao je taksista
da govori, svako malo potkopavajući privlačan portret sovjetskoga lidera
koji nam je slikao taksist pitanjima sumnjive povijesne provenijencije.
"Ako sam dobro shvatio, pati od tegoba prostate otkako je progutao
košticu mušmule, i sada može piškiti samo ako mu netko zvižduče
Internacionalu", natuknuo je Fermin.
"Fašistička propaganda", objasnio je taksist, odaniji nego ikad.
"Kamarad piša kao bik! I Volga bi mu pozavidjela na vodenom toku!"
Ta visokopolitička rasprava pratila nas je cijelim putem kroz Via
Augusta sve do uzvišenoga dijela grada. Dan se razvedravao i svjež
povjetarac kupao je nebo plameno plavom bojom.
Stigavši u Ulicu Ganduxer, vozač je skrenuo udesno i počeli smo se
lagano uspinjati prema Setnici Bonanova.
Škola sv. Gabrijela uzdizala se usred drvoreda na kraju uske i
zavojite ulice koja se dizala od Bonanove. Pročelje, ukrašeno velikim
šiljastim prozorima, djelovalo je kao gotička palača od crvene cigle, a
njegovi lukovi i tornjići nadvijali su se nad krošnje platana u obliku
katedralnih svodova. Zahvalili smo se taksistu i stupili u bujni vrt prepun
vodoskoka iz kojih su pomaljali pljesnivi kerubini, prošaran kamenitim
stazama koje su se gubile među drvećem. Na putu prema glavnome ulazu
Fermin me obavijestio o povijesti te ustanove sebi svojstvenom lekcijom
o društvenoj povijesti.
"Iako vam se sada čini kao Rasputinov mauzolej, Škola sv. Gabrijela
u svoje je vrijeme bila jedna od najprestižnijih i najekskluzivnijih
ustanova u Barceloni. U vrijeme Republike spala je na niske grane jer su
tadašnji novopečeni bogataši, novi industrijalci i bankari čija je
mladunčad godinama dobivala odbijenice jer su im prezimena mirisala na
odveć novo, odlučili osnovati vlastite škole u kojima će se drugi prema
njima odnositi s poštovanjem i gdje će oni tuđim sinovima moći dijeliti
odbijenice. Novac je kao i svi drugi virusi: kad jednom zatruje dušu
onoga tko ga ima, kreće u potragu za svježom krvi. Na ovome svijetu
153
prezime traje kraće od ušećerenog badema. U dobra stara vremena,
recimo da je to bilo između 1880. i 1930., Škola sv. Gabrijela okupljala je
cvijet potomstva ljudi staroga kova i pune kese. Aldave i ostali pohodili
su ovo sablasno mjesto kako bi se bratimili sa sebi sličnima, slušali misu i
učili o povijesti kako bi je dalje mogli nemilice ponavljati."
"Ali Julian Carax nije bio jedan od njih", primijetih.
"Pa, katkad takve časne ustanove ponude pokoju stipendiju sinovima
vrtlara i čistača cipela, kako bi pokazale veličinu svoga duha i kršćansku
velikodušnost", objasnio je Fermin. "Najučinkovitiji način da se
razoruža sirotinja jest naučiti je da oponaša bogataše. To je otrov
kojim kapitalizam zasljepljuje..."
"Nemojte sada počinjati sa socijalnom doktrinom, Fermine, jer čuje li
vas neki od ovih popova, izbacit će nas naglavačke", prekinuh ga
primijetivši da nas dva svećenika promatraju s mješavinom
radoznalosti i zabrinutosti s vrha stubišta koje se penjalo do velikih
ulaznih vrata škole. Upitah se jesu li čuli išta od našeg razgovora.
Jedan od njih krenu prema nama s uljudnim osmijehom, ruku
prekriženih na prsima u biskupskoj maniri. Bilo mu je blizu pedeset
godina, a zbog mršavosti i rijetke kose podsjećao je na pticu
grabljivicu. Pogled mu je bio prodoran, a oko sebe je širio miris opore
kolonjske vode i naftalina.
''Dobro jutro. Ja sam otac Fernando Ramos", predstavi se. "Kako
vam mogu pomoći?"
Fermin pruži ruku, koju svećenik nakon kratka razmatranja prihvati, i
dalje skriven iza onoga ledenog smiješka.
"Fermin Romero de Torres, knjižni savjetnik ustanove Sempere i sin,
silno mi je drago što mogu pozdraviti vašu časnu ekscelenciju. Ovdje je
uz mene moj suradnik i prijatelj Daniel, mladić od budućnosti i priznate
kršćanske vrline."
Otac Fernando promotri nas ne trepnuvši. Poželjeh propasti u zemlju.
"Drago mi je, gospodine Romero de Torres", odvrati srdačno.
"Smijem li upitati kojim dobrom tako uzoriti dvojac dolazi posjetiti našu
skromnu kuću?"
Odlučih se umiješati prije nego Fermin izvali još kakvu glupost, da
ne bismo morali bježati van.
"Oče Fernando, pokušavamo pronaći dva nekadašnja učenika Škole
sv. Gabrijela: Jorgea Aldayu i Juliana Caraxa."
Otac Fernando stisnu usnice i izvi jednu obrvu.
154
"Julian je poginuo prije više od petnaest godina, a Aldava se odselio
u Argentinu", reče suho.
"Jeste li ih poznavali?" upita Fermin.
Svećenik nas pomno promotri britkim pogledom prije nego je
odgovorio.
"Bili smo školski kolege. Smijem li pitati zašto vas to zanima?"
Baš sam razmišljao kako bih odgovorio, kad me Fermin preduhitri.
"Naime, ruku nam je dopao niz članaka koji pripadaju ili su
pripadali, naime zakonodavstvo se u tom slučaju nije jasno odredilo,
dvojici spomenutih."
"A kakva je priroda rečenih članaka, ako smijem pitati?"
"Molim vašu milost da prihvati našu šutnju, jer sam Bog zna da u
takvim stvarima postoje dovoljni razlozi za tajnost i savjesnost, koji
nemaju nikakve veze s neupitnim povjerenjem koje zaslužuju vaša
ekscelencija i red što ga s toliko časti i pobožnosti predstavljate", izreče
Fermin kao iz puške.
Otac Fernando promatrao ga je na rubu nevjerice. Odlučih opet se
uključiti u razgovor prije nego što Fermin dođe do daha.
"Članci o kojima govori gospodin Romero de Torres osobne su
prirode, uspomene i predmeti čisto sentimentalne vrijednosti. željeli
bismo vas zamoliti, velečasni, ako nije prevelika smetnja, a nam kažete
čega se sjećate o Julianu i Aldayi iz svojih školskih dana."
Otac Fernando i dalje nas je sumnjičavo promatrao. Učinilo mi se
očitim da mu se objašnjenja koja smo mu dali ne čine dovoljnima da
objasne naše zanimanje i privole ga na suradnju. Krišom pogledah
Fermina preklinjuči ga da se sjeti neke lukavštine kojom ćemo pridobiti
svećenika.
"Znate li da pomalo sličite Julianu kad je bio mlad?" upita najednom
otac Fernando.
Ferminu se zakrijese oči. Evo ga, pomislih. Sve ćemo staviti na tu
kartu.
"Lukavi ste kao ris, vaša milosti", izjavi Fermin glumeći čuđenje.
"Vaša pronicavost nemilosrdno nas je raskrinkala. Dogurat ćete najmanje
do kardinala, ako ne i do pape."
"O čemu vi to govorite?"
"Nije li to jasno i bjelodano, o, uzvišeni?"
"Iskreno govoreći, nije."
"Možemo li računati na svetost ispovjedne tajne?"
155
"Ovo je vrt, nije ispovjedaonica."
"Dovoljna nam je vaša svećenička diskrecija."
"Imate je."
Fermin duboko uzdahnu i pogleda me melankolično.
"Daniele, ne možemo više lagati ovome Kristovu vojniku."
"Naravno da ne možemo", potvrdih, posve zbunjen.
Fermin priđe svećeniku i povjerljivim tonom prošapta:
"Velečasni, imamo razloge čvrste kao stijena zbog kojih vjerujemo
da je ovdje prisutan naš prijatelj Daniel glavom i bradom tajni sin
pokojnoga Juliana Caraxa. Otud naša želja da rekonstruiramo njegovu
prošlost i oživimo uspomenu na toga dičnog i zaslužnog sina, kojega je
sudba kleta okrutno oduzela ovome nesretnom djetetu."
Otac Fernando prikova me pogledom, vidno zaprepašten.
"Je li to istina?"
Kimnuh. Fermin me potapša po ramenu, posve utučen.
"Pogledajte ga, siroče, traži izgubljena oca u prošlosti obavljenoj
velom tajne! Ima li išta tužnije od toga? Recite sami, presveta milosti."
"Imate li dokaz koji bi potkrijepio te vaše tvrdnje?"
Fermin me dohvati za bradu i ponudi mu moje lice kao valutu.
"Kakva daljnjeg dokaza traži vaša plemenitost od ovoga lišća, nijema
i vjerodostojna svjedoka o rečenome očinstvu?''
Svećenik je oklijevao.
"Hoćete li mi pomoći, oče?" lukavo ga zamolili. "Molim vas...
Otac Fernando uzdahnu našavši se u nelagodnu položaju.
"Pa, ne vidim u tome nikakva zla", reče naposljetku. "Što želite
znati?" "Sve", reče Fermin.



28 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 4:52 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
25.
Otac Fernando pričao je svoje uspomene blago propovjednim tonom.
Rečenice je slagao pomno i pažljivo, i izricao ih kadencom koja kao da
nagoviješta pouku koja nikako da bude izrečena. Godine protesure
podarile su mu odlučan i poučan ton čovjeka koji je navikao da ga
slušaju, ali se pita čuju li ga.
"Ako me sjećanje ne vara, Julian Carax upisao se u Školu sv.
Gabrijela 1914. godine. Smjesta mi se svidio, jer smo obojica pripadali
malenoj skupini učenika koji nisu potjecali iz imućnih obitelji. Zvali su
nas gladušima. Svaki od nas imao je svoju priču. Ja sam stipendiju
zaslužio zahvaljujući svome ocu, koji je dvadeset pet godina radio u
156
ovdašnjoj kuhinji. Julian je bio primljen zahvaljujući intervenciji
gospodina Aldaye, koji je bio mušterija klobučarnice Fortuny u vlasništvu
Julianova oca. Bila su to druga vremena, naravno, i tada je moć još bila u
rukama velikih obitelji i dinastija. Taj je svijet sada nestao, posljednje
ostatke pomela je Republika, pretpostavljam da je tako najbolje, a od
njega su ostala samo imena na začeljima tvrtki, banaka i bezličnih
konzorcija. Kao i svi stari gradovi, Barcelona je hrpa ruševina. Slavne
građevine kojima se toliki diče, palače, tvornice i spomenici, simboli s
kojima se svi mi poistovjećujemo, tek su lešine, relikvije izumrle
civilizacije."
Izrekavši sve to, otac Fernando napravio je svečanu pauzu kao da
čeka da okupljena pastva odgovori nekom latinskom frazom ili pripjevom
iz misala.
"Amen, časni oče. Kakva velika istina!" priklopi Fermin kako bi
ispunio nelagodnu tišinu.
"Govorili ste nam o prvoj godini koju je moj otac proveo u školi",
podsjetih nježno.
Otac Fernando kimnu.
"Tada je sebe već nazivao Carax, iako mu je prvo prezime bilo
Fortuny. Isprva su mu se neki dječaci zbog toga rugali, a i zato što je
pripadao gladušima, pretpostavljam. Rugali su se i meni jer sam bio
kuharov sin. Znate kakva su djeca. Bog im je dao dobro srce, ali
ponavljaju ono što čuju doma."
"Anđelčići", dometnu Fermin.
"Čega se sjećate o mome ocu?"
"Pa, ima tome već toliko vremena... Najbolji prijatelj vašeg oca tada
još nije bio Jorge Aldaya, nego dječak po imenu Miquel Moliner. Miquel
je potjecao iz obitelji bogate gotovo jednako kao i Aldaya, i usudio bih se
reći da je bio najekstravagantniji učenik kojega je škola ikad vidjela.
Ravnatelj ga je smatrao opsjednutim jer je tijekom mise recitirao Marxa
na njemačkome."
"Nepogrešiv znak opsjednutosti", potvrdi Fermin.
"Miquel i Julian sjajno su se slagali. Katkad bismo se sva trojica
sastali tijekom podnevnog velikog odmora, i Julian bi nam pričao priče.
Ili bi nam govorio o svojoj obitelji i Aldayama..."
Svećenik je tu stao oklijevati.
"Čak i nakon škole Miquel i ja jedno smo vrijeme ostali u kontaktu.
Julian je već otišao u Pariz. Znam da je Miquelu jako nedostajao, često je
157
o njemu govorio i sjećao se tajni koje mu je davno povjerio. Kad sam ja
otišao u sjemenište, Miquel je rekao da sam prešao neprijatelju. Šalio se,
ali otad smo se udaljili."
"Je li vam poznato da je Miquel oženio ženu po imenu Nuria
Monfort?"
"Miquel da se oženio?"
"Zar vas to čudi?"
"Vjerojatno ne bi trebalo, ali... Ne znam. Točno je da već mnogo
godina nisam čuo ništa o njemu. Od prije rata."
"Je li vam ikad spominjao ime Nurije Monfort?"
"Nije, nikada. Ni da se kani ženiti, ni da ima djevojku... Nego, nisam
baš siguran da bih vam sve to trebao pričati. To su mi Julian i Miquel
rekli u povjerenju, vjerujući da će to ostati među nama..."
"Zar ćete sinu uskratiti jedinu mogućnost da istraži prošlost svoga
oca?" upita Fermin.
Otac Fernando bio je rastrzan između nepovjerenja i, kako mi se
činilo, želje da se prisjeti i vrati izgubljene uspomene.
"Pretpostavljam da je već mnogo godina prošlo i to više nije važno.
Još se sjećam dana kad nam je Julian ispričao kako je upoznao obitelj
Aldava i kako mu je to, a da nije ni primijetio, promijenilo život..."
...U listopadu 1914. predmet koji su mnogi smatrali panteonom na
kotačima zaustavio se jednoga popodneva pred klobučarnicom Fortuny u
Rondi SanAntonio. Iz njega se pomolila dostojanstvena, uzvišena i bahata
prilika g. Ricarda Aldaye, već tada jednog od najbogatijih ljudi ne samo u
Barceloni nego i u cijeloj Španjolskoj, čije se tekstilno carstvo prostiralo
po gradićima i naseljima duž rijeka diljem Katalonije. U desnoj je ruci
držao uzde banaka i imanja polovice okruga. Lijevom, uvijek aktivnom,
vukao je konce općinskih savjeta, gradskih vijeća, više ministarstava,
biskupije te lučke carinske službe.
Toga popodneva, tome čovjeku znamenitih brkova, kraljevskih
zalizaka i otkrivene glave kojega su se svi bojali zatrebao je šešir. Ušao je
u prodavaonicu g. Antonija Fortunya i bacivši letimičan pogled po
klobučarnici, iskosa pogledao klobučara i njegova pomoćnika, mladoga
Juliana, te izrekao sljedeće:
"Rekli su mi da odavde, iako se to ne bi reklo, izlaze najbolji šeširi n
Barceloni. Čini se da će jesen biti ružna, a meni će trebati šest cilindara,
tucet polucilindara, lovačke kape i nešto za madridski parlament. Pišete li
ili čekate da vam se ponovi?"
158
Bio je to početak mukotrpnoga, i unosnoga procesa, procesa u
kojemu su otac i sin združili snage kako bi ispunili narudžbu a. Ricarda
Aldaye. Julian je pratio novine, i nije mu promakla važnost Aldayina
položaja, pa je rekao sam sebi da ne može iznevjeriti oca u tom ključnom
i odlučnom trenutku za njegov posao. Otkako je moćnik ušetao u njihovu
prodavaonicu, klobučar je lebdio od veselja. Aldaya mu je obećao da će,
ako bude zadovoljan, preporučiti njegov dućan svim svojim znancima. To
je značilo da će klobučarnica Fortuny od časna ali skromna dućana prijeći
u više sfere, opskrbljujući glavice i glavurde zastupnika, gradonačelnika,
kardinala i ministara. Taj tjedan prošao im je kao u transu. Julian nije išao
u školu nego je po osamnaest i dvadeset sati radio u radionici iza dućana.
Njegov otac, obuzet zanosom, svakoga je malo grlio, pa i ljubio, a da nije
toga bio ni svjestan. Naposljetku je čak svojoj ženi Sopbie darovao
haljinu i par cipela, prvi put u četrnaest godina. Klobučar je postao
neprepoznatljiv. Jedne nedjelje zaboravio je otići na misu i istoga tog
popodneva, pucajući od ponosa, zagrlio je Juliana i sa suzama u očima
rekao: "Djed bi se ponosio nama."
Jedan od najkompliciranijih procesa u već ugasloj vještini izrade
šešira, tehnički i politički gledano, bilo je uzimanje mjera. G. Ricardo
Aldaya imao je lubanju koja je, prema Julianovu mišljenju, graničila s
dinjom i bila dosta grbava. Klobučar je teškoće bio svjestan čim je
ugledao glavu toga velikana, i iste te večeri, kad je Julian rekao da ga
podsjeća na stanovite brežuljke gorja Montserrat, Fortuny se morao s
njime složiti.
"Oče, s dužnim poštovanjem, znate da kada treba uzimati mjere, ja
imam bolju ruku od vas, jer vas uhvati trema. Prepustite to meni."
Klobučar je drage volje pristao, i sljedećega dana Aldaya je pristigao
u svome Mercedes Benzu, a Julian ga je dočekao i poveo u radionicu.
Kad je shvatio da će mu mjeru uzeti momčić od četrnaest godina, Aldaya
se razbjesnio:
"Ali, kako? Zar derište? Vi to mene vučete za nos?"
Julian, koji je bio svjestan javnoga ugleda toga čovjeka ali ga se
nimalo nije bojao, odvratio je:
"Gospodine Aldaya, za nos bismo vas još i mogli povući, ali za kosu
teško, naime ćela vam je kao arena za borbe s bikovima, i ako vam brzo
ne napravimo komplet šešira, netko će zamijeniti vašu tintaru za plan
grada Barcelone."
159
Čuvši te riječi, Fortuny je pomislio da će umrijeti. Aldaya, nimalo
zbunjen, prikovao je poagedom Juliana. A onda je, na sveopće
iznenađenje, prasnuo u smijeh kako nije već odavno.
"Ovaj vaš momčić daleko će stići, Fortunato", presudio je Aldaya,
koji nikako nije mogao zapamtiti točno klobučarevo prezime.
Tako su doznali da su g. Ricardu Aldayi dozlogrdili svi oni koji ga se
boje, laskaju mu i prostiru se pred njim kao da glume otirač. Prezirao je
ulizice, strašljivce i one koji pokazuju bilo kakvu slabost, tjelesnu,
duhovnu ili moralnu. Naišavši na skromnoga dječaka, običnoga šegrta,
koji je imao obraza i duha da mu se naruga, Aldaya je zaključio da
je doista pronašao idealnu klobučarnicu te je udvostručio svoju
narudžbu. Tijekom toga tjedna dolazio je svakodnevno i drage volje kako
bi mu Julian uzeo mjeru i isprobao na njemu različite modele. Antoni
Fortuny čudom se čudio kako taj prvak katalonskoga društva puca od
smijeha zbog šala i priča koje mu pripovijeda taj njegov sin koji je njemu
samome i dalje bio stranac, s kojim nikad nije razgovarao i koji godinama
nije pokazivao nikakva smisla za humor. Na kraju toga tjedna Aldaya je
uzeo klobučara pod ruku i odveo ga u kut, te s njime zapodjenuo
povjerljiv razgovor.
"Da vidimo, Fortunato, ovaj vaš sin ima talenta, a vi ga ovdje držite
neka umre od dosade brišući paučinu u ovoj rupi."
"Ovo je pošten dućan, gospodine Ricardo, i dečko ima pomalo
dara, premda mu nedostaje inicijative."
"Koještarije. U koju stega školu upisali?"
"Pa, ide u mjesnu školu..."
"To su obična rasadišta radnika. Ako se u mladosti talent i
genijalnost ne razvijaju, deformiraju se i unište onoga tko ih posjeduje.
Treba ih usmjeriti. Ohrabriti. Razumijete li što vam govorim,
fortunato?"
"Varate se u pogledu moga sina. Nije on genijalan. Jedva uspijeva
položiti zemljopis... Učitelji mi govore da je vrlo rastresen, i nema
odgoja, baš kao i njegova mati, ali ovdje će bar uvijek imati pošten posao
i..."
"Fortunato, dosadni ste mi. Još danas ću otići do upravnog odbora
Škole sv Gabrijela i narediti mu da prime vašeg sina u isti razred s mojim
sinom Jorgeom. Manje od toga bilo bi jadno."
Klobučar je razrogačio oči. Škola sv. Gabrijela bila je rezervirana za
djecu društvene kreme.
160
"Ali gospodine Ricardo, ja to ne bih mogao financirati..."
"Nitko vam nije rekao da ćete išta plaćati. Za dječakovu naobrazbu
pobrinut ću se ja. Vi, kao otac, samo morate pristati."
"Naravno da pristajem, kako ne bih, ali..."
"Onda nema više razgovora. Naravno, ako se Julian slaže."
"On će učiniti ono što mu se naredi, naravno."
U tom trenutku Julian je promolio glavu kroz vrata stražnje prostorije
držeći u ruci kalup.
"Gospodine Ricardo, kad budete spremni..."
"Reci, Juliane, što radiš danas poslije podne?" upitao je Aldava.
Julian je naizmjence pogledavao svoga oca i industrijalca.
"Pa, moram pomagati tati u dućanu."
"Osim toga."
"Mislio sam ići do knjižnice u..."
"Voliš knjige, je li?"
"Da, gospodine."
"Jesi li čitao Conrada?Srce tame?"
"Tri puta."
Klobučar nabra čelo, posve izgubljen.
"A tko je taj Conrad, ako se smije znati?"
Aldaya ga ušutka jednim pokretom, kao stvorenim za utišavanje
odbora dioničara.
"Kod kuće imam knjižnicu od četrnaest tisuća primjeraka, Juliane. U
mladosti sam puno čitao, ali sada više nemam vremena. Sad kad
razmišljam, imam tri primjerka Conrada s njegovim potpisom. Mojega
sina Jorgea nitko živ ne bi natjerao u knjižnicu. Jedina osoba koja u kući
razmišlja i čita jest moja kći Penelope, tako da sve te knjige stoje uzalud.
Bi li ih volio vidjeti?"
Julian je kimnuo bez riječi. Klobučar je promatrao taj prizor sa
stanovitim nemirom u duši koji nije znao objasniti. Sva ta imena bila su
mu posve nepoznata. Romane, kao što sav svijet zna, čitaju samo žene i
ljudi koji nemaju što raditi. A Srce tame, to mu je zvučalo u najmanju
ruku kao smrtni grijeh.
"Fortunato, vaš sin ide sa mnom jer ga želim upoznati sa svojim
Jorgeom. Bez brige, poslije ćemo vam ga vratiti. Reci, mladiću, jesi li se
ikad vozio u Mercedes Benzu?"
Julian je zaključio da to mora biti ime te glomazne carske krntije
koju industrijalac rabi za prijevoz. Odmahnuo je glavom.
min@
161
"E pa krajnje ti je vrijeme. To je kao da ideš u raj, ali za ovo ne treba
umrijeti."
Antoni Fortuny gledao ih je kako odlaze u tome pretjerano
luksuznom automobilu, i kad je zavirio u svoje srce, pronašao je samo
tugu. Te večeri, dok je večerao sa Sophie koja je odjenula novu haljinu i
cipele i gotovo da nije imala modrica ni ožiljaka, upitao se gdje je ovaj
put pogriješio. Baš kad mu je Bog vratio sina, Aldaya mu ga je opet
oduzeo.
"Skini tu haljinu, ženo, izgledaš kao kurva. I da više nisam vidio ovo
vino na stolu! Razrijeđeno nam je sasvim dobro. Pohlepa će nas na kraju
sve upropastiti."
Julian nikada nije prešao na drugu stranu Avenije Diagonal. Taj niz
stabala, praznih zemljišta i palača ukipljenih u očekivanju širenja grada
bila je granica koju nije smio prijeći. S druge strane avenije prostirala su
se seoca, brda i tajanstvena mjesta, puna blaga i legendi. Dok su se tako
vozili, Aldaya je Julianu govorio o Školi sv. Gabrijela, novim prijateljima
koje još nije vidio, i budućnosti koju nije mogao zamisliti.
"A što ti želiš u životu, Juliane? Što želiš postati?"
"Ne znam. Katkad mislim da bih volio biti pisac. Romana."
"Kao Conrad,je li? Još si mlad, naravno. A reci, bankarstvo te ne
zanima?"
"Ne znam,gospodine. To mi, zapravo, nikad nije palo napamet.
Nikad u životu nisam vidio više od tri pezete na gomili. Visoke financije
meni su misterij."
Aldaya se nasmijao.
"Nema tu nikakva misterija, Juliane. Trik je samo u tome da ne slažeš
pezete na hrpice od tri po tri, nego tri milijuna po tri milijuna. Onda
nema te enigme koja bi te mogla zbuniti. Ni Presveto Trojstvo."
Toga popodneva, dok se penjao Avenijom Tibidabo, Julian je
pomislio da je ušao na vrata raja. Svud oko njega uzdizala su se zdanja
koja su mu se učinila kao katedrale. Na pola puta vozač je skrenuo i ušli
su kroz rešetkastu kapiju jednoga od njih. Istoga časa vojska slugu
domarširala je da dočeka gazdu.
Julian je pred sobom vidio samo veličanstvenu palaču na tri kata.
Nikad mu dotad nije palo na pamet da ljudi mogu živjeti i u takvim
kućama. Pustio je da ga uvedu kroz predvorje, prešao preko nadsvođene
dvorane iz koje se uspinjalo mramorno stubište uokvireno baršunastim
162
zastorima, i ušao u veliki salon čiji su zidovi bili satkani od knjiga, od
poda pa do neslućenih visina.
"Kako ti se čini?" upitao je Aldaya. Julian ga je jedva čuo.
"Damidne, reci Jorgeu da odmah siđe u knjižnicu."
Sluge, bez lica i bez šuma, miljeli su na najmanji nalog svoga
gospodara, učinkovito i poslušno kao zbor dobro dresiranih kukaca.
"Trebat će ti nova garderoba, Juliane. Puno je glupana koji gledaju
samo na izgled... Reći ću Jacinti da se pobrine za to, a ti budi bez brige. I
možda je bolje da to ne spominješ ocu, da se ne bi naljutio. Evo, stiže
Jorge. Jorge, želim ti predstaviti sjajnoga mladića koji će ti biti novi
školski drug. Julian Tortu..."
"Julidn Carax", ispravio ga je on.
"Julidn Carax," ponovio je Aldaya, zadovoljan. "Sviđa mi se kako to
zvuči. Ovo je moj sin Jorge."
Julian pruži ruku i Jorge Aldaya je stisnu. Stisak mu je bio mlak i
bezvoljan. Lice mu je bilo kao isklesano i blijedo, posljedica odrastanja u
tom svijetu bitaka. Na sebi je imao odjeću i cipele koji su se Julianu
učinili kao iz bajke. Njegov pogled odavao je osjećaj samodovoljnosti i
arogancije, prijezir i slatkastu ljubaznost. Julian se iskreno nasmiješio
naslućujući nesigurnost, strah i prazninu ispod te ljušture pompe i taštine.
"Je li istina da nisi pročitao nijednu od ovih knjiga?"
"Knjige su dosadne."
"Knjige su zrcala: u njima vidiš samo ono što nosiš u sebi", odvratio
je Julian.
G. Ricardo Aldaja opet se nasmijao.
"Dobro, ostavljam vas same da se upoznate. Juliane, vidjet ćeš da
Jorge, ispod te maske razmaženog i umišljenog djeteta, nije tako glup
kako se čini. Nešto je naslijedio i od oca."
Aldavine riječi dječaka su očito ubole poput noža, iako njegov
smiješak nije nimalo poblijedio. Julian je požalio zbog svoga odgovora i
sažalio se nad dječakom.
"Ti si sigurno klobučarev sin", rekao je Jorge, bez pakosti. "Tata u
posljednje vrijeme puno govori o tebi."
"To je zato što me tek upoznao. Nadam se da mi to nećeš
zamjeriti.
Ispod ove maske sveznajućeg zabadala zapravo nisam takav idiot
kako se činim."
163
Jorge mu se nasmiješio. Julian je pomislio da se smiješi kao što to
čine ljudi koji nemaju prijatelja: zahvalno.
"Dođi, pokazat ću ti ostatak kuće."
Izašavši iz knjižnice, udaljili su se prema glavnim vratima i krenuli
prema vrtu. Dok su prolazili salonom ispod stubišta, Julian podiže pogled
i ugleda obris neke siluete kako se penje s rukom na stubišnoj ogradi.
Osjeti kao da se gubi u nekoj viziji. Djevojčici je moglo biti dvanaest ili
trinaest godina, a u njezinoj je pratnji bila neka zrela žena, oniska stasa i
rumenih obraza, po svemu sudeći njezina guvernanta. Na sebi je imala
haljinu od plavog satena. Kosa joj je bila boje badema, a koža na
ramenima i vratu kao da je bila prozračna. Zastala je na vrhu stubišta i
načas se osvrnula. Na tren su im se pogledi sreli, i ona mu je uputila
blijed smiješak. A onda je guvernanta obujmila djevojčina ramena i
povela je prema ulazu u hodnik u kojemu su potom obje nestale. Julian je
spustio pogled i opet pogledao Jorgea.
"To je Penelope, moja sestra. Upoznat ćeš je poslije. Malo je šašava.
Po cijele dane samo čita. Dođi, pokazat ću ti kapelicu u podrumu.
Kuharice kažu da u njoj ima duhova!"
Julian je poslušno krenuo za tim dječakom, ali pred očima mu se
vrtjelo. Prvi put otkako je ušao u Mercedes Benz g.Ricarda Aldaye,
shvatio je smisao svega. Bijaše je sanjao bezbroj puta dotad, na istome
tom stubištu, u toj plavoj haljini i s istom tom kretnjom pepeljastih očiju,
a da nije znao ni tko je ni zašto se smiješi. Kad je izišao u vrt, dopustio je
Jorgeu da ga vodi do garaža i teniskih terena koji su se protezali iza kuće.
Tek tada se opet osvrnuo i ugledao je na prozoru njezine sobe na katu.
Jedva joj je mogao nazrijeti obris, ali znao je da se smiješi i da je, na neki
način, i ona prepoznala njega.
Taj nestvarni prizor Penelope Aldaya na vrhu stubišta pratio ga je
tijekom prvih tjedana u Školi sv. Gabrijela. Njegov novi svijet imao je
mnogo obilježja, i nisu mu sva bili po volji. Učenici su se u Sv. Gabrijelu
ponašali kao oholi i bahati kraljevići, a njihovi učitelji sličili su
pokornim i učenim slugama. Prvi prijatelj kojega je Julian ondje stekao,
osim Jorgea Aldaye, bio je dječak po imenu Fernando Ramos, sin
školskoga kuhara, koji tada nije još mogao ni zamisliti da će jednom
odjenuti svećenički habit i predavati u istim učionicama u kojima je
odrastao. Fernando, kojega su ostali zvali Kuharčić i prema kojemu su se
odnosili kao prema sluzi, bio je dijete žive inteligencije, ali među
učenicima jedva da je imao prijatelja. S njime se družio samo neki mali
164
čudak po imenu Miquel Moliner, koji će s vremenom postati najbolji
prijatelj kojega je Julian ikad stekao u toj školi. Miquel Moliner, koji je
mozga imao na pretek, a strpljenja nimalo, zadovoljavao se time da
izluđuje učitelje tako što je dovodio u sumnju sve njihove tvrdnje
primjenjujući na njih dijalektičke igre koje su odavale koliko genijalnost
toliko i otrovni žalac. Ostali su se bojali njegova oštrog jezika i smatrali
su ga pripadnikom neke druge vrste, što, na neki način, i nije bilo posve
pogrešno. Iako je gajio boemske navike i oponašao aristokratski govor,
Miquel je bio sin industrijalca koji se preko svake mjere obogatio na
proizvodnji oružja.
"Carax, je li? Kažu mi da tvoj otac pravi šešire", rekao mu je kad ih
je Fernando Ramos upoznao.
"Za prijatelje Julian. A meni kažu da tvoj pravi topove."
"Samo ih prodaje. Što se pravljenja tiče, ne zna napraviti ništa osim
novca. Moji prijatelji, u koje ubrajam samo Nietzschea i ovdje nazočnoga
kolegu Fernanda, mene zovu Miquel."
Miquel Moliner bio je tužan dječak. Patio je od nezdrave
opsjednutosti smrću i svime u vezi s njome, i toj je temi posvećivao dobar
dio svoga vremena i talenta. Prije tri godine majka mu je stradala u nekoj
čudnoj kućnoj nesreći koju se neki nerazumni liječnik usudio opisati kao
samoubojstvo. Miquel je pronašao njezino tijelo kako se bjelasa pod
vodom bunara, u obiteljskom ljetnikovcu u Argentoni.
Kad su je izvukli uz pomoć užadi, u džepovima ogrtača koji je imala
na sebi pronađeno je puno kamenja. Nađeno je i pismo napisano na
njezinu materinskom njemačkome, ali g. Moliner, koji se nikada nije
potrudio naučiti taj jezik, spalio ga je istoga tog popodneva ne dopustivši
nikome da ga pročita. Miquel Moliner posvuda je vidio smrt: u suhom
lišću, u pticama ispalima iz gnijezda, u starcima i u kiši, koja odnosi sve.
Imao je izniman dar za crtanje, i često bi sate provodio izrađujući skice u
ugljenu, na kojima se uvijek pojavljivala neka dama u oblacima magle na
napuštenoj obali, i Julian je smatrao da mu je to majka.
"Što želiš biti kad odrasteš, Miquele?"
"Ja nikad neću odrasti", odgovarao bi on zagonetno.
Njegova glavna strast, osim crtanja i suprotstavljanja svemu živom,
bila su djela nekog zagonetnog austrijskog liječnika koji će s godinama
postati slavan: Sigmunda Freuda. Miquel Moliner, koji je zahvaljujući
svojoj pokojnoj majci savršeno čitao i pisao njemački, posjedovao je
nekoliko svezaka sa spisima toga bečkoga doktora. Njegovo omiljeno
165
područje bilo je tumačenje snova. Znao je ispitivati ljude što su sanjali,
kako bi potom pacijentu postavio dijagnozu. Uvijek je govorio da će
umrijeti mlad, i da mu to ne smeta. Od toliko razmišljanja o smrti, mislio
je Julian, na kraju je u njoj pronašao više smisla nego u životu. "Onoga
dana kad umrem sve što imam pripast će tebi, Juliane" znao je reći. Osim
snova."
Uz Fernanda Ramosa, Molinera i Jorgea Aldayu, Julian je ubrzo
sklopio poznanstvo i s plahim i pomalo divljim dječakom po imenu
Javier, sinom jedincem domara Škole sv. Gabrijela koji je živio u
skromnoj kućici na ulazu u školske vrtove. Javier, kojega su baš kao i
Fernanda ostali dječaci smatrali tek nepoželjnim lakajem osamljeno je
lutao vrtovima i dvorištima škole, ne uspostavljajući kontakt ni s kim. Od
tolikog lutanja po školi na kraju je naučio sve tajne zakutke zgrade, tunele
u podrumima, prolaze koji su se penjali do kula i svakojaka zamršena
skloništa kojih se više nitko nije sjećao. Bilo je to njegovo tajno skrovište,
njegovo utočište. Uvijek je sa sobom nosio perorez koji je uzeo iz očeve
ladice, i njime je rado rezbario figure u drvu, koje je čuvao u školskom
golubarniku.
Njegov otac Ramon, domar, bio je veteran iz kubanskoga rata, u
kojemu je izgubio ruku te kružili su zlobni tračevi, desni testis, od sačme
koju je u njega ispalio glavom Theodore Roosevelt u Zaljevu Cochinos.
Uvjeren da je dokolica majka svih zala, Ramon Jednomudi kako su ga
zvali učenici, bijaše svoga sina zadužio da u vreću skuplja suho lišće iz
borika i dvorišta oko vodoskoka. Ramon je bio dobar čovjek, pomalo
sirov i nesretno predodređen da bira loše društvo. Najgora je bila njegova
supruga. Jednomudi se bijaše oženio ženturačom s malo pameti i
kraljevskim fantazijama, koja je izgledala kao pralja i voljela oskudno
odjevena paradirati pred sinom i drugim polaznicima škole, što je bilo
stalni povod za veselje i zadirkivanje. Njezino je kršteno ime bilo Marta
Craponcia, ali više je voljela daje zovu Yvonne, jer joj se to činilo
otmjenijim. Yvonne je imala običaj ispitivati svoga sina o mogućnostima
za društveno napredovanje preko prijateljstava koja je, kako je vjerovala,
njezin sin sklapao s kremom barcelonskoga društva. Ispitivala ga je o
bogatstvu njegovih kolega, zamišljajući kako je odjevenu u svilu i kadifu
primaju na čaj s lisnatim pecivom u otmjenim salonima visokoga društva.
Javier se trudio provoditi što je moguće manje vremena kod kuće i
bio je zahvalan na zadaćama koje mu je otac zadavao, kolikogod bile
naporne. Svaki izgovor bio je dobar da bude sam, da pobjegne u svoj tajni
166
svijet i rezbari figurice od drva. Kada bi ga ostali učenici ugledali u
daljini, neki su se smijali i gađali ga kamenjem. Jednoga dana Julian je
vidio da mu je jedan bačeni kamen porezao čelo i srušio ga na hrpu
smeća, i toliko se nad njim sažalio te mu je odlučio priteći u pomoć i
ponuditi mu svoje prijateljstvo. Isprva je Javier mislio da ga Julian dolazi
dokrajčiti dok su se drugi grohotom smijali.
"Zovem se Julian", rekao je pružajući ruku. "Moji prijatelji i ja htjeli
smo igrati šah u boriku, pa sam mislio da bi nam se možda volio
pridružiti."
"Ne znam igrati šah."
"Ni ja do prije dva tjedna nisam znao. Ali Miquel je dobar učitelj..."
Dječak ga je gledao sumnjičavo, očekujući da svaki čas postane žrtva
trika, podmukla napada.
"Ne znam bi li tvoji prijatelji željeli da ja pođem s vama..."
"Oni su to predložili. Što kažeš?"
Od toga dana Javier im se katkad znao pridružiti nakon što bi obavio
propisane zadaće. Uglavnom bi šutio, slušao i promatrao druge. Aldaya
ga se pomalo pribojavao. Fernando, koji je na vlastitoj koži osjetio tuđi
prijezir zbog skromna podrijetla, raspadao se od ljubaznosti prema
čudnovatome dječaku.
Miquel Moliner, koji ga je učio osnovama šaha i promatrao ispod
oka, bio je najskeptičniji od svih.
"Taj je lud. Lovi mačke i golubove i satima ih muči nožem. Onda ih
zakopa u borik. Dražesno!"
"Tko to kaže?"
"Sam mi je rekao neki dan dok sam mu objašnjavao konjićev skok.
Također mi je ispričao da mu se majka noću zna uvući u krevet i da ga
pipka."
"Zafrkava te."
"Sumnjam. Taj mali nije zdrav u glavi, Juliane, i vjerojatno nije on za
to kriv."
Julian se trudio ignorirati Miquelova upozorenja i proročanstva, ali
pokazalo se da je s domarevim sinom doista teško uspostaviti prijateljski
odnos. Yvonne je Juliana i Fernanda Ramosa promatrala najmanje
blagonaklono. Od cijele svite mladih gospodičića samo ta dvojica nisu
imali ni prebijenog novčića. Govorilo se da je Julianov otac skromni
trgovac, a majka mu nije dogurala dalje od učiteljice glazbe.
167
"Ti ljudi nemaju novca, stila ni otmjenosti, dušo", popovala je
njegova mati. "Druži se ti s Aldavom, on ti je iz dobre obitelji."
"Da, mama", odgovarao bi on, "kako vi kažete."
S vremenom se počelo činiti da je Javier stekao povjerenje u nove
prijatelje. Katkad bi otvorio usta, i rezbario je za Miquela Molinera
komplet šahovskih figura, u znak zahvalnosti za poduku. Jednoga lijepog
dana, kada to nitko nije očekivao niti je mislio da je moguće, otkrili su da
se Javier zna smiješiti, i da ima lijep i iskren smijeh, kao u djeteta.
"Vidiš? On je normalan, običan dječak", tvrdio je Julian.
Miquel Moliner ipak nije bio u to uvjeren i tog je čudnog dječaka
promatrao s gotovo učenjačkim marom i žarom.
"Javier je opsjednut tobom, Juliane", reče mu jednoga dana. "Sve čini
samo da bi zaslužio tvoju pohvalu."
"Kakva glupost! Za to ima oca i majku; ja sam mu samo prijatelj. "
"Nesavjestan, eto što si ti. Njegov otac je čovjek siromah koji ne zna
ni gdje mu je guzica, a gđa Yvonne je harpija s mozgom buhe koja cijeli
dan čeka ljude u zasjedi u donjem rublju, uvjerena da je u najmanju ruku
kazališna diva Marta Guerrero, ili nešto gore što neću spominjati. Taj
dečko, kako je i prirodno, traži nadomjestak, a ti, njegov anđeo spasitelj,
padaš s neba i pružaš mu ruku. Sveti Julian od fontane, zaštitnik ubogih."
"Od toga doktora Freuda istrunut će ti mozak, Miquele. Svi trebamo
prijatelje. Pa i ti."
"Taj dečko nema prijatelje i nikad ih neće imati. Ima dušu pauka.
Vrijeme će pokazati. Pitam se što on sanja..."
Miquel Moliner nije ni slutio da Francisco Javier sanja snove koji
više nalikuju na snove njegova prijatelja Juliana nego što je to mogao
zamisliti. U jednoj prigodi, nekoliko mjeseci prije nego što je Julian
stigao u školu, domarov sin skupljao je suho lišće u dvorištu s fontanama
kad je stigao velebni automobil g.Ricarda Aldaye. Toga popodneva
industrijalac je imao društvo. Pratila ga je neka nebeska pojava, anđeo
svjetla odjeven u svilu koji kao da je lebdio iznad tla. Anđeo, koji nije bio
nitko drugi doli njegova kći Penelope, izašao je iz Mercedesa i prišao
fontani, mašući suncobranom i zastajući da rukama pljesne po vodi u
bazenu. Kao i uvijek, u stopu ju je pratila guvernanta Jacinta pazeći na
djevojčin najmanji pokret. No sve i da ju je pratila vojska sluškinja, Javier
je imao oči samo za djevojčicu. Strahovao je da će ako trepne, priviđenje
nestati. Stajao je tako paraliziran i bez daha promatrao tu prikazu. Malo
poslije, kao da naslućuje njegovu prisutnost i potajni pogled, Penelope je
168
podigla pogled prema njemu. Ljepota toga lica učinila mu se bolnom,
neizdrživom. Učinilo mu se da na njezinim usnicama nazire tračak
osmijeha. Prestrašen, Javier je potrčao i sakrio se navrh kule kraj
golubarnika na zadnjem katu škole, u svome omiljenom skrovištu. Ruke
su mu još drhtale kad je uzeo alat za rezbarenje i počeo raditi na novoj
figuri, koju je želio načini po uzoru na lice koje je upravo nazro. Kad se
te večeri vratio u domarevu nastambu, satima kasnije nego obično, majka
ga je čekala polugola i bijesna. Dječak je spustio pogled bojeći se da
će majka u njegovu pogledu vidjeti djevojčicu s fontane i znati na što
misli.
"A gdje si ti bio, govno malo?"
"Oprostite, majko. Izgubio sam se."
"Izgubljen si ti od dana kad si se rodio."
Mnogo godina poslije, kadgod bi gurnuo revolver u usta nekom
zatvoreniku i povukao obarač, glavni inspektor Francisco Javier Fumero
sjetio bi se dana kad je vidio kako se lubanja njegove majke rasprskava
poput zrele lubenice blizu bifea u Las Planasu i nije osjetio ništa, tek
gađenje nad mrtvim stvarima. Civilna garda, koju je obavijestio
poslovođa lokala koji je čuo pucanj, pronašla je dječaka kako sjedi na
kamenu s puškom u krilu, još toplom. Ravnodušno je gledao bezglavo
tijelo Marije Craponcije, alias Yvonne, po kojemu su miljeli kukci.
Vidjevši da se približava gardist, samo je slegnuo imenima, lica
poprskana kapljicama krvi kao da su ga napale ospice. Slijedeći trag
jecaja, gardisti su pronašli Jednomudog Ramona kako čuči kraj nekog
stabla tridesetak metara dalje, među grmljem. Drhtao je kao malo dijete
i nešto nerazumljivo mumljao. Poručnik Civilne garde, nakon mnogo
oklijevanja, prijavio je cijeli događaj kao nesretan slučaj i tako zabilježio
u svome izvješću, premda ne i u svojoj savjesti. Kad su dječaka pitali
mogu li što učiniti za njega Francisco Javier Fumero upitao je smije li
zadržati tu staru pušku jer kad odraste želi postati vojnik...
"Je li vam dobro, gospodine Romero de Torres?"
Naglo pojavljivanje Fumera u priči oca Fernanda Ramosa posve
me sledilo, ali na Fermina je djelovalo razorno. Potpuno je požutio i
ruke su mu se tresle.
"To je od pada tlaka", improvizirao je Fermin slabunjavim
glasom. "Ova katalonska klima zna pogubno djelovati na nas
južnjake."
"Mogu li vam ponuditi čašu vode?" upitao je svećenik zabrinuto.
169
"Ako vaša milost nema ništa protiv. Može i čokoladicu, pao mi je
šećer..." Svećenik mu natoči čašu vode, koju Fermin pohlepno iskapi.
"Imam samo karamele od eukaliptusa. Bi li vam one pomogle?"
"Bog neka vam plati."
Fermin proguta šaku karamela i ubrzo mu se boja stade vraćati u lice.
"Taj dječak, sin domara koji je junački izgubio mošnju u obrani
kolonija... Sigurni ste da se zvao Fumero, Francisco Javier Fumero?"
"Jesam. Potpuno. Zar ga poznajete?"
"Ne", graknusmo uglas.
Otac Fernando nabra čelo.
"Ne bi to bilo čudno. Francisco Javier je na žalost postao zloglasan."
"Nismo sigurni da vas razumijemo..."
"Razumijete me savršeno dobro. Francisco Javier Fumero je glavni
inspektor Odjela za zločine u Barceloni, i njegovu reputaciju itekako
poznajemo čak i mi koji ne izlazimo izvan ovih zidina. A kad ste čuli
njegovo ime, potonuli ste za nekoliko centimetara, rekao bih."
"Sad kad vaša ekscelencija to spominje, ime mi doista zvuči mrvicu
poznato..." Otac Fernando iskosa nas pogleda.
"Ovaj mladić nije sin Juliana Caraxa. Ili se varam?"
"Duhovno dijete, eminencijo, što nosi još veću moralnu težinu."
"U kakvu ste spletku upetljani? Tko vas šalje?"
U tom času bio sam siguran da samo što nas nisu naglavačke izbacili
iz svećeničkoga ureda, pa sam odlučio ušutkati Fermina i bar ovaj put
zaigrati na poštenje.
"Imate pravo, velečasni. Julian Carax nije moj otac. Ali nitko nas nije
poslao. Prije mnogo godina slučajno sam naišao na njegovu knjigu,
knjigu koja se smatrala nestalom, i otad pokušavam doznati više o njemu
i razjasniti okolnosti njegove smrti. Gospodin Romero de Torrcs u tome
mi pomaže..."
"Koja je to knjiga?"
''Sjena vjetra. Pročitali ste je?"
"Pročitao sam sve Julianove knjige."
"Jeste li ih sačuvali?" Svećenik odmahnu glavom.
"Smijem li pitati što ste s njima učinili?"
"Prije mnogo godina netko je ušao u moju sobu i zapalio ih."
"Sumnjate li na koga?"
"Naravno. Na Fumera. Niste li zato došli?" Fermin i ja razmijenismo
zbunjen pogled. Inspektor Fumero? Zašto bi on palio te knjige? "A tko bi
170
ako ne on? Tijekom posljednje godine koju smo zajedno proveli u školi,
Francisco Javier pokušao je ubiti Juliana puškom svoga oca. Da ga
Miquel nije spriječio..."
"Zašto ga je pokušao ubiti? Julian mu je bio jedini prijatelj."
"Francisco Javier bio je opsjednut Penelopom Aldaya. Nitko to nije
znao. Mislim da ni sama Penelope nije znala da taj dječak uopće postoji.
Godinama je čuvao tu tajnu. Kako se čini, neopazice je slijedio Juliana.
Mislim da je jednoga dana vidio kako je ljubi. Ne znam. Ali znam da ga
je pokušao ubiti u po bijela dana. Miquel Moliner, koji nikad nije
vjerovao Fumeru, bacio se na njega i zaustavio ga u posljednji čas. Kraj
ulaza se još vidi rupa od metka. Svaki put kad tuda prolazim, sjetim se
toga dana."
"Što se dogodilo s Fumerom?"
"On i njegova obitelj izbačeni su iz škole. Mislim da su Francisca
Javiera na neko vrijeme smjestili u internat. Nismo čuli za njega sve dok
nekoliko godina kasnije njegova majka nije poginula u lovačkoj nesreći.
Ali te nesreće nije bilo. Miquel je od početka imao pravo. Francisco
Javier Fumero je ubojica."
"Kad bih vam ja ispričao..." promumljao je Fermin.
"Pa ne bi bilo loše da vi meni nešto ispričate. Nešto istinito, za
promjenu."
"Možemo vam reći da Fumero nije spalio knjige."
"Nego tko?"
"S punom sigurnošću možemo reći da je to bio čovjek lica unakažena
vatrom koji sebe naziva Lain Coubert."
"Nije to..."
Kimnuh.
"Ime lika iz Caraxove knjige. Vrag."
Otac Fernando zavali se u fotelju, zbunjen gotovo koliko i mi.
"Ono što postaje sve jasnije jest da je Penelope Aldaya u središtu
svega, a upravo o njoj najmanje znamo", dometnu Fermin.
"Mislim da vam tu ne mogu pomoći. Vidio sam je samo izdaleka,
dva-tri puta. O njoj znam samo ono što mi je ispričao Julian, ne mnogo.
Jedina osoba koju sam ikad čuo da spominje Penelopino ime bila je
Jacinta Coronado."
"Jacinta Coronado?"
"Penelopina dadilja. Ona je odgojila Jorgea i Penelope. Silno ih je
voljela, posebice nju. Katkad bi dolazila u školu po Jorgea, jer gospodin
171
Ricardo Aldaya nije volio da njegova djeca i na trenutak budu bez
nadzora ukućana. Jacinta je bila anđeo. Čula je da smo ja i Julian djeca
skromnih prilika pa bi nam uvijek donijela nešto za užinu jer je mislila da
smo gladni. Ja sam joj govorio da je moj otac kuhar, i da se ne brine jer
jesti imam. Ali ona nije popuštala. Ja bih je katkad čekao i razgovarao s
njom. Bila je to najbolja žena koju sam ikad upoznao. Nije imala djece,
koliko znam nikada ni s kim nije ni izlazila. Bila je sama na svijetu i svoj
je život posvetila odgoju Aldayine djece. Obožavala je Penelope svim
srcem. Još govori o njoj..."
"Još ste u kontaktu s Jacintom?"
"Katkad je posjetim u Ubožnici sv. Lucije. Nema nikoga. Gospodin,
iz razloga koji nama nisu poznati, ne nagrađuje uvijek u životu. Jacinta je
već jako stara, i još je sama kao što je uvijek bila."
Fermin i ja razmijenismo pogled.
"A Penelope? Nikad je ne posjećuje?"
Pogled oca Fernanda bio je mračan kao bunar.
"Nitko ne zna što se dogodilo s Penelope. Ta djevojka bila je Jacintin
cijeli život. Kad su Aldaye otišli u Ameriku i kad je izgubila nju, izgubila
je sve."
"Zašto nisu poveli i nju? Je li i Penelope otišla u Argentinu, zajedno s
obitelji?" upita.
Svećenik slegnu ramenima.
"Ne znam. Nitko više nije ni vidio ni čuo Penelope nakon 1919."
"To je godina kad je Carax otišao u Pariz", primijetio je Fermin.
"Morate mi obećati da nećete uznemiravati sirotu staricu i buditi joj
bolne uspomene."
"Za koga nas vaša milost smatra?" upita Fermin uvrijeđeno.
Sluteći da od nas neće izvući više ništa, otac Fernando zatražio je da
se zakunemo kako ćemo mu javljati o svojim otkrićima. Da bi ga umirio,
Fermin se silom želio zakleti na Novi zavjet koji je stajao na svećenikovu
stolu.
"Pustite evanđelja na miru. Dovoljna mi je vaša riječ."
"Vas se ne može prevariti, zar ne? Kakva lija!"
"Dođite, ispratit ću vas do izlaza."
Poveo nas je kroz vrt sve do kapije sa šiljcima i zastao na pristojnoj
udaljenosti od izlaza, promatrajući ulicu koja je zavijala dolje u stvarni
svijet, kao da se boji da će ispariti ako zakorači na nju. Upitah se kad je
posljednji put otac Fernando izišao iz kruga Škole sv. Gabrijela.
172
"Strašno sam tugovao kad sam čuo da je Julian stradao", reče tihim
glasom. "Unatoč svemu što se poslije dogodilo i iako smo se udaljili, bili
smo dobri prijatelji: Miquel, Aldaya, Julian i ja. Čak i Fumero. Uvijek
sam mislio da ćemo biti nerazdvojni, ali život valjda zna nešto što mi ne
znamo. Nikad više nisam imao takve prijatelje, i ne vjerujem da ću ih
ikad imati. Nadam se da ćete naći ono što tražite, Daniele."



29 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 4:53 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
26.
Već je prošla polovina prijepodneva kad smo stigli do Setnice
Bonanova, svaki zadubljen u vlastite misli. Nisam ni sumnjao da su
Ferminove zaokupljene zlokobnom pojavom inspektora Fumera u cijeloj
priči. Pogledah ga postrance i primijetili da mu je lice tjeskobno,
izmučeno zebnjom. Nad nama se poput prolivene krvi razlijevao veo
mračnih oblaka, iz kojih su izvirivale svjetleće iglice boje suhog lišća.
"Ako se ne požurimo, uhvatit će nas pljusak", rekoh.
"Još neće. Ovi oblaci izgledaju kao noć, kao modrica. Takvi čekaju."
"Nemojte mi reći da se razumijete i u oblake."
"Život na ulici nauči čovjeka više nego što želi znati. Kad sam se
samo sjetio Fumera, spopala me užasna glad. Što velite da skoknemo do
bara na Trgu Sarria i smažemo dva sendviča s omletom i puno luka?"
Krenusmo prema trgu, gdje je oko lokalne golubinje zajednice
obigravala horda starčića čiji se život sveo na ritual prosipanja mrvica i
čekanja. Našli smo stol kraj vrata bara, pa je Fermin brže-bolje slistio dva
sendviča, svoj i moj, kriglu piva, dvije čokolade i trostruku kavu s
rumom. Za desert je pojeo sugus. Za susjednim stolom neki je čovjek
gledao Fermina iskosa, preko novina, vjerojatno misleći isto što i ja.
"Ne znam kamo vam sve to stane, Fermine."
"Svi u mojoj obitelji oduvijek su imali ubrzan metabolizam. Moja
sestra Jesusa, pokoj joj duši, mogla je pojesti krvavicu i omlet od šest jaja
polovinom popodneva, i opet za večerom navaliti kao kozak. Zvali su je
Jetrica, jer je patila od lošeg zadaha. Sirotica. Bila je ista kao ja, znate?
Isto lice, isto kršno tijelo, s malo mesa na kostima. Neki doktor iz
Caceresa jednom je rekao mojoj majci da smo mi u obitelji Romero de
Torres izgubljena karika između čovjeka i ribe mlata, jer je naše tijelo
devedeset posto hrskavica, koja se uglavnom koncentrira u nosu i usnoj
školjci. Jesusu su u selu često brkali sa mnom, jer joj nikad nisu narasla
173
prsa i počela se brijati prije mene. Umrla je od sušice u dvadeset i drugoj
godini, vječna djevica i potajno zaljubljena u svećenika bogomoljca koji
joj je svaki put kad bi je vidio na ulici rekao: 'Zdravo, Fermine, već si
postao pravi momčić.' Životna ironija."
"Nedostaje li vam?"
"Obitelj?"
Fermin slegnu ramenima, s nostalgičnim smiješkom.
"Što ja znam? Manje je stvari varljivijih od uspomena. Pogledajte
samo našeg svećenika... A vi? Nedostaje li vama majka?"
Spustih pogled.
"Jako."
"Znate li čega se ja najčešće sjećam od svoje majke?" upita Fermin.
"Njezina mirisa. Uvijek je mirisala čisto, na slatki kruh. Pa i kad bi cijeli
dan radila u polju ili je tjedan dana bila u istim prnjama. Uvijek je
mirisala na sve dobro što postoji na svijetu. A bila je seljanka. Psovala je
kao kočijaš, ali mirisala je kao princeza iz bajke. Ili se bar meni tako
činilo. A vi? Čega se vi sjećate od majke, Daniele?"
Načas zastadoh grabeći riječi koje su mi bježale iz usta.
"Ničega. Već se godinama ne mogu sjetiti majke. Ni njezina lica, ni
glasa, ni mirisa. Izgubili su mi se iz sjećanja onoga dana kad sam otkrio
Juliana Caraxa, i više se nisu vratili."
Fermin me oprezno pogleda odmjeravajući riječi.
"Zar nemate njezinu sliku?"
"Nikad ih nisam želio gledati", rekoh.
"A zašto?"
Ovo dotad ne bijah rekao nikome, čak ni tati ni Tomasu.
"Jer se bojim. Bojim se da ću vidjeti majčinu sliku i otkriti da je ona
za mene stranac. Vi ćete sigurno misliti da je to glupo."
Fermin odmahnu glavom.
"I zato mislite da ćete razmrsivši misterij Juliana Caraxa i spasivši ga
od zaborava ponovno ugledati lice svoje majke?"
Pogledah ga šutke. U njegovu pogledu nije bilo ironije ni osude. U
tom trenu pomislih da je Fermin Romero de Torres najpronicaviji i
najmudriji čovjek na svijetu.
"Možda", rekoh bez razmišljanja.
Točno u podne ukrcasmo se na autobus za centar grada. Sjedosmo
sprijeda, odmah iza vozača, i Fermin smjesta iskoristi tu okolnost da s
njime zapodjene raspravu o mnogobrojnim poboljšanjima, tehničkim i
174
kozmetičkim, u cestovnom javnom prijevozu otkako se on njime
posljednji put koristio, oko 1940., posebice s obzirom na signalizaciju,
kao što se moglo vidjeti iz natpisa koji je glasio: Zabranjeno pljuvati i
psovati. Fermin je iskosa odmjerio natpis i odlučio mu odati
poštovanje energično i zvučno pročistivši grlo, što nam je priskrbilo
otrovne poglede bapskog trija koji je kao komandoska jedinica putovao
na začelju autobusa, oboružane svaka svojim molitvenikom.
"Divljak!" procijedila je bogomoljka s krila, koja je nevjerojatno
sličila službenom portretu fašističkoga generala Yagiiea.
"Eto ti", reče Fermin. "Tri su svetice dograbile moju Španjolsku.
Sveta Dušobrižnica, sveta Babuskara i sveta Licemjerka. Ova zemlja
postala je vic."
"Potpuno ste u pravu", priklopi vozač. "S Azanom nam je bilo bolje.
A o prometu da ne govorimo. Da ti se smuči."
Neki se čovjek otraga nasmijao, uživajući u razmjeni mišljenja,
prepoznah čovjeka koji je sjedio u baru do nas. Izraz njegova lica govorio
je da je na Ferminovoj strani i priželjkuje da se ovaj iskali na
bogomoljkama. Izmijenili s njim kratak pogled. Srdačno mi se nasmiješi i
nezainteresirano vrati svojim novinama. Stigavši do Ulice Ganduxer
primijetili da se Fermin sklupčao u svoj kaput i drijema s otvorenim
ustima i blaženim izrazom na licu. Autobus je klizio kroz gospodske
četvrti Setnice sv. Gervasija, kadli se Fermin naglo probudi.
"Sanjao sam oca Fernanda", reče mi. "Ali u mom snu bio je odjeven
kao centarfor Real Madrida i kraj sebe je imao kup prvaka, koji je sjao i
blistao."
"Kako to?" upitah.
"Ako je Freud u pravu, to znači da nam je svećenik možda uvalio
gol." "Meni se činio kao pošten čovjek."
"Pa i meni. Možda i prepošten za svoje vlastito dobro. Popove koji
glume svece naposljetku pošalju u sve misije, da vide hoće li ih pojesti
komarči ili piranje."
"Ma nije valjda."
"Blažena je vaša naivnost, Daniele. Vi još vjerujete i u Djeda Mraza.
Evo samo jednog primjera: cijela ta zbrka s Miquelom Molinerom koju
vam je podvalila Nuria Monfort. Čini mi se da vam je ta ženska ispričala
više laži od uredničke stranice Osservatore Romana. Sad ispada da je
udana za staroga prijatelja Aldave i Caraxa, nije li to zanimljiva
slučajnost? A tu je i priča o Jacinti, dobroj dadilji, koja je možda istinita,
175
ali zvuči previše kao posljednji čin iz Alejandra Casone. Da ne
spominjem našu glavnu zvijezdu, Fumera, u ulozi koljača."
"Dakle, mislite da nam je otac Fernando lagao?"
"Ne. Slažem se s vama da djeluje pošteno, ali odora ima svoju težinu,
i možda je sakrio kakvu devetnicu u rukavu, da tako kažem. Ja mislim da
nam je možda nešto izostavio i uljepšao, ne iz zlobe ni iz pakosti. Osim
toga, ne bih rekao da je sposoban izmisliti takav zaplet. Da zna bolje
lagati, ne bi poučavao algebru i latinski. Već bi bio u biskupiji, u
kardinalskom uredu, umakao bi fine medenjake u kavu."
"Što predlažete da učinimo?"
"Ranije ili kasnije morat ćemo iskopati mumiju anđeoske bakice i
protresti je za noge, da vidimo što će ispasti. Zasad ću povući neke veze,
možda saznam nešto o tome Miquelu Molineru. A ne bi bilo zgorega ni
motriti tu Nuriju Monfort, čini mi se da je ono što je moja pokojna mati
zvala lukava lisica."
"Varate se u vezi s njom", ustvrdili.
"Vi vidite par dobrih sisa i odmah mislite da je pred vama sveta
Terezija od Isusa, što se u vašim godinama može oprostiti, ali ne i
popraviti. Prepustite nju meni, Daniele, mene miomiris ženke više ne
omamljuje kao vas. U mojim godinama dotok krvi u mozak ima prednost
nad dotokom upućenim u meke dijelove."
"Gle tko mi kaže."
Fermin izvadi lisnicu i poče brojiti blago.
"Tu imate cijelo bogatstvo", rekoh. "Sve vam je to od pogrešno
uzvraćenog kusura?"
"Dio. Ostalo je legitimno. Danas vodim Bernardu u šetnju. Ja toj ženi
ništa ne mogu odbiti. Ako treba, opljačkao bih i Nacionalnu banku da joj
ispunim sve željice. A vi, što ćete raditi ostatak dana?"
"Ništa posebno."
"A malecka, što s njom?"
"Koja malecka?"
"A koja bi bila? Aguilarova sestra."
"Ne znam."
"Znate vi, znate; ali nemate, da otvoreno kažem, muda da uhvatite
bika za rogove."
U tom času umornim korakom priđe nam kondukter žonglirajući
čačkalicom koju je micao ovamo-onamo među zubima spretno kao
cirkusant.
176
"Oprostite, ali gospođe pitaju možete li se pristojnije izražavati."
"Poserem se ja na to", odgovori Fermin glasno.
Kondukter se okrenu u smjeru triju dama i slegnu ramenima dajući
do znanja da je učinio što je mogao, ali neće se upuštati u svađu zbog
pitanja semantičke korektnosti.
"Ljudi nemaju svoj život pa guraju nos u tuđi", odbrusi Fermin. "O
čemu smo ono govorili?"
"O mome nedostatku hrabrosti."
"Upravo tako. Kroničan slučaj. Poslušajte vi mene. Idite toj svojoj
curi, jer život prođe u tren, posebice onaj dio koji vrijedi živjeti. Vidjeli
ste što je rekao svećenik. Sad ga vidiš, sad ga ne vidiš."
"Ali ona nije moja cura."
"E, pa onda je osvojite da vam je drugi ne odvede, posebice ne taj
kositreni vojnik."
"Govorite kao da je Bea trofej."
"Ne, nego blagoslov", ispravi me Fermin. "Slušajte, Daniele. Sudbina
obično čeka već iza ugla. Kao lopov, kurva ili prodavač srećaka: njezina
tri najčešća utjelovljenja. Ali u kućne posjete ne ide. Treba učiniti tih
nekoliko koraka."
Ostatak puta posvetih razmišljanju o tom filozofskom biseru, dok je
Fermin još malo odrijemao, za što je imao napoleonski talent. Siđosmo
iz autobusa na uglu Ulice Gran Via i Setnice Gracia, pod pepeljastim
nebom koje je gutalo dnevnu svjetlost. Zakopčavši se do grla, Fermin je
izjavio da iz ovih stopa ide u svoj pansion jer se mora dotjerati za
sastanak s Bernardom.
"Morate shvatiti, s poglavito skromnim imidžom kakav ja gajim,
toaleta ne traje manje od devedeset minuta. Nema slike bez prilike; to je
na žalost istina u ovome prijetvornom svijetu. Vanitaspeceata mundi."
Ispratih ga pogledom prema Ulici Gran Via. Nisi ga imao što vidjeti,
tog čovječuljka umotanog u sivi kaput koji je vijorio kao poderana
zastava na vjetru. Uputih se prema kući, gdje sam namjeravao odabrati
neku dobru knjigu i sakriti se od ostatka svijeta. Skrenuvši za ugao Puerte
del Angel i Ulice sv. Ane, srce mi najednom poskoči. Fermin je, kao i
uvijek, imao pravo. Sudbina me čekala pred knjižarom u kostimu od sive
vune, novim cipelama i svilenim čarapama, i promatrala je svoj odraz u
zrcalu.
"Tata misli da sam na podnevnoj misi", reče Bea ne dižući pogleda sa
svoga odraza.
177
"Kao da jesi. Ovdje, na manje od dvadeset metara, u crkvi sv. Ane,
već od devet traje bogoslužje."
Razgovarali smo kao dva stranca koji su se slučajno sreli pred
izlogom, tražeći se očima u staklu.
"Nije mi do šale. Morala sam uzeti nedjeljni letak da vidim o čemu
će govoriti propovijed. Poslije će tražiti da mu sve detaljno prepričam."
"Tvoj otac misli na sve."
"Zakleo se da će ti polomiti noge."
"Najprije mora saznati tko sam. A dok su mi još čitave, trčim brže od
njega."
Bea me promatrala napeto, pogledavajući prolaznike koji su
promicali nama iza leđa u oblacima sivila i vjetra.
"Ne znam čemu se smiješ", reče. "On to misli ozbiljno."
"Ne smijem se. Umirem od straha. Ali veselim se što te vidim."
Smiješak na pola koplja, nervozan, letimičan.
"I ja", prizna Bea.
"Govoriš to kao da je neka bolest."
"Još gore. Mislila sam, ako te vidim na dnevnom svjetlu, možda ću
se urazumiti." Pitao sam se je li to kompliment il' osuda.
"Ne smiju nas vidjeti zajedno, Daniele. Ne ovako, nasred ulice."
"Ako želiš, možemo ući u knjižaru. U stražnjem prostoru imam lonac
za kavu i..."
"Ne. Ne želim da me itko vidi da ovamo ulazim ili odavde izlazim.
Ako me tko sada vidi kako razgovaram s tobom, uvijek mogu reći da sam
se slučajno srela s najboljim prijateljem svoga brata. Ako nas dvaput vide
zajedno, dat ćemo povoda sumnji."
Uzdahnuh.
"A tko bi nas vidio? Koga se tiče što mi činimo?"
"Ljudi uvijek vide ono što ih se ne tiče, a moj tata poznaje pola
Barcelone."
"Zašto si me onda došla ovdje pričekati?"
"Nisam te došla čekati. Došla sam na misu, sjećaš se? Sam si to
rekao. Na dvadeset metara odavde..."
"Plašiš me, Bea. Lažeš bolje i od mene."
"Ti me ne poznaješ, Daniele."
"To kaže i tvoj brat."
Naši pogledi susretoše se u odrazu.
178
"Ti si mi one noći pokazao nešto što nikad nisam vidjela", prošaptala
je Bea. "Sada sam ja na redu."
Nabrah čelo, zaintrigiran. Bea otvori torbicu, izvadi presavijenu
karticu i pruži mi je.
"Nisi ti jedini koji poznaje tajne Barcelone, Daniele. Imam za tebe
iznenađenje. Čekam te na ovoj adresi danas u četiri. Nitko ne smije znati
da smo se ondje dogovorili."
"Kako ću znati da sam došao na pravo mjesto?"
"Znat ćeš."
Pogledah je iskosa, moleći se da mi se ne ruga.
"Ako ne dođeš, shvatit ću", reče Bea. "Shvatit ću da me više ne želiš
vidjeti."
Ne dopustivši mi da odgovorim, Bea se okrenu i laganim korakom
udalji prema Rambli. Ostadoh stajati s karticom u ruci i riječima na vrhu
jezika, slijedeći je pogledom sve dok se njezina silueta nije stopila sa
sivom polutamom koja je prethodila oluji. Razmotah papirić. Unutra,
plavom olovkom, bila je napisana adresa koju sam dobro poznavao.
Avenija Tibidabo 32



30 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 4:53 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
27.
Oluja nije pričekala sumrak da bi pokazala zube. Prve munje sustigle
su me ubrzo nakon što sam sjeo na autobus linije 22. Kad smo skrenuli za
ugao Molina i počeli se penjati Ulicom Balmes grad se ocrtavao ispod
zavjese od tekućeg baršuna, podsjećajući me da se nisam sjetio čak ni
uzeti bijedni kišobrančić.
"Za ovo treba imati hrabrosti", promumljao je vozač kad sam zatražio
da stane.
Bilo je već četiri i deset kad me autobus ostavio usred ničega na
kraju Ulice Balmes, na milost i nemilost oluji. S druge se strane Avenija
Tibidabo stapala s vodenom izmaglicom ispod olovnog neba.
Nekoliko minuta kasnije, mokar do gole kože i tresući se od
hladnoće, zaustavih se ispod neke veže kako bih došao do daha.
Pogledom obuhvatih ostatak puta. Ledeni dah oluje navlačio je sivu
koprenu koja je zastirala sablasne obrise palača i zdanja utonulih u maglu.
Među njima dizalo se mračno i osamljeno zdanje palače Aldava, usidreno
među lelujavim krošnjama. Maknuh mokru kosu koja mi je padala u oči i
potrčah u tom smjeru, prelazeći pustu aveniju.
Vratašca na ogradi klatila su se na vjetru. Malo dalje prostirala se
zavojita stazica koja se penjala sve do velikoga zdanja. Provukoh se kroz
179
vratašca i uđoh na imanje. Među gustišem su se nazirala podnožja
nemilosrdno porušenih kipova. Približivši se kući, primijetih da je jedan
kip, lik anđela osvetnika, odbačen u vodoskok na rubu vrta. Silueta od
pocrnjela mramora blistala je kao duh ispod površine vode koja je curila
preko ruba bazena. Ruka plamenog anđela izranjala je iz vode; optužujući
prst, šiljast poput bajunete, pokazivao je u smjeru kućnih ulaznih vrata.
Učini mi se da su vrata od rezbarene hrastovine odškrinuta. Gurnuh vrata
i kročih u golem primaći salon čiji su zidovi lelujali pod mekim dodirom
svijeće.
"Mislila sam da nećeš doći", reče Bea.
Njezina silueta ocrtavala se u hodniku utonulom u polutamu, urezana
u mrtvačkom svjetlu galerije koja se otvarala u dnu. Sjedila je na stolcu
uza zid sa svijećom do nogu.
"Zatvori vrata", reče ne ustajući. "Ključ je u bravi."
Pokorih se. Brava škljocnu s grobničkim odjekom. Čuo sam Beine
korake kako mi se približavaju iza leđa i osjetio njezin dodir na mokroj
odjeći.
"Ti dršćeš. Je li to od straha ili hladnoće?"
"Još nisam odlučio. Zašto smo tu?"
Nasmiješi se u polutami i uhvati me za ruku.
"Zar ne znaš? Mislila sam da ćeš pogoditi."
"Ovo je kuća obitelji Aldava, samo toliko znam. Kako si uspjela ući i
kako si znala...?"
"Dođi, zapalit ćemo vatru da se ugriješ."
Povela me kroz hodnik sve do galerije koja je gledala na unutarnje
dvorište kuće. Salon se uzdizao mramornim stupovima i golim zidovima
koji su gmizali sve do mjestimično urušena stropa ukrašena štukaturama.
Vidjeli su se obrisi slika i zrcala koji su nekoć davno pokrivali zidove,
baš kao i tragovi namještaja na mramornome podu. Na drugom kraju
salona bilo je ognjište s nekoliko naslaganih cjepanica. Kraj žarača je
stajala hrpa starih novina. Zrak iz dimnjaka mirisao je na nedavno paljenu
vatru i ugljen. Bea kleknu pred ognjište i poče slagati listove novina
među cjepanice. Izvadila je šibicu i zapalila ih, hitro potpirivši plamenu
krunu. Beine ruke razmicale su drva vješto i iskusno. Pomislih da
vjerojatno misli kako umirem od znatiželje i nestrpljenja, ali odlučih da
ću glumiti nonšalanciju kako bi joj bilo jasno da je, ako se želi sa mnom
igrati misterija, unaprijed na gubitku. Ali na njezinu licu sjao je
180
pobjedonosni osmijeh. Možda moje uzdrhtale ruke nisu pridonosile
uvjerljivosti moje glume.
"Često dolaziš ovamo?" upitah.
"Danas mi je prvi put. Jesam li te zainteresirala?"
"Blago."
Kleknula je pred vatru i raširila čistu deku koju je izvadila iz platnene
torbe. Mirisala je na lavandu.
"Hajde, sjedni tu, kraj vatre, nemoj zbog mene dobiti upalu pluća."
Toplina razbuktale vatre vratila me u život. Bea je u tišini promatrala
plamen, kao očarana.
"Hoćeš li mi reći u čemu je tajna?" upitah naposljetku.
Bea uzdahnu i sjede na jedan od stolaca. Ja se i dalje nisam micao od
vatre, gledajući kako se para diže iz moje odjeće kao duša koja leti u
nebo.
"Kuća koju ti zoveš palačom Aldaya ima svoje pravo ime. Zove se
'Anđeo magle', ali za to ne zna gotovo nitko. Tvrtka moga oca već
petnaest godina pokušava prodati ovo imanje, ali neuspješno. Neki dan,
dok si mi pričao priču o Julianu Caraxu i Penelope Aldaya, nisam to
povezala. Kasnije te noći kod kuće spojila sam to i sjetila se da sam znala
čuti tatu kako govori o obitelji Aldaya, i o ovoj kući. Jučer sam otišla do
tatina ureda i njegov tajnik Casasus ispričao mi je cijelu priču. Jesi li znao
da ovo zapravo nije bila njihova službena rezidencija nego jedan od
njihovih ljetnikovaca?"
Odmahnuh glavom.
"Dom obitelji Aldaya bila je palača koja je 1925. srušena da bi se
izgradila stambena zgrada, na križanju današnjih ulica Bruch i Mallorca,
projektirao ju je Ruig i Cadafalch po nalogu Penelopinog i Jorgeovog
djeda Simona Aldaye, 1896., kad su ondje bila samo polja i kanali za
navodnjavanje. Najstariji sin obiteljskog patrijarha Simona, gospodin
Ricardo Aldaya, kupio je kuću pred kraj devetnaestog stoljeća od nekog
zanimljivog lika za smiješnu cijenu, jer je kuća bila na zlu glasu. Casasus
mi je rekao da je ukleta i da se ni prodavači nisu usuđivali pokazati kuću
kupcima, nego bi izbjegavali tu obvezu pod bilo kojom izlikom..."



31 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 4:54 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
28.
Toga popodneva, dok mi se u tijelo polako vraćala toplina, Bea mi je
ispričala priču o tome kako je "Anđeo magle" došao u ruke obitelji
Aldaya. Bila je to škakljiva melodrama dostojna pera samoga Juliana
min@
181
Caraxa. Kuću je 1899. sagradila arhitektonska tvrtka Nauli, Martorell i
Bergada, za uspješna i ekscentrična katalonskog financijera po imenu
Salvador Jausa, koji će u njoj živjeti samo godinu dana. Moćnik, siroče
od šeste godine i čovjek skromna podrijetla, najveći dio svoga bogatstva
stekao je na Kubi i u Portoriku. Govorilo se da je imao svoje prste u
spletki oko pada Kube i ratu sa Sjedinjenim Američkim Državama, kada
su izgubljene posljednje kolonije. Iz Novoga svijeta donio je i više od
novca: s njim su doputovale i njegova sjevernoamerička supruga, blijeda i
krhka damica iz philadelphijskoga visokog društva koja nije znala ni riječ
španjolskoga, te sluškinja, mulatkinja koja mu je služila od prvih godina
na Kubi, i koja je doputovala s majmunom u kavezu u kostimu harlekina i
sedam škrinja prtljage. Isprva su se smjestili u nekoliko soba u hotelu
Colon na Katalonskom trgu, čekajući da nadu rezidenciju koja će
odgovarati ukusu i željama g. Jausaa.
Nitko ni na tren nije posumnjao da je sluškinja, crnoputa ljepotica
obdarena očima i stasom koji su prema onodobnim društvenim
kronikama izazivali ubrzani rad srca, zapravo njegova ljubavnica i
učiteljica u nedopuštenim i neizrecivim užicima. Samo se po sebi
razumjelo da je usto bila i vještica i vračara. Zvala se Marisela, ili ju je
barem tako zvao Jausa, a njezina pojava i zagonetno držanje ubrzo su
postali omiljena tema razgovora na okupljanjima što su ih priređivale
dame iz visokog društva kako bi degustirale piškote i ubile vrijeme i
jesensku melankoliju. Na tim sjedjeljkama počele su kružiti nepotvrđene
glasine da afrička ženka, po izravnom uzoru na pakao, opći ozgor
mužjaka, što će reći jaše ga kao kobila koja se tjera, što nužno znači bar
pet ili šest smrtnih grijeha. Nije nedostajalo onih koji su pisali biskupu,
tražeći pred takvim zlom specijalni blagoslov i zaštitu za neokaljanu
snježnobijelu dušu svih dobrostojećih obitelji u Barceloni. Da stvar bude
gora, Jausa je imao obraza nedjeljom prije podne kočijom izići u šetnju sa
svojom ženom i s Mariselom, pružajući tako prizor babilonskog razvrata
očima svakog neiskvarenog mlaca koji je mogao naići Setnicom Gracia
na putu na veliku misu. Čak su i novine izvijestile o oholom i gordom
pogledu crnkinje, koja je promatrala barcelonsku javnost "kao što bi
kraljica džungle promatrala gomilu Pigmejaca".
U to vrijeme modernistička groznica već bijaše zahvatila Barcelonu,
ali Jausa je jasno naložio arhitektima koje je unajmio za svoj novi dom da
on želi nešto drukčije. U njegovu rječniku "drukčije" je bio najbolji od
svih epiteta. Jausa se godinama šetkao ispred niza neogotičkih zdanja
182
koja su veliki američki industrijski magnati izgradili na dijelu Pete
avenije između 58. i 72. ulice, pred ulazom u Central Park. Zanesen
američkim snovima, financijer nije želio slušati one koji su se zalagali za
gradnju u skladu s tadašnjom modom i običajima, kao što nije želio ni
zakupiti ložu u Liceu, što se smatralo obvezatnim, nazivajući tu operu
Babilonom za gluhake i mravinjakom neotesanaca. On je želio da
njegova kuća bude izvan grada, na tada još relativno pustu području
Avenije Tibidabo. On želi Barcelonu promatrati iz daljine, govorio je.
Jedino društvo koje je zatražio bio je vrt napučen kipovima anđela koji su
se prema njegovim nalozima što ih je prenosila Marisela, imali nalaziti na
vrhovima šesterokrake zvijezde, ni više ni manje. Odlučan provesti svoje
planove do kraja, i škrinja punih novca koji će mu ispuniti svaki hir,
Salvador Jausa poslao je svoje arhitekte na tri mjeseca u New York kako
bi dobro proučili snolike strukture podignute da u njima stanuje komodor
Vanderbilt, obitelj Astor, Andrew Carnegie i ostalih pedeset zlatnih
obitelji. Naložio im je da se srode sa stilom i tehnikama arhitektonske
tvrtke Stanford, White & McKim i upozorio ih da mu ne dolaze na vrata s
projektom po ukusu onih koje je nazivao "mesarima i tvorničarima
puceta".
Godinu dana kasnije trojica arhitekata pojavila su se u
raskošnim odajama hotela Colon sa zgotovljenim projektom. Jausa, u
društvu mulatkinje Marisele, saslušao ih je šutke i na kraju prezentacije
upitao koliko traže da kuću dovrše za šest mjeseci. Frederic Martorell,
glavni partner u tvrtki, pročistio je grlo i iz pristojnosti zapisao neku
svotu na papir te ga pružio magnatu. Ovaj je ne trepnuvsi ispisao ček na
cjelokupan iznos i otpustio delegaciju uz odsutan pozdrav. Šest mjeseci
kasnije, u srpnju 1900., Jausa, njegova supruga i sluškinja Marisela uselili
su se u kuću. U kolovozu iste godine obje će žene biti mrtve, a policija će
Salvadora Jausaa pronaći u šoku, gola i lisičinama svezana za naslonjač u
radnoj sobi. U izvješću narednika koji je vodio slučaj spominjalo se da su
zidovi u cijeloj kući bili poprskani krvlju, da su kipovi anđela oko vrta
bili osakaćeni, a lica im obojena u stilu plemenskih maski, i da su na
stubištima pronađeni ostaci crnih voštanica. Istraga je potrajala osam
mjeseci. Salvador Jausa dotad je već izgubio dar govora.
Policijska istraga zaključila je sljedeće: sve je ukazivalo na to da su
Jausa i njegova supruga otrovani nekim biljnim ekstraktom koji im je
poslužila Marisela, u čijim je odajama pronađeno više bočica te tvari. Iz
nekog razloga Jausa je preživio trovanje, iako su nuspojave bile strašne,
183
jer je postupno izgubio i govor i sluh, ostao djelomice paraliziran i
ostatak života proveo u neprekidnoj agoniji i užasnim bolovima. Njegova
supruga pronađena je u svojoj sobi, ispružena na krevetu bez ičega na
sebi osim svojih dragulja i briljantne narukvice. Policija je vjerovala da je
Marisela, nakon što je zločin bio počinjen, prerezala vene nožem i obišla
cijelu kuću prskajući svojom krvlju zidove hodnika i soba sve dok i sama
nije pala mrtva u svojoj sobi u potkrovlju. Motiv je, prema policiji, bila
ljubomora. Čini se da je u trenutku smrti magnatova žena bila trudna.
Marisela, kako se govorilo, na gospodaričinu je golu trbuhu vrućim
crvenim voskom nacrtala lubanju. Baš kao usta Salvadora Jausaa, slučaj
je zauvijek zapečaćen nekoliko mjeseci kasnije. Visoko barcelonsko
društvo komentiralo je kako se u povijesti grada nikada nije dogodilo
ništa slično, te da kolonijalni bogataši i ostala bagra iz Amerike
upropaštavaju moralno tkivo Zemlje. Iza zatvorenih vrata mnogi su
likovali što je ekscentričnostima Salvadora Jausaa došao kraj. Kao i
obično, prevarili su se: bio je to tek početak.
Policija i Jausaovi odvjetnici brže-bolje zaključili su slučaj, ali sam
kolonijalac Jausa želio je nastaviti. Nekako u to doba upoznao je Ricarda
Aldayu, tada već perspektivnog industrijalca s reputacijom zavodnika i
čovjeka lavljeg temperamenta, koji je ponudio da će otkupiti imanje s
nakanom da ga demolira i preproda za suho zlato, jer je vrijednost
zemljišta u toj zoni nezaustavljivo rasla. Jausa nije pristao na prodaju, ali
pozvao je Ricarda Aldayu da ga posjeti u kući kako bi mu pokazao ono
što je nazvao znanstvenim i spiritističkim eksperimentom. Od završetka
istrage nitko nije ulazio na imanje. Ono što je Aldaya unutra zatekao
ostavilo ga je bez riječi. Jausa je bio čovjek pomračena uma. Mračna
sjena Mariseline krvi i dalje je prekrivala zidove. Jausa bijaše
unajmio izumitelja i pionira najmodernije tehnološke inovacije,
kinematografa. Zvao se Fructuos Gelabert, i pristao je na Jausaove
zahtjeve u zamjenu za sredstva potrebna da izgradi kinematografske
studije u regiji Valles, uvjeren da će tijekom dvadesetog stoljeća pokretne
slike zamijeniti organiziranu religiju. Kako se činilo, Jausa je bio uvjeren
da duh crnkinje Marisele i dalje obitava u kući. Tvrdio je da osjeća
njezinu prisutnost, njezin glas i miris, pa čak i njezin dodir u mraku.
Čuvši takve priče, posluga je glavom bez obzira pobjegla u potragu za
manje stresnim radnim mjestima u obližnjoj četvrti Sarria, gdje također
nije nedostajalo palača i obitelji nesposobnih da same napune kantu vode
ili pokrpaju vlastite čarape.
184
Jausa je tako ostao sam sa svojom opsesijom i svojim nevidljivim
prikazama. Ubrzo je zaključio kako je rješenje u tome da ono što je
nevidljivo učini vidljivim. Bogataš je već imao prilike vidjeti rezultate
izuma kinematografa u New Yorku, i s pokojnom je Mariselom dijelio
mišljenje da kamera usisava dušu, kako objekta koji se snima tako i
onoga koji promatra. U skladu s takvim razmišljanjima bijaše Fructuosu
Gelabertu naložio da snimi metre i metre filma u hodnicima Anđela
magle ne bi li uočio znakove i vizije s drugog svijeta. Unatoč krsnom
imenu glavnoga tehničara Fructuosa, pokušaji nisu urodili plodom.
Sve se promijenilo kad je Gelabert obznanio da je primio pošiljku
novog i iznimno osjetljivog filma iz tvornice Thomasa Edisona u Menlo
Parku, država New Jersev, koji je omogućavao snimanje scena u uvjetima
slabe osvijetljenosti, nešto nečuveno u to doba. Nikad do kraja
rasvijetljenom tehnikom jedan je od Gelabertovih pomoćnika u
laboratoriju prolio na pliticu za razvijanje pjenušavo vino sorte Xarelo,
podrijetlom iz regije Penedes, i kao rezultat kemijske reakcije na tako
tretiranom filmu počeli su se stvarati čudnovati oblici. To je bio film koji
je Jausa želio pokazati Ricardu Aldayi one noći kad ga je pozvao u svoju
kuću duhova na broju 32 Avenije Tibidabo.
Kad je Aldaya sve to čuo, pretpostavio je da je Gelabert u strahu od
gubitka Jausaove novčane potpore pribjegao lukavstvu kako bi održao
interes svoga pokrovitelja. No Jausa ni najmanje nije sumnjao u
vjerodostojnost rezultata. Štoviše, gdje su drugi vidjeli samo mutne
oblike i sjene, on je vidio duše. Kleo se da nazire Mariselinu siluetu
kako poprima oblik na pokrovu, sjenu koja se pretvara u vukodlaka
i hoda na dvije noge. Ricardo Aldaya zamijetio je tijekom projekcije tek
goleme mrlje, i usto je tvrdio da i film i tehničar koji pokreće projektor
smrde po vinu i drugim omamljujućim, ali zemaljskim pićima. No ipak
je kao mudar poslovni čovjek naslutio da cijelu situaciju može
preokrenuti sebi u korist. Ludi milijunaš, osamljen i opsjednut idejom da
na filmu uhvati ektoplazme, bio je idealna žrtva. Stoga mu je dao za
pravo i ohrabrio ga da nastavi sa svojim pothvatom. Tjednima su Gelabert
i njegovi ljudi snimali kilometre filma te ih razvijali u različitim
tankovima s kemijskim otopinama tekućina za razvijanje razrijeđenima
likerom Aromas iz Montserrata, blagoslovljenima crnim vinom iz župe
Ninot i najrazličitijim cavasima iz tarragonškog vinogorja. Između dviju
projekcija Jausa je prebacivao punomoći, potpisivao autorizacije i
prepuštao kontrolu nad svojim financijskim pričuvama Ricardu Aldayi.
185
Jausa je nestao jedne olujne noći u studenome iste godine. Nitko nije
doznao što se s njime dogodilo. Činilo se da je upravo razvijao jedan od
specijalnih Gelabertovih filmova kada ga je snašla neka nesreća. Ricardo
Aldaya naložio je Gelaberru da razvije spomenutu filmsku vrpcu, i nakon
što ju je nasamo odgledao, osobno ju je zapalio i tehničaru predložio da
cijelu stvar zaboravi te svoj prijedlog potkrijepio čekom na neupitno
izdašnu svotu. Tada je Aldaya već kontrolirao većinu posjeda u
vlasništvu nestaloga Jausaa. Neki su govorili da se po njega iz pakla
vratila pokojna Marisela. Drugi su tvrdili da je nekoliko mjeseci nakon
toga prosjak veoma nalik na pokojnoga milijunaša viđen u parku
Ciudadela, sve dok ga neka crna kočija s navučenim zastorima nije usred
bijela dana pregazila i odjurila bez zaustavljanja. Tada je već bilo kasno:
crna legenda o kući, baš kao i pošast kubanskog sona u gradskim plesnim
salonima, više se nisu mogle zaustaviti.
Nekoliko mjeseci kasnije g. Ricardo Aldaya preselio je svoju obitelj
u kuću u Aveniji Tibidabo, gdje se za dva tjedna rodila njihova najmlađa
kći Penelope. U slavu toga događaja Ricardo Aldaya je kuću prekrstio u
Vilu Penelope. Ali novo ime nikada nije uhvatilo korijen. Kuća je imala
svoj karakter, i bila je imuna na utjecaj novih gospodara. Novi stanari
žalili su se na cjelonoćne šumove i udaranje o zid, nagli miris truleži i
ledene zračne struje koje su lutale kućom kao nemirni stražari. To golemo
zdanje bilo je poput riznice raznoraznih tajni.
Imalo je dvostruki podrum, s još nerabljenom kriptom na donjoj
razini, a na gornjoj je bila kapelica kojom je dominirala golema figura
Krista na višebojnom križu, prema mišljenju sluga neobično nalik na
Rasputina, popularnu figuru toga doba. Knjige u knjižnici uvijek bi
iznova osvanule poredane drugim redom, ili okrenute naopačke. Na
trećem katu nalazila se spavaća soba koja se nije rabila zbog
neobjašnjivih vlažnih mrlja koje su se pojavljivale na zidovima i koje kao
da su tvorile nejasna lica, a svježe cvijeće uvenulo bi u roku od nekoliko
minuta i stalno se čuo zuj muha, iako ih je bilo nemoguće vidjeti.
Kuharice su se klele da određene namirnice, poput šećera, nestaju iz
smočnice kao čarolijom, i da se mlijeko za mladog mjeseca boji u crveno.
Katkad bi na vratima nekih soba pronalazili mrtve ptice ili male glodavce.
Ili bi nestajali predmeti, posebice dragulji, puceta s odjeće iz ormara i
ladica. Katkad bi se nestali predmeti mjesecima poslije misteriozno
pojavili u nekom zabačenom kutu kuće, ili zakopani u vrtu. No najčešće
ih više nikada ne bi pronašli.
186
G. Ricardo sve je te incidente pripisivao neslanim šalama i kratkoj
pameti imućnih dokoličara. Prema njegovu mišljenju, tjedan dana posta
izliječilo bi cijelu obitelj od takvih strahova. Ono što nije primao tako
filozofski bile su krađe nakita njegove gospođe supruge. Više od pet
sluškinja dobile su otkaz kad su različiti komadi nakita nestali iz
gospođine škrinjice, iako su se sve kroza suze klele da su nevine. Oni
pronicaviji bili su skloni mišljenju da misterija nema, i da razlog valja
tražiti u nesretnoj navadi g.Ricarda da se oko ponoći uvlači u spavaonice
mladih sluškinja u potrazi za malo izvanbračne razbibrige. Njegova je
reputacija na tom polju bila gotovo jednako legendarna kao i
njegovo bogatstvo, i govorilo se da će se, nastavi li tim tempom, njegovi
nezakoniti potomci ubrzo organizirati u sindikat. No nisu nestajali samo
dragulji. S vremenom je obitelj izgubila i životnu radost.
Obitelj Aldaya nikada nije bila sretna u toj kući koju je g. Ricardo
stekao pod mutnim okolnostima. Gđa Aldaya neprestano je preklinjala
muža da proda imanje i da se presele u neku gradsku vilu, čak i da se
vrate u palaču koju je Puig i Cadafalch izgradio za djeda Simona,
rodonačelnika obitelji. Ricardo Aldaya za to nije htio ni čuti. Kako je
najčešće bio na putu ili u obiteljskim tvornicama, nije vidio u čemu je
problem s kućom. U jednoj se prigodi maleni Jorge izgubio u kući, i na
osam sati izgubio mu se svaki trag. Očajna majka i posluga
neuspješno su ga tražili. Kad se dječak pojavio, blijed i ošamućen,
rekao je da je sve vrijeme bio u knjižnici u društvu neke tajanstvene crne
žene koja mu je pokazivala stare fotografije i rekla kako je svim ženama
iz obitelji suđeno da umru u toj kući kako bi okajale grijehe svojih
muževa. Tajanstvena dama čak je malenome Jorgeu otkrila datum smrti
njegove majke: 12. travnja 1921. Ne treba reći da navodna crna dama
nikada nije pronađena, iako je godinama kasnije gđa Aldaya nađena kako
beživotno leži na postelji svoje sobe u zoru 12. travnja 1921. Sav njezin
nakit bio je nestao. Kad su isušili bunar u dvorištu, jedan od slugu našao
ga je kako leži na blatnome dnu, pored lutke koja je pripadala njezinoj
kćeri Penelope.
Tjedan dana kasnije g. Ricardo Aldaya odlučio je riješiti se kuće.
Tada je njegovo financijsko carstvo već bilo na izdisaju, i ljudi su
govorili da je za sve kriva ta ukleta kuća koja navlači nesreću na sve
svoje stanare. Drugi, oprezniji, samo su napominjati da Aldaya nikad nije
razumio tržišna kretanja i da je za života uspio jedino upropastiti posao
koji je utemeljio stari Simon. Ricardo Aldaya objavio je da odlazi iz
187
Barcelone i s obitelji se seli u Argentinu, gdje njegova tekstilna industrija
pliva u blagostanju. No mnogi su smatrali da zapravo bježi od neuspjeha i
sramote.
Godine 1922. Anđeo magle ponuđen je na prodaju po smiješno
niskoj cijeni. Isprva je bilo mnogo zainteresiranih kupaca, koliko zbog
zloglasnosti kuće toliko zbog rastućeg prestiža te četvrti, ali nijedan
potencijalni kupac nakon posjeta kući nije iznio ponudu. Godine 1923.
palača je zapečaćena.
Vlasništvo nad imanjem preuzeli su Aldayini vjerovnici, društvo za
prodaju nekretnina koje je kuću kanilo prodati, srušiti ili učiniti s njom
nešto treće. Kuća se godinama prodavala, ali tvrtka nije uspjela naći
kupca. Spomenuto društvo, Botell i Llofre d.o.o., bankrotiralo je 1939.,
nakon što su dva glavna partnera pod nikad razjašnjenim okolnostima
dospjeli iza rešetaka, a kad su obojica 1940. godine nesretnim slučajem
preminuli u zatvoru San Vicens, sebi ju je pripojio neki financijski
konzorcij iz Madrida, među čijim su dioničarima bila tri generala, jedan
švicarski bankar i izvršni ravnatelj tvrtke, g. Aguilar, otac moga prijatelja
Tomasa i Bein otac. Unatoč svim promotivnim pokušajima, nijedan agent
g. Aguilara nije uspio kuću plasirati na tržište, čak ni po cijeni mnogo
manjoj od tržišne vrijednosti. Deset godina nitko nije nogom stupio u tu
kuću.
"Sve do danas", reče Bea, i opet utonu u šutnju.
S vremenom se bijah navikao na njezine šutnje, kada bi odlutala
nekamo daleko, sa zanesenim pogledom i glasom koji se gasi.
"Htjela sam ti pokazati ovo mjesto, znaš? Htjela sam te iznenaditi.
Kad sam saslušala Casasusa, rekla sam sama sebi da te moram dovesti
ovamo, jer je ovo dio tvoje povijesti, Caraxove i Penelopinc. Uzela sam
ključ iz očevog ureda. Nitko ne zna da smo ovdje. Ovo je naša tajna.
Htjela sam je podijeliti s tobom. I pitala sam se hoćeš li doći."
"Znala si da hoću." Nasmiješila se kimajući.
"Mislim da se ništa ne događa slučajno. Da u pozadini svega stvari
imaju svoj tajni plan, iako ga mi možda ne razumijemo. Kao onda kad si
našao roman Juliana Caraxa na Groblju zaboravljenih knjiga, ili to što
smo ti i ja sada ovdje, u kući koja je pripadala Aldayama. Sve je dio
nečega što ne možemo razumjeti, ali jače je od nas."
Dok je Bea govorila, moja je ruka nespretno skliznula do njezina
gležnja i stala se penjati prema koljenu. Ona ju je gledala kao da je riječ o
188
kukcu koji joj plazi po nozi. Upitao sam se što bi Fermin učinio u tom
času. Gdje je njegova mudrost sada kad mi najviše treba? "Tomas kaže da
nikad nisi imao curu", reče Bea, kao da to sve objašnjava.
Povukoh ruku i spustih pogled, poražen. Činilo mi se da se Bea
osmjehuje, ali nisam se usuđivao provjeriti.
"Za takvog šutljivca, tvoj brat je poprilično blebetalo. Što još kažu o
meni dnevne novosti?"
"Kaže da si godinama bio zaljubljen u ženu stariju od sebe i da ti je
to iskustvo slomilo srce."
"Tom mi je prilikom stradala samo usnica i ponos."
"Tomas kaže da otad više nisi izišao ni s jednom djevojkom jer ih sve
uspoređuješ s tom ženom."
Dobričina Tomas i njegovi skriveni udarci.
"Zove se Clara", otkrih.
"Znam. Clara Barcelo."
"Poznaješ je?"
"Svi poznaju poneku Claru Barcelo. Ime je najmanje važno."
Na tren zašutjesmo gledajući kako vatra frca iskricama.
"Sinoć, kad sam se rastala od tebe, napisala sam pismo Pablu", reče
Bea.
Nešto mi zastade u grlu.
"Svome dečku potporučniku? Zašto?"
Bea iz džepića na bluzi izvadi omotnicu i pokaza mi je. Bila je
zatvorena i zapečaćena.
"U pismu mu pišem kako želim da se što prije vjenčamo, ako je
moguće već za mjesec dana, i zauvijek odemo iz Barcelone."
Sretoh se s njezinim neproničnim pogledom, sav uzdrhtao.
"Zašto mi to govoriš?"
"Jer želim da mi kažeš hoću li ga poslati ili ne. Zato sam te danas
zvala da dođeš, Daniele." Pogledah omotnicu koju je držala u rukama kao
neki ulog za okladu.
"Pogledaj me", reče.
Podigoh pogled i susretoh se s njezinim. Nisam nalazio odgovor. Bea
spusti oči i odšeta do krajnjeg ruba galerije. Jedna vrata vodila su do
mramorne balustrade koja je gledala na unutarnje dvorište kuće.
Promatrao sam njezinu siluetu kako se stapa s kišom. Krenuh za njom i
zaustavili je istrgnuvši joj omotnicu iz ruku. Kiša ju je šibala po licu,
spirala s njega suze i bijes. Odvedoh je natrag u unutrašnjost palače
189
i dovedoh do topla ognjišta. Izbjegavala je moj pogled. Uzeh omotnicu i
predah je plamenu. Promatrali smo pismo kako gori među žeravicom i
njegove stranice kako se pretvaraju u kolute plavog dima, jedna po jedna.
Bea kleknu kraj mene, sa suzama u očima. Zagrlili je i osjetih njezin dah
na svome vratu.
"Ne daj da padnem, Daniele", prošapta.
Najmudriji čovjek kojega sam ikad upoznao, Fermin Romero de
Torres, bijaše mi u jednoj prigodi objasnio da se nijedno iskustvo u životu
ne može usporediti s onim kada prvi put razodjeneš ženu.
Mudar kakav je već bio, nije mi lagao, ali nije mi ni rekao cijelu
istinu. Ništa mi nije rekao o onoj čudnoj drhtavici u rukama koja pretvara
svako puce, svaki zatvarač, u nadljudski izazov. Ništa mi nije rekao o toj
čaroliji blijede i ustreptale kože, o onom prvom dodiru usnica, ni o
opsjeni koja titra u svakoj pori kože. Ništa mi nije rekao o svemu tome jer
je znao da se to čudo događa samo jedanput, i da tada govori jezikom
tajni koje, čim se otkriju, iščezavaju zauvijek. Tisuću sam puta poželio
vratiti u sjećanje ono prvo popodne s Beom u kući na Aveniji Tibidabo,
kad se cijeli svijet oko nas utopio u mrmoru kišnih kapi. Tisuću sam se
puta želio vratiti i prepustiti uspomeni od koje mi je sada ostala samo
slika ukradena vrelini vatre. Bea, gola i blistava od kiše, ispružena kraj
vatre, otvorena pogleda koji me otad progoni. Nagnuli se nad nju i
vršcima prstiju dotakoh kožu njezina trbuha. Bea spusti vjeđe i nasmiješi
mi se, samouvjerena i snažna.
"Čini sa mnom što god želiš", prošapta.
Imala je devetnaest godina i život na usnicama.



32 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 4:54 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
29.
Već se bilo smračilo kad smo obavijeni plavkastim sjenama izišli iz
palače. Oluja se pretvorila u dašak ledene kišice. Htjedoh vratiti ključ, ali
Bea mi pogledom dade do znanja da ga zadržim. Spustismo se do Setnice
San Gervasio nadajući se da ćemo uhvatiti taksi ili autobus. Hodali smo u
tišini, čvrsto se držeći za ruke, i spuštenih pogleda.
"Ne mogu se vidjeti s tobom sve do utorka", reče Bea uzdrhtalim
glasom, kao da je najednom posumnjala u moju želju da je opet vidim.
"Čekat ću te ovdje", rekoh.
Nekako sam pretpostavio da će se svi moji sastanci s Beom
odigravati među zidovima te ruševine, jer ostatak grada ne pripada nama.
Čak mi se učinilo da čvrstina njezina stiska blijedi dok se udaljavamo
190
odande, da njegova snaga i toplina sa svakim korakom bivaju sve manje.
Stigavši do šetnice vidjeli smo da su ulice gotovo posve puste.
''Ovdje nećemo naći ništa", reče Bea. "Radije se spustimo po
Balmesu."
Krenusmo Ulicom Balmes odlučnim korakom, hodajući pod
krošnjama stabala kako bismo se zaštitili od kiše, a možda i od vlastitih
pogleda. Bea je časomice hodala brže, kao da me poteže. Načas mi se
učinilo da će potrčati ako joj pustim ruku. Moja mašta, još zasićena
dodirom i okusom njezina tijela, gorjela je od želje da je stjera u kut neke
klupice, da je ljubi, da joj šapće sve one gluposti zbog kojih bi svatko
drugi umro od smijeha na moj račun. Ali Bea više nije bila sa mnom.
Nešto ju je izjedalo iznutra, nijemo i bjelodano.
"Što ti je?" prošaptah.
Uzvratila mi je ranjenim osmijehom, osmijehom straha i samoće. U
tom času ugledah sebe njezinim očima: kao nevina dječarca koji misli da
je u sat vremena osvojio cijeli svijet, a još ne zna da ga može izgubiti za
minutu. Hodao sam dalje, ne očekujući odgovor. Napokon je nastupilo
buđenje. Ubrzo se začula prometna buka i zrak se poput mjehurića od
benzina zapalio vrelinom uličnih svjetiljki i semafora, i pred očima mi se
stvorio neki nevidljivi zid.
"Radije se ovdje rastanimo", reče Bea ispuštajući moju ruku.
Na uglu ulice nazirala su se svjetla taksija na stajalištu, poput
povorke krijesnica.
"Kako god želiš."
Bea se nagnu prema meni i ovlaš me poljubi u obraz. Kosa joj je
mirisala po vosku.
"Bea", zaustili, gotovo bez glasa, "ja te volim..."
Šutke odmahnu glavom, prekrivajući mi usta rukom kao da je moje
riječi bole.
"U utorak u šest, dogovoreno?" upita.
Opet kimnuh. Gledao sam je kako ulazi u taksi, gotovo kao
neznanku. Jedan od vozača, koji je očima linijskoga suca pratio cijeli
događaj, radoznalo me promatrao.
"Onda, šefe? Idemo doma?"
Uđoh u taksi bez razmišljanja. Taksistine oči odmjeravale su me u
zrcalu. Moje su gubile iz vida auto koji je odnosio Beu, dvije točke
svjetla koje su uronile u bunar tame.
191
San mi nije došao na oči sve dok zora po prozoru moje sobe nije
prolila stotinu tonova sive, svaki sumorniji od prethodnoga, probudio
me Fermin, koji je s crkvenog trga bacao kamenčiće u moj prozor.
Odjenuh prvo što sam dograbio i siđoh da mu otvorim. Fermin je bio pun
neizdrživa optimizma svojstvena marljivom ranoraniocu. Podigli smo
rešetke i izvjesili natpis OTVORENO.
"Krasne podočnjake imate, Daniele. Kao građevinski tereni. Vidi se
da ste macu doveli do vode." Vratili smo se u stražnju prostoriju i ja
opasah plavu pregaču, a njemu pružih njegovu, zapravo, srdito mu je
zavitlah. Fermin je uhvati u letu, prepredenjački se smiješeći.
"Bolje rečeno, voda je odnijela i macu i mene", odbrusih.
"Takve pjesničke figure ostavite za našega slavnog Ramona Gomeza
de la Sernu, njegove su dosta anemične. Da čujem, dakle."
"Što biste vi htjeli čuti?"
"Izbor prepuštam vama. Broj estocada ili počasnih krugova."
"Nisam raspoložen, Fermine."
"O, mladosti, cvijetu bedastoće! Nemojte se istresati na mene, imam
nove vijesti u našoj istrazi o vašem prijatelju Julianu Caraxu."
"Pretvorio sam se u uho."
Dobacio mi je onaj svoj pogled međunarodnog špijuna: jedna obrva
izvijena, druga na oprezu.
"E pa naime jučer, nakon što sam otpratio Bernardu kući, netaknute
časti ali s dvije dobre masnice na guzi, spopala me nesanica uslijed
svekolikog večernjeg štipkanja, što sam iskoristio tako da sam otišao do
jednog od informativnih centara barcelonskog podzemlja, što će reći do
krčme Eliodora Salfumana, poznatijega kao Mrzla Kara, smještene u
sumnjivom ali veselom lokalu u Ulici Sant Jeroni, ponosu i duši Ravala."
"Skratite, Fermine, za ime Božje."
"Upravo htjedoh. Dakle, kad sam tamo stigao, nakon što sam zadobio
povjerenje stalnih mušterija, starih drugova odvajkada, bacio sam se na
raspitivanje o našemu Miquelu Molineru, suprugu Mate Hari alias Nurije
Monfort, i navodnom gostu kažnjeničkih hotela naše općine."
"Navodnom?"
"S velikim N, jer valja reći da u ovom slučaju nema mjesta sumnji. Iz
iskustva pouzdano znam da kad je riječ o popisu zatvorskog stanovništva,
moji informatori u svetohrani kod Mrzle Kare pouzdaniji su od krvopija
iz palače pravde, te vam stoga mogu potvrditi, prijatelju Daniele, da nitko
ondje nije čuo ni za kakva Miquela Molinera, bilo u svojstvu zatvorenika,
192
posjetitelja ili živog čovjeka kao takvog u barcelonskim zatvorima
najmanje posljednjih deset godina."
"Možda je u nekom drugom zatvoru."
"Alcatrazu, Sing-Singu ili Bastilli. Daniele, žena vam je lagala."
"Pretpostavljam."
"Ne pretpostavljajte, prihvatite."
"I što sad? Miquel Moliner je slijepa ulica."
"Ili je Nuria vražja baba."
"Što predlažete?"
"Zasad moramo istražiti druge tragove. Ne bi bilo loše da posjetimo
onu bakicu, dobru vilu iz priče koju nam je podvalio sveti otac jučer prije
podne."
"Nemojte mi reći da sumnjate kako je i dadilja nestala."
"Ne, ali čini mi se kako je vrijeme da se ostavimo lažnih obzira i
prestanemo kucati na vrata kao da tražimo milostinju. U ovom slučaju
treba se uvući na stražnja vrata. Imam li vašu potporu?"
"Fermine, za mene je vaša riječ kao sveta misa."
"Onda počnite stresati prašinu s ministrantskog ruha, jer čim danas
zatvorimo, idemo u karitativni posjet baki iz doma sv. Lucije. A sada, da
čujem kako je prošlo jučer s mladom ždrebicom? Nemojte se sramiti, jer
sve što mi ne kažete izbit će vam u obliku prištića."
Uzdahnuli poraženo i priznah sve do posljednjeg detalja. Na kraju
priče, tog opisa egzistencijalne tjeskobe zaostalog školarca, Fermin me
iznenadi naglim i toplim zagrljajem.
"Vi ste zaljubljeni", promrmlja on ganuto, tapšući me po ramenu.
"Jadničak mali."
Te večeri izađosmo iz knjižare točno u sekundu, što nam je odmah
priskrbilo ledeni pogled moga oca, koji je počeo sumnjati da smo
umiješani u neke mutne poslove kad se toliko motamo naokolo. Fermin je
profrfljao neku besmislicu o neisporučenim narudžbama, pa smo hitro
klisnuli van. Znao sam da ću kad-tad morati dio cijele ove zbrke otkriti
ocu; koji će to dio biti, to je već bilo drugo pitanje.
Putem me Fermin izvijestio o mjestu na koje se bijasmo
uputili, upregnuvši sav svoj dar za senzacionalistički folklor. Ubožnica
svete Lucije bila je ustanova sumnjive reputacije koja je tavorila među
zidovima stare i ruševne palače u Ulici Moncada. Pratio ju je glas mjesta
negdje na pola puta između čistilišta i mrtvačnice s poražavajućim
sanitarnim uvjetima. Njezina je povijest bila u najmanju ruku neobična.
193
Od jedanaestog stoljeća bila je dom mnogim dobrostojećim obiteljima,
zatvoru, salonu za kurtizane, zbirci zabranjenih rukopisa, vojarni,
kiparskoj radionici, sanatoriju za gubavce i samostanu. Sredinom
devetnaestog stoljeća, praktički u ruševinama, palača je pretvorena u
muzej bogalja i cirkuskih nakaza pod palicom ekscentričnog impresarija
koji se predstavljao kao Laszlo de Vicherny, grof od Parme i privatni
alkemičar kuće Burbon, ali koji je zapravo bio, kako se pokazalo, neki
Baltasar Deulofeu i Carallot, rodom iz Esparragucre, žigolo i
profesionalni prevarant. Gorespomenuti dotičnik ponosio se
najbogatijom zbirkom ljudskih fetusa u različitim fazama
deformacije, konzerviranima u teglama s formaldehidom, te još
bogatijom kolekcijom uhidbenih naloga izdanih od strane pola europskih
i američkih policijskih uprava. Između ostalih je atrakcija Tenebrarij tako
je, naime, svoju kreaciju prekrstio Deulofeu, nudio spiritističke seanse,
crnu magiju, borbe s pjetlićima, štakorima, psima, debelim ženama,
invalidima te kombinirano, a ne smiju se zaboraviti ni kladionica, javna
kuća specijalizirana za sakate i kljaste, kockarnica, pravno i financijsko
savjetovalište, prodavaonica čarobnih napitaka, kazalište regionalnog
folklora, lutkarske predstave i parade striptizeta. O Božiću se davala
predstava o Kristovu rođenju, s glumačkom postavom iz muzeja i
plejadom prostitutki, o čemu se glas pronio sve do pokrajinskih granica.
Tenebrariju je posao cvao punih petnaest godina, sve dok se nije
otkrilo da je Deulofeu zaveo suprugu, kćer te punicu vojnog upravitelja
pokrajine, i to sve u tjedan dana. Potom je rekreativni centar i njegova
vlasnika snašla najcrnja nesreća. Prije nego što je Deulofeu uspio pobjeći
iz grada i preuzeti neki od svojih mnogobrojnih lažnih identiteta, odred
maskiranih plaćenika ulovio ga je u uličicama četvrti Santa Maria te ga
slijedom stvari objesio i zapalio u parku Ciudadela, da bi potom njegovo
tijelo ostavio da ga proždru divlji psi lutalice. Nakon dva desetljeća
zaborava, u kojem se razdoblju nitko nije potrudio ukloniti katalog
grozota nesretnoga Laszla, Tenebrarij je pretvoren u dobrotvornu
ustanovu i predan u ruke časnim sestrama.
"Sestre od smrtne kazne, ili nešto jednako morbidno", rekao je
Fcrmin. "Nevolja je što ljubomorno čuvaju tajnovitost toga mjesta nečista
savjest, rekao bih ja, što znači da ćemo se morati poslužiti lukavstvom
kako bismo se uvukli unutra."
U novija su se vremena stanari Ubožnice sv. Lucije regrutirali iz
redova umirućih, napuštenih staraca, duševnih bolesnika, ubogara i
194
pokojeg slučajnog svijetlog uma, koji su napučivali barcelonski
polusvijet. Na vlastitu sreću, većina ih nakon dolaska ne bi dugo
potrajala; ni životni uvjeti ni društvo nisu pogodovali dugovječnosti.
Prema Ferminu, pokojnici su bivali uklanjani tik pred zoru i na
posljednje su putovanje do zajedničke grobnice odnošeni u pokrivenim
kolima, daru neke tvrtke iz općine Hospitalet de Lobregat, koja je
proizvodila meso i sumnjive mesne prerađevine, i koja će se godinama
nakon toga naći usred nemila skandala.
"Sve ste to izmislili", pobunih se, preneražen takvim danteovskim
prikazom.
"Moja mašta nije tako bujna, Daniele. Čekajte pa ćete vidjeti. Ja sam
spomenutu ustanovu posjetio u nemiloj prigodi, ima tome već deset
godina, i mogu vam reći da je izgledala kao da im je unutarnje uređenje
radio vaš prijatelj Julian Carax. Šteta što nismo ponijeli lovorova lista da
zatomimo miomirise. Ali bit ćemo sretni već ako uđemo."
S takvim očekivanjima pred sobom, uđosmo u Ulicu Moncada, koja
se u to doba već prometnula u mračni prolaz opasan starim palačama
pretvorenima u skladišta i radionice. Litanija crkvenih zvona s bazilike
svete Marije od mora pratila je ritam naših koraka. Najednom se zimski
povjetarac prože nekim gorkim, prodornim vonjem.
"Kakav je to smrad?"
"Stigli smo", obavijesti me Fermin.



33 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 4:55 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
30.
Kroz vrata od trula drva uđosmo u unutrašnjost dvorišta pod budnom
stražom plinskih svjetiljaka koje su frcale ponad grotesknih i anđeoskih
likova čije su se crte lica gubile u starom kamenu. Do prvoga kata vodile
su stube, a na katu se kao četverokut magličasta svjetla ocrtavao glavni
ulaz u ubožnicu. Plinsko svjetlo koje je isijavalo iz toga otvora žućkasto
je bojilo oblak kužnih isparina koje su kuljale iznutra.
Neka koščata i zlokobna figura promatrala nas je iz ulaznog svoda. U
polumraku se nazirao njezin čelični pogled, iste boje kao i habit. Držala je
drveno vjedro iz kojega se dizala neopisivo smradna para.
"Zdravo Marijo, djevo čista, bez grijeha začeta", doviknu Fermin
marno.
"A gdje je lijes?" odvrati glas svisoka, mrk i štur.
"Lijes?" upitasmo Fermin i ja jednoglasno.
"Vi niste od pogrebnika?" upita redovnica umornim glasom.
195
Pitao sam se je li to komentar na naš izgled ili autentično pitanje.
Ferminu se zbog takve sretne slučajnosti lice ozari od sreće.
"Lijes je u kamionetu. Najprije bismo željeli pogledati mušteriju.
Tehnička procedura."
Osjetio sam kako me spopada mučnina.
"Mislila sam da će doći osobno gospodin Collbato", reče redovnica.
"Gospodin Collbato duboko se ispričava, ali u posljednji čas
iskrsnulo mu je komplicirano balzamiranje. Cirkuski snagator."
"Vi radite s gospodinom Collbatoom u pogrebnom zavodu?"
"Mi smo mu desna i lijeva ruka, tim redom. Dlakavi Wilfredo na
usluzi, i do mene moj šegrt, bakalaurcus Sansen Carrasco."
"Drago mi je", priklopih.
Redovnica nas kratko odmjeri i kimnu, ne obazirući se na par strašila
koja su se odražavala u njezinim očima.
"Dobro došli u Sv. Luciju. Ja sam sestra Hortenzija, ona koja vas je
zvala. Pođite za mnom."
Bez riječi pođosmo za sestrom Hortenzijom kroz neki pust hodnik
čiji me miris podsjetio na tunele u podzemnoj željeznici. Hodnik je bio
pun praznih dovrataka iza kojih su se mogle nazreti dvorane osvijetljene
svijećama, popunjene nizovima postelja naguranih uza zid i prekrivenih
mrežama za komarce koje su se lelujale poput mrtvačkih ponjava. Čuli
su se jauci, a kroz očice na zastorima nazirale su se ljudske siluete.
"Ovuda", pozva sestra Hortenzija, koja je hodala nekoliko metara
ispred nas.
Uđosmo u prostranu kriptu koju sam bez većih teškoća mogao
zamisliti kao pozornicu za Tenebrarij koji mi je opisao Fermin. Tama je
zastirala nešto što mi se na prvi pogled učinilo kao zbirka voštanih figura.
Sjedile su po zakucima, s mrtvim staklastim očima koje su se sjajile
poput limenih novčića na svjetlu svijeće. Pomislih da su to možda lutke
ili ostaci iz staroga muzeja. Potom primijetih da se miču, premda vrlo
polagano i kao krišom. Nije bilo moguće odrediti im dob i spol. Prnje
koje su ih prekrivale bile su boje pepela.
"Gospodin Collbato rekao je da ništa ne diramo i ne čistimo". reče
sestra Hortenzija kao da se ispričava. "Samo smo jadnika stavili u neku
kutiju koju smo tu imali, jer je već počeo curiti, ali to je to."
"Dobro ste postupile. Opreza nikad previše", složi se Fermin.
Dobacih mu očajnički pogled. On spokojno odmahnu glavom
signalizirajući mi da cijelu stvar prepustim njemu. Sestra Hortenzija
196
odvede nas do nekakve ćelije bez ventilacije i svjetla na kraju nekog
uskog hodnika. Uze jednu od plinskih svjetiljaka koje su visjele na zidu i
pruži nam je.
"Hoćete li se dugo zadržati? Imam posla."
"Na nas se ne obazirite. Pođite za svojim poslom, a mi ćemo ga
odnijeti. Bez brige."
"Dobro, ako što trebate, bit ću u podrumu, u odjelu za nepokretne.
Ako vam nije problem, iznesite ga kroz stražnja vrata. Da ga drugi ne
vide. To je loše za moral štićenika."
"Razumijemo", rekoh glasom koji je podrhtavao.
Sestra Hortenzija dobaci mi pogled pun neodređene radoznalosti.
Izbliza primijetih da je i ona već gotovo starica. Malo ju je godina dijelilo
od ostalih stanara ove kuće.
"Čujte, nije li vam učenik pomalo mlad za ovu službu?"
"Životne istine ne poznaju dob, sestro", odvrati Fermin.
Redovnica mi se blago osmjehnu kimajući. Nije u tom pogledu bilo
nepovjerenja, samo tuge.
"Ipak", promrmljala je.
I nestade u mraku s onom kantom, a za njom se poput vjenčanoga
vela vukla njezina sjena. Fermin me gurnu kroz vrata ćelije. Bio je to
bijedni sobičak uklesan između zidova špilje koji su se znojili od vlage.
Sa stropa su visjeli lanci s kukama, a na sredini napukla poda bila je
rešetka kanalizacije. U sredini, na stolu od sivkasta mramora, stajala je
drvena kutija za industrijsku ambalažu. Fermin podignu svjetiljku i
ugledasmo siluetu pokojnika kako se gnijezdi u slamnatoj ispuni. Crte
lica kao od pergamene, nerazumljive, oštre i beživotne. Podbuhla koža
već mu je poljubičastila. Oči, bijele poput razbijenih ljuski jajeta, bile su
otvorene.
Želudac mi se okrenu i ja skrenuli pogled u stranu.
"Idemo, na posao!" naloži Fermin.
"Jeste li poludjeli?"
"Hoću reći, moramo naći tu Jacintu prije nego što nas otkriju."
"Kako?"
"A što mislite kako? Pitat ćemo!"
Promolismo glavu u hodnik da se uvjerimo kako sestre
Hortenzije nema na vidiku. Potom se iskrasmo do dvorane iz koje smo
došli. Bijedni likovi i dalje su nas promatrali pogledima u kojima se
ogledavala radoznalost i strah, a u nekim slučajevima i pohlepa.
197
"Budite na oprezu, neki od ovih bacili bi vam se na vrat kad bi vam
mogli isisati krv da opet budu mladi", reče Fermin. "Zbog godina svi
izgledaju pitomi kao janjad, ali ovdje ima jednako toliko ništarija kao i
vani, ako ne i više. Jer ovo su oni koji su preživjeli i pokopah one druge.
Nemojte ih žaliti. Hajde, počnite od onih u kutu, čini mi se da ti nemaju
zube."
Ako su me te riječi trebale ohrabriti prije misije, nisu polučile
nikakav uspjeh. Pogledah tu skupinu ljudskih olupina koja je životarila u
kutku i nasmiješili joj se. Palo mi je na pamet da već i samo njihovo
postojanje zorno svjedoči o moralnoj praznini svemira i mehaničkoj
brutalnosti s kojom uništava dijelove koji mu više ne trebaju. Fermin kao
da mi je pročitao te duboke misli, pa smrknuto kimnu.
"Majka priroda je kučka od kalibra, to je tužna istina", reče. "Samo
hrabro naprijed!"
U prvom krugu ispitivanja požeo sam tek prazne poglede, jecaje,
podrigivanje i budalaštine od svih subjekata koje sam upitao za Jacintu
Coronado. Petnaest minuta kasnije odlučih na to staviti točku i pridružiti
se Ferminu da vidim je li on imao više sreće. Njegovo razočaranje bilo je
i više nego očito.
"Kako ćemo pronaći Jacintu Coronado u ovoj rupi?"
"Ne znam. Ovo je luda kuća. Pokušao sam trik sa Sugusom, ali misle
da su to čepići."
"A da pitamo sestru Hortenziju? Reći ćemo joj istinu i gotovo."
"Istina se govori tek kad se iscrpe sve druge mogućnosti, Daniele, a
pogotovo kad je riječ o časnoj sestri. Najprije moramo ispucati svu
municiju. Pogledajte onu grupicu, djeluju mi živahno. Ti su sigurno
razgovorljivi. Idite, ispitajte ih."
"A što vi kanite?"
"Ja ću čuvati odstupnicu ako se časna pingvinka vrati. Pođite."
S malo ili nimalo nade u uspjeh priđoh grupi štićenika koji su stajali
u kutu odaje.
"Dobra večer", rekoh te učas shvatih sav besmisao svoga pozdrava,
jer tu je stalno vladala noć. "Tražim gospođu Jacintu Coronado. Co-ro-nado.
Poznaje li je tko možda, ili mi možete reći gdje da je nađem?"
Pred sobom ugledah četiri pogleda nagrđena pohlepom. Ovdje ima
nečega, rekoh sam sebi. Možda nije sve izgubljeno.
"Jacinta Coronado?" ustrajao sam.
198
Četiri štićenika zgledaše se i kimnušc. Jedan od njih, trbušast
čovječuljak bez ijedne vidljive dlake na cijelome tijelu, djelovao je kao
vođa skupine. Njegov izgled i držanje pri svjetlu toga eshatološkog
terarija podsjetiše me na sretnoga Nerona, kako prebire po harfi dok mu
Rim trune pod nogama. S kraljevskom gestom car Neron mi se nasmiješi,
sav razigran. Ja mu uzvratih gestu, pun nade.
Dotični mi gestom pokaže da priđem, kao da mi želi nešto šapnuti na
uho. Oklijevao sam, ali onda pristadoh na njegove uvjete.
"Možete li mi reći gdje da nađem gospođu Jacintu Coronado?" upitah
posljednji put.
Približili uho pacijentovim usnicama, toliko da sam na koži mogao
oćutjeti njegov smradan i mlačan dah. Uplaših se da će me ugristi, ali on
samo neočekivano ispusti silovit vjetar. Njegovi pajdaši stadoše se smijati
i pljeskati. Ustuknuh nekoliko koraka, ali smradni vjetrovi već me bijahu
neopozivo zapljusnuli. Tada kraj sebe primijetih nekog sklupčanog starca,
s proročkom bradom, rijetkom kosom i užarenim očima, koji se oslanjao
na štap i ostale promatrao s prijezirom.
"Gubite vrijeme, mladiću. Juanito zna samo prdjeti, a ovi se samo
znaju smijati i to njuškati. Kao što vidite, ovdje društveni ustroj nije
drukčiji nego u vanjskome svijetu."
Stari filozof govorio je dostojanstvenim glasom sa savršenom
dikcijom. Odmjerio me pogledom od glave do pete, procjenjujući me.
"Tražite Jacintu, ako sam dobro čuo?"
Kimnuh, zaprepašten pojavom inteligentnoga životnog oblika u tom
brlogu užasa.
"A zašto?"
"Ja sam njezin unuk."
"A ja sam sveti Petar. Vi ste šeprtljavi komedijant, eto što ste. Recite
mi zašto je tražite ili ću i ja glumiti luđaka. Ovdje je to lako. A ako
mislite ispitivati ove jadnike jednog po jednog, ubrzo ćete shvatiti i
zašto."
Juanito i njegovo društvance njuškača i dalje su pucali od smijeha.
Solist je potom izveo i jedan bis, prigušeniji i dulji nego prvi, u obliku
zvižduka koji je oponašao puknutu gumu i svjedočio da Juanitova
kontrola nad vlastitim sfinkterom graniči s virtuoznošću. Pred takvim
očitim dokazom morao sam kapitulirati.
"Imate pravo. Nisam u rodu s gospođom Coronado, ali moram
razgovarati s njom. Stvar je iznimno važna."
199
Starac mi priđe bliže. Osmijeh mu je bio vragolast i mačkast, kao u
razmažena djeteta, a pogled mu se žario od lukavštine.
"Možete li mi pomoći?" ponizno zamolih.
"To ovisi o tome koliko vi možete pomoći meni."
"Ako je u mojoj moći, pomoći ću vam drage volje. Želite da odnesem
neku poruku vašoj obitelji?" Starac se gorko nasmija.
"Moja obitelj me bacila u ovu kaljužu. To vam je običan čopor
pijavica, kadri su vam ukrasti i gaće dok se još niste ni ohladili. Neka ih
vrag nosi. Ja sam ih dovoljno trpio i uzdržavao. Sada želim žensku."
"Molim?"
Starac me nestrpljivo pogleda.
"Mladost vam nije opravdanje za glupost, momče. Kažem vam da
hoću žensku. Žensko, sluškinju ili čistokrvnu ždrebicu. Mladu, to jest da
ima manje od pedeset i pet, i zdravu, bez rana i fraktura."
"Nisam siguran da shvaćam..."
"Razumijete me savršeno. Prije nego što odem na drugi svijet želim
se još jednom pohvatati sa ženskom koja ima zube i koja se neće popiškiti
po meni. Ne mora biti nikakva ljepotica; ionako sam napola slijep, a u
mojim godinama svaka cura koju imaš za što uhvatiti već je Venera.
Jesam li bio jasan?"
"Kao otvorena knjiga. Ali ne znam kako ću vam naći ženu..."
"Kad sam ja bio vaših godina, u uslužnom sektoru postojalo je nešto
što se zvalo 'dame lakog morala'. Znam da se svijet mijenja, ali nikad u
osnovnim stvarima. Nabavite mi jednu, punašnu i prpošnu, i možemo
poslovati. A ako se pitate jesam li ja još u stanju uživati u ženi, pomislite
da sam zadovoljan već time da je štipnem za guzicu i opipam joj sifone.
Prednosti iskustva."
"Tehnikalije su vaša stvar, ali sada vam ne mogu ovamo dovesti
ženu."
"Možda sam star i napaljen, ali nisam budala. Znam da ne možete.
Samo mi obećajte."
"A kako ćete znati da neću pristati samo kako biste mi rekli gdje je
Jacinta Coronado?"
Starčić mi se prefrigano nasmiješi.
"Samo vi meni dajte svoju riječ, a meni prepustite probleme sa
savješću."
200
Osvrnuli se oko sebe. Juanito je upravo počinjao s drugim dijelom
svoga recitala. Nada se polako gasila. Molba ovoga pohotnog djedice bila
je jedino što mi se činilo razumnim u onom čistilištu.
"Dajem vam riječ. Dat ću sve od sebe."
Starac se nasmija od uha do uha. Izbrojili mu tri zuba.
"Platiću, makar bila umjetna. S dobrim sisama i sočnim rječnikom,
ako je moguće, jer od svih osjetila najbolje me još služi sluh."
"Vidjet ću što mogu. A sada mi recite gdje mogu naći Jacintu
Coronado."



34 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 4:57 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
31.
"Što ste, kažete, obećali tome Metuzalemu?"
"Čuli ste."
"To ste se samo šalili, nadam se."
"Ja ne lažem djedici na umoru, koliko god drzak bio."
"I to vam služi na čast, Daniele, ali kako kanite prokrijumčariti fuficu
u ovu svetu kuću?"
"Za trostruki honorar, pretpostavljam. Detalje prepuštam vama."
Fermin slegnu ramenima, pomiren sa sudbinom.
"Naposljetku, dogovor je dogovor. Već ćemo nešto smisliti. Ali idući
put kad budete uglavljivali sporazum slične vrste, pustite mene da
pregovaram."
"Dogovoreno."
Baš kao što mi je stari vragolan objasnio, pronašli smo Jacintu
Coronado na mansardi do koje se moglo popeti samo stubištem s trećega
kata. Prema riječima nezasitnog djedice, potkrovlje je bilo utočište
rijetkih stanara kojima sudbina još nije ljubazno oduzela razum, što je s
druge strane bilo stanje neduga trajanja. Kako se činilo, to skriveno krilo
u svoje je vrijeme ugostilo odaje Raltasara Deuloleua, alias Laszla de
Vichernya, i iz njega je upravljao poslovima Tenebrarija te među
oblacima parfema i mirisnih ulja prakticirao umjetnosti zavođenja netom
pristigle s Istoka. Od toga sumnjivog sjaja sad su još ostali samo mirisi i
parfemi, premda drukčije prirode. Jacinta Coronado klonulo je počivala u
stolcu od pruća, umotana u deku.
"Gospođa Coronado?" upitah podižući glas, bojeći se da je sirotica
gluha, poremećena, ili i jedno i drugo.
Starica nas promotri pomno i pomalo rezervirano. Oči su joj bile
pune pijeska, a glavu joj je prekrivalo tek nekoliko uvojaka bjelkaste
min@
201
kose. Primijetih da me promatra začuđeno, kao da me je već negdje
vidjela, a ne zna gdje. Pobojah se da će me Fermin brže-bolje predstaviti
kao Caraxova sina ili izvaliti neku sličnu laž, ali on je samo kleknuo kraj
starice i uhvatio je za drhtavu, usahlu ruku.
"Jacinta, ja sam Fermin, a ovaj krasni momak je moj prijatelj Danici.
Šalje nas vaš prijatelj velečasni Fernando Ramos, koji danas nije mogao
doći jer mora služiti dvanaest misa, znate kako je to sa svecima, ali šalje
vam tople pozdrave. Kako se osjećate?"
Starica se ljupko osmjehnu Ferminu. Moj prijatelj pogladi je po licu i
čelu. Starica je u dodiru tuđe kože uživala kao razmaženi mačak. Osjetih
da me nešto steže u grlu.
"Glupo pitanje, zar ne?" nastavi Fermin. "Vi biste zapravo voljeli biti
vani, plesati polku. Izgledate kao prava plesačica, to vam sigurno svi
govore."
Nikad ga još ne bijah vidio da se tako nježno odnosi prema nekome,
čak ni prema Bernardi. Sve je to bila laska, ali ton i izraz njegova lica bili
su iskreni.
"Divne stvari govorite", prošapta ona uzdrhtalim glasom, glasom
osobe koja nema s kime razgovarati ni što reći.
"Ni upola toliko divne kao što ste vi, Jacinta. Možemo li vam
postaviti nekoliko pitanja? Kao na onim radijskim kvizovima, znate?"
Starica u znak odgovora samo trepnu.
"Rekao bih da to znači da. Sjećate li se Penelope, Jacinta? Penelope
Aldaya? Za nju vas želimo pitati."
Jacinta kimnu, a lice joj se najednom ozari.
"Moja curica", promumlja i učini mi se da će istog časa briznuti u
plač.
"Baš ona. Sjećate je se, zar ne? Mi smo Julianovi prijatelji. Juliana
Caraxa. Onoga što je pričao strašne priče, i njega se sjećate, zar ne?"
Staričine su se oči blistale, kao da je te riječi i dodir nečije ruke
časomice vraćaju u život.
"Velečasni Fernando, iz Škole sv. Gabrijela, rekao nam je da ste
veoma voljeli Penelope. On vas jako voli i svaki dan misli na vas, znate?
Ne dolazi vam češće samo zato što mu novi biskup skorojević i puzavac,
zna nakrcati toliko misa da stalno ostaje bez glasa."
"A vi sigurno dovoljno jedete?" upita najednom starica zabrinuto.
"Jedem kao vuk, Jacinta, ali imam pravi muški metabolizam i sve
sagori. Ali vjerujte, ispod ove odjeće ja sam vam sam mišić. Popipajte,
202
popipajte. Kao Charles Atlas, samo dlakaviji." Jacinta kimnu, već
mirnija. Nije skidala oči s Fermina. Na mene je već sasvim zaboravila.
"Što nam možete reći o Penelope i Julianu?"
"Zajedno su mi je oteli", reče. "Moju curicu."
Koraknuh da nešto kažem, ali Fermin mi uputi pogled koji je
govorio: kuš.
"Tko vam je oduzeo Penelope, Jacinta? Sjećate li se?"
"Gospodin", reče i podiže oči u strahu, kao da se boji hoće li nas tko
čuti.
Fermin kao da je procjenjivao snagu staričine geste te poprati
njezin pogled u visine, važući mogućnosti.
"Mislite li na Boga svemogućega, cara nebeskog, ili na gospodina
oca gospođice Penelope, gazdu Ricarda?"
"Kako je Fernando?" upita starica.
"Popić? Kao ružica. Kad se najmanje budete nadali, izabrat će ga za
papu, pa će vas postaviti u Sikstinsku kapelu. Lijepo vas pozdravlja."
"On me jedini posjećuje, znate. Dolazi jer zna da nemam nikoga
drugog."
Fermin mi dobaci pogled iskosa, kao da misli isto što i ja. Jacinta
Coronado bila je mnogo prisebnija nego što je njezin izgled sugerirao.
Tijelo se gasilo, ali um i duša i dalje su izgarali u tom bunaru jada. Upitah
se koliko ih je još takvih kao ona, i kao razuzdani starčić koji nam je
rekao gdje ćemo je naći, zarobljeno na tome mjestu.
"Dolazi jer vas jako voli, Jacinta. Jer se sjeća kako ste ga dobro i i
hranili kad je bio momčić, sve nam je ispričao. Sjećate li se toga, Jacinta?
Sjećate li se onih vremena, kad ste išli po Jorgea u školu, sjećate li se
Fernanda i Juliana?"
"Julian..."
Polako je prošaptala to ime, ali osmijeh ju je izdao.
"Sjećate li se Juliana Caraxa, Jacinta?"
"Sjećam se dana kad mi je Penelope rekla da će se udati za njega..."
Fermin i ja zaprepašteno se pogledasmo.
"Udati? Kad je to bilo, Jacinta?"
"Onoga dana kada ga je prvi put vidjela. Imala je trinaest godina i
nije znala ni tko je ni kako se zove."
"Kako je onda znala da će se udati za njega?"
"Jer ga je već vidjela. U snovima."
203
Kao dijete, Maria Jacinta Coronado bila je uvjerena da svijet
završava u okolici Toleda i da se preko gradskih granica nalaze samo
magle i oceani vatre. Jacinta je na tu pomisao došla u snu tijekom
groznice koja ju je u četvrtojgodini gotovo stajala života. Snovi su
započeli s tom tajanstvenom groznicom, za koju su neki krivili ubod
golemog crvenog škorpiona koji se jednoga dana pojavio u kući i više
nikad nije viđen, a drugi zlodjela lude redovnice koja je noću ulazila u
kuće i trovala djecu, i koja će mnogo godina kasnije umrijeti na vješalima
recitirajući Očenaš unatraške, iskolačenih očiju, dok se nad gradom
istodobno navlačio crveni oblak iz kojeg je provalila sva sila krepanih
žohara.
U snovima je Jacinta vidjela prošlost i budućnost, a katkad bi joj se
ukazale i tajne i misteriji starih toledskih ulica. Jedan od stalnih likova u
njezinim snovima bio je Zaharija, anđeo koji se uvijek odijevao u crno, a
pratio ga je tamni mačak žutih očiju čiji je dah mirisao po sumporu.
Zaharija je znao sve: prorekao joj je točan dan i sat smrti njezina strica
Venancija, preprodavača pomasti i svete vodice. Otkrio joj je mjesto na
kojemu je njezina majka, uzorna bogomoljka, skrivala snop pisama od
zaljubljena studenta medicine slaboga financijskog stanja, ali solidna
poznavanja anatomije, u čijoj je sobi u Ulici Sv. Marije unaprijed otkrila
vrata raja. Objavio joj je da je u njezinoj utrobi skriveno nešto zlo, neki
mrtvi duh koji joj želi zlo, i da će upoznati ljubav samo jednoga čovjeka,
ljubav praznu i sebičnu koja će joj srce prelomiti na pola. Pretkazao joj je
da će za života svjedočiti propasti svega što je voljela, i da će prije nego
što stigne u raj posjetiti pakao. Na dan kad je dobila prvu mjesečnicu
Zaharija i njegov sumporni mačak nestali su iz njezinih snova, ali mnogo
godina kasnije Jacinta će se sjetiti posjeta crnog anđela sa suzama u
očima, jer su se ispunila sva njegova proročanstva.
I tako, kad su joj liječnici objavili da nikada neće imati djecu, Jacinta
se nije iznenadila. Nije se iznenadila, premda je zamalo umrla od tuge, ni
kad ju je suprug nakon tri godine braka obavijestio da je ostavlja zbog
druge jer je ona poput puste i jalove zemlje, jer nije žena. U odsutnosti
Zaharije kojega je smatrala izaslanikom s neba, jer je, iako crn, bio
blistav, i najzgodniji muškarac kojega je ikad vidjela ili sanjala, Jacinta je
nasamo razgovarala s Bogom, krijući se po kutovima, na neviđeno i ne
očekujući da joj odgovori jer na svijetu ima puno jada, a njezini problemi
bili su, napokon, obične tričarije. Svi njezini razgovori s Bogom ticali su
se iste teme. U životu je željela samo jedno: biti majka, biti žena.
204
Jednoga dana, dok se molila u katedrali, prišao joj je neki čovjek
kojega je prepoznala kao Zabariju. Bio je odjeven kao i uvijek i na krilu
držao svojega pakosnog mačka. Nije ostario ni dana, i još je imao iste one
prekrasne nokte, kao u neke grofice, duge i zašiljene. Anđeo joj je
priznao da je sišao k njoj jer Bog ne kani odgovoriti na njezine molbe.
Zaharija joj je rekao neka se ne brine jer će joj on, ovako ili onako,
poslati djetešce. Nagnuo se bliže k njoj, prošaptao riječ Tibidabo, i nježno
joj poljubio usnice. Na dodir tih usnica mekih poput karamele Jacinta je
doživjela viziju: imat će djevojčicu bez potrebe da upozna muškarca što
joj je, sudeći prema trogodišnjem iskustvu iz spavaće sobe sa suprugom
koji je skakao po njoj dok joj je glavu pokrivao jastukom i mumljao:
"Negledaj, kurvo", predstavljalo olakšanje. Tu djevojčicu naći će u
dalekom gradu, zarobljenu između mjesečevih planina i mora svjetla, u
gradu napučenom zgradama koje mogu postojati samo u snovima. Nakon
toga Jacinta nije znala je li Zaharijin posjet bio samo još jedan njezin san
ili je anđeo doista dohrlio na njezin poziv u katedrali u Toledu, s mačkom
i grimiznim noktima, svježe manikiranim. No ni na tren nije posumnjala
u istinitost tih proročanstava. Tog istog dana konzultirala se sa župnim
đakonom, načitanim čovjekom koji je vidio svijeta govorilo se da je bio
čak u Andori i da natuca nešto malo baskijskoga. Đakon je ustvrdio da,
koliko on zna, među krilatom nebeskom vojskom ne postoji takav anđeo
Zaharija, no pažljivo je saslušao Jacintinu viziju, i nakon pomna
promišljanja, a u skladu s opisom nekakve katedrale koja je, prema
riječima vidjelice, nalikovala na veliki ženski češalj od otopljene
čokolade, mudri je čovjek rekao:
"Jacinta, ti si vidjela Barcelonu, tu veliku čarobnicu, i katedralu
Sagrada Familia..."
Dva tjedna poslije, oboružana zavežljajem, molitvenikom i prvim
osmijehom u posljednjih pet godina, Jacinta se zaputila u Barcelonu,
uvjerena da će se ostvariti sve što joj je anđeo prorekao.
Mnogo je mjeseci Jacinta životarila prije negoli je pronašla stalan
posao u jednome od skladišta tvrtke Aldaya i sinovi, kraj paviljona
nekadašnje Svjetske izložbe u Ciudadeli. Barcelona iz njezinih snova
pretvorila se u neprijateljski, zlokoban grad, pun zatvorenih palača i
tvornica koje su ispuštale magličaste isparine i trovale kožu ugljenom i
sumporom. Jacinta je od prvoga dana znala da je taj grad žena, tašta i
okrutna, i naučila je pribojavati je se i nikada je ne gledati u oči. Živjela
je sama u pansionu u četvrti Ribera, gdje je od plaće mogla sebi priuštiti
205
samo bijedan sobičak bez prozora, i gdje je jedino svjetlo dolazilo od
svijeća koje je krala iz katedrale i držala upaljenima cijele noći kako bi
rastjerala štakore koji su pojeli uši i prste šestomjesečnom djetetu
prostitutke Ramonete, njezine susjede i jedine prijateljice koju je stekla
tijekom jedanaest mjeseci u Barceloni. Te zime svakoga je dana padala
kiša, kiša crna od čađe i arsena. Ubrzo je Jacinta počela strahovati da je ju
Zaharija prevario, daje došla u ovaj grozni grad kako bi umrla od
hladnoće, u bijedi i zaboravu.
Odlučna da preživi, Jacinta je dolazila u skladište svakoga dana prije
zore i nije odlazila sve dok ne bi pao mrak. Ondje ju je g.Ricardo Aldava
jednom prilikom zatekao kako njeguje kćer jednog od predradnika,
oboljelu od sušice, i vidjevši mar i nježnost kojom je mlada djevojka
zračila, odlučio ju je odvesti svojoj kući da se brine o njegovoj supruzi,
koja je nosila njegovo, prvo dijete. Njezine molitve bile su uslišane. Te
noći Jacinta je nanovo u snovima vidjela Zahariju. Anđeo više nije bio
odjeven u crno. Bio je gol, i koža mu je bila prekrivena s krljušti. Više ga
nije pratio mačak, nego bijela zmija koja mu se omotala oko torza. Kosa
mu bijaše narasla do struka, a njegov osmijeh, onaj karamelasti osmijeh
koji je poljubila u katedrali u Toledu, sada je bio obrubljen oštrim
trokutastim zubima kakve je viđala u nekih pučinskih riba koje su udarale
repom na ribljoj tržnici. Mnogo godina kasnije djevojka će opisati tu
viziju osamnaestogodišnjem Julianu Caraxu, sjećajući se da je onoga
dana kad je napustila pansion u Riberi i preselila se u palaču Aldaya
njezina prijateljica Ramoneta noću izbodena nožem u veži zgrade i da je
dijete umrlo od hladnoće u naručju lesa. Kad su doznali novost, stanari
pansiona pograbili su se, počupali, potukli i izgrebli oko ono malo
bijedne imovine sirote pokojnice. Jedino što su ostavili bilo je njezino
najdragocjenije vlasništvo: knjiga. Jacinta ju je prepoznala jer ju je
Ramoneta mnogo puta noću molila da joj pročita jednu ili dvije stranice.
Ona sama nikada nije naučila čitati.
Četiri mjeseca poslije rodio se Jorge Aldaya, i premda mu je Jacinta
pružala svu nježnost koju mu majka, eterična dama koja joj se uvijek
doimala kao zarobljena u vlastitu zrcalnom odrazu, nikad nije mogla ili
nije znala dati, dadilja je shvatila da to nije dijete koje joj je Zaharija
obećao. Tih godina Jacinta je za sobom ostavila dane mladosti i pretvorila
se u drugu ženu, koju je s onom starom povezivalo samo isto ime i lice.
Ona druga Jacinta bijaše ostala u pansionu Ribera, mrtva koliko i
Ramoneta. Sada je živjela u sjeni Aldayina bogatstva, daleko od
206
mračnoga grada koji je toliko zamrzila i u koji se nije usudila kročiti ni
kad bijednom mjesečno dobila slobodan dan. Naučila je živjeti kroz
druge, kroz tu obitelj koja je sjedila na bogatstvu kakvo ona nije mogla ni
pojmiti. Živjela je u očekivanju toga djeteta, koje će biti žensko, kao i taj
grad, kojemu će pružiti svu ljubav kojom joj je Bog otrovao dušu. Katkad
se Jacinta pitala je li taj sneni spokoj koji proždire njezine dane, to
pomračenje svijesti, ono što ljudi nazivaju srećom, i željela je vjerovati da
je Bog, beskrajno šutljiv, na svoj način odgovorio na njezine molitve.
Penelope Aldava rodila se u proljeće 1902. Tada je g.Ricardo Aldaya
već stekao kuću na Aveniji Tibidabo, ono zdanje za koje su njezini
kolege iz službe smatrali da je pod utjecajem nekih moćnih čini, ali
kojega se Jacinta nije bojala jer je znala da je ono što drugi smatraju
čarolijom samo pojava koju ona vidi u snovima: sjena anđela Zaharije,
koji sada jedva da je sličio muškarcu kojega se sjećala, i pojavljivao joj se
samo kao vuk koji hoda na dvije stražnje noge.
Penelope je bila krhka djevojčica, bljedunjava i tanahna. Jacinta ju je
gledala kako raste poput cvijeta okružena zimom. Godinama je svake
noći bdjela nad njom, osobno pripremala sve njezine obroke, šivala joj
odjeću, bila kraj nje kad bi je snašla tisuću ijedna boljetica, kad je
izgovorila prve riječi, kad je postala žena. Gđa Aldaya bila je tek dio
scenografije, figura koja je ulazila na pozornicu i izlazila s nje već prema
diktatima pristojnosti. Prije počinka dolazila bi pozdraviti kćer i govorila
joj da je voli više od ičega, da joj je ona najvažnija na svijetu. Jacinta
Penelopi nikada nije rekla da je voli. Dadilja je znala da onaj koji doista
voli, voli u tišini: djelima, a nikad riječima. Jacinta je potajno prezirala
gđu Aldaya, to tašto i isprazno stvorenje koje je starjelo u hodnicima
kućerine pod teretom dragulja kojima ju je ušutkavao muž, koji je već
godinama pasao po tuđim dvorištima. Mrzila ju je jer je, od svih žena,
Bog baš nju odabrao da rodi Penelope, dok je njezina utroba, utroba prave
majke, ostala prazna i jalova. S vremenom su riječi njezina muža postale
proročanske, Jacinta je izgubila čak i obličje žene. Izgubila je na težini i
stas joj je postao suhonjav, a koža i kosti umorne. Grudi u joj usahle i
pretvorile se u krpice kože, bokovi su joj bili kao u dječaka, a njezino
tijelo, tvrdo i koščato, nije privuklo čak ni pogled g. Ricarda
Aldaye, koji je samo trebao naslutiti tračak prpošnosti pa da
pomahnita, kao što su dobro znale sve sluškinje u kući i one u kućama
njegovih bliskih prijatelja. I bolje je tako, govorila je sebi Jacinta. Ona
nije imala vremena za gluposti.
207
Sve je svoje vrijeme posvećivala Penelopi. Čitala joj je, posvuda ju je
pratila, kupala je, odijevala, svlačila, češljala, vodila u šetnju uspavljivala
i budila. Ali najviše je s njom razgovarala. Svi su je smatrali ludom
dadiljom, usidjelicom koja živi samo kroz svoj posao, ali nitko nije znao
istinu: Jacinta nije Penelopi bila satno majka nego i najbolja prijateljica.
Čim je djevojčica počela govoriti i uobličivati misli, što je bilo mnogo
ranije nego što je Jacinta ikad vidjela u i jednoga drugog djeteta, počele
su dijeliti tajne, snove i život.
Vrijeme je samo učvrstilo taj savez. Kad je Penelope zašla u
pubertet, postale su nerazdvojne družbenice. Jacinta je gledala kako je
Penelope procvjetala u ženu čija ljepota i dražest nisu bile vidljive samo
njezinim zaljubljenim očima. Kad je u kuću stigao onaj zagonetni dječak
Julian, Jacinta je od prvoga trena primijetila da između njega i Penelope
struji neka čudna struja. Povezivala ih je neka spona, slična onoj koja je
povezivala nju i Penelope, ali istodobno i drukčija. Snažnija. Opasna.
Isprva je mislila da će zamrziti toga dječaka, ali ubrzo je shvatila da ne
mrzi Julidna Caraxa, niti će ga ikad moći mrziti. Dok je Penelope padala
pod Julianov utjecaj, i ona je dopustila da je to ponese, i naposljetku je
željela samo ono što želi Penelope. Nitko to nije primijetio, nitko nije
obraćao pozornost, ali kao i uvijek ono glavno odlučeno je mnogo prije
nego što je priča i otpočela, a tada je već bilo prekasno.
Mnogo će mjeseci proći u čeznutljivim pogledima i uzdasima
prije nego što su Julian Carax i Penelope napokon ostali nasamo.
Njihovim životima upravljala je slučajnost. Sretali su se u hodnicima,
promatrali jedno drugo sa suprotnih krajeva stola, šutke se dodirivali,
ćutjeli jedno drugo i u samoći. Prve su riječi izmijenili u knjižnici kuće na
Aveniji Tibidabo jednoga olujnog popodneva kad se Vila Penelope
ispunila svjetlom svijeća, tek nekoliko sekunda ukradenih od polumraka u
kojima je Julian pomislio da u djevojčinim očima vidi sigurnost kako
oboje osjećaju isto, da ih proždire ista tajna. Nitko to nije primijetio.
Nitko osim Jacinte, koja je sa sve većim nemirom promatrala igru
pogleda koju su Penelope i Julian igrali u sjeni Aldaya. Strepila je za njih.
U to je vrijeme Julian već počeo provoditi besane noći pišući priče
od ponoći do svitanja, priče u kojima je Penelopi izlijevao svoju dušu.
Potom bi, tražeći bilo kakvu izliku da posjeti kuću na Aveniji Tihidabo,
krišom šmugnuo u Jacintinu sobu i predao joj stranice kako bi ih ona
odnijela djevojčici. Katkad bi mu Jacinta predala poruku koju mu je
napisala Penelope, pa bi je danima pročitavao. Ta je igra potrajala
208
mjesecima. Premda im je vrijeme kralo sreću, Julian je davao sve od sebe
da bude blizu Penelope. Jacinta mu je pomagala jer je željela da Penelope
bude sretna, da to svjetlo ostane živo. Julian je sa svoje strane osjećao da
se ona prvotna nevinost raspršila i da mora nešto žrtvovati. Tako je počeo
lagati g.Ricardu o svojim planovima za budućnost, pretvarati se da ga
silno zanima karijera u bankarstvu i financijama, glumiti sklonost i
privrženost Jorgeu Aldayi kako bi opravdao svoju gotovo stalno
nazočnost u kući na Aveniji Tihidabo, govoriti samo ono što je znao da
drugi žele čuti, čitati im misli i želje. Prigušio je poštenje i iskrenost,
osjećao da prodaje dušu, i strahovao da ako jednom i zasluži Penelope, u
njemu više neće ostati ništa od onog Juliana koji ju je prvi put ugledao.
Katkad se Julian budio u zoru, plamteći od bijesa, žudeći da cijelom
svijetu objavi svoje prave osjećaje, da se suoči s Ricardom Aldayom i
kaže mu kako ga ne zanima njegovo bogatstvo, njegove makinacije za
budućnost ni njegova tvrtka, da on želi samo njegovu kćer Penelope i da
je kani odvesti što dalje od toga praznog i obamrlog svijeta u kojemu ju je
zatočio. No svjetlost dana raspršila bi njegovu hrabrost.
Katkad bi se Julian povjeravao Jacinti, koja je dječaka zavoljela i
više nego što je htjela. Često bi napustila Penelope i pod izlikom da ide
po Jorgea u Školi sv. Gabrijela posjećivala Juliana i nosila mu poruke od
Penelope. Tako je upoznala Fernanda, koji će joj mnogo godina kasnije
ostati jedini prijatelj dok čeka smrt u paklu Svete Lucije koji joj je
prorekao anđeo Zaharija. Katkad bi dadilja lukavo povela i Penelope sa
sobom kako bi se mladi nakratko vidjeli, gledala bi kako raste ljubav
kakvu sama nikada nije upoznala, ljubav kakva je njoj bila uskraćena.
Tada je Jacinta primijetila i nazočnost onoga tmurnog i uznemirujućeg
dječaka kojega su svi zvali Francisco Javier, sina školskog domara.
Zatekla bi ga kako ih uhodi, kako izdaleka motri njihove pokrete i guta
Penelope očima. Jacinta je čuvala sliku Juliana i Penelope koju je
službeni Aldayin fotograf Recasens snimio pred vratima klobučarnice u
Rondi San Antonio. Bio je to nevin prizor, snimljen u podne u nazočnosti
g. Ricarda i Sophie Carax. Jacinta ju je uvijek nosila uza se.
Jednoga dana dok je čekala Jorgea na izlazu iz Škole sv. Gabrijela
dadilja je zaboravila torbu kraj vodoskoka i kad se vratila po nju,
primijetila je da mladi gospodin Fumero vršlja naokolo i nervozno je
gleda. Te večeri nije mogla naći sliku, i bila je sigurna da ju je taj dječak
ukrao.
209
U drugoj prigodi, nekoliko tjedana kasnije, Francisco Javier Fumero
prišao je dadilji i upitao je može li Penelopi odnijeti nešto od njega. Kad
je Jacinta upitala o čemu je riječ, dječak je izvadio rupčić s figuricom
izrezbarenom u borovini. Jacinta je u njoj prepoznala Penelopu i osjetila
kako je podilaze žmarci. Prije nego je uspjela odgovoriti, dječak je otišao.
Putem do kuće na Aveniji Tibidabo Jacinta je figuricu bacila kroz prozor
automobila, kao da je to neka smrdljiva strvina. Mnogo puta poslije
Jacinta se budila u zoru, oblivena znojem, mučena košmarima u kojima
se taj dječak mutna pogleda obrušava na Penelope s hladnom i
ravnodušnom brutalnošću kakva kukca.
Nekoliko puta Jacinta je čekajući Jorgea pred školom razgovarala s
Julianom. I on već bijaše zavolio tu ženu stroga lica i vjerovao joj je više
nego sebi samome. Ubrzo, kadgod bi se neki problem ili neka sjena
nadvili nad njegov život, ona i Miquel Moliner bili su prvi, a katkad i
posljednji koji su za to doznali.
U jednoj prigodi Julian je ispričao Jacinti da je zatekao svoju majku i
g. Ricarda Aldayu u dvorištu kraj vodoskoka u razgovoru dok su čekali
da izađu učenici. G. Ricardo očigledno je uživao u Sophinu društvu, i
Julian je osjetio stanovitu zlovolju, jer bio je dobro upoznat sa
zavodničkom reputacijom toga industrijalca i s njegovim nezasitnim
apetitom za ženskim dražima, bez obzira na klasu ili bračno stanje, na
koji je bila imuna samo njegova supruga svetica.
"Baš sam tvojoj majci govorio kako ti se jako sviđa nova škola."
Na rastanku im je g. Ricardo namignuo i udaljio se uz grohotan
smijeh. Njegova majka cijelim je putem na povratku kući bila šutljiva,
očito uvrijeđena komentarima koje joj je upućivao g. Ricardo Aldaya.
Nije samo Sophie sumnjičavim okom promatrala njegovu sve veću
povezanost s obitelji Aldaya i tugovala što zanemaruje stare prijatelje iz
susjedstva i svoju obitelj. Dok je njegova majka reagirala tugom i
šutnjom, klobučar je iskazivao gorčinu i prkos. Prvotna žarka želja da
proširi posao na kremu barcelonskoga društva ubrzo je isparila. Svoga
sina gotovo da i nije viđao, pa je morao uposliti Qiiimeta, dječaka iz
susjedstva, Julianova starog prijatelja, kao pomoćnika i šegrta u radionici.
Antoni Fortuny smatrao je da može otvoreno razgovarati samo o
šeširima. Svoje je osjećaje čuvao u duši mjesecima, sve dok ga nisu
nepovratno izjeli. Svaki dan bivao je sve zlovoljniji i razdraženiji. Ništa
mit nije bilo po volji, od truda sirotog Quimeta, koji je dušu ostavljao na
210
poslu, pa do pokušaja supruge Sophie da ublaži prividni zaborav na koji
ih je osudio Julian.
"Tvoj sin umislio je da je važan jer ga ti bogataši drže kao majmuna
na špagi", govorio je smrknuto, zatrovan gorčinom.
Jednoga lijepog dana, navlas tri godine od prvoga posjeta g. Ricarda
Aldaye radionici Fortuy i sin, klobučar je prepustio dućan na brigu
Quimetu i rekao da se vraća u podne. Ne budi lijen, pojavio se u uredu
konzorcija koji je Aldaya imao na Setnici Gracia i zatražio da ga
g. Ricardo primi.
"A koga imam čast najaviti?" upitao je neki službenik oholim
glasom. "Njegova osobnog klobučara."
G. Ricardo ga je primio, pomalo iznenađen, ali dobro raspoložen,
misleći da mu možda Fortuy nosi neki račun. Mali trgovci nikada neće
shvatiti kakav je protokol kad je riječ o novcu.
"I recite, što mogu učiniti za vas, prijatelju Fortunato?"
Bez daljnjeg odlaganja Antoni Fortuy objasnio jeg. Ricardu da je u
grdnoj zabludi glede njegova sina Juliana.
"Moj sin,gospodine Ricardo, nije ono što vi mislite. Baš naprotiv, on
je
neuko dijete, lijen i bez ikakva talenta osim onih gluparija kojima mu
je mati napunila glavu. Nikad ništa neće postići, vjerujte mi. Nema
ambicije ni karaktera. Vi ga ne poznajete i on jako dobro zna obmanuti
neznance, uvjeriti ih da zna sve, ali taj vam ne zna pod milim Bogom
ništa. On je osrednja pamet i budala. Ali ja ga poznajem bolje od ikoga i
mislio sam da vas moram upozoriti."
G. Ricardo Aldaya saslušao je to izlaganje u tišini, i ne trepnuvši.
"Je li to sve, Fortunato?"
Industrijalac je potom pritisnuo gumb na stolu i ubrzo se na vratima
ureda pojavio tajnik koji ga je uveo.
"Prijatelj Fortunato ide, Balcells", obavijestio ga je. "Budite dobri,
ispratite ga do vrata."
Ledeni industrijalčev ton nije se svidio klobučaru.
"Oprostite, gazda Ricardo, zovem se Fortuny, ne Fortunato."
"Svejedno. Žalim vas, Fortuny. Bio bih vam zahvalan kad više ne
biste dolazili."
Kad se Fortuny opet našao na ulici, osjetio je da je usamljeniji nego
ikad, i da su svi protiv njega. Tek nekoliko dana poslije, otmjeni klijenti
koje mu je donijelo prijateljstvo s Aldayom počeli su mu otkazivati
211
narudžbe i isplaćivati račune. Za svega nekoliko tjedana morao je
otpustiti Quimeta jer nije bilo dovoljno posla za obojicu. Na kraju
krajeva, mali ionako ništa nije vrijedio. Bio je glup i lijen, kao i svi.
Tada su susjedi počeli komentirati kako je g.Fortuny naočigled
ostario, i da djeluje usamljenije, ogorčenije. Jedva da je i sa kim
razgovarao, i duge je sate provodio zatvoren u svojoj radionici, bez
ikakva posla, gledajući ljude kako prolaze ispred izloga s osjećajima
punim prijezira, a katkad i čežnje. Poslije je sam sebe uvjeravao da se
moda mijenja, da mladi ljudi više ne nose šešire, a da oni drugi radije
posjećuju robne kuće u kojima se šeširi prodaju već gotovi po veličinama,
s modernijim dezenima i nižim cijenama. Klobučarnica Fortuy i sin
polako je utonula u malodušje, sjenu i tišinu.
"Čekate da ja umrem", govorio je sebi. "E pa možda ću vas i
razveseliti."
Nije znao da je već odavno počeo umirati.
Nakon tog događaja Julian se potpuno okrenuo svijetu Aldaya,
Penelopi i jedinoj budućnosti koju je mogao zamisliti. Tako su prošle
gotovo dvije godine života na rubu, u tajnosti. Zaharija je to na svoj način
odavno prorekao. Sjene su se zgušnjavale oko njega, a ubrzo čega posve
okružiti.
Prvi znak stigao je jednoga travanjskog dana 1918. godine. Jorge
Aldaya punio je osamnaest godina, i g.Ricardo, u ulozi glave obitelji,
odlučio je organizirati, ili bolje rečeno naložiti da se organizira,
monumentalna rođendanska proslava koju njegov sin nije želio i s koje će
on, opravdavajući se neodgodivim poslovnim obvezama, izostati kako bi
se u plavom apartmanu hotela Colon susreo sa zanosnom damom za
razbibrigu tek pristiglom iz Petrograda. Kuća u Aveniji Tibidabo za taj je
događaj pretvorena u cirkuski paviljon: stotine lampiona, zastavica i
štandova postavljene su u vrtovima da dočekaju goste.
Na proslavu su bili pozvani gotovo svi školski kolege Jorgea Aldaye
iz Sv. Gabrijela. Na Julianov prijedlog Jorge je među pozvane uključio i
Francisca Javiera Fumera. Miquel Moliner upozorio ih je da će se sin
školskoga domara osjećati izgubljeno među ispraznom i pompoznom
mladom otmjenom gospodom. Francisco Javier dobio je poziv, ali
naslutivši isto ono što je prorekao Miquel Moliner, odlučio je odbiti. Kad
je njegova majka, gđa Yvonne, doznala da njezin sin kani odbiti poziv u
raskošnu rezidenciju Aldaya, zamalo ga je oderala živa. Što je to bilo ako
ne znak da će i ona ubrzo stupiti u visoko društvo? Idući korak mogao bi
212
biti poziv na čaj i kolače s gđom Aldaya i drugim damama neupitna
ugleda. Stoga je gđa Yvonne uzela ušteđevinu koju je na jedvite jade
skupljala od muževe plaće i pošla kupiti mornarsko odijelce za svoga
sina.
Franciscu Javieru bilo je tada već sedamnaest godina i u tom odijelu,
plavom, s kratkim hlačama i očevidno u skladu s istančanim ukusom gđe
Yvonne, osjećao se smiješno i poniženo. Na majčino navaljivanje
Francisco Javier je pristao poći i cijeli taj tjedan rezbario nož za pisma
koji je kanio darovati Jorgeu. Na dan proslave gđa Yvonne je silovito
navalila da sina isprati do ulaza u Aldayinu kuću. Željela je osjetiti miris
bogatstva i uživati u blaženstvu što svoga sina gleda kako kroti kroz vrata
koja te se ubrzo otvoriti i njoj. Kad je došlo vrijeme da na sebe navuče to
jezivo ružno mornarsko ruho, Francisco Javier otkrio je da mu je
pretijesno. Yvonne ga je odlučila bez okolišanja i na bilo koji način
zakrpati. Zakasnili su. U međuvremenu, iskoristivši sveopću gungulu i
odsutnost g. Ricarda, koji je jamačno u tom času uživao u onom cvijetu
slavenske rase i slavio na svoj način, Julian bijaše šmugnuo s proslave.
Penelope i on trebali su se naći u knjižnici, gdje nije postojala opasnost da
će naletjeti na ijednog člana znamenitog i prosvijećenog visokog društva.
Odveć zauzeti uzajamnim proždiranjem usnica, ni Julian ni Penelope nisu
primijetili gnjevni par koji se upravo u tom času približavao ulaznim
vratima kuće. Francisca Javiera, dotjerana kao mornara na proslavi prve
pričesti i purpurna od poniženja, praktički je vukla gđa Yvonne, koja je za
tu prigodu odlučila iz ormara izvući slamnati šešir u kompletu s haljinom
na nabore i volane, u kojoj je podsjećala na štand sa slatkišima ili,
riječima Miquela Molinera koji ju je opazio izdaleka, na divljeg bivola
prerušena u madam Recamier. Na vratima su stajala dva člana posluge.
Činilo se da dvoje posjetitelja nije na njih ostavilo prejak dojam. Gđa
Yvonne naložila im je da najave njezina sina, g. Francisca Javiera Fumera
de Sotoceballosa. Dvojica slugu podrugljivo su odgovorila da im to ime
ne zvuči poznato. Rasrđena, ali ne gubeći pribranost, kao što i priliči
velikoj gospodi, Yvonne je podviknula sinu neka im pokaže pozivnicu.
Na nesreću, tijekom krojatkih prilagodbi pozivnica bijaše ostala na
šivaćem stolu gđe Yvonne.
Francisco Javier pokušao je objasniti kako stoje stvari, ali zamucao
je, a smijeh dvojice slugu nije pridonio razrješenju nesporazuma.
Naposljetku su im rekli neka im se gube s očiju. Gđa Yvonne, raspaljena
od bijesa, zaprijetila im je rekavši da ne znaju s kime imaju posla. Sluge
213
su joj odgovorili da je radno mjesto pralje već popunjeno. S prozora svoje
sobe Jacinta je gledala Francisca Javiera kako se okreće da ode, a onda
najednom kao ukopan zastaje. Dječak se okrenuo, i iza leđa svoje majke
koja je iz svega grla galamila na bahate sluge, ugledao je taj par. Julian je
ljubio Penelope kraj velikog prozora knjižnice. Ljubili su se strastveno
kao dvoje koje jedno drugome pripada, nesvjesni svijeta oko sebe.
Idućega dana, tijekom podnevnog odmora, Francisco Javier
neočekivano se pojavio. Vijest o jučerašnjem skandalu već se proširila
među učenicima, i dočekao ga je podsmijeh i pitanje što je učinio sa
svojim mornarskim odijelcem. No smijeh je naglo zamro kad su učenici
primijetili da mladić u ruci nosi očevu pušku. Nastala je tišina i mnogi su
se udaljili. Samo se društvo koje su činili Aldaya, Moliner, Fernando i
Julian okrenulo i stalo promatrati mladića, u nevjerici. Bez ikakva
upozorenja, Francisco Javier podigao je pušku i naciljao. Očevici su
poslije izjavili da na njegovu licu nije bilo ni srdžbe ni bijesa. Francisco
Javier postupio je s istom onom automatskom hladnoćom s kojom je
čistio u vrtu. Prvi metak prošao je tik uz Julianovu glavu. Drugi bi mu
probušio vrat da se Miauel Moliner nije bacio na domareva sina i oteo
mu pušku. Julian Carax cijeli je taj prizor promatrao zaprepašteno,
nesposoban pokrenuti se. Svi su mislili da su meci bili namijenjeni Jorgeu
Aldayi u znak osvete zbog jučer proživljenog poniženja. Tek kasnije, kad
je Civilna garda odvela mladića a domar i njegova žena gotovo su
naglavačke izbačeni iz škole, Miauel Moliner prišao je Julianu i rekao
mu, bez ikakva ponosa, da mu je spasio život. No Julian nije ni slutio da
se taj život, ili onaj njegov dio koji je želio živjeti, približava kraju.
Bila je to posljednja godina koju će Julian i njegovi prijatelji provesti
u Školi sv. Gabrijela. Mnogo su već govorili o svojim planovima, ili o
planovima koje su im obitelji odredile za iduću godinu. Jorge Aldaya već
je znao da ga otac šalje na studij u Englesku, a Miquel Moliner smatrao je
svoj upis na Sveučilište u Barceloni gotovom stvari. Fernando Ramos
više je puta spominjao da će možda stupiti u isusovačko sjemenište, što
su njegovi učitelji smatrali najmudrijim za mladića u njegovu položaju.
Što se Francisca Javiera Fumera tiče, o njemu se znalo samo toliko da je
posredovanjem g. Ricarda Aldaye primljen u popravni dom negdje u
dolini Ardn u Pirenejima,gdje ga je čekala duga zima. Gledajući prijatelje
kako planiraju svoj životni put, Julian se pitao što će biti s njim. Njegovi
snovi i književne ambicije činili su mu se daljima i neostvarivijima nego
ikad. Samo je želio biti blizu Penelope.
214
Dok se on pitao što će biti s njegovom budućnošću, drugi su za njega
već imali planove. G. Ricardo Aldaya već mu je pripremao mjesto u
svojoj tvrtki kako bi ga uveo u posao. Klobučar pak bijaše odlučio da
njegov sin, ako ne želi nastaviti s obiteljskim poslom više neće živjeti na
njegovoj grbači. Stoga je potajno pokrenuo sve potrebne postupke da
Juliana pošalje u vojsku, gdje će ga nekoliko godina vojničkoga života
izliječiti od snova o veličini. Julian nije znao za takve planove, a kada
jednom shvati što su drugi za njega pripremili, već će biti prekasno. Samo
mu je Penelope bila u mislima, i višega nisu zadovoljavali glumljena
ravnodušnost i tajni sastanci. Želio ju je viđati češće, i sve je više i više
riskirao da njegova veza s djevojkom bude otkrivena. Jacinta je davala
sve od sebe da ih zaštiti: lagala je koliko je duga i široka, utanačivala
tajne sastanke i smišljala tisuću ijednu smicalicu da im omogući nekoliko
trenutaka nasamo. Čak je i ona shvaćala da to nije dovoljno, i da svaka
minuta koju provedu zajedno još više zbližava Penelope i Juliana. Dadilja
je već neko vrijeme u njihovim pogledima naučila prepoznati prkos i
aroganciju požude: slijepu volju da ih se otkrije, da njihova tajna postane
otvoreni skandal pa da se više ne moraju skrivati po zakucima i tavanima
i voljeti u mraku. Katkad, kad bi Jacinta dolazila Penelopi poželjeti laku
noć, djevojka bi briznula u plač i priznala joj kako žudi pobjeći s
Julianom, sjesti na prvi vlak i pobjeći nekamo gdje ih nitko ne poznaje.
Jacinta, koja se sjećala kakav je svijet izvan rešetki palače Aldaya, samo
bi se stresla i pokušavala je odgovoriti. Penelope je bila poslušne naravi, i
strah koji je vidjela na Jacintinu licu bio je dovoljan daje umiri. Julian je
bio druga priča.
Tijekom tog posljednjeg proljeća u Sv. Gabrijelu, Julian je
uznemireno otkrio da se g. Ricardo Aldaya i njegova majka potajice
nalaze. Isprva se pobojao da je Sophie samo još jedna slasna recka
u industrijalčevoj zbirci, ali ubrzo je shvatio da se ti sastanci, koji su se
uvijek odigravali u kavanama u središtu grada i odvijali prema najstrožem
bontonu, ograničavaju samo na razgovor. Sophie je te susrete tajila. Kad
je Julian napokon odlučio zaskočiti g. Ricarda i pitati ga što se to događa
između njegove majke i njega, industrijalac se nasmijao.
"Tebi ništa ne može promaknuti, zar ne, Juliane? Baš sam htio s
tobom razgovarati o toj temi. Tvoja majka i ja razgovaramo o tvojoj
budućnosti. Ona je prije nekoliko tjedana došla k meni, zabrinuta jer te
otac planira dogodine poslati u vojsku. Tvoja majka, kako je i prirodno,
za tebe želi najbolje, pa se obratila meni kako bismo zajedno nešto
215
smislili. Ne brini se, imaš riječ Ricarda Aldaye da nećeš postati topovsko
meso. Tvoja majka i ja za tebe imamo velike planove. Imaj povjerenja u
nas."
Julian je želio imati povjerenja, ali g.Ricardo ulijevao je sve samo ne
povjerenje. I Miquel Moliner slagao se s Julianom.
"Ako želiš pobjeći s Penelope, a neka ti u tome Bog pomogne, treba
ti novac"
Novac Julian nije imao.
"To se da urediti", obavijestio ga je Miquel. "Zato imaš bogate
prijatelje."
Tako su Miquel i Julian počeli planirati bijeg dvoje ljubavnika.
Odredište im je, na Molinerov prijedlog, trebao biti Pariz. Moliner je
smatrao da, kad je već odlučio biti umjetnik boem i skapavati od gladi,
pariška scenografija bar tu nema premca. Penelope je pomalo govorila
francuski, a Julianu je zahvaljujući majčinoj poduči to bio drugi jezik.
"Usto, Pariz je dovoljno velik da se u njemu izgubiš, ali dovoljno
malen da se u njemu mogu naći povoljne prilike", procijenio je Miquel.
Njegov prijatelj prikupio je čitavo malo bogatstvo od dugogodišnje
ušteđevine i onoga što je uspio izmusti od oca pod najnevjerojatnijim
izlikama. Samo je Miquel znao čemu je novac zapravo namijenjen.
"A ja planiram zanijemjeti čim vas dvoje sjednete u taj vlak."
Tog istog popodneva, nakon što je s Miquelom utanačio sve detalje,
Julian je otišao u kuću na Aveniji Tibidabo da Penelopi objasni bijeli
plan.
"Ovo što ću ti sada reći ne smiješ ispričati nikome. Nikome. Čak ni
Jacinti", počeo je Julidn.
Djevojka ga je saslušala zaprepašteno i očarano. Molinerov je plan
bio besprijekoran. Miquel će kupiti karte pod lažnim imenom i platiti
nekom neznancu da ih podigne na šalteru postaje. Ako ga policija kojim
slučajem nađe, moći će im dati samo opis osobe koja ne sliči Julianu.
Julian i Penelope naći će se u vlaku. Neće biti čekanja na peronu, gdje bi
ih netko mogao vidjeti. Bijeg je dogovoren za nedjelju u podne. Julian će
sam otići na postaju Francia. Ondje će ga čekati Miquel s kartama i
novcem.
Najosjetljiviji dio bio je onaj koji se ticao Penelope. Ona je morala
nekako obmanuti Jacintu i tražiti od nje neka izmisli neki izgovor da je
izvuče s mise u jedanaest i odvede kući. Na putu bi je Penelope zamolila
216
da je pusti na sastanak s Julianom i obećala joj da će doći prije nego što
se obitelj vrati kući.
Penelope bi to iskoristila da ode na postaju. Oboje su znali da ih
Jacinta ne bi pustila kad bi joj rekli istinu. Previše ih je voljela.
"Plan je savršen, Miquele", rekao je Julian kad je saslušao strategiju
koju je smislio njegov prijatelj. Miquel je tužno kimnuo.
"Osim jednog detalja: nanijeti ćete bol mnogim ljudima kad zauvijek
odete."
Julian je kimnuo misleći na majku i Jacintu. Nije mu palo na pamet
da Miquel Moliner misli na sebe. Najteže od svega bilo je uvjeriti
Penelope da je nužno Jacintu držati u neznanju glede cijeloga plana.
Samo je Miquel smio znati istinu. Vlak je polazio u jedan poslije
podne. Kada Penelopin nestanak bude primijećen, oni će već prijeći
granicu. Kad jednom budu u Parizu, prijavit će se u hotel kao muž i žena,
pod lažnim imenima. Onda će poslati pismo Miquelu Molineru
namijenjeno njihovim obiteljima, u kojemu će im priznati da se vole,
obavijestiti ih da su dobro, da ih vole, najaviti crkveno vjenčanje i
zamoliti ih za oprost i razumijevanje. Miquel Moliner stavit će pismo u
novu omotnicu kako se ne bi vidio pariški žig i pobrinut će se da ga
pošalje iz nekog obližnjeg gradića.
"Kada?" upitala je Penelope.
"Za šest dana", rekao joj je Julian. "Ove nedjelje."
Miquel je procijenio da će, kako ne bi pobudili sumnju, biti najbolje
da tijekom tih šest dana koliko je još ostalo do bijega Julian ne posjećuje
Penelope. Moraju se dogovoriti da se neće vidjeti sve dok se opet ne
sretnu u vlaku za Pariz. Šest dana tijekom kojih je neće vidjeti, ni
dodirnuti, činili su mu se kao čitava vječnost. Taj su sporazum, svoj tajni
brak, zapečatili poljupcem.
Tada je Julian poveo Penelope u Jacintinu odaju na trećem katu kuće.
Na tom su se katu nalazile samo prostorije za sluge, i Julian je bio siguran
da ih nitko neće zateći. Razodjenuli su se grozničavo, sa žestinom i
požudom, izgrebavši se po koži i tonući u tišinu. Naučivši napamet svoja
tijela, pokopali su tih šest dana samoće u znoju i slini. Julian je prodirao u
nju silovito, pritišćući je o drveni pod. Penelope ga je primala otvorenih
očiju, nogu obavljenih oko njegova struka i usnica rastvorenih od žudnje.
Nije bilo ni trunke krhkog i djetinjeg u njezinu pogledu, u njezinu tijelu
koje je tražilo još. Poslije, lica još priljubljena uz njezin trbuh, s rukama
na njezinim bijelim, još uzdrhtalim grudima, Julian je znao da se moraju
217
oprostiti. Tek što je ustao, kadli se lagano otvoriše vrata sobe i na pragu
se ukaza silueta neke žene. Julian načas bijaše pomislio da je to Jacinta,
ali smjesta je shvatio da je riječ o gđi Aldaya, koja ih je promatrala kao
začarana, s mješavinom opčinjenosti i odbojnosti. Uspjela je samo
promucati:
"Gdje je Jacinta?" Potom se okrenula i nestala bez ijedne riječi, dok
je Penelope čučala na podu u nijemoj agoniji, a Julianu se činilo da se sve
oko njega ruši.
"Idi sad, Juliane. Idi prije nego što dođe moj otac."
"Ali..."'
"Idi."
Julian je kimnuo.
"Štogod da se dogodi, u nedjelju ću te čekati u tom vlaku."
Penelope se uspjela slabašno osmjehnuti.
"Doći ću. Sad idi. Molim te..."
Još je bila gola kad ju je ostavio i klisnuo preko stubišta za služinčad
do kućica za kočije te kročio u najhladniju noć koju je pamtio.
Dani koji su uslijedili bili su čista agonija. Julian te noći nije spavao,
čekajući da svakog trena po njega dođu plaćeni ubojice g.Ricarda. Ni san
ga nije posjetio. Idućeg dana, u Školi sv. Gabrijela, u ponašanju Jorgea
Aldaye nije primijetio nikakvu promjenu. Obuzet tjeskobom, Julian
je priznao Miquelu Molineru što se dogodilo. Miquel je odmahnuo
glavom sa sebi svojstvenom hladnokrvnošću. "Lud si, Juliane, ali to nije
ništa novo. Čudno je što kod Aldaya nije došlo do strke. Što, kad čovjek
razmisli, i nije toliko čudo. Ako vas je, kako kažeš, zatekla gospođa
Aldaya, postoji mogućnost da još ni sama ne zna što učiniti. Triput sam u
životu s njom razgovarao, i iz tih sam razgovora izvukao dva zaključka:
prvo, gospođa Aldaya zrela je koliko i dvanaestogodišnje dijete, i drugo,
pati od kroničnog samoljublja koje joj onemogućuje da vidi ili shvati išta
što nije onako kako ona želi vidjeti i vjerovati, posebice kad je riječ o njoj
samoj."
"Poštedi me svojih dijagnoza, Miquele."
"Samo želim reći da vjerojatno još razmišlja što, kako, kada i kome
reći. Najprije mora razmisliti kakve će to posljedice imati na nju: mogući
skandal, mužev bijes... Za ostalo, usuđujem se reći, ne mari ni koliko je
crno pod noktom."
"Dakle, misliš da ništa neće reći?"
218
"Možda tek za koji dan. Ali ne vjerujem da je sposobna takvu tajnu
zauvijek zatajiti mužu. Što je s planom za bijeg? Vrijedi li još?"
"Više nego ikad."
"Veselim se što to čujem. Jer sada mi se zbilja čini da više nema
povratka."
Toga tjedna dani su prolazili u polaganoj agoniji. Julian je svakoga
dana išao na nastavu u Sv. Gabrijel, a dušu mu je izjedala
neizvjesnost. Satima se trudio djelovati prisebno, kadar tek
izmjenjivati poglede s Miquelom Molinerom, koji se počeo brinuti
jednako koliko i on, ili čak i više. Jorge Aldaya nije govorio ništa. Bio je
ljubazan kao i prije. Jacinta više nije dolazila po Jorgea. Svakoga dana
pojavljivao se vozač g.Aldaye. Julianu je došlo da se ubije, i gotovo je
poželio da se dogodi ono što se treba dogoditi, pa da njegovu iščekivanju
već jednom dođe kraj. U četvrtak poslije podne, po svršetku nastave,
Julian je počeo misliti da je sreća na njegovoj strani. Gđa Aldaya nije
rekla ništa, možda iz srama, gluposti, ili iz nekog od razloga koje je
naslućivao Miquel. To i nije bilo važno.
Bilo je važno samo da tu tajnu sačuva za sebe do nedjelje. Te noći,
prvi put nakon mnogo dana, uspio je usnuti.
U petak ujutro, kad je stigao na nastavu, na ulazu ga je čekao
velečasni Romanones.
"Juliane, moram s tobom razgovarati."
"Recite, oče."
"Oduvijek sam znao da će doći ovaj dan, i moram ti priznati da sam
sretan što ću ti baš ja priopćiti novost."
"Kakvu novost, oče?"
Julian Carax više nije bio učenik Škole sv. Gabrijela. Njegova
nazočnost u krugu škole, učionicama, pa čak i u vrtovima bila je strogo
zabranjena. Njegove školske potrepštine, udžbenici i sve njegove stvari
postali su školsko vlasništvo.
"Tehnički je termin 'trajno isključenje'", zaključio je velečasni
Romanones.
"Smijem li pitati koji je razlog?"
"Meni na pamet pada bar tucet, ali siguran sam da ćeš ti odabrati onaj
najprikladniji. Zbogom, Caraxe. Želim ti sreću u životu. Trebat će ti."
S tridesetak metara udaljenosti, iz dvorišta s fontanama, promatrala
ga je skupina učenika. Neki su se smijali i mahali mu u znak pozdrava.
Drugi su ga promatrali s čuđenjem i sažaljenjem. Samo mu se jedan tužno
219
osmjehivao: njegov prijatelj Miquel Moliner, koji je kimnuo i nijemo
prošaptao riječi koje je Julian pročitao s njegovih usnica. "Vidimo se u
nedjelju."
Na povratku u Rondu San Antonio Julian je primijetio da je pred
klobučarnicom parkiran Mercedes Benz u vlasništvu g.Ricarda Aldaye.
Zastao je iza ugla i pričekao. Ubrzo je g. Ricardo izišao iz prodavaonice
njegova oca i ušao u automobil. Julian se skrivao u ulazu sve dok auto
nije nestao u smjeru Sveučilišnoga trga. Tek je tada pohitao stubama do
stana. Ondje ga je čekala njegova majka Sophie, sva u suzama.
"Što si učinio, Juliane?"promrmljala je, bez ljutnje.
"Oprostite mi, majko..."
Sophie je Čvrsto zagrlila sina. Bijaše smršavjela i ostarjela, kao da su
joj svi zajedno oduzeli život i mladost.
"A ja više od svih" pomislio je Julian.
"Dobro me saslušaj, Juliane. Tvoj otac i gospodin Ricardo Aldaya
sve su dogovorili da te za nekoliko dana pošalju u vojsku. Aldaya ima
veze... Moraš otići, Juliane. Moraš otići nekamo gdje te nijedan od njih
dvojice neće naći..."
Julianu se učinilo da u majčinu pogledu vidi sjenu koja je izjeda
iznutra.
"Ima li još nešto, majko? Nešto što mi niste ispričali?"
Sophie ga je promatrala dok su joj usnice drhtale.
"Moraš otići. Oboje moramo zauvijek otići odavde." Julian ju je
snažno zagrlio i šapnuo joj na uho:
"Ne brinite se za mene, majko. Ne brinite se."
Julian je cijelu subotu proveo zatvoren u svojoj sobi, među svojim
knjigama i crtaćim bilježnicama. Klobučar bijaše sišao u radionicu već u
zoru i nije se vratio sve do sitnih sati.
"Nema ni dovoljno hrabrosti da mi to kaže u lice", mislio je Julian.
Te noći, s očima zastrtim suzama, oprostio se od godina koje je
proveo u toj mračnoj i hladnoj sobi, izgubljen u snovima koji se, sada je
to znao, nikada neće ostvariti. Kad je svanula nedjelja, opskrbljen samo
torbom s nešto odjeće i nekoliko knjiga, poljubio je u čelo Sophie, koja je
sklupčana spavala u blagovaonici, i otišao. Ulice su bile zaodjenute
plavkastom izmaglicom, a odbljesci bakra sijevali su s krovova staroga
grada. Hodao je polagano, opraštajući se od svakog ulaza, svakog ugla, i
pitao se je li istina da vrijeme mijenja sve i da će se jednoga dana sjećati
220
samo onoga dobroga, a zaboraviti samoću koja ga je toliko puta progonila
na ovim ulicama.
Postaja Francia bila je pusta, peroni svinuti poput blistavih sablji koje
su gorjele u svitanje i zarivale se u maglu. Julian je sjeo na nadsvođenu
klupu i izvadio knjigu. Pustio je da prolaze sati i uronio u čaroliju riječi,
otresao sa sebe svoju kožu i ime, i osjetio da je postao netko drugi.
Dopustio je da ga obuzmu snovi maglovitih likova, misleći da za njega
nema drugog svetišta ni utočišta osim toffa. Već je znao da Penelope neće
doći na sastanak. Znao je da će se popeti u vlak praćen samo
uspomenama. Kad se malo prije podneva Miquel Moliner pojavio na
postaji i predao mu kartu i sav novac koji je uspio skupiti, dva prijatelja
zagrlila su se u tišini. Julian nikada dotad ne bijaše vidio Miquela
Molinera da plače. Sat je otkucavao, minute su promicale.
"Još ima vremena", šaptao je Miquel, pogleda prikovana za ulaz u
postaju.
U jedan i pet šef postaje oglasio je posljednji poziv putnicima u
Pariz. Vlak je već počeo kliziti peronom kad se Julian okrenuo da se
oprosti od prijatelja. Miquel Moliner promatrao ga je s perona, ruku
zarivenih u džepove.
"Piši", rekao je.
"Pisat ću ti čim stignem", odvratio je Julian.
"Ne. Ne meni. Piši knjige. Ne pisma. Piši ih za mene. Za Penelope."
Julian je kimnuo, tek tada shvaćajući koliko će mu prijatelj nedostajati.
"I sačuvaj svoje snove", rekao je Miquel. "Nikad ne znaš kad će ti
zatrebati."
"Uvijek", prošaptao je Julian, ali škripa vlaka već je odnosila njegove
riječi.
"Penelope mi je ispričala što se dogodilo iste noći kad ih je gospođa
iznenadila u mojoj odaji. Idućega dana gospođa me pozvala i pitala što
znam o Julianu. Rekla sam joj da ne znam ništa, da je dobar dječak,
Jorgeov prijatelj... Naredila mi je da Penelopu držim zatvorenu u sobi dok
ona ne dopusti da izađe. Gospodin Ricardo bio je u Madridu na putu i
vratio se tek u petak. Čim je stigao, gospođa mu je ispričala što se
dogodilo. Ja sam bila nazočna. Gospodin Ricardo skočio je iz naslonjača i
pljusnuo gospođu s takvom silinom da je pala na pod. Potom joj je kao
lud povikao da ponovi to što je rekla. Gospođa je bila nasmrt preplašena.
Još nikad nisam vidjela gospodina u tom stanju. Nikad. Izgledao je kao da
su ga svi vrazi spopali. Crven od bijesa, popeo se u Penelopinu sobu i za
min@
221
kosu je izvukao iz kreveta. Ja sam ga htjela spriječiti, ali šutnuo me u
stranu. Iste te noći pozvao je obiteljskog liječnika da pregleda Penelope.
Kad je liječnik završio, razgovarao jc s gospodinom. Zaključali su
Penelope u sobu, a gospođa mi je rekla da pokupim svoje stvari."
"Nisu mi dopustili da vidim Penelope, ni da se pozdravim s njom.
Gospodin Ricardo zaprijetio mi je da će me prijaviti policiji ako ikome
kažem što se dogodilo. Iste te noći navrat-nanos su me izbacili iz kuće, i
nisam imala kamo poći, nakon osamnaest godina stalne službe. Dva dana
kasnije, u pansionu u Ulici Muntaner, došao me posjetiti Miquel Moliner,
koji mi je objasnio da je Julian otišao u Pariz. Želio je da mu kažem što se
dogodilo s Penelope i zašto nije u dogovoreno vrijeme došla na postaju.
Tjednima sam se vraćala u njihovu kuću, moleći da vidim Penelope, ali
nisu me pustili dalje od kapije. Katkad bih po cijeli dan stajala na drugoj
strani ulice ne bih li ih vidjela kako izlaze. Nikad je nisam vidjela. Nije
izlazila iz kuće. Malo kasnije gospodin Aldasa je pozvao policiju i uz
pomoć prijatelja na visokim položajima postigao da me zatvore u ludnicu
u Horti, tvrdeći da me nitko od njih ne poznaje i da sam ja neka poludjela
žena koja opsjeda njegovu obitelj i djecu. Dvije sam godine provela
unutra, zatvorena kao životinja. Čim sam izišla, najprije sam otišla u kuću
na Aveniji Tibidabo da vidim Penelope."
"Jeste li je uspjeli vidjeti?" upitao je Fermin.
"Kuća je bila zaključana, na prodaju. Nitko u njoj nije živio. Rekli su
mi da su se Aldaye odselili u Argentinu. Pisala sam na adresu koju su mi
dali. Pisma su se vraćala neotvorena..."
"Što se dogodilo s Penelope? Znate li?"
Jacinta odmahnu glavom, potpuno shrvana.
"Nikad je više nisam vidjela."
Starica je jecala i počela nekontrolirano ridati. Fermin ju je zagrlio i
stao je ljuljati. Tijelo Jacinte Coronado smežuralo se i sad je bila sitna
poput djevojčice, a kraj nje je Fermin djelovao kao pravi div. Meni se u
glavi rojilo tisuću misli, ali moj mi je prijatelj jasnom kretnjom pokazao
da je naš razgovor završen. Vidio sam ga kako promatra prljav i hladan
sobičak u kojemu Jacinta Coronado provodi posljednje sate.
"Idemo, Daniele. Odlazimo. Vi krenite prvi."
Učinih kako mi je naložio. Dok sam se udaljavao, okrenuh se na tren
i vidjeh kako Fermin kleči pred staricom i ljubi je u čelo. Ona mu se
bezubo osmjehivala.
222
"Recite, Jacinta", čuo sam kako Fermin govori, "vi volite Sugusove
bombone, zar ne?"
Zaobilaznim putem do izlaza sretosmo se s pravim pogrebnikom i
njegova dva pomoćnika majmunskoga izgleda koji su bili oboružani
lijesom od borovine, uzetom i nekoliko zavežljaja starih plahti dvojbene
namjene. Cijeli taj odbor odisao je zlokobnim mirisom formaldehida
i jeftine kolonjske, a na beskrvnim licima nazirali su se blijedi vučji
osmijesi. Fermin je samo pokazao u smjeru ćelije u kojoj je čekao
pokojnik i blagoslovio trojac, koji mu je uzvratio kimnuvši i pobožno se
prekriživši.
"Idite u miru", mumljao je Fermin vukući me prema izlazu, gdje nas
je neka redovnica s uljanicom ispratila mrtvačkim, prijekornim
pogledom.
Kad smo izišli iz ubožnice, sumorni kameni kanjon i sjena koji su
tvorili Ulicu Moncada učinili su mi se poput doline slave i nade. Fermin
je duboko disao, s olakšanjem, i shvatio sam da nisam jedini koji se veseli
što smo za sobom ostavili taj bazar tame. Priča koju nam je ispričala
Jacinta tištala nam je dušu više nego što smo bili voljni priznati.
"Slušajte, Daniele, a zašto ne bismo skočili na krokete sa šunkom i
nekoliko čaša pjenušca ovdje u gostionici Xampanet, da isperemo gorak
okus iz usta?"
"Ne bih vas odbio, zbilja."
"Danas nemate dogovor s curičkom?"
"Sutra."
"Aha, prefriganče! Puštate da vas moli, je li? Kako brzo učimo..."
Nismo odmaknuli ni deset koraka prema bučnoj gostionici, tek
nekoliko brojeva niz ulicu, kad se tri sablasne siluete odvojiše od sjene i
presretose nas. Dvojica gorila stadoše nam iza leđa, tako blizu da sam
osjećao njihov dah na potiljku. Treći, sitniji ali neusporedivo zlokobniji,
prepriječio nam je put.
Imao je isti onaj kišni ogrtač, a njegov uljasti osmijeh cijedio se od
pakosti.
"Koga ja to vidim? Pa to je moj stari prijatelj, čovjek sa tisuću lica",
reče inspektor Fumero.
Učinilo mi se da čujem kako Ferminove kosti zveckaju od užasa pred
tom pojavom. Sva njegova rječitost svela se na prigušen jecaj. Dvojica
nasilnika, za koje sam pretpostavljao da su agenti Odjela za zločine, već
223
su nas zgrabili za šiju i desno zapešće, spremni da nam na najmanji
pokret zavrnu rukom.
"Po tvome iznenađenom izrazu lica vidim da si bio uvjeren kako sam
ti odavno zagubio trag, je li? Nisi valjda mislio da govno kao ti može
izići iz kanalizacije i uspješno odglumiti pristojnoga građanina, zar
ne? Glup si, ali toliko baš ne. A čujem i da guraš nos, a imaš i što gurati,
u hrpu stvari koje te se ne tiču. Loš znak... Što snuješ s časnama? Ševiš
neku? Koliko sad naplaćuju?"
"Ja poštujem tuđe guzice, gospodine inspektore, posebice ako su pod
ključem. Kad biste i vi imali toliko srama da se toga držite, prištedjeli
biste si trošak za penicilin, a i probava bi vam se poboljšala." Fumero se
nasmijao smijehom koji je frcao od bijesa.
"To volim. Mudonja. To te ja pitam! Da su svi bitange kao ti, posao
bi mi bio veselje. Reci, kakvo si ime sad uzeo, stoko? Gary Cooper?
Hajde, reci mi zašto guraš nos u Ubožnicu sv. Lucije, i možda prođeš
samo s par šiba. Da čujem, gukni! Što tražite tu?"
"Privatna stvar. Došli smo u posjet rođaku."
"Da, materi si svojoj došao u posjet! Budi sretan što sam danas dobre
volje, jer inače bih te odmah odveo u postaju, da se još malo zabavimo s
letlampom! Hajde, budi dobar dečko i reci svome prijatelju inspektoru
Fumeru koji kurac radite ti i tvoj prijatelj tu. Surađuj malo, jebote, da ne
moram ovom balavcu kojega si uzeo za sponzora malo promijeniti lični
opis."
"Taknite mu vlas s glave i kunem vam se..."
"Pazi, umro sam od straha. Upravo sam se pokakao u hlače."
Fermin je progutao knedlu, kao da skuplja hrabrost koja mu je
otjecala kroz svaku poru na tijelu.
"Ne valjda u one mornarske hlačice koje vam je onomad odjenula
vaša vrijedna mati, znamenita pralja? Šteta bi bilo, čujem da su vam
sjajno pristajale."
Lice inspektora Fumera smjesta problijedje i iz pogleda mu nestade
svake suvislosti.
"Što si rekao, gade?"
"Rekao sam da mi se čini kako ste naslijedili ukus i otmjenost
milostive Yvonne Sotoceballos, gospođe iz visokog društva..."
Fermin nije bio korpulentan čovjek, i prvi udarac bio je dovoljan da
ga sruši na tlo. Još je sklupčan ležao u barici u koju je pao kad ga je
Fumero počeo udarati nogom u trbuh, bubrege i lice. Nakon petog udarca
224
izgubio sam račun. Trenutak poslije Fermin je izgubio dah i sposobnost
da makne prstom ili da se zaštiti od udaraca. Dvojica policajaca koja su
me držala smijala su se iz pristojnosti ili dužnosti, stišćući me čeličnim
stiskom.
"Ti se ne miješaj", prošaptao mi je jedan. "Ne bih volio da ti moram
lomiti ruku."
Uzaludno sam se pokušavao otrgnuti iz njegova stiska i dok sam se
tako migoljio, ugledah na trenutak lice agenta koji mi se obratio. Smjesta
ga prepoznah. Bio je to čovjek u kišnom ogrtaču koji je u baru
na Trgu Sarria prije nekoliko dana čitao novine, isti onaj koji nas je
pratio u autobus i smijao se Ferminovim šalama.
"Slušaj, najviše me od svega jebe kad ljudi prevrću po sranjima iz
prošlosti", derao se Fumero skakućući oko Fermina. "Prošlost treba
pustiti na miru, razumiješ? To vrijedi i za tebe i za tvoga blesavog
kompanjona. Dobro gledaj i uči, mali, jer ti si sljedeći!"
Gledao sam kako inspektor Fumero mrcvari Fermina pod prigušenim
svjetlom ulične svjetiljke. Sve vrijeme nisam mogao ni usta otvoriti.
Sjećam se tupa, strašna zvuka udaraca koji su nemilosrdno pljuštali po
mome prijatelju. Još me bole. Samo sam se bijedno držao ugodna
policajčeva stiska, drhtao i šutke ronio kukavičke suze.
Kad je Fumeru dosadilo udarati mrtav teret, raskrilio je ogrtač,
otkopčao zatvarač i počeo mokriti po Ferminu. Moj se prijatelj nije
micao, nalik na zavežljaj stare odjeće koji leži u lokvi. Dok je Fumero
izlijevao obilan i vruć mlaz po Ferminu, ja i dalje nisam mogao otvoriti
usta. Kad je završio, inspektor je zakopčao hlače i prišao mi znojna lica,
dašćući. Jedan od agenata pružio mu je rupčić kojim je obrisao lice i vrat.
Fumero mi se približio i zaustavio lice na nekoliko centimetara od moga,
te me prikovao pogledom.
"Ti nisi bio vrijedan takvih batina, mali. To je problem tvoga
prijatelja: uvijek se svrsta na pogrešnu stranu. Idući put sjebat ću ga do
kraja, kao nikad, i siguran sam da ćeš ti biti kriv."
Mislio sam da će me pljusnuti, da sam ja došao na red. Iz nekog
razloga bilo mi je drago zbog toga. Htio sam vjerovati da će me ti udarci
izliječiti od sramote što ni prstom nisam maknuo da pomognem Ferminu,
a on me, kao i uvijek, samo štitio.
Ali udarca nije bilo. Samo me ošinuo onim očima punim prijezira i
potapšao po obrazu.
"Bez brige, mali. Ja ne prljam ruke s kukavicama."
225
Dvojica policajaca udvorno se nasmijaše, jer im je laknulo zbog
saznanja da je predstava završena.
Bilo je očito da žele što prije otići odatle. Udaljiše se smijući se među
sjenama. Kad sam mu pritekao u pomoć, Fermin je uzalud pokušavao
ustati i naći zube koje je izgubio u prljavoj lokvi. Curila mu je krv iz usta,
nosa, ušiju i kapaka. Kad je vidio da sam živ i zdrav, pokušao se
nasmiješiti i ja pomislih da će mi isti čas umrijeti. Kleknuh kraj njega i
uzeh ga u naručje. Prva misao koja mi je došla u glavu bila je da je lakši
od Bee.
"Fermine, zaboga, moram vas odmah odvesti u bolnicu." Fermin je
energično odmahnuo glavom.
"Odvedite me k njoj."
"Kome, Fermine?"
"Bernardi. Ako moram odapeti, želim da to bude na njezinim
rukama."



35 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 4:57 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
32.
Te noći ponovno uđoh u stan na Trgu Real, onaj za koji sam se prije
mnogo godina zakleo da više neću u njega kročiti. Dvojica mušterija koji
su svjedočili batinama s vrata konobe Xampanet ponudili su se da mi
pomognu Fermina odnijeti do stajališta taksija u Ulici Princesa, a konobar
iz gostionice nazvao je broj koji sam mu dao kako bi ih obavijestio o
našem dolasku. Činilo mi se da vožnja nikada neće završiti. Fermin bijaše
izgubio svijest prije nego što smo krenuli. Ja sam ga držao na rukama,
privijajući ga na prsa kako bih ga zgrijao. Osjećao sam kako mi njegova
mlačna krv natapa odjeću. Šaptao sam mu na uho, govorio da smo blizu,
da mu se ništa neće dogoditi. Glas mi je drhtao. Taksist mi je iz zrcala
dobacivao plahe poglede.
"Slušajte, ne želim probleme. Ako ovaj umre, sići ćete."
"Vi nagazite na gas i šutite."
Kad smo stigli u Ulicu Fernando, Gustavo Barcelo i Bernarda već su
čekali na vratima zgrade u društvu doktora Soldevile. Kad su nas vidjeli
onako oblivene krvlju i blatom, Bernarda je u napadaju panike počela
vikati. Doktor je Ferminu brzo opipao bilo i uvjerio nas da je pacijent živ.
Sve četvero zajedno smo uspjeli odnijeti Fermina stubama do Bernardine
sobe, gdje je medicinska sestra koju je doveo doktor već sve pripremila.
Kad smo pacijenta položili na krevet, sestra ga je počela razodijevati. Dr.
226
Soldevila tražio je da svi iziđemo iz sobe i ostavimo ih da u miru rade
svoj posao. Zatvorio nam je vrata pred nosom izustivši tek šturo:
"Preživjet će."
U hodniku se Bernarda neutješno rasplakala, jecajući da je napokon
našla dobra čovjeka, i sad će joj ga Bog oteti. G. Gustavo Barcelo zagrlio
ju je i odveo u kuhinju, gdje ju je potom stao nalijevati brendijem sve dok
jadnica više nije mogla stajati na nogama. Kad su sluškinjine riječi
postale nerazgovijetne, knjižar je i sebi natočio čašu i iskapio je do dna.
"Žao mi je. Nisam znao kamo poći..." počeh.
"Bez brige. Dobro si učinio. Soldevila je najbolji traumatolog u
Barceloni", rekao je ne obraćajući se nikome posebno.
"Hvala", promrmljah.
Barcelo uzdahnu i natoči mi dobar gutljaj viskija u čašu. Odbih
ponuđeno, te čaša bi proslijeđena Bernardi, na čijim je usnicama nestala
kao čarolijom.
"Lijepo te molim, idi se istuširati i odjeni nešto čisto", naloži mi
Barcelo. "Ako se takav vratiš kući, tata će ti umrijeti od infarkta."
"Ne treba... Dobro mi je", rekoh.
"Onda prestani drhtati. Hajde, idi, možeš u moju kupaonicu, ima
bojler. Znaš put. Ja ću dotle nazvati tvoga oca i reći mu... No, ne znam što
ću mu reći. Nešto ću već smisliti."
Kimnuh.
"Ovo je i dalje tvoja kuća, Daniele", reče Barcelo dok sam se
udaljavao hodnikom. "Nedostajao si nam."
Našao sam kupaonicu Gustava Barceloa, ali ne i prekidač za svjetlo.
No kad sam bolje razmislio, bilo mi je draže kupati se u polumraku.
Svukoh sa sebe odjeću umrljanu krvlju i blatom i uspeh se u carsku kadu
Gustava Barceloa. Kroz prozorčić koji je gledao na unutarnje dvorište
zgrade dopirala je biserna maglica, te su se nazirali obrisi sobe i šare na
emajliranim pločicama poda i zidova. Voda je bila vruća i navirala pod
silnim tlakom, te mi se u usporedbi s našom skromnom kupaonicom u
Ulici sv. Ane učinila dostojnom luksuznih hotela u koje moja noga nikada
nije stupila. Nekoliko minuta tako sam stajao pod vrućim mlazovima
pare, nepomičan.
U ušima mi je i dalje bubnjao zvuk udaraca koji pljušte po Ferminu.
Nisam mogao iz glave izbiti riječi inspektora Fumera, ni lice policajca
koji me držao, vjerojatno da me zaštiti. Ubrzo primijetih da se voda
počela hladiti, pa sam pretpostavio da sam svome domaćinu potrošio
227
zalihu grijane vode. Kad sam iscijedio i posljednju kap mlake vode,
zavrnuo sam slavinu. Para se pušila iz moje kože nalik na svilene niti.
Kroz zastor na tušu ugledao sam neku nepomičnu siluetu pred vratima.
Njezin prazan pogled sjao se poput mačjih očiju.
"Slobodno možeš izaći, Daniele. Unatoč svim mojim zlodjelima, i
dalje te ne mogu vidjeti."
"Zdravo, Clara."
Pružala mi je čist ručnik. Ispružih ruku i uzeli ga. Umotah se u njega
sa stidljivošću školarke i čak i u polumraku ispunjenom parom ugledah
Claru gdje se smiješi, pogađajući moje pokrete.
"Nisam te čuo da ulaziš."
"Nisam kucala. Zašto se tuširaš u mraku?"
"Kako znaš da nije upaljeno svjetlo?"
"Po zujanju žarulje", reče. "Nikad se nisi došao pozdraviti."
Došao sam, pomislih, ali ti si bila jako zauzeta. Riječi su mi zamrle
na usnicama, gnjev i gorčina odjednom su postali daleki i besmisleni.
"Znam. Oprosti."
Izađoh ispod tuša i stadoh na meki sag. Vlažni zrak svjetlucao se
srebrnim česticama, a svjetlost iz prozorčića bacala je bijeli veo preko
Clarina lica. Nije bila ni mrvu drukčija nego u mojim sjećanjima. Četiri
godine razdvojenosti očito mi nisu pomogle.
"Promijenio ti se glas", reče. "Jesi li se i ti promijenio, Daniele?"
"I dalje sam naivan kao prije, ako te to zanima."
I veća kukavica, dodah u sebi. Na njezinu licu još je stajao onaj
napukli osmijeh koji je bolio čak i u polumraku. Ispružila mi je ruku, i
kao i onog popodneva prije osam godina u knjižnici Ateneo, smjesta
shvatih. Povedoh tu ruku do svoga vlažnog lica i osjetih kako me njezini
prsti iznova otkrivaju, a njezine usnice oblikovale su riječi u tišini.
"Nisam te željela povrijediti, Daniele. Oprosti mi."
Uzeh joj ruku i poljubih je u tami.
"Oprosti ti meni."
No bilo kakva mogućnost melodrame razbi se u komadiće kad je na
vrata povirila Bernarda. Premda potpuno pijana, shvatila je da sam gol,
mokar, i da držim Clarinu ruku na usnicama u sobi s ugašenim svjetlom.
"Za Boga miloga, mladi gospodine Daniele, zar vi nemate stida?
Isuse, Marijo i Josipe. Neki ljudi nikad ne nauče..."
Bernarda je brzo ustuknula, u neprilici, i ja sam se nadao da će, kada
ispari brendi, iz njezina uma nestati i sjećanje na ono što je vidjela, poput
228
tragova sna. Clara uzmaknu nekoliko koraka i pruži mi odjeću koju je
držala pod lijevom rukom.
"Stric mi je dao ovo svoje odijelo da ga odjeneš. Njegovo je, iz
mladosti. Kaže da si jako narastao pa će ti pristajati. Ostavljam te da se
obučeš. Nisam smjela ulaziti bez kucanja."
Uzeh odjeću koju mi je nudila i navukoh donje rublje, toplo i
namirisano, ružičastu pamučnu košulju, čarape, prsluk, hlače i sako. U
zrcalu sam vidio trgovačkog putnika, lišena osmijeha. Kad sam se vratio
u kuhinju, doktor Soldevila bijaše na tren izišao iz sobe u kojoj je
pregledavao Fermina kako bi nas obavijestio o njegovu stanju.
"Zasad je najgore prošlo", izvijesti nas. "Nema mjesta brizi. Ovakve
stvari uvijek gore izgledaju nego što zapravo jesu. Vaš prijatelj pretrpio je
lom lijeve ruke i dva rebra, izgubio je tri zuba i ima više masnica,
posjeklina i nagnječenja, ali srećom nema unutarnjeg krvarenja ni
simptoma moždanih ozljeda. Presavijene novine koje je pacijent nosio
ispod odjeće kako bi se zaštitio od hladnoće i naglasio figuru, kako on
kaže, poslužile su kao štit i ublažile udarce. Maloprije, kad se na nekoliko
minuta osvijestio, pacijent mi je rekao neka vam svima prenesem da se
osjeća kao momak od dvadeset godina, i zatražio sendvič s krvavicama i
češnjakom, čokoladicu i karamele Sugus od limuna. Načelno u tome ne
vidim problem, ali mislim da je zasad bolje početi s voćnim sokovima,
jogurtom i možda malo kuhane riže. Usto, kao zalog svoje krepkosti i
snage duha, pacijent mi je naložio da vam kažem kako je, kad mu je
sestra Amparito zašivala nogu, dobio erekciju veliku kao santa leda."
"On vam je pravo muško", prošaptala je Bernada ispričavajući se.
"Kada ga možemo vidjeti?" upitah.
"Sada radije ne. Možda kad svane. Godit će mu odmor, a sutra ga
želim odvesti u bolnicu Del Mar na snimanje mozga, zlu ne trebalo, ali
mislim da možemo biti sigurni kako će gospodin Romero de Torres za
nekoliko dana biti kao nov. Sudeći po ožiljcima i brazgotinama na
njegovu tijelu, taj je čovjek preživio i gore, i pravi je borac. Ako trebate
kopiju izvješća kako biste ovo prijavili policiji..."
"Neće biti potrebno", prekinuh ga.
"Mladiću, upozoravam vas da je ovo moglo biti ozbiljno. Smjesta
treba obavijestiti policiju." Barcelo me je pozorno promatrao. Uzvratih
mu pogled i on kimnu.
229
"Bit će vremena za to, doktore, ne brinite se", reče Barcelo. "Sada se
treba uvjeriti da je pacijent dobro. Osobno ću sutra podnijeti prijavu, rano
ujutro. Čak i policija ima pravo noću malo odmoriti dušu."
Doktoru se očito nije svidio moj prijedlog da događaj sakrijemo od
policije, ali kad se uvjerio da Barcelo preuzima odgovornost za tu stvar,
slegnuo je ramenima i vratio se u sobu da nastavi s liječenjem. Čim se
izgubio, Barcelo mi je rukom pokazao da pođem za njim u radnu sobu.
Bernarda je uzdisala na svojem stolčiću, omamljena od brendija i šoka.
"Bernarda, zabavite se nečim. Skuhajte kavu. Jaku."
"Da, gospodine. Odmah."
Pođoh za Barcelom do njegova ureda, odaje nalik na špilju ispunjene
maglicama duhanskoga dima koje su se nazirale među hrpama knjiga i
papira. Do nas su svako malo dopirali zvukovi Clarina glasovira. Poduka
maestra Nerija očito nije urodila plodom, bar ne na glazbenom polju.
Knjižar mi je mahnuo da sjednem i počeo puniti lulu.
"Nazvao sam tvog oca i rekao mu da je Fermin imao manju nezgodu,
pa si ga doveo ovamo."
"Je li vam povjerovao?"
"Ne bih rekao."
"Tako."
Knjižar je zapalio lulu i zavalio se u naslonjač za pisaćim stolom,
zauzevši pozu dostojnu Mefista. Na drugom kraju stana Clara je
mrcvarila Debussya. Barcelo je kolutao očima.
"Što se dogodilo s učiteljem glazbe?" pitao sam.
"Otpustio sam ga. Zlouporaba položaja."
"Tako."
"Sigurno nisu dokačili i tebe? Prekratko mi odgovaraš. Kao dijete bio
si mnogo brbljaviji."
Uto se otvoriše vrata radne sobe i uđe Bernarda s pladnjem na
kojemu su bile dvije šalice vruće kave i zdjela za šećer. Vidjevši kako
tetura, uplaših se da će se na mene najednom sručiti mlaz ključale kave.
"Pardon. Hoće li gospodin u kavu i malo brendija?"
"Mislim da je boca Lepanta za večeras zaslužila odmor, Bernarda. A
i vi. Idite na spavanje. Daniel i ja ostat ćemo budni ako što zatreba.
Budući da je Fermin u vašoj sobi, možete otići u moju."
"Joj, gospodine, to nikako."
"Zapovijedam vam. I ne proturječite mi. želim da ste za pet minuta u
krevetu."
230
"Ali gospodine..."
"Bernarda, riskirate božićnicu."
"Kako vi kažete, gazda Barcelo. Ali spavat ću na prekrivaču. Samo bi
to falilo!"
Barcelo je udvorno pričekao da se Bernarda povuče.
Uzeo je sedam kocaka šećera i stao žličicom miješati kavu, a kroz
tamne oblake nizozemskog duhana nazirao se njegov mačkasti osmijeh.
"Eto vidiš. Moram voditi kuću čvrstom rukom."
"Da, postali ste strah i trepet, gospodine Gustavo."
"A ti si postao slatkorječiv. Reci, Daniele, sada kad nas nitko
ne čuje. Zašto nije pametno da obavijestimo policiju?"
"Jer već znaju."
"Hoćeš reći...?"
Kimnuh.
"U kakvu ste se to gabulu uvalili vas dvojica, ako smijem pitati?"
Uzdahnuh.
"Mogu li vam ja kako pomoći?"
Podigoh pogled. Barcelo mi se smiješio bez zlobe, bar ovaj put
ostavljajući ironičnu fasadu po strani.
"Da nema sve ovo, slučajno, veze s onom Caraxovom knjigom koju
mi nisi htio prodati kad si trebao?"
Pitanje me zateklo potpuno nespremna.
"Mogao bih vam pomoći", ponudi on. "Imam na pretek onoga što vi
nemate: novca i zdravog razuma."
"Vjerujte mi, gospodine Gustavo, već sam previše ljudi umiješao u
ovo."
"Onda još jedan više neće biti problem. Hajde, u povjerenju. Zamisli
da sam ja tvoj ispovjednik."
"Odavno se već ne ispovijedam."
"Vidi ti se na licu."



36 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 4:58 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
33.
Gustavo Barcelo slušao je zamišljeno i salomonski, poput liječnika ili
apostolskog nuncija. Promatrao me ruku sklopljenih pod bradom kao da
se moli, nalakćen na stol, ne trepćući. Tu i tamo bi kimnuo, kao da traži
simptome i rupe u tijeku moje priče i usput sastavlja dijagnozu o
činjenicama iz onoga što sam mu servirao na pladnju. Svaki put kada bih
zastao, knjižar je upitno dizao obrve i desnom mi rukom pokazivao neka
231
nastavim s tom zamršenom pričom, koja ga je očigledno silno zabavljala.
Tu i tamo podigao bi ruku i nešto zapisao, ili bi se zagledao u prazno kao
da želi razmotriti implikacije onoga što mu pričam. Najčešće je lizao
usnice s ironičnim osmijehom, što sam pripisivao bilo svojoj naivnosti,
bilo gluposti svojih zaključaka.
"Čujte, ako mislite da je sve ovo budalaština, ne moram vam pričati."
"Baš naprotiv. Budale govore, kukavice šute, a mudri slušaju."
"Tko je to rekao? Seneka?"
"Ne. Gospodin Braulio Recolons, koji ima mesnicu u
Avinjonskoj ulici, te poslovičan dar za pravljenje kobasica i zgodnih
aforizama. Nastavi, molim te. Govorio si mi o toj nestašnoj curici..."
"Bei. I to je moja stvar koja se ne tiče nikoga drugoga."
Barcelo se smijao sebi u bradu. Baš sam kanio nastaviti priču o
svojim peripetijama, kadli se na vratima pojavi dr. Soldevila, umoran i
zadihan.
"Oprostite, molim vas. Ja bih pošao. Pacijent je dobro i, u nedostatku
boljeg izraza, rekao bih da je pun energije. Taj će nas gospodin sve
pokopati. Čak tvrdi da su mu sedativi udarili u glavu i da je sada
hiperaktivan. Odbija spavati i silom želi razgovarati s gospodinom
Danielom o stvarima o kojima mi nije htio ništa reći, jer tvrdi da ne
vjeruje u Hipokratovu, ili hipokritovu zakletvu, kako on to zove."
"Smjesta idemo k njemu. I oprostite sirotom Ferminu. Takve riječi
bez sumnje su posljedica traume."
"Možda, ali ja ne bih odbacio ni bestidnost, jer nikako da prestane
štipkati sestru za guzu i recitira stihove u slavu njenih čvrstih i fino
oblikovanih bedara."
Ispratismo doktora i njegovu sestru do vrata i usrdno im zahvalismo
na tako dobroj usluzi. Ušavši u sobu, otkrismo da se Bernarda ipak
oglušila o Barceloovu zapovijed i ispružila na krevet kraj Fermina, gdje
su je šok, brendi i umor napokon uspjeli uspavati. Fermin ju je nježno
grlio i milovao po kosi, sav umotan u zavoje, ovoje i povoje. Na licu mu
je bila modrica koju je bilo strašno i vidjeti, a iz nje su se uzdizali
neoštećen nos, dva uha nalik na antene, i oči kao u utučena mišića.
Bezubi osmijeh okružen porezotinama bio je slavodobitan, i dočekao nas
je desne ruke uzdignute u zrak u znak pobjede.
"Kako se osjećate, Fermine?" upitah.
"Dvadeset godina mlađi", reče tihim glasom da ne probudi Bernardu.
232
"Prestanite se pretvarati, izgledate strašno, Fermine. Nasmrt ste me
preplašili. Sigurni ste da vam je dobro? Ne vrti vam se u glavi? Čujete li
glasove?"
"Sad kad ste to spomenuli, činilo mi se da čujem neku buku bez ritma
i melodije, kao kad bi majmun udarao u glasovir."
Barcelo nabra čelo. Clara je i dalje u daljini nabadala po tipkama.
"Bez brige, Daniele. Dobio sam ja i gorih batina. Taj Fumero ne zna
udariti ni pečat."
"Dakle, osoba koja vam je promijenila lični opis je inspektor
Fumero", reče Barcelo. "Vidim da se krećete u najvišim krugovima."
"Do tog dijela priče još nisam stigao", rekoh ja.
Fermin mi dobaci uspaničen pogled.
"Bez brige, Fermine. Danici mi priča o predstavi koju vas dvojica
izvodite. Moram priznati da je sve to silno zanimljivo. A vi, Fermine,
kako vi stojite s ispovijedanjem? Upozoravam vas, dvije godine sam bio
u sjemeništu."
"Ja bih vam dao bar tri, gospodine Gustavo."
"Sve se gubi, počevši od stida. Prvi put mi dođete u kuću i završite u
krevetu sa sluškinjom."
"Pogledajte je, siroticu, anđela mog. Znajte da su moje namjere
časne, gospodine Gustavo."
"Vaše su namjere vaša i Bernardina stvar, debelo je punoljetna. A
sada, da čujem. U kakvu ste se to kašu uvalili?"
"Što ste mu rekli, Daniele?"
"Stigli smo do drugog čina, kad na scenu stupa fatalna žena",
precizirao je Barcelo.
"Nuria Monfort?" upita Fermin.
Barcelo coknu jezikom, oduševljen.
"Zar ih ima više? Ovo je kao otmica u haremu!"
"Molim vas, spustite glas, prisutna je moja zaručnica."
"Bez brige, vašoj zaručnici žilama teče pola boce brendija Lepanto.
Ni topovi je ne bi probudili. Hajde, recite Danielu da mi ispriča ostatak.
Tri glave pametnije su nego dvije, posebice kad je treća moja."
Fermin pokuša slegnuti ramenima između svih onih zavoja i povoja.
"Ja nemam ništa protiv, Daniele. Vi odlučite."
Pomirivši se s time da i g. Gustava Barceloa primimo u ekipu,
nastavili priču sve do trenutka kad su nas Fumero i njegovi ljudi zaskočili
u Ulici Moncada nekoliko sati prije. Kad je pripovijesti došao kraj,
233
Barcelo ustade i stade hodati gore-dolje po sobi, zadubljen u misli.
Fermin i ja promatrali smo ga s oprezom. Bernarda je hrkala kao mlado
tele.
"Bebica", šaptao je Fermin zatelebano.
"Nekoliko mi je stvari upalo u oči", reče napokon knjižar. "Čini se da
je inspektor Fumero umiješan u tu stvar do grla, iako ne razumijem ni
kako ni zašto. S jedne je strane ta žena..."
"Nuria Monfort."
"Potom imamo temu povratka Juliana Caraxa u Barcelonu i njegovo
ubojstvo na gradskim ulicama nakon što za njega nitko nije čuo punih
mjesec dana. Očito je da ta ženska laže čim zine, čak i o vremenu."
"To mu ja govorim od početka", reče Fermin. "Ali neki od nas pate
od previše mladenačkog zanosa, a premalo uvida u situaciju."
"Tko mi kaže! Sveti Ivan od Križa!"
"Dosta. Smirimo se i razmotrimo činjenice. Nešto mi se u Danielovoj
priči čini veoma čudnim, čak i više nego sve ostalo, i to ne zbog
senzacionalizma u cijeloj toj zbrci, nego zbog jednoga bitnog i naizgled
banalnog detalja", doda Barcelo.
"Zabljesnite nas, gospodine Gustavo."
"Pa, evo: ono da Caraxov otac nije želio identificirati njegovo tijelo
govoreći da on nema sina. Meni je to vrlo čudno. Gotovo protuprirodno.
Nijedan otac na svijetu ne bi to učinio. Bez obzira na zlu krv koja je
postojala između njih. Smrt ima tu osobinu: ona u svim ljudima budi
osjećajnost. Pred mrtvačkim odrom svi vidimo samo dobro i ono što
želimo vidjeti."
"Krasan citat, gospodine Gustavo", priklopi termin. "Smijem li ga
pridodati svome repertoaru?"
"Ali uvijek postoje iznimke", pobunih se. "Koliko znamo, gospodin
Fortuny je bio malo čudan."
"O njemu znamo samo tračeve iz treće ruke", reče Barcelo. "Kada svi
živi o nekome govore čudesa, postoje dvije mogućnosti: ili je bio svetac,
ili govore samo polovicu priče."
"Vama je klobučar prirastao srcu samo zato što je mulac", reče
Fermin.
"Uz dužno poštovanje prema profesiji, ali kada cijeli opis zlikovca
počiva na svjedočanstvu jedne kućepaziteljice, moja je prva reakcija
nepovjerenje."
234
"Ali tada ne možemo biti sigurni ni u što. Sve što znamo je, kako vi
kažete, priča iz treće ruke, ili iz četvrte. Bilo da je riječ o
kućepaziteljicama ili ne."
"Ne vjeruj onome koji vjeruje svima", doda Barcelo.
"U sjajnoj ste formi večeras, gospodine Gustavo", pohvali ga Fermin.
"Same bisere sipate. Da bar ja imam vaš jasan proročanski uvid!"
"Ovdje je jasno samo to da vi trebate moju pomoć, logističku, a
vjerojatno i materijalnu, ako kanite rasvijetliti ovu zbrku prije nego što
vam inspektor Fumero osigura smještaj u zatvoru San Sebas. Fermine,
pretpostavljam da me pratite?"
"Ja sam Danielu na raspolaganju. Ako on tako odredi, ići ću i do
svetog Petra."
"Daniele, što kažeš?"
"Vas dvojica zaduženi ste za priču. Što predlažete?"
"Evo moga plana: čim se Fermin oporavi, ti, Daniele, kao slučajno
svratit ćeš u posjet Nuriji Monfort i staviti karte na stol. Dat ćeš joj do
znanja kako znaš da ti je lagala i da nešto krije, puno ili malo, to ćemo još
vidjeti."
"Zašto?" upitah.
"Da vidimo kako će reagirati. Neće ti reći ništa, naravno. Ili će ti opet
lagati. Važno je zabosti zastavicu, ispričavam se zbog koridaške
usporedbe, da vidimo kamo će nas odvesti bik, ili u ovom slučaju junica.
I tu stupate na scenu vi, Fermine. Dok Danici stavlja praporac na mačku,
vi diskretno iz zasjede pratite reakcije osumnjičene i čekate da zagrize
udicu. Kada to učini, slijedite je."
"Vi pretpostavljate da će ona poći nekamo", pobunih se.
"Nevjerni Tomo! Hoće. Prije ili kasnije. A nešto mi govori da će to u
ovome slučaju biti prije, a ne kasnije. To je temelj ženske psihologije."
"A što vi dotle planirate činiti, doktore Freud?" upitah.
"To je moja stvar i znat ćeš kada dođe vrijeme. I bit ćeš mi
zahvalan."
Potražili potporu u Ferminovim očima, ali jadnik bijaše zaspao grleći
Bernardu još dok je Barcelo risao svoj pobjedonosni plan. Fermin bijaše
glavu nagnuo na stranu, a na prsa mu je curila slina iz blaženo
nasmiješenih usta. Bernarda je duboko i gromovito hrkala.
"Nadam se da će joj ovaj biti dobar", promumljao je Barcelo.
"Fermin je divan čovjek", uvjerih ga.
"Valjda, jer izgledom je očito nije osvojio. Dođi, idemo."
235
Ugasismo svjetlo i tiho iziđosmo iz sobe zatvorivši vrata i ostavivši
dvoje golupčića u dubokom snu. Učinilo mi se da u prozorima galerije u
dnu hodnika nazirem prvo svjetlo svitanja.
"Pretpostavimo da odbijem", rekoh tihim glasom. "Što kad bih vam
rekao da sve ovo zaboravite?"
Barcelo se nasmija.
"Zakasnio si, Daniele. Trebao si mi prodati tu knjigu prije mnogo
godina, kad si imao priliku."
Kući sam stigao u zoru, sputan smiješnim posuđenim odijelom i
opterećen brodolomom beskrajne noći po mokrim ulicama s grimiznim
sjajem. Oca pronađoh kako spava u svome naslonjaču u blagovaonici s
dekom preko nogu i omiljenom knjigom u rukama, Voltaireovim
Candideom, koji je svake godine iščitavao nekoliko puta, onih
nekoliko puta kad bih ga čuo da se od srca smije. Promatrao sam ga
u tišini. Kosa mu je bila sijeda, rijetka, a koža na licu počela je gubiti
jedrinu oko jagodičnih kostiju. Promatrao sam tog čovjeka kojega sam
nekoć smatrao snažnim, gotovo nepobjedivim, i vidjeh da je ranjiv,
poražen iako to još ne zna. Možda smo obojica bili poraženi. Prignuh se
da ga ušuškam u deku koju je odavno već obećao dati u dobrotvorne
svrhe, i poljubih mu čelo kao da ga tako želim zaštititi od nevidljivih niti
koje ga udaljavaju od mene, od onog skučenog stančića i mojih
uspomena, kao da sam vjerovao kako tim poljupcem mogu prevariti
vrijeme i nagovoriti ga da nas zaobiđe, da se vrati neki drugi dan, u
nekom drugom životu.



37 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 4:58 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
34.
Gotovo sam svakog jutra budan sanjao u stražnjem prostoru,
zamišljajući da dolazi Bea. Vidio sam njezinu golu kožu pod svojim
rukama i vjerovao kako opet osjećam okus njezina daha, slatka kao kruh.
Čudio sam se kako se s kartografskom preciznošću prisjećam svakog
nabora njezina tijela, sjaja svoje sline na njezinim usnicama i na onoj
liniji plavičastih, gotovo nevidljivih dlačica koja se spuštala duž njezina
trbuha i koju je moj prijatelj Fermin, u svojim imroviziranim
lekcijama o tjelesnoj logistici, nazivao "putićem za Jerez".
Po tko zna koji put pogledavao sam na sat da bih se užasnuto uvjerio
kako još nekoliko sati neću vidjeti, ni dotaknuti Beu. Pokušao sam
posložiti mjesečne račune, ali zvuk listova papira podsjećao me na sušanj
236
donjeg rublja koje klizi niz bijele bokove i bedra gospe Beatriz Aguilar,
sestre moga prijatelja iz djetinjstva.
"Daniele, ti si u oblacima. Nešto te zabrinjava? Fermin?" upitao me
otac. Kimnuh, posramljen. Moj je najbolji prijatelj tek nekoliko sati prije
žrtvovao nekoliko rebara da spasi moju kožu, a ja sam mislio samo na
kopču grudnjaka.
"Mio vuku..."
Podigoh pogled i ugledah ga. Fermin Romero de Torres, glavom i
bradom, u najboljem odijelu i poguren kao svinuta cigara, kročio je kroz
glavna vrata s trijumfalnim osmijehom na usnicama i svježim klinčićem
na reveru.
"Ali, što radite tu, čovječe Božji? Nisu li vam rekli da uzmete mali
odmor?"
"Odmor nek se uzme sam. Ja sam čovjek od akcije! Da nisam došao,
vi ne biste prodali ni katekizam!" Oglušivši se na doktorove naputke,
Fermin je odlučio vratiti se na posao. Lice mu je bilo žućkasto i
prekriveno masnicama, teško je hramao i kretao se poput slomljena lutka.
"Smjesta pođite u krevet, Fermine, za Boga miloga!" reče moj otac
užasnuto.
"Ni govora! Statistika jasno kaže: više ljudi umire u krevetu nego u
rovovima!"
Svi naši prosvjedi otišli su u vjetar. Moj se otac ubrzo predade, jer je
nešto u pogledu sirotoga Fermina govorilo kako ga više od svih kostiju
boli pomisao da mora provesti dan sam u svojoj unajmljenoj sobi.
"Dobro, ali vidim li vas da dižete išta teže od olovke, čut ćete me."
"Na zapovijed! Imate moju riječ da danas neću dizati ni prašinu."
Ne budi lijen, Fermin odjenu svoju plavu kutu i oboruža se krpom i
bocom alkohola te se smjesti iza pulta s namjerom da ulašti korice i
hrptove petnaestak primjeraka rabljene knjige koja nam je tog jutra stigla.
Bila je to tražena roba: Trorogi šešir: Povijest civilne garde u
aleksandrincu, autora Fulgencija Capona, mladog pisca kojega su hvalili
svi kritičari u zemlji. Dok je obavljao taj posao, Fermin mi je dobacivao
potajne poglede i namigivao kao pravi lukavi vražićak.
"Uši su vam crvene kao paprika, Daniele."
"Valjda od vaših svinjarija."
"Ili od groznice koja vas trese. Kad ćete se vidjeti s curicom?"
"Ne tiče vas se."
237
"Zbilja loše izgledate. Izbjegavate li već ljutu hranu? Pazite, začini su
fatalni: proširuju krvne žile."
"Idite kvragu."
Kako se u posljednje vrijeme uobičajilo, prodaja je išla slabo ili
nikako. Neki kupac sav utopljen u sivilo, od kaputa do boje glasa, ušao je
da upita imamo li neku Zorrillinu knjigu, uvjeren da je riječ o kronici
maloljetne pustolovke u Madridu za vladavine Habsburga. Moj otac nije
znao što bi mu rekao, ali Fermin mu priteče u pomoć, uljudan bar
jedanput.
"U zabludi ste, gospodine. Zorrilla je dramatičar. Vas će možda
zanimati Don Juan. Stalno juri za suknjama, i k tome se spetlja s časnom
sestrom."
"Uzimam."
Već je padao mrak kad me podzemna željeznica ostavila u podnožju
Avenije Tibidabo. Silueta plavog tramvaja nazirala se među oblacima
ljubičaste maglice i gubila u daljini. Odlučih da neću čekati njegov
povratak i prijeđoh dionicu pješice, dok je oko mene padao mrak. Ubrzo
pred sobom ugledah obrise Anđela magle.
Izvadih ključ koji mi je dala Bea i otvorih vratašca u ogradi. Uđoh na
imanje i ostavih vrata odškrinuta, naizgled zatvorena, ali tako da Bea
može ući. Namjerno sam stigao ranije. Znao sam da će Bei trebati bar
pola sata ili četrdeset i pet minuta više. Želio sam nasamo osjetiti
prisutnost kuće, istražiti je prije nego što dođe Bea i prisvoji je za sebe.
Načas se zaustavih da promotrim vodoskok i anđelovu ruku koja se dizala
iz vode obojene grimizom. Kažiprst, kao da optužuje, bio je zašiljen
poput bodeža. Pridoh rubu bazena. Isklesano lice, bez pogleda i duše,
podrhtavalo je pod površinom vode.
Uspeh se stubama koje su vodile do glavnog ulaza. Glavna vrata bila
su odškrinuta nekoliko centimetara. Osjetih ubod nemira, jer sam mislio
da sam ih zatvorio kad sam neku noć izišao odatle. Pregledah bravu, na
kojoj se nisu vidjeli tragovi obijanja, pa zaključili da sam je zaboravio
zaključati. Lagano gurnuh krilo prema unutra i osjetih kako mi dašak
zraka iz kuće miluje lice, taj miris spaljena drva, vlage i uvenula cvijeća.
Izvadih kutiju šibica koju sam uzeo na izlazu iz knjižare i kleknuh da
upalim prvu od svijeća koje je Bea ostavila. U mojim rukama kresnu
mjehurić bakrenaste boje i rasvijetli rasplesane zidove orošene suzama
vlage, urušene stropove i rasklimana vrata.
238
Pridoh idućoj svijeći i zapalih je. Polako, kao u nekom obredu,
prohodah putanju svijeća koje je rasporedila Bea i popalih ih jednu po
jednu stvarajući aureolu jantarnog svjetla koje je plutalo zrakom poput
paukove mreže uhvaćene među plaštevima neprozirne crnine. Moj put
završio se kraj kamina knjižnice, tik do deka koje su i dalje ležale na
podu, zaprljane od čađe. Sjedoh ondje i promotrili cijelu sobu. Očekivao
sam tišinu, ali kuća je ječala od tisuću šumova. Krckanje drva, fijukanje
vjetra preko podnih pločica, tisuću i jedan kuckaj u zidovima, ispod poda,
zalutao iza zidova.
Sigurno je prošlo već trideset minuta kad sam primijetio da me
hladnoća i mrak uspavljuju. Uspravih se na noge i počeh šetati dvoranom
kako bih se zgrijao. U kaminu je ostalo samo iverje od nekog panja, pa
sam pretpostavio da će se dok Bea dođe temperatura u prostoriji spustiti
dovoljno da u meni probudi ideje o kreposti i bezgrešnosti i izbriše sve
grozničave slike koje su me progonile cijeli dan. Našavši cilj praktičniji i
manje poetičan od promatranja razvalina vremena, uzeh jednu svijeću i
krenuh u potragu za ogrjevom uz pomoć kojega ću učiniti primamljivom
tu dvoranu i one dvije deke koje su sada cvokotale pred kaminom,
nesvjesne vrućih uspomena koje sam o njima čuvao.
Moja poimanja viktorijanske književnosti nalagala su mi da je
najrazumnije potragu započeti od podruma, gdje su se zacijelo nalazile
kuhinje i veliki spremnik ugljena. S tom idejom u glavi provedoh gotovo
pet minuta tražeći vrata ili stubište koje će me odvesti do podruma.
Odabrah vrata od rezbarena drva u dnu hodnika. Bio je to divljenja
vrijedan stolarski rad, s reljefima u obliku anđela, vjenčićima i velikim
križem u sredini. Kvaka se nalazila u sredini, podno križa. Pokušah
otvoriti, ali bez uspjeha. Mehanizam je vjerojatno bio zaglavljen ili
jednostavno zahrđao. Jedini način da ta vrata natjeram da popuste bio bi
da ih razvalim polugom ili prosiječem sjekirom, no te sam mogućnosti
odmah odbacio. Promotrih ta velika vrata pri svjetlu svijeće, misleći kako
više sliče sarkofagu nego vratima. Pitao sam se što se krije s druge strane.
Pomniji pogled na rezbarene anđele na vratima odvratio me od ideje
da to doznam i udaljih se s tog mjesta. Već sam htio odustati od potrage
za pristupom podrumu, kadli na drugom kraju hodnika slučajno naiđoh na
vratašca koja sam isprva smatrao ormarom za metle i kante. Pritisnuli
kvaku i vrata se smjesta otvoriše. S druge strane naziralo se stubište koje
se strmo spuštalo u crnu tamu. Zapljusnuo me opor miris mokre zemlje.
U nazočnosti toga mirisa, tako čudno poznata, dok mi je pogled ponirao u
239
ponor tame preda mnom, pred očima mi se ukazala slika koju sam čuvao
od djetinjstva, zakopanu među zastorima straha.
Jedno popodne na istočnom obronku groblja Montjuic, s pogledom
na more kroz šumu nemogućih mauzoleja, gustiš križeva i nadgrobnih
ploča s isklesanim lubanjama i licima djece bez usnica i pogleda, koja
smrdi na smrt, siluete dvadesetak odraslih ljudi koje sam uspijevao
zapamtiti samo kao crna odijela promočena kišom, i ruka moga oca koja
presnažno stišće moju, kao da tako želi zatomiti suze, dok šuplje
svećenikove riječi padaju u onu mramornu grobnicu u koju trojica
bezličnih grobara guraju sivi lijes po kojemu kiša curi poput rastopljena
voska i u kojemu, mislim, čujem majčin glas, kako me zove, kako me
preklinje da je oslobodim iz toga groba od kamena i mraka dok ja mogu
samo drhtati i bezglasno mumljati ocu da mi ne stišće toliko ruku, da me
boli, i onaj miris svježe zemlje, zemlje pepela i kiše, proždire sve, miris
smrti i praznine.
Otvorih oči i siđoh stubama gotovo naslijepo, jer je svjetlost svijeće
jedva uspijevala tami ukrasti nekoliko centimetara. Stigavši dolje,
podigoh svijeću i osvrnuh se oko sebe. Nisam našao kuhinju, ni ormar
pun suhog ogrjeva. Preda mnom se prostirao uzak hodnik koji je zamirao
u polukružnoj dvorani u kojoj se uzdizala silueta s licem oblivenim
krvavim suzama i dva crna šuplja oka, ruku raširenih poput krila i sa
zmijom od trnja ovijenom oko sljepoočnica. Osjetih kako me ledeni val
ubada u potiljak. No ubrzo se pribrali i shvatih da je preda mnom figura
Krista izrezbarena u drvu na zidu kapelice. Koraknuh nekoliko metara
bliže i ugledah sablastan prizor. U jednom kutu stare kapelice stajalo je
nagomilano tucet golih ženskih tjelesa. Primijetih da nemaju ruke ni
glavu i da sve stoje na tronošcu. Svako od njih imalo je drukčiji oblik, i
nije mi bilo teško shvatiti da su to figure žena različitih dobi i grade. Na
trbusima su im se mogli pročitati natpisi ugljenom: "Isabel, Eugenia,
Penelope". Naposljetku mi moje viktorijansko štivo priteče u pomoć i
shvatih da pred sobom imam ostatak danas napuštenog običaja, odjek
vremena u kojima su imućne obitelji imale lutke izrađene po mjerama
članova obitelji kako bi se po njima mogle šivati haljine i odore. Unatoč
strogom i prijetećem Kristovu pogledu, nisam mogao odoljeti napasti da
ispružim ruku i dotaknem struk figure koja je nosila ime Penelope
Aldaya.
Tad mi se učinilo da na gornjem katu čujem korake. Pomislih da je
Bea već stigla i da sada hoda po kući tražeći me. S olakšanjem napustili
240
kapelicu i iznova krenuh prema stubištu. Upravo sam se htio popeti kad
na drugom kraju hodnika primijetili peć i instalacije centralnog grijanja,
naizgled u dobru stanju, koje se nekako nisu uklapale u ostatak podruma.
Sjetih se da je Bea spominjala kako je agencija za nekretnine koja je
godinama pokušavala prodati palaču Aldaya unijela neke promjene kako
bi privukla potencijalne kupce. Priđoh da pobliže pogledam tu napravu i
uvjerih se da je riječ o sustavu radijatora koje je grijala mala peć. Do
nogu nađoh više kanti s ugljenom, komade prešana drva i nekoliko
konzervi za koje sam pretpostavio da su pune petroleja. Otvorih okno
bojlera i bacih pogled unutra. Sve se činilo u redu. Mogućnost da
ponovno pokrenem tu napravu nakon toliko godina učinila mi se
beznadnom, ali to me nije spriječilo da napunim peć komadima ugljena i
drva i dobro ih natopim petrolejem. Dok sam se time bavio, učinilo mi se
da čujem škripu staroga drva i načas se osvrnuh iza sebe. Obuzela me
vizija krvavoga trnja kako se odvaja od drva, i kad sam svratio pogled na
tamu, uplaših se da na samo nekoliko koraka od sebe vidim figuru onoga
Krista kako ide prema meni s vučjim osmijehom.
U dodiru sa svijećom bojler buknu plamenom i iz njega se začu neka
metalna rika. Zatvorih okno i odmaknuh se nekoliko koraka, sve manje
siguran u razboritost svoga plana. Peć je teže vukla, pa sam se odlučio
vratiti u prizemlje i provjeriti je li moj pothvat polučio ikakve konkretne
rezultate. Uspeh se stubama i vratih u veliki salon očekujući da ću zateći
Beu, ali od nje nije bilo ni traga. Računao sam da je prošlo nekih sat
vremena otkako sam stigao, i moji strahovi da se predmet mojih mračnih
žudnji neće ni pojaviti poprimili su obrise bolne vjerojatnosti. Da bih
zatomio nemir, odlučih nastaviti s vodoinstalaterskim djelatnostima i
krenuh u potragu za radijatorima koji će potvrditi jesu li moji pokušaji da
peć vratim iz mrtvih urodili plodom. Svi radijatori koje sam našao nisu
ispunili moja očekivanja: bili su hladni kao led. Svi osim jednoga. U
malenoj kupaonici od jedva četiri-pet kvadratnih metara, koja se očito
nalazila točno iznad peći, bila je zamjetna stanovita toplina. Kleknuh i s
veseljem se uvjerili da su se podne pločice smlačile. Tako me zatekla
Bea, zgurena na podu, kako pipam kupaoničke pločice kao slaboumnik s
budalastim volovskim osmijehom od uha do uha.
Kad se sada osvrnem unatrag i pokušam rekonstruirati događaje one
noći u palači Aldaya, u svoju obranu mogu reći samo to da kada ti je
osamnaest godina, u nedostatku suptilnosti i većeg iskustva stara
kupaonica može izgledati kao raj. Trebalo mi je samo nekoliko minuta
min@
241
kako bih Beu nagovorio da donesemo deke iz salona i zatvorimo se u tu
minijaturnu odaju u društvu tek dviju svijeća i sanitarija nalik na
muzejske izloške. Moj glavni argument, onaj klimatske prirode, ubrzo je
smekšao Beu, kojoj je toplina što se širila iz onih pločica raspršila
prvotne strahove da će moj ludi izum izazvati požar u kući. Poslije, pod
crvenkastim svjetlom svijeća, dok sam je razodijevao drhtavim prstima,
smiješila mi se i tražila me pogledom kao da mi želi reći kako je sve što
meni ikada može pasti na pamet ona već smislila prva.
Sjećam je se kako sjedi, leđa oslonjenih na zatvorena kupaonička
vrata, ruku spuštenih uz bokove, dlanova otvorenih prema meni. Sjećam
se kako je lice držala uspravno i prkosno dok sam joj milovao vrat
jagodicama prstiju. Sjećam se kako me uzela za ruke i stavila ih na svoje
grudi, i kako su joj drhtale oči i usnice kad sam među prste uzeo njezine
bradavice i zbunjeno ih štipnuo, kako je kliznula na pod dok sam
usnicama tražio njezin trbuh i kako su me primila njezina bijela bedra.
"Jesi li ovo već činio, Daniele?"
"U snovima."
"Ozbiljno."
"Ne. A ti?"
"Ne. Ni s Clarom Barcelo?"
Nasmijali se, vjerojatno samome sebi.
"Što ti znaš o Clari Barcelo?"
"Ništa."
"Ja još manje", rekoh.
"Ne vjerujem ti."
Nagnuh se nad nju i pogledah je u oči.
"Nikad ovo ni s kim nisam činio."
Bea se nasmiješi. Ruka mi pobježe među njezina bedra i ja se
prevalili na nju, tražeći joj usnice, već posve uvjeren da je ljudožderstvo
vrhunsko utjelovljenje mudrosti.
"Daniele?" reče Bea jedva čujnim glasom.
"Molim?" upitah.
Odgovor nikad nije stigao do njezinih usnica. Najednom ispod vrata
fijuknu struja hladnog zraka i u tom beskrajnom trenu prije nego što će
vjetar ugasiti svijeće naši se pogledi susretoše i osjetismo da se
nepovratno gubi čar toga trenutka. Samo nam je tren bio dovoljan da
shvatimo kako netko stoji s druge strane vrata. Ugledah strah na Beinu
242
licu i u idućem trenutku prekri nas tama. Potom se začu udarac na vrata.
Brutalan, kao da željezna šaka lupa o vrata, i gotovo ih čupa iz šarki.
Osjetih kako je Beino tijelo poskočilo u tami i obgrlih je rukama.
Ustuknusmo prema dnu prostorije, časak prije nego što se drugi udarac
sručio na vrata, i s nadljudskom ih snagom tresnuo o zid. Bea vrisnu i
privi se uza me. U prvom trenu vidio sam samo plavkastu maglu koja je
gmizala iz hodnika i dimne zmije ugašenih svijeća kako se penju u obliku
spirale. Okvir vrata ocrtavao je ždrijelo od sjene i učinilo mi se da na
pragu u tami nazirem neku koščatu figuru.
Povirih u hodnik strahujući, ili možda priželjkujući da ugledam
nekog stranca, skitnicu koji se uvukao u ruševnu kuću u potrazi za
zaklonom u ovoj olujnoj noći. Ali nije bilo nikoga, tek jezičci plavetnila
koji su dopirali iz prozora. Šćućurena u kutu sobe, uzdrhtala, Bea je
šaptala moje ime.
"Nema nikoga", rekoh. "Možda je to bio vjetar."
"Vjetar ne lupa po vratima, Daniele. Idemo." Vratih se u sobu i
pokupili našu odjeću.
"Uzmi, obuci se. Idemo baciti pogled."
"Radije pođimo."
"Odmah. Samo želim nešto provjeriti."
Odjenusmo se brzo u mraku. Već za nekoliko sekunda naš se dah
počeo magliti u zraku. Uzeh jednu od svijeća s poda i ponovno je upalili.
Kućom je strujao hladan propuh, kao da je netko otvorio vrata i
prozore.
"Vidiš. Vjetar."
Bea je samo šutke odmahivala glavom. Uputismo se natrag u salon
zakrilivši plamen rukama. Bea me pratila u stopu, gotovo bez daha.
"Što tražimo, Daniele?"
"Samo minutu."
"Idemo već jednom."
"Dobro."
Okrenusmo se prema izlazu, i tada primijetih. Drvena izrezbarena
vrata na kraju hodnika koja sam sat-dva ranije pokušavao otvoriti sada su
bila odškrinuta.
"Što je?" upita Bea.
"Čekaj me tu."
"Daniele, molim te..."
243
Uđoh u hodnik držeći svijeću čiji je plamen podrhtavao na hladnoj
zračnoj struji. Bea uzdahnu i nevoljko krenu za mnom. Zaustavih se pred
vratima. U tami su se nazirale mramorne stube koje su se spuštale u mrak.
Stupih na stubište. Bea, skamenjena od straha, ostade stajati na pragu sa
svijećom u rukama.
"Molim te, Daniele, idemo već jednom..."
Spustih se stubu po stubu sve do podnožja. Sablasna aureola svijeće
koja je gorjela nada mnom zagrebla je po rubu četvrtaste prostorije, sa
zidovima od gologa kamena, prekrivenim raspelima. Hladnoća koja je
vladala u toj prostoriji oduzimala je dah. Na pročelju se nazirala
mramorna nadgrobna ploča, a na njoj, jedan kraj drugoga, prepoznali dva
slična predmeta različite veličine, bijela. Na njima se drhtava svjetlost
svijeće odražavala jače nego na ostatku sobe, pa pretpostavih da su
načinjeni od lakirana drva. Učinili još korak naprijed i tek tada shvatih.
Ta dva predmeta bili su bijeli ljesovi. Jedan od njih bio je dugačak jedva
tri pedlja. Osjetih kako mi niz šiju silaze žmarci. Bio je to lijes djeteta.
Nalazio sam se u grobnici.
Ne shvaćajući što činim, priđoh mramornoj ploči sve dok nisam
mogao pružiti ruku i dotaknuti je. Tada primijetili da je na svakom od dva
lijesa urezano ime i križ. Skrivala ih je prašina, veo od pepela. Položih
ruku na jedan od njih, onaj veći. Polako, gotovo u transu, ne zaustavivši
se da razmislim što činim, opraših pepeo koji je prekrivao poklopac
lijesa. Slova su bila jedva čitljiva u crvenkastoj polusjeni svijeće.
PENELOPE ALDAYA
1902-1919
Sledih se. Iz tame se pomaljao netko, ili nešto. Osjetih da mi hladan
zrak klizi po koži i tek tada uzmaknuh nekoliko koraka.
"Gubi se odavde", prošapta glas iz sjene.
Smjesta ga prepoznali. Lain Coubert. Glas vraga.
Pojurih uza stube i čim stigoh na gornji kat, zgrabili Beu za ruku i
užurbano je povukoh prema izlazu. Izgubili smo svijeću i sada smo trčali
u mraku. Bea, uplašena, nije shvaćala moj nagli strah. Nije vidjela ništa.
Nije čula ništa. Nisam se zaustavljao da joj objašnjavam. U svakom sam
trenu očekivao da nešto iskoči iz sjene i prepriječi nam put, ali glavna
vrata čekala su nas na kraju hodnika, a kroz procijepe se probijao
četvrtast okvir svjetla.
"Zaključano je", promumlja Bea.
244
Opipah džepove u potrazi za ključem. U djeliću sekunde svrnuh oči
unatrag i bio sam siguran da prema nama polako dolaze dvije svjetleće
točke s dna hodnika. Oči. Moji prsti pronadoše ključ.
Očajnički ga gurnuli u bravu, otključah i grubo bacih Beu van. Ona
je valjda u mome glasu pročitala strah jer je pojurila prema kapiji preko
vrta i nije se zaustavila sve dok se oboje bez daha i obliveni hladnim
znojem nismo našli na pločniku Avenije Tibidabo.
"Što se dogodilo tamo dolje, Daniele? Je li bilo nekoga?"
"Nije."
"Blijed si."
"Uvijek sam blijed. Hajde, idemo."
"A ključ?"
Ostavio sam ga unutra, u bravi. Nisam imao želju vraćati se po njega.
"Valjda sam ga izgubio dok smo izlazili. Potražit ćemo ga drugi put."
Žustrim korakom krenusmo niz aveniju. Prijeđosmo na drugu stranu
ulice i nismo usporili sve dok nismo odmaknuli stotinjak metara od kuće,
čija se silueta nazirala u noći. Tada otkrih da mi je ruka još prljava od
pepela i zahvalili Bogu na plastu noćne sjene koji je od Bee sakrio suze
užasa koje su mi se kotrljale niz obraze.
Siđosmo niz Ulicu Balmes do Trga Nunez de Arce, gdje pronađosmo
usamljeni taksi. Dok smo se spuštali Balmesom do Ulice Consejo de
Ciento, nismo izgovorili ni riječ. Bca me držala za ruku i nekoliko sam
puta vidio da me promatra staklastim, neprozirnim pogledom. Nagnuli se
da je poljubim, ali nije rastvorila usnice.
"Kad ću te opet vidjeti?"
"Nazvat ću te sutra ili prekosutra", reče.
"Obećavaš?"
Kimnu.
"Možeš nazvati kući ili u knjižaru. Broj je isti. Imaš ga, zar ne?"
Opet kimnu. Zamolih taksista da načas stane na uglu ulica Muntaner
i Diputacion. Ponudih se da otpratim Beu do vrata, ali ona odmahnu
glavom i udalji se, ni sada ne dopustivši da je poljubim, čak ni da joj
taknem ruku. Dade se u trk dok sam je ja gledao iz taksija. U stanu
Aguilara gorjelo je svjetlo, i jasno sam vidio svoga prijatelja Tomasa
kako me gleda s prozora svoje sobe, u kojoj smo tolika popodneva
proveli skupa razgovarajući i igrajući šah. Mahnuh mu navukavši na
usnice usiljen smiješak, koji vjerojatno nije mogao vidjeti. Nije mi
uzvratio pozdrav. Njegova silueta ostala je nepomična, priljubljena uz
245
staklo, i hladno me promatrala. Nakon nekoliko časaka povukao se i
prozori su se zamračili.
Čekao nas je, pomislih.



38 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 4:58 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
35.
Stigavši kući, na stolu sam pronašao ostatke večere za dvoje. Tara je
već pošao na počinak, i ja se upitah je li se, kojim slučajem, ohrabrio i
pozvao Merceditas da večera s njim. Odšuljao sam se do svoje sobe i
ušao ne paleći svjetlo. Čim sam sjeo na rub madraca, primijetih da nisam
sam, i da netko leži na krevetu opružen kao mrtvac, ruku prekriženih na
prsima. Osjetih ledeni grč u trbuhu, ali ubrzo prepoznali hrkanje i profil
onog nenadmašnog nosa. Upalih noćnu svjetiljku i ugledah Fermina
Kornera de Torresa kako blaženo spava na gornjem prekrivaču i potiho
stenje od miline. Uzdahnuh, a spavač otvori oči. Ugledavši me, kao da se
iznenadi. Očito je očekivao nekog drugog. Protrlja oči i ogleda se oko
sebe, kao da želi odrediti gdje se nalazi.
"Nadam se da vas nisam uplašio. Bernarda kaže da kad spavam,
izgledam kao španjolski Boris Karloff."
"Što radite u mom krevetu, Fermine?"
Fermin pomalo čeznutljivo sklopi oči.
"Sanjam Carole Lombard! Bili smo u Tangeru, u turskoj kupelji, i ja
sam je cijelu mazao uljem, onim što se prodaje za bebinu guzu. Jeste li
ikada mazali ženu uljem, od glave do pete, onako temeljito?"
"Fermine, sad je pola jedan ujutro i ja ne znam za sebe."
"Oprostite, molim, Daniele. Vaš gospodin otac navalio je da dođem
večerati s njim, a onda mi se silno prispavalo, naime, mene govedina
uvijek omami. Vaš mi je otac predložio da tu malo prilegnem, kleo se da
vi nećete imati ništa protiv..."
"I nemam, Fermine. Samo ste me preplašili. Ostanite u krevetu i
vratite se Carole Lombard, sigurno vas čeka. I zavucite se pod pokrivač,
noć je hladna a ovako ćete zaraditi prehladu. Ja idem u blagovaonicu."
Fermin krotko kimnu. Modrice na njegovu licu već bijahu buknule, a
glava obrasla dvodnevnom bradom i onom rijetkom koskom bila je nalik
na zrelu voćku palu sa stabla. Uzeh deku iz ormara i Ferminu dodah još
jednu. Ugasih svjetlo i otidoh u blagovaonicu, gdje me je čekao omiljeni
tatin naslonjač. Umotah se u deku i sklupčah što sam udobnije mogao,
uvjeren da ni oka neću sklopiti. Prizor dvaju bijelih ljesova u pomrčini
urezao mi se u mozak. Sklopih oči i upeh se da iz glave izbrišem tu sliku.
246
Umjesto nje prizvah viziju gole Bee kako leži na plahtama u onoj
kupaonici, pri svjetlu svijeća. Obuzet takvim sretnim mislima, najednom
začuh daleki šum mora i upitah se je li me san i neopazice svladao.
Možda već plovim u Tanger. Ubrzo shvatih da je to samo Ferminovo
hrkanje, i trenutak potom svijet utonu u tamu. Nikad u životu nisam
spavao bolje ni dublje nego te noći.
Jutro je osvanulo sa strašnim pljuskom. Ulice su bile poplavljene a
kiša je bijesno šibala po prozorima. U pola osam oglasi se telefon. Skočih
iz naslonjača da se javim, s dušom u grlu. Fermin u kućnom ogrtaču i
papučama, i moj otac, s lončićem za kavu, izmijeniše pogled na koji sam
se već polako navikavao.
"Bea?" šapnuh u slušalicu okrećući im leđa. Učinilo mi se da s druge
strane čujem uzdah. "Bea, jesi to ti?"
Ne dobih odgovor, i nekoliko časaka poslije linija se prekinu.
Cijelu minutu tako sam stajao i promatrao telefon očekujući da opet
zazvoni.
"Zvat će oni opet, Daniele. Sada dođi doručkovati", reče tata.
Nazvat će me kasnije, rekoh sam sebi. Sigurno ju je netko prekinuo.
Zacijelo nije lako prekršiti policijski sat g. Aguilara. Nema razloga
panici. S tim i drugim opravdanjima dovukoh se za stol kako bih tobože
doručkovao s tatom i Ferminom. Možda zbog kiše, ali hrana je bila bez
ikakva okusa.
Kišilo je cijelo prijepodne, i ubrzo nakon otvaranja knjižare u cijeloj
je četvrti nestalo struje sve do podneva.
"Samo nam je to trebalo", uzdahnuo je tata.
U tri je počelo prokišnjavati. Fermin se ponudio da ode do
Merceditas po kante, lonce i druge dublje posude. Tata mu je to strogo
zabranio. Potop se nastavljao. Da se riješim napetosti, ispripovjedih
Ferminu što se dogodilo prethodne noći, no ipak prešutjeh što sam vidio u
grobnici. Fermin me zabezeknuto slušao, ali unatoč njegovu kolosalnom
navaljivanju odbio sam opisati čvrstoću, oblik i opći izgled Beina poprsja.
Dan je odmicao, a kiša nije prestajala.
Nakon večere, pod izlikom da idem malo protegnuti noge, ostavih
oca s knjigom i uputih se prema Beinoj kući. Stigavši, zastadoh na uglu i
stadoh promatrati prozore stana pitajući se što to činim. Uhodim,
njuškam, pravim budalu od sebe, to su bili samo neki od odgovora koji su
mi pali na pamet.
247
No ipak, lišen svakog dostojanstva te odgovarajuće odjeće za tako
nisku temperaturu, uklonih se s vjetra u neki ulaz na drugoj strani ulice i
ondje provedoh oko pola sata, promatrajući prozore kraj kojih su
prolazile siluete g. Aguilara i njegove žene. Od Bee ni traga. Već je
gotovo bila ponoć kad sam se vratio u stan, uzdrhtao od zime i pritisnut
teškim teretom brige. Nazvat će sutra, tisuću sam puta ponovio sebi dok
sam pokušavao usnuti. Bea nije nazvala idućega dana. Ni onoga idućeg.
Ni cijeloga tog tjedna, najduljega i posljednjeg u mome životu.
Za sedam dana bit ću mrtav.



39 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 4:59 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
36.
Samo onaj komu je preostalo tjedan dana života može tratiti vrijeme
kao što sam ja to činio tih dana. Danonoćno sam bdio nad telefonom i
žderao se, toliko zarobljen u vlastitu sljepilu te nisam mogao pogoditi što
mi je sudbina već bila namijenila. U ponedjeljak u podne otidoh do
Filozofskog fakulteta na Sveučilišnom, trgu s namjerom da vidim Beu.
Znao sam da joj neće biti drago što sam došao i što ćemo biti viđeni
zajedno u javnosti, ali bio sam spreman otrpjeti njezin bijes, radije nego
da i dalje živim s ovom neizvjesnošću.
Upitah tajnicu gdje je učionica profesora Velazqueza, spreman
pričekati kraj nastave. Čekao sam nekih dvadeset minuta dok se nisu
otvorila vrata i ja ugledah nadmeno i napirlitano lice profesora
Velazqueza, vječno okružena grupom obožavateljica. Bea se nije
pojavila ni nakon pet minuta. Odlučih prići vratima učionice i baciti
pogled unutra. Neke tri djevojke nalik na vjeronaučne polaznice čavrljale
su i razmjenjivale bilješke ili ženske tajne. Ona koja je djelovala kao voda
vjerskoga zbora prva je primijetila moju nazočnost i ošinula me upitnim
pogledom.
"Oprostite, tražim Beatriz Aguilar. Znate li sluša li ona ovaj kolegij:"
Djevojke izmijeniše otrovne poglede i prostrijeliše me kao na
rendgenu.
"Ti si njezin zaručnik?" upita jedna od njih. "Onaj poručnik?"
Uzvratih neodređenim osmijehom, koji one shvatiše kao potvrdu.
Osmijeh mi je uzvratila samo treća djevojka, plaho skrećući pogled.
Druge dvije izazivački mi pridoše.
"Drukčije sam te zamišljala", reče ona koja je djelovala kao vođa
bande.
248
"A gdje ti je odora?" upita pobočnica, nepovjerljivo me
odmjeravajući. "Na dopustu sam. Znate li je li već otišla?"
"Beatriz danas nije došla na nastavu", obavijestila me glavna
prkosnim glasom.
"A, nije?"
"Ne", potvrdila je potporučnica sumnjičavo. "Ako si joj ti zaručnik,
trebao bi to znati."
"Ja sam joj zaručnik, nisam čuvar pečata."
"Idemo, ovo je neki kreten", zaključila je zapovjednica.
I obje prođoše pored mene pogledavajući me prijezirno. Treća
zaostade za njima i načas zastade pred vratima, a onda, uvjerivši se da je
ostale dvije ne vide, šapnu mi na uho:
"Beatriz nije došla ni u petak."
"Znaš li zašto?"
"Ti joj nisi zaručnik, zar ne?"
"Nisam. Samo prijatelj."
"Mislim da je bolesna."
"Bolesna?"
"Tako je rekla cura koja ju je zvala doma. Sad moram ići."
Prije nego što sam joj uspio zahvaliti na pomoći, djevojka krenu u
susret drugim dvjema, koje su joj s druge strane dvorišta dobacivale srdite
poglede.
"Daniele, nešto joj se moralo dogoditi. Umrla joj je neka stara teta,
papiga je dobila zaušnjake, prehladila se jer se toliko prešetava
gologuza... Sam Bog zna što. Suprotno od onoga što vi mislite, vaše
međunožje nije centar svijeta. I drugi faktori utječu na sudbinu ljudskog
roda."
"Mislite da ne znam? Kao da me ne poznajete, Fermine."
"Dušice, da mi je Bog dao šire bokove, mogao sam vas roditi: toliko
vas dobro poznajem. Poslušajte me. Razbistrite glavu i izađite na zrak.
Od čekanja duša zahrđa."
"Dakle, vi mislite da sam ja smiješan."
"Ne. Mislim da ste silno zabrinuti. Znam da u vašim godinama
Čovjek misli da je to kraj svijeta, ali sve ima svoje granice. Večeras ćemo
vi i ja malo u život! Idemo u bar u Ulici Plateria, navodno užasno
popularan. Čujem da su stigle neke Šveđanke iz Ciudad Reala, takve
ženske da čovjeku pamet stane! Ja častim."
"A što će reći Bernarda?"
249
"Cure su za vas. Ja ču čekati u čekaonici, čitat ću novine i promatrati
robu izdaleka, jer sam se obratio na monogamiju, ako ne mentalno, a ono
barem činjenično."
"Zahvaljujem, Fermine, ali..."
"Momak od osamnaest godina koji odbija takvu ponudu nije pri
zdravoj pameti. Tu se odmah mora nešto učiniti! Izvolite."
Fermin zavuče ruku u džep i pruži mi nekoliko novčića. Pitao sam se
je li to novac kojim kani financirati posjet velebnom haremu iberskih
nimfi.
"S ovim nećemo stići dalje od vrata, Fermine."
"Vi ste od onih koji padnu s drveta i nikad ne stignu do zemlje. Zar
zaista mislite da bih vas odveo u kupleraj i vratio zaražena gonorejom
vašem gospodinu ocu, najboljem čovjeku kojega sam ikad upoznao? Ono
za cure govorio sam da vidim hoćete li reagirati, apelirajući na jedini dio
vaše osobe koji naizgled funkcionira. Dajem vam ovo da odete do
govornice na uglu i nazovete svoju dragu uz malo privatnosti."
"Bea mi je izričito rekla da je ne zovem."
"Rekla vam je i da će nazvati u petak. A sad je ponedjeljak. Kako
god želite. Jedno je vjerovati ženama, a drugo vjerovati onome što kažu."
Uvjeren njegovim argumentima, šmugnuh iz knjižare do javne
govornice na uglu i okrenuh broj obitelji Aguilar. Na peto zvono netko
podiže telefon i ostade slušati u tišini, ne javljajući se. Prošlo je pet
sekunda dugih kao vječnost.
"Bea?" prošaptah. "Jesi li to ti?"
Glas koji se javio udario me u trbuh poput malja.
"Kurvin sine, kunem ti se da ću ubiti boga u tebi."
Ton je bio čelićan, prožet čistim, zatomljenim bijesom. Leden i
spokojan. To me najviše zaplašilo.
Mogao sam zamisliti g. Aguilara kako drži telefon u hodniku stana,
isti onaj s kojega sam mnogo puta nazvao oca da mu kažem kako ću
zakasniti jer sam se zadržao s Tomasom cijelo popodne. Nijemo sam
slušao disanje Beina oca pitajući se je li mi prepoznao glas.
"Vidim da nemaš muda ni progovoriti, gade. Svako govno može
učiniti što i ti, ali pravi čovjek bar bi imao hrabrosti da pokaže lice. Ja bih
umro od srama kada bih znao da curica od devetnaest godina ima veća
muda od mene, jer ona mi nije htjela reći tko si, niti će mi reći. Poznajem
je. A budući da se ti nemaš petlje pokazati zbog Beatriz, ona će platiti
zbog tebe."
250
Kad sam spustio slušalicu, ruke su mi se tresle. Nisam bio svjestan
što sam upravo učinio sve dok nisam izišao iz kabine i teška koraka
krenuo prema knjižari. Nisam se sjetio da će moj poziv samo pogoršati
situaciju u kojoj se Bea već nalazila. Jedina mi je briga bila da ostanem
anoniman i ne pokažem lice, odričući se onih koje navodno volim, a koje
samo iskorištavam. Već sam to učinio kad je inspektor Fumero tukao
Fermina. Ponovio sam to sada kad sam Beu prepustio njezinoj sudbini. I
opet ću to učiniti čim se ukaže nova prilika. Ostao sam na ulici deset
minuta ne bih li se smirio prije povratka u knjižaru. Možda bih trebao
opet nazvati g. Aguilara i reći mu da sam to ja, da sam lud za njegovom
kćeri, i gotova priča. Ako onda bude želio doći u generalskoj odori i
razbiti mi glavu, ima puno pravo.
Već sam se vraćao prema knjižari kad sam primijetio da me netko
promatra iz ulaza na drugoj strani ulice. Isprva sam pomislio da je to g.
Federico, urar, ali već jedan letimičan pogled uvjerio me da je ovaj
čovjek viši i krupnije grade. Zastao sam da mu uzvratim pogled, i on je na
moje iznenađenje kimnuo, kao da me želi pozdraviti i pokazati mi kako
mu nimalo ne smeta što sam primijetio njegovu nazočnost. Svjetlo ulične
svjetiljke osvjedjavalo ga je iz profila. Crte lica učinile su mi se
poznatima. Koraknuo je naprijed i zakopčao ogrtač do grla, te mi se
nasmiješio i izgubio među prolaznicima koračajući u smjeru Ramble. Tad
sam ga prepoznao kao policijskog agenta koji me držao kad je inspektor
Fumero napao Fermina. Kad sam ušao u knjižaru, Fermin podiže oči i
dobaci mi upitan pogled.
"Kakvo je to lice?"
"Fermine, mislim da imamo problem."
Iste te večeri pokrenuli smo supertajni plan koji smo osmislili uz
pomoć g. Gustava Barceloa.
"Kao prvo, moramo se uvjeriti da imate pravo i da nas zbilja prati
policija. Kao slučajno otići ćemo u Els Quatre Gats da vidimo čuči li ta
persona još u zasjedi. Ali ocu ni riječi o ovome, ili će na kraju od svega
dobiti kamen u bubregu."
"A što da mu kažem? Već neko vrijeme ima bubu u uhu."
"Recite mu da idete kupiti sjemenke, ili po prašak za puding."
"A zašto moramo ići baš u Els Quatre Gats?"
"Jer oni imaju najbolje sendviče od kobasice u krugu od pet
kilometara, a negdje moramo razgovarati. Ne trtarite nego put pod noge,
Daniele!"
251
Zahvalan za svaku aktivnost koja će me udaljiti od mojih misli,
krotko poslušah i nakon nekoliko minuta iziđoh na ulicu obećavši tati da
ću se vratiti do večere. Fermin me čekao na uglu Puerte del Aiigel. Čim
sam mu prišao, podiže obrve i ponuka me da pružim korak.
"Privjesak je dvadeset metara iza nas. Ne okrećite se."
"Onaj otprije?"
"Ne vjerujem, osim ako se nije skupio od vlage. Ovaj djeluje kao
novačić. Nosi sportske novine od prije šest dana. Fumero očito regrutira
kadrove iz doma za hendikepirane."
Kad smo stigli u Els Quatre Gats, naš čovjek u civilu sjeo je za stol
nekoliko metara dalje i pretvarao se da po stoti put čita izvješća sa
sportskih terena od prošloga tjedna. Svakih dvadeset sekunda krišom bi
nam dobacio pogled.
"Jadničak, pogledaj ga samo kako se znoji", reče Fermin mašući
glavom. "Pomalo ste rastreseni, Daniele. Jeste li razgovarali s curicom ili
niste?"
"Javio se otac."
"Pa ste srdačno i prijateljski porazgovarali?"
"On je razgovarao."
"Razumijem. Trebam li, dakle, zaključiti da ga još ne zovete tata?"
"Rekao mi je, citiram, da će ubiti boga u meni."
"Ma to je samo stilska figura."
Upravo u tom času nad nama se nadvila konobareva silueta, termin je
naručio dovoljno hrane za cijelu vojsku, trljajući ruke od miline.
"A vi nećete ništa, Daniele?"
Odmahnuh glavom. Kad se konobar vratio s dva pladnja prepuna
tapasa, sendviča i više krigla piva, Fermin velikodušno razveza kesu i
reče mu da zadrži napojnicu.
"Šefe, vidite onog tipa za stolom kraj prozora, onoga koji se odjenuo
kao Cvrčak iz Pinokija i zabio glavu u novine kao da je to tuljac?"
Konobar je urotnički kimnuo.
"Biste li bili tako ljubazni da mu kažete kako mu inspektor Fumero
hitno poručuje neka iz ovih stopa ode na tržnicu Boqueria i kupi kuhanog
graha za dvadeset dura te ga odnese u policijsku upravu što je
brže moguće ako treba i taksijem, ili neka se spremi da mu posluži
muda na tanjuru? Da ponovim?"
"Ne treba, gospodine. Graha za dvadeset dura ili jaja na tanjuru."
Fermin mu pruži još jedan novčić.
252
"Bog te blagoslovio."
Konobar smjerno kimnu i uputi se prema stolu našega progonitelja da
mu prenese poruku. Čuvši zapovijed, naš se stražar sav snuždi. Još je
petnaestak sekunda sjedio za stolom, kao rastrzan između nekih mračnih
sila, a onda jurnu na ulicu. Fermin nije ni trepnuo. U drugim okolnostima
uživao bih u toj epizodi, ali te večeri nisam mogao misliti ni na što osim
na Beu.
"Daniele, spustite se na zemlju, imamo posla. Sutra idete u posjet
Nuriji Monfort, kako smo se dogovorili."
"I što ću joj reći kada dođem?"
"Neće vam nedostajati tema. Plan je učiniti onako kako nam je vrlo
pametno rekao gospodin Barcelo. Skrešite joj u lice da znate kako vam je
bezočno lagala o Caraxu, da njezin navodni muž Miquel Moliner nije u
zatvoru kao što to ona tvrdi, da ste saznali kako je baš ona ta crna ruka
koja podiže poštu staroga stana obitelji Fortuny-Carax koristeći se
pretincem na ime nepostojećeg odvjetnika... Kažite što god treba kako
biste joj zapalili vatru pod nogama. Sve to s puno melodrame i
starozavjetne gestikulacije. Onda, dojma zarad, otiđite i ostavite je da se
krčka u vlastitom soku."
"A dotle..."
"Dotle ću ja biti u pripravnosti da je slijedim, što ću ostvariti uz
pomoć najnovijih tehnika kamuflaže."
"To neće upaliti, Fermine."
"O, malovjerni! Da čujem, što vam je rekao djevojčin otac kad ste
tako neraspoloženi? Zbog prijetnje? Ne slušajte ga. Da čujem, što vam je
rekao luđak?"
Odgovorih bez razmišljanja.
"Istinu."
"Istinu po svetom Danielu Mučeniku?"
"Smijte se vi koliko god želite. Zaslužio sam."
"Ne smijem se, Daniele. Nije mi ugodno gledati kako se kažnjavate.
Reklo bi se da samo što niste navukli kostrijet. Ništa niste skrivili. Život
je dovoljno težak i ako čovjek ne prakticira inkviziciju na samome sebi iz
hobija."
"Govorite to iz iskustva?" Fermin slegnu ramenima.
"Nikad mi niste ispričali kako ste se sreli s Fumerom", dodah. "Želite
li čuti priču s poukom?"
"Samo ako mi je vi želite ispričati."
253
Fermin uzme kriglu piva i iskapi je do dna.
"Amen", reče samome sebi. "Ono što vam mogu reći o Fumeru javna
je tajna. Prvi put kad sam čuo za njega, budući inspektor bio je revolveraš
u službi anarhističkog sindikata FAI. Izgradio je ime na tome što nije
znao za strah ni obzire. Dovoljno mu je bilo dati ime čovjeka i on bi ga
upucao u čelo nasred ulice, u po bijela dana. Takav talent na visokoj je
cijeni za nemirnih vremena. A nije znao ni za odanost i uvjerenja. Bilo
mu je svejedno za koji se cilj bori, dok god njemu taj cilj služi da se
popne više na ljestvici. Takvog ološa ima na svijetu koliko hoćeš, ali
malo ih je spretnih kao Fumero. Od anarhista je prešao komunistima, a od
komunista do fašista bio je samo jedan korak. Uhodio je i prodavao
informacije svim stranama, i od svih je uzimao novac. Ja sam već odavno
na njega bacio oko. Tada sam radio za vladu Gcneralitata. Katkad su
me brkali s ružnim bratom predsjednika Companvsa, na što sam bio
osobito ponosan."
"Što ste radili?"
"Sve pomalo. U današnjim radijskim sapunicama ono što sam radio
zove se špijunaža, ali u ratno vrijeme svi smo špijuni. Dio moga posla bio
je praćenje osoba kao što je Fumero. Takvi su najopasniji. Kao zmije su,
nemaju svijesti ni savjesti. U ratu izmile odasvud. U mirnodopsko
vrijeme navlače masku. Ali i dalje su tu. Na tisuće njih. Uglavnom, na
kraju sam otkrio koja je njegova igra. Ali bilo je već prekasno. Barcelona
je pala za svega nekoliko dana i kolo se okrenulo. Postao sam progonjeni
kriminalac, a moji nadređeni morali su se kriti poput štakora. Naravno,
operaciju 'čišćenja' predvodio je Fumero. Čistka se provodila otvoreno,
po ulicama, ili u tvrđavi Montjuic. Ulovili su me u luci kad sam svoje
šefove pokušavao prebaciti do Francuske nekim grčkim teretnjakom.
Odveli su me u Montjuic i dva dana držali u mrklome mraku, u ćeliji bez
vode i ventilacije. Onda sam ugledao svjetlo letlampe. Fumero i neki tip
koji je govorio samo njemački objesili su me naglavačke, za noge.
Nijemac me prvo lišio odjeće tako što ju je spalio lampom. Činilo mi
se da već ima prakse u tome. Ostao sam gol kao od majke rođen, a sve
dlačice na tijelu bile su mi oprljene. Fumero mi je rekao da mu kažem
gdje su moji nadređeni, ili će tek početi prava zabava. Ja nisam hrabar
čovjek, Daniele. Nikada to nisam bio, ali skupio sam ono malo hrabrosti,
opsovao mu mater i poslao ga u neku stvar. Na Fumerov znak Nijemac
mi je ubrizgao nešto u bedro i pričekao nekoliko minuta. Onda, dok je
Fumero pušio i gledao me sa smiješkom, počeo me temeljito pržiti
254
lampom. Ožiljke ste vidjeli..." Kimnuh. Fermin je govorio mirnim tonom,
bez emocija.
"Ožiljci su manje važni. Oni iznutra puno su gori. Izdržao sam pod
plamenom jedan sat, ili je možda bila samo minuta. Ne znam. Ali na
kraju sam im dao i imena, i prezimena, i brojeve košulja svih mojih
šefova, pa i onih koji to nisu bili. Bacili su me u neku uličicu u Pueblo
Seco, gola i izgorjele kože. Neka dobra žena uzela me k sebi i liječila
dva mjeseca. Komunisti su joj pred kućnim vratima ustrijelili muža i dva
sina. Nije znala zašto. Kad sam mogao ustati i izići iz stana, saznao sam
da su svi moji šefovi uhićeni i smaknuti samo nekoliko sati nakon što sam
ih izdao."
"Fermine, ako mi ne želite to pričati..."
"Ne, ne. Bolje je da čujete pa da znate s kim imate posla. Kad sam se
vratio u svoj stan, rekli su mi da ga je zaplijenila vlada, jednako kao i svu
moju imovinu. Preko noći postao sam prosjak. Pokušao sam naći posao.
Odbili su me. Mogao sam kupiti samo bocu kisela vina za nekoliko
centima. To je otrov koji djeluje polagano, prži ti crijeva kao kiselina, ali
nadao sam se da će prije ili kasnije dovršiti svoj posao. Govorio sam sebi
da ću se jednoga dana vratiti na Kubu, svojoj mulatkinji. Uhitili su me
kad sam se pokušao ukrcati na teretnjak za Havanu. Zaboravio sam
koliko sam vremena proveo u zatvoru. Nakon prve godine čovjek počne
gubiti sve, pa i razum. Po izlasku sam počeo živjeti na ulici, gdje ste me
vi našli cijelu vječnost kasnije. Bilo je mnogo takvih kao ja, kolege iz
zatvora ili pritvora. Oni sretniji imali su nekoga vani, nekoga ili nešto
čemu će se vratiti. Mi ostali pridružili smo se vojsci besprizornih. Kad
vam jednom daju ulaznicu za taj klub, zauvijek ste njegov član. Većinom
smo izlazili samo noću, kad nas svijet ne vidi. Upoznao sam mnogo
takvih sličnih sebi. Rijetko bih ih opet vidio. Život na ulici je kratak.
Ljudi te gledaju s gađenjem, čak i oni koji ti daju milostinju, ali to nije
ništa u usporedbi s odbojnošću koju osjećaš prema samome sebi. Osjećaš
kao da živiš unutar lesa koji hoda, gladan je, smrdi i odbija umrijeti.
Svako malo Fumero i njegovi ljudi uhitili bi me i optužili da sam ukrao
neku tričariju, ili da sam uznemiravao curice na izlasku iz samostanske
škole. I onda opet mjesec dana u zatvoru Modelo, batine, i opet na ulicu.
Nikad nisam shvatio čemu sva ta farsa. Valjda je policija smatrala da je
zgodno imati listu sumnjivaca za slučaj potrebe. Za jednog susreta s
Fumerom, koji je sada već bio pravi uglednik, pitao sam ga zašto me nije
255
ubio kao ostale. Nasmijao se i rekao mi da ima gorih stvari od smrti. On
nikad ne ubija doušnike, rekao je. Takve pušta da živi istrunu."
"Fermine, vi niste doušnik. Svatko bi na vašem mjestu postupio kao
vi. Vi ste moj najbolji prijatelj."
"Ja ne zaslužujem vaše prijateljstvo, Daniele. Vi i vaš otac spasili ste
mi život, i moj život pripada vama. Što god mogu učiniti za vas, učinit ću.
Onoga dana kad ste me spasili s ulice, Fermin Romero de Torres ponovno
se rodio."
"To nije vaše pravo ime, zar ne?" Fermin odmahnu glavom.
"To sam ime vidio na plakatu za koridu. Onaj drugi je pokopan.
Čovjek koji je prije živio među ovim kostima sada je mrtav, Daniele.
Katkad mi se vraća, u noćnim morama. Ali vi ste me naučili kako biti
drugi čovjek, i dali ste mi novi razlog za život: moju Bernardu."
"Fermine..."
"Ništa ne govorite, Daniele. Samo mi oprostite, ako možete."
Šutke ga zagrlih i pustih da se isplače. Ljudi su nas poprijeko
pogledavali, a ja sam im uzvraćao plamene poglede. Ubrzo su se prestali
obazirati. Poslije, dok sam pratio Fermina do pansiona, mome se
prijatelju vratio glas.
"Ono što sam vam danas ispričao... Molim vas da Bernardi..."
"Ni Bernardi ni ikom. Nijednu riječ, Fermine."
Oprostili smo se uz stisak ruke.



40 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 4:59 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
37.
Cijelu noć nisam oka sklopio. Ležao sam na krevetu s
upaljenim svjetlom i promatrao svoje veličanstveno nalivpero
Montblanc, kojim već godinama ništa nisam napisao i koje se
polako pretvaralo u najbolji par rukavica ikad kupljen čovjeku bez ruku.
Više puta osjetio sam iskušenje da se uputim prema stanu obitelji Aguilar,
gdje ću se u nedostatku boljeg rješenja predati neprijatelju, ali nakon
duljeg razmišljanja zaključio sam da ranojutarnji upad u stan Beina oca
neće odveć popraviti sadašnje stanje. U zoru su mi umor i rastresenost
pomogli da opet pronađem svoje poslovično samoljublje i ubrzo sam sebe
uvjerio da je najbolje pustiti vodu neka teče, pa će s vremenom odnijeti
zlu krv.
Jutro je u knjižari protjecalo uz malo događanja, pa sam iskoristio tu
okolnost da dremnem na nogama graciozno i spretno kao flamingo, kako
je to opisao moj otac. U podne, baš kako sam prethodne večeri dogovorio
256
s Ferminom, izjavili da idem u šetnju, a Fermin je ustvrdio da ima
zakazano skidanje šavova u ambulanti. Koliko mi se učinilo, tata je
progutao obje te priče. Pomisao da stalno lažem ocu počela mi je kvariti
raspoloženje pa sam to rekao Ferminu tijekom prijepodneva, kad je tata
izišao odnijeti narudžbu.
"Daniele, odnos oca i sina počiva na tisuću takvih nevinih laži.
Sveti
Nikola, dobre vile, tko radi ne boji se gladi, i tako dalje. Ovo je samo
još jedna takva. Nemojte se osjećati krivim.'"
Kad je došao taj čas, opet sam slagao i uputio se prema domu Nurije
Monfort, čiji sam dodir i miris i dalje čuvao u nekom zakutku sjećanja.
Trg San Felipe Neri bijaše zaposjelo jato golubova koji su sada počivali
na kamenim pločama. Očekivao sam da ću vidjeti Nuriju Monfort s
knjigom u društvu, ali trg je bio pust. Prijeđoh kameno popločeno
dvorište pod budnim pogledom desetaka golubova i osvrnuh se oko sebe
uzalud tražeći Fermina prerušena u pitaj boga što, jer odbio mi je otkriti
kakvu opačinu planira. Uđoh na stubište i uvjerih se da ime Miquela
Molinera i dalje stoji na poštanskom sandučiću. Upitah se hoće li to biti
prva rupa u priči na koju ću ukazati Nuriji Monfort. Dok sam se u
polutami uspinjao stubama, gotovo sam priželjkivao da je ne nađem kod
kuće. Nitko ne žali varalicu kao drugi varalica. Stigavši na odmorište
četvrtoga kata, zastadoh da prikupim hrabrost i smislim neku izliku
kojom ću opravdati svoj dolazak. Radio u stanu susjede na drugom kraju i
dalje je grmio na sav glas, a ovaj put davao se kviz iz poznavanja
religijske kulture pod nazivom Rože pomozi, koji je svakog utorka u
podne cijelu Španjolsku držao prikovanu uz prijamnike.
A sada, za pet bodova, recite nam, Bartolome, u kojem se obličju
Sotona ukazuje mudracima u šatoru u prispodobi o arkandelu i tikvi iz
Knjijje Jošuine?: a) kao kozlić, b) kao prodavač lonaca ili c) kao
akrobats majmunom.
Na zvuk gromkog aplauza publike u studiju Državnoga radija
odlučno stupih pred vrata Nurije Monfort i pritisnuh zvono. Čuh kako
zvuk odzvanja u unutrašnjosti praznog stana i uzdahnuh s olakšanjem.
Upravo sam kanio otići, kadli začuh kako koraci prilaze vratima i
špijunka zasja poput suze svjetlosti. Nasmiješih se. Začuh kako se u bravi
okreće ključ i duboko udahnuh.



41 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 5:00 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
38.
257
"Daniele", prošapta ona dok sam nasuprot svjetlu nazirao njezin
smiješak.
Lice joj je obavijao plavkast cigaretni dim. Usnice su joj se sjajile od
tamnog ruža; onako vlažne ostavljale su krvave tragove na filtru koji je
držala između kažiprsta i prstenjaka. Ima ljudi koje pamtimo, i onih koje
sanjamo. Nuria Monfort za mene je bila opipljiva i stvarna poput
fatamorgane: priviđenja u čiju se istinitost ne sumnja, nego ga slijediš dok
se ne raspline, ili dok te ne uništi. Slijedio sam je kroz uzak polumračan
salon u kojemu je stajao njezin stol, knjige i ona zbirka poredanih
olovaka poput nekog simetričnog slučajnog događaja.
"Mislila sam da te više neću vidjeti."
"Žao mi je što sam vas razočarao."
Sjela je za pisaći stol, prekrižila noge i nagnula se unatrag. Odvojih
oči od njezina vrata i uperih ih u vlažnu mrlju na zidu. Prišavši prozoru,
hitrim pogledom preletjeh trg. Od Fermina ni traga. Čuo sam kako mi
Nuria Monfort diše iza leđa, osjećao njezin pogled. Progovorio sam ne
odvajajući pogled od prozora.
"Prije nekoliko dana moj dobar prijatelj saznao je da predstavnik
zgrade odgovoran za nekadašnji stan obitelji Fortuny-Carax šalje poštu u
poštanski pretinac na ime odvjetničkog ureda koji, kako se čini, ne
postoji. Isti taj prijatelj saznao je da se osoba koja podiže pošiljke iz toga
pretinca godinama koristila vašim imenom, gospođo Monfort..."
"Šuti." Okrenuh se i ugledah je kako se povlači u sjenu. "Sudiš mi, a
ne poznaješ me", reče.
"Pomozite mi onda da vas upoznam."
"Kome si ovo rekao? Tko još zna za to?"
"Više ljudi nego što mislite. Već neko vrijeme prati me policija."
"Fumero?"
Kimnuh. Učinilo mi se da su joj ruke zadrhtale.
"Ne znaš što si učinio, Daniele."
"Onda mi vi recite", odgovorih sa strogošću koju nisam osjećao.
"Misliš da zato što si nabasao na neku knjigu imaš pravo ući u živote
ljudi koje ne poznaješ, i miješati se u stvari koje ne možeš razumjeti i
koje te se ne tiču."
"Sada me se tiču, želio ja to ili ne."
"Ne znaš što govoriš."
"Bio sam u obiteljskoj kući Aldaya. Znam da se ondje krije Jorge
Aldaya. Znam da je on ubio Caraxa."
258
Pogledala me dugim pogledom, birajući riječi.
"Zna li Fumero za to?"
"Ne znam."
"Bolje ti je da znaš. Je li te Fumero slijedio do te kuće?"
Osjećao sam kako me žeže gnjev koji joj se žario u očima. Došao
sam u ulozi optužitelja i suca, ali sa svakom minutom sve sam se više
osjećao kao krivac.
"Mislim da nije. Vi ste to znali? Znali ste da je Aldaya ubio Juliana i
da se krije u onoj kući... Zašto mi niste rekli?"
Gorko se nasmijala.
"Ti ništa ne razumiješ, zar ne?"
"Razumijem da ste lagali kako biste obranili čovjeka koji je ubio
vašeg navodnog prijatelja, da već dugo godina krijete taj zločin, kao i
čovjeka čiji je jedini cilj izbrisati svaki trag o postojanju Juliana Caraxa,
koji pali njegove knjige. Razumijem da ste mi lagali za svoga muža, koji
nije u zatvoru, a očito ni ovdje. To razumijem."
Nuria Monfort lagano odmahnu glavom.
"Idi, Daniele. Idi iz moga stana i ne vraćaj se. Dovoljno si učinio."
Krenuh prema vratima ostavivši je u blagovaonici. Na pola puta
zastadoh i vratih se. Nuria Monfort sjedila je na podu, naslonjena na zid.
Nije više bilo ni traga njezinoj brižno njegovanoj fatalnosti.
Prijeđoh Trg San Felipe Neri metući pod pogledom. Na duši sam
nosio bol koju sam sakupio na usnicama one žene, bol kojoj sam bio
pomagač i instrument, premda nisam mogao shvatiti kako ni zašto.
"Ne znaš što si učinio, Daniele."
Jedina mi je želja bila da odem što dalje odatle. Dok sam prolazio
ispred crkve, jedva sam primijetio nekog suhonjavog, nosatog
svećenika koji me škrto blagoslivljao držeći u ruci molitvenik i krunicu.



42 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 5:00 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
39.
Vratih se u knjižaru s gotovo četrdeset i pet minuta zakašnjenja. Kad
me ugleda, tata nabra čelo i prijekorno pogleda na sat.
"Krasno! Znate da moram mušteriji u San Cugat, a ostavili ste me
sama."
"A gdje je Fermin? Još se nije vratio?"
Tata odmahnu glavom s užurbanošću koja ga je obuzimala kad je bio
loše volje.
"Nego, došlo ti je pismo. Ostavio sam ti ga kraj blagajne."
259
"Tata, oprosti, ali..."
Rukom mi dade znak da ga ne zamaram opravdanjima, navuče kaput
i šešir i iziđe kroz vrata bez pozdrava. Poznajući ga, znao sam da će
njegov bijes ispariti i prije nego stigne do postaje. No čudilo me što još
nema Fermina. Vidio sam ga kako prerušen u kabaretskog svećenika na
Trgu San Felipe Neri čeka da Nuria Monfort potajno iziđe i odvede ga do
srca misterija. Moja vjera u našu strategiju toga se časa smrvila u prah i
pomislio sam da će Ferminova potraga, ako Nuria Monfort doista iziđe iz
stana, završiti kod ljekarnika ili pekara. Sjajna li plana! Priđoh blagajni da
bacim pogled na pismo koje mi je otac spomenuo. Omotnica je bila bijela
i četverokutna, nalik na nadgrobnu ploču, a na mjestu križa stajala je
adresa pošiljatelja koja mi je uspjela raspršiti i ono malo dobrog
raspoloženja koje sam čuvao da bih izdržao do kraja dana.
Vojna vlada Barcelone Ured za novačenje
"Aleluja", protisnuh.
Znao sam što unutra piše i bez otvaranja, ali svejedno sam ga otvorio
kako bih namjerno utonuo još dublje u svoj jad. Pismo je bilo kratko,
svega dva odlomka one tipične vojne proze, križanca raspaljive
proklamacije i operetne arije, tako karakteristične za svekoliku vojnu
prepisku. Pismom me se obavještavalo da ću za dva mjeseca ja, Danici
Sempere Martin, imati čast i zadovoljstvo da ispunim najsvetiju i
najuzvišeniju dužnost koju život nudi sinu roda iberskoga: na službu
domovini odjenut ću odoru i pristupiti nacionalnome križarskom pohodu
u obranu duhovnog predziđa Zapada. Nadao sam se da će bar Fermin
svemu tome naći smiješnu stranu pa će nas neko vrijeme nasmijavati
svojom stihovanom verzijom Pada židovsko-masonske urote. Dva
mjeseca. Osam tjedana. Šezdeset dana. Uvijek sam znao dijeliti vrijeme
na sekunde i dobivati kilometarske iznose. Ostalo mi je još pet milijuna i
sto osamdeset četiri tisuće sekunda slobode. Možda mi g. Federico, za
kojega tata kaže da zna sklopiti i Volkswagen, može napraviti sat s
kočnicama. Možda mi netko može objasniti kako da zauvijek ne izgubim
Beu. Čuvši zvonce na vratima, pomislih da se to Fermin vraća jer je
napokon shvatio da su naši detektivski pokušaji čista smijurija.
"Gle-gle, pa to je princ nasljednik, čuva zamak, kako i treba biti, iako
je uvenuo kao suha šljiva. Razvedri se, momče, izgledaš kao tužni lutak",
reče Gustavo Barcelo, dotjeran u kaputu od devine dlake i sa štapom od
bjelokosti koji mu nije trebao za hodanje nego je njime vitlao kao da je
kardinalsko žezlo. "Otac ti nije tu, Daniele?"
260
"Žao mi je, gospodine Gustavo. Išao je mušteriji, mislim da će se
vratiti tek..."
"Izvrsno. Naime, nisam došao njemu, a ono što ti imam reći bolje je
da ne čuje." Namignuo mi je svlačcći rukavice i pogledom nemarno
lutajući po knjižari. "A naš kolega Fermin? Je li tu?"
"Nestao na bojištu."
"Pretpostavljam da upreže sve svoje kapacitete i hvata se u koštac sa
slučajem Carax."
"Dušom i tijelom. Posljednji put vidio sam ga u mantiji, dijelio je
blagoslove urbi et orbi."
"No... Ja sam kriv što sam vas huškao. Kamo sreće da nisam pisnuo."
"Vidim da ste pomalo nemirni. Je li se što dogodilo?"
"Ne baš. Ili jest, na neki način."
"Što ste mi htjeli ispričati, gospodine Gustavo?"
Knjižar mi se plaho nasmiješi. Njegovo uobičajeno oholo
držanje i salonska arogancija bijahu netragom nestali. Umjesto njih
naslutio sam stanovitu ozbiljnost, mrvu opreza i nemalo brige.
"Jutros sam upoznao gospodina Manuela Gutierreza Fonsecu,
pedesetdevetogodišnjeg starog momka, zaposlena u općinskoj mrtvačnici
Barcelone od 1924. Trideset godina službe na pragu tame. Njegove riječi,
ne moje. Manuel je gospodin stare škole, uglađen, srdačan i uslužan. Već
petnaest godina živi u unajmljenoj sobi u Ulici Ceniza, dijeli je s dvanaest
papigica koje je naučio fućkati pogrebni marš. Ima pretplatu na operu.
Voli Verdija i Donizettija. Rekao mi je da je u njegovu poslu važno
postupati po pravilniku. Pravilnik je predvidio sve, posebice za one
slučajeve kad čovjek ne zna što bi. Prije
petnaest godina gospodin Manuel je otvorio platnenu vreću koju mu
je donijela policija i u njoj našao najboljeg prijatelja iz djetinjstva.
Ostatak tijela bio je u posebnoj torbi. Gospodin Manuel zatomio je
osjećaje i postupio prema pravilima."
"Jeste li za kavu, gospodine Gustavo? Požutjeli ste."
"Molim te."
Otišao sam po termosicu i natočio mu šalicu kave s osam kocaka
šećera. Popio ju je na iskap.
"Je li vam bolje?"
"Oporavljam se. Kao što sam rekao, gospodin Manuel je bio na
dužnosti onoga dana kad su na odjel autopsije donijeli tijelo Juliana
Caraxa, u rujnu 1936. Naravno, gospodin Manuel se nije sjećao imena, ali
min@
261
jedan pogled u arhiv i donacija od dvadeset dura u njegovom
umirovljeničkom fondu znatno su mu osvježili pamćenje. Pratiš li me?"
Kimnuh, kao u transu.
"Gospodin Manuel sjeća se svih pojedinosti toga dana jer je, kako mi
je rekao, to bila jedna od malobrojnih prilika kad je malo zaobišao
pravila. Policija je tvrdila da je tijelo nađeno u uličici u četvrti Raval,
pred zoru. Tijelo je stiglo u mrtvačnicu polovinom prijepodneva. Uz
njega je bila samo jedna knjiga i putovnica koja ga je identificirala kao
Juliana Fortunyja Caraxa, rođena u Barceloni 1900. U putovnici je bio žig
s graničnog prijelaza La Junquera, prema kojemu je Carax ušao u zemlju
prije mjesec dana. Uzrok smrti navodno je bila rana od metka. Gospodin
Manuel nije liječnik, ali s vremenom je naučio cijeli repertoar. Prema
njegom sudu hitac, točno iznad srca, ispaljen je iz neposredne blizine.
Zahvaljujući putovnici pronađen je gospodin Fortuny, Caraxov otac, koji
je iste te večeri došao u mrtvačnicu identificirati tijelo."
"Dosad se sve slaže s pričom Nurije Monfort." Barcelo je kimnuo.
"Tako je. Ali Nuria Monfort nije ti rekla da je on, moj prijatelj
gospodin Manuel, posumnjao kako policiju taj slučaj ne zanima previše, i
otkrivši da knjiga pronađena u džepovima preminuloga nosi njegovo ime,
odlučio uzeti stvar u svoje ruke i nazvao nakladničku kuću istoga tog
popodneva, dok su čekali da stigne gospodin Fortuny, kako bi ih
obavijestio što se dogodilo."
"Nuria Monfort rekla mi je da je službenik iz mrtvačnice nazvao
nakladničku kuću tri dana poslije, kad je tijelo već bilo pokopano u
zajedničkoj grobnici."
"Gospodin Manuel tvrdi da je nazvao istoga dana kad je tijelo stiglo
u mrtvačnicu. Kaže da je razgovarao s nekom gospođicom koja mu je
zahvalila što je nazvao. Gospodin Manuel sjeća se da ga je pomalo
osupnulo držanje te gospođice. Kako se izrazio, 'ponašala se kao da je to
već znala'."
"A gospodin Fortuny? Je li doista odbio identificirati sina?"
"To je i mene najviše zanimalo. Gospodin Manuel ispričao mi je da
je u sumrak stigao neki potreseni čovječuljak u pratnji dvojice policajaca.
Bio je to gospodin Fortuny. Prema njemu, to je jedino na što se čovjek
nikada ne navikne, trenutak kada bližnji dođu identificirati tijelo voljene
osobe. Gospodin Manuel kaže da je to situacija koju ne bi poželio
nikome. Najgore je, kaže, kad umre mlad čovjek pa ga moraju prepoznati
roditelji, ili mladi supružnik. Gospodin Manuel dobro se sjeća gospodina
262
Fortunya. Kaže da je pri dolasku jedva stajao na nogama, da je plakao
kao malo dijete i da su ga dvojica policajaca morali pridržavati. Nije
prestajao jecati:
'Što su učinili mome sinu? Što su učinili mome sinu?'"
"Je li uspio vidjeti tijelo?"
"Gospodin Manuel ispričao mi je da je zamalo agentima
predložio neka zaobiđu uobičajenu proceduru. To je bio jedini put kad
mu je kroz glavu prošla ideja da dovede pravilnik u pitanje. Tijelo je bilo
u lošem stanju. Pokojnik je vjerojatno bio mrtav više od dvadeset četiri
sata kad je stigao u mrtvačnicu, a ne tek od svitanja kako je tvrdila
policija. Manuel je strahovao da će se starčić slomiti kad ga vidi.
Gospodin Fortuny nije prestajao govoriti kako to nije moguće, kako
njegov Julian ne može biti mrtav... Onda je gospodin Manuel podigao
pokrov koji je prekrivao tijelo i dvojica agenata službeno su upitala je li
to njegov sin Julian."
"I?"
"Gospodin Fortuny je zanijemio. Gotovo minutu nije skidao pogled s
tijela. Onda se okrenuo i otišao."
"Otišao?"
"Žurnim korakom."
"A policija? Zar ga nisu zaustavili? Nije li došao identificirati tijelo?"
Barcelo se prepredeno nasmiješio.
"U teoriji. Ali gospodin Manuel se sjeća da je u dvorani bio još
netko, treći policajac koji se neopazice uvukao dok su agenti pripremali
gospodina Fortunya i koji je cijelom prizoru nazočio šutke, naslonjen na
zid s cigaretom u ustima. Gospodin Manuel ga se sjeća jer mu je rekao da
pravilnik ne dopušta pušenje u mrtvačnici, no jedan od agenata pokazao
mu je da šuti. Prema gospodinu Manuelu, čim je gospodin Fortuny otišao,
treći policajac se približio, bacio pogled na pokojnika i pljunuo mu u lice.
Potom je uzeo putovnicu i naložio da tijelo pošalju u Can Tunis i
pokopaju ga u zajedničkoj grobnici, u svitanje."
"To nema smisla."
"To je i gospodin Manuel pomislio. Pogotovo stoga što se nije
slagalo s pravilnikom. 'Ali mi ne znamo tko je ovaj čovjek'', govorio je.
Policajci nisu rekli ništa. Gospodin Manuel ih je srdito prekorio: 'Ili vi to
možda i predobro znate? Jer svima nam je jasno da je mrtav bar jedan
cijeli dan.' Gospodin Manuel očito se pozivao na pravilnik i nije bio glup.
No kad je treći policajac čuo njegove prosvjede, prišao mu je, pogledao
263
ga ravno u oči i upitao želi li se pridružiti pokojniku na posljednjem
putovanju. Gospodin Manuel kaže da mu je srce sišlo u pete. Taj je
čovjek imao oči luđaka i znao je da se ne šali. Promumljao je da on samo
poštuje pravila, da nitko ne zna tko je taj čovjek i da ga stoga ne smiju
pokopati. 'Ovaj čovjek je onaj koji ja kažem', odgovorio je policajac.
Onda je uzeo smrtovnicu i potpisao je, te zaključio slučaj. Gospodin
Manuel kaže da taj potpis nikada neće zaboraviti, jer ga je u ratnim
godinama, i poslije još dugo, stalno iznova nalazio na desecima
smrtovnica uz tijela koja su stizala tko zna odakle i koja nitko nije mogao
identificirati..."
"Inspektor Francisco Javier Fumero..."
"Ponos i stup Središnje policijske uprave. Znaš li što to znači,
Daniele?" "Da sve vrijeme mlatimo u prazno."
Barcelo podiže šešir i štap i uputi se prema vratima mumljajući ispod
glasa.
"Ne, nego da će mlaćenje tek početi."



43 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 5:00 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
40.
Provedoh cijelo popodne bdijući nad onim sumornim pismom koje
mi je obznanilo da stupam u vojsku i čekajući da se Fermin pojavi. No ni
pola sata nakon zatvaranja knjižare nije se znalo gdje je on. Uzeo sam
telefon da nazovem pansion u Ulici Joaquina Coste. Javila se gđa Encarna
i glasom promuklim od alkohola rekla da Fermina nije vidjela još od
jutra.
"Ako se ne vrati za pola sata, večerat će hladno. Nije ovo Ritz!
Nadam se da mu se ništa nije dogodilo."
"Bez brige, gospođo Encarna. Morao je odnijeti narudžbu pa se
valjda zadržao. U svakom slučaju, ako ga vidite prije nego što odete leći,
bio bih vam zahvalan ako mu kažete neka me nazove. Daniel Sempere,
susjed vaše prijateljice Merceditas."
"Ne brinite se, ali znajte da sam ja u osam i po već u carstvu snova.'"
Potom sam nazvao Barceloa nadajući se da je Fermin možda svratio
tamo da isprazni Bernardinu smočnicu ili da je odvuče u sobu za
glačanje. Nije mi palo na pamet da bi se mogla javiti Clara.
"Daniele, baš si me iznenadio."
I ti mene, pomislih. Uvijenim i obilaznim rečenicama dostojnim g.
Anacleta spomenuo sam razlog svoga poziva.
264
"Ne, Fermin nije dolazio cijeli dan. A Bernarda je bila sa mnom
cijelo popodne, dakle znala bih. Razgovarali smo o tebi, znaš?"
"Onda je to bio dosadan razgovor."
"Bernarda kaže da si zgodan, izrastao si u pravog muškarca."
"Uzimam puno vitamina."
Duga tišina.
"Daniele, misliš li da bismo jednom opet mogli postati prijatelji?
Koliko godina treba proći da mi oprostiš?"
"Prijatelji već jesmo, Clara, i nemam ti što oprostiti. Znaš to."
"Moj stric kaže da još kopaš oko Juliana Caraxa. Dođi jedno popodne
pa ćeš mi ispričati što je novo. I ja tebi imam što ispričati."
"Jednog dana, obećavam."
"Udajem se, Daniele."
Zagledah se u slušalicu. Osjećao sam se kao da mi noge propadaju u
zemlju ili da sam se smanjio za nekoliko centimetara.
"Daniele, jesi li tu?"
"Jesam."
"Iznenadilo te to."
Progutah knedlu tvrdu kao armirani beton.
"Nije. Iznenadilo me što se već i dosad nisi udala. Udvarača si
sigurno imala. Tko je sretnik?"
"Ne poznaješ ga. Zove se Jacobo. Prijatelj je mog strica Gustava.
Guverner Narodne banke. Upoznali smo se na opernom recitalu koji je
organizirao stric. Jacobo je strastveni ljubitelj opere. Stariji je od mene,
ali dobri smo prijatelji i to je najvažnije, zar ne?"
U ustima mi je buktala zloba, ali pregrizao sam jezik. Imao je okus
otrova.
"Naravno... Pa ništa, čestitam."
"Nikad mi nećeš oprostiti, zar ne, Daniele? Za tebe ću uvijek biti
perfidna Clara Barcelo."
"Za mene ćeš uvijek biti Clara Barcelo, točka. I to također znaš."
Nastala je nova tišina, onakva u kojoj kosa podmuklo i polagano sijedi.
"A ti, Daniele? Fermin mi kaže da imaš prelijepu djevojku."
"Sad moram ići, Clara, imam mušteriju. Nazvat ću te ovaj tjedan pa
ćemo se naći. Još jednom čestitam."
Spustih slušalicu i uzdahnuh.
Tata se vratio iz kućnog posjeta utučena izgleda i neraspoložen za
razgovor. Spremio je večeru dok sam ja postavljao stol, ne pitajući ni za
265
Fermina ni za promet u knjižari. Večerali smo pogleda prikovanih za
tanjur, skrivajući se iza radijskog žamora. Tata je jedva taknuo hranu.
Samo je žlicom miješao onu vodenastu, bljutavu juhu, kao da na dnu
tanjura traži zlato.
"Nisi ni okusio jelo", rekoh.
Tata slegnu ramenima. Radio nas je i dalje bombardirao glupostima.
Tata ustade i ugasi ga.
"Što je pisalo u pismu od vlade?" upita napokon.
"Za dva mjeseca moram u vojsku."
Učinilo mi se da mu je pogled ostario za deset godina.
"Barcelo kaže da će povući neke veze pa će me premjestiti u Vojnu
upravu Barcelone, nakon početne obuke. Čak ću dolaziti doma na
spavanje", dodah.
Tata samo malodušno kimnu. Boljelo me gledan ga takva, pa sam
ustao da pospremim stol. Tata je ostao sjediti, zabludjela pogleda i ruku
prekriženih pod bradom. Upravo sam krenuo prati tanjure kad začuh
kako stubištem odzvanjaju neki koraci. Odrješiti, užurbani, tutnjili
su po podu u nekom zlokobnom ritmu. Podigoh pogled i sretoh se s
očevim očima. Koraci su zastali ispred našega stana.
Tata uznemireno ustade. Idućeg trena začuše se udarci po vratima i
zaglušan, gnjevan i pomalo poznat glas.
"Policija! Otvaraj!"
U mislima me probode tisuću bodeža. Još jedna salva udaraca zatrese
vrata. Tata priđe pragu i podiže poklopac špijunke.
"Što tražite u ovo doba?"
"Otvarajte vrata ili ćemo ih razvaliti, Sempere. Nemojte da moram
ponavljati."
Prepoznah Fumerov glas i srce mi se sledi. Tata mi dobaci upitan
pogled. Kimnuh. Prigušujući uzdah, tata otvori vrata. Siluete Fumera i
dvojice njegovih gorila ocrtavale su se na žućkastom svjetlu hodnika.
Lutke pepeljastih lica u sivim ogrtačima.
"Gdje je?" povika Fumero i odgurnuvši moga oca upade u
blagovaonicu.
Tata ga pokuša zaustaviti, ali jedan od agenata koji je inspektoru
štitio leđa ščepa ga za ruku i gurnu u zid držeći ga hladno i učinkovito
kao neki stroj naviknut na takve zadaće. Bio je to isti onaj koji je slijedio
Fermina i mene, onaj koji me držao dok je Fumero batinao moga
266
prijatelja pred Ubožnicom svete Lucije, onaj koji me već nekoliko noći
pratio. Dobacio mi je prazan, nedokučiv pogled.
Stadoh pred Fumera, trudeći se izgledati spokojno. Inspektor je imao
zakrvavljene oči. Preko lijevog obraza pružala mu se svježa ogrebotina,
obrubljena skorenom krvlju.
"Gdje je?"
"Što?"
Fumero obori oči i odmahnu glavom mumljajući nešto sebi u bradu.
Kad je podigao pogled, na usnicama je imao pseću grimasu a u ruci
revolver. Ne skidajući oči s mojih, Fumero tresnu drškom revolvera o
vazu s uvelim cvijećem na stolu. Vaza se rasprsnu na sitne krhotine, a
voda i uvele stabljike rasuše se po stolnjaku. Stresoh se unatoč samome
sebi. Tata je nešto dovikivao iz hodnika, zarobljen u čvrstom stisku
dvojice agenata. Jedva sam mogao odgonetnuti što govori. Bio sam
svjestan samo ledenog pritiska revolverske cijevi utisnute u moj obraz i
mirisa baruta.
"Mene ne zajebavaj, govno malo, ili će ti otac skupljati mozak s
poda! Je li jasno?"
Kimnuh. Tresao sam se. Fumero je snažno pritiskao cijev pištolja u
moj obraz. Osjetio sam kako mi se urezuje u kožu, ali nisam se usudio ni
trepnuti.
"Zadnji put pitam! Gdje je?"
Ugledah svoj odraz u inspektorovim crnim zjenicama, koje su se
polagano sužavale dok je palcem pritiskao obarač.
"Ovdje nije. Nisam ga vidio od podneva. To je istina."
Fumero je gotovo pola minute nepomično stajao pritišćući mi obraz
pištoljem i oblizujući usnice.
"Lerma!" zapovjedio je. "Pregledajte."
Jedan od agenata požurio se pretresti stan. Tata se uzalud otimao
trećem policajcu.
"Ako si mi lagao i nađemo ga u ovom stanu, kunem ti se da ću ti ocu
slomiti obje noge", prošapta Fumero.
"Moj otac ne zna ništa. Pustite ga na miru."
"Ti zbilja ne znaš u što si se uvalio. Ali čim ulovim tvoga prijatelja,
igra je gotova. Nema suca, nema bolnice, nema Boga! Ovaj put osobno
ću se pobrinuti da ga izbacim iz optjecaja. I uživat ću u tome, vjeruj mi.
Dat ću si vremena. Možeš mu reći ako ga vidiš. Jer ja ću ga naći, makar
se skrio u mišju rupu. A onda si ti na redu."
267
Agent po imenu Lerma vratio se u blagovaonicu i izmijenio pogled s
Fumerom te lagano odmahnuo glavom. Fumero olabavi stisak na obaraču
i spusti revolver.
"Šteta", reče Fumero.
"Za što ga optužujete? Zašto ga tražite?"
Fumero mi okrenu leđa i priđe dvojici agenata, koji na njegov znak
pustiše mog oca.
"Zapamtit ćete vi ovo", otpljunu tata.
Fumero ga prikova pogledom. Tata instinktivno uzmače. Pobojali se
da je inspektorov posjet tek započeo, ali Fumero već idućeg časa
odmahnu glavom, ispotiha se smijući, i bez daljnje ceremonije napusti
stan. Lerma pođe za njim. Treći policajac, moj vjerni stražar, na tren
zastade na pragu. Šutke me pogleda, kao da mi nešto želi reći.
"Palacios!" prodera se Fumero, a glas mu se razli stubištem.
Palacios spusti pogled i iziđe kroz vrata. Iziđoh pred stan. Iz
odškrinutih vrata susjednih stanova nazirali su se svjetlosni prorezi, a
ustrašena lica virila su iz polutame. Tri mračne policijske siluete
odmicale su niza stube, i ljutit odjek njihovih koraka povlačio se poput
otrovne oseke ostavljajući za sobom trag straha i crnila.
Već je bilo oko ponoći kad smo iznova začuli lupu na vratima, ovaj
put slabiju, gotovo strašljivu. Tata, koji mi je upravo peroksidom čistio
modricu od Fumerova pištolja, zastade kao ukopan. Pogledi nam se
sretoše. Začuše se tri nova udarca.
Načas pomislih da je riječ o Ferminu, koji je možda gledao cijeli
događaj skriven u mračnom kutu stubišta.
"Tko je?" upita tata.
"Ja sam, Anacleto, gospodine Sempere."
Tata uzdahnu. Otvorismo vrata i ugledasmo nastavnika bljeđeg nego
ikad.
"Gospodine Anacleto, što vam je? Jeste li dobro?" upita tata
pozivajući ga da uđe.
Nastavnik je u rukama nosio presavijene novine. Samo nam ih je
pružio, užasnuta pogleda. Novine su još bile mlake, a boja svježa.
"To je jutarnje izdanje", protisnu g. Anacleto. "Stranica šest."
Najprije sam primijetio dvije fotografije ispod naslova. Na prvoj je
bio Fermin, s nešto više mesa na kostima i kose na glavi, možda petnaest
ili dvadeset godina mlađi. Druga je prikazivala lice žene zatvorenih očiju
268
i mramorne kože. Trebalo mi je nekoliko sekunda da je prepoznam jer
sam je obično viđao u polusjeni.
BESKUĆNIK UBIO ŽENU USRED BIJELA DANA
Barcelona/agencije Redakcija
Policija traži beskućnika koji je jučer poslije podne nasmrt izbo Nuriju Monfort
Masdedeu 36 iz Barcelone.
Zločin se dogodio usred dana u četvrti San Gervasio, gdje je beskućnik naizgled
bez ikakva povoda napao žrtvu, a prema navodima Glavne policijske uprave slijedio
ju je iz zasad nerazjašnjenih razloga. Kako se čini, ubojica, Antonio Jose Gutierrez
Alcajete 51, iz Donje Gnjusnice pokrajina Caceres, poznati je prijestupnik s dugom
poviješću duševnih bolesti. Prije šest godina pobjegao je iz zatvora
Modelo i odonda uspješno izmiče vlastima koristeći se različitim identitetima.
U trenutku počinjenja zločina bio je odjeven u svećeničku halju. Naoružan je i
policija ga smatra iznimno opasnim. Još nije poznato jesu li se žrtva i ubojica
poznavali i koji je mogući uzrok zločina, premda izvori iz Policijske uprave navode
da sve upućuje na takvu pretpostavku. Žrtva je zadobila šest uboda hladnim
oružjem u trbuh, vrat i prsa. Napad se dogodio u blizini osnovne škole u nazočnosti
nekoliko učenika, koji su obavijestili nastavnike, a ovi su pozvali policija i Hitnu
pomoć. Prema policijskom izvješću smrt je nastupila zbog zadobivenih rana. Žrtva je
proglašena mrtvom odmah po dolasku u Kliničku bolnicu u 18.15 h.



44 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 5:01 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
41.
Cijeli idući dan Fermin se nije javljao. Tata je inzistirao da otvorimo
knjižaru kao i svakoga dana kao dokaz normalnosti i nevinosti. Policija je
postavila agenta kraj ulaza u zgradu, a njegov kolega motrio je na Trg sv.
Ane, zaklonjen u portalu crkve poput kakva svetačkog kipa. Gledali smo
ih kako dršću od hladnoće na jakoj kiši koja se spustila u zoru, sve
prozirnijega magičnoga daha, ruku zarivenih u džepove kaputa. Kraj
knjižare je prošlo nekoliko susjeda, kriomice zirkajući kroz izlog, ali nije
ušla ni jedna jedina mušterija.
"Valjda se već pročulo", rekoh.
Tata je samo kimnuo. Cijelo jutro nije mi uputio ni riječ nego mi se
obraćao kretnjama. Stranica s viješću o ubojstvu Nurije Monfort ležala je
na pultu. Svakih dvadeset minuta prišao bi joj i iznova je pročitao s
nedokučivim izrazom lica. Cijeli dan u sebi je nagomilavao bijes, kao da
vrije.
"Koliko god ti čitao tu vijest, neće postati istina", rekoh. Tata podiže
pogled i strogo me pogleda.
"Jesi li poznavao tu ženu? Nuriju Monfort?"
269
"Razgovarao sam s njom nekoliko puta", rekoh.
Lice Nurije Monfort zaokupilo mi je misli. Bilo mi je mučno od
vlastita nedostatka iskrenosti. Još me progonio njezin miris i dodir
njezinih usnica, prizor onog urednog stola i njezin tužan i mudar pogled.
"Nekoliko puta."
"Što si imao razgovarati s njom? Što je ona imala s tobom?"
"Ona je stara prijateljica Juliana Caraxa. Posjetio sam je da je pitam
čega se sjeća o njemu. To je sve. Ona je kći staroga Isaaca, čuvara
knjižnice. On mi je dao njezinu adresu."
"Je li je Fermin poznavao?"
"Nije."
"Kako možeš biti siguran?"
"Kako ti možeš sumnjati u njega i vjerovati ovim lažima? Fermin je o
njoj znao samo ono što sam mu ja rekao."
"I zato ju je slijedio?"
"Da."
"Jer si to ti od njega tražio." Odšutjeh. Tata je uzdahnuo.
"Ne razumiješ, tata."
"Nikako ne razumijem. Ne razumijem ni tebe, ni Fermina, ni..."
"Tata, koliko znamo o Ferminu, ovo što tu piše je nemoguće."
"A koliko mi znamo o Ferminu? Za početak, ispada da nismo znali ni
kako se zove."
"Varaš se u vezi s njim."
"Ne, Daniele. Ti se varaš, i u vezi s mnogim stvarima. Tko ti je
dopustio da kopaš po tuđim životima?"
"Slobodan sam razgovarati s kim želim."
"Pretpostavljam da se osjećaš slobodnim i od posljedica."
"Želiš reći da sam ja kriv za smrt te žene?"
"Ta žena, kako je ti zoveš, imala je ime i prezime, i ti si je
poznavao." "Ne moraš me podsjećati", odgovorili sa suzama u očima.
Tata me tužno promatrao odmahujući glavom.
"Bože sveti, ne želim ni pomisliti kako je sirotom Isaacu", promrmlja
tata sebi u bradu.
"Ja nisam kriv što je mrtva", rekoh tanušnim glasom, kao da ću
ponavljanjem i samoga sebe uvjeriti da je to istina.
Tata se povuče otraga mumljajući nešto sebi u bradu.
"Ti znaš za što si odgovoran a za što nisi, Daniele. Katkad više ne
znam tko si."
270
Zgrabih kaput i pobjegoh na ulicu i kišu, gdje me nitko neće
prepoznati i vidjeti što mi je na duši. Besciljno se prepustih ledenoj kiši.
Hodao sam oborenih očiju, misleći na prizor Nurije Monfort kako
beživotno leži na hladnoj mramornoj ploči, tijela prošarana ubodima. Sa
svakim korakom grad je oko mene blijedio. Prošavši kraj križanja u Ulici
Fontanella nisam ni zastao da pogledam semafor. Tek kad sam osjetio
udar vjetra po licu okrenuh se i ugledah zid metala i svjetla kako juri
prema meni punom brzinom. U posljednjem trenu neki me prolaznik s
leđa povuče unatrag i ukloni ispred autobusa. Pogledah to čudovište koje
je sijevnulo tek nekoliko centimetara od moga lica, sigurnu smrt kojoj
sam izmaknuo za desetinku sekunde. Kad sam postao svjestan što se
dogodilo, prolaznik koji mi je spasio život već se udaljavao preko
pješačkog prijelaza, vidljiv tek kao silueta u sivom ogrtaču. Ostao sam
stajati kao ukopan, bez daha. Kroz kišnu zavjesu primjećivao sam tek da
je moj spasilac zastao na drugoj strani ulice i sada me promatra, šiban
kišom. Bio je to treći policajac, Palacios. Između nas je protutnjio gust
val prometa, i kad sam opet pogledao, agenta Palaciosa više nije bilo.
Uputih se Beinoj kući, ne mogavši više čekati. Morao sam vratiti ono
malo dobra u sebi, onoga što mi je ona dala. Jurnuh uza stube i zaustavili
se pred Aguilarovim vratima, gotovo bez daha. Uhvatih alku
i triput snažno pokucali. Dok sam čekao, oboružah se hrabrošću i
najednom postadoh svjestan svoga izgleda: mokar do gole kože. Maknuh
kosu s čela i rekoh sam sebi da je sada gotovo. Ako izađe g. Aguilar s
namjerom da mi polomi noge i razbije nos, što prije to bolje. Ponovno
pokucah i ubrzo začuh kako vratima prilaze neki koraci. Otvori se
špijunka. Promatrale su me neke mračne, sumnjičave oči.
"Tko je?"
Prepoznah glas Cecilije, jedne od sluškinja obitelji Aguilar.
"To sam ja, Daniel Sempere, Cecilia."
Špijunka se zatvori i za nekoliko sekunda začuh koncert brava i
lokota koji su priječili ulaz u stan. Vrata se lagano otvoriše i ukaza se
Cecilia, pod kapom i odorom, sa svijećnjakom u ruci. Iz njezina ustrašena
pogleda naslutili da vjerojatno izgledam kao mrtvac.
"Dobar dan, Cecilia. Je li Bea doma?"
Pogleda me kao da joj ništa nije jasno. Prema njezinu dosadašnjem
iskustvu, moja nazočnost, koja se u posljednje vrijeme prorijedila, bila je
povezana samo s Tomasom, mojim starim školskim kolegom.
"Gospođice Beatriz nema..."
271
"Izišla je?"
Cecilia, koja je iza one pregače i inače bila plašljiva dušica, samo
kimnu.
"Znaš li kad se vraća?" Sluškinja slegnu ramenima.
"Otišla je s majkom i ocem doktoru, ima tome već dva sata."
"Doktoru? Je li bolesna?"
"Ne znam, gospodine."
"Kojem doktoru su otišli?"
"Ni to ne znam, gospodine."
Odlučih da neću više mučiti sirotu sluškinju. Odsutnost Beinih
roditelja otvorila mi je druge mogućnosti istrage.
"A je li Tomas doma?"
"Jest, gospodine. Uđite, pozvat ću ga."
Uđoh u hodnik da pričekam. Nekoć bih otišao ravno u sobu svoga
prijatelja, ali već dugo nisam bio u tom stanu i opet sam se osjećao kao
stranac. Cecilia nestade u dnu hodnika obasjana svjetlošću, a mene ostavi
u tami. Učinilo mi se da čujem Tomasov glas u daljini i potom
korake kako se približavaju. Smislio sam izliku kojom ću svome
prijatelju opravdati svoj nenajavljeni dolazak. Ali na pragu se iznova
pojavi sluškinja. Cecilia mi uputi skrušen pogled, i s moga lica nestade
usiljena osmijeha.
"Gospodin Tomas kaže da je silno zauzet i sad vas ne može primiti."
"Jesi li mu rekla tko ga treba? Danici Sempere."
"Jesam, gospodine. Rekao mi je neka vam kažem da odete."
U želucu osjetih neki ledeni grč koji mi oduze dah.
"Žao mi je, gospodine", reče Cecilia.
Kimnuh ne znajući što reći. Sluškinja otvori vrata stana koji sam
donedavno smatrao drugim domom.
"Želi li mladi gospodin kišobran?"
"Ne, hvala, Cecilia."
"Žao mi je, gospodine Daniele", ponovi sluškinja. Blijedo se
osmjehnuh.
"Nema problema, Cecilia."
Vrata se zatvoriše, a mene proguta sjena. Ostadoh stajati nekoliko
časaka, a onda se pokislo uputili niza stube. Kiša je pljuštala sve jače,
neumoljivo. Krenuh niz ulicu. Kad sam zašao za ugao, zastadoh i načas
se osvrnuh. Podigoh pogled prema stanu Aguilara. Silueta moga starog
prijatelja Tomasa ocrtavala se na vratima njegove sobe. Nepomično me
272
promatrao. Mahnuo sam mu. Nije mi odzdravio. Za nekoliko trenutaka
odmaknuo se od prozora. Čekao sam gotovo pet minuta s nadom da će se
vratiti, ali uzalud. Kiša mi je izmamila suze i praćen njome pođoh s toga
mjesta.



45 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 5:01 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
42.
Na povratku u knjižaru prođoh ispred kina Capitol, gdje su dvojica
ličilaca čučali na skelama i s očajem gledali kako natpis koji se još nije ni
osušio spiru potoci kiše. U daljini se nazirala stoička figura stražara pred
knjižarom. Kad sam se približio radionici g. Federica Flavia, primijetih
da urar s praga promatra prolom oblaka. Na licu su mu se još vidjeli
tragovi nedavnog boravka u policiji. Na sebi je imao besprijekorno
odijelo od sive vune, a u ruci cigaretu koju se nije potrudio ni upaliti.
Mahnuh mu i on mi uzvrati smiješak.
"Što imaš protiv kišobrana, Daniele?"
"Što je ljepše od kiše, gospodine Federico?"
"Upala pluća. Uđi, popravio sam ti sat."
Pogledah ga s nerazumijevanjem. G. Federico netremice me
promatrao, ukočena osmijeha. Kimnuh i udoh za njim u njegov bazar
čudesa. Čim smo ušli, pruži mi mali smeđi škarnicl.
"Izađi odmah, ono strašilo pred knjižarom nije oka skinulo s nas."
Virnuh u škarnicl. U njemu je bila neka knjižica uvezana u kožu.
Molitvenik. Onaj molitvenik koji je Fermin nosio u rukama posljednji put
kad sam ga vidio. G. Federico gurnu me natrag na ulicu i ušutka me
strogo kimnuvši. Čim smo izišli, vratio je osmijeh na lice i podigao glas.
"I ne zaboravi, nemoj silom gurati ključ kad ga navijaš, ili će opruga
opet iskočiti, dobro?"
"Bez brige, gospodine Federico, i hvala."
Udaljili se s čvorom u želucu koji se stezao sa svakim mojim
korakom bliže policajcu u civilu pred knjižarom. Kad sam prošao pokraj
njega, pozdravili ga istom rukom u kojoj sam držao vrećicu g. Federica.
Agent je pogleda s blagim zanimanjem. Smugnuh u knjižaru. Tata je i
dalje stajao za pultom, kao da se od moga odlaska nije pomaknuo.
Pogledao me nespokojno.
"Slušaj, Daniele, ono što sam rekao..."
"Ne brini se. Imao si pravo."
"Ti se treseš..."
273
Odsutno kimnuh, a on ode po termosicu. Iskoristili taj trenutak da se
zatvorim u mali zahod iza knjižare i pregledam molitvenik. Iz njega
iskliznu Ferminova poruka i kao leptir zaleluja zrakom. Uhvatih je u letu.
Bila je napisana sićušnim rukopisom na gotovo prozirnu listiću
cigaretnog papira, pa sam je morao držati prema svjetlu kako bih
odgonetnuo što piše.
Prijatelju Daniele,
Ne vjerujte nijedne riječi od onoga što kažu novine o ubojstvu Nurije Monfort.
Kao i uvijek, to je čista laž. Ja sam živ i zdrav, krijem se na sigurnome mjestu. Ne
tražite me i ne šaljite mi poruke. Uništite ovu poruku čim je pročitate. Ne morate je
progutati, dovoljno je da je zapalite ili poderete. Ja ću se javiti vama uz pomoć svoje
snalažljivosti i uslužnih pomagača. Molim vas, prenesite bit ove poruke, u šiframa i
s najvećom diskrecijom, mojoj voljenoj. Vi ne poduzimajte ništa.
Vaš prijatelj, treći čovjek, FRdT
Upravo sam počeo iznova čitati poruku, kadli netko zakuca na vrata
zahoda.
"Slobodno?" upita nepoznat glas.
Srce mi poskoči. Ne znajući što bih, zgužvah cigaretni papir u lopticu
i gurnuh je u usta. Povukoh vodu, i dok je voda tutnjila kroz cijevi i
cisterne, progutah papirnatu gužvicu. Imala je okus po vosku i
karamelama Sugus. Otvorivši vrata, ugledah reptilski osmijeh policajca
koji je nekoliko trenutaka prije stražario pred knjižarom.
"Oprostite. Ne znam je li to zato što cijeli dan slušam kišu, ali morao
bih se pomokriti, da ne kažem što drugo..."
"Samo izvolite", rekoh sklanjajući mu se s puta. "Uđite."
"Zahvaljujem."
Agent, koji je pri svjetlu žarulje podsjećao na mladu lasicu, odmjerio
me od glave do pete. Njegov štakorski pogled zastao je na molitveniku u
mojim rukama.
"Ako nemam nešto za čitanje, ne ide", objasnih.
"Isto kao i ja. A onda kažu da Španjolci ne čitaju! Biste li mi to
posudili?"
"Na kotliću imate posljednjeg dobitnika Kritičarske nagrade",
otpovrnuh. "Svakako preporučujem." Udaljih se ne gubeći pribranost i
priđoh ocu, koji mi je nalijevao šalicu bijele kave.
"Otkud on tu?" upitah.
"Kleo se da mora obaviti nuždu. Što sam mogao?"
"Trebao si ga ostaviti na ulici, tako bi se barem zgrijao."
274
Tata se namrštio.
"Ako ti nemaš ništa protiv, ja bih pošao gore."
"Nemam. I presvuci se u suhu odjeću, dobit ćeš upalu pluća."
Stan je bio hladan i tih. Uputih se u svoju sobu i povirih kroz prozor.
Drugi stražar i dalje je bio dolje, na vratima crkve svete Ane. Skidoh sa
sebe mokru odjeću i navukoh debelu pidžamu i kućni ogrtač koji je
pripadao mome djedu. Opružih se na krevet ne paleći svjetlo i utonuh u
polutamu i zvuk kiše na prozorima. Sklopih oči i pokušah prizvati Beino
lice, njezin dodir i miris. Prethodne noći nisam oka sklopio i umor me
ubrzo svlada. U snovima sam vidio zakrabuljeni lik Smrti kako jaše
Barcelonom, sablasno pretkazanjc koje se nadvija nad tornjeve i krovove,
i svojim crnim nitima poteže stotine malih bijelih ljesova iza kojih ostaje
trag crnoga cvijeća na čijim se laticama, krvlju ispisano, čita ime Nurije
Monfort.
Probudih se u osvit sive zore. Prozori su bili zamagljeni. Dobro se
utoplih i navukoh duboke čizme. Iziđoh u hodnik i na prstima prijeđoh
stan. Iskrah se kroz vrata i iziđoh na ulicu. U daljini su se već palila
svjetla kioska na Rambli. Otidoh do onoga koji je stajao pred ulazom u
Ulicu Tallers i kupih prvo dnevno izdanje, koje je još mirisalo na mlaku
tintu. Žurno prelistah stranice sve dok nisam naišao na rubriku sa
smrtovnicama. Ispod otisnuta križa ležalo je ime Nurije Monfort, i ja
osjetih kako mi pogled podrhtava. Udaljih se s presavijenim novinama
pod rukom, u potrazi za tamom. Sprovod će biti poslije podne, u četiri, na
groblju Montjuic. Vratih se kući okolnim putem.
Tata je i dalje spavao, pa sam se vratio u svoju sobu. Sjedoh za stol i
izvadih svoje nalivpero Meisterstick iz futrole. Uzeh prazan list papira i
ponadah se da će me samo pero voditi. U mojim rukama nalivpero nije
imalo što reći. Uzalud sam prizivao riječi koje sam želio uputiti Nuriji
Monfort, ali nisam bio u stanju pisati, ni osjećati ništa osim neobjašnjiva
užasa pred njezinim gubitkom, znajući da je otišla, otrgnuta od života.
Znao sam da će mi se jednoga dana vratiti, u nadolazećim mjesecima ili
godinama, i da ću uvijek čuvati sjećanje na nju u dodiru nekog stranca, u
slikama koje mi ne pripadaju, ne znajući jesam li svega toga dostojan.
Odlaziš u sjeni, pomislih. Kao što si i živjela.



46 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 5:02 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
43.
Malo prije tri poslije podne na Setnici Colon ukrcao sam se na
autobus koji me trebao odvesti do groblja Montjuic. Kroz prozor se
275
vidjela šuma jarbola i zastavica kako vijore u lučici. Autobus, gotovo
prazan, zaokrenuo je prema gori Montjuic i krenuo cestom koja se penjala
do istočnog ulaza u veliko gradsko groblje. Ja sam bio posljednji putnik.
"Kad ide posljednji autobus?" upitah vozača prije nego što sam sišao.
"U pola pet."
Vozač me ostavio na vratima groblja. Iz magle se uzdizala avenija
čempresa. Čak i odatle, iz podnožja gore, nazirao se beskrajni grad
mrtvih koji se penjao do samog vrha. Avenija grobova, šetnice
nadgrobnih spomenika i aleje mauzoleja, kule okrunjene vatrenim
anđelima i šume grobnica koje su urastale jedna u drugu. Grad mrtvih bio
je jama puna palača, kosturnica monumentalnih spomenika nad kojima su
stražarile vojske kipova od gnjila kamena koje su tonule u blato. Duboko
udahnuh i kročih u taj labirint. Moja majka ležala je nekih stotinjak
metara dalje od te staze opasane beskrajnim galerijama smrti i pustoši. Pri
svakom koraku osjećao sam hladnoću, prazninu i gnjev toga mjesta, užas
njegove tišine, lica zarobljenih na starim portretima prepuštenima društvu
svijeća i uvela cvijeća. Ubrzo u daljini ugledah plinske svjetiljke upaljene
oko grobnice. Nasuprot pepeljastom nebu ocrtavalo se pet-šest silueta.
Ubrzah korak i zastadoh na dovoljnoj udaljenosti da čujem svećenikove
riječi.
Lijes, kovčeg od neulaštena borova drva, počivao je u blatu. Čuvala
su ga dvojica grobara naslonjeni na lopate. Pogledom preletjeh prisutne.
Stari Isaac, čuvar Groblja zaboravljenih knjiga, nije došao na kćerin
sprovod. Prepoznah susjedu iz stana preko puta, koja je jecala i
odmahivala glavom dok ju je neki čovjek shrvana izgleda tješio milujući
joj rame. Njezin suprug, pretpostavio sam. Odmah do njih bila je neka
žena od četrdesetak godina, odjevena u sivo i s buketom cvijeća. Plakala
je ispotiha, skrećući pogled s grobnice i stišćući usnice. Nju nikada dotad
nisam vidio. Odvojen od grupe, umotan u tamnu kabanicu i sa šeširom iza
leđa, bio je policajac koji mi je prethodnog dana spasio život. Palacios.
Podigao je pogled i nekoliko me trenutaka netremice promatrao. Slijepe
svećenikove riječi, lišene smisla, dijelile su nas od onog užasnog muka.
Pogledao sam lijes pošprican ilovačom. Zamislio sam je kako leži unutra,
i nisam primijetio da plačem sve dok mi ona neznanka u sivom nije prišla
i ponudila jedan cvijetak iz svoga buketa. Stajao sam ondje dok se
okupljeni nisu razišli. Na svećenikov znak grobari stadoše obavljati svoj
zadatak pri svjetlu svjetiljaka. Spremih cvijet u džep kaputa i udaljih se,
nesposoban reći onaj posljednji zbogom.
276
Već se mračilo kad sam stigao do grobljanskih vrata znajući da sam
propustio posljednji autobus. Spremih se na dugu šetnju u sjeni nekropole
i stadoh koračati cestom koja se pružala duž luke prema Barceloni.
Dvadesetak metara od ulaza bio je parkiran crni automobil, s upaljenim
svjetlima. Unutra je neka silueta pušila cigaretu. Kad sam se približio,
Palacios mi otvori suvozačka vrata i mahnu mi da uđem.
"Uđi, odbacit ću te do doma. U ovo doba nećeš naći ni autobus ni
taksi." Načas sam oklijevao.
"Radije bih išao pješice."
"Ne pričaj gluposti. Uđi." Govorio je ledenim tonom čovjeka koji je
navikao zapovijedati i očekivao poslušnost. "Molim te", dodao je.
Uđoh u auto i policajac upali motor.
"Enrique Palacios", reče pružajući mi ruku. Nisam je stisnuo.
"Ako me ostavite blizu Colona, to mi odgovara."
Auto je munjevito krenuo. Uključismo se u promet na cesti i bez
riječi prijeđosmo dobar dio puta.
"Želim da znaš kako mi je jako žao zbog gospođe Monfort."
Iz njegovih usta te su mi riječi zazvučale prostački, uvredljivo.
"Zahvalan sam vam što ste mi neki dan spasili život, ali moram vam
reći da mi se živo fućka za vaše osjećaje, gospodine Enrique Palacios."
"Nisam onakav za kakva me smatraš, Daniele. Volio bih ti pomoći."
"Ako očekujete da vam kažem gdje je Fermin, možete me odmah
iskrcati..."
"Briga me gdje je tvoj prijatelj. Sada nisam na dužnosti."
Nisam rekao ništa.
"Ne vjeruješ mi, i ne krivim te. Ali barem me saslušaj. Ovo je već
otišlo predaleko. Ta žena nije morala umrijeti. Molim te da se okaniš tog
slučaja i da zauvijek zaboraviš na Caraxa."
"Govorite kao da se sve ovo događa mojom voljom. Ja sam samo
promatrač. Igru vodite vaš šef i vi."
"Dosta mi je sprovoda, Daniele. Ne bih volio da moram doći na
tvoj."
"I bolje, jer niste pozvani."
"Govorim ozbiljno."
"I ja. Lijepo vas molim da stanete i pustite me van."
"Za dvije minute bit ćemo kod Colona."
"Ne zanima me. Ovaj auto smrdi na smrt, kao i vi. Pustite me da
iziđem."
277
Palacios je usporio i stao uz rub ceste. Izišao sam iz auta i zalupio
vratima izbjegavajući Palaciosov pogled. Očekivao sam da će otići, ali
policajac nije palio auto. Osvrnuo sam se i vidio da je spustio prozor.
Učinilo mi se da na njegovu licu vidim iskrenost, čak i tugu, ali nisam im
želio vjerovati.
"Nuria Monfort umrla mi je na rukama, Daniele", rekao je. "Mislim
da su njezine posljednje riječi bile poruka za tebe."
"Što je rekla?" upitah dok mi se glas ledio od užasa. "Je li spomenula
moje ime?"
"Buncala je, ali rekao bih da je mislila na tebe. U jednom trenu rekla
je da ima gorih zatvora od riječi. A onda, prije nego što je umrla, zamolila
me da ti kažem neka je pustiš da ode."
Zbunjeno sam ga pogledao.
"Koga da pustim?"
"Neku Penelope. Pretpostavljam da je to tvoja djevojka."
Palacios spusti pogled i odveze se u sumrak. Ostadoh zagledan u
automobilska svjetla, uznemiren. Ubrzo se uputih dalje prema Setnici
Colon, ponavljajući u sebi posljednje riječi Nurije Monfort, no nisam im
nalazio smisla. Kad sam stigao na Trg Portal de la Paz, zastadoh
kraj pristaništa izletničkih brodica da pogledam luku. Sjedoh na kamene
stube koje su ponirale u mutnu vodu, na isto ono mjesto gdje sam jedne
noći, koja je već pripadala dalekoj prošlosti, prvi put ugledao Laina
Couberta, čovjeka bez lica.
"Ima gorih zatvora od riječi", prošaptah.
Tek tada shvatih da poruka Nurije Monfort nije bila
namijenjena meni. Nisam ja trebao pustiti Penelope da ode. Njezine
posljednje riječi nisu bile upućene strancu, nego čovjeku kojega je
potajno voljela punih petnaest godina: Julianu Caraxu.



47 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 5:02 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
44.
Stigoh na Trg San Felipe Neri kad je već pala noć. Klupa na kojoj
sam prvi put ugledao Nuriju Monfort stajala je kraj postolja ulične
svjetiljke, prazna, s urezanim imenima zaljubljenih, uvredama i
obećanjima. Podigoh pogled prema prozorima doma Nurije Monfort na
trećem katu i primijetili neko bakrenasto, treperavo svjetlo. Svijeća.
Uđoh u šupalj i mračan hodnik i u mraku se uspeh stubama. Kad sam
stigao na odmorište trećega kata, ruke su mi drhtale. Pruga crvenkastog
svjetla probijala se ispod okvira odškrinutih vrata. Spustih ruku na kvaku
i stadoh osluškivati, nepomičan. Učinilo mi se da čujem neki šapat,
278
isprekidan dah koji dopire iz unutrašnjosti. Načas pomislih da ću, ako
otvorim ta vrata, s druge strane zateći nju kako me čeka, puši kraj
balkona nogu podvijenih poda se, oslonjenu na zid, na istome onome
mjestu gdje sam je bio ostavio. Blago, u strahu da je ne uznemirim,
otvorih vrata i uđoh u stan. Po sobi su lelujale zavjese s balkona. Kraj
prozora je sjedila neka silueta, lica zaklonjena od svjetla, nepomična, s
upaljenom voštanicom u rukama. Niz kožu joj je kliznula kristalna perla,
sjajna poput svježe smole, i pala joj u krilo. Isaac Montort okrenu se lica
oblivena suzama.
"Nisam vas vidio danas poslije podne na sprovodu", rekao sam. On
šutke odmahnu glavom, otirući oči krajičkom revera.
"Nuria nije bila ondje", promumlja nakon kraće .šutnje. "Mrtvi nikad
ne idu na svoj sprovod."
Osvrnu se oko sebe, kao da mi time želi pokazati kako je njegova kći
u sobi, da sjedi kraj nas u polutami i sluša nas.
"Znate li da nikad nisam bio u ovom stanu?" upita me. "Uvijek kad
bismo se viđali, Nuria je dolazila k meni. 'Vama je ovako lakše, oče',
govorila mi je. 'Zašto da se penjete po svim tim stubama?' Ja sam joj
uvijek govorio: 'Dobro, ako me ne pozivaš, neću doći', a ona bi
odgovorila: 'Ne moram vas pozivati k sebi, oče, pozivaju se stranci. Vi
možete doći kad god želite.' U više od petnaest godina nijednom je nisam
došao vidjeti. Uvijek sam joj govorio da je odabrala lošu četvrt. Nema
svjetla. Stara zgrada. Samo je kimala. Kao kad sam joj govorio da je
odabrala težak život. Nema budućnosti. Muž bez posla.
Zanimljivo je kako sudimo drugima, a ne vidimo koliko je bijedan
naš prijezir sve dok ih ne izgubimo, dok nam ih ne oduzmu. A oduzimaju
nam ih jer nikada i nisu bili naši..."
Starčev glas, lišen onog svog ironičnog tona, kolebao se i zvučao
staro gotovo koliko i njegov pogled.
"Nuria vas je jako voljela, Isaac. Nemojte u to uopće sumnjati. A
znam i da je osjećala koliko je vi volite", mucao sam.
Stari Isaac opet je odmahnuo glavom. Smiješio se, ali suze su padale
nijemo, bez prestanka.
"Možda me voljela, na svoj način, kao što sam i ja nju volio na svoj.
Ali nismo se poznavali. Možda zato što joj nikad nisam dopustio da me
upozna, ili nikad nisam učinio prvi korak da upoznam nju. Proveli smo
život kao dva stranca koji se viđaju svaki dan i pozdravljaju iz
pristojnosti. I mislim da je možda umrla a da nije mi oprostila."
279
"Isaac, uvjeravam vas..."
"Daniele, vi ste mladi i doista se trudite, ali iako sam malo popio pa i
ne znam što govorim, ipak još niste naučili lagati dovoljno dobro da
prevarite starca čije su srce slomile nesreće."
Spustih pogled.
"Policija kaže da ju je ubio vaš prijatelj", izusti Isaac.
"Policija laže."
Isaac kimnu.
"To znam."
"Uvjeravam vas..."
"Ne treba, Daniele. Znam da govorite istinu", reče Isaac vadeći iz
džepa kaputa neku omotnicu.
"Toga popodnevna prije nego što je umrla Nuria mi je došla u posjet,
kao što je znala činiti prije mnogo godina. Sjećam se da smo obično išli
na ručak u kavanu u Ulici Guardia, u koju sam je ja vodio kao djevojčicu.
Uvijek smo razgovarali o knjigama, starim knjigama. Ona mi je katkad
govorila o svome poslu, sitnice, stvari koje se kažu strancu u autobusu...
Jednom mi je rekla da misli kako me razočarala. Pitao sam je odakle je
izvukla takvu apsurdnu ideju. 'Iz vaših očiju, oče, iz vaših očiju', rekla je.
Nijednom mi nije palo na pamet da sam možda ja nju razočarao još više.
Katkad vjerujemo da su ljudi lutrijske srećke: da su tu kako bi ostvarili
naše apsurdne snove."
"Isaače, uz dužno poštovanje, pijani ste kao smuk i ne znate što
govorite."
"Vino pretvara mudraca u glupana, a glupana u mudraca. Znam
dovoljno da shvatim kako mi vlastita kći nikad nije vjerovala. Više je
vjerovala vama, Daniele, a vidjela vas je samo nekoliko puta."
"Uvjeravam vas da griješite."
"Posljednjeg dana kad smo se vidjeli donijela mi je ovo pismo. Bila
je jako nemirna, zabrinuta zbog nečega što mi nije htjela reći. Zamolila
me da sačuvam ovo pismo i da ga dam vama, ako se što dogodi."
"Ako se što dogodi?"
"To su bile njezine riječi. Djelovala mi je tako uzrujano te sam joj
predložio da zajedno odemo na policiju, i da ćemo naći rješenje, kakav
god problem imala. Onda mi je rekla da je policija posljednja kojoj bi se
obratila. Molio sam je da mi otkrije o čemu je riječ, ali rekla je da mora
ići i natjerala me da joj obećam kako ću vam dati ovo pismo ako ne dođe
za nekoliko dana. Molila me da ga ne otvaram."
280
Isaac mi je pružio pismo. Bilo je otvoreno.
"Slagao sam joj, kao i uvijek", reče.
Pogledah omotnicu. U njoj je bio arak ispisanih listova.
"Jeste li ga pročitali?" upitao sam.
Starac lagano kininu.
"Što piše?"
Starac podiže glavu. Usnice su mu podrhtavale. Učinilo mi se da je
ostario stotinu godina otkako sam ga posljednji put vidio.
"To je priča koju ste tražili, Daniele. Priča o ženi koju nikad nisam
upoznao, iako nosi moje ime i moju krv. Sada pripada vama."
Spremih omotnicu u džep kaputa.
"Zamolit ću vas da me ostavite sama, ovdje s njom, ako biste bili
ljubazni. Maloprije, dok sam čitao ove stranice, učinilo mi se da sam je
opet našao. Koliko god se trudio, sjećam je se samo kao djevojčice. Kao
dijete bila je vrlo šutljiva, znate? Sve je zamišljeno gledala, i nikad se nije
smijala. Najviše je voljela priče. Stalno me molila da joj čitam priče i
mislim da nijedno dijete nije ranije naučilo čitati. Govorila je da želi
biti književnica i pisati enciklopedije i traktate iz povijesti i
filozofije. Majka je govorila da sam za to kriv ja, da me Nuria obožava i
misli da njezin otac voli samo knjige, pa ih i ona želi pisati kako bi volio i
nju."
"Isaače, nije dobro da noćas budete sami. Zašto ne biste pošli sa
mnom? Prespavajte kod nas, pravit ćete društvo mome tati."
Isaac opet odmahnu glavom.
"Imam obveze, Daniele. Idite kući i pročitajte te stranice. Vaše su."
Starac skrenu pogled i ja se uputih prema vratima. Bio sam na pragu
kad me jedva čujno zazva Isaacov glas.
"Daniele?"
"Molim."
"Dobro se čuvajte."
Kad sam izišao na ulicu, učinilo mi se da se tama povlači pločnicima
i slijedi me u stopu. Ubrzah korak i ne zastadoh sve dok nisam stigao do
Ulice svete Ane.
Ušavši u stan, zatekoh oca u naslonjaču s otvorenom knjigom na
krilu. Bio je to album sa slikama. Kad me ugleda, uspravi se s izrazom
olakšanja kao da mu je pao golem teret sa srca.
"Već sam se brinuo", reče. "Kako je bilo na sprovodu?" Slegoh
ramenima i tata smrknuto kimnu smatrajući da je ta tema zaključena.
min@
281
"Pripremio sam ti večeru. Ako želiš, zgrijat ću ti je i..."
"Nisam gladan, hvala. Već sam nešto prezalogajio."
Tata me pogleda u oči i još jednom kimnu. Okrenu se i poče skupljati
tanjure koje je postavio na stol. Tada, ne znajući zašto, priđoh ocu i
zagrlih ga. Osjećao sam kako mi, iznenađen, uzvraća zagrljaj.
"Daniele, jesi li dobro?" Još snažnije zagrlih tatu.
"Volim te", prošaptao sam.
Kad sam počeo čitati rukopis Nurije Monfort, zvonila su zvona
katedrale. Njezin sitan i pravilan rukopis podsjetio me na besprijekornu
urednost njezina radnog stola. Možda je u tim riječima željela potražiti
mir i sigurnost koje joj život nikada nije pružio.



48 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 5:02 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
NURIA MONFORT SJEĆANJE NA ONE KOJIH NEMA
1933. -1955.
1.
Život nikome ne pruža drugu šansu, osim za kajanje. Julian Carax i ja
upoznali smo se u jesen 1933. Tada sam radila za nakladnika Josepa
Cabestanya. G. Cabestany otkrio ga je 1927. godine, na jednome od
svojih "izdavačko-izviđačkih" putovanja u Pariz. Julian je zarađivao za
život tako što je danju svirao glasovir u nekom bordelu, a noću je
pisao. Vlasnica lokala, neka Irene Marceau, poslovala je s većinom
pariških nakladnika i zahvaljujući njezinim molbama, uslugama ili
prijetnjama razotkrivanjem, Julian Carax uspio je objaviti više romana u
različitim kućama, s poražavajućim tržišnim rezultatima. Cabestany
bijaše otkupio ekskluzivna prava na Caraxova djela za Španjolsku i Južnu
Ameriku, i to za smiješnu svotu, u koju je bilo uključeno i autorovo
prevođenje francuskih izvornika na španjolski. Vjerovao je da će prodati
tri tisuće primjeraka svakog naslova, ali prva dva koje je objavio u
Španjolskoj katastrofalno su podbacila: prodalo se tek stotinjak
primjeraka svakoga. No unatoč lošim rezultatima, svake dvije godine
primali smo od Juliana novi rukopis, koji je Cabestany prihvaćao bez
pogovora, govoreći da je s autorom potpisao ugovor, da profit nije
najvažniji i da dobru književnost valja promicati.
Jednoga dana znatiželjno sam ga upitala zašto tako uporno objavljuje
knjige Juliana Caraxa kad na njima samo gubi novac. Umjesto odgovora
Cabestany je prišao polici, uzeo primjerak Julianova romana i rekao mi
neka ga pročitam. Što sam i učinila. Dva tjedna poslije pročitala sam ih
sve. Ovaj put moje je pitanje bilo: kako je moguće da prodajemo tako
malo primjeraka tih romana.
"Ne znam", rekao je Cabestany. "Ali i dalje ćemo pokušavati."
Bila je to plemenita i divljenja vrijedna gesta koja se nije uklapala u
sliku prodorna biznismena kakvu sam stekla o g. Cabestanyu. Možda sam
ga pogrešno procijenila. Lik Juliana Caraxa intrigirao me sve više i više.
Sve u vezi s njim bilo je obavijeno velom tajne. Bar jednom ili dvaput
mjesečno netko bi zvao i pitao za adresu Juliana Caraxa. Ubrzo sam
shvatila da je to uvijek ista osoba, koja se predstavljala različitim
imenima. Ja bih mu samo rekla ono što je već pisalo na koricama knjiga,
da Julian Carax živi u Parizu. S vremenom je taj čovjek prestao nazivati.
Ja sam za svaki slučaj izbrisala Caraxovu adresu iz arhiva nakladničke
283
kuće. Bila sam jedina koja mu je pisala i znala sam je napamet. Nekoliko
mjeseci kasnije, sasvim slučajno, naišla sam na račune koje je tiskara
slala g. Cabestanyu. Već na prvi pogled primijetila sam da objavljivanje
romana Juliana Caraxa u potpunosti financira neki čovjek izvan kuće za
kojega nikad prije nisam čula: Miquel Moliner. Štoviše, troškovi tiskanja
i distribucije njegovih djela bili su znatno manji od svote ispostavljene g.
Molineru. Brojke nisu lagale: nakladnička kuća zarađivala je tiskajući
knjige koje su odmah završavale u skladištu. Nisam imala hrabrosti
istraživati Cabestanyeve financijske malverzacije. Bojala sam se da ću
izgubiti posao. Ali ipak sam zapisala adresu neke vile u Ulici
Puertaferrisa na koju smo slali račune na ime Miquela Molinera. Čuvala
sam tu adresu mjesecima, a onda sam skupila hrabrost i otišla mu u
posjet. Savjest mi nije dala mira pa sam se pojavila u njegovoj kući
spremna reći mu kako ga Cabestany vara. No on se samo nasmiješio i
rekao da to već zna.
"Svi činimo ono što najbolje znamo."
Pitala sam ga je li on taj koji naziva i traži Caraxovu adresu. Rekao je
da nije i zabrinuto me upozorio da tu adresu ne smijem dati nikome.
Nikad.
Miquel Moliner bio je zagonetna osoba. Živio je sam u golemoj
ruševnoj palači, ostavštini oca industrijalca koji se obogatio
proizvodnjom oružja i, kako se govorkalo, ratnim profiterstvom.
Umjesto da živi u raskoši, Miquel je vodio asketski život i rasipao
očev
novac, koji je smatrao krvavim, na restauriranje muzeja, katedrala,
škola, knjižnica, bolnica, te se brinuo da djela njegova starog prijatelja
Juliana Caraxa budu objavljena u njegovu rodnome gradu.
"Novca imam na pretek, ali nedostaje mi prijatelja kao što je
Julian", bilo je njegovo jedino objašnjenje.
S braćom i ostatkom obitelji jedva da je održavao kontakt, i smatrao
ih je strancima. Nikad se nije ženio, i rijetko je izlazio izvan kruga palače,
u kojoj je živio samo na gornjem katu. Ondje je imao ured gdje je
grozničavo pisao članke i kolumne za razne novine i časopise u Madridu i
Barceloni, prevodio tehničke tekstove s njemačkoga i francuskoga,
lektorirao enciklopedije i školske udžbenike...
Miquel Moliner patio je od boljke ljudi koji se osjećaju krivima kad
ne rade, i premda je u drugih ljudi poštovao dokolicu i čak im zavidio, od
nje je bježao kao od kuge. Daleko od toga da se ponosi svojom radnom
284
etikom, rugao se svojoj opsesivnoj produktivnosti i opisivao ju je kao
manje istaknut oblik kukavištva.
"Dok radi, čovjek ne mora pogledati životu u oči."
Gotovo neopazice postali smo dobri prijatelji. Imali smo mnogo toga
zajedničkog, možda i previše. Miquel mi je govorio o knjigama, o svome
voljenom dr. Freudu, o glazbi, ali ponajviše o svome prijatelju Julianu.
Viđali smo se gotovo svakoga tjedna. Miquel mi je pripovijedao o danima
kad je s Julianom pohađao Školu sv. Gabrijela. Imao je zbirku starih
fotografija i priča koje je Julian napisao kao mladić. Miquel je obožavao
Juliana i kroz njegove riječi i uspomene i ja sam ga upoznala, ili sam bar
o njemu stvorila neku sliku. Godinu dana nakon što smo se upoznali,
Miquel Moliner priznao mi je da se zaljubio u mene. Nisam ga željela
povrijediti, ali nisam mu mogla ni lagati. Miquelu je bilo nemoguće
lagati. Rekla sam mu da ga silno cijenim, da mi je postao najbolji
prijatelj, ali nisam zaljubljena u njega. Miquel je rekao da on to već zna.
"Zaljubljena si u Juliana, samo to još ne znaš."
U kolovozu 1933. Julian me obavijestio da dovršava rukopis novog
romana pod naslovom Pljačkaš katedrala. Cabestany je u rujnu trebao
obnoviti ugovor s Gallimardom. Već je tjednima ležao ukočen od
kostobolje, pa mi je kao nagradu za moju predanost priopćio da ću
umjesto njega u Francusku na sklapanje ugovora otputovati ja, i usput ću
posjetiti Juliana i preuzeti od njega novi roman. Pisala sam Julianu da
dolazim sredinom rujna i zamolila ga da mi preporuči neki skroman hotel
prihvatljive cijene. Julian mi je odgovorio da mogu odsjesti u njegovu
skromnom stanu u četvrti St. Germain, i tako novac od hotela uštedjeti za
druge troškove. Dan prije polaska posjetila sam Miquela i pitala ga ima li
kakvu poruku za Juliana. Dugo je oklijevao, a onda mi je rekao da nema.
Prvi put Juliana sam ugledala na postaji Austerlitz. Jesen bijaše stigla
u Pariz krišom, i postaja je bila obavijena maglom. Čekala sam na peronu
dok su se ostali putnici kretali prema izlazu. Ubrzo sam ostala sama, i
onda sam ugledala čovjeka u crnom kaputu kako stoji na ulazu u peron i
promatra me kroz dim cigarete. Tijekom putovanja često sam se pitala
kako ću prepoznati Juliana. Fotografije koje sam vidjela kod Miquela bile
su stare bar trinaest ili četrnaest godina. Pogledom sam preletjela peron.
Nije bilo nikoga osim tog čovjeka i mene. Primijetila sam da me promatra
s određenim zanimanjem, kao da i on nekog čeka. To nije mogao biti on.
Prema mojim podacima, Julianu su tada bile trideset i dvije godine, a taj
mi se čovjek učinio starijim. Imao je prosijedu kosu i tužno, umorno lice.
285
Odveć blijed i odveć mršav, ili je to bilo zbog magle i umora od
putovanja. Juliana sam navikla smatrati mladićem. Oprezno sam prišla
neznancu i pogledala ga u oči.
"Julian?"
Neznanac mi se nasmiješio i kimnuo. Julian Carax imao je najljepši
osmijeh na svijetu. Bilo je to sve što je od njega ostalo.
Julian je živio na mansardi u četvrti St. Germain. Stan je imao samo
dvije sobe: dnevni boravak s majušnom kuhinjom i izlazom na balkon s
kojega su se usred džungle krovova i magličastih oblaka vidjeli tornjevi
crkve Notre-Dame, i spavaonicu bez prozora s jednostrukim krevetom.
Kupaonica je bila u dnu hodnika na donjem katu, a dijelio ju je s ostalim
stanarima. Cijeli stan bio je manji nego ured g. Cabestanya. Julian ga je
temeljito očistio i sve pripremio tako da me može jednostavno i skromno
dočekati. Glumila sam da me oduševio taj stan koji je još smrdio na
dezinfekcijsko sredstvo i vosak za namještaj što ga je Julian nanio s više
mara nego vještine. Navlake na krevetu djelovale su posve novo. Učinilo
mi se da uzorak na njima prikazuje zmajeve i dvorce. Dječja posteljina.
Julian se ispričao govoreći da ih je kupio po iznimno povoljnoj cijeni, ali
da su vrlo kvalitetne. One bez uzorka stoje dvostruko više, objašnjavao je,
a i dosadne su.
U boravku je stajao stari drveni radni stol s kojega se pružao pogled
na tornjeve katedrale. Na njemu je počivao pisaći stroj marke
Underwood, koji je kupio od Cabestanyeva predujma, i dvije hrpe papira,
jedna neispisana, druga ispisana s obje strane. Julian je stan dijelio s
golemim bijelim mačkom kojega je zvao Kurtz. Mačak me sumnjičavo
promatrao podno gospodarevih nogu, ližući šapice. Izbrojila sam dva
stolca, jednu vješalicu za odjeću, i to je bilo to. Ostalo su bile knjige.
Knjige su prekrivale zidove od poda do stropa, u dva reda. Dok sam tako
promatrala stan, Julian je uzdahnuo.
"Hotel je dvije ulice odavde. Čist, pristupačan i pristojan. Bio sam
tako slobodan da rezerviram sobu..."
Oklijevala sam, ali bojala sam se da ću ga uvrijediti.
"Ovdje će mi biti dobro, ako ne smetam tebi i Kurtzu."
Kurtz i Julian izmijenili su pogled. Julian je odmahnuo glavom, a
mačak je ponovio njegovu gestu. Dotad nisam primijetila koliko su slični.
Julian je inzistirao da mi prepusti spavaću sobu. Tvrdio je da on malo
spava i da će se smjestiti u boravku, na krevetu na razvlačenje koji mu je
posudio susjed, monsieur Darcieu, stari iluzionist koji je gospođicama
286
čitao iz dlana u zamjenu za poljubac. Te prve noći spavala sam čvrstim
snom, iscrpljena od puta. Probudila sam se u zoru i otkrila da je Julian
izišao. Kurtz je spavao povrh gazdina pisaćeg stroja. Hrkao je kao mastif.
Prišla sam stolu i vidjela rukopis novog romana koji sam došla pokupiti.
Pljačkaš katedrala
Na prvoj stranici, baš kao i na svim Julianovim romanima, stajala je
posveta, ispisana rukom:
Za P
Osjetila sam iskušenje da počnem čitati. Baš kad sam htjela uzeti
drugu stranicu, osjetila sam da me Kurtz poprijeko promatra. Odmahnula
sam glavom onako kako sam vidjela da to čini Julian. Mačak mi je
uzvratio pa sam vratila stranice na mjesto. Ubrzo se pojavio Julian s
vrućim kruhom, termosicom kave i svježim sirom. Doručkovali smo na
balkonu. Julian je govorio bez prestanka, ali izbjegavao je moj pogled. Pri
danjem svjetlu pričinio mi se nalik na ostarjelo dijete. Bio se obrijao i
odjenuo valjda svoje jedino pristojno odijelo, pamučni komplet krem boje
koji je izgledao pohabano ali elegantno. Slušala sam ga kako mi govori o
misterijima crkve Notre-Dame, o sablasnoj teglenici koja noću krstari
Seinom i priziva duše očajnih ljubavnika koji su okončali život u toj
ledenoj vodi, o tisuću i jednome čudu koje je izmišljao u hodu, sve kako
ga ne bih stigla ništa pitati. Promatrala sam ga šutke, kimajući glavom,
tražeći u njemu čovjeka koji je napisao knjige što sam ih znala gotovo
napamet, dječaka kojega mi je Miquel Moliner toliko puta opisao.
"Koliko ćeš dana ostati u Parizur" upitao je.
Za poslove s Gallimardom trebat će mi dva ili tri dana. mislila sam.
Prvi sastanak imala sam već tog popodneva. Rekla sam mu da
kanim odvojiti dva dana za razgledavanje grada prije povratka u
Barcelonu.
"Pariz traži više od dva dana", rekao je Julian. "S njim se ne može
pogađati."
"Nemam više vremena, Juliane. Gospodin Gabestany je velikodušan
gazda, ali sve ima svoju granicu."
"Gabestany je pirat, ali čak i on zna da se Pariz ne može vidjeti za
dva dana, ni za dva mjeseca, ni za dvije godine."
"Ne mogu ostati u Parizu dvije godine, Juliane."
Julian se zagledao u prazno, a onda mi se nasmiješio.
"Zašto ne? Netko te čeka?"
287
Poslovi s Gallimardom i moji službeni posjeti nekolicini nakladnika s
kojima je Cabestany imao ugovore potrajali su puna tri dana, baš kako
sam predvidjela. Julian mi je dodijelio vodiča i čuvara, dječaka po imenu
Herve, koji je sa samo trinaest godina poznavao cijeli grad kao svoj džep.
Herve me pratio od vrata do vrata i savjetovao mi u kojim kavanama jesti,
koje ulice izbjegavati, u kojim prizorima uživati. Satima me čekao pred
vratima nakladničkih ureda i nikada nije skidao osmijeh s lica, niti je
prihvaćao ikakve napojnice. Herve je zabavno natucao španjolski,
koji je miješao s natruhama talijanskoga i portugalskoga.
"Signore Carax, on meni već platiti, s titoda generosidade za meus
servifios..."
Koliko sam uspjela shvatiti, Herve je bio siroče jedne od dama iz
ustanove Irene Marceau, u čijem je potkrovlju živio. Julian ga je naučio
čitati, pisati i svirati glasovir. Nedjeljom ga je vodio u kazalište i na
koncerte. Herve je obožavao Juliana, i činilo se da bi za njega učinio sve,
pa i odveo me na kraj svijeta ako treba. Trećega dana upitao me jesam li
ja djevojka signorea Caraxa. Odgovorila sam da nisam, nego prijateljica
koja je došla u posjet. Učinilo mi se da je razočaran.
Julian je gotovo svaku noć provodio budan, sjedeći za pisaćim
stolom s Kurtzom u krilu, i pregledavao stranice ili samo promatrao
siluete tornjeva katedrale u daljini. Jedne noći ni ja nisam mogla spavati
zbog kiše koja je lupkala po krovu pa sam izišla u dnevni boravak.
Pogledali smo se bez riječi i Julian mi je ponudio cigaretu. Dugo smo
šutke promatrali kišu. Poslije, kad je kiša prestala, pitala sam ga tko je P.
"Penelope", odgovorio je.
Zamolila sam ga da mi priča o njoj, o tih trinaest godina progonstva u
Parizu. U pola glasa, u polutami, Julian mi je rekao da je Penelope bila
jedina žena koju je volio.
Jedne noći u zimu 1921. Irene Marceau našla je Juliana Caraxa kako
luta ulicama. Nije znao kako se zove i povraćao je krv. Kod sebe je imao
samo nekoliko novčića i rukom ispisanih presavijenih stranica. Irene ih je
pročitala i pomislila da je pronašla nekog slavnog pisca, izgubljena i
pijana, i da će je možda neki velikodušni nakladnik nagraditi kad mu se
vrati svijest. To je bar bila njezina verzija, ali Julian je znao da mu je
spasila život iz samilosti. Proveo je šest mjeseci u sobi u potkrovlju
Irenina bordela, oporavljajući se. Liječnici su Irenu upozorili da ne mogu
odgovarati za tog čovjeka bude li se opet otrovao. Bijaše uništio želudac i
288
jetru, i do kraja života jest će samo mlijeko, svježi sir i meki kruh. Kad se
Julianu vratio dar govora, Irene ga je upitala tko je.
"Nitko", odgovorio je Juiian.
"E pa nitko ne živi na moj račun. Što znaš raditi?" Julian je rekao da
zna svirati glasovir.
"Dokaži."
Julian je sjeo za glasovir u salonu i pred zainteresiranom
publikom sastavljenom od petnaest mlađahnih fufica u donjem rublju
odsvirao Chopinov nokturno. Sve su zapljeskale osim Irene, koja je rekla
da je to glazba za mrtvace, a ona posluje sa živima. Julian je za nju
odsvirao ragtime i nešto Offenbachovo.
"To je već bolje."
Njegov novi posao osigurao mu je plaću, krov nad glavom i dva
topla obroka dnevno.
U Parizu je preživio zahvaljujući milosti Irene Marceau, koja ga je
jedina ohrabrivala da nastavi pisati. Voljela je romantične romane i
biografije svetaca i mučenika, koje su je silno zanimale. Prema njezinu
mišljenju Julianov je problem bio to što mu je srce ogorčeno i zato stalno
piše strašne, mračne priče. Unatoč tim prigovorima upravo je Irene našla
nakladnike koji će objaviti prve Julianove romane, ona ga je primila u
mansardu u kojoj se skrivao od svijeta, ona ga je odijevala i vodila u
šetnju da udahne malo zraka i sunca, kupovala mu je knjige i nedjeljom
ga izvodila na misu i poslije u šetnju parkom Tuileries. Irene Marceau
održavala ga je na životu, a zauzvrat nije tražila ništa osim njegova
prijateljstva i obećanja da će i dalje pisati. S vremenom mu je počela
dopuštati da na mansardu odvede pokoju njezinu curu, čak i ako bi samo
zagrljeni spavali. Irene se šalila da su i one usamljene kao i on i da samo
žele malo nježnosti.
"Moj susjed, monsieur Darcieu, smatra me najsretnijim čovjekom na
svijetu."
Pitala sam ga zašto se nikad nije vratio u Barcelonu po Penelope.
Zapao je u dugu tišinu, i kad sam u tami potražila njegovo lice, shvatila
sam da je obliveno suzama. Ne znajući što točno činim, kleknula sam
preda nj i zagrlila ga. Ostali smo tako, zagrljeni u tom naslonjaču, sve dok
nas nije iznenadila zora. Više ne znam tko je koga prvi poljubio, ni je li to
uopće važno. Znam da sam pronašla njegove usnice i pustila da me
miluje ne uviđajući da i sama plačem.
289
Toga svitanja, i svih onih koja su uslijedila u tih četrnaest dana što
sam ih provela s Julianom, vodili smo ljubav na podu, uvijek u tišini.
Poslije, dok bismo sjedili u nekoj kavani ili šetali ulicama, pogledala bih
ga u oči i bez pitanja vidjela da još voli Penelopu. Sjećam se da sam tih
dana naučila mrziti tu sedamnaestogodišnju djevojku jer za mene je
Penelope uvijek imala sedamnaest godina, koju nikad nisam upoznala i
koju sam počela sanjati. Izmišljala sam tisuću i jednu izliku i telegrafirala
Cabestanyu da moram produljiti boravak. Više se nisam brinula hoću li
izgubiti taj posao i svoje sivo životarenje koje sam ostavila u Barceloni.
Često sam se pitala je li moj život kad sam stigla u Pariz bio tako prazan
da sam pala u Julianovo naručje, baš kao cure Irene Marceau, koje su i
nehotice žudjele za nježnošću. Samo znam da su ta dva tjedna što sam ih
provela s Julianom bila jedino vrijeme u mome životu kad sam se
napokon osjećala svojom, kad sam s onom beznadnom jasnoćom s
kakvom se shvaćaju neobjašnjive stvari razumjela da nikad nikoga neću
moći voljeti kao što volim Juliana, čak i da se trudim do kraja života.
Jednoga dana Julian je zaspao u mome naručju, iscrpljen. Prethodnog
dana, kad smo prolazili kraj neke zalagaonice, zastao je da mi pokaže
nalivpero koje je već godinama stajalo u izlogu i za koje je prodavač
tvrdio da je nekoć pripadalo Victoru Hugou. Julian nikada nije imao ni
djelić svote potrebne da ga kupi, ali dolazio ga je gledati svakoga dana.
Tiho sam se odjenula i sišla u zalagaonicu. Pero je stajalo čitavo
bogatstvo, koje ja nisam imala, ali prodavač mi je rekao da će primiti ček
na pezete iz bilo koje španjolske banke s podružnicom u Parizu. Prije
smrti majka mi je obećala da će štedjeti kako bi mi kupila vjenčanicu.
Pero Viktora Hugoa zamijenilo je moj vjenčani veo, i iako sam znala da
je to ludost, nikad u životu nisam s više veselja potrošila novac. Izlazeći
iz prodavaonice s luksuznom futrolom, primijetila sam da me slijedi neka
žena. Bila je to vrlo otmjena dama, srebrne kose i najplavljih očiju koje
sam ikad vidjela. Prišla mi je i predstavila se. Bila je to Irene Marceau,
Julianova zaštitnica. Moj mladi vodič Herve govorio joj je o meni. Samo
me htjela upoznati i pitati jesam li ja žena koju Julian čeka svih ovih
godina. Nisam joj morala odgovoriti. Irene je samo kimnula i poljubila
me u obraz. Gledala sam je kako odmiče niz ulicu i u tom trenu shvatila
da Julian nikada neće biti moj, da sam ga izgubila i prije nego je sve
počelo. Vratila sam se u mansardni stančić s nalivperom skrivenim u
torbi. Julian me čekao budan. Bez riječi me razodjenuo i tada smo
posljednji put vodili ljubav. Kad me pitao zašto plačem, rekla sam mu da
290
su to suze radosnice. Kasnije, kad je sišao po namirnice, spakirala sam se
i ostavila futrolu s nalivperom na njegovu pisaćem stroju. Stavila sam
rukopis romana u kovčeg i otišla prije nego što se Julian vratio. Na
stubištu sam srela monsieur Darcieua, starog iluzionista koji je
djevojkama čitao iz dlana u zamjenu za poljubac. Uzeo mi je lijevu ruku i
tužno me pogledao. " Vous avez du poison au coeui; mademoiselle." Kad
sam željela platiti njegovu cijenu, blago je odmahnuo glavom i poljubio
me u ruku.
Stigla sam na postaju Austerlitz točno na vrijeme da uhvatim
podnevni vlak za Barcelonu. Kondukter koji mi je prodao kartu pitao me
jesam li dobro. Kimnula sam i zatvorila se u kupe. Vlak je već kretao kad
sam pogledala kroz prozor i na peronu primijetila Julianovu siluetu, na
istome onome mjestu gdje sam ga prvi put ugledala. Sklopila sam oči i
nisam ih otvorila sve dok vlak nije napustio postaju i taj začarani grad u
koji se nikada neću moći vratiti. Stigla sam u Barcelonu u zoru idućega
dana. Toga dana navršila sam dvadeset i četiri godine, i znala sam da je
najbolji dio mog života ostao nepovratno iza mene.



49 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 5:03 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
2.
Po povratku u Barcelonu pustila sam da prođe neko vrijeme prije
nego što sam opet posjetila Miquela Molinera. Morala sam izbaciti
Juliana iz glave, i slutila sam da neću znati što bih rekla ako me Miquel
pita za njega. Kad smo se opet sastali, nisam mu morala reći ništa. Miquel
me pogledao u oči i samo je kimnuo. Učinilo mi se da je mršaviji nego
prije mog putovanja u Pariz, i da mu je lice gotovo boležljivo blijedo, ali
to sam pripisala pretjeranom radu kojim je samoga sebe kažnjavao.
Priznao mi je da ima novčanih problema. Sav novac koji je naslijedio od
oca potrošio je na dobrotvorne donacije, i sada su ga odvjetnici njegove
braće pokušavali deložirati iz palače tvrdeći da u oporuci staroga
Molinera postoji klauzula koja određuje da Miquel može živjeti u njoj
samo ako je održava u dobru stanju, i samo dok može dokazati da je
financijski sposoban održavati imanje. Inače će palača u Ulici
Puertaferrisa pripasti njegovoj braći.
"Čak i pred smrt tata je naslutio da ću potrošiti njegov novac na sve
ono što je najviše prezirao u životu, sve do zadnjeg centima."
Od prihoda koje je imao kao kolumnist i prevoditelj ni izdaleka si
nije mogao priuštiti život u takvoj raskošnoj rezidenciji.
291
"Nije teško zaraditi novac", žalio se. "Teško ga je zaraditi radeći
nešto čemu vrijedi posvetiti život."
Posumnjala sam da je krišom počeo piti. Katkad su mu drhtale ruke.
Posjećivala sam ga svake nedjelje i onda bih ga nasilu vodila u šetnju
kako bi se maknuo od posla i svojih enciklopedija. Znala sam da mu je
teško kad me vidi. Ponašao se kao da se ne sjeća svoje prosidbe i moga
odbijanja, ali katkad bih ga zatekla kako me gleda s čežnjom i žudnjom,
pogledom u kojemu se zrcali poraz. Ja sam ga toj okrutnoj torturi
podvrgavala iz posve sebična razloga: samo je Miquel znao istinu o
Julianu i Penelope Aldaya.
Tijekom tih mjeseci koje sam provela daleko od Juliana, Penelope
Aldaya postala je sablast koja mi je krala san i opsjedala misli. Još sam se
sjećala razočaranog izraza na licu Irene Marceau kad je shvatila da ja
nisam žena koju Julian čeka. Penelope Aldaya, izdajnički nedohvatna i
odsutna, bila je za mene odveć moćna suparnica. Onako nevidljivu
zamišljala sam je savršenom, poput svjetlosti u čijoj sam se sjeni gubila
ja, nedostojna, vulgarna, odveć stvarna. Nikada nisam vjerovala da mogu
toliko mrziti, i to protivno svojoj volji, nekoga koga i ne poznajem, koga
nisam vidjela ni jedan jedini put. Valjda sam mislila da će nestati njezine
čarolije ako je vidim licem u lice, ako se uvjerim da je od krvi i mesa, i
Julian će opet biti slobodan. I ja s njim. Željela sam vjerovati da je to
samo pitanje vremena i strpljenja. Prije ili poslije Miquel će mi ispričati
istinu. A istina će me osloboditi.
Jednoga dana, dok smo šetali klaustrom katedrale, Miquel je opet
natuknuo da ga zanimam. Pogledala sam ga i vidjela usamljena čovjeka
lišena svake nade. Znala sam što činim kad sam ga odvela kući i dopustila
mu da me zavede. Znala sam da mu lažem, i on je to znao, ali bilo je to
sve što je imao na svijetu. Postali smo ljubavnici iz očaja. Ja sam u
njegovim očima vidjela ono što sam željela vidjeti u Julianovima.
Osjećala sam da se tom predajom osvećujem Julianu i Penelopi, i svemu
onome što mi je bilo uskraćeno. Bolestan od želje i samoće, Miquel je
znao da je naša ljubav farsa, ali nije me mogao pustiti da odem. Svaki dan
sve je više pio, i mnogo puta nije mogao voditi ljubav sa mnom. Tada se
gorko šalio da smo ipak u rekordnom vremenu postali savršen bračni par.
Nanosili smo jedno drugome bol iz inata i kukavičluka. Jedne noći,
gotovo godinu dana nakon moga povratka iz Pariza, zamolila sam ga da
mi ispriča istinu o Penelopi. Miquel je bio pijan i postao je nasilan, kakva
ga nikad nisam vidjela. Obuzet srdžbom, uvrijedio me i optužio da ga
292
nikad nisam voljela, da sam obična drolja. Strgnuo je odjeću s mene, i
kad me htio uzeti nasilu, samo sam se prepustila, ne pružajući otpor i tiho
plačući. Miquel se slomio i počeo me preklinjati da mu oprostim. Kamo
sreće da sam mogla voljeti njega a ne Juliana, da sam mogla odlučiti kako
ću ostati s njim! Ali nisam mogla. Zagrlili smo se u tami i ja sam ga
zamolila da mi oprosti zbog svih boli koje sam mu prouzročila. Tada mi
je rekao da će mi, ako to uistinu želim, ispričati istinu o Penelopi Aldaya.
Čak sam i tu pogriješila.
One nedjelje 1919. godine kad je Miquel Moliner došao na postaju
Francia da svome prijatelju Julianu preda kartu za Pariz i isprati ga, već je
znao da Penelope neće doći na dogovoreno mjesto. Znao je da je dva
dana prije g. Ricardo Aldaya, po povratku iz Madrida, od supruge doznao
da je zatekla Juliana i njihovu kćer Penelope u sobi dadilje Jacinte. Jorge
Aldaya prethodnog je dana ispričao Miquelu što se dogodilo i natjerao ga
da mu obeća kako to nikad nikome neće reći. Jorge mu je opisao kako je
g. Ricardo, kad je čuo tu vijest, dobio napadaj bijesa i uz luđačku viku
odjurio u Penelopinu sobu, a ona je čuvši očeve urlike zaključala vrata i
stala jecati od straha. G. Ricardo razvalio je vrata i zatekao Penelopu na
koljenima, kako dršće i moli ga za oprost. Potom joj je udijelio tako
strašnu pljusku da ju je srušio na pod. Ni sam Jorge nije znao točno
ponoviti riječi koje joj je g. Ricardo uputio kipteći od bijesa. Svi članovi
obitelji i posluge čekali su dolje skamenjeni od užasa, ne znajući što
učiniti. Jorge se sakrio u mrak svoje sobe, ali čak su se i tamo čuli povici
g. Ricarda. Jacinta je otpuštena istoga dana. G. Ricardo nije se udostojao
ni osobno je otpraviti. Naložio je slugama da je izbace iz kuće i zaprijetio
im sličnom sudbinom bude li itko od njih imao ikakve veze s njom.
Kad se g. Ricardo spustio u knjižnicu, već je bila ponoć. Penelopu je
zaključao u bivšu Jacintinu sobu i svima strogo zabranio da dolaze k njoj,
i slugama i članovima obitelji. Iz svoje sobe Jorge je slušao roditelje kako
razgovaraju na donjem katu. Rano ujutro stigao je doktor. Gđa Aldaya
odvela ga je do odaje u kojoj su držali Penelopu i pričekala na vratima
dok ju je pregledavao. Po izlasku liječnik je samo kimnuo i pokupio
honorar. Jorge je čuo kako mu je g. Ricardo zaprijetio da nikome ne
spomene što je kod njih vidio, ili će se osobno pobrinuti da mu upropasti
ugled, pa se više nikada neće baviti medicinom. Gak je i Jorge znao što to
znači.
Jorge je priznao da se jako brinuo za Penelopu i Juliana. Nikad nije
vidio svoga oca obuzeta takvim bijesom. Čak i kad se uzme u obzir
293
prijestup koji su počinili ljubavnici, nije shvaćao silinu toga gnjeva. Tu
mora biti još nečega, govorio je, još nečega. G. Ricardo već je bio naložio
da Juliana izbace iz Škole sv. Gabrijela i javio dječakovu ocu, klobučaru,
neka ga smjesta pošalje u vojsku. Čuvši sve to, Miquel je odlučio da ne
može Julianu reći istinu. Ako mu otkrije da g. Ricardo Aldaya drži
Penelopu pod ključem i da ona nosi njihovo dijete, Julian nikada neće
sjesti na vlak za Pariz. Znao je da bi ostanak u Barceloni za njegova
prijatelja značio smrt. Stoga ga je odlučio prevariti i pustiti da ode u Pariz
ne znajući što se dogodilo te ga je pustio da vjeruje kako će mu se
Penelope kad-tad pridružiti. Kad se toga dana opraštao od Juliana na
postaji Francia, i sam je htio vjerovati da još nije sve izgubljeno.
Nekoliko dana kasnije, kad se doznalo da je Julian nestao, nastao je
pravi pakao. G. Ricardo Aldaya pjenio se od bijesa. Pola gradske policije
poslao je u potragu za bjeguncem, no bez uspjeha. Onda je optužio
klobučara da je sabotirao plan koji su ugovorili i zaprijetio da će ga
potpuno uništiti. Klobučar, kojemu ništa nije bilo jasno, sa svoje je strane
optužio svoju ženu Sophie da je potpomogla bijeg toga svog nevrijednog
sina i zaprijetio da će je zauvijek otjerati od kuće. Nikome nije sinulo da
je sve osmislio Miquel Moliner. Nikome osim Jorgeu Aldayi, koji ga je
posjetio dva tjedna poslije. Iz njega više nije izbijao strah i briga koji su
ga obuzimali prije nekoliko dana. Bio je to drugi Jorge Aldaya, odrastao i
lišen one mladenačke nevinosti. Što god da se skrivalo iza gnjeva g.
Ricarda, Jorge je to otkrio. Razlog posjetu bio je kratak i jasan: rekao mu
je da zna kako je on pomogao Julianu u bijegu. Priopćio mu je da više
nisu prijatelji, da ga više nikad ne želi vidjeti i zaprijetio mu da će ga ubiti
ako ikomu kaže ono što mu je prije dva tjedna povjerio.
Nekoliko tjedana kasnije Miquel je primio pismo koje mu je Julian
pod lažnim imenom poslao iz Pariza. U njemu mu je napisao svoju adresu
javljajući da je dobro i da mu nedostaje te pitao za majku i za Penelope.
Umetnuo je i pismo za Penelope, koje je Miquel trebao poslati iz
Barcelone, prvo od mnogih koje Penelope nikada neće pročitati. Miquel
je mudro pustio da prođe nekoliko mjeseci. Svakog je tjedna pisao
Julianu, javljajući mu samo ono što je smatrao prikladnim, a to je bilo
gotovo ništa. Julian mu je pak pisao o Parizu, o teškoćama na koje je
nailazio, o svojoj samoći i očaju. Miquel mu je slao novac, knjige i
prijateljske riječi. U svakom pismu Julian bi priložio i poruku za
Penelope. Miquel ih je slao iz različitih poštanskih ureda, iako je znao da
od toga nema koristi. U svojim pismima Julian je stalno pitao za
294
Penelope. Miquel mu nije mogao ništa reći. Od Jacinte je doznao da
Penelope nije izišla iz kuće na Aveniji Tibidabo otkako ju je otac
zaključao u sobu na trećem katu. Jedne noći Jorge Aldaya dočekao ga je
dvije ulice od kuće, u sjeni.
"Onda, došao si me ubiti?" upitao je Miquel. Jorge je izjavio da mu
dolazi učiniti uslugu, njemu i njegovu prijatelju Julianu. Predao mu je
neko pismo i savjetovao da ga dostavi Julianu, gdje god se krio.
"Za svačije dobro", svečano je izjavio. U omotnici je bio list papira
ispisan Pcnelopinim rukopisom.
Dragi Juliane,
Pišem ti da te obavijestim o svojoj skorašnjoj udaji, i molim te da mi više ne
pišeš, da me zaboraviš i da nastaviš sa svojim životom. Ne mrzim te, ali ne bih bila
iskrena kada ti ne bih priznala da te nikad nisam voljela, i nikada neću. Želim ti sve
najbolje, gdje god bio.
Penelope
Miquel je pročitao to pismo tisuću puta. Rukopis je nesumnjivo bio
njezin, ali on ni u jednom trenu nije povjerovao da je Penelope to pismo
napisala svojevoljno.
"Gdje god bio..." Penelope je dobro znala gdje je Julian: u Parizu,
čeka nju. Ako se pretvara da ne zna gdje je, razmišljao je Miquel, to čini
kako bi ga zaštitila.
Upravo iz tog razloga Miquel nikako nije mogao shvatiti što ju je
navelo da sastavi te retke. Kakvim ju je još prijetnjama g. Ricardo Aldaya
mogao obasuti, kad ju je već mjesecima držao zatvorenu u sobi,
poput zatočenice? Penelope je bolje od ikoga znala da će se to pismo
kao otrovani bodež zariti u Julianovo srce: srce devetnaestogodišnjeg
mladića, izgubljena u dalekom i surovom gradu, napuštenog od svih, koji
se hrani samo pustim nadama da će je jednom opet vidjeti. Od čega ga je
željela zaštititi kad ga je tako odgurnula od sebe? Nakon duga
promišljanja Miquel je odlučio da neće poslati to pismo. Ne dok ne dozna
pravi razlog. Bez dobrog razloga neće svojeručno zariti taj bodež u dušu
svoga prijatelja.
Nekoliko dana kasnije doznao je kako je g. Ricardu Aldayi
dozlogrdilo da Jacinta Coronado poput stražara patrolira pred njegovim
vratima i prosi bilo kakvu informaciju o Penelopi, pa je preko svojih
mnogobrojnih veza uredio da dadilju njegove kćeri zatvore u umobolnicu
u Horti. Kad ju je Miquel Moliner htio posjetiti, uskratili su mu ulaz.
295
Jacinta Coronado prva je tri mjeseca trebala provesti u samici. Nakon
tri mjeseca u tišini i mraku, objasnio mu je mlad i nasmiješen doktor,
pacijenti zajamčeno postaju krotki. Slijedeći instinkt, Miquel je odlučio
otići u pansion u kojemu je Jacinta živjela nekoliko mjeseci nakon što je
otpuštena s posla. Kad se predstavio, gazdarica se sjetila da je Jacinta
ostavila poruku na njegovo ime, kao i da nije platila posljednja tri tjedna
stanarine. Isplatio je dug, u čije je postojanje iskreno sumnjao, i pokupio
poruku u kojoj je dadilja pisala da joj je javljeno kako je Laura, jedna od
sluškinja iz kuće, otpuštena nakon što se doznalo da je potajno poslala
pismo od Penelope Julianu. Miquel je zaključio da je jedina adresa na
koju je Penelope iz svoje tamnice mogla uputiti svoju pošiljku stan
Julianovih roditelja u Rondi San Antonio, nadajući se da će oni
proslijediti pismo svome sinu u Pariz.
Stoga je odlučio posjetiti Sophie Carax, uzeti pismo i poslati ga
Julianu. Kad je stigao u dom obitelji Fortuny, dočekalo ga je zloslutno
iznenađenje: Sophie Carax više nije živjela ondje.
Nekoliko dana prije napustila je muža, ili se bar tako govorkalo među
susjedima. Miquel je tada pokušao razgovarati s klobučarom, koji je dane
provodio zatvoren u svojoj radionici, mučen gnjevom i poniženjem.
Miquel mu je natuknuo da je došao po pismo koje je prije nekoliko dana
moralo stići na ime njegova sina Juliana.
"Nemam ja sina", bilo je sve što je dobio kao odgovor.
Miquel Moliner otišao je ne znajući da je to pismo završilo kod
nadstojnice, i da ćeš ga ti, Daniele, mnogo godina kasnije pronaći i
pročitati riječi koje je Penelope uputila Julianu, ovoga puta iz srca, i koje
on nikada nije pročitao.
Kad je izišao iz klobučarnice Fortuny, prišla mu je neka susjeda koja
se predstavila kao Vicenteta i upitala traži li Sophie. Miquel je potvrdio.
"Ja sam Julianov prijatelj."
Vicenteta ga je obavijestila da Sophie živi u bijednom pansionu u
uličici iza pošte, gdje čeka polazak broda koji će je odvesti u Ameriku.
Miquel je potražio tu adresu i popeo se uskim i bijednim stubištem
lišenim svjetla i zraka. Na vrhu tih prašnjavih strmih stuba Miquel je
našao Sophie Carax u sobi na četvrtom katu, prepunoj sjena i vlage.
Julianova majka sjedila je sučelice prozoru na rubu sklepana kreveta na
kojemu su još ležala dva zatvorena kovčega nalik na ljesove, gdje su bile
zapečaćene njezine dvadeset i dvije godine u Barceloni.
296
Kad je pročitala Penelopino pismo koje je Jorge Aldaya predao
Miquelu, Sophie su potekle suze bijesa.
"Ona zna", prošaptala je. "Siroto dijete, ona zna..."
"Što zna?" upitao je Miquel.
"Ja sam kriva", rekla je Sophie. "Ja sam kriva."
Miquel ju je držao za ruke, ništa ne shvaćajući. Sophie se nije
usuđivala pogledati ga u oči.
"Penelope i Julian su brat i sestra", prošaptala je.



50 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 5:04 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
3. Mnogo godina prije nego što je postala ropkinja Antonija Fortunyja,
Sophie Carax živjela je od svoga talenta. Tek je bila navršila devetnaest
kad je stigla u Barcelonu u potrazi za obećanim poslom koji nikada neće
dobiti. Prije smrti otac joj je nabavio potrebne preporuke da stupi u
službu Benarensa, imućne obitelji alzaških trgovaca nastanjenih u
Barceloni.
"Kad ja umrem", zatražio je od nje, "obrati se njima, i primit će te
kao kćer."
Topao prijam bio je dio problema. G. Benarens primio ju je ruku
širom raširenih, pa i šire. Gđa Benarens, iako se sažalila i na tu djevojku i
na njezinu nesreću, udijelila joj je sto pezeta i izbacila je na ulicu.
"Pred tobom je cijeli život, a ja imam samo ovoga bijednog i
razvratnog muža."
Glazbena škola u Ulici Diputacion pristala je zaposliti Sophie kao
privatnu učiteljicu glasovira i pjevanja. Tada se smatralo poželjnim da
kćeri imućnih obitelji primaju poduku iz društvenih vještina začinjenih s
malo salonske glazbe, jer se u salonima poloneza smatrala manje
opasnom od razgovora o problematičnom štivu. Tako je Sophie Carax
počela obilaziti raskošne rezidencije gdje su je uštirkane i nijeme
sluškinje razvodile po glazbenim salonima, u kojima ju je čekao
neprijateljski raspoložen pomladak industrijske aristokracije i rugao se
njezinu naglasku, njezinoj stidljivosti ili poziciji sluškinje, koja doduše
zna čitati notno crtovlje. S vremenom je naučila koncentrirati se na onaj
neznatan postotak učenika koji su se uzdizali iznad statusa namirisane
gamadi, a sve drugo trsila se zaboraviti.
Nekako u to vrijeme Sophie je upoznala mladoga klobučara, jer tako
se volio nazivati, s profesionalnim ponosom, po imenu Antoni Fortuny,
koji joj je odlučio udvarati pod svaku cijenu. Antoni Fortuny, prema
297
kojemu je Sophie osjećala srdačno prijateljstvo i ništa više, ubrzo joj je
predložio brak, što je ona odbijala desetak puta mjesečno. Kad god su se
opraštali, Sophie se nadala da ga više neće vidjeti, jer ga nije željela
povrijediti. Klobučar, otporan na sva odbijanja, ponovno bi kretao u
napad, te ju je pozivao na plesove, u šetnje, ili na čokoladu s piškotama u
Ulici Canuda. Samoj u Barceloni, Sophie je bilo teško oduprijeti se
njegovu entuzijazmu, njegovu društvu i njegovoj odanosti. Samo je
morala pogledati Antonija Fortunya da zna kako ga nikada neće zavoljeti.
Ne onako kako je sanjala da će jednom voljeti nekoga. Ali bilo joj je
teško odbaciti sliku same sebe koju je vidjela u očaranim klobučarovim
očima. Samo je u njima vidjela onakvu Sophie kakva je željela postati.
I tako, iz čežnje ili iz slabosti, Sophie se i dalje poigravala
klobučarovim simpatijama, misleći da će on jednoga dana upoznati neku
drugu, naklonjeniju djevojku pa će njegov život napokon krenuti željenim
smjerom. U međuvremenu joj je osjećaj da je željena i cijenjena bio
dovoljan da stiša samoću i nostalgiju za onim što je ostalo iza nje.
Antonija je viđala nedjeljom, nakon mise. Ostatak tjedna poučavala je
glazbu. Najdraža učenica bila joj je darovita djevojčica po imenu
Ana Valls, kći uspješnog proizvođača tekstilnih strojeva koji je izgradio
poslovno carstvo od nule, ulažući goleme napore i žrtve, uglavnom tuđe.
Ana je izjavljivala da želi postati velika skladateljica i za Sophie je svirala
manje komade koje je skladala po uzoru na Griegove i Schumannove
motive, ne bez stanovita talenta. Gospodin Valls, uvjeren da žene nisu u
stanju proizvesti ništa osim kačkanih čarapa i popluna, ipak nije imao
ništa protiv da njegova kći postane vješta pijanistica, jer kanio ju je udati
za nekog nasljednika s dobrim prezimenom, a znao je da fini ljudi vole
neobične kvalitete u djevojaka za udaju, osim poslušnosti i preobilne
plodnosti kakva krasi one u cvijetu mladosti.
Upravo je u kući Vallsovih Sophie upoznala jednoga od najvećih
dobročinitelja i financijskih kumova g. Vallsa: g. Ricarda Aldayu,
nasljednika carstva Aldaya, već tada veliku nadu katalonske plutokracije
s kraja stoljeća. Ricardo Aldaya je nekoliko mjeseci prije "ženio bogatu
nasljednicu zasljepljujuće ljepote i neizgovorljiva imena," a te su atribute
zli jezici držali istinitima, jer govorilo se da njezin novopečeni muž u njoj
ne vidi nikakve ljepote niti se ikada trudi spomenuti njezino ime. Bio je to
brak između obitelji i banaka, bez romantičnih djetinjarija, govorio je g.
Valls, kojem nije bilo kristalno jasno da je postelja jedno, a profit drugo.
298
Sophie je bio dovoljan jedan pogled na Ricarda pa da shvati kako joj
nema spasa. Aldaya je imao vučje oči, gladne i oštre koje su krčile put i
znale kamo zariti zube u smrtonosnom ugrizu požude. Aldaya joj je
polako ljubio ruku, milujući joj prste usnicama.
Klobučar je isijavao ljubaznost i toplinu, a g. Rkardo surovost i
snagu. Njegov vučji osmijeh jasno je pokazivao da je kadar čitati njezine
misli i želje, i da im se podsmjehuje. Sophie je prema njemu osjećala onaj
slabašni prijezir što ga u nama bude stvari koje nesvjesno priželjkujemo.
Rekla je sama sebi da ga više neće vidjeti, da će bude li potrebno
napustiti najdražu učenicu ako tako može izbjeći ponovni susret s
Ricardom Aldayom. Ništa je u životu nije plašilo toliko kao kad je
osjetila onu zvijer pod vlastitom kožom, i prepoznala onoga koji je lovi,
odjevenog u najfinije ruho. Sve su te misli prošle kroz njezinu glavu u
samo nekoliko sekunda dok je smišljala neku traljavu izliku da napusti
sobu, na zaprepaštenje g. Vallsa, praćena grohotnim Aldayinim smijehom
i očajnim pogledom male Ane, koja je ljude razumjela bolje nego glazbu i
znala da je zauvijek izgubila učiteljicu.
Tjedan dana kasnije, na vratima glazbene škole u Ulici Diputacion,
Sophie je ugledala g. Ricarda Aldayu, koji ju je čekao pušeći i listajući
novine. Izmijenili su pogled i bez ijedne riječi poveo ju je u neku zgradu
dvije ulice dalje. Bila je to nova građevina, još bez stanara. Popeli su se
na prvi kat. G. Ricardo otvorio je vrata i propustio je unutra. Sophie je
ušla u stan, golem splet hodnika i galerija, s golim zidovima i nevidljivim
stropovima. Nije bilo namještaja, slika, svjetiljki ni ijednog drugog
predmeta koji bi taj prostor označio kao nečiji dom. G. Ricardo Aldaya
zatvorio je vrata i pogledao je.
"Cijeli ovaj tjedan mislim samo na tebe. Reci da ti na mene ne misliš,
i pustit ću te da odeš i više me nikad nećeš vidjeti", rekao je Ricardo.
Sophie je odmahnula glavom.
Njihovi tajni susreti trajali su devedeset i šest dana. Viđali su se
poslije podne, uvijek u tome praznom stanu na uglu ulica Piputacion i
Rambla de Cataluna. Utorkom i četvrtkom, u tri poslije podne. Njihovi
sastanci nikad nisu trajali više od sat vremena. Sophie bi katkad ostajala
sama, nakon što bi Aldaya otišao, plačući i dršćući u kutu odaje.
Poslije, kad bi stigla nedjelja, Sophie bi očajnički u klobučarovim
očima tražila tragove one žene koja je nestajala, žudeći za odanošću i
obmanom. Klobučar nije vidio znakove na koži, ogrebotine ni opekline
rasute posvuda po njezinu tijelu. Klobučar nije vidio očaj u njezinu
299
osmijehu, u njezinoj krotkosti. Klobučar nije vidio ništa. Možda je zato
prihvatila njegovu bračnu ponudu. Već je tada predosjećala da u utrobi
nosi Aldayino dijete, ali bojala se reći mu to, gotovo jednako kao što se
bojala da ga ne izgubi. I opet je Aldaya u njoj vidio ono što mu Sophie
nije mogla priznati. Dao joj je pet stotina pezeta i adresu u Ulici Plateria
te naredio da se riješi djeteta. Kad je Sophie odbila, g. Ricardo Aldaya
tako ju je ispljuskao da su joj prokrvarile uši, i zaprijetio da će je ubiti ako
se ikom usudi spomenuti njihove sastanke ili ustvrdi da je dijete njegovo.
Kad je rekla klobučaru da su je na Trgu Pino napali neki razbojnici,
povjerovao joj je. Kad mu je rekla da će biti njegova žena, povjerovao je.
Na dan vjenčanja netko je pogreškom poslao u crkvu veliki pogrebni
vijenac. Svi su se nervozno nasmijali zbunjenom cvjećaru. Svi osim
Sophie, koja je dobro znala da je se g. Ricardo Aldaya sjetio i na dan
njezina vjenčanja.



Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 2 od 3]

Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3  Sledeći

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu