Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : 1, 2, 3  Sledeći

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 3]

1 Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Ned Dec 23, 2012 12:05 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
Senka vetra



Polovicom
40-ih godina barcelonski knjižar odvodi svog desetogodišnjeg sina
Daniela na Groblje zaboravljenih knjiga – u tajnu barcelonsku knjižaru.
Na mjestu gdje se čuvaju zaboravljene i zabranjene knjige, dječak će
izabrati knjigu “Sjena vjetra”... A knjiga će izabrati njega. Roman
nepoznatog pisca Juliena Caraxa jedini je još postojeći primjerak. Svi
ostali tajanstveno su spaljeni tijekom posljednjih godina, baš kao i
ostali Caraxovi romani. Čudesno bujan roman Carlosa Ruiza Zafóna, “Sjena
vjetra” započinje s potragom za tajanstvenim autorom u Barceloni koja
je pretrpjela građanski rat i zatim razvija onoliko zapleta i likova
koliko i žanrova – gotičku melodramu, priču o odrastanju, povijesni
triler i više.




Poslednji put izmenio The Terminator dana Ned Dec 23, 2012 12:20 pm, izmenio ukupno 4 puta



2 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Ned Dec 23, 2012 12:10 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
SADRŽAJ
Groblje zaboravljenih knjiga
Dani pepela
1945. - 1949.
Prazna ploča
1950. - 1952.
Slika i prilika
1953.
Grad sjena
1954.
Nuria Monfort: Sjećanje na one kojih nema
1933. - 1955.
Sjena vjetra
1955.
Post mortem
27. studenoga 1955.
Vode u ožujku
1956.
Dramatis personae
1966.
Rječnik imena i pojmova
Bilješka o piscu



3 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Ned Dec 23, 2012 12:23 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
GROBLJE ZABORAVLJENIH KNJIGA
Još se sjećam onog svitanja kada me je otac prvi put odveo u posjet
Groblju zaboravljenih knjiga. Nizali su se prvi dani ranog ljeta 1945., a
mi smo koračali ulicama Barcelone zatočene ispod pepcljastosiva neba i
sunca u omaglici koje se razlijevalo Ramblom svete Monike, nalik na
vijenac od tekućega bakra.
"Daniele, ono što danas budeš vidio, nikome ne smiješ reći",
upozorio me otac. "Čak ni svome prijatelju Tomasu. Nikome."
"Zar ni mami?" raspitivao sam se ja, u pola glasa.
Tata je uzdahnuo, skrivajući se iza onoga tužnog smiješka koji ga je
poput sjene pratio cijeloga života.
"Naravno", odgovorio je utučeno. "Pred njom nemamo tajni. Njoj sve
možeš reći."
Nekako poslije građanskoga rata majku je pokosila epidemija kolere.
Pokopali smo je na Montjui'cu na moj četvrti rođendan. Sjećam se jedino
da je cijeli taj dan i cijelu noć padala kiša, i da sam pitao tatu znači li to
da nebo plače, a njemu je glas zastao u grlu i nije mi mogao odgovoriti.
Šest godina poslije majčinog odsustva još sam ćutio poput opsjene,
zaglušne tišine koju još ne bijah naučio zatomiti riječima.
Otac i ja živjeli smo u malenom stanu u Ulici svete Ane, odmah do
crkvenog trga. Stan se nalazio točno iznad specijalizirane knjižare za
rijetka izdanja i rabljene knjige što smo je baštinili od djeda; bila je to
mala prodavaonica čuda koju je otac nakanio jednoga dana povjeriti meni
u ruke. Odrastao sam među knjigama, okružen nevidljivim prijateljima
koje sam nalazio na stranicama što su se među mojim prstima mrvile u
prah; taj miris starih knjiga još danas osjećam na rukama.
Od malih sam nogu naučio prizvati san na oči dok bih u polumraku
sobe majci pripovijedao o svojim dnevnim avanturama, odlasku u školu,
što sam sve toga dana naučio... Nisam čuo njezin glas, niti sam osjećao
njezin dodir, ali njezin sjaj i toplina isijavali su iz svakog kutka našega
doma, a ja sam, samouvjereno kao i svi oni koji još mogu godine nabrojiti
na prste svojih ruku, vjerovao da me ona čuje, ako samo sklopim oči i
obratim joj se, gdje god bila. Otac bi me katkad slušao iz blagovaonice,
potajice roneći suze.
Sjećam se da sam se toga lipanjskog svitanja probudio s krikom. Srce
mi je tuklo u prsima kao da mi duša želi provaliti van i pojuriti niza stube.
Tata je uspaničeno dohrlio u moju sobu i dugo me grlio da me smiri.
5
"Ne sjećam se njezina lica. Ne sjećam se mamina lica", šaptao sam
bez daha. Tata me snažno privio na prsa.
"Ne brini se, Daniele. Ja ću se sjećati za nas obojicu."
Gledali smo se u polutami, tražeći riječi kojih nema. Tada sam prvi
put primijetio da tata stari, i da njegove oči, te oči mutne i prazne, stalno
gledaju unatrag, u prošlost. Ustao je i razmaknuo zastore kako bi u sobu
pripustio blijedu svjetlost svanuća.
"Hajde, Daniele, odjeni se. Nešto ću ti pokazati", rekao je.
"Sada? U pet ujutro?"
"Ima stvari koje se mogu vidjeti samo kroz sjenke", tajanstveno je
rekao moj otac i uputio mi zagonetan osmijeh, vjerojatno preuzet iz
nekog romana Alexandrea Dumasa.
Kad smo izašli iz kuće, na ulici su još lelujali tračci magle i oblaci
večernje rose. Ulični fenjeri duž Ramble iscrtavali su maglićastu aleju,
trepćući u ritmu s gradom koji se lijeno protezao i odbacivao svoju
akvarelom oslikanu krinku. Stigavši u Ulicu Arco del Teatro, zaputismo
se u smjeru četvrti Raval te prođosmo kroz arkadu iza koje je pucao svod
od guste plave magle. Koračao sam za tatom tim uskim prolazom, prije
brazgotinom nego ulicom, a treperava svjetla Ramble gubila su nam se za
leđima. Sjaj svitanja prelijevao se preko balkona i krovnih vijenaca u
kosim zrakama svjetla koje nisu dopirale do tla. Naposljetku tata zastade
pred masivnim vratima od rezbarena drva, garavima od godina i vlage.
Pred nama se izdizalo nešto što me podsjetilo na napušteni kostur kakve
palače, ili muzeja kojim caruju odjeci i sjene.
"Daniele, ono što ćeš danas vidjeti ne smiješ ispričati nikome. Ni
svome prijatelju Tomasu. Nikome." Vrata nam je otvorio neki
čovječuljak lica kao u ptice grabljivice i guste posrebrene grive. Njegov
nedokučiv prodoran pogled uperi na mene.
"Dobro jutro, Isaače. Ovo je moj sin Daniel", obznanio je tata.
"Uskoro će napuniti jedanaestu, a jednoga dana preuzet će dućan. Već
ima dovoljno godina da upozna ovo mjesto."
Čovjek po imenu Isaac lagano je kimnuo i propustio nas unutra. Sve
je prekrivala neka plavkasta polusjena kroz koju su se jedva nazirali
obrisi mramornog stubišta i galerija freski napučenih figurama anđela i
nestvarnih bića. Pođosmo za čuvarom kroz taj velebni hodnik i stigosmo
do prostrane kružne dvorane u kojoj je pod kupolom što su je odozgor
prosijecale viseće zrake svjetla ležala prava pravcata bazilika sjenki. Od
podnožja pa sve do vrha uzdizao se labirint hodnika i polica prepunih
6
knjiga, nalik na košnicu prošaranu tunelima, stubištima, terasama i
mostovima koji su davali naslutiti da se iza njih krije divovska knjižnica
nemoguće geometrije. Pogledao sam tatu, zabezeknut. On se nasmiješio i
namignuo mi.
"Daniele, dobro došao na Groblje zaboravljenih knjiga."
Po hodnicima i terasama knjižnice mogao sam nazrijeti desetak
raštrkanih pojava. Neke od njih okrenule su se da nam domahnu u znak
pozdrava, i prepoznah lica raznih tatinih kolega iz udruge antikvara.
Mojim očima desetogodišnjaka ti su se likovi doimali poput tajne družbe
alkemičara koja kuje urotu cijelom svijetu iza leđa. Tata je kleknuo preda
me i netremice mi se zagledao u oči, progovorivši onim svojim
prigušenim glasom rezerviranim za obećanja i povjerljive razgovore.
"Ovo je tajanstveno mjesto, Daniele, tajni hram. Svaka knjiga, svaki
svezak koji vidiš, ima dušu. Dušu onoga koji ju je napisao, i onih koji su
je čitali, proživljavali i uz nju sanjarili. Svaki put kada knjiga prijeđe iz
ruke u ruku, svaki put kad netko pogledom preleti njezine stranice, njezin
duh raste i snaži se. Prije mnogo godina, kada me moj otac prvi put doveo
ovamo, ovo mjesto već je bilo staro. Staro možda koliko i sam grad.
Nitko nc zna zasigurno kada je nastalo, ni tko ga je podigao. Reći ću ti
ono što je otac rekao meni. Kad nestane knjižnica, kad se zatvori knjižara,
kad knjigu proguta zaborav, mi koji znamo za ovo mjesto, njegovi čuvari,
pobrinemo se da stigne ovamo. Na ovome mjestu knjige kojih se više
nitko ne sjeća, knjige koje je progutalo vrijeme, zauvijek žive i čekaju da
ih jednoga dana uzmu ruke novoga čitatelja, novoga duha. Mi ih u svojoj
knjižari prodajemo i kupujemo, ali knjige zapravo nemaju gospodara.
Svaka knjiga koju ovdje vidiš bila je nekomu najbolji prijatelj. Sada
imaju samo nas, Daniele. Misliš li da možeš čuvati tu tajnu?"
Moj pogled izgubio se u nepreglednu prostranstvu toga mjesta,
u njegovoj začaranoj svjetlosti. Kimnuh, i tata mi se nasmiješi.
"A znaš što je najbolje?" upita me.
Šutke odmahnuh glavom.
"Običaj nalaže da onaj koji prvi put posjeti ovo mjesto mora odabrati
knjigu, koju god želi, i posvojiti je, te paziti da ona nikada ne nestane, da
zauvijek živi. To je važno obećanje. Doživotno", objasnio je tata. "Danas
si ti na redu."
Gotovo pola sata lutao sam među skrivenim hodnicima toga labirinta
koji je mirisao na stari papir, prašinu i čarolije. Pustio sam da mi ruka
klizi preko avenija izloženih hrptova, kako bi napipala onu odabranu.
7
Među naslovima izblijedjelim od vremena opažao sam riječi na jezicima
koje sam prepoznavao i desetke drugih koje nikamo nisam mogao
svrstati. Prohodao sam spiralne prolaze i galerije pretrpane stotinama,
tisućama svezaka koji kao da su o meni znali više nego ja o njima. Ubrzo
me spopala ideja da se iza korica svakoga od njih prostire beskrajan
svemir koji valja istražiti te da, iza onih zidova, svijet dopušta da mu
život prođe u popodnevnim utakmicama i radijskim serijama, i ne vidi
dalje od vlastita pupka.
Možda zbog te pomisli, možda slijedom slučaja ili njegove
razvikanije rođakinje, sudbine, ali u tom sam času shvatio da sam
odabrao knjigu koju ću posvojiti. Ili, bolje rečeno, koja će posvojiti mene.
Plaho je provirivala s krajnjeg ruba police, uvezana u kožu bordo boje, i
šaptala mi svoj naslov zlaćanim pismenima što su gorjela u svjetlu koje se
cijedilo iz visina kupole. Prišao sam joj i pogladio riječi jagodicom prsta,
čitajući u sebi.
Sjena vjetra Julian Carax
Nikad još ne bijah čuo za taj naslov ni njegova autora, ali to mi nije
bilo važno. Odluka je već bila donesena. Obostrano. Uzeo sam knjigu s
najvećom pomnjom i prelistao je, pustivši da joj stranice lepeću.
Oslobođena iz zatočeništva na polici, knjiga je ispustila oblak zlatnoga
praha. Zadovoljan izborom, vratili smo se istim putem kroz labirint s
knjigom pod rukom i osmijehom na usnicama. Možda me svladao
začarani ugođaj toga mjesta, ali bio sam siguran da me ta knjiga ondje
čekala godinama, vjerojatno još prije moga rođenja.
Toga popodneva, po povratku u naš stan u Ulici svete Ane, povukoh
se u svoju sobu sa svojom novom prijateljicom i odlučih pročitati prve
retke. Prije nego što sam shvatio što se događa, već me nepovratno
zaokupila.
Roman je pripovijedao o čovjeku koji traži svoga pravog oca, kojega
nikada nije upoznao i za čije je postojanje doznao iz posljednjih riječi
koje mu je uputila mati na samrtnoj postelji. Povijest te potrage pretvarala
se u fantazmagoričnu odiseju u kojoj se protagonist trudi vratiti
izgubljeno djetinjstvo i mladost i u kojoj, malo-pomalo, otkrivamo sjenu
uklete ljubavi čija će ga uspomena proganjati do posljednjega daha.
Dok se pripovijest odvijala, njezina me struktura počela podsjećati na
jednu od onih ruskih lutaka koje u svojoj nutrini sadrže bezbrojne
umanjene replike samih sebe. Korak po korak priča se raščlanjivala u
tisuće povijesti, kao da je pripovijest prodrla u neku galeriju zrcala i sada
8
se prelama u desecima različitih odraza koji se svi stapaju u jedan te isti.
Minute i sati protjecali su kao u snu. Mnogo sati kasnije, zarobljen unutar
pripovijesti, kao kroz maglu začuh da izdaleka s katedrale odzvanjaju
ponoćna zvona. Obliven bakrenim svjetlom koje je dopiralo od stolne
svjetiljke, uronih u svijet slika i osjećaja kakav nikad još ne bijah
upoznao. Likovi koji su mi se učinili stvarnima poput zraka koji dišem
uvukli su me u tunel pustolovine i misterija iz kojega nisam želio izaći.
Stranicu po stranicu puštao sam da me zaokupi čar te pripovijesti i
njezina svijeta, sve dok moj prozor ne pomilova dah svitanja, a moje
umorne oči dovršiše posljednju stranicu. Ispružih se u plavkastoj
polusjeni zore s knjigom na prsima, i stadoh osluškivati mrmor
uspavanoga grada kako kaplje po purpurom prelivenim krovovima.
San i umor pokucaše mi na vrata, ali uspjeh im se oduprijeti. Nisam
želio izgubiti čar priče i tako se brzo oprostiti od njezinih likova.
U jednoj sam prigodi čuo našu stalnu mušteriju u tatinoj knjižari
kako komentira da malo stvari čitatelja može obilježiti onako kako to čini
prva knjiga koja pronađe put do njegova srca. Te prve slike, odjek riječi
za koje mislimo da su ostale za nama, prate nas cijeloga života i u našem
sjećanju klešu palaču kojoj ćemo se, ranije ili kasnije, koliko god knjiga
pročitali, koliko god svjetova otkrili, koliko god naučili ili zaboravili,
jednom vratiti. Meni će te začarane stranice zauvijek biti one koje sam
otkrio u hodnicima Groblja zaboravljenih knjiga.



4 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Ned Dec 23, 2012 12:23 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
DANI PEPELA 1945. - 1949.
1.
Tajna vrijedi koliko i oni od kojih je moramo kriti. Kad sam se
probudio, prvi mi je poriv bio obznaniti postojanje Groblja zaboravljenih
knjiga svome najboljem prijatelju. Tomas Aguilar bio je moj školski drug
koji je svoje slobodno vrijeme i darovitost posvećivao patentiranju
najgenijalnijih naprava bez veće praktične primjene, poput aerostatične
strelice ili zvrka na dinamo-pogon. Komu bih se povjerio ako ne
Tomasu? Sanjareći tako, zamišljao sam kako moj prijatelj Tomas i ja,
opremljeni baterijama i kompasom, otkrivamo tajne te knjižnične
katakombe.
A onda, prisjetivši se svoga obećanja, odlučih da okolnosti
zahtijevaju ono što se u detektivskim romanima naziva drukčiji modus
operacija. U podne pristupih ocu i stadoh ga ispitivati o onoj knjizi i o
Julianu Caraxu, kojima sam u svome zanosu pridavao svjetsku slavu.
Plan mi je bio dokopati se svih njegovih djela i iščitati ih uzduž i
poprijeko, i sve to za manje od tjedan dana. Kako li se samo iznenadih
kad sam otkrio da moj otac, rođeni knjižar i poznavatelj knjižarskih
kataloga, nikada nije čuo za Sjenu vjetra ni za Juliana Caraxa.
Zainteresiran, pregledao je stranicu s podacima o izdanju.
"Sudeći po ovom, ovaj primjerak pripada nakladi od dvije i pol tisuće
primjeraka koju je u Barceloni tiskala kuća Cabestanv Editores u prosincu
1935."
"Poznata ti je ta kuća?"
"Odavno se zatvorila. Ali ovo nije prvo izdanje, ono je izašlo u
studenome iste godine, ali tiskano je u Parizu... Nakladnik je Galliano &
Neuval. Ne zvuči mi poznato." "
"Onda je to prijevod?" upitah uznemireno.
"Ne piše. Iz ovoga što tu piše reklo bi se da je original."
"Knjiga na španjolskome izdana u Francuskoj?"
"Ne bi bilo prvi put, kakva su vremena", dometnu moj otac. "Možda
nam Barcelo može pomoći..."
Gustavo Barcelo bio je stari tatin kolega, vlasnik goleme knjižare u
Ulici Fernando, bog i batina Udruge antikvara. Bio je to čovjek koji se
nikad nije odvajao od ugašene lule koja je oko sebe širila dah perzijskog
bazara, a sebe je opisivao kao posljednjeg romantičara. Barcelo je tvrdio
10
da je u dalekom srodstvu s lordom Bayronom, iako je rodom bio iz
mjestašca Caldas de Montbuv. Možda iz želje da potkrijepi tu rodbinsku
svezu, Barcelo se odijevao isključivo u maniru devetnaestostoljetnog
dendija, te je sveudilj paradirao naokolo sa svilenim rupcem, bijelim
lakiranim cipelama i monoklom bez dioptrije koji prema zlim jezicima
nije skidao ni na zahodu. No značajnijim se u njegovu životu pokazalo
srodstvo s roditeljem ocem, industrijalcem koji se potkraj devetnaestog
stoljeća obogatio mutnim poslovima. Tata mi je objasnio da je Gustavo
Barcelo, tehnički gledano, krcat lovom, i da mu je knjižara više strast
nego posao. Knjige je volio bezuvjetno, i premda je to odlučno poricao,
ako bi netko ušao u njegovu knjižaru i zaljubio se u neki svezak koji si ne
može priuštiti, on bi mu snizio cijenu koliko je god potrebno, ili bi ga čak
dao besplatno ako bi procijenio da je kupac pasionirani čitatelj, a ne tek
pomodni diletant. Osim takvih kurioziteta, Barceloa je krasilo slonovsko
pamćenje i pedantnost koju nisu umanjivali ni njegovo dostojanstveno
držanje ni duboki glas, ali ako se itko razumio u malo poznate knjige, bio
je to on. Toga popodneva, nakon što je zatvorio knjižaru, tata je predložio
da prošećemo do kavane Els Quatre Gats u Ulici Montsio, gdje su
Barcelo i njegovi ortaci održavali kružoke ljubitelja knjige o dekadentnim
pjesnicima, mrtvim jezicima i remek-djelima prepuštenima na milost i
nemilost knjiškome moljcu.
Kavana Els Quatre Gats nalazila se nadomak naše kuće i bila je jedno
od mojih najdražih mjesta u cijeloj Barceloni. Ondje su se 1932. upoznali
moji roditelji, pa sam svoje jednosmjerno putovanje na ovaj svijet
dijelom pripisivao i čarima te stare kavane. Kameni zmajevi stražarili su
na pročelju ukliještenu križnim sjenama, a u njegovim plinskim
svjetiljkama zamrznuli su se vrijeme i uspomene. U unutrašnjosti su se
ljudi stapali s odjecima davno prošlih vremena. Knjigovođe, sanjari i
samozvani genijalci sjedali su za stol s duhovima Pabla Picassa, Isaaca
Albeniza, Federica Garcije Lorce ili Salvadora Dalija. Ondje se svaki
odrpanac mogao načas osjetiti kao povijesna figura, i sve to za cijenu
kraće kave.
"Sempere, kućo stara", uzviknuo je Barcelo ugledavši tatu, "pa ti si
živ! Čemu dugujemo ovu čast?"
"Dugujete je mome sinu Danielu, gospodine Gustavo, koji je došao
do velikog otkrića."
"Izvolite, sjednite s nama, ovakvu časnu prigodu valja proslaviti",
objavio je Barcelo.
11
"Časnu prigodu?" došapnuo sam tati.
"Barcelo se izražava komplicirano", odgovorio je tata u pola glasa.
"Ti ništa ne govori, ili ćeš ga osokoliti."
Njegovi sugovornici napravili su nam mjesta u kružoku i
Barcelo, koji se volio razmetati pred publikom, silom nas je želio
počastiti.
"A koliko je godina momčiću?" zanimao se Barcelo gledajući me
iskosa.
"Još malo pa jedanaest", izjavio sam.
Barcelo mi se prepredeno nasmiješio.
"Što će reći deset. Nemoj si dodavati godine, mangupčiću, za to će se
već život pobrinuti."
Nekolicina njegovih pajdaša nešto su promumljali u znak
slaganja. Barcelo je mahnuo nekom konobaru koji je izgledao kao da
će ga svaki čas proglasiti spomenikom nacionalne baštine.
"Konjak za mog prijatelja Semperea, najbolji, a za mladunče frape s
cimetom, on još mora rasti. Aha, i narežite nam malo šunke, ali neka ne
bude kao ona prije, dobro? Budemo li htjeli gumu, zvat ćemo Pirellija",
podviknuo je knjižar.
Konobar je kimnuo i udaljio se vukući za sobom noge i dušu.
"Kažem ja", prokomentirao je knjižar. "Kako da bude radnih mjesta?
U ovoj zemlji ne ide se u mirovinu ni kad umreš. Pogledajte samo Cida.
Kažem vam, nema tu pomoći."
Puckajući onu ugašenu lulu, Barcelo je orlovskim pogledom
zainteresirano motrio knjigu koju sam držao u rukama. Unatoč
lakrdijaškoj vanjštini i tolikoj blagoglagoljivosti, Barcelo je znao
nanjušiti dobar ulov kao što vuk njuši krv.
"Da vidim", rekao je Barcelo glumeći nezainteresiranost. "Što ste mi
to donijeli?"
Dobacio sam pogled ocu. On kimnu. Bez daljnjeg odugovlačenja
pružio sam knjigu Barcelou. Knjižar ju je uzeo znalačkom rukom.
Njegovi pijanistički prsti hitro su ispitali teksturu, čvrstoću i opće stanje.
S detektivskim osmijehom Barcelo je pronašao stranicu s impresumom i
potom je cijelu minutu proučavao s policijskom predanošću. Ostali su ga
gledali u tišini, kao da očekuju čudo ili dopuštenje da ponovno počnu
disati.
"Carax. Zanimljivo", promrmljao je nedokučivim tonom.
12
Opet sam ispružio ruku da mi vrati knjigu. Barcelo je izvio obrve, ali
vratio mi ju je s ledenim osmijehom.
"A gdje si to našao, mladiću?"
"To je tajna", odgovorih znajući da se tata zacijelo u sebi smijulji.
Barcelo je nabrao čelo i svrnuo pogled na tatu.
"Prijatelju Sempere, budući da ste to vi, i u znak poštovanja koje
prema vama gajim, te u čast dugom i dubokom prijateljstvu koje nas veže
kao da smo braća, nudim vam četrdeset dura, i kraj priče."
"To morate pitati moga sina", dometnuo je tata. "Knjiga je njegova."
Barcelo mi je uputio vučji osmijeh.
"Što kažeš, dečkiću? Četrdeset dura nije loše za prvi posao...
Sempere, ovaj vaš dečko daleko će dogurati."
Kružok je zagrajao u znak odobravanja. Barcelo me zadovoljno
pogledao i izvadio kožnatu lisnicu. Izbrojio je četrdeset dura, što je tada
bilo pravo bogatstvo, i pružio mi ih. Ja sam se zadovoljio time da šutke
odmahnem glavom. Barcelo se namrgodio.
"Pohlepa je smrtni grijeh, znaš?" dometnuo je. "Dobro, evo ti
šezdeset dura pa otvori štednu knjižicu, u tvojim godinama već valja
misliti na budućnost."
Opet sam odmahnuo glavom. Barcelo je tati dobacio srdit pogled
kroz monokl.
"Mene ne gledajte", rekao je tata. "Ja sam tu samo kao pratnja."
Barcelo je uzdahnuo i pomno se zagledao u mene.
"Da vidimo, mali, što ti zapravo hoćeš?"
"Ja želim znati tko je Julian Carax, i gdje mogu naći druge njegove
knjige." Barcelo se grleno nasmijao i spremio lisnicu gledajući protivnika
u novom svjetlu.
"Pa on je pravi intelektualac! Sempere, čime vi hranite ovoga
momka?" stao se rugati.
Knjižar se nagnuo prema meni s povjerljivim izrazom lica i načas mi
se učinilo da u njegovu pogledu nazirem stanovito poštovanje kojega
maloprije nije bilo.
"Evo kako ćemo", rekao mi je. "Sutra je nedjelja. Svrati u knjižnicu
Ateneo i traži mene. Donesi tu knjigu da je bolje pogledam, i ja ću ti reći
što znam o Julianu Caraxu. Quid pro quo."
"Quid pro što?"
13
"Latinski, momče. Nema mrtvih jezika, samo umrtvljenih mozgova.
Parafrazirano, to znači da ne možeš dobiti nešto za ništa, ali da si mi se
svidio i učinit ću ti uslugu."
Taj je čovjek svojom retorikom bio kadar skidati muhe u letu, ali
naslutio sam da mi je bolje ostati s njim u dobrim odnosima želim li
doznati išta o Julianu Caraxu. Nevino sam mu se nasmiješio
pretvarajući se da me oduševio latinštinom i rječitošću.
"Ne zaboravi, sutra u Ateneu", presudio je knjižar. "Ali donesi
knjigu, ili nema dogovora."
"U redu."
Razgovor se polagano rasplinuo u žamoru ostalih sudionika te
krenuo u smjeru rasprave o nekim spisima pronađenima u podrumima
Escoriala koji su ukazivali na mogućnost da je Miguel de Cervantes
bio tek književni pseudonim neke maljave ženetine iz Toleda. Barcelo,
odsutan duhom, nije sudjelovao u toj jalovoj diskusiji nego me je samo s
tajanstvenim osmijehom promatrao iza monokla. Ili je možda tek
promatrao knjigu u mojim rukama.



5 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Ned Dec 23, 2012 12:24 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
2.
Te nedjelje oblaci su iscurili s neba i ulice su ležale uronjene u jezero
užarene maglice od koje su se znojili termometri na zidovima. Oko
polovine popodneva, kad se živa već popela blizu trideset, uputio sam se
u smjeru Ulice Canuda na sastanak s Barceloom u Ateneu, s knjigom pod
rukom i graškama znoja na ćelu. Ateneo je bio , i još jest, jedan od
mnogobrojnih kutaka Barcelone na kojima devetnaesto stoljeće još nije
primilo vijest o umirovljenju. Kameno stubište uspinjalo se iz raskošna
dvorišta sve do nestvarno čipkasta tkanja galerija i čitaonica gdje su
izumi poput telefona, žurbe ili ručnog sata predstavijali futurističke
anakronizme. Portir, ili je to možda bio tek uniformirani kip, jedva da je
trepnuo kad sam stigao. Smugnuo sam na prvi kat blagoslivljajući krila
ventilatora koji je vrtložio među uspavanim čitateljima i topio se nad
njihovim knjigama i dnevnicima poput kockica leda.
Silueta g. Gustava Barceloa ocrtavala se na staklenim vratima
galerije koja je gledala na unutarnji vrt zgrade. Unatoč gotovo tropskoj
vrućini, knjižar je bio odjeven u svoju uobičajenu gizdelinsku opravu, a
monokl mu se caklio u polusjeni poput novčića na dnu zdenca. Kraj njega
sam razabrao neku pojavu umotanu u bijelu halju od runa alpake, koja mi
14
se pričinila poput anđela isklesana iz guste magle. Začuvši odjek mojih
koraka, Barcelo je zaškiljio i mahnuo mi da priđem.
"Daniel, je li?" upitao je knjižar. "Donio si knjigu?"
Kimnuh jednom u znak odgovora na oba pitanja i sjedoh na ponuđeni
stolac kraj Barceloa i njegove tajanstvene pratilje. Nekoliko minuta
knjižar se samo spokojno smješkao, kao da ne primjećuje moju
nazočnost. Ubrzo sam izgubio svaku nadu da će me predstaviti dami u
bijelome, tko god bila. Barcelo se držao kao da ona nije tu i da je nijedan
od nas dvojice ne vidi. Pogledao sam je krajičkom oka, strahujući da će
nam se oči susresti, ali njezine su bludjele nekamo daleko. Koža lica i
ruku bila joj je blijeda, gotovo prozirna. Imala je oštre crte lica, kao
iscrtane odlučnim potezima kista i uokvirene crnom kosom koja je sjajila
poput vlažna kamena. Dao bih joj najviše dvadeset godina, ali nešto u
njezinu držanju i načinu na koji joj je duša padala pred noge, poput
vrbinih grana, potaknulo me da pomislim kako je bezvremena. Doimala
se zarobljenom u tom stanju vječne mladosti rezerviranom za lutke u
izlozima elegantnih butika. Upravo sam joj pokušavao uočiti bilo ispod
labuđeg vrata, kadli primijetili da me Barcelo fiksira pogledom.
"Onda, hoćeš li mi reći gdje si našao knjigu?" upita.
"Rekao bih, ali obećao sam ocu da neću odati tajnu", dometnuh.
"Shvaćam. Sempere i njegove tajne", rekao je Barcelo. "Već ja znam
gdje. Upala ti je sjekira u med, momče. To ja zovem pronaći iglu u plastu
sijena. Onda, smijem li pogledati?"
Pružio sam mu knjigu, i Barcelo ju je uzeo s najvećom pomnjom.
"Pročitao si je, pretpostavljam."
"Jesam, gospodine."
"Zavidim ti. Oduvijek mi se činilo da Caraxa treba čitati dok je srce
još mlado, a um čist. Jesi li znao da je ovo njegov posljednji roman?"
Šutke odmahnuh glavom.
"Znaš li koliko ovakvih primjeraka postoji na tržištu, Daniele?"
"Tisuće, pretpostavljam."
"Nijedan", precizirao je Barcelo. "Osim tvoga. Ostali su spaljeni."
"Spaljeni?"
Barcelo mi je samo uputio onaj svoj nepomični osmijeh, listajući
knjigu i milujući papir kao da je to svila kakve nema nigdje na svijetu.
Dama u bijelome polagano se okrenula. Na usnicama joj se ocrtavao plah
i ustreptao smiješak. Oči su joj lutale u prazno, a zjenice se bijeljele poput
mramora. Nešto mi je zastalo u grlu. Bila je slijepa.
15
"Ne poznaješ moju nećakinju Claru, je li?" upitao je Barcelo.
Jedva sam odmahnuo glavom, nesposoban skinuti pogled s tog bića s
tenom kao u porculanske lutke i bijelim očima, najtužnijima koje sam
ikad vidio.
"Zapravo, Clara je stručnjakinja za Juliana Caraxa, zato sam je
doveo", rekao je Barcelo. "Štoviše, kad bolje razmislim, uz vaše
dopuštenje povukao bih se u drugu odaju da pregledam ovaj svezak dok
vi razgovarate. Što kažete?"
Pogledao sam ga, zaprepašten. Knjižar, lukavac do srži, nije se
obazirao na moju nelagodu, nego me samo blago potapšao po ramenu i
otišao s mojom knjigom pod rukom.
"Dojmio si ga se, znaš?" oglasio se neki glas iza mojih leda.
Okrenuo sam se i ugledao blagi smiješak knjižareve nećakinje koji
je pipao u prazno. Imala je kristalno čist glas, prozračan i krhak, te mi se
učinilo da će joj se riječi rasprsnuti ako je prekinem u pola rečenice.
"Stric mi kaže da ti je ponudio dosta novca za Caraxovu knjigu, ali ti
si ga odbio", dodala je Clara. "Time si zadobio njegovo poštovanje."
"Tko bi rekao", uzdahnuo sam.
Primijetio sam da Clara malko naginje glavu u stranu dok se smiješi,
i da joj se prsti poigravaju prstenom koji je izgledao kao vijenac od safira.
"Koliko imaš godina?" upitala je.
"Gotovo jedanaest", odgovorih. "A vi?"
Clara se nasmijala mojoj drskoj nevinosti.
"Gotovo dvaput toliko, ali ne moraš mi zato govoriti 'vi'."
"Izgledate mladi", naglasio sam, naslućujući da ću se time možda
iskupiti za svoju indiskreciju.
"Onda ću ti vjerovati, jer ne znam kako izgledam", odvratila je ne
skidajući s lica onaj tužni osmijeh. "A ako ti se doimam mladom, onda je
to razlog više da mi kažeš 'ti'."
"Kako god vi kažete, gospođice Clara."
Pomno sam promotrio njezine ruke koje je raširila na krilu poput
krila ptice, njezin krhki struk koji se nazirao ispod slojeva alpake, obris
njezinih ramena, nevjerojatno bljedilo njezina vrata i liniju usnica, koje
poželjeh pomilovati jagodicama prstiju. Nikada dotad ne bijah u prilici da
tako izbliza i pomno promatram neku ženu, bez straha da će nam se
pogledi susresti.
"Što gledaš?" upita Clara, ne bez zlobe.
16
"Vaš stric kaže da ste stručnjakinja za Juliana Caraxa", natuknuh,
osušenih usta.
"Moj je stric u stanju reći bilo što, samo da ostane nasamo s knjigom
koja ga je očarala", odvrati Clara. "Nisi se zapitao kako netko tko je slijep
može biti stručnjak za knjige, kad ne može čitati?"
"Zaista, to mi nije palo na pamet."
"Za svojih gotovo jedanaest godina nisi loš lažljivac. Čuvaj se, ili ćeš
završiti kao moj stric." Strahujući da ću po tko zna koji put uprskati,
samo sam sjedio i šutio, i zabezeknuto blenuo u nju. "Hajde, pridi bliže",
rekla je.
"Molim?"
"Slobodno se približi. Neću te pojesti."
Ustao sam i prišao bliže Clarinu stolcu. Knjižareva nećakinja podigla
je desnu ruku ne bi li me napipala. Ne znajući što bih, pružih joj ruku.
Uzela ju je lijevom i šutke mi pružila desnu. Instinktivno shvatih što želi,
pa je prinesoh svome licu. Dodir joj je bio istodobno čvrst i nježan.
Prstima mi je prelazila preko obraza i jagodica. Stajao sam nepomičan,
jedva da sam disao dok je Clara rukama upoznavala moje lice. Dok je to
činila, smiješila se u sebi i primijetio sam da joj se usnice lagano
rastvaraju, kao da nešto potiho mrmljaju. Osjećao sam kako mi rukama
ovlaš prelazi preko čela, kose i očnih vjeđa. Zaustavila se na
usnicama, kažiprstom i prstenjakom prelazeći preko njih u tišini. Prsti su
joj mirisali na cimet.
Progutao sam slinu osjećajući kako mi se bilo ubrzava, zahvalan
božanskoj providnosti što nema očevidaca koji bi posvjedočili žaru u
mojim obrazima, na kojemu se na pedalj daleko mogla užgati cigara.



6 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Ned Dec 23, 2012 12:25 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
3.
Toga popodneva obavijenog maglom i kišicom Clara Barcelo ukrala
mi je srce, dah i san. U okrilju sablasnoga svjetla Atenea njezine ruke na
mojoj su koži ispisale kletvu koja će me još godinama proganjati. Dok
sam je ja zaneseno gledao, knjižareva nećakinja ispričala mi je svoju
životnu priču i kako se, također slučajno, susrela sa stranicama
Juliana Caraxa.
Dogodilo se to u nekom provansalskom seocu. Njezin otac,
ugledni odvjetnik povezan s kabinetom predsjednika Companvsa, bio je
dovoljno dalekovidan da pošalje kćer i ženu sestri preko granice kad je
17
počeo građanski rat. Svi su bili mišljenja da je takvo što pretjerano, da se
u Barceloni neće dogoditi ništa i da se u Španjolskoj, toj kolijevci i diki
kršćanske civilizacije, barbarstvu utječu samo anarhisti, a ovi, na
biciklu i s pokrpanim čarapama, ne mogu daleko dogurati. Narodi se
nikad ne gledaju u zrcalo, govorio je oduvijek Clarin otac, a pogotovo ne
kad im je na pameti rat. Odvjetnik je bio dobar poznavatelj povijesti i
znao je da se budućnost jasnije može iščitati s ulica, tvornica i vojarni
nego iz jutarnjih novina. Mjesecima im je pisao jednom tjedno. Isprva je
to činio iz svoga ureda u Ulici Diputacion, potom bez adrese pošiljatelja,
te na kraju potajno, iz ćelije u tvrđavi Montjui'c u koju ga, kao i tolike
druge, nitko nije vidio kako ulazi, i odakle nikada više nije izašao.
Clarina majka čitala je pisma naglas, nevjesto prikrivajući suze, i
preskakala odlomke koje je njezina kći naslućivala a da ih nije morala
čitati. Kasnije, oko pola noći, Clara bi nagovorila sestričnu Claudette da
joj iznova pročita očeva pisma, ovaj put u cijelosti. Tako je Clara čitala,
posuđenim očima. Nitko je nikada nije vidio da plače, ni kad su prestali
primati pisma od odvjetnika, ni kad su vijesti o ratu nagovijestile najgore.
"Tata je od početka znao što će se dogoditi", objasnila je Clara.
"Ostao je uz svoje prijatelje jer je smatrao da mu je to dužnost. Došla ga
je glave odanost ljudima koji su ga, kad je kucnuo čas, izdali. Nikad
nikome nemoj vjerovati, Daniele, posebice ne onima kojima se diviš. Oni
će ti prvi zabiti nož u leda."
Clara je te riječi izgovarala s gorčinom koju kao da su iznjedrile
godine skrivanja i sjene. Izgubio sam se u njezinu porculanskom pogledu,
očima lišenim suza i obmane, slušajući je kako govori i o stvarima koje
tada još nisam razumio. Clara je opisivala ljude, prizore i predmete koje
nikad nije vidjela, u tančine i s preciznošću flamanskoga majstora. Njezin
jezik bile su teksture i odjeci, boja glasa, ritam koraka. Objasnila mi je
kako je tijekom godina progonstva u Francuskoj sa sestričnom Claudette
dijelila skrbnika i osobnog učitelja, pedesetogodišnjaka s literarnim
ambicijama koji je volio popiti i hvalio se da zna bez akcenta
izrecitirati Vergilijevu Eneidu, a djevojke su ga prozvale Monsieur
Roquefort zbog osebujna mirisa koji se oko njega širio, unatoč
obilatim količinama kolonjske vode u kojoj se kupao i parfemu u kojemu
je pačao svoju rableovsku fizionomiju. Unatoč ekscentričnim
shvaćanjima među kojima se isticalo njegovo čvrsto i militantno
uvjerenje da kobasice, te napose krvavice što ih je Clari i njezinoj
majci slala rodbina iz Španjolske, čudesno potiču cirkulaciju i
18
ublažavaju kostobolju, Monsieur Roquefort bio je čovjek istančana ukusa.
Od mladenačkih dana jednom mjesečno putovao je u Pariz, gdje se
kulturno uzdizao uz posljednje književne novitete, posjećivao muzeje te
bi, kako se šuškalo, proveo noć punu užitaka u naručju kurtizane koju je
krstio imenom madame Bovarv, iako se ona zvala Hortense i bila pomalo
brkata.
Na svojim je kulturnim izletima g. Roquefort znao posjetiti štand s
rabljenim knjigama koji je stajao pred crkvom Notre-Damc, i ondje je
pukim slučajem jednoga popodneva 1929. godine nabasao na roman
nepoznatog autora, nekog Juliana Caraxa. Uvijek otvoren za novotarije,
Monsieur Roquefbrt kupio je knjigu prije svega zato što ga je naslov
zaintrigirao, a on je u vlaku na povratku kući volio pročitati nešto lagano.
Roman se zvao Crvena kuća, a na poleđini je imao pomalo mutnu sliku
autora, bilo fotografiju ili crtež ugljenom.
Prema bilješci o piscu Julian Carax bio je mladi gospodin od
dvadeset i sedam godina, a rodio se početkom stoljeća u gradu Barceloni,
te sada živi u Parizu, gdje piše na francuskome, dok noću radi kao
profesionalni pijanist u noćnom baru. Tekst na omotu, pompezan i
nacifran već prema ukusu onoga vremena, tvrdio je da je to prvenac
zadivljujuće vrijednosti, svestranog i nesvakidašnjeg talenta, a autor
mlada nada europske književnosti bez premca među današnjim velikim
imenima. Unatoč svemu tome, kratki sadržaj koji se potom iznosio
nagoviještao je da pripovijest sadrži blago zlokobne elemente
senzacionalističkoga karaktera, što je u očima Monsieur Roqueforta
uvijek bio plus jer je nakon klasika najviše volio čitati romane o
zločinima iz strasti.
Crvena kuća pripovijedala je o tegobnu životu tajanstvenog
protagonista koji pljačka prodavaonice igračaka i muzeje, odakle krade
lutke i marionete, kojima potom vadi oči i nosi ih domu svome, jezovitu i
napuštenu zimskom vrtu na obali Seine. Jedne noći, tijekom provale u
raskošnu rezidenciju u Aveniji Foix čiji je cilj bio pustošenje privatne
zbirke lutaka nekog magnata koji se obogatio mutnim mahinacijama za
vrijeme industrijske revolucije, u lopova se zaljubi njegova kći,
gospođica iz visokog pariškog društva, silno načitana i fina. Kako
zamršena romansa napreduje, prepuna burnih događaja i incidenata u
slabo osvijetljenim prostorijama, junakinja otkriva tajnu koja zagonetnog
protagonista, koji nikad ne otkriva svoje ime, nagoni da osljepljuje lutke,
te proniče u užasnu tajnu o vlastitu ocu i njegovoj zbirci porculanskih
19
figurica, i nezadrživo stremi svršetku dostojnom gotičke tragedije par
excellence.
Monsieur Roquefort, i sam dugoprugaš u književnim borilištima,
ponosni vlasnik povelike zbirke odbijenica koje su potpisali svi pariški
nakladnici u znak odgovora na sveske poezije i proze koje im je
neumorno slao, okvalificirao je nakladničku kuću koja je roman objavila
kao drugorazredno poduzeće, poznato eventualno po svojim priručnicima
za kuhanje, šivanje i ostalu kućnu radinost. Vlasnik štanda za rabljene
knjige rekao mu je da je roman netom izišao i uspio dobiti tek dvije
recenzije u dva provincijska dnevnika, odmah pokraj osmrtnica. Ukratko,
kritičari su se razmahali i debitantu Caraxu preporučili da se drži
profesije pijaniste, jer u književnosti neće daleko dogurati.
Monsieur Roquefort, kojemu bi se pred izgubljenim slučajevima
namah smekšalo srce i džep, odlučio je žrtvovati pola franka i priuštiti si
roman anonimca Caraxa, skupa s prelijepim izdanjem velikoga majstora
čijim se još neprepoznatim nasljednikom smatrao - Gustavea Flauberta.
Vlak za Lvon bio je krcat putnicima, i Monsieur Roquefortu nije
preostalo ništa drugo nego da svoj kupe drugog razreda podijeli s dvjema
časnim sestrama koje su mu odmah po polasku s postaje Austerlitz počele
dobacivati prijekorne poglede mrmljajući ispotiha. Pod takvom paskom
nastavnik je odlučio iz aktovke izvaditi onaj roman i zabarikadirati se iza
njegovih stranica. Na svoje veliko iznenađenje, nakon stotinjak
kilometara shvatio je da je posve zaboravio na časne sestre, njihanje vlaka
i krajobraz koji je poput košmarnog prizora braće Lumiere klizio s onu
stranu prozora. Čitao je cijelu noć, nesvjestan hrkanja dviju redovnica i
postaja koje su promicale u magli. Kad je u cik zore okrenuo posljednju
stranicu, Monsieur Roquefort shvatio je da su mu oči ispunjene suzama, a
srce puno zavisti i divljenja.
Već u ponedjeljak Monsieur Roquefort nazvao je pariškog
nakladnika da se raspita o dotičnome Julianu Caraxu. Nakon poduljeg
navaljivanja neka tajnica astmatična glasa i jetkog raspoloženja
odgovorila mu je da nemaju adresu g. Caraxa, da on u svakom slučaju
više nije pod ugovorom u njihovoj kući i da se roman Crvena kuća od
dana objavljivanja prodao u točno sedamdeset i sedam primjeraka, koje
su vjerojatno pokupovale uglavnom gospođice sumnjiva morala i drugi
posjetitelji lokala u kojemu autor mrcvari nokturna i poloneze za bijednu
crkavicu. Ostali primjerci bili su vraćeni i reciklirani za tiskanje
molitvenika, kazni i srećki.
20
Bijedna sudbina tajanstvenog autora na kraju je osvojila simpatije
Monsieur Roqueforta. Idućih deset godina za svakog posjeta Parizu
obilazio je antikvarijate u potrazi za djelima Juliana Caraxa. Nikad nije
našao nijedno. Za autora nije čuo gotovo nitko, a i oni kojima je ime
zvučalo poznato znali su malo. Bilo je onih koji su tvrdili da je objavio
još knjiga, uvijek u slabo poznatim kućama i smiješnim nakladama. Te
knjige, ako su uopće postojale, nije bilo moguće pronaći. Neki mu je
knjižar jednom tvrdio da je u rukama imao primjerak romana Juliana
Caraxa po imenu Pljačkaš katedrala, ali da je to bilo davno pa nije sasvim
siguran.
Krajem 1935. dočuo je da je neki mali nakladnik u Parizu tiskao novi
roman Juliana Caraxa pod naslovom Sjena vjetra. Pisao je dotičnom
nakladniku sa željom da kupi nekoliko primjeraka. Odgovor nikad nije
dobio. Iduće godine, u proljeće 1936., njegov stari prijatelj sa štanda na
južnoj obali Seine pitao ga je zanima li ga i dalje Carax. Monsieur
Roquefort odgovorio mu je da se on nikada ne predaje. Sad je to već bilo
pitanje tvrdoglavosti: ako cijeli svijet uporno želi Caraxa pokopati u
zaborav, on im nije voljan ići niz dlaku. Nato mu je prijatelj rekao da se
nekoliko tjedana prije pronio glas o Caraxu. Kako se činilo, sreća mu se
napokon osmjehnula. Zaručio se s nekom dobrostojećom damom i nakon
višegodišnje šutnje objavio novi roman te prvi put dobio pozitivnu ocjenu
u Le Mondeu. Ali baš kad se učinilo da će vjetar promijeniti smjer,
objasnio je knjižar, Carax se upustio u dvoboj na groblju Pere Lachaise.
Okolnosti toga događaja nisu bile najjasnije. Znalo se tek da se dvoboj
odigrao u zoru na dan kad je Carax trebao sklopiti brak i da se ženik nije
pojavio u crkvi.
Mišljenja je bilo za sve ukuse: jedni su govorili da je poginuo u
dvoboju, a tijelo mu je položeno u neobilježen grob; drugi, oni
optimističniji, radije su vjerovali da je Carax, umiješan u sumnjive
poslove, morao napustiti zaručnicu pred oltarom i pobjeći iz Pariza u
Barcelonu. Grob bez imena nikada nije nađen, i malo potom proširila se
nova priča: Julian Carax, pastorak sudbine, umro je u rodnome gradu u
najcrnjoj bijedi. Djevojke iz bordela u kojemu je svirao skupile su novac
za pristojan pokop. Kad je mjenica stigla, tijelo je već bilo pokopano u
zajedničku grobnicu, skupa s tijelima prosjaka i ljudi bez imena koje bi u
luci izbacila voda, ili umrlih od zime na stubama podzemne željeznice.
Već i zato što je uvijek volio biti na svoju ruku, Monsieur Roquefort
nije zaboravio Caraxa. Jedanaest godina nakon što je otkrio Crvenu kuću
min@
21
odlučio je roman posuditi svojim dvjema učenicama, s nadom da će ih ta
čudnovata knjiga možda navesti da razviju naviku čitanja. Clara i
Claudette tada su bile petnaestogodišnjakinje kojima su u žilama kolali
hormoni, i neodoljivo ih je privlačio svijet što im je šeretski namigivao
kroz prozore učionice. Unatoč trudu svoga učitelja, dotad su uspješno
odolijevale čarima klasika, Ezopovim basnama i besmrtnim Danteovim
stihovima.
Monsieur Roquefort, strepeći da će mu ugovor biti otkazan kad
Clarina majka otkrije da je svojim poučnim metodama odgojio dvije
nepismene praznoglavke, odlučio im je ponuditi Caraxov roman s
izgovorom da je to ljubavna priča od koje će plakati kao kišna godina, što
je bar napola bilo istina.



7 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Ned Dec 23, 2012 12:25 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
4.
"Nikad me nijedna priča nije toliko zaokupila, zavela i zarobila kao
ta knjiga", objasnila je Clara. "Dotad je čitanje za mene predstavljalo
obvezu, neku vrstu kazne koju treba platiti učiteljima i tutorima iako ni
sam ne znaš zašto. Nisam znala što znači uživati u hitanju, lutati kroz
vrata koja se otvaraju u duši, prepustiti se mašti, ljepoti i misteriju
pripovijesti i jezika. Sve je to u meni probudio taj roman. Jesi li se ikad
poljubio s djevojkom, Daniele?"
Mozak mi se zablokirao, a slina mi se pretvorila u pilovinu.
"Dobro, još si premlad. Ali osjećaj je isti, ona iskra koja kresne samo
prvi put i ne zaboravlja se. Živimo u svijetu punom sjena, Daniele, i
čarolija je dragocjena pojava. Ta knjiga naučila me da kroz čitanje mogu
živjeti punije, da tako mogu steći izgubljeni vid. Samo zato mi je ta
knjiga do koje nikome nije bilo stalo promijenila život."
Od svega toga bio sam kao gromom ošinut, i stajao sam ondje predan
na milost i nemilost tome biću čijim se riječima i čarima nisam mogao, a
ni želio oduprijeti. Poželio sam da nikad ne prestane govoriti, da me
zauvijek miluje njezin glas, i da se njezin stric nikad više ne vrati i ne
rasprši čaroliju toga trenutka koji je pripadao samo meni.
"Godinama potom tražila sam knjige Juliana Caraxa", nastavila je
Clara. "Raspitivala sam se u knjižnicama, knjižarama, školama... sve
uzalud. Nitko nije čuo za njega ni za njegove knjige. Nisam to mogla
shvatiti. Poslije je do ušiju Monsienr Roqucrorta doprla čudnovata priča o
čovjeku koji je obilazio knjižare i knjižnice u potrazi za djelima Juliana
Caraxa, a kad bi ih našao, kupio bi ih, ukrao ili bi ih se na bilo koji način
22
domogao; potom ih je palio. Nitko nije znao tko je on ni zašto to čini. Bio
je to još jedan od misterija koji su okruživali Caraxa. Prošlo je neko
vrijeme i mama se odlučila vratiti u Španjolsku. Bila je bolesna, a njezin
dom i svijet oduvijek je bila Barcelona. I ja sam potajno gajila nadu da ću
ovdje saznati nešto o Caraxu; ipak je Barcelona bila grad u kojemu se
rodio i u kojemu mu se početkom rata gubi svaki trag. No nailazila sam
samo na tragove koji nisu vodili nikamo, čak i uz stričevu pomoć. I mami
se dogodilo isto.
Barcelona koju je na povratku zatekla nije više bila ona stara.
Dočekao ju je grad obavijen maglom, u kojemu više nije živio moj otac,
ali iza svakog ugla vrebale su je bolne uspomene na njega. Kao da joj sav
taj očaj nije bio dovoljan, unajmila je nekoga da istraži što se točno
dogodilo tati. Nakon višemjesečne istrage istražitelj je uspio pronaći
samo pokvareni ručni sat i ime čovjeka koji je ubio mog oca u tamnici
tvrđave Montjuic. Zvao se Fumero, Javier Fumero. Rekli su nam da je taj
čovjek, i on nije bio jedini, počeo raditi kao plaćeni ubojica za FAI kako
bi koketirao s anarhistima, komunistima i fašistima, svima im radio iza
leđa i prodavao se onome tko da više, te je nakon pada Barcelone prešao
na pobjedničku stranu i zaposlio se u policiji. Danas je ugledni i
odlikovani inspektor. Moga oca više se ne sjeća nitko. Kao što možeš
pretpostaviti, moja majka preminula je za nekoliko mjeseci. Liječnici su
rekli da je od srca, i mislim da su bar u tom slučaju pogodili. Nakon
majčine smrti otišla sam živjeti sa stricem Gustavom, jedinim rođakom
koji nam je još ostao u Barceloni. Obožavala sam ga jer mi je uvijek na
dar donosio knjige. On mi je svih ovih godina jedini rod i najbolji
prijatelj. Iako djeluje pomalo bahato, zapravo je duša od čovjeka. Ne
prođe nijedna večer, makar padao s nogu od umora, da mi nešto ne
pročita."
"Ako želite, ja vam mogu čitati", spremno sam otpovrnuo, i istoga se
časa pokajao zbog tolike drskosti, uvjeren da bi Clari moje društvo
predstavljalo gnjavažu, ako ne i vic.
"Hvala, Daniele", odgovorila je ona. "Bilo bi mi drago."
"Kad god želite."
Lagano je kimnula tražeći me onim osmijehom.
"Na žalost, nemam onaj primjerak Crvene kuće", rekla je. "Monsieur
Roquefort nije se želio od njega rastati. Mogla bih ti prepričati sadržaj, ali
bilo bi to kao da katedralu opisujem kao hrpu kamenja sa zvonikom."
"Siguran sam da biste vi to mnogo bolje prepričali", promucao sam.
23
Žene imaju nepogrešiv instinkt koji im govori da se neki muškarac u
njih ludo zaljubio, posebice kad je dotično muško pravo tele i k tome
maloljetno. Ispunjavao sam sve preduvjete da me Clara Barcelo pošalje
kvragu, ali radije sam mislio da mi njezina sljepoća jamči određenu
sigurnost i da će moj grijeh, moja posvemašnja, patetična predanost ženi
dvostruko starijoj, pametnijoj i višoj od mene, tako ostati u sjeni. Pitao
sam se zašto mi nudi svoje prijateljstvo i što vidi u meni, ako ne tek
blijedi odraz sebe same, svoje samoće i gubitka. U mojim dječačkim
snovima zauvijek ćemo ostati dva bjegunca koji jašu na hrptu knjige,
spremni pobjeći u neki izmišljeni svijet snova iz prodavaonice rabljenih
knjiga.
Kad se Barcelo vratio smiješeći se kao mačak koji je omastio brk,
prošla su već dva sata, koja su se meni učinila kao dvije minute. Knjižar
mi je pružio knjigu i namignuo mi.
"Dobro je pogledaj, obješenjače, da mi poslije ne bi rekao kako sam
ti podvalio neku drugu, u redu?"
"Vjerujem vam", izjavio sam odlučno.
"Gluparije. Posljednjem nesretniku koji mi je to rekao neki američki
turist, uvjeren da je grah sa slaninom izmislio Hemingway na koridi
svetog Firmina) prodao sam Fuenteovejunu s potpisom Lopea de Vege u
kemijskoj olovci, zamisli, dakle, otvori četvere oči, jer u knjižarskom
poslu ne možeš vjerovati ni opisu na koricama."
Kad smo opet izašli na Ulicu Canuda, već se spuštao suton. Gradom
je vršljao svjež povjetarac, i Barcelo je skinuo kaput i njime ogrnuo
Claru. Ne naslućujući bolju prigodu, kao nehotice sam natuknuo da
sutra mogu navratiti k njima, ako im to odgovara, i Clari pročitati
nekoliko poglavlja iz Sjene vjetra. Barcelo me pogledao iskosa i
grohotom se nasmijao na moj račun.
"Mladiću, ti ne gubiš vrijeme", protisnuo je, ali ton njegova glasa
odavao je odobravanje.
"Dobro onda, ako vam ne odgovara, možda neki drugi dan..."
"Clarina je posljednja", rekao je knjižar. "U stanu već držimo sedam
mačaka i dva kakadua. Jedna štetočina više ili manje ne smeta."
"Čekam te onda sutra oko sedam", presudila je Clara. "Znaš li
adresu?"



8 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Ned Dec 23, 2012 12:26 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
5.
24
Nekada davno, u djetinjstvu, možda i stoga što sam odrastao među
knjigama i knjižarima, odlučio sam da želim postati pisac i živjeti
životom punim melodrame. Korijen mojih literarnih sanjarija osim one
čarobne jednostavnosti s kojom se u petoj godini gleda svijet, bio je
čudesno lijep primjerak, ogledalo vještine i preciznosti, izložen u
prodavaonici nalivpera u Ulici Anselma Clavea, odmah iza zgrade Vojne
vlade. Predmet mog obožavanja, skupocjeno crno pero obrubljeno s
bogzna koliko ukrasa i uresa dominiralo je izlogom kao da je riječ o
krunskome dragulju. Šiljak pera, sam po sebi čudesan, bio je prava
barokna fantazija od srebra, zlata i tisuću ureza i sjajio se kao
aleksandrijski svjetionik. Kad bi me tata vodio u šetnju, ne bih mu prestao
dodijavati sve dok me ne odvede da vidim pero. Tata je govorio da bi to
pero moralo pripadati u najmanju ruku nekom caru. Ja sam gajio tajno
uvjerenje da se takvom divotom može napisati baš sve, od romana do
enciklopedije, pa čak i pisma čija nadnaravna moć nadilazi sva poštanska
ograničenja. U svojoj naivnosti vjerovao sam da bi ono što bih napisao
tim perom doprlo do svih krajeva svijeta, pa i na ono nezamislivo mjesto
kamo je prema tatinim riječima otišla mama, i odakle se nikada neće
vratiti.
Jednoga dana odlučili smo ući u prodavaonicu i raspitati se o toj
famoznoj napravici. Pokazalo se da je to kraljica među svim nalivperima,
iz ograničene serije Montblanc Meisterstick, a pripadala je, ili je bar tako
svečano ustvrdio prodavač, ni manje ni više nego Victoru Hugou. Iz toga
je zlatnog vrška, obaviješteni smo, potekao rukopis Jadnika.
"Kao što katalonska voda Vichy izvire iz vrela u Caldasu",
posvjedočio je prodavač.
Prema njegovim riječima, osobno ga je otkupio od nekog
kolekcionara iz Pariza i uvjerio se u autentičnost primjerka.
"A koliko cijenite ovaj vrutak divote, ako smijem upitati?" zanimao
se moj otac.
Na spomen svote problijedio je kao krpa, ali ja sam već bio posve
očaran. Prodavač, koji nas je očito smatrao profesorima fizike, nato nas je
stao bombardirati nekim nerazumljivim brbljarijama o stapanju
dragocjenih slitina i caklinama s Dalekog istoka, te nam je iznio
revolucionarnu teoriju o štapovima i spojenim posudama, što sve bijaše
dio nepoznatoga teutonskog nauka na kojemu je počivao veličanstveni
potez te perjanice grafičke tehnologije. U njegovu obranu moram reći da
nas je, iako smo izgledali kao dva probisvijeta, pustio da do mile volje
25
premećemo nalivpero po prstima, napunio nam ju je tintom i dao mi
komadić pergamene da ispišem svoje ime i tako započnem književnu
karijeru na tragu Victora Hugoa. Zatim ju je prebrisao krpom da joj vrati
sjaj i ponovno je postavio na njezino počasno prijestolje.
"Možda drugi put", promumljao je tata.
Kad smo stupili na pločnik, tiho mi je rekao da je po toj cijeni nismo
mogli sebi priuštiti. Od knjižare smo zarađivali taman toliko da možemo
preživjeti i platiti pristojnu školu za mene. Nalivpero Montblanc
znamenitoga Victora Hugoa morat će pričekati. Nisam rekao ništa, ali tata
je zacijelo na mome licu primijetio razočaranje.
"Evo kako ćemo", predložio je. "Kada budeš dovoljno star da počneš
pisati, vratit ćemo se po nju."
"A ako je netko kupi?"
"Ovu nitko neće kupiti, vjeruj mi. A ako tako bude, zamolit ćemo
gospodina Federica da nam jednu izradi, taj čovjek ima zlatne ruke."
G. Federico bio je kvartovski urar, naš povremeni kupac i
čovjek vjerojatno najobrazovaniji i najgalantniji na cijeloj zapadnoj
polutki. Glas o njegovu zanatskom umijeću pronosio se od četvrti Ribera
pa sve do tržnice Ninot. Pratio ga je još jedan glas, taj manje časne
naravi, a odnosio se na njegove erotske sklonosti prema mišićavim
mladićima iz muževnijeg dijela radničke klase te izvjesnu sklonost odjeći
a la Estrellita Castro.
"A ako gospodin Federico nema dobru alatku za taj posao?" upitah s
blaženom nevinošću. Tata izvi obrvu, možda u strahu da su neka zlobna
govorkanja okaljala moju bezazlenost.
"Gospodin Federico razumije se u sve njemačko i u stanju je, ako
treba, napraviti i Volkswagen. A trebalo bi provjeriti i jesu li u doba
Victora Hugoa uopće postojala nalivpera. Prevaranata ima puno."
Tatina povijesna skepsa nije na mene ni najmanje utjecala. Ja sam
slijepo vjerovao u legendu o nalivperu, iako mi ne bi smetalo ni da mi g.
Federico izradi njezinu kopiju. Ima još vremena da dosegnem veličinu
Victora Hugoa. Meni na utjehu, baš kako je predvidio moj otac, nalivpero
Montblanc još je godinama stajala u onom izlogu, i svake subote ujutro
pobožno smo joj išli u pohode.
"Još je tu", rekao bih ja čudeći se.
"Čeka te", odgovorio bi mi otac. "Zna da će jednoga dana biti tvoja i
da ćeš njome napisati svoje remek-djelo."
"Ja bih želio napisati pismo. Mami. Da ne bude usamljena."
26
Tata me pogledao ne trepnuvši.
"Mama nije usamljena, Daniele. Sada je s Bogom. I s nama, iako je
mi ne vidimo."
Istu tu teoriju iznio mi je u školi velečasni Vicente, stari isusovac i
pravi stručnjak u objašnjavanju svih tajni svemira, od gramofona do
zubobolje, i to putem navoda iz Evanđelja sv. Mateja, ali iz tatinih usta
zvučala je kao da u nju ne vjeruje ni on sam.
"A što će ona Bogu?"
"Ne znam. Ako Ga jednoga dana vidimo, pitat ćemo Ga."
S vremenom sam prestao misliti o pismu i zaključio da bi, dok sam
još u formi, bilo praktičnije započeti spomenuto remek-djelo. U
nedostatku nalivpera tata mi je dao Staedtlerovu grafitnu olovku broj dva,
kojom sam počeo črčkati po bilježnici. Moja priča, nimalo čudno,
odvijala se oko čudesnog nalivpera zapanjujuće slična onom u
prodavaonici koji je, k tomu, bilo začarano. Nalivpero je, konkretno,
opsjedala izmučena duša romanopisca koji je umro od gladi i hladnoće,
njezina bivšeg vlasnika. Dospjevši učeniku u ruke, nalivpero je po papiru
uporno ispisivalo posljednje autorovo djelo koje za života nije stigao
završiti. Ne sjećam se više odakle sam prekopirao tu ideju ni kako mi je
pala na pamet, ali takvu nikada više nisam dobio. No moji pokušaji da je
prenesem na papir završavali su katastrofalno. Moju sintaksu morila je
kreativna beskrvnost, a moji metaforički uzleti podsjećali su me na
reklame za pjenušave kupke za stopala kakve sam čitao po tramvajskim
postajama. Za sve sam krivio grafitnu olovku i silno žudio za nalivperom
koje bi me pretvorilo u maestra. Tata je pratio moje mukotrpne književne
početke s mješavinom ponosa i brige.
"Kako ide tvoj roman, Daniele?"
"Ne znam. Kada bih imao nalivpero, mislim da bi sve bilo drukčije."
Tata je smatrao da je takvo rasuđivanje dostojno rođenog literata u
nastajanju.
"Samo ti piši, a prije nego što završiš svoj prvijenac, ja ću ti je
kupiti." "Obećavaš?"
Uvijek mi je odgovarao osmijehom. Srećom za moga oca, moje
književne pretenzije ubrzo su se raspršile i zauvijek ostale u domeni
retorike. Tome je pridonijelo i otkriće mehaničkih igračaka i svakojakih
limenih napravica koje su se mogle naći na tržnici Los Encantes, po
cijenama primjerenijima našem obiteljskom budžetu. Djetinja je
privrženost nevjerna i nestalna ljuba, i ubrzo nisam više mislio ni na što
27
osim na građevinske komplete i brodove na navijanje. Nisam više oca
tražio da me vodi u razgledavanje nalivpera Victora Hugoa, i on je više
nije spominjao. Taj svijet kao da je za mene nestao, ali dugo sam, pa i
danas, oca zamišljao kao mršava čovjeka u prevelikom starom odijelu, s
rabljenim šeširom na glavi koji je za sedam pezeta kupio u Ulici Condai,
čovjeka koji sinu nije mogao kupiti famozno nalivpero koje nije služilo
ničemu, ali je naizgled značila sve. Te večeri, kad sam se vratio iz
Atenea, zatekao sam ga kako me čeka u blagovaonici, a na licu mu je bio
onaj uobičajeni izraz malodušnosti i tjeskobe.
"Već sam mislio da si se izgubio", rekao je. "Zvao je Tomas Aguilar.
Kaže da ste dogovorili sastanak. Zaboravio si"
"Barcelo je kriv. Kada taj počne govoriti, nema spasa", rekao sam
kimajući. "Nisam ga se mogao riješiti."
"Dobar je čovjek, ali malo naporan. Sigurno si gladan. Merceditas
nam je donijela juhu koju je skuhala za majku. To je prava cura."
Sjeli smo za stol da pojedemo milodar koji nam je udijelila
Merceditas, kći susjede s trećega kata, koju su svi proglašavali budućom
redovnicom i sveticom, ali ja sam je više puta vidio kako poljupcima guši
nekog mornara spretnih ruku koji ju je katkad pratio čak do vrata.
"Večeras mi izgledaš zamišljeno", rekao je tata kako bi zapodjenuo
razgovor.
"Valjda zbog vlage, od toga se mozak širi. Tako kaže Barcelo."
"Sigurno je još nešto. Jesi li zbog nečega zabrinut, Daniele"
"Nisam. Samo razmišljam."
"O čemu?"
"O ratu."
Tata je nujno kimnuo i nastavio srkati juhu u tišini. Bio je povučen
čovjek, i premda je živio u prošlosti, gotovo je nikada nije spominjao. Ja
sam odrastao u uvjerenju da je polagano protjecanje poratnih godina, taj
svijet tišine, bijede i skrivene mržnje prirodan kao i voda iz slavine, i da
je nijema tuga koja krvari iz zidova ranjenoga grada pravo lice njegove
duše.
Jedna od zamki djetinjstva jest to što ne moraš nešto shvatiti da bi
osjetio. Kad razum napokon postane sposoban shvatiti što se
dogodilo, rane u srcu već su preduboke. Te rane ljetne večeri, dok sam
hodao kroz mračni, izdajnički barcelonski suton, nisam iz misli mogao
izbrisati Clarinu priču o nestanku njezina oca. U mome svijetu smrt je
bila bezimena i neshvatljiva ruka, putujući trgovac koji odnosi majke,
28
prosjake i devedesetogodišnje susjede kao da je riječ o nekoj paklenoj
lutriji. Pomisao da smrt možda korača pored mene, s ljudskim licem i
mržnjom zatrovanim srcem, u vojničkoj odori ili kišnome kaputu, da
stoji u redu pred kinom, da se smije u baru ili ujutro vodi djecu u
šetnju u park Ciudadela, a poslije podne zatvara ljude u tamnicu tvrđave
Montjui'c, ili u masovnu grobnicu bez imena i obreda, nije mi išla u
glavu. Premećući je po mislima palo mi je na pamet da je papirnati svijet
koji sam uzimao zdravo za gotovo možda tek kulisa. U tim ukradenim
godinama, baš poput vlakova Španjolskih željeznica, kraj djetinjstva
stizao je bez voznoga reda.
Podijelili smo juhu, uvarak od ostataka hrane s udrobljenim kruhom,
okruženi ljepljivim žamorom radijskih serijala koji su kroz otvorene
prozore istjecali na crkveni trg.
"I, kako je danas prošao sastanak s gospodinom Gustavom?"
"Upoznao sam njegovu nećakinju Claru."
"Onu slijepu? Kažu da je ljepotica."
"Ne znam. Ja takve stvari ne primjećujem."
"I pametnije ti je."
"Rekao sam im da ću možda sutra svratiti do njih, poslije škole, da
sirotici nešto pročitam, jako je usamljena. Ako mi dopuštaš."
Tata me pogledao iskosa, kao da se pita je li prerano ostario ili ja
prebrzo rastem. Odlučio sam promijeniti temu, ali sjetio sam se samo one
koja me proždirala iznutra.
"Je li istina da su u ratu odvodili ljude u tvrđavu Montjui'c i više ih
nitko ne bi vidio?" Tata je hladnokrvno progutao žlicu juhe i pomno me
pogledao, a s usnica mu je odlebdio onaj blagi smiješak.
"Tko ti je to rekao? Barcelo?"
"Ne. Tomas Aguilar, on u školi katkad priča priče."
Tata je lagano kimnuo.
"U ratno doba događaju se stvari koje je teško objasniti. Često ni ja
ne znam što zapravo znače. Katkad je bolje pustiti to na miru."
Uzdahnuo je i bezvoljno posrkao juhu. Ja sam ga gledao, šutke.
"Prije nego što je umrla, tvoja majka tražila je da joj obećam kako ti
nikad neću govoriti o ratu, i neću dopustiti da se sjećaš ičega što se
dogodilo."
Nisam znao što bih odgovorio. Tata je napola sklopio oči, kao da
traži nešto po zraku. Neki pogled, neku tišinu, ili možda moju majku da
potvrdi njegove riječi.
29
"Ima dana kada mislim da sam pogriješio što sam joj to obećao. Ne
znam."
"Svejedno je, tata..."
"Nije, nije svejedno, Daniele. Poslije rata više ništa nije jednako. I
da, istina je, mnogo je ljudi ušlo u tu tvrđavu i više nije izašlo."
Naši pogledi nakratko su se susreli. Ubrzo je tata ustao i povukao se
u svoju sobu, ranjen tišinom. Pokupio sam tanjure i stavio ih u mali
mramorni kuhinjski sudoper da ih operem. Vrativši se u dnevnu sobu,
ugasio sam svjetlo i sjeo u stari tatin naslonjač. U zavjesama je treperio
dašak vjetra s ulice. San mi nije dolazio na oči, niti mi ga se dalo
prizivati. Izišao sam na balkon i nagnuo se dovoljno da ugledam
magličast odsjaj koji su bacale ulične svjetiljke na Puerti del Angel. U
djeliću sjene koja se protezala preko popločene ulice ocrtavao se neki
nepomičan lik. U očima mu se zrcalio slabašan jantarni treptaj zažarene
cigarete. Bio je odjeven u tamnu odjeću, jedne ruke gurnute duboko u
džep sakoa, dok je drugom pridržavao cigaretu koja je oko njegova
profila tkala paučinu od plavkasta dima. Gledao me u tišini, lica mračna
nasuprot uličnoj rasvjeti koja ga je osvjetljavala odostraga. Stajao je tako
gotovo cijelu minutu i nehajno pušio, očiju prikovanih za moje. Potom,
na zvuk ponoćnog zvona s katedrale, lik lagano kimnu, te iza tog
pozdrava naslutih smiješak koji nisam mogao vidjeti. Poželjeh uzvratiti,
ali nešto me bijaše paraliziralo. Lik se okrenu i ugledah ga kako se
udaljava, lagano hramajući. Bilo koje druge noći jedva da bih primijetio
neznančevu nazočnost, ali čim je nestao u izmaglici, osjetih kako mi na
čelo izbija hladan znoj, a u grlu zastaje dah.
U Sjeni vjetra bijah pročitao identičan opis takva prizora. U romanu
protagonist svake noći u ponoć izlazi na balkon i otkriva da ga iz sjene
promatra neki neznanac koji nehajno puši. Njegovo lice uvijek ostaje
zamračeno, a u noći se naziru samo njegove oči, koje se žare poput
žeravice. Neznanac tako stoji desne ruke zarivene u džep crnog sakoa, a
onda se hramajući udalji. U prizoru kojem upravo bijah nazočio taj je
neznanac mogao biti bilo koja noćna ptica, lik bez lica i imena. u
Caraxovu romanu, taj je neznanac bio sam vrag.



9 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Ned Dec 23, 2012 12:28 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
6.
Dubok san bez snova i pomisao da ću toga popodneva opet vidjeti
Claru uvjerili su me da je moje priviđenje bilo puka slučajnost. Možda je
taj neočekivani proplamsaj grozničave mašte, mislio sam, tek nagovještaj
30
obećanog i željno iščekivanog rasta koji će me, kako su govorile sve
susjede sa stubišta, pretvoriti u muškarca, ako ne stasita, a ono barem
pristojne visine.
Točno u sedam, odjeven u najsvečanije odijelo i obilato namirisan
kolonjskom vodom Varon Dandv koju sam posudio od oca, pojavio sam
se u kući g. Gustava Barceloa, spreman za svoj prvi nastup u ulozi
putujućeg čitača i salonskog dosadnjakovića. Knjižar i njegova nećakinja
dijelili su velebni stan na Trgu Real. Uniformirana sluškinja s bijelom
kapicom i blago legionarskim izrazom lica otvorila mi je vrata s
teatralnom poniznošću.
"Vi ste zacijelo mladi gospodin Damel", rekla je. "Ja sam Bernarda,
na usluzi."
Bernarda je govorila ceremonijalnim tonom koji nije mogao prikriti
njezin težak naglasak iz Caceresa, jasan kao dan. S velikom pompom
provela me kroz rezidenciju obitelji Barcelo. Stan, koji bijaše na prvome
katu, protezao se kružno oko cijele zgrade i tvorio prsten od galerija,
salona i hodnika koji se meni, naviknutom na naš skroman obiteljski dom
u Ulici svete Ane, doimao kao minijaturni Escorial. Bilo je jasno da g.
Gustavo, osim knjiga, inkunabula i svakovrsnih tajanstvenih tekstova
skuplja i kipove, slike i oltarne pale, da i ne spominjemo bogatu faunu i
floru. Slijedio sam Bernardu kroz neku galeriju prepunu zelenila i
tropskih biljaka koje su tvorile pravi pravcati zimski vrt. Staklene plohe
propuštale su pozlaćenu svjetlost punu prašine i omaglice. U zraku je
lebdio slabašan zvuk glasovira, čeznutljivo otežući nevoljne note.
Bernarda je krčila prolaz kroz gustiš zamahujući ručerdama lučkog
radnika kao da su mačete. Ja sam kročio tik iza nje, promatrajući okoliš i
opažajući nazočnost pola tuceta pripadnika mačjeg roda te par kakadua
jarkih boja i zavidne veličine koje je, kako mi je objasnila sluškinja,
Barcelo krstio imenima Ortega i Gasset, svakome po jedno.
Clara me je čekala u salonu s druge strane te šume koji je gledao na
trg. Umotan u prozračnu pamučnu haljinu azurnoplavc boje, predmet
mojih nemirnih žudnji svirao je glasovir u okrilju slabašna svjetla koje je
dopiralo iz rozete. Clara je svirala loše, bez osjećaja za ritam i nije
pogađala pola nota, ali meni je njezina serenada zvučala božanstveno, a
kad sam je ugledao kako uspravno sjedi pred klavijaturom, sa slabašnim
smiješkom i nagnutom glavom, kao da sam doživio nebesku viziju. Htio
sam pročistiti grlo kako bih joj dao do znanja da sam tu, ali odale su me
31
isparine Varona Dandyja. Clara je naglo prekinula koncert i licem joj se
razlio posramljeni osmijeh.
"Načas sam pomislila da si ti moj stric", rekla je. "Zabranio mi je da
sviram Mompoua, jer kaže da ga besramno čerečim."
Jedini Mompou kojega sam ja poznavao bio je suhonjavi svećenik
sklon vjetrovima koji nam je predavao fiziku i kemiju, i takva veza
učinila mi se grotesknom, pa i posve nevjerojatnom.
"E pa meni se čini da sviraš divno", naglasio sam.
"Ma ne. Moj stric je pravi glazbeni zanesenjak, čak mi je unajmio
učitelja glazbe da bih se popravila. To je neki mladi skladatelj, obećava.
Zove se Adrian Neri, studirao je u Parizu i Beču. Moram te upoznati s
njime. Upravo sklada simfoniju koju će mu premijerno izvesti Gradski
orkestar Barcelone, jer mu je stric u upravnom odboru. Pravi je genij."
"Stric ili nećak?"
"Ne budi zločest, Daniele. Sigurno ćeš pasti na Adriana."
Past će on na mene, kao veliki koncertni glasovir sa sedmoga kata,
pomislio sam.
'Bi li nešto užinao?" ponudila je Clara. "Bernarda peče fantastične
keksiće od cimeta."
Užinali smo kraljevski, proždirući sve što bi sluškinja stavila pred
nas. Nisam bio upućen u protokol za ovakve prigode i nisam bio siguran
kako se ponašati. Kao da mi čita misli, Clara je Predložila da mogu početi
s čitanjem Sjene vjetra kad god poželim, i to, kad smo već kod toga, od
početka. I tako, oponašajući one silno pompozne glasove s Državnoga
radija koji odmah nakon pozdravljanja recitiraju vinjete domoljubne
naravi, bacio sam se još jednom na poznati mi tekst. Moj glas, isprva
pomalo ukočen, polagano je postajao sve opuštenijim, te sam ubrzo
zaboravio da čitam i opet uronio u priču otkrivajući ritmove i jezične
figure koji su tekli poput glazbenih motiva, zagonetke zvuka i pauze koje
nisam zamijetio prilikom prvog čitanja. Između redaka nicali su novi
detalji, niti slika i priviđenja, nalik na strukturu neke građevine koja se
promatra iz različitih kutova. Čitao sam puni sat, dovršivši pet poglavlja,
sve dok ne osjetih da mi je grlo suho, a po cijelom stanu stade odbijati
pola tuceta zidnih satova podsjećajući me da je već kasno. Zatvorio sam
knjigu i pogledao Claru, koja mi se spokojno smiješila.
"Pomalo me podsjeća na Crvenu kuću", rekla je. "Ali čini mi se da je
ovo manje turobna priča."
32
"Ne budi tako sigurna", rekao sam. "To je tek početak. Poslije se sve
zakomplicira."
"Moraš ići, zar ne?" upitala je Clara.
"Bojim se da je tako. Nije da želim, ali..."
"Ako nisi zauzet, možeš opet doći sutra", predložila je Clara. "Ali ne
bih htjela zloupotrebljavati..."
"U šest?" ponudio sam. "Tako ćemo imati više vremena."
Taj susret u glazbenom salonu stana na Trgu Real bio je prvi od
mnogih koji su uslijedili toga ljeta 1945. i narednih godina. Ubrzo su moji
posjeti stanu obitelji Barcelo postali gotovo svakodnevni, osim utorkom i
četvrtkom kad je Clara imala sat glazbe sa spomenutim Adrianom
Nerijem. Ondje sam proveo sate i sate, i s vremenom sam napamet naučio
svaki salon, svaki hodnik i svaku biljku iz šume g. Gustava. Sjena vjetra
potrajala nam je nekih dva tjedna, ali nije nam bilo teško pronaći njezine
nasljednike koji će ispuniti naše zajedničke sate. Barcelo je posjedovao
bajoslovnu biblioteku i u nedostatku romana Juliana Caraxa iščitali smo
desetke manjih klasika i kapitalnih razbibriga.
Katkad uopće ne bismo čitali, nego smo samo razgovarali ili čak išli
u šetnju trgom, pa i do katedrale. Clara je silno voljela sjediti i slušati
žamor ljudi u klaustru te odgonetati odjek koraka po kamenim uličicama.
Molila me da joj opisujem pročelja, ljude, automobile, prodavaonice,
svjetiljke i izloge pored kojih smo prolazili. Često bi me uzela pod ruku i
ja sam je vodio našom Barcelonom, onom koju smo samo ona i ja vidjeli.
Na kraju bismo uvijek završili u slastičarnici u Ulici Petritxol, gdje bismo
zajednički pojeli porciju šlaga ili toplu čokoladu s piškotama. Katkad bi
nas ljudi poprijeko gledali, i ne jedan sveznajući konobar nazvao ju je
"tvoja starija sestra", ali ja nisam obraćao pozornost na njihove poruge i
insinuacije.
Katkad bi mi pak Clara, ne znam je li to bilo iz zloće ili morbidnosti,
povjeravala čudne tajne koje nisam znao kako prihvatiti. Jedna od
njezinih omiljenih tema bila je ona o strancu, nekom čovjeku koji joj je
katkad prilazio na ulici dok je bila sama, i nešto govorio promuklim
glasom. Taj tajanstveni čovjek, koji nikad nije rekao svoje ime, ispitivao
ju je o g. Gustavu, pa čak i o meni. Jednom ju je pomilovao po vratu.
Meni su takve priče nanosile neopisivu bol. Drugi put Clara mi je tvrdila
da je navodnog neznanca zamolila za dopuštenje da prstima prijeđe preko
njegova lica. On je ostao nijem, što je ona protumačila kao pristanak. Kad
je podigla ruke do neznančeva lica, on ju je naglo zaustavio, ali ne prije
33
nego što je Clara uspjela dotaknuti nešto što joj se učinilo poput štavljene
kože.
"Kao da nosi kožnatu masku", rekla je.
"To si izmislila, Clara."
Clara se klela da je sve istina, i ja bih popustio dok me morila
pomisao o tom neznancu dvojbena postojanja koji uživa u milovanju
njezina labuđeg vrata, i tko zna čega još, dok ja o tome mogu samo
sanjati. Da sam stao i razmislio, shvatio bih da je moja odanost Clari za
mene bila samo još jedan izvor patnji. Možda sam je tim više obožavao,
zbog te vječite gluposti koja nas tjera da idemo za onima koji nam nanose
bol. Cijelog toga ljeta strepio sam od dana kad će opet početi škola i ja
više neću moći cijeli dan provoditi s Clarom.
Bernarda, ispod čije se stroge vanjštine skrivalo toplo majčinsko
srce, zavoljela me silom prilika jer sam joj stalno bio u kući i na svoj me
način odlučila posvojiti.
"Vidi se da ovo dijete nema majku, pogledajte samo", znala je
govoriti Barcelou. "Baš mi ga je žao, jadničak mali."
Bernarda je u Barcelonu stigla ubrzo nakon rata, bježeći od
siromaštva i oca koji ju je kad je bio dobre volje tukao i nazivao
glupačom, rugobom i droljom, a kad je bio loše zatvorio bi je u svinjac,
pijan, i pipkao dok ne bi počela plakati od užasa, a onda bi je pustio
govoreći joj da je umišljena i glupa, kao i mati joj. Barcelo ju je slučajno
pronašao kad je radila na štandu s povrćem na tržnici Borne, u slijedećem
momentu, ponudio joj posao.
"Bit će to kao u Pigmalionu", izjavio je. "Vi ćete biti moja Eliza, a ja
vaš profesor Higgins."
Bernarda, čije je književne apetite i više nego zadovoljavao župni
list, dobacila mu je sumnjičav pogled.
"Slušajte vi mene, možda sam sirota i neuka, ali sam čestita!"
Barcelo nije bio George Bernard Shaw, ali iako svoju učenicu nije
uspio naučiti dikciji i šarmu dostojnu g. Manuela Azafie, njegovi napori
urodili su time da Bernarda postane profinjenija, i naučila se ponašati i
govoriti onako kako priliči provincijskoj sluškinji. Bilo joj je dvadeset i
osam, ali meni se uvijek činilo da na leđima nosi deset godina više, makar
samo u očima. Bila je veoma pobožna i posvećena Gospi Lurdskoj
gotovo do bunila. Svakodnevno je pohodila baziliku svete Marije od
mora da posluša misu u osam, a ispovijedala se najmanje tri puta tjedno.
G. Gustavo, deklarirani agnostik što je Bernarda smatrala bolešću dišnih
34
putova, nečim poput astme, ali samo za finu gospodu, smatrao je kako je
matematički nemoguće da sluškinja toliko griješi da bi održala takav
ritam ispovijedi.
"Ali ti si dobra kao kruh, Bernarda", govorio joj je revoltirano. "Ti
ljudi koji u svemu vide grijeh imaju zatrovanu dušu i, ako me baš vučeš
za jezik, crijeva. Temeljna osobina iberskog blaženika je kronični zatvor."
Svaki put kad bi čula takvo bogohuljenje, Bernarda bi se pet puta
prekrižila. Kasnije noću izmolila bi još jednu molitvu za spas okaljane
duše gazde Barceloa, koji ima dobro srce, ali mu od tolikog čitanja
istrunuo mozak, kao onome Sanchu Panzi.
Vrlo rijetko Bernarda bi imala dečke, koji su je tukli, krali joj ono
malo ušteđevine što je imala na štednoj knjižici, i kad-tad dali joj nogu.
Svaki put kad bi nastupila takva kriza Bernarda bi se zaključala u svoju
sobu u dnu stana i danima plakala te prijetila da će se otrovati otrovom za
štakore ili popiti bocu varikine. Kad bi iscrpio sve metode uvjeravanja,
Barcelo bi se istinski uplašio pa bi morao pozvati bravara da otvori vrata
sobe i obiteljskog liječnika da Bernardi prepiše sredstvo za smirenje koje
bi i konja uspavalo. Kada bi se sirotica dva dana kasnije probudila,
knjižar bi joj kupovao ruže, bombonijere, nove haljine i vodio bi je u kino
na neki film s Caryjem Grantom, kojega je nakon Josea Antonija smatrala
najljepšim čovjekom otkako je svijeta i vijeka.
"Slušajte, kažu da je Cary Grant od one tople braće", mumljala bi
kljukajući se čokoladicama. "Ma je li to moguće?"
"Gluposti", presudio bi Barcelo. "Čangrizala i budaletine žive u
stanju vječite zavisti."
"Kako vi lijepo govorite, gospodine. Vidi se da ste išli na onaj
fakultet Sorbetu."
"Sorbonu", ispravljao ju je Barcelo, bez trunke zajedljivosti.
Bernardu je bilo teško ne voljeti. Iako to od nje nitko nije tražio,
počela mi je kuhati i šivati. Krpala mi je odjeću, popravljala cipele,
češljala me, šišala mi kosu, kupovala mi vitamine i zubnu pastu, i čak mi
je darovala medaljicu s bočicom svete vode koju je iz Lourdcsa
autobusom donijela njezina sestra koja je živjela u San Adrianu del
Besos. Katkad, dok bi mi pregledavala kosu u potrazi za ušima i drugim
nametnicima, stala bi mi tiho šaptati.
"Gospođica Clara je najbolja osoba na svijetu, i dabogda crkla ako
išta kažem protiv nje, ali nije dobro da je mladi gospodin tako opsjednut
njome, ako razumijete što vam govorim."
35
"Ne brini se, Bernarda, pa mi smo samo prijatelji."
"Eto, to i ja kažem."
Kako bi potkrijepila svoje argumente, Bernarda bi mi potom stala
pripovijedati neku priču koju je čula na radiju, o mladiću koji se na
nesreću zaljubio u učiteljicu i kojemu je, djelovanjem neke pravedničke
vradžbine, otpala sva kosa i poispadali zubi, a lice i ruke prekrili su
mu se izdajničkim gljivicama, svojevrsnom razbludničkom gubom.
"Blud je jako loša stvar", zaključila bi Bernarda. "Znam ja što
govorim."
Unatoč šalama na moj račun, g. Gustavu bilo je drago zbog moje
privrženosti Clari i moje revne predanosti družbeničkoj dužnosti. Ja sam
njegovu toleranciju pripisivao činjenici da me vjerojatno smatra potpuno
neopasnim. Iz dana u dan i dalje mi je iznosio primamljive ponude, sve
kako bi se dokopao Caraxova romana. Govorio mi je da je razgovarao o
toj temi s nekim kolegama iz Udruge antikvara, i svi su se složili da
Carax sada vrijedi čitavo bogatstvo, pogotovo u Francuskoj. Ja sam stalno
odbijao, a on bi se samo prepredeno nasmiješio. Bijaše mi uručio
rezervne ključeve stana s kojima sam mogao ući i izaći bez obzira na to
jesu li on ili Bernarda kod kuće da mi otvore.
Moj otac bio je druga priča. S godinama bijaše nadvladao urođenu
nevoljkost da razgovara o onome što ga istinski zabrinjava. Jedna od
prvih posljedica takva napretka bilo je to što je počeo iskazivati jasno
negodovanje zbog moga druženja s Clarom.
"Morao bi se družiti s djecom svojih godina, kao što je Tomas
Aguilar, zanemario si ga, a on je divan dečko, a ne sa ženom kojoj je već
vrijeme za udaju."
"Kakve veze imaju naše godine ako smo dobri prijatelji?"
Najviše me zaboljclo kad je spomenuo Tomasa, jer to je bila istina.
Već mjesecima nisam izišao na igru s njim, a nekoć smo bili nerazdvojni.
Tata me prijekorno pogledao.
"Daniele, ti ne znaš ništa o ženama, a ova se poigrava tobom kao
mačka kanarincem."
"Ti si taj koji ne zna ništa o ženama", odvraćao sam uvrijeđeno. "A
pogotovo ne o Clari."
Naši razgovori o toj temi rijetko bi stigli dalje od razmjene
predbacivanja i prijekornih pogleda. Kad nisam bio u školi ni s Clarom,
sve sam vrijeme pomagao tati u knjižari. Pospremao sam stražnje
skladište, raznosio narudžbe, prenosio poruke i usluživao vrlovite kupce.
36
Tata se žalio da posao ne radim ni srcem ni glavom. Ja sam sa svoje
strane odgovarao da sam cijeli život proveo knjižari i ne razumijem zašto
kuka.
Često noću, kad ne bih mogao usnuti, prisjećao sam se one naše
nekadašnje bliskosti, toga malog svijeta koji smo dijelili u godinama
nakon majčine smrti, godina nalivpera Victora Hugoa i limenih vlakova.
Pamtio sam ih kao godine mira i tuge, svijet koji nestaje, koji je počeo
iščezavati onoga svitanja kad me otac odveo u posjet Groblju izgubljenih
knjiga. Jednoga dana tata je otkrio da sam Caraxovu knjigu darovao Clari
i obuzeo ga je strašan bijes.
"Razočarao si me, Daniele", rekao mi je. "Kada sam te odveo na to
tajno mjesto, rekao sam ti da je knjiga koju ćeš izabrati nešto posebno, da
je time posvajaš i da moraš za nju biti odgovoran."
"Tada sam imao deset godina, tata, i to je bila dječja igra."
Otac me pogledao kao da sam ga probo nožem.
"A sada imaš četrnaest, i ne samo da si još dijete nego si dijete koje
misli da je čovjek. Život će te silno razočarati, Daniele. I to ubrzo."
Tih dana želio sam vjerovati da tatu boli što toliko vremena
provodim kod Barccloa. Knjižar i njegova nećakinja živjeli su u svijetu
punom raskoši kojemu moj tata nije mogao ni primirisati. Mislio sam da
mu smeta što se sluškinja g. Gustava prema meni ponaša kao da mi je
majka, i da ga vrijeđa što ja prihvaćam da netko preuzme tu ulogu.
Katkad, dok bih u stražnjoj prostoriji pakirao knjige ili pripremao
pošiljke, čuo bih neku mušteriju kako se šali s tatom.
"Sempere, morate si vi naći neku zgodnu žensku, sad ima puno
dobrostojećih udovica u najboljim godinama, razumijete što noću reći.
Dobra cura čovjeku riješi sve probleme, prijatelju moj, pomladi ga za
dvadeset godina. Dobre cice mogu svašta..."
Tata nikad nije odgovarao na takve provokacije, ali meni su se svaki
put činile sve razumnijima. Jednom zgodom, za vrijeme večere, koje se
u našoj kući bijahu pretvorile u dvoboje šutnjom, potajnim pogledima,
potegnuo sam tu temu. Mislio sam da će biti lakše ako ja to predložim.
Tata je bio naočit čovjek, uvijek čist i uredan, i pouzdano sam znao da je
na cijeni medu našim susjedama.
"Ti si brzo pronašao zamjenu za majku", odvratio je on gorko. "Ali
za mene takve nema i uopće je ne želim tražiti."
Kako je vrijeme prolazilo, tatine i Bcrnardine insinuacije, pa čak i
one Barceloove, počele su mi se urezivati u mozak. Nešto u meni
37
govorilo mi je da sam zašao u slijepu ulicu i ne mogu očekivati da će
Clara u meni vidjeti išta više od dječaka deset godina mlađeg od sebe.
Osjećao sam da mi je svakoga dana sve teže biti s njom, podnositi njezin
dodir ili je voditi pod ruku u šetnji. Stigao je i čas kad mi je sama njezina
blizina počela nanositi gotovu tjelesnu bol. Nikome to nije promaknulo, a
ponajmanje Clari.
"Daniele, mislim da moramo razgovarati", rekla bi mi. "Mislim da se
prema tebi nisam ponijela korektno..."
Nikada nisam dopuštao da dovrši rečenicu. Pronašao bih bilo kakav
izgovor da izađem iz sobe i pobjegnem. Tih sam dana mislio da se
natječem s kalendarom u unaprijed izgubljenoj utrci. Strepio sam da se
bajkoviti svijet koji sam izgradio oko Clare primiče svome kraju. Tada
nisam ni slutio da moje nevolje tek počinju.



10 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Ned Dec 23, 2012 12:29 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
PRAZNA PLOČA 1950. - 1952.
7
Na svoj šesnaesti rođendan skovao sam najgori od svih nesretnih
planova koji su mi sinuli tijekom moga kratkog životnoga vijeka. Na
vlastitu ruku i rizik odlučio sam organizirati rođendansku proslavu na
koju ću pozvati Barceloa, Bernardu i Claru. Moj otac smatrao je da to nije
u redu.
"Rođendan mi je", odvratio sam okrutno. "Svaki Božji dan radim za
tebe. Udovolji mi bar taj jedan dan u godini."
"Kako hoćeš."
Mjeseci koji su tomu prethodili bili su najčudniji u mome neobičnom
prijateljstvu s Clarom. Više joj gotovo nikad nisam čitao. Clara je
sustavno izbjegavala svaku priliku da ostane nasamo sa mnom. Kad god
bih je posjetio, bio je prisutan njezin stric koji se pretvarao da čita novine,
ili bi se odnekud stvorila Bernarda pa bi se stala motati naokolo i
dobacivati mi poglede iskosa. Ili bi došli gosti u obliku jedne ili više
Clarinih prijateljica. Ja sam ih zvao Savršene sestre, jer su uvijek bile
naizgled skromne i smjerne, i patrolirale su oko Clare s molitvenikom u
ruci i policijskim pogledom kojim su bez okolišanja davale do znanja da
sam ja tu suvišan i da je zbog mene neugodno i Clari i cijelome svijetu.
No najgori od svih bio je maestro Neri, čija nesretna simfonija nikako da
se završi. Bio je to dotjeran tip, bogataški sin iz San Gervasija koji se
furao na Mozarta, ali onako natrackan briljantinom mene je više
podsjećao na Carlosa Gardela. Što se tiče njegovih talenata, jedini koji
sam ja mogao uočiti bio je podmukla slatkorječivost, bez stida i srama
ulagivao se g. Gustavu, koketirao s Bernardom u kuhinji, nasmijavao je
glupim darovima u obliku vrećica zašećerenih badema i štipkanjem po
stražnjici. Ukratko, mrzio sam ga do srži. Simpatije su bile uzajamne.
Neri bi se pojavio sa svojim partiturama i bahatim držanjem, promatrajući
me kao da sam neki nepoželjan mali od palube, i počeo ulagati
najrazličitije prigovore na moju nazočnost.
"Mali, zar ne moraš pisati zadaću?"
"A vi, maestro, zar ne morate završavati simfoniju?"
Naposljetku bi me udruženim snagama nadvladali i ja bih se udaljio,
poražen i podvijena repa, žaleći što nemam oštar jezik poput g. Gustava
pa da tome umišljenku kažem što ga ide.
39
Na moj rođendan tata je otišao do pekarnice na uglu i kupio mi
ponajbolju tortu koju su imali. U tišini je postavio stol, izvadivši
srebrninu i najbolje posuđe. Upalio je svijeće i pripremio večeru od jela
koja je smatrao mojim omiljenima. Cijelo popodne nismo razmijenili ni
jednu jedinu riječ. Kad se smračilo, tata se povukao u svoju sobu,
odjenuo najbolje odijelo i vratio se s paketićem umotanim u sjajni
celofan, te ga položio na stolić u blagovaonici. Moj dar. Sjeo je za stol,
nalio sebi čašu bijelog vina i stao čekati. U pozivnici je stajalo da je
večera u pola devet. U pola deset još smo čekali. Tata me tužno gledao i
ništa nije govorio. Ja sam u sebi kipio od bijesa.
"Sigurno si sretan", rekao je. "Ovo si želio, zar ne?"
"Nisam."
Bernarda je došla pola sata kasnije. Imala je smrknut izraz lica i
poruku od gospodične Clare. Želi mi sve najbolje, ali na žalost ne može
doći na moju rođendansku večeru. G. Barcelo je morao na nekoliko dana
otputovati na poslovni put i Clara je silom prilika morala promijeniti
termin poduke iz glazbe s maestrom Nerijem. Ona je došla jer ima
slobodno popodne.
"Clara ne može doći jer ima sat glazbe?" upitao sam zaprepašteno.
Bernarda je spustila pogled. Gotovo se rasplakala kad mi je pružila
paketić sa svojim darom i poljubila me u oba obraza.
"Ako vam se ne sviđa, može se zamijeniti", rekla je.
Ostao sam nasamo s ocem, zureći u naš najbolji porculan, srebrninu i
svijeće koje su dogorijevale u tišini.
"Žao mi je, Daniele", rekao je moj otac. Nijemo sam kimnuo
sliježući ramenima. "Nećeš otvoriti dar?" upitao je.
U znak odgovora zalupio sam vrata na izlasku. Obuzet gnjevom sišao
sam niza stube, osjećajući kako mi se oči pune suzama bijesa dok sam
izlazio na samotnu ulicu, okupanu plavkastim svjetlom i okovanu
hladnoćom. Srce mi je bilo puno gorčine, a sve oko mene je podrhtavalo.
Stao sam besciljno lutati naokolo, ne opažajući neznanca koji me
nepomično promatrao s Puerte del Angel. Na sebi je imao isto ono tamno
odijelo, a desnu je ruku zario u džep sakoa. Oči su mu se ocrtavale kao
iskrice svjetla u sjaju cigarete. Lagano hramajući počeo me slijediti.
Tumarao sam tako bez cilja više od sata, sve dok nisam stigao do
podnožja Kolumbova spomenika. Stigavši do luke, sjeo sam na kamene
stube koje su ponirale u neprozirne vode kraj pristaništa za izletničke
40
brodice. Netko bijaše unajmio brod za noćni izlet pa su se čuli smijeh i
glazba iz povorke svjetala i odsjaja u unutarnjem pristaništu.
Prisjetih se dana kad smo tata i ja u istim tim brodicama plovili do
lukobrana. Odande se vidjela padina groblja na brdu Montjuie i onaj
beskrajni grad mrtvih. Katkad bih odmahivao rukom vjerujući da je
mama još ondje i gleda nas kako plovimo. Već mnogo godina nismo se
ukrcali na barku, iako sam znao da on kadikad ide sam.
"Dobra noć za kajanje, Daniele", rekao je neki glas iz sjene.
"Cigaretu?"
Uplašeno sam poskočio, a cijelo tijelo naglo mi je obuzela neka
hladnoća. Neka ruka iz tmice nudila mi je cigaretu.
"Tko ste vi?"
Neznanac kroči bliže, sve do samog ruba tame, tako da mu je lice
ostalo u sjeni. S cigarete se dizao dašak plavog dima. Učas prepoznah
crno odijelo i onu ruku skrivenu u džep sakoa. Oči su mu se sjajile kao
staklene perlice.
"Prijatelj", reče. "Ili to bar želim biti. Cigaretu?"
"Ne pušim."
"Bravo. Na žalost, nemam ti ništa drugo ponuditi, Daniele."
Glas mu je bio hrapav, ranjen. Razvlačio je riječi a glas mu je bio
prigušen i dalek, poput ploča od sedamdeset i osam okretaja koje je
skupljao Barcelo.
"Odakle znate moje ime?"
"Znam ja mnogo o tebi. Ime je najmanje važno."
"Što još znate?"
"Mogao bih te posramiti, ali za to nemam ni vremena ni volje. Reći
ću ti samo da imaš nešto što me zanima. I spreman sam ti dobro platiti za
to."
"Mislim da ste pogriješili."
"Ne, ja nikad ne griješim. U drugim stvarima da, ali s ljudima ne.
Koliko tražiš za nju?"
"Za što?"
"Sjenu vjetra.''''
"Zašto mislite da je kod mene?"
"To je izvan diskusije, Daniele. Sve je pitanje cijene. Odavno već
znam da je kod tebe. Ljudi govore. Ja slušam."
"Onda ste pogrešno čuli. Knjiga nije kod mene. A i kad bi bila, ne
bih je prodao."
min@
41
"Tvoje je poštenje hvalevrijedno, posebice u ovo doba licemjera i
dodvorica, ali sa mnom ne moraš izvoditi komediju. Reci mi koliko.
Tisuću dura? Meni novac ništa ne znači. Cijenu odredi ti."
"Već sam vam rekao: niti je na prodaju, niti je kod mene", odgovorio
sam. "Pogriješili ste, kao što vidite."
Neznanac je ostao nijem, nepomičan, obavijen plavkastim dimom
one cigarete koja kao da nikada neće dogorjeti. Primijetio sam da ne
miriše na duhan, nego na nagorjeli papir. Fini papir, za knjige.
"Možda si ti taj koji sada griješi", natuknuo je.
"Prijetite mi?"
"Vjerojatno."
Progutao sam knedlu. Unatoč mome junačenju, taj čovjek ulijevao
mi je strah u kosti.
"A smijem li znati zašto vas to toliko zanima?"
"To je moja stvar."
"I moja, ako mi prijetite kako bih vam prodao knjigu koju nemam."
"Sviđaš mi se, Daniele. Imaš petlje i doimaš se bistro. Tisuću dura?
Tim novcem možeš kupiti mnogo knjiga. Dobrih knjiga, ne to smeće koje
tako ljubomorno čuvaš. Hajde, tisuću dura i ostat ćemo prijatelji."
"Vi i ja nismo prijatelji."
"Jesmo, ali ti to još nisi shvatio. Ne krivim te, imaš puno briga u
glavi. Poput tvoje prijateljice Clare. Zbog takve žene svatko bi izgubio
razum."
Na spomen Clare krv mi se sledila u žilama.
"Što vi znate o Clari?"
"Usudio bih se reći da znam više nego ti, i da bi je trebao zaboraviti,
iako znam da nećeš. I ja sam imao šesnaest godina..."
Najednom mi je sinula strašna spoznaja. To je bio onaj stranac koji je
opsjedao Claru na ulici, neopažen. Bio je stvaran. Clara nije lagala.
Čovjek je zakoračio prema naprijed. Ustuknuo sam. U životu nisam
osjetio toliki strah.
"Knjiga nije kod Clare, dobro to zapamtite. Da je više niste taknuli!"
"Ne marim za tvoju prijateljicu, Daniele, i jednoga dana dijelit ćeš
moje osjećaje. Želim knjigu. Više bih volio do nje doći milom, tako da
nitko ne strada. Jesam li bio jasan?"
U nedostatku boljih ideja, počeo sam bezočno lagati.
"Knjigu ima Adrian Neri. Glazbenik. Možda vam zvuči poznato."
42
"Ne zvuči mi nikako, a to je najgore što se može reći glazbeniku.
Sigurno nisi izmislio tog Adriana Nerija?"
"Da barem jesam."
"Onda, ako ste tako dobri prijatelji, možda ga možeš nagovoriti da ti
je vrati. Takve se stvari među prijateljima rješavaju bez problema. Ili bi
radije da pitam tvoju prijateljicu Claru?"
Odmahnuo sam glavom.
"Razgovarat ću s Nerijem, ali sumnjam da će mi je vratiti, ili da je
uopće još kod njega", izmišljao sam. "A što će vama ta knjiga? Nemojte
mi reći da ćete je čitati."
"Neću. Znam je napamet."
"Vi ste kolekcionar?"
"Nešto slično."
"Imate li još Caraxovih knjiga?"
"Imao sam ih. Julian Carax je moja specijalnost, Daniele. Putujem
svijetom u potrazi za njegovim knjigama."
"A što činite s njima ako ih već ne čitate?"
Neznanac je ispustio neki tup, prigušen hropac. Prošlo je nekoliko
sekunda prije nego što sam shvatio da se smije.
"Jedino što s njima vrijedi učiniti, Daniele", odgovorio je.
Izvadio je iz džepa kutiju šibica. Uzeo je jednu i upalio je. Plamen je
prvi put obasjao njegovo lice. Duša mi se sledila. Nije imao ni nos, ni
usnice, ni očne kapke. Lice mu je bilo tek maska od crne kože
pune brazgotina, uništena vatrom. To je bila ona mrtva koža koju je
dotaknula Clara.
"Palim ih", prošaptao je, a glas i pogled bili su mu zatrovani
mržnjom.
Dašak povjetarca ugasio je šibicu koju je držao medu prstima, i lice
mu je opet sakrila tama.
"Opet ćemo se vidjeti, Daniele. Ja nikad ne zaboravljam lica, a
mislim da od danas nećeš ni ti", izgovorio je polagano. "Za svoje dobro, i
zbog svoje prijateljice Clare, nadam se da ćeš donijeti pravu odluku i
raspraviti naš problem s gospodinom Nerijem, po imenu bi se reklo da je
to neki razmaženi bogataški sin. Ja tome ne bih vjerovao ni riječ."
Nato se neznanac okrenuo i uputio u smjeru pristaništa, poput siluete
koja se stapa s tamom, obavijena onim šupljim smijehom.



11 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Ned Dec 23, 2012 12:30 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
8.
S mora se stuštio plašt oblaka iz kojih su frcale iskrice. Bio bih se
dao u trk da se uklonim od pljuska koji se približavao, ali riječi onoga
čovjeka počele su djelovati na mene. Ruke su mi podrhtavale, kao i misli.
Podigao sam pogled i ugledao nevrijeme kako nadire poput mrlja crne
krvi medu oblacima, zasljepljuje mjesec i prostire plašt tame nad gradske
krovove i pročelja. Pokušao sam ubrzati korak, ali utrobu mi je nagrizao
nespokoj pa sam koračao pred pljuskom kao da su mi noge od olova.
Sakrio sam se pod nadstrešnicu nekog novinskog kioska trseći se da
sredim misli i odlučim kako dalje. Negdje u blizini pukao je grom, ričući
poput zmaja na ušću luke, i osjetio sam kako mi tlo pod nogama
podrhtava. Nekoliko sekunda kasnije iščeznuo je i nestalni treptaj
električne rasvjete na kojemu su se ocrtavala pročelja i prozori kuća. Na
poplavljenim pločnicima žmirkale su svjetiljke i trnule poput svijeća na
vjetru. Na ulici nije bilo ni žive duše, i tama pomrčine širila se skupa sa
smradnim vonjem koji se dizao iz odvodnih cijevi koje su se izlijevale u
kanalizaciju. Noć je postala tamna i neprozirna, a kiša mrtvački pokrov
sačinjen od omaglice.
"Zbog takve žene svatko bi izgubio razum..." Potrčao sam Ramblom
sa samo jednom mišlju na pameti: Clara.
Bernarda bijaše rekla da je Barcelo na poslovnom putu. Ona je imala
slobodan dan, i obično bi otišla prespavati kod svoje tete Reme i sestrična
u San Adrianu del Besos. To je značilo da je Clara sama u onom
sablasnom stanu na Trgu Real, a onaj čovjek bez lica što prijeti hoda po
oluji s Bog će znati kakvim idejama na pameti. Dok sam po pljusku hitao
u smjeru Trga Real, nisam iz glave mogao izbiti pomisao da sam upravo
ja Claru izložio opasnosti kad sam joj darovao Caraxovu knjigu. Stigao
sam na ulaz u trg mokar do gole kože. Potrčah u zaklon pod lukovlje
ulice Fernando. Učinilo mi se da mi za leđima gmižu neke bezočne
sjene. Prosjaci. Vrata su bila zaključana. Potražih u svežnju ključeva,
komplet koji mi je dao Barcelo. Kod sebe sam imao ključ knjižare, našeg
stana u Ulici svete Ane i Barceloova apartmana. Prišao mi je neki
beskućnik i zamolio me da ga pustim da prespava u predvorju. Zatvorio
sam vrata prije nego što je stigao dovršiti rečenicu. Stubište je bilo nalik
na mračni bunar. Odbljesci munja prodirali su kroz pukotine u vratima i
načas osvjetljavali obrise kamenih stuba. Počeo sam pipati po mraku i
spotakavši se pronašao prvu stubu. Držeći se za rukohvat, stadoh se
44
polako penjati. Ubrzo su stube ustupile mjesto ravnoj plohi, pa sam
shvatio da sam stigao do prvog odmorišta. Opipao sam zidove od hladna i
odbojna mramora te pronašao izrezbarena hrastova vrata i aluminijski
zvekir. Potražih otvor ključanice i pipajući gurnuh ključ.
Kad su se vrata stana otvorila, zraka plavkasta svjetla načas me
zaslijepila, a kožu mi je pomilovao uzduh toplog zraka. Bernardina
soba bila je smještena u stražnjem dijelu stana, kraj kuhinje. Najprije
se uputih onamo, iako sam bio siguran da sluškinje nema. Pokucah
zglobovima prstiju na njezina vrata, i budući da nije bilo odgovora,
dopustih sebi da otvorim odaju. Bila je to jednostavna prostorija, s
velikom posteljom, tamnim ormarom s potamnjelim zrcalima i komodom
na koju je Bernarda rasporedila svu silu svetaca, Bogorodica i svetih
slika, dovoljno da otvori svetište. Zatvorio sam vrata i okrenuo se, a srce
mi gotovo prestade kucati kad sam u dnu hodnika nazro tucet tirkiznih i
grimiznih očiju kako mi se primiču. Barceloove mačke već su me dobro
poznavale i podnosile su moju nazočnost. Okružile su me, tiho mijaučući,
i kad su se uvjerile da moja odjeća natopljena kišom ne pruža željenu
toplinu, ravnodušno su me napustile.
Clarina soba nalazila se na drugom kraju stana, kraj biblioteke i
glazbenog salona. Nevidljivi mačji koraci slijedili su me niz hodnik u
iščekivanju. U treperavoj polusjeni oluje Barceloov stan pričinio mi se
golemim i zlokobnim, drukčijim od onoga koji sam naučio smatrati
svojim drugim domom. Stigoh do prednjeg dijela stana, koji je gledao na
trg. Preda mnom se prostirao Barceloov zimski vrt, gust i neprohodan.
Stupio sam među gustiš lišća i granja.
U čas me spopala ideja da je neznanac bez lica, ako se kojim
slučajem uvukao u stan, zacijelo odabrao upravo ovo mjesto da se sakrije.
I pričeka me. Učinilo mi se čak da sam opazio onaj miris nagorjela papira
koji je širio oko sebe, ali shvatih da je ono što je moje osjetilo mirisa
detektiralo običan duhan. Spopao me napadaj panike. U tom stanu nitko
nije pušio, a Barceloova lula, uvijek ugašena, služila je samo za ures.
Stigoh u glazbeni salon i bljesak munje obasja kolutove dima koji su
plovili zrakom poput vijenaca pare. Tipke glasovira širile su svoj
beskonačan osmijeh kraj galerije. Prešao sam salon i stigao do vrata
biblioteke. Bila su zatvorena. Otvorio sam ih i jarka svjetlost koja je
dopirala iz zastakljenog balkona što je okruživao osobnu knjižarevu
biblioteku poželjela mi je toplu dobrodošlicu. Zidovi prekriveni policama
punim knjiga tvorili su oval u čijem je središtu počivao stol za čitanje te
45
dva naslonjača dostojna feldmaršala. Znao sam da Clara čuva Caraxovu
knjigu u vitrini kraj luka balkona. Polako sam joj se prišuljao. Moj plan,
ili nedostatak plana, bio je dokopati se knjige, iznijeti je odande, predati
onome luđaku i zauvijek ga se riješiti. Nitko neće primijetiti nestanak
knjige osim mene.
Knjiga Juliana Caraxa čekala me kao i uvijek, a hrbat joj je jedva
izvirivao pri dnu police. Uzeo sam je u ruke i pritisnuo na prsa, kao da
grlim starog prijatelja kojega ću ubrzo izdati. Judo, pomislio sam.
Odlučio sam otići ne javivši se Clari. Uzet ću knjigu i zauvijek
nestati iz života Clare Barcelo.
Tihim korakom izišao sam iz biblioteke. U dnu hodnika nazirala su
se vrata Clarine sobe. Zamišljao sam je kako leži na krevetu, onako
usnula. Gledao sam kako je moji prsti miluju po vratu, prelazeći preko
tijela koje sam mogao samo zamišljati. Okrenuh se, spreman odbaciti šest
godina sanjarenja, ali prije nego što stigoh do glazbenog salona nešto me
zaustavi. Neki glas zviždukao je iza mojih leđa, iza tih vrata. Dubok glas,
koji je šaptao i smijao se. U Clarinoj sobi. Lagano priđoh vratima.
Položih prste na kvaku. Prsti su mi podrhtavali. Stigao sam prekasno.
Progutah slinu i otvorih vrata.



12 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Ned Dec 23, 2012 12:30 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
9.
Clarino golo tijelo ležalo je na bijelim plahtama koje su se ljeskale
poput oprane svile. Ruke maestra Nerija klizile su joj preko usnica, vrata i
grudi. Njezine bijele oči gledale su u strop podrhtavajući pod naletima
tijela profesora glazbe koji se probijao između njenih blijedih i uzdrhtalih
bedara. One ruke koje su prije šest godina prelazile preko moga lica u
polutami Atenea sada su čvrsto stiskale maestrovu stražnjicu, koja se
sjajila od znoja, zarivale u nju nokte i usmjeravale je prema svojoj utrobi
s nekom životinjskom, očajničkom požudom. Osjetih kako mi ponestaje
daha. Jamačno sam tako paraliziran stajao i promatrao ih gotovo pola
minute, sve dok Nerijev pogled, isprva pun nevjerice, a potom raspaljen
srdžbom, nije pao na mene. Još zadihan, zaprepašteno se zaustavio. Clara
ga je zbunjeno ščepala, trljajući se o njegovo tijelo, i stala mu lizuckati
vrat.
"Što jer" prostenjala je. "Zašto si stao?"
Oči Adriana Nerija plamtjele su od gnjeva.
"Ništa", promrmljao je. "Odmah se vraćam."
46
Neri je ustao i ustremio se prema meni poput tenka, stišćući šake.
Nisam ga vidio da se približava. Nisam mogao odvojiti oči od Clare,
okupane znojem, bez daha, s rebrima koja su se ocrtavala ispod kože i
grudima koje su podrhtavale od čežnje. Profesor glazbe zgrabio me za
vrat i odvukao iz sobe.
Osjetio sam kako mi stopala jedva dodiruju pod, i koliko god sam se
otimao, nisam se uspijevao otresti Nerijeva stiska dok me poput
zavežljaja nosio kroz zimski vrt.
"Vrat ću ti slomiti, prokletniče", cijedio je kroza zube.
Odvukao me do vrata stana, otvorio ih i svom snagom izbacio na
odmorište. Caraxova knjiga bijaše mi ispala iz ruku. Uzeo ju je i bijesno
mi je bacio u lice.
"Vidim li te opet tu, ili ako samo čujem da si prišao Clari na ulici,
kunem ti se, završit ćeš u bolnici od batina, bez obzira na svoje godine",
rekao je ledeno. "Je li to jasno?"
Teškom sam mukom ustao, i otkrio da mi je u naguravanju s Nerijem
stradala jakna i dostojanstvo.
"Kako si ušao?"
Nisam odgovorio. Neri je uzdahnuo odmahujući glavom.
"Hajde, daj mi ključeve", zarežao je obuzdavajući gnjev.
"Kakve ključeve?"
Od pljuske koju mi je udijelio složih se na pod. Kad sam ustao, u
ustima mi je bilo krvi, a u lijevom uhu zviždalo nešto nalik na policijsku
zviždaljku. Taknuo sam lice i napipao rasječenu usnicu kako mi gori pod
prstima. Na prstenjaku profesora glazbe sjajio se okrvavljeni prsten
pečatnjak.
"Ključ, kažem."
"Idite vi k vragu", ispljunuo sam.
Nisam vidio idući udarac. Samo sam osjetio kao da mi je netko
zidarskim čekićem iščupao utrobu. Presamitio sam se poput polomljena
lutka, nesposoban udahnuti, zateturavši uza zid. Neri me zgrabio za kosu i
počeo kopati po mojim džepovima dok nije pronašao ključeve. Spuznuo
sam na pod držeći se za trbuh, i stao jecati od jada, ili od bijesa.
"Recite Clari da..."
Zalupio mi je vrata pred nosom, i ostao sam ležati u mrklome mraku.
Počeo sam pipati oko sebe ne bih li našao knjigu. Pronašao sam je i
polako se spustio stubama oslanjajući se na zidove, onako bez daha.
Izišao sam na ulicu pijuckajući krv i sopćući kroz usta. Od hladnoće i
47
vjetra mokra odjeća lijepila se za mene i pekla me. Posjeklina na licu
bolno me žarila.
"Jeste li dobro?" upitao je neki glas iz sjene.
Bio je to prosjak kojemu sam maloprije uskratio pomoć. Kimnuh,
posramljeno izbjegavajući njegov pogled. Stadoh se udaljavati.
"Čekajte malo, bar dok pljusak ne popusti", savjetovao mi je Prosjak.
Uzeo me za ruku i poveo do ugla pod lukovima gdje je držao svoj
zavežljaj i torbu punu stare i prljave odjeće.
"Imam malo vina. Nije loše. Popijte. Zgrijat će vas. I dezinficirati
ranu..."
Otpih gutljaj iz boce koju mi je pružio. Vino je imalo okus benzina
razrijeđena octom, ali od njegove su mi se vrućine smirili želudac i živci.
Nekoliko kapi poprskalo me po rani, pa sam ugledao zvijezde u najcrnjoj
noći svog života.
"Dobro je, jel?" Prosjak se nasmiješio. "Hajde, popijte još gutljajčić,
to čovjeka digne iz mrtvih."
"Hvala, ne bih. Vi samo izvolite", promumljao sam.
Prosjak je otpio dobar gutljaj. Pozorno sam ga promatrao. Djelovao
je kao neki sivi državni službenik koji već petnaest godina nije presvukao
odijelo. Pružio mi je ruku pa sam je stisnuo.
"Fermin Romero de Torres, trenutačno nezaposlen. Drago mi je što
smo se upoznali."
"Daniel Sempere, budala bez premca. Drago mi je."
"Nemojte se tako častiti, u ovakvoj noći sve izgleda gore nego što
jest. Nećete mi vjerovati, ali ja sam rođeni optimist. Uopće ne sumnjam
da su ovom režimu dani odbrojeni. Prema svim pokazateljima
Amerikanci će nas napasti kada to najmanje očekujemo, a Franco će
dobiti štand za kikiriki u Manilli. Ja ću vratiti svoj posao, dobar glas i
izgubljenu čast." "A čime ste se bavili?"
"Obavještajna služba. Visoka špijunaža", odgovori mi Fermin
Romero de Torres. "Samo ću vam reći da sam bio Maciaov čovjek u
Havani."
Kimnuh. Još jedan luđak. Noću ih je u Barceloni bilo na tone. I
budala kao što sam ja, također.
"Nego, ne izgleda vam dobro ta ranica. Netko vas je dobrano
mlatnuo, je li?" Prinio sam prste ustima. Još su krvarila. "Neka ženska
posla?" zanimalo ga je. "Niste se morali truditi. Žene u ovoj zemlji, to
vam kažem ja koji sam vidio svijeta, to su vam sve uštogljene i frigidne
48
babe. Vjerujte mi. Sjećam se jedne male mulatkinje koju sam ostavio na
Kubi. To vam je sasvim drugi svijet, znate? Nešto sasvim drugo. Na
Karibima ti se ženska privije uz tijelo s onim njihovim otočnim ritmom i
šapće ti: Ajde, tatice, daj mi, daj mi', i pravi muškarac, pun vrele krvi...
Što da vam kažem."
Učinilo mi se da Fermin Romero de Torres, ili kako se već uistinu
zvao, žudi za neobaveznim čavrljanjem koliko ja za toplom kupkom,
tanjurom leće s kobasicom i čistom odjećom. Neko sam ga vrijeme
slušao, nadajući se da će bol minuti. Nije mi to predstavljalo velik napor,
jer je taj čovječuljak tražio samo povremeno odobravanje i nekoga tko se
pretvara da ga sluša. Upravo se snremao ispripovijedati mi sve sitnice i
tehničke pojedinosti tajnog plana za otmicu Carmen Polo, gde supruge
generala Franca, kadli sam primijetio da je kiša oslabjela i da oluja lagano
kreće prema sjeveru.
"Moram ići", promrmljao sam pridižući se na noge.
Fermin Romero de Torres tužno je kimnuo i pomogao mi da
ustanem, tapšući me kao da stresa prašinu s moje promočene odjeće.
"Onda drugi put", rekao je dobrodušno. "Mene će ovaj moj jezik
upropastiti. Počnem brbljati i... nego, ono o otmici neka ostane među
nama, dobro?"
"Bez brige. Šutjet ću kao zaliven. I hvala za vino."
Krenuh u smjeru Ramble. Zastadoh na ulazu u trg i osvrnuh se da
pogledam stan obitelji Barcelo. Prozori su i dalje bili u tami, oplakivala ih
je kiša. Poželjeh mrziti Claru, ali nisam mogao. Istinski mrziti vještina je
koja se uči s godinama.
Zakleh se samome sebi da je više nikada neću vidjeti, da neću izustiti
njezino ime, niti ću žaliti zbog vremena koje sam izgubio s njom. Iz
nekog čudnog razloga osjetih spokoj. Gnjev koji me nagnao da izađem iz
kuće bijaše ispario. Strepio sam da će se sutradan vratiti s novom
žestinom. Strepio sam da će me ljubomora i stid polagano razdirati čim se
u mojoj glavi poslože sve kockice ove noći. Ali za nekoliko sati svanut će
zora, a ja sam morao obaviti jos jednu zadaću prije nego se vratim kući
čiste savjesti.
Ulica Arco del Teatro i dalje je stajala na mjestu, nalik na polumračan
prolaz. Posred ulice slijevao se potok crne vode i poput pogrebne
povorke otjecao u smjeru srca četvrti Raval. Prepoznao sam onaj stari
drveni portun i barokno pročelje do kojega me prije šest godina doveo
otac. Uspeh se kamenim stubama i zaklonili od kiše ispod arkade veže
49
koja je vonjala po mokraći i trulom drvu. Groblje zaboravljenih knjiga
više nego ikad imalo je zadah smrti.
Nisam se sjećao da je zvekir na vratima imao oblik vražićka. Zgrabili
ga za rogove i triput pokucah.
Šuplja jeka odjeknu u cijeloj zgradi. Pokucah opet, ovaj put šest puta,
jače, sve dok me ruka nije zaboljela. Prođe još nekoliko minuta, i počeh
misliti da vjerojatno više nema nikoga. Sćućurih se uz vrata i izvadili
Caraxovu knjigu iz jakne. Otvorih je i još jednom pročitah onu prvu
rečenicu koja me prije toliko godina začarala.
…Toga ljeta kišilo je svaki dan, i premda su mnogi govorili da je to kazna
Božja jer su u selu otvorili kockarnicu odmah do crkve, ja sam znao da je krivnja
samo na meni, jer sam naučio lagati i na usnicama sam još čuvao posljednje riječi
moje majke na samrtnoj postelji: nikad nisam voljela čovjeka za kojega sam se udala,
nego drugoga, za kojega mi rekoše da je poginuo u ratu; potraži ga i reci da sam
umrla s njim u mislima, jer on je tvoj pravi otac…
Nasmiješih se prisjetivši se te prve noći grozničava čitanja prije šest
godina. Zaklopih knjigu i upravo se spremih pokucati treći i posljednji
put. No prije nego što moji prsti dotakoše zvekir, vrata se otvoriše toliko
da sam mogao nazrijeti obris čuvara s uljanicom u ruci.
"Dobra večer", promumljao sam. "Isaac, zar ne?"
Čuvar me pogleda ne trepnuvši. Odsjev uljanice klesao je
njegove uglate crte lica jantarom i grimizom, tako da je nepogrešivo
sličio vražićku na zvekiru.
"Vi ste Scmpereov sin", promrmljao je umornim glasom.
"Imate izvrsno pamćenje."
"A vi nimalo osjećaja za pristojnost. Znate li koliko je sati?"
Isaacove oštre oči već su opazile knjigu ispod moje jakne. Pogleda
me upitno. Izvukoh knjigu i pokazali mu je.
"Carax", reče. "U ovom gradu najviše je deset ljudi koji znaju tko je
on ili su pročitali tu knjigu."
"E pa jedan od njih silno je želi potpaliti. A ja se nisam mogao sjetiti
boljeg skrovišta od ovoga."
"Ovo je groblje, nije sef."
"Baš tako. Ovu knjigu treba zakopati tako da je nitko ne nađe."
Isaac sumnjičavo promotri ulicu. Odškrinu vrata i mahnu mi da se
provučem kroz njih. Mračno, neprozirno predvorje vonjalo je po spaljenu
vosku i vlazi. U tami se čulo neko isprekidano kapanje.
50
Isaac mi je pružio uljanicu da pridržim dok je on iz ogrtača vadio
svežanj ključeva na kojemu bi mu pozavidio svaki tamničar. Vođen
nekim nedokučivim umijećem odabrao je pravi i gurnuo ga u kračun
zaštićen staklenim sandukom punim releja i zupčanika koji je podsjećao
na glazbenu kutiju natprirodne veličine. Jedan okret ruke i mehanizam je
škljocnuo poput utrobe nekog automata, i ugledao sam poluge i potpornje
kako u zadivljujućem mehaničkom baletu klize sve dok nisu oklopili
ulazna vrata mrežom željeznih sipki koja se uglibila u šarke u kamenom
zidu.
"Ovoga nema ni u Nacionalnoj banci", prokomentirah zadivljeno.
"Kao iz Julesa Vernea."
"Karke", precizirao je Isaac, uzeo mi uljanicu i uputio se prema
unutrašnjosti zgrade. "Kad shvatite da je knjižarski posao jad i bijeda i
odlučite opljačkati banku, ili otvoriti banku, što se svodi na isto, dođite k
meni da vam objasnim ponešto o lokotima."
Slijedio sam ga kroz hodnike kojih sam se još sjećao, urešene
freskama anđela i sablasnim stvorovima. Isaac je visoko držao uljanicu,
koja je bacala isprekidani tračak nestvarnog pjenušavo crvenkastog
svjetla. Tiho je kašljucao, a pohabani flanelski ogrtač koji je imao na sebi
sličio je mrtvačkom pokrovu. Palo mi je na pamet da bi se ta spodoba, na
pola puta između Harona i aleksandrijskoga knjižničara, dobro uklopila
na stranice Juliana Caraxa.
"Znate li vi što o Caraxu?" upitah.
Isaac zastade na kraju galerije i dobaci mi ravnodušan pogled.
"Ne previše. Samo ono što su mi rekli."
"Tko?"
"Netko tko ga je dobro poznavao, ili je bar tako mislio." Srce mi je
poskočilo.
"Kada se to dogodilo?"
"Dok sam se još imao zašto češljati. Vi ste vjerojatno još bili u
pelenama, a čini mi se da i niste puno napredovali, iskreno govoreći.
Pogledajte se samo: tresete se", rekao je.
"To je zbog mokre odjeće, a tu kod vas je hladno."
"Drugi put mi javite pa ću začas upaliti centralno grijanje da vas
spremno dočekam, mustro mala. Dođite za mnom. Tu je moj ured, imam
peć i nešto da se umotate dok vam osušimo odjeću. A ne bi vam škodilo
ni malo živinog kroma i peroksida, neka me vrag nosi ako ne izgledate
kao da su vas doveli iz komesarijata u Ulici Lavetana."
51
"Ne trebate se mučiti, zbilja."
"Ne mučim se. Činim to zbog sebe, ne zbog vas. Iza ovih vrata ja
postavljam pravila, a ovdje umiru samo knjige. Još ćete mi se prehladiti i
dobiti upalu pluća pa ću morati zvati ove iz mrtvačnice. Poslije ćemo se
pobrinuti za tu knjigu. U trideset i osam godina još mi nijedna nije
pobjegla."
"Ne znate koliko sam vam zahvalan..."
"Bez prenemaganja. Pustio sam vas iz poštovanja prema vašem ocu,
inače bih vas ostavio na ulici. Budite ljubazni i pođite za mnom. A ako
budete dobri, možda ću vam ispričati što znam o vašem prijatelju Julianu
Caraxu."
Krajičkom oka, kad je mislio da ga ne gledam, primijetih kako se
obješenjački osmjehuje. Isaac je očito uživao u svojoj ulozi opasnog psa
čuvara. I ja se u sebi nasmijali. Više nisam ni najmanje sumnjao komu
pripada lice vražićka na ulaznim vratima.



13 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 4:43 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
10.
Isaac mi je preko ramena prebacio par finih deka i ponudio me šalicu
nekog napitka koji je mirisao po vrućoj čokoladi s voćnim likerom.
"Spomenuli ste Caraxa..."
"Nema se tu puno toga reći. Prvi sam put čuo za njega od Tornja
Cabestanyja, nakladnika. Bilo je to prije dvadeset godina, kako je
nakladnička kuća još postojala. Kad god bi se vratio sa svojih putovanja u
London, Pariz ili Beč, Cabestany bi svratio k meni pa bismo malo
pročavrljali. Obojica smo bili udovci i on se žalio da smo sada u braku s
knjigama, ja sa starima a on s računovodstvenima. Bili smo dobri
prijatelji. Prilikom jednog posjeta ispričao mi je da je za sitan novac
otkupio prava za španjolski na romane nekog Juliana Caraxa,
Barcelonjanina koji živi u Parizu. To je moglo biti negdje '28., '29. Čini
se da je Carax noću radio kao pijanist u nekom jeftinom bordelu na
Pigalleu, a danju pisao u bijednoj mansardi u Saint Germainu. Pariz je
jedini grad na svijetu gdje se još smatra da je umjetnost umrijeti od gladi.
Carax bijaše objavio nekoliko romana u Francuskoj, koji su katastrofalno
propali. Nitko u Parizu za njega nije davao ni pišljiva boba, a Cabestany
je uvijek volio jeftino kupovati."
"Je li Carax, dakle, pisao na španjolskome ili na francuskome?"
"Tko bi to znao. Vjerojatno oboje. Majka mu je bila Francuskinja,
učiteljica glazbe, barem tako mislim, i živio je u Parizu od svoje
52
devetnaeste ili dvadesete godine. Cabestany je govorio da su Caraxove
rukopise dobivali na španjolskome. Je li to bio prijevod ili original, bilo
mu je sasvim svejedno. Cabestanyjev omiljeni jezik bio je novac, sve
drugo bilo mu je ravno. Mislio je da će možda uz malo sreće uspjeti
plasirati koju tisuću primjeraka na španjolsko tržište."
"I je li uspio?"
Isaac je nabrao obrve i nalio mi još malo svoga ljekovitog bućkuriša.
"Čini mi se da se najbolje prodala Crvena kuća, u nekih devedeset."
"Ali nastavio je objavljivati Caraxa, iako je gubio na njemu",
istaknuo sam.
"A ako je. Zapravo ne znam zašto. Cabestany nipošto nije bio
romantičar. Ali možda svaki čovjek ima svoje tajne... Između 1928. i
1936. objavio je osam romana. Cabestany je pravi novac zarađivao na
katekizmima i nekoj seriji ljubavnih romana čija je glavna junakinja bila
provincijalka Violeta LaFleur, koji su se izvrsno prodavali na kioscima.
Caraxove romane izdavao je valjda iz užitka, ili iz inata Danvinu."
"Što se dogodilo s gospodinom Cabestanyjem?"
Isaac uzdahnu i podignu pogled.
"Godine, svima nam ispostave račun. Razbolio se i upao u novčane
nevolje. Godine 1936. nakladu je preuzeo njegov najstariji sin, ali taj nije
znao pročitati ni etiketu na svojim gaćama. Tvrtka je propala u manje od
godinu dana. Srećom, Cabestany nije doživio da vidi što su njegovi
nasljednici učinili s onim za što je cijeli život radio, ni što je rat učinio od
zemlje. Umro je od kapi u noći Svih svetih, s cigarom u ustima i curicom
od dvadeset i pet na koljenima. Sin je bio druge sorte. Bahat kao što to
samo budale mogu biti. Njegova prva sjajna ideja bila je prodati cijelu
zalihu knjiga iz kataloga, očevu ostavštinu, i pretvoriti sve u sirovinu ili
tako nešto. Njegov prijatelj, još jedno razmaženo derište s kućom u
Caldetasu i Bugattijem, uvjerio ga je da će se ljubavni romani i Mein
Kampf prodavati kao halva i da neće biti dovoljno celuloze za toliku
potražnju."
"I je li uspio?"
"Nije stigao. Ubrzo nakon što je preuzeo kormilo tvrtke pred vratima
mu se pojavio neki stranac i iznio mu velikodušnu ponudu. Želio je
otkupiti cjelokupnu preostalu nakladu romana Juliana Caraxa, i ponudio
trostruko veću cijenu od tržišne."
"Dalje mi ne morate govoriti. Htio ih je spaliti", promrmljao sam.
Isaac se iznenađeno nasmiješio.
53
"Baš tako. A vi ste se pravili glupi, samo ispitujete kao da ništa ne
znate."
"Tko je bio taj čovjek?" upitah.
"Neki Aubert ili Coubert, ne sjećam se."
"Lain Coubert?"
"To vam je poznato?"
"To je ime jednog od likova iz Sjene vjetra, posljednjeg Caraxovog
romana." Isaac je namrštio čelo.
"Izmišljeni lik?"
"U romanu je Lain Coubert ime kojim se služi Sotona."
"Pomalo teatralno, po mome mišljenju. Ali, tko god to bio, bar je
imao smisla za humor", ocijenio je Isaac.
Meni je u sjećanju još svjež bio susret s tim likom, i nisam ga
smatrao ni najmanje duhovitim, ali sačuvao sam svoje mišljenje za neku
sretniju prigodu.
"Je li taj čovjek, Coubert, ili kako se već zove, imao spaljeno i
iznakaženo lice?" Isaac me pogledao napola zainteresirano, napola
zabrinuto.
"Nemam pojma. Čovjek koji mi je to ispričao nije ga vidio, nego je
za to saznao kad je Cabestanyjev sin sutradan sve ispričao tajnici.
Spaljeno lice nije spominjao. Sigurni ste da to niste pročitali u nekom
magazinu?"
Odmahnuo sam glavom, tobože da pokažem kako je ta tema malo
važna.
"I kako je završila cijela stvar? Je li nakladnikov sin prodao knjige
Coubertu?" upitah.
"Raspikuća od derišta malo je previše pametovao. Tražio je više
novca nego što je Coubert davao i ovaj je povukao ponudu. Nekoliko
dana kasnije skladište nakladničke kuće Cabestanv u Pueblo Nuevu
izgorjelo je do temelja, nešto poslije ponoći. I to gratis."
Uzdahnuo sam.
"Što se dogodilo s Caraxovim knjigama? Jesu li uništene?"
"Gotovo sve do jedne. Srećom, Cabestanvjeva tajnica, čuvši ponudu,
imala je predosjećaj i na svoju ruku i rizik otišla u skladište odnijela kući
po primjerak svakog Caraxova naslova. Upravo je ona vodila prepisku s
Caraxom i tijekom godina među njima se rodilo svojevrsno prijateljstvo.
Zvala se Nuria, i mislim da je jedina u toj kući, a vjerojatno i u cijeloj
Barceloni, čitala Caraxove knjige. Nuria je slaba na izgubljene slučajeve.
54
Od malih je nogu skupljala napuštene životinjice i nosila ih kući. S
vremenom je prešla na uklete romanopisce, možda i zato što je njezin
otac želio postati pisac i nikad nije uspio."
"Čini se da je dobro poznajete."
Isaac mi se nasmiješio onim svojim osmijehom šepavog vražićka.
"I bolje nego što ona misli. To je moja kći."
Zderale su me ta tišina i sumnja. Što sam više doznavao o toj priči,
osjećao sam se sve zbunjenijim.
"Ako sam dobro shvatio, Carax se 1936. vratio u Barcelonu. Neki
kažu da je ovdje umro. Je li imao rodbine u gradu? Nekoga tko bi mogao
znati što je s njim?" Isaac je uzdahnuo.
"Tko bi to znao. Caraxovi roditelji odavno su se rastali, kako mi se
čini. Majka mu je otišla u Južnu Ameriku, gdje se opet udala. S njegovim
ocem nije razgovarala, koliko ja znam, od njegove selidbe u Pariz."
"Zašto nije?"
"Što ja znam. Ljudi vole komplicirati život, kao da već nije dovoljno
kompliciran."
"Znate li je li još živ?"
"Nadam se da jest. Bio je mlađi od mene, ali više ne izlazim često iz
kuće, a već godinama ne čitam osmrtnice, jer moji znanci umiru kao
muhe i, iskreno, čovjeku to utjera strah u kosti. Usput budi rečeno, Carax
je bilo prezime njegove majke. Otac mu se preživao Fortuny. Imao je
klobučarski dućan u Rondi San Antonio i, koliko znam, nije se dobro
slagao sa sinom."
"Je li možda na povratku u Barcelonu Carax došao u napast da
posjeti vašu kćer Nuriju, ako ih je vezalo svojevrsno prijateljstvo, iako
nije bio u dobrim odnosima s ocem?"
Isaac se gorko nasmijao.
"Ja sam vjerojatno posljednji koji bi to mogao znati. Ipak sam joj
otac. Znam da je jednom, 1932. ili 1933., Cabestany poslao Nuriju na
poslovni put u Pariz, i da je na nekoliko tjedana bila smještena kod
Juliana Caraxa. To mi je ispričao Cabestany, jer na je tvrdila da je bila u
hotelu. Moja kći tada je bila neudana, meni je sve mirisalo na to da je
Carax pomalo zaljubljen u nju. Moja Nuria slama srca čim ušeće u neki
dućan."
"Mislite da su bili ljubavnici?"
"Vama idu ove limunade, je li? Slušajte, nikad se nisam miješao u
Nurijin privatni život, jer ni moj se ne može baš staviti na zid. Ako
55
jednoga dana budete imali kćer, a to je sreća koju ne želim nikome, jer
kćeri čovjeku kad-tad slome srce, dakle, htjedoh reći, ako jednoga dana
budete imali kćer, počet ćete nesvjesno dijeliti muškarce na dvije grupe:
one za koje sumnjate da spavaju s njom i one druge. Onaj koji kaže da
nije tako, laže koliko je dug i širok. Ja sam njušio da je Carax od ovih
prvih, tako da mi je bilo svejedno je li genij ili siromašak. Za mene je
uvijek bio ništarija."
"Možda ste se prevarili."
"Ne želim vas vrijeđati, ali još ste premladi i razumijete se u žene
koliko ja u pečenje panelleta."
"I to je istina", priznao sam. "Što se dogodilo s knjigama koje je vaša
kći uzela iz skladišta?"
"Tu su."
"Ovdje?"
"A što mislite, odakle se stvorila knjiga koju ste našli onoga dana kad
ste došli s ocem?"
"Ne razumijem."
"Vrlo je jednostavno. Jedne noći, nekoliko dana nakon požara u
Cabestanvjevom skladištu, ovamo je došla moja kći Nuria. Bila je u
strahu. Govorila je da je netko prati i strahovala da se taj Coubert želi
dokopati knjiga kako bi ih uništio. Rekla mi je da je došla sakriti
Caraxove knjige. Ušla je u veliki salon i sakrila ih među labirintom
polica, kao netko tko zakopava blago. Nisam je pitao kamo ih je stavila,
niti mi je ona to rekla. Prije nego je otišla rekla mi je da će se vratiti po
njih čim nađe Caraxa. Učinilo mi se da je još zaljubljena u njega, ali ništa
nisam govorio. Pitao sam je li ga u skorije vrijeme vidjela, zna li što je s
njim. Rekla mi je da joj se ne javlja već mjesecima, praktički otkako joj je
poslao ispravke rukopisa svoje posljednje knjige iz Pariza. Je li mi lagala,
to ne bih znao reći. Ali znam da joj se nakon toga dana Carax više nije
javio, i knjige su ostale ovdje, skupljati prašinu."
"Mislite li da bi vaša kći pristala sa mnom razgovarati o tome
svemu?"
"Pa, kada treba brbljati, moja kći je tu uvijek prva, ali ne znam može
li vam ispričati išta što vam moja malenkost već nije rekla. Sjetite se da je
otad prošlo već mnogo vremena. A i više se ne slažemo tako dobro kako
bih ja želio. Viđamo se jednom na mjesec. Odemo na ručak u obližnji
restoran, a onda ode kao što je i došla. Znam da se prije nekoliko godina
udala za nekog finog mladića; novinar je, pomalo na svoju ruku, istinu
56
govoreći, od onih koji se stalno petljaju u politiku, ali dobrodušan.
Vjenčala se u općini, bez uzvanika. Ja sam saznao tek mjesec dana
kasnije. Nikad me nije upoznala s mužem. Zove se Miquel. Ili tako
nekako. Pretpostavljam da se pomalo srami oca, i ne krivim je. Sada je
druga žena. Zamislite, čak je naučila kukičati, i kažu mi da se više ne
odijeva kao Simonc de Beauvoir. Jednoga dana saznat ću da i unuke
imam. Već mnogo godina radi kod kuće kao prevoditeljica s francuskoga
i talijanskoga. Ne znam od koga je naslijedila taj dar, pravo govoreći. Od
oca očito nije. Dajte da vam zapišem njezinu adresu, iako ne znam je li
dobro da kažete kako vas šaljem ja."
Isaac je nešto nažvrljao na krajičak starih novina i pružio mi ga.
"Hvala vam. Nikad se ne zna, možda se ona nečega sjeća..." Isaac se
tužno osmjehnuo.
"Kao dijete je sve pamtila. Sve. Poslije djeca odrastu i više ne znaš
što misle ni što osjećaju. A tako i mora biti, valjda. Nemojte reći Nuriji
ono što sam vam ispričao. Ono što sam vam rekao večeras neka ostane
među nama."
"Bez brige. Mislite li da ona još misli na Caraxa?"
Isaac je duboko uzdahnuo spuštajući pogled.
"Ne bih znao. Ne znam je li ga istinski voljela. Te stvari čovjek
zadrži u svome srcu, a sada je udana žena. Ja sam u vašim godinama imao
curicu, Teresita Boadas se zvala, koja je šivala pregače u tvornici
Santamaria u Ulici Comercio. Imala je šesnaest godina, dvije manje nego
ja, i bila je prva žena u koju sam se zaljubio. Nemojte me tako gledati,
znam da vi mladi mislite kako mi starci nikad nismo bili zaljubljeni.
Teresitin otac držao je ledomat na tržnici Borne i od rođenja je bio nijem.
Ne znate kako sam se uplašio onoga dana kad sam od njega zatražio ruku
njegove kćeri, on me čitavih pet minuta netremice promatrao, ne izustivši
ni riječ sa šiljkom za led u ruci. Štedio sam dvije godine da Teresiti
kupim prsten, a onda se razboljela. Pokupila je nešto u radionici, kazala
mi je. Za šest mjeseci umrla je od tuberkuloze. Još se sjećam kako je
njemak jecao onoga dana kad smo je pokopali na groblju Pueblo Nuevo."
Isaac je utonuo u duboku šutnju. Nisam se usudio ni dahnuti. Nakon
nekog vremena podigao je pogled i nasmiješio mi se.
"Bilo je to prije pedeset i pet godina, zamislite. Ali, da vam budem
iskren, ne prođe ni dan a da je se ne sjetim, naših šetnji do ruševina
Svjetske izložbe 1888. i kako mi se smijala kad je čitala pjesme koje sam
joj pisao u skladištu one prčvarnice gdje je moj stric Leopold prodavao
57
mesne prerađevine i druge živežne namirnice. Sjećam se čak i lica
Ciganke koja nam je čitala iz dlana na plaži Bogatell i rekla da ćemo
ostati zajedno do kraja života. U neku ruku i nije lagala. Što da vam
kažem?
Da, mislim da se Nuria još sjeća toga čovjeka, iako to ne govori. I,
istinu govoreći, to Caraxu nikad neću oprostiti. Vi ste još mladi, ali ja
znam kako te stvari bole. Ako vas zanima moje mišljenje, Carax je bio
kradljivac ženskih srca, a srce moje kćeri odnio je sa sobom u grob ili
pakao. Samo vas jedno molim, ako je vidite i razgovarate s njom: da mi
kažete kako je. Da provjerite je li sretna. I je li oprostila ocu."
Malo prije zore, oboružan samo uljanicom, ponovno sam ušao u
Groblje zaboravljenih knjiga. Pritom sam zamišljao Isaacovu kćer kako
korača istim tim beskrajnim mračnim prolazima s jednakom nakanom
koja je vodila mene: spasiti knjigu. Isprva sam mislio da se sjećam puta
kojim sam prošao kad sam prvi put s ocem posjetio to mjesto, ali ubrzo
sam shvatio da zavijuci labirinta svijaju prolaze u spirale koje je
nemoguće zapamtiti. Triput sam pokušao slijediti put koji sam, mišljah,
zapamtio, i triput me labirint vratio na početak. Isaac me čekao s
osmijehom.
"Mislite li se jednom vratiti po nju?" upitao je.
"Naravno."
"U tom slučaju predlažem da se poslužite malom varkom."
"Varkom?"
"Mladiću, pomalo ste spori, zar ne? Sjetite se Minotaura."
Trebalo mi je nekoliko sekunda da shvatim. Isaac je iz džepa izvadio
stari perorez i pružio mi ga.
"Zarežite lagano na svakom uglu iza kojega skrenete, utor koji ćete
samo vi prepoznati. Drvo je staro i ima toliko ogrebotina i udubljenja da
nitko neće primijetiti, osim ako zna što traži..."
Poslušao sam njegov savjet i opet uronio u srce knjižnice. Svaki put
kada bih skrenuo zastao bih da u policu urezem slova C i X po strani
prolaza u koji sam kanio ući. Dvadeset minuta poslije posve sam se
izgubio u utrobi kule, i mjesto na kojemu sam htio sakriti knjigu ukazalo
mi se pukim slučajem. Sa svoje desne strane opazio sam niz svezaka o
ukidanju nasljednoga prava iz pera znamenitog Jovellanosa. U mojim
dječačkim očima takva kamuflaža odvratila bi i najprepredenije umove.
Izvukao sam nekoliko svezaka i pre gledao drugi red skriven iza toga
zida granitne proze. Između oblačaka prašine razne Moratinove komedije
58
i posve novi Ctirial e Giielfa izmjenjivali su se sa Spinozinim Traktatom
o logici i filozofiji. Kao šećer na kraju, odlučih Caraxa smjestiti između
godišnjaka presuda građanskih sudova u Geroni iz 1901. i zbirke romana
Juana Valere. Kako bih napravio mjesta, odlučih uzeti knjigu pjesništva
Zlatnoga vijeka koja ih je razdvajala, i na njezino mjesto umetnuh Sjenu
vjetra. Oprostili se od romana namignuvši mu, i vratih na mjesto
Jovellanosovu antologiju, zazidavši tako pozadinski red.
Bez daljnje ceremonije otidoh odatle, vođen urezima koje sam
ostavljao po putu. Dok sam prolazio kroz nepregledne tunele knjiga u
polusjeni, nisam mogao pobjeći od osjećaja tuge i malodušnosti. Spopala
me pomisao da sam tek pukim slučajem otkrio jedan svijet u samo jednoj
nepoznatoj knjizi pokopani medu beskrajnim mnoštvom te nekropole, ali
još deseci tisuća drugih knjiga ostat će nepročitani, zaboravljeni zauvijek.
Osjetih kako me opkoljavaju milijuni napuštenih stranica, svjetova i duša
bez gospodara, koji tonu u ocean tame dok svijet koji živi svojim
Životom izvan tih zidova iz dana u dan neopazice gubi sjećanje, i misli da
je tim mudriji što više zaboravlja.
Pucala je zora kad sam se vratio u naš stan u Ulici svete Ane. Tiho
sam otvorio vrata i prešao prag ne upalivši svjetlo. Iz predsoblja se
vidjela blagovaonica u dnu hodnika i stol još bogato postavljen za
proslavu. Torta je još stajala na mjestu, netaknuta, a tanjuri su čekali
večeru. U naslonjaču se ocrtavala nepomična silueta mog oca kako
pažljivo promatra s prozora. Bio je budan i još u svečanome odijelu.
Dimni kolutovi lijeno su se dizali iz cigarete koju je držao između
kažiprsta i prstenjaka, kao da je pero. Već godinama nisam vidio oca da
puši.
"Dobro jutro", promrmljao je gaseći cigaretu u pepeljari do vrha
punoj napola popušenih opušaka. Pogledao sam ga ne znajući što da
kažem. Oči su mu bile skrivene u polusjeni.
"Clara je sinoć zvala nekoliko puta, koji sat nakon što si otišao",
rekao je. "Zvučala je silno zabrinuto. Poručuje ti da je nazoveš, u bilo
koje doba."
"Ne kanim je više vidjeti ni razgovarati s njom", rekao sam.
Tata je samo šutke kimnuo. Klonuo sam u jedan od stolaca u
blagovaonici. Pogled mi je pao na pod.
"Nećeš mi reći gdje si bio?"
"Malo u šetnji."
"Umro sam od brige."
59
U njegovu glasu nije bilo bijesa, čak ni prijekora, samo umor.
"Znam. I žao mi je", odgovorio sam. "Što ti je to na licu?"
"Poskliznuo sam se na kiši i pao."
"Ta kiša očito je imala tešku desnicu. Stavi nešto na to."
"Nije mi ništa. Već sam i zaboravio", slagao sam. "Moram spavati.
Jedva stojim na nogama."
"Otvori bar svoj dar prije nego što odeš u krevet", rekao je tata.
Pokazao je na paket umotan u celofan koji je sinoć stavio na stolić u
blagovaonici. Na tren sam oklijevao. Tata je kimnuo. Uzeo sam paket i
odvagnuo ga. Pružio sam ga tati neotvorena.
"Najbolje je da ga vratiš. Nisam zaslužio nikakav dar."
"Darovi se daju iz užitka onoga koji daje, ne prema zasluzi onoga
koji prima", rekao je tata. "A i više se ne može vratiti. Otvori."
Razmotao sam pomno taj zamotuljak u polutami zore. U paketu je
bila kutija od rezbarenog drva, sjajna i obrubljena zlatnim zakovicama. I
prije nego sam je otvorio na licu mi je zasjao osmijeh. Zvuk kopče pri
otvaranju bio je predivan, kao kod satnog mehanizma. Unutrašnjost kutije
bila je presvučena tamnoplavim baršunom. U sredini je počivalo
prekrasno nalivpero Montblanc Mcisterstiick, vlasništvo Victora Hugoa,
sva blistava. Uzeo sam je u ruke i promotrio pri svjetlu s balkona. Na
zlatnoj kvačici poklopca stajala je posveta.
Danici Sempere, 1953.
Pogledao sam oca otvorenih usta. Mislim da ga nikada nisam vidio
tako sretna kako mi se učinio toga trenutka. Bez ijedne riječi ustao je iz
naslonjača i čvrsto me zagrlio. Osjetio sam kako mi se grlo stišće i u
nedostatku riječi utonuh u potpunu šutnju.



14 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 4:44 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
SLIKA I PRILIKA 1953.
11.
Te godine jesen je prekrila Barcelonu poput plašta uvela lišća koje je
lepršalo ulicama nalik na zmijske krljušti. Sjećanje na onu daleku
rođendansku noć hladilo je moje raspoloženje, ili mi je možda to sam
život odlučio podariti slobodnu godinu od mojih teatralnih patnji kako bih
počeo sazrijevati. I sam sam se sebi čudio koliko malo razmišljam o Clari
Barcelo, ili o Julianu Caraxu, ili o onoj spodobi bez lica koja je vonjala
po nagorjelu papiru i predstavljala se kao lik iz knjige. U studenome se
bijaše navršio pun mjesec od moga otrežnjenja, a da se nisam ni približio
Trgu Real kako bih bar jednom poput prosjaka uvrebao Claru na prozoru.
Mora se priznati da zasluga za to nije bila samo moja. U knjižari se posao
zahuktavao, pa smo tata i ja imali pune ruke posla.
"Ako se ovako nastavi, morat ćemo uzeti još nekoga da nam
pomogne oko narudžbi1", komentirao je tata. "Nama treba poseban tip
čovjeka, napola detektiv, napola pjesnik, koji neće biti skup i neće se
bojati nemogućih misija."
"Mislim da imam pravog kandidata", rekoh.
Fermina Romera de Torresa pronašao sam na njegovu
uobičajenome mjestu, ispod arkada Ulice Fernando. Prosjak je upravo
sastavljao prvu stranicu Ponedjeljnog lista od komadića koje je izvadio iz
kante za smeće. Glavna vijest govorila je o golemim javnim radovima i
razvitku.
"Bože dragi! Još jedna brana!" čuo sam kako klikće. "Ti fašisti na
kraju će nas sve pretvoriti u naciju svetaca i vodozemaca."
"Dobar dan", rekoh tiho. "Sjećate li se mene?"
Prosjak podiže pogled, i lice mu se najednom razvuče u blistav
osmijeh.
"Varaju li me oči? Kako ide, prijatelju? Popit ćete malo crnoga sa
mnom, zar ne?"
"Danas ja častim", rekoh. "Jeste li gladni?"
"Pa, ne bih odbio dobru ribu, ali jest ću što god mi ponude."
Na putu prema knjižari Fermin Romero de Torres izvijestio me o
svim zgodama i nezgodama koje je doživio tijekom posljednjih tjedana, a
sve kako bi izbjegao državnim snagama sigurnosti, te posebice svome
progonitelju, nekom inspektoru Fumeru, s kojim je imao dugu povijest
sukoba.
min@
61
"Fumero?" upitah prisjećajući se da se tako zvao vojnik koji je ubio
oca Clare Barcelo u tvrđavi Montjuic na početku rata.
Čovječuljak kimnu, blijed i prestrašen. Izgledao je izgladnjelo,
prljavo, i zaudarao na višemjesečni život na ulici. Jadnik nije imao pojma
kamo ga vodim, i u njegovu pogledu opazih izvjesni strah i sve veću
tjeskobu koju se silom trudio prikriti neprekidnim brbljanjem. Kad smo
stigli do knjižare, prosjak me zabrinuto pogledao.
"Izvolite, samo uđite. Ovo je knjižara mog oca, želim vas s njime
upoznati."
Prosjak se zgrbio, nalik na neko klupko prljavštine i živaca.
"Ne, ne, nipošto, danas nisam za pokazivanje, a ovo je fini lokal;
osramotit ću vas..." Tata je povirio kroz vrata, hitrim pogledom odmjerio
prosjaka i iskosa pogledao mene.
"Tata, ovo je Fermin Romero de Torres."
"Na usluzi, gospodine", reče prosjak, gotovo dršćući.
Tata mu se spokojno nasmiješio i pružio mu ruku. Prosjak se nije
usuđivao rukovati s njim, posramljen zbog svoga izgleda i prljavštine
koja mu je prekrivala kožu.
"Slušajte, bolje da ja odem, da vas ne zadržavam", promucao je.
Tata ga je nježno uhvatio za nadlakticu.
"Ni govora. Sin mi je rekao da nam dolazite na ručak."
Prosjak nas je gledao preneražen i ustrašen.
"Zašto se ne biste popeli u stan, nudim vam finu vruću kupku", rekao
je tata. "Poslije možemo, ako budete raspoloženi, pješice do Can Solea."
Fermin Romero de Torres promumljao je nešto nerazumljivo. Ne
skidajući osmijeh s lica, tata ga je poveo prema ulaznim vratima i
praktički ga odvukao uza stube do stana dok sam ja zaključavao knjižaru.
Uz mnogo nagovaranja i lukave taktike uspjeli smo ga ubaciti u kadu i
skinuti s njega sve one prnje. Bez odjeće sličio je nekoj ratnoj fotografiji i
tresao se poput očerupana pileta. Na zapešćima i oko gležnjeva imao je
duboke brazgotine, a torzo i pleća bili su mu prekriveni groznim
ožiljcima koje je bilo strašno i vidjeti. Tata i ja užasnuto smo se zgledali,
ali nismo rekli ništa.
Prosjak nam je dopustio da ga okupamo kao dijete, prestrašeno i
uzdrhtalo. Dok sam u velikoj škrinji tražio čistu odjeću za njega, čuo sam
kako mu tata nešto usrdno govori. Pronašao sam odijelo koje tata nikad
nije nosio, staru košulju i nešto donjeg rublja. Od odjeće koju je prosjak
62
imao nisu se mogle iskoristiti ni cipele. Odabrao sam mu jedne koje tata
gotovo nikad nije obuvao jer su mu bile tijesne.
Zamotao sam prnje u novinski papir, zajedno s hlačama koje su
bojom i opipom podsjećale na dimljeni pršut, i sve skupa bacio u kantu za
smeće. Kad sam se vratio u kupaonicu, tata je u kadi brijao Fermina
Romera de Torresa. Onako blijed i mirišljav djelovao je dvadeset godina
mlađe. Koliko mi se činilo, već su se sprijateljili. Možda okrijepljen
djelovanjem soli za kupanje, Fermin Romero de Torres brbljao je kao
navijen.
"Vjerujte mi, gospodine Sempere, da me život nije nanio u svijet
međunarodne intrige, po srcu bih odabrao humanistiku. Od malih nogu
osjećao sam zov pjesništva i želio postati Sofoklo ili Vergilije, jer bih se
od tragedije i mrtvih jezika sav naježio. Ali moj otac, pokoj mu duši, bio
je tvrdoglav čovjek bez imalo vizije, oduvijek je sanjao o tome da se neko
od njegove djece učlani u civilnu gardu, a nijednu od mojih sedam
sestara ne bi primili u oenemeritu, unatoč brkatosti koja je oduvijek
mučila žene u daminoj obitelji. Na samrtnoj postelji vrli roditelj natjerao
me da se zakunem kako ću, ako ne budem dostojan trorogog gardijskog
šešira, bar otići u državne službenike i okaniti se literarnih ambicija. Ja
sam vam inače čovjek starog kova, a oca, makar bio magarac, valja
poštovati, razumijete me. No unatoč svemu nemojte misliti da sam
tijekom tih pustolovnih godina zapustio svoj intelekt. Načitan sam i mogu
vam napamet izrecitirati odabrane dijelove iz drame 'Život je san.''''
"Samo se vi, šefe, obucite; ovdje nitko ne sumnja u vašu erudiciju",
rekao sam pritekavši tati u pomoć.
U očima Fermina Romera de Torresa vidjelo se da se topi od
zahvalnosti. Izišao je iz kade blistajući od čistoće. Tata ga je umotao u
ručnik. Od užitka što na koži osjeća čisto platno prosjak se stao smijati.
Pomogao sam mu da odjene čistu odjeću, koja mu je bila desetak brojeva
veća. Tata je skinuo remen i pružio mi ga da ga opašem.
"Sad ste kao bombončić", govorio je tata. "Zar ne, Daniele?"
"Čovjek bi pomislio da je filmska zvijezda."
"Nemojte, nemojte, nisam više onaj stari. U zatvoru sam izgubio
herkulske mišiće, i odonda..."
"Mene podsjećate na Charlesa Bovera, po građi", pobunio se tata.
"Sad sam se sjetio: nešto sam vam htio predložiti."
"Ja bih za vas, gospodine Sempere, ako treba, i ubio. Samo mi recite
ime i sredit ću dotičnoga tako da neće znati što ga je snašlo."
63
"Neće biti potrebno. Htio bih vam ponuditi posao u knjižari. Morali
biste za naše kupce tražiti rijetke knjige. To je nešto kao literarna
arheologija, i zato treba poznavati klasike, ali i osnovne zakone crnog
tržišta. Trenutačno vam ne mogu platiti mnogo, ali jest ćete za našim
stolom i imat ćete stan kod nas dok vam ne nađemo dobar pansion, ako
vam to odgovara." Prosjak nas je gledao bez riječi.
"Što kažete?" upitao je tata. "Hoćete li nam se pridružiti?"
Učinilo mi se da će nešto reći, ali u tom trenu Fermin Romero de
Torres briznu u plač.
Od prve plaće Fermin Romero de Torres kupio si je otmjeni šešir,
cipele za kišu, te silom navalio da mene i tatu izvede na jelo od bikova
repa, koje ponedjeljkom spremaju u nekom restoranu nekoliko ulica
udaljenom od arene Monumental. Tata mu je pronašao sobu u pansionu u
Ulici Joaquina Coste, u kojemu smo zahvaljujući prijateljstvu svoje
susjede Merceditas s gazdaricom uspjeli zaobići formalnost prijavljivanja
gosta, kako je to zahtijevala policija, i tako smo Fermina Romera de
Torresa maknuli ispred nosa inspektoru Fumeru i njegovim plaćenicima.
Katkad sam razmišljao o strahovitim ožiljcima koji su mu prekrivali
tijelo. Nešto me nukalo da ga pitam za njih, i strahovao sam da je
inspektor Fumcro možda imao nešto s time, ali nešto u pogledu tog
jadnog čovjeka govorilo mi je da je bolje ne spominjati tu temu. Već će
nam on to sam ispričati kada bude mislio da treba.
Svakog jutra, točno u sedam, Fermin nas je čekao na vratima
knjižare, besprijekorno dotjeran i uvijek nasmiješen, spreman odraditi
dvanaest ili više sati bez predaha. Bijaše otkrio strast prema čokoladi i
roladama, koja međutim nije umanjivala njegovu predanost velikanima
grčke tragedije, te je tako dobio ponešto na težini. Brijao se kao mladi
fićfirić, češljao kosu unatrag i mazao je briljantinom te pustio tanke
brčiće, sve po modi. Trideset dana nakon što je izronio iz one kade, bivši
prosjak bio je neprepoznatljiv.
No i više nego takvom nevjerojatnom transformacijom Fermin
Romero de Torres zapanjio nas je na bojnome polju. Njegovi detektivski
instinkti, koje sam ja pripisivao grozničavim bulažnjenjima, bili su
kirurški precizni. U njegovim su se rukama najčudnovatije narudžbe
rješavale u roku od nekoliko dana, ako ne i sati. Nije bilo naslova koji on
ne bi poznavao, ni strategije kojoj se ne bi znao dosjetiti kako da ga se
domogne po povoljnoj cijeni. Taj je svojom slatkorječivošću znao
isposlovati pristup u privatne knjižnice svih vojvotkinja iz Avenije
64
Pearson i diletanata iz konjičkih krugova, uvijek pod drugim izmišljenim
imenom, i postizao da mu knjigu daruju ili prodaju za bagatelu.
Preobrazba prosjaka u uzornoga građanina doimala se kao čudo,
jedna od onih priča koju uživaju pričati svećenici iz siromašnih župa kao
ilustraciju Gospodinove bezgranične dobrote, ali koje uvijek zvuče odveć
savršeno da bi bile istinite, poput reklama za losion za rast kose na
tramvajima. Tri i pol mjeseca nakon što je Fermin počeo raditi u knjižari,
jedne nedjelje u dva ujutro probudio nas je telefon u našem stanu u Ulici
svete Ane. Bila je to gazdarica pansiona u kojemu je stanovao Fermin
Romero de Torres. Isprekidanim glasom objasnila nam je da se g.
Romero de Torres zaključao u sobu i viče kao da je lud, lupa po zidovima
i kune se da će razbijenom bocom prerezati grkljan ako itko uđe k njemu.
"Molim vas, ne zovite policiju. Odmah dolazimo."
Pohitasmo prema Ulici Joaquina Coste. Noć je bila hladna, šibao je
ledeni vjetar, a nebo je bilo boje katrana. Protrčasmo pored Kuće
milosrđa i Kuće samilosti, ne obazirući se na poglede i šapate koji su
dopirali iz mračnih veža koje su vonjale po izmetinama i ugljenu.
Stigosmo do ugla Ulice Ferlandina. Ondje je počinjala Ulica Joaquina
Coste, prostirala se poput pukotine u redu pocrnjelih pčelinjih košnica i
nestajala u tami četvrti Raval. Na ulici nas je čekao gazdaričin najstariji
sin.
"Jeste li zvali policiju.-" upita moj otac.
"Još nismo", odgovori sin.
Potrčasmo uza stube. Pansion se nalazio na drugome katu, a stubište
je bilo tek spirala prljavštine i jedva se naziralo pri žuto-smeđem svjetlu
golih i umornih žarulja koje su visjele s ogoljenih žica. Gđa Encarna,
udovica kaplara iz Civilne garde i vlasnica pansiona, dočekala nas je na
vratima stana omotana u nebesko-plavi kućni ogrtač, glave okrunjene
uvijačima za kosu u tonu s ogrtačem.
"Gledajte, gospodine Sempere, ovo je pristojna i cijenjena kuća.
Imam dosta ponuda i ovakve scene ne moram trpjeti", reče dok nas je
vodila kroz hodnik koji je smrdio na vlagu i amonijak.
"Razumijem", mumljao je tata.
Krici Fermina Romera de Torresa čuli su se kroz zidove u dnu
hodnika. Kroz odškrinuta vrata virilo je nekoliko upalih i uplašenih lica,
lica pansionskih stanara koji se hrane razvodnjenom juhom.
"A vi ostali na spavanje, jebemu, nije vam ovo varijete kod Molina",
podviknula je gđa Encarna bijesno.
65
Zastali smo ispred vrata Ferminove sobe. Tata je lagano pokucao.
"Fermine? Jeste li tu? To sam ja, Sempere."
Urlik koji je dopro kroz zid sledio mi je srce. Čak je i gđa Encarna
najednom izgubila svoju damsku pribranost i uhvatila se za srce skriveno
ispod brojnih nabora njezina raskošnog poprsja.
Tata je opet pokucao.
"Fermine? Molim vas, otvorite mi."
Fermin je opet kriknuo i bacio se u zid, izvikujući prostote do
promuklosti. Tata je uzdahnuo.
"Imate li ključ ove sobe?"
"Pa naravno."
"Dajte mi ga."
Gđa Encarna je oklijevala. Ostali stanari opet su izvirili u hodnik,
blijedi od užasa. Krici su se zacijelo čuli sve do glavne policijske uprave.
"A ti, Daniele, trči po doktora Baroa, živi tu blizu, na broju 12 u
RieraAlti."
"Slušajte, nije li bolje da pozovemo velečasnog? Meni to zvuči kao
da ga vrazi opsjedaju", predložila je gđa Encarna.
"Ne. Liječnik će nam pomoći. Hajde, Daniele. Trči. A vi mi dajte
ključ, lijepo vas molim."
Doktor Baro bio je neženja s nesanicom, pa je noću obično čitao i
gledao stereograme mladih dama u oskudnim krpicama kako bi ubio
dosadu. Bio je stalna mušterija u knjižari moga oca i samog je sebe
opisivao kao drugorazrednog nadriliječnika, ali znao je postaviti točnu
dijagnozu bolje od umišljenih doktora ordinacijama u Ulici Muntaner.
Velik dio njegove klijentele Qnue su ostarjele noćne dame iz kvarta i
jadnici koji su mu jedva mogli platiti, ali koje je svejedno primao. Više
nego jednom čuo sam ga kako kaže da je svijet obična klopka i da samo
čeka kad će Barcelona već jednom postati prvak, pa da može u miru
umrijeti. Otvorio mi je vrata u kućnom ogrtaču, s vinskim zadahom i
ugašenim opuškom među zubima.
"Daniele?"
"Šalje me tata. Imamo hitan slučaj."
Na povratku u pansion zatekli smo gđu Encarnu kako jeca od straha,
stanari su bili blijedi kao stare voštanice, a moj tata pridržavao je Fermina
Romera de Torresa u jednom kutu sobe. Fermin je bio gol, i od užasa je
plakao i drhtao. Soba je bila devastirana, zidovi umazani nečim za što
nisam mogao reći je li krv ili izmet. Doktor Baro brzo je procijenio
66
situaciju i jednim pokretom ruke pokazao tati da moraju Fermina poleći
na krevet. Pomogao im je sin gđe Encarne, nesuđeni boksač. Fermin je
jecao i grčio se kao da mu neka štetočina nagriza utrobu.
"Ali što je tome jadniku, zaboga? Što mu je?" jecala je gđa Encarna s
vrata, mašući glavom.
Doktor mu je izmjerio bilo, pregledao mu zjenice uz pomoć baterije
i bez ijedne riječi napunio injekciju iz neke bočice koju je nosio u torbi.
"Pridržite ga. Ovo će ga uspavati. Daniele, pomozi nam."
Nas četvorica uspjeli smo svladati Fermina, koji se stao silovito
otimati kad je u bedru osjetio ubod injekcije. Mišići su mu se napeli
poput čeličnih kabela, ali za nekoliko trenutaka oči su mu se zamaglile i
tijelo omlitavjelo.
"Slušajte, budite pažljivi, čovjek je slab, da ga ne biste ubili", rekla je
gđa Encarna.
"Bez brige. Samo spava", rekao je doktor, pomno zagledajući ožiljke
koji su prekrivali Ferminovo izgladnjelo tijelo.
Vidio sam kako šutke odmahuje glavom.
"Fills de puta", promumljao je.
"Od čega su ti ožiljci?" upitao sam. "Posjekline?"
Doktor Baro odmahnuo je glavom ne dižući pogled. U sveopćem
kršu potražio je plahtu i pokrio svoga pacijenta.
"Opekline. Ovog su čovjeka mučili", objasnio je. "Ovakve tragove
ostavlja letlampa."
Fermin je spavao dva dana. Kad se probudio, nije se sjećao ničega
osim što je mislio da se probudio u mračnoj ćeliji, i potom ništa. Toliko
se posramio svoga ponašanja te je na koljenima gđu Encarnu molio da mu
oprosti. Obećavao joj je da će oličiti cijeli pansion, a kako je znao da je
silno pobožna, da će naručiti za nju deset misa u crkvi Betlehem.
"Radije vi ozdravite, i nemojte me više ovako plašiti, prestara sam ja
za to."
Tata je platio učinjenu štetu i zamolio gđu Encarnu da Ferminu pruži
još jednu šansu. Ona je drage volje pristala. Većina njezinih stanara bili
su razbaštinjeni ljudi bez ikoga svog, baš poput nje same. Kad je prvi
strah prošao, Fermin joj je još više prirastao srcu, pa ga je natjerala neka
joj obeća da će piti tablete koje mu je prepisao doktor Baro.
"Ja bih za vas, gospođo Encarna, i ciglu progutao kad bih morao."
S vremenom smo svi počeli glumiti da smo zaboravili što se
dogodilo, ali priče o inspektoru Fumeru nikad više nisam shvaćao olako.
67
Nakon te epizode gotovo svake nedjelje vodili smo Fermina Romera de
Torresa na popodnevnu užinu u kavanu Novedades, kako ne bi bio sam.
Poslije bismo se prošetali do kina Femina na uglu Ulice Diputacion i
Sctnice Paseo de Gracia. Jedan od razvodnika bio je tatin prijatelj pa nas
je puštao na požarni izlaz tijekom filmskog žurnala, uvijek u trenutku
kada bi Generalisimus rezanjem vrpce otvarao neku novu branu, što je
Ferminu Romeru de Torresu silno išlo na živce.
"Kakva sramota", govorio je ogorčeno.
"Zar ne voliš kino, Fermine?"
"U povjerenju, mene cijela ta sedma umjetnost uopće ne tangira. Po
mome shvaćanju to je samo hrana za zaglupljivanje prostog puka, stvar
gora od nogometa i koride. Kinematograf se rodio kao izum za zabavu
nepismenih masa, i pedeset godina kasnije nije mnogo napredovao."
Cijeli taj omalovažavajući stav radikalno se promijenio onoga dana
kad je Fermin Romero de Torres otkrio Carole Linbard.
"Kakva prsa, Isuse, Marijo i Josipe, kakva prsa!" uzviknuo je usred
projekcije, izvan sebe. "To nisu sise, to su karavele!"
"Šuti, prostačino, ili idem po upravitelja", protisnuo je neki pobožni
glas nekoliko redova iza nas. "Ljudi nemaju stida. Naši ljudi su svinje."
"Radije snizite ton, Fermine", savjetovao sam mu.
Fermin Romero dc Torres nije me čuo. Već bijaše obnevidio od
laganog bibanja onoga čudesnog poprsja, zatravljena osmijeha i očiju
zatrovanih tehnikolorom. Poslije, dok smo se vraćali Setnicom Paseo de
Gracia, primijetio sam da je naš knjiški detektiv i dalje u transu.
"Mislim da vam moramo naći ženu", rekao sam. "Žena će vam
unijeti radost u život, vidjet ćete."
Fermin Romero de Torres je uzdahnuo, a misli su mu i dalje
vrtjele film o dražima koje se suprotstavljaju zakonima gravitacije.
"Vi to govorite iz iskustva, Daniele?" upitao me nevino. Samo sam se
nasmiješio, znajući da me tata iskosa promatra.
Nakon toga dana Fermin Romero de Torres počeo je svake nedjelje
pohoditi kino. Tata bi radije ostao kod kuće s knjigom, ali Fermin
Romero de Torres nije propuštao ni jednu jedinu predstavu. Kupio bi
cijelu hrpu čokoladica i sjeo u sedamnaesti red, gdje bi ih proždirao i
čekao zvjezdanu pojavu dive koja je toga dana bila na tapetu. Zaplet je za
njega bio sporedna stvar, i ne bi prestajao brbljati sve dok neka raskošno
obdarena dama ne bi zauzela cijelo platno.
68
"Razmišljao sam o onome što ste neki dan rekli, da bih si trebao
potražiti ženu", rekao mi je Fermin Romero de Torres. "Možda imate
pravo. U pansionu imamo novog stanara, bivšeg sjemeništarca iz Seville,
taj je živi vrag, i svako malo dovodi neke božanstvene ženske.
Nevjerojatno koliko se ova naša rasa poljepšala. Ne znam kako uspijeva,
nemaš ga što vidjeti, možda ih baca u trans uz pomoć Očenaša. Ima sobu
do moje pa sve čujem, i po onome što se čuje, fratar je umjetnik. Što ti je
odora! Kakve vi žene volite, Daniele?"
"Ja vam baš ne znam mnogo o ženama, da istinu kažem."
"Nitko ne zna, ni Freud, ni one same, ali to vam je kao sa strujom, ne
moraš znati kako funkcionira da opečeš prste. Hajde, istinu na sunce!
Kakve volite? Možda se neki ne bi složili sa mnom, ali ja mislim da žena
mora imati ženske obline, da je imaš za što uhvatiti, premda mi vi više
djelujete kao čovjek kojemu se sviđaju mršavice, no ja i taj stav poštujem,
nemojte me krivo shvatiti."
"Da vam budem iskren, nemam mnogo iskustva sa ženama. Zapravo,
uopće."
Fermin Romero de Torres pomno se zagledao u mene, zago-lican
mojim asketskim očitovanjem.
"Ja sam mislio da ste one noći, znate već, kad su vas pretukli..."
"Kad bi sve boljelo kao jedna pljuska..."
Fermin kao da mi je pročitao misli, i solidarno se nasmiješio.
"E pa slušajte, nemojte da vas to ždere, jer kad su žene u pitanju,
najbolje je otkrivanje. Nema do prvog puta. Ne znaš što je život dok prvi
put ne skineš ženu. Puce po puce, kao da guliš vruć, sladak krumpir u
zimskoj noći. Ahhhhh..."
Ubrzo se na platnu pojavila Veronica Lake i Fermin se prebacio u
drugu dimenziju. Koristeći scenu u kojoj Veronica Lake ima predah,
Fermin me obavijestio da će skoknuti do štanda sa slatkišima u predvorju
kako bi obnovio zalihe. Nakon mjeseci gladi moj prijatelj bijaše izgubio
svaki smisao za mjeru, ali zahvaljujući svome munjevitom metabolizmu
nikad se nije riješio onoga izgladnjelog, paćeničkog poratnog izgleda.
Ostadoh sam, i jedva da sam pratio događaje na platnu. Lagao bih
kad bih rekao da sam mislio na Claru. Mislio sam samo na njezino tijelo,
kako se trese pod nasrtajima profesora glazbe, blistavo od znoja i slasti, i
pogled mi je odlutao s platna i u tom času primijetili gledatelja koji je
upravo ušao. Vidio sam njegovu siluetu kako prilazi sredini partera, šest
69
redova niže, i sjeda. Kina su puna usamljenih ljudi, Pomislio sam. Nalik
na mene.
Pokušao sam opet pohvatati konce akcije. Glavni junak, cinični
detektiv dobra srca, objašnjavao je sporednom liku zašto žene poput
Veronike Lake svim razumnim muškarcima donose propast, ali da ih se
unatoč tome jedino može očajnički voljeti i skončati zbog njihove
perfidne izdaje. Fermin Romero de Torres, koji je već postao pravi
filmski znalac, taj je žanr nazivao "storijom o bogomoljci". Prema njemu,
sve su to bile ženomrzačke tlapnje za činovnike s probavnim problemima
i pobožne babe smežurane od dosade, koji sanjaju o prepuštanju grijehu i
životu punom neobuzdanog bluda. Nasmiješili se pomislivši kakvim bi
me sve fusnotama moj prijatelj kritičar sada obasuo da nije pohrlio
svojim slatkišima. Ali već idućeg trena osmijeh mi se sledio na licu.
Gledatelj koji se smjestio šest redova niže bijaše se okrenuo i sada me
netremice promatrao. Magličasta zraka projektora parala je mračnu
dvoranu nalik na uzduh treperava svjetla koje ocrtava samo obrise i
pokoji odsjev boje. Smjesta prepoznati Couberta, čovjeka bez lica.
Njegove oči bez vjeda sjajile su čeličnim sjajem. Njegov osmijeh bez
usnica oblizivao se u tami. Osjetio sam kako mi srce stežu neki ledeni
prsti. Na platnu je zabrenčalo dvjesto violina, začuli su se pucnji i povici i
scena se zavila u crno. Dvorana je na trenutak uronila u potpuni mrak, i
čuo sam samo udarce koji su mi čekićali u sljepoočicama. Na platnu se
lagano osvjetljavao novi prizor, i plavkasto-ružičasta omaglica raspršila
je mrak u dvorani. Čovjek bez lica bijaše nestao. Okrenuh se i ugledah
neku siluetu kako se udaljava hodnikom i mimoilazi s Ferminom
Romerom dc Torresom, koji se vraćao sa svoje gurmanske ekspedicije.
Uvukao se u red i zauzeo svoje mjesto. Pružio mi je pralinu i pogledao
me pomalo začuđeno.
"Daniele, bijeli ste kao guza u opatice. Je li vam dobro?" Dvoranom
se pronio neki nevidljiv dah.
"Miriše čudno", prokomentirao je Fermin Romero de Torres.
"Kao ustajali prdac, od nekog bilježnika ili zastupnika."
"Ne. Miriše na nagorjeli papir."
"Hajde, uzmite ovaj Sugus od limuna, to sve liječi."
"Hvala, ne bih."
"Onda ga spremite za kasnije, nikad ne znaš kad će te Sugus izvući iz
škripca."
70
Spremih bombon u džep jakne i odgledah ostatak filma ne obazirući
se na Veronicu Lake, ni na žrtve njezinih fatalnih laži, Fermin Romero
de Torres bijaše se potpuno udubio u predstavu i svoje čokoladice. Kad
su se na kraju filma upalila svjetla, ičinilo mi se da sam se probudio iz
košmara i osjetih poriv da pojavu onog lika u parteru pripišem priviđenju,
varci svoga uma, ali njegov kratki pogled u tami bio je dovoljan da mi
prenese poruku. Nije zaboravio ni mene, ni naš pakt.



15 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 4:45 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
12.
Prva posljedica Ferminova dolaska postala je očita već ubrzo: otkrio
sam da imam mnogo više vremena za sebe. Kad Fermin nije bio u lovu
na neki egzotični svezak po kupčevoj narudžbi, bavio bi se
preslagivanjem robe u knjižari, osmišljavanjem strategija za promidžbu
prodaje na lokalnom tržištu, glancao natpis i izloge ili laštio hrptove
knjiga uz pomoć krpice i alkohola. S obzirom na tu sretnu okolnost,
odlučio sam svoje slobodno vrijeme posvetiti dvjema stvarima koje u
posljednje vrijeme bijah zapostavio: pokušajima da razriješim
Caraxovu enigmu i ponajprije druženju sa svojim prijateljem
Tomasom Aguilarom, koji mi je silno nedostajao.
Tomas je bio zamišljen, povučen dječak kojega su se ljudi bojali
zbog grubijanskih crta lica koje su mu davale ozbiljan, prijeteći izgled.
Imao je gradu hrvača, gladijatorska ramena i tvrd, prodoran pogled.
Upoznali smo se prije mnogo godina u tučnjavi ujekom moga prvog
tjedna u isusovačkoj školi u Ulici Caspe. Nakon nastave čekao ga je otac i
neka umišljena curica za koju se pokazalo da mu je sestra. Izvalio sam
nešto glupo na njen račun, prije nego sam uspio trepnuti Tomas me
obasuo pljuskama od kojih mi je još tjedan dana sve bridjelo. Bio je
dvaput viši, snažniji i borbeniji od mene. Za vrijeme te školske tučnjave,
okruženi rpom krvožednih dječaka, izgubio sam zub i stekao bolji osjećaj
proporcije. Ni ocu ni svećenicima nisam želio reći tko me tako
premlatio, ni objasniti da je otac moga protivnika mirno gledao
batinanje zadovoljan viđenim i navijao skupa s drugom djecom.
"Ja sam bio kriv", rekao sam zaključivši tu temu.
Tri tjedna kasnije Tomas mi je prišao na velikom odmoru. Mrtav od
straha, ostao sam paraliziran. Sad će me dokrajčiti pomislio sam. Počeo je
mucati, i ubrzo sam razabrao da se samo želi ispričati zbog batina, jer je
znao da je borba bila neravnopravna i nepravedna.
71
"Ja tebi dugujem ispriku što sam ti uvrijedio sestru", rekao sam. "Već
bih ti se ispričao neki dan, ali razbio si mi zube pa nisam mogao."
Tomas je posramljeno spustio pogled. Promatrao sam toga
plahog i šutljivog diva koji je lutao školskim aulama i hodnicima kao
izgubljena duša. Sva su ga se druga djeca bojala, ja prvi među njima, i
nitko nije s njime razgovarao niti ga se usuđivao pogledati u oči.
Spuštena pogleda, gotovo dršćući, upitao me želim li mu biti prijatelj.
Rekao sam da želim. Pružio mi je ruku i ja sam je stegnuo. Od njegova
me stiska zaboljelo, ali stisnuo sam zube. Tog istog popodneva Tomas me
pozvao na užinu u svoj dom i pokazao mi zbirku neobičnih naprava
načinjenih od komadića starog željeza koje je držao u svojoj sobi.
"Sam sam ih napravio", objasnio mi je ponosno.
Nisam mogao shvatiti što su ili što bi trebale biti, ali prešutio sam to i
zadivljeno kimnuo. Činilo mi se da je taj usamljeni krupni dječak od lima
sebi napravio prijatelje, i da sam ja prvi kome ih je pokazao. Bila je to
njegova tajna. Ja sam mu ispričao o svojoj majci i koliko mi nedostaje.
Kada mi je glas prepukao, Tomas me šutke zagrlio. Bilo nam je deset
godina. Od toga dana Tomas Aguilar postao je moj najbolji, a ja njegov
jedini, prijatelj.
Unatoč ratobornom izgledu, Tomas je bio miroljubiva i dobrostiva
duša, a njegova vanjština obeshrabrivala je sve napasnike. Dosta je
mucao, osobito kada bi razgovarao s bilo kime osim sa svojom majkom,
sestrom ili sa mnom, što je bilo rijetko. Fascinirali su ga neobični izumi i
mehaničke novotarije, i ubrzo sam otkrio da izvodi autopsije na
najraznoraznijim mehanizmima, od gramofona do računaljki, sve kako bi
otkrio njihove tajne.
Kad nije bio sa mnom ili na poslu s ocem, Tomas je najveći dio
vremena provodio u svojoj sobi, sastavljajući nemoguće naprave. frnirnnu
inteligenciju nadoknađivao je manjkom svakog smisla praktično.
Njegovo zanimanje za stvarni svijet ograničavalo se na aspekte kao što je
sinkronizacija semafora u Ulici Gran Via misterij osvijetljenih vodoskoka
na
Montjuicu ili automati zabavnog parka Tibidabo.
Tomas je svako popodne radio u očevu uredu, a nakon toga katkad bi
svratio do knjižare. Moj otac uvijek se zanimao za njegove izume i
opskrbljivao ga je priručnicima o mehanici i biografijama inženjera poput
Eiffela i Edisona, koje je Tomas kovao u zvijezde. S godinama je Tomas
silno zavolio moga oca i cijelu je vječnost za njega pokušavao izumjeti
72
automatski sustav za arhiviranje bibliotečnih kartica od dijelova staroga
ventilatora. Već je četiri godine radio na tom projektu, ali moj otac i dalje
se gorljivo zanimao za njegov napredak kako se Tomas ne bi obeshrabrio.
Isprva sam se brinuo kako će Fermin reagirati na moga prijatelja.
"Vi ste sigurno Danielov prijatelj izumitelj. Veoma mi je drago što
sam vas upoznao. Fermin Romero de Torres, bibliografski savjetnik u
knjižari Sempere, na usluzi."
"Tomas Aguilar", promucao je moj prijatelj smiješeći se i pružajući
ruku Ferminu.
"Oprezno, to što imate nije ruka nego hidraulična preša, a meni
za ovo radno mjesto trebaju violinistički prsti."
Tomas mu je pustio ruku ispričavajući se.
"Nego, a propos, što vi mislite o Fermatovu teoremu?" upitao je
Fermin trljajući bolne prste.
Nakon toga upustili su se u nerazumljivu raspravu o višoj
matematici, koja je za mene bila špansko selo. Fermin mu je uvijek
govorio vi, ili doktore, i pretvarao se da ne primjećuje njegovo mucanje.
U znak zahvalnosti zbog bezgranična strpljenja koje mu je ukazivao,
Tomas je Ferminu nosio kutije švicarskih čokoladica fotografijama
nemoguće plavih jezera, krava na filmski zelenim lvadama i satova s
kukavicom.
"Vaš prijatelj Tomas ima talenta, ali nedostaje mu usmjerenost i malo
drskosti, a to čini karijeru", smatrao je Fermin Romero de Torres. "Takvi
su vam ti znanstveni umovi. Pogledajte samo gospodina Alberta
Einsteina. Tolika je čudesa izmislio, i prvome nađoše primjenu u
atomskoj bombi, i to još bez njegova dopuštenja. A povrh svega Tomas
ima taj izgled boksača, to će mu jako odmoći u akademskih krugovima,
jer jedino što se računa u životu jesu predrasude."
Iz želje da Tomasa spasi od života punog neimaštine i
nerazumijevanja, Fermin bijaše odlučio da će ga natjerati neka se vježba
u zapostavljenim govorničkim i društvenim vještinama.
"Kao dobar majmun, čovjek je društvena životinja i u njemu čuče
nepotizam, veze, korupcija i trač kao urođeni putokaz za etično
ponašanje", tvrdio je. "To je čista biologija."
"Ma nije valjda."
"Katkad ste zbilja naivni, Daniele."
Tomas je svoj grubijanski izgled naslijedio od oca, uspješnog agenta
za nekretnine s uredom u Ulici Pelavo, odmah do skladišta El Siglo. G.
73
Aguilar pripadao je onoj rasi povlaštenih umova koji uvijek imaju pravo.
Čovjek čvrstih uvjerenja, između ostaloga bio je siguran da je njegov sin
strašljiva dušica i umno zaostao. Kako bi poništio te sramotne
karakteristike, unajmio je cijelu vojsku profesora s ciljem da njegova
prvorođenca dovedu u normalu.
"S mojim sinom razgovarajte kao da je imbecil, je li jasno?" više sam
puta čuo kako govori. Učitelji su pokušavali sve, uključujući i
preklinjanje, ali Tomas im se po svojoj navadi obraćao samo na
latinskome, jeziku kojim je vladao s papinskom tečnošću i na kojemu nije
mucao. Ranije ili kasnije kućni bi učitelji dizali ruke od njega iz očaja i
straha da je dječak opsjednut vragom i da im upućuje demonske naputke
na aramejskome. Posljednju nadu g-Aguilar je polagao u vojnu službu,
koja bi od njegova sina mogla učiniti pravoga muškarca. Tomas je imao
sestru godinu dana stariju od nas, a zvala se Beatriz. Ona je bila zaslužna
za naše prijateljstvo, jer da je onoga davnog popodneva nisam ugledao
kako oca drži za ruku i čeka kraj nastave, i da nisam odlučio narugati joj
se na tako ružan način moj prijatelj nikada ne bi nasrnuo na mene da me
izbatina, ja nikada ne bih skupio hrabrost da mu se obratim. Bea Aguilar
bila je slika prilika svoje majke, i zjenica očeva oka. Riđokosa i blijeda
kao smrt, stalno je se moglo vidjeti odjevenu u najskuplje haljine od svile
i fine vune. Imala je struk poput lutke i hodala uspravno kao motka,
zaljubljena u sebe kao princeza iz vlastite bajke. Oči su joj bile
plavozelenkaste, ali ona ih je uporno opisivala kao "smaragdno-safirne".
Iako je dugi niz godina provela kod terezijanki, ili možda baš zbog toga,
kad je otac nije vidio Bea je pila anis iz visoke čaše, nosila svilene čarape
iz dućana La Perla Gris i šminkala se kao filmski vampovi koji su mome
prijatelju Ferminu oduzimali dah. Ja je nisam mogao vidjeti ni nacrtanu, a
ona je na moje otvoreno neprijateljstvo odgovarala mlakim pogledima
punim prijezira i ravnodušnosti. Bea je imala dečka vojnika koji je služio
kao potporučnik u Murciji, zalizanog falangista po imenu Pablo Cascos
Buendia, iz stare obitelji koja je posjedovala mnogobrojna brodogradilišta
u galješkim rukavcima. Potporučnik Cascos Buendia, koji je zahvaljujući
stricu u vojnoj vladi polovinu života bio na dopustu, stalno je držao
govore o genetskoj i duhovnoj nadmoći španjolske rase i predstojećoj
propasti boljševičkog carstva.
"Marx je umro", govorio je svečano.
"I to konkretno 1883.", govorio sam ja.
"Ti šuti, budalo, ili ću te tako raspaliti da ćeš odletjeti do La Rioje."
74
Više nego jednom zatekao sam Beu kako se potajice smije
glupostima koje prosipa njezin dečko vojnik. Tada bi podigla oči i
uputila mi pogled koji nisam mogao odgonetnuti. Ja bih joj se mlako i
srdačno osmjehnuo, kako to već čine neprijatelji tijekom neizvjesna
primirja, ali brzo bih skrenuo pogled u stranu. Prije bih umro nego to
priznao, ali u dubini duše ja sam je se bojao.



16 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 4:45 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
13.
Početkom te godine Tomas i Fermin Romero de Torres odlučili su
udružiti svoje genijalne umove na novom projektu koji će mene i moga
prijatelja, tako su bar govorili, osloboditi vojne obveze, Fermin nikako
nije dijelio entuzijazam g. Aguilara prema iskustvu vojne obuke.
"Vojska služi samo kako bi se otkrilo koliki je udio budala u
stanovništvu", smatrao je. "A to se otkrije već u prva dva tjedna nisu
potrebne dvije godine. Vojska, brak, Crkva i banka: četiri jahača
Apokalipse. Da, da, samo se vi smijte."
Anarho-liberalna shvaćanja Fermina Romera de Torresa
poljuljala su se jednoga listopadskog popodneva kada nas je u knjižari
igrom slučaja posjetila naša stara prijateljica. Tata je baš bio otišao na
procjenu neke zbirke knjiga u Argentonu i trebao se vratiti tek predvečer.
Ja sam stajao za pultom u knjižari dok je Fermin, pozivajući se na svoju
dobro poznatu vještinu hodanja po užetu, silom navalio popeti se po
ljestvama kako bi posložio najvišu policu s knjigama, jedva pedalj od
stropa. Malo prije zatvaranja, kad je sunce već zašlo, ispred izloga se
ukazala Bernardina silueta. Bio je četvrtak, njezin slobodni dan, pa je bila
odjevena u civilnu odjeću, i mahnula mi je. Srce mi je poskočilo čim sam
je vidio, i domahnuo sam joj neka uđe.
"Joj, kako ste samo narasli!" rekla je s praga. "Gotovo pa vas ne bih
prepoznala... Već ste odrastao čovjek!"
Zagrlila me je, pustila suzicu i opipala mi glavu, ramena i lice, da
vidi jesam li što slomio dok nje nije bilo.
"Nedostajete nam kod kuće, gospodine", rekla je spuštajući pogled.
"I ti si meni nedostajala, Bernarda. Dođi da te poljubim."
Poljubila me plaho, a ja sam je zvučno cmoknuo u oba obraza.
Nasmijala se. U očima sam joj vidio da očekuje pitanje o Clari, ali ja ga
nisam kanio postaviti.
"Danas si jako lijepa i elegantna. Kako to da si nam došla?"
75
"Pa evo, već se dugo spremam doći, ali znate kako je, poslu kad
kraja, gospodin Barcelo je pametan čovjek, ali je kao dijete, čovjek mora
stisnuti zube i trpjeti. Ali zapravo sam došla, znate, jer je sutra rođendan
mojoj nećakinji, onoj u San Adrianu, pa bih htjela nešto kupiti. Pomislila
sam da bih joj mogla kupiti neku dobru knjigu, s puno slova i malo slika,
ali budući da sam tako glupa i ništa ne znam..."
Prije nego sam uspio išta reći, knjižaru je potresao strašan tresak i s
visina su se obrušila kompletna sabrana djela Blasca Ibaneza, u tvrdom
uvezu. Bernarda i ja prestrašeno smo podigli pogled. Fermin je već klizio
niz ljestve poput umjetnika na trapezu, s prefriganim osmijehom na licu i
očima punima požude i ushita.
"Bernarda, ovo je..."
"Fermin Romero de Torres, bibliografski savjetnik u knjižari
Sempere i sin, na usluzi, milostiva", objavio je Fermin uzimajući
Bernardu za ruku i pobožno je cjelivajući.
Bernarda je za tili čas bila kuhana i pečena.
"Joj, vi ste pogriješili, nisam ja milostiva..."
"U najmanju ruku markiza", upade Fermin. "Razumijem se ja u to,
družim se s najfinijim damama iz Avenije Pearson. Dopustite mi tu čast
da vas povedem do našega novog odjela klasika za djecu i mlade, gdje
srećom zamjećujem da imamo antologiju najboljih djela Emilija
Salgarija te epsku povijest o Sandokanu."
"Joj, ne znam, ne bih baš svetačke biografije, naime djevojčin otac
bio je u komunističkoj partiji, ako me razumijete..."
"Bez brige, jer tu imam ni manje ni više nego Otok s blagom Julesa
Vernea, priču punu uzbudljivih pustolovina i korisnih edukativnih
sadržaja, zbog svih onih tehnoloških izuma."
"Ako vi tako mislite..."
Šutke sam hodao za njima promatrajući kako Ferminu curi slina i
kako se Bernarda topi od miline zbog komplimenata toga čovječuljka s
licem skitnice i jezikom uličnog trgovca, koji ju gleda s požudom kakvu
je obično rezervirao samo za čokoladice
"A vi, gospodine Daniele, što vi kažete?"
"Gospodin Romero de Torres je stručnjak; možeš se pouzdati u
njegov sud."
"E pa onda ću uzeti ovu s otokom, ako biste mi je zamotali. Koliko
sam dužna?"
"Kuća časti", rekoh ja.
76
"A, ne, to nikako..."
"Milostiva, ako dopustite, učinit ćete me najsretnijim čovjekom u
Barceloni, časti vas Fermin Romero de Torres."
Bernarda nas je obojicu pogledala bez riječi.
"Slušajte, ja plaćam ono što kupim, a ovo je dar za moju nećakinju..."
"Onda mi dopustite, kao nadoknadu, da vas pozovem na kavicu",
ispalio je Fermin zalizujući kosu.
"Prihvati, ženo", ohrabrio sam je ja. "Vidjet ćeš, bit će ti lijepo. Ja ću
ti zamotati knjigu dok Fermin ode po sako."
Fermin je pohitao u stražnji prostor da se počešlja, namiriše i odjene
sako. Potajno sam mu pružio nekoliko dura iz blagajne da počasti
Bernardu.
"Kamo da je odvedeni?" prošaptao mi je, uplašen poput tinejdžera.
"Ja bih je vodio u Fls Quatre Gats", rekao sam mu. "Pouzdano
znam da ta kavana pogoduje romantici."
Pružio sam Bernardi zapakiranu knjigu i namignuo joj.
"Onda, koliko vam dugujem, mladi gospodine Daniele?"
"Ne znam. Reći ću ti poslije. Knjiga nije imala cijenu pa moram
pitati tatu", slagao sam.
Gledao sam ih kako odlaze ruku pod ruku i iščezavaju u Ulici svete
Ane, i pomišljao kako možda netko gleda s nebesa pa će ovo dvoje
napokon pronaći koju mrvu sreće. U izlog sam izvjesio natpis
ZATVORENO. Načas otidoh u stražnji prostor da pregledam tatinu knjigu
narudžbi, kadli začuh zvonce na vratima. Pomislio sam da je to Fermin
nešto zaboravio, ili da se možda tata vratio iz Argentone. "Halo?"
Prošlo je nekoliko časaka a do mene nije dopro nikakav odgovor. I
dalje sam prelistavao knjigu narudžbi.
Onda začuh korake u knjižari, polagane.
"Tata?"
Nisam dobio odgovor. Učinilo mi se da sam čuo prigušeni smijeh te
zatvorih knjigu narudžbi. Možda je neka mušterija previdjela natpis
ZATVORENO. Krenuh je podvoriti, kadli začuh zvuk više knjiga kako se
ruše s polica u knjižari. Progutah knedlu. Zgrabili nož za otvaranje
pisama i polagano priđoh vratima stražnjeg prostora. Nisam se usuđivao
nanovo zazvati. Ubrzo opet začuh korake kako se udaljavaju. Zvonce na
vratima iznova zazvoni, i ja osjetih zapuh zraka s ulice. Povirih u
knjižaru. Nije bilo nikoga. Potrčah do ulaznih vrata i dvaput ih zaključah.
Duboko udahnuh, osjećajući se kao sinja kukavica. Opet se uputih u
77
stražnji prostor, kadli na pultu ugledah neki komad papira. Prišavši,
uvjerih se da je riječ o fotografiji, nekoj staroj slici iz studija kakve su se
nekoć otiskivale na debeli karton.
Rubovi su bili nagorjeli, a mutna slika kao da je bila uprljana prstima
prašnjavima od čađe. Pogledah je pod svjetiljkom. Na fotografiji se
vidjelo dvoje mladih kako se osmjehuju fotografu. Njemu je bilo nekih
sedamnaest ili osamnaest godina, imao je svijetlu kosu i tanane
aristokratske crte lica. Ona je bila tek nešto mlađa od njega, jednu ili
najviše dvije godine. Imala je mliječnobijeli ten i fino isklesano lice,
obrubljeno kratkom crnom kosom koja je naglašavala očarani pogled
opijen veseljem. On ju je držao oko struka, a ona kao da mu je nešto
šaptala zadirkujući ga. Slika je odisala nekom toplinom koja mi je
izmamila osmijeh, kao da sam u tim dvama neznancima prepoznao svoje
stare prijatelje. Iza njih vidio se izlog neke prodavaonice, pun šešira
izašlih iz mode. Usredotočih se na par. Po odjeći se činilo da je
fotografija stara bar dvadeset pet ili trideset godina. Bila je to slika
prepuna svjetla i nade, i obećavala je stvari koje postoje samo u
pogledima mladih. Plamen bijaše progutao gotovo cijelu pozadinu
fotografije, iza onog starinskog pulta još se moglo nazreti neko strogo
lice, maglovita silueta koja se nazirala iza slova otisnutih na staklu.
Sinovi Antonija Fortunya Ustanovljeno 1888.
One noći kad sam drugi put bio na Groblju zaboravljenih knjiga
Isaac mi je ispričao da je Carax rabio majčino, a ne očevo prezime:
Fortuny. Caraxov otac imao je klobučarnicu u Ulici Ronda San Antonio.
Iznova pogledah portret onoga para i obuze me sigurnost da je taj mladić
Julian Carax, koji mi se osmjehuje iz prošlosti, i ne vidi plamenove kako
ga opkoljavaju sa svih strana.



17 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 4:46 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
GRAD SJENA 1954.
14.
Idućega jutra Fermin je stigao na posao nošen krilima ljubavi,
nasmiješeno zviždukajući ljubavna bolera. U drugim okolnostima pitao
bih ga kako je prošao izlazak s Bernardom, ali toga dana meni nije bilo
do poezije. Tata je za jedanaest dogovorio predaju narudžbe profesoru
Javieru Velazquezu u njegovu fakultetskom uredu na Sveučilišnom trgu.
Fermin je na sam spomen toga akademskog građanina dobivao osip, pa
sam se s tom izlikom ponudio sam odnijeti knjige.
"To je najobičniji picajzl, ološ i fašistički dupelizac", izjavio je
Fermin podižući pest u zrak na način koji je nepogrešivo govorio da ga
obuzima pravednički zanos. "Na ime katedre i završnog ispita taj bi
povalio i La Pasionariju, da mu se posreći."
"Ne pretjerujte, Fermine. Velazquez dobro plaća, uvijek
unaprijed, i
preporučuje nas na sva usta", podsjetio ga je moj otac.
"To je novac okaljan krvlju nevinih djevica", prosvjedovao je
Fermin. "Sam Bog zna da ja nikad nisam legao s maloljetnom ženom, i to
ne zato što nisam imao želju ili priliku; sada više msam ono što sam bio,
ali nekoć mi po vanjštini i uglađenosti nije bilo premca! Pa čak i onda,
kada bih nanjušio da je cura pomalo vjetrenjasta, tražio sam im osobne
isprave, ili u nedostatku iste očevo dopuštenje u pisanom obliku, sve u
cilju morala i etike."
Tata je zakolutao očima.
"S vama se ne može diskutirati, Fermine."
"Ako imam pravo, onda imam."
Uzeo sam paket koji sam sinoć sam zapakirao, dva Rilkea i neki
apokrifni esej pripisan Ortegi o temi lubanja i dubini nacionalnog
osjećaja, i ostavih Fermina i tatu zadubljene u raspravu o etici i moralu.
Dan je bio krasan, s nebom plavim kao stijeg i svježim povjetarcem
koji je mirisao na jesen i more.
Barcelonu sam oduvijek najviše volio u listopadu, kada njezina duša
izlazi u šetnju i čovjek postaje pametniji čim se napije vode iz izvora
Canaletas koja tih dana, nekim čudom, nema okus po kloru. Hodao sam
lakim korakom, obilazeći čistače cipela, piskarala koja se vraćaju s
prijepodnevne kavice, prodavače srećaka i cijelu baletnu trupu čistača
ulica koji kao da su čistili grad kistom, bez žurbe i precizno poput
79
poentilista. Barcelona se već tada počela puniti automobilima, i kad sam
stigao do semafora u Ulici Balmes primijetili s obje strane pločnika
brigadu činovnika u sivom gabardenu kako požudnim pogledom upija
neki Studebaker, kao da je riječ o vodviljskoj pjevačici u negližeu. Popeh
se Ulicom Balmes do Gran Vije, hvatajući se u koštac sa semaforima,
tramvajima, pa čak i motociklima s prikolicom. U nekom izlogu ugledah
plakat kuće Phillips koja je oglašavala dolazak novoga mesije, televizije,
za koju su govorili da će nam promijeniti život i sve nas pretvoriti u bića
iz budućnosti, kao što su Amerikanci. Fermin Romero de Torres, koji je
uvijek bio u tijeku s raznim izumima, već bijaše prorekao što će se
dogoditi.
"Televizija je, prijatelju Daniele, Antikrist i pazite što vam kažem, za
tri-četiri naraštaja ljudi više neće sami znati ni prdnuti, i čovjek će se
vratiti u špilju, srednjovjekovnom divljaštvu, na stupanj gluposti koji je
nadišao već puž balavac iz pleistocena. Ovaj svijet neće uništiti atomska
bomba kao što kažu novine, nego će umrijeti od smijeha, od banalnosti,
od ismijavanja svega, i zato što će od svega praviti vic, i to loš vic."
Profesor Velazquez imao je sobu na drugom katu Filozofskog
fakulteta, u dnu galerije popločene šahovskim uzorkom i prepune
prašinastoga svjetla s pogledom na južni klaustar. Zatekao sam ga na
vratima predavaonice, pretvarao se da sluša neku studenticu zanosnih
oblina odjevenu u tamnocrveni kostim čvrsto stegnut u ruku ispod kojega
su se vidjeli listovi dostojni stare Grčke kako hlistaju u tankim svilenim
čarapama. Profesor Velazquez uživao je glas zavodnika, i bilo je onih
koji su govorili da sentimentalni odgoj gospođica iz visokog društva nije
potpun bez poslovičnog vikenda u nekom hotelčiću na promenadi Sitges,
posvećenog recitiranju aleksandrinaca u četiri oka s uvaženim
profesorom. Meni je trgovački instinkt prišapnuo neka dobro pazim da ne
prekinem tu konverzaciju, pa sam odlučio ubiti vrijeme skidajući
pogledom dotičnu sretnicu. Možda mi je duh razvedrila lagana šetnja,
možda zbog mojih osamnaest godina i činjenice da sam više vremena
provodio s muzama zarobljenima među starim koricama nego u društvu
djevojaka od krvi i mesa, koje su mi uvijek djelovale kao da su
svjetlosnim godinama daleko od duha Clare Barcelo, ali toga trenutka,
dok sam očima prelazio preko svakog djelića anatomije te studentice koju
sam vidio samo s leđa, ali koju sam zamišljao u tri dimenzije i
aleksandrijskoj perspektivi, navrla mi je slina na usta.
80
"Pa to je Daniel", uskliknuo je profesor Vclazquez. "E pa hvala Bogu
da si došao ti, a ne onaj klaun od prošli put, s imenom kao u toreadora.
Pomislio sam da je ili pijan, ili ga treba zatvoriti i baciti ključ. Zamisli što
se usudio: pitao me koja je etimologija riječi 'pimpek', i to krajnje
podrugljivim tonom, kakav nipošto nije bio na mjestu."
"Liječnik ga drži na jakim lijekovima. Nešto za jetru."
"Zato jer je cijeli dan mrtav pijan", obrecnuo se Velazquez. Ja bih na
vašem mjestu pozvao policiju. Taj sigurno ima putra na glavi. A kako mu
samo smrde noge, Bože mili, posvuda oko nas sve samo crveno smeće
koji se nije opralo otkako je pala Republika."
Baš sam se spremao izmisliti neku uljudnu ispriku da opravdam
eriruna, kad se studentica koja je razgovarala s profesorom Veazquezom
okrenu i natjera me da isplazim jezik do koljena.
Vidio sam kako mi se smiješi i uši su mi počele gorjeti.
"Zdravo, Daniele", rekla je Beatriz Aguilar.
Pozdravio sam je kimanjem, nijem zbog saznanja da sam i ne znajući
slinio za sestrom svoga najboljeg prijatelja, strašnom Beom.
"Ah, pa vi se poznajete?" upitao je Velazquez, zainteresiran.
"Daniel je naš stari obiteljski prijatelj", objasnila je Bea. "Jedini koji
mi se jednom usudio reći da sam tašta i umišljena."
Velazquez me zapanjeno pogledao.
"Od toga ima već deset godina", precizirao sam. "I nisam to mislio
ozbiljno."
"E pa ja još čekam da mi se ispriča."
Velazquez se srdačno nasmijao i uzeo paket iz mojih ruku.
"Čini mi se da sam ja ovdje suvišan", rekao je, otvarajući
zamotuljak. "Ali, prekrasno. Slušaj, Daniele, reci ocu da tražim knjigu
po imenu Mauromor: rani zapisi iz Cente, autor Francisco Franco
Bahamonde, s predgovorom i bilješkama Pemana."
"Nema problema. Javit ćemo vam se za dva tjedna."
"Držim te za riječ, a sad trčim, čekaju me trideset i dva prazna uma."
Profesor Velazquez mi namignu i nestade u predavaonici, ostavivši
me nasamo s Beom. Nisam znao kamo bih gledao.
"Slušaj, Bea, što se tiče one uvrede, ja zaista..."
"Zafrkavala sam te, Daniele. Znam da su to bila dječja zadirkivanja, a
Tomas te je ionako dobro istukao."
"I još me boli."
Bea mi se osmjehnula kao da želi mir, ili bar primirje.
min@
81
"A imao si pravo, pomalo sam tašta, a katkad i umišljena", rekla je
Bea. "Nisam ti baš simpatična, zar ne, Daniele?"
To pitanje zateklo me potpuno nespremna, razoružana, i uplašena
činjenicom da je tako lako izgubiti antipatiju prema nekome koga si
smatrao neprijateljem, čim se taj prestane tako ponašati.
"Ne, to nije istina."
"Tomas kaže da ti zapravo nisam nesimpatična, ali ne trpiš mog oca i
zato se istresaš na meni, jer se njemu ne usudiš ništa reći. Ja te ne krivim.
Tati se nitko ne usuđuje ništa reći."
Problijedio sam, ali za nekoliko trenutaka shvatih da se smiješim i
kimam.
"Ispast će da me Tomas poznaje bolje nego ja sam."
"Neka te to ne čudi. Moj brat sve nas je pročitao, samo što ikad ništa
ne govori. Ali ako jednoga dana otvori usta, štošta će obrušiti. On te silno
cijeni, znadeš." Slegnuh ramenima spuštajući pogled.
"Stalno govori o tebi, i o tvome ocu i knjižari, i tome prijatelju koji
radi s vama, za kojega Tomas kaže da je genij kojega će tek otkriti.
Katkad kao da misli kako ste mu vi rođenija obitelj nego ona koju ima
kod kuće."
Susreo sam se s njezinim pogledom, tvrdim, otvorenim,
neustrašivim. Nisam znao što bih joj rekao, pa sam se samo nasmiješio.
Osjetio sam da me svojom iskrenošću stjerala u kut, pa sam spustio
pogled u dvorište.
"Nisam znao da tu studiraš."
"Ovo mi je prva godina."
"Književnost?"
"Tata misli da znanost nije za slabiji spol."
"Da. Previše brojki."
"Ne smeta mi, jer volim čitati, a ovdje sam upoznala zanimljive
ljude." "Poput profesora Velazqueza?"
Bea se kiselo nasmiješi.
"Možda sam brucošica, ali znam dovoljno da takve prepoznam
izdaleka, Daniele. Posebice ljude njegove sorte."
Pitao sam se u koju bi sortu mene svrstala.
"Usto, profesor Velazquez prijatelj je moga oca. Obojica su u odboru
Udruge za zaštitu i promidžbu zarzuele i španjolske lirike." Nabacio sam
impresioniran izraz.
82
"A kako ti je dečko, potporučnik Cascos Buendia?" s lica joj nestade
osmijeh.
"Pablo za tri tjedna dolazi na dopust."
"Vjerojatno si sretna."
"Jako. Divan je dečko, iako mogu zamisliti što ti misliš o njemu."
Sumnjam, pomislih. Bea me promatrala s blago napetim izrazom lica.
Htjedoh promijeniti temu, ali jezik mi je bio brži.
"Tomas kaže da ćete se vjenčati i živjeti u El Ferrolu." Kimnula je ne
trepnuvši.
"Čim Pablo odsluži vojsku."
"Sigurno jedva čekaš", rekoh osjetivši zajedljiv ton u svome glasu,
drskom glasu koji se stvorio tko zna odakle.
"Ne smeta mi, zaista. Njegovi ondje imaju posjed, nekoliko
brodogradilišta, i Pablo će voditi jedno od njih. Ima smisla za
upravljanje."
"Vidi se."
Bea se usiljeno nasmiješila.
"Osim toga, Barcelonu sam već upoznala, nakon toliko godina..."
Primijetili da joj je pogled umoran, tužan.
"Čujem da je El Ferrol predivan gradić. Pun života. A morski plodovi
navodno su bajni, posebno rakovice."
Bea je uzdahnula odmahujući glavom. Učinilo mi se da bi najradije
zaplakala od bijesa, ali bila je odviše ponosna. Spokojno se nasmijala.
"Deset godina, i još me uživaš vrijeđati, zar ne, Daniele? Hajde onda,
iskali se koliko te volja. Sama sam kriva, jer sam mislila da možda
možemo biti prijatelji, ili se pretvarati da jesmo, ali valjda sam manje
vrijedna od brata. Oprosti što sam te zadržavala."
Okrenula se i pošla hodnikom koji je vodio prema knjižnici. Vidio
sam kako se udaljava preko crno- bijelih pločica, a njezina sjena
presijecala je zastore svjetla koji su padali s velikih krovnih prozora.
"Bea, čekaj."
Prokleo sam samog sebe i potrčao za njom. Zaustavio sam je na pola
puta, zgrabivši je za ruku.
Ošinula me pogledom koji me opržio.
"Oprosti mi. Ali prevarila si se: nisi ti kriva, nego ja. Ja sam manje
vrijedan od tvoga brata i tebe. A vrijeđam te iz ljubomore prema tom
kretenu od tvoga dečka i od bijesa kad pomislim da bi netko za njim
pošao u El Ferrol, i u Kongo ako treba."
83
"Daniele..."
"Prevarila si se u meni, jer ti i ja možemo biti prijatelji ako mi
dopustiš da pokušam sada kada znaš koliko sam nedostojan. I varaš se
također glede Barcelone, jer iako misliš da si već sve vidjela, jamčim ti
da nisi, i ako mi dopustiš, to ću ti i dokazati."
Vidio sam da joj je lice ozario osmijeh, a niz obraz joj je kliznula
jedna spora, nijema suza.
"Bolje ti je da govoriš istinu", rekla je. "Jer u suprotnome reći ću
bratu da ti otkine glavu kao da je čep."
Pružio sam joj ruku.
"Pravedno. Prijatelji?"
Ona mi je uzvratila stisak.
"Kada ti u petak završava nastava?" upitao sam. Načas je oklijevala.
"U pet."
"Čekat ću te u klaustru točno u pet, i prije nego padne mrak dokazat
ću ti da u Barceloni postoji nešto što još nisi vidjela, i da ne možeš otići u
El Ferrol s tim idiotom za kojega ne vjerujem da ga voliš, jer ako to
učiniš, grad će te progoniti, i umrijet ćeš od tuge."
"Jako si siguran u sebe, Daniele."
Ja, koji nikad nisam bio siguran ni koliko je sati, kimnuh
samouvjereno
kako to može samo neznalica. Ostadoh je gledati kako se udaljava
onom beskrajnom galerijom, sve dok se njezina silueta nije stopila s
polutamom, a onda se zapitah što li sam to učinio.



18 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 4:46 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
15.
Klobučarski obrt Fortuny, ili ono što je od njega ostalo, životario je
u prizemlju uzane građevine oronula izgleda, pocrnjele od čađe, u Ulici
Ronda San Antonio, odmah do Govina trga. Još su se mogla pročitati
slova otisnuta na staklima prekrivenima prljavštinom a natpis u obliku
polucilindra i dalje se klatio s pročelja, nudeći modele po mjeri i
posljednje krike pariške mode. Vrata su bila zaključana lokotom koji kao
da je tu stajao već desetak godina. Prilijepih čelo na staklo ne bih li
pogledom proniknuo u mračnu unutrašnjost.
"Ako ste došli zbog najma, zakasnili ste", rekao je neki glas iza
mojih leđa. "Predstavnik zgrade je već otišao."
Žena koja mi se obratila bila je prešla šezdesetu, a na sebi je imala
nacionalnu nošnju svih pobožnih udovica. Ispod ružičasta rupca koji joj
84
je prekrivao kosu virila su dva uvijača, a pofutrane papuče slagale su se s
dokoljenkama boje mesa. Pretpostavio sam da je to kućepaziteljica.
"Dakle, dućan se iznajmljuje?" upitao sam.
"A vi niste zato došli?"
"U principu nisam, ali nikad se ne zna, možda me zanima."
Kućepaziteljica je nabrala obrve, kao da nije sigurna jesam li ja neki
besposličar ili će mi ipak ukazati povjerenje. Nabacio sam svoj anđeoski
osmijeh.
"Je li dućan odavno zatvoren?"
"Dobrih dvanaest godina, otkako je stari gazda umro."
"Gospodin Fortuny? Poznavali ste ga?"
"Ja sam u ovoj zgradi već četrdeset i osam godina, mladiću."
"Onda ste možda poznavali i sina gospodina Fortunyja."
"Juliana? Pa naravno."
Izvadih iz džepa nagorjelu fotografiju i pokazah joj je.
"Možete li mi reći je li ovaj mladić na slici Julian Carax?"
Kućepaziteljica me pogledala pomalo nepovjerljivo. Uzela je
fotografiju u ruke i zapiljila se u nju.
"Prepoznajete li ga?"
"Carax je bilo djevojačko prezime njegove majke", precizirala je
kućepaziteljica sa stanovitim neodobravanjem u glasu. "Da, to je Julian.
Sjećam ga se kao malog plavušana, iako ovdje izgleda kao da ima
tamniju kosu."
"Možete li mi reći tko je ova djevojka s njim?"
"A tko pita?"
"Ispričavam se, zovem se Daniel Sempere. Pokušavam saznati više o
gospodinu Ganutu, o Julianu."
"Julian je otišao u Pariz, 1918. ili 1919. Otac ga je želio poslati
vojsku, znate? Mislim da ga je mati odvela, da ga spasi toga zla, siročića.
Gospodin Fortuny je ostao živjeti sam, u potkrovlju."
"Znate li je li se Julian koji put vraćao u Barcelonu?"
Kućepaziteljica me šutke pogledala.
"Zar ne znate? Julian je umro u Parizu, iste te godine."
"Molim?"
"Kažem da je Julian preminuo. U Parizu. Ubrzo nakon što je stigao.
Bolje bi mu bilo da je otišao u vojsku."
"Smijem li pitati kako ste za to čuli?"
"A kako bih čula? Rekao mi je njegov otac." Lagano kimnuh.
85
"Razumijem. Je li vam rekao od čega je umro?"
"Stari mi nije rekao potanko. Jednoga dana, ubrzo nakon što je Julian
otišao, stiglo mu je neko pismo, i kad sam to rekla njegovom ocu, rekao
mi je da je njegov sin umro i da bacim svu poštu koja mu stigne. Zašto se
mrgodite?"
"Gospodin Fortuny vam je lagao. Julian nije umro 1919."
"Ma što to govorite?"
"Julian je živio u Parizu, najmanje do 1935., i poslije se vratio u
Barcelonu."
Kućepaziteljičino lice ozario je osmijeh.
"Dakle, Julian je tu, u Barceloni? Gdje?"
Kimnuh nadajući se da ću iz nje izvući više ako je oraspoložim.
"Majko Božja... Baš ste me razveselili, naravno, ako je zaista živ.
Bilo je to divno dijete, malo čudno i uvijek u oblacima, imao je ono
nešto što čovjeku priraste srcu. Za vojnika je bio, to se vidjelo izdaleka.
Mojoj Isabeliti užasno se sviđao. Zamislite, jedno vrijeme mislila sam čak
da će se vjenčati, dječja posla. Smijem li još jednom vidjeti sliku?"
Pružio sam joj fotografiju. Kućepaziteljica ju je promatrala kao da je
to srećonoša, karta kojom će se vratiti u svoju mladost.
"Ne mogu vjerovati, pogledajte samo, kao da ga ovaj čas gledam... a
onaj stari gad reče mi da je mrtav! Zaista, ima svakakvih ljudi na svijetu.
A što je postalo od Juliana u Parizu? Sigurno se obogatio. Meni se uvijek
činilo da će se jednom obogatiti."
"Nije baš. Postao je pisac."
"Pisac priča?"
"Tako nekako. Pisao je romane."
"Za radio? Divno! Pa, uopće me to ne čudi, znate? Od malih
nogu
stalno je djeci iz susjedstva nešto pripovijedao. Ljeti bi se moja
Isabelita i njezine sestrične okupile na terasi pa im je pričao. Govorile su
da on nikad dvaput ne priča istu priču. To da, sve su bile o mrtvacima i
duhovima. Kažem vam, čudno dijete. Doduše, od onakvog oca čudno što
nije sasvim poblesavio. Uopće se ne čudim što ga je žena na kraju
ostavila, taj je bio gadna mustra. A ja vam inače ne volim gurati nos gdje
mu nije mjesto, znate? Meni je sve ravno, ali taj čovjek nije bio dobar. U
jednoj zgradi sve se na kraju sazna. Tukao ju je, znate? Na stubištu su se
stalno čuli povici, više puta dolazila je i policija. Razumijem ja da muž tu
i tamo mora istući ženu, da je nauči poštovanju, ne kažem ja da ne mora,
86
ima puno kurveraja, a mlade cure više nisu čestite kao nekoć, ali ovaj je
nju volio mlatiti iz čista mira, razumijete? Sirota žena imala je samo
jednu prijateljicu, Vicentetu, živjela je u stanu 4-2. Pa je, sirotica, znala
pobjeći k njoj, da je muž više ne mlati. I pričala joj je stvari..."
"Kakve stvari?"
Kućepaziteljica me pogleda u povjerenju, podignu obrvu i osvrnu se
oko sebe.
"Da mali nije klobučarev sin."
"Julian? Kažete da Julian nije bio sin gospodina Fortunyja?"
"To je Francuskinja rekla Vicenteti, ne znam je li to bilo iz inata, Bog
će ga znati zašto. Meni je mala to rekla puno godina poslije, kad više nisu
tu živjeli."
"A tko je bio pravi Julianov otac?"
"Francuskinja nikad nije htjela odati. Možda nije ni znala. Znate
kakvi su ti stranci."
"Mislite da ju je muž zato tukao?"
"Tko bi to znao. Triput su je vodili u bolnicu, ej, triput! A taj prasac
još je imao obraza da svima kaže kako je sama kriva, da je pijanica i da
tetura po stanu od silnoga pića. Ali ne vjerujem ja u to. Taj se stalno sa
svim susjedima svađao. Moga pokojnog muža, pokoj mu duši, jednom je
prijavio policiji da mu je nešto ukrao u dućanu, on je naime smatrao da su
svi Murcijanci probisvijeti i lopovi, a mi smo zapravo iz Ubeđe..."
"Rekli ste mi da poznajete djevojku s kojom je Julian na slici?"
Kućepaziteljica se opet pomno zagledala u sliku.
"Nikad je nisam vidjela. Zgodna mala."
"Po slici bi se reklo da mu je to djevojka", natuknuo sam da vidim
hoće li joj to osvježiti pamćenje. Vratila mi je fotografiju odmahujući
glavom.
"Ja vam se u te slike na razumijem. Koliko ja znam, Julian nije imao
curu, ali da ju je i imao, meni ne bi rekao. Jedva sam saznala i da se moja
Isabelita spetljala s tim tipom... Vi mladi nikad ništa ne govorite. A mi
stari ne znamo zaklopiti."
"Sjećate li se njegovih prijatelja, nekog koga je stalno dovodio kući?"
Kućepaziteljica je slegnula ramenima.
"Joj, to je bilo tako davno... A tih posljednjih godina Julian je rijetko
bio doma, znate? Sprijateljio se s nekim u školi, s nekim dečkom iz dobre
obitelji, od Aldavinih, no, više vam ne moram govoriti. Sad se o toj
familiji ne govori, ali tada su bili kao plemstvo. Strašno puno novca.
87
Znam jer su katkad po Juliana slali auto, da ste vidjeli taj auto! Ni Franco
takav nije imao! S vozačem, sav ulašten. Moj Paco, koji se razumio u te
stvari, rekao mi je da je to rokroj, tako nešto. Dostojan cara."
"Sjećate li se vi kako se taj Julianov prijatelj zvao?"
"Slušajte, kad se netko preziva Aldava, ime mu i ne
treba, umijete što vam govorim. Sjećam se još jednoga dečka, taj je
bio malo zvrknut, neki Miquel. Mislim da mu je i to bio razredni kolega.
Nemojte me pitati ni za prezime ni za lice."
Činilo se da smo stigli do mrtve točke i bojao sam se da će
kućepaziteljici dojaditi priča. Odlučio sam postupiti instinktivno.
"Živi li sada tko u Fortunyjevom stanu?"
"Ne. Stari je umro bez oporuke, a žena je, koliko ja znam, sada u
Buenos Airesu, ni na sprovod nije došla."
"Zašto u Buenos Airesu?"
"To je najdalje što je mogla pobjeći od njega, ako mene pitate I ne
krivim je, tako mi svega. Sve je prepustila odvjetniku, neki čudan tip. Ja
ga nikad nisam vidjela, ali moja kći Isabela, koja živi u stanu na petom
katu, odmah ispod njih, kaže da ima ključ i dolazi noću, i satima hoda po
stanu, a onda ode. Jednom je, kaže, čak čula nešto kao da lupkaju ženske
pete. Što da vam kažem."
"Možda su to bile štake", natuknuh.
Pogledala me pogledom punim nerazumijevanja. Za kućepaziteljicu
ovo je očito bila silno ozbiljna tema.
"I svih ovih godina nitko nije dolazio u stan?"
"Jednom se pojavio neki zlokoban tip, od onih koji se stalno smiju,
bolje reći smijulje, ali čim ga vidite, sve vam je jasno. Rekao je da je iz
Odjela za zločine. Htio je vidjeti stan."
"Je li rekao zašto?"
Kućepaziteljica je odmahnula glavom.
"Sjećate li se kako se zvao?"
"Neki inspektor. Nisam mu vjerovala ni da je policajac. Nešto
je u cijeloj toj stvari smrdjelo, razumijete. Kao da je neka privatna
osveta. Ja sam ga fino otpravila, rekla sam mu da nemam ključeve stana, i
ako treba nešto, neka zove odvjetnika. Rekao mi je da će opet doći, ali
više ga nisam vidjela. Daleko mu lijepa kuća!"
"Da ne znate kojim slučajem ime i adresu toga odvjetnika:'
88
"To biste morali pitati upravitelja zgrade, gospodina Molinsa. Ured
mu je tu blizu, Floridablanca 28, međukat. Recite da vas šalje gospođa
Aurora, na usluzi."
"Hvala vam najljepša. Recite, gospođo Aurora, Fortunyjev stan je,
dakle, prazan?"
"Prazan nije, jer nitko ništa nije odnio iz njega otkako je stari umro.
Katkad čak smrdi. Ja bih rekla da tu ima i štakora, pazite to vam kažem.
"Bih li možda mogao baciti pogled? Možda ćemo naći nešto što će
nam reći što je zapravo bilo s Julianom..."
"Joj ne mogu. Morate se obratiti gospodinu Molinsu, on vodi računa
o tome." Lukavo sam joj se nasmiješio.
"Ali vi imate glavni ključ, vjerojatno. Iako ste onome tipu rekli da
nemate... Nemojte mi reći kako i vi ne umirete od želje da vidite što
unutra ima." Gđa Aurora pogledala me iskosa.
"Vrag ste vi."
Vrata su popustila poput nadgrobne ploče, uz nagli cilik, i iz
unutrašnjosti nas je zapahnuo smradan i pokvaren zrak. Gurnuh vrata i iza
njih otkrili prolaz koji je tonuo u tamu. Zrak je smrdio na ustajalost i
vlagu. Spirale prljavštine i prašine krasile su kutove krovišta, obješene
poput sijedih vlasi. Napuknute podne pločice bile su prekrivene nečim što
je sličilo sloju pepela. Primijetio sam nešto nalik na otiske stopala koji su
ušli u stan.
"Sveta Majko Božja", promrmljala je kućepaziteljica. "Ovdje
ima više govana nego na podu kokošinjca."
"Ako želite, ući ću sam", ponudih joj.
"Malo sutra! Izvolite vi prvi, a ja ću za vama."
Zatvorismo vrata iza sebe. Načas, dok nam se oči nisu navikle na
polutamu, ostadosmo nepomično stajati na pragu stana. Začuh iprekidano
kućepaziteljičino disanje, i primijetili da se oko nje širi kiselkast miris
znoja. Osjećao sam se poput pljačkaša grobova, zatrovane pohlepom i
požudom.
"Hej, kakav je to zvuk?" upita me kućepaziteljica ustrašeno. Nešto je
zalepršalo u tami, kao uplašeno našim dolaskom, činilo mi se da sam na
drugom kraju hodnika ugledao neki bjelkast obris kako lepeće.
"Golubovi", rekoh. "Sigurno su ušli kroz razbijen prozor i tu savili
gnijezdo."
"Gade mi se te odvratne ptičurine", rekla je kućepazitcljica. "Koliko
samo balegaju."
89
"Ništa se vi ne bojte, gospođo Aurora, oni napadaju samo kad su
gladni."
Pređosmo hodnik u nekoliko koraka. Tako stigosmo do blagovaonice
koja je gledala na balkon. Ondje se nazirao obris klimava stola prekrivena
pohabanim stolnjakom nalik na mrtvački pokrov. Stražu su mu držala
četiri stolca i dvije vitrine prekrivene prljavštinom u kojima su stajali
tanjuri, set čaša i servis za čaj. U jednom kutu i dalje je bio stari pijanino
koji je pripadao Caraxovoj majci. Tipke su bile crne od prljavštine, a
spojevi su se jedva vidjeli pod slojem prašine. Pred balkonom je blijedio
naslonjač s ofucanom navlakom. Kraj njega je stajao nizak stolić na
kojemu su bile odložene naočale za čitanje i Biblija uvezana u blijedu
kožu s pozlaćenim rubovima, onakva kakve su se tada dijelile
prvopričesnicima na dar. U njoj je još stajao označivao, komadić
grimizna konopa.
"Eno, u tom su naslonjaču staroga našli mrtvog. Doktor je rekao da je
bio mrtav dva dana. Kako je tužno tako umrijeti, sam kao pas. Zaslužio
je, ali svejedno mi je žao."
Priđoh samrtnom naslonjaču g. Fortunyja. Kraj Biblije je stajala
kutijica s crno-bijelim fotografijama, starim studijskim portretima.
Kleknuh da ih bolje pogledam, pitajući se smijem li ih dotaknuti.
Pomislih da ću tako oskvrnuti uspomene sirotoga čovjeka, ali onda me
svlada radoznalost. Prva slika prikazivala je mladi par s djetetom koje
nije imalo više od četiri godine. Prepoznali ga po očima.
"Eto vam. Gospodin Fortuny u mladosti, i ona..."
"Julian nije imao braće i sestara?"
Kućepaziteljica slegnu ramenima i uzdahnu.
"Govorkalo se da je ona jednom pobacila kad ju je muž istukao, ali
ne bih znala. Ljudi vole tračati, još kako. Jednom je Juliaan ispričao
drugoj djeci iz zgrade da ima sestru koju vidi samo on, koja izlazi iz
zrcala kao da je od zraka i živi sa samim vragom u palači ispod nekog
jezera. Moju Isabelitu su cijeli taj mjesec mučili ružni snovi. To dijete je
baš znalo biti morbidno."
Bacio sam pogled u kuhinju. Staklo na omanjem prozoru koji je
gledao na unutarnje dvorište bilo je razbijeno, i s druge strane čulo se
nervozno i neprijateljsko lepetanje golubljih krila.
"Imaju li svi stanovi isti raspored?" upitao sam.
"Oni koji gledaju na ulicu, dakle oni na drugom ulazu, da. Ali ovaj je
potkrovni pa je malo drukčiji", objasnila je kućepaziteljica. "Tu imate
90
kuhinju i praonicu koje gledaju na unutarnje dvorište. U ovom hodniku
ima tri sobe, a u dnu je kupaonica. Kad se propisno urede, jako su lijepi,
vjerujte mi. Ovaj sliči stanu moje Isabelite, ali naravno sad izgleda kao
mrtvačnica."
"Znate li koja je bila Julianova soba?"
"Prva vrata vode u glavnu spavaću sobu. Druga u manju sobu.
Možda ta, rekla bih."
Stupih u hodnik. Sa zidova se ljuštila boja. U dnu hodnika
kupaonička vrata bila su odškrinuta. Iz zrcala me gledalo neko lice.
Moglo je pripadati meni ili sestri koja je živjela u zrcalima ovoga stana.
Pokušah otvoriti druga vrata.
"Zaključano je", rekoh.
Kućepaziteljica me zapanjeno pogledala.
"Ova vrata nemaju lokota", promrmljala je.
"Ova imaju."
"Onda ga je sigurno ugradio stari, jer u drugim stanovima..."
Spustili pogled i primijetih da trag koraka u prašini vodi do
zaključanih vrata.
"Netko je ulazio u ovu sobu", rekoh. "I to nedavno."
"Nemojte me plašiti", reče kućepaziteljica.
Priđoh drugim vratima. Ta nisu imala lokot. Dotaknuh ih i ona se
odškrinuše otvarajući se prema unutrašnjosti sobe uz škripu, kao da su
zahrđala. U sredini je počivao stari krevet s baldahinom, nenamješten.
Plahte bijahu požutjele poput mrtvačkih pokrova. Iznad kreveta nadvijalo
se raspelo. U prostoriji se nalazila i omalena komoda sa zrcalom, lavor,
vrč i stolac. Na zid se oslanjao ormar s odškrinutim vratima. Obišao sam
postelju i prišao noćnom ormariću prekrivenom staklenom plohom ispod
koje su bile zatočene fotografije predaka, pogrebne obavijesti i lutrijske
srećke. Na ormariću je stajala glazbena
kutija od rezbarena drva i džepni sat, čije se vrijeme zauvijek
zamrznulo na pet i dvadeset. Pokušah naviti glazbenu kutiju, ali melodija
se nakon šest nota zaglavila. Potom otvorili ladicu noćnog ormarića.
Ondje pronađoh praznu futrolu za naočale, grickalicu za nokte, čuturu i
medaljon Gospe Lurdske. Ništa više.
"Negdje mora biti ključ te sobe", rekoh.
"Onda je kod upravitelja. Gledajte, ja mislim da je najbolje da odemo
i..."
91
Pogled mi pade na glazbenu kutiju. Podigoh poklopac i otkrih da
mehanizam blokira neki pozlaćeni ključić. Izvadih ga, i glazbena kutija
nastavi cvrkutati dalje. Prepoznah Ravelovu melodiju.
"Sigurno je ovo taj ključ", rekoh kućepaziteljici sa smiješkom.
"Slušajte, ako je soba bila zaključana, ima razloga. Čak i da je samo
iz poštovanja prema uspomeni..."
"Ako želite, možete me pričekati u svom stanu, gospođo Aurora."
"Pravi ste vrag. Hajde, otključajte već jednom."



19 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 4:47 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
16.
Kroz ključanicu je fijukao zapuh hladna zraka lizuckajući mi prste
dok sam umetao ključ. G. Fortuny dao je na vrata napuštene sobe svoga
sina ugraditi triput veći lokot od onoga koji je stajao na vratima stana.
Gđa Aurora gledala me sa zebnjom, kao da ćemo otvoriti Pandorinu
kutiju.
"Gleda li ova soba na uličnu stranu?" upitah. Kućepaziteljica
odmahnu glavom.
"Ima prozorčić za ventilaciju, gleda na unutarnje dvorište."
Gurnuh vrata prema unutra. Pred nama se otvori bunar neprozirne
tame. Slabašna svjetlost iza naših leđa jedva je uspijela zagrepsti po
površini sjenki. Prozor koji je gledao na dvorište bio je prelijepljen
požutjelim novinskim napirom. Strgoh novinske stranice i tmicu raspara
igla magličaste svjetlosti.
"Isuse, Marijo i Josipe", promumlja kućepaziteljica kraj mene.
Prostorija je vrvjela raspelima. Visjela su sa stropa, obješena o uzice,
i prekrivala zidove pribijena na čavle. Bilo ih je na desetke.
Naslućivala su se u zakucima, nožem urezana u drveni namještaj,
ugrebena u podne pločice, naslikana crvenilom na zrcalima. Tragovi
koraka koji su dopirali do praga sad su se mogli pratiti u prašini oko
kreveta, ogoljena sve do madraca, kostura od žice i crvotočna drva. U
kutu ložnice, pod tavanskim prozorom, stajao je rolo pisaći stol, zatvoren
i okrunjen trojstvom metalnih raspela. Oprezno ga otvorih. Na spojevima
drvenih rebrenica nije bilo prašine, po čemu zaključili da je stol nedavno
otvaran. Imao je šest ladica. Brave su bile razbijene. Pregledah jednu po
jednu. Prazno.
Kleknuh pred pisaći stol. Prstima stadoh prepipavati izgrebeno drvo.
Zamišljao sam ruke Juliana Caraxa kako ucrtavaju te šare, hijeroglife
čije je značenje progutalo vrijeme. U dnu stola nazirala se hrpa bilježnica
92
i čaša s olovkama i nalivperima. Uzeh jednu bilježnicu i ovlaš je
prelistah. Crteži i nabacane riječi. Matematički zadaci. Nevezane
rečenice, citati iz knjiga. Nedovršene pjesme. Sve bilježnice izgledale su
jednako. Neki crteži ponavljali su se stranicu za stranicom, različiti tek za
nijansu. Pozornost mi je privukao lik čovjeka koji kao da je bio načinjen
od vatre. Druga sličica pokazivala je nešto što je mogao biti anđeo ili
gmaz sklupčan oko križa. Grube skice prikazivale su neko golemo i
nestvarno zdanje nakićeno tornjićima i katedralnim svodovima. Potezi su
odavali sigurnu ruku i stanovitu nadarenost. Mladi Carax očito je bio
perspektivan crtač, ali svi crteži ostali su na razini skice.
Upravo sam kanio odložiti posljednju bilježnicu ne otvorivši je, kadli
nešto ispade iz njezinih stranica i pade mi pred noge. Bila je to fotografija
na kojoj sam prepoznao istu onu djevojku s nagorjele fotografije
snimljene u podnožju zgrade. Djevojka je pozirala u nekom raskošnom
vrtu, a među krošnjama stabala nazirala se kuća koju sam upravo vidio
skiciranu na crtežima mladoga Caraxa Prepoznah je isti čas. Bila je to
vila Bijeli fratar, "El Frare Blanc" u Aveniji Tibidabo. Na poleđini
fotografije stajala je jednostavna posveta:
Voli te Penelope
Spremih je u džep, zatvorih pisaći stol i osmjehnuh se kućepaziteljici.
"Jeste li pregledali sve što ste htjeli?" upita me, željna da iziđe odatle.
"Gotovo sve", rekoh. "Maloprije ste mi rekli da je malo nakon što je
Julian otišao u Pariz stiglo pismo, ali otac je rekao neka ga bacite..."
Kućepaziteljica je načas oklijevala, a onda kimnu.
"Pismo sam stavila u komodu u predsoblju, ako se Francuskinja ikad
vrati. Mora još biti tamo..." Pristupismo komodi i otvorismo gornju
ladicu. Žućkasta omotnica počivala je među zbirkom pokvarenih
satova, puceta i novčića koji su već prije dvadeset godina izišli iz
uporabe. Uzeh pismo i pogledah ga.
"Jeste li ga pročitali?"
"Ma, što vi mislite, tko sam ja?"
"Bez uvrede. Bilo bi to normalno, s obzirom na okolnosti, ako
ste
mislili da je siroti Julian pokojni..." Kućepaziteljica slegnu
ramenima, spusti pogled i koraknu prema vratima. Iskoristili taj tren da
pismo spremim u unutarnji džep sakoa i zatvorih ladicu.
"Gledajte, ne bih htjela da steknete pogrešan dojam", reče
kućepaziteljica.
93
"Naravno da neću. Što je pisalo u pismu?"
"Bilo je ljubavno. Kao ona pisma na radiju, ali još tužnije, jer ovo je
zvučalo zbiljski. Vjerujte, dok sam ga čitala, zamalo sam se rasplakala."
"Vi ste srce od žene, gospođo Aurora."
"A vi ste pravi vrag."
Tog istog poslijepodneva, nakon što sam se oprostio od gđe Aurore i
obećao joj da ću je obavještavati o svojoj potrazi za Julianom Caraxom,
otidoh do ureda upravitelja zgrade. G. Molins bijaše vidio bolje dane i
sada je tavorio u smradnom uredu na polukatu neke zgrade
u Ulici Floridablanca. Molins je bio veseo trbušast čovjek, a s usnica
mu je visjela napola popušena cigara, kao da raste iz njegovih brkova.
Bilo je teško odrediti je li budan ili spava jer je njegovo disanje sličilo
hrkanju. Kosa mu je bila masna i zalijepljena preko čela, a sitne svinjske
očice obješenjački su promatrale. Na sebi je imao odijelo za koje na
tržnici Los Encantes ne bi dobio ni deset pezeta, ali dojam je popravljao
drečavom kravatom tropskoga uzorka. Sudeći po izgledu ureda, ondje se
upravljalo tek kukcima i katakombama Barcelone iz nekih davnih
vremena.
"Upravo preuređujemo", rekao je Molins u znak isprike.
Da probijem led, spomenuh ime gđe Aurore kao da govorim o staroj
obiteljskoj prijateljici.
"Kao mlada bila je to bomba od žene", prokomentirao je Molins. "S
godinama se zapustila, ali naravno ni ja više nisam onaj stari. Možda mi
nećete vjerovati, ali ja sam u vašim godinama bio lijep kao Apolon. Cure
su me na koljenima molile da ih odvedeni u krevet, pa i da im napravim
dijete. Dvadeseto stoljeće je živo sranje. Ali recite, mladiću, što ste
trebali?"
Podvalio sam mu manje-više vjerodostojnu priču o navodnom daljem
srodstvu s obitelji Fortuny. Nakon pet minuta čavrljanja Molins se
odvukao do kartoteke i dao mi adresu odvjetnika koji je zastupao Sophie
Carax, Julianovu majku.
"Da vidimo... Jose Maria Requejo. Ulica Lava XIII. broj 59. Ali
poštu mu dvaput godišnje šaljemo u poštanski sandučić u glavnoj
Pošti,
Ulica Lavetana."
"Vi poznajete gospodina Requeja?"
"Mislim da sam nekoliko puta razgovarao s njegovom tajnicom. Sve
poslove s njim obavljamo preko pošte, a to vodi moja tajnica, danas je
94
kod frizera. Ovi današnji odvjetnici više nemaju vremena za kurtoaziju
kao prije. Nema više gospode u ovoj našoj profesiji."
A kako se činilo, nije više bilo ni pouzdanih adresa. Već samo jedan
pogled na popis ulica na upraviteljevu pisaćem stolu potvrdio je moju
sumnju: adresa navodnog odvjetnika Requeja nije postojala. To sam
priopćio g. Molinsu, koji je tu vijest primio kao vic.
"Ma nemojte mi reći", rekao je prasnuvši u smijeh. "Što sam ja vama
govorio? Šarlatani!" Upravitelj se zavali u naslonjač i opet stade
hrkuckati.
"Imate li možda broj onoga poštanskog sandučića?"
"Na kartici piše da je 2837, ali ja se ne razumijem u te brojeve što ih
piše moja tajnica; znate i sami da žene nisu za matematiku, Žene su za..."
"Smijem li vidjeti karticu?"
"Dapače. Izvolte."
Pruži mi karticu i ja je pogledah. Brojevi su bili savršeno čitljivi.
Broj poštanskog sandučića bio je 2321. Užasnuh se nad pomišlju kako se
u tom uredu vode knjige.
"Jeste li za života gospodina Fortunvja često surađivali s njim?"
upitah.
"Tako-tako. Čudan čovjek. Sjećam se, kad sam čuo da ga je
Francuskinja ostavila, pozvao sam ga s kompanjonima da se malo
poveselimo sa ženskama, u sjajan kupleraj, tu blizu plesne dvorane La
Paloma. Da se čovjek malo razvedri, ništa više. I zamislite molim vas,
prestao je razgovarati sa mnom, nije me ni na ulici pozdravljao, kao da
sam nevidljiv. Što velite?"
"Ostao sam šokiran. Što mi još možete reći o obitelji Fortuny?
Sjećate li ih se dobro?"
"Druga su to vremena bila", promumljao je s nostalgijom "Poznavao
sam još staroga Fortunvja, koji je utemeljio klobučarnicu. O sinu vam
nemam puno toga reći. Ali ona je bila strašna. Kakva ženska! I čestita,
znate? Unatoč svim tračevima i ogovaranjima..."
"Kao ono da Julian nije sin gospodina Fortunyja?"
"Ma gdje ste to čuli?"
"Kažem vam, u srodstvu smo. Sve se zna."
"To nikad nije dokazano."
"Ali govorkalo se", rekoh provokativno.
"Ljudi kokodaču o svemu. Čovjek ne po tječe od majmuna nego
od
95
papige."
"A što su točno govorili?"
"Jeste li za čašicu ruma? Iz Igualade, ali kao da je s Kariba... Prva
liga."
"Ne, hvala, ali pravit ću vam društvo. A vi mi dotle možete
ispričati..."
Antoni Fortuny, kojega su svi zvali samo klobučarom, upoznao je
Sophie Carax 1899., pred stubištem barcelonske katedrale. Upravo bijaše
položio zavjet svetom Eustahiju, koji je među svim svecima s kapelicom
bio na glasu kao najmarljiviji i najmanje ukočen kada treba udijeliti neko
ljubavno čudo. Antoni Fortuny, koji već bijaše prešao tridesetu i time
postao stari momak, želio je ženu, i to odmah.
Sophie je bila mlada Francuskinja koja je živjela u pansionu za
mlade gospođice u Ulici Riera Alta, i davala osobnu pouku iz pjevanja i
glasovira pomlatku najbogatijih barcelonskih obitelji. Nije imala ni
obitelji ni kapitala, samo svoju mladost i glazbenu naobrazbu koju joj je
otac, pijanist u nekom kazalištu u Nimesu, uspio dati prije nego je 1886.
umro. Antoni Fortuny, s druge strane, bio je na putu uspjeha. Nedavno
bijaše naslijedio očev posao, uglednu klobučarnicu u Ulici Ronda San
Antonio, u kojoj je izučio zanat i sanjao da će jednoga dana i on tako
obučiti svoga sina. Sophie Carax svidjela mu se onako krhka, lijepa,
mlada, poslušna i plodna. Sveti zustahije uslišao ga je, baš u skladu sa
svojom reputacijom. Nakon četiri mjeseca uporna udvaranja Sophie je
prihvatila njegovu bračnu ponudu. G. Molins, prijatelj djeda Fortunya,
upozorio je Antonija da se ženi strankinjom, da je Sophie očito dobra
cura, ali ta joj veza možda i odveć odgovara, neka pričeka bar godinu...
Antoni Fortuny odvratio je da o svojoj budućoj supruzi zna sasvim
dovoljno. Ostalo ga nije zanimalo. Vjenčali su se u bazilici Pino, a
trodnevni medeni mjesec trebali su provesti u obližnjem kupalištu
Mongat. Jutro prije polaska klobučar je u povjerenju upitao g. Molinsa da
ga uputi u tajne bračne ložnice. Molins mu je sarkastično odgovorio neka
pita ženu. Mladi par vratio se u Barcelonu već nakon dva dana. Susjedi su
govorili da je Sophie na ulazu u zgradu plakala. Vicenteta se godinama
poslije klela da joj je Sophie rekla kako je klobučar nije ni prstom taknuo,
a kada ga je pokušala zavesti, nazvao ju je droljom i rekao joj da mu se
gade njezini vulgarni prijedlozi. Šest mjeseci kasnije, Sophie je mužu
priopćila da čeka dijete. S drugim. Antoni Fortuny bezbroj je puta gledao
vlastita oca kako tuče majku, pa je učinio ono što je smatrao potrebnim.
96
Zaustavio se tek kada mu se učinilo da će je jedan udarac više ubiti. No
unatoč svemu Sophie je odbila odati ime djetetova oca. Antoni Fortuny
po svojoj je logici zaključio da to mora biti sam vrag, jer bilo je to dijete
grijeha, a grijeh ima samo jednoga oca: Nečastivoga. Uvjeren da se
Nečastivi uvukao u njegov dom i među noge njegove žene, klobučar je
posvuda stao vješati raspela: po zidovima, po vratima svih prostorija i po
stropu. Kad ga je Sophie zatekla kako razmješta križeve po sobi u koju ju
je zatočio, uplašila se i sa suzama u očima upitala ga je li poludio.
Zaslijepljen bijesom, okrenuo se i pljusnuo je.
"Kurva kao i sve druge", pljunuo je i izbacio je na odmorište stuba,
nakon što ju je do krvi izbičevao remenom. Idućeg dana, kad je Antoni
Fortuny otvorio vrata stana da siđe u klobučarnicu, Sophie je još ležala
ondje, oblijepljena sasušenom krvlju i tresući se od hladnoće. Liječnici
nikad nisu uspjeli potpuno zaliječiti lomove na njezinoj desnoj ruci.
Sophie Carax nikad više nije zasvirala glasovir, ali rodila je sina kojega je
nazvala Julian, u sjećanje na oca kojega je prerano izgubila, kao i sve u
životu. Fortuny je razmišljao o tome da je izbaci iz kuće, ali smatrao je da
bi takav skandal naškodio poslu. Nitko više ne bi kupovao šešire od
rogonje. Te dvije stari nisu išle zajedno. Sophie je smjestio u mračan i
hladan sobičak u dnu stana. Ondje je uz pomoć dvije susjede iz zgrade
rodila sina. Antoni se tek tri dana kasnije vratio kući.
"Ovo je sin kojega ti je Bog dao", objavila mu je Sophie. "Ako želiš
nekoga kazniti, kazni mene, ali ne nedužno dijete. Njemu treba dom i
otac. Moji grijesi njega se ne tiču. Molim te, smiluj nam se."
Prvi mjeseci bili su teški za oboje. Antoni Fortuny bijaše odlučio
svoju ženu poniziti i svesti na razinu sluškinje. Više nisu dijelili ni stol ni
postelju, i rijetko su razmjenjivali rečenice osim kad je trebalo urediti
neko pitanje u vezi s vođenjem kućanstva. Jednom mjesečno, obično u
doba punog mjeseca, Antoni Fortuny pojavio bi se u Sophinoj ložnici u
zoru, i bez ijedne riječi nasrnuo na svoju nekadašnju suprugu sa silinom,
ali bez velike revnosti. Sophie je željela iskoristiti te rijetke i ratoborne
intimne trenutke, pa bi mu se pokušavala umiliti šapćući nježne riječi i
vještoga milujući. No klobučar nije imao sluha za takve gluposti, i silina
njegove žudnje potrošila bi se u nekoliko minuta, pa i sekunda. Nekoliko
godina poslije Antoni Fortuny prestao je zalaziti u Sophinu ložnicu i
stekao naviku čitati Evanđelje do sitnih sati, tražeći u njemu utjehu za
svoje patnje.
97
Uz pomoć Evanđelja klobučar je pokušavao u svome srcu probuditi
ljubav prema tome djetetu duboka pogleda koje je voljelo zbijati šale sa
svime i izmišljati sjene ondje gdje ih nema. No unatoč svem trudu
malenoga Juliana nije volio kao svoju krv i meso, niti se u njemu mogao
prepoznati. Dječaka pak naizgled uopće nisu zanimali šeširi ni pouke iz
katekizma. Kad bi stigao Božić, Julian bi se zabavljao premještajući
figurice u jaslicama i kujući intrige u kojima bi malenoga Isusa otela tri
kralja s Istoka, sa zlokobnim namjerama. Ubrzo je stekao maniju crtanja
anđela s vučjim zubima te stao izmišljati priče o zakukuljenim sablastima
koje izlaze iz zidova i ljudima u snu proždiru ideje. S vremenom je
klobučar lzgubio svaku nadu da će toga dječaka izvesti na pravi put. To
dijete nije bilo Fortunyeva roda, i nikad neće biti. Tvrdilo je da se školi
dosađuje, i vraćalo bi se s bilježnicama prepunima črčkarija je su
prikazivale čudovišna bića, krilate zmije i oživjela zdanja da hodaju i
proždiru neoprezne. Tada je već bilo jasno da ga starine i tlapnje
zanimaju beskrajno više od svakodnevice koja ga okružuje. Od svih
razočaranja koja su mu se u životu skupila nijedno Antonija Fortunya nije
boljelo koliko taj sin kojega mu je poslao vrag da mu se ruga.
U desetoj godini Julian je objavio da želi postati slikar, kao
Velazquez, jer sanja o tome da se baci na slikanje platna koja veliki
majstor za života nije stigao naslikati, tvrdio je, jer je bio prisiljen stalno
raditi portrete umno zaostalih članova kraljevske obitelji. Da stvar bude
još gora, možda iz dokolice ili u znak uspomene na oca, Sophie ga je
počela poučavati u glasoviru. Julian, koji je obožavao glazbu, slikanje i
sve što se u muškom društvu smatra posve beskorisnim i nepotrebnim,
ubrzo je naučio osnove harmonije i odlučio da mu je draže skladati
vlastite kompozicije nego slijediti partiture iz notne bilježnice, što je bilo
posve protuprirodno. Antoni Fortuny tada je još vjerovao da je dječak
djelomice zaostao i zbog prehrane, odveć pod utjecajem majčine
francuske kuhinje. Bila je općepoznata stvar da obilje maslaca dovodi
do moralne propasti i otupljuje intelekt. Zabranio je Sophie da ikad više
kuha s maslacem, ali rezultati nisu bili onakvi kakve je očekivao.
U dvanaestoj godini splasnula je Julianova žarka ljubav prema
slikanju i Velazquezu, ali klobučareve su nade kratko trajale. Julian je
snove o Pradu zamijenio drugim, mnogo pogubnijim porokom. Bijaše
otkrio knjižnicu u Ulici Carmen, i čim bi ga otac pustio da predahne od
rada u klobučarnici, odjurio bi u to svetište knjiga i gutao romane,
pjesme i povijesne knjige. Dan prije svoga trinaestog rođendana
98
izjavio je da želi postati neki Robert Louis Stevenson, bjelodano stranac.
Klobučar mu je dobacio da će jedva dogurati i do radnika u kamenolomu.
U tom času postao je siguran da je njegov sin obična budala.
Često, kada mu san ne bi dolazio na oči, Antoni Fortuny prevrtao se
u postelji mučen gnjevom i nemoći. U dnu duše on voli toga dječaka,
govorio je sebi. I premda ona to ne zaslužuje, voli i tu ženetinu koja ga je
varala od prvoga dana. Voli ih svim srcem, ali na svoj način, koji je jedini
ispravan. Samo je molio Boga neka mu pokaže način da sve troje budu
sretni, po mogućnosti takođe na njegov način.
Preklinjao je Gospodina da mu pošalje neki znak, neku mrvu dokaza
da je tu. Bog, u svojoj beskrajnoj mudrosti, možda i već oguglao od
lavine zamolbi tolikih izmučenih duša, nije odgovarao. Dok su Antonija
Fortunya razdirale grižnje i sumnje, Sophie je s druge strane zida tiho
venula gledajući svoj život nasukan u moru razočaranja, samoće i krivnje.
Nije voljela čovjeka kojemu je služila, ali osjećala se njegovom, i
mogućnost da ga ostavi i odvede sina drugamo činila joj se
nezamislivom. S gorčinom se prisjećala pravoga Julianova oca, i s
vremenom je naučila mrziti i prezirati sve u vezi s njime. U nedostatku
razgovora, bračni je par ubrzo počeo komunicirati vikom. Uvrede, rijetki
prijekori letjeli su stanom poput noževa, ranjavajući svakoga tko bi im se
našao na putu, ponajčešće Juliana. Poslije se klobučar nikada nije mogao
sjetiti zašto je istukao ženu. Sjećao se samo žestine i sramote. Tada bi se
zakleo da se to nikad neće ponoviti, da će se radije predati policiji pa
neka ga zatvore iza rešetaka.
S pomoću Božjom Antoni Fortuny bio je siguran da će postati bolji
čovjek od svoga oca. Ali kad-tad njegovi bi udarci opet pronašli put do
Sophina mekog tijela i s vremenom je počeo smatrati da će je pokoriti,
ako već ne kao suprug, a ono kao krvnik. Na taj način obitelj Fortuny
potajice je puštala da prolaze godine, utišavajući srca i duše, sve do
trenutka kada su od tolike šutnje zaboravili kako riječima izraziti prave
osjećaje i postali stranci koji žive pod istim krovom, poput tolikih drugih
u tom nepreglednom gradu.
Kad sam se vratio u knjižaru već je bilo prošlo pola tri. Na ulasku mi
je Fermin dobacio sarkastičan pogled s vrha ljestava gdje je baš glancao
zbirku Nacionalnih epizoda slavnoga Benita.
"Blago meni, koga ja to vidim? Već smo mislili da ste otplovili u
Ameriku, Daniele."
"Zadržao sam se po putu. Gdje je tata?"
99
"Kako vas nije bilo, gospodičiću, on je otišao isporučiti ostale knjige.
Poručio vam je da popodne ide u Tianu procijeniti privatnu zbirku neke
udovice. Vaš otac je stari lisac! Rekao je da ga ne čekate nego da sami
zatvorite."
"Je li bio ljut?"
Fermin je odmahnuo glavom silazeći s ljestava gipko kao mačak.
"Ma nipošto! Vaš otac je svetac. A i bio je sretan što ste našli curu."
Fermin mi je namignuo i oblizao usnice.
"Jao, vražiću, kako ste samo mudro šutjeli! A kakva li je samo cura!
Da ti pamet stane. I tako fina! Vidi se da je išla u dobru školu, ali u očima
joj je vatra... Gledajte, da meni Bernarda nije zarobila srce, jer još vam
nisam ispričao što se dogodilo na našem izlasku... iskrice su frcale,
slušajte, iskrice, kao da gledam lomaču na noć krijesova..."
"Fermine", prekidoh ga. "O čemu vi govorite, dovraga?"
"O vašoj djevojci."
"Nemam ja djevojku, Fermine."
"No dobro, vi mladi danas to drukčije zovete, cura, mala..."
"Fermine, saberite se. O čemu govorite?"
Fermin Romero de Torres uznemireno me pogledao skupivši prste na
ruci i gestikulirajući kao neki Sicilijanac.
"Ma da vidimo. Danas popodne, ima tome sat ili sat i pol, došla je
neka zanosna mlada gospođica i pitala za vas. Nazočni su tome bili vaš
cijenjeni otac i moja malenkost, i mogu vam bez ikakve sumnje potvrditi
da nam se nije pričinila. Mogu vam opisati i kako je mirisala. Na lavandu,
ali slađe. Kao buhtlica iz rora."
"Je li buhtlica možda rekla da je moja cura?"
"Nije baš to rekla, ali onako ovlaš se nasmiješila, znate već, i rekla da
vas čeka u petak poslije podne. Mi smo samo zbrojili dva i dva."
"Bea..." promrmljao sam ja.
"Dakle, postoji", uskliknuo je Fermin s olakšanjem.
"Da, ali nije mi cura", rekao sam.
"Ne znam onda što čekate."
"To je sestra Tomasa Aguilara."
"Vašeg prijatelja izumitelja?"
Kimnuh.
"Tim prije! I da je sestra Gilu Roblesu, slušajte vi mene: mala
bombon! Ja bih na vašem mjestu punio topove."
"Bea ima dečka. On je potporučnik, sad je u službi."
100
Fermin razdraženo uzdahnu.
"Ah, vojska, ta gnojna rana i brlog majmunskoga zajedništva i
pećinskih nagona. Još bolje, tako mu možete bez grižnje savjesti nabiti
rogove."
"Vi buncate, Fermine. Bea će se udati čim potporučnik završi vojni
rok."
Fermin mi se obješenjački nasmiješio.
"E pa zanimljivo, jer meni se čini da se ta neće udati."
"Ma što vi znate."
"Razumijem se u žene, i u druge ljudske potrebe, i to znatno više
nego vi. Kao što nas uči Freud, žena priželjkuje suprotno od onoga što
misli ili kaže, što, kad se dobro promisli, i nije tako strašno, jer se
muškarac, kao što je više nego očito, pokorava diktatu svojih sustava,
genitalnog i probavnog."
"Ne držite mi prodike, Fermine, vidim kamo ciljate. Ako mi imate
nešto reći, skratite priču."
"E pa gledajte, najkraće moguće vam kažem: ta nije izgledala kao da
će se udati za poručničića."
"A ne? A kako je onda izgledala?"
Fermin mi priđe bliže, s povjerljivim izrazom na licu.
"Strastveno!" izjavi, tajanstveno podižući trepavice. "I neka se zna da
sam to rekao kao kompliment." Kao i uvijek, Fermin je imao pravo.
Poražen, odlučih uzvratiti napad istim oružjem.
"A kad smo kod strasti, kako je bilo s Bernardom? Je li pao poljubac
ili nije?"
"Ne vrijeđajte me, Daniele. Podsjećam vas da razgovarate s
profesionalcem u domeni zavođenja, a to s ljubljenjem je za obične
amatere i diletante u papučama. Pravu ženu treba osvojiti malo-pomalo.
Sve je to pitanje psihologije, kao dobra faena na koridi."
"Drugim riječima, dala vam je košaricu."
"Još se nije rodila ta koja će Ferminu Romeru de Torresu udijeliti
košaricu! Stvar je u tome da se muškarac, vratimo se na Freuda i
pardonirajte na pjesničkoj slici, zagrijava poput žarulje, zažari se do
usijanja u sekundi, i začas opet ohladi. Ali žena, a to je čista
znanost, grije se poput glačala, razumijete? Malo-pomalo na tihoj vatri,
kao dobar gulaš escudella. Ali kad se jednom zagrije nema više stajanja.
Kao visoke peći u Biskaju."
Odvagnuh Ferminovu termodinamičku teoriju.
min@
101
"Dakle, takovi postupate s Bernardom?" upitah. "Zagrijavate
glačalo?" Fermin mi namignu.
"Ta žena je vulkan koji samo što nije proradio: ima strast ognjene
lave, a srce anđela", reče oblizujući se. "Kad bih morao pronaći pravu
usporedbu, rekao bih da me podsjeća na moju malu crnkinjicu u Havani,
koja je bila silno pobožna. Ali budući da sam ja kavalir starinskoga kova,
nisam to zlorabio nego sam se zadovoljio čednim poljupcem u obraz. Jer
meni se nikamo ne žuri, znate? Sve dobre stvari treba čekati. Ima
seljačina koje misle da ako uhvate ženu za guzicu i ona se ne žali, već je
kuhana. Amateri! Žensko srce splet je istančanih osjećaja koji se protive
neotesanom mozgu muškog huncuta. Ako zaista želite osvojiti ženu,
morate razmišljati kao ona, a najprije treba pridobiti njezinu dušu. Ostalo,
ona slatka i meka ovojnica zbog koje gubimo razum i krepost, dolazi u
paketu."
Svečano zapljeskah takvu obrazloženju.
"Fermine, vi ste pjesnik."
"Ne, ja sam iz Ortegine branše, pragmatik, jer poezija laže, iako na
ljubak način, a ono što ja kažem, jednostavno je kao kruh s rajčicom.
Maestro je odavno rekao: pokažite mi Don Juana i ja ću vam dokazati da
je to maskirani šmokljan. Ja težim onome stalnom, trajnom. Pred vama
kao svjedokom izjavljujem da ću od Bernarde učiniti ženu, ako već ne
poštenu, jer to već jest, a ono barem sretnu."
Nasmiješih mu se kimajući. Njegov polet bio je zarazan, a njegova
elokvencija besprijekorna.
"Dobro pazite na nju, Fermine. Bernarda ima veliko srce, i već je
pretrpjela previše razočaranja."
"Mislite da ja to nisam primijetio? Pa njoj to piše na čelu, kao pečat
iz udruge ratnih udovica! Kažem vam, kad je riječ o primanju udaraca, u
tom imam i odveć iskustva: ja ću tu ženu učiniti sretnom, makar mi to
bilo posljednje u životu!"
"Časna riječ?"
Pruži mi ruku svečano poput viteza templara. Stisnuh mu je.
"Riječ vam daje Fermin Romero de Torres."
U dućanu je toga popodneva bilo mirno, navratilo je tek par
znatiželjnika. S obzirom na situaciju, predložih Fcrminu da uzme
slobodan dan.
"Pođite samo, idite po Bernardu i odvedite je u kino ili neka s vama
ruku pod ruku razgleda izloge u Ulici Pucrtaferrisa, to obožava."
102
Fermin smjesta prihvati moju ponudu i odjuri se dotjerati u stražnji
prostor, gdje je uvijek držao besprijekorno odijelo te svakovrsne
kolonjske vode i masti u neseseru na kojemu bi mu pozavidjela svaka
filmska diva. Kad je izišao, izgledao je kao filmski zavodnik, ali s trideset
kila manjka na kostima. Imao je staro odijelo moga oca i pusteni šešir
koji mu je bio nekoliko brojeva veći, ali taj je problem rješavao tako što
je pod glavu šešira umetao lopte od zgužvanih novina.
"Nego, Fermine, prije nego odete... Nešto bih vas zamolio."
"Nema problema. Samo recite, i ja se pokoravam."
Molio bih vas da ovo ostane među nama. Mome ocu ni riječi!"
Nasmiješio se od uha do uha.
"Ah, vražiću mali! Ima li to veze s onom ljepoticom?"
"Nema. Riječ je o istrazi i detektivskom poslu. Nečemu u što se vi
razumijete."
"No dobro, i u ženske se poprilično razumijem. Kažem vam to
u slučaju da jednoga dana budete imali neka tehnička pitanja znate već.
Obratite mi se s punim povjerenjem, za to sam doktor, bez
ustručavanja."
"Imat ću to na umu. A sada, zanimalo bi me kome pripada stanoviti
poštanski pretinac u glavnoj pošti u Ulici Lavetana. Broj je 2321. I ako je
moguće saznati, tko podiže poštu koja tamo stiže. Mislite da mi tu možete
uskočiti?"
Fermin je zapisao broj u zastoplje, ispod čarape, kemijskom
olovkom.
"Mačji kašalj. Nema tog državnog organa koji meni može odoljeti.
Dajte mi koji dan i imat ću potpunu informaciju."
"Dogovorili smo se da moj otac neće saznati?"
"Ne berite brigu. Ja sam vam kao Keopsova sfinga."
"Zahvaljujem. A sada pođite, i lijepo se provedite."
Ispratih ga salutirajući kao vojnik i stadoh promatrati kako odlazi
poput pijevca na putu u kokošinjac. Nije moglo proći ni pet minuta
otkako je Fermin otišao kad začuh zvonce na vratima, i podigoh pogled
sa stupca znamenki i prekriženih vrsta. U dućan je ušao neki čovjek
zaogrnut sivim kišnim kaputom s pustenim šeširom na glavi. Imao je
tanke brčiće i staklaste plave oči. Osmijeh mu je bio kao u trgovačkog
putnika, izvještačen i usiljen. Požalih što nema Fermina, koji se
znalački rješavao prodavača kamfora i drugih tričarija kad bi navratili u
knjižaru. Posjetitelj mi je uputio onaj svoj masni i izvještačeni osmijeh,
103
nasumce dograbivši svezak s hrpe knjiga kraj ulaza koje su čekale da ih
se složi i uvede. Sve je u njemu odisalo prijezirom prema onom što vidi.
Nećeš ti meni prodati ni dobar dan, pomislih.
"Koliko slova, zar ne?" reče.
"To je knjiga; one obično imaju dosta slova. Kako vam mogu
pomoći, gospodine?"
Čovjek vrati knjigu na hrpu, nezainteresirano kimajući. Nije obratio
pozornost na moje pitanje.
"To i ja kažem. Čitanje je za ljude koji imaju puno vremena, nemaju
što raditi. Recimo, žene. Onaj koji mora raditi nema vremena za
priče. U životu se mora priskrbljivati. Zar ne?"
"To je vaše mišljenje. Tražite li nešto određeno?"
"Nije mišljenje nego činjenica. To je problem s ovom zemljom,
ljudi ne žele raditi. Sve sam besposličar, zar ne?"
"Ne bih znao, gospodine. Možda. Mi ovdje, kako vidite, prodajemo
samo knjige."
Čovjek priđe pultu, a pogled mu je i dalje kružio knjižarom
i povremeno bi se susreo s mojim. Njegov izgled i stav odnekud su mi
bili poznati, iako ne bih znao reći odakle. Nešto me na njemu podsjećalo
na one likove koji se pojavljuju na starinskim kartama za gatanje, kao da
je pobjegao sa stranica neke stare inkunabule. Izgled mu je bio istodobno
mrtvački i svečan, nalik na kletvu odjevenu u najbolju nedjeljnu odjeću.
"Ako biste mi rekli kako vam mogu pomoći..."
"Zapravo sam ja došao pomoći vama. Vi ste vlasnik ovog lokala?"
"Ne. Vlasnik je moj otac."
"A ime je?"
"Moje ili moga oca?"
Čovjek mi uputi prijetvoran smiješak. Prefriganac, pomisli.
"Dakle, natpis 'Sempere i sin' odnosi se na obojicu."
"Imate odličan dar zapažanja. Smijem li upitati koji je razlog vašeg
posjeta, ako vas ne zanimaju knjige?"
"Razlog moga posjeta, koji jest kurtoazan, bio bi taj da vas upozorim
kako imam saznanja o tome da poslujete s nepoželjnim osobama,
preciznije homoseksualcima i prijestupnicima."
Zaprepašteno ga pogledah.
"Pardon?"
Čovjek me prikova pogledom.
104
"Mislim na pedere i lopove. Nemojte mi reći da ne znate o čemu
govorim."
"Bojim se da nemam ni približnu ideju, niti me zanima dalje vas
slušati."
Čovjek kimnu na neljubazan i bahat način.
"E pa živo mi se fućka. Pretpostavljam da ste upućeni u aktivnosti
građanina Federica Flavia."
"Gospodin Federico je kvartovski urar, divan čovjek i čisto sumnjam
da je prijestupnik."
"Govorio sam o pederima. Pouzdano znam da ta stara pederčina
zalazi u vaš lokal, valjda da bi kupio ljubavne romančiće i pornografiju."
"A smijem li pitati zašto se to vas tiče?"
Umjesto odgovora čovjek izvadi lisnicu i otvorenu je položi na pult.
Prepoznali službenu policijsku iskaznicu, masnu i prljavu, s njegovom
fotografijom. Pročitah sve do njegova imena:
"Glavni inspektor Francisco Javier Fumero Almuniz".
"Mladiću, obraćajte mi se s dužnim poštovanjem ili ću vas i vašeg
oca uvaliti u grdne probleme zbog prodaje boljševičkog smeća! Jasno?"
Htjedoh odgovoriti, ali riječi su mi se smrznule na usnicama.
"Ali u redu, nisam došao zbog tog starog pedera. Ranije ili kasnije
završit će na policiji, kao i svi njemu slični, a onda ću ga ja uzeti pod
svoje. Ali brinu me dojave da ste zaposlili jednog lupeža, fukaru najgore
vrste."
"Ne znam o kome govorite, inspektore."
Fumero se nasmiješi servilno i ljigavo, kao da smo stari kompanjoni i
kumovi.
"Sam Bog će znati koje ime sada rabi. Nekoć davno nazivao se
Wilfredo Camagiiev, kralj mamba, i predstavljao se kao stručnjak za
vudu, plesni učitelj prijestolonasljednika kuće Burbon i ljubavnik Mate
Hari. Ili bi uzeo ime nekog veleposlanika, varijetetskog artista ili
toreadora. Već smo pogubili konce."
"Žalim što vam ne mogu pomoći, ali ne poznajem nikakvog Wilfreda
Camagiieva."
"Zacijelo, ali znate na koga mislim, zar ne?"
"Ne."
Fumero se opet nasmija. Taj usiljeni i afektirani smijeh definirao ga
je i opisivao precizno kao knjigu sažetak na koricama.
105
"Vi volite otežavati, je li? Gledajte, došao sam prijateljski, da vas
nozorim i obavijestim kako onaj koji prima nepoželjnu osobu u kuću na
kraju opeče prste, a vi se ponašate kao da sam lažac."
"Nipošto. Zahvaljujem na posjetu i savjetima, ali uvjeravam vas da
nemamo..."
"Nemojte vi meni prodavati sranja, jer ako mi se sprdne, dat ću vas
izlemati kao vola i zatvorit ću vam ovu prčvarnicu, je li jasno? Ali danas
sam dobre volje, pa ću vas samo upozoriti. Sami birate s kim se družite.
Ako volite pedere i lopove, znači da ste i sami takvi. Sa mnom je
jednostavno. Ili si sa mnom, ili si protiv mene. Takav je život. Dakle, što
ćemo?"
Nisam rekao ništa. Fumero je kimnuo i opet se zahihotao.
"Dobro, Sempere. Sami ste odabrali. Nismo baš dobro počeli. Ako
želite probleme, imat ćete ih. Život nije kao u knjigama, znate? U životu
se treba opredijeliti. A jasno je koju ste stranu vi izabrali. Stranu
onih koji gube jer su magarci."
"Lijepo bih vas molio da odete."
Uputio se prema vratima uz zloguki hihot.
"Još ćemo se mi vidjeti. I recite svome prijatelju da je inspektor
Fumero bacio oko na njega, i da ga je dao lijepo pozdraviti."
Posjet zlokobnog inspektora i odjek njegovih riječi zagorčili su mi
dan.
Nakon što sam petnaest minuta trčkarao tamo-amo iza pulta,
želuca
vezana u čvor, odlučih zatvoriti knjižaru prije vremena i krenuh
besciljno šetati ulicama. Nisam mogao iz glave izbaciti insinuacije i
prijetnje koje mi je uputio taj priučeni mesar. Pitao sam se trebam li
upozoriti oca i Fermina na taj posjet, ali pretpostavih da je upravo to bila
namjera inspektora Fumera: među nama zasijati sjeme sumnje,
tjeskobe, straha i nesigurnosti. Odlučih da neću plesati kako on svira. S
druge strane, insinuacije o Ferminovoj prošlosti u moje su misli unosile
nemir. Posramih se sam sebe kad sam shvatio da sam načas povjerovao
riječima tog policajca. Nakon što sam to dugo premetao po glavi, odlučih
prognati tu epizodu u zakutak svoga uma i zanemariti njezine aplikacije.
Na povratku kući prođoh ispred urarije. G. Federico me pozdravi stojeći
iza pulta i domahnu mi neka uđem. Urar je bio ljubazan, nasmiješen
čovjek koji nikad ne bi zaboravio čestitati rođendan i kojemu si uvijek
mogao otići po savjet u nevolji, znajući da će on pronaći rješenje. Stresoh
106
se pri pomisli da je i on na crnoj listi inspektora Fumera, i upitah se
trebam li ga upozoriti, iako nisam znao kako to učiniti a da se ne upleteni
u stvari koje me se ne tiču. Zbunjeniji nego ikad, uđoh u urariju i
nasmiješili mu se.
"Kako si, Daniele? Čemu takvo snuždeno lice?"
"Loš dan", rekoh. "Kako ide, gospodine Federico?"
"Kao po loju! Satovi su sve lošije izrade pa posla ima koliko te volja.
Ako se ovako nastavi, morat ću uzeti pomoćnika. Tvoj prijatelj izumitelj,
bi li to njega zanimalo? Ovaj posao sigurno bi mu ležao."
Nije mi bilo teško zamisliti što bi rekao otac Tomasa Aguilara na
mogućnost da mu se sin zaposli u dućanu g. Federica, službenog
kvartovskog toplog brata.
"Reći ću mu."
"Nego, Daniele, imam budilicu koju mi je prije dva tjedna donio tvoj
otac. Ne znam što joj je napravio, ali više bi mu se isplatilo da kupi
novu."
Sjetih se da tata katkad, za sparnih ljetnih noći, zna spavati na
balkonu. "Pala mu je na cestu", rekoh.
"I meni se tako činilo. Reci mu neka mi javi što da učinim. Mogu mu
povoljno dati Radiant. Ako hoćeš, evo, nosi pa neka ga iskuša. Ako mu se
sviđa, može mi platiti kasnije. Ako ne, vratit ćeš mi ga."
"Hvala lijepa, gospodine Federico."
I urar mi stade zamatati dotičnu glomaznu skalameriju.
"Visoka tehnologija", reče ponosno. "Nego, jako mi se svidjela
knjiga koju mi je neki dan prodao Fermin. Neka od Grahama
Greenea. Taj
Fermin vam je sjajna akvizicija." Kimnuh.
"Da, zlata nam vrijedi."
"Primijetio sam da nikad ne nosi sat. Reci mu da svrati pa ćemo nešto
smisliti."
"Hoću. Hvala, gospodine Fedcrico."
Pruživši mi budilicu, urar me pomno zagleda i podignu obrve.
"Sigurno ti nije ništa, Daniele? Samo loš dan?"
Još jednom kimnuh smiješeći se.
"Ništa mi nije, gospodine Federico. Čuvajte se."
"I ti, Daniele."
Kad sam stigao kući, zatekao sam oca kako spava na kauču s
novinama na prsima. Ostavih budilicu na stolu s porukom u kojoj je
107
pisalo: "Od g. Federica: neka baciš staru", i tiho šmugnuh u svoju sobu.
Ispružih se na krevet u polutami i usnuh misleći na inspektora, Fermina i
urara. Kad sam se probudio, već je bilo dva ujutro. Povirih u hodnik i
vidjeh da se tata povukao u svoju sobu s novom budilicom. Stan je bio u
mrklome mraku, a svijet mi se činio još mračnijim i zlokobnijim nego
prethodne noći. Shvatih da, u dubini duše, nikad nisam povjerovao da je
inspektor Fumero stvaran. Sada mi se činilo da takvih ima na tisuće.
Otidoh u kuhinju i natočih si čašu hladnoga mlijeka. Zapitah se je li
Fermin dobro, je li živ i zdrav u svome pansionu.
Na povratku u sobu pokušah iz misli izbaciti sliku tog policajca.
Upinjao sam se opet usnuti, ali shvatih da mi je san pobjegao. Upalih
svjetlo i odlučih pročitati pismo naslovljeno na Juliana Caraxa koje sam
toga jutra ukrao gđi Aurori i koje je još stajalo u džepu moga sakoa.
Položih ga na stol, pod snop svjetla iz svjetiljke. Omotnica je bila nalik na
pergamenu, sa zupčastim rubovima koji su već požutjeli i glinasta na
dodir. Poštanski žig, već potpuno izblijedio, upućivao je na "18. listopada
1919." Voštani žig bio se odlijepio, vjerojatno zahvaljujući revnosti gde
Aurore. Umjesto njega ostala je crvenkasta mrlja, nalik na obris ruža koji
je poljubio poleđinu omotnice na kojoj je stajala adresa pošiljatelja:
Penelope Aldava
Avenija Tibidabo 32, Barcelona
Otvorih omotnicu i izvukoh pismo, arak papira žućkastosmeđe boje
pomno presavijen po sredini. Trag plave tinte nervozno je klizio po
stranici, lagano blijedeći i vraćajući boju nakon svakih nekoliko riječi.
Sve je na tome listu papira govorilo o drugom vremenu: potezi ovisni o
tintarnici, riječi naškrabane na debelom papiru vrhom perca, papir grub
pod prstima. Raširih pismo na stol i pročitah ga gotovo bez daha.
Dragi Juliane,
Jutros sam od Jorgea čula da si zbilja otišao iz Barcelone slijediti svoje snove.
Uvijek sam se bojala da zbog tih snova nikada nećeš biti ni moj, ni ičiji. Voljela bih
da sam te mogla još posljednji put vidjeti, pogledati u oči i reći ti ono što ne znam
napisati u pismu. Ništa nije ispalo onako kako smo planirali. Predobro te poznajem i
znam da mi nećeš pisati, da mi nećeš čak ni poslati svoju adresu, da ćeš željeti biti
netko drugi. Znam da ćeš me mrziti što nisam bila ondje kao što sam ti obećala.
Mislit ćeš da sam te iznevjerila. Da nisam imala hrabrosti.
Toliko sam te puta zamišljala samoga u onome vlaku, uvjerenog da sam te
izdala. Mnogo puta pokušala sam te naći preko Miquela, ali on mi je rekao da više
108
ne želiš čuti za mene. Kakve su ti laži ispričali, Juliane? Što su ti rekli o meni?
Zašto si im povjerovao?
Sada znam da sam te izgubila, da sam izgubila sve. Ali svejedno ne mogu
dopustiti da zauvijek odeš i zaboraviš me ne znajući da ti ništa ne zamjeram, da sam
to znala od početka, znala sam da ću te izgubiti i da u meni nikada nećeš vidjeti ono
što ja vidim u tebi. Želim da znaš kako sam te od prvoga dana voljela i još te volim,
sada i više nego ikad, čak i ako ti to ne želiš.
Pišem ti potajice, da nitko ne sazna. Jorge se zakleo da će te ubiti ako te vidi.
Više mi ne dopuštaju da izađem iz kuće, čak ni da pogledam kroz prozor. Ne
vjerujem da će mi ikad oprostiti. Osoba od povjerenja obećala mi je da će ti poslati
ovo pismo. Ne spominjem njezino ime da je ne bih dovela u opasnost. Ne znam hoće
li ove riječi stići do tebe. Ali ako se to dogodi i ako se odlučiš vratiti zbog mene, naći
ćeš način da to učiniš. Dok pišem, zamišljam te u vlaku glave pune snova i duše
zatrovane izdajom, kako bježiš od svih nas, od sebe samoga. Ima toliko stvari koje ti
ne mogu reći, Juliane. Stvari koje nikad nismo saznali, i za koje je bolje da ih nikada
ne saznaš.
Najveća mi je želja da budeš sretan, Juliane, da ti se ostvari sve čemu težiš i da,
čak i ako me s vremenom zaboraviš, jednoga dana shvatiš koliko sam te voljela.
Zauvijek, Penelope



20 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 4:48 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
17.
Riječi Penelope Aldaya, koje sam te noći čitao i pročitavao sve dok
ih nisam naučio napamet, jednim su potezom pera izbrisale gorak okus
koji mi je ostavio posjet inspektora Fumera. Nakon neprospavane
noći, zaokupljen onim pismom i glasom koji sam u njemu začuo, izađoh
iz kuće u zoru. Tiho se odjenuh i ostavih ocu poruku na komodi u
predsoblju, u kojoj je pisalo da moram nešto obaviti i da ću se vratiti u
knjižaru do pola deset. Kad sam stupio na prag ulaznih vrata, mračne
ulice i dalje su malaksalo počivale pod plavkastim pokrovom koji je
oplakivao sjene i lokve što ih je tijekom noći posijala kišica. Zakopčah
kaput do grla i pođoh laganih korakom u smjeru Katalonskoga trga. Stube
podzemne željeznice isparavale su mlakim dahom koji je gorio u
bakrenastome svjetlu. Na šalteru katalonskih željeznica kupih kartu
trećega razreda do postaje Tibidabo. Putovao sam u vagonu Punom
činovnika, sluškinja i nadničara koji su nosili sendviče veličine cigle
umotane u listove novina. Pod okriljem tame tunela naslonio bih glavu na
prozor, sklopivši oči dok je vlak tutnjio kroz utrobu grada sve do
podnožja gore Tibidabo. Izbivši ponovno na ulicu, učinilo mi se da sam
109
otkrio neku drugu Barcelonu. Upravo je svitalo, i trak purpura parao je
oblake i prskao pročelja palača gospodskih zdanja koji su se nizali
Avenijom Tibidabo. Plavi tramvaj lijeno je gmizao među tračcima magle.
Potrčah za njim i uspjeh uskočiti na stražnja vrata, praćen strogim
kondukterovim pogledom. Drvena kabina bila je gotovo prazna. Dva
fratra i neka dama u crnini pepeljastosive kože pospano su se meškoljili u
ritmu te kočije koju su vukli nevidljivi konji.
"Idem samo do broja 32", rekoh kondukteru osmjehujući se
najumiljatije što sam znao.
"Sve i da ideš na kraj svijeta", odgovori ravnodušno. "Ovdje i
Kristovi sluge plaćaju. Ili plati, ili skrati. Rimu ti neću naplatiti."
Par fratara u sandalama i habitu od gruboga smeđeg platna kakav
nose franjevci kimnuli su pokazujući svaki svoju ružičastu kartu kao
dokaz. "Onda ću sići", rekoh. "Nemam sitnoga."
"Kako hoćeš. Ali pričekaj iduću postaju, ne želim nikakve nesreće."
Tramvaj se uspinjao gotovo brzinom hoda, milujući sjenu drvoreda i
virkajući preko zidova u vrtove zdanja nalik na zamkove koji, zamišljao
sam, moraju biti puni kipova, vodoskoka, konjušnica i tajnih
kapelica. Nagnuh se preko ruba tramvaja i razabrah obris vile Bijeli
fratar kako se ocrtava kroz krošnje. Kad stigosmo do Trga Romana
Macave, tramvaj polako uspori i zaustavi se. Vozač zazvoni, a kondukter
mi dobaci strog pogled.
"Izvoli, mudrijašu. Siđi, broj 32 ti je odmah tu."
Siđoh i začuh škripu plavog tramvaja kako se gubi u magli.
Rezidencija obitelji Aldaya bila je odmah preko ceste. Vrata od kovanog
željeza obrasla bršljanom i suhim lišćem priječila su ulaz. Među
željeznim šipkama nazirala su se vratašca zaključana čvrstim lokotom.
Ponad rešetki, zauzlan među zmijama od crnog željeza, čitao se broj 32.
Pokušah zaviriti u unutrašnjost imanja, ali nazirali su se tek bridovi i
lukovi neke mračne kule. Iz ključanice na vratima curio je hrđav trag.
Kleknuh i pokušah odatle pogledom prodrijeti u dvorište. Vidio sam
samo gustiš divljega korova i obris nečega što mi se učinilo kao fontana
ili bazen, a iz njega je virila ispružena ruka pokazujući u nebo. Trebalo
mi je nekoliko trenutaka da shvatim kako je to kamena ruka, i da u
fontani ima i drugih udova i silueta koje nisam mogao razabrati. Malo
dalje, zaklonjeno istišem, moglo se nazrijeti mramorno stubište,
napuknuto i skriveno šljunkom i suhim lišćem. Bogatstvo i sjaj obitelji
Aldaya davno više nisu stanovali tu. Ovo je bila grobnica.
110
Uzmaknuh nekoliko koraka i zađoh za ugao da bolje promotrim
južno krilo kuće. S te sam točke jasnije mogao vidjeti jednu od kula te
palače. U tom trenu krajičkom oka primijetili siluetu nekog čovjeka u
plavom kombinezonu izgladnjela izgleda kako velikom metlom mlati po
suhom lišću na pločniku. Pogledao me pomalo sumnjičavo, iz čega
zaključih da je to zacijelo vratar nekog od susjednih imanja.
Nasmiješih mu se onako kako to znamo samo mi koji smo proveli sate i
sate za pultom u dućanu.
"Dobro jutro želim", dobacih srdačno. "Znate, je li kuća obitelji
Aldaya već dugo napuštena?"
Pogledao me kao da sam ga upitao je li Zemlja okrugla. Čovječuljak
je počešao bradicu požutjelim prstima koji su odavali slabost prema
cigaretama bez filtra. Zažalih što kod sebe nemam kutiju duhana da mu se
umilim. Potražili u džepu sakoa, da vidim čime ga mogu podmititi.
"Najmanje dvadeset ili dvadeset i pet godina, i nadajmo se da će tako
i ostati", rekao je vratar rezigniranim, krotkim tonom ljudi prisiljenih
služiti.
"Jeste li vi već dugo tu?" Čovječuljak kimnu.
"Vaš sluga ponizni radi kod gospođe Miravell još od 1920."
"Vi ne biste znali što se dogodilo s obitelji Aldaya?"
"Pa, znate već da su puno izgubili kad je došla Republika", teče.
"Kako šiješ... Ja znam ono malo što sam čuo kod gospođe Miravell,
nekoć su s njima bili prijatelji. Mislim da je najstariji sin Jorge otišao u
inozemstvo, u Argentinu. Mislim da su ondje imali neke tvornice. Silno
bogati. Takvi se uvijek dočekaju na noge. Da nemate možda cigaretu,
kojim slučajem?"
"Žao mi je, ali mogu vam ponuditi karamelu Sugus, za koju je
dokazano da ima jednako nikotina kao i cigara Montecristo, i strašno
puno vitamina."
Vratar nabra čelo sa stanovitom nevjericom, ali pristade. Pružih mu
Sugus od limuna koji mi je jednom davno dao Fermin i koji sam sada
našao u podstavi džepa. Nadao sam se da se nije pokvario.
"Dobar je", presudio je vratar sišući gumeni bombon.
"Vi upravo žvačete ponos nacionalne konditorske industrije.
Generalisimus ih guta kao šećerleme. Nego, recite, jeste li čuli što o
Aldayinoj kćeri Penelope?"
Vratar se nasloni na metlu u pozi Rodinova Mislioca.
"Mislim da ste pogriješili. Aldaya nije imao kćer. Sve sami dečki."
111
"Jeste li sigurni? Zasigurno znam da je 1919. godine u ovoj kući
živjela djevojka po imenu Penelope Aldaya, vjerojatno Jorgeova sestra."
"Može biti, ali kažem vam, ja sam tu tek od 1920."
"A imanje, kome sada pripada?"
"Koliko ja znam, kuća se prodaje, iako se nešto govorilo da će je
srušiti i sagraditi školu. To bi bilo najbolje, da istinu kažemo. Neka je
sruše do temelja!"
"Zašto to kažete?"
Vratar me povjerljivo pogleda. Kad se nasmiješio, primijetili da mu
u gornjoj čeljusti nedostaju najmanje četiri zuba.
"Ti ljudi, Aldaye. Kukolj, znate već što se govori."
"Na žalost, ne znam. Što se govori?"
"Ma znate. Razni zvukovi i tako to. Ja u te priče ne vjerujem, ali kažu
da je unutra dosta njih popišalo gaće."
"Nemojte mi reći da u kući ima duhova", rekoh potiskujući smijeh.
"Samo se vi smijte. Ali gdje ima dima..."
"Jeste li vi išta vidjeli?"
"Ono, da sam baš vidio, nisam. Ali čuo sam."
"Čuli? Što?"
"Pa, jedne noći prije mnogo godina išao sam s mladini gazdom
Joanetom, samo zato što je on navalio, ja nisam imao nikakve želje ići
tamo... Dakle, čuo sam nešto čudno. Kao jecanje."
Vratar mi je pokušao reproducirati taj zvuk. Meni se učinilo kao da
neki sušičavac zvižduće litanije od narodnih napjeva.
"To je sigurno bio vjetar", natuknuh.
"Možda, ali meni se koža naježila. Nego, da nemate još koju
karamelicu?"
"Dopustite da ponudim pastilu za grlo. Okrepljuju nakon slatkoga."
"Može", pristade vratar pružajući ruku.
Uručih mu cijelu kutiju. Snažni okus sladića kao da mu je podmazao
jezik pa mi započe pripovijedati zamršenu priču o palači Aldaya.
"Među nama, priča je nevjerojatna. Jednom je Joanet, sin gospodina
Miravella, golem momak, dvaput toliki kao vi samo ću vam reći da je u
državnoj rukometnoj reprezentaciji... E pa neki njegovi prijatelji čuli su
priče o Aldayama, pa su ga izazvali. A on je izazvao mene da pođem s
njim, jer iako je pun sebe kad se treba hvaliti, nije se usudio ići sam.
Znate već, bogataška djeca. Zainatio se da će ući unutra po noći kako bi
se mogao hvaliti pred curom, i zamalo se upišao od straha. Naime, vi je
112
sada vidite po danu, ali po noći ova kuća je nešto sasvim drugo.
Uglavnom, Joanet kaže da se popeo na kat, ja sam odbio ući, čujte, to
sigurno nije po zakonu, iako je tada kuća već deset godina bila napuštena,
i da je ondje nečega bilo. Učinilo mu se da je u nekoj sobi čuo glas, ali
kad je želio ući, vrata su mu se zatvorila pred nosom. Što kažete?"
"Ja mislim da je to bio propuh", rekoh.
"Ili nešto drugo", dodade vratar spuštajući glas. "Neki dan bilo je na
radiju: svemir je pun misterija! Zamislite, kažu da su našli Isusov pokrov
usred Sardanvole, u centru Toleda! Ušili su ga u zaslon nekog kina, da ga
sakriju od muslimana, koji su htjeli dokazati da je Isus Krist bio crnac.
Što kažete?"
"Nemam riječi."
"Kad vam kažem! Misterija koliko hoćeš. Ovu bi kuću trebali srušiti i
zaliti vapnom!"
Zahvalih mu se na informaciji i uputih se niz aveniju natrag do
Gervasija. Podigoh pogled i ugledah goru Tibidabo kako se budi iza
koprenastih oblačaka. Najednom me obuze želja da odem do uspinjače i
stubama se popnem do staroga zabavnog parka na njezinu vrhu i izgubim
se među vrtuljcima i automatima, ali bijah obećao da ću se na vrijeme
vratiti u knjižaru. Na povratku prema postaji podzemne željeznice
zamislih Juliana Caraxa kako silazi tim pločnikom i promatra ista ta
dostojanstvena pročelja koja su se otad malo promijenila, s onim
stubištima i vrtovima punim kipova i možda čeka onaj plavi tramvaj koji
se mic po mic penje u nebesa. Stigavši u podnožje avenije, izvadih
fotografiju Penelope Aldaya nasmiješene u dvorištu obiteljske palače.
Njezine oči odavale su čistu dušu i nadu u budućnost. "Voli te Penelope."
Zamislih Juliana Caraxa u mojim godinama kako u rukama drži tu
sliku, možda u sjeni istog stabla koje je sada zakrililo mene. Učini mi se
čak da ga vidim kako se smiješi, siguran u sebe, i razmišlja o budućnosti
širokoj i svijetloj baš kao ova avenija, i načas pomislih da su jedini
duhovi koji se ovdje nalaze duhovi praznine i gubitka, i da je svjetlost
koja mi se smiješi tu samo nakratko, da postoji samo dok je mogu
zadržati pogledom, te svake sekunde sve više blijedi.



21 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 4:48 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
18.
Na povratku kući shvatih da su Fermin ili tata već otvorili knjižaru.
Popeh se na trenutak u stan da nešto na brzinu prigrizem. Tata mi je na
113
stolu u blagovaonici ostavio preprženi kruh, marmeladu i termosicu kave.
Smazah sve i vratih se za manje od deset minuta. Uđoh u knjižaru na
vrata stražnje prostorije koja je gledala na hodnik zgrade i otiđoh ravno
do svoga ormara. Opasah pregaču koju sam obično nosio u knjižari kako
bih zaštitio odjeću od prašine s kutija i polica. U dnu ormara držao sam
limenu kutiju koja je još mirisala na kekse Camprodon. Ondje sam čuvao
svakojake beskorisne sitnice koje nisam bio u stanju baciti: satove i
nalivpera koji se nisu dali popraviti, stare novčiće, komadiće figurica,
kuglice, čahure metaka koje bijah pronašao u parku Laberinto i stare
barcelonske poštanske marke s početka stoljeća. Među svim tim
tričarijama još je bio stari komadić novina na kojemu mi je Isaac Monfort
zapisao adresu svoje kćeri Nurije one noći kad sam na Groblju
zaboravljenih knjiga sakrio Sjenu vjetra. Proučih ga na prašnjavoj
svjetlosti koja je dopirala između polica i nagomilanih kutija. Zatvorih
poklopac i spremih adresu u novčanik. Uđoh u knjižaru, čvrsto odlučivši
da ću zabaviti um i ruke najbanalnijim zadatkom koji mi dopadne šaka.
"Dobro jutro", javih se.
Fermin je upravo klasificirao sadržaj nekoliko kutija koje su
stigle od nekog kolekcionara iz Salamance, a tata se mučio da
odgonetne njemački katalog luteranskih apokrifa s imenom nalik na finu
kobasicu.
"Ako Bog da, i još bolji dan", zapjevušio je Fermin aludirajući na
moj sastanak s Beom.
Nisam ga udostojao odgovorom, nego odlučih da ću se baciti na
neizbježnu svakomjesečnu rabotu ažuriranja poslovnih knjiga,
provjeravanja računa i narudžbenica, uplata i naplata. Radio je svirao u
ritmu naše spokojne monotonije nudeći nam izabrane hitove Antonija
Machina, koji je tada bio vrlo popularan. Tati su karipski ritmovi pomalo
išli na živce, ali podnosio ih je jer su Fermina podsjećali na njegovu
neprežaljenu Kubu. Prizor se ponavljao svakoga tjedna: tata je zatvarao
uši, a Fermin se uz blago ljuljanje prepuštao ritmu danzona ispunjavajući
promidžbene stanke anegdotama o svojim doživljajima u Havani. Vrata
knjižare bila su otvorena pa su s ulice dopirali slatki mirisi svježega kruha
i kave, koji su budili optimizam. Nakon nekog vremena naša susjeda
Merceditas, koja je baš krenula u kupnju na tržnicu Boqueria, Zastade
kraj izloga i poviri u knjižaru.
"Jutro, gospodine Sempere", pjevucnu.
114
Tata joj se nasmiješi i porumenje. Meni se činilo da mu se
Merceditas sviđa, ali zbog svoga redovničkog svjetonazora bio je osuđen
na nepovredivu šutnju. Fermin je pogleda iskosa, oblizujući se kao da je u
dućan ušetala čokoladna roladica, te nastavi dalje nježno njihati
kukovima u ritmu glazbe. Merceditas otvori papirnatu vrećicu i nagradi
nas trima sjajnim jabukama. Mislio sam da joj je još srcu mila pomisao da
se zaposli u knjižari, pa se nije nimalo trudila prikriti antipatiju koju je u
njoj očito budio Fermin, uzurpator.
"Pogledajte kako su krasne! Vidjela sam ih i rekla sama sebi, ovo su
jabuke za gospodu Semperea i sina!" reče slatkorječivo "Znam da vi
intelektualci volite jabuke, kao onaj Isaac od one gravitacije."
"Isaac Newton, srdašce moje", precizirao je Fermin.
Merceditas mu dobaci ubojit pogled.
"Ma čuj ti pametnjakovića! E pa budite sretni što sam i vama donijela
jednu, a ne kiseli grejp, što ste zaslužili!"
"Ali, ženo, iz vaših nježnih ruku ovaj plod, ova zabranjena voćka
istočnoga grijeha, pali moju..."
"Fermine, molim vas", prekinu ga tata.
"Na zapovijed, gospodine Sempere", pokori se Fermin udarivši u
odstupnicu.
Merceditas se upravo spremala dobaciti nešto Ferminu u znak
odgovora, kadli se začu neka graja. Svi zašutjesmo, napeto slušajući. Na
ulici su se digli neki ogorčeni glasovi i stao se širiti žamor šapata.
Merceditas se oprezno naviri na vrata. Ugledasmo nekoliko trgovaca
kako uzrujani prolaze i kunu ispod glasa. Ubrzo se pojavi i g. Anacleto
Olmo, naš susjed i neslužbeni glasnogovornik Španjolske kraljevske
akademije za jezik u našoj zgradi. G. Anacleto bio je srednjoškolski
nastavnik, s diplomom iz španjolske književnosti i raznih drugih
humanističkih znanosti, i dijelio je stan na prvom katu sa šest mačaka.
Kad nije predavao, radio je u fušu kao redaktor tekstova na koricama
knjiga za neku uglednu nakladničku kuću, a govorilo se i da sastavlja
opskurne erotske stihove pod pseudonimom Rodolfo Piton. Dok je među
prijateljima g. Anacleto slovio za ugodna i prostodušna momka, smatrao
je da u javnosti ima dužnost nastupati kao orator pa se trsio u svojim
govorancijama izražavati uzvišeno i kićeno, što mu je priskrbilo nadimak
Gonjjorijanac.
Toga jutra nastavnikovo je lice bilo zajapureno od gnjeva, a ruke
koje
115
su držale bjelokosni štap gotovo su se tresle. Sve četvero
zainteresirano smo ga gledali.
"Gospodine Anacleto, što se dogodilo?"
"Umro je Franco, kažite da je to", sugerirao mu je Fermin, pun nade.
"Šutite, prostače", odrješito će Merceditas. "I pustite doktora da
govori."
G. Anacleto duboko udahnu i vrativši pribranost izvijesti nas o
događaju sa svojom uobičajenom pompoznošću.
"Prijatelji, život je drama, i čak i najplemenitiji Božji stvorovi okusit
će gorčinu hirovite i tvrdoglave sudbine. Noćas, već pred zoru, dok je
grad snio zasluženim snom radnoga naroda, gospodina Federica Flavia i
Pujadesa, našeg cijenjenog susjeda koji je toliko pridonio prosperitetu i
duhu ove četvrti u svojoj ulozi urara u radionici smještenoj tek tri vrata
od ove knjižare, noćas su odvele državne službe sigurnosti."
Osjetih kako mi srce silazi u pete.
"Isuse, Marijo i Josipe", dometnu Merceditas.
Fermin razočarano otpuhnu, jer bilo je očito da našega
državnika još izvrsno služi zdravlje. G. Anacleto, koji se baš bio
zahuktao, uze zraka i spremi se nastaviti dalje.
"Kako se čini, i ako je vjerovati vjerodostojnom izvješću mojih
izvora bliskih glavnoj policijskoj upravi, dva visokoodlikovana člana
Odjela za zločine zatekla su gospodina Federica malo poslije ponoći kako
u ženskoj odjeći pjeva lascivne pjesmice na pozornici neke prčvarnice u
Ulici Escudillers, i to navodno pred publikom sastavljenom uglavnom od
mentalnih bolesnika. Ti stvorovi koje je Bog zaboravio, koji su istoga tog
popodneva pobjegli iz vjerskoga loma za zaostalu i invalidnu djecu,
skinuli su hlače u zanosu predstave i bez ikakva srama plesali naokolo,
pljeskali ustobočenih spolovila i slinili."
Merceditas se prekriži, preneražena takvim skandaloznim razvojem
događaja.
"Kad su im dojavili za taj skandal, majke nekih od tih sirotih
bezumnih stvorova podnijele su prijavu zbog javne sablazni i napada na
najosnovnija načela ćudoređa. Tisak, ta ptica grabljivica koja se sladi
tuđom nesrećom i brukom, brzo je nanjušio miris lešine, i zahvaljujući
oštroumlju profesionalnog doušnika nije prošlo ni četrdeset minuta
otkako su na prizorište stigla dva policijska predstavnika, kadli se u
dotičnome lokalu pojavio osobno Kiko Calabuig, reporterski as
dnevnika El Caso, poznatog trač-magazina, spreman iskopati sve što
116
je potrebno kako bi njegova crna kronika stigla na vrijeme prije
zaključenja današnjega broja, gdje se, izlišno je reći, predstava koja se u
tom lokalu odigrala kvalificira s neukusnim žutilom kao danteovska i
užasavajuća, i to velikim naslovima, slova veličine dvadeset i četiri."
"Nemoguće", reče tata. "Pa činilo se da se gospodin Federico
opametio." G. Anacleto kimnuo je silovito poput prvosvećenika.
"Da, ali nemojmo zaboraviti na narodne izreke, našu riznicu i proglas
naših najdubljih osjećaja, koje kažu: vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada! I:
čovjek ne živi od zraka. I još niste čuli ono najgore!"
"Prijeđite onda na stvar, milosti, od tolikih pjesničkih slika osjećam
da mi se crijeva već opasno grče", prosvjedovao je Fermin.
"Ne slušajte ovoga prostaka, meni se sviđa kako govorite. Kao na
radiju, gospodine doktore", uplela se Merceditas.
"Hvala, kćerce, ali ja sam samo skromni učitelj. No da prijeđem na
stvar, bez daljnjeg duljenja, uvoda i ukrasa. Kako se čini, urar, koji se u
trenutku uhićenja odazivao na umjetničko ime Gospe Kovrčice, već je
nekoliko puta uhićivan pod sličnim okolnostima, o čemu postoje zapisi u
analima čuvara javnog reda i zakona."
"Recite radije kriminalaca sa značkom", ispljunu Fermin.
"U politiku se ne miješam. Ali mogu vam reći da su dvojica agenata,
nakon što su ga skinuli s pozornice dobro naciljavši bocom, jadnoga
gospodina Federica prepratili u komesarijat u Ulici Lavetana. Pod drugim
okolnostima, i s malo sreće, sve bi se to zaustavilo na ruganju, možda
pokojoj pljusci ili manjim uvredama, ali na nesreću sinoć se ondje
zatekao glasoviti inspektor Fumero."
"Fumero", promumlja Fermin, koji je na sam spomen svoga
progonitelja zadrhtao.
"Glavom i bradom. Kako rekoh, prvaku gradske zaštite, tek pristiglu
iz uspješne racije u ilegalnoj kladionici na utrke žohara smještenoj u Ulici
Vigatans, o nemilim je događajima dojavila mati jednog od dječaka
izbjeglih iz doma, navodnog mozga cijele operacije bijega, Pepeta
Guardiole. Nato je znameniti inspektor, koji je navodno za večerom
strusio tucet duplih viskija marke Soberano, odlučio uzeti stvar u svoje
ruke. Nakon što je proučio otegotne okolnosti cijeloga incidenta,
Fumero je dežurnome šefu postaje priopćio da tolika i ovdje navodim
leksičku jedinicu u najdoslovnijem smislu unatoč gospodičinoj
nazočnosti, a u ime što veće dokumentarističke vjernosti događajima o
kojima govorimo, pederastija zaslužuje oštru kaznu, i da urar, dakle
117
gospodin Federico Flavia i Pujades, neženja rodom iz Ripolleta, za
svoje dobro i zbog besmrtne duše mongoloidnih djetića čija je
nazočnost bila usputan, ali odlučujući čimbenik u cijelom slučaju, mora
provesti noć u zajedničkoj buhari u zatvorskome podrumu, zajedno s
odabranom skupinom najgorih razbojnika. Kao što vjerojatno znate,
spomenuta ćelija poznata je među prijestupnicima sa svojih neprivlačnih i
nezavidnih higijenskih uvjeta, a boravak običnoga građanina među
njezinim stanarima uvijek je razlog za veselje, jer donosi element
zaigranosti i novosti u monotoniju zatvorskoga života."
Stigavši dovde, g. Anacleto nastavi s kratkim ali simpatičnim opisom
unesrećenoga, kojega smo međutim svi dobro poznavali.
"Ne moram vas podsjećati da je gospodin Flavia i Pujades
blagoslovljen krhkom i tankoćutnom naravi, oličenje dobrote i
kršćanskog milosrđa. Ako mu u urariju doleti muha, umjesto da je
spljeska papučom, on širom otvori vrata i prozore kako bi toga kukca,
Božjeg stvora, zračna struja odnijela van u ekosustav. Gospodin Federico,
pouzdano znam, čovjek je vjernik, silno pobožan i odan župnim
aktivnostima, no unatoč tomu cijeli život proganja ga mračni porok, koji
ga je već u rijetkim prigodama uspio nadvladati i odmamiti na ulicu u
ženskoj odjeći. Njegova sposobnost da popravi sve, od ručnoga sata pa do
šivaćeg stroja oduvijek je bila legendarna, a kao čovjeka cijenili smo ga
svi koji smo ga poznavali i zalazili u njegovu radionicu, čak i oni koji su
se mrštili na njegove noćne eskapade s vlasuljom, češljićem i ciganskom
haljinom."
"Govorite kao da je mrtav", izusti Fermin užasnuto.
"Mrtav nije, hvala Bogu."
Uzdahnuli s olakšanjem. G. Federico živio je s majkom, potpuno
gluhom osamdesetogodišnjakinjom, poznatom u kvartu kao gđa Pepita,
slavnom po ispuštanju vjetrova uraganske siline od kojih su ošamućeni
znali popadati i vrapci s balkona.
"Sirota Pepita nije ni slutila da je njezin Federico", nastavi nastavnik,
"proveo noć u odvratnoj ćeliji, gdje ga je cijela ta bagra makroa i siledžija
iskoristila kao žrtveno janje, da bi ga potom, kad su se nasitili njegova
krhkog mesa, dobrano izmlatili dok su ostali zatvorenici u zboru veselo
pjevali:
"Pederu, pederu, jedi govna, govnaru!"
Sve nas je prekrila grobna tišina. Merceditas je jecala. Želeći je
utješiti, Fermin ju je nježno zagrlio, ali ona je hitro odskočila u stranu.



22 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 4:49 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
19.
"Zamislite vi taj prizor", zaključio je g. Anacleto, na sveopći užas.
Epilog priče nije popravio naša očekivanja. Polovinom prijepodneva
sivi policijski furgon izbacio je g. Federica pred prag njegove kuće. Bio je
krvav, poderane haljine, lišen svoje vlasulje i zbirke fine bižuterije. Po
njemu su mokrili, a lice mu je bilo puno modrica i posjeklina. Pekaričin
sin pronašao ga je kako čuči pred vratima, plače poput djeteta i dršće.
"Nema pravde, a, ne!" komentirala je Merceditas na vratima knjižare,
što dalje od Ferminovih ruku. "Jadničak, dobar je kao kruh i nikoga ne
dira. Kakve veze ima to što se voli prerušiti u Ciganku i pjevati pred
publikom? Ljudi su zbilja zli."
G. Anacleto je šutio, oborena pogleda.
"Nisu zli", pripomenuo je Fermin. "Nego debilni, što nije isto. Zloća
pretpostavlja moralnu odluku, nakanu i stanoviti promišljaj. Debil ili
prostak ne razmišlja niti rezonira. On djeluje nagonski, kao zvijer,
uvjeren da postupa ispravno, da uvijek ima pravo i ponosan je što
podjebava, s oproštenjem, svakoga tko mu se učini drukčijim, pa bilo to
bojom, vjerom, jezikom, nacionalnošću ili, kao u slučaju gospodina
Federica, slobodnim aktivnostima. Na svijetu nam treba više istinski zlih
ljudi, a manje potpunih budaletina."
"Ne govorite koještarije. Treba nam malo više kršćanske samilosti a
manje zlobe, ova zemlja kao da je puna zvijeri", priklopi Merceditas. "Svi
idu na misu, ali Gospodina Isusa Krista nitko ne šljivi." "Merceditas, ne
spominji mi industriju molitvenika, jer to je dio problema, a ne rješenja."
"Ma čujte vi bezbožnika! A što su vam krivi svećenici, ako se smije
znati?"
"Nemojte mi se sada posvađati", upade moj otac. "A vi, Fermine,
otiđite do gospodina Federica i vidite treba li što, da mu odemo do
ljekarne ili na tržnicu."
"Hoću, gospodine Sempere. Iz ovih stopa. Mene govorništvo uvijek
dotuče, znate već."
"Vas će dotući to što nemate srama ni poštovanja", poklopi
Merceditas. "Tako huliti Boga! Treba vam očistiti dušu solnom
kiselinom!"
"Slušajte, Merceditas, budite sretni što znam da ste dobra žena
premda pomalo praznoglava i neuka kao guska, a u ovom času u
119
susjedstvu imamo hitan slučaj pred kojim čovjek mora odvagnuti što je
važnije, jer da nije tako, razjasnio bih vam nekoliko kardinalnih točaka."
"Fermine!" uzviknu moj otac.
Fermin začepi gubicu i izjuri iz knjižare. Merceditas ga je promatrala
pogledom punim prijekora.
"Taj će vas čovjek uvaliti u nevolju kad se najmanje budete nadali,
pazite što vam kažem. U najmanju je ruku anarhist, mason možda i
Židov. S tom nosinom..."
"Ne slušajte vi njega. Svima voli udarati kontru." Merceditas je šutke
odmahivala glavom, srdita.
"Dobro, ostavljam vas jer moram trčati na sve strane, a nemam
vremena. Doviđenja!"
Smjerno kimnusmo i ispratismo je pogledom, gledajući kako se
onako uspravna iskaljuje na cesti onim svojim visokim potpeticama. Tata
duboko udahnu, kao da želi u pluća unijeti netom vraćeni mir.
G. Anacleto malaksalo je stajao kraj njega, blijeda lica, tužna
jesenskog pogleda.
"Ova zemlja je u govnima", reče napuštajući napokon visokoparnu
retoriku.
"Razvedrite se, gospodine Anacleto. Oduvijek je tako, i kod nas i
posvuda, samo uvijek postoje lošiji trenuci, a kad se to dogodi nekome
koga poznaješ, čovjek sve vidi crnje. Vidjet ćete, gospodin Federico će to
prebroditi, jači je on nego što svi mi mislimo."
Nastavnik je odmahivao glavom i nešto ispotiha mumljao.
"To je kao plima, znate?" govorio je odsutno. "To divljaštvo, hoću
reći. Ode, i čovjek misli da je siguran, ali uvijek se vrati, uvijek se vrati...
I potopi nas. Ja to u školi gledam svaki dan. Bože, pomozi mi! Učionice
su pune majmuna! Darwin je bio sanjar, uvjeravam vas! Kakva evolucija,
kakvi bakrači! Na jednoga koji zna razmišljati ja se moram boriti s devet
orangutana."
Mi smo samo poslušno kimali. Nastavnik pozdravi i ode, pognute
glave i pet godina stariji nego kad je ušao. Tata uzdahnu. Kratko se
pogledasmo ne znajući što reći. Pitao sam se trebam li spomenuti posjet
inspektora Fumera knjižari. To je bilo upozorenje, mislio sam. Opomena.
Fumero je jadnoga g. Federica upotrijebio kao brzojav. "Nešto nije u
redu, Daniele? Blijed si."
120
Uzdahnuo sam i spustio pogled. Počeh mu prepričavati događaj s
inspektorom Fumerom od prošle večeri, njegove insinuacije. Tata me
slušao gutajući bijes koji mu je plamtio u očima.
"Ja sam kriv", rekoh. "Trebao sam nešto spomenuti..." Tata je
odmahnuo glavom.
"Ne. Nisi mogao znati, Daniele."
"Ali..."
"Nemoj to ni pomišljati. I ni riječi Ferminu! Tko zna kako će
reagirati ako sazna da ga taj čovjek opet proganja."
"Ali morat ćemo nešto učiniti."
"Pazit ćemo da ne traži nevolju."
Kimnuh, ne odveć uvjeren, i nastavih s poslom koji je započeo
Fermin, a tata se vrati prepisci. Između pasusa dobacivao mi je poglede
iskosa. Pretvarao sam se da ne primjećujem.
"Kako je jučer bilo s profesorom Velazquezom, sve u redu?" upita,
željan promjene teme.
"Da. Zadovoljan je knjigama. Spomenuo mi je da traži knjigu
Francovih pisama."
"Mauronior. Ali apokrifna je... To je Madariagina šala. Što si mu
rekao?"
"Da je već tražimo i da ćemo mu se javiti za najviše dva tjedna."
"Izvrsno. Povjerit ćemo to Ferminu i naplatit ćemo mu je kao suho
zlato."
Kimnuh. Nastavismo s prividnom rutinom. Tata me i dalje
pogledavao. Sad će, pomislih.
"Jučer je ovdje bila neka simpatična djevojka. Fermin kaže da je to
sestra Tomasa Aguilara?"
"Jest."
Tata kimnu razmatrajući takvu slučajnost s izrazom blagog
iznenađenja. Dopustio mi je da načas predahnem prije nego je opet
krenuo u napad, ovaj put s izrazom lica kao da se upravo nečega sjetio.
"Nego, Daniele, danas nećemo imati puno mušterija, pa bi se ti
možda rado pozabavio svojim poslovima. A i čini mi se da u Posljednje
vrijeme previše radiš."
"Dobro mi je, hvala."
"Čak sam mislio da bih mogao ostaviti ovdje Fermina, pa bih otišao
u operu Liceo s Barceloom. Poslije podne daju Tannhausera, pozvao me,
ima više karata za parter."
min@
121
Tata se pretvarao da čita poštu. Bio je užasno loš glumac.
"A otkad ti voliš Wagnera?"
Slegnuo je ramenima.
"Poklonu se u zube ne gleda... Osim toga, kad si s Barceloom
svejedno je koju operu daju, jer on cijelu predstavu komentira glumu i
kritizira kostime i tempo. Stalno pita za tebe. Jednoga dana mogao bi ga
posjetiti."
"Možda jednog dana."
"Onda, možemo ostaviti Fermina da vodi posao, a mi se idemo malo
zabaviti, zaslužili smo. Ako trebaš novca..."
"Tata, Bea mi nije cura."
"Tko je spominjao cure? Onda smo se dogovorili! Kako želiš. Ako
trebaš, uzmi iz blagajne, ali ostavi poruku, da se termin ne uplaši kad
bude radio obračun."
Nakon što je sve to izgovorio, odglumi zbunjenost i izgubi se u
stražnjem prostoru s osmijehom od uha do uha. Pogledah na sat. Bilo je
pola jedanaest ujutro. S Beom sam se dogovorio u klaustru sveučilišta u
pet poslije podne, i na moj užas dan mi se počeo činiti duljim od Braće
Karamazovi. Ubrzo se iz urareva doma vratio Fermin i obavijestio nas da
je odred žena iz susjedstva oformio stalnu stražu za pomoć jadnome g.
Federicu, kojemu je doktor ustanovio tri polomljena rebra, višestruka
nagnječenja i školski primjer rane na rektumu.
"Jesi li trebao što kupiti?" upitao je tata.
"Lijekova i masti imali su dovoljno da otvore ljekarnu, pa sam bio
slobodan odnijeti mu cvijeće, bočicu kolonjske vode Nenuco, i tri boce
soka od breskve Fruco, taj najviše voli."
"Odlično ste postupili. Reći ćete mi koliko vam dugujem", reče tata.
"A kako vam se on čini?"
"Izudaran je na mrtvo ime, zašto bih vam lagao. Već kad sam g vidio
kako sklupčan leži na krevetu i ječi da želi umrijeti, došlo mi je da
nekoga ubijem, vjerujte. Dođe mi da iz ovih stopa pođem u samo središte
Odjela za zločine i postrijeljam pet-šest onih dripaca, počevši od onog
gnojnog čira Fumera!"
"Fermine, smirimo živce. Strogo vam zabranjujem da to učinite."
"Kako vi kažete, gospodine Sempere."
"A kako se drži Pepita?"
122
"Svaka joj čast na hrabrosti. Susjede su je omamile rakijom, a kad
sam je ja vidio, baš se obeznanila na kauču, hrkala je kao vepar i puštala
vjetrove tako da su u madracu ostajale rupe."
"Slika i prilika. Fermine, zamolio bih vas da danas vi vodite
računa o knjižari, ja bih posjetio gospodina Federica. Poslije imam
dogovor s Barceloom. A i Daniel ima posla."
Podigoh pogled točno na vrijeme da ulovim Fermina i tatu kako
razmjenjuju značajne poglede.
"Babe svodničke", rekoh.
Još su mi se smijali kad sam bijesan izjurio kroz vrata.
Ulicom je brisao hladan i oštar vjetar koji je za sobom sijao tračke
magle. Čelično sunce izvlačilo je bakrene odsjaje s krovova i zvonika
gotičke četvrti. Još je trebalo proći mnogo sati do moga sastanka s Beom
u klaustru sveučilišta, pa sam odlučio okušati sreću i poći u posjet Nuriji
Monfort, s nadom da još živi na adresi koju mi je dao njezin otac prije
toliko vremena.
Trg San Felipe Neri nalik je na ventilacijski otvor u spletu ulica koje
čine gotičku četvrt, skriven iza drevnih rimskih zidina. Tragovi
mitraljeskih metaka iz ratnih dana još su vidljivi po crkvenim zidovima.
Toga prijepodneva skupina dječačića igrala se vojnika, ne znajući za
povijest tih zidina. Neka mlada žena, kose prošarane sijedim
uvojcima, promatrala ih je s klupe, s poluotvorenom knjigom u
rukama i odsutnim smiješkom. Prema adresi, Nuria Monfort živjela je u
zgradi na ulazu u trg. Datum izgradnje još se mogao pročitati na
pocrnjelom kamenom luku koji se nadvijao nad ulaznim vratima: 1801. Iz
predvorja se nazirala polumračna hala 12 koje se uspinjalo zavojito
stubište nalik na spiralu. Pregledah košnicu mjedenih poštanskih
sandučića. Imena stanara bila su ispisana na komadićima žućkasta
kartona umetnutima u pretince kao što je tada bio običaj.
Miquel Moliner / Nuria Monfort
Polako se uspeh, gotovo u strahu da će se zgrada srušiti
usudim li se čvršće kročiti po tim minijaturnim stubama, kao u nekoj
kući za lutke. Na svakom odmorištu bila su dvoja vrata, bez broja i
ikakve oznake. Stigavši do trećega kata, odabrah jedna nasumce i
pokucah vršcima prstiju. Stubište je vonjalo na vlagu, stari kamen i glinu.
Pokucao sam više puta, ali odgovora nije bilo. Odlučih okušati sreću s
drugim vratima. Udarih šakom tri puta. Iz stana se čuo radio koji je na sav
123
glas prenosio emisiju "Trenuci promišljanja s ocem Martinom
Calzadom".
Vrata mi je otvorila gospođa u prošivenoj kućnoj haljini na tirkizne
kvadrate, papučama i s kacigom od uvijača. Pod onim oskudnim svjetlom
izgledala mi je kao ronilac. Iza njezinih je leđa baršunast glas g. Martina
Calzada posvećivao nekoliko riječi sponzoru emisije, proizvođaču
kozmetičkih proizvoda Aurorin, omiljenome među hodočasnicima u
Lourdes i obdarenom čudesnim svojstvima u slučaju gnojnih prišteva i
bradavica.
"Dobar dan. Tražim gospođu Monfort."
"Nurictu? Pogriješili ste, mladiću. To su ova vrata preko puta."
"Oprostite. Kucao sam i nitko se nije javio."
"Niste vjerovnik, zar ne?" upita najednom susjeda, koju je iskustvo
naučilo sumnjičavosti.
"Nisam. Šalje me otac gospođe Monfort."
"Aha, dobro onda. Nurieta je valjda dolje, čita. Niste je vidjeli kad ste
dolazili?"
Sišavši na ulicu, uvjerih se da žena posrebrene kose s knjigom u
rukama i dalje nepomično sjedi na klupi na trgu. Stadoh je pomno
promatrati. Nuria Monfort bila je više nego privlačna žena, lica stvorena
za modne časopise i studijske portrete, kojoj je mladost bežala iz očiju.
U tom krhkom i vitkom stasu bilo je nečega što je podsjećalo na
njezina oca. Pretpostavili da je prešla četrdesetu, možda zbog posijedjele
kose i bora koje su joj brazdale lice, koje je u polusvjetlu djelovalo deset
godina mlade.
"Gospođa Monfort?"
Pogledala me kao da se probudila iz transa i ne vidi me.
"Zovem se Daniel Sempere. Vaš otac dao mi je adresu i rekao da mi
možda možete reći nešto o Julianu Caraxu."
Kad je čula te riječi, s lica joj nestade onaj sanjarski pogled. Naslutih
da nije bilo uputno spominjati njezina oca.
"Što želite?" upita sumnjičavo.
Osjetih da moram smjesta zadobiti njezino povjerenje ili ću izgubiti
svaku šansu. Mogao sam igrati samo na kartu istine.
"Molim vas, dopustite mi da objasnim. Prije osam godina, gotovo
slučajno, pronašao sam na Groblju zaboravljenih knjiga roman Juliana
Caraxa koji ste vi ondje sakrili kako ga ne bi pronašao čovjek po imenu
Lain Coubert", rekoh.
124
Pogledala me netremice i nepomično, kao da se boji da će se svijet
oko nje obrušiti.
"Oduzet ću vam samo nekoliko minuta", nadodah. "Obećavam vam."
Malodušno kimnu.
"Kako je moj otac?" upita izbjegavajući moj pogled.
"Dobro. Malo je ostario. Silno mu nedostajete."
Nuria Monfort ispusti uzdah koji nisam znao protumačiti.
"Radije se popnite u stan. O tome ne želim govoriti na ulici."



23 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 4:50 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
20.
Nuria Monfort živjela je među sjenama. Uzak hodničić vodio je do
blagovaonice koja je istodobno služila kao kuhinja, knjižnica i radna
soba. Usput sam opazio skromnu spavaonicu, bez prozora. To je bilo sve.
Ostatak stana svodio se na minijaturnu kupaonicu, bez tuša ili kade, kroz
koju je prodirala sva sila mirisa, od kuhinjskih aroma iz kavane u
prizemlju pa do zapaha cijevi i odvoda koji su datirali negdje s početka
stoljeća. Ovaj stan ležao je u vječitoj polutami, nalik na neki mračan
balkon poduprt onim oljuštenim zidovima. Sve je mirisalo na crni duhan,
hladnoću i odsutnost Nuria Monfort promatrala me dok sam se ja
pretvarao da ne primjećujem bijedu njezina doma.
"Silazim na ulicu čitati jer u stanu gotovo da i nema svjetla" reče.
"Muž mi je obećao kupiti svjetiljku kad se vrati kući."
"Suprug vam je na putu?"
"Miquel je u zatvoru."
"Oprostite, nisam znao..."
"Niste ni mogli znati. Ne sramim se to reći, jer moj muž nije
kriminalac. Ovaj posljednji put odveli su ga jer je tiskao letke za
metalurški sindikat. Ima tomu već dvije godine. Susjedi misle da je u
Americi, na putu. Ni tata ne zna, i ne bih voljela da sazna."
"Budite mirni. Od mene neće saznati", rekoh.
Nastade napeta tišina, i pomislih da u meni vidi Isaacova uhodu.
"Jamačno vam je teško samoj voditi domaćinstvo", rekoh glupo, da
ispunim onu prazninu.
"Nije lako. Zarađujem koliko mogu prijevodima, ali kad je ženi muž
u zatvoru, nije lako. Odvjetnici su me iscijedili i u dugovima sam do grla.
Prevođenje se plaća gotovo jednako loše kao pisanje." Pogledala me kao
da očekuje neki odgovor. Ja sam se samo krotko nasmiješio.
"Prevodite knjige?"
125
"Više ne. Počela sam prevoditi formulare, ugovore i carinske
dokumente, to se mnogo bolje plaća. Za prevođenje književnosti dobijete
crkavicu, premda nešto malo više nego kad pišete književnost. Zbor
stanara već me nekoliko puta pokušao izbaciti. Najmanje je zlo što
kasnim s plaćanjem pričuve za održavanje zgrade. Zamislite, usto
govorim jezike i nosim hlače! Više njih optužuje me da u stanu vodim
javnu kuću. Kamo sreće..."
Nadao sam se da je polutama sakrila moju rumen.
"Oprostite. Ne znam zašto vam sve ovo govorim. Dovodim vas u
neugodan položaj."
"Ja sam kriv. Pitao sam."
Nervozno se nasmijala. Iz ove žene izbijala je samoća koja žari.
"Pomalo sličite Julianu", reče najednom. "Po načinu na koji gledate i
po kretnjama. I on se tako držao. Šutio bi, gledao te tako da nisi mogao
znati što misli, i onda bi mu žena kao glupača ispričala štošta što nije
trebala... Mogu li vam što ponuditi? Bijelu kavu?"
"Ništa, hvala. Nemojte se mučiti."
"Nema problema. Krenula sam je sebi skuhati."
Nešto mi je govorilo da je ta bijela kava bila cijeli njezin današnji
ručak. Još jednom odbih i ispratili je pogledom do kuta blagovaonice u
kojemu je stajalo električno kuhalo.
"Raskomotite se", reče okrećući mi leđa.
Ogledah se oko sebe i upitah se kako. Nuria Monfort radila je na
radnome stolu u kutu kraj balkona. Pisaći stroj marke Undenvood stajao
je kraj uljanice i police krcate rječnicima i priručnicima. Nije bilo
obiteljskih fotografija, ali zid nasuprot stolu bio je oblijepljen
razglednicama koje su sve prikazivale neki most, za koji sam znao da sam
ga već negdje vidio, ali nisam mogao odrediti gdje, možda u Parizu ili u
Rimu. Podno te izložbe stol je odisao gotovo opsesivnom čistoćom i
redom. Olovke bijahu zašiljene i poredane po špagici. Papiri i fascikli bili
su posloženi u tri simetrična niza. Kad sam se okrenuo, primijetio sam da
me Nuria Monfort promatra s praga. Gledala me šutke, onako kako se
gledaju neznanci na ulici ili u metrou. Upalila je cigaretu i stajala tako
lica obavijena kolutovima plavog dima. Pomislih da Nuria Monfort i
nehotice odiše osobnošću fatalne žene, poput onih koje su fascinirale
Fermina kad bi izronile iz magle neke berlinske postaje obavijene
aureolom nemogućeg svjetla, žena kojima je zaštita ljepota bila dosadna.
126
"Nema se mnogo reći", započe ona. "Upoznala sam Juliana prije više
od dvadeset godina, u Parizu. Tada sam radila u nakladničkoj kući
Cabestany. Gospodin Cabestany otkupio je prava na Julianove romane za
sitan novac. Ja sam počela raditi u računovodstvu, ali kad je gospodin
Cabestany saznao da govorim francuski talijanski i pomalo njemački,
stavio me na čelo nabave i postavio za svoju osobnu tajnicu. Jedna od
mojih dužnosti bila je i vođenje prepiske sa stranim autorima i
nakladnicima s kojima je kuća radila, i tako sam stupila u kontakt s
Julianom Caraxom."
"Vaš mi je otac ispričao da ste bili dobri prijatelji."
"Moj vam je otac vjerojatno rekao da smo imali avanturu ili tako
nešto. Zar ne? Prema njegovu mišljenju ja trčim za svim što nosi hlače,
kao kuja koja se tjera."
Iskrenost i izravnost te žene ostavljale su me bez riječi. Odveć dugo
smišljao sam neki prihvatljiv odgovor. Nuria Monfort počela se smiješiti
sebi u bradu i odmahnula glavom.
"Ne slušajte ga. Moj si je otac to utuvio u glavu zbog moga putovanja
u Pariz na koje sam morala otići 1933., kako bih uredila neke poslove
gospodina Cabestanya s Gallimardom. Bila sam u gradu tjedan dana, a
odsjela sam kod Juliana iz jednostavnog razloga što je gospodinu
Cabestanyu bilo draže ako može ušparati na hotelu. Zbilja romantično,
kako vidite. Dotad sam s Julianom Caraxom kontaktirala isključivo preko
pisama, uglavnom zbog autorskih prava, korekture i izdavačkih pitanja.
Ono što sam o njemu znala ili zamišljala pronašla sam u rukopisima koje
nam je slao."
"Je li vam rekao išta o svome životu u Parizu?"
"Nije. Julian nije volio govoriti ni o svojim knjigama ni o sebi. Nije
mi se činilo da je u Parizu sretan, iako sam dobila dojam da je od onih
ljudi koji nigdje nisu sretni. Zapravo ga nikad nisam upoznala u dušu. On
to nije dopuštao. Bio je vrlo povučen i katkad mi se činilo da ga vanjski
svijet više ne zanima. Gospodin Cabestany smatrao ga je vrlo plahim i
pomalo ludim, ali meni se učinilo da Julian živi u prošlosti, zarobljen
među svojim uspomenama. Julian je živio iza zatvorenih vrata, za svoje
knjige i u svojim knjigama, kao zatočenik u luksuznom zatvoru."
"Govorite to kao da mu zavidite."
"Ima i gorih zatvora od riječi, Daniele."
Samo sam kimnuo, ne znajući na što misli.
127
"Je li Julian ikad govorio o tim uspomenama, o godinama dok je
živio u Barceloni?"
"Veoma malo. Tijekom tih sedam dana moga boravka u njegovu
domu, u Parizu, ispričao mi je nešto malo o svojoj obitelji. Majka mu
je bila Francuskinja, profesorica glazbe. Otac mu je imao
klobučarnicu ili nešto slično. Znam da je bio vrlo pobožan i strog
čovjek."
"Je li vam Julian objasnio u kakvom su odnosu bili?"
"Znam da su se slagali kao pas i mačka. Neki problem iz prošlosti.
Zapravo, Julian je došao u Pariz upravo zato da ga otac ne pošalje u
vojsku. Majka mu je obećala da to neće dopustiti nego će ga poslati što
dalje od toga čovjeka."
"Ali taj čovjek bio mu je otac."
Nuria Monfort se nasmiješila. Njezin se smiješak naslućivao tek
na spoju usnica i u tužnom i umornom sjaju u očima.
"Sve i da je bio, nikad se tako nije ponašao i Julian ga nikad nije
smatrao ocem. Jednom mi je priznao da je prije braka njegova majka
imala vezu s nekim neznancem čije ime nikad nije željela reći. Taj čovjek
je bio pravi Julianov otac."
"To zvuči kao početak Sjene vjetra. Mislite da vam je rekao istinu?"
Nuria Monfort kimnu.
"Julian mi je objasnio da je odrastao gledajući kako klobučar, jer tako
ga je zvao, vrijeđa i tuče njegovu majku. Potom bi ušao u Julianovu
spavaću sobu i govorio mu da je on dijete grijeha, da je naslijedio slab i
bijedan majčin karakter i da će cijeli život biti promašaj, neuspješan u
svemu što pokuša..."
"Je li Julian ocu što predbacivao?"
"S vremenom se ti osjećaji ohlade. Nikad mi se nije činilo da ga
Julian mrzi. Možda bi to bilo bolje. Imala sam dojam da je zbog tolikih
nemilih scena potpuno bio izgubio poštovanje prema klobučaru. Julian je
o tome govorio kao da mu nije stalo, kao da je to dio prošlosti koju je
ostavio za sobom, ali takve se stvari nikad ne zaboravljaju. Riječi kojima
čovjek djetetu zatruje srce bilo iz zlobe ili neznanja, ostaju urezane u
sjećanju, i kad-tad počnu peći u duši."
Upitah se govori li to iz vlastita iskustva i opet se prisjetili svoga
prijatelja Tomasa Aguilara kako stoički sluša prodike svoga dičnog oca.
"Koliko je Julianu tada bilo godina?"
"Osam do deset, pretpostavljam." Uzdahnuli.
128
"Čim je bio dovoljno star za vojsku, majka ga je odvela u Pariz.
Mislim da se nisu ni oprostili. Klobučar nikad nije shvatio zašto ga je
obitelj napustila."
"Jeste li kad čuli da Julian spominje djevojku po imenu Penelope?"
"Penelope? Mislim da nisam. Sjetila bih se."
"To mu je bila djevojka, dok je još živio u Barceloni."
Izvadili fotografiju Caraxa i Penelope Aldaya i pružih joj je. Vidjeh
kako joj se lice razvlači u osmijeh kad je ugledala mladoga Juliana
Caraxa. Obuzimali su je nostalgija i osjećaj gubitka.
"Kako je samo bio mlad... Ovo je ta Penelope?"
Kininuh.
"Lijepa je. Julian se uvijek znao okružiti lijepim ženama." Poput vas,
pomislih.
"Znate li je li imao mnogo..."
Opet onaj smiješak, na moj račun.
"Djevojaka? Ljubavnica? Ne znam. Da vam istinu kažem, nikad mi
nije govorio ni o jednoj ženi u svome životu. Jednom sam ga upitala,
želeći ga bocnuti. Zasigurno znate da je zarađivao za život sviranjem
glasovira u noćnom baru. Pitala sam ga osjeti li katkad kušnju, budući da
je cijeli dan okružen ljepoticama lakoga morala. Nije mu se svidjela ta
šala. Odgovorio mi je da on nema pravo voljeti nikoga, da je zaslužio
samoću."
"Je li rekao zašto?"
"Julian nikad nije davao razloge."
"Ali malo prije povratka u Barcelonu 1936. Julian Carax trebao se
oženiti."
"Tako se govorilo."
"Vi u to sumnjate?"
Slegnula je ramenima, skeptično.
"Kao što vam kažem, svih tih godina našega poznanstva Julian mi
nikad nije spomenuo nijednu posebnu ženu, a pogotovo ne neku kojom se
kani oženiti. Glas o navodnom vjenčanju dopro je do mene tek kasnije.
Neuval, posljednji Caraxov nakladnik, ispričao je Cabestanyu da je
zaručnica dvadeset godina starija od Juliana, neka bogata i boležljiva
udovica. Neuval je tvrdio da ga ta žena već godinama uzdržava. Liječnici
su joj davali još šest mjeseci života, najviše godinu. Neuval je tvrdio da
se ona želi udati za Juliana kako bi je on naslijedio."
"Ali obred se nikad nije održao."
129
"Ako je uopće postojao takav plan i ta udovica."
"Ako sam dobro shvatio, Carax je u zoru na dan vjenčanja sudjelovao
u dvoboju. Znate li s kim ili zašto?"
"Neuval je pretpostavljao da je riječ o nečemu u vezi s udovicom. Da
je to neki pohlepni dalji rođak koji se boji da će nasljedstvo završiti u
rukama koristoljubivog dotepenca. Neuval je uglavnom objavljivao
šund-romane, i mislim da mu je taj žanr udario u glavu."
"Vidim da ne vjerujete previše u priču o vjenčanju i dvoboju."
"Ne. Nikad nisam u to vjerovala."
"Što mislite da se dogodilo? Zašto se Carax vratio u Barcelonu?"
Tužno se osmjehnula.
"Već se sedamnaest godina to pitam."
Nuria Monfort pripalila je novu cigaretu. Ponudila je i meni Kunu.
Osjetih se ponukanim da prihvatim, ali odbih.
"Ali zacijelo imate neku teoriju", dometnuh. Znam samo da je u ljeto
1936., malo prije nego je izbio rat, zaposlenik u općinskoj mrtvačnici
nazvao nakladničku kuću i rekao da su prije tri dana primili leš Juliana
Caraxa. Pronašli su ga mrtva u nekoj uličici u četvrti Raval, odjevena u
prnje i s metkom u srcu. Sa sobom je imao knjigu, primjerak Sjene
vjetra, i putovnicu. Carinski žig ukazivao je na to da je prešao francusku
granicu prije mjesec dana. Gdje je bio sve to vrijeme, nitko ne zna.
Policija je stupila u kontakt s njegovim ocem, ali on je odbio primiti tijelo
tvrdeći da nema sina. Nakon dva dana, kad nitko nije došao po tijelo,
pokopan je u zajedničkoj grobnici na groblju Montjuic Nisam mu mogla
odnijeti ni cvijeće, jer mi nitko nije znao reći gdje je pokopan. Zaposlenik
mrtvačnice, koji je zadržao knjigu koju je našao u Julianovom sakou,
sjetio se nazvati kuću Cabestany tek nakon nekoliko dana. Tako sam
saznala što se dogodilo. Nisam to mogla shvatiti. Ako se Julian u
Barceloni imao kome obratiti to sam bila ja, ili bar gospodin Cabestany.
Bili smo mu jedini prijatelji, ali nikad nam nije javio da se vratio. Saznali
smo da je u Barceloni tek kad je već bio mrtav..."
"Jeste li još što saznali nakon što ste primili vijest o njegovoj smrti?"
"Nisam. Bili su to prvi mjeseci rata i Julian nije bio jedini koji je
netragom nestao. Nitko više o tome ne govori, ali ima mnogo bezimenih
grobova poput Julianovog. Pitati je značilo lupati glavom u zid. Uz
pomoć gospodina Cabestanya, koji je tada već bio jako bolestan, žalila
sam se policiji i povukla sve veze koje sam mogla. Jedino što sam
postigla bilo je to da me posjetio neki mladi inspektor, zlokoban i bahat
130
tip, koji mi je rekao neka se okanim zapitkivanja i koncentriram na nešto
produktivnije, jer je zemlja u križarskome ratu. To su bile njegove riječi.
Zvao se Fumero, samo se toga sjećam. Čula sam da je sada velika
zvjerka. Stalno ga spominju u novinama. Možda ste čuli za njega."
Progutah knedlu.
"Nešto malo."
"Više nisam čula ništa o Julianu, sve dok se nakladničkoj kući nije
javio neki čovjek koji se raspitivao kako može nabaviti preostale
primjerke Caraxovih romana iz skladišta."
"Lain Coubert."
Nuria Monfbrt kimnu.
"Imate li ideju tko bi mogao biti taj čovjek?"
"Nešto sumnjam, ali nisam sigurna. U ožujku 1936., toga se
siećam jer smo upravo pripremali objavljivanje Sjene vjetra, kuću je
nazvao neki čovjek i pitao za njegovu adresu. Rekao je da mu je stari
prijatelj i da ga želi posjetiti u Parizu, kao iznenađenje. Spojili su ga sa
mnom, i ja sam mu rekla da nisam ovlaštena za davanje takvih
informacija."
"Je li rekao ime?"
"Neki Jorge."
"Jorge Aldaya?"
"Može biti. Julian ga je više puta spominjao. Čini mi se da su zajedno
pohađali Školu sv. Gabrijela, i katkad ga je spominjao kao svoga
najboljeg prijatelja."
"Znate li da je Jorge Aldaya bio Penelopin brat?"
Nuria Monfort nabra čelo, uznemirena.
"Jeste li dali Aldayi Julianovu adresu u Parizu?" upitah.
"Nisam. Nije mi se svidio."
"Što je rekao?"
"Smijao mi se, rekao mi je da će je već naći na drugi način i spustio
mi slušalicu." Činilo mi se da je nešto muči. Počeh slutiti kamo nas vodi
ovaj razgovor.
"Ali opet vam se javio, zar ne?" Nervozno kimnu.
"Kao što sam vam rekla, ubrzo nakon Julianovog nestanka, taj se
čovjek pojavio u Cabestanyevoj izdavačkoj kući. Gospodin Cabestany
više nije mogao raditi, pa je tvrtku preuzeo njegov najstariji sin.
Posjetitelj, Lain Coubert, ponudio je da će otkupiti sve preostale
131
primjerke Julianovih romana. Ja sam mislila da je riječ o neukusnoj šali.
Lain Coubert bio je lik iz Sjene vjetra."
"Sotona."
Nuria Monfort kimnu.
"Jeste li uspjeli vidjeti Laina Couberta?" Odmahnu glavom i zapali
treću cigaretu.
"Nisam. Ali čula sam dio njegovog razgovora sa sinom u uredu
gospodina Cabestanya."
Nije dovršila rečenicu, kao da se boji ili ne zna kako to učiniti.
Cigareta joj je podrhtavala među prstima.
"Njegov glas", reče. "Bio je to isti onaj glas čovjeka koji je nazvao
telefonom i predstavio se kao Jorge Aldaya. Cabestanyev sin, bahata
budala, tražio je veću svotu. Coubert je rekao da mora razmisliti o
ponudi. Iste te noći izgorjelo je skladište u Pueblo Nuevu, a zajedno s
njime i Julianove knjige."
"Osim onih koje ste vi spasili i sakrili na Groblju zaboravljenih
knjiga."
"Tako je."
"Imate li pojma zašto bi itko želio spaliti sve knjige Juliana Caraxa?"
"Zašto se knjige pale? Zbog gluposti, neukosti, mržnje... Tko bi znao."
"A što vi mislite?" nisam popuštao.
"Julian je živio kroz svoje knjige. Ono tijelo koje se pojavilo u
mrtvačnici bilo je samo dio njega. Njegova duša nalazi se u njegovim
pričama. Jednom prilikom upitala sam ga gdje nalazi inspiraciju za
likove, i odgovorio mi je da nema uzora, da su svi njegovi likovi zapravo
on sam."
"Dakle, ako bi ga tko htio uništiti, morao bi uništiti te priče i likove,
zar ne?"
Ponovno se pojavio onaj utučeni smiješak, smiješak poraza i umora.
"Vi me podsjećate na Juliana", reče. "Od prije nego je izgubio vjeru."
"Vjeru u što?"
"U sve."
Prišla mi je u polutami i uhvatila me za ruku. Šutke me pogladila po
dlanu, kao da mi želi očitati sudbinu iz linija na koži. Iznenada se zatekoh
kako u sebi zamišljam obris njezina tijela ispod te pohabane, posuđene
odjeće. Želio sam je dotaknuti i osjetiti njezino bilo kako plamti ispod
kože. Pogledi su nam se susreli, i bio sam siguran da zna što mislim.
132
Osjećao sam da je osamljenija nego ikad. Podigoh oči i susretoh se s
njezinim spokojnim, praznim pogledom.
"Julian je umro osamljen, uvjeren da se nitko neće sjećati ni njega ni
njegovih knjiga, i da njegov život ništa nije značio", reče. "Bilo bi mu
drago znati da ga netko želi održati na životu, da ga se netko sjeća. Znao
je reći da postojimo sve dok nas se netko sjeća.
Obuzela me gotovo bolna želja da poljubim tu ženu, žudnja kakvu
nikada dotad nisam iskusio, čak ni dok sam u snovima zamišljao duh
Clare Barcele. Pročitala mi je misli.
"Predugo ste se zadržali, Daniele", promrmlja.
Dio mene želio je ostati, izgubiti se s tom neznankom u toj čudnoj
bliskosti sazdanoj od polusjena, i slušati kako mi opet govori da je moje
kretnje i šutnje podsjećaju na Juliana Caraxa.
"Da", zamucah.
Kimnu ne govoreći ništa i isprati me do vrata. Hodnik mi se pričini
beskrajno dugačkim. Otvori mi vrata i ja kročih na odmorište.
"Ako vidite moga oca, recite mu da sam dobro. Slažite mu."
Pozdravili je u pola glasa, zahvalih joj što me primila i srdačno joj
pružih ruku. Nuria Monfort previdje moju formalnu gestu. Položi mi ruke
na ramena, nagnu se prema meni i utisnu mi poljubac u obraz.
Pogledasmo se u tišini i ovaj put usudih se potražiti njezine usnice,
gotovo uzdrhtao. Učinilo mi se da su poluotvorene, i da njezini prsti traže
moje lice. U posljednji čas Nuria Monfort ustuknu i spusti pogled.
"Mislim da je najbolje da odete, Daniele", prošapta.
Učinilo mi se da će zaplakati, i prije nego sam uspio išta reći zatvori
mi vrata pred nosom. Ostadoh stajati na odmorištu, osjećajući kako i ona
stoji s one strane vrata, nepomična, dok sam se ja pitao što se unutra
dogodilo. S druge strane odmorišta žmirkala je susjedina špijunka.
Domahnuh joj i pojurih niza stube. Kad stigoh na ulicu, još sam u duši
nosio njezino lice, glas i miris, osjećao sam dodir njezinih usnica i njezin
dah na svojoj koži dok sam hodao ulicama punih ljudi bez lica koji su
bježali iz ureda i prodavaonica. Kad sam skrenuo u Ulicu Canuda, ošinuo
me ledeni vjetar koji je brijao kroz gužvu. Zahvalan zbog hladna zraka na
licu, uputih se prema sveučilištu. Prešavši Ramblu, krenuh prema Ulici
Tallers i izgubili se u uskom kanjonu polusjena, kao da sam još zarobljen
u onoj mračnoj blagovaonici u kojoj, zamišljao sam sada, sama u sjeni
sjedi Nuria Monfort, i u tišini slaže olovke fascikle i uspomene, s očima
punim otrovnih suza.



24 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 4:50 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
21.
Suton je pao gotovo krišom, s hladnim povjetarcem i purpurnim
plaštem koji se provlačio kroz pukotine ulica. Ubrzah korak i dvadeset
minuta kasnije preda mnom se ukaza fasada sveučilišta, nalik na
žućkastosmeđi brod usidren u noći. Vratar fakulteta čitao je u svojoj
kućici što pišu najutjecajnija pera španjolske literarne scene u
popodnevnom izdanju Svijeta sporta. U zgradi nije bilo gotovo nijednog
studenta. Odjek mojih koraka pratio me hodnicima i galerijama koje su
vodile u unutarnje dvorište, gdje je rumen iz dviju žućkastih svjetiljaka
jedva raspršivala tamu. Spopala me pomisao da me Bea izigrala i pozvala
me ovamo u ovaj pusti čas kako bi se narugala mojoj uobraženosti. Lišće
narančinih stabala u klaustru treperilo je poput srebrnih suza, a žubor
vodoskoka gubio se među lukovima. Prcletjeh dvorište pogledom u
kojemu se naziralo razočaranje ili možda izvjesno kukavičko olakšanje.
Bila je tu. Njezina silueta ocrtavala se kraj vodoskoka. Sjedila je na
jednoj od klupa i pogledom bludjela među svodovima klaustra. Zastao
sam na pragu kako bih je promotrio, i načas mi se učini da u njoj vidim
odraz Nurije Monfort kako budna sanja na svojoj klupi na trgu. Primijetih
da sa sobom nema mapu ni knjige i posumnjah da možda toga popodneva
uopće nije imala predavanja. Možda je tu došla samo radi sastanka sa
mnom. Progutah slinu i stupih u klaustar. Zvuk mojih koraka po kamenim
pločama odao me i Bea podignu pogled, iznenađeno se osmjehujući, kao
da me put tamo nanio posve slučajno.
"Mislila sam da nećeš doći", rekla je Bea.
"I ja sam to mislio za tebe", odgovorili.
Ostala je sjediti, uspravnih leđa, stisnutih koljena i ruku skupljenih na
krilu. Upitah se kako je moguće biti tako udaljen od nekoga i istodobno
čitati svaku boricu s njegovih usnica.
"Došla sam jer ti želim dokazati da si pogriješio kad si mi neki dan
ono rekao, Daniele. Da ću se udati za Pabla, i da ću bez obzira na ono što
mi ti večeras pokažeš otići u El Ferrol čim mu završi vojni rok."
Pogledah je onako kako se gleda vlak koji upravo odlazi. Shvatih da
sam protekla dva dana hodao po oblacima, i u tom času srušio mi se cijeli
svijet.
"A ja sam mislio da si došla jer si me htjela vidjeti." Malaksalo se
osmjehnuh. Opazih da joj se lice najednom zarumenjelo.
134
"Samo sam se šalio", slagah. "Ali nisam se šalio kad sam ti obećao
da ću ti pokazati lice grada koje još nisi vidjela. Tako ćeš bar imati razlog
da se sjećaš mene, ili Barcelone, kamo god otišla."
Bea se nasmiješi s izvjesnom tugom i skrenu pogled.
"Znaš, zamalo sam otišla u kino. Kako te ne bih danas vidjela", reče.
"Zašto?"
Bea me šutke promatrala. Slegnu ramenima i podignu pogled kao da
želi u letu uloviti riječi koje joj bježe.
"Jer sam se bojala da si možda u pravu", reče naposljetku.
Uzdahnuli. Obavijao nas je suton i ona očajnička tišina koja povezuje
strance, i osjetih se dovoljno hrabrim da kažem bilo što, makar mi to bilo
posljednji put.
"Voliš li ga ili ne?"
Nasmija mi se osmijehom koji se raspadao po šavovima.
"To se tebe ne tiče."
"Istina", rekoh. "Tiče se samo tebe."
Pogled joj postade hladan.
"A zašto ti je to važno?"
"To se tebe ne tiče", rekoh.
Nije se nasmiješila. Usnice su joj podrhtavale.
"Ljudi koji me poznaju znaju da cijenim Pabla. Moja obitelj i..."
"Ali ja sam gotovo stranac", prekidoh. "I volio bih to čuti od tebe."
"Čuti što?"
"Da ga doista voliš. Da se nećeš udati samo kako bi otišla od kuće, ili
ostavila Barcelonu i obitelj iza sebe, kako ti ne bi mogli nauditi. Da
odlaziš, a ne da bježiš."
Oči su joj sjajile od gnjevnih suza.
"Nemaš mi pravo to govoriti, Daniele. Ti me ne poznaješ."
"Reci mi da griješim i otići ću. Voliš li ga?"
Dugo smo se gledali u tišini.
"Ne znam", promumljala je naposljetku. "Ne znam."
"Netko je jednom rekao: ako moraš stati da razmisliš voliš li nekoga,
odavno ga više ne voliš", rekoh. Bea je potražila ironiju na mome licu.
"Tko je to rekao?"
"Čovjek po imenu Julian Carax."
"Tvoj prijatelj?"
Iznenadih samoga sebe i kimnuh.
"Tako nekako."
135
"Morat ćeš me upoznati s njim."
"Večeras, ako želiš."
Izađosmo iz sveučilišta pod nebom koje je gorjelo od modrica. Lutali
smo besciljno, više kako bismo se naviknuli na hod onoga drugog nego
da bismo ikamo stigli. Utekosmo se jedinoj zajedničkoj temi: njezinu
bratu Tomasu. Bea je o njemu govorila kao o strancu kojega voli,
ali jedva poznaje. Izbjegavala je moj pogled i nervozno se smiješila.
Osjetih da se kaje zbog onoga što mi je rekla u klaustru sveučilišta, da je
još bole riječi koje su je izjedale iznutra.
"Čuj, ono što sam ti maloprije rekla", reče najednom, iz vedra neba,
"ništa nećeš reći Tomasu, zar ne?"
"Naravno da neću. Nikome."
Nervozno se nasmijala.
"Ne znam što mi je bilo. Nemoj se uvrijediti, ali katkad se lakše
povjeriti neznancu nego ljudima koje poznaješ. Zašto li je to tako?"
Slegoh ramenima.
"Vjerojatno zato što nas stranac vidi onakvima kakvi jesmo, a ne
onakvima kakvima nas želi smatrati."
"I to je od tvoga prijatelja Caraxa?"
"Ne, to sam upravo izmislio da te impresioniram."
"A kako ti mene vidiš?"
"Kao tajnu."
"To je najčudniji kompliment koji mi je itko ikad uputio."
"Nije to kompliment. To je prijetnja."
"Kako to?"
"Tajne valja riješiti, saznati što kriju."
"Možda se razočaraš kad vidiš što je iza."
"A možda se i iznenadim. A i ti."
"Tomas mi nije rekao da si tako smion."
"Jer sam ono malo smionosti što imam sačuvao za tebe."
"Zašto?"
Jer te se bojim, pomislih.
Utočište pronadosmo u nekoj staroj kavani kraj kazališta Poliorama.
Provukosmo se do stola kraj prozora i naručismo sendviče od pršuta i
dvije kave s mlijekom, da se ugrijemo. Ubrzo je poslovođa, neki prljavac
vragolaste njuške, uslužno prišao stolu.
"Jestel vi ovi šta su iskali senviče sa šunkom?" Kimnusmo.
136
"Jako mi je žao, al u ime uprave moram vam kazat da šunke više
nema. Mogu vam ponudat razne kobase: butifarru, crnu, bjelu, mješanu,
mesne kruglice il chistorru. Prva liga, svježe. Imadem i ukiseljene
srdelice, ako nećete jest mesne projzvode zbog vjerski uvjerenja. Ipak je
petak..."
"Ja ću onda samo bijelu kavu", odgovori Bea. Ja sam umirao od
gladi.
"Možete li nam donijeti dvije porcije pečenih krumpira?" rekoh. "I
kruha, molim."
"Odma, gazda. I izvinjavajte šta nema dost jela. Inače imam sve i
onog boljševičkog kavijara ako oćeš. Al danas je bilo polufinale kupa pa
je nagrnula sva sila mušterij. To je bila borba!"
Poslovođa se udaljio sav važan. Bea ga je nasmiješeno promatrala.
"Odakle je taj akcent? Iz Jaena?"
"Mnogo bliže: Santa Coloma de Gramanet", precizirao sam. "Ti
rijetko ideš podzemnom, je li?"
"Tata kaže da je podzemna puna ološa i ako žena ide sama, pipkaju je
Cigani."
Htio sam nešto reći, ali svladao sam se. Bea se nasmija. Ubrzo je
stigla naša kava i hrana, i ja sam se bacio na jelo bez ikakva snebivanja.
Bea nije pojela ni zalogaj. Obujmivši vruću šalicu objema rukama,
promatrala me s blagim osmijehom, napola radoznalo, napola začuđeno.
"I onda, što si mi to danas htio pokazati?"
"Više stvari. Zapravo, ono što ću ti pokazati dio je dugačke priče.
Nisi li mi neki dan rekla da voliš čitati?"
Bea kimnu izvivši obrve.
"E pa dobro, to je priča o knjigama."
"O knjigama?"
"O ukletim knjigama, o čovjeku koji ih je napisao, o liku koji je
pobjegao sa stranica romana kako bi ga zapalio, o izdaji i izgubljenom
prijateljstvu. To je priča o ljubavi, mržnji i snovima koji žive u sjeni
vjetra."
"Govoriš kao sažetak na koricama nekog jeftinog romana Daniele."
"Valjda zato što radim u knjižari pa sam ih se nagledao. Ali ovo je
istinita priča. Istinita kao što je istina da je ovaj kruh koji su nam poslužili
star najmanje tri dana. I kao i sve istinite priče, počinje i završava na
groblju, iako ne onakvome kakvo zamišljaš."
137
Nasmiješila se kao što se smiješe djeca kad im obećaš zagonetku ili
čarobni trik.
"Pretvorila sam se u uho."
Brzo sam posrkao posljednji gutljaj kave i nekoliko trenutaka
promatrao je u tišini. Pomislih koliko se želim izgubiti u tom plahom
pogledu koji je strahovao da je proziran, prazan. Pomislih na samoću koja
će me obuzeti te noći kad se od nje rastanem, kad mi ponestane trikova i
priča kojima bih je mogao zadržati. Pomislih koliko joj malo nudim, a
koliko mnogo od nje želim dobiti.
"Čujem kako ti škripuću kotačići u mozgu, Daniele", reče. "Što
snuješ?"
Započeh priču s onim dalekim svitanjem kad sam se probudio
zaboravivši majčin lik, i nisam se zaustavio sve dok se nisam prisjetio
svijeta polutame koji sam naslutio istoga tog jutra u stanu Nurije Monfort.
Bea me slušala šutke i pomno, bez osuda i predrasuda. Pričao sam joj o
prvom posjetu Groblju zaboravljenih knjiga i o noći kad sam pročitao
Sjenu vjetra. Pričao sam joj o susretu s čovjekom bez lica i o pismu koje
je potpisala Penelope Aldaya, koje sam stalno nosio sa sobom bez prava
razloga. Pričao sam joj kako nikad nisam poljubio Claru Barcelo, ni
ijednu drugu djevojku, i kako su mi drhtale ruke kad sam osjetio dodir
usnica Nurije Monfort na svojoj koži, tek nekoliko sati ranije. Pričao sam
joj kako do toga časa nisam shvaćao da je to priča o usamljenim ljudima,
o prazninama i gubicima, i da sam je se zato tako grozničavo držao sve
dok je nisam pobrkao s vlastitim životom, kao čovjek koji bježi među
stranice romana jer su oni koje mora voljeti samo sjene koje žive u duši
neznanca.
"Ne govori ništa", promrmlja Bea. "Samo me vodi na to mjesto."
Već je bila mrkla noć kad smo zastali pred vratima Groblja
zaboravljenih knjiga u sjenama Ulice Arco del Teatro. Podigoh zvekir s
vražićkom i pokucah tri puta. Puhao je hladan vjetar prožet mirisom
ugljena. Dok smo čekali, zaklonismo se pod luk ulaza. Sretoh se s
Beinim očima, tek nekoliko centimetara dalje od mojih. Smiješila se.
Ubrzo se začuo zvuk lakih koraka koji su prilazili vratima, i do nas je
dopro umorni čuvarev glas.
"Tko je to?" upita Isaac.
"Ja sam, Daniel Sempere, Isaače."
Učinilo mi se da čujem kako nešto kune ispod glasa. Potom se
začu tisuću škriputa i cilika kafkijaiiskoga lokota. Naposljetku se vrata
138
odškrinuše za nekoliko centimetara, i pomoli se orlovsko lice Isaaca
Monforta osvijetljeno svjetlom uljanice. Ugledavši me čuvar uzdahnu i
zakoluta očima.
"Zbilja sam glup što uopće pitam", reče. "Tko bi drugi došao u ovo
doba?"
Isaac je bio umotan u nešto što mi se činilo kao križanac kućne
haljine, kupaćeg ogrtača i ruskoga vojničkog kaputa. Podstavljene papuče
savršeno su se slagale s kariranom kapicom od vune, s resama i
kićankom.
"Nadam se da vas nisam digao iz kreveta", rekoh.
"Ma nipošto. Tek sam se počeo moliti."
Beu pogleda kao da je ugledao upaljenu kutiju dinamita kraj svojih
nogu.
"Za vaše se dobro nadam da ovo nije ono što se čini", zaprijeti.
"Isaače, ovo je moja prijateljica Beatriz, i uz vaše dopuštenje volio
bih joj pokazati ovo mjesto. Bez brige, uživa moje puno povjerenje."
"Sempere, upoznao sam malu djecu s više mozga od vas."
"Samo na trenutak."
Isaac ispusti nemoćan uzdah i pomno pogleda Beu, poput sumnjičava
policajca.
"Vi znate da se družite s maloumnim čovjekom?" upita.
Bea se uljudno nasmiješi.
"Počinjem se navikavati na tu pomisao."
"Blažena nevinost! Pravila znate?"
Bea kininu. Isaac nešto promumlja ispod glasa i propusti nas unutra,
oprezno zagledajući sjene na ulici, kao i uvijek.
"Posjetio sam vašu kćer Nuriju", rekoh kao usput. "Dobro je. puno
radi, ali dobro je. Šalje vam pozdrave."
"Da i otrovne strelice. Uopće ne znate lagati, Sempere. Ali hvala na
pokušaju. Hajde, uđite." Kad smo ušli, pruži mi uljanicu i stade iznova
zaključavati lokot ne obazirući se više na nas.
"Kad završite, znate gdje sam."
Labirint knjiga nazirao se u spektralnim kutovima koji su se probijali
kroz plašt tame. Uljanica je bacala mjehurić magličasta svjetla pred
naše noge. Bea zastade na pragu labirinta, sasvim zaprepaštena.
Nasmiješili se prepoznajući na njezinu licu isti onaj izraz koji je moj otac
prije tolikih godina morao vidjeti na mome. Uđosmo u splet tunela i
139
galerija koje su škripale pod našim koracima. Znakovi koje bijah ostavio
tijekom prošle ekspedicije još su bili tu.
"Dođi, nešto ti želim pokazati", rekoh.
Više puta izgubili vlastiti trag, pa smo se morali vraćati u potrazi za
prethodnom oznakom. Bea me promatrala s mješavinom uznemirenosti i
fascinacije. Moj mentalni kompas sugerirao je da smo zašli u splet spirala
koje su se lagano uspinjale prema središtu labirinta. Napokon uspjeh
pronaći put u tom čvoru hodnika i tunela sve dok ne prodrijeti u uski
prolaz nalik na mostić koji vodi u crnilo. Kleknuh pred donju policu i
potražih svoju staru prijateljicu sakrivenu iza reda svezaka prekrivenih
slojem prašine koja se pod svjetlom uljanice sjajila poput inja. Uzeh
knjigu u nike i pružih je Bei.
"Predstavljam ti Juliana Caraxa."
"Sjena vjetra", pročita Bea milujući izblijedjela slova na koricama.
"Mogu li je uzeti?" upita.
"Možeš uzeti bilo koju knjigu osim te."
"Ali to nije pravedno! Nakon svega što si mi ispričao želim baš tu,"
"Možda jednoga dana. Ali danas ne."
Uzeh joj knjigu iz ruku i opet je sakrih na njezino mjesto.
"Vratit ću se bez tebe i odnijet ću je, a ti nećeš ni znati", reće
izazivajući me. "Nećeš je pronaći ni za tisuću godina."
"To ti misliš. Vidjela sam tvoje oznake, a i ja znam priču Minotauru."
"Isaac te ne bi pustio da uđeš."
"Varaš se. Sviđam mu se više nego ti."
"Kako znaš?"
"Znam čitati iz očiju."
Nehotice joj povjerovali i odvratili pogled.
"Odaberi neku drugu. Evo, ova djeluje zanimljivo. Kastiljski krmak,
nepoznato biće: U potrazi za korijenima iberske svinje, Anselma
Torquemade. Sigurno se prodala u više primjeraka nego ijedna knjiga
Juliana Caraxa. Od svinje se sve da upotrijebiti."
"Ova druga me više privlači."
"Tessa iz obitelji d'Urberville. Originalna verzija. Usudiš se čitati
Thomasa Hardya na engleskome?" Pogledala me iskosa.
"Onda izvoli."
"Zar ne vidiš? Kao da je mene čekala. Kao da je tu skrivena za mene
prije moga rođenja." Pogledah je zaprepašteno. Beine usnice namreškale
su se u smiješak.
140
"Što sam rekla?"
I tada, bez razmišljanja, jedva ovlaš dotaknuh njezine usnice i
poljubih je.
Ponoć je već bila blizu kad smo stigli pred Beinu kuću. Gotovo cijeli
put prešli smo pješice, ne usuđujući se izreći ono što mislimo. Hodali smo
odvojeno, krijući se jedno od drugoga. Bea je hodala uspravno s Tessom
pod rukom, a ja sam je slijedio korak iza, s njezinim okusom na usnama.
Još me pekao sumnjičav pogled koji mi je dobacio Isaac kad smo
napuštali Groblje zaboravljenih knjiga. Bio je to pogled koji sam dobro
poznavao, i koji sam u očevim očima vidio tisuću puta: pogled koji me je
pitao imam uopće pojma što činim. Posljednji su mi sati protekli kao u
nekom drugom svijetu, u svemiru punom dodira, pogleda koje nisam
razumio i koji su brisali razum i stid. Sada, na povratku u onu stvarnost
koja uvijek vreba u sjenama novih gradskih četvrti čar se raspršio i u
meni bijaše preostala samo bolna žudnja i neki bezimeni nemir.
Jedan pogled na Beu bio mi je dovoljan da zaključim kako je moja
tjeskoba tek povjetarac u usporedbi s olujom koja bjesni u njoj. Zastali
smo pred vratima i pogledali se bez i najmanje prijetvornosti. Laganim
korakom približavao nam se neki raspjevani noćni čuvar, zviždukajući
ljubavna bolera i ritmično zveckajući svežnjem ključeva.
"Možda želiš da se više ne vidimo", predložih neuvjerljivo.
"Ne znam, Daniele. Ništa ne znam. Ti to želiš?"
"Ne. Naravno da ne. A ti?"
Slegnu ramenima, blijedo se osmjehnuvši.
"A što ti misliš?" upita. "Maloprije sam ti lagala, znaš? U klaustru."
"O čemu?"
"O tome da te danas nisam željela vidjeti."
Čuvar nas je zaobilazio s prijezirnim smiješkom, očito ravnodušan
prema mome prvom rastanku na ulaznim vratima i šapatima koji su se
njemu, nakon dugogodišnjeg iskustva, zacijelo doimali banalnima i
tričavima.
"Zbog mene se ne morate žuriti", reče. "Ja ću smotati cigarencu tamo
na uglu, pa me samo pozovite." Pričekah dok se nije udaljio.
"Kada ću te opet vidjeti?"
"Ne znam, Daniele."
"Sutra?"
"Molim te, Daniele. Ne znam." Kimnuh. Ona me pomilova po licu.
"Sada je bolje da odem."
min@
141
"Bar znaš gdje ćeš me naći, zar ne?" Kimnu.
"Čekat ću."
"I ja."
Udaljili se ne odvajajući oči od njezinih. Čuvar, iskusan u takvim
situacijama, već je pohitao otvoriti joj vrata.
"Lopove", prošaptao mi je u prolazu, ne bez izvjesna divljenja.
"Kakav bombončić od curice!"
Pričekao sam da Bea uđe u zgradu i udaljio se lakim korakom,
osvrćući se. Malo-pomalo obuzeo me smiješan osjećaj da je sve moguće i
učinilo mi se da čak i ove napuštene ulice i onaj neprijateljski vjetar
pronose miris nade. Stigavši na Katalonski trg, primijetili jato golubica
koje se smjestilo na sredinu trga. Prekrile su sve, poput plašta od bijelih
krila koji se meškolji u tišini. Pomislih da zaobiđeni to mjesto, ali upravo
tada opazili da se jato pomiče, umjesto da se razleti. Koračao sam na
vrhovima prstiju, promatrajući kako se grlice polako preda mnom
razmiču, i za mnom opet zbijaju redove. Stigavši na sredinu trga, začuh
zvono katedrale kako odbija ponoć. Načas zastadoh, nasukan u oceanu
srebrnkastih ptica, i pomislih da je ovo bio najčudniji i najdivotniji dan u
mome životu.



25 Re: Carlos Ruiz Zafon-Senka vetra taj Pon Dec 24, 2012 4:50 pm

born_to_adore_lana

avatar
Edward's Lamb
Edward's Lamb
22.
Kad sam stigao do izloga, u knjižari je još bilo svjetla. Pomislih da je
možda tata ostao budan dokasna, pa sad sređuje poštu ili traži bilo kakav
izgovor da me dočeka i ispita o susretu s Beom. No onda primijetih neku
siluetu kako slaže knjige na hrpu i prepoznah suhonjavi, nervozni
Ferminov profil u pozi visoke koncentracije. Kucnuh po staklu vršcima
prstiju. Fermin dignu pogled, ugodno iznenađen, i domahnu mi da uđem
kroz stražnja vrata.
"Još radite, Fermine? Ali užasno je kasno!"
"Zapravo samo ubijam vrijeme dok ne stigne čas da odem na stražu
do sirotoga gospodina Federica. Smjenjujem se s Elovem iz optike.
Svejedno, ionako ne spavam puno. Najviše dva-tri sata. Ali vi se nemate
što javljati, Daniele! Prošla je ponoć, iz čega zaključujem da je spoj s
mladom damom prošao ludo i nezaboravno!"
Slegnuh ramenima.
"Istinu govoreći, ne znam", priznao sam.
"Je li vam dala da je pipate?"
"Nije."
142
"Dobar znak. Nikad ne vjerujte onima koje se odmah daju pipati! A
još manje onima kojima treba dopuštenje od popa. Dobar šnicl,
pardonirajte zbog mesarske usporedbe, uvijek je srednje pečen. Ako se
ukaže prilika, razumije se, ne treba se sramiti nego je valja iskoristiti. Ali
ako tražite nešto ozbiljno, kao ja s Bernardom, zapamtite to zlatno
pravilo!"
"A vaša je veza ozbiljna?"
"I više nego ozbiljna! Duhovna. A što je s tom djevojčicom, Beatriz?
Odmah se vidi da je prva liga, ali sukus pitanja jest: je li od onih u koje se
čovjek zaljubi, ili tek od onih koje izazivaju nemir u donjim
ekstremitetima?"
"Nemam pojma", izvalili. "Valjda oboje."
"Slušajte, Daniele. To vam je kao loša probava. Osjećate li nešto tu,
na ulazu u želudac? Kao da ste progutali ciglu? Ili vas samo trese
vrućica?"
"Prije bih rekao ovo s ciglom", rekoh, iako nisam potpuno otpisao ni
vrućicu.
"Onda je stvar ozbiljna! Tako nam Bog pomogao! Hajde, sjednite,
skuhat ću vam lipu."
Smjestismo se oko stola koji je stajao u stražnjoj prostoriji, okruženi
knjigama i tišinom. Grad je spavao, i knjižara je sličila čamcu usred
oceana mira i sjene. Fermin mi je pružio šalicu koja se pušila i uputio mi
osmijeh pun nelagode. Nešto mu se motalo po glavi.
"Smijem li vas upitati nešto osobne prirode, Danicle?"
"Naravno."
"Molim vas da mi odgovorite posve iskreno", reče i nakašlja se.
"Mislite li da bih jednoga dana mogao biti otac?"
Zacijelo je na mome licu pročitao zbunjenost, pa je brzo dodao:
"Ne mislim na biološko očinstvo, jer iako vam možda djelujem
pomalo kržljavo, Bog mi je dao potenciju i muževnu silinu bijesnoga
bika. Mislim na drugi tip oca. Dobar otac, ako me razumijete."
"Dobar otac?"
"Da. Kao što je vaš. Čovjek koji ima glavu, srce i dušu. Čovjek koji
je u stanju saslušati, savjetovati i poštovati dijete, a ne u njemu gušiti
vlastite nedostatke. Netko koga dijete ne voli samo zato što mu je otac
nego zato što mu se divi kao osobi. Netko komu dijete želi sličiti."
"Zašto me to pitate, Fermine? Ja sam mislio da ne vjerujete u brak i
obitelj. Jaram i ostalo, sjećate se?" Fermin kimnu.
143
"Slušajte, sve je to za diletante. Brak i obitelj ono su što mi od njih
stvorimo. Bez toga, oni su obično gnijezdo licemjerja. Tričarije i prazne
riječi. Ali ako postoji prava ljubav, ona o kojoj se ne govori i ne
viče na sav glas, ona koja se osjeća i pokazuje..."
"Čini mi se da ste postali drugi čovjek, Fermine."
"I jesam. Bernarda je u meni probudila želju da postanem bolji
čovjek nego što sam sad."
"Kako to?"
"Da bih je zaslužio. Vi to sada ne razumijete, jer ste mladi. Ali s
vremenom ćete shvatiti da katkad nije važno ono što se daje, nego ono što
se ustupa. Razgovarao sam s Bernardom. Ona je pravi majčinski tip,
znate već. Nije mi to rekla, ali čini mi se da bi za nju najveća sreća bila
kada bi postala majka. Meni se ta žena sviđa više nego breskvice u
sirupu. Samo ću vam reći da sam za nju spreman ući u crkvu nakon
trideset i dvije godine klerikalne apstinencije i otpjevati psalme svetog
Stjepana, ili što god me zatraži."
"Vidim da ste u zanosu, Fermine. Pa tek ste je upoznali..."
"Slušajte, Daniele, u mojim godinama čovjek mora gledati stvari
onakvima kakve jesu, ili je gotov. Ovaj život vrijedi živjeti zbog tri-četiri
stvari, sve ostalo ne vrijedi ni pišljiva boba. Ja sam činio mnogo gluposti,
i sada samo znam da želim usrećiti Bernardu i jednoga dana umrijeti joj
na rukama. Želim opet postati uzoran građanin, znate? Ne zbog sebe,
meni se živo fućka za ovaj majmunski zbor koji nazivamo ljudskim
društvom, nego zbog nje. Jer Bernarda vjeruje u te stvari, u radionovele, u
svećenike, u čast i Gospu Lurdsku. Ona je takva i ja je volim takvu kakva
jest, skupa s dlačicama koje joj rastu na bradi. I zato želim biti čovjek
kakvim će se ona ponositi. Želim da misli: moj Fermin je pravi muškarac,
kao Cary Grant, Hemingway ili naš matador Manolete!"
Prekrižih ruke, važući situaciju.
"Jeste li razgovarali s njom o tome? O zajedničkom djetetu?"
"Ne, zaboga! Za koga vi mene smatrate? Mislite da hodam svijetom i
ženama govorim da ih želim napumpati? I nije da nemam volje, onoj
glupoj Merceditas odmah bih napravio trojčeke i osjećao bih se kao Bog,
ali..."
"Jeste li rekli Bernardi da želite zasnovati obitelj?"
"Te se stvari ne moraju reći, Daniele. To se vidi na licu." Kimnuh.
144
"E pa onda, ako moje mišljenje išta vrijedi, siguran sam da ćete biti
veličanstven otac i suprug. Iako ne vjerujete u sve te stvari, jer to znači da
ih nikada nećete uzeti zdravo za gotovo." Lice mu se rascvalo od veselja.
"Zaista to mislite?"
"Naravno."
"E pa skinuli ste mi golem kamen sa srca. Samo kada se sjetim svoga
oca i pomislim da bih nekomu mogao postati ono što je on bio meni,
dođe mi da odem na sterilizaciju."
"Bez brige, Fermine. Osim toga, vašem rasplodnom kapacitetu
vjerojatno nijedan zahvat ne bi došao glave."
"I to je istina", promisli. "Hajde, pođite sada na spavanje, ne želim
vas više zadržavati."
"Ne zadržavate me, Fermine. Imam dojam da neću oka sklopiti."
"Što od tuge, što od veselja... Nego, spominjali ste mi onaj poštanski
pretinac, sjećate se?"
"Jeste li već što saznali?"
"Rekao sam vam da sve prepustite meni. Danas u podne, u vrijeme
ručka, otišao sam do glavne pošte i porazgovarao sa starini znancem koji
ondje radi. Poštanski pretinac 2321 zaveden je pod imenom izvjesnog
Josea Marije Requeja, odvjetnika koji ureduje u Ulici Lava XIII. Bio sam
toliko slobodan da provjerim adresu dotičnoga, i nisam se iznenadio
otkrivši da takav ne postoji, iako pretpostavljam da to već znate. Poštu
pristiglu na taj pretinac već godinama podiže ista osoba. Znam to jer su
neke od pošiljki koje se primaju iz stanovite tvrtke za promet
nekretninama preporučene, pa je potrebno potpisati priznanicu i pokazati
osobnu ispravu."
"Tko je to? Neki od Requejovih zaposlenika?" upitah.
"To nisam uspio saznati, ali sumnjam. Ili se grdno varam, ili taj
Requejo postoji koliko i Bogorodica iz Fatime. Mogu vam reći samo ime
osobe koja dolazi po poštu: Nuria Monfort."
"Nuria Monfort? Jeste li sigurni, Fermine?"
"Svojim sam očima vidio urudžbenice. Na svima se jasno vidjelo ime
i broj osobne iskaznice. Iz vašeg izraza kao da ćete povraćati zaključujem
da vas je to otkriće iznenadilo."
"Poprilično."
"Smijem li upitati tko je ta Nuria Monfort? Zaposlenik s kojim sam
razgovarao rekao mi je da je se jako dobro sjeća jer je došla prije
nekoliko tjedana pokupiti poštu, i prema njegovu objektivnom mišljenju
145
ženska je fatalnija od Venere Milske, i sise joj bolje stoje. A ja vjerujem
njegovoj procjeni jer je prije rata predavao estetiku, ali budući da je bio
dalji rođak našega socijalističkog vođe Larga Caballera, naravno, sada
liže marke od jedne pezete..."
"Pa ja sam danas bio s tom ženom, u njezinom stanu", promumljah.
Fermin me zaprepašteno pogledao.
"S Nurijom Monfort? Počinjem misliti da sam se prevario u vama,
Daniele. Postali ste pravi bekrija!"
"Nije ono što vi mislite, Fermine."
"E pa žao mi je ako nije. Ja sam u vašim godinama bio kao kabaret
Molino, predstave ujutro, popodne i navečer!"
Pogledah tog suhonjavog, koštunjavog čovječuljka, s onim velikim
nosom i žutom kožom, i shvatih da mi je postao najbolji prijatelj.
"Smijem li vam nešto ispričati, Fermine? Nešto što mi se već odavno
mota po glavi."
"Naravno. Što god bilo. Posebice ako je šokantno i ima veze s našom
djevojčicom!"
Drugi put te noći ispričah priču o Julianu Caraxu i njegovoj
zagonetnoj smrti. Fermin me slušao s najvećom pomnjom, zapisivao
bilješke u notes i povremeno me prekidao kako bi razjasnio neki detalj
čiju važnost nisam mogao shvatiti. Slušajući sebe, postajale su mi sve
očitije rupe u toj priči. Ne jednom ostadoh bez riječi trudeći se dokučiti
zašto bi mi Nuria Monfort lagala. Što je značila činjenica da već
godinama podiže poštu naslovljenu na odvjetnički ured nepostojećeg
odvjetnika koji se navodno brine za stan obitelji Fortuny-Carax u Rondi
San Antonior. Nisam ni primijetio da svoje sumnje izričem naglas.
"Još ne možemo znati zašto je ta žena lagala", reče Fermin. "Ali
možemo nagađati sljedeće: ako je to učinila u slučaju te teme, onda je
mogla, a vjerojatno i jest, i glede mnogih drugih."
Uzdahnuli, zbunjen.
"Što predlažete, Fermine?"
Fermin Romero de Torres uzdahnu, a na licu mu se ukaza mudri
filozofski izraz.
"Reći ću vam što možemo učiniti. U nedjelju, ako želite, možemo
kao usput svratiti u Školu sv. Gabrijela i raspitati se o korijenima
prijateljstva između toga Caraxa i drugog momčića, onoga bogatog..."
"Aldave."
146
"Ja s popovima znam, vidjet ćete, možda i zato što izgledam kao
razvratni fratrić. Malo im polaskam i jedu mi iz ruke."
"Sigurni ste?"
"Čovječe! Jamčim vam da će propjevati kao dječački zbor iz
Montserrata!"



Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 3]

Idi na stranu : 1, 2, 3  Sledeći

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu