1 Herman Hesse - Stepski vuk Čet Dec 20, 2012 7:08 pm
Hyacintho
Member
First topic message reminder :
Ovo je knjiga zabeležaka čoveka koga smo zvali „Stepski Vuk”, kako se i on sam često nazivao.
Ostavimo nastranu da li njegov rukopis iziskuje predgovor; u svakom slučaju osećam potrebu da
stranicama Stepskog Vuka dodam poneki list na kome ću pokušati da zabeležim svoje uspomene na
njega. Ne znam mnogo o njemu, pogotovo su mi njegova prošlost i poreklo ostali nepoznati. Ali sam o
njegovoj ličnosti zadržao snažan i, uprkos svemu, simpatičan utisak.
Stepski Vuk je bio čovek od oko pedeset godina, koji je jednoga dana pre nekoliko godina navratio
do moje tetke tražeći nameštenu sobu. Iznajmio je mansardu i malu spavaću sobu pored nje. Došao je
posle nekoliko dana sa dva kofera i velikim sandukom knjiga, i stanovao je kod nas devet ili deset
meseci. Živeo je veoma mirno i povučeno, i da naše sobe za spavanje nisu bile do njegove, što je
dovodilo do čestih, slučajnih susreta na stepenicama ili u hodniku, verovatno se nikada ne bismo
upoznali. Taj čovek nije bio društven, naprotiv, bio je najnedruštveniji čovek koga sam ikada sreo; bio
je odista, kako je katkada sebe nazivao, stepski vuk, neko strano, divlje, a i plašljivo biće, iz sveta
sasvim različitog od moga. U kakvu se duboku usamljenost uživeo na osnovu svojih sklonosti i svoje
sudbine i koliko je svesno spoznao tu usamljenost kao svoju sudbinu, saznao sam, doduše, tek iz
njegovih zabeležaka, koje je ovde ostavio. Ali sam ga u toku kratkih susreta i razgovora donekle
upoznao i našao da se slika koju sam o njemu stekao po njegovim zabeleškama u osnovi poklapa sa
onom, bleđom i nepotpunijom, koju sam dobio prilikom našeg ličnog upoznavanja.
Slučajno sam bio prisutan kad je Stepski Vuk prvi put stupio u našu kuću i postao podstanar moje
tetke. Došao je za vreme ručka, tanjiri su stajali na stolu, a ja sam imao još pola časa slobodnog
vremena do odlaska u kancelariju. Ostao mi je u nezaboravnom sećanju neobičan i protivrečan utisak
koji je ostavio na mene prilikom prvog susreta. Ušao je na staklena vrata, zazvonivši prethodno, i tetka
ga je u polumračnom tremu upitala šta želi. A on, Stepski Vuk, podigao je svoju šiljatu glavu kratko
podšišane kose i nervoznim nosom stao da njuši oko sebe, a zatim je, pre nego što bi uopšte odgovorio
ili rekao svoje ime, kazao: ,,Oh, ovde divno miriše." Pri tom se smešio, a i moja dobra tetka se smešila,
ali ja sam ove pozdravne reči smatrao smešnim i osećao neko neraspoloženje prema njemu.
,,E pa", reče on, „dolazim radi sobe koju izdajete.”
Tek kada smo se sve troje peli uz stepenice prema potkrovlju mogao sam izbliže da posmatram tog
čoveka. Nije bio naročito visok, ali je u njegovom hodu i držanju glave bilo nečega kao u visokih ljudi;
imao je na sebi moderan, udoban zimski kaput i bio je u svemu pristojno, ali ne i brižljivo odeven, bio
je glatko izbrijan i imao sasvim kratko podšišanu kosu, tu i tamo prosedu. U početku mi se nimalo nije
svideo njegov hod; bilo je u njemu nečeg mučnog i neodlučnog, neskladnog s njegovim oštrim,
energičnim profilom, kao i sa tonom i temperamentom njegovog govora. Tek kasnije sam primetio i
saznao da je bolestan i da ga hodanje staje izvesnog napora. S nekim čudnim osmehom, koji mi je tada
takođe bio neprijatan, posmatrao je stepenice, zidove i prozor, kao i starinske visoke ormane na
stepeništu; izgledalo je da mu se sve to svidelo, a ipak kao da mu je istovremeno bilo i smešno. Uopšte,
ovaj čovek je davao utisak kao da dolazi k nama iz nekog stranog sveta, možda iz prekomorskih
zemalja, i kao da mu se kod nas, doduše, sve dopadalo, ali mu je bilo i pomalo smešno. Bio je, ne
mogu drukčije da kažem, učtiv, i ljubazan, bez ikakvog prigovora smesta je izrazio zadovoljstvo zbog
kuće, sobe i saglasnost sa kirijom i cenom za doručak, pa ipak je atmosfera oko njega bila strana i,
kako se meni činilo, zla i neprijateljska. Iznajmio je sobu, uz to i malu spavaću sobu, upoznao se sa
4
načinom loženja, donošenja vode, sa poslugom i kućnim redom, saslušao je sve to pažljivo i ljubazno,
složio se sa svim, smesta je ponudio plaćanje jednog dela kirije unapred, pa ipak se činilo da u stvari ne
učestvuje u svemu tome, kao da u tom poslu samom sebi izgleda smešan i neozbiljan, kao da mu je
neobično i novo da uzima sobu pod kiriju, da sa ljudima govori nemački, dok je, u stvari, u duši zauzet
nečim sasvim drugim. Takav je otprilike bio moj utisak, koji nipošto ne bi bio povoljan da ga nisu
ispravile razne sitne pojedinosti. Pre svega, od samog početka dopalo mi se njegovo lice; svidelo mi se
i pored onog izraza nastranosti, bilo je to možda neobično, a i tužno lice, ali ujedno i pažljivo, veoma
zamišljeno, radom oblikovano i produhovljeno. Moje raspoloženje prema njemu postalo je pomirljivije
zahvaljujući njegovoj učtivosti i ljubaznosti iako ga je to, očigledno, stajalo izvesnog napora; nije u
njemu bilo ni traga nadmenosti, nego, naprotiv, nečeg dirljivog, molećivog. Ali objašnjenje za ovo
našao sam tek kasnije, što me je donekle privuklo njemu.
Još pre nego što se završio obilazak dveju prostorija i ostali pregovori, isteklo mi je vreme
podnevnog odmora i morao sam da pođem na posao. Pozdravio sam se i ostavio ga sa tetkom. Kada
sam se uveče vratio, ispričala mi je da je stranac iznajmio sobu i da će se useliti ovih dana. Zamolio je
jedino da se njegov dolazak ne prijavljuje policiji, jer, kao bolešljiv čovek, ne podnosi formalnosti,
čekanje po policijskim prostorijama i tako dalje. I sada se tačno sećam kako sam ustuknuo i upozorio
svoju tetku da ne prihvata ovaj uslov. Učinilo mi se da je ova strepnja od policije isuviše u vezi s
nepristupačnošću i nastranošću koje je taj čovek nosio u sebi, i to mi je izgledalo sumnjivo. Rekao sam
svojoj tetki da nipošto ne treba da popusti i onako malo čudnovatom zahtevu potpuno nepoznatog
čoveka, jer bi to, pod izvesnim uslovima, moglo imati veoma nemilih posledica za nju. Ali se tada
ispostavilo da je tetka već pristala da mu ispuni želju i da ju je onaj stranac već potpuno očarao i
osvojio; jer ona nikada nije primala podstanara sa kojim nije mogla da stupi u neki čovečanski, rođački,
ili, bolje reći, materinski odnos, što su njeni raniji stanari uvek obilno iskorišćavali. Prvih nedelja nije
se dogodilo ništa sem što sam stavljao mnoge zamerke novom stanaru, dok ga je moja tetka uvek
usrdno uzimala u zaštitu.
Kako mi se to propuštanje policijske prijave nije svidelo, hteo sam bar da saznam šta tetka zna o
strancu, o njegovom poreklu i namerama. A ona je već znala ponešto, iako je posle mog odlaska u
podne ostao još samo kratko vreme. Rekao joj je da misli da se zadrži nekoliko meseci u našem gradu,
da se koristi bibliotekama i da razgleda stare spomenike grada. U stvari, tetki nije bilo zgodno što joj
uzima sobu samo za tako kratko vreme, ali on ju je već bio pridobio i pored svog pomalo neobičnog
ponašanja. Ukratko, sobe su bile izdate, a moji prigovori došli su kasno.
„Zašto li je rekao da ovde divno miriše?” upitao sam. Tada moja tetka, koja katkada odlično
naslućuje, reče: „Sasvim tačno znam zašto. Ovde kod nas miriše na čistoću i red, na prijatan i pristojan
život, i to mu se dopalo. Izgleda kao da se odvikao od toga i kao da mu je to nedostajalo.” Dobro,
pomislih ja, neka bude tako. „Ali", rekoh, „ako nije navikao na uredan i pristojan život, kako će to
izgledati? Sta ćeš da radiš ako je aljkav pa sve zaprlja i ako noću dolazi kući pijan?”
„To ćemo još da vidimo", reče ona smejući se, i ja je više nisam zapitkivao.
I odista su moja strahovanja bila neosnovana. Iako stanar nikako nije vodio sređen i razuman život,
nije nas uznemiravao niti oštetio, te ga se još i danas rado sećamo. Ali u dubini duše taj čovek nas je
oboje, i tetku i mene, ipak veoma mnogo uznemiravao i smetao nam, i, istinu da kažem, ja još u sebi
nisam raščistio s njim. Noću katkada sanjam o njemu i osećam kako me samo postojanje takvog bića
uznemirava i smeta mi, iako sam ga gotovo zavoleo.
5
Dva dana kasnije doneo je kočijaš stvari stranca, koji se zvao Hari Haler. Veoma lep kožni kofer
ostavio je dobar utisak na mene, a veliki pljosnati brodski kofer ukazivao je na ranija, daleka putovanja,
jer je bio oblepljen požutelim ceduljama sa nazivima hotela i transportnih društava raznih zemalja,
među njima i prekomorskih.
Zatim se pojavio i on, i tada nastupi vreme u kome sam se postepeno upoznao sa ovim čudnim
čovekom. Iz početka ja sam ničim nisam doprineo tome. Iako me je Haler zainteresovao od prvog
trenutka kad sam ga ugledao, prvih nedelja nisam učinio nijedan korak da se susretnem s njim ili
zapodenem razgovor. Istina, uprkos tome, to moram priznati, posmatrao sam iz prikrajka tog čoveka od
samog početka, katkada sam u njegovom odsustvu ulazio u njegovu sobu i uopšte sam ga, iz puke
radoznalosti, pomalo uhodio.
O spoljašnosti Stepskog Vuka već sam dao neke podatke. Od prvog viđenja ostavljao je bezuslovno
utisak uglednog, nesvakidašnjeg i neobično obdarenog čoveka; njegovo lice je bilo puno duha, i
izvanredno nežna i pokretljiva igra njegovih crta govorila je o zanimljivom, veoma živom, neverovatno
istančanom i senzibilnom duševnom životu. U razgovoru bi, iako ne uvek, prekoračio granice
konvencionalnosti i iz one svoje nastranosti govorio ličnim, sopstvenim izrazima, i tada bi mu se ljudi
kao što smo mi bezuslovno morali podrediti. Razmišljao je više od svih ostalih i u pitanjima duha
posedovao onu gotovo hladnu realnost, onu sigurnost, promišljenost i znanje kojima raspolažu samo
odista umni ljudi, lišeni častoljublja, koji nikada ne žele da blistaju, da se nameću drugima i da ostaju u
pravu.
Iz poslednjih dana njegovog boravka ovde sećam se jedne njegove izreke, koja čak i nije izreka,
već se sastojala samo od jednog pogleda. Neki čuveni istoričar-filozof i kulturni kritičar, čovek
evropskoga glasa, objavio je svoje predavanje u auli, a ja sam uspeo da nagovorim Stepskog Vuka, koji
isprva nije bio raspoložen za to, da odemo na to predavanje. Otišli smo zajedno i sedeli jedan pored
drugog u auditoriji. Kada se govornik popeo na katedru i otpočeo svoj govor, razočarao je mnoge
slušaoce, koji su u njemu gledali neku vrstu proroka, svojim pomalo uštogljenim i sujetnim držanjem.
Kada je odmah na početku govora uputio nekoliko laskavih reči slušaocima, zahvaljujući im na brojnoj
poseti, dobacio mi je Stepski Vuk brz pogled, koji je izražavao kritiku ovih reči i čitave govornikove
ličnosti; oh, nezaboravan i strašan pogled, o čijem se značenju mogla napisati čitava knjiga! Taj pogled
nije kritikovao samo ovog govornika, satirući slavnog čoveka svojom snažnom, premda blagom
ironijom — najmanje se radilo o tome. Taj pogled je bio pre tužan nego ironičan, bio je čak duboko i
beznadežno tužan; njegova suština bilo je tiho, u neku ruku, ustaljeno očajanje, koje je donekle već
postalo navika i forma. Svojom očajničkom jasnoćom taj pogled nije samo osvetlio ličnost sujetnog
govornika, nije samo ismejao i dao konačan sud o situaciji tog trenutka, očekivanju i raspoloženju
publike, pomalo naduvenom naslovu objavljenog govora — ne, pogled Stepskog Vuka prodro je kroz
čitavo naše doba, čitavo ustumarano poslovanje, laktaštvo, sujetu, čitavu površnu igru jedne uobražene,
plitke umnosti — ah, na žalost, taj pogled je prodirao još dublje, nije se zaustavio samo na nedostacima
i beznadežnosti našeg vremena, našeg duhovnog života i naše kulture. Prodro je do u srce čitavog
čovečanstva, izrekavši u trenutku, rečito, svu sumnju jednog mislioca, nekoga ko je možda stekao
saznanje o dostojanstvu i smislu čovečjeg života uopšte. Taj pogled je govorio: „Vidi kakvi smo mi
majmuni! Vidi kakav je čovek!" I sva slava, sva mudrost, sva postignuća duha, sva stremljenja ka
uzvišenosti, veličini i trajnosti svega čovečnoga raspadoše se i postadoše majmunisanje!
Zašao sam u sve ovo prerano, u stvari protiv svoga plana i volje, te sam u osnovi već rekao ono
najhitnije o Haleru, dok mi je prvobitno bila namera da njegovu sliku otkrivam postepeno, onako kako
je teklo moje upoznavanje s njim.
6
Kad sam već ovako preduhitrio samoga sebe, nije potrebno da i dalje govorim o Halerovoj
zagonetnoj „nastranosti” i da dajem pojedinačne izveštaje o tome kako sam malo-pomalo naslutio i
upoznao osnovu i značaj te nastranosti te izvanredne i užasne usamljenosti. Bolje je tako, jer bih želeo
da, po mogućstvu, ja sam ostanem što više u pozadini. Ne želim da iznosim svoje ispovesti, ili da
pričam novele, ili da se bavim psihologijom, već samo da, kao očevidac, doprinesem stvaranju slike
tog neobičnog čoveka, koji je za sobom ostavio ovaj rukopis Stepskog Vuka.
Već na prvi pogled, kada je ušao na tetkina staklena vrata isturivši glavu kao ptica, hvaleći prijatan
miris kuće, pao mi je u oči neobičan izgled tog čoveka, i moje prvo, naivno reagovanje bila je
odvratnost. Osetio sam (a moja tetka koja, za razliku od mene, uopšte nije intelektualna priroda, osetila
je približno to isto) — da je taj čovek, na neki način, bolesnog duha, naravi ili karaktera i branio sam se
protiv toga instinktom zdravog. Ovaj moj odbrambeni stav zamenila je tokom vremena naklonost, koja
je počivala na velikom sažaljenju prema ovom teškom i neizlečivom paćeniku, čiju sam usamljenost i
unutrašnje umiranje posmatrao. U tom periodu sve jasnije mi je postajalo da ta bolest, ta patnja, nije
posledica nekih nedostataka njegove prirode, već, naprotiv, velikog bogatstva njegovih sposobnosti i
snage, koje se u njemu nisu usklađivale. Došao sam do saznanja da je Haler bio genije patnje, da je, u
smislu mnogih Ničeovih izreka, izgradio u sebi genijalnu, neograničenu, užasnu sposobnost da pati.
Istovremeno sam uočio da osnova njegovog pesimizma nije bila preziranje sveta, već samoprezir, jer
koliko god se nepoštedno i porazno mogao izražavati o institucijama ili ličnostima, nikada nije
isključivao sebe, uvek je bio prvi protiv koga bi upravljao svoje strele, uvek je u prvom redu sebe
mrzeo i poricao ...
Ovde moram da ubacim jedno psihološko objašnjenje. Iako znam veoma malo o životu Stepskog
Vuka, ipak imam sve razloge za pretpostavku da je dobio vaspitanje od nežnih, ali strogih i veoma
pobožnih roditelja, vaspitanje koje počiva na osnovi: „slomiti volju”. Nisu uspeli da unište ličnost i
slome volju kod ovog učenika, za to je bio suviše jak i čvrst, odviše ponosan i bogat duhom. Umesto
uništenja njegove ličnosti uspeli su da ga nauče da mrzi samog sebe. Protiv sebe samog, protiv tog
nevinog i plemenitog bića, sada se čitavog života obarala sva genijalnost njegove fantazije, sva snaga
njegove mislilačke moći. Jer u tome je, uprkos svemu, bio ubeđeni hrišćanin i mučenik, i svu oštrinu,
svu kritiku, svu pakost, svu mržnju za koju je bio sposoban upravljao je pre svega i prvenstveno protiv
sebe. što se ticalo ostalih, okolnog sveta, uporno je, herojski i najozbiljnije pokušavao da ih voli, da im
udovolji, da im ne nanosi bol, jer su mu „ljubav prema bližnjem” utuvili u glavu isto kao i mržnju
prema samome sebi. I tako je ceo njegov život bio primer da bez ljubavi prema samom sebi nije
mogućna ni ljubav prema bližnjem, da mržnja prema samom sebi, u krajnjoj liniji, dovodi do iste jezive
usamljenosti i očajanja kao i preterani egoizam.
Ali vreme je da potisnem svoje misli i da govorim o stvarnosti. Prvo što sam saznao o gospodinu
Haleru, zahvaljujući delimično svome uhođenju i delimično opaskama svoje tetke, odnosilo se na način
njegovog života. Ubrzo se videlo da je to čovek koji se posvetio razmišljanju i knjigama, ne baveći se
nikakvim praktičnim pozivom. Uvek je vrlo dugo ostajao u krevetu, često je ustajao tek pred podne, pa
bi u domaćoj haljini prelazio onih nekoliko koraka od svoje spavaće sobe do dnevne sobe. Ova soba,
velika i prijatna mansarda sa dva prozora, dobila je već posle nekoliko dana sasvim drugačiji izgled
neko kada su u njoj stanovali drugi stanari. U njoj je bilo sve više stvari i vremenom je postala
pretrpana. Po zidovima je vešao slike, crteže, katkad i slike iz časopisa, koje je često menjao. Tu su
visili: jedan južnjački pejzaž, fotografije iz nekog nemačkog provincijskog gradića, očigledno
Halerovog zavičaja, među njima šareni, blistavi akvareli, za koje sam kasnije saznao da ih je sam
naslikao. Zatim fotografije neke lepe, mlade žene ili devojke. Neko vreme visio je na zidu sijamski
Buda, njega je zamenila reprodukcija „Noći” od Mikelanđela, zatim slika Mahatme Gandija. Knjige ne
7
samo da su ispunjavale veliki orman za knjige već ih je bilo svuda po stolovima, na lepom starinskom
pisaćem stolu, divanu, po stolicama i po podu: knjige sa umetnutim zalogama od hartije, koje su se
stalno menjale. Broj knjiga je sve više rastao; ne samo što je iz biblioteka donosio čitave svežnjeve već
je veoma često dobijao i pakete poštom. Čovek koji je stanovao u ovakvoj sobi mogao je da bude
naučnik. Tome je odgovarao i dim cigara koji je sve obavijao, opušci i pepeljare, razbacane svuda.
Međutim, veliki deo knjiga nije bio naučne sadržine, većina njih bila su dela pesnika svih vremena i
svih naroda. Neko vreme stajalo je na divanu, na kome bi često preležao po čitave dane, svih šest
knjiga jednog dela sa naslovom „Sofijino putovanje od Memela do Saksonske”, s kraja osamnaestog
veka. Jedno celokupno izdanje Geteovih dela i jedno Žana Pola izgledali su mnogo upotrebljavani, isto
tako i Novalis, ali i Lesing, Jakobi i Lihtenberg. U neke knjige Dostojevskog bile su umetnute mnoge
ispisane hartijice. Na jednom od većih stolova, među knjigama i spisima, često je stajala kita cveća, tu
se nalazila i kutija sa bojama za slikanje akvarela, koja je, međutim, uvek bila sva prašnjava, pored nje
pepeljare i, da spomenem i to, razne boce sa pićima. Jedna slamom opletena boca bila je skoro uvek
puna crnog italijanskog vina, koje je kupovao u nekoj maloj radnji u blizini; katkada se tu mogla videti
i boca burgunca, kao i malage, video sam i kako se pozamašna boca trešnjevače za kratko vreme skoro
sasvim ispraznila, da bi zatim nestala u jednom od uglova sobe, gde je po njoj popala prašina i ostatak
trešnjevače nije popijen. Neću da pravdam to svoje uhođenje i otvoreno priznajem da su u meni
izazvali osećanje odvratnosti i podozrenja svi ovi znaci jednog, doduše, duhovnim interesovanjem
ispunjenog, ali ujedno i proćerdanog i raspusnog života. Ne samo da sam čovek koji živi građanskim
životom, čovek naviknut na rad i tačan raspored svoga vremena, već sam i apstinent i nepušač, i one
boce u Halerovoj sobi svidele su mi se još manje od ostalog živopisnog nereda.
U spavanju i radu, kao i u jelu i piću, stranac je živeo veoma neredovno i ćudljivo. Izvesnih dana
uopšte nije izlazio niti uzimao bilo šta osim svoje jutarnje kafe; katkad je tetka, kao jedini ostatak
nekog obroka, nalazila koru od banane, ali se drugih dana hranio u restoranima, čas dobrim i
elegantnim, čas u malim krčmama predgrađa. Njegovo zdravlje, izgleda, nije bilo najbolje; osim
kočenja u nogama, zbog čega se često vrlo teško peo uz stepenice, kao da su ga mučile i druge smetnje,
i jednom je uzgred napomenuo da već godinama nije imao dobro varenje niti je spavao kako treba.
Pripisivao sam to u prvom redu piću. Kasnije, prateći ga katkad do jedne od njegovih gostionica,
gledao sam kako brzo i ćudljivo ispija vino, ali istinski pijanog ga nisam video ni ja niti iko drugi.
Nikad neću zaboraviti naš prvi susret nasamo. Poznavali smo se samo toliko koliko se, eto, znaju
stanari u jednoj velikoj kući. Tada sam jedne večeri, vraćajući se s posla, na svoje najveće iznenađenje,
zatekao gospodina Halera kako sedi na odmorištu stepenica između prvog i drugog sprata. Sedeo je na
najvišem stepeniku, i pomerio se u stranu da me propusti. Upitao sam ga da se možda ne oseća rđavo i
ponudio mu da ga otpratim sve do mansarde.
Haler me pogleda i ja primetih da sam ga trgnuo iz neke vrste sna. Lagano se nasmešio, onim
svojim lepim, ojađenim osmehom od koga mi je tako često bilo teško na srcu, a zatim me pozva da
sednem pored njega. Zahvalih se i rekoh da nisam navikao da sedim na stepenicama pred stanovima
drugih ljudi.
„Ah da”, reče on i osmehnu se jače, ,,u pravu ste. Ali pričekajte još jedan trenutak. Hoću da vam
pokažem zašto sam morao da ostanem ovde sedeći."
Pri tom mi pokaza trem stana na prvom spratu, u kome je stanovala neka udovica. Na malom
parketiranom prostoru između stepenica, prozora i staklenih vrata stajao je uza zid visok orman od
mahagonija, na njemu starinsko kalaj no posuđe, a na podu, ispred ormana, na dva mala, oniska stalka,
8
stajale su u velikim saksijama dve biljke, azalea i araukarija. Biljke su delovale veoma ugodno,
negovane se uvek vrlo brižljivo, što je i na mene već ranije učinilo prijatan utisak. „Vidite", produži Haler, „ovaj mali trem sa araukarijom miriše tako divno, često ne mogu da
prođem ne zaustavivši se za časak. Kod vaše gospođe tetke takođe miriše prijatno i vladaju najveći red
i čistoća, ali ovo mesto sa araukarijom tako je blistavo čisto, tako besprekomo ljupko, toliko je pažljivo
izbrisana prašina, sve je tako izglačano i oprano, da upravo zrači. Ovde uvek moram da udišem punim
grudima — zar ne osećate i vi kako miriše? Miris voska za pod i slab dah mirisa terpentina, zajedno s
mirisom mahagonija, opranim lišćem biljki i svim ovim, sačinjavaju miris koji je kao neki superlativ
građanske čistoće, urednosti i tačnosti, izvršavanja dužnosti i postojanosti u malom. Ne znam ko ovde
stanuje, ali iza ovih staklenih vrata mora da je raj od čistoće i od opajane građanštine, raj u kome
vladaju red i bojažljivo-dirljiva odanost sitnim navikama i dužnostima." Pošto sam ćutao, on produži:
„Nemojte, molim vas, misliti da govorim u ironiji! Daleko bilo od mene, dragi gospodine, da se
nešto podsmevam ovoj građanštini i redu. Doduše, ja sam živim u jednom drugom svetu, ne u ovom, i
možda ne bih ni mogao da izdržim, ma i jedan dan, u stanu sa ovakvim araukarijama. Ali, iako sam star
i pomalo odrpan stepski vuk, ipak sam i ja sin jedne majke, i moja je mati bila iz građanskog staleža, i
ona je gajila cveće i starala se o sobama i stepeništu, o nameštaju i zavesama, trudeći se da u svoj stan i
u svoj život unese što je mogućno više ljupkosti, čistoće i reda. Na to me podseća slab dah mirisa
terpentina, na to araukarija, i katkada sedim tu i posmatram ovaj tihi, mali vrt reda, radujući se što toga
još ima.” Hteo je da se pridigne, ali kako mu je to bilo teško, nije me odbio kada sam mu u tom malo
pomogao. Ćutao sam i dalje, ali sam, kao moja tetka ranije, podlegao i sam nekoj čari koja je katkad
izbijala iz ovog neobičnog čoveka. Lagano se popesmo uz stepenice, a pred njegovim vratima, držeći
već ključeve u ruci, on mi još jednom, veoma ljubazno, pogleda pravo u lice i reče: „Dolazite li iz
trgovine? Pa, u to se uopšte ne razumem, znate, živim nekako po strani, na ivici. Ali mislim da i vas
interesuju knjige i slične stvari, vaša tetka mi jednom reče da ste završili gimnaziju i da ste dobro učili
grčki. E pa, jutros sam naišao na jednu rečenicu kod Novalisa, mogu li da vam je pokažem? I vama će
pružiti uživanje.”
Poveo me je u svoju sobu, u kojoj se širio jak miris duvana, izvukao iz neke gomile knjigu i stao da
lista i prevrće po njoj.
,,I ovo je dobro, veoma dobro”, reče, „čujte prvo ovu rečenicu: ,Trebalo bi se ponositi bolom —
svaki bol nas podseća na naš visoki položaj’. Divno! Osamdeset godina pre Ničea! Ali nije to izreka na
koju sam mislio — čekajte, evo je. Dakle: ,Većina ljudi neće da pliva pre no što nauči’. Zar to nije
šaljivo? Razume se da neće da plivaju! Ta rođeni su za tle, a ne za vodu. I, razume se, neće da misle;
stvoreni su da žive, a ne da misle! Da, onaj koji misli, kome je glavna stvar da misli, može da dotera
daleko, ali je ipak zamenio tle vodom i jednom će se udaviti.”
Sada me je osvojio i zainteresovao, pa sam ostao malo kod njega, i otada se češće događalo da
zapodenemo razgovor kada bismo se sreli na stepenicama ili na ulici. Pri tom sam, u početku, kao i
pred araukarijom, imao osećanje da mi se pomalo podsmeva. Ali nije bilo tako. On me je, kao i
araukariju, duboko poštovao; bio je tako svesno ubeđen u svoju usamljenost, svoje plivanje po vodi, u
činjenicu da je iščupan iz korena, da je odista, i bez ikakvog podsmeha, katkada mogao da se oduševi
prizorom neke svakidašnje, građanske delatnosti, na primer, tačnošću s kojom sam odlazio u
kancelariju, ili izrekom neke služavke ili tramvajskog konduktera. Isprva mi se to učinilo vrlo smešno i preterano, smatrao sam da je posredi neka gospodska ćud besposličara, tako neka detinjasta
sentimentalnost. Ali sam malo-pomalo morao uvideti da se on iz svog bezvazdušnog prostora, iz svoje
nastranosti i ponašanja stepskog vuka, upravo divio i voleo naš mali građanski svet, kao nešto čvrsto i
sigurno, kao nešto što je njemu daleko i nedostižno, kao dom i spokojstvo, do kojih za njega nije bilo
puta. Pred našom čistačicom, nekom čestitom ženom, svaki put je skidao šešir s najvećim poštovanjem,
a kada bi moja tetka kadikad porazgovarala s njim, ili ga upozorila na kakvu popravku njegovog rublja
ili dugme koje mu je visilo o koncu na kaputu, saslušao bi je s nekom čudnom pažnjom i pridavanjem
važnosti, kao da se neiskazano i beznadežno trudi da kroz kakvu sitnu pukotinu prodre u taj mali, tihi
svet i da se tu odomaći, makar samo za jedan čas.
Već pri prvom razgovoru, kod araukarije, nazvao je sebe stepskim vukom, i to mi je bilo čudnovato
i malo mi je smetalo. Kakvi su to izrazi?! Ali sam naučio da ovaj naziv ne prihvatam samo iz navike,
već sam tog čoveka ubrzo u sebi, u svojim mislima, nazivao uvek samo stepskim vukom, a i danas još
ne bih mogao da nađem pogodniji izraz za takvu vrstu ljudi. Stepski vuk koji je zalutao ovamo k nama,
u gradove i život u čoporima — nijedna slika nije mogla ubedljivije prikazati njegovu bojažljivu
usamljenost, njegovu divljinu, nemir, čežnju za domom i njegovu bezavičajnost.
Jednom sam imao priliku da ga posmatram čitavo jedno veče na nekom simfonijskom koncertu,
gde sam ga, na svoje iznenađenje, opazio kako sedi blizu mene ne primećujući me. Prvo je sviran
Hendl, plemenita i lepa muzika, ali Stepski Vuk je sedeo uvukavši se sav u sebe, bez ikakvog dodira
bilo s muzikom bilo sa svojom okolinom. Sedeo je kao da ne pripada ovoj sredini, usamljen, tuđ, ali
zabrinutog lica, oborena pogleda. Tada dođe drugo delo, jedna mala simfonija od Fridemana Baha, i
bio sam veoma iznenađen videći kako se moj osobenjak, posle nekoliko taktova, nasmešio i predao
muzici. Sav je utonuo u sebe i, valjda deset minuta, izgledao zanet srećom i izgubljen u lepim snovima,
tako da sam više pažnje poklanjao njemu negoli muzici. Kada je simfonija bila završena, on se prenuo,
ispravio se na svom sedištu i kao da je želeo da pođe, ali je zatim ipak ostao i saslušao i poslednji
komad, varijacije od Regera, muziku koja se mnogima činila odviše duga i zamorna. A Stepski Vuk,
koji je u početku još pažljivo i dobronamerno slušao, opet se izgubio, zavukao je ruke u džepove i
utonuo u sebe, ali ovog puta ne srećno i sanjalački, već tužno, a najzad i ljutito; njegovo lice je postalo
odsutno, sivo i ugašeno, izgledao je star, bolestan i nezadovoljan.
Posle koncerta video sam ga ponovo na ulici i pošao sam za njim; uvukavši se u svoj kaput,
koračao je bezvoljno i umorno u pravcu naše četvrti. Zastao je pred jednom malom staromodnom
krčmom, neodlučno pogledao na sat, a zatim ipak ušao. Pokoravajući se nekoj svojoj trenutnoj ćudi,
pošao sam za njim. Sedeo je za malograđanskim kafanskim stolom, krčmarica i kelnerica ga pozdraviše
kao poznatog gosta, a ja mu se javih i sedoh pored njega. Sedeli smo tu čitav čas, i dok sam ja popio
samo dve čaše mineralne vode, on je poručio prvo pola, a zatim još četvrt litra crnog vina. Rekoh mu
da sam bio na koncertu, ali on ne prihvati razgovor o tome. Pročitao je etiketu na mojoj boci s vodom i
upitao me da li bih želeo vina. Kada je čuo da ga nikada ne pijem, napravio je bespomoćno lice i rekao:
„Da, tu ste u pravu. I ja sam godinama živeo trezveno, ali sada se baš nalazim pod znakom ’Vodolije’,
a to je taman i vlažan znak."
A kad sam mu šaljivo odgovorio na tu primedbu, nagovestivši koliko mi se čini neverovatno da baš
on veru je u astrologiju, on mi se opet obrati onim učtivim tonom koji me je često vređao i reče:
„Sasvim tačno, na žalost, ne mogu da verujem ni u tu nauku.”
Oprostih se i pođoh, a on je vrlo kasno noću došao kući, ali je koračao kao uvek i, po svom običaju,
nije odmah legao (to sam u susednoj sobi tačno čuo), već je pored upaljenog osvetljenja proveo još,
10
otprilike, jedan čas u svojoj dnevnoj sobi. Još jedno veče mi je ostalo u sećanju. Bio sam sam kod kuće,
tetka je bila otišla nekuda, kad neko zazvoni na ulaznim vratima. Kada sam ih otvorio, stajala je tamo
mlada, veoma lepa dama, koja me upita za gospodina Halera, i tada je poznadoh: bila je to žena sa
fotografije u njegovoj sobi. Pokazao sam joj njegova vrata i povukao se, a ona je neko vreme ostala
gore, ali sam ih ubrzo posle toga čuo kako zajedno silaze niz stepenice i odlaze živo i veoma
raspoloženo, u nekom šaljivom razgovoru. Bio sam veoma iznenađen što pustinjak ima draganu, i to
tako lepu i elegantnu, i sva moja nagađanja o njemu i njegovom životu postala su opet nepouzdana. Ali
nije prošao ni jedan sat a on se opet vrati kući, sam, teškim i tužnim koracima, mučno se penjući uz
stepenice, a zatim se satima šunjao gore-dole po svojoj dnevnoj sobi, baš kao što vuk hoda po kavezu;
cele noći, skoro do zore, gorela je svetlost u njegovoj sobi.
Ništa ne znam o njegovom odnosu prema toj ženi i hoću samo ovo da dodam: još jednom ga videh
zajedno s njom u jednoj ulici grada. Išli su podruku i on je izgledao srećan, i opet sam se čudio koliko
je ljupkosti, pa čak i nečeg mladalačkog moglo ponekad biti na njegovom zabrinutom, usamljeničkom
licu, i shvatih tu ženu, a i saosećanje što ga je moja tetka imala prema tom čoveku. Ali i toga dana
došao je uveče kući tužan i jadan. Sreo sam ga na ulaznim vratima, pod kaputom je, kao što se vrlo
često događalo, nosio bocu italijanskog vina, uz koju je sedeo do ponoći gore u svojoj pećini. Bilo mi
ga je žao. Koliko je bio neutešan, izgubljen i nemoćan život koji je vodio!
Ali dosta priče. Nepotrebni su dalji opisi i obaveštenja da bi se pokazalo da je Stepski Vuk vodio
život samoubice.
I pored toga, ne verujem da je sebi oduzeo život onda kada je neočekivano i bez zbogom, ali pošto
je platio sva zaostala dugovanja, jednoga dana napustio naš grad i nestao. Nikada više ništa nismo čuli
o njemu, i danas još čuvamo neka pisma koja su stigla za njega. Za sobom nije ostavio ništa sem svog
rukopisa, koji je napisao prilikom boravka ovde koji mi je posvetio sa nekoliko redova, s napomenom
da mogu da radim s njime šta hoću.
Nisam imao mogućnosti da proverim istinitost doživljaja o kojima Haler priča. Ne sumnjam da su
oni većim delom izmišljeni, ali to nije namerno izmišljanje, već pokušaj da se duboko proživljena
unutrašnja zbivanja zaodenu ruhom vidljivih događaja. Pomalo fantastični događaji u Halerovom spisu
potiču, verovatno, iz poslednjih dana njegovog boravka ovde, i uveren sam da su oni delimično
zasnovani na stvarnim i objektivnim doživljajima. U ono vreme izmenili su se ponašanje i izgled našeg
gosta, duže se zadržavao van kuće, katkad i po čitave noći a njegove knjige su stajale nedirnute.
Prilikom naših retkih susreta činilo mi se da je upadljivo živahnuo i podmladio se, katkada upravo
postao zadovoljan. Doduše, odmah posle toga došlo bi do nove, teške depresije, ostajao bi danima u
krevetu ne tražeći da jede, i u to vreme je došlo i do neobično žestoke i surove svađe s njegovom
ponovo iskrslom draganom, svađe koja je uzbunila celu kuću i zbog koje se Haler sutradan izvinio
mojoj tetki.
Ne, ubeđen sam da nije sebi oduzeo život. On i dalje živi i svojim umornim nogama ide gore-dole
stepenicama tuđih kuća, pilji negde ukočenim pogledom u oribane parkete i brižljivo negovane
araukarije, danju sedi po bibliotekama a noću po krčmama, ili leži na svom iznajmljenom divanu
slušajući iza prozora život ljudi, svestan da je iz njega isključen, ali se ne ubija, jer mu neki ostatak
vere kazuje da tu patnju, tu opaku patnju u svom srcu mora da iskusi do kraja i da mora da umre baš od
te patnje. Često mislim na njega. Taj čovek mi nije olakšao život, u njemu nije bilo sposobnosti da
podupre i potpomaže ono što je snažno i rasno u meni, oh, naprotiv! Ali ja nisam kao on, ne živim
njegovim načinom života, već svojim, sitnim i malograđanskim, ali obezbeđenim i ispunjenim
11
dužnostima. I zato možemo da ga se sećamo spokojno i prijateljski i ja i moja tetka, koja bi mogla i
više od mene da kaže o njemu, ali to ostaje skriveno u njenom srcu, punom dobrote.
Što se tiče zabeležaka Halerovih, tih čudnih, delimično bolesnih, delimično lepih i misaonih
fantazija, moram da kažem da bih te listove, da su mi slučajno došli do ruku i da mi njihov autor nije
bio poznat, svakako bacio sa silnim negodovanjem. Međutim, moje poznanstvo sa Halerom omogućilo
mi je da ih donekle shvatim pa čak i odobrim. Dvoumio bih se da ih saopštim drugima kada bih u
njima video samo patološke fantazije jednog čoveka, nekakvog jadnog duševnog bolesnika. Ali ja u
tim listovima vidim više, vidim jedan dokument današnjeg doba, jer Halerova duševna bolest — to mi
je danas jasno — nije nastranost pojedinca, već bolest samog vremena, neuroza one generacije kojoj
pripada Haler, bolest koja ni u kom slučaju ne spopada samo slabe, malovredne individue, već baš one
najsnažnije, najumnije i najdarovitije.
Ove zabeleške — bez obzira u kolikoj se meri zasnivaju na istinski proživljenom — pokušaj su da
se teška bolest vremena savlada ne izbegavanjem i ulepšavanjem, već prikazivanjem same bolesti. One
doslovce znače put kroz pakao, put čas pun strepnje, čas smeo, put kroz haos pomračenog duševnog
sveta, prevaljen sa voljom da se prođe kroz pakao, da se oseti i da se zlo prepati do kraja.
Jedna Halerova reč poslužila mi je kao ključ za razumevanje svega toga. Jednom mi je rekao, posle
razgovora o takozvanoj svireposti srednjeg veka: ,,U stvari, to i nije svirepost. Čovek srednjeg veka
gnušao bi se još više čitavog načina našeg današnjeg života, kao svirepog, užasnog i varvarskog! Svako
doba, svaka kultura, svaki običaj i tradicija imaju svoj stil, svoje prefinjenosti i grubosti, svoje lepote i
svireposti, svako doba smatra izvesne patnje prirodnim i izvesna zla podnosi strpljivo, čovečji život
postaje pravi pakao i istinska patnja tek onda kada dve epohe, dve kulture i religije presecaju jedna
drugu. Čovek antike koji bi morao da živi u srednjem veku kukavno bi se ugušio, isto kao što bi se i
neki divljak morao ugušiti usred naše civilizacije. Postoje vremena kada čitava jedna generacija
dospeva između dve epohe, između dva načina života, tako da gubi svaku prirodnost, svaki moral,
svaku sigurnost i čednost. Razume se, ne oseća to svako podjednako snažno. Priroda kao Ničeova
morala je da prepati sav jad današnjice za više od jedne generacije unapred — ono što je on morao da
ispašta, u samoći i bez razumevanja ostalih, sada moraju da pretrpe hiljade.”
Tih reči sam se često morao sećati čitajući zabeleške. Haler pripada onim ljudima koji su upali
između dve epohe, koji su izgubili svaku sigurnost i čednost, onima čija je sudbina da s dvostrukom
jačinom, i kao ličnu patnju i pakao, dožive svu problematičnost ljudskog života.
U tome se sastoji, kako mi se čini, smisao koju njegove zabeleške mogu da imaju za nas, i zato sam
odlučio da ih objavim. Uostalom, ne želim da ih uzimam u zaštitu niti da ih osuđujem, neka to svaki
čitalac učini po svojoj savesti!
PREDGOVOR IZDAVAČA
Ovo je knjiga zabeležaka čoveka koga smo zvali „Stepski Vuk”, kako se i on sam često nazivao.
Ostavimo nastranu da li njegov rukopis iziskuje predgovor; u svakom slučaju osećam potrebu da
stranicama Stepskog Vuka dodam poneki list na kome ću pokušati da zabeležim svoje uspomene na
njega. Ne znam mnogo o njemu, pogotovo su mi njegova prošlost i poreklo ostali nepoznati. Ali sam o
njegovoj ličnosti zadržao snažan i, uprkos svemu, simpatičan utisak.
Stepski Vuk je bio čovek od oko pedeset godina, koji je jednoga dana pre nekoliko godina navratio
do moje tetke tražeći nameštenu sobu. Iznajmio je mansardu i malu spavaću sobu pored nje. Došao je
posle nekoliko dana sa dva kofera i velikim sandukom knjiga, i stanovao je kod nas devet ili deset
meseci. Živeo je veoma mirno i povučeno, i da naše sobe za spavanje nisu bile do njegove, što je
dovodilo do čestih, slučajnih susreta na stepenicama ili u hodniku, verovatno se nikada ne bismo
upoznali. Taj čovek nije bio društven, naprotiv, bio je najnedruštveniji čovek koga sam ikada sreo; bio
je odista, kako je katkada sebe nazivao, stepski vuk, neko strano, divlje, a i plašljivo biće, iz sveta
sasvim različitog od moga. U kakvu se duboku usamljenost uživeo na osnovu svojih sklonosti i svoje
sudbine i koliko je svesno spoznao tu usamljenost kao svoju sudbinu, saznao sam, doduše, tek iz
njegovih zabeležaka, koje je ovde ostavio. Ali sam ga u toku kratkih susreta i razgovora donekle
upoznao i našao da se slika koju sam o njemu stekao po njegovim zabeleškama u osnovi poklapa sa
onom, bleđom i nepotpunijom, koju sam dobio prilikom našeg ličnog upoznavanja.
Slučajno sam bio prisutan kad je Stepski Vuk prvi put stupio u našu kuću i postao podstanar moje
tetke. Došao je za vreme ručka, tanjiri su stajali na stolu, a ja sam imao još pola časa slobodnog
vremena do odlaska u kancelariju. Ostao mi je u nezaboravnom sećanju neobičan i protivrečan utisak
koji je ostavio na mene prilikom prvog susreta. Ušao je na staklena vrata, zazvonivši prethodno, i tetka
ga je u polumračnom tremu upitala šta želi. A on, Stepski Vuk, podigao je svoju šiljatu glavu kratko
podšišane kose i nervoznim nosom stao da njuši oko sebe, a zatim je, pre nego što bi uopšte odgovorio
ili rekao svoje ime, kazao: ,,Oh, ovde divno miriše." Pri tom se smešio, a i moja dobra tetka se smešila,
ali ja sam ove pozdravne reči smatrao smešnim i osećao neko neraspoloženje prema njemu.
,,E pa", reče on, „dolazim radi sobe koju izdajete.”
Tek kada smo se sve troje peli uz stepenice prema potkrovlju mogao sam izbliže da posmatram tog
čoveka. Nije bio naročito visok, ali je u njegovom hodu i držanju glave bilo nečega kao u visokih ljudi;
imao je na sebi moderan, udoban zimski kaput i bio je u svemu pristojno, ali ne i brižljivo odeven, bio
je glatko izbrijan i imao sasvim kratko podšišanu kosu, tu i tamo prosedu. U početku mi se nimalo nije
svideo njegov hod; bilo je u njemu nečeg mučnog i neodlučnog, neskladnog s njegovim oštrim,
energičnim profilom, kao i sa tonom i temperamentom njegovog govora. Tek kasnije sam primetio i
saznao da je bolestan i da ga hodanje staje izvesnog napora. S nekim čudnim osmehom, koji mi je tada
takođe bio neprijatan, posmatrao je stepenice, zidove i prozor, kao i starinske visoke ormane na
stepeništu; izgledalo je da mu se sve to svidelo, a ipak kao da mu je istovremeno bilo i smešno. Uopšte,
ovaj čovek je davao utisak kao da dolazi k nama iz nekog stranog sveta, možda iz prekomorskih
zemalja, i kao da mu se kod nas, doduše, sve dopadalo, ali mu je bilo i pomalo smešno. Bio je, ne
mogu drukčije da kažem, učtiv, i ljubazan, bez ikakvog prigovora smesta je izrazio zadovoljstvo zbog
kuće, sobe i saglasnost sa kirijom i cenom za doručak, pa ipak je atmosfera oko njega bila strana i,
kako se meni činilo, zla i neprijateljska. Iznajmio je sobu, uz to i malu spavaću sobu, upoznao se sa
4
načinom loženja, donošenja vode, sa poslugom i kućnim redom, saslušao je sve to pažljivo i ljubazno,
složio se sa svim, smesta je ponudio plaćanje jednog dela kirije unapred, pa ipak se činilo da u stvari ne
učestvuje u svemu tome, kao da u tom poslu samom sebi izgleda smešan i neozbiljan, kao da mu je
neobično i novo da uzima sobu pod kiriju, da sa ljudima govori nemački, dok je, u stvari, u duši zauzet
nečim sasvim drugim. Takav je otprilike bio moj utisak, koji nipošto ne bi bio povoljan da ga nisu
ispravile razne sitne pojedinosti. Pre svega, od samog početka dopalo mi se njegovo lice; svidelo mi se
i pored onog izraza nastranosti, bilo je to možda neobično, a i tužno lice, ali ujedno i pažljivo, veoma
zamišljeno, radom oblikovano i produhovljeno. Moje raspoloženje prema njemu postalo je pomirljivije
zahvaljujući njegovoj učtivosti i ljubaznosti iako ga je to, očigledno, stajalo izvesnog napora; nije u
njemu bilo ni traga nadmenosti, nego, naprotiv, nečeg dirljivog, molećivog. Ali objašnjenje za ovo
našao sam tek kasnije, što me je donekle privuklo njemu.
Još pre nego što se završio obilazak dveju prostorija i ostali pregovori, isteklo mi je vreme
podnevnog odmora i morao sam da pođem na posao. Pozdravio sam se i ostavio ga sa tetkom. Kada
sam se uveče vratio, ispričala mi je da je stranac iznajmio sobu i da će se useliti ovih dana. Zamolio je
jedino da se njegov dolazak ne prijavljuje policiji, jer, kao bolešljiv čovek, ne podnosi formalnosti,
čekanje po policijskim prostorijama i tako dalje. I sada se tačno sećam kako sam ustuknuo i upozorio
svoju tetku da ne prihvata ovaj uslov. Učinilo mi se da je ova strepnja od policije isuviše u vezi s
nepristupačnošću i nastranošću koje je taj čovek nosio u sebi, i to mi je izgledalo sumnjivo. Rekao sam
svojoj tetki da nipošto ne treba da popusti i onako malo čudnovatom zahtevu potpuno nepoznatog
čoveka, jer bi to, pod izvesnim uslovima, moglo imati veoma nemilih posledica za nju. Ali se tada
ispostavilo da je tetka već pristala da mu ispuni želju i da ju je onaj stranac već potpuno očarao i
osvojio; jer ona nikada nije primala podstanara sa kojim nije mogla da stupi u neki čovečanski, rođački,
ili, bolje reći, materinski odnos, što su njeni raniji stanari uvek obilno iskorišćavali. Prvih nedelja nije
se dogodilo ništa sem što sam stavljao mnoge zamerke novom stanaru, dok ga je moja tetka uvek
usrdno uzimala u zaštitu.
Kako mi se to propuštanje policijske prijave nije svidelo, hteo sam bar da saznam šta tetka zna o
strancu, o njegovom poreklu i namerama. A ona je već znala ponešto, iako je posle mog odlaska u
podne ostao još samo kratko vreme. Rekao joj je da misli da se zadrži nekoliko meseci u našem gradu,
da se koristi bibliotekama i da razgleda stare spomenike grada. U stvari, tetki nije bilo zgodno što joj
uzima sobu samo za tako kratko vreme, ali on ju je već bio pridobio i pored svog pomalo neobičnog
ponašanja. Ukratko, sobe su bile izdate, a moji prigovori došli su kasno.
„Zašto li je rekao da ovde divno miriše?” upitao sam. Tada moja tetka, koja katkada odlično
naslućuje, reče: „Sasvim tačno znam zašto. Ovde kod nas miriše na čistoću i red, na prijatan i pristojan
život, i to mu se dopalo. Izgleda kao da se odvikao od toga i kao da mu je to nedostajalo.” Dobro,
pomislih ja, neka bude tako. „Ali", rekoh, „ako nije navikao na uredan i pristojan život, kako će to
izgledati? Sta ćeš da radiš ako je aljkav pa sve zaprlja i ako noću dolazi kući pijan?”
„To ćemo još da vidimo", reče ona smejući se, i ja je više nisam zapitkivao.
I odista su moja strahovanja bila neosnovana. Iako stanar nikako nije vodio sređen i razuman život,
nije nas uznemiravao niti oštetio, te ga se još i danas rado sećamo. Ali u dubini duše taj čovek nas je
oboje, i tetku i mene, ipak veoma mnogo uznemiravao i smetao nam, i, istinu da kažem, ja još u sebi
nisam raščistio s njim. Noću katkada sanjam o njemu i osećam kako me samo postojanje takvog bića
uznemirava i smeta mi, iako sam ga gotovo zavoleo.
5
Dva dana kasnije doneo je kočijaš stvari stranca, koji se zvao Hari Haler. Veoma lep kožni kofer
ostavio je dobar utisak na mene, a veliki pljosnati brodski kofer ukazivao je na ranija, daleka putovanja,
jer je bio oblepljen požutelim ceduljama sa nazivima hotela i transportnih društava raznih zemalja,
među njima i prekomorskih.
Zatim se pojavio i on, i tada nastupi vreme u kome sam se postepeno upoznao sa ovim čudnim
čovekom. Iz početka ja sam ničim nisam doprineo tome. Iako me je Haler zainteresovao od prvog
trenutka kad sam ga ugledao, prvih nedelja nisam učinio nijedan korak da se susretnem s njim ili
zapodenem razgovor. Istina, uprkos tome, to moram priznati, posmatrao sam iz prikrajka tog čoveka od
samog početka, katkada sam u njegovom odsustvu ulazio u njegovu sobu i uopšte sam ga, iz puke
radoznalosti, pomalo uhodio.
O spoljašnosti Stepskog Vuka već sam dao neke podatke. Od prvog viđenja ostavljao je bezuslovno
utisak uglednog, nesvakidašnjeg i neobično obdarenog čoveka; njegovo lice je bilo puno duha, i
izvanredno nežna i pokretljiva igra njegovih crta govorila je o zanimljivom, veoma živom, neverovatno
istančanom i senzibilnom duševnom životu. U razgovoru bi, iako ne uvek, prekoračio granice
konvencionalnosti i iz one svoje nastranosti govorio ličnim, sopstvenim izrazima, i tada bi mu se ljudi
kao što smo mi bezuslovno morali podrediti. Razmišljao je više od svih ostalih i u pitanjima duha
posedovao onu gotovo hladnu realnost, onu sigurnost, promišljenost i znanje kojima raspolažu samo
odista umni ljudi, lišeni častoljublja, koji nikada ne žele da blistaju, da se nameću drugima i da ostaju u
pravu.
Iz poslednjih dana njegovog boravka ovde sećam se jedne njegove izreke, koja čak i nije izreka,
već se sastojala samo od jednog pogleda. Neki čuveni istoričar-filozof i kulturni kritičar, čovek
evropskoga glasa, objavio je svoje predavanje u auli, a ja sam uspeo da nagovorim Stepskog Vuka, koji
isprva nije bio raspoložen za to, da odemo na to predavanje. Otišli smo zajedno i sedeli jedan pored
drugog u auditoriji. Kada se govornik popeo na katedru i otpočeo svoj govor, razočarao je mnoge
slušaoce, koji su u njemu gledali neku vrstu proroka, svojim pomalo uštogljenim i sujetnim držanjem.
Kada je odmah na početku govora uputio nekoliko laskavih reči slušaocima, zahvaljujući im na brojnoj
poseti, dobacio mi je Stepski Vuk brz pogled, koji je izražavao kritiku ovih reči i čitave govornikove
ličnosti; oh, nezaboravan i strašan pogled, o čijem se značenju mogla napisati čitava knjiga! Taj pogled
nije kritikovao samo ovog govornika, satirući slavnog čoveka svojom snažnom, premda blagom
ironijom — najmanje se radilo o tome. Taj pogled je bio pre tužan nego ironičan, bio je čak duboko i
beznadežno tužan; njegova suština bilo je tiho, u neku ruku, ustaljeno očajanje, koje je donekle već
postalo navika i forma. Svojom očajničkom jasnoćom taj pogled nije samo osvetlio ličnost sujetnog
govornika, nije samo ismejao i dao konačan sud o situaciji tog trenutka, očekivanju i raspoloženju
publike, pomalo naduvenom naslovu objavljenog govora — ne, pogled Stepskog Vuka prodro je kroz
čitavo naše doba, čitavo ustumarano poslovanje, laktaštvo, sujetu, čitavu površnu igru jedne uobražene,
plitke umnosti — ah, na žalost, taj pogled je prodirao još dublje, nije se zaustavio samo na nedostacima
i beznadežnosti našeg vremena, našeg duhovnog života i naše kulture. Prodro je do u srce čitavog
čovečanstva, izrekavši u trenutku, rečito, svu sumnju jednog mislioca, nekoga ko je možda stekao
saznanje o dostojanstvu i smislu čovečjeg života uopšte. Taj pogled je govorio: „Vidi kakvi smo mi
majmuni! Vidi kakav je čovek!" I sva slava, sva mudrost, sva postignuća duha, sva stremljenja ka
uzvišenosti, veličini i trajnosti svega čovečnoga raspadoše se i postadoše majmunisanje!
Zašao sam u sve ovo prerano, u stvari protiv svoga plana i volje, te sam u osnovi već rekao ono
najhitnije o Haleru, dok mi je prvobitno bila namera da njegovu sliku otkrivam postepeno, onako kako
je teklo moje upoznavanje s njim.
6
Kad sam već ovako preduhitrio samoga sebe, nije potrebno da i dalje govorim o Halerovoj
zagonetnoj „nastranosti” i da dajem pojedinačne izveštaje o tome kako sam malo-pomalo naslutio i
upoznao osnovu i značaj te nastranosti te izvanredne i užasne usamljenosti. Bolje je tako, jer bih želeo
da, po mogućstvu, ja sam ostanem što više u pozadini. Ne želim da iznosim svoje ispovesti, ili da
pričam novele, ili da se bavim psihologijom, već samo da, kao očevidac, doprinesem stvaranju slike
tog neobičnog čoveka, koji je za sobom ostavio ovaj rukopis Stepskog Vuka.
Već na prvi pogled, kada je ušao na tetkina staklena vrata isturivši glavu kao ptica, hvaleći prijatan
miris kuće, pao mi je u oči neobičan izgled tog čoveka, i moje prvo, naivno reagovanje bila je
odvratnost. Osetio sam (a moja tetka koja, za razliku od mene, uopšte nije intelektualna priroda, osetila
je približno to isto) — da je taj čovek, na neki način, bolesnog duha, naravi ili karaktera i branio sam se
protiv toga instinktom zdravog. Ovaj moj odbrambeni stav zamenila je tokom vremena naklonost, koja
je počivala na velikom sažaljenju prema ovom teškom i neizlečivom paćeniku, čiju sam usamljenost i
unutrašnje umiranje posmatrao. U tom periodu sve jasnije mi je postajalo da ta bolest, ta patnja, nije
posledica nekih nedostataka njegove prirode, već, naprotiv, velikog bogatstva njegovih sposobnosti i
snage, koje se u njemu nisu usklađivale. Došao sam do saznanja da je Haler bio genije patnje, da je, u
smislu mnogih Ničeovih izreka, izgradio u sebi genijalnu, neograničenu, užasnu sposobnost da pati.
Istovremeno sam uočio da osnova njegovog pesimizma nije bila preziranje sveta, već samoprezir, jer
koliko god se nepoštedno i porazno mogao izražavati o institucijama ili ličnostima, nikada nije
isključivao sebe, uvek je bio prvi protiv koga bi upravljao svoje strele, uvek je u prvom redu sebe
mrzeo i poricao ...
Ovde moram da ubacim jedno psihološko objašnjenje. Iako znam veoma malo o životu Stepskog
Vuka, ipak imam sve razloge za pretpostavku da je dobio vaspitanje od nežnih, ali strogih i veoma
pobožnih roditelja, vaspitanje koje počiva na osnovi: „slomiti volju”. Nisu uspeli da unište ličnost i
slome volju kod ovog učenika, za to je bio suviše jak i čvrst, odviše ponosan i bogat duhom. Umesto
uništenja njegove ličnosti uspeli su da ga nauče da mrzi samog sebe. Protiv sebe samog, protiv tog
nevinog i plemenitog bića, sada se čitavog života obarala sva genijalnost njegove fantazije, sva snaga
njegove mislilačke moći. Jer u tome je, uprkos svemu, bio ubeđeni hrišćanin i mučenik, i svu oštrinu,
svu kritiku, svu pakost, svu mržnju za koju je bio sposoban upravljao je pre svega i prvenstveno protiv
sebe. što se ticalo ostalih, okolnog sveta, uporno je, herojski i najozbiljnije pokušavao da ih voli, da im
udovolji, da im ne nanosi bol, jer su mu „ljubav prema bližnjem” utuvili u glavu isto kao i mržnju
prema samome sebi. I tako je ceo njegov život bio primer da bez ljubavi prema samom sebi nije
mogućna ni ljubav prema bližnjem, da mržnja prema samom sebi, u krajnjoj liniji, dovodi do iste jezive
usamljenosti i očajanja kao i preterani egoizam.
Ali vreme je da potisnem svoje misli i da govorim o stvarnosti. Prvo što sam saznao o gospodinu
Haleru, zahvaljujući delimično svome uhođenju i delimično opaskama svoje tetke, odnosilo se na način
njegovog života. Ubrzo se videlo da je to čovek koji se posvetio razmišljanju i knjigama, ne baveći se
nikakvim praktičnim pozivom. Uvek je vrlo dugo ostajao u krevetu, često je ustajao tek pred podne, pa
bi u domaćoj haljini prelazio onih nekoliko koraka od svoje spavaće sobe do dnevne sobe. Ova soba,
velika i prijatna mansarda sa dva prozora, dobila je već posle nekoliko dana sasvim drugačiji izgled
neko kada su u njoj stanovali drugi stanari. U njoj je bilo sve više stvari i vremenom je postala
pretrpana. Po zidovima je vešao slike, crteže, katkad i slike iz časopisa, koje je često menjao. Tu su
visili: jedan južnjački pejzaž, fotografije iz nekog nemačkog provincijskog gradića, očigledno
Halerovog zavičaja, među njima šareni, blistavi akvareli, za koje sam kasnije saznao da ih je sam
naslikao. Zatim fotografije neke lepe, mlade žene ili devojke. Neko vreme visio je na zidu sijamski
Buda, njega je zamenila reprodukcija „Noći” od Mikelanđela, zatim slika Mahatme Gandija. Knjige ne
7
samo da su ispunjavale veliki orman za knjige već ih je bilo svuda po stolovima, na lepom starinskom
pisaćem stolu, divanu, po stolicama i po podu: knjige sa umetnutim zalogama od hartije, koje su se
stalno menjale. Broj knjiga je sve više rastao; ne samo što je iz biblioteka donosio čitave svežnjeve već
je veoma često dobijao i pakete poštom. Čovek koji je stanovao u ovakvoj sobi mogao je da bude
naučnik. Tome je odgovarao i dim cigara koji je sve obavijao, opušci i pepeljare, razbacane svuda.
Međutim, veliki deo knjiga nije bio naučne sadržine, većina njih bila su dela pesnika svih vremena i
svih naroda. Neko vreme stajalo je na divanu, na kome bi često preležao po čitave dane, svih šest
knjiga jednog dela sa naslovom „Sofijino putovanje od Memela do Saksonske”, s kraja osamnaestog
veka. Jedno celokupno izdanje Geteovih dela i jedno Žana Pola izgledali su mnogo upotrebljavani, isto
tako i Novalis, ali i Lesing, Jakobi i Lihtenberg. U neke knjige Dostojevskog bile su umetnute mnoge
ispisane hartijice. Na jednom od većih stolova, među knjigama i spisima, često je stajala kita cveća, tu
se nalazila i kutija sa bojama za slikanje akvarela, koja je, međutim, uvek bila sva prašnjava, pored nje
pepeljare i, da spomenem i to, razne boce sa pićima. Jedna slamom opletena boca bila je skoro uvek
puna crnog italijanskog vina, koje je kupovao u nekoj maloj radnji u blizini; katkada se tu mogla videti
i boca burgunca, kao i malage, video sam i kako se pozamašna boca trešnjevače za kratko vreme skoro
sasvim ispraznila, da bi zatim nestala u jednom od uglova sobe, gde je po njoj popala prašina i ostatak
trešnjevače nije popijen. Neću da pravdam to svoje uhođenje i otvoreno priznajem da su u meni
izazvali osećanje odvratnosti i podozrenja svi ovi znaci jednog, doduše, duhovnim interesovanjem
ispunjenog, ali ujedno i proćerdanog i raspusnog života. Ne samo da sam čovek koji živi građanskim
životom, čovek naviknut na rad i tačan raspored svoga vremena, već sam i apstinent i nepušač, i one
boce u Halerovoj sobi svidele su mi se još manje od ostalog živopisnog nereda.
U spavanju i radu, kao i u jelu i piću, stranac je živeo veoma neredovno i ćudljivo. Izvesnih dana
uopšte nije izlazio niti uzimao bilo šta osim svoje jutarnje kafe; katkad je tetka, kao jedini ostatak
nekog obroka, nalazila koru od banane, ali se drugih dana hranio u restoranima, čas dobrim i
elegantnim, čas u malim krčmama predgrađa. Njegovo zdravlje, izgleda, nije bilo najbolje; osim
kočenja u nogama, zbog čega se često vrlo teško peo uz stepenice, kao da su ga mučile i druge smetnje,
i jednom je uzgred napomenuo da već godinama nije imao dobro varenje niti je spavao kako treba.
Pripisivao sam to u prvom redu piću. Kasnije, prateći ga katkad do jedne od njegovih gostionica,
gledao sam kako brzo i ćudljivo ispija vino, ali istinski pijanog ga nisam video ni ja niti iko drugi.
Nikad neću zaboraviti naš prvi susret nasamo. Poznavali smo se samo toliko koliko se, eto, znaju
stanari u jednoj velikoj kući. Tada sam jedne večeri, vraćajući se s posla, na svoje najveće iznenađenje,
zatekao gospodina Halera kako sedi na odmorištu stepenica između prvog i drugog sprata. Sedeo je na
najvišem stepeniku, i pomerio se u stranu da me propusti. Upitao sam ga da se možda ne oseća rđavo i
ponudio mu da ga otpratim sve do mansarde.
Haler me pogleda i ja primetih da sam ga trgnuo iz neke vrste sna. Lagano se nasmešio, onim
svojim lepim, ojađenim osmehom od koga mi je tako često bilo teško na srcu, a zatim me pozva da
sednem pored njega. Zahvalih se i rekoh da nisam navikao da sedim na stepenicama pred stanovima
drugih ljudi.
„Ah da”, reče on i osmehnu se jače, ,,u pravu ste. Ali pričekajte još jedan trenutak. Hoću da vam
pokažem zašto sam morao da ostanem ovde sedeći."
Pri tom mi pokaza trem stana na prvom spratu, u kome je stanovala neka udovica. Na malom
parketiranom prostoru između stepenica, prozora i staklenih vrata stajao je uza zid visok orman od
mahagonija, na njemu starinsko kalaj no posuđe, a na podu, ispred ormana, na dva mala, oniska stalka,
8
stajale su u velikim saksijama dve biljke, azalea i araukarija. Biljke su delovale veoma ugodno,
negovane se uvek vrlo brižljivo, što je i na mene već ranije učinilo prijatan utisak. „Vidite", produži Haler, „ovaj mali trem sa araukarijom miriše tako divno, često ne mogu da
prođem ne zaustavivši se za časak. Kod vaše gospođe tetke takođe miriše prijatno i vladaju najveći red
i čistoća, ali ovo mesto sa araukarijom tako je blistavo čisto, tako besprekomo ljupko, toliko je pažljivo
izbrisana prašina, sve je tako izglačano i oprano, da upravo zrači. Ovde uvek moram da udišem punim
grudima — zar ne osećate i vi kako miriše? Miris voska za pod i slab dah mirisa terpentina, zajedno s
mirisom mahagonija, opranim lišćem biljki i svim ovim, sačinjavaju miris koji je kao neki superlativ
građanske čistoće, urednosti i tačnosti, izvršavanja dužnosti i postojanosti u malom. Ne znam ko ovde
stanuje, ali iza ovih staklenih vrata mora da je raj od čistoće i od opajane građanštine, raj u kome
vladaju red i bojažljivo-dirljiva odanost sitnim navikama i dužnostima." Pošto sam ćutao, on produži:
„Nemojte, molim vas, misliti da govorim u ironiji! Daleko bilo od mene, dragi gospodine, da se
nešto podsmevam ovoj građanštini i redu. Doduše, ja sam živim u jednom drugom svetu, ne u ovom, i
možda ne bih ni mogao da izdržim, ma i jedan dan, u stanu sa ovakvim araukarijama. Ali, iako sam star
i pomalo odrpan stepski vuk, ipak sam i ja sin jedne majke, i moja je mati bila iz građanskog staleža, i
ona je gajila cveće i starala se o sobama i stepeništu, o nameštaju i zavesama, trudeći se da u svoj stan i
u svoj život unese što je mogućno više ljupkosti, čistoće i reda. Na to me podseća slab dah mirisa
terpentina, na to araukarija, i katkada sedim tu i posmatram ovaj tihi, mali vrt reda, radujući se što toga
još ima.” Hteo je da se pridigne, ali kako mu je to bilo teško, nije me odbio kada sam mu u tom malo
pomogao. Ćutao sam i dalje, ali sam, kao moja tetka ranije, podlegao i sam nekoj čari koja je katkad
izbijala iz ovog neobičnog čoveka. Lagano se popesmo uz stepenice, a pred njegovim vratima, držeći
već ključeve u ruci, on mi još jednom, veoma ljubazno, pogleda pravo u lice i reče: „Dolazite li iz
trgovine? Pa, u to se uopšte ne razumem, znate, živim nekako po strani, na ivici. Ali mislim da i vas
interesuju knjige i slične stvari, vaša tetka mi jednom reče da ste završili gimnaziju i da ste dobro učili
grčki. E pa, jutros sam naišao na jednu rečenicu kod Novalisa, mogu li da vam je pokažem? I vama će
pružiti uživanje.”
Poveo me je u svoju sobu, u kojoj se širio jak miris duvana, izvukao iz neke gomile knjigu i stao da
lista i prevrće po njoj.
,,I ovo je dobro, veoma dobro”, reče, „čujte prvo ovu rečenicu: ,Trebalo bi se ponositi bolom —
svaki bol nas podseća na naš visoki položaj’. Divno! Osamdeset godina pre Ničea! Ali nije to izreka na
koju sam mislio — čekajte, evo je. Dakle: ,Većina ljudi neće da pliva pre no što nauči’. Zar to nije
šaljivo? Razume se da neće da plivaju! Ta rođeni su za tle, a ne za vodu. I, razume se, neće da misle;
stvoreni su da žive, a ne da misle! Da, onaj koji misli, kome je glavna stvar da misli, može da dotera
daleko, ali je ipak zamenio tle vodom i jednom će se udaviti.”
Sada me je osvojio i zainteresovao, pa sam ostao malo kod njega, i otada se češće događalo da
zapodenemo razgovor kada bismo se sreli na stepenicama ili na ulici. Pri tom sam, u početku, kao i
pred araukarijom, imao osećanje da mi se pomalo podsmeva. Ali nije bilo tako. On me je, kao i
araukariju, duboko poštovao; bio je tako svesno ubeđen u svoju usamljenost, svoje plivanje po vodi, u
činjenicu da je iščupan iz korena, da je odista, i bez ikakvog podsmeha, katkada mogao da se oduševi
prizorom neke svakidašnje, građanske delatnosti, na primer, tačnošću s kojom sam odlazio u
kancelariju, ili izrekom neke služavke ili tramvajskog konduktera. Isprva mi se to učinilo vrlo smešno i preterano, smatrao sam da je posredi neka gospodska ćud besposličara, tako neka detinjasta
sentimentalnost. Ali sam malo-pomalo morao uvideti da se on iz svog bezvazdušnog prostora, iz svoje
nastranosti i ponašanja stepskog vuka, upravo divio i voleo naš mali građanski svet, kao nešto čvrsto i
sigurno, kao nešto što je njemu daleko i nedostižno, kao dom i spokojstvo, do kojih za njega nije bilo
puta. Pred našom čistačicom, nekom čestitom ženom, svaki put je skidao šešir s najvećim poštovanjem,
a kada bi moja tetka kadikad porazgovarala s njim, ili ga upozorila na kakvu popravku njegovog rublja
ili dugme koje mu je visilo o koncu na kaputu, saslušao bi je s nekom čudnom pažnjom i pridavanjem
važnosti, kao da se neiskazano i beznadežno trudi da kroz kakvu sitnu pukotinu prodre u taj mali, tihi
svet i da se tu odomaći, makar samo za jedan čas.
Već pri prvom razgovoru, kod araukarije, nazvao je sebe stepskim vukom, i to mi je bilo čudnovato
i malo mi je smetalo. Kakvi su to izrazi?! Ali sam naučio da ovaj naziv ne prihvatam samo iz navike,
već sam tog čoveka ubrzo u sebi, u svojim mislima, nazivao uvek samo stepskim vukom, a i danas još
ne bih mogao da nađem pogodniji izraz za takvu vrstu ljudi. Stepski vuk koji je zalutao ovamo k nama,
u gradove i život u čoporima — nijedna slika nije mogla ubedljivije prikazati njegovu bojažljivu
usamljenost, njegovu divljinu, nemir, čežnju za domom i njegovu bezavičajnost.
Jednom sam imao priliku da ga posmatram čitavo jedno veče na nekom simfonijskom koncertu,
gde sam ga, na svoje iznenađenje, opazio kako sedi blizu mene ne primećujući me. Prvo je sviran
Hendl, plemenita i lepa muzika, ali Stepski Vuk je sedeo uvukavši se sav u sebe, bez ikakvog dodira
bilo s muzikom bilo sa svojom okolinom. Sedeo je kao da ne pripada ovoj sredini, usamljen, tuđ, ali
zabrinutog lica, oborena pogleda. Tada dođe drugo delo, jedna mala simfonija od Fridemana Baha, i
bio sam veoma iznenađen videći kako se moj osobenjak, posle nekoliko taktova, nasmešio i predao
muzici. Sav je utonuo u sebe i, valjda deset minuta, izgledao zanet srećom i izgubljen u lepim snovima,
tako da sam više pažnje poklanjao njemu negoli muzici. Kada je simfonija bila završena, on se prenuo,
ispravio se na svom sedištu i kao da je želeo da pođe, ali je zatim ipak ostao i saslušao i poslednji
komad, varijacije od Regera, muziku koja se mnogima činila odviše duga i zamorna. A Stepski Vuk,
koji je u početku još pažljivo i dobronamerno slušao, opet se izgubio, zavukao je ruke u džepove i
utonuo u sebe, ali ovog puta ne srećno i sanjalački, već tužno, a najzad i ljutito; njegovo lice je postalo
odsutno, sivo i ugašeno, izgledao je star, bolestan i nezadovoljan.
Posle koncerta video sam ga ponovo na ulici i pošao sam za njim; uvukavši se u svoj kaput,
koračao je bezvoljno i umorno u pravcu naše četvrti. Zastao je pred jednom malom staromodnom
krčmom, neodlučno pogledao na sat, a zatim ipak ušao. Pokoravajući se nekoj svojoj trenutnoj ćudi,
pošao sam za njim. Sedeo je za malograđanskim kafanskim stolom, krčmarica i kelnerica ga pozdraviše
kao poznatog gosta, a ja mu se javih i sedoh pored njega. Sedeli smo tu čitav čas, i dok sam ja popio
samo dve čaše mineralne vode, on je poručio prvo pola, a zatim još četvrt litra crnog vina. Rekoh mu
da sam bio na koncertu, ali on ne prihvati razgovor o tome. Pročitao je etiketu na mojoj boci s vodom i
upitao me da li bih želeo vina. Kada je čuo da ga nikada ne pijem, napravio je bespomoćno lice i rekao:
„Da, tu ste u pravu. I ja sam godinama živeo trezveno, ali sada se baš nalazim pod znakom ’Vodolije’,
a to je taman i vlažan znak."
A kad sam mu šaljivo odgovorio na tu primedbu, nagovestivši koliko mi se čini neverovatno da baš
on veru je u astrologiju, on mi se opet obrati onim učtivim tonom koji me je često vređao i reče:
„Sasvim tačno, na žalost, ne mogu da verujem ni u tu nauku.”
Oprostih se i pođoh, a on je vrlo kasno noću došao kući, ali je koračao kao uvek i, po svom običaju,
nije odmah legao (to sam u susednoj sobi tačno čuo), već je pored upaljenog osvetljenja proveo još,
10
otprilike, jedan čas u svojoj dnevnoj sobi. Još jedno veče mi je ostalo u sećanju. Bio sam sam kod kuće,
tetka je bila otišla nekuda, kad neko zazvoni na ulaznim vratima. Kada sam ih otvorio, stajala je tamo
mlada, veoma lepa dama, koja me upita za gospodina Halera, i tada je poznadoh: bila je to žena sa
fotografije u njegovoj sobi. Pokazao sam joj njegova vrata i povukao se, a ona je neko vreme ostala
gore, ali sam ih ubrzo posle toga čuo kako zajedno silaze niz stepenice i odlaze živo i veoma
raspoloženo, u nekom šaljivom razgovoru. Bio sam veoma iznenađen što pustinjak ima draganu, i to
tako lepu i elegantnu, i sva moja nagađanja o njemu i njegovom životu postala su opet nepouzdana. Ali
nije prošao ni jedan sat a on se opet vrati kući, sam, teškim i tužnim koracima, mučno se penjući uz
stepenice, a zatim se satima šunjao gore-dole po svojoj dnevnoj sobi, baš kao što vuk hoda po kavezu;
cele noći, skoro do zore, gorela je svetlost u njegovoj sobi.
Ništa ne znam o njegovom odnosu prema toj ženi i hoću samo ovo da dodam: još jednom ga videh
zajedno s njom u jednoj ulici grada. Išli su podruku i on je izgledao srećan, i opet sam se čudio koliko
je ljupkosti, pa čak i nečeg mladalačkog moglo ponekad biti na njegovom zabrinutom, usamljeničkom
licu, i shvatih tu ženu, a i saosećanje što ga je moja tetka imala prema tom čoveku. Ali i toga dana
došao je uveče kući tužan i jadan. Sreo sam ga na ulaznim vratima, pod kaputom je, kao što se vrlo
često događalo, nosio bocu italijanskog vina, uz koju je sedeo do ponoći gore u svojoj pećini. Bilo mi
ga je žao. Koliko je bio neutešan, izgubljen i nemoćan život koji je vodio!
Ali dosta priče. Nepotrebni su dalji opisi i obaveštenja da bi se pokazalo da je Stepski Vuk vodio
život samoubice.
I pored toga, ne verujem da je sebi oduzeo život onda kada je neočekivano i bez zbogom, ali pošto
je platio sva zaostala dugovanja, jednoga dana napustio naš grad i nestao. Nikada više ništa nismo čuli
o njemu, i danas još čuvamo neka pisma koja su stigla za njega. Za sobom nije ostavio ništa sem svog
rukopisa, koji je napisao prilikom boravka ovde koji mi je posvetio sa nekoliko redova, s napomenom
da mogu da radim s njime šta hoću.
Nisam imao mogućnosti da proverim istinitost doživljaja o kojima Haler priča. Ne sumnjam da su
oni većim delom izmišljeni, ali to nije namerno izmišljanje, već pokušaj da se duboko proživljena
unutrašnja zbivanja zaodenu ruhom vidljivih događaja. Pomalo fantastični događaji u Halerovom spisu
potiču, verovatno, iz poslednjih dana njegovog boravka ovde, i uveren sam da su oni delimično
zasnovani na stvarnim i objektivnim doživljajima. U ono vreme izmenili su se ponašanje i izgled našeg
gosta, duže se zadržavao van kuće, katkad i po čitave noći a njegove knjige su stajale nedirnute.
Prilikom naših retkih susreta činilo mi se da je upadljivo živahnuo i podmladio se, katkada upravo
postao zadovoljan. Doduše, odmah posle toga došlo bi do nove, teške depresije, ostajao bi danima u
krevetu ne tražeći da jede, i u to vreme je došlo i do neobično žestoke i surove svađe s njegovom
ponovo iskrslom draganom, svađe koja je uzbunila celu kuću i zbog koje se Haler sutradan izvinio
mojoj tetki.
Ne, ubeđen sam da nije sebi oduzeo život. On i dalje živi i svojim umornim nogama ide gore-dole
stepenicama tuđih kuća, pilji negde ukočenim pogledom u oribane parkete i brižljivo negovane
araukarije, danju sedi po bibliotekama a noću po krčmama, ili leži na svom iznajmljenom divanu
slušajući iza prozora život ljudi, svestan da je iz njega isključen, ali se ne ubija, jer mu neki ostatak
vere kazuje da tu patnju, tu opaku patnju u svom srcu mora da iskusi do kraja i da mora da umre baš od
te patnje. Često mislim na njega. Taj čovek mi nije olakšao život, u njemu nije bilo sposobnosti da
podupre i potpomaže ono što je snažno i rasno u meni, oh, naprotiv! Ali ja nisam kao on, ne živim
njegovim načinom života, već svojim, sitnim i malograđanskim, ali obezbeđenim i ispunjenim
11
dužnostima. I zato možemo da ga se sećamo spokojno i prijateljski i ja i moja tetka, koja bi mogla i
više od mene da kaže o njemu, ali to ostaje skriveno u njenom srcu, punom dobrote.
Što se tiče zabeležaka Halerovih, tih čudnih, delimično bolesnih, delimično lepih i misaonih
fantazija, moram da kažem da bih te listove, da su mi slučajno došli do ruku i da mi njihov autor nije
bio poznat, svakako bacio sa silnim negodovanjem. Međutim, moje poznanstvo sa Halerom omogućilo
mi je da ih donekle shvatim pa čak i odobrim. Dvoumio bih se da ih saopštim drugima kada bih u
njima video samo patološke fantazije jednog čoveka, nekakvog jadnog duševnog bolesnika. Ali ja u
tim listovima vidim više, vidim jedan dokument današnjeg doba, jer Halerova duševna bolest — to mi
je danas jasno — nije nastranost pojedinca, već bolest samog vremena, neuroza one generacije kojoj
pripada Haler, bolest koja ni u kom slučaju ne spopada samo slabe, malovredne individue, već baš one
najsnažnije, najumnije i najdarovitije.
Ove zabeleške — bez obzira u kolikoj se meri zasnivaju na istinski proživljenom — pokušaj su da
se teška bolest vremena savlada ne izbegavanjem i ulepšavanjem, već prikazivanjem same bolesti. One
doslovce znače put kroz pakao, put čas pun strepnje, čas smeo, put kroz haos pomračenog duševnog
sveta, prevaljen sa voljom da se prođe kroz pakao, da se oseti i da se zlo prepati do kraja.
Jedna Halerova reč poslužila mi je kao ključ za razumevanje svega toga. Jednom mi je rekao, posle
razgovora o takozvanoj svireposti srednjeg veka: ,,U stvari, to i nije svirepost. Čovek srednjeg veka
gnušao bi se još više čitavog načina našeg današnjeg života, kao svirepog, užasnog i varvarskog! Svako
doba, svaka kultura, svaki običaj i tradicija imaju svoj stil, svoje prefinjenosti i grubosti, svoje lepote i
svireposti, svako doba smatra izvesne patnje prirodnim i izvesna zla podnosi strpljivo, čovečji život
postaje pravi pakao i istinska patnja tek onda kada dve epohe, dve kulture i religije presecaju jedna
drugu. Čovek antike koji bi morao da živi u srednjem veku kukavno bi se ugušio, isto kao što bi se i
neki divljak morao ugušiti usred naše civilizacije. Postoje vremena kada čitava jedna generacija
dospeva između dve epohe, između dva načina života, tako da gubi svaku prirodnost, svaki moral,
svaku sigurnost i čednost. Razume se, ne oseća to svako podjednako snažno. Priroda kao Ničeova
morala je da prepati sav jad današnjice za više od jedne generacije unapred — ono što je on morao da
ispašta, u samoći i bez razumevanja ostalih, sada moraju da pretrpe hiljade.”
Tih reči sam se često morao sećati čitajući zabeleške. Haler pripada onim ljudima koji su upali
između dve epohe, koji su izgubili svaku sigurnost i čednost, onima čija je sudbina da s dvostrukom
jačinom, i kao ličnu patnju i pakao, dožive svu problematičnost ljudskog života.
U tome se sastoji, kako mi se čini, smisao koju njegove zabeleške mogu da imaju za nas, i zato sam
odlučio da ih objavim. Uostalom, ne želim da ih uzimam u zaštitu niti da ih osuđujem, neka to svaki
čitalac učini po svojoj savesti!