Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 2 od 2]

1Herman Hesse - Stepski vuk - Page 2 Empty Herman Hesse - Stepski vuk Čet Dec 20, 2012 7:08 pm

Hyacintho

Hyacintho
Member
Member
First topic message reminder :

PREDGOVOR IZDAVAČA



Ovo je knjiga zabeležaka čoveka koga smo zvali „Stepski Vuk”, kako se i on sam često nazivao.
Ostavimo nastranu da li njegov rukopis iziskuje predgovor; u svakom slučaju osećam potrebu da
stranicama Stepskog Vuka dodam poneki list na kome ću pokušati da zabeležim svoje uspomene na
njega. Ne znam mnogo o njemu, pogotovo su mi njegova prošlost i poreklo ostali nepoznati. Ali sam o
njegovoj ličnosti zadržao snažan i, uprkos svemu, simpatičan utisak.
Stepski Vuk je bio čovek od oko pedeset godina, koji je jednoga dana pre nekoliko godina navratio
do moje tetke tražeći nameštenu sobu. Iznajmio je mansardu i malu spavaću sobu pored nje. Došao je
posle nekoliko dana sa dva kofera i velikim sandukom knjiga, i stanovao je kod nas devet ili deset
meseci. Živeo je veoma mirno i povučeno, i da naše sobe za spavanje nisu bile do njegove, što je
dovodilo do čestih, slučajnih susreta na stepenicama ili u hodniku, verovatno se nikada ne bismo
upoznali. Taj čovek nije bio društven, naprotiv, bio je najnedruštveniji čovek koga sam ikada sreo; bio
je odista, kako je katkada sebe nazivao, stepski vuk, neko strano, divlje, a i plašljivo biće, iz sveta
sasvim različitog od moga. U kakvu se duboku usamljenost uživeo na osnovu svojih sklonosti i svoje
sudbine i koliko je svesno spoznao tu usamljenost kao svoju sudbinu, saznao sam, doduše, tek iz
njegovih zabeležaka, koje je ovde ostavio. Ali sam ga u toku kratkih susreta i razgovora donekle
upoznao i našao da se slika koju sam o njemu stekao po njegovim zabeleškama u osnovi poklapa sa
onom, bleđom i nepotpunijom, koju sam dobio prilikom našeg ličnog upoznavanja.
Slučajno sam bio prisutan kad je Stepski Vuk prvi put stupio u našu kuću i postao podstanar moje
tetke. Došao je za vreme ručka, tanjiri su stajali na stolu, a ja sam imao još pola časa slobodnog
vremena do odlaska u kancelariju. Ostao mi je u nezaboravnom sećanju neobičan i protivrečan utisak
koji je ostavio na mene prilikom prvog susreta. Ušao je na staklena vrata, zazvonivši prethodno, i tetka
ga je u polumračnom tremu upitala šta želi. A on, Stepski Vuk, podigao je svoju šiljatu glavu kratko
podšišane kose i nervoznim nosom stao da njuši oko sebe, a zatim je, pre nego što bi uopšte odgovorio
ili rekao svoje ime, kazao: ,,Oh, ovde divno miriše." Pri tom se smešio, a i moja dobra tetka se smešila,
ali ja sam ove pozdravne reči smatrao smešnim i osećao neko neraspoloženje prema njemu.
,,E pa", reče on, „dolazim radi sobe koju izdajete.”
Tek kada smo se sve troje peli uz stepenice prema potkrovlju mogao sam izbliže da posmatram tog
čoveka. Nije bio naročito visok, ali je u njegovom hodu i držanju glave bilo nečega kao u visokih ljudi;
imao je na sebi moderan, udoban zimski kaput i bio je u svemu pristojno, ali ne i brižljivo odeven, bio
je glatko izbrijan i imao sasvim kratko podšišanu kosu, tu i tamo prosedu. U početku mi se nimalo nije
svideo njegov hod; bilo je u njemu nečeg mučnog i neodlučnog, neskladnog s njegovim oštrim,
energičnim profilom, kao i sa tonom i temperamentom njegovog govora. Tek kasnije sam primetio i
saznao da je bolestan i da ga hodanje staje izvesnog napora. S nekim čudnim osmehom, koji mi je tada
takođe bio neprijatan, posmatrao je stepenice, zidove i prozor, kao i starinske visoke ormane na
stepeništu; izgledalo je da mu se sve to svidelo, a ipak kao da mu je istovremeno bilo i smešno. Uopšte,
ovaj čovek je davao utisak kao da dolazi k nama iz nekog stranog sveta, možda iz prekomorskih
zemalja, i kao da mu se kod nas, doduše, sve dopadalo, ali mu je bilo i pomalo smešno. Bio je, ne
mogu drukčije da kažem, učtiv, i ljubazan, bez ikakvog prigovora smesta je izrazio zadovoljstvo zbog
kuće, sobe i saglasnost sa kirijom i cenom za doručak, pa ipak je atmosfera oko njega bila strana i,
kako se meni činilo, zla i neprijateljska. Iznajmio je sobu, uz to i malu spavaću sobu, upoznao se sa
 4 
načinom loženja, donošenja vode, sa poslugom i kućnim redom, saslušao je sve to pažljivo i ljubazno,
složio se sa svim, smesta je ponudio plaćanje jednog dela kirije unapred, pa ipak se činilo da u stvari ne
učestvuje u svemu tome, kao da u tom poslu samom sebi izgleda smešan i neozbiljan, kao da mu je
neobično i novo da uzima sobu pod kiriju, da sa ljudima govori nemački, dok je, u stvari, u duši zauzet
nečim sasvim drugim. Takav je otprilike bio moj utisak, koji nipošto ne bi bio povoljan da ga nisu
ispravile razne sitne pojedinosti. Pre svega, od samog početka dopalo mi se njegovo lice; svidelo mi se
i pored onog izraza nastranosti, bilo je to možda neobično, a i tužno lice, ali ujedno i pažljivo, veoma
zamišljeno, radom oblikovano i produhovljeno. Moje raspoloženje prema njemu postalo je pomirljivije
zahvaljujući njegovoj učtivosti i ljubaznosti iako ga je to, očigledno, stajalo izvesnog napora; nije u
njemu bilo ni traga nadmenosti, nego, naprotiv, nečeg dirljivog, molećivog. Ali objašnjenje za ovo
našao sam tek kasnije, što me je donekle privuklo njemu.
Još pre nego što se završio obilazak dveju prostorija i ostali pregovori, isteklo mi je vreme
podnevnog odmora i morao sam da pođem na posao. Pozdravio sam se i ostavio ga sa tetkom. Kada
sam se uveče vratio, ispričala mi je da je stranac iznajmio sobu i da će se useliti ovih dana. Zamolio je
jedino da se njegov dolazak ne prijavljuje policiji, jer, kao bolešljiv čovek, ne podnosi formalnosti,
čekanje po policijskim prostorijama i tako dalje. I sada se tačno sećam kako sam ustuknuo i upozorio
svoju tetku da ne prihvata ovaj uslov. Učinilo mi se da je ova strepnja od policije isuviše u vezi s
nepristupačnošću i nastranošću koje je taj čovek nosio u sebi, i to mi je izgledalo sumnjivo. Rekao sam
svojoj tetki da nipošto ne treba da popusti i onako malo čudnovatom zahtevu potpuno nepoznatog
čoveka, jer bi to, pod izvesnim uslovima, moglo imati veoma nemilih posledica za nju. Ali se tada
ispostavilo da je tetka već pristala da mu ispuni želju i da ju je onaj stranac već potpuno očarao i
osvojio; jer ona nikada nije primala podstanara sa kojim nije mogla da stupi u neki čovečanski, rođački,
ili, bolje reći, materinski odnos, što su njeni raniji stanari uvek obilno iskorišćavali. Prvih nedelja nije
se dogodilo ništa sem što sam stavljao mnoge zamerke novom stanaru, dok ga je moja tetka uvek
usrdno uzimala u zaštitu.
Kako mi se to propuštanje policijske prijave nije svidelo, hteo sam bar da saznam šta tetka zna o
strancu, o njegovom poreklu i namerama. A ona je već znala ponešto, iako je posle mog odlaska u
podne ostao još samo kratko vreme. Rekao joj je da misli da se zadrži nekoliko meseci u našem gradu,
da se koristi bibliotekama i da razgleda stare spomenike grada. U stvari, tetki nije bilo zgodno što joj
uzima sobu samo za tako kratko vreme, ali on ju je već bio pridobio i pored svog pomalo neobičnog
ponašanja. Ukratko, sobe su bile izdate, a moji prigovori došli su kasno.
„Zašto li je rekao da ovde divno miriše?” upitao sam. Tada moja tetka, koja katkada odlično
naslućuje, reče: „Sasvim tačno znam zašto. Ovde kod nas miriše na čistoću i red, na prijatan i pristojan
život, i to mu se dopalo. Izgleda kao da se odvikao od toga i kao da mu je to nedostajalo.” Dobro,
pomislih ja, neka bude tako. „Ali", rekoh, „ako nije navikao na uredan i pristojan život, kako će to
izgledati? Sta ćeš da radiš ako je aljkav pa sve zaprlja i ako noću dolazi kući pijan?”
„To ćemo još da vidimo", reče ona smejući se, i ja je više nisam zapitkivao.
I odista su moja strahovanja bila neosnovana. Iako stanar nikako nije vodio sređen i razuman život,
nije nas uznemiravao niti oštetio, te ga se još i danas rado sećamo. Ali u dubini duše taj čovek nas je
oboje, i tetku i mene, ipak veoma mnogo uznemiravao i smetao nam, i, istinu da kažem, ja još u sebi
nisam raščistio s njim. Noću katkada sanjam o njemu i osećam kako me samo postojanje takvog bića
uznemirava i smeta mi, iako sam ga gotovo zavoleo.
 5 
Dva dana kasnije doneo je kočijaš stvari stranca, koji se zvao Hari Haler. Veoma lep kožni kofer
ostavio je dobar utisak na mene, a veliki pljosnati brodski kofer ukazivao je na ranija, daleka putovanja,
jer je bio oblepljen požutelim ceduljama sa nazivima hotela i transportnih društava raznih zemalja,
među njima i prekomorskih.
Zatim se pojavio i on, i tada nastupi vreme u kome sam se postepeno upoznao sa ovim čudnim
čovekom. Iz početka ja sam ničim nisam doprineo tome. Iako me je Haler zainteresovao od prvog
trenutka kad sam ga ugledao, prvih nedelja nisam učinio nijedan korak da se susretnem s njim ili
zapodenem razgovor. Istina, uprkos tome, to moram priznati, posmatrao sam iz prikrajka tog čoveka od
samog početka, katkada sam u njegovom odsustvu ulazio u njegovu sobu i uopšte sam ga, iz puke
radoznalosti, pomalo uhodio.
O spoljašnosti Stepskog Vuka već sam dao neke podatke. Od prvog viđenja ostavljao je bezuslovno
utisak uglednog, nesvakidašnjeg i neobično obdarenog čoveka; njegovo lice je bilo puno duha, i
izvanredno nežna i pokretljiva igra njegovih crta govorila je o zanimljivom, veoma živom, neverovatno
istančanom i senzibilnom duševnom životu. U razgovoru bi, iako ne uvek, prekoračio granice
konvencionalnosti i iz one svoje nastranosti govorio ličnim, sopstvenim izrazima, i tada bi mu se ljudi
kao što smo mi bezuslovno morali podrediti. Razmišljao je više od svih ostalih i u pitanjima duha
posedovao onu gotovo hladnu realnost, onu sigurnost, promišljenost i znanje kojima raspolažu samo
odista umni ljudi, lišeni častoljublja, koji nikada ne žele da blistaju, da se nameću drugima i da ostaju u
pravu.
Iz poslednjih dana njegovog boravka ovde sećam se jedne njegove izreke, koja čak i nije izreka,
već se sastojala samo od jednog pogleda. Neki čuveni istoričar-filozof i kulturni kritičar, čovek
evropskoga glasa, objavio je svoje predavanje u auli, a ja sam uspeo da nagovorim Stepskog Vuka, koji
isprva nije bio raspoložen za to, da odemo na to predavanje. Otišli smo zajedno i sedeli jedan pored
drugog u auditoriji. Kada se govornik popeo na katedru i otpočeo svoj govor, razočarao je mnoge
slušaoce, koji su u njemu gledali neku vrstu proroka, svojim pomalo uštogljenim i sujetnim držanjem.
Kada je odmah na početku govora uputio nekoliko laskavih reči slušaocima, zahvaljujući im na brojnoj
poseti, dobacio mi je Stepski Vuk brz pogled, koji je izražavao kritiku ovih reči i čitave govornikove
ličnosti; oh, nezaboravan i strašan pogled, o čijem se značenju mogla napisati čitava knjiga! Taj pogled
nije kritikovao samo ovog govornika, satirući slavnog čoveka svojom snažnom, premda blagom
ironijom — najmanje se radilo o tome. Taj pogled je bio pre tužan nego ironičan, bio je čak duboko i
beznadežno tužan; njegova suština bilo je tiho, u neku ruku, ustaljeno očajanje, koje je donekle već
postalo navika i forma. Svojom očajničkom jasnoćom taj pogled nije samo osvetlio ličnost sujetnog
govornika, nije samo ismejao i dao konačan sud o situaciji tog trenutka, očekivanju i raspoloženju
publike, pomalo naduvenom naslovu objavljenog govora — ne, pogled Stepskog Vuka prodro je kroz
čitavo naše doba, čitavo ustumarano poslovanje, laktaštvo, sujetu, čitavu površnu igru jedne uobražene,
plitke umnosti — ah, na žalost, taj pogled je prodirao još dublje, nije se zaustavio samo na nedostacima
i beznadežnosti našeg vremena, našeg duhovnog života i naše kulture. Prodro je do u srce čitavog
čovečanstva, izrekavši u trenutku, rečito, svu sumnju jednog mislioca, nekoga ko je možda stekao
saznanje o dostojanstvu i smislu čovečjeg života uopšte. Taj pogled je govorio: „Vidi kakvi smo mi
majmuni! Vidi kakav je čovek!" I sva slava, sva mudrost, sva postignuća duha, sva stremljenja ka
uzvišenosti, veličini i trajnosti svega čovečnoga raspadoše se i postadoše majmunisanje!
Zašao sam u sve ovo prerano, u stvari protiv svoga plana i volje, te sam u osnovi već rekao ono
najhitnije o Haleru, dok mi je prvobitno bila namera da njegovu sliku otkrivam postepeno, onako kako
je teklo moje upoznavanje s njim.
 6 
Kad sam već ovako preduhitrio samoga sebe, nije potrebno da i dalje govorim o Halerovoj
zagonetnoj „nastranosti” i da dajem pojedinačne izveštaje o tome kako sam malo-pomalo naslutio i
upoznao osnovu i značaj te nastranosti te izvanredne i užasne usamljenosti. Bolje je tako, jer bih želeo
da, po mogućstvu, ja sam ostanem što više u pozadini. Ne želim da iznosim svoje ispovesti, ili da
pričam novele, ili da se bavim psihologijom, već samo da, kao očevidac, doprinesem stvaranju slike
tog neobičnog čoveka, koji je za sobom ostavio ovaj rukopis Stepskog Vuka.
Već na prvi pogled, kada je ušao na tetkina staklena vrata isturivši glavu kao ptica, hvaleći prijatan
miris kuće, pao mi je u oči neobičan izgled tog čoveka, i moje prvo, naivno reagovanje bila je
odvratnost. Osetio sam (a moja tetka koja, za razliku od mene, uopšte nije intelektualna priroda, osetila
je približno to isto) — da je taj čovek, na neki način, bolesnog duha, naravi ili karaktera i branio sam se
protiv toga instinktom zdravog. Ovaj moj odbrambeni stav zamenila je tokom vremena naklonost, koja
je počivala na velikom sažaljenju prema ovom teškom i neizlečivom paćeniku, čiju sam usamljenost i
unutrašnje umiranje posmatrao. U tom periodu sve jasnije mi je postajalo da ta bolest, ta patnja, nije
posledica nekih nedostataka njegove prirode, već, naprotiv, velikog bogatstva njegovih sposobnosti i
snage, koje se u njemu nisu usklađivale. Došao sam do saznanja da je Haler bio genije patnje, da je, u
smislu mnogih Ničeovih izreka, izgradio u sebi genijalnu, neograničenu, užasnu sposobnost da pati.
Istovremeno sam uočio da osnova njegovog pesimizma nije bila preziranje sveta, već samoprezir, jer
koliko god se nepoštedno i porazno mogao izražavati o institucijama ili ličnostima, nikada nije
isključivao sebe, uvek je bio prvi protiv koga bi upravljao svoje strele, uvek je u prvom redu sebe
mrzeo i poricao ...
Ovde moram da ubacim jedno psihološko objašnjenje. Iako znam veoma malo o životu Stepskog
Vuka, ipak imam sve razloge za pretpostavku da je dobio vaspitanje od nežnih, ali strogih i veoma
pobožnih roditelja, vaspitanje koje počiva na osnovi: „slomiti volju”. Nisu uspeli da unište ličnost i
slome volju kod ovog učenika, za to je bio suviše jak i čvrst, odviše ponosan i bogat duhom. Umesto
uništenja njegove ličnosti uspeli su da ga nauče da mrzi samog sebe. Protiv sebe samog, protiv tog
nevinog i plemenitog bića, sada se čitavog života obarala sva genijalnost njegove fantazije, sva snaga
njegove mislilačke moći. Jer u tome je, uprkos svemu, bio ubeđeni hrišćanin i mučenik, i svu oštrinu,
svu kritiku, svu pakost, svu mržnju za koju je bio sposoban upravljao je pre svega i prvenstveno protiv
sebe. što se ticalo ostalih, okolnog sveta, uporno je, herojski i najozbiljnije pokušavao da ih voli, da im
udovolji, da im ne nanosi bol, jer su mu „ljubav prema bližnjem” utuvili u glavu isto kao i mržnju
prema samome sebi. I tako je ceo njegov život bio primer da bez ljubavi prema samom sebi nije
mogućna ni ljubav prema bližnjem, da mržnja prema samom sebi, u krajnjoj liniji, dovodi do iste jezive
usamljenosti i očajanja kao i preterani egoizam.
Ali vreme je da potisnem svoje misli i da govorim o stvarnosti. Prvo što sam saznao o gospodinu
Haleru, zahvaljujući delimično svome uhođenju i delimično opaskama svoje tetke, odnosilo se na način
njegovog života. Ubrzo se videlo da je to čovek koji se posvetio razmišljanju i knjigama, ne baveći se
nikakvim praktičnim pozivom. Uvek je vrlo dugo ostajao u krevetu, često je ustajao tek pred podne, pa
bi u domaćoj haljini prelazio onih nekoliko koraka od svoje spavaće sobe do dnevne sobe. Ova soba,
velika i prijatna mansarda sa dva prozora, dobila je već posle nekoliko dana sasvim drugačiji izgled
neko kada su u njoj stanovali drugi stanari. U njoj je bilo sve više stvari i vremenom je postala
pretrpana. Po zidovima je vešao slike, crteže, katkad i slike iz časopisa, koje je često menjao. Tu su
visili: jedan južnjački pejzaž, fotografije iz nekog nemačkog provincijskog gradića, očigledno
Halerovog zavičaja, među njima šareni, blistavi akvareli, za koje sam kasnije saznao da ih je sam
naslikao. Zatim fotografije neke lepe, mlade žene ili devojke. Neko vreme visio je na zidu sijamski
Buda, njega je zamenila reprodukcija „Noći” od Mikelanđela, zatim slika Mahatme Gandija. Knjige ne
 7 
samo da su ispunjavale veliki orman za knjige već ih je bilo svuda po stolovima, na lepom starinskom
pisaćem stolu, divanu, po stolicama i po podu: knjige sa umetnutim zalogama od hartije, koje su se
stalno menjale. Broj knjiga je sve više rastao; ne samo što je iz biblioteka donosio čitave svežnjeve već
je veoma često dobijao i pakete poštom. Čovek koji je stanovao u ovakvoj sobi mogao je da bude
naučnik. Tome je odgovarao i dim cigara koji je sve obavijao, opušci i pepeljare, razbacane svuda.
Međutim, veliki deo knjiga nije bio naučne sadržine, većina njih bila su dela pesnika svih vremena i
svih naroda. Neko vreme stajalo je na divanu, na kome bi često preležao po čitave dane, svih šest
knjiga jednog dela sa naslovom „Sofijino putovanje od Memela do Saksonske”, s kraja osamnaestog
veka. Jedno celokupno izdanje Geteovih dela i jedno Žana Pola izgledali su mnogo upotrebljavani, isto
tako i Novalis, ali i Lesing, Jakobi i Lihtenberg. U neke knjige Dostojevskog bile su umetnute mnoge
ispisane hartijice. Na jednom od većih stolova, među knjigama i spisima, često je stajala kita cveća, tu
se nalazila i kutija sa bojama za slikanje akvarela, koja je, međutim, uvek bila sva prašnjava, pored nje
pepeljare i, da spomenem i to, razne boce sa pićima. Jedna slamom opletena boca bila je skoro uvek
puna crnog italijanskog vina, koje je kupovao u nekoj maloj radnji u blizini; katkada se tu mogla videti
i boca burgunca, kao i malage, video sam i kako se pozamašna boca trešnjevače za kratko vreme skoro
sasvim ispraznila, da bi zatim nestala u jednom od uglova sobe, gde je po njoj popala prašina i ostatak
trešnjevače nije popijen. Neću da pravdam to svoje uhođenje i otvoreno priznajem da su u meni
izazvali osećanje odvratnosti i podozrenja svi ovi znaci jednog, doduše, duhovnim interesovanjem
ispunjenog, ali ujedno i proćerdanog i raspusnog života. Ne samo da sam čovek koji živi građanskim
životom, čovek naviknut na rad i tačan raspored svoga vremena, već sam i apstinent i nepušač, i one
boce u Halerovoj sobi svidele su mi se još manje od ostalog živopisnog nereda.
U spavanju i radu, kao i u jelu i piću, stranac je živeo veoma neredovno i ćudljivo. Izvesnih dana
uopšte nije izlazio niti uzimao bilo šta osim svoje jutarnje kafe; katkad je tetka, kao jedini ostatak
nekog obroka, nalazila koru od banane, ali se drugih dana hranio u restoranima, čas dobrim i
elegantnim, čas u malim krčmama predgrađa. Njegovo zdravlje, izgleda, nije bilo najbolje; osim
kočenja u nogama, zbog čega se često vrlo teško peo uz stepenice, kao da su ga mučile i druge smetnje,
i jednom je uzgred napomenuo da već godinama nije imao dobro varenje niti je spavao kako treba.
Pripisivao sam to u prvom redu piću. Kasnije, prateći ga katkad do jedne od njegovih gostionica,
gledao sam kako brzo i ćudljivo ispija vino, ali istinski pijanog ga nisam video ni ja niti iko drugi.
Nikad neću zaboraviti naš prvi susret nasamo. Poznavali smo se samo toliko koliko se, eto, znaju
stanari u jednoj velikoj kući. Tada sam jedne večeri, vraćajući se s posla, na svoje najveće iznenađenje,
zatekao gospodina Halera kako sedi na odmorištu stepenica između prvog i drugog sprata. Sedeo je na
najvišem stepeniku, i pomerio se u stranu da me propusti. Upitao sam ga da se možda ne oseća rđavo i
ponudio mu da ga otpratim sve do mansarde.
Haler me pogleda i ja primetih da sam ga trgnuo iz neke vrste sna. Lagano se nasmešio, onim
svojim lepim, ojađenim osmehom od koga mi je tako često bilo teško na srcu, a zatim me pozva da
sednem pored njega. Zahvalih se i rekoh da nisam navikao da sedim na stepenicama pred stanovima
drugih ljudi.
„Ah da”, reče on i osmehnu se jače, ,,u pravu ste. Ali pričekajte još jedan trenutak. Hoću da vam
pokažem zašto sam morao da ostanem ovde sedeći."
Pri tom mi pokaza trem stana na prvom spratu, u kome je stanovala neka udovica. Na malom
parketiranom prostoru između stepenica, prozora i staklenih vrata stajao je uza zid visok orman od
mahagonija, na njemu starinsko kalaj no posuđe, a na podu, ispred ormana, na dva mala, oniska stalka,
 8 
stajale su u velikim saksijama dve biljke, azalea i araukarija. Biljke su delovale veoma ugodno,
negovane se uvek vrlo brižljivo, što je i na mene već ranije učinilo prijatan utisak. „Vidite", produži Haler, „ovaj mali trem sa araukarijom miriše tako divno, često ne mogu da
prođem ne zaustavivši se za časak. Kod vaše gospođe tetke takođe miriše prijatno i vladaju najveći red
i čistoća, ali ovo mesto sa araukarijom tako je blistavo čisto, tako besprekomo ljupko, toliko je pažljivo
izbrisana prašina, sve je tako izglačano i oprano, da upravo zrači. Ovde uvek moram da udišem punim
grudima — zar ne osećate i vi kako miriše? Miris voska za pod i slab dah mirisa terpentina, zajedno s
mirisom mahagonija, opranim lišćem biljki i svim ovim, sačinjavaju miris koji je kao neki superlativ
građanske čistoće, urednosti i tačnosti, izvršavanja dužnosti i postojanosti u malom. Ne znam ko ovde
stanuje, ali iza ovih staklenih vrata mora da je raj od čistoće i od opajane građanštine, raj u kome
vladaju red i bojažljivo-dirljiva odanost sitnim navikama i dužnostima." Pošto sam ćutao, on produži:
„Nemojte, molim vas, misliti da govorim u ironiji! Daleko bilo od mene, dragi gospodine, da se
nešto podsmevam ovoj građanštini i redu. Doduše, ja sam živim u jednom drugom svetu, ne u ovom, i
možda ne bih ni mogao da izdržim, ma i jedan dan, u stanu sa ovakvim araukarijama. Ali, iako sam star
i pomalo odrpan stepski vuk, ipak sam i ja sin jedne majke, i moja je mati bila iz građanskog staleža, i
ona je gajila cveće i starala se o sobama i stepeništu, o nameštaju i zavesama, trudeći se da u svoj stan i
u svoj život unese što je mogućno više ljupkosti, čistoće i reda. Na to me podseća slab dah mirisa
terpentina, na to araukarija, i katkada sedim tu i posmatram ovaj tihi, mali vrt reda, radujući se što toga
još ima.” Hteo je da se pridigne, ali kako mu je to bilo teško, nije me odbio kada sam mu u tom malo
pomogao. Ćutao sam i dalje, ali sam, kao moja tetka ranije, podlegao i sam nekoj čari koja je katkad
izbijala iz ovog neobičnog čoveka. Lagano se popesmo uz stepenice, a pred njegovim vratima, držeći
već ključeve u ruci, on mi još jednom, veoma ljubazno, pogleda pravo u lice i reče: „Dolazite li iz
trgovine? Pa, u to se uopšte ne razumem, znate, živim nekako po strani, na ivici. Ali mislim da i vas
interesuju knjige i slične stvari, vaša tetka mi jednom reče da ste završili gimnaziju i da ste dobro učili
grčki. E pa, jutros sam naišao na jednu rečenicu kod Novalisa, mogu li da vam je pokažem? I vama će
pružiti uživanje.”
Poveo me je u svoju sobu, u kojoj se širio jak miris duvana, izvukao iz neke gomile knjigu i stao da
lista i prevrće po njoj.
,,I ovo je dobro, veoma dobro”, reče, „čujte prvo ovu rečenicu: ,Trebalo bi se ponositi bolom —
svaki bol nas podseća na naš visoki položaj’. Divno! Osamdeset godina pre Ničea! Ali nije to izreka na
koju sam mislio — čekajte, evo je. Dakle: ,Većina ljudi neće da pliva pre no što nauči’. Zar to nije
šaljivo? Razume se da neće da plivaju! Ta rođeni su za tle, a ne za vodu. I, razume se, neće da misle;
stvoreni su da žive, a ne da misle! Da, onaj koji misli, kome je glavna stvar da misli, može da dotera
daleko, ali je ipak zamenio tle vodom i jednom će se udaviti.”
Sada me je osvojio i zainteresovao, pa sam ostao malo kod njega, i otada se češće događalo da
zapodenemo razgovor kada bismo se sreli na stepenicama ili na ulici. Pri tom sam, u početku, kao i
pred araukarijom, imao osećanje da mi se pomalo podsmeva. Ali nije bilo tako. On me je, kao i
araukariju, duboko poštovao; bio je tako svesno ubeđen u svoju usamljenost, svoje plivanje po vodi, u
činjenicu da je iščupan iz korena, da je odista, i bez ikakvog podsmeha, katkada mogao da se oduševi
prizorom neke svakidašnje, građanske delatnosti, na primer, tačnošću s kojom sam odlazio u
kancelariju, ili izrekom neke služavke ili tramvajskog konduktera. Isprva mi se to učinilo vrlo smešno i preterano, smatrao sam da je posredi neka gospodska ćud besposličara, tako neka detinjasta
sentimentalnost. Ali sam malo-pomalo morao uvideti da se on iz svog bezvazdušnog prostora, iz svoje
nastranosti i ponašanja stepskog vuka, upravo divio i voleo naš mali građanski svet, kao nešto čvrsto i
sigurno, kao nešto što je njemu daleko i nedostižno, kao dom i spokojstvo, do kojih za njega nije bilo
puta. Pred našom čistačicom, nekom čestitom ženom, svaki put je skidao šešir s najvećim poštovanjem,
a kada bi moja tetka kadikad porazgovarala s njim, ili ga upozorila na kakvu popravku njegovog rublja
ili dugme koje mu je visilo o koncu na kaputu, saslušao bi je s nekom čudnom pažnjom i pridavanjem
važnosti, kao da se neiskazano i beznadežno trudi da kroz kakvu sitnu pukotinu prodre u taj mali, tihi
svet i da se tu odomaći, makar samo za jedan čas.
Već pri prvom razgovoru, kod araukarije, nazvao je sebe stepskim vukom, i to mi je bilo čudnovato
i malo mi je smetalo. Kakvi su to izrazi?! Ali sam naučio da ovaj naziv ne prihvatam samo iz navike,
već sam tog čoveka ubrzo u sebi, u svojim mislima, nazivao uvek samo stepskim vukom, a i danas još
ne bih mogao da nađem pogodniji izraz za takvu vrstu ljudi. Stepski vuk koji je zalutao ovamo k nama,
u gradove i život u čoporima — nijedna slika nije mogla ubedljivije prikazati njegovu bojažljivu
usamljenost, njegovu divljinu, nemir, čežnju za domom i njegovu bezavičajnost.
Jednom sam imao priliku da ga posmatram čitavo jedno veče na nekom simfonijskom koncertu,
gde sam ga, na svoje iznenađenje, opazio kako sedi blizu mene ne primećujući me. Prvo je sviran
Hendl, plemenita i lepa muzika, ali Stepski Vuk je sedeo uvukavši se sav u sebe, bez ikakvog dodira
bilo s muzikom bilo sa svojom okolinom. Sedeo je kao da ne pripada ovoj sredini, usamljen, tuđ, ali
zabrinutog lica, oborena pogleda. Tada dođe drugo delo, jedna mala simfonija od Fridemana Baha, i
bio sam veoma iznenađen videći kako se moj osobenjak, posle nekoliko taktova, nasmešio i predao
muzici. Sav je utonuo u sebe i, valjda deset minuta, izgledao zanet srećom i izgubljen u lepim snovima,
tako da sam više pažnje poklanjao njemu negoli muzici. Kada je simfonija bila završena, on se prenuo,
ispravio se na svom sedištu i kao da je želeo da pođe, ali je zatim ipak ostao i saslušao i poslednji
komad, varijacije od Regera, muziku koja se mnogima činila odviše duga i zamorna. A Stepski Vuk,
koji je u početku još pažljivo i dobronamerno slušao, opet se izgubio, zavukao je ruke u džepove i
utonuo u sebe, ali ovog puta ne srećno i sanjalački, već tužno, a najzad i ljutito; njegovo lice je postalo
odsutno, sivo i ugašeno, izgledao je star, bolestan i nezadovoljan.
Posle koncerta video sam ga ponovo na ulici i pošao sam za njim; uvukavši se u svoj kaput,
koračao je bezvoljno i umorno u pravcu naše četvrti. Zastao je pred jednom malom staromodnom
krčmom, neodlučno pogledao na sat, a zatim ipak ušao. Pokoravajući se nekoj svojoj trenutnoj ćudi,
pošao sam za njim. Sedeo je za malograđanskim kafanskim stolom, krčmarica i kelnerica ga pozdraviše
kao poznatog gosta, a ja mu se javih i sedoh pored njega. Sedeli smo tu čitav čas, i dok sam ja popio
samo dve čaše mineralne vode, on je poručio prvo pola, a zatim još četvrt litra crnog vina. Rekoh mu
da sam bio na koncertu, ali on ne prihvati razgovor o tome. Pročitao je etiketu na mojoj boci s vodom i
upitao me da li bih želeo vina. Kada je čuo da ga nikada ne pijem, napravio je bespomoćno lice i rekao:
„Da, tu ste u pravu. I ja sam godinama živeo trezveno, ali sada se baš nalazim pod znakom ’Vodolije’,
a to je taman i vlažan znak."
A kad sam mu šaljivo odgovorio na tu primedbu, nagovestivši koliko mi se čini neverovatno da baš
on veru je u astrologiju, on mi se opet obrati onim učtivim tonom koji me je često vređao i reče:
„Sasvim tačno, na žalost, ne mogu da verujem ni u tu nauku.”
Oprostih se i pođoh, a on je vrlo kasno noću došao kući, ali je koračao kao uvek i, po svom običaju,
nije odmah legao (to sam u susednoj sobi tačno čuo), već je pored upaljenog osvetljenja proveo još,
 10 
otprilike, jedan čas u svojoj dnevnoj sobi. Još jedno veče mi je ostalo u sećanju. Bio sam sam kod kuće,
tetka je bila otišla nekuda, kad neko zazvoni na ulaznim vratima. Kada sam ih otvorio, stajala je tamo
mlada, veoma lepa dama, koja me upita za gospodina Halera, i tada je poznadoh: bila je to žena sa
fotografije u njegovoj sobi. Pokazao sam joj njegova vrata i povukao se, a ona je neko vreme ostala
gore, ali sam ih ubrzo posle toga čuo kako zajedno silaze niz stepenice i odlaze živo i veoma
raspoloženo, u nekom šaljivom razgovoru. Bio sam veoma iznenađen što pustinjak ima draganu, i to
tako lepu i elegantnu, i sva moja nagađanja o njemu i njegovom životu postala su opet nepouzdana. Ali
nije prošao ni jedan sat a on se opet vrati kući, sam, teškim i tužnim koracima, mučno se penjući uz
stepenice, a zatim se satima šunjao gore-dole po svojoj dnevnoj sobi, baš kao što vuk hoda po kavezu;
cele noći, skoro do zore, gorela je svetlost u njegovoj sobi.
Ništa ne znam o njegovom odnosu prema toj ženi i hoću samo ovo da dodam: još jednom ga videh
zajedno s njom u jednoj ulici grada. Išli su podruku i on je izgledao srećan, i opet sam se čudio koliko
je ljupkosti, pa čak i nečeg mladalačkog moglo ponekad biti na njegovom zabrinutom, usamljeničkom
licu, i shvatih tu ženu, a i saosećanje što ga je moja tetka imala prema tom čoveku. Ali i toga dana
došao je uveče kući tužan i jadan. Sreo sam ga na ulaznim vratima, pod kaputom je, kao što se vrlo
često događalo, nosio bocu italijanskog vina, uz koju je sedeo do ponoći gore u svojoj pećini. Bilo mi
ga je žao. Koliko je bio neutešan, izgubljen i nemoćan život koji je vodio!
Ali dosta priče. Nepotrebni su dalji opisi i obaveštenja da bi se pokazalo da je Stepski Vuk vodio
život samoubice.
I pored toga, ne verujem da je sebi oduzeo život onda kada je neočekivano i bez zbogom, ali pošto
je platio sva zaostala dugovanja, jednoga dana napustio naš grad i nestao. Nikada više ništa nismo čuli
o njemu, i danas još čuvamo neka pisma koja su stigla za njega. Za sobom nije ostavio ništa sem svog
rukopisa, koji je napisao prilikom boravka ovde koji mi je posvetio sa nekoliko redova, s napomenom
da mogu da radim s njime šta hoću.
Nisam imao mogućnosti da proverim istinitost doživljaja o kojima Haler priča. Ne sumnjam da su
oni većim delom izmišljeni, ali to nije namerno izmišljanje, već pokušaj da se duboko proživljena
unutrašnja zbivanja zaodenu ruhom vidljivih događaja. Pomalo fantastični događaji u Halerovom spisu
potiču, verovatno, iz poslednjih dana njegovog boravka ovde, i uveren sam da su oni delimično
zasnovani na stvarnim i objektivnim doživljajima. U ono vreme izmenili su se ponašanje i izgled našeg
gosta, duže se zadržavao van kuće, katkad i po čitave noći a njegove knjige su stajale nedirnute.
Prilikom naših retkih susreta činilo mi se da je upadljivo živahnuo i podmladio se, katkada upravo
postao zadovoljan. Doduše, odmah posle toga došlo bi do nove, teške depresije, ostajao bi danima u
krevetu ne tražeći da jede, i u to vreme je došlo i do neobično žestoke i surove svađe s njegovom
ponovo iskrslom draganom, svađe koja je uzbunila celu kuću i zbog koje se Haler sutradan izvinio
mojoj tetki.
Ne, ubeđen sam da nije sebi oduzeo život. On i dalje živi i svojim umornim nogama ide gore-dole
stepenicama tuđih kuća, pilji negde ukočenim pogledom u oribane parkete i brižljivo negovane
araukarije, danju sedi po bibliotekama a noću po krčmama, ili leži na svom iznajmljenom divanu
slušajući iza prozora život ljudi, svestan da je iz njega isključen, ali se ne ubija, jer mu neki ostatak
vere kazuje da tu patnju, tu opaku patnju u svom srcu mora da iskusi do kraja i da mora da umre baš od
te patnje. Često mislim na njega. Taj čovek mi nije olakšao život, u njemu nije bilo sposobnosti da
podupre i potpomaže ono što je snažno i rasno u meni, oh, naprotiv! Ali ja nisam kao on, ne živim
njegovim načinom života, već svojim, sitnim i malograđanskim, ali obezbeđenim i ispunjenim
 11 
dužnostima. I zato možemo da ga se sećamo spokojno i prijateljski i ja i moja tetka, koja bi mogla i
više od mene da kaže o njemu, ali to ostaje skriveno u njenom srcu, punom dobrote.
Što se tiče zabeležaka Halerovih, tih čudnih, delimično bolesnih, delimično lepih i misaonih
fantazija, moram da kažem da bih te listove, da su mi slučajno došli do ruku i da mi njihov autor nije
bio poznat, svakako bacio sa silnim negodovanjem. Međutim, moje poznanstvo sa Halerom omogućilo
mi je da ih donekle shvatim pa čak i odobrim. Dvoumio bih se da ih saopštim drugima kada bih u
njima video samo patološke fantazije jednog čoveka, nekakvog jadnog duševnog bolesnika. Ali ja u
tim listovima vidim više, vidim jedan dokument današnjeg doba, jer Halerova duševna bolest — to mi
je danas jasno — nije nastranost pojedinca, već bolest samog vremena, neuroza one generacije kojoj
pripada Haler, bolest koja ni u kom slučaju ne spopada samo slabe, malovredne individue, već baš one
najsnažnije, najumnije i najdarovitije.
Ove zabeleške — bez obzira u kolikoj se meri zasnivaju na istinski proživljenom — pokušaj su da
se teška bolest vremena savlada ne izbegavanjem i ulepšavanjem, već prikazivanjem same bolesti. One
doslovce znače put kroz pakao, put čas pun strepnje, čas smeo, put kroz haos pomračenog duševnog
sveta, prevaljen sa voljom da se prođe kroz pakao, da se oseti i da se zlo prepati do kraja.
Jedna Halerova reč poslužila mi je kao ključ za razumevanje svega toga. Jednom mi je rekao, posle
razgovora o takozvanoj svireposti srednjeg veka: ,,U stvari, to i nije svirepost. Čovek srednjeg veka
gnušao bi se još više čitavog načina našeg današnjeg života, kao svirepog, užasnog i varvarskog! Svako
doba, svaka kultura, svaki običaj i tradicija imaju svoj stil, svoje prefinjenosti i grubosti, svoje lepote i
svireposti, svako doba smatra izvesne patnje prirodnim i izvesna zla podnosi strpljivo, čovečji život
postaje pravi pakao i istinska patnja tek onda kada dve epohe, dve kulture i religije presecaju jedna
drugu. Čovek antike koji bi morao da živi u srednjem veku kukavno bi se ugušio, isto kao što bi se i
neki divljak morao ugušiti usred naše civilizacije. Postoje vremena kada čitava jedna generacija
dospeva između dve epohe, između dva načina života, tako da gubi svaku prirodnost, svaki moral,
svaku sigurnost i čednost. Razume se, ne oseća to svako podjednako snažno. Priroda kao Ničeova
morala je da prepati sav jad današnjice za više od jedne generacije unapred — ono što je on morao da
ispašta, u samoći i bez razumevanja ostalih, sada moraju da pretrpe hiljade.”
Tih reči sam se često morao sećati čitajući zabeleške. Haler pripada onim ljudima koji su upali
između dve epohe, koji su izgubili svaku sigurnost i čednost, onima čija je sudbina da s dvostrukom
jačinom, i kao ličnu patnju i pakao, dožive svu problematičnost ljudskog života.
U tome se sastoji, kako mi se čini, smisao koju njegove zabeleške mogu da imaju za nas, i zato sam
odlučio da ih objavim. Uostalom, ne želim da ih uzimam u zaštitu niti da ih osuđujem, neka to svaki
čitalac učini po svojoj savesti!


26Herman Hesse - Stepski vuk - Page 2 Empty Re: Herman Hesse - Stepski vuk Čet Dec 20, 2012 8:47 pm

Hyacintho

Hyacintho
Member
Member
Utom se na vratima pojavi Pablo, svirač, gledajući u nas blistavim, radosnim očima, koje su u stvari
bile kao oči u životinje, ali životinjske oči su uvek ozbiljne, a njegove su se uvek smešile i po tome su
bile čovečje oči. Mahnuo nam je sa svom svojom srdačnom prisnošću. Obukao je domaći kaput od
šarene svile, iznad čije su se ivice ocrtavali, neobično sparušeni i pepeljasti, znojavi okovratnik na
njegovoj košulji i premoreno bledo lice, ali su blistave, crne oči sve to izbrisale. One su takođe
izbrisale stvarnost, a mogle su i da opčine. On nam dade znak i mi pođosmo za njim, a na vratima mi
tiho reče: „Brate Hari, pozivam vas na malu zabavu. Ulaz samo za luđake, a cena je — razum. Jeste li
spremni?” Ja ponovo klimnuh glavom.

Mio mladić! Nežno i brižno nas je uhvatio pod ruku, Herminu s desne, a mene s leve strane, i
poveo nas uz neke stepenice u malu sobu, koja je bila osvetljena odozgo plavičastom svetlošću i skoro
sasvim prazna; ništa u njoj nije bilo sem malog okruglog stola i tri stolice, na koje smo seli.

Gde smo se nalazili? Da li sam spavao? Da li sam bio kod kuće? Jesam li sedeo i vozio se u
automobilu? Ne, sedeo sam u plavičasto osvetljenoj, okrugloj prostoriji, u razređenom vazduhu, u sloju
veoma razređene stvarnosti. Zašto je Hermina bila tako bleda? Zašto je Pablo toliko govorio? Zar
nisam ja bio taj koji ga je terao da govori, koji je govorio iz njega? Zar me nije i iz njegovih crnih očiju
gledala samo moja sopstvena duša, izgubljena plašljiva ptica, a tako isto i iz Hermininih sivih očiju?

Pablo nas je posmatrao sa svojom dragom, malo ceremonijalnom prisnošću i govorio mnogo i
dugo. On, koga nikada nisam čuo da govori povezano, koga nije interesovala nikakva rasprava ni
formulacija, za koga nisam verovao da je sposoban da uopšte misli, sada je govorio svojim prijatnim i
toplim glasom tečno i besprekomo.

„Prijatelji, pozvao sam vas na jednu zabavu koju Hari odavno priželjkuje, o kojoj već odavno sanja.
Malo je kasno i verovatno smo svi pomalo umorni. Zato ćemo se prvo ovde malo odmoriti i okrepiti."

Iz jednog udubljenja u zidu izvadio je tri čašice i jednu malu, smešnu bocu, uzeo je kutiju od
egzotičnog šarenog drveta, napunio je sve tri čaše, izvadio iz kutije tri tanke, duge žute cigarete,
izvukao iz svog svilenog kaputa upaljač i ponudio nas vatrom. Sada smo sve troje, zavalivši se na
stolici, lagano pušili svoje cigarete, čiji je dim bio gust kao tamjan, a sitnim gutljajima ispijali smo
oporo-slatku tečnost čudesno nepoznatog i stranog ukusa, od koje smo odista postajali krepki i srećni
baš kao da smo ispunjeni nekim gasom i da gubimo svoju težinu. Sedeli smo tako, pušili pomalo i,
lagano pijuckajući iz svojih čaša, osetili smo kako postajemo laki i veseli. Pri tom je Pablo prigušeno
govorio svojim toplim glasom:

„Radujem se, dragi Hari, što večeras mogu da vas malo ugostim. Vama je često bio dosadan
sopstveni život, stremili ste za tim da odete odavde, je li tako? Vi žudite da napustite ovo vreme, ovaj
svet i ovu stvarnost i da uđete u jednu drugu stvarnost koja bi vam više odgovarala, u svet u kome ne
postoji vreme. Učinite to, dragi prijatelju, ja vas na to pozivam. Vama je poznato gde se on krije,
poznato vam je da je svet koji tražite — svet vaše sopstvene duše. Samo u vama samim živi ona druga
stvarnost za kojom žudite. Ne mogu da vam dam ništa što već ne bi postojalo u vama, ne mogu da vam
prikažem drugu galeriju slika osim one koja se već nalazi u vašoj duši. Ništa ne mogu da vam dam
osim prilike, podstreka i ključa. Pomoći ću vam da vam vaš sopstveni svet postane vidljiv, i to je sve.”

On se opet maši džepa svog šarenog kaputa i izvadi okruglo džepno ogledalo.

„Vidite, ovako ste do sada sebe videli!”

Podigao je ogledalce do visine mojih očiju (meni pade na pamet dečja pesmica: „Ogledalce,
ogledalce u ruci...”) i ja ugledah, pomalo rasplinutu i maglovitu, jezivu, pokretljivu sliku koja je živela
i previrala: Harija Halera, a iznutra u tom Hariju stepskog vuka, plašljivog, lepog vuka, koji je gledao
izgubljeno i zastrašeno, očima čas zlim čas tužno usplam telim, vučju priliku koja je bez prestanka
strujala po Hari ju kao što po nekoj reci struji pritoka druge boje, koja je nadirala kao što se reke bore
proždirući jedna drugu, obe pune neispunjene čežnje da prevladaju. Poluoblikovani, rasplinuti vuk
tužno me je gledao svojim lepim, bojažljivim očima.

„Ovako ste videli samog sebe”, ponovi Pablo blago, spustivši opet ogledalo u džep. Sa zahvalnošću
sam zatvorio oči i srknuo malo od onog napitka.

„Sada smo se odmorili”, reče Pablo, „okrepili i malo proćaskali. Ako se vas dvoje više ne osećate
umorni, povešću vas do svoje panorame i pokazati vam svoje malo pozorište. Jeste li saglasni?”

Digli smo se, Pablo je, smešeći se, išao pred nama, podigao je neku zavesu i mi smo se odjednom
našli u hodniku jednog pozorišta u obliku potkovice, tačno u sredini hodnika koji je u luku vodio pored
mnogobrojnih, neverovatno mnogobrojnih uzanih vrata od loža.

„Ovo je naše pozorište”, objašnjavao je Pablo, „veselo pozorište, pa se nadam da ćete se mnogo
čemu smejati.” Pri tom se glasno nasmejao, u skali od svega nekoliko tonova, ali oni su me žestoko
prožimali, jer je to opet bio onaj vedri, tuđi smeh koji sam ranije čuo da dopire odozgo.

„Moje malo pozorište ima onoliko loža koliko vi želite, deset, ili stotinu, ili hiljadu, a iza svakih
vrata koja vode u njih očekuje vas ono što trenutno tražite. Lep je to kabinet slika, dragi prijatelji, ali
vam ništa ne bi vredelo da prođete njime ovakvi kakvi ste. Smetalo bi vam i zasenilo bi vas ono što ste
navikli da nazivate svojom ličnošću. Bez sumnje ste već odavno pogodili da savlađivanje vremena,
oslobođenje od stvarnosti, i kakva god imena još iznalazili za svoju čežnju, ne znače ništa drugo nego
želju da se otarasite vaše takozvane ličnosti. Ona je zatvor u kome sedite. I kada biste vi, ovakvi kakvi
ste, stupili u pozorište, gledali biste sve očima Hari ja i kroz stare naočare stepskog vuka. Zato vas
pozivam da se otarasite tih naočara i da tu vašu veoma cenjenu ličnost ostavite ovde u garderobi, gde će
vam, po želji, u svako doba stajati na raspoloženju. Prijatna zabava kojoj ste prisustvovali, rasprava o
stepskom vuku, a najzad i ono lako sredstvo za uzbuđivanje koje smo maločas uzeli svakako su vas
dovoljno pripremili. Vama, Hari, pošto budete svukli svoju cenjenu ličnost, stajaće na raspoloženju
leva strana pozorišta, a Hermini desna, u samom pozorištu moći ćete da se sretnete po želji. Molim te,
Hermina, idi za sada iza zavese, želeo bih da prvo uvedem Hari ja.”
Hermina nestade desno, prošavši pored džinovskog ogledala koje je pokrivalo zadnji zid od zemlje
pa do svoda.

„Tako, Hari, a sada hajdete i budite dobro raspoloženi. Cilj čitave ove priredbe je da vas što više
raspoloži i da vas nauči da se smejete — a vi ćete mi, nadam se, to olakšati. Osećate li se dobro? Sada
ćete bez straha i sa istinskom radošću ući u naš prividni svet, i to ovako: izvršićete jedno malo,
prividno samoubistvo, kao što je to običaj."

Opet je izvukao džepno ogledalce i stavio mi ga pred lice. Opet me je odande gledao lik zamršenog,
maglovitog Harija, kroz koji je, boreći se, strujao vučji lik, slika meni dobro poznata i odista nimalo
simpatična, zbog čega njeno uništenje nije moglo da mi zadaje brige.

„Izbrisaćemo sada, dragi prijatelju, ovaj lik u ogledalu, jer je izlišan, ništa drugo nije ni potrebno.
Dovoljno je da ovu sliku, ukoliko to vaše raspoloženje dozvoljava, posmatrate sa iskrenim smehom.
Ovde se nalazite u školi humora, treba da naučite da se smejete. A početak svakog višeg humora je da
čovek više ne shvata ozbiljno svoju sopstvenu ličnost.”

Dobro sam pogledao u ogledalce, ogledalce u ruci u kome se trzao Hari-vuk. Za trenutak je duboko,
tiho, ali i bolno, zadrhtalo u meni nešto nalik na sećanje, na čežnju za domom i kajanje. Zatim je ova
nelagodnost ustupila mesto novom osećanju, sličnom onome koje se javlja u čoveku kada mu iz
kokainom umrtvljenih desni izvade bolestan zub, osećanje olakšanja; čovek odahne, a ujedno se čudi
što sve to nije nimalo bolelo. A ovom osećanju pridružiše se vedro raspoloženje i želja da se smejem,
kojoj nisam mogao da odolim, pa prsnuh u neobuzdan smeh.

Mutni lik u ogledalu se trže, a zatim se ugasi; mala okrugla površina ogledala izgledala je
odjednom kao izgorela, postala je siva, hrapava i neprozirna. Pablo, smejući se, odbaci parče stakla,
koje se otkotrlja po podu beskrajnog hodnika i izgubi se.

„Odlično si se smejao, Hari, naučićeš još da se smeješ kao besmrtnici. Sada si najzad ubio stepskog
vuka; noževima za brijanje to nije mogućno. Pazi da ostane mrtav! Odmah ćeš moći da napustiš glupu
stvarnost. Sledećom prilikom popićemo nešto da se pobratimo, dragi moj, nikada mi se nisi toliko
svideo kao danas. A ako ti posle još bude stalo do toga, možemo koliko hoćeš da filozofiramo i da
raspravljamo o muzici, o Mocartu, o Gluku, Platonu i Geteu. Shvatićeš sada zašto to ranije nije bilo
mogućno. — Nadam se da ćeš uspeti i da ćeš se za danas otarasiti stepskog vuka. Jer, prirodno, tvoje
samoubistvo nije konačno; mi se ovde nalazimo u magičnom pozorištu, ovde su samo slike, a ne
stvarnost. Izaberi sebi lepe i vedre slike i pokaži da odista nisi zaljubljen u svoju problematičnu ličnost!
Ali ako bi ipak poželeo da se vratiš, dovoljno je da pogledaš u ogledalo koje ću ti sada pokazati. No,
tebi je poznata stara, mudra izreka: Bolje jedno ogledalce u ruci, nego dva na zidu. Ha-ha! (Opet se
smejao onim lepim i užasnim smehom.) — Tako, a sada treba da obavimo samo još jednu malu, veselu
ceremoniju. Odbacio si naočare svoje ličnosti, a sada dođi i baci jedanput pogled u pravo ogledalo!
Biće to uspela šala!”

Smejući se i milujući me sitnim, smešnim pokretima, okrenuo me je i ja sam se našao pred
ogromnim zidnim ogledalom. U njemu sam video sebe.

U magnovenju sam ugledao meni poznatog Harija, ali neobično raspoloženog, vedra, nasmejana
lica. No, tek što sam ga poznao, raspao se, a iz njega se izdvojiodrugi lik, pa treći, deseti, dvadeseti, i
čitavo ogromno ogledalo bilo je puno Harija ili delova Harija, bezbroj Harija, koje sam sve video i
poznao samo u magnovenju. Neki od ovih mnogobrojnih Harija bili su mojih godina, neki stariji, neki
prastari, neki opet sasvim mladi, mladići, dečaci, đaci, mangupčići i deca. Bilo je pedesetogodišnjih i
dvadesetogodišnjih Harija, koji su trčkarali i skakutali tamo-amo, bilo je tridesetogodišnjih i
petogodišnjih, ozbiljnih i veselih, dostojanstvenih i smešnih, dobro odevenih i pocepanih, a i sasvim
nagih, ćelavih i sa dugim uvojcima, i svi su bili ja i svakoga od njih sam spazio za trenutak i poznao, a
onda su nestali, rastrčali se na sve strane, levo i desno, u dubinu ogledala i van ogledala. Jedan od njih,
mlad, elegantan momak, bacio se nasmejan Pablu na grudi, zagrlio ga i otrčao s njim. A jedan, koji mi
se naročito svideo, lep mladić od šesnaest ili sedamnaest godina, pun čara, potrčao je hodnikom kao
munja i stao žudno da čita natpise na svim vratima; ja sam potrčao za njim, a pred jednim vratima on je
zastao i ja sam pročitao natpis:

UBACI JEDNU MARKU
SVE SU DEVOJKE TVOJE!


Dragi dečak odskočio je uvis, ubacio se glavačke u otvor za bacanje novca na vratima i nestao.

Nestao je i Pablo, a, izgleda, i ogledalo i sa njim bezbroj Harijevih likova. Osećao sam se sada
prepušten sebi i pozorištu i radoznalo sam pošao od vrata do vrata: na svima sam pročitao poneki
natpis, mamac i obećanje.

Privukao me je natpis:

NAPRED U VESELI LOV!
VELIKI LOV NA AUTOMOBILE

27Herman Hesse - Stepski vuk - Page 2 Empty Re: Herman Hesse - Stepski vuk Čet Dec 20, 2012 8:51 pm

Hyacintho

Hyacintho
Member
Member
Otvorio sam uzana vrata i ušao.

U tom času upao sam među bučan i uzbuđen svet. Ulicama su jurili automobili, delimično
oklopljeni automobili, koji su gonili pešake, gazili ih i mrvili, gnječili ih uza zidove kuća i uništavali.
Smesta sam shvatio: bila je to borba između ljudi i mašina, već odavno pripremljena, odavno
očekivana, koje se svet odavno plašio i koja je najzad nastupila. Svuda su ležali mrtvi i na komade
razneseni ljudi, svuda je bilo i oborenih, iskrivljenih i upola izgorelih automobila, a nad ovim užasnim
darmarom kružili su avioni na koje se pucalo sa mnogih krovova i prozora, kako iz pušaka, tako i iz
mitraljeza. Besomučni, sjajni, huškački plakati džinovskim slovima su pozivali narod sa svih zidova da
najzad stane na stranu ljudi, a protiv mašina, i da najzad premlati i pobije debele, lepo odevene i
namirisane bogataše, koji pomoću mašina piju krv ostalima, zajedno sa njihovim velikim automobilima
što opako reže, kašlju i đavolski frkću, da najzad zapale fabrike i da donekle razrede stanovništvo
oskrnavljene zemlje, da bi opet mogla da niče trava, da bi od prašnjave cementne zemlje opet postalo
nešto nalik na šumu, polje, livadu, potok i močvaru. Drugi plakati, opet, divno naslikani, vanredno
stilizovani, u nežnijim, manje detinjastim bojama, upozoravali su, nasuprot tome, sve posednike i
razumne ljude na opasnost od haosa i anarhije, prikazivali su odista dirljivo sav blagoslov reda, rada,
poseda, kulture i pravde, hvalili su mašine kao najviši i poslednji ljudski izum, pomoću kojih će ljudi
postati bogovi. Zamišljen i zadivljen čitao sam i crvene i zelene plakate, njihova vatrena rečitost i
nadmoćna logika neverovatno su delovali na mene, bili su u pravu i ja sam, duboko ubeđen, stajao čas
pred jednim čas pred drugim, pa ipak mi je znatno smetalo prilično jako puškaranje oko mene. No, ono
glavno bilo je jasno: bio je to rat, žestok, rasan i veoma simpatičan rat u kome se nije radilo o Kajzeru, republici, državnim granicama, o zastavama, bojama i sličnim, više dekorativnim i teatralnim stvarima,
u osnovi o tricama, već u kome je svako kome je vazduh postaoodviše redak i kome život više nije
prijao kako treba — snažno izražavao svoje neraspoloženje i trudio se da utre put opštem uništenju
ovog šupljeg, civilizovanog sveta. Video sam kako se svima, vedro i iskreno, smeje iz očiju želja da
uprošćuju i ubijaju, a i u meni samom se ti crveni, divlji cvetovi visoko i gojazno rascvetaše, smejući se
ništa manje. Radostan, priključio sam se borbi.

Ali najlepše od svega je bilo to što je pored mene odjednom iskrsnuo moj školski drug Gustav, o
kome već decenijama nisam ništa znao, nekada najneobuzdaniji, najsnažniji i života najviše željan od
svih prijatelja mog ranog detinjstva. Srce mi se nasmešilo kada sam video kako mi opet namiguje
svojim svetloplavim očima. On mi mahnu, i ja radosno pođoh za njim.

„Bože moj, Gustave”, uzviknuh sav srećan, „najzad da se vidim i s tobom! Šta je postalo od tebe?”

Ljutito se nasmejao, sasvim kao nekada u dečaštvu.

„Stoko glupava, zar odmah moraš da pitaš i da brbljaš? Postao sam profesor teologije, eto, sada
znaš, ali, srećom, nema više teologije, mladiću, sada je rat. Hajde, pođi!”
Ubio je iz puške vozača jednog od manjih automobila koji nam je baš brekćući dolazio u susret,
hitro kao majmun skočio je u kola, zaustavio ih i sačekao da se i ja popnem, a zatim smo se satanskom
brzinom, kroz kišu metaka i pored mnogih oborenih kola, povezli u grad i dalje u predgrađe.

„Jesi li na strani fabrikanata?” upitao sam svoga prijatelja.

„Eh, šta, to je pitanje ukusa, razmislićemo o tome u polju. Ali ne, čekaj, pre sam za to da se
pridružimo drugoj strani, iako je to u osnovi, razume se, svejedno. Ja sam teolog i moj preteča Luter
pomagao je u svoje vreme kneževima i bogatašima protiv seljaka — to ćemo sada da ispravimo. Rđava
su kola, nadajmo se da će izdržati još nekoliko kilometara!”

Brzi kao vetar, dok je oko nas praštalo, vozili smo se zelenim, mirnim predelom milje i milje
daleko, prvo velikom ravnicom, a zatim smo, penjući se lagano, dospeli usred ogromne planine. Tu
smo se zaustavili na nekom glatkom, bleštavom drumu koji je, između strmih stena i niske zaštitne
ograde, u smelim krivinama vodio visoko gore iznad plavog, svetlucavog jezera.

„Lep kraj”, rekoh ja.

„Veoma lep. Možemo ovo da nazovemo osovinskim drumom, jer se, navodno, ovde lome razne
osovine, Hariću moj. Pazi!”

Kraj puta je rasla visoka pinija, a na samoj piniji ugledali smo neku vrstu kolibe napravljene od
dasaka, kao osmatračnicu ili lovačku zasedu. Gustav se glasno nasmeja, namigujući mi lukavo svojim
plavim očima, pa obojica žurno izidosmo iz kola i stadosmo da se penjemo uz drvo, a zatim se, duboko
odahnuvši, sakrismo u osmatračnici, koja nam se veoma dopala. U njoj smo našli puške, pištolje i
sanduke s municijom. Tek što smo se malo rashladili i smestili u lovačkoj zasedi, zapišta sa krivine,
promuklo i vlastoljubivo, sirena luksuznih kola, koja su, uz buku motora, najvećom brzinom vozila
planinskim drumom. Mi smo već držali puške u rukama. Bilo je neobično zanimljivo.

„Ciljaj u šofera!” naredi Gustav brzo, i baš utom teška kola projuriše ispod nas. Ja sam već bio
nanišanio i okinuh obarač, pravo u vozačevu plavu kapu. Čovek klonu, kola odjuriše dalje, udariše o stenje, odskočiše, grunuše onako teška i razjarena u niski zid, preturiše se i survaše preko ograde u
dubinu sa kratkim, tihim treskom.

„Udesili smo ih!” likovao je Gustav. „Sleđeća uzimam ja na nišan.”

Već su nailazila druga kola, u njima su, na jastucima, bili šćućureni njih troje ili četvoro, sa ženine
glave kruto i vodoravno vio se za njom veo, svetloplavi veo, bilo mi ga je u stvari žao, ko zna, možda
se pod njim smešilo najlepše žensko lice. Bože moj, kada smo već izigravali razbojnike, bilo je možda
bolje i lepše da, sledeći primeru velikih uzora, ne protežemo našu valjanu želju za ubijanjem i na
lepuškaste dame. Ali utom je Gustav već opalio. Šofer se trgnuo i klonuo, kola su odskočila na strmoj
steni, survala se i pala na drum, točkova okrenutih nebu. Čekali smo, ali se ništa nije micalo, ljudi su,
nemi, kao uhvaćeni u zamku, ležali ispod kola. Ona su još uvek zvrjala i zveketala, točkovi su se
smešno okretali u vazduhu, ali odjednom se razleže užasan prasak i iz njih suknu plamen.

„Fordova kola”, reče Gustav. „Moramo da siđemo i oslobodimo drum.”

Spustili smo se i posmatrali gomilu koja je gorela. Izgorela je veoma brzo, a mi smo u
međuvremenu napravili poluge od mladog drveća, malo podigli kola i odbacili ih u stranu, preko ivice
druma, u ambis, tako da su još dugo krkljala u žbunju. Prilikom okretanja kola ispala su dva mrtvaca,
delimično izgorelih odela. Jedan od njih imao je još prilično očuvan kaput i mi smo ga pretražili ne
bismo li saznali ko je to bio. Našli smo isnicu u kojoj su se nalazile posetnice. Izvadio sam jednu i
pročitao sledeće: „Tat twam asi".

„Veoma šaljivo”, reče Gustav. „Ali u stvari je savršeno svejedno kako se zovu ljudi koje ovde
ubijamo. Oni su ubogi đavoli kao i mi, a ime nije važno. Ovaj svet mora da propadne, a i mi s njim.
Najbezbolniji postupak bi bio potopiti ga celog za deset minuta u vodu. Ali hajde, na posao!”

Pobacali smo mrtve za kolima. Već se čula sirena novog automobila koji je nailazio. Na njega smo
pucali odmah tu sa druma. Kružio je još jednini delom puta kao da se do besvesti opio, a zatim dahćući
ostao da leži, oni koji su sedeli u njemu ostali su i dalje mimo u kolima, a jedna lepuškasta, mlada
devojka izišla je iz njih nepovređena, iako bleda i drhćući celim telom. Mi smo je ljubazno pozdravili i
ponudili joj svoje usluge. Ona je bila odviše uplašena, nije mogla da govori i neko vreme je ukočeno
gledala u nas, kao da je sišla s uma.

„E, pa hajde da vidimo šta je sa starim gospodinom”, reče Gustav i okrenu se putniku koji je još
uvek bio presamićen preko sedišta iza mrtvog šofera. Bio je to gospodin kratke sede kose, njegove
pametne svetlosive oči bile su otvorene, ali je izgledalo da je ozbiljno povređen, jer mu je iz usta curila
krv, a vrat je držao nekako jezivo krivo i ukočeno.

„Dozvolite, stari gospodine, moje je ime Gustav. Mi smo sebi dopustili da iz puške ubijemo vašeg
šofera. Smemo li da upitamo s kim imamo čast?”

Starac je hladno i tužno gledao svojim sitnim sivim očima.

„Ja sam viši državni tužilac Lering”, reče lagano.

„Niste ubili samo mog jadnog šofera nego i mene,
osećam da ću uskoro umreti. Zašto ste pucali na nas?"

„Zato što ste vozili suviše brzo.”

„Mi smo terali normalnom brzinom.”

28Herman Hesse - Stepski vuk - Page 2 Empty Re: Herman Hesse - Stepski vuk Čet Dec 20, 2012 8:58 pm

Hyacintho

Hyacintho
Member
Member
„Ono što je juče bilo normalno, danas više nije, gospodine viši državni tužioče. Mi danas smatramo
da je svaka brzina kojom auto može da vozi — isuviše velika. Mi sada uništavamo sve automobile, a i
ostale mašine.” ,,I vaše puške?"

,,I one će doći na red, ukoliko još budemo imali vremena. Verovatno ćemo sutra ili prekosutra svi
biti uništeni. Vama je poznato da je naš kontinent bio strahovito prenaseljen. E, sad će biti dovoljno
vazduha." „Zar pucate na svakoga bez izuzetka?"

„Dabome. Za neke je svakako šteta. Na primer, bilo bi mi žao ove mlade, lepe dame — ona je
verovatno vaša ćerka?”

„Nije, ona je moja stenografkinja.”

„Utoliko bolje. A sada molim vas iziđite iz kola, ili pustite da vas mi izvučemo iz njih, jer ćemo
kola uništiti.”

„Više volim da i ja budem uništen zajedno s njima.” „Kako god želite. Dopustite mi još jedno
pitanje. Vi ste državni tužilac. Meni je uvek bilo neshvatljivo kako čovek može da bude državni tužilac.
Živite od togašto optužujete i osuđujete na kazne druge ljude, većinom uboge đavole. Zar ne?”

„Tako je. Vršio sam svoju dužnost. To mi je bila služba. Isto kao što je služba dželata da ubija one
koje sam ja osudio. Vi sami preuzeli ste istu dužnost, i vi ubijate."

„Tačno. Ali mi ne ubijamo po dužnosti, već radi zabave, bolje reći, iz očajanja i neraspoloženja
prema svetu. Zato nam ubijanje pričinjava izvesno zadovoljstvo. Da li je i vama ubijanje katkad
pričinjavalo zadovoljstvo?"

„Dosađujete mi. Budite tako dobri pa izvršite vaš posao do kraja. Ako vam je nepoznat pojam
dužnosti...” On ućuta i skupi usne, kao da hoće da pljune. Ali iziđe samo malo krvi, koja mu se zalepi
za bradu.

„Čekajte!" reče Gustav učtivo. „Pojam dužnosti, istina, nije mi poznat, sada više nije. Ranije sam
službeno imao dosta posla s tim, bio sam profesor teologije. Osim toga, bio sam i vojnik i učestvovao
sam u ratu. Ono što se meni učinilo kao dužnost nije se nimalo slagalo sa onim što su mi autoriteti i
pretpostavljeni preporučivali, ja sam uvek želeo da činim suprotno naređenju. Ali iako više ne znam za
pojam dužnosti, znam za krivicu — možda je to isto. Pošto me je majka rodila, kriv sam, osuđen da
živim, dužnost mi je da pripadam jednoj državi, da postanem vojnik, da ubijam, da plaćam porez za
naoružanje. A trenutno me je životna krivica dovela do toga da, kao nekada u ratu, opet moram da
ubijam. Ali ovoga puta ne ubijam s odvratnošću, pomirio sam se sa krivicom, ništa nemam protiv toga
da ovaj glupi, zatucani svet ode u paramparčad, rado ću u tome pomoći, pa i sam ću rado propasti.”

Državni tužilac se veoma napregao da bi svojim od krvi ulepljenim usnama mogao da se nasmeši.
U tome nije uspeo baš sjajno, ali se nazirala dobra volja.

Dobro je", reče on. „Mi smo, dakle, kolege. Molim vas vršite vašu dužnost, gospodine kolega.”

U međuvremenu je lepuškasta devojka sela na ivicu druma i onesvestila se.

Istog trenutka ču se opet sirena kola koja su jurila najvećom brzinom. Povukosmo devojku malo u
stranu, priljubismo se uz stene i pustismo da se kola koja su nailazila zaglave u olupini prethodnih.

Automobil žestoko zakoči i prope se uvis, ali stade neoštećen. Brzo uzesmo puške u ruke i ponovo
nanišanismo.

„Izlazite!” komandova Gustav. „Ruke uvis!”

Trojica muškaraca iziđoše iz kola držeći ruke poslušno podignute uvis.

„Da nije jedan od vas lekar?” upita Gustav.

Oni odgovoriše da nije.

„Onda budite dobri da ovog gospodina pažljivo izvučete sa njegovog sedišta, on je teško povređen.
A zatim ga povežite svojim kolima do najbližeg grada. Napred, drž’te ga!”

Staroga gospodina uskoro položiše u druga kola, Gustav komandova i oni krenuše.
U međuvremenu je naša stenografkinja opet došla svesti i posmatrala je događaje. Svidelo mi se što
smo stekli ovaj lepuškasti plen.

„Gospođice”, reče Gustav, „izgubili ste vašeg poslodavca. Nadam se da vam stari gospodin inače
nije bio blizak. Ja vas angažujem i budite nam dobar drug! Tako, a sada treba malo da požurimo.
Uskoro će ovde biti veoma neprijatno. Umete li da se pentrate, gospođice? Da? E hajde, uzećemo vas u
sredinu, pa ćemo vam pomoći.”

Što smo brže mogli popeli smo se sve troje u našu kolibu na drvetu. Gospođici je gore pozlilo, ali je
dobila jedan konjak i ubrzo se toliko oporavila da je mogla da primeti veličanstveni izgled na jezero i
planinu, i saopštila nam da se zove Dora.
Odmah posle toga dole ponovo stigoše jedna kola, koja, vozeći oprezno i ne zaustavljajući se,
zaobiđoše srušeni automobil a zatim odmah ubrzaše vožnju.

„Zabušanti!” smejao se Gustav, ubijajući vozača jednim metkom. Kola stadoše da krivudaju,
skrenuše prema ogradi, prevrnuše se i stadoše da vise ukoso nad ponorom.

„Doro”, upitah je, „umete li da baratate puškom?"

Nije umela, ali je naučila od nas kako se puška puni. Isprva je bila nespretna i raskrvavila je sebi
prst, pa je počela da slini i da traži od nas engleski flaster. Gustav je izjavio da je rat i da ona treba da
se pokaže hrabra i valjana devojka. Posle toga je već bilo bolje.

„Ali šta će biti s nama?" upitala je malo kasnije.

„Ne znam", rekao je Gustav. „Moj prijatelj Hari voli lepuškaste žene, on će vam biti prijatelj."

„Ali oni će doći sa policijom i vojnicima, pa će nas ucmekati."

„Policija i tome slično više ne postoji. Možemo da biramo, Doro. Ili ćemo mirno ostati ovde gore i
pucati na sva kola koja hoće da prođu ovuda, ili ćemo i sami uzeti jedna kola, odvesti se i pustiti da
drugi pucaju na nas. Svejedno je na čijoj smo strani. Ja sam za to da ostanemo ovde.”

Dole su se opet nalazila jedna kola, zvuk njihove sirene jasno je dopirao do nas gore. Ubrzo su bila
udešena i ostala su da leže točkova okrenutih uvis.

„Čudno”, rekoh ja, „da pucanje može da pričinjava toliko zadovoljstvo! A ranije sam još bio
protivnik rata!”

Gustav se smeškao. „Da, ali, eto, ima odviše ljudi na svetu. Ranije se to nije toliko zapažalo. Ali
sada, kada pojedincima nije dovoljno da se nadišu vazduha, nego svaki hoće da ima i svoj automobil,
sada se, dabome primećuje. Razume se, to što mi sada ovde radimo nije razumno, detinjarija je, kao što
je i rat bio ogromna detinjarija. Kasnije će čovečanstvo morati da nauči da svoje množenje zauzda
razumnim sredstvima. Zasad prilično nerazumno reagujemo na nesnosne prilike, ali u suštini ipak
činimo ono što valja.”

„Da, to što radimo verovatno je ludo, ali je, i pored toga, verovatno dobro i nužno. Ne valja kada
čovečanstvo prenapreže mozak i pomoću razuma pokušava da uređuje stvari koje uopšte nisu
pristupačne razumu. Onda se rađaju ideali kao što su ideali Amerikanaca ili boljševika, koji su, i jedni i
drugi, neobično razumni, ali koji ipak vrše nasilje i pljačku nad životom, jer ga tako naivno uprošćuju.
Slika čoveka, nekada visok ideal, počinje da se pretvara u kliše. Možda ćemo je mi ludaci oplemeniti.”

Gustav, smejući se, odgovori: „Mladiću, govoriš, začudo, pametno, zadovoljstvo je i velika dobit
slušati ovaj izvor mudrosti. A možda si čak pomalo i u pravu. Ali budi tako dobar i napuni ponovo
svoju pušku, odviše si mi sanjalački raspoložen. Svakog časa može da naiđe nekoliko srndaća, a njih ne
možemo ubiti filozofijom, treba da imamo metaka u cevi.”

Naiđe jedan auto i smesta se sruši, drum je bio zakrčen. Jedan od preživelih, gojazan, riđ čovek,
besomučno je mlatarao pored olupine, buljio očima uz i niz drum, ugledao naše skrovište, urlajući
poleteo prema nama i nekoliko puta iz revolvera opalio u našem pravcu.

„Idite, ili ću da pucam!” doviknu mu Gustav. Čovek ga uze na nišan i okinu još jednom. Onda ga
mi ubismo sa dva metka.

Dođoše još dvoja kola, koja uništismo. Zatim drum ostade pust i prazan, verovatno se bio raširio
glas da je opasan. Imali smo vremena da posmatramo lep izgled. S one strane jezera ležao je u dubini
gradić, odande se uzdizao dim i uskoro smo videli kako se vatra širi od krova do krova. Čuli smo
puškaranje. Dora je malo otplakala, a ja sam je milovao po vlažnim obrazima.

„Moramo li svi da umremo?” upitala je. Nijedan od nas joj nije odgovorio. U međuvremenu je dole
naišao jedan dečak, video upropašćene automobile, stao da njuška oko njih, zatim je uvukao glavu u
jedan i odande izvukao šareni suncobran, damsku kožnu torbicu i bocu s vinom, pa je spokojno seo na
ogradu, povukao iz boce, jeo nešto što je izvukao iz džepa, umotano u staniol, ispio bocu do dna, a
zatim veselo pošao dalje, stisnuvši suncobran pod pazuh. Išao je spokojno svojim putem, a ja rekoh
Gustavu: „Da li bi mogao da pucaš na ovog simpatičnog momka i da mu napraviš rupu u glavi?
Bogme, ja ne bih mogao.”

„To se i ne traži”, promrmlja moj prijatelj. Ali i on je osetio nekakvu nelagodnost oko srca. Tek što
smo ugledali čoveka koji se još ponašao bezazleno, spokojno i detinjasto, koji je još živeo u stanju
čednosti, sve ovo naše, hvale dostojno i nužno, delanje učinilo nam se glupo i odvratno. Pih, do đavola,
tolika krv! Stideli smo se. Ali su, navodno, to isto osećali i neki generali u ratu.

„Nemojte da ostanemo duže ovde”, preklinjala je Dora, „hajde da siđemo, sigurno ćemo u kolima
naći nešto za jelo. Zar vi niste gladni, boljševici?”


29Herman Hesse - Stepski vuk - Page 2 Empty Re: Herman Hesse - Stepski vuk Čet Dec 20, 2012 9:06 pm

Hyacintho

Hyacintho
Member
Member
Dole, u gradu koji je goreo, počela su da zvone zvona, uzbuđeno i sa stravom. Spremali smo se za
silazak. Kada sam pomogao Dori da se popne preko ograde, poljubio sam je u koleno. Ona se glasno
nasmejala. Ali tada je ograda popustila i mi smo se oboje survali u bezdan.
..
Opet sam se našao u okruglom hodniku, uzbuđen lovačkom pustolovinom. Svuda, na bezbroj vrata,
mamili su natpisi:

MUTABOR
PREOBRAĆAJ U BILO KOJU ŽIVOTINJU IUI BILJKU
KAMASUTRAM
UČENJE INDIJSKIH LJUBAVNIH VEŠTINA KURS ZA POČETNIKE:
ČETRDESET DVE RAZNE METODE LJUBAVNIH VEŽBI
SAMOUBISTVO PUNO UŽIVANJA!
UMREĆEŠ OD SMEHA
HOĆETE LI DA SE PRODUHOVITE?
MUDROST ISTOKA
OH, DA IMAM HIULJADU JEZIKA!
SAMO ZA GOSPODU
PROPAST ZAPADA UMERENE CENE, DO SADA NENADMAŠENO
SINTEZA UMETNOSTI PRETVARANJE VREMENA U PROSTOR POMOĆU
MUZIKE
SUZA.' KOJA SE SMEJE
KABINET ZA HUMOR
PUSTINJAČKE IGRE POTPUNA ZAMENA ZA SVAKU DRUŠTVENOST


Beskrajan je bio niz natpisa. Jedan od njih je glasio.

UPUTSTVO ZA IZGRAĐIVANJE LIČNOSTI
USPEH ZAJAMČEN


Ovo mi se učinilo dostojno pažnje i ušao sam na ta vrata.
Dočekala me je polumračna, tiha prostorija, u njoj je, na istočnjački način, sedeo na zemlji jedan
čovek, a pred njim je bilo nešto nalik na veliku šahovsku tablu. U prvom trenutku mi se učinilo da je to
prijatelj Pablo, jer je čovek na sebi imao sličan kaput od šarene svile, a imao je i iste tamne, sjajne oči.
„Jeste li vi Pablo?” upitao sam.
„Ja sam niko”, izjavio je on ljubazno. „Mi ovde nemamo imena i nismo ličnosti. Ja sam šahovski
igrač. Hoćete li da vas učim izgradnji ličnosti?”
„Da, molim.”
„Onda budite ljubazni pa mi stavite na raspoloženje nekoliko tuceta vaših figura.”
„Mojih figura?”...
„Figura u koje se, kako ste videli, raspala vaša takozvana ličnost. Bez figura ne mogu da igram."

Pružio mi je ogledalo i opet sam u njemu video kako se jedinstvo moje ličnosti raspada na mnoga
Ja, izgledalo je kao da je njihov broj još više porastao. Ali figure su sada bile veoma sitne, otprilike kao
šahovske figure zgodne za igranje, a igrač je tihim, sigurnim pokretima prstiju uzeo od njih nekoliko
tuceta i postavio ih na zemlju pored šahovske table. Pri tom je govorio jednolično, kao čovek koji
ponavlja često održavani govor ili lekciju:

„Poznato vam je pogrešno shvatanje koje donosi nesreću, a po kome je čovek nepromenljiva
jedinka. Takođe vam je poznato da se čovek sastoji od mnogo duša i mnogo Ja. Rascepkati prividno
jedinstvo ličnosti na mnogo likova, smatra se ludošću, nauka ovu pojavu naziva šizofrenijom. Nauka je
utoliko u pravu što se, naravno, nikakva mnogobrojnost ne može savladati bez vodstva, bez izvesnog
reda i grupisanja. A nije u pravu utoliko što veruje da je moguć samo jedan jedini, doživotni red, koji
povezuje mnogobrojna pod-Ja. Ova zabluda nauke ima mnoge neprijatne posledice, njena je jedina
vrednost što uprošćuje rad učitelja i vaspitača u državnoj službi, ušteđujući im trud da misle i da vrše
opite. Usled ove zablude mnogi ljudi važe kao „normalni”, ćak uživaju i veliki društveni ugled, a oni
su, međutim, neizlečivo ludi, i obratno, mnogi geniji se smatraju ludacima. Zato mi popunjavamo
praznine koje je nauka ostavila u poznavanju duše pojmom koji nazivamo umetnost izgradnje. Onome
ko je doživeo raspadanje svoga Ja pokazujemo da u svako doba može da ga sastavi po proizvoljnom
redu i da time može da postigne beskonačnu mnogostrukost životne igre. Kao što pesnik od nekoliko
likova stvara dramu, tako i mi od figura našeg Ja, rastavljenog na delove, izgrađujemo uvek nove
grupe, sa novim igrama i uzbuđenjima, sa večno novim situacijama. Gledajte!”

Svojim tihim, pametnim prstima dohvatio je moje likove, sve starce, mladiće, decu, žene, sve vedre
i tužne, snažne i nežne, hitre i nezgrapne figure, brzo ih je poredao na tablu za igru, na kojoj su se
uskoro okupile grupe i porodice, u igri, borbi, prijateljstvu i protivništvu, stvarajući jedan svet u
malom. Pred mojim očaranim pogledom pustio je da se ovaj mali, pa ipak tako smišljeno uređeni svet
neko vreme kreće, igra i bori, da sklapa sporazume i bije bitke, da se među sobom osvaja, da se ženi i
množi, odista je to bila uzbudljiva i napeta drama.

Svojim tihim, pametnim prstima dohvatio je moje likove, sve starce, mladiće, decu, žene, sve vedre
i tužne, snažne i nežne, hitre i nezgrapne figure, brzo ih je poredao na tablu za igru, na kojoj su se
uskoro okupile grupe i porodice, u igri, borbi, prijateljstvu i protivništvu, stvarajući jedan svet u
malom. Pred mojim očaranim pogledom pustio je da se ovaj mali, pa ipak tako smišljeno uređeni svet
neko vreme kreće, igra i bori, da sklapa sporazume i bije bitke, da se među sobom osvaja, da se ženi i
množi, odista je to bila uzbudljiva i napeta drama.

I tako je mudri graditelj od likova, od kojih je svaki bio deo mene, sastavljao jednu igru za drugom;
one su izdaleka sve bile slične jedna drugoj, sve su očigledno pripadale istom svetu, bile istog porekla,
pa ipak je svaka od njih bila sasvim nova.

„Ovo je životna umetnost”, govorio je on poučno. „Ubuduće možete da oblikujete i oživljavate po
svojoj želji igru vašeg života, od vas zavisi hoćete li je zaplitati i obogaćivati. Kao što je ludost u
vašem smislu početak svake mudrosti, tako je šizofrenija početak svake umetnosti i mašte. Čak su i
naučnici to donekle shvatili, što se, na primer, može pročitati u ,Kneževom čarobnom rogu’, divnoj
knjižici, gde je tegoban, vredan rad jednog naučnika oplemenjen genijalnom saradnjom izvesnog broja
luđaka i umetnika zatvorenih po duševnim bolnicama. — Evo, uzmite vaše figurice, ova igra još će
nam pružiti mnoga zadovoljstva. Vi ćete figuru koja je danas izrasla u nesnosno strašilo, kvareći vam
igru, sutra degradirati na položaj sporedne figure. Od sirote, drage figurice koja je neko vreme, kako je
izgledalo, bila osuđena na razne nedaće i zlu kob vi ćete u idućoj igri napraviti kneginju. Želim vam
prijatan provod, gospodine.”

Duboko i sa zahvalnošću poklonio sam se pred ovim darovitim šahovskim igračem i, strpavši
figurice u džep, izvukao se kroz uzana vrata natrag u hodnik.

Pomislio sam, u stvari, da ću tamo odmah sesti na pod i satima, čitavu večnost, igrati se figuricama,
ali tek što sam se ponovo našao u svetlom, okruglom hodniku pozorišta, struje, jače od mene, odvukle
su me opet dalje. Pred mojim očima zablistao je drečavi plakat:

ČUDA DRESURE STEPSKIH VUKOVA

Ovaj natpis uzburkao je u meni mnoga osećanja: razne strepnje i patnje iz mog bivšeg života, iz
napuštene stvarnosti, mučno su mi stezale srce. Otvorio sam vrata drhtavom rukom i ušao u vašarsku
šatru u kojoj je bila postavljena gvozdena ograda, koja me je odvajala od siromašne pozornice. A na
pozornici sam video ukrotitelja životinja, nekog gospodina pomalo lakrdijskog izgleda, koji se pravio
veoma važan, ali koji je i pored velikih brčina, nabreklih mišića na rukama i kicoškog cirkuskog odela
bio na odvratan način veoma sličan meni. Ovaj snažni čovek vodio je na uzici kao psa — bednog li
prizora! — velikog, lepog, ali strahovito mršavog vuka, ropski plašljivog pogleda. Bilo je i odvratno i
uzbudljivo, gnusno, pa ipak potajno slatko, posmatrati ovog brutalnog ukrotitelja i plemenitu, pa ipak
sramno poslušnu zver kako izvode niz trikova i senzacionalnih prizora.

Čovek, moj prokleti brat-bliznac iz nekog izobličujućeg ogledala, odista je odlično ukrotio svog
vuka. Marljivo je vuk izvršio svako naređenje, pseći je reagovao na svaki uzvik i svako pucketanje
bičem, padao je na kolena, pravio se mrtav, šenio, poslušno i učtivo nosio u zubima hleb, jaje, komad mesa i korpicu, čak je morao da podigne bič ukrotitelja, koji je ovaj ispustio, i da ga ponese za njim, a
pritom je nepodnošljivo ropski mahao repom. Pred vuka je izveden pitomi zec, a zatim belo jagnje; on
je, doduše, iskezio zube, a od silne pohlepe pocurile su mu bale, ali nije dodirnuo nijednu od ovih
životinja, već ih je, po naređenju, preskočio s elegantnim zaletom, dok su one, šćućurene, drhtale na
podu; čak se i spustio između kunića i jagnjeta i zagrlio ih svojim prednjim šapama, pa je tako prikazao
dirljivu porodičnu sliku. Osim toga, pojeo je iz ukrotiteljevih ruku tablu čokolade. Mučno je bilo
posmatrati do kog je fantastičnog stepena vuk naučio da se odriče svoje prirode, i meni se pritom kosa
dizala na glavi.

Ali u drugom delu priredbe nagrađen je uzbuđeni gledalac, kao i sam vuk. Po izvođenju brižljivo
odabranog programa dresure, i pošto se ukrotitelj, pobednički i sa sladunjavim osmehom, poklonio nad
grupom sa jagnjetom i vukom, uloge su se izmenile. Hariju sličan ukrotitelj životinja odjednom je,
duboko se poklonivši, položio bič vuku pred noge i počeo isto tako da drhti i da se skuplja, pružajući
kukavnu sliku, kao ono malopre životinja. Vuk je, smejući se, oblizivao njušku, ukočenost i sva
pritvornost spali su s njega, telo mu je postalo čvrsto i procvetalo je u ponovo stečenoj divljini.

Sada je vuk izdavao naređenja, a čovek je morao da ih izvršava. Po naređenju čovek se spuštao na
kolena, isplazivši jezik izigravao je vuka, kidao plombiranim zubima odelo sa sebe. Prema naređenjima
ukrotitelja ljudi išao je čas na dve čas na četiri noge, šenio, pravio se da je mrtav, puštao da ga vuk
uzjaše i nosio bič za njim. Pseći i darovito, sa mnogo mašte, upuštao se u sva poniženja i izopačenosti.
Na pozornicu je stupila lepa devojka, približila se ukroćenom čoveku, pomilovala ga po bradi,
protrljala svoj obraz o njegov, ali je on i dalje ostao da stoji četvoronoške, ostao je životinja, mahao je
glavom i naposletku iskezio zube na lepoticu, i to tako preteći, baš kao pravi vuk, da je ona pobegla.
Stavili su pred njega čokoladu, a on ju je prezrivo onjušio i odgurnuo. Najzad ponovo uneše belo jagnje
i debelog, šarenog pitomog zeca, i čovek dade poslednje od sebe, izigravajući vuka, da je bila milina.
Prstima i zubima zgrabio je životinjice koje su se branile, otkidao im komade kože i mesa, kezeći se
žvakao živo meso i predano, u zanosu,, očiju zatvorenih od naslade, pio njihovu toplu krv.

Užasnut, pobegao sam kroz vrata. Ovo magično pozorište, video sam, nije bilo raj, pod njegovom
površinom nalazile su se sve strahote pakla. Oh bože, zar ni ovde nije bilo spasa?

Uplašeno sam trčao gore-dole, u ustima sam osećao ukus krvi i čokolade, i jedan i drugi bili su
odvratni, silno sam želeo da se izbavim iz tog mutnog talasa, u sebi sam se svom snagom borio za
podnošljivije i prijatnije slike. „O prijatelji, samo ne ove glasove!" pevalo je u meni, i sa užasom sam
se setio onih ogavnih fotografija sa fronta koje smo katkada mogli videti, onih gomila isprepletanih
leševa, čija su lica usled gas-maski bila pretvorena u iskežene, đavolske grdobe. Koliko sam tada još
bio glup i detinjast kada sam se, kao čovekoljubivi protivnik rata, užasavao zbog tih slika! Danas sam
znao da nema ukrotitelja životinja, ni ministra, ni generala, ni luđaka koji su u stanju da u svojim
mozgovima stvaraju tako divlje, opake, grube i glupe misli i slike kao one koje se nalaze u meni
samom.

Sa uzdahom olakšanja setio sam se natpisa koji sam video ranije, odmah po ulasku u pozorište, i za
kojim je onaj lepi mladić onako poleteo. Glasio je:

SVE DEVOJKE SU TVOJE

i meni se činilo da se u stvari ništa prijatnije nije moglo poželeti od toga.

Ušao sam radostan što sam mogao da pobegnem od prokletog vučjeg sveta.

Čudnovato — kao u bajci, a istovremeno i s tako dubokom prisnošću da sam se naježio —
zapahnuo me je miris moje mladosti, atmosfera mog dečačkog i mladićkog doba, i kroz moje srce
zastrujala je krv iz onog vremena. Ono što sam maločas radio i mislio, što sam još maločas bio, ostalo
je iza mene i opet sam bio mlad. Još pre jednog časa, pre nekoliko trenutaka verovao sam da odlično
znam šta je ljubav, žudnja i čežnja starog čoveka. Sada sam opet bio mlad, i ono što sam osećao u sebi,
onaj vreli živi plamen, onu čežnju koja me je silno vukla, onu strast koja je rastapala kao martovski
vetar, bilo je mlado, novo i istinsko. Oh, kako su se ponovo razbuktale zaboravljene vatre, kako su bili
tamni i puni tonovi nekadašnjice, kako mi je cvetalo u krvi i kako je kliktalo i pevalo u mojoj duši! Bio
sam dečak od petnaest ili šesnaest godina, glava mi je bila puna latinskog, grčkog i lepih stihova, moje
misli bile su ispunjene stremljenjem i ambicijama, moja mašta bila je puna umetničkih snova, ali žešće
i strašnije od svih ovih plamenova gorela je i drhtala u meni ljubavna vatra, glad pola, razjedajuća
slutnja čulne naslade.

Stajao sam na jednom od stenovitih brežuljaka svog rodnog grada, mirisalo je na jugovinu i prve
ljubičice, odozgo se videlo kako se u gradiću blista reka i prozori moje očinske kuće, a sve je ovo
izgledalo, zvučalo i mirisalo tako zanosno, prepuno, mirisalo na nešto novo i stvaralački opojno, sve je
zračilo zasićenošću bojama i sve se na prolećnom povetarcu lelujalo tako nestvarno i ozareno, kao što
sam nekada video svet u najpunijim, pesničkim časovima moje prve mladosti. Stajao sam na brežuljku,
vetar se poigravao mojom kosom, a ja sam drhtavom rukom, sanjalački zanet ljubavnom čežnjom,
otkinuo mlad, još nerazvijen list sa tek ozelenelog žbuna, gledao sam ga i mirisao (a već po mirisu
sećao sam se živo svega što je tada bilo), a zatim sam, igrajući se, stavio zeleni listić među usne, koje
još nisu bile poljubile nijednu devojku, i počeo da ga grickam. Osetivši opori, mirišljavo-gorki ukus,
odjednom sam tačno znao šta doživljujem, sve je opet bilo tu. Ponovo sam preživljavao jedan čas iz
poslednje godine mog dečaštva, jedno nedeljno popodne u rano proleće, onaj dan kada sam prilikom
svoje usamljene šetnje sreo Rozu Krajzler, kojoj sam se tako bojažljivo javio i u koju sam se ludo
zaljubio.

Tada sam lepu devojku, koja je, sama i obuzeta snovima, dolazila uzbrdo ne primećujući me još,
gledao sa iščekivanjem punim strepnje, gledao sam njenu kosu, koja je bila upletena u dve debele
vitice, ali čijih je nekoliko pramenova poigravalo i lepršalo na vetru oko oba obraza. Prvi put u životu
video sam koliko je ta devojka lepa, koliko je lepa i zanosna ona igra u njenoj nežnoj kosi, koliko je lep
i koliko u meni budi čežnju pad tanke plave haljine oko njenog mladog tela; i kao što me je gorkomirišljavi
ukus razgrizenog lisnog pupoljka ispunio bojažljivo-slatkom nasladom i strepnjom proleća,
tako me je, gledajući ovu devojku, prožela samrtnička slutnja Ljubavi, naslutio sam ženu, potreseno
sam predosetio ogromne mogućnosti i obećanja, neznane slasti, nepojmljive zaplete, strepnje i patnje,
unutrašnje oslobođenje i duboko osećanje krivice. Oh, kako me je gorki prolećni ukus palio po jeziku!
Oh, kako je razigrani vetar strujao raspuštenom kosom pored njenih rumenih obraza! Utom mi se
približila, podigla oči i poznala me, ja sam za trenutak malo pocrveneo i pogledao u stranu. Zatim sam
joj se javio skinuvši đački šešir, a Roza, koja se ubrzo pribrala, otpozdravila mi je smešeći se već
pomalo kao dama, uzdignute glave, pa je lagano, sigurna u sebe i nadmoćna, produžila put, obavijena
hiljadama ljubavnih želja, zahteva i zakletvi odanosti koje sam slao za njom.

Tako je bilo nekada, jedne nedelje pre trideset i pet godina, i sve što je onda bilo sada se vratilo:
brežuljak i grad, martovski vetar i miris napupelog lišća, Roza i njena smeđa kosa, nabujala čežnja i
slatka strepnja od koje sam se gušio. Sve je bilo kao onda i meni se činilo da više nikada u životu nisam
tako voleo kao tada Rozu. Ali ovog puta bilo mi je dato da je dočekam drukčije nego onda. Video sam
kako je porumenela kad me je poznala, video sam kako se trudi da to prikrije i odmah sam znao da me
voli, da ovaj susret za nju znači isto što i za mene. I umesto da kao onda skinem šešir i svečano ga
držim u ruci dok ona ne prođe, učinio sam ovog puta, uprkos strahu i mori, ono što je moja krv tražila
od mene i uzviknuo sam: „Rozo! Hvala bogu što si došla, lepa, lepa devojko. Toliko te volim.” Možda
to nije bilo najduhovitije što se tog trenutka moglo izgovoriti, ali duh ovde nije bio potreban, pa je i to
bilo sasvim dovoljno. Roza nije napravila lice kao u dame i nije otišla dalje. Roza je zastala, pogledala
me i pocrvenela još više nego malopre, a zatim je rekla: „Zdravo, Hari, da li me odista voliš?” A njene
smeđe oči zablistale su, i ja sam osetio: da su ceo moj prošli život i ljubav bili pogrešni, zamršeni i puni
glupih nezgoda od onog trenutka one nedelje kada sam pustio da Roza ode od mene. Ali sada je greška
bila ispravljena, sve je bilo drugačije i dobro.

Rukovali smo se i s rukom u ruci pošli lagano dalje, neiskazano srećni, veoma zbunjeni i ne znajući
šta da kažemo i šta da radimo, pa smo usled silne zbunjenosti potrčali brže, i trčali sve dok nismo
izgubili dah, tako da smo morali da stanemo, držeći se i dalje za ruke. Ni jedno ni drugo još nije bilo
izišlo iz detinjstva i nismo znali šta da učinimo jedno s drugim; te nedelje nije došlo ni do prvog
poljupca, ali smo bili neizmerno srećni. Stajali smo, dahtali, seli na travu; ja sam je milovao po ruci, a
drugom rukom sam joj plašljivo prešao preko kose, a zatim smo oboje ustali i pokušali da izmerimo ko
je viši; u stvari sam ja bio viši za jedan prst, ali to nisam rekao, već sam ustanovio da smo potpuno iste
visine i da nas je dragi bog odredio jedno za drugo, zbog čega ćemo se kasnije i uzeti. Tada Roza reče
da oseća miris ljubičica, i mi klekosmo na mladu prolećnu travu; tražili smo i našli nekoliko ljubičica
sa kratkim drškama i poklonili smo jedno drugom svoje ljubičice, a kada je zahladnelo i svetlost već
počela da pada ukoso preko stena, Roza reče da mora kući, pa smo se veoma rastužili, jer nisam smeo
da je pratim, ali smo sada imali zajedničku tajnu i to je bilo najdivnije što smo imali. Ostao sam gore na
steni udišući miris Rozinih ljubičica, legao sam na zemlju iznad jedne od padina, lica okrenuta prema
dolini, gledajući u pravcu grada i vrebajući kada će se njena draga, sitna prilika pojaviti duboko ispod
mene prolazeći pored bunara, preko mosta. Znao sam kada je stigla kući svog oca, gde se kretala po
sobama, a ja sam ležao tamo gore, daleko od nje, ali među nama je postojala veza, koja je tekla kao
kakva reka, među nama je lebdela jedna tajna.

Tokom čitavog proleća viđali smo se ponovo tu i tamo, na stenama, pored baštenskih ograda, a
kada je jorgovan počeo da cveta, prvi put smo se bojažljivo poljubili. Ono što smo mi deca mogli da
damo bilo je malo, naš poljubac je još bio bez žara i prave sadržine, jedva sam se usuđivao da milujem
raspuštene uvojke oko njenih ušiju, ali sve je bilo naše, za šta god smo u ljubavi i radosti bili sposobni,
i sa svakim bojažljivim dodirom, svakom nezrelom ljubavnom rečju, svakim iščekivanjem punim
strepnje učili smo se novoj sreći, peli se na lestvicama ljubavi za jedan stepenik više.

Tako sam, počev od Roze i ljubičica, još jednom proživeo čitav svoj ljubavni život pod srećnijim
zvezdama. Izgubio sam Rozu i pojavila se Irmgard, sunce je zasjalo još vrelije, zvezde još zanosnije,
ali ni Roza ni Irmgard nisu postale moje, morao sam da se penjem stepenik po stepenik, da mnogo
doživim, mnogo naučim, morao sam da izgubim Irmgard, pa i Anu. Svaku devojku koju sam voleo
nekada u mladosti voleo sam sada ponovo, ali sam u svakoj mogao da probudim ljubav, svakoj nešto
da dam i od svake da budem darivan. Zelje, snovi, mogućnosti koji su nekada živeli samo u mojoj
mašti postali su sada stvarnost, i tu stvarnost sam doživljavao. Oh, svi vi lepi cvetovi, Ido i Loro, sve vi
koje sam nekad voleo tokom jednog leta, jednog meseca ili dana!

30Herman Hesse - Stepski vuk - Page 2 Empty Re: Herman Hesse - Stepski vuk Čet Dec 20, 2012 9:12 pm

Hyacintho

Hyacintho
Member
Member
Shvatio sam da sam sada ja onaj lepuškasti, vatreni mladić koga sam malopre video kako užurbano
trči prema vratima ljubavi, da to ja sada iživljavam onaj deo svog bića od koga dosad nisam proživeo ni
deseti, ni hiljaditi delić, da me sada ne sputavaju ostale figure moga Ja, da mi ne smeta mislilac, da me
ne muči stepski vuk, da me ne potiskuje pesnik, fantasta i moralista. Ne, nisam bio ništa drugo nego
čovek koji voli, nisam udisao drugu sreću ni drugu patnju osim ljubavi; već me je Irmgard naučila da
igram, Ida da ljubim, a divna Ema bila je prva koja mi je jedne jesenje večeri, pod treperavim granama
bresta, dopustila da joj poljubim smeđe grudi i da ispijem pehar naslade.

Mnogo sam doživljavao u Pablovom malom pozorištu, a ni hiljaditi deo se ne može iskazati rečima.
Sve devojke koje sam ikada voleo bile su sada moje, svaka od njih dala mi je ono što je samo ona
jedina mogla da mi pruži, svakoj sam dao što je ona jedina mogla da primi od mene. Okušao sam
mnoge ljubavi, mnoge sreće, mnoge čulne naslade, mnoge zaplete, a i mnoge patnje, sve propuštene
ljubavi mog života čarobno su cvetale u mom vrtu u ovom času sna, čedni, nežni cvetovi, živi plameni
cvetovi, tamni cvetovi koji brzo venu, ustreptala slast, toplo sanjarenje, žarka seta, umiranje puno
straha i ozareno ponovno rađanje. Nailazio sam na žene koje su se mogle osvajati samo na juriš, i opet
na druge koje su mi pružale sreću tek posle laganog i pažljivog osvajanja; iskrsavao je ponovo svaki
sumračni kutak mog života u kome me je nekada, makar samo za trenutak, dozivao glas pola,
uzbuđivao pogled neke žene, mamila belina devojačke puti, i sve što sam propustio nadoknadio sam.
Svaka je bila moja, svaka na svoj način. Tu je bila žena neobičnih tamnosmeđih očiju i kose svetle kao
lan, pored koje sam nekada stajao četvrt časa u hodniku brzog voza i koja mi se kasnije češće
pojavljivala u snovima — ona nije progovorila nijedne reči, ali me je naučila neslućenim, strašnim i
ubistvenim ljubavnim veštinama. A glatka, tiha Kineskinja iz marseljske luke, staklastog osmeha,
zalizane, kao gar crne kose i vlažnih očiju, i ona je znala nečuvene stvari. Svaka je imala svoju tajnu,
svaka je mirisala na svoj kontinent, svaka je ljubila, smejala se i bila stidljiva na svoj naročit način,
svaka je na svoj način bila bestidna. Dolazile su i odlazile, struja ih je dovodila k meni, mene bacala k
njima, a zatim me je odnosila dalje, bilo je to razigrano, detinjasto plivanje u ruci polova, puno čari,
opasnosti i iznenađenja. Bio sam zapanjen koliko je bogat bio moj život, moj na izgled tako bedan,
lišen ljubavi, život stepskog vuka, koliko je bio bogat u zaljubljivanju, u mogućnostima i zavodljivosti.
Skoro sam ih sve propustio i izbegao, saplitao sam se preko njih i brzo ih zaboravljao — ali ovde su
bile sačuvane sve bez izuzetka, na stotine njih. Sada sam ih video, predavao im se, otvarao im vrata,
tonuo u ružičast sumrak njihovog podzemlja. Vraćala su se i ona zavođenja koja mi je nekada nudio
Pablo, a i druga, ranija, koja u svoje vreme nisam ni shvatio, fantastične igre utroje i učetvoro koje su
me sa osmehom povele u svoje kolo. Odigravale su se mnoge igre koje se rečima ne mogu iskazati.

Ponovo sam izronio iz beskrajne reke čara, poroka i zapleta, tih, nem, naoružan i zasićen
saznanjem, mudar, duboko iskusan, zreo za Herminu. Kao poslednja figura moje mitologije sa hiljadu
likova, kao poslednje ime u beskrajnom nizu iskrsla je Hermina, a istovremeno mi se vratila i svest,
prekinuvši ljubavnu bajku, jer nisam želeo da se sretnem s njom u sumraku čarobnog ogledala, njoj nije
pripadala samo ona jedna figura moje šahovske igre, njoj je pripadao ceo Hari. Oh, pregrupisaću svoje
figure tako da se sve odnosi na nju i dovede do ostvarenja.

Reka me je izbacila na kopno, opet sam stajao u nemom hodniku pozorišta sa ložama. Šta sad?
Mašio sam se figurica u svom džepu, ali je ta namera namah izbledela. Neiscrpno me je okružavao svet
vrata, natpisa i magičnih ogledala. Lišen sopstvene volje, pročitao sam sledeći natpis i naježio se:

KAKO SE UBIJA IZ LJUBAVI

Naglo sinu i zablista u meni trenutno sećanje na jednu sliku: Hermina za stolom u restoranu, pored
vina i jela, odjednom utonula u razgovor dubok kao ponor, sa strahovitom ozbiljnošću u pogledu, kako
mi govori da će postići da se zaljubim u nju da bi bila ubijena mojom rukom. Težak talas straha i mraka
preplavi mi srce, odjednom je sve stajalo preda mnom, odjednom sam u duši ponovo osetio jad i
sudbinu. Očajavajući, zavukao sam ruku u džep da izvučeni figurice, da izvedem čaroliju i preuredim
svoju šahovsku tablu. Figurica više nije bilo. Umesto figura izvukao sam iz džepa nož. Smrtno uplašen
trčao sam hodnikom, prolazio pored vrata, i odjednom sam se našao pred ogromnim ogledalom i
pogledao u njega. U ogledalu je stajao, visok kao ja, ogroman, divan stepski vuk, stajao je mirno,
plašljivo trepćući svojim nemirnim očima. Trepćući je gledao u mene, malo se nasmejao, tako da mu se
za trenutak rastvorila čeljust i pojavio se crveni jezik.

Gde je bio Pablo? Gde je bila Hermina? Gde je bio onaj pametni mladić koji je tako zgodno brbljao
o izgrađivanju ličnosti?

Pogledao sam još jedanput u ogledalo. Bio sam lud. Iza visokog stakla nije stajao nikakav stepski
vuk, niti je valjao jezikom po svojoj čeljusti. U ogledalu sam stajao ja, stajao je Hari, siva lica, lišen
svih igara, umoran od svih poroka, odvratno bled, ali ipak čovek, ipak neko s kim se moglo govoriti.

„Hari”, upitah ja, „šta radiš ovde?”
„Ništa”, odgovori onaj u ogledalu, „čekam. Očekujem smrt.”
„A gde je smrt?” upitah ja.
„Dolazi”, reče onaj drugi. I ja čuh kako iz praznih prostorija u unutrašnjosti pozorišta bruji muzika,
divna i strašna muzika, ona muzika iz „Don Žuana” koja prati pojavu kamenog gosta. Jezivo su brujali
ledeni zvuci avetinjskom kućom, dolazeći s onog sveta, od besmrtnika.
„Mocart!” pomislih, prizivajući time najvoljenije i najuzvišenije slike svog unutrašnjeg života.

Tada se iza mene razleže smeh, jasan i ledeno hladan, rođen iz božanskog humora, u svetu koji se
nalazi s one strane svih patnji, smeh koji ljudi ne mogu čuti. Čuvši taj smeh okrenuo sam se, sleđen i
blažen, i evo, Mocart se pojavi, prođe pored mene smejući se, lagano se približi jednim vratima lože,
otvori ih i uđe, a ja uđoh za njim, pun žudnje za bogom moje mladosti, doživotnim ciljem moje ljubavi
i poštovanja. Muzika je brujala i dalje. Mocart je stajao kraj ivice lože, od pozorišta se nije videlo ništa,
beskrajni prostor ispunjavala je tama.

„Kao što vidite”, reče Mocart, „može se i bez saksofona, iako nipošto ne bih želeo da uvredim ovaj
famozni instrument.”
„Gde smo mi?” upitah ja.
,,U poslednjem činu ,Don Žuana', Leporelo je već na kolenima. Odlična scena, a i muzika nije loša,
naravno. Iako ima još mnogo čega ljudskog u sebi, ipak se već oseća u njoj drugi svet, smeh — zar
ne?”

„Ovo je poslednje velika muzika koja je napisana”, rekoh svečano kao neki učitelj u školi.
„Dabome, došli su još Šubert, Hugo Volf, a ne smem zaboraviti ni jadnog, divnog Šopena. Vi se
mrštite, maestro — oh da, imamo i Betovena, i on je čudesan. Ali sve to, ma koliko lepo bilo, već nosi
u sebi nešto razlomljeno, nešto što se samo u sebi rastvara; nikad više čovek nije stvorio tako savršeno
celovito delo kao što je to ,Don Žuan'.”
„Nemojte da se naprežete”, smejao mi se Mocart strahovito podrugljivo. „Vi ste valjda i sami
muzičar? Ja sam, međutim, prestao da se bavim tim zanatom, povukao sam se u miran život. Jedino još
šale radi katkada posmatram gužvu.”

Podigao je ruke kao da diriguje, a odnekle iza ivice lože pomolio se mesec ili neka bleda zvezda;
gledao sam u neizmerne dubine prostora, po kome su lebdele magle i oblaci, nazirale se planine i
morske obale, dok se pod nama, beskonačna kao svemir, pružala ravnica slična pustinji. Na toj ravnici
videli smo dostojanstvenog starog gospodina duge brade, koji je setna lica predvodio ogromnu povorku
od nekoliko desetina hiljada ljudi odevenih u crno. Izgledao je tužan i beznadežan, a Mocart reče:
„Vidite, to je Brams. On stremi za oslobođenjem, ali to će još dugo da potraje."
Saznao sam da su hiljade ljudi u crnom svirači onih glasova i nota koji su prema buržoaskom sudu
izlišni u njegovim partiturama.

„Suviše glomazno instrumentirano, odviše materijala potrošeno uludo”, klimao je Mocart glavom.

A odmah posle toga videli smo, na čelu istog tolikog mnoštva, Riharda Vagnera kako korača i
osetili smo koliko ga one teške hiljade guraju i iscrpljuju; videli smo kako se, umoran, jedva vuče
mučeničkim koracima.

,,U mojoj mladosti", primetih tužno, „ova dva muzičara važila su kao najveće suprotnosti."

Mocart se nasmeja.

„Da, to je uvek tako. Posmatrajući iz izvesne daljine, ovakve suprotnosti postaju sve sličnije jedna
drugoj. Uostalom, glomazno instrumentiranje nije bila lična greška Bramsa niti Vagnera, to je bila
zabluda njihovog vremena."

„Kako, zar zato moraju da ispaštaju tako teško?” uzviknuh pun prekora.
„Razume se. To je zvanični put. Tek kad budu iskupili krivicu svoga vremena, pokazaće se da li je
ostalo još toliko njihovog ličnog da bi vredelo obračunati se s njima.”
„Ali njih dvojica nisu kriva za to!”

„Svakako da nisu. Oni nisu krivi ni što je Adam požderao jabuku, pa ipak moraju da ispaštaju."
„To je užasno.”
„Dabome, život je uvek užasan. Mi za to nismo krivi niti odgovorni. Čovek se rodi i već je kriv. Vi
mora da ste imali čudnu versku nastavu, kada to ne znate.”

Osećao sam se veoma jadno. Video sam sebe, smrtno umornog hodočasnika, kako promičem
pustinjom na onom svetu natovaren svim izlišnim knjigama koje sam napisao, svim člancima i
podliscima, praćen mnoštvom slagača koji su morali da rade na njima i mnoštvom čitalaca koji su sve to morali da progutaju. Bože moj! A Adam i jabuka i onaj greh praoca takođe su bili tu. Sve je to
trebalo ispaštati, i tek bi posle beskrajnog čistilišta nastalo pitanje da li iza svega toga postoji i nešto
lično, nešto sopstveno, ili su celokupno moje delanje i njegove posledice bili samo prazna pena na
moru i besmislena igra u reci zbivanja!

Mocart poče glasno da se smeje kada ugleda moje izduženo lice. Od smeha se prevrnu u vazduhu,
mlatarajući nogama. Pri tom je vikao na mene: „Šta je, mališa, moj hvališa, jetra te žiga, oko ti miga,
kolje te briga? Je l' misliš na čitače, na žderače, na jadne gutače, i na tvoje slagače i njihove pomagače,
na proklete hajkače i sabljooštrače? Pa to je da hohoćeš i grohoćeš, od smeha da pucaš i štucaš, nemoj
da se jediš, al' to je da se urediš! O, ti srce verno, smerno i čemerno, što patiš neizmemo, zašto tugu
neprebolnu svoju u štamparsku točiš boju? Hajde, mali, lepo to batali, na ti sveću pa je zapali, tek tako
u šali. Dosta se komendijašilo, u oči prašilo i podrepašilo, grlo deralo i kera teralo, pa sad nemoj da si
skanjeralo. Đavo repati će te ščepati, voštiti i klepati, jer sve tvoje drljanje i žvrljanje, mrljanje i srljanje
samo je jedna krađa i brljanje.”

E pa, ovo je bilo isuviše, od srdžbe nisam stigao da i dalje budem setan. Zgrabio sam Mocarta za
pletenicu, on je poleteo, a pletenica se istezala sve više i više, kao rep zvezde repatice, na čijem sam
kraju visio ja, uzvitlan oko sveta. Do đavola, ala je bilo hladno na ovom svetu! Besmrtni su podnosili
ovaj razređeni, ledeni vazduh. Ali čovek je postajao veseo u tom vazduhu, to sam još osetio u onom
kratkom trenutku pre nego što sam izgubio svest. Prožimala me je gorko-oštra vedrina, sjajna kao čelik
i ledena, i želja da se smejem isto tako jasno, neobuzdano i nezemaljski kao što je to činio Mocart. Ali
tada sam izgubio i dah i svest.

Zbunjen i slomljen, ponovo sam došao sebi; sa izglačanog poda odbijala se bela svetlost hodnika.
Nisam bio kod besmrtnika, još ne. Još uvek sam bio s ove strane zagonetki, patnji, stepskih vukova i
mučnih zapleta. Nije valjalo to mesto, nije to bilo podnošljivo boravište. Sa tim se moralo svršiti.

U velikom zidnom ogledalu prema meni stajao je Hari. Nije izgledao dobro, nije izgledao mnogo
drugačije nego one noći posle posete profesoru i balu kod „Crnog orla”. Ali to je bilo odavno, pre
mnogo godina, pre mnogo vekova. Hari je postao stariji, naučio je da igra, posetio je magično
pozorište, čuo je Mocarta kako se smeje, više se nije plašio ni igara, ni žena, ni noževa. Ćak i osrednje
obdaren čovek sazri ako projuri kroz nekoliko vekova. Dugo sam posmatrao Harija u ogledalu: još mi
je bio dobro poznat, još uvek je pomalo ličio na petnaestogodišnjeg Harija koji je jedne martovske
nedelje posle podne sreo Rozu na steni i skinuo pred njom svoj đački šešir. Pa ipak je od tada ostareo
za nekoliko stotina godinica, bavio se muzikom i filozofijom i zasitio se njima, šljemao je u „čeličnom
šlemu” elzaško vino i diskutovao sa čestitim naučnicima o Krišni, voleo je Eriku i Mariju, postao
Herminin prijatelj, pucao je na automobile i spavao sa glatkom Kineskinjom, sreo se sa Geteom i
Mocartom, i mnoge je rupe usekao u mrežu vremena i prividne stvarnosti, u kojoj je, međutim, ipak bio
samo zarobljenik. Opet je, doduše, izgubio svoje lepe šahovske figure, ali je imao dobar nož u džepu!
Napred, Hari, stari, umorni momče!

Pih, do đavola, ala je gorak ukus imao život! Pljunuo sam na Harija u ogledalu, udario nogom i
razbio ga na paramparčad. Pošao sam lagano hodnikom koji je odzvanjao, pažljivo sam posmatrao
vrata koja su obećavala tolike lepe stvari, ali na jednim više nije bilo natpisa. Lagano sam prošao pored
svih stotinu vrata magičnog pozorišta. Jesam li ja danas bio na balu pod maskama? Otada je prošlo sto
godina. Uskoro više neće postojati godine. Trebalo je uraditi još nešto, Hermina je čekala. Biće to
neobična svadba. Plivao sam u nekom mutnom talasu, nešto mutno me je vuklo, mene roba, stepskog
vuka. Pih, do đavola!

Zastao sam na poslednjim vratima. Ovamo me je dovukao mutni talas. Oh, Rozo, oh, daleka
mladosti, oh, Gete i Mocarte!

31Herman Hesse - Stepski vuk - Page 2 Empty Re: Herman Hesse - Stepski vuk Čet Dec 20, 2012 9:18 pm

Hyacintho

Hyacintho
Member
Member
Otorio sam ih. Iza vrata ugledao sam jednostavnu i lepu sliku. Na podu, na tepisima, naišao sam na
dvoje nagih, lepu Herminu i lepog Pabla, kako duboko spavaju jedno pored drugog, veoma iscrpeni od
ljubavne igre, koja izgleda tako nenasita, a ipak brzo zasiti. Lepa, veoma lepa stvorenja, divne slike,
čudesna tela! Pod Hermininom levom dojkom videla se sveža, okrugla belega, oko koje je tamno
podišla krv; bio je to ljubavni ujed Pablovih lepih, blistavih zuba. Udario sam nožem posred belege,
žarivši oštricu do kraja. Preko Herminine bele kože potekla je krv. Da je sve bilo malo drugačije, da je
sve teklo malo drugačije, izbrisao bih svojim poljupcima tu krv. Ovako, nisam to učinio; samo sam
posmatrao kako krv curi i video kako su joj se za časak otvorile oči, koje su izražavale bol i
iznenađenje.

„Zašto je iznenađena?” pomislio sam. A zatim mi je palo na pamet da treba da joj zaklopim oči. Ali
su se one same opet zatvorile. Izvršeno je. Ona se okrenula malko u stranu, i video sam kako joj od
pazuha do dojke poigrava tanana, nežna senka, koja je htela da me podseti na nešto. Zaboravljeno! A
zatim je ostala da leži mimo.

Dugo sam je gledao. Najzad sam zadrhtao, kao pri buđenju, i hteo da pođem. Tada sam primetio da
se Pablo proteže, video sam kako otvara oči i proteže udove, video kako se nagnuo nad mrtvom
devojkom i nasmešio se. Nikada ovaj momak neće postati ozbiljan, pomislio sam, sve ga zasmejava.
Pablo je pažljivo savio jedan kraj tepiha i pokrio Herminu sve do grudi, tako da se rana više nije videla,
a zatim je nečujno izišao iz lože. Kuda je otišao? Zar me svi napuštaju? Ostao sam sam sa upola
pokrivenom mrtvom devojkom, koju sam voleo i kojoj sam zavideo. Nad njenim bledim čelom vio se
dečački uvojak, usta, poluotvorena i crvena, zračila su na potpuno bledom licu, njena kosa mirisala je
nežno, a kroz nju se naziralo majušno, lepo oblikovano uvo.

Sada je njena želja bila ispunjena. Još pre nego što je postala sasvim moja, ubio sam svoju
ljubavnicu. Učinio sam ono što nije moglo ni da se zamisli, a sada sam klečao i piljio, i nisam znao šta
znači izvršenje ovog dela, nisam znao da li je ono dobro i pravedno, ili baš suprotno tome. Šta bi na to
rekao mudri šahovski igrač, šta bi rekao Pablo? Nisam znao i nisam mogao ni da zamislim. Njena
crveno namazana usta žarila su se sve više na ugašenom licu. Takav je bio čitav moj život, ono malo
sreće i ljubavi bile su iste kao ova ukočena usta: malo crvenila na mrtvačkom licu.

A iz mrtvog lica, mrtvih belih ramena i mrtvih belih ruku lagano se prikradala neka jeza, zimska
pustoš i usamljenost, neka hladnoća koja je lagano, veoma lagano rasla i od koje su počele da mi se
koče ruke i usne. Da li se ugasilo sunce? Da li sam ubio srce svega živog? Je li to prodirala besmrtna
hladnoća svemira?

Naježivši se, ukočeno sam gledao u skamenjeno čelo, ukočeni uvojak i bledo-hladni odsjaj ušne
školjke. Hladnoća koja je izbijala iz njih bila je besmrtna, pa ipak je bila lepa: ona je zvučala i čudesno
se lelujala, bila je sušta muzika!

Zar nisam već ranije osetio ovu jezu, koja je istovremeno bila nalik na sreću? Zar nisam već
jednom čuo ovu muziku? Jesam, kod Mocarta, besmrtnika.

Kroz glavu mi prostrujaše stihovi koje sam nekada, u ranija vremena, negde našao:

Naš je stan pak usred obasjane beskrajnosti eterske ledene, ne znamo za sate niti dane, za razlike
čoveka i tene...

Nepomičan naš je život večni, hladan, zvezdan naš je večni smeh...


Tada se otvoriše vrata lože i tek na drugi pogled sam poznao Mocarta, bez pletenice, bez pantalona
do ispod kolena i bez cipela sa kopčom, već moderno odevenog. Seo je tik uz mene, zamalo ga nisam
dodirnuo i zadržao da se ne uprlja krvlju koja je iz Hermininih grudi potekla na pod. On je seo i zaneo
se baratanjem oko nekoliko malih aparata i instrumenata koji su se tu nalazili; činilo se da mu je to
veoma važno, nameštao je nešto po njima i zaglavljivao, a ja sam iznenađeno gledao u njegove vešte,
hitre prste, koje sam toliko želeo da jedanput vidim kako sviraju na klaviru. Posmatrao sam ga
zamišljeno, bolje reći, sanjalački i zanesen izgledom njegovih lepih, pametnih ruku, zagrejan
osećanjem njegove blizine, a pomalo i zaplašen. Uopšte nisam obraćao pažnju šta on to u stvari radi,
šta to zavrće i petlja.

Bio je to radioaparat, koji je namestio i uključio, a potom i glasnogovornik, i rekao: „Iz Minhena se
čuje Concerto grosso u F-duru od Hendla.”

Odista, na moje neopisivo iznenađenje i užasavanje, đavolski limeni levak stade ubrzo da bljuje
onu mešavinu bronhijalnog šlajma i ižvakane gume, koju sopstvenici gramofona i pretplatnici radija po
nekom sporazumu nazivaju muzikom — a iz tog mutnog balavljenja i kreštanja, kao iza debelog sloja
prljavštine, odista se mogla nazreti dragocena slika, plemenita struktura božanske muzike, kraljevsko
delo, hladni prostrani dah i zasićeni, široki zvuk gudala.

,,Oh, bože moj”, uzviknuh užasnut, „šta radite, Mocarte? Da li vi sebi i meni ozbiljno priređujete
ovu svinjariju? Da pustite na nas ovaj odvratni aparat, trijumf našeg vremena, njegovo poslednje
pobedničko oružje u uništavajućem ratu protiv umetnosti! Zar to mora da bude, Mocarte?”

Oh, koliko se strašni čovek smejao, hladno i avetinjski, nečujno, pa ipak razarajući sve svojim
smehom! Posmatrao je moje patnje sa istinskim zadovoljstvom, okretao je prokleta dugmeta i nameštao
limeni levak. Smejući se i dalje je puštao u prostor izopačenu, bezdušnu, otrovnu muziku, smejući se
odgovorio mi je:

„Molim vas, bez patosa, gospodine susede! Uostalom, jeste li obratili pažnju na Ritardando?
Sjajna zamisao, zar ne? Hajde, nestrpljivi čoveče, pustite da u vas prodre misao ovog Ritardanda —
čujete li basove, koračaju kao bogovi — i pustite da ova zamisao starog Hendla prodre u vaše srce i da
ga umiri! Slušajte, čovečuljče, bez patosa i podsmeha, iza uistinu beznadežno idiotskog vela ovog
smešnog aparata svečano promiče daleki lik ove božanske muzike! Pazite, možete pri tom nešto da
naučite. Obratite pažnju kako ova sumanuta zvučna cev na izgled čini nešto najgluplje, na j nepotrebni
je i najzabranjenije na svetu, i kako negde odsviranu muziku, bez ikakvog izbora, glupo i grubo, a usto
još i jadno izobličeno, ubacuje u tuđ prostor — a kako ipak nije u stanju da uništi iskonski duh ove
muzike, već samo dokazuje na njoj svoju sopstvenu smetenu tehniku i proizvodnju bez ikakvog duha!
Slušajte dobro, čovečuljče, to vam je potrebno! Dakle, otvorite uši! Tako. A sada ne čujete samo
radijom oskrnavljenog Hendla, koji je čak i u ovoj odvratnoj izražajnoj formi božanstven — već čujete
i vidite, uvaženi, i odlično poređenje sa celokupnim životom. Kada slušate radio, čujete i vidite iskonsku borbu između ideje i ostvarenja, između večnosti i vremena, između božanskog i ljudskog.
Dragi moj, baš kao što radio za vreme od deset minuta bez ikakvog izbora ubacuje najdivniju muziku
sveta u najnemogućnije prostorije, u građanske salone i potkrovnice, među pretplatnike koji brbljaju,
žderu, zevaju i spavaju, kao što radio otima čulnu lepotu muzike, kvari je, grebe i balavi, pa ipak ne
može potpuno da uništi njen duh — tako isto i život rasipa oko sebe takozvanu stvarnost, razbacuje se
svojom divnom igrom slika.. Kao što radio posle Hendla daje neko predavanje o tehnici prikrivanja
bilansa u srednjim industrijskim preduzećima, od čarobnih orkestarskih zvukova pravi neukusnu
muzičku kašu, kao što svuda gura svoju tehniku, svoju užurbanu radinost, svoje siromaštvo i sujetu
između ideje i stvarnosti, između orkestra i uva, takav je ceo život, mali moj, a mi moramo da ga
ostavimo takvog i da se„ ako nismo baš magarci, smejemo tome. Nije stvar ljudi vaše vrste da
kritikujemo radio ili život. Bilo bi bolje da prvo naučite da saslušate stvari! Naučite da shvatate
ozbiljno ono što je dostojno ozbiljnog shvatanja, a smejte se svemu drugom! A da li ste vi uradili nešto
bolje, plemenitije, razboritije i ukusnije? O ne, mesje Hari, niste. Od svog života napravili ste odvratnu
istoriju bolesti, od svoje darovitosti nesreću. A ovde, kao što vidim, niste umeli ništa drugo da učinite
sa jednom divnom mladom devojkom nego da joj zabodete nož u grudi i uništite je! Smatrate li da je to
pravo?”

„Pravo? Oh, nije!” uzviknuo sam sav očajan. „Bože moj, sve je to tako pogrešno, đavolski glupo i
opako! Ja sam stoka, Mocarte, glupa, zla stoka, bolesna i pokvarena, po hiljadu puta ste u pravu. — Ali
što se ove devojke tiče, ona je to sama želela, ja sam samo ispunio njenu sopstvenu želju.”

Mocart se nečujno smejao, ali je ipak bio toliko dobar da zatvori radio.

Moja odbrana je i meni samom, koji sam još malopre iskreno verovao u nju, odjednom izgledala
veoma budalasta. Setio sam se namah kako mi je Hermina nekada govorila o vremenu i večnosti, bio
sam odmah gotov da njene misli smatram odrazom svojih sopstvenih misli. Ali sam Hermininu ideju i
želju da je ubijem, sasvim prirodno, prihvatio kao da ja nemam ni najmanjeg uticaja na to. Zašto sam
onda prihvatio ovu strašnu i čudnovatu misao i poverovao u nju, i ne samo to nego je unapred pogodio?
Možda ipak zato što je bila moja sopstvena? I zašto sam Herminu ubio baš u trenutku kada sam je
našao nagu u zagrljaju drugoga? Mocartov nečujni smeh zvučao je sveznajuće i bio je pun poruge.

„Hari”, reče on. „Vi ste šaljivčina. Da li ova lepa devojka odista nije želela od vas ništa drugo sem
udarca nožem? Pričajte vi to drugome! Ali, bar ste je valjano udarili, jadno dete je mrtvo. Krajnje je
vreme da postanete svesni posledica svoje galantnosti prema ovoj dami. Ili biste hteli da se izmigoljite
iz njih?”

„Ne”, viknuh ja, „zar nikako ne shvatate? Zar ja da se izmigoljim iz posledica! Ta ne želim ništa
drugo nego da ispaštam, ispaštam, ispaštam, da stavim glavu pod sekiru i da pustim da me kazne i
ubiju.”

Mocart me je gledao sa nesnosnim podsmehom. „Kako ste vi uvek patetični! Ali još ćete se naučiti
humoru, Hari. Humor je uvek Galgenhumor, odnosno .humor ispod vešala', a po potrebi naučićete ga
na vešalima. Jeste li spremni na to? Da? Dobro, onda idite državnom tužiocu, pa se izložite čitavom
aparatu sudskih ljudi, kojima nedostaje svaki humor, sve dok vam, u rani jutarnji čas, u dvorištu
zatvora, hladnokrvno ne odrube glavu. Jeste li, dakle, spremni na to?”

Odjednom preda mnom bijesnu natpis:

HARIJEVO POGUBLJENJE

a ja klimnuh glavom u znak odobravanja.

Ogolelo dvorište između četiri zida, mali prozori sa rešetkama, uredno pripremljena giljotina,
desetak gospode u odeždama i redengotima, a u sredini ja, podrhtavajući na sivom jutarnjem vazduhu,
stegnuta srca punog kukavnog straha, ali spreman i saglasan. Pristupio sam po naređenju, po naređenju
sam kleknuo. Državni tužilac skinuo je svoju kapu, nakašljao se, a i sva ostala gospoda su se
nakašljala. Državni tužilac je u rukama držao svečano razvijen list hartije i počeo je da čita iz njega:

„Gospodo, pred vama stoji Hari Haler, optužen i kriv za namernu zloupotrebu našeg magičnog
pozorišta. Haler ne samo što je uvredio svetlu umetnost time što je našu lepu galeriju slika zamenio
takozvanom stvarnošću i što je ubio odraz devojačkog lika u ogledalu odrazom noža u ogledalu, već je
osim toga pokazao nameru da se bez ikakvog humora posluži našim pozorištem kao oruđem za
izvršenje samoubistva. Zbog svega ovoga osuđujemo Halera na kaznu večitog života i na oduzimanje
dozvole ulaska u naše pozorište u trajanju od dvanaest časova. Optuženom se tako isto ne može
oprostiti kazna da jedanput bude ismejan. Gospodo, počnite: jedan-dva-tri!”

Na tri su svi prisutni jednoglasno udarili u smeh, smeh u horu, užasan, za ljude skoro nepodnošljiv
smeh sa onoga sveta.

Kada sam opet došao k sebi, Mocart je sedeo pored mene kao malopre; kucnuo me je po ramenu i
rekao: „Čuli ste presudu. Moraćete, dakle, da se naviknete da i dalje slušate radio-muziku života. Biće
to dobro za vas. Vi imate neobično malo dara, dragi, glupi momče, ali postepeno ste valjda ipak shvatili
šta se traži od vas. Treba da prihvatite humor života, Galgenhumor ovog života. Ali, razume se, vi ste
stremni da sve na svetu samo ne na ono što se traži od vas! Spremni ste da nožem ubijete devojku,
spremni ste da budete svečano pogubljeni, sigurno biste bili spremni da tokom sto godina mučite i
bičujete sebe. Zar nije tako?"

,,Oh da, spreman sam, od srca sam spreman", uzviknuh u svom jadu.

„Razume se! Spremni ste na svaki glup čin bez ikakvog humora, vi širokogrudi gospodine, na sve
što je patetično i bez šale! E, ali ja nisam za to, za celo vaše romantično pokajanje ne dajem ni pet para.
Hoćete da budete pogubljeni, hoćete da vam se odrubi glava, strašni ratniče! Za taj glupavi ideal
izvršili biste deset ubistava. Hoćete da umrete, kukavico, a ne da živite! Do đavola, ali vi baš treba da
živite! Bilo bi pravedno da vas osude na najtežu kaznu.”

,,Oh, a kakva bi ona bila?”

„Mogli bismo, na primer, ponovo da oživimo devojku i da vas oženimo njome.”

„Ne, na to nisam spreman. Iz toga bi se izrodila nesreća.”

„Kao da nije već dovoljna nesreća ovo što ste uradili! Ali sada treba da učinite kraj patetici i
ubijanju. Urazumite se najzad! Treba da živite, treba da naučite da se smejete. Treba da naučite da slušate prokletu radio-muziku života, treba da cenite duh koji njome provejava, treba da se smejete
čitavom rusvaju u njoj. To ji sve, više se od vas i ne traži.”

Tiho, kroz stisnute zube, upitao sam: ,,A ako bih odbio? A ako bih vam, gospodine Mocarte,
odrekao pravo da raspolažete Stepskim Vukom i da se mešate u njegovu sudbinu?”

„Onda”, reče Mocart pomirljivo, „onda bih vam predložio da popušite još jednu od mojih lepih
cigareta."

I rekavši ovo, izvuče kao mađijom cigaretu iz džepa od prsluka, a kad mi je ponudi, odjednom to
više nije bio Mocart, već me je toplo gledao svojim tamnim egzotičnim očima moj prijatelj Pablo, koji
je istovremeno kao brat bliznac ličio na čoveka koji me je poučavao šahovskoj igri figuricama.

„Pablo!” uzviknuh trgnuvši se. „Pablo, gde smo mi?” Pablo mi pruži cigaretu i vatru uz nju.

„Mi smo”, smešio se on, „u mome magičnom pozorištu, i ako želiš da naučiš da igraš tango, ili da
postaneš general, ili da se zabavljaš sa Aleksandrom Velikim, sve ti to idućom prilikom stoji na
raspolaganju. Ali moram da ti kažem, Hari, da si me pomalo razočarao. Zaboravio si se, prekršio si
pravila humora moga malog pozorišta i napravio svinjariju, počeo si da bodeš noževima, pa si okaljao
naš lepi svet slika mrljama stvarnosti. To nije bilo lepo od tebe. Nadam se bar da si to učinio iz
ljubomore, kada si zatekao Herminu i mene. Ovom figurom, na žalost, nisi umeo da rukuješ — verovao
sam da si bolje naučio igru. Uostalom, to se može ispraviti."

Uzeo je Herminu, koja se u njegovim rukama smanjila na veličinu figurice za igru i spustio je u isti
džep od prsluka iz koga je malopre izvukao cigaretu.
Slatki, teški dim mirisao je prijatno, osećao sam se sasvim prazan i spreman da spavam godinu
dana.
Oh, sve sam shvatio, shvatio Pabla, shvatio Mocarta, čuo sam negde iza sebe njegov užasni smeh,
znao sam da se u mom džepu nalaze svih stotinu hiljada figura životne igre, naslućivao sam, potresen,
njihov smisao, bio sam voljan da još jednom otpočnem igru, da još jednom iskusim sve njene patnje, da
se još jednom zgrozim nad njenom besmislicom, da još jednom i još mnogo puta prođem kroz pakao
svog unutrašnjeg bića.
Jednom ću naučiti da bolje igram figuricama. Jednom ću ipak naučiti da se smejem. Čekao me je
Pablo. Čekao me je Mocart.
1927.

KRAJ

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 2 od 2]

Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Similar topics

-

» Herman Hese - Magija knjige

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

Herman Hesse - Stepski vuk - Page 2 Beautiful-girl-look-up2-