Frančeska
Frančeskin rođendan je padao u poznu jesen, dok je hladna kiša udarala u njenu drvenu kuću u unutrašnjosti južne Ajove. Posmatrala je kišu, gledala kroz nju ka brdima duž reke Midi River misleći na Ričarda. Umro je jednog ovakvog dana pre osam godina, od nečeg što je imalo ime kojeg se radije ne bi sećala. Međutim, Frančeska je mislila sada na njega i njegovu tvrdu ljubaznost, postojanost i jednostavan način života koji joj je pružio.
Zvala su deca. I ove godine nijedno od njih nije moglo da dođe kudi za njen rođendan, iako joj je bio šezdeset sedmi. Razume kao i uvek. Uvek je razumela. Uvek će razumeti. Oboje su bili na sredini svojih profesionalnih karijera, radeći vredno, upravljajući bolnicom, predavajući đacima. Majki je bio u svom drugom braku, Kerolajn se borila u prvom. Potajno je bila zadovoljna što izgleda nikada nisu mogli da organizuju posetu za njen rođendan, jer je imala sopstvene svečanosti rezervisane za taj dan.
Tog jutra su njeni prijatelji iz Vinterseta svratili sa rođendanskim kolačem. Frančeska je skuvala kafu, dok se razgovor vodio od unuka i grada do Dana zahvalnosti i šta kome kupiti za Božić. Tihi smeh i oživljavanje i zastoj razgovora u dnevnoj sobi su je utešili svojom familijarnošću i podsetili na mali razlog zbog kojeg je ostala ovde posle Ričardove smrti.
Majki je hvalio Floridu, Kerolajn Novu Englesku. Ali ona je ostala na brdima južne Ajove, na zemlji, zadržavši staru adresu iz posebnog razloga, i bila je zadovoljna što je to uradila.
Frančeska ih je posmatrala kako odlaze u vreme ručka. Vozili su svoje bjuike i fordove niz stazu, skrenuvši na asfaltirani okružni put i uputivši se ka Vintersetu, dok su brisači uklanjali kišu. Bili su to dobri prijatelji, mada nikada ne bi mogli da razumeju ono što je ležalo u njoj, ne bi razumeli čak ni kad bi im kazala.
Kada ju je posle rata doveo ovde iz Napulja, njen muž je rekao da će steći dobre prijatelje. Rekao je: Stanovnici Ajove imaju svojih mana, ali u njih sigurno ne spada nebriga za druge. I to je bila i ostala istina.
Kada su se sreli imala je dvadeset pet godina - tri godine pre toga je završila univerzitet i predavala je u privatnoj školi za devojčice, ne znajući šta da radi sa svojim životom. Većina mladih Italijana je bila ili mrtva ili ranjena ili u zarobljeničkim logorima ili slomljena borbom. Njena veza sa Nikolom - profesorom umetnosti na univerzitetu, koji je po ceo dan slikao i vodio je na divlje, neoprezne noćne obilaske napuljskog podzemlja, završila se još pre više od godinu dana, zahvaljujući stalnim neodobravanjima njenih roditelja, tradicionalnih pogleda na život.
U crnoj kosi je nosila trake i držala se svojih snova. Ali nijedan lepi mornar se nije iskrcao tražeći nju, odozdo iz ulice do njenog prozora nisu dopirali glasovi. Težak pritisak stvarnosti doveo je do priznanja da je njen izbor veoma sužen. Ričard joj je ponudio razumnu alternativu: ljubaznost i slatko obećanje o Americi.
Proučavala ga je u njegovoj vojničkoj uniformi dok su sedeli u kafiću pod mediteranskim suncem, videla ga kako je iskreno gleda na način Amerikanaca sa srednjeg Zapada, i došla u Ajovu sa njim. Došla da bi imala njegovu decu, da bi gledala Majkla kako igra američki fudbal u hladnim oktobarskim noćima, da bi vodila Kerolajn u De Moin u kupovinu maturske haljine. Svake godine po nekoliko puta bi razmenila pisma sa svojim sestrama u Napulju i vratila se tamo dva puta, prilikom smrti svojih roditelja. Ali njen dom je sada bio okrug Medison i nije žudela da se ponovo vrati u Napulj.
Sredinom popodneva kiša je stala, a zatim nastavila da pada sve do predvečerja. U sumrak, Frančeska je sipala čašicu rakije i otvorila donju fioku Ričardovog pisaćeg stola; bio je to komad nameštaja od orahovine koji je prenošen kroz tri generacije njegove porodice. Izvadila je plastični omot i polako prešla rukom preko njega, kao što je to radila svake godine na današnji dan.
Na poštanskoj marki je pisalo Sijetl, Va, Sep. 12 ’65. Uvek bi prvo pogledala marku. To je bio deo rituala. Zatim na rukom pisanu adresu: Frančeska Džonson, RR2, Vinterset, Ajova. Zatim povratnu adresu, pažljivo ispisanu u gornjem levom uglu: Boks, 642, Belingem, Vašington. Sela je na stolicu kraj prozora, pogledala adrese i usredsredila se, jer su se u njima nalazili pokreti njegovih ruku, i ona je želela da vrati osećaj tih ruku na sebi od pre dvadeset dve godine.
Kada joj je uspelo da zamisli kako je njegove ruke dodiruju, otvorila je omot, pažljivo izvukla tri pisma, kratak rukopis, dve fotografije zajedno sa isečcima iz drugih brojeva časopisa. Posle toga, dok je siva svetlost bledela, pijuckala je rakiju gledajući preko okvira naočara na rukom ispisanu poruku zakačenu za stranice rukopisa kucanog na mašini. Pismo je pisano na hartiji sa zaglavljem na kojem je pri vrhu neupadljivim slovima pisalo samo: Robert Kinkejd, pisac-fotograf.
10. septembar, 1965.
Draga Frančeska,
Šaljem ti dve fotografije. Jedna je tvoj snimak koji sam načinio na pašnjaku u svitanje. Nadam se da ti se dopada isto koliko i meni. Drugi je snimak mosta Rozmen pre no što sam uklonio tvoju poruku koju si za njega zakačila.
Sedim ovde i iskopavam iz sivih delova uma svaku pojedinost, svaki trenutak vremena koje smo proveli zajedno. Pitam sebe opet i opet, Šta mi se desilo u okrugu Medison u Ajovi, i borim se da sve spojim. Zato sam napisao kratku belešku Padanje iz Dimenzije Z, koju prilazem kao način da pokušam da ispitam svoju zabunu.
Gledam kroz objektiv i ti si na drugoj strani. Počnem da pišem članak i pišem o tebi. Nisam čak siguran kako sam se vratio ovamo iz Ajove. Stari kamionet me je nekako vratio kući, ali se jedva sećam kako su milje prolazile.
Pre nekoliko nedelja, osećao sam se dovoljan sam sebi, zadovoljan u razumnim granicama. Možda ne duboko srećan, možda malo usamljen, ali bar zadovoljan. Sve se to promenilo.
Sada mi je jasno da sam se već dugo kretao ka tebi i ti ka meni. Iako nijedno od nas nije znalo za onog drugog pre no što smo se sreli, postojala je neka vrsta nesvesne izvesnosti koja je radosno pevušila ispod našeg neznanja i koja nas je spojila. Kao dve usamljene ptice koje lete preko velikih prerija po nebeskom proračunu, za sve ove godine i svih života mi smo se kretali jedno ka drugom.
Put je čudnovato mesto. Vukući se njima, pogledao sam i tu si bila ti koja hodaš preko trave prema mom kamionetu jednog avgustovskog dana. Kada se prisetim, izgledalo je neizbezno - nije moglo da se dogodi nikako drukčije, slučaj koji nazivam velikom verovatnoćom neverovatnog.
I eto mene kako hodam unaokolo s drugom osobom u sebi. Iako mislim da sam to bolje izrazio onog dana kada smo se rastali, kada sam rekao da postoji treća osoba koju smo stvorili od nas dvoje. I sada sam obuzet tim drugim bićem.
Moramo nekako ponovo da se vidimo. Bilo gde, bilo kad.
Zovi ako ti ikada išta treba ili ako samo hoćeš da me vidiš. Doći ću odmah. Obavesti me ako ti možeš da dođeš ovamo, ikada - bilo kada. Mogu da sredim troškove avionske karte, ako je to problem. Sledeće nedelje odlazim za jugoistočnu Indiju ali ću se vratiti krajem oktobra.
Volim te,
Robert
P.S. Projekat sa fotografijama mostova iz okruga Medison ispao je lepo. Potraži ga u N.DŽ. sledeće godine. Ili mi reci ako želiš da ti pošaljem primerak broja kada bude objavljen.
Frančeska Džonson je spustila čašicu sa rakijom na široki prozorski ram od orahovine i zapiljila se u svoju crno-belu fotografiju 20x25 centimetara. Ponekad joj je bilo teško da se seti kako je tada izgledala, pre dvadeset dve godine. U tesnim izbledelim farmerkama, sandalama i beloj majici s kratkim rukavima, s kosom koja je letela na jutarnjem vetru dok se naginjala preko stuba ograde.
Kroz kišu, s mesta pored prozora, mogla je da vidi stub stare ograde koja je još uvek opkoljavala pašnjak. Kada je dala zemlju u najam, pošto je Ričard umro, ugovorila je da pašnjak ne sme da se menja, da ga ne diraju, čak iako je sada prazan, i pošto se pretvorio u travnatu livadu.
Na fotografiji su počinjale da se pokazuju prve fine bore na njenom licu. Njegov aparat ih je pronašao. I pored toga bila je zadovoljna onim što je videla. Kosa joj je bila crna a telo oblo i toplo, ispunjavajući farmerke baš kao što treba. Međutim, ona je gledala u svoje lice. Bilo je to lice očajno zaljubljene žene u čoveka koji je snimio fotografiju.
U tokovima svog sećanja mogla je takođe jasno da vidi i njega. Svake godine ređala je kroz um sve slike, pažljivo, sećajući se svega, ne zaboravljajući ništa, utiskujući sve, zauvek, kao pripadnici onog plemena koje prenosi neku usmenu pripovest kroz generacije. Bio je visok, vitak i tvrd, i kretao se kao sama trava, bez napora, gipko. Srebrnosiva kosa mu je visila dosta ispod ušiju i skoro uvek izgledala razbarušeno, kao da se tek vratio sa dugog putovanja po moru, po jakim vetrovima i pokušao da je prstima očešlja.
Uzano lice visokih jagodica i kosa koja mu je padala na čelo isticali su svetloplave oči koje izgledaju kao da se nikada ne zaustavljaju u potrazi za sledećom fotografijom. Nasmešio joj se rekavši kako lepo i toplo izgleda pri ranoj svetlosti, zamolio je da se nasloni na Stub, a zatim se kretao oko nje u širokom luku snimajući sa kolena, zatim stojeći, ležeći sa aparatom uperenim prema njoj.
Bilo joj je malo nezgodno zbog količine filma koju je potrošio ali je bila zadovoljna količinom pažnje koju joj je posvetio. Nadala se da niko od suseda nije uranio na traktoru. Iako tog posebnog jutra nije baš mnogo marila za susede i šta oni misle.
Snimao je, uvlačio novi film, menjao objektive, aparate, još snimao, i tiho joj pričao dok je radio, stalno joj govoreći kako za njega dobro izgleda i koliko je voli. Frančeska, neverovatno si lepa. Ponekad bi se zaustavio i samo piljio u nju, kroz nju, oko nje, u njenu unutrašnjost.
Bradavice su joj se jasno ocrtavale na mestu gde su pritiskale pamučnu majicu. Na čudan način je zabrinjavalo što je naga ispod majice. Staviše, bila je zadovoljna time i grejalo je saznanje da on može da vidi njene grudi tako jasno kroz objektive. Nikad se tako ne bi obukla u Ričardovom prisustvu. On to ne bi odobrio. U stvari, pre no što je srela Roberta Kinkejda nikada se ne bi ovako obukla.
Robert je zamolio da se još malo nagne, a onda je prošaptao: Da, da, to je to, ostani tako. Tada je snimio sliku u koju je sada gledala. Svetlost je bila savršena, rekao je - oblačno blistava, tako ju je nazvao, a okidač je stalno okidao dok se on kretao oko nje.
Bio je gibak, to je bila reč na koju je mislila dok ga je posmatrala. U pedeset drugoj godini celo telo mu je bilo mršav mišić, mišić koji se pokretao nekom vrstom jačine i snage koja dolazi samo muškarcima koji teško rade i vode računa o sebi. Rekao joj je da je bio ratni fotograf na Pacifiku i Frančeska je mogla da ga zamisli kako dolazi sa marincima na dimom prekrivene plaže, dok ga lupkaju aparati, s jednim aparatom uz oko, okidač skoro u plamenu usled brzine kojom snima.
Ponovo je pogledala sliku, proučavala je. Dobro je izgledala, pomislila je, smešeći se sebi zbog svog samodopadanja. Nikada nisam izgledala tako dobro, ni pre ni posle. To je zbog njega. I ponovo bi gucnula rakiju dok se kiša pojačavala jašući na novembarskom vetru.
Robert Kinkejd je bio neka vrsta čarobnjaka koji je živeo u samom sebi na čudnovatim, skoro zastrašujućim mestima. Frančeska je to skoro odmah osetila tog vrelog, suvog ponedeljka, avgusta 1965, kada je sišao iz kamioneta na njenoj stazi. Ričard i deca su bili na državnom vašaru Ilinoisa, gde su izlagali goveče koje je privlačilo više pažnje nego ona, tako da je imala celih nedelju dana za sebe.
Sedela je na ljuljašci na prednjem tremu, pijući ledeni čaj, opušteno posmatrajući spiralnu prašinu koja se podizala ispod kamioneta dok je dolazio okružnim putem. Kamionet se polako kretao, kao da je vozač tražio nešto, zaustavivši se naglo tačno kod staze, a zatim skrenuvši gore ka kući. O Bože, pomislila je. Ko je to?
Bila je bosa, nosila je farmerke i izbledelu radnu košulju sa zavrnutim rukavima, izbačenih krajeva. Duga crna kosa joj je bila pričvršćena češljem od kornjačevine, koji joj je otac dao kada je napustila stari kraj. Kamionet se popeo stazom i zaustavio blizu vrata od žičane ograde koja je opasivala kuću.
Frančeska je sišla s trema hodajući bez žurbe kroz travu, ka vratima. A iz kamioneta je izašao Robert Kinkejd nalik nekoj prikazi iz nikad napisane knjige Istorija šamana u slikama.
Smeđa vojnička košulja bila mu je pripijena uz leđa, a ispod pazuha videli su se široki tamni krugovi znoja. Gornja tri dugmeta su bila otkopčana i mogla je da vidi tvrde mišiće na grudima odmah ispod jednostavnog srebrnog lanca oko vrata. Preko ramena je nosio široke narandžaste tregere, onakve kakve nose ljudi koji mnogo vremena provode u divljini.
Nasmešio se. Izvinite što vas uznemiravam, ali tražim pokriveni most koji je na ovom putu i ne mogu da ga nađem. Mislim da sam se privremeno izgubio. Obrisao je čelo plavom maramom i ponovo se nasmešio.
Njegove oči su gledale pravo u nju i ona oseti kako je nešto u njoj poskočilo. Oči, glas, lice, srebrna kosa, opušteno kretanje njegovog tela, stari načini, uznemirujući načini, načini koji vas privlače. Načini koji vam šapuću u poslednjem trenutku pre no što dođe san, kada padaju sve ograde. Načini koji ponovo uređuju molekularni prostor između mužjaka i ženke, bez obzira na vrstu.
Mora da su prošle generacije, a načini šapuću samo o tom jedinom zahtevu, ničemu više. Moć je beskrajna, dizajn vrhunske elegancije. Ti putevi ne skreću, njihov cilj je jasan. Putevi su jednostavni, mi smo ih uredili da izgledaju složeno. Frančeska je to osetila ne znajući da to oseća na nivou svojih ćelija. I poče nešto što će je promeniti zauvek.
Automobil prođe putem, vukući za sobom prašinu, i zatrubi. Frančeska je odmahnula na smeđu ruku Flojda Klarka koja je štrcala iz njegovog ševroleta i okrenula se prema strancu. Prilično ste blizu. Most je samo oko dve milje odavde. Zatim, posle dvadeset godina povučenog života, života ograničenog ponašanja i skrivenih osećanja koje je zahtevala seoska kultura, Frančeska Džonson iznenadi samu sebe rekavši: Sa zadovoljstvom ću da vam ga pokažem, ako želite.
Nikada nije bila sigurna zašto je to uradila. Možda su se posle svih tih godina osećanja mlade devojke popela kao mehur kroz vodu i prsnula. Nije bila stidljiva, ali ni nasrtljiva. Jedino je mogla zaključiti da ju je Robert Kinkejd na neki način privukao pošto ga je gledala samo nekoliko sekundi.
Očigledno je malo ustuknuo pred njenom ponudom. Ali brzo se pribrao i ozbiljnog izraza na licu rekao da joj je zahvalan. Sa zadnjih stepenica je uzela kaubojske čizme koje je nosila za poslove na farmi i otišla do njegovog kamioneta, prateći ga okolo do strane suvozača.
Sačekajte samo minut da napravim mesta, ovde ima svakakvih stvari i opreme...
Mrmljao je skoro za sebe dok je radio a ona je mogla da kaže da je bio malo usplahiren i da se malo zastideo zbog svega.
Premestio je platnene torbe i tronošce, termos i papirne kese. U spremištu kamioneta nalazili su se stari smeđi samsonajt i kutija za gitaru, prašnjavi i izlupani, vezani za rezervnu gumu komadom konopca za rublje.
Vrata kamioneta su se zatvorila udarivši ga otpozadi, dok je mrmljajući odvajao i stavljao papirne čaše od kafe i kore od banana u veliku kesu, koju je bacio u spremište kamioneta kada je sve završio. Najzad je uklonio plavo-beli ručni frižider i takođe ga stavio pozadi. Na izbledeloj crveno-zelenoj boji vrata pisalo je Kinkejd fotografije, Belingem, Vašington.
- U redu, mislim da sad možete ovde da se uvučete.
Držao je vrata, zatvorio ih za njom, zatim otišao do vozačevog sedišta i sa čudnovatom gracioznošću, nalik na životinjsku - seo za volan. Pogledao ju je, samo brzim pogledom, ovlaš se nasmešio i rekao: - Kojim putem?
- Desno - pokazala je rukom. Okrenuo je ključ i motor je zagunđao pokušavajući da upali. Vozio je stazom prema putu, odskačući, dok su mu duge noge automatski pritiskale pedale, u starim farmerkama izvučenim preko kožom ukrašenih, smeđih terenskih čizama koje su videle mnoštvo prepešačenih milja. Nagnuo se i ispružio ruku ka ladici za dokumenta dok je podlakticom slučajno okrznuo donji deo njene butine. Gledajući pola napolje kroz staklo a pola u ladicu, izvadio je vizit kartu i pružio joj je. Robert Kinkejd, pisac-fotograf. Tu je bila ispisana njegova adresa zajedno sa brojem telefona.
- Ovde sam na zadatku za Nešenel Dziogrefik - reče on. - Poznajete taj časopis?
- Da - Frančeska potvrdi, misleći: zar ga ne znaju svi.
- Rade reportažu o pokrivenim mostovima, a izgleda da u okrugu Medison u Ajovi ima nekih mostova koji su zanimljivi. Pronašao sam šest, ali pretpostavljam da postoji bar još jedan i on treba da se nalazi u ovom pravcu.
- Zove se Rozmen Bridž - reče Frančeska kroz buku vetra, guma i motora.
Glas joj je zvučao čudno, kao da pripada nekom drugom, mladoj devojci koja se naginje kroz prozor u Napulju, gledajući daleko dole gradskim ulicama ka vozovima, ili ka luci, i misleći na daleke ljubavnike koji tek treba da dođu. Govorila je posmatrajući mišiće na njegovoj podlaktici dok je menjao brzine.
Pored nje su se nalazila dva ruksaka. Jedan je bio zatvoren ali prekrivač drugog je bio savijen unazad i mogla je da vidi vrh srebrne boje i crno obojen zadnji deo fotografskog aparata koji je virio. Pored kutije sa filmovima, Kodakrom II, 25.36 snimaka bio je zalepljen za zadnji deo aparata. Iza ruksaka je bio uguran smeđi prsluk sa mnogo džepova. Iz jednog džepa je visilo tanko uže sa plovkom na jednom kraju.
Iza njenih nogu su bila tri tronošca. Oba su bila jako izgrebana ali je mogla da pročita deo oguljene oznake na jednom - Gico. Kada je otvorio ladicu za dokumenta primetila je da je prepuna beležnica, karata, olovaka, praznih uložaka za film, rasutih sitnica i kutija cigareta Kemel.
- Okrenite desno na sledećem uglu - reče ona. To joj je pružilo izgovor da baci pogled na profil Roberta Kinkejda. Koža mu je bila pocrnela i glatka i svetlucala je od znoja. Imao je lepe usne, zbog nečeg je to odmah primetila. A nos mu je bio nalik onim koje je videla na Indijancima za vreme porodičnog letovanja na zapadu, kada su njena deca bila mala.
Nije bio lep, ne u uobičajenom smislu. Nije bio ni ružan. Izgledalo je da te reči ne mogu da se primene na njega. Ali bilo je nečeg u vezi s njim. Nešto veoma staro, nešto pomalo izudarano s godinama, ne u njegovom izgledu nego u očima.
Na levom članku je nosio sat složenog izgleda sa smeđim kožnim kaišićem na kojem su se nalazile mrlje od znoja. Oko desnog zglavka visila mu je srebrna narukvica sa nekim komplikovanim rezbarijama. Pomislila je da bi joj bilo potrebno da se dobro izriba sredstvom za glačanje srebra, a zatim je izgrdila sebe što se uhvatila u sitničavosti malog grada protiv koje se nemo bunila tokom godina.
Robert Kinkejd je izvukao kutiju cigareta iz džepa na košulji, izvadio jednu do pola i ponudio je. Drugi put za pet minuta iznenadila je samu sebe i uzela cigaretu. Šta radim, pomislila je. Pušila je pre mnogo godina ali je prestala zbog stalnih Ričardovih kritika. Izvukao je još jednu cigaretu, stavio je između usana i kresnuo zlatni zipo, držeći ga prema njoj dok je gledao put.
Sklopila je šake oko upaljača da ga zaštiti od vetra, dodirnuvši njegovu ruku da bi je umirila od poskakivanja kamioneta. Trebao joj je samo trenutak da upali cigaretu ali je to bilo dovoljno da oseti toplinu njegove ruke i sitne dlačice duž nadlanice. Naslonila se a on je primakao upaljač ka svojoj cigareti, stručno praveći zaštitu od vetra, uklonivši ruke sa volana na manje od sekunde.
Frančeska Džonson, farmerova žena, sedela je na prašnjavom sedištu kamioneta, pušila i pokazivala put.
- Tamo je, odmah iza okuke...
Stari most sa kojeg se ljuštila crvena boja, malo nagnut od godina, stajao je preko potoka.
Tada se Robert Kinkejd nasmešio. Brzo ju je pogledao i rekao:
- Divan je. Snimiću ga u zoru.
Zaustavio se trideset metara od mosta i izašao, noseći otvoreni ruksak za sobom.
- Ne smeta vam da malo istražim nekoliko minuta?
Odmahnula je glavom i nasmešila mu se. Frančeska ga je posmatrala dok je hodao uz seoski put, vadeći foto-aparat iz ruksaka i prebacujući ga zatim preko levog ramena. Učinio je to već hiljadu puta, taj isti pokret. Mogla je to da kaže po lakoći pokreta. Dok je hodao, neprestano je pokretao glavu gledajući sa jednog kraja na drugi, zatim na most, na drveće iza mosta. Jednom se okrenuo i pogledao u nju ozbiljnog lica.
Nasuprot domaćim ljudima koji su se hranili umacima i crvenim mesom, neki od njih i tri puta dnevno, Robert Kinkejd je izgledao kao da ne jede ništa drugo osim voća, oraha i povrća. Tvrd, pomislila je. Izgledao je fizički tvrd. Primetila je kako mu je mala zadnjica u tesnim farmerkama - mogla je da vidi obrise njegovog novčanika u levom džepu i maramu u desnom - i kako je izgledalo da se kreće po tlu bez suvišnih pokreta.
Bilo je tiho. Kos crvenih krila stajao je na žičanoj ogradi i gledao je. Ševa je pozivala iz trave duž puta. Ništa drugo se nije kretalo na usijanom avgustovskom suncu.
Kinkejd se zaustavio tačno ispred mosta. Stajao je tu na trenutak, zatim je čučnuo gledajući kroz foto-aparat. Otišao je do druge strane puta i učinio isto. Zatim je ušao pod krov mosta i proučavao grede i daske na podu, posmatrajući dole potok kroz otvor sa strane.
Frančeska je ugasila cigaretu u pepeljari, otvorila vrata i spustila čizme na šljunak. Bacila je pogled unaokolo da bi se uverila da ne dolaze kola nijednog njenog suseda i krenula ka mostu. Sunce je pržilo u kasno popodne i u unutrašnjosti mosta izgledalo je svežije. Mogla je da vidi njegov obris na drugom kraju dok nije iščezao niz padinu ka potoku.
Unutra je mogla da čuje golubove kako tiho romore u gnezdima; stavila je dlan na daske od zida osećajući toplotu. Na nekim daskama bili su ispisani grafiti: Džimbo-Denison, Ajova. Šeri + Dabi. Napred sokolovi. Golubovi su i dalje tiho romorili.
Frančeska je provirila kroz pukotinu između dve daske sa strane, dole ka potoku gde je otišao Robert Kinkejd. Stajao je na steni u sredini rečice, gledajući ka mostu i ona se prenu videvši ga kako maše. Skočio je natrag na obalu i lako krenuo uz strminu. I dalje je gledala vodu dok nije osetila njegove čizme na podu mosta.
- Stvarno je lepo, ovde je stvarno lepo - reče glasom koji je odjekivao u unutrašnjosti pokrivenog mosta.
Frančeska klimnu: - Da, jeste. Mi ovde gledamo na te mostove zdravo za gotovo i ne mislimo mnogo o njima.
Došao je do nje i pružio buketič poljskog cveća, maslačka.
- Hvala što ste mi pokazali pravac - nežno se nasmešio. - Jednog od ovih dana vratiću se u zoru i napraviti snimke.
Ponovo je osetila nešto u sebi. Cveće. Niko joj nije davao cveće, čak ni u posebnim prilikama.
- Ne znam kako vam je ime - reče on. Tada je shvatila da mu ga nije ni rekla i osetila se glupo zbog toga. Kada je kazala, on klimnu glavom i reče: - Uhvatio sam najmanji trag nekog akcenta. Italijanka?
- Da. Odavno.
Ponovo zeleni kamionet. Nasutim putevima sa suncem koje se spuštalo. Dva puta su naišli na kola, ali nije bio niko koga je Frančeska poznavala. Za četiri minuta, koliko im je bilo potrebno da stignu do farme, ona se zanosila, osećajući se čudno, kao da je nešto razrešila. Htela je više od Roberta Kinkejda, pisca-fotografa. Htela je da zna više i stezala je cveće u krilu držeći ga uspravno, kao učenica koja se vraća sa sastanka.
Krv joj je jumula u lice. Mogla je to da oseti. Ništa nije uradila niti rekla, ali se osećala kao da jeste. U kamionetu je radio, koji se skoro nije razaznavao u buci puta i vetra, prenosio melodiju električne gitare za kojom su došle vesti u pet sati. Skrenuo je kamionet uz stazu.
- Ričard je vaš muž - pitao je videvši poštansko sanduče.
- Da - reče Frančeska brzo. Kada su jednom krenule, reči su nastavile da dolaze. - Prilično je vruće. Da li biste želeli ledeni čaj?
Pogledao je ka njoj.
- Ako je to u redu, svakako da bih voleo.
Uputila ga je, nadala se opušteno, da parkira kamionet iza kuće. Nije joj bilo potrebno da Ričard dođe kući da mu neki od suseda kaže: Hej, Dik, nešto si radio na farmi. Prošle nedelje sam video tamo zeleni kamionet. Znao sam da je Freni kod kuće pa se nisam usudio da proveravam.
Popeli su se uz stepenice od izlomljenog cementa do vrata zadnjeg trema. Pridržao joj je vrata, noseći ruksake sa foto-aparatima.
- Užasno je toplo da bih ostavio opremu u kamionetu - reče kada ih je izvukao.
U kuhinji je bilo malo svežije ali i dalje toplo. Koli je onjušio Kinkejdove čizme, zatim otišao napolje na zadnji trem i skljokao se dok je Frančeska vadila led iz metalnih posuda i sipala čaj iz bokala od pola litre. Znala je da je posmatra, dok je sedao za kuhinjski sto, dugih nogu ispruženih ispred sebe, prolazeći kroz kosu obema rukama.
- Limuna?
- Da, molim.
- Šećera?
- Ne, hvala.
Sok od limuna je lagano curio niz čašu i on je to primetio. Robertu Kinkejdu bi malo šta promaklo.
Frančeska je spustila čašu pred njega. Svoju čašu je stavila na drugu stranu stola sa pločom od ultrapasa, a buket u vodu, u staru teglu od želea sa slikama Paje Patka. Oslanjajući se na kuhinjski ormarić i održavajući ravnotežu na jednoj nozi, savila se i izula jednu čizmu. Stojeći na bosoj nozi obavila je istu proceduru sa drugom čizmom.
Ispio je malo čaja posmatrajući je. Bila je visoka oko 170 centimetara, četrdesetih godina ili malo starija, lepog lica i finog toplog tela. Ali kuda god je putovao bilo je lepih žena. S fizičke strane su bile lepe, ali on je uzimao u obzir inteligenciju i urođenu strast za životom, sposobnost da pokreneš i da budeš pokrenut suptilnostima uma i duha. Zato je smatrao da su sasvim mlade žene neprivlačne, bez obzira na njihovu spoljašnju lepotu. Nisu živele dovoljno dugo ili dovoljno teško da bi posedovale te osobine koje su ga zanimale.
Međutim, nešto u Frančeski Džonson ga je zanimalo. Bila je to inteligencija, mogao je to da oseti. A bila je tu i strast, iako nije mogao sasvim da dokuči ka čemu je ta strast bila usmerena i da li je uopšte bila usmerena.
Kasnije joj je rekao da je to njeno skidanje čizama, na neki neodređen način, bio jedan od najsenzualnijih trenutaka kojeg može da se seti. Zašto - nije bilo važno. On nije pristupao životu na taj način.
- Analiza uništava celine. Ako gledaš delove, celine nestaju - rekao je.
Sela je za sto, s jednom nogom savijenom ispod sebe i zabacila unazad pramenove kose koji su joj pali na lice, učvrstivši ih ponovo češljem od kornjačevine. Setivši se zatim, diže se i ode do kredenca, uze pepeljaru i stavi je na sto gde je on mogao da je dohvati.
Uz to prećutno dopuštenje, on izvadi kutiju Kemela i pruži joj. Ona uze jednu cigaretu i primeti kako je bila malo vlažna od njegovog znoja. Sve je bilo isto. Držao je zlatni zipo, ona je dodirnula njegovu ruku da bi je umirila, osetila njegovu kožu vrhovima prstiju i sela. Cigareta je imala divan ukus i ona se nasmeši.
- Šta vi tačno radite, mislim s fotografijama?
Pogledao je cigaretu i tiho odgovorio.
- Ja sam honorarni snimatelj-fotograf za Nešenel Džiogrefik, pola radnog vremena. Kad imam neku ideju, ja je prodam časopisu i onda obavim snimanje. Ili oni imaju nešto što žele da se uradi i onda stupaju sa mnom u kontakt. Nema tu mnogo mesta za umetničko izražavanje, to je prilično konzervativna publikacija. Ali pristojno plaćaju. Ne mnogo, ali pristojno i sigurno. Ostatak vremena pišem i fotografišem za svoj ćef i šaljem snimke drugim časopisima. Ako krene nagore, radim za preduzeća, iako smatram da to užasno ograničava. Neki put pišem pesme, samo za sebe. Tu i tamo pokušavam da pišem beletristiku, ali izgleda da nemam osećaj za to. Živim severno od Sijetla i radim najviše u tom kraju. Volim da fotografišem ribarske brodove i indijanska naselja i pejzaže. Rad za Džiogrefik me često drži na nekom mestu po dva meseca, posebno kad je reč o nekoj velikoj reportaži, o nečem kao što je deo Amazona ili pustinja u Sevemoj Africi. Obično na zadatak kao što je ovaj odletim a onda iznajmim kola. Ali vozilo mi se kroz neka mesta da bi ih proučio za slučaj kada budu potrebna. Došao sam duž Gornjeg jezera, a vratiću se kroz Crna brda. A šta je sa vama?
Frančeska nije očekivala da će je to pitati. Za trenutak je zamucala.
- Pa ništa slično onome što vi radite. Imam diplomu uporedne književnosti. Vinterset je imao problema da nađe nastavnike kada sam ja stigla ovde 1946, a primili su me zahvaljujući činjenici da sam udata za čoveka iz kraja, koji je ratni veteran. Tako sam položila ispit za nastavnika i predavala nekoliko godina u srednjoj školi engleski. Međutim, Ričardu se nije dopadalo da radim. Rekao je da on može da nas izdržava i da to nije potrebno, posebno dok su rasla naša dva deteta. Tako sam prestala da radim i postala farmerska žena s punim radnim vremenom. Eto tako.
Primetila je da je skoro popio ledeni čaj i sipala mu je još malo iz bokala.
- Hvala. Kako vas se sviđa ovde u Ajovi?
U ovome se nalazio trenutak istine. Znala je to. Uobičajeni odgovor je bio: Baš je lepo. Mirno je. Ljudi su stvarno dobri.
Nije odmah odgovorila.
- Mogu li da dobijem još jednu cigaretu?
Ponovo kutija kemela, ponovo upaljač, ponovo ovlašno dodirivanje njegove ruke.
Sunčeva svetlost je prešla preko poda zadnjeg trema i pala na psa koji je ustao i izgubio se. Frančeska je prvi put pogledala Roberta Kinkejda u oči.
- Trebalo bi da kažem, baš fino. Mirno je. Ljudi su stvarno dobri. Sve je to uglavnom istina. Mirno je. I ljudi jesu dobri na neki način. Svi pomažemo jedni drugima. Ako se neko razboli ili povredi, susedi pomažu i beru kukuruz ili žanju ovas i rade sve što treba da se obavi. U gradu možete bez brige da ostavite svoja kola nezaključana i pustite decu da trče. Ima mnogo dobrog u ovdašnjim ljudima i ja ih poštujem zbog tih osobina. Ali - oklevala je, povukla dim, pogledala Roberta Kinkejda preko stola - nisam o tome sanjala kada sam bila devojčica.
Najzad priznanje. Reči su bile tu već godinama, a nikada ih nije izgovorila. Rekla ih je sada čoveku sa zelenim kamionetom iz Belingema, iz države Vašingon.
Za trenutak ništa nije rekao. A zatim:
- Pre neki dan sam zapisao nešto u svoju beležnicu da upotrebim kasnije, samo mi je pala neka ideja na pamet dok sam se vozio, što se često dešava. Ide ovako: Stari snovi su bili dobri snovi, nisu se ostvarili, ali sam srećan što sam ih sanjao. Nisam siguran šta to znači, ali ću da upotrebim to negde. Tako mislim da nekako znam kako se osećate.
Frančeska mu se tada nasmešila. Prvi put se nasmešila toplo i duboko. Obuzeo je kockarski instinkt.
- Da li biste hteli da ostanete na večeri? Moja porodica nije ovde, tako da nemam mnogo pri ruci, ali mogu nešto da smislim.
- Pa, prilično sam umoran od piljarnica i restorana. To je sigurno. Ako vam nije suviše teško, voleo bih.
- Da li volite svinjske kotlete? Mogu to da spremim sa malo povrća iz bašte.
- Samo povrće bi za mene bilo dobro. Ne jedem meso. Nisam ga jeo već godinama. Nije to ništa naročito, samo se tako bolje osećam.
Frančeska se ponovo nasmešila.
- Ovde takav stav ne bi bio omiljen. Ričard i njegovi prijatelji bi rekli da pokušavate da uništite njihov izvor zarade. Ja sama ne jedem mnogo meso, nisam sigurna zašto, jednostavno ne marim za njega. Ali kad god pokušam da porodici iznesem večeru bez mesa, dođe do urlika pobune. Tako da sam odustala od pokušaja. Bilo bi zabavno smisliti nešto drugo za pramenu.
- U redu, ali nemojte da se trudite zbog mene. Slušajte, imam gomilu filmova u mom ručnom frižideru. Treba da prospem vodu od otopljenog leda i malo sredim stvari. To će mi oduzeti malo vremena.
Ustao je i popio ostatak čaja.
Posmatrala ga je dok je prolazio kroz kuhinjska vrata, preko trema u dvorište. Nije pustio mrežasta vrata da se zalupe kao što su svi drugi radili, nego ih je pažljivo zatvorio. Pre no što je izašao, čučnuo je da pomiluje Kolija koji je potvrdio tu pažnju tako što ga je nekoliko puta balavo liznuo niz ruke.
Na spratu se Frančeska na brzinu okupala i brišući se virila preko vrha zavese ka gumnu. Njegov kofer je bio otvoren, dok se prao na staroj ručnoj pumpi. Trebalo je da mu kaže da može da se istušira u kući ako hoće. Nameravala je da to učini i odustala za trenutak zbog nivoa bliskosti koji bi to podrazumevao, a zatim, tumarajući po sopstvenoj zbunjenosti, zaboravila je da išta kaže.
Međutim, Robert Kinkejd se prao i pod težim okolnostima. Iz kanti ustajale vode u zemlji tigrova, iz svoje porcije u pustinji. Na njenom gumnu se skinuo do pojasa iskoristivši košulju kao kombinaciju rukavice za kupanje i ubrusa.
- Ubrus - grdila je sebe - bar ubrus, to sam mogla da učinim za njega.
Na brijaču koji je ležao na cementu pored pumpe, odsijavala je sunčeva svetlost dok je ona posmatrala kako sapunja lice i brija se. Bio je - opet ta reč - pomislila je, tvrd. Nije bio krupan, malo viši od 180 centimetara, naginjao je malo ka mršavosti. Ali je imao široke mišiće na ramenima za svoju veličinu, dok mu je stomak bio ravan kao oštrica noža. Ipak nije izgledao star za svoje godine i nije izgledao kao muškarci iz kraja koji su jeli previše umaka preko svojih lepinja za doručak.
Za vreme poslednje kupovine u De Moinu, kupila je — novi miris, Pesmu vetra i sada ga je štedljivo stavila. Šta da obuče? Nije joj izgledalo prikladno da se previše dotera, jer je on još uvek bio u svojoj radnoj odeći. Obukla je belu košulju čije je duge rukave zavrnula do lakata, čiste farmerke, sandale. Zlatne minđuše sa alkama, za koje je Ričard rekao da sa njima izgleda kao devojčura, i zlatnu narukvicu. Kosu je povukla unazad šnalom tako da joj je visila niz leđa. Tako je izgledala dobro.
Kada je došla u kuhinju, on je tamo sedeo sa ruksacima i ručnim frižiderom, u čistoj košulji kaki boje sa narandžastim tregerima. Na stolu su se nalazila tri foto-aparata i pet objektiva i nova kutija kemela. Na svim aparatima je pisalo Nikon. To je pisalo i na crnim kratkim objektivima, srednjim, kao i na dugačkom. Oprema je bila izgrebana, ulubljena na nekim mestima. Ali on je njome pažljivo rukovao, mada opušteno, brišući, čisteći i duvajući.
Pogledao je gore u nju, ponovo ozbiljnog, stidljivog lica.
- Imam nešto piva u ručnom frižideru. Hoćete jedno?
- Da, to bi bilo dobro.
Izvadio je dve boce badvajzera. Kada je skinuo poklopac mogla je da vidi providne plastične kutije u kojima su bili filmovi složeni kao isečena drva. Tu su bile još četiri boce piva pored one dve koje je izvadio.
Frančeska je otvorila fioku da potraži otvarač. Međutim, on je rekao, imam ga. Izvadio je švajcarski nož iz navlake na pojasu i izvukao otvarač za boce vešto rukujući njime.
Pružio joj je bocu podigavši svoju u polupozdrav:
- Za pokrivene mostove u kasno popodne, ili čak, u topla crvena jutra - završio je, nasmešivši se.
Frančeska nije rekla ništa, ali se blago nasmešila i malo podigla svoju bocu, oklevajući, nespretno. Čudan stranac, cveće, parfem, pivo i zdravica vrelog ponedeljka na kraju leta. Bilo je to skoro više no što je mogla da podnese.
- Pre mnogo vremena, jednog avgustovskog popodneva, bio je neko ko je bio mnogo žedan. Ma ko da je proučavao njegovu žeđ, smućkao je nešto i izmislio pivo. Tako je ono nastalo i rešen problem.
Rukovao je aparatom, skoro kao da se njemu obraća dok je zatezao zavrtanj na vrhu aparata pomoću juvelirskog odvijača.
- Idem na minut u baštu. Odmah ću se vratiti.
Pogledao je gore.
- Treba li pomoć?
Odmahnula je glavom i prošla pored njega, osećajući njegove oči na svojim kukovima, pitajući se da li ju je posmatrao sve vreme preko trema, nagađajući da jeste.
Bila je u pravu. Posmatrao je. Zavrteo je glavom i ponovo pogledao. Posmatrao je njeno telo, razmišljao o inteligenciji za koju je znao da poseduje, pitao se o drugim stvarima koje je osetio u njoj. Privukla ga je, dok se branio protiv toga.
Bašta je sada bila u senci. Frančeska se kretala kroz nju sa šerpom od ispucalog belog emajla. Iščupala je šargarepe i peršun, nešto paštrnaka, crnog luka i repe.
Kada je ušla u kuhinju Robert Kinkejd je prepakivao ruksake, kako je primetila - uredno i precizno. Očigledno je sve imalo svoje mesto i uvek je sve stavljano na svoje mesto. Završio je pivo i otvorio još dva, iako ona još nije sasvim završila svoje. Zabacila je glavu i ispila prvo, pružajući mu praznu bocu.
- Mogu li nešto da uradim? - zapitao je.
- Možete da donesete lubenicu sa trema i nekoliko krompira iz kante.
Kretao se sa takvom lakoćom da je bila zadivljena kako je brzo otišao na trem i vratio se, s lubenicom ispod ruke i četiri krompira u šakama.
- Dovoljno?
Klimnula je glavno misleći kako je nestvarno izgledao. Stavio ih je na kredenac pored sudopere gde je čistila povrće iz bašte i vratio se na svoju stolicu pripaljujući kemel dok je sedao.
- Koliko dugo ćete biti ovde? - upitala je, gledajući dole, na povrće koje je sređivala.
- Nisam siguran. Baš sada nemam mnogo posla a do roka za slike mostova ima još tri nedelje. Pretpostavljam onoliko koliko je potrebno da ih uradim kako treba. Verovatno oko nedelju dana.
- Gde ste odseli? U gradu?
- Da. U malom svratištu sa kućicama. Nešto kao Motor Kort. Tek jutros sam stigao. Nisam još ni raspakovao svoje stvari.
- To je jedino mesto gde možete da odsednete, sem kod gospođe Karlson, ona prima goste. Mada će vas restorani razočarati, posebno nekog sa vašim navikama u jelu.
- Znam. To je stara priča. Ali sam naučio kako da se snađem. Ovo doba godine nije tako loše, mogu da nađem sveže povrće u prodavnicama i na tezgama duž puta. Hleb i nekoliko drugih stvari i to mi je skoro dovoljno. Mada je lepo kad vas pozovu na večeru kao ovo sada. Zahvaljujem.
Ispružila se preko kredenca i uključila mali radio, onaj sa samo dva dugmeta i smeđom tkaninom preko zvučnika. S vremenom u džepu, i lepim vremenom na mojoj strani... pevao je glas, dok su ga gitare pratile. Prigušila je jačinu zvuka.
- Prilično dobro seckam povrće - ponudi se on.
- U redu, eno daske za seckanje, nož je u fioci odmah ispod daske. Spremiću paprikaš tako da nam treba seckanog povrća.
Stajao je na pola metra od nje, gledajući dole dok je seckao šargarepu i repu, peršun i crni luk. Frančeska je ljuštila krompire u sudoperi, svesna koliko je blizu stranog muškarca. Nikada nije mislila da bi ljuštenje krompira izazvalo osećanja puna predrasuda.
- Svirate gitaru? Videla sam kutiju u vašem kamionetu.
- Pomalo. Pravi mi društvo, ništa više od toga. Moja žena je pripadala ranom talasu folk pevača, mnogo pre no što je ta muzika postala popularna i ona me je tome privukla.
Frančeska se malo ukočila kod reči žena. Zašto, nije znala. Imao je pravo da bude oženjen ali mu nekako to nije pristajalo. Nije htela da bude oženjen.
- Nije mogla da izdrži duga snimanja kada sam bivao mesecima odsutan. Ne okrivljujem je. Otišla je pre devet godina. Posle godinu dana se razvela od mene. Nismo imali dece, tako da nije bilo komplikovano. Uzela je jednu gitaru a meni je ostavila el čapo.
- Da li vam se javlja?
- Ne, nikada.
To je sve što je rekao. Frančeska nije navaljivala. Ali se osetila bolje, sebično i ponovo se upitala zašto bi joj uopšte bilo stalo.
- Dva puta sam bio u Italiji - reče on. - Odakle ste, poreklom?
- Iz Napulja.
- Nikad nisam dospeo tamo. Jednom sam bio na severu, snimao sam nešto duž Poa. Zatim ponovo, zbog reportaže o Siciliji.
Frančeska je ljuštila krompire misleći za trenutak na Italiju, svesna Roberta Kinkejda pored sebe.
Oblaci su se pomerili gore ka zapadu, sekući sunce na zrake koji su se širili u nekoliko pravaca. Pogledao je kroz prozor iznad sudopere i rekao:
- Dobra svetlost. Kompanije koje prave kalendare je vole. Takođe i verski časopisi.
- Vaš posao je izgleda interesantan - reče Frančeska. Osetila je potrebu da održi neutralnu konverzaciju.
- Jeste. Mnogo ga volim. Volim da putujem i volim da pravim slike.
Primetila je da je rekao pravim slike.
- Vi pravite slike - ne snimate ih?
- Da. Bar tako ja gledam na to. To je razlika između nedeljnih fotografa i nekog ko time zarađuje za život. Kada budem završio onaj most koji smo danas videli, neće izgledati sasvim onako kako očekujete. Pretvoriću ga u nešto svoje, izborom objektiva, uglom snimanja ili opštom kompozicijom i najverovatnije nekom kombinacijom svega toga. Ja ne prihvatam stvari sasvim onakvim kakve su, pokušavam da ih pretvorim u nešto što odražava moju ličnu svest, moj duh. Pokušavam da pronađem poeziju u slici. Časopis ima svoj stil i zahteve i ja se ne slažem uvek sa ukusom urednika, u stvari, uglavnom se ne slažem. A to im smeta, čak iako oni odlučuju šta će biti objavljeno a šta odbačeno. Pretpostavljam da poznaju svoje čitaoce, ali bih voleo da s vremena na vreme malo više rizikuju. Ja im to kažem, a to im smeta. To je problem kada zarađujete za život nekim oblikom umetnosti. Stalno se bavite tržištem, a tržišta - masovna tržišta - zamišljena su tako da zadovolje prosečan ukus. Tu se nalaze brojevi. Valjda je to stvarnost. Ali, kao što rekoh, to može da postane prilično ograničavajuće. Puštaju me da zadržim snimke koje oni ne koriste tako da bar imam svoju ličnu arhivu stvari koje mi se sviđaju. A s vremena na vreme neki drugi časopis uzme jedan ili dva snimka ili mogu da napišem članak o mestu na kojem sam bio i da ga ilustrujem nečim što je malo slobodnije od onog što se Nešenel Džiogrefiku više dopada. Jednom ću da napišem esej pod naslovom Vrline amaterizma za sve one ljude koji žele da zarađuju za život baveći se umetnošću. Tržište ubija više umetničke strasti nego bilo šta drugo. Za većinu ljudi to je svet sigurnosti. Oni žele sigurnost, časopisi i proizvođači pružaju im bezbednost, pružaju im ujednačenost, pružaju im ono što im je poznato i udobno, ne postavljajući izazove pred njih. Zarada i pretplatnici i ostale takve stvari dominiraju umetnošću. Svi smo mi vezani za točak ujednačenosti na kojem nas bičuju. Ljudi iz marketinga stalno govore o nečemu što se zove potrošači. Imam pred sobom sliku malog debelog muškarca, u vrečastim bermudama, havajskoj košulji i slamenom šeširu sa kojeg vise otvarači za pivo, kako steže pregršt dolara.
Frančeska se tiho nasmejala misleći na sigurnost i udobnost.
- Ali ja se ne žalim suviše. Kao što rekoh, putovanje je dobro i volim da se zabavljam sa foto-aparatima i da budem napolju. Stvarnost nije baš onakva kao što je pesma bila na početku, ali to nije loša pesma.
Frančeska je pretpostavljala da je za Roberta Kinkejda ovo bio svakodnevni razgovor. Za nju je to bila književnost. Ljudi u okrugu Medison nisu govorili na taj način, o tim stvarima. Razgovor se vodio o vremenu, cenama proizvoda, novim bebama i sahranama, vladinim programima i sportskim ekipama. Ne o umetnosti i snovima. Ne o stvarnosti zbog koje je muzika nečujna, o snovima u kutiji. Zavaršio je seckanje povrća.
- Mogu li još nešto da uradim?
Odmahnula je glavom.
- Ne, sve je otprilike gotovo.
Ponovo je seo za sto, pušeći i povremeno ispijajući pivo. Ona je kuvala pijuckajući svoje pivo između poslova koje je obavljala. Mogla je da oseti čak i najmanju količinu alkohola. Za Novu godinu u Domu legionara ona i Ričard bi popili nekoliko pića. Sem toga, u kući je retko bilo alkohola, osim boce rakije koju je kupila jednom u nekom nejasnom grču nade za romansom u njihovim životima na selu. Boca je još bila neotvorena.
Zejtin, jedna i po šolja povrća. Kuvaj dok ne postane svetlo smeđe. Dodaj brašno i dobro izmešaj. Dodaj pola litre vode. Dodaj preostalo povrće i začine. Kuvaj polako oko četrdeset minuta.
Dok se jelo kuvalo Frančeska je još jednom sela preko puta njega. Skromna bliskost se spuštala na kuhinju. Došla je nekako sa kuvanjem. Spremanje večere za stranca, dok je on seckao repu, pored sebe, uklonilo je udaljenost i osećaj stranog. A uz nestanak stranog stvoren je prostor za bliskost.
Gurnuo je cigarete ka njoj, s upaljačem na kutiju. Izvadila je jednu, nespretno baratajući upaljačem, osetivši se nevičnom. Nije hteo da kresne. On se malo nasmešio, pažljivo uzeo upaljač iz njene ruke i dva puta dobro kresnuo kremen pre no što ga je upalio. Držao ga je dok je ona pripaljivala cigaretu. Obično se osećala graciozno pored muškarca u poređenju sa njima. Ali ne i pored Roberta Kinkejda.
Belo usijano sunce pretvorilo se u veliko crveno i ležalo je tačno povrh kukuruznih polja. Kroz kuhinjski prozor mogla je da vidi kopca kako kruži na kovitlacima ranog večernjeg vetra. Radio je emitovao vesti u sedam i berzanski izveštaj. Frančeska je pogledala preko žutog ultrapasa prema Robertu Kinkejdu koji je prešao dug put do njene kuhinje. Dug put, nešto više od milje.
- Već dobro miriše - rekao je, pokazujući ka štednjaku. - Miriše... tiho - pogledao ju je.
- Tiho. Da li nešto može da miriše tiho?
Mislila je na tu rečenicu pitajući se. Bio je u pravu. Posle svinjskih kotleta i odrezaka i pečenja koje je spremala za porodicu, ovo je bilo tiho kuvanje. Nije bilo nasilja ni u jednom delu lanca ishrane, sem možda što su iščupali povrće. Paprikaš se tiho kuvao i tiho mirisao. Tu u kuhinji je bilo tiho.
- Ako vam ne smeta, pričajte mi malo o vašem životu u Italiji.
Bio je ispružen na stolici dok je desnu nogu prebacio preko leve u članku.
Smetala joj je tišina u njegovoj blizini, tako da je govorila. Rekla mu je o godinama dok je rasla, privatnoj školi, kaluđericama, roditeljima - domaćici i direktoru banke. Kako je stajala pored zida prema moru dok je bila mlada devojka i posmatrala brodove iz celog sveta. O američkim vojnicima koji su kasnije došli. Kako je srela Ričarda u kafiću gde su ona i neke drugarice pile kafu. Rat je prekinuo živote i one su se pitale da li će se ikada udati. Prećutala je Nikolu.
On je slušao, ne rekavši ništa, klimajući povremeno glavom u znak razumevanja. Kada se konačno zaustavila, rekao je:
- Imate dece, rekoste.
- Da. Majki ima sedamnaest godina. Kerolajn šesnaest. Oboje idu u školu u Vinsentu. U razred 4-H, zato su sada na državnom vašaru Ilinoisa. Izlažu Kerolajninog bika. Nikad nisam mogla da se naviknem, da shvatim kako mogu da obaspu tolikom ljubavlju i pažnjom životinje a da ih zatim prodaju da bi bile zaklane. Ipak se ne usuđujem da išta kažem o tome. Ričard i njegovi prijatelji bi me odmah napali. Ali ima u tome neke hladne, bezosećajne kontradikcije,
Osetila se krivom pominjući Ričardovo ime. Ništa nije uradila, baš ništa. Ipak je osećala krivicu, krivicu koju su stvorile udaljene mogućnosti. Pitala se kako da sredi kraj ove večeri i da se nije upetljala u nešto s čime neće moći da izađe na kraj. Možda će Robert Kinkejd jednostavno da ode. Izgledao je prilično tih, sasvim dobar, čak malo stidljiv.
Dok su dalje razgovarali veče je prešlo u plavo, boju za slikanje livadske trave. Otvorio im je još dva piva, dok se Frančeskin paprikaš tiho kuvao. Ona se digla i ubacila noklice u vrelu vodu, okrenula se i naslonila na sudoperu, osećajući toplinu prema Robertu Kinkejdu iz Belingema, u Vašingtonu. Nadala se da neće da ode suviše rano.
Dva puta se poslužio paprikašem ponašajući se pristojno i tiho i dva puta joj je rekao koliko je dobar. Lubenica je bila savršena. Pivo je bilo hladno. Veče je bilo plavo. Frančeska je imala četrdeset pet godina, a Henk Snou je pevao pesmu o vozu, na radio-stanici KMA u gradu Šenandoa, u Ajovi.