Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1Kenizé Mourad - Tragom mrtve princeze Empty Kenizé Mourad - Tragom mrtve princeze Uto Okt 23, 2012 2:20 pm

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
Kenizé Mourad - Tragom mrtve princeze Tragom-mrtve-princeze-rubikon-editor-2004

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
Umro je stric Hamid! Umro je stric Hamid! Bijelim mramornim predvorjem palače Ortakov, što ga osvjetljuju kristalni svijećnjaci, trči djevojčica žuri se da prva javi majci dobru vijest. U žurbi, umalo je srušila dvije postarije dame ukrasi u njihovoj kosi vrpce s dragim kamenjem i biserima svjedoče o njihovu bogatstvu i visoku položaju. Kakva drskost! ljutito će jedna od njih, dok njezina pratilja bijesno dodaje Što ćete, sultanija je mazi preko svake mjere, mala joj je jedina kći. Djevojčica je prekrasna, priznajem, no bojim se da će jednoga dana imati problema s mužem Morala bi se već naučiti pristojnom ponašanju sa sedam godina više nije dijete, a k tome je i princeza. Nimalo ne hajući za prigovore nekoga budućeg muža, djevojčica nastavlja trčati. Sva zažarena, bez daha, stiže napokon do teških vrata ženskih odaja, haremluka, pred kojim stražare dva sudanska eunuha sa crvenim fesovima. Danas je bilo vrlo malo posjetilaca i njih su dvojica sjela da im bude udobnije razgovarati. Ugledavši malu sultaniju, žurno ustaju, otvaraju jedno krilo brončanih vrata i pozdravljaju je s pretjeranim poštovanjem, bojeći se da ih ne prijavi zbog nemara. No, djevojčica na to i ne pomišlja ne udostojivši se ni da ih pogleda, ona prekorači prag, zaustavi se za trenutak pred venecijanskim ogledalom da provjeri kako joj stoje riđi uvojci i haljina od plave svile, a zatim,
zadovoljna onim što je vidjela, odgrne zastor od brokata i uđe u mali salon u kojem se u predvečerje, nakon kupanja, obično zadržava njezina majka. I dok se u hodnicima osjećala vlaga, u ovoj je sobi vladala ugodna toplina što ju je oko sebe širila srebrna mangala, u kojoj su dva roba upravo raspirivala žeravicu. Ispružena na divanu, sultanija promatra dvorsku kafedžinicu kako ceremonijalno ulijeva kavu u fildžan optočen smaragdima. Ispunjena ponosom, djevojčica je zastala i promatrala majku odjevenu u dugački kaftan. Izvan kuće sultanija robuje evropskoj modi, koja je u Istanbulu uvedena krajem 19. stoljeća, no kod kuće želi i dalje živjeti po turski. Oslobođena steznika, širokih rukava i uskih sukanja, s užitkom nosi tradicionalne haljine u kojima se može lakše disati i udobnije se ispružiti na mekanim sofama, kojih ima po svim dvoranama palače. Priđite, sultanijo Selma.
Na turskom dvoru nije dopuštena familijarnost i roditelji djecu dok su još mala oslovljavaju službenim titulama, da bi postala svjesna svoga dostojanstva i svojih obaveza. Dok se sluškinje klanjaju i čine temenah, dubok naklon pri kojem se ruka podiže od tla prema srcu, a zatim prema usnama i čelu, i tako potvrđuje vjernost i sklad osjećaja, riječi i misli, Selma brzo ljubi princezine namirisane prste i prinosi ih čelu u znak poštovanja. Suviše uzbuđena da bi se i dalje suzdržavala, odmah uzvikuje Majčice, umro je stric Hamid! U sivozelenim očima zaiskri blijesak i Selma pomisli da. je to znak trijumfa, ali je ledeni majčin glas istog časa podsjeti na red Hoćete reći Njegovo Veličanstvo sultan Abdul Hamid, pretpostavljam. Neka ga Alah primi u raj. Bio je velik vladar. A od koga ste čuli tu tužnu vijest? Tužnu? Smetena, djevojčica gleda majku... Može li biti tužna smrt toga okrutnog starog strica koji je svrgnuo s prijestolja vlastitog brata, Selmina djeda, proglasivši ga ludim? Dadilja joj je često pripovijedala o Muratu V, ljubaznome i plemenitom vladaru čiji je dolazak na prijestolje narod dočekao s oduševljenjem, očekujući velike reforme. Nažalost, Murat je vladao samo tri mjeseca Dvorske spletke i
ubojstva što su pratila njegov dolazak na vlast potresli su njegove slabe živce zapao je u duboku depresiju. Ondašnji čuveni specijalist austrijski liječnik Liedersdorf, tvrdio je da bi Njegovu Veličanstvu bilo dovoljno nekoliko tjedana
odmora da se sasvim oporavi. No, dvorski se krugovi nisu osvrtali na liječnikovo mišljenje. Murata svrgnuše s prijestolja i sa svom obitelji zatvoriše u palaču Čeragan. Sultan Murat proživio je u zatočeništvu dvadeset i osam godina, i sve to vrijeme uhodile su ga sluge koje je plaćao njegov brat, bojeći se zavjere koja bi Murata mogla vratiti na prijestolje. Bilo mu je trideset i šest godina kad je ušao u tamnicu, iz nje su ga iznijeli mrtva. Svaki put kad pomisli na svoga jadnog djeda, Selma osjeća kako joj se u duši
budi Charlotte Cordav,1 junakinja o kojoj joj je pripovijedala francuska guvernanta, gospođica Rose. A evo, krvnik je danas mirno umro u svojoj postelji... Nije moguće da majčica žali za njim, ona koja je dvadeset i pet godina ostala zatvorena u čeraganu i ponovno stekla slobodu tek pošto je pristala da se uda za odvratnog muža kojega joj je nametnuo sultan Hamid. Zašto laže? Ova hulna misao prene odjednom Selmu iz sanjarenja. Kako je i za trenutak mogla pomisliti da bi se njezina savršena majka mogla spustiti do laži? Laž pristaje robovima koji se boje da će biti kažnjeni, ali ne jednoj sultaniji! Zbunjena, ona napokon odgovori Prolazila sam vrtom i čula age. U tom trenutku pojavi se na pragu podeblji eunuh, s bijelim rukavicama, u klasičnoj crnoj tuniki s krutim ovratnikom, nazvanoj istanbulska. Pošto se tri puta duboko naklonio učinivši temenah, on se uspravi i, smjerno prekriživši ruke na trbuhu, započe tankim glasom Vrlo poštovana sultanijo
Znam prekine ga princeza. Sultanija Selma bila je brža od tebe. Obavijesti odmah moje sestre, princeze Fehmiju i Fatmu, i moje nećake, prinčeve Nihata i Fuada, da ih večeras očekujem u palači. Poslije smrti svog brata, princa Selahedina, Hatidža je sa četrdeset i osam godina bila najstarija od Muratove djece. Svojom inteligencijom i snažnom ličnošću nametnula se kao glava obitelji, i to joj pravo nitko ne spori.
Ta snažna i nepokolebljiva ličnost rođena je onoga strašnog dana, prije ravno četrdeset i dvije godine, kad je shvatila da su se teška vrata palače Čeragan zauvijek zatvorila za njom. Ona koju su prozvali Yildirim, Munja, jer je više od svega voljela trčati po parku njihove palače Kurbalidere ili se voziti čamcem po Bosporu, dok joj vjetar udara u lice ona koja je sanjala
o prostranstvima i junaštvu našla se sa šest godina u Čeraganu kao zatočenica. Mogla je vikati koliko je volja, plakati, oderati kožu s ruku udarajući o brončana vrata, ova su ostajala zatvorena. Shvativši to, ozbiljno se razboljela,
toliko da su strepili za njen život. Liječnik koga su hitno pozvali morao je tri dana čekati da mu Abdul Hamid dopusti da uđe u Čeragan. Pregledavši djevojčicu, počeo ju je liječiti sirupom od gorkih trava, a povremeno bi joj stavljao pijavice. Jesu li je spasili lijekovi učenog liječnika ili ustrajne molitve Alahu što su ih dvije stare kalfe dan i noć ponavljale prebirući
tespih od jantara? Tek, tjedan dana kasnije mala je zatočenica došla k svijesti. Otvarajući oči ugledala je blago i lijepo lice svog oca koji se nagnuo nad njezino uzglavlje. Ali odakle tuga u njegovu pogledu? I tad se sjetila... Sve ovo nije samo mučan san! Sklupčavši se na postelji, gorko je zajecala. Lice sultana Murata postade odjednom strogo. Sultanijo Hatidža, mislite li da bi naša obitelj mogla šest stoljeća vladati ovako
velikim carstvom da smo zbog najmanje teškoće plakali? Vi ste ponosni, budite i dostojanstveni!
Zatim je, kao da želi ublažiti oštrinu ukora, sa smiješkom dodao Ako se moja djevojčica ne bude više smijala, tko će unositi radost u ovu
palaču? Izići ćemo iz nje, moja Yildirim, ne boj se. A onda ću te povesti na veliko putovanje.
Oh, babo uzviknula je razdragano, jer nijedna carska princeza nije nikad napustila Tursku, pa čak ni okolicu Istanbula hoćemo li ići u Pariz?
Sultan se nasmijao. Zar već progovara mala ženica? Dobro, cvijete moj, obećavam čim iziđemo
odavde odvest ću te u Pariz. Je li u to vjerovao? Nada mu je bila nužna da bi mogao živjeti. Živjeti? Sultanijin se pogled muti, prisjeća se... Tijekom tih dvadeset i osam godina
zatočeništva sultan je Murat iz dana u dan polako umirao. Počela se spuštati noć kad su dva faetona bučno ušla u unutrašnje dvorište palače, okrenuto prema ženskim odajama. Iz prvoga, ukrašenog zlatnim šarama, silazi vitka prilika zaogrnuta feredžom od blijedoljubičaste svile, tradicionalnim
širokim ogrtačem muslimanskih žena koji sakriva sve oblike. Iz drugoga izlazi punašna osoba u klasičnoj crnoj feredži. Dvije feredže na trenutak se zagrle, a zatim požure u palaču u pratnji dostojanstvenih eunuha. Kao i većina prinčevskih rezidencija, palača u koju ulaze stara je zgrada od izrezbarenog drveta, kakve se često viđaju u tome gradu izloženu potresima. Okružena perivojem prepunim vodoskoka, ruža i čempresa, bijela zgrada uzdiže se nad Bosporom, na koji se upravo spušta suton. Sa svojim balkonima, stepeništima, verandama i terasama, ukrašenim vijencima i arabeskama, nalik je na kuću od čipke.
Na dnu zavojitog stepeništa što vodi do salonfi na prvom katu posjetiteljice dočekuje sultanijina glavna tajnica. U satenskoj haljini zakopčanoj do grla, s tradicionalnim šeširićem od muslina jer čak ni kod kuće pristojna žena ne dočekuje goste gologlava drži u ruci dugačak štap sa zlatnim drškom, znak svoga položaja.
Tek što se duboko naklonila sultanijama, ove je uspravljaju i grle. U otmjenim kućama te stare kalfe smatraju ravnopravnim članovima obitelji, ili gotovo ravnopravnim. One ni za što na svijetu ne bi narušile pravila ceremonijala, na koja najstrože paze, no pažnju koju im ukazuju princeze smatraju pravednom nagradom za svoju odanost.
Dok dvije mlade robinje pomažu sultanijama da se oslobode svoje nespretne odjeće, stara kalfa treperi od zadovoljstva Slava budi Alahu, moje su ljepotice svakoga dana sve blistavije. Pogledom punim odobravanja pažljivo promatra nježnu Fatmu u haljini od tafta boje bjelokosti, koja ističe
njezine blistave crne oči, a zatim živahnu Fehmiju čiji se vitak struk lijepo nazire u haljini s povlakom, posutoj leptirima, što je upravo stigla od Aldera Miillera, najboljega bečkog krojača. Prekrasne haljine iz Pariza više, nažalost, ne
stižu u Istanbul, otkad je u kolovozu 1914. Turska objavila rat Francuskoj. Smijući se, dvije sestre se uhvatile ispod ruke i penju se zavojitim stepeništem, kad se odjednom na njih spusti mali plavi vihor, gotovo ih obori i, zastajući u hipu, prekriva im ruke poljupcima.
Zlato, ugušit ćete me! uzvikuje raznježeno Fehmija, stežući Selmu u zagrljaj, dok stara kalfa negodujući gunđa zbog toga skandaloznog ponašanja. Poslije vihora stiže debeljuškast blijed dječak. Vrlo se svečano klanja tetkama. To je Hajri, Selmin brat. Dvije godine stariji od nje, ipak je sestrin odani rob ne odobrava njezino ponašanje, ali se nikad ne usuđuje
oduprijeti. Na vrhu stepeništa pojavila se sultanija Hatidža. Viša od svojih sestara, drži se
otmjeno i dostojanstveno. Ulijeva poštovanje i najnepokornijima, i kad u obitelji netko kaže sultanija, svima je jasno da misli na nju, iako su sve tri sestre sultanije. Pred starijom sestrom Fatma je zastala i ne pokušavajući prikriti divljenje. Uvrijeđena, Fehmija, koja je po kriterijima mode najljepša, brzo prekida njezino
divljenje. što se to dogodilo, draga sestro, da nas tako naglo pozivate? Morala sam otkazati večeru kod austrougarskog ambasadora, koja je mogla biti veoma zabavna. Dogodilo se to da je naš stric, sultan Abdul Hamid, upravo umro odgovori
sultanija svečanim tonom, to svečanijim što još nije dokraja odlučila kako bi se trebalo ponašati.
Fehmija uzvije obrve. A zašto bih zbog smrti toga tog tiranina odustala od plesa? Bravo, tetko! Dobro si rekla! Sve tri okrenuše se na taj gromki glas. Iza njih upravo je ušao snažan muškarac od otprilike trideset i pet godina, princ Nihat, najstariji sin pokojnog princa Selahedina. Prati ga mlađi brat, princ Fuad, veoma privlačan u svojoj generalskoj uniformi, koju nikad ne skida. Princ general, kako traži da ga zovu, pridajući veću važnost generalskoj tituli stečenoj na bojnom polju nego onoj prinčevskoj, vratio se prije nekoliko mjeseci s istočnog bojišta, tešk ranjen.
Oporavak u Istanbulu provodi prilično veselo, bez ustezanja koristeći svoju slavu junaka u osvajanju dama. Naklonivši se sultanijama, dva ih muškarca slijede u zeleni salon, u kojem male kalfe pripaljuju posljednje od sto trideset i sedam uljanih svjetiljki kristalnog svijećnjaka.
Iza njih se na vršcima prstiju šuljaju Hajri i Selma. Nasmiješena, Hatidža čeka da svi zauzmu mjesta. Zna da će teško dobiti igru. No, to je veseli. Željela sam večeras okupiti obiteljsko vijeće da zajedno odlučimo hoćemo li sutra prisustvovati obredima u čast sultana Abdul Hamida.
Prema tradiciji, prinčevi moraju slijediti pogrebnu povorku koja prolazi gradom, a princeze treba da posjete supruge i kćeri pokojnika i izraze im sućut. Tražim od vas glas joj postade ozbiljan tražim od vas da zaboravite osobne
osjećaje i da vodite računa o slici što ćemo je pružiti narodu. Fehmija prva prekine tišinu
Sve je to strašno kornejevski1! dobaci ona no ja sasvim sigurno neću ići! Naš dragi stric pokvario mi je dvadeset i pet godina života, neću da mi pokvari više ni jedan dan!
Nije li, naprotiv, danas prilika da mu oprostimo? izusti plašljivo Fatma. Siromah je dovoljno ispastao za svoj grijeh otkako je i sam svrgnut s prijestolja i deset godina držan u zatočeništvu. Ne bismo li najposlije mogli sve zaboraviti?
Zaboraviti! Zavaljen u naslonjač, princ Nihat sav se zacrvenio, i Selma se za trenutak uplaši da će se ugušiti. Izvan sebe, iskolačenih očiju, Nihat pogleda svoju mladu tetku. A vjernost? Vjernost sultanu Muratu, mom djedu koga je Abdul Hamid
oklevetao i živog pokopao? Vjernost mojem ocu koji je prerano umro uništenih živaca? Otići na taj pogreb značilo bi opravdati našeg krvnika. Ne idimo na taj pogreb i tako javno posvjedočimo o nepopravljivoj krivici što je učinjena našoj
obitelji! To od nas očekuju naši mrtvi.
Molim vas, brate, prestanimo prizivati mrtve Svi pogledi okrenuše se prema princu Fuadu, koji
polako puši svoju cigaru. Kao najmlađi među vama molim vas da mi oprostite ako vam se čini da dijelim savjete. No, godine što sam ih proveo na fronti s vojnicima, običnim ljudima iz Anatolije, Izmira, sa Crnog mora, nešto su me naučile unatoč našim nedostacima narod nas voli. Narod ne bi shvatio našu razjedinjenost. To da je Abdul Hamid
došao na mjesto Murata, a da je ovoga smijenio njegov brat Rešat, u očima naroda samo su slučajni, usputni događaji. Bitno je to da je naša obitelj uvijek stajala uz vladara. U metežu ovog rata narodu je pogotovu potrebna čvrsta
uporišna točka. Već šest stoljeća ta uporišna točka jest turska carska obitelj. Treba da ostane i nadalje, ili ćemo gorko zažaliti... U tom trenutku pojavi se eunuh, najavljujući dolazak sultanova glasnika. To je Sudanac širokih pleća, i premda je rob, svi ustadoše. Ne iz poštovanja
prema njemu za njih on i ne postoji već da iskažu poštovanje glasu što ga donosi. Njegovo Carsko Veličanstvo, sultan Rešat, kalif, Sjena Božja na zemlji, gospodar dvaju mora, crnoga i bijelog, i vladar dvaju kontinenata, šalje njihovim Carskim Visostima ovu poruku U povodu smrti našega voljenog brata, njegova Carskog Veličanstva
sultana Abdul Hamida II, pozivamo prinčeve i princeze iz porodice njegova Carskog Veličanstva sultana Murata da se pridruže žalobnim svečanostima, na mjestima i na način predviđen običajima. Mir s vama i neka vas svemogući Alah
uzme pod svoju dobrostivu zaštitu! Svi se naklone. Nema nikakve sumnje točnije poziv, to je naredba.
Tek što je glasnik izišao, princ Nihat progunđa slegnuvši ramenima Neka bude što bude, ja ne idem.
Nihate umiješa se sultanija Hatidža prijekornim tonom mislim da je Fuad u pravu situacija je ozbiljna. Pp svaku cijenu moramo održati jedinstvo obitelji. Jedinstvo obitelji! Ah, nemojte samo o tome, draga tetko. Jedinstvo obitelji u kojoj se već šest vjekova bez prestanka međusobno ubijaju zbog vlasti! Koliko je svoje braće dao poubijati naš predak Murat III, osvajač Perzije? Devetnaest, ako se ne varam? Njegov otac bio je nešto skromniji ubio je samo petero braće! Bilo je to zbog viših, državnih razloga presiječe sultanija. U svim vladarskim obiteljima događale su se takve drame. Samo što su u Evropi imali manje braće
Ja više i ne zamjeram sultanu Abdul Hamidu. U onim teškim okolnostima, kad su Engleska, Francuska i Rusija htjele među sobom podijeliti našu zemlju, na vlasti se morao naći čovjek poput njega. Punih trideset i pet godina uspijevao je
sačuvati Carstvo od stranih sila koje su ga pokušavale raskomadati. Moj otac, suviše pošten, suviše osjetljiv, možda ne bi u tome uspio. I napokon, zar sreća zemlje nije važnija od naše male osobne sreće? Sultanija Fehmija i princ Fuad pogledaše se uz zna čajan smiješak. Njihova
starija rođakinja uvijek je bila žena s osjećajem za dužnost... No, tko još danas vodi računa o tim velikim načelima? Fehmija se ponajprije želi zabavljati, i to čini strasno i neumjereno,
poticana osjećajem da je u zatočeništvu izgubila najbolje godine. Tako je vesela, tako lepršava, da je zovu Sultanija Leptirića, a i sama je uzela leptire kao svoj simbol i njima ukrašava sve haljine. Ona je i umjetnica. Izvrsna pijanistica, ponekad i komponira. Više od svega prezire
ozbiljnost i odgovornosti. Njezin nećak, princ Fuad, veoma joj je sličan ista žeđ za životom, ali izoštreniji osjećaj za stvarnost.
Potpuno svjestan svojih interesa, zna malo popustiti da bi mnogo dobio. Iz teških situacija izvlači se svojim šarmom. U ovom trenutku ne može odoljeti želji da malo pecne sultaniju Hatidžu.
Ako dobro razumijem, efendinice, ne samo da nam valja prisustvovati obredima, već nam valja, da bismo ostavili što bolji dojam, proliti i poneku suzu? Bit će dovoljno da prisustvujete. No, upamtite Fuade, a i vi, Nihate ako se jednog dana popnete na prijestolje, ugledajte se u sultana Abdul Hamida, a ne u svoga djeda Murata. čovjek ne može imati dijete i istovremeno sačuvati svoje
djevičanstvo. Nasmijavši se izrazu zaprepaštenja na njihovim licima nikad se oni neće naviknuti na njezinu slobodu izražavanja sultanija je ustala, dajući time znak da je razgovor završen.

II

Sutradan ujutro, tek što se probudila, sultanija Hatidža iznenada poželi da ode na bazar kupiti vrpce. Inače obično grčki ili armenski trgovci dolaze u palaču i nude svoje tričarije, jer nije zgodno da princeze posjećuju mjesta na kojima se
skuplja mnoštvo naroda, čak ni ako su zaklonjene od znatiželjnih pogleda u dobro zatvorenoj kočiji.
No, danas sultanija ne želi čekati. Dala je pozvati Zejnila, svog najdražeg eunuha. Zejnil je Albanac visoka rasta, veoma svijetle puti. Bliži se četrdesetoj, i sultanija veselo primjećuje da se
odnedavno ugojio, a to mu daje dostojanstven izgled paše. Prisjeća se zbunjenog mladića koji je prije dvadeset i pet godina stigao u palaču Ceragan, gdje je živjela u zatočeništvu sa svojim ocem i sestrama. Poslao ga je upravitelj eunuha sultana Abdul Hamida, videći u tome najjednostavniji način da ga se riješi. Jer premda je mladić bio izuzetno nadaren u dvorskoj školi,
u kojoj su se školovala djeca koja će služiti na carskom dvoru, isticao se inteligencijom i živahnošću ubrzo se pokazao kao potpuno neprilagodljiv strogoj disciplini harema.
No, u Čeraganu, Zejnil se brzo snašao. Je li se među ovim zatočenicima osjećao slobodnijim? Hatidža se sjeća da ju je svuda pratio, pazeći na svaku njenu kretnju, dok je na njezine sestre, princeze Fehmiju i Fatmu, jedva obraćao pažnju. Izgleda da je upravo nju izabrao da joj služi.
Dirnuta njegovom odanošću, postupno se počela potpuno oslanjati na njega cijenila je njegovu oštroumnost, a osobito njegovu suzdržljivost, po kojoj se razlikovao od ostalih eunuha, brbljavih poput starih baba. Sada, u palači Ortakov, pretvorila ga je u svoje druge oči i uši. Redovito ga šalje u grad da osluhne glasine i kavanske razgovore. Izvještava je o nezadovoljstvima i željama istanbulskog puka, umornog od rata koji se otegnuo i teškoća svakodnevnog života. Tako, iako zatvorena iza zidova harema, sultanija Hatidža zna o raspoloženju
naroda više od većine članova carske obitelji često je dolaze pitati za savjet, cijene njezinu oštroumnost i umjesnost njezinih savjeta.
Da bi nagradila Zejnilovu vjernost, nedavno ga je postavila na ugledan položaj upravitelja eunuha, što je izazvalo mnoge pakosne komentare među starijim eunusima. Zamišljena, promatra roba koji, oborena pogleda, strpljivo čeka njezine naredbe. Što zna o njemu, osim njegovih vrlina izuzetnog sluge? Kakav život vodi izvan palače? 0 tome nema nikakvu predodžbu i misli da je se to zapravo i ne
tiče. Aga kaže napokon, prekidajući dugu šutnju htjela bih da mi iznajmiš kočiju. Najbrže što možeš. Eunuh se nakloni prikrivajući čuđenje. Dvije kaleše i tri faetona što pripadaju dvoru, u savršenom su stanju i spremni za vožnju!
Naravno, sve te kočije imaju na sebi carski grb Je li moguće da njegova gospodarica želi izići krišom, i to upravo sada kad je njezin muž Hajribeg na putu? Zejnil je navikao na ženske hirove dovoljno ih se nagledao u carskom
haremu, gdje je služio kad mu je bilo četrnaest godina. No, njegova je sultanija
drukčija! I prekoravajući samoga sebe što je u nju posumnjao čak i na tren, Zejnil se požuri da potraži kočiju. Uz pomoć kalfe Hatidža se zaogrnula tamnom feredžom i krenula prema
vratima, spremna za izlazak, no tamo je dočeka Selma. Majčice preklinje djevojčica molim vas, povedite me sa sobom! Kako, princezo, a vaš klavir? Mislila sam da morate vježbati ljestvice!
Vježbat ću čim se vratim, obećavam! Dijete je gleda tako tužno i molećivo da sultanija nema srca da odbije. Sama je toliko patila dok je bila odvojena od svijeta da sad svojoj kćerki želi pružiti najveću moguću slobodu, naravno u granicama što ih određuju pravila pristojnosti. A ponekad i preko njih, kažu zlobni jezici.
Faeton s prozorčićima od tankih drvenih rešetki izlazi iz dvorišta lagano poskakujući. Na prednjem sjedištu, pored kočijaša, dostojanstveno sjedi Zejnil. Lijep je zimski dan, prohladan i sunčan, jata golubova oblijeću oko džamija i
palača što se uzdižu na obalama Bospora. Istanbule moj prelijepi, šapuće sultanija poluzatvorenih očiju, poput ljubavnice koja, dugo odvojena od svoje ljubljene, ne može od nje odvojiti pogleda. Pored nje, Selma, očarana ljepotom grada, zadaje sama sebi riječ da će, kad odraste, izlaziti bar jednom tjedno, sve ako je zbog toga i ogovarali.
Preko mosta Galata prelaze Zlatni Rog, uski pojas mora između dvije obale prijestolnice. Bazar se nalazi u starom dijelu grada, nedaleko od raskošne palače Topkapi, iz koje se carska obitelj iselila prije šezdeset godina, kad je sultan Abdul
Medžid, da uveća svoju slavu, dao sagraditi prozračnu i blistavu palaču Dolmabahče. Tako sultanije i prinčevi, dotad zatvoreni iza vlažnih zidova šaraj a, više neće umirati od sušice.
Na ulicama vlada neuobičajena živost. Nakon nekoliko metara kočija se zaustavlja. Na vratima kočije pojavljuje se Zejnilovo zabrinuto lice.
Visosti, ne možemo dalje ovuda treba proći pogrebna povorka. Sultanija se mirno nasmiješi.
Gle, zaista? Potpuno sam zaboravila. Pa dobro, pričekat ćemo da prođe Selma načas pogleda majku. To je i mislila vrpca bijaše samo izgovor! Majčica
ne pridaje toliku pažnju svojoj odjeći! Željela je zapravo vidjeti pogreb, a kako običaji brane ženama da mu prisustvuju, smislila je ovu varku.
Na veliko sultanijino iznenađenje skupilo se mnoštvo svijeta. Pašto, kaže sama sebi, u ovim ratnim vremenima ljudi imaju tako malo razonode, izišli bi iz kuće zbog bilo čega. Odjednom zavlada tišina na kraju avenije pojavila se pogrebna povorka. Iza vojnog orkestra u crnim istanbulskim uniformama, desetorica vojnika
polako nose na ramenima mrtvački kovčeg. Slijede ih prinčevi, najprije oni najstariji, s ordenjem na grudima. Iza njih dolaze damadi, muževi princeza, zatim paše u svečanim odorama i veziri u zlatom izvezenim kaputima. Na kraju, u rangu s ministrima pri ovakvim službenim obredima, Kizlaraga, čuvar vrata blaženstva, upravitelj crnih dvorskih eunuha. S obje strane povorke, duž tri kilometra duga puta od džamije Aja Sofije do
mauzoleja u kojem će sultan biti pokopan, vojnici u svečanim uniformama stoje mirno. Vlada Mladoturaka, koja je prije deset godina srušila Abdul Hamida i pod zaštitom sultana Rešata odlučuje
0 sudbini Carstva, očito je željela da pogreb bude veličanstven. S mrtvima si čovjek može dopustiti da bude velikodušan. Velikodušan Čovjek komu danas odaju počast nije nikad bio velikodušan Suze zamute sultanijin pogled i ona se vrati četrnaest godina unatrag, u onu ledenu noć kad je, po nalogu ljubomornog sultana Abdul Hamida, krišom pokopan njezin otac, sultan Murat. Ispratilo ga je samo nekoliko vjernih slugu. Narodu koji ga je volio nije bilo dopušteno da iskaže svoju tugu.
27Hatidža zadrhti. Sjaj koji okružuje pogreb krvnika oživi njezinu mržnju. Da je Hamid ponižen, možda bi mu oprostila njegovo dugotrajno zatočeništvo djelomično ga je otkupilo u njezinim očima. No, ova raskošna ceremonija vraća mu slavu, slavu što ju je ukrao svom bratu. Čak i u smrti Hamid pobjeđuje Murata. Poslije deset godina zatočeništva ovaj ga pogreb ponovo oživljuje.
Sultanija osjeti gorak okus u ustima. Zar je ljubomorna na jednoga mrtvog. Sad shvaća koja ju je želja natjerala da prekrši obijaje i vidi pogreb. Željela je sebe uvjeriti da je riječ o običnoj znatiželji ne, radi se o osveti. Došla je vidjeti, udahnuti, osjetiti smrt čovjeka koji je punih dvadeset i osam godina, dan za danom, tjerao njezina oca u smrt. Nikad ne bi povjerovala da u srcu nosi još toliko mržnje.
Povorka je stigla do dijela ulice gdje se zaustavila kočija. Hatidža pogledom potraži nećake. Nihat nije došao, no mladi Fuad, utegnut u svoju lijepu uniformu, časno predstavlja obitelj. Poslušao je njezin savjet. No, ona koja uvijek zna što treba napraviti, više nije sigurna da je bila u pravu. Odjednom se iz gomile začuju uzvici. U dnu svoje kočije sultanija zatomljuje
smiješak. Eto zašto su došli u tolikom broju narod se malo brine za pravila pristojnosti, koja zabranjuju da se loše govori o mrtvacu, došao je pozdraviti tiranina onako kako zaslužuje!
Hatidža pažljivo osluškuje. No, usred graje učini joj se da čuje kuknjavu i jecaje. To je nemoguće, sigurno se vara! Pa ipak Ukočivši se na svom sjedištu, Hatidža je problijedjela ono što je držala kricima mržnje, bili su zapravo krici
jada. Obuzme je gnjev. Što, zar narod danas oplakuje tiranina koga je nekoć prezirao? Zar je zaboravio one mračne godine kad su policija i tajne službe vladale Carstvom? Zar je zaboravio kako je pljeskao državnom udaru Mladoturaka koji je srušio sultana Hamida i na njegovo mjesto postavio Rešata? Ona prezirno odmahne glavom Narod doista ima kratko pamćenje... Nja nekom prozoru jeca žena Oče, zašto nas napuštaš? U tvoje vrijeme imali smo kruha, danas umiremo od
gladi! Pridružuju se drugi glasovi. Zašto odlaziš? Ne ostavljaj nas same! Same? Sultanija zadrhti. Što govore ti ljudi? Zar nemaju vladara, dobrog sultana Rešata? Jesu li izgubili povjerenje u njega? Jesu li otkrili ono što svi na dvoru znaju da je njihov sultan samo lutka u rukama
trojice gospodara zemlje Envera, Talata i Džemala?
Oni nisu čak ni pitali za mišljenje vladara kad su prije četiri godine, 1914, uvukli Tursku u rat na strani Njemačke. Otada čine grešku za greškom, a porazi slijede jedan za drugim, što se bezuspješno pokušava prikriti. No, svakog se dana stotine ranjenika vraćaju s fronte, pred pekarnicama produžuju se repovi, dok ulice počinju osvajati prosjaci. Sultanija uzdahne. Sa sultanom Abdul Hamidom nestaje posljednji simbol snažne i poštovane Turske. Narod sigurno to oplakuje. Obuzela ju je nostalgija. Nema više hrabrosti da i dalje izmišlja razloge za posjet bazaru.
Vratimo se kaže Zejnilu. Eunuh je tužno gleda. Razumije zbunjenost svoje gospodarice. Zna koliko bi joj u ovom trenutku trebala riječ utjehe. No, njegov položaj ne dopušta mu da govori. On se nakloni i odrešitim glasom prenese naredbu kočijašu. Kočija se polako okreće i vraća prema palači. Sunce se spušta nad Bosporom. Kroz visoka prozorska stakla sultanija Hatidža promatra rijeku i na suprotnoj obali, na azijskom kopnu, palaču Bejlerbeji. Ne može suzdržati smiješak pred ironijom sudbine tamo je, točno nasuprot njezinu
domu, proživio posljednje dane svog života njezin tamničar, koji je potom i sfim doživio sudbinu zatočenika. Zli jezici tvrde da je izabrala palaču u blizini svrgnutog sultana kako bi mogla uživati u njegovu porazu. To je laž u palači Ortakov živjela je mnogo prije. Osvetila se sultanu, to je istina, ali drukčije... Javljaju joj da je čamac spreman vrijeme je da pođe izraziti sućut rođakinjama pokojnika. Poslije mnogo godina ovo je prvi put da će se dvije obitelji sresti, ne
računajući službene ceremonije na kojima se drže kao da se ne poznaju. U pratnji dviju sestara i male Selme sultanija Hatidža prolazi kroz park, idući prema kamenom mostiću obraslu mahovinom. Sve četiri odjevene su u bijelo, što se ovdje smatra bojom žalosti. Crna boja, za koju misle da donosi nesreću, na turskom je dvoru zabranjena. Uz pomoć eunuha penju se u lagani čamac, u kojem ih pozdravlja deset veslača odjevenih u široke košulje od batista i grimizne kratke hlače, kao u doba Sulejmana Veličanstvenog. Deset veslača, to je broj dopušten prinčevima i princezama. Veziri ih mogu imati samo osam, dok se sultan obično vozi u čamcu sa četrnaest veslača. Dok čamac klizi po vodi, sultanije su podigle koprene s lica i uživaju u svježem povjetarcu. Nitko ih ne može vidjeti veslači ne smiju podići glavu, jer će odmah biti otpušteni. Nekad bi za to bili kažnjeni smrću. Sjedeći na krmi, Selma se divi pokretima riba koje kao da slijede čamac veoma
voli taj običaj da se za brodić zakvače dugačke trake od modrog muslina izvezene šaranima ili srebrnim pastrvama za koje bi čovjek rekao da su živi. Malo omamljene od zraka s pučine, princeze su stigle u palaču Bejlerbeji. Eunusi su ih otpratili u veliko predvorje gdje je strop ukrašen zelenim i crvenim geometrijskim motivima i gdje su zidovi prekriveni ogledalima iz Damaska
optočenim sedefom. Palaču Bejlerbeji dao je u prošlom stoljeću sagraditi sultan Abdul Aziz, koji je želio da se u njoj ogleda pravi istočnjački sjaj, po kojem će odudarati od mode što je stizala iz Evrope. Priča se da je prilikom boravka Eugenije de Montijo, u koju je bio strasno
zaljubljen i koja se tu zadržala kratko, putujući na otvaranje Sueskog kanala, sultan naredio da zaštitnu mrežu na caričinoj postelji ukrase tisućama pravih bisera. Slijedeći glavnu domaćicu ceremonijala, princeze ulaze u sobu obloženu
grimiznim baršunom. To je salon sultanije valide, kako nazivaju sultanovu majku. Budući da je majka sultana Abdul Hamida umrla, na njezinu mjestu sjedi
posljednja vladareva žena, k.aduna Musfika, uspravna i krhka u glomaznu naslonjaču od pozlaćena drveta. Do posljednjeg trenutka ostala je uz kraljevskog sužnja. Ovaj dan žalosti za nju je dan slave napokon prima pravednu naknadu za
svoju odanost. Oko nje, sjedeći na jastucima i niskim stolicama presvučenim brokatom, mlade
i stare žene kukaju prisjećajući se pokojnikovih dobročinstava i zasluga. Neke glasno nariču, prekidajući plač da bi pogledale nove posjetiteljice. Šapat iznenađenja prostruji skupom kad se pojaviše tri sultanije. Kaduna se
Musfika nasmiješi suviše inteligentna a da ne bi shvatila politički motiv ovog posjeta, ona ipak cijeni veličinu te geste. Brzo ustaje da ih dočeka, jer čak ni danas, na vrhuncu časti, ne može zaboraviti na poštovanje što ga duguje
princezama po krvi. Napokon, ona je, kao i sve sultanove supruge, samo žena iz harema koju je zapazio svemoćni gospodar. Uz lagani naklon Selma ljubi ruke otmjenim ženama koje okružuju kadunu.
Pripremajući se da pozdravi užasno ružnu osobu s njezine desne strane, u očima koje je uporno promatraju opazi takvu mržnju da odjednom zastade. Zar je učinila nešto loše? Zbunjena, pogleda majku, koja je odlučno gurne naprijed.
Selma, pozdravite svoju tetku, sultaniju Naimu, kćerku Njegova Veličanstva, pokojnog sultana Abdul Hamida. Na veliko zaprepaštenje prisutnih dama djevojčica se izmakne, tresući svojim riđim uvojcima. Povukavši je brzo prema sebi, sultanija Hatidža nagne se prema princezi. Oprostite djetetu, od tuge za stricem sasvim je izvan sebe
Sultanija Naima prezirno okrenu glavu, kao da ne može podnijeti pogled na ženu koja joj se upravo obraća. Hatidža se na to dostojanstveno uspravi, preletje skup podrugljivim pbgledom i pođe prema kaduni Musfiki, koja je pozove da sjedne s njezine lijeve strane. Likuje svojom grubošću sestrična Naima upravo joj je odala počast. Nikome to nije promaklo rana je, dakle, i poslije četrnaest godina
još uvijek jednako živa! Gotovo i ne slušajući udovicu koja po tko zna koji put govori o posljednjim trenucima Njegova Veličanstva, Hatidža se prisjeća. Naimin galantni muž, Kemaledinpaša, bio je zaista lijep Dvije sestrične
vjenčale su se iste godine... ima tome već sedamnaest ljeta! No, dok je za Naimu,
svoju mezimicu, rođenu na dan njegove krunidbe, sultan Abdul Hamid izabrao uspješnog i prelijepog oficira, Hatidži je namijenio neuglednog činovnika,
ružnoga koliko i ograničenog. Brak je za Hatidžu bio jedini način da iziđe iz palačezatvora gdje je bila zatočena od djetinjstva. U trideset i prvoj godini očajnički je žudjela za životom,
bila je spremna na. sve samo da stekne slobodu. No, nije očekivala tako ponižavajući izbor. Tjednima je uporno zatvarala vrata svoje sobe pred mužem, koji se na kraju požalio sultanu. Nakon dugotrajne borbe Hatidža je morala popustiti. Svaki put se strese kad se sjeti te prve noći... Još i danas osjeća gađenje. Palača koju joj je sultan poklonio kao i svakoj princezi koja se udaje nalazila se odmah do palače sestrične Naime. Hatidža je počela posjećivati mladu
ženu, davati joj savjete kao starija sestra i ponekad joj je po Zejnilu slala male poklone. Ubrzo postadoše prijateljice. Naima bijaše ludo zaljubljena u svoga gizdavog muža. Kakvu je bolju osvetu Hatidža mogla smisliti nego da joj ga
otme? Cime je mogla jače raniti svojeg krvnika, i krvnika svojega oca koga je obožavala, nego time da baci u očaj vladarevu kćerku? Hladno, strpljivo, osjećajući da izvršava pravednu dužnost, Hatidža je počela zavoditi Kemaledina. To joj je olakšavala i nepromišljena Naima, kojoj je,
suprotno svim običajima, bilo drago da se njezin muž i njezina najbolja prijateljica susreću. Hatidža bijaše lijepa, paša se u nju zaljubio, počeo joj izjavljivati ljubav u strastvenim pismima koja je ona brižljivo čuvala. Za to vrijeme Naima je, ponižena i izmučena Kemaledinovom ravnodušnošću, odbijala hranu i iz dana u dan propadala. Sultanu njezina bolest bijaše potpuno neshvatljiva očajavao je. Hatidža, kojoj se nesretnica povjerila, ocijeni konačno
da je igra dovoljno trajala Kemaledin je postajao nasrtljiv, a Vasif, njezin muž, počeo ju je progoniti ljubomorom. Ona skupi Kemaledinova pisma u paketić, pozove Zejnila i naredi mu da ih preda sultanu, tvrdeći da ih je slučajno našao.
Uspjela se osvetiti. I steći slobodu poslije ovakva skandala nije moguće izbjeći razvod.

3Kenizé Mourad - Tragom mrtve princeze Empty Re: Kenizé Mourad - Tragom mrtve princeze Čet Okt 25, 2012 1:45 pm

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
Još i danas, četrnaest godina kasnije, Hatidža se čudi svojoj naivnosti. Kako je mogla povjerovati da netko može izigrati Abdul Hamida? U mislima ponovo vidi dan kad ju je sultan pozvao u palaču. Držao je u ruci pašina pisma. U njegovim malim crnim očima mogla je pročitati bijes, ali prije svega ironiju, koja ju je još više uplašila. Cijeli dvor očekivao je presudu. Kemaledinpaša protjeran je u Brusu, nekadašnju prijestolnicu, stotinjak kilometara udaljenu od Istanbula. Što će biti s mladom ženom? Hoće li i nju protjerati? Oni koji su tako mislili, slabo su poznavali sultana Abdul Hamida. Nije joj ništa predbacio, samo se podrugljivo nasmijao i vratio je mužu.
Hatidža će se ipak osloboditi muža, ali tek poslije revolucije 1908, koja je srušila Abdul Hamida i dovela na prijestolje sultana Rešata, koji joj bijaše naklonjen. Ne mogavši ništa odbiti svojoj nećakinji, dopustio joj je da se rastane. Svi su očekivali da će ova romantična priča biti okrunjena vjenčanjem Kemaledina i princeze. Čim je oslobođen, paša, zaljubljeniji nego ikad, požuri se u
Istanbul. Sultanija ga primi veoma hladno, izjavivši da ga nikad nije voljela. Godinu dana kasnije, za vrijeme šetnje po Slatkim vodama Azije, Hatidža je srela lijepog diplomata. Zaljubila se i odlučila da se za njega uda.
Bijaše to Hajri Raufbeg, otac malog Hajrija i Selme.
Noć se spušta na grad i na palaču Bejlerbeji. Vlažna hladnoća struji s Bospora, a po sultanijinu salonu šire se sjene. Spontano, žene počinju šaputati. Tiho, na prstima, ulaze sluge da zapale svijeće na svijećnjacima od zelenog
kristala koji, postavljeni u sva četiri kuta prostorije, podsjećaju na velika stabla. Sultanija polako izranja iz snova u koje bijaše utonula. Vrijeme je za povratak.
Jednim pogledom daje znak sestrama da je posjet završen. Kaduna uslužno ustaje, sama ih ispraća do vrata salona.
Sultanija Naima ne želi ih ispratiti ni pogledom.
Selma nikad neće shvatiti zašto ju je na putu do kuće, dok je očekivala da je majka izgrdi zato što nije pozdravila tetku, majka odjednom privinula uza se i poljubila.

III

Skladan, blag i uporan zvuk probudi Selmu oda sna. Ona otvori oči i nasmiješi se djevojci koja je sjedila u podnožju njezine postelje i prebirala na lutnji. Prema
istočnjačkom običaju, treba izbjegavati naglo buđenje, jer noću, kažu, duša luta po drugim svjetovima i treba joj dati vremena da se polako vrati u tijelo. Selma voli ova buđenja uz glazbu. Zvuk je mandoline kao neko obećanje sreće u danu što započinje. Jutros je posebno vesela danas je Bajram, veliki islamski blagdan u čast Abrahamu koji je žrtvovao sina Bogu. Za tu priliku svi se odijevaju u novu odjeću i razmjenjuju darove. Gradom se razliježe vesela graja, okreću se vrtuljci, odjekuju uzvici lakrdijaša i prodavača slatkiša, dok se na uglovima ulica narod
gura oko pozornica lutkara i kazališta sjena. Svečanosti će biti osobito raskošne u palači Dolmabahče, gdje će sultan tri dana primati visoke dostojanstvenike i članove svoje obitelji. Odbivši jutarnju čašu mlijeka, koje navodno pomaže da se sačuva lijep ten, Selma je skočila iz postelje i požurila se u malo kupalište, u kojem joj dvije
robinje pripremaju kupku od ruža, što biva samo u najsvečanijim zgodama, jer sultanija nije željela prerano poticati koketeriju svoje kćerke. Po svijetloj Selminoj koži polako teče topla voda iz srebrnih vrčeva. Obrisavši
je pažljivo mekanim bijelim muslinom, robinje je posipaju ružinim laticama po tijelu i po kosi i potom je polako trljaju. Prepuštajući se njihovim blagim rukama, Selma udiše nježan miris ruža i zamišlja da se pretvara u cvijet.
Pol sata kasnije, odjenuvši se u novu haljinu ukrašenu engleskim vezom, žuri se prema majčinim odajama. Ondje zatječe svog oca, Hajri Raufbega, koji se dan prije vratio s puta kako bi prisustvovao svečanostima u palači Dolmabahče. Dočekuje Selmu sa smiješkom i blago je pomiluje po kosi na turskom dvoru smatra se nepristojnim dfi roditelji grle i ljube svoju djecu. Pocrvenjevši od
zadovoljstva, ona ga guta očima kako se ponosno drži u svojem bisernosivom kaputu i sa crvenim fesom na glavi! A kako samo uspijeva da mu brci tako strše uvis! Veoma vitak, srednjeg rasta, Hajribeg odlikuje se onim posebnim izrazom uglađenosti i dosade, tako čestim kod ljudi iz visokog društva. Nehajan, naviknut na uspjehe kod žena i bez ikakvih osobnih ambicija, našao se u braku sa
sultanijom a da ni prstom nije maknuo da se to dogodi. Budući da nije glup, smeta ga laskanje kojim ga obasipaju kao damada, sultanijina muža, ali mu je mrzak svaki napor što bi ga trebao uložiti da sam stekne visoki položaj. Nekoć odvažan mladić, pomalo sanjar, danas se pretvorio u čovjeka umorna od svega. Cak ga ni vlastita djeca ne zanimaju. U najboljem slučaju mogao bi reći da ga
zabavljaju, osobito Selma, koja se već zna koristiti svojim šarmom. Što se tiče njegove žene ova je upravo ušla u budoar. Hajribeg je ustao da joj poljubi ruku i uz
uobičajene komplimente pruža joj baršunastu kutijicu. Za Bajram, kao i za sultanovu godišnjicu, svaki muž mora nešto pokloniti svojoj ženi. Ne pridržavati se tog običaja siguran je znak razvoda. Damad uzdiše u sebi na svu sreću, njegov tajnik misli na sve! U kutijici je skupocjena ogrlica od tamnomodrih safira. Kakva čarobna prozirnost! prošapće sultanija. Hajribeg se galantno nakloni.
Ništa nije suviše lijepo za vas, sultanijo! Njegov je tajnik dobro izabrao. No, kako će dovraga u ova ratna vremena i s ograničenom apanažom platiti taj skupocjeni nakit? Koješta, Armenac koji odavno opskrbljuje carsku obitelj malo će pričekati na plaćanje. Uostalom, neće se valjda u svojim godinama privikavati da živi kao škrtac!
Iz džepa je izvukao još jednu kutijicu, nešto manju tu je sam izabrao i pruža je Selmi. U kutijici je broš, malo zlatarsko remekdjelo paun s repom ukrašenim smaragdima. Očekivao je vesela zahvaljivanja, no pretjerana ga djevojčičina radost zabrinjava zar to dijete već sad toliko voli nakit ili samo pokušava oponašati majku?
No, kako ga to zapravo i ne zanima previše, on i ne opaža da Selma, očiju blistavih od radosti, više gleda u njega nego u broš to je prvi put da od oca dobiva pravi ženski poklon. Sultanija se odjednom trgne Prijatelju moj, zakasnit ćete na selamluk.Hajribeg je prekine odmahnuvši
rukom Nije važno! Od tih formalnosti uvijek se razbolim. Ne znam hoću li uopće ići! Dok to govori, dobro zna da će ići, kao što to zna i sultanija. No, Hajribeg ne može se suzdržati da je malo ne izaziva. Kako godine prolaze, sve teže podnosi svoju ulogu princasupruga. O razvodu nema ni govora ne može se razvesti od sultanije! Samo ona ima to pravo, ako se vladar s tim složi. Uostalom, Hajribeg joj nema što predbaciti. Savršena je, ali u svemu isuviše
princeza Nasmrt dosadna, uvjerava sam sebe, ne želeći priznati da ga pritišće njezina snažna ličnost, i izaziva u njemu osjećaj da se pretvorio u sjenku. Još dugo nakon očeva odlaska Selma se pita zašto je izgledao tako sumorno.
Sjedeći na klupici, dok čeka majku i nestrpljivo maše nogama, predbacuje sebi što ga nije pokušala utješiti. No, što mu je mogla reći? Što god rekla, on bi se sigurno narugao! Sultanija je napokon spremna. Odjevena je u haljinu ukrašenu biserima, s dugačkom povlakom obrubljenom samurovinoni Njezini crvenkastosmeđi uvojci posuti su dragim kamenjem. Na grudima joj blista dijamantna zvijezda Ordena Sućuti, što je dodijeljen vrlo malom broju uglednih dama, i teška zlatna ogrlica s carskim grbom, što je mogu nositi samo prinčevi i princeze. Selma blista od sreće njezina majka bit će i ovaj put najljepša! Uz pomoć kalfa popele su se u raskošni faeton namijenjen svečanim prilikama vozi ga kočijaš u tamnomodroj dolami opšivenoj srebrom. Pucnuo je bičem i kočija polako krenu na put prema dva kilometra udaljenoj carskoj palači.
Palača Dolmabahče, sva od bijelog mramora, lijeno se ispružila uz obalu Bospora. Spojeni bez ikakva reda, ovdje se mogu naći svi mogući stilovi iz raznih vremena i raznih zemalja. Grčki stupovi, maurski šiljasti lukovi, gotički i
romanički lukovi, i posvuda rokoko, s mnoštvom ukrasa kitica i vjenčića, rozeta, medaljona i arabeski kojih su pune fasade. Čistunci je smatraju ružnom i nazivaju je svadbenim kolačem. No, raskoš, obilje ukrasa, neobična elegancija, nepoštivanje arhitektonskih pravila i reda, čine je privlačnom poput djeteta koje je, želeći izgledati što ljepše, po sebi povješalo sve ukrase što ih je našlo u majčinu ormaru. To razumiju jedino pjesnici, a turski je narod pjesnički narod. Ušavši u palaču, Selma je zastala zabljesnuta zlatom i kristalom. Bila je tu već
mnogo puta, no svaki se put iznova začudi i zadivi pred tolikom raskoši. Lusteri i svijećnjaci kao da šušte tisućama svjetlucavih listića, svečano stepenište ukrašeno je kristalom, kao i golemi kamini, čiji zasloni,
izbrušeni poput dijamanta, stvaraju igru svjetlosti što se mijenja tokom dana, prelijevajući se u svim duginim bojama. Selma obožava taj sjaj. On podržava njezinu predodžbu o nepobjedivoj moći Carstva, o njegovu neiscrpnom bogatstvu, i uvjerava je da je svijet lijep i sretan. Doduše, sad je rat, o kojem ozbiljno i zabrinuto razgovaraju očevi prijatelji, a tu su i oni muškarci i žene grozničava pogleda koji svaki dan dolaze pred ogradu
palače, stišću se uz rešetke i traže kruha. No, Selmi se oni čine kao stanovnici nekoga drugog planeta, kao što je i rat za nju samo riječ iz brbljavih usta odraslih osoba.
Nakon čete eunuha koji su ih dočekali na ulazu u palaču, sad ih okružuje mnoštvo prekrasnih mladih djevojaka ružnoća je na dvoru zabranjena i pomažu im da skinu velove, dok ih kafedžinica, odjevena u široke dimije i mali čerkeski bolero ukrašen vezom, poslužuje kavom da se okrijepe poslije naporna puta. Brižljivo zaštićen od vanjskih utjecaja, carski harem ljubomorno čuva stare
običaje, a velike kalfe strogo nadgledaju odgoj mladih. Ovdje se i dalje nosi tradicionalna odjeća, i premda radoznalo i sa smiješkom promatraju haljine po francuskoj modi što ih nose sultanije, nije im ni nakraj pameti da ih u tome oponašaju. Nije li dvor iznad svake mode?
Stiže glavna domaćica ceremonijala, dostojanstvena u svojoj dugačkoj haljini izvezenoj zlatom, što ukazuje na njezin visoki položaj. Došla je po princeze, koje
će sama odvesti u salon sultanije valide, sultanove majke. Svaki posjet dvoru, naime, mora započeti primanjem kod stare dame, druge ličnosti Carstva poslije vladara. U salonu presvučenu svilom sljezove boje, s teškim viktorijanskim naslonjačima, sultanija dočekuje goste. Kažu da je bila veoma lijepa, no godine i život bez kretanja u haremu učinili su svoje, i sultanija se strašno ugojila. O njezinu čerkeskom porijeklu svjedoče još samo blistave plave oči. i Selma i njezina majka s poštovanjem pozdravljaju bivšu robinju. Kao i većinu žena u carskom haremu, nju su kao malo dijete prodali dvoru
njezini roditelji, skromni ljudi koji su svome djetetu željeli pružiti najbolju mogućnost za uspon u društvu. Odavno se naime pronio glas o izvrsnom obrazovanju što ga mladi robovi dobivaju na dvoru. Slavna sudbina nekih od
njih, koji su postali veliki veziri ili pak prve supruge sultana, poticala je maštu, takoda više nije bilo potrebno, kao u prvim godinamJa?Carstva, otimati djecu
ucviljenim obiteljima sad su one preklinjale da ih uzmu.
Sultanija više nikad nije vidjela svoje roditelje i braću. Selma se pita je li ponekad žalila za njima. No, sultanija nije za to imala vremena. Čim je stigla u palaču, preuzela je o njoj brigu nadstojnica kalfa. Učila je, kao i
sve njezine drugarice, poeziju, sviranje na harfi, pjevanje, ples i pravila lijepog ponašanja. Kad su ocijenili da je naučila sve što treba znati mlada djevojka,
poslali su je u carski harem. Stara gospođa rado se prisjeća dana kad ju je sultan zapazio i kad je postala
gozde, ona koja je privukla gospodarovo oko. Dobila je pravo na posebnu sobu i nove svilene haljine. Na njezinu sreću, vladar se nije brzo zasitio njezine ljepote,
često je tražio upravo nju, i tako je stekla ime za kojim žude žene iz harema, Ikbal ili Ljubimica. Sad je dobila mnogo veću sobu, i dodijeljene su joj tri kalfe da
je poslužuju. Došlo je vrijeme da rodi sina. Selma je često slušala priče starih dvorskih dama o tome kako je lijepa Cerkeskinja, rodivši sina Rešata, postala treća kaduna. Da bi se izdigla iznad položaja konkubine i postala kaduna, ženi nije bila dovoljna samo ljepota
trebalo je da ima i pameti i upornosti. Jer što bi se žena više uspinjala u haremskoj hijerarhiji, to su suparništva bivala oštrija i opasnosti brojnije. Na tim vrhuncima borba se vodila bez milosti. Sinovi kaduna bili su, naime, carski prinčevi, što znači da je svaki od njih jednoga dana mogao postati sultan. U pravilu, prijestolje je
pripadalo najstarijemu, no tije kom šest stoljeća turske povijesti mnogi su prvorođeni poumirali kao žrtve nesretnog slučaja ili tajanstvenih bolesti... Kaduna nije nikad nikome prepustila čuvanje svog djeteta, znajući za previše slučajeva u kojima su častoljubive suparnice potkupile dadilje ili eunuhe. Zaklela se da će njezin sin postati sultan i da će ona biti sultanija valida. Sav joj je život bio usmjerentom cilju. Bijaše joj već sedamdeset i osam godina kad se napokon ostvario. No, ambicija koja ju je podržavala za tih šezdeset godina diplomacije i spletki odjednom je nestala. Sulta nija je sada još samo stara, umorna žena. Svojom bijelom mekanom rukom potapšala je Selmu po obrazu, što je znak velike blagonaklonosti, i pohvali la lijep izgled sultanije Hatidže. Zatim je,
udahnuvši polako dim iz zlatne nargile, zatvorila oči. Time je razgovor završen. To je trenutak za posjet kadunama, koje primaju posjetiteljice svaka u svojim
odajama. To su pravi mali dvori na velikom dvoru, sa mnoštvom eunuha, tajnika, upravitelja, velikih i malih kalfa. Dvorska pravila nalažu da se svi okupe prije
svake svečanosti. Ove godine Selma će prvi put pokazati svoje pozna vanje protokola. Dok joj srce uzbuđeno lupa pred svim tim strogim ocjenjivačkim pogledima, mala
princeza obilazi otmjeni skup. Prema ugledu osobe koju pozdravlja, pažljivo odmjerava koliko će se duboko nakloniti. Taj ugled rezultat je komplicirane
jednadžbe u koju ulaze rođenje, položaj i dob osobe, što od djeteta zahtijeva savršeno poznavanje dvora i njegovih običaja. Ugledavši osmijehe na licima prisutnih, Selma odahne položila je ispit. Odjednom se začuju uzvici sultan se vratio s molitve u džamiji, uskoro će početi ceremonija rukoljuba. Svi zaboravljaju ogovaranja i poslastice i, koliko im to dopušta dostojanstvo, žure se prema kružnoj galeriji što se nadvija nad dvoranu s prijestoljem. Odatle će, skrivene iza mušebaka, žene promatrati jednu od
najveličanstvenijih i najzabavnijih svečanosti godine. Selma, stisnuta između dvije prilično krupne dame, jedva diše, no ni za što na svijetu ne bi napustila svoju promatračnicu. U dnu dvorane sjedi sultan na zlatnom prijestolju optočenu dragim kamenjem. S njegove desne strane stoje, poredani prema godinama starosti, prinčevi iz
carske obitelji u svečanim odorama. Podižući se na vrhove prstiju, Selma traži pogledom svoga najmilijeg bratića
Vasipa, koji je dvije godine stariji od nje. No, suviše je daleko da bi ga mogla prepoznati. Ne vidi ni oca, koji bi imao stajati lijevo od sultana, među damadima
i vezirima što su nakićeni odličjima. Nasuprot njima maršali, generali i visoki oficiri u svečanim uniformama. A na povišenim galerijama, nalik na osmatračnice, stoje članovi diplomatskog zbora u punom sastavu. Jedan za drugim visoki dostojanstvenici prilaze prijestolju i triput se klanjaju do zemlje zatim ljube široku stolu od crvenog baršuna sa zlatnim resama, simbol vlasti, što ga pridržava veliki komornik. Sultanovu ruku ne smije nitko dodirnuti. Zatim se, puni poštovanja, približavaju visoki činovnici u crnim salonskim kaputima, predstavnici različitih ministarstava. Na kraju, posve smeteni tolikim
sjajem, stižu ugledni građani koje je sultan želio nagraditi za izuzetnu odanost. Uzbuđeni zbog časti koja im je ukazana, ali i od straha da ne naruše stroga pravila protokola, oni pobožno ljube stolu i izlaze natraške, posrćući pred podsmješljivim pogledima prisutnih.
Odjednom zavlada tišina, svi susprežu dah najviši vjerski dostojanstvenik Carstva, šejhulislam, u dugač Mušebak drvena rešetka na prozorima starih muslimanskih kuća iza koje su se skrivale žene. koj bijeloj odjeći, s turbanom od brokata, prišao je sultanu, i ovaj je ustao da
ga dočeka, što se smatra najvećom počasti. Iza njega dolaze ulema, doktori prava, u zelenim, blijedoljubičastim ili smeđim tunikama. Slijede ih predstavnici različitih vjera grčki pravoslavni patrijarh i armenski primas, odjeveni u crno, i židovski veliki rabin, koji uživa povlašten status otkako je Carstvo, u 16. stoljeću,
postalo zaštitnik te u Evropi progonjene manjine.
Iza mušebaka razliježe se smijeh. Žene pokazuju na zapovjednika njemačkih snaga u Turskoj, generala Limana von Sandersa, koji svojom krutošću i oholim držanjem podsjeća na karikaturu pruskog oficira. Tu je i šarmantni markiz Pallavicini, ambasador AustroUgarske, koga često možete sresti na ulicama Istanbula dok predvečer jaše na svojem riđanu. Kažu da zna sve što se događa u gradu, no on se uvijek svemu čudi savršen diplomat. No, žene se najviše trude da u mnoštvu pronađu trojicu pravih vladara zemlje. Velikog vezira, prepredenog Talata, građena poput bika, s golemim crvenim rukama koje svjedoče o njegovu skromnom porijeklu. Niskoga i blijedog Džemalpašu, ministra mornarice, koji ispod ljubaznog ponašanja, tako bar kažu, skriva nesmiljenu grubost poslan godine 1915. u Siriju, ugušio je ustanak za nezavisnost tako okrutno da su ga prozvali koljačem iz Damaska. No, cvijet skupa neosporno je lijepi Enverpaša vitak, šarmantan ministar rata i vođa trijumvirata, zavodnik dama. Njegova je hrabrost izuzetna, taština također... Sebe smatra vojničkim genijem, no u ovim prvim mjesecima 1918. kad
turska vojska uzmiče na svim frontama, slava dičnog Envera, koga neki ironično nazivaju Napoleonik, počinje blijedjeti. I jezici se bruse, počinjući kritizirati onog
koga su do jučer u sav glas hvalili. Sramotno je kakve raskošne prijeme priređuje u ova teška vremena nestašica
šapuće jedna dama. Taj sin malog činovnika tako je zadovoljan što se oženio princezom da je izgubio svaki osjećaj za mjeru komentira druga. Junak revolucije Mladoturaka oženio se, naime, sultanijom Nadijom,
nećakinjom sultana Rešata. Vrlo se ponosi svojom mladom ženom i voli se s njom pokazivati pred svijetom, pa i dalje, usred rata i nestašica, priređuje razmetljivo
raskošne zabave. Njegov je stol uvijek krcat đakonijama, dok su istovremeno čak i u carskoj palači ograničili jelovnik, smatrajući nepristojnim svako razmetanje u
ovim teškim vremenima. No, obitelj bi mu sve to oprostila kad se on sam ne bi ponašao poput cara, izdajući naredbe starom vladaru, čime ponižava ne samo njega već i cijelu obitelj. Pogledajte kako loše izgleda Njegovo Veličanstvo užasno ga muče kamenci sažaljivo šapuću princeze, zgražajući se nad postupkom Enverpaše, koji ga je prije nekoliko mjeseci natjerao da na stanici dočeka Kaisera Wilhelma II. No, manje ih muči to što se padišah morao zamarati nego poniženje što ga mora trpjeti od svoga ministra otkad postoji dinastija, nikad nijedan sultan nije
išao nikoga dočekivati, pa bio to kralj ili car. A najviše od svega zamjeraju mu što je dao objesiti mladoga i lijepog
Salihpašu, muža sultanije Munire, jedne od najdražih Rešatovih nećakinja. Optuživši ga da je kovao zavjeru protiv Mladoturaka, Enver je tražio njegovu glavu. Sultanija je na koljenima molila vladara, ovaj je preklinjao Envera da poštedi damada uzalud. Slomljena srca, sultan Rešat morao je potpisati smrtnu
presudu. Kažu da je triput prekidao prije nego što je potpisao, jer su mu suze zamutile vid. Ogovaranja i kritike sve su življi i Selma je naćulila uši, kad odjednom orkestar prekine svirku vladar je ustao, dajući znak da je svečanost završena. U pratnji prinčeva polako napušta dvoranu, dok ga ulema pozdravljaju obrednim uzvicima Vladaru, budi smjeran, sjeti se da je Alah veći od
tebe. Dame se već guraju prema plavom salonu u kojem će ih sad posjetiti gospodar. Domaćice ceremonijala svakoj određuju mjesto prema dobi i ugledu, dok haremski orkestar, sastavljen od šezdeset mladih glazbenica, zauzima mjesto u susjednom predvorju. Kad se na vratima salona pojavio vladar, ispred koga ide velika rizničarka, orkestar zasvira pjesmu dobrodošlice, komponiranu specijalno
za ovu priliku. Kroz napol spuštene trepavice Selma pažljivo promatra starog gospodara sijede kose, čije modre oči i debele usne pokazuju dobrodušnost. Posjeo je pored
sebe majku i mirno se smiješi. Prilaze mu sultanije sa svojim kćerima, klanjaju se izvodeći triput ljupki
temenah, zatim odlaze i staju u red desno od sultanije, dok njihove dugačke haljine s povlakama šušte dodirujući svilene sagove. Iza njih dolaze kadune i ljubimice, koje staju slijeva. Na kraju prolaze dvorske dame i najstarije kalfe, koje se klanjaju do zemlje i smjerno odlaze prema dnu salona. Pošto su se svi poklonili sultanu, pojavljuju se dva roba koji nose zavežljaj baršuna, pun zlatnih novčića iskovanih te godine. Glavna rizničarka grabi pune
šake novčića i baca ih prema orkestru i prema malim kalfama, koje ih skupljaju i pritom glasno blagoslivljaju vladarevu darežljivost. Tad počinje razgovor. Zamolivši svoje rođakinje i supruge da sjednu, Njegovo
Veličanstvo raspituje se za njihovo zdravlje. Za svaku nalazi ljubaznu riječ. No, kako pravila pristojnosti zabranjuju da se bilo tko obrati sultanu ili da odgovara
izvan okvira postavljenog pitanja, razgovor brzo zamire. Dok dame očekuju pitanja, sjedeći kruto na rubu stolice, sultan počinje kašljucati. Pogledavši ga nakratko, Selma na svoje veliko iznenađenje opazi da sultan izgleda zbunjeno. Poslije šutnje koja se svima učinila beskrajno dugom, on počne govoriti o svojim golubovima. Strasno voli te ptice i uvozi ih iz Evrope. Misli da bi golubovi mogli biti zanimljiva tema za dame. One doista izgledaju kao da ih to zanima. Zatim govori o lijepim ružama što ih bere za svojih šetnja po parku male palače Ilhamur, dodajući da se sa svakog grma smije ubrati samo jedna ruža, nikad dvije, da se stablo ne uništi. Sultan je veoma blag čovjek.
Kažu da je jedina stvar koja ga može naljutiti kad neki strani ambasador sjedne pred njega i prekriži noge. Nevjernik mi je opet gurnuo noge pod nos, žali
se tada. No, suspreže ljutinu izgovarajući jednu suru, jer je veoma pobožan. Pripada jednome mističkom redu, no o tome nikada ne govori. Na kraju, kad nakon golubova i ruža Njegovo Veličanstvo zaključi da je iscrpilo sve teme razgovora prikladne za tako šarmantan skup, ustaje i ljubazno pozdravivši dame povlači se u svoje odaje.
To je znak za opuštanje. Razmiljevši se po malim salonima, princeze uživaju u ponovnom susretu, čestitaju jedne drugima na prekrasnim toaletama, povjeravaju se jedna drugoj. Neke se nisu vidjele od prošlog Bajrama i sad imaju
tisuću važnih stvari koje moraju reći jedna drugoj. U jednom salonu mlada sultanija svira na klaviru mazurke koje su upravo u modi, dok njezine sestrične, uz veseo smijeh, uče plesati. Pored njih živo igraju partiju triktraka. Kod prve kadune upriličili su natjecanje u pjesništvu sa zadanom temom poezija je oduvijek bila cijenjena na turskom dvoru, i tokom prošlih stoljeća neki od najvećih sultana bavili su se poezijom, pokazujući znatnu nadarenost. No, najviše svijeta skupilo se u salonu u kojem glavnu riječ ima pripovjedačica. To je najbolja pripovjedačica u gradu, pozivaju je na sve svečanosti. Selma sjedi na podu, podnimila se rukama i gleda je bit će toj najmanje sto godina! No, bore ženi polako nestaju, ramena se uspravljaju, oči svijetle tamnim sjajem to više nije stara pripovjedačica, to je ljepotica Lejla za kojom umire od ljubavi mladi Medžnun, to je Lejlin vatreni glas, to su njezine oči gazele, njezina očaravajuća ljepota o kojoj već duga stoljeća sanjaju i zbog koje uzdišu svi
zaljubljeni. Spušta se večer, vrijeme je da svi iziđu u vrt da bi se divili veličanstvenom vatrometu što ga sultan svake godine priređuje za svoj narod. Travnjaci su
prekriveni ćilimima i jastucima. Šutljive robinje poslužuju jelom i pićem na srebrnim poslužavnicima. Orkestar tiho svira lagani Mozartov koncert. Odjednom se kroz vrt razlegne krik. Blijeda od strati jedna mlada princeza pokazuje grmove hortenzija koji su se u mraku počeli micati i krenuli prema njoj. Grmovi se naklone, i tek sad primjećuju da su to dvorski patuljci prekriveni
golemim kitama cvijeća, koji su došli pozdraviti dame.
Šala se nije svima jednako svidjela, no svi su jednodušni što se tiče šerbeta od ruža i kolačića od badema i meda, što su ih pripremili dvorski slastičari, kojima nema ravnih na svemu Bliskom istoku. A kad se na kraju na nebu pojaviše blještavi snopovi cvijeća i usred tog mnoštva cvijeća polumjesec i zvijezda, znamenje vječne Turske, svi zaključiše da nikad, baš nikad, nije bilo uspjelije svečanosti! Dok se faetonom koji ih vraća u palaču Ortakov voze duž Bospora osvijetljenog mjesečinom, Selma razmišlja kako je dan bio lijep i kako je život ugodan. I kako bi onda čovjek mogao povjerovati zlogukim pticama koje proriču
pad tako bogatoga i moćnog carstva?

IV

U Istanbulu vlada žega. U ovim prvim danima srpnja vjetar s Bospora ne uspijeva više osvježiti grad. Jučer je stigao glasnik iz palače Dolmabahče i pošto je otišao, sultanija Hatidža pozvala je Selmu. Sutra ćete s Hajrijem ići u posjet sestrični Sadiki. Tamo će biti i unuci Njegova
Veličanstva, princeza Mukbila i njezin brat, princ Namuk.
Selma je jedva prikrila grimasu nezadovoljstva. Nimalo ne voli Sadiku koja, sa šest godina, već jasno pokazuje da je svjesna svoga uglednog položaja. Njezin otac, Abdul Medžid, uvjerava sve oko sebe da je njegova kći najljepša a svaki put kad se obitelj okupi, on poreda svu djecu i pokazuje da je ne samo najljepša već i najveća među njima. Majčica sve to dobro zna i zašto je onda šalje tamo? No,
prinčev perivoj, smješten na obroncima azijske obale Bospora, srećom je kao stvoren za igru skrivača. A tamo će biti i Mukbila, s kojom nikad nije dosadno! No, što li radi gospođica Rose? Selma nestrpljivo korača hodnikom, šećući goredolje pred guvernantinim vratima. Ne razumije kako ova uvijek utroši toliko vremena na toaletu, a učinak je tako bijedan! Unatoč guvernantinim sitnim manama, djevojčica veoma voli svoju francusku gospođicu, to više što ta sirotica nema nad njom nikakvu vlast. Ne poznavajući
dobro turske običaje, a još manje običaje dvora, nasjeda hvalisanjima djeteta koje od nje radi što god hoće.
Gospođica Rose došla je u Istanbul pred početak rata, u vrijeme kad su odnosi između Francuske i Turskog Carstva bili još prilično dobri. Nakljukana romanima Pierrea Lotija i Claudea Farrerea, zanosila se Turskom i njezinim
stanovnicima, uvjerena da ih razumije. Javila se na mali oglas što ga je vidjela kod sestara Naše Gospe Sionske, kod kojih je završila školu. Taj red imao je u Istanbulu uglednu ustanovu koja je tražila profesora umjetnosti. Kao jedina kandidatkinja, odmah je primljena. Maloj dvadesetosmogodišnjoj provincijalki trebalo je prilično hrabrosti da napusti domovinu. Nikad ne bi donijela tako odvažnu odluku da sebe nije smatrala žrtvom nesretne ljubavi. U Beauvaisu, gdje je živjela, udvarao joj lijepi
konjički oficir iz tamošnje posade i obećao joj, naravno, brak. Dopustila mu je nekoliko poljubaca i malo milovanja. Sve dok jednog dana nije dobila anonimno pismo s fotografijom bestidnika, koji je oko struka zagrlio zanosnu plavušu, svoju ženu, a pored njih stoji njihovo dvoje djece. Plakala je dane i dane, a potom se
zaklela da više neće vjerovati nijednom muškarcu, kao što joj je često savjetovala majka. Čim se ukazala prilika, napustila je obitelj i domovinu, kao da stupa u neki vjerski red. No, gospođica Rose bijaše neizlječivo romantična duša. U Istanbulu zaljubila se u nekog Francuza, profesora u gimnaziji Galata Šaraj. Ovaj nije bio oženjen, ali je zato bio vjetropir. I kad je gospođica Rose otkrila da ne udvara samo njoj već i dvjema njezinim kolegicama, razboljela se. Spasila ju je Fehmija, Sultanija Leptirića. Srele su se na primanju u francuskoj
ambasadi, na jednom od rauta, velikih svečanih večera što se priređuju pred ljetni odmor. Princeza je tražila profesoricu francuskoga za svoju nećakinju.
Gospođica Rose vidjela je u tome neočekivanu priliku da upozna otmjeni svijet, o kojem je njezina tankoćutna duša stare djevojke oduvijek sanjala. Tako je postala francuska gospođica male sultanije. Već je tri sata. Selma počinje gubiti nadu, kad se napokon pojavljuje guvernanta, u muslinskoj haljini nalik na livadu posutu ljutićima, kojima po boji odgovaraju kanarinci izvezeni na širokoj ljubičastoj kapuljači kojom je prekrila glavu. Savršeno miran, Zejnil ih čeka na mostiću. S njim je i Hajri, sav kao iz kutije, uparađen u svome plavom mornarskom odijelu, s besprijekornim razdjeljkom u crnoj kosi s koje se širi miris briljantina. Zacijelo je na glavu iskrenuo cijelu
bočicu, pomisli ljutito Selma. Zar misli da će time zadiviti Sadiku! Slabost njezina brata prema oholoj sestrični česti je uzrok njihovih prepirki. Veslači im pomažu da se ukrcaju u kajić, koji se uskoro otisne prema azijskoj obali. Tamo ih čeka otvorena kočija, na veliku Selminu radost, jer se inače vozi sa sultanijom u
zatvorenom faetonu. No, ovaj su put očito zaključili da se kršćanska guvernanta i još nedorasla djevojčica ne moraju voziti u zatvorenoj kočiji, i tako mogu do mile volje uživati u suncu i vjetru, dok kaleša poskakuje po pošljunčanoj cesti što vodi prema prinčevoj ljetnoj rezidenciji. Sadika ih već čeka. U ružičastoj čipkastoj haljini, uredno počešljanih plavih uvojaka, polako silazi niza stepenište da dočeka goste, kad se iza nje pojavi
debeljuškasta djevojčica živahnih očiju i potrči prema Selmi. To je Mukbila, oduševljena što ponovno vidi sestričnu, uvijek spremnu da joj se pridruži u nestašnim igrama. Iza nje kaska Namuk, njezin mlađi brat. Poslije nekoliko časaka žustre rasprave odluče da će se igrati osvajanja Bizanta. Namuk, kao najmlađi, bit će, naravno, zarobljenik. No, tko će preuzeti ulogu princa Fatiha, koju svi priželjkuju? Izvlače slamku sreća se osmjehnula Selmi.
Ne, ne može umiješa se Sadika ti ne možeš igrati ulogu sultana, pa ti nisi sultanija! Selma poskoči. Što kažeš? Ja sam sultanija kao i ti! Ne izjavi sestrična poučnim tonom. Moj otac kaže da tvoj otac nije princ prema tome, ti si samo sultani a harnima. Selma bi najradije zadavila Sadiku, no ostaje kao skamenjena, bez riječi. Umišljena glupača ima ovaj put pravo Selmin je otac samo damad, sultanov zet. Kod kuće, u palači Ortakov, svi je zovu mala sultanija, no opazila je, iako je na to nitko nije upozorio, da je na primanjima u palači Dolmabahče protokol
stavlja iza nekih princeza mlađih ođ nje. Ne raumijevajući točno o čemu se radi, primijetila je mnoge sitne razlike u protokolu, no tek danas, povrijeđena u svom ponosu, odjednom shvaća svoj niži položaj. Nebo se naoblačilo i stabla podrhtavaju na vjetru budućnost joj se odjednom
učini sumornom ona je samo sultanijina kći... Sto god učinila, uvijek će biti iza ostalih. Kao da joj je netko podrezao krila... Tad se sjeti sultanije, svoje majke, i njezina nadimka Jehangir, Osvajačica svijeta, što ga je dobila zbog svojeg dostojanstva, i nešto se u njoj pobuni nije li njezina majka iznad svih prinčeva carske obitelji? I zar plemstvo krvi ne može prenijeti na djecu samo zato što je žena? Selmi se to čini besmislenim i neprihvatljivim. Podigavši glavu, pogleda Sadiku najtoplike stojemogla. Traži konačnu riječ, ali joj nijedna nije dovoljno oštra. Smetena, okrene se prema Haj riju, no ovaj se izgubio. Najposlije ga ugleda kako na drugom kraju drvoreda bulji u ružin grm. Kukavica, pomisli Selma ljutito. Bratovo držanje ni najmanje je ne čudi uvijek kad je na pomolu nekakav sukob, on se izgubi. Ćudi je, međutim, da se zbog toga ne ljuti na brata odjednom osjeća samo malodušnost. Sultanijahanuma sultanijina kći.
Mukbila, koja je ostala na Selminoj strani, ne zna što bi rekla nikad se još nije našla u tako neugodnoj situaciji. Napokon predloži A da se radije igramo skrivača?
Svi s olakšanjem prihvate njezin prijedlog. Poslijepodne će biti uzbudljivo. Odjevene u jednostavne pamučne haljine,
Selma i Mukbila traže najneobičnija i najnepristupačnija skrovišta. Penju se na drveće, zavlače u rupe, kamo ih sestrična ne može slijediti, bojeći se za svoje
lijepe haljine. Uvrijeđena, neprestano ponavlja No možete tako! Princeze se ne smiju tako ponašati čemu se njih dvije smiju do suza. No, za stolom, uz užinu, neprijateljstva se obustavljaju i atmosfera se polako
smiruje. Veranda odjekuje od njihovih veselih uzvika svađa je zaboravljena. Već se počeo spuštati sumrak kad se na kraju parka pojavio princ Omer Hilmi, Namukov i Mukbilin otac, odjeven u svečanu uniformu. Gle, zašto se tata tako obukao? začudi se Mukbila. Ta danas nije nikakav blagdan?
Sadika je odmjeri svisoka. Što, zar ne znaš? Umro je tvoj djed, sultan Rešat, i moj je otac postao princ nasljednik!
Dotad nasmijana Mukbila poskoči kao da ju je netko ošinuo bičem. Ne vjerujući, pogleda sestričnu, i niz obraze joj poteku suze. Bijesna, Selma se okrene prema Sadiki.
Nosi se, zlobnice! Zlobnica ironično slegne ramenima i okrene im leđa. Dobri sultan Rešat pokopan je u maloj džamiji Ejub, daleko od raskošnih turbeta u kojima počivaju njegovi prethodnici. Sam je izabrao to mirno i
sjenovito mjesto, želeći, kako je rekao, i dalje slušati cvrkut ptica i dječji smijeh. Nekoliko dana poslije proslavit će se stupanje na prijesto sultana Vahidedina,
posljednjega od četvorice braće koji su unatrag četrdeset i dvije godine jedan od drugog preuzimali vlast. Enverpaša, vođa stranke Mladoturaka, želio je da
krunidba bude veličanstvena i da je prati svečana vojna parada, nastojeći time zabaviti narod, umoran od dugotrajnog rata kojem se ne nazire kraj. No, u narodu su više uzbuđenja izazvale bombe kojima je upravo toga dana
britanska avijacija zasula tursku prijestolnicu. Je li to bilo upozorenje novom vladaru? Ovaj nije imao nikakvih iluzija o svojoj stvarnoj moći. Za vrijeme ceremonije držao se prilično sumorno. A kad je sutradan obitelj došla da mu čestita, dočekao ih je gorkim riječima Na čemu mi to čestitate? Prijestolje na kojem sjedim trnovo je prijestolje! Te riječi nisu nikoga dirnule. Vahidedin je poznat kao pesimist. Djeca su ga čak nazvala sovom, jer uvijek izgleda kao da će upravo najaviti nekakvu nesreću.
Kao i obično, pretjeruje vojska je u teškoćama, to je istina, ali to je samo prolazno. Carstvo je vidjelo i gore dane. A njemački saveznici tako su snažni...
Vojska je doista bila u teškoćama. Mogu zatvarati oči i praviti se da ne vide stotine tisuća dezertera, no bolnice su pune ranjenika i svakodnevno se rekviriraju mnoge javne zgrade u koje se smještaju novi ranjenici.
Svakog tjedna sultanija Hatidža posjećuje bolnicu Haseki u središtu grada, noseći ranjenim vojnicima sitne poklone i nastojeći im pružiti malo utjehe. Dosad nije sa sobom vodila Selmu, bojeći se da je to suviše ne potrese. No, Selmi je sada sedam godina i pol, i mnogo toga razumije. Sultanija je osim toga pristalica stoičke filozofije. Od najranije mladosti izložena najtežim iskušenjima, što ih je
uspješno savladala, smatra da ništa ne čelici karakter bolje od iskušenja. Među dražesnim damama iz visokoga istanbulskog društva vidjela je isuviše pogubnih posljedica blagog odgoja i razmaženosti, i želi od toga poštedjeti Selmu. Kad je svoju namjeru iznijela mužu, ovaj se, inače obično ravnodušan, strašno naljutio. Samo ćete nepotrebno uzrujati dijete. Imat će u životu još dosta vremena da vidi nesreću, a možda, tko zna, i da je doživi. Pustite je neka se mirno zabavlja! No, sultanija misli da samo ona može najbolje odlučivati o odgoju svoje kćeri. Kao, uostalom, i o svim kućnim poslovima... Jpremda prepušta mužu da se brine o odgoju njihova sina Haj rij a jer u islamskom svijetu dječake od sedme godine odgajaju muškarci sumnja ona da će taj odgoj biti uspješan. Dečakova plašljivost vrijeđa njezin ponos. Više puta pokušala ga je prodrmati i izvući iz mrtvila, potaknuti njegov ponos na kraju je odustala, videći da se nakon svakog njezina pokušaja još više zatvara u sebe.
Je li moguće da se vlastiti sin plaši svoje majke? Predbacujući sebi strogost, pokušala je s njim blago i uvjerila se da je ono što je smatrala nedostatkom
karaktera bila zapravo krajnja osjetljivost Hajri je bio umjetnička duša! Budući da ga je osim vlastite osobe zanimala jedino violina, sultanija Hatidža dovela mu
je najboljeg profesora u gradu, nekog Bečanina. No, uskoro je postalo jasno da Hajri doduše izvrsno svira, ali da mu nedostaje strasti, bez koje nema pravog virtuoza.

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

Kenizé Mourad - Tragom mrtve princeze Beautiful-girl-look-up2-