Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1Federico Moccia - Tri metra iznad neba Empty Federico Moccia - Tri metra iznad neba Sre Okt 31, 2012 5:13 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Federico Moccia - Tri metra iznad neba U8vq1

Babi
i Step dva su potpuno različita svijeta. Ona je dobro odgojena
srednjoškolka i romantična djevojka, a on buntovan i nasilan tip. Nju
automobilom voze u školu, a on gradom kruži na motoru. Step voli
opasnost i mrzi pravila, a Babi potpuno obrnuto. Igrom su se slučaja
sreli i počele su nevolje ...

Tri metra iznad neba je
romantično-sociološka drama o zabranjenoj ljubavi između dvoje mladih
koji su se, premda različiti, a možda upravo zbog toga, našli u
nevjerojatnoj vezi koja je istovremeno bila i neizbježna. Osječaji koji
su ih preplavili bili su iskustvo prve prave ljubavi, one koja se pamti
unatoč svim zabranama. U ovoj dirljivoj priči mladići su buntovnici koji
jure na motorima, izlažući se riziku i opasnostima dok djevojke maštaju
o muškarcu svog života. Federico Moccia napisao je snažnu i dirljivu
ljubavnu priču a istodobno i kroniku jednog doba i jedne generacije.
Atmosferu osamdesetih živopisno je oslikao nezaboravnim glazbenim
hitovima, odjevnim brendovima za kojima se otimalo i buntom mladih koji
je, zapravo, skrivao duboke traume. Ovim romanom, na temelju kojega su
snimljene dvije filmske verzije, talijanska i španjolska, ispisao je
posvetu tom nezaboravnom dobu prošlog stoljeća kojem se mladi i danas
vraćaju sa znatiželjom i zanimanjem ...

Strastvena priča o Babi i
Stepu jedna je od onih koje odolijevaju zaboravu kao što mu odolijevaju
i vječni Romeo i Julija, Tony i Maria iz Priče sa Zapadne strane te
Ryan O'Neal i AIi McGraw iz Ljubavne priče.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
1.
"Cathia ima najljepšu guzu u Europi." Crveni grafit, plod kradomične ruke
potpomognute bočicom spreja pod okriljem noći, blista u svoj svojoj bezočnosti na
debelom stupu nadvožnjaka u Ulici Francia.
U blizini, jedan pravi orao, isklesan prije mnogo godina, zacijelo je vidio
krivca, ali nikad neće progovoriti. Malo niže, kao orlić zaštićen grabežljivim
mramornim kandžama, sjedi on.
Kratka kosa, ošišana gotovo na četkicu, na vratu visoko izbrijana kao u
marinca.
Tamnoj Levisovoj jakni nedostaje jedan gumb, ostavijen zajedno s malo
plavog laka njegova motora na asfaltu jednog preuskog zavoja.
Podignuti okovratnik, Camel u ustima, Ballorama na očima potcrtavaju
njegov izgled opasnog tipa, ali zapravo mogao je i bez njih. Imao je predivan
osmijeh, ali malobrojni su bili oni koji su imali sreće diviti mu se.
Promatrao je automobile u dnu nadvožnjaka koji su se prijeteći zaustavili na
semaforu. Nepomični, da nisu bili različiti izgledali bi kao poredani za utrku, jedan
126, jedan Maggiolone, jedna Fiesta, jedan američki automobil koji nije mogao
pobliže odrediti, jedna 155-ica.
Nasmiješio se.
Malo dalje, u jednom Mercedesu 190, jedan vitak prst s kratkim, izgriženim
noktima lagano gurne kasetu koja je napola izvirivala iz posljednjeg modela
kasetofona Alpine. Buka motora uhvatila je vrpcu i odnijela je sa sobom u
unutrašnjost kasetofona. Iz bočnih zvučnika Pioneer najednom se začuo glas neke
mlade pjevačice.
Automobil je krenuo nježno prateći bujicu. U malenoj kabini ćutio se miris
vozačeva losiona poslije brijanja. Pomislila je kako niti da želi, nema nikoga kome
bi mogla reči "Odlazi, ljubavi", radije bi drage volje otjerala svoju sestru koja je sa
stražnjeg sjedala neumorno ponavljala: "Stavi Erosa, daj, želim slušati Erosa".
Mercedes je prošao upravo u trenutku kad je ona cigareta, več popušena,
pala na tlo, odbačena preciznim trzajem ruke i potpomognuta laganim vjetrom.
Sišao je s mramornih stuba, popravio svoje Levisice 501 i zatim zajahao plavu
Hondu VF 750 Custom, lagano ogrebanu na blatobranu. Okrenuo je ključ, jedva
dodirnuo gumb, spustio papučicu.
Najednom je zeleni osvijetljeni natpis Neutral nestao i kao čarolijom,
ponovno se našao među automobilima. Njegova Tobacco tenisica mijenja brzine,
zaustavlja ili ubrzava motor koji ga snažno tjera poput vala, sad desno, sad lijevo.
Naginje se meko i lagano, prolazeći kroz uske prostore između dva automobila kao
kroz skijaška vrata.
Sunce je izlazilo, bilo je jutro, lijepo jutro. Ona je išla u školu, on je bio još
budan nakon neprospavane noći. Bio bi dan kao i svaki drugi da se, na tom
semaforu, nisu zaustavili jedno blizu drugoga.
Crveno.
On ju je pogledao. Kroz otvoreni prozor stršao je pramen pepeljastoplave
kose. Na mahove se otkrivao njezin nježan vrat, na kojem su pahuljaste zlaćane
dlačice slijedile smjer koji je utro vjetar prirode. Blag, ali odlučan profil zaustavljao
se na dva rumena obraza, a plave oči, nježne i vedre, sanjivo su spuštenih vjeđa
slušale drugu pjesmu Vita mia. Začudila ga je tolika smirenost, možda je to bio
razlog.
"Hej!"
Ona se okrenula prema njemu, gotovo iznenađena, otvarajući plave oči,
krupne, bezazlene. Promatrao ju je. Neobičan, zaustavljen blizu nje, na motoru,
širokih ramena, ruku več previše potamnjelih za sredinu travnja. Njegove oči,
skrivene tamnim naočalama, sigurno bi dodale još nešto drskosti tom izrazu lica.
"Bi li se voljela malo provozati sa mnom?"
"Ne, idem u školu."
"Pa nemoj ići, markiraj. Pokupit ću te tamo naprijed."
"Oprosti." Usiljeno se nasmiješila. "Pogrešno sam odgovorila, ne bih se
voljela provozati s tobom."
"Vidi, sa mnom ćeš se zabaviti ..."
"Čisto sumnjam."
"Riješit ću sve tvoje probleme."
"Nemam problema."
"Ovaj put sam ja taj koji sumnja."
Zeleno.
Mercedes 190 pojuri, ostavljajući njegov samouvjereni osmijeh na mjestu.
Otac se okrene prema njoj: "Tko je to bio? Neki tvoj prijatelj?"
"Ne, tata, samo neki kreten ..."
Nekoliko sekundi kasnije, Honda se ponovno približila lijepoj djevojci. Stavio
je dlan na prozor i desnom dodao malo gasa, tek toliko da se ne mora previše
naprezati, iako pri brzini od četrdeset kilometara na sat s onom svojom rukom
sigurno ne bi imao problema.
Jedini koji je naizgled imao problema bio je njen otac.
"Što to radi ovaj vjetropir? Zašto se toliko približio?"
"Ništa ti ne brini, tata, ja ću to riješiti."
Odlučno se okrenula prema njemu.
"Čuj, zar doista nemaš nikakvog pametnijeg posla?"
"Ne."
"Nađi si ga."
"Već sam našao nešto što mi se sviđa."
"A to je?"
"Provozati se s tobom. Daj, odvest ću te na Olimpicu, jurit ćemo motorom,
nakon toga ti nudim doručak i vratit ću te pred školu. Obećajem ti."
"Vjerujem da tvoja obećanja ne vrijede ni pišljiva boba."
"Istina," nasmiješi se, "vidiš, već toliko toga znaš o meni, priznaj, već ti se
sviđam, zar ne?"
Nasmiješila se i odmahnula glavom.
"Sad je dosta." Otvorila je knjigu koju je izvadila iz svoje Gherardinijeve
torbe. "Moram misliti na svoj stvarni i jedini problem."
"A to je?"
"Usmeni iz latinskog."
"A ja sam mislio da je seks."
Ozlojeđeno se okrenula. Ovaj put se više nije smiješila, čak ni usiljeno.
"Makni ruku s mog prozora."
"Gdje hoćeš da je stavim?"
Pritisnula je jedan gumb. "Ne mogu ti reći, otac mi je ovdje."
Električni prozor počeo se dizati. Čekao je do zadnjeg časa, tek tad
pomaknuo ruku i dobacivši joj posljednji pogled, odmaknuo se.
"Vidimo se."
Nije uspio čuti njezino suho "ne". Lagano se nagnuo udesno. Ušavši u zavoj,
dodao je gas i dobivši brzinu nestao između automobila. Mercedes je nastavio
ravno svojim putem, sad mirnijim, prema školi.
"Znaš li tko je on?" Glava njezine sestre najednom iskrsne između dva
sjedala. "Zovu ga Deset plus."
"Za mene je običan idiot."
Otvorila je knjigu iz latinskoga i počela ponavljati apsolutni ablativ. U
jednom trenutku prestala je čitati i pogledala kroz prozor. Je li latinski uistinu
njezin jedini problem? Naravno, nije ono što je rekao onaj tip. Uostalom, nikad ga
više neće vidjeti. Odlučno je nastavila čitati. Automobil je skrenuo ulijevo, prema
školi Falconieri.
"Da, nemam problema, i nikad ga više neću vidjeti."
Zapravo, nije znala koliko je u krivu. U obje tvrdnje.
2.
Mjesec je bio visoko na nebu i blijed među najvišim granjem jednog lisnatog
stabla. Zvukovi neobično daleki. S jednog prozora dopirale su pojedine note neke
spore, ugodne glazbe. Jedan malo stariji momak pripremao je ispit. Malo niže,
bijele linije teniskog terena blještale su ravne na bljedilu mjesečine, a dno praznog
bazena tužno čekalo ljeto. U međuvremenu, ponekom jesenjem listu bilo je
dopušteno ostati još malo, prije no što ga potjera cjepidlaka od pazikuće. Na
jednom od prvih katova otmjene stambene zgrade, među njegovanim biljem i
podignutim drvenim roletama, jedna plavokosa djevojka, ne naročito visoka,
modrih očiju i baršunaste kože, neodlučno se promatrala u zrcalu.
"Treba li ti ona crna majica, ona Onyxova s elastinom?"
"Ne znam."
"A plave hlače?" glasnije je povikala Daniela iz svoje sobe.
"Ne znam."
"A tajice, hoćeš li ih odjenuti?"
Daniela se sad zaustavila na vratima, promatrala Babi pred otvorenim
ladicama uz krevet i garderobom raštrkanom posvuda, kao kad se u američkim
filmovima osoba vrati kući, a netko je isprevrtao njegov stan od poda do stropa.
Dapače, još gore.
"Onda ću uzeti ovaj komplet ..."
Daniela se zaputila kroz Supergine tenisice raznih boja raštrkane na podu,
sve veličine trideset sedam.
"Ne! Njega nećeš obući jer mi je važan."
"Svejedno ću ga uzeti."
Babi se naglo uspravila, a zatim s rukama na bokovima rekla: "Oprosti, ali
nijednom ga nisam obukla ..."
"Mogla si to već učiniti."
"Osim toga, sve mi proširiš."
Daniela se zaustavila i polako okrenula prema sestri, ironično je
promatrajući.
"Molim? Ti se šališ? Ti si ta koja je neki dan obukla moju plavu suknju s
elastinom, a sad moraš biti vrač da bi u njoj vidio moje lijepe obline."
"Kakve to ima veze? Tu je suknju proširio Chicco Brandelli."
"Molim? Chicco je probao moju suknju, a ti mi nisi rekla ni riječ?"
"Nema se Bog zna što ispričati."
"Ne vjerujem, sudeći po mojoj suknji."
"Samo ti se čini. Što kažeš na ovaj plavi sako i ispod njega košulju boje
ružičaste breskve?"
"Ne mijenja] temu. Reci mi kako je bilo."
"Oh, znaš kako idu te stvari."
"Ne znam."
Babi je pogledala mlađu sestru. Istina je, nije znala. Nije još mogla znati. Bila
je još previše bucmasta i na njoj nije bilo ničeg dovoljno lijepog da bi nekoga
uvjerila da joj proširi suknju.
"Ništa. Sjećaš se kako sam neko poslijepodne rekla mami da idem učiti kod
Palline?"
"Da, i onda?"
"I onda, otišla sam u kino s Chiccom Brandellijem."
"I?"
"Film nije bio Bog zna što, a kad sam ga malo bolje pogledala, nije bio ni
Chicco."
"Da, ali prijeđi na ono bitno. Kako to da se proširila suknja?"
"Pa, film je već trajao nekih desetak minuta, a on se stalno meškoljio na
sjedalu. Pomislila sam: istina da je ovo kino baš neudobno, ali čini mi se da Ciccio
nešto smjera. I doista, nakon kratkog vremena, primaknuo mi se nekako bočno i
prebacio ruku preko naslona mog sjedala. Slušaj, što kažeš da obučem kompletić,
onaj zeleni s gumbićima sprijeda?"
"Pričaj dalje!"
"Ukratko, s naslona se malo pomalo spustio na rame."
"A ti?"
"Ja ... ništa. Pravila sam se da ga ne primjećujem. Gledala sam film, kao
opsjednuta. A onda me je privukao k sebi i poljubio."
"Chicco Brandelli te poljubio? Vau!"
"Zašto si toliko uzbudena?"
"Pa, zgodan je frajer."
"Da, ali on je u to previše uvjeren ... Stalno se provjerava, gleda u ogledalu
... No, ukratko, nakon pauze gotovo je odmah zauzeo gard. Kupio mi je kornet
Algida. Film se znatno poboljšao, možda malo i zaslugom gornjeg dijela korneta,
onog s lješnjacima. Bio je fenomenalan. To mi je odvuklo pozornost, i uhvatila sam
ga s rukama malo previše nisko za moj ukus. Pokušala sam ga odmaknuti, ali on se
ne da, uhvatio se za tvoju plavu suknju i ne pušta. I tamo se proširila!
"Koja svinja!"
"Baš, zamisli, nije popuštao. A znaš što je nakon toga učinio?"
"Ne, što je učinio?"
"Otkopčao je hlače, uhvatio me za desnu ruku i gurao je prema rasporku.
Da, ukratko, prema svojoj stvari ..."
"Ne! Stvarno je prava svinja! I onda?"
"Onda sam ja, da bih ga smirila, morala žrtvovati svoj kornet. Gurnula sam
mu ga u raskopčane hlače. Da si samo vidjela kako je skočio!"
"To, sestro! Algidin kornet ..."
Prasnule su u smijeh. Zatim se Daniela, koristeći nastalo veselje, udaljila iz
sestrine sobe s njezinim zelenim kompletom.
Malo dalje, u radnoj sobi, na mekoj sofi s kašmirskim uzorkom, Claudio je napunio
lulu. Silno ga je zabavljalo to veliko petljanje s duhanom, ali zapravo je bila riječ
samo o kompromisu, budući da mu u kući više nisu dopuštale da puši svoj
Marlboro. Supruga, strastvena tenisačica, i kćerke, previše opsjednute zdravim
životom, korile su ga zbog svake zapaljene cigarete pa je zbog toga prešao na lulu.
"Daje ti više otmjenosti, s njom djeluješ intelektualnije!" rekla je Raffaella. I dobro
je promislio. Bolje držati taj komad drveta među usnama i kutiju Marlbora
skrivenu u džepu sakoa, nego raspravljati s njom.
Povukao je dim iz lule gurnuvši u nju upaljenu šibicu i pregledavao
televizijske kanale. Već je znao na kojem će se zaustaviti. Nekoliko djevojaka
silazilo je bočnim stubama pjevušeći neku glupu pjesmicu i pokazujući svoja bujna,
čvrsta poprsja.
"Claudio, jesi li spreman?"
Brzo je promijenio program. "Naravno, dušo."
Raffaella ga pogleda. Claudio ostane sjediti, malo pomalo gubeći
samouvjerenost.
"Slušaj, promijeni kravatu, stavi onu bordo."
Raffaella je izašla iz sobe ne ostavljajući mogućnost rasprave. Claudio
razveže čvor svoje omiljene kravate. Zatim na daljinskom pritisne broj deset.
Nadao se da će se vratiti one lijepe djevojke. Ali umjesto njima, morao se
zadovoljiti nekom sirotom kućanicom koja je, plešući posve bez ritma, pokazivala
bijeli, dežmekasti trbuh. Neki beznačajan tip promatrao ju je s obližnjeg stola,
odjeven u groznu kvazi nebeskoplavu kinesku opravu. Claudio stavi oko vrata
bordo kravatu i svu svoju pozornost posveti novom čvoru.
"Babi, može li se znati gdje si stavila onu tanku olovku?"
"U ladici je sa šminkom."
"Ali gdje?"
Tišina koja je uslijedila značila je da je Daniela pronašla što je tražila. U maloj
kupaonici koja je razdvajala sobe dviju sestara, Daniela je pretjerivala
Rimmelovom olovkom, nagnuvši se iznad umivaonika posve se približila zrcalu,
možda se nadajući da će zahvaljujući tome rezultat biti bolji.
Uzalud. Babi se pojavila pokraj nje.
"Kako ti se čini?"
Odjenula je haljinu s cvjetnim uzorkom, ružičastu i laganu. Bila je diskretno
stegnuta u struku, a ostatak je, najbolje što je mogao, slobodno padao na njezine
nježne bokove.
"Onda, kako izgledam?"
"Dobro."
"Ali ne super?"
"Veoma dobro."
"Da, ali zašto ne kažeš super?"
Daniela je i nadalje pokušavala povući ravnu liniju koja joj je trebala malo
produljiti oči.
"Pa, meni se ne sviđa ta boja."
"Dobro, ali zanemariš li boju ..."
"Ne sviđaju mi se baš tako široke naramenice."
"Dobro, ali zanemariš li naramenice ..."
"Pa, ti to znaš, ne volim cvijeće."
"Istina, ali ne obaziri se na njega."
"U tom slučaju da, izgledaš super."
Nimalo zadovoljna sestrinim sudom i ni sama ne znajući što bi bila voljela
čuti, Babi je uzela bočicu parfema Caronne koju je kupila sa svojima u duty-free
trgovini na povratku s Maldiva. Na izlasku je okrznula Danielu.
"Hej, pazi malo!"
"Ti pazi! Ja ti za kraće vrijeme mogu napraviti modricu na oku. Pogledaj kako
se šminkaš!"
"Činim to zbog Andree."
"Kojeg Andree?"
"Palombija. Upoznala sam ga ispred Falconierija. Razgovarao je s Marom i
Francescom, onim curama iz kvarta. Kad su one otišle, rekla sam mu da i ja idem s
njima u razred. Ovako našminkanoj, koliko bi mi godina dala?"
"Pa, istina, izgledaš starije. Najmanje petnaest."
"Ali ja imam petnaest godina!"
"Razmaži malo ovdje ..." Babi gurne kažiprst u usta i navlaži ga, a zatim
njime protrlja sestrine vjeđe.
"Evo, gotovo!"
"A sad?"
Babi se zagleda u sestru podigavši obrvu.
"Sad izgledaš kao da ti je skoro šesnaest."
"Još uvijek je premalo."
"Cure, jeste li spremne?"
Na ulaznim vratima stana, Raffaella utipka šifru u alarm. Claudio i Daniela
brzo prođu pokraj nje, zadnja stiže Babi. Raffaella dvaput okrene ključ u bravi i
pritisne gumb alarma. Crveno svjetlo počne treperiti, dajući joj osjećaj sigurnosti i
mira. Claudio, Daniela i Babi uđu u dizalo s potmulom bukom opasne praznine
ispod stopala. Zadnja stiže Raffaella, koja uđe i pritisne gumb za prizemlje. Večer
tek što nije započela. Claudio popravi čvor kravate. Raffaella nekoliko puta brzo
provuče desnu ruku ispod kose. Babi namjesti tamnu jaknu širokih ramena.
Daniela se jednostavno gleda u zrcalo, već znajući da će naići na majčin pogled.
"Ne misliš li da si se previše našminkala?"
Daniela pokuša odgovoriti.
"Nema veze, kasnimo kao i obično." Ovaj put se Raffaellin pogled u zrcalu
susreo s Claudijevim.
"Ali ja sam vas čekao, bio sam spreman od osam!"
U šutnji se spuštaju ka prizemlju. U dizalo ulazi vonj pirjanog mesa koje je
pazikućina supruga spremila za večeru. Taj miris Sicilije pomiješa se načas s
neobičnim francuskim društvom Caronnea, Drakkara i Opiuma. Claudio se
nasmiješi. "To je gospođa Terranova. Kuha izvrstan ragu."
"Stavlja previše luka", glasi postojana osuda Raffaelle, koja se od nekog
vremena odlučila za francusku kuhinju, čime je sve njih iskreno zabrinuta i dovela
u očaj sobaricu sa Sardinije.
Na drugom katu, onaj momak koji je učio, napravio je malu stanku.
Razgovarao je bežičnim telefonom, nervozno hodajući stanom, provjeravajući
kavu koja još nije izlazila iz kafetijere i neki stari vestern na četvrtom programu.
Neki tip na kojeg je pao krov kuće umro je ne baš uvjerljivo.
"Ne, rekao sam ti, dušo, ne možemo se vidjeti. Imam još samo dva tjedna do
ispita, a još nisam ni pipnuo treću knjigu."
Isključio je štednjak proklinjući kafetijeru. Samo ju je načas izgubio iz vida, a
ona je, njemu u inat, rasula naokolo kapljice kave. Grgljanje zadnjih štrcaja kave
kao da je oponašalo sladunjav glas djevojke. "Ali ja te želim vidjeti ..."
Riječi i prijetnje, bezuspješni pokušaji da ga učini ljubomornim, samo su
isticali kako je umjesto svojoj mladenačkoj želji punoj obećanja dao prednost
staroj, več iscrtanoj knjizi iz prava. Njoj glupo, a za njega i njegov plan studiranja,
temeljno.
Mercedes se zaustavio ispred ulaza u zgradu.
Uz zveckanje zlatnog nakita, oznake manje ili više sretnih obljetnica i Božića,
gotovo uvijek veoma skupocjenih, Raffaella se smjestila na suvozačko sjedalo, a
dvije djevojke straga.
"Može li se znati zašto Vespu ne parkirate bliže zidu?"
"Još više zalijepljenu za zid? Tata, ali ti si zabranio ..."
"Daniela, da se nisi usudila tako razgovarati s ocem."
"Slušaj, mama, možemo sutra Vespom u školu?"
"Ne, Babi, još je previše hladno."
"Ali imamo vjetrobran."
"Daniela ..."
"Ali mama, sve naše prijateljice ..."
"Te sve vaše prijateljice s Vespama tek trebam vidjeti."
"Ako je zbog toga, Danijeli su frizirali novu Vespu Peugeot, koja sad, budući
da toliko brineš, juri još brže."
Vratar Fiore podigao je brklju. Mercedes je pričekao, kao i svake večeri, da
se taj dugi komad željeza s crvenim prugama polako podigne. Claudio je kimnuo
glavom u pozdrav. Raffaella se bavila isključivo time da završi raspravu.
"Bude li sljedeći tjedan toplije, vidjet čemo."
Mercedes je krenuo s trunčicom nade više na stražnjim sjedalima i
ogrebotinom na desnom bočnom retrovizoru. Brklja se, udaljavajući, spustila
jednako smireno. Vratar se iznova posvetio gledanju svog malog televizora.
Voditelj, štrkljavi dugonja s nešto kose na glavi, većinom skuplje od kose
drugih, s velikim je iznenađenjem najavio jednog davno nestalog pjevača i njegovu
novu long plejku. Kat iznad, možda jedan budući odvjetnik, a svakako momak sa
šalicom vrele kave u rukama i knjigom pred očima pokušavao se iznova
usredotočiti.
Vratar je požalio što ne razumije sve te američke riječi. Malo se oraspoložio
kad je zapjevao Azzuro i progutao žlicu nedovoljno začinjenog ragua, barem za
njegov ukus.
"Onda, nisi mi rekla kako izgledam ovako odjevena."
Daniela je pogledala sestru. Naramenice su joj bile preširoke i izgledala je
preozbiljno.
"Super." Savršeno je shvatila kako je zadirkivati.
"Nije istina, naramenice su preširoke i previše sam tip-top, kako ti kažeš.
Lažeš, i znaš što ću ti reći? Bog će te kazniti zbog toga. Palombi te neće ni
pogledati. Dapače, pogledat će te, ali te sa svim tim tušem za oči neće prepoznati i
otići će s Giulijom."
Daniela je pokušala odgovoriti, ponajprije u pogledu Giulije, svoje najgore
prijateljice. Ali Raffaella je tu temu privela kraju.
"Cure, prestanite, jer ću vas inače odvesti natrag kući."
"Da se okrenem?" Claudio se nasmiješio supruzi, hineći da okreće upravljač.
Ali bio mu je dovoljan njezin pogled da shvati kako nije vrijeme za šalu.
3.
Spretan i brz, taman poput noći, jurio je. Svjež i suh vjetar vijorio mu je kratkom
kosom. Svjetlo i odrazi pojavljivali su se i nestajali s malih retrovizora njegova
motora. Stigao je na trg, usporio samo na trenutak, koliko je bilo dovoljno da se
uvjeri kako s desne strane nitko ne dolazi, a zatim dodao gas i punom brzinom
ušao u Ulicu Vigna Stelluti.
"Želim ga vidjeti, već se dva dana nismo čuli."
Jedna lijepa crnokosa djevojka zelenih očiju i zgodne okrugle stražnjice,
zarobljene u krutim Avirexovim hlačama, nasmiješila se prijateljici, plavuši visokoj
kao i ona, ali malo punašnijoj.
"Madda, znaš kakav je, čak i ako je postojalo nešto između vas, ne znači da
sad postoji."
Sjedile su na svojim bijelim Vespicama, pušile previše jake cigarete i
pokušavale zvučati malo starije od svojih godina.
"Ako to išta znači, njegovi prijatelji su mi rekli da on obično nikad ne zove."
"Što, zar je tebe nazvao?"
"Da!"
"Možda je pogriješio broj."
"Dva puta?"
Nasmiješila se sretna što je ušutkala prijateljicu brzog jezika, ali ova se nije
obeshrabrila.
"U svakom slučaju, u prijatelje se ne možeš pouzdati. Jesi li im vidjela face?"
Upravo tog trenutka, Pollo se glasno nasmijao, iskapio zadnji gutljaj već
pretoplog Heinekena i bacio praznu limenku Luconeu u glavu.
"Hej, jesi li lud? Vidi što si mi napravio."
Pokazao je nešto nasred svoje rijetke, tamne, kovrčave kose. "Za to ti i služi
ta glavurdača!"
"Sad se javio pravi Einstein", odgovori Lucone masirajući ne baš točno ono
mjesto na koje je limenka sletjela.
Motori su bili snažni, njihovi mišići također. Polio, Lucone, Hook, Sicilijanac,
Bunny, Schello i još mnogi. Nevjerojatnih imena, teških priča. Možda nisu imali
stalni posao. Neki nisu imali ni previše novca u džepu, ali zabavljali su se i bili
prijatelji. To je bilo dovoljno. Osim toga, voljeli su se prepirati, a toga nikad nije
manjkalo. Zaustavljeni na Trgu Jacini, posjednuti na svoje Harleye, na stare 350
Four s četiri izvorna ispušna prigušivača, ili s klasična četiri u jednom, jačeg zvuka.
Sanjane, željene i na kraju dobivene od roditelja iscrpljujućim molitvama. Ili
žrtvom iz vlastitog džepa, uz pomoć džepa nekog od onih nesretnih naivaca koji bi
ostavili lisnicu u pretincu Vesponea s krhkom bravom, ili još gore, u unutarnjem
džepu neke Henry Lloyd jakne koju je tijekom školskog odmora i prelako opelješiti.
John Milius bi poludio za njima. Isklesani i nasmiješena, brzi na jeziku, kršnih
ruku s pokojim ožiljkom, uspomenom na neku tučnjavu. Ožiljci bi bili još vidljiviji
na licu nekog drugog tko je u toj tučnjavi bio slabije sreće, a sad se više ne želi
smiješiti, ne toliko što mu nedostaje nešto u životu, koliko zbog toga što pati od
stanovite praznine u ustima.
Skupina djevojaka, tiših, kosa skupljenih kopčama od štrasa ili šarenim
gumicama koje su svijetlile u noći, čavrljala je nedaleko od njih. Smijale su se,
gotovo sve izvukle su se iz kuće izmislivši mirno noćenje kod prijateljice koja je pak
sjedila ondje blizu, i sama roditeljima prodavši istu priču.
"Jučer sam se silno zabavila s Dariom. Proslavili smo šest mjeseci hodanja."
Gloria, djevojka u plavim tajicama i majici iste boje s malim srcima boje
neba, pokazala je blistav osmijeh.
Šest mjeseci, pomislila je Maddalena. Da bar. Meni bi bio dovoljan i samo
jedan ... Spustila je pogled. Na bijeloj Vespi, tik uz crni kvadrat s logotipom Piaggia,
napisala je: "Step, obožavam te". Nakon prvog poljupca, kad se vratila kući,
poželjela je to povikati nekoj prijateljici, ali nije pronašla nikoga, samo jedan crni
neizbrisiv flomaster koji je kao sudbinom ostao na dnu njezina Invictinog
narančasto-modrog ruksaka.
I tako su njezine riječi ostale ondje, da traju zauvijek. Madda uzdahne i
nastavi sanjariti u prijateljičinim riječima. "Pojeli smo pizzu u Baffettu."
"Zezaš se, i ja sam bila ondje."
"U koliko sati?"
"Pa ... negdje oko jedanaest."
Mrzila je ovu prijateljicu koja je stalno prekidala priču. Uvijek postoji netko
ili nešto što prekida snove.
"A, ne, mi smo već dotad otišli."
"Ukratko, želite li čuti ili ne?"
S usana, malih ili mekanih, neobičnih voćnih okusa od sjajila ili ruževa
ukradenih rastresenim trgovcima ili iz majčinih kupaonica bogatijih od mnogih
malih parfumerija, otelo se gotovo jednoglasno da.
"U jednom trenutku došao je konobar i donio mi buket ogromnih crvenih
ruža. Dario se nasmiješio, a ostale cure su me gledale dirnute i pomalo
ljubomorne."
Gotovo se pokajala zbog te rečenice, primjećujući kako oko sebe ponovno
vidi gotovo jednake takve poglede.
"Ali ne zbog Darija, nego zbog ruža."
Sve ih je ponovno ujedinio budalaste smijeh, samo tako, jednostavno. Ili
možda ne. Ali nije bilo važno.
"Nakon toga me je poljubio u usta, uhvatio za ruku i stavio mi ovo."
Pustila je Vespinu ručicu od brušene kože, s oblogom punom rupa od
brojnog struganja o zidove i pokojeg prijašnjeg pada, i pokazala prijateljicama
tanki prsten s malim svijetlo-plavim kamenom veselog odsjaja, gotovo kao onaj
njezinih zaljubljenih očiju. Kupio ga je kod Maggija, onog draguljara u Parioliju za
kojeg su svi, ne zna se zašto, vjerovali da je jeftiniji, iako je zapravo imao iste cijene
kao i ostali. Taj jednostavan prsten dočekali su izrazi čuđenja i jedno "Prekrasan
je!"
"Zatim smo otišli k meni i bili zajedno. Mojih nije bilo kod kuće, bilo je
božanstveno. Stavio je kasetu Prefab Sprouta, luda sam za njima. Ispružili smo se
na terasi ispod popluna i gledali zvijezde."
"Je li ih bilo puno?"
Maddalena je nedvojbeno bila najromantičnija u skupini. "Jako puno!"
Malo dalje, drugačija priča.
"Onda, što si sinoć radio?"
Hook. Snažni i krupni prsni mišići, glatki i napeti kao i ostatak tijela.
Avijatičarska jakna s oznakom USA, posuđena od nekog Amerikanca malo starijeg
od mladog junaka Top Guna i sigurno naivnijeg od njega. Zapravo mu nikad nije
bila vraćena. Hook. Kožni povez na oku. Kovrčava i duga kosa, lagano posvijetljena
na vrhovima, dala bi mu izgled anđelčića, da ga nije bio glas momka iz pakla.
"Onda, može li se znati što si radio sinoć?"
"Ništa. Otišao sam s Glorijom jesti kod Baffetta i kako njezini nisu bili kod
kuće, otišli smo k njoj i obavili posao. Kao i obično, ništa posebno."
Dario je odmah pokušao nešto predložiti, nešto što će ih skrenuti s teme
prethodne večeri, ali Hook nije popuštao.
Sjedio je raskrečenih nogu na svom starom motoru Boll Dor 900, odnedavna
friziranom, još bržem, sa žutim rezervoarom, i zbog toga jedinstvenim i rijetkim.
Svi su se bojali tog motora, ne toliko zbog njegove snage, koliko zbog snage šaka
onoga koji ga je obično vozio.
"Kako to da nas niste nazvali?"
"Izašli smo neplanirano, onako, iznenada."
"Baš čudno, ti nikad ništa ne činiš iznenada, neplanirano."
Taj ton nije obećavao ništa dobro. Ostali su to zamijetili. Polio i Lucone
prestali su igrati nogomet zgnječenom limenkom. Onom istom koju je maločas
Lucone pogodio glavom, bolje rečeno, ona pogodila njega. Prišli su nasmiješeni,
Schello je povukao malo duži dim cigarete i cerio se kao i inače, i dok mu je dim
izlazio kroz rijetke zube, šištao je poput zmaja, možda malo predebelog da bi se
neki vitez pomučio ubiti ga.
"Znate, dečki, jučer je Dariju i Gloriji bilo šest mjeseci i on je želio proslaviti
sam."
"Nije istina."
"Kako nije? Vidjeli su te kako jedeš pizzu. Je li istina da se želiš stvarno
uvaliti?"
"Da, kažu da želiš biti cvjećar."
"Ua!" Svi su ga počeli udarati i pljuskati po leđima, a Hook ga je rukom
uhvatio u kravatu i stisnutom mu šakom snažno trljao glavu.
"Koji mekušac ..."
"Jao! Pustite me ..."
I ostali su nasrnuli na njega, suludo se smijući, gotovo ga gušeći svojim
prenapumpanim mišićima. Zatim je Bunny, pokazujući dva velika prednja zuba
zbog kojih je dobio nadimak po liku iz crtića, povikao ne odstupajući od svojih
načela: "Ščepajmo Gloriju!"
"Madda, upomoć!"
Svjetloplave All Starke, s malom crvenom zvijezdom na sredini gumenog
kruga na gležnju, sišle su s Vespe i spretno dodirnule tlo. Gloria je uspjela
odmaknuti samo dva koraka prije no što ju je Sicilijanac ščepao. Njezina plava
kosa, slobodnija sad kad je izgubila češljić, bila je u neobičnoj opreci s tamnim
Sicilijančevim okom, s njegovom nestručno zašivenom obrvom, s onim
spljoštenim, mekanim nosom koji je ostao bez tanke kosti jednim sjajnim direktom
nekoliko mjeseci ranije u pivnici Fiermonti.
"Pusti me, daj, prestani."
Schello, Pollo i Bunny odmah su mu pritrčali i hineći da mu pomažu odbaciti
uvis tih lijepo raspoređenih pedeset pet kilograma, dobro su pazili da ruke stave
na prava mjesta.
"Dajte, prestanite."
I ostale djevojke su im se približile.
"Ostavite je na miru."
"Zabavljali su se sami, umjesto da proslave s nama? Dobro, proslavit ćemo
sad, na naš način."
Ponovno su bacili Gloriju uvis, smijući se i šaleći. Padala je praćena svojom
dugom plavom kosom i sletjela na raširene ruke s tvrdim žuljevima koje su se,
naviknute na željezne šipke i prekomjerno opterećene utege, sad zabavljale
glumeći joj intimno rublje.
Iako je bio neznatno niži od ostalih i darivao ruže, Dario se progurao između
njih. Uhvatio je Gloriju za ruku u trenutku dok se ponovno spuštala i zaklonio je
svojim leđima.
"Sad je dosta, prestanite."
Pokušao se udaljiti s njom.
"Jer ako to ne učinimo?"
Sicilijanac se nasmiješio i postavio ispred njega raskrečenih nogu. Njegove,
na krupnim bedrenim mišićima izlizane traperice, napele su se. Gloria, naslonjena
na Darijeva leđa, napola je virila. Do tog trenutka susprezala je suze, sad suspreže i
dah. Njezine modre oči suzne su od straha. Prstići s novim prstenom bojažljivo se
stežu oko jakne njezina muškarca.
"Onda, što ćeš učiniti?"
Dario pogleda Sicilijanca u oči.
"Odlazi, koji kurac hoćeš, uvijek nešto sereš."
Na te su se riječi Sicilijančeve usne sporo spustile, osmijeh nestao. Lijeva
obrva približila se desnoj manje sretno] i prsa mu naduo uzdah dublji od ostalih.
"Što si rekao?"
Od bijesa su mu drhtali prsni mišići. Dario je stisnuo šake. Jedan prst skriven
između ostalih potmulo je zapucketao. Gloria je zatvorila oči, Schello je stajao s
cigaretom koja mu je visila iz otvorenih usta. Ne dišući, bez dima, bez zraka. Tišina.
Najednom je zrak proparala rika. Stepov motor bučno je stigao. Skrenuo je u dnu
zavoja i potom jurnuo, da bi se tren kasnije zaustavio nasred skupine.
Step je pritisnuo crveni gumb i dok se motor gasio zadnjim trzajem, na
njegovom licu zabljesnuo je osmijeh.
"Onda, što se lijepoga radi?"
Gloria napokon udahne, popusti stisak oko Darijeve jakne i normalno
prodiše. Sicilijanac odmjeri Darija.
Lagani smiješak odgodio je pitanje za neko drugo vrijeme. Dario se okrenuo
oko svoje osi i zagrlivši Gloriju izašao iz skupine. Sicilijanac ga je načas pratio
pogledom, a zatim progovorio svojom neuljuđenom glasinom.
"Ništa, Step, previše se brblja i nikad nema nikakve akcije."
"Bi li se htio malo protegnuti?"
Papučica je iskočila kao po nalogu, čim ju je okrznuo. Poput oštrice skakavca
ukopala se u tlo, podnoseći težinu motora. Step skoči s motora i skine jaknu.
"Prihvaćaju se konkurenti."
Prođe blizu Schella i, zagrlivši ga, izvuče mu iz ruke Heineken koji je netom
otvorio.
"Bog, Sche."
"Bog."
Schello se nasmiješi, sretan što mu je prijatelj, nešto manje sretan što mu je
dao pivo. Schello je nalikovao Johnu Belushiju, iako je bio nekako bezizražajan.
Zapravo bi mu on volio mnogo više nalikovati, ali nije imao hrabrosti.
Kad se Stepovo lice uozbiljilo nakon dugog osmijeha, njegove su oči susrele
Maddalenine.
"Bog."
Njezine meke usne, blago narumenjene i blijede, jedva su se pomaknule
pozdravljajući ga tihim glasom. Sitni bijeli zubići, svi jednaki, zablistali su dok je
zelenim, predivnim očima pokušavala prenijeti mu svu svoju ljubav. Uzalud. Iako je
bio mlad, već je bio jako star i još uvijek pun snova.
Step se zaputi prema njoj, gledajući je u oči. Maddalena ga je netremice
promatrala, nesposobna spustiti pogled, pomaknuti se, učiniti bilo što, zaustaviti
to malo srce koje je bubnjalo kao ludo, kao neki Collinsov "solo". Step je neobično
pomiluje, naslonivši ruku na njezin obraz i prešavši palcem po jagodici.
"Pridrži mi ovo." Skine sat Dayton s remenom od čelika i položi ga u njezine
ruke. Maddalena je gledala kako se udaljava, a zatim stisnula sat i prinijela ga uhu.
Čula je ono lagano brujanje, ono isto koje je slušala nekoliko dana ranije ispod
njegova jastuka dok je on spavao, a ona bila budna i netremice ga promatrala,
minutama u tišini. Tad se, međutim, činilo kao da je vrijeme stalo. Step se lako
popeo na nadstrešnicu iznad Lazzareschija. Prebacio se na rešetku starog kina
Vigna Clara koje se odnedavna ponovno otvorilo pod imenom Odeon.
"Onda, tko će sa mnom?"
Stojeći na nadstrešnici, Step je promatrao svoju skupinu prijatelja u
podnožju.
"Daj, koji kurac još radite tamo dolje?"
Bili su čudni, ovako s visine, kratko ošišane kose, neki više, drugi manje.
Polio je kao i obično pretjerao. Njegova je kosa ponajviše nalikovala rijetkoj,
plavkastoj bradi koja je napustila obraze i penjući se prekrila mu kompletan
zatiljak. Schello je imao nešto dužu kosu od ostalih, ali njega se nikako nije moglo
smatrati prijateljem. Međutim, bio je jedini koji je bio nešto manje zdepast od
ostalih. Naravno, i on je odlazio u teretanu Flex Appeal, ali samo kako bi se
glupirao dok ostali treniraju. Gotovo svi su imali zamjetan stas. Cerekali su se,
hvalili se centimetrom više u odnosu na ruke drugih. Njihovi očevi, odvjetnici i
bankari, vratari i prodavači benzina, nisu mogli pojmiti tu njihovu fiksaciju. Toliko
različitih zanimanja, poslova, prihoda, a svatko je u svojim sinovima otkrio čudne
tipove, ujedinjene snažnim prijateljstvom, nevjerojatnom manijom da se za
doručak jedu sirova jaja, piju strašni frapei od bjelančevina u prahu, pivskog
kvasca, pšeničnih klica i jetre bakalara.
Naravno, ako su imali ikakva posla s iglom, bilo je to samo kako bi uštrcali
anabolike i to ih je malo smirivalo.
"Dajte, idemo, penjite se. Što je, čekate pismene pozivnice?"
Sicilijanac, Lucone i Polio nisu se morali dalje moliti. Jedan za drugim, poput
majmuna koji umjesto krzna imaju Avirexove jakne, spretno su se popeli na
rešetku. Svi su stigli na nadstrešnicu, Schello posljednji, već svijen u struku kako bi
došao do daha.
"Oh, ja sam već gotov, bit ću sudac", rekao je i otpio gutljaj Heinekena koji
nekim čudom nije prolio tijekom mučnog uspona, uspona koji je ostalima bio mačji
kašalj, a njemu pothvat u stilu najvrsnijeg planinara kao što je Messner.
"Spremni?"
Nejasni likovi, kao da su braća, isticali su se u polumraku noći. Iza njih,
neonski natpisi mesnica i trgovina povrćem, plava i crvena blještava slova i
raspršeno žuto svjetlo stvarali su nestvarnu atmosferu.
Malo niže, cure koje su već ranije vidjele ovaj prizor razdragano su se
smijale. One nove, znatiželjne, još neupućene, tražile su objašnjenja.
"Miči se!" zaurla Schello zamaknuvši rukom. Mlaz piva stigao je u podnožje
do Valentine, lijepe brinete s visokim repom, koja je odnedavna hodala s
Gianluom, niskim tipom, sinom nekog bogatog lihvara.
"U kurac!" izletjelo joj je, u smiješnom proturječju s njezinim otmjenim
licem. "Daj pazi, može?"
Ostale djevojke su se smijale, brišući pivske kapi.
Gotovo istodobno, desetak mišićavih i istreniranih tijela spustilo se na tlo,
ispruživši ruke uporedo ispred tijela, napetih lica, nadutih prsiju, spremni za veliko
iskušenje.
"Jedan!" zaurlao je Schello i sve su se ruke savile, bez napora. Šutljivi i još
odmorni, stigli su do hladnog mramora, ali ne na vrijeme da se vrate gore. "Dva!"
Ponovno dolje, brži i odlučniji. "Tri!"
Još jednom, kao ranije, brže nego ranije. "Četiri!" Njihova lica, gotovo
nadrealne grimase, njihovi nosovi sa sitnim boricama, svi su se spuštali kao jedan.
Brzo su silazili, s lakoćom, dosegli nekoliko milimetra od tla i zatim se ponovno
vraćali na ispružene ruke. "Pet!" zaurlao je Schello posljednji put potegnuvši iz
limenke prije no što ju je bacio uvis. "Šest." Pogodio ju je preciznim zamahom.
"Sedam!" Limenka je poletjela uvis. Kad se vratila, "Osam!", Schello je pogodi
glavom.
Limena golubica punom snagom pogodi Valentininu Vespu i Valentina mu
ovaj put bez kolebanja odvrati:
"U kurac, baš si pravi idiot, odlazim." Njezine prijateljice prasnule su u
smijeh.
Gianluca, njezin dečko, prestao je raditi sklekove i skočio s nadstrešnice.
"Hej, Vale, nemoj tako."
Uhvatio ju je u naručje i pokušao zaustaviti nježnim poljupcem koji je ugušio
njezine riječi.
"U redu, ali reci nešto onom tamo."
Gianluca se okrenuo.
"Devet!" Schello je plesao po nadstrešnici veselo mašući rukama.
"Dečki, još jedan s isprikom da se ženska raspizdila podvukao je rep. Ali
natjecanje se nastavlja."
Svi su se nasmijali i spremnije spustili u sklek. Gianluca pogleda Valentinu.
"Što hoćeš da kažem jednom takvom tipu?" Obuhvatio joj je lice dlanovima.
"Zlato moje, oprosti mu, ne zna što čini" rekao je pokazujući diskretno vjersko
znanje, ali groznu praksu, budući da se naslonjen na Valentininu Vespu počeo
pipkati s Valentinom pred drugim djevojkama, koje su između ostaloga sve bile
maloljetne.
Sicilijančev snažan glas s onim osebujnim naglaskom njegova kraja po
kojemu je, uz maslinastu kožu, i dobio nadimak, odjeknuo je trgom.
"Hej Sche, daj malo ubrzaj, zaspat ću."
"Deset!"
Step se lako spustio u sklek. Kratka plava majica s bordo uzorkom prekrivala
mu je ruke. Mišići su mu nabrekli, a srce u žilama snažno pulsiralo. Ali srce mu je
bilo sporo i mirno, ne kao onda. Onog je dana njegovo mlado srce lupalo brzo, kao
poludjelo.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
4.
"Dajem ti deset sekundi da nestaneš odavde."
Ispred njega je stajao neki Poppy, viši od njega. U rukama je držao njegov
šešir. Takav je šešir bio u modi. U Villa Flaminiji svi su ga imali, u boji, ručno
ispleten prstima neke djevojke. Ovaj ovdje darovala mu je majka, zamjenjujući
djevojku koju još nije imao.
A sad nije imao ni šešir, držao ga je Poppy, i bilo je lako shvatiti zašto. Htio je
svađu.
Tog poslijepodneva, dokje prolazio ispred lokala Anzuinijeve svojom novom
novcatom, još nefriziranom Vespom na probnoj vožnji, čuo je kako ga netko
doziva:
"Stefano, bog!"
Annalisa, predivna plavuša koju je upoznao u piceriji Gattopardo, dolazila
mu je u susret.
"Što radiš u ovom kraju?"
"Ništa, učio sam kod jednog prijatelja i sad se vraćam kući."
Pogledao ju je, ona se nasmiješila. Pomislio je da, bude li sve išlo kako treba,
njegova majka uskoro neće više morati plesti njegove šešire. Ali, netko je to
spriječio. Poppy, krupan tip, tamne kose, najmanje dvije godine stariji od njega,
približio mu se.
"Odlazi."
I to rekavši, skinuo mu je šešir s glave. Annalisa se okrenula i shvativši
situaciju, udaljila. Stefano je sišao s Vespe. Oko njega se stvorila skupina
Poppyjevih prijatelja koji su se smijući nabacivali njegovim šeširom, dok se
ponovno nije vratio u ruku Poppyju.
"Vrati mi ga!"
"Dođi ga uzeti."
"Rekao sam da mi daš šešir."
"Jeste li čuli? Baš je tvrdoglav. Daj mi šešir!" Oponašao je njegov glas i
izazvao smijeh okupljenih. "Ako ne, što ćeš učiniti? Udarit ćeš me? Hajde, udari
me! Što čekaš?"
Poppy mu se približio, spuštenih ruku, zabačene glave. Rukom u kojoj nije
držao šešir pokazao je na svoju bradu.
"Hajde, tu me pogodi." Približili su se i ostali. "Hajde, opali me."
Stefano ga je gledao. Od bijesa više nije vidio ništa drugo. Zamahnuo je ne bi
li ga udario, ali čim je pomaknuo ruku, netko ga je uhvatio s leda. Netko mu je
obuhvatio ruke i sputao ih uz njegovo tijelo. Poppy je dodao šešir nekome u blizini
i pogodio ga svom snagom u desno oko, razbivši mu arkadu. Zatim ga je onaj gad
koji ga je sapeo s leđa gurnuo naprijed, prema željeznoj rešetki na vratima
Anzuinijeve koja je, vidjevši što se sprema, zatvorila prije no što je trebala. Stefano
je udario prsima o rešetku, a rešetka glasno zaštropotala. Odmah ga je zasula kiša
udaraca šakom u leđa, a onda ga je netko okrenuo. Ošamućen, leđima se oslanjao
na rešetku. Pokušao se zaštititi rukama, ali nije uspio. Poppy se šakama uhvatio za
rešetke iza njegova vrata i čvrsto ga stisnuo. Počeo ga je udarati glavom. Stefano
se pokušao obraniti kako je mogao, ali u tome su ga priječile one ruke, nije ih
uspijevao maknuti sa sebe. Osjetio je kako mu krv curi iz nosa i čuo ženski glas koji
je vriskao:
"Dosta, prestanite. Ubit ćete ga!"
Sigurno je Annalisa, pomislio je. Pokušao se ritnuti, ali noge mu se nisu
uspijevale pomaknuti. Sad je samo slušao potmule udarce. Više ga gotovo nisu
boljeli. Zatim su došli neki odrasli, nekoliko prolaznika i vlasnica bara. "Brišite,
odlazite." Izgurali su one mladiće, vukući ih za majice, za jakne, skidajući ih.
Stefano se polako pridigao, oslanjajući se leđima o rešetku, dok nije sjeo na stubu.
Njegova Vespa bila je ispred njega, na zemlji kao i on. Bočni kovčežić sigurno je bio
ulubljen. Uvijek je pazio na njega, kad je izlazio kroz vrata.
"Dečko, je li ti loše?" Jedna se lijepa gospođa približila njegovom licu.
Stefano je niječno odmahnuo glavom. Šešir njegove majke ležao je na tlu. Annalisa
je otišla s ostalima. Ali tvoj šešir, mama, njega još uvijek imam.
"Evo, pij." Netko je stigao s čašom vode. "Polako to popij.
Kakvi bijednici, rulja s ulice, ali znam ja tko je to bio, uvijek su isti. Zgubidani
koji svakodnevno dolaze ovamo u bar."
Stefano je otpio i zadnji gutljaj, s osmijehom zahvalio obližnjem gospodinu
koji je prihvatio praznu čašu. Neznanci. Pokušao je ustati, ali noge kao da su ga na
trenutak napustile. Netko je to zamijetio i odmah priskočio, pridržavajući ga.
"Dečko, jesi li siguran da ti je dobro?"
"Dobro mi je, hvala. Stvarno."
Ruke neznanca pustile su njegova pazuha, a oči oko njega, zabrinute i
sumnjičave u njegovo stanje, promatrale su ga neopažene. Stefano se lupio po
hlačama. Prašina je odletjela s nogu. Obrisao je nos rukavom razderane jakne i
duboko udahnuo. Pribranost mu se vratila. Sagnuo se podići Vespu. Netko mu je
pomogao. Jedna nježna, ženska ruka podigla je njegov šešir i pružila mu ga.
"Žao mi je." Bila je to Annalisa.
"Oh, ništa ti ne brini." Bio je sretan što se vratila. "Ti s time nemaš nikakve
veze. Nisi ti kriva. A sad moram ići." Stavio je šešir na glavu i upalio Vespu. Izgledao
je nakaradno: nabrekle usne i otečeno oko, odjeća prljava i, kao da to nije
dovoljno, šareni šešir s kamenčićima i blatom zapelim u vuni. Dva puta je stisnuo
papučicu Vespe. Prezasitila se gorivom nakon pada. Nekoliko je minuta držao gas
na maksimumu, naginjući se naprijed kako bi zrak izašao.
Bijeli, gusti dim uz veliku je buku suknuo iz prigušivača, desni bočni
retrovizor vibrirao više nego inače, bio je natučen. "Slušaj, mogu te večeras
nazvati?"
"Ako želiš ..."
Annalisa se sagnula prema njemu i načas mu dodirnula ruku, ali ju je odmah
povukla, ugledavši oguljenu kožu na prstima. "Oh ... oprosti."
Stefano joj se pokušao nasmiješiti: "Nije to ništa ..." Zatim je ubacio u prvu i
dok su se i zadnji ljudi udaljavali, sporo je otpustio kvačilo. Ne okrenuvši se, počeo
se spuštati cestom.
Sječanja.
Ponovno dolje.
Šibica kresne i približavajući se osvijetli Schellovu cigaretu. "Trideset!" Svi su
se podigli, ne više onako svježi i u istom ritmu.
Šibica je poletjela poput zvijezde repatice, plamenčić se ugasio i neko ga je
vrijeme slijedila brazda dima. Pala je na tlo ne ozlovoljivši nijednu djevojku.
"Trideset jedan!" Polio je savio ruke i spustio se na dlanove. Nekoliko kapi znoja
kliznulo mu je iz kose, čas sporo, čas brzo prateći njegove crte lice. Jedna se
spustila niz njegov debeli nos i stigavši na rub gornje usne, kratko se kolebala.
Pollo je uhvatio dah i odgurnuo se svim mišićima. Prsa, koja su bila na nekoliko
centimetara od tla, snažno su se podigla, a ona kapljica odvojila od usne i pala,
pogodila šaricu na mramoru, i širom se razlila. Ostala je ondje, blizu drugih.
"Trideset dva!" Schello se nasmiješio povukavši dim svog netom zapaljenog
Marlbora i sjeo na niski, zdepasti mramorni stup.
"Odlično, momci, doista odlično. Vješto vi to radite. Nastavite tako i vidjet
ćete da ćete postati lijepi Konani."
Skupina se ponovno spustila na dlanove. Spuštanje je bilo lakše od dizanja,
ali i ono je bilo kontrolirano, upravo ono što Pollo nije učinio. Spustio se prebrzo i
nije se uspio zaustaviti na vrijeme pa je tresnuo na tlo. Schello ga je pogledao.
"Dva manje, prerano sam vas pohvalio."
Pollo je ispustio nekakav prigušen uzdah i ostao dolje, blizu one kapljice koja
ga je maloprije napustila. "Jebemu!" Okrenuo se na obraz i ugledao Luconea koji
se cerekao.
"Previše drkanja, ne uzima] to k srcu, Pollo."
"Trideset tri!" Ostali su se brzo podigli i učas ponovno spustili. Netko se
smiješio, djelovali su svježiji, kao da su u Pollovom porazu pronašli novu snagu.
"Trideset četiri!" Pollo je ustao i koračao po nadstrešnici.
"K vragu, bio sam previše umoran." Približio se Schellu i ukrao mu cigaretu.
Schello nije rekao ništa osim: "Trideset pet!" Pollo je snažno povukao dim cigarete
koju mu Schello nije ponudio. "Znaš što? Carlona mi je jučer ispumpala trideset
šest!" Svi su se spustili, uključujući Luconea koji je s tom Carlonom sad več hodao
duže od godinu dana. Schello je odmah pristao uz Polla:
"Ma nemoj, kako je bilo? Trideset sedam!"
"Pa znaš kakva je, ima super dude! Navečer se pojavila na mojim vratima i
kako sam mogao odoljeti?"
"Trideset osam!"
Svi su se spustili, smiješeći se. Lucone je napravio sklek i podigao se brže od
ostalih. U njegovim je rukama sad bilo i bijesa.
"Onda, što se dogodilo? Pričaj."
Schello je zapalio novi Marlboro. S osmijehom je krajičkom oka pogledao
Luconea.
"Trideset devet!"
Pollo je podigao ruku s cigaretom u nebo i hodajući lagano se ljuljao, kao da
svoju erotsku priču prepričava mjesecu.
"Dakle, pokucala je na moja vrata, ja sam bio u kratkim hlačama s pivom u
ruci. Otišao sam otvoriti. Nisam je ni u snu očekivao. Lagano je mahnula onom
svojom plavom kosom." Pollo zanjiše glavom oponašajući je. "Njezin se miris razlio
sobom, a ona me provokativno gledala."
Obuzet pričom, pomalo uzbuđen, Schello se najednom sjetio svoje uloge
suca. "Četrdeset!" Rastreseno se okrenuo prema ostalima, a zatim odmah natrag
prema Pollu i ponajviše prema ostatku priče.
"Tad je raskopčala bluzu, izvukla one svoje ogromne sise i rekla mi: `uzmi
me, tvoja sam'." Pollo se najednom uozbiljio. "Ali ti, Sche, ti znaš kakav sam ja
prijatelj, zar ne?"
"Naravno. Četrdeset jedan! I onda?"
"I onda sam joj rekao: `Zar ne misliš na Luconea?' A ona će: 'Ne, ne mislim,
boli me briga za tog idiota, ja želim tebe, želim tvoje tijelo."' Pollo načini stanku.
"Znaš, Sche, u tome je čovjek itekako može shvatiti, zar ne?"
"Naravno. Četrdeset dva!"
"Tad sam ja bacio limenku, uhvatio je na vratima, prilijepio joj poljubac na
usta i stavio ruku između ..."
"Prilijepit ću ja tebi!"
Brzinom sprintera, Lucone je skočio. Pollo je pucnuvši prstima ispružio
upaljenu cigaretu kako bi se obranio, ali vidjevši da ničemu ne služi, otrčao je do
kraja krova.
Lucone mu se približavao razjarena lica i nosnica koje su se širile kao u bika.
"Razbit ću te."
Pollo je nespretno skočio. Čim je dodirnuo tlo, odmah se sabrao i dao u trk,
pronašavši ravnotežu koju samo što nije izgubio. Lucone ga je s krova psovao.
Pollo mu se počeo izrugivati: "Što ćeš sad? Dakle, Sche, ispričat ću ti finale.
Uhvatio sam Carlonu za uši ..." Pollo je podigao ruke. Stisnutim šakama čvrsto je
držao u zraku zamišljenu Carlonu za uši. "I bam!" Naglo je isturio zdjelicu.
"Nataknuo sam je!"
Na te riječi Luconeu se zamračilo pred očima i bacio se s krova urlajući kao
luđak: "Aaaaaa!"
Sletio je blizu Vespi djevojaka. Pao je na tlo, pridigao se i potrčao za Pollom.
"Vraga ćeš me uhvatiti! Baš je dobro da sam ja taj koji je previše drkao, ha?"
"Ubit ću te ..."
Nestali su tako, trčeći cik-cak između automobila, u dnu Ulice Jacini. Ostali
su se nasmijali i zatim zabrinuti, znojni i usredotočeni vratili sklekovima.
"Četrdeset tri!"
Step se polako spuštao u sklek. Spustio se na nekoliko centimetara od
hladnog mramora, sklopio oči, prikupio snagu i lako se odigao, odlučno se
odgurnuvši s obje ruke. Pogledao je ispred sebe. Daleko ispred njega, u dnu ulice,
Pollo i Lucone ganjali su se oko nekog crvenog Golfa. Lucone se prenemagao.
Pošao bi udesno, i zatim naglo brzo skrenuo ulijevo, pokušavajući uhvatiti Polla.
Onako spretan kakav je bio, Pollo je naglo otrčao na drugu stranu
automobila. S obje se ruke oslonio na poklopac motora i sagnuvši se, počeo
zadirkivati Luconea. Step nije čuo što mu je govorio, ali mogao je zamisliti. Bila je
to uvijek ista priča, upravo kao i onaj prvi put kad ih je vidio u teretani.
Odmah na ulazu, s lijeve strane, nekoliko djevojaka, uglavnom debelih, plesalo je u
ritmu neke frenetične disko glazbe. Njihove stražnjice teško su se bibale,
prekrivene elastičnim trikoima modre i ružičaste boje, boje fuksije i bordo, ili
jednostavno crne. Ispod njih, guste čarape s pokojom rupom, u svakom slučaju ne
čarape za večernji izlazak.
Na nogama gimnastičke papučice u boji, ili jednostavno bijele.
"Jedan, dva, tri, četiri! Naprijed, ovako ruke!" Jedna mlada, zgodna djevojka
plave kose skupljene gumicom ružičastom kao i njezine štucne, promijenila je
vježbu. Ostale, okrenute prema njoj, slijedile su njezin primjer. Nekima je trebalo
nešto vremena da uhvate ritam. Jedna u tome baš nije posve uspjela. Nekoliko je
puta krenula ispočetka, gledajući prijateljicu koja joj je bila najbliže. Glavom je
odbrojavala taktove i zatim krenula desnom nogom kako je i trebalo, ali i lijevom
rukom što je bilo pogrešno.
"Kunem se da od sutra prestajem jesti."
Jedino joj je to palo na pamet reći dok se pomalo očajno promatrala u
bočnom zrcalu podijeljenom napola drvenom baletnom prečkom.
Stefano je stao ispred neke žene teške crvene kose, pomalo dugačkog nosa i
izbuljenih očiju. Ni u kom slučaju nije bila ljepotica.
"Bog, trebaš se upisati?"
"Da."
"Dobro, raskomoti se."
Bacila je pogled na njegovo natučeno oko i uzela neku prijavnicu ispod stola.
Nije bila ni simpatična.
"Ime?"
"Stefano Mancini."
"Dob?"
"Sedamnaest, dvadeset prvog srpnja."
"Adresa?"
"Francesco Benziacci, 39." Zatim je dodao: "3.2.9.27.14", time preduhitrivši
sljedeće pitanje. Žena je podigla glavu: "Telefon, zar ne? Samo za formular ..."
"Sigurno ne da bi se igrali Marsijanaca."
Njezine buljave oči netremice su ga promatrale jedan trenutak, a zatim
dovršile ispunjavanje formulara.
"Sto osamdeset tisuća, sto za upis i osamdeset svaki mjesec." Stefano je
stavio novac na stol.
Žena je uzela novčanice i stavila ih u vrećicu s patentnim zatvaračem koju je
zaključala u prvu ladicu, a zatim, prislonivši pečat o spužvicu natopljenu tintom,
odlučno lupila pečat na iskaznicu. Budokan.
"Plaća se početkom mjeseca. Svlačionica je na katu ispod. Zatvaramo
navečer u devet."
Stefano je vratio novčanik u džep, s novom iskaznicom u bočnom pretincu i
sto osamdeset tisuća lira manje. Morao ih je tražiti od majke, sa svojim džeparcem
ne bi mogao platiti teretanu.
Njegova majka. Sjeća se one večeri kad se vratio kući, nakon što su ga Poppy
i njegovi pretukli. Pokušao je doći do svoje sobe da ga ona ne čuje, prolazeći kroz
dnevni boravak. Ali izdao ga je parket. Jedna je daščica zaškripala.
"Stefano, jesi li to ti?" Obris njegove majke pojavio se na vratima radne
sobe.
"Da, mama, idem spavati."
"Jesi li siguran da ti je dobro?" Majka se malo približila. "Mama, super mi
je."
Stefano je pokušao stići do hodnika, ali majčina ruka bila je brža. Prekidač u
dnevnom boravku škljocnuo je i osvijetlio ga. Stefano se zaustavio, kao
ovjekovječen na fotografiji.
"Moj Bože! Giorgio, brzo, dođi ovamo!" Otac je dotrčao, a majčina se ruka
sad bojažljivo približavala Stefanovom oku. "Što ti se dogodilo?"
"Ma ništa, pao sam s Vespe."
Stefano se povukao. "Jao, mama, to me boli."
Otac je pogledao ostale povrede na rukama, poderanu odjeću, prljavi šešir.
"Reci istinu, isprebijali su te?"
Njegov je otac oduvijek bio tip koji obraća pozornost na pojedinosti. Stefano
je više manje istinito prepričao što se dogodilo i majka je, naravno, ne shvaćajući
da već i sa sedamnaest godina mogu postojati pravila, upitala: "Zašto mu nisi dao
šešir? Bila bih ti napravila drugi ..."
Otac je zanemario pojedinosti i prešao na nešto krupnije: "Stefano, reci
istinu, to nije imalo nikakve veze s politikom, zar ne?"
Pozvali su obiteljskog liječnika, popio je klasični aspirin i otišao spavati. Prije
no što je zaspao, odlučio je: nitko više nikad neće staviti ruke na njega, a da pri
tome ne nastrada. I sad ga evo u teretani. Stavio je ruksak na leđa i uputio se
prema stubama. Dvije djevojke u prugastim dresovima žurno su izašle iz
svlačionice. Kasnile su na sat aerobika. Draži su im bili slatkiši i to nisu skrivale,
možda su se sad zbog toga i kajale, ali onih deset izgubljenih minuta ne bi Bog zna
što promijenile. Stefano se spustio stubama. S donjeg kata čulo se kako metalne
osovine stružu po drvenom podu, koloturi, ploče koje udaraju jedna o drugu,
spraye za svaki mišić. Nekoliko tipova u uskim potkošuljama gledalo se u zrcalo,
zadovoljni i nasmiješeni. Drugi su vježbali kako bi postigli željeni rezultat. Treći
pak, sitniji, mršaviji i žgoljaviji, zavidno su prolazili ne gledajući iskrena zrcala.
Skidali su utege koji su za njih bili preteški ili ostajali u jednom kutu i
promatrali onog ogromnog tipa, obrijanog od glave do pete, kako poput stupa drži
više od sto kilograma bez imalo poteškoća.
Stefano je ušao u svlačionicu. Neki su se momci presvlačili, netom se
istuširavši, češljali još vlažnu kosu. Netko je ubacio sušilo za kosu u torbu, povukao
patentni zatvarač i izašao. Jedan se peder ispred zrcala pravio da provjerava nešto
što nije bilo kako treba na njegovom ostarjelom licu. Zapravo je gledao odraz tijela
nekog mladića koji se tuširao. Beskorisni natpis upozoravao je da će ti netko, čim
mu se ukaže prilika, prerovati jaknu i torbu, i ukrasti ti sve što nađe, čak i ono
najbeskorisnije. Naravno, nitko za to neće biti odgovoran. Onaj mladić je primijetio
starca. Iz poštovanja prema njegovoj dobi nije ga tresnuo, ali se okrenuo
pokazujući mu guzicu i podigao srednji prst šaljući ga dovraga.
Stefano se presvukao.
"Pipni, pipni ovo, željezo je. Ma što govorim, čelik!" Jedan zdepasti, niski tip
simpatična lica pokazivao je velik, ali slabo definiran biceps. Već je izgubio nešto
kose, ali njegove modre oči nevjerojatno su sjajile.
"Zar još uvijek lupetaš? Ako te probušim pribadačom, nestat ćeš."
Njegov prijatelj se glasno lupio po bicepsima. "Ovo je prava roba: znoj,
napor, bifteci, to što ti imaš na sebi sama je voda."
"Ali ti si dječak, majušan si." Pollo mu se nasmiješi.
"Iako s klupe dižem 120."
"I onda?"
"Gledaj, dobro?" Pollo je pričekao da neki momak završi svoju seriju s 40
kilograma, a zatim uzeo dva utega od 25 kilograma i stavio po jedan sa svake
strane.
"Ne vjeruješ mi, je li? Gledaj."
Stavio je i zadnji uteg od 15 kilograma na šipku dvoručnog utega i zavukao
se ispod nje, obuhvatio rukama željezo. Bilo je hladno i izguljeno, pomalo hrđavo.
Raširio je dlanove i pronašao pravi balans. Duboko je udahnuo, jednom, dvaput,
zatim savio leđa i odvojio šipku s nosača. S ogromnim naporom prsa, podigao je
dvoručni uteg. Malo ga je iskušao, zanjihavši se, i zatim ga spustio. Prije no što je
dodirnuo prsa, brzo ga je ponovno gurnuo uvis, svom snagom, urlajući. Šipka se
smjestila na nosače, s velikom bukom, uplesavši u utore i zanjihavši se, povijena
pod teretom utega.
"Onda? Kad ćeš ti to uspjeti?"
"Odmah. Što ti je, šališ se? Dvaput ću to učiniti kao od šale, samo me
gledaj."
Lucone se zavukao ispod dvoručnog utega, smiješeći se prijatelju. Napravio
je grimasu, kao da želi reći: ovo je sitnica. Raširio je ruke, obuhvatio dugu šipku i
odlučno je podigao s nosača. Polako je spustio šipku i gledajući je na nekoliko
centimetara iznad svoje brade, snažno je gurnuo, naprežući prsne mišiće. "Jedan!"
nasmiješio se. Zatim je, i nadalje držeći sve pod kontrolom, ponovno spustio šipku,
naslonio je na prsa i ponovno gurnuo uvis. "Dva! I da želim, mogu to učiniti i s
većim teretom."
Pollu nije trebalo ponavljati dvaput. "Ma nemoj? Probaj onda s ovim."
Prije no što je Lucone mogao spustiti šipku na nosače, Pollo je dodao mali
bočni uteg od dva i pol kilograma. Šipka se, najednom neuravnotežena, počela
savijati nadesno, gdje je bilo veće opterećenje. "Hej, koji si to kurac napravio? Jesi
li lud ...?"
Lucone ga je pokušao zaustaviti, ali malo pomalo, dvoručni uteg se počeo
spuštati. Lucone je zabrinuto promatrao prijatelja. Uteg se posve spustio. Mišići su
ga izdali. Uteg se svom težinom smjestio na njegova prsa.
"Jebemu, skini ga sa mene, gušim se."
Pollo se sumanuto nasmijao: "Mačji kašalj, ja to mogu i sa dva utega više. A
gle, stavio sam ti samo jedan i već cviliš? Baš si curica. Gurni, daj, gurni ..." urlao
mu je gotovo u lice. "Gurni!" I ponovno se nasmijao, a za njim i Schello koji je
stajao po strani u jednom kutu. Stefano, koji je prisustvovao čitavom ovom
prizoru, odlučio je brinuti svoja posla.
"Skini ga sa mene, daj." Lucone je posve pocrvenjeo, malo od bijesa, a malo
zato što se doista gušio.
Dva žgoljavija momka koja su vježbala na obližnjoj spravi, pogledala su se,
neodlučna što učiniti. Vidjevši da Lucone počinje kašljati i da usprkos životinjskim
naporima ne uspijeva podignuti dvoručni uteg sa svojih prsa, odlučili su pomoći
mu.
Pollo se ispružio na tlu, potrbuške. Smijao se kao lud i udarao rukama o
drveni pod. Ona dva momka uhvatila su šipku utega, jedan s jedne, a drugi s druge
strane, i s nešto napora smjestili je na nosače. Lucone je došao k sebi i ustao s
klupe držeći se za grlo i kašljući.
Schello se prestao smijati. Pollo je još uvijek ležao na podu i valjao se, ništa
ne opazivši. Najednom se ponovno okrenuo prema Luconeu, suznih očiju, ali ga je
ugledao tik ispred sebe, na nogama, slobodnog.
"Oh! Kako si to koji kurac uspio izvesti?"
Pollo se istog trenutka dao u bijeg, još uvijek smijući se i spotičući o utege i
raštrkane spraye, gurajući one koji su se zabavljali, već naviknuti na ovu staru
priču, i druge, nedavno pristigle, iznenađene tom novošću. Lucone ga je ganjao
kašljući:
"Stani, razbit ću te, ubit ću te. Odalamit ću te po glavi pa ćeš postati još
gluplji nego što jesi."
Naganjali su se po čitavoj teretani kao dva luđaka. Trčali su oko sprava,
skrivali se iza stupova, naglo ponovno jurišali. U pokušaju da ga zaustavi, Pollo je
na Luconea bacio nekoliko bučica. Lucone, koji se nije ni pred čim zaustavljao,
izbjegao ih je i gumeni su utezi muklo jeknuli odbivši se od poda. Polio je potrčao
stubištem prema ženskoj svlačionici. Trčeći, gurnuo je jednu djevojku tako da je
udarila o vrata koja su se otvorila. Djevojke, nage, koje su se presvlačile za novi sat
aerobika, zavrištale su histerično. Lucone je prestao trčati. Zaustavio se na zadnjim
stubama, u ekstazi pred tim prizorom mekih, ružičastih, ljudskih brežuljaka. Pollo
se odmah vratio.
"Jebemu, ne mogu vjerovati, ovo je raj ..."
"Idite dođavola!"
Jedna djevojka malo pokrivenija od ostalih potrčala je prema vratima i
zalupila im ih u lice. Dvojica prijatelja načas su ostala bez riječi.
"Jesi li vidio onu desno u dnu, kakve ta ima sise?"
"A ona prva s lijeva ... Zar bi odbacio guzu te ženske?"
Pollo je uhvatio prijatelja ispod ruke odmahujući glavom. "Da čovjek ne
povjeruje, ha? Naravno da je ne bi odbacio ... Pa nisam peder kao ti!"
Tako su se, nakon ove kratke erotske stanke, počeli ponovno naganjati.
Stefano je otvorio svoj raspored, koji mu je dao Franco, instruktor u
teretani.
"Počet ćeš s četiri serije za zagrijavanje, na klupi broj jedan. Uzmi utege od
pet kilograma, najprije se moraš malo proširiti i otvoriti, momče. Nakon toga
dodavaj malo pomalo koliko budeš mogao." Stefanu nije trebalo dvaput ponoviti.
Legao je na savijenu klupu i počeo. Ramena su ga boljela, utezi se činili
ogromnima, radio je bočne vježbe, spuštao se dok ne bi dodirnuo pod, i zatim
ponovno natrag. Nakon toga iza glave. Pa ponovno. Četiri serije od deset
ponavljanja, svakog dana, svakog tjedna. Nakon prvih mjeseci već je bilo bolje,
ramena ga više nisu boljela, ruke su ponešto ojačale. I prsni koš počeo mu je jačati,
noge postale snažnije, promijenio je prehranu. Ujutro frape s bjelančevinama u
prahu, jedno jaje, mlijeko, jetra bakalara. Za ručak malo tjestenine, krvavi biftek i
pivski kvasac, mnogo pšeničnih klica. Navečer u teretani. Uvijek. Izmjenjivao je
vježbe, jedan dan radio na gornjem dijelu tijela, drugi na donjem. Njegovi mišići
kao da su poludjeli. Odmarali su se samo nedjeljom, kao dobri kršćani. U
ponedjeljak sve iznova. Nabacio je nekoliko kilograma, iz tjedna u tjedan, korak po
korak, zbog toga je i dobio nadimak Step. Sprijateljio se s Pollom i Luconeom, i
svima ostalima u teretani.
Jednog dana, dva mjeseca otkad je počeo trenirati, ušao je Sicilijanac.
"Onda, tko će sa mnom napraviti par sklekova?"
Sicilijanac je bio jedan od prvih članova Budokana. Bio je krupan i snažan,
nitko se nije želio natjecati s njim.
"Jebemu, pa nisam vas pozvao u pljačku, rekao sam samo da napravimo
nekoliko sklekova."
Pollo i Lucone nastavili su trenirati u tišini. Sa Sicilijancem bi se čovjek uvijek
na kraju posvadio. Ako bi izgubio, beskonačno bi te zadirkivao, ako bi pobijedio,
hm, nije se znalo što bi ti se moglo dogoditi. Nikome se nikad nije dogodilo da
pobijedi Sicilijanca.
"Onda, zar u ovoj usrano] teretani nema nikoga tko bi sa mnom napravio
par sklekova?"
Sicilijanac se ogledao oko sebe.
"Ja ću."
Okrenuo se. Ispred njega je stajao Step. Sicilijanac ga je odmjerio od glave
do pete, i ponovno do glave.
"U redu, idemo onamo."
Otišli su u malu sobicu u kojoj je bilo samo nekoliko bučica za ruke i dva
momka koja su pokušavala ojačati svoje bicepse.
Čim je Sicilijanac ušao, jedan od one dvojice odložio je utege i odmah izašao.
Drugi je nastavio trenirati.
Sicilijanac je stao ispred njega i s osmijehom ga netremice promatrao.
Momak je nastavio podizati bučice, gore-dolje, a zatim ugledao i druge koji su
ulazili. Stigao je do šestog ponavljanja. Zaustavio se. Pogledao je Polla, Luconea,
Schella, Bunnyja i ostale koji su posve zauzeli uski prolaz. Na kraju je shvatio da
mora otići iz prostorije. Odložio je bučice. S jednim slabašnim "oprostite",
provukao se kroz snažne mišiće koji su ga, ne pomaknuvši se, primorali da se još
više stanji kako bi izašao. Sicilijanac je skinuo felpu i otkrio ogromne prsne mišiće i
lijepo razvijene ruke.
"Onda, jesi li spreman?"
"Kad god želiš."
Sicilijanac se spustio na pod. Step ispred njega. Počeli su raditi sklekove.
Step je izdržao koliko je mogao i na kraju se, uništen, skljokao na pod. Sicilijanac je
napravio još pet brzih sklekova, podigao se i lagano ćušnuo Stepa.
"Bravo, mali, nije loše. Sve si zadnje sklekove napravio s ovim", rekao je i
srdačno ga lupnuo po čelu. Step se nasmiješio, nije ga zadirkivao. Svi su se vratili
svom treningu. Step je protrljao bolne mišiće na rukama, nije se tu imalo što reći,
Sicilijanac je bio mnogo snažniji od njega, još je bilo prerano. Tog dana.
"Osamdeset!" Lignja i Bunny, jedan za drugim, srušili su se na hladan mramor
krova. "Još dvojica manje." Schello se nasmiješio. Podigao je prema njima novo
pivo koje mu je donijela jedna plavuša iz skupine. Nazvali su je Patsy zbog daleke
sličnosti s tom engleskom pjevačicom. Veoma daleke. "Osamdeset jedan." Lignja
je prošao blizu Schella i uzeo mu pivo. "Osamdeset dva!" Otpio je dug gutljaj i
limenku dodao Bunnyju. Kad se vratila u Schellove ruke, praktički je bila prazna.
"Osamdeset tri!" Limenka, bačena na tlo krova, odskočila je i pala s nekim
metalnim, praznim zvukom. "Osamdeset četiri!" Još se dvaput lakše odbila od tla i
otkotrljala prema žlijebu te se zaustavila kolebajući između velikih pukotina u limu.
"Osamdeset pet!" Ostala su samo četvorica: Step, Sicilijanac, Hook i Dario. Svi su
se spustili u sklek kao jedan. Odjeća im je bila natopljena znojem, lančići se opasno
njihali već izvan majica, ruke se svako toliko premještale ne bi li pronašle bolji
položaj. "Osamdeset šest!"
Bili su kao neki moćan, bučan stroj koji s vremena na vrijeme zabrekće u
preciznom ritmu.
"Osamdeset sedam!" Ponovno su se spustili u sklek. "Naprijed, Dario!"
povikala je Gloria iz podnožja, meškoljeći se na Vespi. "Naprijed, dragi, najjači si!"
"Osamdeset osam!" Upravo se Dario, kojeg je njegova ženska maločas
obodrila, zaustavio u zraku podižući se iz skleka. Gloria je to opazila: "Naprijed,
Dario, ne daj se!" ponovno je zaurlala sa svoje Vespe. Dario se odgurnuo s obje
ruke, nastojeći vratiti izgubljenu snagu, ali više se nije uspijevao pomaknuti.
Zaglavio je, nepomičan, napola puta, savijenih laktova, uzdrhtalih ruku.
Kapljice znoja brzo su mu se slijevale jedna za drugom s čela. Od muke se ugrizao
za usnu. Schello mu se približio, sagnuo i izbliza ga promotrio.
"Gospodo, tek što nismo izgubili još jednoga ..."
Gloria je ispustila jedno slabašno, ležerno:
"Daj, Dario, gurni!" ali to je bilo više namijenjeno njoj samoj, nego Dariju.
Dario se sve više tresao i na kraju su mu ruke popustile i on se skljokao na mramor.
Schello je ponovno sjeo i s osmijehom zadovoljno zapalio cigaretu. "Pozivam one
koji imaju slobodne ruke da si dodirnu takozvano u Glorijinu čast."
Zatim je, obraćajući se Gloriji ispod krova i žestoko trljajući rasporak hlača,
rekao: "Glo, šuti, spalila si ga! Čim si ga zazvala, odmah se smeo. Osamdeset
devet!"
Maddalena je promatrala Stepa. Činio joj se prekrasan, bio je preplanuliji
nego inače, a oči su mu caklile od dugotrajnog napora. Mišići vrata iskočili su mu
od naprezanja. Maddalena je iz prednjeg džepića svojih traperica izvadila jednu od
svojih Vigorsol guma za žvakanje bez šećera i stavila je u usta.
"Hej, daš mi jednu?" Ne gledajući, dodala je gume za žvakanje prijateljici.
Ustima joj se razlio osjećaj svježine. Sitni bijeli zubići micali su se gore-dolje,
drobeći mali četverokut koji je odmah dobio oblik. Sjetila se večeri nekoliko dana
ranije, kad ju je Step odveo kod sebe i vodili su ljubav. Bilo je predivno.
Ona gotovo priljubljena uz ta tako glatka, tako široka ramena. Dopustila je
da je odnese ta sila, taj val užitka, svježina njegova tijela. Osjetila je njegove oči u
sebi i činilo joj se da joj pogledom blago dodiruje srce, toliko ga je voljela. Šaputala
mu je riječi, izraze ljubavi, ljubila ga u vrat, iza ušiju, po očima. On ni u jednom
trenutku nije ništa rekao, čitavo ju je vrijeme promatrao, milujući je po kosi, s
osmijehom, nježno se zibajući u njoj, unutra-van, pazeći da joj ne bude težak,
oslanjajući se na laktove, jedva joj okrzujući kožu. Maddalena ga je ponovno
pogledala. "Devedeset!"
Step se spustio u sklek, okrznuo mramor i ponovno se podigao na ispružene
ruke, snažno i odlučno. Zamislila je da je ondje, ispod njega, u jednom drugom
trenutku. Blago se zarumenjela i spustila pogled. Stavila je natrag u džep paketić
guma za žvakanje koji joj je djevojka pokraj nje vratila.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
5.
Poppy i njegovi prijatelji bili su ispred bara Anzuinijeve, smijali su se, međusobno
zadirkivali i pili pivo. Netko je jeo crvenu pizzu iz koje se još pušilo, ližući rubove
kako s nje ne bi pala rajčica. Netko je pušio cigaretu. Nekoliko djevojaka
zabavljeno je slušalo priču jednog tipa, u samom središtu skupine. Previše je
gestikulirao govoreći o svađi sa svojim gazdom, dobio je otkaz, ali na kraju je dobio
i zadovoljštinu. Razbio mu je sve boce u lokalu, pri čemu prvu na jedan osobit
način. "Znate što sam učinio? Toliko mi je digao tlak da sam ga, umjesto
prethodne obavijesti, odvalio bocom u glavu."
Svi su se nasmijali. Neki raskalašeno. Jedan žestoki pušač grčevito se
zakašljao. Vidjevši da nailazi na odobravanje, onaj je tip nastavio: "A on, umjesto
da mi da otpremninu, prijavio me policiji." Prvi se nasmijao, nastojeći malo
osnažiti tu zadnju, prilično slabu foru.
I Annalisa je bila ondje. One večeri kad je pretučen, nije nazvala Stefana, nije
ga nakon toga nikad potražila. Ali to nije bilo važno. Step nije bio tip koji bi patio
zbog samoće. Otad je prošlo više od osam mjeseci i o njima više ništa nije čuo. Tad
se pomalo zabrinuo i jedne ih večeri otišao sam potražiti.
"Poppy, prijatelju moj, kako si?"
Poppy je pogledao tog tipa koji mu je dolazio ususret. Nasmiješio se, ali bilo
je savršeno jasno da nema pojma tko je taj momak. Naravno, nešto na njemu bilo
mu je poznato, te oči, boja kose, crte lica, ali nije se mogao sjetiti. Bio je dobro
građen, imao krupne ruke i snažna prsa. Vidjevši njegov upitan pogled, Step mu se
nasmiješio, nastojeći u njemu ne izazvati nelagodu.
"Nismo se vidjeli sto godina, ha? Što ima?"
Step je prijateljski prebacio desnu ruku oko Poppyjevih ramena.
Sicilijanac, Pollo i Lucone, koji su bili presretni poći s njime, stali su nasred
skupine. Annalisa se još uvijek smiješila kad je susrela Stepov pogled. Bila je jedina
koja ga je prepoznala. Osmijeh joj je malo pomalo iščezao s usana. Step ju je
prestao gledati i u cijelosti se posvetio svom prijatelju Poppyju, koji ga je i nadalje
zbunjeno promatrao.
"Oprosti, ali u ovom trenutku stvarno se ne mogu sjetiti."
"Kako ne možeš?" nasmiješio mu se Step i nadalje ga grleći, kao da su dva
dobra prijatelja koji se dugo nisu vidjeli. "Sad mi je neugodno. Čekaj." Najednom
mu je na pamet pala sjajna zamisao. "Možda ćeš se ovoga sjetiti." Iz džepa
traperica izvukao je onaj šešir. Poppy je pogledao to staro vuneno pokrivalo za
glavu. Zatim nasmiješeno lice snažnog tipa koji ga je držao zagrljenog. Njegove oči,
kosu. Pa naravno. Bio je to onaj šmokljan kojeg je davno premlatio.
"Sranje!" Poppy se pokušao izvući ispod Stepove ruke, ali ga je ovaj
munjevitom brzinom uhvatio za kosu i ukopao u mjestu.
"Kratko pamćenje, ha? Bog, Poppy." Privukao ga je k sebi i životinjski odvalio
glavom, razbivši mu nos. Poppy se bolno savio i rukama uhvatio lice. Step ga je
svom snagom odvalio nogom u glavu. Poppy je odskočio i zabio se u željeznu
rešetku koja je zazvečala.
Step se istog časa našao na njemu i uhvativši ga rukom oko vrata spriječio
da se sruši. Desnicom mu je zadao niz snažnih udaraca šakom, pogađajući ga
odozgo nadolje, po čelu, razbio mu arkadu, razderao usnicu.
Zakoračio je korak unatrag i prije no što je Poppy pao, odvalio ga nogom
točno posred trbuha, posve mu oduzimajući dah.
Netko od Poppyjevih prijatelja pokušao se umiješati, ali Sicilijanac ga je u
tome odmah spriječio. "Mir, budi dobar, ostani na svom mjestu, može?"
Poppy je bio na tlu. Step ga je izudarao nogama po prsima, trbuhu. Poppy se
pokušao sklupčati, štiteći lice, ali Stepova noga bila je neumoljiva. Pogađala je
svuda gdje bi pronašla prostora, a zatim ga počela mlatiti odozgo. Podizao je nogu
i udarao ga petom. Odrješito, snažno, po uhu koje se odmah rasjeklo i počelo
krvariti, po mišićima nogu, po bokovima, gotovo skačući po njemu čitavom svojom
težinom. Gmižući nakon svakog udarca, pomičući se s trzajima, Poppy je uspio
molećivo prošapnuti: "Dosta, dosta, molim te!" Gotovo kašljući od krvi koja mu se
iz nosa slijevala ravno u grlo, pljuckajuči ono malo sline koja mu je curila s več
posve rasječene, krvave usne. Step se zaustavio. Povratio je dah i skočio na noge,
promatrajući svog neprijatelja na tlu, nepomičnog, dokrajčenog. Zatim se naglo
okrenuo i nasrnuo na jednog plavog momka iza svojih leđa. Bio je to onaj koji ga je
držao kad su ga napali. Pogodio ga je laktom nasred usta, nasrnuvši na njega svom
težinom svog tijela. Tipu su ispala tri zuba. Dva su završila na tlu. Step ga je
priklještio koljenima. Tako ga blokiravši, zasuo mu je lice udarcima šakom. Zatim
ga je uhvatio za kosu i silovito, snažno, uzastopce udarao njegovom glavom o tlo.
Najednom su ga zaustavile dvije snažne ruke. Bio je to Pollo. Podigao ga je
obuhvativši ga ispod pazuha. "Dosta je, Step, idemo, masakriraš ga."
Približili su mu se i Sicilijanac i Lucone. Sicilijanac je več imao većih problema
od ostalih.
"Da, idemo, bolje je. Možda je neka budala pozvala muriju."
Step je počeo ponovno normalno disati. Prošetao je ispred Poppyjevih
prijatelja koji su ga promatrali u tišini. "Govnari!" I pljunuo je na jednoga koji je
stajao u blizini sa čašom Coca-Cole u ruci, pogodivši ga pljuvačkom nasred lica.
Prošao je ispred Annalise i nasmiješio joj se. Ona mu je pokušala uzvratiti, pomalo
preplašena, ne shvaćajući posvema što bi trebala učiniti. Samo je pomaknula
gornju usnu i izvila je u neku čudnu grimasu. Step i ostala trojica sjeli su na svoje
Vespone i otišli. Lucone je vozio kao lud, sa Sicilijancem iza svojih leđa, obojica su
urlala, naginjala se na sve strane, gospodari ceste. Zatim su se približili Pollu, iza
kojeg je sjedio Step.
"Jebemu, mogao si kresnuti onu plavušu ... Dala bi ti."
"Kako ti pretjeruješ, Lucone. Uvijek moraš sve odjednom. Daj se smiri. Treba
znati čekati. Postoji vrijeme za sve."
Te je večeri Step otišao k Annalisi i poslušao Luconeov savjet. Nekoliko puta.
Ona se kajala što ga nije ranije nazvala, zaklela se da joj je žao zbog toga, da ga je
željela nazvati, ali je imala hrpetinu posla. U narednim danima, Annalisa ga je
često zvala. Step je bio toliko zaposlen da nije uspio pronači vremena ni da se javi
na telefon.
6.
Glazba.
Jedna djevojka koja stanuje u blizini uključila je kasetofon. "I Bunny je
poklekao." Schello, već pijan, skakutao je po krovu i plesao u svojim kožnim
Clarksicama, mokrim od znoja i bez vezica, pokušavajući plesati break-dance. Nije
mu išlo za rukom. "Jupi!" snažno je pljesnuo rukama. "Sto deset."
"Pažnja, rangirajmo najznojnije. Na broju jedan nalazi se Sicilijanac. Vidijive
mrlje ispod pazuha i na leđima, naizgled čitava fontana, luči neugodan vonj,
sigurno ne koristi dezić. Mogao bi izludjeti Deborah."
Jedna loše poblajhana plavuša, s visokom pletenicom s crnim i žutim
pramenovima, koja se odazivala na to ime, priprijetila mu je šakom s previše
nalakiranim noktima. "Daj Sche, začepi tu svoju gubicu."
"Oxford, u savršenom stilu sa svime ostalim." I nadalje pokušavajući uhvatiti
ritam, Schello je napravio još jedan tragičan korak i pokazao joj stražnjicu. Tom
potezu uslijedili su zvižduci odobravanja i povik "hoćemo golu".
"Na broju dva nalazi se Hook. Nevjerojatno! Na našoj hit ljestvici oznojenih
strahovito se uspinje, ne u smislu sklekova, jer, kako i sami vidite, u tome imaju
poneki problemčić. Kad smo već kod toga ... Sto trinaest!"
Step, Hook i Sicilijanac uložili su nadljudska napor. Sva trojica su se podigli iz
skleka, iscrpljeni, crveni i zadihani. "Kao što možete dobro vidjeti, veličanstvena
majica Ralph Lauren promijenila je boju. Rekao bih da je sad neke blijedoze:ene
boje, ili bolje rečeno, mokrozelene."
Mašući šakama uz prsa, Schello je glavom pratio novu pjesmu koju je DJ na
radiju najavio kao hit godine. Okrenuo se oko svoje osi i nastavio:
"Pomislili biste da se znoji toliko da je u njegovom povezu nastao bazen. A
znate tko u njemu pliva?"
"Ne, reci nam!"
Neki od poraženih sa svojim ženskama zaurlali su iz podnožja:
"Tko?"
Schello se okrenuo oko svoje osi u ritmu s glazbom. "Deborine picajzle",
rekao je i uperio kažiprst u nju.
Svi su se nasmijali kao ludi, osim Deborah koja je podigla limenku s poda i
pokušala ga pogoditi njome. Promašila je. Nekoliko komadića neona skočilo je na
Schellova ramena. "U sridu!" Razigrano svjetlo jednog F na plavoj plastici
izdahnulo je. Nekoliko je puta slabašno bljesnulo i zatim se posve ugasilo.
Mahnuvši rukom kao da želi reči "to se tako ne radi", Schello je njišući se u
ritmu glazbe pokazao na zvijezde na nebu i ponovno zaplesao, raspojasan, skačući,
izvijajući usta u neobične grimase. Došao je ispod natpisa koji je neprecizna
Deborina ruka slučajno promijenila. Schello se nasmiješio i pokazao na novi natpis:
RIGANAC. Nije se dao nagovarati dvaput, otvorio je usta i gurnuo prste u njih.
Njegovo podrigivanje odjeknulo je čitavim trgom. Taj je životinjski zvuk
odjeknuo u svakom kutku. Dug, moćan, s okusom piva. Svog onog piva koje je
Schello imao u tijelu. Zatim je, i nadalje podrigujući, ponovno pozdravio svoju
prijateljicu:
"Bog, Deborah."
Ovaj se put i ona nasmijala s ostalima, ne vjerujući, odmahujući glavom.
"Sto četrnaest! Dok se mi ovdje zabavljamo, dame i gospodo, neki se pate.
Ali vratimo se našoj rang-listi. Naravno, na zadnjem je mjestu Step ... Gotovo
savršen, kosa tek blago razbarušena, iako je toliko kratka da se zapravo ne vidi ..."
Schello se nagnuo kako bi ga bolje promotrio, a zatim naglo odmaknuo prinoseći
ruke licu.
"Nevjerojatno, vidio sam kapljicu znoja, ali uvjeravam vas, bila je jedna
jedina!"
Schello je napravio još jedan korak i podigavši ruke uvis, raširio noge u
trzavom plesnom ritmu. "Sto petnaest!" Raširio je noge do te mjere da je to
predstavljalo tešku kušnju za njegove već prilično iznošene traperice. Opasno
krckanje zglobova pomiješale se s prejakim napinjanjem šavova, ali i jedno i drugo
brzo je nadjačano jednim mnogo glasnijim zvukom, i ne baš bezmirisnim.
"Sto šesnaest! Nevjerojatno, netko buči."
Dečki su grcali od smijeha, dok su cure, zgađene, gledale jedna drugu. S
uzdahom su odmahivale glavom, ali svoje nijemo neodobravanje nisu uspijevale
naglasiti ničim drugim.
"Sto sedamnaest! Pažnja, sto sedamnaest stoput donosi nesreću, hoćete li
moći dalje?"
Step se spustio u sklek i osjetio kako mu oči gore. Nekoliko kapljica znoja
kliznulo mu je niz sljepoočice i razlilo se među obrvama, kao dosadan lijek za oči.
Zatvorio je oči, osjetio bolna ramena, nabrekle ruke, pulsirajuće žile, a zatim se
odgurnuo i ponovno polako podigao na ispružene ruke. "Daaa!" Step je pogledao
u stranu. I Sicilijanac je izdržavao. Posve je raširio ruke, bio mu je posve blizu. Hook
je stigao zadnji, teškom mukom, sporo se podižući i nekako nakoso, najprije je
ispružio desnu i zatim lijevu ruku. Sa svojevrsnim zadnjim trzajem posve se
podigao iz skleka i pogledao ostalu dvojicu. Step mu se nasmiješio. Sicilijanac ga je
pogledao s mržnjom punom bijesa i umora. Hook mu je uzvratio tek naznakom
glupog osmijeha.
"Sto osamnaest! To!!!" Schello, koji ih je promatrao iz blizine, skočio je u
zrak. "Postigli smo rekord, nevjerojatno, sto devetnaest. Idemo dalje, samo
hrabro."
Iz podnožja, glasovi okupljenih, djevojaka, poraženih, jedinih koji mogu u
cijelosti cijeniti to sporo, naporno podizanje i spuštanje, sudjelovali su u
nadmetanju i potičući svoje borce ispunili trg neujednačenim, ali ritmičnim
zbornim bodrenjem.
"Naprijed Step, samo dalje Sicilijanče, hrabro Hook!"
Ruke su pljeskale u zboru, odjekivale i radosno pjevale hvalospjeve. Na
krovu, suparnička ubrzana srca lupala su u različitim ritmovima, patničkijim.
Step se teškom mukom podigao na ispružene ruke i pogledao u stranu.
Sicilijanac ga je čekao s osmijehom na licu, spreman ponovno se spustiti u sklek.
Imao je nevjerojatnu snagu. Od onog dana u teretani nikad ga nije uspio
pobijediti. Ali, Hook je bio taj koji ga je iznenadio. Nikad ranije nije došao tako
daleko.
Bio je ondje, blizu njega, zabavljen svojom privatnom borbom, sa samim
sobom, sa svojim mišićima, sa svojom snagom volje. Polako se podizao, centimetar
po centimetar, sad na desnoj, sad na lijevoj strani, pomažući čas jednu čas drugu
ruku. Hook, otkad nosiš taj povez na oku? Ako se njega pita, oduvijek. Step se
sjetio kad ga je vidio prvi put. Bilo je to gore na Serri, iz zabave su se provozali
zajedno. Step ga je pohvalio.
"Imaš krasan motor. Jebemu, ovo žuto na tvom rezervoaru pravo je remek
djelo. Tko ti je to napravio?"
"Da Pistola." S tim riječima, Hook se udaljio sa svojim motorom i svojim
povezom, itekako držeći do jednog i do drugog. Kasnije je Step upitao Polla:
"Kakva je to priča s Hookom?"
"Ma znaš, netko kaže da se zakačio s nekim iz kvarta Talenti i dobio tako
snažan udarac u lijevo oko da mu je iskočila rožnica. Drugi govore da se vozio
sporednom cestom kad mu je u oko uletjela pčela ili neki insekt koji je nekoliko
dana ostao živ i plazio mu okom. Zatim je riknuo, ali on nije imao hrabrosti otići na
operaciju da ga izvade. Ja mislim da je istina da otkad nosi taj povez, svi ga znaju,
djevojke se zainteresiraju, neka sigurno padne na njega i prije svega, otac ga više
ne mlati. Ukratko, to mu je svojevrsna maskota."
Step se nasmiješio. Pollo i njegove priče. Uvijek su bile nejasne. Međutim,
nekoliko dana nakon toga otišli su do Caccolara na pizzu. Naručili su razna piva,
kad je u jednom trenutku doletjela pčela.
Hook ju je počeo tjerati novinama, mlateći na sve strane, po tuđim
stolovima, po zidu, blizu prozora, sve dok je nije uspio ubiti u nečijoj margheriti.
"Usrane pčele!" zaurlao je. "Uvijek mi dignete tlak!"
Hook se vratio na svoje mjesto. Svi su bili digli čaše u njegovo zdravlje. Onaj
tip je naručio novu margheritu, prigovarajući. Vlasnik ga je počastio. Bolje platiti
jednu pizzu nego preuređivati lokal, opravdao se supruzi.
Djevojka s kasetofonom u ruci malo je pojačala glasnoću. Glazba se odmah
jače razlila trgom. Hookovi navijači glasno su urlali:
"Daj, Ale, daj, gurni i uspjet ćeš!"
Step i Sicilijanac su u tišini stajali na rukama, blizu njega. Gledali su kako se
njihov prijatelj-neprijatelj podiže drhteći i brekćući, centimetar po centimetar,
sekundu po sekundu, dok su povici iz podnožja postajali sve glasniji: "Ale, Ale, Ale
..." Zbor koji je veličao njegovo ime: činilo se da mu daje više snage, dok mu je lice,
pod krajnjim naporom, postajalo sve crvenije i znojnije. Nepomična kosa,
prilijepljena uz čelo, kao zaleđeni kanali hladnog znoja koji se slijeva niz vrat i
namače košulju. Step ga je pogledao. Hook je otvorio oči. Razmijenili su pogled.
Step je lagano kimnuo glavom, prijateljski: gotovo kao da mu je šapnuo "ne
posustaj". Hook je shvatio i drhtavo odmahnuo glavom. "Ne, ne mogu više." Na
trenutak je ostao nepomičan i to je bila njegova zadnja misao. Zatim su mu ruke
popustile. Najednom se srušio na tlo, u zadnji čas okrenuvši glavu. Skljokao se
svom težinom, prsima o mramor. Njegovo tijelo malo se trznulo i nakon toga ništa.
Šutnja.
Odozdo, razočaranje nekih. Glazba mu se učinila dalekom, prekrivena
njegovim zadihanim disanjem. Lice prislonjeno uz tlo. Oko, ono slobodno, gotovo
je dodirivalo mramor. Otvorio ga je i trepnuvši vidio ono što ga je najviše boljelo.
Više od njegove natučen brade, od njegovih bolnih ruku, više od njegova umorna
srca. Kao kroz maglu, mutnu i mliječnu, kroz svoje bistre oči nadražene znojem,
vidio ih je kako se spuštaju. "Sto dvadeset!"
Spustili su se, brzo, usporavajući tek na kraju, prije sraza s mramorom. Zatim
su se vraćali gore, naglo, silovito se uzdižući, na rukama u koje su stavljali sve što
im je preostalo: srdžbu, ponos, snagu volje. One iste stvari koje su njega napustile.
Hook je ostao nepomičan, ispružen na hladnom mramoru, uživajući u
njegovoj glatkoj, hladnoj površini, u svježini noći, u sporom opuštanju svojih
mišića. Zamijetio je osjećaj normalnosti, osjećaj običnosti, osjećaj poraženosti. Tad
je zatvorio ono jedno oko koje mu je preostalo da ga zatvori.
"Sto dvadeset jedan! Nevjerojatno, naša dva natjecatelja nastavljaju u
velikom stilu. Strašno nam je žao zbog Hooka koji se odlično borio, ali mi moramo
dalje. Sto dvadeset dva!"
Step i Sicilijanac brzo su se podigli iz skleka, kao da su pronašli novu snagu,
novu energiju. Da sami prođu kroz cilj. Ili prvi ili ništa. Ponovno su se spustili. "Sto
dvadeset tri!" Ritam se ubrzao. Kao da je shvatio, Schello je ušutio. "Sto dvadeset
četiri!" Jedan za drugim, izgovarao je samo brojeve. Brzo. Čekajući da se njih
dvojica podignu kako bi naveo sljedeći. "Sto dvadeset pet!" i ponovno dolje. "Sto
dvadeset šest!" Step je još više ubrzao, dahćući. "Sto dvadeset sedam, osam!"
Spustio se i podigao, brzo. Sicilijanac ga je pratio, trudeći se svom silom, urlajući,
sve crveniji. "Sto dvadeset devet, sto trideset. Nevjerojatno, dečki!" Nitko više nije
govorio. Dolje je vladala tišina velikih trenutaka. "Sto trideset jedan." Samo glazba
iz podnožja. "Sto trideset dva ..."
Sicilijanac se zaustavio na pola puta, a zatim zaurlao, kao da ga nešto u
njemu razdire. Ispuštao je krikove ranjene, promukle životinje.
Navrh svog skleka, Step ga je pogledao. Sicilijanac je bio kao blokiran.
Drhtao je i dahtao urlajući, ali ruke ga nisu željele čuti, više ga nisu slušale. Tad je
zaurlao i zadnji put, ranjena zvijer kojoj otimaju komad mesa. Njezino prvenstvo. I
nesmiljeno, malo pomalo, počeo se spuštati. Izgubio je. Iz podnožja se začuo krik.
Glasovi su razbili tišinu pjesmom i povicima. Netko je otvorio novo pivo: "Da, evo,
imamo novog pobjednika, Stepa!"
Schello mu se slavljenički približio, dok se Sicilijanac ispružio svom težinom
na tlo i zavidno ga promatrao. Ali Step je ostao nepomičan na rukama, pogledao
dečke koji su dolje slavili. Hook je sjedio u blizini obgrlivši rukama noge i smješkao
se. Sicilijanac, koji se poražen ispružio na tlo, polako se oporavljao. Tad je odlučio.
Dobro je rasporedio težinu na rukama i zatim, malo pomalo, okrenuo se nadesno,
prebacujući čitavu svoju težinu na desnu ruku. Zatim je gledajući ispred sebe,
pritvorenih očiju, lagano podigao lijevu ruku.
Kao na zapovijed, trgom je zavladala šutnja. Iz podnožja, iz kasetofona,
gotovo sudbinski znak. Začula se jedna Springsteenova stvar, I'm going down. Step
se nasmiješio u sebi, stavio lijevu ruku iza leda i spustio se na tlo na jednoj ruci, uz
urlik.
Okrznuo je mramor, pogledao ga raskolačenim očima i zatim se iznova
podigao, drhteći i odgurujući se samo na desnici, svom svojom snagom, svim
svojim bijesom. Iz njegova grla oteo se krik oslobođenja. Krik patnje i veličine.
Podigao se, sve do kraja urličući "t00000", želeći to, jer ono što nije postigla snaga,
postigla je njegova volja. Ostao je nepomičan, ispružen, s čelom visoko uzdignutim
ka nebu, kao kip koji urla mraku noći, ljepoti zvijezda.
"Jupi!" sumanuto je zaurlao Schello. Na trgu su svi eksplodirati na taj urlik,
upalili svoje motore i Vespe, trubili, klicali. Pollo je počeo lupati po rešetki trgovca
novinama.
Lucone je bacio bocu piva o izlog. Prozori obližnjih kuća počeli su se otvarati.
Začuo se neki daleki alarm. Starice u noćnim košuljama izlazile su na balkone i
zabrinuto vikale: "Što se dogada?" Netko je povikao da zašute. Jedna gospođa koja
je vjerovala u zakon zaprijetila je da će pozvati policiju. Kao čarolijom, svi su se
motori pokrenuli. Pollo, Lucone i ostali uzjahali su ih trkom, skačući na svoja
sjedala, dok je iz prigušivača sukljao bijeli dim. Poneka limenka i nadalje je hučila
kotrljajući se, djevojke su otišle kući. Maddalena je bila još zaljubljenija.
Sicilijanac se približio Stepu. "Jebemu, dobar dvoboj, ha?"
"Nije bio loš."
Približili su im se i ostali motori i zauzeli čitavu ulicu, ne obazirući se na
poneki automobil koji je trubio brzo prolazeći pokraj njih. Schello se podigao na
svom izgaženom Vesponeu. "Saznao sam da je na Cassiji tulum."
"Gdje?"
"Na broju 1130. U nekom finom kvartu."
"Hoće li nas pustiti unutra?"
Schello ih je razuvjerio: "Poznajem jednu koja stanuje ondje."
"Koju?"
"Francescu."
"U tom slučaju nas neće pustiti unutra." Smijući se, gotovo istodobno svi su
se popeli na motore. Kočeći i škripajući gumama, skrenuli su nalijevo. Nitko se nije
obazirao na crveno svjetlo. Do Cassije su stigli punom brzinom.
7.
Vrelina u stanu, nekoliko velikih staklenih vrata kroz koja se vidjela Olimpica.
Lijepe slike na zidovima, nekog Fantuzzija. Iz četiri zvučnika u kutovima primaćeg
salona razlijegao se dobro izmiksan disko. Glazba je ovijala mladiće koji su
razgovarajući gotovo svi udarali ritam. Prstima po čaši, ključevima u džepu,
nemirna noga davala je život donjem dijelu hlača koji je, bibajući se, pratio glazbu.
"Dani, hej, skoro te nisam prepoznala."
"Nemoj sad i ti."
"Govorila sam o odjeći, izgledaš izvrsno, ozbiljno ..." Daniela je pogledala
svoju suknju, Giulia ju je već znala, na trenutak je nasjela. "Daj, Giuli!"
"Zašto se odmah ljutiš? Izgledaš kao Bonopaneova, ona kravetina iz trećeg B
koja ujutro dođe sva nalarfana ..."
"Kako uspijevaš uvijek biti tako simpatična?"
"Zbog toga i jesmo prijateljice."
"Nikad nisam rekla da sam tvoja prijateljica. To si sad izmislila!"
Giulia se nagnula prema njoj. "Pusa, da se pomirimo?" Daniela se
nasmiješila. Već je krenula prema njoj, kad je iza njezinih leđa ugledala Palombija.
"Andrea!" Zaboravila je Giulijin obraz nadajući se da će prije ili kasnije pogoditi
njegova usta.
"Kako si?"
Andrea ju je pogledao. Na trenutak je bio neodlučan. "Dobro, a ti?"
Razmijenili su brz poljubac.
"Odlično."
Zatim je on krenuo dalje pozdraviti nekog prijatelja. Giulia ju je sustigla i
nasmiješila se.
"Ne brini, klasično se preserava pred drugima."
Trenutak su ga promatrale. Andrea je razgovarao s nekim dečkima i zatim se
okrenuo prema njoj, ponovno je pogledao i na kraju se nasmiješio. Napokon je
shvatio.
"Vidi ti to! Stvarno si pretjerala ... Nije te prepoznao."
Babi je prošla kroz sobu. Nekoliko djevojaka je plesalo. U jednom kutu,
nešto kao DJ, Jovanottijev pseudo-takmac, puštao je rap bez naročitog uspjeha.
Jedna se djevojka luđački drmusala, skakućući sad na jednoj, sad na drugoj nozi i
podižući ruke prema stropu.
Babi je s osmijehom odmahnula glavom.
"Pallina!"
Jedno okruglasto lice duge smeđe kose s neobičnim pramenom na jednoj
strani okrenulo se na taj povik.
"Babi, hejjj!" Potrčala je prema njoj i zagrlila je ljubeći je, gotovo je odigla od
poda. "Kako si?"
"Super. Rekla si da nećeš doći!"
"Da, znam, bili smo na nekom tulumu u Olgiati, ali nemaš pojma kako je bilo
grozno. Bila sam s Demom, ali smo odmah pobjegli. I sad nas evo ovdje, zašto, zar
nisi sretna?"
"Šališ se, presretna sam. Jesi li naučila onu lekciju iz latinskog? Sutra će te
sigurno pitati, još samo ti nedostaješ da završi krug."
"Da, znam, učila sam čitavo poslijepodne, ali sam kasnije morala izaći s
majkom, bila sam u centru. Vidi, danas sam ga kupila, sviđa ti se?"
Napravila je neku neobičnu piruetu oko svoje osi, više kao balerina nego kao
manekenka, pokazujući zabavnu suknju od modrikastog satena.
"Jako ..."
"Dema mi je rekao da mi super stoji."
"Naravno da ti je on to rekao. Znaš moju teoriju, zar ne?"
"Još uvijek? Ali prijatelji smo čitav život!"
"Ostavi mi moju teoriju."
"Bog, Babi." Približio im se jedan momak simpatičnog izgleda, smeđih kovrči
i svijetle puti.
"Bog, Dema, kako si?"
"Super. Jesi li vidjela kako je zgodan Pallinin kombinezon?"
"Jesam. Bez obzira na moju teoriju, super joj stoji."
Babi se nasmiješila Pallini. "Idem pozdraviti Robertu, još joj nisam čestitala."
Nakon toga se udaljila. Dema ju je pratio pogledom.
"Što je htjela reći s onom pričom o teoriji?"
"Oh, ništa, znaš kakva je ... Ona je žena od tisuću teorija i nula prakse, ili
umalo tako."
Pallina se nasmije i malo bolje pogleda Demu. Pogledi im se načas sretnu.
Nadajmo se da Babi ovaj put nije u pravu.
"Dođi, idemo plesati ..." Pallina ga uhvati za ruku i povuče među plesače.
Neki dečki blizu stola sa sendvičima razgovarali su o budućim nogometnim
transferima. Svi su s nadom vjerovali u svoju momčad. Svi su nevjerojatno
izvanrednim igračima proglašavali nogometaše s teško izgovorivim prezimenima,
naročito kroz ta prepuna usta, čak i u slučaju jednostavnog Schillacija. Chicco
Brandelli je gurnuo prste ispod krpe sendviča. Tražio je u prvom redu, već napola
pojedenom, zatim i u onima tek načetima. Nema pomoći! Netko mu je već
maznuo sve sa lososom. Odlučio se za jedan s gljivama, klasičan predzadnji prije
onoga s tvrdom koricom. Zagrizao je sendvič i upravo u tom trenutku opazio Babi
koja je prolazila. Odložio je ono što je ostalo od njegova sendviča na rub jednog
tanjura, sakrio tanjur ispod papirnatog ubrusa sa zlatnim slovom R i zatim,
progutavši onaj komad koji mu je već bio u ustima, uputio se prema njoj.
Babi je prišla jednoj veoma otmjenoj djevojci.
"Bog, Roby, sretan rođendan!"
"Oh, Babi, bog!" Izmijenile su dva iskrena poljupca.
"Je li ti se svidio dar?"
"Predivan je, stvarno. Baš ono što mi je trebalo."
"Znale smo ... Bila je to moja zamisao. Na kraju krajeva, stalno si izostajala s
prvih satova, a nije baš da daleko stanuješ."
"Upravo to i jest razlog, uvijek mislim da ću stići u zadnji čas, ali ponovno
zaspem, a onda očajnički jurim motorićem. S vašim ću se darom superugodno
buditi. Hvala."
"Što ste joj darovale?" Babi se okrenula s osmijehom, ali je ugledavši Chicca
promijenila izraz lica.
"Bog, Chicco."
"Darovale su mi predivnu radio-budilicu."
"Ah, jako zgodno, ozbiljno."
"Znaš, i on mi je darovao nešto predivno."
"Da? Što?"
"Jastuk sav od čipke. Već sam ga stavila na krevet."
"Pazi, sigurno će te tražiti da ga iskušaš." Babi se usiljeno nasmiješila
Brandelliju i zaputila prema terasi. Roberta ju je promatrala.
"Meni se jastuk jako svidio." Istinu govoreći, svidjelo bi joj se i iskušati ga s
njim. "Stvarno."
Chicco joj se nasmiješio. "Vjerujem ti. Ispričaj me."
"Ali ... tek što nisu poslužili tjesteninu ..." povikala je Roberta za njegovim
leđima, pokušavajući ga nekako zaustaviti.
Na terasi s mekim naslonjačima i svijetlim jastucima s izvezenim cvjetovima,
nalazila se sjenica s prigušenom rasvjetom skrivenom iza bujnog bilja. Jasmin se
uspinjao uz ogradu. Jedna grana mlađa od ostalih još nije stigla do vrha. Njihala se
na povjetarcu, odvajajući mlade svjetlije listove od malih skrivenih pupoljaka. Babi
je napravila nekoliko koraka po crvenim pločicama. Svjež večernji lahor mrsio joj je
kosu i milovao joj kožu odnoseći s nje malo mirisa i ostavljajući samo poneki lagani
drhtaj. Jakna joj je zalepršala na vjetru, lagano zadržana u desnom džepu, ondje
gdje je stavila ključeve kuće, teške i brojne kao i bitke koje je vojevala sa svojim
roditeljima ne bi li ih dobila.
Položila je dlanove na rub balkona. Sklopila oči i udahnula taj svježi večernji
miris. Na grudima su joj se pojavila dva mala znaka želje.
"Što moram učiniti da bi mi oprostila?"
Babi se nasmiješila u sebi i navukla jaknu preko grudi. "Što nisi trebao učiniti
da bi me razljutio."
Chicco joj je prišao, i sam pogledao tik ispred sebe.
"Noć je prekrasna ... Glupo je potratiti je na svađu."
"Ja se jako volim svađati."
Babi se okrenula prema njemu.
"Primijetio sam. Zato mislim da sam savršen za tebe. Svađat ćemo se da je
to čudo ..."
"Ali volim se i miriti ... Dapače, to mi je najdraže. Međutim, s tobom, ne
znam zašto, ali nikako ti ne uspijevam oprostiti."
"To je zato što si neodlučna. Malo ti odgovara biti sa mnom, malo ne.
Klasika! To je tipično za sve žene."
"Eto, te `sve', to je tvoja propast ..."
Babi se ponovno okrenula i pogledala preko ograde.
"Uz to, tvoj ton je nepodnošljiv. Vjeruješ da su `sve' žene pred tvojim
nogama."
"Nije da vjerujem, to je, nažalost, tako. Ide mi na živce, ali nema pomoći. Na
primjer, ti si se šalila s Robertom, ali možeš si misliti kako ne bi voljela isprobati
onaj jastuk sa mnom."
"To je neosporno. Kad smo već kod toga, kakva je, isprobala bi ga s
hrpetinom frajera ... Zato ne isprobava."
"Predajem se. Je li ti se svidio film neku večer?"
"Da su me barem pustili da ga gledam!"
"Rekao sam da se predajem. Čuj, izgleda da ću ti morati poslati vrpcu. Tako
ćeš ga vidjeti u miru, kod kuće, sama, bez ikoga tko te uznemirava. Kad smo već
kod toga, znaš što su mi rekli?"
"Što?"
"Da je puno veći užitak kad je s okusom vrhnja."
Babi se okrenula prema njemu i pokušala ga udariti smijući se.
"Svinjo!"
Chicco joj je zaustavio ruku u zraku.
"Stoj! Šalio sam se. Mir?"
Lica su im bila blizu jedno drugome. Babi ga je pogledala u oči: bile su
veoma lijepe, gotovo kao njegov osmijeh.
"Mir" se predao.
Chicco joj se približio i lagano je poljubio u usta. Tek što se taj poljubac nije
pretvorio u nešto dublje, kad se Babi odmaknula od njega i zagledala u daljinu.
"Kakva fenomenalna noć, vidi kakav mjesec!"
Chicco je podigao pogled ka nebu, uzdišući.
Nekoliko laganih oblaka sporo je plovilo modrim nebom.
Milovali su mjesec, prekrivši se svjetlom, na mahove postajući svjetliji,
bojeći svoje obrise srebrom.
"Lijepa je, nije li?"
Chicco je odgovorio jednostavnim "da", ne uviđajući svu ljepotu te noći.
Babi se zagledala u daljinu. Kuće, krovovi, livade na rubovima grada, redovi visokih
borova, jedna duga ulica, svjetla nekog automobila, daleki zvukovi. Da je barem
bolje vidjela, opazila bi one dečke koji se pretječu, uz glasan smijeh i trubljenje.
Možda bi prepoznala onog tipa na motoru. Onog istog koji joj se približio
jedno jutro dok je išla u školu. Još su bili predaleko da bi ga mogla prepoznati.
Međutim, brzo su se približavali.
Chicco ju je zagrlio i dodirnuo joj kosu.
"Večeras si predivna."
"Večeras?"
"Uvijek."
"Tako je već bolje."
Babi je dopustila da je poljubi.
Malo niže, jedan Golf 16 s ispušnim ventilima noćno modre boje parkirao se
na pločniku, zastrugavši prednjim branikom.
Momak koji je izašao iz njega nije se ni potrudio provjeriti je li počinio kakvu
štetu.
"Jesi li sigurna da je ovdje?"
"Sto posto!"
Djevojka koja je s njim izašla iz automobila izvukla je neki papirić iz crne
torbice s obrnutim malim slovima F.
"Evo ovdje. Roberta Micchi ima zadovoljstvo pozvati ..." Preskočila je
ostatak pozivnice kako bi odmah stigla do adrese. Onaj je momak bio brži i odmah
pronašao prezime na portafonu.
"Evo ga. Micchi."
Pritisnuo je gumb. Čuo se neki čudan zvuk, a ostala su se prezimena lagano
osvijetlila. Djevojka je vratila pozivnicu u torbicu.
"Da, baš je ovdje. Ulica Cassia 1130."

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
8.
Mnogo dalje, u istome gradu. U savršeno bijeloj uniformi, s malo kose na glavi i
lagano znojan, jedan debeli konobar prolazio je između uzvanika. Nosio je srebrni
pladanj. Svako toliko, jedna bi ruka iskočila iz skupinice osoba i uzela lagani koktel
s mjehurićima i komadićem voća koji je plivao u čaši. Druga, brža, odložila bi
praznu čašu. Malo niže, kroz velika, savršeno prozirna staklena vrata, rijeka je
sporo protjecala između visokih stabala i drevnih mostova. Konobar je malo bolje
namjestio netom pristiglu praznu čašu, s tragom ruža na rubu. Taj je trag bio
vidljiviji od onih već ostavljenih na drugim čašama. Savršeno se vidjelo gdje je žena
pila i kakve je usne imala. Konobar je pomislio kako bi bilo zabavno prepoznavati
žene po čašama. Po erotskim digitalnim otiscima. S tom malom zabavom, ušao je
u kuhinju gdje je brzo zaboravio tu maštariju u stilu Sherlocka Holmesa. Kuharica
ga je izgrdila, podsjećajući ga da odnese pladnjeve s prženim jelima.
"Draga, izgledaš fenomenalno."
U salonu, jedna se žena jarko obojane kose okrenula prema prijateljici i
nasmiješila se prihvaćajući igru. "Jesi li nešto učinila sa sobom?"
"Jesam, našla sam ljubavnika."
"Ma nemoj? Čime se bavi?"
"Plastični je kirurg."
Obje su se nasmijale. Zatim je, uzimajući prženu artičoku koja se nažalost u
tom trenutku našla ispred nje, priznala svoju tajnu.
"Upisala sam se u teretanu Barbare Bouchet."
"Je li? I, kako je?"
"Fenomenalno! Moraš doći."
"Svakako." I iako ju je željela upitati koliko košta mjesečno, pomislila je kako
će biti bolje da to otkrije na svoj trošak, u doslovnom smislu te riječi. Zatim je, u
nadi da je riječ o iznosu nedvojbeno manjem od realnog, uzela pečenu mozzarellu
i veselo je progutala, ionako će je brzo probaviti.
Po veličanstvenim sagovima geometrijskih uzoraka pomalo izblijedjelih boja,
klizile su otmjene večernje cipele. Iznad njih, dublji dekoltei otkrivali su više no što
je trebalo nekolicini sivih, tamnijih ili svjetlijih sakoa, svaki s besprijekornim
košuljama. Kravate u boji i prema osobnom odabiru, govorile su malo više od
jednostavnih razgovora onih koji su ih nosili.
"Kupio sam Alessandri studio u Ulici Parioli."
"Znaš da se Bandinijeva kćerka udaje?"
"Gdje si kupio to odijelo?"
"Ta ti boja odlično pristaje uz kosu."
"Izgleda da ona ima drugog."
"Da, ovaj najnovije film sa Seanom Conneryjem silno mi se svidio."
"Hoćeš se kladiti? U tom slučaju, sebi uzimam pobjedu, a tebi dajem
neriješeno i poraz."
Našminkana lica, savršena ili malo jače našminkana kako bi sakrila dolazak
mudrosti i uspomena, i savršeno glatki obrazi, rezultat modernih električnih
brijaćih aparata i skupocjenih losiona poslije brijanja, odgovarali su jedni drugima s
osmijehom.
"Znaš, Alessandra je odlučila otvoriti novi grafički studio. Uostalom, ako je
to ono što želi ... Naravno, meni bi bilo draže da dođe raditi sa mnom."
"Da, ali ja njega znam, on je sin Simone Bertilli. Znaš, one koja se udala za
Paolovog brata ..."
"Neću ti reći, jer ako ti kažem, i ti ćeš ga kupiti ..."
"Dosađivala sam se i tako sam otišla k Raffaelu s jednim časopisom u kojem
sam vidjela boju koja mi se svidjela i rekla mu: "Evo, želim ovo."
"Shvaćam je, tako je dosadan ... dovoljno ga je gledati dok igra gin."
"Htjela sam ga pogledati neku večer, ali smo izašli s Giorgiom i Danielom koji
su ga već gledali."
"U redu. Znaš što ću ti reći? Igrat ćemo u sto tisuća lira za svaki netočno
pogoden rezultat na kraju prvenstva."
Malo dalje, netko se upustio u raspravu o Srednjem Istoku, na granici
fantastične politike. Drugi je citirao iz knjige najnovijeg dobitnika književne
nagrade Strega, koju je ovlaš prolistao u krevetu, predugo ostavio na noćnom
ormariću i na kraju posudio prijatelju, možda malo manje intelektualnom i
nedvojbeno škrtijem. Claudio je prasnuo u smijeh:
"Naravno, Ferruccio je takav. Poznajem ga od rane mladosti i nimalo se nije
promijenio."
"A automobil, kako je završio?"
"Uništen. Samo mu je telefon ostao čitav. Nazvao je s njega da ga dođu
pokupiti."
Zatim, dok je slušao nabrajanje milijunskih šteta koje su se uvećavale dok se
prepričavala ta neobična zgoda, Claudio je izvukao kutiju Marlbora i zapalio
cigaretu. Ispuhnuo je dim, uživajući čitavim bićem. Taj puni okus posve ga je
obuzeo i na trenutak je zaboravio kako je onom jadniku koji se sudario s
Ferrucciom. Mnogo manje sretno. On nije imao telefon u automobilu, a čak i da ga
je imao, ne bi ga bio mogao upotrijebiti. Možda bi ga u budućnosti, s novcima od
osiguranja, mogao dati ugraditi, ali s kime bi razgovarao? Nažalost, supruga je
sjedila pokraj njega, i sin ...
"Da je bar bio nedonošče ..."
Dariova šala bila je grozna, ali druge je nasmijala, pa se i Claudio nasmiješio.
Povukao je još jedan dim i stresao pepeo u obližnju pepeljaru.
"Hej, ta ti je kravata predivna."
"Hvala."
"Stvarno ti odlično stoji, ozbiljno." Claudio je ponosno pokazao svoju bordo
kravatu, a zatim nagonski spustio cigaretu i potražio pogledom Raffaellu. Osvrćući
se oko sebe, opazio je nekoliko netom pristiglih lica, pozdravio ih osmijehom i
zatim, ne pronašavši Raffaellu, mirnije povukao novi dim.
"Jako je lijepa, zar ne? Dar od Raffaelle."
Niski stolić od slonove kosti, i na njemu masline i pistacije u malim srebrnim
zdjelicama. Jedna tanka ruka s lijepo njegovanim noktima pustila je da padnu dvije
simetrične lupine jedne pistacije.
"Zabrinuta sam za kćerku."
"Zašto?"
Raffaella je uspjela djelovati prilično zainteresirano, barem toliko da joj se
Marina povjeri dalje.
"Izlazi s jednim niškoristi, jednim zgubidanom, jednim koji je stalno na ulici."
"Koliko se dugo viđaju?"
"Jučer su proslavili šest mjeseci. Saznala sam to od sina. Znaš što je taj
dripac učinio, znaš što?"
Raffaella je ispustila iz ruke zatvorenu pistaciju. Sad je bila iskreno
zainteresirana.
"Ne, reci mi."
"Odveo ju je u neku piceriju. Zamisli ti to! U neku piceriju u Ulici Vittorio."
"Znaš, ti klinci još ne zarađuju, možda roditelji ..."
"Da, ali tko zna iz kakve je obitelji ... Donio joj je dvanaest bijednik ruža,
ružnih, malih, onakvih kojima otpadnu sve latice čim ih uneseš u kuću. Sigurno ih
je kupio na semaforu. Jutros u kuhinji, upitala sam je: `Gloria, kakav je ovo užas?'
`Mama, da se nisi usudila baciti ih.' Zamisli! Ali kad se vratila iz škole, više ih nije
bilo. Rekla sam joj da ih je bacila Ziva, naša Filipinka, a ona je počela urlati i otišla
zalupivši vratima."
"U takvim je stvarima apsolutno ne smiješ sprečavati, jer će u protivnom biti
još gore, Gloria će se zainatiti. Pusti ih, vidjet ćeš da će prestati samo od sebe. Ako
su toliko različiti ... Je li se kasnije vratila?"
"Ne, telefonirala je da će prespavati kod Piristi, one lijepe plave cure, one
malo bucmaste, Giovannine kćerke. On je upravitelj u Serfimu, ona se sva
zategnula. S pravom, ako si može priuštiti."
"Ozbiljno? Ali ništa se ne vidi ..."
"Koriste ovu novu tehniku, u kojoj ti zatežu kožu iza ušiju. Savršeno je
nevidljiva. Onda, bi li mogla izaći s Babi? To bi me silno razveselilo."
"Naravno, zašto uopće pitaš? Reći ću joj da je nazove."
Raffaella si je najzad dopustila jednu pistaciju. Bila je otvorenija od ostalih.
Zagrizla je lupinu i pistacija se nije dobro provela.
"Filippo! Raffaella je rekla da će nagovoriti Babi da povede Gloriju sa svojim
društvom."
"Odlično, hvala ti."
Filippo, muškarac staloženog lica mladenačkog izgleda, kao da je također
bio zainteresiraniji za pistacije nego za zbivanja u životu njegove kćerke. Nagnuo
se prema stoliću i uzeo baš onu koju je Raffaella već odabrala za svoju sljedeću
žrtvu. Sumnjičavo je bacila pogled iza njegovih ušiju, tražeći i na njemu trag te
nenadane mladosti.
"Bog, Claudio."
"Prekrasna si."
Zahvalila mu je savršenim osmijehom, lagano ga okrznula i udaljila se s
kaniranom kosom od najmanje sto pedeset tisuća lira. Je li to učinila namjerno? U
njegovim mislima, duga je haljina polako kliznula i zamislio je kakvo rublje nosi
ispod nje, ali ga je obuzela sumnja: je li uopće imala donje rublje? Upravo u tom
trenutku, opazio je da mu se približava Raffaella. Claudio je povukao još jedan,
zadnji dim cigarete i brzo je ugasio u pepeljari.
"Uskoro ćemo početi igrati. Preporučujem ti da ne činiš što i inače. Ja ću sve
obaviti, pobijedit ću i na kraju će biti neriješeno jer ti nećeš imati dovoljno bodova.
Kad ne dobiješ kartu, nakon nekog vremena kad ne skupiš gin, položi karte."
"A ako mi protivnik utrpa svoje?"
" Položi karte."
Claudio se smireno nasmiješio. "Da, draga, kako želiš." Cigareta je prošla
nezamijećena.
"Usput, rekla sam ti da ne pušiš."
Prevario se.
"Samo jedna, neće mi naškoditi ..."
"Jedna ili deset ... Smrad je to što mi smeta."
Raffaella se udaljila prema zelenom stolu. I drugi su uzvanici zauzeli svoja
mjesta. Ništa joj nije promicalo. Smještajući se, Raffaella je samozadovoljno
odmjerila onu ženu s kanom od sto pedeset tisuća lira. Claudio se načas pobojao
da može i čitati misli.
9.
"Proslavit ćemo sutra za ručkom."
"Ali mama, ostanite barem na torti!"
"Pentesijevi nas očekuju, ne možemo ne otići. Roberta, daj, sutra čemo biti
zajedno i otvorit ćemo darove. Vidjet ćeš što smo ti tvoj otac i ja kupili."
Zvuk portafona prekinuo je razgovor.
"U redu, mama, kako želiš."
Roberta, euforična zbog svojih osamnaest godina, zbog proslave koja se
savršeno odvijala, otrčala je do portafona.
"Ja ću se javiti", preduhitrila je nekog tipa koji je prolazio onuda s tanjurom
punim malih pizza i iz nekog neobičnog razloga odlučio odgovoriti na zvono.
Robertini roditelji prošli su kroz salon.
"Doviđenja, djeco." Uslijedilo je poneko lijepo odgojeno, "Doviđenja,
gospođo", poneko prisno "Bog, Claudia". Jedan mladić neizmjerno pristojniji od
ostalih ustao je s divana, gotovo skočivši u stay mirno. Majka se kratko
osmjehnula, pogledala lijevu i desnu stranu prostorije, i izašla s jednim općim
"lijepo se zabavite", za one pristojno odgojene i one koji to nisu. Kad su se vrata
zatvorila, svi su ponovno zauzeli svoje položaje, više-manje nastojeći držati se
njezina savjeta.
"Koja Francesca?"
"Giacomini, ona plava."
"Ah, da, što moram reći?"
"Ništa, ako mi otvoriš. Ja sam joj brat, moram joj ostaviti ključeve."
Roberta je pritisnula gumb portafona i zatim to ponovila kako bi bila
sigurnija da je otvorila. Otišla je u kuhinju, dodirnula dvije velike Coca-Cole u
zamrzivaču na dnu. Bile su dovoljno hladne pa ih je izvadila i desnom nogom
zatvorila vrata zamrzivača i uputila se prema salonu. Naišla je na jednu plavokosu
djevojku koja je razgovarala s nekim momkom zalizane kose.
"Francesca, dolazi ti brat, donosi ti ključeve."
"Ah ..." bilo je jedino što je Francesca uspjela odgovoriti. "Hvala." Izgovorivši
to, ostala je otvorenih usta. Onaj nalickani mladić izgubio je ponešto svoje
statičnosti i dopustio si malo blage začuđenosti.
"France, zar nešto nije u redu?"
"Ne, sve je u redu, osim što sam ja jedinica."
Izlazeći iz zgrade, Robertine roditelje odgurnula je skupina uzbuđenih
mladića koji su galamili od sreće i punom brzinom grabili stubama, preskačući
ponekad tri odjednom, urlajući i smijući se. Zadnji se zaustavio ispred njih i
nespretno naklonio. "Večer." Nakon toga je i on odjurio.
Schella je uvijek zabavljalo svakog zadirkivati.
"Tko bi mogli biti ovi neobuzdani mladići?"
"Ma ... Možda su prijatelji onog dečka s drugog kata, onog Marina. Druži se
samo s ološem." Umireni tom pretpostavkom, uputili su se prema svojoj Themi s
telefonom.
"Evo, tu smo." Sicilijanac i Hook prvi su pročitali pločicu s imenom na zvonu
na četvrtom katu. "Micchi, zar ne?" Stigao je i zadihan Schello. "Da, ali zašto nismo
išli dizalom?"
"Bilo je zauzeto."
Upravo u tom trenutku, vrata dizala su se otvorila i iz njega su izašla dva
slična tipa, s naočalama, u žutim jaknama i tamnosivim flanelskim hlačama. Jedan
od te dvojice dopustio si je malu slobodu: imao je košulju s modrim
četverokutima, umjesto jednobojne kao onaj drugi. Mala manifestacija
ekscentričnosti, koju je gotovo odmah upropastila kravata oko njegova vrata:
grozna, u posvemašnjem neskladu s dvije djevojke u njihovoj pratnji. Vidjevši ih,
njih četvero odmah su prekinuli neki glupi razgovor.
"Kakva čudovišta."
Schello je povratio dah. Onaj ekstravagantniji tip stigao je do zvona s jednim
slabašnim "oprostite" i pozvonio. Vrata su se otvorila gotovo istog trenutka.
"Bog Roberta."
"Alvise, kasniš!"
Kažnjen je već na krštenju.
"Marta, Giovanna, uđite."
Ostalo troje zaputilo se s odmorišta na stubama kroz špalir mišića.
"Ovo je Giorgio." Predstavio je svog prijatelja s modrom košuljom koji je
nadahnuto rekao "sretan rođendan" i ušao.
Roberta je ostala na vratima. Promatrala je mišićave, raščupane mladiće.
Odjeveni su pomalo nekonvencionalno, bila je ljubazna pomisliti.
"Mogu li vam kako pomoći?"
Schello se progurao do nje. "Tražim Francescu, ja sam joj brat."
Kao nekom čarolijom, Francesca se pojavila na vratima, u pratnji onog
nalickanog tipa.
"Ah, evo, došao ti je brat."
Roberta se udaljila. Francesca je zabrinuto pogledala momke.
"Koji bi od vas trebao biti moj brat?"
"Ja!" podigao je ruku Lucone.
Francesca nikad nije pomislila da bi imala brata, u svakom slučaju ne
ovakvog. Ili je njezina majka imala avanturu s nekom životinjom, ili je njezin otac
uzalud lagao kad je izjavljivao da je visok metar i sedamdeset.
I Pollo je podigao ruku. "I ja sam tvoj brat, nas dvojica smo blizanci, kao u
onom filmu sa Schwarzeneggerom. On je onaj glupi." Svi su se nasmijali.
"I mi smo braća." Jedan za drugim, svi su podigli ruku.
"Da, volimo se."
Onaj nalickani tip nije baš shvaćao. Odlučio se za izraz koji se dobro slagao s
njegovom kosom.
Francesca je odvela Schella na stranu.
"Kako ti je palo na pamet doći sa svim ovim spodobama, ha?"
Pollo si je popravio jaknu smiješeći se: rezultat je bio jadan.
"Ovaj mi tulum izgleda kao pogreb, mi ćemo unijeti bar malo živosti. Daj,
France, nemoj pizditi."
"Tko piždi? Bit će dovoljno da odete."
"Hej, Sche, riknut sam, smijem li?" Ne čekajući da se Francesca odmakne od
vrata, Sicilijanac je ušao u stan.
Šminker je najednom sve shvatio. Sakrij se. I u proplamsaju inteligencije,
šmugnuo je i pridružio se pravim uzvanicima u salonu. Francesca ih je pokušala
zaustaviti.
"Ne, Schello, molim te, ne možete ući."
"Oprostite, pardon, oprostite ..."
Neumoljivo, jedan za drugime, svi su ušli: Hook, Lucone, Pollo, Bunny, Step i
ostali.
"Daj, France, nemoj biti takva, vidjet ćeš da se ništa neće dogoditi."
Schello ju je uhvatio ispod ruke. "Što se tebe tiče, kriv je tvoj brat koji je sa
sobom doveo ove ljude ..." Zatim, kao da je zabrinut da bi se netko mogao
neopaženo uvući, zatvorio je ulazna vrata iza svojih leda.
Neko vrijeme, nepozvani gosti lutaju stanom u malim skupinama.
Lucone i ostali gotovo se odmah pomiješaju s pozvanim gostima, ili to
barem pokušavaju. Rasprše se salonom. Na početku, nitko se ne pita tko su ti
tipovi u kožnim jaknama i trapericama.
"U svakom slučaju, druži se s neobičnim ljudima." To je bila najčešća, ali
ujedno i najtajnija misao. Mnogima je proletjela glavom, ali nikome nije izašla kroz
usta.
Sicilijanac i Hook doslovce su se bacili na bife, proždirali sendviče sa
salamom, mekane, s putrom na onom oblom, gornjem dijelu, ali nisu uživali u
njima, gutali su ih bez žvakanja. Kao da su se nadmetali. Trpali su u sebe male
pizze, kanape sendviče, kolačiće i čokoladne bombone. Na kraju se Sicilijanac
zahliknuo. Hook ga je sve jače udarao po leđima, zadnji put tako snažno da se
Sicilijanac zakašljao, pljujući komadiće hrane po svemu što je ostalo na stolu.
Većina obližnjih uzvanika odmah je krenula na dijetu. Schello se počeo suludo
cerekati. Francesca se ozbiljno zabrinula.
Bunny je kružio salonom. Ponašao se poput pažljivog staretinara, svaki put
kad bi uzeo neku stvarčicu u ruku, prinio bi je očima, provjerio otisnuti broj i, ako
bi bila od srebra, stavio je u džep. Ubrzo su pušači morali tresti dim u biljke.
Pollo je kao pravi profesionalac odmah potražio majčinu spavaću sobu.
Pronašao ju je. Bila je mudro zaključana. Dva okreta brave, ali ključ su ostavili u
ključanici. Naivno. Pollo je otvorio vrata. Torbice svih djevojaka bile su uredno
odložene na krevet. Otvorio ih je jednu za drugom, bez prevelike žurbe.
Novčanici su gotovo svi bili puni, prava svečanost: svi su bili iz otmjenih
obitelji, tome nije mogao prigovoriti. U hodniku je Hook dodijavao jednoj Pallininoj
prijateljici grubim komentarima. Jedan momak, malo manje nalickän od ostalih,
pokušao mu je predočiti pojam odgoja. Upustio se u raspravu. Hook ga je brzo od
toga odvratio jednom "šljagom" možda i težom od komentara koji su dopali
njegovu djevojku. Hook nije podnosio prodike. Otac mu je bio odvjetnik, volio je
riječi barem onoliko koliko je njegov sin mrzio pomisao da se bavi pravom.
Pallina, možda od uzrujanosti, primijeti da i ona ima nekih problema i slaže,
ispričavajući se ostalima: "Razmazala mi se maskara, idem u kupaonicu popraviti
šminku". Takav bi postupak bio od mnogo veće koristi i onom tipu koji se bez riječi
udaljio, vodeći svoju djevojku za ruku, s tragovima Hookovih pet prstiju na obrazu.
Skupocjeni električni kućanski aparati bili su ugrađeni po kutovima moderne
kuhinje. Jedna pernata jakna, pronađena u obližnjoj sobi, ali previše malena da bi
je ukrali, pekla se u pećnici. Savila se oko same sebe i iz nje je izletjelo nešto
guščjeg perja. Moglo je biti sretno, sigurno je završilo jednako kao i životinja kojoj
je nekoć pripadalo.
Prljave tenisice naslanjale su se na bijeli stol u središtu prostorije. S potplata
su otpali komadići suhog blata, ljubitelj slagalica mogao bi rekonstruirati taj
neobičan francuski cvijet. Vrata hladnjaka bila su otvorena.
"Morate zatvoriti hladnjak kad iz njega nešto uzmete ..." Tako je gospođa
Micchi stalno korila svoju djecu kad bi se, užinajući, predugo zadržala ispred
otvorenog hladnjaka. Ali, da je vidjela vlasnika tih Adidasica i njegovog prijatelja,
gospođa Micchi možda ne bi imala hrabrosti ništa zucnuti, izašla bi bez ijedne riječi
iz svoje ljubljene kuhinje i ostavila ih tako, s nogama na stolu s tortom za
osamnaesti rođendan njezine kćerke.
"Ne, ja ih želim ugasiti."
"Kakve to kurčeve veze ima s tobom? Ja sam pronašao tortu."
"Da, ali svjećice sam ja upalio." Hook je ponosno pokazao svoj Zippo.
Sicilijanac ga je pogledao pa se nasmiješio:
"Ali jednu stvar nisi uzeo u obzir."
"Koju stvar?"
"Da je uskoro moj rođendan." Snažno je puhnuo na tortu i ugasio sve
svjećice. Naravno, nije baš bio odgovarajući dan, a još manje broj svjećica ...
Sicilijanac je bio malo previše razvijen da bi još uvijek prošao za
osamnaestgodišnjaka, ali svejedno se sretno nasmiješio, kao što se smiješi klinac
koji je izgubio mliječni zub jer mu ga je dobra mama izvadila potegnuvši konac, a
ne od udarca šakom u usta.
Hook je otvorio svoj Zippo i gotovo istodobno odrješito strugnuo palcem, a
zatim prinio velik plamen iznad svake svijeće, na svakoj od njih ostavljajući jedan
manji.
"Koji to kurac radiš?"
"Sad ću ih ja ugasiti."
"Ah, to ne vrijedi. U jednu se tortu može puhati samo jedan put."
"Tko je to odlučio?"
"Ja!"
Sicilijanac je zabio svoju krupnu šaku u šlag, uništivši savršeno okruglu
osmicu u Robertinim godinama.
"Baš si budala."
"Zašto?"
Sicilijanac je polizao šlag s žlice ljudske šake prljavih noktiju.
"Nikad u životu nisam ugasio svjećice na torti."
"U kurac i ti, u redu, ugasi one sa svoje strane."
"Ne, već si sve upropastio, više me nije briga."
"Stalno nešto zanovijetaš ... Evo, uzmi si tu usranu tortu!"
To rekavši, Sicilijanac se odrekao ono malo šlaga koji mu je ostao u ruci i
pogodio njime Hookovu jaknu.
"Jebem ti sve po spisku!" I ovaj drugi zagrabio je šaku torte i pokušao ga
pogoditi. A budući da mu je jedno oko već bilo pokriveno, nije dobro naciljao, a
Sicilijanac se brzo izmaknuo.
Umjesto Sicilijanca, pogodio je posred lica konobaricu tamne kože koja je
ušla baš u tom trenutku. Onako sređena, možda bi manje patila zbog rasnog
problema, ali nije bilo govora da bi u salon odnijela upropaštenu tortu. Uostalom,
više je gotovo nije ni bilo. Njih dvojica obustavili su svoj poluhladni rat i prasnuli u
smijeh. Konobarica je potražila krpu da se obriše.
Pollo je bacio i zadnju torbicu na krevet.
"K vragu, kakva blamaža, jedna ovakva torba", pomislio je. "Dođeš na
ovakav tulum, a sa sobom doneseš samo deset tisućica. Baš si prava jadnica!"
Približio se ormariću ispod velikog antiknog zrcala, tik ispred kreveta. Na
ormariću je bila srebrna kutija. Otvorio ju je. Sretno se nasmiješio ugodnom
iznenađenju. Odmah je uzeo zlatne lančiće i nekoliko naušnica. Jedna ogrlica,
nešto teža od ostalih s nekoliko kamenčića, izmamila je iz njega zvižduk, ali ljepota
je nije spasila, naprotiv. Upravo zbog nje, brže je od drugih završila u džepovima
Pollove jakne. Otvorio je prvu ladicu, ukrao škarice, srebrnu kutijicu s lijekovima i
mali crveni paketić, još uvijek zamotan. Odluči otvoriti ga kasnije. U ostalim je
ladicama pronašao intimno rublje. Zamislio je majku slavljenice s tom odjećom na
sebi. Kakva bi bila? Lijepa vitka žena, visoka, lijepih dojki, još uvijek mlada? Ili neka
koja nije baš toliko pazila na sebe i sad ljepotom i otmjenošću ovih intimnih
kompletića zamjenuje vitak stas koji je već izgubila? Nasmiješio se. Jedno je bilo
sigurno: ona gospođa ispred njega, naga, u satenskom grudnjaku i gaćicama, nije
nosila nikakvu zlatnu ogrlicu, između ostaloga i zato što joj ih je sve on ukrao.
Ostavio je zadnju ladicu otvorenu, i ne trudeći se zatvoriti je. Tek što nije izašao,
kad je na obližnjem stolcu, obješenu o naslon i sakrivenu jaknom u kolonijalnom
stilu, opazio jednu torbicu. Uzeo ju je. Bila je to lijepa, teška, otmjena torba, s
kićenom naramenicom i dva kožna remenčića za kopčanje. Mora da je bila dobro
opskrbljena, kad se vlasnica toliko potrudila sakriti je. Polio je počeo razvezivati
čvor ona dva kožna remenčića i prokleo svoju manu stalnog griženja noktiju.
Čovjek može patiti od manjka ljubavi i razumijevanja, ili od manjka novca. Ali ne od
jednog i drugog istodobno. Napokon je uspio otpetljati čvor. Upravo u tom
trenutku, vrata su se otvorila. Pollo je sakrio torbicu iza leđa. Jedna mlada
djevojka, smeđokosa, nasmiješena, mirno je ušla. Kad ga je ugledala, ukopala se
na mjestu.
"Zatvori vrata."
Pallina ga posluša. Polio izvuče torbicu iza svojih leđa i počne prekapati po
njoj. Pallina poprimi izraz kao da se dosađuje. Polio spazi da ga netremice
promatra.
"Onda, može li se znati što hoćeš?"
"Svoju torbu."
"Pa što čekaš? Uzmi si je."
Pollo pokaže na krevet pun već ispražnjenih torbica.
"Ne mogu."
"Zašto?"
"Zato što je jedan glupan drži u ruci."
"Ah." Polio se nasmiješi. Pažljivije se zagleda u djevojku. Bila je veoma
zgodna, crne kose s jednim pramenom sa strane nalik grimasi njezinih blago
ironičnih usana. Naravno, na sebi je imala suknju u kolonijalnom stilu. Pollo je
pronašao novčanik i uzeo ga.
"Hvataj." Dobacio joj je torbu. "Dovoljno je zamoliti ..."
Pallina je uhvatila torbicu u letu i sama počela nešto tražiti u njoj.
"Znaš da se po torbicama drugih gospođica ne kopa, mama te to nije
naučila?"
"Nikad nisam razgovarao s majkom. Prije bi ti trebala malo porazgovarati sa
svojom."
"Zašto?"
"Nije moguće da te šalje van s tako malo para."
"To mi je tjedni džeparac."
Pollo je stavio novac u džep.
"Bio je."
"Znači da ću biti na dijeti."
"U tom sam ti slučaju učinio uslugu."
"Kretenu!"
Pallina je pronašla ono što je tražila i odložila torbicu.
"Kad završiš, vrati moj novčanik unutra. Hvala."
"Slušaj, budući da počinješ biti na dijeti, možda te sutra pozovem na pizzu."
"Ne, hvala, kad sama plaćam, želim barem sama odabrati s kim ću ići."
Okrenula se prema vratima.
"Hej, čekaj malo."
Polio ju je sustigao. "Što si uzela?"
Pollina je stavila ruku iza leđa. "Ništa što bi tebe trebalo zanimati."
Pollo ju je uhvatio za ruke.
"O tome ću ja prosuditi, pokaži mi."
"Neću, pusti me. Novac si uzeo, nisi li? Što još želiš?"
"Ono što imaš u ruci."
Polio joj je pokušao oteti to iz ruke. Pallina se naslonila prsima na njega, što
je više moguće udaljavajući svoj maleni, stisnuti dlan.
"Pusti me na miru, počet ću vrištati."
"A ja ću te nalupati po guzici."
Polio ju je napokon uspio uhvatiti za zapešće i povukao ga prema sebi.
Privukao je njezinu ruku s malom, stisnutom, odlučnom šakom.
"Slušaj, ako mi otvoriš šaku, kunem se da više nikad neću razgovarati s
tobom."
"Shvatit ćeš da zbog toga neću umrijeti, prije današnjeg dana nikad u životu
i nismo razgovarali ..."
Pollo je uhvatio djevojčin mekani dlan i počeo joj dlanom rastvarati prste.
Pallina se pokušala oduprijeti. Uzalud. Sa suzama u očima, prebacivala je težinu na
pete kako bi svojim prstićima dala više snage.
"Molim te, pusti me." Pollo je nastavio ne obazirući se na nju. Na kraju,
jedan za drugim, prsti su se pobijeđeni pokorili, otkrivajući svoju tajnu.
U Pallininoj ruci pojavio se razlog onih točkica na licu, njezinih nabreklih
dojki. Razlog one nervoze koja, jednom mjesečno, prije ili kasnije hvata svaku
mladu djevojku i koja je, kad ne dođe, čini još nervoznijom ili mamom. Pallina je
ostala nepomična pred njim, nijema, posramljena. Osjećala se poniženom. Pollo se
spustio na krevet i prasnuo u grohotan smijeh.
"Dakle, ne sutra, sutra te neću pozvati na večeru. Jer, što ćemo nakon nje?
Pričati viceve?"
"A, ne, to nikako, ne znam nijedan masni koji bi te nasmijao! A za druge sam
sigurna da ih nećeš shvatiti."
"Ej, mala je nabrijana!" Pollo je ostao iznenađen.
"Svejedno, sigurna sam da sam te več dovoljno zabavila."
"Zašto?"
Pallina si protrlja prste. Pollo to primijeti. "Povrijedio si me, nije li to ono što
si želio?"
"Ma daj, samo su ti malo pocrvenjeli, nemoj pretjerivati, začas će ti proći."
"Nisam govorila o ruci." Izašla je prije no što se rasplakala.
Pollo je ostao ondje, ne znajući što da učini. Jedino što mu je palo na pamet
bilo je da vrati novčanik u torbicu i prelista njezin rokovnik. Naravno, ne da joj vrati
i novac.
DJ, muzikalan tip, s nešto dužom kosom od ostalih koja je naglašavala
njegov umjetnički izgled, razbacivao se u ritmu glazbe. Ruke su mu letjele
naprijed-natrag od diskova na dva playera, dok su mu spužvaste slušalice
omogućavale da unaprijed čuje prijelaze, kako se ne bi osramotio pred svima.
Schello mu se približio:
"Ej, šefe, staviš mi ovu vrpcu?"
DJ, više čitajući s usana, uze vrpcu i stavi je u obližnji kazetofon. Pritisne
nekoliko gumba i pošalje glazbu u svoje slušalice. Schello ga je promatrao s
osmijehom. Izraz DJ-ovog lica naglo se promijenio. U slušalicama je bila Schellova
glazba. Izdržao je jedva nekoliko trenutaka.
"Jesi li lud?" Skinuo je slušalice s ušiju i odmah nakon toga izvadio vrpcu.
"Ovo je Antrax, najveći broj ovih ovdje odmah bi pobjegao, a onima koji bi ostali
digla bi se kosa na glavi. Dobili bi infarkt. Drži." Vratio mu je vrpcu. "Stavi si je
doma, kad želiš da ti bude mučno."
"Ja je slušam da me uspava."
Step se vrzmao po tulumu, ogledavao oko sebe, rastreseno slušao glupe
razgovore osamnaestgodišnjakinja o skupoj odjeći u izlozima, skuterima koje im
roditelji nisu kupili, nemogućim zarukama, zajamčenim nevjerama, iznevjerenim
nadama.
Malo dalje, u dnu veličanstvenih slika i mladih predstavnika jednog zdravog i
bogatog društva nešto se neskladno micalo. Bio je to Bunny. Pogledi su im se sreli.
Bunny mu je uzvratio osmijeh i u letu zgrabio pepeljaru, upravo u trenutku kad joj
se približavala jedna predugo pušena cigareta. Pepeo, koji je ostao u savršenoj
vodoravnoj ravnoteži, sasuo se na mjesto gdje je ranije stajala pepeljara. Pušač je
izgubio malo uglađenosti pred djevojkom s kojom je razgovarao. Bunny je zaradio
još jedan komad srebrnine. Najviše od svih izgubio je stolnjak. Step je prošao kroz
salon. Jedna djevojka, koja je sjedila na sofi, razgovarala je s prijateljicom. Imala je
lijepe vretenaste noge, tamne, savršeno pripijene čarape, kratku suknju koja joj je
naglašavala draži, dugu kosu koja joj je prekrivala lice. Njezina prijateljica,
nesigurna u usporedbu, odlučila se za sive hlače.
Prijateljica je primijetila Stepa, a njezin pogled nije promaknuo djevojci s
lijepim nogama. I ona se okrenula u njegovom smjeru. Jednim odlučnim pokretom,
kosa joj je završila na ramenima otkrivajući lice: ništa naročito, ni približno kao
noge. Zajedno, te bi dvije cure možda više vrijedile. Biološke nepravde. Step se
nasmiješio na tu apsurdnu pomisao. Djevojke, koje su mislile da im udvara, sretno
su se pogledale.
Kroz prozor u dnu salona, onaj koji je gledao na terasu, dostrujilo je malo
svježeg povjetarca. Zastori su lagano zavijorili i dok su se spuštali, ispod njih su se
pojavila dva lika. Vidjele su se ruke koje su ih gurale pokušavajući ih razmaknuti.
Jedan zgodan, otmjeni mladić brzo je pronašao pravi prolaz. Malo kasnije, kraj
njega se pojavila jedna djevojka. Zabavljeno se smijala toj maloj poteškoći. Iza
njezinih leđa, mjesečina je obasjala njezinu odjeću, na trenutak je učinivši
prozirnom.
Step ju je netremice promatrao. Djevojka je odmaknula kosu, smiješeći se
onom tipu. Vidjeli su joj se prekrasni bijeli zubi. I iz daleka se osjećao intenzitet
njezina pogleda. Njezine modre, duboke, čiste oči. Step je se sjetio, sjetio se
njihova susreta, več su se ranije vidjeli. Ili je ispravnije reči sukoba. Onaj tip joj je
nešto rekao, djevojka je kimnula i pošla za njim prema stolu s pićima. Najednom je
i Stepa uhvatila želja za pićem.
Schello se vratio do DJ-a s Luconeom.
"Ovo je moj stariji brat. I on voli Antraxovce i htio bi ih čuti. Odmah!"
Lucone je ružno pogledao DJ-a. Iako nije uspio primijetiti ni najmanju
sličnost između Schella i Luconea, DJ nije raspravljao o njihovom srodstvu, a još
manje o njihovim glazbenim ukusima. Ubacio je Schellovu vrpcu u kazetofon
najednom otkrivši da je velik obožavatelj Antraxa.
Chicco Brandelli poveo je Babi kroz goste. Dlanom joj je jedva dodirivao
leđa, sa svakim korakom uživajući u njezinom nježnom mirisu. Babi je pozdravila
nekoliko prijatelja koji su došli na proslavu dok je ona bila na terasi. Stigli su do
stola s pićima. Najednom se pred Babi našao neki tip. Bio je to Step.
"Vidim da si me poslušala, pokušavaš riješiti svoje probleme." Glavom je
pokazao na Brandellija. "Shvaćam da je to samo prvi pokušaj. Ali može proći.
Uostalom, ako nisi našla bolje ..."
Babi ga je promatrala, pomalo nesigurna. Bio joj je poznat, ali joj nije bio
simpatičan. Ili je? Što je bilo s tim tipom?
Step joj je osvježio pamćenje.
"Prije nekoliko dana sam te ujutro otpratio do škole."
"Nemoguće, ja u školu uvijek idem s ocem."
"Imaš pravo, recimo da sam ti bio u pratnji. Zalijepio sam se za tvoj
automobil."
Babi se sjetila i ozlojeđeno ga pogledala.
"Vidim da si se napokon sjetila."
"Naravno, ti si onaj tip koji je rekao hrpetinu gluposti. Nisi se promijenio, zar
ne?"
"Zašto bih kad sam i ovako savršen." Step je raširio ruke pokazujući joj svoje
tijelo.
Babi je pomislila da barem u tom smislu ima pravo. Sve ostalo nije bilo kako
treba. Od odjeće, do njegova ponašanja. "Vidiš, nisi rekla ne."
"Na to neću ni odgovoriti."
"Babi, gnjavi li te ovaj tip?" Brandelliju je na pamet pala nesretna zamisao
da se umiješa. Step ga nije ni pogledao. "Ne, Chicco, hvala ti."
"Dakle, ako te ne gnjavim, užitak ti je biti sa mnom."
"Posve sam ravnodušna prema tebi, dapače, da budem precizna, rekla bih
da mi malo ideš na živce."
Chicco je pokušao prekinuti taj razgovor obrativši se Babi. "Želiš li nešto
popiti?"
Step je odgovorio umjesto nje.
"Da, hvala, natoči mi jednu Coca-Colu, brzo."
Chicco nije skopćao. "Babi, želiš li nešto?"
Step ga je pogledao prvi put. "Da, jednu Colu, već sam ti rekao, požuri."
Chicco ga je promatrao s čašom u ruci.
"Požuri. Zar ne čuješ dobro, ljigavće?"
"Pusti." Babi se umiješala i izvukla čašu iz Chiccove ruke.
"Ja ću."
Glazba Antraxa ispunjavala je salon, mnogi su prestali razgovarati.
"Vidiš, mnogo si zgodnija kad si ljubazna."
Babi odloži bocu.
"Evo, i pazi da ne proliješ." Bacila je čašu punu Coca-Cole Stepu u lice i
čitavog ga smočila. "Pa rekla sam ti da paziš, baš si dijete, nisi li? Ne znaš ni piti."
Chicco se nasmijao. Step ga je gurnuo tako snažno da je sletio na niski stolić
i srušio sve što je bilo na njemu. Zatim je uhvatio rubove stolnjaka na kojem su bila
sva pića. Snažno je povukao, oponašajući mađioničare, ali točka mu nije uspjela.
Desetak boca odletjelo je na obližnje sofe i goste. Nekoliko čaša se razbilo. Step si
je obrisao lice.
Babi ga je zgađeno promatrala.
"Baš si prava životinja."
"Imaš pravo, treba mi pošteno tuširanje, sav sam ljepljiv. Ti si za to kriva i
zbog toga ćeš se istuširati sa mnom."
Step se brzo sagnuo, obuhvatio je ispod koljena i podigao, te je prebacio
preko ramena. Babi se luđački praćakala. "Pusti me, spusti me! Upomoć!"
Nitko od prisutnih nije se umiješao. Brandelli je ustao i pokušao zaustaviti
Stepa. Step ga je odalamio nogom u trbuh, odbivši ga o skupinu gostiju. Schello se
sumanuto cerekao, plesao s Luconeom usput ćuškajući one koji bi prošli pokraj
njega. Netko se pobunio. Blizu DJ-a izbila je svađa. Roberta se zabrinuto zaustavila
na vratima, prestravljeno promatrajući svoj poharan salon.
"Oprosti, gdje je kupaonica?"
I ne začudivši se tom tipu s djevojkom na leđima, Roberta mu je pokazala
smjer.
"Tamo."
Step joj je zahvalio i zaputio se pokazanim smjerom. Stigli su Sicilijanac i
Hook, natovareni jajima i rajčicama. Počeli su gađati slike, zidove i goste, bez
ikakve razlike, silovito bacajući kako bi ih boljelo. Brandelli je stigao do Roberte.
"Gdje je telefon?"
"Ondje je." Roberta je pokazala u smjeru suprotnom od kupaonice.
Osjećala se kao pozornik koji pokušava usmjeriti taj promet, taj strašan kaos
koji se odvijao baš u njezinom salonu. Nažalost, nije ih mogla globiti i rastjerati.
Netko mudriji ili bojažljiviji od ostalih prišao joj je i poljubio je.
"Bog, Roberta, sretan ti rođendan. Žao nam je, ali sad odlazimo, dobro?"
"U onom smjeru." Već posve zbunjena, pokazala je na ulazna vrata kroz koja
bi, da nisu njezina, i sama tako rado pobjegla.
"Prestani, rekla sam ti da me spustiš. Platit ćeš zbog toga ..."
"A tko će me kazniti? Ona otmjena štaka koja bi željela biti konobar?"
Ušao je u kupaonicu i otvorio pomična vrata tuš kabine. Babi se prilijepila
rukama za okvir, pokušavajući ga zaustaviti. "Ne! Pomoć! Pomozite mi ..."
Step se okrenuo, uhvatio je za ruke i bez imalo muke odvojio ih od okvira
vrata tuš kabine.
Babi je odlučila promijeniti taktiku. Pokušala je biti umiljata.
"Daj, u redu je. Oprosti mi. A sad me, molim te, spusti."
"Kako to misliš `molim te'? Bacila si mi Coca-Colu u glavu i sad mi kažeš
`molim te'?"
"Dobro, pogriješila sam kad sam ti je bacila."
"Znam da si pogriješila."
Step je ušao u tuš kabinu i pognuo se ispod tuša. "Ali šteta je već učinjena. U
ovom trenutku se htio ne htio moram istuširati, jer ako to ne učinim, kasnije ćeš
reći i da sam ljepljiv."
"Ma ne, nema veze." Mlaz vode pogodio ju je posred lica, umalo joj utopivši
riječi u ustima. "Kretenu!" Babi se praćakala pokušavajući pobjeći vodi, ali Step ju
je čvrsto držao i okretao kako bi se smočila od glave do pete. "Pusti me, manijače,
spusti me!"
"Je li prevruća?" Ne čekajući odgovor, Step je okrenuo ručicu koja se nalazila
tik ispred njezina lica. Odvrtio ju je do kraja na modru stranu. Voda je istog časa
postala hladna. Babi je vrisnula.
"Eto što ti je potrebno, lijepo tuširanje da se malo smiriš. Znaš da je veoma
zdravo tuširati se hladnom vodom i odmah nakon toga ponovno kipućom?" To
rekavši, okrenuo je termometar na crveno. Voda se počela pušiti. Babi je još
glasnije zavriskala.
"Jao, peče me! Zatvori je, zatvori je!!"
"Ali stvarno čini dobro, proširuje pore, ubrzava cirkulaciju, više krvi dolazi do
mozga pa čovjek bolje razmišlja i shvati da se prema ljudima mora lijepo ponašati
... Biti ljubazan i možda im natočiti Coca-Colu, umjesto baciti im je u lice."
U tom trenutku, ušao je Schello.
"Step, požuri, idemo. Netko je pozvao policiju."
"Otkud znaš?"
"Čuo sam. Otišao sam se oprati, Lucone me je pogodio jajetom u čelo.
Uhvatio sam ga na telefonu. Čuo sam vlastitim ušima."
Step je zavrnuo slavinu i spustio Babi na pod. U međuvremenu, Schello je
otvorio ladice od toaletnog ormarića sa zrcalom. Pronašao je nekoliko prstenova i
lančića, malo vrijednu robu, ali svejedno ju je stavio u džep. Kose prilijepljene uz
lice, posve mokra, Babi se naslanjala na zid tuš kabine pokušavajući se pribrati.
Step je skinuo majicu. Uzeo je ručnik i počeo se brisati njime. Između nabora
frotirnog ručnika pojavili su se savršeni trbušni mišići. Njegova koža, savršeno
glatka i napeta, klizila je nategnuta preko čvrstih mišića.
Step ju je s osmijehom pogledao.
"Bilo bi ti dobro da se obrišeš jer ćeš se u protivnom prehladiti."
Babi je podigla dugu mokru kosu koja joj je prekrivala lice. Ugledao je
njezine oči. Bile su bijesne i odlučne. Step je hinio da se boji.
"Joj, joj, zaboravi da sam išta rekao." Istrljao je ručnikom kosu. Babi je ostala
sjediti na podu. Vlažna joj je haljina postala prozirna, onako zalijepljena za kožu.
Ispod tkanine s ljubičastim cvjetovima, nazirala se čipka svijetlog grudnjaka, možda
u kompletu s minijaturnim gaćicama. Step ga je zamijetio.
"Onda, želiš li ručnik ili ne?"
"Jebi se."
"Kakve ružne riječi! Kako to da jedna tako dobra djevojka kao što si ti govori
tako ružne riječi? Sjeti se da ti sljedeći put kad se budemo zajedno tuširali moram
oprati usta sapunom. Je li jasno? Podsjeti me, dobro?"
Izažeo je majicu i zavezavši je oko struka izašao iz kupaonice. Babi ga je
promatrala dok se udaljavao. Na njegovim još mokrim leđima, nekoliko kapljica
vode kliznulo je između živaca i snopova istaknutih, čvrstih mišića. Babi je
dohvatila šampon koji je pronašla na podu pokraj svojih nogu i zavitlala mu ga u
leđa. Čuvši taj zvuk, Step se nagonski sagnuo. Babi ga nije uspjela pogoditi, iako su
njegova široka leđa bila laka meta. Step se sagnuo i podigao bočicu s fotografijom
neke lijepe plavokose djevojke duge, blistave kose.
"Hej, shvatio sam zašto si tako ljuta, zaboravio sam ti našamponirati kosu. U
redu, evo vraćam se, dobro?"
"Gubi se! Da nisi ni pokušao ..."
Babi je mahnito povukla prozirna vrata i zatvorila se u tuš kabinu. Step je
promatrao njezine sitne dlanove priljubljene uz staklo.
"Lovi!" dobacio joj je šampon preko ruba vrata tuš kabine. "Čini mi se da bi
to radije sama ... Kao i mnoge druge stvari ... uostalom!" Zatim je s raspojasanim
smijehom izašao iz kupaonice.
Na riječ policija, u salonu je nastala opća bježanija. Ona svađa brzo je
prestala. Lucone, Sicilijanac i Hook, koji su imali burniju prošlost, prvi su stigli do
vrata. Neki su gosti ostali ležati na podu, krvavi. Roberta je plakala u jednom kutu.
Neki su gledali kako te siledžije bježe s njihovim pernatim jaknama, Henry
Lloydicama i skupim sakoima. Bunny je istrčao, čujno zveckajući srebrninom, teži
no inače. Iza njega je bio Pollo, nečujniji u trku, zato što je ono što je on imao u
džepu proizvodilo manje buke, ali donosilo više novca. I Lignja je projurio kroz
vrata, a za njim Schello i Step. Stuštili su se stubama brzi kao munje, rukohvat za
koji su se prihvaćali kako bi si pomogli u zavojima preskačući zadnjih nekoliko
stepenica podrhtavao je dok su bacali ključeve koje su pronašli u tuđim jaknama.
Prevrnuti su skupe posude s visokim ili niskim biljkama, prirodne ukrase otmjenih
odmorišta stuba. Stigli su i do ulaznih vrata zgrade. Sicilijanac i Hook razbili su
proreze za pisma preciznim, ravnim udarcima, urlajući. Vratašca poštanskih
sandučića vratila su se na mjesto, stakla razmrskala. Ukrali su popuste za sredstva
za čišćenje koja nikad neće kupiti, časopise koje, čak i da pročitaju, teško da bi
shvatili. Lucone je radosno urlao, uistinu vjerujući da je osvojio sto milijuna. Pollo
mu je istrgnuo lažnu obavijest iz ruku.
"Imaš li ključ sreće?"
"Ne."
"Čarobni broj?"
"Ne."
"Onda nisi osvojio ni kurac. U najboljem slučaju srebrni križ koji vrijedi deset
tisuća lira. Za jednog Židova kao ti, sitnica."
Svi su se nasmijali, ne toliko zbog pogrešnih ideologizama, koliko zbog toga
što Lucone zapravo nikad nije ništa nudio. Tako su se, ukravši nekoliko sjedala i
ispraznivši pretince Vespi u potrazi za nečim boljim, zadovoljavajući se i običnim
odvijačem za svjećice, raspršili u noć.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
10.
"Gin". Raffaella je odlučno odložila karte na zelenu čohu, zadovoljno promatrajući
svoju protivnicu. Ženu s naočalama debelim barem koliko je bila troma. Raffaella
je nije podnosila. Žena je pogledala svoje karte kako bi provjerila što može položiti.
"Karte na stol, draga ..."
Umalo su joj ispale iz ruke. Raffaella ih je brzo zgrabila. "Ovu stavi ovdje, ova
je ovdje zadnja. Ove sve plaćaš."
Brzo je u glavi izračunala i napisala djelomični rezultat na papir. Ustala je i
stala iza Claudijevih leđa.
Praktički je preuzela i njegovu igru, i nakon nekoliko sigurno odbačenih
karata, uvjerila ga da položi karte. I njihov suigrač dobio je gin. Raffaella je sretno
zabilježila bodove. Da nije bilo karata koje su Claudiju ostale u ruci, u sekundi bi ih
sredili. Uzela je karte i počela ih brzo miješati. Žena s debelim naočalama presjekla
je karte. Ni u tome nije podbacila. Bila je najsporija što se dade zamisliti. Raffaella
ne bi mogla podnijeti poraz, ne toliko zbog bodova, bili su u popriličnoj prednosti,
koliko zato što bi nju dopale karte. Za obližnjim stolovima već predugo gubitnici
odlučili su zamijeniti se, time svalivši krivnju za svoj poraz na zlu sreću. Netko je
donio pepeljaru koju je vlasnica stana netom ispraznila i stavio je gdje je bila i
ranije, s njezine desne strane. Jedan odvjetnik si je natočio whisky, točno do vrha
uzorka na čaši. Prava mjera za pobjedu u više-manje trijeznom stanju. Neki parovi
naizgled zaljubljeniji od drugih razmijenili su nježnosti prije no što su ponovno
uzeli karte u ruke.
Zapravo, to je više bio svojevrsna magični obred nego nesebična ljubav. Neki
parovi su otišli, opravdavajući se ranim sutrašnjim ustajanjem ili djecom koja se još
nisu vratila kući. U stvarnosti, njemu u zadnje vrijeme nije bilo baš dobro, ili se ona
te večeri dosađivala. Među takvima su bili i Marina i Filippo. Sa svima su se
pozdravili i zahvalili domaćici, lažući o fenomenalnoj večeri koju su proveli kod nje.
Filippo je izgledao previše zdravo da bi se u zadnje vrijeme loše osjećao. Marina je
poljubila Raffaellu i zatim je, uz osmijeh duži no obično, podsjetila na njihov tajni
dogovor oko kćerki.
Vani, u noći, sad je bilo sve mirno. Nepoznati klinci, ili oni neuvjerljivo
odjeveni, čekali su u redu ispred diskoteka čija je jedina vrijednost bila u tome što
su u tom trenutku bile popularne. Na ulazu, odnedavna uglađeni tipovi, ni u kom
slučaju s nasljednom otmjenošću, odabirali su osobe, odlučivali tko može ući, a tko
ne, djelitelji zabave ili patnje, ovisno o tome koliko čovjek voli biti guran, koliko je
dio onog ljudskog vlaka koji maršira u unutrašnjosti među svjetlima i bukom.
Val netom ušlih pozdravlja poznate, poznanike po viđenju, gleda koga ima i
koga nema, lijepe žene koje uvijek pripadaju drugima, snatri o jednoj tako visokoj,
tako otmjenoj. Zadovoljavaju se onom s nekoliko kilograma viška koja se zaustavi i
popriča s vama, ako imate sreće. Ako uspijete sići s vlaka, ako imate stila. Svi
izgledaju kao da su već u paru. Gdje je netko koga otprije poznaješ? Pitanja
momaka koji se vraćaju kući sami nakon jedne više ili manje zabavne noći, više ili
manje sretne. Ne preostaje drugo doli utješiti se na kiosku netom dostavljenim
sportskim novinama. Nove vijesti. Objave. Nove pretpostavke transfera igrača.
Jedan čuveni inozemni igrač čini što želi i kao i uvijek, to mu dopuštaju. I nadalje
sije djecu. Netko, manje plodan od njega, uspijeva skupiti hrabrost i kupuje si
pornografski časopis. Čovjek ne radi djecu sam.
Jedna žena prolazi u automobilu. Na semaforu gleda ravno ispred sebe.
Muškarci u obližnjim automobilima nadaju se onom zadnjem pogledu, osmijehu
koji bi mogao odrediti svršetak jedne loše večeri. Nema pomoći. Ne želi im dati
povjerenje.
Možda se već i previše otvorila i sad se vraća zadovoljna nakon noći ljubavi.
Ali vjerojatno nije tako, jer ona koja nije dopraćena do kuće baš i nije naročito
voljena.
Zeleno.
Sve ponovno kreće. Netko je večeras s nekim prekinuo, jedna je ljubav
završila. Jedno od njih plače, ali pravi problem je sljedeći: što radi onaj drugi?
Neki mladić i djevojka tek su se upoznali, a već se strastveno vole. Odabrali
su jedno drugoga, upoznali, proučili. Zatim je, nadvladavši strah, uzdajući se u
jednostavan privid, pobijedila želja. Uzajamno povjerenje u prošlost koju ne
poznaju. Prepustili su se dopuštajući si noć pustolovine, plutajući među čistim
plahtama, zaneseni novinom njihovih tijela, silinom njihove strasti. Sve sadržano u
mjehuriću mira.
Vozilo hitne pomoći prolazi daleko u noći. Netko se previše zabavio ili se više
ne zabavlja.
Kroz vrata veže na broju 1130 u Ulici Cassia izašla je skupina gostiju.
Međusobno su komentirali događaje. Činilo se da je jedan momak imao reći više
od svih ostalih. Sigurno je imao pravo, sudeći po natečenoj usni, no zbog toga si je
možda dao malo previše slobode pa je i događaj pretrpio poneku preinaku i
završio jednako kao i njegova usna. Nakon raznih glupih, bespotrebnih pitanja,
policija je otišla iz Robertine kuće. Jedina koja je nešto znala, neka Francesca,
vidjevši da se tulum pretvara u katastrofu, žurno je otišla, sa sobom odnoseći
svoju ispražnjenu torbicu i imena krivaca.
U općem kaosu, Palombi i Daniela pobjegli su zajedno s drugim gostima.
Babi, mokra do gole kože, izgubila je sestru. Za naknadu, Roberta joj je pronašla
hlače koje su joj super pristajale i felpu svog starijeg brata u koju bi stala gotovo
dva puta.
"Morala bi češće odlaziti na tulume ovako odjevena, izgledaš čarobno."
"Chicco, zar je tebi još uvijek do šale?" Njih dvoje izašli su kroz vrata veže.
"Izgubila sam sestru i upropastila haljinu od Valentina."
Pokazala je otmjenu plastičnu vrećicu na kojoj je bilo otisnuto ime drugačije
od onoga na mokroj haljini, ali jednako čuveno. "I kao da to nije dovoljno, ako
moja majka sazna da se kući vraćam mokre kose, jao si ga meni." Rukavi felpe
posve su joj prekrivali sitne dlanove. Babi ih podvrne, podižući ih sve do laktova,
no oni se već nakon jednog koraka prkosno ponovno spuste.
"Evo ga, on je." Iza kontejnera za smeće, Schello odlučno pokaže na Chicca
Brandellija. Step ga pogleda.
"Jesi li siguran?"
"Sto posto. Čuo sam ga vlastitim ušima."
Step je prepoznao djevojku koja je bila s tim podlacem, iako se savršeno
prerušila. Ne zaboravlja se lako žena koja se toliko uporno želi tuširati s tobom.
Nasmiješio se prijatelju.
"Idemo obavijestiti ostale."
Babi i Chicco skrenu u jednu uličicu.
"Radije mi reci zašto se nisi umiješao kad me je onaj manijak stavio pod
tuš?"
"Nisam imao pojma, u tom sam trenutku zvao policiju."
"Ah, ti si ih pozvao?"
"Da, vidio sam da sve odlazi k vragu, svi su se mlatili ... Vidjela si što su
napravili od usnice Andree Marinellija?"
"Da, jadnik."
"Jadnik? Taj je sad došao na svoje, zamisli. Tko zna što će sad govoriti. Sam
protiv svih, junak večeri. Poznajem ga kao vlastite džepove. Evo, stigli smo."
Zaustavili su se ispred jednog automobila. Lampice su zabljeskale kad su se vrata
sa škljocajem otključala. Bio je to prilično uobičajen tip alarma, za razliku od
BMW-a, najnovijeg modela. Chicco joj je otvorio vrata. Babi je pogledala savršenu
unutrašnjost od tamnog drveta, s kožnim sjedalima.
"Sviđa ti se?"
"Jako."
"Uzeo sam ga zbog tebe. Znao sam da ču te večeras odvesti kući."
"Ozbiljno?"
"Naravno! Zapravo, sve je to bilo namjerno. Onu skupinu luđaka sam ja
pozvao. Zamisli, čitav onaj darmar nastao je samo zato kako bih ja mogao ostati
sam s tobom."
"U tom slučaju si baš i mogao preskočiti priču s tuširanjem, ali barem je
odjeća bila na visini situacije."
Chicco se nasmijao i zatvorio vrata, obišao automobil i smjestio se na
vozačko sjedalo. Gurnuo je ključ u bravu motora. Snažan motor odmah se upalio.
Jedna vratašca nasred komandne ploče glatko su se otvorila i otkrila skupi stereo
uređaj koji je do tog trenutka bio skriven. Automobilom se razlegla glazba
savršena u svim svojim tonovima, visokim i niskim. Automobil je bešumno krenuo.
"Kad se sve zbroji, zabavio sam se večeras. Da nije bilo onih luđaka, bilo bi
dosadno kao i obično."
"Mislim da se Roberta ne bi suglasila s tobom." Babi je pristojno odložila
plastificiranu vrećicu uz svoje noge. "Rasturili su joj stan."
"Ništa strašno, šteta je neznatna. Morat će dati očistiti kauče i poslati
zastore u kemijsku čistionicu."
Ozračje otmjenosti i sklada u unutrašnjosti automobila prekinula je glasna,
potmula buka, mukla, metalna.
"Što se to dogodilo?" Brandelli pogleda u bočni retrovizor.
Najednom se pojavi Lucconeovo lice i gotovo ispuni čitav retrovizor.
Manijački se cereći. Iza njega, Hook se podigao na sjedalo motora i snažno lupio
po automobilu.
"To su oni luđaci! Ubrzaj, brzo!" Chicco doda gas i automobil pojuri. Lagani
motori također su odmah ubrzali i nisu se odlijepili od njega. Babi se zabrinuto
okrenula. Svi su bili ovdje sa svojim snažnim motorima, Bunny, Pollo, Sicilijanac,
Hook, a u sredini Step. Kožna mu se jakna razdrljila, otkrivajući naga prsa. Step joj
se nasmiješi. Babi se naglo okrene i zagleda ispred sebe.
"Chicco, vozi najbrže što možeš, bojim se!"
Chicco joj nije odgovorio; nastavio je voziti pritiskajući papučicu gasa, niz
Cassiju, po noćnoj hladnoći. Ali motori su i nadalje ostajali uz bok automobila, nisu
ih se mogli riješiti. Bunny je ubrzao, Pollo ispružio nogu i jednim udarcem razbio
stražnje svjetlo. Sicilijanac je udario nogom po bočnim lijevim vratima, onim iza
Chicca, i čitava ih ulubio. Motori su se nagibali punom brzinom, udaljavajući se i
približavajući automobilu, silovito udarajući o njega. Do Chiccovih ušiju dopirali su
potmuli, nemilosrdni zvukovi.
"U kurac, razbijaju mi auto!"
"Chicco, da se nisi usudio zaustaviti, jer če razbiti tebe!"
"Neću, ali nešto im mogu reči." Pritisnuo je gumb za spuštanje prozora i
napola spustio staklo. "Slušajte, dečki," zaurlao je nastojeći sačuvati smirenost i
prije svega vozilo na cesti, "ovo je automobil mog oca i ako ..." Hrakotina ga je
pogodila posred lica.
"Jupi, pogodak, sto bodova!" Pollo se podigao na noge iza Bunnyja, podižući
ruke u zrak u znak pobjede.
Chicco se očajan obrisao komadom jelenje kože skupljim i autentičnijim od
Pollovih rukavica. Babi je zgađeno promatrala tu tvrdoglavu hrakotinu koja se nije
dala skinuti s Chiccova lica, a zatim pritisnula gumb i zatvorila prozor prije nego
Pollo pogodi nešto drugo.
"Pokušaj stići do centra, tamo ćemo možda naići na policiju."
Chicco je bacio kožnu krpicu iza leđa i nastavio voziti. Čuli su se i drugi zvuci,
struganje po karoseriji i razbijanje stražnjeg pozicionog svjetla. Svaki od njih,
pomisli on, znači na stotine tisuća lira štete i dugo urlanje mog oca. Obuzet
nenadanim bijesom, snažno je udario po volanu i naglo skrenuo. Automobil je
krivudao nadesno i nalijevo, gurao motore. Sicilijanac se sav bacio nadesno, i na
kraju završio u drugoj, srećom prazno] prometnoj traci. Bunny je naglo zakočio
kako ne bi završio izvan ceste.
Chicco se počeo smijati, gotovo obuzet histeričnim napadajem. "Žele rat? U
redu, dobit će ga! Sve ću ih pobiti, zgnječit ću ih kao mrave!"
Ponovno je naglo okrenuo volan i skrenuo automobilom posve udesno. Babi
se čvrsto držala za ručicu na vratima, prestravljena. Vidjevši automobil koji je išao
na njega, Step je zakočio, gotovo se zaustavivši na mjestu. Motor se nježno vratio
nasred prometne trake, iza automobila.
Chicco je promatrao u retrovizoru. Momci su bili iza njega, stalno
zalijepljeni.
"Bojite se, je li? Dobro! Evo vam!" Najednom stisne kočnicu. ABS izleti.
Automobil se gotovo zaustavi. Oni na motorima bočno od automobila izbjegnu ga
udaljavajući se. Schello, koji se nalazio na sredini, pokuša zakočiti, ali njegov
Vespone izlizanih guma proklizi i krivudajući završi na odbojniku. Schello padne s
motora. Chiccho ponovno krene stružući gumama punom brzinom. Motori koji su
se našli ispred automobila uklone se od straha da će biti pregaženi. Ostali se
zaustave priteći u pomoć ozlijeđenom prijatelju.
"U kurac, koji kurvin sin!" Schello ustane, desna nogavica bila mu je
rasparana do koljena. "Vidite ovo!"
"Daj, koliko si jurio, super si prošao. Ništa ti nije, samo si ogulio koljeno."
"Boli me kurac za koljeno, ona budala mi je sjebala Levisice, a prekjučer sam
ih kupio."
Svi su se nasmijali, zabavljeno i s olakšanjem, zbog prijatelja koji nije izgubio
život, a ni želju za šalom. Step pogleda BMW koji se udaljavao na kraju ceste.
Među stablima koja su se stiskala u daljini, žurno je prolazilo nekoliko oblaka.
Veliki, sjajni mjesec klizio je nebom. Samo je on bio uistinu nedostižan. Zatim je
BMWskrenuo nadesno i ušao u Ulicu Francia.
"Jupi, sredio sam ih, sjebao sam te gadove."
Chicco je udarao dlanovima po volanu. Ponovno je bacio pogled u
retrovizor. Samo jedan automobil u daljini. Smirio se. Više nije bilo nikoga. "Idioti,
idioti!" skoči na sjedalu. "Uspio sam!"
Zatim se sjeti Babi na suvozačkom sjedalu. "Kako si?" Uozbiljio se i zabrinuto
je pogledao.
"Bolje, hvala." Babi se odvoji od vrata i ponovno normalno sjedne.
"Međutim, sad bih voljela kući." Chicco uspori i skrene udesno, nizbrdo.
"Odmah ću te odvesti."
Na trenutak se zaustavi kod znaka za obavezno zaustavljanje i zatim nastavi
prema Monte Milvio. Ponovno pogleda Babi: još uvijek vlažna kosa spuštala joj se
niz ramena, modre oči gledale ispred sebe još uvijek pomalo preplašene.
"Žao mi je zbog ovoga što se dogodilo. Jesi li se preplašila?"
"Poprilično."
"Želiš li nešto popiti?"
"Ne, hvala."
"Ja se ipak moram zaustaviti na trenutak."
"Kako želiš."
Chicco je skrenuo. Približio se vodoskoku tik ispred crkve i umio lice vodom,
skidajući zadnje moguće ostatke Pollove sline. Zatim je svoje još mokro lice
okrenuo ka svježem noćnom vjetru, opuštajući se. Kad je ponovno otvorio oči,
pogledao je stvarnosti u lice. Svoj automobil, ili bolje rečeno, automobil svog oca.
"Jebemu!" promrmljao je sebi u bradu i hineći ravnodušnost, obišao
automobil, provjeravajući štetu, skidajući ostatke razbijenih stražnjih svjetala koji
su se još držali. Vrata su bila posve izgrebana, rubovi izlizani. Na nekim mjestima,
skinuo se metalizirani lak. Napravio je proračun u glavi. Oko dva milijuna. Da se
treba pojaviti u onoj emisiji u kojoj valja pogoditi točnu cijenu, ne bi ga primili ni u
publiku. Bio je veoma daleko od računa koji bi mu predočio bilo koji pravi
mehaničar, veći ili manji prevarant.
Pokušao se praviti da nije očajan, iako je zapravo bio krajnje očajan. Njegov
je otac lud za automobilima, ponajviše za ovim, s obzirom na to koliko je dugo
morao čekati da ga dobije. Gotovo kao i on te večeri, u svojoj sobi, prije no što je
konačno odlučio upitati ga smije li ga uzeti. Nasmiješio se Babi prilično usiljeno.
"Da, trebat će ga malo popraviti, ima pokoju ogrebotinu."
Nije imao vremena dovršiti tu rečenicu. Jedan tamnomodri motor koji ga je
s ugašenim svjetlima slijedio sve do crkve, zaustavio se zujeći na korak od njega.
Chicco se gotovo nije uspio ni okrenuti, a već se našao silovito gurnut na poklopac
motora. Onom proračunu dodalo se još najmanje pola milijuna. Step je nasrnuo na
njega svom svojom težinom i počeo ga snažno bubati po licu, nastojeći pogoditi
usta i uspjevši u tome.
Usne su mu odmah prokrvarile.
"Upomoć! Upomoć!"
"Ovako ćeš naučiti da sljedeći put držiš gubicu začepljenu, bijedniče,
govno!" I obrušio se na njega kišom udaraca, jednim za drugim, udarajući
njegovom glavom o poklopac motora, svakim udarcem nanoseći sve veću štetu.
Sad će, osim mehaničara, otac morati platiti i zubara za sina.
Babi je izašla iz automobila obuzeta bijesom i navalila na Stepa šakama i
nogama, lupajući ga po glavi onom plastificiranom vrećicom s mokrom haljinom.
"Pusti ga na miru, kukavice! Prestani!"
Step se okrenuo i snažno je odgurnuo. Babi je zateturala unatraške,
spotaknula se o nogostup, izgubila ravnotežu i pala. Step ju je promatrao jedan
trenutak. Chicco je to iskoristio. Podigao se s poklopca motora tresući glavom kako
bi se pribrao i pokušao ući u automobil. Ali Step je bio brži.
Snažno je gurnuo vrata i prikliještio mu prsa. Chicco je bolno vrisnuo. Step
ga je počeo bubati po glavi. Chicco je nastojao zaštititi glavu najbolje što je mogao,
prekrivajući uši i sljepoočice, ali Step ga je udarao s leđa, neumoljivo, ranjavajući
mu zatiljak, jagodične kosti, čeljust. Svaki put kad bi Chiccove ruke otkrile jedan
dio kako bi prekrile neki drugi, netom pogođen, Stepove su šake silovito i precizno
stizale točno na ono mjesto koje se netom oslobodilo. Chicco je urlao od bola,
nemoćan, onako prikliješten vratima automobila. Babi je teško ustala s pločnika. I
ona je počela vrištati zazivajući upomoć. Upravo u tom trenutku, prolazio je jedan
automobil. U njemu su bili Accadovi.
"Filippo, pogledaj! Što se to zbiva? Pa to je Babi, Raffaellina kćerka!"
Filippo je zaustavio automobil i izašao, ostavivši vrata otvorena. Babi mu je
potrčala ususret vičući:
"Razdvojite ih, brzo, ubit će se!"
Iako nije bilo baš tako. "Dosta, pusti ga!"
Filippo se bacio na Stepa i blokirao ga s leđa. Snažno ga je obuhvatio i
odvukao od automobila. Napokon slobodan iz stege, Chicco je protrljao bolna prsa
i nakon toga, sav prestravljen, sjeo u automobil i pobjegao punom brzinom.
Nastojeći se osloboditi stiska gospodina Accada, Step se nagnuo naprijed i
silovito zamahnuo glavom unatrag. Pogodio ga je posred lica. Naočale gospodina
Accada odletjele su i razbile se, jednako kao i njegov nosni septum koji je odmah
prokrvario. Filippo je zateturao s rukama na licu, krvareći, ne znajući kamo bi
krenuo. Sad, najednom ponovno kratkovidan, gotovo je plakao pomućen od bola.
Marina potrči u pomoć suprugu.
"Delinkventu, nesrećo jedna! Da se nisi približio, da ga se nisi usudio
taknuti!"
Kao da ga je htio taknuti! Tko je očekivao da će taj luđak koji ga je napao s
leđa biti jedan starac. Step je nijemo promatrao tu ženu koja je urlala.
"Jesi li shvatio, vucibatino? Ali neće završiti na ovome!" Marina je pomogla
suprugu da uđe u automobil, ubacila mjenjač u brzinu i odvezla se uz ponešto
poteškoća. Gospođa Accado gotovo nikad nije vozila, samo u iznimnim
slučajevima. A ovo je bio takav slučaj. Nije se često događalo da se njezin suprug
potuče na cesti.
Filippo je pogledao svoj krvavi dlan i dodirnuo vrh nosa. Proparala ga je
strašna bol i suznih očiju zabacio je glavu. Promatrao je strop dišući na usta.
Njegov nos, jedino na njemu što je bilo upravo savršeno. Sad će onaj brazilski
kirurg morati i na njega staviti svoje ruke. Možda je cvilio i zbog te pomisli. Marina
je zabrinuto pogledala supruga i zatim s oba ramena skrenula udesno slijedeći
zavoj. Automobil je nesigurno krenuo uzduž Lungotevera.
Babi se ustobočila ispred Stepa.
"Koja si ti životinja, zvijer, gadiš mi se! Nemaš poštovanja ni prema čemu i ni
prema kome."
Step ju je s osmijehom promatrao. Babi je odmahnula glavom. "Nemoj raditi
tu glupu facu, imaš pravu facu slaboumnika."
"Može li se znati što želiš od mene?"
"Ništa, ništa ne mogu željeti, što se može željeti od jedne zvijeri? Udario si
jednog gospodina, starijeg od sebe."
"Kao prvo, on je mene zgrabio s leda, a kao drugo, kako sam koji kurac
mogao znati da je gospodin? Kao treće, utoliko gore po njega što nije brinuo svoja
posla."
"Ma nemoj? Znači, onoga tko ne brine svoja posla nokautiraš, razbiješ mu
glavu, ali šutiš! Imao je i naočale, čovječe ..." Pokupila je ono što je od njih ostalo.
"Razbio si ih, jesi li sretan? Znaš li da je zločin udariti nekoga s naočalama?"
"Ponovno ta pizdarija? Tu priču slušam oduvijek. Da mi je znati tko je
izmislio to o naočalama."
Step se zaputio prema svom motoru i zajahao ga. "Sigurno je tu priču
proturio neki strašljivi očalinko, netko tko se boji tučnjave, dapače, upravo zbog
tog straha i nosi naočale i priča pizdarije." Step je upalio motor. Na trenutak je
osvijetlio Babi prednjim svjetlom. Babi je stisnula oči. Step je ubacio u prvu. Svjetlo
se pomaknulo. "Dobro, pozdravljam te." Babi se ogledala oko sebe. Nitko nije
prolazio. Trg je bio prazan.
"Kako to misliš, pozdravljaš me?"
"U redu, kako želiš, ne pozdravljam te."
Babi je bijesno frknula nosom.
"A ja, kako ću se vratiti kući?"
"Otkud bih ja znao?Mogao te je odvesti onaj tvoj prijatelj, nije li?"
"Nemoguće, prebio si ga i natjerao da pobjegne."
"Ah, sad sam ja kriv."
"A tko bi drugi mogao biti? Daj da se popnem." Babi se zaputi prema
motoru i podigne nogu kako bi sjela iza Stepa. Step otpusti kvačilo. Motor se
lagano pomakne. Babi ga pogleda. Step se okrene i uzvrati joj pogled. Babi
ponovno pokuša sjesti na motor, ali je Step bio brži od nje i ponovno pomaknuo
motor.
"Daj, ne miči se. Što ti je, jesi li kreten?"
"Nisam, draga. Ja sam životinja, zvijer, gadim ti se, a sad želiš sjesti na motor
iza mene? Iza nekoga tko nema poštovanja ni prema kome i ni prema čemu? O,
ne, to bi bilo previše lako! Na ovom je svijetu potrebna dosljednost, dosljednost."
Step ju je ozbiljno promatrao licem koje je izazivalo da ga ošamariš.
"Od jednog takvog ne smiješ prihvatiti prijevoz."
Babi je sklopila oči, ovaj put zbog mržnje koju je osjetila. Zatim se odlučno
zaputila prema Ulici Farnesina.
"U pravu sam, nisam li?"
Babi mu ne odgovori. Step se nasmije u sebi, ubrza i sustigne je. Odgurivao
se sjedeći na motoru. "Oprosti, ali ja to radim zbog tebe. Kasnije će ti biti žao što si
pristala na kompromis. Bolje je da ne odustaješ od svog mišljenja. Ja sam zvijer, a
ti ćeš pješačiti do kuće. Slažeš se?"
Babi mu ne odgovori, prijeđe cestu gledajući ravno ispred sebe. Popne se na
pločnik. Step učini jednako. Podigne se na papučice kako bi ublažio udarac.
"Međutim ..." Nastavi hodati uz nju na svom motoru. " Zamoliš li me da ti
oprostim, povučeš li ono što si rekla i kažeš li da si pogriješila ... Tad nema frke.
Mogu te povesti, jer je u tom slučaju riječ o dosljednosti."
Babi je ponovno prešla cestu. Step ju je slijedio. Uzdigao se sa sjedala
motora dok se spuštao s pločnika. Malo je ubrzao približavajući joj se, i jednom je
rukom povukao za felpu. "Onda? Vidi, jednostavno je, ponavljaj za mnom: molim
te da mi oprostiš ..."
Babi ga je lupila laktom, oslobodila se njegove ruke i potrčala.
"Kakvo ponašanje!" Step je ubrzao i sustigao je. "Onda, želiš pješačiti sve do
kuće? Usput, gdje stanuješ? Daleko? Ah, shvatio sam, želiš smršavjeti. Da, zapravo
si u pravu, uopće nije bila šala odnijeti te na rukama pod tuš." Prestigao ju je
cereći se. "Uostalom, moramo li raditi i druge stvari, bolje je da izgubiš koju kilicu,
jer neću se ja valjda stalno mučiti, zar ne? Provalio sam ja tebe. Ti si od onih koje
vole biti gore, istina? U tom slučaju definitivno moraš smršavjeti, jer ćeš me u
protivnom zdrobiti tom svojom težinom."
Babi to više nije mogla podnijeti. Dograbila je bocu koja je virila iz željezne
kante za smeće narančaste boje, jedne od onih pričvršćenih na stalke, i bacila je na
njega nastojeći ga pogoditi. Step se naglo zaustavio i nagnuo u stranu. Boca mu je
prozujala tik iznad glave, ali motor se ugasio i počeo rušiti na bok. Step je povukao
guvernal, snažno, i uspio spriječiti da motor padne na tlo. Babi je brzo potrčala.
Step je izgubio nešto vremena kako bi ponovno upalio motor, pomaknuo mu se
gumb brzog paljenja.
Upravo u tom trenutku, iz jedne bočne ulice izronio je neki tip u starom
Golfu. Lažni natpis na karoseriji prijavljivao je Turbo, što taj automobil nije bio.
Straga, kao i obično, uzalud su se pokušavala razmnožiti dva plastična zeca. Tip je
vidio da Babi trči sama. Približio joj se.
"Hej, lijepa plavušo, da te povezem?"
"Hej, ružna budalo, da te odvalim po ustima?"
Tip je pogledao Stepa koji se najednom našao između njih. Shvatio je da će
prije dobiti batine nego provod. Odveze se vrteći glavom kao srdit.
Podigne desnu ruku, nastojeći djelovati nekako neodređeno, hineći nadmoć
jer zapravo nije priznao da se ustrtario. Step je gledao kako se udaljava i zatim
pretekao Babi i presjekao joj put.
"Hajde, penji se, dosta je bilo."
Babi pokuša proći ispred njega. Step je priklješti uza zid. Tad ona pokuša
proći iza njega. Step je uhvati za felpu.
"Rekao sam ti da se penješ."
Bijesno je privuče k sebi. Babi preplašeno odmakne lice. On pogleda one
njezine modre oči, duboke i bistre koje su ga preplašeno promatrale. Polako je
pusti i nasmiješi joj se.
"Daj, odvest ću te kući, ili ću se do kraja ove noći posvađati s pola svijeta."
U tišini, ne rekavši ni riječ o tome gdje stanuje, Babi se popne na motor iza
Stepa. Motor brzo krene, bijesno, u trzajima. Babi umalo izgubi ravnotežu.
Nagonski ga zagrli. Njezine ruke i protiv njezine volje završe ispod jakne podignute
na vjetru. Njegova je koža bila glatka, tijelo toplo u svježini noći. Babi osjeti kako
joj pod prstima trepere njegovi čvrsti mišići. Savršeno su se izmjenjivali na svaki
njegov i najmanji pokret. Vjetar joj je klizio niz obraze, vlažna kosa lepršala na
zraku. Motor se nagnuo, ona ga čvršće zagrlila priljubivši se uz njega i zatvorila oči.
Njezino srce brže je zalupalo. Upitala se je li to samo zbog straha. Tad je začula
buku automobila. Nalazili su se na široj cesti, na kojoj je bilo manje hladno.
Okrenula je glavu i položila obraz na njegova leđa, i nadalje sklopljenih očiju,
puštajući da je ljuljuška ritmičko propinjanje motora, to moćno brundanje koje je
osjećala ispod sebe. Naginjala se zajedno s njim, ne pružajući otpor, i zatim
ponovo uspravljala, osjećajući jači vjetar, ubrzavanje i ponovno usporavanje,
nadesno, pa zatim tutnjavu motora pri ponovnom ubrzavanju na ravnoj cesti. Jurili
su sve brže, pretječući ostala vozila, naginjući se sad desno, sad lijevo, prolazeći
između automobila, ponovno nizbrdo da bi opet krenuli uzbrdo, sve više uzbrdo,
uspon i zatim više ništa. Tišina.
"Znaš, ja bih ovako čitavu noć, dapače, otišao bih i dalje, produbio stvar, što
ja znam, našao nove položaje!"
Babi je otvorila oči i oko sebe opazila zatvorene trgovine, one iste koje je
svakodnevno viđala već šest godina, otkad su doselili ovamo. Sišla je s motora.
Step je duboko udahnuo.
"Sva sreća, drobila si me!"
"Oprosti, bojala sam se, nikad se nisam vozila na motoru!"
"Za sve postoji prvi put." Step se nasmiješio. "Dapače, nadam se da ..."
Upravo u tom trenutku, blizu njih se zaustavio jedan Mercedes. Raffaella je
trkom izašla. Nije vjerovala svojim očima.
"Babi, tisuću puta sam ti rekla da ne želim da se voziš na motoru. Osim toga,
što radiš s tom mokrom kosom?"
"Ali ... stvarno ..."
"Gospođo, dopustite da objasnim. Ja je nisam želio dovesti, zar ne? Reci
majci da to nisam želio. Ali ona je toliko inzistirala ... Jer se dogodilo da je njezin
kavalir, jedan s prekrasnim BMW-om, ali posve razbijenim, pobjegao."
"Kako to misliš, pobjegao?"
"Tako, ostavio ju je na cesti! Zamislite kakav tip."
Zatim, tako da ga samo ona čuje: "Znaš, sviđa mi se tvoje ime."
"Mama, slušaj, pusti sad to, razgovarat ćemo kasnije." Claudio spusti prozor
automobila.
"Bog, Babi."
"Bog, tata."
Step pozdravi i njega.
"Dobra večer!" Zabavljalo ga je ovo neobično obiteljsko okupljanje. Raffaella
se, međutim, nimalo nije zabavljala.
"Zašto si tako odjevena? Gdje je moja Valentinova haljina?" Babi podigne
ruku pokazujući plastificiranu vrećicu. "Ovdje unutra."
"A tvoja sestra? Može li se znati gdje si nju ostavila?"
Upravo u tom trenutku stigla je i Daniela. Izašla je iz automobila zajedno s
Palombijem koji ju je dovezao.
"Bog, ma ..."
Nije uspjela dovršiti rečenicu. Raffaella ju je snažno ošamarila posred lica.
"Ovo bi te trebalo naučiti da se vraćaš sa sestrom."
"Mama, ali ti ne znaš što se dogodilo. Na tulum su došli neki nepozvani
dečki i ..."
"Šuti."
Daniela je u tišini trljala obraz. Poslušavši Raffaellinu naredbu, i Palombi se
vratio natrag u svoj automobil i otišao.
Step je uključio motor. Približio se Babi.
"Sad mi je jasno zašto imaš tako gadan karakter. Nisi ti kriva, nasljedan je."
Zatim je ubacio u prvu i s jednim bezobraznim "doviđenja" otišao u noć.
Babi i Daniela su ušle u automobil. Mercedes se uvezao u ograđeno
stambeno područje i provezao pokraj vratara. Fiore se u ovih pet minuta zabavio
više nego gledajući čitav Fantastico. Kasnije, dok su se razodijevale, Daniela se
ispričala sestri jer joj je poderala suknju koju je posudila od nje.
"To je učinio Palombi, poljubio me je!" Ali njezin ponos u korijenu je sasjekla
nova zvučna pljuska. Kad se neke stvari povjeravaju sestri, valja biti siguran da su
roditelji već u krevetu. Raffaelli je od nervoze trebalo neko vrijeme da zaspe. Te su
noći mnogi loše spavali, neki su noć proveli u bolnici, neki imali noćne more. Među
njima i Chicco Brandelli. Razmotrio je sva moguća rješenja, ostaviti automobil na
cesti, kradom ga sutra ujutro odvesti mehaničaru ili ga zabiti o neki zid i prijaviti
krađu. Na kraju je došao do jedinog mogućeg. Nema rješenja. Morat će se suočiti s
ocem, jednako kao što se Roberta iste te večeri suočila sa svojim roditeljima. Kad
se vratila kući, gospođa Micchi opazila je da su gosti i više no poslušali njezin savjet
da se zabave. Suprug je, pomnije provjerivši, opazio da im je ukradena gomila
stvari. I Babi je u krevetu bila uznemirena događajima te večeri. Pomislila je da je
za sve kriv onaj manijak, onaj divljak, ona seljačina, ona zvijer, onaj nasilnik, onaj
neotesanac, onaj bezobraznik, onaj idiot. Zatim je, bolje razmislivši, shvatila da ne
zna ni kako mu je ime.
11.
Dvije zrake sunca prolazile su kroz sobu. Klizile su niz rubove kreveta, niz prošiveni
pokrivač, niz njezinu zlaćanu kosu, niz njezine otkrivene ruke. Upravo ondje gdje je
noćna hladnoća ostavila sitne nabore i pokoji samotni srs. Kao čarolijom, sve je
nestalo. Koža je ponovno postala glatka i spokojna na topao dodir novoga dana.
Babi otvori oči. Budilica još nije zazvonila. Navuče pokrivač i pokrije se do brade.
Ostane još zatvorenih očiju, s rukama na trbuhu, ne pomičući noge, nepomična.
Nije željela završiti na rubu kreveta, još previše hladnom. Najednom zazvoni
budilica. Dosadna i uporna, prethodio joj je samo lagani škljocaj. Prirodna kazaljka
vremena prekrila je onu koju je ona namjestila kao zadnji čas da ne zakasni u
školu. Babi se nevoljko promeškolji u krevetu, ispruži ruku naslijepo tražeći
budilicu na obližnjem noćnom ormariću. Gurne Hesseovu Siddhartu, neku
Yourcenarovu knjigu koju je dopola pročitala i Leavittov Family Dancing. Pronađe
budilicu i isključi je. Zatim uključi radio. Već je bio namješten na 103.10 kao i
svakog jutra, Branko je čitao horoskope.
"Blizanci. I danas nepromjenjiva situacija. Mjesec prolazi vašim znakom.
Zbog njegovih utjecaja bit ćete posebno nervozni."
Vidiš, tatu ni inače ne mogu podnijeti, a kamoli sad s utjecajem Mjeseca!
"Lav. Za rođene u ovome znaku ..." Ostavila je radio uključen, ali nije
obraćala naročitu pozornost riječima. Tko je horoskopski lav? Pallina? Ne, ona je
rođena u svibnju. U svibnju su bikovi ili ribe. Ne, ribe su u ožujku.
Polako je zatvorila oči i ponovno zadrijemala. Prepustila se tom laganom i
ugodnom polusnu, još topla i ošamućena, nedavno vraćena iz tko zna kojeg
svijeta. Ali kasnije se, ne shvaćajući zašto, naglo probudila. Možda zbog nekog
udaljenog zvuka, drugačijeg mirisa, osjećaja odgovornosti. Brzo je otvorila oči i
okrenula se prema budilici. Još uvijek sedam i dvadeset. Sva sreća. Prošlo je samo
nekoliko sekundi, ali tko zna zašto, njoj su se učinile strašno duge. Srušila se na
jastuk, potonuvši nasred njega čitavom bradom.
"Djevica. Za rođene u ovom razdoblju ..."
Babi se okrene prema radiju s naročitim zanimanjem. To je bio njezin znak,
šestog rujna. "Sunce i Merkur susreću se upravo u ovoj dekadi, a prolazak Venere
donijet će naročito sretne trenutke u živote zaljubljenih." Zaljubljenih! Možeš
misliti, najprije moram upoznati pravog tipa. Ne takvog koji će pobjeći i ostaviti me
na cesti. Izađe iz kreveta. Žustro zakorača po tapisonu, s rukama čvrsto ovijenim
oko tijela, snažno se trljajući kako bi se malo ugrijala. Podigne roletu. Obavije je
mlaz sunčeva svjetla. Sunce je još bilo mlako. Na radiju je zasvirala pjesma Boy
Georgea. Netko je u kuhinji skuhao kavu. Njezin miris dopro je sve do Babine sobe.
Babi se nasmiješi i začuje šumove iz susjedne sobe pa brzo potrči prema kupaonici.
Ali Daniela je bila brža od nje i umalo joj zalupila vratima ispred nosa.
"Daj, Dani, pusti me da uđem, već je sedam i pol ... Zakasnit ćemo u školu."
"Da, pa da ti kao i inače zaposjedneš čitav umivaonik. Nema šanse."
"Daj, ne budi glupa, napravit ću ti mjesta." Daniela otvori vrata. Babi uđe.
"Čini mi se da ti sinoćnje batine nisu bile dovoljne." Daniela joj odgovori grimasom,
nakon čega su i jedna i druga naizmjence oprale dio po dio tijela, bez stida i
ponajprije bez riječi. Dok ne bi popila kavu, Babi je ujutro bila nedruštvena, baš
kao njezina majka. Daniela je pokušala zapodjenuti razgovor, ali bez uspjeha.
"Kako ti se čini onaj tip koji te je sinoć dovezao kući? Sviđa ti se?"
Babi ispusti neki neobičan zvuk. Nije mogla odgovoriti, prala je zube.
Pogleda sestru u zrcalu izbečivši oči i zatim brzo ispere usta. "Da li mi se sviđa? Što
je s tobom, šališ se? Jesi li luda? Kako bi mi se mogao sviđati jedan takav tip?
Obična seljačina. Znaš što je sinoć napravio? Sa svojim je prijateljima rasturio
Brandellijev automobil, zatim se počeo mlatiti s Chiccom, onda se zaustavio
gospodin Accado koji je onuda prolazio i pokušao ih razdvojiti, a taj je tip, ta
životinja, izbubala i njega. Kako mi se može svidjeti netko tko glavu umjesto za
razmišljanje koristi kako bi njome razbio nekome nos? Životinja, eto što je!"
"Možda, ali nama se sviđa."
"Vama? Kome vama?"
"Meni, Giuli, Giovanni, Stefaniji ..."
"Da, četiri obijesne praznoglavke koje njeguju kult takvih tipova ... Mit
udarača, idiota, ma nemoj. Voljela bih znati kakav je užitak uništavati sve oko
sebe, posvuda izazivati nered, lemati ljude ..."
Babi srdito pritisne zatvarač neke bočice o rub umivaonika. Ruka joj se
ispuni tekućim sapunom. Nagne se nad umivaonik i nasapuna lice. Daniela očetka
kosu.
"Imaju hrpetinu zgodnih cura, mijenjaju ih kad i koliko hoće, on i njegovi
prijatelji."
"Mogu si zamisliti kakve su to cure."
"Ne, neke su iz veoma finih obitelji. Zamisli da baš Gloria, kćerka Accadovih,
hoda s Dariom, jednim od Stepovih prijatelj a."
"Stepovih?"
"Da, Stefano Mancini, onaj koji te je dovezao. Giulia i ja ga zovemo deset
plus, ali svi ga zovu Step."
"Step? Korak? Što se mene tiče, mogao bi ih napraviti itekako mnogo i baciti
se u rijeku."
Zatim uzme ručnik i uredno ga složi pokraj onoga izgužvanog svoje sestre,
po svemu sličnome osim po jednom D umjesto B.
"Daniela, požuri, ne želim da se tata dere kao i obično zato što kasnimo."
Babi se vrati u sobu i počne brzo odijevati. Školska uniforma bila je na
stolcu. Pripremila ju je večer ranije iako su kasno stigli. To joj je već postao običaj.
Odjenula je svjetloplavu košulju i zatim suknju. Povukla je patentni zatvarač na
boku i zakopčala zihericu, nakon što je prvi put promašila. Nazula je cipele
savijajući ih kako bi ih malo proširila. Zatim je otišla u kuhinju.
Step. Kakvo idiotsko ime. Ali, savršeno mu pristaje.
"Bog, mama."
Babi poljubi Raffaellu u obraz. Kao svakog jutra, zapahne je mliječni miris
njezine Revlonove kreme za lice.
"Bog, Babi."
Raffaella je sjedila u kuhinji i pila svoju crnu kavu bez šećera. Nenašminkane
i još snene oči nisu joj bile naviknute na svjetlo. Kuhinja je zapravo posve bila u
polumraku. Babi sjedne ispred nje. Stigne i Daniela koja zauzme obližnji stolac.
Babi si natoči kavu, zatim mlijeka i stavi dvije tabletice zaslađivača Ermesetas,
najboljeg.
I Daniela si natoči kavu i malo mlijeka, ali je zasladi šećerom. Svaka sa svojim
navikama, svojim mjestom, svojom šalicom.
Daniela počne premetati po košarici punoj keksa Mulino Bianco raznih
okusa.
"Mama, zašto mi više ne kupuješ one s bademima?"
"Nema ih dolje u našem dućanu. Tražila sam ih i u drugim trgovinama, ali
nisu ih dobili. Zar ti se ne sviđaju Pan di Stelle? Prije si ih silno voljela."
"Više mi se ne jedu, zasitila sam ih se. Ah, znaš što bi mi mogla kupiti?"
Daniela je govorila preglasno. "Daniela, bi li mogla govoriti malo tiše? Još je
jako rano."
"Naravno, oprosti, mama. Mogla bi kupiti one Danoneove pudinge od rižina
mlijeka s okusom čokolade. Prefini su!" Daniela pogleda Babi tražeći odobrenje, ali
ga nije pronašla. "Meni bi, pak, mama, trebala kupiti još integralnih keksa jer ih
ponestaje."
"Ako ne zapišete, ništa neću kupiti. Ne mogu ništa pamtiti i zato zapišite."
Daniela ustane i na popis za trgovinu na obližnjem stoliću doda svoje
pudinge i sestrine dijetalne kekse.
"Daniela, upozoravam te da ćeš mi vratiti novac, dogodi li se da im ponovno
istekne rok trajanja."
"Mama, zašto mi to govoriš?"
"Zato što sam morala baciti onaj voćni jogurt koji ti se onako strašno
sviđao."
"Dobro jutro svima! Kako su moje divne dame?" Claudio poljubi svoje dvije
kćerke. I on sjedne na svoje uobičajeno mjesto na čelu stola blizu Raffaelle. Ona
pažljivo odloži šalicu na tanjurić.
"Strašno, ne razumijem zašto se ujutro treba uvijek nadugačko i nepotrebno
razgovarati. Utvrdimo jedno pravilo. Ujutro se ne govori."
Raffaella si natoči još malo kave i ustane.
"Dobro, vraćam se u krevet. S vas dvije se vidim na izlazu iz škole. Usput,
recite Giovanni da danas ne želim čekati. Mama je rekla da će otići, ne dođe li
odmah." Poljubi Claudija u obraz i s jednim "bog, dragi!" napusti kuhinju.
Claudio uzme kafetijeru. Otvori je i pogleda u nju.
"Je li moguće da mi nikad ne ostavite ni kapljicu kave?" Claudio s treskom
spusti kafetijeru na drveni podložak. "Svako jutro ista priča. Ukratko, nemoguće."
Babi uzme kafetijeru. "Tata, hoćeš da ti napravim kavu?"
"Više nemamo vremena, što znači da ću je popiti vani, kao i obično. Zašto ne
kuhamo kavu u većoj kafetijeri? To nitko ne zna."
Daniela odloži šalice u sudoper. "Zato što je nemarno."
"Tad ćemo je kupiti." Daniela stavi pred njega popis za kupovinu.
"Što je to?"
"Evo, zapiši. Mama ne želi ništa pamtiti. Ako nešto želimo, moramo
zapisati."
Claudio uzme list iz Danielinih ruku. Pročita popis i zatim napiše, ispod
dijetalnih keksa s, u zagradi, Babi; velika kafetijera s, u zagradi, Claudio koji nikad
ne uspije popiti kavu kod kuće.
"Eto, obavljeno!" Zatvori nalivpero i baci ga na stol. Zatim ustane i prevrne
stolac bez naslona za koji mu je, kao i svakog jutra, zapela noga. "K vragu i ovi
stolci!" Izađe kroz ulazna vrata ostavljajući ih otvorena. Babi i Daniela se
pogledaju.
"Nadajmo se da će uspjeti izvesti auto. Jutros mi se čini posebno
nervoznim."
"To je zbog utjecaja Mjeseca. Danas prolazi njegovim znakom. Radije
požuri."
"Da, požuri, požuri. U međuvremenu, suđe sklanjam uvijek ja."
"Ma nemoj, a tko je jučer navečer postavio stol? Onda?! ..."
Babi uzme školsku torbu i izađe. Međutim, Branko ju je baš zainteresirao.
Dok je silazila niz stube, pokušala se sjetiti što je rekao njezin horoskop. Nešto
povezano s ljubavlju i zaljubljenima. Što je savjetovao Mjesec? Ah, da. Pozornost
na moguće susrete.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
12.
U školskome dvorištu pod lišćem velike vrbe, na dugom zidu od bijeloga mramora
nekoliko djevojaka mahnito je prepisivalo zadaću. Neke marljivije i ponosnije
stajale su u blizini i čavrljale, nadmoćno promatrajući ove ljenivice koje su
naizmjence prepisivale iz njihovih bilježnica.
Što ovdje piše? Jednako ...?"
"X manje jedan! Zar je moguće da ne znaš ni prepisati?" "Pogledaj kako
pišeš!"
"Još i to! Nikad ništa ne napraviš kod kuće, i onda se žališ i na to kako
pišem? Ta ti je dobra!"
"Najbolja!"
Pallina ustane sa zidića dajući si na važnosti.
"Ja predstavljam modernu djevojku, određujem europske modne trendove
u ovome gradu, nove tendencije. Mogu li tratiti vrijeme na ove kretenarije s x i y?
Gledaj ..."
Pokaže onoj štreberica sat na svom zapešću.
"Ovo je Swatch superkronograf ravno iz Montecarla. Ovdje ga još nitko
nema. Totalna pretpremijera, za mene je već lanjski snijeg."
Štreberica pogleda svoj Swatch. Pallina ga primijeti.
"Pop Diva. Već prošla stvar. Kolekcionari ga prodaju za skupe pare jer kažu
da se više ne može pronaći. Zapravo je već starina. Za starce! Tko bi ga više stavio
na ruku?"
Štreberica se malo snuždila.
"Daj, šalim se."
Pallina je lupi po leđima. "Čim stignem, naručit ću da mi donesu još jedan
ovakav i dat ću ti ga po nabavnoj cijeni, može? Samo zato što si to ti! Oh, stiže
Catinellijeva."
Pallina zatvori bilježnicu iz matematike i zajedno s još nekoliko djevojaka,
mogućih kandidatkinja za usmeno ispitivanje iz latinskoga, potrči ususret
Catinellijevoj.
"Daj, Ale, požuri jer će uskoro zvoniti, daj nam prijevod iz latinskog."
Djevojke su čekale ispred Catinellijeve.
"Ne, neće ići."
"Kako to neće ići?"
"Zar ne čujete dobro? Ne sviđa mi se kad prepisujete moj prijevod. Dobro?
Ne razumijem zašto ne možete same prevesti kod kuće, kao svi."
Pallina joj se približi.
"Daj, Ale, ne budi takva. Oprosti, ali Giaccijeva će me danas sigurno pitati, i
Festu također."
Jedna djevojka iz skupine, ali u uniformi neurednijoj od ostalih, jednako kao
i njezine zadaće na satu, potvrdno kimne glavom.
"Daj nam prijevod! Udavit će nas bez njega!"
"Pallina, ne inzistiraj."
"Pallina, što ima? Na čemu inzistiraš?"
"Bog, Babi. Ale nam ne želi dati prijevod. Imaš ga ti?"
Catinellijeva na trenutak više nije bila u središtu pozornosti.
"Imam samo pola. Ali mi se čini da nije točan. Mene je već pitala. Provjerila
sam, danas bi mogao biti red na tebe i Silviju Festu, a nakon toga će krenuti
ispočetka. Ali obično pita onoga tko ima jedinicu."
Catinellijeva se pokuša udaljiti. Pallina je povuče za jaknu. "Jesi li čula? Daj,
ne možeš nas tako ostaviti, sve ćeš nas upropastiti!"
"Nisam shvatila zašto ne napravite kao Giannetijeva. Ona me nazove
navečer, nakon što napravim prijevod i zajedno ga provjerimo ... Tako se spremi i
sutra sve prođe kako treba. Koja je korist od vašeg prepisivanja!"
"Što to tebe briga? Zapravo latinski ne služi baš ničemu. Ukratko, hoćeš li
nam dati taj prijevod ili ne?"
"Već sam ti rekla, neću. Neka vam ga da Giannettijeva." Pallina zabrekće.
"Da, ona uvijek dođe u zadnji tren ... Za pet minuta zvoni. Daj barem danas ... Ovo
je zadnji put, obećajem."
"To svaki put kažete. Ne, ovaj put je ne. Ne dam vam ga!" Catinellijeva se
udalji.
"Kakva glupača. Štoviše, čudovište. Znate zašto je tako ljuta. Nikad joj se
nitko ne upucava. To je jasno. Mi se barem zabavljamo i sviđamo hrpetini frajera."
Silvia Festa se približi Pallini.
"Da, ali ne vjerujem da će se mojoj majci jako svidjeti trojka koju će nam
Giaccijeva dati ako ne budemo imale prijevod."
"Evo, uzmite moj." Babi izvuče iz torbe svoju bilježnicu iz latinskoga i otvori
je na zadnjoj stranici. "Barem ćete moći reći da ste pokušale. Imat ćete polovicu,
ali i to je bolje nego ništa. Recite da ste stale na esperavisse. To je neki glagol za
koji ne znam točno odakle dolazi. Tražila sam ga četvrt sata, ali ga nisam uspjela
pronaći. Onda mi je dojadilo pa sam nešto prigrizla. Dijetalni jogurt, bez šećera,
grozno. Gotovo kiseliji od Catinellijeve." Sve su se nasmijale.
Pallina uzme bilježnicu i stavi je na zidić, među ostale. "Istina je, učenje
deblja. Uvijek sam to govorila, da sam uzela jezični smjer, sigurno bih imala četiri
kile manje." Pallina počne prepisivati, a za njom i Silvia i druge djevojke, svaka od
njih moguća žrtva strašne Giaccijeve.
Kroz velike prozore učionice vidjele su se obližnje livade. Neka djeca, jednako
odjevena, igrala su se trčeći kroz travu. Jedna je odgajateljica pomogla ustati
plavokosom dječaku koji je svoju bijelu pregaču zaprljao zelenilom trave. Sunce je
pržilo klupe. Babi je rastreseno pogledala svoje kolegice. Jedna djevojka skrivena
iza leđa učenice ispred nje kunjala je glave položene na skrštene ruke. Druga,
usredotočena na frizuru, podigla je kosu u rep i stavila gumicu koja joj je lagano
kliznula uz blistavu, smeđu kosu. Benuccijeva je teže no inače odolijevala napasti.
Sjedila je, ruke je zavukla ispod klupe, odlučna pozabaviti se svojom pizzom.
Otrgnula je jedan komadić i prstima zamrljanim rajčicom brzo ga prinijela ustima.
Zatim je počela žvakati, hineći ravnodušnost, zatvorenih usta, slušajući predavanje
kao da se ništa nije dogodilo. Babi se načas usredotočila na objašnjavanje
Giaccijeve. Neka mlada žena iz prošlog stoljeća odlučila je da mora jahati, iako o
jahanju nije imala pojma. Naravno da je pala. Babi nije pratila tako pozorno da bi
shvatila je li se ozlijedila ili nije. Jedino sigurno bilo je da je netko, uistinu bez ideja,
radi toga napisao neki roman. "Dobro. Ovu odu, Luigiji Pallavicini koja je pala s
konja, donesite za ponedjeljak." Druga sigurna stvar bila je da će je one morati
pročitati. Babi je pogledala desni red klupa. U dnu učionice, Pallina je bila posve
obuzeta prepisivanjem.
Dvije kolegice iz klupe ispred nje približile su se jedna drugoj kako bi je
sakrile. Babi je pozove šaptom. "Psss." Pallina joj pokaže da malo pričeka, ni ne
pogledavši je. Brzo prepiše zadnje retke prijevoda. Zatim se uspravi i protrese ruku
s olovkom, bolnu od te utrke protiv vremena. Pallina se nasmiješi prijateljici.
"Gotova sam."
"Držite", i doda bilježnicu iz latinskog djevojkama ispred sebe. "Vratite je
Giannettijevoj." One dvije djevojke koje su savršeno odigrale svoju ulogu štita sad
su se udobno smjestile na svojim stolcima. Giannettijeva je u međuvremenu
dobila svoju bilježnicu, nadajući se da će zbog tog dobrog djela dobiti barem
dovoljan iz latinskog. Zazvonilo je zvono. Giaccijeva je zatvorila imenik.
"Idem u zbornicu po imenik iz latinskog. Ostavljam vas same. Nemojte se
poklati."
Djevojke su ustale iz klupa. Tri su uspjele ishoditi dopuštenje da odu na
zahod prije no što je profesorica otišla. Zapravo je samo jedna od njih onamo
otišla zbog stvarne fiziološke potrebe. Druge dvije ušle su u jedan pregradak i
sretno podijelile isti porok. Jedan ugodan Merit u inat onima koji su ga navodili
kao cigaretu koja škodi najviše od sviju.
Giaccijeva se vratila u učionicu. Djevojke su sjele na svoja mjesta. Pozorno
su slušale objašnjenje latinske metrike. Poneka je zabilježila naglaske i prepisala
rečenicu napisanu na ploči.
Druge, sigurne da će ih profesorica pitati, radije su ponavljale gradivo.
Benuccijeva opet nije uspjela odoljeti. Ponovno je razmotala pizzu. Učinila je
to posve tiho, dio po dio, nastojeći da se ništa ne čuje. S obje ruke, gotovo
nepomičnih prstiju, oslonjena o rub klupe. Ali pekarski papir čuven je po svojoj
bučnosti. Neke kolegice koje su sjedile blizu nje ozlojeđeno su se okrenule prema
njoj. Benuccijeva je odmahnula glavom, ništa se nije dalo učiniti, pojela je zadnji
komad pizze. To je jače od nje. Dvije djevojke malo iza nje žvakale su Vigorsol.
Pokušavale su ubiti miris nikotina. Djevojka u dnu učionice mirno je pratila
nastavu. Bolovi u trbuhu su prestali.
"Za sljedeću srijedu donesite od stranice 242 do stranice 247, prijevod i
čitanje u stihu, sa savršenim poznavanjem pravila i naglasaka."
Babi otvori rokovnik i zapiše zadaću za srijedu. Zatim ga gotovo protiv svoje
volje prelista unatrag. Šarene stranice prepune zabilješki redale su se pred
njezinim očima. Tulumi, rođendani, simpatične Pallinine izjave, ocjene na satu.
Mišljenja o filmovima u kinima, moguće ljubavi, nemoguće ljubavi, prošle ljubavi.
"Marco, V.T." Zaustavila se. Pogledala je tu zabilješku. Crveni flomaster, na
samom dnu stranice. I uz nju malo srce. Studeni. Da, bio je studeni. I ona je bila
ludo zaljubljena u njega.
"Mama, zar za mene nije ništa stiglo?"
"Je, stiglo ti je pismo, u kuhinji je. Stavila sam ti ga na stol."
Babi odmah potrči u kuhinju i pronađe to pismo. Prepozna rukopis i sretno
ga otvori. Hodali su već četiri mjeseca. Njezina najduža veza. Zapravo, njezina
praktički jedina veza. Pročitala je pismo.
Draga Babi,
Na ovaj tako važan dan (Otkriće Amerike? Još važnije! Prvi
čovjek na Mjesecu? Mnogo važnije! Inauguracija Gilde? Toplo,
toplo!) ... Šalim se!! Danas su četiri mjeseca da smo zajedno i
odlučio sam da bi današnji dan trebao za tebe biti poseban, sretan,
predivan, romantičan. Jesi li spremna? Dobro. Uzmi Vespu iz garaže
i izađi. Jer započela je tvoja `potraga za blagom". "Blagom" u smislu
ljubavi. Upravo ono što ja osjećam prema tebi. Marco.
P.S. Prva poruka glasi: "Postoji vila u koju odlaziš, / ali gotovo
nikad noću ne zalaziš, / treće stablo s lijeva / iznenađenje sprema. /
Prekopaš li ispod njega, / pronaći ćeš što ti treba. / Jesi li spremna?
Kreni!"
Babi preklopi pismo i razmisli. Vila je Villa Glori kamo uvijek idem trčati. Treće
stablo? Što on misli, tko sam? Naravno da je lako, misli na treće stablo s lijeva čim
uđeš.
"Mama, idem van."
"Kamo ideš?"
"Moram nešto odnijeti Pallini."
Babi odjene jaknu od jelenje kože. "Kad se vraćaš?"
"Na večeru. Učit ću kod nje."
Raffaella se pojavi na vratima. "Nemoj kasniti."
"Nazvat ću te ako se nešto promijeni."
Babi brzo izađe, ali se zaustavi na vratima i vrati. Brzo poljubi majku u obraz
i pobjegne. Stigavši u dvorište, polako otvori garažu, nečujno. Izvuče Vespu i krene
nizbrdicom ne paleći motor. Ali upravo dok je skretala za okuku, podigne pogled.
Raffaella se pojavila na balkonu, pogledi su im se susreli.
"Mama, autobusom mi predugo treba."
"Uzmi barem maramu."
"Podići ću okovratnik jakne, nije mi hladno, stvarno. Bog."
Babi ubaci u drugu. Vespa se nakratko zaustavi i zatim najednom proradi i
trzne naprijed upaljenog motora. Babi spusti glavu za dlaku prolazeći ispod rampe
koju je Fiore spremno podigao. Proveze se čitavom Ulicom Francia i stigne do Ville
Glori.
Vespu parkira na nogare i trkom uđe u vilu. Nekoliko žena dovelo je djecu u
šetnju. Jedan je sportski nastrojen mladić vježbao brzo hodanje. Babi se približi
trećem stablu s lijeve strane. U podnožju, blizu korijenja, nalazio se grm. Ona ga
razgrne. U grmu je bila sakrivena plastična omotnica.
Uze je. Suučesnički, sretno se vratila do svoje Vespe. Otvorila je omotnicu. U
njoj je bila predivna marama od modrog kašmira i poruka:
Sigurno je nemaš, / il' u ormar spremaš! / Grlo ti je crveno / i od kašlja
drveno. / A sad dobro prekrivena / kreni do Raia nam čuvena. / Ondje je jedan
konj kameni, / ne časi časa, odmah kreni! / Kad stigneš na odredište, / pozornost ti
nešto ište.
Babi se popne na Vespu i nasmiješi, zabavljena tom romantičnom igrom.
Stavi maramu oko vrata. Bila je topla i meka. Baš lijep dar. I uz to koristan, s
obzirom na hladnoću. Mama je imala pravo. Ali Marco je baš zlatan. Istina, malo
nerazborit. Što da ju je pronašao netko drugi? Odmah bi je uzeo. Upalila je motor i
punom brzinom se zaputila prema Trgu Mazzini. Zaustavila se ispred malog
dvorišta, ograđenog visokom električnom ogradom. Sišla je s Vespe i ušla. Vratar
ju je znatiželjno pogledao. Zatim je svu svoju pozornost usmjerio na jednog
gospodina s aktovkom koji je trebao neku informaciju. Babi je to iskoristila. Prišla
je konju. Na njegovom trbuhu, bijelom je kredom bila nacrtana strelica koja je
pokazivala nadolje. Pomislila je da je Marco lud. Pogledala je malo bolje. Ondje je
bio novi paketić. Uzela ga je. Čuvar nije ništa opazio. Ovaj je put u paketiću
pronašla naočale. Predivne Ray Banice, najnovije model, onaj mali, četvrtasti.
Naravno da je uz njih išla i poruka. Sljedeća etapa bila je jedna adresa: Ulica Cola di
Rienzo 47. Vespa se svom brzinom zaputila u tom smjeru. Jednim dijelom zbog
kolektora koji je Daniela netom zamijenila, baš kako su svi činili da bi im motori
brže vozili, jednim dijelom zbog sve veće znatiželje.
Babi je stigla na novu adresu. Na njoj se nalazila jedna trgovina. Začuđeno je
pogleda. Trgovina donjeg rublja. Njezine je jednostavne komplete od bijeloga
pamuka uvijek kupovala majka. Babi je neodlučno ušla. Ogledala se oko sebe.
Jedna mlada prodavačica stajala je iza pulta i odlagala na mjesto netom pristigle
komplete od sivog satena. Babi je ponovno pročitala kraj svoje poruke: Kažeš li tko
si, / vidjet ćeš što se nosi.
Prodavačica ju je ugledala, ostavila svoj posao i prišla joj. "Mogu li vam
pomoći?"
"Mislim da možete, ja sam Babi Gervasi."
"Ah, naravno." Prodavačica se simpatično nasmiješila.
"Očekivali smo vas." Otišla je iza pulta. "Ovo je za vas. Odaberite onaj koji
vam se najviše sviđa." Odložila je tri kompleta donjeg rublja na pult. Sva tri bila su
od satena. Prvi je bio jednodijelni, crn, s prozirnim uzorkom na prsima i tankim
naramenicama. Drugi je bio dvodijelni, blijedocrvene boje, s nešto svjetlijim
prozirnim uzorkom. Treći je bio boje šljive, s tankim naramenicama i gaćicama s
tankim prorezom. Babi ih pogleda raširene na pultu: Na svakom se zaustavi, ne
imajući hrabrosti podignuti glavu. Bilo joj je neugodno. Prodavačica, možda to
opazivši, pokuša joj pomoći.
"Mislim da bi vam ovaj najviše odgovarao." Podigne grudnjak kompleta
blijedocrvene boje i pokaže joj ga. "Imate veoma svijetlu kožu, odlično će vam
pristajati." Babi bojažljivo podigne pogled. "Da, i ja to mislim. Dobro, uzet ću ga.
Hvala." Babi se udalji od pulta čekajući da joj ljubazna prodavačica spakira rublje;
osvrne se po trgovini. Jedna hladna lutka nosila je veoma seksepilan komplet. Babi
ga je zamislila na sebi. Učinio joj se prirodnim, nakon tog dramatičnog odabira.
"Gospođice?"
Babi se okrene prema prodavačici.
"Da?"
"Onaj mladić koji je došao, koji je, pretpostavljam, vaš mladić ..."
"Da, na stanovit način."
"Rekao mi je da, nakon što odaberete komplet, svakako ga morate
odjenuti."
"Ali ... stvarno ..."
"Ako to ne učinite, apsolutno mi je zabranio da vam dam sljedeću poruku.
Tako je rekao ..."
"Razumijem. Hvala."
Babi uzme crvenkasti komplet i uputi se prema kabini. Prodavačica joj preko
zastora doda vrećicu. "Uzmite, u nju možete staviti rublje koje sad imate na sebi."
Babi se preodjene. Pogleda se u zrcalo. Mlada prodavačica je možda bila malo
previše uporna, ali imala je pravo. Komplet joj je izvrsno pristajao. Kroz glavu joj
proleti jedna misao. Što će reći moja majka kad vidi ovaj komplet među prljavim
rubljem? Moram reći Pallini da mi ga je ona darovala, tako, da me malo zafrkava.
Možda zajedno s Cristinom i još nekom curom. Babi se odjenula i izašla iz kabine.
Trgovkinja je imala povjerenja. Ne pogledavši u vrećicu, pružila joj je novu poruku.
Prodavačica je sneno promatrala kako Babi odlazi. Bila je dovoljno zgodna da bi
netko mogao i za nju organizirati ovakvu zabavnu igru. Možda će te večeri svom
dečku predbaciti što nije tako maštovit. Nemaju još mnogo vremena. Neke su
ludosti uistinu zabavne samo u određenoj dobi.
Babi je trebalo neko vrijeme da shvati koje je sljedeće odredište. Na kraju je
otišla u Due Pini. U vrtu u blizini njezine škole nalazila se klupa na kojoj se često
ljubila s Marcom. Ispod nje pronašla je omotnicu s listićem lutrije Agnano i novom
porukom. Potraga se nastavila. Otišla je u malu draguljarnicu u centru i morala
otpjevati jednu pjesmu pred nekoliko kupaca. Jedna trgovkinja dala joj je predivne
naušnice s tirkizom i novu poruku. U Benettonu je očekuje jakna s bordo suknjom.
Naredna poruka odvela ju je u jednu trgovinu u Ulici Veneto gdje je, riješivši rebus,
dobila prekrasne kožne cipele u boji kao odjeća. Odatle ju je potraga odvela u
Ulicu Vigna Stelluti. Stara cvjećarka prije trga s desne strane dala joj je mladu
orhideju i novu poruku. U obližnjem Euclidu već je plaćena njezina omiljena
slastica. Dok je Babi jela kolačić s kremom i komadićima voća, blagajnica joj je dala
i zadnju poruku:
Tvoj omiljeni kolač / već u tebi pliva / al' još ti nešto manjka .../ Ako si još
živa? / Za svoje zadnje odredište / vrati se na polazište.
Babi proguta i zadnji zalogaj kolača, onaj središnji, s pola bobice grožđa.
Obriše usta i izađe iz slastičarnice. Upali Vespu i zaputi se Ulicom Vigna Stelluti. Da
je sad sretne njezina majka, ne bi je prepoznala. Imala je predivan bordo kostim,
otmjene kožne cipele, male Ray Banice, fenomenalne tirkizne naušnice, orhideju u
kosi, a u džepu potencijalno bogatstvo, lutrijski listić. Međutim, da je sad vidi,
Raffaella bi bila sretna. Sad je Babi imala i toplu maramu od kašmira oko vrata.
Babi je obišla Trg Euclide i zaustavila se ispred vrata Ville Glori. Upravo ondje gdje
je započela potraga za blagom. Prepoznala je plavi GT sa šesnaest ventila s
telefonom. Trkom je ušla. Marco je bio ondje, nepomičan, naslonjen na stablo.
Babi mu potrči ususret i zagrli ga. Marco iza leđa izvuče ružu koju je do tog
trenutka držao sakrivenu.
"Izvoli, draga. Sretna ti četveromjesečnica."
Babi je sretno promatrala ružu. Zatim mu je ponovno bacila ruke oko vrata i
strasno ga poljubila. Bila je baš zaljubljena. Kako je mogla ne biti nakon svega
ovoga? Marco ju je nježno odmaknuo od sebe, i nadalje je držeći za ramena.
"Da te vidim ... Izgledaš odlično ovako odjevena. Veoma si elegantna. Ma
tko ti je odabrao sve te krasne stvari?"
Marco joj bolje namjesti plavu maramu oko vrata. Babi ga je nasmiješeno
promatrala svojim krupnim, modrim očima.
"Ti, dragi."
Marco je zagrli. Zapute se prema izlazu.
"Možeš li ostaviti Vespu ovdje?"
"Zašto, kamo idemo?"
"Popiti aperitiv i nakon toga možda nešto pojesti."
"Moram se javiti majci."
"Nazvat ćeš je iz automobila."
Babi je ušla u GT. Marco se uslužno pozabavio stavljanjem lanca na prednji
kotač Vespe. Zatim je i on sjeo u automobil i brzo se odvezao u večernji promet.
Babi je telefonirala kući. Njezini su roditelji otišli kartati kod Bonellijevih. Daniela
joj je dala broj. Raffaella je bila toliko zaokupljena kartama da je rastreseno
saslušala Babinu priču. Išla bi van na pizzu. I Marco je s njom, ali naravno i nekoliko
prijatelja. Vespu će ostaviti kod Palline, sutra će otići po nju, Marco joj je darovao
maramu. Možda je upravo ta zadnja vijest usrećila Raffaellu. Babi je dobila
dopuštenje za izlazak.
Jeli su u Matricianu, piceriji-restoranu u Ulici Gracchi in Prati, čuvenoj jer su
u nju dolazili jesti glumci i poznate osobe.
Razgovarali su o potrazi za blagom. Babi je rekla koliko se zabavila. O svojim
poteškoćama da shvati jedno odredište. Koliko joj se sve svidjelo, koliko će njezine
prijateljice biti zavidne. Marco je umanjivao svoju ulogu, ali nije uspio sakriti koliko
se ponosi tom svojom zamisli.
Našalio se zbog činjenice kako je otišao u Villu Glori zabrinut da ona možda
nije shvatila neku poruku i da se nikad neće pojaviti. Babi je glumila da se
uvrijedila. Marco joj se nasmiješio. Babi je dodirnula svoju kosu. On ju je
pomilovao po ruci. Ušao je jedan poznati glumac s predivnom djevojkom, još
nepoznatom. Sudeći po njezinom ponašanju, brzo će postati poznata, barem u
tabloidima. Jedan je konobar pozdravio glumca i odmah mu pronašao stol. Babi ga
je zamijetila. Nekoliko se puta okrenula promotriti glumca i o njegovom dolasku
obavijestila Marca. Marco joj je natočio piće, hineći samodostatnost i
nezainteresiranost za tu vijest. Većina gostiju u restoranu trudila se reagirati kao
Marco. Poneki nisu izdržali pa su se okrenuli pogledati glumca. Neki su ga
pozdravili, sretni što mogu pokazati da im je prijatelj. Glumac je odzdravio i zatim
onoj lijepoj djevojci povjerio da nema pojma tko su ti ljudi. Ona se više-manje
iskreno nasmijala. Postat će osrednja glumica. Većina je nastavila jesti hineći da ga
svakodnevno viđaju. Zapravo nije bilo shvatljivo zašto Matricianu tako dobro ide.
Ljudi su ondje odlazili kako bi sreli neku slavnu osobu, ali kad bi se slavni pojavili,
svi su se pravili da ih ne vide.
Kasnije su kratko prošetali centrom. Ušli su u Giolitti i uzeli sladoled. Babi se
umalo posvadila s konobarom kako bi dobila dvostruku porciju šlaga. Marco je
nadoplatio dodatak samo kako bi joj udovoljio. Kasnije, još uvijek raspravljajući o
sladoledu, konobaru, Giolittiju i dvostrukoj porciji šlaga, gotovo da nisu ni
primijetili da su završili ispred Marcove kuće. Polako su otvorili vrata da ne
probude njegove roditelje. Hodali su na vrhovima prstiju do njegove sobe. Zatvorili
su vrata i spokojnije upalili radio. Svirala je tiha glazba. Nježan poljubac doveo ih je
na krevet. Na Tele Radio Stereo jedan je topli ženski glas najavio novi romantični
disk. Malo mjesečine drsko je ulazilo kroz prozor. U tom čarobnom polumraku,
Babi se prepustila milovanja. Marco joj je sporo skinuo kostim koji joj je darovao.
Ostala je u grudnjaku i gaćicama. Poljubio ju je između vrata i ramena. milujući joj
kosu, ovlaš joj dodirnuo dojku, mali glatki trbuh. Zatim se odmaknuo od nje i
pogledao je.
Babi je bila ispod njega. Bojažljiva i pomalo preplašena, netremice ga je
promatrala. Marco joj se nasmiješio. Njegovi bijel: zubi zasjali su u polumraku.
"Bio sam siguran da ćeš odabrati ovaj komplet. Predivna Babi otvori usta.
Marco se nagne nad nju i poljubi je. Ona. gotovo nepomična, krhka i meka,
prihvati njegov poljubac. Te su noći na Tele Radio Stereo puštali najljepše skladbe
ikad skladane. Ili se barem njima tako činilo. Marco je bio nježan i sladak i dugo
inzistirao na koraku dalje. Ali nije mu pomoglo. Imao je samo to zadovoljstvo i
sreću vidjeti kako ona izgleda bez grudnjaka, ništa više. Kasnije ju je odvezao kući.
Dopratio ju je sve do ulaznih vrata i nježno poljubio, skrivajući svoj neobičan bijes.
Zatim se brzo odvezao natrag u noć. Sjetio se one Battistijeve pjesme koja je
govorila o djevojci nalik torti sa šlagom. Djevojci sretnoj što je nisu pojeli.
"Da, Babi je praktički ista kao ona, a ja sam kušao samc žličicu." Zatim se
sjetio čitave potrage za blagom, koliko je potrošio. Vremena koje je uložio kako bi
smislio one stihove. Mjesta koja je odabrao i svega ostaloga. Tad se okrenuo i
odlučio otići Gildi. Još jedna misao lišila ga je gotovo svakog ustručavanja. Uz sve
ostalo, Babi je dobila čak i sladoled s dvostrukom porcijom šlaga.
13.
Najednom je nastala neobična tišina. Čitav je razred bio kao nepomičan, obješen u
zraku. Babi je pogledala djevojke oko sebe, svoje prijateljice. Simpatične,
antipatične, mršave, debele, lijepe, ružne, umiljate. Pallinu. Neke su brzo
prelistavale knjigu, druge zabrinuto ponavljale gradivo. Jedna naročito nervozna
masirala si je oči i čelo. Druga se naginjala bočno, skrivajući se iza one ispred sebe.
Stigao je trenutak usmene provjere. Giaccijeva je stavila svoj kažnjavajući kažiprst
na imenik. Sve je to bila predstava. Već je unaprijed znala gdje će se zaustaviti.
"Giannetti!" Jedna je djevojka ustala, ostavljajući na klupi svoje nade i malo boje iz
lica. "Festa." I Silvia je uzela svoju bilježnicu Za dlaku je uspjela prepisati prijevod.
Krenula je proredom između klupa, došla do katedre i predala svoju bilježnicu. I
ona je stala blizu vrata, nastojeći se ohrabriti u ovoj dramatičnoj zajedničkoj
sudbini. Giaccijeva je podigla pogled s imenika i osvrnula se oko sebe. Nekoliko
djevojaka izdržalo je njezin pogled kako bi joj pokazale da su spokojne i sigurne.
Pripremljena finta, tako očita kao da se sama nudi. Sva su srca malo brže zakucala.
"Lombardi." Pallina ustane. Pogleda Babi. Kao da joj je upućivala posljednji
pozdrav. Zatim se uputi prema katedri, već osuđena na nedovoljan.
Pallina stane između Giannettijeve i Silvije Festa. Ova druga joj se nasmiješi.
Zatim joj prošaputa "pokušajmo si pomoći", što je Pallinu bacilo u krajnju
malodušnost. Prva je ispitana Giannettijeva. Prevela je dio teksta spotičući se o
pokoji naglasak. Očajnički je tražila neke riječi koje bi na talijanskom bile dovoljno
izražajne. Nijednom nije uspjela pronaći od kojeg glagola dolazi neki teški
pluskvamperfekt. Gotovo slučajno, pogodila je particip futura, ali nikad nije čula
kako glasi gerundiv. Silvia Festa krenula je oklijevajući nad prvim dijelom
prijevoda, najlakšim. Nije pogodila nijedan glagol, ni približno. Praktički je priznala
da je prepisala prijevod. Zatim je ispričala neku neobičnu priču o svojoj majci kojoj
nije baš bilo najbolje, kao, uostalom, ni njoj u tom trenutku. Ne zna se kako je
savršeno navela jednu imenicu treće deklinacije, srednjeg roda, u množini. Pallina
nije ni pisnula. Dopao ju je treći dio prijevoda, najteži. Brzo ga je pročitala,
nijednom se ne zaustavivši. Ali nakon toga je stala. Pokušala je odvažno prevesti
prvu rečenicu. Međutim, zbog jednog akuzativa na pogrešnom mjestu prijevod je
zvučao previše neobično. Babi je zabrinuto promatrala prijateljicu. Pallina nije
znala što bi. Sa svog mjesta, Babi je otvorila knjigu. Pročitala je taj dio teksta.
Provjerila je točan prijevod u bilježnici kolegice štreberice. Zatim je tihim šaptom
privukla Pallininu pozornost. Giaccijeva je gledala kroz prozor s izrazom kao da se
dosađuje, i čekala odgovore koji nisu dolazili.
Babi se ispružila na klupu i skrivena djevojkama ispred sebe, došapnula
svojoj najdražoj prijateljci savršeni prijevod tog dijela teksta. Pallina joj je rukom
poslala poljubac i zatim glasno ponovila točnim redoslijedom sve ono što joj je
Babi netom došapnula. Najednom začuvši točne riječi na točnom mjestu,
Giaccijeva se okrene prema razredu. Sve je bilo previše savršeno da bi bilo
slučajno. U razredu je sve bilo normalno. Djevojke su sve bile na svojim mjestima,
nepomične. Babi je, uspravno sjedeći, pogledala Giaccijevu nedužnim, bezazlenim
očima. Pallina se nasmiješila gotovo prkoseći sudbini. "Oprostite, profesorice,
malo sam se zbunila, zapela sam, ali događa se i najboljima, zar ne?" Nakon
prijevoda obično bi krenula pitanja o glagolima, a u njima se Pallina osjećala malo
sigurnija. Najgore je bilo prošlo vrijeme. Giaccijeva se nasmiješila. "Veoma dobro,
Lombardi. Prevedi mi još jedan dio, evo do habendam." Pallinu je ponovno obuzeo
posvemašnji očaj. Najgore je tek trebalo doći. Srećom se Giaccijeva ponovno
zagledala kroz prozor. Babi je pročitala prijevod nove rečenice i pričekala nekoliko
sekundi. Sve je bilo mirno. Opet je polegla na klupu kako bi ponovno došapnula
prijateljici. Pallina je još jednom provjerila Giaccijevu. Zatim je pogledala prema
Babi, spremna ponoviti igru. Ali upravo u tom trenutku, profesorica se polako
okrenula. Nagnula se preko katedre i uhvatila Babi usred šaptanja.
S dlanom oko usta. Gotovo osjetivši da je otkrivena, Babi se naglo okrenula.
Vidjela ju je. Pogledi su im se susreli preko ramena nekoliko nepomičnih djevojaka.
Giaccijeva se zadovoljno nasmiješila.
"Ah, jako dobro. U ovome razredu imamo jednu djevojku koja je uistinu
spremna. Gervasi, budući da ga tako dobro znaš, dođi nam ti prevesti ostatak
teksta." Osjećajući se krivom, Pallina prekine Giaccijevu. "Profesorice, oprostite, ja
sam kriva, ja sam je molila da mi pomogne."
"Jako dobro, Lombardi, cijenim tvoju iskrenost. Veoma plemenito od tebe.
Nitko ne sumnja da ti ne znaš apsolutno ništa. Ali sad bih voljela čuti Gervasijevu.
Dođi, dođi, molim te."
Babi ustane, ali ostane na svom mjestu.
"Profesorice, nisam spremna."
"Dobro, ali svejedno dođi."
"Ne vidim zašto bih dolazila sve do katedre kako bih vam rekla to isto.
Nisam spremna. Oprostite, nisam mogla učiti. Dajte mi ocjenu kao da nisam
spremna."
"Odlično, dat ću ti dvojku, jesi li sretna?"
"Gotovo kao Catinellijeva kad drugima ne da da prepišu njezine prijevode!"
Sve su se učenice u razredu nasmijale. Giaccijeva je lupila dlanom po imeniku.
"Tišina. Gervasi, donesi mi školski rokovnik, baš me zanima hoćeš li biti
sretna i porukom koju moraju potpisati tvoji roditelji. A najviše me zanima hoće li
tvoja majka njome biti sretna." Babi je odnijela rokovnik profesorici. Giaccijeva je
nešto brzo, bijesno napisala. Zatim je zatvorila rokovnik i vratila joj ga. "Sutra želim
vidjeti potpisano." Babi je pomislila da u životu ima i gorih stvari, ali možda je bolje
ne obznaniti tu svoju misao. Nijemo se vratila na svoje mjesto. Silvia Festa dobila
je ocjenu pet. Bila je to previsoka ocjena za njezine škrte odgovore. Ali možda je
dobila nagradu za isprike. Medutim, i u njima se morala potruditi biti bolja.
Sa svim tim boljkama, njezina će majka prije ili kasnije mučenički umrijeti.
Palllina se vratila u klupu s lijepom četvorkom u kojoj nije bilo ničeg plemenitog.
Giannettijeva je za dlaku uspjela iskamčiti dovoljnu ocjenu. Dok joj je upisivala
ocjenu, Giaccijeva joj je posvetila i jednu latinsku poslovicu. Gianettijeva je iskrivila
lice u neobičnu grimasu i ispričala se da ne zna baš što bi na to odgovorila.
Zapravo, uopće je nije razumjela. Kasnije joj je njezina kolegica iz klupe,
Catinellijeva, i to prevela. Radilo se o jednoj turobnoj priči o čovjeku sa samo
jednim okom koji je bio presretan što živi na mjestu punom slijepaca.
Giannettijeva je pomislila da je profesorica Giacci malo čudna, kad dodatno
naglašava kako joj je poklonila onu šesticu za prolaz. Babi je otvorila rokovnik.
Pogledala je zadnje stranice. Uz abecedni popis svojih školskih kolegica stavila je
listiće na kojima je obilježila sve one koje su već odgovarale. Sad je upisala i zadnje
točkice na listić za latinski, Giannettijevoj, Lombardijevoj i Festijevoj. S onom
Silvijinom završio je drugi krug odgovaranja. Zatim je stavila točkicu i uz svoje ime.
Prva koja je odgovarala u novom krugu. Nije strašno započeti dvojkom. Srećom su
joj ostale ocjene bile visoke. Matematičkim prosjekom morala bi dobiti najmanje
šesticu. Zatvorila je rokovnik. Jedna kolegica iz bočnog reda bacila joj je poruku na
klupu. Babi ju je odmah sakrila. Giaccijeva je birala novi tekst koji će morati
prevesti za sljedeći tjedan. Babi je pročitala poruku: Najbolja si! Ponosna sam što
imam takvu prijateljicu. Carica si. Potpisujem P. Babi se nasmiješila, odmah je
shvatila što znači ono P. Okrenula se prema Pallini i pogledala je. Silno je
simpatična. Stavila je poruku u bilježnicu. Zatim se najednom sjetila poruke
roditeljima i odmah je pročitala.
Poštovanoj gospođi Gervasi. Vaša je kćerka došla na sat latinskoga posve
nespremna. Kao da to nije dovoljno, kad sam je pitala, bezobrazno je odgovorila.
Želim da budete upoznati s takvim njezinim ponašanjem. Srdačno, profesorica A.
Giacci.
Babi zatvori rokovnik. Pogleda profesoricu. Prava glupača. Zatim se sjeti
majke. Poruka, zamisli! Sigurno će je kazniti. Neće prestati pričati o tome. I tko zna
što još. U jedno je bila sigurna. Njezina majka nikad joj neće reći: "Bravo, Babi,
carica si."

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
14.
Jedan je vučjak mahnito trčao plažom. Šape bi skupio i odmah ponovno razdvojio,
jedva dotičući pijesak, raspršujući ga. Glavu je pomicao u ritmu tijela, zamahujući.
Pretekao je Stepa koji mu je taj čas daleko bacio štap. Pas ga je pokušao uhvatiti
zubima, dok mu se tijelo, nagnano brzinom, trzalo podižući stup pijeska u
zaustavljanju. Pas sa štapom u gubici brzo je ponovno krenuo, snažno se
odgurujući prednjim šapama, odbacujući se naprijed, odmah iznova postižući
brzinu. Sustigao je Stepa. Ispustio je štap iz gubice, malo slineći. Zatim se šćućurio,
s glavom među spojenim prednjim šapama, ispruženim uz tlo.
Step je hinio da će baciti štap daleko udesno. Pas je skočio, ali je zatim
shvatio da bi to bilo uzalud. Step je ponovno odglumio da će baciti štap.
Na kraju ga je bacio, daleko, u vodu. Pas je potrčao. Bez oklijevanja je
bućnuo. S glavom iznad površine vode, plivao je između pokojeg valića i jedne
blage struje. Štap je plutao malo dalje od njega. Step je sjeo i promatrao. Dan je
bio lijep. Još nije bilo nikoga. Najednom se začuo glasan štropot. Snažno svjetlo.
Pas je nestao. I voda, more, daleke planine, brežuljci na desnoj strani, pijesak.
"Koji se kurac događa?"
Step se okrenuo u krevetu i prekrio jastukom glavu. "Kakva je ovo najezda?"
Podigavši roletu, Pollo je otvorio prozor. "Majčice mila, kakav smrad! Bit će bolje
da malo otvorimo.
Drži, donio sam ti sendviče." Polio mu baci na krevet zelenu vrećicu iz
Euclida. Step se pridigne i protežući se upita: "Tko ti je otvorio, Maria?"
"Da, kuha kavu."
"Koliko je sati?"
"Deset."
Step ustane iz kreveta. "Jebem ti sve po spisku, zar me nisi mogao pustiti da
još malo odspavam?" Step ode u kupaonicu. Podigne zahodsku dasku koja udari o
pločice hladno odjeknuvši. U drugoj sobi, Polio otvori "Corriere dello Sport" i malo
podigne glas. "Moraš sa mnom kod Sergia po motor. Telefonirao mi je da je gotov.
Oh, jesi li vidio da si je Lazio kupio braniča iz Leccea? Onog super."
Pollo je pročitao prezime koje su u zadnje vrijeme sve novine spominjale
kao budućeg šampiona, barem na nacionalnoj razini. Zatim je, čuvši da Step još
nije završio, dodao: "Što je, zar si popio čitavu rijeku?"
Step pritisne gumb na kotliću.
Vrati se u sobu i uzme onu vrećicu iz Euclida.
"Spašava te samo to što si se pojavio sa sendvičima." Zatim ode u kuhinju i
Pollo za njim. Kafetijera iz koje se još uvijek pušilo bila je stavljena na drveni
podložak. U blizini je stajalo zagrijano mlijeko u lončiću i hladno u uobičajenom
modrom tetrapaku, punomasno.
Maria, kućna pomoćnica, bila je sitna ženica od pedesetak godina. Izašla je
iz obližnje sobice u kojoj je upravo izglačala rublje.
"Marija, vidite ovog ovdje?" Step pokaže na Polla. "Ma što vam rekao ili
učinio, u ovu kuću ne smije ući prije jedanaest sati." Maria ga pogleda pomalo
zabrinuto. "Rekla sam mu da vi želite spavati. Ali znate što mi je odgovorio? Da će,
ne otvorim razvaliti vrata." Step pogleda Polla.
"Zar si to rekao Mariji?"
"Ali stvarno ..." Pollo se nasmiješi. Step je glumio srdžbu. "Zar si joj to
rekao? Plašiš moju Mariju?" Step naglo uhvati Pollov zdepasti vrat, gurne ga pod
svoj pazuh i tako mu blokira glavu.
"To si rekao, je li? Glumiš nacista u mojoj kući i misliš da ti to može proći."
Dohvati lončić s kipućim mlijekom i približi ga njegovu licu. Pollo osjeti toplinu i
zaurla pretjerujući. "Jao, Step, to me peče ... U kurac i ti, boli me." Step ga stisne
malo jače.
"Slobodno ti prostači, ali tad si glupi idiot. Da si odmah zamolio Mariju da ti
oprosti. Hajde, zamoli je da ti oprosti." Maria je zabrinuto promatrala taj prizor.
Step je još više približio lončić Pollovu licu.
"Jao, opekao si me. Maria, oprostite mi, oprostite mi." Maria se osjetila
krivom za sve ovo što se zbivalo.
"Step, pustite ga. Pogriješila sam. Nije rekao da će razvaliti vrata. Pogrešno
sam shvatila. Evo, rekao je da će svratiti kasnije. Da, sad se sjećam, to je rekao."
Step pusti Polla. Dva prijatelja se pogledaju. Zatim prasnu u smijeh. Maria ih
pogleda ne shvaćajući baš dobro. Najednom se Step uozbilji.
"U redu je, Maria. Hvala. Ovom je tipu trebalo dati lekciju. Možete otići.
Vidjet ćete da će se odsad nadalje bolje ponašati."
Maria je sućutno pogledala Polla. Jednim mu je pogledom nastojala dati do
znanja da nije željela da se to dogodi. Zatim je uzela netom izglačanu odjeću i
odnijela je. Odsad nadalje mora paziti što govori, pomislila je. Ne želi da zbog nje
netko bude ozlijeđen. Step je zabavljeno gledao kako se udaljava. Zatim se
okrenuo prema Pollu. "Što ti je, jesi li lud? Teroriziraš moju sobaricu?"
"Kad mi nije željela otvoriti."
"U redu, ali kaže se molim, zar ne? Što ti je, rekao si joj da ćeš razvaliti
vrata? Sljedeći put ću doista opeći tu tvoju ružnu facu."
"Onda mi ostavi ključ, može?"
"Da, pa da mi opelješiš kuću kad me nema."
"Šališ se, zar ne? Zar stvarno misliš da bih mogao učiniti nešto takvo?"
"Ne, možda ne bi. Međutim, u dvojbi je bolje ne pružiti ti takvu priliku."
"Koji si ti podlac, odmah mi vrati moje sendviče."
Step se nasmiješi i odmah jednog proguta. Polio otvori novine, hineći da se
uvredio. Step si natoči kavu, zatim u nju ulije malo vrućeg i malo hladnog mlijeka.
Pogleda Polla. "Želiš li kavu?"
"Da, hvala", odgovori Pollo s hinjenom suzdržanošću. Još nije bio raspoložen
posve popustiti. Step mu natoči pola šalice kave. "Hajde, istuširat ću se i idem s
tobom po motor." Pollo otpije malo kave.
"Postoji samo jedan problemčić. Nedostaje mi tristo tisuća lira."
"Kako to, sa svime onime što si sinoć zdipio?"
"Imao sam hrpetinu dugova. Morao sam platiti hranu, kemijsku čistionicu i
vratiti novce Furiju, onom iz Tota."
"Za koji kurac igraš u crnom Totu kad nikad nemaš ni prebite pare?"
"Upravo zbog toga, pokušavam dobiti glavni zgoditak. Svejedno sam
sačuvao dvjesto tisuća za motor. Ali Sergio me je nazvao i rekao da je morao
promijeniti i drugi klip, ležaje i sve ostalo. Promijenio je i ulje i druge stvari koje
nisam zapamtio. Pouka: pola milje. Jebi ga, treba mi motor. Večeras je utrka, na
njoj bih trebao dobiti bar sto tisuća. Što ćeš ti, hoćeš li doći?"
"Ne znam. U međuvremenu moramo pronaći tristo tisuća."
"Istina. Ne nađemo li, nećemo nikamo moći otići."
"Ti nećeš nikamo moći otići." Step mu se nasmiješio i otišao u sobu svog
brata Paola. Pollo je ustao i s nadom pošao za njim. Step je počeo prekapati po
jaknama. Otvorio je ladice ormara. Zatim se prebacio na noćni ormarić. Pollo je
stajao na vratima i promatrao ga. Osvrtao se naokolo. Step je to primijetio. "Koji
kurac stojiš ondje kao panj? Čuvaš stražu u mojoj kući? Daj, pomozi mi."
Pollu nije trebalo dvaput ponavljati. Prišao je drugoj strani kreveta. Otvorio
ladicu drugog noćnog ormarića. "Tvoj brat je oprezan tip, je li?" Step pogleda
Polla. U ruci je držao kutiju kondoma i tupi osmijeh na licu. "I te kako oprezan!
Toliko je oprezan da više naokolo ne ostavlja ni pola lire."
"Ima pravo. Nakon što smo ga toliko puta opelješili ..." Prije no što je vratio
kutiju na njezino mjesto, Pollo je stavio tri kondoma u džep. Bez obzira na sve bio
je optimist. Step je provjerio i druga moguća skrovišta. "Ništa, nigdje nema ni
prebite pare. A ja ti ne mogu posuditi ni liru." Pokraj vrata je prošla Maria s
nekoliko majica i Stepovih felpa u desnoj ruci, i Paolovim savršeno izglačanim
košuljama u lijevoj. Pollo pokaže glavom prema njoj. "A ona? Bismo li mogli nju
pitati?"
"Nema šanse. Još joj dugujem pare za novine od prošlog tjedna."
"Velika stvar!"
"Ja je neću pitati. Međutim, ti bi je mogao mučiti, možda joj oteti pare. S
obzirom na to kako si želio ući."
"Zar opet?"
Step ode u svoju sobu. Pollo pođe za njim. "Daj, Step, to je ozbiljan problem.
Kako ćemo se snaći?"
"Baš razmišljam o tome. Sicilijanac i ostali još su veći siromasi od nas, dakle
njima se ne moramo ni obraćati. Moja majka je u inozemstvu."
"Gdje?"
"Na Kanarima, mislim, ili Sejšelima. Međutim, i da je ovdje, ne bi dolazila u
obzir." Pollo kimne glavom. Savršeno je znao kakvi su bili odnosi između Stepa i
njegove majke. "A tvoj otac? Ne može li ti on posuditi?" Step uzme jednu netom
izglačanu majicu i stavi je na krevet na kojem je već pripremio bokserice na
kockice i traperice. "Da, danas idem na ručak s njim. Jučer me je nazvao i rekao da
mora razgovarati sa mnom.
Znam već što će mi reći. Pitat će me što namjeravam napraviti s fakultetom i
svime ostalim. A ja, što ću učiniti? Umjesto da mu odgovorim, reći ću mu: tata, daj
mi tristo tisuća jer moram otići po Pollov motor? Rekao bih da neće ići. Maria!"
Žena se pojavi na vratima. "Oprostite, gdje je ona moja plava jakna?"
"Koja, Step?"
"Ista kao ona zelena vojnička, samo je plava, kupio sam je neki dan. Slična
onim policijskim."
"Ah, shvatila sam koja, stavila sam je na ulaz, u ormar vašeg brata. Mislila
sam da je njegova." Step se nasmiješi. Paolo u jednoj takvoj jakni. To bi bilo čudno.
On i njegova odijela. Step izađe u hodnik. Otvori ormar. Evo njegove jakne. Lako ju
je pronaći. Jedinstvena je među svim onim kariranim sakoima i sivim odijelima.
Step je to iskoristio pa je i po njima prekopao, ali ništa, nijedna lira. Step
uhvati jaknu i strgne je s vješalice, umalo je poderavši, a zatim se vrati u sobu.
Pollo je sjedio na krevetu.
Imao je otvoren novčanik. Provjeravao je svoje financije, nadajući se čudu
koje se nije dogodilo. Obeshrabreno je zatvorio novčanik. "Onda?"
"Raduj se. Pronašao sam rješenje."
Pollo je s nadom pogledao prijatelja.
"Koje rješenje?"
"Novac će nam dati moj brat."
"Zašto bi nam ga dao?"
"Zato što ću ga ucijeniti."
Pollo se smirio. "Pa naravno!" Za njega je ucijeniti brata bilo nešto
najnormalnije na svijetu. Na trenutak je zažalio što je jedinac.
15.
Stepov brat Paolo bio je u svom uredu.
Otmjeno odjeven. Sjedio je za pisaćim stolom, nimalo manje otmjenim no
što je i sam bio, i provjeravao neke spise gospodina Fortea, jednog od najboljih
klijenata financijske tvrtke u kojoj je radio. Paolo je studirao na Bocconiju.
Diplomirao je s pohvalom, vratio se iz Milana i odmah pronašao odličan posao
komercijalista. Ipak je bio bokonski đak. Zapravo ga je preporučio otac, sa svim
svojim poznanstvima. Ali ako je uspio sačuvati taj posao i zavrijedio poštovanje
čitavog kata, to je bila isključivo njegova zasluga. Iako, istina je da u toj tvrtki nikad
nikoga nisu potjerali.
Mlada tajnica u svilenoj košulji bež boje, možda malo previše prozirnoj za taj
svijet poreza i poreznih olakšica u kojem transparentnost nije baš na dnevnom
redu, ušla je u Paolov ured. "Doktore?"
"Da, recite." Paolo je prestao kontrolirati dokumente i u cijelosti se posvetio
tajničinom grudnjaku, a odmah nakon toga onome što mu je imala reći.
"Došao je vaš brat s jednim svojim prijateljem. Da ih pustiš da uđu?"
Paolo nije stigao izmisliti valjanu izliku tajnici, ako bi mu ijedna uopće pala
na pamet. Step i Pollo već su ušli u ured. "Naravno da ćete me pustiti. U kurac, pa
ja sam mu brat! Krv njegove krvi, gospođice. Nas dvojica sve dijelimo. Jeste li
shvatili? Sve." Step je dodirnuo ruku tajnice, time aludirajući na eventualnu, ali
malo vjerojatnu mogućnost da je ova lijepa mlada djevojka osim dokumenata i
popisa telefonskih poziva Paolu prenijela još nešto.
"Dakle, ja uvijek mogu ući, zar ne, Pa'?" Paolo kimne glavom.
"Naravno." Tajnica pogleda Stepa, i iako je bila naviknuta poslovati samo sa
starijom gospodom, himbenom i u kravatama, ponašala se prema njemu s
poštovanjem.
"Ispričavam se. Nisam znala."
"U redu, sad znate." Step joj se nasmiješi. Tajnica pogleda svoju ruku koju je
Step i nadalje držao. "Mogu li sad otići?"
Paolo, koji unatoč novim naočalama ništa nije primijetio, dao joj je
dopuštenje da ode. "Naravno, hvala, slobodno odite, gospođice." Kad su ostali
sami, Pollo i Step sjeli su na dva kožna naslonjača ispred Paolovog radnog stola.
Step se posve opustio. Zatim se odgurnuo desnom nogom. "Svaka čast, dobro
biraš tajnice." Step se odvezao čitav krug po prostoriji i vratio ispred brata. "Reci
istinu, jebao si je, zar ne? Ili si je jebao si je pokušao pojebati, ali ti nije uspjelo. U
tom slučaju, daj joj otkaz, što te briga."
Paolo ga je ozlojeđeno pogledao. "Step, je li moguće da ti stalno moram
ponavljati jedno te isto? Kad dođeš ovamo, zar ne možeš manje prostačiti, izazivati
manje strke? Ja ovdje radim. Svi me znaju."
"Što sam sad pak učinio? Pollo, jesam li nešto učinio? Reci mu i ti da nisam
ništa učinio." Pollo pogleda Paola, svim silama se trudeći da mu lice izgleda
uvjerljivo. "Istina, ništa nije učinio."
Paolo uzdahne. "Ionako je beskorisno razgovarati s vama dvojicom,
uzaludan trud. Kao sinoć. Tisuću puta sam te zamolio da budeš tih kad se kasno
vraćaš, ali ne pomaže. Uvijek zvjerski bučiš."
Stepovo lice poprimi izraz veoma sličan onome Pollovome. "Ne, Pa, oprosti.
Jučer sam se vratio gladan. Što sam mogao učiniti, ne jesti? Samo sam si pripremio
biftek."
Paolo se ironično nasmiješio bratu. "Nije da ja ne želim da ti jedeš. Problem
je kako to činiš, kako sve činiš ... Uvijek proizvodiš buku, lupaš vratima,
hladnjakom, baš te briga što ja spavam, što moram rano ustati! Što se to tebe
tiče? Ti ustaješ kad te volja ... Usput, znam da danas ideš na ručak kod tate." Step
se malo uspravi u naslonjaču. "Da, zašto? Zar ste razgovarali o meni?"
"Ne, on mi je rekao. Maloprije me je nazvao. Možeš si misliti kako
razgovaramo o tebi, pa ja o tebi ništa ne znam."
Paolo malo pomnije pogleda brata. "Znam samo da se uvijek ovako loše
odijevaš, u te tamne jakne, traperice, tenisice. Izgledaš kao huligan."
Step mu se nasmiješi. "Ja i jesam huligan."
Paolo odmahne glavom. "Step, prestani s tim ludorijama. Kad smo već kod
toga, zašto si došao? Ozbiljno ... Što, zar imaš neki problem?"
Step pogleda Polla i zatim ponovno brata. "Nemam problema, moraš mi dati
četiristo tisuća."
"Četiristo tisuća lira. Jesi li lud? Što, ja novce nalazim na cesti?"
"U redu, onda mi daj tristo."
"Ni govora, neću ti dati ni prebite pare."
"Ma nemoj?" Step se nagne prema njemu preko stola. Paolo preplašeno
ustukne. Step mu se nasmiješi. "Smiri se, brate, znaš da ti neću ništa napraviti."
Zatim pritisne gumb interfona povezanog s tajnicom. "Gospođice, možete li malo
doći?"
Tajnica nije primijetila razliku u glasu.
"Evo me odmah."
Step se udobno smjestio u naslonjač i nasmiješio Paolu. "Dakle, dragi brate,
ne daš li mi odmah tristo tisućica, kad dođe tvoja tajnica, strgnut ću joj gaćice."
"Molim?" Paolo nije imao vremena ništa drugo reći. Vrata su se otvorila.
Ušla je tajnica.
"Da, doktore?"
Paolo se pokušao spasiti: "Ništa, gospođice, možete ići." Step je ustao.
"Ne, gospođice, oprostite, pričekajte trenutak." Step se približio tajnici.
Djevojka je nijemo promatrala svu trojicu, ne znajući što učiniti. Ova je situacija
bila malo drugačija od zadataka koje je uobičajeno obavljala.
Tajnica je upitno pogledala Stepa. "O čemu je riječ?" Step ju je s osmijehom
promatrao. "Volio bih znati koliko koštaju gaćice koje imate na sebi." Tajnica ga je
promatrala u nelagodi. "Ali doista ..."
Paolo je ustao. "Step, sad je dosta! Gospođice, možete ići ..." Step je zadrži,
uhvativši je za ruku.
"Pričekajte samo trenutak, molim vas. Paolo? Daj Pollu ono što mu duguješ i
kad to učiniš, gospođica može otići." Paolo izvadi novčanik iz unutarnjeg džepa
sakoa, izvuče tri novčanice od sto tisuća i bijesno ih stavi na Pollov dlan. Pollo ih
prebroji i kimne Stepu da je sve u redu. Step pusti ruku tajnice i s osmijehom joj se
obrati: "Hvala, gospođice, vi ste utjelovljenje učinkovitosti. Ne znam kako bismo
bez vas."
Tajnica se ozlojeđeno udalji. Nije bila posve glupa, a još ju je manje
zabavljalo govoriti uokolo koliko košta njezino intimno rublje. Paolo ustane sa svog
naslonjača i obiđe pisaći stol.
"U redu, dobili ste novce, a sad se gubite jer ste mi digli tlak." Krenuo je kao
da će ih gurnuti, ali se predomislio. Bolje ih je istjerati riječima.
"Step, nastaviš li ovako, imat ćeš velikih problema, kao i inače!"
Step pogleda brata. "Šališ se? Kakvih problema? Ja nikad nemam problema.
Problemi i ja smo dvije stvari koje se nikad nisu upoznale. Novce moram posuditi
jednom prijatelju, jednom koji ima jedan mali problemčić ..." Osjetivši se upleten,
Pollo se zahvalno nasmiješio prijatelju. "Osim toga, Paolo, zašto se tako brukaš
pred Pollom? Pa to je samo tristo tisuća lira. Kao da sam te Bog zna što tražio.
Radiš od muhe slona." Paolo sjedne na rub pisaćeg stola.
"Ne znam kako, ali s tobom uvijek na kraju ispadne da sam ja kriv."
"Nemoj to govoriti, možda vas zbog boravka u ovom uredu, poslovanja sa
svim tim novcima uhvati neka bolest i više ne možete ništa dati, posuditi."
"Znači, riječ je o posudbi?"
"Naravno, pa uvijek sam ti sve vratio, nisam li?"
Izraz na Paolovom licu nije pokazivao uvjerenost. Nije baš bilo tako. Step se
pravio da to nije primijetio.
"Onda, zbog čega brineš? Vratit ću ti i ovaj novac. Radije se malo provedi.
Zabavi se. Tako si blijed ... Zašto se ne bi sa mnom lijepo provozao na motoru?"
Paolo malodušno skine naočale. "Molim? Ti se šališ? Nikad. Radije smrt. Kad
smo već kod smrti ... Budući da je prošla veoma blizu nas. Jučer navečer sam
otišao u Tartarughino i znaš koga sam sreo?"
Step je rastreseno slušao. U Tartarughino nikad ne bi otišao nitko tko
zanima Stepa. Međutim, odlučio je usrećiti brata. Na kraju krajeva, dao mu je
tristo tisuća lira.
"Ne, koga?"
"Giovannija Ambrosinija."
Step je osjetio svojevrsnu jezu. Srce kao da mu je načas stalo. Već sljedećeg
trena, obuzeo ga je bijes, ali ga je savršeno sakrio. "Je li?"
Paolo je nastavio svoju priču. "Bio je s jednom lijepom ženom, mnogo višom
od njega. Kad me je ugledao, zabrinuto se osvrnuo oko sebe. Izgledao je
preplašen. Rekao bih da se bojao da si i ti sa mnom. Onda, kad je vidio da nisi,
smirio se. Čak mi se i nasmiješio. Ako se to može tako nazvati. Ona njegova
svojevrsna grimasa. Vilica mu se nikad nije vratila na mjesto. Ali ti to znaš bolje od
mene. Može li se znati zašto si ga onako gadno premlatio, nikad mi to nisi rekao
..."
Istina, pomisli Step. On ne zna. Nikad nije ništa saznao. Step uhvati Polla
ispod ruke i zaputi se prema izlazu. Na vratima se okrene. Pogleda brata. Sjedio je
za svojim radnim stolom. S onim svojim okruglim naočalama. Skupo ošišana kosa
bila mu je savršeno počešljana, odjeća besprijekorna s košuljom izglačanom baš
onako kako je osobno podučio Mariju. Ne, nikad ne bi smio saznati. Step mu se
nasmiješi.
"Želiš znati zašto sam premlatio Ambrosinija?"
Paolo kimne glavom.
"Da, i te kako."
"Zato što mi je stalno govorio da se moram bolje odijevati."
Izašli su kako su i ušli. Bezobrazno i zabavljajući se. Klatareći se, glumeći
grubijane. Prošli su pokraj tajnice. Step joj je nešto rekao. Ona ga je samo bez riječi
promatrala. Zatim su se dizalom spustili u prizemlje. Step je pozdravio vratara.
"Bog, Martinelli. Ponudi nam dvije pljuge, daj."
Martinelli izvadi iz džepa sakoa mekanu kutiju jeftinih cigareta. Zamahne
uvis rukom i nekoliko cigareta izviri iz kutije.
Pollo i Step poharaju kutiju. Uzmu. iz nje više no što je pristojno. Zatim se
udalje, ne čekajući da im vratar zapali cigarete. Martinelli pogleda Stepa. Koliko je
drugačiji od brata. Doktor uvijek kaže hvala, za sve.
U tom trenutku zazvoni obližnji interfon. Martinelli pogleda u vratarnicu.
Zvali su upravo iz ureda Stepovog brata. Martinelli primi poziv. "Halo, doktore
Mancini, recite."
"Biste li, molim vas, mogli načas skočiti do mene?"
"Naravno, odmah stižem."
"Hvala."
Martinelli uđe u dizalo i uspne se na četvrti kat. Paolo ga je već čekao na
vratima ureda. "Dođite, Martinelli, uđite." Paolo mu je rekao da sjedne i zatvorio
vrata. Vratar je ostao ispred njega, stojeći, u laganoj nelagodi. Paolo je sjeo.
"Sjednite, Martinelli, molim vas." Martinelli se smjestio u naslonjač sučelice Paolu,
s poštovanjem, gotovo na samom rubu, zabrinut da bi mogao zauzeti previše
mjesta. Paolo prekriži ruke. Nasmiješi mu se. Martinelli mu uzvrati osmijeh, ali bio
je na iglicama. Želio je znati razlog tog sastanka. Je li učinio nešto loše? Je li negdje
pogriješio? Paolo uzdahne. Djelovao je kao da je odlučio otkriti mu tajnu.
"Martinelli, trebam od vas jednu uslugu." Martinelli se nasmiješi s olakšanjem.
Smiri se i zauzme malo više mjesta na naslonjaču.
"Recite, doktore. Učinit ću sve što želite, ako mogu."
Paolo se nasloni na naslon. "Nemojte više puštati mog brata u zgradu."
Martinelli iskolači oči. "Molim, doktore? Zar ga doista više ne smijem
puštati? A što da mu kažem? Ako se taj razbjesni, trebat će nam Tyson na
vratima." Paolo bolje pogleda tog mirnog gospodina. Njegovo sivo odijelo u skladu
s bojom njegove kose i čitavog njegovog postojanja. Zamisli kako Martinelli prijeći
Stepu ulaz u zgradu. "Ispričavam se, dobio sam naredbu, ne smijete ući."
Raspravu. Stepa koji se srdi. Martinellija koji podiže glas. Stepa koji se buni.
Martinellija koji ga gura. Stepa koji ga hvata za sako, zavitla njime o zid i nakon
toga sigurno i ostalo, kao po scenariju ...
"Imate pravo, Martinelli. Pogriješio sam što sam vas uopće to zamolio.
Hvala, svejedno vam hvala." Martinelli izađe iz ureda. Spusti se dizalom natrag u
prizemlje. Izložio se velikoj opasnosti. Ali tko bi zaustavio onog siledžiju? Izvuče
kutiju cigareta iz džepa. Odluči proslaviti izbjegnutu pogibelj jednom lijepom
cigaretom. Prava je sreća da je doktor uviđavan tip. A ne kao njegov brat. Step mu
je ukrao pola kutije i nije rekao ni hvala. Nijednom.
A ljudi misle da je biti vratar miran posao. Martinelli uzdahne i zapali
cigaretu.
Na četvrtom katu, Paolo je gledao kroz prozor. Osjećao je neko neobično
zadovoljstvo. U osnovi je učinio dobro djelo. Spasio je Martinelliju život. Ponovno
je sjeo. Dobro, ne pretjerujmo. Prištedio mu je hrpetinu problema. Ušla je tajnica s
nekim fasciklima.
"Izvolite, ovo su oni dokumenta koje ste tražili ..."
"Hvala, gospođice."
Tajnica ga je kratko promotrila. "Čudan tip, taj vaš brat. Vas dvojica niste baš
slični."
Paolo skine naočale, uzalud nastojeći biti privlačniji.
"Je li to kompliment?"
Tajnica slaže. "U određenom smislu jest. Nadam se da vi naokolo ne pitate
djevojke koliko koštaju njihove gaćice ..." Paolo se nasmiješi u nelagodi. "O, ne, to
sigurno ne."
Iako bez naočala nije baš mnogo vidio, njegove su oči neizbježno završile na
prozirno] bluzici. Tajnica je to opazila, ali nije učinila apsolutno ništa.
"Ah, vaš mi je brat rekao da vam kažem da ste previše dobri prema meni, da
niste trebali platiti pa bi on učinio što je rekao." Tajnica je postala neobično
uporna. "Ako smijem pitati ... što je rekao da bi učinio?"
Paolo pogleda tajnicu. Njezino lijepo tijelo. Onu savršenu, besprijekornu
suknju koja joj je prekrivala vretenaste noge. Možda je njegov brat imao pravo.
Zamisli tajnicu napola nagu i Stepa koji joj razdire gaćice. Uzbudi se.
"Ništa, gospođice, bila je to samo šala."
Tajnica se udalji pomalo razočarana. Paolo u zadnji čas uspije staviti naočale
i izoštriti sliku njezine izazovne stražnjice koja se udaljavala više-manje
profesionalno njišući se.
Koji glupan! Trebao sam ga natjerati da to učini. Ne vrati li mu Step taj
novac, bit će to najgori posao posljednih godina. Ne, ne najgori. Najgori mu je
priskrbio gospodin Forte. Svoje je ozbiljne fiskalne probleme povjerio jednom
komercijalistu koji tek treba riješiti vlastite obiteljske probleme. Ne može čovjek
provesti jutro u raspravi s bratom i na kraju mu platiti kako ne bi strgnuo gaćice
njegovoj vlastitoj tajnici.
S osjećajem krivnje, Paolo ponovno otvori spise gospodina Fortea.
16.
U jednmaloj, usko] uličici, u jednostavno] garaži, nalazio ojse Sergio, mehaničar.
Na sebi je imao plavi kombinezon s bijelim, zelenim i crvenim Castrolovim
četverokutom na leđima. Nije se znalo je li bio sponzoriran za utrke kojima se
godinama bavio ili za svo ono ulje koje je mijenjao u motorima. Činjenica je da bi
svaki put kad bi mu dovezli neki motor, bez obzira o kakvom se problemu radilo,
uvijek završilo jednako.
"Treba obaviti nekoliko popravaka i nakon toga ćemo kompletno zamijeniti
ulje." Njegov pomoćnik Mariolino također je bio u Castrolovom plavom
kombinezonu, samo pohabanijem i zamrljanim uljem. Bio je momak ne baš bistrog
izgleda. Slijedio je Sergia u njegovim poslovima i pomno ga promatrao. Za njega je
Sergio bio genij, idol. Bog motora. Kad su radili, Mariolino je uvijek stavljao neki
Battistijev CD. Io tu noi tutti. Kad bi u onoj pjesmi Si, viaggiare, došao onaj dio kad
kaže "taj moj prijatelj veliki genijalac, on bi znao kako treba učiniti, on bi znao
popraviti, regulirao bi ti minumum malo ga podižući", Mariolino bi se nasmiješio
od uha do uha. "Jebemu Se', kao da govori o tebi, ha?" Sergio bi nastavio raditi i
zatim prošao prstima kroz kosu, još više je masteći.
"Naravno, neće valjda o tebi. Ti s odvijačem u ruci napraviš samo štetu, a ne
čuda."
Zapravo je Mariolino bio kod njega već gotovo godinu dana i još uvijek je
imao ozbiljnih problema čak i s običnom zamjenom filtera. A kad bi umjesto
odvijača u ruku uzeo olovku, tad bi nastala prava pravcata katastrofa. On je bio taj
koji je dogovarao sastanke. Odnosno, bolje rečeno, pokušavao ih dogovoriti.
Mariolino je svojim groznim rukopisom zapisivao prezimena u rokovnik od crvene
kože koji je Sergiu, za Božić, prije nekoliko godina darovao netko iz jedne obližnje
poljoprivredne banke. Stoga su dani u rokovniku bili različiti od onih stvarnih u
godini, i kao da to nije dovoljno, trebao bi jedan pravi pravcati stručnjak kako bi
dešifrirao Mariolinov rukopis. Pouka: pojavljivali su se momci s više ili manje
uništenim motorima koji su tvrdili da u rokovniku u nekom čudnom grafitu
prepoznaju svoje prezime. Sergio nije znao reći ne. Zbog toga je imao dana kad bi
radio kao mahnit, i onih kad on i Mariolino ne bi imali nikakvog posla.
Činilo se da taj dan pripada prvoj kategoriji. U uličici ispred garaže bili su
poredani razni motori. Jedna skupa Yamaha, sigurno nekog tatinog sina, blistala je
pokraj starog Moto Guzzija. Bio je to klasični Galletto, omiljeni model jednog
nostalgičnog zaljubljenika ili običnog škrca. Jedan za drugim izmjenjivali su se razni
motori. Stare 350-ice ili novi nagnuti Suzuki. Stari Kawasaki kojeg su zvali "mrtvački
sanduk". Jedan glomazan Pacific Coast isticao se među ostalim motorima. Malo
dalje, pokoji novi Peugeot i jedna crvena Honda SH50 s ushitom su se divili
ogromnom Goldwinu 1500 koji je bio toliko težak da je bio opremljen hodom
unatrag.
Jedan mladić u svijetloj traper jakni, s Invictovim ruksakom na leđima na
kojem se isticao natpis "Mrzim Jovanottija", ušao je u garažu. Sergio ga prepozna.
Uzme ključeve iz ormarića pričvršćenog na zid i izađe s njim iz garaže. Naročitom
spretnošću oslobodi mladićevu Hondu Vision iz gustog niza motora. Zatim mu
Sergio ispriča sve što je učinio. Kao dobar mehaničar, navede čitav niz sitnih
popravaka, predstavljajući ih neophodnim kako bi ona Honda Vision ponovno bila
u voznom stanju. Zapravo su to bile uobičajene kretenarije koje ti mehaničara
kažu da su učinili, kako bi opravdali novce koje ti ukradu. Momak se pravio da to
ne primjećuje. Ili doista nije primjećivao. S petnaest godina, otići mehaničaru po
motor previše je sretan događaj da bi ga upropastio raspravom. Ali da je taj
momak znao koliko doista košta promjena kolektora, na njegovom bi se
buntovničkom ruksaku sutradan, tik ispod natpisa "Mrzim Jovanottija",
nedvojbeno pojavio jedan drugi, možda utemeljeniji natpis ... "Sergio je prava
lopovčina".
Momak s ruksakom je platio i sav sretan otišao.
Odmah zatim, ispred garaže se zaustavio jedan stari plavi Boxer kojeg je
gurao neki rastreseni mladić s naočalama. Boxer je imao blokirani stražnji kotač.
Onaj smušenjak skinuo je naočale i obrisao znojno lice. Da je bio lošije odgojen,
okomio bi se na dobrog Gospodina, psujući. Ne ide se tako naokolo s jednim
plavim Boxerom. Sergio je primio motor. Odlučan i siguran, podigao je poklopac
šasije. Izgledao bi kao kirurg da je nosio rukavice i da mu ruke nisu bile prljave od
ulja. Osim toga, jedan dobar kirurg nikad si ne bi odabrao pomoćnika kao što je
Mariolino. Smušenjak je bio ispred njega. Zabrinuto je gledao kako taj spori
mehaničar secira njegov motor. Kao rođak nekog pacijenta, zabrinut, ali ne zbog
ozbiljnosti pacijentove bolesti, nego zbog toga koliko bi mogla koštati operacija.
"Treba zamijeniti varijator i skinuti sve pogonske remene, nije šala."
Ispred garaže se zaustavio Stepov motor. Po zadnjem monotonom brujanju
čulo se koliko toj VF 750 uopće ne treba popravak. Sergio je obrisao ruke krpom.
"Bog, Step, što ima? Neki problem?" Step se nasmiješio. S ljubavlju je udario
dlanom o rezervoar svoje Honde.
"Ovaj motor ne poznaje tu riječ. Došli smo po Pollovu starudiju." Pollo je u
međuvremenu prišao svom motoru. Starom Kawa 550. Tragičnom "mrtvačkom
sanduku". Sergio mu se pridružio. "Sve je sređeno. Morao sam zamijeniti klipove,
pojaseve i čitav motor. Ali uzeo sam neke rabljene dijelove." Sergio nabroji i druge,
skupe radove. "I zamijenili smo ulje." Pollo ga pogleda. Kod njega nije palilo. Sergio
nije ni pokušao. "Ali to ti nećemo računati. To je dar." Godinu dana ranije, Sergio
je imao gadnu raspravu. I otad je naučio kako se treba odnositi prema ovoj dvojici.
Bilo je proljeće. Step mu je dovezao svoju netom kupljenu Hondu kako bi je
servisirao. Uz to mu je rekao da namjesti bočni štitnik koji je vibrirao. Nekoliko
dana kasnije, Step se vratio po motor. Bez pogovora je platio račun. Uključujući i
zamjenu ulja. Ali kad je iskušao motor, bočni štitnik je i nadalje vibrirao. Tako se
Step vratio s Pollom. I to mu predočio. Sergio ga je uvjeravao da je sve namjestio.
"Međutim, ako želiš, ponovno ću ga namjestiti, samo što ćeš naravno morati
dogovoriti novi popravak i platiti mi ga." Kao da to nije bilo dovoljno, Sergio je
počinio ogromnu pogrešku. Prišao je Stepu, lupio ga po leđima i što je bilo najgore,
traljavo se pokušao izvući. "Tko zna kako ti voziš ovaj motor. Zbog toga si ponovno
rasklimao štitnik."
Stepu se zamračilo pred očima. Njegov je motor uz Polla bio jedino do čega
je uistinu držao. Osim toga, mrzio je one koji su u razgovoru stavljali ruke na njega.
"U krivu si. Veoma je lako rasklimati bočne dijelove motora. Gledaj ..."
Step je otišao na sam kraj reda motora ispred garaže. Silovito je udario
nogom o prvi. Jedna Honda 1000, crvena i teška, srušila se na motor do sebe,
savršeno održavani Custom 500. I on se srušio, na jedan Suzuki 750 i još dalje, na
bijeli i lagani Ciao. Skupi i moderni motori, novi i stari modeli, padali su jedni na
druge uz strašnu buku željeza i završavali na tlu, gurnuti onom rušilačkom silom,
nalik velikim domino kockama, uz visoku cijenu. Sergio ih je pokušao zaustaviti.
Sve je bilo uzalud. I zadnji se Peugeot srušio na tlo, uništavajući si bok. Sergio je
bio preneražen. Step mu se nasmiješio. "Jesi li vidio kako je to lako?" Zatim je,
prije no što je Sergio uspio išta odgovoriti, nastavio: "Ako mi odmah to ne
popraviš, zapalit ću ti garažu." Nakon niti sat vremena, bočni štitnik bio je
namješten. Više nikad nije zavibrirao. Step naravno nije ništa platio.
Onaj smušenjak nijemo je stajao u jednom kutu, zabrinuto promatrajući svoj
Boxer s otvorenim motorom. Sergio je ušao u radionicu kako bi uzeo ključeve
Pollovog Kawe.
"U redu, momče. Ostavi mi ga. Vidjet ćemo što se dade učiniti." Ova zadnja
rečenica još je više zabrinuta onog smušenjaka. S pravom je pomislio da je njegov
Boxer već u terminalnoj fazi.
"Kad mogu doći po njega?"
"Već sutra." Mladić s naočalama se na ovu vijest malo razvedrio. Nasmiješio
se i otišao glupo sretan. Nije mu se učinilo čudnim da će sa svim onim poslovima
koje je na njemu potrebno učiniti njegov Boxer biti popravljen tako brzo. Sergio je
dao ključeve Pollu. Kawasaki je najednom zarikao. Iz prigušivača je snažno provalio
dim. Broj okretaja brzo je rastao. Pollo je dodao gas dva ili tri puta i sretno se
smiješio. Step ga je promatrao. Baš je dijete. Kad mu je Sergio podastro račun,
Pollo se malo manje sretno smiješio. Ali očekivao ga je. Motor je zapinjao, a
promijeniti klipove i sve ostalo jamačno nije bila šala. Usprkos pozajmici ili bolje
rečeno iznudi od Paola i Sergiovom popustu, za dlaku je uspio podmiriti račun.
Sergio je stavio novce u džep. Naravno da nije izdao fakturu.
"Molim te, Pollo, sad je kao na probnoj vožnji. Polako s njim." Pollo pusti
ručicu gasa. "Istina, nisam se toga sjetio. Večeras je utrka, a ja svejedno nemam
motor. Sva ova strka nije ničemu poslužila."
Pollo pogleda Stepa. "Ali ti bi mogao ..."
U hipu shvativši na što njegov prijatelj cilja, Step ga je odmah prekinuo.
"Stani. Moj se motor ne dira. Posudit ću ti sve drugo što želiš, ali motor ne.
Jednom možeš biti obični promatrač."
"Da, a što da radim?"
"Navijaj za mene. Večeras ču se utrkivati." Mariolino se nasmiješi. Sergio ga
pogleda pomalo zavidno. "Zar ozbiljno idete na Serru? Blago vama, dečki. Ne znate
što bih dao da se ponovno mogu utrkivati."
Step upali svoj motor. "Dođi, zašto ne? Dogovorit ćemo se pa čemo otići
zajedno."
"Ne mogu. Prošlo je več deset godina. Druga su vremena. Kad smo več kod
toga, dolazi li još uvijek Siga?"
Pollo kimne. "Kako da ne, još uvijek je tamo."
"Pozdravite mi ga. Na meni je dobro zaradio."
"Kako želiš. Ako se predomisliš, znaš gdje češ nas pronači."
Pollo i Step su pozdravili i ubacili u prvu. Lagano su se udaljili uskom ulicom.
Pollo je nekoliko puta dodao gas kako bi dobro zagrijao motor. Zatim se, čuvši onaj
lijepi dubok i siguran zvuk, nagnuo i dao gas podigavši prednji dio motora. Step ga
je pratio, i sam podigao prednji kotač i dodavši gas, nestao s prijateljem u glavnoj
ulici. Sergio se vratio u garažu. Pogledao je stare fotografije obješene na zid.
Njegov motor, utrke. Mnoge je odvozio. Sjetio se kad se utrkivao na Serri. Kad se
šalio sa Sigom i dečkima. Bio je nepobjediv. Sad su druga vremena, prošle su
mnoge godine, prekasno je. Sjetio se što je jednom rekao jedan njegov prijatelj:
"Odrasti znači više ne voziti dvjesto na sat." Možda je to istina. Odrastao je. Sad je
imao odgovornosti. Obitelj i dijete. Kad čovjek ima dijete, ne može voziti dvjesto
na sat na jednom kotaču. Sergio je prišao starom radiju na drvenom ležaju crnom
od ulja. Uključio je kasetu. Imali su samo tu. Već su godinama slušali uvijek iste
pjesme.
"Možda moj tata i moja mama, tko zna, nisu željeli mene, nego neko drugo
dijete."
Sergio pogleda Mariolina. Bio je pognut nad motorom koji je ostao onako
izložen nasred garaže. Nije tu riječ samo o stanicama, pomisli Sergio. Mariolino se
okrene prema njemu.
"Hej, Se', što je s ovim Boxerom?"
Sergio priđe Mariolinu i pokaže mu ogoljenu mašinu na podu. "Marioli', zar
ne vidiš da je taj momak budaletina? Stavio ga je na bicikl i blokirao mu se kotač.
Ovom Boxeru nije ni kurac, spusti polugicu varijatora i promijeni mu ulje pa ćeš
vidjeti da će juriti kao strijela."
Mariolino se nagnuo nad motor. Trebalo mu je nekoliko minuta prije no što
je pronašao polugu. Sergio je samo odmahnuo glavom. Istina je, kad imaš dijete ne
juriš dvjesto na sat. Ako je to dijete Mariolino, nikamo više ne ideš. Sergio uzme
jaknu i odjene je preko kombinezona. Odluči riskirati i svejedno izaći. "Brzo se
vraćam."
Mariolino ga zabrinuto pogleda.
"Tata, kamo ideš?"
"Kupiti novog Battistija. Danas je izašao. Vrijeme je da promijenimo kasetu."

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
17.
Na Trgu Euclide, ispred ulaza u školu Falconieri, zaustavljaju se razni automobili. U
njima vozači puni obaveza i lišeni kćerki koje idu u tu školu pritišću svoje trube,
izazivajući uobičajeni, grozomorni postmodernistički koncert. Jedna majka za
volanom Golfa također im se pridružila. Podigla je ruku pomalo ozlojeđena jer je
tog jutra bio red na nju da odveze kćerke u školu, ali ponajviše kako bi poslala na
jedno mjesto bijeli Uno koji se prilijepio na nju trubeći. Upalila je motor i
pomaknula automobil malo naprijed, uvukavši se u uzak prostor između jednog
kontejnera za smeće i prolaza za kola. Bijeli Uno je skrenuo. Prolazeći pokraj Golfa,
vozač Una uzvratio je pozdrav. Gospođa, koja je to očekivala, okrenula se na drugu
stranu, ne dajući mu to zadovoljstvo. Situacija se nije mnogo popravila. Drugi su
nastavili trubiti, grdeći vozila zaustavljena u dvije trake. Neke otmjene gospođe za
volanima, totalno hladnokrvne i naizgled nevješte, popravljale su šminku. Druge,
već savršene, otvarale su vrećice s namirnicama i trgale komadić kruha nastojeći
utažiti glad od nervoze. Poneka zahtjevnija i mušičavija jela je komadić sira. Jedna
gospođa koja je pazila na liniju dopustila si je bijedni kreker od integralnih žitarica.
Prometnik Dossi, s debelim naočalama i ovješenim obrazima, približio se
nepropisno parkiranim automobilima i zamolio ih da se pomaknu. Neka ružna
uporna gospođa izložila se opasnosti da završi u njegovom notesu.
Prometnik Dossi bio je pravi gad. Njegov je notes bio puniji od rokovnika
pustopašne djevojke koja je nedavno prekinula trajnu vezu. Dossi je samo od
ružnih žena tražio da pomaknu svoje automobile. S lijepima je bio galantan i
laskav. Netko je čak rekao da je spavao s nekim majkama. Međutim, nitko nije
naveo nijedno ime. Ona ružna gospođa na kraju se pomaknula sa svojim Y10. Bez
obzira na automobil, Dossiju se nije svidjela. Nastavio je svoj križarski pohod.
Zahtijevao je da se pomaknu još dva automobila. Ona Salvijeva pjesma kao da je
praktički bila posvećena njemu. Prošao je ispred jednog Renaulta 5 parkiranog u
dvostrukom redu. Čudno, ali ništa nije rekao. Dapače, nasmiješio se gospođi koja
je sjedila za volanom. Ona mu je uzvratila na pomalo presrdačan način. Možda oni
tračevi ipak nisu bili posve neutemeljeni. Nekoliko mladića u Peugeotima i SH50
zaustavili su se tik ispred stuba. U tom je trenutku stigla i Raffaella. Pronašla je
rupicu na drugoj strani ulice, ispred benzinske postaje prije crkve i zavukla se u nju
svojim Peugeotom 205 s pet vrata. Palombi je prepozna. Sjetivši se prethodne
večeri, odluči kako je bolje udaljiti se. Sustigne skupinu momaka u podnožju stuba.
Tema dana, Robertin tulum i padobranci koji su se pojavili na njemu. Jedan je
mladić prepričavao svoju inačicu događaja. Sudeći po masnicama na njegovu licu,
morala je biti istinita. Ako ništa drugo, bio je na tulumu i dobio batine, ostalo je
moglo biti i izmišljeno. Brandelli im se pridruži. "Bog, Chicco, kako si?"
"Dobro", bezočno je slagao. Međutim, njegov mu je prijatelj povjerovao.
Chicco je već postao stručnjak u laganju. Tog jutra iskušao je sve vrsti laži kad je
njegov otac vidio koliko je BMW uništen. Šteta što njegov otac nije bio naivčina
kao njegov prijatelj. Ni najmanje nije povjerovao u priču o krađi. Kad je Chicco
zatim odlučio ispričati mu istinitu verziju, njegov se otac stvarno razbjesnio.
Zapravo, kad malo bolje razmisliš, čitava ta priča bila je apsurdna. Ti tipovi su
apsurdni, pomisli Chicco. Tako mi uništiti automobil. Iako mi otac ne vjeruje,
dokazat ću mu da je tako. Pronaći ću te huligane, otkriti njihova imena i prijaviti ih.
Eto što ću učiniti! Dobro! Prije ili kasnije ću naletjeti na njih, u to sam siguran.
Chicco se ukočio. Njegove su se želje smjesta ispunile. Ali on više nije
djelovao baš sretan zbog toga. Step i Pollo pojavili su se u puno] brzini iz zavoja,
pognuti nad svojim motorima jedan uz drugoga. Prestigavši jedan automobil,
usporili su. Zatim su se zaustavili na nekoliko metara od Chicca. Prije no što ga je
Step prepoznao, Chicco se okrenuo oko svoje osi, sjeo na Vespu, jedino prijevozno
sredstvo koje mu je obitelj sad dala na korištenje, i brzo se odvezao. Još jedan
momak koji je ranije imao posla s ovom dvojicom odlučio je povesti se za mudrom
Chiccovom odlukom. Palombi je pogledao Stepa i nasmiješio mu se. U osnovi su
večer ranije zajedno prisustvovali jednoj prilično neugodnoj situaciji. Step ga nije
ni primijetio. Zapalio je jednu od onih cigareta koje su ukrali Martinelliju i obratio
se Pollu.
"Jesi li siguran da je ovdje?"
"Kako da ne. Pročitao sam u njezinom rokovniku. Jučer navečer smo se
dogovorili da ćemo zajedno otići na ručak."
"Jebo te ludog, pa nemaš ni prebite pare. A želiš ispasti darežljiv!"
"Što hoćeš? Pa donio sam ti doručak. Zato šuti!"
"Da, zbog dva bijedna sendviča."
"Bijedna, je li? Svaki dan dva sendviča, na kraju mjeseca se skupi lijepi iznos.
Međutim, ništa ti ne brini, ona me je pozvala, njezin sam gost, ne plaćam ja."
"Koji frajer, našao si bogatašicu koja časti. Kakva je?"
"Zgodna. Čini mi se i simpatična. Iako je možda malo čudna."
"Hoćeš-nećeš mora biti malo čudna kad je odlučila otići s tobom na ručak i
još te uz to počastiti. Ili je čudna, ili je gabor!" Step prasne u smijeh. Pollo odluči
odustati od te teme i zapali cigaretu, ali se zatim predomisli. Smislio je što će mu
reći.
"Začepi, ti si zaljubljen u Maddu." Step se uozbilji.
"Jesi li lud? Zaljubljen? Trošim je i to je sve. I uzgred rečeno, simpatična je,
nije davež i možeš reći sve, osim da je gabor!"
Pollo zašuti. To doista nije mogao reći.
Zazvoni zvono za svršetak zadnjeg sata nastave. S vrha stuba izleti nekoliko
djevojaka. Sve su više-manje bile u uniformi. Plavuše, brinete, crvenokose. Silazile
su u skokovima, trkom, vukući se ili u skupinama. Brbljale. Neke sretne zbog dobre
ocjene na usmenom. Neke ljutite zbog loših ocjena na satu. Neke su s nadom
pogledavale netom osvojenog momka onoga koji im je dodijavao u nadi u moguće
pomirenje. Druge, manje zgodne, provjeravale su je li među njima onaj zgodni.
Onaj koji se sviđao svima njima, rugobama. Onaj koji će sigurno prohodati s
nekom curom iz nekog drugog razreda. Neke djevojke koje su u školu došle svojim
skuterima zapalile su cigaretu. Druge su zavidno promatrale prijateljice. Na kraju
je jedna hrabra povukla dim, ali nije se usudila više od toga. Odmah zatim, plaho
se ogledala oko sebe. Provjerila je da baš u tom času ne nailazi njezina majka, koja
kasni kao i obično. Daniela brzo siđe niz zadnje stube i potrči u susret Palombiju.
Raffaella ugleda kćerku i potrubi. Prepoznavši taj zvuk, Daniela se zaustavi i potraži
majku. Kad ju je opazila, Raffaella joj je pokazala rukom da smjesta uđe u
automobil. Daniela je kimnula glavom. Zatim je prišla Palombiju i pozdravila ga
brzim poljupcem u obraz. "Bog, mama mi je tu, moram ići. Čujemo se danas
poslijepodne telefonom?"
"Može. Kako ti je obraz?"
Daniela se nasmiješi i protrlja obraz na mjestu gdje ju je Raffaella večer
ranije ošamarila. "Bolje, mnogo bolje! Sad idem, ne želim reprizu." Daniela se
nasmiješi i pogleda nadesno i nalijevo prije no što prijeđe cestu. Ugleda Polla i
Stepa na nekoliko metara od sebe. Zaprepasti se. Tko zna po koga su došli.
Susretne poglede Giovanne i Stefanije koje su još uvijek bile na stubama. Daniela
kimne glavom nadesno pokazujući ih prijateljicama. Giovanna i Stefania pogledaju
u tom smjeru. Kad Giovanna ugleda Stepa, ugrize se za donju usnicu kao da želi
reći "kako je zgodan!" Daniela se nasmiješi. Imala je pravo. Zgodan je za deset
plus. Tad je ponovni zvuk automobilske trube uvjeri da je bolje da se pokrene. Ako
ni zbog čeg drugog, a ono zbog njezina obraza.
Iz škole su izašle i djevojke iz drugih razreda. Na kraju i one iz završnih
razreda.
Babi i Pallina pojavile su se na stubama. Pollo lupne Stepa. "Evo je, ona
tamo." Step pogleda prema školskim vratima. Ugleda nekoliko starijih djevojaka
koje su silazile stubama. Među njima prepozna Babi. Okrene se prema Pollu. "Koja
od njih?" Pollo pokaže na Pallinu.
"Ona raspuštene crne kose, ona sitna." Step ponovno pogleda prema
djevojkama. Morala je biti cura pokraj Babi.
Nije znao zašto, ali bilo mu je drago što ta čudna djevojka koja vodi Polla na
ručak, i uz to časti, nije Babi.
"Zgodna je, znam onu pokraj nje."
"Ozbiljno, kako to?"
"Sinoć sam je istuširao."
Pollo zablenuto pogleda Stepa. "Koji ti je kurac, što to laprdaš?"
"Kunem ti se. Pitaj je."
"Misliš da ću je pitati? Što, da odem onamo i kažem joj: oprosti, jesi li se ti
jučer tuširala sa Stepom? Daj prestani!"
"Onda ću je ja pitati."
Pollo siđe s motora i baci cigaretu na pločnik. Pallina je savjetovala Babi na
koji je način najbolje Raffaelli predočiti obavijest u školskom rokovniku. Tad je
ugledala Polla.
"O, ne!"
Babi se okrenula prema njoj. "Što je?"
"Evo onog koji mi je jučer zdipio tjedni džeparac."
"Koji je?"
"Onaj tamo dolje." Palina pokaže na Polla. Babi pogleda u tom pravcu. Pollo
je stajao, a pokraj njega, sjedeći na motoru, bio je Step.
"O, ne!"
Pallina zabrinuto pogleda prijateljicu. "Što je? Zar je i tebi ukrao novce?"
"Ne, ali njegov prijatelj, onaj pokraj njega, odvukao me je pod tuš!"
Pallina kimne glavom kao da je posve normalno da im neki tipovi kradu iz
torbica ili ih odvlače ispod tuševa.
"Shvatila sam, nisi mi to rekla!"
"Nadala sam se da ću zaboraviti. Idemo."
Spustile su se niz zadnje stube. Pollo krene ususret Pallini.
Babi ih ostavi njihovim objašnjenjima i brzo se zaputi prema Stepu.
"Što ti radiš ovdje? Može li se znati zašto si došao?"
Step se nasmiješi. "Hej, smiri se. Kao prvo, ovo je javno mjesto, a kao drugo,
dopratio sam Polla koji ide na ručak s onom tamo curom."
Pokaže na Pallinu. Babi ga ozlojeđeno pogleda.
"Slučajno je `ona tamo' moja najbolja prijateljica, a Pollo pak kradljivac,
budući da joj je ukrao novac."
Step joj odgovori: "Slučajno je Pollo moj najbolji prijatelj i nije kradljivac.
Ona ga je pozvala na ručak i između ostaloga, ona će platiti. Hej, zašto si tako
ljuta? Što je, pjeniš se zato što ja tebe ne vodim na ručak? Pa odvest ću te ako želiš
... Dovoljno je da ti platiš ...!"
Babi ga bijesno pogleda. "Slušaj ..." Step je prekine.
"Ovako ćemo: ti sutra ponesi novce, rezervira] nam stol na nekom lijepom
mjestu i ja možda dođem po tebe ... Može?"
"Možeš zamisliti kako bih ja pošla s tobom!"
"Pa, jučer si pošla i bogami si me stiskala."
"Kretenu."
"Penji se, odvest ću te."
"Idiote."
"Je li moguće da znaš samo proste riječi? Tako dobra djevojka u uniformi
kao što si ti, koja dolazi ovamo u Falconieri sva pristojna, zar je moguće da se tako
ponaša! Nije dobro, ne!"
"Seronjo."
Pollo im je prišao na vrijeme da čuje ovaj zadnji kompliment.
"Vidim da postajete prijatelji. Što ćete, idete s nama na ručak?"
Babi preneraženo pogleda prijateljicu. "Pallina, ne mogu vjerovati! Zar ideš
na ručak s ovom lopovčinom?"
"Pa, barem ću vratiti nešto novca, on časti."
Step pogleda Polla. "Baš si bez srama ...! Meni si rekao da ona časti."
Pollo se nasmiješi prijatelju. "Zapravo je to istina. Znaš da ja nikad ne lažem.
Jučer sam joj maznuo lovu i s njom ću platiti. Dakle, na određeni način, ona časti.
Onda, što ćete, idete s nama ili ne?"
Step bezobrazno pogleda Babi. "Žao mi je, ali moram na ručak kod oca.
Nemoj biti razočarana. Onda, hoćemo li sutra?" Babi se nastojala suzdržati.
"Nikad!"
Pallina je sjela na motor iza Polla. Babi ju je ogorčeno pogledala, osjećala se
izdanom. Pallina ju je pokušala smiriti. "Vidimo se kasnije, dobro, svratit ću do
tebe!"
Babi krene ne bi li otišla. Step je zaustavi. "Hej, čekaj, jer inače ću ispasti
lažljivac. Molim te, reci mu. Je li istina da smo se sinoć zajedno tuširali?"
Babi se oslobodi njegovog stiska. "Goni se na jedno mjesto!"
Step se nasmiješi Pollu. "To je njezin način da kaže da!"
Pollo odmahne glavom i odveze se s Pallinom. Step ostane promatrati Babi
koja je prelazila cestu. Odlučno je hodala. Jedan je automobil zakočio da je ne
pregazi. Vozač je legao na trubu. I ne okrenuvši se, Babi je ušla u automobil.
"Bog, mama."
Babi poljubi Raffaellu.
"Je li u školi dobro prošlo?"
"Super", slaže Babi. Dvojka iz latinskog i obavijest u rokovniku nije baš ono
što bi se nazvalo super.
"Pallina ne ide s nama?"
"Ne, sama će se vratiti." Babi pomisli na Pallinu koja je otišla na ručak s onim
tipom, Pollom. Apsurdno. Raffaella nestrpljivo potrubi. "Što sad radi Giovanna?
Daniela, rekla sam ti da joj kažeš."
"Evo je, stiže."
Giovanna, plavuša pomalo mrtvačkog izgleda, polako je prešla preko ceste i
ušla u automobil. "Ispričavam se, gospođo."
Raffaella joj nije odgovorila. Ubacila je u prvu i naglo krenula. Silovitost tog
odlaska bila je dovoljno rječita. Daniela pogleda kroz prozor. Njezina prijateljica
Giulia stajala je ispred škole i razgovarala s Palombijem. Daniela se rasrdila.
"Nije moguće! Svaki put kad mi se netko svidi, Giulia mora razgovarati s njim
i praviti se luda. Pogledaj kako je blesava. Čini se da to radi namjerno. Prije je
mrzila Palombija, a sad razgovara s njim."
Giulia opazi Peugeot u prolazu. Pozdravi Danielu i rukom joj pokaže da će se
čuti poslijepodne. Daniela ju je samo s mržnjom promatrala i ništa nije odgovorila.
Zatim se okrenula prema sestri.
"Babi, zar je Step došao po tebe?"
"Nije."
"Kako nije, vidjela sam da razgovarate."
"Slučajno je prolazio ovuda."
"Pih, mogla si se vratiti s njim. Evo ga!"
Upravo u tom trenutku, Step je punom brzinom prošao svojim motorom
pokraj Peugeota. Raffaella se prepala i naglo skrenula. Uzalud. Step je ne bi bio
okrznuo. Uvijek je na milimetar izračunao udaljenost.
Njegova Honda 750 nagnula se dva ili tri puta za dlaku izbjegavajući ostala
vozila. Tad je Step, s tamnim Balloraminim naočalama na očima, lagano okrenuo
glavu i nasmiješio se. Bio je siguran da ga Babi gleda. I doista, nije pogriješio. Step
je ubrzao i ne zaustavljajući se na crvenom svjetlu na semaforu velikom brzinom
ušao u Ulicu Biacci. Automobil koji mu je dolazio s desna s pravom je potrubio.
Dossi nije imao vremena pročitati registarsku tablicu. Motor je nestao pretječući
ostala vozila. Raffaella se zaustavila na semaforu i okrenula prema Babi. "Ako se
samo usudiš popeti na motor iza onog tipa, ne znam što ću ti učiniti. Pravi je
kreten. Jesi li vidjela kako vozi? Slušaj Babi, ne šalim se, ne želim da se voziš s
njim."
Možda je njezina majka imala pravo. Step vozi kao luđak. Međutim, sinoć
dok se vozila iza njega, kroz noć, zatvorenih očiju, u tišini, nije se bojala. Dapače,
svidjela joj se ta vožnja. Babi otvori vrećicu s namirnicama i otrgne komadić
mekane bijele pizze. Čovjek se ne može uvijek kontrolirati. Zatim, u naletu
totalnog kršenja pravila, odluči da je sad pravi trenutak. "Mama, danas sam dobila
ukor u rokovniku."
18.
Step si natoči pivo i uključi televizor. Prebaci na trinaesti program. Na Videmusic
prikazivali su video spotove Aerosmitha: Love in an elevator. Stevena Tylera u
dizalu dočekao je jedan superseksi komad. Tyler s facom deset puta boljom od
Micka Jaggera zna cijeniti dobrog komada. Step pomisli na svog oca za stolom
sučelice njemu. Tko zna cijeni li i on. Otac uzme daljinski sa stola i isključi televizor.
Njegov otac je kao Paolo, ne zna cijeniti lijepe stvari.
"Nismo se vidjeli tri tjedna, a ti gledaš televiziju. Nećemo razgovarati?"
Step otpije malo piva. "U redu, razgovarajmo. O čemu želiš razgovarati?"
"Htio bih znati što si odlučio učiniti ..."
"Ne znam."
"Što znači to ne znam?"
"Znači da još uvijek ne znam."
Kućna pomoćnica je ušla s predjelom. Odložila je tjesteninu nasred stola.
Step je promatrao ugašeni televizor. Tko zna je li Steven Tyler već napravio svoj
premet u zraku na kraju spota. Četrdeset godina, a još uvijek je takav. U
izvanredno] kondiciji. Sila prirode. On će s četrdeset biti još i bolji. Pogleda svog
oca. Ni špagete ne može staviti na tanjur bez poteškoća. Step je zamislio kako otac
prije nekoliko godina radi premet u zraku. Nemoguće. Prije će Paolo povaliti svoju
tajnicu. Otac mu doda tjesteninu. Bila je začinjena ribanim kruhom i inćunima.
Upravo onakva kakvu je volio i kakvu mu je uvijek pripremala majka. Nije
imala posebno ime. Bili su to špageti s naribanim kruhom i točka. Iako je u njima
bilo inćuna. Step se posluži. Sjetio se kako je jeo za tim istim stolom, u toj istoj
kući, s Paolom i majkom. Obično se na stol u malom porculanskom tanjuriću
donosilo još začina. Paolo i njihov otac nisu ga voljeli, sve bi dopalo njega. Majka bi
mu žličicom stavila malo začina na tjesteninu. Na kraju bi mu se nasmiješila,
okrenula tanjurić i sav istresla u njegov tanjur. Bila je to njegova najdraža
tjestenina. Tko zna je li je njegov otac namjerno dao pripremiti. Odluči ne govoriti
o tome. Tog dana nije bilo tanjurića. Nije više bilo ni mnogih drugih stvari. Otac
pristojno obriše usta ubrusom.
"Vidiš, dao sam skuhati tjesteninu koju voliš. Kako je ispala?"
"Dobro. Hvala, tata. Ispala je odlično."
Zapravo, nije bila loša.
"Jedino je možda mogla biti malo začinjenija. Mogu dobiti još jedno pivo?"
Otac pozove kućnu pomoćnicu. Pričeka da Step otpije prije no što nastavi
razgovor.
"Ne želim biti dosadan, ali zašto se ne upišeš na fakultet?"
"Ne znam. Razmišljam o tome. Morao bih odlučiti na koji."
"Mogao bi studirati pravo ili ekonomiju kao tvoj brat. Kad diplomiraš,
mogao bih ti pomoći pronaći zaposlenje."
Step se zamislio odjeven kao njegov brat, u njegovom uredu, sa svim onim
spisima. S njegovom tajnicom. Ova mu se zadnja pomisao načas svidjela. Zatim je
malo bolje razmislio. U osnovi je uvijek može pozvati da izađu i nastaviti ne raditi
baš ništa.
"Ne znam. Ne osjećam se spremnim."
"Zašto to kažeš? U školi ti je dobro išlo. Ne bi trebao imati problema.
Maturirao si s četrdeset dva hoda, nije bilo loše."
Step otpije još malo piva. Bilo bi i bolje da nije bilo svih onih sranja. Nakon
te priče više nije ni otvorio knjigu. Više nije učio.
"Tata, nije u tome problem. Već sam ti rekao, ne znam. Možda nakon ovog
ljeta, ali sad jednostavno ne mogu misliti o tome."
"A što možeš? Lunjati naokolo i izvoditi gluposti. Stalno si na ulici i uvijek se
kasno vraćaš. Paolo mi je rekao."
"Što ti je Paolo mogao reći kad on nema pojma!"
"Ne, ali ja znam. Možda bi bilo bolje da si odslužio godinu dana u vojsci,
barem bi se malo sredio."
"Da, samo mi je vojska nedostajala."
"Pa, ako sam te uspio osloboditi optužbi kako bi visio na ulici i nadalje se
mlatio, tad bi bilo bolje da si otišao."
"Tko ti kaže da se mlatim naokolo ... Tata, baš imaš fiks ideje!"
"Ne, nego se bojim. Sjećaš se što je odvjetnik rekao nakon suđenja? Vaš sin
mora paziti. Od ovog trenutka, svaka nova prijava, sve što se dogodi, automatski
će utjecati na odluku suca."
"Naravno da se sjećam, ponovio si mi to najmanje dvadeset puta. Usput, jesi
li ikad kasnije vidio tog odvjetnika?"
"Vidio sam ga prošli tjedan. Platio sam mu zadnji dio honorara."
Rekao je to značajnim tonom kao da želi naglasiti da je taj honorar jamačno
bio visok. U tome je bio posve isti kao Paolo. I jedan i drugi stalno su brojali novce.
Step odluči ne obazirati se na to.
"Nosi li još uvijek onu groznu kravatu?"
"Ne, uspio je staviti jednu još ružniju."
Otac se nasmiješi. Mudrije je biti simpatičan. Sa Stepom stroga ruka nikad
nije bila od koristi.
"Ma daj, to mi se čini nemogućim. Sa svim novcima koje smo mu dali." Step
se ispravi. "Oprosti, tata, koje si mu ti dao. mogao si je kupiti neku lijepu kravatu."
"Ako je do toga, mogao si je obnoviti kompletnu garderobu ..."
Kućna pomoćnica odnijela je tanjure i vratila se s glavnim jelom. Krvavim
biftekom. Srećom, to jelo nije bilo povezano ni s jednim sjećanjem. Step pogleda
oca. Sjedio je pognut nad tanjurom i rezao meso. Mirno. Davno, onog strašnog
dana, uzrujano je koračao po ovoj istoj sobi.
"Kako, zašto da! Zato što mi se htjelo? Pa ti si stvarno zvijer, živina, netko tko ne
razmišlja. Ja za sina imam nasilnika. luđaka, kriminalca. Upropastio si tog momka.
Budi toga svjestan. Mogao si ga ubiti. Ili ni toga nisi svjestan?"
Step je sjedio pognute glave, bez riječi. Umiješao se odvjetnik: "Gospodine
Mancini, što se dogodilo, dogodilo se. Nema koristi grditi momka. Vjerujem da je
imao svoje razloge, iako c njima ne govori."
"U redu, odvjetniče. Recite mi što moramo učiniti."
"Kako bismo pripremiti obranu, kako bismo mogli odgovoriti na suđenju,
moramo ih otkriti."
Step podigne glavu. Što to ovaj govori? Što zna? Odvjetnik s razumijevanjem
pogleda Stepa. Zatim mu priđe.
"Stefano. Nešto je moralo biti. Neka prošla razmirica. Neka svađa. Neka
rečenica koju je taj momak rekao, nešto što te je natjeralo ... Ukratko, nešto što je
raspirilo tvoj bijes."
Step pogleda odvjetnika. Imao je groznu kravatu sa sivim rombovima na
pozadini od lamea. Zatim se okrene prema majci. Sjedila je u naslonjaču u kutu
salona. Izgledala je otmjeno kao i uvijek. Mirno je pušila cigaretu. Step je ponovno
poniknuo pogledom. Odvjetnik ga je pogledao. Načas je nijemo razmišljao.
Zatim se okrenuo prema Stepovoj majci i diplomatski joj se nasmiješio.
"Gospođo, jeste li znali je li vaš sin imao kakvog posla s tim mladićem? Jesu li ikad
imali ikakvu razmiricu?"
"Ne, odvjetniče. Ne vjerujem. Nisam znala ni da se poznaju."
"Gospođo, Stefano će ići na sud. Protiv njega je podnesena prijava. Izaći će
pred suca, dobit će presudu. S obzirom na tjelesne ozljede koje je onaj mladić
naveo, bit će strogi. Ako mi nemamo ništa čime ćemo im odgovoriti ... neki dokaz,
bilo što, makar i najmanji razlog, vašem se sinu crno piše. Da crnje ne može."
Step je sjedio pognute glave. Gledao je svoja koljena. Svoje traperice. Zatim
je zatvorio oči. Blagi Bože, mama, zašto ne kažeš? Zašto mi ne pomogneš? Toliko
te volim. Molim te, nemoj me napustiti. Na majčine riječi, Stepu se srce stisnulo.
"Žao mi je, odvjetniče. Nemam vam što reći. Ništa ne znam. Da nešto znam,
da mogu pomoči svom sinu, zar mislite da to ne bih učinila? A sad me ispričajte,
moram otići." Stepova majka je ustala. Odvjetnik ju je gledao dokje izlazila iz sobe.
Zatim se posljednji put obratio Stepu.
"Stefano, jesi li siguran da nemaš ništa reći?"
Step nije ni odgovorio na to pitanje. I ne pogledavši odvjetnika, ustao je i
prišao prozoru. Pogledao je van. Onaj zadnji kat, nasuprot njegovom. Pomislio je
na majku. I u tom trenutku ju je mrzio, jednako kao što ju nekoć silno volio. Zatim
je zatvorio oči. Jedna mu je suza kliznula niz obraz. Nije je uspio zaustaviti i patio je
kao nikad dotad, zbog svoje majke, zbog onoga što tog dana nije učinila, zbog
onoga što jest učinila.
"Step, drži, hoćeš li kavu?" Step prestane gledati kroz prozor i okrene se. Njegov je
otac stajao pred njim sa šalicom u ruci. "Hvala, tata." Brzo je popio kavu. "Sad
doista moram ići. Čujemo se sljedeći tjedan."
"U redu. Hoćeš li razmisliti o fakultetu?"
Na ulaznim vratima, Step je odjenuo jaknu. "Razmislit ću."
"Nazovi ponekad majku. Rekla je da se davno niste čuli."
"Tata, nemam vremena."
"Pa ne treba ti za to puno vremena, običan telefonski poziv."
"U redu, nazvat ću je." Step žurno izađe. Ostavši sam u salonu, otac priđe
prozoru i pogleda van. Na zadnjem katu u potkrovlju, u stanu nasuprot njihovom,
prozori su bili zatvoreni. Giovanni Ambrosini je preselio, naglo, baš kao što je
promijenio njihov život. Kako se mogao zakačiti s njegovim sinom?
Step je u dizalu zapalio zadnju Martinellijevu cigaretu. Pogledao se u zrcalo.
Prošlo je. Ti su ga ručkovi uništavali. Stigao je u prizemlje. Kad su se čelična vrata
otvorila, Step, koji je bio zadubljen u vlastite misli, naglo se trgnuo.
Gospođa Mentarini, stanarka u zgradi, loše počešljane kose i kukastog nosa,
našla se ispred njega, čekajući dizalo. "Bog, Stefano, kako si? Dugo te nisam
vidjela."
Hvala Bogu, pomisli Step. Štetno je često sretati jedno takvo čudovište.
Zatim se sjetio Stevena Tylera i onog super komada koji ulazi u njegovo dizalo.
Njega je međutim dopala gospođa Mentarini. Kakva svjetska nepravda. Udaljio se
bez pozdrava. U dvorištu je bacio cigaretu. Brzo se zatrčao i udarivši nogama o tlo
napravio premet. Tu nema usporedbe. Premet radi mnogo bolje od Tylera. Osim
toga, Tyler ima četrdeset godina, a on samo devetnaest. Tko zna čime će se baviti
za dvadeset godina. Jedno je bilo sigurno: neće biti komercijalist.
19.
Pallina u Adidasovoj trenirci podstavljenoj nekom plavkastom bojom jednakom
kao elastična vrpca kojom je stisnula kosu, trčala je gotovo odskakujući na svojim
svijetlim Reebokicama. Onda, nećeš me pitati kako je prošlo?"
Babi u sivoj trenirci tipa Raj može čekati, s ružičastom vrpcom oko glave,
pogleda prijateljicu.
"Kako je prošlo?"
"Ne, ako me tako pitaš, neću ti ispričati."
"Onda mi nemoj ispričati."
Nastavile su trčati u tišini, uvijek istim tempom. Pallina je odlučila odoljeti,
iako je umirala od želje da prijateljici sve ispriča. Ispred vodoskoka, blizu križa,
jedna je starica bacala komadiće mesa. Skupina mačaka lutalica dotrčala je iz
obližnjeg grmlja i odmah se okupila oko njih. Starica je sva sretna vjerovala da su je
prepoznale. A mačke su se, zapravo, bacile na meso. Otimale su se izgladnjele, ne
hajeći za svoje rođake, a još manje za onoga tko im je dao jesti. U hipu je sve
nestalo. Nekoliko mačaka mijaučući se približilo starici. Gospođa se nasmiješila.
Pomislila je da joj zahvaljuju. Zapravo su se samo pitale zašto je donijela tako malo
mesa.
Babi i Pallina protrče pokraj nje. Pallina više nije mogla izdržati i najednom
se okrenula prema prijateljici.
"U redu, budući da ti je toliko stalo, ispričat ću ti. Zabavila sam se do ludila.
Ne znaš gdje me je odveo."
"Ne, ne znam."
Pallina pogleda prijateljicu pomalo ozlojeđeno.
"Daj, nemoj biti tako nabusita!"
"Ne dijelim određene simpatije i točka."
"Hej, pa izašla sam s njim samo jednom, što onda?"
"Može biti što god želiš, samo da je zadnji put."
Pallina je kratko šutjela. Pretekao ih je neki mladić u besprijekornoj trenirci i
obje pogledao. Zatim, iako je bio mrtav umoran, pogledao je na kronometar u ruci
i kako bi se napravio važan, ubrzao i nestao niz neku uličicu.
"Dakle, odveo me je na ručak na jedno super mjesto. Nalazi se blizu Cola di
Rienzo, mislim da je u Ulici Crescenzio, jednoj od onih sporednih ulica. Zove se
Piramida."
Babi nije pokazala naročito zanimanje. Pallina je nastavila pričati malo
zadihanije.
"To je mjesto super zabavno. Na svakom stolu je telefon."
"Dosad mi se baš ne čini naročito zabavnim."
"Oh, kakav si ti davež! Ti telefoni imaju brojeve od 0 do 20, zamisli."
"Kako ti to znaš?"
"Piše na jelovniku."
"Ah, pa ondje se i jede! Mislila sam da te je odveo u Telecom!"
"Slušaj, ako želiš da ti ispričam, zatvori tu svoju gubicu kisele usidjelice."
"Molim?" Babi je pogleda hineći čuđenje. "Ti mene nazivaš usidjelicom? Pa
ja sam cura kojoj se u čitavoj školi najviše upucavaju! Jesi li vidjela kako me je
gledao onaj koji je maloprije protrčao? Što misliš, da su mu oči ispale zbog tebe?"
"Sigurno!"
"Ako je zamijetio da smo dvije, to je već velika stvar."
"Ovdje je velika stvar samo moj znoj i nimalo mi ne pristaje. Zar ne bismo
mogle sjesti na onu klupicu i normalno razgovarati?"
"O tome nema govora. Ja trčim. Moram izgubiti najmanje dvije kile. Ako
želiš trčati sa mnom, dobro, ako ne, stavit ću slušalice u uši. Između ostalog, u
Sonyju imam najnoviju kasetu U2."
"Sonyju? Otkad ga imaš?"
"Od jučer!"
Babi podigne felpu pokazujući žuti Sonyjev walkman, pričvršćen oko struka.
Pallina nije mogla vjerovati svojim očima. "Ideš! Pa to je Acquasport! Ima i radio.
Gdje si ga nabavila? U Italiji ih nema."
"Donijela mi ga je teta koja se jučer vratila iz Bangkoka."
"Fenomenalno."
"Kao što vidiš, mislila sam na tebe."
Babi pokaže Pallini dva para slušalica.
"Da si stvarno mislila na mene, rekla bi joj da donese dva."
"Uvijek govoriš gluposti! Ja sam je zamolila dva. Ali moja teta je potrošila
novce i kupila samo jedan. Što te briga? Ovaj ima dva para slušalica, a nas dvije
uvijek trčimo zajedno."
Pallina se nasmiješi prijateljici. "Imaš pravo." Babi je ozbiljno pogleda.
"Znam! Onda, hoćeš li mi završiti tu priču o telefonu koji se jede, ili ne?"
Babi i Pallina se pogledaju i prasnu u smijeh. U susret im naiđu dva momka.
Vidjevši ih tako vesele, pozdrave ih puni nade. Ali njihova hrabrost nije bila
nagrađena. Pallina nastavi priču. "Dakle, svaki telefon odgovara jednom broju, ali
nitko ne zna kojem. Izabereš neki broj od 0 do 20 i odgovori ti neki drugi stol, za
koji ne znaš koji je. Na primjer, nazoveš 18 i javi ti se netko tko je možda u drugoj
prostoriji. Možeš razgovarati s tom osobom, pričati dogodovštine, opisati se
izmišljajući da si ljepša nego što jesi ili, u mom slučaju, ružnija. Jasno, ne?"
Babi pogleda prijateljicu i podigne obrvu. Pallina se napravi da to nije
primijetila. "Ako si sama ili s prijateljicama, možeš se dogovoriti za izlazak, praviti
glupa. Shvaćaš? Fora, zar ne?"
Babi se nasmiješi. "Da, zvuči veoma zabavno. Baš zgodno." Pallina promijeni
izraz lica.
"Ne kad te nazove neki bezobraznik ..."
"Zašto, što se dogodilo?"
"Pa, u jednom stanovitom trenutku dobili smo tjesteninu. Mi smo oboje
naručili penne u ljutom umaku. Nemaš pojma kako su bile ljute, peckale su. I uz to
su bile kipuće. Puhala sam da ih ohladim i u međuvremenu brbljala s Pollom. Onda
je zazvonio telefon. Pollo je krenuo odgovoriti, ali sam ja bila brža od njega,
uhvatila slušalicu i rekla: `Ovdje tajnica doktora Polla.' Uvijek sam jako duhovita."
Pallina izvije lice u grimasu. Babi se nasmiješi. Priča ju je počela zanimati.
"Onda? Nastavi!"
"Ukratko, nemaš pojma što mi je rekla seljačina s druge strane linije."
"Što ti je rekao?"
Pallina se osvrne oko sebe, zabrinuta da bi je netko mogao čuti, i zatim i
dalje trčeći pokraj Babi kaže: "Rekao mi je. Tajnica si doktora Polla. Zabit ću ti ga
do grla."
"Zgodno, baš uljudno."
"Da, pravi seronja. Spustila sam mu slušalicu i sigurno sam pocrvenjela u
licu. Tad me je Pollo upitao što su mi rekli na telefon, ali mu ja nisam odgovorila.
Gnjavio me je. Sramila sam se. Znaš što je onda učinio? Uhvatio me je za ruku i
proveo lokalom. Mislio je da će onaj seronja kad me vidi nekako reagirati ..."
"Da, dobro, ali otkud je on mogao znati da si ti djevojka koja se javila na
telefon?"
"Znao je, itekako je znao ..."
"Kako je znao?"
"Zato što sam bila jedina cura u restoranu."
Babi odmahne glavom. "Krasno mjesto za ručak. Jedina djevojka među tim
gladnim vukovima koji telefoniraju poput manijaka kako bi te počastili
prostotama. Baš zabavno!"
"Kakve to ima veze? I ti si rekla da je zabavno. Samo što bi onamo trebalo ići
u društvu, s još nekoliko ljudi i prije svega s drugim curama."
"To svakako. Što se zatim dogodilo?"
"Dogodilo se da je onaj, kad me vidio, prasnuo u smijeh. Pollo ga je
dograbio, gurnuo mu lice u tanjur i zalio ga pivom po glavi!"
"Tako mu i treba, tako će naučiti da neke stvari ne smije govoriti!"
"Da, iako baš nije shvatio lekciju."
"Zašto?"
"Kad je Pollo otišao platiti našu ljutu tjesteninu, koju između ostaloga nismo
mogli ni pojesti ..."
"Niste? Tad ne shvaćam zašto ste se toliko naljutiti."
"Ha, ha, baš si duhovita! Ukratko, dok je on plaćao ..."
"Tvojim novcima ..."
"Približio mi se jedan niski tip i rekao mi: Oh, što je, zar odlaziš? Nisi se
valjda uvrijedila? Samo sam se šalio, daj ... On je bio ona seljačina. Shvaćaš, onaj
jadnik od maloprije nije bio ništa kriv. Samo se nasmijao u pogrešnom trenutku."
"Jesi li to rekla Pollu?"
"Molim? Pa da premlati i onog drugog?"
"Ne, nego da je pogriješio! Njih dvojica se ponašaju kao dva suca.
Kažnjavaju, tuku, ureduju, a uz to čine pogreške. Tragično je da si se ti izgleda
svejedno zabavila."
Babi je sad bila uistinu ozbiljna. Pallina je to zamijetila. Nekoliko trenutaka
trčale su bez ijedne riječi, hvatajući dah. Zatim je Pallina ponovno progovorila.
Ovaj je put i ona bila ozbiljna.
"Ne znam jesam li se zabavila. Znam samo da sam zamijetila jedan novi
osjećaj, koji nikad ranije nisam iskusila. Osjećala sam se mirna i sigurna. Da, Pollo
je otišao do onog tipa, izbubao pogrešnu osobu, ali obranio me je, shvaćaš.
Zaštitio me je."
"Ma nemoj? To je veoma lijepo. Ali reci mi jednu stvar ... Tko će te zaštititi
od njega?"
"Kako si dosadna ... Pa ti me štitiš, zar ne?"
Dvije su djevojke nastavite trčati u tišini, istim korakom, istim ritmom,
gotovo skakućući. Stigavši u podnožje blage nizbrdice, skrenule su udesno. Ispred
paviljona, brojni fotografi i skupina znatiželjnika čekali su da netko izađe. Babi i
Pallina prošle su ne zaustavljajući se. Taj je paviljon općina donirala za zbrinjavanje
oboljelih od AIDS-a. Tog je dana bilo svečano otvorenje. "Evo je, evo je!" Fotografi
su se počeli naguravati. Znatiželjnici su se natiskali oko ulaza. Jedna nekoć
prelijepa američka diva izašla je trepćući svojim čuvenim ljubičastim očima. Blicevi
fotografa mahnito su škljocali. Diva je, kao po scenariju, pokazala svoj predivan
osmijeh. Mogla si je to dopustiti. Već neko vrijeme nije pila i njezine tegobe u
ledima naizgled su prestale. I nadalje trčeći, Babi se okrenula kako bi je još jednom
pogledala. Sjetila se onog filma, priče o one četiri sestre. Koliko joj se svidio.
Pallina je mnogo slabije pamtila fizionomije od nje ili možda nije gledala taj
film. "Tko je ona tamo?"
"Kako misliš tko je? Zar je doista nisi prepoznala? Ne sjećaš je se u Malim
ženama? Glumila je Emy."
Pallina odmahne glavom. "Ne, nisam gledala taj film."
"Nisi ga gledala? Nemaš pojma kako je dobar. Sigurno zbog toga živiš kako
živiš i činiš gluposti. Nedostaju ti one osnovne etape u životu jedne djevojke od
sedamnaest godina. Kao da kažeš da nisi gledala Vrijeme jabuka ..."
"Zapravo ga i nisam gledala."
Babi se zaprepašteno okrene prema Pallini. "Nisi ga gledala?"
Pallina se nasmije. "Naravno da sam ga gledala ... Međutim, ja radije živim
stvari nego maštam o njima u filmovima!"
"Naravno, i zato što mislim da film o curi koja izlazi s Pollom nikad nisu niti
će ga ikad snimiti! Tko bi ga gledao?"
"Ja i ti! Išla bi sa mnom, ne bi li?"
"Ne dolazi u obzir. Njega i njegove prijatelje ne želim vidjeti. Apsolutno."
"U tom slučaju, čini mi se da se ni ti i ja nećemo viđati." "Zašto?"
"Zato što sam profurala s njim."
Babi se naglo zaustavi. "Ne, ne možeš mi to napraviti!" Pallina nastavi trčati.
Ne okrećući se, pokaže prijateljici da krene za njom.
"Hajde, idemo, trči, nemoj biti takva. Znam da si sretna.
Možda negdje duboko, duboko u sebi, ali sretna si."
Babi ponovno potrči. Malo produži korak i sustigne Pallinu.
"Pallina, molim te, reci mi da se šališ."
Pallina odmahne glavom. "Nema pomoći, i strašno mi se sviđa."
"Kako ti se može strašno sviđati?"
"Ne znam, sviđa mi se i točka."
"Ali, ukrao ti je novce."
"Vratio mi ih je, platio mi je ručak."
"Ma što to govoriš, pa to je kao da si ti platila!"
"Još bolje, tako sam prohodala s njim zato što sam htjela, a ne zato što sam
morala. Obično kad izađeš s nekim dečkom i on te počasti pizzom i svime ostalime,
kasnije misliš da si gotovo obavezna poljubiti ga. Ovako je, pak, bio slobodan
odabir!"
Babi je neko vrijeme šutjela, a zatim se nečega sjetila.
"Jesi li to rekla Demi?"
"Naravno da mu nisam rekla!"
"Moraš mu reći!"
"Moraš, moraš. Reći ću mu kad me bude volja ..."
"Ne, reci mu odmah. Bit će gadno ako sazna od nekog drugog. Zaljubljen je
u tebe."
"Stvarno si zapela za tu priču. To uopće nije istina."
"Itekako je istina i ti to dobro znaš. Dakle, kad se vratiš kući, nazovi ga i reci
mu."
"Ako mi se bude dalo, nazvat ću ga, ako ne, neću."
"Znaš što, baš sam sretna da je moja teta donijela samo jedan Sony, jer ti ga
ne zaslužuješ." Babi potrči brže. Pallina stisne zube i odluči ne popustiti. "Budem li
željela, Polio će mi darovati Sony."
"Sigurno, ukrast će moj."
Pallina prasne u smijeh. Babi je još neko vrijeme glumila ljutnju. Pallina je
lagano gurne. "Daj, nemojmo se svađati. Znam da si mi prijateljica. Danas si se čak
žrtvovala kako bi nie spasila na usmenom. Kako je tvoja majka podnijela obavijest
u informativki?"
"Bolje nego što sam ja podnijela ovu o Pollu."
"Smatraš je jako tragičnom?"
"Dramatičnom."
"Slušaj, ti njega ne poznaješ dobro. Prepun je problema.
Nema novca, otac je grozan prema njemu. Ali veoma je simpatičan, prema
meni je baš drag, ozbiljno."
"I nije ti važno što i prema drugima nije takav?"
"Možda se popravi."
Babi pomisli da je sve uzalud. Kad bi si Pallina zabila nešto u glavu, nije bilo
pomoći. "U redu, dosta. Vidjet ćemo što će biti."
"Takvu te volim." Pallina se nasmiješi. "Obećajem ti da ću nazvati Demu kad
se vratim kući."
Eto, barem je nešto postigla.
Stigle su do trga s napravama za tjelovježbu. Djeca su se spuštala niz
tobogane vrišteći od zadovoljstva. Zabrinute majke slijedile su ih iz blizine,
spremne priteći im u pomoć u tim skokovima kamikaza. Jedan zgodan visoki
mladić plave kose i jedna nešto niža djevojka pokušavali su vježbati na prečama.
Trčeći, Babi i Pollina prošle su blizu njih. Ugledavši ih, mladić je prestao vježbati.
"Babi!"
Babi se zaustavila. Bio je to Marco. Prošlo je više od osam mjeseci kako se
nisu vidjeli. I Pallina se zaustavila. Babi je pocrvenjela. Bilo joj je neugodno. Ali
njezino srce nekim čudom nije zakucalo brže kao inače. Marco je poljubi u obraz.
"Kako si?" Babi se pribrala.
"Dobro, a ti?"
"Odlično. Da te upoznam s Giorgiom." Marco joj pokaže na djevojku. Babi joj
pruži ruku i čudno, ali nije odmah zaboravila njezino ime kao što se događa kad ti
nekoga predstave. I Pallina ju je pozdravila, ali se veoma dobro vidjelo da je željela
izbjeći taj susret. Marco je pričao. Kao i inače. Sve što je već čula. Zvao sam te.
Nikad se ne javljaš. Vidio sam neku tvoju prijateljicu prijatelja. Čime se baviš? Da,
naravno, imaš maturu. Molim te, osvjetlaj si obraz. Pokušaj simpatičnosti. Babi ga
gotovo nije ni slušala. Sjetila se svih trenutaka provedenih s njim, ljubavi koju je
prema njemu osjećala, razočaranja, suza. Kakva patnja. I to zbog jednog ovakvog
tipa. Promotrila ga je malo bolje. Udebljao se. Kosa mu je bila masna. Kao da se
prorijedila. I kakav mrtav pogled. Lišen života. Kako joj se mogao onoliko sviđati?
Pogleda djevojku u njegovu društvu. Nije zavrijeđivala ni da je uzme u
razmatranje. Strašna ravnodušnost. Pozdravili su se. Nakon što su razgovarali pet
minuta i jedno drugome ništa rekli. Onaj magični most koji ih je nekoć spajao bio
je uništen. Babi ponovno potrči. Upita se gdje su sakrili sve ono što je bilo. Kako to
da to više ne mogu pronaći? A bilo je tako veliko. Stavi slušalice u uši. U2 prašili su
svoj najnoviji hit. Babi pojača glasnoću. Pogleda Pallinu. Pallina joj se nasmiješi s
ljubavlju. Njezin čuperak plesao je na vjetru. Doda joj slušalice. Zavrijedila je. U
osnovi, mada to nije znala, Pallina je bila ta koja ju je spasila.

http://www.book-forum.net

10Federico Moccia - Tri metra iznad neba Empty Re: Federico Moccia - Tri metra iznad neba Sre Okt 31, 2012 5:25 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
20.
Godinu dana ranije.
"Babi. Babi." Daniela je kucala na vrata kupaonice izvikujući sestrino ime. Ali
Babi je nije čula. Bila je ispod tuša i kao da to nije bilo dovoljno, iz radija u
kupaonici treštao je disk U2 objavljen prethodne godine. Na kraju je Babi nešto
čula. Kao neko snažno lupanje koje nije bilo u ritmu s bubnjarom. Zatvorila je vodu
i zatim, dok je s nje kapalo, ispružila ruku i utišala radio.
"Što je?"
Daniela je uzdahnula s druge strane vrata. "Napokon, kucam ti već sat
vremena. Pallina te zove."
"Reci joj da sam ispod tuša, nazvat ću je za pet minuta."
"Rekla je da je jako hitno."
Babi nestrpljivo frkne nosom. "U redu! Dani, doneseš mi telefon?"
"Već jesam." Babi otvori vrata. Daniela je stajala s telefonom s antenom u
ruci. Pružila joj ga je. Babi se nasmiješi sestri. Daniela je ozlojeđeno pogleda.
"Nemoj dugo. Čekam da me nazove Giulia."
Babi zatvori vrata. Obriše desno uho prije no što ga prisloni uz telefon. "Što
je tako hitno?"
"Ništa, željela sam te pozdraviti. Što radiš?"
"Tuširala sam se. Ne znam kako, ali uvijek me nazoveš kad sam pod vodom."
"Zar nećeš izaći s Marcom?"
"Ne, večeras uči kod nekog prijatelja. Za dva dana ima ispit.
Biologija."
Pallina je šutjela. Odlučila je ništa ne reći. "Super, onda mogu doći po tebe
za deset minuta."
Babi uzme mali ručnik i protrlja kosu. "Ne mogu."
"Daj, hajde, idemo na pizzu."
"A ako me Marco nazove?"
"Neka mu Dani kaže da te nazove kasnije. Brzo ćemo se vratiti!"
Babi je pokušala odgovoriti. Ali sve njezine izlike, umor, nenapisana zadaća i
nevjerojatna želja da ostane kod kuće u kućnom ogrtaču i pidžami ispred
televizora bili su uzalud. Malo kasnije, sjedila je na Vespi iza Palline koja je
neustrašivo vozila kroz prometnu gužvu u devet navečer.
Babina je kosa još bila vlažna; odjenula je zelenu felpu s natpisom Kalifornija
i djelovala je grozno raspoložena.
"Zbog tebe ću stradati."
"Ali večeras je baš toplo!"
"Govorila sam o tvojoj vožnji."
Pallina je usporila i skrenula na most Milvio.
Babi se približila Pallininom obranu kako bi je ova čula.
"Kojim to putem ideš?"
"Zašto?"
"Zar ne idemo u Baffetto?"
"Ne."
"Zar se nešto dogodilo?"
"Svako toliko treba nešto promijeniti. Babi, postala si predvidljiva. Uvijek u
Baffeto, uvijek osmica iz latinskog, uvijek sve jednako! Usput, s kim si sad?"
"Kako misliš s kim sam? S Marcom, nisam li?"
Babi preneraženo pogleda Pallinu. Nije znala zašto, ali bila je sigurna da se
njoj Marco ne sviđa. Pallina se malo uozbilji.
Babi, i u tome si previše dosadna. I to bi morala promijeniti."
"Šališ se? Pa ludo sam zaljubljena u njega!"
"Nemoj pretjerivati ..."
"Ne, Pallina, ozbiljno. Strašno mi je važan!"
"Kako ti može biti tako važan kad ste zajedno tek pet mjeseci?"
"Znam, međutim zaljubljena sam do bola, možda zato što mi je to prva
ozbiljna veza."
Pallina je bijesno ubrzala. Baš, njezina prva ozbiljna veza i to baš s onim
beskičmenjakom, pomisli Pallina. Zatim ubaci u treću i uđe na Trg Mazzini. Smanji
u drugu i skrene udesno. Babi joj stisne bokove dok su punom brzinom uletavale u
treću poprečnu ulicu, u kojoj se nalazila picerija Nuova Fiorentina. Vlasnikov sin
Fabio bio je na vratima. Kad ju je ugledao, pozdravio ju je i krenuo im ususret.
Objema im je bio dobar prijatelj. Zapravo je bio slab na Babi, iako je to uvijek
skrivao. Fabio ih je smjestio za jedan od stolova na desnoj strani, odmah do ulaza,
blizu blagajne. Odande se mogao vidjeti čitav lokal. Konobar im je odmah donio
jelovnike. Ali Pallina je već znala što će naručiti.
"Ovdje rade fenomenalnu štrucu. Sa svime: sirom s jajima, mozzarellom i
komadićima pršuta. Da se obeznaniš."
Babi je provjerila na jelovniku imaju li išta manje pogubno za njezinu dijetu.
Ali Pallina je bila uvjerljiva.
"Dakle, dvije štruce i dva srednja svijetla piva."
Babi zabrinuto pogleda prijateljicu. "Zar i pivo? Odlučila si da se raspuknem
od klope."
"Važna stvar! Pa jednom možeš. Večeras moramo proslaviti!"
"Što?"
"Pa, prošla je hrpa vremena otkad smo zadnji put izašle same."
Babi je pomislila da je to istina. U zadnje vrijeme, ono malo što je izlazila,
uvijek je izlazila s Marcom. Godilo joj je biti tu u ovom trenutku, s prijateljicom.
Pogleda Pallinu. Pallina je preturala po džepovima svoje jakne. Na kraju je izvukla
češljić za kosu sa štrasom i malenim srcima od tvrdog, šarenog kamena. Pallina
pogne glavu i s nje se sruši slap kose. Obuhvati je rukom i savije u stranu. Zatim
podigne glavu i zabaci je. Uzme češljić i pričvrsti kosu. Njezino se lijepo okruglo lice
pojavi u svoj svojoj jasnoći. Babi joj se nasmiješi.
"Predivan ti je taj češljić. Super ti stoji."
"Sviđa ti se? Kupila sam ga na Trgu Carli kod Bruscolija."
"Hoćeš li imati išta protiv da ga i ja kupim? Možda malo drugačiji. Imala sam
jedan sličan, ali sam ga izgubila."
"Šališ se, pa naviknuta sam da me kopiraju. Ja sam cura koja određuje
trendove. Znaš da mi već kad idem u trgovine daju besplatnu robu? Dovoljno je da
je odjenem. Odlučila sam da ću odsad nadalje tražiti i postotak!"
Nasmijale su se. U tom trenutku, stigle su pive. Babi ih pogleda. Bile su
ogromne.
"Zar je ovo srednje pivo? Kakvo je onda veliko?"
Pallina privuče svoju kriglu. "Daj ne zanovijetaj." Snažno udari kriglom o
Babinu. Malo tekućine pjenušavo se razlije po stolnjaku.
"Za našu slobodu."
Babi je ispravi: "Privremenu ..."
Pallina joj se lagano nasmiješi kao da želi reći: dopuštam. Zatim su obje
otpile. Babi je prva popustila. Stigavši do četvrtine krigle, više nije mogla. Pallina je
još malo nastavila i strusila više od pola piva. "Ahhh." Pallina lupi kriglom o stol.
"Ovo nam je baš trebalo."
I obriše usta žestoko ih otirući o ubrus. Svako toliko, zabavljala se glumeći
grubijanku. Babi otvori paketić grisina. Izvadi jedan malo prepečen i zagrize ga.
Zatim se osvrne po lokalu. Skupine mladih zabavljeno su čavrljale jedući trokute
pizze s rajčicom. Fine djevojke tvrdoglavo su jele vilicom čak i masline iz Ascolija.
Jedna gospođa je griješila. Zanemarujući liječničke zabrane, s užitkom je gutala
zabranjeno miješano meso. Ispred nje, njezin suprug, poslušniji, ograničio se na
tanjur povrća prepečenog na tavi. Za jednim stolom malo dalje, jedan je mladi par
zabavljeno razgovarao čekajući da ih posluže. Ona je bila lijepa djevojka, tamne, ne
preduge kose. On joj je ljubazno natočio piće. Bio je okrenut leđima. Babi nije
znala zašto, ali učinilo joj se da ga poznaje. Pokraj njih je prošao konobar. Mladić
ga je zaustavio. Upitao ga je što je s njihovim pizzama. Babi mu ugleda lice. Bio je
to Marco. Onaj grisin razmrvio joj se u rukama, dok se još nešto mrvilo u njoj.
Sjećanja, osjećaji, predivni trenuci, prošaptane nježnosti, svi oni počeli su se vrtjeti
u vrtlogu tlapnje. Babi problijedi. Pallina to primijeti.
"Što je?"
Babi ne uspije odgovoriti. Pokaže joj prema dnu blagovaonice. Pallina se
okrene. Konobar se udaljavao od jednog stola. Za stolom je sjedio Marco. Pallina
ga opazi. Smješkao se djevojci koja mu je sjedila sučelice. Pomilovao ju je po ruci
uvjeren u dolazak pizze i prije svega u nastavak večeri. Pallina se ponovno okrene
prema Babi.
"Koji kurvin sin. I nije to puka fraza. Muškarci su doista svi jednaki! Ima ispit
iz biologije, je li? Onaj tamo se priprema za anatomiju!" Babi nijemo pogne glavu.
Jedna djetinjasta suza klizne joj niz obraz. Načas se neodlučno zadrži na bradi i
zatim, potaknuta bolom, strmoglavi se u prazninu.
Pallina sa žaljenjem pogleda prijateljicu. "Oprosti, nisam namjerno."
Izvuče iz džepa hlača šarenu maramu i doda prijateljici. "Uzmi, možda nije
baš najprimjerenija za ovu situaciju, i možda je previše vesela, ali bolja je nego
ništa."
Babi prasne u neki neobičan smijeh koji je pomalo zvučao kao plač. Zatim si
obriše suze i ispuše nos. Njezine blistave, lagano crvene oči ponovno su pogledale
prijateljicu. Babi se ponovno nasmije. Zapravo je zvučalo kao da je štucnula. Pallina
je pomiluje po bradi, sa sobom odnoseći jednu neodlučnu suzu.
"Daj, nemoj tako, onaj idiot to ne zaslužuje. Kad će opet pronaći takvu kao
što si ti? On je taj koji bi trebao plakati. Nema pojma što je izgubio. Zauvijek će
morati izlaziti s curama kao što je ona tamo."
Pallina se ponovno okrene prema Marcovom stolu. I Babi učini jednako.
Ponovno je stisne u želucu. Potraga za blagom. Šetnje u Villi Glori, poljupci u
suton, gledanje u oči i izjave ljubavi. Nježne slike nestale su pod naletom vjetra
tuge. Pallina se nijemo okrene prema prijateljici. Babi joj se pokuša nasmiješiti.
"Pa ne čini mi se baš jako ružna."
Pallina odmahne glavom. Babi je nevjerojatna, čak i u toj situaciji nije mogla
ne biti iskrena. Babi uzme svoje pivo i otpije dugi gutljaj. Zatim Jupi kriglom o stol i
žestoko obriše usta ubrusom, baš onako kako je to ranije učinila Pallina.
"Bože, kako ga mrzim."
Pallina joj se nasmiješi. "To curo! Takvu te volim. Moramo ga kazniti!"
Pallina gurne prijateljičinu kriglu i obje iskape svoje čaše dugim, nevičnim
gutljajem. Pomalo zbunjena, nenaviknuta na piće i sve ostalo, odlučno se nasmiješi
prijateljici. "Imaš pravo, moram ga natjerati da plati! Imam ideju. Idemo do
Fabija!"
Marco se zadovoljno smijao točeći djevojci hladan Galestro. Znao je zabaviti
ženu barem onoliko koliko nije znao odabrati vino.
Te večeri je Nuova Fiorentina mogla biti ponosna. Nikad nije imala tako
zgodnog konobara. Ili bolje rečeno, konobaricu. Babi je prolazila između stolova s
pizzama u ruci. Nije imala dvojbi. Ona s mozzarellom i bez inćuna bila je za Marca.
Koliko je puta čula da je naručuje. Koliko joj je puta pak s ljubavlju dao da proba
komadić, stavljajući joj ga u usta.
Još jedno stezanje oko srca. Odluči ne misliti o tome. Okrene se. Fabio i
Pallina bili su blizu blagajne. Nasmiješili su joj se, potičući je izdaleka. Babi se
ohrabrila. Bila je omamljena. Pivo je bilo jako i pomoglo joj da stigne do Marcovog
stola.
"Ova je za vas."
Odloži bijelu pogaču s pršutom i malo ulja ispred djevojke koja je pogleda
pomalo začuđeno.
"A ova za tebe, gade!" Marco nije imao vremena iznenaditi se. Mozzarella
bez inćuna stresla mu se na glavu sa svom rajčicom, dok mu je vruće tijesto
postalo neugodan, užareni šešir. Fabio i Pallina su zapljeskali, a za njima i svi ostali
u restoranu. Pripita, Babi se naklonila zahvaljujući. Zatim se udaljila držeći Pallinu
pod ruku, uz zabavljene komentare prisutnih i zapanjen pogled one neupućene
djevojke.
Vozile su se bez ijedne riječi. Babi se čvrsto privinula uz Pallinu. Ali ne od
straha. Na cesti je bilo mnogo manje prometa. Glave naslonjene na prijateljičina
leđa otvorenih je očiju promatrala kako ispred nje prolaze stabla, daleka crvena i
bijela svjetla automobila. Jedan narančasti autobus prošao je tik pokraj nje.
Zatvorila je oči. Obuzela ju je jeza, ali brzo je prošla. Bilo joj je hladno i vruće i
osjećala se usamljeno. U tišini su stigle i do njezine kuće. Babi je sišla s Vespe.
"Hvala ti, Pallina."
"Na čemu? Ništa nisam učinila."
Babi joj se nasmiješi. "Pivo je bilo odlično. Sutra te u školi častim užinom.
Moramo proslaviti."
"Što?"
"Potpunu slobodu." Pallina je zagrli. Babi zatvori oči. Ote joj se jecaj, otrgne
se od prijateljice i pobjegne. Pallina je gledala kako trkom grabi stubama i nestaje
iza ulaznih vrata. Zatim je upalila Vespu i odvezla se u noć. Kasnije, dok se
razodijevala, Babi je iz džepa traperica izvadila novce. Kad je gurnula ruku u džep
da provjeri nije li još nešto ostalo u njemu, začudila se. Među silnim suzama
pojavio se osmijeh. U džepu je bio onaj Pallinin češljić sa štrasom i srcima. Stavila
joj ga je unutra dok su bile zagrljene.
Mali dar da je obodri, da joj izmami smiješak. Uspjela je. Pallina je doista
prava prijateljica. A onaj jadnik Marco, naprotiv, stvarno nije imao sreće. Babi se
nasmiješi oblačeći pidžamu. Pomisli da u toj tragediji postoji nešto zabavno. Da
smo kao i obično otišle u Baffetto, nikad ga ne bismo uhvatile. Babi opere zube.
Čudno, baš smo večeras odlučile otići u Nova Fiorentinu. Babi se zavuče ispod
plahti. Da, Marco baš nije imao sreće i nadam se da je neće imati do kraja života.
Pallina skrene udesno. Odluči svratiti pozdraviti svog prijatelja Demu.
Preko puta joj prijeđe mačka. Nije ni provjerila je li crna nije. Pallina nije
vjerovala u zlu sreću. Tisuću puta joj je bila draža pizza u Baffettu nego štruca u
Nuova Fiorentini. Ne bi je zamijenila ni za što na svijetu. Ali te večeri, kad ju je
Fabio nazvao i rekao joj da je kod njega Babin dečko s drugom curom, nije nimalo
dvojila. Bila je to prilika koju je već dugo čekala. O Marcu je znala mnoge priče.
Nisu mogle biti samo glasine. Ali da ih je ispričala Babi, bila je sigurna da Babi ne bi
povjerovala. Ili možda bi. I tad bi uništila prijateljstvo. Bolje je okriviti sudbinu.
Pallina pozvoni Demi. On joj odgovori snenim glasom.
"Halo, tko je?"
"Pallina. Obavljeno je."
"Jeste li ga uhvatile?"
"Na djelu! Kao miša sa sirom u ustima ili bolje kao gada s pizzom na glavi!"
"Zašto, što se dogodilo?"
"Ako siđeš, ispričat ću ti."
"Kako je Babi to podnijela?"
"Jako loše ..."
"Pričekaj, obući ću se i silazim."
Pallina zagladi kosu. Samo načas zažali zbog svog češljića. Jadna Babi, ali
bolje je ovako. Možda će malo patiti. Ali bolje sad nego kasnije. Kad bi bila još
zaljubljenija. Brzo će ponovno biti vesela. A osmijeh prijateljice mnogo je vredniji
od jednog češljića, mnogo vredniji od pizze margherita. Čak i ako je iz Baffetta.
21.
Ispod zatvorenog tuša, Babi je raščešljala kosu punu regeneratora. Zadržala se na
dugim, zapetljanim, hirovitim vrhovima i jednim dugim potezom oslobodila mokru
četku. Zatim je desnom rukom prešla preko niza malih, oblih vrhova zubaca četke
nalik malo debljim pribadačama zabijenim u malu ružičastu gurnu. Mekana, savila
se pod njezinim dodirom puštajući već oslobođenu kosu. Male azurne pribadače
ispravile su se čiste i ponosne na obavljen posao, spremne za novu buduću bitku.
Družina poražene kose, vlažna i slijepljena, tamnija, pala je s četke. Novi mlaz vode
uhvati je u letu, udalji je kovitlajući je u kristalnom vrtlogu, plešući i klizeći niz
nježne nabore bijelog porculana. Okrzne ružičastu nogu njihove stare gospodarice
i završi svoj put ondje, u onom tužnom odvodu, maloj čeličnoj rupi. Još jednom
pokuša odoljeti, ali novi mlaz vode pobijedi čak i taj krajnji otpor i tako nestane,
zauvijek zaboravljen.
Iz postaje 103.10 obližnjeg radija čuli su se najnoviji američki hitovi. Sacrifice
Eltona Johna popeo se na treće mjesto. Babi zabaci glavu, uljuljkana tom sporom
melodijom, a zatim zakorači tik ispod tuša. Vodopad laganog tuša odnese
regenerator, klizne joj niz lice, pomiluje ga, njegove nježne izbočine. Njezinim
tijelom prođe toplina dok joj je prozračni sapun plesao po koži nošen vodom, a
mjehurići pjene nestajali niz njezine bokove.
Netko zakuca na vrata.
"Babi ... Trebaju te na telefon."
Bila je to Daniela. Babi prođe rukom kroz kosu, brzo je odmičući s lica. I
zadnji tragovi regeneratora nestanu.
"Evo me odmah." Brzo se omota ručnikom i priđe vratima. Daniela joj pruži
bežični telefon.
"Požuri jer čekam da me nazove Andrea." Babi se ponovno zatvori u
kupaonicu i sjedne na meki poklopac zahodske školjke.
Pallinin je glas bio kreštav.
"Jesi li bila ispod tuša?"
"Naravno, u protivnom me ti ne bi nazvala! Što je tako hitno?"
"Prije deset sekundi nazvao me je Pollo. Rekao je da mu je bilo jako lijepo sa
mnom. Ispričao se zbog onoga što se dogodilo u restoranu i želi me vidjeti. Pozvao
me večeras na utrke."
Babi obriše kosu, promatrajući se u zamagljeno zrcalo. "Kakve utrke?"
"Večeras svi idu motorima na Olimpicu i utrkivat će se. Brzina, na samo
jednom kotaču, u paru. Sjećaš se, Francesca nam je pričala da je bila. Rekla je da je
super. Ona je čak bila kamilica ...!"
"Kamilica?"
"Da, one koje se voze straga zovu kamilicom jer imaju dvostruki pojas
kamilice kojim su vezane uz onoga tko vozi. Pravilo je da im moraju biti okrenute
leđima, inače ne vrijedi."
"Okrenute leđima ... inače ne vrijedi? Pallina, što ti je, jesi li poblesavila?
Umalo mi je žao što sam se žrtvovala za tebe ..."
"Kako si se žrtvovala?"
"Kako misliš kako? Pa ona obavijest roditeljima i sve ostalo! – "Velika stvar,
sad stalno spominješ tu obavijest!"
"U međuvremenu sam u kazni i nema izlazaka do ponedjeljka."
"U redu, ali ja te zapravo uopće ne zovem da ideš sa mnom. Samo sam
željela savjet. Što kažeš, da idem?"
"Ići gledati one koji se utrkuju još je maloumnije nego utrkivati se motorom.
Ali ti učini kako želiš."
"Oh, možda si u pravu. Usput rečeno, rekla sam Demi da hodam s Pollom.
Jesi li zadovoljna?"
"Ja? Što se to mene tiče? Dema je tvoj prijatelj. Samo sam ti rekla da bi ga,
prema mom mišljenju, pogodilo da to sazna od nekog drugog."
"Da, shvatila sam. Ovako ga nije nimalo pogodilo. Dapače. djelovao mi je
sretan. Vidiš da si pogriješila. Nije istina da je zaljubljen u mene."
Babi se približi zrcalu. S ručnikom za lice obriše malo pare sa stakla. Pojavi se
njezin odraz s telefonom u ruci i ojađenim izrazom. Pallina ponekad doista zna biti
naporna.
"No, bolje je tako, nije li?"
"Znaš što ću ti reći, Babi? Uvjerila si me. Ne idem na utrke."
"Bravo! Čuj, čujemo se kasnije. Nazovi me kasnije, ionako ću biti kod kuće."
Babi izađe iz kupaonice. Prođe pokraj Daniele i vrati joj telefon. Daniela nije
rekla ni riječ, ali izgledala je ozlojeđeno, kao da želi reći da je sestra predugo
razgovarala. Babi ode u svoju sobu i krene sušiti kosu. Daniela uđe s telefonom.
"Dema je. Nepotrebno je reći da vrijedi isto kao ranije."
Babi ugasi sušilo za kosu i primi slušalicu.
"Bog, Dema, kako si?"
"Grozno."
Babi ga sasluša bez riječi. Gotovo se činilo da je ona pjesma Marca Masinija
napisana za njega. Bio je očajan. Dapače, možda je u tom trenutku skladao i novu
stvar. Bio je shrvan. Dema joj je postavio tisuću pitanja.
"Kako je moguće, nakon što sam toliko mnogo vremena proveo s njom, da
je prohodala s tim tipom? Tko je on uopće?"
"Zove se Polio, drugo ne znam."
"Pollo? Kakvo je to ime! Što se nada naći u njemu? Pa on je nasilnik, jedan
od onih huligana koji su neku večer došli na Robertin tulum! Krasni ljudi, a Pallina
se zaljubila u njega!"
"Ma, zaljubila ... Sviđa joj se."
"Ne, ne, zaljubila se. Sama mi je rekla!"
"Znaš što sve Pallina kaže, zar ne? Poznaješ je bolje od mene. Večeras je na
primjer željela ići gledati utrke na Olimipici ... Pet sekundi kasnije, predomislila se.
Vidiš kakva je? Možda će ubrzo shvatiti da je pogriješila i vratiti se na staro. Daj,
Dema, vidjet ćeš da će biti tako."
Dema nije odgovorio. Povjerovao je njezinim riječima ili je barem želio
vjerovati. Siroče, pomisli Babi. Sva sreća da nije zaljubljen! Dema progovori,
naizgled smireniji.
"Da, možda si u pravu. Možda će biti baš tako."
"Vidjet ćeš da hoće, Dema, to je samo pitanje vremena."
"Da, nadajmo se samo da joj neće dugo trebati." Pokušao je biti duhovit.
"Babi, molim te, Pallini ne spominji ovaj razgovor."
"Ne brini i drži se, dobro?"
"Da, hvala." Prekinuli su razgovor.
Ušla je Daniela. "Ideš, Pallina je profurala s Pollom, ludilo! A Dema je
naravno shrvan!"
"Baš, jadničak, zaljubljen je u nju čitav život."
"Nije imao šanse! On je klasični prijatelj žena."
Nakon tog surovog zaključka, Daniela se udaljila s telefonom, ali još nije
izašla iz sobe, kad je ponovno zazvonio.
"Halo. Da, sad ću ti je dati. Babi, molim te, nemoj klafrati sat vremena."
"Tko je?"
"Pallina."
"Pokušat ću." Babi prihvati slušalicu.
"Jesi li prekinula s Pollom?"
"Ne!"
"Šteta ..."
"S kim si razgovarala kad je stalno bilo zauzeto?"
"S Demom, shrvan je."
"Ne!"
"Da, grozno ga je pogodilo! Siroče, rekao mi je da ti ne kažem. Molim te,
pravi se da ništa ne znaš, može?"
"Možda mu nisam trebala reći da furam s Pollom."
"Što to govoriš, prije ili kasnije bi saznao i samo bi bilo gore."
"Mogla sam to odgoditi do zadnjega časa."
"Kakvog zadnjega časa? Mogla si ne prohodati s Pollom i točka."
"Tu tipku ne dirajmo. Naprotiv, odlučila sam da je u životu mnogo zabavnije
biti malouman ..."
"I onda?"
"I onda, idem na utrke."
Babi odmahne glavom. Kosa joj se već sama sušila.
"U redu, zabavi se."
"Pollo me nazvao i uskoro će doći po mene. Što kažeš, prema tvom
mišljenju, bih li trebala otići onamo da se zabavim ili da glumim onu koja gleda
utrke i pomalo se dosađuje? Onu koja ništa ne osjeća, naviknutu na uzbuđenja?"
To je bilo previše. Babi je prasnula.
"Slušaj Pallina. Idi na utrke, vozi se motorom, prkosi, hodaj sa svim
huliganima ovoga svijeta, ali molirn te, ne glumi kulericu!"
Pallina prasne u smijeh. "Imaš pravo. Slušaj, moraš mi učiniti još jednu,
zadnju uslugu. Budući da nisam znala kad utrke završavaju, majci sam rekla da ću
spavati kod tebe."
"A ako tvoja majka nazove?"
"Možeš misliti kako će nazvati. Ta me nikad ne traži ... Radije mi ostavi
kjučeve ispod otirača pred vratima. Na uobičajenom mjestu."
"U redu."
"Nemoj zaboraviti, dobro? Siroti Dema! Što misliš, bih li trebala nešto
učiniti?"
"Pallina, čini mi se da si danas več dovoljno učinila."
Babi prekine vezu. Daniela joj gotovo istog časa istrgne slušalicu iz ruku.
"Sva sreća da sam te zamolila da ne pričaš predugo."
"Što sam mogla? Pa čula si kakva se zbrka dogodila. Molim te, nemoj
nikome reči za Polla i Pallinu."
"Kome bih rekla?"
Telefon je ponovno zazvonio. Zvala je Giulia. "Može li se znati tko je upao u
slušalicu?"
"Bog, Giuli. Oprosti, moja sestra je razgovarala."
Daniela ode u svoju sobu. Uspjela je zatvoriti vrata, ali nakon toga više nije
mogla izdržati.
"Giulia, ne znaš novost. Pallina je profurala s Pollom!"
"Ideš!"
"Je! Dema je shrvan, ali molim te, nemoj nikome reči!"
Giulia je ohrabri: "Ne brini." Zatim sasluša ostatak priče, več razmišljajući što
će kasnije reći Giovanna i Stefania.
22.
Babi je izašla iz svoje sobe. Bila je odjevena u prošivenu. ružičastu kućnu haljinu i
ispod nje svijetloplavo pidžamu, s dvije tople papuče na nogama. Nakon tuširanja
se malo oporavila od napornog trčanja, ali nije bila nimalo vesela. Te joj večeri
dijeta nije dopuštala ništa osim jedne bijedne zelene jabuke. Prošla je hodnikom.
Upravo u tom trenutku, začula je okretanje ključa u bravi ulaznih vrata. Njezin
otac. "Tata!" Babi mu potrči u susret.
"Babi."
Otac je bio bijesan. Babi se zaustavila.
"Što se dogodilo? Nemoj mi reći da nisam dobro parkirala Vespu, da nisi
mogao ući u garažu?"
"Što me briga za Vespu! Danas su me posjetili Accadovi." Na te je riječi Babi
problijedjela. Kako se toga prije nije sjetila? Trebala je svojima ispričati sve što se
dogodilo.
Raffaella, koja je upravo oprala dvije zelene jabuke za večeru, došla je u
salon.
"Što su Accadovi htjeli od tebe? Što se dogodilo? Kakve veze ima Babi s
time?"
Claudio pogleda kćerku.
"Ne znam, reci joj ti, Babi, kakve ti veze imaš s time?"
"Ja? Ja s time nemam nikakve veze!"
Daniela se pojavila na vratima.
"Istina, ona s tim nema nikakve veze!" Raffaella se okrene prema Danieli.
"Ti šuti, nitko te nije ništa pitao."
Claudio se okrene prema Babi i uhvati je za ruku. "Možda nisi ti kriva, ali
onaj koji je bio s tobom i te kako ima veze! Accado je otišao u bolnicu. Septum
nosa mu je slomljen na dva mjesta. Liječnik je rekao da mu je nedostajalo pola
centimetra da mu kost probuši mozak."
Babi nije odgovorila. Claudio ju je promatrao. Njegova je kćerka bila posve
potresena. Pustio joj je ruku.
"Možda nisi shvatila, Babi, ali još pola centimetra i Accado bi umro."
Babi proguta slinu. Prošla ju je glad. Sad ne bi mogla pojesti ni jabuku.
Raffaella zabrinuto pogleda kćerku i vidjevši je onako potresenu, obrati joj se
mirnim i blagim tonom.
"Babi, možeš li mi, molim te, ispričati što se točno dogodilo?"
Babi podigne svoje nebesko plave oči. Bile su bistre i preplašene. Kao da prvi
put vidi tu noć. Započela je s jednim "ništa, mama" i nastavila sve ispričavši. O
tulumu, o padobrancima, o Chiccu koji je pozvao policiju, o dečkima koji su se
pravili da su pobjegli, a zapravo su ih čekali ispred kuće. O tome kako su ih slijedili i
uništili BMW. O Chiccu koji se zaustavio, momku s plavim motorom koji ga je
prebio, Accadu koji se umiješao pa je onaj momak i njega premlatio.
"Kako to, Accado te je ostavio s tim huliganom? S tim nasilnikom? Nije te
odveo sa sobom?"
Raffaella je bila posve zbunjena. Babi nije znala što bi odgovorila.
"Možda je pomislio da mi je on prijatelj, ne znam. Znam samo da su se
nakon tučnjave svi razbježali i ja ostala sama s njim."
Claudio odmahne glavom.
"Jasno je da je Accado pobjegao. Izlagao se opasnosti da umre od krvarenja
s onim slomljenim nosom. Kako god bilo, taj mali je gotov. Filippo ga je prijavio.
Danas su došli k meni u ured da mi ispričaju čitavu priču, da budem upućen. Rekli
su da će nastaviti zakonskim putem. Žele znati ime i prezime tog momka. Kako se
zove?"
"Step ..."
Claudio zbunjeno pogleda Babi.
"Kako Step?"
"Step. Tako se zove. Ili sam ja barem uvijek čula da ga tako zovu."
"Zar je Amerikanac?"
Daniela se umiješa: "Ma kakav Amerikanac, tata! To mu je nadimak."
Claudio pogleda svoje dvije kćerke.
"Taj mali mora imati i neko ime."
Babi mu se nasmiješi.
"Sigurno ga ima, ali ga ja ne znam."
Claudio ponovno izgubi strpljenje.
"Kako ću reći Accadovima da se moja kćerka vozika naokolo s nekim kome
ne zna ni ime?"
"Nisam se vozikala s njim. Bila sam s Chiccom ... Već sam ti rekla."
Umiješa se Raffaella.
"Da, ali kasnije si se vratila kući na motoru iza njega."
"Mama, ali ako su Chicco i Accadovi pobjegli, kako da se vratim? Bila sam na
cesti, bila je noć, što da radim, da se sama vratim kući? Probala sam. Ali nakon
nekog vremena se zaustavio neki siledžija u Golfu i počeo mi dodijavati i tad sam
pristala da me Step doveze."
Claudio nije vjerovao svojim očima. "Na kraju će ispasti da tom Stepu
moramo i zahvaliti!"
Raffaella bijesno pogleda kćerke. "Ne smijemo se tako osramotiti. Jeste li
shvatile? Želim čim prije saznati ime tog momka. Je li jasno?" Babi se sjetila svog
jutrošnjeg razgovora s Danielom. Bilo je rano, još je bila snena, ali nije imala
dvojbi. Da, njezina je sestra znala to ime. "Dani, ti znaš kako se zove. Reci joj!""
Daniela preneraženo pogleda Babi. Što, zar je poludjela? Da joj kaže? Da
cinka Stepa? Sjetila se onoga što su učinili Brandelliju i mnogih drugih priča koje je
čula. Uništit će joj Vespu, premlatiti je, silovati. Na zidovima škole napisat će
grozne natpise s njezinim imenom i perverzne stvari koje nažalost još nije nikad
učinila. Da ga prokaže? U hipu je izgubila pamćenje. "Mama, ja znam samo da se
zove Step."
Babi se obruši na sestru.
"Lažljivice! Ti si lažljivica! Ja se ne sjećam, ali jutros si mi rekla kako se zove.
Ti i tvoje prijateljice ga jako dobro poznajete."
"Što to govoriš?"
"Obična si kukavica, ne želiš reći njegovo ime jer te je strah! Ali znaš kako se
zove."
"Ne, ne znam."
"Naravno da znaš! Sama si mi rekla."
Babi najednom ušuti. Kao da se nešto u njoj, u njezinom umu, otvorilo,
odriješilo, razbistrilo. Evo. Sjetila se.
"Stefano Mancini. Eto, to mu je ime. Neki ga zovu Step." Zatim pogleda
sestru i navede njezine riječi: "Moje prijateljice i ja ga zovemo deset plus."
"Odlično, Babi." Claudio izvuče iz džepa blokić u koji je sve zapisivao.
Zapisao je i to ime prije no što ga zaboravi. Pišući, postao je nervozan. Pročitao je
nešto što je trebao učiniti, ali sad je već bilo prekasno.
Daniela pogleda sestru.
"Misliš da si faca, je li? Zar ne shvaćaš što će ti učiniti? Uništit će ti Vespu.
Premlatit će te, pisati o tebi po zidovima škole."
"Velika stvar, Vespa je ionako uništena. Na zidove sumnjam da će išta
napisati jer ne vjerujem da itko od njih zna pisati. A ako mi budu željeli nauditi,
otac će me zaštititi, zar ne?"
Babi se okrene prema ocu. Claudio pomisli na Accada, zamisli bol koju
čovjek jamačno osjeti kad mu slome nos.
"Naravno, Babi, ja sam tu."
Upitao se koliko je istinita ta tvrdnja. Možda tek malčice. Ali poslužila je
svrsi. Sad mirnija, Babi je otišla u kuhinju. Uzela je svoju zelenu jabuku i ponovno
je oprala. Zatim ju je, nakratko je držeći za peteljku u zraku, počela okretati. Jedan
okret, jedno slovo. Kad se peteljka otrgne, to je početno slovo imena osobe koja
misli na tebe. A, B, C, D. Peteljka se otrgnula s nekim suhim zvukom.
Ispalo je slovo D. Koga poznaje s početnim D u imenu? Nikoga, nitko joj nije
padao na pamet. Srećom nije ispalo S. Teško da bi jedna peteljka toliko izdržala. Ali
čak i da je ispalo to slovo, ne bi se zbog toga previše zabrinula. Nije se bojala. Babi
prođe pokraj majke. Nasmiješi joj se. Raffaella ju je promatrala kako odlazi.
Ponosila se svojom kćerkom. Babi je uistinu na nju. Nije kao Daniela. U osnovi,
Danielin je strah bio opravdan. Daniela je sva na oca. Claudio odloži sivo odijelo na
krevet.
"Hej, dušo, jesi li kupila veliku kafetijeru?"
"Nisam, zaboravila sam."
Raffaella se zatvori u kupaonicu. Kako je zaboravila, pomisli Claudio, pa
napisao sam joj na popis za trgovinu. Odluči ništa ne komentirati i tako dodatno
potvrdi Danielin karakter. Osim toga, kako se mogao žaliti? Oduvijek je znao da
Raffaella neće kupiti tu kafetijeru. Smatrala ju je nepotrebnim troškom. Možda je
upravo zbog toga i on sebi u blokić s obvezama zapisao "kupiti veću kafetijeru", ali
je i on zaboravio. Claudio odabere košulju i baci je na krevet. Zatim na nju stavi
svoju omiljenu kravatu. Tko zna, možda je večeras uspije i odjenuti.
Roditelji su izašli, napominjući kao i svake večeri da nikome ne otvaraju. Čim
su otišli, Babi je otrčala u prizemlje u kućnom ogrtaču i pazeći da je nitko ne vidi,
sakrila ključeve stana ispod otirača pred ulaznim vratima u zgradu. Tko zna gdje je
Pallina u tom trenutku. Na moto-trkama na Olimpici.
Blažena ona ...
Daniela je bila u hodniku. Razgovarala je telefonom s Andreom i olovkom
črčkala njihova imena i mala srca po obližnjem papiru. Zamijetivši da mu Daniela
ne odgovara, Andrea je postao radoznao.
"Dani, što radiš?"
"Ništa."
"Kako ništa? Čujem neke zvukove."
"Pišem."
"Ah, a što pišeš?"
"Ma ništa ..." slaže Daniela. "Nešto crtam."
"Ah, shvaćam. Crtaš dok razgovaraš sa mnom?"
"Ma ne, slušala sam te. Sve sam shvatila."
"Onda ponovi."
Daniela zadahće. "Ponedjeljkom, srijedom i petkom ideš u teretanu, a
utorkom i četvrtkom na engleski."
"U koliko sati?"
Daniela je časak oklijevala. "U pet."
"U šest. Vidiš da nisi slušala."
"Ma jesam, samo nisam zapamtila. Jesi li ti, pak, shvatio zašto ranije nisam
mogla razgovarati?"
"Da, tvoji su bili doma i upravo su odlazili."
"Zato sam ti govorila da, hm, eh. A ti nisi shvatio."
"Kako mogu shvatiti ako mi ne kažeš?"
"Kako ti mogu reći ako su mi za petama? Baš si neka fora!
Imam ideju: moramo odrediti jednu dogovorenu riječ koju ćemo reći kad ne
možemo razgovarati."
"Na primjer?"
"Ne znam, razmislimo ..."
"Mogli bismo reći ime moje škole engleskoga."
"Kako se zove?"
"Vidiš da nisi slušala! British."
"Može, British mi se sviđa."
U tom trenutku Babi je ušla u hodnik i zaustavila se ispred sestre.
"Je li moguće da si baš uvijek na telefonu?"
Daniela joj ne odgovori. Odluči odmah upotrijebiti novu riječ.
"British."
Andrea se načas zbuni. "Što je, ne možeš razgovarati?"
"Naravno! Da mogu, zašto bih rekla British? Tako, bez razloga? I to sad kad
smo se odlučili za nju?"
"U redu, ali otkud ja znam da ti sad ne možeš govoriti?"
"Pa morao si znati. Rekla sam British."
"Da, ali mislio sam da možda isprobavaš kako ti zvuči."
Taj njihov ne baš metafizički razgovor naglo je prekinuo neumoljiv glas neke
gospođice Telecom. "Pozor! Hitan gradski poziv za broj ..."
Daniela i Andrea su zanijemili. Čekali su prvi broj koji će odlučiti koje je od
njih dvoje traženije. "3 ...2." Daniela nadglasa glas one gospođice. "Za mene je. To
je sigurno Giulia!"
"Čujemo se kasnije?"
"Da, nazvat ću te kad završim s njom. British!" Andrea se nasmije. U tom
slučaju, značilo je nešto kao "volim te".
"I tebi." Prekinuli su razgovor. Babi je pogledala sestru. Čudno da je tako
brzo poslušala.
"Imamo hitan gradski poziv."
"I mislila sam! Bilo bi previše čudno da si ti prekinula razgovor samo zato što
sam ti ja to rekla. Sigurno su mama i tata, bijesni jer su nam nešto trebali reći, a
stalno je bilo zauzeto."
"Ma ne! To je sigurno Giulia, rekle smo da ćemo se čuti."
Ostale su tako u tišini čekati u blizini telefona. Spremne podići slušalicu na
prvi zvon. Kao dvije sudionice nekog televizijskog kviza u kojem moraš prvi stisnuti
gumb i dati točan odgovor. Telefon je zazvonio. Daniela je bila brža.
"Giulia?" Pogrešan odgovor.
"Oh, oprostite, odmah ću vam je dati. Za tebe je." Babi otme slušalicu iz
Danielinih ruku.
"Da, halo?"
Onaj osjećaj zadovoljstva odmah se pretvorio u tešku neugodu. Zvala je
Pallinina majka. Daniela se nasmiješi. "Nemoj dugo, može?"
Babi je pokuša pogoditi nogom. Daniela izbjegne udarac.
Babi se usredotoči na razgovor. "Da, gospođo, dobra večer."
Sasluša Pallininu majku. Naravno da je željela razgovarati sa svojom
kćerkom. "Stvarno spava." Zatim riskirajući kao nikad ranije: "Da je probudim?"
Babi sklopi oči i stisne zube očekujući odgovor.
"Ne, ne brini. Mogu reći i tebi."
Upalilo je. "Uspjela sam dobiti termin za nju za vađenje krvi sutra ujutro.
Zato joj reci da ne jede kad se probudi i da ću doći po nju oko sedam. Ako se ne
oduži, doći će na drugi sat nastave." Babi je sad već bila opuštena.
"Dobro, prvi sat ionako imamo vjeronauk ..." Babi pomisli kako je njezinoj
prijateljici taj predmet posve beskoristan. Pallinina duša, sa svim lažima i nasilnim
mladićima, ionako je bila posve izgubljena.
"Babi, molim te, ne daj joj da jede."
"Neću, gospođo, ne brinite."
Babi spusti slušalicu. Daniela joj se približi, spremna ponovno prisvojiti
telefon. "Izvukla si se, ha?"
"Pallina se je izvukla. Daju je uhvatila, sama bi se morala vaditi. Kakve ja
veze imam s tim? Nemoj se sad ponovno zalijepiti za telefon."
Babi si skuha čaj od kamilice. Dvije kriške limuna, vrećica zaslađivača Dietor i
evo je na sofi. Nogu sklupčanih ispod tijela, stopala zaguranih u nabor jastuka,
ondje gdje je najtoplije. Počne gledati televiziju. Daniela, naravno, nazove
Palombija. Ispriča mu priču o Pallini, pozivu njezine majke, Babinom blefu i mnoge
druge stvari koje su njima bile veoma zabavne. Na televiziji u salonu prikazivalo se
nešto mnogo suzdržanije. Marion Brando. Preobrazba jednog sirotog, propalog
boksača. Njegova ljubav prema Edie. Taj nikad ranije doživljen osjećaj. Časna
borba. Mladi prijatelj koji se osjeća izdanim i ubije sve svoje golubove. Otac Barry,
vjerska sila koja ga tjera naprijed, i posljednji prizor. Kad Terry, nakon susreta s
Johnnyjem i dečkima iz njegove mafijaške bande, sav krvav, umoran i bez snage
tetura i ulazi u hangar pred mnoštvo lučkih radnika. Napokon slobodni.
Zahvaljujući njemu. Kraj korumpiranog lučkog sindikata.
Bernsteinova glazba prelijevala se preko odjavne špice. Babi je načas ostala
na sofi razmišljajući. Danielin glas dopirao je iz hodnika, radostan i zabavljen. Riječi
ljubavi slatko su se miješale sa smijehom. Babi isključi televizor. Pallina će se valjda
vratiti prije sedam. Ode u svoju sobu.
"Laku noć, Dani."
Daniela se nasmiješi sestri. "Laku noć."
Babi joj nije ni pokušala ponoviti priču o telefonu. Od kakve bi to bilo
koristi? Oprala je zube. Odložila je na stolac školsku uniformu za sutradan,
spremila knjige u torbu i zavukla se u krevet. Pomolila se netremice promatrajući
strop. Bila je malo rastresena. Zatim je ugasila svjetlo. Okrenula se u krevetu
nastojeći zaspati. Nije bilo pomoći. Što ako Pallina ode ravno u školu? Ona je za
sve sposobna. Možda probdije noć pa je Pollo doveze u školu, a njezina majka
dođe ovamo po nju. K vragu i Pallina! Zašto nije normalno zaljubljena? Dva sata na
telefonu kao njezina sestra i mir. Tako ne bi bilo velike štete, samo malo papreniji
telefonski račun. Ne, ona mora ići na trke. Mora se praviti opaka ženska. Dovraga i
Pallina! Izađe iz kreveta i brzo se odjene. Navuče tek nekoliko krpica. Uvuče se u
felpu i traperice pa ode u Danielinu sobu i uzme njezine plave Supergice. Prođe
pokraj sestre. Naravno, još uvijek je bila na telefonu.
"Idem upozoriti Pallinu."
Daniela je preneraženo pogleda. "Ideš na Serru? Hoću i ja s tobom."
"Na Serru? Idem na Olimpicu. Tamo gdje se utrkuju."
"Da! Nazivaju je Serra, rasadnik."
"Zašto?"
"Zbog svog onog cvijeća uzduž ceste! Zbog onih koji su mrtvi." Babi stavi
ruku na čelo.
"Samo je još to trebalo ... Serra!"
Skine jaknu s vješalice u hodniku i krene ka izlaznim vratima. Daniela je
zaustavi.
"Molim te, Babi, povedi me sa sobom!"
"Što je s vama, zar ste sve poludjele? Da ti, Pallina i ja skoknemo do Serre?
Možda i da se utrkujemo na motoru, je li?"
"Ako staviš pojas kamilice, oni te biraju i voze iza sebe, zamisli koja fora,
budi `kamilica' ..."
Babi pomisli na kamilicu koju je popila ne bi li lakše zaspala. Uzalud. Podigne
ovratnik jakne.
Na trenutak pomisli da je Terry Malloy, propali boksač koji se borio za
pošteno pravo lučkih radnika. A njezino pravo da mirno ode spavati? Terry Malloy
se bar borio za pravednu stvar. A ona, zbog čega ona sad ide tamo dolje? Zašto ide
na Serru, među bukete cvijeća za one koji su poginuli? Na onu cestu na kojoj se
skupina bezumnika na motorima izlaže opasnosti da dočeka jednaku sudbinu? Ide
upozoriti Pallinu da se vrati prije sedam. Tu Pallinu koja obožava biti na apsurdnim
mjestima, Pallinu koja nema pojma latinski. Pallinu kojoj ona voli šaptati, makar to
znači da će dobiti ukor. Da, ona prije svega ide zbog svoje prijateljice Palline. Ili je
barem u to željela vjerovati.
"Daniela, neću ti više ponavljati. Prekini razgovor." Zatim trkom izađe, s
onim češljićem sa štrasom u kosi i srcem koje joj je neobično brzo lupalo.

http://www.book-forum.net

11Federico Moccia - Tri metra iznad neba Empty Re: Federico Moccia - Tri metra iznad neba Sre Okt 31, 2012 5:26 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
23.
Uz rubove široke ceste vm zavojem na lagano] uzbrdici gibalo se mnoštvo ljudi.
Momci i djevojke svih dobi međusobno su razgovarali. Iz nekih džipova Patrol s
otvorenim prozorima treštala je glazba. Neki momci plavo obojene kose,
međusobno veoma slični, u američkim majicama i šeširima, mršavih, napetih tijela,
glumili su prave surfere i u statičnim položajima dodavali si pivo, kao pravi
pobornici zdravoga života. Nešto niže, blizu jednog otvorenog Maggiolonea, druga
grupica, mnogo realističnija, motala je džoint. Jedan tip duge kose i sretno
izgubljenog pogleda zagrijao je upaljačem dlan i ono što je bilo na njemu. Sad ga je
brižno čistio, dopuštajući da vesela hrana klizne na drugi dlan, već spremna za
motanje Jedna je djevojka, prerano se smiješeći, rolala papirić na kojem je bila
slika crne ptice koja namiguje. Unaprijed pripremljene rizle koje je samo jedno
mjesto kao restoran Le Cornacchie moglo darovati svojim mušterijama, dodatno ih
potičući da omame, kao da je njima dodatan poticaj uopće potreban.
Bili su ondje, uz rub ceste, i promatrali one koji su se utrkivali, koji su na
motorima prkosili opasnosti. Uvijek i samo oni, nesposobni gledatelji i u životu.
Malo dalje, nekoliko gospode u godinama u potrazi za uzbudljivom večeri
okupilo se oko jednog Jaguara. Blizu njih, dva prijatelja zabavljeno su promatrala
taj apsurdni ljudski vrtlog.
Skuteri uzdignuti na jednom kotaču, motori koji su jurili poput strijela
tutnjajući, ili zaustavljeni i tiho brundajući, dečki koji su šetali gurajući motore i
gledajući ima li koga poznatog, drugi koji su pozdravljali prijatelje. Netko, malo
sretniji, upucavao se tek upoznatoj djevojci.
Babi se sa svojom dotjeranom Vespinom provezla laganom uzbrdicom.
Stigavši na vrh, ostala je bez riječi. Pogled koji se odatle pružao bio je nevjerojatan.
Razne trube, duboke i zvučne, odjekivale su kao poludjele. Bučni motori
odgovarali su jedni drugima tutnjajući. Prednja svjetla, obojena neizbrisivim
markerima u raznim nijansama plave, žute ili crvene, zabranjena i zbog toga
možda još ljepša, osvjetljavala su cestu kao da je ogromna diskoteka. Babi se
polako spuštala nizbrdicom. Gotovo omamljena tom bukom, nježno ovijena tim
vrtlogom boja i zvukova. Iz kasetofona džipova okrenutih prema nebu na mahove
je dopirala glazba. Djevojke u preuskom traperu puteno su plesale, vlasnice tog
malog prostora ispred njih. Samouvjereni momci, opakog izgleda, pušili su
cigarete, kao na reklami, samo što im nitko nije plaćao da budu ondje. Babi je
nastavila dalje. Sa svakim metrom, glazba se mijenjala.
Različita vozila, različiti ukusi njihovih vlasnika. Rock pjesme Scorpionsa i
odmah zatim, najnovija pjesma Phila Collinsa. Iz jednog pozlaćenog Golden Eaglea
s pomičnim krovom dopirao je nepogrešiv Madonnin glas. Ispred njega, jedna u
crno odjevena djevojka s malim topićem i rastezljivom suknjicom nalik onima
pjevačice objesila se na muškarca mnogo višeg od sebe. Momak joj se nasmiješio.
Djevojka mu je uzvratila osmijehom. Izvila se prema njemu u potrazi za poljupcem.
On je pognuo glavu i udovoljio joj. Dodirnuo joj je plavu kosu, kratku i podatnu, s
laganom trajnom ondulacijom, baš kako bi još više nalikovala onoj pjevačice. Jezici
su im zaplesali u mahnitoj igri, međusobno se hvatajući u ustima. U tome je
pogriješila. Madonna nikad ne bi poljubila jednog takvog šminkera. Babi pogleda
nalijevo. Na mjestu gdje je mreža oko vile bila probijena, okupila se skupina
momaka. Bili su na laganoj uzvisini, neki su sjedili, neki razgovarali stojeći.
U blizini, na malom proširenju, nalazio se mobilni kiosk koji je prodavao pića
i vruće sendviče. Mušterija je bilo kao u priči. Babi se zaputi ka njemu. Si na
jednom kotaču projuri tako blizu da Babi izgubi ravnotežu. Momak od najviše
petnaest godina spusti motor na prednji kotač, razuzdano se smijući. Zakoči
zaškripavši gumama i odmah zatim ponovno krene u suprotnom smjeru. Ponovno
se podigne na stražnji kotač raširenih nogu, u laganoj neravnoteži. Doda gas i
odveze se uz štropot razbijenog prigušivača.
Babi nastavi hodati. Iz daljine su stizali motori. Takmaci i oni znatiželjni
vidjeti taj neobičan sastanak. Babi se rastreseno ogledavala oko sebe. Slučajno je
gurnula nekog tipa ošišanog na četkicu, u crnoj kožnoj jakni i s malom naušnicom u
desnom uhu, koji je naizgled nekamo silno žurio.
"Gledaj kamo hodaš!"
Babi mu se ispriča. Još se više zapita što radi na tom mjestu. U jednom
trenutku opazi Gloriju, kćerku Accadovih. Sjedila je na tlu, na traper jakni. Uz nju je
bio Dario, njezin dečko. Prišla im je.
"Bog, Gloria." Djevojka se okrene prema njoj.
"Bog, kako si?"
"Dobro."
"Poznaješ Daria?"
"Da, upoznali smo se."
Razmijene osmijeh nastojeći se prisjetiti gdje i kad.
"Slušaj, strašno mi je žao zbog onog što se dogodilo tvom ocu."
"Je li? Mene boli briga. Tako mu i treba. Sad će naučiti da brine svoja posla.
Stalno se u sve miješa, uvijek nešto popuje. Napokon je naletio na jednoga koji ga
je stavio gdje mu je mjesto."
"Ali, otac ti je!"
"Da, ali je također i strašan davež."
Dario je zapalio cigaretu.
"Slažem se. Dapače, zahvali Stepu u moje ime. Znaš da mi ne dopušta da
uđem u stan? Kad izlazim s Glorijom, uvijek moram čekati ispred zgrade. Nije meni
do toga da njega vidim. To je pitanje načela, zar ne?"
Babi pomisli kojim se načelom nadahnjuje. Dario doda cigaretu Gloriji.
"Naravno, da sam mu ja razbio glavu, bilo bi sranja." Dario prasne u smijeh.
Gloria povuče dim i s osmijehom pogleda Babi.
"A ti, jesi li prohodala sa Stepom?"
"Ja? Jesi li luda? Pozdravljam vas, moram pronači Pallinu."
Babi se udalji. Pogriješila je. Oboje su ludi. Kćerka koja je sretna što je
njezinom ocu netko razbio glavu. Njezin dečko kojem je žao što mu to nije mogao
sam učiniti. Da ne povjeruješ.
Babi nastavi hodati. U jednom trenutku ugleda Polla. Sjedio je na velikom
motoru i veselo razgovarao s nekom djevojkom koju je držao zagrljenu između
svojih nogu. Djevojka je imala plavu kapu sa štitnikom za oči i natpisom NY. Crna, u
rep skupljena kosa, virila joj je kroz prorez na kapi iznad zatvarača. Bila je odjevena
u jaknu s plastificiranim bijelim rukavima, kao tipična američka navijačica.
Dvostruki pojas kamilice, tamnoplave tajice i Supergice iste boje činili su da malo
više nalikuje Talijanki. Ta razuzdana luđakinja koja se smijala i zabavljeno kimala
glavom, svako toliko ljubeći Polla, bila je Pallina. Babi krene prema njoj. Pallina je
ugleda.
"Hej, bog, kakvo iznenađenje!" Dotrči joj ususret i zagrli je. "Kako sam
sretna što si došla."
"Ja nisam ni najmanje. Dapače, želim čim prije otići odavde!"
"Usput, što radiš ovdje? Zar na utrke ne dolaze samo idioti?"
"Zapravo i jesi prava idiotkinja. Nazvala je tvoja majka!"
"Ne ...? Što si joj rekla?"
"Da spavaš."
"I povjerovala je?"
"Da."
Pallina zazviždi. "Sva sreća!"
"Da, ali je rekla da će sutra ujutro rano doći po tebe jer moraš ići na vađenje
krvi i nećeš biti na prvom satu nastave."
Pallina skoči od radosti. "Jupi!" Međutim, njezino oduševljenje brzo splasne,
čim se sjetila rasporeda. "Ali sutra prvi sat imamo vjeronauk, zar ne?"
"Da."
"Kakvo sranje, što nisam mogla na vađenje krvi u petak, kad je prvi sat
talijanski?"
"Kako god bilo, doći če po tebe u sedam pa se zato potrudi brzo vratiti."
Pallina uhvati Babi ispod ruke i povuče je prema Pollu. "Kad završava ovo
ovdje?"
Pollo se nasmiješi Babi, a ona ga ravnodušno pozdravi. "Brzo, najviše dva
sata i sve je gotovo. Nakon toga možemo na finu pizzu, ha?"
Pallina oduševljeno pogleda prijateljicu.
"Jesi li čula? Daj, ne brini. Ideš s nama na pizzu?"
"Pizzu? Ja sad idem kući."
"Daj, nemoj biti takva čistunka!"
Pollo se nasmiješi i zapali cigaretu. "Daj, i Step je ovdje ... Bit će sretan što te
vidi."
"Da, ali ja nisam sretna. Pallina, ja se vraćam kući. Potrudi se brzo doći. Ne
želim zbog tebe imati problema s tvojom majkom!"
"Bog, Pollo." Prišao im je neki krupni tip u crnoj jakni i širokim crnim
hlačama, s tvrdim čizmama na nogama.
Pollo je sišao s motora i srdačno ga zagrlio. "Bog, Ciccio, kako si?"
"Malo me boli glava."
"Da te upoznam. Ovo je moja djevojka, zove se Pallina."
"Bog."
"A ovo je njezina prijateljica."
Pollo se zaustavio ispred Babi, uzalud se pokušavajući sjetiti njezina imena
budući da ga nije znao. "Babi", pomogne mu Pallina.
Ciccio pruži ruku Babi. Kako je ona bila slobodna, nju je udostojio veće
pozornosti.
"Bog, Babi, kako si?"
"Dobro." Babi zlovoljno povuče ruku. Cicciova je bila topla i znojna. K vragu i
Pallina! Pokuša neopazice obrisati ruku o traperice. Pallina, koja se već ranije
rukovala s Cicciom i poznavala Babi, opazi taj njezin pokušaj i prasne u smijeh. Babi
je ošine pogledom. Ciccio ih pogleda s osmijehom.
"Što je? Zašto se smijete? Jesu li ti ispričati o mom velikom kočenju?"
"Ne."
"Zašto se onda smijete?"
Babi se pokuša izvući. "Tako, dugo se nismo vidjele. I zato sam je došla
pozdraviti i pobjegla iz kuće. A sad doista moram ići."
Ciccio je zaustavi. "Čekaj, želim ti ispričati o mom kočenju ..."
Babi pogleda tog tipa. Njegov prljavi, tamni Fiat jednog je dana jamačno bio
čak bijel. Kosa mu je bila masna. Gusta, prljava brada spuštala mu se niz Adamovu
jabučicu. Spajala se s dlakama na prsima koje su buntovnički i neuredno izvirivale
iz ruba majice. Takve tipove nisu imali čak ni Na dokovima New Yorka. Babi se
pomiri sa sudbinom.
"Da, ispričaj mi o svom kočenju."
"Vidiš onu tamo rešetku? Završio sam u njoj. Bili smo ja. Pollo i Sicilijanac."
Pollo se nasmiješi. Bio je ponosan što je sudjelovao u tom epskom podvigu.
"Sva trojica smo imali frizirane Vespine s motorima Primavere. Na prednji
sam dio dao izliti olova jer je u protivnom previše lagana i kad daš gas, podigne se.
Dakle, bili smo na startu i utrkivali se bakalara. Tko će zadnji zakočiti. Znaš kakva
su pravila?"
Babi odmahne glavom. "Ne znam."
"Dakle, ovako je. Kreneš s drugom dvojicom i onaj tko se prvi najbliže približi
rešetki pobjeđuje. Onaj tko je dotakne, bakalar je i ispada. Zviždaljka je zazviždala
za start i mi smo jurnuli kao mlažnjaci. Pollo je bio blizu mene i kao i obično,
hračkao."
Babi pogleda zgađenu Pallinu; Pallina pogleda Polla. On nije mogao drugo
doli bezazleno se nasmiješiti i raširiti ruke, time se opravdavajući.
"Pričaj dalje, Ciccio."
Ciccio ga pogleda.
"Svi znaju da kad se utrkuješ, uvijek hračkaš kako bi iznervirao protivnika.
Nagne se nad retrovizor Vespe i dok vozi, približi ti se i zahračka te. Ali mene nije
bilo briga. Kladio sam se u pedeset tisuća da ću pobijediti i baš mi je trebala ta
lova. Bio sam prvi. Svi su uzduž ceste navijali za mene. Čuo sam ih. Vikali su Ciccio
... Ciccio ... Ciccio ... Vozio sam gas do daske. Uletio sam u zadnji zavoj kao metak.
Pollo je usporio, usporio je i Sicilijanac. Ha, Pollo, bilo te je trta?"
Pollo se samo nasmiješio, ne odgovorivši.
"U tom sam trenutku šibao ravno. Dečki su me sustigli. Imali su brže Vespe.
Montirali su na njih kuplunge s ravnim zubima. Kurvini sinovi. A meni nisu rekli ni
riječ. Bili smo na nekih šezdeset metara od rešetke. Sicilijanac se prvi podigao na
stražnji kotač. Kao opruga, tak, a za njim i Pollo. Tak, kao padobran. Već su pušili.
Ja sam tad životinjska zaurlao. Furao sam dalje kako bih bio siguran da me više
neće preteći. Bio sam dvadeset metara od rešetke, osamnaest, petnaest. Naprijed.
Tad sam svom snagom stopalom stisnuo kočnicu. Gume su počele cviljeti kočeći.
Ali tako sam žestoko nagazio kočnicu da je pukla. Shvaćaš, slomio sam čeličnu žicu,
zamisli ti to. Onda sam zaurlao. Nakon toga se više ničega ne sjećam. Kakvo
kočenje, ha, Pollo?"
"Da, baš lijepo kočenje."
Ciccio se okrene prema Babi.
"Je li ti se svidjela priča o mom kočenju?"
Babi pogleda malo bolje tog momka. Navrh čela, vidio mu se dugi ožiljak.
Mora da je to bilo njegovo kočenje.
"Da, veoma mi se svidjela. Super priča."
Nije znala što bi drugo rekla. Ciccio se svima nasmiješio. "Ispričajte me,
moram ići pozdraviti ostale. Pollo, što ćeš ti, hoćeš li se večeras utrkivati?"
"Ne, Ciccio, neću. A ti?"
"Mislim da neću ni ja ..."
S tim riječima, Ciccio ode, klatareći se i spotičući. Kako se mogao utrkivati,
kad sad ne uspijeva ni hodati? Babi ga pogleda pa se okrene prema Pollu i Pallini.
"Krasna priča, zabavna. Sviđa ti se dolaziti na utrke, ha, Pallina?"
Pollo se umiješa. "Kakve to ima veze? Pa to je samo jedan slučaj. Taj momak
je legenda. Svi ga ovdje znaju. Ciccio je nekad igrao ragbi, bio je lud. Bacao se u
okršaje kao što se zaletio u onu rešetku. Htio je umrijeti, ali mu to nije uspjelo.
Zamisli, kažu da se naredni dan na limu mogao prepoznati njegov profil, tako ga je
žestoko pogodio facom. Kad su ga odnijeli, mislili su da je mrtav. Ali oporavio se.
Trauma lubanje, tri dana u komi i evo ga ponovno na nogama. Kakva izvanredna
izdržljivost, zar ne?"
Babi nije vjerovala svojim ušima. "Što je tebi, jesi li lud? Kakva izvanredna
izdržljivost ... Evo ga ponovno na nogama! Taj tip je olupina! Zar nisi vidio u što se
pretvorio? Jesi li čuo kako sporo govori? To su lezije na mozgu. Taj momak više
neće moći ništa u životu."
Babi pogleda Pallinu, odmahne glavom i udalji se.
Pollo baci cigaretu. "Ionako ne bi ništa pametnog učinio." Pallina se rasrdi.
"Pollo, ne sviđa mi se kad tako govoriš."
"A meni se ne sviđa tvoja prijateljica. Koji je kurac dolazila ovamo kad joj
ništa ne odgovara?"
Babi zamijeti pločicu na tlu blizu ruba ceste. Bila je drvena, a na sredini je
imala fotografiju nekog mladića i pokraj nje jedan krug, napola crn, a napola bijel.
Na dvije polovice nalazila se točkica suprotne boje. Bio je to simbol života. Onog
istog života koji taj momak više nije imao.
"Kako bi mi se moglo svidjeti jedno ovakvo mjesto? Prepuno cvijeća koje
kazuje gdje su mladići poginuli, bez ikakvog razloga, bez svrhe. Umrli su iz zabave."
Babi se približi pločici i pročita natpis koji je netko urezao u nju. "Bio je brz i
snažan, ali prema njemu Gospodin nije bio pravi gospodin. Nije mu želio dati
revanš. Prijatelji."
"Krasni prijatelji. I uz to pjesnici! Radije ću biti sama nego imati prijatelje koji
mi pomažu da se ubijem."
Babi se okrene i tek što nije krenula, kad ju je zaustavila jedna ruka.
"Kako je moguće da se uvijek sa svima svađaš?"
Bio je to Step. Stajao je ispred nje sa svojim drskim osmijehom i motorom uz
bok.
"Zar je moguće da se ni s kim ne slažeš? Baš imaš gadan karakter."
"Slučajno se ja sa svima slažem. U životu se nikad nisam prepirala, možda
zato što sam se uvijek družila s određenom vrstom ljudi. A ako su u posljednje
vrijeme moja poznanstva postala nešto gora, možda je za to netko drugi kriv ..."
Značajno pogleda Pallinu koja podigne oči ka nebu i zabrekće:
"Znala sam, što god da se dogodi, uvijek sam ja kriva."
"Ma nemoj, zar nisam došla ovamo kako bih tebe upozorila?"
"Kako to, zar nisi došla zbog mene?" Step stane ispred nje. "Bio sam siguran
da si došla gledati kako se utrkujem ..."
Svojim se licem previše opasno približi njezinu. Babi ga izbjegne i odmakne
se. "Nisam ni znala da si tu." Zacrveni se.
"Znala si, znala si. Sva si pocrvenjela. Vidiš, ne smiješ lagati, nisi sposobna za
to. Reci istinu, nisi odoljela i došla si vidjeti kako se utrkujem, zar ne?"
Babi ne odgovori. Naljutila se na svoje prokleto crvenilo i srce koje joj je,
neposlušno, brzo kucalo. Step joj se polako približi. Njegovo lice ponovno je bilo
preopasno blizu njezina. Nasmiješi joj se.
"Ne znam zašto se toliko bojiš? Zar te je strah reći?"
"Strah? Mene? A koga bi me bilo strah? Tebe? Ja se tebe ne bojim. Samo
me nasmijavaš. Želiš nešto znati? Večeras sam te prokazala."
Taj put se ona približila Stepovu licu. "Jesi li shvatio? Rekla sam da si ti
premlatio gospodina Accada. Onoga kojemu si razbio glavu. Imenovala sam te.
Zamisli koliko te se bojim."
Polio siđe s motora i krene prema Babi.
"Gaduro ..."
Step ga zaustavi. "Smiri se, Pollo, smiri se."
"Kako da se smirim, Step? Pa ova te je ženska upropastila! Nakon svega
onoga što se dogodilo, još jedna prijava i ispaštat ćeš za sve ostalo. Strpat će te
ravno u buksu, u zatvor."
Babi se zaprepastila. Nije to znala. Step umiri prijatelja.
"Ne brini, Pollo. To se neće dogoditi. Neću završiti u zatvoru. U najgorem
slučaju ću na sud. Ali tamo će se sve riješiti, ništa se neće dogoditi."
Zatim se okrene prema Babi: "Ono što se računa je ono što će se reći na
suđenju, kad će tebe pozvati da svjedočiš protiv mene. Tog dana nećeš reći moje
ime. Siguran sam u to. Reći ćeš da to nisam bio ja. Da nisam imao nikakve veze s
time."
Babi ga prkosno pogleda. "Ma nemoj? I ti si siguran u to?"
"Sto posto."
"Misliš da te se bojim?"
"Ni najmanje. Onog dana kad budemo išli na sud, ti ćeš biti tako luda za
mnom da ćeš učiniti sve na svijetu samo kako bi me spasila."
Babi načas ostane bez riječi i zatim prasne u smijeh.
"Ti si potpuno lud ako to misliš. Ja ću tog dana svima reći tvoje ime. Kunem
ti se."
Step joj se samopouzdano nasmiješi. "Nemoj se zaklinjati."
Dug, odlučan zvižduk. Svi su se okrenuli. Bio je to Siga. Nasred ceste stajao
je niski muškarac od nekih trideset pet godina. Imao je crnu kožnu jaknu. Svi su ga
poštovali, između ostalog i zato što se pričalo da ispod te jakne skriva pucaljku.
Podigao je ruke. To je bio znak. Prva utrka, ona kamilice. Step se okrene prema
Babi.
"Želiš li se voziti iza mene?"
"Vidiš, istina je. Lud si."
"Ne, istina je nešto drugo. Bojiš se."
"Ne bojim se!"
"Neka ti onda Pallina posudi pojas."
"Protivim se ovim kretenskim utrkama."
Pred njima se zaustavio plavi Boxer. Na njemu je sjedila Maddalena.
Pozdravila je osmijehom Pallinu i zatim ugledala Babi. Dvije su se djevojke hladno
odmjerile. Njihove oči govorile su jedne drugima tisuću riječi, mnogo više od
njihovih nijemih usana. Maddalena podigne jaknu.
"Step, hoćeš li me povesti?" Pokaže na dvostruki pojas kamilice.
"Naravno, malena. Pospremi Boxer."
Maddalena dobaci Babi zadovoljan osmijeh i prođe pokraj nje kako bi malo
dalje parkirala skuter. Step se približi Babi.
"Šteta, zabavila bi se. Strah je ponekad stvarno gadna stvar. Ne dopušta ti
proživjeti najljepše trenutke. Ne znaš li ga pobijediti, svojevrsno je prokletstvo."
"Već sam ti rekla, ne bojim se. Idi i utrkuj se, ako te toliko zabavlja."
"Hoćeš li navijati za mene?"
"Ja idem kući."
"Ne možeš, nakon zvižduka nitko se ne smije maknuti."
Pallina joj se približi. "Da, istina je." Uhvati je ispod ruke. "Daj, Babi, ostani
sa mnom. Pogledat ćemo ovu utrku i nakon toga ćemo zajedno otići."
Babi kimne glavom. Step joj se približi.
"Tako se ponaša dobra curica. Vidiš da si na kraju došla gledati kako se
utrkujem?"
Spretnim se pokretom nagne prema njoj i strgne joj maramu koju je nosila
umjesto pojasa. Babi nije imala vremena spriječiti ga.
"Vrati mi je."
Pokuša mu je istrgnuti. Step je držao maramu visoko u zraku. Na trenutak ju
je taj prizor podsjetio na onaj u kojem Edie pokušava Terryju Malloyu strgnuti
privjesak s lančića. I Babi je pokušala pogoditi Stepa u lice, ali Step je bio brži.
Uhvatio joj je ruku u zraku i čvrsto je stisnuo. Babine nebeskomodre oči su
zacaklile. Boljelo ju je. Ponosna kakva je bila, nije rekla ni riječ. Step je to
primijetio. Popustio je stisak.
"Da to više nikad nisi pokušala."
Zatim ju je pustio i sjeo na svoj motor.
U tom trenutku stigla je Maddalena. Popela se iza njega. Sjela je okrenuta
mu leđima, kako su pravila nalagala. Otkopčala je svoj pojas kamilice i ovila ga oko
Stepova struka. Motor se propeo naprijed samo časak nakon što je uspjela
zakopčati pojas na zadnjoj rupi. Maddalena je ispružila ruke iza leđa i uhvatila se
za Stepove bokove. Zatim je podigla glavu. Babi ju je promatrala. Dvije su žene
razmijenile zadnji pogled.
Step podigne motor na stražnji kotač, Maddalena zatvori oči i još se čvršće
privine uz njega. Pojas je držao. Step se spusti na dva kotača i ubrza kako bi se
dovezao nasred ceste, spreman za utrku. Podigne desnu ruku. Oko njegova
zapešća, sjajna i podrugljiva, lepršala je Babina marama.
Najednom se niotkuda pojave četiri motora i stanu nasred ceste. Iza svih
vozača sjedila je djevojka okrenuta im leđima. Kamilice su se osvrnule oko sebe.
Ispred njih mnoštvo djevojaka i mladića. Zabavljeno su ih promatrali. Neki su ih
poznavali i pokazivali izvikujući njihova imena. Drugi su ih pozdravljali rukom
nastojeći privući njihovu pozornost. Ali kamilice nisu uzvraćale. Svima su ruke bile
iza leđa, stisnute uz vozača iz bojazni da se ne odvoje pri polasku. Dvije kamilice
koje su se poznavale pozdravile su se zabavljeno i uzbuđeno. Bile su spremne.
Maddalena se čvrsto priljubila uz Stepa. Razlog tom zagrljaju nije bio strah. On se
okrenuo i nasmiješio joj se u odgovor. Znao je. Siga je skupljao oklade. Ona
gospoda iz Jaguara uložila su više od svih. Jedan od njih kladio se na Stepa. Drugi
na vozača do njega, na šarenom motoru. Siga pokupi novac i gurne ga u prednji
džep jakne, onaj ovješeni. Zatim podigne desnu ruku i stavi zviždaljku u usta. Na
trenutak nastane tišina. Momci na motorima gledali su ispred sebe, spremni
krenuti. Kamilice su sjedile iza njih, okrenute im leđima. Oči su im bile zatvorene.
Svima osim jednoj. Maddalena je željela uživati u tom trenutku. Obožavala je
utrke. Motori su zatutnjali. Četiri lijeva stopala gurnula su papučicu uvis. S jednim
jedinstvenim zvukom, ubacili su u četiri prve brzine. Bili su spremni. Siga je spustio
ruku i zazviždao. Motori su jurnuli, gotovo odmah na jednom kotaču, brzi i bučni.
Kamilice su se čvrsto priljubile uz svoje muškarce. Okrenute licem ka zemlji, vidjele
su kako ispod njih juri tvrda, strašna cesta. Suspregnuta daha, sa srcima koja su
lupala dvije tisuće u minuti, želucem u grlu. Vučene s leđa brzinom od sto, sto
dvadeset, sto četrdeset. Prvi slijeva se zanese. Prednji kotač silovito udari o tlo,
gurajući se na amortizerima. Vilica zadrhti, ali ništa se ne dogodi. Onaj pokraj
njega doda previše gasa. Motor poleti, djevojka, osjetivši da je gotovo okomito,
zaurla. Momak se preplaši, možda zato što je ona bila s njim, i smanji gas kočeći.
Motor se lagano spusti. Ona zvijer od Boll D'Ora s tristotinjak kilograma nježno
klizne kao po zapovijedi. Spusti njušku dotičući zemlju. kao mali zrakoplov bez
krila. Step je nastavio utrku ispred posljednjeg takmaca, savršeno nagnut, igrajući
se s kočnicom i gasom. Njegov motor koji je jurio naprijed uvijek na istoj visini
djelovao je nepomičan, kao ravna nit prozirnog konca u noćnom mraku. Letio je,
pričvršćen uz zvijezde. Maddalena je gledala kako ispod nje nestaje cesta, bijele,
gotovo nevidljive pruge miješale su se jedna s drugom, a onaj sivi asfalt činio se
kao more koje glatko, mirno, bez valova nijemo plovi ispod nje. Step je stigao na
cilj prvi, praćen radosnim uzvicima prisutnih prijatelja i srećom onog gospodina
koji se kladio na njega. ne toliko zbog osvojenih novaca, koliko zato što je
pobijedio prijatelja koji ga je doveo na to mjesto.
Pollo zagrli Pallinu, odigne je od tla i zavrti u zraku. Zatim je poljubi, ne
spuštajući je natrag na tlo. Držao ju je tako nekoliko sekundi dok su joj se noge
njihale ovlaš dodirujući travu. a jakna se nabrala i malo podignula. Kad se Pallina
vratila na tlo, sva se je malo poravnala, namjestila kapu. Na kraju se u laganoj
nelagodi okrenula prema Babi.
"Utrka je bila super, nije li?"
Babi nije odgovorila. Još uvijek pun sebe zbog pobjede. Step se uz škripu
guma zaustavio ispred njih. Dario, Schello i još poneki prijatelj sišli su mu čestitati.
Jedna bratska ruka ne baš najbolje raspoznatljiva usred svih njih ponudila mu je
još hladno pivo. Step ga prihvati, otpije dugi gutljaj i doda ga Maddaleni.
"Bila si super, nisi se nijednom ni pomaknula. Savršena si kamilica."
Maddalena otpije gutljaj, siđe s motora i nasmiješi mu se. "Postoje trenuci
kad treba ostati miran i drugi kad se treba znati micati. Učim, zar ne?"
Step se nasmiješi. Previše je fora ova cura. Previše simpatična.
"Da, učiš."
Gledao ju je dok se udaljavala. Bila je i pravi komad. Pollo skoči na motor iza
njega.
"Daj, idemo do Sige. Idemo vidjeti koliko si osvojio!"
"Ne baš mnogo, smatrali su me favoritom."
"K vragu, više nisi dobar ulog. Morao bi izgubiti poneku utrku, tako bi ti
porastao prinos. Možda da i padneš pa ćemo sve staviti na zadnju utrku u kojoj ćeš
pobijediti. Klasik, ne? Kao američki boksači u nekim filmovima."
"Da, ali past ću s tvog motora."
"U tom slučaju, plan otpada. Tek sam ga popravio."
"Step! Step!" Step se okrene. Pallina je stajala na zidiću uz mrežu i dozivala
ga. "Čestitam! Bio si super!"
Step joj se nasmiješi. Zatim ugleda Babi koja je stajala pokraj nje. Podigne
desnu ruku i pokaže joj njezinu zelenu maramu.
"Imao sam sreće!"
Step ubaci u prvu i s Pollom iza leđa, vozeći osmice među ljudima, ode po
svoju zasluženu zaradu.
Maddalena se zaustavi ispred Babi i Palline. Na svom je Boxeru vozila neku
plavu, pomalo bucmastu djevojku. Njezina je prijateljica držala stopala na
pedalama i sjedila na rubu, ali stražnji kotač svejedno se gotovo spljoštio.
Maddalena je otvorenih usta žvakala žvakaću gumu.
"Nije samo sreća. Prije svega je hrabrost, odvažnost. Može li se znati što vas
dvije strašljivice radite na ovakvom mjestu?" Ona bucka iza nje se nasmiješila.
"Osim toga, kako to da idete naokolo bez uniformi? Niste li vi dvije
preseratorice iz škole Falconieri? Dapače, stisni pa poseri. Ne zovu li je tako? Kažu
da ste sve droljice!"
Pallina si namjesti kapu. "Slušaj, bucka! Što je, što imaš protiv nas? Ako te
nešto ždere, reci i dosta. Nemoj toliko odugovlačiti."
Maddalena ugasi Boxer.
"Imaš pojas kamilice, a ne bi smjela."
"Tko to kaže?"
"Zašto se onda nisi utrkivala?"
"Moj se muškarac nije utrkivao. Utrkujem se samo s Pollom. Možda ti to ne
znaš ..." Pallina se obrati bucmastoj djevojci iza Maddalene: " ... ali hodam s
Pollom."
Djevojka iskrivi lice. Obraze joj oblije rumen. Pallina joj je baš dobro spustila.
Znala je da je bila zainteresirana za Polla. Maddalena pokaže na Babi.
"A ona? Što ona radi ovdje? Ona ne nosi pojas. Zar ne znaš da je ovo mjesto
rezervirano za kamilice? Ili se utrkuj, ili odlazi odavde."
Babi se s uzdahom okrene prema Pallini. "Samo nam je još trebala dežurna
nadžak-baba."
Maddalena se ukoči. "Što si rekla?"
Babi joj se nasmiješi. "Rekla sam da čekam svoj red." Maddalena ostane
ravnodušna. Možda nije dobro čula. Babi rastvori Pallininu jaknu.
"Brzo, daj mi taj pojas."
"Molim? Šališ se?"
"Ne, hajde, daj mi ga. Ako je tako uzbudljivo biti kamilica, želim pokušati."
Izvukla joj je pojas. Pallina je zaustavi. "Slušaj, ako ga staviš i netko te odabere,
moraš se utrkivati. Jednom je došla jedna cura koja je slučajno stavila pojas
kamilice, zato što joj se sviđao. Dakle, morala je sjesti na motor i utrkivati se."
Babi je upitno pogleda. "I? Kako je završilo?"
"Dobro, ništa joj se nije dogodilo, nije pala. Mislim da je čak i poznaješ.
Giovanna Bardini, ona iz drugog E."
"Tko, ona glupača? Ako je ona mogla, mogu svi."
Pallina joj doda pojas. "Da, ali ne znam jesi li primijetila ... Giovanna sad
uvijek koristi naramenice."
Babi je pogleda. Pallina iskrivi lice u smiješnu grimasu. Zatim obje prasnu u
smijeh. Zapravo su samo pokušavale učiniti taj trenutak manje dramatičnim.
Maddalena i njezina prijateljica nezadovoljno su ih promatrale. Babi stavi pojas.
Ovije ga dva puta oko tijela i stegne u struku. Zatim ga malo prekrije jaknom. Ne
treba previše izazivati sudbinu. Ali nikako nije željela dopustiti da one dvije na
Boxeru koje su je netremice promatrale likuju.
"Ah, kakav zajeb! Sad sam i ja kamilica."
Pred njima se naglo zaustavi zastrašujući tip na motoru. Donji dio lubanje
praktički mu je bio obrijan, a bikovski vrat neustrašivo stršao iz zelene vojničke
jakne s narančastim suvratkom. "Brzo, kamilice, ti tamo, gore. Penji se."
Babi u nevjerici pokaže na sebe. "Tko, ja?"
"Tko drugi? Hajde, pokreni se, uskoro počinjemo."
"Bog, Madda." Osim zastrašujućeg izgleda, tipu je još nešto išlo na štetu. Bio
je Maddalenin prijatelj.
Babi se približi Pallini. "Pa, bog, idem ja. Poslije ću ti pričati kako je."
"Da, naravno."
Pallina je nepomično stajala ispred nje, zabrinuta.
"Slušaj, Babi ... žao mi je."
"Ma ne, što to govoriš? Mislim da je pljuga biti kamilica i želim to dokazati.
Ti nemaš nikakve veze s time."
Pallina je zagrli i šapne joj na uho: "Carica si."
Babi joj se nasmiješi i zaputi prema tipu na motoru. U jednom trenutku, sjeti
se tog izraza. Već ga je čula baš tog jutra i priskrbio joj je lijepu opomenu u
informativki. Da možda ne donosi nesreću? K vragu i Pallina, k vragu i kamilice i k
vragu i ona kad bi si utuvila u glavu biti carica. Maddalena je u međuvremenu
brbljala s onim tipom koji je dodavao gas ni najmanje ne misleći na potrošnju.
"Išla bih ja s tobom, ali već sam se utrkivala sa Stepom."
"Vidio sam te. I zato te nisam pitao. Lijepa utrka."
Babi se s određenim poteškoćama uspjela popeti na motor tako da tipu
bude okrenuta leđima. Tip joj je pomogao. Babi razmota pojas. Tip ga uzme iz
njezine ruke, ovije ga oko svog struka i vrati joj ga. Babi je jedva uspjela pogoditi
zadnju rupu. Uza sve ostalo, tip je bio i debeljko. Ta se trbušina trebala utrkivati
sama. Kakve kamilice! Kao da to nije bilo dovoljno, Maddalena je snažno lupila tipa
po jakni.
"Sretno, daj sve od sebe. Sigurna sam da ćeš pobijediti." Zatim se
nasmiješila Babi. "Vidjet ćeš da ćeš uživati tu straga. Danilo juri da je to čudo!"
Babi nije imala vremena odgovoriti joj. Tip je dao gas i pojurio kao strijela.
Danilo! Eto na koga se odnosilo ono D na jabuci. D kao Danilo. Ili još gore, kao
danak. Uspjela je samo opaziti Pallinu daleko na zidiću kako joj maše. Zaključi da je
ne bi pozdravila, čak ni da je to mogla. Dovraga i Pallina! Motor se zaustavio
gotovo na vrhu prednjeg kotača. Od protuudarca, Babi je odletjela čitavom
težinom na Danilova leđa. Bilo je nemoguće držati se s nogama u suprotnom
smjeru.
"Mirno, djevojčice."
Topao i dubok glas tog tipa trebao ju je, po njegovom mišljenju, smiriti. Ali
imao je suprotan učinak. Mrzim ga, pomisli Babi. "Mirno, djevojčice." Mora da je
ovo noćna mora. Ovaj pojas kamilice koji me steže u struku. Ja takav pojas nikad u
životu nisam stavila, ni kad je bio u modi. Mora da je ovo kazna. Tip s povezom na
oku i žutim motorom zaustavio se s njihove lijeve strane. Hook. Vidjela ga je već
nekoliko puta ranije ispred Trga Euclide. Iza njega je sjedila djevojka kovrčave
kose, s previše ruža na usnama. Bila je presretni što je kamilica. Djevojka je
pozdravi. Babi ne odgovori. Usta su joj se osušila. Okrenula se na drugu stranu.
Jedan lijep, visoki mladić, malo duže zalizane kose s ptičjim perom kao privjeskom
naušnice, zaustavio se s njezine desne strane. Spremnik za benzin motora bio je
oslikan aerografom. Na njemu je bio zalazak sunca s velikim suncem u sredini i
valovima na plaži. Tip je očito surfao. Surfanje je jamačno manje opasno od vožnje
kamilice. Ispod je bio natpis: "Ple ..." Babi se nagne malo naprijed, ali nije uspjela
dalje pročitati. Ostatak natpisa prekrile su Levisice 501 tog tipa. Momak je iz džepa
jakne izvukao komadić papira. Podigao se na stopala i približio retrovizoru.
Podignuo ga je uvis. Trbuhom prema gore. U retrovizoru se pojavio mjesec. Babi je
pogledala spremnik. Sad se mogao pročitati čitav natpis. Plesač. Naravno, čula je
da govore o njemu. Nekoliko puta ga je i vidjela, ispred škole. Pričalo se da se
drogira. Plesač je na staklo retrovizora iskrenuo neku koverticu. Oblo blijedilo
mjeseca prekrila je manje bezazlena bjelina nekog praha. Plesač se nagne ka
retrovizoru. Prisloni smotanu novčanicu od deset tisuća lira uz prah i ušmrkne.
Mjesec se najednom ponovno vrati u retrovizor, ogledavajući se u njemu. Bio je
življi, sjajniji i sneniji barem u njegovim očima, sad hrabrijima, makar tek nakratko.
Plesač prijeđe prstom preko retrovizora, skupi zadnje mrvice te umjetne sreće i
protrlja njima zube. Smješkao se bez ikakvog stvarnog razloga. Bio je biološki
sretan. Zapali cigaretu. Djevojka iza njega imala je kosu skupljenu vrpcom i kao da
nije ništa primijetila. Medutim, dopustila je da je ponudi cigaretom. Uostalom, taj
je porok bio mnogo manje pogibeljan. Dakle, istina je što pričaju o Plesaču. To nije
u redu, pomisli. Ne smije se utrkivati drogiran. To nije sportski. Ako ga kasnije
testiraju, otkrit će ga. Zatim se sjeti. Što to govorim? Pa nisu ovo konjske utrke!
Ovdje nema ničeg zakonitog. Može se čak i drogirati. Juri se sto pedeset na sat na
samo jednom kotaču s jadnicom iza leđa. Ja sam ta jadnica. Ja sam kamilica.
Pogleda ljude oko sebe. Svi su vikali. Nastala je ogromna zbrka. Što ja radim na
jednom ovakvom mjestu?
Zavezana leđima uz jednog debila po imenu Danilo, na friziranom motoru
kako bi se utrkivala protiv Hooka i Plesača, od kojih je ovaj potonji uz to i drogiran.
Došlo joj je da se rasplače. Dovraga i Pallina! Step je upravo spremio svojih
dvjesto tisuća, kad ga je Pollo gurnuo laktom.
"Hej, vidi tko je ondje." Polio pokaže na motore spremne započeti utrku.
"Gdje?" Step nije shvatio gdje mora gledati. "Nije li ona cura na motoru iza
Danila Pallinina prijateljica?"
Step pogleda bolje. Nije moguće. To je Babi.
"Ona je." Zamahne rukom s maramom i izvikne njezino ime.
"Babi!" začu ona svoje ime. Dozivao ju je Step. Prepoznala ga je, u pozadini,
tik ispred nje. Pozdravljao ju je. Imao je njezinu maramu. Promrmljala je gotovo
sebi u bradu:
"Molim te, Step, pomozi mi da siđem. Step, Step!" Zatim pomakne ruku
kako bi mu mahnula da joj priđe. U tom trenutku, Siga zazviždi za početak utrke.
Publika zaurla. Gotovo je zaorila. Motori pojure ričući. Babi se prestravljena
gotovo odmah ponovno prilijepi uz Danila. Sva tri motora su poletjela. Babi se
našla s glavom nadolje. Činilo joj se da licem umalo dodiruje cestu. Vidjela je kako
asfalt brzo juri ispod nje. Pokušala je viknuti dok je motor rikao i vjetar joj mrsio
kosu. Iz nje nije izašao nikakav zvuk. Pojas ju je snažno rezao oko trbuha. Dolazilo
joj je na povraćanje. Zatvorila je oči. Tako je bilo još gore. Učinilo joj se da će se
onesvijestiti. Motor je nastavio juriti na jednom kotaču. Prednji kotač malo se
spustio. Danilo je dodao gas. Motor se propeo i Babi se našla još bliže asfaltu.
Pomislila je da će se prevrnuti. Dodir na kočnicu i motor se lagano spustio. Sad je
bilo bolje. Babi se ogledala oko sebe. Ljudi su sad bili tek daleka mrlja, šarena,
pomalo nejasna. Svuda naokolo tišina. Samo vjetar i rika drugih motora. Plesač s
njihove desne strane nalazio se malo iza njih. Duga kosa bila mu je napeta na
vjetru, a prednji kotač gotovo nepomičan u zraku. Hook je bio malo dalje.
Danilo je pobjeđivao. Ona je pobjeđivala. Maddalena je imala pravo. "Juri da
je to čudo." Babi je bila ošamućena. Začula je neku buku sa svoje desne strane.
Okrenula se. Plesač je dodao gas i ubrzao. Motor se previše propeo. Nagli stisak
kočnice. Prednji kotač prebrzo je pao. Amortizeri su odradili svoje. Motor se odbio
na prednjem kotaču. Zatim se nagnuo nadesno. Plesač ga je pokušao zadržati.
Upravljač mu pobjegne iz ruke. Motor skrene ulijevo, trzajući se na boku, i zatim
ponovno udesno, stružući stražnjim krajem. Plesač i djevojka iza njega, povezani
pojasom, našli su se zbačeni s tog neobičnog konja na motorni pogon, načinjenog
od pomahnitalih klipova i cilindara. Sletjeli su na zemlju još uvijek privezani jedno
uz drugo. Tren kasnije su se razdvojili, od tvrdoće asfalta. Njihova kamilica
potrgala se od bola brzine, i tako su još neko vrijeme klizili jedno uz drugo,
odbijajući se o asfalt i sudarajući se, s jedne na drugu stranu ceste. Sad slobodan,
motor je brzo nastavio svojim putem. Zatim se srušio na bok, klonuo na asfalt
bacajući iskre, zapeo, odbio se nekoliko puta nekih stotinjak metara. Na kraju kao
da se prevrnuo u zraku. Babi je vidjela kako leti pokraj nje, visok u crnilu noći.
Skočio je prema nebu, najmanje pet metara, još uvijek upaljenog fara koji je
osvjetljavao sve naokolo. Iza sebe je ostavio svjetlosni trag. Zatim se srušio zadnji
se put mahnito zakoprcavši, i razbio ostavljajući iza sebe tisuću komadića čelika i
šarenog stakla. Sve slabije iskrice plamena pratile su ga do samoga kraja njegova
puta. Hook i Danilo su se zaustavili. Ona daleka skupina ljudi načas je ostala
nijema, a zatim su se svi razišli. Na sjedalima Vespa, Si, Boxera, SH 50-ica,
ukradenih Peugeota, motora velikih i malih cilindara, Yamaha, Suzukija,
Kawasakija, Honda, Metropolisa.
Vojska skutera priđe bučeći. Svi su dojurili na mjesto nesreće. Plesač se
digao s ceste. Vukao se na jednoj nozi. Druga mu je virila iz poderanih traperica,
ozlijeđena i u lošem stanju. krvareći iz koljena. Vidljiva nabreklina ispod jakne
označavala je rame koje mu se iščašilo, a tamna krv curila mu je niz vrat i obojavši
svojim crvenilom bijelo pero naušnice, zaustavila se na rubu majice. Plesač
pogleda svoj uništeni motor. Sagne se i pomiluje spremnik. Dio plaže bio je
izguljen. Surfer je nestao, odnesen valom mnogo tvrđim no što je usijani asfalt.
Svi su se zaustavili oko djevojke. Ležala je na tlu. Desna ruka visjela joj je uz
tijelo. Bila je slomljena. Plakala je od straha, glasno jecala. Izgubila je vrpcu za
kosu. Pogledala je svoje ruke, posve izgrebane. Bile su prekrivene krvlju. To ju je
još više preplašilo. Ponovno je pala na tlo, neutješna. Nije shvaćala koliko je imala
sreće. Babi se oslobodila stiska pojasa. Sišla je s motora. Prvi njezini koraci bili su
nesigurni. Od adrenalina se nije uspijevala držati na nogama. Zašla je u gomilu.
Nikoga nije poznavala. Čula je jauke djevojke na tlu. Potražila je Pallinu. U jednom
trenutku začula je novi zvižduk. Duži. Što se događa? Počela je još jedna strašna
utrka. Svi su se rastrčali u svim smjerovima. Ljudi su je gurali. Skuteri okrzavali.
Čule su se sirene. Malo dalje, pojavili su se automobili. Na njihovim krovovima
plava bljeskava svjetla. Policija. Samo je još ona nedostajala. Mora stići do svoje
Vespe. Svuda oko nje mladići i djevojke su bježali. Neki su vikali, drugi se opasno
gurali. Jedna djevojka na skuteru pala je na nekoliko metara od Babi. Babi potrči.
Svuda naokolo zaustavili su se i drugi policijski automobili. Eno je. Ugleda svoju
Vespu ispred sebe, nekoliko metara od nje. Bila je čitava. Najednom je nešto
zaustavi u trku. Netko je uhvati za kosu. Bio je to jedan policajac. Silovito je povuče
i sruši na tlo, snažno je vukući straga za kosu. Babi zaurla od bola, stružući po
asfaltu, dok su joj pramenovi kose ispadali od siline stiska. Najednom je policajac
pusti. Udarac posred trbuha natjerao ga je da se presavije u struku i popusti stisak.
Bio je to Step. Policajac je pokušao reagirati. Step ga je snažno gurnuo i srušio.
Zatim je pomogao Babi da ustane, smjestio je na motor iza sebe i krenuo punom
brzinom. Policajac se pribrao, ušao u obližnji automobil za čijim je volanom sjedio
njegov kolega i njih dvojica krenuše u potjeru. Step je bez problema prošao kroz
ljude i motore koje je zaustavila policija. Nekoliko fotografa koji su bili obaviješteni
o toj raciji več je fotografiralo. Step je propeo motor na stražnji kotač i ubrzao.
Pretekao je još jednog policajca koji mu je crvenom pločicom pokazivao da se
zaustavi. Svuda naokolo bjesnjele su bljeskalice. Step ugasi svjetla i pogne se nad
guvernal. Automobil u kojem je bio onaj udareni policajac prođe pokraj okupljenih
i sa sirenom koja je urlala nađe im se za petama. Step uspori, nagne se u zavoju
bježeći prema Trgu Irnerio. Babi ga je čvrsto stezala. Sad je bila prestravljena. Ovo
je gore od kamilice. Policijski automobil zakrivudao je približavajući se zavoju.
Naglo ispravivši volan, pojurio je za njima. Stigavši do trga, Step se malo vratio u
suprotnom smjeru i skrenuo ulijevo Ulicom Casaletto. U desnom bočnom
retrovizoru malo kasnije se pojavilo svjetlo plave rotirke. Bili su im za petama.
"Prekrij stopalom tablicu."
"Molim?"
"Prekrij zadnji broj na tablici stopalom."
Babi gurne desnu nogu iza sebe, nastojeći prekriti tablicu. Noga joj se
posklizne dva puta.
"Ne mogu."
"Pusti. Je li moguče da baš ništa ne znaš učiniti?"
"Igrom slučaja, nikad ranije nisam bježala na motoru. I sigurno bih to željela
i danas izbjeći."
"Možda bi ti bilo draže da sam te ostavio u rukama onog policajca koji je
htio tvoj skalp?"
Step uspori i skrene udesno. Stražnji kotač lagano zastruže, škripeći po
asfaltu. Babi se priljubi uz njega i poviče:
"Stani!"
"Šališ se? Ako nas ovi sad uhvate, zaplijenit će mi motor."
Policijski automobil je krivudajući skrenuo u uličicu. Step je odjurio
nizbrdicom sa sto osamdeset na sat. U daljini se čula sirena. Približavali su se. Babi
pomisli na ono što joj je rekla majka: "Da se nisi usudila sjesti iza tog momka. Vidiš
kako vozi ... Opasan je." Imala je pravo. Majke uvijek imaju pravo. Pogotovo
njezina. Poginut će.
"Stani. Ne želim umrijeti. Već zamišljam što ću sutra čitati u novinama.
Mlada djevojka poginula u policijskoj potjeri. Stani, molim te."
"Ako umreš, kako ćeš čitati novine?"
"Step, stani! Bojim se! Možda oni policajci zapucaju."
Step ponovno uspori i naglo skrene ulijevo. Našli su se na polunapuštenoj
seoskoj cesti. Uz nju je bilo nekoliko vila s visokim zidom i ogradom od letava. Imali
su nekoliko sekundi. Step je zaustavio motor.
"Požuri, siđi. Tu me čekaj i ne miči se. Doći ću po tebe čim ih se riješim."
Babi u hipu siđe s motora. Step odjuri punom brzinom. Babi se priljubi uza
zid pokraj ulaza u vilu. U zadnji čas. Upravo u tom trenutku pojavio se policijski
automobil. Prošao je ispred vile cvileći gumama i iščeznuo u potjeri za motorom.
Babi si začepi uši i zatvori oči kako ne bi čula histeričan zvuk one sirene. Automobil
nestane u daljini, iza onog malog crvenog pozicionog svjetla. Bio je to Stepov
motor koji je ugašenih svjetala, bez putnice, brzo jurio kroz noćnu tminu.

http://www.book-forum.net

12Federico Moccia - Tri metra iznad neba Empty Re: Federico Moccia - Tri metra iznad neba Sre Okt 31, 2012 5:29 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
24.
Pollo je zaustavio motor ispred Babine zgrade. Pallina je sišla i otišla do vratara. "Je
li se Babi vratila?" Napola sneni Fiore morao se malo potruditi da je prepozna.
"Ah, bog, Pallina. Ne, nije se vratila. Vidio sam je kad je izlazila Vespom, ali
još se nije vratila."
Pallina se vrati Pollu. "Nema je."
"Ne brini, ako je sa Stepom, na sigurnom je. Vidjet ćeš da će se uskoro
vratiti. Da ti radim društvo?"
"Ne, idem gore. Možda je u frci pa nazove. Bolje da kod kuće bude netko tko
joj može odgovoriti."
Pollo upali motor. "Prvi koji nešto sazna, neka nazove."
Pallina ga poljubi i otrči. Prođe ispod rampe i krene stazom prema zgradi. Na
pola puta se okrene. Pollo je pozdravi. Pallina mu pošalje poljubac i nestane
stubama ulijevo. Pollo ubaci u prvu i odveze se. Pallina podigne otirač. Ključevi su
bili na svom mjestu, prema dogovoru. Trebalo joj je neko vrijeme da pronađe one
od ulaznih vrata stubišta. Popne se na prvi kat i polako otključa vrata. Iz hodnika se
čuo glas. Prepoznala ga je. Bila je to Daniela. Razgovarala je telefonom.
"Dani, gdje su tvoji?"
"Pallina, što ti radiš ovdje?"
"Odgovori mi, gdje su?"
"Izašli su."
"Dobro! Brzo spusti slušalicu. Telefon mora biti slobodan."
"Ali, razgovaram s Andreom. A Babi, gdje je ona? Otišla te je potražiti."
"Upravo zato i moraš prekinuti razgovor. Možda Babi nazove. Zadnji put kad
sam je vidjela bila je na motoru iza Stepa i policija ih je proganjala."
"Ideš!"
"Da!"
"Moja sestra je prava frajerica."
Prašina se polako slegla. Niski, sivi oblaci lutali su u visini, na nebu bez mjeseca.
Sve naokolo obavila je tišina. Nigdje nijednog svjetla. Osim jedne male daleke
svjetiljke pričvršćene uz visoki zid neke kuće. Babi se odmakne od zida. Prijeđe na
drugu stranu ceste. Bilo je teško hodati po tom rastresenom šljunku. Napravi
nekoliko koraka. Iz daljine su se čuli zvuci sela. Snažno je zapahne miris gnoja
rasutog po poljima. Lagani povjetarac ljuljuškao je lišće stabala. Osjećala se sama i
izgubljena. Ovaj put je bila istina. Bojala se. Tko zna kako je ona djevojka koja je
pala s motora. A Plesač? Vidjela je kako ustaje nakon pada. Ne bi smjelo biti ništa
ozbiljno. Eto, i ona je bila kamilica. I sad je ovdje. Na jednoj mračnoj, napuštenoj
cesti. Nekim čudom izbjegla je policijskoj potjeri. Tko zna gdje je Step? Je li ih se
riješio? Ako ni zbog čega drugog, a ono zato što ona ne bi željela provesti ovdje
čitavu noć. U daljini, negdje zdesna, čula je njištanje konja. Izgubljene štale u
mračnom selu. Uputi se prema onoj maloj svjetiljci. Hodala je korak po korak, uza
zid, ruke položene na ogradu, pazeći gdje stavlja stopala, između busena visoke,
divlje trave. Ima li ovdje zmija? Umiri je sjećanje na staru knjigu iz prirode. Zmije
noću ne gmižu naokolo. Ali štakori da. Ovdje naokolo sigurno ih je mnogo. Štakori
grizu. Gradski mitovi. Sjetila se jedne osobe, nečijeg prijatelja, kojeg je ugrizao
štakor. Brzo je umro. Lepto nešto. Strašno. Odmaknula se od tamnih busena trave,
opasnih skrovišta štakora nositelja smrti. Dovraga i Pallina. Približila se sredini
ceste, stružući nogama, naslijepo. Najednom je začula neki šum sa svoje lijeve
strane. Zaustavila se. Tišina. Zatim prasak grančice. Nešto se brzo kretalo prema
njoj, trčeći, dahćući kroz žbunje. Babi se prestravila. Nepomična, paralizirana
nasred mračne ceste. Iz tog crnila ispred nje iskoči veliki crni pas tamne dlake,
iskeženih zubiju. Babi mu ugleda sjenu koja joj se brzo približavala lajući u noći.
Njegov lavež opasno je odjekivao među samotnim brežuljcima. Babi se okrene i
potrči. Gotovo se poskliznula po izlizanom makadamu. Pribrala se, šepajući u
mraku, trčeći naprijed, ne videći kamo ide. Pas joj je bio za petama. Prijeteći se
približavao, smanjujući udaljenost. Bijesno režeći i lajući. Babi stigne do ograde.
Pronađe otvor u ogradi, gurne u njega najprije jednu, pa drugu ruku, i na kraju
napipa uporište za noge. Desno, lijevo, gore i evo je na drugoj strani. Skočila je u
mrak, za dlaku izbjegavši oštre, bijele zube. Pas se zabio u ogradu. Odbio se od nje
s muklim, drvenim udarcem. Trčao je naprijed-natrag lajući, uzalud tražeći neki
otvor, prostor kroz koji će dostići svoj plijen. Babi ustane. U padu je natukla
dlanove i koljena. Sletjela je u nešto toplo i meko. Bilo je to blato. Sporo joj je
klizilo niz jaknu, niz traperice. Niz bolne ruke. Pokušala se pomaknuti. Noge su joj
utonule do koljena. Umalo se spotaknula. Povratila je ravnotežu i ostala
nepomična. Pas je trčao uz ogradu. Nadajmo se da nigdje nema prolaza. Čula ga je
kako laje, još bjesniji no ranije jer nije uspijevao doći do nje. Pa, bolje ovo blato
nego njegovi ugrizi. Zatim najednom, oštar miris, pomalo slatkasta, zapahne joj
nos. Primakne prljavu ruku licu. Pomiriše je. Selo kao da ju je na trenutak obavilo i
učinilo svojom. Kralježnicom joj prođu srsi. Gnoj! Razmjena više i nije bila tako
pogodna.
Pallina izađe kroz ulazna vrata zgrade i polako ih pritvori da se ne zatvore. Zatim
izvadi ključeve iz džepa, sagne se, podigne otirač i vrati ključeve na dogovoreno
mjesto. Babi još nije nazvala. Ali ovako barem neće morati zvoniti kako bi ušla. U
tom času, začu zvuk automobila. Iz zavoja dvorišta pojavi se Mercedes 190.
Prepozna ga. U tom istom vozilu često se ujutro vozila u školu. Babini starci. Pallina
pusti otirač iz ruke i potrči prema ulaznim vratima zgrade. Vrata se zalupe iza
njezinih leđa. Trkom se uspne, uđe u stan i zatvori vrata.
"Dani, brzo, došli su tvoji."
Daniela je bila ispred hladnjaka. Uhvatila ju je uobičajena strašna glad u dva
sata ujutro. Ovaj put će morati postiti. Stroga dijeta. Zalupi vratima hladnjaka.
Otrči u svoju sobu i zatvori se u njoj. Pallina uđe u Babinu sobu. Izuje cipele i
sakrije ih iza zastora uz prozor. Zatim spusti rolete i posve odjevena zavuče se u
krevet. Srce joj je divljački lupalo. Osluškivala je. Čula je zvuk spuštanja vrata
garaže. Sad je samo pitanje minuta. Zatim u polumraku sobe ugleda školsku
uniformu preko stolca. Babi ju je priredila prije no što je izašla. Računala je da će
se brzo vratiti. Kako je precizna, sirota Babi. Ovaj je put stvarno u problemu. Da je
Pallina znala gdje je Babi, ne bi tako olako razmišljala. Ovaj je put stvarno bila u
govnima, iako konjskim.
Pallina navuče prekrivač do brade i okrene se prema zidu, dok se u bravi
ulaznih vrata stana bučno okretao ključ.
25.
Step se punom brzinom spušta niz Ulicu Gregorio VII. Prođe pokraj Samota, baš
ondje gdje je kupio svoju Hondu. Projuri poput strijele ispred Gregoryja. Pozornost
mu privuče drugačiji zvuk guma. Asfalt je ustupio mjesto makadamu. Uspori ne
dodirnuvši kočnicu. Brzo provjeri semafor. Pogleda nadesno i nalijevo. Zatim se
zavuče ispod galerije. Nedugo nakon toga naiđe policijski automobil. Sirena
glasnije zaurla odjekujući zarobljena između oblih zidova. Modro svjetlo rasprši se,
slamajući strašne žute zidove. Step gotovo skokom izađe iz galerije. Uspori kočeći i
skrene nadesno, prema Lungotevereu. Doda gas i u slalomu pretekne dva ili tri
automobila, a zatim ubaci u treću i da gas vozeći sve brže.
Policijsko vozilo stalno mu je bilo za petama, opasno se kolebajući s jedne
strane ceste na drugu. Step prođe kroz crveno svjetlo na semaforu. Stigne li do
Trga Trilussa, spašen je. U retrovizoru opazi policijsko vozilo koje mu se opasno
približavalo. Dva automobila ispred njega. Step doda gas. Treća. Motor pojuri. Za
dlaku je prošao između vrata. Jedan od ona dva automobila preplašeno se
odmaknuo. Drugi je nastavio svojim putem nasred ceste. Njegov napušeni vozač
ništa nije primijetio. Policijsko vozilo prošlo je posve s desne strane. Kotači su se
bučno popeli federirajući na niskom rubniku pločnika. Step je ispred sebe ugledao
Trg Trilussa. Ponovno je ubrzao. Presjekao je cestu s desna nalijevo. Onaj napušeni
vozač naglo je zakočio. Step je skrenuo u uličicu ispred fontane koja spaja dva
Lungoteverea. Prošao je posred niskih mramornih stupova. Policijski automobil se
zaustavio onemogućen nastaviti potjeru. Nije mogao proći onuda. Step je ubrzao.
Uspio je. Dvojica policajaca izašla su iz automobila. Jedino što su uspjeli vidjeti bio
je par zaljubljenih i skupina mladih koja je brzo skočila na mali pločnik uličice
propuštajući onog luđaka na motoru ugašenih svjetala. Step je punom brzinom
nestao među njima i izašao na drugoj strani Lungoteverea. Skrenuo je ulijevo.
Neko vrijeme, nastavio je brzo voziti. Zatim je pogledao u retrovizor. Iza njega je
sve bilo mirno. Samo poneki automobil u daljini. Noćni promet. Više ga nitko nije
slijedio. Uključio je svjetla. Samo mu još treba da ga zaustave zbog toga. Zatim je
duboko udahnuo. Izvukao se. Ponadao se da nisu uspjeli pročitati broj na
registarskoj pločici. Ali nisu mogli. Gotovo nijednom nije zakočio upravo iz tog
razloga. Inače bi se zaustavio na crvenom svjetlu semafora. Ponovno je ubrzao,
dodao gas. Sad se mora vratiti po Babi. Ići će okolnim putem. Ne želi se izložiti
opasnosti ponovnog susreta s policijom.
Babi može malo pričekati. Na sigurnom je.
Claudio otvori hladnjak i natoči si čašu vodu.
Raffaella ode u spavaće sobe. Prije odlaska na spavanje uvijek bi kćerkama
dala poljubac, pomalo iz običaja, ali i kako bi bila sigurna da su se vratile. Te večeri
nisu ni smjele izaći. Ali nikad se ne zna. Bolje je provjeriti. Ušla je u Danielinu sobu.
Hodala je nečujno, dobro pazeći da se ne spotakne na sagu. Spustila je ruku na
obližnji noćni ormarić. Drugu je stavila na zid. Zatim se nagnula, polako, i usnama
joj okrznula obraz. Spavala je. Raffaella se udaljila na vrhovima prstiju. Polako je
zatvorila vrata. Daniela se okrenula u krevetu. Podigla se na bok. Sad će nevolja.
Raffaella nečujno pritisne kvaku i otvori Babinu sobu. Pallina je bila u krevetu.
Opazi trak svjetla iz hodnika koji se polako širio po zidu. Srce joj brzo zakuca. Ako
me sad otkriju, što da im kažem? Pallina ostane nepomična, nastojeći ne disati.
Začuje zveckanje ogrlica, dragog kamenja koje je udaralo jedno u drugo. Jamačno
je Babina majka. Raffaella se približi krevetu, polako nagne. Pallina prepozna
njezin parfem. Ona je. Zadrži dah i osjeti kako joj njezin poljubac dodiruje obraz.
Bio je to nježan i čuvstven poljubac jedne mame. Istina je. Mame su sve jednake.
Zabrinute i dobre. Jesu li njima i njihove kćerke jednake? Nadat ću se da je tako. U
tom trenutku više od svega poželi nalikovati Babi. Imati njezinu kosu, njezin izgled.
Raffaella popravi pokrivač, nježno je pokrije rubom plahte. Zatim nježno zagladi
plahtu, ispravljajući i najmanje nabore. Ali najednom se zaustavi. Pallina ostane
nepomična, čekajući. Je li nešto otkrila? Je li je prepoznala? Stisne oči, naćuli uši,
spremna uhvatiti i najmanji zvuk, i najmanji pokret. Začu lagano škripanje.
Raffaella se nagnula. Osjećala je njezin topli dah. Zatim na tapisonu začuje lagane
korake koji su se udaljavali. Slabo svjetlo iz hodnika nestane, uzmičući sve više, sve
do zadnjeg škljocaja brave. Tišina. Pallina se polako okrene. Vrata su bila
zatvorena. Najzad odahne. Izvukla se. Proviri preko ruba kreveta. Zašto se Babina
majka nagnula? Što je napravila? U polumraku sobe njezine na mrak navikle oči
odmah pronađoše odgovor. U podnožju kreveta, savršeno jedna uz drugu, bile su
Babine papuče. Raffaella ih je stavila na mjesto, uredno. Spremne sutra ujutro
primiti stopala njezine kćerke još topla od sna. Pallina se upita bi li i njezina majka
učinila to isto. Ne. Ne bi se toga sjetila. Ponekad je znala ostati budna i čekati
njezin poljubac. Čekala je uzalud. Njezina majka i otac kasno su se vratili. Čula ih je
kako razgovaraju, prolaze pokraj njezine sobe i nastavljaju dalje. Zatim onaj
škljocaj. Vrata njihove spavaće sobe koja su se zatvarala. I sa njima, njezine nade
koje su iščezavale. Ostala je nepomična u mraku. Osjetila je neobične ježure po
čitavom tijelu. Njezinu ljubav. Ne, svejedno Raffaellu ne bi željela za majku.
Između ostaloga, nije joj se sviđao njezin parfem. Bio je previše sladak.
Step uđe na cesticu. Stigavši ispred ograde kod koje ju je ostavio, zakoči. Iza njega
se podigne oblak prašine. Polako se uzdigne ka tamnom nebu, malo pomalo se
šireći. Stražnje svjetlo ga osvijetli i oboji blagim rumenilom. Step se ogleda oko
sebe. Babi nije bila u blizini. Potrubi. Zvuk trube se udalji odjekujući u prirodi.
Ugasi motor. Nije bilo odgovora. Pokuša je dozvati.
"Babi."
Nekoliko puta ponovi njezino ime. Prednjim svjetlom osvijetli područje
ispred sebe. Ništa. Nestala je. Tek što nije ponovno upalio motor, kad je najednom
začuo šuškanje sa svoje desne strane. Dopiralo je odnekud iza ograde.
"Ovdje sam."
Step pogleda kroz letve od tamnoga drveta. "Gdje?"
"Ovdje!" Jedna ruka proviri kroz prazan prostor između dvije letve.
Pomakne se nadolje označavajući svoju prisutnost.
"Ah, tu si. Mislio sam da si pronašla prijevoz i vratila se kući."
"Ma kakav prijevoz!"
"Što radiš tamo iza?"
Step ugleda njezine velike plave oči. Pojavile su se samotne malo iznad
njezine ruke, u širem prostoru između druge dvije letve. Osvjetljavala ih je slaba
mjesečina i djelovale su preplašeno.
"Babi, daj izađi."
"Ne mogu, bojim se."
"Bojiš se? Čega?"
"U blizini je ogroman pas, bez brnjice."
"Gdje? Ovdje nema nikakvog psa."
"Bio je."
"Da, dobro, ali sad ga nema. Zato ili izađi odatle ili ja odlazim i ostavljam te
ovdje samu."
"I ako nema psa, svejedno ne mogu izaći."
"A zašto?"
"Sramim se."
"Čega se sad pak sramiš?"
"Ničega, ne želim ti reći."
"Slušaj, zar si poblesavila? Dobro, meni je dozlogrdilo. Palim motor i
odlazim."
Step upali motor. Babi Jupi rukom po letvi. "Ne, čekaj."
Step ponovno ugasi motor. "Onda?"
"Izlazim, ali obećaj da se nećeš smijati."
Step pogleda prema onom neobičnom drvetu plavih očiju i položi ruku na
srce. "Obećajem."
"Obećao si, je li?"
"Da, već sam ti rekao ..."
"Sto posto?"
"Sto posto."
Začu dugo šuškanje iza ograde. Ugleda ruke koje su provirivale između
letava pazeći da ih nijedan iver ne ozlijedi. Na jedan prigušeni jauk shvati da nisu
baš bile tako pažljive. Step se nasmiješi. Babina se sjena pojavi na vrhu ograde.
Prebaci nogu preko ograde. Zatim se počne spuštati. Približivši se tlu, skoči. Step
okrene guvernal motora prema njoj. Prednje svjetlo posve je obasja. Osim lica,
Babi je bila od glave do pete prljava.
"Što si to učinila?"
"Kako bih pobjegla psu, preskočila sam preko ograde i pala."
"Pa si se sva zablatila?"
Babi nije odmah odgovorila. "Kamo sreće ... Sletjela sam u gnoj."
Step prasne u smijeh. "Mrzim gnoj ... Ne, nije moguće." Više se nije mogao
zaustaviti.
Babi se rasrdila. "Rekao si da se nećeš smijati. Obećao si."
"Jesam, ali ovo je previše. Gnoj! Ne mogu vjerovati. Ti u govnima. Previše
smiješno. Najsmješnije!"
"Znala sam da se ne mogu pouzdati u tebe. Tvoja obećanja ne vrijede ni
pišljiva boba."
Babi se približi motoru. Step se prestane smijati.
"Stop! Stani. Što to radiš?"
"Kako što radim? Penjem se na motor."
"Što ti je, jesi li luda? Želiš sjesti na moj motor tako smrdljiva?"
"Naravno, što drugo da učinim, da se skinem?"
"Ah, ne znam. Ali ovako prljava nećeš na moj motor. I to još prekrivena
govnima!"
Step ponovno prasne u smijeh. "Moj Bože, ne mogu izdržati ..."
Babi ga umorno pogleda.
"Slušaj, ti se šališ, zar ne?"
"Ni govora. Ako želiš, dat ću ti svoju jaknu pa se obuci. Ali skini te stvari sa
sebe. Ako to ne učiniš, kunem ti se da nećeš sjesti iza mene."
Babi zafrkće od bijesa. Bila je ljubičasta od srdžbe. Prođe pokraj njega. Step
pretjerujući začepi nos. "Moj Bože ... Ovo je nepodnošljivo."
Babi ga Jupi rukom i ode iza motora, blizu stražnjeg svjetla. "Slušaj, Step.
Ako se okreneš dok se budem skidala, kunem ti se da ću skočiti na tebe sa svim
ovim gnojem na sebi." Step ostane okrenut prema naprijed. "Dogovoreno. Reci mi
kad da ti dodam jaknu."
"Slušaj, ozbiljno ti govorim. Ja nisam kao ti. Ja održim svoja obećanja."
Babi još jednom provjeri nije li se Step okrenuo i zatim skine felpu. Učini to
polako, dobro pazeći da se ne zaprlja. Ispod nje nije imala gotovo ništa. Požali što
u brzini nije odjenula majicu. Ponovno pogleda prema Stepu.
"Ne okreći se!"
"Nisam se ni mrdnuo!"
Babi se nagne i izuje cipele. Bio je dovoljan samo jedan trenutak. Step je bio
brz kao munja. Pomaknuo je lijevi bočni retrovizor i nagnuo ga prema njoj,
hvatajući je u zrcalu. Babi se uspravila. Ništa nije zamijetila. Ponovno je provjerila
Stepa. U redu. Nije se okrenuo. Zapravo, Step ju je neopaženo promatrao.
Odražavala se u njegovom retrovizoru. Imala je grudnjak od prozirne čipke i koža
na obje ruke joj se naježila. Step se nasmiješio.
"Daj požuri, koliko ti još treba?"
"Skoro sam gotova, ali nemoj se okretati!"
"Rekao sam ti da neću, samo nemoj duljiti, požuri."
Babi otkopča traperice. Polako, nastojeći da ih dodiruje što je manje
moguće. Sagne se spuštajući ih do stopala, već bosih na onom hladnom,
prašnjavom kamenju. Step nagne retrovizor prateći je pogledom. Traperice su joj
se polako spustile otkrivajući njezine glatke noge, blijede na onom slabom noćnom
svjetlu. Step zapjevuši "You can leave your hat on", oponašajući glas Joea Cockera.
"Ma kakvih devet i pol tjedana ..."
Babi se naglo okrene. Njezine oči obasjane slabim crvenim stražnjim
svjetlom susretnu se sa zabavljenim Stepovim pogledom koji se pakosno cerekao u
retrovizoru.
"Pa nisam se okrenuo, jesam li?"
Babi se brzo oslobodi traperica i skoči na motor iza njega u grudnjaku i
gaćicama.
"Podla životinjo, baš si pravi gad! Svinjo!" Zasu ga tučom udaraca šakom. Po
leđima, po vratu, po ramenima, glavi. Step se pogne, nastojeći se zaštititi najbolje
što je mogao.
"Jao, dosta! Jao. Što sam loše učinio? Bacio sam pogled, ali nisam se
okrenuo. Održao sam riječ ... Jao, prestani ili ti neću dati jaknu."
"Molim? Nećeš mi je dati? Uzet ću traperice i namazati te njima po licu,
vidjet ćeš!"
Babi uhvati rukave njegove jakne i počne mu je skidati. "U redu. U redu.
Dosta! Smiri se. Nemoj biti takva. Evo, dat ću ti je."
Step joj dopusti da mu skine jaknu. Zatim upali motor. Babi ga još jednom
udari.
"Svinjo!" Zatim navuče jaknu nastojeći se prekriti što je više moguće.
Rezultat je bio bijedan. Obje noge ostale su joj otkrivene, uključujući i rub gaćica.
"Ej ... znaš da nisi loša ...? Trebala bi se samo malo češće prati ... Ali imaš baš
dobru guzu ... Ozbiljno."
Ona ga pokuša udariti po glavi. Step se naglo sagne smijući se. Ubaci u prvu i
krene. Zatim odglumi da onjuškuje zrak. "Hej, osjećaš li i ti ovaj čudni miris?"
"Kretenu! Vozi!"
"Čovjek bi rekao da je gnoj ..."
U tom trenutku, iz jednog grma nadesno malo dalje uz cestu izleti vučjak.
Potrči prema njima lajući. Step okrene motor prema njemu. Pas načas ostane
zaslijepljen svjetlom. Njegove crvene oči bijesno su svjetlucale u mraku. Zareži
pokazujući bijele, šiljaste zube.
Taj trenutak bio je dovoljan. Step ubrza. Doda gas i udalji se motorom. Pas
odmah nastavi trčati. Za dlaku promaši motor bočno skočivši otvorene labrnje.
Babi vrisnu. Podigne nage noge i silovito se uhvati za Stepova ramena. Pas ju je
promašio za dlaku. Motor ubrza. Prva. Druga, treća. Gas do daske. Odveze se u
noć. Pas bijesno potrči za njim. Zatim malo pomalo počne zaostajati. Nastavi još
neko vrijeme klipsati. Na kraju se zaustavi. Dade si oduška nastavivši lajati iz
daljine. Zatim ga polako obavije oblak prašine i mraka i nestane kako se i pojavio.
Motor nastavi svojim putem kroz vlažnu hladnoću seoskog zelenila. Babine noge
još uvijek su bile oko Stepova struka. Motor malo pomalo uspori. Step joj pomiluje
desnu nogu.
"Za dlaku smo se izvukli, ha? Ova bi lijepa bedra gadno završila. Znači, priča
sa psom ipak je bila istinita ..."
Babi podigne njegovu ruku sa svoje noge i pusti da mu padne uz tijelo.
Odmakne se od njega na sjedalu, vrati stopala na papučice i priljubi jaknu uz tijelo.
"Ne diraj me." Step joj ponovno stavi ruku na nogu. Babi je ponovno
odmakne.
"Rekla sam ti da me ne diraš s tom rukom!" Step se nasmiješi i promijeni
ruku. Stavi lijevu na njezinu drugu nogu. Babi i nju odmakne.
"Zar ne smijem ni s ovom?"
Babi bijesno frkne na njega.
"Ne znam što je gore, pas koji je trčao za mnom ili svinja koja sjedi ispred
mene na motoru!" Step se nasmije.
Odmahne glavom, ubrza. Babi se skupi u jakni. Kakva hladnoća! Kakva noć!
Kakva zbrka! K vragu i Pallina. Jurili su kroz noć. Step je vozio kao lud. Babi se
čvrsto držala za njega, priljubljena uz njega, nastojeći se što je više zakriti jaknom.
Na kraju su živi i zdravi stigli ispred njezine zgrade. Step se zaustavio ispred rampe.
Babi se okrenula prema Fioreu. Pozdravila ga je. Vratar ju je prepoznao i podigao
rampu. Motor je krenuo čim je to bilo moguće, ne čekajući da se rampa posve
podigne. Fiore je uspio samo baciti jedan pogled na Babine lijepe noge koje su
promrzle virile ispod jakne. Već je bio i red da vidi tako nešto. U njegovo vrijeme,
nijedna djevojka nije izlazila u tako kratkoj suknjici. Motor se provezao dvorištem.
Babi je ugledala spuštena vrata garaže. Njezini su se vratili kući. Jedna opasnost
manje. Upita se što bi mogla izmisliti da su je u tom trenutku uhvatili na motoru
iza Stepa. U gaćicama i grudnjaku. Radije nije razmišljala o tome, nije bila tako
maštovita. Siđe s motora. Dok je hodala, nastojala se što je više moguće prekriti
jaknom. Nije bilo pomoći. Jedva joj je dopirala do ruba gaćica.
"Pa, hvala ti na svemu. Jaknu ću ti baciti kroz prozor."
Step joj pogleda noge. Babi se nagne. Jakna se malo spusti niz noge, ali sa
slabim rezultatom. Step se nasmiješi.
"Možda se vidimo neki drugi put. Vidim da imaš veoma zanimljive
argumente."
"Jesam li ti već rekla da si stvarno prava svinja?"
"Da, čini mi se da jesi ... Onda, doći ću po tebe sutra navečer." "Neće moći.
Mislim da neću izdržati još jednu ovakvu noć."
"Zašto? Zar ti nije bilo zabavno?"
"Itekako! Ja sam svake večeri kamilica. Pustim da me malo naganja policija,
u letu siđem s motora nasred neke seoske zabiti, dam da me naganja bijesni pas i
na kraju se bacim u gnoj. Malo se provaljam u njemu i zatim vratim kući u
gaćicama i grudnjaku."
"S mojom jaknom."
"Ah, naravno ... Zaboravila sam."
"I što je najvažnije ..."
"Što je najvažnije?"
"Sve to si učinila sa mnom."
Babi ga pogleda. Koji tip! Imao je predivan osmijeh. Šteta što je tako loš. U
karakternom smislu. U pogledu izgleda nije imala nikakve primjedbe. Dapače.
Odluči nasmiješiti mu se. Nije se morala naročito truditi.
"Da, u pravu si. No dobro, pozdravljam te."
Babi način korak ne bi li otišla. Step je uhvati za ruku. Ovaj put nježno. Babi
se malo opirala, a onda prepustila. Step je privuče k sebi, približi motoru. Pogleda
je. Hladan noćni vjetar razbarušio joj je dugu kosu i odmaknuo je s lica. Koža joj je
bila bijela, promrzla. Oči nebeskoplave i duboke, dobre. Bila je lijepa. Step joj
klizne rukom ispod jakne. Babi razrogači oči, pomalo uplašena, uzbuđena. Osjeti
kako njegova ruka klizi, nekim čudom ne hladna. Uzduž leđa, prema ramenima.
Zaustavi se na kopči grudnjaka. Babi brzo pruži ruku iza leđa i stavi je na njegovu,
zaustavi je. Step joj se nasmiješi. "Bila si odlična kamilica, znaš? Veoma si hrabra.
Dakle, istina je da me se ne bojiš. Hoćeš li me prijaviti?"
Babi kimne. "Da." To je gotovo prošaptala.
"Ozbiljno?"
Babi potvrdno kimne glavom. Step je poljubi u vrat, nekoliko puta, nježno.
"Kuneš se?"
Babi ponovno kimne i zatvori oči. Step je nastavi ljubiti. Podigne glavu,
okrzne joj svježe obraze, promrzle uši. Od njegovog toplog, izazovnog daha osjeti
srse ugode. Step se približi ružičastom rubu njezinih usana. Babi uzdrhtalo
uzdahne. Zatim otvori usta, spremna primiti njegov poljubac. U tom trenutku, Step
se odmakne od nje. Babi načas ostane otvorenih usta, zatvorenih, snenih očiju.
Zatim ih naglo otvori. Step je bio ispred nje skrštenih ruku. Smiješio se. Odmahnuo
je glavom.
"Babi, Babi. Neće ići tako. Ja sam svinja, životinja, zvijer, siledžija. Tako
kažeš, ali na kraju pristaješ ... I još se daš poljubiti. Vidiš kakva si? Nisi dosljedna!"
Babi pocrveni od bijesa. "Baš si seronja!"
Počne ga udarati šakama. Step se kroz smijeh pokušavao zaštititi. "Znaš na
što si me malo prije podsjetila? Na zlatnu ribicu koju sam imao kao klinac. Stajala
si otvorenih usta i hvatala zrak. Baš kao i ona kad bi joj mijenjao vodu pa bi mi
ispala, u umivaonik. Jao, dosta." Babi ga pljusne. Step si zadovoljno dodirne obraz.
"Znaš, to je pogrešno, nasiljem ništa nećeš postići. Sama to uvijek govoriš!
Nije da ću te poljubiti ako me budeš tukla. Ali ako mi obećaš da me nećeš prijaviti,
možda ..."
"Itekako ću te prijaviti. Vidjet ćeš! Završit ćeš u zatvoru, kunem ti se."
"Već sam ti rekao da se ne smiješ zaklinjati ... U životu se nikad ne zna ..."
Babi se brzo udalji. Jakna joj se podigne i otkrije lijepu stražnjicu prekrivenu
malim svijetlim gaćicama. Pokuša se prekriti gurajući pogrešan ključ u bravu
ulaznih vrata.
"Hej, vrati mi sad jaknu."
Babi ga bijesno pogleda. Skine jaknu i baci je na tlo. Ostane u gaćicama i
grudnjaku, na hladnom noćnom zraku, sa suzama u očima. Step je zadovoljno
pogleda. Imala je lijepo tijelo, skladno u svakom pogledu. Podigne jaknu i odjene
je. Babi prokune ključeve. Gdje je onaj od ulaznih vrata?
Step zapali cigaretu. Možda je pogriješio što je nije poljubio. Nema veze,
ostat će za drugi put. Babi napokon pogodi ključ. otključa vrata i uđe. Step krene
prema njoj.
"Hej, ribice, nećeš mi dati pusicu za laku noć?"
Babi mu umalo zalupi vratima pred nosom. Step kroz staklo nije čuo što
govori, ali lako je pročitao na njezinim usnama.
Savjetovala mu je, ili bolje rečeno naređivala, da ode na jedno mjesto.
Gledao ju je kako se udaljava. Ako je to mjesto tako lijepo kao njezino, njemu
sigurno ne bi bilo žao posjetiti ga. Zatim upali motor i ode.
Babi polako otključa vrata stana, uđe i ponovno ih nečujno zaključa. Hodala
je hodnikom na vrhovima prstiju. Iz dnevne sobe dopiralo je svjetlo televizora.
Otac je bio u sobi i gledao nekog debelog brkatog tipa koji je raspravljao o
zanimljivim temama s nekim nepoznatim osobama. Taj isti tip je reklamirao neku
košulju, svima je preporučujući. Upitala se znaju li to oni koji su sad razgovarali s
njime. Kako možeš vjerovati nekome tko kaže: "Košulja dobra za sve"? Njezin otac
mu je vjerovao. Činio se očaran. Možda je i kupio tu košulju. Babi mu nečujno
prođe iza leđa. Onaj tip na televiziji, otirući znoj sa čela, pokaže na njezinog oca i
kaže: "Savjeti za kupovinu." Sutra će Claudio možda kupiti nešto drugo. Babi otvori
vrata svoje sobe i uvuče se u nju. Spašena je! Pallina upali malu svjetiljku na
noćnom ormariću.
"Babi, ti si! Sva sreća, strašno sam se zabrinula! Zašto si tako gola? Zar te je
Step skinuo?"
Babi uzme spavaćicu iz ormara. "Završila sam u gnoju!"
Pallina onjuši zrak. "Istina, osjeća se. Ne znaš kako sam se preplašila kad
sam vidjela kako se onaj motor srušio. Na trenutak sam pomislila da si to ti. Bila si
super. Čestitam. Baš smo lijepo pokazale onim dvjema rospijama. Slušaj, što se
dogodilo s mojim pojasom kamilice?"
Babi je zaledi pogledom. "Pallina, ne želim više čuti ni riječ o pojasevima,
kamilicama, Pollu, utrkama i takvim pričama. Jasno? Bit će ti bolje da šutiš, jer ću
te u protivnom udarcima nogom istjerati iz mog kreveta i natjerati da spavaš na
podu, štoviše, izbacit ću te iz kuće!"
"Nikad to ne bi učinila!"
"Želiš provjeriti?"
Pallina je pogleda. Zaključi da ne bi bilo uputno iskušavati je. Babi se udalji
prema kupaonici.
"Babi."
"Što je?"
"Reci istinu. Silno si se zabavila sa Stepom, zar ne?" Babi uzdahne. Tu nije
bilo pomoći. Pallini nije bilo spasa.
Step preskoči preko ograde i nečujno prođe preko vrta. Zatim se približi prozoru.
Roleta je bila podignuta. Možda se još nije vratila. Pokuca prstima po staklu.
Svijetla zavjesa se pomakne. U polumraku se pojavi nasmiješeno Maddalenino lice.
Pusti zavjesu i odmah otvori prozor.
"Bog, kako je završilo?"
"Jurila me policija."
"Je li sve prošlo u redu?"
"Da, sve je super. Nadam se da nisu zapisali registarski broj."
"Jesi li ugasio svjetla?"
"Naravno."
Maddalena se odmakne od prozora. Step spretno preskoči prozorsku dasku
i uđe u njezinu sobu.
"Budi tih. Moji su se nedavno vratili."
Maddalena zaključa vrata i skoči na krevet. Zavuče se pod plahte.
"Brrr ... Kako je hladno!" Nasmiješi mu se. Skine preko glave spavaćicu i
spusti je uz Stepove noge. Kroz prozor je dopirala slaba mjesečina. Njezine
savršene male grudi nazirale su se bljeskajući u polumraku. Step skine jaknu.
Načas mu se učini da osjeća miris sela. Čudno, kao da je bio pomiješan s nekim
parfemom. Nije razmišljao dalje od toga. Razodjenuo se i legao na krevet. Ispružio
se pokraj nje. Zagrlio je. Čvrsto su se privinuli jedno uz drugoga. Step odmah klizne
rukom niz njezino tijelo, pomiluje joj leđa, bokove. Vraćajući ruku natrag, zaustavi
se između njezinih nogu. Maddalena uzdahne na njegov dodir i poljubi ga. Step
stavi nogu između njezinih. Maddalena ga zaustavi. Pridigne se ka noćnom
ormariću. Naslijepo napipa gumb kasetofona i stisne ga. Premota vrpcu. Odrješit
zvuk obavijesti je da se premotala do kraja. Maddalena stisne play.
"Evo."
Vrati se u njegov zagrljaj. "Sve obavljeno." Strasno ga poljubi. Iz zvučnika
kasetofona začuju se tihi zvuci pjesme Oženit ću te zato. Erosov glas nježno je
pratio njihove uzdahe.
Istina, možda je ona prava žena za njega. Maddalena se nasmiješi gotovo
šapćući kroz šuštanje plahta: "Ovo je jedan od onih puta kad se treba znati micati
... istina?"
"Istina."
Step joj poljubi grudi. Bio je siguran. Madda je ženska za njega. Zatim se
najednom sjetio koji je onaj miris što ga je osjetio na svojoj jakni. Caronne. Pomisli
kome pripada. Načas, u mraku sobe, više nije bio tako siguran.

http://www.book-forum.net

13Federico Moccia - Tri metra iznad neba Empty Re: Federico Moccia - Tri metra iznad neba Sre Okt 31, 2012 5:32 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
26.
Uporan zvuk. Budilica. Pallina je isključi. Nečujno klizne s kreveta i odjene se.
Pogleda Babi. Jedva da se pomaknula i još je mirno spavala na leđima. Pallina se
približi drvenoj vitrinici na zidu. Boy George, Super Tramp, Elton John, Michael
Jackson, New Kid on the Block, U2, Duran Duran. Potrebno joj je nešto doista
posebno. Evo je. Izvuče vrpcu iz vitrine. Pritisne gumb stop-eject. Spor motor
otvori vratašca obližnjeg Aiwinog kasetofona. Pallina ubaci vrpcu i zatvori vratašca.
Provjeri glasnoću i smanji je. Zatim ovlaš dodirne tipku play. Tear for Fears
tiho počnu pjevati. Glasnoća je primjerena. Babi otvori oči. Okrene se na jastuku i
završi na trbuhu. Pallina joj se nasmiješi.
"Bog."
Babi se okrene na drugu stranu. Glas joj je bio malo prigušen.
"Koliko je sati?"
"Pet do sedam."
Pallina joj se približi i poljubi je u obraz.
"Mir?"
"Za to će trebati najmanje Lazzareschijev čokoladni roščić."
"Nema vremena, moja majka tek što nije stigla, moram na vađenje krvi."
"Onda ništa od mira."
"Jučer si bila prava carica."
Babi se okrene prema Pallini. "Rekla sam da o tome ne želim više čuti ni
riječ."
Pallina raširi ruke.
"U redu, kako želiš. Hej, što da kažem tvojoj majci ako naletim na nju dok
budem izlazila?"
"Dobro jutro."
Babi joj se nasmiješi i navuče prekrivač. Pallina podigne torbu s knjigama i
stavi je na rame. Bila je sretna, pomirile su se. Babi je stvarno fora, a uz to je bila i
kamilica. Pallina tiho zatvori vrata iza svojih leđa, na vrhovima prstiju brzo projuri
hodnikom i stigne do ulaznih vrata. Još uvijek su bila zaključana. Otključa ih i
upravo kad je izlazila, iza sebe začuje jedan glas: "Pallina!"
Bila je to Raffaella, u ružičastoj kućnoj haljini i nenašminkana lica, pomalo
blijeda i prije svega zaprepaštena. Pallina odluči poslušati Babin savjet i s jednim
"dobro jutro, gospođo" spusti se stubama. Izađe iz zgrade i stigne do vratarnice.
Njezina majka još nije stigla. Sjedne na zidić čekajući je. Blago sunce sjalo je ispred
nje, radnik na benzinskoj postaji podizao lanac sa svojih crpki, nekoliko muškaraca
žurno izlazilo iz trgovine novinama, pod pazuhom noseći teret više ili manje
katastrofičnih vijesti.
Na svjetlu dana više nije imala dvojbi. Ne bi za majku željela Raffaellu,
apsolutno ne, iako je mnogo točnija od njezine.
Babi uđe u kupaonicu. Pogleda svoje lice u zrcalu. Nije baš bilo u najboljem
izdanju. Kamilica baš ne poboljšava izgled, barem ne njoj. Odvrne slavinu s
hladnom vodom, pusti da malo vode isteče i zatim energično umije lice s oba
dlana.
Iza nje se pojavi Daniela.
"Sve mi ispričaj! Kako je bilo? Kakva je Serra? Je li doista tako zabavno kako
pričaju? Jesi li srela neku moju prijateljicu?"
Babi otvori pastu za zube i počne je istiskivati s dna tube, pokušavajući
izbrisati trag Danielina kažiprsta koji se usjekao točno na sredini.
"Obična kretenarija. Skupina idiota koji uzalud riskiraju život i svako toliko
netko tko ga uspije izgubiti."
"Da, ali je li tamo doista tako mnogo ljudi? Što rade? Kamo se ide kasnije?
Jesi li vidjela kako su fora kamilice? Kakva hrabrost, ha? Ja nikad ne bih mogla biti
kamilica!"
"Ja sam bila ..."
"Ozbiljno? Pričaj mi. Vozila si se kao kamilica? Vau! Moja sestra je kamilica."
"Oh, vjeruj mi, nije to neka velika stvar. A sad se moram spremiti."
"Eto, uvijek si takva! S tobom nikad zadovoljstva. Kakva je korist imati stariju
sestru ako ti kasnije ništa ne priča? Andrea i ja smo već odlučili da sljedeći tjedan i
nas dvoje idemo onamo! I ako mi se bude htjelo, i ja ću biti kamilica!" Daniela
uvrijeđeno izađe iz kupaonice. Babi se nasmiješi u sebi, opere zube, ispere usta,
obriše lice i uzme obližnju četku. Tu nema pomoći. Daniela se svetila posredno.
Nekoliko vlasi duge crne kose nepomično je ležalo zapetljano među zupcima
njihove četke. Babi ih uhvati rukom i baci u slivnik. Zatim pusti vodu i počne se
češljati.
Daniela se ponovno pojavi iza vrata.
"Gdje si stavila one Supergice koje sam ti sinoć posudila?" Babi odloži četku
na rub umivaonika.
"Bacila sam ih."
"Kako to misliš bacila? Moje nove Supergice ...?"
"Čula si me, bacila sam ih. Završile su u balegi i toliko se upropastile da sam
ih morala baciti. I zato što me u protivnom Step ne bi dovezao kući."
"Završila si u balegi i nakon toga te je Step dovezao kući? A kad si bila
kamilica?"
"Prije toga."
"Iza Stepa?"
"Ne."
Daniela bosih nogu krene za Babi u njezinu sobu. "Ukratko, Babi, hoćeš li mi
ispričati kako je bilo?"
"Slušaj Dani, daj da se nešto dogovorimo. Ako ti od danas nadalje budeš
čistila našu četku za kosu nakon što se počešljaš, ja ću ti za nekoliko dana sve
ispričati, može?"
Dani frkne nosom. "Može."
Zatim se vrati u svoju sobu. Babi odjene školsku uniformu. Nikad joj neće
ništa ispričati, znala je to. Daniela će možda prvih nekoliko dana čistiti četku, ali
kasnije sigurno neće. To je jednostavno jače od nje.
Raffaella uđe u Babinu sobu. "Zar je Pallina spavala ovdje?"
"Da, mama."
"A gdje je spavala?"
"U mom krevetu."
"Kako je to moguće? Kad sam te sinoć došla poljubiti, u krevetu si bila samo
ti."
"Došla je kasnije. Nije mogla ostati kod kuće jer je njezina majka imala neku
večeru."
"A gdje je bila prije?"
"Ne znam."
"Babi, ne želim biti odgovorna i za nju. Zamisli da joj se nešto dogodilo, a
njezina majka zna da je ovdje kod mene ..."
"U pravu si, mama."
"Sljedeći put želim na vrijeme znati hoće li doći prespavati kod nas."
"Ali rekla sam ti, prije nego što si otišla k Pentestijevima, zar se ne sjećaš?"
Raffaella kratko razmisli. "Ne, ne sjećam se."
Babi joj se bezazleno nasmiješi kao da želi reći "što ja tu mogu?" Savršeno je
znala da se njezina majka tog nikad neće moći sjetiti. Nije joj nikad ni rekla.
"Nikad ne bih voljela imati kćerku kao Pallina. Noću je stalno negdje vani i
radi tko zna što. Ne sviđa mi se ta cura, loše će završiti, vidjet ćeš."
"Daj, mama, ne čini ništa loše, voli se zabavljati, ali uvjeravam te da je
dobra."
"Znam, ali ti si mi draža."
Raffaella joj se nasmiješi i pomiluje je ispod brade, a zatim izađe iz sobe.
Babi se nasmiješi. Znala je kako uvijek može preveslati majku. Iako, postojalo je
razdoblje kad joj je previše lagala. Odlučila je prestati s time. Sirota Pallina, uvijek
bi ispala kriva, čak i kad nije imala nikakve veze. Odlučila je da će joj sve oprostiti.
Naravno, treba riješiti problem Polla, ali sve u svoje vrijeme. Navuče suknju.
Zaustavi se ispred zrcala, podigne kosu otkrivajući lice i pričvrsti je s dvije male
ukosnice sa strane. Ostane tako netremice se promatrajući i dok je iz obližnjeg
stereo uređaja dopirala zadnja pjesma Tears for Fearsa, Babi opazi koliko nalikuje
majci. Ne, čak i da zna sve što je izvela, Raffaella je nikad ne bi mogla zamijeniti
Pallinom, između njih ima previše sličnosti.
Bio je to jedan od onih rijetkih slučajeva u kojima su, iako toga nisu bili
svjesni, svi bili suglasni.
Sunce je veselo prodiralo kroz kuhinjski prozor. Babi pojede svoje integralne kekse
i popije zadnji gutljaj kave s mlijekom koji je namjerno ostavila u šalici. Daniela
zagrebe po samome dnu. Njezina se žličica nervozno vrtila u plastičnoj ćašici malog
pudinga, nastojeći zagrabiti i zadnji komadić prkosne čokolade koja se ondje
sakrila, u zadnjoj pukotini. Raffaella ode u svoju sobu noseći sa sobom šalicu crne
kave iz koje se još pušilo. Claudio je bio sretan. Možda zbog povoljnog horoskopa,
ali jamačno zbog žuđene kave koju je napokon uspio popiti.
"Babi, danas je predivan dan. Vani je sunce ... Ne bi trebalo biti previše
hladno. Razgovarao sam o tome s tvojom majkom i složili smo se. Iako si dobila
onu opomenu ... Danas možete Vespom u školu!"
"Hvala, tata, baš ste ljubazni. Ali znaš, nakon onog našeg razgovora neki
dan, dobro sam razmislila i ti si možda u pravu. Naša zajednička vožnja do škole,
Daniela, ti i ja, postala je gotovo neki obred, sretna amajlija. Osim toga, lijepo je to
vrijeme: možemo o svemu razgovarati, mnogo je ljepše tako započeti zajedno dan,
nije li?"
Daniela nije vjerovala svojim očima, ni ušima.
"Babi, oprosti, ali idemo Vespom. S tatom uvijek razgovaramo, možemo
ostati kod kuće i večerati s njime ili nedjeljom ujutro."
Babi je uhvati za ruku i malo prejako stisne.
"Ne, Dani, ovako je bolje, ozbiljno, idemo s njim." Ponovno joj stisne ruku.
"Sjećaš se što sam ti sinoć rekla, nisam se baš dobro osjećala. Od sljedećeg tjedna
možda budemo išle Vespom, tad će biti još toplije." Nakon zadnjeg stiska, Daniela
više nije imala dvojbi. Bila je to poruka. Daniela je bila doista intuitivna,
više-manje. "Da, tata, Babi je u pravu, idemo s tobom!"
Claudio sretno otpije zadnji gutljaj kave. Lijepo je imati dvije takve kćerke.
Ne događa se često da se čovjek osjeća toliko voljenim. "U redu, cure, krenimo jer
ćemo inače zakasniti u školu." Claudio ode u garažu po automobil, a Babi i Daniela
ostanu čekati pred vratima zgrade.
"Napokon si shvatila! Što je bilo, zar sam ti morala slomiti ruku?"
"Mogla si mi odmah reći!"
"Otkud sam znala da će nam baš danas dati dopuštenje da idemo Vespom?"
"Zašto ne želiš da idemo njome?"
"Jednostavno, nema je."
"Nema Vespe? Gdje je? Zar nisi sinoć izašla Vespom?"
"Jesam."
"Onda? Zar si s Vespom završila u gnoju pa si i nju bacila?"
"Ne, ostala je na Serri, a kad smo se vratili, više je nije bilo."
"Ne mogu vjerovati!"
"Vjeruj."
"Ne želim vjerovati! Moja Vespa!"
"Ako smo kod toga, meni su je darovali."
"Da, ali tko ju je sredio? Tko je dao promijeniti kolektor?
Tata i mama bi ti sljedeće godine kupili automobil i Vespa bi bila moja. Ne
mogu vjerovati."
Claudio se zaustavi ispred njih. Spusti prozor.
"Babi, gdje je završila Vespa? Nema je u garaži." Daniela zatvori oči. Sad je
morala vjerovati, htjela-ne htjela.
"Ostavila sam je straga u dvorištu. Smetala ti je pri ulasku i izlasku. Pomislila
sam da je bolje ostaviti je vani."
"Šališ se, odmah je vrati u garažu. A ako ti je ukradu? Slušaj, tvoja majka i ja
nemamo namjeru kupiti vam novu Vespu. Idi je odmah staviti u garažu, brzo.
Uzmi, evo ti ključevi."
Daniela uđe u automobil, a Babi se udalji prema garaži hineći da u svežnju
ključeva traži onaj pravi. Stigavši u dvorište, Babi razmisli. Što ću sad? Do večeras
moram pronaći Vespu neko drugo rješenje. Dovraga i Pallina, ona me je uvalila u
ovo sranje i ona me iz njega mora izvući. Babi začu zvuk Mercedesa koji se
približavao vozeći unazad. Potrči prema garaži. Pogne se prema vratima garaže. U
zadnji tren; Mercedes se pojavi iza ugla i zaustavi ispred nje. Babi odglumi da
zaključava garažu, gurne ključ u bravu, okrene u prazno i zatim ga izvuče i s
osmijehom pruži prema automobilu. "Obavljeno, spremila sam je." Pomisli kako je
savršeno odglumila, ali svejedno je bolje čim prije pronaći Vespu. Dok je ulazila u
automobil, Babi je imala osjećaj da je netko promatra. Pogledala je uvis. Bila je u
pravu.
Momak koji je stanovao na drugom katu bio je na prozoru. Jamačno je sve
vidio. Odnosno, zapravo nije vidio ništa i upravo je zbog toga izgledao tako
zbunjeno. Babi mu se nasmiješi ne bi li ga umirila. On joj uzvrati osmijeh, ali bilo je
savršeno jasno da mu nešto nije jasno. Nikome ne bi bilo.
Mercedes se odveze. Babi vrati ključeve ocu i nasmiješi mu se. "Samo sam ti
željela učiniti uslugu."
"Znam, hvala ti, ali ovako je bolje. Jesi li je priljubila uza zid?"
"Tik uza zid. Ne bi ti smjela smetati." Babi se okrene prema Danieli. Sjedila je
skrštenih ruku. Bila je namrgođena.
"Daj, Dani, Vespom ćemo u školu sljedeći tjedan!"
"Iskreno se nadam."
Babi se opusti na sjedalu. Pogleda ispred sebe. Da, treba čim prije pronaći
rješenje, apsolutno. Mercedes se zaustavi na izlazu iz stambenog bloka ispred
rampe koja se počne polako podizati. Claudio pozdravi vratara i ovaj mu pokaže
rukom da malo pričeka. Izađe iz vratarnice s paketom u ruci.
"Dobro jutro, doktore, ispričavam se, ostavili su ovo za Babi."
Vratar preda paket. Babi ga znatiželjno uzme. Mercedes polako krene dalje
dok se prozor zatvarao. Babi otvori paket. Daniela se nagne prema njoj nagnana
znatiželjom. I Claudio se malo pridigne sa sjedala kako bi vidio o čemu je riječ. Babi
se nasmiješi. "Tko hoće komadić? Dobila sam Lazzareschijev čokoladni roščić."
Babi razlomi roščić rukama. "Tata?" Claudio odmahne glavom. "Dani?"
"Ne, hvala." Možda se nadala da će u tom paketu biti vijesti o "njihovoj
Vespi".
"Još i bolje, sama ću ga čitavog pojesti. Ne znate što propuštate ..." Pallina je
pravo zlato, zna što treba učiniti da joj čovjek oprosti. Sad još samo mora pronaći
Vespu prije osam navečer.
27.
Na ulazu u školu djevojke su veselo čavrljale čekajući da zazvoni za početak
nastave. Babi i Daniela izašle su iz automobila i pozdravile oca. Mercedes se
udaljio u prometu na Trgu Euclide. Skupina djevojaka odmah se zaputila prema
Babi i Danieli.
"Babi, je li istina da si sinoć bila na Serri i vozila se kao kamilica?"
"Je li istina da si bježala pred policijom?"
"Jedan te je policajac uhvatio za kosu i Step ga je bacio na tlo pa ste pobjegli
njegovim motorom?"
"Je li istina da su dva dečka poginula?" Daniela je preneraženo slušala.
Vespa nije bila žrtvovana uzalud. To je prava slava. Babi nije vjerovala vlastitim
ušima. Kako su već sve saznale? Ne baš sve. Priča o gnoju srećom nije procurila.
Spasilo ju je školsko zvono. Dok se uspinjala stubama, neodređeno je odgovarala
na pitanja školskih kolegica koje su joj bile simpatične. Sad je gotovo. Taj dan će
ostati zapamćen. Daniela je s ljubavlju pozdravi: "Bog, Babi, vidimo se na odmoru."
Nevjerojatno. Otkad idu zajedno u školu, nikad joj to nije rekla. Pogleda kako se
Daniela udaljava okružena prijateljicama. Sve su se sjatile oko nje i postavljale
tisuću pitanja. I ona je uživala u svom trenutku slave. To je i pravedno, u osnovi je
žrtvovala svoje Supergice. Samo se ponadala da im neće ispričati o neslavnom
slijetanju u balegu.
Mladi svećenik iz obližnje župe sjedio je za katedrom. Bio je prvi nastavni
sat, vjeronauk. Njegovo lice lišeno čulnosti bilo je blijedo i bezbojno, i stalno
crvenjelo. Svima im je najveća zabava bilo dovesti ga u nelagodu pitanjima o seksu
i predbračnim odnosima. Babi pogleda tog svećeničića. Siroti. Uvijek je nastojao
zadržati razgovor na općenitoj razini, ali Festa i još poneka djevojka uporno su ga
navodile na pojedinosti. Nesputano su prepričavale konkretne primjere i događaje
koje su proživjele njihove super, fantomske prijateljice koje su gotovo uvijek bile
one same. Zatim bi tražile njegovo mišljenje. Slabašan odgovor tog svećeničića
uništila bi neka aluzivna dosjetka na koju pola razreda ne bi moglo odoljeti da se
ne nasmije, a nastavnik bi se iskreno zacrvenjeo. Sat vjeronauka praktički se
pretvorio u pravi pravcati sat seksualnog odgoja, jedinog predmeta u kojem bi sve
one dobile itekako pozitivnu ocjenu.
Svećenik je pokušao izbjeći jedno prilično precizno pitanje o svom
privatnom životu prije no što je odjenuo svećeničku halju koje mu je jedna
djevojka s plavim, lepršavim repom zabavljajući se uputila iz dna učionice. Našavši
se u škripcu, možda ne želeći odgovoriti lažima ili jednostavno zato što nije imao
što reći, svećenik uzme Bibliju i otvori je, time prekidajući veliko zanimanje koje je
nastalo u pogledu njegovih malo vjerojatnih grijeha. Počne čitati. Učenice, pomalo
razočarane i pomalo s poštovanjem, nijemo se povedu za njegovim primjerom.
Svećenik uzdahne u sebi. Loše mu se pisalo. Možda je i on imao nešto
ispripovijediti. Jedna djevojka se zabrinuta zbog narednih školskih sati i kradomice
otvorila neku knjigu. Pomislila je da je bolje još jednom ponoviti gradivo, nego se
jednostavno pouzdati u Gospodina. Babi prolista svoj rokovnik. Otvori stranicu za
prethodne dan i u donjem desnom kutu crvenim flomasterom napiše: "Serra" i
odmah zatim "kamilica". Stavi dva lijepa uskličnika. Istinu govoreći, bila je to večer
velikih uzbuđenja. Vrijedilo ju je zabilježiti. Zatim pogleda raspored tog dana.
Sljedeći sat imale su grčki.
Giaccijeva je ispitivala. Zadnje tromjesečje prije maturantskih ispita tek što
nije završilo. Kad prođu svo gradivo, više neće biti ispitivanja. Provjeri točkice. Tri
su nedostajale da bi krug bio dovršen. Te tri će biti "sretnice". Babi pročita imena.
Ponovno Festa. Jadnica. Doista lijep tjedan. Babi se okrene prema njoj. Sjedila je s
dlanovima na obrazima i gledala ispred sebe. Babi je dozove šaptom. Silvia to
zamijeti.
"Što je?"
"Giaccijeva će te danas pitati grčki."
"Znam." Silvia se skrušeno nasmiješi i s leđa kolegice iz klupe ispred njezine
odmakne knjigu koju je na njih naslonila.
"Ponavljam." Babi joj se nasmiješi. Od slabe će joj to biti pomoći. Možda bi
bilo bolje da prati sat vjeronauka. U stvarnosti, samo bi je čudo moglo spasiti.
Zazvonilo je školsko zvono. Mladi svećenik je otišao odnoseči svoju torbu od meke
crne kože i zadnje dvojbe. Njegov hod bio je iskrena ispovijed. Ako je u mladosti
griješio, ti će mu grijesi sad, s velikim strahom, teško biti oprošteni.
"Bog, Babi."
"Pallina! Kako si?"
Pallina odloži školsku torbu na Babinu klupu. "Dobro, s litrom krvi manje!"
"Istina. Kako su prošle pretrage?"
Pallina zavrne plavu košulju školske uniforme i pokaže blijedu podlakticu.
"Pogledaj!" Pokaže joj flaster s točkicom na sredini, crvenim od krvi.
"Ovo nije ništa. Nećeš vjerovati koliko je liječniku trebalo da mi pronađe
žilu. Dva sata. Svu me izbockao, svuda naokolo, i ištipkao mi čitavu ruku, on kaže
kako bi mi iskočila vena. Ali ja mislim da je to učinio samo kako bi me boljelo, mrzi
me. Taj me je liječnik uvijek mrzio. Onda je počeo govoriti i više nije začepio.
Klasična fora da zaboraviš na iglu. Rekao mi je da imam kraljevske vene, plavu krv,
da sam jamačno neka princeza! I onda paf! Kradom mi je gurnuo čitavu onu
igletinu u ruku. Ali pokazala sam ja njemu princezu. Ispalila sam mu jednu sočnu
psovku."
"Pallina!"
"Ti si pristojnija. Majka me je pljusnula po ustima ... Ne znam tko mi je nanio
više bola, ona ili liječnik. Mrzim ih. Kad osjetiš taj strah od tjelesnog bola, oko sebe
želiš samo tišinu, ali oni to ne shvaćaju. Kao ni zubar. Misle da će te umiriti
govoreći. A zapravo te iznerviraju i ništa više. Zamisli, kad smo izlazile, dobacio je
mojoj majci misleći da je duhovit." Pallina ga je oponašala. "Jedno je sigurno,
gospođo, s ovakvim venama vašoj će kćerki svakako biti teško drogirati se.
Odvratno, da se izrigaš. Jedino pozitivno u svemu tome je to što me je majka
nakon vađenja krvi odvela na doručak u Euclide. Naručila sam kolač s
božanstvenim šlagom! Kad smo već kod toga, jesi li dobila moj paketić?"
"Da, hvala!"
"Znaš, onaj tvoj vratar ima facu nekoga tko uvijek mora znati što je u paketu
koji ostavljaš. Gori je od rendgena ... Vidi se da sam još potresena od vađenja krvi,
zar ne?"
"Prilično."
"Nije valjda on pojeo onaj roščić iz Lazzareschija?"
Babi se nasmiješi. "Nije."
"Je li mi oprošteno?"
"Skoro."
"Kako skoro? Što, zar sam ti trebala poslati dva roščića?"
"Ne, moraš mi pronači Vespu prije osam navečer."
"Tvoju Vespu? Kako da to učinim? Tko zna gdje je završila. Kod koga je? Tko
ju je uzeo? Otkud bih ja to mogla znati?"
"Otkud da ja znam? Ti uvijek sve znaš. Duboko si u tom krugu ljudi. Pollova
si "ženska". Jedno je sigurno, kad se moj otac večeras u osam vrati kući, Vespa
mora biti u garaži ..."
"Lombardijeva!" Profesorica Giacci bila je na vratima: "Molim te, idi na svoje
mjesto."
"Da, oprostite, profesorice, samo sam se interesirala što su radile na satu
vjeronauka."
"Sumnjam ... Svejedno odi na svoje mjesto." Giaccijeva ode za katedru.
Pallina uzme svoju školsku torbu. Babi je zaustavi.
"Imam ideju. Više ne treba pronači moju Vespu, barem ne odmah."
Pallina joj se nasmiješi. "Sva sreća. Bilo bi nemoguće! Ali, kako ćeš se izvući?
Kad se tvoj otac vrati i ne nađe Vespu u garaži, što ćeš mu reči?"
"Ali moj otac će naći Vespu u garaži."
"Kako to?"
"Lako, stavit ćemo tvoju."
"Moju Vespu?"
"Pa naravno, za mog oca su iste, ništa neće primijetiti."
"Da, ali ja, kako ću ..."
"Lombardijeva!"
Pallina nije imala vremena odgovoriti.
"Taj sat vjeronauka jamačno je bio krajnje zanimljiv. U međuvremenu, dođi
ovamo i pokaži mi svoju ispričnicu." Pallina stavi torbu na leđa i dobaci posljednji
pogled Babi.
"Razgovarat ćemo o tome kasnije."
Pallina pride katedri. Izvuče rokovnik i otvori ga na stranici s ispričnicama.
Giaccijeva joj ga istrgne iz ruku. Pročita ispričnicu i potpiše je.
"Ah, u redu, bila si na vađenju krvi, je li? Tebi bi trebali dati transfuziju
kulture. Kakvo vađenje krvi."
Catinellijeva se kao prava ulizivačka štreberica nasmijala na tu dosjetku. Ali
bila je toliko usiljena da je njezina hinjena zabavljenost iznervirala čak i Giaccijevu.
"Oh, još mi je netko trebao pokazati potpisani rokovnik."
Giaccijeva ironično pogleda Babi. "Istina, Gervasijeva?"
Babi joj donese rokovnik već otvoren na stranici s potpisanom opomenom.
Giaccijeva provjeri potpis. "Dobro, što je rekla tvoja majka?"
"Kaznila me je." To nije bila istina, ali vrijedilo je glumiti da je Giaccijeva
pobijedila.
I doista, Giaccijeva je nasjela. "Dobro je učinila." Zatim se obratila
učenicama: "Važno je da vaši roditelji znaju cijeniti posao koji obavljamo mi
profesori i da ga u cijelosti podržavaju." Sve su učenice kimnule, od prve do zadnje
klupe. Giaccijeva ponovno pogleda Babi. "Tvoja majka je žena s velikom
sposobnošću shvaćanja. Veoma dobro zna da ono što činim, činim samo za tvoje
dobro. Drži." Vrati joj rokovnik. Babi se vrati na svoje mjesto. Neobičan način
pokazivanja ljubavi, pomisli Babi, dvojka iz latinskog i opomena. Što bi tek učinila
da me mrzi? Giaccijeva iz svoje stare torbe od semiša izvuče presavinute kontrolne
iz grčkoga. Izazivački i sa šuštanjem kontrolni se otvore na katedri, šireći učionicom
onu magičnu dvojbu da je ocjena barem pozitivna. "Obavještavam vas da se
dogodio pravi pokolj. Možete se samo nadati da na maturi neće biti grčkog." Sve
su bile mirne. Već se znalo da će na maturi biti talijanski, latinski, matematika i
filozofija. Sve su se pravile da to ne znaju. Zapravo, njihov razred kao da je bio
razred glumica. Dramatične uloge, sudeći po tom trenutku.
„Bartoli, tri. Simoni, tri. Mareschi, četiri." Jedna za drugom, djevojke su
prilazile katedri i u nijemo] rezignaciji uzimale svoj kontrolni. Poneka se smješkala
vraćajući se na svoje mjesto. Nije bilo jasno zašto. Možda samo zato kako bi
ublažila dramatičnost situacije.
„Alessandri, četiri. Bandini, četiri plus." Odlazile su prema katedri kao u
svojevrsnoj mrtvačkoj povorci. Sve su se vraćale na svoje mjesto i odmah otvarale
kontrolni, nastojeći shvatiti razlog svih tih crvenih oznaka. Većinom je to bio
uglavnom uzaludan posao, baš kao i njihov neuspjeli pokušaj da prevedu zadani
tekst.
„Sbardelli, četiri i pol." Jedna djevojka ustane prstima pokazujući znak
pobjede. Zapravo, za nju to i jest bila pobjeda. Bila se pretplatila na četvorku. Ovih
pola hoda više bio je pravi pravcati uspjeh.
„Carli, pet. " Jedna blijeda djevojka s debelim naočalama i masnom kosom,
oduvijek naviknuta na sedmicu, sad je dodatno problijedjela. Ustala je sa svog
sjedala i sporim se korakom zaputila prema katedri, pitajući se u čemu je
pogriješila. Kroz klupe je prostrujalo veselje. Ta je djevojka bila jedna od razrednih
štreberica i nikad nije nikome dala prepisati zadaću.
"Brže!" šapnula joj je Pallina kad je sirotica prošla pokraj nje. Giaccijeva je
dala kontrolni Carlijevoj. Djelovala je iskreno razočarana.
"Što ti se dogodilo? Da ti nije bilo loše? Ili je ovaj razred nepismenih uspio
zaraziti i tebe?"
Djevojka se teškom mukom malo nasmiješila. I s jednim slabašnim "nisam se
baš osjećala najbolje", vratila se na mjesto. Jedno je bilo sigurno. Sad joj je bilo
istinski loše. Njoj, Carlijevoj. Da ona, koja fenomenalno prevodi, sad dobije samo
peticu. Otvori kontrolni. Brzo ga pročita, odmah pronađe tragičnu pogrešku. Lupi
šakom o klupu. Kako se je mogla tako zbuniti? S istinskim očajem provuče ruke
kroz kosu. Sreća u razredu dosegne nevjerojatne vrhunce.
"Benucci, pet i pol. Salvetti, šest." Prošla je. One iz razreda koje još nisu
dobile svoj kontrolni sad su odahnule. Prolaz je sad zajamčen. Giaccijeva je dijelila
kontrolne od najniže prema najvišoj ocjeni, polako prema prolaznoj, do nekoliko
sedmica i osmica. Tu bi se zaustavila. Nikad nije bilo bolje ocjene od osmice. A ni
osmica nije bila loša.
"Marini, šest. Ricci, šest i pol." Neke su djevojke mirno čekale svoju ocjenu,
naviknute nalaziti se među višim ocjenama. Ali za Pallinu je ovo bilo pravo
pravcato čudo. Nije vjerovala svojim ušima. Ricci šest i pol? Dakle, i ona je dobila
najmanje tu ocjenu, ako ne i veću. Zamislila se kako se za ručak vraća majci i kaže
joj: "Mama, dobila sam sedmicu iz grčkog." Mama će se onesvijestiti. Zadnji put je
dobila sedmicu iz povijesti, za esej o Kolumbu. Kristofor joj se strašno sviđao, još
otkad je na nekoj knjizi vidjela fotografiju koja ga je prikazivala s crvenom
maramom oko vrata. Pravi šef. Putnik, odlučan, čovjek od malo riječi. I uz to,
dobro ili loše, prvi je otišao u Ameriku. On je lansirao modu SAD-a. Razmislila je
malo o tome. Čak je pronašla neku neodređenu sličnost između njega i Polla.
"Gervasi, sedam." Pallina se nasmiješi, sretna zbog prijateljice. "To, Babi."
Babi se okrene prema njoj i pozdravi je. Jednom za promjenu ne mora joj biti žao
što je dobila bolju ocjenu od Palline.
"Lombardi." Pallina skoči iz klupe i brzo se uputi prema katedri. Bila je
euforična. Sad će dobiti najmanje sedmicu.
"Lombardi, četiri." Pallina ostane bez riječi. "Tvoj mi je kontrolni valjda
slučajno završio među ovima", s osmijehom se ispriča Giaccijeva. Pallina uzme svoj
kontrolni i vrati se utučena za svoju klupu. Na trenutak je povjerovala. Kako bi bilo
lijepo dobiti sedmicu. Sjela je. Giaccijeva ju je s osmijehom promatrala i zatim
nastavila prozivati ostale učenice. Ta glupača je to učinila namjerno. Pallina je u to
bila sigurna. Oči su joj se napunile suzama bijesa. K vragu, kako se tako dala
namagarčiti? Sedam iz grčkog prijevoda, to je nemoguće. Trebala je odmah
shvatiti da se tu nešto krije. Začu šapat sa svoje desne strane. Okrene se. Bila je to
Babi. Pallina se pokuša nasmiješiti, ali rezultat je bio slab. Zatim se malo uspravila i
prošla dlanom ispod nosa. Babi joj pokaže na rupčić. Pallina kimne. Babi ga zaveže
u čvor i dobaci joj ga. Pallina ga uhvati u letu. Babi se nagne prema njoj.
"Cvilidreto! Trebala si biti kamilica. Nakon toga, sve ostalo činilo bi ti se
običnom kretenarijom."
Pallina se od srca nasmijala. Giaccijeva ju je ozlojeđeno pogledala. Pallina
podigne ruku kako bi se ispričala, potom ispuše nos i iskoristivši rupčić ispred lica
iskrivi lice u rječitu grimasu. Nekoliko djevojaka oko nje to zamijeti i zabavljeno se
nasmije.
Giaccijeva Jupi šakom o katedru. "Tišina!"
Podijeli i zadnje kontrolne i zatim otvori imenik spremna za usmeno
ispitivanje. "Salvetti i Ricci."
Dvije djevojke priđu katedri, predaju bilježnice i čekaju uza zid spremne za
paljbu pitanja. Giaccijeva ponovno pogleda imenik. "Servanti." Francesca Servanti
preneraženo ustane u svojoj klupi. Tog dana nije bio red na nju. Morala je pitati
Salvettijevu, Riccijevu i Festu. Sve su to znale. Nijemo se približila katedri i predala
bilježnicu nastojeći prikriti očaj. U stvarnosti, bio je prilično očit. Servantijeva je
bila posve nepripremljena. Giaccijeva prikupi bilježnice i stavi ih jednu na drugu,
poravnavajući im rubove objema rukama.
"Dobro, sa vama završavam krug ispitivanja i s time se nadam staviti grčki na
stranu. Učit ćemo višeg latinskoga. Dakle, želim vam reći sljedeće. Latinski će
gotovo zacijelo biti jedan od predmeta koji će se pojaviti ..."
Krasno otkriće, pomisli većina razreda u sebi. Samo je jedna djevojka imala
drugačije misli. Silvia Festa. Nju su pogodili posve drugačiji, itekako osobniji
problemi. Kako to da je Giaccijeva nije prozvala? Zašto nije ispitala nju, umjesto
Servantijeve, što bi bilo pravedno? Možda Giaccijeva smišlja nešto za nju? Njezina
situacija nije bila baš najbolja. Imala je već dvije petice plus i nije smjela dodatno
narušiti ocjene. Osim toga, profesorica jamačno nije pogriješila. Giaccijeva nikad
nije griješila. To je bilo jedno od zlatnih pravila škole Falconieri. Giaccijevu su svi
znali. Nekim je bivšim učenicama ostala usječena u pamćenje do kraja života, u
dobru i u zlu. Prije svega u zlu. Budući da o njoj nikad nije ispričan nijedan mit ili
anegdota u kojoj je pomogla nekoj učenici u nevolji. Ako nekoj ne bi išlo dobro,
Giaccijeva bi je kritizirala, dokrajčila, uništila.
Ako bi joj pak išlo dobro, tad bi joj Giaccijeva pjevala hvalospjeve i ako bi
mogla, na maturalnom ispitu bi joj dala čak i koju ocjenu više. Praktički, nije činila
ništa dobrog. Kad nekoj učenici ide dobro, ne treba ničiju pomoć. Kad joj ide loše,
tad joj treba svačija pomoć, uključujući i svece. Dapače, njihova ponajviše. Silviji
Festi je više od svega trebalo treće ispitivanje, dapače, očekivala ga je. Neopazice
privuče Babinu pozornost. Ona joj odgovori šireći ruke. I Babi je primijetila što se
dogodilo. Ali nije mogla objasniti. Pokaže joj da pričeka trenutak. Silvia nestrpljivo
uzdahne. Babi ponovno provjeri svoj rokovnik. Točkice su na pravom mjestu. Da bi
završila krug, Giaccijeva je morala ispitati Salvettijevu, Riccijevu i Festu.
Servantijevu je već pitala tri puta, zadnji put osamnaestog ožujka. Mora da se
Giaccijeva zabunila. Ali nije bilo baš uputno skrenuti joj pozornost na to. I Babi je
znala zlatno pravilo škole Falconieri. Giaccijeva nikad ne griješi. Odluči da je bolje
ne miješati se. Postoje pravila koja doista nije pametno prekršiti. Zazove Silviju.
"Žao mi je, ne znam što bih ti rekla. I ja mislim da je trebala prozvati tebe."
"Što želiš reći? Da je Giaccijeva pogriješila?"
"Možda. Ali znaš kakva je. Bolje joj je to ne govoriti."
"Da, ali ako joj ne kažem, neće me pustiti na ispite."
Babi raširi ruke. "Ne znam što učiniti ..." Doista joj je bilo žao. Ali nije joj se
žurilo skupljati opomene. Njezin rokovnik i prije svega njezina majka ne bi izdržali
težinu još jedne opomene. Počelo je ispitivanje. Silvia se nervozno vrtjela u klupi.
Nije znala što učiniti. Na kraju je odlučila umiješati se. Podigla je ruku. Giaccijeva ju
je vidjela.
"Da, Festa, što je?"
Tek što nije počela govoriti, kad se sjetila. Naglo je ustala. I tonom svojega
glasa pokušala je prenijeti najveće moguće poštovanje.
"Ispričavam se, profesorice. Nisam vas željela omesti. Ali mislim da meni
nedostaje treće usmeno ispitivanje." Festa se nasmiješi nastojeći da činjenica
kojom je optužuje da je pogriješila prođe neopaženo. Giaccijeva se nakostriješi.
"Odmah ćemo provjeriti." Uzme dvije bilježnice da si pomogne u traženju. Kao da
se igrala mornaričke bitke. Stavila je bilježnice na imenik iz grčkog i ukrstila ih dok
nije pronašla prezime Festa i datum zadnjeg ispitivanja. "Festa ... Festa ... Evo je,
ispitana osamnaestog ožujka i naravno dobila nedovoljan. Zadovoljna? Dapače ..."
provjerila je i druge ocjene. "Ne znam hoće li ti dopustiti da pristupiš ispitima."
Slabašno "hvala" izađe iz Silvijinih usta i ona ponovno sjedne za svoju klupu.
Praktički joj nije bilo spasa. Giaccijeva se zadovoljno vratila ispitivanju. Babi
ponovno provjeri svoj rokovnik. Osamnaesti ožujka. Upravo datum kad je usmeno
ispitana bila Servantijeva. Nije bilo dvojbe. Giaccijeva se zabunila. Ali kako to može
dokazati? Bit će njezina riječ protiv profesoričine. Kao da dobiva novu opomenu.
Sirota Festa, baš nema sreće. Godina će joj ozbiljno visjeti. Otvori stranice s
ostalim predmetima. Osamnaesti ožujka. Bio je četvrtak. Provjeri popise ispitanih.
Čudno, tog dana Festu nijedan profesor nije ništa pitao.
Možda je to bilo slučajno, ali možda i nije. Nagnula se preko klupe. "Silvia."
"Što je?" Festa je izgledala shrvano. Nije bila posve u krivu, sirotica.
"Dodaš mi svoj školski rokovnik?"
"Zašto?"
"Moram nešto provjeriti."
"Što?"
"Reći ću ti kasnije. Dodaj mi ga ..."
Načas se u Silvijinim očima upali svjetlašce nade. Doda joj rokovnik. Babi ga
otvori. Okrene na zadnje stranice. Silvia ju je promatrala s nadom. Babi se
nasmiješila. Okrenula se prema njoj i vratila joj rokovnik.
"Imaš sreće!" Silvia se slabašno nasmiješi. Nije više bila baš sigurna u to.
Najednom Babi digne ruku.
"Oprostite, profesorice ..."
Giaccijeva se okrene prema njoj. "Što je, Gervasijeva? Ni tebe nisam pitala?
Danas ste baš dosadne, ha, cure ...! Hajde, štoje?"
Babi ustane. Načas ostane šutjeti. Oči svih prisutnih učenica bile su uperene
u nju. Prije svega one Silvijine. Babi pogleda Pallinu. I ona je, kao i sve ostale,
znatiželjno čekala da vidi što će se dogoditi. Nasmiješila joj se. U osnovi, pravedno
je to učiniti. Giaccijeva je Pallinin kontrolni namjerno stavila među one s ocjenom
sedam.
"Onda, Gervasijeva, što je?"
Babi se nasmiješi. "Profesorice, htjela sam vam reći da ste se zabunili."
Razredom se razlegne opći žamor. Djevojke kao da su poludjele. Babi je
ostala smirena.
Giaccijeva se zacrvenjela od bijesa, ali se brzo pribrala. "Tišina! Da,
Gervasijeva, u čemu sam se to zabunila?"
"Osamnaestog ožujka niste mogli ispitati Silviju Festu."
"Kako nisam, zapisano je ovdje, u mom imeniku. Želiš vidjeti? Evo ga ovdje,
osamnaesti ožujka, nedovoljan, Silvia Festa. Počinjem misliti da se tebi sviđaju
opomene."
"To je ocjena Francesce Servanti. Zabunili ste se i napisali je Festi."
Činilo se da će Giaccijeva eksplodirati od bijesa.
"Ma nemoj? Dobro, znam da sve zapisuješ u svoj rokovnik. Ali to je tvoja
riječ protiv moje. I ako ja kažem da sam tog dana ispitala Festu, tad sam je
ispitala."
"Ja pak tvrdim da niste. Zabunili ste se. Osamnaestog ožujka niste mogli
ispitati Silviju Festu."
"Je li? A zašto?"
"Zato što tog dana Silvia Festa nije bila na nastavi."
Giaccijeva je problijedila. Uzela je glavni menik i počela ga prelistavati, od
zadnje stranice, kao luda. Silvia Festa otvorila je svoj rokovnik na klupi. Okrenula je
zadnje stranice na kojima su bile ispričnice. Evo što je željela vidjeti Babi. Brzo ih je
prelistala. Razred je obuzela pobožna šutnja u očekivanju ovog konačnog dokaza.
Silvia pronađe potpis svoje majke. Blještao je u svoj svojoj stvarnosti ispod
datuma devetnaestog ožujka, dan nakon njezinog odsustva s nastave. Giaccijeva
se zaustavi na stranici imenika sa strašnim datumom osamnaestog ožujka.
Mahnito provjeri izostanke. Benucci, Marini i, evo je ovdje. Giaccijeva klone na
katedru. Nije vjerovala svojim očima. Festa. To prezime napisano njezinom
vlastitom rukom, otisnuto plamenim slovima. Njezin sram. Njezina pogreška.
Drugome nije služilo. Giaccijeva pogleda Babi. Bila je shrvana. Babi polako sjedne
na svoje mjesto. Sve se prijateljice jedna za drugom okrenu prema njoj. Malo
pomalo, razredom se razlegne šapat. "Svaka čast, svaka čast, Babi." Babi je hinila
da ne čuje. Ali taj tihi šapat stigao je do ušiju Giaccijeve, te su je riječi kao iglice
leda pogodile hladne i oštre kao teret tog poraza. Kako se obrukala pred
razredom. Svojim razredom. I zatim one riječi koje su joj izašle onako teške i
naporne, a kojima je potcrtala svoju pogrešku.
"Servanti, idi na mjesto. Festa, dođi." Babi spusti pogled na klupu. Pravda je
zadovoljena. Zatim polako podigne glavu. Pogleda Pallinu. Pogledi im se susretnu i
između njihovih klupa proleti tisuću nijemih riječi. Od danas nadalje i Giaccijeva
može pogriješiti. Zlatno pravilo se razbilo. Palo je i razmrskalo se na tisuću komada
kao krhki kristal koji je kliznuo iz ruku mlade i neiskusne sobarice. Ali Babi nije
vidjela da je ijedna gazdarica kori. Kud god bi se okrenula, naišla bi na sretne oči
svojih razrednih kolegica, ponosnih i zabavljenih njezinom hrabrošću. Zatim se
zagledala u daljinu. I ono što je ondje ugledala, u njoj je izazvalo strah. Giaccijeva
ju je netremice promatrala. Njezin pogled, lišen izražajnosti i života, bio je tvrd kao
sivi kamen na kojem je s mukom isklesana riječ mržnja. Babi načas požali što nije
bila u krivu. Radije još jedna opomena nego ono što je opazila iza tog pogleda.

http://www.book-forum.net

14Federico Moccia - Tri metra iznad neba Empty Re: Federico Moccia - Tri metra iznad neba Sre Okt 31, 2012 5:33 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
28.
Podne. Step u felpi i kratkim hlačama uđe u kuhinju na doručak. "Dobro jutro,
Maria."
"Dobro jutro." Maria odmah prestane prati tanjure. Znala je da Stepa
nervira taj zvuk netom nakon što ustane iz kreveta. Step podigne kafetijeru sa
štednjaka, uzme lončić s mlijekom i sjedne za stol. U tom trenutku začu se zvono
na ulaznim vratima. Zvonilo je kao da je poludjelo. Step stavi dlan na čelo. "Koji ku
..."
Maria sitnim koracima odbrza do vrata. "Tko je?"
"Ja sam, Pollo! Hoćete li mi, molim vas, otvoriti?"
Sjetivši se prethodnog dana, Maria se s upitnim izrazom lica okrene prema
Stepu. Step kimne glavom. Maria otvori vrata. Pollo trkom uđe. Step je upravo
točio kavu. "Oh, Step? Ne znaš kakva fora! Bajka, prejebeno!"
Step podigne obrvu. "Jesi li mi donio sendviče?"
"Ne, njih ti više neću donositi budući da ih ne znaš cijeniti. Gledaj." Pokaže
mu Il Messaggero.
"Novine već imam." Podigne sa stola La Repubblicu. "Maria mi ih je donijela.
Nju nisi ni pozdravio."
Pollo se nestrpljivo okrene prema Mariji. "Jutro, Maria."
"Osim toga, zašto uvijek zvoniš na takav način? Izgleda mi da ti treba još
jedna lekcija iz pristojnosti."
Maria se nasmiješi u sebi. "Idem pospremiti vašu sobu", kaže i ode iz
kuhinje.
Step otpije vruću kavu. Pollo otvori novine i položi ih na stol. "Jesi li vidio?
Pogledaj kakva jebena fotka!! Legenda ... U novinama si ..."
Step stavi ruku na stranicu s rimskim događajima. Istina je. Evo ga. On na
motoru i Babi iza njega dok su jurili pokraj fotografa bježeći od policije. Savršeno
prepoznatljivi, srećom su ih fotografirali sprijeda. Registarska pločica nije se
vidjela, u protivnom bi bilo gadnih sranja. Objavljen je čitav članak. Utrke, imena
nekih zaustavljenih, nenadana policijska racija i opis njegova bijega. Pollo
oduševljeno pogleda prijatelja.
"Jesi li pročitao? Legenda si, Step! Sad si poznat! Kurac, da barem ja imam
jedan ovakav članak."
Step mu se nasmiješi. "Ti nisi spretan na stražnjem kotaču kao ja. Oh, fotka
je doista dobra! Jesi li vidio Babi, kako je lijepo ispala?"
Pollo ozlojeđeno kimne glavom. Babi baš nije bila ono što bi on nazvao
svojom idealnom ženskom. Step podigne novine s obje ruke i oduševljeno pogleda
fotografiju.
"Moj motor je baš lijep, to sigurno." Upita se je li Babi već vidjela tu
fotografiju. Sigurno nije. "Pollo, moraš sa mnom na jedno mjesto. Evo, popij kavu
dok se ja tuširam." Step ode u kupaonicu. Pollo sjedne na njegovo mjesto. Pogleda
fotografiju. Počne iznova čitati članak. Podigne šalicu i prinese je usnama.
Odvratno! Istina je. Step pije kavu bez šećera. Stepov glas dopirao je prigušen i
mokar ispod tuša. "U koliko sati zatvaraju trgovine?" Pollo ubaci i treću žličicu
šećera u kavu. Zatim pogleda na sat.
"Za manje od sat vremena."
"Sranje, moramo požuriti." Pollo proba kavu. Sad je u redu. Zapali cigaretu.
Step se pojavi na vratima. Na sebi je imao kućni ogrtač i ručnikom za lice žestoko
trljao kratku kosu. Brzo se osušila. Prišao je Pollu i ponovno pogledao fotografiju u
novinama.
"Kakav je osjećaj biti prijatelj s jednom legendom?" Pollo iskrevelji lice kao
da kaže "dobro, nemoj pretjerivati". Step mu uzme šalicu iz ruke i otpije kratki
gutljaj kave.
"Odvratno! Kako je možeš piti ovako slatku? Grozna je! Kako ne bi bio ovako
debeo? Koliko si žličica stavio?"
"Ja nisam debeo. Ja sam lažni štrkljavko."
Step odglumi ozbiljnost. "Oh, Pollo, sad kad si se zaručio, moraš se vratiti u
teretanu, manje pušiti, krenuti na dijetu. Jer ako ne, cura će te napucati. Ženske su
grozne, sjedneš na trenutak i već si gotov. A sad, nakon ove moje fotke, najmanje
što se od tebe očekuje je da se i sam pojaviš u novinama."
"Ja sam već izašao u novinama, i to prije tebe. S nepokolebljivima. Urlam u
prvom planu s maramom na čelu i podignutim rukama, kao "vođa navijača".
"Ti ne razumiješ, navijači više nisu u modi. Sad su u modi razbojnici, huligani
... Vidiš, zapravo su me iskoristili. Kurac, pa to sam stvarno ja ... Što misliš, bih li
mogao tražiti od Messaggera da mi plate? Za korištenje moje slike?" Pollo
odmahne glavom. Step mu se nasmiješi i ode se odjenuti. Pollo popije kavu. Zatim
ustane i dlanom pomiluje trbuh. Step je u pravu. Od ponedjeljka će ponovno u
teretanu. Ne zna se zašto, ali gotovo svi iznova počinju od ponedjeljka.
Motor na kojem je sjedio Pollo stajao je oslonjen na nogare u Ulici Angelico.
Step je izašao iz sitotiska. Njegova plava jakna još uvijek je bila prožeta
neobičnim mirisima kemijskih sredstava. Pollo upali motor i doda gas. Step se
popne iza njega, dobro pazeći da ne uništi poster. "Pollo, vozi polako, stavio sam
ga između nas."
"Koliko si morao platiti?"
"Dvadeset dva soma."
"Majku im! I ja sam to htio napraviti od svoje fotke, ali zar je doista tako
skupo?"
"Praktički ga moraju otisnuti i nakon toga još plastificirati.
Kad malo bolje razmisliš, i nije tako skupo."
"Ne želim ni misliti o tome. Kamo sad moramo?"
"Na Trg Jacini."
"Što ćemo tamo?"
"Babi stanuje ondje."
"Ideš! I nikad je nisi vidio?"
"Nikad."
"Život je stvarno čudan, nije li?"
"Zašto?"
"Pa, najprije nekog nikad ne vidiš, a onda ga počneš viđati svakodnevno."
"Da, čudan je."
"Još je čudniji ako, nakon što tu osobu počneš viđati svaki dan, još joj daješ i
darove." Step raširenim dlanom udari Polla po vratu. "Jao!"
"Jesi li završio? Ponašaš se kao neki od onih daveža taksista koji ne zatvaraju
usta kad te nekamo voze i postavljaju ti hrpetinu pitanja. Nedostaje ti samo
kreštavi radio, inače si isti kao oni."
Pollo počne veselo voziti i iskrivi usta u čudnu grimasu, kako bi mu glas
dobio metalan prizvuk i oponašao radio taksista. "Tsss Trg Jacini za Polla 40, Trg
Jacini za Polla 40." Step ga ponovno udari. Zatim ga počne ćuškati po licu,
obrazima, čelu. Pollo nastavi oponašati taksi radio urlajući iz sveg glasa "Trg Jacini
za Polla 40, Trg Jacini za Polla 40". Nastavili su tako smijući se i urlajući, prolazeći
cik-cak kroz promet, dok su sva vozila oko njih zabrinuto kočila. Približili su se
jednom stvarnom taksiju. Pollo mu zaurla kroz prozor:
"Trg Jacini za Polla 40." Taksist se iznenadi, ali ništa ne rekne. Motor se
udalji. Taksist podigne ruku pokazujući na njih i odmahujući glavom. Bilo je
savršeno jasno da njegov idol u najboljem slučaju može biti Sordi, nikako De Niro.
Step i Pollo nakon toga prođu pokraj jedne prometne policajke. Gotovo su je
okrznuli, smiješeći se, dodirujući joj rub suknje i kreveljeći usta u čulnim
grimasama. Pollo je čak i isplazio jezik. Ona nije ni pokušala zapisati broj
registarske tablice. Što bi mogla napisati na kazni? Kodeks ponašanja na cesti ne
kažnjava pokušaje zadirkivanja, čak ni ako su ovako bezobrazni.
"Trg Jacini za Polla 40, stigli smo!" Pollov motor bučno se zaustavi ispred
rampe pred Babinom zgradom.
Step pozdravi vratara koji mu uzvrati pozdrav i pusti ih da uđu. Motor se
popne laganom uzbrdicom. Vratar pomalo zbunjeno pogleda dvojicu neobuzdanih
mladića. Pollo se okrene prema Stepu.
"Znači, već si bio ovdje, vratar te je prepoznao."
"Nikad. Vratari su svi takvi, dovoljno je da ih pozdraviš i puste te da prođeš.
Stani ovdje i čekaj me." Step skoči s motora. Pollo ugasi motor. "Požuri, ona
stvarčica za plaćanje radi ..."
"Taksimetar."
"Neka se zove kako hoće, ti samo požuri. U protivnom, odlazim."
Step provjeri poster i pride vratima zgrade. Pronađe Babino prezime i
pozvoni. Odgovori mu glas sa sardinskim naglaskom: "Tko je?"
"Moram dostaviti paket za Babi."
"Prvi kat."
Step se popne. Debela kućna pomoćnica, crta lica jednako osebujnih kao i
njezin glas, stajala je na vratima. Step joj krene ususret.
"Dobar dan, izvolite, moram ovo ostaviti za Babi." Kućna pomoćnica uzme
poster svojim zdravim, snažnim rukama. "Pazite da se ne uništi." Iz dna hodnika,
začu se glas:
"Rina, tko je to?"
"Jedan je momak donio nešto za Babi." Njezin naglasak nije ostavljao
dvojbe. Bila je sa Sardinije. Raffaella se pojavi iza njezinih leđa. Priđe promatrajući
tog mladića na vratima, širokih ramena i kratke kose. Taj osmijeh, već ga je negdje
vidjela, ali nije se mogla sjetiti gdje.
"Dobar dan, gospođo, kako ste? Donio sam ovo za Babi, obična sitnica.
Hoćete li joj je dati kad se vrati iz škole?"
Raffaella se još uvijek smješkala. Nije ga još smjestila. Zatim najednom
shvati. I Step to primijeti. Raffaella se više nije smješkala.
"Ti si onaj koji je razbio glavu gospodinu Accadu. Stefano Mancini."
Step se iznenadi. "Nisam znao da sam tako slavan."
"Zapravo i nisi slavan. Obična si vucibatina. Znaju li tvoji što se dogodilo?"
"Zašto, što se dogodilo?"
"Prijavljen si policiji."
"Oh, nema veze. Naviknut sam na to." Nasmiješi se. "Osim toga, siroče
sam."
Raffaellu načas obuzme nelagoda. Nije znala bi li mu vjerovala ili ne. Dobro
je to izveo.
"Kako god, ne želim da se motaš oko moje kćerke."
"Zapravo je ona ta koja se uvijek pojavi ondje gdje sam ja. Ali nema veze,
meni to ne smeta. Molim vas, nemojte je grditi, ona to ne zaslužuje, ja to
razumijem."
"Ja ne." Raffaella ga odmjeri od glave do pete, nastojeći ga dovesti u
nelagodu. Međutim, to joj ne pođe za rukom. Step se nasmiješi.
"Ne znam zašto, ali majkama se nikad ne sviđam. U redu, ispričavam se,
gospođo, ali sad stvarno moram poći. Dolje me čeka taksi. A taksimetar se vrti."
Step se okrene oko svoje osi i siđe stubama. Preskoči zadnje stube baš na vrijeme
da čuje vrata koja su se silovito zalupila. Okrene se i pogleda. Kako ta gospođa
nalikuje Babi! Impresivno. Ima jednaki oblik očiju, lica. Ali Babi je ljepša. Ponada se
da je i manje naporna. Sjeti se zadnjeg puta kad su se vidjeli. Ne, i po tome su
nalikovale. Načas je poželi ponovno vidjeti. Pollo nalegne na trubu.
"Hej, hoćeš li se pokrenuti? Koji ti je kurac, jesi li začaran?" Step skoči iza
njega. "Je li moguće da ideš na živce i kao taksist?"
"Majčicu ti tvoju. Čekam te već sat vremena. Što si radio?"
"Razgovarao sam s majkom." Stepu najednom glavom proleti jedna misao.
Podigne glavu. I doista, baš kao što je predvidio. Raffaella je bila na prozoru. Naglo
se odmaknula, nastojeći da je on ne opazi. Ali već je bilo prekasno. Step ju je
zamijetio. Pozdravio ju je s osmijehom. Raffaela nije uzvratila. Silovito je zatvorila
prozor dok je motor nestajao u zavoju. Pollo se zaustavio ispred rampe. Step
pozdravi vratara. Bolje je barem se s nekim sprijateljiti u ovom stambenom bloku.
"Razgovarao si s majkom? I što si joj rekao?"
"Ma ništa, samo smo malo popričali. Zapravo me obožava."
"Step, daj pazi." Pollo krene dalje.
"Na što da pazim?"
"Na sve! Ovo je klasična priča koja će loše završiti."
"Zašto?"
"Nosiš joj darove ... Razgovaraš s majkom. Nikad ranije to nisi učinio. Sviđa li
ti se doista ta Babi?"
"Nije loša."
"A Madda?"
"Kakve veze ima Madda? Madda je druga priča."
"Što, zar se želiš spetljati s Babi?"
"Pollo!"
"Što je?"
"Jesi li čuo da su jučer nekog ucmekali blizu tvoje kuće?"
"Što to govoriš? Nemam pojma o tome. Kako se to dogodilo?"
"Prerezala su mu grkljan." Step naglo obuhvati rukom Pollov vrat i stisne ga.
"Bio je taksist i postavljao previše pitanja."
Pollo se pokušao osloboditi stiska. Ali uzalud. Tad je sve okrenuo na šalu i
iznova se oglasio kreštavim glasom kao kroz radio stanicu:
"Pollo 40, poruka primljena. Tsss. Pollo 40, poruka primljena." Ali nije mu
išlo dobro kao ranije. Sad mu je glas bio nekako previše prigušen.
29.
Taj momak stvarno izaziva želju da ga pljusneš. Raffaella raširi poster. Prepozna
Stefana na motoru propetom na stražnji kotač. Ali djevojka iza njega bila je njezina
kćerka. Babi. Tko je snimio ovu fotografiju? Malo je zrnata. Kao fotografija iz
novina. Na gornjoj lijevoj strani nalazio se natpis flomasterom, napisan rukom.
Sigurno ga je napisao onaj momak. Na donjoj desnoj strani bio je otisnut natpis:
"Fotografija bjegunaca". Što to znači?
"Gospođo, zove vas suprug."
Raffaella ode do telefona. "Halo, Claudio?"
"Raffaella!" Zvučao je smućeno. "Jesi li vidjela današnji Messagero? U
rimskoj kronici je Babina fotografija ..."
"Nisam ga vidjela. Idem odmah po njega."
"Halo? Raffaella?" Njegova supruga već je spustila slušalicu. Claudio pogleda
nijemi telefon. Supruga mu nikad nije davala šansu da kaže do kraja. Raffaella otrči
do trgovine novinama ispod zgrade. Uzme Il Messagero i plati. Otvori novine i ne
čekajući ostatak novca. To je značilo da je uistinu unezvjerena. Pronađe rimsku
kroniku. Evo je, ona ista fotografija. Pročita naslov otisnut velikim slovima: "Ulični
gusari". Njezina kćerka. Racija, policija, potjera. Policijska zabrana. Kakve veze ima
Babi s čitavom tom pričom? Reci su zaplesali pred njezinim očima. Osjetila je kako
je hvata nesvjestica. Zatim je duboko udahnula. Malo-pomalo, vrtoglavica je
popuštala. Uzela je ostatak novca. Vidjevši je tako blijedu u licu, trgovac se
zabrinuo.
"Gospođo Gervasi, što vam je, osjećate li se loše? Loša vijest?" Raffaella se
okrene odmahujući glavom.
"Ne, ništa." Izađe iz trgovine. Što mu je uostalom mogla reći? Što će sad reći
svojim prijateljicama? Susjedima? Accadovima? Svijetu?
"Nije ništa, ne brinite. Moja kćerka je jedna iz društva uličnih gusara, ali ne
uvijek, samo ponekad."
Bit će teško čekati do svršetka nastave.
Glas preko interfona bio je topao i puten jednako kao i tijelo kojem je pripadao.
"Doktore Mancini, vaš otac je na liniji jedan."
"Hvala, gospođice." Paolo pritisne tipku s brojem jedan.
"Halo, tata?"
"Jesi li vidio Il Messaggero?"
"Da, fotografija mi je pred očima."
"Jesi li pročitao članak?"
"Jesam."
"I, što misliš?"
"Pa, nema se tu što misliti. Mislim da će prije ili kasnije loše završiti."
"Da, i ja to mislim."
"Što se može učiniti?"
"Čini mi se da se tu ne može mnogo učiniti."
"Kad se vratiš kući, hoćeš li, molim te, malo porazgovarati s njime o tome?"
"Hoću. Iako će to biti od slabe koristi. Ali ako će tebe usrećiti, obećajem da
ću porazgovarati s njime."
"Hvala, Paolo." Otac spusti slušalicu. Usrećiti. Što me može usrećiti? Sigurno
ne članak kao što je ovaj o mom sinu. Uzme novine među ruke. Pogleda
fotografiju. Bože, kako je lijep, posve je nalik njoj. Na njegovom umornom licu u
pojavi se slabašan osmijeh; drevna patnja nije prestajala. Načas je bio iskren
prema samome sebi. Najzad je shvatio što bi ga usrećilo.
Paolova tajnica ušla je u njegov ured s nekim dokumentima: "Doktore, ovo treba
potpisati." Odložila ih je na pisaći stol i ostala stajati, čekajući da Paolo potpiše.
Paolo izvadi zlatno pero iz džepa sakoa. Darovala mu ga je Manuela, njegova
zaručnica. Ali u tom trenutku malo pomalo osjeti parfem tajnice. Izazovan. Sve na
njoj djelovalo je izazovno. Paolo napiše svoje ime na dnu svake stranice.
Iako je u ruci držao Manuelino pero, razmišljao je o svojoj tajnici, njezinom
parfemu, nedužnim bokovima koji su lagano dodirivali njegova leđa. Ili možda ne?
Možda i nisu bili tako nevini ... Pomisao da ga ona dodiruje namjerno u njemu
izazva uzbuđenje. Paolo je oduvijek bio previše osjetljiv.
"Doktore, ovaj dečko u novinama, nije li to vaš brat?" Paolo potpiše i zadnji
dokument. "Da, on je."
Tajnica još kratko pogleda fotografiju.
"A ova iza njega, to mu je djevojka?"
"Ne znam. Možda jest."
"Vaš brat je u prirodi mnogo zgodniji." Paolo je promatrao tajnicu dok je
izlazila. Njezin hod i njezine riječi u njemu nisu ostavile nimalo dvojbe. Žena je i
kao takva, lukava je, pomisli. Namjerno se očešala o njega, u to je bio siguran.
Barem onoliko koliko je bio siguran da će s planom koji je on smislio gospodin
Forte uštedjeti nekoliko milijuna. Pogleda novine. Na trenutak zamisli sebe na
motoru podignutom na stražnji kotač i tajnicom iza leđa. Ona se privija uz njega,
njezine su noge uz njegove, njezine ruke oko njegova struka. Bilo bi lijepo. Zatvori
Ii Messaggero. Paolo se bojao motora. Tko zna hoće li u novinama ikad objaviti
njegovu fotografiju. Sigurno ga neće ovjekovječiti na propetom motoru. U
najboljem slučaju, bit će riječ o nečemu povezanom s financijama. U jednom
određenom trenutku obuze ga loš predosjećaj. Ugleda fotografiju samoga sebe
kao uhićenika i naslov: "Uhićen komercijalist poznatog financijera". Uzme u ruku
spis gospodina Fortea. Možda je bolje iznova provjeriti je li sve doista kako treba.
Na izlazu iz škole, Pallina je skakućući silazila niz stube pokraj Babi. "Koja si ti
carica! Kako si obrukala Giaccijevu." "Žao mi je ..."
"Žao ti je? Ta je stara gadura dobila što je zaslužila ... Zar ozbiljno misliš da
se zabunila s mojim kontrolnim? Napravila je to namjerno. Namjerila se na mene
jer sam uvijek vesela, uvijek raspoložena za šalu, dok je ona ... Majko mila, koja
dosadnjakovićka."
"Znam, ali svejedno mi je žao. Jesi li vidjela kako me je gledala? Sad me mrzi,
dat će sve od sebe da me sruši."
Pallina je Jupi dlanom po ramenu.
"Možeš zamisliti, ne može ti ništa. Dobra kakva jesi, čak i ako da sve od
sebe, ispite ćeš proći kao od šale. Da ja imam tvoj prosjek, znaš kakav bih darmar
napravila ..." Pallina izvuče iz torbe kutiju Camel lighta. Izvadi jednu cigaretu i stavi
je u usta. Pogleda u kutiju. Bile su još tri prije one okrenute naopako, one za želju.
Zatvori kutiju i ubaci je u torbu. Zatim počne prekapati po dnu torbe. Napokon
pronađe upaljač i zapali cigaretu. Babi joj se obrati:
"Hej, zar nisi rekla da prestaješ pušiti?"
"Da, rekla sam. Prestajem u ponedjeljak."
"Nije li to bio prošli ponedjeljak?"
"Istina. U ponedjeljak sam prestala, jučer ponovno počela."
Babi odmahne glavom. Bile su u podnožju stuba. Babi se osvrne oko sebe.
Ugleda majčin automobil parkiran s druge strane ulice. "Pallina, što ćeš, ideš s
nama?"
"Ne, čekam Polla, rekao je da će doći po mene. Možda dođe sa Stepom.
Zašto ne ostaneš i ti? Daj, reci majci da ćeš ručati kod mene."
Babi na trenutak ostane bez riječi. Od tog jutra više nije pomislila na Stepa.
Previše se toga dogodilo. Pomisli kako su se večer ranije rastali. Nedosljedna. To
joj je rekao. Da poludiš. Ona nije nedosljedna, ne želi biti takva. "Hvala ti, Pallina.
Idem kući i uostalom, već sam ti rekla, nije mi do toga da vidim Stepa i, molim te,
nemoj inzistirati na toj priči jer ćemo se na kraju posvaditi."
"Kako želiš. Dakle, u pet na Parnasu ..." Babi pokuša odgovoriti, ali Pallina je
bila brža. "Da, s mojom Vespom." Babi joj se nasmiješi. Pallina ju je promatrala dok
je odlazila. Tko zna zašto želi biti takav snob. Njezina stvar. Možda je to njezina
tehnika, pomisli. U redu, njoj je i ovakva dobra. Veoma simpatična. I uz to ta koja
je Giaccijevu stavila na mjesto. Odluči da je vrijeme malo proširiti vijest. Pristupi
skupini mlađih djevojaka, iz drugog razreda.
"Jeste li čule kako se Giaccijeva obrukala?"
"Ne, što se dogodilo?"
"Tek što nije srušila Silviju Festu, jednu iz mog razreda. Zabunila se i zapisala
joj ocjenu druge učenice."
"Stvarno?"
"Da, ali srećom je Babi to zamijetila."
"Tko, Gervasijeva?"
"Upravo ona."
Jedna djevojka s Il Messaggerom u rukama upitno je pogledala ostale. Neke
su kimnule glavom. Djevojka se ohrabrila. "Slušaj, Pallina, nije li Babi ova cura u
novinama?"
Pallina joj istrgne novine iz ruku. Brzo pročita članak. Još uvijek pomalo
preplašena, djevojka nastavi:
"Čule smo da ste jučer bile kamilice, ali nismo vjerovale da je to istina. Sad
znamo da jest."
Istina je, itekako, pomisli Pallina, jednako kao i ovaj članak. Zatvori novine.
Pogleda Babi. Već je umalo stigla do majčinog automobila. Pokuša je dozvati.
Glasno poviče, ali je buka prometa nadglasa. Sad više ne može ništa učiniti.
Babi se nagne u automobil i podigne sjedalo kako bi se zavukla straga.
"Bog, mama." Nagne se prema majci kako bi je poljubila. Šamar je pogodi
nasred obraza. "Jao!" Babi se sruši na stražnje sjedalo. Protrlja bolni obraz i dok je
on crvenio od udarca, čitavo njezino lice lagano se namršti od znatiželje.
Daniela uđe u automobil. "Hej, jeste li vidjele koja fora? Babi, u novinama si
..."
Osvrne se oko sebe. Grobna tišina. Raffaellino lice. Babina ruka kojom je
masirala bolni obraz. Odmah shvati. Ako ni po čemu drugome, a ono prema
vlastitim prošlim iskustvima.
"Kao da nisam ništa rekla." Raspravljale su i čekale da dode i Giovanna, koja
je kao i obično kasnila. Raffaella je urlala kao luđakinja. Babi je najzad shvatila.
Pokušala je objasniti čitavu priču. Daniela je posvjedočila u njezinu korist. Raffaella
se još više rasrdila. Pallina je postala glavna okrivljenica. Smatrali su je krivom, ali
je nisu mogli pravno goniti jer je pobjegla preko granice. Daniela pak, koja je bila
na dosegu pljuske, pomisli da je bolje šutjeti. Njoj ručno rumenilo ne pristaje. Babi
je stavljena u kaznu. Dopušteno joj je da vidi Il Messaggero. Kad je pronašla
fotografiju, nasmiješila se. Baš je dobro ispala. Odluči to mišljenje zadržati za sebe.
Nije željela pogoršati već ionako lošu situaciju.
Najzad je stigla i Giovanna i s uobičajenim "oprostite" ušla u automobil.
Daniela je spustila naslon i sjela na prednje sjedalo. Automobil je krenuo. Čitavim
putem vozile su se u tišini. Giovanna je pomislila da je situacija preozbiljna. Ne
mogu uvijek biti tako nervozne. Osim toga, ovaj put su doista pretjerale. Na kraju
se ohrabrila.
"Pa, danas baš nisam jako zakasnila, zar ne?" Daniela prasne u smijeh. Babi
se malo susprezala, ali ni ona nije mogla izdržati da se ne nasmije. Čak se i
Raffaella nasmiješila.
Giovanna, naravno, nije ništa shvatila, dapače, uvrijedila se. Pomisli kako ne
samo da pretjeruju, nego su i prostakuše kad je tako zadirkuju. Reči će to majci.
Od sutra, odluči Giovanna, ili će majka dolaziti po mene, ili ću se vraćati
autobusom.
I ne znajući, čitava ta priča barem je bila od neke koristi. Više neće morati
čekati Giovannu.
30.
Izlizana torba od semiša čvrsto stisnuta pod pazuhom. Priželkivani plijen mladeži
čvrsto crvenih očijutau, teškoga života i pokvarene krvi. Suknena jakna boje
gorušice. Kosa umorna kao i njezin korak bila je kratka i sakupljena, prošaranu
pramenovima. Smeđe cipele od mat kože dodavale su joj još pokoju godinu, kao
da joj je to uopće bilo potrebno. U tim starim mokasinkama s potpeticama srednje
visine i šiljastim vrhom boljele su je noge. Ali to nije bilo ništa u usporedbi s onime
što je osjećala u sebi.
Njezino srce kao da je imalo cipele najmanje dva broja premalene.
Giaccijeva otvori staklena vrata stare zgrade. Zaškripe, ali nju to ne iznenadi.
Zaustavi se ispred dizala. Pritisne gumb. Upali se slabo crveno svjetlo. Giaccijeva
pogleda udubinu na zidu s poštanskim sandučićima. Ne nekima nije bilo imena. Na
jednom nije bilo ni stakla i visio je naheren bez jednog od dva čavlića, dajući dojam
nereda i razuzdanosti upravo kao kuća njegova vlasnika Nicolodija. Postaju li stvari
slične ljudima koji ih posjeduju ili ljudi na kraju počnu nalikovati svojim stvarima?
Giaccijeva nije znala odgovoriti na to pitanje. Možda su krivi i jedni i drugi. Uđe u
dizalo. Obeća samoj sebi da će Nicolodiju reći da popravi taj sandučić.
Dizalo krene. Natpisi urezani u drvo. Najjasnije se vidjelo ime jedne stare
ljubavi. Iznad njega, simbol neke nogometne momčadi savršeno izrezbaren rukom
kipara amatera. S donje desne strane, muški organ djelovao je pomalo nesavršen,
barem koliko se ona sjećala. Drugi kat. Otvori željeznu rešetku dizala. Iz torbe
izvuče svežanj ključeva. Gurne onaj najduži u srednju bravu. Začuje zvuk iza vrata.
On je, njezina jedina ljubav. Razlog njezina života. Otvori vrata. Licem joj se razlije
bojažljiv osmijeh.
"Pepito!"
Ususret joj lajući dotrči mali psić. Giaccijeva se sagne. "Kako si, dragi?" Psić
je luđački mahao repom i uvukao se među njene ruke. Počeo ju je lizati. "Pepito,
ne znaš što je tvoja mama danas učinila." Giaccijeva zatvori vrata, odloži kožnu
torbu na hladnu ploču od bijeloga mramora i skine jaknu. "Jedna budalasta
djevojka usudila se ispraviti me, i to pred svima, shvaćaš ... Trebao si čuti njezin
ton." Giaccijeva ode u kuhinju. Pas krene za njom kaskajući. Djelovao je iskreno
zainteresiran.
"Osramotila me je zbog jedne bijedne pogreške, shvaćaš? Ponizila me pred
čitavim razredom." Odvrne staru slavinu s gumenom cijevi požutjelom od starosti.
Voda nepravilno zaštrca po rešetki od bijele gume nepravilnih rubova. Odrezala ju
je ručno kako bi stala u sudoper.
"Ona ima sve. Ima lijepu kuću, nekoga tko joj kuha. Ne mora ni o čemu
brinuti. Sad vjerojatno i ne razmišlja o onome što je učinila. Baš, kao da je nju
briga?" Iz ormarića punog različitih čaša, Giaccijeva nasumce uzme jednu i napuni
je vodom. Čak i staklo kao da je ukazivalo na vrijeme koje prolazi. Pristavi lončić
pun vode na štednjak i ode u malu dnevnu sobu. Pas poslušno pođe za njom.
"Trebao si vidjeti ostale djevojke. Bile su sretne. Smijale su mi se iza leđa,
sretne što sam pogriješila ..." Giaccijeva otvori ladicu jednog ormara. Izvuče iz nje
nekoliko kontrolnih i sjedne za stol. Počne ih ispravljati. "Nije to smjela učiniti."
Crvenom je olovkom nekoliko puta potcrtala pogrešku jedne nevine sirotice. "Nije
me smjela pred svima ismijati." Pas skoči na stari naslonjač od bordo pliša i šćućuri
se na mekom jastuku već naviknutom na njegovo sitno tijelo.
"Shvaćaš, kako ću se vratiti u taj razred? Svaki put kad nekome dam ocjenu,
netko će možda reći: jeste li sigurni da ste ocjenu upisali meni, profesorice? I
smijat će se, sigurna sam da će se smijati ..." Pas zatvori oči. Giaccijeva ocijeni
četvorkom kontrolni koji je ispravljala. Ona nevina sirotica možda je zavrijedila i
malo više. Giaccijeva nastavi razgovarati sama sa sobom. Pepito zaspe. Još jedan
kontrolni završi kao žrtva. U spokojnijim danima lako bi dobio dovoljan. Svuda
naokolo stari okviri sa starim fotografijama. Poneki čipkani tabletić na komodici od
pretamnog drveta. Kroz bijele, teške zavjese nije prodiralo svjetlo. Nogama stolaca
manjkao je poneki čepić. Giaccijeva uzme novi kontrolni. Sutra se taj razred neće
dobro provesti. U toj sobi, jedna žena za stolom prekrivenim stolnjakom od
voštanog platna praktički si je sama dala odgovor. Osobe su te kojima ono što
posjeduju počne nalikovati. I načas se sve u toj kući učini sivljim i istrošenijim. Čak i
jedna lijepa Bogorodica obješena na zid kao da je postala zla.

http://www.book-forum.net

15Federico Moccia - Tri metra iznad neba Empty Re: Federico Moccia - Tri metra iznad neba Sre Okt 31, 2012 5:35 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
31.
Radio Dimensione Suono. Veseli glas nasumce je nabrajao američke hitove tog
trenutka. Babi je sjedila za stolom ispred prozora i uzalud pokušavala učiti.
Naslonila se na naslon stolca i pogledala kroz prozor, pokušavajući se usredotočiti.
Na terasi zgrade sučelice njihovoj jedan je suncem obasjan muškarac pokušavao
nešto namjestiti. Činilo se da ni njemu ne ide baš najbolje. Babi pokuša ponoviti
zadnju algebarsku formulu koju je netom učila. Nakon što je u mislima otvorila i
zatvorila oblu zagradu, više nije bila sigurna u ono što je stavila u nju. Spusti
pogled i provjeri u knjizi. Kako je i predvidjela. Pogriješila je. Muškarac na terasi
sučelice nestao je. Babi se vratila svojim formulama. Nastavila je ponavljati naglas,
svako toliko provjeravajući u knjizi. Poneku je i pogodila, ozlojedila se. Uzela je u
ruku prvu kemijsku. Imala je smiješan čep. Pogledala je fotografije ispod stakla na
stolu. Pallina koja se krevelji. Ona i Pallina zagrljene i okupane suncem na jednoj
livadi u Cortini. Razglednica s fotografijom veličanstvenog mora. Sjeća je se.
Poslala joj ju je Pallina s ljetovanja na Maldivima. Ili su to bili Sejšeli? Nije bila
sigurna. Približila se razglednica. Bolje je promotrila, ali od slabe koristi. Mora na
razglednicama sva su slična. Više ili manje. Malo iznad, mala fotografija snimljena
automatom na ulici. Ona i Pallina sa sladoledom u ruci. Iznad fotografije je bio i
naslov: "Bogatašice." Rukopis je bio Pallinin. Sladoled, pak, Giovannijev. Savršeno
se sjećala tog dana. Tog okusa. Obuzela ju je glad.
Otišla je u kuhinju. Daniela je bila u svojoj sobi. Majka je otišla kartati.
Otvorila je hladnjak. Škrta panorama. Bezmasno vrhnje, malo odbačenog sira.
Voće. Povrće skupljeno u svežnjeve, još neoprano. Poneki Vitasnella i dijetalni
pudinzi. Grozni. Odluči se za nemasni jogurt. Skine poklopac i kao i obično, zadnji
komadić ostane zaljepljen za rub poklopca. Ni ne polizavši ga, baci poklopac u
plastičnu vrećicu obješenu za ručku prozora. Da bar ima voćni jogurt ... Ali ovaj
nemasni bit će dosta i jedini je preostao. Zagrabi žličicu i stavi je u usta. Tijelom joj
sve do stopala prostruji ježur kiselog okusa. Kakvo mučenje. Vrati se u svoju sobu.
Svako malo zagrabila bi malo jogurta i pojela tek navrh žličice. Ovaj joj se dan
nimalo ne sviđa. Što ima? Zatim ga ugleda ... i odmah shvati. Poster je bio ondje,
zalijepljen na njezin ormar. Step kao da joj se zabavljeno smješkao, na motoru
podignutom na stražnji kotač. A ona je sjedila iza njega, čvrsto pripijena uz njegova
leđa. S kosom na vjetru. Njezine plave oči djelovale su krupnije. Ne bi se
prepoznala. Na trenutak zaboravi pretrpljeni strah i poželi biti na tom motoru, iza
njega. U tom trenutku, poželjela je da ga može zadaviti. Gorka radiofonijska
sudbina odabrala je kao novu stvar zadnji hit Georgea Michaela koji se čaroban i
romantičan razlegao prostorijom. Srsi, ovaj put od miline, pomilovali su joj leđa, a
njezine oči prepune želje odlutale do velike fotografije i zaustavile se ondje, na
onom natpisu flomasterom u gornjem desnom kutu. "Mitski par!" I na uskličniku.
On je to napisao. Spusti pogled na ruke koje drže guvernal. Onu desnu. Ona je bila
krivac. Ona ju je te noći pomilovala po golim leđima, ona joj pokušala otkopčati
grudnjak. A njezini prsti su je zaustavili. Baš su ludi. Upita se je li mu ljevica
nevinija. Ponada se da nije. Pogleda na sat. Pet sati. Vrijeme je za polazak. I dok je
navlačila felpu, napokon je shvatila. Pallina je u pravu. Daniela je u pravu, njezina
majka i Step svi su u pravu. Osjetila je kako je obavija neka neobična toplina
iskrenosti. I na trenutak nije više bila lažljivica, samo nedosljedna.
Parnas. Lijepe djevojke savršeno našminkanih očiju, dugih trepavica i
nježnih ruževa na usnama, sjedile su za okruglim stolovima i čavrljale uživajući na
blagom suncu tog proljetnog poslijepodneva. Jedna od njih se zaprljala. Neka
separatistička kapljica, klizeći niz oblu stijenku čaše sladoleda, strmoglavila se u
prazninu. Dosegnula je drugu čašu, mnogo privlačniju, onu njezina grudnjaka koji
je virio otmjen i puten, zahvaljujući raskopčanom gumbu viška. Običan zaborav ili
namjerna nepomnja? To su zacijelo problemi njezina dečka, ako ga uopće ima. Ali
sudeći po rubu olovke koja joj je savršeno ocrtavala meke usne i po tome kako se
osvrtala oko sebe, reklo bi se da je u potrazi. Nije opazila nikoga tko bi zavrijedio
dekolte njezine košulje. Zatim je provjeravajući da ne nudi previše, zamijetila da
košulja boje vrhnja sad malo daje i na čokoladu.
"K vragu, zaprijala sam se." Jedna od djevojaka za stolom se nasmijala,
druga malo pesimističnija provjerila nije li i njezina košulja jednako završila.
Djevojka u onoj zaprljanoj, slobodoumnoj košulji gurne vrh tankog papirnatog
ubrusa u čašu punu vode. Žestoko protrlja mrlju od čokolade i samo je proširi.
Košulja boje vrhnja na tom mjestu postane bež. Djevojku uhvati očaj.
"Oh! Ove čaše s vodom koje ti daju konobari donose lošu sreću. Kao da to
čine namjerno, valjda već znaju da ćeš se zasrati. Oprostite!"
Zaustavi konobara u prolazu.
"Možete li mi, molim vas, donijeti Viavà?" Djevojka uhvati košulju objema
rukama i pokaže mu mokru mrlju. Konobar se nije zaustavio na površini. Proučio je
mnogo dublje. Košulja se na onom mokrom mjestu priljubila uz grudnjak
pokazujući prozirnu čipku. Konobar se nasmiješio.
"Odmah ću vam donijeti, gospođice." Profesionalac i lažljivac, radije bi joj
dao nešto drugo, iako je, očajan, znao da onaj otkopčani gumb viška nije bio
namijenjen njemu.
U Parnasu se nijedna djevojka nikad ne bi spetljala s konobarom.
Pallina, Silvia Festa i još neke djevojke iz škole Falconieri naslonile su se na
lanac koji se pod njihovom težinom trpljivo protezao od jednog niskog mramornog
stupa do njegovog brata blizanca. Ljuljuškale su se razgovarajući, smijući se,
govoreći o temama dana, pogrešci Giaccijeve, utrci večer ranije, Babinoj fotki u
novinama.
"Evo je." Silvia Festa pokaza prema Babi. Babi je imala zajapurene obraze.
Pozdravila ih je radosnim osmijehom, pomalo umorna od hodanja. Pallina joj
potrči ususret. "Bog." Srdačno su se i iskreno poljubile. Baš onako kako nije bila
udijeljena većina poljubaca za stolom Parnasa.
"Mrtva sam umorna. Nisam mislila da je tako daleko!"
"Zar si došla pješice?" Silvia Festa zbunjeno ju je pogledala. "Da, budući da
nemam Vespu." Babi značajno pogleda Pallinu. "Osim toga, šetalo mi se. Ali malo
sam pretjerala, mrtva sam. Neću se valjda morati vratiti na isti način?"
"Nećeš", obrecne se Pallina. Zatim joj se nasmiješi. "Evo." Pruži joj privjesak
s ključevima. "Moja Vespa je na tvom raspolaganju." Babi pogleda veliko P od
nebeskoplave gume u njezinim rukama. Zatim Pallininu Vespu, koja je bila
parkirana malo dalje.
"Ima li kakvih vijesti o tome kako je završila moja Vespa?" Pallina kimne
glavom prema skupini momaka.
"Pollo je rekao da nitko ništa ne zna. Dakle, nisu je ukrali, jer da jesu, odmah
bi to saznao. Mora da ju je policija zaplijenila. Rekao je da nakon nekog vremena
pošalju obavijest."
"Zamisli ako nazovu moje." Babi pogleda te momke. Među njima prepozna
Polla i još neke Stepove prijatelje. Jedan tip s povezom na oku joj se nasmiješi.
Babi skrene pogled. Ponada se da je i on tamo.
Jedan konobar stajao je ustobočen u blizini stola, nadajući se obilnoj
napojnici. Neki momak nagnuo se naprijed na stolcu kako bi izvadio novčanik iz
džepa hlača. Djevojka kojoj je bilo neugodno pravila se da ne zna koliki je račun. U
Parnas je zapravo dolazila svakodnevno i uvijek naručivala isto. Jedino što se
stalno mijenjalo bio je njezin pratilac. Babi se nastavila ogledavati. Za jednim
stolom, neka je djevojka Viavom prskala košulju. Duhovita, nasmijala je prijateljice
odglumivši da je pogođena u srce i klonula na stolac. Na mrlji se stvorio neobičan
oblak, a djevojku doista prožela hladna jeta.
Nasmijala se veselo, ne sluteći da je košulja sad nepovratno uništena. Netko
uhvaćen u zastoj, nepokolebljivo je trubio. Onaj drugi, njegov tamničar, trčeći se
približavao s isprikama.
U blizini se zaustavilo nekoliko motora. Babi se s nadom okrenula prema
novopridošlima. Srce joj je snažno lupalo. Uzalud. Nepoznati dečki, barem njezinim
očima, krenuli su prema stolovima pozdravljajući. Nitko od njih nije mu ni
najmanje nalikovao.
"Koga tražiš?" Pallinin ton glasa i izraz lica nisu ostavljali mjesta dvojbi. Znala
je.
"Nikoga. Zašto?" Babi ubaci ključeve u džep ne gledajući Pallinu. Bila je
sigurna da bi je njezine iskren oči izdale.
"Ne, ništa, učinilo mi se da nekoga tražiš ..." bila je uporna Pallina. Babi se
upita koliko zna. I zapanjeno se ugleda. Rastvorena usta, zanesen pogled i onaj
neostvareni san, onaj uskraćeni poljubac.
"Bog, cure." Žurni pozdrav dok su joj obrazi rumenjeli. I to ne više samo od
umora. Pallina je otprati do Vespe.
"Znaš kako funkcionira?" Babi se nasmiješi. Otkvači blokadu i upali motor.
Gurne ga naprijed. Nogar se podigne uz zvuk opruge.
"Što ćete večeras?"
Pallina podigne obrvu. "Hej, što se to događa? Zar ćeš se udostojati izaći s
nama?"
"Kako si svadljiva. Samo sam pitala što ćete večeras!"
"Ne znam. Ako želiš, nazvat ću te, ili ti mene nazovi." Pallina ju je značajno
promatrala i iza tog osmijeha, Babi najednom ugleda njega. Stepa. Njegove
samouvjerene oči, preplanulu kožu, kratku kosu, i ruke obilježene razbijenim
osmijesima, slomljenim nosovima, nekoć savršenima.
Njegov glas. "Nedosljedna." Bio je u pravu. Obuzme je nalet ponosa.
"Ne, hvala, nema veze. Vidimo se sutra u školi. Samo sam bila znatiželjna."
"Kako želiš ..." Vespa ju je brzo odvezla prije no što je onu krhku hranu
ponosa odnijelo opasno, iskreno more. Pallina ju je promatrala kako se udaljava.
Njezino diskretno pomaganje ramenima kako bi krenula. Njezinu neodlučnu glavu i
ishitreni bijeg. Pallina je najzad znala što Babi želi.
"Oprostite, cure." Izvuče iz džepa dvije kovanice od sto lira i baci ih u zrak.
"Moram obaviti jednu misiju ... Idem telefonirati." Uhvati kovanice u zraku i s
držanjem grubijanke uđe u bar. "Ah, da nije mene ..." Podigne slušalicu. Na
zaslonu u gornjem desnom kutu pojavi se natpis 100. Netko nije iskoristio sav
novac. Već joj se ta mala ušteda učinila dobrim znakom. Veselo utipka broj. Bio je
slobodan. Ovoj je misiji suđeno da uspije.
Babi spremi Pallininu Vespu u garažu. Savršeno. Njezin otac neće primijetiti
razliku. Još je više priljubi uza zid, tako neće moći reći baš ništa. Pogleda na sat.
Petnaest do sedam. K vragu! Trkom se uspne stubama. "Bog, Fiore." Portir nije
imao vremena uzvratiti pozdrav. Babi je već žurno otvorila vrata.
"Dani, je li se mama vratila?"
"Ne, nije još."
"Sva sreća." Raffaella ju je stavila u kaznu, Babi ne smije van do kraja tjedna
i bilo bi previše zgriješiti već prvi dan. Daniela je nestrpljivo pogleda.
"Onda, o našoj se Vespi ništa ne zna?"
"Ništa. Vjerojatno je ima policija."
"Molim? Krasno! A što će im, za potjere?"
"Rekli su mi da će nas policija prije ili kasnije nazvati kako bi nam je vratila.
Moramo samo presresti poziv prije nego što mama i tata ..."
"Ništa lakše. A ako nazovu ujutro?"
"Mrtve smo. Zasad nam je Pallina dala svoju Vespu. Stavila sam je u garažu
tako da tata kad se vrati neće ništa primijetiti."
"Ah, sad sam se sjetila, nazvala te je Pallina."
"Kad?"
"Maločas, kad si bila vani. Rekla je da ti kažem da večeras idu u Vetrine. Da
te čeka, da se ne pokušavaš izvući i da moraš doći jer je sve otkrila. I nakon toga mi
je rekla nešto što je zvučalo kao ime neke životinje. Psić, mišić ... Ah, da, rekla je
pozdravi mi ribicu. Tko je ribica?"
Babi se okrene prema Danieli. Osjećala se pogođena, otkrivena, izdana.
Pallina zna.
"Nitko, obična šala."
Bilo bi predugo objašnjavati. Previše ponižavajuće. Načas je uhvati bijes i
nijemo ode u svoju sobu. U sutonu oslikanom na staklima svog prozora ugleda put
te priče. Stepova usta, njegov zabavljeni osmijeh, pripovijest i Polla blizu njega,
njegov smijeh i zatim Pallinu, i tko zna koga još.
Bila je glupa, trebala je to reći prijateljici. Ona bi je shvatila, utješila. Bila bi
na njezinoj strani, kao i uvijek. U to nije ni najmanje dvojila. I to je bilo lijepo. Zatim
pogleda veliku fotografiju na ormaru. I na trenutak osjeti mržnju. Ali samo na
trenutak. Polako spusti oružje, nijemo i slabo. Ponos, dostojanstvo, bijes i
ogorčenje. Kliznulo je kao svilena spavaćica bez naramenica niz njezino glatko,
zlaćano tijelo. I ona, napokon slobodna, jednostavno je izašla iz nje, jednim
korakom. Naga od ljubavi približila mu se, njegovoj slici.
Na trenutak kao da su se smješkali jedno drugome. Zagrljeni na suncu
sutona, bliski iako različiti. On od plastificiranog papira, ona prepuna svjetlucavih
osjećaja, napokon jasnih i iskrenih. Pogledali su se. Zatim je ona plaho spustila
pogled i protiv svoje volje se zatekla ispred zrcala. Pogledala se i u tom se trenutku
nije prepoznala. Svoje tako ozarene oči, blistavu kožu ... I lice joj se učinilo
drugačijim. Odmaknula je kosu s lica i načas postala netko drugi. Sretno se
nasmiješila onoj koja nikad nije bila. Zaljubljenoj ženi, neodlučnoj i zabrinutoj kako
da se odjene te večeri.
Kasnije, nakon što su je roditelji ponovno izgrdili i izašli na jednu od svojih
uobičajenih večera, Babi je ušla u Danielinu sobu. "Dani, ja izlazim."
"Kamo ideš?" Daniela se pojavila na vratima.
"U Vetrine." Babi izvadi iz ladica nekoliko majica i otvori svoj ormar.
"Slušaj, gdje si stavila onu crnu suknju? Onu novu?"
"Neću ti je posuditi! Tako ćeš mi i nju upropastiti! Nema šanse."
"Ma daj, bilo je slučajno, zar ne?"
"Da, možda večeras bude netko drugi. Možda ovaj put završiš u blatu. Ne,
neću ti je posuditi. Ta je suknja jedina koja mi dobro pristaje. Ne mogu ti je dati,
ozbiljno."
"Baš, ali kad se vozim kao kamilica i izađem u novinama, onda se hvališ
svojim prijateljicama i svima govoriš da si moja sestra. Ali da mi ne želiš posuditi
suknju, to im ne govoriš!"
"Kakve to ima veze?"
"Ima, ima, samo te čekam da me zamoliš za uslugu."
"U redu, uzmi je."
"Ne, sad je više ne želim ..."
"Ne, sad je uzmi ..."
"Ne, neću je uzeti ..."
"Nećeš, je li? Ako ne odjeneš moju suknju kad budeš izlazila, odmah ću
nazvati mamu i tužiti te."
Babi se bijesno okrene prema sestri. "Što ćeš učiniti?"
"Ono što si čula."
"Vidjet ćeš kako će ti pocrvenjeti obrazi ..."
Daniela napravi smiješno lice i na kraju obje prasnu u smijeh. Daniela ode u
svoju sobu i otvori ormar.
"Drži." Odloži crnu suknju na krevet. "Tvoja je. Ako te to zabavlja, slobodno
se uvali u blato."
Babi uzme suknju s obje ruke i položi je na trbuh. Počne zamišljati što bi
mogla odjenuti uz nju. Zazvoni telefon. Daniela se ode javiti.
"Halo? Ah, bog ..."
U svojoj sobi, Babi pojača glasnoću na radiju. Glazba preplavi stan. Daniela
odloži slušalicu. "Andrea, čekaj samo čas." Zatvori vrata hodnika i mirno nastavi
razgovarati. Babi izvuče gotovo sve iz ormara, spusti ladice na pod. Odjeća
odložena na krevet. Neodlučnost. Ode u majčinu sobu. Otvori veliki ormar. Počne
prekapati. Svako toliko, nečeg bi se sjetila. Bi li pristajalo uz crnu suknju? Otvori
ladice. Pomno je pazila što dira. Sve je moralo biti na svom mjestu, jer će u
protivnom njezina majka primijetiti. Majke uvijek sve primijete, ili gotovo uvijek.
Ni Raffaella nije primijetila Pallininu Vespu. Majke sve primijete, ali nemaju pojma
o skuterima ili Sonyjima.
Nikad nemoj poslati majku da ti kupi traperice kakve si vidjela na nekoj
prijateljici. Uvijek će ti donijeti one koje nosi razredna pegula. Nasmiješi se. Majica
s ovratnikom od nebeskoplave angore. Previše je topla. Svilena košuljica. Previše
otmjena. Crna jakna i ispod nje bodić. Previše mračno. Ali bodić nije loš. Bodić
ispod košulje? Može probati. Zatvori ladice. Zaputi se u svoju sobu. Na krevetu je
ostavila crvenu majicu s okovratnikom. Bila bi otkrivena. Vratila ju je na mjesto.
Hoće li mama primijetiti? Uzbuđenje je nadjačalo strah.
"Koga briga!" Kazna nestane raspršujući se u zrcalu. Babi se zbunjeno
promatrala. Bodić ispod košulje nula bodova, i Danina suknja više nije dolazila u
obzir. Bolje je tako. Sirotica, uostalom doista joj je samo ta suknja dobro pristajala.
Odluči da će je odvesti na trčanje. Sutra. Ali sad? Što ću sad odjenuti? Traper
kombinezon? Brzo otvori zadnju ladicu. Izvuče izblijedjeli, kratki i izgužvani
kombinezon, upravo onakav kakav njezina majka mrzi. Upravo onakav kakav bi se
njemu svidio, u to je bila sigurna. Brzo se odjene. Bila je spremna za čas. Pogleda
se u zrcalo. Savršeno. Navuče košulju od svijetlog trapera, gurne je u hlače, zatim
podigne naramenice. Baci se na krevet, uzme sokne, nazuje ih, pa ih prekrije All
Starkama visokim do gležnjeva, tamnoplave boje, jednake kao elastična vrpca za
kosu koju je pronašla u kupaonici. Počešlja se i skupi kosu na zatiljku. Dvije
naušnice u boji i obliku ribe južnih mora. Namjesti okovratnik košulje. Zatim se
počne šminkati. Glazba je bubnjala punom jačinom. Crnom linijom izdužila je oči.
Osjenčala ih je sivom olovkom, nastojeći ih učiniti još ljepšima, ako je to bilo
moguće. Bijeli zubi mirisali su na metvicu. Nježno sjajilo prekrilo joj je meke usne,
čineći ih još poželjnijima. A obrazi, obojani prirodnim rumenilom, blistali su
savršenstvom osunčanog tena.
Daniela je još telefonirala. Glazba je najednom utihnula. Vrata hodnika
polako se otvorila. Daniela se okrenula. U polumraku se pojavila Babi. Napravila je
nekoliko koraka prema njoj i zaustavila se. Svjetlo iz obližnje primaće sobe čitavu
ju je obasjalo naglašavajući to savršenstvo. Daniela prestane razgovarati.
"Bože, kako si lijepa!"
Babi joj se nasmiješi. Zatim navuče Levisovu traper jaknu. "Ozbiljno dobro
izgledam?"
"Izgledaš fenomenalno!"
"Hvala, Dani, ali tvoja suknja je bila previše ozbiljna."
Poljubi je. Dani ju je promatrala kako odlazi. Na trenutak je posumnjala da je
to njezina sestra. Upita se hoće li i ona postati tako lijepa kad još malo odraste.
Okrutna priroda te joj je večeri dopustila tu iluziju. Babi izvuče Vespu iz garaže.
Upali je, ubaci u prvu. Spusti se nizbrdicom, brzo klizeći kroz noćnu svježinu. Njezin
francuski Caronne pomiješao se s mirisom talijanskih jasmina u nježnom
bratimljenju. Pozdravi Fiorea, vratara. Zatim, vozeći usred prometa, nasmiješi se
sjetivši se Danielinog suda. Nije izgledala osrednje kao obično. Upitala se što će
misliti Step? Hoće li mu se svidjeti? Što će reći na kombinezon? I na njezinu
šminku? I košulju? Hoće li zamijetiti da je iste boje kao njezine oči? Njezino srdašce
brže je zalupalo. Bespotrebno zabrinuto. Nije znalo da će uskoro dobiti sve
odgovore.
32.
Babi zaključa Vespu. Naokolo nekoliko momaka, sjede na motorima, drugi
oslonjena o zid, razgovaraju o nekoj propaloj ljubavnoj priči. Dva tipa u
alternativnoj odjeći sjedila su na stubama. Jedan od njih polizao je cigaretu i zatim
je otvorio, spretno istresavši sav duhan na dlan. Izvadio je nešto iz džepova jakne.
Osvrnuo se naokolo. Nitko ih nije gledao. Pred vratima je jedan krupni tip s malom
naušnicom u lijevom uhu i spljoštenim nosom zaustavio skupinu ljudi. Babi stane u
red. Pokraj nje, dvije previše našminkane djevojke u laganim suknenim ogrtačima.
Njihovi pratioci, dva tipa u jaknama od umjetne devine dlake. Jedan je u zapučku
imao pozlaćenu iglu u obliku saksofona, nevjerojatnu barem koliko je nevjerojatna
bila pomisao da zna svirati to glazbalo. Prvog su izdale lagane mokasinke s kožnim
resicama. Drugog bijela košulja koja je provirila ispod hlača kad je izvadio cigarete
iz džepa. Onaj Marlboro u ustima neće ih spasiti. Neće uči.
Izbacivač ugleda Babi i uperi prst u nju. "Ti." Babi prođe pokraj djevojaka
natapirane kose, jednog previše pristojnog para i dvojice pehista stiglih izdaleka.
Svi su joj zavidjeli. Netko se potužio, pokušao nešto reči, ali učinio je to ispod
glasa. Zapravo je želio da ga čuje samo njegov prijatelj. Babi se nasmiješi
izbacivaču i uđe. On pomisli da je dobro odabrao. Ponovno mrko pogleda svoje
malo stado, odlučnog lica, namrštenih obrva, spremnih ugušiti svaku pobunu. Ali
za to nije bilo potrebe. Svi su nastavili čekati u tišini, međusobno se pogledavajući
s onim poluosmijehom koji je govorio više od tisuću riječi. "Mi smo nitko i ništa."
Dva su ogromna zvučnika tutnjala u visini basovima tako glasnim da
zavrištiš. Djevojke i momci za šankom vikali su pokušavajući razgovarati i smijali se.
Jedan tip glupoga lica i okruglih naočala sjedio je održavajući ravnotežu na stolcu
bez naslona. Sretno je razgovarao s nekom prekrasnom djevojkom duge plave
kose. Ali da je shvatio što mu ona govori, možda bi svoju facu promišljena izgleda
odnio negdje drugdje. Ona je čekala svog dečka. On kao da to nije shvaćao ili se
samo pravio da ne shvaća. Djevojka je slegnula ramenima i dopustila mu da je
počasti džip tonikom. On je platio pun nade. Veoma ju je dobro čuo, ali se
zavaravao da se ovaj drugi momak nikad neće pojaviti. Babi se nasloni na staklo.
Pogleda dolje, veliki podij. Svi su plesali kao ludi. Na rubovima podija house je
zanio čak i one smirenije. Potraži Pallinu i ostale. Ne uspije ih vidjeti. Premjesti se
ulijevo. Vetrine su joj se silno sviđale. Uđeš i kroz to staklo promatraš ljude koji
plešu ispod tebe, a zatim, ako želiš, i sam siđeš, baciš se u mnoštvo, dok te drugi
gledaju, mala šarena predstava. Babi spusti pogled i prođe očima preko čitavog
podija. Dvojica raspojasanih mladića plesala su jedan s drugim. Neke su djevojke
mahale rukama, jedna zabavljeno poskakivala šaleći se s prijateljicom. Sa svojim
malim elastičnim crnim i bijelim topićima, u pomalo kratkim hlačama stisnutim u
struku. I otkrivenim pupkovima i šarenim trapericama, blago proširenim na dnu,
ovijenim dugim maramama u struku. Osamljenica na kub, uvjerena zatvorenih
očiju, pristojan momak koji se pokušava prikačiti. Neki rival Johna Travolte u
širokoj košulji. Svako toliko osvijetljeni, gotovo uvijek razuzdani, dok se dim šušteći
raspršivao u daljini i sve ih ovijao. Jedan par pokušavao si je nešto reći. Možda joj
je on predlagao puteniji ples kod kuće, nasamo, uz tišu glazbu. Ona se nasmijala.
Možda prihvati. Ili su možda razgovarali o nečem posve drugom. Ništa, Pallini
nema traga, ni Pollu, njihovim prijateljima i prije svega njemu, Stepu. Zar nisu
došli? Nemoguće. Pallina bi je obavijestila. Tad Babi nešto opazi. Neki neobičan
osjećaj. Gledala je u pogrešnom smjeru. I kao vođena nekom božanskom rukom,
nježno pogurnuta sudbinom, okrenula se. I ugledala ih. Bili su ondje. Pollo, Pallina,
onaj tip s povezom na oku, drugi momci kratke kose i nabreklih bicepsa, u pratnji
sitnijih i zgodnijih djevojaka. Među njima su bile Maddalena i ona njezina
prijateljica bucmasta lica, i on. Step je bio ondje. Pio je pivo iz prozirne čaše s
logotipom u boji i svako toliko pogledavao na podij. Kao da je tražio nekoga ili
nešto. Babi osjeti kako joj je srce poskočilo. Da ne traži nju? Možda mu je Pallina
rekla da će ona doći. Ponovno pogleda na podij. Djelovao je nejasno iza stakla. Ne,
Pallina mu to nije mogla reći. Polako ga ponovno pogleda. Nasmiješi se u sebi.
Tako snažan, s tim držanjem opakog frajera, kratke crne zalizane kose, u
zakopčanoj jakni i s onim njegovim načinom sjedenja, kao miroljubiv gazda. A ipak
joj se učinio krhkim. Nešto na njemu bilo je nježno i dobro. Možda njegov pogled.
Step se okrene prema njoj. Babi preplašeno svrne pogled. Nije željela da je vidi,
umiješala se među ljude i udaljila od stakla. Otišla je u dno lokala gdje su se
nalazile stube prema podiju. Iz stražnjeg džepa kombinezona izvukla je kožni
novčanik. Zaustavio ju je jedan niski, zdepasti tip. Zatražio je od nje deset tisuća
lira. Tip joj je dao žutu ulaznicu i pustio je da prođe. Nastavio je razgovarati s
jednom djevojkom s naherenim šeširom. Babi se brzo spustila stubama. Ovdje
dolje, glazba je bila glasnija. Na šanku je naručila Bellini. Sviđala joj se breskva.
Pogledala je uvis iz tog kuta i ugledala ih. Step je ustao i naslonio se na staklo s
obje ruke. Mahao je glavom u ritmu glazbe. Babi se nasmiješi. Odatle je ne može
vidjeti. Nastavila ga je promatrati. Malo starija djevojka iza šanka privuče joj
pozornost. Stigao je njezin Bellini.
Babi joj pruži žutu ulaznicu. Djevojka joj dade čašu i Bellini nestane brzo
kako je i stigao. Babi neopazice obide podij i nađe se tik ispod njih. Osjećala je
neobičnu euforiju. Bellini je počeo djelovati. Glazba ju je ponijela i ona joj se
prepustila. Zatvorila je oči i malo pomalo, plešući, prešla preko podija. Glavom je
pratila ritam glazbe. Sretna i pripita, usred mnoštva nepoznatih ljudi. Kosa joj je
letjela. Popela se na povišeni rub podija, sklopila ruke i zaplesala njišući ramenima,
zatvorenih snenih usana. Otvorila je oči i pogledala uvis. Pogledi su im se susreli
preko stakla. Step ju je netremice promatrao. Načas je nije prepoznao. I Pallina ju
je opazila. Step se okrenuo prema Pallini i nešto je upitao. Babi nije čula što
govore, ali lako je naslutila što Step pita. Pallina kimne glavom. Step ponovo
pogleda na podij. Babi mu se nasmiješi, spusti pogled i nastavi plesati, zanesena
glazbom.
Step se brzo udalji, ne mareći ni za što i ni za koga. Pollo odmahne glavom.
Pallina skoči na svog frajera, zagrli ga u zanosu i poljubi u usta kao svaka
zaljubljena djevojka sretna što će povećati svoje jato. Onaj zdepasti, niski tip na
ulazu propustio je Stepa bez plaćanja. Pozdravio ga je s poštovanjem i nastavio se
ljubiti s onom djevojkom s naherenim šeširom. Život Vetrine krenuo je dalje. Step
se zaustavio. Pred njim je bila Babi. Oko nje je plesao neki tip duge kose s
kačketom, upucavajući se. Kad je ugledao Stepa, udaljio se kako je i došao, praveći
se blesav. Babi nastavi plesati gledajući ga ravno u oči i u tom trenutku on se izgubi
u tom plavetnilu, u toj zamamnoj glazbi. Njegovo tijelo polako oživi. Popne se na
rub podija pokraj nje. Plesali su jedno uz drugo nasmiješeni i nijemi. Udišući svoje
poglede, svoje oči, svoja srca. Babi je plesala lelujajući. Step joj se približio.
Osjećao je njezin miris. Ona podigne ruke, prinese ih licu i nastavi plesati iza njih,
nasmiješena. Predala se. Očarano ju je promatrao. Bila je predivna. Tako iskrene
oči nikad nije vidio. Ta meka usta, nježne roskaste boje, ta baršunasta koža. Sve na
njoj djelovalo je krhko, ali savršeno. Kosa joj je slobodno padala na ramena ispod
vrpce. Veselo su plesali gibajući se s jedne strane na drugu, poput njegova
osmijeha. Njezino čelo, visoko i glatko, i onaj tanki mali nosić i ružičasti obrazi,
izgleda kao lutka. Step je uhvati za ruku, privuče k sebi, pomiluje joj lice. Babi ga
načas pogleda ... On zadrhti na pomisao da bi se ona, učini li on nešto više, mogla
raspasti u tisuću komada, kao krhki kristalni san. Tad joj se nasmiješi i povede je sa
sobom. Otme je toj zbrci, raspojasanim ljudima. Dok su njih dvoje prolazili, svi kao
da su poludjeli. Mahnito su se trzali. Step je povede kroz tu šumu razmahanih
nogu, štiteći je od ljudskih bridova, čvrsto je držeći, daleko od opasnih laktova
izoštrenih ritmom i nedužnih koraka ljudske radosti. Iznad njih, iza stakla. Radost i
bol. Pallina je gledala kako Babi nestaje sa Stepom, napokon nedosljedna i iskrena.
Maddalena je gledala kako Step nestaje s Babi, kriv samo zato što je nikad nije
volio niti joj ikad dopustio da to povjeruje. I dok su njih dvoje, svježi od ljubavi,
izlazili na ulicu, Maddalena se srušila na obližnji divan. Sama se razočarala, jednako
kao što se i sama obmanula. Ostala je s praznom čašom u rukama i nečim unutra
što je bilo mnogo teže iznova napuniti. Ona, obično gnojivo onoj biljci koja često
cvjeta na grobu ocvale ljubavi. Onoj rijetkoj biljci čije je ime sreća.

http://www.book-forum.net

16Federico Moccia - Tri metra iznad neba Empty Re: Federico Moccia - Tri metra iznad neba Sre Okt 31, 2012 5:40 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
33.
Lijepi i od traperica, bolje od žive reklame. Na plavom motoru tamnom kao noć,
nasmijani su se stapali s Bradom. Razgovarajući o svemu i ničemu, smiješeći se
jedno drugome u retrovizorima namjerno okrenutim tako da im hvataju lica. Ona
naslonjena na njegovo rame posve se prepustila vjetru koji joj je okrzavao obraze i
toj novo] sili, predaji. Ulica Veneto, Trg Barberini, Ulica Nazionale. Otišli su do
Angelija. Sjeli na gornji kat i promatrali neki video na velikom platnu. Uzbuđeniji
od običnog letimičnog dodirivanja njihovih tijela nego od rock pjesme nekog
američkog umjetnika. Nisu ni znali tko je, obuzeti istim mislima. A bio je bogat i
slavan. Ali u tom trenutku, važniji su bili oni. Ulica Quattro Fontane. Trg Santa
Maria Maggiore. Desni ugao. Mali pab. Englez na ulazu prepoznao je Stepa. Pustio
ih je da uđu. Babi se nasmiješila. S njim se svuda ulazi. On je njezina propusnica.
Propusnica za sreću. Bila je toliko sretna da nije ni zamijetila da je naručila tamno
pivo, ona koja je mrzila čak i svijetla piva, toliko je žudjela da s njim podijeli tanjur
tjestenine, zaboravivši moru dijete. Riječi su polako tekle, opazila je da mu priča o
svemu, da nema tajni. Činio joj se pametnim i snažnim, lijepim i nježnim.
A ona koja to nije ranije primijetila, glupa i slijepa, ona ga je uvrijedila, gruba
i zla. Ali kasnije si je oprostila. Samo se bojala. Igrali su pikado. Ona pogodi gornji
dio mete. Ushićeno se okrene prema njemu. "Već je lijep rezultat, zar ne?" On joj
se nasmiješi. Potvrdno kimne glavom. Babi zabavljeno baci novu strelicu, ali
njezine plave oči nisu zamijetile da je već pogodila u sredinu.
Ponovo oteta. Ulica Cavour. La Piramide. Testaccio. Crveno-bijela rampa
među vrećama cementa. Mali Vito, širitelj radosti, kontrolirao je skupinu ljudi koji
su čekali. Kad je ugledao Stepa, izdaleka ga je pozdravio. Odmaknuo je nekoliko
momaka kako bi Step prošao. Vito podigne rampu. Step ga prijateljski lupne po
leđima i držeći Babi za ruku uđe u Radio Londra. Nekoliko djevojaka zavidno je
promatralo Babi i ne samo zato što je ulazila. S jednim ovakvim tipom rado bi
čekale i vani. U lokalu svi kao da su ga poznavali. Pozdravljali su ga prolazeći pokraj
njega, lupkajući ga po ramenu ili ga samo lagano dodirujući. Nekoliko djevojaka
mu se približilo. Babi osjeti jedan neobičan, za nju nov osjećaj. Jedna ga poljubi i
pokuša zapodjenuti razgovor. Babi otkrije što je taj osjećaj. Ljubomora. Ali Step joj
nije dao vremena da to shvati. Pozdravi onu djevojku prekidajući je i povuče Babi
nasred podija. Plesali su u neprekidnom ritmu housea, drmajući se kao šejker u
ruci vještog barmena. Nasmiješeni i iskričavi kao od otmjenog pjenušca, približili
su se jedno drugome u maloj zdravici. Kasnije su izašli, znojni i raspoloženi.
Pozdravili su Vitu, a oni koji su još čekali ponovno su im zavidjeli. Otišli su kako su i
došli, uz buku motora kojeg su parkirali tik ispred kluba. Začas su se punom
brzinom uspeli na vrh uzbrdice, uživajući u svježem vjetru i noći s kraja travnja.
Kad su stigli do križanja, skrenuli su nalijevo i zaputili se glavnom cestom. Step
ubaci u treću, pa u četvrtu. Na semaforu na raskršću bljeskalo je žuto svjetlo. Step
prüde kroz raskršće. Najednom osjeti škripu kočnica. Miris guma koje su gorjele na
asfaltu. Kamenčići. S lijeve se strane punom brzinom približavao Jaguar Sovereign.
Jaguar je pokušao prikočiti. Uhvaćen na prepad, Step zakoči i ukopa se nasred
raskršća. Motor se ugasi. Babi ga čvrsto zagrli. U njezinim preplašenim očima
zrcalila su se snažna prednja svjetla automobila koji se približavao.
Njuška divlje pantere pobunila se na grubo kočenje. Automobil je
zakrivudao. Babi zatvori oči. Začu riku motora u kočenju, savršenog ABS-a koji je
kontrolirao kotače, gume razapete kočnicama. Zatim ništa. Otvori oči. Jaguar je bio
na nekoliko centimetara od motora, nepomičan. Babi uzdahne od olakšanja,
oslobodi Stepovu jaknu svog prestravljenog stiska.
Step bezizražajnog lica pogleda vozača Jaguara.
"Kamo žuriš, idiote!" Zatim upali motor. Vozač, muškarac od trideset pet
godina, guste, kovrčave, savršeno ošišane kose, spusti prozor i pokaže svoje
ozbiljno lice.
"Oprosti momčiću, što si rekao?" Step ugasi motor. Nasmiješi se silazeći s
njega. Znao je takve tipove. Sigurno je pokraj njega neka ženska i ne želi se
obrukati. Približi se automobilu. I doista. Kroz staklo ugleda ženske noge blizu
vozača. Lijepe ruke sklopljene na torbici od crne svile položenoj na otmjenu
haljinu. Pokuša vidjeti ženino lice, ali svjetlo ulične svjetiljke odražavalo se na
staklu i skrivalo ga. Momčić. Sad ćeš vidjeti što će ti momčić učiniti. Step pristojno
otvori vrata tipu.
"Izađi, kretenčino, tako ćeš bolje čuti." Muškarac krene kao da će izaći. Step
ga ščepa za sako i izvuče iz automobila. Gurne ga o Jaguar. Kratka antena telefona
zavibrira. Stepova se šaka podigne, spremna udariti.
"Step, nemoj!" Bila je to Babi. Step se okrene prema njoj. Načas je zaboravio
da je ona s njim. Ugleda je kako stoji pokraj motora. Njezin žalostan, zabrinut
pogled. Ruke opuštene uz bokove. "Nemoj to učiniti!" Step popusti stisak. Tip to
odmah iskoristi. Slobodan i kukavica, pogodi ga šakom u lice. Step zaglavinja. Ali
samo načas. Iznenađen, prinese ruku ustima. Usnica mu je krvarila. "Prokleti
kurvin ..." Step se baci na njega. Tip ispruži ruke, spusti glavu nastojeći pobjeći,
preplašen. Ni sam nije znao zašto se usudio udariti ga. Step ga zgrabi za kovrčavu
kosu, spusti mu glavu spreman odvaliti ga koljenom, kad ga najednom nešto
ponovno pogodi. Ovaj put na drugačiji način, snažnije, ravno u srce. Oštar udarac.
Jedna jednostavna riječ. Njegovo ime.
"Stefano ..."
Žena je izašla iz automobila. Torbica odložena na poklopac motora i ona u
blizini, stoji. Step je pogleda. Pogleda torbicu, nije mu bila poznata. Tko zna tko joj
je darovao tu torbicu. Kakva neobična pomisao. Polako otvori šaku. Onaj kovrčavi
sretnik ponovno se našao slobodan. Step ju je nijemo promatrao. Bila je lijepa kao
uvijek. Slabašno "bog" klizne joj s usana. Tip brzo uđe u automobil i upali motor.
"Idemo, brzo."
Step i žena se još jednom pogledaju. Između tih sličnih očiju, neobična
magija, duga priča o ljubavi i tuzi, patnji i prošlosti. Zatim se i ona vrati u
automobil, lijepa i otmjena, jednako kao što se pojavila, i ostavi ga ondje, na cesti,
raskrvavljene usnice i raskomadanog srca. Babi mu se približi. Zabrinuta zbog one
jedine rane koju je mogla vidjeti, nježno mu dodirne usnicu rukom. Step se lecne
na taj nježan dodir pun nove ljubavi. Bez riječi sjedne na motor. Pričeka da se ona
smjesti iza njega i bijesno krene. Mašina poskoči. Motor se pokuša pobuniti, ali se
brzo nagne udesno, poslušan i pokoren, i uđe u Lungotevere. Step ubrza. Doda
gas. Motor jurne poput strijele.
Ne razmišljajući, Step je sve više ubrzavao, ostavljajući iza sebe daleke
uspomene. Sto trideset, sto četrdeset. Stalno sve brže. Hladan zrak šibao mu je
lice i ta nova patnja kao da mu je donosila olakšanje. Sto pedeset, sto sedamdeset.
Još brže. Poput strijele projuri između dva obližnja automobila. Gotovo ih okrzne
dok je pritvorenim očima gledao negdje drugdje. Njegov zbunjeni um bio je
ispunjen sretnim slikama te žene. Sto sedamdeset, sto osamdeset, blago ulegnuće
na cesti i motor je umalo preletio preko raskršća. Netom upaljeno crveno svjetlo
na semaforu. Automobili s lijeve strane su potrubili, kočeći tek što su krenuli.
Podložni tom bahatom motoru, tom noćnom, slabo osvijetljenom bolidu,
opasnom i brzom poput projektila presvučenog plavim kromom. Sto osamdeset,
dvjesto. Vjetar je zviždao. Cesta, zamagljenih rubova, spojila se u sredini. Novo
raskršće. Daleko svjetlo. Zeleno nestaje. Dolazi žuto. Step nalegne na gumbić
sirene, engleskog naziva horn. Njegova truba zagrmi u noći. Kao krik ranjene
životinje koja se približava smrti. Step zaurla u tami, kao sirena vozila hitne
pomoći, bolno kao vrisak ranjenika kojeg prevozi. Njegov je urlik bio prodoran i
dubok, bolni odraz onoga što je osjećao. Stalno sve bliže. Svjetlo na semaforu
ponovno se promijenilo. Crveno.
Babi ga počne lupati šakama po leđima. "Stani, stani." Na raskršću, vozila
kreću. Pred njima se bučno podigne metalni zid od skupe, šarene cigle. Približavao
se opasan i nesavladiv. "Stani!"
Taj zadnji krik, taj poziv natrag u život. Step najednom kao da se probudio.
Ručica gasa, slobodna, najednom se vratila na nulu. Motor je poskočio pod
njegovom bahatom nogom. Četvrta, treća, druga. Njegova lijeva ruka čvrsto je
stisnula čeličnu kočnicu, gotovo je savijajući. Motor je zadrhtao zaustavljajući se,
dok su okretaji brzo padali, nadmećući se ne bi li se sveli na nulu s brojačem
kilometara. Kotači su ostavili dva duboka, ravna traga u asfaltu. Miris paljevine
obavio je zadimljene klipove. Zaustavljene. Automobili su mirno prolazili na
nekoliko centimetra od prednjeg kotača motora, sad nepomičnog, tik iza bijele
crte. Ništa nisu opazili. Tek se tad Step sjetio nje. Okrenuo se. Sišla je. Ugledao ju
je naslonjenu na zid uz rub ceste.
Spustio je nogar, sišao s motora i prišao joj. Iz njezinih grudi otimali su se
mali jecaji, nesuspregnuti kao i suzice koje su natapale njezino blijedo lice. Step
nije znao što da učini.
Stajao je nepomičan ispred nje, raširenih ruku, u strahu makar je ovlaš
dodirnuti, prestravljen od pomisli da bi se ti mali nervozni jecaji već na njegov
najblaži dodir mogli preobraziti u gorki plač. Svejedno se odvažio dodirnuti je. Ali
reakcija je bila neočekivana. Babi mu je silovito odgurnula ruku, njezine riječi bile
su gotovo vrisak, razlomljene od plača.
"Zašto? Zašto si takav? Jesi li lud? Misliš da trebaš tako juriti?" Step nije
znao što bi joj odgovorio. Samo je promatrao njezine krupne, vlažne oči, okupane
suzama.
Kako joj može objasniti? Kako joj može reći ono što je u njemu? Srce mu se
steglo u nijemom stisku. Babi ga pogleda. Njezine plave, napaćene, upitne oči u
njemu su tražile odgovor, mirnu plažu na kojoj će se mirno i zadovoljno odmoriti.
Step odmahne glavom. Ne mogu, kao da je ponavljao u sebi. Ne mogu. Babi glasno
udahne kao da hvata snagu i ponovno napadne.
"Tko je bila ona žena? Zašto si se onako naglo promijenio? Step, moraš mi
reći. Što je bilo između vas?"
To zadnje pitanje, ta velika pogreška, ta nemoguća dvosmislenost kao da ga
je posve satrla. U jednom hipu, sve su njegove zaštite nestale. Njegov stalni i
snažni oprez, kojeg je iz dana u dan nijemo trenirao, naglo se srušio. Srce mu se
prepustilo, po prvi put mirno. Nasmiješio se toj bezazlenoj djevojci.
"Želiš znati tko je bila ona žena?"
Babi kimne glavom.
"To je bila moja majka."
34.
Samo dvije godine ranije.
Step, zatvoren u svojoj sobi, pokušavao je ponoviti lekciju iz kemije,
koračajući po sobi. Oslonio se dlanovima o stol. Prelistao bilježnicu s natuknicama.
Nema pomoći. Te formule nisu željele ni čuti da mu uđu u glavu.
Srušio se na stolac i nastavio učiti nalakćen na stol, sa šakama o čelo,
odlučan dobro proći na usmenom. Bila je zadnja godina gimnazije, u Villi Flaminiji.
Najednom se sa zadnjeg kata zgrade sučelice njihovo] začu glazba. Battisti je
glasno pjevao "Vraćaš mi se u misli, slatka kakva jesi ..." Step podigne pogled.
Blago njemu, pomisli. Meni se ništa ne vraća u misli, a kemiju mrzim. Zatim se
razbjesni, shvativši da mu žele predložiti čitavu long plejku.
Jesu li poludjeli? Udari dlanovima o stol. Samo mu još to treba. Ustane i
pogleda kroz prozor. Ništa. U zgradi sučelice nitko se nije vidio. Otvori prozor.
"Jeste li završili s tom glazbom?"
Načas mu se učini da se zavjesa na onim prozorima pomaknula. Pomisli da
se prevario.
"Hej! Hoćete li utišati?"
Glazba se polako utiša. "Debili." Step se vrati na svoj stolac i ponovno
usredotoči na one izgužvan stranice bilježnice. Nedugo zatim zazvoni telefon.
Pogleda na sat. Bila su gotovo četiri sata. Sigurno zove Pollo. Priđe telefonu kako
bi odgovorio na poziv. Podigne slušalicu. "Halo?" S druge strane tišina. "Halo?"
Ponovno tišina, zatim jednostavan škljocaj. Netko je spustio slušalicu. Nije
mu se svidio njegov glas. Jebene šale. Tresne slušalicom na viljušku telefona.
"Stefano ..." Step se okrene. Njegova majka stajala je ispred njega. Na sebi
je imala smeđi krzneni kaput koji se divlje presijavao u jasnim, zlaćanim nijansama.
Bordo suknja skrivala joj je božanstvene noge. Bile su ovijene tankim čarapama
koje su nategnute i elegantne nestajale u dvjema otmjenim cipelama boje tamnog
kestena.
"Izlazim, treba li ti nešto?"
"Ne, hvala, mama."
"U redu, onda se vidimo večeras. Ako tata nazove, reci mu da sam morala
izači kako bih odnijela one papire komercijalistu."
"Dobro."
Majka mu se približi i nježno ga poljubi u obraz. Iz njezine duge, valovite
kose raširi se miris poput milovanja. Step pomisli da je stavila previše parfema.
Odluči joj to ne reći. Zatim, promatrajući je kako odlazi, shvati da je dobro
postupio. Bio je ponosan na nju. Tako je lijepa. S onim svojim osmijehom, otmjena
i duhovita.
Bila je savršena. Njegova majka nije mogla pogriješiti. Ni kad stavlja parfem.
Ispod ruke je nosila torbicu koju su joj darovali on i brat. Paolo je dao gotovo sav
potreban novac, ali Step je bio taj koji ju je odabrao, u onoj trgovini u Ulici Cola di
Rienzo ispred koje je i prečesto vidio kako se njegova majka neodlučno zaustavlja.
"Pravi si znalac", šapnula mu je u uho nakon što ju je razmotala. Zatim si je
stavila torbicu ispod ruke i veselo njišući bokovima prošetala ispred njih kao na
modnoj pisti. "Onda, kako mi pristaje?"
Svi su je oduševljeno pohvalili. Ali ona je zapravo željela čuti samo sud
"pravog znalca". "Predivna si, mama."
Step se vratio u svoju sobu. Čuo je kako se vrata kuhinje zatvaraju. Kad su joj
ono darovali tu torbu? Za Božić ili za njezin rođendan? Zaključi da je u tom
trenutku pametnije sjetiti se kemijskih formula.
Kasnije, njegov se zaključak pokazao opravdanim. Bilo je već gotovo sedam
sati. Još tri stranice i gotov je. Bio je nervozan. Htio je otići u teretanu, dogovorio
se s Pollom, ali neće uspjeti. Zatim se to dogodilo. Battisti je ponovno zapjevao.
Kroz pritvoreni prozor na zadnjem katu zgrade sučelice. Glasnije no ranije.
Uporno. Izazivački. Bez poštovanja prema ičemu i ikome. Prema njemu koji je učio,
prema njemu koji neće moći u teretanu. To je bilo previše.
Step uzme ključeve stana i žurno izađe, zalupivši vratima iza svojih leđa.
Prijeđe cestu i uđe u vežu zgrade sučelice njihovoj. Dizalo je bilo zauzeto. Popeo se
stubama grabeći po dvije odjednom. Dosta, više ne može izdržati. Cut će ga. Nema
on ništa protiv Battistija, dapače. Ali puštati ga tako glasno? Stigao je na zadnji kat.
Upravo u tom trenutku dizalo se otvorilo. Izašao je neki dostavljač sa zamotanim
paketom ispod ruke. Bio je brži od Stepa. Provjerio je prezime na pločici na
vratima. Zatim je pozvonio. Step je ostao ohrabren uz njega. Dostavljač ga je
znatiželjno pogledao. Step mu je s osmijehom uzvratio pogled, a zatim pozornost
obratio na paket koji je ovaj držao u ruci. Na njemu je pisalo Antonini. Jamačno su
njihove čuvene pite. I oni su ih uzimali, svake nedjelje. Bilo ih je svih vrsta. S
lososom, kavijarom, morskim plodovima. Njegova majka ludjela je za njima.
Najzad se začu glas s druge strana vrata. "Tko je?"
"Antonini. Donio sam pite koje ste naručili, gospodine."
Step se nasmiješi u sebi. Pogodio je, možda će mu ovaj u ispriku ponuditi
komad pite. Vrata se otvore. Na njima se pojavi momak od tridesetak godina.
Imao je napola zakopčanu košulju i dolje samo bokserice. Dostavljač tek što mu
nije predao paket, ali kad je momak ugledao Stepa, zalijepio se uz vrata i pokušao
ih zatvoriti. Step nije shvatio, ali se nagonski bacio prema njemu. Gurnuo je
stopalo između vrata i zida, blokirajući ih prije no što se zatvore. Dostavljač je
ustuknuo nastojeći održati u ravnoteži kartonski pladanj. Step je navalio na vrata.
Dok je bio ondje, lica naslonjena na hladno tamno drvo, kroz poluotvorena vrata
ugledao ju je. Torbicu koju su joj on i njegov brat darovali za Božić. I njegova se
snaga ustostručila od bijesa i očaja i želje da nije ondje, da ne vjeruje vlastitim
očima. Širom otvori vrata i sruši onog momka na pod. Poput furije uđe u salon. I
njegove oči poželješe da su slijepe, umjesto što vide ono što su vidjele. Vrata
spavaće sobe bila su otvorena. Među razbacanim plahtama, drugačijega lica,
neprepoznatljivog njemu koji ga je vidio tisuću puta, ležala je ona. Palila je cigaretu
s nevinim izrazom lica. Pogledi su im se sreli i u jednom času nešto se slomilo i
zauvijek ugasilo. I ona zadnja pupkovina ljubavi bila je presječena i oboje su nijemo
vrisnuli promatrajući se, gorko plačući. Zatim se on udaljio, a ona ostala ondje, u
krevetu, bez riječi, izgarajući kao ona cigareta koju je netom zapalila. Goreći od
ljubavi prema njemu, mržnje prema samoj sebi, prema ovom drugom, prema toj
situaciji. Step je polako prišao vratima, zaustavio se. Vidio je dostavljača na
ugibalištu blizu dizala. U ruci je držao pladanj s pitama i netremice ga promatrao
bez riječi. Zatim su se najednom na njegovim ramenima našle nečije ruke. "Slušaj
..." Step se okrenuo. Bio je to onaj momak. Što je trebao čuti? Više ništa nije
osjećao. Nasmije se. Momak to ne shvati. Nastavi ga začuđeno promatrati. Zatim
ga Step pogodi šakom ravno posred lica. Sudbina. Neobične Battistijeve riječi,
nedužni krivac za ovo otkriće, razlegnu se stubama, ili samo Stepovim umom.
"Oprosti mi ako možeš, Gospodine, i od tebe oprost tražim".
U tom trenutku primijeti da više ništa ne zna.
Giovanni Abrosini prinese ruke licu. Dlanovi mu se odmah napune krvlju.
Step ga uhvati za košulju i trgajući je, izvuče ga iz tog doma prljavog od nezakonite
ljubavi.
Pogodi ga nekoliko puta u glavu. Momak pokuša pobjeći. Krene niz stube.
Step mu se nađe odmah za petama. Preciznim udarcem nogom silovito ga gurne i
on se spotakne. Giovanni Ambrosini otkotrlja se niz stube. Čim se zaustavio, Step
se našao na njemu. Izbubao ga je nogama po leđima, stopalima, dok se on bolno
hvatao za ogradu stubišta nastojeći se podignuti, pobjeći mu. Masakrirao ga je.
Step ga je vukao za kosu, nastoječi ga natjerati da popusti stisak oko ograde, ali
dok su pramenovi kose ostajali u njegovim rukama, Giovanni Ambrosini i nadalje
se grčevito držao za te željezne rešetke i prestravljeno urlao. Otvorila su se vrata
drugih stanova. Znatiželjni stanari, preplašeni krikovima izašli su na stubište. Počeli
su se zabrinuto skupljati. Step počne udarati nogama po njegovim rukama koje
prokrvare. Ali Giovanni Ambrosini ništa, i nadalje je ostao grčevito stisnutih ruku
oko ograde, znajući da je ona njegov jedini spas. Tad je Step to učinio. Zamahnuo
je nogom i svom snagom pogodio ga u zatiljak. Silovitim preciznim udarcem.
Ambrosinijevo lice priljepilo se uz ogradu. Tupo odjeknuvši. Jagodične kosti na oba
obraza mu se raspuknu. Iz njih poteče krv. Kosti čeljusti se slome. Jedan zub
ispadne i odbije se daleko na mramoru. Ograda zavibrira i taj se metalni zvuk udalji
stubama zajedno sa zadnjim krikom Ambrosinija koji izgubi svijest. Step pobjegne,
trkom se spuštajući stubama, brzo prolazeći između prestravljenih, znatiželjnih
lica, gurajući ta mlohava tijela koja su ga bezuspješno pokušavala zaustaviti. Lutao
je gradom. Te se večeri nije vratio kući. Spavao je kod Polla. Prijatelj ga nije ništa
pitao. Srećom je njegov otac te večeri bio vani, tako su mogli podijeliti krevet.
Pollo je osjetio kako se Step prevrće u snu, pati čak i u snu.
Ali sutradan ujutro, Pollo se pravio kao da nije ništa, kao da se ništa nije
dogodilo, iako je jedan od dva jastuka bio mokar od suza. S osmijehom su
doručkovali, razgovarali ni o čemu posebno, popušili zajedno cigaretu. Nakon toga
je Step otišao u školu i na usmenom iz kemije uspio izvući šesticu. Ali od tog dana
njegov se život promijenio. Nitko nikad nije saznao zašto, ali ništa više nije bilo
jednako.
U njemu se ugnijezdilo nešto loše. Neka životinja, strašna zvijer savila je
gnijezdo iza njegova srca, spremna izaći u svakom trenutku, spremna napasti,
dijete patnje i uništene ljubavi. Od tog trenutka život u kući više nije bio moguć.
Šutnje i kradomični pogledi. Više nijednog osmijeha, i to baš s osobom koju je
najviše volio. Zatim suđenje. Osuda. Njegova majka koja nije svjedočila u njegovu
korist. Njegov otac koji ga je oštro ukorio nebiranim riječima. Njegov brat koji nije
shvatio ništa. I nitko nikad nije ništa saznao, osim njih dvoje. Mrski čuvari te
strašne, teške istine. Te iste godine, njegovi roditelji prestali su živjeti zajedno.
Step je otišao živjeti s Paolom. Prvi dan kad je ušao u novi stan, pogledao je kroz
prozor svoje sobe. Kroz njega se vidjela samo mirna livada. Počeo je slagati svoje
stvari. Izvadio je iz vreće nekoliko majica i odložio ih na dno ormara, na praznu
dasku. Zatim je došao red na jednu felpu. Dok ju je izvlačio iz vreće, rastvorila mu
se u rukama. Na trenutak mu se učinilo da je njegova majka ondje. Sjetio se kad joj
je posudio tu felpu, onog dana kad su zajedno trčali alejom. Kad je on usporio
samo kako bi joj ostao blizu. A sad je u ovoj kući, tako daleko od nje, u svakom
smislu. Čvrsto stisne felpu i prinese je licu. Osjeti njezin parfem i rasplače se. Zatim
se budalasto zapita je li joj onoga dana trebao reći da ga je stavila previše.
35.
Ponovno u sadašnjem trenutku, u noći. Prednji kotač lagano je utonuo u duboki
pijesak. Motor se buntovno zakoprcao postrance. Step ga je uspravio vješto
gurnuvši noge. Stražnji kotač okretao se u prazno, štrcajući oko sebe tamniji
pijesak. Babi ga je čvrsto obujmila rukama, preplašena. Motor se još malo
zanjihao, zaljuljao se. Zatim je, došavši na tvrđi pijesak, sve ponovno postalo
normalno. Step je ubrzao. Nježno je dodao gas. Motor je mirno krenuo crtom
gaza. S desne strane, u podnožju, valići su se polako utišavali. Dolazili su i odlazili,
kao ritmičko disanje mora koje ih je tamno i duboko promatralo iz daljine. Babi se
ogleda oko sebe. Visoko na nebu, mjesec je obasjavao dugu obalu zaljeva. Plaža je
iščezavala daleko između tamnijih mrlja brežuljaka. S lijeve strane, u visini,
pješčane dine, isprevrtane i izudarane dnevnim vjetrom, sad su tiho počivale u
noći prekrivene divljim prekrivačem zelenila. Step ugasi svjetla. Nastavili su voziti
po mekom mokrom sagu obavijeni tamom. Oko njih šuštanje dalekih stabala,
odbijanje valova od obale, tišina noćne prirode. Kad su stigli do pola zaljeva
Feniglia, Step zaustavi motor. Uzme jedno još vlažno drvo oglodano morem i
postavi ga ispod nogara motora, popreko, kako ne bi utonuo u pijesak. Bez ijedne
riječi hodali su jedno uz drugoga, sami, obavijeni tim mirom. Babi se približila rubu
mora. Valići s rubovima nalik srebru razbijati su se prije no što bi smočil njezine
plave All Starke. Još se malo približila. Jedan val hirovitiji od ostalih okrzne bijelu
gurnu tenisica. Babi brzo uzmakne bježeći mu. Završi leđima o Stepa. Njegove
snažne ruke mirno je prihvate. Nije se odmaknula. Polako se okrenula. Na noćnom
svjetlu pojavio se njezin osmijeh. Plave oči pune ljubavi netremice su ga
zabavljeno promatrale. On joj se približi i polako je poljubi, obujmljujući je rukama.
Usne meke i tople, svježe i slankaste, milovane vjetrom s mora. Step joj
prođe rukom kroz kosu. Odmakne joj kosu i otkrije lice. Obraz obojen srebrom,
kao malo zrcalo onog mjeseca gore na nebu, i njezin profil ravnoga nosa i oči koje
su sklopljene čekale njegove poljupce na vratu. Sad su bili ispružena na hladnome
pijesku, zagrljeni, tražeći se rukama prljavim od zrnaca pijeska.
Još jedan poljubac, pa drugi i između osmijeh i sporo spuštanje i slatko
odvajanje, letimičan poljubac usnama. Babi se pridigla opirući se o obje ruke.
Pogledala ga je, bio je ispod nje.
Netremice ju je promatrao sad mirnim očima. Njegova koža izgledala je kao
od ebanovine, glatka i nježna. Njegova kratka kosa nije se bojala da će se zaprljati.
Kao da je pripadao onoj plaži, onako ispružen raširenih ruku, gospodar pijeska i
svega ostaloga. Step je s osmijehom privuče uza se, dočekujući je poljupcem,
dužim i strasnijim. Držao ju je čvrsto priljubljenu uz svoje tijelo, udišući njezin
nježni miris. A ona se prepustila, zarobljena tom silom, i u tom trenutku je shvatila
da nikad nikoga nije doista poljubila.
Sad je sjedio iza nje, držao je u zagrljaju, ugodno smještenu među svojim
nogama.
On, čvrsti naslon, ljubazni naslonjač, svako toliko prekidao joj je misli
poljupcem u vrat.
"O čemu razmišljaš?"
Babi se okrene prema njemu promatrajući ga krajičkom oka.
"Znala sam da ćeš me to pitati."
Okrenula se i ponovno naslonila glavu na njegove grudi. "Vidiš onu kuću
tamo gore na stijenama?"
Step pogleda u smjeru koji je pokazivala njezina ruka. Prije no što mu se
pogled izgubio u daljini, zaustavio se na tom malom kažiprstu i čak mu se i on
učinio čudesnim.
"Da, vidim je."
"To je moj san! Kako bih voljela stanovati u toj kući. Zamisli kakav mora biti
pogled otamo. Prozor na more. Salon gdje zagrljen promatraš suton."
Step je privine uza se. Babi još načas ostane sanjivo zagledana u daljinu. On
joj se približi i prisloni obraz uz njezin. Ona se protrlja o njega. Zaigrana i
jogunasta, pokuša ga udaljiti, smiješeći se mjesecu. Odglumi da mu želi pobjeći. Ali
zatim se prva vrati i željna se izgubi u njegovom poljupcu, skrušena i ljupka. Babi se
polako okrene prema njemu. Step joj obujmi lice dlanovima, a ona, blijedi biser,
nasmiješi se zarobljena tom ljudskom školjkom. Step ju je zabavljeno promatrao.
"Želiš li se okupati?"
"Šališ se, po ovoj hladnoći? Osim toga, nemam kupaći."
"Daj, nije hladno, a uz to, što će jednoj ribici kao ti kupaći kostim?"
Babi napravi bijesnu grimasu i gurne ga objema rukama, nastojeći ga srušiti
u pijesak. Ali Step je odolio, stisnuo trbušne mišiće, čvrste i snažne, i zadržao
vlastitu težinu. Babi je poražena ustala. Počela je otresati pijesak sa sebe.
"Usput, Pollu si ispričao priču od neku večer, nisi li?"
Step je ustao i pokušao je zagrliti. "Što ti je, šališ se?"
"Kako je onda Pallina zna? Njoj ju je sigurno ispričao Pollo, a njemu si rekao
ti ..."
"Kunem ti se da mu nisam rekao ni riječ. Možda sam govorio u snu ..."
"Govorio u snu ... Možeš misliti! Osim toga, rekla sam ti da ne vjerujem
tvojim zakletvama."
"Stvarno ponekad govorim u snu, sama ćeš se uvjeriti u to."
Step krene prema motoru, zabavljeno se osvrćući iza sebe. "Sama ću se
uvjeriti? Šališ se, zar ne?"
Babi ga sustigne pomalo zabrinuta.
Step se nasmije. Njegove su riječi postigle željeni rezultat. "Zašto, zar
večeras nećemo spavati zajedno? Ionako je još samo nekoliko sati do zore."
Babi zabrinuto pogleda na sat. "Dva i pol. Sranje, ako se moji vrate prije
mene, gadno mi se piše. Brzo, moram se vratiti kući!"
"Znači nećeš spavati kod mene?"
"Jesi li lud? Možda nisi shvatio s kime imaš posla! Osim toga, jesi li ikad vidio
ribicu koja s nekim spava?"
Step upali motor, pritisne kočnicu i doda gas. Poslušan između njegovih
nogu, motor se okrene oko vlastite osi i zaustavi ispred nje ravan i spreman na
najjednostavniju zapovijed. Babi se popne iza njega. Step ubaci u prvu. Krenuli su
lagano, stalno povećavajući brzinu, ostavljajući iza sebe jasan trag širokih guma. Za
svojim su leđima ostavljali pijesak uskomešan nevinim poljupcima i malo srce. Ona
ga je kradom nacrtala, njezin kažiprst koji se njemu toliko svidio. Jedan zloban
samotni val obrisao mu je rubove. Ali uz malo mašte, još uvijek se moglo pročitati
ono S i ono B. Neki je pas zalajao na mjesec u daljini. Babi se podigne na noge,
naslanjajući se na Stepova leđa. Snažno udahne tako uspravna nasuprot nebu.
Skandinavski vjetar začešljavao joj je kosu od lica, milujući ga. Zatim se Babi nagne
i zagrli Stepa ljubeći ga. Step osjeti njezine meke usne na svom vratu. Obuzme ga
neobična toplina. Osjeti neobičnu sreću. Ubrza. Kotači su brzo prešli preko slane
obale, slomili je, nasmrt je ranili. Srebrna zrnca zaštrcala su na sve strane šireći se
naokolo. Pala su u daljini, dubeći male okrugle rupe u hladnome pijesku. Jedan
osvetnički val obrisao je trag kotača dok je motor nastavljao svoj zaljubljeni put
nestajući daleko u noći. Ni onome srcu više nije bilo traga. Ali ta je noć već zauvijek
ostala u njihovim sjećanjima.

http://www.book-forum.net

17Federico Moccia - Tri metra iznad neba Empty Re: Federico Moccia - Tri metra iznad neba Sre Okt 31, 2012 5:45 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
36.
Ispred Vetrina, nepomična na praznoj cesti, sad je bila samo njezina Vespa. Babi
siđe s motora, skine blokadu s prednjeg kotača i upali Vespu. Popne se na sjedalo i
gurne motor s nogara. Zatim kao da se sjetila njega.
"Bog", nježno mu se nasmiješila. Step joj se približi.
"Idem s tobom, otpratit ću te do kuće." Kad su stigli do Ulice Francia, Step se
dovezao iza nje i položio desnu nogu ispod stražnjeg svjetla.
Dao je gas gurajući njezinu Vespu. Vespa je ubrzala. Babi se zapanjeno
okrenula prema njemu.
"Bojim se."
"Samo drži volan ravno."
Babi se okrenula prema volanu, uspravna i usredotočena na ručke. Pallinina
Vespa bila je brža od njezine, ali ovako brza nikad ne bi bila. Provezli su se čitavom
Ulicom Francia i nakon toga uzbrdicom Ulice Jacini, sve do trga. Step je još jednom
pogurne tik do ispred zgrade. Tad je pusti. Malo pomalo, Vespa izgubi brzinu. Babi
zakoči i okrene se prema njemu. Sjedio je uspravno na motoru, na nekoliko koraka
od nje. Načas ju je netremice promatrao. Zatim joj se nasmiješio, ubacio u prvu i
odvezao se. Ona ga je pratila pogledom dok nije nestao iza zavoja. Čula je kako sve
više ubrzava, brzo mijenja brzine, čula je ispušne prigušivače koji su nestajali
punom brzinom, udaljavajući se. Babi pričeka da pospani Fiore podigne rampu.
Zatim se odveze uzbrdicom prema zgradi. Kad je skrenula iza zavoja, neugodno
iznenađenje. Sva svjetla u njihovom stanu bila su upaljena, a njezina majka stajala
je na prozoru spavaće sobe. "Claudio, evo je!"
Babi se očajno nasmiješi. Nije pomoglo. Njezina majka s treskom zatvori
prozor. Babi spremi Vespu u garažu, teškom mukom uspijevajući proći između zida
i Mercedesa. Dok je zaključavala rešetku na vratima, sjetila se šamara tog jutra.
Nesvjesno je prinijela dlan obrazu. Pokušala se sjetiti koliko ju je zabolio. Više od
toga nije se zabrinula. Pomisli da će brzo saznati. Polako se uspela stubama
nastojeći što duže odgoditi vrijeme tog već neizbježnog otkrića. Vrata su bila
otvorena. Pomirena sa sudbinom, stupila je na stratište. Osuđena na giljotinu, bez
vjere u milost, moderni Robespierre u kombinezonu, sad će izgubiti glavu.
Zatvorila je vrata i kad se okrenula, pljuska ju je pogodila posred lica.
"Jao!" Uvijek na istu stranu, pomisli, trljajući obraz.
"Idi odmah u krevet, ali najprije ocu daj ključeve Vespe." Babi prođe kroz
hodnik. Claudio je stajao blizu vrata.
Babi mu pruži Pallinin privjesak s ključevima.
"Babi?"
Babi se zabrinuto okrene. "Što je?"
"Što znači ovaj P?"
Gumeno P na Pallininom privjesku upitno se njihalo u Claudijevim rukama.
Babi ga načas zbunjeno pogleda, a zatim probuđena onim šamarom, nova
stvoriteljica trenutka, odluči improvizirati.
"Tata, zar se ne sjećaš? Ti si mi dao taj nadimak! Kao malu uvijek si me zvao
Puffina!"
Claudio načas ostane neodlučan pa se nasmiješi.
"Ah, istina! Puffina. Zaboravio sam." Zatim se naglo ponovno uozbilji. "Idi
sad na spavanje. Sutra ćemo porazgovarati o čitavoj toj priči. Nimalo mi se nije
svidjela, Babi."
Vrata spavaće sobe su se zatvorila. Claudio i Raffaella, sad smireni,
razgovarali su o ovoj buntovnoj, neprepoznatljivoj kćerki, ovoj nekoć mirno] i
spokojnoj djevojci koja se sad vraća u četiri sata ujutro, sudjeluje u utrkama na
jednom kotaču i završava s fotografijom u svim novinama. Upitali su se što joj se
dogodilo ... Što se dogodilo nekadašnjoj Puffini?
U susjednoj sobi, Babi se razodjenula i zavukla u krevet. Njezin užareni obraz
pronašao je svježu utjehu na jastuku. Ostala je tako, načas maštajući o stvarnosti.
Učinilo joj se da još uvijek čuje žubor valića i vjetar koji joj miluje kosu i zatim onaj
istodobno strasni i nježni poljubac. Okrene se u krevetu.
Pomisli na njega i gurajući ruke ispod jastuka poželi ga zagrliti. Zrnca pijeska
među glatkim plahtama izmame joj osmijeh. I u mraku sobe polako se pojavi
odgovor koji su njezini roditelji toliko tražili. Ono što se dogodilo bilo je veoma
jednostavno. Babi se zaljubila.
37.
To jutro nekim ju je čudom zateklo otvorenih očiju prije no što se oglasila budilica.
Podigla je roletu plešući u ritmu koji je dopirao s radija. Sunce je bahato prodrlo u
sobu. Babi je skinula gornji dio pidžame i pojačala glasnoću. Pogledala se u zrcalo.
Nasmiješila se iskreveljivši se svom sretnom licu. Zatim primijeti da je momak u
zgradi sučelice njezinoj izašao na terasu. Sakrije se u drugi kut sobe. Donji dio
pidžame odleti na krevet, a grudnjak i gaćice nestanu sa stolca kako bi završili na
njoj. Namjesti naramenice poigravajući se palčevima kao da su bretele i od svog
tog oduševljenja čak joj se malo zavrti u glavi. Odjene se u ritmu glazbe. Elton John
savršeno joj je odgovarao. Navuče košulju meškoljeći se u njoj. Zakopča sve gumbe
mašući glavom. Onaj momak u zgradi nasuprot pušio je cigaretu. Ona, poput
mladog torera duge plave kose, jednim zamahom podigne suknju s naslonjača i
obavije taj plavi ogrtač oko bokova s jednim jednostavnim "Ole". Momak iz
suprotne zgrade netremice je buljio u njezin prozor. Načas su se promatrali. On joj
se nasmiješi, želeći kontakt. Ona otvori krilo ormara koje se prisloni uz prozor i
tako je sakrije. Zabavljajući se obuje cipele. Momak ostane zbunjeno promatrati
poster. Jedan ogromni tip vozio se na jednom kotaču, a djevojka iza njega izgledala
je baš kao djevojka koja ondje stanuje. Kad je Babi zatvorila ormar, momak više
nije bio na terasi. Veoma dobro. Nije zgodno dodijavati joj. Ako netko ne zna, ona
je sad zauzeta. Ili nije? Okrene se prema fotografiji. Pogleda Stepa. Doista tim
svojim licem mami da ga ošamariš. Njegov osmijeh ne ulijeva nimalo sigurnosti.
Možda je još uvijek slobodna. Ta ju je pomisao mučila čitavo vrijeme doručka.
Gore od Danielinih pitanja, majčinih grdnji, gora i od posve nezgodne rečenice s
kojom je izašao njezin otac.
"Od tebe to nikad ne bih očekivao ... Puffina."
Daniela i Raffaella začuđeno pogledaju Claudija. "Puffina?
Otkad je tako zoveš?"
"Oduvijek. Otkad se rodila. To je nadimak koji sam joj dao."
Babi je gledala kako njezin otac izlazi tako siguran u sebe, tako spokojan,
gospodar te male laži. Za nju je to bila jedina smiješna stvar tog jutra. Dok se
automobilom vozila u školu, stalno se osvrtala u nadi da će ga susresti. Ali ništa.
Samo dečki na skuterima sa sličnim jaknama i sličnim frizurama. Svaki put osjetila
bi kako joj se srce steže od razočaranja. Kasnije je na školskim klupama ispunila
rokovnik upitnicima, nesigurnim srcima, slovima ili čitavim njegovim imenom.
Svaki put kad bi u daljini čula zvuk motora u prolazu, pomislila bi da je to on. Malo
duže zvono. Malo predaha. Odmor.
Pallina joj priđe. "Onda, kako je bilo? Nestala si."
"Da, bili smo u Ansedoniji."
"Čak tamo?"
Babi kimne glavom.
"I, jeste se?"
"Pallina?"
"Pa, oprosti, ali otišli ste sve dotamo, sigurno ste se spustili na plažu, niste
li?"
"Jesmo."
"I ništa niste napravili?"
"Ljubili smo se."
"Jupi!" Pallina skoči na nju. "Ma daj! K vragu i ti, uhvatila si najzgodnijeg
komada u gradu." Zatim opazi da je Babi pomalo potištena. "Što je?"
"Ništa."
"Daj, ne laži, ispljuni problem. Hrabro. Povjeri se svojoj staroj i mudroj
prijateljici Pallini. Prasnuli ste se, istina?"
"Neeee! Samo smo se ljubili i bilo je prekrasno. Ali ..."
"Ali?"
"Ali ne znam kakvi smo sad."
Pallina je zbunjeno pogleda. "Je li on pokušao ..." Dva puta spusti šaku na
veoma rječit način.
Babi odmahne glavom. "Nije."
"Tad je doista zabrinjavajuće."
"Zašto?"
"Zanimaš ga."
"Misliš?"
"Sigurna sam. Obično već prve večeri svaku povali."
"Oh, hvala, baš si me ohrabrila."
"Htjela si istinu, zar ne? Oprosti, ali trebala bi biti sretna. Ništa ti ne brini,
ako je to tvoj problem, moraš samo pričekati drugu večer, vidjet ćeš!"
Babi je lagano gurne. "Glupačo ... Usput rečeno, Pallina, tvoja Vespa je
zaplijenjena."
"Moja Vespa?" Pallina promijeni izraz lica. "Tko ju je zaplijenio?"
"Moji starci."
"Ona simpatična Raffaella. Jednog ću dana morati malo popričati s njom.
Znaš da se neku večer upucavala?"
"Moja majka? Kome?"
"Meni! Poljubila me je dok sam spavala u tvom krevetu misleći da sam ti."
"Stvarno?"
"Da!"
"Zamisli, a moj otac je uzeo tvoje ključeve misleći da su moji."
"I nije primijetio ono P?"
"Je! Rekla sam mu da me je kao malu uvijek zvao Puffina."
"I nasjeo je?"
"Sad me samo tako zove."
"Šteta! Tvoj stari je dobar tip, ali je prevelika naivčina."
Tako su se vratile u razred. Jedna plavokosa i vitka, druga smeđokosa i niska.
Prva lijepa i spremna, druga smiješna i neznalica, ali jedna im je važna stvar bila
zajednička: njihovo prijateljstvo. Kasnije je Babi sjedila u razredu, sneno
promatrala ploču, ne videći na njoj napisane brojeve, ne čuvši profesoričine riječi.
Razmišljala je o njemu, što radi u tom trenutku. Upitala se misli li na nju. Pokuša ga
zamisliti, raznježeno se nasmiješi, zatim zabrinuto, i na kraju čeznutljivo. Shvati da
ga ne poznaje. Mogao bi biti bilo što. Ponekad nježan i sladak, najednom nasilan i
divlji. Uzdahne. Pogleda ploču. Bit će mnogo lakše riješiti nepoznanicu ove
jednadžbe.
Step je upravo ustao. Ubacio se pod tuš i pustio da ga masira snažan, odlučan
mlaz. Oslonio se rukama o mokri zid i dok mu je voda bubnjala po leđima,
naizmjence je podizao noge, propinjući se na vrhove prstiju, sad desne, sad lijeve
noge. Dok mu je voda klizila niz lice, pomislio je na njezine plave oči. Bile su krupne
i čiste, duboke. Nasmiješio se i iako su mu oči bile zatvorene, jasno ju je vidio. Bila
je ondje, nevina i spokojna ispred njega, s onom divljom kosom na vjetru i
pravilnim nosom. Vidi njezin pogled pun karaktera i odlučnosti. Dok se brisao,
ponovno je razmišljao o svemu onome što su jedno drugome rekli, o onome što joj
je ispričao. Njoj, jedinom sućutnom uhu njemu gotovo nepoznatom, nijemo]
slušateljici njegove stare patnje, njegove mrske ljubavi, njegove tuge. Upita se je li
lud. Ali već je bilo učinjeno. Uz doručak, razmišljao je o Babinoj obitelji. Njezinoj
sestri. Ocu koji djeluje simpatično. Sigurno je zabavan tip. O majci, odlučnoj i
krutoj. O crtama lica sličnim Babinim, koje su s godinama malo izblijedile. Hoće li
jednog dana i Babi biti takva? Majke ponekad nisu ništa drugo doli buduća
projekcija djevojke s kojom se danas zabavljamo. Jedne se majke sjećao bolje nego
njezine kćerke. S osmijehom popije i zadnji gutljaj kave. U tom trenutku oglasi se
zvono na ulaznim vratima. Maria otvori. Bio je Pollo. Bacio mu je uobičajeni omot
na stolić. Step je jeo sendvič s lososom i slušao Pollovo brbljanje. Ugodan običaj.
Samozadovoljno i raspoloženo pogleda prijatelja koji mu je postavljao tisuću
pitanja.
"Moraš mi reći što si spetljao. Jesi je ili nisi? Zamisli nju ... S onim njezinim
karakterom, kad ćeš je prasnuti? Nikad! I gdje ste, koji kurac, poslije otišli? Svuda
sam vas tražio. Oh, nemaš pojma kakva je bila Madda. Otrovna! Da ju je uhvatila,
bila bi je rastrgala na komade!"
Step ga pogleda pažljivije. Opuštenost nestane s njegova lica. Maddalena,
istina, nije mislio na to. Te večeri više ni na što nije mislio. Odluči da ne želi misliti
ni sad. U osnovi, nikad si ništa nisu obećali. To je bilo samo tako.
Dovrši sendvič malo mirniji, iako je u stvarnosti znao da to nije istina.
"Drži." Pollo izvuče iz džepa jedan bijeli, u lopticu zgužvani papirić i baci mu
ga. "Ovo je njezin broj telefona." Step ga uhvati u letu.
"Jučer sam ga uzeo od Palline, znao sam da bi me danas pitao da ti ga
nabavim ..."
Step stavi papirić u džep i izađe iz kuhinje. Pollo krene za njim. "Onda, Step,
koji kurac, hoćeš li mi nešto reći ili ne? Jesi li je ili nisi?"
Step se s osmijehom okrene prema njemu. "Pollo, zašto mi uvijek postavljaš
ta pitanja? Znaš da sam gospodin, zar ne?"
Pollo se baci na krevet od smijeha. "Gospodin ... Ti? Moj Bože! Zlo mi je. Što
ja sve ne moram slušati. Majko mila ... Gospodin." Step ga pogleda odmahujući
glavom i krene se odijevati. Navlačeći traperice, i sam se nasmijao. Koliko puta nije
bio gospodin! Načas poželi da postoji još nešto više što bi ispričao prijatelju.
38.
Na izlazu iz škole Falconieri nijedan lik nije prodavao knjige. Ta je škola bila previše
"fina" da bi ijedna od njezinih učenica kupila rabljene udžbenike. Babi se spusti
stubama s nadom se ogledavajući naokolo. Skupina momaka u podnožju stuba
čekala je gledajući prema ulaznim vratima, nove ili davno osvojene ulove. Ali
nijedan od njih nije bio onaj pravi. Babi napravi zadnjih nekoliko koraka. Na
tutnjavu jednog jurećeg motora podigne pogled. Srce joj brže zakuca. Uzalud.
Crveni motor poput strijele projuri između automobila. Mladi, zagrljeni par na
motoru nagne se ulijevo kao jedno. Babi im načas pozavidi. Zatim uđe u
automobil. Majka ju je čekala, još uvijek ljuta zbog prethodnog dana. "Bog,
mama."
"Bog", glasio je Raffaellin odrješit odgovor. Babi tog dana nije dobila nijednu
pljusku, nije bilo razloga. Ali, to je umalo ražalosti.
Step i Pollo zalijepili su se za mrežu. S ruba igrališta pratili su trening svoje
momčadi. Schello, Hook i još nekoliko prijatelja stajali su u blizini, navijači za iste
boje. Neobuzdano navijanje tek toliko da naprave malo buke. Uz zavoj Tor di
Quinto neki malo umjereniji navijači pratili su nezanimljivu im utakmicu mirno
sjedeći u svojim automobilima.
Uz rubove igrališta napola se zaori. Jedan od novih akvizicija, neki mladi
Slaven teškog imena, dao je lijepi gol. Momci s bijelo-modrim vrpcama oko čela i
svilenim šalovima istih boja zavezanim oko vrata zagrle se slaveći. Zapjevaju himnu
uhvativši se za mrežu i zanjišu se. Igrača su zazivali imenom, posve ga pogrešno
izgovarajući. Step se s obje ruke primio za mrežu. Desnicom je neopazice podigao
lijevi rukav jakne i otkrio sat. Jedan i pol. Nedavno je izašla iz škole. Zamisli je u
majčinom automobilu, u Ulici Francia, kako se vraća kući.
Ljepša od Stankovićevog gola. Izračuna koliko bi mu vremena bilo potrebno.
Ako sad ode, možda naleti na nju. Primijeti da ga Pollo promatra.
"Što je?"
"Ništa." Polio raširi ruke. "Zašto?"
"Koji me onda kurac gledaš?"
"Zašto, zar te ne smijem gledati?"
"Kao da si pederčina ... Gledaj tekmu, dobro? Doveo sam te čak ovamo i što
radiš, buljiš u moju facu?"
Step se okrene prema igralištu. Nekoliko igrača s kabanicama za trening na
majicama kluba hitro su si dodavali loptu dok ju je jedan pehist u sredini
pokušavao oteti. Step se ponovno okrene prema Pollu. Polio ga je i nadalje
promatrao.
"Još uvijek! Doista ne želiš shvatiti!" Step se baci na njega. Uhvati mu glavu s
obje ruke i s osmijehom je gurne o mrežu. "Moraš gledati ovamo." Gurne ga
nekoliko puta. "Ovamo, ovamo!"
"Jao." Polio se odbije od mreže s nosom u jednoj rupi i ustima u rupi ispod.
Odgurivao se rukama pokušavajući se osloboditi Stepovog stiska.
Schello, Hook i svi ostali bace se na njih dvojicu, tek toliko da naprave strku.
Nastane opći metež. Drugi navijači bace se između njih o mrežu gunđajući. Netko
sa savijenim novinama i zviždaljkom u ustima počne glumiti policajca i krene
prema njima novinama kao pendrekom. Nakon nekog vremena, skupina se rasprši
i navijači odjure kojekuda, razgaljeni. Step sjedne na motor. Pollo skoči iza njega i
njih dvojica krenu kližući se po šljunku. Step se upita je li Pollo shvatio o čemu je
ranije razmišljao.
"Oh, Step, šteta ..."
"Zbog čega?"
"Sad je već prekasno, da nije, mogli smo otići po nju u školu."
Step mu ne odgovori. Osjeti kako se Polio smješka iza njegovih leđa. Ni misli
im više nisu bile tajne. Ili je Polio pogodio slučajno? Pollo ga pogodi šakom u
bedro.
"Nemoj meni glumiti, je li jasno?" Step se pognuo od bola. Ne, to ne bi bilo
zgodno i kao da to nije dovoljno, Pollo pogubno buba pesnicom.
Poslijepodne je tog dana sporo prošlo, za oboje, iako bez njihova znanja.
Babi je pokušavala učiti. Zatekla se kako prelistava rokovnik, mijenja postaju
na radiju, otvara i zatvara hladnjak odolijevajući iskušenju da prekrši dijetu. Završi
ispred televizora gledajući neku glupu emisiju za djecu i jedući Danone od
čokolade, nakon čega se samo još gore osjećala. Otrčala je odgovoriti na telefonski
poziv. Ali gotovo uvijek dopalo ju je zapisati prezime neke majčine prijateljice.
Andrea Palombi nazvao je Danielu najmanje tri puta. Zavidjela joj je. Telefon je
ponovno zazvonio. Srce joj je poskočilo. U hipu se našla u hodniku, podigla
slušalicu, ne može biti nitko drugi osim Stepa. Umjesto njega, bio je Palombi,
četvrti poziv. Pozove Danielu preklinjući je da ne razgovara predugo. Nepravde
svijeta. Za Danielu četiri poziva, za nju nijedan. Zatim se malo oraspoloži. Jedno je
sigurno, sa svim onim trčanjem u hodnik potrošila je najmanje pola unesenih
kalorija.
Step je jeo kod kuće s prijateljem. Pollo mu je ispraznio praktički pola hladnjaka.
Veoma je cijenio Marijinu kuhinju. Ona je bila presretna vidjevši kako njezina torta
od jabuka nestaje u ždrijelu ovog mladog gosta. Step je bio umjereniji, budući da
će morati otrpjeti Paolove prigovore kad se Paolo vrati s posla. Torta od jabuka
zapravo je bila za njegova brata. Kasnije je Maria otišla, a Step i Pollo malo se
odmorili. Step je pročitao sve svoje stripove Pazienza. Provjerio je izvornike zbog
kojih je bio silno ponosan. Zatim je probudio Polla i pokazao mu ih. Iako je to bio
četrdeseti put da ih vidi, svejedno im se iznova divio. Bili su doista pravi prijatelji,
do te mjere da mu Step nije mogao uskratiti telefonski poziv. Iako je znao za Pollov
porok. Kao po scenariju, na telefonu je proveo oko sat vremena. Kamo god bi išao,
uvijek bi obavio barem jedan telefonski poziv. Satima je razgovarao, s bilo kime,
iako nije imao Bog zna što reći. Sad kad je imao žensku, bio je nezaustavljiv.
Njegov je san, povjerio se Stepu, ukrasti mobitel.
"Ima ga moj brat", zabavljeno mu je odvratio Step. U Pollovim očima, Paolo
je odmah dobio jednu posve drugu vrijednost. Tko zna neće li nakon torte od
jabuka uspjeti zdipiti mu i mobitel.
Babi i Daniela otišle su na aerobik u Ulicu Parioli. Jedna nekoć slavna glumica
shvatila je da će svojom stražnjicom mnogo više zaraditi prekrije li je trikoom,
nego pokaže li je nagu na velikom ekranu. I tako, odustavši od seksi B filmova,
otvorila je veliki fitness klub, prije svega pomažući svom suprugu, odnedavna
propalom producentu. Neki su tvrdili da je taj klub otvorila upravo novcima tog
lažnog neuspjeha i da je producent na taj način uspio ne platiti ni liru. Ukratko,
jedno je sigurno, na ovaj ili onaj način, i jednom i drugom se posrećilo.
Step i Pollo otišli su u sportski klub Rai. Odmjerili su snage na travi i odigrali
nekoliko partija. Pollo je uspio jednu dobiti. Odlučili su prijeći u teretanu. Ondje su
zatekli Schella, Hooka i Sicilijanca. Brbljali su i zafrkavali se, samo malo vježbajući
leđa i prsne mišiće, iako im ni to nije bilo naročito potrebno.
Babi i Daniela su se vratile kući. Pojele su dvije lijepe salate začinjene
kukuruzom uz Crispies Roll.
Step, Pollo i ostali otišli su na pizzu u Galletto. Nakon toga su slistili nekoliko
piva i umorni i pripiti izašli. Netko je predložio film. Neki su naslovi odbijeni. Pollo
je rekao da ide do Palline koja je sama kod kuće. Ostali su ga zafrkavali, a jedan,
manje sretan od ostalih, zavidio mu je. Pozdravili su se.
Babi i Daniela sjedile su na sofi ispred roditelja. Gledali su neki zabavan
obiteljski film na prvom programu. Atmosfera se činila opuštenijom.
Step je bio sam, vozio se motorom kroz grad. Počela je padati lagana kišica.
Pogledao je u nebo. Tamni, prijeteći oblaci brzo su klizili, međusobno se
miješajući. Daleka grmljavina. Doda gas. Nije želio pokisnuti. Zrak oko njega
najednom je postao hladniji. Ponovno grmljavina. Krupnije kapi, jedna za drugom,
uporne, stalno sve gušće. Sad je stvarno padalo. Ubrza na mokroj cesti. Projuri
kroz baru. Voda zaštrca i zapljusne vrući motor. Para obavije njegove noge.
Tobaccosice potamne premazane kišom. Jakna mu postane vlažna. Osjeti kako mu
kišne kapi klize za vrat. Ulica Bevagna. Odluči stati. Uspori ispred već zatvorene
tržnice. Popne se na pločnik. Niz željezni rub ispred njega već se slijevalo
poprilično vode. Pogleda svoje traperice. Bile su mokre do koljena. Jedan
automobil brzo projuri ostavljajući iza sebe mokar trag i sjajni odsjaj stražnjih
svjetala. Nakon toga više ništa.
Pljusak nije pokazivao naznaku da će prestati. Step zapali cigaretu i
nesvjestan što čini, zatekne se u obližnjoj telefonskoj govornici. U rukama je držao
onaj savijeni papirić.
Malo kasnije, u Babinom je stanu zazvonio telefon. Daniela je odmah
stisnula tipku bežičnog telefona kojeg je držala pokraj sebe na jastuku. "Halo?"
Zapanjeno pogleda Babi. Nije mogla vjerovati vlastitim ušima.
"Sad ću ti je dati." Babi se mirno okrene prema sestri. "Babi, za tebe je." Bio
joj je dovoljan taj trenutak, jedan pogled, da vidi njezino lice i sve shvati. On je.
Daniela joj doda telefon nastojeći se kontrolirati pred roditeljima. Ona ga
pažljivo primi, gotovo u strahu dodirnuti ga, čvrsto ga uhvatiti, kao da bi se od
jedne suvišne vibracije linija mogla prekinuti, on zauvijek nestati. Polako ga približi
licu rumenih obraza, svojim usnama uzbuđenim već i na jedostavno "Halo?"
"Bog, kako si?" Stepov srdačni glas odmah je pronašao put do njezina srca.
Babi se uplašeno ogledala oko sebe, zabrinuta da je netko zamijetio što ona
osjeća, da joj srce Tupa dvije tisuće u minuti, sreću koju je očajnički pokušavala
sakriti.
"Dobro, a ti?"
"Dobro. Možeš razgovarati?"
"Pričekaj čas, ovdje se ništa ne čuje." Ustane sa sofe i sa sobom odnese
telefon i lepršavi kućni ogrtač. Nije jasno zašto, ali pred roditeljima neki telefoni
nikad ne funkcioniraju. Majka ju je promatrala kako izlazi iz dnevne sobe, a zatim
se sumnjičava obratila Danieli. "Tko je to bio?"
Daniela je bila brza. "Oh, Chicco Brandelli, jedan od njezinih udvarača."
Raffaella ju je trenutak promatrala. Zatim se smirila. Vratila se filmu. I
Daniela se okrenula prema televizoru lagano uzdahnuvši. Upalilo je. Da ju je majka
malo duže gledala, propala bi. Bilo je teško izdržati taj pogled, činilo se da uvijek
sve zna. Čestita samoj sebi što se sjetila Brandellija. Ta je kretenčina barem
nečemu poslužila. Zatim uzbuđeno pomisli na sestru. Nazvao ju je Step, deset plus.
Da ne povjeruješ. Tko zna kakvu će facu napraviti Giulia kad joj to sutra ispriča.
Sretna, udobnije se namjestila na sofi. Sigurno će umrijeti od zavisti.
Ugašeno svjetlo u njezinoj sobi. Ona uz prozor mokar od kiše, s telefonom u
ruci.
"Halo, Step, jesi li to ti?"
"Tko bi drugi bio?"
Babi se nasmije. "Gdje si?"
"Na kiši. U telefonskoj govornici. Da dođem do tebe?"
"Da bar. Moji su doma."
"Tad ti dođi k meni."
"Ne mogu. U kazni sam. Uhvatili su me jučer kad sam se vratila kući. Čekali
su me na prozoru."
Step se nasmiješi i baci cigaretu.
"Dakle, istina je! Još uvijek postoje djevojke koje završe u kazni ..."
"Da, a ti si se spetljao s jednom od njih."
Babi zatvori oči prestravljena bombom koju je netom bacila. Čekala je bilo
kakav odgovor. Što je, tu je. Ali nije čula eksploziju. Polako je otvorila oči. S druge
strane prozora, ispod ulične svjetiljke, kiša je bila vidljivija. Polako je prestajala.
"Jesi li još tu?"
"Da, pokušavao sam shvatiti kakav učinak ima spetljati se s jednom malom
lijom."
Babi se ugrize za usnicu i sretna i nervozna ushoda se prostorijom. Dakle,
istina je.
"Da sam stvarno mala lija, odabrala bih nekog drugog s kim bih se spetljala."
Step se nasmije. "U redu, mir. Pokušajmo odoljeti barem jedan dan. Što
radiš sutra?"
"Nastava, nakon toga učim i nadalje ostajem u kazni."
"Dobro, mogu te doći posjetiti."
"Rekla bih da to nije baš najbolja ideja ..."
"Pristojno ću se odjenuti."
Babi se nasmije. "Ne zbog toga. Riječ je o nečem mnogo općenitijem. Kad
sutra ustaješ?"
"Oko deset, jedanaest. Kad me Polio dođe probuditi."
Babi odmahne glavom. "A ako ne dođe?"
"Spavam i do podneva."
"Hoćeš li uspjeti doći po mene pred školu?"
"U jedan? Da, mislim da hoću."
"Mislila sam na početak nastave."
Šutnja. "Kad bi to bilo?"
"U osam i deset."
"Zašto se u školu ide u zoru? I što ćemo kad te pokupim?"
"Ne znam, pobjeći ćemo ..." Babi začu te svoje riječi, izgovorene tako
radosno. Gotovo nije vjerovala svojim ušima. Pobjeći ćemo. Mora da je poludjela.
Međutim, svidjela joj se pomisao na bijeg s njim.
"U redu, učinit ćemo tu ludost. U osam ispred tvoje škole.
Samo se nadam da ću se probuditi."
"Bit će teško, zar ne?"
"Prilično."
Ona se nasmije. Kratko su oboje šutjeli. Nesigurni što reći jedno drugome,
kako se pozdraviti.
"U redu, onda bog."
Step pogleda van. Kiša je prestala. Oblaci su brzo prolazili.
Bio je sretan. Pogledao je slušalicu. S druge strane linije u tom je trenutku
bila ona.
"Bog, Babi." Spustio je slušalicu. Pogledao je u nebo. Na njemu se pojavilo
nekoliko bojažljivih, mokrih zvijezda. Sutra će biti lijep dan. Jutro će provesti s
njom. Popne se na motor.
Osam i deset. Mora da je poludio. Pokušao se sjetiti kad se zadnji put
probudio tako rano. Nije mogao. Nasmiješi se. Prije samo tri dana u to se doba
vratio kući.
U mraku svoje sobe s telefonom u ruci, Babi je još neko vrijeme netremice
promatrala prozor. Zamislila je Stepa na cesti. Vani je sigurno hladno. Naježila se
zbog njega. Vratila se u dnevnu sobu. Pružila je telefon sestri i sjela pokraj nje na
sofu. Daniela je neopazice znatiželjno proučavala njezino lice. Najradije bi joj
postavila tisuću pitanja. Morat će se zadovoljiti tim očima koje su je u jednom
trenutku sretno pogledale. Babi nastavi gledati televiziju. Načas joj se taj stari
crno-bijeli film učini u boji. Nije imala pojma o čemu govore i odlutala je u mislima.
Zatim se naglo vratila u stvarnost. Zabrinuto se osvrnula oko sebe, ali nitko kao da
to nije zamijetio. Sutra će, po prvi put u životu, markirati nastavu.

http://www.book-forum.net

18Federico Moccia - Tri metra iznad neba Empty Re: Federico Moccia - Tri metra iznad neba Sre Okt 31, 2012 5:50 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
39.
Paolo je sjedio za stolom i rastreseno prelistavao novine. Kad je stigao do
gospodarskih stranica, malo se više usredotočio. Baš u tom trenutku, pozornost
mu je privukao neki zvuk. Mlijeko je iskipjelo iz lončića i prelilo se šišteći preko
plamena na štednjaku, na nekim ga mjestima gaseći. Otrči prema štednjaku. Kava
ga napadne s leđa. Krčkajući iscuri iz kafetijere. Paolo ugasi i drugo kolo na
štednjaku. Zatim uzme vrčić mlijeka, kafetijeru i vrati se za stol. Na pola puta
počeli su mu kliziti iz ruku. Ubrza korak, sve brže i brže, i na kraju potrči. Stigavši
do stola, najzad ih odloži. Mahne sad slobodnim rukama ne bi li ih rashladio i
sjedne. Osvrne se oko sebe. U kući je veoma malo hrane. Čudno. Rekao je Mariji
da napravi tortu od jabuka. Naivan, pomisli da je zaboravila. Otvori jednu kutiju.
Razlomljeni keksi nepomično su ležali na zlatnom dnu. Zagrize jedan. Razmrvio mu
se u ustima bez okusa. Nije baš jedan od najboljih doručaka u životu. Sjeti se
kolača koji je kupio za hitne slučajeve. Odluči da je danas jedan od tih slučajeva.
Otvori neke ladice. Na kraju ga pronađe. Dobro ga je sakrio kako bi preživio gladan
bijes Stepa i njegovih prijatelja.
Stavi ga na stol, izvadi iz kutije i odreže krišku. U tom trenutku uđe Step.
"Bog, buraz."
Paolo ga pogleda i odmahne glavom. "Sad se vraća kući ... Čitav ćeš dan
provesti u krevetu, onda ako je sve u redu, otići ćeš u teretanu i navečer ponovno
van s Pollom i onom ostalom četvoricom delikvenata. Tebi je život stvarno lijep ..."
"Prekrasan." Step si natoči kave, pa mlijeka. "Međutim, slučajno se sad ne
vraćam. Izlazim."
Paolo zabrinuto pogleda na sat. Znači, on kasni. Sedam i pol. Uzdah
olakšanja. Sve je pod kontrolom. Svejedno, nešto nije bilo kako treba. Step nikad
nije izlazio u ovo doba.
"Kamo ideš?"
"U školu."
"Ah." Paolo se umiri. Zatim se najednom sjeti da je Step završio školu prošle
godine.
"Što ćeš u školi?"
"Koji kurac, čemu sva ta silna pitanja, i to još u zoru ...?"
"Samo ti radi što želiš, pod uvjetom da se ne uvališ u nevolju. Zar Maria nije
ispekla tortu od jabuka?"
Step ga pogleda s nevinim izrazom lica.
"Tortu od jabuka? Ne, ne bih rekao."
"Jesi li siguran? Da je niste smazali ti, Pollo i oni ostali izgladnjeli prasci od
tvojih prijatelja?"
"Paolo, nemoj uvijek vrijeđati moje prijatelje. To nije lijepo. Zar ja tvoje
ikada vrijeđam?"
Paolo ostane bez riječi. Ne, ne vrijeđa ih. Uostalom, kako bi i mogao? Paolo
nema prijatelje. Svako toliko, nazove ga neki kolega bivši prijatelj s fakulteta, ali
njih Step ne bi mogao uvrijediti. Život ih je već kaznio. Tužni, sivi, s izgledom
pjesnika. Nije pravedno dodatno ih kazniti. Step navuče jaknu i krene ka izlazu.
"Bog, Pa', pozdravljam te, vidimo se navečer."
Paolo načas ostane promatrati zatvorena vrata. Njegov bi ga brat uvijek
uspio zapanjiti. Tko zna kamo ide u ovaj jutarnji sat? Zaključi da se u osnovi njega
to ne tiče. Otpije gutljaj kave. Zatim krene uzeti onu krišku kolača koju je ostavio
na tanjuru ispred sebe. Opazi da je više nema. Nestala je.
Na ovaj ili onaj način, sa Stepom čovjek na kraju uvijek gubi.
"Bog, tata." Babi i Daniela izađu iz Mercedesa. Claudio gleda kako njegove kćerke
kreću prema školi. Zadnji pozdrav i odlaze. Babi se uspne uz još nekoliko stuba.
Okrene se. Mercedes je već bio daleko. Brzo siđe i upravo u tom trenutku naleti na
Pallinu. "Bog, kamo bježiš?"
"Idem sa Stepom."
"Stvarno? Kamo idete?"
"Ne znam. Provozati se. Najprije doručkovati. Jutros sam bila previše
uzbuđena da bih bilo što stavila u usta. Zamisli. Markiram prvi put u životu ..."
Pallina joj se nasmiješi. "I ja sam prvi put bila uzbuđena. Ali sad ... Bolje
potpisujem majku nego što se ona sama potpisuje!" Babi se nasmije. Stepov motor
bučno se zaustavi uz pločnik.
"Idemo?"
Babi pogleda taj osmijeh, te oči, ta široka ramena. Tek je sad shvatila koliko
ga je silno željela ponovno vidjeti. Brzim poljupcem pozdravi Pallinu i uzbuđeno
sjedne iza njega. Srce joj je lupalo dvije tisuće u minuti.
"Pallina, molim te ... Pokušaj ne dobiti nijedan nedovoljan i označi one koje
budu odgovarale."
"U redu, šefice!"
"I nikome ni riječ, dobro?" Pallina bez riječi kimne glavom, smiješeći se. Babi
se osvrne oko sebe, zabrinuta da bi je netko mogao vidjeti. Zatim se čvrsto priljubi
uz Stepa. Sad je gotovo. Motor pojuri, bježeći od škole, od dosadnih sati nastave,
od Giaccijeve, od zadataka i onog zvuka zvona za koje se ponekad činilo da nikad
neće odjeknuti.
Pallina je zavidno promatrala prijateljicu koja je sad već bila daleko. Bila je
sretna zbog nje. Pozdravila je neke druge školske kolegice i krenula stubama
prema školi, veselo čavrljajući, ne primijetivši da je netko promatra. U zgradi,
jedna od godina i mržnje ostarjela ruka, ukrašena starim prstenom s ljubičastim
kamenom u sredini, tvrdim kao i njegova vlasnica, pustila je zavjesu. Netko je sve
vidio.
Sve su djevojke zabrinuto ušle u treći B. Prvi je sat bio talijanski i profesorica Giacci
će ispitivati. Talijanski će sigurno imati na maturi. Učenice su sjele na svoja mjesta
pozdravljajući se. Zadnja djevojka trkom uleti u učionicu. Kao i obično, kasnila je.
Nervozno su razgovarale. Najednom grobna, smjerna tišina. Giaccijeva je bila na
vratima. Sve su naglo skočile na noge. Giaccijeva odmjeri razred.
"Sjednite, djevojke."
Bila je neobično vesela tog jutra. To nije obećavalo ništa dobroga. Prozvala
ih je. Neke su djevojke podigle ruke odgovarajući s "ovdje" punim poštovanja.
Jedna, čije je prezime počinjalo s C, nije bila na nastavi. Jedna na F, u pokušaju da
bude drugačija, odazvala se s "evo me" slabe vrijednosti. Giaccijeva ju je odmah
prekorila i narugala joj se pred čitavim razredom. Catinellijeva je kao i obično
pokazala da cijeni profesoričin suptilan humor. Tako suptilan da je većini djevojaka
promaknuo.
"Gervasi?"
"Odsutna je", odgovori netko iz dna učionice. Giaccijeva stavi jedan minus
uz Babino ime u imeniku. Zatim polako podigne pogled. Njezina klupa bila je
prazna. Pogleda malo udesno. "Lombardi."
Pallina, koja je bila rastresena, skoči na noge. "Da, profesorice?"
"Kako to da Gervasijeva danas nije došla?" Pallina je bila pomalo nervozna.
"Ne znam. Jučer smo se čule telefonom i rekla je da se ne osjeća dobro. Možda joj
je jutros bilo još gore pa je odlučila ne doći." Giaccijeva je pogleda. Pallina slegne
ramenima. Giaccijeva skupi oči. Pretvorile su se u dva neprobojna procijepa.
Pallina osjeti kako joj se kralježnicom šire srsi jeze.
"Hvala, Lombardijeva, sjedni." Giaccijeva nastavi prozivku. "Ilari ..."
"Ovdje."
Jedna djevojka u prvim klupama podigne ruku. Giaccijeva uz njezino
prezime stavi plus. Zatim podigne pogled. Pogled joj se susretne s Pallininim.
Profesoričinim licem razlegne se podrugljiv osmijeh. Pallina se zacrveni. Odmah se
okrene na drugu stranu, od nelagode. Zar grofa nešto zna? Na klupi natpis koji je
ona urezala perom. "Pallina i Pollo zauvijek". Nasmiješi se. Ne, nema šanse da zna.
"Marini."
"Ovdje!"
Profesorica je nastavila prozivku. Pallina se smirila. Tko zna gdje je Babi u
ovom trenutku. Sigurno je već doručkovala. Fini kolač sa šlagom u Euclideu i jedan
od onih cappuccina koji su sama pjena. Više no ikad poželi da je na njezinom
mjestu, po mogućnosti s Pollom umjesto Stepom. Nije lijepo ono što je lijepo, već
je lijepo ono što nam se sviđa, pomisli u sebi. To joj je bila najdraža poslovica.
Giaccijeva zatvori imenik i počne objašnjavati, gradivo. S radošću je tumačila,
naročito sretna. Šetajući između klupa prepustila se svom uobičajenom,
bezazlenom poroku. Zraka svjetla pala je na njezine ruke. Oko onog prsta s kojim
se igrala, stari je prsten zablistao ljubičastim svjetlom.
Udaljili su se od buke netom probuđena grada s usnama vlažnim od gorkog
cappuccina i ustima slatkim od šlaga na kolaču. Lako je bilo pretpostaviti da će
svratiti u čuveni Euclide na Flaminiji, skrovitiji i udaljeniji, ondje gdje je teže da te
itko susretne. Zatim, uzbrdicom pa desno dolje pokraj onog trgovca gumama i
odmah lijevo do vodoskoka, uzduž one uličice s izbočenjima, kravama na desnoj
strani i autobusnom postajom na lijevoj. Zaputili su se prema tornju. Ovijeni
suncem dok su se oko njih okrugle livade prekrivene zelenilom blago gubile među
rubovima tamnijih šuma. Skrenuli su sa ceste. Motor je savijao visoke zlaćane
klasove koji su se odmah nakon njihova prolaska iznova uspravljali drski i
neustrašivi. Topli vjetrić ljuljuškao se na polju žita kao ruka tankoćutnog pijanista.
Mora da je Battisti bio na jednom ovakvom mjestu kako bi se zapitao što ljudi
znaju o ovoj glazbi. Tanka brazda polako je nestala. Motor je stajao parkiran, iza
brežuljka, nedaleko od tornja. S desne strane, malo niže, jedan je pas mirno
dremuckajući nadgledao nekoliko ostriženih ovaca. Pastir u trapericama slušao je
mali tranzistor pušeći joint prilično daleko od svojih kolega po jaslicama. Oni su se
još malo uspeli i ubrzo ostali sami. Babi je otvorila torbu. Iz nje se pojavila velika
engleska zastava.
"Kupila sam je u Portobellu kad sam bila u Londonu. Pornozi mi da je
raširim. Jesi li ikad bio u Engleskoj?"
Step joj pomogne. "Ne, nikad. Je li lijepa?"
"Veoma. Fenomenalno sam se zabavila. U Brightonu sam provela čitav
mjesec, a u Londonu nekoliko dana. Išla sam s EF."
Ispružili su se na zastavu ugrijani suncem. Step je slušao dok mu je
prepričavala dogodovštine s puta u Englesku i nekih drugih putovanja. Činilo se da
je bila na gomilu mjesta i svega se sjećala. Ali on, koji nije bio naročito
zainteresiran za te prošle pustolovine i ni najmanje naviknut na ovaj jutarnji sat,
brzo je zaspao.
Jedna je ptica glasno pjevala i kad je Step otvorio oči, uspio je tek opaziti
zadnji lepet krila i sjenu koja se udaljavala leteći preko dalekih klasova. Sunce je
sad bilo niže. Babi nije bila pokraj njega. Ustao je i zabrinuto se osvrnuo oko sebe.
Zatim ju je ugledao. Malo niže, na brežuljku. Njezina nježna, odlučna ramena.
Sjedila je u žitu. Krenuo je prema njoj. Zazvao je. Činilo se da ga ne čuje. Kad joj se
približio, shvatio je zašto. Slušala je Sony. Babi se okrene prema njemu. Njezin
pogled nije obećavao ništa dobro. Ponovno se okrenula prema dalekim livadama.
Step sjedne pokraj nje. Kratko vrijeme i on je šutio. Zatim Babi više nije mogla
izdržati pa je skinula slušalice.
"Kako si mogao zaspati dok sam govorila?" Bila je ozbiljno ljuta. "To znači
manjak poštovanja!"
"Daj, nemoj biti takva", smiješio se Step. "To znači da nisam dovoljno
spavao."
Ona bijesno frkne nosom i ponovno se okrene. Step nije mogao ne
primijetiti koliko je lijepa. Možda još ljepša sad kad je ljuta. Ponosno je podigla
glavu i sve na njoj postalo je nekako komično, njezina brada, nos, čelo. Kosa
obasjana suncem zlaćano je zrcalila sunčeve zrake i kao da je oko sebe širila miris
žita. Ima ljepotu napuštene plaže, pomisli on, s divljim morem koje joj obrubljuje
daleke granice. Kao pjenušavi valovi, kosa joj je uokvirivala lice. Na mahove ga je
buntovnički prekrivala, a ona joj to dopuštala. Prema tjemenu bila je malo tamnija,
kao mokri pijesak koji je neko nevino dijete iskopalo iz dubine i ostavilo na rubu
naprave za veslanje.
Malo niže, nježne obrve, tamne i odlučne, djelovale su kao krila galeba u
sigurnom letu. Nepomičan na vjetru gledao je ona dva duboka i mirna oceana
ispod sebe, njezine oči. Zatim trepavice, svjetlijih vrhova. Zlaćanu kožu, taj meki
baršun. Njezine namrgođene usne, milovane i osušene vjetrom. Step se nagne
prema njoj i rukom obuhvati njezinu meku ljepotu. Babi mu pokuša izmaknuti.
"Pusti me!"
"Ne mogu. To je jače od mene. Moram te poljubiti."
"Rekla sam ti da me pustiš. Uvrijeđena sam."
Step se nasmiješi. Približi se njezinim usnama. "Kunem se da ću kasnije sve
saslušati. Englesku, London, tvoja putovanja, sve što želiš."
"Trebao si prije slušati!"
Step to iskoristi i brzo je poljubi, uhvativši njezine usne nespremne, tek
ovlaš otvorene. Ali Babi je bila brža od njega i čvrsto ih zatvorila. Zatim nježna
borba. Na kraju se predala, polako, prepustila se njegovom poljupcu.
"Nasilan si i nekorektan."
Riječi promrmljane kroz usne previše blizu njegovima. "Istina." Riječi koje su
se gotovo miješale.
"Ne sviđa mi se kad si takav."
"Neću više biti takav, obećajem."
"Već sam ti rekla da ne vjerujem tvojim obećanjima."
"Tad ti se zaklinjem ..."
"Možeš si misliti kako vjerujem tvojim zakletvama ..."
"U redu, može, zaklinjem se tobom."
Babi ga udari šakom. On u šali namjesti potišteno lice. Zatim je zagrli i zaroni
s njom među meke vlati. Iznad njih sunce i modro nebo. Nijemi promatrača. Malo
dalje, napuštena engleska zastava. Malo bliže, dva nova osmijeha. Step se malo
poigravao gumbima njezine košulje. Načas se bojažljivo zaustavio. Pogledao ju je.
Njezine zatvorene oči djelovale su smirene. Otkopča jedan gumb, pa drugi, nježno,
kao da bi već malo teži dodir mogao razbiti magiju tog trenutka. Zatim njegova
ruka klizne unutra, uzduž njezina boka, po njezinoj mekoj, toploj koži. Pomiluje je.
Babi mu to dopusti, ljubeći ga, čvršće se privine uz njega. Onaj osmijeh, zamijetila
ga je. Step udahne njezin miris, zatvori oči. Po prvi put, sve mu se činilo drugačijim.
Nije žurio, bio je smiren. Osjećao je neobičan mir. Njegov dlan klizio je po njezinim
leđima, uzduž blagog udubljenja sve do ruba suknje. Blaga uzbrdica, početak
slatkog obećanja. Zaustavio se. Dvije rupice u blizini izmamile su mu osmijeh kao
njezin malo strastveniji polubac. Nježno ju je nastavio milovati sve do tanke
čipkaste elastične vrpce. Zaustavio se na kopči. Njegov se dodir znatiželjno zapitao
u pokušaju da riješi zagonetku i ne samo to. Dvije kopče? Dva mala polumjeseca
koja ulaze jedan u drugi? Željezni S koji se stavlja odozgo? Oklijevao je. Ona se
odvojila od njegovih usana i znatiželjno ga pogledala. Step je postajao nervozan.
"Kako se koji kurac otkopčava?"
Babi odmahne glavom. "Kako to da si uvijek tako prost? Ne sviđa mi se da
tako govoriš kad si sa mnom."
Upravo u tom trenutku zagonetka se riješila. Dva mala polumjeseca
razdvojila su se povučena sad već slobodnom elastičnom vrpcom, dok je Stepova
ruka lutala po čitavim njezinim leđima sve do vrata, najzad bez ikakvih prepreka.
Pognuo je glavu kako bi je poljubio.
"Oprosti ..."
Step nije mogao vjerovati vlastitim ušima. Zamolio ju je da mu oprosti.
Oprosti. Ponovno začuje tu riječ. On, Step, se ispričao. Zatim se, ne želeći više
razmišljati o tome, bacio kao sumanut na novoosvojeno područje. Milovao joj je
dojku, ljubio je po vratu, prešao rukom i po drugoj dojci i ondje također pronašao
onaj krhki nagovještaj želje i strasti. Tad je polako kliznuo rukom naniže, prema
njezinom glatkom trbuhu, prema rubu suknje. Zaustavila ga je njezina ruka. Step
otvori oči. Babi je bila ispred njega i odmahivala glavom.
"Ne."
"Što ne?"
"To ne ..." Nasmiješila mu se.
"Zašto?" On se uopće nije smiješio.
"Zato što ne!"
"A zašto ne?"
"Zato što ne i točka!"
"Ali mora postojati neki razlog, kao ..." Step se sugestivno nasmiješi.
"Ne, kretenu ... Nema razloga. Ja to ne želim. Kad naučiš manje prostačiti,
onda možda ..."
Step se okrene na bok i počne raditi sklekove. Jedan za drugim, sve brže, bez
zaustavljanja.
"Ne mogu vjerovati, recite mi da to nije istina. Pronašao sam je." Govorio je
između sklekova, blago zadihan. Babi je zakopčala grudnjak i košulju.
"Što si pronašao? I prestani raditi sklekove dok razgovaramo ..."
Step napravi zadnja dva skleka na samo jednoj ruci. Zatim se nagne na bok i
s osmijehom zagleda u nju.
"Nikad nisi ni s kim bila."
"Ako time želiš reći da sam djevica, odgovor je potvrdan." Ta ju je riječ
skupo koštala. Babi ustane. Rukom otrese suknju. Nekoliko vlati padne na tlo.
"A sad me odvezi u školu!"
"Što je, zar si se naljutila?"
Step je uhvati u naručje.
"Da. Baš znaš biti iritantan. Nisam naviknuta da se prema meni tako odnosi.
I pusti me ..."
Oslobodila se njegovog zagrljaja i žurno uputila prema engleskoj zastavi.
Step ju je sustigao.
"Daj, Babi, čekaj. Nisam te želio uvrijediti. Najozbiljnije se ispričavam."
Babi se okrene. "Nisam čula."
"Itekako si čula."
"Nisam, ponovi."
Step se ozlojeđeno osvrne oko sebe i pogleda je. "Oprosti mi. Dobro? Slušaj,
ja sam sretan što ni s kim nisi bila."
Babi se sagne kako bi podigla zastavu i počne je slagati. "Ma nemoj, a
zašto?"
"Pa ... zato ... Zato što jesam. Sretan sam i točka."
"Zato što misliš da ćeš ti biti prvi?"
"Slušaj, ispričao sam se. Sad je dosta, prekini s time. Kako si teška."
Babi se nasmiješi. "Imaš pravo. Vještica." Doda mu rub zastave. "Primi,
pomogni mi da je složim." Udalje se jedno od drugoga. Nategnu zastavu i približe
se jedno drugome. Babi uzme iz njegovih ruku i drugi rub zastave i poljubi ga.
"Ta mi tema stvara nervozu."
Bez riječi su se vratili do motora. Babi je sjela iza njega. Odvezli su se
brežuljkom, ostavljajući iza sebe slomljene vlati i napola dovršen razgovor. Bio je
to prvi dan da su bili zajedno i Step ju je več dva puta zamolio da mu oprosti.
Sretno ga je zagrlila. Sad je bila spokojna, ni na što nije mislila. Nije znala da će
jednog, ne baš tako dalekog dana, načeti s njime tu temu koja joj stvara toliku
nervozu.
40.
"Stani!" poviče Babi i čvrsto stisne Stepove bokove. Motor se gotovo ukopa na
njezin zahtjev.
"Što se zbiva?"
"Eno moje majke."
Babi pokaže na Raffaellin Peugeot, parkiran malo dalje od stuba škole. Siđe s
motora i pogleda na sat. Nekoliko minuta do jedan i pol. Mora pokušati. Poljubi
Stepa u usta. "Bog, nazvat ću te poslijepodne." Udalji se pognuta uz niz parkiranih
automobila. Hodala je korak po korak. Stigavši pred školu, polako se uspravila.
Njezina je majka bila nekoliko metara ispred nje, savršeno ju je vidjela kroz prozor
parkiranog Minija. Petljala je s nečim u krilu. Zatim Raffaella podigne lijevu ruku i
provjeri je. Babi shvati. Uređivala je nokte. Nedugo zatim podigne rašpicu koju je
držala u desnoj ruci. Pogodila je. Babi se šćućurila uz automobil i ponovno
pogledala sat. Sad bi morale izaći. Pogleda nadesno, na kraj ulice. Stepa više nije
bilo. Nasmiješi se. Tko zna što misli o njoj. Nazvat će ga kasnije. Najednom se sjeti
da to ne može učiniti. Nema njegov broj. Ne zna ni gdje stanuje. Školsko zvono
zazvoni za kraj nastave. Prvi razredi pojave se na vrhu stuba. Najmlađe djevojke
počnu silaziti. Novo zvono. Red je na djevojke iz drugog i zatim trećeg razreda.
Malo starije. Jedna je znatiželjno pogleda. Babi prinese prst usnama pokazujući joj
da šuti. Djevojka svrne pogled. Sve su bile naviknute na svakojake tajne. Napokon
je bio red i na njezin razred. Malo pomalo, Babi se ponovno uspravi. Majka je još
bila zabavljena svojim poslom, možda u koštacu s noktom koji je puknuo. Pravi
trenutak da Babi krene. Izašla je iz svog skrovišta i umiješala se među druge
djevojke. Poneku je pozdravila i neprimjetno ponovno pogledala prema
automobilu. Raffaella nije ništa primijetila. Uspjela je!
"Babi!"
Ususret joj dotrči Pallina. Djevojke se zagrle. Babi je zabrinuto pogleda.
"Kako je prošlo? Jesu li što otkrili?"
"Ne, sve je pod kontrolom." Pallina joj pruži jedan papir.
"Drži, ovo su zadaci koje smo danas dobile. I popis cura koje su odgovarale.
Sve točno, mogla bi me uzeti za svoju tajnicu. Onda, jesi li se zabavila?"
"Jako." Babi ubaci papir u torbu i nasmiješi se prijateljici. "Da pogodim."
Pallina je kratko promotri. "Doručak u Euclideu u Vigna Stelluti. Cappuccino i kolač
sa šlagom."
"Toplo. Isti doručak ali na Flaminiji."
"Jasno! Mnogo je skrovitiji. Istina. Zatim bijeg na Fregene i razuzdana seks
na plaži, je li tako?"
"Promašaj!" Babi se s osmijehom udalji.
"Fregene ili ovo drugo?"
"Reći ću ti samo da si jednu stvar promašila."
Ušla je u automobil lažući prijateljici i ostavljajući je ondje, ispred škole,
punu znatiželje. Zapravo je pogriješila u obadvije stvari.
"Bog, mama."
"Bog." Raffaella je dopustila da je Babi poljubi u obraz. Činilo se da je
situacija ponovno mirna.
"Kako je bilo u školi?"
"Dobro. Nitko me nije prozvao."
Stigla je i Daniela. "Možemo ići. Giovanna je rekla da će se sama vratiti ...
odsad nadalje."
Peugeot je krenuo. Ta je vijest sve obradovala. Više je doista neće morati
čekati. Dok su stajale na semaforu na Trgu Euclide, Babi najednom osjeti kako je
nešto bocka. Neopazice gurne ruku u košulju. Zarobljena u grudnjaku bila je mala
zlaćana vlat. Izvuče je i stavi u svoj rokovnik. Zatim je kratko promotri. Ta mala
velika tajna. Step joj je dodirnuo dojku. Nasmiješi se i baš kad se palilo zeleno
svjetlo, ugleda ga. Stajao je na desnoj strani trga. S osmijehom je mahao
engleskom zastavom, njezinom zastavom. Upita se kad ju joj je ukrao. Zatim se
sjetila nečeg važnijeg. Step je kao Pollo, i on krade. Zapanji se što se toga nije
ranije sjetila. Spetljala se s lopovom.
41.
Prvo "a" previše je okruglo, drugo s previše dugom crtom, zatim previše malo pa
čitav potpis previše tanak. Babi je pokušala oponašati majčin potpis. Ispunila je
nekoliko listova matematičke bilježnice. Na kraju joj se učinilo da bi rezultat
mogao proći.
"Dani? Prema tvom mišljenju, izgleda li ovo kao mamin potpis?"
Daniela je kratko promotrila zadnji potpis. Malo se zamislila. "U maminom
potpisu, prezime je duže. Ne, ne znam. Nešto je čudno. Evo. G je previše mršavo,
napravila si mu premali trbuh. Mama prezime uvijek piše s većim G. Gledaj."
Otvori svoj rokovnik i pokaže sestri pravi majčin potpis. "Vidiš." Pokaže G u
prezimenu kako ga je majka napisala. Babi ga je promatrala i uspoređivala s onim
koje je ona napisala.
"Meni izgledaju isto. To je zato što znaš." Sva sretna ode u svoju sobu.
Daniela ustane.
"Kako želiš. Ali ja mislim da je G premaleno. Osim toga, ne razumijem zašto
me uvijek pitaš što mislim, a nakon toga učiniš kako ti se prohtije."
Zatvori vrata.
Babi otvori rokovnik na stranici za ispričnice. Upiše datum, i u rubriku
razloga nedolaska na nastavu upiše: "zdravstveni razlozi". To je, u osnovi, bila
istina. Razboljela bi se od pomisli da ne pobjegne sa Stepom. Nasmiješi se. Zatim je
došao red na potpis. Ponovno se uozbilji. Još jednom iskuša majčin potpis na
obližnjem listu papira. Ispod na desetke Raffaella Gervasi. Ovaj zadnji ispao joj je
još bolje. Bio je savršen. Ni sama njezina majka ne bi lako zamijetila da nije pravi.
Međutim, mogla je falsificirati i čekove, kupiti si Metropolis. Shvati da je
pretjerala. Njoj ne trebaju novci, samo ispričnica. Uzme kemijsku, bojažljivo
pogleda one točkice tik iza otisnutog natpisa: potpis. Zatim se odlučno primi posla.
Započne s R i nastavi, klizeći što je prirodnije mogla do one zadnje točkice na "i".
Zatim, još uvijek uzdrhtala od usredotočenosti, od napora falsificiranja, pokušaja
da piše savršeno jednako kao njezina majka, pogleda potpis. Ispao je još bolje.
Nevjerojatno. Možda je prezime pomalo drhtavo. Usporedi ga s drugim majčinim
potpisima u rokovniku. Nema nijedne velike razlike. Nijednog nepreciznog slova. U
korist joj je išla još jedna stvar. Provjeri raspored. Prvi sat imat će profesoricu
matematike, gospođu Boi. S debelim naočalama i krupnim, uvijek nasmiješenim
licem. Čak i onda kad se ispričala razredu jer je izgubila kontrolne i zamolila ih da
to nikome ne kažu. Tog dana Pallina je bila sigurna da bi dobila najmanje sedmicu.
Prema njezinom mišljenju, Boieva je upravo zato i izgubila kontrolne. Učinila je to
namjerno kako joj ne bi dala zadovoljštinu. Pallina je vjerovala da svi profesori
imaju nešto protiv nje i njezinih ocjena. Babi zatvori rokovnik. Sad je bila mirnija.
Ovaj će potpis provjeriti samo Boieva i sigurno neće primijetiti da je krivotvoren.
Počne učiti. Načas je obuzme neki čudan osjećaj, kao da je nešto brine. Osvrne se
oko sebe, ali ništa ne zamijeti. Nastavi pisati zadaću. Da je pažljivije provjeravala
raspored, znala bi što je to brine. Drugi nastavni sat imale su Giaccijevu.

http://www.book-forum.net

19Federico Moccia - Tri metra iznad neba Empty Re: Federico Moccia - Tri metra iznad neba Sre Okt 31, 2012 5:51 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
42.
Kasnije, kad su njezini roditelji izašli, Step je došao po nju. Ispred zgrade čekala je
čitava škvadra. Schello, Lucone i Carla, Dario i Gloria, Sicilijanac, Pollo i Pallina, i
neki dečki i cure u jednom Golfu. Otišli su motorima prema Prima Porti, zatim
skrenuli nadesno prema Fianu. Kad su stigli, Babi je bila sva promrznuta. Mjesto se
zvalo Il Colonnelo i bilo veoma daleko. Babi nije shvaćala zašto su za večeru
odabrali jedno takvo mjesto. Imalo je dvije velike blagovaonice s otvorenom peći i
krajnje obične stolove. Možda je jeftino, pomisli. Sjeli su. Mladi je konobar došao
po narudžbe. Bilo ih je petnaest i svi su se stalno predomišljali, osim nje koja je od
početka odabrala salatu s malo ulja. Siroti konobar bio je sluđen. Svako toliko je
pokušavao ukratko ponoviti naručena predjela, pa glavna jela, ali kad bi došao do
priloga, netko bi se već bio predomislio.
"Šefe, donesi nam dvije pappardelle s divljači."
"I za mene." Odmah bi se pridružio još netko i netko četvrti. I odmah nakon
toga, drugo dvoje odlučili bi uzeti palentu carbonaru. Bila je to najneodlučnija
skupina koju je Babi u životu vidjela. Kao da to nije bilo dovoljno, Pollo je
pokušavao pomoći svaki put ponavljajući sve narudžbe i time izazivajući još veću
zbrku. Na kraju su se svi zabavljajući se smijali. To im je postala svojevrsna igra.
Siroti konobar se udaljio posve shrvan. Jedino sigurno bilo je da treba donijeti
četrnaest srednjih svijetlih piva i jednu ... Što je naručila ona lijepa plavuša
nebeskomodrih očiju? Provjeri blok prepun prekriženih narudžbi i ode u kuhinju
sjetivši se da treba donijeti i jednu dijetalnu Coca-Colu.
Večera se nastavila u krajnjoj zbrci. Svaki put kad bi bilo doneseno neko jelo,
od pršuta do mozzarelle na bruschetti, svi bi svojski prionuli na posao bacajući se
na njega, tako da bi u hipu sve nestalo.
Djevojke previše našminkanih očiju glasno su se smijale. Babi je pogledala
Pallinu tražeći malo razumijevanja. Međutim, i ona kao da se već posve uklopila u
škvadru. Pogled joj se susreo sa Stepovim. Smješkao se. Pokušala mu je uzvratiti,
ali nije bila previše uvjerljiva. Spustila je pogled. Stigla je njezina miješana salata s
malo ulja. Situacija nije bila baš najveselija. Zatim je na red došla Sicilijančeva
pripovijest. Tužna priča o nekom Francescu Costanzu. Na pamet mu je pala loša
zamisao da dodijava Sicilijančevoj bivšoj ženskoj. Nije čak ni ženska, pomisli Babi,
njegova bivša. Da poludiš.
Ali svi su zainteresirano slušali i nitko nije prigovorio. Dake, pomisli Babi,
možda on ima pravo. Luđakinja sam ja. Ukratko, taj tip, Francesco Costanzi, gadno
je pogriješio. I zbog toga je platio.
"Znate što sam onda učinio?" Sicilijanac otpije gutljaj piva. "Otišao sam s
Hookom kod Marine koja je bila sama."
Na drugoj strani stola nasmiješio se momak s povezom na oku. Bio je u
središtu pozornosti i s pravom je uživao u svom trenutku slave. Sicilijanac je
nastavio.
"Rekao sam joj da nazove tog seronju Costanzija. Ona ga je nazvala i upitala
hoće li svratiti. I znate što je taj gad učinio?"
Babi je zapanjeno pogledala škvadru. Činilo se da doista ne znaju. Odvažila
se i sama odgovorila.
"Svratio je." Sicilijanac se okrenuo prema njoj. Činilo se da je malo ozlojeđen
što mu je ukrala repliku ili još gore, što je pogodila.
"Bravo, Babi. Upravo tako. Taj gad je svratio!" Babi se nasmiješi. Zatim
opazivši Stepov pomalo srdit pogled, slegne ramenima. Sicilijanac to nije zamijetio
i zabavljeno je nastavio svoju pripovijest.
"Sad dolazi najbolji dio. Kad je on stigao, Marina ga je pozvala da uđe. Čim je
ušao, Hook i ja skočili smo na njega i nismo mu dali da mrdne. Zatim, ne znate
kako smiješno, skinuli smo ga i privezali za stolac. Oh! Trebali ste vidjeti njegovu
facu. Gol kao crv. Zatim sam ja uzeo nož iz kuhinje i stavio mu ga među noge.
Počeo je vrištati kao da ga netko kolje. Hook misli da je to zato što je nož bio
hladan! Tad je ušla Marina. Rekli smo joj da se sva odjene u prozirnu čipku. Sjećate
se Marine, zar ne?"
Babi je nikad nije upoznala, ali pomisli da, ako je bila s nekim kao što je
Sicilijanac, sigurno nije od onakvih djevojaka kakve bi se njoj svidjele. "Dakle,
pustio sam glazbu i ona je počela izvoditi striptiz. Rekao sam onom tipu: oh, vidim
li da ti se sviđa i pokaže li tvoja stvarčica ijedan znak života, kunem ti se da ću ti je
odrezati. Oh, Marina je već bila u gaćicama i grudnjaku, a tip nije ni mrdnuo, ne
znam jeste li me shvatili, bio je kao mrtav."
Svi su se luđački smijali. Jedna djevojka na kraju stola umalo se ugušila. I
Step kao da se zabavljao. Babi nije vjerovala svojim ušima. A pripovijest s time nije
završila. Sicilijanac ih je sve utišao.
"U jednom trenutku, začuli smo otključavanje vrata. Mislite da se Marinini
roditelji nisu vratili? Da Hook i ja poput praćke nismo proletjeli kroz vrata, a oni
uhvatili onog tipa golog na stolcu i Marinu napola razodjevenu? Kunem vam se da
je to bilo da umreš, da ti pozlije. Trebali ste vidjeti njihove face."
"I što su učinili onom tipu?"
Babi pogleda Pallinu. Imala je čak hrabrosti postavljati takva pitanja.
"Pa, ne znam. Nas dvojica smo zbrisali. Znam samo da onaj gad sad fura s
nekom ženskom i ima ozbiljne probleme obaviti onu stvar. Nakon kušnje koju smo
mu priredili, izgleda da se odviknuo. Čim vidi žensku kako se skida, stvar mu se više
ne diže."
Time je rezimirao čitavu priču i svi su ponovno prasnuli u smijeh. Zatim je,
nitko ne zna zašto, poletio komad kruha. Odmah zatim, uslijedila je kiša, prava
pravcata bitka ostataka mesa, letećih krumpira, piva. Sve su bacali jedni na druge.
Djevojke su prve napustile položaje. Babi i Pallina naglo su pobjegle od stola i za
njima ostale djevojke. Momci su se nastavili gađati ostacima hrane, bijesno i
silovito, nimalo ne hajući za ostale stolove, hoće li pogoditi obližnje goste. Vrhunac
je bio kad ih je onaj siroti konobar pokušao zaustaviti. Komad mokroga kruha
pogodio ga je nasred lica. Uslijedile su svojevrsne ovacije. Taj konobar nikad u
životu nije doživio ovakav uspjeh. Nakon toga je došao red na račun. Pollo se
ponudio prikupiti novac. Step je uhvatio Babi ispod ruke i izveo je iz restorana.
Jedan za drugime, izašli su i ostali. U parovima, ili utroje, svi su upalili motore.
Ekipa iz Golfa prva je otišla.
Babi izvuče novčanik. "Koliko ti dugujem?"
Step joj se nasmiješi. "Šališ se? Zaboravi."
"Hvala."
"Ne moraš mi zahvaljivati. Penji se."
Step upali motor. Babi se popne iza njega.
"Kome onda trebam zahvaliti? Čula sam da Pollo skuplja novac."
"Ne, to je uobičajen izraz." Upravo u tom trenutku, Pollo je istrčao iz
restorana i skočio na svoj motor. "Brzo, gibajmo!" Pallina se čvrsto uhvatila za
njega. Svi su brzo krenuli uz škripu guma. Motori su pojurili pogašenih svjetala. Iz
restorana je istrčao onaj konobar i još netko. Vikali su uzalud pokušavajući
pročitati oznake na registarskim tablicama.
Buka motora glasno je odjekivala u uskim uličicama Fiana. Jedan za drugim,
pognuti u punoj brzini, projurili su uličicama urlajući i smijući se, pritiskajući trube.
Zatim su, gotovo leteći, ušli u Tiberinu, obavijeni hladnoćom te ceste, mokrim
zelenilom skrivenih rubova. Tek su tad ponovno upalili svjetla.
Pollo se približio Stepu. "Oh, u tom Collonnellu uopće se ne jede loše. Šteta
što se neko vrijeme ne možemo vratiti."
"Znaš gdje bismo mogli u subotu?"
"Gdje?"
"Gore u Nerve. Tamo je jedan super restoran. Farinello i ekipa su bili ondje.
Rekli su da je božanstven."
Pollo ga je zabrinuto pogledao. "Koliko deru?"
"Oko četrdeset po glavi."
"Preskupo!" Pokaže svoj dječački osmijeh i zatim doda gas, i uz razuzdani
smijeh udalji se s Pallinom.
Babi se nagne prema Stepu.
"Znači, nismo platili?"
Step uspori. "Pa, gdje je tu problem?"
"Problem? Jesi li svjestan da te oni mogu prijaviti? Možda su zapisali neku
tablicu."
"Ne mogu kad su ugašena svjetla. Slušaj, to stalno činimo i nikad nikoga nisu
uhvatili. Zato nemoj donositi nesreću!"
"Ja ne donosim nesreću. Samo te pokušavam urazumiti. Iako mi se to čini
veoma teško. U redu, recimo da te ne uhvate. Zar ne misliš na one iz restorana? Ti
ljudi rade, po čitav se dan znoje iznad štednjaka u kuhinji, postave ti stol, posluže ti
jelo, raspreme iza tebe, čiste, a ti se prema njima tako odnosiš? Ponižavaš ih,
omalovažavaš njihov trud. Nemaš ni najmanje poštovanja prema njima."
"Kako nemam poštovanja? Pa rekao sam ti da mi se strašno svidjela hrana
kod njih!"
Babi nije odgovorila. Bilo je uzalud. Pomaknula se na sjedalu malo se
udaljivši od njega. Noćni vjetar i hladna šumska vlaga obavijali su je izazivajući u
njoj drhtaje. Ali nije samo to bio razlog. Bila je s nekim tko ne shvaća, tko ne može
shvatiti. Pogleda uvis. Noćno nebo bilo je bistro. Zvijezde su svjetlucale u daljini.
Mali prozirni oblačići milovali su mjesec. Sve bi bilo predivno samo da ...
"Hej, Step." Tip kojeg su za stolom nekoliko puta nazvali Lucone, a iza kojeg
je sjedila punašna plavuša po imenu Carla, približio im se na svom motoru. "Da se
kladimo u pedeset tisuća tko će doći sve do centra samo na jednom kotaču?"
Stepu nije trebalo dvaput ponoviti. "Prihvaćam." Naglo je dodao gas. Motor
se podigao na stražnji kotač. Babi se u zadnji čas zadržala na sjedalu. Ponovno! Ne
mogu više, pomisli. Ovaj put barem nisam okrenuta s glavom prema dolje!
"Step! Step!" poviče, snažno ga udarajući šakom po leđima. "Prestani!
Spusti se!" Step je nježno oduzeo gas. Motor je s oba kotača dodirnuo zemlju.
Lucone je još malo nastavio na jednom kotaču pobjedonosno izvikujući. Step se
okrenuo prema Babi.
"Što te je primilo? Jesi li poludjela?"
"Dosta s vožnjom na jednom kotaču, s mlaćenjem, s potjerama, ne mogu
više, shvaćaš?"
Babi je urlala. "Želim normalan, miran život. Život ljudi koji se na motorima
voze kao svi ostali. Ne želim bježati iz restorana, želim platiti kao svi. Ne želim da
se ti mlatiš. Ne želim slušati kako je netko od tvojih prijatelja stavio nož među
noge nekog tipa samo zato što je taj nazvao njegovu bivšu žensku i ne bih to
željela slušati ni da mu je to bila djevojka! Mrzim nasilje, mrzim kavgadžije, mrzim
umišljene, mrzim ljude koji ne znaju živjeti, koji ne znaju govoriti, razgovarati, koji
nemaju poštovanja prema drugima. Jesi li shvatio? Mrzim ih!"
Neko su se vrijeme vozili u tišini, puštajući da ih ljuljuška postojana brzina
motora, vjetar koji ju je malo pomalo smirivao. Zatim je Step prasnuo u smijeh.
"Smije li se znati što je toliko smiješno?"
"Znaš što ja pak mrzim?"
"Ne, što?"
"Izgubiti pedeset somova."
43.
Ispred benzinske postaje na Trgu Euclide, jedan visoki, mlohavi tip zalizane kose, s
rukama u džepovima, smijao se suludo riječima nekog niskog tipa koji se vrzmao
blizu njega. Svuda naokolo skupina djevojaka i momaka slušala je njegovu priču.
Tip je bio veoma zabavan. Sigurno bi bio uspješan kao profesionalni komičar.
Umjesto toga, tvrdoglavo je studirao ekonomiju i trgovinu iako je pred
profesorima gotovo uvijek bio glumac u nijemom filmu. Malo dalje, kod
Pandemoniuma, nalazila se malo starija ekipa. Zaustavila se jedna Toyota Corolla s
telefonom. Svi su pozdravili novopridošlice. Iz automobila je izašla brineta u
cipelama savršenim barem koliko i njezine noge. Imala je crnu jaknu i bermude s
pliseom od svjetlucave čipke. Automobil je bio crven, i ni na reklamnom posteru
ne bi mogao biti bolji. Međutim, kad je izašao vozač, čarolija je nestala. Na glavi je
imao malo kose i bio je pomalo trbušast. Pravi kreativac nikad ga ne bi odabrao.
Malo dalje, ispred trgovine novinama, parkiralo se jedno dostavno vozilo. Dva
policajca nevoljko su provjerila dokumente nekih momaka u blizini i zatim otišla.
Svako toliko, najednom, kao nekom čarolijom, neki sjedaju na skutere ili
ulaze u automobile nekog starijeg, kako bi odjurili u kino ili na nečiji tulum, ili u
Piper na tematsku večer. Malo zatim, stižu neki zakašnjeli ili netko tko je bio na
večeri s nekom ženskom, u potrazi za nečim boljim što bi mogao učiniti, nečim
čime će prevariti vrijeme čekajući da njegovi ili njezini roditelji odu na spavanje
kako bi napokon imali slobodu. Jedan je automobil strelovito projurio trubeći.
Jedna plavokosa djevojka provirila je kroz prozor nekoga pozdravljajući i uz škripu
kočnica nestala nadesno, Ulicom Sicacci. Jedna smeđokosa djevojka ušla je u Caffe
Shop kupiti cigarete. Druga je čavrljala u naručju momka na Peugeotu. Smijali su
se gledajući prijatelja ispod trijema sa stupovima. Već je pola sata držao slušalicu
javne govornice uz uho razgovarajući o svemu i svačemu sa svojom ženskom.
"Riješi je se", bio je jedini savjet koji mu je prijatelj mogao dati. Možda i nije
bio baš neki prijatelj, a možda jest. Svi su sposobni savjetovati ti da prekineš sa
ženskom, ponajviše kad nije riječ o njihovoj. Jedan je Marokanac za obližnjim
stolom pio čašu vina i zadnjih se minuta pitao što radi na tom mjestu.
Iz hotela Roxy izašla je skupina nasmiješenih stranaca. Automobil se
zaustavio ispred trgovine novinama i parkirao nasred ceste. U drugom, iza njega,
vozač je nervozno nalegao na trubu. Tip koji je netom izašao iz svog vozila podigao
je ruku. "Pretječe nas kamion!" bila je njegova neobična isprika.
Zatim su, jedan za drugim, stigli oni. Trubeći i dodajući gas. Neki su se
motorima popeli na pločnik, drugi ih parkirali ispred spuštene rešetke Euclidea.
Babi je sišla sa Stepovog motora i rukom odmaknula kosu s lica. U tom trenutku
prišla joj je Pallina.
"Fora, zar ne?"
"Što?"
"Pa to kako smo zbrisali, u noć, ne plativši. Nikad ranije to nisam učinila. Daj,
super je zabavno. Osim toga, oni su simpa, što ne?"
"Ne. I uopće se nisam zabavila."
"Pa jednom u životu ..."
"Nije jednom i ti to jako dobro znaš. Njima je to običaj. Pallina, ne razumiješ.
To je kao da si ukrala. Kad jedeš i ne platiš, ukrala si."
"Pretjeruješ! Tanjur tortelina i pivo! Krađa stoljeća!"
"Pallina, kad ti nešto ne želiš shvatiti, doista nema pomoći, zar ne?"
Najednom je jedna ruka Jupi dvaput po ramenu, i to ne baš lagano.
Babi se okrene. Ispred nje je stajala Maddalena. Žvakala je gurnu za
žvakanje i s osmijehom je promatrala.
"Slušaj, ti ovdje ne smiješ dolaziti."
"Zašto?"
"Zato što te ja ne želim ovdje."
"Nije mi poznato da je ovo mjesto tvoje. Zato mi ne možeš zabraniti da
dolazim ovamo."
Babi se ponovno okrene prema Pallini prekidajući svaku raspravu. Pokuša
započeti bilo kakav razgovor. Ali ovaj je put silovit trzaj primora da se okrene.
"Možda nisi shvatila. Moraš nestati."
Maddalena je desnom rukom udarala Babi po lijevom ramenu. "Shvaćaš?"
Babi je uzdahnula. "Što želiš od mene? Tko te poznaje? Tko si ti uopće?"
Maddalena podigne glas. Sva se zacrveni.
"Ja sam netko tko će ti razbiti bulju." Zatim joj se približi i zaurla joj tik u lice.
"Jesi li shvatila?"
Babi iskrivi lice u prezirnu grimasu. Neki oko njih okrenuli su se kako bi
vidjeli što se zbiva. Malo pomalo, škvadra je prestala razgovarati i okupila se oko
njih. Svi su znali što će se dogoditi. I Babi je to znala. Pokušala je udaljiti
Maddalenu. Stajala joj je blizu, previše blizu.
"Slušaj, prekini s time. Ne volim ulične kavge."
"Ne voliš ih, je li? U tom slučaju, ostani kod kuće ..."
Maddalena se prijeteći približavala. Babi je ispružila ruke i stavila ih na
Maddalenina ramena kako bi je zadržala podalje od sebe.
"Rekla sam ti, ne da mi se svađati ..."
"Što to radiš?" Maddalena je pogledala Babinu ruku na svom desnom
ramenu. "Stavljaš ruke na mene? Da si odmah maknula tu ruku!" I snažno udari
Babi po ruci odmičući je sa sebe.
"U redu, odlazim. Step?"
Babi se okrene kako bi ga potražila. Ali upravo u tom trenutku osjeti bolno
peckanje ispod desne jagodice. Nešto ju je odalamilo. Okrenula se. Maddalena je
stajala ispred nje, podignutih šaka, stisnutih i prijetećih, i smješkala se. Ona ju je
udarila. Babi prinese dlan obrazu. Jagodica joj je bila topla i boljela je. Maddalena
je pogodi šakom u trbuh. Babi zatetura unatrag. Maddalena ju je jedva okrznula,
ali svejedno joj je nanijela bol. Babi se okrene kako bi otišla.
"Kamo misliš da ideš, glupačo ružna?"
Udarac nogom s leđa pogodi je ravno u stražnjicu i odgurne, ali Babi nije
izgubila ravnotežu. Oči su joj bile pune suza. Nastavila je polako hodati. Oko sebe
je čula graju, osjećala lica koja se smiju, druga koja su je promatrala u tišini, netko
je pokazivao prstom na nju.
Djevojke su je zabrinuto promatrale. Buka dalekog prometa. Zatim ugleda
Stepa. Nalazio se ispred nje. Naglo začuje brze korake iza sebe. Maddalena. Zatvori
oči i lagano pogne glavu. Ponovno će je udariti. Osjeti kako je nešto povlači za
kosu, gotovo vuče. Okrene se oko svoje osi kako ne bi pala. Zatekne se kako trči
pognute glave dok je Maddalena vuče, furija koja urla i buba je šakama po glavi,
vratu, leđima. Imala je osjećaj da će joj iščupati sve vlasi i okrutna bol oblila joj je
lubanju, snažna da poludiš. Više nije mogla. Pokušala se osloboditi. Ali svaki trzaj,
svaki otpor bio je nova navala nepodnošljivog bola koji ju je razdirao. Stoga ju je
slijedila, gotovo trčala za njom. Ispružila je ruke i uhvatila se za njezinu jaknu,
gurajući svom snagom, sve bliže, sve brže, ne videći kamo ide, ne shvaćajući. Dok
nije začula gromoglasnu buku čelika, metala koji pada i zatekla se slobodnom,
najednom slobodnom disati, ponovno osjetiti mir. Maddalena se zabila o skutere,
pala na tlo, za sobom povukavši jedan Boxer i jedan stari Si. I sad je ležala ispod
njih, uhvaćena u stupicu jednim prljavim kotačem zahrđalih žbica koji se još
okretao, teškom šasijom i guvernalom. Babi osjeti kako je najednom obuzima
bijes, poput plime, poput ogromog vala donesenog vjetrom bola kojeg je sad
osjećala. Osjeti svoje crveno lice, svoju zadihanost, svoju bolnu jagodicu, svoju
izmučenu glavu i u hipu se nađe na Maddaleni. Maddalena pokuša ustati. Babi se
nagne nad nju i zaspe je udarcima, pogađajući je posvuda, vičući, grebući je, vukući
je za kosu, crtajući po njezinom vratu duge krvave nepravilne linije. Zatim je dvije
snažne ruke podignu s leđa. Babi se najednom nađe iznad svega; koprcala se u
zraku, migoljila u pokušaju da se oslobodi kako bi ponovno nasrnula, kako bi
ponovno ugrizla, kako bi nanijela još bola. Dok su je one ruke odnosile, zadnji je
put snažno zamahnula nogom, ali nije pogodila željenu metu, pogodila je drugi
skuter. SH 50 sruši se pokraj već iznurene Maddalene.
"Oh, moj skuter ..." pojada se nevina žrtva.
Dok su je one ruke odvlačile, Babi ugleda mnoštvo. Više se nisu smijali.
Nijemo su je promatrali. Odmicali su se kako bi prošla. Puštala je da je vuče onaj
tko ju je uhvatio s leđa i iz nje se ka nebu oteo nervozan smijeh. Sjetila se one
razuzdane djevojke koja je sjedila na čelu stola. Smijala se, sve glasnije i glasnije,
ali nije čula da iz njezinih usta izlazi ikakav zvuk.
Prohladan vjetar milovao joj je lice. Zatvorila je oči. U glavi joj se vrtjelo. Srce
joj je snažno lupalo. Dah joj je bio isprekidan i povremeno su je potresali siloviti
valovi bijesa koji se još nisu umiriti. Nešto ispod nje se zaustavilo. Bila je na
motoru. Step joj je pomogao da siđe.
"Dođi ovamo."
Bili su na mostu u Ulici Francia. Spustila se stubama. Prišla fontani. Step je
navlažio svoju maramu i obrisao joj njome lice. "Je li bolje?" Babi je zatvorila oči.
Bila je ugodna ta hladnoća na zajapurenoj koži, na ozlijeđenom obrazu, na
još uvijek iskrivljenom licu. Potvrdno je kimnula glavom. Step sjedne na obližnji
zidić, obješenih raširenih nogu. S osmijehom ju je promatrao.
"Tko si ono bila? Djevojka koja mrzi kavgadžije? Nasilnike? Sva sreća! Jer da
te nisam odnio, bila bi ubila onu jadnicu."
Babi ga pogleda. Zakorači prema njemu i brizne u plač. Najednom, grčevito.
Kao da se nešto slomilo, neka hrana, neki nasip, i grunula je rijeka suza i jecaja,
provalila neobuzdana, nezadrživa.
Stepu su se među rukama ponovno našla njezina krhka, nježna ramena
potresana snažnim jecajima.
Nastavio ju je promatrati, šireći ruke, ne znajući što da učini. Zatim ju je
zagrlio.
"Daj, nemoj tako. Nisi ti kriva. Izazvala te je."
"Nisam je htjela udariti, nisam je htjela ozlijediti. Ozbiljno ... Nisam to
željela."
"Znam da nisi."
Step stavi ruku pod njezinu bradu. Obriše malu slanu suzu i podigne joj lice.
Babi otvori oči, naglo udahne kroz nos, zatreperi trepavicama, smiješeći se i
smijući se, još uvijek nervozna. Pogleda ga još jecajući. On joj se nasmiješi
nastojeći je umiriti. Polako se približi njezinim usnama i poljubi je. Činila se još
mekša i nježnija no inače, onako ispod njega, topla i popustljiva, slankasta.
Prepustila se tražeći utjehu u tom poljupcu, najprije nježno pa sve silovitije, očajna
dok se nije sakrila u njegov vrat. I on je osjetio njezine vlažne obraze, njezinu
hladnu kožu, njezine sitne jecaje.
"Sad je dosta." Odmaknuo ju je od sebe. "Daj, nemoj tako." Step se popeo
na zidić. "Ne prestaneš li plakati, bacit ću se. Ozbiljno ..."
Načini nekoliko nesigurnih koraka po rubu mramora. Raširi ruke hvatajući
ravnotežu.
"Hoćeš li prestati ili da se bacim ...?"
Hodao je nogu pred nogu opasno se njišući. Mnogo metara ispod, mirna i
mračna rijeka, crna voda obojena noću, grmovite obale. Babi ga je zabrinuto
promatrala, ali još uvijek je jecala.
"Nemoj to činiti ... molim te."
"Ti prestani plakati!"
"To ne ovisi o meni ..."
"Onda, bog ..."
Step skoči i s krikom se baci sa zidića. Babi pritrči rubu zidića.
"Step!" Pogleda prema rijeci. Ništa se nije vidjelo, samo sporo protjecanje
vode nošene strujom.
"Buuuu!"
Step iskoči ispod zidića i uhvati je za ovratnik jakne. Babi vrisne.
"Povjerovala si, ha?" Step je poljubi.
"Samo je još to nedostajalo. Vidiš kakva sam i onda se tako zezaš sa mnom."
"Učinio sam to namjerno. Trebalo ti je da se dobro preplašiš, da sve drugo
nestane."
"Da se rasplačeš."
"Zašto, pa sad ne plačeš, zar ne? Dođi ovamo." Pomogne mu da prijeđe
preko zidića. Ponovno se zateknu ispred mosta, obješeni u mraku s mramornog
ruba. Duboko ispod njih, rijeka, malo dalje osvijetljena Olimpica. Zatim su se
ponovno poljubili, ovijeni tamom i sporim žuborenjem rijeke. Strasno i predano,
puni želje. On je podigao njezinu majicu i dodirnuo joj dojku, oslobodio je. Zatim je
raskopčao košulju i priljubio njezinu meku kožu uz svoja prsa. Udisali su svoju
toplinu, osluškivali svoja srca, osjećali kako im se koža nježno dodiruje obavijena
prohladnim noćnim vjetrom.
Kasnije su sjedili na mramornom rubu zidića i netremice promatrali nebo i
zvijezde.
Ona se ispružila s glavom u Stepovom krilu. Ostala je tako neko vrijeme, bez
riječi. Mirna i spokojna dok joj je on milovao kosu. Ogledala se oko sebe i opazila
natpis koji ju je iznenadio.
"Ti za mene nikad ne bi napravio nešto takvo, nikad ne bi pisao po mostu."
Step odmah shvati na što misli. Tik ispred njih, romantična bočica spreja
naštrcala je svoju ljubavnu izjavu: "Cerbiatta, volim te."
"Istina. Ja ne znam pisati, sama si to rekla."
"Pa mogao bi reći nekome da napiše umjesto tebe." Babi zabaci glavu
smiješeći mu se.
"Osim toga, čini mi se da bi za tebe bilo primjerenije napisati nešto onakvo."
Babi pogleda ono što joj je Step pokazivao. Na bijelom stupu ispred njih,
nalazio se natpis na kojem je netko odvažno dodao: "Cathia ima drugu najbolju
guzicu u Europi". "Drugu" je bilo dodano u maloj zagradi. Step se nasmiješi.
"Ovaj je natpis mnogo iskreniji. Budući da ti imaš prvu." Babi brzo siđe sa
zidića i lagano ga udari šakom. "Svinjo!"
"Što ćeš učiniti? I mene ćeš izmlatiti? To ti je baš porok ..."
"Ne sviđa mi se ova šala." Step je pokuša zagrliti. Malo se opirala.
"Doista mi se ne sviđa. Loše se osjećam, uistinu." Step je čvršće privije uz
sebe.
"U redu, neću to više nikad reći." Prepustila mu se, načas povjerovavši
njegovom obećanju.
44.
Kad ju ju je Step dovezao kući, njezini se još nisu bili vratili. Pozdravio ju je pred
vratima zgrade. "Bog, laku noć. Bravo, ponosan sam na tebe."
Babi se nasmiješi i nestane uz stube. Ali kasnije, dok je odlazila u krevet s
maramicom punom leda na desnoj jagodičnoj kosti i pramenčićima kose na četki u
kupaonici, ponovno je razmislila o tim njegovim riječima. U trenutku kad ih je
rekao, nije se obazirala na njih. On je ponosan na nju. Ponosan na što? Na to da je
udarila jednu djevojku. Na to da ju je izlemala, ozlijedila, možda unakazila? Zavukla
se ispod plahte. Patila je, i to ne samo od iščupanih vlasi. Naravno, samo se je
branila. Nije to bila njezina krivnja, bila je primorana na taj postupak. Ali zašto s
toliko bijesa? S toliko mržnje? Najednom se više nije prepoznavala, nije znala tko
je. U jedno je bila sigurna. Na takvu Babi ona nije nimalo bila ponosna.
"Alessandri?".
"Ovdje."
"Bandini?"
"Ovdje."
Boieva je prozivala učenice.
Za svojom klupom, Babi je zabrinuto provjeravala svoju ispričnicu. Sad joj se
više nije činila tako savršena. Boieva je preskočila jedno prezime. Učenica koja je
bila prisutna i držala do svog identiteta ustala je i upozorila je na to sa svog mjesta
u klupi. Boieva se ispričala i iznova nastavila prozivati od prezimena gdje se
zabunila. Babi se malo primirila. Kod jedne takve profesorice njezina ispričnica
možda prođe neopaženo. Kad je stigao taj čas, odnijela je rokovnik do katedre
zajedno s još dvije učenice koje su dan ranije izostale s nastave. Ostala je pred
katedrom, na nogama, sa srcem koje joj je snažno lupalo. Ali sve je glatko
proteklo.
Babi se vratila u svoju klupu i ostatak sata opušteno pratila nastavu.
Dodirnula je jagodicu obraza. Bila je natečena i bridila je. Njezina majka, kojoj ni
pospano] ništa nije promicalo, tog ju je jutra upitala što se dogodilo.
"Oh, ništa. Udarila sam se jučer navečer u mraku kad sam išla u sobu. Vrata
su bila pritvorena."
Raffaella je nasjela na tu priču. Srećom, nije imala drugih tragova. Ali
ponovno je lagala. Po tko zna koji put. Pretjeruje. Dosad je još nijednom nisu
uhvatili u laži. Ali od ovog koraka, prije ili kasnije, nadrapat če. Nije znala da se taj
trenutak opasno približava. Na klupu joj je stigla poruka. Pallina se nasmiješila sa
svog mjesta. Ona joj je bacila tu poruku. Babi je otvori. Bio je to jedan crtež. Jedna
je djevojka ležala na tlu, a druga stajala pokraj nje u boksačkoj pozi. Iznad veliki
naslov: Babi III. Bila je to parodija na filmove o Rockyju. Strelica je pokazivala na
djevojku na tlu. Iznad je pisalo Maddalena i u zagradama kravetina. Uz drugu
djevojku, pisalo je: "Babi, njezine šake bile su od granita, njezini mišiči od čelika.
Kad ona dođe, čitav Trg Euclide zadrhti, a kravetine, najzad, pobjegnu." Babi nije
mogla ne nasmijati se.
Upravo u tom trenutku zazvonilo je školsko zvono. Boieva je s mukom
prikupila svoje stvari i izašla iz učionice. Djevojke nisu još ni stigle ustati od klupa,
kad je ušla Giaccijeva. Sve su se nijemo vratile na svoja mjesta. Profesorica je prišla
katedri. Babi je imala dojam da se Giacijeva ulazeći osvrnula oko sebe, kao da
nešto traži. Zatim, kad je nju ugledala, kao da joj je laknulo, nasmiješila se. Dok je
sjedala, Babi je pomislila da joj se sve to samo pričinilo. Mora prestati, umišlja
stvari. U osnovi, Giaccijeva nema ništa protiv nje.
"Gervasijeva!"
Babi ustane. Giaccijeva ju je s osmijehom promatrala. "Dođi, Gervasijeva,
dođi." Babi ustane iz klupe. Ma kakvo pričinjanje. U stvarnosti, več ju je ispitala.
Giaccijeva se stvarno okomila na nju.
"Donesi i rokovnik." Ta ju je rečenica pogodila ravno u srce. Učinilo joj se da
će se onesvijestiti. Učionica kao da se zavrtjela oko nje. Pogleda Pallinu. I ona je
problijedjela. S rokovnikom, strašno teškim u rukama, gotovo nepodnošljivo
teškim, Babi je polako prišla katedri. U međuvremenu je uzalud tražila odgovor,
zadnju nadu pred tim neobičnim zahtjevom. Zašto želi njezin rokovnik? Nije
uspjela pronaći drugi razlog. Njezina nečista savjest kao da joj nije mogla predložiti
ništa drugo osim onoga što je već znala. Zatim malo svjetlo. Možda je željela
provjeriti potpisanu opomenu. Uhvatila se za taj tračak nade, za tu nevjerojatnu
zraku obmane. Odložila je rokovnik na katedru.
Giaccijeva ga je otvorila netremice je promatrajući. "Jučer nisi bila na
nastavi, zar ne?"
Na to se i onaj zadnji krhki kristalić nade razmrvio. "Nisam."
"Kako to?"
"Loše sam se osjećala." Sad se osjeća grozno. Giaccijeva se opasno
približavala stranici s ispričnicama. Pronašla je posljednju, onu inkriminiranu.
"A ovo bi trebao biti potpis tvoje majke, je li?" Profesorica joj stavi rokovnik
pred oči. Babi pogleda svoj pokušaj krivotvorine. Najednom joj se učini budalasto
traljavim, nevjerojatno drhtavim, očito lažnim i falsificiranim. S usana joj se ote
jedan tako slabašan "da" da ga gotovo nije čula.
"Čudno. Maloprije sam razgovarala telefonski s tvojom majkom i nije imala
pojma da nisi bila na nastavi. A još manje da je išta potpisala. Sad je na putu
ovamo. Nije mi se činila sretnom. Gervasijeva, završila si svoje u ovoj školi. Bit ćeš
udaljena s nastave. Jedan krivotvoreni potpis, prijavi li se nadležnoj osobi, što ću ja
učiniti, jednak je definitivnom izbacivanju iz škole. Šteta, Gervasijeva. Mogla si
dobiti lijepu ocjenu na maturi. Sad će to čekati sljedeću godinu. Uzmi."
Babi uzme rokovnik. Sad joj se činio nevjerojatno laganim. Najednom joj se
sve činilo drugačijim, njezini pokreti, njezini koraci. Kao da je plutala zrakom.
Vraćajući se na svoje mjesto, opazila je poglede svojih razrednih kolegica, onu
neobičnu šutnju. Osjećala je nešto nalik radosti, neku apsurdnu sreću. Stigavši do
svoje klupe, polako je sjela.
"Ovaj put, Gervasijeva, ti si ta koja je pogriješila!"
Nije dobro shvatila ono što je uslijedilo. Zatekla se u prostoriji s drvenim
klupama. Njezina majka je urlala. Zatim je stigla Giaccijeva s ravnateljem. Njoj su
rekli da izađe. Dugo su raspravljali dok je ona čekala u hodniku. U dnu hodnika
prošla je jedna redovnica. Razmijenile su pogled bez osmijeha i bez pozdrava.
Kasnije je izašla njezina majka. Odvukla ju je uhvativši je za ruku. Bila je bijesna kao
ris.
"Mama, hoće li me izbaciti?"
"Neće, sutra ujutro vraćaš se u školu. Možda postoji rješenje, ali najprije
moram čuti što o tome misli tvoj otac, slaže li se i on."
Silazeći niz stube, Babi je pomislila kakvo bi to rješenje moglo biti, kad
njezinoj majci treba i odluka njezina oca. Kasnije, nakon što je ručala, napokon je
saznala. Radilo se samo o novcima. Morat će platiti. Ljepota privatnih škola je u
tome da se sve može lako riješiti. Jedini uistinu veliki problem je "koliko" lako.
Daniela je ušla u sestrinu sobu s telefonom u ruci.
"Drži, za tebe je." Umorna od događaja, Babi je bila zadrijemala. Prešla je
rukom preko lica odmičući kosu i približila bijeli telefon obrazu.
"Halo?"
"Bog, ideš sa mnom?" Bio je to Step.
Babi se uspravila na krevetu. Sad je bila posve budna. "Rado, ali ne mogu."
"Daj, idemo na Parnas, ili na Panteon. Častim te kavom sa šlagom u Tazzi
d'Oro. Jesi li je ikad probala? Legendarna je."
"U kazni sam."
"Ponovno? Zar te nisu pustili iz kazne?"
"Jesu, ali danas je profesorica otkrila krivotvoreni potpis i nastao je pravi
pokolj. Ona koja se okomila na mene. Prijavila me ravnatelju. Morala bih
ponavljati cijelu godinu. Međutim, moja je majka sve sredila."
"Tvoja je majka stvarno carica! Kakav karakter ... Ali uvijek dobije što želi."
"Pa, nije baš tako. Morala je platiti."
"Koliko?"
"Deset milijuna. Kao dobrotvorni prilog.
Step zazviždi. "Sranje! Krasno dobrotvorno djelo ..." Nakon toga je uslijedila
neugodna šutnja. "Babi, halo?"
"Da, tu sam."
"Učinilo mi se da se prekinula veza."
"Nije, razmišljala sam o Giaccijevoj, mojoj profesorici. Strah me je da ta
priča neće završiti na ovome. Ponizila sam je pred čitavim razredom i sad želi da
platim pod svaku cijenu."
"Više od deset milijuna?"
"Njih je očito iskrcala moja majka ... Kao svojevrsnu donaciju. Sad će se
osvetiti meni. Kakav peh! Kad samo pomislim kako sam dobro stajala s ocjenama,
mogla sam prošetati kroz maturu."
"Znači, baš ne možeš doći?"
"Ne, šališ se, zamisli da moja majka nazove i ne zatekne me kod kuće,
nastao bi pravi smak svijeta."
"U tom slučaju, svratit ću ja do tebe." Babi pogleda na sat. Blizu pet.
Raffaella će se vratiti mnogo kasnije.
"Dobro, svrati. Ponudit ću ti čaj."
"Neće se naći pivo?"
"U pet?"
"Nema ničeg ljepšeg od piva u pet, a uz to postoji još jedna činjenica, mrzim
Engleze." Spustio je slušalicu.
Babi brzo skoči iz kreveta. Nazuje cipele.
"Dani, silazim na tren. Idem dolje u trgovinu, treba li ti što?"
"Ne, ništa. Tko dolazi, Step?"
"Brzo se vraćam." Babi ostavi pritvorena vrata i ne odgovorivši sestri, brzo
se spusti stubama. Kupi dvije vrste piva, jednu limenku Heinekena i jednu Peronija.
Da je bila riječ o vinu, nešto bi se bolje razumjela. Ali o pivu nije znala baš ništa.
Brzo se vratila u stan i stavila pivo u hladnjak. Malo kasnije, oglasio se interkom.
"Da?"
"Babi, ja sam."
"Prvi kat." Dva puta je pritisnula gumb za otvaranje ulaznih vrata zgrade i
prišla vratima stana. Nije izdržala a da ne provjeri svoj izgled na staklu obližnje
slike. Sve je bilo na svom mjestu. Otvorila je vrata. Vidjela ga je kako se trkom
uspinje. Usporio je tek na kraju, upravo kako bi si dopustio onaj osmijeh koji joj se
na njemu toliko sviđao.
"Bog." Babi se priljubila uz vrata kako bi on mogao ući. Prošao je pokraj nje,
ali je, dok je ona zatvarala vrata, izvukao jednu kutiju ispod jakne.
"Evo, donio sam engleske kekse s maslacom. Uzeo sam ih ovdje blizu,
fenomenalni su."
"Znači, nešto engleskoga ipak ti se sviđa ..."
"Istinu govoreći, nikad ih nisam jeo. Ali moj je brat lud za njima. A on je
zaljubljenik u torte od jabuka i slične stvari pa zaključujem da su i ovi keksi sigurno
jako dobri. Ja volim samo slano. Čak i za doručak, napravim si barem tost ili
sendvič. Ali slaktiše gotovo nikad ne jedem."
Nasmiješila se. Lagano zabrinuta koliko su različiti čak i u najjednostavnijim
stvarima. Radije se pravila sretnom.
"Hvala ti, odmah ću ih pojesti." Zapravo, bila je na dijeti i ti mali, prhki
četverokuti s maslacom imali su sedamsto kalorija svaki. Step je hodao za njom. I
on je bio lagano zabrinut. Te kekse nije kupio putem, ponio ih je od kuće. Kad je
malo bolje razmislio, smirio se. U osnovi je radio uslugu Paolu. Malo dijete sigurno
mu neće škoditi. Daniela je namjerno izašla iz svoje sobe samo kako bi ga vidjela.
"Bog, Step."
"Bog." S osmijehom joj je pružio ruku, činilo se da nije zamijetio ništa osim
da ona zna njegov nadimak. Babi je kradom pogledala sestru. Daniela, brzo
shvativši, odglumi da je došla po nešto i odmah se vrati u svoju sobu. Malo kasnije,
voda je zakuhala. Babi je uzela ružičastu kutijicu. Zatim je zagrabila žličicu čaja i
ubacila listiće u vodu. Egzotični miris polako se proširio kuhinjom.
Malo kasnije bili su u salonu. Ona sa šalicom kipućeg čaja od trešanja među
rukama, on s oba piva ispred sebe, time rješavajući svaku moguću sumnju. Još su
malo porazgovarali o Giaccijevoj. Stepa su zabavile priče o Babi i njezinoj obitelji.
Babi je iz obližnjeg ormara izvadila album s fotografijama i pokazala mu ih. Možda
je to bilo zbog Heinekena, možda i zbog Peronija, ali činjenica je da se Step
zabavljao. Slušao je njezine živopisne pripovijesti koje su slijedile nakon različitih
fotografija, snimljenih na nekom putovanju, nekom tulumu.
Ovaj put nije zaspao. Malo pomalo, kako je ona prelistavala fotografije,
gledao je kako raste. Vidio je kako joj izbijaju prvi zubi, kako gasi jednu svjećicu na
torti, vozi se biciklom i zatim, malo starija, na vrtuljku sa sestrom. Na saonicama s
Djedom Božićnjakom, u zoološkom vrtu s mladunčetom lava u naručju. Malo
pomalo, vidio je kako joj lice postaje mršavije, kosa tamni, njezine sitne grudi rastu
i najednom, iza te stranice, bila je žena. Sad više nije bila običan namrgođeni
dječačić u bikiniju s rukama na bokovima. Minijaturan dvodijelni kupaći kostim
prekrivao je preplanulo tijelo lijepe djevojke, glatkih nogu, sad vitkih i dugih.
Njezine svijetle oči sad su bile sposobne shvatiti, njezina nevinost odabrati. Sjedeći
na napravi za veslanje, smiješila se okružena dugom kosom posvijetljelom od
sunca. Njezina mršava ramena, možda još uvijek previše koščata, izranjala su
zlaćana između pramenova koje je more posvijetlilo. Oko nje kupači kao mrlje u
pozadini nisu ni znali da su ovjekovječeni.
Na svakoj novoj stranici koju su prelistavali kao da je sve više nalikovala onoj
koja je sjedila pokraj njega. Zainteresiran za priče izvornika, Step je pratio te
fotografije pijuckajući drugo pivo i svako toliko postavljao neko pitanje. Tad je
najednom Babi, već znajući što je čeka, pokušala preskočiti jednu stranicu.
Zabavljen tim tisućama njezinih malih inačica, Step je bio brži od nje.
"Ne, ne, želim vidjeti."
Tobože su se hrvali, samo kako bi se malo zagrlili i osjetili veću bliskost. On
je, pobijedivši, prasnuo u smijeh. Smiješna i iskreveljena, iskrivljenih očiju, Babi se
smiješila nasred stranice. Njoj se ta fotografija nikad nije sviđala.
"Čudno, na ovoj si najviše nalik sebi." Odglumila je uvrijeđenost i lagano ga
lupnula. Zatim je spremila album, uzela svoju šalicu i dvije već prazne limenke piva
i otišla u kuhinju. Ostavši sam, Step je prošetao salonom. Zaustavio se ispred
nekoliko slika njemu nepoznatih autora. Jedna srebrna ruska ikona dičila se na
niskom komadu pokućstva od tamnog laka. Iza dvaju sjedaćih garnitura
prekrivenih šarenim platnom nalazio se dugi stol kratkih nogu. Na njemu srebrne
kutijice i pepeljare bez preciznog redoslijeda, usrećile bi njegove prijatelje.
Iz kuhinje je dopirao zvuk vode koja teče. Babi je oprala svoju šalicu i bacila
dvije prazne limenke od piva u kantu za smeće ispod sudopera.
Prekrila ih je praznim tetrapakom od mlijeka i jednim zgužvanim Scottexom.
U toj kući nisu smjeli ostati tragovi Stepove prisutnosti. Kad se vratila u salon, Step
je uistinu nestao. Prešla je preko hodnika. "Step?" Nije bilo odgovora. Uputila se
prema svojoj sobi. "Step?" Ugledala ga je. Stajao je uz njezin stol i prelistavao
njezin rokovnik.
"Nije pristojno čitati tuđe stvari bez dopuštenja vlasnika." Babi mu istrgne
rokovnik iz ruke. On joj to dopusti. Već je pročitao što ga je zanimalo. Zapamtio je.
"Zašto, zar si napisala nešto zbog čega bih se mogao naljutiti?"
"To su moje privatne stvari."
"A ne poruke ili natpisi o onoj kukavici s BMW-om?"
Babi pomisli na Chicca Brandellija i prasne u smijeh. "Ne, to je jedna glupa
priča, mali flert." Zabavljeno se poigravala namjerno prenaglašeno izgovarajući tu
stranu riječ.
"Mali flert", uzvratio joj je Step, i sam naglašavajući tu riječ, ali s određenom
oštrinom.
Ona ga je sugestivno pogledala. "U svakom slučaju, nije kao tvoja priča s
onom razularenom furijom."
"O kome govoriš?" Step se pravio da ne razumije.
"Daj, savršeno si shvatio na koga mislim! Na onu brinetu, nasilnicu koju sam
jučer stavila gdje joj je mjesto. Nemoj mi reći da je skočila na mene iz zabave.
Između vas dvoje je bilo mnogo više od Herta ..."
Step se nasmije, priđe joj, poljubi je i povuče za sobom na krevet. Zatim joj
počne podizati majicu.
"Nemoj, stani. Dođu li moji i uhvate li nas, poludjet će, a ako nas ulove
ovakve u mojoj sobi, ne gine smak svijeta."
"Imaš pravo." Step je uhvati i s lakoćom podigne, naviknut na utege mnogo
teže od tog mekog tijela. "Idemo tamo, tamo je bolje." Ne dajući joj vremena da
odgovori, uvukao se u sobu njezinih roditelja i zatvorio vrata za njima. Zatim ju je
položio na krevet i ljubeći je u polumraku sobe, ispružio se pokraj nje.
"Ti si lud, znaš li to?" šapnula mu je na uho. Nije odgovorio. Zračica sunca na
zalasku probila se kroz spuštenu roletu i osvijetlila mu usta. Babi je ugledala kako
se ti bijeli, savršeni zubi smiješe i zatvaraju prije no što su se izgubili u poljupcu.
Zatim se, ni sama ne znajući kako, našla u njegovom naručju bez majice. Osjetila je
kako je njegova koža lagano dodiruje, njegove ruke nježno gospodare njezinim
dojkama. Babi je imala zatvorene oči, meke usne otvarale su se i zatvarale u
pravilnom ritmu koji se svako toliko malo mijenjao, mala fantazija u tim
poljupcima. Najednom je osjetila veći mir, veću slobodu. Kao da najzad može
disati. Stepova nijema ruka zagospodarila je njezinim pojasom.
Provukao je vrh pojasa kroz kopču. U mraku sobe, Babi je čula struganje
kože, zveckanje metalne kopče, onog komadića željeza koje je oslobađalo njezin
trbuh. Bila je krajnje budna, iako ga je nastavila ljubiti. Soba kao da je visila u
praznini. Samo sporo kuckanje daleke budilice, njihov dah usta o usta, sad težak
od ljubavi. Zatim lagano stezanje. Remen se još više stegnuo i onaj je čavlić
napustio treću rupu tamnih rubova, onu najizlizaniju, najviše korištenu, rezultat
njezine mučne dijete. I u jednom času, njezine Levisice su se rastvorile. Zarobljeni
srebrni gumbi oslobodili su se na čarobni dodir tog palca i kažiprsta. Jedan za
drugim, sve niže, opasno. Ona suspregne dah i nešto se u tim začaranim
poljupcima najednom dogodi. Jedna mala gotovo nezamjetna promjena. Onaj
meki čar kao da je nestao. Iako su se nastavili ljubiti, kao da je među njima nastalo
nijemo čekanje. Step je pokušao nešto shvatiti, neki nagovještaj, znak njezine
želje. Ali Babi je bila nepomična, ništa nije pokazivala. Zapravo, još nije donijela
odluku. Nitko nikad ranije nije došao do te točke. Oćutila je svoje raskopčane
traperice i njegovu ruku na rubu bedra. Nastavila ga je ljubiti, ne želeći razmišljati,
ne znajući dobro što učiniti. U tom trenutku, Stepova ruka odluči riskirati. Tek
nezamjetno se pomaknula, ali Babi ju je svejedno osjetila. Gotovo s uzdahom
zatvorila je oči. On je okrznuo rub raskopčanih traperica. Osjetila je njegove prste
na svojoj koži, iznad ružičastog ruba gaćica. I na tu pomisao, tijelom su joj
prostrujali hladni srsi nelagode. Tad osjeti kako se elastični porub lagano udaljava
od njezine kože i odmah zatim bježi iz njegove ruke kako bi se brzo vratio na svoje
mjesto. Drugi, odlučniji i odvažniji pokušaj. Stepova ruka u trapericama
zagospodarila je njezinim bokom i s njega, drska i posjednička, kliznula ispod
poruba gaćica. Zatim je kliznula nadolje, prema središtu, milujući joj trbuh, sve
niže i niže, sve do kovrčavih rubova, neistraženih granica.
Ali nešto se dogodilo. Babi ga je uhvatila za ruku. Step ju je pogledao u
polumraku.
"Što je bilo?"
"Psst."
Babi se podigla na bok, zaustavila u zraku, naćuljenih ušiju preko sobe,
preko roleta, dolje u dvorištu ... Nagla buka, njoj poznato dodavanje gasa. Čula je
onu vožnju unatrag, nervozno okretanje volana. Više nije imala dvojbi.
"Moja majka! Brzo, požurimo!" U hipu su ponovno bili više manje pristojni.
Babi je navukla prekrivače na krevetu. Step je zavukao košulju u hlače. Netko je
pokucao na vrata sobe. Na trenutak su oboje ostali nepomični. Bila je to Daniela.
"Babi, mama se vratila." Nije još ni izgovorila tu rečenicu do kraja, a vrata su
se širom otvorila.
"Hvala, Dani, znam."
Babi je izašla, za sobom vukući Stepa. On se malo opirao.
"Ne, želim razgovarati s njom, želim jednom zauvijek razjasniti ovu
situaciju!" Ponovno je na licu imao onaj svoj bezobrazan osmijeh.
"Prestani se zafrkavati, što ti je, jesi li lud? Ne znaš što će ti moja majka
učiniti ako te uhvati ovdje." Otišli su u salon. "Brzo, izađi ovuda, tako nećeš
naletjeti na nju." Babi je otključala bravu glavnih vrata. Izašla je na odmorište na
stubama. Dizalo je gledalo ravno na dvorište. Pozvala ga je. Razmijenili su žuran
poljubac.
"Želim sastanak s Raffaellom!"
Babi ga gurne u dizalo. "Nestani!"
Step stisne gumb i uz osmijeh posluša Babin savjet. Upravo u tom trenutku,
otvorila su se druga vrata, ona sporedna. Raffaella je ušla. Odložila je vrećice na
kuhinjske stol. Zatim kao da je nešto predosjetila, osjetila u zraku, možda škljocaj
drugih vrata.
"Babi, jesi li to ti?" Odmah je otišla u salon. Babi je uključila televizor.
"Da, mama, gledam telku." Ali izdala ju je lagana rumen na obrazima.
Raffaelli je to bilo dovoljno. Brzo je odjurila u drugu sobu i stala ispred prozora koji
je gledao na dvorište. Buka motora koji se udaljavao, lišće bršljana u jednom kutu
koje je još uvijek titralo. Prekasno. Zatvorila je prozor. U hodniku je naišla na
Danielu.
"Je li netko bio ovdje?"
"Ne znam, mama, učila sam u svojoj sobi."
Raffaella je odlučila ne inzistirati. S Danijelom je to bilo uzalud. Otišla je u
Babinu sobu i ogledala se oko sebe. Sve se činilo na mjestu. Ništa nije bilo
neobično. Čak je i prekrivač na krevetu bio savršeno navučen. Ali možda je
ponovno navučen. Tad je, tako da je nitko ne vidi, prešla rukom preko njega. Bio je
nedirnut. Nitko se nije ispružio na njemu. Uzdahnula je od olakšanja i otišla u svoju
sobu. Skinula je kostim i objesila ga. Zatim je uzela majicu od angore i meku
suknju. Sjela je na krevet i odjenula se. Nesvjesna i mirna, ne mogavši nikad
zamisliti da je upravo ondje, blizu mjesta na kojem ona sad sjedi, maloprije bila
njezina kćerka. Zagrljena s onim momkom kojeg ona nije podnosila. Ondje, gdje
ona sad sjedi, na tom prekrivaču još toplom od mladih ljudi i nevinih osjećaja.
Kasnije se vratio i Claudio. Dugo je raspravljao s Babi o lažiranoj ispričnici, o
potrošenih deset milijuna, o njezinom ponašanju u ovih zadnjih nekoliko dana.
Zatim je sjeo ispred televizora, najzad miran, čekajući da bude pripremljena
večera. Ali upravo u tom trenutku iz kuhinje ga je zazvala Raffaella. Claudio se
odmah pridružio supruzi.
"Što se pak sad dogodilo?"
"Gledaj ..." Raffaella mu pokaže na obližnji sudoper.
U njoj su bile dvije limenke piva koje je popio Step.
"Pivo, pa što?"
"Bile su skrivene u kanti za smeće ispod toaletnog papira."
"Pa popile su pivo. Što je u tome loše?"
Ne znajući dobro zašto, učini mu se da je pod svjetlom reflektora.
"Onaj momak je danas poslijepodne bio ovdje, sigurna sam u to ..."
"Koji momak?"
"Onaj koji je prebio Accada, onaj zbog kojeg tvoja kćerka nije otišla u školu.
Stefano Mancini, Step, Babin dečko."
"Babin dečko?"
"Zar ne vidiš kako se promijenila? Zar je moguće da ti ništa ne primjećuješ?
Za sve je on kriv. Utrke na motoru, lažne ispričnice ... Jesi li vidio onu modricu
ispod njezina oka? Rekla bih da je i tuče."
Claudio je ostao bez riječi. Novi problemi. Zar je moguće da je istukao Babi?
Mora nešto učiniti, intervenirati. Suočit će se s njim, da, to će učiniti.
"Drži." Raffaella mu pruži ceduljicu.
"Što je to?"
"Registarska tablica motora tog malog. Nazovi našeg prijatelja Davionea, daj
mu broj, dođi do adrese i odi razgovarati s njim."
Sad će to doista morati učiniti. Uhvatio se zadnje nade. "Jesi li sigurna da je
dobar broj?"
"Pročitala sam ga neki dan ispred Babine škole. Savršeno ga se sječam."
Claudio stavi ceduljicu u novčanik.
"Nemoj ga izgubiti!" Te Raffaelline riječi gotovo su više bile prijetnja nego
savjet. Claudio se vratio u salon i srušio na sjedaću garnituru ispred televizora.
Jedan je par govorio o svojim privatnim stvarima ispred nekog tipa duge kose.
Kako im se dalo govoriti na televiziji pred svima, kad on to ne uspijeva ni u vlastitoj
kući, sam, u svojoj kuhinji. Morat će otići porazgovarati s tim momkom. Mali će i
njega isprebijati. Sjetio se Accada. Možda će završiti u istoj bolničkoj sobi. Radit će
si društvo. Ni to ga nije razvedrilo. Accado mu baš nije bio naročito simpatičan.
Emisiju je prekinula propagandna poruka. Neki pseudoprofesor umjetnosti, obična
neznalica više no išta drugo, promicao je pivo opčenito. Claudio je izvukao
novčanik i prišao telefonu. Stefano Mancini, Step. Taj ga je mali već koštao deset
milijuna i dva piva. Izvadio je ceduljicu s brojem registarske tablice motora i
nazvao svog prijatelja Davionea. Dok je čekao da na drugoj strani linije netko
podigne slušalicu, razmišljao je o svojoj supruzi. Raffaella je nevjerojatna. Vidjela
je motor tog malog jednom ili dva puta i savršeno se sjećala broja. A on koji već
godinu dana ima svoj Mercedes, još uvijek ne zna napamet broj registarske
tablice.
"Halo, Enrico?"
"Da?"
"Bog, ja sam, Claudio Gervasi."
"Kako si?"
"Dobro, a ti?"
"Odlično ... Baš mi je drago čuti te."
"Slušaj, ispričavam se ako te ometam, ali trebala bi mi jedna usluga." Načas
se Claudio ponadao da Enrico neće biti tako ljubazan.
"Reci."
Istina je, kad ti ne treba usluga, svi su raspoloženi učiniti ti je.

http://www.book-forum.net

20Federico Moccia - Tri metra iznad neba Empty Re: Federico Moccia - Tri metra iznad neba Sre Okt 31, 2012 5:53 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
45.
Nije znala sanja li ili je ono lagano kuckanje po roleti stvarno. Možda je vjetar.
Promeškoljila se u krevetu. Ponovno ga je čula. Malo glasnije, precizno, gotovo
znak. Babi izađe iz kreveta. Približi se prozoru. Pogleda kroz proreze rolete. Na
svjetlu punoga mjeseca stajao je on. Iznenađeno je podigla roletu nastojeći biti što
tiša.
"Step, što radiš ovdje? Kako si se popeo?"
"Lako. Popeo sam se na zidić i uzverao uz cijevi. Idemo."
"Kamo?"
"Čekaju nas."
"Tko?"
"Ostali. Moji prijatelji. Daj, ne izmotavaj se, idemo! Jer ako te ovaj put tvoji
uhvate, stvarno će biti vraga."
"Čekaj da nešto navučem na sebe."
"Ne, idemo tu blizu."
"Ali nemam ništa ispod spavaćice."
"Još bolje." Nasmiješi se.
"Kretenu. Pričekaj trenutak." Pritvori prozor, sjedne na krevet i brzo se
odjene. Grudnjak, gaćice, felpa, traperice, Tobaccice i evo je ponovno na prozoru.
"Idemo, ali proći ćemo kroz vrata."
"Ne, bolje je da se spustimo ovuda."
"Što je tebi, šališ se? Strah me je. Ako padnem, ubit ću se.
Znaš što će se dogoditi ako se moji probude na krik i buku?
Daj, dođi sa mnom."
Provela ga je kroz mrak uspavanog stana, sitnim koracima po mekom sagu,
nježno pritiskajući kvake na vratima. Isključila je alarm, uzela ključeve i van. Lagani
škljocaj vrata koja su se zatvorila iza njihovih leđa, pridržanih do zadnjeg časa kako
ne bi proizvela buku. Zatim stubama do dvorišta, na motor, nizbrdicom, ugašene
mašine da ih nitko ne čuje. Kad su prošli pokraj portirnice, Step je ubacio u brzinu i
dao gas. Poletjeli su, sad već daleko i na sigurnome, slobodni otići kamo žele,
zajedno, za sve one uspavane i same u njihovim posteljama.
"Što je ovdje?" Babi je znatiželjno sišla s motora. Step je nešto izvadio iz
prtljažnika.
"Dođi sa mnom pa ćeš vidjeti. I molim te, bez buke." Bili su u Ulici Zandonai,
iznad crkve. Ušli su kroz željezna vrata i zaputili se mračnom ulicom između grmlja.
"Evo, provuci se ovuda."
Step podigne dio mreže potrgane pri dnu. Babi se sagne, dobro pazeći da se
ne nabode. Malo kasnije, Step je ponovno bio uz nju. Hodali su u mraku po
nedavno pokošenoj travi. Mjesečina je obasjavala sve oko njih. Nalazili su se u
unutrašnjosti nekog ograđenog područja.
"Kamo to idemo?"
"Pst." Step joj pokaže rukom da šuti. Kad su prešli preko niskog zidića, Babi
je začula glasove. Daleki smijeh, nečiji govor. Step joj se nasmiješi i uhvati je za
ruku. Iza sljedećeg grma, pojavio se pred njima. Na mjesečini, nebeskoplav i
proziran, miran, uokviren noću. Veliki bazen. U njemu je bilo nekoliko mladih ljudi.
Plivali su, ali nisu bili prebučni. Valići su prelazili preko rubova bazena i nestajali u
okolnoj travi. Čulo se kao neko neobično disanje, ta voda koja je dolazila i povlačila
se, gubeći se u praznini male rešetke. "Dođi." Prišli su bazenu. Neki momci su ih
pozdravili.
Babi je prepoznala njihova mokra lica. Sve su to bili Stepovi prijatelji. Sad je
već naučila i poneko ime. Sicilijanac, Hook, Bunny. Bila su lakše pamtljiva od onih
običnih kad se svi zovu Andrea, Fabio, Marco. Među njima su bili i Pollo i Pallina
koja se plivajući približila rubu bazena.
"Ti vrapca, bila sam sigurna da nećeš doći. Izgubila sam okladu."
Pollo je odvuče od ruba. "Vidiš, što sam ti rekao?" Nasmiju se. Pallina ga
pokuša zagnjuriti, ali joj to ne uspije. "Sad moraš platiti."
Udaljili su se prskajući i ljubeći se. Babi se upita što su se to kladili i na
pamet joj padne neodređena zamisao. Zatim se zabrine zbog jednog mnogo
ozbiljnijeg problema.
"Step, nemam kupaći."
"Nemam ni ja. Imam bokserice. Nema veze, gotovo nitko nema kupaći."
"Ali hladno je ..." pokuša ona dodati kao izliku.
"Donio sam ručnike za kasnije, jedan i za tebe. Hajde, nemoj otezati."
Step skine jaknu. Malo kasnije, sva njegova odjeća bila je na tlu.
"Bit će ti gore ako te bacim u bazen odjevenu. Znaš da ću to učiniti." Babi ga
pogleda. Bio je to prvi put da ga je vidjela razodjevenog. Potezi kistom srebrne
mjesečine još su mu više isticali mišiće. Savršeni trbušni mišići, čvrsti, četvrtasti
prsni. Babi skine felpu. Njegov nadimak je opravdan, pomisli. Doista zaslužuje
deset plus. Malo kasnije, oboje su bili u vodi. Plivali su jedno uz drugo. Ona malo
zadrhti od hladnoće.
"Brrr, hladno je."
"Sad ćeš se ugrijati. Pazi da ne zaroniš otvorenih očiju. Puno je klora. Znaš,
ovo je prvi otvoreni bazen na ovome području? I danas je svojevrsna inauguracija.
Uskoro će ljeto. Lijep je, nije li?"
"Predivan. Podsjeća me na one filmove Brucea Webera s čitavom obitelji
Dillon, kad su skakali u bazene i odlazili na noćna kupanja u vile."
"Na čije filmove?"
"Brucea Webera ..."
"Nikad čuo ... Mi to radimo već godinama. Dođi ovamo." Približili su se rubu.
Babi zamijeti da posvuda ima boca. Nedavno su otvorene. Step uzme jednu.
"Evo, popij."
"Ne pijem alkohol."
"Ugrijat će te." Babi prihvati bocu i otpije. Osjeti kako joj hladna, kiselkasta,
pjenušava tekućina silazi niz grlo. Bila je dobra. Odmakne bocu od usta i s
osmijehom je doda Stepu.
"Sviđa mi se, nije loše."
"Vjerujem ti, to je šampanjac." Step otpije dugi gutljaj. Babi se osvrne oko
sebe. U bazenu je bilo najmanje dvadesetak ljudi. Okupili su se u grupama po
nekoliko uz rubove bazena gdje su se nalazile boce. Tko zna je li u svima
šampanjac? Gdje su ga uzeli? Sigurno su i njega ukrali. "Drži." Step joj ponovno
doda bocu. Ona odluči ne misliti o tome i otpije gutljaj. Ali preračunala se i popila
previše. Zagrcnula se i šampanjac joj se sa svim svojim mjehurićima popeo u nos.
Zakašljala se. Step je prasnuo u smijeh i pričekao da se ona povrati. Zatim su
zajedno otplivati prema uglu bazena ispred njih. Malo veći grm štitio ga je od
svjetla mjesečine, dopuštajući da kroz njega prodre tek pokoji odsjaj srebra koji se
brzo izgubio u njihovoj mokroj kosi. Step je pogleda. Prekrasna je. Poljubi joj
hladne usne i odmah se nađu zagrljeni. Njihova naga tijela sad su se po prvi put
posve dodirivala. Obavijeni tom hladnom vodom, tražili su i pronalazili toplinu
jedno u drugome, upoznavajući se, uzbuđujući jedno drugoga, povremeno se
odmičući jedno od drugoga kako im ne bi bilo previše neugodno. Step se
odmaknuo od nje, otplivao malo bočno i malo kasnije se vratio s novim plijenom.
"Ova je još puna." Nova boca. Bili su okruženi. Babi se nasmiješi i otpije, ovaj
put polako, pazeći da se ne zagrcne. Šampanjac joj se učini još boljim nego prvi
put. Zatim potraži njegove usne. Nastavili su se ljubiti i ona je osjetila kako pluta,
ali nije znala zašto. Je li to normalno djelovanje vode ili šampanjca? Lagano je
zabacila glavu, spustila je na površinu vode i načas joj se prestalo vrtjeti. Čula je i
nije čula zvukove oko sebe. Njezine uši milovane valićima svako toliko završile bi
ispod površine i do njih bi doprli neobični, ugodni, tihi zvuci koji bi je dodatno
ošamutili. Step ju je držao u naručju, ovijao oko sebe. Otvorila je oči. Nabori vode
milovali su joj desni obraz, a mali hiroviti štrcaji svako toliko dopirali do usta. Došlo
joj je da se nasmije. Iznad nje, sjajni posrebreni oblaci sporo su plovili
beskonačnim plavetnilom. Pridigla se. Zagrlila je njegova snažna ramena i strasno
ga poljubila. Pogledao ju je u oči. Položio je mokru ruku na njezino čelo i milujući
joj kosu odmaknuo je s njezina glatka lica.
Zatim je kliznuo niz obraz, sve do brade, niz vrat, pa niže, niz dojku
obrubljenu vodom, namreškanu od hladnoće i uzbuđenja, i još niže, ondje gdje se
tog istog poslijepodneva prvi odvažio dodirnuti je. Ona ga je strastvenije poljubila.
Položila je bradu na njegovo rame i pritvorenih očiju pogledala malo dalje ispred
sebe. Poluprazna boca plutala je u blizini. Ponirala je i vraćala se na površinu. I ona
je pomislila na poruku u toj boci: "Upomoć. Ali nemojte me spasiti." Zatim je
zatvorila oči i zadrhtala, ne samo od hladnoće. Obuzelo ju je tisuću osjećaja i
najednom je shvatila. Ona je ta koja doživljava brodolom.
"Babi, Babi." Čula je kako netko doziva njezino ime i osjetila kako je snažno trese.
Otvorila je oči. Daniela je stajala ispred nje. "Što, nisi čula budilicu? Brzo, kasnimo.
Tata je već skoro spreman."
Sestra izađe iz sobe. Babi se okrene u krevetu. Pomisli na tu noć, Stepa koji
je kradom ušao u stan. Bijeg motorom, kupanje u bazenu s Pallinom i ostalima.
Svoje pijanstvo. Njega i nju u vodi. Njegovu ruku. Možda je sve to samo zamislila.
Dodirne kosu. Bila je savršeno suha. Šteta, bio je to san, predivan san, ali ništa
drugo osim sna. Ispruži ruku ispod prekrivača i naslijepo potraži radio. Pronađe ga i
uključi. Potaknuta jednom starom, živahnom pjesmom Simply Reda, izvuče se iz
kreveta. Još uvijek je bila pospana i što je bilo najčudnije, glava ju je pomalo
boljela. Prišla je stolcu kako bi se odjenula. Uniforma je bila prebačena preko
naslona, ali ostatak odjeće nije bio pripremljen. Smiješno, pomisli, zaboravila sam.
Bio je to prvi put da joj se to dogodilo. Moji imaju pravo. Možda se doista
mijenjao. Postat ću kao Pallina. Ona je toliko dezorganizirana da sve zaboravi.
Dobro, to će značiti da ćemo biti još veće prijateljice. Otvori prvu ladicu. Izvuče
grudnjak. Zatim, prekapajući po svom donjem rublju tražeći gaćice koje joj dobro
pristaju, naide na slatko iznenađenje. Skrivene na dnu, u maloj plastičnoj vrećici,
bile su mokre gaćice i grudnjak. Oko njih se širio blagi miris klora. Nije bio san. Te
je gaćice i grudnjak stavila na stolac prethodnu večer, kao svaki put, samo što ih je
prošlu noć upotrijebila kao kupaći kostim. Nasmiješi se. Zatim se najednom sjeti
sebe u njegovom naručju. Istina je, promijenila se. Veoma. Počela se odijevati.
Odjenula je uniformu i na kraju, dok se obuvala, donijela odluku. Više mu nikad
neće dopustiti da ide dalje od toga. Najzad mirna, pogledala se u zrcalo. Kosa joj je
bila kao i svaki drugi dan, oči one iste kakve je prije nekoliko dana lagano
našminkala. Čak su i usta bila kao i uvijek. S osmijehom se počešljala, odložila
četku i u žurbi izašla iz sobe kako bi doručkovala. Nije znala da će se veoma brzo
još promijeniti. Toliko da samu sebe neće prepoznati kad prođe pokraj tog zrcala.
46.
Giaccijeva se spustila u dvoranu za razgovore. Pozdravila je nekoliko majki koja je
poznavala i otišla u dno dvorane. U naslonjaču je nehajno sjedio jedan momak u
tamnoj jakni sa sunčanim naočalima na licu. Jednu je nogu podigao na rukonaslon
i kao da to nije bilo dovoljno, drsko je pušio. Glavu je zabacio i svako toliko
ispuštao dim u zrak.
Giaccijeva se zaustavila.
"Molim vas." Momak se pravio da ne čuje. Giaccijeva je progovorila glasnije.
"Molim vas!"
Step je najzad podigao glavu.
"Da?"
"Ne znate čitati?" upita ga pokazujući na jasno vidljiv natpis na zidu koji je
zabranjivao pušenje.
"Gdje?"
Giaccijeva odluči odustati. "Ovdje se ne smije pušiti."
"Ah, nisam primijetio." Step baci cigaretu na pod i ugasi je odrješitim
trzajem pete. Giaccijevu uhvati nervoza.
"Što radite ovdje?"
"Čekam profesoricu Giacci."
"Ja sam profesorica Giacci. Čemu mogu zahvaliti vaš posjet?"
"Ah, vi ste ta profesorica. Ispričavam se zbog cigarete." Step se uspravi u
naslonjaču. Načas je izgledao kao da mu je doista žao.
"Nema veze. Što želite?"
"Eto, htio sam s vama razgovarati o Babi Gervasi. Ne biste se smjeli tako
ponašati prema njoj. Vidite, profesorice, ta je djevojka veoma osjetljiva. Osim
toga, njezini su roditelji pravi davež, shvaćate. I zato, ako se vi okomite na nju, oni
je stave u kaznu i onaj tko nadrapa sam ja jer ne mogu izaći s njom, a to mi se
nikako ne sviđa, profesorice, možete to shvatiti, zar ne?"
Giaccijeva je bila izvan sebe. Kako si taj prostak dopušta razgovarati tako s
njom?
"Ne, ni najmanje ne shvaćam i prije svega ne shvaćam što vi radite ovdje.
Jeste li možda roditelj? Ili brat?"
"Ne, recimo da sam prijatelj."
Najednom se profesorica sjetila da ga je već ranije vidjela. Imala je taj
osjećaj od prvog trenutka, ali nije se mogla sjetiti kad. Najzad joj je sve postalo
jasno. Vidjela ga je s prozora. Bio je to momak s kojim se Babi odvezla ispred škole.
Dugo su razgovarale o njemu, ona i Babina majka, sirota gospođa. On je opasan
tip.
"Nemate prava biti ovdje. Otiđite ili ću dati da pozovu policiju."
Step je ustao i s osmijehom prošao pokraj nje.
"Došao sam samo kako bismo porazgovarali. Htio sam zajedno s vama
pronaći neko rješenje, ali vidim da je to nemoguće, s vama se doista ne može
razgovarati."
Giaccijeva ga je nadmoćno promatrala. Nije ga se bojala. Usprkos svim tim
mišićima, još uvijek je bio tek dječak, sićušnog, beznaćajnog uma. Step joj se
približio kao da joj želi nešto povjerljivo priopćiti. "Da vidimo razumijete li ovu
riječ, profesorice. Dobro pazite, može: Pepito."
Giaccijeva je problijedjela. Nije željela vjerovati svojim ušima.
Step se odmaknuo. "Vidim da ste shvatili taj pojam. Dakle, lijepo se
ponašajte, profesorice, i vidjet ćete da neće biti problema. U životu samo treba
pronaći odgovarajuće riječi, zar ne? Zapamtite: Pepito."
Ostavio ju je tako, nasred dvorane, blijedu, još stariju no što je bila, s
jednom jedinom nadom. Da ništa nije istina. Giaccijeva je otišla ravnatelju,
zamolila dopuštenje da ode, otrčala kući i kad je stigla, gotovo ju je bilo strah ući.
Otvorila je vrata. Ništa se nije čulo. Ništa. Obišla je sve prostorije unezvjereno
vičući, dozivajući psa imenom, i klonula na stolac. Još umornija i još više sama no
što se već svakodnevno osjećala. Na vratima se pojavio vratar.
"Profesorice, kako ste? Strašno ste blijedi. Slušajte, danas su u vaše ime
došla dva momka da odvedu Pepita u šetnju.
Ja sam im otvorio. Dobro sam postupio, nisam li?" Giaccijeva ga je
netremice promatrala. Kao da ga nije vidjela. Zatim je bez mržnje, pomirena sa
sudbinom, prepuna tuge i melankolije, potvrdno kimnula glavom. Što je taj čovjek
mogao znati? Mladi su zli. Giaccijeva je gledala kako vratar odlazi i zatim s
naporom ustala sa stolca i otišla zatvoriti vrata. Čekaju je dani samoće u tom
velikom stanu bez Pepitova laveža. Kako čovjek može pogrešno procijeniti druge
ljude. Babi joj se činila jednom ponosnom i pametnom djevojkom, možda ne
previše učenom, ali ne tako lošom da bi postupila na ovakav način. Otišla je u
kuhinju pripremiti nešto za jelo. Otvorila je hladnjak. Uz njezinu salatu nalazila se
već pripremljena hrana za Pepita. Briznula je u plač. Sad je doista sama. Sad je
definitivno izgubila.
47.
Tog poslijepodneva Paolo je rano prestao raditi. Sav sretan ušao je u kuću.
Najednom je začuo lajanje. Otišao je u salon. Na njegovom turskom sagu mali pas
bijelog krzna mahao je repom. Ispred njega bio je Pollo s drvenom žlicom u ruci.
"Spreman? Hajde!" Pollo je bacio žlicu na sofu. Pas se nije ni okrenuo, ni
najmanje zainteresiran gdje je završio taj komad drveta. Radije je zalajao.
"Kurac, zašto ne pali? Ovaj pas ne funkcionira! Uzeli smo manjkavog psa!
Zna samo lajati." Na obližnjem naslonjaču, Step prestane čitati novi "Totem
Comic".
"Pa to nije lovački pas. Nije predviđen za to, shvaćaš? Što hoćeš od njega?"
Step opazi brata. Paolo je stajao na vratima sa šeširom još uvijek na glavi.
"O, Pa', bog, kako si? Nisam te čuo. Kako si se danas vratio tako rano?"
"Ranije sam završio. Što radi ovaj pas u mojoj kući?"
"Novi je. Uzeli smo ga Pollo i ja, pola-pola. Sviđa ti se?"
"Ni najmanje. Ne želim ga vidjeti ovdje. Gledaj." Približio se sofi. "Sva je
puna bijelih dlaka."
"Pa', nemoj biti tako umišljen. Bit če u mojoj polovici kuće."
"Molim?"
Pas je zamahao repom i zalajao.
"Vidiš, njemu se ovdje sviđa!"
"Već me budiš ti kad se vratiš kući, kako će tek biti s ovim psom koji stalno
laje. O tome nema ni govora."
Paolo srdito ode. Pollo izvije lice u neobičnu grimasu. "U kurac, naljutio se."
Zatim mu na pamet padne jedna zamisao. Zaurla tako da ga se čulo i u drugu sobu.
"Paolo, za onih tristo somova koje ti dugujem ... ja ću ga odnijeti."
Step prasne u smijeh i vrati se svom "Totem Comicu". Paolo se pojavi na
vratima.
"Dogovoreno. Te novce ionako ne bih nikad vidio, barem ćeš mi skinuti s
vrata ovog psa. Usput, Step, može li se znati gdje su završili moji keksi s maslacom?
Prekjučer sam ih kupio za doručak, ali su nestali."
Step se pravio lud. "Valjda ih je Maria pojela. Ja ih nisam uzeo, znaš da ih ne
volim."
"Ne znam kako, ali što god da se dogodi, uvijek je Maria kriva. Zašto onda ne
potjeramo tu Mariju, što kažeš? Radi samo štetu ..."
Pollo se umiješa. "Šališ se? Maria je legenda. Peče fenomenalne torte s
jabukama. Na primjer, ona neki dan ..."
"Dakle, vi ste je pojeli, znao sam!"
Step pogleda na sat. "K vragu, kako je kasno. Moram van." I Pollo ustane. "I
ja moram ići." Paolo ostane sam u salonu. "A pas?"
Prije no što je izašao, Pollo je još imao vremena odgovoriti. "Svratit ću po
njega kasnije."
"Slušaj, ili ga nosi sa sobom ili mi daj onih tristo tisuća lira."
Vrata su se zatvorila. Paolo pogleda psa. Nasred salona, mahao je repom.
Čudno da se još nije popišao na njegov sag. Zatim otvori svoju kožnu torbu
za spise i izvadi iz nje novu kutiju engleskih keksa s maslacom. Osvrne se oko sebe.
Gdje bi ih mogao spremiti? Odabere ormarić u dnu salona, onaj u kojem je držao
omotnice i pisma.
U ovoj kući nitko nikad ne piše. Ondje će ih Step teško pronaći. Sakrije ih
ispod još neotvorenog paketa omotnica. Kad se uspravio, opazio je da ga pas
promatra. Odmjeravali su se tako neko vrijeme. Možda su mi ovoga namjerno
ostavili. Postoje psi koji traže tartufe. Možda je ovo pas koji traži kekse. Načas,
glupo, nije više bio tako siguran u odabrano skrovište.
48.
Babi je sjedila iza Stepa. Obraz je položila na njegovu jaknu, vjetar joj je nosio
pramenove kose. "Onda, kako je danas bilo u školi?"
"Super. Imale smo dva slobodna sata. Nije bilo Giaccijeve. Ima obiteljskih
problema. Osim toga, ako mi imamo problema s njom, zamisli njezinu obitelj ..."
"Vidjet ćeš da će uskoro sve ići bolje. Imam neki predosjećaj." Babi nije
dobro shvatila značenje tih riječi i odlučila je promijeniti temu.
"Jesi li siguran da mi neće naškoditi?"
"Sto posto! Svi je imaju. Jesi li vidjela kako je moja velika. Da škodi, bio bih
mrtav, ne bih li? Ti ćeš si dati napraviti jednu malecku. Nećeš ni primijetiti."
"Nisam rekla da ću to učiniti. Rekla sam da ću vidjeti."
"U redu, kako želiš, ako ti se ne svidi, nemoj je dati napraviti, u redu?"
Babi nije odgovorila. Step je zaustavio motor. "Evo nas, stigli smo."
Hodali su uskom ulićicom. Na tlu je bilo pijeska. Nanio ga je vjetar, ukravši
ga obližnjoj plaži. Bili su u Fregeneu, ribarskom selu. Babi se načas upita nije li
luda.
Tko zna što bi njezini rekli da je otkriju. Mora je dati napraviti na skrivenom
mjestu. Ali gdje? Na nekom prilično skrivenom mjestu, ali ne previše skrivenom. U
osnovi, onaj tko će joj to napraviti, morat će je vidjeti. Moj Bože, idem se
tetovirati, pomisli. Zamislila je što bi se dogodilo da njezina majka otkrije tetovažu.
Odmah bi počela urlati. Njezina majka stalno urla.
Step joj se nasmiješi. "Razmišljaš gdje da je daš napraviti?"
"Još uvijek razmišljam bih li je uopće dala napraviti."
"Daj, moja ti se silno svidjela kad si je vidjela. Osim toga, ima je i Pallina, zar
ne?"
"Da, znam, ali kakve to ima veze? Ona si ju je napravila sama kod kuće,
iglom i henom."
"Ovako je mnogo bolje. S mašinicom je u boji ... Totalna fora."
"Jesmo li sigurni da će je sterilizirati?"
"Naravno, što ti pada na pamet?"
Babi pomisli kako ne uzima droge, nikad nije vodila ljubav. Stvarno bi bio
najgori peh da dobije SIDU tetoviranjem.
"Evo, tu smo."
Step se zaustavi pred svojevrsnom kolibom. Vjetar je lepršao trskom koja je
prekrivala limeni krov. Prozorsko staklo bilo je oslikano. Vrata su bila od
tamnosmeđeg drveta. Djelovala su kao od čokolade. Step ih otvori.
"John, slobodno uđem?"
"Hej, Step, uđi."
Babi je ušla za njim. Bojažljivo je zatvorila vrata. Zapahnuo ju je snažan miris
alkohola. Barem ga ima, sad još treba vidjeti koriste li ga. John je sjedio na nekom
tronošcu i radio na ramenu jedne plavokose djevojke koja je sjedila na klupi ispred
njega. Čulo se brujanje neke mašinice. Babi je podsjetilo na onaj bušilice kod
zubara. Ponadala se samo da ne boli jednako. Djevojka je gledala ispred sebe.
Možda ju je boljelo, ali to nije željela pokazati. Jedan momak, naslonjen na obližnji
zid, prestao je čitati svoj "Corriere dello Sport".
"Boli li te?"
Djevojka krajnje svijetle kože i spuštene naramenice majice slabašnim je
glasom odgovorila.
"Ne."
"Ma daj, sigurno te boli."
"Rekla sam ti da ne boli."
Momak je nastavio čitati novine. Činilo se da je gotovo ozlojeđen što nju ne
boli. Možda je njega boljelo.
Babi se osvrne oko sebe. Na zidove su bili pričvršćeni papiri sa svakojakim
dezenima: ptice, ribe, leptiri, zmajevi, tigrovi. Malo niže, iznad stola prepunog
bočica svih boja, nalazile su se neke fotografije. John se fotografirao sa svojim
netom istetoviranim mušterijama. Vidjele su se lijepe plavokose djevojke, čudni
mišićavi tipovi dugih kosa. Svatko od njih smiješio se pokazujući tetovažu na svom
tijelu. Na jednoj malo većoj fotografiji, jedan je mišićavi muškarac obrijane glave
prekrio leđa ogromnim plavim zmajem. Malo niže, jedan je tip na grudima
pokazivao istu ružu kakva je bila i na spremniku njegova motora. Svi su izgledali
sretni što su se tetovirali. Babi pogleda onu plavokosu djevojku na kojoj je John
radio. Kako to da se ona ne smiješi? Imala je čudan izraz lica. U jednom trenutku,
gotovo je iskrivila lice u bolnu grimasu. Da je sad fotografira, John ne bi znao gdje
staviti njezinu fotografiju.
"Evo, gotovo." John je odmaknuo aparatić i približio se ramenu kako bi bolje
promotrio svoj rad. "Savršeno!"
Djevojka je uzdahnula od olakšanja. Izdužila je vrat kako bi vidjela je li i sama
oduševljena kao John. Babi i Step su se znatiželjno približili. Onaj momak je
prestao čitati i nagnuo se prema djevojci. Svi su se nijemo promatrali. Djevojka je
potražila malo odobravanja.
"Je li lijepa?"
Leptir u tisuću boja blistao je modrikast na njezinom ramenu. Koža je bila
malo natečena. Još svježa boja, pomiješana s crvenilom krvi, djelovala je naročito
sjajna.
"Prelijepa", s osmijehom joj je odgovorio onaj koji je zacijelo bio njezin
dečko.
"Veoma lijepa." I Babi je odlučila dati joj malo zadovoljštine. "Evo, drži, stavi
ovo." John joj na rame stavi ljepljivu gazu. "Moraš je čistiti svako jutro nekoliko
dana. Vidjet ćeš da se neće inficirati!" Djevojka stisne zube i udahne kroz usta, a
zatim uzdahne.
Babi se nasmiješi. Jedno je bilo sigurno. Barem nakon svega, John koristi
alkohol.
Onaj momak izvuče sto tisuća lira i plati. Zatim se nasmiješi i zagrli svoju
netom tetoviranu djevojku.
"Jao! To me boli!"
"Oh, oprosti, draga." Nježno je uhvati malo niže i izađe s njom iz te lažne
kolibe pitajući se je li je doista boljelo ili se jednostavno prva osvetila.
"Onda, Step, daj da vidim kakva je tvoja tetovaža ..." Step podigne desni
rukav jakne. Na mišiću njegove nadlaktice pojavi se orao crvenog, rasplamsanog
jezika. Step pomakne ruku poput pijanista. Njegove tetive zatitraju ispod kože
dajući život velikim krilima orla.
"Baš je lijepa." John je zadovoljno promatrao svoje djelo. "Trebalo bi je malo
doraditi ..."
"Možda jedan od ovih dana. Danas smo ovdje zbog nje."
"Ah, zbog ove lijepe gospođice. Što bi ona željela?"
"Kao prvo, ne bih željela patiti, a zatim ... sterilizirate li svaki put taj
aparatić?"
John je umiri. Izvuče igle i pred njezinim očima ih opere alkoholom. Njezina
dva krupna nebeskoplava oka pratila su svaku i najmanju radnju, sve zabrinutija
zbog fatalnog trenutka koji se približavao.
"Jesi li već odlučila gdje želiš tetovažu?"
"Htjela bih na nekom mjestu gdje se neće vidjeti. Ako je moji primijete,
boljet će."
Pokajala se zbog tih riječi. Možda će svejedno boljeti. Odluči ne misliti o
tome.
"U redu", nasmiješi se John, "radio sam neke na stražnjici, druge na glavi.
Jednom je došla jedna Amerikanka koja je inzistirala da je tetoviram na, no da,
ukratko ... shvatila si gdje, zar ne? Prije toga se morala i obrijati!"
John je prasnuo u smijeh pokazujući odvratne žute zube. Babi ga je
zabrinuto pogledala. Moj Bože, pa on je manijak.
"Johne." Iza njezinih leđa začuo se oštar Stepov glas. John je odmah
promijenio izraz lica.
"Da, oprosti, Step." Sad se obratio Babi profesionalnije. "Dakle, ne znam,
mogli bismo je napraviti na vratu, ispod kose, ili na listu noge ili boku."
"Eto, na boku će biti super."
"Samo što na boku treba nešto malo. Ništa posebno jer pretpostavljam da
treba ostati prekriveno rubom gaćica ili ispod kupaćeg kostima." Ovaj put u
njegovom glasu nije bilo ničeg sugestivnog.
"Oh, ali ja i želim nešto jednostavno. Nešto šareno, veselo."
"Evo, izaberi između ovih." John izvuče ispod stola debelu knjigu. Babi je
počne prelistavati. U njoj je bilo lubanja, mačeva, križeva, revolvera, svih strašnih
crteža. John je ustao i zapalio Marlboro. Shvatio je da će potrajati. Step je sjeo
pokraj Babi. "Ova?" Pokazao je na jednu nacističku svastiku na bijeloj zastavi.
"Ma daj!"
"Pa, ne izgleda loše ..."
"A ova?" Pokaže joj na veliku zmiju ljubičastih boja i usta otvorenih u
napadu. Babi mu ni ne odgovori. Nastavi prelistavati debelu knjigu. Brzo je
prelazila pogledom preko uzoraka, nezadovoljna, kao da je već znala da neće
pronaći ništa što joj se sviđa. Svako toliko, Step ju je prekidao predlažući joj neki
grozan uzorak. To ju je još više nervoziralo. Na kraju je Babi okrenula i zadnju
stranicu, onu od tvrde plastike, i zatvorila knjigu. Zatim je pogledala Johna.
"Ne, ništa mi se ne sviđa."
John povuče dim cigarete i ispuhne dim pućkajući. Baš kao što je predvidio.
"U redu, morat ćemo nešto smisliti. Bi li ti se sviđao jedan leptir kao što je
onaj koji sam napravio onoj djevojci maloprije?" Babi nabere nos.
"Ruža?" Babi odmahne glavom.
"Cvijet općenito, ne?"
"Ne znam ..."
"Dijete moje, pomozi nam ili bismo ovdje mogli ostati i cijelu noć. U sedam
imam drugi dogovor."
"Ali ne znam. Željela bih nešto pomalo neobično." John se ushodao
prostorijom. Zatim se zaustavio. "Jednom sam jednom tipu na ramenu istetovirao
bocu Coca-Cole. Super je ispala. Bi li ti se ona svidjela?"
"Meni se Coca-Cola ne sviđa."
"Onda, Babi, reci nešto što ti se sviđa."
Step je pokušao pomoći.
"Pijem samo jogurt. Ne mogu valjda dati istetovirati jogurt na boku!"
Na kraju su pronašli rješenje. Predložio ga je Step. John se suglasio, a i Babi
se silno svidjelo. John se odmah bacio na posao. Bilo je veoma naporno. Kao prvo,
zato što Babi nije željela skinuti traperice, a kao drugo zato što se bojala običnog
uboda, a kamoli na stotine njih jedan za drugim, i to električnim aparatićem. John
joj je pričao o svemu i svačemu samo kako bi bila mirna. Svoje najapsurdnije
uspomene, o ljudima koji su se tetovirali po glavi, po kapcima. Jedan čak na "onoj
stvari". Ispričao joj je kako su Step i Pollo došli da ih tetovira. Step je bio miran da
mirniji nije mogao biti, ali Pollo je bio prava katastrofa. Sasuo je dva piva jedno za
drugim i kao da to nije bilo dovoljno, htio je popušiti džoint, on koji nikad nije
pušio. Istina, to je bilo prije hrpetinu godina i bili su mali, ali Pollo se istinski bojao.
Na kraju je, posve smućen, odlučio da mu se njegova tetovaža više ne sviđa. Počeo
se jadati da je želi ukloniti. John mu je rekao da je to nemoguće, ali Pollo ništa, nije
se dao dozvati pameti. Sav napušen, prevrnuo je bočice s bojama, s otopinama,
sve uvezene s Balija, tvrdio je John. Pollo je izašao odande s dvjesto pedeset tisuća
lira manje u novčaniku i crvenim istetoviranim srcem na grudima na kojem je
pisalo "mama". Babi je prasnula u smijeh. Pakosno se upitala je li Pallina vidjela tu
tetovažu. Načas je zaboravila bockanje na boku. Zatim se ponovno uozbiljila čuvši
zvuk aparatića. Postojala je mogućnost da će je boljeti i vjerovala je da će tu
mogućnost otkloniti bude li napeta. Sjetila se kako je bilo kad je bušila uši, naravno
s Pallinom.
Onog podmetača iza ušne resice i hladnog leda da ništa ne osjeti. A ipak je
osjetila, itekako! A sad je došla istetovirati se, s njim. Nasmiješila mu se.
"Je li sve u redu?"
"Super." Step je odlučio osvetiti svog prijatelja Polla. Ispričao joj je pravu
priču o Johnu, Kinezu zelenih očiju. Svi su ga tako zvali i on se silno pravio važan
svojim azijatskim podrijetlom. Predstavljao se kao Azijat okružujući se kineskim
stvarima. A zapravo je bio iz Centocelle. Hodao je s nekom ženskom iz Ostije koja
mu je čak rodila sina kojeg je nazvao Bruce, u čast svom idolu. John je nosio rep
samo zato što mu se često nije dalo prati kosu. Zapravo mu je ime bilo Mario i
tetovaže je naučio raditi u zatvoru. One bademaste oči bile su samo kratkovidnost
drugog stupnja ispravljena jeftinim lećama. Mario, ili bolje rečeno John, prasnuo je
u smijeh. Step je platio pedeset tisuća, Babi provjerila svoju tetovažu. Ispala je
savršeno. Malo kasnije, na motoru, otkopčala je prvi gumb traperica, spustila gazu
i ponovno je sretno pogledala. Step je to zamijetio.
"Sviđa ti se?"
"Jako."
Na njezinoj nježnoj koži, još bolno natečenoj, netom rođeni orlić, jednak
onome Stepovom, dijete iste ruke, uživao je na svježem vjetru sumraka.
Zazvonilo je zvono na ulaznim vratima. Paolo je otišao otvoriti. Pred njim se
pojavio gospodin otmjena izgleda.
"Dobra večer, tražim Stefana Mancinija. Ja sam Claudio Gervasi."
"Dobra večer, moj brat nije kod kuće."
"Znate li kad će se vratiti?"
"Ne, ništa ne znam, ništa nije rekao. Ponekad ne dođe ni na večeru, vrati se
tek kasno navečer."
Paolo pogleda tog gospodina. Tko zna kakvog je posla imao sa Stepom.
Dolazi nevolja, pomisli. Vjerojatno je ponovno nekoga isprebijao, kao i obično.
"Slušajte, ako želite, slobodno uđite, možda se brzo vrati ili nazove."
"Hvala."
Claudio uđe u salon. Paolo zatvori vrata. Više nije mogao izdržati.
"Oprostite, mogu li vam ja kako pomoći?"
"Ne, htio sam razgovarati sa Stefanom. Ja sam Babin otac."
"Ah, shvaćam." Paolo se pristojno nasmiješi. Zapravo ništa nije shvaćao. Nije
imao ni najblažeg pojma tko je ta Babi. Djevojka, pomisli, nije riječ o tučnjavi. Još
gora nevolja. "Ispričajte me na sekundu." Paolo izađe iz sobe. Ostavši sam, Claudio
se osvrne oko sebe. Priđe nekim posterima na zidu, zatim izvuče kutiju cigareta i
jednu zapali. Čitava ova priča ima barem jednu prednost. Može mirno pušiti.
Međutim, kako čudno, ovo je brat tog Stefana, tog Stepa koji je prebio Accada, a
ipak izgleda kao jedan posve pristojan mladić. Možda situacija ipak nije tako loša.
Raffaella pretjeruje kao i obično. Možda nije vrijedilo truda dolaziti. To su
mladenačka posla. Sama od sebe će se srediti. Mladenačka ljubav. Možda Babi
brzo prođe. Osvrne se tražeći pepeljaru. Ugleda je na stoliću iza sofe. Priđe joj
kako bi otresao pepeo.
"Pazite."
Claudio se okrene. Paolo je stajao na vratima s krpom u ruci.
"Oprostite, ali hodate baš ondje gdje se pas pomokrio."
U jednom kutu salona pojavi se mali pas bijele dlake. Zalaje gotovo sretan
zbog svog podviga. Paolo odmahne glavom. "Priča mog života."
Zatim s uzdahom baci onu krpu na pod iza sofe.
Step i Babi se zaustave u dvorištu ispred zgrade. Babi pogleda na njihovo
parkiralište. Bilo je prazno.
"Moji se još nisu vratili. Želiš li svratiti načas?"
"Da, može. Tako ću nazvati brata, želim znati treba li mu što."
Telefon zazvoni. Paolo se javi.
"Halo?"
"Bog, Pa'. Kako je? Je li Polio došao po psa?"
"Ne, taj kreten od tvog prijatelja još nije došao. Čekat ću još deset minuta i
nakon toga izbaciti psa."
"Nemoj biti takav. Znaš da se životinje ne smiju zlostavljati.
Radije ga izvedi van da se popiški."
"Već učinjeno, hvala na pitanju."
"Ideš, kako si ti vidovit, stvarno si fora, buraz."
"Nisi shvatio. On je to već učinio i smočio cijeli turski sag!"
Paolu je od slike o sebi kao krajnje učinkovitom menadžeru draža bila ona o
običnom pehistu s krpom u ruci, pognutom kako bi obrisao pseću mokraću. Sve
kako bi se Step osjećao krivim. Ali, nije upalilo. S druge strane linije začuo se
grohotan smijeh.
"Ne vjerujem!"
"Vjeruj! Ah, slušaj. Ovdje te čeka jedan gospodin."
Paolo se okrene prema zidu nastojeći da ga se što manje čuje. "Babin otac.
Što je bilo, nešto se dogodilo?"
Step se iznenađeno okrene prema Babi. Ona ga, shvativši da se događa
nešto neobično, znatiželjno pogleda.
"Ozbiljno?"
"Da, Misliš da se šalim s tobom, i uz to o takvim stvarima ...
Onda, što se događa?"
"Ništa, reći ću ti kasnije."
Step se nasmiješi i nastavi razgovor. "Daj mi ga."
Paolo ispruži slušalicu prema Claudiju.
"Gospodine Gervasi, baš imate sreće. Na liniji je moj brat."
Claudio ustane sa sofe. Hodajući prema telefonu, upita se je li doista sretnik.
Možda bi bilo bolje da ga nije pronašao. Pokuša se javiti sigurnim, dubokim
glasom.
"Halo?"
"Dobra večer. Kako ste?"
"Dobro, Stefano. Slušaj, htio bih razgovarati s tobom."
"U redu, o čemu ćemo razgovarati?"
"O jednoj osjetljivoj stvari."
"Ne možemo li o tome telefonom?"
"Ne. Bilo bi mi draže da se nađemo i razgovaramo licem u lice."
"U redu. Kako želite."
Claudio uzdahne od olakšanja. Zasad sve ide kako treba.
"Gdje se možemo naći?"
"Ne znam, vi recite."
"Nećemo se dugo zadržati. Gdje si ti sad?"
Stepu je došlo da se nasmije. Ne bi baš bilo zgodno da mu kaže da je u
njegovom stanu.
"Kod prijatelja. Blizu Ponte Milvio."
"Mogli bismo se vidjeti ispred crkve Santa Chiara, znaš li gdje je?"
"Znam. Ali ja ću vas čekati kod onog hrasta ispred. Tako mi je draže. Znate
na što mislim? Tamo je kao neki vrt."
"Da, znam ga. Dakle, vidimo se ondje za četvrt sata."
"Dogovoreno. Dajte mi još brata na telefon, molim vas."
"Da, odmah."
Paolo je čitavo vrijeme ostao u blizini i prisluškivao. Claudio mu je pružio
slušalicu.
"Želi vam još nešto reći."
"Da, Step, reci."
"Paolo, nadam se da me nisi osramotio. Jesi li ga ugodno smjestio? Molim
te, strašno mi je stalo do toga. On je jedna važna osoba. Zamisli, njegova kćerka je
pojela sve tvoje kekse s maslacom ..."
"Ali stvarno ..." Paolo nije imao vremena odgovoriti mu. Step je već spustio
slušalicu.
Claudio je bio u blizini, spreman izaći.
"Ispričavam se, ali sad moram poći. Doviđenja."
"Ah, naravno, ispratit ću vas."
"Nadam se da ćemo se uspjeti vidjeti u mirnijim okolnostima."
"Naravno." Rukovali su se. Paolo je otvorio vrata. Upravo u tom času stigao
je Pollo.
"Bog, došao sam po psa."
"Hvala Bogu, već je i bilo vrijeme."
"Dakle, pozdravljam vas."
"Doviđenja."
Claudio ode.
Pollo je zbunjeno promatrao tog gospodina.
"Tko je to bio?"
"Otac neke Babi. Došao je potražiti Stepa. Što se dogodilo?
Tko je ta Babi?"
"Trenutačna ženska tvog brata. Gdje je pas?"
"U kuhinji." Pollo ode po psa. Paolo znatiželjno krene za njim.
"Zašto želi razgovarati sa Stepom? Postoji li neki problem?"
"Otkud bih ja znao?" Pollo se nasmiješi ugledavši psa.
"Dođi, Arnolde, idemo." Odnedavna prekršten psić potrči mu ususret, lajući.
Između njih dvojice očito je postojala određena simpatija, ili je psu novo ime bilo
draže od staroga, Pepito.
Možda Giaccijeva nikad nije shvatila da je njezin ljubimac u svojoj Brži opaki
frajer. Pollo je podigao psa u naručje i zaputio se prema vratima.
Paolo ga je zaustavio. "Čuj, nije valjda da je ta Babi ..." Zamahnuo je rukom
preko svog već dovoljno ispupčenog trbuha.
Pollo ga je pogledao u nevjerici.
"Trudna? Možeš zamisliti. Koliko sam shvatio, Stepu to ne bi pošlo za rukom
osim ako je Duh Sveti."
I tako je otišao, s psom u naručju i ponekom drugom zabavnom prostotom na
usnama.
"Hej, Babi, bog, moram ići!" Step je uhvati u naručje.
"Kamo? Ostani još malo."
"Ne mogu. Imam dogovor."
Babi se istrgne iz njegovog naručja.
"Da, znam s kim ćeš se vidjeti. S onom strašnom gnjavatoricom, onom
brinetom. Zar još nije shvatila? Nisu joj bile dovoljne batine koje je dobila od
mene?"
Step se nasmije i ponovno je zagrli. Babi mu se pokuša oprijeti. Malo su se
natezali, ali je Step lako pobijedio i poljubio je. Babi je ostala čvrsto stisnutih
usana. Na kraju je prihvatila slatki poraz. Zatim ga je ugrizla za jezik.
"Jao."
"Odmah mi reci s kim izlaziš."
"Nikad ne bi pogodila."
"Ne s onom koju sam ranije spomenula, je li tako?"
"Tako je."
"Poznajem tu osobu?"
"Jako dobro. Oprosti, ali najprije me pitaj je li žena ili muškarac."
Babi nestrpljivo frkne nosom. "Je li žena ili muškarac?"
"Muškarac."
"Već sam mirnija."
"Nalazim se s tvojim ocem."
"Mojim ocem?"
"Došao me je potražiti doma. Kad sam nazvao, bio je ondje.
Dogovorili smo se naći na Trgu Giochi Delfici."
"Što hoće moj otac od tebe?"
Step navuče jaknu.
"Ne znam. Ali kad saznam, nazvat ću te i reći ti. Dobro?"
Prepotentno ju je poljubio. Ona mu je to dopustila, još uvijek iznenađena i
zapanjena tom viješću. Step se brzo spustio stubama preskačući zadnje stube. Babi
je gledala kako nestaje u stubištu. Zatim se vratila u stan. Nijema, iskreno
zabrinuta. Pokušala je zamisliti njihov susret. Gdje će razgovarati? O čemu? Što će
se dogoditi? Zatim se, misleći ponajviše na svog oca, ponadala da se neće potući.

http://www.book-forum.net

21Federico Moccia - Tri metra iznad neba Empty Re: Federico Moccia - Tri metra iznad neba Sre Okt 31, 2012 5:57 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
49.
Kad je Claudio stigao, Step je već bio ondje, sjedio na rubu zidića, i čekao ga pušeći
cigaretu. Claudio se parkirao u blizini i izašao iz automobila.
"Zdravo."
"Dobra večer, Stefano." Rukovali su se. Zatim je i Claudio zapalio cigaretu
kako bi se osjećao ugodnije. Međutim, nije postigao željeni rezultat. Momak je bio
čudan. Sjedio je i nijemo se smješkao, netremice ga promatrajući u onoj svojoj
tamno] jakni. Bio je drugačiji od brata. Između ostaloga, mnogo krupniji, pomisli
Claudio. U jednom trenutku tek što nije sjeo na zidić pokraj njega, ali se nečeg
naglo sjetio. Ovaj momak je isprebijao njegovog prijatelja Accada, razbio mu nos.
Sad hoda s njegovom kćerkom. Ovaj momak je opasan tip. Tisuću bi puta radije
razgovarao s njegovim bratom.
Claudio je ostao stajati. Step ga je znatiželjno pogledao. "Onda, o čemu
ćemo lijepom razgovarati?"
"Pa, eto, Stefano. U mojoj kući u zadnje vrijeme ima problema."
"Da samo znate koliko ih ima kod mene ..."
"Da, znam, međutim vidiš, mi smo ranije imali veoma mirnu obitelj. Babi i
Daniela su dvije dobre djevojke."
"Istina. Babi je stvarno djevojka na mjestu. Slušajte, Claudio, bismo li mogli
prijeći na ti? Općenito baš ne volim previše govoriti, a ako uz to još moram misliti
na sve one `vi', tad mi razgovor postaje nemoguć."
Claudio se nasmiješi. "Naravno." U osnovi, ovaj momak nije antipatičan. Ako
ništa drugo, još nije stavio ruke na njega. Step siđe sa zidića. "Čuj, zašto ne bismo
negdje sjeli? Tako ćemo ugodnije razgovarati i možda nešto popiti."
"U redu. Kamo idemo?"
"Ovdje blizu je jedan lokal koji su otvorili neki moji prijatelji. Bit će nam kao
da smo kod kuće, nitko nas neće gnjaviti." Step sjedne na svoj motor. "Slijedi me."
Claudio uđe u automobil. Bio je sretan. Njegova se misija pokazivala lakšom
no što je predviđao. Sva sreća, pomisli. Vozio je za Stefanom prema Farnesini. Na
mostu Milvio skrenuli su udesno. Claudio je dobro pazio da ne izgubi ono crveno
stražnje svjetlo koje je jurilo kroz noć. Da se to dogodi, Raffaella mu nikad ne bi
oprostila. Step se svako toliko okretao kako bi provjerio vozi li Claudio još uvijek
iza njega. Srećom, pomisli, nije jedan od onih koji se zalijepe za volan i užasavaju
papučice gasa. Malo kasnije, zaustavili su se u jednoj uličici iza Trga Clodio. Step je
pokazao Claudiju prazno mjesto na koje se može parkirati, a sam ostavio motor tik
ispred ulaza u Four Green Fields. Spustili su se u podrum. Vladala je velika zbrka.
Mnogi mladi sjedili su na visokim tronošcima ispred dugog drvenog šanka. Drugi,
od kojih neki stariji, razgovarali su oko okruglih drvenih stolova raštrkanih
posvuda. Zidovi su bili prekriveni smeđim zastorima, a svjetliji stupovi razbijati
veliku dvoranu. Svuda naokolo slike i grbovi piva iz raznih zemalja. Jedan tip s
tankim naočalama i raščupanom kosom mahnito se vrtio iza šanka pripremajući
voćne koktele i obične džin-tonike.
"Bog, Antonio."
"Oh, bog, Step. Što da ti donesem?"
"Ne znam, sad ćemo odlučiti. Što ćeš ti?"
Dok su sjedali, Claudio se sjetio da nije ništa jeo. Odlučio je zadržati se na
nečem laganom.
"Martini."
"Jedno lijepo svijetlo pivo i jedan martini."
Sjeli su za stol u dnu prostorije, s lijeve strane gdje je bilo manje gužve.
Gotovo odmah im je prišla jedna prekrasna djevojka kože boje ebanovine po
imenu Francesca. Donijela je ono što su naručili i zadržala se malo popričati sa
Stepom. On ju je predstavio Claudiju koji se pristojno rukovao s njom i ustao od
stola. Francesca se iznenadila.
"Ovo je prvi put da ovamo dolaziš s jednom ovakvom osobom."
Zadržala je Claudijevu ruku u svojoj malo duže no što je uobičajeno.
On ju je pogledao pomalo zbunjeno. "Je li to kompliment?"
"Naravno!"
"Vi ste jednostavno očaravajući." Francesca se nasmije. Duga gavranocrna
kosa veselo zapleše ispred njezinih predivnih bijelih zubiju. Zatim se senzualno
udalji, dobro znajući da će je promatrati.
Claudio sjedne dobro pazeći da mu sako ne završi ispod hlača. Odluči da je
neće razočarati. Step to zamijeti.
"Ima lijepu guzu, zar ne? Brazilijanka je. Brazilijanke imaju fenomenalne
guzice. Barem tako kažu. Ne znam je li to istina jer u Brazilu još nisam bio, ali ako
su sve kao Francesca ..." Step zabavljeno strusi pola piva.
"Da, doista je veoma zgodna." Claudio otpije svoj martini pomalo ozlojeđen
što je ta njegova misao bila tako očita.
"Onda, o čemu smo ono govorili? Ah, da, da je Babi doista super djevojka.
To je istina."
"Eto, ukratko, Raffaella, moja supruga ..."
"Znam, upoznao sam je. Učinila mi se odlučnom ženom."
"Da, takva je." Claudio iskapi svoj martini. I u ovome se u cijelosti slagao sa
Stefanom. Dapače, istini za volju, Raffaella je prilično teška osoba, ali odluči to ne
spominjati. Ta je njegova odluka bila nagrađena. Upravo u tom trenutku,
Francesca je ponovno prošla. Namjestila je kosu smijući se i dobacila provokativan
pogled prema njihovom stolu.
"Uspio si, Claudio, ha? Čuj, da popijemo još nešto?" Nije mu dao vremena
da odgovori. "Antonio, može još jedno pivo?" Zatim se okrene Claudiju. "Što ćeš
ti?"
"Ne hvala, neću ništa ..."
"Kako nećeš ništa, daj ..."
Claudio zaključi da barem zasad nije baš uputno proturječiti mu.
"U redu, i ja ću jedno pivo."
"Dakle, dvije pive i malo maslina, pokoji krumpirić, ukratko, donesi nam
nešto za grickanje."
Malo kasnije stiglo je sve što je naručio. Claudio je bio malo razočaran.
Narudžbu nije donijela Francesca, već jedan ružni tip, crni debeljko dobrodušna
lica. Step je pričekao da se udalji.
"I on je Brazilijanac. Ali posve druga priča, zar ne?" Nasmiješili su se jedan
drugome. Claudio je kušao svoje pivo. Bilo je dobro i hladno. Progutao ga je.
Stefano je simpatičan momak. Možda simpatičniji od brata. Dapače, bez daljnjega.
Otpio je još malo piva.
"Ukratko, Stefano, moja je supruga veoma zabrinuta za Babi. Znaš, u
završnom je razredu i ima maturu."
"Da, znam. Znam i za priču s onom profesoricom i problemima koji su
nastali."
Step pomisli da je bolje ne spominjati novce koje su morali platiti. Claudio je
djelovao iznenađen. "Ah, znaš za to ..."
"Da, ali siguran sam da će se sve riješiti."
"I ja se nadam ..." Claudio otpije dugi gutljaj piva razmišljajući o onih deset
milijuna koje je morao iskrcati.
Step je pak pomislio na psa Giaccijeve i Pollove pokušaje da ga nauči da mu
donese bačene predmete.
"Vidjet ćeš, Claudio, sve će biti kako treba. Giaccijeva više neće gnjaviti Babi.
Taj problem više ne postoji, uvjeravam te."
Claudio se pokušao nasmiješiti. Kako će mu reći da je sad pravi problem on?
Upravo u tom trenutku uđe skupina momaka. Dvojica od njih opaze Stepa i
krenu mu ususret.
"Bog, Step! Gdje si bio? Da samo znaš koliko smo te tražili, još uvijek
čekamo revanš."
"Imao sam posla."
"Trta, ha?"
Step kao da se ozlojedio. "Koji kurac govoriš? Strah od koga? Pa razvaliti
smo vas ... O čemu ti pričaš?"
"Hej, smiri se, nemoj se ljutiti. Nismo te više vidjeli. Osvojio si onu lovu i
nestao."
I drugi se momak malo ohrabrio.
"Koju ste kasnije popušili na zadnjoj kugli."
"Budite sretni što Pollo nije sa mnom. Da jest, odmah bih igrao u nju.
Nevjerojatno smo igrali, jedna rupa za drugom."
Dvojica momaka nisu baš djelovali uvjereno.
"Da, dobro." Otišli su na šank po pića. Step opazi da razgovaraju. Zatim
pogledaju prema njemu i počnu se smijati. Stepa je to izjedalo.
"Slušaj, Claudio, igraš li ti bilijar?"
"Nekoć sam često igrao, čak sam bio dobar. Ali već dugo nisam uzeo štap u
ruku."
"Daj, molim te, moraš mi pomoći. Ovu dvojicu ću pobijediti od šale.
Dovoljno je da ti namjestiš kugle. Ja ću se pobrinuti da završe u rupi."
"Oprosti, ali doista moramo razgovarati."
"Daj, razgovarat ćemo kasnije. Dobro?"
Claudio kimne. Možda će nakon partije bilijara biti lakše razgovarati s njim ...
A ako izgube? Radije nije razmišljao o tome. Step ustane i ode do šanka do one
dvojice momaka. "Prihvaćam. Antonio, otvori nam stol. Odmah ćemo ponovno
igrati u onu lovu."
"A s kim ćeš igrati, s onim ondje?" Jedan od dvojice momaka pokaže na
Claudija, koji je sjedio za stolom i dovršavao svoje pivo.
"Da, zašto, ne sviđa ti se?"
"Kako god ti želiš, ako si ti zadovoljan ..."
"Naravno, da je Polio ovdje, bila bi to posve druga priča. I vi to znate.
Zapravo ću vam darovati lovu. U redu?"
"Ne, ako moraš tako, nećemo igrati. Kasnije ćeš reći da smo pobijedili jer
nije bilo Polla."
"Vas dvojicu mogu pobijediti i sam."
"Kako da ne!"
Dvojica momaka se nasmiju. Step ih ozbiljno pogleda. "Želite li povećati
ulog? Hoćemo li igrati u dvjesto tisuća? Jeste li za? Ali samo jednu partiju jer
nemam vremena."
Ona dvojica se pogledaju. Zatim pogledaju Stepovog druga. Claudio je sjedio
u dnu dvorane i nelagodno se poigravao s kutijom Marlbora na stolu. Možda ih je
baš to uvjerilo.
"U redu, pristajemo, igrat ćemo." Momci uzmu kutiju s kuglama. Step priđe
Claudiju.
"Znaš igrati američki bilijar? Jedna partija, dvjesto tisuća. Daj, Claudio, ništa
ne brini. Njih dvojica su dva hvalisavca."
"Ne, Stefano, hvala. Bolje je da razgovaramo."
"Daj, odigrat ćemo samo jednu partiju. Ako izgubimo, ja ću platiti."
"Nije to problem ..."
"Što ćete, igrat ćete bilijar?" To je upitala Francesca. S osmijehom je stala
ispred Claudija, sa svim svojim brazilskim oduševljenjem.
"Doći ću vas gledati i navijat ću za vas. Bit ću pompon djevojka."
Step sa znatiželjom pogleda Claudija.
"Onda?"
"Ali samo jednu."
"Jupi! Idemo ih rasturiti." Claudio ubaci cigarete u džep i ustane sa stolca.
Francesca ga zabavljeno uhvati ispod ruke i svo troje se zapute u susjednu
prostoriju.
Kugle su već bile raspoređene na zelenoj čohi. Jedan od one dvojice podigao
je trokut. Drugi je stao u dno stola i razbio kugle preciznim udarcem. Kugle svih
boja raspršile su se po čohi nijemo se vrteći. Neke su se sudarile kratko odjeknuvši
i zatim malo pomalo zaustavile. Počeli su igrati. Najprije jednostavnim udarcima,
odmjerenim, zatim sve jačim, pretencioznim, teškim. Claudija i Stepa dopale su
prazne kugle. Step je prvi ubacio u rupu. Drugi su odigrali dvije kugle, treća im se
posrećila. Kad je došao red na Claudija, odigrao je dugu kuglu. Nije bio u formi.
Zbog toga je preslabo udario i kugla se nije ni približila rupi. Ona dvojica su se
zabavljeno pogledala. Već su osjećali novac u džepu. Claudio je zapalio cigaretu.
Francesca mu je donijela whisky. Claudio je zamijetio da kao i sve Brazilijanke ima
male grudi, ali čvrste i uspravne ispod tamne majice. Malo kasnije, ponovno je bio
red na njega. Drugu je bolje odigrao. Dobro ju je naciljao i preciznim udarcem
ubacio u rupu. Bila je petnaestica, ona dvojica su je ostavila sigurni da će
promašiti. "U sridu!" Step ga lupne po ramenu. "Super udarac!" Claudio ga
pogleda s osmijehom, zatim strusi još jedan gutljaj whiskyja i sagne se nad
bilijarski stol. Usredotoči se. Lagano pogodi bijelu malo nalijevo i pošalje je uz rub
stola, nježno prema rupi. Savršen udarac. Rupa. Ona dvojica se zabrinuto
pogledaju. Francesca mu zaplješće. "Bravo!" Claudio se nasmiješi. Vrškom jezika
ovlaži modru kredu i brzo prijeđe njome preko svog štapa.
"Da, nekoć sam stvarno bio dobar!" Nastavili su igrati. I Step je ubacio
nekoliko kugli u rupu. Ali ona dvojica imala su više sreće. Nakon malobrojnih
udaraca ostalo im je ubaciti u rupu samo jednu crvenu i zatim jedinicu. Međutim,
sad je bio red na Claudija. Na stolu su još bile dvije odlučujuće prazne kugle.
Claudio ugasi cigaretu. Uzme kredu i dok je njome brzo prelazio preko vrha svog
štapa, prouči situaciju. Nije baš bila najbolja. Trinaestica je bila prilično blizu rupi u
dnu stola, ali desetka je bila gotovo na sredini stola. Morao bi savršeno pogoditi i
ubaciti je u središnju rupu s lijeve strane. Nekoć bi mu to možda uspjelo, ali sad ...
Koliko već godina nije igrao? Iskapi i zadnji gutljaj whiskyja. Dok je spuštao čašu,
susreo je Francescin pogled. Mnogo, barem onoliko koliko je naizgled imala ova
prekrasna djevojka. Osjetio je blagu omamljenost. Nasmiješio joj se. Imala je kožu
boju meda i onu tamnu kosu i veoma čulan osmijeh. Istodobno je bila još uvijek
nježna. Dao bi joj osamnaest godina. Načas je pomislio da je možda pogriješio, da
bi mogla imati i koju godinu manje. Moj Bože, pomisli, mogla bi mi biti kćerka.
Zašto sam došao ovamo? Kako bih razgovarao sa Stefanom, mojim prijateljem
Stepom, mojim drugom. Otvorio je oči i zatvorio ih. Osjećao je djelovanje alkohola.
Pa, budući da već igram, treba dovršiti partiju. Položi ruku na stol, stavi štap na nju
i proklizi njime između kažiprsta i palca, iskušavajući ga. Zatim nacilja bijelu. Stajala
je nasred stola, nepomična, hladna. Čekala da bude pogođena. Dugo je udahnuo,
izbacio zrak. Još jedna proba i udario je kuglu. Precizno. Odgovarajućom snagom.
Bočno i zatim se okrznula o trinaesticu: rupa. Savršeno. Zatim se bijela počela
vraćati. Brzo, prebrzo. Ne, stani, stani. Prejako ju je pogodio. Možda iz pretjeranog
oduševljenja od alkohola ili iz zabranjene želje za onom mladom djevojkom boje
meda. Bijela kugla prešla je desetku i zaustavila se malo dalje, preko sredine stola,
ispred Claudia, prkosna i okrutna. Njihova dvojica protivnika su se pogledala.
Jedan od njih podigao je obrve, drugi uzdahnuo od olakšanja. Na trenutak su se
pobojali da će izgubiti partiju. Nasmiješili su se jedan drugome. Iz tog položaja
uistinu je bilo nemoguće dobro odigrati. Claudio je obišao stol. Proučio sve
udaljenosti. Teško. Morao bi izvesti četiri sponde. Stajao je u kutu stola, rukama
oslonjen na rub.
"Što te briga, probaj." Claudio se okrenuo. Step je stajao iza njega. Savršeno
je shvatio o čemu razmišlja.
"Da, ali četiri sponde ..."
"I onda? U najgorem slučaju ćemo izgubiti ... Ali ako ti uspije, zamisli kako će
se zapanjiti!"
Claudio i Step pogledaju svoju dvojicu protivnika. Naručili su dvije pive i
sjedili za obližnjim stolom i već pili, sigurni u pobjedu.
Claudio prasne u smijeh. "Baš, što nas briga, u najgorem slučaju ćemo
izgubiti!" Već je bio supijan. Otišao je na drugi kraj stola. Premazao je štap kredom
i udario. Bijela kugla kao da je poletjela po zelenoj čohi. Jedan. Claudio je pomislio
na brojna poslijepodneva koja je proveo igrajući bilijar. Dva, na prijatelje iz tog
doba, kad su stalno bili zajedno. Tri, na djevojke, novac kojeg nije imao, koliko se
zabavljao. Četiri. Na mladost koja je prošla, Francescu, njezinih sedamnaest godina
... I u tom trenutku bijela je pogodila desetku. Straga, snažno, sigurno, precizno.
Tupi zvuk. Kugla je poletjela u središnju rupu.
"Centar!"
"Jupi!" Claudio i Step su se zagrlili. "Ti vraga, čak si je i zavrtio. Gledaj gdje ti
je izašla."
Bijela kugla stajala je ispred jedne žute i nekoliko centimetara od rupe u
dnu. Claudio ju je ubacio u rupu jednim Jakim potezom.
"Pobijedili smo!" Claudio je zagrlio Francescu i čak je uspio podići. Zatim je,
plešući zagrljen s njom, završio na jednom od njihove dvojice protivnika.
"Miči mi se s kurca." Tip je gurnuo Claudija, tako da se zabio o bilijarski stol.
Francesca je odmah ustala. Blago ošamućenom Claudiju trebalo je neko vrijeme.
Tip ga je uhvatio za sako i podigao.
"Misliš da si lukav? Godinama nisam igrao, je li ... Dečki, nisam u formi."
Claudio je bio prestravljen. Stajao je ondje, ne znajući što učiniti.
"Ozbiljno, odavno nisam igrao."
"Ma nemoj? Ne bi se reklo po ovom zadnjem udarcu."
"Puka sreća."
"Hej, dosta, pusti ga." Tip se pravio da ne čuje Stepa. "Rekao sam, pusti ga."
Najednom osjeti kako ga netko vuče. Claudio se ponovno našao slobodan,
ponovno u prostranom sakou.
Povratio je dah. Onaj tip završio je o zid. Step mu je držao ruku na vratu.
"Što je, ne čuješ dobro? Nisam raspoložen za svađu. Hajde, izvadi dvjesto
tisuća. Vi ste inzistirali da igramo."
Drugi je prišao s lovom u ruci.
"Prevario si nas, ovaj igra deset puta bolje od Polla."
Step uzme novce, prebroji ih i stavi ih u džep.
"To je istina, ali nisam za to ja kriv ... Nisam ni znao."
Zatim uhvati Claudija ispod ruke i pobjednički izađu iz bilijarske dvorane.
Claudio naruči još jedan whisky. Ovaj put kako bi se oporavio od straha.
"Hvala, Step. K vragu, onaj mi je htio razbiti facu."
"Ne, samo je glumio, bio je strašno raspižđen."
"Ne, ne, stvarno ti hvala."
Step se nasmiješi. "Drži, Claudio, ovo je tvojih sto tisuća."
"Ma daj, ne mogu prihvatiti."
"Kako ne? Pa partiju si praktički ti dobio! I još si uz to primao pljuske."
"U redu, tad ćemo nešto popiti. Ja častim."
Malo kasnije, vidjevši koliko je Claudio pijan, Step ga je otpratio do
automobila. "Jesi li siguran da možeš do kuće?"
"Sto posto, ne brini."
"Stvarno? Nije mi problem otpratiti te."
"Ne, ozbiljno, dobro sam."
"U redu, kako želiš. Dobra partija, zar ne?"
"Najbolja!" Claudio se nasmiješi i krene zatvoriti vrata. Najednom začuje
povik.
"Claudia, čekaj!" Bila je to Francesca. "Što to radiš, nećeš me pozdraviti?"
Claudia se ispriča.
"U pravu si, ali nastala je čitava zbrka."
Francesca se uvukla u automobil i poljubila ga u usta, nježno, bezazleno.
Zatim se odmaknula od njega i nasmiješila. "Onda bog, vidimo se. Dođi me
ponekad posjetiti. Uvijek sam ovdje."
Claudia ju je omamljeno promatrao. "Naravno da ću doći." Zatim je zatvorio
vrata i krenuo. Otvorio je prozor. Godio mu je svjež noćni zrak. Ubacio je vrpcu u
kasetofon i zapalio cigaretu. Zatim je, posve pijan, snažno udario rukama po
volanu.
"Jao! Kakva kugla! I kakva sreća ..." Najednom se osjetio sretan kako odavno
nije bio. Međutim, malo pomalo kako se približavao kući, sve ga je više hvatala
tuga. Počeo je razmišljati što bi mogao reći Raffaelli. Uvezao se u garažu još uvijek
neodlučan oko definitivne verzije. Manevar koji mu je i trijeznom teško polazio za
rukom, pijanom mu je bio nemoguć. Izlazeći iz automobila, pogledao je ogrebotinu
na boku automobila i Vespu srušenu o zid. Podigao ju je ispričavajući se.
"Sirota Puffina, prevrnuo sam ti Vespu." Zatim se popeo u stan. Raffaella ga
je čekala. Bilo je to najgore ispitivanje u njegovom životu, gore od onoga u
policijskim filmovima. Raffaella je bila samo loš policajac, onaj drugi, onaj dobar,
onaj koji u filmovima glumi prijatelja i ponudi čašu vode ili cigaretu, nije postojao.
"Onda, može li se znati kako je prošlo? Brzo, pričaj!"
"Dobro, dapače jako dobro. Step je u osnovi jedna dobra osoba, dobar
momak. Nema razloga za brigu."
"Kako nema razloga za brigu? Pa razbio je nos Accadu!"
"Možda je bio izazvan. Otkud mi znamo? Osim toga, Raffaella, budimo
iskreni, Accado je grozan davež ..."
"Što to govoriš? Jesi li mu rekao da ostavi našu kćerku na miru, da se ne
smije s njom viđati, čuti, ići po nju u školu?"
"Istinu govoreći, do toga nismo stigli."
"Što si mu onda rekao? Što si radio dosad? Ponoć je!"
Claudia se srušio. "Igrali smo bilijar. Zamisli, draga, pobijedili smo dvojicu
hvalisavaca! Ja sam ubacio zadnje dvije kugle. Čak sam i zaradio sto tisuća. Fora,
ne?"
"Fora? Nesposoban si i glup kao i obično. Pijan si, smrdiš na dim i nisi uspio
srediti onog delikventa!"
Raffaella je bijesno otišla. Claudio ju je još jednom pokušao umiriti.
"Raffaella, čekaj!"
"Što je?"
"Step je rekao da će diplomirati."
Raffaella je zalupila vratima i zatvorila se u sobu. Nije upalila ni ova zadnja
laž. K vragu, zacijelo je ljuta kao ris. Za nju je taj komad papira sve. U osnovi, meni
nikad nije oprostila što nisam diplomirao. Zatim, obeshrabren tom zadnjom
pomišlju, uzbuđen tom večeri općenito, supijan se odvukao u kupaonicu. Podigao
je zahodsku dasku i izbljuvao se u školjku. Kasnije, dok se razodijevao, iz džepa
sakoa ispao je jedan papirić. Podigao ga je. Na njegovu licu pojavio se još jedan,
posljednji osmijeh. Francescin telefonski broj. Mora da mu ga je ta lijepa djevojka
gavranocrne kose i kože boje meda stavila u džep kad ga je poljubila u automobilu.
Pročitao ga je. Da, taj ga je prizor podsjetio na film Papillon. Steve McQueen, u
zatvoru, dobio je poruku od Dustina Hoffmana i progutao je kako je nitko ne bi
pronašao. Claudio je naučio broj napamet i odlučio ipak baciti papir u zahodsku
školjku. Da ga je pokušao progutati, ponovno bi povratio. Pustio je vodu, ugasio
svjetlo, izašao iz kupaonice i zavukao se u krevet. Ostao je tako, plutajući između
plahti još pripit, slatko ošamućen laganom vrtoglavicom. Kakva veličanstvena
večer. Fenomenalan udarac. Nevjerojatan karambol. Pivo, whisky, njegov kompić
Step. Osvojili su dvjesto tisuća. A Francesca? Plesali su zajedno, uhvatio ju je u
naručje i podigao njezino čvrsto tijelo. Sjetio se njezine tamne kose, kože boje
meda, njezina mekog poljupca u automobilu, nježnog i čulnog, tog mirisa. Uzbudio
se. Ponovno se sjetio papirića kojeg je pronašao u džepu. Bio je to nedvojben
poziv. To je to. Mačji kašalj. Sutra ću je nazvati. Moj Bože, kako je ono išao broj?
Pokušao ga se sjetiti. Zatim je zaspao s osjećajem očaja. Zaboravio je broj.
50.
"I pobijedili ste?" Pollo nije vjerovao svojim ušima.
"Uzeli smo im dvjesto somova, svaki po sto!"
"Znači, Babin stari je simpa tip?"
"Legenda, pravi brat! Zamisli da mi je Francesca rekla da joj se silno sviđa."
"A meni se činio bezveznjakom!"
"Zašto, kad si ga ti vidio?"
"Kad sam se vratio u tvoju kuću po psa."
"Ah, da. Usput, kako je Arnold?"
"Super. Čuj, taj pas je stvarno pametan. Siguran sam da će uskoro naučiti
donijeti što mu baciš. Nedavno sam bio ispod kuće, bacio sam mu štap i on je
otišao po njega. Samo što se nakon toga krenuo igrati u parku s nekom kujicom.
Taj ide sa svima, jadnik, čini mi se da mu nikad prije nisu dali jebati!"
Step se zaustavi ispred jednih vrata. "Stigli smo. Molim te, ne izazivaj frku."
Polio ga mrko pogleda.
"Zašto, zar ja ikad izazivam frku?"
"Uvijek."
"Ma nemoj! Pa ja sam došao ovamo samo kako bih ti učinio uslugu."
Popeli su se na drugi kat. Babi je čuvala Giulija, sina Marianijevih, dječaka od
pet godina kose svijetle jednako kao njegova koža.
Babi ih je čekala na vratima.
"Bog." Step je poljubi. Ona se malo iznenadila ugledavši i Polla. On je
promrmljao nešto što je trebalo biti "bog" i odmah se smjestio na sofu pokraj
dječaka. Prebacio je program tražeći nešto bolje od glupih japanskih crtića. Giulio
je naravno počeo negodovati. Pollo ga je pokušao uvjeriti.
"Ne, sad ovdje počinju bolji crtići. Sad će doći leteće kornjače." Giulio je na
to posve nasjeo. I on se bez riječi dao na gledanje zabavne emisije Il processo di
lunedi, strpljivo čekajući. Babi je sa Stepom otišla u kuhinju.
"Može li se znati zašto si ga doveo?"
"Strašno je inzistirao. Polio je slab na klince."
"Ne bih rekla. Tek što je stigao, a već ga je rasplakao."
"Tad recimo da sam to učinio kako bih bio sam s tobom." Zagrlio ju je.
"Posve sam iskren, ti iz mene izvlačiš ono najbolje. Štoviše, zašto se ne skinemo?"
Sa smijehom ju je odvukao u prvu spavaću sobu koju je pronašao. Babi se
pokušala oprijeti, ali na kraju su je njegovi poljupci nagovoriti. Oboje su završili na
malom krevetu.
"Jao!"
Step stavi ruku na leđa. Šiljasto oklopno vozilo ubolo ga je točno između
lopatica. Babi je prasnula u smijeh. Step je bacio igračku na sag. Oslobodio je
krevet od električnih ratnika i nekih čudovišta na sklapanje. Zatim je, napokon
miran, pritvorio vrata nogom i posvetio se svojoj najdražoj igri. Milovao joj je kosu
ljubeći je, njegova je ruka brzo jurila niz gumbe njezine košulje otkapčajući ih.
Podigao joj je grudnjak i poljubio joj svjetliju, ružičastu, malo mekšu kožu. Zatim ga
je najednom nešto ubolo u vrat.
"Jao!" Step brzo stavi ruku na mjesto uboda. U mraku je vidio kako se smije,
naoružana nekom čudnom lutkom šiljastih ušiju. I taj tako svjež osmijeh, taj njezin
tako bezazlen izraz lica pogodili su ga još dublje.
"To me je zaboljelo!"
"Ne možemo ostati ovdje, ovo je Giulijeva soba. Zamisli da uđe."
"Ali Pollo je s njim. Dao sam mu precizne naredbe. Onaj strašan dječak
praktički je gotov, imobiliziran. Ne može ustati s one sofe."
Step se ponovno bacio na njezine grudi. Ona mu je milovala kosu puštajući
da je on ljubi. "Giulio je super. Ti si taj koji je strašno dijete."
Polio je jeo pecivo koje je uzeo iz kuhinje zajedno s jednim finim hladnim
pivom, kad je Giulio ustao sa sofe.
"Kamo ideš?"
"U svoju sobu."
"Ne, moraš ostati ovdje."
"Ne, želim ići u svoju sobu."
Giulio je krenuo prema sobi, ali ga je Pollo povukao za mali okovratnik od
crvenog platna i praktički dovukao natrag pokraj sebe na sjedalo. Giulio se
pokušao pobuniti, ali Pollo mu je stavio lakat na trbuh i blokirao ga. Giulio se
počeo jadati.
"Pusti me, pusti me!"
"Daj, sad će početi crtići."
"Nije istina." Giulio ponovno pogleda televizor i možda zbog Biscardija u
krupnom planu brizne u plač. Pollo ga oslobodi. "Drži, hoćeš probati ovo? Izvrsno
je, piju ga samo odrasli." Giulio je djelovao blago zainteresiran. S obje ruke čvrsto
uhvati limenku piva i otpije jedan gutljaj.
"Nije mi fino, gorko je."
"Onda će ti stric Pollo dati ..."
Malo kasnije, Giulio se sretno igrao na podu. Loptao se ružičastim balonima
koje mu je dao stric Pollo. Pollo ga je s osmijehom promatrao. U osnovi je
potrebno veoma malo da bi usrećio dijete. Dovoljna su dva ili tri kondoma. Ionako
ih on te večeri ne bi upotrijebio. Okrenuo se. Iz spavaće sobe nije dolazio nikakav
zvuk. Čini se da ni Stepu ne trebaju, zabavljeno pomisli Pollo. Zatim se, budući da
se dosađivao, baci na telefoniranje.
U polumraku te sobe prepune igračaka, Step joj je milovao leđa, ramena. Kliznuo
je dlanom niz njezinu ruku i zatim je uhvatio i prinio svom licu. Poljubio ju je.
Okrznuo ju je usnama niz čitavu njezinu kožu. Babi je imala zatvorene oči, slatko
zarobljena svojim uzdasima. Step joj je nježno rastvorio dlan, poljubio ga i položio
na svoja gola prsa, prepuštajući je njezinim mislima. Babi je ostala nepokretna,
najednom uplašena. Moj Bože, shvatila sam. Ali nikad neću uspjeti. Nikad to nisam
učinila. Neću moći. Step je nastavio nježno je ljubiti po vratu, iza ušiju, po usnama.
Njegove ruke, sigurnije i mirnije, iskusnije, osvajale su je kao meki valovi,
ostavljajući na toj nepoznatoj plaži zadovoljnog brodolomca.
Zatim se najednom, potaknuta tom strujom, tim lahorom strasti, i ona
pomaknula. Ohrabrila se. Polako se odvojila s mjesta na kojem je bila ostavljena i
počela ga milovati. Step ju je privinuo uz sebe ohrabrujući je, smirujući je. Babi se
prepustila. Prstima je lagano klizila niz njegovu kožu. Osjetila je njegov trbuh,
ćvrste mišiće. Svaka je stepenica za nju bila ponor, bezdan, težak korak, gotovo
nemoguć. A ipak ga je morala učiniti i suspregnuvši dah u mraku sobe, skočila je.
Tako se zatekla s prstima koji su milovali onaj nagovještaj mekih kovrča i zatim
niže, na njegovim trapericama, na onom gumbu, za nju prvom u svakom smislu. I u
tom trenutku, ne znajući zašto, pomislila je na Pallinu. Ona je već sigurnija,
iskusnija. Zamislila je kako će joj sve ispričati. Znaš, nisam to učinila, nisam mogla.
To joj je možda dalo hrabrosti, zadnji poticaj. Najednom je to učinila. Otkopčala je
gumb. Onaj prvi pozlaćeni gumb izašao je iz rupice s nekim tihim zvukom, zvukom
tkanine trapera. U tišini sobe, čitavog ga je čula, stigao je jasan i čist do njezinih
ušiju. Uspjela je. Umalo je uzdahnula. Sad je sve bilo lakše. Kao da su si nešto rekli,
priznali. I on i ona znali su što se zbiva, što ona radi. Njezina ruka, sad sigurnija,
prešla je na drugi i treći gumb i zatim niže dok su se rubovi traperica sve više
udaljavali, sve slobodniji. Step se nježno odmaknuo od nje, zabacio glavu. Babi se
ponovno priljubila uz njega, bojažljivo se skrivajući u tom poljupcu, stideći se te i
najmanje udaljenosti. Zatim nenadana buka. Lupa vrata koja se zatvaraju.
"Što se događa?"
I kao nekom čarolijom, magija je nestala. Babi je podigla ruku i uspravila se.
"Što je to bilo?"
"Otkud ja znam? Dođi ovamo." Step ju je zagrlio i ponovno privukao k sebi.
Nova buka. Nešto se razbilo.
"Ne, k vragu, ondje je darmar!" Babi ustane s kreveta. Namjesti suknju,
zakopča košulju i brzo izađe iz sobe. Step padne na krevet raširenih ruku.
"K vragu i Pollo!" Zatim zakopča traperice, uvuče majicu i sam izađe iz sobe.
Kad je došao u salon, nije vjerovao svojim očima.
"Koji kurac radite?"
Svi su bili ondje. Bunny i Hook hrvali su se na sagu. Pokraj njih je bila
prevrnuta svjetiljka. Schello je sjedio s nogama na sofi, jeo čips i gledao Colpo
grosso. Lucone je posjeo dječaka na krilo i davao mu da puši džoint. "Gledaj, Step!
Gledaj kakvu izobličenu facu ima ovaj mali!" Babi se poput furije obrušila na
Luconea, istrgla mu džoint iz ruke i ugasila ga u obližnjoj pepeljari.
"Van! Odlazite. Odmah."
Čuvši te povike, iz kuhinje su izašli Dario i još jedan momak s pivom u ruci.
Stigao je i Sicilijanac s nekom djevojkom. Bili su crveni u licu. Step je pomislio da su
zacijelo učinili ono što Babi i on nisu ni pokušali. Blago njima! Babi ih je jednog po
jednog gurala van iz stana.
"Odlazite svi odavde ... Van!"
Zabavljeni, dopuštali su da ih gura, pritom izazivajući još veći nered. Step joj
je pomogao. "Brzo, svi van." Zadnjeg je gurnuo Polla.
"S tobom ću se obračunati kasnije."
"Ali ja sam nazvao samo Luconea; on je kriv što je obavijestio ostale."
"Šuti." Step ga je šutnuo nogom u stražnjicu i izbacio kroz vrata. Zatim je
pomogao Babi da pospremi.
"Gledaj, gledaj što su napravili oni vandali."
Pokazala mu je razbijenu svjetiljku i sofu zamrljanu pivom. Čips raštrkan
posvuda. Babi je u očima imala suze. Step više nije znao što bi rekao. Zagrlio ju je.
"Oprosti. Daj, pomoći ću ti da očistiš."
"Ne, hvala, sama ću."
"Zar si ljuta?"
"Nisam, ali bolje je da odeš. Njegovi roditelji će se brzo vratiti." Na vratima
se Step okrenuo zadnji put.
"Jesi li sigurna da ne želiš da ti pomognem?"
"Sigurna sam."
Ovlaš su se poljubili i ona je zatvorila vrata. Step je sišao i ogledao se oko
sebe. Nikoga nije bilo. Popeo se na motor i upalio ga. Ali upravo u tom trenutku,
iza jednog automobila iskočila je čitava skupina. Zbor se razlegao kroz noć. "Bravo
bejbisiteru!" i gromki pljesak. Step je brzo sišao s motora i potrčao za Pollom. "Oh,
ja s tim nemam nikakve veze! Obračunaj se s Luconeom! On je kriv!"
"Jebemti sve po spisku, zadavit ću te!"
"Daj, pa ništa tamo nisi radio. Dosađivao si se!"
Nastavili su trčati ulicom kroz daleki smijeh ostalih i znatiželju ponekog
besanog stanara.
Babi je sakupila komadiće svjetiljke, bacila ih u smeće, zatim pomela sag i
očistila mrlju sa sofe. Na kraju, umorna, ogledala se oko sebe. Dobro, moglo je i
gore proći. Reći ću da mi je svjetiljka pala dok sam se igrala s Giuliom. Dječak to
nikad neće moći poreći. Spavao je dubokim snom, posve napušen.

http://www.book-forum.net

22Federico Moccia - Tri metra iznad neba Empty Re: Federico Moccia - Tri metra iznad neba Sre Okt 31, 2012 6:00 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
51.
Sutradan se Step probudio i otišao u teretanu. Ali nije to učinio kako bi vježbao.
Tražio je nekoga. Na kraju ga je pronašao. Zvao se Giorgio. Bio je momčić od
petnaest godina i nevjerojatno je obožavao Stepa. Nije bio jedini. I Giorgiovi
prijatelji govorili su o Stepu kao o nekom bogu, mitu, idolu. Znali su sve priče o
njemu, sve ono što se o njemu pričalo i nisu činili drugo doli malo dodavali onome
što je već postalo svojevrsnom legendom. Taj momčić bio je od povjerenja. Jedini
od kojega je Step mogao zatražiti uslugu tog tipa a da se ne izloži opasnosti da ga
ogovaraju. I zato što je ondje gdje je prestajalo divljenje počinjao strah.
Malo kasnije, Giorgio je bio u školi Falconieri. Hodao je uz zidove hodnika da
ga nitko ne vidi i na kraju ušao u III. B, Babinu učionicu. Giaccijeva je predavala, ali
nekim čudom ništa nije rekla. Kad je to saznala, ravnateljica se razbjesnila kao
luda. Babi je ostala bez riječi. Pogledala je ogroman buket ruža na svom stolu.
Zabavljeno je pročitala poruku: Moji prijatelji su blaga katastrofa, ali obećajem ti
da ćemo večeras na večeri biti sami. Jedan koji nije imao nikakve veze.
Ta se vijest brzo proširila školom. Nitko nikad nije učinio ništa slično. Kad je
završila nastava, Babi je sišla stubama škole s onim ogromnim buketom ruža u
rukama, rastjerujući i zadnje dvojbe. Svi su govorili o njoj. Daniela je bila ponosna
na sestru. Raffaella se još više razbjesnila, a Claudio naravno dobio novi prijekor.
Tog poslijepodneva Step je stavljao na mjesto zbirku netom kupljenih
Pazienzinih stripova kad je netko pozovonio na vrata. Bila je to Pallina.
"Oh, najprije sam bila kupid, sad sam poštarica. Koji će me posao dopasti
sljedeći put?" Step se nasmiješi. Zatim uzme paket iz njezinih ruku i pozdravi je.
Otvori paket. U njemu je bila kuhinjska pregača s cvjetnim uzorkom i poruka:
Pristajem samo ako ti kuhaš i prije svega ako to učiniš s mojim darom oko struka.
P.S. Dolazim, ali u osam u pol, ne ranije jer će moji biti doma!
Malo kasnije Step je bio u bratovom uredu.
"Paolo, večeras mi treba slobodna kuća, apsolutno."
"Ali ja sam pozvao Manuelu."
"Pozovi je neki drugi dan ... Daj, ti Manuelu vidiš svaki dan. K vragu, Babi će
doći samo večeras ..."
"Babi? Tko je to? Kćerka onog čovjeka koji nam je došao u kuću?"
"Da, zašto?"
"Zato što se on činio ljut. Jesi li kasnije razgovarao s njim?"
"Kako da ne. Otišli smo zajedno na bilijar i još smo se napili."
"Napili ste se?"
"Da ... zapravo se napio samo on."
"Natjerao si ga da pije?"
"Ma što natjerao? Sam je pio. Ma daj! Što me briga. Dakle, dogovorili smo
se? Večeras izlaziš. Dobro?"
Ne čekajući Paolov odgovor, brzo je izašao iz ureda. Toliko je bio zaokupljen
onime što mora učiniti da nije zamijetio ni osmijeh koji mu je uputila Paolova
tajnica.
Iz kuće je nazvao Polla. Upozorio ga je da ne svraća, da ne zove i prije svega
da ne radi nikakve gluposti.
"Slušaj, tvoja je glava na panju. Još gore, naše prijateljstvo, ne šalim se!"
Zatim je napravio popis namirnica koje mu trebaju, otišao u samoposluživanje
ispod kuće i sve kupio, čak i kutiju onih keksa s maslacom koje je njegov brat toliko
volio. U osnovi, Paolo ih je zaslužio. Kad se sve zbroji, bio je dobar momak. Imao je
neke fiks ideje poput automobila, posla i prije svega Manuele. Ali s vremenom će
ga proći. Dok se vraćao u stan, malo je razmislio. Ne, Manuela ga nikad neće proći.
Zajedno su već šest godina i nije bilo znakova da njihova veza slabi. Prava mustra i
uz to, koliko je shvatio, nije namjeravala pustiti Paola. Uz iznimku svog brata, nije
mogao zamisliti drugog luđaka koji bi bio s Manuelom. Ružnom, antipatičnom i uz
to umišljenom.
Sveznalicom. Nema ništa goreg. Siroti Paolo, pomisli. U osnovi, to je njegova
stvar. Ja bih povalio tajnicu. I nakon te zadnje pozitivne pomisli, uključio je radio i
počeo prati salatu.
U osam je sve bilo spremno. Čuo je najnovije new entry na američkoj
ljestvici, nije stavio Babinu pregaču, ali ju je za naknadu prebacio na obližnji stolac,
spreman lagati u odgovarajućem trenutku. Pogledao je rezultate svog napornog
rada. Carpaccio s parmezanom i rukolom. Miješana salata s avokadom i voćna
salata začinjena maraskinom. Preplavila su ga sječanja. Ovakvu je voćnu salatu
često jeo kad je bio mali ... Mirno je pustio da se ta sječanja povuku. Bio je sretan.
Ovo je njegova večer, nije želio da je išta upropasti. Zadovoljno je provjerio stol,
popravio jedan ubrus. Bio je pravi veliki šef kuhinje. Nije znao da se noževi
stavljaju na drugu stranu. Nervozno se ushodao kućom. Oprao je ruke. Sjeo na
sofu. Popušio cigaretu, uključio televizor. Oprao zube. Osam i petnaest. Činilo se
da vrijeme nikad neće proći. Za četvrt sata, ona če doći, večerat će zajedno,
razgovarati u miru. Sjedit će na sofi i nitko ih neće uznemiravati. Zatim će otići u
njegovu sobu i ... Ne, Babi to nikad ne bi učinila. Prebrzo je. Ili možda bi. Za neke
stvari ne postoji prebrzo. Bit će malo zajedno, pa se možda dogodi. Pokušao se
sjetiti jedne Battistijeve pjesme. Kako je ono išla? "Kakav osjećaj lagane ludosti
boja moju dušu, gramofoni, prigušena svjetla i zatim ... Šampanjac na ledu i
pustolovina može ..." K vragu. Eto što sam zaboravio! Šampanjac! Ono osnovno!
Step brzo odjuri u kuhinju i otvori sve ormariće. Ništa. Pronašao je samo sivi pinot.
Stavio ga je u zamrzivač. Bolje nego ništa. Upravo u tom trenutku zazvonio je
telefon. Zvala je Babi.
"Neću doći." Glas joj je bio hladan i ozlojeđen.
"Zašto? Sve sam pripremio. Stavio sam čak i onu pregaču koju si mi
darovala", lagao je Step.
"Nazvala je gospođa Mariani. Nestala joj je zlatna ogrlica s briljantima.
Okrivila je mene. Nemoj me više zvati."
Babi je spustila slušalicu. Malo kasnije, Step je bio kod Polla.
"Koji je kurac mogao biti? Shvaćaš li? Krasni usrani prijatelji."
"Daj, Step, nemoj to govoriti! Koliko puta smo bili kod nekoga i nešto
maznuli? Praktički na svakom tulumu."
"Da, ali ne u kući ženske nekoga od nas!"
"Pa nije to bila Babina kuća ..."
"Ne, ali ona je nadrapala. Moraš mi pomoći načiniti popis onih koji su bili ..."
Step uzme komad papira. Zatim počne mahnito tražiti kemijsku.
"Oh, ovdje nema ničega čime bih pisao ..."
"Nema potrebe. Znam tko je uzeo ogrlicu."
"Tko?"
Tad je Pollo naveo jedno ime, jedino koje Step nikad ne bi volio čuti. Ogrlicu
je ukrao Sicilijanac.
Step se vozio motorom kroz noć. Nije želio da Pollo pođe s njim. Ovo je bilo
između njega i Sicilijanca i nikog drugog. Ovaj put neće biti riječ o običnim
sklekovima. Ovaj je put priča zamršenija. Otići u njegovu kuću i tražiti da vrati
ogrlicu bilo bi kao da ga nazoveš lopovom. To se nikome ne bi svidjelo, a
ponajmanje Sicilijancu. Strašno je uvredljiv.
Kad se Sicilijanac spustio, njegov osmijeh nije obećavao ništa dobro.
"Bog, Sicilijanče. Slušaj, ne želim se svađati."
Udarac šakom pogodio je Stepa nasred lica. Step je zateturao unatrag. Ovo
stvarno nije očekivao. Protresao je glavom da se pribere. Sicilijanac je nasrnuo na
njega. Step ga je zaustavio udarcem nogom u međunožje. Zatim, hvatajući dah,
pomislio je na večeru koju je pripremio, na pregaču sa cvjetićima i na to koliko je
drugačiju večer želio. Želio je mirnu večer, kod kuće, sa svojom ženskom u naručju.
Ali ne. Sicilijanac je bio ispred njega, u položaju za tučnjavu. S obje mu je ruke
pokazivao da priđe.
"Hajde, dođi."
Step je odmahnuo glavom i duboko udahnuo.
"U kurac," pomisli "ne znam zašto se moji snovi nikad ne ostvare."
Upravo u tom trenutku, Sicilijanac se bacio na njega. Step je ovaj put bio
spreman. Odskočio je u stranu, pogodio ga snažnim, preciznim udarcem u lice.
Osjetio je kako se nos drobi pod njegovom šakom, već meka i izmorena hrskavica
ponovno krcka. Obrve su se bolno skupile. Tad je ugledao Sicilijančevo lice, onu
grimasu, donju usnu koja je kušavala vlastitu krv. Vidio je kako se smiješi i u tom
trenutku shvatio koliko će sve biti teško.
Babi je sjedila na sofi. Neraspoloženo je gledala televiziju pijuckajući čaj od ruža
kad je netko pozvonio na vrata. Ustala je i otišla otvoriti.
"Tko je?"
"Ja sam."
Step je stajao ispred nje. Kosa mu je bila raščupana, košulja poderana, a
desna obrva još uvijek krvarila.
"Što ti se dogodilo?"
"Ništa. Samo sam pronašao ogrlicu." Podigne desnu ruku. Zlatna ogrlica
gospođe Mariani svjetlucala je u polumraku stubišta. "Možeš li sad doći na
večeru?"
Nakon što je gospođi vratila ogrlicu i neizbježno izgubila mjesto
bejbisiterice, Babi je dopustila da je Step odvede u svoju kuću. Ali kad su otvorili
vrata, dočekalo ih je neugodno iznenađenje. Za stolićem nasred salona
osvijetljenog romantičnom svijećom sjedila je Manuela. Paolo je nedugo zatim
stigao iz kuhinje. Nosio je voćnu salatu koju je pripremio Step, i kao da to nije
dovoljno, na sebi je imao onu pregaču s cvjetićima koju je Stepu darovala Babi. Sve
su pojeli. Paolo je pogledao Stepa. Nije mogao vjerovati, samo je stajao na
vratima.
"Bog, Step. Čuj, oprosti ... Ali zvao sam, nitko se nije javljao. Onda smo došli
kući i malo čekali. Ali već je bilo deset sati, pa smo si rekli: sad više neće doći. I
tako smo počeli jesti. Istina?"
Tražio je Manuelinu potvrdu i ona je kimnula glavom i slabašno se
nasmiješila. Step je pogledao njezin tanjur. Na njemu je još bilo ostataka njegove
salate s avokadom.
"I koliko vidim, već ste i pojeli. Onda, recite barem kakva je bila večera? Je li
bila dobra?"
"Odlična." Manuela je djelovala iskreno. Zatim je odmah ponovno ušutjela.
Shvatila je da je to bilo jedno od onih pitanja koja ne traže odgovor.
"U redu, Paolo, posudi mi automobil da odemo nešto pojesti vani."
Paolo odloži voćnu salatu na stol. "Ali stvarno ..."
"Što? Nemoj ni pokušavati, dobro? Ti si pojeo sve što sam pripremio,
smazao si salatu koju sam vlastitim rukama radio čitavo poslijepodne i sad još
nešto zanovijetaš?"
Step mu se prijeteći približi. "Idemo, vadi ključeve."
Paolo pomisli da njegov brat zapravo ima pravo. Izvadi ključeve iz džepa i
spusti ih na bratov dlan uz bojažljivo "Vozi polako, dobro?" Step se zaputi prema
izlazu.
"Usput, kupio sam ti one tvoje kekse s maslacom. Ako želiš i desert, u
kuhinji su, u ormariću."
Paolo se osmjehnuo, ali sve njegove misli već su bile na njegovom sivom
metaliziranom Golfu i sudbini koja će ga dočekati.
Step i Babi otišli su na vruće palačinke u jedan mali lokal blizu Piramide.
Zatim su potaknuti veselim mjehurićima piva odbacili pomisao da se vrate u
njegovu kuću. Babi je to bilo mrsko jer je njegov brat bio kod kuće. Tad je Step,
proklinjući brata i onu kravetinu od njegove ženske, skrenuo nalijevo prema
Gianicolu. Parkirali su se na raskršću vrtova, među ostalim automobilima sa
staklima već zamagljenim od ljubavi, punim pretjeranih strasti, neudobnog užitka
doživljenog u brzini, kojemu kraj označava lagano peckanje. Daleko ispred njih,
grad se uspavljivao.
Malo bliže, sjedeći raskrećeni na jednom zidiću, neki su momci jedni
drugima dodavali zakonom nedozvoljeni smotak trenutaćne radosti. Step je
promijenio postaju na radiju. 92.70. Romantični radio. Nagnuo se prema njoj i
počeo je ljubiti. Malo pomalo, našao se na njoj. Bez obzira na bol u nagnječenom
ramenu, udarenoj prsnoj kosti, bokovima iskušanim Sicilijančevim udarcima. Ova
nova želja izbrisala je sve modrice. Strasni poljupci nadvladala su mehanićke
poteškoće. Rućna kočnica postala je smetnja, kotačić za spuštanje sjedala
ponosan. Step je osjetio njezinu meku, mirisnu kožu. Disanje mu je postalo
nepravilno od strasti. Ponovno je pokušao spustiti sjedalo. Nije bilo pomoći, bilo je
blokirano. Dok je desnom rukom vrtio kotačić ispod sjedala, oslonio se stopalom o
komandnu ploču i gurnuo svom snagom. Začuo se prasak, oštar zvuk. Sjedalo se
naglo spustilo i Babi zajedno s njim i on s njom, nasmijani, ne misleći ni na što, a
ponajmanje na Paola, na njegovo zgroženo lice, na njegov metalizirani automobil.
Dograbili su jedno drugome traperice, kao da se nadmeću, kao u senzualnom
izazovu. Tad je Babi usporila, neiskusna i u nelagodi, zatvorila oči i ljubeći ga na
kraju se prepustila ovoj njegovoj nježnoj osobnoj pobjedi. Primijetivši da Step želi
ići dalje, zaustavila ga je.
"Ne, što to radiš?"
"Ništa." Step se nasmiješi. "Probao sam."
Babi ga je odgurnula od sebe pomalo srdita.
"Ma daj, ovdje u automobilu?" Sneno je pogledala kroz prozor. "Moj prvi
put mora biti nešto predivno, na nekom romantićnom mjestu, s mirisom cvijeća i
mjesecom."
"Mjesec imamo." Step malo otvori krov. "Vidiš, malo je prekriven oblacima,
ali tu je. Osjećaš ..." Duboko je udahnuo. "Ovdje naokolo sve je prepuno cvijeća.
Što nedostaje? Pa mjesto je romantično. I uz to slušamo Tele Radio Stereo.
Savršeno je!"
Babi prasne u smijeh.
"Ja sam mislila na nešto drugo." Pogleda na sat. "Strašno je kasno. Ako se
moji vrate doma i ne nađu me, ponovno ću završiti u kazni! Požurimo."
Podigne traperice. I Step se zakopča i zajedno pokušaju vratiti Babino
sjedalo u uspravan položaj. Nemoguće. Vratili su se smijući se, s potrganim
sjedalom. Svaki put kad bi Step ubrzao, Babi bi završila ležeći na sjedalu. Smišljali
su što bi mogao reći bratu. Step je odmahnuo glavom misleći o toj večeri. S
ovakvim finalom, postala je tragična. U tom trenutku, osjetio je i kako mu se leđa
raspadaju od bola. Zahvaljujući Sicilijancu, njegovom bratu koji mu je zauzeo kuću i
ovom groznom strašno neudobnom automobilu. Otpratio je Babi sve do vrata i
pozdravio je. Brzo se odvezao u noć uživajući u "romantičnoj" apstinenciji i mirisu
njezinih uzdaha koji mu je ostao na rukama.
"Gdje si dosad? Čekam te već sat vremena, moram odvesti Manuelu kući."
Paolo je već bio nervozan. Step je zamislio kakav bi bio da mu kaže za
sjedalo. Dobacio mu je ključeve i odlučio sve okrenuti na šalu.
"Mogao si uzeti motor, ionako već uzimaš sve moje."
Paolo se nije nasmijao i zatvorio se u salon s Manuelom. Step je otišao u
svoju sobu, razodjenuo se i zavukao u krevet. Ugasio je svjetlo. Bio je mrtav.
Namjestio je jastuk i legao na leđa. Iz salona su dopirali glasovi. Pokušao ih je bolje
čuti. Paolo i Manuela su o nečemu raspravljali. Glas njegova brata bio je monoton i
dosadan.
"Reci mi istinu. Želim znati istinu."
"Rekla sam ti."
"Rekao sam ti da mi kažeš istinu."
"To je istina, kunem ti se."
"Pitam te zadnji put. Reci mi istinu, želim znati istinu."
"Kunem ti se da sam ti sve rekla." I Manuela je djelovala prilično odlučna. U
mraku sobe, Step je odmahnuo glavom. Ne znam jesu li gori Sicilijančevi udarci ili
rasprave mog brata. Tko zna što Paolo želi znati, Manuela mu ionako nikad neće
reči istinu. Jedno je sigurno, da sam mu rekao za sjedalo, raspizdio bi se kao lud.
Step stavi glavu pod jastuk. Manuela če se vratiti kući ispružena na sjedalu. Na tu
je pomisao razveseljen usnuo.
52.
Babi se čvrsto priljubila uz njega, glave naslonjene na njegova leđa i zatvorenih
očiju. Ali i da nije bilo tako, ništa ne bi vidjela. Step joj je stavio povez preko očiju.
Najednom joj se učinilo da leti, prohladan vjetrić milovao joj je kosu, a miris
brnistre osjećao se u zraku. Upitala se gdje je. Koliko se već dugo voze. Pokušala je
izračunati vrijeme po vrpci koju je slušala. Prvi dio nedavno je završio. Sad su bili
na B strani. Negdje na četvrtini. Koliko se sjeća, vrpca je C 60. Dakle, putuju već
gotovo sat vremena. Kamo idu? Pomislila je kako je Step došao po nju. Bila je u
Fregeneu u Mastinu s čitavim svojim razredom. Slavile su sto dana do maturskih
ispita. Tek su pojele i krenule u šetnju plažom. Neke njezine prijateljice igrale su
igru s rupčićem. Ona je sjedila na napravi za veslanje i razgovarala s Pallinom.
Tad ga je ugledala. Približavao joj se s onim svojim osmijehom, onim
tamnim naočalama i onom jaknom. Babi je srce zaigralo. Pallina je to odmah
zamijetila.
"Hej, nemoj umrijeti, dobro?"
Babi joj se nasmiješila, potrčala prema Stepu i otišla s njim, ne pitajući ga
kako ju je uspio pronaći, kamo je vodi. Svoje je prijateljice pozdravila jednim
rastresenim "bog". Neke od njih prestale su se igrati i otpratile je pogledom.
Zavidne i čeznutljive, i same želeći biti na njezinom mjestu, zagrljene sa Stepom,
desetkom plus. Zatim je djevojka u sredini glasno viknula. "Broj ... sedam!" Dvije
od njih zateturale su kroz pijesak, trčeći prema njoj. Zaustavile su se jedna ispred
druge, ispruženih ruku, gledajući se u oči, izazivajući se s osmijehom, izvodeći
finte, uz podršku prijateljica. Najednom je jedino na što su mislile bio taj mali bijeli
rupčić visoko u zraku.
Kad su stigli do motora, Babi ga je znatiželjno pogledala. "Kamo idemo?"
"To je iznenađenje." Step joj je stao iza leđa, izvadio iz džepa onu zelenu
maramu koju joj je uzeo i stavio joj je preko očiju. "Nemoj varati, dobro ... Ne
smiješ vidjeti."
Ona se zabavljeno namjestila malo bolje. "Čini mi se da znam ovu maramu
..." Zatim mu je dala slušalicu svog Sonyja i zagrljen su krenuli uz note Phila
Collinsa.
Da, mora da je prošlo najmanje sat vremena ...
"Jesmo li blizu?"
"Još malo i stigli smo. Nije valjda da gledaš?"
"Ne."
Babi se nasmiješi i ponovno nasloni na njegova leđa, čvrsto ga ovijajući
rukama. Zaljubljena. On osjeti taj zagrljaj i neku neobičnu nježnost i sreću. Zatim
lagano uspori i skrene udesno, uzbrdo, pitajući se je li ona shvatila. Dok je vozio,
Step je razmišljao o svom bratu. Večer ranije, kad se vratio kući nakon što je
odvezao Manuelu, Paolo ga je probudio urlajući kao lud.
"Vidiš, tebi se ne smije ništa posuditi. Uništio si mi automobil. Prava si
životinja."
Kako ga ne bi čuo, Step je zabio glavu ispod jastuka i nakon jednog
prigušenog "Možeš si misliti ... zbog te sitnice" ponovno zaspao.
Sutradan je otišao k njemu u ured.
"Daj, Paolo, stvarno mi je žao zbog onoga što se dogodilo. Ja ću sve
popraviti, bilo je slučajno."
"Ne znam kako, ali tebi se stalno događaju nezgode ... I nikad nisi ti kriv."
Step se nasmiješio i ohrabrio.
"Slušaj, bi li mi danas ponovno posudio automobil?"
"Sigurno, pa da mi ga razbiješ!"
Praktički ga je istjerao iz ureda. Stepa je takva Paolova reakcija silno
zabavila. Nikad ga ranije nije vidio tako srditog. Ali barem mu se prvi put učinio
živim.
"Hej, takvog te volim! Energičnog. Odlučnog. Bravo, sad te prepoznajem kao
svog brata."
Step je otišao praćen veselim osmijehom Paolove zgodne tajnice i svih
ostalih kolega u uredu. Paolo je isprva bio ponosan na svoju neočekivanu reakciju.
No kad je vidio kako se svi cerekaju i Step s osmijehom nestaje u dizalu, ponovno
se osjetio nasamarenim.
Step je usporio i skrenuo udesno. Istina, Paolo je pravi rabin. Ali baš mu je
mogao posuditi automobil. Bilo bi mnogo bolje. Ovako je sve morao staviti u
prtljažnik Honde.
"Evo nas, stigli smo." Ugasi motor i brzo siđe s njega. "Nemoj skidati povez.
Čekaj me ovdje."
Pomogne Babi da siđe s motora i ostavi je pokraj njega. Babi poslušno
ostane stajati s povezom na očima. Isključi svoj Sony i izvadi slušalicu. Podigne i
onu Stepovu koja je sad slobodno visjela. Dokje namotavala žicu, pokušala je
shvatiti gdje je. Već je bilo kasno poslijepodne. Sad mekši vjetar milovao ju je po
licu i okruživao je jak miris prirode. Čula je neki daleki zvuk, opetovan i prigušen,
ali nije uspjela shvatiti što je to. U jednom trenutku, začula je glasniji zvuk, kao da
se nešto razbija. Podsjetio ju je na cijepanje grane drveta. Naćulila je uši.
"Evo me." Step ju je uhvatio za ruku.
"Što se dogodilo?"
"Ništa. Pođi sa mnom." Babi je bojažljivo dopustila da je on vodi, dobro
pazeći kamo staje, da se ne spotakne. Sad više nije čula onaj zvuk. Vjetar je
prestao. Zrak je postao hladniji, činio se gotovo vlažan. Njezina noga je udarila o
nešto.
"Jao."
"Nije ništa."
"Kako nije ništa. Moja je noga!"
Step se nasmije. "I uvijek se na nešto žališ. Ne miči se." Step je načas ostavi.
Babina ruka ostane sama, u zraku. "Nemoj me ostavljati."
"Tu sam, blizu tebe."
Zatim snažan, postojan zvuk, mehanički, dryen. Roleta koja se podiže. Step
joj nježno skine povez. Babi otvori oči i najednom se sve pojavi ispred nje.
Pred njom se ljeskalo more u sutonu. Toplo, crveno sunce kao da joj se
smiješilo. Bila je u nekoj kući. Prošla je ispod podignute rolete i izašla na terasu.
Nadesno, u podnožju, romantično se prostirala plaža njihova prvog poljupca. U
daljini njezini najdraži brežuljci, njezino more, poznate hridi, Port'Ecole. Jedan je
galeb proletjeo blizu nje, pozdravljajući je. Babi se ganuto osvrnula oko sebe. To
posrebreno more, žute brnistre, tamnozeleno žbunje, ta samotna kuća na
stijenama. Njezina kuća, kuća iz njezinih snova. I ona je u njoj, s njim, i ne sanja.
Step je zagrli.
"Jesi li sretna?" Ona mu kimne glavom. Zatim otvori oči. Vlažne i sanjive od
prozirnih suzica, blistave od ljubavi, predivne. On je pogleda.
"Što je?"
"Bojim se."
"Čega?"
"Da više nikad neću biti ovako sretna ..."
Zatim ga luda od ljubavi ponovno poljubi, snena u blagoj toplini zalaska
sunca.
"Dođi, idemo unutra."
Obišli su tu nepoznatu kuću, otvarajući nepoznate sobe, zamišljajući
nesvjesne vlasnike.
Podigli su sve rolete, pronašli veliki stereo i uključili ga. "I ovdje se hvata
Tele Radio Stereo." Nasmijali su se. Kružili su kućom otvarajući ladice, otkrivajući
njihove tajne, zajedno se zabavljajući. Kad bi se razdvojili, dozivali su se kako bi
jedno drugome pokazali i najmanje glupo otkriće i sve je djelovalo čarobno, važno,
nevjerojatno.
Step je izašao iz kuće, odvojio putni sanduk s motora i vratio se. Malo
kasnije ju je pozvao. Babi je ušla u sobu. Veliki prozor gledao je na more. Sunce sad
kao da je namigivalo. Nijemo je nestajalo na dalekom horizontu. Ta zadnja uljudna
kriška bojala je crvenilom meke oblake raštrkane u visini. Njezin gotovo uspavani
odraz protezao se zlaćanom brazdom. Prelazio je preko mora i gasio se na
zidovima ove sobe, u Babinoj kosi, na novim, netom stavljenim plahtama.
"Ja sam ih kupio, sviđaju ti se?" Babi ne odgovori. Osvrne se oko sebe. Mali
buket ruža nalazio se u vazi pokraj kreveta. Step pokuša okrenuti na šalu.
"Kunem se da ih nisam kupio na semaforu ..."
Otvori putni sanduk.
"I, voilà!"
U sanduku je bilo rastopljenog leda i nekoliko kockica koje su još plutale.
Step izvuče bocu šampanjca i dvije čaše umotane u novine.
"Da se ne razbiju", lukavo objasni. Zatim iz džepa jakne izvuče mali
tranzistor. "Nisam znao da ga imaju."
Uključi ga, namjesti na istu frekvenciju kao stereo u kući i odloži na ormarić.
Pjesma Stay razlegne se sobom.
"Kao da su je pustili namjerno ..."
Step joj se približi, zagrli je i poljubi. Babi se taj trenutak činio tako lijepim da
je sve zaboravila, svoje nakane, svoje strabove, svoje skrupule. Zaboravila je čak i
da je ušla u kuću koja joj ne pripada, provalila u nju, da je ondje, na krevetu koji
nije njezin, i pije šampanjac. Malo pomalo, dala je da joj skine odjeću i ona njega
razodjenula. Našla se u njegovom naručju prvi put posve naga dok je čarobno
svjetlo, prelijevajući se morem, bojažljivo osvjetljavalo njihova tijela. Jedna mlada
znatiželjna zvijezda sjajila je visoko na nebu. Zatim se u moru milovanja, šumu
dalekih valova, pjesmi veselog galeba, mirisu cvijeća, to dogodilo.
Step klizne na nju. Babi otvori oči nježno nadvladana. Step je pogleda. Nije
se činila preplašenom. Blago joj se nasmiješi, ohrabrujući joj prođe rukom kroz
kosu. U tom trenutku, s malog radija u sobi i u čitavoj kući nevino odjekne Through
the barricades, ali ni ona ni on to ne primijete. Nisu znali da će to postati "njihova
pjesma". Ona zatvori oči zadržavajući dah, najednom obuzeta tim nevjerojatnim
osjećajem, tom boli ljubavi, tim čarobnim postajanjem njegova zauvijek. Podigne
lice ka nebu, uzdišući, čvrsto se hvatajući za njegova ramena, snažno ga grleći.
Zatim se prepusti, malo mirnija. Njegova. Otvori oči. Bio je iznad nje. Onaj nježni
osmijeh lelujao je od ljubavi na njegovom licu i svako toliko je ljubio. Ali nje više
nije bilo. Ona djevojka preplašenih nebeskomodrih očiju, s tolikim sumnjama,
tisuću strahova, ta djevojka je nestala. Pomisli koliko su je kao malu očaravale
priče o leptirima. Toj kukuljici, toj maloj gusjenici koja se oboji s tisuću blistavih
boja i najednom nauči letjeti. Tad se ponovno ugleda. Netom rođeni nježni leptir u
Stepovom naručju. Nasmiješi mu se i zagrli ga gledajući ga u oči. Zatim mu da
poljubac, nježan, nov, strastven. Svoj prvi poljubac mlade žene.
Kasnije, dok su ležali ispruženi među plahtama, on joj je milovao kosu, dok
ga je ona privijala uz sebe glave položene na njegove grudi. Zatim je ustala i s
osmijehom ga pogledala.
"Nisam dobra, zar ne?"
"Odlična si."
"Ne, osjećam se uskraćeno. Moraš me naučiti."
"Savršena si. Dođi."
Ustali su iz kreveta, Step ju je uhvatio za ruku i otišli su. Na cvjetovima
plahti, jedan mali, tek rascvjetali crveni cvijet isticao se među ostalima, čišći i
neviniji od svih.
Malo kasnije, ponovno su bili zagrljeni u kadi. Pijuckali su šampanjac, veselo
razgovarali, blago omamljeni od ljubavi. Brzo pijani od strasti ponovno su se
voljeli. Ovaj put bez straha, s više zanosa, više želje. Sad joj se činilo ljepšim, lakše
je pokrenula krila, sad se nije bojala leta. Najednom shvati ljepotu u tome što je
mladi leptir. Uzeli su kućne ogrtače koji su visjeli na vratima i sišli u privatnu
uličicu. Zabavljali su se smišljajući imena koja bi mogla ići uz ona dva nepoznata
monograma na njihovim grudima. Nakon što su se nadmetali tko će pronaći
neobičnije, ostavili su ih na stijenama.
Babi je izgubila. Kratko je zagnjurila. Plivali su tako, u prohladnoj slanoj vodi,
na brazdi mjesečine, tjerani valićima, svako toliko se ljubeći, prskajući, udaljavajući
jedno od drugoga da bi se ponovno zagrlili, okusili usne s okusom morskog
šampanjca. Kasnije su sjeli na jednu stijenu, ovijeni ogrtačima Amarilda i Sigfride, i
sanjivo promatrali tisuću zvijezda iznad njih, mjesec, noć, tamno, mirno more.
"Predivno je ovdje."
"Pa to je tvoja kuća, nije li?"
Babi odmahne glavom. "Ti si lud!"
"Znam."
"Presretna sam. Nikad u životu nije mi bilo ovako lijepo. A ti, kako si ti?"
"Ja?" Step je čvrsto zagrli. "Super sam."
"Tako da bi prstom mogao dodirnuti nebo?"
Step joj se nasmiješi i odmahne glavom. "Ne, ne tako."
"Kako ne tako?"
"Mnogo više. Najmanje tri metra iznad neba."
Sutradan se Babi probudila kao i obično. Dok su pod tušem zadnje slane kapi
napuštale njezinu kosu, još uvijek uzbuđena razmišljala je o prethodno] noći.
Doručkovala je, pozdravila majku i ušla u automobil s Danielom, spremna
otići u školu kao svako jutro. Otac se zaustavio na semaforu ispod mosta u Ulici
Francia. Babi je još uvijek bila pospana i rastresena kad ga je najednom vidjela.
Nije vjerovala svojim očima. Visoko, više od svih ostalih, na bijelom stupu mosta,
jedan je natpis dominirao nad drugima, neizbrisiv. Bio je ondje, na hladnom
mramoru, azuran kao njezine oči, lijep kakav je oduvijek priželjkivala. Srce joj je
brzo zalupalo. Načas joj se učinilo da ga svi mogu čuti, da svi mogu pročitati onu
rečenicu baš kako ju je ona u tom času čitala. Bila je visoko gore, nedostižna.
Ondje gdje stižu samo zaljubljeni: "Ti i ja, tri metra iznad neba."

http://www.book-forum.net

23Federico Moccia - Tri metra iznad neba Empty Re: Federico Moccia - Tri metra iznad neba Sre Okt 31, 2012 6:02 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
53.
Dvadeset četvrti prosinca. Bio je budan. Zapravo nije ni spavao. Radio je bio
uključen u blizini, na Dimensione Rock. Glava ga je boljela, a oči peckale. Okrenuo
se u krevetu.
Iz kuhinje su dolazili zvukovi. Njegov brat je doručkovao. Pogledao je na sat.
Devet. Tko zna kamo Paolo ide u ovo doba, na Badnjak. Postoje osobe koje uvijek
imaju posla, pomisli, i u dane blagdana. Začuje kako se vrata zatvaraju. Izašao je.
Osjeti olakšanje. Imao je potrebu biti sam. Zatim ga obuzme neobična bol. Nije
imao tu potrebu. Bio je sam. Na tu pomisao osjeti se još gore. Nije bio gladan, nije
bio pospan, ništa nije osjećao. Ostao je ležati na trbuhu. Nije znao koliko je
vremena prošlo. Malo pomalo, sjetio se te sobe u sretnijim danima. Koliko je puta
ujutro kad se probudio na ormariću uz krevet pronašao Babine naušnice, koliko
puta njezin sat, koliko su puta bili zajedno u tom krevetu, zagrljeni, zaljubljeni,
željni jedno drugoga. Nasmiješi se. Sjeti se njezinih hladnih stopala, mrzlih prstića
koje je sa smijehom stavljala na njegove toplije noge. Nakon što bi vodili ljubav i
ostali u krevetu razgovarati, promatrajući kroz prozor mjesec, kišu ili zvijezde,
jednako sretni bilo toplo ili kišilo. Dok joj je milovao kosu bez obzira što se
događalo vani, bez obzira na ratove, svjetske probleme, nove ceste, ljude. Vidio ju
je kako odlazi prema njegovoj kupaonici, zaljubljeno se iznova divio onim svjetlijim
tragovima na njezinoj koži, sjeni netom skinutog kostima, raskopčanog grudnjaka.
Čuo ju je kako se smije kroz ta zavorena vrata, vidio kako hoda na onaj svoj
smiješan način, raspuštene kose, sramežljivo trči prema krevetu, baca se na njega,
još hladna od vode, od plahog ispiranja, još mirisna od ljubavi i strasti, od moguće
djece ostavljene u trzajima na njezinom trbuhu. Step se ponovno okrene u krevetu
i pogleda strop. Koliko je puta, nerado, bilo vrijeme da se odjenu, da je odveze
kući. Tad bi se nijemi i blizu jedno drugome počeli odijevati, malo pomalo,
dodavajući si nešto što je pripadalo ovom drugom. Razmijenili bi osmijeh,
poljubac, ona bi odjenula suknju, razgovarali bi pognuti, dobacivali si cipele,
ostavljali radio uključen, nakratko, prije povratka. Upita se gdje je ona u tom
trenutku. Upita se zašto. Osjeti kako mu se srce steže jer je već znao sve odgovore.
U dane blagdana posprema se soba, čovjek se osjeća sretnijim ili tužnijim. Ne zna
gdje staviti određene misli.
"Dani, želiš li ovu? Ako je ne želiš, bacit ću je." Daniela pogleda sestru. Babi
je stajala na vratima njezine sobe s plavom jaknom u ruci.
"Ne, ostavi je, ja ću je pospremiti."
"Ali sva je rašivena."
"Dat ću je popraviti."
"Kako želiš." Babi je ostavi na krevetu. Daniela ju je promatrala dok je
izlazila iz sobe. Koliko su se puta Babi i ona svađale zbog te jakne. Nikad ne bi
pomislila da bi je se Babi odrekla. Doista se promijenila. Zatim je zaboravila na tu
misao i bacila se na omotavanje zadnjih darova. Babi je upravo praznila ormar kad
je ušla njezina majka.
"Bravo. Izbacila si hrpetinu odjeće."
"Da, drži, ovo je sve za baciti. Ni Dani je ne želi."
Raffaella uzme neke odjevne predmete stavljene na stol. "Spakirat ću je za
siromašne. Danas bi trebali doći po nju. Hoćemo li kasnije izaći zajedno?"
"Ne znam, mama." Babi se lagano zarumenjela.
"Kako želiš, ne brini."
Raffaella se nasmiješila i izašla iz sobe. Babi je otvorila neke ladice. Bila je
sretna. Već je neko vrijeme bila u veoma dobrim odnosima s majkom. Kako čudno,
pomisli. Još prije samo šest mjeseci stalno su se svađale. Sjetila se kraja sudskog
procesa, kad je izašla iz zgrade suda, a njezina majka dotrčala za njom.
"Jesi li luda, zašto nisi rekla kako je doista bilo? Zašto nisi rekla da je onaj
delikvent udario Accada bez ikakvog razloga?"
"Za mene se sve odvilo kako sam rekla. Step je nedužan. Nema nikakve
veze. Što vi znate o tome što se dogodilo? Što je osjetio u tom trenutku. Vi ne
znate opravdati, ne znate oprostiti. Jedino znate osuđivati. Odlučujete o životima
svoje djece prema vašim željama, prema onome što vi mislite. Nemajući ni
najblažeg pojma što mi mislimo o tome. Za vas je život kao partija gin remija, sve
ono što ne poznajete samo je nezgodna karta koju niste željeli podići. Ne znate što
s njome, pali vas u rukama. Ali ne pitate se zašto je netko nasilan, zašto drogiran,
što vas briga, važno je da nije vaše dijete, ne tiče vas se. Međutim, ovaj put te
zanima, mama, ovaj put tvoja kćerka hoda s dečkom koji ima problema, koji ne
misli samo na to kako bi imao GTI 16, Daytonu ili otišao na Sardiniju. Nasilnik je, to
je istina, ali možda je takav zato što si ne može mnogo toga objasniti, zato što su
mu previše lagali, zato što je to jedini način na koji može reagirati."
"Što to govoriš? Same budalaštine ... Zar ne razmišljaš svojom glavom?
Kakva ćeš ispasti? Lažljivica si. Lagala si pred svima."
"Mene boli briga za tvoje prijatelje, za ono što misle, kako će me prosuditi.
Uvijek govorite da su to sve ljudi koji su sami stekli svoj položaj, koji su uspjeli. Ali
što su uspjeli? Što su stekli? Samo novac. Ne razgovaraju sa svojom djecom.
Zapravo im nije stalo što njihova djeca rade, koliko pate. Vas jednostavno boli
briga za nas."
Raffaella ju je na to ošamarila posred lica. Babi je prinijela ruku uz obraz i
nasmiješila se.
"Rekla sam to namjerno, što si mislila? Sad kad si me ošamarila, tvoja je
savjest čista. Sad se možeš vratiti glupim razgovorima sa svojim prijateljicama i
sjesti za kartaški stol. Tvoja kćerka je dobro odgojena. Shvatila je što je dobro, a
što nije ... Shvatila je da ne smije govoriti prostote i da se mora pristojno ponašati.
Zar ne vidiš da si smiješna, da izazivaš smijeh? Nedjeljom me šalješ na misu, ali ako
previše slušam Evanđelje, to nije dobro. Ako previše volim sebi slične, ako kući
dovedem nekoga tko ne ustane kad ti uđeš ili se ne zna ponašati za stolom, tad
iskriviš usta. Trebali biste izmisliti vlastite crkve, neko vaše Evanđelje, u kojem ne
uskrsuju svi, nego samo oni koji ne jedu u potkošulji, koji se ne potpisuju najprije
prezimenom, oni za koje znaš čija su djeca, oni koji su preplanuli i lijepi, koji se
odijevaju kako vi kažete. Baš ste smiješni."
Babi je otišla. Raffaella je promatrala kako sjeda na Stepov motor i odlazi s
njim.
Koliko je vremena prošlo. Koliko se toga promijenilo. Uzdahne, otvarajući
drugu ladicu.
Sirota mama, što sam joj sve priuštila. U osnovi je ona imala pravo. Tek sad
sam to možda shvatila. Ali postoje važnije stvari u životu. Nastavila je slagati svoju
odjeću. Ali od tih važnijih stvari napamet joj nije pala niti jedna, možda zato što o
tome više nije željela razmišljati, zato što je ovako bilo udobnije. Možda zato što ih
zapravo i nije bilo baš mnogo. Grižnja savjesti ili grudnjak zbog kojeg se on smijao.
"Kako si seksi večeras." Došli su jedan za drugim, neumoljivi, melankolični i
tužni, daleki. Zajedno provedeni vikendi, pobjegli na krilima neke laži. Uvijek u
četvero, s Pollom i Pallinom, na moru ili na planini, u restorančićima, na slatkim
šetnjama na mjesečini, u noćnim razgovorima na nekom zidiću, ispruženi na plaži,
izgubljeni u sjeni na neudobnom uskom krevetu. Njezina proslava osamnaestog
rođendana u Ansedoniji. U deset navečer, najednom buka motora. Svi gosti
okrenuli su se prema terasi. Napokon nešto o čemu će pričati. Stigli su Step, Pollo i
njihovi ostali prijatelji. Sišli su s motora i sa smijehom upali na proslavu, drski i
samouvjereni, osvrćući se oko sebe, njegovi prijatelji u potrazi za kakvom
zgodnom curom, on za njom.
Babi mu je otrčala ususret i izgubila se u njegovom naručju, između nježnog
"sretan rodendan, draga" i poljupca u drska usta.
"Daj, moji su ovdje ..."
"Znam, zato sam to i učinio! Dođi, dođi sa mnom ..."
Nakon torte sa svijećicama i Rolexa koji su joj njezini darovali, pobjegli su.
Dala je da je otmu njegove radosne oči, njegovi zabavni prijedlozi, njegov brzi
motor. Nizbrdicom prema noćnom moru, kroz miris brnistre, daleko od
beskorisnih uzvanika, od Raffaellinog prezirnog pogleda i onog nezadovoljnog
Claudijevog, koji bi tako bio volio otplesati valcer sa svojom kćerkom kako čine svi
očevi.
Ali nje više nije bilo, bila je daleka. Tek punoljetna, gubila se plešući u
njegovom naručju na melodiju mekih slanih valova, romantičnog mjeseca, svoje
mlade ljubavi.
"Ovo je za tebe." Na njezinom vratu blistala je zlatna ogrlica s kamenčićima
od tirkiza kao njezine sretne oči. Babi mu se nasmiješila i on ju je poljupcima uspio
i uvjeriti.
"Kunem ti se da je nisam ukrao."
I noć mature. Kako su se tad smijali, kod kuće dokasna, ponavljajući gradivo.
Stalne pretpostavke, tajne prijave. Svi su mislili da znaju naslov teme. Telefonirali
su si sigurni, uvjereni da svatko ima onaj pravi.
"Petstota godišnjica Leopardijeve smrti, otkriće novog Manzonijevog djela,
Francuska revolucija, sigurno."
Neki su govorili da su ga saznali iz Australije gdje je objavljen dan ranije,
drugi od profesora prijatelja, od nekog u komisiji, nekog vidovnjaka. Kad je dan
kasnije futur postao prezent, otkrilo se da onaj profesor i nije baš bio naročit
prijatelj, a da je onaj vidovnjak običan varalica. Australija je predaleka da bi se na
nekog naljutio. Ali kad su objavljene ocjene, veliko iznenađenje.
Babi je dobila šezdeset bodova. Sretno je odjurila k Stepu, oduševljena
svojim rezultatom. On se nasmijao, šaleći se s njom.
"Kako si zrela ... Prava zrela riba ..."
Razodjenuo ju je kroz smijeh, zadirkujući je, činilo se kao da je znao, kao da
je očekivao tu ocjenu. Vodili su ljubav. Nakon toga se ona kroz smijeh osvetila.
"Jesi li to ikad mogao zamisliti? Ti, jedan obični četrdeset dva imaš čast
ljubiti jednu istaknutu šezdeseticu ... Jesi li svjestan koliko si sretan?"
On joj se nasmiješio. "Da, svjestan sam." I nijemo ju je zagrlio.
Neko vrijeme nakon toga, Babi je otišla posjetiti Giaccijevu. U osnovi, nakon
njihovih razgovora, činilo se da profesorica gaji simpatiju prema njoj. Počela se
prema njoj odnositi lijepo, s poštovanjem, s previše poštovanja. Tog dana kad je
otišla u njezin stan, saznala je zašto.
To poštovanje bio je običan strah. Strah da će ostati sama, da više nikad
neće vidjeti svog jedinog prijatelja i druga. Strah da neće vidjeti svog psa, strah od
samoće. Babi je ostala bez riječi. Saslušala je profesoričin grub ispad, njezin bijes,
njezine ružne riječi. Giaccijeva je bila ispred nje, ponovno sa svojim Pepitom u
naručju. Ta vremešna žena izgledala je još umornija, još jetkija, još razočaranija
svijetom, mladima. Babi je pobjegla ispričavajući se, ne znajući više što bi rekla, ne
znajući više tko je, koga ima uz sebe, kakva bi bila njezina ocjena, ona prava, ona
koju bi zavrijedila.
Babi je prišla prozoru i pogledala van. Na terasama kuća, u otmjenim
salonima zgrade sučelice palile su se i gasile svjećice na božićnim drvcima. Božić je,
pomisli. Treba biti dobar. Možda bih ga trebala nazvati. Ali, koliko sam puta bila
dobra? Koliko puta sam mu oprostila? Uključujući i Giaccijevu. Sjetila se brojnih
njihovih rasprava, različitog načina na koji su shvaćali stvari, prepirki, slatkog
mirenja u nadi da se sve može poboljšati. Ali nije bilo tako. Rasprava na raspravu,
iz dana u dan, s njezinima koji su ratovali protiv nje, skriveni telefonski razgovori,
noćne zvonjave. Njezina majka koja bi se javila na poziv, Step koji bi spustio
slušalicu. I ona u kazni, sve češće. Sjetila se one noći kad je Raffaella organizirala
večeru u njihovoj kući i prisilila je da ostane. Pozvala je sve fine ljude, sina jednog
njihovog veoma bogatog prijatelja. Dobru partiju, rekla joj je. Zatim je došao Step.
Daniela je otvorila bez razmišljanja, ne pitajući tko je. Step je širom otvorio vrata i
slučajno je udario u glavu.
"Oprosti, Dani, znaš da nemam ništa protiv tebe!"
Uhvatio je Babi za ruku i odvukao je praćen Raffaellinim uzaludnim urlicima i
pokušajem finog društva da ga zaustavi. Onaj se tip našao na podu razbijene,
krvave usnice. Ona je zaspala u Stepovom naručju, u suzama.
"Kako je sve postalo teško. Toliko bih željela biti daleko s tobom, bez
problema, bez mojih, bez svih ovih ispada, na jednom mirnom mjestu, izvan
vremena."
On joj se nasmiješio.
"Ne brini. Znam ja kamo idemo, nitko nas neće gnjaviti. Često smo bili
ondje, dovoljno je da to poželimo."
Babi ga je pogledala očima punim nade.
"Gdje?"
"Tri metra iznad neba, gdje žive zaljubljeni."
Ali sutradan se vratila kući i tad je sve počelo ili možda završilo.
Babi se upisala na fakultet, počela pohađati ekonomiju i trgovinu,
poslijepodneva provodila u učenju. Tad ga je počela viđati rjeđe. Izašla je s njim
jedno poslijepodne. Otišli su k Giovanniju na vitaminski napitak. Razgovarali su
ispred lokala kad su se najednom pojavila dva strašna tipa. Step nije imao vremena
shvatiti što se zbiva. Istog časa navalili su na njega. Udarali su ga, naizmjence ga
pogađajući glavom, u strahovitoj klackalici krvi. Babi je zavriskala. Step se na kraju
uspio osloboditi. Ona dvojica pobjegla su na dorađenom Vespinu i izgubili se u
prometu. Step je ostao na tlu, ošamućen. Pomogla mu je da ustane. Papirnatim
rupčićima pokušala je zaustaviti krv koja mu je curila iz nosa i prljala majicu.
Kasnije ju je bez riječi odvezao kući, ne znajući što bi rekao. Ispričao joj je o nekoj
davno] svađi, kad još nisu bili zajedno. Povjerovala mu je, ili je to možda željela.
Kad ju je Raffaella vidjela da ulazi u stan u košulji s tragovima krvi, pukla je.
"Što ti se to dogodilo? Babi, jesi li ozlijeđena? To je krivnjom onog
delikventa, zar ne? Zar ne shvaćaš da ćeš loše završiti?"
Ona je otišla u svoju sobu i nijemo se preodjenula. Ostala je u sobi, sama,
ispružena na krevetu. Shvatila je da nešto ne ide. Nešto se drugo treba promijeniti.
Neće biti tako lako, ne kao skinuti košulju i baciti je u prljavo rublje. Nekoliko dana
nakon toga ponovno je vidjela Stepa. Na licu je imao novu posjekotinu. Morao je
šivati obrvu.
"Što se to dogodilo?"
"Da ne probudim Paola, nisam upalio svjetlo u hodniku kad sam se vratio
kući. Udario sam o brid. Nemaš pojma koliko je boljelo, životinjski."
Upravo kao ono što je on učinio. Istinu je saznala od Palline, slučajno, u
telefonskom razgovoru. Bili su u Talentima u Zio d'America. Svi su došli sa
štapovima i lancima, Step je predvodio. Divovska tučnjava, prava osveta. Izašao je
čak i člančić u novinama. Babi je spustila slušalicu. Uzalud je raspravljati sa
Stepom, on će uvijek učiniti kako on želi, po svome. Tvrdoglav je. Tisuću puta mu
je rekla da mrzi nasilje, tučnjave, nasilnike.
Počela je pospremati police, spustila nekoliko bilježnica i bacila ih na sag,
bez zanimanja. Bilježnice iz proteklih godina, bilješke iz gimnazije, stare knjige.
"Što ćemo večeras? Idemo na utrke? Daj, svi će doći."
"Nadam se da se šališ! Ne želim više kročiti nogom onamo. Možda sretnem
onu razularenu kravetinu pa je ponovno budem morala nalemati. Naći ću se s
nekim društvom nakon večere, ako bi htio s nama."
Step je odjenuo plavu jaknu. Čitavo je vrijeme ostao sjediti na sjedaćoj
garnituri, osvrćući se oko sebe, nastojeći pronaći nešto zabavno u onome što je
čuo, ne uspijevajući. Oduvijek je mrzio te ljude. Upadao je nepozvan na njihove
tulume, sve porazbijao, silno se zabavljao s ostalima kradući po spavaćim sobama,
prodajući stvari ispod cijene. Ostali. Tko zna gdje su u tom trenutku. Na Serri, na
jednom kotaču pri sto četrdeset kilometara na sat, na motoru dok prijatelji
navijaju, sa Sigom koji uzima oklade, s kamilicama, Cicciom i svima ostalima. Kako
je dosadan ovaj tulum. Pogled mu se susreo s Babinim. Nasmiješio joj se. Bila je
ozlojeđena, dobro je znala o čemu on razmišlja.
Babi je uspjela dohvatiti i onu knjigu koja se nalazila iznad ostalih. Zatim se
sjetila svega kao da se događa u tom času. Interkom je zvonio kao lud. Gazdarica
kuće otrčala je kroz salon, vrata su se otvorila i pojavila se Pallina, blijeda,
potresena, u jecajima.
Bila je to strašna noć. Prestane misliti o njoj. Skupi knjige koje je bacila na
pod. Nekoliko ih odloži na stol i kad se ponovno sagnula, ugleda je. Svijetlu i suhu,
žutu, izblijedjelu kao i vrijeme koje je prošlo. Slomljenu, na tamnom sagu, već
dugo bez života. Ona vlat koju je stavila u svoj rokovnik prvi put kad je markirala sa
Stepom. Onog jutra, na vjetru koji je najavljivao ljeto, među onim poljupcima koji
su mirisali na suncem okupanu kožu. Njezina prva ljubav. Sjetila se koliko je bila
sigurna da nikad neće moći biti druge ljubavi. Podigla je vlat. Razmrvila se među
njezinim prstima, kao stare misli, kao laki snovi i slaba obećanja.
Step pogleda kafetijeru na štednjaku. Kava još nije izlazila. Malo pojača plamen. U
blizini je bilo još malo pepela, posljednji komadić požutjela papira. Njegovi ljubljeni
crteži, stripovi Andree Pazienze. Bili su izvornici. Ukrao ih je u redakciji jednog
novog časopisa, "Zut", dok je Andrea još bio živ i surađivao s njima. Jedne noći je
laktom razbio prozor i ušao. Bilo je lako, uzeo je samo crteže legendarnog Paza i
tek što nije zbrisao. Ali upravo u tom trenu, netko je izašao iz obližnje sobe i
uhvatio ga za ramena. "Stani!" Step je priljubio crteže uz tijelo i gurnuo tu osobu,
odmaknuo je od sebe i udario je. Direkt u lice i gorko iznenađenje. Bila je to jedna
žena. Neka Alessandra, sirota grafičarka, dobrovoljna pehistica. Radila je dokasna
kako bi prelomila časopis, dok više nije mogla, dok se ne bi srušila. Te večeri je
odolijevala manje no obično, ali ne svojom krivnjom. Step je pokupio s poda i crtež
koji je trebao izaći tog tjedna i izgubio se u noći, sretan, s crtežima svog idola u
rukama. Nedugo nakon toga Andrea je umro.
Bio je lipanj. Njegova fotografija u novinama. Oko Andree, svi u redakciji, i
ona grafičarka koju je Step udario. Mora da je ta fotografija snimljena nekoliko
dana nakon njegove krađe. Alessandra je imala velike sunčane naočale. Step je
podigao taj komad papira. Upitao se o kojem je stripu riječ. Mora da je onaj sa
Zanardijevim licem. Sad više nije važno. Sve ih je spalio one večeri nakon
telefonskog poziva.
Gledao je kako boje gore, lica njegovih junaka se savijaju spaljena
plamenom, mitske rečenice nepoznatih pjesnika nestaju u plamenim
isparavanjima. Zatim je ušao njegov brat.
"Što to radiš? Jesi li lud? Gledaj, pališ napu ..." Paolo je pokušao ugasiti taj
previsoki plamen, ali on ga je zaustavio.
"Step, što ti je, zar ti se pomutilo u glavi? Kasnije ću ja morati platiti, zar ne?
Te pizdarije radi vani."
Stepu se pomračilo. Gurnuo ga je o zid, blizu prozora. Stavio mu je ruku na
vrat, umalo ga davio. Paolo je izgubio naočale. Odletjele su daleko na pod i razbile
se. Zatim se Step smirio. Pustio ga je. Paolo je pokupio svoje razbijene naočale i
nijemo izašao, ne rekavši nijednu riječ. Step se osjećao još gore. Čuo je kako se
ulazna vrata zatvaraju. Ostao je netremice promatrati svoje stripove koji su gorjeli,
uništavajući kuhinjsku napu, i patio kao nikad u životu. Sam kao nikad u životu. Na
pamet mu je pao Battisti. "Udariti nekog šakom samo zato što je bio malo
neuljudan, znajući da ono što peče nisu uvrede." To je istina, u pravu je. Njega je
peklo još i više. Taj čovjek je bio njegov brat. Kava je najednom izašla, grgljajući,
kao da i ona ima nešto reći. Step ju je natočio u šalicu i progutao. U ustima mu je
ostao vruć, gorak okus, onaj isti kakav su imala i sjećanja prepuštena njegovu srcu.
Ljeto.
Vožnje motorom kako bi je pronašao. Ono kolovoško jutro kad je zrak još
bio prohladan od noćnog vjetra. Zaustavljanje na autocesti kako bi je nazvao.
Cappuccino i dalje, ponovno na motoru, sve brže, gutajući kilometre, cestu, gladan
njezinih poljubaca, njezinog zagrljaja još toplog od sna. Kuckanje po prozoru,
šuškanje plahti, njezina naga stopala na pločicama, njezini laki koraci. Vidjeti je
kako nestaje iza netom podignute rolete. Ondje, u polumraku sobe, trlja oči
misleći da je i ovo samo san, ljepši, slađi od ostalih. Zatim je vidjeti kako se smiješi
otkrivajući jednu ugodno istinitu stvarnost, mnogo bolju od slučajnog sna.
Gospodar plaže. Poznat, poštovan, koji ulijeva strah. Njegovi preplanuli mišići,
pozlaćeni gradskim legendama. Šetati s njom i svako toliko nekoga pozdraviti, ne
znajući dobro tko je ni kako se zove.
Držati je za ruku, uz sebe. Dok u daljini nastaju govorkanja odraslih, služavke
bijednika. Dugi val prepun prljavštine hvatao je snagu i hrabrost, ali se gasio prije
njegovih širokih ramena, u tišini.
Rujan. Babini roditelji kupili su joj kartu za London. Dogovorili su se s
Pallininom majkom. Željeli su ih udaljiti od ovih novih loših prijatelja.
Malo je bilo dovoljno. Dobro smišljen plan. Trk do prijatelja u policiji. Nove
putovnice. Na čarter za Englesku ušle su dvije osobe, ali karte, promijenjene
nekoliko dana ranije, nosile su drugačija imena. Pollo i Pallina.
Bilo je to četrnaest dana nezaboravnih za sve. Za Babine roditelje, zavarane i
zadovoljne, najzad mirne. Za Polla i Pallinu, koji su obilaziti London, pabove i
diskoteke, svima šaljući razglednice kupljene u Rimu u Lyon book, engleske
razglednice, koje je Babi već potpisala. A Step i ona, daleko od svih, na onom
grčkom otoku, Astipaleji. Legendarno putovanje. Motorom do Brindisija, zatim
trajektom, zagrljeni pod zvijezdama, ispruženi na palubi, na šarenim platnenim
vrećama, pjevajući s nepoznatim ljudima engleske pjesme, na taj način
poboljšavajući izgovor, iako ne onako kako bi njezini roditelji željeli. Zatim bijeli
mlinovi, koze, stijene, kućica na moru. Ribolov u zoru, poslijepodnevno spavanje,
noćni izlasci, šetnje plažom. Gospodari tog mjesta, vremena, sami, brojeći zvijezde,
zaboravljajući dane, telefonirajući laži.
Step otpije gutljaj kave. Činila se još gorčom. Nasmije se. Onaj put kad je
Babi sve njegove prijatelje pozvala na večeru. Pokušaj socijalizacije. Sjeli su za stol i
ponašali se prilično pristojno, upravo kako im je Step rekao. Nakon toga nisu mogli
odoljeti. Jedan za drugime, ustali su, zagospodarili tanjurima, trusili pive, odlazili u
salon. Nikad ne pozivaj srijedom. Nikad kad je nogometni kup. Naravno, završilo je
tragično. Roma je izgubila, neki navijač Lazija počeo je zafrkavati i izbila je svađa.
Step ih je morao sve istjerati. Razlike, razmimoilaženja, poteškoće. Pokušao joj je
udovoljiti. Tulum pod maskama. Prerušili su se u Toma i Jerrjya i baš na taj tulum
došli su Pollo i ekipa. Sudbina im se narugala? Ili ih je Pallina obavijestila? Svi su se
pravili da ga nisu prepoznali. Pozdravili su Babi, tog malog Jerryja nebeskoplavih
očiju i ignorirati Toma, smijući se svaki put kad bi prošao taj mačak nabreklih
mišića.
Dan kasnije, na trgu, Pollo, Schello, Hook i još nekoliko njih, ozbiljno su mu
pristupili.
"Step, moramo ti nešto reći. Znaš, jučer smo bili na jednom tulumu i Babi je
bila ondje."
Step ih je promatrao praveći se da nije ništa. "I onda?"
"Pa, ukratko, maskirala se u miša i s njom je bio jedan mačak koji joj se
upucavao ... kao svinja. Činilo se da je krupan, razbijač. Ako ti treba pomoć da ga
sredimo, samo reci. Znaš, postoji problem. Postoje mačori koji imaju određene ..."
Pollo nije dovršio tu rečenicu, a Step je već skočio na njega, blokirao mu glavu
rukom, pritiskao tjeme tvrdom šakom. Uz smijeh ostalih, uz Pollov smijeh, uz
njegov smijeh. Kakvi prijatelji! Najednom osjeti tugu.
Ona večer. Zašto je otišao na onaj tulum, zašto je otišao onamo umjesto na
utrke? Babi je silno inzistirala. Koliko je toga učinio za nju. Možda se to ne bi
dogodilo. Možda.
Interkom je zvonio kao lud. Gazdarica je protrčala kroz salon, vrata se
otvorila. Pallina bijela u licu pojavila se na vratima sva drhteći. Njezine tužne oči,
blistave od suza, od patnje. Step joj je prišao. Promatrala ga je teškom mukom
susprežući onaj prvi jecaj.
"Pollo je mrtav." Zatim ga je zagrlila, tražeći u njemu ono što više nigdje nije
mogla pronaći. Svog prijatelja, svog dečka, onog snažnog, punog smijeha. Brzo su
otišli na Serru, s Babi, u njezinom Y10 koji su joj roditelji nedavno darovali. Svo
troje zajedno, u tom automobilu, s tim novim osjećajem koji se bojao patnjom i
šutnjom. Zatim ga je vidio. Bljeskava svjetla oko tog jednog jedinog mjesta. Motor
svog prijatelja. Mrske uniforme, policijska vozila oko Polla ispruženog na tlu, bez
snage da se smije, šali, da ga zadirkuje, da govori budalaštine. Netko je nešto
mjerio s metrom u ruci. Netko drugi je gledao. Ali nitko nije mogao vidjeti ili
izmjeriti sve što je otišlo. Step se nijemo pognuo nad njim, pomilovao lice
prijatelja. Ta gesta ljubavi koju jedan drugome nikad nisu pokazali u brojnim
godinama svog prijateljstva, koja mu nikad nije bila dopuštena. Zatim je kroz plač
šapnuo: "Nedostajat ćeš mi." I samo Bog zna koliko je bio iskren.
Popio je kavu. Najednom ga je obuzela želja da ga čuje kako čita "Corriere
dello Sport", da vidi tog glomaznog tipa koji mu je strašio kućnu pomoćnicu, ulazio
u kuću budeći ga ujutro, koji je prolazio kroz njegov život izazivajući frku, smijući
se. Zatim se je upitao koliko već dugo nije pojeo sendvič s lososom. Dugo, otad. Ali
čudno, u tom trenutku nije mu se jeo sendvič. Možda zato što ga je, da ga je želio,
mogao imati.
Babi pogleda dar koji je kupila za Pallinu. Na stolu je, omotan crvenim papirom sa
zlatnom vrpcom. Brižno ga je odabrala, trebao bi joj se svidjeti, skupo ga je platila.
A ipak je još uvijek bio ovdje. Nije je nazvala, nisu se čule. Koliko se toga s Pallinom
promijenilo. Više nije bila ista, nisu se viđale, nisu uspijevale razgovarati. Možda i
zato što su nakon škole krenule različitim putevima. Ona na ekonomiju i trgovinu,
Pallina na grafički institut. Oduvijek je voljela crtati. Na pamet su joj pale sve
poruke koje joj je Pallina poslala na satovima nastave. Karikature, duhovite
rečenice, komentari, lica prijateljica. Pogodi, tko je ovo? Bila je tako dobra da je
Babi malo trebalo da prepozna. Pogledala bi crtež, podigla glavu i pronašla
prijateljicu o kojoj je bila riječ. Ona isturene brade, pomalo klempavih ušiju,
pretjeranog osmijeha. I smijale su se izdaleka, velike prijateljice. Svaka izlika bila je
dobra da se oraspolože, gotovo ponosne na svoju radost, na osmjehe koje više
nisu skrivale.
Zatim ona večer i naredni dani i mjesec koji je uslijedio. Sve duža šutnja,
plač. Polla više nije bilo i ona tome nije mogla pronaći razlog. Dokje onog dana nije
nazvala Pallinina majka. Odjurila je k njoj i zatekla je ispruženu na krevetu,
povraćala je. Popila je pola boce whiskyja i progutala bočicu Valerijane.
Samoubojstvo siromaha, to joj je rekla Babi kad ju je Pallina mogla shvatiti. Pallina
je prasnula u smijeh i zatim u njezinom zagrljaju briznula u plač. Majka ih je
ostavila same, ne znajući što učiniti. Babi ju je milovala po glavi.
"Daj, Pallina, nemoj tako, svi prolazimo strašne trenutke, svi smo barem
jednom pomislili da sve okončamo, da ne vrijedi živjeti. Ali, zar si zaboravila kiffe iz
Mondija, pizzu u Baffettu, sladoled kod Giovannija?" Pallina se nasmiješila,
šmrcajući, brišući suze zapešćem.
"I ja sam, davno, kad sam prekinula s onim idiotom od Marca, vjerovala da
ću umrijeti, da neću izdržati, da više ne postoji nijedan dobar razlog za život. Ali
oporavila sam se, ti si mi pomogla, izvela me van, upoznala sam Stepa. Naravno,
sad bih voljela ubiti njega i njegov način života, ali bolje je, nije li?"
Prasnule su u smijeh. Pallina je još malo jecala, Babi joj dala papirnatu
maramicu da se obriše. Ali od tog dana nešto se počelo mijenjati, nešto je
napuklo. Sve su se rjeđe čule, a kad bi se čule, imale su veoma malo reći jedna
drugoj.
Možda zato što nam je teško kad nas prijatelj vidi previše slabe. Možda zato
što uvijek mislimo da je naša bol jedinstvena, nedokaziva, kao sve ono što se
odnosi na nas.
Nitko ne može voljeti kako mi volimo, nitko ne pati kako mi patimo. Onu bol
u trbuhu, opravdano, "osjećam ja, ne ti". Možda joj Pallina nikad nije oprostila što
je otišla na tulum sa Stepom. Stepom koji, da je te večeri bio na utrkama, ne bi
dopustio Pollu da se utrkuje, Stepom koji mu ne bi dopustio da pogine, Stepom
koji je bio njegov anđeo čuvar. Babi pogleda dar. Možda postoje i drugi razlozi,
skriveniji, teže shvatljivi. Morat će je nazvati. Za Božić su svi bolji.
"Babi!" Bio je to Raffaellin glas. Pallinu će nazvati kasnije. "Da, mama?"
"Možeš li doći na trenutak ..."
Babi ode. Raffaella joj se smiješila. "Vidi tko je došao." Alfredo je stajao na
vratima.
Bog.
Babi se blago zacrvenjela. Po tome se nije promijenila. Dok mu je prilazila
kako bi ga pozdravila, i on je to zamijetio. Možda se u tome nikad neće promijeniti.
Alfredo je pokušao učiniti da se ona osjeća manje nelagodno.
"Ovdje u stanu je doista toplo."
Babi se nasmiješila. "Da."
Majka ih je ostavila same.
"Jesi li za to da odemo pogledati jaslice na Trgu del Popolo?"
"Da, pričekaj samo da nešto odjenem. Ovdje je vruće. Ali vani je sigurno
hladno ..."
Nasmiješe se jedno drugome. On joj stisne ruku. Ona ga zavjerenički
pogleda. Zatim ode. Kako čudno, godinama su živjeli u istoj zgradi, a tek su se sad
upoznali.
"Znaš, u zadnje sam vrijeme mnogo učio, spremao sam diplomski, i prekinuo
s djevojkom."
"I ja."
"Spremaš diplomski?" nasmiješio se.
"Ne, prekinula sam s dečkom."
Step to još nije znao, ali ona je već odlučila. Teška odluka, satkana od svađa,
rasprava, problema s njezinim roditeljima, a sad i od Alfreda. Babi navuče kaput.
Prijeđe hodnik. U tom trenutku zazvoni telefon. Kratko vrijeme netremice ga je
promatrala. Zazvonio je jednom, dvaput. Raffaella je odgovorila na poziv.
"Da?"
Babi je ostala u blizini, upitno promatrala majku, zabrinuta, pogledom je
pitajući je li poziv za nju. Raffaella nježno odmahne glavom i prekrije slušalicu
dlanom.
"Za mene je ..."
Babi je pozdravi, mirna, riječima slabašnim kao i njezin poljubac.
"Vraćam se kasnije."
Raffaella je gledala kako izlazi, s osmijehom uzvratila na Alfredov pristojan
pozdrav. Vrata su se zatvorila.
"Halo? Ne, žao mi je, Babi nije kod kuće. Ne, ne znam kad će se vratiti."
Step spusti slušalicu. Zapita se je li ona doista izašla. Bi li mu rekla. Sam na onoj
sofi, sa sjećanjima, pokraj nijemog telefona, bez nade. Sretni prošli dani, osmjesi,
dani ljubavi i sunca. Polako je zamisli bliže sebi, u svom zagrljaju, na toj sofi, baš
onako kako je nekoć bilo.
Iluzija trenutka, siloviti trenuci strasti, sad samotne. Nakon toga osjećao se
još više samim, lišen i ponosa. Kasnje, dok je šetao među ljudima, vidio je
automobile sretnih parova, u blagdanskom prometu, sa sjedalima punim darova.
Nasmiješio se. Teško je voziti kad se ona priljubi uz tebe, kad silom želi promijeniti
brzinu, a ne može, kad imaš samo jednu slobodnu ruku za okretanje volana i
istodobno za ljubav.
Nastavio je šetati među lažnim Božićnjacima i mirisima pečenih kestena,
među prometnicima koji su zviždali i ljudima s paketima, tražio njezinu kosu,
njezin miris, zamijenio je jednom koja brzo hoda i nakon toga morao usporiti svoje
razočarano srce.
Ulica Vigna Stelluti, dan pun smijeha. Step ju je nosio na rukama kao
djevojčicu, ljubio je pred svima. Zatim je ušao u Euclide, nježno je položio na šank i
ljudi koji su ga promatrali čuli su kako naručuje: "Jedan peroncino i jednu pitu sa
šlagom za moju curicu." Malo kasnije, ponovno vani, na ulici, ona u njegovom
naručju, među normalnim ljudima, različita. Jedan par ih promatra. Djevojka se
nasmiješi u sebi želeći jednog takvog momka, pretjeranog i ludog. Zatim razmisli o
svom slabašnom momku, dijeti na koju još nije krenula, o tome kad će
ponedjeljak.
Vidjevši je u Stepovom naručju, Babini roditelji zabrinuto su im potrčali
ususret.
"Što ti se dogodilo? Jesi li pala s motora? Jesi li se ozlijedila?"
"Ne, mama, super sam." Gledali su kako odlaze i pitali se za razlog. Osobe
koje uvijek traže razloge tog su se dana vratile kući praznih ruku.
Netko ga je gurnuo, nije ni primijetio da je riječ o lijepoj djevojci. Gdje god bi
pogledao, vidio bi uspomene. Jednake majice koje su si kupili, on jednu XL, ona
jednu nježnu M.
Ljeto. Izbor za miss u Argentariju. Babi je iz šale sudjelovala, on previše
ozbiljno shvatio previše iskren komentar jednog momka.
"Oh, pogledaj ovu, kakva božanstvena guza." I odmah je izbila tučnjava.
Nasmiješi se. Izbacili su ga iz diskoteke, nije je mogao vidjeti kad je
pobijedila. Koliko je puta vodio ljubav s miss Argentario. Noću u Villa Glori, ispod
križa poginulima, na onoj klupi skrivenoj iza jednog grma, iznad grada. Njihovi
uzdasi poljubljeni mjesecom. U automobilu, onaj put kad je policija prekinula
njihove kradomične poljupce i ona zgrožena dala svoje mlade dokumente. Step je
pozdravio policajce, nekoć daleke, jednim zabavljenim "Jeste zavidni?"
Ona ograda s rupom. On joj pomaže da je preskoči, grli je blizu kaveza,
preplašeno se vole na onoj klupi, među rikom divljih zvijeri i dozivanjem skrivenih
ptica. Oni, tako slobodni, u tom zoološkom vrtu punom zarobljenika.
Kažu, kad umireš, da ti pred očima prolete najvažniji trenuci u tvom životu.
Step je pokušao udaljiti sva ta sjećanja, te misli, tu slatku patnju. Ali najednom je
shvatio. Uzalud. Gotovo je.
Još je kratko nastavio hodati. Gotovo slučajno se iznova našao kod svog
motora. Odlučio je svratiti do Schella. Njegovi su prijatelji bili ondje na božićnoj
proslavi.
Njegovi prijatelji. Kad su se vrata otvorila, obuzeo ga je neobičan osjećaj.
"Hej, bog, Step! Nismo te vidjeli sto godina. Sretan Božić. Igramo konja. Znaš
kako se to igra?"
"Znam, ali radije bih gledao. Imaš pivo?"
Sicilijanac mu pruži jedno već otvoreno pivo.
Nasmiješe se jedan drugome. Onaj njihov incident već je bio lanjski snijeg.
Otpije gutljaj i sjedne na stubu. Televizor je bio uključen. Na božićnoj pozadini,
natjecatelji sa šarenim značkama igrali su neku glupu igru. Voditelj, još gluplji od
njih, previše se trudio objasniti ono što slijedi. Izgubi zanimanje. Odnekud je iz
skrivenog stereo uređaja dopirala glazba. Pivo je bilo hladno i brzo ga ugrijalo.
Ogleda se oko sebe. Njegovi prijatelji. Svi su bili lijepo odjeveni ili to pokušavali.
Malo preširoke plave jakne i traperice.
To je njihova otmjenost. Netko se razmetao nekim kompletom, netko drugi
malo preuskim baršunastim hlačama. Najednom se sjeti Pollovog pogreba. Svi su
bili ondje, i mnogi drugi također. Bolje odjeveni, ozbiljniji. Sad su se smijali, šalili,
dobacivali si psovke i šarene karte, podrigivali, jeli velike komade kolača. Onog
dana svima su im u očima bile suze. Zbogom pravom prijatelju, iskreno zbogom,
ganuto, iz dubine srca. Ugleda ih ponovno u onoj crkvi, bolnih mišića, u preuskim
košuljama, ozbiljnih lica, kako slušaju propovijed svećenika i izlaze u tišini. U dnu
crkve plakale su djevojke koje su pobjegle s nastave. Pallinine prijateljice,
prijateljice s noćnih izlazaka, točenog piva. Tog dana svi su ozbiljno patili. Svaka
suza bila je iskrena. Skriveni iza Ray Banica, Ballorame, metaliziranih naočala ili
tamnih Persolki, njihovi pogledi zasjajili su promatrajući onaj "Zbogom Pollo" od
crvenih krizantema. U potpisu "prijatelji". Bože, kako mu je nedostajao. Pogled mu
se načas zacaklio. Susretne nečiji osmijeh. Madda. Stajala je u kutu zagrljena s
nekim tipom kojeg je Step često viđao u teretani. Nasmiješi joj se i skrene pogled.
Schellova kuća. Željezna rešetka u salonu koja ga je odvajala od ostatka
kuće, tamo gdje su živjeli roditelji. Onaj put kad su na televiziji prikazivali Il
cacciatore, svi su došli k Schellu vidjeti ga. Pollo nije primijetio da je na drugoj
polovici salona Schellova majka. Zapjevao je Cavatinu, zastao usred arije, "samo
jedan udarac", rekao je i strašno se podrignuo.
Schellova majka prestravljeno ga je pogledala iz svog naslonjača.
"Moj sin se druži sa životinjama." Pollo ju je tek tad opazio i umjesto da se
ispriča, bacio se na pod i počeo oponašati svinju, sve glasnije. Hook je na to počeo
lajati, on koji je toliko volio pse. Netko treći oponašao je konja. Bunny je
proizvodio čudne zvukove koji su trebali pripadati njegovom nadimku, a Schello,
umjesto da se razbjesni, skočio je na rešetku, uhvatio se za nju, oponašao
majmuna, češao se po glavi. I svi su urlali kao ludi, jedan za drugim, oponašajući
životinje zvjerskim krikovima, neljudskim urlikanjem, kao pomahnitali, čak i nakon
što je Schellova majka otišla.
Step otpije još malo piva. Pollo mu je nedostajao za umrijeti. Onaj put ispred
Gilde kad su se hineći da su čuvari vozila na parkiralištu odvezli jednim
Maseratijem s telefonom. Vozili su se naokolo cijelu noć, nazivali sve žive,
telefonirati prijateljima u Americi, ženskama koje su tek upoznali, psovali još
snene roditelje. Kad su otišli vratiti psa Giaccijevoj. Pollo ga nije želio vratiti.
"U kurac, previše sam privržen Arnoldu. Taj pas je prava legenda. Zašto ga
moram vratiti onoj staroj vještici? Siguran sam da bi Arnold ostao sa mnom, da
može birati. K vragu, nikad u životu nije se tako zabavljao, dajem mu da skače na
kujice po čitav dan, spava sa mnom, jede bogovski, što bi više mogao željeti?"
"Da, ali ga nisi uspio naučiti da ti donese bačeni štap ..."
"Još tjedan dana i naučio bi, siguran sam u to."
Step se nasmijao i pozvoniti su Giaccijevoj. Psa su joj ostavili privezanog uz
vrata zgrade s užetom oko vrata. Sakrili su se u blizini, iza jednog automobila.
Vidjeli su kako Giaccijeva poput munje trči kroz vrata, odvezuje psa i grli ga.
Rasplakala se privinuvši ga na grudi.
"Jebemu, gore od Merole", izdaleka je komentirao Pollo. Zatim se dogodilo
ono nevjerojatno.
Giaccijeva je otrgnula psu onaj njegov neobičan povodac i bacila ga daleko
od sebe. Tad se dogodilo. Arnold je skočio na tlo, brzo otrčao lajući kao lud. Malo
kasnije, vratio se Giaccijevoj s užetom u ustima, mašući repom, ponosan na
savršeno donošenje. Pollo nije mogao izdržati. Iskočio je iza automobila vičući od
sreće. "Znao sam! Kurac, znao sam! Uspio je!!!"
Pollo je želio uzeti Arnolda. Giaccijeva je luđački vrištala trčeći prema njima,
pas nastavio netremice promatrati svoje dvoje neobičnih gospodara s mnogo
manje dvojbi od Bucka. Step je nakrcao prijatelja na motor vukući ga za ruku,
nakon čega su brzo pobjegli, urlajući kao tisuću puta ranije. Danju, noću, bez
upaljenih svjetala, urlajući dok ne ostanu bez daha, drski, gospodari svega,
gospodari života. Osjećali su se besmrtnima. Ona ogromna tučnjava onaj put u
Vetrinama. Došla je policija, a oni pobjegli pijani, na motoru, dok se nisu zaustavili
mrtvi umorni, daleko, napokon na sigurnom. Pollo mu se nasmiješio. Step je ostao
malo iznenađen. Nešto nije bilo kako treba.
"K vragu, Pollo, nedostaje ti zub." Pollo je zabio lice u retrovizor motora.
"Istina."
Više se nije nasmiješio. Kasnije su se vratili u Vetrine. Lokal je već bio
zatvoren. Ostali su ispred njega sjedeći na stubama, razgovarajući, pušeći cigaretu,
sve do zore. Pollo je stalno gurao jezik u novu rupu u zubima i zviždao, smijući se.
Najzad je stigao Bandini, čistač, i oni se bacili na koljena tražeći kao luđaci, među
krhotinama razbijenih čaša, zemljanog posuđa i opušaka. Dok ga nisu pronašli,
bijelog, malenog, napuštenog u jednom uglu pokraj jednog opuška Camel Lighta.
"Step, evo ga!" Pollo ga podigne kao otac koji pomaže djetetu da ustane, s
jednakom pomnjom, jednakom nježnošću, čisteći ga, skidajući mu vlati trave s
krvavih koljena. Zatim ga je, nostalgičan i bez zuba, stavio u kutiju šibica i još pijan
od onog zadnjeg piva u zoru, sretno zašuškao kutijom pokraj uha. Bandini je
napokon mogao početi čistiti. Pollo se popeo na motor iza Stepa.
"Vozi me u bolnicu, želim da mi ga odmah stave natrag!"
"Pollo, to nije moguće, moraš ići zubaru."
"Na hitnoj će mi ga staviti u hipu!"
Uvijek tako tvrdoglav, taj put još tvrdoglaviji no inače, u neobičnoj
alkoholnoj uvjerenosti.
"Idemo ili ne?"
"Kako želiš ..." Step je brzo krenuo, još ludi od njega, jer je bio trezniji. Letio
je praznim ulicama urlajući iz sveg glasa podignutih stopala u puno] brzini. Polio se
čvrsto držao za nj ega.
"Koji kurac urlaš?"
"Pa ja sam bitna, nisam li?" Step je nastavio tako, kao luda ljudska sirena u
tom nijemom jutru uzduž Ulice Francia, Trgom Giochi Delfici, pa nizbrdo Cassiom
sve do bolnice.
Hitna pomoć bolnice San Pietro. Neki siroti jutarnji nesretnik, jedan
uneređeni crnac i uobičajeni hipohondar. Svi su nastojali shvatiti što je ovom
drugom, kome je gore, braća po nesreći, makar samo na jedan trenutak,
znatiželjni i zabavljeni tuđom nesrećom. Kad je došao red na njega, Polio je
objasnio što želi. Bolničari koji prenose bolesnike i pseudoliječnici, obični bolničari
u bijelim klompama prasnuli su u smijeh šireći onim zrakom aseptičnim od
alkohola svoj dašak kave i cigareta.
"Oh, Mario, donesi malo Bostika."
Polio udari tog šaljivdžiju i razbije mu usnicu, nastojeći da i on izbije pokoji
zub i uspijevajući u tome.
"Baš me zanima čemu ćeš se sad smijati!"
Step ga je odvukao odatle, spašavajući ga od srdžbe kolega onog bolničara,
sad posve budnih, od bolničkih čuvara koji još nisu ništa shvatili. Polio je uzeo
svoju dragocjenu kutiju šibica i njih dvojica su sa smijehom nestali s onime što je
bilo unutra, s njegovim zubom i još nečime, novim sjećanjem, novim smijehom.
Strašan teret koji mu je sad pritiskao grudi.
"Kako si?"
Step se okrene. Bila je to Madda. Njezin osmijeh skriven rubom čaše pune
mjehurića, njezina kosa pjenušava kao i njezin pogled.
"Hoćeš gutljaj?" Gurne čašu prema njemu. Step joj se nasmiješi i podigne
svoje pivo.
"Ah." Madda je bila gotovo razočarana, ali je to pokušala prikriti.
"Što lijepoga radiš večeras? Gdje ćeš večerati?" Još mu se više približila.
"Još ne znam, nisam odlučio."
"Zašto ne ostaneš ovdje? Svi smo tu. Kao u stara vremena. Daj."
Step ju je načas netremice promatrao. Kolike noći, kolika strast. Trke s njom
na motoru iza njega, njezin vrt, prozor, njezino toplo, svježe tijelo, Erosove
pjesme. Onaj izazovan pogled, baš kao u tom trenutku. Step ju je još malo
promatrao. Opazio je momka u dnu prostorije koji ga je znatiželjno odmjeravao,
neraspoloženo, pitajući se bi li se trebao umiješati. Još dalje, u nekom dijelu tog
grada, u jednom automobilu, na nekom tulumu, blizu nekog drugog, ugledao je
jednu drugu djevojku. Upitao se kako je to moguće. A ipak je sva bila u njegovom
srcu. Step je provukao ruku kroz Maddinu kosu. Nasmiješio joj se i odmahnuo
glavom. Ona je slegnula ramenima.
"Šteta."
Vratila se onom tipu opakog pogleda. Kad se okrenula, Stepa više nije bilo.
Na stubi je bila samo prazna limenka piva. Glazba sa sterea prikrila je zvuk vrata
koja su se zatvorila. Vani je sad bilo hladno. Step je dobro zakopčao kožnu jaknu.
Podigao je okovratnik i zaštitio vrat. Zatim je gotovo protiv volje upalio motor. Kad
ga je ugasio, bio je ispod Babine zgrade. Ostao je ondje sjedeći na svojoj Hondi,
promatrajući ljude koji prolaze, u žurbi, ruku punih paketa. One koji su se
znatiželjno zaustavljali ispred izloga. Jedan momak i djevojka držali su se za ruke i
pravili da ih zanima nešto iza nekog izloga. Njihovi darovi sigurno su bili kod kuće,
već zamotani. Smijali su se, oboje sigurni da su dobro odabrali, i otišli su odande
ostavljajući prostor jednoj majci s djetetom, istoga nosa, ali različite dobi. Portir je
izašao iz svoje portirnice, načinio nekoliko koraka prema ulazu i pozdravio Stepa
kimnuvši glavom. Zatim se bez ijedne riječi vratio u toplo. Step se pitao zna li.
Kakva sam ja budala, pomisli. Vratari uvijek sve znaju. Sigurno ju je vidio.
Vjerojatno osobno poznaje onoga za kojeg sam ja saznao samo telefonom.
"Halo?"
"Bog."
Načas je ostao bez riječi, ne znajući što bi rekao, ostavljajući prostor u svom
srcu da neobuzdano juri. Već dva mjeseca nije ovako lupalo. Zatim najbanalnije
pitanje: "Kako si?"
Zatim tisuću drugih, punih oduševljenja. Malo pomalo sve je izgubio, u
beskorisnim riječima, punim gradskih vijesti, starih novosti, barem za njega. Zašto
je nazvala? Slušao je njezine uzaludne riječi i svakog si časa postavljao to pitanje.
Zašto je nazvala? Najednom je znao.
"Step ... prohodala sam s drugime."
Ostao je bez riječi, pogođen kao nikad u životu, više nego od tisuću udaraca
šakom, rana, padova, više od snažnih udaraca glavom u lice, ujeda, pramenova
iščupane kose. Ohrabio se i iznova pronašao glas, pronašao ga u dubini srca i
primoran da izađe, da se kontrolira.
"Nadam se da ćeš biti sretna."
Nakon toga više ništa, šutnja. Spuštena slušalica, na svom mjestu, nijema.
Nije moguće. To je noćna mora. Želi vratiti vrijeme i želi, netom prije no što je
saznao, da se zaustavi, da više ne živi, da više ne ide naprijed. Da ostane u jednoj
čarobnoj, strašnoj ravnoteži. Ostao je sam u krevetu, zarobljenik svog vlastitog
uma, pretpostavke, neodređenih zamisli bez oblika. Lica naslućenih osoba,
mogućih ljubavnika pojavljivala su se i međusobno miješala posuđujući si nosove,
oči, usne, tijela. Zamišljao je nju u tuđem zagrljaju. Njezino lice, blizu lica onog
zamišljenog, ali svejedno itekako stvarnog muškarca. Tad je ugledao njezin
osmijeh. Pitao se kakav je bio njihov prvi susret, prvi poljubac. Zamislio ju je kod
kuće, kako se nervozno sprema za izlazak, isprobava odjeću, uspoređuje boje,
puna oduševljenja, novosti. Osjetio je kako joj srce sretnije tuče na zvuk zvona na
ulaznim vratima. Vidio je kako izlazi kroz vrata zgrade, još ljepša jer je on sad više
nije imao. Vidio je kako ulazi u zacijelo skup automobil, zabavljeno nekog
pozdravlja poljupcem u obraz i odlazi s njime, već razgovarajući. Svježi i pjenušavi,
puni stvari koje je jedno drugome lako reći, uživaju u mirisu ovog drugog i
zajedničkim maštarijama. Ugleda večeru pogleda i znakova pažnje, osmijeha,
učtivosti, večeru kao iz filma. Kasnije je vidi kako šeta negdje po gradu, daleko od
njega, od njihovog života, od tisuću uspomena. Vidi je kako spušta kosu kao i
uvijek, ali sad za nekog drugog, vidi je kako se smiješi i kako im se usne polako
približavaju. Tad osjeti patnju kao nikad ranije. Zatim se upita: ako postoji Bog,
zašto je to dopustio? Zašto je nije zaustavio? Zašto joj u tom času nije dao da vidi
nešto od mene, nešto divno, najljepšu uspomenu, tračak prošle ljubavi? Bilo što
što možda ne bi dalo život jednoj nepoznatoj budućnosti, prekasno, tom već
rođenom poljupcu.
Step osjeti hladne srse niz čitavo tijelo, lagano zadrhti. Zatim siđe s motora i
krene hodati. Nešto mu se svidjelo u jednoj trgovini. Ušao je i to kupio. Kad je
izašao, imao je osjećaj da će umrijeti. Jedna je Thema brzo prošla ispred njega. Ali
ne toliko brzo da se njihovi pogledi ne bi susreli. U tom času, sve su jedno
drugome rekli, silno patili, ovaj put ponovno zajedno. Babi je bila tamo, u tom
prozorskom oknu. Još su se malo slijedili sa svojim starim uspomenama, novom
tugom. Zatim je ona nestala u ograđenom prostoru zgrade. On je ostao ondje,
polako hodajući prema svom motoru, zamišljen. Nije shvaćao što osjeća. Babi je
bila ondje, blizu njega, u kući u kojoj je proveo poslijepodneva, tajne noći kad su
njezini bili vani. A sad je pokraj nje bio onaj. Koji je on kurac? Kakve on ima veze u
njezinom životu? Zašto? Sjeo je na motor. Čekat će je. Sjetio se svega onoga što
mu je Babi uvijek govorila.
"Mrzim nasilnike, ako nastaviš činiti kako te je volja, nećemo više biti zajedno,
kunem ti se."
Strpio se. "U redu, promijenit ću se."
Kao onda u Classicu. Neki joj je tip dosađivao, netko je rekao njezino ime i
on ju je pozvao od stola. "Babi! Dođi sjedni s nama." Izigravao je budalu sa svojim
prijateljima, idiot. Step nije ni trepnuo. Ostao je posve miran uz nju, smiješio se.
Bez riječi je popio svoje pivo. Tad mu se ona približila i šapnula mu u uho: "Volim
te. Idemo kod mene?" Umjesto toga, samo su se neko vrijeme ljubili ispred zgrade.
Nažalost, njezini su se već bili vratili. Babi mu je čestitala. "Eto, takvog te volim,
dobro si postupio što se nisi posvadio s onim kretenom. Promijenio si se, kao da si
druga osoba." On joj se nasmiješio, otpratio je do vrata. Čekao je da ih zatvori prije
no što se stuštio niz sutbe, skočio na svoj motor i odjurio u Classico.
Idiot nije ni shvatio odakle mu je stigao udarac. Našao se s prijateljima izvan
lokala, blizu vodoskoka, slomljenog nosa, posve razmrskanog. Jecao je. Izgubio je
volju izigravati simpatičnog tipa. Step se vratio kući i legao. Ne bi uspio zaspati
razmišljajući o onom tipu koji se zabavio izigravajući šaljivdžiju s njegovom
ženskom. Budala je platila, s pravom. Step je mirno usnuo, nije mu se sviđalo biti
netko drugi. Babi to nikad neće saznati. Za nju, on se promijenio, više nije bio
nasilnik.
Ali sad se situacija promijenila. Više nisu bili zajedno. Više se nije morao
skrivati. Nije morao biti netko drugi. Mogao je biti ono što jest, kako i kad želi. Sad
je bio slobodan. Nasilan i sam. Ponovno. Thema se zaustavila ispred rampe.
Pričekala da se rampa polako podigne i zatim se udaljila. Step je upalio motor i
ubacio u prvu. Brzo se spustio s pločnika i pošao za automobilom. Tip je sad bio
sam i brzo vozio. Step je dodao gas. Na znaku za zaustavljanje morat će stati. Ispod
Ulice Jacini bilo je prometa, automobila u redu, svjetla kočnica. Thema se
zaustavila. Step se nasmiješio, približio automobilu. Tek što nije sišao s motora,
kad je shvatio. Od kakve bi bilo koristi odalamiti ga posred lica, vidjeti njegovu krv,
čuti njegovo stenjanje? Od kakve bi bilo koristi izbubati ga, uništiti mu automobil,
razbiti prozore njegovom glavom? Hoće li mu to vratiti nove sretne dane s njom,
njezin zaljubljeni pogled, njezino oduševljenje? Samo bi te večeri zadovoljno
zaspao. Možda čak ni to ... Već mu se činilo da čuje njezine riječi.
"Jesi li vidio? Nisam se prevarila u tebi, nasilnik si! Nikad se nećeš
promijeniti!"
Tad je, ne gledajući u automobil, dao gas, mirno pretekao automobil,
slobodan, na svom motoru, spretan u prometu tog blagdanskog dana. Sam, bez
znatiželje, bez bijesa.
Sve je više ubrzavao osjećajući hladan vjetar na licu, noćni zrak koji mu se
uvlačio u jaknu.
Vidiš, Babi, nije istina što misliš. Promijenio sam se. Osim toga, zna se, na
Božić su svi bolji.

http://www.book-forum.net

24Federico Moccia - Tri metra iznad neba Empty Re: Federico Moccia - Tri metra iznad neba Sre Okt 31, 2012 6:02 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
54.
Step je ušao u kuću i prošao kroz salon, pa se najednom zaustavio. Iz obližnje sobe
dolazili su zvuci, veselo pjevanje. Otvorio je kuhinjska vrata. Paolo je stajao uz
štednjak i hrvao se s loncima. Nasmiješio mu se kad ga je vidio.
"Hej, sva sreća da si došao, bojao sam se da se više nećeš vratiti! Jesi li
spreman za ovu legendarnu večeretinu?"
Step sjedne za stol. Nije bio raspoložen za šalu, ali bio je sretan da je njegov
brat zaboravio na prethodnu večer.
"Kako to da si ovdje? Zar nisi trebao ići na večeru kod Manuele?"
"To smo odgodili. Radije ću biti s bratom. Međutim, sklopit ćemo sporazum.
Čak i ako ti večeretina ne bude po volji, moje ćeš naočale ostaviti na miru ..."
Paolo iz džepa sakoa izvuče nove novcate naočale. "Neću ti reći koliko sam
ih platio, jer ćeš kasnije reći da razmišljam samo o novcima. Međutim, istina je, za
Božić trgovci doista profitiraju!"
Paolo odloži na stol pokraj Stepa ogromnu zdjelu salate s rikolom,
kukuruzom i komadima gljiva.
"I, voilà! Francuska kuhinja!"
Step je primijetio da je stavio običnu svijetlu pregaču. Ona s cvjetnim
uzorkom koju mu je darovala Babi bila je obješena blizu sudopera. Upitao se je li
njegov brat mislio na to.
"Na stranu šala, kako to da nisi na večeri kod Manuele?"
"Što je to večeras, ispitivanje? Božić je, moramo biti sretni, razgovarajmo o
nečem drugom. Ružna je to priča."
"Žao mi je." Step je rukom uzeo zrno kukuruza iz zdjele sa salatom i ubacio
ga u usta.
"Da, hvala. Međutim, pokušaj ne smazati salatu, dobro? Slušaj, zašto ne
odeš odavde i ne počneš slagati stol? Stolnjak je ispod."
Step ustane, otvori ladicu i nasumce uzme jedan.
"Ne, uzmi onaj crveni. Čišći je, a uz to je i Božić. Usput, mama i tata su
telefonirati ... Htjeli su ti čestitati. Zašto ih ne nazoveš?"
"Pokušao sam ... Bilo je zauzeto." Step je otišao u salon. "Zašto ne pokušaš
sad ponovno?"
Step odluči ne odgovoriti.
"Kako želiš ... Rekao sam ti." Paolo si ofuri prst provjeravajući je li tjestenina
kuhana. I on odluči ne inzistirati.
Kasnije, sjedili su jedan sučelice drugome. Malo božićno drvce svijetlilo je na
obližnjem komadu pokućstva. Televizor je bio uključen, ali bez tona, božićni
voditelji govorili su uz veselu glazbu sa stereo uređaja.
"K vragu, Paolo, ova tjestenina je odlična. Ozbiljno."
"Treba joj još malo soli."
"Ne, meni je ovako dobra." U jednom času, ponovno je bio zarobljenik misli,
sjećanja. Babi je na sve stavljala još malo soli. Zadirkivao ju je jer je to uvijek činila,
na svako jelo, i prije no što bi ga kušala.
"Probaj ga, možda je već i preslano."
"Ne, ti to ne shvaćaš, ja baš volim soliti ..." Slatka tvrdoglavica. Ne, on to nije
shvaćao. Nije mogao shvatiti. Kako se to dogodilo? Kako to da je više nema? Kako
to da je s drugime? Ponovno je ugledao onaj automobil, u sigurnoj vožnji. Zamislio
ih je u njemu zajedno, zagrljene.
Mazohist ljubavi, željan patnje. On je neće moći voljeti kao što sam je ja
volio, neće je moći obožavati na taj način, neće znati primijetiti sve njezine slatke
pokrete, one male znakove na njezinom licu. Kao da je to samo njemu bilo
dopušteno vidjeti, upoznati pravi okus njezinih poljubaca, pravu boju njezinih
očiju, ono slatko buđenje, otvaranje, ono treptanje trepavica, njezine izraze.
Nijedan muškarac nikad više neće moći vidjeti ono što sam ja vidio. On najmanje
od svih. On stvaran, okrutan, materijalan. Tako ga je zamislio, nesposobnog voljeti
je, željnog samo njezina tijela, nesposobnog vidjeti je doista, shvatiti je, poštovati
je. Njega neće zabavljati njezini slatki hirovi. On neće voljeti i njezinu malu ručicu,
izgrižene nokte, njezina obla stopala, onaj mali skriveni madež. Možda će ga
vidjeti, to da, kakva strašna patnja, ali nikad ga neće moći voljeti. Ne onoliko koliko
ga je volio on, tad ga otkrivajući prvi, sad ga se samo prisjećajući. Tuga mu zavlada
očima. Paolo ga zabrinuto pogleda.
"Baš je gadna, zar ne? Ako ti se ne jede, ostavi je. Imamo drugo jelo,
božanstveno."
Step podigne lice prema bratu i odmahne glavom nastojeći mu se
nasmiješiti.
"Ne, Pa', tjestenina je stvarno odlična."
"Želiš li razgovarati o tome?"
"Ne, gadna je to priča."
"Gora od moje?" Step kimne glavom. Nasmiješe se jedan drugome. Bratski
pogled u pravom smislu te riječi, možda tek tad prvi put u životu. Zatim najednom,
zazvoni zvono na ulaznim vratima. Dugi, odlučan zvuk propara zrak, donoseći sa
sobom radost i nadu. Step otrči do vrata, otvori ih.
"Bog, Step."
"Oh, bog, Pallina."
Pokuša sakriti razočaranje. "Dođi, uđi."
"Ne, hvala, samo sam ti došla čestitati. Donijela sam ti ovo." Pruži mu mali
paketić.
"Da ga odmah otvorim?"
Pallina kimne glavom. Step joj uzme paketić iz ruke i brzo ga odmota. Drveni
okvir i u njemu najljepši dar koji je ikad mogao zamisliti. On i Pollo na motoru,
zagrljeni, kratkih kosa, podignutih nogu, sa smijehom na vjetru. Nešto ga zaboli u
dubini duše.
"Pallina, prekrasna je. Hvala ti."
"Bože, Step, kako mi nedostaje."
"I meni." Tek tada opazi kako je Pallina odjevena. Koliko je puta vidio tu
traper jaknu na njezinom motoru, koliko je puta prijateljski lupnuo po leđima,
snažno, veselo. Nasmiješe se jedno drugome.
"Step, mogu te nešto zamoliti?"
"Sve što želiš."
"Zagrli me."
Step joj je bojažljivo prišao, raširio ruke i uhvatio je u naručje, misleći na
svog prijatelja, na to koliko je bila zaljubljena u njega.
"Stisni me čvrsto, čvršće. Onako kako je on to činio. Znaš, uvijek mi je
govorio ... Ovako mi više nikad nećeš pobjeći. Zauvijek ćeš ostati sa mnom." Pallina
nasloni glavu na njegovo rame.
"A umjesto toga je on otišao."
Pallina se rasplače. "Umrijet ću od uspomena, Step. Obožavao te je. Govorio
je da ga samo ti razumiješ, da ste vas dvojica jednaki."
Step se zagledao u daljinu. Vrata su bila pritvorena. Privinuo ju je čvršće,
snažnije.
"Nije istina, Pallina. Bio je mnogo bolji od mene."
"Da, istina." Nasmiješi se šmrcajući. Pallina se odvoji od njega.
"Dobro, sad idem kući."
"Da te odvezem?"
"Ne, hvala. Čeka me Dema."
"Pozdravi ga u moje ime."
"Sretan Božić, Step."
"Sretan Božić."
Gledao ju je kako ulazi u dizalo. Pallina mu se još jednom nasmiješila,
zatvorila vrata i pritisnula gumb. Dok se spuštala, iz jakne je izvukla svoju kutiju
Camel Lighta. Zapalila je zadnju cigaretu, onu okrenutu naopačke. Ali popušila ju je
s tugom, bez nade. Znala je da je njezin jedini, pravi san, neostvariv.
Step je otišao u svoju sobu i stavio fotografiju na ormarić, a zatim se vratio
za stol. Uz njegov tanjur, ležao je zamotani paket.
"Što je to?"
"Tvoj dar." Paolo mu se nasmiješi. "Ne znaš da se za Božić razmjenjuju
darovi?"
Step počne razmotavati paket. Paolo ga je zabavljeno promatrao.
"Vidio sam da si jučer spalio sve svoje stripove i pomislio sam da sad više
nemaš što čitati."
Step posve razmota dar. Došlo mu je da prasne u smijeh.
Zovem se Tex. Strip koji je najviše mrzio.
"Ako ti se ne sviđa, možeš ga zamijeniti."
"Šališ se, Paolo, hvala ti. Nisam ga imao. Čekaj čas, i ja imam nešto za tebe."
Malo kasnije, vratio se iz svoje sobe s jednom kutijom. Kupio ju je tog
poslijepodneva dok je čekao ispred Babine zgrade.
Prije no što ju je vidio. Radije nije mislio o tome.
"Izvoli."
Paolo uzme dar i otvori ga. U rukama mu se pojavi par Balloraminih tamnih
naočala. Step mu se nasmiješi.
"Iste su kao moje. Ove su izdržljive, nikad se neće razbiti.
Čak ni ako ti ih netko baci na pod." Nasmiješi mu se. "Usput, ne možeš ih
zamijeniti."
Paolo ih stavi na oči. "Kako mi stoje?"
"Super! K vragu, izgledaš opako. Pomalo me hvata strah." Zatim se
najednom pojavi u njegovim mislima, blistava, savršena, zabavna.
"Čuj, Pa', imam jednu zamisao, ali nemoj reći ne kao obično. Danas je Božić,
ne možeš me odbiti!"
Hladan vjetar mrsio mu je kosu.
"Step, možeš li usporiti?"
"Ali ne vozim više od osamdeset."
"U gradu ne bi smio ići više od pedeset."
"Smiri se, znam da ti se sviđa." Step ubrza. Paolo ga čvrsto zagrli, čvršće se
priljubi. Motor je brzo jurio ulicama grada, prelazeći preko raskršća, preko žutih
svjetala na semaforu, tih, spretan. Dva brata bila su na njemu, zagrljena. Paolova
kravata oslobodila se iz sakoa i veselo lepršala u noći svojim ozbiljnim rombovima.
Malo više, ispod novih tamnih naočala, Paolo je prestravljeno promatrao cestu,
spreman zamijetiti svaku opasnost. Step je mirno vozio. Vjetar je milovao njegove
Balloramice. Neke su osobe brzo parkirale ispred crkve. Išle su na misu. Božićna
pobožnost, molitve otežane okusom kolača. Načas i on poželi ući, nešto zamoliti,
moliti.
Ali zatim se upita što bi Bogu značio momak kao on, jedan takav. Ništa. Bog
je sretan. On ima zvijezde. Pogleda uvis, u nebo. Jasne, pojavljivale su se na nebu
sjajeći u tisućama. Najednom mu se to plavetnilo učini dalekim kao nikad ranije,
nedostižnim. Ubrza dok ga je vjetar udarao u lice, a oči mu polako počele suziti, ne
samo od hladnoće. Osjeti kako se Paolo privija uz njega.
"Daj, Step, nemoj juriti. Bojim se!"
I ja se bojim, Paolo. Bojim se dana koji će doći, da neću moći izdržati, bojim
se onog čega više nemam, onoga što će vjetar odnijeti. Malo otpusti gas. Nježno
uspori. Načas mu se učini da čuje Pollov smijeh. Onaj glasan, radostan smijeh.
Ugleda njegovo lice, začuje njegov prijateljski glas.
"Kurac, Step, zabavljamo se, zar ne?" Piva niz grlo, neprospavane noći,
uvijek zajedno, uvijek veseli, sa željom za životom, za tučnjavom, s podijeljenom
cigaretom i mnoštvom snova. Tad ponovno doda gas. Najednom, naglo. Paolo
poviče, a motor se podigne na stražnji kotač. Step nastavi tako, ubrzavajući na
samo jednom kotaču, kao u dobra vremena, smiješeći se onom buketu cvijeća uz
rub ceste.
Dalje, mnogo dalje, na trosjedu jedne otmjene kuće, dva naga tijela su se
milovala.
"Prekrasna si." Ona se stidljivo nasmiješi, još uvijek malo tuđa.
"Što je to?"
Lagana nelagoda. "Ništa, tetovaža."
"Orao, zar ne?"
Gorka laž. "Da, dala sam je napraviti s prijateljicom."
U tom trenutku nije zapjevao nijedan pijetao. Ali nju je svejedno obuzeo
osjećaj tuge. I loša radijska sudbina namjerila se protiv nje, gotovo da je kazni.
Through the barricades. Njihova stara pjesma. Babi se rasplače.
"Zašto plačeš?"
"Ne znam."
Nije pronašla nijedan odgovor. Možda zato što ih nije bilo.
Drugdje su se ljudi zabavljali i vikali. Šareni žetoni padali su na zelenu čohu.
Umorne bake vozili su kući. Jedna mlada brineta usnula je romantično privijajući
jastuk. Sanjala je da će sresti onog momka kojeg je vidjela u prolazu.
Kotač je nježno dodirnuo tlo, onako kako se i podigao, bez poteškoća.
Paolo je ponovno prodisao. Step je usporio. Nasmiješio se.
Bilo je ljeto. Obojica su bili mali. Njihova majka i otac bili su ondje, sretni
ispod suncobrana. Razgovarali su na dvije nebeskomodre ležaljke, one s imenom
hotela. Step je izašao iz vode i potrčao prema njima, mokre kose, sa slanim
kapljicama koje su mu se spuštale sve do usana.
"Mama, gladan sam!"
"Najprije presvuci kupaći pa ću ti dati pizze."
Tad ga je majka ogrnula velikim ručnikom. S osmijehom mu ga je držala oko
ramena. On je poslušno skinuo mokre kupaće gaćice. Zatim je, u strahu da će
ostati nag, brzo navukao one suhe. Pokušao ih je ne zaprljati mokrim pijeskom,
tamnijim, s njegovih nogu. Nije uspio. Svejedno se nasmiješio. Majka ga je
poljubila. Imala je meke, tople usne i mirisala na sunce i kremu. Step je sretno
otrčao, sa svojim komadom pizze bez nadjeva u ruci. Mekom, još vrućom, s
hrskavim rubom, baš onakvom kakvu je volio.
Malo pomalo motor se nagnuo. Bilo je vrijeme da se vrate kući. Bilo je
vrijeme da počne iznova, polako, bez trzaja motora. Bez mnogo razmišljanja. S
jednim jedinim pitanjem. Hoću li se ikad vratiti onamo, na ono teško dosezljivo
mjesto. Ondje, gdje se sve čini ljepšim. I u tom istom času kad si je postavio to
pitanje, nažalost je već znao i odgovor.

http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

Federico Moccia - Tri metra iznad neba Beautiful-girl-look-up2-