53.
Dvadeset četvrti prosinca. Bio je budan. Zapravo nije ni spavao. Radio je bio
uključen u blizini, na Dimensione Rock. Glava ga je boljela, a oči peckale. Okrenuo
se u krevetu.
Iz kuhinje su dolazili zvukovi. Njegov brat je doručkovao. Pogledao je na sat.
Devet. Tko zna kamo Paolo ide u ovo doba, na Badnjak. Postoje osobe koje uvijek
imaju posla, pomisli, i u dane blagdana. Začuje kako se vrata zatvaraju. Izašao je.
Osjeti olakšanje. Imao je potrebu biti sam. Zatim ga obuzme neobična bol. Nije
imao tu potrebu. Bio je sam. Na tu pomisao osjeti se još gore. Nije bio gladan, nije
bio pospan, ništa nije osjećao. Ostao je ležati na trbuhu. Nije znao koliko je
vremena prošlo. Malo pomalo, sjetio se te sobe u sretnijim danima. Koliko je puta
ujutro kad se probudio na ormariću uz krevet pronašao Babine naušnice, koliko
puta njezin sat, koliko su puta bili zajedno u tom krevetu, zagrljeni, zaljubljeni,
željni jedno drugoga. Nasmiješi se. Sjeti se njezinih hladnih stopala, mrzlih prstića
koje je sa smijehom stavljala na njegove toplije noge. Nakon što bi vodili ljubav i
ostali u krevetu razgovarati, promatrajući kroz prozor mjesec, kišu ili zvijezde,
jednako sretni bilo toplo ili kišilo. Dok joj je milovao kosu bez obzira što se
događalo vani, bez obzira na ratove, svjetske probleme, nove ceste, ljude. Vidio ju
je kako odlazi prema njegovoj kupaonici, zaljubljeno se iznova divio onim svjetlijim
tragovima na njezinoj koži, sjeni netom skinutog kostima, raskopčanog grudnjaka.
Čuo ju je kako se smije kroz ta zavorena vrata, vidio kako hoda na onaj svoj
smiješan način, raspuštene kose, sramežljivo trči prema krevetu, baca se na njega,
još hladna od vode, od plahog ispiranja, još mirisna od ljubavi i strasti, od moguće
djece ostavljene u trzajima na njezinom trbuhu. Step se ponovno okrene u krevetu
i pogleda strop. Koliko je puta, nerado, bilo vrijeme da se odjenu, da je odveze
kući. Tad bi se nijemi i blizu jedno drugome počeli odijevati, malo pomalo,
dodavajući si nešto što je pripadalo ovom drugom. Razmijenili bi osmijeh,
poljubac, ona bi odjenula suknju, razgovarali bi pognuti, dobacivali si cipele,
ostavljali radio uključen, nakratko, prije povratka. Upita se gdje je ona u tom
trenutku. Upita se zašto. Osjeti kako mu se srce steže jer je već znao sve odgovore.
U dane blagdana posprema se soba, čovjek se osjeća sretnijim ili tužnijim. Ne zna
gdje staviti određene misli.
"Dani, želiš li ovu? Ako je ne želiš, bacit ću je." Daniela pogleda sestru. Babi
je stajala na vratima njezine sobe s plavom jaknom u ruci.
"Ne, ostavi je, ja ću je pospremiti."
"Ali sva je rašivena."
"Dat ću je popraviti."
"Kako želiš." Babi je ostavi na krevetu. Daniela ju je promatrala dok je
izlazila iz sobe. Koliko su se puta Babi i ona svađale zbog te jakne. Nikad ne bi
pomislila da bi je se Babi odrekla. Doista se promijenila. Zatim je zaboravila na tu
misao i bacila se na omotavanje zadnjih darova. Babi je upravo praznila ormar kad
je ušla njezina majka.
"Bravo. Izbacila si hrpetinu odjeće."
"Da, drži, ovo je sve za baciti. Ni Dani je ne želi."
Raffaella uzme neke odjevne predmete stavljene na stol. "Spakirat ću je za
siromašne. Danas bi trebali doći po nju. Hoćemo li kasnije izaći zajedno?"
"Ne znam, mama." Babi se lagano zarumenjela.
"Kako želiš, ne brini."
Raffaella se nasmiješila i izašla iz sobe. Babi je otvorila neke ladice. Bila je
sretna. Već je neko vrijeme bila u veoma dobrim odnosima s majkom. Kako čudno,
pomisli. Još prije samo šest mjeseci stalno su se svađale. Sjetila se kraja sudskog
procesa, kad je izašla iz zgrade suda, a njezina majka dotrčala za njom.
"Jesi li luda, zašto nisi rekla kako je doista bilo? Zašto nisi rekla da je onaj
delikvent udario Accada bez ikakvog razloga?"
"Za mene se sve odvilo kako sam rekla. Step je nedužan. Nema nikakve
veze. Što vi znate o tome što se dogodilo? Što je osjetio u tom trenutku. Vi ne
znate opravdati, ne znate oprostiti. Jedino znate osuđivati. Odlučujete o životima
svoje djece prema vašim željama, prema onome što vi mislite. Nemajući ni
najblažeg pojma što mi mislimo o tome. Za vas je život kao partija gin remija, sve
ono što ne poznajete samo je nezgodna karta koju niste željeli podići. Ne znate što
s njome, pali vas u rukama. Ali ne pitate se zašto je netko nasilan, zašto drogiran,
što vas briga, važno je da nije vaše dijete, ne tiče vas se. Međutim, ovaj put te
zanima, mama, ovaj put tvoja kćerka hoda s dečkom koji ima problema, koji ne
misli samo na to kako bi imao GTI 16, Daytonu ili otišao na Sardiniju. Nasilnik je, to
je istina, ali možda je takav zato što si ne može mnogo toga objasniti, zato što su
mu previše lagali, zato što je to jedini način na koji može reagirati."
"Što to govoriš? Same budalaštine ... Zar ne razmišljaš svojom glavom?
Kakva ćeš ispasti? Lažljivica si. Lagala si pred svima."
"Mene boli briga za tvoje prijatelje, za ono što misle, kako će me prosuditi.
Uvijek govorite da su to sve ljudi koji su sami stekli svoj položaj, koji su uspjeli. Ali
što su uspjeli? Što su stekli? Samo novac. Ne razgovaraju sa svojom djecom.
Zapravo im nije stalo što njihova djeca rade, koliko pate. Vas jednostavno boli
briga za nas."
Raffaella ju je na to ošamarila posred lica. Babi je prinijela ruku uz obraz i
nasmiješila se.
"Rekla sam to namjerno, što si mislila? Sad kad si me ošamarila, tvoja je
savjest čista. Sad se možeš vratiti glupim razgovorima sa svojim prijateljicama i
sjesti za kartaški stol. Tvoja kćerka je dobro odgojena. Shvatila je što je dobro, a
što nije ... Shvatila je da ne smije govoriti prostote i da se mora pristojno ponašati.
Zar ne vidiš da si smiješna, da izazivaš smijeh? Nedjeljom me šalješ na misu, ali ako
previše slušam Evanđelje, to nije dobro. Ako previše volim sebi slične, ako kući
dovedem nekoga tko ne ustane kad ti uđeš ili se ne zna ponašati za stolom, tad
iskriviš usta. Trebali biste izmisliti vlastite crkve, neko vaše Evanđelje, u kojem ne
uskrsuju svi, nego samo oni koji ne jedu u potkošulji, koji se ne potpisuju najprije
prezimenom, oni za koje znaš čija su djeca, oni koji su preplanuli i lijepi, koji se
odijevaju kako vi kažete. Baš ste smiješni."
Babi je otišla. Raffaella je promatrala kako sjeda na Stepov motor i odlazi s
njim.
Koliko je vremena prošlo. Koliko se toga promijenilo. Uzdahne, otvarajući
drugu ladicu.
Sirota mama, što sam joj sve priuštila. U osnovi je ona imala pravo. Tek sad
sam to možda shvatila. Ali postoje važnije stvari u životu. Nastavila je slagati svoju
odjeću. Ali od tih važnijih stvari napamet joj nije pala niti jedna, možda zato što o
tome više nije željela razmišljati, zato što je ovako bilo udobnije. Možda zato što ih
zapravo i nije bilo baš mnogo. Grižnja savjesti ili grudnjak zbog kojeg se on smijao.
"Kako si seksi večeras." Došli su jedan za drugim, neumoljivi, melankolični i
tužni, daleki. Zajedno provedeni vikendi, pobjegli na krilima neke laži. Uvijek u
četvero, s Pollom i Pallinom, na moru ili na planini, u restorančićima, na slatkim
šetnjama na mjesečini, u noćnim razgovorima na nekom zidiću, ispruženi na plaži,
izgubljeni u sjeni na neudobnom uskom krevetu. Njezina proslava osamnaestog
rođendana u Ansedoniji. U deset navečer, najednom buka motora. Svi gosti
okrenuli su se prema terasi. Napokon nešto o čemu će pričati. Stigli su Step, Pollo i
njihovi ostali prijatelji. Sišli su s motora i sa smijehom upali na proslavu, drski i
samouvjereni, osvrćući se oko sebe, njegovi prijatelji u potrazi za kakvom
zgodnom curom, on za njom.
Babi mu je otrčala ususret i izgubila se u njegovom naručju, između nježnog
"sretan rodendan, draga" i poljupca u drska usta.
"Daj, moji su ovdje ..."
"Znam, zato sam to i učinio! Dođi, dođi sa mnom ..."
Nakon torte sa svijećicama i Rolexa koji su joj njezini darovali, pobjegli su.
Dala je da je otmu njegove radosne oči, njegovi zabavni prijedlozi, njegov brzi
motor. Nizbrdicom prema noćnom moru, kroz miris brnistre, daleko od
beskorisnih uzvanika, od Raffaellinog prezirnog pogleda i onog nezadovoljnog
Claudijevog, koji bi tako bio volio otplesati valcer sa svojom kćerkom kako čine svi
očevi.
Ali nje više nije bilo, bila je daleka. Tek punoljetna, gubila se plešući u
njegovom naručju na melodiju mekih slanih valova, romantičnog mjeseca, svoje
mlade ljubavi.
"Ovo je za tebe." Na njezinom vratu blistala je zlatna ogrlica s kamenčićima
od tirkiza kao njezine sretne oči. Babi mu se nasmiješila i on ju je poljupcima uspio
i uvjeriti.
"Kunem ti se da je nisam ukrao."
I noć mature. Kako su se tad smijali, kod kuće dokasna, ponavljajući gradivo.
Stalne pretpostavke, tajne prijave. Svi su mislili da znaju naslov teme. Telefonirali
su si sigurni, uvjereni da svatko ima onaj pravi.
"Petstota godišnjica Leopardijeve smrti, otkriće novog Manzonijevog djela,
Francuska revolucija, sigurno."
Neki su govorili da su ga saznali iz Australije gdje je objavljen dan ranije,
drugi od profesora prijatelja, od nekog u komisiji, nekog vidovnjaka. Kad je dan
kasnije futur postao prezent, otkrilo se da onaj profesor i nije baš bio naročit
prijatelj, a da je onaj vidovnjak običan varalica. Australija je predaleka da bi se na
nekog naljutio. Ali kad su objavljene ocjene, veliko iznenađenje.
Babi je dobila šezdeset bodova. Sretno je odjurila k Stepu, oduševljena
svojim rezultatom. On se nasmijao, šaleći se s njom.
"Kako si zrela ... Prava zrela riba ..."
Razodjenuo ju je kroz smijeh, zadirkujući je, činilo se kao da je znao, kao da
je očekivao tu ocjenu. Vodili su ljubav. Nakon toga se ona kroz smijeh osvetila.
"Jesi li to ikad mogao zamisliti? Ti, jedan obični četrdeset dva imaš čast
ljubiti jednu istaknutu šezdeseticu ... Jesi li svjestan koliko si sretan?"
On joj se nasmiješio. "Da, svjestan sam." I nijemo ju je zagrlio.
Neko vrijeme nakon toga, Babi je otišla posjetiti Giaccijevu. U osnovi, nakon
njihovih razgovora, činilo se da profesorica gaji simpatiju prema njoj. Počela se
prema njoj odnositi lijepo, s poštovanjem, s previše poštovanja. Tog dana kad je
otišla u njezin stan, saznala je zašto.
To poštovanje bio je običan strah. Strah da će ostati sama, da više nikad
neće vidjeti svog jedinog prijatelja i druga. Strah da neće vidjeti svog psa, strah od
samoće. Babi je ostala bez riječi. Saslušala je profesoričin grub ispad, njezin bijes,
njezine ružne riječi. Giaccijeva je bila ispred nje, ponovno sa svojim Pepitom u
naručju. Ta vremešna žena izgledala je još umornija, još jetkija, još razočaranija
svijetom, mladima. Babi je pobjegla ispričavajući se, ne znajući više što bi rekla, ne
znajući više tko je, koga ima uz sebe, kakva bi bila njezina ocjena, ona prava, ona
koju bi zavrijedila.
Babi je prišla prozoru i pogledala van. Na terasama kuća, u otmjenim
salonima zgrade sučelice palile su se i gasile svjećice na božićnim drvcima. Božić je,
pomisli. Treba biti dobar. Možda bih ga trebala nazvati. Ali, koliko sam puta bila
dobra? Koliko puta sam mu oprostila? Uključujući i Giaccijevu. Sjetila se brojnih
njihovih rasprava, različitog načina na koji su shvaćali stvari, prepirki, slatkog
mirenja u nadi da se sve može poboljšati. Ali nije bilo tako. Rasprava na raspravu,
iz dana u dan, s njezinima koji su ratovali protiv nje, skriveni telefonski razgovori,
noćne zvonjave. Njezina majka koja bi se javila na poziv, Step koji bi spustio
slušalicu. I ona u kazni, sve češće. Sjetila se one noći kad je Raffaella organizirala
večeru u njihovoj kući i prisilila je da ostane. Pozvala je sve fine ljude, sina jednog
njihovog veoma bogatog prijatelja. Dobru partiju, rekla joj je. Zatim je došao Step.
Daniela je otvorila bez razmišljanja, ne pitajući tko je. Step je širom otvorio vrata i
slučajno je udario u glavu.
"Oprosti, Dani, znaš da nemam ništa protiv tebe!"
Uhvatio je Babi za ruku i odvukao je praćen Raffaellinim uzaludnim urlicima i
pokušajem finog društva da ga zaustavi. Onaj se tip našao na podu razbijene,
krvave usnice. Ona je zaspala u Stepovom naručju, u suzama.
"Kako je sve postalo teško. Toliko bih željela biti daleko s tobom, bez
problema, bez mojih, bez svih ovih ispada, na jednom mirnom mjestu, izvan
vremena."
On joj se nasmiješio.
"Ne brini. Znam ja kamo idemo, nitko nas neće gnjaviti. Često smo bili
ondje, dovoljno je da to poželimo."
Babi ga je pogledala očima punim nade.
"Gdje?"
"Tri metra iznad neba, gdje žive zaljubljeni."
Ali sutradan se vratila kući i tad je sve počelo ili možda završilo.
Babi se upisala na fakultet, počela pohađati ekonomiju i trgovinu,
poslijepodneva provodila u učenju. Tad ga je počela viđati rjeđe. Izašla je s njim
jedno poslijepodne. Otišli su k Giovanniju na vitaminski napitak. Razgovarali su
ispred lokala kad su se najednom pojavila dva strašna tipa. Step nije imao vremena
shvatiti što se zbiva. Istog časa navalili su na njega. Udarali su ga, naizmjence ga
pogađajući glavom, u strahovitoj klackalici krvi. Babi je zavriskala. Step se na kraju
uspio osloboditi. Ona dvojica pobjegla su na dorađenom Vespinu i izgubili se u
prometu. Step je ostao na tlu, ošamućen. Pomogla mu je da ustane. Papirnatim
rupčićima pokušala je zaustaviti krv koja mu je curila iz nosa i prljala majicu.
Kasnije ju je bez riječi odvezao kući, ne znajući što bi rekao. Ispričao joj je o nekoj
davno] svađi, kad još nisu bili zajedno. Povjerovala mu je, ili je to možda željela.
Kad ju je Raffaella vidjela da ulazi u stan u košulji s tragovima krvi, pukla je.
"Što ti se to dogodilo? Babi, jesi li ozlijeđena? To je krivnjom onog
delikventa, zar ne? Zar ne shvaćaš da ćeš loše završiti?"
Ona je otišla u svoju sobu i nijemo se preodjenula. Ostala je u sobi, sama,
ispružena na krevetu. Shvatila je da nešto ne ide. Nešto se drugo treba promijeniti.
Neće biti tako lako, ne kao skinuti košulju i baciti je u prljavo rublje. Nekoliko dana
nakon toga ponovno je vidjela Stepa. Na licu je imao novu posjekotinu. Morao je
šivati obrvu.
"Što se to dogodilo?"
"Da ne probudim Paola, nisam upalio svjetlo u hodniku kad sam se vratio
kući. Udario sam o brid. Nemaš pojma koliko je boljelo, životinjski."
Upravo kao ono što je on učinio. Istinu je saznala od Palline, slučajno, u
telefonskom razgovoru. Bili su u Talentima u Zio d'America. Svi su došli sa
štapovima i lancima, Step je predvodio. Divovska tučnjava, prava osveta. Izašao je
čak i člančić u novinama. Babi je spustila slušalicu. Uzalud je raspravljati sa
Stepom, on će uvijek učiniti kako on želi, po svome. Tvrdoglav je. Tisuću puta mu
je rekla da mrzi nasilje, tučnjave, nasilnike.
Počela je pospremati police, spustila nekoliko bilježnica i bacila ih na sag,
bez zanimanja. Bilježnice iz proteklih godina, bilješke iz gimnazije, stare knjige.
"Što ćemo večeras? Idemo na utrke? Daj, svi će doći."
"Nadam se da se šališ! Ne želim više kročiti nogom onamo. Možda sretnem
onu razularenu kravetinu pa je ponovno budem morala nalemati. Naći ću se s
nekim društvom nakon večere, ako bi htio s nama."
Step je odjenuo plavu jaknu. Čitavo je vrijeme ostao sjediti na sjedaćoj
garnituri, osvrćući se oko sebe, nastojeći pronaći nešto zabavno u onome što je
čuo, ne uspijevajući. Oduvijek je mrzio te ljude. Upadao je nepozvan na njihove
tulume, sve porazbijao, silno se zabavljao s ostalima kradući po spavaćim sobama,
prodajući stvari ispod cijene. Ostali. Tko zna gdje su u tom trenutku. Na Serri, na
jednom kotaču pri sto četrdeset kilometara na sat, na motoru dok prijatelji
navijaju, sa Sigom koji uzima oklade, s kamilicama, Cicciom i svima ostalima. Kako
je dosadan ovaj tulum. Pogled mu se susreo s Babinim. Nasmiješio joj se. Bila je
ozlojeđena, dobro je znala o čemu on razmišlja.
Babi je uspjela dohvatiti i onu knjigu koja se nalazila iznad ostalih. Zatim se
sjetila svega kao da se događa u tom času. Interkom je zvonio kao lud. Gazdarica
kuće otrčala je kroz salon, vrata su se otvorila i pojavila se Pallina, blijeda,
potresena, u jecajima.
Bila je to strašna noć. Prestane misliti o njoj. Skupi knjige koje je bacila na
pod. Nekoliko ih odloži na stol i kad se ponovno sagnula, ugleda je. Svijetlu i suhu,
žutu, izblijedjelu kao i vrijeme koje je prošlo. Slomljenu, na tamnom sagu, već
dugo bez života. Ona vlat koju je stavila u svoj rokovnik prvi put kad je markirala sa
Stepom. Onog jutra, na vjetru koji je najavljivao ljeto, među onim poljupcima koji
su mirisali na suncem okupanu kožu. Njezina prva ljubav. Sjetila se koliko je bila
sigurna da nikad neće moći biti druge ljubavi. Podigla je vlat. Razmrvila se među
njezinim prstima, kao stare misli, kao laki snovi i slaba obećanja.
Step pogleda kafetijeru na štednjaku. Kava još nije izlazila. Malo pojača plamen. U
blizini je bilo još malo pepela, posljednji komadić požutjela papira. Njegovi ljubljeni
crteži, stripovi Andree Pazienze. Bili su izvornici. Ukrao ih je u redakciji jednog
novog časopisa, "Zut", dok je Andrea još bio živ i surađivao s njima. Jedne noći je
laktom razbio prozor i ušao. Bilo je lako, uzeo je samo crteže legendarnog Paza i
tek što nije zbrisao. Ali upravo u tom trenu, netko je izašao iz obližnje sobe i
uhvatio ga za ramena. "Stani!" Step je priljubio crteže uz tijelo i gurnuo tu osobu,
odmaknuo je od sebe i udario je. Direkt u lice i gorko iznenađenje. Bila je to jedna
žena. Neka Alessandra, sirota grafičarka, dobrovoljna pehistica. Radila je dokasna
kako bi prelomila časopis, dok više nije mogla, dok se ne bi srušila. Te večeri je
odolijevala manje no obično, ali ne svojom krivnjom. Step je pokupio s poda i crtež
koji je trebao izaći tog tjedna i izgubio se u noći, sretan, s crtežima svog idola u
rukama. Nedugo nakon toga Andrea je umro.
Bio je lipanj. Njegova fotografija u novinama. Oko Andree, svi u redakciji, i
ona grafičarka koju je Step udario. Mora da je ta fotografija snimljena nekoliko
dana nakon njegove krađe. Alessandra je imala velike sunčane naočale. Step je
podigao taj komad papira. Upitao se o kojem je stripu riječ. Mora da je onaj sa
Zanardijevim licem. Sad više nije važno. Sve ih je spalio one večeri nakon
telefonskog poziva.
Gledao je kako boje gore, lica njegovih junaka se savijaju spaljena
plamenom, mitske rečenice nepoznatih pjesnika nestaju u plamenim
isparavanjima. Zatim je ušao njegov brat.
"Što to radiš? Jesi li lud? Gledaj, pališ napu ..." Paolo je pokušao ugasiti taj
previsoki plamen, ali on ga je zaustavio.
"Step, što ti je, zar ti se pomutilo u glavi? Kasnije ću ja morati platiti, zar ne?
Te pizdarije radi vani."
Stepu se pomračilo. Gurnuo ga je o zid, blizu prozora. Stavio mu je ruku na
vrat, umalo ga davio. Paolo je izgubio naočale. Odletjele su daleko na pod i razbile
se. Zatim se Step smirio. Pustio ga je. Paolo je pokupio svoje razbijene naočale i
nijemo izašao, ne rekavši nijednu riječ. Step se osjećao još gore. Čuo je kako se
ulazna vrata zatvaraju. Ostao je netremice promatrati svoje stripove koji su gorjeli,
uništavajući kuhinjsku napu, i patio kao nikad u životu. Sam kao nikad u životu. Na
pamet mu je pao Battisti. "Udariti nekog šakom samo zato što je bio malo
neuljudan, znajući da ono što peče nisu uvrede." To je istina, u pravu je. Njega je
peklo još i više. Taj čovjek je bio njegov brat. Kava je najednom izašla, grgljajući,
kao da i ona ima nešto reći. Step ju je natočio u šalicu i progutao. U ustima mu je
ostao vruć, gorak okus, onaj isti kakav su imala i sjećanja prepuštena njegovu srcu.
Ljeto.
Vožnje motorom kako bi je pronašao. Ono kolovoško jutro kad je zrak još
bio prohladan od noćnog vjetra. Zaustavljanje na autocesti kako bi je nazvao.
Cappuccino i dalje, ponovno na motoru, sve brže, gutajući kilometre, cestu, gladan
njezinih poljubaca, njezinog zagrljaja još toplog od sna. Kuckanje po prozoru,
šuškanje plahti, njezina naga stopala na pločicama, njezini laki koraci. Vidjeti je
kako nestaje iza netom podignute rolete. Ondje, u polumraku sobe, trlja oči
misleći da je i ovo samo san, ljepši, slađi od ostalih. Zatim je vidjeti kako se smiješi
otkrivajući jednu ugodno istinitu stvarnost, mnogo bolju od slučajnog sna.
Gospodar plaže. Poznat, poštovan, koji ulijeva strah. Njegovi preplanuli mišići,
pozlaćeni gradskim legendama. Šetati s njom i svako toliko nekoga pozdraviti, ne
znajući dobro tko je ni kako se zove.
Držati je za ruku, uz sebe. Dok u daljini nastaju govorkanja odraslih, služavke
bijednika. Dugi val prepun prljavštine hvatao je snagu i hrabrost, ali se gasio prije
njegovih širokih ramena, u tišini.
Rujan. Babini roditelji kupili su joj kartu za London. Dogovorili su se s
Pallininom majkom. Željeli su ih udaljiti od ovih novih loših prijatelja.
Malo je bilo dovoljno. Dobro smišljen plan. Trk do prijatelja u policiji. Nove
putovnice. Na čarter za Englesku ušle su dvije osobe, ali karte, promijenjene
nekoliko dana ranije, nosile su drugačija imena. Pollo i Pallina.
Bilo je to četrnaest dana nezaboravnih za sve. Za Babine roditelje, zavarane i
zadovoljne, najzad mirne. Za Polla i Pallinu, koji su obilaziti London, pabove i
diskoteke, svima šaljući razglednice kupljene u Rimu u Lyon book, engleske
razglednice, koje je Babi već potpisala. A Step i ona, daleko od svih, na onom
grčkom otoku, Astipaleji. Legendarno putovanje. Motorom do Brindisija, zatim
trajektom, zagrljeni pod zvijezdama, ispruženi na palubi, na šarenim platnenim
vrećama, pjevajući s nepoznatim ljudima engleske pjesme, na taj način
poboljšavajući izgovor, iako ne onako kako bi njezini roditelji željeli. Zatim bijeli
mlinovi, koze, stijene, kućica na moru. Ribolov u zoru, poslijepodnevno spavanje,
noćni izlasci, šetnje plažom. Gospodari tog mjesta, vremena, sami, brojeći zvijezde,
zaboravljajući dane, telefonirajući laži.
Step otpije gutljaj kave. Činila se još gorčom. Nasmije se. Onaj put kad je
Babi sve njegove prijatelje pozvala na večeru. Pokušaj socijalizacije. Sjeli su za stol i
ponašali se prilično pristojno, upravo kako im je Step rekao. Nakon toga nisu mogli
odoljeti. Jedan za drugime, ustali su, zagospodarili tanjurima, trusili pive, odlazili u
salon. Nikad ne pozivaj srijedom. Nikad kad je nogometni kup. Naravno, završilo je
tragično. Roma je izgubila, neki navijač Lazija počeo je zafrkavati i izbila je svađa.
Step ih je morao sve istjerati. Razlike, razmimoilaženja, poteškoće. Pokušao joj je
udovoljiti. Tulum pod maskama. Prerušili su se u Toma i Jerrjya i baš na taj tulum
došli su Pollo i ekipa. Sudbina im se narugala? Ili ih je Pallina obavijestila? Svi su se
pravili da ga nisu prepoznali. Pozdravili su Babi, tog malog Jerryja nebeskoplavih
očiju i ignorirati Toma, smijući se svaki put kad bi prošao taj mačak nabreklih
mišića.
Dan kasnije, na trgu, Pollo, Schello, Hook i još nekoliko njih, ozbiljno su mu
pristupili.
"Step, moramo ti nešto reći. Znaš, jučer smo bili na jednom tulumu i Babi je
bila ondje."
Step ih je promatrao praveći se da nije ništa. "I onda?"
"Pa, ukratko, maskirala se u miša i s njom je bio jedan mačak koji joj se
upucavao ... kao svinja. Činilo se da je krupan, razbijač. Ako ti treba pomoć da ga
sredimo, samo reci. Znaš, postoji problem. Postoje mačori koji imaju određene ..."
Pollo nije dovršio tu rečenicu, a Step je već skočio na njega, blokirao mu glavu
rukom, pritiskao tjeme tvrdom šakom. Uz smijeh ostalih, uz Pollov smijeh, uz
njegov smijeh. Kakvi prijatelji! Najednom osjeti tugu.
Ona večer. Zašto je otišao na onaj tulum, zašto je otišao onamo umjesto na
utrke? Babi je silno inzistirala. Koliko je toga učinio za nju. Možda se to ne bi
dogodilo. Možda.
Interkom je zvonio kao lud. Gazdarica je protrčala kroz salon, vrata se
otvorila. Pallina bijela u licu pojavila se na vratima sva drhteći. Njezine tužne oči,
blistave od suza, od patnje. Step joj je prišao. Promatrala ga je teškom mukom
susprežući onaj prvi jecaj.
"Pollo je mrtav." Zatim ga je zagrlila, tražeći u njemu ono što više nigdje nije
mogla pronaći. Svog prijatelja, svog dečka, onog snažnog, punog smijeha. Brzo su
otišli na Serru, s Babi, u njezinom Y10 koji su joj roditelji nedavno darovali. Svo
troje zajedno, u tom automobilu, s tim novim osjećajem koji se bojao patnjom i
šutnjom. Zatim ga je vidio. Bljeskava svjetla oko tog jednog jedinog mjesta. Motor
svog prijatelja. Mrske uniforme, policijska vozila oko Polla ispruženog na tlu, bez
snage da se smije, šali, da ga zadirkuje, da govori budalaštine. Netko je nešto
mjerio s metrom u ruci. Netko drugi je gledao. Ali nitko nije mogao vidjeti ili
izmjeriti sve što je otišlo. Step se nijemo pognuo nad njim, pomilovao lice
prijatelja. Ta gesta ljubavi koju jedan drugome nikad nisu pokazali u brojnim
godinama svog prijateljstva, koja mu nikad nije bila dopuštena. Zatim je kroz plač
šapnuo: "Nedostajat ćeš mi." I samo Bog zna koliko je bio iskren.
Popio je kavu. Najednom ga je obuzela želja da ga čuje kako čita "Corriere
dello Sport", da vidi tog glomaznog tipa koji mu je strašio kućnu pomoćnicu, ulazio
u kuću budeći ga ujutro, koji je prolazio kroz njegov život izazivajući frku, smijući
se. Zatim se je upitao koliko već dugo nije pojeo sendvič s lososom. Dugo, otad. Ali
čudno, u tom trenutku nije mu se jeo sendvič. Možda zato što ga je, da ga je želio,
mogao imati.
Babi pogleda dar koji je kupila za Pallinu. Na stolu je, omotan crvenim papirom sa
zlatnom vrpcom. Brižno ga je odabrala, trebao bi joj se svidjeti, skupo ga je platila.
A ipak je još uvijek bio ovdje. Nije je nazvala, nisu se čule. Koliko se toga s Pallinom
promijenilo. Više nije bila ista, nisu se viđale, nisu uspijevale razgovarati. Možda i
zato što su nakon škole krenule različitim putevima. Ona na ekonomiju i trgovinu,
Pallina na grafički institut. Oduvijek je voljela crtati. Na pamet su joj pale sve
poruke koje joj je Pallina poslala na satovima nastave. Karikature, duhovite
rečenice, komentari, lica prijateljica. Pogodi, tko je ovo? Bila je tako dobra da je
Babi malo trebalo da prepozna. Pogledala bi crtež, podigla glavu i pronašla
prijateljicu o kojoj je bila riječ. Ona isturene brade, pomalo klempavih ušiju,
pretjeranog osmijeha. I smijale su se izdaleka, velike prijateljice. Svaka izlika bila je
dobra da se oraspolože, gotovo ponosne na svoju radost, na osmjehe koje više
nisu skrivale.
Zatim ona večer i naredni dani i mjesec koji je uslijedio. Sve duža šutnja,
plač. Polla više nije bilo i ona tome nije mogla pronaći razlog. Dokje onog dana nije
nazvala Pallinina majka. Odjurila je k njoj i zatekla je ispruženu na krevetu,
povraćala je. Popila je pola boce whiskyja i progutala bočicu Valerijane.
Samoubojstvo siromaha, to joj je rekla Babi kad ju je Pallina mogla shvatiti. Pallina
je prasnula u smijeh i zatim u njezinom zagrljaju briznula u plač. Majka ih je
ostavila same, ne znajući što učiniti. Babi ju je milovala po glavi.
"Daj, Pallina, nemoj tako, svi prolazimo strašne trenutke, svi smo barem
jednom pomislili da sve okončamo, da ne vrijedi živjeti. Ali, zar si zaboravila kiffe iz
Mondija, pizzu u Baffettu, sladoled kod Giovannija?" Pallina se nasmiješila,
šmrcajući, brišući suze zapešćem.
"I ja sam, davno, kad sam prekinula s onim idiotom od Marca, vjerovala da
ću umrijeti, da neću izdržati, da više ne postoji nijedan dobar razlog za život. Ali
oporavila sam se, ti si mi pomogla, izvela me van, upoznala sam Stepa. Naravno,
sad bih voljela ubiti njega i njegov način života, ali bolje je, nije li?"
Prasnule su u smijeh. Pallina je još malo jecala, Babi joj dala papirnatu
maramicu da se obriše. Ali od tog dana nešto se počelo mijenjati, nešto je
napuklo. Sve su se rjeđe čule, a kad bi se čule, imale su veoma malo reći jedna
drugoj.
Možda zato što nam je teško kad nas prijatelj vidi previše slabe. Možda zato
što uvijek mislimo da je naša bol jedinstvena, nedokaziva, kao sve ono što se
odnosi na nas.
Nitko ne može voljeti kako mi volimo, nitko ne pati kako mi patimo. Onu bol
u trbuhu, opravdano, "osjećam ja, ne ti". Možda joj Pallina nikad nije oprostila što
je otišla na tulum sa Stepom. Stepom koji, da je te večeri bio na utrkama, ne bi
dopustio Pollu da se utrkuje, Stepom koji mu ne bi dopustio da pogine, Stepom
koji je bio njegov anđeo čuvar. Babi pogleda dar. Možda postoje i drugi razlozi,
skriveniji, teže shvatljivi. Morat će je nazvati. Za Božić su svi bolji.
"Babi!" Bio je to Raffaellin glas. Pallinu će nazvati kasnije. "Da, mama?"
"Možeš li doći na trenutak ..."
Babi ode. Raffaella joj se smiješila. "Vidi tko je došao." Alfredo je stajao na
vratima.
Bog.
Babi se blago zacrvenjela. Po tome se nije promijenila. Dok mu je prilazila
kako bi ga pozdravila, i on je to zamijetio. Možda se u tome nikad neće promijeniti.
Alfredo je pokušao učiniti da se ona osjeća manje nelagodno.
"Ovdje u stanu je doista toplo."
Babi se nasmiješila. "Da."
Majka ih je ostavila same.
"Jesi li za to da odemo pogledati jaslice na Trgu del Popolo?"
"Da, pričekaj samo da nešto odjenem. Ovdje je vruće. Ali vani je sigurno
hladno ..."
Nasmiješe se jedno drugome. On joj stisne ruku. Ona ga zavjerenički
pogleda. Zatim ode. Kako čudno, godinama su živjeli u istoj zgradi, a tek su se sad
upoznali.
"Znaš, u zadnje sam vrijeme mnogo učio, spremao sam diplomski, i prekinuo
s djevojkom."
"I ja."
"Spremaš diplomski?" nasmiješio se.
"Ne, prekinula sam s dečkom."
Step to još nije znao, ali ona je već odlučila. Teška odluka, satkana od svađa,
rasprava, problema s njezinim roditeljima, a sad i od Alfreda. Babi navuče kaput.
Prijeđe hodnik. U tom trenutku zazvoni telefon. Kratko vrijeme netremice ga je
promatrala. Zazvonio je jednom, dvaput. Raffaella je odgovorila na poziv.
"Da?"
Babi je ostala u blizini, upitno promatrala majku, zabrinuta, pogledom je
pitajući je li poziv za nju. Raffaella nježno odmahne glavom i prekrije slušalicu
dlanom.
"Za mene je ..."
Babi je pozdravi, mirna, riječima slabašnim kao i njezin poljubac.
"Vraćam se kasnije."
Raffaella je gledala kako izlazi, s osmijehom uzvratila na Alfredov pristojan
pozdrav. Vrata su se zatvorila.
"Halo? Ne, žao mi je, Babi nije kod kuće. Ne, ne znam kad će se vratiti."
Step spusti slušalicu. Zapita se je li ona doista izašla. Bi li mu rekla. Sam na onoj
sofi, sa sjećanjima, pokraj nijemog telefona, bez nade. Sretni prošli dani, osmjesi,
dani ljubavi i sunca. Polako je zamisli bliže sebi, u svom zagrljaju, na toj sofi, baš
onako kako je nekoć bilo.
Iluzija trenutka, siloviti trenuci strasti, sad samotne. Nakon toga osjećao se
još više samim, lišen i ponosa. Kasnje, dok je šetao među ljudima, vidio je
automobile sretnih parova, u blagdanskom prometu, sa sjedalima punim darova.
Nasmiješio se. Teško je voziti kad se ona priljubi uz tebe, kad silom želi promijeniti
brzinu, a ne može, kad imaš samo jednu slobodnu ruku za okretanje volana i
istodobno za ljubav.
Nastavio je šetati među lažnim Božićnjacima i mirisima pečenih kestena,
među prometnicima koji su zviždali i ljudima s paketima, tražio njezinu kosu,
njezin miris, zamijenio je jednom koja brzo hoda i nakon toga morao usporiti svoje
razočarano srce.
Ulica Vigna Stelluti, dan pun smijeha. Step ju je nosio na rukama kao
djevojčicu, ljubio je pred svima. Zatim je ušao u Euclide, nježno je položio na šank i
ljudi koji su ga promatrali čuli su kako naručuje: "Jedan peroncino i jednu pitu sa
šlagom za moju curicu." Malo kasnije, ponovno vani, na ulici, ona u njegovom
naručju, među normalnim ljudima, različita. Jedan par ih promatra. Djevojka se
nasmiješi u sebi želeći jednog takvog momka, pretjeranog i ludog. Zatim razmisli o
svom slabašnom momku, dijeti na koju još nije krenula, o tome kad će
ponedjeljak.
Vidjevši je u Stepovom naručju, Babini roditelji zabrinuto su im potrčali
ususret.
"Što ti se dogodilo? Jesi li pala s motora? Jesi li se ozlijedila?"
"Ne, mama, super sam." Gledali su kako odlaze i pitali se za razlog. Osobe
koje uvijek traže razloge tog su se dana vratile kući praznih ruku.
Netko ga je gurnuo, nije ni primijetio da je riječ o lijepoj djevojci. Gdje god bi
pogledao, vidio bi uspomene. Jednake majice koje su si kupili, on jednu XL, ona
jednu nježnu M.
Ljeto. Izbor za miss u Argentariju. Babi je iz šale sudjelovala, on previše
ozbiljno shvatio previše iskren komentar jednog momka.
"Oh, pogledaj ovu, kakva božanstvena guza." I odmah je izbila tučnjava.
Nasmiješi se. Izbacili su ga iz diskoteke, nije je mogao vidjeti kad je
pobijedila. Koliko je puta vodio ljubav s miss Argentario. Noću u Villa Glori, ispod
križa poginulima, na onoj klupi skrivenoj iza jednog grma, iznad grada. Njihovi
uzdasi poljubljeni mjesecom. U automobilu, onaj put kad je policija prekinula
njihove kradomične poljupce i ona zgrožena dala svoje mlade dokumente. Step je
pozdravio policajce, nekoć daleke, jednim zabavljenim "Jeste zavidni?"
Ona ograda s rupom. On joj pomaže da je preskoči, grli je blizu kaveza,
preplašeno se vole na onoj klupi, među rikom divljih zvijeri i dozivanjem skrivenih
ptica. Oni, tako slobodni, u tom zoološkom vrtu punom zarobljenika.
Kažu, kad umireš, da ti pred očima prolete najvažniji trenuci u tvom životu.
Step je pokušao udaljiti sva ta sjećanja, te misli, tu slatku patnju. Ali najednom je
shvatio. Uzalud. Gotovo je.
Još je kratko nastavio hodati. Gotovo slučajno se iznova našao kod svog
motora. Odlučio je svratiti do Schella. Njegovi su prijatelji bili ondje na božićnoj
proslavi.
Njegovi prijatelji. Kad su se vrata otvorila, obuzeo ga je neobičan osjećaj.
"Hej, bog, Step! Nismo te vidjeli sto godina. Sretan Božić. Igramo konja. Znaš
kako se to igra?"
"Znam, ali radije bih gledao. Imaš pivo?"
Sicilijanac mu pruži jedno već otvoreno pivo.
Nasmiješe se jedan drugome. Onaj njihov incident već je bio lanjski snijeg.
Otpije gutljaj i sjedne na stubu. Televizor je bio uključen. Na božićnoj pozadini,
natjecatelji sa šarenim značkama igrali su neku glupu igru. Voditelj, još gluplji od
njih, previše se trudio objasniti ono što slijedi. Izgubi zanimanje. Odnekud je iz
skrivenog stereo uređaja dopirala glazba. Pivo je bilo hladno i brzo ga ugrijalo.
Ogleda se oko sebe. Njegovi prijatelji. Svi su bili lijepo odjeveni ili to pokušavali.
Malo preširoke plave jakne i traperice.
To je njihova otmjenost. Netko se razmetao nekim kompletom, netko drugi
malo preuskim baršunastim hlačama. Najednom se sjeti Pollovog pogreba. Svi su
bili ondje, i mnogi drugi također. Bolje odjeveni, ozbiljniji. Sad su se smijali, šalili,
dobacivali si psovke i šarene karte, podrigivali, jeli velike komade kolača. Onog
dana svima su im u očima bile suze. Zbogom pravom prijatelju, iskreno zbogom,
ganuto, iz dubine srca. Ugleda ih ponovno u onoj crkvi, bolnih mišića, u preuskim
košuljama, ozbiljnih lica, kako slušaju propovijed svećenika i izlaze u tišini. U dnu
crkve plakale su djevojke koje su pobjegle s nastave. Pallinine prijateljice,
prijateljice s noćnih izlazaka, točenog piva. Tog dana svi su ozbiljno patili. Svaka
suza bila je iskrena. Skriveni iza Ray Banica, Ballorame, metaliziranih naočala ili
tamnih Persolki, njihovi pogledi zasjajili su promatrajući onaj "Zbogom Pollo" od
crvenih krizantema. U potpisu "prijatelji". Bože, kako mu je nedostajao. Pogled mu
se načas zacaklio. Susretne nečiji osmijeh. Madda. Stajala je u kutu zagrljena s
nekim tipom kojeg je Step često viđao u teretani. Nasmiješi joj se i skrene pogled.
Schellova kuća. Željezna rešetka u salonu koja ga je odvajala od ostatka
kuće, tamo gdje su živjeli roditelji. Onaj put kad su na televiziji prikazivali Il
cacciatore, svi su došli k Schellu vidjeti ga. Pollo nije primijetio da je na drugoj
polovici salona Schellova majka. Zapjevao je Cavatinu, zastao usred arije, "samo
jedan udarac", rekao je i strašno se podrignuo.
Schellova majka prestravljeno ga je pogledala iz svog naslonjača.
"Moj sin se druži sa životinjama." Pollo ju je tek tad opazio i umjesto da se
ispriča, bacio se na pod i počeo oponašati svinju, sve glasnije. Hook je na to počeo
lajati, on koji je toliko volio pse. Netko treći oponašao je konja. Bunny je
proizvodio čudne zvukove koji su trebali pripadati njegovom nadimku, a Schello,
umjesto da se razbjesni, skočio je na rešetku, uhvatio se za nju, oponašao
majmuna, češao se po glavi. I svi su urlali kao ludi, jedan za drugim, oponašajući
životinje zvjerskim krikovima, neljudskim urlikanjem, kao pomahnitali, čak i nakon
što je Schellova majka otišla.
Step otpije još malo piva. Pollo mu je nedostajao za umrijeti. Onaj put ispred
Gilde kad su se hineći da su čuvari vozila na parkiralištu odvezli jednim
Maseratijem s telefonom. Vozili su se naokolo cijelu noć, nazivali sve žive,
telefonirati prijateljima u Americi, ženskama koje su tek upoznali, psovali još
snene roditelje. Kad su otišli vratiti psa Giaccijevoj. Pollo ga nije želio vratiti.
"U kurac, previše sam privržen Arnoldu. Taj pas je prava legenda. Zašto ga
moram vratiti onoj staroj vještici? Siguran sam da bi Arnold ostao sa mnom, da
može birati. K vragu, nikad u životu nije se tako zabavljao, dajem mu da skače na
kujice po čitav dan, spava sa mnom, jede bogovski, što bi više mogao željeti?"
"Da, ali ga nisi uspio naučiti da ti donese bačeni štap ..."
"Još tjedan dana i naučio bi, siguran sam u to."
Step se nasmijao i pozvoniti su Giaccijevoj. Psa su joj ostavili privezanog uz
vrata zgrade s užetom oko vrata. Sakrili su se u blizini, iza jednog automobila.
Vidjeli su kako Giaccijeva poput munje trči kroz vrata, odvezuje psa i grli ga.
Rasplakala se privinuvši ga na grudi.
"Jebemu, gore od Merole", izdaleka je komentirao Pollo. Zatim se dogodilo
ono nevjerojatno.
Giaccijeva je otrgnula psu onaj njegov neobičan povodac i bacila ga daleko
od sebe. Tad se dogodilo. Arnold je skočio na tlo, brzo otrčao lajući kao lud. Malo
kasnije, vratio se Giaccijevoj s užetom u ustima, mašući repom, ponosan na
savršeno donošenje. Pollo nije mogao izdržati. Iskočio je iza automobila vičući od
sreće. "Znao sam! Kurac, znao sam! Uspio je!!!"
Pollo je želio uzeti Arnolda. Giaccijeva je luđački vrištala trčeći prema njima,
pas nastavio netremice promatrati svoje dvoje neobičnih gospodara s mnogo
manje dvojbi od Bucka. Step je nakrcao prijatelja na motor vukući ga za ruku,
nakon čega su brzo pobjegli, urlajući kao tisuću puta ranije. Danju, noću, bez
upaljenih svjetala, urlajući dok ne ostanu bez daha, drski, gospodari svega,
gospodari života. Osjećali su se besmrtnima. Ona ogromna tučnjava onaj put u
Vetrinama. Došla je policija, a oni pobjegli pijani, na motoru, dok se nisu zaustavili
mrtvi umorni, daleko, napokon na sigurnom. Pollo mu se nasmiješio. Step je ostao
malo iznenađen. Nešto nije bilo kako treba.
"K vragu, Pollo, nedostaje ti zub." Pollo je zabio lice u retrovizor motora.
"Istina."
Više se nije nasmiješio. Kasnije su se vratili u Vetrine. Lokal je već bio
zatvoren. Ostali su ispred njega sjedeći na stubama, razgovarajući, pušeći cigaretu,
sve do zore. Pollo je stalno gurao jezik u novu rupu u zubima i zviždao, smijući se.
Najzad je stigao Bandini, čistač, i oni se bacili na koljena tražeći kao luđaci, među
krhotinama razbijenih čaša, zemljanog posuđa i opušaka. Dok ga nisu pronašli,
bijelog, malenog, napuštenog u jednom uglu pokraj jednog opuška Camel Lighta.
"Step, evo ga!" Pollo ga podigne kao otac koji pomaže djetetu da ustane, s
jednakom pomnjom, jednakom nježnošću, čisteći ga, skidajući mu vlati trave s
krvavih koljena. Zatim ga je, nostalgičan i bez zuba, stavio u kutiju šibica i još pijan
od onog zadnjeg piva u zoru, sretno zašuškao kutijom pokraj uha. Bandini je
napokon mogao početi čistiti. Pollo se popeo na motor iza Stepa.
"Vozi me u bolnicu, želim da mi ga odmah stave natrag!"
"Pollo, to nije moguće, moraš ići zubaru."
"Na hitnoj će mi ga staviti u hipu!"
Uvijek tako tvrdoglav, taj put još tvrdoglaviji no inače, u neobičnoj
alkoholnoj uvjerenosti.
"Idemo ili ne?"
"Kako želiš ..." Step je brzo krenuo, još ludi od njega, jer je bio trezniji. Letio
je praznim ulicama urlajući iz sveg glasa podignutih stopala u puno] brzini. Polio se
čvrsto držao za nj ega.
"Koji kurac urlaš?"
"Pa ja sam bitna, nisam li?" Step je nastavio tako, kao luda ljudska sirena u
tom nijemom jutru uzduž Ulice Francia, Trgom Giochi Delfici, pa nizbrdo Cassiom
sve do bolnice.
Hitna pomoć bolnice San Pietro. Neki siroti jutarnji nesretnik, jedan
uneređeni crnac i uobičajeni hipohondar. Svi su nastojali shvatiti što je ovom
drugom, kome je gore, braća po nesreći, makar samo na jedan trenutak,
znatiželjni i zabavljeni tuđom nesrećom. Kad je došao red na njega, Polio je
objasnio što želi. Bolničari koji prenose bolesnike i pseudoliječnici, obični bolničari
u bijelim klompama prasnuli su u smijeh šireći onim zrakom aseptičnim od
alkohola svoj dašak kave i cigareta.
"Oh, Mario, donesi malo Bostika."
Polio udari tog šaljivdžiju i razbije mu usnicu, nastojeći da i on izbije pokoji
zub i uspijevajući u tome.
"Baš me zanima čemu ćeš se sad smijati!"
Step ga je odvukao odatle, spašavajući ga od srdžbe kolega onog bolničara,
sad posve budnih, od bolničkih čuvara koji još nisu ništa shvatili. Polio je uzeo
svoju dragocjenu kutiju šibica i njih dvojica su sa smijehom nestali s onime što je
bilo unutra, s njegovim zubom i još nečime, novim sjećanjem, novim smijehom.
Strašan teret koji mu je sad pritiskao grudi.
"Kako si?"
Step se okrene. Bila je to Madda. Njezin osmijeh skriven rubom čaše pune
mjehurića, njezina kosa pjenušava kao i njezin pogled.
"Hoćeš gutljaj?" Gurne čašu prema njemu. Step joj se nasmiješi i podigne
svoje pivo.
"Ah." Madda je bila gotovo razočarana, ali je to pokušala prikriti.
"Što lijepoga radiš večeras? Gdje ćeš večerati?" Još mu se više približila.
"Još ne znam, nisam odlučio."
"Zašto ne ostaneš ovdje? Svi smo tu. Kao u stara vremena. Daj."
Step ju je načas netremice promatrao. Kolike noći, kolika strast. Trke s njom
na motoru iza njega, njezin vrt, prozor, njezino toplo, svježe tijelo, Erosove
pjesme. Onaj izazovan pogled, baš kao u tom trenutku. Step ju je još malo
promatrao. Opazio je momka u dnu prostorije koji ga je znatiželjno odmjeravao,
neraspoloženo, pitajući se bi li se trebao umiješati. Još dalje, u nekom dijelu tog
grada, u jednom automobilu, na nekom tulumu, blizu nekog drugog, ugledao je
jednu drugu djevojku. Upitao se kako je to moguće. A ipak je sva bila u njegovom
srcu. Step je provukao ruku kroz Maddinu kosu. Nasmiješio joj se i odmahnuo
glavom. Ona je slegnula ramenima.
"Šteta."
Vratila se onom tipu opakog pogleda. Kad se okrenula, Stepa više nije bilo.
Na stubi je bila samo prazna limenka piva. Glazba sa sterea prikrila je zvuk vrata
koja su se zatvorila. Vani je sad bilo hladno. Step je dobro zakopčao kožnu jaknu.
Podigao je okovratnik i zaštitio vrat. Zatim je gotovo protiv volje upalio motor. Kad
ga je ugasio, bio je ispod Babine zgrade. Ostao je ondje sjedeći na svojoj Hondi,
promatrajući ljude koji prolaze, u žurbi, ruku punih paketa. One koji su se
znatiželjno zaustavljali ispred izloga. Jedan momak i djevojka držali su se za ruke i
pravili da ih zanima nešto iza nekog izloga. Njihovi darovi sigurno su bili kod kuće,
već zamotani. Smijali su se, oboje sigurni da su dobro odabrali, i otišli su odande
ostavljajući prostor jednoj majci s djetetom, istoga nosa, ali različite dobi. Portir je
izašao iz svoje portirnice, načinio nekoliko koraka prema ulazu i pozdravio Stepa
kimnuvši glavom. Zatim se bez ijedne riječi vratio u toplo. Step se pitao zna li.
Kakva sam ja budala, pomisli. Vratari uvijek sve znaju. Sigurno ju je vidio.
Vjerojatno osobno poznaje onoga za kojeg sam ja saznao samo telefonom.
"Halo?"
"Bog."
Načas je ostao bez riječi, ne znajući što bi rekao, ostavljajući prostor u svom
srcu da neobuzdano juri. Već dva mjeseca nije ovako lupalo. Zatim najbanalnije
pitanje: "Kako si?"
Zatim tisuću drugih, punih oduševljenja. Malo pomalo sve je izgubio, u
beskorisnim riječima, punim gradskih vijesti, starih novosti, barem za njega. Zašto
je nazvala? Slušao je njezine uzaludne riječi i svakog si časa postavljao to pitanje.
Zašto je nazvala? Najednom je znao.
"Step ... prohodala sam s drugime."
Ostao je bez riječi, pogođen kao nikad u životu, više nego od tisuću udaraca
šakom, rana, padova, više od snažnih udaraca glavom u lice, ujeda, pramenova
iščupane kose. Ohrabio se i iznova pronašao glas, pronašao ga u dubini srca i
primoran da izađe, da se kontrolira.
"Nadam se da ćeš biti sretna."
Nakon toga više ništa, šutnja. Spuštena slušalica, na svom mjestu, nijema.
Nije moguće. To je noćna mora. Želi vratiti vrijeme i želi, netom prije no što je
saznao, da se zaustavi, da više ne živi, da više ne ide naprijed. Da ostane u jednoj
čarobnoj, strašnoj ravnoteži. Ostao je sam u krevetu, zarobljenik svog vlastitog
uma, pretpostavke, neodređenih zamisli bez oblika. Lica naslućenih osoba,
mogućih ljubavnika pojavljivala su se i međusobno miješala posuđujući si nosove,
oči, usne, tijela. Zamišljao je nju u tuđem zagrljaju. Njezino lice, blizu lica onog
zamišljenog, ali svejedno itekako stvarnog muškarca. Tad je ugledao njezin
osmijeh. Pitao se kakav je bio njihov prvi susret, prvi poljubac. Zamislio ju je kod
kuće, kako se nervozno sprema za izlazak, isprobava odjeću, uspoređuje boje,
puna oduševljenja, novosti. Osjetio je kako joj srce sretnije tuče na zvuk zvona na
ulaznim vratima. Vidio je kako izlazi kroz vrata zgrade, još ljepša jer je on sad više
nije imao. Vidio je kako ulazi u zacijelo skup automobil, zabavljeno nekog
pozdravlja poljupcem u obraz i odlazi s njime, već razgovarajući. Svježi i pjenušavi,
puni stvari koje je jedno drugome lako reći, uživaju u mirisu ovog drugog i
zajedničkim maštarijama. Ugleda večeru pogleda i znakova pažnje, osmijeha,
učtivosti, večeru kao iz filma. Kasnije je vidi kako šeta negdje po gradu, daleko od
njega, od njihovog života, od tisuću uspomena. Vidi je kako spušta kosu kao i
uvijek, ali sad za nekog drugog, vidi je kako se smiješi i kako im se usne polako
približavaju. Tad osjeti patnju kao nikad ranije. Zatim se upita: ako postoji Bog,
zašto je to dopustio? Zašto je nije zaustavio? Zašto joj u tom času nije dao da vidi
nešto od mene, nešto divno, najljepšu uspomenu, tračak prošle ljubavi? Bilo što
što možda ne bi dalo život jednoj nepoznatoj budućnosti, prekasno, tom već
rođenom poljupcu.
Step osjeti hladne srse niz čitavo tijelo, lagano zadrhti. Zatim siđe s motora i
krene hodati. Nešto mu se svidjelo u jednoj trgovini. Ušao je i to kupio. Kad je
izašao, imao je osjećaj da će umrijeti. Jedna je Thema brzo prošla ispred njega. Ali
ne toliko brzo da se njihovi pogledi ne bi susreli. U tom času, sve su jedno
drugome rekli, silno patili, ovaj put ponovno zajedno. Babi je bila tamo, u tom
prozorskom oknu. Još su se malo slijedili sa svojim starim uspomenama, novom
tugom. Zatim je ona nestala u ograđenom prostoru zgrade. On je ostao ondje,
polako hodajući prema svom motoru, zamišljen. Nije shvaćao što osjeća. Babi je
bila ondje, blizu njega, u kući u kojoj je proveo poslijepodneva, tajne noći kad su
njezini bili vani. A sad je pokraj nje bio onaj. Koji je on kurac? Kakve on ima veze u
njezinom životu? Zašto? Sjeo je na motor. Čekat će je. Sjetio se svega onoga što
mu je Babi uvijek govorila.
"Mrzim nasilnike, ako nastaviš činiti kako te je volja, nećemo više biti zajedno,
kunem ti se."
Strpio se. "U redu, promijenit ću se."
Kao onda u Classicu. Neki joj je tip dosađivao, netko je rekao njezino ime i
on ju je pozvao od stola. "Babi! Dođi sjedni s nama." Izigravao je budalu sa svojim
prijateljima, idiot. Step nije ni trepnuo. Ostao je posve miran uz nju, smiješio se.
Bez riječi je popio svoje pivo. Tad mu se ona približila i šapnula mu u uho: "Volim
te. Idemo kod mene?" Umjesto toga, samo su se neko vrijeme ljubili ispred zgrade.
Nažalost, njezini su se već bili vratili. Babi mu je čestitala. "Eto, takvog te volim,
dobro si postupio što se nisi posvadio s onim kretenom. Promijenio si se, kao da si
druga osoba." On joj se nasmiješio, otpratio je do vrata. Čekao je da ih zatvori prije
no što se stuštio niz sutbe, skočio na svoj motor i odjurio u Classico.
Idiot nije ni shvatio odakle mu je stigao udarac. Našao se s prijateljima izvan
lokala, blizu vodoskoka, slomljenog nosa, posve razmrskanog. Jecao je. Izgubio je
volju izigravati simpatičnog tipa. Step se vratio kući i legao. Ne bi uspio zaspati
razmišljajući o onom tipu koji se zabavio izigravajući šaljivdžiju s njegovom
ženskom. Budala je platila, s pravom. Step je mirno usnuo, nije mu se sviđalo biti
netko drugi. Babi to nikad neće saznati. Za nju, on se promijenio, više nije bio
nasilnik.
Ali sad se situacija promijenila. Više nisu bili zajedno. Više se nije morao
skrivati. Nije morao biti netko drugi. Mogao je biti ono što jest, kako i kad želi. Sad
je bio slobodan. Nasilan i sam. Ponovno. Thema se zaustavila ispred rampe.
Pričekala da se rampa polako podigne i zatim se udaljila. Step je upalio motor i
ubacio u prvu. Brzo se spustio s pločnika i pošao za automobilom. Tip je sad bio
sam i brzo vozio. Step je dodao gas. Na znaku za zaustavljanje morat će stati. Ispod
Ulice Jacini bilo je prometa, automobila u redu, svjetla kočnica. Thema se
zaustavila. Step se nasmiješio, približio automobilu. Tek što nije sišao s motora,
kad je shvatio. Od kakve bi bilo koristi odalamiti ga posred lica, vidjeti njegovu krv,
čuti njegovo stenjanje? Od kakve bi bilo koristi izbubati ga, uništiti mu automobil,
razbiti prozore njegovom glavom? Hoće li mu to vratiti nove sretne dane s njom,
njezin zaljubljeni pogled, njezino oduševljenje? Samo bi te večeri zadovoljno
zaspao. Možda čak ni to ... Već mu se činilo da čuje njezine riječi.
"Jesi li vidio? Nisam se prevarila u tebi, nasilnik si! Nikad se nećeš
promijeniti!"
Tad je, ne gledajući u automobil, dao gas, mirno pretekao automobil,
slobodan, na svom motoru, spretan u prometu tog blagdanskog dana. Sam, bez
znatiželje, bez bijesa.
Sve je više ubrzavao osjećajući hladan vjetar na licu, noćni zrak koji mu se
uvlačio u jaknu.
Vidiš, Babi, nije istina što misliš. Promijenio sam se. Osim toga, zna se, na
Božić su svi bolji.