5
Za Lika je poseta Perigoru delovala poput povratka kuci. Zelena i plodna
zemlja uvek ga je dočekivala poput majke sa raširenim rukama. Od najranijeg
detinjstva i odmora u porodičnoj kući u Sent Oleu gde je provodio leta gacajući
po seoskim plažama duž Drone, Lik je bio najsrećniji kad se nađe u prirodi.
Valoviti teren, strmi rečni kanjoni, krečnjačke litice, suncem oblivene terase
koje se pružaju iza padina obraslih vinovom lozom, gusti šumarci, obilje šljiva i
hrastova koji rastu po peskovitom tlu, drevnih sela i varoši sa kućama
izgrađenim od peščara posejanih duž vijugavog puta - sve te slike su mu se
kovitlale u duši i privlačile ga nazad. Ali ništa nije bilo tako bitno kao duh
daleke prošlosti Perigora, udaljene duše koje su mu se javljale kao da sanja na
javi, senovite figure koje jure kroz šumu uvek na korak van domašaja.
Njegove detinje vizije ranih ljudi koji tumaraju zemljom, podsticane izletima
do mračnih oslikanih pećina te oblasti i romanom Džin Oel, Pleme pećinskog
medveda, koji je prerano sazreli jedanaestogodišnjak praktično gutao, usmerili
29
su ga ka akademskoj stazi koja ga je odvela do Pariškog univerziteta, Harvarda
i najzad profesorskog položaja u Bordou.
Lik je pokupio Igoa na glavnoj železničkoj stanici u Bordou, odakle su
krenuli na zapad u njegovom razdrndanom landroveru. Lik je ovaj put prelazio
rutinski, maltene je bio u stanju da to radi zatvorenih očiju. Landrover, kojem je
šaljivi engleski postdiplomac nadenuo nadimak „glandrover''*, prešao je par
stotina hiljada kilometara. Po danu, dok se obavljalo iskopavanje, prevozio je
na svojim grubim amortizerima studente i opremu do lokaliteta, a noću pivom
založene i hormonima nabijene mlade kopače od i do lokalnih kafana.
Stigli su pre ručka u opatiju i sada su sedeli sa dom Menoom u opatskoj kući,
prašnjavim knjigama prepunoj sobi koja je više nalikovala stanu nekog
profesora nego sveštenika. Igo ih je upoznao i izvinio se zbog toga što su
neformalno obučeni. Pošto je pomno pratio modu bilo mu je neugodno zbog
toga što je na sastanak došao kao da je krenuo u šetnju kroz prirodu.
* Gland (eng.) - žlezda. (Prim, prev.)
Igo je opata redovno obaveštavao o tome kako teče restauracija. Utvrđen je i
raspored vraćanja svih knjiga. Međutim, dom Meno je sad veoma nestrpljivo
očekivao da lično vidi Bartomjuov rukopis. Kad ga je Igo izvadio iz torbe,
zgrabio ga je poput proždrljivog deteta kojem je neko ponudio čokoladu.
Opat je pet minuta u tišini prelistavao stranice, proučavajući tekst kroz
naočare pre nego što je odmahnuo glavom u čudu. „Zaista neverovatno. Sveti
Bernar, od svih ljudi! Zašto je Bartomju smatrao da je neophodno skrivanje iza
šifre? I sve te fantastične ilustracije! Priznajem da sam ushićen i zbunjen u isto
vreme. Pomalo me plaši značenje svega toga."
,,I mi se slažemo", reče Igo uz potpun nedostatak emocija, ponašajući se pred
klijentima uvek krajnje profesionalno. „Zbog toga smo ovde. Željni smo da
otkrijemo objašnjenje i profesor Simar se ljubazno ponudio da pomogne."
30
Opat se okrenuo ka Liku, zaštitnički položivši šake na rukopis. ,,Cenim to,
profesore. Jedan od braće je za mene obavio pretragu preko interneta. Prilično
ste slavni za tako mladog čoveka. Završili ste isti fakultet u Parizu kao i ja,
doktorirali na Harvardu, gde ste neko vreme radili i najzad dobili ste prestižno
mesto profesora u Bordou. Čestitam vam na dostignućima."
Lik je sa zahvalnošću klimnuo glavom.
„Zašto Harvard, ako smem da pitam?"
„Moja majka je Amerikanka, a otac Francuz. U detinjstvu sam pohađao
internat dok su roditelji živeli na Bliskom istoku, mada smo se vraćali u
Francusku tokom leta. Kad su se razveli, bilo je prirodno da podele stvari. U
ovom slučaju to sam bio ja. Išao sam u američku srednju školu da bih bio sa
majkom, a zatim sam studirao u Parizu da bih bio sa ocem, i onda sam otišao na
Harvard da bih ponovo bio blizu majke. Komplikovano je, ali se sve dobro
završilo."
„Međutim, većinu istraživanja ste obavili u ovoj oblasti?"
„Da, bar devedeset procenata, rekao bih. Učestvovao sam na većini važnih
iskopavanja na paleolitskim lokalitetima tokom dve poslednje decenije,
uključujući pećinu Šove u Ardešu. Već nekoliko sezona proširujem stare
rovove koje je u Lez Eziju prokopao profesor Movijus sa Harvarda. Imam dosta
posla."
„Niste suviše zaposleni da se pozabavite ovim pitanjem?", pitao je opat,
pokazavši ka knjizi.
„Naravno da nisam! Kako da okrenem leđa velikoj zagonetki?"
Dom Meno je klimao glavom zureći u koricu.
„Sveti Bernar iz Klervoa je veoma bitan za naš red, svesni ste toga, zar ne?"
Igo je to potvrdio.
Obučen u jednostavnu monašku odeždu, opat je iznenada zabrinuto skupio
usne. „Koliko god da sam uzbuđen zbog toga što posedujem dokument na neki
način povezan sa njim, moramo biti svesni osetljivosti ove situacije. Ne znamo
31
šta je ovaj Bartomju napisao. Sveti Bernar je bio jedan od velikana našeg reda."
Nabrajao je na prste: „Osnivač je cistercitskog reda. Učestvovao je na saboru u
Troju gde su templari potvrđeni za zvaničan red. Propovedao je polazak u
Drugi krstaški pohod. Ustanovio je skoro dve stotine manastira širom Evrope.
Njegov teološki uticaj je neizmeran. Pape su cenile njegov savet i on je taj koji
je prijavio Pjera Abelara papi Inokentiju Drugom." Pošto je Lik delovao kao da
ne prepoznaje o čemu se radi, opat je dodao: „Znate za čuvenu romansu između
Abelara i Eloize? Čuvena, tragična priča iz srednjeg veka?"
„Ah, da!", reče Lik. „Svi smo u školi morali da čitamo njihova ljubavna
pisma."
„Kasnije tokom Abelarovog života, dugo nakon njegove fizičke tragedije,
Bernar mu je ponovo zagorčao život ali ovog puta zbog teološkog pitanja, a ne
ljubavnih jada! Sigurno je u pitanju samo interesantna fusnota. Ipak, zbog
svojih velikih dela, Bernar ne samo što je bio kanonizovan, već ga je papa
1174. godine, samo dvadeset godina nakon smrti, proglasio za crkvenog
naučitelja.* Ono što želim da kažem, gospodo, jeste to da mada je ovaj
Bartomju posvetio traktat svecu skoro dve stotine godina nakon njegove smrti,
moramo da vodimo računa o ugledu Svetog Bernara. Ako vam dozvolim da
istražite ovo pitanje, insistiraću da budete diskretni i obaveštavate me o svakom
otkriću kako bih mogao o tome da obaveštavam svoje pretpostavljene i primam
njihova uputstva. Po ovom pitanju, kao i svemu drugom u životu, ja sam samo
sluga."
*Titula koja se dodeljuje svecima koji su u velikoi meri doprineli teologiji i doktrini. (Prim, nrev.)
Na osnovu grube mape u knjizi, Lik je zaključio da je najbolje mesto za početak
pretrage bilo južni obod Rijaka, na istočnoj obali reke Vezer. Rijak je bilo
32
drevno selo koje je, za razliku od susednih sela bilo potpuno neprivlačno za
turiste, zbog čega je u njemu mirno i tiho tokom čitave godine. Nije bilo muzeja
i galerija, postojala je samo jedna kafana i nije bilo znakova koji bi upućivali
posetioce ka preistorijskim pećinama ili skrovištima u stenama. Postojala je
samo jedna, glavna, kaldrmisana ulica oivičena kamenim kućama ofarbanim u
limun-žuto. Dobar deo njih i dalje je imao krovove sačinjene od nemoguće
teških sivih kamenih ploča, uobičajenih u ovoj oblasti u prošlosti. Ovih dana su
brzo nestajali, zamenjivali su ih znatno praktičniji krovovi od terakota. Bila je
to uredna enklava sa skromnim vrtovima i saksijama za cveće u koje je posađen
mak. Dok se Lik polako vozio kroz centar, tražeći mesto za parkiranje, izrekao
je par idiličnih komentara u vezi sa njegovom nepomućenom autentičnošću.
Igoa to nije dotaklo i trgao se kad je ugledao zgrbljenu ženu koja se mrštila na
automobil dok se provlačio kraj nje na uskom putu. Na kraju niza kuća, dok se
Lik pitao u kom pravcu da krene, koza privezana blizu šupe za alat, na malom
pašnjaku sa niskim zidom, spektakularno se olakšala i Igo više nije mogao da
ćuti.
„Gospode, kako mrzim selo!", uzviknuo je. „Kako si uspeo da me nagovoriš
da krenem sa tobom?"
Lik se nasmešio i skrenuo ka reci.
Nije bilo zgodnog mesta za parkiranje, tako da je zaustavio landrover na
travnatoj livadi na obodu sela. Reka se nije videla od šume, ali se čula. Ostavio
je kartonski znak na šoferšajbni koji je obaveštavao da su došli po zvaničnom
poslu univerziteta u Bordou, što je moglo ali nije moralo sprečiti pisanje kazne.
Sve je zavisilo od revnosti lokalnih žandarma. Pomogao je Igou da namesti
ranac a zatim su se uputili u šumu.
Bilo je toplo i insekti su zujali kroz vazduh. Nije bilo staze, međutim, nisko
žbunje, paprat i korov nisi bili suviše gusti. Imali su par problema dok su se
probijali kroz granje kestenja, oraha i bukvi koje su tvorile kupole nalik
kišobranima, zaklanjale podnevno sunce i hladile vazduh. U pitanju nije bila
33
potpuno netaknuta teritorija. Gomila zdrobljenih konzervi piva ležala je ispod
jednog bagrema i svedočila o noćnim posetiocima. Lik je bio ozlojeđen zbog
povrede prostora. Ovo đubre je kvarilo inače savršenu sliku visećih cvetnih jata
kremaste boje na zelenoj pozadini i on je gunđao sebi u bradu kako će zastati da
to počisti kad se budu vraćali. Igo je zakolutao očima na tu izviđačku
osetljivost i nastavio dalje.
Kako su se približavali reci, zvuk tekuće vode ih je sve više okruživao sve
dok nisu izbili iz gustiša i iznenada se našli na litici, dobrih dvadeset metara
iznad reke. Pružao se divan pogled preko njene široke, blistave površine ka
plodnom tlu na suprotnoj obali. Široka ravnica, asimetrična polja pšenice,
pasulja i pašnjaka kao da su bledeli i nestajali na maglovitom horizontu.
„Kuda ćemo sad?", upita Igo dok je nelagodno nameštao ranac.
Lik je uzeo primerak mape i pokazao. ,,U redu, pretpostaviću da ova grupa
zgrada predstavlja Rijak, zbog toga što se ova kula savršeno poklapa sa
romanskom kulom opatije. Očigledno nije nacrtano u odgovarajućoj proporciji,
ali relativna pozicija ima smisla, vidiš?"
Igo je klimnuo. „Znači, misliš da je to negde ovde?"
Pokazao je prstom tačku na mapi, blizu vijugave plave linije.
„Nadam se. Ako nije, čeka nas dug dan. Predlažem da krenemo duž litice
dok ne pronađemo nešto što izgleda ovako." Potapšao je prstom prvi niz
talasastih plavih linija. „Mislim da ne možemo da se oslonimo na ovo čudno
drvo koje je nacrtao. Iznenadio bih se ako bih ga zatekao nakon šest stotina
godina!" Zatim se nasmejao i dodao: „Molim te budi pažljiv, nemoj da padneš.
To bi se tragično završilo."
„Ne za mene", izustio je Igo mračnim glasom, „ali dve žene koje unovčavaju
čekove za alimentaciju bi me zdušno oplakale."
Zbog geografskih odlika ove strme doline, litica na kojoj su se nalazili bila je
niža od stena nešto dalje niz vodu. Dok su hodali, površina koju su prelazili
preobratila se u gusto obraslu stenu iznad njih. Krečnjak se pružao nekih
34
dvadeset metara iznad njihovih glava. To nije bila opasna staza. Ispupčena ivica
je bila dovoljno široka i stabilna, a pogled koji se ispod njih pružao bio je kao
sa razglednice. Ipak, Lik je bio svestan toga da je za njegovog prijatelja potraga
pod vedrim nebom novina tako da je lagano koračao i odabirao najbezbedniji
mogući put kojim bi se Igo za njim kretao korak po korak.
Poznavao je ovaj deo litice, ali ne tako dobro. Prošlo je petnaest godina od
kako je istraživao ovu deonicu, ali čak i tada ju je samo površno proučio, tek da
ispuni vreme bez neke posebne motivacije. Čitava dolina reke bila je prošarana
preistorijskim pećinama i skloništima. Bila je opšteprihvaćena činjenica da su
važne, čak spektakularne lokacije, i dalje neotkrivene. Neke od njih će pronaći
profesionalni arheolozi ili geolozi, druge će otkriti istraživači pećina u potrazi
za novim uzbuđenjima, a pojedine će pronaći šetači ili kao što se već jednom
dogodilo - porodični pas.
Pre današnje ekspedicije sa Igom, Lik je prelistao svoje stare dnevnike o
liticama Rijaka. Beleške su bile šture. Nije proveo više od dan- dva motajući se
po ovoj oblasti tokom leta nakon što je dobio titulu doktora nauka. Njegove
naškrabane beleške su raspredale o mišarima i sokolovima koji jedre na toplim
vazdušnim strujama i uživanju u ukusnom, zapakovanom ručku. Međutim,
nijednom rečju se nije pominjalo arheološko nalazište. Gledajući unazad, ono
čega se najbolje sećao kad je to leto bilo u pitanju bila je opuštenost koju
donosi zaključivanje jednog perioda života i početak novog. Njegovi studentski
dani su bili gotovi a još nije postao profesor. Još je mogao da prizove taj
blaženi osećaj slobode.
Istražujući pre putovanja, otkrio je da je pre nekoliko godina kolega iz Liona
obavio helikopterski pregled slojevitih stena boje ovsene kaše doline reke
Vezer. Što je verovatno znatno korisnije od beležaka koje je sam napravio.
Zamolio gaje da mu imejlom pošalje fotografije i mape. Pažljivo ih je proučio
fotografskom lupom postavivši ih uz mapu koju je nacrtao Bartomju, tražeći
35
korisne orijentire - vodopade, pukotine, ulaze u pećine - međutim, poput
arheologa iz Liona, nije uočio ništa interesantno.
Nakon sat vremena koračanja, zastali su da popiju malo vode. Igo je skinuo
ranac sa ramena i čučnuo na kukove naslonivši leđa na stenu da ne bi isprljao
pantalone. Zapalio je čerut cigaru i lice mu je sinulo prvi put tog popodneva.
Lik je i dalje stajao i žmirkao ka popodnevnom suncu. Izvukao je mapu iz
zadnjeg džepa farmerki, bacio pogled i ponovo je savio.
Igo se durio. „Pre nego što sam se popeo nisam shvatao koliko je ovo
uzaludno. Jedva vidimo stene ispod sebe! Maltene je nemoguće razabrati stene
iznad nas! Kad bi se na ovom ispustu tačno pred nama nalazio ogroman ulaz u
stenu, možda bismo ga pronašli. Nisi mi rekao koliko će ova potraga biti
besmislena."
Lik je slegao ramenima na ovaj komentar svog prijatelja. „Mapa je ključ.
Ako je prava, možda ćemo nešto pronaći. Međutim, ako ju je ovaj monah
izmaštao onda ćemo se osunčati i rekreirati i to je sve. I malo se družiti."
„Ne želim da se družim sa tobom", odvrati Igo iznervirano. „Vruće mi je,
umoran sam, nove čizme me žuljaju i hoću kući."
„Tek smo krenuli. Opusti se i uživaj. Jesam li ti rekao da su ti čizme sjajne?"
„Hvala što si primetio. Šta kaže mapa, profesore?"
„Još ništa. Kao što rekoh", objašnjavao je Lik strpljivo, „kad nas je uputio ka
opštoj oblasti orijentišući se prema poziciji opatije, sela i reke, jedine oznake
pravca koje su nam preostale jesu čudno drvo i par vodopada. Pošto drveta
verovatno odavno nema, ako pronađemo vodopade to će značiti da smo možda
na pravoj stazi. Ako ih ne pronađemo verovatno ostajemo praznih šaka. Šta
kažeš da nastavimo?"
Kako je dan napredovao, probijali su se sve teže. Povremeno bi se ispust
kojim su se kretali suzio i nestajao i Lik bi morao da pronađe pouzdan oslonac
nešto više ili niže na litici. Uspinjanje i spuštanje nije bilo tako teško da bi
podrazumevalo poznavanje alpinističke tehnike, ali se ipak brinuo zbog Igoove
36
sposobnosti da pronađe oslonac. Par puta je svom prijatelju naložio da prvo
podigne ranac na kratkom konopcu pre nego što počne da traži oslonac za ruke
i noge na vertikalnoj steni. Igo je gunđao i izigravao smetnju, ali Lik je blago
odmahivao na njegovo stenjanje i vodio ih napred polaganim, postojanim
ritmom.
Ispod njih, grupa kajakaša na čamcima veslala je nizvodno u tako šarenoj
opremi da su iz daljine izgledali kao dečje igračke. Jato sokolova se obrušavalo
u suprotnom pravcu visoko gore na bledoplavom nebu. Sunce se spuštalo i
bogata ravnica je dobila nijansu dobrog piva. Lik je pogledao na sat. Ako
uskoro krenu nazad stići će do kola po dnevnom svetlu, ali je ipak odlučio da
nastave još neko vreme. Približavali su se ispupčenju. Kad se nađu sa druge
strane moći će lepo da osmotre dugačak deo litice. Tu će odlučiti da li da idu
dalje ili ne. Na žalost, kad su stigli do ispupčenja, ispust je iščeznuo i mogli su
samo da se popnu uz krševitu liticu prekrivenu retkim žbunjem. To nije bila
laka odluka. Igo je bio razdražljiv i umoran, a Lik je znao da će dodatno
uspinjanje usporiti njihov povratak. Međutim, avanturista u njemu je uvek želeo
da zna šta je sa druge strane, tako da je smestio Igoa na ispust, ostavio svoj
ranac i rekao da će se vratiti za petnaestak minuta. Igo se više nije brinuo zbog
toga da li će ostati čist. Potišteno je seo prekrštenih nogu na stazi i zagrizao
jabuku.
Uspon nije bio preterano težak, ali Liku je bilo drago što je ostavio prijatelja
na stazi te je mogao da se kreće sopstvenim ritmom. Pljosnati ispust od
krečnjaka predstavljao je vrh ispupčenja, trećinu puta uz liticu. Odatle se pružao
veličanstven pogled na dolinu, maltene zahtevajući da bude fotografisan, ali
sunce se već spustilo nisko i nije bilo vremena, tako da je ostavio aparat da visi
oko vrata i krenuo nešto dalje nizvodno ne bi li osmotrio raspored terena. Tad je
ugledao nešto zbog čega je ispustio nevoljan, grleni uzdah iznenađenja.
Ispod njega, na širokom ispustu nalazilo se visoka, usamljena smreka
okružena žbunjem. Njeno ogromno, suvo, grubo i izvijeno stablo boje pepela
37
širilo je grane nalik vadičepu u svim pravcima. Zelenila jedva da je bilo, svega
par četinastih čuperaka tu i tamo, poput starog psa sa šugom.
Lik je spustio što je brže mogao a da to ne bude opasno i potrčao ka njemu.
Kad se približio dovoljno da ga dotakne, ponovo je izvadio mapu, pogledao
nemoguće prepletene grane drveta i klimnuo. Sličnost je bila neverovatna -
nakon šest stotina godina! Ako bi neko drvo bilo u stanju da preživi vekove na
ovom golom terenu, to bi svakako bila nesavladiva smreka, čuvena po
dugovečnosti. Poneki primerak bi pre- živeo čak dva milenijuma ili više.
Lik je u tom trenutku odlučio da se neće vraćati. Znao je da će se Igo žestoko
pobuniti, ali to nije bilo bitno. Večeras će kampovati. Ako nešto dalje ne
pronađu dobro mesto, uvek mogu da se vrate i spavaju pod zaštitom ovog
drevnog drveta.
Igo se bunio.
To zaista jeste bilo drvo, složio se, ali potrebna je velika doza vere da bi se to
drvo smatralo onim drvetom. Bio je skeptičan do krajnjih granica. Lik mu je
najzad saopštio da će on nastaviti a Igo može, ako želi, da se vrati do
landrovera i pronađe hotel.
Igoa nije privlačila ni jedna ni druga mogućnost. Podjednako je gunđao zbog
spavanja pod vedrim nebom i vraćanja do kola bez društva. Na kraju je
popustio i krotko krenuo za Likom duž novog ispusta u potrazi za, kako je to
nazvao, „mitskim vodopadima i jednorozima".
Ponestajalo im je dnevne svetlosti. Temperatura je naglo opadala i nebo je
dobilo tamnoružičastu boju. Mada se pomirio sa tim da će provesti noć pod
zvezdama, Igo je zahtevao odmor za svoja bolna ramena. Zastali su na
bezbednom grebenu i žedno gutali vodu. Zatim je Igo otkopčao rajsferšlus i
pomokrio se preko ivice. „Evo ti vodopad", rekao je krajnje ozbiljnim glasom.
Lik je takođe skinuo ranac. Naslonio je leđa i glavu na stenu i upravo hteo da
mu dobaci šaljiv komentar u znak odgovora, ali je umesto toga ispustio jedno
„Hej!" Osetio je vlagu na potiljku. Okrenuo se i položio obe šake na stenu. Bila
38
je mokra. Zakoračivši unazad koliko god je mogao, a da pritom ne padne preko
ivice, podigao je pogled i pokazao ka širokoj tamnoj prugi. „Pogledaj! Pruža se
sve do vrha. To je naš vodopad!"
Nimalo zadivljen, Igo je podigao pogled. „Ako je to vodopad, ja sam papa."
„Leto je bilo suvo. Kladim se da će se nakon par pljuskova pretvoriti u pravi
vodopad. Hajdemo pre nego što ostanemo bez svetla. Ako pronađemo i drugi,
ja plaćam večeru."
Koračali su pri sve slabijem svetlu još dobar deo sata. Umesto da gleda, Lik
je neprestano dodirivao stenu kako bi napipao vlagu.
Sumrak ih je sustigao. Lik je upravo hteo da prekine potragu kad su obojica
začuli isto: kapanje, kao kad česma curi. Pak koraka dalje, stena je bila potpuno
mokra i voda se slivala preko ivice, pravila bare i tekla dole ka reci. U pitanju je
pre bilo kapanje nego vodopad, ali što se Lika tiče, bili su na pravom putu. Čak
se i Igo osokolio i složio da nastave dok sunce potpuno na zađe. Lik je ponovo
uzeo mapu i pokazao ka dva vodopada i slovu X koje je označavalo pećinu.
„Ako je ovaj deo mape u odgovarajućoj razmeri to znači da je pećina blizu, ali
nemoguće je znati da li se nalazi ispod ili iznad nas. Mislim da imamo još
petnaest minuta pre nego što potraga postane besmislena."
Iskoristili su čitavih četvrt sata koristeći Likove male i moćne baterije kako
bi nadoknadili nedostatak prirodnog svetla. Imali su dobar pogled iznad sebe.
Istražujući stene ispod sebe, Lik se povremeno spuštao na stomak i obasjavao
svetlom preko ivice, pretražujući površinu litice snopom lampe. Osim
uobičajenih slojeva i pukotina, ni iznad ni ispod njih nije bilo ničega što bi
nagoveštavalo postojanje ulaza u pećinu.
Sad je postalo prosto suviše mračno da bi mogli da nastave. Nalazili su se na
dovoljno širokom ispustu na kojem su mogli da se ulogore tako da nisu morali
da se vraćaju - što je bilo dobro pošto su bili gladni i umorni.
Igo se presavio i uz tresak smestio zadnjicu na ranac. „Gde je večera?"
„Evo stiže. Nećeš se razočarati."
39
Lik je ubrzo spremio odličan obrok uz pomoć rešoa na gas: zabibereni bifteci
i prženi krompiri, hrskav hleb, kremasti lokalni koziji sir i boca sasvim
pristojnog vina, za koje je smatrao da je vredelo da ga vuče čitav dan sa sobom.
Jeli su i pili dok je nebo postajalo sve tamnije i dok najzad nije pao mrkli mrak
bez mesečine. Onako ispruženim na litici, činilo im se da su sami na rubu
univerzuma. To, kao i puna boca vina, usmerilo je razgovor na melanholične
teme. Ušuškan u vreću za spavanje zbog toplote, Igo je ubrzo počeo da
lamentira nad svojim životom.
„Koliko muškaraca poznaješ", pitao je, „koji su bili oženjeni sa dve žene, ali
razvedeni tri puta? Moram reći da je u pitanju bila privremena neuračunljivost
kad smo se Martina i ja ponovo venčali. I znaš šta? Zbog ta tri meseca ludila
bio sam nagrađen novim napadom na novčanik. Njen advokat je bio bolji od
mog, a meni je advokat moj rođak Alan tako da ne mogu da ga otpustim."
„Viđaš li se sada sa nekim?" pitao je Lik.
„Pa, sa bankarkom Adelom koja je ledenija od zaleđenog graška, sa
umetnicom po imenu Lorentina koja ima bipolarni poremećaj, čini mi se, i..."
,,I sa kim još?"
Igo je uzdahnuo. „I ponovo se viđam sa Martinom."
„Neverovatno!", maltene je uzviknuo Lik. „Ti si potpuni idiot."
„Znam, znam..." Igoov glas se izgubio u noći. Iskapio je svoje vino, a zatim
ponovo napunio čašu od aluminijuma. ,,A šta je sa tobom? Jesi li ti ponosniji od
mene na svoje uspehe?"
Lik je odmotao svoj dušek od pene i stavio vreću za spavanje na njega. „Ne
gospodine, nisam ponosan. Ostajem sa devojkom jednu noć, možda dve i tako u
krug. Izgleda da nisam stvoren za duže veze."
„Kako se zove ona Amerikanka? Pre par godina si definitivno bio u vezi sa
njom."
„Sara."
40
„Šta se dogodilo?"
Lik se uvukao u vreću za spavanje. „Bila je drugačija. Tužna je to priča."
„Ostavio si je?"
„Naprotiv. Ona je ostavila mene, ali zaslužio sam to. Ponašao sam se kao
budala."
„Pa dobro, budala si. Ja sam idiot. Obojica spavamo na litici, na korak od
ambisa, što potvrđuje naš nivo inteligencije." Zakopčao je vreću i izjavio: „Sad
ću da zaspim kako bih prekratio sebi muke. Ako sutra ne budem ovde, znači da
sam krenuo na pišanje i zaboravio gde se nalazim."
Za neverovatno kratko vreme Igo je već hrkao i Lik je ostao sam. Pokušavao
je da raspozna pojedine zvezde i planete kroz oblake i vinom izazvanu
izmaglicu.
S vremenom je zatvorio oči ili mu se bar učinilo da je to uradio, pošto je bio
svestan crnih oblika koji su se brzo kretali iznad njega, poput početnih taktova
sna. Međutim, bilo je nečeg poznatog u divljem, ne- predvidivom cik-cak
kretanju i munjevitoj brzini. Tada mu je sinula racionalna misao: šišmiši.
Žurno je otkopčao vreću, zgrabio baterijsku lampu i uperio snop iznad svoje
glave. Na desetine šišmiša je lepršalo oko litice.
Usmerio je svetio ka stenama i čekao. Šišmiš je poleteo pravo ka litici i
nestao. Zatim još jedan, pa još jedan.
Gore se nalazila pećina.
Lik je probudio Igoa i umirio ga dok se s mukom orijentisao i pridizao. Kad
je zakoračio iz vreće za spavanje Igo je potpuno zbunjeno mrmljao: „Šta? Šta
je?"
„Mislim da smo je pronašli. Idem gore. Ne mogu da čekam jutro. Potrebno mi
je da paziš na mene, to je sve. Za slučaj da nešto pođe po zlu, mada verujem da
neće."
„Lud si", izgovorio je Igo najzad.
41
„Bar delimično", složio se Lik. „Osvetli lampom tamo gore. Ne deluje suviše
teško."
„Isuse, Lik. Sačekaj jutro."
„Nema šanse."
Pokazao je Igou gde da osvetli lampom i pronašao dobar oslonac za početak
uspona. Izrazita slojevitost stena pravila je neku vrstu stepenica tako da nije bio
u neposrednoj opasnosti. Međutim, kretao se polako za svaki slučaj, svestan
toga da noćno penjanje i vino nisu baš idealna kombinacija.
Za par minuta se našao tamo gde mu se učinilo da šišmiši nestaju u steni,
mada nije bio sasvim siguran. Na vidiku nije bilo ničeg što je podsećalo na ulaz
u pećinu. Imao je dovoljno dobar oslonac da izvadi bateriju iz džepa na jakni i
osmotri malo bolje. U tom trenutku, šišmiš je izleteo iz litice i prozujao mu kraj
uha. Trgnuo se i zastao na trenutak da dođe do daha i uveri se da se nije
okliznuo.
Ugledao je pukotinu u litici. Bila je široka svega par centimetara. Nakon što
je prebacio bateriju u levu ruku uspeo je da uvuče desnu u pukotinu. Prsti su mu
utonuli sve do članaka. Povukao je šaku nadole i osetio da se nešto klima.
Pažljivije je opipao i shvatio da se klima pljosnata stena uglavljena u zid. Istog
trenutka mu je sinulo. Zurio je u zid od pljosnatog kamenja ugrađen u liticu,
izgrađen tako da podseća na slojevitu stenu.
Uz nešto napora je uspeo da izvuče kamen. Zatim ga je pažljivo položio na
uski ispust, dozivajući Igoa kako bi ga upozorio da se pomeri za slučaj da
kamen padne. Kamen je bio veličine knjige i samim tim dovoljno smrtonosan.
Narednih nekoliko komada je lakše izvukao, ali ponestalo mu je mesta za
odlaganje tako da ih je gurao nazad u sve širi otvor. Ubrzo ga je dovoljno
proširio da se kroz njega provuče.
„Ulazim", doviknuo je.
„Jesi li siguran da je to dobra ideja?", preklinjao je Igo.
42
„Ništa me ne bi sprečilo", odvratio je Lik prkosno pre nego što je posegao
preko ivice i provukao glavu i ramena kroz pukotinu. Dole sa ispusta, Igo je
posmatrao kako mu ramena nestaju, zatim torzo i najzad noge. Doviknuo je:
„Jesi li dobro?"
Lik ga je čuo, ali nije odgovorio.
Bio je na ulazu u pećinu i puzio je na sve četiri dok nije shvatio da je svod
dovoljno visok da ustane. Obasjao je lampom prostor ispred sebe, a zatim i
levo-desno.
Osetio je kako mu kolena klecaju i zamalo izgubio ravnotežu.
Krv mu je jurnula u glavu.
Kolonija šišmiša je lepršala krilima proizvodeći šuštav zvuk.
Začuo je sopstveni napukli glas: „Gospode!"
6
Lik je bio svestan pokreta.
Imao je osećaj da je okružen, da se nalazi usred krda u stampedu.
U isto vreme je ostao bez daha i bio je dezorijentisan, usled brzog ritma
kojim je pomerao lampu zbog čega se svetio pod uglom odbijalo o žutomrke
zidove i stalaktite. Činio je to u pokušaju da upije čitavu sliku, pomerajući snop
svetlosti od crteža do crteža i stvarajući na taj način stroboskopsku zbrku u
mračnoj, skučenoj unutrašnjosti pećine.
Levo od njega jurišalo je krdo konja. Ogromne životinje iscrtane smelim
potezima ugljena preklapale su se jedna preko druge, usta otvorenih od
iscrpljenosti, guste grive, sa crnim prodornim diskovima umesto ženica i plutale
u bledim ovalima neobojene stene.
43
Desno od njega tutnjali su bizoni podignutog repa i rascepljenih kopita,
energični i opasni. Za razliku od konja koji su oslikani crnim tačkama, njihova
masivna tela bila su predstavljena punom linijom crnih i braonkastocrvenih
boja.
Iznad glave mu je lebdela slika gigantskog bika u punom trku kako
strmoglavo uleće u pećinu. Dve noge u punom galopu bile su mu podignute od
zemlje. Glava mu je bila spuštena, rogovi agresivno ispruženi napred, nozdrve
razbuktale a mošnice nabrekle. Napred, levo i desno od sebe, ugledao je
masivne jelene. Rogovi sa parošcima granali su se do polovine njihovih tela.
Glave su im bile zabačene unazad, oči izvrnute, a usta razjapljena kao da riču.
Bilo je još mnogo više fantastičnih stvorenja koje se napinjao da osmotri pri
slabom svetlu baterijske lampe - masu lavova, medveda, srna, boja, toliko boja!
Da li je ono trup mamuta?
Mada je svuda unaokolo vladao osećaj brzine, stopala su mu bila čvrsto
posađena na zemlju. Sigurno je nemerljivo dugo stajao na istom mestu pre nego
što je postao svestan preklinjućih povika odozdo.
Takođe je postao svestan toga da se grozničavo trese i da su mu oči vlažne.
Ovo je više od prostog trenutka otkrića. Ovo je Karter u Dolini kraljeva, ovo je
Šliman u Troji. Samo na ulazu u pećinu nalazilo se desetak najlepših ikad
viđenih preistorijskih crteža, životinja oslikanih maltene u punoj veličini
samouverenim, majstorskim, naturalističkim stilom. U pećini Lasko se nalaze
crteži nekih devet stotina zveri. Koliko je baterijom mogao da osvetli, ovde je
već ugledao maltene četvrtinu toga. A to je bio samo vrh ledenog brega. Šta je
ležalo iza ograničene svetlosti lampe?
Lik je bio u potpunosti svestan toga koliko je ovaj trenutak bitan - ovaj
lokalitet je potencijalno bitniji od Laskoa ili Šovea. Lik nikad nije planirao
svoju budućnost. Uvek je dopuštao da mu se u ličnom i profesionalnom životu
stvari prosto dešavaju. Puštao je da ga nosi reka sudbine. Ali u tom
44
uzbudljivom i zastrašujućem trenutku je shvatio da će ostatak života provesti
ovde, u ovoj pećini na obodu Rijaka.
Zakoračio je nazad na svež vazduh, isturio glavu napolje i čvrsto zatvorio oči
kad ga je Igo obasjao snopom baterijske lampe.
„Dobro si, hvala bogu!", doviknuo je Igo. „Zašto mi nisi odgovorio?"
„Moraš da se popneš", bilo je sve što je Lik uspeo da prozbori.
„Zašto? Šta si pronašao?"
„Ovo je Bartomjuova pećina!"
„Jesi li siguran?"
„Da, mora biti. Popni se istim putem kojim sam se ja popeo. Pažljivo. Usput
možeš da razmišljaš o ovome: tvoj život, prijatelju moj, više nikad neće biti
isti."
7
reme je postalo veoma čudno za njih.
Najpre su zapeli u mestu, a zatim pojurili svetlosnom brzinom. Ova
noć je bila najduža i najkraća noć u Likovom životu. Kasnije, kad god bi pričao
o tome, ljudi bi nabirali obrve ne shvatajući, i Lik bi morao da doda: „Verujte
mi, upravo tako sam se osećao."
Strogo je naredio Igou da stoji mirno i drži ruke u džepovima dok je dva puta
silazio dole na ispust da donese njihove rančeve. Kad je završio sa tim, uperio
je baterijsku lampu nagore da bi ih ravnomernije osvetlio odrazom i održao
mali, svečani govor. „Ovo je arheološko nalazište, nacionalno blago. Imamo
odgovornost prema nauci, prema Francuskoj i prema čitavom svetu da ovo
uradimo kako valja. Nećemo ništa dodirivati. Koračaj samo tamo gde ja
koračam. Ne pali svoje pogane cigare. Ako ne znaš šta da radiš, pitaj."
„Gospode, Lik, pa nisam idiot."
„Mislio sam da smo već ustanovili da jesi. Hajdemo", nestašno odvrati Lik.
V
45
Nije im bilo potrebno mnogo vremena da neopozivo dokažu da je ovo pećina
iz rukopisa. Brzo su pronašli tri karakteristične slike - konja, jelena i tačkastog
bika - identične Bartomjuovim ilustracijama u svakom detalju.
Lik je pažljivo koračao ka unutrašnjosti pećine, osvetljavajući lampom tlo
posuto ptičijim izmetom pre svakog koraka, pobrinuvši se na taj način da ne
zgazi čizmom nešto dragoceno. Nad glavom su im šišmiši neprestano cičali
visokim kricima, parajući im uši. Atmosfera je bila nezdrava, ne toliko
nepodnošljiva, ali definitivno neugodna. Igo je uzeo maramicu i stavio je preko
usta i nosa kako bi se zaštitio od jetkog smrada urina slepih miševa.
„Da li je ovo smrtonosno?", žalio se Igo, drhteći u vlažnoj tami.
Lik nije bio zainteresovan za distrakcije. „Korišćenje maramice je dobra
ideja", reče.
Svakih par koraka Lik je skidao poklopac objektiva sa lajke i pravio seriju
snimaka, proveravajući fotografije na LCD ekranu kako bi se uverio da nije sve
ovo umislio. „Igo, pogledaj kako su ovi konji kvalitetno urađeni! Kakvo
razumevanje anatomije. Pokret je uhvaćen. Veoma prefinjeno. Vidiš li
prekrštene noge na jednom od njih? U pitanju je potpuno razumevanje
perspektive. Ovo daleko nadilazi umešnost slika iz Laskoa. Apsolutno
neverovatno. A tek ovi lavovi! Vidiš li strpljenje i mudrost na njihovim
licima?"
Amonijak je delovao poput mirišljave soli. Igo se potpuno otreznio i upitao
trezveno, poput studenta: „Šta misliš koliko su crteži stari?"
„Teško je reći. Lasko je oslikan pre osamnaest hiljada godina. Ovi crteži mi
deluju naprednije. Tu je čitava paleta pigmenta: ugljen, grafit, glina, crveni i
žuti oksid gvožđa, mangan. Ako bih morao da nagađam, rekao bih da je
oslikana posle Laskoa."
Kraj prve odaje kao da je bio obeležen nestvarnom slikom mamuta toliko
velikog trupa da mu je dopirao do ispod nogu. Iza se nalazio uži, strmiji deo
pećine, ne toliko skučen da bi morali da puze, ali ipak prilično stisnut. Taj kanal
46
je krasio samo jedan ukras - otisak dve ljudske šake bio je urađen u nizu u visini
pogleda. U ovom slučaju, crveni oker je dunut na ispružene šake, ostavivši bled
negativ na steni, maltene boje kože.
„Ruke umetnika?", upita Lik sa strahopoštovanjem. Baš je hteo da objasni
tehniku kad mu je pažnju privuklo nešto što je Igo slučajno osvetlio lampom.
„Pogledaj tamo! Gospode, samo pogledaj!"
Pećina se otvarala u drugu kružnu odaju, veću od prethodne.
Stajali su u središtu nečeg čudesnog. Bile su to desetine, bukvalno desetine
crnih i braon bizona u trku, svaki oko metar dužine. Noge su im bile u pokretu,
grive i brade su im vijorile, oči poput svetlih krugova koji plivaju na crnim,
zdepastim glavama. Krdo je bilo nepregledno i prostiralo se po zidovima sa obe
strane, poput stereoskopskog trika, tako da su Lik i Igo imali osećaj da trče
zajedno sa krdom. Nije im bilo nemoguće da zamisle tutnjavu, da osete kako
zemlja podrhtava pod njima i iskuse vreo dah koji su ispuštala bradata usta ovih
bizona.
„Ovo je potpuno jedinstveno, potpuno...", mrmljao je Lik i tada je levo od
sebe ugledao ljudsku figuru, usamljenog humanoida u moru goveda.
I Igo ga je video i uzviknuo kroz maramicu: „To je naš čovek!"
Primitivna figura, tako verno preslikana u Bartomjuovom rukopisu, stajala je
pticolike glave, ispruženih vretenastih ruku sa po četiri prsta, duguljastog,
jednostavnog tela, tankih nogu sa preterano velikim stopalima u obliku kanua i
ogromnim penisom u erekciji uperenim poput oružja ka jednom od bizona u
trku. Iznad glava zveri približavao se roj oštrih kopalja. Jedno je pronašlo metu.
Žarilo se u stomak bizona, prosipajući koncentrične krugove drobi.
Lik je napravio desetak fotografija, a zatim pustio da mu aparat visi oko
vrata. „Jedan usamljen čovek protiv čitavog krda. Zar ti se ne čini da je to prvi
heroj na svetu?"
„Izgleda da ga posao veoma uzbuđuje", našalio se Igo.
47
„To je znak snage, a ne uzbuđenja", rekao je Lik ozbiljnim tonom, nastavivši
napred.
„Da, profesore", odvratio je Igo, „kako vi kažete."
Činilo se da je pećina linearna, niz odaja ukopanih u stenu poput segmenata
nekog insekta. Svaka odaja je sadržala nova čuda, preistorijski bestijarijum
sočno nacrtane divljači. Lik je sve to upijao poput mačke koja pohlepno lapće
mleko tako da je Igo najzad objavio da je napolju verovatno svanulo. Osim
toga, amonijak ga je gušio. Imao je glavobolju i borio se sa mučninom. Lik nije
bio voljan da izađe dok ne obavi bar površan pregled čitavog kompleksa, mada
je to bio zastrašujući zadatak. Činilo se da neprestano izvire još jedna niša, još
jedna odaja i galerija ulepšana stvorenjima svežim kao i onog dana kad su
naslikana. Međutim, što su dublje zalazili to su više morali da se nadmeću sa
slepim miševima, izbezumljenim zbog svetlosti.
Lik je ubedio Igoa da ga prati još malo, da istraže još jednu odaju i još jednu
galeriju, sve dok naizgled nisu naišli na ćorsokak, potpuno neoslikanu odaju
prepunu izmeta šišmiša. Smrad ih je maltene ugušio. Lik je baš hteo da objavi
kraj noćne šetnja i možda čak da se preda iscrpljenosti i sopstvenoj mučnini
izazvanoj smradom amonijaka, kad je osvetlio mali otvor sa desne strane. Rupa
u zidu je bila tek tolika da čovek može da puzi kroz nju, ako ima smelosti.
Skinuo je ranac i ostavio ga. Igo je znao da nema svrhe pokušavati da ga
zaustavi. Odbio je da krene za njim, mada nije želeo da ostane sam ispod
pokretne tavanice od slepih miševa, nadraženih zbog upada, koji su s vremena
na vreme proletali. Maltene je osećao kako mu kožasta krila dotiču lice i mučio
se da kontroliše disanje. Nije bio u stanju da uperi svetio ka mutnoj masi iznad
glave, međutim nije mu se mililo ni da sedi u mraku. Zato je uperio svetio ka
rupi. Mogao je samo da preklinje Lika da se vrati što pre i da čvrsto drži
maramicu preko lica. Zadrhtao je kad su tabani njegovog prijatelja nestali u
tami.
48
Lik je oprezno puzao nekoliko metara kroz uski procep. Imao je jeziv osećaj
da puzi kroz porođajni kanal. Iznenada je bio u stanju da se uspravi u maloj
zasvođenoj odaji, veličine omanje dnevne sobe. Obasjao je lampom lukove i
trepnuo od strahopoštovanja. Dok je vlažio usne da dozove Igoa, shvatio je da
se nalazi u nekoj vrsti predsoblja. Napred se nalazila veća odaja, sa kupolom u
obliku iglua koja gaje bukvalno ostavila bez daha.
„Igo, moraš da uđeš!"
Nakon jednog minuta, Igo se mu se pridružio na sve četiri, gunđajući i
stenjući, ali kad je ustao ispustio je oduševljen uzvik: „Gospode!"
Čitavo predsoblje je bilo venčano otiscima šaka crvene boje. Trista šezdeset
stepeni otisaka, levo i desno, iste veličine, davalo je prostoriji izgled planetarij
uma sa rukama umesto zvezda.
„Dođi ovamo!", pozvao je Lik.
Zidovi poslednje prostorije bili su raskošno oslikani - što i nije neko
iznenađenje - ali nije bilo životinja. Ni jedne jedine. „Baš sam se pitao", rekao
je Lik, „šta je sa ostalim slikama iz Bartomjuove knjige - šta je sa biljkama?
Pogledaj!"
Nalazili su se u vrtu, u raju. Tu su bili čitavi paneli zelene loze zvezdastog
lista i žbunolikog rastinja sa crvenim bobicama. Najednom zidu se talasalo
čitavo more visokih oker i smeđih pašnjaka, svaka stabljika posebno nacrtana,
sve nagnute u istom pravcu kao da ih šiba vetar. U središtu ove savane nalazio
se čovek u prirodnoj veličini, predstavljen crnom konturom. Mišićavija verzija
pticolikog čoveka iz lova na bizone, sa ispruženim, nabildovanim rukama. Bio
je okrenut u pravcu kretanja nevidljivog vetra, otvorenog kljuna. Kao da nekog
doziva.
„To je naš heroj", rekao je tiho Lik, petljajući oko poklopca za objektiv.
Definitivno je bilo vreme za polazak. Nije preostalo ništa za istraživanje. Lik i
Igo su bili fizički i mentalno istrošeni i trpeli su posledice kužnog vazduha. Lik
je na bezbroj načina ponovio da su upravo iskusili nešto bez presedana.
49
Životinje su bile izvanredno naturalističke i na mnogo načina jedinstvene zbog
svojih osobina i brojnosti, ali u preistorijskoj umetnosti se ništa ne može
uporediti sa slikama flore.
Nakon još jednog izraza divljenja, Igo je počeo da gubi strpljenje. „Da, da,
već si to rekao, ali sad stvarno moramo da izađemo odavde. Osećam kako mi
život izmiče."
Lik je stajao oči u oči sa pticolikim čovekom i poželeo da mu se naglas
obrati, ali zbog Igoa je taj razgovor obavio u sebi: Uskoro ću se vratiti. Ti i ja
ćemo se dobro upoznati.
Nije bio siguran zbog čega je spustio pogled, ali na nejasnoj periferiji svetla
lampe, pokraj levog stopala, ugledao je nešto što nije mogao da ignoriše.
Bled treptaj crnog kremena naslonjen na zid pećine.
Kleknuo je iznad njega i opsovao. Mistrija mu je bila u rancu koji se ostavio
u prethodnoj prostoriji.
Imao je hemijsku olovku u džepu na grudima. Uzeo je poklopac i počeo da
sklanja zemlju i izmet plastičnim šiljkom.
„Zar nisi rekao da ne smemo ništa da diramo", požalio se Igo.
„Ne brini. Ja sam arheolog", odvratio je Lik. „Ovo je važno."
Ubrzo je sklonio dovoljno okolne zemlje da otkrije vitko sečivo odlomljenog
kremena, dugačko maltene koliko i njegov kažiprst. Bilo je uspravno
naslonjeno uz zid, kao da je namerno ostavljeno tu. Lik je spustio glavu
dovoljno blizu da može da ga poljubi i oduvao preostalu prašinu sa površine, a
zatim uzbuđeno zumirao aparatom i fotografisao.
„Zašto je to bitno?", upita Igo.
„Pripada orinjačkoj kulturi!"
„Stvarno?", odvrati Igo nezadivljeno. „Možemo li sad da krenemo?"
„Ne, slušaj. Vidi ovu centralnu hrbat, pahuljastu šaru i oblik peščanog sata.
Ova alatka je definitivno orinjačka. Napravio ju je prvi Homo sapiens u Evropi.
Ako je, naglašavam to 'ako', savremena ovim slikama, ova pećina je stara
50
trideset hiljada godina! Preko deset hiljada godina je starija od Laskoa a opet -
naprednija je od Laskoa prema svakom umetničkom i tehničkom kriterijumu!
Jednostavno ne razumem. Ne znam šta da kažem."
Igo ga je povukao za rukav jakne. „Smislićeš nešto za vreme doručka. A sad,
zaboga, krenimo već jednom!"
Jutarnje sunce je preobrazilo reku Vezer u svetlucavu traku. Okružio ih je svež
vazduh i pesma ptica. Osećali su se pročišćeno dok su udisali čist, hladan
vazduh.
Pre nego što su ostavili pećinu za sobom, Lik je ponovo izgradio zid,
pomučivši se da sakrije ulaz delotvorno poput prvobitnih graditelja, ko god da
su oni bili. Bio je mrtav umoran, ali razdragan. Unutrašnji glas ga je upozoravao
da pod ovim okolnostima moraju da budu dodatno pažljivi dok se kreću po
litici.
Ipak, postojano su napredovali krećući se nazad istim putem i ubrzo su
ugledali staru smreku. Igo je morao da podesi ranac i široka polica pod njenim
grubim, ljuspavim stablom bila je bezbedno mesto za zaustavljanje.
Lik je sanjario pijuckajući poslednje gutljaju vode iz flaše dok je zurio preko
reke. Da li se ova noć zaista dogodila? Da li je spreman za situaciju u kojoj se
našao? Da li je spreman za to da mu se život nepovratno izmeni, da postane
javna osoba, lice ovog luđačkog otkrića?
Slabašan zvuk, nagoveštaj grebanja iz pravca iz kojeg su upravo došli,
prekinuo ga je u razmišljanju. Bio je skriven od pogleda, iza žbunja i isturenih
stena. Maltene ga je zanemario, ali čula su mu bila napeta i nije bio u stanju to
da učini. Izvinio se i krenuo nekoliko metara unazad. Baš je hteo da obiđe
ispupčen kamen kad mu se učinilo da ponovo čuje grebanje, ali kad je dobro
osmotrio ispust preko kojeg su upravo prešli, tamo ničeg nije bilo. Stajao je
tako neko vreme, pokušavajući da odluči da li da ide još malo unazad.
Uznemiravalo ga je nešto u vezi sa tim grebanjem; osetio je nalet zabrinutosti -
51
ili je to bio strah? - kako mu kola kroz telo. Međutim, Igo ga je dozivao, glasno
objavivši da je spreman za pokret i osećaj je minuo. Brzo mu se pridružio ispod
smreke i nije ništa pomenuo.
Kasno tog jutra iscrpljeno su se dovukli do landrovera. Veran onome što je
rekao, uprkos uzbudljivoj noći, Lik je insistirao da zastanu i pokupe đubre.
Prvi je ugledao štetu i opsovao naglas. „Sranje, Igo, vidi ovo!"
Sa vozačke strane prozor je bio razbijen. Zaobljene kuglice stakla bile su
rasute po sedištu. Karton na kojem piše Univerzitet u Bordou bio je iscepan i
zataknut ispod brisača, što je predstavljalo jasnu porugu.
„Lokalci su prijateljski nastrojeni", podrugljivo se osmehnuo Igo. „Da vratimo
konzerve za pivo na mesto koje im sa pravom pripada?"
„Neću dopustiti da mi ovo pokvari raspoloženje", insistirao je Lik, mada
kroz stegnute zube. Počeo je da čisti staklo pocepanim kartonom. „Ništa mi
neće pokvariti raspoloženje."
Pre nego što je ubacio kola u brzinu, pretražio je kasetu automobila i ponovo
počeo da psuje.
„Mislio sam da ti ništa neće pokvariti raspoloženje", primetio je Igo.
„Moja saobraćajna dozvola je nestala. Dođavola, zašto bi je neko ukrao?"
Zalupio je vrata kasete i krenuo mrmljajući sebi u bradu. U centru Rijaka su se
parkirali ispred male kafane. Nije imala ime, samo znak na kojem piše:
KAFANA, DUVAN. Kad je Igo pokušao da zaključa kola, Lik je pokazao
razbijen prozor i ismejao ga. Međutim, upozorio ga je pre nego što su ušli:
„Pazi šta pričaš. Moramo da čuvamo veliku tajnu."
Kafana je bila slabo osvetljena i imala je šest stolova sa plastičnim
stolnjacima. Samo jedan je bio zauzet. Vlasnik je stajao za šankom. Lice kao da
mu je bilo uštavljeno, kosa potpuno seda, brkovi prosedi, a stomak okrugao i
ispupčen. Dvoje posetilaca, mladić i žena, prekinuli su razgovor i zurili kao da
je u kafanu ušao par vanzemaljaca.
„Da li je otvoreno?" upitao je Igo.
52
Vlasnik je pokazao ka jednom od stolova, nabusito spustio dva papirna
menija i povukao se ka kuhinji, vukući teške noge po podnim daskama.
Lik ga je dozvao raspitujući se o lokaciji najbliže žandarmerijske stanice.
Vlasnik se polako okrenuo i pitao: „Zašto?"
„Neko mi je slomio staklo na kolima."
„Dok ste vozili?"
„Ne, kola su bila parkirana."
„Gde ste ih parkirali?"
Suočen sa saslušavanjem Lik je sa nevericom pogledao Igoa pre nego što je
odvratio: „To nije bitno."
„Verovatno nepropisno", odvratio je starac sebi u bradu, ali dovoljno glasno
da ga čuju. Zatim je glasno rekao: „Ima jedna stanica u Sarlau."
Igo je onjušio vazduh. Uvek bi prepoznao taj miris. Aroma hleba i putera.
„Da li je u blizini izbio požar?", pitao je starca.
„Požar? Nešto ste namirisali?"
„Da."
„Verovatno je u pitanju moja odeća. Ja sam komandant lokalnih vatrogasaca.
To ste osetili."
Igo je slegao ramenima i počeo da odmerava lepu crnokosu ženu za stolom u
uglu. Nije imala više od četrdesetak godina. Kosa joj je bila prirodno kovrdžava
i zdrava, imala je pune usne i lepe, maslinaste noge ispod vrećaste haljine. Njen
prijatelj je bio mlađi bar za jednu deceniju, širokih ramena i rumenih
zemljoradničkih obraza. Pošto je malo verovatno da joj je to suprug ili dečko,
Lik je nagađao da će Igo moći nesmetano da bude Igo. Veran samom sebi, Igo
se okrenuo ka njoj, klimnuo i rekao: „Lep je dan."
Odvratila je maltene neprimetnim izrazom. Ako je to bio osmeh, trajao je
samo jednu sekundu. Da bi stavio tačku na tu rečenicu, njen prijatelj je
potapšao po ruci i ponovo započeo razgovor.
53
„Prijateljsko mestašce", obratio se Igo Liku. „Oni jedu omlet. I ja ću ga
naručiti. Kao što sam uvek govorio, treba se ugledati na lokalce."
Lik se izvinio. Nakon par minuta se vratio i otkrio da je Igo naručio pivo.
„Da li je čisto?", upita Igo. „Ne naročito." Odvratio je i položio mobilni na sto.
,,U naše zdravlje", nazdravio je Lik pivom.
Tiho su razgovarali dok su gladno gutali omlet sa sirom i tri jaja i uštipke od
jabuka.
„Znaš da ću morati sve da batalim", čežnjivo je izjavio Lik. „Moram da
prekinem sve svoje projekte. Nijedan od njih nikad neće biti završen."
„Pa, to je očigledno", odvratio je Igo. „Ali to ti je u redu, zar ne?"
„Naravno! Prosto me je sve ovo iznenada nadvladalo. Čovek nikad nije
spreman za situacije poput ove."
„Drago mi je zbog tebe", odvratio je Igo širokogrudo uz blagu notu
sarkazma. „Bićeš veoma zaposlen i poznat, a ja ću se vratiti aljkavom,
poslovnom životu i izlaziti samo povremeno da se ogrejem na suncu tvoje
slave. Molim te da u budućnosti ne zaboraviš svoje stare prijatelje. Možda ćeš
je nazvati Pino-Simar, ili Simar-Pino ako baš moraš i dobaciti mi s vremena na
vreme neku kost kad gostuješ na televiziji."
„Nemoj tako brzo nestati iza zavese", nasmejao se Lik. „Imaš ti još posla."
„Zaista?"
„Rukopis. Ti si čovek zadužen za rukopis, sećaš se?"
„Zar nije rukopis sad manje bitan?"
„Nikako", insistirao je Lik šapatom. „Rukopis je deo čitave priče. Moramo
da razumemo njegovu ulogu pre nego što dođe vreme da tu priču ispričamo
čitavom svetu. Postoji neki bitan istorijski kontekst koji ne smemo da
zanemarimo. Knjiga mora biti dešifrovana", prošaputao je.
„Pretpostavljam da bih mogao da se raspitam", uzdahnuo je Igo.
„Kod koga?"
„Jesi li ikad čuo za Vojničev rukopis?"
54
Lik je odmahnuo glavom.
„Da skratim priču - to je bizaran rukopis verovatno iz petnaestog veka.
Pronašao ga je poljski trgovac retkim knjigama po imenu Vojnič, oko 1910.
godine. Apsolutno je fantastičan, zapravo to je najluđa kolekcija nestvarnih
ilustracija biljaka, astronomskih znakova, bioloških procesa, medicinskih
napitaka, pa čak i recepata. Napisana je predivno čudnim pismom i jezikom koji
vekovima prkosi pokušajima da bude dešifrovan. Neki smatraju da su ga
napisali Rodžer Bejkon ili Džon Di, matematički geniji svog vremena, koji su
se takođe kretali u alhemijskim krugovima. Drugi misle da je sve to velika
prevara iz petnaestog ili šesnaestog veka. U svakom slučaju, pominjem ga zbog
toga što mnogi amateri i profesionalni kriptografi i dan danas pokušavaju da ga
dešifruju. Neke od njih sam upoznao na seminarima i konferencijama. To su
osobenjaci sa sopstvenim jezikom. Treba da čuješ kako raspravljaju o
Boforovoj šifri, Zifovom zakonu i ostalim sranjima, ali mogu da kontaktiram
jednog od manje ludih i vidim da li bi pogledao našu knjigu."
,,U redu", klimnuo je Lik. „Učini to. Ali budi krajnje diskretan."
Ljudi za drugim stolom su krenuli i ne pokušavajući da plate. Mladić se prvi
progurao kroz vrata. Iza njega, žena je bacila pogled preko ramena, pogledala
pravo u Igoa i ponovila hitar poluosmeh. Narednog trenutka vrata su se
zatvorila i ona je nestala.
„Jesi li video?", pitao je Igo. „Možda selo i nije tako loše."
Ušla su tri čoveka. Po izgledu bi se reklo da su dvojica pomoćnici na farmi.
Ruke su im bile prljave, a cipele okovane blatom. Treći, nešto stariji, bio je
uredan i obučen u odelo bez kravate. Vlasnik kafane im je klimnuo iza šanka i
obratio se starijem čoveku po imenu. „Dobar dan, Pele. Kako si?"
„Isto kao za vreme doručka", odvratio je čovek osorno, zureći bez stida u
Lika i Igoa. Trio je seo za sto za to na uglu u drugom redu, razgovarajući
međusobno.
55
Lik se osetio izrazito neugodno. Pošto je vlasnik iza njihovih leđa komunicirao
pogledom sa njima, imao je osećaj da se nalazi u dečjoj igri - između
dve vatre. Svaki put kad bi se okrenuo da pogleda iza sebe, ljudi bi skrenuli
pogled i nastavili da razgovaraju. Igo je bio potpuno nesvestan ove male drame.
Ili je on sam, pomisli Lik, bio preterano osetljiv.
„Hej Pele, želiš li kasnije malo slanine?", doviknuo je vlasnik iznad njihovih
glava.
„Samo ako je od Divala", odvratio je čovek. „Jedem isključivo Divalovu
slaninu."
„Ne brini, biće Divalova."
Lik je primetio da vlasnik na prozoru okreće znak da je radnja otvorena.
Čuo je kako stolica klizi po drvenom podu.
Imao je snažan osećaj da zure u njegova leđa.
Vlasnik je počeo da lupka čašama, bučno ih slažući na policu.
Liku se nije dopalo peckanje koje je osetio i baš je hteo da se okrene i suoči
se sa pogledima kad je čuo škripu kočnica.
Plavo-beli kombi žandarmerije naglo se zaustavio iza njegovog landrovera i
Lik je radosno skočio na noge. „Pozvao sam ih zbog svog automobila", rekao je
Igou. „Izađi kad završiš." Iskoristio je priliku da mrko pogleda muškarce u
ćošku, ali oni su odbili da mu uzvrate pogled.
Vlasnik je izašao iz šanka i nabusito udario računom o sto. „Ionako
zatvaram."
Lik je prezrivo osmotrio papir, bacio par evra na sto i obratio se Igou:
„Nemoj tako lako da menjaš mišljenje o selu."
8
Lik je dugo zurio u telefon pre nego što je podigao slušalicu i ukucao broj koji
je pronašao na veb-stranici. Nije mu bilo lako da obavi taj poziv, zapravo to
56
uopšte nije ličilo na njega, ali u pitanju su ipak bile izuzetne okolnosti. Bili su
mu potrebni najbolji stručnjaci, a ona je bila najbolja u svojoj oblasti. Prosto je
odbijao da pravi kompromise.
Sedeo je u svojoj kancelariji na Univerzitetu u Bordou i posmatrao brzu
atlantsku oluju kako natapa blok zgrada. Poznat, uporan ton biranja broja u
Velikoj Britaniji odjeknuo mu je u uhu. Zatim je, tek tako, začuo njen nežni,
meki glas.
„Zdravo, Saro?"
„Lik?"
„Da, ja sam."
Nastupila je tišina koja ga je podstakla da pita da li je još na vezi.
„Ovde sam. Samo pokušavam da odlučim da li da ti zalupim slušalicu."
Prošlo je dve godine od kako su se upoznali.
Provela je leto u Parizu, radeći na svojoj knjizi, Palinološka perspektiva
prelaza magdalenijena u mezolit, kojoj sigurno nije bilo suđeno da završi na
listi bestselera, ali dodatno učvrstila njene akreditive.
Bio je u Lez Eziju, vršio premeravanja i kopao prvi rov onoga što će postati
višegodišnja kampanja. Dve godine su bili, kako je ona govorila „par". Slušao
je kako drži predavanje na lošem francuskom na konferenciji o pleistocenu na
Pariškom univerzitetu i nakon toga joj se ulagivao na koktelu. Ona će kasnije
pričati prijateljima da ga je videla kako prilazi, vešto manevrišući kroz skup
poput atentatora i da se ponadala da je krenuo ka njoj. Potpuno ju je razoružao
otvorenim komplimentima o njenom radu savršenim američkim akcentom.
Otišli su na večeru. Kao i naredne večeri.
Rekla je svojim prijateljima, čak i majci koja živi u Kaliforniji, da je pobeđena;
prihvatila je njegove laži i tražila je još. Govorili su istim jezikom, u
profesionalnom smislu, što je lepo ali nije dovoljna osnova za međusobnu
privlačnost. Bila joj je poznata njegova reputacija, međutim u sebi je nosio
nešto divlje i neukrotivo što je posmatrala kao izazov. Bio je maltene deset
57
godina stariji i želela je da veruje kako divljao dovoljno dugo i da bi sad mogao
da se zadovolji nečim nalik monogamiji. Ulivala je energiju u taj odnos poput
ložača starih parnih mašina koji neprestano ubacuju novu lopatu uglja. Toliko
puta je podrugljivo naglasio da je to najduža veza u njegovom životu, da joj se
smučilo. Premostila je geografsku provaliju između svog nameštenja u Parizu i
njegovog u Bordou tako što je praktično živela u vozu. Očekivala je poziv da
mu se pridruži na iskopavanju tog leta, ali to se nije dogodilo. Čula je glasinu o
tome da je razvio poseban odnos sa lepom mađarskom geološkinjom iz svog
tima.
Sve zabrinutija zbog nestašice poruka i poziva, iznajmila je auto i jednog
petka popodne nenajavljena stigla na lokalitet. Sudeći po nategnutom izrazu
zadovoljstva što je vidi i poprekih pogleda Mađarice koja je, na Sarinu žalost,
bila prava lepotica, glasine su bile istinite. Njena poseta je potrajala do
narednog jutra. Gnevno je raskinula njihov odnos negde oko tri ujutru i provela
ostatak noći na samoj ivici njegovog kreveta. Pustila ga je da spava i iskrala se
u zoru. Za par meseci je prihvatila posao u Arheološkom institutu u Londonu i
potpuno nestala iz njegovog života.
„Molim te ne spuštaj slušalicu. Ovo je važno."
„Jesi li dobro?" Zvučala je zabrinuto.
„Da, da, dobro sam, ali moram da razgovaram sa tobom o nečemu. Jesi li
pred kompjuterom?"
„Da."
„Mogu li da ti pošaljem neki materijal koji ćeš pregledati dok sam na vezi?"
Oklevala je na trenutak, a zatim mu dala svoju imejl adresu.
Osluškivao je kako diše u slušalicu dok je kačio fajlove i slao ih. „Jesi li
dobila poruku?", pitao je.
„Da."
„Otvori prvo fotografiju broj 93."
58
Čekao je zureći u svoj primerak, i dalje opčinjen sadržajem, i pokušavao da
zamisli njen izraz u trenutku kad je ugleda. Dve godine nije mnogo. Nije mogla
toliko da se promeni. Bilo mu je drago što je konačno imao izgovor da je
nazove.
Zvučala je zapanjeno, kao da je neko ispustio poslužavnik sa porculanskim
šoljicama iza njenih leđa. „Gospode! Odakle je ovo?"
„Iz Perigora. Kako ti se čini?"
Bila je to fotografija zbijenog krda malih bizona sa pticolikim čovekom u
sredini.
„Veličanstveno je. Da li je to nešto novo?"
Uživao je osluškujući uzbuđenje u njenom glasu. „Veoma novo."
„Ti si ga otkrio?"
„Da, drago mi je što mogu to da potvrdim."
„Zna li iko za to?"
„Ti si među prvima."
„Zašto si javio meni?"
„Otvori fotografije pod brojem 211 i 215."
Načinjene su u poslednjoj od deset odaja, u Dvorani biljaka, kako ju je Lik
prozvao.
„Jesu li prave?", pitala je. „Da nije fotošop u pitanju?"
„Nedotaknute, neretuširane, potpuno prirodne", odvratio je.
Ćutala je par trenutaka, a zatim tiho progovorila: „Nikad nisam videla ništa
slično."
„Nisam ni sumnjao. Oh, još jedna stvar. Pronašao sam orinjačko sečivo u
direktnoj vezi sa slikama."
„Čoveče...", prošaputala je.
„Potreban mi je stručnjak za biljke. Želiš li da dođeš i da se igraš sa mnom?"