Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 2 od 2]

Margita

avatar
Administrator
Administrator
First topic message reminder :


Najbolje prijateljice Kamryn i Adele mislile su da njihov odnos ne može ništa poremetiti – sve dok Adele nije učinila glupost i ostala trudna sa Kamrynim zaručnikom. Nakon što Kamryn otkrije njihovu izdaju, zavjetuje se da će ih oboje zauvijek izbrisati iz svog života. Dvije godine kasnije, sudbina pred Kamryn postavlja novi izazov – Adele je na samrti i moli je da usvoji njezinu kćer Tegan. Kamryn ima odličnu karijeru i dinamičan društveni život i najmanje od svega joj treba da jedna petogodišnjakinja poremeti ritam njezine svakodnevice. Posebice, ne netko tko je podsjeća na Natea. No, obzirom na činjenicu da Tegan nema nikoga tko bi brinuo o njoj, i da je Adeleina smrt bila pitanje trenutka, ima li izbora? Započinje teška borba koja vodi Kamryn prema oprostu, ljubavi, odgovornosti i, najvažnije, boljem upoznavanju sebe same.

Scan,obrada: Pompeasabina



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator





"Možeš me zvati Tiga ako želiš."



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
ČETRDESETO POGLAVLJE
Jedni od omiljenih trenutaka u danu bili su mi trenuci neposred¬no prije Teganina odlaska na spavanje, kad bi se kupala.
Često bismo neobavezno razgovarale dok bih sjedila na podu do kade dodajući joj rukavice za kupanje i čekajući da joj našamponiram kosu. Luke je nikad nije okupao i nikad se ni nije ponudio, vjerojatno jer nije želio da steknem pogrešan dojam o njemu i o tome zašto toliko vremena provodi u našem društvu. Čak i da se ponudio, odbila bih, jer kupanje je bilo naše vrijeme, najdragocjeni¬jih dvadeset minuta našeg dana.
Dva mjeseca nakon Adelina dana, Tegan i ja smo ušle u ruti¬nu. Navikle smo se jedna na drugu. Prošlo je sedam mjeseci otkako je Adele umrla i Adelin je dan u našim umovima zacementirao či¬njenicu da se neće vratiti. Prekrasno napisana pisma, njezin miris u njezinoj odjeći, smiješne slike sve su to bile prekrasne i dragocjene uspomene na osobu koja se zove Adele Brannon, ali to nije bila ona. Samo fragmenti dojma koje je ostavila za sobom na zemlji. Tegan i ja mogle smo gledati te stvari koliko god smo htjele, ali ona se neće vratiti, morale smo nastaviti sa životom i jedna s drugom.
Živote nam je ispunila normalnost. Svakim novim tjednom, Luke je provodio sve više vremena s nama. Već je odavno imao ključ.
ali sada je provodio gotovo svaki radni dan ovdje, a čak se ni viken¬dom nije vraćao u svoj stan u Alwoodleyju. I Nate je navraćao bez obzira na podulju vožnju od njegova stana do našeg, svratio bi na otprilike pola sata, popio šalicu čaja, popričao s Tegan i ignorirao Lu keovo pjenjenje u kutu. Luke me je nekoliko puta upitao hoće li Nate potpisati papire, što je u glavi mojeg dečka značilo da će Nate nakon toga nestati. Uvijek bih mu odgovorila da nemam pojma. Nisam is¬pitivala Natea kakvi su mu planovi jer ga nisam željela pritiskati, a i nismo razgovarali o takvim stvarima od onog našeg sukoba na ulici.
Imali smo dobro razrađenu rutinu, premda bi mi srce poskoči¬lo svaki put kad bi se Nate pojavio, ali znala sam da će to s vreme¬nom prestati kad se ponovno naviknem na to da ga viđam. Postojao je samo jedan problemčić. Ili, bolje rečeno, problem veličine slona koji su se svi odrasli pravili da ne vide, a koji bi postao triput veći svaki put kad bi Nate svratio.
Tegan je skupila punu šaku bijele pjene za kupanje i stavila je na moju ispruženu ruku. Spustila sam glavu kako bih otpuhnula mjehuriće prema njoj kad je odlučila ukazati na tog slona pitajući: "Je li Luke moj tata?"
Trudila sam se održati glas staloženim dok je panika jurila kroz mene. Cijelo ovo vrijeme još nisam smislila što da joj kažem. Istinu? Reći da je Nate donator sperme koja joj je podarila život? Ili lagati i reći da ga ne znam? To je bila istina sve do prije nekoliko tjedana. Nisam poznavala Natea koji je spavao s Adele. Ali, sad mi je objasnio. Znala sam ga i znala sam zašto. "Zašto to pitaš?"
"Regina Matheson je rekla da svatko ima mamu i tatu. Ja sam rekla da imam samo mamu Ryn i mamu koja je na nebu, a ona je rekla da imam i tatu. Onda je rekla da mi je možda Luke tata. Ja sam rekla da nije, nego da mi je prijatelj. Ali onda je ona rekla da bi mi mogao biti tata. Je li?"
Zadavit ću tu Reginu Matheson, ako je ikad upoznam. Ili, što je vjerojatnije, održati predavanje njezinim roditeljima. Ona je pro¬kletstvo mog života, spominje teme o kojima ne želim ni razmišljati, a kamoli razgovarati o njima s Tegan.
"Luke nije tvoj tata."
"Ali ja imam tatu, zar ne? Moja učiteljica, gđica Lewis, kaže da svi imaju tatu."
"Da. Da, imaš ga, Tiga." Usta su mi se osušila, a srce udaralo
o prsni koš.
Tegan je prestala loviti mjehuriće rukama i prskati vodu noga¬ma, sjedila je vrlo mirno dok su mjehurići nestajali skupljajući se u masne mrlje na sve hladnijoj vodi. Moj ju je drhtavi glas upozorio da nešto nije u redu i oprezno je upitala: "A kako se zove?" Teganino je lice bilo rumeno od vruće kupke, a mokra, plavosmeđa kosa visjela u viticama oko obraza dok je čekala moj odgovor.
Uzdahnula sam, osjećajući kako mi tijelo drhti i ugrizla sam se za donju usnu. "Nate", kratko sam rekla.
Teganine su se ručice podigle i iznenađeno ih je obrisala o oči. "Gospodin Nate?" pitala je trepćući prema meni.
Potvrdno sam kimnula glavom. "Da, gospodin... ovaj, hoću reći, Nate je tvoj tata."
"A ne Luke? Luke nije moj tata?"
Niječno sam odmahnula glavom. "Nije, srce."
"Stvarno, najstvarnije?" Bila je razočarana.
Opet sam kimnula.
"Moram li onda živjeti u njegovoj kući?" upitala je nakon napete šutnje.
"Naravno da NE!" uzviknula sam. "Zauvijek ćeš biti sa mnom, Tegan. Nemoj to nikad zaboraviti. Uvijek ćemo biti ti i ja."
"I Luke."
"Hm, da." Nije zvučalo onoliko uvjerljivo koliko sam htjela.
"Hoćeš li se vjenčati s Lukeom?"
"Ne znam, nisam razmišljala o tome."
"Da se vjenčaš s Lukeom, bi li onda on bio moj tata? Bi li bio tata Luke?" Nije skrivala oduševljenost tom mogućnošću.
" Valjda bi ", odgovorila sam.
"Hoćeš li se vjenčati s gospodinom Nateom?"
"Ne." U to sam bila sigurna. Nate i ja se nećemo vjenčati. Niti ponovno biti zajedno. To nije bila čak ni mogućnost, bez ob¬zira koliko moje srce poskakivalo u njegovoj blizini. Ili koliko mi želudac zatitrao kad bi nam se pogledi slučajno sreli. S Nateom je bilo svršeno, stvarno, najstvarnije, kako bi Tegan rekla.
"Zašto ne?"
"Jer je Luke moj dečko."
"Ali imala si lijepu haljinu."
"Znam."
"Zašto je gospodin Nate moj tata?"
Jesam li doista morala ulaziti u priču o pčelama i pticama? Ne bi li trebala imati pravo na još nekoliko godina nevinosti? Ne bih li i ja? Zato sam plaćala porez, da netko drugi prolazi neugodu objašnjavanja čina seksa. Nisam znala čak i kako se uopće ptice i pčele uklapaju u priču o razmnožavanju.
Tegan je trepnula mokrim trepavicama čekajući odgovor.
"Hm..." počela sam. Nije mi preostalo drugo nego učiniti jedinu drugu stvar koju sam činila u ovakvim situacijama. "Smeta
li ti što ti je Nate tata?" zavarati je protupitanjem.
Tegan je zamišljeno iskrivila usnice i spustila pogled na pjenuša¬vu vodu. Slegnula je ramenima. "Ne znam. Gospodin Nate je smije¬šan." Nabrala je nos i odmahnula glavom. "Ali Lukeu se ne sviđa."
"Je li on to rekao?" upitala sam, spremna iskaliti se na njemu jer je gurao Tegan u nešto u što nije trebala biti uključena.
Odmahnula je glavom. "Nije. Samo smiješno priča s gospo¬dinom Nateom." Tegan je spustila bradu do vrata i produbila glas.
"Nate, opet si ovdje. Kako divno." Zatim se vratila svom nor¬malnom glasu. "To mu stalno govori. To nije baš lijepo, zar ne?"
"Muškarci ponekad znaju biti glupavi", odgovorila sam.
"Gospodin Nate te gleda. Nekad ti se i smiješi, kad ti to ne vidiš. Tebe voli više nego mene."
"Obje smo mu drage."
"Sviđa li se tebi gospodin Nate ili Luke?"
Kad bih bar znala odgovor na to pitanje, bolje bih spavala no¬ću. Ne bih osjećala ovu stalnu krivnju jer ih želim obojicu. Lukea jer je sada ovdje i jer nije poznavao Adele pa nije stalni podsjetnik na nju. Natea jer me podsjeća na osobu kakva sam bila. Kamryn koja je katkad znala biti ljubazna i često se smijala. Uvijek sam znala da me Nate volio, Luke je tek trebao dokazati da me doista voli jer smo još uvijek plesali oko "volim te" i ni on ni ja nismo se htjeli potpuno izložiti. A onda opet, za razliku od Natea, Luke me nije nikad pre¬vario... U mojoj se glavi bez prestanka vrtjela ta beskonačna petlja pitanja tko mi je draži? S kim bih trebala biti? "Sviđaju mi se obo¬jica", otkrila sam Tegan. Stavila sam joj ruku pod bradu, podigla joj lice, okrenula ga ulijevo pa udesno. "Ali ti si mi najdraža."
Prasnula je u smijeh. Imala je tako lijepe crte lica, taj mali slat¬ki nos, velike kraljevskoplave oči i prekrasno oblikovane usne zbog kojih je, kad bi se nasmijala, izgledala kao Adele. Povukla je glavu unatrag, sakupila malo pjene i otpuhnula je u mene prekrivajući mi crveni džemper pjenastim bijelim točkicama.
"Mama Ryn, razmislit ću o tome", rekla je, ozbiljno poput suca pri izricanju kazne.
"Dobro", složila sam se. Da to nije rekla Tegan, podsmjeh nula bih se ozbiljnosti u njezinu glasu, njezinoj prijevremenoj odraslosti. Ali nisam se smijala, jer time me samo podsjetila da je dijete puno misli i da ovu novu informaciju mora prikladno razmotriti.
"Ne znam želim li da gospodin Nate bude moj tata", obja¬snila je. "Razmislit ću o tome."
Kimnula sam slažući se. A ja ću morati razmisliti kako ću joj reći da je Nate njezin otac, željela ona to ili ne, sviđalo joj se to ili ne. I to nitko od nas ne može promijeniti.


ČETRDESET PRVO POGLAVLJE
N
ate je sjedio pogrbljen nad šalicom kave u kavani u Horsforthu, glave naslonjene na ruku i pogleda uperenog u dubinu bi¬jele šalice za kavu. Kad sam ga nazvala da dogovorim ovaj sastanak, predložila sam da se nađemo u središtu Leedsa, ali rekao je da mu nije problem voziti do mog dijela grada. Kad sam ušla i vidjela ga kako sjedi s kavom kao da je ondje već satima, sjetila sam se našeg prvog spoja.
Došla sam do njegova stola i podigao je glavu. Trznula sam se od užasa. Izgledao je kao vampir, kao ružna i sjenovita inačica pra¬voga Natea. Tamni podočnjaci pod njegovim očima govorili su mi da nije spavao, a jagodice koje su počele probijati kroz kožu značile su da vjerojatno nije ni jeo. Tamne čekinje na njegovoj bradi otkri¬vale su da se već danima nije zamarao brijanjem. Nokti na rukama bili su mu neodrezani. A njegovi spori i letargični pokreti ukazivali su da mu i uspravno sjedenje pričinja napor.
Nije se brinuo o sebi i to me boljelo. Mnogo mi je značio. Ipak je bio Teganin otac. Navikavala sam se na to. Počela sam prihvaća¬ti da se dogodilo to što se dogodilo. Nisam to mogla promijeniti. Nisam bila sigurna ni da bih mijenjala išta kad bih mogla. Kao što je Adele napisala u pismu, Tegan ne bi bila Tegan da joj Nate nije otac. Ali mnogo mi je značio i jer je Nate.
"Ne kasnim, zar ne?" upitala sam.
"Ne, bio sam uzbuđen što ću te vidjeti, premda si zvučala vrlo ozbiljno na telefon, pa sam uranio."
Sjela sam, oronulost je izbliza bila još upadljivija, bila je njegov sastavni dio. To se nije dogodilo preko noći, razvijalo se neko vrije¬me, samo je tek sad postalo vidljivo.
"Jesi li dobro?" upitala sam ga.
Kimnuo je, kao da mu nije ništa. "Dobro sam, ljepoto. Onda, čemu onaj ozbiljni glas preko telefona?"
Oklijevala sam, htjela sam ga dalje ispitivati u vezi zdravlja umjesto da započnem ovaj razgovor. S obzirom na stanje u kojem je bio, ovo je bila zadnja stvar koju bi trebao čuti, ali morala sam to učiniti. Bio mi je važan, ali Tegan je bila broj jedan. Sve što sam či¬nila, moralo je biti za njezinu dobrobit. "Nate", navlažila sam usne uplašena koliko će ga to povrijediti, "bilo je lijepo biti u tvom druš¬tvu i viđati te, ali želim da potpišeš papire i dopustiš mi da nastavim proccs posvajanja Tegan."
Nate je utonuo u sjedalo nesretno zureći u stol.
"Znam da ti je draga, ali ne dovoljno da puno vrijeme budeš tata. A njoj treba stabilnost koju će dobiti kad je posvojim. Za ne¬koliko će tjedana navršiti šest godina. U protekloj je godini izgubila mamu, preselila se u drugi grad, otkrila kako je to imati tatu, otkri¬la tko joj je pravi tata, a tu su još i sve ostale svakodnevne stvari s kojima se mora nositi... Samo želim pružiti Tegan stabilnost u kojoj će znati da je ja neću napustiti. Razumiješ li me?"
Gospodin Turner kimnuo je umornom glavom i zagledao se u dubinu svoje šalice kao da će ondje naći utjehu.
"Znači, potpisat ćeš?"
Još jedno umorno, bezvoljno kimanje.
"Mogu li je i dalje posjećivati?" nesigurno je upitao.
"Naravno", rekla sam. "Moraš ostati, sad si dio njezina ži¬vota. Traumatiziralo bi je kad bi sad nestao. Još je izbezumljena činjenicom što si joj ti otac i zato te pomalo čudno gleda, ali stalno priča o tebi. Sviđaš joj se, gospodine Nate. Mnogo. Ne krivim je."
"Nemoj", promrmljao je odmahujući glavom. "Molim te, ne¬moj biti dobra prema meni. To me samo podsjeća da sam upropastio stvar."
"Nisam nikad mislila da ću doživjeti dan kad ćeš mi reći da ne budem dobra prema tebi. To je jedna od onih fraza za koje mi¬sliš da ih nećeš nikad čuti."
"Ryn, misliš li doista da bih bio s tobom da si bila toliko uža¬sna kao što to očito misliš?"
Slegnula sam ramenima. Tko bi znao kako funkcionira muški um?
"Bila si nevjerojatna prema meni. Uvijek si se brinula o me¬ni pazila da jedem kako treba, prala mi rublje, dolazila na sve moje poslovne događaje premda mrziš te stvari. Sjećam se koliko si puta čekala budna da se vratim kući kad bih radio večernju smje¬nu. Uvijek si me ohrabrivala, vjerovao sam da mogu učiniti bilo što dok sam bio s tobom. Nekad bih se pitao zašto ne želiš djecu kad se tako dobro brineš o drugima. I ne samo o meni, o Adele također..." Zatvorio je oči i zario ruke u kosu. "Čak i kad si htjela nekoga drugog, nisi bila grozna prema meni. Samo si se prestala ponašati prema meni na isti način. Tako sam znao što se zbivalo. Po monotoniji, iz dana u dan."
"Nate, nemojmo... Opisao si našu vezu kao savršenu, a ona to nije bila. Otjerala sam te u tuđi krevet. Natjerala sam te..."
TRAS! Nate je udario rukom o stol i trgnula sam se. "Pre¬stani!" ispalio je. "Prestani biti tako stroga prema sebi. To me izlu¬đivalo u vezi tebe. Bila si strašno stroga prema sebi. Uvijek si sebe krivila za stvari koje ne možeš kontrolirati i mislila da si kriva za sve loše što se dogodi. Ti me nisi natjerala ni na što ja sam tebe prevario. Nisi ti bila kriva!" Smirio se s nekoliko dubokih udisaja i ublažio glas. "Nisi ti bila kriva. Ja sam to učinio, ja sam upropastio stvar. Ne samo s tobom nego i s Adele."
"Nego, nalazim se s Tegan i Lukeom u parku", rekla sam ubacivši vedrinu u glas dok sam mijenjala temu. Nisam sada željela razgovarati o tome. Nisam mogla. Nastavim li razmišljati o tim stvarima, ponovno ću početi pucati. Prije Božića sam bila na rubu sloma, plakanje u Nateovu zagrljaju bilo je dio toga. Nasreću, uspje¬la sam ponovno zatvoriti vrata svojim osjećajima prije nego što su me ponovno savladali, prije nego su me duboki tragovi tuge urezani u mom mozgu uspjeli preplaviti. Neću riskirati da se opet otvorim toj boli razgovarajući s Nateom o tome. "Pa, bolje da krenem."
"U redu", odgovorio je Nate. "Hoćeš li da te odvezem?"
"Može."
Izašli smo iz kafića i hodali pod sivim nebom prošaranim obla¬cima nateklima od kiše prema parkiralištu Morrisonsa gdje je Nate ostavio automobil. Ovo vjerojatno nije najbolje vrijeme za odlazak u park, ali Luke i Tegan bili su uvjereni da će imati barem sat vremena za igru prije nego se nebo otvori. Kad smo se približili njegovu srebr¬nom Audiju, Nateovi su se koraci usporili i stali, a onda se okrenuo prema meni. "Ja..." počeo je i stao. Ispružio je ruke i povukao me u zagrljaj. Rukama mi je prešao niz leđa, a onda ih milovao prema gore. "Razmišljaš Ii ikad da smo zajedno?" šapnuo mi je na uho.
Nisam samo razmišljala o tome, maštala sam, nadala se, želje¬la... Nateove su me usne okrznule po vratu dok mi je stavljao ruku oko struka. Njegove su se usne još jače utisnule na moju hladnu kožu. Još poljubaca po vratu. Znao je da nisam nimalo otporna na poljupce po vratu. Koljena su mi oslabjela i privukao mi je tijelo bliže svojem. Izgubila sam mentalno uporište i iznenada se survala u emocionalni vremenski stroj. Natrag u doba kad smo stajali na željezničkim stanicama, na ulici, katkad čak i u redu u trgovini, ljubili se i nije nas bilo briga što itko misli. Ljubili se i grlili kao da smo se tek upoznali.
Smijali bismo se kad bi nam ljudi dovikivali "Nađite sobu!". Nateova se slobodna ruka zavukla u moju kosu dok mi je jače lju¬bio vrat. "Neću ostaviti ljubavni ugriz", promrmljao je i stvarnost i sadašnjost razbile su mi se o glavu.
"Stani, stani", rekla sam odgurujući ga od sebe dok nije zakoračio unatrag, stvarajući sigurnu udaljenost između nas. Zu¬rili smo jedno u drugo, oboma su nam se prsa nadimala dok smo gutali zrak. "Ne više. Ovo se ne smije dogoditi", objavila sam bez daha. "Nikad više."
"Znam da se ovo ne smije dogoditi", zatvorio je oči i lice mu se nabralo. Dlanovima je pritisnuo oči. "Znam. Sve ide pogrešno... Sve... Ide pogrešno... Natjerali su me da odem na dva tjedna s posla jer sam griješio. Ne mogu se koncentrirati ni na što." Bilo mi ga je žao. Uvijek je bio profesionalan, bez obzira što se događalo u njegovu životu, ništa ga nije moglo udaljiti od posla pa je činjenica da su ga sad poslali na odmor... Nisam bila svjesna koliko je slab. "Većinu vremena ne znam što radim", govorio je. "Umjesto da spavam, no¬ću ležim budan razmišljajući o nama." Pritiskao je lice zglobovima ostavljajući bijele tragove na žućkastoj koži. "Želeći da budemo po¬novno zajedno... Znam da si s njim. I to je ono najgore. Drag mi je. On me mrzi, znam to, ali sviđa mi se koliko mu je stalo do Tegan..." Nate se čučnuo, ruku i dalje pritisnutih na oči. "Sjećaš li se naše prve velike svađe? Ljutito si odjurila kod Adele. Sjećaš se? Došao sam po¬slije tebe, ali Adele nije htjela slušati naše gluposti. Sjećaš li se? Rekla je: >Ako vas dvoje prekinete, nijedno od vas neće dobiti skrbništvo nada mnom otići ću živjeti s Kaminim roditeljima.< Sjećaš li se?" Kimnula sam prema njegovoj pognutoj glavi, sjećala sam se. "Ne čini se u redu to što si ti opet u mom životu, a nje nema."
Nate je tugovao. Nisam uopće razmišljala kako će Adelina smrt utjecati na njega. Da sam malo promislila, znala bih da je nemoguće da ju je prebolio, jer i on je doživio gubitak. Bila mu je poput člana obitelji i umrla je. Naravno da je tugovao. Ja sam sebe još uvijek krivila za ono što se dogodilo prije njezine smrti, ali prije nego što je umrla napravile smo prvi nesigurni korak prema pomire¬nju. Posljednje riječi koje joj je Nate rekao bile su da je mrzi. Da joj neće oprostiti dok je živa. Cijeli je razgovor bio pun gorčine, ljutnje i uzajamnog optuživanja. Krivnja koju je osjećao zbog toga vjerojatno ga je izjedala, izgarao je iznutra u njezinoj vatri.
Kako mi je to promaklo? Pogotovo kad mi je pokušavao reći da pati. Rekao mi je one večeri kad smo išli u restoran; rekao mi je kad je ponudio novac za Tegan; rekao mi je kad sam ga pitala za¬što se trudi oko Tegan; rekao mi je one večeri kad smo se sukobili na ulici. Nate je tražio pomoć od mene, preklinjao me da vidim njegovu bol, a ja ga nisam čula. Ja sam ga, kao, poznavala, a nisam vidjela da se raspada. Moj se dragi raspadao.
"Tegan je toliko nalik na Adele. Pogledam je i vidim Adele kako gleda u mene. Ali nalikuje i tebi. Govori kao ti. I ponaša se kao ti. Jesi li vidjela kako se, kad je umorna, igra s pramenom kose pokraj uha, baš kao ti? Jesi li primijetila to?"
Da budem iskrena, nisam. Ali to sada nije bilo važno. On je bio važan. Spustila sam se na tlo pored njega i stavila mu ruku oko ramena. "Zašto mi nisi rekao da se osjećaš tako loše, Nate?"
Slegnuo je ramenima. "Ne znam", rekao je istom intonacijom kao i Tegan kad bi bila uzrujana.
"Dođi, idemo u park, zabavit ćemo se i skrenuti misli sa svega."
"Dobro", prošaptao je.
"Što on radi ovdje?" Luke je zahtijevao odgovor tihim, ljutitim šaptom.
Oči su mu se udvostručile kad me je vidio kako dolazim u park s Nateom i nakon što je pomogao Tegan da siđe s ljuljač¬ke, gledao je u mene dok nisam došla do njega ostavljajući Natea i Tegan zajedno. Nate je sjedio na crvenoj ljuljački koju je Tegan oslobodila i zurio u pod.
"Nateu je teško. Imao je emocionalni slom", objasnila sam.
"Ovo je trebalo biti naše vrijeme, ne mogu vjerovati da si ga dovela", siktao je Luke.
"On pati! Ne nosi se baš dobro s Adelinom smrću." Na to se Lukeov ljutiti pogled za nijansu ublažio. "Sve do maloprije nisam shvaćala koliko pati ne jede, ne spava. Na poslu su mu rekli da ne dolazi neko vrijeme. Raspada se, doista sam zabrinuta za njega."
Luke je uzdahnuo, naizgled dirnut Nateovom patnjom, a on¬da me povukao u zagrljaj. "Ja imam tebe da mi budeš oslonac", promrmljala sam u Lukeova prsa. "Nate nema nikoga. I zato mo¬ram biti tu za njega. Nekad mi je bio jedan od najboljih prijatelja, ne mogu ga iznevjeriti."
"Znam", priznao je Luke. "Ne sviđa mi se, ali razumijem." Poljubio me u vrh glave, a zatim u usta. Dok smo se vraćali prema ljuljačkama, oboje smo zastali ugledavši Tegan kako bulji u Natea velikim ozbiljnim očima, kao da gleda životinju u zoološkom vrtu. Često je odrasle doživljavala kao zanimljive predmete za prouča¬vanje, jer bili su toliko drugačiji od nje. Drugu su djecu zanimala druga djeca, Tegan je uvijek buljila u odrasle pokušavajući dokučiti njihove tajne promatranjem njihova ponašanja.
Naposljetku je ispružila ruku i potapšala Natea po koljenu dok nije okrenuo glavu prema njoj. "Što ti je, Nate?" tiho je upitala. "Jesi li bolestan?"
Nate joj se nasmiješio i odmahnuo glavom. "Ne, samo sam umoran."
"Oh. Želiš li spavati u mom krevetu? Jako je lijep."
"Hvala, ali imam krevet u svojoj kući."
Tegan je iskrivila zatvorene usnice grizući unutrašnjost donje usne, a onda joj se čelo namrštilo intenzivno je razmišljala. "Mo¬žeš spavati kod mene", najposlije je objavila. "Možeš obući Lukeovu pidžamu i spavati u mom krevetu. Ja ću spavati s mamom Ryn. Ona se neće ljutiti. Ona se nikad ne ljuti."
Nate joj se nasmiješio. "Hvala ti, Tegan, ali mislim da je bolje da spavam u svojoj kući."
Vrijeme se počelo kvariti, nekoliko kapi kiše palo je na nas i to mi je poslužilo kao izlika da se umiješam. Taj trenutak, bez obzira koliko bio sladak, vjerojatno je bio bolan za Lukea, jer se Tegan pre¬ma Nateu odnosila isto kao i prema njemu, dok se Nate pak osjećao krivim jer je izgledala poput Adele. "Dobro, dječaci i djevojčice, mi¬slim da je vrijeme da pođemo kući. Počet će kiša", rekla sam.
"Dobro", rekla je Tegan, teatralno kolutajući očima prema Nateu. "Hoćeš li doći kod mene na večeru?" upitala ga je. Nate je pogledao u Lukea koji je stajao pored mene. Luke je slegnuo rameni¬ma i odvratio pogled, što je bilo najbliže značenju "Navrati".
"Može, Tegan, doći ću."
Nasmijala se. "Hajdemo onda." Pružila mu je ruku. Primio ju je i ustao. "Možeš me zvati Tiga, ako želiš", obavijestila ga je kima¬jući glavom kako bi naglasila svoju izjavu. "Ne T, Luke me zove T. Ali ti me možeš zvati Tiga."
"u redu, Tiga, hvala ti."
Tegan mu je uputila još jedan široki osmijeh, a zatim krenula stazom vukući ga sa sobom. Stavila sam ruku u Lukeovu, prsti su nam se isprepleli dok smo slijedili Natea i Tegan kući.
Stvari bi mogle profunkcionirati između nas četvero, razmi¬šljala sam putem kući. Doista bi. Kad ne bih stalno dodirivala svoj vrat povlačeći prste po odjecima Nateovih poljubaca. Kad ne bih imala jasan osjećaj da se opet zaljubljujem u njega.
ČETRDESET DRUGO POGLAVLJE
L
uke se naviknuo viđati Natea nekoliko puta tjedno.
No dobro, "naviknuo" je možda pretjerano, jednostavno je ograničio svoj komentar (Teganinim dubokim glasom, "Nate, opet si ovdje, kako divno") na jednom tjedno, jer Nate je počeo provoditi mnogo vremena kod nas. Došao bi najmanje četiri puta tjedno, gotovo uvijek na Teganin poziv. Nije ga unaprijedila na Lukeov status, ali postao je poput patki u parku koje je uvijek htjela hraniti zaključila je da će on, bez njezine intervencije, skapati od gladi. Gotovo svaku drugu večer morali smo zvati gospodina Natea i pitati hoće li doći na večeru. Ako nije mogao doći, htjela je znati što će jesti. Nekad bi ga nazvala da sazna što je tog dana radio na poslu i je li stekao nove prijatelje. Kad bi svratio, pitala bi me smije li je odvesti u trgovinu po slatkiše. Ali nije zaboravila ni Lukea. Svaki put kad bi se vratila s izleta s Nateom, odmah bi otišla ravno Lukeu, popela mu se u krilo i ispričala mu pojedinosti tog mini izleta, a onda ga pitala hoće li je idući put on voditi u trgovinu. Nije mu čak ni zaboravila dati do znanja da joj je, premda je Nate zabavan, on ipak na prvom mjestu.
Kao rezultat vremena koje je provodio s nama spoznaje da ga ni ja ni Tegan ne mrzimo Nate se polako vratio u svoje nor¬malno stanje. Onoliko normalno koliko je mogao. Prešao je u fazu u kojoj boli, ali u kojoj može funkcionirati. Počeo je spavati, uredno jesti, izgledati dobro, a čak smo i razgovarali o Adele. "Sjećaš li se one noći kad je Adele došla k meni i prijetila mi?" upitao me jednom Nate kad smo nas četvero bili u parku.
Nasmijala sam se dok mi se vraćala uspomena.
"Rekla mi je da će me ubiti ako te ikad povrijedim. >Namrtvo<, rekla je, >ubit ću te namrtvo<."
"Bila je duhovita."
"Ne, bila je ozbiljna. Sjećam se, kad sam te tek upoznao, brzo sam shvatio da je Adele dio naših života. A onda kad je rodila Tegan, sve tri ste dolazile u paketu." Okrenula sam se prema njemu. "Ne žalim se. Zapravo je bilo lijepo imati već gotovu obitelj. Samo sam čekao dan kad ćeš reći: >Zašto ne kupimo kuću pa da mogu živjeti s nama?<." Nasmijala sam se, jer ta mi je ideja doista bila pala na pamet. "Da", rekao je Nate. "Znao sam!"
"Znam da ste se posvađali, ali ona te voljela", priznala sam.
"Ali samo kao prijatelja. To ti je sad jasno, zar ne? Bio sam joj kao tvoja braća."
"Spavala je i s mojom braćom?" upitala sam.
Oči su mu se raširile od užasa. "Što? Ne! Nikad to nisam rekao... Ah, šališ se. Jako smiješno. Jako smiješno."
"Del bi mislila da je."
"Da, ona bi."
Činjenica da sam mogla pričati o Adele bez padanja u očaj značila je da je i meni bilo bolje. Nosila sam se s onim što se dogo¬dilo. Malim koracima, ali ipak jesam. Morala sam se natjerati. Od Nateova sloma, bila sam totalno uzdrmana. Plašila me spoznaja da sam se opet zaljubljivala u njega. Značila je da ne pridajem dovolj¬no pažnje Lukeu. Ne budem li pripazila, postojala je opasnost da ću otjerati Lukea, baš kao što sam prije svih tih godina nakratko otjerala Natea. Počela sam mu svakog dana govoriti "Volim te", jer ga i jesam voljela. S njim sam bila, s njim sam odlučila biti i namjeravala sam to dokazati. I njemu i sebi. I izabrala sam savršen način da to učinim.
"Ovo je kao da smo pravi cura i dečko", rekao je Luke. Od¬vojeno smo se iskrali s posla i našli se na ručku uz rijeku. Otišli smo dalje od glavne ceste da nas ne bi vidio netko iz Angelesa. Premda je većina ljudi pretpostavljala da smo zajedno Betsy je čekala dan kada će smjeti tračati o tome s djevojkama iz maloprodaje voljeli smo to držati za sebe. Odvojiti poslovnu osobu od one u vezi. Ni¬jedno do nas dvoje ne bi moglo učinkovito raditi neprestano brinu¬ći što svi gledaju kako ćemo reagirati kad jedno drugome uložimo veto na neku zamisao ili ukažemo na pogrešku. "Kao pravi spoj."
"Znam", nasmijala sam se. Pozvala sam ga na ručak jer sam htjela razgovarati s njim, htjela sam učiniti nešto što će mu bez ikakve sumnje dokazati da je on taj s kojim želim biti.
Moj je šef pogledao naokolo ima li koga iz Angelesa, a onda me poljubio, usnama slanim od sendviča s govedinom i hrenom.
"Trebamo ovo češće raditi", rekao je zastavši ispred mene. "Znaš, ne provodimo dovoljno vremena zajedno. Samo ti i ja. Mi¬sliš li da bi tvoji roditelji došli i ostali jedan vikend s Tegan dok mi izađemo negdje navečer?"
"Vjerojatno. Ili bi mogao Nate."
"Da", promrmljao je Luke i odvratio pogled. "A mogao bi i potpisati one papire."
Kad bismo se dotakli te teme, moj se dečko ponašao poput osobe koja se drži za rub litice ma koliko umoran bio, ne bi je puštao jer je mislio da će ga to ubiti. "Zbilja ti smeta njegovo druš¬tvo?" upitala sam. "Stvarno, najstvarnije?"
"Nemoj mi teganizirati, Ryn. Nije lako kad tvoj bivši prak¬tički živi s nama. T je ista on, pogledam je i vidim njegovo lice. A kao da već to nije dovoljno loše, usto znam i da se godinama jebao s tobom." Luke je namjerno rekao "jebao". Pokušavao je umanjiti ono što smo Nate i ja imali rekavši to tako da zvuči prljavo i bez¬osjećajno to je bio jedini način na koji se mogao nositi s redovi¬tim viđanjem muškarca za kojeg sam se zamalo udala. "Ne mogu ga izbjeći! Pokaži mi nekog frajera koji mora provoditi vrijeme s bivšim dečkom svoje djevojke. Bi li ti mogla da si na mom mjestu?"
"Razumijem da nije lako, ali sad mu je mnogo bolje i sigurno si primijetio da je zbog toga počeo manje dolaziti?"
"Nazdravimo mu, onda, za brz oporavak pa da može potpu¬no nestati."
"Ne budi idiot. Luke, znaš da si dobra osoba. A ako si zabo¬ravio koliko si dobar, neću ti reći zašto sam te pozvala na ručak."
Nekoliko je sekundi mrko gledao dok su mu oči sjale poput utrnutih ugljenih žeravica, a zatim je znatiželjno ugasio svoj bijes. "Da, primijetio sam da rjeđe navraća."
"Dobro, onda, gospodine L, pitala sam se bi li se htio useliti k nama? Znam da ionako već živiš s nama, ali što kažeš da bude službeno? Ako si za, možeš se odreći svog stana i možemo početi zajedno štedjeti za veći stan. Možda čak i kuću? S vrtom za Tegan?"
Lukeov odgovor bio je pogled uprt u daljinu i povlačenje u šutnju. Šutnju koja se produbila u muk koji je obećavao progoniti našu vezu idućih godina. Kad se njegova šutnja nastavila, shvati¬la sam da sam zabrljala i otkucaji srca postajali su mi sve sporiji i sporiji, prijeteći da će u jednom času stati. Nisam trebala načinjati ovu temu. "To je velik korak", najzad je rekao Luke. "Morat ću razmisliti."
I to je to? pomislila sam. Nakon što sam pitala nešto tako važ¬no, nakon svih mojih napora u zadnje vrijeme, to je sve što ću dobiti? Kao da se ponavljao scenarij "Volim te" / "To je dobro znati"; nova pljuska u lice kad sam mu otkrila svoje srce. "Dobro", pro mumljala sam. Koliko ću još puta dopustiti Lukeu da mi to učini, prije nego što prihvatim da mu se ne trebam otvarati? Možda ne vjeruje da ćemo nas dvoje potrajati.
"To ne znači ne", dometnuo je, "samo je, pa, veliki korak."
"To si već rekao."
"Ryn, treba uzeti u obzir mnogo stvari."
"Znam."
"Vidim svoju budućnost s tobom i T."
"Pa u čemu je onda problem?"
"Zajedno smo manje od godinu dana."
"Ali kad znaš, onda znaš", izvalila sam. Jesam li to doista ja rekla? Ja? Adele je govorila takve stvari, ne ja.
Jesam li se toliko promijenila od Adeline smrti? Jesam li po¬stala pekmezasta žena koja vjeruje u sudbonosnu romansu? Nisam, shvatila sam. Bila sam romantična koliko sam uvijek bila. To što sam rekla moglo je značiti samo jedno: preklinjala sam. Zadrhtala sam. Luke me tjerao da molim za njegovu ljubav.
"Znam", otpočeo je Luke. "Samo moram..."
"U redu je", prekinula sam ga. "Ne moraš mi odmah odgo¬voriti. Uzmi si vremena koliko god ti treba."
"Sigurna si?" odvratio je.
"Sasvim."
S mog stajališta, to je značilo samo jedno: Luke nije bio za¬ljubljen u mene. Obožavao je Tegan, umro bi za nju, u to nije bilo sumnje, a to je značilo da je problem u meni, zar ne? Nije bio za¬ljubljen u mene. Nikad ne bi tako reagirao da je zaljubljen u me¬ne. I premda jesam imala sumnji kad se Nate ponovno pojavio u mom životu, i još sumnji nakon onog dana na parkiralištu, to nije mijenjalo činjenicu da sam izabrala biti s Lukeom. Voljela sam ga dovoljno da ga pitam da učini ovaj veliki korak sa mnom. Nakon boli koju sam prošla s Nateom, nisam mislila da ću se ikad više od¬važiti na takav rizik s muškarcem. Nisam očekivala da ću upoznati nekoga tko će postati toliki dio mog života da ću poželjeti učiniti ovaj korak. Međutim, činilo se da Luke ne osjeća isto. Prvi put kad smo se poljubili, pretpostavljala sam da će spavati sa mnom, ali i da neće htjeti ništa drugo. I činilo se da se povremeno vraćao takvom ponašanju: u jednom bi mi trenutku pričao o djetinjstvu, u idućem se činilo da mu moji osjećaji ništa ne znače. U jednom je trenutku bio ludo ljubomoran na mog bivšeg, a u idućem se nije želio doseliti k meni. S Lukeom nikad nisam znala na čemu sam. U svojoj je ljubavi prema Tegan bio posve jasan, ali nikad nisam znala što doista osjeća prema meni. To me plašilo. Uložila sam mnogo osjećaja u njega, a naša veza nije čak bila ni sigurna stvar.
"Vrlo si tiha", primijetio je Luke.
"Samo razmišljam", odgovorila sam.
Luke je uzdahnuo, bacio napola pojeden sendvič u obližnju kantu za smeće pa spustio ruke na moja ramena.
Lice mu se nakratko blago zamračilo, kao i njegove oči boje lješnjaka. "Ne bi htjela da pristanem na nešto u što nisam siguran samo zato jer je to ono što bi ti htjela čuti, zar ne?" upitao je Luke.
Odmahnula sam glavom. "Naravno da ne. Ali imam pravo biti razočarana i povrijeđena što nisi objeručke prihvatio priliku da stvari učinimo trajnima", istaknula sam.
"Ja..." započeo je pa stao. Lice mu se opet nakratko zamrači¬
lo. Nisam ga mogla pročitati. Nisam mogla dokučiti što to misli, a ne govori. "Ryn, bit ču iskren. Razmišljao sam o tome da te zapro¬sim. Svaki put kad prođem pokraj trgovine s nakitom, uđem pogle¬dati prstenje, ali onda... Zajedno smo manje od godinu dana. Ne možemo se vjenčati nakon manje od godinu dana. Ja ne radim takve stvari, nisam tako impulzivan. Zato ovo čime si me sad zaskočila... Moram razmisliti o tome. Zajednička kupnja kuće bio bi polovičan korak, a ja ne znam želim li raditi stvari polovično što me ponov¬no vraća na pitanje vjenčanja... Što je impulzivno. Razumiješ li sad zašto moram prvo razmisliti? Nije riječ o tome da te ne volim, niti da s tobom ne vidim svoju budućnost, samo moram vidjeti što je najbolje. Već sam jednom to napravio, sjećaš se, i nije baš uspjelo."
"Da, Luke, sjećam se da si to već napravio. I ja sam, skoro sam već bila pred oltarom, stoga se čudim što se nisi barem sjetio razgovarati sa mnom o braku, ako si već razmišljao o tome."
"Ni ti nisi razgovarala sa mnom o kupnji kuće."
"A što je bilo ovo maloprije? Nisam već razgledavala kuće niti planirala gdje bismo mogli živjeti, spomenula sam to tako da možemo razgovarati o tome. Jesi li zaboravio što bi brak značio za Teganino posvajanje? Čije će prezime uzeti? Kako će to izgledati socijalnim radnicima i sucu koji odlučuju o tim stvarima? Izgledala bih hirovito i nepostojano, a moram se doimati stabilnom, posto¬janom i prikladnom za odgajanje djeteta bez roditelja. Da si mi ranije spomenuo brak, rekla bih ti da trebamo razmisliti o tome. Zajednička kupnja kuće je bila plan za budućnosti, kao što sam re¬kla, štedjeli bismo. I budimo iskreni, to nije drugačije od sadašnjeg stanja. Jedino što bi stalno bio s nama, a to želimo i Tegan i ja. A činjenica što si s nama devedeset devet posto svog vremena upućuje na to da i ti to želiš."
"Da sam te zaprosio, rekla bi ne?"
Kimnula sam. "Mislila sam da dosad već znaš da sam ja osoba koja prvo treba razgovarati o takvim stvarima. To je i moja buduć¬nost, znaš, a ako si ti spreman za brak, to ne znači da sam i ja. Pogotovo kad moram razmišljati i o djetetu."
"Jasno mi je što govoriš... Zajedničko planiranje budućnosti baš nam i ne ide najbolje."
" Čini se da ne."
"Ali ja ipak želim da imamo budućnost", rekao je Luke. "Stvarno, najstvarnije."
"Nemoj mi teganizirati", odgovorila sam uz slabašan osmijeh.
Nasmijao se, a onda mu je lice poprimilo ozbiljan izraz. "Že¬lim da budemo zajedno... do kraja naših života. I dobro ću razmi¬sliti o tome da se uselim, dobro?"
"Dobro."
Luke mi se nasmiješio, poljubio me ravno u usta bez da je najprije provjerio ima li koga iz Angelesa u blizini. Dok me čvrsto držao i snažno ljubio, u glavi mi je počeo tinjati podmukli nagovje¬štaj. Rastao je zabrinjavajućom brzinom dok nije narastao u pravu misao koja je zasjenila sve ostalo: cijeli bi ovaj razgovor prošao sa¬svim drugačije da sam ga vodila s Nateom.
"I otkrili smo da se reakcija koju smo dobili na kupone povećala za pet posto u posljednjem izdanju Living Angelesa", govorila je Betsy okupljenim članovima promidžbenog, prodajnog i marketinš¬kog tima na tjednom sastanku. "Istražujemo zašto se to dogodilo, premda Kamryn smatra da je razlog taj što smo upotrijebili sliku ljudi umjesto mrtve prirode, kao što je uobičajeno." Dojmljiva je, pomislila sam dok sam je slušala. I sjaji. Sjaji zato što je luđački zaljubljena u muškarca kojeg je upoznala još u doba dok smo se Luke i ja mrzili. Imala je pravo, on je bio "onaj pravi".
Pogledala sam u svoj blok i, umjesto bilješki, bio je prekriven crtežima kuća. Kuća o kojima moj "pravi", kako mi je rekao prije nekoliko sati, mora "dobro razmisliti", razmisliti hoće li se useliti s nama u njih. To me još boljelo. Betsy je prestala govoriti i kako više nisam morala sudjelovati, isključila sam se kad je Lukeova osobna pomoćnica Carla započela provjeru dnevnika u kojem su zapisani svi sastanci koja tri odjela imaju zakazana za idući mjesec kako ne bi došlo do preklapanja. "I, Luke, upravo sam dobila potvrdu da će se sastanak predstavljanja izravne marketinške kampanje u Edinburghu održati četrnaestoga. Da potvrdim tvoj dolazak?" upitala je Carla.
Kemijska mi se iznenada smrznula dok sam šarala njome po papiru. Četrnaestogi Čekaj malo, pogledala sam Lukea koji je pro¬blijedio gledajući Carlu. Oči su mu kliznule preko prostorije do me¬ne, a onda ih je odvratio dok se činilo kao da tone u misli. Nisam znala o čemu razmišlja. Nije se imalo o čemu razmišljati. Naravno da ne može ići. Naravno da ne može.
"Luke?" pitala je Carla nakon što je šutio punu minutu, a zbog te su se šutnje sve oči u prostoriji spustile na njega. "Hoću li potvrditi tvoj dolazak i rezervirati hotel?"
"Hm", Lukeov se pogled preko mene vratio na nju. "Hm, oprosti, Carla. Da. Molim te potvrdi moj dolazak."
Prsti su mi se u samrtnom stisku zatvorili oko kemijske olovke, dovoljno čvrstom da smrska plastičnu futrolu dok mi je u žilama gorio bijes.
"Ako nema više ničeg, privedimo onda ovo kraju", rekao je Luke. "Hvala, društvo." Svi su pokupili svoje blokove i kemijske, šalice čaja, kave i čaše vode i izašli iz dvorane za sastanke. Ja sam ostala na svom stolcu, obuzeta bijesom. Luke je također ostao sjediti sve dok posljednja osoba na izlasku nije zatvorila vrata za sobom.
"Ne mogu vjerovati da odlaziš četrnaestog", rekla sam tihim i odmjerenim glasom, miljama udaljenim od gorčine koju sam htjela iskaliti.
"Nisam trebao ići", rekao je pokušavajući me umiriti. "Na¬dao sam se da će biti otkazan, već se tjednima dogovaramo oko datuma i nadao sam se da ovo neće ispasti jedini dan u svibnju kad smo svi slobodni."
"Ali ti nisi slobodan, Teganin je rođendan. Znaš to već mje¬secima. Mjesecima planiramo njezinu zabavu. Nisi slobodan."
"Ryn, sjećaš se kako je to imati karijeru i koliko dodatno tre¬ba ulagati. Ne mogu reći da imam tamo neku dječju rođendansku zabavu i da zato ne mogu doći na sastanak."
Sjećaš se kako je to imati karijeru? još uvijek imam karijeru, i dalje sam bila zadužena za časopise i bili su prokleto dobri čak i ako ja to sama kažem. Dodatno treba ulagati? Uvijek sam ulagala dodatno. Jedine druge osobe koje su bez slave radile toliko dodat¬nih sati kao i ja, bez priznanja i bez mogućnosti unapređenja, bile su druge majke koje su to morale činiti kako bi zadržale glave iznad vode. I ja bih voljela raditi sve te brojne sate tijekom dana, a onda se zaustaviti kako bih radila drugu vrstu posla, i onda nekoliko sati kasnije početi ispočetka jer ću na kraju dobiti unapređenje. Ili čak priznanje. Nitko nije govorio o tome da su časopisi uspješni, ali sigurna sam da bi bilo problema da u nečem pogriješim. Tada bi direktorski odbor primijetio kvalitetu moga rada.
Ipak, od svih stvari koje je Luke rekao, najviše me razbjesnilo "tamo neka dječja rođendanska zabava".
"I otkad je Tegan postala >tamo neko dijete"To je pogrešno ispalo."
"Ma, zbilja? E pa, ovo definitivno neće ispasti pogrešno po¬vlačim poziv da se useliš k nama", rekla sam.
"Molim?"
"Nazvao si Tigu tamo nekim djetetom. Ne možemo živjeti s nekim tko posao pretpostavlja djevojčici prema kojoj se gotovo godi¬nu dana ponašao kao da mu je kći, a onda je obezvrijedio nazvavši je >tamo nekim djetetom<. Ona te smatra svojim tatom. Premda zna da joj je Nate otac, želi da joj ti budeš tata. A ti je vidiš kao >tamo neko dijete<."
"Nisam tako mislio."
"Nije me briga."
"Vidjet ću mogu li što promijeniti."
"Nemojte nam činiti usluge, gospodine Wiseman. Kroz ma¬glu se mogu sjetiti kako je bilo imati karijeru i sjećam se da ćeš otkazivanjem sastanaka izgledati neprofesionalno. Ne bih htjela da pred svojim kolegama ispadneš neposvećen, budući da ti imaš kari¬jeru i sve to."
Zurio je u mene i nije htio priznati da nema pravo. "Dobro!" ispalio je bacajući kemijsku preko dugačkog stola za sastanke.
"Dobro", rekla sam i ja.
Ustala sam, uzela svoj blok s bilješkama, kemijsku i šalicu hlad¬nog čaja. Prelazeći preko prostorije, srce mi je udaralo trostruko brže od normalnog i udovi su mi drhtali.
"Vidimo se večeras", rekao je dok sam petljala oko kvake na vratima.
"Ne u mom stanu", odgovorila sam bez osvrtanja. "Zašto se ne vratiš u onaj stan koji si ranije danas tako očajnički želio zadržati i ne planiraš još sastanaka?"
Njegov je odgovor bio teški uzdah.
Dok sam koračala hodnikom, bijes mi je pulsirao u sljepo¬očnicama. Bila sam jednako ljuta na sebe koliko i na Lukea. Jer razumjela sam zašto je izabrao odlazak na sastanak. Postojalo je vrijeme kad me ništa nije moglo odvojiti od posla. Luke je uvijek bio ekstremno ambiciozan. I, premda je volio Tegan, ona nije bila njegova kći, nije bila njegova odgovornost pa si je mogao dopustiti da karijeru stavi ispred nje, ispred nas, jer, kad se objektivno pogle¬da, morao se brinuti samo za prvu stvar. Sve je to bilo istina, ali nije značilo da mi se mora sviđati.
ČETRDESET TREĆE POGLAVLJE
N
avršavanje šeste godine za Tegan je značilo da će i službeno po¬stati odrasla, barem je tako govorila ljudima. "Sa šest godina mogu raditi mnogo roga", podsjećala me svakog dana prije zabave.
Nisam se mogla sjetiti ičega što nije mogla raditi s pet godina, a moći će sa šest, premda je moj odgovor uvijek glasio "znam", kako joj ne bih umanjila oduševljenje. Kad je svanuo dan njezina rođendana, Lukea nije bilo. Bio je na poslu prije nego što je otišao na sastanak jer sam ga tražila da ga ne otkazuje zbog nas. Kriza koju smo proživljavali prije Božića bila je mačji kašalj u usporedbi s protekla tri tjedna. Još od sastanka tiho smo se prepirali oko puta u Škotsku. Tri tjedna neslaganja, njegova vraćanja u stan u Alwoodleyu nakon što bi Tegan zaspala i samo tri vođenja Ijubavi, jer sam otkrila taj golemi razlog zbog kojeg sam vjerovala da Lukeu nismo u prvom planu. "Kad dođeš do kraja života, sigurna sam da ćeš biti zahvalan što si na dan kad je Tegan navršila šest godina bio na sastanku", rekla sam mu večer prije odlaska.
"Molim te... Već se osjećam dovoljno loše, Ryn. Nisam raz¬mišljao i sad ne mogu učiniti ništa. Žao mi je."
"Reci to svojoj klinki. Oh, zapravo mislim mojoj klinki. >Djetetu<."
Luke se povukao i skrenuo pogled brazdajući čelo i stišćući zube, lica iskrivljenog kao da bi mogao zaplakati, i znala sam da sam pretjerala. Ozbiljno sam ga povrijedila. "Žao mi je", rekla sam uzevši ga za ruku i ljubeći je, "to što sam rekla je grozno. Znam da ne misliš tako. Hajdemo proglasiti primirje, može?"
"Imaš pravo biti ljuta, nisam postupio kako treba. Tegan sma¬tram svojim djetetom. Znaš to, zar ne?"
Kimnula sam. "Naravno da znam."
Poljubili smo se i pomirili.
Tegan je primila vijest bolje nego ja. "Ali hoćeš li se vratiti dan nakon mog rođendana?" bilo je jedino što je pitala.
"Aha, čim prije."
"Dobro onda", veselo je slegnula ramenima. "Znaš, imat ću balone."
Za zabavu smo unajmili općinsku dvoranu malo dalje u ulici, a u dvorištu smo imali crvenožuti gumeni dvorac. Pozvali smo tridesetero djece, većinom iz Teganina razreda, i dvoje iz njezine stare grupe za igru.
S organiziranjem zabave mnogo mi je pomogla gospoda Kaye, a na Lukeovo je mjesto uskočio Nate. Dan prije odveo me u super¬market i potrošili smo gotovo dvjesto funti na hranu za zabavu: hrenovke u tijestu, male kobasice, male pizze, hamburgere, čips, ko¬lače, gazirane sokove i više bijelog kruha nego što sam ikad u životu vidjela. Kao ustupak zdravlju, kupila sam jagode, kruške i jabuke za voćnu salatu. Nakon toga, Nate je ostao većinu noći ručno priprema¬jući kruščiće s nadjevom od mljevene govedine i izrezujući krugove od bijelog kruha za hamburgere. Hladnjak je bio nakrcan hranom. Rekao je da će doći rano ujutro kako bi mi pomogao oko sendviča.
Bila sam na nogama od pet ujutro razmazujući maslac na kruh za sendviče kad je Tegan u sedam sati uletjela u kuhinju, držeći Meg i vičući: "Danas je moja zabava!"
"Znam", rekla sam i podigla je u ruke. Sad se doimala stvar¬nom. Stvarnim ljudskim bićem, a ne ljušturom od djevojčice koja se bojala čak i disati kad sam je dovela iz Guildforda. Njezine kra Ijevskoplave oči oduševljeno su gledale moje lice i nisam se mogla ne nasmijati.
"Želi li Tegan svoj dar sad ili će radije pričekati zabavu?"
"Sad!" zaskvičala je.
Premjestile smo se na sofu i posjela sam je pokraj sebe. Pose¬gnula sam rukom pored sofe i izvukla paket koji sam sakrila ondje sinoć kad je Tegan otišla na spavanje. Bio je zamotan u zlatni papir i zavezan crvenom vrpcom. Uvijek oprezna, spustila je Meg i svo¬jim malenim ručicama uzela paket gledajući ga s čuđenjem. "Je li stvarno za mene?" upitala je.
"Pročitaj poruku i saznaj sama."
"Mojoj dragoj Tigi. Sretan ti šesti rođendan, voli te, mama Ryn", poslušno je pročitala. "Za mene je!" nasmijala se držeći ga kao da je lutka.
"Onda ga otvori", nagovarala sam je.
"O, da", hihotala se. Pregledavala je paket tražeći gdje bi ga mogla otvoriti a da ne podere papir, a kad nije našla rješenje, ugrizla se za donju usnu i zbunjeno me pogledala.
"Hoćeš li da ti pomognem?" upitala sam.
Kimnula je.
Pronašla sam mjesto gdje sam zalijepila debeli zlatni papir i pažljivo ga odlijepila kako ne bih ražalostila svoje opsesivno uredno dijete. "Evo ga."
Tegan je radosno otvorila paket, razjapila usta i raširila oči. "Vidi", rekla je, posegnula u presavijeni papir pa izvadila bijelu ha¬ljinu s crvenim točkama. Imala je punu suknju, duge rukave i crvenu mašnu oko struka. "To je haljina!" uzviknula je. "Jako je lijepa."
"Mislila sam da bi je možda htjela odjenuti na svoju zabavu."
"Smijem? Stvarno, najstvarnije?"
"Pa, da. Premda, mislim da bi trebala vidjeti i Lukeov poklon."
Ispružila sam ruku i pronašla paket koji je Luke zamotao i ostavio večer prije. Kako bih uštedjela vrijeme, odlijepila sam papir pa ga joj onda pružila. Odmotala je papir i otkrila kutiju za cipele. Otvorila ju je i pronašla bijele cipele s crvenim točkama. "Iste su kao moja haljina!" rekla je.
"Da ih možeš danas nositi."
"Hvala ti!" rekla je i bacila mi ruke oko vrata. "Volim te, mama Ryn."
"Još je jedan darić za tebe!" Izvukla sam još jedan paket, manji od drugih koji su stajali pored sofe, i ponovila proceduru otvaranja. "Tigi, s ljubavlju od Natea." Oduševljeno je izgovorila. "Gospodin Nate mi je kupio dar!" Pohlepno ga je otvorila, a onda zbunjeno škiljnula u sadržaj. Kupio joj je malenu svilenu torbicu usklađenu s haljinom i cipelama.
"To je torbica u kojoj danas možeš ponijeti stvari."
"Jako je lijepa", zaključila je.
"Je, i izgledat ćeš vrlo lijepo s njom."
"Voljela bih da me mama može vidjeti", kimnula je glavom prema meni nabrana lica. Ali umjesto da izgleda tužno, doimala se dobro. Kao da se pomirila s činjenicom da njezina majka neće biti na zabavi i prihvatila stvarnost situacije.
"I ja bih. Ali imam nešto od tvoje mame."
Teganine ionako već široke oči dodatno su se raširile. "Poslala je to s neba?" šokirano je rekla.
"Nije, srculence, dala mi je to prije nego što je otišla na nebo."
Znala sam da ju je spremna dobiti, doimala se mnogo smireni¬jom nego kad smo tek došli u Leeds, ali ipak sam se premišljala bih li je najprije sama otvorila i pročitala. Samo sam htjela provjeriti da ne piše nešto što bi je moglo uznemiriti, a onda shvatila da Adele ne bi napisala ništa što bi povrijedilo njezinu kćer. Uostalom, bijela omotnica nije bila za mene nego za Tegan. Izvukla sam čestitku iz džepa kućnog ogrtača i predala joj je. Njezini su maleni prsti primili omotnicu i, grizući donju usnicu, zurila je u bijeli kvadrat prije nego što je potražila moje mišljenje.
"Da je otvorim?" upitala je.
"Ako želiš, dušo."
Pažljivo ju je otvorila i jednako pažljivo izvadila čestitku. Na prednjoj je strani bila plavokosa princeza s ružičastom krunom i golemim brojem šest na ružičastoj haljini. "Sretan šesti rođendan" pisalo je. Tegan ju je otvorila.
Draga Tegan, sretan ti rođendan.
Žao mi je što ne mogu biti s tobom danas, ali uvijek ću te voljeti.
Nemoj to nikada zaboraviti, dobro? Mama te voli.
Sigurna sam da ćeš se danas sjajno zabaviti.
Zapleši i za mene.
Nadam se da si dobra prema Kamryn.
Voli te mama.
Smiješak joj je razvedrio lice dok se okretala prema meni. "Mo¬ja mama me voli", rekla je. "Tako je rekla. U mojoj rođendanskoj čestitki."
"Znam."
Osmijeh joj se povećao. "Ti si Kamryn, je li tako, mama Ryn?"
"Da, jesam."
"Jesam li dobra prema tebi?"
"I više nego dobra, savršena."
"Onda će mojoj mami biti drago." Ponovno, logika kakvu nikad ne bih očekivala od šestogodišnjakinje. Nagnula sam se na¬prijed i zagrlila je. Ovih sam dana često imala potrebu grliti Tegan. Ona bi radila nešto svoje, gledala televiziju, crtala ili čitala i odjed¬nom bi je progutao moj zagrljaj. Neočekivan i nepredviđen. Nisam si mogla pomoći, samo sam se trebala podsjetiti da postoji, da je mogu dotaknuti. Proteklih nekoliko tjedana zamijenile smo uloge. Nakon Adeline smrti, Tegan je uvijek trebala mene u blizini da je prizemljim dodirom ili pogledom. Sad sam ja trebala nju, trebala sam znati da će uvijek biti tu. Trebala sam stalnu potvrdu da je stvarna i da neće učiniti isto što i Adele i napustiti me. A i vrijeme koje sam imala prije nego što mi izmigolji iz zagrljaja bilo je ogra¬ničeno, kad postane previše odrasla i previše kul da je grlim. Sad je prihvaćala moje zagrljaje bez pitanja i bez otpora.
"Dobro, dušo", rekla sam pustivši je, "imamo još mnogo posla prije tvoje zabave. Najprije ćemo te okupati, a onda možeš doručkovati prije nego gospodin Nate, mislim Nate, dođe napraviti sendviče. Dobro?"
Potvrdno je kimnula i još uvijek držeći čestitku u ruci poku¬pila Meg. Kako se pokazalo, Tegan će tu čestitku nositi sa sobom cijeli dan. Zaboravit će na nju tek puno, puno kasnije toga dana.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
ČETRDESET ČETVRTO POGLAVLJE
Tegan se ozareno osmjehivala nad svojom tortom s likom prin¬ceze.
Smiješila se većinu dana i nije pokazivala znakove da bi mogla prestati. Smiješila se svakom poklonu, smiješila se svakoj ljubaznoj riječi i svakoj igri. Ali njezin najveći osmijeh dosad na zabavi bio je rezerviran za tortu. Šest se svijeća odražavalo u njezinim kra Ijevskoplavim očima dok sam ispred nje stavljala veliku četvrtastu čokoladnu tortu prekrivenu ružičastom glazurom s likom princeze na vrhu. Svi su se okupili i pjevali joj "Sretan rođendan". Zastala je kako bi zaželjela želju, a onda je jednim velikim dahom ugasila sve svijeće. Nakon toga je otvorila cijelo brdo darova. Moji su joj roditelji kupili digitalni fotoaparat, djeca moje sestre poslala su joj cijeli komplet knjiga Roalda Dahla. Dvoje djece mog mlađeg brata poslalo joj je Disneyeve DVDove, a djeca mog starijeg brata kupi¬la su joj kimono. Za dva tjedna u Londonu imat ćemo obiteljsko slavlje, kad obitelj mog starijeg brata doleti iz Japana. Zato nitko od rođaka nije došao na zabavu. Pokloni druge djece varirali su od DVDova do knjiga, od lutki do slagalica.
Nakon torte većina je djece otrčala natrag do gumenog dvorca i ljuljački u dvorištu i Tegan je pošla s njima dok sam ja nosila tortu u čajnu kuhinju u hodniku kako bih je izrezala i spakirala u poklonvrećice. Zabava je tekla dobro u posljednja dva sata samo je dvoje djece plakalo, mnogo je hrane bilo u nepojedenim hrpicama na papirnatim tanjurima umjesto razgaženo po parketu u prostoriji ili po uredno pokošenoj travi vani. I nitko se još nije ozlijedio. Što se mene ticalo, zabava je bila savršena. Dvoje roditelja koji su ostali na zabavi izašli su s djecom van pa sam ostala sama u čajnoj kuhinji dok je Nate, četvrti odrasli, sjedio u hodniku i razgovarao s momčićem koji se nije baš najbolje uklopio s ostalima.
Nate je samog sebe učinio neophodnim. Po dolasku je bio zadužen za gumeni dvorac i nadgledao njegovo napumpavanje, a zatim se brinuo da se djeca ne penju po njemu u cipelama. Kad je tu zadaću preuzela jedna od mama, išao je naokolo sakupljajući smeće i bacajući ga u crne vreće. Nekoliko je puta odjurio natrag u stan po stvari koje sam zaboravila, primjerice fotoaparat i dio Teganinih rođendanskih darova, pa se nakon toga opet samilosno vratio po svijeće za tortu. Nitko tko je vidio njegovu korisnost ne bi pomislio da zapravo ne voli biti u blizini djece, da ih ne razumije i da se s njima ne zna povezati.
Ja sam u kuhinji zastala s rezanjem torte i gledala Natea kroz otvor za posluživanje. Na sebi je imao plavu majicu Vizreza i tamnozelene vojničke hlače. Nedavno se ošišao i izgledao je sjajno. Zdravije, jače, slasno. Nisam imala inamorato trenutke s njim, ni¬sam pomislila "ljubavnik" kad bih ga pogledala, ali sam... Poništila sam tu misao prije nego što se čak i djelomice oblikovala u mojoj glavi. Takvo razmišljanje nikome ne bi donijelo ništa dobro.
Mršavi dječak s kojim je Nate razgovarao pozorno je slušao što god je Nate govorio. Nate je mnogo gestikulirao rukama i mnogo se smijao i dječakovo se stidljivo malo lišće polako opuštalo dok je uranjao u Nateovu priču. Pitala sam se što Ii mu to govori. Priča li mu neku pustolovnu priču koju će dječak pamtiti sve do svoje odra¬sle dobi? Zna li da bi to što mu danas kaže moglo trajno utjecati na dječakov život? Je li...
Nate je iznenada podigao pogled i kako su nam se pogledi sre¬li, prikovao me za mjesto. Nisam bila dovoljno hitra, nisam mogla odlijepiti oči i pretvarati se da ga nisam proučavala. Nastavila sam ga gledati. Nateove su se usne izdigle u osmijeh, oči su mu zasjale a kao odgovor na to, mene je probo podmukli žalac uzbuđenja. Uzvraćajući mu osmijehom, pokušala sam i to poništiti.
"Gospođo Brannon", rekao je glas djevojčice pored mene. Kad sam vidjela od koga dolazi, obuzdala sam nagon da prevrnem očima.
"Regina, već sam ti rekla da nisam gospođa Brannon. Možeš me zvati Ryn ili Teganina mama, a ne gospođo Brannon."
Ovo dijete, ova Regina Matheson, kratke mišje smeđe kose ošišane u bob frizuru i s trakom pjegica preko prasećeg nosića, bila je sve što sam očekivala da će biti: autoritativna, bahata i arogantna. Nije me iznenadilo što su je roditelji ostavili na zabavi i pobjegli znajući da će se najmanje tri sata odmoriti od nje. Reginin se pjega¬vi nos namrštio dok je razmišljala o tome što sam joj rekla o svom imenu. Naposljetku je slegnula ramenima. "Na ovoj je zabavi po¬prilično mnogo brze hrane", izjavila je.
Teatralno sam joj se namrštila. "Imaš pravo, Regina, nisam razmišljala o tome."
Samodopadno je uzdahnula. "Moja mama kaže da je loše jesti puno brze hrane."
"To kaže? Dobro, pa, sigurna sam da ovaj jedan put neće šte¬titi."
"Sigurna sam da neće", ustvrdila je s još jednim samodopad¬nim uzdahom. Od Tegan bi to zvučalo simpatično, ali od Regine... Nisam željela završiti tu misao.
"Ali ima i voća, Regina. Jagoda i voćne salate. Zašto ne uz¬meš jagodu?"
"Pa, mogla bih."
"Hajde, vrati se na zabavu, Regina. Sigurna sam da mnogo ljudi želi pričati s tobom."
"U redu, gospođo Brannon", rekla je i odlepršala gnjaviti ne¬koga drugog.
Vratila sam se rezanju čokoladne torte i upravo završila kad je Nate ušao u kuhinju. Došao je do mene i stao tako blizu da sam
osjećala toplinu njegova tijela i prije nego sam se okrenula. "Mogu Ii ti pomoći oko nečega?" upitao je. Pomakla sam se kako bih ga pogledala i našli smo se gotovo licem u lice jer je spustio glavu na moju visinu. Njegove tamnoplave oči zurile su ravno u moje i dah mi je zastao u grlu.
"Vidiš one vrećice?" rekla sam.
Potvrdno je kimnuo ne gledajući skupe crvene vrećice pore¬dane na velikom stolu ispred nas. Već sam u njih bila stavila glasnu papirnu trubicu (zbog koje će me svaki roditelj mrziti), paketić slat¬kiša, zahvalnicu koju je Tegan napisala uz moju pomoć i slamku koja se može savijati. Sad su još čekale tortu. "Ovi komadi torte, torte idu u one vrećice. Vrećice. Ali moraš ih najprije zamotati u salvete. U salvete." Nisam mogla normalno govoriti, tako je utjecao na mene. "Salvete. Torta. Vrećice."
Njegove su oči putovale od mojih očiju do mojih usana, zadr¬žale se ondje, a onda se opet popele do mojih očiju. Na licu mu se jasno vidjelo o čemu razmišlja. Pomaknuo se još malo bliže. Shvatila sam da će me poljubiti. Na rođendanskoj zabavi naše kćeri prijeći će liniju i poljubiti me. Hoću li mu uzvratiti? Hoću li mu staviti ruke oko vrata i poljubiti ga? Ili ću ga odgurnuti i podsjetiti da imam dečka? Nate se približio za nijansu bliže i razdvojio usne. "Do¬bro", prošaptao je. Iznenada se povukao i oteo mi svoju požudu. Namjerno je to učinio, znala sam. Htio je da se uzburkam, a onda me svojim povlačenjem natjerati da učinim idući korak. Tu je igru igrao nekoliko puta nakon svađa kad mu je trebalo da mu dokažem da ga želim koliko i on mene.
Odnio je sa sobom pola torte na dasci za rezanje do drugog kraja stola. Oprao je ruke pa počeo umotavati čokoladne kvadrate u bijele salvete. "Ovo je čudno", rekao je normalnim tonom kao da me maločas nije pokušao zavesti. "Ti i ja, djeca, činjenica da nismo poludjeli."
"Počela su mi se sviđati", odgovorila sam jednako normal¬nim tonom. Nisam mu namjeravala pokazati koliko je njegova igra utjecala na mene.
"I meni."
"Vidjela sam. Čini se da ste se ti i onaj dječak prilično dobro slagali."
"Podsjetio me na mene u toj dobi: sramežljiv, u strahu od dru¬ge djece pogotovo djevojčica."
"Lijepo je vidjeti te ponovno opuštenog, Nate. Djeluješ mno¬go bolje."
"I jesam bolje. Zahvaljujući tebi, Tegan i Lukeu. Zadnjih ne¬koliko tjedana doista ste mi pomogli... Nisam više toliko... Znaš, u vezi Adele. Ipak, osjećam se krivim."
"U vezi čega?"
"Ja sam se trebao brinuti o tebi, izgubila si najbolju prijatelji¬cu, a na koncu sam se ja slomio."
"Pomogli smo jedno drugom. Uostalom, znaš da bih učinila skoro sve za tebe, Nate."
"Misliš li da bi stvari izgledale ovako da smo odlučili imati djece?"
"Ne, Nate. Da smo mi imali djecu, bila bi živi vragovi pa bi crkva morala imenovati poseban odred da ih se riješe."
"Bila bi slatka", usprotivio se Nate. "Velike oči, sjajna crna kosa, čokoladna koža, veliki osmijeh
"Da ti to možda ne želiš dijete?" upitala sam. Očito je raz¬mišljao o tome. "Nije sramota ako želiš."
Razmislio je o tome. "Ne." Prošli su ga trnci. "Ma ne, ni¬kako. Samo, u zadnje vrijeme razmišljam o tome. Ne bih zapravo želio dijete. Mislim, ne više od ovog koje već imam."
"Ni ja. Volim Tegan, ne bih mogla živjeti bez nje, ali ne želim to ponoviti."
"A što je s Lukeom?" upitao je, zastao u omatanju salvete oko komada torte i pogledao me onim svojim razoružavajućim pogle¬dom. "Slaže li se on s tim? Imam dojam da on želi mnogo djece."
"Možda", rekla sam. Naravno da je želio. To je bio naš slo¬novski problem i pravili smo se da ga ne vidimo. Nismo razgovarali
o tome izravno, ali znala sam da želi biti tata, a on je pak znao da sam ja završila sa svim tim kad sam dobila Tegan. To je bilo temeljno pitanje koje još nismo otvorili jer, jednom kad bismo načeli taj razgovor, kamo bi nas odveo? Oboje smo imali čvrste stavove i nijedno se od nas nije namjeravalo promijeniti. Već je bilo dovoljno teško i složeno dogovoriti se oko toga da živimo u istoj kući. Raspra¬va o još djece okončala bi... Okončala bi sve.
"Voliš li ga. Kam?"
Podigla sam pogled. Nitko me nije nazvao Kam toliko dugo da sam zapravo zaboravila da su me tako nekad zvali. Kimnula sam. "Volim."
"Više nego što voliš mene?"
"Moji osjećaji prema tebi su prošlost, Nate."
"Lažeš, i meni i sebi."
"Luke i ja ćemo se vjenčati. Razgovarali smo o tome prije ne¬koliko tjedana."
Nate je slegnuo ramenima, nedirnut i neuznemiren. "Nije me briga. I dalje lažeš i meni i sebi."
"Ne znaš što govoriš", rekla sam.
"Ne kažem da ga ne voliš, mislim da si razapeta želiš nas obojicu. Nisi baš dobra u skrivanju osjećaja tako da i on to zna. Čudi me što ništa nije rekao. Ili možda je? Je li te zato zaprosio, zato što sumnja da nisi sigurna u svoje osjećaje?
Vratila sam se zamotavanju komada torte u uredne smotuljke od salveta, ignorirajući to što je govorio.
"Volim te, Kam."
Ruke su mi počele drhtati dok sam premještala komad torte na salvetu ispred sebe. Mrzila sam to u vezi Natea, njegovu slobodu s osjećajima i mojim i njegovim. Njegovu sposobnost da jednostavno kaže što osjeća bez pomisli kako bi to moglo utjecati na mene.
"Neću ti stvarati pritisak. Samo želim da to znaš. I želim da budeš iskrena prema samoj sebi."
Zurila sam u površinu stola. Moji su osjećaji moja stvar. Ako sam lagala samu sebe, i to je bila moja stvar. Nisam morala ništa priznati. A i što sam imala priznati? Da mi se sviđa? To je oči¬to, bio je prekrasan. Da bih ga poželjela kad bi me Luke naljutio?
Svaka je žena radila to isto prije nego što je Nate ušetao natrag u moj život, maštala bih o Jamieju Foxxu ili Keanu Reevesu. Nije bilo pošteno da me Nate optužuje zbog toga. Pogotovo zato što sam znala da Luke misli isto. Obojica su pretpostavljali da znaju što osjećam i kad bih ih ispravila, nikad ne bi doista prihvatili to što sam im rekla. Tražila sam način da kažem Nateu da je u krivu. Da mu dam do znanja da je istina da mi se sviđa, ali da je Luke moj ljubavnik.
"Gospodo Brannon", javila se Regina Matheson povlačeći me za suknju.
Ignorirala sam je. I odlučila sam je nastaviti ignorirati dok me ne nazove kako treba. "Gospođo Brannon." Povukla me još jače.
Nastavila sam spremati komade torte kao da je nema.
"Gospođo Brannon", opet je ponovila.
"Što je?" prasnula sam konačno se okrenuvši prema njoj. I upravo sam joj htjela reći: "Nisam ja nikakva gospoda" kad sam spazila zabrinutost na njezinu licu.
"Tegan plavi", izjavila je.
"Što..." Bacila sam komad torte iz ruke i izjurila iz kuhinje preko hodnika do vrata na dnu hodnika. Trčala sam, ali imala sam osjećaj da se ne krećem. Kao da je sve bilo usporeno. Kad sam bila mlada često sam sanjala isti san u kojem bježim od pogibelji i noge mi se brzo kreću, ruke mlataraju i čujem svoje ubrzano disanje, ali svejedno bih se kretala sporo. Kao da trčim kroz katran. Tako sam se osjećala dok sam jurila prema gumenom dvorcu. Trčala sam, ali moje trčanje nije se činilo dovoljno brzim. Pokraj gumenog dvorca sva su djeca, ozbiljna i tiha, stajala u krugu zureći u točku na tlu. Kad sam se približila, vidjela sam da u središtu kruga jedan roditelj čuči uz Tegan govoreći: "Tegan, čuješ li me?"
Tegan je ležala na leđima na tlu. Mirna. Mirna i savršena. Njezina lijepa bijelocrvena haljina na točkice bila je bez ijednog nabora, noge su joj se pružale od ruba velike suknje završavajući crvenobijelim cipelama na točkice. Njezine kikice s crvenim maš¬nama savršeno simetričnim s obje strane njezine glave. Oči su joj bile zatvorene, a usta blago razdvojena i doista je plavila. Svakom
sekundom postajala je sve plavijom. Bila je nevjerojatno mirna. Adele. Sjećanje na posljednji put kad sam je vidjela doletjelo je po¬put lešinara u moj um. Posljednji put kad sam je vidjela, Adele je bila ovako mirna. Mirna i hladna i mrtva.
Gurnula sam ženu ustranu i spustila se na koljena. Stavila sam uho na Teganina prsa i slušala. Tup. Nježan, slab udarac, ali potvr¬da da joj srce još uvijek kuca. Ali nije disala.
"Nate! Zovi hitnu pomoć!" vrisnula sam.
"Već je na putu", odgovorio je odnekud iz moje blizine.
"Je li se gušila?" upitala sam okupljenu djecu nježno naginjući Teganinu glavu unatrag i otvarajući joj usta.
"Stavila je jagodu u usta", rekla je Regina upirući prstom. Pogledala sam ustranu i ondje je stajala jagoda, savršena, netaknuta. Nije ju zagrizla, nije bilo gušenje, a to je značilo da je alergična. U slučaju alergijske reakcije, potrebni su antihistaminici i adrenalin da potaknu srce na rad. To sam znala. Morala sam joj potaknuti srce da i dalje kuca i pokrenuti disanje.
Upuhnula sam joj zrak u usta pa se premjestila na njezina prsa pažljivo ih pritišćući jer joj nisam htjela slomiti rebra. Pet brojanja, pet nježnih pritiskanja. Zatim natrag na usta, upuhivanje. Nate se spustio pored mene do njezinih prsa i htio započeti kompresiju prsnog koša, ali odmahnula sam glavom. Ja sam to morala učiniti. Već sam uhvatila ritam. Morala sam je vratiti u život. Vratila sam se na njezina prsa. Pet brojanja. Natrag na usta. Nije se micala i nije disala. Natrag na usta, upuhivanje. Opet na prsa. Nakon posljed¬njeg pritiska, spustila sam glavu na njezina prsa. Tup. Ponovno sitan i slab. Srce joj je još uvijek kucalo. Natrag na usta, natrag na prsa.
Zvuk dječjeg plača i pitanja što se događa parali su mi misli. Onda sam čula kako ih sakupljaju i udaljavaju. Opet sam puhnula u Teganina usta ne usuđujući se primijetiti hladnoću njezinih usa¬na. Ni kako plava nijansa njezine kože svakom novom sekundom postaje sve jača. Nisam smjela prestati. Morala sam je nastaviti po¬kušavati vratiti natrag. Začula sam Nateov glas, nešto je govorio.
Ponovno sam puhnula u njezina usta, a onda su me Nateove snažne ruke obujmile oko prsa i podigle me od nje. Zamalo sam mu se usprotivila, zamalo sam počela vrištati da neću prestati, a onda je dvoje bolničara u zelenim odijelima zauzelo moje mjesto. Prvi, mršav muškarac u kasnim četrdesetim godinama, stavio je ma¬sku s kisikom na Teganino lice i prekrio njezinu ljepotu ružnom plastikom. Druga, bolničarka, punašna žena u tridesetima, mjerila je bistru tekućinu u šprici.
"Nemojte je ozlijediti!" povikala sam. "Jako je malena, ne¬mojte je ozlijediti!"
Nateove su se ruke stegnule oko mene, držao me da se ne umi¬ješam. Držao me čvrsto i šaptao mi nešto u uho. Znala sam da je utjeha, ohrabrenje, ali ništa se nije primalo. Netremice sam gledala iglu i klonula kad je žena ubrizgala sadržaj šprice u Teganino bedro. Ništa se nije dogodilo. Nije iznenada ustala boreći se za zrak. Nije se pomaknula niti malo da nam da do znanja da je dobro. Nije se čak ni trznula kad joj je bolničarka dala injekciju. Ležala je nepomično na tlu. Kao da je užasnut Teganinim nereagiranjem, Nateove su se ruke olabavile, a njegova sigurnost urušila. Koljena su mi se izvila i srušila sam se na tlo.
Gotovo je, shvatila sam dok su bolničari razmjenjivali zabrinute poglede. Otišla je.
ČETRDESET PETO POGLAVLJE
B
esciljno sam lutala bolničkim hodnicima, nesvjesna, ne osjeća¬jući ništa. Bila sam tupa. Tjelesno i mentalno tupa. Stala sam i naslonila se na zid pokušavajući se sabrati dok me Nate nije zagr¬lio i povukao k sebi. Dopustila sam da me proguta, da me obujmi svojim rukama, primi na svoja prsa i smiri. Potpuno nesvjesno, tiho sam cvilila hodajući hodnicima.
"Malena", šapnuo mi je Nate u uho.
"Ona... Ja... Mislila sam, mislila sam da će..." Glas mi se izgu¬bio. Stavila sam ruke oko Natea i prilijepila se uz njega. Bio je čvrst, pouzdan, stijena kakva mi je trebala u ovakvim trenucima.
" Ššššš", umirivao me je, "sve je u redu. Ona je dobro. Sve će biti u redu."
"Ali zamalo je..." prošaptala sam. Zamalo je umrla. Tegan, moje dijete, zamalo je umrla. Još nekoliko minuta i ne bi je uspjeli reanimirati. Tijelo i um su mi zadrhtali svaki put kad sam pomislila koliko sam blizu bila tome da je izgubim. Da je stajala pred vratima smrti. Sad je spavala i samostalno disala. Ali njezino me maleno krhko tijelo koje je ležalo na tom krevetu spojeno na srčani moni¬tor podsjetilo na Adeline zadnje dane, kada je ležala u bolničkom krevetu spojena za strojeve.
Nate me je nježno odmaknuo od sebe i pogledao u lice. "U redu je", ponovio je.
"Hvala Bogu da si bio tu", rekla sam. "Ne bih ovo mogla sama."
"Mogla bi", odgovorio je. "Mislim da si ne pridaješ dovolj¬no zasluga za to što radiš. Ona je divna djevojčica zahvaljujući tebi. Čak i ja, koji ne volim djecu, to znam."
"Laskavac", rekla sam uz slab smijeh.
Nasmiješio mi se i maknuo pramen kose s mog lica.
"Mrzim to red, ali ako je ikad postojao razlog za jedenje brze hrane, onda je to ovaj... Nikad nisi čula da je netko alergičan na hamburger, zar ne?" rekao je Nate uspijevajući me još malo na¬smijati. Široki osmijeh na njegovu licu produbio se u pogled pun Ijubavi i zabrinutosti. "Hej", rekao je, "a što kažeš na to da sutra potpišem one papire pa da možeš službeno pokrenuti posvajanje? Znam da si me to tražila još prije nekoliko tjedana, ali nekako sam to isključio iz misli. Učinit ću to sutra. Ili čak večeras, kad te odve zem kući iz bolnice."
"Zbilja?"
"Da. Ne znam zašto sam to toliko dugo odgađao. Pretpo¬stavljam zbog krivnje jer je se zapravo ne bih trebao odreći, ali ona je više tvoje dijete nego moje. Od dana kad se rodila, ti si joj bila poput drugog roditelja."
"Hej, pokušavaš li ti to meni reći da sam muškobanjasta?"
Maknuo je pramen kose koji mi je ponovno pao na čelo. "Na¬ravno da ne, ljepoto. Govorim da ćeš dobiti Tegan, kao što si željela."
"Hvala ti", rekla sam i pritisnula svoje usne na njegove, iz zahvalnosti. Mogla sam mu zahvaliti i na neki bolji način, znala sam to, ali nije me bilo briga. Preplavili su me osjećaji olakšanje, strah, Ijubav, žudnja, ljutnja koji su mi jurili venama. Međusob¬no su se miješali stvarajući opasni koktel nesmotrenosti zbog koje sam poljubila Natea. U tom trenutku nisam marila nizašto. Samo sam ga željela poljubiti, jer me podržao u jednom od najstrašnijih poglavlja mog života. Jer će mi potpisivanjem papira dati ono što želim. Jer osoba koja je trebala biti tu, nije bila.
Kad su nam se usne dodirnule, jedna je emocija nadglasala sve ostale: sram. Nije Luke kriv što nije ovdje. Morao je raditi i nije znao što se događa. Da je znao, bio bi ovdje. Naravno da bi. Odmaknula sam se od Natea i poželjela da to nisam učinila.
Nate je nekoliko sekundi zurio u mene, zbunjen što sam ga po¬ljubila, a zatim se naglo povukla. Polako je podigao ruku i pogladio me palcem po obrazu. S tim je dodirom nestao sav moj otpor prema njemu i kad je spustio usne na moje, prepustila sam se. Dopustila sam njegovom jeziku da mi razdvoji usne i klizne u mene. Dopustila sam njegovoj ruci da mi miluje leđa i drugoj da se uvuče u moju kosu. Ljubiti se s njim bilo je tako poznato. Lako. Jednostavno. Otvorilo je moja sjećanja iz vremena kad sam bila sretna. Kad sam bila drugačija žena. Nekad davno voljela sam ovog muškarca. Voljela sam ga i sad. Ali ne onako kao što sam voljela Lukea. Luke. Njegovo je lice proguralo put u moje misli i odgurnula sam Natea. Doista mu to nisam mogla činiti.
"Ne mogu to raditi, s Lukeom sam."
Umjesto odgovora, Nate je palcem prešao preko mojih usana milujući otisak koji su ostavile njegove usne erotski potez koji je primijenio na meni prvi put kad smo spavali zajedno. Povukla sam glavu prije nego što padnem na to i opet ga poljubim.
"S Lukeom sam", ponovila sam.
"Zbilja", promrmljao je on spuštajući glavu dok nam usne nisu bile razdvojene milimetrima. " A zašto me onda ljubiš, Kamryn?" Izgovorio je moje ime kao da je uronjeno u žudnju i lukavo mi izazvao eksploziju strasti u trbuhu. Očajnički sam ga željela po¬novno poljubiti, ponovno osjetiti sve one užitke i uspomene.
Odvratila sam pogled, nisam htjela da me Nate zavede. Preba¬cila sam pozornost na hodnik u potrazi za nečim što mogu gledati, a što će me ohladiti i vratiti u stvarnost. Nešto banalno i svakodnevno što će mi smiriti um. Zurila sam u aparat za kavu. U plastične stolce. U prazna bolnička kolica. U Lukea.
Luke je stajao u hodniku i zurio u mene. U nas. U ono što sam radili.
Lice mu je bilo bezizražajno, kao da su sve emocije izletjele iz njega od šoka kad me vidio da se ljubim s bivšim. Da činim upravo ono čega se najviše bojao.
"Oh, sranje", rekao je Nate prije nego što sam povratila razum i izašla iz njegova zagrljaja.
Zakoračila sam prema svom dečku s riječju "Luke" na usna¬ma, ali on me preduhitrio rekavši: "Je li ona dobro?"
"Luke, nije što..."
"JE LI ONA DOBRO?" Povisio je glas kako bi potopio moje objašnjenje.
Kimnula sam. "Spava. Antihistaminik i adrenalin su je uspa¬vali. Bit će dobro."
Luke nije rekao ništa dok je prihvaćao tu informaciju. Nate je zakoračio naprijed. "Gle, ovo..."
Luke je prostrijelio Natea smrtonosnim pogledom kao da ga je ispalio iz pištolja, pogledom koji mu je rekao da će, ako ne ušuti, biti krvi. "Mogu li je vidjeti?", upitao me Luke.
Kimnula sam. "Ima jednokrevetnu sobu, ovuda."
Šutke smo hodali niz hodnik pa skrenuli iza ugla, neusklađe¬nim koracima, jer Luke je hodao nekoliko koraka iza mene. Nije ubrzao kako bi me dostigao, a kad bih usporila, i on bi usporio. Nije mogao biti jasniji ni da je rekao: "Ne želim hodati s tobom."
Tiga je ležala na boku na krevetu s bočnim šipkama. Kosa joj je bila svijetla na bijelom jastuku, a lice pepeljasto. Luke se smjestio na stolac s lijeve strane kreveta. Zurio je u nju ranjenim izrazom lica. Znala sam da to nije zbog onoga što je vidio u hodniku, nego zbog nje. Jer je bila u opasnosti, a on nije bio tu da je zaštiti. Luke je nagnuo glavu na jednu stranu, stisnuo usne kao da se suzdržava od plača i zurio u Tigu.
"Kako si znao?" upitala sam tihim glasom s vrata.
"Ja sam, hm, otkazao sam sastanak", prošaptao je ne skidajući oči s Tige. "Došao sam tamo, okrenuo se i dovezao natrag. Nisam mogao podnijeti pomisao da ću propustiti Teganin rođendan pa sam se vratio. Otišao sam u općinsku dvoranu i gđa Kaye mi je rekla što se dogodilo... Što su rekli liječnici? Hoće li biti dobro? Hoće li biti posljedica?"
"Bit će sve u redu", odgovorila sam mu šaptom. "Ostat će preko noći u slučaju komplikacija, ali trebala bi biti dobro. Idućih će nekoliko dana biti omamljena, dok antihistaminici ne popuste, ali ne bi trebalo biti trajnih posljedica."
Luke je uzeo njezinu ručicu u svoju, sagnuo glavu i usnama dodirnuo njezinu blijedu kožu. "Vidimo se sutra, ljepotice", pro¬mrmljao je. "Lijepo spavaj." Ustao je sa stolca i dalje zureći u nju, a zatim se okrenuo i zastao na trenutak, kao da je zaboravio da sam i ja ondje. Sabrao se i izašao iz prostorije kao da ne postojim. Nakon što sam provjerila spava li Tiga još uvijek, okrenula sam se i izašla za njim.
Koračao je niz hodnik luđačkom brzinom. "Luke", pozvala sam ga pokušavajući u bolnici ne podizati previše glas jer nisam htjela uznemiravati druge ljude.
Nije me ignorirao u pravom smislu riječi. Nije odgovorio, ali požurio je kad je čuo moj glas kako doziva njegovo ime. I ja sam ubrzala korak pokušavajući ga sustići, dok su nam koraci škripali po gumenom podu.
Slijedila sam ga izvan bolnice i na parkiralište.
Ondje sam mogla povisiti glas pa sam to i učinila, urlajući "LUKE!" silinom koja me uplašila.
Zaustavio se i okrenuo da me dočeka, zbog čega smo se suda¬rili jer sam mu bila bliže nego što je mislio. Uhvatio me rukama, a onda odgurnuo od sebe kao da se opekao dodirnuvši me. Posrnula sam unatrag, a on je stajao i gledao me. Njegove jantarne oči koje su prije manje od pet minuta nježno gledale Tigu, sad su plamtjele gotovo pravom mržnjom.
"Sto hoćeš?" upitao je mirnim, ali zastrašujuće agresivnim glasom.
"Daj mi da objasnim", rekla sam ne usuđujući mu se približiti.
Odmahnuo je glavom. "Ne."
"Ali..."
"Što ali? Ne treba mi objašnjenje. Sasvim je jasno što se doga¬đa. Praviš me budalom od prvog dana. Bio sam ti zamjena, netko s kim se možeš igrati sretne obitelji dok se on ne vrati."
"Znaš da to nije istina", rekla sam povrijeđena što je mislio
tako.
Luke je nevoljko kimnuo glavom. "Da", priznao je, "znam da to nije istina." Zakoračio je prema meni i vidjela sam koliko je iscrpljen jer je veći dio dana proveo vozeći. "Ali znaš li što je istina? Istina je da ja", udario se u prsa, "ja je volim. Ja bih", još jedan udarac u prsa, "sve učinio za nju. Umro bih za nju da treba. JA ŽELIM BITI NJEZIN OTAC! A on", ljutito je pokazao kažipr¬stom prema zgradi bolnice, "on ne želi. Nije ga briga za nju. On je nikad neće voljeti!" Luke je ponovno podigao prst i ljutito pokazao u smjeru bolnice. "Njemu nikad neće biti stalo do nje kao meni."
Luke je imao pravo u vezi toga. Nateu nikad neće biti stalo do Tegan kao Lukeu. Možda je pokušavao, ali to je uvijek bio samo to pokušaj. Pokušaj da voli Tegan. Pokušaj da je razumije. I da je mislio da ima šanse, da će s vremenom postati lakše, da će mu biti stalo do nje kao što bi ocu trebalo biti, ne bi se tako lako odrekao svih roditeljskih prava.
"Tu je samo zbog tebe. Zato što te želi. A ti si tako jebeno glupa da si pala na to."
"Ne govori mi da sam glupa", odgovorila sam. "Nisam ja ni na što pala. Nate nije tako proračunat."
"Patetična si", ispalio je. "Zauzimaš se za tog čovjeka. Za čovjeka koji se nije mogao čak ni pretvarati da mu je stalo kad mu je kći odvezena u bolnicu. Zapravo, vjerojatno je mislio da je Božić savršen trenutak da te zavede."
"Bar mu je bilo dovoljno stalo da se pojavi na kćerinoj ro¬đendanskoj zabavi", uzvratila sam mu. "A gdje si ti bio? Radio si. Nateu barem posao nije važniji od njegove kćeri."
"Zar ti doista ne vidiš da sve što radi, radi samo zato da bi ti se uvukao u gaćice?"
"Barem mu se sviđam."
Lukeovo se lice izvilo od zbunjenosti. "Molim?"
"Barem znam da mu se sviđam. Uvijek sam mu se sviđala. Od prvog trenutka kad me vidio bila sam mu privlačna. Seksi. Prekra¬sna. Nikad nije mislio da sam ružna i da trebam smršaviti."
Lukeove su oči potamnile i spustio je glavu. "Ne mogu vje¬rovati da si to spomenula. To je bilo davno. Tad su stvari bile dru¬gačije."
"I misliš da to još uvijek ne boli? Misliš da mogu zaboraviti kako si me gledao i što si mi sve rekao?"
"Ne, vjerojatno ne. Ali pretpostavljam da sam spavao s tvojom najboljom prijateljicom i napravio joj dijete, to bi zaboravila, zar ne? Bila bi spremna uskočiti sa mnom u krevet prvom prilikom."
Na meni je bio red da spustim glavu i rukama sam pokrila lice. Ovo je bilo pogrešno. Trebala sam se ispričati, objasniti mu da se to dogodilo samo jednom, da više nikad neću ljubiti nikog osim njega.
"Ryn, volim te", rekao je tihim, odmjerenim glasom. Podi¬gla sam pogled i pogledala njegovo smekšano lice. "I oduvijek sam znao da ti i Tegan dolazite u paketu jedna bez druge ne ide. I, da budem iskren, to je bilo u redu. Volim te, premda mi se Tegan prva svidjela. Ali ne mogu razumjeti zašto želiš čovjeka koji ne voli tvoju kćer onoliko koliko je ti voliš."
"Ja ne želim Natea."
Luke je uzdahnuo, malo prevrnuo očima i odmahnuo glavom. "Mislim da to nije istina", rekao je. "I neću ostati kako bih sa¬znao je li tako ili nije."
"Ostavljaš me?" Bila sam toliko šokirana da sam zamalo pala.
"Ryn, ne možeš ljubiti drugog i dalje biti sa mnom."
"Ali nije bilo tako. Nisam... Bila sam uplašena zbog Tegan i on je bio tu, a ti nisi. A željela sam tebe. I, i rekao je da će potpisati, da će mi dati da posvojim Tegan pa sam..."
"Ryn", prekinuo me. "Reci to nekome koga je briga."
Okrenuo se na mjestu i odjurio dalje. Automobil mu je stajao nekoliko parkirališnih mjesta dalje, ali nije ga primijetio.
Stajala sam i gledala kako odlazi s parkirališta na ulicu i nesta¬je u gužvi subotnjeg poslijepodneva koja je prolazila pokraj bolnice.

ČETRDESET ŠESTO POGLAVLJE
Drago mi je što ti je bolje", rekao je Luke Tegan. "Bio sam zabrinut, ali sad si dobro."
Stajala sam do vrata male bolničke sobe gledajući ih. Pusto¬lovine prethodnog dana vidjele su se na Teganinu srcolikom licu: koža joj je bila sasvim bijela od lijekova, pod očima su joj vrebale tamne sjene, a usne joj bile sivkaste nijanse.
Luke joj je donio još jedan rođendanski dar fotoalbum tam¬nocrvenih kožnatih korica s ispupčenim slovom T u donjem desnom kutu. Već je umetnuo u njega fotografiju njih dvoje na plaži, uslikanu kad smo bili na jednodnevnom izletu u Whitbyju. Tegan je držala album u rukama gledajući Lukea sa sumnjom i predosjećajem vi¬djela je da nešto nije u redu. Nije bio baš vješt u skrivanju osjećaja i njegova je bol isijavala iz njega. Zvala sam ga sinoć, ostavila dugu, zbrčkanu poruku na telefonu i rekla mu da me nazove kako bismo razgovarali, ali nije. Nate, koji se neprestance ispričavao i koji iskreno nije želio ugroziti moju vezu (nisam se zavaravala, želio je da Luke i ja prekinemo, ali ne tako), ponudio se da me odveze do Lukeova stana, ali odbila sam. Luke očito nije htio razgovarati sa mnom i nisam ga krivila zabrljala sam, povrijedila ga, zašto bi pričao sa mnom?
"Što ti je, Luke?" pitala je Tegan.
"Ništa", odgovorio je izbjegavajući njezin pogled.
"Mama Ryn kaže to isto kad nešto ne valja", upozorila ga je. Dosad je već trebao znati da je prava stručnjakinja u prepoznavanju osjećaja bliskih joj osoba.
"Dobro, nešto ne valja", priznao je. Srce mi je stalo. Hoće li reći Tegan što sam učinila? "Moram otići."
"Kamo?" upitala je Tegan, a oči su joj se raširile na samu po¬misao. I moje su se oči također udvostručile.
"Sjećaš se da sam prošle godine bio u New Yorku?" Kimnula je. "Pa, vraćam se tamo živjeti. Moram najprije otići u London i završiti posao", rekao je. Teganino je lice postalo maska užasa. "Bio sam na intervjuu dok sam bio u New Yorku", odgovorio je na sva neodgovorena pitanja koja su mi opsjedala mozak. "Ponu¬dili su mi ga prije nekoliko tjedana. Jučer sam ga prihvatio."
"Ali zašto?" upitala je Tegan.
"Zato što mi je to posao", rekao je.
"Ideš li zapravo u raj gdje ćeš biti s Isusom i anđelima i mo¬jom mamom?" upitala je sumnjičavo.
Luke je odmahnuo glavom. "Ne, T. Idem u Ameriku. Sjećaš se, pokazao sam ti je na globusu?"
"Je li to zato što sam bila bolesna?" upitala je. "Neću više biti bolesna, obećavam, čvrsto obećavam, do neba i natrag."
Na molećivi ton njezina glasa, Lukeovim je licem preletjela bol. "Naravno da nije", ispružio je ruku i primio njezinu. "Na¬ravno da nije. Dušo, čak i da nisi bila bolesna, ja bih morao otići. To je nešto što moram učiniti. Moram otići."
"Zar ti više nisam draga?" upitala ga je.
"Tegan, ne samo da si mi draga, volim te. Ti si najbolja stvar koja mi se ikad dogodila. Volio bih da mogu ostati, ali ne mogu. Žao mi je."
Teganino je lice obuzeo još veći očaj. "Zar nismo više prija¬telji ?" upitala je.
"Naravno da jesmo", odgovorio je. "Uvijek ćemo biti prija¬telji."
"Jesi li još uvijek dečko mame Ryn?" upitala je.
Zadržala sam dah.
"Ne mogu joj biti dečko ako sam u Americi."
"Ne želim da odeš", rekla je beznadnim glasom.
"Ni ja ne želim otići", odgovorio je on. "Ali moram."
Kutovi Teganinih usana okrenuli su se nadolje i zurila je u svoje ruke. Pretpostavljala sam da pokušava ne plakati. Uvijek je bila hrabra.
"Dobro, dušo", rekao je Luke konačno se pomičući prema njoj. "Moram ići."
"I nikad se više nećeš vratiti?" upitala je.
"Ne", odgovorio je. "Ali zvat ću te. I pisat ću ti."
"Dobro", odgovorila je tužno, očito ne vjerujući nijednu riječ.
Luke je zatvorio oči dok ju je grlio. Raširila je ruke oko nje¬gova tijela što je više mogla. Mjesecima nije izgledala tako tužno. Kad se odvojio od Tegan, vidjela sam da mu oči sjaje. Poljubio ju je u čelo, a onda se prisilio na osmijeh i rekao: "Zbogom, T. Tegan. Zbogom. Volim te."
"Zbogom, Luke", prošaptala je.
"Vraćam se za minutu", rekla sam Tegan kad je Luke zatvo¬rio vrata za sobom. Otvorila sam vrata i pošla za njim. Ovo je bila posljednja prilika da razgovaram s njim, morala sam ga spriječiti da nas ostavi.
Očekivala sam da ću morati trčati kako bih ga sustigla, ali stajao je malo niže u hodniku. Kad sam ga vidjela, način na ko¬ji se naslonio na zid, lica pokrivenog rukama, tijela koje se treslo, pretpostavila sam da plače. Došla sam do njega i stavila mu ruku na rame. Kad je nije odgurnuo, obgrlila sam ga rukom oko oba ramena. "Idemo razgovarati?" upitala sam.
Sjedili smo u kantini, bez pića, pogrbljeni, u tišini zureći u površi¬nu stola. Kad je pristao razgovarati, bila sam iznenađena, ali bilo mi je drago. To je bio tračak nade. Ipak, jednim sam okom pogledavala sat jer sam se morala vratiti Tegan. Nije trebala dugo biti sama, ne ako će on ipak otići.
"Luke, žao mi je što sam poljubila Natea", počela sam. Ova¬ko sam trebala početi jučer, s isprikom. "I žao mi je što si to vidio, mogu zamisliti koliko je boljelo, ali to je bio prvi put. Jedini put. Bila sam uplašena zbog Tegan i svi su mi se osjećaji pomiješali. I rekla bih ti za to, znaš da bih, jer želim biti iskrena s tobom. Znam da to nikad nisi shvatio, ali. Luke, ti si taj s kojim želim biti. Tebe volim. Nije bilo lako jer smo morali raditi čak i na tome da se svidimo jedno drugome, ali pojavio si se u mom životu baš kad sam te trebala. Pomogao si mi odrasti. I da, istina je da je na to najviše utjecala Tegan, ali isto tako i ti. Pomogao si i meni i njoj, ne želim da odeš."
Lukeove crvene oči gledale su me kako govorim.
"To je bio samo poljubac, samo taj jedan put. Ništa više. Ni¬sam spavala s njim. Ne bih ti to učinila. Znam kakav je to osjećaj i ne bih ti to učinila. Poljubac se nije trebao dogoditi, ali dogodio se i žao mi je zbog toga. Strašno mi je žao. Ali molim te, ne ostavljaj nas zbog toga."
Gledao me, dok nisam prestala govoriti. "Ryn, da Tegan voli Natea kao što voli mene, bismo li uopće vodili ovaj razgovor? Bi li bila ponovno s njim?"
Zastala sam prije odgovora. Bilo mi je dosta toga. Toga da sam uvijek ja ta koja je nesavršena, sa sumnjivim motivima i pokvarenim mislima. Zašto sam uvijek ja upadala u nevolje jer nisam bila jasna i odlučna? Na svijetu ne postoji itko tko sto posto vremena bez trunke sumnje zna što želi, tko ne dođe u iskušenje i odmah mu uspije odoljeti. Nisam bila jedina osoba na svijetu i u ovoj vezi koja je imala sumnje, ali uvijek sam ja bila ta koja se stalno morala braniti. Braniti svoje misli premda ih nisam izrazila. Ako ćemo već igrati "što ako", onda ćemo igrati kako treba. Ali ne tako da samo ja budem na optuženičkoj klupi.
"Ne znam, Luke", odgovorila sam. "Ali ne voli ga tako, voli tebe, pa ne mogu odgovoriti na to pitanje. Čak ni na apstraktan način, jer, čak i ako odeš, ipak si bio tu i njezini osjećaji prema tebi
uvijek će biti barometar. Ali ako ćemo već tako razgovarati, onda ću i ja tebe nešto pitati. Da nije bilo Tegan, bi li uopće pomislio normalno razgovarati sa mnom, a kamoli me poljubiti ili izlaziti sa mnom?"
Sad je bio njegov red za stanku. Ta se stanka produžila u jednu od njegovih glasnih šutnji. Nije čak mogao ni lagati. Je li sad razu¬mio da "što ako" nije pošten pristup?
"I kad smo već kod toga, još nešto moram znati zašto mi nisi rekao da si bio na intervjuu dok si bio u New Yorku? I da su ti ponudili posao?"
"Zato što ga nisam planirao prihvatiti."
"Ali zato si bio tako neodlučan oko useljenja k nama, zar ne? Razmišljao si bi li ga trebao prihvatiti." I vratiti se Nicole.
Još jedan muk jer nije mogao zanijekati istinu.
"Dobro, možda ćeš onda imati odgovor na ovo pitanje. Kad sam rekla da ne želim više djece, nisi mislio da to ozbiljno mislim, je li tako?"
"Ali bila bi tako dobra majka..." Zastao je kad je shvatio što je rekao. Čak i nakon toliko vremena, nakon svih naših razgovora i njegovih uvjeravanja, ipak je to rekao.
"Ti me ne smatraš Teganinom majkom, zar ne?" rekla sam umorno. "I ako me ti od svih ljudi ne doživljavaš tako, kako će onda bilo tko drugi?"
"Smatram te. To je zvučalo pogrešno. Smatram te njezinom majkom i vidio sam kako si sjajna s njom i želio sam da imaš još djece. Sa mnom."
"Ali rekla sam ti, ne želim više djece. Zar mi nisi vjerovao? Mislio si da ću se predomisliti ili što?"
Opet je zapao u šutnju.
"Rekla sam ti da nikad nisam htjela imati djecu, nisam se predomislila i nikad neću. Pretpostavljala sam da to nisi razumio, ali zanemarila sam to misleći da će biti sve u redu..."
"To sad više i nije važno, zar ne?" ubacio se Luke. "Odla¬zim." Više nije htio igrati ovu igru. Ne sad kad je otkrio da "što ako" nije zabavno kad oštećena strana nisi ti, nego onaj drugi.
"Da, odlaziš", mirno sam odgovorila. Odlazio je i nisam ga mogla nikako spriječiti. Ispričala sam se, objasnila sam, rekla mu što osjećam. Ništa nije pomoglo. Ništa ne može pomoći, jer on je odlučio otići i to je bilo to. Onog dana u hotelu kad me Nate po¬kušao nagovoriti da se vratim kući s njim, ništa što je mogao reći ne bi me nagovorilo da se vratim. Ništa, osim: "Nije istina." Luke je odlazio. Morala sam se pomiriti s tim.
"Nadam se da ćete Nate i ti biti vrlo sretni zajedno", izlanuo je.
"Hvala", odgovorila sam ne zagrizavši mamac. Ustala sam i dok sam to činila odlučila sam da sam završila sa samoobranom po tom pitanju. Pogriješila sam poljubivši Natea, ali ne toliko koliko sam pogriješila ne oprostivši Adele prije nego što je umrla. Ma što učinila, ništa ne može biti tako loše. "Ostani u kontaktu s Tegan, molim te. Nedostajat ćeš joj."
"I ona meni. Zbogom."
"Zbogom."
"Jesi li se pozdravila s Lukeom?" upitala je Tegan stišćući fotoalbum uza sebe.
Kimnula sam, pokušavajući joj se nasmiješiti. Sjela sam na sto¬lac uz njezin krevet na kojoj je sjedio on i spustila glavu u njezino krilo. "Nedostajat će mi", rekla sam.
I hoće. U manje od godinu dana izgubila sam tri osobe koje sam voljela. Prvo Adele, onda Teda i sad Lukea. To je bilo previše. Pre¬više gubitaka za cijeli životni vijek, a kamoli za jednu godinu.
"Mama Ryn, ide li Luke stvarno u Ameriku?"
"Da."
"Jesi li sigurna? Jer ja mislim da možda ide u raj."
Okrenula sam glavu i pogledala je. Stisnula je usne i nos pre¬ma gore onako kako je činila kad bi naglašavala nešto dok mi je kimanjem potvrđivala svoje sumnje.
"Ne ide, Tiga, obećavam. Odlazi u Ameriku. I ti nisi kriva za to, i to ti obećavam. Morao je otići."
"Dobro", rekla je i potapšala me po glavi. Počela mi je mi¬lovati kosu kao da sam mačka koju je u jednom trenutku očajnički željela imati.
"Neće biti tako loše kad budemo samo ti i ja", rekla sam. "Snaći ćemo se već."
"Zabavljat ćemo se", složila se ona.
"Možemo otići na odmor. Možda u Italiju gdje živi moj pri¬jatelj Ted."
"Stvarno?" rekla je uzbuđeno. "Avionom?"
"Da. Možda na ljetne praznike? Samo nas dvije."
"Mama Ryn, to bi bilo zabavno. I mogla bih slikati puno sli¬ka svojim novim fotoaparatom. I onda ih staviti u abum."
"Tako je."
Kratko se smijala, a onda je uzdahnula. "Voljela bih da i Luke ide s nama."
"I ja bih", uzvratila sam.
Kuc-kuc-kuc! začulo se na vratima. Tegan i ja zbunjeno smo se pogledale. "Naprijed", doviknula sam.
Vrata su se otvorila i na pragu se pojavila Meg. Teganino se lice razvedrilo.
"Gle, koga sam našao u svom automobilu", rekao je Nate kad se i njegovo lice pojavilo na vratima. "Mislio sam da ćeš je možda htjeti, Tegan. Jesam li pogodio?"
"Da", nasmijala se.
"Odlično, jer mislim da joj se baš i nije sviđalo u mom autu." Ušao je u sobu i dodao Tegan njezinu krpenu lutku.
"Gospodine Nate, Luke je otišao u Ameriku i neće se vrati¬ti", rekla je Tegan, dok se Nate smještao na rub njezina kreveta. Nateove mornarskoplave oči okrenule su se prema meni po po¬tvrdu. Kimnula sam potvrdivši da je to istina. Blago se namrštio, pogledom me pitajući je li to zbog poljupca. Ponovno sam kimnula i licem mu je preletjelo kajanje. "Oh, to je tužno, nedostajat će mi", rekao je Nate Tegan. Možda to nije stvarno mislio, ali bio je dovoljno mudar da ispadne uvjerljiv.
"Ti ne ideš u Ameriku, je li, gospodine Nate?"
"Ne, ne idem", rekao je. "Ne idem nikamo."
Nate je usmjerio svoje oči prema meni, promatrao me prodor¬nim, intimnim pogledom. Usne su mi se izvile u osmijeh jer sam znala da to iskreno misli. Znala sam da nas od svih ljudi u našim životima on nikad neće napustiti.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
ČETRDESET SEDMO POGLAVLJE
Najdraža Kamryn,
zamolila sam Nancy da ti pošalje ovo pismo godinu dana na¬kon moje smrti. Ne pokušavam te uplašiti niti išta slično, samo sam htjela ostvariti kontakt s tobom, ako to ima smisla, i podsjetiti te da radiš sjajan posao odgajajući Tegan. Kako to znam? Jer nikad ni u čemu nisi zakazala. Možda nisi željela djecu, ali još te nikad nisam vidjela da odustaješ od izazova. A u ovome ćeš nadmašiti samu sebe, u to sam sigurna.
Znam da je Tegan u dobrim rukama s tobom i da si ti u do¬brim rukama s njom sigurna sam da znaš što mislim.
Nadam se da si dosad pronašla moje drugo pismo. Ako nisi, on¬da sam zgrožena, gospođice! Nisi mi kopala po stvarima? Nisi htjela čak ni vidjeti jesam li imala nešto tvoje!? E pa, jesam. Imala sam onaj crni plišani sako koji sam željela od dana kad si ga kupila i u njemu sam ti ostavila drugo pismo u kojem sam objasnila zašto sam učinila to što sam učinila.
Ako si ga našla, onda sada znaš i nadam se da me više ne mr¬ziš. Pogriješila sam i žao mi je. Ali, naučila sam da je život kratak, prekratak za zamjeranje. Prekratak da isključimo ljude iz života i prije ne saslušamo što imaju reći. Ljepotice, izgladi to s Nateom prije nego bude prekasno. Nikad nisam srela dvoje ljudi koji više odgova¬raju jedno drugome. Molim te, razgovaraj s njim, dopusti mu da ti objasni. Pruži mu priliku da ispravi stvar znam da je to jedino što sam ja ikad željela.
Sjećaš li se onog dana kad smo se upoznale? Odmah si bila tako ljubazna prema meni. Istina, mrgodila si se i glumila da te boli briga za sve, ali izdala si se, gospođice Matika. Znala sam da ćemo biti prijateljice jer umjesto da si ustrajala u tome da ne odeš na piće sa mnom, na koncu si ipak otišla. I bila si naprosto divna premda ne u uvriježenom smislu te riječi. Jednostavno... ma, ne znam, kao da si nisi mogla pomoći. Nikad, ni prije ni poslije, nitko nije bio takav prema meni. Nitko se nikad nije tako brzo vezao za mene i ostao sa mnom. Hvala ti na tome. Nisam to nikad rekla, ali hvala što si mi bila prijateljica. Hvala što si bila to što jesi.
Oh, trabunjam... Oprosti. To mi najviše nedostaje u vezi tebe. Znale smo satima razgovarati ni o čemu, sjećaš se? Kad si se preselila u Leeds, nisam to više ni s kim drugim doživjela. Uostalom, tko bi to uopće trpio, osim Tegan, a ona, ma, većinu vremena uopće nije znala što govorim.
Idem sad, ljepotice. Samo sam se, valjda, htjela pošteno oprostiti.



Prilično sam sigurna da nećemo imati priliku, a htjela sam ti to reći. Zbogom. Ne gorko zbogom ni nesretno zbogom. Dobro zbogom.
Šaljem ti svu svoju ljubav, zauvijek.
Adele x



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator






"Hoćeš li ti biti dečko mame Ryn?"



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
ČETRDESET OSMO POGLAVLJE
Luke!" usklikne Tegan s oduševljenjem u glasu i, nedvojbeno, na licu.
Ne podižem pogled s novina koje čitam, već pružam ruku, dižem šalicu čaja i otpijam gutljaj. U kafiću smo udaljenom desetak minuta od našeg stana. Ovo je mjesto vikendutočište roditeljima koji dolaze ovamo popiti kavu, pročitati novine i pojesti nešto, dok im vlasnici kafića za malu naknadu vode djecu u podrum i tamo ih uče kuhati. Pizzu, muffine, voćne deserte, čokoladnu kremu, kojeka¬kva jednostavna jela koja vam daju dva sata mira. Danas pripremaju pizzu za otprilike pet minuta osoblje zaduženo za djecu popet će se gore i odvesti ih, i točno će se tada roditeljima opustiti ramena, s lica će im nestati napetost i urotnički ćemo se nasmiješiti jedni drugima poput zatvorenika koji izlaze na slobodan dan. Volimo svoju djecu, ali volimo također biti malo bez njih.
Ne podižem pogled nakon Teganina uzvika, jer stalno to radi. Prošlo je šesnaest mjeseci otkako je Luke otišao i prvih sam dana
i ja to činila. Mislila bih da sam ga vidjela i krenula ga dozvati, a zatim shvatila da to nije on i osjećala se glupo. Isto se događalo i poslije Adeline smrti. Premda sam znala da to ne može biti ona, ugledala bih je kako hoda ulicom, stoji na autobusnoj postaji, čeka u redu u supermarketu i morala sam se zaustaviti da je ne pozovem.
Tegan i dalje to čini. Zaklinje se da ga je vidjela. I vjerujem da zbilja vjeruje u to da ga je vidjela pa se složim s njom kako bi znala da ću joj uvijek vjerovati. Eto zato, unatoč uzbuđenju u njezinu glasu, ne podižem pogled.
"U redu je, T."
Glas mu je dubok i smiren, a moje je srce na to odgovorilo tako što je preskočilo nekoliko otkucaja. Držim glavu pognutom, premda čujem da se Tegan penje na stolac. Potom čujem i druge zvukove dok se, pretpostavljam, omotava oko njega. Nedjelja je, nisam našminkana, kosa mi je jedva počešljana, koža još ulegnuta od spavanja. Što je tu je, vidio me i u gorim izdanjima, tješim se. Naslonim se na stolac pa podignem glavu. Moram se nasmijati jer Tegan je zamotala ruke oko njegova vrata, a duge noge ovila oko njegova trupa.
"Bok, Ryn", reče Luke.
"Bok, Luke", uzvratim.
Nije se mnogo promijenio. Još je visok i mišićav, bez viška kilo¬grama. Glava mu je gotovo obrijana, jantarne oči još uvijek upadljive na zlatnosmeđoj mu puti. Jedina razlika između zadnjeg puta kad sam ga vidjela i danas je da je opet pustio onu smiješnu tanku bra¬dicu.
"Ne sviđa mi se tvoja brada", obavijesti ga Tegan.
"Pa, hvala vam lijepa, gospođice." Razgovara s Tegan, ali gle¬da u mene vjerojatno misleći da se nisam mnogo promijenila. Kosa mi je i dalje slojevita s dugim šiškama na stranu, tamni podočnjaci oko očiju nešto su slabiji otkad sam se naviknula preživljavati s ma¬nje sna. Nisam se udebljala ni smršavila. Gotovo sam ista.
Tegan se odvoji od njega kako bi bolje pogledala njegovu bra¬du pa pridigne ruku k licu i protrlja obraz. "Bocka. To baš i nije lijepo, zar ne, da me od nje bocka lice?"
Luke prebaci pogled s mene natrag na Tegan. "Riješit ću je se." Opet ima onaj nazalni američki prizvuk u glasu. "Čim bu¬dem imao priliku, odmah ću je obrijati."
"Dobro", reče ona. "Hoćeš li opet biti dečko mame Ryn?"
"Dobro, Tiga, vrijeme je za pizzu." Ustanem i obiđem oko stola kako bih je uzela iz Lukeovih ruku.
"Dobro", reče nevoljko. "Ali nije fer." Dok to govori, stoji na stolcu i gleda me u oči. "I ja želim razgovarati s Lukeom. On je i moj prijatelj."
Tegan je neprepoznatljiva u odnosu na onu djevojčicu s kojom sam došla u Leeds prije više od dvije godine. Ova se curica ne boji reći što misli ili se pobuniti protiv nepravde. Često vodimo živahne rasprave oko toga kad će ići na spavanje i što može, a što ne može odjenuti. (Neslavna prepirka o ružičastom gornjem dijelu bikinija bjesnjela je dva dana i još nije riješena ona ga još uvijek želi, a ja joj još uvijek ne dopuštam.)
"Razgovarat ćeš s Lukeom", kažem joj gledajući je ravno u oči. "Ali najprije moraš napraviti pizzu. Poslije toga se možeš vratiti i pričati s njim. Dobro?"
"Dobro", odgovori postavši svjesna da neće dobiti ovu run¬du. "Čak i ne volim pizzu", nadoda gunđajući.
"Što si rekla?" upitam je pomažući joj da siđe sa stolca.
Pogleda me znajući da ako ponovi tu neistinu nikad više neće smjeti jesti pizzu u mom prisustvu. Neće više biti pripremanja pizze ovdje, ni naručivanja. Tegan je zaključila da rijetko vičem, nikad ne tučem, ali držim je za riječ. "Ništa", odgovori.
"Hoćeš li sama poći dolje ili da idem s tobom?"
"Hajde sa mnom", reče stavljajući svoju ruku u moju. "Vidi¬mo se kasnije, Luke." Držeći se za ruke, drvenim stubama silazimo u veliku podrumsku kuhinju. Tegan odlazi do vješalica na kojima vise pregačice i izabire crvenu.
"Sviđa mi se crveno", podsjeti me dok joj vežem vrpce oko struka.
"Znam", kažem i poljubim je u čelo.
Kad sam se krenula uspraviti, bacila je ruke oko mene ne ma¬reći za to što to nije kul. "Hvala ti, mama Ryn", kaže i poljubi me u obraz. Ne znam za što. Često to radi, zahvaljuje i ljubi bez povo¬da, a kako mi se to sviđa, ne ispitujem zašto. "Ti si moja najdobrija prijateljica", šapne mi u uho. "Osim Matilde i Crystal i Ingrid. I Lukea."
"I ti si moja najdobrija prijateljica", odgovorim joj. Ponovno me poljubi u obraz.
Penjem se uza stube, a srce mi je gotovo u grlu. Mislila sam da više nikad neću vidjeti Lukea. Pomirila sam se sa životom u kojem novosti o njemu saznajem iz njegovih pisama i mejlova upućenih Tegan. Nisam se usuđivala ni nadati da ću opet imati priliku sjediti nasuprot njemu.
Po povratku u prostor kafića, vidim kako sjedi na Teganinu mjestu ispruženih dugih nogu ispod stola. Tako sjedi i Nate. Tek sam nakon Lukeova odlaska primijetila koliko su slični. Ponašanje, način govora, smisao za humor.
"Pa, odrasla je", kaže on dok sjedam nasuprot njega.
"Da, ali također je opet postala malena djevojčica jer se više ne mora toliko brinuti o stvarima o kojima se jedna sedmogodišnjakinja ionako ne bi trebala brinuti. A to je lijepo vidjeti."
Priđe nam konobar i spusti veliku šalicu kave pred Lukea. "Cafe mocha, malo kave, puno čokolade, je Ii tako?" upita momak.
"Tako je, kompa", reče Luke uz smijeh. "Drago mi je što si zapamtio."
Kad konobar ode, upitam: "Jesi li već bio ovdje?"
"Ma, nekoliko puta... Ja, ovaj, dolazim ovamo vikendom. Do¬lazio sam nadajući se da ću vidjeti tebe i T dok ne skupim hrabrost da razgovaram s tobom. Ona bi me nekad vidjela."
Znači, Tegan ipak nije pošandrcala jer ispada da nas je Luke potajice promatrao. "Kad si se vratio iz Amerike?" upitam ga igno¬rirajući tu uznemirujuću činjenicu.
Oči mu odlete na moju lijevu ruku, pa opet natrag, mršteći se zbog onog što vidi.
"Prije otprilike tri mjeseca. Posao nije uspio..." Ostavlja reče¬nicu nedovršenom jer znam nešto što on zna da ja znam. Pobrinuo se za to, pretpostavljam kao pokušaj osvete.
"Je li se i tvoja žena vratila s tobom?" upitam.
Luke je oženio Nicole šest mjeseci nakon što je otišao iz Leedsa. U uredu smo dobili vijest i slike nekoliko dana nakon vjenčanja. Ušla sam u ured koji sam dijelila s Betsy i na njezinu računalu vi¬djela otvorenu sliku. Brzo je pokrila ekran rukama pokušavajući je sakriti, ali bilo je prekasno. Slika Lukeova lijepog lica koje se smije od sreće dok drži svoju mladenku, svoju Nicole, u rukama, utisnula mi se u sjećanje. Betsy sam, naravno, rekla da mi je drago zbog njega
i cijeli sam se dan dobro držala. Prije odlaska sam povraćala u ured¬skom zahodu i plakala na jastuku usred noći kad sam ostala sama.
"Nije, još je u New Yorku", reče. "I ostat će tamo. Ni brak mi nije baš uspio."
"Iznenadila sam se kako si se brzo oženio, ali onda opet, ipak je to bilo s Nicole. Pretpostavljam da je bilo lako nastaviti gdje ste stali."
"Izgleda da baš i nije bilo tako lako. Ona nije... Kako je Nate?"
Pogledi nam se sretnu, u mojim očima traži nagovještaj onoga što ću reći. "Dobro je. I više nego dobro. Zapravo, odlično je. Pre¬selio se u Leeds da bude bliže... Da, da bude bliže. On i Tegan su sad dobri prijatelji, čak mu dopuštam da je pokupi iz škole nekoliko puta tjedno kako bih ja mogla duže raditi." Još nisam marketinški direktor Angelesa i nikad neću biti, prihvatila sam to. Dokle god me Tegan treba, karijeru moram staviti na drugo mjesto. "Smiješno je kako mu naređuje i kako kuhaju kao vas dvoje nekad stvarajući golem nered usput."
Luke uzdahne i ukruti gornju usnu dok zategnutim glasom pita: "Zove li ga sad >tataIspružim ruku i spustim je na njegovu. "Što se Tegan tiče, ti si njezin jedini >tata<."
"Zbilja? Još uvijek?"
"Samo zato što si otišao ne znači da je prestala misliti na tebe ili pričati o tebi. Mnogo me puta pitala zašto nisi htio biti njezin tata."
"Što si joj rekla?"
"Da bi vjerojatno bio njezin tata da si ostao ovdje. I Nate to zna. Ne bi ni pokušao zauzeti tvoje mjesto."
"On joj je otac."
"Da, ali to ne znači da želi biti njezin tata. Tegan mu je dra¬ga, stalo mu je do nje, ali jednostavno je ne voli kao što si je ti vo¬lio. Ali uvijek će preuzimati odgovornost za nju. Luke, on je dobar čovjek. Ti i on mogli ste... Mogli ste biti prijatelji da si mu dao priliku. Uvijek si mu bio drag zbog toga što si toliko volio Tegan, to znaš. Nate je uvijek samo želio ono što je najbolje za nju, čak i ako je to značilo dati nekome drugom da joj bude roditelj. Odrekao se svih prava na nju."
"Stvarno? Najstvarnije?"
"Onaj dan kad sam ga poljubila, rekao je da će to učiniti i učinio je. Ne bi vjerovao kroz koliku je bol prošao kad su njegovi roditelji saznali, ali nije popustio, samo želi ono što je najbolje za Tegan. I ostat će tu zauvijek u njezinu životu kao njezin otac, ne kao tata. Učinio bi sve za nju. Luke, vjeruj mi, Nate je dobra osoba."
"Jeste li ti i on...?"
"Nismo."
"Zašto ne? Mislio sam da ćete..."
"Zaručiti se i vjenčati prije nego što tvoj avion poleti? Ne, Nate i ja nismo mogli biti opet zajedno, previše se toga dogodilo, previše smo se promijenili."
"Znači, niste čak ni...?"
"Pa, nisam svetica. Luke", odgovorim. "Koliko god se pre¬tvarala da jesam."
Dva mjeseca nakon Lukeova odlaska Nate i ja vodili smo Ijubav. I s prekidima smo to nastavili činiti godinu dana, ali uvijek bismo stali prije nego bismo započeli pravu vezu. Onda bismo se opet našli u iskušenju i opet mu se prepustili. Nedavno smo pot¬puno prestali i završili s tim, jer smo si priznali da zapravo jesmo u vezi. A nismo mogli biti dečko i cura. Dečku je iznad glave stajalo "varalica", a cura je dolazila u paketu s djetetom. Nateu je Tegan bila draga, možda ju je čak i volio, ali nije ju želio na puno radno vrijeme. Ja sam mu oprostila i razumjela sam ono što se dogodilo s Adele, ali nisam zaboravila. Te bi nas stvari uvijek progonile. Osim
toga: "Nate sad ima djevojku. Zajedno su tri mjeseca i čini se da bi moglo potrajati."
"Smeta li ti to?"
"Ne toliko kao prije, vjeruj mi." Rasplakala sam se pred Nateom kad mi je rekao, ali uspjela sam se zaustaviti i ne tražiti od njega da prekine s njom. Morala sam ga pustiti i prihvatila sam to. Oboje smo morali krenuti dalje i on je bio dovoljno hrabar da napravi prvi korak. Još me boli što je s drugom, ali svaki dan je sve lakše. Prihvaćam da je tako najbolje. "Lijepo ga je vidjeti sretnog."
"Meni smeta što ti smeta", reče Luke.
A ja ću zanemarit činjenicu da si se ti oženio, može? "Nate i ja nikako nismo mogli biti ponovno zajedno. Mislim, priznajem da mi se sviđao, još sam nešto osjećala prema njemu, ali imala sam tog sjajnog dečka."
Nekadašnja ja voljela sam Natea više od ičega, bio mi je sve. Ja koja sam odgajala Tegan, voljela sam Lukea i još više život obitelj koji smo stvorili. Kad sam to shvatila, bila sam šokirana. Voljela sam Natea, ali voljela sam i vikende kad bi Luke, Tegan i ja pospremali stan, odlazili na izlete u park, kad bih se natjecala s Lukeom u škakljanju dok bi Tegan bilježila rezultat, sjedenje ispred televizora i slušanje Lukea i Tegan kako raspravljaju o finesama crtanja flomasterima. Više od bilo čega u životu voljela sam svoju malenu smiješanu obitelj. "Imala sam tog sjajnog dečka kojeg sam obožavala. I premda me je privlačio jedan drugi tip, jedini muš¬karac za mene bio je moj dečko. I unatoč činjenici da je otišao i oženio drugu, nisam ga prestala voljeti."
"Zbilja to misliš?"
"Ne bih rekla da ne mislim."
Nagne se naprijed, uzme moje ruke u svoje i svojim ih palcima miluje. "Znaš, tek sam nekoliko mjeseci nakon odlaska shvatio što si me pitala kad smo sjedili u bolničkoj kantini", reče. "Mislio sam da me opet optužuješ da te ne volim onako kao što te Nate voli. A onda sam shvatio da si me pitala volim li te uopće. Neovisno o Tegan. Jer nikad nisi mislila da te volim, zar ne? Nisi razumjela da, premda nas je Tegan spojila, nikad ne bih bio s tobom u vezi da prema tebi nisam osjećao nešto iskreno. Osvojila si me onog dana kad si imala migrenu. Kad sam otkrio tko ti je T, bilo je kao da se zastor podigao i shvatio sam koliko si čudesna. Zatim sam mislio da nemam nikakve šanse jer sam bio toliko zao prema tebi, ali nastavio sam se nadati... Onog dana kad sam te prvi put po¬ljubio, bio sam jako nervozan. Tijekom cijele vožnje iz Londona stalno sam razmišljao o tvojim očima, osmijehu, mirisu tvoje kože pomiješanim s parfemom. Emporio Armani Day. Dok sam bio u New Yorku, često sam odlazio na odjel parfema u Bloomingdale’s
i mirisao ga. Jer taj si parfem bila ti. Zato nije uspjelo s Nicole jer nije bila ti. Ryn, sviđala si mi se. Mislio sam da si lijepa. Ti si najljepša žena na svijetu. A to je dolazilo nakon svega ostalog što sam osjećao prema tebi. Volim kako na pitanja odgovaraš pitanjima da bi dobila na vremenu. Kako daješ sve od sebe brinući za druge, a praviš se da te nije briga. Kako..."
"Već sam ti rekla, nastaviš li govoriti takve stvari, mislit ću da očijukaš sa mnom", prekinem ga.
Izraz Lukeova lica je očvrsnuo. "Zato ih nikad nisam ni govo¬rio. Ne bi mi vjerovala. Rekla si mi da ne vjeruješ u to što ti drugi ljudi govore, ni u dobro ni u loše, pa sam prestao govoriti. Pokušao sam ti svojim djelima pokazati što osjećam, ne samo riječima. To je upalilo, zar ne?"
"Žao mi je, Luke", kažem. "U mom životu je postojala sa¬mo jedna osobu koja mi je govorila takve stvari i doista ih mislila. Nisam posve vjerovala da bi mogle postojati dvije osobe koje tako misle... Ali, budimo iskreni, uvijek si se povukao kad god bih po¬kušala napraviti korak naprijed, a naposljetku sam još i otkrila da si sve vrijeme imao razrađen plan bijega. Nikad nisam vidjela da netko tako brzo izađe iz nečijeg života. Zar si onda iznenađen što ti nisam vjerovala da me voliš?"
"Da, ali ja sam glupan. Kad stvari krenu po zlu, ja odem, ta¬kav sam, to uvijek učinim. A Nateov dolazak za mene je definitiv¬no bio najgori mogući scenarij. Imao je više prava na tebe i Tegan od mene. Pripremao sam se na ono što sam smatrao neizbježnim. Premda, moram reći, i ti si glupava ako nisi vjerovala da mi je stalo do tebe neovisno o Tegan."
"Drago mi je što si se vratio, Luke." Nasmiješim se, a onda shvatim da to zapravo nije rekao. "Vratio si se, zar ne? Vratio si se biti dijelom našeg života?"
"Da, ali neke se stvari moraju promijeniti."
"Da, znam. A prva je stvar da moraš biti iskren prema meni. Reći mi sve; o razgovorima za posao, planovima za vjenčanje sa mnom ili nekim drugim. Sve. A ja ću činiti isto."
"U redu, mogu živjeti s tim."
"Druga promjena je da moraš prihvatiti da je i Nate u našim životima, u dobru i u zlu."
Luke stisne usnice i kratko kimne.
"Ozbiljno mislim. Luke. S njim i sa mnom je svršeno, ali zau¬vijek će biti prisutan u našem životu."
"U redu. Ali to ne znači da mi se mora sviđati."
Uzdahnem. "Ne mora. Ali bilo bi ti lakše. Ne želim da se Tegan osjeća razapetom između vas dvojice. Jako je pametna i što je starija, sve više uočava. Dakle, bez zločestoća, u redu?"
"U redu, a moj je uvjet da razgovaramo o tome da imamo još djece."
Srce mi potone. "Ne znam..."
"Samo ćemo razgovarati. Nije fer prema Tegan da nema bra¬će i sestara. Ti si ih imala, zašto ne bi i ona?"
"Ovaj..."
"Samo ćemo razgovarati, Ryn. I ako odlučimo da nećemo, on¬da nećemo. Nije fer da i ne razgovaramo o tome. To bi značilo da si donijela odluku u kojoj ja nisam sudjelovao. Veza ne bi trebala biti takva. Mislim, mogli bismo i posvojiti, ali trebamo razgovarati."
"Dobro, pričat ćemo, ali upozoravam te, Luke, Tegan mi je i više nego dovoljna."
"Mislim da bi mogla biti i meni, ali ipak želim da porazgo¬varamo o tome."
"Dobro, hoćemo."
Osmjehuje se.
"Naravno, jasno ti je da će, budemo li opet zajedno, biti mno¬go tračeva ti si oženjen muškarac, ja samohrana majka... Ugled će mi biti u dronjcima: >Samohrana majka u prljavoj seksualnoj aferi s podlim oženjenim muškarcem<..."
Luke se nagne prema meni i utisne lagani poljubac na moje usne. Ne mogu si pomoći pa uzdahnem, zaboravila sam koliko je dobar u tome. Dok se naslanja natrag, pojavi se Tegan. Stoji pokraj našeg stola s toliko širokim osmijehom da joj se lice jedva vidi. To je htjela Luke i ja opet zajedno, ona i Luke opet prijatelji. Iza nje stoji manje sretna kuhinjska nadzornica.
"Gospođo Matika, doista moram razgovarati s vama u vezi Teganina ponašanja!" reče jedva obuzdavajući ljutnju. Tegan mi se popne u krilo i privije se uz moje tijelo postiđeno gledajući u ku¬hinjsku nadzornicu. Sve je to samo gluma. Nije zapravo zabrinuta niti se osjeća ranjivom, samo zna da je manje vjerojatno da ću se naljutiti na nju ako se pretvara da je moja mala djevojčica.
"Sto je učinila?" upitam.
"Usred kuhanja odlučila se vratiti gore. Kad sam joj rekla da prvo mora završiti pizzu, rekla mi je da si je nabijem."
Ova je mala nekad prava noćna mora. Luke se okrene na stol¬cu kako bi sakrio lice dok mu se široka ramena tresu od nijemog smijeha. Očito misli da je smiješno naravno, kad zamjerka nije upućena njemu. "Možda je mislila da je napunite?" ponudim od¬govor puna nade. "Možda je vidjela one punjene pizze na televi¬ziji."
Nadzornica me prostrijeli omalovažavajućim pogledom i s visoka dometne: "Sigurna sam da je pokupila mnogo toga s televi¬zije, ali ne i to, gospođo Matika."
Ne, ta izlika ne bi prošla ni kod mene. "Tegan, ispričaj se gospođici..." Pogledam njezinu pločicu s imenom. Adele. Srce mi preskoči i u grlu mi se stvori knedla kao uvijek kad pomislim na nju ili čujem njezino ime. "Tegan, ispričaj se Adele."
"Oprostite, gospođice Adele", veli Tegan izgledajući i zvučeći primjereno žalosnom. "Nisam htjela biti grozna, neće se ponoviti." Nije morala dodati taj dio, ali drago mi je što jest.
Smekšana, Adele čučne pred Tegan. "U redu je, srce. Vidi¬mo se idući tjedan."
Tegan kimne i uspije zadržati tužni izraz lica dok Adele nije sišla natrag u podrum. Kad je nestala, Tegan se okrene prema meni preklinjući me svojim velikim očima da ne vičem na nju. "Zao mi je što sam bila zločesta, mama Ryn. Htjela sam vidjeti Lukea. Mi¬slila sam da će otići. Ne želim da ode."
"Luke će ostati neko vrijeme", uzvratim. "Zar ne?"
"Naravno da hoću, ljepotice. Ostat ću toliko da ću vam objema dosaditi."
Nasmijala se i pokazala sve svoje savršene bijele zube. "Ma¬ma Ryn, mogu li kazati Lukeu?" upita.
"Naravno, dušo."
"Imam novo ime", objavila je svojem najboljem prijatelju koji se vratio. "Sad se zovem Tegan Brannon Matika. Imam isto prezime kao mama Ryn. Sad smo obitelj. Prava pravcata obitelj."
"To je fantastično!" usklikne Luke. "T, tako mi je drago zbog tebe! I zbog tebe, Ryn. Kad si saznala da je konačno možeš posvojiti?"
"Dobile smo rješenje prije dva tjedna. Dugo je trajalo, dvije duge godine socijalnih radnika, savjetnika i sudova, ali uspjele smo, zar ne, dušo?"
Tegan kratko i odlučno kimne. "Gospodin Nate nam je kupio šapanjac, ali samo ga je mama Ryn smjela piti. Ja sam pila sok s mjehurićima. Bio je fin. I gospodin Nate nas je odveo u kino i na pizzu."
Tek kad sam pogledala rješenje o posvajanju koje će zamije¬niti Teganin rodni list, shvatila sam što ono zapravo znači. Značilo je da se nisam trebala brinuti oko toga kako sam se oprostila od Adele, mogla sam se prestati gristi što joj nisam rekla da sam joj oprostila, jer ona je to znala. Moja najbolja prijateljica znala je da sam je voljela bez obzira na sve, jer ostavila mi je ono najdragocjenije što je imala. Povjerila mi je svoju jedinu pravu Ijubav. A posvojiti Te¬gan, pretvoriti djevojčicu moje najbolje prijateljice u moju djevojčicu.
bio je jedini oprost koji je Adele trebala. Nije mi upropastila život kao što sam nekad davno mislila, samo ga je promijenila kao što sam znala da će učiniti od prvog dana kad sam je upoznala.
"Pogodi što, Luke?" veli Tegan.
"Što, dušo?" upita Luke smiješeći se što njišem svoju kćer u naručju.
"Mislim da će mi mama Ryn dopustiti da imam mačku."


KRAJ



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 2 od 2]

Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu